Saturn i melankolija

IZDAVAČ

Eneagram zadruga za izdavaštvo Zagreb, Hrvatska e-mail: [email protected]; www.eneagram.hr Odgovara: Marina Kralik NASLOV IZVORNIKA

Satum and Melancholy, Studies in the History of Natural Philosophy, Religion and Art by Raymond Klibansky, Erwin Panofsky and Fritz Saxl (First Published 1964, Great Britain, Thomas Nelson and Sons Ltd.) UREDNICI

Amir Riđanović Marina Kralik P R I J E V O D S ENGLESKOGA JEZIKA

Marina Kralik PRIJEVODI S LATINSKOGA JEZIKA

Martina Kolarec Judita Uremović U N O S TEKSTA N A G R Č K O M E JEZIKU

Judita Uremović LEKTURA

Andreja Jureković - Perković NASLOVNICA

Amir Riđanović PRIJELOM

Amir Riđanović & Kristina Uremović TISAK

Denona d.o.o., Zagreb tiskano u svibnju 2009. godine

ISBN

978-953-99715-5-5

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu p o d brojem 703873. Ova knjiga objavljena je uz novčanu potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH, Ministarstva kulture RH i Ureda za kulturu Grada Zagreba.

SATURNI MELANKOLIJA STUDIJE IZ POVIJESTI FILOZOFIJE PRIRODE,

SADRŽAJ Popis likovnih priloga

ix

Popis skraćenica

xv

Predgovor prvom izdanju (R. Klibansky, E. Panofsky) Riječ prevoditeljice

xix xxiii

Dio I. Pojam melankolije i njegov povijesni razvitak Melankolija u literaturi u starih autora

POGLAVLJE I.

Ο

fiziologiji

1. Doktrina ο četiri tjelesne tekućine ili "humora"

3 3

2. Pojam melankolije i njegov revolucionarni obrat u peripatetika: Problem XXX., 1 15 3. Razvoj pojma melankolije nakon peripatetika (a) Melankolija kao bolest

38 39

(i)

Stoičko gledište

39

(ii)

Asklepijad, Arhigen i Soran

40

(iii)

Rufus iz Efeza

44

(b) Melankolija u sustavu četiriju temperamenata POGLAVLJE II.

Melankolija u srednjovjekovnoj medicini, znanosti i filozofiji

50

61

1. Aristotelovski pojam melankolije koji se održao u srednjemu vijeku

61

2. Melankolija kao bolest

67

(a) Melankolija u teologiji i filozofiji morala

67

(b) Melankolija u skolastičkoj medicini (i) Rana arapska medicina i njeno prenošenje na zapad: Konstantin Afrički

72

(ii)

72

Pokušaji sistematizacije na osnovi humoralne patologije: Avicenino naučavanje ο četiri forme 77

SADRŽAJ

(iii)

Pokušaji klasifikacije na psihologijskoj osnovi: Averroes i skolastička medicina 79 3. Melankolija u sustavu četiriju temperamenata 86 (a) Galenovska tradicija, osobito među Arapima i u Konstantina Afričkoga 87 (b) Ponovno oživljavanje humoralne karakterologije u filozofiji prirode na Zapadu tijekom prve polovine dvanaestoga stoljeća.... 89 (c) Popularna doktrina ο temperamentima u kasnome srednjemu vijeku, te njezini učinci 98

Dio II. Saturn, zvijezda melankolije POGLAVLJE I.

Saturn u literarnoj tradiciji

109

1. Pojam Saturna u arapskoj astrologiji 109 2. Saturn u antičkoj literaturi 115 (a) Kronos-Saturn kao mitska figura 115 (b) Kronos-Saturn kao planet 116 (i) Kronos-Saturn u antičkoj astrofizici 118 (ii) Kronos-Saturn u antičkoj astrologiji 120 (iii) Kronos-Saturn u neoplatonizmu 129 3. Saturn u srednjovjekovnoj literaturi 136 (a) Saturn u prijeporima crkvenih otaca 136 (b) Saturn u spekulacijama kasnoga srednjovjekovlja 140 (i) Saturn u teologiji morala 140 (ii) Saturn u srednjovjekovnoj mitografiji 145 (iii) Saturn u srednjovjekovnoj astrologiji: astrološki elementi koje je usvojila skolastička filozofija prirode 151 POGLAVLJE I I .

Saturn u likovnoj tradiciji

1. Saturn u antičkoj umjetnosti i tradicionalni likovni prikazi Saturna koji su se održali u srednjovjekovnoj umjetnosti 2. Ilustracije u tekstovima i orijentalni utjecaj 3. Likovni prikaz Saturna i njegove djece vi

169

169 172 176

SADRŽAJ

4. Saturn u mitografskim ilustracijama iz kasnoga srednjeg vijeka 5. Saturn u humanizmu

179 180

Dio III. "Poetska melankolija" i "melancholia generosa" POGLAVLJE

I.

Poetska melankolija u poeziji nakon srednjega vijeka

1. Melankolija kao subjektivno raspoloženje u poeziji kasnoga srednjovjekovlja 2. "Dame Merencolye" 3. Melankolija kao povišena svijest ο sebi POGLAVLJE I I .

189 189 192 198

"Melancholia generosa"

Uzdizanje melankolije i Saturna u firentinskom neoplatonizmu i rađanje moderne ideje ο geniju 1. Intelektualna pozadina nove doktrine 2. Marsilio Ficino

209 209 220

Dio IV: Diirer POGLAVLJE

I.

Melankolija u Conrada Celtesa

Diirerov drvorez na naslovnici Celtesove knjige "Quattuor Libri Amorum" Doktrina ο temperamentima u Diirerovim spisima POGLAVLJE

II. Bakrorez "Melencolia I"

1. Povijesna pozadina bakroreza "Melencolia I" (a) Tradicionalni motivi (i) Novčarka i ključevi (ii) Motiv prignute glave (iii) Stisuta šaka i tamno lice vi i

237 237 243 243 243 243 245 247

SADRŽAJ

(b) Tradicionalni likovni prikazi u kompoziciji bakroreza "Melencolia I" 248 (i) Ilustracija bolesti 248 (ii) Ciklusi slika na temu četiri temperamenta. I. Opisne pojedinačne figure (četiri temperamenta i četiri životna doba čovjeka) II. Dramske skupine: temperamenti i poroci 249 (iii) Portreti "slobodnih umiječa" 261 2. Novo značenje bakroreza "Melencolia I" 268 (a) Nov oblik ekspresije 268 (b) Nov pojmovni sadržaj 271 (i) Simboli Saturna i Melankolije 272 (ii) Geometrijski simboli 276 (iii) Simboli Saturna i simboli Melankolije u kombinaciji s geometrijskim simbolima: u odnosu prema mitologiji i astrologiji te u odnosu prema epistemologiji i psihologiji... 278 (iv) Umijeće i praksa 285 (c) Smisao i značenje "Melencolia I" 289 (d) "Četiri apostola" 304 POGLAVLJE

III. Umjetničko naslijeđe bakroreza "Melencolia

1. Portreti Melankolije kao pojedinačnoga ženskoga lika u Durerovu stilu 2. Tipični portreti Melankolije u almanasima kasnog srednjovjekovlja

Γ'....313

314 327

3. Melankolija na portretima Saturna i njegove djece

331

Dodatak: Poliedar na bakrorezu "Melencolia I"

335

Bilješke I -IV Likovni prilozi Bilješke ο autorima

339 557 593

viii

POPIS LIKOVNIH PRILOGA

1. Durer, Melencolia I, bakrorez, 1517. [prim. ur., datacija u novijoj literaturi 1514. g], iz: Anzelewsky, Fedja, Albrecht Diirer, Berlin, 1988. 2. Durer, Šestari i špatula, crtež perom, 1514., iz: Robert Bruck, Das Skizzenbuch von Albrecht Diirer, Strasbourg, 1905., tab. 134. 3. Durer, Poliedar, crtež perom, 1514., iz: Robert Bruck, Das Skizzenbuch von Albrecht Diirer, Strasbourg, 1905., tab. 131. 4. Saturn, Kalendar iz 354. godine, Biblioteca Vaticana, MS Barb. lat. 2154, fol. 8. 5. Saturn, Juputer, Janus i Neptun. Rabanus Maurus, De Universo, okol023., Monte Cassino, MS 132, p. 387. 6. Saturnov uspon i pad, Georgius Zothorus (Z. Zotori), Liber astrologiae (prijev. knjige Albumasar, Introductio in asfrologiam), 2. pol. 13. st., Sicilija. Bibliotheque national de France, Pariz, MS lat. 7330, fol. 42v, 43, 43v, 44. 7. Saturn i njegovi zodijakalni znakovi, minijatura, u: AbuMa'šar, Introductio in astrologiam, [Bruges, Belgium, oko 1400.-1403.], Pierpoint Morgan Library, New York, MS 785, fol. 34r. 8. S a t u r n i n j e g o v i z o d i j a k a l n i znakovi, K a l e n d e r iatromathematisches Hausbuch, Augsburg 1490., Bayerische Staatsbibliothek, Miinchen. 9. Utjecaj planeta, Turska, Istanbul, god. hidžre 990.=1582., Mehmed al-Su'udi, Zbirka orijentalnih rukopisa, Bibliotheque nationale de France, Pariz, Supplement ture 242, fol. 32v-33. 10. Saturnova djeca, freska, 14. st., Padova, Velika dvorana na I.katu u Palazzo della Ragione [nakon požara 1420. astrološki ciklus ponovno su, prema originalnim Giottovim freskama, naslikali Niccolo Miretto and Stefano da Ferrara, prim. ur.].

ix

POPIS LIKOVNIH PRILOGA

11. Minerva i njezina djeca, u: Boccaccio, Cas des nobles femmes (De mulieribus claris), 1402., Bibliotheque nationale de France, Pariz, MS fr. 598, fol. 13. 12. Saturn i četiri mudraca, minijatura, u: Christine de Pisan, Epitre d'Othea, oko 1460., Lille, BM ms. 0391, fol. 01 l v , Institut de recherche et d'histoire des textes - CNRS. 13. Saturn i njegova djeca, knjiga otisnuta drvenim pločama, oko 1470., Njemačka [prim. ur., 2. izd., nakl. Sigmund Feyerabend, tisak Peter Schmid, vjerojatno rad umjetnika poznatog kao "Majstor iz Amsterdama", danas se nalazi u Berlinu]. 14. Saturn osnivač Sutriuma, Firentinski ljetopis u slikama, oko 1460., London, British Museum. 15. Jupiter kastrira Saturna, u: Boccaccio, De casibus, prva pol. 15. st., Maitre de Rohan et collab., Bibliotheque nationale de France, Pariz, MS Fran$ais 226, fol. 9V. 16. Saturn, reljef. Atelje Agostina di Duccia, oko 1454.-55., Tempio Malatestiano, Rimini. 17. Maarten de Vos, Saturn proždire dijete, 1551.-1600., bakrorez, Herzog August Bibliothek,Wolffenbuttel, Graph. Al: 473g [prim. ur., nova datacija i atribucija, naziv: Saturnus - Conscientia, bakropisac Adriaen Collaert; u originalu je kao autor i graver bio naveden Gerard de Jode], 18. Maarten van Heemskerck, Saturn i njegova djeca, 1551.625., bakrorez, Herzog August Bibliothek, Wolffenbiittel, C Geom. 2° (145), gore. [prim. ur., nova datacija i atribucija, nizozemska škola, natpis: Mensores terrae, bates ... nulla [..] cia raentis, graver Harmen Jansz], 19. Giulio Campagnola, Saturn, bakrorez, 15. st. 20. Riječni bog, skulptura s Trijumfalne kapije cara Trajana u Beneventu, 114. godina. 21. Trijumf Vremena, Petrarca, Trionfi, Rouen, oko 1520., Bibliotheque nationale de France, Pariz, MS fra 22514, fol. 188. [prim. ur., u originalu: Pesellino (1422.-1457.), Trijumf χ

POPIS LIKOVNIH PRILOGA

Vremena, nalazi se u Isabella Stewart Gardner Museum u Bostonu]. 22. Kolo sreće (Roue de la Fortune), 13 st., Bibliotheque nationale de France, Pariz, MS Fran^ais 1581, fol. 57. [prim. ur., u originalu: Kotač života kojim gospodari Vrijeme, francuski, oko 1400., prijašnja Zbirka Forrer u Strasbourgu, nije navedena daljnja destinacija rukopisa], 23. Anima i psalmist, Stuttgartski psaltir, poč. 9. Landesbibliothek, Stuttgart, MS Biblia, fol. 23, fol. 55.

st.,

24. Boetije u postelji okružen Vrlinama (Boece et Fortune, dio), 1491., Bibliotheque nationale de France, Pariz, iz: De consolatione philosophiae, MS Neerlandais 1, fol. 58v. [prim. ur., u originalu, isto, Boetije i Filozofija, izdanje iz 1415.1420., Pierpont Morgan Library, MS 332, fol. 4], 25. Alain Chartier u bolesničkoj postelji, L'Esperance ou consolation des trois vertus, sred. 15. st., Bibliotheque nationale de France, Pariz, MS fra. 126, fol. 128. 26. Cesare Ripa, Melankolija, Iconologia, 1709., London. 27. Kauterizacijski dijagrami, 13. st., Erfurt, Wissenschaftliche Bibliothek, MS Amplon Q. 185, fol 249v [prim. ur., u originalu fol. 247v - kauterizacija/ trepanacija na tjemenu glave, nije digitalizirano], 28. Četiri temperamenta. Priručnik zabrijače-ranarnike (kirurge) u Gradu Yorku, kraj 15. st. London, British Museum, Egerton MS 2572, fol. 51v. 9. Diirer, Philosophia, drvorez, naslovnica knjige Konrada Celtisa, QuattuorLibri Amorum, Nurnberg 1502., iz: Anzelewsky, Fedja, Albrecht Diirer, Berlin, 1988. 30. - 33. Sangvinik, kolerik, flegmatik i melankolik, Kalender iatromathematisches Hausbuch, Augsburg 1490., Bayerische Staatsbibliothek, Munchen, BSB-Ink K-6 - GW M16025, Rar. 498. 34. Acedia, detalj s letka, oko 1490., Kupferstichkabinett, Basel.

xi

POPIS LIKOVNIH PRILOGA

35. H. Bosch, Zavist, ulje na panelu, fragment kompozicije Sedam smrtnih grijeha, 1475.- 80., Prado, Madrid; iz: Bosch, Taschen izdanja, Motovun d.o.o., 1988., Zagreb, [prim. ur., u originalu: Zavist i lijenost, antverpenski majstor, oko 1490.1500., Antwerp, Musee Royal des Beaux-Arts). 36. Astronom, naslovnica knjige Johannes Angelus, planum, 1494., Venecija.

Astrolabium

37. Optici, naslovnica knjige Witelo, Perspectiva, (oko 1270.), izdanje iz 1535., ilustracija Peter Flotner, Niirnberg. 38. Diirer, 'Učenjakov' san, bakrorez, iza 1497., iz: Anzelewsky, Fedja, Albrecht Diirer, Berlin, 1988. 39. Slike mjeseci, De signis XII mensium, Salzburg 818., Oesterreichische Nationalbibliothek, Beč, MS 387, fol. 90v. 40. Godišnja doba, Rabanus Maurus, De Universo, oko 1023., Monte Cassino, MS 132, str. 253. 41. Aristotel, oko 1145., katedrala u Chartresu, zapadni trijem. 42. Znanje, Umijeće, Razboritost, Um, Mudrost; minijatura, Aristotel, Etika, 1376., Museum MeermannoWestreenianum, Den Haag, MS 10 D I., fol. 110. 43 Deduccion loable, Douze dames de rethorique, kraj 15. st., Bayerische Staatsbibliothek, Miinchen, MS Gali. 15, fol. 38v. 44. Geometrija, iz: Gregor Reisch, Margarita philosophica, 1504., Strasburg, Universitat de Valencia, Zbirka rijetkih knjiga B765 R3M2. 45. Bog Otac mjeri svijet, Bible moralisee, oko 1250., Oesterreichische Nationalbibliothek, Beč, MS 1179, fol. Iv. [prim. ur., reproducirano u knjizi: High Gothic, The Age of the Great Chatedrals, Giinther Binding, Taschen, 1999.). 46. Diirer, Četiri apostola, ulje na panelu, 1526., Alte Pinakothek, Munchen; iz: Anzelewsky, Fedja, Albrecht Diirer, Berlin, 1988. 47. Robert Burton, Anatomija melankolije, naslovnica C. Le Blon, (1. Democritus Abderites 2. Zelotypia 3. Solitudo 4.

xii

POPIS LIKOVNIH PRILOGA

Inamorato 5. Hypocondriacus 6. Superstitiosus 7. Maniacus 8. Borage 9. Hellebor 10. Democritus Junior), Oxford, 1638. 48. Hans Sebald Beham, Melankolija, bakrorez, 1539., Herzog Anton Ulrich-Museum, Braunschweig, sg. HSBeham WB 3.20, Bartsch (144). 49. Jost Aman, Melankolija, drvorez, 1578., Frankfurt am Main, 2. izdanje, nakl. Sigmund. Feyerabend, tisak Peter Schmid, Herzog Anton Ulrich-Museum, Braunschweig, sg. JAmman AB3.18H. 50-53. Virgil Soliš, Četiri t e m p e r a m e n t a , bakrorezi, 1514.1562. 54. Mathias Gerung, Melankolija, miješana tehnika na lipovoj dasci, 1558., prijašnja Kolekcija Trau, Beč; 1974. otkupljeno u Londonu, danas u Staatlichen Kunsthalle Karlsruhe, inv. br. 2619. 55 Lucas Cranach, Melankolija, Crawforda i Balcarresa.

1528., kolekcija earla

od

56. Lucas Cranach, Melankolija, 1532., Royal Museum of fine Arts, Copenhagen. 57. Domenico Feti, Melankolija, oko 1614., Musee du Louvre, Pariz. 58. Giovanni Benedetto Castiglione (1610.-65.), Melankolija, gravira, Bartsch 22. 59. Maarten de Vos, Melankolični temperament, bakrorez, 1601. - 1650., serija Četiri temperamenta, gravirao Pieter de Jode, Herzog August Bibliothek, Wolfenbuttel, sg. 1173d r . 60. Maarten de Vos, Flegmatični temperament, bakrorez, 1601. - 1650., serija "Četiri temperamenta", gravirao Pieter de Jode, Herzog August Bibliothek, Wolfenbuttel, sg. 1173c. 61. Jacob II de Gheyn ( 1565.-1629), Saturn kao melankolija, gravira, 1595/6., tiskao Zacharias Dolendo, Amsterdam [prim. ur., u originalu je navedena stara atribucija, J. de Gheynu starijem, minijaturistu i stakloslikaru, te je navedeno

xiii

POPIS LIKOVNIH PRILOGA

da je ovaj rad nastao prema prema H. Goltziusu, kod koga se, međutim, De Gheyn sin učio grafičkom zanatu]. 62. Maarten van Heemskerck, Saturnova djeca, bakropis, 1560.1617., nizozemska škola, gravirao Harmen Jansz Miiller, Herzog August d.J., sg. C Geom. 2° (142) 63. Diirer, Autoportret sa žutom pjegom (Der kranke Durer), crtež perom u tamnosmeđem tušu, lagano akvarelirano, 1512.-14., Bremen, Kunsthalle. 64. Durer, Sv. Jeronim u svojoj ćeliji, bakrorez, novija datacija 1514., iz: Anzelewsky, Fedja, Albrecht Diirer, Berlin, 1988. Vinjete u tekstu: Figura 1. Magični kvadrat Marsa, iz španjolskog manuskripta iz otprilike 1300. Bibl. Vat., Cod. Reg. lat. 1283 Figura 2. Iz Eobanus Hesse, De conservanda Frankfurt 1551. Crteži u Dodatku: Figura 3. Nacrt poliedra Figura 4. Projekcija plohe

xiv

bona

valetudine,

POPIS SKRAĆENICA

Β ili Bartsch

BBG, Sternglaube

A. B A R T S C H , Le peintre graveur, vols. Ι-ΧΧΙ., nouvelle edition, Leipzig, 1854.-70. F.

BOLL,

C.

BEZOLD,

W.

Sternglaube und Sterndeutung, Leipzig, 1931. BERNARDUS SILVESTRIS,

De univ. mundi.

Cat. astr. Gr.

Clm.

Corp. med. Gr.

Corpus SS. Eccl. lat.

GUNDEL,

4. izd,

De mundi universitate libri duo sive Megacosmus et Microcosmus, edd. C. S. Barach i J. Wrobel, Innsbruck, 1876.

BERNARDUS

SILVESTRIS,

Catalogus codicum astrologorum Graecorum, vols. Ι-ΧΙΙ., Brussels, 1898. - 1953. (i dalje). Codex latinus monacensis, Munchen, Bayerische Staatsbibliothek, MS lat. Corpus medicorum Graecorum, edd. Academiae Berolinensis Havniensis Lipsiensis, Leipzig i Berlin (poslije, samo Berlin), 1908.-56. (i dalje). Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, editum consilio et impensis Academiae Litterarum Caes. Vindobonensis (danas Acad. Scientiarum Austriacae), Beč, 1866.1962. ( i dalje).

Fragm.

Fragmente der Vorsokratiker, ed. H. Diels, revidirao W. Kranz, vols. I-III., 5.izd., Berlin, 1934.-37.

Durers Melencolia I

E. P A N O F S K Y i F. SAXL, Durers 'Melencolia Γ (Studien der Bibliothek Warburg), Leipzig i Berlin, 1923.

DIELS,

XV

POPIS SKRAĆENICA FICINO,

De v. tripl.

GALEN (KIJHN)

De vita triplici, u: Marsilius Ficinus, Opera omnia, Basel. 1576. MARSILIUS FICINUS,

G A L E N U S , Opera omnia, ed. C. G. Kiihn, vols. Ι-ΧΧ., Leipzig, 1821.-33. CLAUDIUS

GIEHLOW (1903.)

GIEHLOW, "Durers Stich 'Melencolia Γ u n d der maximilianische Humanistenkreis", Mitteilungen der Gesellschaft fiir vervielfaltigende Kunst, Beč, 1903., str. 29-41.

(1904.)

GIEHLOW, "Durers Stich 'Melencolia Γ und der maximilianische Humanistenkreis", Mitteilungen der Gesellschaft fiir vervielfaltigende Kunst, Beč, 1904., str. 6-18; 57- 58.

GIEHLOW

HARTLAUB,

Geheimnis HIPPOCRATES

(Jones)

H. d. G.

ISIDORE,

Etym.

L ili Lippmann

LF, Nachlass

KARL

KARL

G . F. H A R T L A U B , Giorgiones Munchen, 1925.

Geheimnis,

H I P P O C R A T E S , UZ prijevod na engleski jezik W. H. S. JONES, vols. I-IV., London i New York, 1923.-31. C.

HOFSTEDE

DE

GROOT,

Handzeichnungen Haarlem, 1906.

Die

Rembrandts,

Etymologiarum sive originum libri xx, ed. W. M. Lindsay, Oxford, 1911.

ISIDORUS,

F. L I P P M A N N , Dessins d'Albert Durer Zeichnungen von Albrecht Durer, vols. I - V I L , Berlin, 1883.-1929. K. LANGE i F . F U H S E , Durers nachlass, Halle a. S., 1893.

xvi

schriftlicher

POPIS SKRAĆENICA LITTRE

Oeuvres completes d'Hippocrate, traduction nouvelle avec le texte grec en regard, par E. Littre, vols. Ι-Χ., Pariz, 1839.-61.

M . A . R . S.

Mediaeval and Renaissance Studies, ed. R. Hunt i R. Klibansky, vols. I-V., London, 1941.-61.

MIGNE, P. GR.

Patrologiae cursus completus....Series Graeca, accurante J. P. Migne, Pariz, 1857.-66.

M I G N E , P . L.

Patrologiae cursus completus Series Latina..., accurante J. P. Migne, Pariz, 1844.-64.

PAULY -

WISSOWA

Ρ ili Passavant PRISCIAN,

Eupor. RUFUS

Paulys Real-Encyclopadie der Classischen Altertumswissenschaft, neue Bearbeitung, begonnen von G. Wissowa,..., vols. I - (i dalje) te Suppl. I- (i dalje). Stuttgart, 1894. ff. Le peintre vols. I-VI., Leipzig, 1860.-64. J. D . P A S S A V A N T ,

graveur,

PRISCIANUS, Euporiston libri III, ed. V. Rose, Leipzig, 1894.

THEODORUS

E P H E S I U S , Oeuvres, edd. Daremberg i E. Ruelle, Pariz, 1879. RUFUS

C.

SAX1, Verzeichnis

Verzeichnis astrologischer und mythologischer illustrierter Handschriften des lateinischen Mittelalters, vol. I., Heidelberg, 1915.; vol. II., Heidelberg, 1927.

SCHREIBER

W. L. S C H R E I B E R , Handbuch der Holz- und Metallschnitte des XV. Jahrhunderts, vols. I-VIII., Leipzig, 1926.-30.

F.

SAXL,

xvii

POPIS SKRAĆENICA

Τ ili Tietze

H.

TIETZE

i

E.

TIETZE-CONRAT,

Kritisches Verzeichnis der Werke Albrecht Durers, vol. I., Augsburg, 1928.; vol. II., i-ii, Basel i Leipzig, 1937.-38. VINDICIANUS,

Epist.

Epistula ad Pentadium suum, u: THEODORUS P R I S C I A N U S , Euporiston libri III. Accedunt Vindiciani Afri quae feruntur reliquiae. Ed. V. Rose, Leipzig, 1894.

VINDICIANUS,

nepotem

WEDEL, M. A. A.

The Mediaeval Attitude towards Astrology, particularly in England (Yale English Studies, vol. LX.), New Haven, 1920. T. O. WEDEL,

xvi i i

PREDGOVOR (Predgovor prvom izdanju knjige "Saturn i melankolija", objavljenom 1964. godine.)

Raymond Klibansky Erwin Panofsky Još od davnih vremena, kada se smatralo da su zbivanja u ljudskom životu i svijetu povezana sa zvijezdama, vladalo je mišljenje kako Saturn usporava svaki pothvat koji je na neki način u vezi s njime. Nema sumnje da bi stari pronašli jasan i očit dokaz njegova usporavajućeg utjecaja i u sudbini ove knjige. Godine 1923., Erwin Panofsky i Fritz Saxl objavili su rad Durers 'Melencolia I\ Eine quellen- und typengeschichtliche Untersuchung (Studien der Bibliothek Warburg, B. G. Teubner, Leipzig). Kada je ta studija bila rasprodana, odlučeno je bilo da se pripremi novo, revidirano i prošireno izdanje u kojemu bi se potanko opisao razvoj učenja ο temperamentima, dok bi se historijat "Saturna, gospodara melankolije" pratio sve do praga modernih vremena. U tijeku toga rada, pokazalo se nužnim napustiti okvire monografije ο Diirerovu bakrorezu. Pojavio se plan za novu knjigu, ο Saturnu i melankoliji, knjigu koju su trebala osmisliti trojica autora čija imena se pojavljuju na naslovnici. Priprema ove knjige u svakoj je fazi bila zakočena kašnjenjima i nepogodama. Nakon dugačkoga prekida uzrokovana političkim prevratom u Njemačkoj tijekom 1930-ih te emigracijom autora iz te zemlje, rad je bio dovršen u Britaniji. U ljetu 1939., zadnji ispravci bili su poslani nazad tiskarima u Gluckstadtu pokraj Hamburga. Ubrzo nakon prekida neprijateljstava, 1945. godine, doznalo se da su tiskarske ploče bile uništene tij ekom rata. Izgledalo je bespredmetnim uskrsavati sada već mrtvu knjigu na njemačkom jeziku. Umjesto toga, autori su se složili da objave prijevod na engleski jezik koji je trebalo načiniti iz preostalih primjeraka njemačkih probnih otisaka. xix

PREDGOVOR

Preuranjena smrt Fritza Saxla u ožujku 1948. godine, međutim, dovela je do toga da je izvršenje toga projekta i opet pretrpjelo veliko zakašnjenje. Kad se naposljetku ponovno pristupilo tome poslu, vidjelo se da su nužne preinake i nekoliko modifikacija, no sam sadržaj knjige u osnovi je ostao neizmjenjen. Posljednja dva desetljeća bilo je napisano mnogo toga povezano s raznim područjima dotaknutima u ovoj knjizi. Gotovo svaka godina podaruje nam nove interpretacije Diirerova bakroreza, a nekolicina njih spomenuta je u knjizi E. Panofskoga Albrecht Diirer (Princeton 1955.). Bilo kakav pokušaj da se uzme u obzir sva ta literatura povećao bi obujam ove knjige do nesavladivih razmjera. Moglo se možda unijeti još nekih potankosti, potpunije raspraviti neke prijeporne točke, no svejedno su autori uvjereni da to ne bi utjecalo na argumentiranje u cjelini. Istodobno, autori su svjesni ponekih praznina u svome pristupu ovoj vrlo opsežnoj temi. Postoji još mnogo tema povezanih s ovom koje se moglo slijediti. Da navedemo tek nekolicinu: legenda ο Demokritu, melankoličnom filozofu koga je "ispraznost svijeta, prepuna najkomičnijih suprotnosti" tjerala na smijeh, može se pratiti od njezinih helenističkih izvora do njena znamenita pojavljivanja u predgovoru "Democritusa Juniora", u djelu Anatomy ofMelancholy. Mnogošto se moglo nadodati i glede uloge koju je melankolija imala u francuskoj književnosti s kraja srednjega vijeka, primjerice, u poeziji Charlesa d'Orleansa. U pristupu astrologiji, autori su se ograničili na istraživanje povijesnih izvora i razvoja vjerovanja u utjecaje Saturna: preostaje tu zadaća šireg razumijevanja vjerovanja u moć zvijezda uopće i rasvjetljivanje razloga zbog kojih su ljudi pridali planetima sile koje vladaju njihovim vlastitim mikrokozmosom. Ograničenja zadana ovoj knjizi isključila su svako nastojanje da se bude pravedan prema složenoj i čarobnoj temi elizabetanske i jakobitske melankolije. Kolikogod bili u iskušenju da prebiru po bogatstvu Burtona, autori su se morali zadovoljiti time da odaju počast tom velikom "melankoličaru", time što su njegov lik stavili na sam početak ovoga izdanja.

XX

PREDGOVOR

Iskrenu zahvalnost dugujemo gđici Frances Lobb koja je obavila naporan posao pripreme prvoga koncepta prijevoda s njemačkog jezika. S osobitom zahvalnošću bilježimo pomoć koju smo primili od osoblja Warburg Instituta pri Londonskom sveučilištu, nadasve u pribavljanju fotografija za ilustracije te u pružanju dragocjene pomoći tijekom cijeloga dugoga razoblja pripreme te u prvim fazama jezičnih dotjerivanja. Osobito nas je zadužio sada pokojni Hans Meier koji nam je prvi skrenuo pozornost na originalnu verziju Agrippina djela De occulta philosophia, a koju je upravo on otkrio u jednom rukopisu u Sveučilišnoj knjižnici u Wurzburgu. Iskazali bismo također svoju zahvalnost mnogim institucijama i knjižnicama čijim smo se zbirkama bili u mogućnosti koristiti: to su, osobito, Johns Hopkins Institute of the History of Medicine, Baltimore, te Institut fiir Geschichte der Medizin, Johann Wolfgang Goethe-Universitat,Frankfurt/Main;CourtauldInstitute,University of London; British Museum, London; Bodleian Library, Oxford; Bayerische Staatsbibliothek, Munchen te Biblioteca Apostolica Vaticana. Osobito zahvaljujemo knjižničarima i osoblju Redpath Library i Osler Library na Sveučilištu McGill u Montrealu. Zadužili su nas i mnogi znanstveni radnici i kolekcionari koji su se odazvali našim upitima, te gđica Desiree Park, M.A. (McGill), koja je ponijela dio tereta oko lektoriranja i korektura. Zahvalni smo u najvećoj mjeri onima koji su surađivali s nama na revidiranju prijevoda: dr. Gertrudi Bing, London, gđi Rosemary Woolf, asistentici na Somerville Collegeu, Oxford, te nadasve dr. Lotte Labowsky, znanstvenoj asistentici "Lady Carlisle" na Somerville Collegeu, koja je svojim dragocjenim zapažanjima pripomogla pri uspostavi grčkoga teksta glasovita P R O B L E M A XXX., I., pripisanoga Aristotelu. Naposljetku, zahvalu smo dužni i izdavačima Thomasu Nelsonu & sinovima, za njihovu strpljivost i pomoć u konačnoj realizaciji tiska. R. K. Ε. Ρ.

xxi

RIJEČ PREVODITELJICE kao što se u dobroj fabuli glavnoga aktera radnje često otkriva tek na kraju, tako je i knjiga "Saturn i melankolija" bila utjecajna mnogo prije nego što se prvi puta pojavila u javnosti 1964. godine. Njezini začeci sežu u dvadesete godine 20. st., kada je u Hamburgu u Weimarskoj Njemačkoj snažno zaživio krug znanstvenika okupljenih oko knjižnice Abyja Warburga. Deseci tisuća rijetkih srednjovjekovnih i drugih rukopisa, likovnih djela i dokumenata, koje je taj izvanredni bibliofil i znanstvenik prikupio tijekom četrdesetak godina, privukli su elitne, mahom židovske intelektualce toga vremena u velik Warburgov projekt nove interpretacije izvornih materijala u skladu s modernističkim svjetonazorima. SLIČNO

Tako je i čudesan Diirerov bakrorez Melencolia I potaknuo povjesničare umjetnosti Panofskoga i Saxla na odgonetavanje njegova tajanstvena sadržaja. Tumačenje tog bakroreza, međutim, zahtijevalo je studij mnogih drugih područja, ponajprije antičke astrologije i medicine, religije i mitologije, božanskih imena i anđeoskih hijerarhija, do pitanja duše i njezina odnosa s nebeskim i transcendentnim zbiljama. Doista, utječu li "nebeske stvari" na čovjeka na neki empirijski dokaziv način, ili su ti utjecaji tek dio povijesno i psihološki promjenjivih sustava ljudskog vjerovanja? Filozofsku pozadinu i dijalektičko-humanistički smjer tim razmatranjima dao je bitno Klibansky, koji je najzad bio i najzaslužniji za završni oblik knjige "Saturn i melankolija" te za njezino objavljivanje u cjelini. Premda je sveobuhvatna tema ο odnosu duše i kozmosa bila tu u grubim crtama zapravo tek naznačena, često i po cijenu ostavljanja postrani realnoga povijesnoga okruženja u kojemu se, primjerice, pojedini antropološki i medicinski koncepti mijenjali u većem ili manjem odstupanju od tradicije, te koliko god je tema antičke, arapske i srednjovjekovne astrologije u stanovitom smislu ostala nezaokružena, ponajviše zbog preuranjene smrti Fritza Saxla, xxiii

RIJEČ PREVODITELJICE

knjizi "Saturn i melankolija" s pravom je pripao naziv jedne od "najučenijih knjiga našega doba" (F. A. Yates), posebice s obzirom na to da sadrži širok i krajnje obaviješten pregled najvažnijih autora, djela i antropoloških ideja u golemom vremenskom rasponu. Bilo da su se s autorima slagali, bilo da su osporavali pojedina njihova tumačenja "povijesti ideja", za suvremene istraživače je knjiga Klibanskog, Panofskog i Saxla bila i ostala nezaobilazna referentna točka, čiju se pravu važnost i težinu može uvidjeti tek u svjetlu činjenice da su njihovi radovi "povukli" za sobom najširu lepezu ne samo pojedinih znanstvenih tekstova, časopisnih nizova i periodika, već i nastanak niza institucija po SAD-u i poslijeratnoj Europi, medu kojima možda najvažnije mjesto zauzima njihov matični Warburg Institut pri Londonskom sveučilištu. Tako je, moglo bi se reći, knjiga "Saturn i melankolija" još daleko prije negoli je bila dovršena, pokrenula snažan interes za medijevalne i renesansne studije, i to interes koji u međuvremenu ne jenjava već u posljednjem desetljeću sve više dobiva na intenzitetu. Tijekom gotovo dvogodišnjega rada na prijevodu i pripremi ove knjige, ni mi se nismo mogli oteti fatalnoj privlačnosti područja koje je ona otvorila prije toliko godina, a čija aktualnost se danas očituje još otvorenije nego onda. Dok se prirodne i humanističke znanosti ubrzano približavaju stanju svog krajnjeg raspada u pogledu sadržaja i smisla, a stvarni život pokazuje diskrepanciju s "tehničkim rješenjima" u načelu, knjiga "Saturn i melankolija" ukazuje, pa makar i mimo izvorne intencije njenih autora, na nužnost povratka izvorima u pitanjima ο podrijetlu i naravi kozmosa i čovjeka. Ta nužnost izbijala je povremeno i na razini samoga prijevoda, izazvana već općepoznatom zbrkom između termina, primjerice, um, duh, intelekt, razum, duša, preko imenovanja krjeposti, vrlina, poroka, ili "sposobnosti" duše, sve do perceptivnih i fizioloških pojmova - zbrka s kojom se suočava svatko tko nastoji što vjernije ugurati sadržaj klasičnih pojmova - ο specifično platoničkima da ni ne govorimo - u Prokrustovu postelju novovjekog terminološkog redukcionizma. Među zahvatima, pak, koje smo učinili u samome tekstu originala, tu je prije svega

xxiv

RIJEČ PREVODITELJICE

prijevod s latinskoga jezika brojnih većih navoda, fraza, sintagmi pa čak i stihova, u engleskome izdanju odreda neprevedenih, a koje su u nas označene bilo okruglim zagradama, bilo navodnicima kada je riječ ο dijelovima rečenice. U prijevodu imena latinskih autora služili smo se "Leksikonom antičkih autora" u izdanju MH, Zagreb 1996., koji su objavili profesori s Odsjeka za klasičnu filologiju FF u Zagrebu, a koji nam je bio od velike pomoći. Kad je riječ ο likovnim prilozima, englesko izdanje obuhvaćalo je stotinu četrdeset i šest reprodukcija ili fotografija likovnih djela, slika, grafika, reljefa, inicijala i minijatura na koje se u knjizi referira. Smanjivši njihov broj na malo manje od polovice, pomno smo pazili da time ne okrnjimo sadržaj teksta, s obzirom na to da su mnoge bile inačice jednog te istog motiva u različitim zemljama i podnebljima. Dobar dio likovnih priloga pribavili smo putem interneta. To je dovelo, nažalost, do tehničkih nedostaka u određenom broju ilustracija, pri čemu je grafičko uredništvo zahtijevalo da se ti prilozi izostave iz likovnoga arka. No, kako bi to, prema mom mišljenju, znatno umanjilo informativnu vrijednost ovoga izdanja, uvrstila sam ih s nadom u ne prestrog sud cijenjenog čitateljstva. Budući da je samo jedna biblioteka imala reguliranu permanentnu url-adresu digitaliziranih radova, dočim su se neke adrese mijenjale čak i u tijeku same pripreme ovoga izdanja, odlučili smo cjelovit popis url-adresa postaviti na našem web-site-u, a u tiskanom izdanju držali smo se engleskoga teksta pri navođenju izvora, uz nekolicinu modifikacija koje su naznačene uglatim zagradama. Kurioziteta radi, navela bih i mali podatak iz "realnog života", a to je da je glavni junak ove knjige, primjerak Durerova bakroreza Melencolia I, u prosincu 2007. godine bio prodan na aukciji u Christie's u Londonu za 72.500£, što dakako niti dodaje niti oduzima na vrijednosti ovoj knjizi, ali ju ipak pokrepljuje u njezinoj specifičnoj težini. Za podršku i pomoć u ovom zahtjevnom prijevodu zahvaljujem profesorici Erni Banić-Pajnić koja je stručnim savjetom razriješila neke bitne terminološke nedoumice, a za čijom smo knjigom "Smisao i značenje Hermesove objave" više puta posegnuli tijekom prijevoda. Profesorici Ireni Bratičević zahvaljujemo na sugestijama

xxv

RIJEČ PREVODITELJICE

u pogledu latinskih izraza u hrvatskome kontekstu te u pogledu obrade bilježaka uz tekst. U pronalaženju bibliografskih jedinica i književnih citata te ilustracija, zahvaljujemo na susretljivosti gđi Kristini Kaurin iz Knjižnice "Bogdan Ogrizović" u Zagrebu. Ponajviše, pak, dugujemo priznanje našim dvjema apsolventicama klasične filologije u Zagrebu, Martini Kolarec i Juditi Uremović, koje su najzaslužnije za kvalitetu i točnost latinskih i grčkih citata, prijevoda, objašnjenja i referentnih jedinica. Najzad, s obzirom na brojne prevoditeljske, uredničke i tehničke odluke koje smo tijekom rada donosili, nije tek puka pristojnost kažemo li da za mnogo toga što je u ovom hrvatskom prijevodu knjige "Saturn i melankolija" učinjeno dobro, zahvalnost dugujemo spomenutim osobama, dok je za sve propuste i pogreške odgovornost isključivo na nama. U Zagrebu, 15. svibnja 2009. Marina Kralik Zadruga Eneagram

xxvi

PRVI DIO POJAM MELANKOLIJE I NJEGOV POVIJESNI RAZVITAK

U modernome jeziku riječ "melankolija" upotrebljava se da bi se označilo nekoliko stvari, koje se ponešto razlikuju jedna od druge. Ona može značiti mentalno oboljenje za koje su uglavnom karakteristični napadi tjeskobe i straha te duboka depresija i umor - premda se u novije vrijeme taj medicinski koncept, istina, več uvelike raspao. 1 Ta riječ može značiti i jedan tip karaktera - u načelu pridružen nekom tipu tjelesne konstitucije - a koji zajedno sa sangviničnim, koleričnim i flegmatičnim tipom sačinjava sustav "četiriju humora" tj. tjelesnih tekućina, odnosno sustav "četiriju kompleksija", kako se to izražavalo u stara vremena. Melankolija može značiti i neko privremeno stanje uma, katkad bolno i depresivno, katkad tek zamišljeno i nostalgično. U tom slučaju to je čisto subjektivno raspoloženje koje se može prenijeti na objektivni svijet, pa će se tako onda legitimno govoriti ο "melankoliji sutona" ili "melankoliji jeseni"2 ili čak, kao Shakespeareov princ Hal, ο "melankoliji močvarnog rukavca." 3

PRVO POGLAVLJE MELANKOLIJA U LITERATURI Ο FIZIOLOGIJI U STARIH AUTORA

1. DOKTRINA Ο ČETIRI TJELESNE TEKUČINE ILI " H U M O R A " R E D O M kojim su maločas bila iznesena - a što ne mora značiti da su slijedila jedno iza drugoga, već su dapače često postojala jedno uz drugo - ta različita značenja evoluirala su u tijeku jednoga razvoja koji je pokrivao više od dvije tisuće godina. Pa iako su se stalno pojavljivala nova značenja, ipak ni stara značenja nisu uzmicala: ukratko, nije se radilo ο raspadanju ili ο metamorfozi, već ο paralelnom postojanju. Izvorna osnova tih različitih značenja bila je posve precizna zamisao jednog konkretnog, vidljivog i opipljivog dijela tijela, "crne žuči" (atra bilis, μέλαινα χολή, μελαγχολία) koja je, zajedno s flegmom, žutom (odnosno "rumenom") žuči, te krvlju, tvorila četiri humora, odnosno četiri tjelesne tekućine. Te tekućine podudarale su se, kako se smatralo, s kozmičkim elementima i vremenskim podjelama. One su kontrolirale cjelokupno postojanje i ponašanje ljudske vrste te su, već prema načinu na koji su bile kombinirane, određivale karakter pojedinca.

Sunt enim quattuor humores in homine, qui imitantur diversa elementa; crescunt in diversis temporibus, regnant in diversis aetatibus. Sanguis imitatur aerem, crescit in vere, regnat in pueritia. Cholera imitatur ignem, crescit in aestate, regnat in adolescentia. Melancholia imitatur terram, crescit in autumno, regnat in maturitate. Phlegma imitatur aquam, crescit in hieme, regnat in senectute. Hi cum nec plus nec minus iusto exuberant, viget homo.4 (Postoje, naime, četiri tekućine u čovjeku koje odražavaju različite elemente. One jačaju u različitim godišnjim 3

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

dobima, te vladaju u različitim životnim dobima. Krv odražava zrak, jača u proljeće, vlada u djetinjstvu. Žuta žuč odražava vatru, jača ljeti, vlada u mladosti. Crna žuč odražava zemlju, jača ujesen, vlada u zreloj dobi. Flegma odražava vodu, jača zimi, vlada u starosti. Čovjek je zdrav kada te tekućine nisu preobilne niti ih manjka.) U ovim jasnim i jezgrovitim rečenicama nekog filozofa iz ranog srednjovjekovlja, imamo staru doktrinu ο četiri humora. Tome sustavu bilo je namijenjeno da dominira cjelokupnim smjerom kojim se kretala fiziologija i psihologija gotovo do današnjih dana: jer ono što su takozvane "heterodoksne" škole u antici suprotstavljale humoralnoj patologiji, bilo je ili zaboravljeno ili se, pak, stopilo u ortodoksnu doktrinu posredstvom eklektika iz drugoga stoljeća, posebice Galena. A jednako su tako i Paracelzusove primjedbe dugo prolazile nezamjećeno. Taj sustav može se objasniti jedino kombinacijom triju vrlo starih (i, barem jednim dijelom, specifično grčkih) principa: 1.Potraga za jednostavnim prvobitnim elementima ili kvalitetama, od kojih bi se izravno moglo pratiti podrijetlo kompleksne i naizgled iracionalne strukture kako makrokozmosa tako i mikrokozmosa. 2. Snažna potreba da se pronađe numerički izraz za ovu kompleksnu strukturu tjelesne i duhovne egzistencije. 3.Teorija harmonije, simetrije, izonomije, ili kakvo god drugo ime ljudi izabrali da izraze tu savršenu proporciju u dijelovima, materijalu ili u sposobnostima, a koju je grčka misao sve do Plotina uvijek smatrala esencijalnom za bilo koju vrijednost, bilo moralnu ili estetičku, bilo zdravstvenu. U potrazi, dakle, za tim da odredimo podrijetlo humoralizma, moramo se vratiti unazad do pitagorejaca, i to ne samo zato što je štovanje broja općenito dosegnulo svoj najviši izraz u pitagorejskoj filozofiji, već još specifičnije zato što su pitagorejci broj četiri smatrali posebno značajnim. Znali su se i zaklinjati na četvorku, "koja sadrži korijen i izvor vječne prirode",5 pa su tako ne samo priroda općenito, 4

DOKTRINA Ο ČETIRI HUMORA

§1]

već i čovjek obdaren razumom posebice, njima izgledali vođeni četirima principima, smještenima redom u mozgu, srcu, pupku i falusu.6 Čak se i dušu poslije predočavalo kao četverostruku, takvu koja obuhvaća intelekt, spoznaju, mišljenje i percepciju (νους, επιστήμη, δόξα, αϊσθησις).7 Sami pitagorejci nisu razvili doktrinu ο četirima tjelesnim tekućinama, no pripremili su tlo postavljajući niz tetradičkih kategorija (primjerice, poput ovih već spomenutih: zemlja, zrak, vatra i voda; proljeće, ljeto, jesen i zima).8 U taj sustav, jednom kada je bio razvijen, lako je bilo smjestiti i četiri humora. Štoviše, oni su definirali zdravlje kao ravnotežu različitih kvaliteta, a bolest kao prevlast jedne od njih - koncept uistinu odlučujući za humoralizam u pravome smislu. Alkmeon iz Krotona, pitagorejski liječnik koji je živio oko 500. godine pr. Kr„ izjavio je kako "jednaka zastupljenost (ισονομία) tih kvaliteta (δυνάμεις), vlažnosti, suhoće, hladnoće, vrućine, gorkosti, slatkoće, i ostalih, čuva zdravlje, ali da prevlast jedne među njima (μοναρχία) proizvodi bolest", te je sažeo pojam zdravlja u formulu "dobro uravnotežene mješavine kvaliteta" (σύμμετρος των ποιών κράσις).9 Dok je, međutim, Alkmeon ostavio neodređenim broj i prirodu tih kvaliteta čija izonomija čini zdravlje ("vlažnost, suhoća, hladnoća, vrućina, gorkost, slatkoća, i ostale"), dotle je Filolaj napravio korak dalje prema humoralizmu, opisujući broj četiri kao "princip zdravlja" (ύγιείας άρχή).10 Za pojavljivanje sveobuhvatne doktrine humoralizma bilo je, međutim, potrebno da budu ispunjena još tri daljnja uvjeta. Prvo, pitagorejci su štovali četiri kao savršen broj. Sada je tom broju, uz to, bio dan i fizički sadržaj: ovo je postignuto kada je pitagorejski brojevni simbolizam bio transformiran u doktrinu ο kozmičkim elementima. Drugo, svaki od ova četiri elementa bilo je potrebno interpretirati u terminima neke kvalitete što je uspostavljalo, da tako kažemo, očiglednu vezu između izvornih elemenata i odgovarajućih komponenti ljudskoga tijela koje se, opet, nije moglo, u njihovoj empirijskoj aktualnosti, promatrati kao čistu zemlju, čistu vodu, i tako dalje. Treće, određene stvarne supstancije za koje se činilo da odgovaraju tim elementima i kvalitetama, bilo je sada potrebno 5

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

pronaći u ljudskome tijelu, jer samo su se tada spekulacije filozofije prirode mogle pomiriti s empirijskom evidencijom medicine i fiziologije. Tako je od pitagorejaca cesta vodila dalje do Empedokla, u čijem je naučavanju bio ispunjen prvi od ova tri uvjeta. On se potrudio kombinirati spekulacije starih filozofa prirode, poput Talesa i Anaksimena, koji su razmišljali isključivo u pojmovima materije te su stoga podrijetlo svega što postoji pratili unazad do jednoga prvobitnog elementa, i tome nasuprotnu tetradičku doktrinu pitagorejaca koja se temeljila na ideji čistoga broja. U tom pokušaju, on je razvio doktrinu ο četiri elementa, doktrinu koja "četiri korijena Svega" stavlja u parove s četiri specifična kozmička entiteta - suncem, zemljom, nebom i morem. Ti elementi (koje Empedoklo naziva ριζώματα, no koji se od Demokrita nadalje nazivaju στοιχεία) bili su jednake vrijednosti i snage, no svaki je imao svoju posebnu zadaću i svoju posebnu prirodu. U smjenjivanju godišnjih doba, svaki je redom imao svoj uspon, a njihova je mješavina (κράσις), različita u svakom pojedinom slučaju, bila ono što je privodilo u postojanje sve stvari pojedinačno, i ona je jedina određivala karakter ljudi. Savršena kombinacija bila je, prvo, ona u kojoj su svi ti elementi bili podjednako raspodijeljeni, i drugo, ona u kojoj tih elementarnih jedinica - mogli bismo reći, atoma - nije bilo niti previše niti premalo po količini, te koje nisu bile ni pregrube ni prefine po svojoj kvaliteti. Ta savršena kombinacija stvarala je čovjeka najšire spoznaje i najbistrijega uma. Ako, pak, svi ti elementi ne bi bili ravnomjerno raspodijeljeni, onda bi taj čovjek bio glupak. Ako bi broj raspodijeljenih atoma bio prevelik ili premalen, takav bi čovjek bio ili sumoran i letargičan, ili pak nagao i zanesenjak, no nesposoban za trajne napore. A ako je ta kombinacija bila savršenija u jednom dijelu tijela negoli u nekom drugom, to bi proizvodilo pojedince s nekim istaknutim posebnim talentom - govornike, na primjer, ako bi osobito dobra bila"/craza' w jezika, ili vješte i umješne, ako bi bila riječ ο rukama. 11 Iz ovoga će se vidjeti da je Empedoklo čvrsto - gotovo čak prečvrsto - uspostavio jedinstvo makrokozmosa i mikrokozmosa (čovjek i univerzum proizlaze iz istih primarnih elemenata), te

6

DOKTRINA Ο ČETIRI HUMORA

§1]

je čak bio učinio i pokušaj da pokaže neku sustavnu povezanost između fizičkih i duhovnih faktora - drugim riječima, da postavi jednu psihosomatsku teoriju karaktera. No, vidjet će se i to kako je ovaj pokušaj bio uvelike preopćenit i odviše spekulativan a da bi udovoljio zahtjevima specifično antropološke teorije, a još manje neke medicinske. Do mjere u kojoj je smatrao da su ljudska bića, baš kao i fizički univerzum, sastavljeni samo iz zemlje, zraka, vatre i vode, Empedoklo je doista bio uspostavio jednu zajedničku osnovu za makrokozmos i mikrokozmos, no on je ignorirao ono što je svojstveno mikrokozmosu kao takvom. On je reducirao čovjeka na opće, kozmičke elemente, ne ispitujući ono što je specifično ljudsko. Dao nam je, rekli bismo, originalnu tvar, ali ne i materijale od kojih je čovjek načinjen. Oni, pak, čiji je način mišljenja bio orijentiran više antropološki, nisu se mogli time zadovoljiti, već su se bacili u potragu za specifičnim supstancijama (i sposobnostima) u čovjeku, koje bi nekako korespondirale s tim primarnim elementima koji tvore svijet kao cjelinu, a da istodobno ne budu njima jednostavno identične. Već su Empedoklovi neposredni nasljednici osjećali potrebu za time da se njegove antropološke koncepte učini mnogo elastičnijima, tako što bi se elemente koji čine čovjeka djelomice lišilo njihove čisto materijalne prirode te tako što bi im se pridao jedan više dinamički karakter. Filistion, glavni čovjek sicilijanske medicinske škole koju je osnovao Empedoklo, još je, istina, opisivao čovjeka kao neku kombinaciju četiriju elemenata zemlje, zraka, vatre i vode, baš kako je to činio i njegov učitelj. No, on je tome dodao ideju kako svaki od ovih elemenata posjeduje i neku određenu kvalitetu (δύναμις) "vatri pripada vrućina, zraku hladnoća, vodi vlaga, zemlji suhoća".12 A ovime je on ispunio i drugi od naših uvjeta.

(a) "Kraza", od gr. κράσις, krazis, prema Klaićevu Rječniku stranih riječi označava "miješanje sokova u tijelu", a prema Sencovu Grčko hrvatskom rječniku označava "miješanje, napose topline i studeni: temperatura". U daljnjemu tekstu upotrebljavat ćemo oblik "kraza", u množini "kraze", radi očuvanja izvornoga značenja miješanja temperatura, odnosno kvaliteta. (Prim. prev.) 7

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

Tako je Empedoklova teorija elemenata bila izmirena s Alkmeonovom teorijom ο kvalitetama, s rezultatom da su elementi izgubili svoju beskompromisno materijalnu prirodu, dočim je broj kvaliteta, koje je Alkmeon bio ostavio nedefiniranima, sada bio reduciran na tetradu. Stoga je jedino logično bilo da će kao odgovor na pitanje "Kada je kraza tih kvaliteta dobra i prava?", sam Filistion odgovoriti riječima: "Oboljenje dolazi od predominacije ili, pak, od manjka neke kvalitete".13 I dok je, s obzirom na primarne čestice tih elemenata, empedoklovska teorija karaktera (o empedoklovskoj medicini ne zna se ništa pouzdano 14 ) bila uvela pojam "pregrubog" i "prefinog", rame uz rame s pojmom "previše" i "premalo", nova je metoda, uzimajući samo ideje suviška i manjka, rastegnula te ideje kako bi one pokrile sav onaj golemi broj diferencijacija. Jer, te kvalitete mogle su ne samo tvoriti dvojne kombinacije (toplo i vlažno, toplo i suho, hladno i vlažno, hladno i suho): one su se isto tako - a to je neposredno bilo još važnije - mogle osloboditi empedoklovskih primarnih elemenata i tako biti upotrijebljene kao predikati bilo koje druge supstancije. Obje te teorije dosegle su svoju punu zrelost ne mnogo prije 400-te godine pr. Kr., kada je humoralizam u stvari i nastao. On je, dakle, nastao najviše stoga što su ideje koje smo dosad razmatrali, a koje su se ticale elemenata i kvaliteta, bile tada - i to ne bez određenog nasilja - primijenjene na tjelesne tekućine (χυμοί), kao empirijski dokazane u ljudskome tijelu.15 Te tjelesne tekućine bile su već odavno poznate u specifično medicinskoj tradiciji, u prvome redu kao one koje uzrokuju oboljenja, a ako bi postale vidljivima (kao pri povraćanju ili slično), onda kao simptomi oboljenja. Prehranom bi se u tijelo unosile tvari koje su, zahvaljujući probavi, dijelom bile iskorištene (to znači, prelazile u kosti, meso i krv), no dijelom su bile άπεπτα - neprobavljive, i iz tih neprobavljivih tvari nadolazio je "suvišak tjelesnih tekućina" (περισσώματα), a ideja ο tome razvijala se vrlo slično ideji ο kozmičkim primarnim elementima. Eurifon s Knida pretpostavio je neograničen broj takvih tjelesnih tekućina, koje se uspinju do glave i rađaju oboljenja. Timotej iz Metaponta smatrao je kako su bolesti uzrokovane samo jedinim, kiselo-slanim fluidom. A Herodik s Knida razlikovao je

8

DOKTRINA Ο ČETIRI HUMORA

§1]

dva takva fluida, jedan kiseo, a drugi gorak.16 To su bile one dvije tjelesne tekućine-humora koje su kasnije dobile imena flegma (φλέγμα) i žuč (χολή) - flegma zato što je uzrokovala upale, premda joj je nemali broj autora pripisivao kvalitete hladnoga i vlažnoga. Ta korelacija pretpostavljena je u jednom vrlo značajnome traktatu Ο ljudskoj naravi (Περί φύσιος άνθρώπου), 17 napisanomu najranije 400. pr. Kr„ koji su stari pripisivali, kako to znamo iz Galena, ili Hipokratu, ili njegovu zetu Polibiju.18 Ono što je ovome dokumentu dalo jedinstvenu vrijednost za potomstvo jest pokušaj da se u jednom te istom sustavu kombinira humoralnu patologiju u užem smislu, s općenitim kozmološkim spekulacijama, navlastito onima Empedoklovima. 19 Vođen tom željom, autorov prvi korak bio je odbaciti gledište onih koji su smatrali kako ljudsko tijelo ima podrijetlo iz jednog jedinog elementa i održava se na životu snagom tog elementa. Štoviše, koliko je nama poznato, on je bio prvi autor koji je postavio teoriju ο četiri humora. Na samome početku - iako će kasnije to postati gotovo kanonskim - nju je bilo moguće uspostaviti jedino uz pomoć dvije posve arbitrarne pretpostavke. U sustav je trebalo uključiti krv, premda ona u stvari nije bila nikakav "višak" neke tjelesne tekućine, dok je u žuči, koja je sve dotad bila promatrana kao jedan jedinstven fluid, odnosno razdijeljena u svoje nebrojene podvrste, bilo nužno napraviti razliku između dva nezavisna "humora", između žute žuči (χολή ξανθή) i crne žuči (μέλαινα χολή= μελαγχολία). 20 Ove četiri tjelesne tekućine uvijek su bile prisutne u ljudskome tijelu i određivale su njegovu narav, s time daje, u skladu s godišnjim dobima, sad jedan, a sada drugi tjelesni humor bio u usponu - crna žuč, na primjer, u jesen, dočim je zima tome humoru bila nenaklonjena, a proljeće neprijateljsko, tako da bi bolovi koji su nastajali u jesen popuštali u proljeće. Te četiri tjelesne tekućine, dakle, uzrokovale su i bolest i zdravlje, budući da je njihova pravilna kombinacija bila zdravlje, ali je prevlast ili manjak bilo koje među njima bilo bolest: ύγιαίνει μεν ούν μάλιστα, οταν μετρίως έχη ταϋτα της προς άλληλα δυνάμεως και του πλήθεος και μάλιστα, ην μεμιγμένα ή.21

9

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

Svim tim idejama danas je moguće ustanoviti izvor. Pojam tjelesnih tekućina kao takvih došao je iz empirijske medicine. Pojam tetrade, definicija zdravlja kao ravnoteže različitih dijelova, te definicija bolesti kao poremećaja te ravnoteže, jest pitagorejski doprinos (koji je zatim preuzeo Empedoklo). Ideja kako u smjenjivanju godišnjih doba svaka od ove četiri supstancije redom dobiva na usponu, čini se da je čisto empedoklovska. No, zasluga za kombiniranje svih tih pojmova u jedan sustav, te time i za kreiranje doktrine ο humoralizmu koja je imala dominirati u budućnosti, pripada nedvojbeno energičnom autoru koji je sastavio prvi dio Περί φύσιος άνθρωπου. 22 Taj sustav uključivao je ne samo pitagorejsku i empedoklovsku tetradu, već i učenje ο kvalitetama koje nam je prenio Filistion - spočetka, u skupinama po dvije, tvoreći kariku između tjelesnih tekućina i godišnjih doba, a kasnije su se pojavljivale i pojedinačno, povezujući tjelesne tekućine s empedoklovskim primarnim elementima. Iz ovoga je autor Περι φύσιος άνθρώπου razvio sljedeću shemu, koja će ostati na snazi sljedećih više od dvije tisuće godina:23 Tjelesna tekućina

Godišnje doba

Kvalitete

krv žuta žuč crna žuč flegma

proljeće ljeto jesen zima

toplo i vlažno toplo i suho hladno i suho hladno i vlažno

Vjerojatno se već zarana, još u pitagorejaca, četiri godišnja doba spajalo s četirima dobima ljudskoga života, a što je ubrajalo dječaštvo, mladost, zrelu dob i starost, ili pak, alternativno, mladost do dvadesete, puna snaga do četrdesete, opadanje negdje do šezdesete te nakon toga starost. Moglo se stoga bez velike muke uspostaviti vezu između četiriju humora (tjelesnih tekućina, kasnije četiriju temperamenata) i četiri čovjekove životne dobi - povezanost koja je vrijedila za sva vremena i koja će biti temeljno značajna u budućemu razvoju, kako spekulacije tako i vizualnih predočavanja. Tijekom cijeloga srednjega vijeka i u renesansi taj je krug ostao faktički nepromijenjen, osim ponekih nesuglasica oko 10

DOKTRINA Ο ČETIRI HUMORA

§1]

njegove početne točke: on je mogao započinjati s "flegmatičnim" djetinjstvom, prolaziti kroz "sangviničnu" mladost i "koleričnu" zrelu dob do "melankolične" starosti (u stanovitim okolnostima vraćajući se na "drugo djetinjstvo"), ili je, pak, mogao započinjati sa "sangviničnom" mladošću, prolaziti kroz "kolerični" period između dvadesete i četrdesete te "melankolični" period između četrdesete i šezdesete i završavati u "flegmatičnoj" starosti.24 No, ta kombinacija čisto medicinske doktrine ο tjelesnim tekućinama sa sustavom filozofije prirode izrodila je jednu osobitu poteškoću koje raniji pisci nisu bili svjesni, no koja će poslije i te kako izaći u prvi plan i koja zapravo nikada nije bila do kraja razriješena. S jedne strane, uz iznimku krvi, tjelesne tekućine preuzete iz medicine bile su posve beskorisne supstancije, da ne kažemo štetne.25 One su bile ekskrementi, izlučevine, "humores vitiosi", "štetne tekućine" koje uzrokuju oboljenje, opažane prvo u povraćanju i drugim simptomima. 26 Pridjevi derivirani iz njih, φλεγματικός (φλεγματώδης), χολερικός (χολώδης), i posebice μελαγχολικός, bili su izvorno tek opisi oboljenja. Ο pravome zdravlju moglo se govoriti samo ako su sve tjelesne tekućine bile prisutne u pravoj kombinaciji, tako da su štetni utjecaji jedan drugog neutralizirali. S druge strane, same ove supstancije, iako promatrane kao da same po sebi uzrokuju bolesti, ili barem kao da su predispozicijski faktori, bile su u parovima s univerzalnim (i zdravstveno neutralnim) kvalitetama: hladno, vlažno, toplo i suho. Svaka je medu njima bila u usponu jednom godišnje, a da pritom nije nužno uzrokovala akutna oboljenja: pa budući da je apsolutno zdrav čovjek bio onaj koji nikad i nikako nije bio bolestan (čime je morao biti posve sličan bilo kojem drugom apsolutno zdravom čovjeku kao zrno zrnu u graškovoj mahuni, jer je prava kombinacija tjelesnih tekućina bila samo jedna i nije dopuštala nikakvih odstupanja), to onda liječnici, prvo i upravo oni, nisu mogli izbjeći zaključak kako taj apsolutno zdrav čovjek znači neki ideal koji teško da se ikada moglo susresti u stvarnosti. 27 I tako, u toj tradiciji, ono što su od starine bili simptomi oboljenja, to se sada postupno počelo promatrati, ispočetka nesvjesno, kao tipovi dispozicija, tipovi ljudske naravi. Potpuno zdravlje bilo je 11

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

samo ideal, kojemu se moglo maksimalno približiti no nikada ne stvarno i zadobiti. Bilo je, dakle, dosta logično, kad bi se za nekoga u čijemu su tijelu te tjelesne tekućine bile u savršenoj kombinaciji reklo da je taj "odličnoga zdravlja" (μάλιστα υγιαίνει), jer se time implicite priznavalo kako netko u kome ovaj ili onaj humor ima prevlast može unatoč tome biti dobroga zdravlja, iako ne u najvećem mogućem stupnju. I tako se morao napraviti ustupak, da je ono što obično određuje konstituciju nekoga čovjeka u stvari prevlast ove ili one tjelesne tekućine, te da takav pojedinac, premda doduše ima predispoziciju prema stanovitim posve određenim bolestima, normalno izgleda posve zdravo. Riječi "flegmatičan" i ostale počele su se upotrebljavati za osobite, no (u granicama te osobitosti) ne nužno i bolesne aspekte ljudske naravi: i jednom kada je doktrina ο četirima tjelesnim tekućinama bila sistematizirana u obliku koji je upravo opisan, bilo je zacrtano da ona postupno postane doktrinom ο četiri temperamenta. Kako je to "Hipokrat" rekao na jednome mjestu, "presuho ljeto ili jesen odgovara flegmaticima no maksimalno šteti kolericima koji su u opasnosti da se potpuno isuše, jer oči im presahnu i oni postaju grozničavi, te neki padaju u melankolična oboljenja 28 - što pokazuje da su i sami hipokratovci sagledavali ljude u konstitucijama koje je određivala permanentna prevlast ili flegme ili žute žuči, pri čemu ti ljudi u pravilu nisu bili aktualno bolesni već su jedino bili predisponirani na stanovite bolesti, te se pod određenim okolnostima moglo očekivati i bolesti drugačije nego one što bi proizašle iz njihova prevladavajućega humora. Odsada pa nadalje, izrazi "kolerik", "flegmatik" i "melankolik" mogli su nositi dva, u temelju posve različita značenja. Oni su mogli označavati ili patološka stanja ili, pak, konstitucionalne prirodne sklonosti. Istina je, međutim, da je ovo dvoje bilo vrlo tijesno povezano, budući da je to obično bio jedan te isti humor kojemu su nepovoljne okolnosti dopustile da se razvije iz puke predispozicije u aktualnu bolest. Kako bi rekao Isidor iz Seville, "zdravima ta četiri tjelesna humora upravljaju, a bolesni od njih stradavaju".29 Sustav u kakav se humoralizam razvio donio je sa sobom, međutim, još jednu komplikaciju, u tome što su dva od četiri 12

DOKTRINA Ο ČETIRI HUMORA

§1]

tjelesna humora, krv i crna žuč, očito zauzimala iznimnu poziciju, poziciju koja je proizlazila iz povijesnoga razvoja toga sustava, a ova distinkcija može se osjetiti u terminima koji su upotrebljavani. Što se tiče krvi, ona je od samoga početka ušla unutra (da tako kažemo) samo na stražnja vrata, jer ne samo što nije bila nikakav suvišak tjelesne tekućine, nego je, dapače, bila najplemenitiji i esencijalni dio tijela.30 Pa premda se, kao priznato načelo, zadržalo to da krv također može uzrokovati oboljenje (uglavnom akutno, poput onoga kakvo uzrokuje i žuta žuč, dočim su dva hladna tjelesna humora rađala više kronične bolesti), te premda je Corpus Hippocraticum rangirao suvišak krvi zajedno s flegmatičkim, koleričnim i melankoličkim oboljenjima, 31 ipak konstitucionalna predomincija krvi generalno nije bila promatrana kao bolesna dispozicija već prije kao zdrava par excellence i stoga najbolja, tako da medicinski tekstovi uobičajenu sintagmu "complexio sanguinea" često zamjenjuju terminom "complexio temperata". Grčkoj fiziologiji, u kojoj je humoralizam značio u prvom redu humoralnu patologiju, očigledno je nedostajao pridjev da opiše jednu konstituciju koja bi bila određena krvlju,32 kao što je kolerično bilo određeno žutom žuči, ili flegmatično flegmom. Značajno je da u kasnijem učenju ο četiri temperamenta (u kojemu su se, kao i u modernome govoru, ovi termini primjenjivali na izgled i značaj zdrava čovjeka), "sangvinični" temperament, i samo on, nosi latinsko ime.33 Suprotan je bio slučaj s "humor melancholicus". Krv se toliko malo uklapala u niz tjelesnih tekućina (zamišljanih kao otpadne tvari) da je bilo teško učiniti čistu patološku dijagnozu stanja prouzročenoga prekomjernošću krvi. Upravo zbog toga, sangvinični temperament stajao je izdvojeno od ostalih na način u mnogo čemu sličan onome kada lijep, ali prazan "normalni profil" stoji izdvojeno od ružnih, ali upečatljivih "karakternih profila" u Durerovim crtežima fizionomija. Crnu žuč, nasuprot tome, dugo se smatralo nekom škodljivom degeneracijom žute žuči ili, alternativno, krvi. Ona je pokazivala dobro poznatu i karakterističnu sliku nezdravosti (sliku koja je datirala možda čak iz predhipokratovskih vremena) toliko, da je ta bolest kao takva bila označena samo jednom riječju. Nasuprot

13

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

složenicama χολερικαι ili φλεγματικαι νόσοι, χολερικά ili φλεγματικά παθήματα, stavljalo se jednostavno μελαγχολία, μελαγχολίαι.34 A isto su tako i kasnije koncepcije melankoličnoga temperamenta bile obojene kudikamo više idejom nekog melankoličkog oboljenja nego što je to bio slučaj s ostala tri temperamenta. Značajno je, također, da je melankolija kao oboljenje postala predmetom monografija, i to izrazito rano i izrazito često.35 Razumljivo je, dakle, d a j e poseban problem melankolije morao, reklo bi se, dati materijala za snažan unutarnji poticaj daljnjem razvoju humoralizma. Jer, što su upečatljivije i više zastrašujuće bile one nezdrave manifestacije koje se vremenom asociralo s idejom jednog određenog humora, to je većom bivala i moć toga humora u stvaranju tipova karaktera. I samo je prividno paradoksalno bilo to da je baš melankolija, koja je od svih "kraza" nosila najizrazitije patološke konotacije, postala ona u kojoj se najranije i najjasnije razaznala razlika između aktualnoga poremećaja i obične predispozicije, između patoloških stanja i divergencija u karakteru, ukratko između poremećaja i temperamenta, dočim je analogni razvitak ostalih humoralnih koncepcija došao tek mnogo kasnije.36 Postoji, međutim, i jedno daljnje promišljanje. Za razliku od ostalih, upravo je oboljenje zvano "melancholia" ponajviše bilo obilježeno simptomima mentalne promjene, simptomima koji su bili rangirani počevši od straha, mizantropije i depresije, pa do ludila u njegovim najstrašnijim oblicima. Kasnije će melankolija biti definirana kao tjelesno oboljenje s mentalnim reperkusijama ili, pak, kao neko "permixtio rationis", "pomućenje razuma" fizičkoga podrijetla, a što je jedna osobitost koja je morala značajno olakšati proces odvajanja običnoga melankoličnog temperamenta od melankoličnog oboljenja. Jer, dvoznačnost psiholoških simptoma zamagljuje graničnu crtu između bolesti i normalnosti i sili na priznavanje jedne psihosomatske konstitucije koja, iako melankolična, ne čini nužnim da se njezin subjekt opiše kao onaj tko je stvarno cijelo vrijeme bolesnik. Ova osobitost pomaknut će cijelu koncepciju melankolije u područje psihologije i fiziognomije, utirući time put za preobrazbu učenja ο četiri humora u teoriju karaktera i mentalnih tipova. U stvari, možemo vidjeti kako su čak i medicinski autori počeli poimati melankolika u decidirano 14

§ 2]

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

fiziognomijskim i psihologijskim terminima: ljudi koji zastajkuju u govoru, ćelavci, mucavci, prekomjerno dlakavi - pogođeni su snažnim melankolijskim oboljenjima, 37 emocionalni poremećaji opisani su kao pokazatelj "mentalne melankolije",38 i naposljetku jedna dijagnoza koja se stalno ponavlja - ovi simptomi sažeti su u frazu: "Stalna tjeskoba i depresija znakovi su melankolije".39

2. POJAM MELANKOLIJE I NJEGOV REVOLUCIONARNI OBRAT U PERIPATETIKA: PROBLEM XXX., I.

S TOG polazišta razumjet ćemo sada i onu veliku preobrazbu kroz koju je prošla ideja melankolije u tijeku četvrtoga stoljeća pr. Kr., a do koje je došlo zahvaljujući prodoru dvaju velikih kulturalnih utjecaja: ideje ludila u velikim tragedijama te pojma mahnitosti u platoničkoj filozofiji. Pomračenje svijesti, depresija, strahovi i opsjene, te na kraju strašna likantropija, koja svoje žrtve nagoni kroz noć nalik na urličuće, gladne vukove40 - sve to smatralo se posljedicom te zlokobne supstancije čije i samo ime (μέλας = crn) prizivaše ideju svega što bješe mračno i zlo.41 Ta supstancija bila je toliko općeprihvaćena kao izvor duševne bolesti da se glagol μελανχολζν (s kojim usp. χολεριάν) upotrebljavalo od kraja petoga stoljeća pr. Kr. kao sinonim s μαίνεσθαι (biti mahnit, lud). Ώ μοχθηρέ, μελαγχολας, 42 značilo je "Jadniče, ti si lud", a Demostenove riječi koje su se ticale Olimpiodora, ού μόνον άδικος άλλά και μελαγχολάν δοκών,43 može se prevesti kao "onaj koji nije samo nečastan nego, čini se, i lud čovjek". U četvrtome stoljeću pr. Kr., religiozna intuicija prijašnjega doba povlačila se pred diskurzivnim znanstvenim rezoniranjem i simboličko tumačenje mitova moglo se naći rame uz rame s racionalističkim objašnjenjima. Stoga ne iznenađuje da se crte patološke melankolije sada počinju otkrivati i u velikim figurama onih zlosretnih heroja koje je uvrijeđeno božanstvo kaznilo ludilom - Heraklo, Ajant i Belerofont - a koje je Euripid bio predstavio u njihovoj mitskoj nadljudskoj veličini.44 No, čak i za četvrto stoljeće, čar ovih velikih figura bio je dovoljno jak da ideji melankolije koju se sada dovodilo s njima u vezu dade 15

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

neku aureolu zlokobne uzvišenosti. Postalo je to, kako je Gelije kasnije ironično rekao, "bolest heroja" 4 5 Tako je došlo do toga da se, povezano s mitovima, na melankoličnu narav počelo gledati kao na, u nekome stupnju, herojsku. A ona je bila idealizirana još i više kada ju se izjednačilo s "mahnitošću", utoliko što je "humor melancholicus" počeo figurirati kao izvor, kolikogod opasan, najviše spiritualne egzaltacije, i to od trenutka kad je pojam mahnitosti bio interpretiran (ili, bolje, reinterpretiran) na taj način. Kao što je dobro poznato, tu promjenu vrijednosti učinio je Platon. Kako to Sokrat kaže u Fedru, "kada bi mahnitost tek tako, jednostavno, bila nešto zlo", onda bi Lizija bio u pravu: "no, ustvari, mi primamo kroz mahnitost najveće dobrobiti, to jest, utoliko ukoliko je ona poslana kao božanski dar".46 U početku, međutim, nije bilo ničega u Platonovoj misli što bi povezivalo pojam melankolije s o n o m ekstazom koja na sličan način uzdiže filozofe, ljubavnike i pjesnike do nadrazumskog poimanja čistih ideja. Za njega, melankolija je primarno značila, ako već ne stvarno ludilo, onda barem moralno mentalno oboljenje koje zamračuje i oslabljuje volju i razum. Platon je na nju gledao kao na neki simptom onoga što je opisao u Fedru, kao dušu najgoru od svih - dušu tirana. 47 Kako čitamo u Državi, "čovjek postaje tiraninom ako je, bilo po naravi bilo po životnim navikama, bilo oboje, taj čovjek pijanac, pohotljivac i melankolik". 48 Aristotelova filozofija prirode prva je dovela do toga da se ujedini čisto medicinski pojam melankolije s platoničkim konceptom mahnitosti. To ujedinjenje našlo je svoj izraz u nečemu što je za Grke bila paradoksalna teza,49 a to je da su ne samo tragični heroji poput, primjerice, Ajanta, Herakla i Belerofonta, već i svi doista izvanredni ljudi, bilo u području umjetnosti ili, pak, u poeziji, filozofiji, državništvu - pa čak i Sokrat i Platon - bili melankolici. Ta teorija izložena je u najpoznatijem među "Problemima" koji se pripisuju Aristotelu, i ovdje evo prijevoda toga teksta u cijelosti: Problem XXX., I.50 Δια τί πάντες όσοι περιττοί γεγόνασιν άνδρες ή κατά φιλοσοφίαν ή πολιτικήν ή ποίησιν ή τέρας

Kako to, da su svi oni koji su se istaknuli u filozofiji, u politici ili u poeziji naočigled melankolici, a 16

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

§2]

φαίνονται μελαγχολικοί δντες, και οί μεν οΰτως ώστε και λαμβάνεσθαι τοις άπό μέλαινης χολής άρρωστη μασιν, οίον λέγεται των τε ηρωικών τα περί τον Ήρακλέα; και γαρ εκείνος έοικε γενέσθαι ταύτης της φύσεως, διό και τα άρρωστήματα τών έπιληπτικών άπ' έκείνου προσηγόρευον οί αρχαίοι ίεράν νόσον. και ή περί τούς παιδας έκστασις και ή προ της άφανίσεως έν Ο'ίτη τών έλκών έκφυσις γενομένη τοϋτο δηλοί· και γαρ τοϋτο γίνεται πολλοίς άπό μέλαινης χολής, συνέβη δέ καί Λυσάνδρω τω Λάκωνι προ τής τελευτής γενέσθαι τά έλκη ταϋτα. έτι δέ τά περί Αϊαντα καί Βελλεροφόντην, ών ό μεν έκστατικός έγένετο παντελώς, ό δέ τάς έρημίας έδίωκεν, διό οΰτως έποίησεν "Ομηρος "αύτάρ έπεί καί κείνος άπήχθετο πάσι θεοϊσιν, ήτοι ό καππεδίον τό Άλήϊον οίος άλάτο, δν θυμόν κατέδων, πάτον άνθρώπων άλεείνων."

neki od njih to su čak do te mjere da bivaju pogođeni oboljenjima uzrokovanima crnom žuči? Primjer za to iz herojske mitologije je Heraklo: jer on je očigledno bio takve konstitucije, i stoga su upravo po njemu epileptičke napadaje stari bili nazvali "svetom bolešću".51 Na to ukazuje njegov žestok napadaj ludila u onom nesretnom slučaju s djecom, a jednako tako i provala bijesa do koje je došlo prije no što je nestao na brdu Eta; jer u mnogih je ljudi to simptom crne žuči. Slično je i Lisandar Lakedemonjanin trpio od takvih boljetica prije svoje smrti. Priča se također i ο Ajantu i Belerofontu: jedan je potpuno skrenuo s uma, dočim je drugi pronalazio pusta mjesta da bi na njima obitavao; pa zato Homer i kaže: "ΑΓ kad omrznu i on vjekovitim bozima svima, Stane bluditi sam po ravnici Alejskoj dušu Grizući svoju, od staza bježeći ljudskih po strani."(a>

καί άλλοι δέ πολλοί τών ήρώων όμοιοπαθεΐς φαίνονται τούτοις, τών δέ ύστερον Εμπεδοκλής καί Πλάτων καί Σωκράτης καί

Među herojima, i mnogi drugi očigledno su patili na isti način, a među ljudima u novije doba bili su to Empedoklo, Platon i Sokrat te brojni drugi dobro poznati (a) Homer, Ilijada, VI pjevanje, st. 200-202; prev. T. Maretić, MH, Zagreb 1912., str. 96. 17

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

ljudi, a isto tako i većina pjesnika. Jer mnogi takvi ljudi imaju neka tjelesna oboljenja kao rezultat ove vrste temperamenta, dok neki od njih imaju tek neku očitu konstitucijsku tendenciju prema takvim napadajima. No, ukratko, svi su oni, kako je maločas bilo rečeno, melankolici po svojoj konstituciji. Kako bismo pronašli razlog za to, započet ćemo posluživši se jednom korisnom analogijom. Vino, kada se pije u velikim količinama, proizvodi u ljudi mnoštvo istih onakvih karakteristika kakve pridajemo melankoliku, te dok se pije ono oblikuje različite karaktere, na primjer razdražljive, dobrohotne, samilosne ili bezobzirne; dočim med ili mlijeko ili voda, ili bilo što drugo takvoga, nemaju taj učinak. Može se vidjeti da vino stvara najrazličitije karaktere, tako što će se promotriti kako ono postupno mijenja one koji ga piju. Jer oni koji u trijeznome stanju, da započnemo s njima, obično jesu hladni i šutljivi, ti postaju razgovorljivi kada popiju samo malo previše, a ako popiju još malo to ih čini vrlo elokventnima i bučnima, a nastave li u toj akciji, onda ih to čini bezobzirnima, a ako piju još i dalje, to ih učini obijesnima, i zatim mahnitima; a kad prevrše svaku mjeru to im posve oduzme snagu i čini ih stupidnima poput onih koji

έτεροι συχνοί των γνωρίμων· έτι δέ των περί την ποίησιν οί πλείστοι, πολλοίς μεν γαρ των τοιούτων γίνεται νοσήματα άπό της τοιαύτης κράσεως τω σώματι, τοις δέ ή φύσις δήλη ρέπουσα προς τα πάθη. πάντες δ' ούν ώς ειπείν άπλώς είσί, καθάπερ έλέχθη, τοιούτοι την φύσιν. δεί δή λαβείν την αίτίαν πρώτον έπι παραδείγματος προχειρισαμένους. ό γέρ οίνος ό πολύς μάλιστα φαίνεται παρασκευάζειν τοιούτους οϊους λέγομεν τούς μελαγχολικούς είναι, και πλείστα ήθη ποιείν πινόμενος, οίον όργίλους, φιλανθρώπους, έλεή μονάς, ιταμούς· άλλ' ούχί τό μέλι ούδέ τό γάλα ούδέ τό ύδωρ ούδ' άλλο των τοιούτων ούδέν. ϊδοι δ' άν τις ότι παντοδαπούς άπεργάζεται, θεωρών ώς μεταβάλλει τούς πίνοντας έκ προσαγωγής· παραλαβών γαρ άπεψυγμένους έν τώ νήφειν και σιωπηλούς μικρώ μέν πλείων ποθείς λαλιστέρους ποιεί, έτι δέ πλείων ρητορικούς καί θαρραλέους, προϊόντας δέ προς τό πράττειν ιταμούς, έτι δέ μάλλον πινόμενος ύβριστάς, έπειτα μανικούς, λίαν δέ πολύς εκλύει καί ποιεί μωρούς, ώσπερ

18

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

§ 2]

τούς έκ παίδων έπιλήπτους ή καί έχομένους τοις μελαγχολικοϊς άγαν. ώσπερ ούν ό εις άνθρωπος μεταβάλλει τό ήθος πίνων και χρώμενος τω ο'ίνω ποσω τινί, οϋτω καθ' έκαστον τό ήθος είσί τίνες άνθρωποι, οίος γάρ ούτος μεθύων νϋν έστίν, άλλος τις τοιούτος φύσει έστίν, ό μεν λάλος, ό δε κεκινη μένος, ό δέ άρίδακρυςποιεί γάρ τινας και τοιούτους, διό καί'Όμηρος έποίησε

su bili epileptični od djetinjstva ili poput onih koji su žrtve prekomjerne melankolije. I sada, baš kao što netko tko pije mijenja svoj karakter (ethos) već prema količini vina koj u konzumira, tako i za svaki taj karakter postoji jedna klasa ljudi koja ga reprezentira. Jer kao što će netko časomice, kad je pijan, biti netko drugi po naravi - netko rječit, netko drugi emotivan, netko treći pak lako će pustiti suze - jednako će takav učinak imati vino na neke ljude. Stoga Homer i kaže u pjesmi: "...govoreći, da težak od vina u suzama plovim."(a)

" κ α ι μέ φησι δακρυπλώειν βεβαρημένον οϊνω".

καί γάρ έλεήμονές ποτε γίνονται και άγριοι καί σιωπηλοί· ένιοι γάρ αύ άποσιωπώσι, καί μάλιστα των μελαγχολικών δσοι έκστατικοί. ποιεί δέ και φιλητικούς ό οίνος· σημείον δέ δτι προάγεται ό πίνων και τω στόματι φιλεΐν, ους νήφων ούδ' άν εις φιλήσειεν ή διά τό είδος ή διά τήν ήλικίαν. ό μεν ούν οίνος ού πολύν χρόνον ποιεί περιττόν, άλλ' ολίγον, ή δέ φύσις άεί, έως τις άν ή· οί μεν γάρ θρασείς, οί δέ σιωπηλοί, οί δέ έλεήμονες, οί δέ δειλοί γίνονται φύσει, ώστε δήλον δτι διά τοϋ αύτοΰ'"' ποιεί δ τε οίνος καί ή φύσις έκάστoυ(b, τό ήθος- πάντα γάρ κατεργάζεται τή θερμότητι ταμιευόμενα. δ τε δή χυμός καί ή κράσις ή τής

Katkad, opet, ti ljudi postaju samilosni, katkad, pak, divlji, ili mučaljivi - jer neki padaju u totalnu šutnju, posebice oni melankolici koji su skrenuli s pameti. Vino još k tomu čini ljude i zaljubljivima: to se vidi u činjenici da netko u pripitome stanju može čak biti pobuđen da ljubi osobe koje, zbog njihova izgleda ili dobi, nitko nikad ne bi ljubio u trijeznome stanju. Vino čovjeka čini abnormalnim, ali ne zadugo, već samo na kraće vrijeme. No, čovjekova naravna konstitucija čini to permanentno, cijeloga života: jer neki su neustrašivi,

(a) διά τοϋ αύτοϋ Richards] διά τό αύτό codd.

(a) Homer, Odiseja, XIX pjevanje, 122 stih, prev. T. Maretić, MH, Zagreb, 1915., str. 241.

(b) έκαστον Richards. 19

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

μέλαινης χολής πνευματικά έστιν· διό και τά πνευματώδη πάθη καί τά ύποχονδριακά μελαγχολικά οι ιατροί φασιν είναι, καί ό οίνος δέ πνευματώδης τήν δύναμιν. διό δή έστι τήν φύσιν όμοια δ τε οίνος και ή κράσις. δηλοΐ δέ δτι πνευματώδης ό οίνός έστιν ό άφρός· τό μέν γάρ έλαιον θερμόν δν ού ποιεί άφρόν, ό δέ οΐνος πολύν, καί μάλλον ό μέλας τοϋ λευκού, δτι θερμότερος καί σωματωδέστερος. καί διά τούτο δ τε οίνος άφροδισιαστικούς άπεργάζεται, καί όρθώς Διόνυσος καί Αφροδίτη λέγονται μετ' άλλήλων εΐναι, καί οί μελαγχολικοί οί πλείστοι λάγνοι είσίν. δ τε γάρ άφροδισιασμός πνευματώδης, ση μείον δέ τό αίδοίον, ώς έκ μικρού ταχείαν ποιείται τήν αύξησιν διά τό έμφυσάσθαι. καί έτι πριν δύνασθαι προΐεσθαι σπέρμα, γίνεται τις ήδονή έτι(3) παισίν ούσιν, δταν έγγύς όντες τού ήβάν ξύωνται τά αιδοία δι' άκολασίαν· γίνεται δέ δήλον διά τό πνεύμα διεξιέναι διά των πόρων, δι' ων ύστερον τό ύγρόν φέρεται, ή τε έκχυσις τού σπέρματος έν ταίς όμιλίαις καί ή ρίψις ύπό τού πνεύματος ώθούντος φανερόν ότι γίνεται.(1>) ώστε καίτών έδεσμάτων

(a) έτι Bonitz, Richards] έπί codd. (b) δτι γίνεται Richards] γίνεσθαι codd.

[|. |.

neki mučaljivi, neki samilosni, a neki kukavice po naravi. Jasno je stoga da je to jedan te isti agens koji proizvodi karakter, kako u slučaju vina tako i u naravi pojedinca, jer svim tim procesima upravlja toplina. Dok melankolija, i kao "humor" i kao temperament, proizvodi zrak, te zato liječnici i kažu da nadutost (natečenost) i abdominalni poremećaji jesu zbog crne žuči. A vino jednako ima tu kvalitetu da stvara zrak, pa su tako vino i melankolični temperament slične naravi. Pjena koja se stvara na vinu pokazuje da ono stvara zrak - jer ulje ne proizvodi pjenu, čak ni kad je vruće, a vino je proizvodi u velikim količinama, i to crno vino više nego bijelo zato što je ono toplije i ima veću gustoću. To je i razlog što vino pobuđuje seksualnu želju, te se zato s pravom kaže da Dionizije i Afrodita pripadaju zajedno, i stoga su melankolične osobe većinom požudne. Jer je seksualni čin povezan sa stvaranjem zraka, a pokazuje se to u činjenici da muški spolni organ od svoje male dimenzije brzo naraste napuhivanjem. Pa čak i prije negoli su u stanju izbacivati sjeme, dječaci koji ulaze u pubertet već nalaze stanovito zadovoljstvo u trljanju svojih spolnih organa iz obijesti, s očitim razlogom što tako zrak izlazi kroz prolaz kroz 20

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

§ 2]

καί ποτών εύλόγως ταϋτ' έστιν άφροδισιαστικά, όσα πνευματώδη τον περι τα αιδοία ποιεί τόπον, διό και ό μέλας οίνος ούδενός ήττον τοιούτους απεργάζεται, οίοι και οί μελαγχολικοί <πνευματώδεις>.(ίΐ) δήλοι δ' είσίν έπ' ένίων· σκληροί γάρ οί πλείους τών μελαγχολικών, και αί φλέβες έξέχουσιν· τούτου δ' αίτιον ού τό τοϋ αίματος πλήθος, άλλά τοϋ πνεύματος· διότι δέ ούδέ πάντες οί μελαγχολικοί σκληροί ούδέ [oi](b) μέλανες, άλλ' οί μάλλον κακόχυμοι, άλλος λόγος, περι ού δέ έξ αρχής προειλόμεθα διελθεΐν, δτι έν τή φύσει εύθύς ό τοιούτος χυμός ό μελαγχολικός κεράννυται· θερμοϋ γάρ καί ψυχρού κράσίς έστιν· έκ τούτων γάρ τών δυοίν ή φύσις συνέστηκεν. διό καί ή μέλαινα χολή καί θερμότατον καί ψυχρότατον γίνεται, τό γάρ αύτό πάσχειν πέφυκε ταϋτ' άμφω, οίον και τό ύδωρ ον ψυχρόν, δμως έάν ίκανώς θερμανθή, οΐον τό ζέον, τής φλογός αύτής θερμότερόν έστι, καί λίθος καί σίδηρος διάπυρα γενόμενα μάλλον θερμά γίνεται άνθρακος, ψυχρά δντα φύσει, εϊρηται δέ σαφέστερον περί τούτων έν τοις περί πυρός, καί ή χολή δέ ή μέλαινα φύσει ψυχρά καί ούκ έπιπολαίως(0)

koji će kasnije istjecati tekućina (fluid). Jednako tako je posve jasno da su izlijevanje i pokretljivost sjemena u seksualnome općenju uzrokovani zračnom propulzijom. U skladu s time, ona hrana i one tekućine koje pune područje spolnih organa zrakom imaju neki afrodizijački efekt. Tako crno vino više no išta drugo čini ljude istima kakvi su i melankolici. To da oni sadrže zrak, očigledno je u nekim slučajevima; jer većina melankoličnih osoba ima čvrstu put i vene su im izbočene, zbog preobilja zraka, a ne krvi. Međutim, razlog zašto nemaju svi melankolici čvrstu put i zašto nisu svi tamni već samo oni koji sadrže osobito nezdrave tjelesne humore, drugo je pitanje. No, vratimo se sada našemu izvornomu predmetu: humor crne žuči u naravnoj je konstituciji nešto što je već izmiješano, budući da je ona neka mješavina toplote i hladnoće jer od ovoga je dvoganarav i sačinjena. Crna žuč tako može postati i jedno i drugo, i vrlo vruća i vrlo hladna, jer posve je prirodno da jedna te ista supstancija može biti podložna i jednom i drugom: tako, primjerice, voda, premda je po sebi hladna, ako se dovoljno zagrije (na primjer, do vrenja), onda bude vruća i od samoga plamena. A kamen i željezo kada ih se zagrije do usijanja postaju vrući od ugljena, premda su

(a) πνευματώδεις secl. Forster. (b) οί secl. Bekker. (c) έπιπόλαιος Sylburg. 21

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

ούσα, όταν μεν ούτως έχη ώς εϊρηται, έάν ύπερβάλλη έν τω σώματι, αποπληξίας ή νάρκας ή άθυμίας ποιεί ή φόβους, έάν δέ ύπερθερμανθη, τάς μετ' φδής εύθυμίας και εκστάσεις καί έκζέσεις έλκών καί άλλα τοιαύτα, τοις μέν ούν πολλοίς άπό της καθ' ήμέραν τροφής έγγινομένη ούδέν τό ήθος ποιεί διαφόρους, άλλά μόνον νόσημά τι μελαγχολικόν άπειργάσατο. δσοις δέ έν τή φύσει συνέστη κράσις τοιαύτη, εύθύς ούτοι τά ήθη γίνονται παντοδαποί, άλλος κατ' άλλην κράσιν οιον όσοις μέν πολλή και ψυχρά ένυπάρχει, νωθροί καί μωροί, δσοις δέ λίαν πολλή και θερμή, μανικοί καί εύφυείς καί ερωτικοί καί εύκίνητοι προς τούς θυμούς καί τάς έπιθυμίας, ένιοι δέ καί λάλοι μάλλον, πολλοί δέ καί διά τό έγγύς είναι τού νοερού τόπου τήν θερμότητα ταύτην νοσήμασιν άλίσκονται μανικοίς ή ένθουσιαστικοίς- όθεν Σίβυλλαι καί Βάκιδες καί οί ένθεοι γίνονται πάντες, δταν μή νοσήματι γένωνται άλλά φυσική κράσει.Μαρακός δέ ό Συρακούσιος καί άμείνων ήν ποιητής, ότ' έκσταίη. - δσοις δ' αν έπανεθή<3) τήν άγαν θερμότητα προς τό μέσον, ούτοι μελαγχολικοί μέν είσι, φρονιμώτεροι δέ, καί ήττον μέν έκτοποι, πρός πολλά δέ διαφέροντες τών άλλων, οί μέν

[|. |.

po prirodi hladni. No, time se detaljnije bavi knjiga koja se tiče vatre.52 Dakle, ako crna žuč, hladna po prirodi i to ne samo površinski, bude u tom određenom stanju, ona može inducirati paralizu ili utrnutost ili depresiju ili tjeskobu kada prevlada u tijelu, no ako je prezagrijana onda će ona proizvesti veselje, provaljujući u pjesmi, ekstazi ili u preosjetljivosti i tome slično. Za većinu ljudi, žuč koja dolazi od njihove dnevne prehrane ne daje im neki drugačiji karakter već će samo rezultirati u nekom crnožučnom oboljenju. Ali među onima koji po svojoj konstituciji posjeduju taj temperament, već unaprijed postoji najveća različitost karaktera, kod svakoga u skladu s njegovom individualnom mješavinom. Na primjer, oni koji posjeduju veću količinu hladne crne žuči postaju tromi i nesvjesni, dočim oni koji u velikoj količini posjeduju vruću žuč budu uznositi i blistavi, ili erotični, ili pak lako zapadaju u ljutnju i želju, dok neki opet postaju rječitijima. Mnogi također podliježu napadima egzaltacije i ekstaze, zato što je ova toplota smještena blizu sjedišta intelekta; i tako se, na taj način, izdižu sibile i proricatelji i svi koji su božanski nadahnuti kada postanu takvima ne po bolesti nego po svom naravnom temperamentu -

(a) έπανεθή Bywater] έπανθή codd. 22

§ 2]

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

προς παιδείαν, οί δέ προς τέχνας, οί δέ προς πολιτείαν. πολλήν δέ καί εις τούς κινδύνους ποιεί διαφοράν ή τοιαύτη έξις τω(ί) ένίοτε ανωμάλους εΐναι έν11" τοις φόβοις πολλούς τών άνδρών. ώς γάρ άν τύχωσι τό σώμα έχοντες προς την τοιαύτην κράσιν, διαφέρουσιν αύτοί αυτών, ή δέ μελαγχολική κράσις, ώσπερ και έν ταϊς νόσοις άνωμάλους ποιεί, οϋτω καί αύτή άνώμαλός έστιν· ότέ μέν γάρ ψυχρά έστιν ώσπερ ϋδωρ, ότέ δέ θερμή, ώστε φοβερόν τι δταν είσαγγελθή, έάν μέν ψυχροτέρας ούσης τής κράσεως τύχη, δειλόν ποιεί· προωδοπεποίηκε γάρ τώ φόβω, καί ό φόβος καταψύχει, δηλοϋσι δέ οί περίφοβοι· τρέμουσι γάρ. έάν δέ μάλλον θερμή, εις τό μέτρων κατέστησεν ό φόβος, καί έν αύτώ καί άπαθή.

Marakus Sirakužanin bio je doista kao pjesnik bolji kada bi bio izvan sebe. - Oni, međutim, u kojima se prevelika toplina crne žuči oslobađa prema sredini,53 melankolični su, no takvi su više racionalni i manje ekscentrični (ektopoi), i u mnogo čemu su superiorni drugima bilo u obrazovanju, bilo u vještinama ili u politici. Takva konstitucija odgovorna je također i za velike razlike u ponašanju u opasnim situacijama, pri čemu mnogi od ovih ljudi reagiraju nekonzistentno u zastrašujućim okolnostima. Jer u skladu sa svojim tjelesnim stanjem u danome trenutku, a u odnosu na svoj temperament, oni će se ponašati sad ovako, sad onako: temperament melankolije, baš kao što proizvodi bolesti s mnoštvom različitih simptoma, i sam po sebi je promjenjiv, jer je kao i voda katkad hladan, a katkad vruć. Stoga, ako se dogodi da se kakva uzbuna oglasi u trenutku kad je ova smjesa više hladna, to će čovjeka učiniti kukavičkim jer je to pripremilo put za strah, a strah čini čovjeka hladnim, što se vidi u činjenici da oni koji su se uplašili, drhću. - Ako je, međutim, ta mješavina više topla, strah će je reducirati na umjerenu temperaturu pa će taj čovjek vladati sobom i ostat će nedirnut (apathes).

(a) τψ Richards] τοϋ codd. (b) έν Richards] μέν codd. 23

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

ομοίως δέ και πρός τάς καθ' ήμέραν άθυμίας· πολλάκις γάρ ούτως έχομεν ώστε λυπεΐσθαι, έφ' δτω δέ, ούκ άν έχοιμεν ειπείν- ότέ δέ εύθύμως, έφ' φ δ' ού δήλον. τά δή τοιαύτα πάθη και τά πάλαι'3' λεχθέντα κατά μέν τι μικρόν πάσι γίνεται· πάσι γάρ μέμικταί τι της δυνάμεως· όσοις δ' εις βάθος, ούτοι δ' ήδη ποιοί τινές είσι τά ήθη. ώσπερ γάρ τό είδος έτεροι γίνονται ού τω πρόσωπον έχειν, άλλά τω ποιόν τι τό πρόσωπον, οί μέν καλόν, οί δέ αίσχρόν, οί δέ μηθέν έχοντες περιττόν, ούτοι δέ μέσοι τήν φύσιν, ούτω κα'ι οί μέν μικρά μετέχοντες τής τοιαύτης κράσεως μέσοι είσίν, οί δέ πλήθους ήδη άνόμοιοι τοις πολλοίς, έάν μέν γάρ σφόδρα κατακορής ή ή έξις, μελαγχολικοί είσι λίαν, έάν δέ πως κραθώσι, περιττοί, ρέπουσι δ', άν άμελώσιν, έπί τά μελαγχολικά νοσήματα, άλλοι περί άλλο μέρος τού σώματος· και τοις μέν έπιληπτικά άποσημαίνει, τοις δέ άποπληκτικά, άλλοις δέ άθυμίαι ίσχυραί ή φόβοι, τοις δέ θάρρη λίαν, οίον και Άρχελάω συνέβαινε τω Μακεδονίας βασιλεϊ.

(a) πάλαι Sylburg (superius Theodorus Gaza) ] παλαιά codd.

[|. |.

Α tako je isto i s malodušnošću (athymia) koja se javlja u svakodnevome životu, jer često puta smo tužni, a da ne možemo reći zašto, dok se drugi put osjećamo radosnima, a bez vidljiva razloga. Takvim uzbuđenostima duše (pdthe) ili onima spomenutima maloprije54 podložni smo svi u nekom manjem stupnju, jer ponešto od onoga što ih uzrokuje primiješano je u svakome. No, u ljudi kod kojih ova kvaliteta ide u dubinu, ona će određivati i njihov karakter. Jer kao što se ljudi razlikuju izgledom ne stoga što imaju lice već stoga što imaju baš takvo i takvo lice, neki su zgodni, neki ružni, a neki bez ičega posebnog na sebi (oni koji izgledaju obično), tako su oni koji imaju tek malo od ovoga temperamenta obični, no oni koji ga imaju mnogo neslični su većini ljudi. Jer akojenjihovmelankolički habitus posve nerazrijeđen, onda su oni odveć melankolični no, ako je malo razblažen, onda su iznimni. A ako ne budu pazili, naginjat će melankolijskim bolestima, pri čemu u različitih pojedinaca bivaju pogođeni različiti dijelovi tijela: neki ljudi pate od epileptičkih simptoma, drugi od paralitičkih, neki pate od silne malodušnosti ili od strahova, a drugi od pretjeranoga samopouzdanja, kako se to dogodilo Arhelaju, makedonskome kralju.

24

§ 2]

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

αίτιον δέ της τοιαύτης δυνάμεως ή κρϋσις, όπως άν έχη ψύξεώς τε καί θερμότητος. ψυχροτέρα μέν γάρ ούσα τού καιρού δυσθυμίας ποιεί άλογους· διό αϊ τ' άγχόναι μάλιστα τοις νέοις, ένίοτε δέ καί πρεσβυτέροις. πολλοί δέ καί μετά τάς μέθας διαφθείρουσιν έαυτούς· ένιοι δέ τών μελαγχολικών έκ τών πότων άθύμως διάγουσιν, σβέννυσι γάρ ή τοϋ οίνου θερμότης την φυσικήν θερμότητα, τό δέ θερμόν τό περί τον τόπον ω φρονοϋμεν καί έλπίζομεν ποιεί εύθύμους· καί διά τούτο προς τό πίνειν εις μέθην πάντες έχουσι προθύμως, ότι πάντας ό οΐνος ό πολύς εύέλπιδας ποιεί, καθάπερ ή νεότης τούς παΐδας· τό μέν γάρ γήρας δύσελπί έστιν, ή δέ νεότης έλπίδος πλήρης, είσί δέ τίνες ολίγοι οϋς πίνοντας δυσθυμίαι λαμβάνουσι, διά τήν αύτήν αίτίαν δι' ην καί μετά τούς πότους ένίους. δσοις μέν ούν μαραινομένου τοϋ θερμοϋ αί άθυμίαι γίνονται, μάλλον άπάγχονται. διό καί οί νέοι [ή] καί οί πρεσβϋται μάλλον άπάγχονται· τό μέν γάρ γήρας μαραίνει τό θερμόν, τών δέ τό πάθος, φυσικόν όν καί αύτό [τό μαραινόμενον θερμόν] .(a) δσοις δέ σβεννυμένου έξαίφνης, οί πλείστοι διαχρώνται έαυτούς, ώστε θαυμάζειν πάντας διά τό μηθέν ποιήσαι σημείον πρότερον.

Takve sklonosti uzrokovane su temperamentom, već prema tome je li on vruć ili hladan. Ako je neuobičajeno hladan, u odnosu na okolnosti, onda će on proizvesti iracionalnu malodušnost. Otuda se samoubojstvo vješanjem pojavljuje najčešće među mladima, a katkad također i među starijim ljudima. Mnogi ljudi, također, prekrate sebi život nakon pijanstva, a neki melankolici nakon opijanja ostaju u stanju malodušnosti, jer toplota vina gasi njihovu prirodnu toplotu. (Toplota u području u kojemu mislimo i nadamo se čini nas radosnima te su stoga svi ljudi željni pića i to do točke intoksikacije, jer vino čini svakoga punim nade, kao što to mladost čini djeci: jer je poodmakla dob pesimistična, a mladost je puna nade). Malo ih je, doista, koji su pogođeni malodušnošću dok piju, a opet iz tog istog razloga drugi budu malodušni nakon pića. Tako, oni koji postanu malodušni budući da toplota u njima zamire, oni su skloni objesiti se. Otuda, veća je vjerojatnost da će se objesiti netko ili mlađi ili pak stariji; jer u jednome slučaju to je sama starost koja čini da toplota zamire, a u drugom, to je pobuđenost duše (pdthos) koje je također nešto fizičko. Većina onih u kojima je toplota naglo ugasla, skončaju sami sa sobom neočekivano, na zaprepaštenje svih, budući da

(a) τό μαραινόμενον θερμόν secl. Forster. 25

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

nisu dali nikakav prethodni znak neke takve namjere. Kada je mješavina kojom dominira crna žuč hladnija, onda ona pobuđuje, kako je već bilo naznačeno, raznovrsne malodušnosti, dok kada je vruća, onda pobuđuje radosna stanja. Stoga su djeca radosnija, a stariji su više malodušni, jer su prvi vrući, a potonji su hladni: jer starost je proces hlađenja. Katkad toplota naglo iščezne zbog izvanjskih razloga, baš onako kao što se i užareni predmeti mogu ohladiti protivno njihovoj prirodnoj tendenciji (tj. umjetnim putem), primjerice, ugljeni žar kad se na njega izlije voda. Stoga ljudi počine katkad samoubojstvo nakon pijanstva: jer toplota vina uvedena je izvana, i kad se ona naglo ohladi, onda se uspostavi to stanje. Tako isto i nakon seksualnoga odnosa većina ljudi postaje malodušna. Oni, međutim, koji emitiraju obilno izlučivanje zajedno sa sjemenom, ti postaju radosnijima, jer su se oslobodili viška tekućine, zraka ili prekomjerne topline. Drugi, međutim, često postanu baš malodušnima, jer su seksualnim činom postali ohlađeni zato što su izgubili neophodne sastojke, što se vidi u činjenici da količina emitiranoga fluida nije velika.

ψυχρότερα μέν ούν γινομένη ή κράσις ή άπό της μέλαινης χολής, ώσπερ εϊρηται, ποιεί άθυμίας παντοδαπάς, θερμοτέρα δέ ούσα εύθυμίας. διό και οί μέν παίδες εύθυμότεροι, οί δέ γέροντες δυσθυμότεροι. οί μέν γάρ θερμοί, οί δέ ψυχροί· τό γάρ γήρας κατάψυξίς τις. συμβαίνει δέ σβέννυσθαι έξαίφνης ύπό τε των έκτος αίτιων, ώς καί παρά φύσιν τά πυρωθέντα, οίον άνθρακα ύδατος έπιχυθέντος. διό καί έκ μέθης ένιοι έαυτούς διαχρώνται· ή γάρ άπό τού οίνου θερμότης έπείσακτός έστιν, ής σβεννυμένης συμβαίνει τό πάθος, καί μετά τά άφροδίσια οί πλείστοι άθυμότεροι γίνονται, όσοι δέ περίττωμα πολύ προΐενται μετά τού σπέρματος, ούτοι εύθυμότεροικουφίζονται γάρ περιττώματος τε καί πνεύματος καί θερμού ύπερβολής. έκείνοι δέ άθυμότεροι πολλάκις- καταψύχονται γάρ άφροδισιάσαντες διά τό τών ικανών τι άφαιρεθήναι- δηλοί δέ τούτο τό μή πολλήν τήν άπορροήν γεγονέναι.

26

§ 2]

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

ώς ούν έν κεφαλαία) ειπείν, διά μέν τό άνώμαλον είναι την δύναμιν της μέλαινης χολής άνώμαλοί είσιν οί μελαγχολικοί· καί γάρ ψυχρά σφόδρα γίνεται καί θερμή, διά δέ τό ήθοποιός είναι (ήθοποιόν γάρ τό θερμόν και ψυχρόν μάλιστα τών έν ήμιν έστιν) ώσπερ ό οίνος πλείων καί έλάττων κεραννύμενος τώ σώματι ποιεί τό ήθος ποιούς τινας ήμάς. άμφω δέ πνευματικά, καί ό οίνος καί ή μέλαινα χολή. έπεί δ' έστι καί εΰκρατον είναι τήν άνωμαλίαν καί καλώς πως έχειν, καί δπου δει θερμοτέραν είναι τήν διάθεσιν καί πάλιν ψυχράν ή τουναντίον διά τό ύπερβολήν έχειν, περιττοί μέν είσι πάντες οί μελαγχολικοί, ού διά νόσον <δέ>(ί), άλλά διά φύσιν.

Sažeto: budući da je aktivnost crne žuči promjenjiva, i melankolici su promjenjivi, jer crna žuč može postati i vrlo vruća i vrlo hladna. A kako ona određuje karakter (jer su toplota i hladnoća oni čimbenici u našim tijelima koji su najvažniji za određivanje našega karaktera): poput vina koje se unosi u tijelo u manjoj ili većoj količini, ona nas čini osobama ovakvoga ili onakvoga karaktera. A i vino i žuč sadrže zrak. I budući da je moguće da ova promjenjiva mješavina bude dobro ugođena i dobro prilagođena u stanovitom pogledu - a to znači, da bude sad u toplijem pa onda opet u hladnijem stanju, ili obratno, već kako se ukaže potreba zahvaljujući njezinoj tendenciji ka krajnostima - stoga su sve melankolične osobe iznimne (perittoi), i to ne zbog bolesti, nego iz svoje naravne konstitucije.

(a) δέ add. Richards.

Crna žuč - tako ide argument u prethodnome Problemu XXX., I., a koji je bio nazvan "monografijom crne žuči" - jest tjelesna tekućina prisutna u svakome čovjeku, koja se ne mora manifestirati niti u slabom tjelesnom stanju niti u karakternim osobitostima. To potonje ovisit će više ili ο privremenim i kvalitativnim promjenama humora melankolije koje mogu biti prouzročene probavnim smetnjama ili neumjerenom toplinom i hladnoćom, ili će, pak, ovisiti ο nekoj konstitucionalnoj i kvantitativnoj pretežnosti humora melankolije u odnosu na druge tjelesne tekućine. Ono prvo rađa "melankolična oboljenja" (među njima epilepsiju, paralizu, depresiju, fobije, odnosno, ako je uzrok neumjerena toplina, onda bezobzirnost, otrovnost i mahnitost), to drugo, pak, čini čovjeka melankoličnim

27

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

po prirodi (μελαγχολικός διά φύσιν) - i ovdje se prvi puta nalazi razlikovanje, prisutno u teorijama medicinskih autora, kao prešutna pretpostavka koje su oni uglavnom tek djelomice bili svjesni, a koja je ovdje sada jasno pokazana i izražena. Očigledno, ta druga mogućnost nije isključivala onu prvu, jer bilo je očito da će melankolici po naravi biti osobito podložni bolestima melankolije, i to u osobito virulentnoj formi. S druge strane, ljudi po naravi normalni - οί πολλοί - neće nikad steći kvalitete svojstvene melankoliku po naravi a koje se ima zahvaliti njegovoj uobičajenoj ćudi. Normalan čovjek zasigurno je mogao podleći nekim melankolijskim slabostima, no te slabosti bile bi tada tek privremeni poremećaji bez psihičke važnosti i ne bi imale nikakav trajni učinak na njegovu mentalnu konstituciju. Melankolik po naravi, međutim, čak i onda kada je bio savršeno dobro, posjedovao je jedan posve poseban "ethos" koji je, kako god da se izabrao manifestirati, činio toga čovjeka temeljno i trajno različitim od "običnih" ljudi. On je, moglo bi se reći, bio normalno abnormalan. Tu spiritualnu posebnost melankolika po naravi dugovalo se činjenici da crna žuč posjeduje jednu kvalitetu koja ne postoji u drugim tjelesnim tekućinama, naime to da ona utječe na samu karakternu osnovu - dispoziciju (ήθοποιόν). Osnovna ideja bila je kako postoje neke supstancije - voda, mlijeko, med, na primjer - koje apsorbirane u tijelu ne utječu nimalo na duševno stanje, dok ima nekih drugih koje djeluju trenutačno i moćno na um i bacaju pritom žrtvu u svakovrsna spiritualna stanja koja su mu inače, normalno, bila strana. Vino je za to bilo dobar primjer, a crna žuč proizvodila je učinke usporedive s njime (ideja koju su često ponavljali kasniji autori). 55 Baš kao što vino, već prema svojoj temperaturi i popijenoj količini, proizvodi najrazličitije emocionalne efekte, čineći čovjeka radosnim ili žalosnim, brbljivim ili šutljivim, nasrtljivim ili bešćutnim, tako isto i crna žuč proizvodi najrazličitija mentalna stanja. Glavna razlika između učinaka vina i učinaka crne žuči jest ta što učinci crne žuči mnogokad nisu bili samo privremeni, već su postajali stalnim karakteristikama kad god je crna žuč imala neki svoj prirodni uzlazni tijek, a ne da je bila tek nezdravo ohlađena ili upaljena. "Vino čini čovjeka abnormalnim

28

§ 2]

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

(περιττόν), ali samo na kraće vrijeme, dočim narav (a to znači, u ovom slučaju, dispozicija za melankoliju) čini to stalno, za cijeloga njegova života". Razlog, međutim, bio je jedan te isti u oba slučaja crna žuč, kao i vino, bila je zračne prirode (πνευματώδης), a dokaz tome ležao je, s jedne strane, u pjenušanju vina, a s druge, u čvrstoj zategnutoj koži i napetim venama melankolika. U toj "pneuma" postojala je i nalazila se neka jedinstvena stimulativna pogonska sila koja je cijeli organizam stavljala u stanje napetosti (όρεξις), snažno djelujući na um i pokušavajući, prije svega u spolnome odnosu, doslovce "ispuhati se", te je otuda i jedno i drugo, i afrodizijački učinak vina i pomanjkanje seksualne uzdržljivosti bilo svojstveno, prema autorovu gledištu, čovjeku melankoličkoga temperamenta. Postojala je tu također i vrlo važna činjenica da je crna žuč, slično kao kamen ili željezo, mogla biti snažno pobuđena toplinom ili hladnoćom. Po prirodi hladna, ona je mogla postati neumjereno hladnijom, kao što je mogla postati i neumjereno vrućom (διό και ή μέλαινα χολή και θερμότατον και ψυχρότατον γίνεται). Marsilio Ficino, čije su ideje odlučujuće utjecale na pojam melankolije u renesansi, reći će kasnije: Bilis enim atra ferri instar, quando multum ad frigus intenditur, friget ad summum, quando contra ad calidum valde declinat, calet ad summum. 56 (Crna je žuč, naime, slična željezu: kada je veoma izložena hladnoći postaje najhladnija, a kada, suprotno tome, teži ka toplini, postaje najtoplija.) Te kao što je neki karakter (ethos) primarno bio određen toplinom ili hladnoćom (ήθοποιόν γάρ τό θερμόν και ψυχρόν μάλιστα τών έν ήμϊν έστιν), tako je bilo jasno i to da su ljudi u čijim je tijelima crna žuč imala dominantnu ulogu bili određeni da budu mentalno "abnormalni", na ovaj ili na onaj način. Jednom ustanovljeno, ovo je činilo osnovu argumenta za glavnu tezu, da su svi izvanredni Jjudi bili melankolici. Jasno, samo osnovu, jer da bi se taj argument dovelo do kraja bilo je nužno pokazati na koji se način (i, također, u kojim okolnostima) ta "abnormalnost" melankolika mogla sastojati u abnormalnome talentu. Čak i u našem

29

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

tekstu, oznaka "περιττός" (koju smo preveli kao "abnormalno"), neutralna je koncepcija, iz koje ne proistječe ništa više do neki otklon od normalnih uvjeta ili ponašanja, u ovom ili u onom smjeru, tako da se bilo lijepo bilo ružno lice - pa onda čak i pijanstvo - može nazvati nekom "abnormalnošću". Samo u kontekstu u kojemu je jasno da se ta riječ upotrebljava u pozitivnome smislu (kako je to, na primjer, u uvodnome dijelu Problema, "što se tiče filozofa, političara, pjesnika i umjetnika"), ili pak tamo gdje je ta riječ "περιττός" suprotstavljena nekoj nevrijednoj karakteristici (kao u rečenici "έάν μέν γάρ σφόδρα κατακορής ή ή έξις, μελαγχολικοί είσι λίαν, έάν δέ πως κραθώσι, περιττοί"), samo ondje će biti opravdano zamijeniti "abnormalno" s "izvanrednim". Otklon od normalnoga, ono po čemu se svi melankolici razlikuju, ne uključuje sam po sebi nikakvu sposobnost za bilo kakva izvanredna intelektualna dostignuća. Zapravo, prevlast crne žuči - a ona prevladava u svakom melankoliku od naravi - izravno djeluje škodljivo na karakter i sposobnost sve dotle dok njezina "anomaličnost" djeluje nekontrolirano. Uz preveliku prevlast crne žuči ljudi postaju "sveukupno premelankolični", no oni s posve malom proporcijom jedva da će biti raspoznatljivi među ostalima. Ako je crna žuč posvema hladna, ona proizvodi letargične slabiće ili tupave budale (νωθροί και μωροί), a ako je posvema vruća ona proizvodi lude, žustre, erotične, ili na koji drugi način pobudljive ljude, koji (budući da sjedište crne žuči leži u blizini sjedišta razuma) naginju transovima i ekstazama, poput sibila i proricatelja, ili pak poput onih pjesnika koji proizvode dobru poeziju samo kad su u ekstazi. A dok doista "izvanredni" talent, kako se to pokazuje u objektivnim dostignućima, pretpostavlja dvostruko ograničenje na učinke koji emaniraju iz crne žuči. Konačni odgovor na pitanje postavljeno na početku glasi, dakle, da količina humora melankolije mora biti dovoljno velika da uzdigne karakter iznad prosječnoga, ali opet ne tako velika da stvori melankoliju "sveukupno preduboku", 57 te da crna žuč mora zadržati neku prosječnu temperaturu, između "prevruće" i "prehladne". Onda i samo onda, taj melankolik nije čudovište nego je genij, jer onda i samo onda, kako ide dalje taj divljenja vrijedan zaključak, jest "moguće da ova anomalična mješavina bude dobro istemperirana i u određenom smislu dobro 30

§ 2]

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

prilagođena" (έπεί δ' έστι και εΰκρατον εΐναι τήν άνωμαλίαν και καλώς πως έχειν). Aristotelovim sljedbenicima nije, međutim, uvijek bilo lako povući granicu između melankoličke naravi i bolesti melankolije, jer jedva da je potrebno reći kako je čak i dobro istemperirana melankolija bila u stalnoj opasnosti da se preokrene u neko zbiljsko oboljenje, bilo zbog kakva časovita povećanja količine žuči koja je već tamo, ili pak nadasve zbog utjecaja toplote ili hladnoće na temperaturu te žuči. Čak i vrlo daroviti melankolik kretao se uskom stazom između dva ponora, i rečeno je bilo izričito da ako ne bude pazio, mogao bi lako pasti u bolest melankolije, mogao bi biti pogođen teškom depresijom (άθυμίαι ίσχυραί) te napadima straha ili, obratno, totalne bezobzirnosti. Melankoliju se tako, u okviru "melankolije po prirodi" (μελαγχολία διά φύσιν), može promatrati na dva načina, svaki u dvostrukom aspektu. Jedan se bavi oblikovanjem karaktera, pri čemu "humor melancholicus", ako je trajno prisutan u abnormalnoj količini ili stanju, proizvodi pretjerane tipove ove ili one vrste, poznate kao "čudaci", ekscentrici, odnosno "έκτοποι". Drugi se bavi ocrtavanjem osobitih stanja uma u kakve taj "humor melancholicus", ako je privremeno prisutan u abnormalnoj količini ili stanju, može gurnuti ljude koji po sebi inače nisu bili patološki slučajevi, u bolest ili barem u nezdrava raspoloženja, vitlajući njima gore-dolje između kreativne uzbuđenosti i mračne tuposti. Jedna pronicljiva fraza skovana, doduše, tek u petnaestome stoljeću - može se primijeniti na oboje: Ad utrumque extremum melancholia vim habet, unitate quadam stabilis fixaeque naturae. Quae quidem extremitas ceteris humoribus non contingit.58 (I u jednoj i u drugoj krajnosti, melankolija ima toliku snagu zbog jedinstva svoje postojane i čvrste naravi. Ostale tekućine, pak, ne pokazuju takvo ekstremno ponašanje.) Problem XXX., I., tekst čiji sadržaj je Melanchton opisao kao "dulcissima doctrina", i s kojim se malo koji drugi tekst mogao mjeriti a kamoli da bi ga nadmašio u psihološkoj suptilnosti, smatrali su

31

J

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

izvornim Aristotelovim djelom i Ciceron i Plutarh, koji ga citiraju neovisno jedan ο drugome. 59 Iz ovoga je jasno barem to da je ono nosilo Aristotelovo ime i prije izdanja njegovih kompletnih djela, a koje se vjerojatno nije pojavilo prije prvoga ili drugoga stoljeća. 60 No, je li taj tekst uopće imao pravo nositi to ime? Tipično aristotelovski je ne samo pokušati pokazati neku povezanost između mentalnih i fizičkih procesa (kako su to već prije počeli činiti hipokratovci), 61 već i pokušati to provesti do kraja, do zadnje pojedinosti. I koncepcije, također, koje služe tome u prilog, tipično su aristotelovske. Postoji tako pojam topline koji ovdje, kao i u Aristotela generalno, označava prvi i osnovni dinamički princip organske prirode, a koji je (što je važno) mišljen kao nezavisan od fizičke supstancije, tako da jedna te ista crna žuč može jednako lako postati vrlo vruća i vrlo hladna: i zahvaljujući toj "termodinamičkoj ambivalenciji" ona postiže svoje učinke u formaciji karaktera. 62 Zatim, također, tu je i pojam "sredine" (μεσότης), koji određuje idealnog melankolika na isti način na koji određuje i idealne mentalne i fizičke performance u izvornim aristotelovskim spisima. Jer čak i ako (recimo) hrabrost izgleda kao da je sredina između kukavičluka i bezobzirnosti, to ipak nije neka fiksna točka između dvije druge fiksne točke, već je promjenjivi ekvilibrij između dvije vitalne sile u stalnoj opoziciji jedna naspram druge, a ta ravnoteža nije očuvana tako što će se oslabljivati nasuprotne energije, već tako što će njihova interakcija biti kontrolirana. I naposljetku, pojam σφοδρότης, žestina, upotrijebljen za karakterizaciju melankolika, također je tipično aristotelovski. 63 O n a stalna v i s o k a n a p e t o s t m e l a n k o l i k o v a s p i r i t u a l n o g a života koja svoje izvorište ima u tijelu i stoga je neovisna ο volji, onemogućavala m u je da djeluje razumno, slično kao što je to bilo i u kolerika, osim što je u slučaju ovoga potonjega naglost (ταχυτής) bila ta koja je sprječavala smireno promišljanje, dok je kod onoga prvoga to bila vehemencija (σφοδρότης). Melankolici koji su se u potpunosti povodili za svojom uobraziljom, bili su u svakom pogledu nekontrolirani, 64 i bili su tjerani nesvladivom požudom. 6 5 (Platonje već bio klasificirao melankolike zajedno s ljubavnicima i pijancima - jedna poveznica koja je možda nadahnula i usporedbu,

32

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

§2]

tako brilijantno provedenu u ovom Problemu, crne žuči s vinom). Oni su bili pohlepni, 66 i nisu imali nikakve vlasti nad svojim pamćenjem koje je odbijalo sjetiti se stvari onda kada se to tražilo, da bi ih onda prizvalo u sjećanje tek kasnije i ne u pravom trenutku. 6 7 Sve ove slabosti, kojima Problem XI., 38. još dodaje i zamuckivanje (za koje se pretpostavlja da je rezultat toga što govor zaostaje za mišlju), 68 dolazile su od prekomjerne podražljivosti njihove fizičke konstitucije, pa tako niti im je ljubav mogla pružiti trajnu satisfakciju niti je lakomost mijenjala njihovu urođenu mršavost. U oba slučaja oni su tražili užitak ne radi užitka samoga već naprosto kao kakvu nužnu zaštitu od nekoga neodređenoga organskog nedostatka: jer baš kao što je njihova seksualna žudnja dolazila od prekomjerne napetosti, tako je i njihova pohlepa izvirala iz neke metaboličke nedostatnosti - pri čemu je ovo potonje imalo tu vrijednost da ih je štitilo od normalne pospanosti nakon podnevnoga ručka. 69 Melankolikova ćudljiva memorija, 70 pak, bila je posljedica jedne druge osebujnosti proizašle iz njegove žestine, a koja će pripremiti put za predodžbu melankolika kao genija. Ta osebujnost ležala je u njegovoj sposobnosti da reagira jednako lako i jednako burno na sve fizičke i psihičke utjecaje - osobito na vizualne prizore - baš kao što je i h u m o r melankolije u Problemu XXX., I. reagirao na toplotu i hladnoću. Pa ako je melankolik, dakle, više nego drugi ljudi podlijegao tome da ga prizivanje nečega u sjećanje spopada prekasno odnosno nepravovremeno, a nakon što je pokušao i nije uspio prizvati to voljnim naporom, bilo je to krivnjom ničeg drugog doli same činjenice da je taj uloženi napor njegova pamćenja proizveo u njemu mentalne slike i prizore (φαντάσματα) koji su njegov u m pobuđivali snažnije i bili prinudniji nego što je to slučaj u ostalih ljudi. A ova uzburkana i pretrpana memorija, jednom kada je bila probuđena, dala se jednako tako malo zaustaviti u svome automatskome odvijanju koliko bi i neki strijelac mogao opozvati jednom odapetu strelicu. 71 Vjerojatno je izraz άκολουθητικοι τη φαντασία bio mišljen da bi obilježio tu pretjeranu podražljivost one "vis imaginativa" za koju se kasnije vjerovalo da proizvodi halucinacije, odnosno da povećava moć vizualne imagincije. 72 To je ona sposobnost koja melankoliku

33

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

šalje istinite snove, kako je to opisano u Eudemovoj etici,73 pa mu čak omogućuje i da proriče budućnost sa zapanjujućom točnošću (εύστοχοι εισιν). I upravo na temelju vehemencije svoje imaginacije melankolik je bio u položaju - u stvari, bio je prinuđen - da svaku danu ideju poveže s idućom, te bi tako postao poput onih "opsjednutih" (έμμανεις) koji bez prestanka pišu i recitiraju pjesme slične onima koje je skladao Filainis,74 pa nije slučajno da je kasnije arapski izraz za "crno" ili "melankolično" postao sinonimom za "strast".75 Ipak, postoji jedno temeljno proturječje između slike melankolika kao zaokružene i upečatljive cjeline, kakva je dana u Problemu XXX., I., i onoga što možemo sastaviti u djelićima, mozaički, iz postavki koje je Aristotel dao na drugim mjestima. Albert Veliki, u poglavlju ο Aristotelovoj Etici u kojemu je prikupio sve njegove postavke koje se tiču melankolika, pokazao je to onim značajnim "quamvis - tamen".76 Na drugim mjestima, melankoliju se svugdje tretira kao patološku abnormalnost uvijek potrebnu medicinske pomoći, s vrijednostima koje su tek obrnuta strana njezinih promašaja (istiniti snovi, na primjer, ne dolaze od zdrave pameti φρόνησις - već, da kažemo to modernim jezikom, iz nekontrolirane aktivnosti "podsvijesti"). Problem, međutim, smatra melankoličku narav najvažnijom upravo za ona dostignuća koja zahtijevaju svjesni cilj i promišljeno, voljno djelovanje - ona dostignuća u stvari koja korespondiraju s bitno intelektualnim vrijednostima, a to će reći dostignuća u području umjetničkih vještina, poezije, filozofije i politike. Takva koncepcija nije "ne-aristotelovska", već ona, u stanovitoj mjeri, ide dalje od Aristotelova dijapazona interesa. U Parva naturalia progovara fiziolog, za koga "abnormalno" znači tek jedan "modus deficiens": u Etici, onaj koji govori je moralist, koji promatra pojedinca u njegovu odnosu prema zajednici, i koji utoliko gleda na egzistenciju i na ponašanje ljudi s točke gledišta doličnosti i odgovornosti. U oba slučaja melankolika se poima kao "melankolika na način bolesti", kao nekoga čije fizičko stradanje rezultira ili u posve očitim devijacijama od normalnoga, ili u nižem stupnju moralne odgovornosti. Autor Problema XXX., I. međutim, stavlja sebi u zadatak biti pravedan prema jednomu tipu karaktera koji izmiče prosudbi kako s medicinske tako i s moralne točke gledišta - a to je "izniman" tip (περιττός). 34

§ 2]

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

Taj koncept doista pokazuje fatalno pomanjkanje obilježja umjerenosti kod heroja i žrtava u velikim tragedijama, kako se to vidi u Elektrinu žalovanju 77 ili u Antigoninu djelu milosrđa, što oboje izgleda nedolično i besmisleno razumnoj Izmeni ili, pak, autokratski rigidnom Kreontu, no za pjesnika i za publiku to je značilo ispunjenje jednog višeg moralnog zakona.78 Epitet "izniman" nosi stanovit zlokobnipathos poradi sumnje na ϋβρις, oholost, koju implicira, čini se, svaki pokušaj udaljavanja od priznatih normi ljudskoga ponašanja. Na taj popularni religiozni osjećaj Aristotel aludira na početku Metafizike:79 "Ako ima nešto u onome što kažu pjesnici, da je božanstvo ljubomorno po naravi, tada su svi iznimni (izvanredni) ljudi predodređeni da budu nesretni." I opet, u odlomcima u kojima Aristotel upotrebljava svoju omiljenu metodu, a to je metoda analize popularnih pretpostavki sa svrhom da se primakne što jasnijem razlikovanju između etičkih termina, riječ "περιττόν" upotrijebljena je katkad u kolokvijalnome smislu, u kojemu je ona postala jedan od onih blago dvosmislenih izraza pretjeranoga udivljenja koje upotrebljava filistar misleći na stvari koje su iznad njega i zato su sumnjive. 80 No, kad je na kraju došlo do toga da je ovaj koncept dobio uglavnom pozitivne konotacije, dočim je "sredina" potonula da bi označila "mediokritetstvo", osrednjost, onda se taj razvoj nakon svega može pratiti nazad do Aristotela, koji je pojam "iznimnoga" proširio dalje od područja emocije i akcije i upotrijebio ga na takav način da se njime pokriva racionalno ponašanje pa čak i ono najviše ljudsko dostignuće, kontemplativna misao filozofa. U njegovoj Etici, "duševna veličina" (μεγαλοψυχία) izvanrednoga čovjeka smatra se za vrijednost koja je iznad i povrh obične ravnoteže sila kakvu postižu slabije naravi. Taj "magnanimus", velikodušni, opisan je tako da "u pogledu veličine on je krajnost, a u pogledu {prave} proporcije on je sredina".81 Jednako je tako, s tim istim osjećajem za veličinu kao za apsolutnu vrijednost, i kontemplacija prvobitnih načela, a koja je pravi predmet bavljenja filozofa, okarakterizirana kao περιττόν, kako u pučkom tako i u jednom dubljem smislu. Jer ona ne samo što premašuje svaku spoznaju koja bi bila neposredno iskoristiva (utilitarna), pa 35

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

čak i onu koja bi imala neku moralnu ili političku vrijednost, 82 već, budući da joj je svrha u njoj samoj, ο njoj se može misliti na način da ona transcendira ljudsku narav te da je privilegij bogova. I upravo je to, ta "transcendirajuća" vrijednost ove mudrosti, razlog zašto Aristotel, odbacujući staru praznovjericu ο ljubomori božanstva, tvrdi za nju da je ona pravi cilj i savršena sreća čovjeka.83 Tko god on bio, autor Problema XXX., I. pokušao je razumjeti i do određene granice opravdati čovjeka koji je velik zato što su njegove strasti žešće nego one u običnih ljudi i zato što je on dovoljno snažan, čak unatoč tome, da iz toga prekomjerja uzmogne doći ravnoteže. Tome tipu pripadali su ne samo Ajant i Belerofont, već i Platon i Sokrat. I tako se ovaj Problem nadovezuje na izvorne aristotelovske teme. Ideje kreativne mahnitosti i entuzijazma nisu bile neprihvatljive za mladog Aristotela,84 niti ih je on napustio u tijeku svoga razvitka: one su ostale djelatne u njegovoj misli i osjećajima, premda nisu uvijek bile izrijekom iznesene. Jer, taj isti mislioc koji je katkad upotrebljavao riječi μανικός i ένθουσιαστικός u potpuno derogirajućem smislu,85 bio je i čovjek koji je opisao pjesničko umijeće kao nadahnuto, 86 i koji je rekao u svojoj Poetici87 da, stoga što pjesnik mora imati jasnu sliku svakoga momenta u drami i mora u sebi izravno iskusiti sve one emocije koje proživljavaju junaci, on mora biti ili nadaren čovjek (εύφυής), ili mora biti nadahnut mahnitošću, te će u prvom slučaju imati narav prijemljivu na dojmove (εύπλαστος), a u drugom, pak, bit će ekstatičan.88 Općenito se uzima da Aristotel nije bio poimao tu mahnitost kao "božansku" u smislu da bi se nju pratilo unazad do nekog ne-prirodnog izvora. Reklo bi se da će je on prihvatiti tek onda kada ona bude izgubila svoj transcendentni karakter, te zadobila legitiman status time što će biti uvučena u prirodan neksus uzroka i posljedice. Ovo je doista i bila zadaća koje se je poduhvatio Problem XXX., I. Mitska ideja mahnitosti bila je zamijenjena znanstvenom idejom melankolije, zadaća olakšana time što su "melankoličan" i "lud" u čisto patološkome smislu - već dugo bili sinonimi, te budući da se onaj osebujan dar istinitih snova i proricanja koji je pripadao bolesnom melankoliku podudarao s Platonovim izjednačavanjem "mantičkoga" i "maničnoga". 36

§ 2]

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

Na taj je način pojam melankolije zadobio, tim obratom, nov i pozitivan sadržaj, te je zahvaljujući tome postalo moguće odjednom prepoznati i objasniti fenomen "čovjeka-genija". Platon je opisao kako jedno takvo abnormalno stanje, koje gledano izvana izgleda poput ludila pa neki duboki mislilac može izgledati kao luda u očima svijeta,89 može možda upravo biti izvorom svih velikih intelektualnih dostignuća. I samo je ta ideja mogla aktivirati jedan um, po tipu manje metafizički a više znanstven, da nadođe na ideju kako čak i ta strašna melankolija može opremiti svoje žrtve darovima duha koji nadilaze razum. Samo je razlikovanje između božanske mahnitosti i mahnitosti kao ljudske bolesti, kakvo je bilo uspostavljeno u Fedru,90 moglo učiniti mogućom tu diferencijaciju između prirodne i patološke melankolije (μελαγχολία διά φύσιν ή διά νόσον), postavljene u Problemu XXX., I. A i samo je aristotelovska ideja materije, u d r u ž e n a s aristotelovskom teorijom topline, omogućila uvođenje sustavnoga reda u mnoge oblike "vehemencije" pripisivane melankoliku, u jasnim pojmovima teorije suprotnosti. I samo je aristotelovska koncepcija "sredine" omogućila da se zamisli neki djelotvorni ekvilibrijum između polova te antiteze, neka "eukraza [dobra mješavina, prim. prev.] unutar anomalije", koja je opravdavala naizgled paradoksalnu postavku kako je samo abnormalno veliko. Čudo čovjeka - genija je ostalo, no ono je bilo shvaćeno (postavši stoga možda još čudesnijim) ne više kao prodor mitskih sila u realitet, već kao priroda koja nadilazi sebe samu slijedeći svoje vlastite imanentne zakone, čineći tako čovjeka - iako nužno vrlo rijetko - nadčovjekom. Problem XXX., I. stoji stoga na jednoj točki u povijesti misli na kojoj platonizam i aristotelizam ulaze jedan u drugoga i jedan drugog uravnotežuju. Koncepcija mahnitosti kao jedinstvene osnove za najviše stvaralačke darove bila je platonska. Pokušaj da se ovaj prepoznat misteriozni odnos između genija i ludila, koji je Platon bio izrazio samo u mitu, donese pod jarko svjetlo racionalne znanosti, bio je aristotelovski, kao što je slično tome bio i pokušaj da se razriješe kontradikcije između svijeta fizičkih objekata i svijeta ideja putem nove interpretacije prirode. Ovo ujedinjenje vodilo je do pomaka u ljestvici vrijednosti putem kojega 37

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

su "mnogi" bili izjednačeni s "prosječnim", te koji je više naglašavao ono emotivno "budi drugačiji!" nego ono etičko "budi krjepostan!", i taj subjektivizam je karakteristično helenistički - što možda daje odgovor i za njegov osobeni moderan okus. Božansku mahnitost počelo se promatrati kao senzibilitet duše, i čovjekova duhovna veličina mjerila se po njegovu kapacitetu za doživljavanje i, nadasve, za trpljenje. U konačnici, koncepcija iz Problema XXX., I. ukazuje na Teofrasta, filozofa koji je će prvi napisati cjelovitu knjigu ο melankoliji, i koji je ο Heraklitu rekao da je ovaj, zahvaljujući melankoliji, ostavio nedovršenima većinu svojih djela ili se, pak, izgubio u kontradikcijama. 91 Prvi je puta, tako, taj mračni izvor genija - koji je već bio impliciran u riječi "melankolija" - bio otkriven. Platonova božanska mahnitost bila je ponovno dozivanje u sjećanje jednog onostranog drugoga svijeta, kraljevstva nadnebeskoga svjetla, koje se sada moglo uhvatiti ponovno samo u trenucima ekstaze. U peripatetičkoj misli, pak, melankolija je bila oblik iskustva u kojemu je svjetlo bilo tek korelativ tame, i u kojemu je taj put k svjetlu, kako su to shvatila kasnija vremena, bio izložen opasnostima demona.

3. RAZVOJ P O J M A M E L A N K O L I J E N A K O N PERIPATETIKA

NORMALNO je bilo da se takva koncepcija nije mogla razviti na zadovoljavajući način odjednom i odmah. Pravo razumijevanje Problema XXX., I. nije se ni moglo pojaviti prije negoli je ono što je u njemu bilo anticipirano postalo stvarnost za čovjekovu svijest ο sebi, a to je, naime, fenomen "genija". Moglo bi se reći da je talijanska renesansa petnaestoga stoljeća bila prvo razdoblje koje je dohvatilo puno značenje Problema (a to značenje nije se ni moglo dohvatiti prije negoli je bilo preobličeno). Stari autori bilježe njegovu glavnu tezu, da su svi veliki ljudi melankolici, ili s nekim distanciranim čuđenjem 92 ili opet s neskrivenom ironijom 93 no, u svakom slučaju sa sve manjim i manjim simpatijama za tragičnu anomaliju izvanredna čovjeka bacanog sad amo sad tamo između egzaltacije i teške depresije. Izgubljena također bijaše i osnova te simpatije, 38

§ 3]

MELANKOLIJA NAKON PERIPATETIKA

običaj promatrati sam humor melankolije kao visoko osjetljiv i precizan instrument koji može biti izbačen iz svoje ravnoteže bilo kojim vanjskim ili unutarnjim utjecajem. U skladu s doktrinom elemenata i kvaliteta koja nije uzimala u obzir "termodinamičku ambivalenciju", crna žuč bila je hladna, suha, zemljana supstancija 94 i ništa više. Odvojeno od kompleksa simptoma koji su bili opisani u Problemu XXX., I. te u korpusu neosporavanih aristolelovskih spisa, sve što je preživjelo od te nove koncepcije bio je osjećaj kako postoji nekakva posebna veza između melankolije i intelektualnog života te kako se mora povući oštra razlika između onoga što je "prirodno" i onoga što je "bolesno", a to je opet vodilo do zaključka da tjelesne tekućine, predočene u terminima nečega što prevladava "po prirodi", određuju isto tako i čovjekovo mentalno stanje. Obje misli bile su itekako bremenite, prva za daljnji razvitak ideje patološke melankolije, a druga za stvaranje jednog karakternog tipa - ideja koja se, prije kraja staroga vijeka, imala stopiti s doktrinom ο četiri temperamenta kao četiri tipa ljudske naravi. (a) Melankolija kao bolest S obzirom na daljnji razvoj ideje patološke melankolije, valja sada povući razliku između moralne prosudbe filozofa i čistoga terapijskoga pristupa liječnika. Oni prvi bili su zastupljeni u stoicima, a ove potonje je predstavljao poglavito Rufus iz Efeza (oko 200. godine), koji je u historiji medicinske koncepcije melankolije imao ulogu jednako veliku kao i autor Problema XXX., I. u povijesti filozofske i psihološke koncepcije genija. (i)

Stoičko gledište

Stoici su tvrdili kako mudrac nikad ne može biti nadvladan ludilom zato što se pojmovi mudrosti i ludosti uzajamno isključuju - i to dotle da se svakoga tko nije mudar može opisati kao "luđaka" (μαίνεσθαι ομοίως πάντας, δσοι μή σοφοί).95 No, premda je stoički mudrac bio siguran od manije, on je mogao, što je vrlo neobično, biti povremeno obuzet melankolijom. "Mudrac ne može poludjeti, no može s vremena na vrijeme podleći zabludama za što treba 39

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

kriviti melankoliju ili delirij".96 On čak može izgubiti i svoju vrlinu koju su stoici inače normalno smatrali nepropadljivom: prema Diogenu Laerćaninu, Krizip je izjavio da mudrac može proigrati svoju izvrsnost kroz melankoliju, 97 i ovo je očigledno bila uobičajena stoička doktrina. Usvojio je to također i Ciceron, objavljujući sa stanovitim patriotskim ponosom da je latinska riječ "furor" (kako je on preveo grčku riječ "melankolija") mnogo prikladnija zato što izravno i jasno opisuje grč u duši koji se ne može razabrati iz samoga pojma "atrabiliteta", crnožučljivosti. 98 Oponenti stoičke etike dohvatili su se mudračeve koncesije na ljudsku slabost s velikim apetitom i sa stanovitim pakosnim zadovoljstvom. 99 Ono što nas zanima u stoičkoj doktrini jest da se u njoj ideja melankolije vratila natrag na ideju ο čistoj bolesti, i k tomu još vrlo ozbiljnoj, u predaristotelovskom smislu. Ciceron je naziva "mentis ad omnia caecitas", "potpuno sljepilo uma", stavljajući je u kontrast s "insania", koja izrasta iz čiste tuposti i čije žrtve mogu i dalje svejednako upravljati svojim životima i poslovima i to relativno dobro. No, na drugoj strani, ovo oboljenje posvuda se tretiralo kao neki negativan privilegij mudraca. Melankolija je kao narav prestala biti glavni rekvizit za iznimne darove, no kao bolest ostala je glavna opasnost za one iznimno nadarene: jedino je ona imala pravo oduzeti čovjeku ono što je, prema mišljenju peripatetika, nekad imala moć udijeliti. Posidonije je, izgleda, bio prvi koji je ponovno priznao dar proricanja oboljelomu od melankolije, i tako ponovno otkrio znanstvenu osnovu za fenomen proricanja - fenomen tako važan u očima stoika.100 Bila je to osnova koju će jedan mistik poput Jambliha morati nasilu uzeti kao iznimku, opravo zbog njezine znanstvene prirode. 101 (ii)

Asklepijad, Arhigen i Soran

U uvodu svojoj monografiji ο crnoj žuči, Galen iznosi pregled starijih pisanih tekstova ο tom predmetu i pritom, čini se čak pomalo maliciozno, izuzima one koji su se suprotstavljali pravom učenju iz duha čistog proturječenja, a osobito one koji "nazivahu sebe erazistratovcima, asklepijadovcima i metodicima".102 Grijeh zajednički svim ovim hereticima bio je taj što su, slijedeći primjer medicinske škole sa Knida, svi oni manje ili više odlučno raskinuli 40

§ 3]

MELANKOLIJA NAKON PERIPATETIKA

s humoralizmom s Kosa, te su, ukoliko su se uopće i bavili melankolijom a što se ni sam Erazistrat, prema Galenu, "nije usudio činiti", definirali melankoliju u jednoj novoj maniri. Asklepijad iz Bitinije koji je došao u Rim 91. godine pr. Kr. i sprijateljio se sa Ciceronom i drugim Rimljanima otmjena roda, bio je prvi koji je grčku medicinu pronio na glas na talijanskome tlu,103 a njegova naučavanja došla su do nas uglavnom preko Aula Kornelija Celza koji je bio u svom zenitu pod Tiberijem.104 Iz Celzovih spisa doznajemo prvi puta ο sustavnoj podjeli mentalnih oboljenja u tri kategorije: (1) mahnitost ("phrenesis"), koja spopada iznenada i praćena je groznicom, (2) dugotrajnija i u principu bez groznice "tristitia quam videtur atra bilis contrahere", "tuga koju, izgleda, izaziva crna žuč", te (3) jedna apsolutno kronična forma, koja dolazi bilo iz poremećaja imaginacije, te je katkad tužna a katkad vesela, bilo, pak, dolazi iz poremećaja razumijevanja. Otuda ne samo drugi tip nego i taj treći potpadaju pod ono što su raniji - te onda opet kasniji - autori opisali kao "melankoliju". Ovo se vidi iz činjenice da je kao primjer uzet Ajant, medu inima, koga je Problem XXX., I. već bio eksplicitno predstavio kao melankolika. Celzo slabo spominje simptome i uzroke već se ograničava uglavnom na propisivanje terapije. Sukladno općim principima asklepijadovaca, tretman tih oboljenja bio je zasnovan kudikamo manje na upotrebi medikamenata ili kirurgije,105 koliko na dijetalnim i, najvažnije od svega, psihološkim sredstvima. Ta sredstva bila su: živjeti u sobi punoj svjetla (suprotno starom gledištu da tama smiruje), izbjegavati tešku hranu, biti umjeren u pijenju vina, osobito jakih vina, zatim masaže, kupke, vježbe te (ako je pacijent bio dovoljno pri snazi) gimnastika, pa borba protiv nesanice (ne uz pomoć medikamenata već blagim ljuljanjem naprijed-nazad ili uz pomoć zvuka protječuće vode), promjena okoline i duga putovanja 106 te posebice, strogo izbjegavanje svih zastrašujućih ideja: lagana konverzacija i razonoda, blaga upozoravanja, simpatijski tretman bilo kojih fiksnih ideja, rasprave u kojima se pacijenta treba dovesti u drugačiji misaoni sklop uz pomoć neupadljivih sugestija, a nikako ne otvorenim proturječenjem te, najvažnije od svega, glazba, čiju je psihijatrijsku uporabu prvi sugerirao Teofrast, 107 a konačno sistematizirao Asklepijad108 - mi čak znamo ljestvice i tonalitete 41

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

koje je on preporučivao za različite oblike mentalnih oboljenja.109 Tako je jedna od najranijih koncepcija ο ljudskoj prirodi, izražena ne samo u učenjima pitagorejaca već isto tako u mitovima ο Orfeju te u biblijskoj priči ο Šaulu i Davidu, bila povezana s Platonovom teorijom ο moralnim efektima različitih glazbenih ljestvica110 da bi oblikovala "muzičku terapiju" koju se smatralo valjanom gotovo sve do današnjih dana, i čini se čak da se ponovno vraća u modu. S druge strane, Asklepijadov učenik Tit (nimalo nalik samom Asklepijadu) preporučivao je šok-terapiju (kako se to naziva) za određene slučajeve te, za nasilne luđake, otvorene mjere prisile, stupnjevane od prinudnog memoriziranja (učenja napamet) do vezivanja, batina (također mnogo primjenjivano u srednjemu vijeku), uskraćivanja hrane i vode, umjetne intoksikacije te podsticanja na seksualno zadovoljavanje.111 Na gotovo suprotnome polu u odnosu na Asklepijadovu doktrinu bila je doktrina Arhigena iz Apameje koji je živio za vladavine Trajana i bio jedan od posljednjih i najvažnijih predstavnika "pneumatske" škole.112 Asklepijad je bio pokušao razgraničiti oboljenja "koja vjerojatno potječu od crne žuči", kako od akutne manije tako i od kroničnih oblika ludila. Arhigen je priznavao samo "melankoliju" i "maniju", a kasnije je još ograničio ovo razlikovanje i time što je melankoliju učinio u principu nezavisnom od "atra bilis",113 tretirajući je kao tek neku "ranu formu ili simptom manije" - premda je dopuštao da razdražljive, poletne i agresivne naravi naginju više prema maničnom oboljenju, a utučene, tmurne i trome prema onom melankoličnome, koje on opisuje kao depresiju bez groznice te ga pripisuje nekoj opsesiji (έστι δέ <ή μελαγχολίη> άθυμίη έπι μιή φαντασίη άνευθε πυρετού- δοκέει δέ μοι μανίης γε έμμεναι άρχή και μέρος ή μελαγχολίη).114 I dok je u Asklepijada simptomatologija bila ponešto zanemarena a pažnja se usredotočila na psihološka sredstva, suprotno je bilo u Arhigena. Njegove analize simptoma bile su katkad toliko pronicljive i istančane da ih ni do danas ništa nije nadmašilo. Njegova terapija, nasuprot tome, - u načelu ne posve neslična onoj asklepijadskoj - ignorirala je sve psihološke metode, osim onoga da metode koje se upotrebljavaju protiv nesanice trebaju biti prilagođene pacijentovu tipu uma,

42

§ 3]

MELANKOLIJA NAKON PERIPATETIKA

pa glazbenike tako valja uspavljivati muzikom, a učitelje dječjim brbljanjem. Prema njemu, simptomi koji upućuju na melankoliju su: tamna put,115 podbulost, loš zadah,116 pohlepa koju prati trajna lakomost za jelom, depresija, mizantropija, suicidalne težnje, istiniti snovi, strahovi, vizije te nagli prelasci s neprijateljstva, cjepidlačenja i škrtosti na društvenost i velikodušnost. Ako, pak, obična melankolija krene padati u ludilo, simptomi su: različite halucinacije, strahovi od "daimones", nestvarne zamisli (oni obrazovani upuštaju se u fantastične astronomske i filozofske teorije ili u umjetničke aktivnosti navodno nadahnute Muzama, oni neobrazovani, pak, vjeruju za sebe da su izuzetno obdareni na nekim drugim područjima), religiozne ekstaze, te čudnovate opsesije poput kompulzivnog uvjerenja da je dotična osoba glineni vrč. Arhigen kao osnovne čimbenike spominje samo toplinu i hladnoću, a neposredni uzroci bili bi prejedanje, prekomjerna gojaznost, pijanstvo, požuda, seksualno zadovoljavanje te poremećaj normalnih ekskremenata. Škola "metodika" - koju je Galen toliko prezirao - bila je pod utjecajem Temisona, učenika Asklepijadova. Toj školi pripadao je Soran iz Efeza117 koji je živio u prvoj polovini drugog stoljeća i koji, premda je malo toga novoga iznašao u dijagnostici - ipak je oštro kritizirao terapeutička učenja svojih prethodnika. U načelu on je podržavao blaži tretman bolesnika, te je time i opet u prvi plan vratio psihološka sredstva. On je obogatio terapiju na mnoge načine, medu kojima su neki bili i vrlo suptilni:118 na primjer, krevet bolesnika treba biti smješten tako da ga ne uznemiravaju promjene ponašanja posjetitelja, u razgovoru, treba mu dati prilike da trijumfira u dokazivanju, kako bi se pojačalo njegovo samopoštovanje, u muzičkoj terapiji treba izbjegavati flautu jer je odviše stimulativna, i tako dalje. Za nas, Soranova glavna važnost leži u njegovu pokušaju da ponovno povuče oštriju distinkciju između ludila i melankolije (ovo prvo locirano u glavi, drugo u tijelu), te u njegovom formalnom i eksplicitnom nijekanju mišljenja (kojega se držala "većina", a koje je u izvjesnim granicama dovodio u sumnju i sam Arhigen), da izvor melankolije leži u crnoj žuči: Melancholia dicta, quod nigra fella aegrotantibus saepe per vomitum veniant... et non, ut plerique existimant,

43

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

quod passionis causa vel generatio nigra sint fella; hoc enim est aestimantium magis quam videntium veritatem, vel potius falsum, sicut in aliis ostendimus. 119 (Melankolijom se naziva ono što kao crna žuč izlazi iz oboljelih, često kroz povraćanje, a ne, kako većina njih misli, da je crna žuč uzrok ili izvor bolesti. Takvi, naime, umjesto da gledaju, nagađaju istinu, odnosno, bolje rečeno, neistinu, kako smo to pokazali drugdje.) (iii)

Rufus iz Efeza

Dosad spomenuta liječnička učenja mogla su izvršiti tek djelomičan i neizravan utjecaj na budući razvitak. Budućnost, doista, nije pripadala o p o n e n t i m a "škole s Kosa" i njezine h u m o r a l n e patologije. U svome velikome predstavniku Galenu, eklekticizam je sada trebao postići supremaciju gotovo bez konkurencije, a Galen je kao svoj prvi i najviši zadatak uzeo ponovno uspostaviti stari humoralizam, modificiran sada duhom toga vremena. Eklekticizam je katkad iskoristio poneku prednost iz dijagnostičkih i terapeutskih otkrića "asklepijadovaca i metodika", no nije mogao prihvatiti njihove etiološke koncepte kao autoritativne, a već smo vidjeli kako se Galen s gorčinom izrazio u pogledu njihove ideje melankolije. Tim više je on, međutim, cijenio Rufusa iz Efeza, koji je stasao u prvoj polovini drugoga stoljeća. Njegovo djelo Ο melankoliji može se jednim dijelom rekonstruirati iz navoda, potvrđenih i nepotvrđenih, u drugih autora, i to je djelo koje Galen progašava najboljim - čak zapravo besprijekornim - izlaganjem toga predmeta. 120 Doktrina Rufusa iz Efeza je, štoviše, doktrina koja će vladati gledištima medicinskih škola sve do pred prag današnjega vremena, jer ne samo što mu se bezrezervno pridružio Galen već su tu doktrinu prigrlili također i veliki arapski pisci iz devetoga stoljeća. Jedan od njih, Ishaq ibn 'Amran, nazivao je Rufusovo djelo "antičkim djelom koje čovjeku daje satisfakciju", a njegovpristup melankoliji, zasnovan po svoj prilici uglavnom na Rufusu, čini se da je bio izravan izvor za monografiju Konstantina Afričkoga. Konstantin, najuže povezan s medicinskom školom u Salernu, imao je nadalje odlučujuć utjecaj na razvitak medicine na Zapadu tijekom srednjega vijeka. Može se 44

MELANKOLIJA NAKON PERIPATETIKA

§ 3]

stoga reći da je Rufus iz Efeza davao smjer, s obzirom na medicinske koncepcije melankolije, više od tisuću petsto godina.121 Prvo i najvažnije što je Rufus učinio bilo je da je preinačio svezu skovanu u Problemu XXX., I., svezu između melankolije i intelekta koju su ostali liječnici bili raskinuli, ali se, međutim, kroz to vrlo primaknuo gledištu stoika te je tako tu svezu učinio opasnom zamkom. I on je, također, vidio čovjeka od intelekta, čovjeka "široka poimanja i živa duha", kao prvoga kome prijeti melankolija, jer baš kao i u Aristotela illi qui sunt subtilis ingenii et multae perspicationis, de facili incidunt in melancolias, eo quod sunt velocis motus et multae praemeditationis et imaginationis.122 (Oni koji su istančana duha i velike pronicljivosti, ti lako zapadaju u melankoliju, zato što su promjenjivih duševnih stanja i odviše su misaoni i maštoviti.) Ali je taj liječnik otišao i korak ispred filozofa prirode: za autora Problema XXX., I. intelektualna superiornost bila je izravna posljedica melankolije po naravi, za stoike ona je postala tek predispozicija za patološku melankoliju, dok za Rufusa, aktivnost uma postala je izravnim uzrokom bolesti melankolije: dixit, quod multa cogitatio et tristitia faciunt accidere melancoliam. 123 (Rekao je, da mnogo razmišljanja i tuge dovodi do melankolije.) Taj rečenični obrat kompletno je izvrnuo odnos koji je bio uspostavljen u Problemu XXX., I. između uzroka i posljedice, i tragični udes čovjekagenijapostao je naprosto "spieen", sumorna sjeta radom premorena učenjaka. To je također otkrilo i jednu antitezu koja će određivati razvoj humanističke koncepcije melankolije još dugo vremena u budućnosti, naime, antitezu između specifično medicinskih gledišta i ciljeva te ciljeva i gledišta filozofa prirode i morala s druge strane. U dijagnozi i u etiologiji, Rufus je tako ponovno uveo zapažanja i otkrića peripatetika koja su heterodoksni liječnici bili zanemarili. Simptomi melankolika odsada su bili ustanovljeni. On je bio podbuo 45

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

i taman, zaražen svim vrstama želja, deprimiran (κατηφής, tj. "koji gleda u pod", simptom koji će se kasnije osobito često citirati, ali u njegovu doslovnu značenju), kukavica i mizantrop, općenito tužan bez razloga no katkad neumjereno veseo,124 onaj koji se prepušta raznim ekscentričnostima, fobijama i opsesijama.125 U ovo je, poput nekih svojih prethodnika, Rufus iz Efeza ubrajao i zamuckivanje i poremećaje govorne artikulacije,126 a također i dar proricanja. No, iznad svega, on se s punim uvjerenjem vratio na hipokratovsko i peripatetičko mišljenje oko uzroka ovih simptoma: korijen zla djelomice je bila prekomjerna "pneuma" koja je uzrokovala podbulost, zamuckivanje i požudu, a djelomice je to bila prevlast crne žuči, čija je zemljana suhoća i hladnoća proizvodila, primjerice, nečiju opsesiju da je glineni vrč te je isto tako objašnjavala duboku depresiju, zatvorenost i iznenadne manične eksplozije čovjeka u stanju melankolije. Istina je, međutim, da je upravo na onoj točki koja se tiče metode i principa, Rufus iz Efeza dao glavnoj tezi iz Problema XXX., I. jedan medicinski zaokret, sa značajnim i dalekosežnim rezultatima. "Aristotelovski" Problem bio je deklarirao kako humor melakolije može dobiti privremenu relativnu pretežnost kao posljedica dnevne prehrane te takav ne utječe na karakter, ili, pak, može od početka imati trajnu pretežnost kod pojedinih ljudi, određujući formaciju karaktera. U ovom drugom slučaju, crna žuč, ako je previše hladna, rezultirat će strahom i depresijom, ako je prevruća, upalama, ekstazama i maničnim stanjima: no, ako je umjerene temperature, onda će rezultirati značajnim intelektualnim kvalitetama. Između ovih tvrdnji, Rufus je prvo usvojio razlikovanje između melankolije koja dolazi od dnevne prehrane i one koja dolazi od konstitucionalne relativne pretežitosti.127 No, sada je ono što je za filozofa prirode bilo označavalo razliku između akutne bolesti i habitualne dispozicije, a onda i razliku između čisto fizičke boljetice i nečijeg moralnog karaktera, poprimilo jednu etiološku, pa time i terapeutsku, nijansu značenja za liječnika: Prilikom tretmana nije nimalo nevažno razlikovati odakle je bolest potekla, jer moraš znati da melankolije ima dvije vrste: neki među njima (tj., među melankolicima) imaju 46

MELANKOLIJA NAKON PERIPATETIKA

§ 3]

je po prirodi, zahvaljujući kakvoj urođenoj kombinaciji tjelesnih tekućina, dok su drugi tu kombinaciju tjelesnih tekućina stekli kasnije, putem loše ishrane.128 Tako privremeno oboljenje nije bilo razdvojeno od prirodne konstitucije, već je u u okviru jedne te iste bolesti bila napravljena distinkcija između urođenog i zadobivenog oblika.129 Sljedeće, međutim - i to je bilo možda još više prosvjetljujuće i još važnije za daljnji razvitak - Rufus iz Efeza preuzeo je koncepcije prekomjerne toplote i prekomjerne hladnoće, ali ih je primijenio na jedan posve nov način. Prema "Aristotelu", svojstvo crne žuči bilo je da ona pokazuje oboje, i veliku toplinu i veliku hladnoću, ne mijenjajući pritom svoju materijalnu narav. Prema Rufusu, pak, njoj svojstveno bilo je da ona potječe iz prekomjerna zagrijavanja ili hlađenja drugih tjelesnih elemenata. Rufus je proglasio kako se u crnu žuč može promijeniti krv, ako se ohladi, ili se žuta žuč može promijeniti u crnu ako se prezagrije (ύπερόπτησις), jer crna boja može nastati bilo kao rezultat hlađenja (kao kad se užareno ugljevlje zalije hladnom vodom) ili, pak, zagrijavanja (kako se to vidi na voću koje se posuši na suncu).130 Taj liječnik pokušao je kombinirati medicinski humoralizam s peripatetičkom dvoznačnošću melankolije. On je razmišljao u terminima materije, a ne u terminima funkcije, te umjesto da dva različita simptoma ili efekta pridoda jednoj te istoj supstanciji, on je radije prepoznavao dvije različite supstancije. Tako je pravio razliku između crne žuči koja dolazi od hlađenja krvi, i mnogo opasnije "melancholia combusta" ili "adusta" koja je nastajala iz "izgaranja" žute žuči, razliku koja od sada pa nadalje više nikad nije bila zaboravljena. U Rufusovu tekstu koji je do nas stigao tek neizravno, ovo se ne pojavljuje tako izrazito razlikovano kako smo to ovdje postavili. No, Galen je (osobito u svom radu De locis affectis), dao to u tako jasnom obliku da možemo zasigurno iz njega deducirati Rufusovo mišljenje:131 Prema svom sastavu, crna žuč manifestira jasno izražene razlike. Jedna je poput taloga krvi, 132 vrlo masna i ne različita od vinskog taloga. Druga je mnogo rjeđa i toliko kisela da nagrizanjem prodire do dna... i 47

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

proizvodi mjehuriće. Ona koju sam usporedio s talogom, nju nazivam humor melankolije ili melankolička krv (μελαγχολικός χυμός ili μελαγχολικόν αίμα), jer se nju doista i ne može opisati kao crnu žuč. U nekih ona prevladava, bilo kao rezultat izvorne kombinacije, bilo kao rezultat ishrane... Ako se ugnijezdi u prolazima moždane komore, izazvat će obično epilepsiju, a ako prevlada u supstanciji samoga mozga, uzrokovat će onu vrstu ludila koju zovemo melankolija... No kada je riječ ο drugom atrabiličnom humoru, koji se rađa od pregrijane žute žuči (ό κατωπτημένης της ξανθής χολής γενόμενος), ako taj prevlada u supstanciji mozga, onda on uzrokuje bjesomučnost, s groznicom ili bez nje. Ne može se reći da je pojam melankolije bio baš mnogo pojednostavljen ovom transformacijom. Humor melankolije, kao jedan od četiriju primarnih humora, nije više imao ništa sa žuči već je bio zgusnuta i ohlađena krv: ono što je stvarno bila crna žuč bilo je neko raspadanje uzrokovano izgaranjem žute žuči - i stoga više nije pripadalo u četiri humora. No, prednost ove komplicirane teorije bila je ta što je ona pružala čvrstu osnovu za različite tipove mentalnih oboljenja i nadovezivala se na razlikovanje zacrtano u Problemu XXX., I. između "prirodne" i "bolesne" melankolije, s razlikom u opipljivim supstancijama. Stoga su oni liječnici koju su uopće dopuštali ovakvo razlikovanje (popularna znanstvena literatura ga je općenito ignorirala), shvaćali, prvo, pod "prirodnom crnom žuči" jedan od četiriju humora uvijek prisutnih u tijelu - u biti ništa drugo nego gusti i hladni reziduum krvi, koji je (kao takav) okaljan stigmom nečistoće i taloga te je u stanju proizvesti bolest, čak ako zapravo i nije bio štetan u maloj količini. A kao drugo, pod "melancholia adusta" ili "incensa" oni su podrazumijevali bolesnu crnu žuč, koja (kao takva) nije pripadala u četiri humora već je nastajala iz "superassatio", "combustio", ili već kakvi su se sve izrazi upotrebljavali poslije za "izgaranje" žute žuči. Ova potonja stoga ne samo što je uvijek uzrokovala bolest, čak i kad je bila prisutna u najmanjoj količini, nego je i svoje postojanje uopće dugovala procesu raspadanja. To je postavilo temelje za medicinsku teoriju 48

MELANKOLIJA NAKON PERIPATETIKA

§ 3]

melankolije. Niti Galen,133 niti kasniji Rimljani, primjerice Teodor Priscijan,134 a ni rani Bizantinci, primjerice Aetije (Aetius),135 Pavao iz Egine136 i Aleksandar iz Trala,137 a potom niti prvi među arapskim piscima, nisu dodali mnogo toga novoga: u mnogočemu oni su čak i pojednostavljivali. I posljednji trag aureole melankoličnog heroja nestao je, a osobito njegova povezanost s "profunda cogitatio", "dubokim razmišljanjem", sve se više gubila iz vida, i neće više biti naglašena sve do Ishaq ibn Amrana. A vrlo je značajno i to da se melankolikov dar proricanja, koji je opazio još Aristotel i koji je Rufus i dalje smatrao nečim stvarnim usprkos njegovu patološkom izvoru, sada počelo promatrati tek kao iluziju bolesna čovjeka. Rufusove riječi: "Et contingit quod... prognosticantur futura, et eveniunt ea, quae ipsi praedicunt",138 "i događa se da predviđaju budućnost te da se obistinjuje ono što su prorekli", bile su jukstaponirane riječima Pavla iz Egine: "Neki ljudi daju dojam kao da ih pohode više sile te da predskazuju budućnost kao putem božanskog nadahnuća, tako da ih se naziva ένθεαστικοί (što znači, obuzeti bogom) u pravom smislu."139 Na praktičnome planu, kasniji pisci dodali su mnoge nove osobine. Aleksandar iz Trala spominje jedan dodatni simptom melankolije - koji je, navodno, sam uočio - i koji će, vidjet ćemo, imati određenu ulogu u kasnijoj likovnoj tradiciji, naime, grč prstiju. Pod time je on, prema grčkome tekstu, izgleda mislio na nekakvo bolesno kočenje srednjega prsta,140 no kasniji autori, možda zbog dvoznačnosti latinskoga teksta, uzimali su to u značenju ne-voljnog stiskanja šake: Novimus quippe foeminam ipsi eiusmodi phantasia obrutam, quae pollicem tam arctissime constringebat, ut nemo digitum facile posset corrigere, affirmans se universum orbem sustinere...141 (Saznali smo za ženu obuzetu fantazijama koja je tako čvrsto stiskala palac da ga više nitko nije mogao ispraviti, pokazujući time da drži cijeli svijet.) Nadalje je značajno da je Pavao iz Egine savjetovao tretiranje melankolije željezom za spaljivanje rana - kauterizacijom - praksa kojoj dugujemo uključivanje portreta melankolika u srednovjekovne serije zodijakalnih dijagrama kauterizacije.142

49

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

(b) Melankolija u sustavu četiriju temperamenata Još je "Hipokrat" pokušavao dovesti u vezu fizička obilježja s mentalnim ponašanjem - govorilo se za njega da je kao znak moralne dispozicije uzimao čak i otkucaje bila. Tako se u tijeku razvoja koji je uključivao blisku suradnju između medicinskih, bioloških i etnoloških zapažanja te spekulacija filozofije prirode, razumljivo mogla pojaviti jedna posebna znanost nazvana "fiziognomija", koja se bavila organskim tipološkim svojstvima i reakcijama zdravih ljudi, kao neki kontrapunkt medicinskoj simptomatologiji onih invalidnih.143 Najraniji tekst koji tome pristupa kao zasebnoj znanosti pripisivao se samome Aristotelu, a zasigurno je i započeo u njegovom krugu. Doista, ti napori dobili su svoju potvrdu i svoj impuls iz aristotelovskog učenja da je duša "entelehija" tijela, te iz visoko razvijene analize emocija i karaktera u aristotelovskoj etici. Tome je u četvrtome stoljeću bio pridodan i onaj specifično helenistički ukus za pomno zapažanje pojedinih detalja. Ovo se osobito jasno pokazuje u Teofrastovu djelu Karakteri, u kojemu se promatra na tisuće, takorekuć, psiholoških osobenosti, i to vrlo detaljno i pomno, otjelovljeno u glavne tipove. Ta ista linija pojavljuje se i u helenističkoj poeziji i umjetnosti, koja je stanovite žanrove što su se iznova bili pojavili obogatila s obiljem realistički zapaženih detalja. Najzad, bila je tu i činjenica da je filozofija sve odlučnije naginjala ka gledištu kako "et morum varietates mixtura elementorum facit", "mješavina elemenata čini raznolikosti ćudi".144 Možda je završni impuls tome dao Posidonije: on sam bio je iznimno zaintresiran za fiziognomijska i etnološka pitanja i naglašavao je toliko snažno dinamičku funkciju kozmičkih elemenata i sila koje u njima prebivaju, da su sami ti elementi u njegovoj filozofiji postali posrednici, nazovimo to tako, između onoga što se uobičajeno nazivalo materija i duh.145 S druge strane, vidjeli smo već, odolijevalo je čvrsto uvjerenje da su tjelesne tekućine sa svojim toplim, hladnim, suhim i vlažnim kvalitetama bile ne samo izvori bolesti već i faktori u određivanju čovj ekove konstitucij e. Sekst Empirik uzimao j e kao gotovu činj enicu daje prirodna konstitucija svakoga živog stvorenja određena jednom 50

MELANKOLIJA NAKON PERIPATETIKA

§ 3]

od četiriju tjelesnih tekućina: za one kojima upravlja krv ili flegma on je već upotrebljavao pridjeve "sangviničan" i "flegmatičan" (ττολύαιμος i φλεγματώδης), dok je druga dva tipa opisivao i dalje frazom "oni kojima upravlja, ili koji imaju višak žute ili crne žuči".146 S porastom zanimanja za fiziognomijsku i karakterološku teoriju bilo je sada neizbježno da će se za sve tjelesne tekućine smatrati kako imaju onu moć oblikovanja karaktera koju je Problem XXX., I. bio pripisivao jedino crnoj žuči. Drugim riječima, u toj novoj psihologiji tipova, putovi humoralne patologije konvergirali su s onima flziognomije i karakterologije - dok je Problem XXX., I. stajao na raskrižju tih putova poput kakva putokaza. Iz radova liječnika-fizika koje smo gore spomenuli, možemo vidjeti kako snažno je poraslo to zanimanje u čisto medicinskim krugovima, gdje su, uz neupitne simptome bolesti, bile opisane također i čisto fizionomijske karakteristike, takve poput izmršavjelih udova,147 relativno dugačkog torza, ili brzih pokreta,148 a kao dodatak tomu, psihološki simptomi bili su oslikani s onim istim smislom za detalj kakav možemo vidjeti na helenističkoj maloj plastici. Što više je "koan" doktrina (amalgam, prim. prev.) ο četiri humora istiskivala heterodoksna mišljenja, to jasnijom je postajala potreba da se fiziognomijske i karakterološke opservacije zaokruže u jedan dovršeni sustav. Sam Galen, posebice u svojim komentarima na Περι φύσιος άνθρώπου i u svojoj knjizi Περι κράσεων, sustavno je klasificirao vidljive znakove svake posebne "kombinacije", iako uvijek s empirističkim osvrtom na raznolikost simptoma. 149 Važan za nas je princip kako toplota čini čovjeka visokim, hladnoća niskim, vlaga debelim a suhoća mršavim, te stavke poput one kako mekani, svjetlokosi i debeli ljudi posjeduju najmanje humora melankolije, a mršavi, tamni, kosmati i oni s izraženim venama posjeduju ga najviše.150 Galen je jasnije nego itko drugi naglašavao izravnu kauzalnu vezu između tjelesne konstitucije i karaktera i smatrao je, u jednoj specijalnoj monografiji, da "spiritualna dispozicija ovisi ο "krazi" u tijelu".151 Stoga ne iznenađuje što je on uporno radio na sustavnoj prezentaciji mentalnih obilježja koja su određena tjelesnim tekućinama, premda taj njegov sustav, razumije se, nije

51

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

još bio dovršen, jer se flegmi i nadalje poricala bilo kakva moć da oblikuje karakter: Postoji isto tako još jedna teorija... prema kojoj se četiri humora prikazuju kako sudjeluju u formaciji moralnih karakteristika i sklonosti. No, trebalo bi početi s tim da se prvo pokaže kako mentalne karakteristike ovise ο tjelesnoj konstituciji. Ο tome smo pisali na drugim mjestima. Pretpostavivši, stoga, to kao dokazano, slijedi da oštroumnost i inteligencija uma dolaze od žučnih humora, a postojanost i čvrstina od crnožučnih, dok od krvi dolazi jednostavnost koja graniči s glupošću. No flegma po svojoj prirodi ne sudjeluje u formaciji karaktera, budući da je ona očigledno uvijek neki nusproizvod na prvome stupnju metaboličkoga procesa.152 Krv, dakle, čini čovjeka jednostavnim i priglupim, žuta žuč čini ga oštroumnim i spretnim, crna žuč čvrstim i ustrajnim: i možemo na prvi pogled vidjeti koliko su stare kozmološke spekulacije uvelike ležale iza ovih tvrdnji. No, kako je misao napredovala u ovome smjeru - a to znači, kako se ta nova teorija karaktera upredala sve više u onaj stari sustav ο četiri elementa te kako se obogaćivala svježim svojstvima i odnosima koji su korespondirali s tjelesnim tekućinama i elementima - tako je izrastala, u tijeku drugoga ili najkasnije s početkom trećeg stoljeća, jedna kompletna shema četiriju temperamenata kao tipova fizičkih i mentalnih konstitucija. Ovo ponovno oživljavanje starih kozmoloških postavki najdalje je doguralo u jednom kraćem djelu naslovljenom Περί της τοΰ κόσμου κατασκευής <καί τής> τοΰ άνθρώπου (Ο konstituciji kozmosa i čovjeka).153 Zrak je tu topao i vlažan, vatra topla i suha, zemlja hladna i suha i voda hladna i vlažna. Svaki od tih elemenata bio je "nalik" (εοικεν) jednoj od onih supstancija koje sačinjavaju ljudski organizam, zrak nalik na krv, vatra nalik na žutu žuč, zemlja nalik na crnu žuč, voda nalik na flegmu. Svaka od tih tjelesnih tekućina bila je u usponu (πληθύνεται) u jednome od godišnjih doba i vladala je (κυριεύει) jednom od četiri čovjekove životne dobi: krv je bila svojstvena proljeću i djetinjstvu, žuta žuč ljetu i mladosti, crna žuč

52

MELANKOLIJA NAKON PERIPATETIKA

§ 3]

jeseni i zrelosti, flegma zimi i starosti. S iznimkom krvi, koja ovdje kao i drugdje pokazuje svoju posebnu poziciju tako što je locirana jedino u srcu, svaki od humora sada je bio lociran u dva tjelesna organa (crna žuč u jetri i - zbog rupe u tekstu - u nekom dijelu tijela danas nepoznatom) - i imala je svoj vlastiti put izlaska: krv na nos, žuta žuč na uši, flegma na usta, crna žuč na oči. A sada su te tjelesne tekućine uzrokovale još i razlike u karakteru: Zbog čega su neki ljudi srdačni i smiju se i šale, dok drugi su osorni, zlovoljni i deprimirani, a neki opet su razdražljivi, nasilni i odaju se bjesovima, dok drugi su, pak, indolentni, neodlučni i plašljivi? Uzrok tome leži u četiri humora. Jer oni kojima upravlja čista krv (οί έξ αίματος καθαρωτάτου τυγχάνοντες) susretljivi su, smiju se i šale te imaju ružičastu put lijepe boje, oni kojima upravlja žuta žuč su razdražljivi, siloviti, odvažni i imaju svijetlu, žućkastu put, oni kojima upravlja crna žuč jesu indolentni, strašljivi, slabunjavi te s obzirom na put, crnomanjasti su i tamnokosi, dok su oni kojima upravlja flegma tužni, zaboravljivi, i, što se tiče puti, vrlo blijedi.154 U tom detaljnom i shematičnom primjeru iz kasne antike, izranjaju vrlo raspoznatljivo faktori koji tvore novu doktrinu ο četiri temperamenta: kozmološki slijed misli postao je povezan s otkrićima terapije, a navlastito s opažanjima flziognomije. Tako su, na primjer, znakovi po kojima se razlikuje neki čovjek "kojim upravlja krv" (a kojega sada opravdano možemo nazivati "sangvinikom", i čija narav će se kasnije gotovo uvijek smatrati najboljom i najotmjenijom) postali sada najšire identičnima sa znakovima "εύφυής", "bene natus", čiju ružičastu i bijelu kompleksiju i ugodnu narav ima sangvinik. 155 Karakteristike melankolika, naprotiv, podudaraju se poglavito s onima tipa πικρός, koji se razlikuje po tamnoj kosi i garavoj puti156, a s tim potonjim osobenostima već smo se susreli, kao simptomima oboljenja, u Arhigena i Rufusa. Oborena glava (τό πρόσωπον σεσηρός) i lakomost bili su, također, među simptomima žuči, i kada su se, u

53

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

skladu s ostalim fiziognomicima, svi ovi znakovi počeli promatrati kao karakteristike slabića i kukavaca,157 bila je uspostavljena još jedna veza sa slikom melankolika u koga su "timor" i "avaritia" bili njegove stalne osobine. Djelu koje ćemo ovdje radi kratkoće nazivati Περί κατασκευής ne može se odrediti točan datum nastanka: ipak, nema razloga pretpostaviti da bi to bio neki rani srednovjekovni uradak pod utjecajem islamskih ideja.158 Određeni ekvivalenti za "melancholicus", "cholericus", "sanguineus" i "phlegmaticus" čini se da su bili već čvrsto uspostavljeni među arapskim astrolozima devetoga stoljeća. No, pitanje kada su ovi izrazi postali uobičajenim izričajima posve je nevažno pokraj pitanja jesu li stari autori već došli na ideju ο četiri tipa: točnije rečeno, jesu li uspjeli u podjeli zdravih ljudi sustavno u četiri fizičke i mentalne kategorije te u tome da razlike među njima pridaju predominaciji ovoga ili onoga humora. Odgovor je bezrezervno "da". Srećom, Περι κατασκευής nije nipošto jedino djelo koje sadrži kompletnu shemu ο četiri temperamenta, jer možemo izvesti i cijeli niz daljnjih svjedočanstava, neka novija, neka zasigurno starija, koja jasno pokazuju daljnji razvitak Galenove još nekompletne sheme. To su sljedeća djela: 1.Pseudo-galenovski rad Περί χυμών.159 2. Traktat lažno atribuiran Soranu, a moguće datira iz trećega stoljeća.160 3.U uskoj vezi s br. 2 gore, Vindicijanovo Pismo Pentadiju. Vindicijan je bio prijatelj sv. Augustina i živio je u Sjevernoj Africi u drugoj polovini četvrtoga stoljeća. Ovaj njegov kratki traktat utjecat će poslije definitivno na srednovjekovnu ideju ο temperamentima koja je stala dobivati svoje obrise u dvanaestome stoljeću.161 Izvjesno je jedino da taj pseudo-galenovski rad Περι χυμών nije mogao biti sastavljen pod arapskim utjecajem već je morao biti napisan ne kasnije od šestoga ili sedmoga stoljeća, zato što su neke od njegovih postavki - kombinirane s izvornim komentarom na Περι φύσιος άνθρώπου i još specifičnije s pismom Pentadiju pronašle svoj put u Bedino djelo De temporum ratione.162 54

§ 3]

MELANKOLIJA NAKON PERIPATETIKA

A sada ćemo tabelarno prikazati postavke s kojima smo se susreli u svim ovim radovima, u opsegu u kojemu su one za nas važne.163 Ono što razvoj prikazan u ovoj tabeli čini osobito zanimljivim, jest sve veće prihvaćanje ideje da tjelesne tekućine imaju moć određivanja tipova ljudi. U komentaru na Περι φύσιος ανθρώπου, to je još bilo ustanovljeno na neutralan način - "pronicljiva pamet uzdiže se i raste kroz žutu žuč". Ustvari, vrlo je dvojbeno je li Galen ikad vjerovao da predominacija jednog ili drugog humora može određivati cjelokupno bivstvo nekog posebnog ljudskog tipa. No, poslije će ta teorija biti izražena s pomoću tranzitivnoga glagola"žuta žuč proizvodi ljude nagle ćudi", a za ovo je neku vrst stepenice pružio izraz upotrijebljen u Περι χυμών, "žuta žuč čini dušu više razdražljivom". Štoviše, usred svih oscilacija i sporednih stvari, pojavljuje se ovdje jedan jasan pomak u vrijednostima koji će presudno odrediti - i, u biti, anticipirati - kako srednjovjekovnu tako i modernu koncepciju temperamenata. Sangvinična osoba koja je u izvornim Galenovim spisima još bila glupasta, postupno je postala ono što će nadalje ostati za stalno - vesela, srdačna, dobroćudna, privlačna osoba sveukupno ugodne naravi. I premda se u strogo galenskom sustavu predominacija krvi također ubrajala u "diskraze", (prim. prev. nesrazmjerna, loša mješavina), ona je u u svom statusu kasnije toliko napredovala ispred svih drugih, da će u dvanaestome stoljeću preostala tri temperamenta zapravo biti opisana kao degenerirane forme sangviničnoga.164

55

T a b e l a 1. Pseudo-Galen Περί χυμών

Pseudo-Soran

Vindicijan, Pismo Pentadiju

ΙΙερί κατασκευής

τό άπλοϋν και ήλιθιώτερον (sc. έσται δια τό αίμα)

ίλαρωτέραν (sc. άπεργάζεταιτήν ψυχήν)

moderatos, blandos, formosos (sc. facit)/ ([čini ih] umjerenima, ugodnima, lijepima)

boni voti (=benivolos), simplices, moderatos, blandos, euchymos (sc. facit) / ([čini ih] dobrohotnima, jednostavnima, umjerenima, ugodnima, gr. zdravih sokova)

χαρίεις, παίζουσι, γελώσι, ρόδινοι, ύπόπιρροι, καλλίχροοι

τό όξύ και συνετόν

όργιλωτέραν ή θρασυτέραν ή γοργοτέραν ή και άμφότερα

iracundos, acutos, ingeniosos et leves, macilentos et multum comedentes, cito digerentes/ (razdražljivima, silovitima, darovitima i nepromišljenima, mršavima, proždrljivima, brze probave)

iracundos, ingeniosos, acutos, leves, macilentos, plurimum comedentes et cito digerentes/ (razdražljivima, darovitima, silovitima, nepromišljenima, mršavima, proždrljivima i brze probave)

όργίλοι, πικροί, εΰτολμοι, μανιώδεις, ϋπωχροι, ξανθόχροοι

τό έδραϊον και βέβαιον

όργιλωτέραν και ίταμωτέραν (ferociorem et impudentiorem)

subdolos, avaros et perfidos, tristes, somniculosos, invidiosos et timidos/(lukavima, pohlepnima i podmuklima, tužnima, pospanima, zavidnima i strašljivima)

subdolos cum iracundia, avaros, timidos, tristes, somniculosos, invidiosos/ (lukavima i razdražljivima, pohlepnima, strašljivima, tužnima, pospanima, zavidnima)

ράθυμοι, όλιγόψυχοι, φιλάσθενοι, (όκνηροί), μελανόψιοι, μελάντριχοι

του δέ φλέγματος ή φύσις είς μέν ήθοποιίαν άχρηστος, άναγκαίαν δέ φαίνεται τήν γένεσιν έχον έν τή

άργοτέραν και ήλιθιωτέραν (pigriorem et stupidiorem)

corpora composita, vigilantes et intra se cogitantes, canos cito producentes/ (staloženima, stalno budnima i u razmišljanjima, da

corpore compositos, vigilantes, intra se cogitantes, cito adferentes canos in capite, minus audaces/ (staloženima, budnima, u razmišljanjima, rano

λυπηροί, άμνήμονες, (πολυπηροί, στυγνοί), λευκόχροοι

KRV

Galen Komentar Περί φύσιος άνθρωπου

•U D •N D •N

FLEGMA

Ό D 'N < Ζ cc U

'

Sapientia Artis Medicinae

Isidor

Beda

Galen τέχνη ιατρική (zabilješke ο sastavu "dyscrasiae")

(unde et homines, in quibus dominatur sanguis) dulces et blandi (sunt)/ (otuda su ljudi, u kojima prevladava krv, dražesni i ugodni)

hilares, laetos, misericordes, multum ridentes et loquentes (sc. facit) / ([čini ih] radosnima, veselima, sućutnima, nasmijanima i pričljivima)

ού μήν ούδ' έγρηγορέναι δύνανται μέχρι πλείονος, ΰπνω τ' έπιτρέψαντες έουτούς, άμα τε κωματώδεις είσι και άγρυπνοι, καΐ φαντασιώδεις τοις όνείρασιν, και αί όψεις άχλυώδεις και αί αισθήσεις ούκ άκριβεις (KLIHN, str. 327) έτοιμοι δέ εις τάς πράξεις ούδέν ήττον [sc. nego oni topli i suhi], ού μήν άγριος ό θυμός άλλ' εις όργήν μόνον έτοιμοι (ΚϋΗΝ Ι, str. 3 3 5 ) .

macilentos, multum tamen comedentes, veloces, audaces, iracundos, agiles / (mršavima iako mnogo jedu, hitrima, odvažnima, razdražljivima, okretnima)

άκριβεΐς ταΐς αίσθήσεσι, και άγρυπνητικώτατοι, και φαλακροϋνται ταχέως (KUHN, ι, str. 326). εις δέ τάς πράξεις έτοιμοι καΐ θυμικοί και ταχείς, άγριοι και άνήμεροι καί ιταμοί καί άναίσχυντοι και τυραννικοί τοϊς ήθεσι και γάρ οξύθυμοι καί

stabiles, graves, compositos moribus, dolosos/ (postojanima, teškima, komplicirane naravi, prijevarnima)

αί δ' αισθήσεις αύτών έν νεότητι μέν ακριβείς τέ είσι καί άμεμπτοι τά πάντα, προϊούσι δέ άπομαραίνονται ταχέως, καί... ταχύγηροι τά περί τήν κεφαλήν άπαντές είσι, διό καί πολιούνται ταχέως (quocirca cito canescunt; ΚϋΗΝ, ι, str. 328), άοργητότατοι πάντων ούτοι- βιασθέντες μέντοι τισίν όργισθήναι, φυλάττουσι τήν μήνιν (ΚϋΗΝ, ι, str. 336).

tardos, somnolentos, obliviosos/ (usporenima, pospanima, zaboravljivima)

έγκεφάλου κωματώδεις.... καί ύπνηλούς καί φαύλους ταΐς αίσθήσεσι... ού μήν ούδέ φαλακροϋνται οί τοιούτοι (ΚϋΗΝ, ι, str. 329). τό δέ ήθος άτολμόν τε καί δειλόν καί όκνηρόν... καί ήκιστα μηνιώσιν, ώσπερ καί εις όργήν ούχ

Faciem rotundam habentetrobustam, oculos acutos, gulam asperam... Fervidi erunt in ira et celerius dedinant.V (Imaju okruglo i robustno lice, oštre oči, zajedljiv jezik... Žestoki su u srdžbi te brže klonu)

Faciem sublongam habent, supercilia obducta oculos obscuros reddent, gravitatem patiuntur et in somno intenti erunt. Corpora reumatica habent, melancholici erunt... et multas aegritudines corporis patiuntur/ (Imaju izduženo lice, namrgođene obrve skrivaju im zatamnjene oči, pate od slabosti i napeti su u snu. Imaju reumatična tijela, i bit će melankolici—te trpe od mnogih bolesti tijela)

(melancholici dicuntur) homines, qui et conversationem humanam refugiunt et amicorum carorum suspecti sunt/ ([kaže se] da su melankolici ljudi koji izbjegavaju družiti se s drugima i sumnjičavi su prema svojim dobrim prijateljima)

δ ύ σ π α υ σ τ ο ι (KLIHN, I, str. 335).

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

S druge strane, kolerik, čiji je d o m i n a n t n i h u m o r (prema Galenu) proizvodio pronicljiva zapažanja i bistrinu, postao je sada više nasilan, nagao, i eksplozivan. S obzirom na melankolika, ovdje postoje dvije bitne stvari: prvo, da je tijekom vremena njegov "zemljani" humor, koji je Galen smatrao izvorom čvrstine i ustrajnosti, bio odlikovan sve nepoželjnijim svojstvima, i drugo, da su se njegove karakteristike počele polako miješati sa svojstvima flegmatika: na kraju su čak postale i međusobno zamjenjive, pa je tako na ilustracijama iz petnaestoga i šesnaestoga stoljeća portret melankolika često znao zamijeniti mjesto s portretom flegmatika, tako da je ponekad jedan, a ponekad drugi zauzimao treće mjesto, dočim se sangvinik redovito pojavljivao kao prvi, a kolerik kao drugi (v. lik. pril. 50-53). U skladu s Περι χυμών, flegma, kojoj je Galen izričito poricao bilo kakvu moć u oblikovanju karaktera, naslijedila je priglupost kojoj je Galen podrijetlo nalazio u krvi. U Pseudo-Sorana i u Vindicijana, flegmatik je opisan kao postojan, budan i misaon, dočim prema Bedi postojanost pripada melankoliku. Najzad, u Περι κατασκευής i u Bede, on je tužan, pospan i zaboravan - kvalitete, ponovno, koje Pseudo-Soran i Vindicijan atribuiraju melankoliku. Može se uočiti kako su se pojmovi "flegmatičan" i "melankoličan" toliko pomiješali međusobno da je ta konfuzija snizila status melankolične dispozicije sve dok više ni izdaleka nije bilo gotovo ničeg dobrog što bi se ο njoj moglo reći. Vjerujemo da se ovaj pomak u vrijednostima zbio zahvaljujući dvama čimbenicima: (1) zbog težnje, posve razumljive s određene povijesne točke gledišta, da se krvi, koja nije pripadala u višak tjelesnih tekućina, prida sve veći i sve povoljniji utjecaj na oblikovanje karaktera - na račun ostala tri humora, a osobito na račun crne žuči, te (2) kao rezultat Galenova učenja ο "krazama". Galen, ako nije suditi unaprijed prema velikoj važnosti koju je on pridavao četirima primarnim tjelesnim tekućinama, zbiljski ih nije računao drugačije nego kao jednostavne kvalitete toplog, hladnog, suhog i vlažnog, i te kvalitetebile su istinski principi podjele u njegovu učenju ο različitim konstitucijama. Naspram jedne jedine savršene kombinacije, koju se nikad ne može postići, on je postavio osam 58

§ 3]

MELANKOLIJA NAKON PERIPATETIKA

nesavršenih kombinacija u kojima je ili jedna od te četiri kvalitete, ili, pak, jedna od kombinacija dviju kvaliteta, bila dominantna. Otuda je on imao u namisli sliku četiri jednostavna i četiri kompozitna temperamenta (δυσκρασίαι άπλαϊ i δυσκρασίαι σύνθετοι) koji, međutim, - i ovo je vrlo značajno - nisu bili podrijetlom humoralni već su bili određeni po čistim kvalitetama. 165 S druge strane, među ovih osam, odnosno zapravo devet "temperamenata" a ovu riječ moramo svaki put staviti u navodnike kada je riječ ο Galenu ili ο ortodoksnim galenovcima kako bi se izbjeglo brkanje s kompleksijama budući da su one određene tjelesnim tekućinama ona četiri kompozitna temperamenta bila su povezana s tjelesnim tekućinama samo utoliko što su ti temperamenti bili zaodjenuti i odgovarajućim složenim kvalitetama. Crna žuč bila je hladna i suha, flegma je bila hladna i vlažna, i tako dalje. Bilo je stoga neizbježno da ono što je Galen rekao ο kompozitnim "temperamentima", poslije bude sasvim automatski preneseno na tjelesne tekućine.166 Ne postoji, barem koliko je nama poznato, nijedna otvorena izjava samoga učitelja koja bi potvrđivala ovu ekvivalenciju, i u našoj tabeli njegove su sastavnice stoga prikazane odvojeno budući da one strogo gledano ne referiraju na tjelesne tekućine. No, kada su njegovi nasljednici, kako je već spomenuto, primijenili na tjelesne tekućine definicije karaktera koje je Galen bio združivao samo s "krazama", činili su to još i spremnije zato što nisu imali druge za flegmu. Oni su, doduše, stvorili svojevrsnu konfuziju, 167 no treba samo baciti pogled na tekstove pa se odmah vidi kako čak ni PseudoSoran, a ni Vindicijan nisu mogli iscrtati svoje tablice humoralnih dispozicija a da nisu upotrijebili Galenovu doktrinu ο dispozicijama određenima putem "kraza".168 Najvažnije je, međutim, to da je nakon Pseudo-Sorana ta slika melankolika čak i po temperamentu bila općenito obojena idejom bolesnog stanja koje je nosilo isto ime i bila je izobličena karakternim crtama preuzetima izravno iz psihijatrijskih traktata. Jednako tako i kao tip, melankolik je bio podmukao, škrt, malodušan, mizantropičan i strašljiv - sve kvalitete koje su se stalno susretale u spisima ο mentalnim oboljenjima. Tragovi toga mogu se naći u Isidora iz Seville, u čijim spisima postoje dva kontradiktorna pojma

59

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

jedan do drugoga, a da ni na koji način nisu izmireni. Jedno je stara fiziološka teorija da zdravlje znači ravnotežu četiriju tjelesnih tekućina, a bolest je relativna pretežitost jednoga od njih,169 drugo je nova teorija ο četiri karakterna tipa. Stoga, dok spaja riječ "sanguis" sa "suavis", pa tako ljudi u kojih dominira krv za njega su "dulces et blandi",170 on povezuje riječ "melancholia" s "malus", i čak nastoji derivirati "malus" iz grčkog naziva za crnu žuč: malus appellatur a nigro felle, quod Graeci μέλαν dicunt; unde et melancholici appellantur homines, qui et conversationem humanam refugiunt, et amicorum carorum suspecti sunt.171 (naziv "malus" izvodi se od crne žuči, za koju Grci kažu "mćlan": otuda se melankolike i naziva ljudima koji izbjegavaju druženje s drugima i sumnjičavi su prema svojim dobrim prijateljima.)

60

D R U G O POGLAVLJE MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI, ZNANOSTI I FILOZOFIJI

Razvitak pojma melankolije u starih autora pratili smo dosad u dva, ako ne i u tri smjera. Njegova polazna točka bila je ideja bolesti, a podrijetlo te bolesti izvorno se izvodilo iz nekog neumjerenog povećanja, odnosno nekakve neprirodne permutacije "humor melancholicus", a zatim i iz nekog "adustio" (tinjanja, izgaranja) žute žuči. No, uz ideju čisto bolesne melankolije izrastala je, isto tako, i ideja melankolične konstitucije koja je u daljnjemu tijeku bila interpretirana na dva načina: ili kao stanje, u svakom pogledu iznimno, "velikih ljudi", kako je to opisano u Problemu XXX., I. ili, pak, kao jedan od "tipova dispozicije" koji je bio sastavni dio učenja ο četiri temperamenta, sistematiziranoga nakon Galenova doba. U tom kontekstu, melankolični je tip sve više gubio na vrijednosti, a u nekim budućim vremenima značit će on, već sasvim nedvosmisleno, lošu narav u kojoj su neugodne crte uma i karaktera spojene s bijednom fizičkom građom i neprivlačnošću, pa nije nimalo neprirodno da je taj pojam ostao trajno uvjetovan originalnom idejom bolesti.

1. ARISTOTELOVSKI POJAM MELANKOLIJE KOJI SE O D R Ž A O U SREDNJEMU VIJEKU

smo kako već u poslijearistotelovskoj antici, misao izražena u Problemu XXX., I. više nije mogla naići na punu prihvaćenost. U srednjemu vijeku, kada se vrijednost pojedinca nije uspostavljala u skladu s njegovim intelektualnim talentima i sposobnostima već u skladu s njegovim vrlinama u kojima ga je Božja milost osposobljavala da ustraje, takva ideja bila je još i manje prihvatljiva: doista, kad god bi ona digla glavu, dolazila bi u sukob s određenim VIDJELI

61

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI[|.||.

osnovnim principima. U tijeku prvih dvjesto godina poslije Krista, i ideja ο visoko nadarenome melankoliku bila je naizgled potpuno zaboravljena. Velika skolastička rehabilitacija Aristotela donijela je u vidokrug Zapada njegove Problemata i ostale znanstvene radove- njihov prvi kompletan prijevod, koji je načinio Bartolomej od Messine, zacijelo je bio dovršen između 1258. i 1266. godine, budući da je bio posvećen kralju Manfredu od Sicilije.1 No, čak i nakon toga, teze iz Problema XXX., I., premda spominjane tu i tamo s dužnim poštovanjem, bile su uglavnom u domeni učenog citiranja: reference na aristotelovsku teoriju - učinjene uglavnom više radi potpunosti nego iz uvjerenja - jedva da su utjecale na opće gledište i težile su, štoviše, djelomice oslabiti pravi smisao antičkoga autora te su ga stalno sve više modificirale. Izuzme li se izgubljeni rad Alberta Velikog, Liber super Problemata,2 jedino se komentar Pietra d' Abana na Problemata (1310. god.)3 pozabavio iscrpno sadržajem peripatetičke doktrine. No, tek su ljudi quattrocenta, s njihovim novim koncepcijama humaniteta, izvukli iz toga zaključke koji su dosezali do temeljne revaluacije pojma melankolije i do stvaranja moderne doktrine ο geniju. Slavan zbog važne uloge koju je imao u oživljavanju antike,4 Aleksandar Neckham (umro 1217. godine) prvi je (koliko je nama poznato) srednjovjekovni autor koji je spomenuo te aristotelovske teze. Njegova referenca, zasnovana možda na Ciceronu, učinjena je sa značajnom uzdržanošću i sa stanovitim nepovjerenjem. U skladu s gledištem koje je bilo najšire prihvaćeno u skolastičkoj psihologiji, Neckham je proglasio kako ljudski intelekt sažima u sebi tri različite funkcije, smještene u različitim dijelovima mozga: (1) imaginaciju ("vis imaginativa", smještenu u toploj i suhoj ventrikuli prednjega mozga, općenito opisanoj kao "cellula phantastica", (2) razum ("vis rationalis" ili "cogitativa"), smješten u toploj i vlažnoj "cellula logistica" u srednjem mozgu, i (3) pamćenje, smješteno u hladnoj i suhoj ventrikuli stražnjeg dijela glave.5 S toga su razloga sangvinične naravi, čija se topla i vlažna kompleksija (već tada smatrana neupitno najpoželjnijom) podudara s "cellula logistica", bile najviše sklone učenju:

62

ARISTOTELOVSKI POJAM MELANKOLIJE

§1]

Videtur autem nobis contrarius esse Aristoteles, qui dicit solos melancholicos ingeniosos esse. Sed hoc dictum est ab Aristotele propter fecilitatem memoriae, quae frigida est et sicca, aut propter eorum astutiam. 6 (Čini se, pak, da nam je u tome protivan Aristotel, koji kaže da su jedino melankolici nadareni. Aristotel je to rekao zbog lakoće njihova pamćenja, koje je hladno i suho, ili, pak, zbog njihova lukavstva.) I dok su ovdje one izvanredne kvalitete aristotelovskog melankolika bile ponešto arbitrarno ograničene na dobro pamćenje i dovitljivost, Albert Veliki pokušao je restaurirati tezu iz Problema XXX., I. u njezinoj punoj veličini, no s namjerom d a j e harmonizira s općim poimanjem kojemu je bio dužan pribjeći, u gotovo beznadnoj rekonstrukciji cijele te doktrine. Ono značajno "tamen" u njegovu predgovoru Etici (maločas citirano) sugerira da on nije bio baš odviše sretan u vezi s "aristotelovskim" Problemom, te je u potpunijim postavkama koje se nalaze u pojedinim odlomcima njegove Liber de animalibus,7 pokušao razriješiti tu kontradikciju ovako: naravna melankolija bila je (kao u Rufusa i u Galena) neka "faex sanguinis",8 kao opozicija prema "melancholia non naturalis" koja nastaje uslijed "adustio", izgaranja prirodnih tjelesnih fluida, i stoga se dijeli u četiri podvrste. 9 Moglo se sada očekivati da će "aristotelovski" pojam ο izvanredno nadarenom melankoliku, u skladu s podjelom na naravnu i patološku melankoliju, biti pridružen pojmu ο naravnom melankoličnom temperamentu. No, ovo je za Alberta bilo nemoguće, zato što je on shvaćao "naravnog" melankolika (a to će reći, predstavnika "complexio sicca et frigida") kao neugodno, mrko, prljavo, mizantropsko, sumnjivo i katkad kleptomansko stvorenje kakvim ga je učinila doktrina ο temperamentima. 10 Za Alberta Velikog, također, predispozicija za intelektualne sposobnosti bila je povezana s kvalitetama toplog i vlažnog, u usporedbi s kojima su hladnoća i suhoća "melancholia naturalis" bile nepoželjne. Stoga mu nije preostalo ništa drugo već da od nadarenoga melankolika iz "aristotelovskoga" Problema učini neku vrstu posebnog i optimalnog oblika inherentno bolesne

63

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

"melancholia adusta". Kada proces "adustio", izgaranja, čemu je ova dugovala svoje podrijetlo, još nije bio predaleko poodmakao, i kada je krv sa svoje strane bila topla i još dosta snažna da podnese tu smjesu "melancholia adusta", tada je ovdje mogao izrasti onaj vrijedni melankolik koji u stvarnosti, za Alberta, nije predstavljao nikakav određeni tip t e m p e r a m e n t a već je jednostavno bio neki izniman i utoliko poželjan primjer one "melancholia non naturalis". Kada ova melankolija nije prouzročena žestokim "adustio", izgaranjem, ona će generirati vitalne duhove koji su obilni, postojani i jaki. Stoga ovakvi ljudi imaju čvrsta uvjerenja i vrlo dobro regulirane strasti, te će biti marljivi i posjedovat će najviše vrline. Zato Aristotel kaže u svojoj knjizi Problemi da su svi veliki filozofi, primjerice Anaksagora i Tales iz Mileta, i svi oni koji su se isticali herojstvom, poput Hektora, Eneje, Prijama i ostalih, bili u tom smislu melankolici. On kaže da takva melankolija ima prirodu crnog vina koje je zračno i jako te posjeduje moć da rađa postojane i vitalne duhove.11 U kratkim sentencijama pred kraj, Albert još jednom rezimira fiziognomijske znakove različitih temperamenata. No, čak i ovdje on se osjeća dužnim, u ime "aristotelovske" doktrine, uvesti jednu specijalnu kategoriju za "melancolicus de melancolia adusta calida", kod kojega se pokretljivost toplokrvnog temperamenta kombinira sa "stabilitas", stabilnošću zemlje, te koji zbog svoje "melancholia adusta" ima zajedničke brojne karakteristike s kolerikom, poput one da je "longus et gracilis". Sangvinične osobe imaju zdravu put i dobroga su općega zdravlja, kolerici su visoki i tanki, flegmatici su niski i nabijeni, melankolici su mršavi, niski i crnomanjasti. No oni koji su od one vrste melankolije koja je topla i nastala putem "adustio" - izgaranja (a to bi bili oni Aristotelovi velikani), oni su vrlo visoki,vitki i tamni, i imaju čvrsto tijelo.12

64

ARISTOTELOVSKI POJAM MELANKOLIJE

§1]

Albertov pokušaj da otpremi melankoliju "iznimnih" ljudi u područje "melancholia non naturalis" ostao je relativno izoliran slučaj. Općenito, srednji je vijek pokazao malo zanimanja za tumačenje Problema XXXI., dočim su ga pisci renesanse, shvativši vrlo brzo pravo značenje razlikovanja između naravne i patološke melankolije, stali primjenjivati bez obzira na njegova odstupanja od tada već vulgarizirane doktrine ο kompleksijama. Izgleda da je jedino Pietro d' Abano, u svome ponešto nejasnome komentaru na Problemata,13 učinio pokušaj u istome smjeru kao i Albert, no to ili je bilo ignorirano od kasnijih pisaca,14 ili je pak izrijekom pa čak i vrlo gorljivo bilo osporavano. 15 U trinaestomu stoljeću, Guillaume iz Auvergnea, još jedan veliki skolastik koji je usvojio Aristotelova učenja, pristupio je opet iznova tumačenju melankolije velikih ljudi u pojmovima naravne dispozicije i stavio ju je u opreku, kao osobito poželjnu za ljudsko spasenje, s flegmatičnom kompleksijom koja (u skladu s Galenom!) "ne uživa nijednu sposobnost duše". On je, međutim, govorio posve kao teolog, te je mnogo manje bio zaokupljen znanstvenom osnovom aristotelovske teze nego što je bio zaokupljen njezinim tumačenjem u pojmovima kršćanske moralne filozofije. Stoga je on mogao jednostavno ignorirati poteškoće koje su Albert Veliki i Neckham nalazili tako značajnima. U njegovim očima, neizmjerna prednost melankolične dispozicije te pravi razlog za njezino veličanje u Aristotela, ležala je u činjenici da ona odvlači ljude od fizičkih užitaka i nemira ovoga svijeta, pripremajući um za izravno utjecanje božanske milosti i podižući je, u slučajevima specijalne svetosti, k mističkim i proročkim vizijama. Nema sumnje da su mnogi spriječeni doći do izravne iluminacije zbog zadaha svojih poroka i grijeha, no mnogi su spriječeni i zbog svojih kompleksija. Jer neke kompleksije progutaju dušu i sprječavaju njezine plemenite moći, zbog čega i Galen, veliki liječnik, kaže da flegmatična kompleksija ne uživa nijednu sposobnost duše... razlog je taj što oni (to jest, humori ο kojima je riječ) sputavaju dušu i zaposjedaju je, te je s tog razloga drže podalje od postizanja sublimnih i skrivenih stvari, 65

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

baš kao što neka posuda napunjena tekućinom ne može više primiti drugu tekućinu, ili kao što neki komad pergamenta ispisan rukopisom ne može primiti nikakvo drugo pismo. Ovo se slaže s riječima mudraca, kada veli "Non recipit stultus verba prudentiae, nisi ea dixeris, quae versantur in corde eius..." [Proverb., XVIII.2] ,(a) Zbog toga je Aristotel bio mišljenja da su svi visoko nadareni ljudi melankolici, čak je vjerovao kako su melankolici prikladni za inspiracije ove vrste u većem stupnju nego ljudi ostalih kompleksija - zato što ova kompleksija odvlači ljude snažnije od tjelesnih zadovoljstava i svjetskog nemira. No ipak, premda se priroda pobrinula i pribavlja ova pomoćna sredstva za prosvjetljenje i objavu, ipak se oni mnogo izobilnije postižu milošću Stvoritelja, integritetom življenja, te svetošću i čistoćom.16 Guillaume iz Auvergnea je, dakle, tumačio "aristotelovsku" koncepciju u tipično srednjovjekovnome smislu, i pripisao je starima svoj vlastiti srednjovjekovni pristup ("propter huiusmodi causas visum fuit Aristoteli..."). On je na izvanrednost melankoličnoga temperamenta (nasuprot osobitoj nevrijednosti flegmatika) gledao kao na nešto što se potpuno uklapa u idealni život asketske kontemplacije. Naravi se, međutim, pripušta da u tome sudjeluje tek kao povoljna okolnost: ona neće biti ni od kakve koristi mimo individualne slobodne volje i, iznad svega, božje milosti. Ovaj ideal prirodno je zahtijevao ne toliko sposobnost za velika dostignuća koliko sigurnost od iskušenja. Guillaume, dakako, nije bio nesvjestan opasnosti od toga da preduboko uranjanje u nadnaravne stvari i prežarka gorljivost mogu uzrokovati da se melankolična kompleksija razvije u melankoličnu bolest - to jest, u očitovano ludilo.17 No, čak i to stvarno ludilo, dokazuje on, nije ništa veće zlo nego što su to stradanja koja Bog zadaje svetim mučenicima. Čak i u očito pogubnoj melankoliji žrtve zadržavaju dar nadahnute objave, premda tek na mahove, 18 i čak su i najsvetiji među ljudima (a) Izr. 18:2: "Bezumniku nije mio razum/stalo mu je dati srcu oduška. (Biblija KS, Zagreb, 1994.) 66

§ 2]

MELANKOLIJA KAO BOLEST

ozbiljno priželjkivali potpunu alijenaciju, jer ona osigurava jednom i za svagda spasenje duše. Jer, ili je čovjek bio pravedan i dobar prije svoje bolesti, u kojemu slučaju on ne može više izgubiti svoje pravo budući da kao lud ne može griješiti, ili pak je prije bio grješnik, u kojemu slučaju njegova krivnja, u najmanju ruku, ne može više postati nimalo većom.19

2. MELANKOLIJA KAO BOLEST

(a) Melankolija u teologiji i filozofiji morala OVE primjedbe Guillaumea od Auvergnea vode nas od "Aristotelova" pojma melankolije ravno na poimanje kakvo su imali psihopatolozi, a za koje ona nije bila ništa drugo nego mentalna bolest. I neki drugi teolozi bavili su se pitanjem melankolije s ove točke gledišta, i prirodno je da se postojanje nekog mentalnog oboljenja koje je obuzimalo one pobožne i nesvjetovne, i to ne unatoč njihovoj pobožnosti i nesvjetovnosti već upravo zbog toga, moralo činiti osobito gorućim problemom za kršćansku filozofiju morala. I teško da se itko, koliko je poznato, vinuo do visine Guillaumeove himne u hvalu melankolije. No i tada, samo je netko tko je poput njega bio do dna kršćanin i do dna aristotelovac, mogao osjećati ono što je on osjećao. Ovdje ćemo navesti tek mali dio rasprava ο problemu patološke, melankolije u teologiji.„morala. Prvi je Hrizostomov nagovor monahu Stagiriusu, njegov Λόγος παραινετικός προς Σταγείριον άσκητήν δαιμονώντα, napisan 380. ili 381. godine.20 Istina je da stanje od kojega se svetac nadao odvratiti svojega štićenika nije opisano ni u naslovu ni u tekstu eksplicitno kao "melankolija", već je nazvano malodušnošću (άθυμία). No, posve neovisno ο činjenici da je malodušnost oduvijek bila glavni simptom melankoličnoga oboljenja, u ovom se slučaju (koji nam daje duboki uvid u ranokršćanski asketizam) i etiologija i simptomi slažu tako potpuno s definicijom melankolije u medicinskoj literaturi, da je Johannes Trithemius imao puno opravdanje kada je izraz άθυμία,

67

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

kako se pojavljuje u epistoli Stagiriusu, preveo s "melancolische Traurigkeit".21 A ne manjka također ni svjedoka iz toga vremena, koji ono što se događalo Stagiriusu opisuju izričito kao "melankoliju", sa žaljenjem ili s prijekorom ubačenim već prema autorovoj točki gledišta.22 No, od svih opisa te tipično "redovničke melankolije", Hrizostomovo je pismo najdetaljnije i najprodornije. 23 Nesretni je Stagirius patio od strahovitih noćnih mora, govornih poremećaja, grčenja i padanja u nesvijest: očajavao je glede svoga spasenja i mučio ga je nesavladiv poriv da počini samoubojstvo, a ono što ga je kompletno bacalo u očaj bila je činjenica - vrlo prirodna, rekli bi liječnici - da ga ništa od toga nije bilo spopadalo prije njegova ulaska u monaški život, kao i to što je mogao vidjeti neke od svojih drugova supatnika istoga trena izliječene od njihove bolesti čim su izašli ponovno u svijet i oženili se. Ono što mu je Hrizostom ponudio za utjehu bilo je uglavnom utjecanje Božjoj providnosti. Bog dopušta đavlu da radi svoj posao jednostavno za dobro čovječanstva, jer dajući đavlu moć kušanja, a čovjeku moć odupiranja, On kroz tu nužnost samoobrane vodi dušu prema vrlini, i baš kao što On, poput kakvoga suca u areni, postavlja snažnima veće zadatke nego slabima, kako bi ih nagradio obilnije na dan posljednjega Suda, tako je On poslao i te kušnje na Stagiriusa (koji je prihvativši religiozni život istupio iz publike i sišao dolje u arenu) baš u vrijeme kada je On znao da će Stagirius biti dovoljno jak da ih prevlada. Stagiriusove su muke uistinu dobitak, i đavao, koga svetost uvijek izaziva da zametne bitku, može zadobiti stvarnu moć nad nekim asketom samo onda ako ovaj podlegne kušnjama. A kako je to svima poznato, "melankolična tuga" olakšava đavlu pobjedu, 24 pa se ustvari može reći da on nadvladava ljude putem njihove vlastite άθυμία: no, ta malodušnost može se zauzvrat prevladati mišlju kako je to jedno od onih trpljenja pušteno na ljude ne njihovom vlastitom krivnjom već božanskom providnošću. "Ti možeš prevladati svoju malodušnost kažeš li kako nisi učinio ništa što bi je moglo opravdati." Guillaume od Auvergnea smatrao je, dakle, bolest melankolije za milost, dok ju je Hrizostom tumačio kao neku kušnju koju se razumnom refleksijom može učiniti shvatljivom i podnošljivom. 68

§ 2]

MELANKOLIJA KAO BOLEST

(Uzgred, veliki racionalist Maimonid pokušavao je pobijediti napade melankoličnog očaja sličnim utjehama, 25 iako su se ove oslanjale ne toliko na neku religioznu nadu u onaj svijet, već više na stoički prezir prema postojećemu). Melankoliju se, međutim, moglo vidjeti i kao porok samooptuživanja, čim je ona bila izjednačena sa grješnom "acedia" koja je bila sestra - ili majka "tristitia",26 a ovo izjednačavanje bilo je olakšano činjenicom da su vanjski simptomi tih grijeha "timor", "taedium cordis", "instabilitas loci", "amaritudo animi" i "spei de salute aut venia obtinenda abiectio", "strah", "odbojnost", "nepostojanost", "gorčina" i "odbacivanje nade u to da je moguće zadobiti spas ili milost" - tvorili sliku vrlo nalik na melankoliju, 27 i bili su katkad čak izričito povezivani s "atra bilis".28 No, na drugoj strani - i ovo tumačenje mora da je najbolje ispunjavalo duhovna priželjkivanja pobožnih - melankoliju se moglo promatrati kao kaznu s nebesa koju božanska providnost zadaje kako ljudima općenito tako i pojedincima ponaosob, djelomice kao kaznu za prošle grijehe, djelomice, kroz bolno iskustvo, kako bi ih se odvratilo od budućih grijeha. Sv. Hildegarda od Bingena bila je osobito sklona dovoditi u vezu "humor melancholicus" s padom čovjeka u grijeh, no pritom je, kako priznaje, imala na umu ne samo pravu bolest melankolije i melankolični temperament kao takav, a koji je ona prosuđivala kao osobito nepoželjan, već u krajnjoj liniji uopće i svaku devijaciju od savršenog i harmoničnog stanja čovjeka u raju. Kombinirajući smisao za realistički detalj sa snažnim osjećajem za simbolizam, u maniri karakterističnoj za mnoge mistike, no koja je osobito istaknuta baš u njezinu radu, sv. Hildegarda opisala je simptome melankolije u svome djelu Causae et curae.29 Kliničkom preciznošću, s namjerom da im dade teološko tumačenje, ona primjećuje: Cum autem Adam transgressus est... fel immutatum est in amaritudinem et melancolia in nigredinem impietatis.30 (Kada je, dakle, Adam zgriješio... žuč se pretvorila u gorčinu i melankolija u crnoću grešnosti.) Oslikavajući fizičke kvalitete humora melankolije ("qui tenax est et qui se ut gummi in longum protrahit", "koji je čvrst i rasteže

69

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

se poput gume"),31 ona plastično ocrtava kako je ovaj humor nastao u Adamovu tijelu kao rezultat pada u grijeh (pa je utoliko "de flatu serpentis" i "suggestione diaboli", "od daha zmije i po nagovoru đavla"). Da je čovjek ostao u raju, on bi bio slobodan od svih škodljivih tjelesnih tekućina: no, što je tu je, ljudi su postali "tužni i strašljivi i nepostojani u mislima, tako da u njima nema prave konstitucije ni uspravnosti... Već su oni poput jakog vjetra koji nije dobar ni za biljke ni za voće. Jer u njima izvire jedan tjelesni sok... koji rađa melankoliju što se rodila u prvome plodu Adamova sjemena iz daha zmije kada je Adam poslušao njezin savjet i pojeo onu jabuku".32 Jer onoga trenutka kada je Adam zgriješio uzimajući jabuku, melankolija se "zgrušala u njegovoj krvi" (tako sv. Hildegarda izražajno tumači medicinsku doktrinu ο "hypostasis"), "kao kada se utrne svjetiljka, pa se čađavi i zadimljeni stijenj ostaje pušiti nakon toga".33 Prije nego što je Adam pao, "ono što je sada u njemu žuč, iskrilo se poput kristala, i imalo je okus dobrih djela, a ono što je danas melankolija u čovjeku, sjalo je tada u njemu poput svitanja i sadržavalo je u sebi mudrost i savršenstvo dobrih djela, no kada je Adam prekršio zakon, iskra nedužnosti u njemu se pomračila, i njegove oči, koje su prije toga gledale nebesa, oslijepile su, i njegova žuč promijenila se u gorčinu, a njegova melankolija u crnoću." 34 Ova tragična koncepcija melankolije uvodi ponovno, u stanovitom opsegu, staru ideju ο bogohulniku pogođenu ludilom, a osim toga ona zamjenjuje pojedinačnu uvredu s izvornim grijehom i tako transformira individualnu tragediju u tragediju cijeloga čovječanstva. Nije čudno, stoga, da ta koncepcija nije mogla dopustiti nikakvo moralno ublažavanje ili tješenje. Melankolija je jednom zauvijek bila "poena Adae" i trebala ju je nositi sva ljudska rasa, i samo je liječnik (a svetica sama u Causae et curae govori kao liječnica ništa manje nego kao teologinja) mogao olakšati najgore simptome ovoga, u osnovi neizlječiva nasljednoga zla.35 Ostalo je rezervirano za licemjernu pakost Gaspara Offhuysa, kome dugujemo jedno značajno izvješće ο bolesti njegova kolege u novicijatu Huga van der Goesa,36 da se melankolično ludilo interpretira kao kazna za duhovnu oholost visoko nadarena čovjeka, kazna koja je trebala poslužiti kao korektiv za žrtvu i kao opomena 70

MELANKOLIJA KAO BOLEST

§ 2]

drugima. Offhuys priča kako su, pri odluci ο ulasku u samostan godine 1475., tome slavnome slikaru spočetka bile dane sve vrste privilegija što je šokiralo ostalu braću. Nakon opisa otmjenih posjetitelja s kojima je Hugu bilo dopušteno jesti i piti, on dalje izvješćuje ο "neobičnoj mentalnoj bolesti" koja je slikara shrvala na nekom putovanju: quo incessanter dicebat se esse d a m p n a t u m et dampnationi eterne adiudicatum, quo etiam ipsi corporaliter et letaliter (nisi violenter impeditus fuisset auxilio astantium) nocere volebat. (kojom je, kako je rekao, neprestance osuđivan i izvrgnut vječnoj osudi, zbog čega je htio sam sebi tjelesno nauditi čak i nasmrt (da nije bio nasilu spriječen uz pomoć upornih.)) Kada su najzad stigli u Brusseles, bio je žurno pozvan opat, a ovaj je bio mišljenja kako je Hugova bolest nalik onoj kralja Šaula te je zapovijedio neka se sa svom brižljivošću za Huga svira glazba prizivajući tako u sjećanje recept, još uvijek valjan, stare psihijatrije 37 - i preporučujući također i druge "spectacula recreativa", "zabavne prizore", kako bi se odagnale njegove utvare. Ipak se slikar nije oporavio još dugo nakon svojega povratka u samostan. Nakon toga je slijedila diskusija ο uzrocima. Hugovu bolest moglo se promatrati ili kao "naravnu", takvu koja bi nastajala "ex cibis melancolicis, aliquando ex potatione fortis vini, ex animi passionibus, scilicet solicitudine, tristitia, nimio studio et timore", "od melankolične hrane, ponekad od pijenja jakoga vina, od duševnih uzbuđenja, poput nemira, tuge, prekomjernog proučavanja i brige" - a umjetnik se doista često znao gubiti u mračnim mislima jer je očajavao oko ispunjenja svojih umjetničkih ciljeva,38 dok pijenje vina moglo je ovo stanje još samo pogoršati, ili se, pak, bolest moglo pratiti unazad do Božje providnosti, jer je On želio spasiti umjetnika od grijeha taštine u koji ga je dovelo preveliko divljenje drugih, i podsjetiti ga, putem "humiliativa infirmitas", "ponižujuće slabosti", na skromnost koju je, prema svim izvješćima, Hugo i pokazao nakon svojega oporavka, odričući se svih svojih privilegija.

71

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

U oba slučaja, međutim, njegova je sudbina trebala poslužiti kao korisno upozorenje, jer je čovjek morao ne samo izbjegavati naravne uzroke bolesti te vrste (to jest, postaviti granice "fantasiis nostris et ymaginationibus, suspicionibus et aliis vanis cogitationibus", "našim maštarijama i zamišljanjima, sumnjama te ostalim ispraznim mislima"), već se također trebao kloniti i moralnih situacija koje bi mogle primorati Providnost da u njih stupi. "Ako si uznosit, ponizi sam sebe snažno... jer ako ne budeš popravljao sam sebe... onda će Bog sam, koji se protivi oholicama i koji ne želi da propadneš, poniziti te tako snažno... da ćeš postati upozoravajućim primjerom ostalima."39 (b) Melankolija u skolastičkoj medicini (i)

Rana arapska medicina i njeno prenošenje na Zapad: Konstantin Afrički

U opreci prema miješanju teoloških i medicinskih koncepcija kakvo smo mogli primijetiti u spisima sv. Hildegarde i u mnogim drugim srednjovjekovnim radovima, posebice iz dvanaestoga stoljeća,40 Gaspar Offhuys povukao je oštru liniju između gledišta "ex accidenti naturali", "po prirodnim zadanostima" i gledišta "ex dei providentia", "po božjoj providnosti". No, što je on to naveo kao "prirodne" uzroke bolesti melankolije? Udio koji ima "hrana koja potiče melankoliju" i "jako vino", zatim "animi passiones, scilicet solicitudo, tristitia, nimium studium et timor", a općenito "malicia humoris corrupti dominantis in corpore hominis", "zloćudnost pokvarene tekućine koja vlada u ljudskome tijelu" - drugim riječima, točno ono što se pojavljivalo i u spisima Rufusa iz Efeza i njegovih sljedbenika u kasnoj antici. Izvješće koje daje ovaj samostanski ljetopisac, a koji se kasnije uzdigao do raznih počasti, otkriva tako izrazitu stabilnost gledišta u kliničkoj psihijatriji, koja se zapravo bila promijenila tek u nekim manjim točkama od one iz doba kasnoga helenizma. Razlog za ovu izrazitu stabilnost leži poglavito u činjenici da je, kako smo već rekli, monografija Konstantina Afričkoga ο melankoliji, koja je u zapadnome svijetu zadobila veliku važnost, bila zasnovana

72

§ 2]

MELANKOLIJA KAO BOLEST

izravno ili neizravno na Galenu i osobito na njegovu izvješću ο Rufusovom učenju. 41 No, kao dodatak tomu, rani arapski traktati ο melankoliji koji su bili apsorbirani u kulturu škole u Salernu i odatle zatim na čitav Zapad, pokazali su se korisnima za kasnije grčke koncepcije, iako te rasprave usvajaju znatno manje teorijsku i, s obzirom na predmetnu materiju, mnogo više praktičnu točku gledišta. Tako su i "Serapion", čiji su spisi katkad kolali pod imenom "Janus Damascenus",42 a također i veliki "Rhazes",43 stremili ne toliko prema dubljem psihološkom razumijevanju ili profinjenju teorijskih distinkcija, koliko su stremili ka perfekciji i primjeni simptomatologije i terapije postignute u propisivanju lijekova, dijetetskim mjerama te, u određenim slučajevima, u puštanju krvi. Autor kojega je Konstantin kopirao, međutim, bio je Ishaq ben 'Amran (za koga se priča da je bio pogubljen početkom desetoga stoljeća) čije je djelo ο melankoliji jedan arapski povjesničar medicine već u trinaestome stoljeću uzdizao kao "neusporedivo". On ide dublje i najviše se njemu ima zahvaliti da su i na etiološkom i na terapeutskom planu duhovni činitelji još jednom došli u prvi plan medicinskoga prikaza. Ishaq je opisao bolest melankolije kao "ideje uznemirene crnom žuči i praćene strahom, tjeskobom, i nervozom", što znači, kao fizički uvjetovano oboljenje duše koje može napasti sve tri "virtutes ordinativae" - imaginaciju, razum i pamćenje - te koje otud, povratno djelujući na tijelo, uzrokuje nesanicu, gubitak težine i poremećaj svih prirodnih funkcija. Autor neumorno oslikava bezbrojne varijacije tih simptoma i, najvažnije, njihova očigledna proturječja u mnogim slučajevima. Ljudi razgovorljivi i nagli po naravi mogu postati tihi i mirni, oni sramežljivi i tihi mogu postati nasilni i govorljivi, neki postaju pohlepnima, drugi odbijaju hranu, a mnogo ih je koji idu iz jedne krajnosti u drugu u svom cjelokupnom ponašanju. Neki... vole samoću i tamu i žive odvojeno od drugih ljudi, drugi vole široke prostore, svjetlost, polja i livade, vrtove bogate voćem i vodom. Neki vole jahati, slušati raznovrsnu glazbu, ili razgovarati s mudrim i ugodnim ljudima... Neki previše spavaju, neki plaču, neki se smiju...44 73

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

Kao dodatak tomu bile su tu i različite opsesije, "timor de re non timenda", "cogitatio de re non cogitanda", "sensus rei quae non est", "strah od stvari kojih se ne treba bojati", "razmišljanje ο stvarima ο kojima ne treba razmišljati", "osjećanje stvari koje nema".45 I ta raznolikost i proturječnost simptoma podudarala se s raznolikošću i proturječnošću uzroka. "Zapanjujuće je da, prema našemu iskustvu, melankolija može doći svaki puta iz suprotnih razloga," kao, primjerice, iz ma koje vrste požude, ali i iz pretjeranog asketizma.46 No, osim ovih fizičkih uzroka postojali su, nadalje, i oni spiritualni, i ta misao (koja je, kako znamo, potjecala od Rufusa) mogla se pratiti unazad u vrlo lijepom izlaganju koje je odavalo priznanje teretu intelektualnog napora i postignuća, prizivajući u pamćenje hipokratovsku definiciju mišljenja kao "duševnog rada", pa čak uvodeći i platoničku doktrinu ο prisjećanju. Ono ide ovako: Reći ćemo da njihova raspoloženja neprestano fluktuiraju između naglih uzbuđenja i miroljubivog misaonog okvira, između drskosti i strašljivosti, između tuge i frivolnosti, i tako dalje. Ova navedena stanja (ispadi) pripadaju animalnoj duši, no, aktivnosti racionalne duše su neumorno razmišljanje, memoriranje, proučavanje, istraživanje i otkrivanje, imaginiranje, traženje smisla stvari, te maštanje i prosuđivanje, bilo da odgovaraju stvarnosti [zasnovana na činjenicama], bilo da su to puka naslućivanja. I sva ta stanja - koja su jednim dijelom trajne sile [mentalne sposobnosti], a jednim dijelom akcidentalni simptomi [duševna uzbuđenja] - mogu okrenuti dušu u vrlo kratkom vremenu ka melankoliji, ako se ona preduboko u njih uroni. Postoje mnogi i premnogi vrlo pobožni ljudi koji su postali melankolični iz svoje velike pobožnosti i iz straha od srdžbe Božje ili iz svoje velike čežnje za Bogom sve dok ta čežnja nije ovladala i svladala dušu: njihova sva osjećajnost i misli su samo ο Bogu, kontemplacija Boga, njegove veličine i uzora njegova savršenosti. Oni padaju u melankoliju slično ljubavnicima ili bludnicima, pri čemu su sposobnosti duše i tijela oštećene, budući da jedno ovisi 74

§ 2]

MELANKOLIJA KAO BOLEST

0 drugome. I zapast će u melankoliju svi koji pretjeruju u čitanju filozofskih knjiga, ili knjiga ο medicini i logici, ili knjiga koje dopuštaju (teorije) ο svemu i svačemu, te zatim knjiga ο podrijetlu brojeva, ο znanosti koju Grci zovu aritmetikom: ο podrijetlu nebeskih sfera i zvijezda, znači, ο znanosti ο zvijezdama koju Grci zovu astronomija, ο geometriji, koja nosi ime "znanost ο linijama" među Arapima, no koju Grci zovu geometrija, 1 naposljetku ο znanosti skladanja, naime ο napjevima i notama, koja znači isto što i grčka riječ "muzika". Ove znanosti su produkti duše, jer duša ih izdvaja i istražuje: spoznaja [prepoznavanje] tih stvari urođena je duši, kako kaže Galen, evocirajući filozofa Platona. (...) Takvi ljudi - Alah zna - asimiliraju melankoliju ... svjesni svoje intelektualne slabosti, i ojađeni zbog toga, oni padaju u melankoliju. A razlog zašto se njihove duše razbolijevaju [poremećaji razumijevanja i pamćenja, i drugi poremećaji koji pogađaju dušu] leži u zamoru i prevelikom naporu, kako to kaže Hipokrat u Knjizi VI. svoje Epidemije: "Premorenost duše dolazi od dušina razmišljanja". I upravo kao što pretjerani tjelesni napori dovode do ozbiljnih oboljenja od kojih je premorenost još najmanja, tako i preveliki mentalni napori vode do ozbiljnih oboljenja među kojima je najgora melankolija".47 Tako isto je i tretman, koji je uvijek bio težak i naporan, trebalo prilagoditi raznovrsnosti simptoma i uzroka. Osim regulacije onih šest "vitalnih stvari" (zrak, hrana, piće, spavanje i ustajanje, ispražnjavanje i retencija, odmor i kretanje) za koje su bila zadana precizna uputstva, 48 te osim propisivanja lijekova, duhovne mjere imale su osobito važnu ulogu. Od liječnika se u stvari očekivalo da uđe u bitku i nadvlada supstanciju zla ("materia infirmitatis", "tvar od koje dolazi slabost") u svakoj bolesti. No, ako su simptomi koji su je pratili ("accidentia") bili osobito nepodnošljivi, opasni ili šokantni, onda se prvo s njima valjalo pozabaviti, a budući da je upravo to bio slučaj u mentalnom oboljenju melankolije, onda su simptomi bili ti koje se prvo moralo nadvladati. 75

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

No, liječnik se mora boriti i protiv sumnji melankolika, dajuči im ono što su i inače otprije voljeli... treba voditi razborite i ugodne razgovore... uz razne vrste glazbe, te uz aromatično, svijetlo i vrlo lagano vino.49 Mentalne napore, dakako, valja izbjegavati, no - i ovdje on citira Rufusa - umjereno seksualno opčenje je poželjno: "Coitus, inquit, pacificat, austeriorem superbiam refrenat, melancholicos adiuvat" - "spolni odnos smiruje, zauzdava ozbiljnu oholost i pomaže melankolicima".50 Prisjetimo li se da je Rabanus Maurus preporučivao još energičniju preokupaciju intelektualnim proučavanjima ne bi li se pobijedila "acedia" pobožnih, te da je Hrizostom ustrajno stajao pri apstinenciji kako bi se pobijedila indisponiranost asketika, dolazimo do točke na kojoj se suočavamo s glavnom, nerazrješivom proturječnošću između medicinske i teološke, odnosno etičke psihopatologije - proturječnosti koja je, uz neke manje iznimke,51 nastavila trajati i u kasnijim vremenima i koja čak i danas vlada raspravama na ove teme. Kraća, no ništa manje iscrpna nego što je to bila monografija De melancholia, jesu i poglavlja ο melankoliji u konstantinovskim Theorica i Practica Pantegni52 (παντέχνης), a i njihov utjecaj bio je približno jednako velik. Ona se zasnivaju na Liber regius, 'Ali ibn 'Abbasa ("Haly Abbas", umro 994. g.)53 te pokazuju situaciju u arapskoj znanosti kratko prije pojave Avicenne. Zamjetno inferiorni u erudiciji i u širini vizije u odnosu na monografiju Ishaq ibn 'Amrana, ti kratki izvatci služili su uglavnom kao prikladni sažeci ili "schemata" za eseje, pa će tako poslije gotovo sve medicinske "vježbenice" i tome slično započinjati svoje poglavlje ο melankoliji sličnim riječima - "melancholia est alienatio mentis sine febre" - "melankolija je duševna bolest (otuđenje uma) bez groznice" - te će jednako tako slijediti Pantegni i u povezivanju ljubavi (općenito zvane "hereos" i spojene s pojmom 'herojski') s melankolijom. Ustvari, one tretiraju strast kao "species melancholiae", neku vrst melankolije, što je bilo presudno važno za razvitak "melankoličnog ljubavnika" kao tipa u književnosti. 54

76

§ 2] (ii)

MELANKOLIJA KAO BOLEST

Pokušaji sistematizacije na osnovi humoralne patologije: Avicenino naučavanje ο četiri forme

Rani salernitanci bili su još neupoznati sa spisima velikog Avicenne (koji je umro 1037. g.). Znamo da je razlikovanje (izvedeno, po svemu sudeći, iz Rufusa) između supstancije "succus melancholicus", "melankoličkoga soka" kao taloga krvi i one druge, "melancholia adusta" koja potječe od izgaranja žute žuči, unekoliko bilo razbilo uvjerljivost sheme ο četiri humora, i možemo vidjeti kako su kasnija vremena iskoristila ovu pukotinu za provlačenje, klasificirajući i objašnjavajući beskrajnu raznolikost simptoma melankolije. Ako se crvena žuč mogla prometnuti u "melancholia adusta", zašto to isto ne bi bilo moguće i za ostale tjelesne humore? 'Ali ibn 'Abbas (i, dakako, Konstantin), dopuštali su da nenaravna melankolija može potjecati kako od izgorene crvene žuči tako i od izgorene crne žuči,55 a ovaj potonji dodao je još i treći oblik koji je potjecao od "sagorene krvi", tako da je razlika između više depresivnih, više euforičnih i više maničnih simptoma počivala, čini se, na nekoj genetskoj osnovi.56 Jedino što je još manjkalo bila je logička dovršenost, s četvrtim oblikom koji bi potjecao od izgaranja flegme, no mogućnost toga bila je, međutim, izrijekom zanijekana još u ranijoj školi iz Salerna.57 Avicenin sustavni um usvojio je jedan princip podjele koji autori dosad navedeni ili nisu prihvaćali ili ga nisu poznavali, a koji je melankoliju uveo potpuno u sustav četiriju tjelesnih fluida.58 Melankolija ili je naravna, ili je sekrecijska i nenaravna... Među sekrecijskim (nenaravnim) melankolijama, jedna vrst potječe od žuči kada žuč izgara do pepela... druga vrst potječe od flegme kada flegma izgara do pepela... i još jedna vrsta potječe od krvi kada krv izgara do pepela... četvrta naposljetku dolazi od naravne melankolije, kada ova postane pepeo.59 Od sada pa nadalje, dakle, bolest melankolije mogla je imati sangviničku, koleričku, flegmatičku i "naravnu melankoličku" osnovu, a ovu zadnju moglo se opisati kao "melankoliju na kvadrat". Taj sustav imao je tu prednost što je spajao raznolikost simptoma

77

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

s raznolikošću uzroka. Istodobno, on je logički i na zadovoljavajući način kombinirao Galenovu kanonsku teoriju sagorijevanja s doktrinom ο četiri humora. To je ostalo operativno sve do sedamnaestoga ili osamnaestoga stoljeća, što nimalo ne iznenađuje ima li se u vidu činjenica da je kasnija srednjovjekovna medicina uvelike sebe ograničila na pravljenje bilješki na Avicennu, 60 pa čak ni kasni salernitanci nisu još dugo mogli ništa bez doktrine ο četiri forme. 61 Enciklopedisti62 trinaestoga stoljeća, liječnici počevši od Gordoniusa 63 i Guglielma de Corvija64 do Giovannija da Concoreggija 65 i Antonija Guainerija, 66 te humanisti od Ficina67 i Melanchtona 68 do Burtona, 69 svi su se oni hvatali za mogućnost da se nastanak različitih varijanti "sagorene" melankolije prati unatrag do obilježja četiriju primarnih tjelesnih tekućina. Čitamo u Avicenne: Ako je crna žuč koja uzrokuje melankoliju pomiješana s krvlju, pojavit će se s veseljem i smijehom i neće biti popraćena dubokom tugom, ali ako se je pomiješala s flegmom, onda s njome dolazi inercija, manjak kretanja i mirovanje. Ako je pomiješana sa žutom žuči njezini će simptomi biti nemir, nasilnost i opsesije, i to je poput mahnitosti. A ako je to čista crna žuč, tada je to vrlo velika zadubljenost u misli i manje aktivnosti i mahnitanja, osim kada je pacijent izazvan na svađu, ili kada hrani neku mržnju koju ne može zaboraviti.70 Možemo vidjeti kako je ovih, doduše, nekolicina no zato jasno određenih linija bilo izgrađivano u sve jasniju sliku, sve dok naposljetku, duboko zadojen kakav je već bio heroičkom koncepcijom iz Problema XXX., I., Melanchton najzad nije dodijelio status plemenitosti svim četirima oblicima melankoličnoga oboljenja, koliko je god to bilo moguće prema klasičnim i mitološkim primjerima te je, uključivši tu i Demokrita, čak anticipirao romantički tip melankoličnog humoralista: Kada melankolija potječe od krvi i razblažena je krvlju, to daje poticaj mentalnom poremećaju bezrazložne sreće, kakvo je, govorilo se, bilo veselo ludilo Demokritovo, koji se znao smijati budalaštinama čovječanstva i svojim

78

§ 2]

MELANKOLIJA KAO BOLEST

je neuzburkanim umom produljio sebi život na stotinu i devet godina. No, kada melankolija dolazi od žute žuči ili je pomiješana s većom količinom žute žuči, tada dolazi do velikih bjesova i mahnitanja: ove vrste bila su ludila Herakla i Ajanta. Kako Vergilije kaže ο Heraklovu bijesu: "Hic vero Alcidae furiis exarserat atro/ Felle dolor" ("Gnjevom Alkejević planu od crne zapaljen žuči"). Jer premda je u srdžbi podražena žuta žuč, Vergilije je naziva crnom zato što je crvena pomiješana s većom količinom crne, i doista ona i plamti zajedno s crnom, i zajedno s njome postaje nalik pepelu. Kad je pomiješana s mnogo flegme, ona uzrokuje neuobičajenu apatiju, i viđali smo i sami mentalno uzdrmane osobe koje spavaju gotovo neprestano, govore bezizražajno i ne može ih se nikako pokrenuti, osim zvukom lutnje: kada takva osoba čuje lutnju ona diže glavu i počinje se osmjehivati, i odgovara na pitanja umjereno radosno. Kad se crna žuč, prisutna već kao relativno pretežna, zapali, ona uzrokuje duboku depresiju i mizantropiju: te vrste bila je žalost Belerofonta: "Qui miser in campis errabat solus Aleis, Ipse suum cor edens, hominum vestigia vitans," kako to reče Homer. 71 (iii)

Pokušaji klasifikacije na psihologijskoj osnovi: Averroes i skolastička medicina

Doktrina ο četiri forme učinila je mogućim mnoge važne distinkcije: čak i razlika između melankolije i mahnitosti, 72 uvijek problematična, a koje se katkad brkalo čak i u antici, sada je mogla biti reducirana na relativno jasnu formulu: "si ex colera [scilicet melancholia], tune vocatur proprie mania", "ako je od žute žuči [tj. melankolija], onda se nju navlastito naziva ludilom".73 No, jednako dobro kao ovo, postojalo je još jedno mišljenje koje raznolikost mentalnih poremećaja nije pripisivalo nekoj izmjeni 79

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

škodljivih tjelesnih sokova, već oštećenim sposobnostima uma. Prema Averroesu, u jednom poglavlju naslovljenom "Quod est de accidentibus trium virtutum, scilicet imaginativae, cogitativae et memorativae", "ono što proizlazi iz poremećaja triju sposobnosti, dakle, imaginativne, sposobnosti mišljenja i sposobnosti pamćenja", melankolija je mogla napasti mozak u cjelini i paralizirati sve tri sposobnosti ili je, pak, mogla prouzročiti samo djelomična oštećenja, već prema polju na kojemu je djelovala. Quando fuerit causa in prora cerebri, tune erit laesa imaginatio; et quando fuerit in parte media, tune erit laesa ratio et cogitatio; et quando fuerit in parte posteriori, tune erit laesa memoria et conservatio.74 (Kada je uzrok u prednjemu dijelu mozga, tada je oštećena imaginacija, kada je u srednjemu dijelu, oštećen je razum i razmišljanje, a kada je u stražnjemu dijelu, tada je oštećeno pamćenje i očuvanje [zapamćenoga].) Ova teorija ni po čemu nije bila posve nova: još je Asklepije bio razlikovao između melankoličnog poremećaja imaginacije i poremećaja razumijevanja, a Ishaq ibn ' Amran (te potom Konstantin Afrički) pisali su kako se ovaj poremećaj može odnositi na sve tri "virtutes ordinativas, id es imaginationem, memoriam, rationem". Tako je bilo potrebno samo korak do toga da se ova gledišta kombiniraju s teorijom lokalizacije koja je svakoj između "virtutes ordinativas" pripisivala jednu od tri moždane ventrikule. Liječnik Posidonije (četvrto stoljeće) bio je već dovršio ovu klasifikaciju spajajući poremećaje imaginacije s oštećenjima prednjega mozga, poremećaje razumijevanja s oštećenjima srednje ventrikule mozga, te poremećaje pamćenja s oštećenjima stražnjega dijela mozga,75 a 'Ali ibn 'Abbas i Konstantin još su to gledište pojačali primjerima iz Galena.76 Ipak, nekakva eksplicitna povezanost između melankolije (kao različite od oštećenja općenito) i stanica mozga nije, čini se, bila načelno u optjecaju prije Averroesa. Ta doktrina bila je u početku u sjeni čiste humoralne patologije, a ni kasnije nije ovu toliko istisnula koliko nadopunjavala. 77 Sve u svemu, možemo vidjeti kako je ova doktrina dobivala na važnosti nakon dvanaestoga i trinaestoga

80

§ 2]

MELANKOLIJA KAO BOLEST

stoljeća, razmjerno tome kako je i sama medicina počela potpadati pod utjecaj skolastičke filozofije, u obliku i u sadržajima, te kako je, također, ne u suprotnosti s ovim procesom asimilacije već u tijesnom savezništvu s njime, porasla potreba za sustavnim opisom funkcija i poremećaja duše. Ova doktrina odigrala je svoj dio u davanju novog skolastičkoga pečata budućim raspravama ο melankoliji. Katkad se teškoće s pamćenjem nastavilo uključivati u glavni pojam melankolije,78 no mnogo je uobičajenije, izgleda, bilo izjednačavati melankoliju s "laesio virtutis imaginativae seu aestimativae [ili cogitativae] aut utriusque", "oštećenjem sposobnosti imaginacije, ili sposobnosti prosudbe [ili razmišljanja] ili i jedne i druge", dočim se na poremećaje pamćenja gledalo kao na neku specijalnu formu oboljenja ("lithargia").79 U bilo kojem slučaju, rasprava se gotovo uvijek vrtjela oko "diversitas laesionis operationum", "različitih oštećenja pri djelovanju", da upotrijebimo jedan izraz iz toga doba.80 Doktrina ο tri sposobnosti uma 81 nije bila upotrijebljena samo za razlikovanje između različitih oblika melankolijskoga poremećaja, već je iz toga ugla bio poduzet i pokušaj da se razjasni onaj stari argument ο "ludilu ili melankoliji",82 te da se primjeri "mahnitosti", stalno navođeni u literaturi ili povremeno uzimani iz iskustva, pripišu poremećaju ove ili neke druge između te tri sposobnosti. Kod onih koji su zamišljali da nemaju glavu, ili da vide crne ljude, bila je poremećena "imaginatio", dok su razumijevanje i pamćenje bili netaknuti. Oni koji su tijekom napadaja zaboravljali imena svojih najbližih ipak su u cjelini mislili ispravno i imaginirali su ispravno. Najzad, bolestan čovjek koji je bacio stakleno posuđe ili dijete kroz prozor, nije bio pogođen ni u imaginaciji ni u pamćenju, već u svojoj moći razmišljanja i rasuđivanja, "jer nije znao da se posuđe može razbiti i da se dijete može ozlijediti, i zato što je mislio da je ispravno i korisno baciti kroz prozor nešto što je u kući štetno".83 U ostalome, kasna je srednjovjekovna medicina malo što dodala tradicionalnome pojmu. S jedne strane, struja medicinskoga znanja iscurila je u kanale popularne medicinske literature, očuvana za nas u vidu bezbrojnih kalendara, ljekopisa i knjiga ο bilju.84 S druge strane, iako su medicinski praktičari naglašavali da oni ne govore kao filozofi ili teolozi već kao "fizici", oni su sve više nastojali usvojiti

81

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

kasnoskolastički način razmišljanja. Tako je onaj stari problem, je li melankolija možda uzrokovana zlim demonima, bio razrađivan uza sve obilnija fina razlikovanja, ne napredujući pritom nimalo dalje od Avicenina svjesno skeptičnoga stava.85 "Supstancijalni" i "akcidentalni" uzroci, "opći" i "posebni" simptomi, kao i terapijske mjere, bili su sve istančanije diferencirani, premda se u teoretskim izlaganjima mnogo manje pozornosti poklanjalo barbarskim metodama vezivanja u lance, šibanja i paljenja pacijenta usijanim željezom, nego što je to, čini se, bio slučaj u praksi,86 a stanoviti prijepori oko metode što su nicali između liječnika i filozofa bili su raspravljani sa sve većim entuzijazmom. 87 No, unutrašnja jezgra te koncepcije ostala je svime time nedirnuta: ozbiljno proučavanje i duboko promišljanje, koje se i dalje stalno spominje, ubrajalo se, sada kao i prije, tek među uzroke ili simptome tih tegoba, dok se ono "više nadahnuće" (da navedemo Durera), koje je, ma koji oblik poprimilo, liječnicima uvijek izgledalo više kao "alijenacija", također nije ubrajalo ni u što drugo osim u jedan simptom oboljenja. Za liječnike, "prophetici divinatores" bili su jednako bolesni kao i ona stvorenja koja na koljenima očajavaju oko svojega spasenja, ili kao oni koji misle da su razgovarali s anđelima, ili kao žena koja kaže da đavo liježe s njom svake noći no koja se ipak može izliječiti Božjom milošću.88 Čak ni u ono doba pravi liječnici nisu priznavali ni svece ni vještice. Jedan je događaj, međutim, bio revolucija od temeljnoga značaja: prožimanje medicinske misli - po naravi racionalne i zaokupljene ljudskim mikrokozmom - astrološkim i magijskim idejama koje su dolazile iz spekulacija ο univerzumu. Drugim riječima, medicina se preobražavala u jatromatematiku. 89 No, taj proces, premda je već bio otpočeo u trinaestomu i četrnaestomu stoljeću, u takvih ljudi kakvi su, primjerice, bili Michael Scot, Pietro d'Abano i Arnold od Villanove, bio je u svojoj biti plod renesanse, prisno povezan s ponovnim oživljavanjem orijentaliziranoga kasnog klasičnog učenja te (da se strogo držimo naše teme) "aristotelovskoga" pojma melankolije. Ono je dosegnulo svoju zrelost kod Ficina i Gioviana Pontana na talijanskome tlu, a kod Agrippe iz Nettesheima te Paracelzusa na njemačkome tlu. 82

§ 2]

MELANKOLIJA KAO BOLEST

Spekulacije jatromatematičara bile su u odnosu prema srednjovjekovnim idejama jednako kao što su, recimo, principi petnaestoga i šestnaestoga stoljeća bili u odnosu spram gotike. Nije ovdje mjesto da ih razmatramo u pojedinostima, no jedan tipičan primjer te tranzicije može se kratko spomenuti. Slično kao svi primjeri tranzicije, to otkriva kako povijesnu vezu tih fenomena tako i temeljne razlike među njima. Antonio Guainerio bio je profesor u Padovi, umro je 1440. godine.90 On je po svemu bio tipični predstavnik skolastičke medicine, odnosno medicinske skolastike, pa smo otuda već imali prilike spomenuti njegova gledišta. Štoviše, njega se može smatrati za Ficinova prethodnika, jer u njegovu traktatu ο melankoliji ta transformacija postaje već posve jasno vidljivom. U četvrtome poglavlju, nakon što je u prethodna tri poglavlja raspravljao ο pojmu, uzrocima i ο vanjskim simptomima melankolijskoga oboljenja, on postavlja pitanje: "Quare illiterati quidam melancolici literati facti sunt, et qualiter etiam ex his aliqui futura praedicunt?", "otkuda to da su neki neuki melankolici postali učenima, i kako to da neki od njih proriču budućnost?".91 Već sama činjenica da je ovim pitanjima bilo dodijeljeno jedno cijelo dugačko poglavlje, nešto je novo i pokazuje oživljavanje zanimanja za divinaciju općenito i opet iznova ozbiljno uzimanje u obzir melankoličnoga nadahnuća zasebno. U stvari, Guainerio tretira ono što potiče ove oboljele ljude, sada ne više kao puke iluzije već kao činjenice: on sam poznavao je jednoga običnog seljaka koji je, premda posve nepismen, pisao pjesme za vrijeme periodičnih napada melankolije, i Guainerio (prvi liječnik, u strogom smislu riječi, koji se poziva na Problem XXX., I.) uspoređuje toga seljaka s "Marcusom" (Maracusom), pjesnikom koga spominje Aristotel, "qui factus melancolicus poeta quoque factus est", "koji je postao pjesnikom postavši melankolikom".92 Guainerio kompletno opovrgava "aristotelovsko" objašnjenje toga simptoma, naime, osobenu kvalitetu "humora" melankolije samog po sebi, a odbija isto tako prihvatiti (na osnovu toga jer je to "poganski"), gledište koje je, prema njegovu mišljenju, sankcionirao Avicenna, da do ovakvih iznimnih postignuća dolazi zbog "demonskih" utjecaja. No, ono što on sam nudi u zamjenu 83

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

za to, u svojim pokušajima objašnjenja, otkriva jednu bitno novu interpretaciju tradicionalnoga naslijeđa. Sve inteligentne duše, kaže on, na početku su jednako savršene i rađaju se sa svim znanjima koja će ikad zadobiti. Ako u kasnijem životu neke duše postignu više ili manje od drugih, to je isključivo zbog njihove bolje ili lošije fizičke konstitucije, a te su konstitucije, u opreci spram duše, neslične jedna drugoj i nejednake vrijednosti te stoga u većoj ili u manjoj mjeri ograničuju intelekt. "Otjelovljene" duše osuđene su na to da zaborave svoje urođene ideje u većem ili manjem stupnju i samo putem učenja prisjećaju se iznova dijela onoga što je bilo zaboravljeno. "Et ex istis sequitur, quod nostrum scire est quoddam reminisci, ut voluit Plato", "iz toga slijedi, da ono što znamo jest ono čega se sjećamo, kako je to mislio Platon". Osim toga, trenutak kada se duša utjelovljuje upravljan je pojedinom posebnom konstelacijom koja oprema dušu njezinim kvalitetama i prilagođuje ju posebnim oblicima djelovanja. No, te "influentiae", također, djelovat će u kasnijem životu samo do neke granice, zato što duša, okovana kakva jest uz tijelo i ovisna ο pomoći tjelesnih organa, može spoznavati stvari samo "diskurzivno", a to će reći, ne putem neposredna uvida, već samo kroz kombinaciju rezoniranja i osjetilnih dojmova. No ako su, zahvaljujući stanju ekstaze, osjetila stavljena izvan djelovanja ("vezana"), tada je duša prepuštena sebi i u stanju je na kratko vrijeme ponovno doživjeti (takorekuć) svoje prenatalno stanje: ona tada dohvaća (percipira) "sine discursu", izravnom intuicijom, i može primiti utjecaj svoje vodeće zvijezde bez iskvarivanja ili umanjivanja. A budući daje melankolik podložan tom ekstatičnom stanju koje stavlja osjetila izvan djelovanja, bilo je razumljivo kako on, čak i bez ikakve edukacije, tada može postati "literatissimus", "absque eo, quod ab aliquo... didicerit vel addiscat, sed per influxum solum", "vrlo učen", "a da nije ništa doznao ili naučio od koga drugoga...već samo putem tog utjecaja". Može se vidjeti kako su ideje koje će nekoliko godina kasnije u Firenci biti ugrađene u jednu doktrinalnu strukturu impozantne veličine i čvrstoće - naime, teme iz Problema XXX., I., platonistička epistemologija i naposljetku, povrh svega, vjerovanje u neki astralni "influxus" - ovdje već bile stavljene na okup, premda za neko 84

§ 2]

MELANKOLIJA KAO BOLEST

vrijeme još samo kao koincidencije. One su postupno, ali neizbježno, počele transformirati suvremeni pojam prirode i prinudile su čak i medicinu, vezanu uz tradiciju koju god, da zauzme poziciju za ili protiv njih. No to je već, reklo bi se, trčanje pred rudo. Značajno je da iako se Guainerio izričito pozivao na Aristotela, on je negirao bitan dio te "aristotelovske" koncepcije ("rationem hane nullus acceptat"). On je osebujne intelektualne kvalitete melankolika uzimao posve ozbiljno, no nije ih smatrao ničim višim doli osebujnostima: to znači, one su za njega bile simptomi tegoba koje treba objasniti, a ne postignuća genija determinirana melankolijom po naravi. On se pita zašto ljudi koji trpe od melankoličkih tegoba mogu katkad razviti vrlo značajne talente, no on ignorira pravo "aristotelovsko" pitanje, zašto ljudi koji su urođeno posebno nadareni, uvijek budu melankolici po naravi. U Ficina i u njegovih nasljednika, ideje zasnovane na astralnim utjecajima narasle su da bi zaokružile jednu sliku svijeta tako sveobuhvatno da je cjelokupno umijeće liječenja bilo smatrano ničim drugim do jednom posebnom metodom upotrebe općih kozmičkih sila: i slično kao i druge znanosti, ono se pomiješalo u krajnjoj liniji s magijom koja je zauzvrat bila jedna vrsta "primijenjene kozmologije".93 No, Guainerijeva jatromatematička učena rasprava ostala je kao neko izolirano i pomalo prijeteće strano tijelo u strukturi medicinskog školovanja koje se jednostavno i isključivo zaokupljalo onim praktičnim i mundanim. Bila je to više nego retorička figura kada je u završnoj riječi ovaj padovanski liječnik izjavio: Premda rješenje problema spomenutih u ovome radu u kojemu smo mislili tretirati samo praktično liječenje, dobrim dijelom i nije relevantno, ipak smo željeli pružiti koliko toliko vjerojatno objašnjenje kako ne bismo ostali šutjeti suočeni s onim laicima koji vrlo često tragaju za podrijetlom takvih simptoma, te kako ne bi izgledalo da ignoriramo uzroke nesreća koje snalaze ljudski rod. I zaključuje svoje izlaganje s uzdahom olakšanja: et hoc de problemate, cuius assignatae causae post se non leves difficultates trahunt, quas theoretizantibus dimitto.

85

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

Et ad practicam gloriosam transiens huic capiti finem impono. (A ο toj problematici, čiji ovdje naznačeni uzroci povlače za sobom nemale poteškoće, to prepuštam teoretičarima. I time završavam ovo poglavlje, prelazeći dalje na uzvišenu praksu.)

3. MELANKOLIJA U SUSTAVU ČETIRIJU TEMPERAMENATA NAJVEĆI d i o t r a k t a t a n a p i s a n i h ο m e l a n k o l i j i u s r e d n j e m u v i j e k u z a p o č i n j e n e k o m p r i m j e d b o m p o p u t sljedeće:

Nota primo, quod melancolia potest sumi dupliciter. Uno modo pro humore distincto ab aliis humoribus: et sic non accipitur hic. Alio modo pro quadam passione cerebri: et sic accipitur hic.94 (Prvo treba primijetiti, da se melankoliju može shvatiti na dva načina. Jedan je, kao tekućinu različitu od drugih tjelesnih tekućina: ovdje ona nije shvaćena na taj način. Drugi je način, kao kakvo oboljenje mozga: tako ju se shvaća ovdje.) Ili:

Melancholia est nomen humoris unius de quattuor, qui sunt in nostro corpore, et est nomen aegritudinis provenientis ex dicto humore. 95 (Melankolija je naziv za jednu od četiri tekućine koje postoje u našem tijelu, i naziv je za bolest koja nastaje iz spomenute tekućine.) Takve stereotipne fraze jasno ukazuju na razlikovanje učinjeno između same bolesti i njezinog "causa materialis", "materijalnog uzroka" istoga imena, a njihovo iznenadno i učestalo pojavljivanje može se uzeti neizravno kao znak da se počelo naglašavati kako je pojam "humora" posve neovisan ο "aegritudo" i "passio", bolesti i oboljenju. Drugim riječima, nepatološki humoralizam koji je dotad

86

MELANKOLIJA KAO TEMPERAMENT

§ 3]

bio igrao relativno skromnu ulogu u usporedbi s ostalim vrstama, sada se uzdigao do jednake ako ne i veće važnosti u popularnome mnijenju. Četiri tjelesna fluida sada su bili materijalni uzroci, ne nekih određenih bolesti već određenih psihičkih i mentalnih tipova konstitucije. (a) Galenovska tradicija, osobito među Arapima i u Konstantina Afričkoga Dok je stara doktrina ο melankoliji kao bolesti bila proslijeđena do srednjega vijeka kao čvrsto cementirana cjelina i bila prenošena isključivo posredstvom Arapa, dotle je doktrina ο temperamentima (pod čime, kad god upotrijebimo taj izraz bez ograničenja konteksta, mislimo na definiciju humoralno određenih tipova ljudi) imala biti sazdana od dva različita elementa i iz dva različita izvora. Danas možemo sa stanovitom pouzdanošću reći da osnovnu ideju toga sustava nisu prenijeli arapski liječnici, i to zato što su Arapi, koliko god su možda i bili odgovorni za njezino prenošenje do rane i potom do kasnije škole u Salernu, bili općenito toliko ortodoksni pristaše Galenove doktrine ο "krazama" da njima nije bilo moguće ni prihvatiti, a kamoli još i razviti, fundamentalni princip humoralne doktrine ο temperamentima, a to znači, ideju kako relativna pretežnost ovoga ili onoga primarnoga humora određuje karakteristične kvalitete raznih tipova ljudi.96 Hunain ibn Ishaq (koga Zapad citira kao Johannitiusa ili jednostavno kao "Fizikusa", zato što je sve do nezavisnih prijevoda Galena njegova Isagoge in artem parvam Galeni bila najvažnijim izvorom znanja fiziologije uopće),97 te zatim 'Ali ibn 'Abbas i Avicenna,98 prianjali su uz Galenovu doktrinu 99 koju je, dakako, u cjelini prihvaćao i Konstantin Afrički. Tako su se različiti tipovi ljudi, uzimani u obzir ako već ne kao idealni onda u najmanju ruku kao normalni u okviru njihovih dispozicija, razlikovali po svojim proporcijama, po boji kože i kose, po kvaliteti svoje puti, po načinu kretnji i, barem djelomice, po svojim mentalnim karakteristikama.100 No, ove razlike crpile su se isključivo iz kvaliteta toplo, suho, hladno, vlažno, i premda su karakteristične dvostruke kvalitete, "hladno/vlažno",

87

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

i tako dalje, svojstvene za četiri "složene kraze", bile primjenjive i na četiri humora, te premda je, primjerice, ono što je Konstantin Afrički rekao za predstavnike "tople/suhe kraze" bilo gotovo od riječi do riječi ono isto što su Vindicijan i Beda opisali kao učinke "cholera rubra",101 ipak ovim ortodoksnim galenovcima ne bi ni na pamet palo da izrijekom identificiraju "topao/suh" tip čovjeka iz doktrine ο "krazama", s "koleričnim" tipom iz doktrine ο humoralnim temperamentima, niti bi na "hladan/vlažan" tip pomišljali izrijekom kao na "flegmatičan". Bilo je to unaprijed isključeno, dijelom zbog temeljnog principa galenovske doktrine ο "krazama" koja je svaku empirijski opažljivu kombinaciju mjerila naspram nekog idealnoga stanja, dočim je humoralna doktrina promatrala "sangviničku" kompleksiju, ekvivalent kombinacije toplo/vlažno, kao neki apsolutni optimum, često opisivan kao "complexio temperata", "umjerena kompleksija". To je bilo unaprijed isključeno i činjenicom da, dok je prema humoralistima jednostavna relativna pretežnost ovog ili onog primarnog tjelesnog soka bila tek jedan čimbenik u određenju te konstitucije, te je vodila u poremećaje samo u slučaju abnormalne prekomjernosti ("superexcessio"), dotle je za ortodoksne galenovce to označavalo u svakom slučaju neko patološko stanje. U striktnome galenizmu izrazi kao što su "cholericus" i "phlegmaticus" nikada nisu postali opisnima za tipove konstitucija, već su ostali obilježeni značenjem koje su hipokratovci bili pridavali izrazima χολώδης i φλεγματώδης. Nije bilo nimalo slučajno da su Konstantin Afrički i 'Ali ibn 'Abbas, koji su opisivali osam galenovskih "diskraza" tek kao "complexiones extra temperantiam" ili "intemperatae", "izvan mjere" ili "neumjerene",102 (što znači, jednostavno su ih razlikovali od idealne kombinacije kao manje dobro balansirane), mogli bez većeg ustručavanja opisati čovjeka, kojim vlada predominacija jednoga jedinoga tjelesnog soka, kao nezdravoga, "quia quicumque humores in quantitate sive in qualitate praevalent ex necessitate morbidum corpus facient", "jer koje god tekućine prevladavale, bilo u kvaliteti, bilo u kvantiteti, nužno će činiti tijelo bolesnim".103 Isto tako i Avicenna, pokušavajući opisati "signa cuiusque humoris redundantis", "znakove kada je koja tekućina u preobilju", nije oslikao tipove karaktera toliko u smislu čisto nezdravih stanja, 88

§ 3]

MELANKOLIJA KAO TEMPERAMENT

koja bi se razlikovala po svakovrsnim poremećajima pa čak i po onima koji utječu na snove onoga tko je njima pogođen 104 - stanja na koja "temperamenta" (to znači, po pretpostavci, "krazes") doista mogu imati utjecaj baš kao i starosna dob, klima ili način života,105 već ih je oslikao takvima da, kako se to jasno vidi iz same distinkcije što je povučena između nekog aktualnog stanja i tek obične predispozicije, oni nisu nipošto bili ovisni ο tim "temperamenta", a kamoli da bi s njima bili identični.106 Stoga ni glavna postavka u doktrini ο humoralnim temperamentima nije, dakle, mogla biti prenesena do srednjega vijeka putem Arapa, već je bila preuzeta izravno iz spisa kasnoga Carstva koji su se, kako smo vidjeli, na samom zalasku toga Carstva prezentirali u latinskome ruhu, a do šestoga i sedmoga stoljeća već su prešli u opći fond znanja u sjeverozapadnoj Europi.107 (b) Ponovno oživljavanje humoralne karakterologije u filozofiji prirode na Zapadu tijekom prve polovice dvanaestoga stoljeća Imajući u vidu sve ovo, bilo je prirodno da će, umjesto pretežno galenovske kliničke medicine, tek skolastička filozofija biti ta koja će, u tijeku sveobuhvatnoga oživljavanja učenosti,108 oživjeti i kodificirati iznova stvarnu doktrinu ο temperamentima. jedno živopisno i vrlo značajno izlaganje bilo je izlaganje Williama od Conchesa, u čijem je djelu Philosophia ta doktrina, čini se, bila inkorporirana u širi kontekst kršćanske kozmologije.109 Kad je zemlja bila oslobođena od vode, kaže on, vlaga je prevladavala na jednome mjestu, vatra na drugome, zemlja na trećemu, i otuda su rezultirale različite supstancije za stvaranje životinjskoga carstva: pojavile su se tako koleričke životinje poput lava, flegmatičke poput svinje, melankoličke poput vola i magarca, a samo ondje gdje je ta mješavina bila podjednakih omjera mogao je biti stvoren čovjek. No, čovjek je uslijed Pada taj svoj pravi temperament isto tako i izgubio. Kroz oskudicu koja mu je bila nametnuta životom izvan rajskoga vrta, čovjek, po naravi topao i vlažan, izgubio je toplinu, ili vlagu, ili oboje. I tako su izniknula tri degenerirana oblika, naime, topao/suh,

89

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

hladan/vlažan i hladan/suh temperament, koji se nazivaju redom kolerički, flegmatički i melankolički. Samo tamo gdje su neke od tih dviju originalnih kvaliteta sačuvale nešto od približavanja njihovoj "aequalitas", tome da su izjednačene i tek blago reducirane, samo tamo može izniknuti takav tip čovjeka koji će barem podsjećati na bezgrješnoga Adama, iako neće biti točno kao on. To je bio "homo sanguineus". Čovjek je po prirodi topao i vlažan, i [harmonično] kondicioniran s pomoću četiri kvalitete. No, budući da se njegova izvorna narav pokvarila, događa se da su u nekih pojedinaca neke kvalitete pojačane ili, pak, smanjene. Kad se toplina poveća, a vlažnost smanji u nekom čovjeku, on se naziva kolerikom, to znači, topao i suh. Kad se naprotiv vlažnost poveća, a toplina smanji, on se naziva flegmatikom. Kada poraste suhoća, a smanji se toplina, on se naziva melankolikom. No kad su te kvalitete prisutne u jednakoj snazi, onda se on zove sangvinikom.110 Istina je da ova četiri tipa još nisu bila razlikovana "karakterološki" već samo fiziognomijski:111 ipak je za budući razvoj bilo važno što će se u jednoga tako utjecanoga filozofa kakav je bio William od Conchesa predstavnici četiriju temperamenata pojaviti s oznakama koje su ostale u optjecaju do danas - "sangvinik", "kolerik", i tako dalje.112 Vindicijan je bio ustvrdio relaciju između tjelesnih tekućina i karaktera u terminima uzroka i posljedice: znao bi, primjerice, reći "cholera facit homines iracundos", "žuta žuč čini ljude razdražljivima", no kolerik je i nadalje bio jednostavno bolestan čovjek koji trpi od preobilja rumene žuči.113 William od Conchesa kao svoj izvor navodi Johannitiusa. Ovaj, pak, bio je daleko od toga da bi koncipirao neku doktrinu ο temperamentima, no ta poteškoća može se lako riješiti prisjetimo li se onih brojnih komentara na Johannitiusa koji su se učili po školama početkom dvanaestoga stoljeća. Upravo među tim komentarima trebamo potražiti i podrijetlo sustava "tipova" koje je usvojio William. Jesu li ova četiri tipa bila sustavno uspostavljena već krajem jedanaestoga stoljeća u Salernu, ili je to bilo tek s francuskim

90

§ 3]

MELANKOLIJA KAO TEMPERAMENT

školama početkom dvanaestoga stoljeća, pitanje je ο kojemu se još ne može odlučiti. No, kako god bilo, u Glosae super ]ohannitiumlu (od kojih posjedujemo dva rukopisa iz dvanaestoga stoljeća) te u komentarima na Iheophilovu Liber de urinis,115 vjerojatno istoga autora (oba ova rada zasigurno neovisna ο Williamu od Conchesa), nalazimo nazive tih temperamenata baš kao i cijeli niz karakteristika koje se preklapaju, od fiziognomijskih do psiholoških. Među ljudima, također, postoje neki koji su umjerenijega temperamenta i na neki način bolje kompleksije. Njih se može prepoznati po tome što su razumniji od ostalih, što su razgovorljiviji, ugodniji, veseliji i dosjetljiviji sangvinici i kolerici.116 Ma kada da je ortodoksni popis naziva četiriju temperamenata bio prvi puta formuliran, očito je da je on značio samo terminološko učvršćenje jedne doktrine stare stotinama godina, čiji je esencijalni oblik bio prenesen do zapadnoga svijeta ranoga srednjega vijeka putem Vindicijanova pisma. I utoliko što se u njemu naglašava moć određivanja karaktera koja je sadržana u četiri tjelesna humora, to pismo sadržavalo je, kako smo vidjeli, srž jednoga sustava koji se tek kasnije razvio u pojedinostima. Ono je bilo prepisivano mnogo puta još i u karolinško doba, no nije, izgleda, postalo osnovom nikakva sveobuhvatnoga sustava sve do vremena škole u Salernu,117 niti je utjecalo na razvoj zapadne europske medicine barem ne prije 1050.1150. godine. U tom kontekstu, učinak kliničke medicinske doktrine na filozofiju može se također primijetiti i u Adelarda iz Batha118 koji, čak i prije nego William od Conchesa, govori ο "melankoličnim životinjama", navodeći kao svoj autoritet "liječnike-fizike", i primjenjujući izraz "melankoličan" na ljudska bića, i to na način koji više nije opis bolesti. Uska povezanost Williama od Conchesa s medicinskom znanstvenom literaturom njegova vremena tako je, dakle, potvrđena. U budućemu razvitku, bit će na snazi onaj oblik koji je William od Conchesa bio dao medicinskoj tipologiji. Jedna važna osobina toga razvitka bila je ta što je on pripisao specijalno mjesto,

91

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

mjesto savršenoga tipa, onoj toplo/vlažnoj sangviničkoj kompleksiji koja je u galenovskoj doktrini bila tek jedna od "diskraza", i to dotle da ju je smatrao ne samo osnovom prirodne inteligencije koju su predstavnici ostalih temperamenata imali nadoknaditi tegobnom radinošću,119 već ju je smatrao i ekskluzivnom privilegijom čovjeka u usporedbi sa životinjama. Za Williama od Conchesa postojale su melankolične, kolerične i flegmatične životinje, no nijedna nije bila sangvinična, dočim su ljudi, nasuprot tome, bili izvorno stvoreni sangvinicima, samo što su degenerirali u melankolične, kolerične i flegmatične tipove nakon izgona iz raja. Može se vidjeti kako je William od Conchesa stavio sebi u zadatak ne samo da dovede gledišta fiziologije i kozmologije (obje nerazdvojivo povezane s doktrinom ο elementima i kvalitetama) na liniju s božanskom objavom, već i da ih aktualno deducira iz Biblije. Izvješće ο stvaranju čovjeka upravo naznačeno, za njega je bilo ništa drugo do razrada riječi "formavit Deus hominem ex limo terrae et inspiravit in faciem eius spiraculum vitae", "i oblikova Bog čovjeka iz blata zemaljskoga i udahne u njega dah života". Medicinsko uvjerenje kako je žena hladnija i vlažnija (to znači, više flegmatična) nego čovjek,120 on je nalazio izraženo u mitu ο stvaranju Eve iz Adamova rebra.121 Njegova nova doktrina ο temperamentima služila je, dakle, dvostrukoj svrsi: prvo, da se različitost i nejednakost ljudi prati unatrag do Pada, koji je razorio izvorno savršenstvo i sjedinjenost, i drugo, da uspostavi i opravda neotuđivu plemenitost ljudske naravi. I dok su s ovoga razloga razne životinje bile stvorene melankoličnima, i nebrojene flegmatičnima i koleričnima, samo je čovjek bio stvoren kao jedinstven jer, kako kaže Boetije u Aritmetici, svaka jednakost omeđena je na mali i ograničeni broj slučajeva, dok nejednakost poznaje bezbrojne različite oblike.122 Možda je baš ta zaokupljenost kršćanskom dogmom precizno bila ono što je prouzročilo, ili je barem pogodovalo, po isteku prve polovine dvanaestoga stoljeća,123 oživljavanju i širenju doktrine da su temperamenti uvjetovani tjelesnim tekućinama. Kako god

92

§ 3]

MELANKOLIJA KAO TEMPERAMENT

bilo, možemo pratiti kako je kroz cijelo to stoljeće tendencija da se temperamenti interpretiraju teološki rasla jednakim stupnjem kao i tendencija da se tu doktrinu razvije na druge načine, i kako je nastojanje da ih se razlikuje jednu od druge karakterološki bilo čak izričito opravdavano pozivanjem na zahtjeve filozofije morala i moralne edukacije. Možemo slobodno govoriti ο oživljavanju stare karakterološke doktrine u okviru kršćanske teologije morala.124 Možda najbolji svjedok ovoga procesa u kojemu je razrada sustava nužno napredovala simultano s produbljivanjem psihološkog uvida jest jedan traktat koji se ranije pripisivao velikome Hugu od St. Victora, no vjerojatno ga je napisao Pikardijac Hugues de Fouilloi (Hugo de Folieto, koji je umro oko 1174. godine). U osnovi znanstvena i katkad čak specifično medicinska pitanja (na primjer, sredstva protiv ćelavosti) tretiraju se ovdje u takvom moralizirajućemu stilu da ovaj traktat s pravom nosi naslov De medicina animae (O liječenju duše). Nakon proslova, koji otpočinje izjavom ο nužnosti da se svi naravni događaji interpretiraju "duhovno", te nakon uvodnoga poglavlja koje razlaže poznatu paralelu između makrokozmosa i mikrokozmosa na teološki način,125 slijedi općenito doktrina ο elementima i tjelesnim tekućinama. Ovdje se, po običaju, četiri tjelesne tekućine podudaraju s elementima i godišnjim dobima. No, budući da vatra označava usto intelektualnu profinjenost, zrak čistoću, zemlja stabilnost, a voda pokretljivost i budući da, štoviše, ista harmonija mora postojati među sposobnostima uma kao što postoji među elementima (počelima), to četiri tjelesne tekućine i njihovi uzajamni odnosi imaju isto tako i moralno značenje. Slično tome, i um se također koristi četirima humorima. Umjesto krvi on ima slatkoću, umjesto crvene žuči ima gorčinu, umjesto crne žuči ima tugu, umjesto flegme ima staloženost, jer doktori vele da su sangvinici slatki, kolerici da su gorki, melankolici tužni, a flegmatici staloženi [corpore compositos]. 126 Tako u kontemplaciji leži slatkoća, od prisjećanja na grijeh dolazi gorčina, od počinjenja grijeha dolazi žalost, od njegova okajanja, staloženost. I čovjeku valja budno paziti da ne bi duhovna slatkoća bila ometena svjetovnom gorčinom 93

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

ili da gorčina koja izniče iz grijeha ne bi bila pokvarena tjelesnom slatkoćom, kao i da sveukupna tuga ne bude ometena ispraznošću ili inercijom te da staložen duh ne bude smućen nezakonitošću. 127 Trebamo samo baciti pogled na našu prijašnju tabelu, kako bismo otkrili izvor Hugovih atributa. Slatkoća sangvinične naravi dolazi od Isidora, tuga melankolika i staloženost flegmatka dolazi od Vindicijana: nova je samo gorčina kolerika, i nema sumnje da ju je on deducirao iz općepoznate gorkosti žuči. Nasuprot humoralne patologije koja je, ruku pod ruku s doktrinom ο "krazama" tada imala prevlast u kliničkoj medicini, filozofija prirode u dvanaestome stoljeću uspostavila je novu interpretaciju humoralne karakterologije. Od svojih početaka u vrijeme kasnoga Carstva pa nadalje, ova doktrina uvijek je imala neki pomalo pučki značaj, te je u ranomu srednjemu vijeku već bila pronašla svoj put do enciklopedija. Mogla je stoga itekako lagodnije biti prilagođena u jednu kozmologiju s moralnom i teološkom osnovicom negoli ona mnogo manje dvoznačna znanost specijalista. Znanost, uključujući astrologiju, nastavila je cvjetati samo među Arapima te kada je pronašla svoj put nazad na Zapad, očuvala je kudikamo više ezoterički značaj. Hugues de Fouilloi naglašavao je posebice da on piše isključivo na "izgradnju" - ovo je riječ koja mu je osobito prirasla srcu - te da primjeri u četirima poglavljima koja slijede imaju jedini cilj pokazati "diversitates moram" (raznolikost ćudi) koje rezultiraju iz "effectibus humorum" (učinaka tjelesnih tekućina). U svakoj točki u ovim poglavljima on otkriva da poznaje i blizak je s Bedom, Isidorom i Vindicijanom, 128 no ovdje također sve su fiziološke i karakterološke datosti bile u biti osnovom za teološke interpretacije koje su, uz pomoć brojnih biblijskih citata, potpuno zamračile čistu znanost. Ograničit ćemo se ovdje na skraćenu verziju poglavlja ο melankolicima: Valja nam sada reći nešto ukratko i ο naravi crne žuči. Ona vlada na lijevoj strani tijela, njezino sjedište je u slezeni, ona je hladna i suha. Ona ljude čini razdražljivima,

94

§ 3]

MELANKOLIJA KAO TEMPERAMENT

strašljivima, pospanima ili katkad prebudnima. Ona izbija iz očiju. Količinski, ona je u porastu ujesen... Pod crnom žuči možemo, kako smo več rekli na drugome mjestu, misliti tugu, koju trebamo osjećati poradi svojih zlih djela. No, može se isto tako govoriti i ο jednoj drugoj vrsti tuge, kada je duh mučen čežnjom da bude sjedinjen s Gospodinom. Crna žuč vlada na lijevoj strani zato što je ona podloga poroka koji su slijeva. Ona ima svoje sjedište u slezeni zato što, u svojoj žalosti nad odgođenim povratkom u svoj nebeski dom, ona se raduje u slezeni kao u nadi ["splen" - "spes"]. Mislim da sam pročitao, da liječnici (fizici) izjavljuju kako smijeh dolazi iz slezene: iz te bliskosti meni se čini vrlo razumljivim da se melankolici i smiju i plaču... Ona čini ljude prenagljenima, prema riječima iz Biblije "irascimini et nolite peccare", "srdite se ali ne griješite". Ona ih čini strašljivima, zato što "beatus homo, qui semper est pavidus", "blažen onaj, koji je uvijek bojažljiv". Katkad pospani a katkad prebudni znači, katkad poklekli pod brigama, a katkad budno i žustro usmjereni prema nebeskim ciljevima. Ona je poput jeseni, zemlje i starosti, zato što u obličju zemlje ona oponaša zemljinu stalnost, u obličju starosti ona oponaša vrijednost onoga što je staro, u obličju jeseni, ona oponaša dozrijevanje plodova. Ona izlazi kroz oči, jer ako oslobodimo sebe putem ispovijedanja grijeha koji nas ražalošćuju, mi se pročišćujemo ("purgamur") kroz suze... Njezina količina raste ujesen... jer što si više čekao na zrelost razumijevanja i dobi, to više mora rasti agonija boli zbog počinjenih grijeha... Kroz krv imate slatkoću ljubavi - a ovdje, kroz crnu žuč ili "melancholia" imate tugu poradi grijeha.129 Premda ovakav jedan "izmoralizirani" tekst, koji svaku prirodnu činjenicu dovodi u odnos s određenim elementom doktrine ο spasenju, nije nipošto bio iznimka, on nam je ipak osobito zanimljiv, prvo zato što potvrđuje sumnju da su moralizirajuće tendencije u dvanaestome stoljeću odigrale velik udio u novom prihvaćanju kasne klasične doktrine ο temperamentima, i drugo,

95

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

zato što taj tekst pokazuje da je već sama ta prijeka potreba mogla zahvatiti čak i činjenično razumijevanje tradicionalnih podataka. Karakteristike koje je osnovni tekst (jedna verzija Vindicijanova traktata) pripisivao melankoliku bile su najnepoželjnije moguće i nisu bile baš previše poboljšane tim dodatkom, "somniculos" pospani, niti kvalificirajućom primjedbom "aliquando vigilantes" - katkad prebudni. To alegorijsko izlaganje, međutim, naglašavalo je krajnjom jasnoćom da je to sve u svemu pitanje ljudske voljemoći, da preokrene zadanosti čak i ove kompleksije u prednost. U tom slučaju, melankolija je mogla označavati povlačenje iz svijeta i usredo točenje na nebeske stvari: žalost je mogla ne biti samo kazna za prošle grijehe već je također mogla iznicati iz čežnje za sjedinjenjem s Bogom - jedna vrlo rasvjetljujuća interpretacija melankolikovih suicidalnih sklonosti, pa čak i jesenski znakovi zodijaka, koji se podudaraju s melankoličkom kompleksijom, trebali su duši otkriti mogućnost izbora između "životinjskog" i "razumskog" (rational) života. "Moralizirajući" svoj tekst, ovaj autor interpretirao je njegove čisto negativne postavke na način da se učinilo - uz pomoć posve nearistotelovskih premisa - kako se ona stara ambivalencija pojma melankolije pojavila ponovno. Vrlo drugačiji duh oblikovao je iznutra radove sv. Hildegarde. I ona je također usvojila tadašnji pogled na četiri humoralna temperamenta, 130 te je i ona također "moralizirala" tu doktrinu, što će reći, ona ju je moralizirala utoliko što je smatrala ne samo melankolički humor, već i sve druge tjelesne tekućine osim sangvine (a za njih je ona upotrebljavala opći termin "flegmata"), za izravnu posljedicu one zabranjene jabuke. Drugim riječima, ona je kondenzirala teoriju "VVilliama od Conchesa ο kvarenju, u živopisni etiološki mit.131 Jedino u opisivanju različitih tipova, među kojima je sangvinik sada zauzimao počasno mjesto bez konkurencije, 132 otvorila je ova teološka koncepcija put k jednoj više znanstvenoj koncepciji. No, inače su posvuda opisi sv. Hildegarde, slažući se u glavnome s opisima u Isidora, Vindicijana i Bede, bili stopljeni ne samo s fiziognomijskim definicijama iz medicinske doktrine ο "krazama", već isto tako, gdje god su posrijedi bila tri nesangvinična temperamenta, s kompleksom simptoma u kliničkoj 96

§ 3]

MELANKOLIJA KAO TEMPERAMENT

patologiji. Tako su se ondje pojavljivali iznimno živopisni portreti u punoj veličini, među kojima su se isticali portreti melankolika, zahvaljujući osobito zlokobnom, upravo gotovo dijaboličnom, sjaju koji je iz njega izbijao. To što će ovi prikazi, izgrađeni od tako različitih komponenti, unatoč tome posjedovati nenadmašeno i apsolutno uvjerljivo unutrašnje jedinstvo, može se objasniti uglavnom činjenicom da njihova kompozicija posvuda i uvijek ima za središte jednu točku: one su iznesene nepromjenjivo u pojmovima seksualnog ponašanja. U starijoj literaturi, u kojoj su melankolici bili katkad obdareni neuobičajenom nesuzdržljivošću, katkad obilježeni ravnodušnošću, seksualno ponašanje zasigurno je bilo spomenuto, a kasniji traktati već uvriježeno su mu posvećivali jedan posebni podnaslov. No dočim je to općenito bilo jednostavno pitanje različitih tipova karaktera koji se mogu razlikovati, između ostaloga, i po njihovu seksualnome ponašanju, izvješće sv. Hildegarde, oslikano u najživljim rečeničnim obratima, moglo bi se doista opisati kao neki prikaz seksualnih tipova uvjetovanih temperamentima koji su im u podlozi. I možda je ovo vrlo izdvojeno i potpuno individualno gledište odgovorno također za činjenicu da je sv. Hildegarda bila prva, a dugo vremena i jedina spisateljica koja je tretirala muške i ženske tipove odvojeno.133 Tako, u Causae et curae, nalazimo različite crte osobnosti čije podrijetlo, opisali smo, uvijek u krajnjoj liniji upućuje na spol, te su temperamentne i vesele sangvine osobe koje "omnia officia sua in honore et sobrio more perficiunt", "sve svoje dužnosti izvršavaju časno i razumno", suprotstavljene posebice melankoličnoj osobi, jednome tipu koji je opisan strašnom jasnoćom kao sadist gonjen paklenom željom: onaj koji poludi ako ne može utoliti svoju požudu i, mrzeći žene koje istodobno voli, ubio bi ih svojim "wolfish" zagrljajima da može. Njegova su djeca, "absque caritate emissi", "odrasla bez ljubavi", nesretna baš kao i on, deformirana, posramljena i mrze ljude, iako su katkad, poput njega, "utiles et prudentes sunt in operibus manuum suarum et libenter operantur", sposobni i razboriti u djelima svojih ruku i rado ih obavljaju.134

97

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ M E D I C I N I

(c) Popularna doktrina ο temperamentima u kasnome srednjemu vijeku, te njezini učinci Otprilike u isto vrijeme kada su bila sastavljena djela Medicina animae i Causae et curae, naići ćemo ponovno na spominjanje humoralne "karakterologije" u školi iz Salerna (vrijeme koje navode povjesničari medicine kreće se negdje između 1160. i 1180. godine), no značajno je d a j e traktat u kojemu se to pojavljuje, Flores diaetarum, pripisivan Francuzu Jeanu de St. Paulu (Johannes de Sancto Paulo), bio namijenjen tek tome da pruži pomalo popularno koncipiranu zbirku dijetetskih naputaka. Odjeljak posvećen doktrini ο temperamentima služio je samo kao kratko uvodno objašnjenje, 135 i taj odjeljak nije bio ništa drugo doli gotovo doslovna kopija Vindicijanova teksta 136 činjenica koja je promakla prvome uredniku unatoč "revnome traganju". 137 Raspodjela tjelesnih fluida po godišnjim dobima, satima u danu i starosnoj dobi čovjeka, nabrajanje izlaznih otvora za različite tjelesne fluide, 138 načelo da predominacija jednoga h u m o r a određuje karakter, no da njegova "prevelika predominacija" uzrokuje oboljenja koja onda treba pobijediti na principu "contraria contrariis" n a m si aegritudo f u e r i t nata ex sanguine, qui est dulcis, humidus et calidus, ex amaris, siccis et frigidis curabitur 139 ; (naime, ako je bolest nastala iz krvi, koja je slatka, vlažna i topla, liječi se gorkim, suhim i hladnim;) - sve to proizlazilo je iz pisma Pentadiju, a jednako su i karakterološke postavke (osim onog, po svemu sudeći ne nevažnog brisanja "pospanosti" u opisu melankolika) preuzete doslovce iz toga teksta, kako su to bile i u malo ranijemu De quattuor humoribus. N e m a nikakvih z n a č a j n i j i h d o d a v a n j a , pa će tako naše zanimanje za ove salernitanske tekstove (jedine koji su n a m poznati) biti ograničeno na dva pitanja. Prvo je tu problem njihova povijesnog smještanja - što znači, jesu li oni uopće bili povezani s ikojim od skolastičkih traktata spomenutih maločas, posebice s raspravom Huguesa de Fouilloia Medicina animae, drugo je p r o b l e m n j i h o v i h p o v i j e s n i h p o s l j e d i c a . U t o l i k o što se v r s n i 98

§3]

MELANKOLIJA KAO T E M P E R A M E N T

istraživači među historičarima medicine dosad, nažalost, još nisu pozabavili skolastičkim spisima, 140 na prvo pitanje ne može se još decidirano odgovoriti, odgovor na drugo jest da se na ove skromne salernitanske traktate može gledati, ako već ne kao na osnovicu, a ono ipak kao na polaznu točku jednoga razvoja koja će odrediti široko prihvaćen pojam prirode četiriju temperamenata općenito, te pojam "melankoličke kompleksije" napose. Odjeci Aristotela m e d u učenim skolasticima, vizionarski opisi sv. Hildegarde, k r a j n j e subjektivni i često zastrašujući, interpretacije Huguesa de Fouilloija izrijekom dizajnirane "ad aedificationem claustralium", "redovnicima na izgradnju", istančana doktrina medicinskih škola, uvijek skeptična, odnosno nepokolebljivo protivna bilo kakvom shematskom usvajanju čistog humoralizma - sve to nije bilo sračunato da postane dijelom opće riznice znanja ili da služi kao neki vodič čovjeku srednjega vijeka, čiji je život bio zasjenjen strahovima od bolesti svake vrste. O n o što je on trebao bila je, ne toliko potpuna ili produbljena, koliko slika koja bi bila jasno određena. Ljudi su željeli znati kako se može bez greške prepoznati kolerički, sangvinički ili melankolički tip čovjeka, u koje vrijeme svaki od njih treba biti osobito na oprezu, i na koji način on treba pobijediti opasnosti svoje osobite dispozicije: a u svome izvornome obliku Vindicijanova je doktrina udovoljavala tim potrebama toliko potpuno, da nimalo ne iznenađuje što će upravo ona dati oblik značajnom dijelu onih lako pamtivih pravila za dobro zdravlje kojima je bilo suđeno da zadobiju veliku popularost među širokom publikom. Mnemonički stihovi "Largus, amans, hilaris...", citirani gotovo ad nauseam sve do relativno modernih vremena, potjecali su po svoj prilici iz trinaestoga stoljeća, vjerojatno iz Salerna. Slično kao i izričaji ο karakteru, ovi mnemonici sadrže jedan broj fizionomijskih postavki koje se tiču kose, boje kože, i opće fizičke konstitucije. Stihovi ο melankoliku idu ovako: 141 Invidus et tristis, cupidus, dextraeque tenacis, non expers fraudis, timidus, luteique coloris. (Zavidan, tužan i požudan, stisnute desne pesti, pr'jevari vrlo vješt te strašljiv i žućkaste puti.) 99

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

Tijekom toga stoljeća ovo je bilo prošireno na šest redaka, te uvršteno u onaj Regimen Salernitanum koji je naširoko kolao posvuda i već zarana bio preveden na narodni jezik. Tih šest redaka značajno je zbog ponovna pripuštanja dviju relativno povoljnih karakteristika melankolika, naime, snage volje i sposobnosti za neumorno proučavanje: Restat adhuc tristis colerae substantia nigra, quae reddit pravos, pertristes, pauca loquentes. Hi vigilant studiis, nec mens est dedita somno. Servant propositum, sibi nil reputant fore tutum. Invidus et tristis, cupidus dextraeque tenacis, non expers fraudis, timidus, luteique coloris.142 (Ostaje još od žalosne žuči crna tvar jedna, koja ljude čudne, pretužne, šutljive čini. Budni u nauku dubokom svom i besanog duha. Brinu danonoćno, ništa za sigurno uzeti neće. Zavidan, tužan i požudan, stisnute desne pesti, pr'jevari vrlo vješt te strašljiv i žućkaste puti.) Tractatus de complexionibus, pripisivan izvjesnom Johannu von Neuhausu, čini se da je bio napisan u isto vrijeme ili malo poslije. U njemu se kombiniraju, detaljno i sustavno, ove upravo uspostavljene (i, u slučaju melankolika, nepovoljne) crte karaktera, s fiziološkim i fiziognomijskim opservacijama, kao i savjeti ο dijeti. Na taj je način ideal ο jednom sveobuhvatnom i nezavisnom kompediju srednjovjekovne doktrine ο temperamentima bio po prvi puta realiziran.143 Ono što je još preostalo učiniti bilo je prevesti tu kodificiranu doktrinu na pučki jezik, i toga se zadatka bilo latilo s velikom poletom u četrnaestome i petnaestome stoljeću. Osim običnih prijevoda djela Regimen Salernitanum i ostalih stihova, medu kojima su neki opisivali melankolika čak još odbojnijim, 144 postoji i jedna lako zapamtiva rimovana pjesmica (1325.), donjonjemačkoga autora Everharda iz Wampena, koja opisuje melankoličku kompleksiju izričito kao "snodeste",145 a za ovim je slijedio golem broj jeftinih rukopisa, letaka i plakata, almanaha te popularnih pamfleta na temu kompleksija. Zasnovani uglavnom

100

MELANKOLIJA KAO TEMPERAMENT

§ 3]

na traktatu Johannesa von Neuhausa, oni su i do najzadnje kolibe donijeli ne samo ove definicije tipova temperamenata (koje su do njih došle iz kasne antike), nego još više divljenja vrijedne koncepcije ο tajanstvenoj podudarnosti između elemenata, tjelesnih tekućina, godišnjih doba i razdoblja u ljudskome životu, u jednom grubom i često pomalo iskrivljenomu obliku. Čak i ona posljednja velika transformacija u srednjovjekovnome pojmu prirode, koja je svoj izraz pronašla na području medicine u vidu ponovnoga optjecaja jatromatematike, odrazila se u ovim neprofinjenima no zato moćno ilustriranim proizvodima: jer oni su uključivali povezanost između zemaljskoga života i kretanja zvijezda, tako da se svaki temperament pojavljivao u slici i riječi pod vladavinom određenih konstelacija i planeta (vidi lik. pril. 9, 10, 62): Bog mi dade čudnovatu U naravi mojoj melankoliju. Poput zemlje hladnu, suhu, Mračne puti, naopaku, Mrsku, škrtu, pohlepnu i zlobnu Turobnu, prijevarnu, lažljivu i tupu. Ni za slavu ni za ženu mene nije briga; U Saturnu i jeseni leži za to krivnja.146 još jedan opis glasi: Sastojaka koji postoje u ljudskoj naravi imade četiri. Neki ljudi ih imaju dva, neki tri, neki četiri, no onaj kojega čovjek ima najviše, taj pobjeđuje, i nijedan čovjek nema samo jednoga. No, hajdemo prvo napisati ο melankoliku. On je nalik na zemlju, jer je zemlja hladna i suha, a njegovi znaci su Bik, i Ovan, i Djevica, i premda u njemu prevladavaju hladno i suho, ipak on naginje tim istim znakovima u svemu. On je također nalik na jesen, jer i ona je hladna i vlažna. A isto je tako nalik poznoj životnoj dobi, jer kako čovjek stari tako počinje i muka njegovih bolesničkih dana, a to je kada čovjek navrši sedamdeset godina. No ako je čovjek u dobi od sedamdeset godina dobroga zdravlja, ipak će on imati muku i trpjeti bol.

101

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

Drugo, pripazi i shvati da je melankolik strašljiv i da ne žeđa, jer njemu nedostaje nešto što pripada samoj žeđi, a to je toplina. A da je toplina svojstvena žeđi može se vidjeti u vrućih životinja, primjerice lava. Treće, valja primijetiti da je melankolik trom i usporenih kretnji, jer je po prirodi hladan: i hladnoća koja je u njemu čini udove sporima i zakočuje udove tako da oni više nisu gipki, baš kao što toplina uzrokuje u čovjeka brze kretnje. Četvrto, valja primijetiti da je melankolik, zbog svojega svojstva hladnoće, neprijateljski, tužan, zaboravljiv, neosjetljiv i nespretan. Peto, melankolik uslijed svojih svojstava nema nego rijetke i slabe želje, i nije mu stalo do sviđanja. On želi malo toga, zbog svoje tuge, i malo toga mu se sviđa, zbog njegove hladnoće. On također podsjeća na planet Mars i na Sunce.147 No, nije samo mnijenje čitatelja ovakvih almanaha i pamfleta bilo određeno ovim pretežno negativnim predstavljanjem melankolikove naravi, ublaženim tek tu i tamo priznavanjem njegova dobra pamćenja, kajanja i ljubavi prema učenju, već je utjecaj toga novoga trenda nadahnutoga Vindicijanom, a ojačanoga zatim još i tom popularnom znanstvenom literaturom, bio takav da se čak ni pjesnici148 i mislioci visokoga ranga nisu tome mogli oteti. Znamo već da su ideje ο melankoliku kojih su se držali Albert Veliki i Pietro d'Abano bile posve suglasne onima koje su vladale u literaturi ο temperamentima, onako kako su prvi puta bile izložene u Flores diaetarum, te da su oni mogli spasiti glavnu tezu iz Problema XXX., I. jedino tako da postuliraju neki specijalan tip melankolije izveden iz "melancholia adusta".149 Najveći filozof petnaestoga stoljeća, Nikola Kuzanski, može se također navesti za svjedoka općenitog prihvaćanja ove ideje. U njegovu ranom radu De concordantia catholica, koji je pripremio za koncil u Bazelu 1433. godine, on slika snažnu sliku: državu se poima kao biće koje ima dušu, kao živo tijelo čiji udovi, u usporedbi koja je provedena do posljednjega detalja, odgovaraju udovima čovjeka. Završetak toga rada ide ovako: Kralj stoga mora biti vješt sviranju na lutnji i dobro razumjeti... kako očuvati harmoniju... i kako ugoditi žicu 102

MELANKOLIJA KAO TEMPERAMENT

§ 3]

da ton ne bude niti previsok niti prenizak, tako da kroz kombinirani ton njih sviju zazvuči združena harmonija... S toga je razloga posao vladara, poput kakva mudra doktora, držati kako valja tijelo države zdravim, tako da bi vitalni duh "per proportionabile medium" mogao biti s njim kao jedno. On treba primijetiti ako je koji od četiriju vitalnih humora prešao preko ili, pak, leži ispod prave proporcije u toj kombinaciji, te da je time ovo tijelo odalečeno od svoje prave kombinacije. Ovo se može pojaviti kroz prekomjernu pohlepnu melankoliju, koja potiče nicanje najrazličitijih kužnih pošasti u tom tijelu poput lihvarenja, krivotvorenja, prijevare, krađe, grabeža, i svih onih vještina kojima se velika bogatstva ne stječu radom, već samo s pomoću neke prijevarne dovitljivosti koja ne može opstojati a da ne nanese štetu državi, ili, opet, to se može pojaviti kroz koleričke razdore, ratove, frakcije i shizme, ili kroz sangviničko razmetanje, ispade, razuzdanost i tome slično, ili kroz flegmatičku lijenost u svakodnevnom trudu za egzistenciju i u obrani domovine. Tada tijelo postaje paralizirano, ili grozničavo, naduveno ili isisano: tada on mora potražiti lijeka, konzultirati knjige, i poslušati što kažu najmudriji državni liječnici. I kada nađe lijeka, mora ga iznijeti na vidjelo i iskušati ga posredstvom okusa, vida i mirisa...150 Ovdje moramo obvezno uzeti u obzir činjenicu da je sam ovaj kontekst zahtijevao stručno razrađeno izlaganje ο nepoželjnim karakteristikama svih temperamenata podjednako. Ipak, ne samo izrazi koji su ovdje upotrijebljeni, već i cijela rečenična konstrukcija Nikole Kuzanskoga, pokazuju posve jasno kako ni indolencija flegmatika, niti svadljivost kolerika ili razmetljivost i senzualost sangvinika nemaju ni približno istu težinu kao "kužni" poroci gramzljivoga, kradljivoga, lihvarskoga, grabežljivoga melankolika s njegovim na pokvaren način zadobivenim postignućima, čija slika je, kako izgleda, ocrtana s najživljim gnušanjem. Doktrinu ο temperamentima može se opisati kao jednu od najdugovječnijih i u nekim vidovima jednu od najkonzervativnijih 103

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI

[|. ||.

dijelova moderne kulture. I premda je, doduše, površinski bila zahvaćena, ona u osnovi nije bila promijenjena niti preporađanjem "aristotelovskoga" pojma genija, koji ćemo opisati u trećemu dijelu ove knjige, a niti činjenicom da je humoralno objašnjenje temperamenata bilo naposljetku reducirano na neki puki opći nacrt karaktera i emocija. Tako, primjerice, u jednome komentaru na Regimen Salernitanum,151 tiskanom 1559. godine, riječi "Hi vigilant studiis", zadubljen u proučavanja, značile su ishodišnu točku za dugačak i entuzijastički opis kontemplativnoga života. Navode se Ovidije, Kvintilijan,152 Ciceron i, dakako, Aristotel, i uzdižu se visoko prednosti melankolične dispozicije, dok se ostale čisto negativne postavke u tome tekstu ništa manje žestoko brane i potkrepljuju. Ovakav stav ostao je tipičnim za veliku većinu učenih rasprava ο temperamentima. 153 U popularnim filozofskim spisima u osamnaestome stoljeću, portreti karaktera prvi put naslikani u kasnoj antici zadržali su stabilnost koju nisu dokraja izgubili niti do danas. Buddeus,154 J. H. Becker,155 G.E.Stahl,156 Appelius, 157 iostali, zadovoljili suse uglavnom time da popune stare konture novim bojama: u razradi već poznatih crta s obzirom na "sklonosti ljudskoga uma, navike ponašanja i dispozicije", oni naglašavaju snažno rasnu psihologiju te, kako bismo i očekivali, posvećuju veći prostor onome što oni nazivaju "moralnim i povijesnim" aspektima. Njih jedva da je zahvatio onaj veliki proces transformacije kroz koji je slika melankolika bila prošla u vrijeme renesanse, i koji je imao tako značajan efekt u drugim područjima života i literature: svi oni nastavili su se nepokolebljivo držati temeljne inferiornosti melankoličnog temperamenta, a najuporniji je, možda, bio Appelius, koji je okrivljavao taj temperament za gramzljivost, izdajstvo i samoubojstvo Jude, kao i za "prezira vrijednu strašljivost" Židova kao rase. I svi oni usvojili su stanovište kako pojedini temperament vlada po nekom redu pojedinim etapama ljudskoga života.158 Čak i onaj veličanstven opis u Kantovim Razmatranjima ο smislu za lijepo i uzvišeno,159 može se uključiti u ovu kategoriju. U pitanjima materije, Kant je sveudilj slijedio tradiciju. Kada Kant kaže: "Budući da se u flegmatičkoj kombinaciji nikakav sastojak

104

§ 3]

MELANKOLIJA KAO TEMPERAMENT

sublimnoga ili lijepoga ne pojavljuje načelno ni u kakvom pažnje vrijednom stupnju, ovaj tip temperamenta ne pripada u kontekst našega promišljanja", onda u njega još odjekuje ono galenovsko "nema snage determinirati karakter". No, baš kao što je Vindicijanov tekst jednom dobio teološku interpretaciju Huguesa de Fouilloija, tako i Kant sada daje estetičku i etičku interpretaciju tradicionalnoj doktrini ο temperamentima. I više od toga: jer kroz svoj stav prema pitanju kojime se ovdje bavimo on lomi tu okoštalu shemu na jednoj odlučujućoj točki. Kant možda nije bio nedirnut renesansnim gledištem, no ipak ga je, najvjerojatnije, tek dubok osjećaj simpatije naveo na to da melankoličnom karakteru podari pečat "sublimnoga", uzvišenoga, unatoč tome što su crte ove osobnosti bile limitirane tradicijom, te da, točku po točku, interpretira svaku crtu melankolije kao izraz visoke moralne svijesti. Melankolik, i nitko drugi nego on, predstavnik je Kantova pojma vrline ("Prava vrlina zasnovana na načelu ima u sebi nešto što je, izgleda, najbolje suglasno s melankoličnom dispozicijom u njezinome umjerenome smislu"). Melankolik je tako postao vlasnikom ideala slobode, i lanci kojima je bolestan melankolik znao biti vezan postali su simbolom svih lanaca koje slobodni ljudi preziru,160 bez obzira na to jesu li to lanci koji okivaju roba ili, pak, ukrašavaju dvorjanina. "Bezrazložna tuga" zasnivala se na tome što je on posjedovao moralnu ljestvicu koja je razarala osobnu sreću putem nemilosrdnoga otkrivanja njegove vlastite nedostojnosti i nedostojnosti drugih. Onaj koga njegove emocije čine sklonim melankoliji ne nosi to ime stoga što bi bio zahvaćen nekom mračnom depresijom, kao da je lišen životnih radosti, već ga nosi zbog svojih senzibilnosti, kada, napet preko svake granice, odnosno kada mu je iz nekog razloga zadan pogrešan smjer, zapada u to stanje lakše nego u ijedno drugo. Posebice, on ima osjećaj za sublimno: sve senzacije sublimnoga imaju za njega veću fascinaciju nego prolazni čar lijepoga... On je postojan i zato svoje senzibilitete podvrgava principima... Čovjek melankolične dispozicije malo mari za mišljenja drugih... zbog toga on ovisi samo i isključivo ο svojoj osobnoj prosudbi. Zato što impulsi 105

MELANKOLIJA U SREDNJOVJEKOVNOJ MEDICINI[|.||.

poprimaju u njemu narav principa, njega nije lako izbaciti iz takta: njegova postojanost, također, prelazi katkad u tvrdoglavost... Prijateljstvo je uzvišeno, i stoga je on na njega osjetljiv. On može izgubiti ponekog nestalnog prijatelja, no ovaj neće tako lako izgubiti njega. Čak i sjećanje na neko raskinuto prijateljstvo ostaje za njega dragocjeno... On je dobar čuvar svojih i tuđih tajni. Istina je uzvišena, i on mrzi laž i prevaru. On gaji duboko uvjerenje ο plemenitosti ljudske naravi... On neće podnositi nedostojnu podložnost: umjesto toga, on udiše slobodu plemenitim grudima... Od dvorjaninova zlatna lanca pa do teškog željeza galiota, svi lanci i karike njemu su mrski. On je strog sudac i sebi i drugima, i nerijetko je zabrinut za svijet jednako koliko i za sebe.161

106

DRUGI DIO

SATURN, ZVIJEZDA MELANKOLIJE

Les sages d'autrefois, qui valaient bien ceux-ci, Crurent - et c'est un point encor mal eclairci Lire au ciel les bonheurs ainsi que les desastres, Et que chaque ame etait liee a l'un des astres. (On a beaucoup raille, sans penser que souvent Le rire est ridicule autant que decevant, Cette explication du mystere nocturne.) Or ceux-la qui sont nes sous le signe Saturne, Fauve planete, chere aux necromanciens, Ont entre tous, d'apres les grimoires anciens, Bonne part de malheur et bonne part de bile. L'imagination, inquiete et debile, Vient rendre nul en eux l'effort de la Raison. Dans leurs veines, le sang, subtile comme un poison, Brtilant comme une lave et rare, coule et roule En devorant leur triste ideal qui s'ecroule. Tels les saturniens doivent souffrir et tels Mourir - en admettant que nous soyons mortels -, Leur plan de vie etant dessine ligne a ligne Par la logique d'une influence maligne. PAUL VERLAINE (POEMES SATURNIENS, PARIZ, 1 8 6 6 . )

PRVO POGLAVLJE SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

1. POJAM SATURNA U ARAPSKOJ ASTROLOGIJI

GOTOVO svi pisci iz kasnoga srednjovjekovlja i renesanse smatrali su posve neprijepornom činjenicu da melankolija, bila ona patološka ili prirodna, stoji u nekom posebnom odnosu sa Saturnom, te da se upravo Saturna ima okriviti za melankolikov nesretan karakter i sudbinu. 1 Sve do danas, štoviše, tu sumornu i melankoličnu dispoziciju još se zna opisivati kao "saturnovsku",2 a kako je to nepobitno pokazao Karl Giehlovv, zadaća da nacrta melankolika za umjetnika je šesnaestoga stoljeća bila isto što i nacrtati "Saturnovo dijete".3 Tu tijesnu i temeljnu povezanost između melankolije i Saturna, zajedno s podudarnim povezanostima između sangvinične dispozicije i Jupitera, kolerika i Marsa, te flegmatika i Mjeseca ili Venere, čini se da su prvi put definitivno uspostavili pojedini arapski pisci iz devetoga stoljeća. U Knjizi IV. svojega Uvoda u astrologiju, Abu Ma'šar (koji je umro 885. godine) kritizira stanovite primitivne "spektralne analize" koje on pripisuje, ne nekom određenom pojedinom autoru, 4 već "universitas astrologorum", astrolozima koji žele staviti u relaciju planete s tjelesnim tekućinama. Prema toj doktrini, zvijezde, elemente i tjelesne tekućine valja povezivati s njihovim odgovarajućim bojama. Boja crne žuči je tamna i crna: njezina priroda, poput prirode zemlje, hladna je i suha. No, boja Saturna također je tamna i crna, tako da i Saturn mora biti hladan i suh po prirodi. Slično tome, crveni Mars ide u paru s crvenom žuči, Jupiter s krvlju, a Mjesec s flegmom.5 Kako doznajemo iz Abu Ma'šarove detaljne polemike, ta hipoteza ο bojama i korelaciji

109

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

planeta s tjelesnim tekućinama u određenim se krugovima sredinom devetoga stoljeća zacijelo smatrala već dokazanom teorijom. Sam Abu Ma'šar različitim planetima pridaje kvalitete koje se podudaraju s temperamentima (hladno/ vlažno, i tako dalje), a pripisuje im i utjecaj na fizičko, na emocije i na karakter, utjecaj koji se uvelike podudara s učincima tjelesnih tekućina. Ipak, niti on ih ne stavlja na sustavan način u odnos s četiri humora. 6 Rasprostranjenost ove korelacije na Istoku među Abu Ma'šarovim prethodnicima i neposrednim nasljednicima, međutim, može se vidjeti još iz srednjovjekovnih latinskih prijevoda koji su naš jedini izvor informacija. Učitelj Abu Ma'šara, Al-Kindi (rođen početkom devetoga stoljeća) razlikovao je četiri dijela dnevnoga kruga u skladu s četiri tjelesne tekućine. Čovjek rođen u prvome kvadrantu počevši od točke istoka do središta neba je sangvinik, rođen u drugome kvadrantu je kolerik, u trećemu melankolik, a u četvrtome flegmatik. 7 Vrlo značajna Liber Aristotelis de cclv Indorum voluminibus, koju je preveo Hugo Sanctallensis, sadrži sličan prikaz: u njemu se zapravo imenuju četiri planeta koja se podudaraju s tjelesnim tekućinama, Venera, Mars, Saturn i Mjesec,8 i daje se detaljno teorijsko opravdanje ovih korelacija. Štoviše, čak i izvan strogo astrološkoga područja, nalazimo ovaj odnos načelno uspostavljen krajem desetoga stoljeća medu takozvanima "vjernima iz Basre", odnosno "čistom braćom", jedino što flegma još nije uključena u sustav kakav je ovdje opisan. Ο Saturnu oni kažu: Slezena zauzima isti položaj u tijelu kao i Saturn u univerzumu, jer Saturn u svojim zrakama odašilje transcedentne sile koje prodiru u svaki djelić svijeta. Kroz to, oblici prianjaju uz materiju i ostaju u njoj. Jednako tako proistječe iz slezene moć crne žuči, koja je hladna i suha i teče skupa s krvlju kroz žile u svaki dio tijela, i kroz nju se krv zgrušava i dijelovi prianjaju jedan uz drugi. 9 Ukoliko su uopće i doprli do Zapada, radovi ovih autora te teze onih učitelja protiv kojih je Abti Ma'šarova polemika bila usmjerena, nisu imali nikakav značajniji utjecaj u Europi. Za Zapad je presudan 110

§1]

POJAM SATURNA U ARAPSKOJ ASTROLOGIJI

događaj bio prevođenje Alcabitiusa. U njegovu nadaleko poznatome djelu Introductorium maius, s bogatim i opsežnim komentarom, nalazimo otpočetka praćenu povezanost između tjelesnih tekućina te Saturna, Jupitera, Marsa i Mjeseca, za svakoga napose.10 Živeći dvije generacije poslije Abii Ma'šara, Alcabitius se u načelu s njime vrlo blisko slaže, no on prenosi prikaz učinaka planeta u ponešto bogatijem i sustavnije uređenom obliku. Ovdje donosimo Abu Ma'šarove i Alcabitiusove tekstove ο Saturnu, iz leidenskih11 i oxfordskih 12 manuskripata. - ABtJ MA'ŠAR ( L e i d e n , C o d . or. 47):

U pogledu Saturna, njegova je narav hladna, suha, gorka, crna, mračna, nasilna i opora. Katkad, također, zna biti hladna, vlažna, teška, i neprijatna zadaha. On mnogo jede i iskren je u prijateljstvu. On upravlja poslovima s vlagom, štedljivim gospodarenjem, privredom i poljoprivredom, zatim zemljoposjednicima, konstrukcijama na zemljišnim posjedima, jezerima i rijekama, mjerenjima i mjerništvom, diobama zemljišnih posjeda, zemljom i velikim imanjem, te posjedima s njihovim bogatstvom. On upravlja pohlepom i gorkim siromaštvom, domicilnim mjestima, morskim putovima i dugim putovanjima izvan domovine, te dalekim, kobnim ekspedicijama, sljepoćom, korupcijom, mržnjom, podmetanjima, prepredenošću, falsifikatima, nelojalnošću, škodljivošću (odnosno štetom), i još povlačenjem u sebe, osamljivanjem i nedruštvenošću, razmetanjem, žudnjom za moći, ohološću, bahatošću i napuhanošću, onima koji zarobljuju ljude i vladaju, te nad svakim djelom zloće, sile, tiranije i bijesa, nad borcima, nad zarobljeništvom, zatvorima, pljenidbama i zabranama, nad stavljanjem u lance, nad iskrenim govorom, nad oprezom, refleksijom, razumijevanjem, iskušavanjem, vaganjem,... nad mnogo razmišljanja, nad odbojnošću prema puno govorenja i prema nametljivosti, nad ustrajavanjem u jednom pravcu. On se rijetko i nikad ne ljuti, no ako se naljuti, onda ne vlada samim sobom. On ne želi dobro nikome, on nadalje upravlja starim i mrzovoljnim ljudima, strahom, obratima sudbine, brigama, napadima žalosti, pisanjem, zbunjenošću... 111

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

nedaćama, teškim životom, nevoljama, gubicima, smrtima, nasljedstvima, naricanjima i sirotištima, nad starim stvarima, djedovima, očevima, starijom braćom, slugama i služinčadi, tvrdicama i nad ljudima čiju pažnju traže žene (?), nad onima koji su nečim osramoćeni, nad lopovima, kopačima grobova, pljačkašima leševa, štaviteljima kože i kožarima te nad ljudima koji se bave brojanjem stvari, nad činima i buntovnicima, nad ljudima niskoga roda i eunusima, nad dugim promišljanjima i slabim govorenjem, nad tajnama, kad nitko ne zna što je u njemu niti on to kome pokazuje, iako zna za svaku mračnu priliku. On vlada nad samouništenjem i nad mučnim stvarima." - ALCABITIUS (Bodi. Marsh 663): On je loš, muškoga je roda, po danu hladan, suh, melankoličan (doslovce: crnoće mješavine), vlada nad očevima... nad starošću i nad podjetinjelošću te nad starijom braćom i precima, nad iskrenošću u govoru i u ljubavi, nad odsustvom poriva..., nad iskušavanjem stvari, nad čuvanjem neke tajne i njezine skrovitosti, nad mnogo jedenja i tišine, nad poslovinim namjerama, nad razumijevanjem i sposobnošću raspoznavanja, on vlada nad trajnim, permanentnim stvarima poput zemljišta, poljodjelstva i poljoprivrede, obrađivanja zemlje, te nad respektabilnim profesijama koje imaju posla s vodom, primjerice zapovijedanjem brodovima i upravljanjem njima, te administracijom posla, zatim vlada nad oštroumnošću i velikim naporima, ohološću, kraljevim slugama, pobožnima među narodima, slabima, robovima, zabrinutima, onima niskoga roda, teškima, mrtvima, koji se bave magijom, demonima, vragovima i ljudima na zlu glasu - sve to kada je njegovo stanje dobro. No kada je loš, on tada upravlja mržnjom, tvrdoćom, brigom, tugom, žalopojkom, jadovanjem, zlom mišlju, sumnjičavošću među ljudima, on je i plašljiv, lako se zbuni, tvrdoglav, pun strahova, predaje se srdžbi, nikome ne želi dobro, nadalje, on vlada škrtim dobicima, starim i nemogućim stvarima, dalekim putovanjima, dugim odsustvima, velikim siromaštvom, tvrdičlukom prema sebi i prema drugima, hoće li se netko poslužiti prijevarom, zatim žudnjom, iznenađenjima, 112

§1]

POJAM SATURNA U ARAPSKOJ ASTROLOGIJI

sklonosti samoći, željama koje ubijaju okrutnošću, zatvorom, tegobama, podmetanjima, nasljedstvima, uzrocima smrti... On također upravlja prostim zanatima poput štavioca, brijača (onih koji puštaju krv), podvornika u javnim kupalištima, mornara, kopača grobova, željezara i onih koji trguju predmetima od olova i kostiju, kao i onih koji rade s kožom. Sve to kada je nesretan. Njemu pripadaju slušanje, razumijevanje, gusti, ljepljivi, crnkasti (melankolični) zgusnuti tjelesni fluidi, a od dijelova tijela, desno uho, leđa, koljena... mokraćni mjehur, slezena, kosti... a od bolesti ulozi, elefantijaza, vodena bolest, hipohondrija, te sve kronične bolesti koje dolaze od hladnoće ili suhoće. U pogledu ljudskoga obličja, on upravlja okolnostima poput onih hoće li novorođenče imati crnu i kovrdžavu kosu, hoće li imati kosmata prsa, normalne oči koje idu od crnog prema svijetlosmeđem sa sastavljenim obrvama, dobro proporcionirane kosti, pune usne, lako je ovladan hladnoćom i suhoćom. Za njega se još kaže da je suhonjav, plašljiv, vitak, strog, velike glave i malenog tijela, širokih usta, ovećih šaka, krivih nogu, no ugodno ga je vidjeti kad hoda, pognute glave, hoda teško vukući noge, prijatelj podvale i prijevare. Vjere je judaističke, odijeva se u crno, od dana subota, a od noći srijeda... Njemu pripadaju željezo, lijekovi, hrast, šišarke, latrine, vreće i stari grubi materijali, kora stabla, papar, kust [ljekovita biljka, možda konoplja, prim. prev.}, oniks, masline, mušmule, kiseli šipak..., leća, ječam..., terpentin i sve što god je crno, te koze i volovi, vodene ptice, crne zmije i brda. jupiter je povoljan, muškoga je roda, po danu topao, vlažan, umjeren, donosi umjereno zagrijanu krv nalik onoj iz srca, a od razoblja u ljudskome životu, njemu pripada mladost... Slušajući ovo silno izobilje karakteristika i podudarnosti u njihovoj punoj snazi, crpljeno uglavnom iz poslijeklasičnih izvora (osobito Ptolemeja i Vettiusa Valensa),13 čovjekov prvi i neposredni utisak bit će da je to krajnja ludost. Za Saturna se kaže da je suh, ali katkad i vlažan. On "vlada nad" krajnjim siromaštvom no također i nad velikim bogatstvom (doduše uvijek ruku pod ruku sa škrtošću i lošim namjerama prema drugima), nad laganjem i varanjem no isto 113

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

tako i nad iskrenošću i poštenjem, nad domicilima, ali i nad dugim putovanjima morem i izbjeglištvom. Ljudi rođeni pod njime bave se "niskim" zanatima, oni su robovi, kriminalci, zatvorenici i eunusi, no oni su također i moćni zapovjednici i šutljivi ljudi tajanstvene mudrosti i dubokih misli. Ali red se pomalja iz kaosa čim se stigne nazad do izvora. Za Abu Ma'šara i Alcabitiusa, Saturn je bio jedan od sedam planeta obdarenih demonskim moćima, kojima su esencijalno "pripadale" određene klase bića, ljudi, životinja, biljaka, minerala, profesija, bioloških i meteoroloških događaja, konstitucija, karaktera i postupaka u svakodnevnom životu, te koje su vršile odlučan utjecaj na sudbinu čovjeka i na tijek zemaljskih događanja, a učinak tih planeta bio je ojačan ili oslabljen u skladu s njihovim položajem na nebeskome svodu u nekom određenom trenutku i s njihovim relacijama jednoga prema drugomu. 14 Ali narav ovih planeta nije bila određena samo astronomskim i fizičkim svojstvima koje je stara znanost ο prirodi bila pripisivala zvijezdama Saturnu, Jupiteru i ostalima, već je bila određena i tradicijom koju je antička mitologija bila prenijela u vezi s bogovima Saturnom, Jupiterom i tako dalje. U astrologiji općenito, a posebice u astrološkim idejama ο planetnim vladarima koji su naslijedili imena i kvalitete velikih olimpskih bogova, stara pobožnost bila je sačuvana u jednoj naizgled profanoj formi. I to je imalo ostati toliko živim u budućnosti da su sami ti bogovi koji su bili prometnuti u zvijezde - reklo bi se, naizgled ogoljeni od svoga božanstva - bili objektom pobožnosti i štovanja, pa čak i formalnih kultova, još stotinama godina poslije,15 dok su, međutim, oni koji nisu bili pretvoreni u zvijezde - Hefest, Posejdon i Atena - nastavili egzistirati tek u učenim kompendijima i alegorijskim moralnim traktatima, pa je čak i njihovo ponovno probuđenje u humanizmu renesanse bilo do izvjesne mjere tek stvar literarne konvencije. U izvorima iz kojih je izrasla arapska astrološka ideja ο Saturnu, već tamo su karakteristike prvotnoga latinskoga boga žetve Saturna bile stopljene s obilježjima Kronosa, sina Uranova, koga je Zeus zbacio s prijestolja i kastrirao, te s obilježjima Chronosa - boga vremena koji je, opet, bio izjednačen s prvom dvojicom još u antici, a da i ne govorimo ο starim orijentalnim utjecajima čije značenje možemo

114

§ 2]

SATURN U ANTIČKOJ LITERATURI

tek približno procijeniti. Kada se nadalje razmotri i to da su sve ove mitološke definicije bile pomiješane s astronomskim i znanstvenim definicijama, te da su astrološke (što znači, u osnovi magijske) spekulacije, zaključivanjem po analogiji, crpile gomilu daljnjih manje ili više neizravnih asocijacija iz svakog danog predikata, tada naizgled kaotična narav nekog teksta poput, primjerice, Abu Ma'šarova ili Alcabitiusova, izgleda savršeno shvatljivom.

2. SATURN U ANTIČKOJ LITERATURI

(a) Kronos-Saturn kao mitska figura OD SAMOGA je početka predodžba boga Kronosa, božanstva koje se štovalo još prije vremena klasične Grčke i ο čijem izvornome značaju mi ne znamo zapravo ništa,16 bila obilježena izrazitim unutarnjim proturječjem, odnosno ambivalencijom. Istina je, doduše, da su se i ostali grčki bogovi, gotovi svi, u nekom pogledu pojavljivali dualistički, u smislu da su kažnjavali i blagoslivljali, uništavali i pomagali. No ni u jednoga od njih nije taj dvojni aspekt tako stvaran i fundamentalan kao u Kronosa. Njegova narav je dualna ne samo s obzirom na njegov učinak na vanjski svijet, već i s obzirom na njegovu vlastitu - reklo bi se, osobnu - sudbinu, i taj je dualizam izražen takvom oštrinom da bi se Kronosa glatko moglo opisati kao boga suprotnosti. Homerski epiteti, koje ponavlja Heziod, opisuju toga oca trojice vladara svijeta, Zeusa, Posejdona i Hada (takav se on pojavljuje u Ilijadi) kao "velikog", ali i "nepoštenog savjetnika".17 S jedne je strane on bio dobrohotan bog zemljoradnje, čiju su žetvenu svečanost zajedno proslavljali slobodnjaci i robovi,18 vladar Zlatnoga doba kada su ljudi imali svega u izobilju i kada su uživali bezazlenu sreću Rousseauova prirodnog čovjeka,19 gospodar Otočja Blaženih,20 izumitelj poljodjelstva21 i podizanja gradova.22 S druge strane on je bio mračan, detroniziran, samotan bog koga se zamišljalo kako "obitava na najudaljenijem kraju kopna i mora",23 "prognan u najdublje dubine zemlje i morskih pučina",24 on je bio "vladar bogova podzemnoga svijeta",25 on je živio kao utamničenik,26

115

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

ili sužanj27 u Tartaru pa čak i još ispod njega, a kasnije se doista i izdavao za boga smrti i boga mrtvih. S jedne strane on je bio otac bogova i ljudi,28 a s druge strane proždiratelj djece,29 onaj koji jede sirovo meso (ώμηστήρ), trošitelj svega, onaj koji je "progutao sve bogove"30 i koji je od barbara iziskivao ljudske žrtve:31 on je kastrirao svojega oca Urana onim istim srpom kojim mu je, rukom njegova sina, bila vraćena mjera za mjeru i kojim je taj prokreator svega zauvijek učinjen neplodnim - taj srp, koji je pripremila Gea,32 bio je instrument najstrašnijega nasilja a istodobno i žetve. Izjednačavanje grčkoga Kronosa sa Saturnom, rimskim bogom polja i ljetine, potvrdilo je tu latentnu proturječnost bez posebnog naglašavanja. Rimski Saturn izvorno nije bio ambivalentan već je bio definitivno dobar. U općoj slici toga hibrida, Kronosa-Saturna, fuzija grčkoga boga s ovim rimskim proizvela je umnažanje pozitivnih crta dodavajući mu atribute čuvara blaga, nadglednika sustava računanja s pomoću težine i mjere te izumitelja kovanja novca,33 dok od negativnih crta bijahu dodane one bjegunca pred potjerom. 34 Nasuprot tome, dvoznačnost grčkoga Kronosa povećala se još više kada je zamisao toga mitskoga boga bila povezana, a uskoro i stopljena, s predodžbom ο "zvijezdi" koju se do danas naziva Saturnom. (b) Kronos-Saturn kao planet Kako je došlo do toga da se boga Kronosa vezuje uz zvijezdu Saturn, objasnio je to Franz Cumont, onoliko koliko je objašnjenje bilo moguće.35 Grci, čija najranija religija jedva da je sadržavala ikakve elemente štovanja zvijezda, isprva su poznavali jedino planete Φωσφόρος i Έσπερος koji su izgledali kao da prethode Suncu ο njegovu izlasku i zalasku, a tog prvog nije se, izgleda, poistovjećivalo s ovim drugim sve do vremena pitagorejaca ili čak Parmenida. Činjenica, kako uz taj najuočljiviji među planetima još i četiri druga planeta putuju svojim orbitama na putu kroz zodijak, bila je Grcima priopćena preko Babilonaca koji su od pamtivjeka jasno poznavali planete kao takve i štovali su ih kao bogove sudbine - Merkura kao boga Nebua, boga pisma i mudrosti, Veneru kao Ištar, veliku

116

§ 2]

SATURN U ANTIČKOJ LITERATURI

božicu ljubavi i plodnosti, Marsa kao Nergala, strašnoga boga rata i pakla, Jupitera kao Marduka, kraljevskoga vladara, i Saturna kao čudnovatoga boga Niniba, ο kojem se ne zna mnogo više nego da se na njega katkad gledalo kao na onoga koji predstavlja sunce noću te koji je stoga, unatoč Marduku, bio smatran za "najmoćnijega" između ovih pet planeta. Tako su se, dakle, uz osamljeni izuzetak Fosfora-Hespera, ti planeti već od samoga početka pred Grcima pojavili u ruhu božanstava, a ne samo zvijezda s kojima su domaći grčki bogovi bili gotovo neizbježno izjednačeni. Nebu je imao biti Hermes, Ištar Afrodita, Nergal Ares, a Marduk Zeus, Ninib je morao biti Kronos, s njegovom okrutnošću i njegovom dubokom životnom dobi (njegova životna dob bila je podudarna duljini njegove putanje, u izrazitom kontrastu prema ravnomjernome hodu njegova "sina" i brzom kretanju njegovih "unuka"), a njegove osebujne moći bile su zasjenjene ali nipošto ne i umanjene njegovom detronizacijom. Izvorni komplet ovih izjednačavanja, međutim, koji se u svojoj dovršenoj formi prvi puta pojavio u kasnoplatoničkom Epinomisu,36 bio je izbrkan zbog rastućega utjecaja istočnih elemenata u helenističkome razdoblju. Već ovisno ο zemlji u kojoj se taj proces odvijao, planeti Zeus i Afrodita bili su združeni s Belom i Baltis, ili pak drugdje s Velikom Majkom, ili opet s Ozirisom i Izidom: planet Ares s Heraklom, planet Kronos s egipatskom Nemezis, i tako dalje. Astronomi su se pokušali boriti protiv te zbrke tražeći načina kako bi zamijenili mnogostrukost mitoloških termina nekim jednoobraznim sustavom nomenklature na čisto fenomenološkoj osnovi. Merkur je tako postao Στίλβων, treptavi, Venera Φωσφόρος, nositeljica svjetlosti, Mars Πυρόεις, vatreni, Jupiter Φαέθων, blistavi, a Saturn Φαίνων, sjajni. No, zahvaljujući svom neosobnom karakteru, ova je terminologija, koja je i sama vrlo vjerojatno došla iz babilonskih izvora više znanstvenoga tipa, bila jednako toliko malo u stanju doći u prvi plan naspram starih mitoloških termina kao što, recimo, ni umjetno izabrana imena za mjesece u godini u francuskoj revoluciji nisu bila u stanju smijeniti njihova tradicionalna imena. Rimljani nisu nikada ni pokušali prevoditi taj niz Στίλβων-Φαίνων (Isidor iz Seville i nadalje 117

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

upotrebljava grčke riječi), dok je porast astrologije kao "religije", što i inače obilježuje kasno Carstvo, pretegnuo odlučujuće u korist "mitološke" nomenklature. Bližeći se kraju Republike, nalazimo perifrazu "zvijezda Kronosa" zamijenjenu jednostavnim "Kronos", te "zvijezdu Saturna" zamijenjenu jednostavnim "Saturn".37 Tako je mitska identifikacija planeta s onime što je zapadni svijet dotad bio smatrao samo njihovim "podudarnm" božanstvima bila dovršena jednom zauvijek. (i)

Kronos-Saturn u antičkoj astrofizici

Grci su učenje ο planetima koje im je bilo preneseno u klasično doba, razvili isprva u čisto znanstvenome pravcu. U tome razvitku, izgleda daje astrofizičko gledište od početka bilo usvojeno istodobno i paralelno s onim čisto astronomijskim. Epigen iz Bizantija, za koga se misli da je živio u rano aleksandrijsko doba te da je stoga bio jedan među najstarijima posrednicima između Babilona i Helade, klasificirao je Saturna kao "hladnog i vjetrovitog".38 Epitet "hladan", koji je u skladu kako s velikom udaljenošću ovoga planeta od Sunca tako i s dubokom životnom dobi dotičnoga boga, bio je prikovan uz Saturna cijelo to vrijeme i nikada nije bio doveden u pitanje. Svojstvo suhoće, s druge strane, koje je bilo implicirano u "vjetrovit", došlo je u sukob s činjenicom da su pitagorejski i orfički tekstovi opisivali mitskoga Kronosa kao upravo suprotnoga, naime, kao boga kiše i mora. 39 To obrazlaže činjenicu da u kasnijoj, posebice astrološkoj literaturi, mi tako često susrećemo definiciju "natura frigida et sicca, sed accidentaliter humida", "priroda hladna i suha, no od slučaja do slučaja vlažna" ili nešto slično tome - proturječnost koju se može objasniti, ako ikako, jedino uz pomoć pozamašne argumentacije. 40 Je li doista Posidonije bio taj koji je elementarne kvalitete planeta reducirao na jedan uređeni sustav,41 u to se nećemo upuštati, no može se posve mirno reći da je ova doktrina zadobila svoje puno značenje u okviru stoičkoga sustava.42 Jer, sve dok nije bio oblikovan jedan kozmološki sustav u kojemu su suprotnosti toploga i hladnoga određivale temeljnu strukturu univerzuma, sve dotle nisu ni kvalitete koje su dotad više ili manje arbitrarno bile pripisivane zvijezdama

118

§ 2]

SATURN U ANTIČKOJ LITERATURI

otkrivale neki opći i univerzalno primjenjiv prirodni zakon, zakon koji bi vrijedio kako za nebeske tako i za zemaljske stvari te tako prvi puta uspostavio neku racionalno shvatljivu povezanost između ove dvije skupine. Glede Saturna, koji je bio hladan zbog njegove udaljenosti od Sunca (jesu li stoici mislili za njega da je suh ili vlažan, to ne znamo), sve što je na zemlji hladno odnosilo se u prvom redu na njega i u posljednjem redu bilo je njemu podređeno, i jasno je da je ovo utjelovljavanje planetnih kvaliteta u jedan univerzalni okvir prirodnih zakona moralo znatno približiti grčkoj misli onu osnovnu postavku astrologije, naime, ovisnost svih zemaljskih stvari i događaja ο "utjecaju" nebeskih tijela. Stoička je filozofija, štoviše, bila pripremila tlo za priznavanje astroloških vjerovanja u dva daljna smjera. Kao prvo, bilo je tu stoičko prihvaćanje ideje ο "Moiri", koju se poimalo i kao neki prirodni zakon i kao Sudbinu, 43 i kojoj je bilo suđeno, s obzirom na to dvojako značenje, da podupre astrološki fatalizam. Drugo, bila je to racionalistička dezintegracija religijskih mitova, koja je kasnijim vremenima dala mogućnost da identificiraju svojstva zvijezda, shvaćenih kao fizička tijela, što znači, kao prirodne fenomene, s božanstvima čija su imena te zvijezde nosile. Stoici sami nisu dovršili ovu fuziju, ali je učinak reduciranja mitova na racionalističko i alegorijsko značenje bio taj da su bogovi bili lišeni njihova statusa kao "osoba"44 tako da njihove karakteristike i njihove sudbine, odvojene od njihova mitološkoga konteksta i pfeživjevši još samo kao pojedine crte osobnosti, više nisu bile u kontrastu sa svojstvima koje su ljudi pripisivali zvijezdama kao prirodnim fenomenima, već su se mogle stopiti s njima čim je trenutak za to bio sazorio. A taj je trenutak sazorio kada je pitanje sudbine pojedinca, na koje nagoni iskonska psihološka potreba, moglo pronaći jednako malo odgovora kako u raznim filozofskim sustavima tako i u službenoj religiji koja je te sustave upravo i zamijenila, te kada se tražio jedan nov odgovor koji bi više zadovoljio vjeru a manje razum. U pogledu sudbine indivudue na onome svijetu, taj je odgovor bio dan u sve raširenijim misterijskim kultovima, među kojima će kršćanstvo u konačnici trijumfirati. No, u pogledu sudbine pojedinca na ovome svijetu, taj odgovor pribavila je u kasnoj antici astrologija, a njezin 119

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

razvoj i priznanje odigrali su se u isto vrijeme kad i usvajanje misterijskih religija. Kroz tu su astrologiju stari mitološki motivi koje je stoicizam bio sekularizirao - te time i osigurao njihov opstanak - još jednom postali "mitski aktivnima". Kombinirani s izvornim znanstvenim koncepcijama, oni su pružili pozadinu slici koju će ocrtati Abu Ma'šar i Alcabitius. (ii)

Kronos-Saturn u antičkoj astrologiji

Astrološki elementi drevne orijentalne astronomije postali su Grcima poznati u isto vrijeme kad i astronomski, no značajno je da je jedan Kaldejac, a ne Grk, bio taj koji ih je sustavno razvio i rezimirao. Bio je to Beros (Berossus), rođen oko 350.-340. g. pr. Kr., izvorno svećenik Belova hrama u Babilonu, za koga se govori da je utemeljio školu astrologije na otoku Kosu. On je seleukidskome vladaru Antiohu I. posvetio djelo nazvano Babyloniaca.45 Taj sažetak svih babilonskih znanja ο zvijezdama čini se da je bio glavni izvor za pisce u kasnome Carstvu. Za same Grke, astrološka strana ovih znanja bila je toliko u sjeni astronomskih znanja da mi znamo vrlo malo ο pravom sadržaju te "starije", dakle predaugustovske astrologije, a ponajmanje od svega znamo njezine definicije koje se tiču naravi i učinaka planeta.46 Jedno se, međutim, može reći sa stanovitom pouzdanošću, a to je da je podjela planeta na "dobre" i "loše", koja je u svakom slučaju bila općepoznata najkasnije do prvog stoljeća pr. Kr. i koju se uobičajeno opisivalo kao "kaldejsku", morala biti importirana znatno ranije. Prema tomu sustavu podjele, koji je tvorio osnovu za postavke svih rimskih pisaca ο astrologiji te koji je osim toga značio i podjelu dana u tjednu a ovi su, pak, svoja imena dobili prema planetima, podijeljenima na "povoljne" i "nepovoljne", dva su planeta, Jupiter i Venera, bili dosljedno "dobri" po prirodi, jedan je, naime Merkur, bio "neutralan", a dva, Mars i Saturn, bili su "loši".47 Posve je jasno da je ta doktrina, koja je kompliciranu narav Saturna pokazivala u izrazito zloćudnome svjetlu48, bila veoma značajna s obzirom na kasniju dodjelu melankolije Saturnovoj sferi. Tako, u nekolicini Manilijevih (Manilius) redaka - koji su među najranijim raspoloživim astrološkim iskazima ο prirodi Saturna

120

§ 2]

SATURN U ANTIČKOJ LITERATURI

- susrećemo jednog nebeskoga vladara neobično sumornoga karaktera. Zbačen sa svojega trona i istjeran iz obitavališta bogova, Saturn je iskazivao svoje moći na "suprotnome kraju osi svijeta" i vladao je "temeljima" univerzuma, što znači, najnižim dijelom nebesa, nazvanim "imum coeli", "dno neba", a kao rezultat toga gledao je na svijet iz obrnute perspektive, s jedne u biti neprijateljske točke gledišta. I baš kao što je njegova vlastita mitska sudbina bila određena njegovim očinstvom, tako je sada i kao planetna sila on držao sudbinu svih očeva i svih staraca u svojim rukama. 49 Najvažniji dio tog skicoznog opisa - osim sumornoga nijansiranja Saturnova portreta - leži u fuziji znanstvene i, posebice, stoičke doktrine s mitologijom, kao i u pojavi jednoga još autoritativnijega tipa spekulacije koji se ističe po tome što klasificira setove odnosa koji su međusobno vrlo malo logički i racionalno povezani. Astrološko gledište kakvo se vidi u Manilija, ima nešto zajedničko sa stoicima: i astrologiju i stoike ti stari mitovi zanimaju jedino utoliko, ukoliko pojedini elementi u njima mogu biti protumačeni tako da se primijene na definiciju nekoga prirodnog fenomena. Od stoičkoga gledišta ono se, međutim, razlikuje prvo u tome što se ideju božanstva više ne odvaja od ideje zvijezde poznate pod istim imenom, već ju se s njome identificira, drugo, u tome što narav ove stelarne sile koja sada u sebi sažima kako boga tako i nebesko tijelo, jest važna astrolozima samo ako ona može imati neki izravno ustanovljiv utjecaj na čovjeka i na njegovu sudbinu, i treće, u tome što metoda tumačenja mitova više nije metoda apstraktne alegorije, već metoda konkretne analogije. Oni više ne kažu: "Saturn označava Vrijeme zato što Vrijeme proždire događaje kao što Saturn proždire svoju djecu", već kažu: "Saturn, zbačen s Olimpa u Had, vlada najnižim područjima celestijalnoga globusa", ili: "Saturn, i sam starac i otac, određuje sudbinu staraca i očeva". Kasniji astrolozi nastavili su proširivati te odnose pronađene u "strukturalnim" analogijama, tako da je Manilijev još vrlo skicozni iskaz ο planetnim bogovima i njihovim moćima zadobio jednu bogatiju, određeniju i u isto vrijeme kompliciraniju formu, dok su s druge strane, kako se čini, oni originalni mitološki atributi bogova koje Manilije još spominje ("deiectus et ipse Imperio quondam

121

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

mundi solioque deorum", "i sam nekoć zbačen iz Carstva svijeta i s prijestolja bogova", i tako dalje) postupno blijedili iz sjećanja i autora i čitatelja, i moglo ih se sada ponovno usvojiti tek putem retrospektivne analize. Jedan relativno rani eksponent te potpuno razvijene astrološke karakterizacije bio je pisac iz drugoga stoljeća, Vettius Valens,50 čije djelo započinje detaljnim opisom naravi i utjecaja planeta te, kada je riječ ο tom opisu, ima mnogo toga zajedničkoga s ranom arapskom literaturom. 51 U tome izlaganju Saturn, na kojega Valens u grčkoegipatskome stilu referira još i kao na "zvijezdu Nemeze", upravlja golemim brojem različitih tipova ljudi, i ne samo što upravlja već ih štoviše i generira: njemu je podređen k tomu i niz tvari (poput olova, drveta i kamena), dijelovi tijela, oboljenja (posebice ona uzrokovana hladnoćom i vlagom), te načini smrti (posebice utapljanje, vješanje, smrt u lancima i dizenterija). Neke od tih korelacija, koje su posve nedvojbeno bile inkorporirane u arapskim tekstovima, može se bez ikakve poteškoće pratiti unatrag do istinski mitološke jezgre te koncepcije. Sam Vettius Valens izvješćuje nas kako zemljoradnja i ratarstvo pripadaju Saturnu, διά τό της γης αύτόν κυριεύειν. Njegova združenost s celibatom i nemanjem djece, s udovištvom, izlaganjem djece, osirotjelošću, nasiljem i skrivenom zlobom može se objasniti nesretnim životnim iskustvom grčkoga Kronosa u njegovu obiteljskome životu: njegova združenost sa žalosnima, punima briga, te zlostavljanima, prosjacima, ropstvom, zarobljeništvom i skrovitošću, potječe od njegove detronizacije i utamničenja u Tartaru, dok se pripisivanje Saturnu "autoriteta", "skrbništva", te velike slave koja prati njega i njegov visok rang, ima zahvaliti njegovu originalnomu položaju vladara svijeta i kralja bogova. Patronat nad zemljištem, drvetom, kamenom, zemljodjelstvom i ratarstvom jasno potječe iz kvaliteta italskoga boga ljetine i žetve Saturna, 52 a patronstvo nad putnicima, pak, iz njegova dugačkoga, opasnoga bijega u Latium. 53 Nadalje, pripisivanje Saturnu suza, zatim ljudi koji rade s mokrim predmetima, te oštećenja ili oboljenja uzrokovanih hladnoćom i vlagom, pa mokraćnoga mjehura, žlijezda, smrti utapljanjem, i tako dalje, zasniva se na pitagorejskim i orfičkim 122

§ 2]

SATURN U ANTIČKOJ LITERATURI

interpretacijama Kronosa kao morskoga i riječnoga boga. No, sada je bilo učinjeno nešto što je Manilije tek skromno bio pokušao učiniti. Sve ove mitske crte bile su reinterpetirane kao tipovi za ovozemne stvari i događaje: razna stanja i kvalitete toga boga materijalizirala su se, tako reći, u kategorije zemaljskih supstancija te, nadasve, u kategorije ljudskoga karaktera i sudbine. Sada je, dakle, astrolozima bilo moguće povezati kategorije ljudi i supstancija derivirane iz mita, s onim drugima koje su derivirane iz čistih koncepcija prirode. Prvo, kao kod Manilija, astronomska i fizička svojstva Saturna kao nebeskoga tijela mogla su se zgusnuti u tipove naravi i životne sudbine. Sporost njegova putovanja orbitom prenosila je na one rođene pod njime karakter indolencije, i bila je razlogom što se na njega gledalo kao na vladara olova (i danas govorimo ο "olovnim nogama" i "olovnoj težini"), te kao na uzročnika produženih parnica. Kvaliteta hladnoće, koju mu se univerzalno pridavalo, rađala je određenim bolestima, poput vodene bolesti i reumatizma, posebice ako bi bila u kombinaciji s vlagom - a to je i opet bilo mitološkoga podrijetla. Može se vidjeti kako neke od ovih postavki potječu iz jedne vrste analogije s kakvom se dosad još nije susrelo: formula koja leži u osnovi tih analogija više nije: "Baš kao što sam Kronos leži svezan u Tartaru, tako su i djeca Saturnova često u zatvoreništvu", nego je sada: "Budući da je Saturn hladan i vlažan, i budući da su vodena bolest i reumatizam prouzročene hladnoćom i vlagom, onda su vodena bolest i reumatizam svojstvene Saturnu". Služeći se ovom neizravnom analogijom, astrološka ideja Saturna mogla je sada uključiti i treću skupinu predikata, koji nisu bili združeni ni uz mitske ni uz astrofizičke atribute, već su bili, ako se tako može reći, sekularnoga podrijetla, i posjedovali su jedno posve osobito značenje u našemu kontekstu. Bilo je to cijelo ono područje znanja koje su osvojile fiziognomija, karakterologija i popularna etika, one same pak posve neovisne ο predaji ο zvijezdama. Mitski Kronos isticao se i razlikovao posve određenom fizionomijom - tužnom i u misli utonulom starošću, a nadasve određenim, često negativnim, osobitostima. Te ljudske kvalitete, kako smo upravo vidjeli, mogle su prvo biti primijenjene po izravnoj analogiji na narav i sudbinu onih tužnih, starih, bez potomstva, 123

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

zloćudnih i tako dalje.54 No, budući da su specijalne karakteristike jednoga božanstva bile postale općenitim tipom jednoga između ljudskih karaktera, onda su sada tu bile uključene i one znanosti koje su od Aristotela naovamo bile usmjerene na istraživanje fizičke i mentalne strukture čovjeka. Tako su čisto "prirodni" tipovi koje su te znanosti razvile imali mnogošto zajedničko s "planetnim" tipovima bića i sudbina koji su nastali neizravno iz prirode planetnih bogova, baš kao što se bolest za koju je rečeno da je prouzročena zvijezdama slagala s medicinskim opažanjima. Ovo je slaganje bilo toliko potpuno da neka sljedeća "neizravna" analogija, odnosno uključivanje odgovarajućih tipova u astrologiju iz spremišta flziognomije i karakterologije, nipošto nije mogla promašiti cilj. Tako su neotesani, bezvrijedni, sebični, škrti, klevetnici i tome slično, postali uključeni među "saturnovske" ljude, i tako se saturnovske ljude počelo poistovjećivati s melankolicima. Taj isti postupak, naime, postupak helenističke flziognomije i karakterologije, primijenili su, vidjeli smo, i humoralisti kasnoga Carstva pri konstruiranju "četiriju temperamenata", a sada vidimo kako je to uzela i astrologija kasnoga Carstva u konstruiranju svojih "planetnih" tipova. U pogledu melankoličnoga k a r a k t e r a u toj d o k t r i n i ο ( temperamentima, napomenuli smo već kako je on poprimio i one važne atribute gorčine, malodušnosti, zgrtanja novca i l uskogrudnosti. 55 Ti flziognomijski i karakterološki tipovi s njihovim bitnim kvalitetama bili su sada upotrij eblj eni u opisima saturnovskog /karaktera jednako tako pesimističnoga, usamljenoga i po naravi hladnoga, te su bili pojačani (kroz daljnju analogiju) opisima koje se crpilo iz studija ο patologiji melankolije. Jedna tablica, zasnovana isključivo na Vettiusu Valensu (vidi dolje), pokazat će u osnovnim crtama ove poveznice. Vratimo li se, pak, daljnjim astrološkim izvorima istoga ili tek malo kasnijega datuma, broj ovih analogija mogao bi još značajno porasti. Osobina pohlepe, na primjer, čije je mitsko podrijetlo jasno i koju su postulirali gotovo svi astrolozi, pronašla je svoju analogiju još za Aristotela u semiotici melankolika. U poemi Etna opisan je Saturn kao "stella tenax", "čvrsta zvijezda",56 što odgovara 124

§ 2]

SATURN U ANTIČKOJ LITERATURI

opisu melankolika kao upornoga i čvrstoga (έδραΐον και βέβαιον), a također i kao "stabilis". Julijan iz Laodiceje pridometnuo je Saturnu autokraciju, 57 što odgovara "tiranskoj" naravi melankolika u Platona. Retorije ga je nazvao šutljivim i pridjenuo je njegovu utjecaju sklonost praznovjerju, 58 dok Ptolemej je svojemu popisu ljudi kojima upravlja isključivo Saturn, primjerice škrcima, gramzljivcima i zgrtačima, dodao uz to i duboke mislioce.59

125

Tabela 2. F i z i o g n o m i j s k e i karakterološke postavke (a) Πικρός Postavke ο Saturnu (prema Vettiusu Vallensu)

(b) Άθυμος

usp. Vettius (usp. Vettius Valens: τή δέ Vallens: γεΰσει στυφός) κατάστυγνοι, πολυμέριμνοι, κακοπαθεις, πένθη, δάκρυα)

(c) Μικρόψυχος

(d) Miser

(usp. Vettius Valens: μικρολόγοι)

(colligendae pecuniae amans (ljubitelj zgrtanja novca), usp. Vettius Valens: μισθωταί τε κτημάτων και τελώναι)

Postavke ο melankoliji

έαυτοϋς καταρρίπτοντες

melankolikove suicidalne sklonosti

μονοτροποι

conversationem humanam fugiunt (izbjegavaju druženje s ljudima), πάτον ανθρώπων άλεείνων

τυφώδεις

νωθρο'ι και μωροί

αποκρυπτοντες τήν δολιότητα

subdoli, perfidi (lukavi, prijevarni)

κατανενευκοτες, το προσωπον σεσηρός ύποκρινομένην τήν όρασιν έχοντες αυχμηροί

ισχνός

μελανοείμονες

μελανόχρως, μελάνθριξ

όμματα κατακεκλασμένα

ισχνός

ταπεινοτης

ταπεινός

νωχελία

ταις κινήσεσιν άπηγορευκώς

ισχνός

in quo aliquid inclinationis est (u kome ima neke nestalnosti)

κατηφείς, aspecto assiduo in terram (pogleda uprta u zemlju)

mrsavost

mršavost unatoč mnogome jelu,: tanki udovi

crna kosa kao oznaka jadnika

μελανόψιοι, μελάντριχοι

pogružena lika somniculosi (pospani) melankolikov loš zadah60

τη XP°
126

§ 2]

SATURN U ANTIČKOJ LITERATURI

Ono što je očito još nedostajalo u cijeloj toj astrologiji kasnoga Carstva, bila je konačna i trajna raspodjela četiriju tjelesnih tekućina između određenih planeta, posebice konačna i traj na združenost crne žuči sa Saturnom. Vettius Valens i njegovi nasljednici u kasnome Carstvu doista su i spominjali Saturna u povezanosti sa crnom žuči, sa slezenom te s odgovarajućim fizičkim i mentalnim stanjima, no tada je to bilo pitanje odnosa koji još nije bio univerzalan, a nije još bio niti specifičan. Tako da su oni govorili, ili posve općenito: "slezenom upravlja crna žuč" - u kojemu slučaju to nije bilo nikakvo specifično patronstvo, jer je slezena bila svrstana zajedno s kostima, mokraćnim mjehurom, desnim uhom i tako dalje61, ili su, opet, govorili ο pojedinom specifičnom učinku Saturna na crnu žuč i ο stanjima koja su s time u vezi - a u tom slučaju taj učinak niti je bio stalan niti ekskluzivan za Saturna, već je bio uvjetovan Saturnovom trenutačnom pozicijom na nebeskom firmamentu ili čak zajedničkom akcijom Saturna i nekih drugih planeta.62 Kao primjer mogli bismo uzeti jedan izvadak iz rada astrologa Doroteja [iz Sidona, prim. prev.] (ne kasnije od početka drugoga stoljeća), čiji rad je danas preživio samo u fragmentima, odnosno u grčkim i latinskim proznim parafrazama, premda je u cjelovitom obliku bio poznat još Arapima u desetome stoljeću.63 U svojoj pjesmi on izjavljuje, da kada su hladni Saturn i vrući Mars u konjunkciji, tada trpi posao, a crna žuč biva potaknuta na djelovanje. 64 Razumljivo je da u kasnome Carstvu nije bila uspostavljena nikakva trajna povezanost između Saturna i melankolije kao bolesti, a kamoli između Saturna i melankolije kao temperamenta. U vrijeme kada se astrologija kasnoga Carstva razvijala, sustav četiriju temperamenata bio je još u nastajanju i nije dosegnuo ništa ni nalik na neku stabilnu formu sve do četvrtoga stoljeća. Galenovske "kraze" mogle su se uklopiti u astrološke doktrine ο planetima mnogo lakše negoli četiri tjelesna humora, a ovo je doista i pokušao čak i jedan tako strogo znanstven astrolog poput Ptolemeja. 65 Štoviše, do vremena kad je teorija ο četirima tjelesnim humorima bila čvrsto uspostavljena, zapadni svijet bio je privremeno izgubio svaki interes za daljnji razvitak astrologije. Problem kako četiri tjelesna humora dovesti u harmoniju sa sedam planeta izniknuo je ponovno

127

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

tek s učenjacima srednjega vijeka na Istoku. No, uvjeti za takvu povezanost bili su već implicitni u astrologiji kasnoga Carstva, i ova veza bila je već toliko prefigurirana u svim bitnim stvarima da je sve što je bilo potrebno bila eksplicitna formulacija i kodifikacija. Pa čak ni u relativno pretežno negativnoj slici Saturna kakvu je oslikao Vettius Valens, nisu sveukupno nedostajale pozitivne crte ("velika slava i visok rang"), i može se vidjeti kako se broj tih pozitivnih crta kasnije povećavao i postajao sve oštrije definiranim, tako što je učinjen ovisnim ο nekoj određenoj poziciji toga planeta, čime ga se mnogo jasnije moglo razlikovati od njegovih inače općenito zlokobnih utjecaja. Saturnova djeca bila su, uglavnom, najnesretnija među smrtnicima, i kada je došlo do raspodjele sedam životnih doba čovjeka između sedam planeta, Saturnu je zapala posljednja i najtužnija faza ljudske egzistencije, a to će reći, starost s njezinom usamljenošću, njezinim fizičkim i mentalnim propadanjem, i njezinom beznadnošću. 66 A opet je taj isti Saturn, prema Manetonu (Manetho), "in peculiaribus suis domibus", "u određenim svojim kućama", mogao ne samo označavati bogatstvo i luksuz, već je također mogao producirati i ljude koji su bili sretni, okretni i društveni cijeloga života.67 Drugdje, pak, čitamo kako u određenim konstelacijama on rađa liječnike, geometre 68 te one koji mogu proricati iz skrivenih knjiga i koji znaju mnoge ezoterijske rituale iz misterija.69 Firmik i pisac jednog drugoga grčkoga teksta u uskoj vezi s time, priznaju Saturnu moć da proizvede "na petome mjestu (locus, prim. prev.), kraljeve, vladare i osnivače gradova", a na "devetome mjestu, čuvene mage i filozofe, pa čak i izvrsne proroke i matematičare (to znači, astrologe) koji uvijek točno proriču i čije riječi posjeduju, reklo bi se, božanski autoritet".70 Pozitivna evaluacija Saturnova utjecaja, onako kako se pojavljuje u ovim i sličnim ulomcima i kakvu su djelomice usvojili arapski astrolozi (čije su koncepcije stoga bile znatno manje homogene nego one Vettiusa Valensa), može se nadalje djelomice derivirati iz stanovitih osobitosti saturnovskih mitova. Na primjer, bogatstvo, osnutak gradova, veza s geometrijom, znanje ο svemu što je tajno i skriveno, može se pratiti do mitova ο Zlatnome dobu, ο kolonizaciji 128

§ 2]

SATURN U ANTIČKOJ LITERATURI

Italije i ο dugome putovanju u "Latium", ili opet, možda do mita ο izbacivanju Saturna u skriveni podzemni svijet.71 Međutim, s obzirom na čisto mentalne kvalitete, pridjenute nekima osobito sretnima između Saturnove djece, kao što je sposobnost za duboke filozofske refleksije, za proricanje i za svećeništvo, mora se računati na utjecaj jedne zamisli ο Saturnu koja nije imala nikakve veze s astrologijom već je iskoristila taj isti mitski i astrofizički materijal kako bi oblikovala jednu vrlo drugačiju sliku. Ta zamisao ο Saturnu, koju je astrologija, dakako, mogla asimilirati tek postupno, bila je ona neoplatonička, i njezina jednoobraznost, njezina zaokruženost, njezina esencijalna pozitivnost, stajale su istaknuto u jasnome kontrastu s kompleksnom i pretežno negativnom astrološkom idejom Saturna, jednako kao što je to bila i "Aristotelova" ideja melankolije s obzirom na ideju medicinskih škola. (iii)

Kronos-Saturn u neoplatonizmu

Kada je neoplatonizam počeo koristiti one iste mitske i znanstvene podatke kao i astrologija, onda to nije činio s namjerom da bi ovaj svijet kao cjelinu podredio determinističkim utjecajima zvijezda, već s namjerom kako bi iznašao metafizičko jedinstvo koje bi dalo smisao cjelokupnoj fizičkoj egzistenciji. Onako kako je ovo najviše jedinstvo stupnjevito silazilo i granalo se u mnogostrukost zemaljskih stvari, tako je i pojavni svijet bio rangiran u okomite "lance" (σειραί) koji su stupnjevito dopirali dolje sve do nepomičnih 72 minerala. Princip koji vlada tim "lancima bića" bio je sada simboliziran nebeskim tijelima koja zauzimaju neki položaj na pola puta između ovoga svijeta i "nadnebeskoga mjesta". Tako su neoplatonički "lanci" bili usporedivi s astrološkim kategorijama, budući da je i jedno i drugo udruživalo određene skupine zemaljskih fenomena s određenim planetima, kao i s određenim znakovima zodijaka. Ali te neoplatoničke kategorije u početku nisu implicirale nikakvu uzročno-posljedičnu vezu u smislu astralne predestinacije. 73 S jedne su strane ta nebeska tijela bila viđena kao metafizički simboli kroz koje različiti stupnjevi u strukturi tog Sve-i-Jednoga postaju vidljivima, a s druge strane kao kozmološki principi u skladu s kojima su bile uređene i poredane emanacije toga Sve-i-Jednoga

129

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

u materijalnome svijetu te, vice versa, uzlazak iz materijalnoga svijeta u područje Sve-i-Jednoga. Fenomeni koji su sačinjavali te okomite lance tako nisu bili povezani jedni s drugima zato što bi bili determinirani, a još manje generirani, posredstvom Saturna, Jupitera ili Marsa, već isključivo zato što su, u nekom obliku koji je bio posredovan i prenesen Saturnom, Jupiterom ili Marsom te stoga u tom opsegu i modificiran, tako imale udjela u naravi Sve-iJednoga. Iz ovoga74 je jasno kako u neoplatonizmu nije bilo moguće da bi ijedna zvijezda imala esencijalno loš utjecaj. Čak i oni najniži među planetima ipak su bili bliži božanskome nego materijalni svijet. Pa čak i planet kojega se mitski i u fizičkom smislu držalo za najgorega i najštetnijega, bio je neki prenositelj sila koje su po svojoj naravi mogle biti samo dobre. Ovaj je princip najjasnije izrazio Jamblih:75 U tom su pogledu svi vidljivi bogovi na nebesima [tj. zvijezde] u stanovitom smislu netjelesni. Sljedeće se pitanje sastoji u dvojbi kako to onda neki od njih mogu djelovati dobro, a drugi loše. Ova zamisao preuzeta je od astrologa, no ona potpuno promašuje pravo stanje stvari. Jer, po istini, sva astralna božanstva su dobra i uzrokom su dobroga, budući da ona sva jednako upiru pogled u dobro i svoje orbite ispunjuju u skladu s dobrim i lijepim i ni sa čime drugim... Svijet koji nastaje, međutim, budući daje on sam u sebi mnogoobličan i sastavljen od različitih dijelova, može zbog svoje vlastite nekonzistentnosti i fragmentiranosti, upiti ove jednooblične i homogene sile samo na neki kontradiktoran i fragmentaran način. Ta pozitivna interpretacija astralnoga utjecaja išla je na ruku Saturnu relativno više negoli ijednome drugome planetu. I Mars, također, koji je prije isto tako bio "loš", postaje sada u neoplatonizmu pozitivnim principom ništa manje nego Saturn. No, Saturn je posjedovao to dvostruko svojstvo da je bio praotac svih drugih planetnih bogova, te da je imao svoje sjedište u najvišemu nebu. Te dvije kvalitete, koje su originalno vjerojatno bile spojene, osigurale su mu supremaciju bez takmaca u neoplatoničkome

130

§ 2]

SATURN U ANTIČKOJ LITERATURI

sustavu, koji se ovdje kao i drugdje trudio pomiriti platoničke s aristotelovskim gledištima. Hijerarhija metafizičkih principa koja je vodila podrijetlo od Platona i prema kojoj je stvoritelj bio prije i ispred (precedens) stvorenoga, 76 bila je povezana s Aristotelovim principom "topološkoga" mišljenja, prema kojemu viša pozicija u prostoru označava i veću metafizičku vrijednost. Tako je u neoplatonizmu Kronos postao najuzvišenijom figurom u panteonu protumačenom na filozofski način. Prema Plotinu, on je simbolizirao Intelekt (Νους), kao opozicija Zeusu koji je reprezentirao Dušu.77 Mit ο Kronosu koji proždire vlastitu djecu moglo se interpretirati tako kao da intelekt, sve dok ne porodi dušu, zadržava svoje potomstvo u sebi samome, 78 pa je otud čak i Kronosova kastracija Urana, za kojom je uslijedilo Zeusovo detroniziranje Kronosa, mogla poprimiti neko metafizičko tumačenje na toj osnovi.79 Ta glorifikacija Saturna kao predstavnika, ne zemaljskih blaga i moći već onih najčišćih i najviših moći mišljenja, mogla se pozvati i na samoga Platona koji, baš kao što je ludilo bio tumačio kao "božansku mahnitost", sada je postao autoritetom za tu novu plemenitost kojom je Saturn bio obdaren. Ideju Zlatnoga doba koju je bio oblikovao Heziod, on je stavio u prvi plan svojih političkih razmatranja, te je jednako tako pripremio tlo za izjednačavanje Kronosa s Νους. Etimologije u Kratilu do određene granice su i ironične. No, ime je u biti bilo kondenzacija mita, a etimologija nekog imena bila je njegova magijska eksplikacija posredstvom slika. Razumljivo je stoga bilo da će neoplatonisti uzeti Platonove ironične riječi u doslovnome smislu kada je rekao: Na prvi bi se pogled moglo to učiniti nepoštovanjem nazivati Zeusa sinom Kronosa, no posve je na mjestu reći kako on mora biti izdankom nekoga moćnoga intelekta, jer riječ κόρος ne znači "sin" već označava sam čist i neiskvaren um.80 Štoviše, u ulomcima u kojima se Platon u mitskome obliku bavi rođenjem Države, Kronos se spominje kao bog prijateljski naklonjen ljudskome rodu, pod čijom su vlašću prevladavali umjerenost,

131

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

zakon i dragovoljna pravednost, tako da se suvremenicima u svakome pogledu savjetuje da teže životu kakav je bio pod vlašću Kronosa, i u tom smislu da vladavinu Νους zovu svojim zakonom. 81 Jednako se tako može otkriti i orfičke izvore, koje su uglavnom prenosili sami neoplatoničari. U orfizmu, Kronos - čiji lanci se katkada tumače kao kozmološki princip jedinstva82 - slovio je za arhitekta svijeta koji, kao otac svega, još dok je bio u Tartaru, prenosi svojemu sinu temeljne principe univerzuma. 83 Također ga se držalo vidovitim i opisivalo ga se kao kakvog πρόμαντις i προμηθεύς.84 Utemeljenje ovoga nalazi se u izjednačenju, izrijekom priznatome u neoplatoničara, Kronosa sa Chronosom - a time se hoće reći, s Vremenom, fundamentalnim principom orfičke teologije,85 i ovo izjednačenje, zasnovano ne tek na očitoj bliskosti imena,86 navelo je Makrobija (ili čak, još prije, Porfirija, koga je on slijedio) da kaže kako se Kronosa-Chronosa promatralo kao daje Sunce, čija putanja uspostavlja "ordo elementorum", "poredak elemenata", uz pomoć mjere i uz pomoć broja.87 Svoj put u neoplatonizam pronašao je, dakako, i jedan astrološki trend. Tako dok Proklo, imajući na umu Platonova Fedra, opisuje sve olimpske bogove kao namjesnike onih "nizova" koji povezuju sve "srodne" stvari i bića jedne s drugima, drugi neoplatoničari pridaju ovu moć samo planetnim vladarima. 88 Ono što je za Plotina nekad bila esencijalno mitska alegorija, a za Prokla kozmološki odnos, postalo je za Makrobija (odnosno, za njegov izvor) izvornom astrološkom doktrinom planetnih utjecaja. Proklo i Makrobije slažu se, međutim, utoliko što združuju moć zvijezda s fizičkom i mentalnom sposobnošću pojedinca u gotovo identičnoj formuli, i smatraju kako one vrhunske sposobnosti ljudske duše, naime razumsko i spekulativno mišljenje, korespondiraju sa Saturnom ili čak (prema Makrobiju) imaju svoje izvorište u Saturnovoj sferi. U Makrobijevu tekstu koji je odonda nadalje uvijek bio od temeljne važnosti, izjednačenje Kronos = Νους spojilo se s jednim osobitim mitom, povijest kojega otkriva kristalno jasno esencijalno optimistički trend neoplatoničke interpretacije - naime, s učenjem ο putovanju duše. Duša, snažno privučena tjelesnim svijetom, sve više zaboravlja svoju čistu i božansku narav, te biva "omamljena" - kako

132

§ 2]

SATURN U ANTIČKOJ LITERATURI

nam je rečeno u komentaru na Somnium Scipionis*9 - u konstelaciji Vinskog Vrča ("Krater") kao da je popila gutljaj vode iz Lete, i tako tone sa visina zvjezdanoga firmamenta ("de zodiaco et lacteo") prema nižim [nether, prim. prev.] sferama (a to su planetne). Dok tako lebdeći klizi dolje kroz te sfere, ona ne samo što se zaodjeva u svaku od njih, već kako kojemu svijetlećemu tijelu prilazi, ona usto uči izvoditi osobite kretnje koje će joj biti potrebno izvoditi. U sferi Saturna, duša razvija sposobnost razumnoga mišljenja i razumijevanja, "koju oni nazivaju λογιστικόν i θεωρητικόν; u Jupiterovoj, ona dobiva snagu djelovanja, "o kojoj se govori kao ο πρακτικόν"; u sferi Marsa, dobiva duhovni žar, "dobro poznat kao θυμικόν"; u sferi Sunca, ona postaje sposobna osjećati i maštati, "što se naziva αίσθητικόν i φανταστικόν; kretnju, međutim, želje ("desiderii"), koju oni nazivaju έπιθυμητικόν", duša zadobiva u sferi Venere, a kretnju izražavanja i interpretiranja svoga osjetilnoga iskustva, koje je označeno kao έρμηνευτικόν, zadobit će u sferi Merkura. I najzad, ono što se naziva φυτικόν, drugim riječima moć sađenja i uzgajanja organičkih tijela, dobiva kad uđe u lunarnu orbitu. To gledište teško se može objasniti drugačije osim neoplatoničkom doktrinom ο "serijama", koja je bila povezana s teorijom više religijskom negoli filozofskom, i prema kojoj individualne ljudske duše prolaze kroz nebesa prije svoga rođenja na zemlji te dok tako putuju primaju neki talent od svake od astralnih sila redom, a koji onda na isti način i vraćaju pri svojemu uzlasku nakon smrti. Ova ideja čini se da je u stvari imala svoje podrijetlo u gnostičkom religijskom sustavu, a kako je ovaj sustav bio vođen radikalnim dualizmom odricanja i negiranja svijeta, dualizmom koji je (kao u drevnoj Perziji) dijelio bezgrješni drugi svijet od nečistoga i grješnoga svijeta ovdje, onda nije iznenađujuće daje putovanje duše od nebesa prema zemlji moglo originalno biti zamišljeno samo kao neki "Pad".90 Najpotpuniji i najbolji izvještaj ο putovanjima duše je onaj Servijev, premda se ovdje ono već pojavljuje u jednom obliku racionaliziranom u astronomske pojmove. To izvješće ide ovako: Filozofi nas poučavaju ο onome što duša gubi u svome silasku kroz različite sfere. Zbog toga astrolozi kažu da

133

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

su naše duše i tijela spojeni djelovanjem božanstava u tim različitim sferama: jer kada duše silaze, one povuku sa sobom letargiju Saturna, neobuzdanost Marsa, senzualnost Venere, pohlepu za dobitkom Merkura i žudnju za moći Jupitera.91 Podudarno tome, Poimander kaže kako se, uzlaskom nakon smrti, duša oslobađa tih loših osobina svoje zemaljske egzistencije, ostavljajući u sferi Saturna svoje "skrivene laži".92 Pripovijest ο putovanjima duše uvelike je zadržala svoj esencijalno gnostički značaj, a to je "obdarivanje" duše pri silasku niz sfere specifičnim svojstvima, sve fatalnim darovima. No, to osnovno obilježje izgubilo se čim je bila oblikovana povezanost s jednom čisto kozmološkom teorijom, što znači, takvom koja nije usmjerena toliko na problem grijeha koliko na problem esencijalnoga jedinstva čovjeka i univerzuma. Kada se to esencijalno jedinstvo počelo tražiti uglavnom na području biologije a manje na području psihologije, izvorna ideja "putovanja" pala je u pozadinu, dočim su planetni darovi, sada ne više toliko stečeni na putovanju koliko primljeni pri rođenju, postali neutralnim konstruktivnim elementima, neki mentalnima, neki fizičkima. Slučajno je Servije i opet pisac koji prenosi tu verziju stare doktrine, pozivajući se ovaj put na "fizike", a ne na filozofe i astrologe. Pri rođenju, ljudska narav prima "a Sole spiritum, a Luna corpus, a Marte sanguinem, a Mercurio ingenium, a love bonorum desiderium, a Venere cupiditatem, a Saturno humorem", dakle "od Sunca duh, od Mjeseca tijelo, od Marsa krv, od Merkura darovitost, od Jupitera želju za dobrim, od Venere požudu, od Saturna vlagu".93 Kada je, međutim, odnos između makrokozmosa i mikrokozmosa bio pojmljen tako da se za planetne utjecaje pretpostavilo da su fizičke prirode jednako koliko i etičke, i kada su u isto vrijeme ideje emanacije i ponovnog uzlaska duše bile povezane s njezinim proputovanjima, sve to dalo je povoda za onakvu transformaciju s kakvom smo se susreli kod neoplatoničara Prokla i Makrobija. Bilo da su bili klasificirani u skladu s "lancima" kao kod Prokla, bilo da se na njih gledalo kao da se stječu u različitim planetnim sferama, kao kod Makrobija, planetni darovi postali su talenti duše, i ovi talenti 134

§ 2]

SATURN U ANTIČKOJ LITERATURI

bili su svi bez iznimke dobri i korisni. Neoplatonizam je, također, inkarnaciju duše u materijalni svijet smatrao silaskom, no takvim pri kojemu dušina obdarenost, koju ona sa sobom donosi iz svoga doma na visinama, može biti samo dobra: a između tih urođenih dobara najplemenitiji je bio, vidjeli smo, Saturnov dar. Tako, u toj dvostrukoj interpretaciji mita ο putovanjima duše - a između ovih krajnosti postojali su još brojni drugi miješani oblici94 - polaritet predodžbe ο Kronosu vodio je ka dva suprotstavljena osnovna gledišta. Bremenita antiteza "tromost, žalost, prevara versus razumna, pa čak i nadahnuta misao", dominirat će i u budućnosti, premda je ono jasno i glasno "ili/ili" uskoro bilo ublaženo s "i jedno i drugo". Saturn, kome su pripadali oni letargični i prostoga roda, istodobno je bio štovan i kao planet visokih kontemplacija, zvijezda isposnika i filozofa. Pa ipak, narav i sudbina čovjeka rođenoga pod Saturnom, čak i onda kada je, u granicama danih okolnosti, njegov ždrijeb bio i najsretniji, ostajala je svejedno osnovom za kobno: i na toj ideji kontrasta, rođenog iz tame, između najvećih mogućnosti za dobro i zlo, bila je utemeljena najdublja analogija između Saturna i melankolije. Nije to bila tek kombinacija hladnoće i suhoće koja je crnu žuč povezivala s naizgled sličnom prirodom te zvijezde, a niti je to bila samo sklonost prema depresiji, usamljenosti i vizijama, koja je melankoliku bila zajednička s ovim planetom suza, usamljeničkoga života i vidovnjaka: iznad svega, bila je to analogija u djelovanju. Poput melankolije, Saturn, taj demon suprotnosti, obdarivao je dušu kako sporošću i tupošću tako i vrlinama inteligencije i kontemplacije. Poput melankolije, Saturn je prijetio onima u njegovoj vlasti, kakvi god odličnici oni bili, depresijom pa čak i ludilom. I da citiramo Ficina, Saturn "rijetko kada označava obične karaktere i sudbine, već ponajprije ljude izdvojene od ostalih, božanske ili bestijalne, blistave, ili bačene na koljena najdubljom tugom".95

135

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

3. SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

(a) Saturn u prijeporima crkvenih otaca RANOME je k r š ć a n s t v u bilo s u đ e n o navijestiti rat

astrološkom

gledanju na u n i v e r z u m , a j e d n a k o tako i štovanju starih poganskih b o g o v a . 9 6 O d s a m o g a je p o č e t k a , stoga, z a d a ć a c r k v e n i h

Otaca

bila d a o s l a b e v j e r o v a n j e u a s t r a l n u p r e d e s t i n a c i j u 9 7 i d a r a z o t k r i j u i s p r a z n o s t v j e r e u d r e v n e b o g o v e . U s l u č a j u b o g o v a k o j i su u z t o bili j o š i v l a d a r i p l a n e t a , b i t k a se v o d i l a n a d v a f r o n t a p r o t i v j e d n o g te istog n e p r i j a t e l j a , a t i j e k o m te b i t k e , k a k o se t o u v i j e k i d o g a đ a u b o r b i s h e r e z a m a , u p r a v o je o d b a c i v a n j e h e t e r o d o k s n i h gledišta p o m o g l o d a se o n a s a č u v a j u .

Oružje koje je upotrijebila jedna rana i relativno prostodušna skupina apologetičara, uzimat će se iz istog onog arsenala koji su upotrebljavali stari. Ideja Saturna, sa svojim mnogim proturječjima, bila je osobito prikladan objekt za napad. Tako su Minucije Feliks, Tertulijan i Laktancije, a ovaj posljednji gotovo od riječi do riječi isto kao Minucije, zauzeli euhemerističko gledište prema kojemu su ovi bogovi bili tek najobičniji ljudi, a Saturn, za koga je bilo rečeno da je vođa tih bogova, bio je čovjek koga je osobito teško tištala sudbina: Saturna, kneza te rase i te horde, opisali su svi pisci u antici, i Grci i Rimljani, kao čovjeka (...). Kad je pobjegao s Krete iz straha od osvete svoga sina, stigao je u Italiju gdje je bio gostoljubivo primljen od Janusa te je on, kao kultivirani Grk kakav je već bio, poučio te divlje i primitivne ljude mnogočemu: pisanju, kovanju novca i izrađivanju oruđa. Zbog toga je želio da se azil gdje se sakrio na sigurno nazove Latium (od "latere")... pa je tako sve u svemu on bio čovjek koji bježi, sve u svemu čovjek koji se skriva.98 Ovdje nije mjesto za detaljan opis načina na koji su neke druge teme u poganskim ili židovskim polemikama protiv bogova bile preuzete od apologeta i upotrijebljene u kršćanskim spekulacijama. 99 Tijekom cijele te bitke, mit ο Kronosu-Saturnu imao je nimalo

136

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

nevažnu ulogu, bilo zato što je njegov primitivan i nasilan motiv šokirao osjetljivost toga vremena,100 bilo zato što je stoička i fiziologijska interpretacija toga mita izgledala tako duboka da ju je posebice valjalo što bolje osporiti. Bilo da je Kronosovo ludilo bilo protumačeno kao metamorfoza "Kairosa", bilo da je Kronos bio vrijeme, tama, studen ili vlaga, on jamačno i izvjesno nije bio nikakav bog, jer je božanstvo u svojoj biti nepromjenjivo. Tako je to argumentirao Atenagora, koji je taj svoj argument bio preuzeo od starijih stoičkih kontroverzista za koje je mogao znati iz židovskohelenističkih izvora. 101 I Tertulijan se osobito temeljito bavio Saturnom, zato što u njemu leži podrijetlo bogova: "Rođen od Neba i Zemlje, patrijarh je bogova, a pjesnici su bili babice pri rođenju".102 Iako se Tertulijan i podrijetlom i temperamentom razlikovao od prosječnoga Grka, poput primjerice Atenagore, ipak su se Grci i Rimljani u to ranokršćansko doba borili protiv zajedničkoga neprijatelja, otprilike istim metodama i istim idejama. Ponegdje je to rezultiralo takvom sličnošću teksta da čak ni današnji filolozi ne mogu biti sigurni koji je bio izvor kojemu. 103 Sv. Augustin, međutim, čije je protivljenje astrologiji bilo zasnovano koliko na njegovoj zaokupljenosti slobodom volje toliko i na njegovoj vjeri u božansku predodređenost, 104 nije bio zadovoljan takvim argumentima. Ne samo što je on kompletno odbacio, u De civitate Dei, sve učene interpretacije drevnoga panteona, 105 već je osobito Saturnu posvetio i vrlo detaljno preispitivanje. Sustavno je suprotstavio euhemeristički tretman koji je počovječivao originalno božanske figure, s alegorijskim tretmanom u filozofiji prirode i etimologiji, a onda je usporedio obje te interpretacije s tumačenjem neoplatoničara koji su prepoznali da su te ranije doktrine neodržive. U neoplatonizmu, Saturn je značio najviši intelekt. No, logički, zar nisu ti filozofi trebali izmijeniti svoju vjeru skupa s izmjenom u svojoj interpretaciji, te ili ne pridavati tim bogovima nikakve prispodobe, ili pak davati, ali onda samo Saturnu, a ne Jupiteru Kapitolijskomu? No, svijet je ignorirao ove doktrine i nastavio je štovati Jupitera kao najvišega boga, a opće mnijenje bilo je čvrsto uz astrologe u tome što je Saturna promatralo ne kao nekoga mudroga tvorca, već kao poročnoga starca. Tako Augustinova polemika doseže vrhunac

137

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

u veličanstveno izgrađenom kontrastu između neoplatoničke metafizičke i pozitivne ideje ο Saturnu te astrološke praznovjerne i negativne ideje, a maliciozna oštrica toga kontrasta iznijela je na vidjelo unutarnju dvoznačnost Saturna s jasnoćom kakva nije bila ponovno dosegnuta više nikad osim u suptilnoj intuiciji renesanse. Što oni kažu ο Saturnu? Kakvo to biće štuju oni kao Saturna? Nije li to onaj koji je prvi sišao s Olimpa "Tada iz kraljevstva svoga, od Jupitra izgnan boga, Saturn je došao s neba i s visova skupio ljude, mnogom ih učio čemu i digao svjetlost u svemu, zakone podao njima da reda i poretka bude, zemlju pak prozvao Lacij, jer zaklon je našao tuđe."106 Ne označava li ga već njegov vlastiti portret koji ga prikazuje pokrivene glave kao nekoga tko se skriva? Zar nije on bio taj koji je Italcima pokazao poljodjelstvo, kako to pokazuje njegov srp? Ne, kažu oni... Jer mi interpretiramo Saturna kao "puninu vremena", što sugerira njegovo grčko ime: jer on se naziva Kronos, što, aspirirano, jest također i ime Vremena. S toga se razloga njega naziva još i Saturnom na latinskome jeziku, to će reći, prepun godina ("quasi saturetur annis"). Doista ne znam što učiniti s ljudima koji, u pokušaju da tumače imena i portrete svojih bogova u nekom boljem smislu, priznaju kako njihov najveći bog, otac svih drugih, jest Vrijeme. Jer što dakle drugo oni time odaju nego to da su svi njihovi bogovi temporalni, budući da su samo Vrijeme proglasili njihovim ocem? Pa su tako njihovi kasniji platonički filozofi, koji su živjeli u kršćansko doba, morali crvenjeti oko toga. Stoga su oni pokušali tumačiti Saturna na drugačiji način, govoreći da je on nazvan Kronosom poradi, kako kažu, punine njegova intelekta ("velut a satietate intellectus"), jer na grčkome se jeziku punina zove κόρος a razumijevanje ili intelekt je νοϋς. Ova ideja ojačana je, čini se, i latinskim imenom koje je, valjda, složeno

138

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

od latinskoga prvoga dijela i grčkoga drugoga, tako da je nazvan Saturnom u smislu "bogatog intelekta" (saturνοϋς). Oni uviđaju kako bi to apsurdno bilo kada bi se Jupitera, koga oni smatraju ili bi željeli da ga se smatra nekim vječnim božanstvom, promatralo kao sina Vremena. Prema toj modernoj interpretaciji... oni zovu Jupitera sinom Saturnovim više u smislu da bi to bilo od duha ("spiritus") koji emanira iz toga najvišega intelekta ("mens"), te smatranoga dušom svijeta koja ispunjava sva nebeska i zemaljska tijela... Rimljani, međutim, koji nisu Kapitol posvetili Saturnu nego Jupiteru, a tako i drugi narodi koji vjeruju kako duguju štovanje Jupiteru ispred svih ostalih bogova, nisu bili istoga mnijenja kao platonisti. Ti potonji u svojoj bi novoj teoriji, kad bi to ikako bilo u njihovoj moći, najradije svoja glavna svetišta posvetili Saturnu i još bi, nadasve, iskorijenili astrologe i horoskopdžije koji srozavaju Saturna (kojega Rimljani opisuju kao "mudroga tvorca"),107 na položaj jednog zlog boga među ostalim zvijezdama.108 Neoplatonička interpretacija Saturna tretirana je ovdje, istina, s ironijom oko koje ne može biti zabune, no ipak ne posve bez stanovitoga respekta. Stoga je to upadljivije da Augustin, koji je na drugim mjestima često znao upotrijebiti srednje i kasnoplatoničke pojmove, 109 ovdje nije htio iskoristiti to pogansko nasljeđe u službi kršćanskoga stajališta. Njegova radikalna odbojnost odnosila se na pogansku teologiju jednako koliko i na pogansku astrologiju.110 Sv. Ambrozije stavio je markacije na još jednu stazu važnu za potomstvo kada se, umjesto da ih napada, kako su to činili Tertulijan, Atenagora, Augustin i njihovi suvremenici, pridružio filonovskim i pitagorejskim spekulacijama. Za polazište nije uzeo planetne bogove, već je uzeo njihov broj, sedam. U stanovitome smislu Ambrozije je u tome imao i jednoga prethodnika, Viktorina od Ptuja, koji je u svom veličanstvenom pregledu bio raspodijelio sedam darova Svetoga Duha među sedam nebeskih sfera. Tih sedam nebesa, prema Viktorinu, korespondira sa sedam dana stvaranja. Kao svjedočanstvo tomu on navodi riječi Psalma XXXIII:6: "Jahvinom su riječju nebesa 139

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

sazdana/1 dahom usta njegovih sva vojska njihova." Ta nebesa jesu sedam duhova. Njihova imena su imena onih duhova koji počivaju na Kristu, prema proroku Izaiji. Najviša nebesa stoga su nebesa mudrosti, druga su nebesa razumijevanja (razbora), treća su nebesa savjeta. Iz njih također grme gromovi i sijevaju munje, i tako dalje.111 Ovdje se, i opet, susrećemo s kozmološkom spekulacijom ο sedam darova. No, karakteristično je za Viktorina da ga nimalo ne zanima preciznije fiksirati položaj ovih sfera u kozmosu. Ambrozije s pravom kaže kako je njegov traktat napisan s posve druge točke gledišta nego što je to bilo u pitagorovaca i u ostalih filozofa. Usporedba s Filonom, kojom se poslužio, pokazuje hrabrost Ambrozijeva simbolizma, u kojemu on nije oklijevao pripomoći se mistikom broja112 kako bi doveo u korelaciju kozmički sustav s darovima Duha Svetoga. Ambrozije kaže: "Broj sedam je dobar broj".113 Izaija je nabrojao sedam glavnih krjeposti Duha Svetoga. Ta Hebdomada je, poput Trojstva, izvan vremena i mjere: ona je autor brojeva, a ne podložnik njihovim zakonima. U skladu s tim sedmerostrukim krugom duhovnih krjeposti... vidimo kako je stvoreno i sedmerostruko ministriranje planeta, kojima je ovaj svijet osvijetljen.114 Ovo gledište otvorilo je put kršćanskoj spekulaciji u pogledu zvijezda: planete se, barem u polazištu, nije promatralo kao raspačivače duhovnih darova, nalik neoplatoničkoj doktrini ο proputovanjima duše, ali su oni ipak bili dovedeni u izravan odnos s kršćanskom etikom. (b) Saturn u spekulacijama kasnoga srednjovjekovlja (i)

Saturn u teologiji morala

Doktrina ο sedam darova Duha Svetoga imala je osobito duboko značenje u srednjemu vijeku.115 Pošto je sv. Augustin bio interpretirao tih sedam darova kao ljestve na kojima je najviša stepenica mudrost, ova doktrina pomiješala se i stopila s neoplatoničkom idejom ο uzlaženju duše, a prema koncu dvanaestoga stoljeća razvijala se dalje po kozmološkim linijama.

140

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

Aleksandar Neckam, koji je živio u vrijeme obnavljanja astrologije, dao je Ambrozijevu učenju jednu specifično astrološku notu. Dok je u Ambrozija ideja ο odnosu između planeta i sedam darova bila iznikla povezano s podužim razmatranjem ο Hebdomadi, a bez zanimanja za astrologiju, kod Aleksandra Neckama ta se ista ideja pojavljuje u jednome poglavlju koje počinje riječima:116 "Sedam je planeta koji ne samo što ukrašavaju ovaj svijet, već imaju i utjecaj na naravne osobine duše." Razumljivo je, stoga, da Neckam nije bio zadovoljan općenitim analogijama već ih je istražio do potankosti, unoseći u njih astrološke i astronomske elemente.117 On opisuje modus djelovanja tih sedam darova u terminima koji se podudaraju s neoplatoničkom doktrinom, koju je prenio Makrobije, ο blagotvornim darovima planeta. Za nas, zanimljivi su poglavito učinci koje je ovo imalo na pojam Saturna. Niz od sedam darova u Izaiji započinje s mudrošću, a završava sa strahom Božjim. Saturnu, kao najvišemu planetu, mogao je dakle biti pripisan bilo prvi bilo posljednji dar. Neckam mu je pripisao mudrost, a za to je naveo sljedeći razlog: "Kao što je planetu Saturnu potrebno dulje vrijeme da dovrši svoju revoluciju (obilazak nebeskom putanjom, prim. prev.), tako isto i mudrost iz sebe rađa zrelost. Saturna su filozofi s pravom opisali kao starca, jer star čovjek ima zrele prosudbe." 118 Taj opis Saturna, slično kao i ideja blagotvornih planetnih darova općenito, jest neoplatonički, jer je upravo neoplatonizam slavio Saturna kao staroga i mudroga boga. Drugim riječima, upravo ono gledište ο kojemu se sv. Augustin izrazio s podsmjehom, Neckam je sada oživljavao ponovno i ono je bilo iskorišteno u razvijanju njegova kršćanskoga spekulativnoga sustava. Jedan fratar, pučki propovjednik, kako je sam sebe opisivao, Berthold iz Regensburga, koji je živio u doba raširenih astroloških vjerovanja, nije mogao odoljeti a da ne uključi planete i njihov utjecaj u svoj sustav moralnoga nagovora. "Na nebu ima sedam zvijezda. Iz toga ćete doznati i naučiti krjeposti, jer ako ne budete imali krjeposti nećete nikada ući u obećanu zemlju, te je zato Bog obznanio tih sedam krjeposti u sedam planeta, da vam pokazuju put prema nebu."119 Berthold nije bio neki sistematičar. On nije

141

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

uspoređivao sedam darova ili bilo koji gotov komplet krjeposti s planetima, već je svoju selekciju krjeposti zasnovao djelomice na teološkim razmatranjima, a djelomice na onome što mu se činilo primjerenim kao rezultat njegova poznavanja kozmološke i astrološke doktrine. Njegov set vrlina ima neke sličnosti sa setom koji je sv. Toma Akvinski nabrojao u vezi s nečim posve drugim. 120 Sv. Toma pokušao je sustavno odrediti udjele utecaja pojedinih planeta. U skladu s time, utjecaj tri najviša planeta doticao se egzistencije (opstojnosti) stvari. Četiri manja planeta određivala su, pak, ne toliko egzistenciju stvari koliko njihovo kretanje. Zbog toga je Saturn darivao najviši dar, naime stabilnost egzistencije same ("ipsa stabilitas esse rei"), Jupiter upotpunjenje egzistencije, a Mars silu opstanka i snagu očuvanja egzistencije od zla i štete. Berthold je usvojio atribute Saturna, a možda isto tako i Marsa, iz jednoga niza koji je bio u vezi s nizom sv. Tome. Saturn je darivao "kontinuitet", Mars "borbu i pobjedu nad grijehom". Tomistički sustav, međutim, nije imao nikakvu važnost za Bertholdovu namjeru, a ona je bila utjecati na moral običnoga čovjeka. Ponešto banalna u usporedbi s atribucijom sv. Tome, njegova atribucija kontinuiteta Saturnu temeljila se na činjenici (poznatoj i onima najneobrazovanijima u njegovoj publici) daje taj planet tako spor da mu je potrebno trideset godina za kompletnu revoluciju - drugim riječima, temeljila se na onoj istoj činjenici koja je potakla Neckama da poveže Saturna s mudrošću. No, dok je ovaj posljednji atribut specifično neoplatonički, veza Saturna s kontinuitetom bila je očito uspostavljena na osnovi onih astroloških izvora koji su opisivali taj planet pridjevom "tenax" i promatrali ga u prvom redu kao vladara zemaljske težine, sporosti i upornosti. 121 Iz istoga toga spremnika Saturnovih dobrih odlika dolazi i tekst jedne njemačke propovijedi, pripisivan Meisteru Eckhartu, koji je Ambrozijevoj ideji dao snažno mistički smisao.122 Utjecajima božanske milosti i utjehe imala su biti obdarena duhovna nebesa duše. Kada duša postane blaženo duhovno nebo, Gospodin je ukrašava duhovnim zvijezdama. U kontrastu s Bertholdom iz Regensburga, ovaj propovjednik vraća se na ambrozijevsku temu, iako s jednom varijantom. On uspoređuje sedam planeta sa sedam Blaženstava 142

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

koje je teologija bila usko povezala sa sedam darova Duha Svetoga. "Tako u nebesima duše, Saturn je čistitelj koji daje anđeosku čistoću i porađa viziju božje osobnosti: kako naš Gospodin reče, "blaženi oni koji su čistoga srca, jer će Boga gledati".123 Blaženstva počinju pohvalom siromašnima u duhu, a završavaju pohvalom onima koji trpe. Ovaj je propovjednik stoga izmijenio njihov biblijski poredak kako bi na taj način povezao Saturna, prvoga među planetima, s blaženstvom anđeoske čistoće koja je zauzimala šesto mjesto u evanđelju. U rečenicama koje tome prethode, on daje kratak sažetak astroloških moći planeta: na primjer, "Jupiter je milostiv, Mars je osvetoljubiv, Venera je ljubavnica, Merkur je dobitnik, Mjesec je trkač" - uobičajene karakteristike tih planeta u arapskih i latinskih autora. No, on započinje svoj niz s ovim - "prva zvijezda, Saturn, jest čistitelj (ein fiirber')". U skladu s tom karakteristikom, autor povezuje Saturna s čistoćom anđela u duhovnim nebesima duše. Možemo li igdje pronaći neku paralelu ovoj karakteristici koja je, u kontrastu s obilježjima svih ostalih planeta, bila posve iznimna? Doista, susreli smo se s njome kod poganskih autora, Prokla i neoplatoničara, za koje je Saturn označavao čistoću intelekta.124 Tu neoplatoničku doktrinu ο proputovanjima duše, u obliku koji joj je dao Ambrozije, usvojili su vrlo različiti autori, poput Neckama, Toma Akvinskoga i Bertholda iz Regensburga te autora propovijedi koja se pripisuje Meisteru Eckhartu, i doista je krajnje upečatljivo promatrati način na koji je jedna figura grčkoga oca bogova u njegovoj neoplatoničkoj, idealiziranoj formi, bila oplijenjena svoje božanstvenosti, a ipak priznata posvuda kao nekakva djelatna sila. Značajnu poziciju zauzeo je također i Guillaume od Auvergnea, koji je inzistirao, i to tako odlučno da će se to pamtiti, na p r e d n o s t i m a melankoličnoga t e m p e r a m e n t a . Ne bi uopće iznenađivalo da je i on, također, najvjerojatnije znao za serije blagotvornih planetnih darova koje je pobrojao Makrobije. Kada Guillaume proglašava kako u skladu s učenjem astronoma Saturn određuje "virtus intellectiva animae humanae", a Merkur upravlja i daje prednost "virtus interpretiva", tada i on referira na učenje koje je prenio Makrobije.

143

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

Premda je Guillaume od Auvergnea upotrebljavao isti materijal kao i prije spomenuti moralisti, njegov je cilj bio drugačiji. On je strastveno želio pobiti, svom snagom svoje učenosti, ideju kako bi mogle postojati zvijezde koje bi bile po prirodi loše. Za jednoga teologa koji je nasljedovao Ambrozija bila je takva ideja a priori nezamisliva, no do vremena Guillaumea od Auvergnea astrologiju se ponovno prakticiralo već nekoliko generacija i on se njome pobliže zanimao. Stoga je raspravljao s astrolozima na njihovu vlastitu terenu. Ako zemaljske stvari ovise ο zvijezdama, otkuda onda izniče zlo? Kroz loš utjecaj Saturna i Marsa? Guillaume je odgovorio na ovo u duhu neoplatonizma. Za njega, kao i za Jambliha, utjecaj zvijezda bio je sveukupno dobar, i mogao se okrenuti u suprotnost jedino kroz nesposobnost ili izopačenost posude koja ga je primala. Uz to, štoviše, Guillaume je pretresao utjecaj Saturna s nepogrešivo prepoznatljivim osobnim momentom da bi, baš kao i u slučaju melankolije, završio hvalospjevom tom navodno lošem planetu. Saturn, budući da izvršava božju volju, po sebi je dobar i može imati loš učinak jedino kroz to što će čovjek zloupotrijebiti njegove darove ("ad intentionem abusionis"), na isti način na koji čak i blagoslovljena sunčeva svjetlost može oslijepiti nepažljive. Saturn uzet u njegovim vlastitim bitnim odlikama ima moć pribaviti i usmjeriti inteligenciju, a ako pak dovede do prijevare, laži, ili bolesti melankolije, onda je to samo zbog nedostojnosti koja pripada ljudskome umu "a parte materiae". Saturnova prava svrha bila je usmjerena na "prosvjetljivanje i vođenje 'virtus intellectiva' te dovođenje te krjeposti do spoznaje onoga što je ispravno i korisno, katkad čak dotle da bude kao proročko svjetlo". Jeka Saturnove stare ambivalencije ovdje jasno odzvanja, ali u pravom neoplatoničkom i k tomu još pravom teološkom stilu, ona negativna strana prenesena je iz područja aktivne supstancije na stranu onoga koji je prima. Saturnova prava narav, kao u Prokla i Makrobija, bila je spekulativna misao.125

144

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

(ii)

Saturn u srednjovjekovnoj

mitografiji

Još jedan legitiman put kojim su planetni bogovi mogli ući u područje medijevalnih spekulacija - legitiman, u smislu dokle god je ostavljao područje vjere posve nedirnutim - bio je širi i njime se gazilo češće nego onim koji je bio naznačen Ambrozijevim interpretacijama. Bilo je to pribjegavanje zbirkama i glosama što su ih napravili učenjaci koji su se antičkim bogovima i herojima bavili isključivo kao objektima proučavanja. Takva je procedura imala dvostruku svrhu, da olakša praktično razumijevanje klasičnih autora i da antičke mitove dovede još više na liniju promijenjenoga duha vremena. Imena bogova i heroja objašnjavana su etimološki, dok su portreti predstavljali ova božanstva sa svim njihovim atributima i bili interpretirani jednako alegorijski kao i njihove aktivnosti i životne sudbine. Najzad, bio je učinjen i pokušaj da se pojedina obilježja tih poganskih mitova protumače u ozračju čistih kršćanskih koncepcija. Povijest te tradicije, uvijek uz punu svijest ο njezinu podrijetlu u spisima Varona, Cicerona, Vergilija, Ovidija, Plinija i drugih poganskih autora, pojašnjena je, nema tome dugo, u nekoliko značajnih aspekata.126 Možemo vidjeti kako je znatna količina tradicionalnoga materijala bila prvo prikupljena i alegorizirana u Servijusovim komentarima na Eneidu, u Narrationes PseudoLaktancija, u Fulgencijevim Mythologiae, Higinusovim Fabulae, Makrobijevim Saturnalia te u enciklopedičkom didaktičkom romanu Marcijana Kapele, i kako su tijekom toga procesa Crkveni Oci i nehotice djelovali kao posrednici putem svojih polemika.127 Također se može vidjeti kako je ova tradicija prodrla u srednjovjekovne enciklopedije Isidora i Rabanusa Maurusa te u djela kasnoga srednjovjekovlja Catholica, Repertoria, Thesauri i Specula, dok je istodobno počela oblikovati i jednu neovisnu vrstu literature čisto mitološkoga karaktera. Čini se da je poneka ideja ο prirodi samoga Saturna bila živa u nekim sjevernim zemljama još tijekom prvog tisućljeća po Kristu. Tako autor staroengleskoga dijaloga Solomon and Saturn zacijelo nije bio nikakav humanist. Ipak, njegov rad u svojoj osnovi nije

145

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

posve neklasičan, jer je Saturnu u njemu dano započeti raspravu ovim riječima: "Gle! sa otočja svih ispitao sam knjige isprevrtao ih do zadnjega slova, otkračunao sam mudrost i Libije i Grčke, i povijest, podjednako, Indijskoga carstva. I učitelji meni pokazaše priče u toj velikoj knjizi."128 Imamo ovdje pred sobom Saturna sveznajućega, baš onakvog kakvim smo ga susretali u brojnim izvorima: a činjenica da se on u ovome dijalogu pojavljuje kao kralj Kaldejaca također nije nimalo neklasična. Nedvojbeno je to jeka euhemerističke tradicije, prema kojoj je Saturn bio kralj koji je potekao s Istoka. No, mi ovu pučku tradiciju ο Saturnu susrećemo kudikamo rjeđe negoli učenu tradiciju koja se poučavala kontinuirano od karolinškoga doba nadalje. Poznavanje te tradicije preneseno je u srednji vijek uglavnom posredstvom alegorijskih pisaca iz petoga stoljeća, koji su već bili razodjenuli klasične bogove njihova religijskoga karaktera. Od ovih autora put je očigledno vodio ravno do Petrarce i Boccaccia. U devetome je stoljeću najznačajniji filozof toga doba, Ivan Skot Eriugena, bio napisao jedan komentar na Marcijana Kapelu. Slijedio gaje Remigije iz Auxerrea koji je svoj rad zasnovao na Skotu i na ostalim prethodnicima, među kojima nam neki nisu poznati budući da ih je on nažalost opisao samo njihovim inicijalima,129 a taj Remigijev komentar postao je komentarom prvorazredne važnosti za srednji vijek.130 Skupa s uobičajenim antičkim autorima, Servijem, Makrobijem, Marcijanom Kapelom, Fulgencijem, Juvenalom, Lukijanom, Ciceronom i drugima, Remigije je glavni izvor za pripovijest ο Saturnu koju su već bili prihvatili veliki prethodnici talijanskih humanista - što znači, pripovijest ο Saturnu u takozvanom Mytographus III.

146

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

Kao tipičan protagonist toga protohumanizma, dragocjena partnera ranoga talijanskoga i provansalskoga renesansnoga pokreta,131 ovaj je autor prikupio sav dostupan materijal, s velikom učenošću i u jasnom genealoškom poretku. On hvali one filozofe koji su zauzeli stav kako su svi različiti poganski bogovi bili samo "varia vocabula", različiti opisi ο različitim manifestacijama Božjeg utjecaja na svijet.132 On prepričava mitove i opisuje likove sa svim njihovim etimološkim i alegorijskim interpretacijama te, utoliko što su određeni bogovi bili ujedno i planetni vladari, on dodaje astrofizičke i (premda s vidljivim skepticizmom) astrološke opservacije.133 On iznosi, primjerice, kako izlazak Saturna uvijek označava neku žalost, te on nanosi štetu i naziva ga se "zlohudim bogom", ali da to nije njegov vlastiti argument, već da on samo ponavlja stavove "matematičara", ali i mnogih drugih. On ne rangira planetne bogove prema tome kako slijede jedan iza drugoga u kozmičkome sustavu, već prema čisto genealoškoj shemi, i još je daleko od toga da bi ih moralizirao prema specifično kršćanskim linijama. No, to oboje učinjeno je, međutim, u mitografskome predgovoru latinskoga Ovide moralise, tiskanog pod imenom Thomasa Waleysa, no koje je stvarno napisao francuski teolog Petrus Berchorius (Pierre Bersuire), a to je Metamorphosis Ovidiana moraliter a magistro Thomas Waleys... explanata, izvanredan primjer umijeća kristijaniziranoga objašnjavanja ("literaliter", "naturaliter", "historialiter", "spiritualiter"). Tendencija toga djela, koja je kasnije bilo oštro pobijano u razdoblju protureformacije, 134 bila je razriješiti poganske mitove koji su bili udaljeni iz proučavanja, kako bi ih se izmirilo s kršćanskim gledištem pa čak i koristilo u propovijedima. Ta tendencija bila je zajednička, otprilike u isto to vrijeme, i djelu Moralitates Roberta Holcota te nešto starijem Fulgentius metaforalis johna Ridewalla, djelu koje je upotrebljavao Berchorius. Nova tendencija nije, dakako, spriječila Berchoriusa da dijelove svojih interpretacija uzima, i to nerijetko od riječi do riječi, iz tradicije koja je sezala do ranosrednjovjekovnoga komentara na Marcijana, a do Berchoriusa je pristigla putem Mytographus III. Petrarca je za opis bogova u svome djelu Africa već bio upotrijebio, skupa s raznim odjecima originalne rimske poezije,

147

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

i neke od postavki iz djela Mytographus III, a njegova je posudba bila uvjetovana čistim umjetničkim motivima i oblikovana u klasičnim heksametrima. 135 Pa ako je značajno bilo to što će jedan veliki talijanski pjesnik četrnaestoga stoljeća oslikavati bogove svojih rimskih praotaca uz pomoć jednoga kompendijuma sastavljenoga u cjelini od radova iz ranoga istočnoga Rimskoga Carstva te iz karolinških izvora, onda ništa manje značajno nije bilo ni to da će jedan, njemu suvremen francuski teolog koji je, po vlastitome priznanju, poznavao ove veličanstvene, iskrene i nipošto alegorijske linije, preuzeti te stare elemente iz Mytographus III i zaogrnuti ih u zahtjevnu prozu kršćanske alegorije: jer Berchorius je posudio različite crte i obilježja iz Petrarkinih opisa, danas jedva prepoznatljive uslijed alegorijskoga kaosa.136 Oko 1400. godine likovni je sadržaj bio prosijan iz krhotina i obogaćen ponekim svježim elementima, iz čega se pojavila Libellus de imaginibus deorum, navođena često kao "Albricus" - jedna nepretenciozna, no baš zato i neobično popularna knjižica-priručnik za "obrazovane laike" te, još specifičnije, za kreativne umjetnike. Tekst je stavljao poseban naglasak na astronomski slijed planetnih bogova koji je bio predstavio Berchorius. Boccacciova Genealogia deorum, započeta oko 1350., zadržala je genealoški poredak iz Mytographus III, no značajno je da je unatoč svim svojim vezama sa srednjovjekovnom tradicijom i njezinim misaonim ustrojstvom, ovo djelo bilo prvo koje je u prednji plan iznijelo znanstvene zahtjeve.137 Materijal je bio "uređen" i promišljeno vrednovan, a ne tek samo "prikupljen": noviji izvori bili su uspoređeni jedan s drugim te, po mogućnosti, odmjereni naspram "izvorne antičke jezgre" Boccaccio, ne bez ponosa, nabraja pet autentičnih Venera i trideset i jedan autentični posao Heraklov, i u najmanju ruku smjera ponovno uspostaviti poveznicu s grčkim izvorima.138 Poglavlje ο Saturnu bilo je zasnovano uglavnom na antičkim izvorima koje smo već naveli (Laktancije, Vergilije i ostali) te na srednjovjekovnoj tradiciji, što znači, na radu Mytographus III. Uz ove, on navodi i jednu rečenicu Hermesa Trismegista, kako Saturn pripada onima potpuno mudrima, te iznosi krajnje čudnu teoriju "Teodoncija" koja govori ο kamenu što je bio dan Saturnu da ga poždere umjesto Jupitera. 148

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

Već samo ti pseudoklasični navodi dali su ovome poglavlju novo obilježje. No, presudno je to što je Boccaccio snažno nastojao identificirati ona dva svijeta koja smo već ranije promatrali kako se približavaju jedan drugome do određene granice. Koliko nam je poznato, Boccaccio je bio prvi mitograf koji će jasno obznaniti da su astrološke postavke zavrijedile da ih se stavi tik uz mitološke postavke koje se tiču Saturna. "No, činjenicu da je on tužan, star, pokrivene glave, spor, prljav, te oboružan srpom, sve to primjenjuje se na planet jednako koliko i na osobu" (Saturn je ovdje "osoba" u euhemerističkom smislu).139 Osobine koje su, kako smo već vidjeli, izvorno bile potekle iz mitologije te su, skupa s ostalima, oblikovale astronomsku sliku, vraćale su se sada ponovno na mitologiju. Pa će tako Boccaccio komentirati Saturnove predikate uzete iz Mythographus III (a to znači, iz Marcijanove tradicije), izrekama koje je uzeo iz Abu Ma'šara, a koje opisuju narav djece Saturnove. S pojavom kritičke učenosti, slikoviti je svijet srednjega vijeka iščeznuo, iako ne odjedanput. Izvrsne studije Schoella i Sezneca privukle su pozornost na veliku važnost mitoloških priručnika, kakve su primjerice mitologije Natalea Contija i Vincenza Cartarija,140 a koji su posve nezamislivi bez njihovih srednjovjekovnih prethodnika. Stari materijali preživjeli su nadalje u pričama u slikama te u zbirkama alegorija.141 No, od trenutka kada se pojavio mitologijski priručnik L. G. Gyraldusa (u kojemu se još navodi "Albricus", premda sada stigmatiziran kao "auctor proletarius"), 142 bio je postavljen jedan model ozbiljnoga znanstvenog proučavanja u usporedbi s kojim su se svi prijašnji napori činili fantastičnima i neznanstvenima. Gyraldus je zasigurno bio svjestan svoga novoga pristupa, kako se to jasno pokazuje u polemici protiv Boccaccia u njegovu predgovoru. Ondje Gyraldus govori ο Boccacciu s velikim respektom kao ο čovjeku marljivome, inteligentome i kulturnome, čovjeku knjige koji je daleko ispred svih ostalih talijanskih proznih pisaca. No, Boccaccio ipak nije bio latinski učenjak, a još manje grčki. On, Gyraldus, tako ne može razumjeti kako to da neki ljudi Boccacciove Genealogia cijene toliko visoko da ih navode kao autoritativne ili čak na njih pišu komentare. Na znanstvenim osnovama on je 149

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

osporavao Boccacciove temeljne spekulacije oko prastaroga boga Demogorgona, čije se ime nije smjelo znati. Kolikogod nadaleko tražio, toga se Demogorgona nije moglo pronaći nigdje, "nigdje, kažem, nigdje se on ne pojavljuje" ("nusquam Demogorgon iste, nusquam, inquam, apparuit"). Gyraldus je otkrio rješenje: "Demogorgon" je bio samo jedna iskvarenica od "Demijurga".143 Taj primjer tipičan je za onaj kritički obrat koji je Gyraldus dao historiji mitografije. Istina je da njegov rad u osnovi nije bio ništa više do skup gledišta prikupljenih iz najrazličitijih starih autora, a koja su se ticala raznih bogova, njihovih likova i tipova njihova štovanja. Ovo ovdje bio je sada pokušaj da se ta gledišta ugrade u opću sliku, odnosno, da se pruži neki susljedan pregled njihova razvitka od najranijih autora pa nadalje. Tako je prema Ciceronu, primjerice, Saturn bio sin Coelusa, no prema Fulgenciju144 on je bio sin Poluksa: i oba ova iskaza stajala su jedan do drugoga bez ikakve povezanosti. No, upravo je ta činjenica otkrivala Gyraldusa kao autora na pragu jedne nove filološke i kritičke epohe u povijesti klasičnih proučavanja. Ljudi su gledali izbjeći kratke spojeve ranijih kombinacija i ograničiti se na to da prikupljaju samo klasični materijal - latinske, i nadasve, grčke tekstove, ili povremeno inskripcije - ignorirajući "Albricusa" i nekritička p o s r t a n j a medijevalnih komentatora poput primjerice Berchoriusa. Ta mitografska literatura osobito je značajna za povijest ideje ο Saturnu, prvo zato što pruža znanstveni materijal za ostatak literature te osnovnu formu za likovnu umjetnost. Drugo, zato što, budući da je neprijeporna, nepraznovjerna, konzervativna i posvećena etimologiji, ona predstavlja Saturna bez ikakve pristranosti, prenoseći dalje potomstvu potpun i živopisan portret. U Fulgencija, Saturn je već bio bog plodova i sjemena, i njegova pokrivena glava, primjerice, objašnjavana je činjenicom da su plodovi zaklonjeni sjenom svojega lišća. On je također bio i bog vremena koji guta svoju djecu (kao "sveproždiruće" Vrijeme), dok je pitanje je li srp, zbog svojega kružnoga oblika, također bio simbol vremena ili samo oruđe za žetvu, ostalo otvoreno. Najzad, on je bio neoplatonički univerzalni duh koji je stvorio sve stvari (u skladu s kasnijom često ponavljanom etimologijom "Saturnus quasi sacer-nus"). 150

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

I tako je to išlo dalje, s uključivanjem sve više i više izvora. U djelu Mythographus III,145 Saturn je još bog sjetve, ali i vremena. No, kako smo vidjeli, on je isto tako bio predstavljen i kao planet koji donosi hladnoću i vlagu, i djeluje, prema "matematicima", kao "maliciozni bog": atribuirati mu srp značilo je da on, poput srpa, može nanijeti štetu samo u kretanju unatrag. U kršćanskim interpretacijama četrnaestoga stoljeća, taj drevni ruralni bog mogao se pojavljivati kao "Prudentia" (kao kod Ridevvalla),146 te poput kakve personifikacije nekog visokog duhovnika osijediti u grijehu (kao kod Berchoriusa). jednako tako, što je tipičan primjer njegove polarnosti, moglo ga se uzeti i kao model kakva pobožna i uspravna prelata koji je s jedne strane zaokupljen time da hrani siromašne, a s druge strane proždire svoju grješnu djecu "tako što ih ispravlja". Nadalje, i opet u skladu s Berchoriusom, on je bio primjer tiranina koji podjarmljuje državu lukavstvom ili silom, personifikacija grijeha pohlepe, te naposljetku šokantni primjer neumitnosti božje providnosti, jer ga čak ni proždiranje vlastite djece nije moglo očuvati od sudbine koja mu je prijetila.147 Ovo su bile tek puke "duhovne" interpretacije, interpretacije koje su imale u vidu strogo moralnu primjenu. Osim toga, Berchorius, interpretirajući pojedinu karakternu oznaku, bavio se Saturnom "literaliter" kao zvijezdom, "naturaliter" kao vremenom, te "historialiter" kao izbjeglim kretskim kraljem euhemerističkoga vjerovanja. U Gyraldusa je sve to bilo iščezlo, s iznimkom one proturječne, ali nepokvarene, tradicije koju se moglo potkrijepiti klasičnim autorima. (iii)

Saturn u srednjovjekovnoj astrologiji: astrološki elementi koje je usvojila skolastička filozofija prirode

To što, kako smo upravo vidjeli, nećemo sve do otprilike 1200. godine ponovno naići na Ambrozijevu ideju ο združivanju sedam planeta s darovima Duha Svetoga, ima se uglavnom zahvaliti činjenici da se sve do toga vremena nije bila pojavila takva situacija koju bi se dalo usporediti sa situacijom patrističke epohe. Jer baš kao što su Oci tada trebali obračunati s jednom još živo virulentnom astrologijom, tako su i teolozi dvanaestoga i trinaestoga stoljeća morali zauzeti svoj

151

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

stav protiv njezina ponovnog oživljavanja: i Aleksandar Neckam i Berthold od Regensburga posve su jasno iznijeli tu poziciju. Obojica su polemičkom jasnoćom protestirali protiv gledišta da zvijezde mogu određivati ljudsku volju te stoga i ljudsku sudbinu (u etičkome smislu), i ograničili su taj utjecaj na svijet prirodnih fenomena. Kako to kaže Berthold iz Regensburga: One [zvijezde] imaju moć nad šumama i nad vinogradima, nad lišćem i travom, nad biljkama i korijenjem, nad žitom i nad svime što rada sjeme, nad pticama u zraku i nad poljskom zvjeradi, i nad ribama u moru i crvima u zemlji. Nad svime time i nad svime što je pod suncem, naš je Gospodin dao zvijezdama vlast, osim nad jednim jedinim: nad time nema vlasti nijedan čovjek i nijedna sila, ni zvijezda ni korijen ni blago ni kamen ni anđeo ni davao niti itko osim Boga samoga: a ni On sam toga ne želi, ne želi imati moć nad time. A to je slobodna volja čovjeka: nad njome nitko nema moći, osim tebe samoga.148 Uz nekolicinu iznimaka,149 ratovanje rane Crkve doista je bilo uspjelo reducirati astrologiju u razdoblju više stotina godina na status posvemašnje beznačajnosti u praktičnoj crkvenoj politici, tako da je astrologija činila tek puku temu za teorijske diskusije. Između 1120. i 1180. godine jedan opsežan korpus astrološke doktrine kasnoga Carstva i Istoka postao je dostupnim na Zapadu putem prijevoda s arapskoga jezika. No, čak i ranije, u desetome stoljeću, postojala je kopija - sada u Parizu - djela Liber Alchandri philosophi, knjiga koja je kasnogrčke doktrine donijela natrag na latinski Zapad via Orijent i koja je bila prepisivana kontinuirano sve do petnaestoga stoljeća, a potom je bila i tiskana.150 U desetome stoljeću najkasnije, dakle, ideja djece Saturnove vratila se u Europu s "Alchandrinusom". Oni rođeni pod Saturnom bili su tamnoputi, širokih ramena, okruglih glava i rijetke brade. Oni su bili lopovi, bili su elokventni, bili su osobe koje jedno govore, a drugo misle u srcu, oni su pothranjivali mržnju i osvetu, oni su bili sinovi đavla, škrti na svoje, grabežljivi na tuđe,151 i tako dalje. Početkom srednjega vijeka postojala je, u najbolju ruku, tek

152

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

nekolicina ljudi sposobnih da vrše promatranja nužna za izradu horoskopa ("cumque tamen a paucis hoc iugiter possit observari", kaže naš autor).152 Zbog toga je ranosrednjovjekovna doktrina bila zasnovana na tome da se točno ustvrdi zvijezda rođenja iz numeričke vrijednosti imena neke osobe - ime je bilo podijeljeno sa sedam i, ako je ostatak bio pet, ta je osoba bila dijete Saturna. Ponovno oživljavanje mitoloških elemenata odvijalo se, dakle, već zarana, a astrološke prakse bile su toliko pojednostavnjene da se ove elemente moglo upotrijebiti u predskazivanju budućnosti. Teološki kompromis s astrologijom, međutim, nije se dogodio sve do dvanaestoga stoljeća, kada su Španjolska i južna Italija upoznale Zapad s radovima velikih učitelja Ptolemeja i Abu Ma'šara. Za ljude poput, primjerice, Adelarda iz Batha koji je bio u Španjolskoj u vrijeme kada su te prevoditeljske aktivnosti bile u punome cvatu, "ona viša i božanska bića (planeti) ujedno su i "principium" i "causae" nižih bića".153 Ovo posvemašnje usvajanje astrološkoga vjerovanja kritizirali su Abelard i William iz Conchesa. Abelardova kritika kreće od pojma "akcidentalnog", "contingens" iz Boetijeva komentara na Aristotela.154 Svakoga tko obećaje da će astrološkim sredstvima steći saznanje ο budućim kontingentnim događajima, a koji su nepoznati čak i samoj Prirodi, toga treba promatrati ne kao astronoma već kao slugu đavla.1551 nije to bila tek puka logička konzekvenca Abelardove jasno povučene razlike, kada je Hugo od St. Viktora uveo razlikovanje između dva tipa astrologije u svojemu djelu Didascaleion. Jedna, ona prirodne vrste, bavila se konstitucijom zemaljskih tijela koja se mijenjaju u skladu s nebeskim tijelima - ta astrologija bavila se (primjerice) zdravljem, bolešću, dobrim i lošim vremenskim prilikama, plodnošću i jalovošću. Ona druga vrsta astrologije, pak, bavila se budućim kontingentnim događajima i stvarima slobodne volje, i taj drugi tip bio je praznovjeran. 156 Pristup astrologiji Williama iz Conchesa bio je sličan po tendenciji no fundamentalno različit u metodi.157 On je razlikovao tri načina promatranja nebeskih tijela: jedan je mitološki ("fabulosa"), i bavi se imenima zvijezda i pripadajućim legendama, drugi je astrološki, i bavi se kretanjima nebeskih tijela onako kako su ona očima vidljiva: i treći je astronomski, te ispituje ne prividna već stvarna kretanja 153

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

nebeskih tijela.158 Pa premda to izričito ne naglašava, William iz Conchesa pokazuje jasno u tijeku svojega izlaganja, da se ove tri metode uzajamno ne isključuju već da mogu, ispravno shvaćene, izražavati jednu te istu istinu svaka na svoj, drugačiji način. Saturn, primjerice, ο kojemu se raspravlja više i šire nego ο ostalim planetima, obilježen je s astronomske točke gledišta kao planet koji je najudaljeniji i ima najdulju stazu obilaska - "i zato je on u starim mitovima predstavljen kao kakav starac."159 Odlika hladnoće koju mu pridaju astrolozi zasnivala se na njihovim opažanjima, prema kojima Sunce gubi toplinu kad je u stanovitoj konjunkciji sa Saturnom. Hladnoća za rezultat ima svojstvo štetnosti, posebice istaknuto kada Saturn obrće svoj smjer, i ovo otkriće i opet je našlo svoj mitski izraz u slici Saturna kako nosi srp.160 Ovdje, kao i drugdje, William iz Conchesa trudi se, u maniri koja podsjeća na stoičke interpretacije mitova,161 razlučiti jezgru fizičke istine kako od "legendi" tako i od učenja astrologa. Povezano s raspravama ο Saturnu, William iznosi niz pitanja, a pristup njima osobito je karakterističan za njegov stav prema astrologiji. U svom djelu Philosophia, a jednako tako i u djelu Dragmaticon koji je napisan otprilike dvadesetak godina kasnije, on postavlja prigovor: "Ako su zvijezde po svojoj prirodi vatrene, kako je onda moguće da neke mogu izazvati hladnoću?". U tom ranijem radu on ističe jednu fizikalnu teoriju pomoću koje su ljudi prije toga bili pokušavali razriješiti ovu poteškoću. Priroda vatre obuhvaća dvije kvalitete, svjetlost i toplinu, pri čemu se ova druga može manifestirati isključivo kroz neki medij, naime, kroz "gustoću i vlagu". Kao dokaz tomu, sunce daje više topline u dolinama nego na vrhovima planina gdje se snijeg ne otapa - premda su planinski vrhovi bliži suncu. William ne prihvaća ovo objašnjenje odmah, već nastoji razriješiti tu dvojbu praveći logičku razliku između različitih značenja te tvrdnje. Saturna se ne naziva hladnim zato što je inherentno sam hladan, već zato što uzrokuje hladnoću. Što se tiče drugoga pitanja: "kako je moguće da jedna vruća, ili barem nipošto ne hladna zvijezda, može proizvesti hladnoću", William ga ostavlja neodgovorenim u svojoj Philosophia, kao nešto što premašuje granice njegove spoznaje.162 U svom kasnijem djelu, međutim, on pokušava riješiti taj problem uz 154

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

pomoć fizikalne teorije, tek uzgred spomenute u djelu Philosophia, ο dvije kvalitete vatre, no čak ni ovdje njegov mu kritički um ne dopušta da u tom objašnjenju vidi nešto više od moguće hipoteze. Sada u prvi plan stavlja drugu soluciju, deriviranu također iz logičke distinkcije značenja ove tvrdnje: Saturn je zadužen za hladnoću ne zato što je sam hladan ili zato što uzrokuje hladnoću, već zato što označava hladnoću. 163 Putem ove sugestije, premda je to sve dotad bio tek pokušaj, bio je uveden - ili još bolje, oživljen - još jedan faktor u srednjovjekovnim izlaganjima ο astrologiji: kao i u neoplatonizmu, zvijezde nisu bile aktivne sile već simboli. To gledište ο zvijezdama kao simbolima bilo je snažno izraženo u jednom nedavno otkrivenom komentaru na Makrobijevo objašnjenje Ciceronova Somnium Scipionis,164 zasnovanom na Williamu od Conchesa. Navodeći Plotina, autor ustvrđuje kako planeti ne donose ljudima ni dobru ni lošu sudbinu, već ukazuju na to hoće li ih zadesiti dobra ili loša sudbina.165 Njegova prava namjera jest uvesti razlikovanje između domene planetnih utjecaja i domene čovjekove slobodne volje. Tu se on razdvaja od Ptolemeja, koji je dopuštao da neke ljudske aktivnosti ovise ο zvijezdama, te naglašava snažno da premda ljudske predispozicije jesu pod utjecajem zvijezda, to se ipak ne odnosi i na ono što čine, jer je njihovoj slobodnoj volji ostavljeno da odluče hoće li te predispozicije razviti na dobro ili na zlo.166 Gledište "inclinant astra, non necessitant", "zvijezde utječu, ali ne primoravaju", ovdje je jasno anticipirano. Zvijezde imaju vlast samo nad područjem fizičkoga, dok su ljudska djela izvan njihove moći.167 William od Conchesa osigurao je metafizičku osnovu za tu podjelu sfera utjecaja tako što je usvojio Platonovo objašnjenje, prema kojemu je formiranje tijela prepušteno duhovima i zvijezdama "stvorenima" od Boga, dok duša, naprotiv, jest izravna Božja kreacija.168 To je zacrtalo jednu novu teološku granicu, i premda je namjera s kojom je ona bila zacrtana zasigurno bila neprijateljska prema astrologiji, 169 ishod toga značio je presudnu pobjedu te nove doktrine. 155

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

Unatoč svim onim znanstvenim i astrološkim spoznajama koje su doprle na Zapad u vremenu između Abelarda i kasnijih skolastika, teologija je unijela vrlo malo promjena u svoj stav prema astrološkome fatalizmu. Dakako da su podaci bili bolje diferencirani nego u starim danima: cijeli jedan svjež arsenal koji je nedostajao njihovim prethodnicima bio je sada dostupan teolozima trinaestoga stoljeća za rasprave pro et contra. Sv. Toma Akvinski, primjerice, smatra nekim mogućim rezultatom zvjezdanog utjecaja to da je jedan doktor nadareniji od drugoga, da je neki seljak bolji u uzgajanju nečega od drugoga seljaka, ili da je jedan ratnik snalažljiviji u borbi od drugoga (premda perfekcija bilo koje od ovih prirođenih sposobnosti postoji zahvaljujući Milosti).170 Pa iako je i sam Toma Akvinski mislio da smije ići čak tako daleko da smatra kako zvijezde mogu imati izravan utjecaj na intelekt,171 ipak je i on, poput njegovih nasljednika, na kraju došao do zaključka da ljudska volja nije podložena zvijezdama. "Zbog toga" primjećuje sv. Toma, "i sami astrolozi kažu da mudar čovjek zapovijeda zvijezdama onoliko koliko zapovijeda svojim porivima", te opominje svakog kršćanina neka bude uvjeren kako ono što ovisi ο ljudskoj volji nije podloženo nužnosti koju bi uzrokovale zvijezde.172 Potrebno nam je sada još jednom vratiti se na razvitak ideje ο prirodi u dvanaestome stoljeću, i uvesti tu još jednu skupinu mislilaca kako bismo kompletirali našu sliku privrženika astronomije kakav je bio, primjerice, Adelard iz Batha. Spomenuli smo već njegovu doktrinu, prema kojoj su viša i božanska bića, a to su zvijezde, ujedno princip i uzrok nižih naravi. Oduševljen ton kojim Adelard govori ο zvijezdama pokazuje da su on i njegovi suvremenici već pronašli put natrag, na vjerovanje u moć zvjezdanih duhova. Adelardov engleski nasljednik, Daniel iz Morleya, podlegao je već gotovo potpuno fatalizmu. On smatra bezočnim budalama one koji poriču moć i djelovanje nebeskih kretanja. "Čovjek može predskazati buduće nedaće, no ne može ih u potpunosti izbjeći; unatoč tome, bit će mu lakše nositi svoj teret bude li za njega znao unaprijed." 173 Daniel Morley i drugi povezali su ostatke latinske tradicije s novom arapskom doktrinom, 174 pa tako nalazimo u Daniela iz Morleya poznatu nam seriju darova: od Saturna čovjek prima sporost, od 156

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

Jupitera umjerenost, od Marsa gnjev, i tako dalje.175 No uz to on opisuje, "u skladu s Arapima", i narav koju primaju oni rođeni pod Saturnom: podudarno naravi toga boga, ona je mračna, gruba i teška, i tako se i opet suočavamo s poznatom slikom Saturnove djece koja su melankolična i škrta, i jednu stvar govore ustima, a drugu srcem. Oni su usamljenici, oni se bave nasljeđem svojih otaca i praotaca, šutljivi su i tmurni, i kada nešto znaju onda to lako ne zaboravljaju - i tako dalje.176 U glavnome djelu jednoga među najvažnijim autorima, generaciju prije Daniela iz Morleya, u traktatu Bernarda Silvestrisa ο makrokozmosu i mikrokozmosu, to živopisno oslikavanje planetnih božanstava ide još dalje. On ide tako daleko u svom vjerovanju u moć zvijezda da uključuje ne samo vladavinu pape Eugena, nego čak i Inkarnaciju na popis događaja koji su bili naviješteni zvijezdama.177 Bernardov opis Saturna možda je naživopisniji od svih. Saturn se tu pojavljuje kao pokvareni starac, okrutan i odvratan, koji neprestano vreba žene u trudovima kako bi nemilosrdno progutao njihovu novorođenčad. Koliko snažna je bila ova ideja ο demonu, može se vidjeti po činjenici da je pjesnik bio u stanju dati joj novi prikaz nimalo se pritom ne udaljujući od tradicije. Saturn je tu žeteoc čiji oštar srp uništava sve što je lijepo i što cvjeta: on ne dopušta ružama i ljiljanima da cvatu, i ne može podnijeti oplodnju. I samo u jednome pogledu on je vrijedan štovanja, u tome što je sin vječnosti, otac vremena. 178 Gilson je u jednome svom lucidnom i poučnom eseju pokušao dokazati kako je kozmologija Bernarda Silvestrisa u biti usklađena s tradicijom. 179 Bernard jamačno nije bio neki samovoljni mislilac, i originalnost njegovih postavki leži više u načinu negoli u materiji. Bila je to moćna religiozna i pjesnička imaginacija koja je mogla Saturna vidjeti kao Smrt koja žanje, te preoblikovati jednog zastarjelog demona u srednjovjekovnu figuru strave. Zbog toga je Bernardovo djelo dugo zadržalo svoju moć izravne sugestije. Krajem toga stoljeća je Alanus ab Insulis oslikao sliku Saturna sličnu onoj Bernardovoj, i premda je ona određena uglavnom negativnim obilježjima iznesenima u astrološkim tekstovima (hladnoća, suhoća, starost, škrtost, tama, tišina, bol, 157

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

suze, nepravda, strah i tuga), opet je upadljiva i dojmljiva zbog antitetičkoga jezika kojim je iznesena, i kakav se neće naći u opisima drugih planetnih sfera. Svjesno ili ne, stara proturječja implicitna u ideji Saturna nalaze ovdje svoj pjesnički izraz: Ulterius progressa suos Prudentia gressus dirigit ad superos, superans loviš atria cursu, Saturnique domos tractu maiore iacentes intrat et algores hiemis brumaeque pruinas horret et ignavum frigus miratur in aestu. Illic fervet hiems, aestas algescit et aestus friget, delirat splendor dum flamma tepescit. Hic tenebrae lucent, hic lux tenebrescit, et illic nox cum luce viget, et lux cum nocte diescit. Illic Saturnus spatium percurrit avaro motu, progressuque gravi, longaque diaeta. Hic algore suo praedatur gaudia veris, furaturque decus pratiš, et sidera florum, algescitque calens, frigens fervescit, inundat aridus, obscurus lucet, iuvenisque senescit. Nec tamen a cantu sonus eius degener errat, sed comitum voces vox praevenit huius adulto concentu, quem non cantus obtusio reddit insipidum, cui dat vocis dulcedo saporem. Hic dolor et gemitus, lacrimae, discordia, terror, tristities, pallor, planctus, iniuria regnant. 180 Tako je tijekom dvanaestoga stoljeća astrološko vjerovanje bilo postupno uvedeno u određene sustave skolastičke filozofije prirode, i od tada nadalje ono će se moći razvijati unutar i izvan sfere čiste filozofije. Čak i među poglavito enciklopedijskim autorima naći ćemo kako raste sklonost ka uvrštavanju materijala koji je u stvari astrološki. Za autore iz trinaestoga stoljeća, primjerice Arnoldusa Saxa, Vincenta od Beauvaisa ili Bartholomeusa Anglicusa, koji citira Ptolemeja i ne čini nikakav daljnji napor prema moralnoj ili kozmološkoj interpretaciji, više nije bilo riskantno staviti u prvi plan gledište kako su život, arhitektura i učenje svojstveni Saturnu,

158

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

ili, pak, da on označava nevolju, tugu, niskost i zlo.181 Vincent od Beauvaisa također ga smatra hladnim i suhim, povremeno vlažnim i zemljanim, melankoličnim, olovnim, mračnim, ljubiteljem crne odjeće, upornim, pobožnim i seljakom.182 Bartholomeus Anglicus opisuje Saturna na sljedeći način: Saturnus est a saturando dictus. Cuius uxor Ops est dicta ab opulentia, quam tribuit mortalibus, ut dicunt Isidorus et Martianus. De quo dicunt fabulae quod ideo depingitur maestissimus, quia a filio suo fingitur castratus fuisse, cuius virilia in mare proiecta. Venerem creaverunt. Est autem secundum Misael Saturnus planeta malivolus, frigidus et siccus, nocturnus et ponderosus, et ideo in fabulis senex depingitur. Iste circulus a terra est remotissimus, et tamen terrae est maxime nocivus... In colore etiam pallidus aut lividus sicut plumbum, quia duas habet qualitates mortiferas, scilicet frigiditatem et siccitatem. Et ideo foetus sub ipsius dominio natus et conceptus vel moritur vel pessimas consequitur qualitates. Nam secundum Ptolomaeum in libro de iudiciis astrorum dat hominem esse fuscum, turpem, iniqua operantem, pigrum, gravem, tristem, raro hilarem seu ridentem. Unde dicit idem Ptolomaeus: "Subiecti Saturno... glauci sunt coloris et lividi in capillis, et in toto corpore asperi et inculti, turpia et fetida non abhorrent vestimenta, animalia diligunt fetida et immunda, res diligunt acidas et stipticas, quia in eorum complexione humor melancolicus dominatur". 183 Tekstovi poput ovoga, a posebice ovaj Bartholomeusa Anglicusa, pokazuju na prvi pogled kako je jedan izvor materijala, starijim autorima stran no nama poznat, provalio u aktualnu mitografsku i znanstvenu tradiciju i prouzročio temeljnu promjenu stava. Posvuda su ti opisi detaljni i obuhvaćaju čovjekovu sudbinu, životni vijek, bolesti, zdravlje, konstituciju i karakter: oni dovode Saturna u vezu načelno s "melancholica complexio", upravo kao što kažu da Jupiter "praeest sanguini et sanguineae complexioni",

159

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

"upravlja krvlju i sangviničnom kompleksijom", te da Mars "disponit ad iram et animositatem et alias colericas passiones", "navodi na srdžbu i odbojnost te na ostale koleričke strasti", i oni su pretežito nepovoljni. Nalazimo zapravo da se "Misaela" navodi kao autoritet jednako koliko i Ptolemeja, Isidora i Marcijana Kapelu a "Misael" nije nitko drugi do Messahala. Drugim riječima, ovdje vidimo arapske tekstove posve usvojene te, na osnovi njih, jednu zapadnjačku profesionalnu astrologiju koja će izvršiti kudikamo veći utjecaj na općenito poimanje zvijezda nego što su to mogle idealiziraj uče interpretacije mistika i filozofa morala, moralizirajući opisi mitografa, ili pak spekulativne refleksije filozofa prirode. Popularnost te profesionalne astrologije omogućila je da ideja Saturna kao zlonamjernoga i prijetećega lika postigne presudnu pobjedu nad svim drugim interpretacijama, jednako kako je to bilo i s melankolijom, zahvaljujući medicinskim traktatima i knjigama ο četiri kompleksije. Profesionalna astrologija kakva se razvila na Zapadu nakon otkrića arapskih izvora, imala je, kao i tadašnja medicina, neuobičajeno konzervativan, da ne kažemo statičan karakter. Arapski astrolozi, čije smo poimanje Saturna opisali na početku ovoga poglavlja, nisu učinili mnogo više od prikupljanja i klasificiranja materijala dostupnoga iz kasne antike. Tek dvije činjenice imaju nekakvu stvarnu važnost za našu temu. Prvo, izjednačavanje određenih planeta s četirima temperamentima te, osobito, izjednačavanje Saturna s melankolikom - pripremljeno, ali ne i dovršeno u kasnoj antici - bilo je sada izrijekom formulirano i otada pa nadalje postalo je čvrstom doktrinom. Drugo, Saturnove povoljne karakteristike, tek usput navedene u kasnome Carstvu, primjerice bogatstvo, moć, talent za geometriju i arhitekturu, poznavanje skrivenih stvari te, iznad svega, "duboka refleksija" (to posljednje možda preuzeto iz neoplatonizma), postale su stereotipnim distinkcijama koje su trajno, premda ne uvijek i logično, bile inkorporirane u opću sliku i predavane dalje skupa s njom, Tako je ponajprije iscrpnost podataka i stabilnost sustava, a manje neka originalnost koncepcije, bilo ono što je davalo važnost arapskoj astrologiji čiji su glavni radovi bili dostupni u latinskome

160

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

prijevodu negdje oko 1200. godine. Kombinirano s primjenom skolastičke spekulacije na znanost, te recepcijom Aristotela i Galenove medicine - također prenošenima uglavnom po Arapima - ono što je doista utjecalo na srednjovjekovnu pa čak i na modernu misao bilo je, nadasve, ono osnovno tenet arapske astrologije kako je svaki događaj na zemlji, a osobito ljudska sudbina, bila "zapisana u zvijezdama". U tom pogledu, Arapi iz devetoga, desetoga i jedanaestoga stoljeća imali su za srednji vijek značaj sličan onome kakav su "Kaldejci" imali za helenistički svijet. U oba slučaja može se vidjeti kako utjecaj astrologije općenito raste sve više kako raznoliki "mistički" trendovi izranjaju paralelno sa službenim vjerovanjima te, u oba slučaja, čine neku paralelu vjerovanju u zvijezde. Porast fatalizma bio je, dakako, popraćen oštrim protestima iz filozofskih, astronomskih i, posebice, religioznih krugova, sve dok renesansa nije naposljetku stav individue prema astrologiji učinila pitanjem savjesti. Mnogi pravovjerni katolici, među njima osobito oni aktivnijega duha, prihvatili su astrologiju bez osobitih poteškoća, dok su je drugi, posebice oni u augustinovskoj tradiciji, odbacili. Etički humanizam Pica della Mirandole, ništa manje nego skeptičko slobodoumlje Leonarda da Vincija, moglo je voditi ka njezinu odbacivanju. Mistički neoplatonizam Marsilija Ficina došao je najzad do novog rješenja, jednog pomalo opasnog kompromisa koji će kasnije degenerirati u magiju među Ficinovim nasljednicima kakvi su, primjerice, bili Agrippa iz Nettesheima i Paracelzus.184 Zapadna astrologija proizvela je tekstove koji se u načelu čvrsto pridržavaju prijevoda arapskih autora i kao cjelina pružaju relativno neoriginalnu i jednoobraznu sliku, barem kad je riječ ο našemu problemu. Konzultiramo li Guida Bonattija i Michaela Scotta, pisce koje je Dante uzdigao na rang "očeva" toga pokreta i protjerao ih u pakao više zbog njihova "magijskoga umijeća" negoli zbog njihovih astroloških aktivnosti185 - jedva da ćemo naći štogod što nam nije bilo poznato već otprije iz arapskih izvora (ili se barem iz njih moglo izvući pomnijim proučavanjem), osim sve češćeg uključivanja individualnih crta iz medicine i humoralizma. Prema Guidu Bonattiju,186 na primjer, kao i u Alcabitiusu, Saturn je

161

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

po prirodi hladan i suh i upravlja svime što je teško i staro, osobito očima i praocima. Na ime njegovih atributa hladnoće i suhoće, Bonatti ο njemu kaže: Ex h u m o r i b u s significat m e l a n c h o l i a m . Et ex complexionibus corporum, significat melancholiam, et fortassis erit illa melancholia cum admixtione phlegmatis, et cum ponderositate atque gravedine corporis nati, ita quod non erit levis incessus, nec leviter saliens, nec addiscet natare vel similia quae faciunt ad ostendendum levitatem corporis, et erit foetidus et mali odoris, ac si saporet de foetore hircino, et facit homines multae comestionis. (Medu tekućinama, on označava melankoliju. I među tjelesnim kompleksijama, označava melankoliju koja je možda s primjesom flegme, te dolazi s otežalošću i tromošću fizičkoga tijela, pa se čini da ne može lako ni hodati ni skakati, a takav onda neće naučiti ni plivati ni išta slično što bi pokazivalo lakoću tijela, i bit će smrdljiv i neugodna mirisa kao da zaudara po jarećem smradu, i [ta melankolija] činit će ove ljude proždrljivima.) Ovo su sve varijacije na poznate arapske tekstove, posebice na prijevode Abti Ma'šara i Alcabitiusa koje je načinio Johannes Hispalensis. Sljedeća rečenica Et si inciperet Saturninus diligere aliquem, quod raro contingit, diliget eum dilectione vera. Et si incoeperit odire aliquem, quod pluries accidit, odiet eum odio ultimato, et vix aut nunquam desistet ab odio illo, (A ako Saturnovo dijete koga zavoli, što se rijetko događa, voljet će ga istinskom ljubavlju, dok ako koga zamrzi, što se češće događa, mrzit će najdubljom mržnjom, i jedva će ili nikad od nje odustati.) - može se u onom glavnom izvesti iz Alcabitiusove "iskrenost... u ljubavi", dok u svom specijalnom naglasku na trajnoj kvaliteti saturnovskih osjećaja, a jednako tako i u izboru riječi, ta rečenica odgovara toliko blisko karakteristikama melankolika da se 162

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

povezanost čini nezaobilaznom. Dobre ili loše kvalitete "djece" Saturnove tako su, prema Arapima, povezane s dobrim ili lošim položajima toga planeta. Et dixit Albumasar, quod si fuerit boni esse, significat profunditatem scientiae, et consilium bonum et profundum, tale quod vix aut nunquam sciet alius meliorare illud. Et ex magisteriis significat res antiquas et laboriosas, et graves et preciosas, et opera aquatica vel quae fiunt prope aquas, sicut sunt molendina... aedificationes domorum et maxime domorum religiosorum induentium nigras vestes... (I rekao je Albumasar da, ako bi bio dobar (položaj planeta), onda on obilježava dubinu znanja, dobro i duboko promišljanje, takvo da bi kakav drugi (položaj) teško ili nikad mogao dati bolje. Medu zanatima, pak, on obilježava stvari drevne i zahtijevne, vrijedne i dragocjene, te poslove na vodi ili blizu nje, poput primjerice mlinova... Označava i izgradnju domova, ponajviše religijskih domova u kojima se nose crne haljine.) Na kraju toga poglavlja nabrojane su nesretne kvalitete: "Si autem fuerit infortunatus et mali esse, significat res antiqua: et viles..." "ako bi pak bio nesretan ili loš (položaj planeta), onda on označava starinu: ali bezvrijednu". Opis kulminira u isticanju specijalnoga talenta "djece" Saturnove za kožarstvo i izradu pergamenta, a u sljedećem je poglavlju ova ideja razvijena na potpuno isti način kao i kod Alcabitiusa. Ovdje Bonatti kaže da konjunkcija Saturna s pojedinim drugim planetima određuje posebno svojstvo dovršene "coria" ili "pergamenta", tako da će dijete Saturnovo i Jupiterovo biti nadareno za izrađivanje i pravljenje pergamenta za religijske, astrološke i pravne spise, dijete Saturna i Venere za izrađivanje kože za bubnjeve, dijete Saturna i Merkura za proizvodnju pergamenta za poslovanje, i tako dalje. Općenito, može se reći kako su u praktičnoj astrološkoj literaturi iz srednjega i kasnoga srednjovjekovlja, Saturnove spasonosne osobine bile sve više pokapane ispod hrpe njegovih loših kvaliteta, i

163

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

da je on postao sad već posve nesretan planet mnogo više nego što je to bio čak i prema Vettiusu Valensu i Retorijusu. To je posve jasno iz Michaela Scota, Bonattijeva sudruga u Danteovu Paklu. Atribut "cogitatio" još je uključen, no on se tu pojavljuje kao neki posve neorganski dio niza "pavor, timor, guerra, captivitas, carcer, lamentationes, tristitia, cogitatio, pigritia, inimicitia, planctus" - "plašljivost, strah, rat, ropstvo, tamnica, tužaljke, tuga, promišljanje, lijenost, neprijateljstvo, jadikovanje", i tako dalje. Saturn je "gori od ostalih", on je "stella damnabilis, furiosa, odiosa, superba, impia, crudelis, malivola, hebes, tarda, multis nociva, sterilis, nutrix paupertatis, conservans malum, vitans bonum, dura, senex et sine misericordia" - "zvijezda pogubna, bijesna, mrska, ohola, bezbožna, okrutna, zlohotna, otupjela, troma, mnogima škodljiva, jalova, hraniteljica siromaštva, čuva zlo, izbjegava dobro, surova, stara i bez sućuti". On je "jak i moćan u poročnosti, te uvijek označava zlo, a ne dobro", pa čak i onda kada povoljne zvijezde djeluju njemu nasuprot, on će naći načina da nametne svoju izopačenu volju. Verum est, quod permutatur ab eius influentia secundum potentiam alterius planetae ipsum superantis, et tamen, si non potest operari suam malitiam in alio quantum vellet, nocet omnibus quantum potest. (Istina je da on utječe na promjenu slabije nego neki drugi planeti, jači od njega, no ipak, ako ne može isposlovati svoju zlobu u nekome onoliko koliko bi htio, onda šteti svima koliko može.) Tako su djeca rođena pod Saturnom najjadnija i naprezrenija među ljudima, uključujući tu ne samo uobičajene kopače grobova i čistače zahoda, već također i "ljude koji odslužuju po nalogu" - realističko iskrivljenje imaginacije astrologa primjenjeno na mitski atribut "zatvoreništva". Saturnovski čovjek najgori je među svim ljudima, a osobitosti njegova lica i temperamenta odražavaju odbojnost čitave njegove pojave. Koža mu je tamna, smeđa, žućkasta ili gotovo zelenkasta, oči su mu male i duboko usađene, no on gleda oštro i netremice, glas mu je slabašan, pogled prikovan

164

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

o zemlju, brada mu je orijetka, ramena pogurena, seksualno je slab i naginje impotenciji, no ima dobro pamćenje, kruta je razumijevanja, inertnoga uma, mozga koji sporo shvaća: štoviše, on je strašljiv, depresivan, zabrinut, rijetko se smije i još rjeđe raduje, lijen, zavidljiv, nemaran u odijevanju, zamoran dok govori, lažljiv, nasilan, lopovski, nezahvalan, škrt i čovjekomrzac. 187 Vidi se da je astrologiji bilo jednako teško s idejom Saturna kao što je medicini i učenju ο temperamentima bilo s idejom melankolika i to dotle, doista, da opis jednoga odgovara opisu drugoga sve do izbora riječi. Izgleda, gotovo, kao da je Michael Scot, odnosno njegov izvor, bio inkorporirao cijele odlomke iz spisa ο teoriji kompleksija u svoj popis Saturnovih karakteristika, baš kao što je i njegov popis, opet, mogao utjecati na kasnije opise melankolika. I kao što je, u slučaju melankolije, ta posve negativna koncepcija postala generalnim pravilom, tako je isto bilo i u slučaju Saturna i njegove djece. Cecco d'Ascoli, koji je bio spaljen na lomači 1327., nazivao je Saturna "quella trista stella, tarda di corso e di virtii nemica, che mai suo raggio non fe cosa bella",188 a Bartolomeo da Parma (da navedemo bar još jednoga profesionalnoga astrologa), u poglavlju zasnovanome potpuno na Michaelu Scotu, kaže "omnibus nocet, nemini profkit; quare dicitur esse malus. Nocet enim suis et alienis", "svima šteti, nikome ne pomaže; zato se kaže da je loš. Šteti naime i svojima i tuđima".189 Ova koncepcija širila se, dapače, sve više, unatoč manje ili više besmislenome očuvanju onih nekoliko povoljnih karakteristika. Tu i tamo Saturnovom se djetetu još dodjeljuje bogatstvo, mudrost ili, pak, sposobnost, usprkos svim njegovim lošim osobinama, da bude "omiljen kod plemenitih ljudi" i postati "najveći između svojih prijatelja".190 Jedna latinska poema ο planetima, čisto literarnoga nadahnuća, koja se nalazi u mnogim kasnijim rukopisima, sadrži rečenice koje nisu drugo do parafraze, katkad ponešto slobodne, Makrobijeva popisa ο Saturnu, pa se tamo čak kaže, "dat animae virtutem discernendi et ratiocinandi", "daje duši sposobnost razlučivanja i zaključivanja".191 No, značajno je da strofa na stranici koja podsjeća na Makrobija, sadrži sljedeće retke:

165

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

Annis viginti currit bis quinque Saturnus, et homo, qui nascitur, dum Saturnus dominatur, audax, urbanus, malus, antiquus, fur, avarus, perfidus, ignarus, iracundus, nequitiosus. (Hodi nebom Saturn trideset godina, a čovjek rođen pod njim jest drznik, smion, zao, lupež, starac, škrtac podlac, glup, razdražljiv, zapušten i neharan.) U kasnome srednjemu vijeku pojam Saturna bio je određen pjesmuljcima poput ovoga, te izvatcima iz spisa profesionalnih astrologa, kakav je primjerice bio Michael Scot, pojednostavnjenima u pučkim godišnjacima. Ovo je bilo toliko prošireno da su čak i didaktičke i narativne strofe koje su, u skladu s dvojnom naravi dostupnih izvora, obično povlačile vrlo jasnu razliku između Saturna kao mitske figure i Saturna kao planeta, temeljile prvi pojam na mitografskim tekstovima, a drugi na "astrološkoj vulgati" čije smo podrijetlo upravo pratili. U djelu Roman de la Rose, kao i u Lydgateu, Goweru i Chauceru, Saturn je s jedne strane bog vremena, vladar Zlatnoga doba (koje se općenito uzdizalo za primjer naspram suvremenoga doba), kralj Krete, kovač zlata, osnivač gradova, izumitelj poljodjelstva i tako dalje,192 a s druge strane on je hladan, olovan, destruktivan planetni bog, koji ο sebi kaže u "Canterburyjskim pričama": My cours, that hath so wyde for to turne, Hath more power than wot any man. Myn is the drenching in the see so wan; Myn is the prison in the derke cote; Myn is the strangling and hanging by the throte; The murmure, and the cherles rebelling; The groyning, and the pryvee empoysoning; I do vengeance and full correccioun, Whyl I dwelle in the signe of the leoun. Myn is the ruine of the hye halles, The fallyng of the toures and of the walles Up-on the mynour or the carpenter. I slow Sampsoun in shaking the piler: 166

§ 3]

SATURN U SREDNJOVJEKOVNOJ LITERATURI

And myne be the maladyes colde, The derke tresons, and the castes olde; My loking is the fader of pestilence.193 "Meni na svodu najduža je staza, I moćnija nego ljudi zbore. Ja vladam kad proguta koga more, Kad zatvori se koga gdje je mrak, Kad davi se, ο konop vješa jak, Kad gunđaju i bune se seljaci, Kad zloća tajni otrov komu baci; Osveta mi i kazna tad je prava Kad prolazim kroz nebeski znak Lava. Obaram u prah visoke dvorane, Činim da mnogi zid i toranj pa'ne, Tesaru i zidaru noseć smrt. Samsona ubih, stup kad bješe strt; U mojoj vlasti bolesti su kobne prevare drevne, izdaje sve zlobne; Kuga se rodi, pogledam li gnjevno.(a> Christine de Pisan u svojoj Epitre d'Othea tvrdi za svih sedam planeta da su oni zaštitnici njezinomu "Bon Chevalieru", te im stoga može pripisati samo dobre kvalitete, no gotovo je posve usamljena iznimka kada ona u svoga junaka hvali Saturnovu "sporost" kao neki preduvjet za jasnu prosudbu i refleksiju.194 Način na koji je, pak, običan čovjek - i ne samo on - gledao na narav i utjecaj Saturna od kraja petnaestoga stoljeća sve do relativno modernoga doba, može se ilustrirati jednim malim izborom iz nebrojenih "pučkih" tekstova. Quicquid et infaustum, quicquid flagitiosum, est Saturne tuum: nisi quam cerealia struas.195 (I štogod je zlosretno i štogod je ružno, tvoje je Saturne: a samo kad usjeve pripremaš nije.) (a) Hrvatski prijevod preuzet je iz: GEOFFREY C H A U C E R , Canterburyjske priče, prijevod i bilješke Luko Paljetak, Globus media, Zagreb, 2004., str. 69. 167

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI[||.|.

Saturna dijete lopovsko je u njemu leže same nevolje. Saturn je bistar, hladan i težak Njegovo dijete će tužno izgledat. Malodušno i neshvaćeno U sramoti će doseć svoje doba pozno. Kradljivac, kvarljivac, ubojstven, neiskren na svaki način sraman, oskvrnitelj, Nikad po volji ženskome biću život će provest sam i u piću.196 I na kraju: Planet Saturn najviši je i najveći i najnevrjedniji, i hladan je, suh i najsporiji na svojoj putanji. Taj planet neprijateljski je našoj naravi u svakom pogledu i kreće se u suprotnome smjeru prema istoku, i planet je pokvarenih i nedostojnih ljudi koji su mršavi, tamni i suhi, i planet je ljudi koji nemaju brade, sijedi su i nose nečistu odjeću. Djeca koja su rođena pod Saturnom imaju deformirano tijelo i tamnoputa su, crne kose, i dlakavi su po tijelu a rijetkih su dlaka na bradi, i uskih su grudi, i maliciozni su, prezira vrijedni i tužni, i poput nečega nečistoga su, i radije će nositi prljavo rublje nego fino, i nečedni su i ne vole šetati i provoditi vrijeme sa ženama, i imaju po naravi sva zla. Čas Saturna je čas zla. U taj čas Bog je bio izdan i izručen smrti...197

168

DRUGO POGLAVLJE

SATURN U LIKOVNOJ TRADICIJI

Razvoj ideje ο Saturnu, kakav je bio opisan maloprije, odrazio se kako u literaturi tako i u figurativnoj umjetnosti. Likovna tradicija, međutim, ovdje kao i drugdje, slijedi svoja vlastita pravila.

1. SATURN U ANTIČKOJ UMJETNOSTI I TRADICIONALNI LIKOVNI PRIKAZI SATURNA KOJI SU SE ODRŽALI U SREDNJOVJEKOVNOJ UMJETNOSTI

KASNI tip mitraističkoga Eona-Kronosa, koji se razvio pod utjecajem Istoka i koji je sa svojim krilima i ostalim atributima ispunjavao opću kozmičku funkciju, posebice kao bog Vremena, bio je u predrenesansnome razdoblju poznat samo iz literature, ali ne i iz umjetnosti. 1 "Feničanski Kronos", koji je bio kerubinskoga oblika i nosio dva krila na glavi, a četiri krila na ramenima te je imao dva oka otvorena, a dva zatvorena, nastavio je živjeti na kovanim novčićima i u Euzebijevim opisima.2 Mimo toga, antički portreti Saturna, onoliko koliko su povezani s našom temom, svrstavaju se u dva razreda, a u oba je taj bog prikazan kao starac te su mu pridodani atributi srpa3 i plašta navučena preko glave - obilježje koje je Saturnu zajedničko još samo s Asklepijem, te koje mu već otpočetka daje pomalo čudnovat i zlokoban izgled. Prvi tip prikaza pokazuje toga boga u općenito hijeratskome stilu, bilo kao bistu, i to onda obično iznad njegovih zodijakalnih simbola (kao na antoninskim kovanicama),4 ili, pak, kao stojeći lik u punoj veličini, no po koncepciji vrlo sličan prvom. Drugi ga tip prikazuje u stavu mislioca, kako sjedi, glave naslonjene na ruku. Primjer za prvi tip prikaza nalazi se na jednome upečatljivome muralu u Časa dei Dioscuri u Pompejima.5 Oči boga su zastrašujuće. Plašt mu sakriva sve osim lica, stopala i ruke koja sa strane pomalo

169

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

nespretno drži srp. Ta nespretnost je zasigurno hotimična, jer ova je freska djelo nekog velikoga umjetnika. Oruđe koje bog drži nije obično oruđe, već je to simbol moći ovoga strogoga boga, te se čini kao da on njime prijeti vjernicima. Neuobičajena krutost i ponešto mahnit izgled koji je pridan bogu na toj fresci mogu se stoga promatrati kao izraz individualne točke gledišta dotičnoga slikara, u vrijeme zlatnoga doba pompejskoga slikarstva. Za slikara, Saturn je bio bog zemlje koji budi jezu. Za drugi tip prikaza, kako smo već rekli, karakterističan je bog koji sjedi, a ruke mu počivaju na nekakvom predmetu, obilježje koje je, izgleda, bilo toliko tipično za toga boga da su njegovi odjeci preživjeli čak u portretima gdje je to bilo gotovo posve nepotrebno. Primjerice, Saturnova lijeva ruka podignuta je do glave na jednom prikazu scene gdje mu se daje kamen da ga proždre umjesto djeteta. 6 Grobnica Kornatusa u Vatikanu najvažniji je spomenik toga tipa prikaza, skupa s jednom malom broncom u Museo Gregoriano 7 te s nekoliko fragmenata monumentalnoga kiparstva. Saturn se ovdje pojavljuje kako tužno razmišlja, poput Atisa na nekim drugim grobnicama, Njegova desna ruka ovdje ne drži podignuti srp, kao na fresci iz Pompeja, već je puštena da umorno počiva na njegovu koljenu. Glava mu je sagnuta i naslonjena na ruku. Za Kornatusa, koji je ovaj portret naručio da stoji na njegovoj grobnici i grobnici njegove djece, Saturn je simbolizirao tužni spokoj smrti. Antička umjetnost izražavala je, dakle, dvije strane Saturnove prirode, s jedne strane jezovitog i blagodatnog boga zemlje, a s druge strane destruktivnog no istodobno mirodajnog boga podzemna svijeta. U ranoj srednjovjekovnoj umjetnosti na Zapadu ovaj je drugi tip prikazivanja bio iščeznuo, a tip mislioca, pak, bio je isprva rezerviran u kršćanskoj umjetnosti za evanđeliste, apostole i proroke. Uz biste, koje su bile tipične za uobičajene zbirke pet planeta, Saturna, Jupitera, Marsa, Merkura i Venere 8 u aratejskim rukopisima, preživio je i svečani premda ne i specifični obrazac kakav smo vidjeli u Pompejima. Na jednom prikazu planeta iz karolinškoga doba 9 nalazimo točnu reprodukciju Saturnove figure u punoj veličini, sa srpom i plaštom navučenim preko glave. Možemo dokazati i način na koji je došlo do prijenosa ovoga tipa prikaza, budući da su antički 170

SATURN U ANTIČKOJ UMJETNOSTI

§1]

rukopisi tu monumentalnu formu već bili prilagodili ilustraciji u knjizi. Portret u kalendaru iz godine 354. (lik. pril. 4) prikazuje Saturna u hodu, slično kao u Pompejima: 10 plašt ostavlja gornji dio tijela slobodnim, a desna ruka drži oružje. Ilustrator karolinškoga rukopisa morao je pred sobom imati primjer iz kasne antike, koji je u ponečem imao više sličnosti s klasičnom freskom nego što je imala slika iz kalendara. Saturnova ispružena ruka s oružjem jest devijacija koja je zajednička karolinškoj slici i slici iz kalendara, no slično kao i na antičkoj fresci, Saturn okreće glavu u stranu kao da promatra onoga koji mu stoji nasuprot, i prijeti mu svojim oružjem. 11 Ilustracije u enciklopediji Rabanusa Maurusa (lik. pril. 5) također su naširoko zasnovane na antičkoj likovnoj tradiciji.12 Ovdje se Saturn pojavljuje u vrlo nesrednjovjekovnome obliku, polugol i u klasičnoj odjeći, a stav njegova tijela, u hodu, također se može pratiti do jednoga antičkoga modela. Ono što je, međutim, novo i što iznenađuje, jest to da taj bog sada više ne drži srp nego nešto moderniju kosu - činjenica koja svoje postojanje duguje jedino interpretaciji prepisivača iz jedanaestoga stoljeća.13 Osim na slikama planeta poput tih maloprije spomenutih, 14 portreti Saturna pojavljuju se u bizantskoj umjetnosti još jedino na ilustracijama Homilija sv. Grgura Nazijanskoga. Najstariji portret Saturna pojavljuje se u jednom rukopisu iz devetoga stoljeća iz Milana.15 On ilustrira prvu homiliju Contra Julianum, i koncipiran je toliko isključivo u odnosu na tekst koji žestoko napada poganske bogove, da je umjetnik ovdje pao u komičnu zabunu. Sv. Grgur ironično kaže kako je to zbilja divljenja vrijedan način da se djecu potakne na ljubav prema roditeljima, kada se pročita kako je Kronos kastrirao Urana, i kako je njegov sin Zeus zatim čekao da bi mu vratio milo za drago.16 No ilustrator, koji riječ Ουρανός nije uzeo u značenju boga Urana nego neba samoga, i koji τέμνειν nije shvatio kao "kastrirati" već kao "rezati", "raspolutiti", prikazuje nam Saturna (Ό ΚΡΟΝΟΣ TON OYNON TEMNO) s moćnom sjekirom kako para nebeski svod, dok mu Zeus CO ΔΙΑΣ KATA ΤΟΥ ΚΡΟΝ<ΟΥ>ΈΠΑΝΙΣΤΑΜΕΝΟΣ) odostrag prijeti sličnom takvom sjekirom.

171

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

No, jedna kasnija skupina Grgurovih rukopisa, koja datira iz jedanaestoga i dvanaestoga stoljeća (dakle, na vrhuncu humanističkog pokreta koji je započeo u desetome stoljeću), pokazuje u osnovi različitu sliku. U ovim rukopisima, 17 ilustracije poganskih bogova bile su preuzete iz homilije Contra Julianum i pridodane onima iz homilije In sancta lumina. No, taj je krug sada bogatiji i, što je još važnije, likovni prikazi zasnovani na književnoj tradiciji (primjerice, "Rođenje Venere" iz Saturnovih genitalija bačenih u more, koje se inače pojavljuje tek u kasnijoj, zapadnoj umjetnosti) sada su ojačani i nekim drugima koji su, nasuprot tome, bili strani zapadnoj umjetnosti i pretpostavljali su jednu likovnu tradiciju koja je bila derivirana iz klasične antike. Ovoj vrsti pripada i "Lukavstvo Reje" koja je svojem suprugu dala zamotani kamen da ga proždre, te glazbena asistencija kureta i koribanata čije je bučanje nadglasalo plač dojenčeta Zeusa i zaštitilo ga da ne bude otkriven. Tamo gdje je Rea prikazana kako provodi u djelo svoju prevaru Saturna, susrećemo se i dalje s tipom prikaza koji prikazuje Saturna u sjedećem položaju, slično kao i na kapitolskome reljefu koji smo maločas spomenuli. 18 Možemo stoga zaključiti kako su ilustracije u tim potonjim gregorijanskim rukopisima iznikle tek djelomice kao prevođenje tekstova u slike, a da su u ostalim slučajevima one pratile jednu čisto likovnu tradiciju crpljenu iz ilustriranih tekstova sekularne naravi koji nisu djelovali na taj teološki ciklus sve do renesanse desetoga stoljeća. Ovo se ne odnosi samo na scenu Saturna i Reje te na onu s koribantima, već i na scene koje ilustriraju rođenje Atene, Kibele i Orfeja. Ovo naslućivanje postaje gotovo pouzdano na osnovi činjenice da su minijature koribanata u kasnijim gregorijanskim manuskriptima očito bile crpljene iz onoga istoga modela koji je u slikovnim prikazima ove scene bio prenesen u Opijanskim rukopisima. 19

2. ILUSTRACIJE U TEKSTOVIMA I ORIJENTALNI UTJECAJ

ILUSTRACIJE iz djela Rabanusa Maurusa pružile su premosnicu između slikovnih prikaza zasnovanih na čistoj likovnoj tradiciji, 172

§2]

ILUSTRACIJE U TEKSTOVIMA I ORIJENTALNI UTJECAJ

primjerice onih u Vossianusovu rukopisu, te s druge strane jedne nove skupine zapadnih srednjovjekovnih radova koji će mnogo više utjecati poslije na opći razvitak, zato što nisu bili zasnovani ni na kojoj tradiciji formuliranoj u klasičnoj umjetnosti. U tim djelima pojavili su se novi tipovi prikazivanja, djelomice zato što su umjetnici polazili od tekstova koji su sadržavali opise antičkih bogova, a djelomice zato što su se oslanjali na modele koji su potjecali iz jedne drugačije kulture, to će reći, one s Istoka. Ovo oboje bilo je razlogom da je imaginacija srednjovjekovnoga umjetnika bila slobodna kreirati doista nove tipove prikaza, bliže tadašnjem načinu ramišljanja. Najbolji primjer takvoga ranoga srednjovjekovnoga Saturna nalazi se u jednome rukopisu naslikanom u Regensburgu.20 Ovo nema ničega zajedničkog s klasičnim modelima, već je jedna od onih nezavisnih ilustracija u učenim tekstovima ο kojima smo govorili u prethodnome poglavlju - tekstova koje je srednji vijek preuzeo od kasne antike, a u kojima su opisi antičkih bogova bili alegorijski interpretirani u filozofske i moralne svrhe. Na tim je ilustracijama Saturn opremljen mnoštvom atributa. Glava mu je pokrivena, u lijevoj ruci drži srp i kosu - što smo već susreli u Rabanusovoj enciklopediji - a u desnoj ruci drži zmaja Vrijeme, koji grize vlastiti rep i pokazuje da Kronos mora biti protumačen i kao Chronos. Umjetnikova imaginacija dala je tome starom opisu novu, tipično medijevalnu vitalnost.21 Portret poput onoga u regensburškome rukopisu ostao je, međutim, još zadugo jedinstvenim, jer je ovdje prikazani Saturn isprva bio tek grafički inventar karakteristika iz teksta, načinjen na jedan općenit način kako bi nalikovao na tipove prikaza toga doba. Taj prikaz još ne nosi u sebi ni relaciju niti ikakvu mogućnost relacije bilo prema nekoj realnoj osobi bilo prema zbiljskomu okruženju medijevalnih ljudi, zato što jednom takvom čistom "transliterarnom" portretu manjka vizualna snaga piktoralne tradicije jednako koliko i vitalnost jednog realističkog slikovnog prikaza. Razumljivo je, stoga, da je nekakvo supstancijalno oživljavanje antičkih bogova moglo uslijediti tek onda kada je istrošena tradicija antike bila zamijenjena živom tradicijom koja će omogućiti da se nastavi put prema novoj realističkoj interpretaciji bogova, ovdje još vizualno 173

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. | .

prikazanoj u čistoj "literarnoj" formi. To se dogodilo kada je Zapad došao u dodir s orijentalnim modelima koji su prikazivali poganske bogove, doduše u ponešto egzotičnom kostimu, no zato u suvremenijem obliku, ili barem u jednom obliku koji je bio podobniji za asimilaciju. Na Istoku, možda zahvaljujući stanovitom skrivenom preživljavanju stare orijentalne ideje ο planetima, razvio se niz piktoralnih tipova čija su posebna obilježja dotada bila strana Zapadu, no koje se sada moglo lako prevesti u suvremene termine. Jupiter i Merkur pojavljivali su se s knjigom, Venera s lutnjom, Mars s mačem i nekom glavom bez tijela, te najzad Saturn s lopatom ili trnokopom (lik. pril. 7). Od trinaestoga stoljeća ovi su tipovi22 prikaza počeli utjecati na zapadnjačke likovne prikaze, a u određenim slučajevima taj proces možemo čak pratiti iz faze u fazu. Najvažniji su manuskripti koji sadržavaju ilustracije uz tekst Abu Ma'šara a koji su do nas stigli u relativno velikom broju. 23 Najstariji rukopis iz ove skupine 24 sadrži portrete planeta očito crpljene iz orijentalnih izvora. Kao i na Istoku, Merkur se pojavljuje s knjigom, Venera s muzičkim instrumentom, a Mars s nekim obezglavljenim čovjekom, dok su Blizanci spojeni jedan s drugim kako to nalazimo i u primjerima s Istoka. I ovdje ćemo također naći neobične slike planeta kako padaju glavom prema dolje (lik. pril. 6),25 no, to je zapadnjačko obilježje da se planete prikazuje kao kraljujuće vladare (ovo se javlja u rukopisima koji su potekli iz pariškog MS lat. 7330), te da se dvije slike uspona i pada, kako se to prikazivalo na Istoku, nadopuni trećom koja prikazuje "opadanje". To značajno obogaćenje nekim srednjim stupnjem između dvije krajnosti sugerira kako je ideja ο uzlasku i silasku bila povezana sa zapadnjačkom idejom Kola Sreće: povezanost koja je potvrđena nedvojbeno, tipičnim motivom Kola Sreće pri padanju okrunjenih glava. Stoga će jedva iznenaditi što na kraju pariškoga kodeksa26 doista i otkrivamo sliku Kola Sreće koje se prostire preko četiri stranice, što znači, tako da dijeli uobičajenu sentencu: "Regnabo, Regno, Regnavi, Sum sine regno" u odvojene slikovne prikaze koji odgovaraju različitim fazama planeta. U tim rukopisima pronalazimo čudnu mješavinu istočnjačkih i zapadnjačkih elemenata, što bi već samo po sebi trebalo indicirati da su ti rukopisi prvo bili ilustrirani u južnoj Italiji, a ta indikacija

174

§2]

ILUSTRACIJE U TEKSTOVIMA I ORIJENTALNI UTJECAJ

bit će ojačana, kako ćemo to pokazati drugdje u podrobnijoj analizi, razmatranjem njihova stila.27 U pariškom kodeksu 7330, Saturn se pojavljuje u potpuno zapadnjačkoj formi, kao vladar sa skeptrom i bez ikakvih drugih atributa. Njegovi zodijački znakovi, Vodenjak prikazan kao Ganimed te Jarac, modelirani su, također, u posve zapadnjačkoj maniri. No, pogledamo li kasnije rukopise iz ove skupine,28 iznenadit će nas da je istočnjački utjecaj narastao do tolikoga opsega te je Saturnu sada dana lopata-štihača, kao u istočnjačkim rukopisima, te ga se prikazuje u neobičnom stavu kako jednom nogom stoji na svojoj sjedalici.29 Ovdje on neće zadržati ništa od onoga staloženog, kraljevskog držanja sa starijih vizualnih prikaza: ta figura, čini se, više podsjeća na likove iz istočnjačkih rukopisa u kojima se može pronaći držanje sa sličnom gestom. Nakon svojih putovanja po Istoku, antički su bogovi sada mogli postati kudikamo realističnije figure, podsjećajući svojim vanjskim izgledom na kasne srednjovjekovne učenjake, seljake ili plemiće, stavljeni u izravan vizualni odnos prema smrtnicima koji su pod njima rođeni, te su tako prvi puta bili novoprobuđeni do moćne vitalnosti. Posebice Saturn, u kasnosrednjovjekovnoj umjetnosti postaje sve više vođom i predstavnikom siromašnih i potlačenih, što se nije podudaralo samo s realističkim tendencijama kasnosrednjovjekovne umjetnosti općenito, već također, još specifičnije, i sa socijalnim pobunama te epohe. Već zarana, na takozvanim Guariento freskama u crkvi Eremitani 30 kod Padove, on se pojavljuje onakav kakav će ostati sve do modernih vremena, unatoč svim humanističkim profinjenjima - odrpani seljak, naslonjen na svoje radno oruđe. U jednom se rukopisu iz sjeverne Italije također pojavljuje u liku seljaka, s kosom i čuturicom vode za pojasom, spremajući se poći na njivu.31 Pod istočnjačkim utjecajem, grčki bog žetve i talijanski bog poljodjelstva i sam je postao seljakom. On je ostao seljak čak i u jednoj mitološkoj sceni u kojoj se pojavljuje skupa s Filirom koja je bila pretvorena u kobilu, kako to prikazuje jedan rukopis Andaluza de Nigra. On je predstavnik najnižega ranga srednjovjekovnoga društva, netko kome je bilo kakva intelektualna aktivnost zatvorena knjiga, koji provodi svoj život u izvlačenju mršavih sredstava za život iz njive.

175

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. |.

Pozno životno doba, kada čovjek postaje jalov i kada se njegova vitalna toplina toliko smanji da gleda samo kako da se skutri pored ognjišta - to doba pripada Saturnu.

3. LIKOVNI PRIKAZ SATURNA I NJEGOVE DJECE ISTOK je Z a p a d u d a o p o t p u n o n o v e ideje ο p l a n e t n i m v l a d a r i m a , ideje k o j e n i s u i m a l e više n i š t a z a j e d n i č k o s t i p o v i m a p r i k a z a k a k v i su se razvili u k l a s i č n o j u m j e t n o s t i . I više o d t o g a , o n je n a Z a p a d d o n i o d o t a d n e p o z n a t i s u s t a v k o m p l i c i r a n i h c r t e ž a k o j i su n a slikovit n a č i n p r i k a z i v a l i o d n o s e t i h p l a n e t a i l j u d i k o j i s u došli p o d njihov utjecaj.

Istočnjački pisci izvješćuju nas da je u poganskim hramovima Saturn bio prikazivan kao ostarjeli Indijac, kao čovjek koji jaše na slonu, kao čovjek koji meditira na drevnu mudrost, kao čovjek koji izvlači vjedro vode iz zdenca, i tako dalje. Osim nekolicine iznimaka 32 ove slike su vizualni prikazi zanimanja koja su se pridavala Saturnu u astrološkim tekstovima kojima smo se bavili u prethodnome poglavlju, te stoga s potpunom sigurnošću možemo pretpostaviti da su murali koje opisuju ovi pisci bili preteče crteža što su ih kasniji povjesničari umjetnosti opisivali kao slike "djece planeta". Ovo vjerovanje osnaženo je činjenicom da će takve slike "djece planeta "doista biti pronađene u starijim istočnjačkim rukopisima. U jednom arapskome manuskriptu, 33 te u kasnijim njemu srodnim rukopisima 34 pronalazimo "zanimanja pojedinih planeta" vizualno prikazana u osam puta sedam slika (lik. pril. 9). Prva slika u svakome redu pokazuje sam taj planet, dok ostalih sedam susjednih slika prikazuje po jedno od njegove djece. Saturn se tu pojavljuje kao čovjek s trnokopom, a odmah do njega idu zanimanja poput kožarstva, stočarstva, i tako dalje. Merkur je učenjak s knjigom, združen s finijim zanimanjima. Zapad se morao susresti sa sličnim aranžmanima u četrnaestome stoljeću, jer samo se tako može objasniti činjenica da Velika Dvorana' 3 ' u Padovi35 sadrži, aranžirano (a) U Palazzo della Ragione, prim. prev. 176

§3]

LIKOVNI PRIKAZ SATURNA I NJEGOVE DJECE

u jednoj vrlo sličnoj tabelarnoj formi, niz slika "djece planeta" koje možemo opisati kao monumentalnu zapadnjačku verziju onakvih "pločica" kakve se nalaze, primjerice, u bodleijanskom Orijentalnom manuskriptu 133. Sam Saturn pojavljuje se ovdje u vrlo neklasičnoj formi, kao čovjek koji drži ruku na ustima kako bi označio bilo tišinu, bilo svoju zlokobnu i bolećivu prirodu (lik. pril. 10). "Djeca planeta" prolaze isto tako sve više kroz proces realističke "modernizacije" na Zapadu. Kasnija razdoblja smatrala su te tabelarne nizove zanimanja (nalik na one kakve je Dvorana u Padovi bila preuzela iz istočnjačkih rukopisa, u stilu bodleijanskog Orijentalnog manuskripta 133), previše monotonima u formi i previše heterogenima po sadržaju. Ona su tražila formu kojom bi se moglo staviti na okup sve te ljude pod vladavinom planeta u nekoj vrsti živopisne "žanrovske" slike koja bi se, pak, pokazala i socijalno i psihološki koherentnijom. To je uključivalo, na prvome mjestu, svođenje one kaotične raznolikosti kakva je bila prisutna na originalnim "pločicama", na ograničen broj inherentno povezanih tipova, i drugo, okupljanje tih tipova u koherentan kontekst i u istu perspektivu. Slikovni prikaz Jupitera trebao bi ilustrirati narav i način života ljudi koji su blagoslovljeni kulturom i imetkom, Merkura, život učenjaka i umjetnika, Marsa ratnika, a Saturn način života siromašnih i potlačenih seljaka, prosjaka, sakatih, zatvorenika i kriminalaca. Istodobno se osjećala i želja da se učini neposredno vidljivim fatalni "utjecaj" svakoga planeta na njegove podložnike, pa je tako razumljivo da je nakon nekog broja kolebljivih pokušaja da se modernizira shema iz Dvorane u Padovi, rješenje najzad bilo pronađeno u jednom likovnom modelu koji je bio upotrebljavan u posve drugoj sferi i u posve drugome smislu, da pokaže "utjecaj" neke nebeske sile na zemaljsku egzistenciju - a to je likovni model Kristova uzašašća na nebo (ili, da budemo točniji, uskrsloga Krista koji se obraća onima koji su ostali na zemlji), Sudnjega dana te, iznad svega, Pentekosta i sličnih misterija.36 Taj novi likovni model izrastao je prvo u sjevernjačkoj umjetnosti u petnaestome stoljeću (lik. pril. 13), kako su to pokazali Kautzsch i VVarburg,37 a tek kasnije je zahvatio talijansku umjetnost, te je unatoč modifikaciji individualnih obilježja i pomicanju naglaska 177

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. | .

njegova kompozicija ostala neizmjenjenom sve do sedamnaestoga i osamnaestoga stoljeća. S njime smo se kao s kompletnim nizom susreli prvo na ilustracijama u Epitre d' Othea Christine de Pisan (lik. pril. 12). Planetni bog sjedi na oblaku, a okružuje ga aureola zvijezda, poput kakvog pravog nebeskoga vladara, dok ispod, na zemlji, žive njegova "djeca" - u slučaju Venere, zaljubljenici koji dižu uvis svoja srca na žrtvu, u slučaju Saturna, mudraci okupljeni na koncilu. Fenomen takve adaptacije pentekostne scene u sekularne svrhe nije u to doba bio ništa unikatno. Na jednoj minijaturi s kraja četrnaestoga stoljeća u bečkoj "Knjizi proroštava" nalazimo skupinu mudraca i patrijarha okupljenih ispod hemisfere koja sadrži sedam planeta,38 a ilustracija nacrtana oko 1400. godine u Boccacciovom djelu De claris mulieribus pokazuje Junonu kao nebesko ukazanje kako lebdi iznad svojih štovatelja, dok Minerva sa svojim umjetnički nadarenim štićenicima oblikuje nešto poput mitologije "slobodnih umijeća" (lik. pril. II). 39 Iz ovakvoga spoja sekulariziranoga pentekostnoga crteža s verzijom likovnog prikaza "slobodnih umijeća" lako se može shvatiti i daljnji razvitak. Upotreba religijskog likovnog modela u ilustracijama Christine de Pisan bila je olakšana činjenicom da planeti ovdje imaju čisto pozitivno značenje. Svaki od njih predstavlja neku zasebnu vrlinu, tako da je asimilacija tih slika u vizualne prikaze poput prikaza Pentekosta izgledala posve prirodno. Štoviše, jednom kad je ova adaptacija bila dovršena, kroz fuziju s motivom "slobodnih umijeća", taj likovni model mogao je obuhvatiti i vrlo različit sadržaj uobičajenih astroloških tekstova te tako stvoriti onaj oblik likovnih prikaza "djece planeta" koji je ostao na snazi još nekoliko stotina godina. U okviru toga razvoja postojao je i određen broj razrada i preinaka. Tako je Saturn bio prezentiran kao neki računovođa i aritmetičar, kao bog riznice koji drži ključ ali i srp, kao marljivi kopač, a isto tako i kao jahač koji na svojoj zastavi nosi ne samo grandioznu zvijezdu već i ponizni srp. Kosa koju nosi kao i srp ili, pak, umjesto njega, može se pretvoriti u lopatu ili u motiku, a ovo opet može postati neki podupirač (lik. pril. 8,13), tako da naposljetku taj bog poniznih i potlačenih dobiva i jednu drvenu nogu. Možda je neobičan položaj noge, koji je povremeno bio kopiran iz stanovitih

178

§ 4]

SATURN U MITOGRAFSKIM ILUSTRACIJAMA

orijentalnih izvora, a možda čak i neko nesvjesno sjećanje na mit ο Kronosovoj kastraciji imalo ulogu u tom posljednjemu mijenjanju oblika. No, s druge strane, umjetnici-obrtnici petnaestoga stoljeća već su bili počeli slikati Saturna u ponešto herojskijim bojama, posebice u Italiji, kako se to moglo i očekivati. Firentinski niz slika "djece planeta" na neki je način analogan slikama "trijumfa", tako popularnima nakon Petrarce: Saturn se pojavljuje kao Kralj Vrijeme s kosom, u kolima koja vuku "zmajevi vremena" koji grizu vlastite repove. Na sjeveru, on se pojavljuje kao jahač, poput jahača na slikama viteških turnira. Najzad, u firentinskome "Ljetopisu u slikama" on se pojavljuje u pravom humanističkome stilu kao latinski kralj koji uči Rimljane zemljoradnji i utemeljuje grad Sutrium (lik. pril. 14).40

4. SATURN U MITOGRAFSKIM ILUSTRACIJAMA IZ KASNOGA SREDNJEG VIJEKA

U MEĐUVREMENU, međutim, mitografske su ilustracije, od kojih smo jedan rani iako usamljeni primjer vidjeli u minhenskome manuskriptu, 41 ponovno stupile na scenu. S obzirom na sadržaj, mitografski tekstovi iz toga vremena, a to znači, iz četrnaestoga i petnaestoga stoljeća, bili su već potpuno "moralizirani": njihov alegorijski prikaz bio je interpretiran u kršćanskome smislu. No, njihov je likovni prikaz došao pod utjecaj nove "realističke" tendencije koja je prednost davala suvremenome kontekstu astrološke ilustracije, vidjeli smo, već su bile zahvaćene na taj način u odnosu prema njihovim orijentalnim modelima. Tako autor djela Fulgentius metaforalis42 stavlja Saturna da bi označio mudrost. Međutim, u ilustracijama toga teksta, on se pojavljuje kao kraljevski vladar, s kraljicom do sebe, u kostimu petnaestoga stoljeća, dok su oko njega oslikane različite scene iz njegova života - za jedan senzitivan um u načelu pomalo prenapadno. Srednjovjekovni autor mogao je uzeti čak i neukusne scene kao temu za moralnu opomenu, zato što za njega pravo značenje nije ležalo u samoj slici koliko u njezinu alegorijskome značenju. 43 179

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. | .

Najvažniji niz ilustracija te vrste jest ciklus slika iz četrnaestoga stoljeća u francuskome prijevodu djela sv. Augustina, Civitas Dei, te uz to - s time da su ove bile i plodonosnije - ilustracije u djelu Ovide moralise. U obje te serije slika Saturn je opremljen atributima i stavljen u kontekst koji nije imao niti je mogao imati ikakva udjela u astrologiji. U ilustracijama u Cite de Dieu, Saturn se pojavljuje, u znak sjećanja na njegovo dugo i mukotrpno putovanje prema Latiumu, kao dostojanstven starac s brodom ili brodskim jarbolom u ruci.44 S druge strane, u prvoj verziji francuskoga Ovide moralise, u kojemu se portreti velikih poganskih bogova pojavljuju kao naslovne vinjete za svaku pojedinu knjigu, on je još jednom doveden u vezu sa "zmajevima Vremena".45 Nadasve je scena Saturna kako proždire vlastitu djecu, a koja nikad prije toga nije bila prikazana, čak niti u antici, ovdje prikazana u svoj svojoj okrutnosti, baš kao što je i rođenje Venerino iz kastriranih udova prikazano u maločas spomenutim ilustracijama za Fulgentius metaforalis. Vidimo boga kako prinosi dijete ustima i kako zariva zube u djetetovu ruku, ili čak kako je već proždro djetetovu glavu (lik. pril. 16, 17, 18 i 62). Vidimo ovdje nemilosrdnu izopačenost toga boga Moloha koji proždire vlastitu djecu, a nepodnošljiva jačina toga prizora ublažena je jedino popratnim tekstom koji se trudi tu sliku interpretirati alegorijski. Ovi motivi razrađeni su u ilustracijama Berchoriusova uvoda u latinsko izdanje Ovide moralise, te na ilustracijama u Libellus de imaginibus deorum,46 koje su bile uzete iz toga istog uvoda. Opisi u tome djelu kasnije su izborili mjesto u nebrojenim vizualnim prikazima kako na sjeveru tako i na jugu.47 Motiv proždiranja djeteta proslijeđen je iz mitografske umjetnosti u slike planeta i njihove "djece" (čak kombinirano s motivom kastracije!) postavši poslije i stalnim obilježjem takvih vizualnih prikaza (lik. pril. 15 i 17).48

5. SATURN U H U M A N I Z M U

VELIKA raznolikost tipova koji su izniknuli od četrnaestoga stoljeća nadalje pokazuje da je, nakon gotovo potpune stagnacije 180

§ 5]

SATURN U HUMANIZMU

prethodne epohe, sada bilo započelo stvarno ponovno oživljavanje antičkih bogova, te da je neka istinski humanistička re-kreacija, ponovno stvaranje - a time se hoće reći, svjesno "klasičan" pristup tim bogovima - postao moguć a donekle i vrlo potreban. Ovo je posebice bilo istina za Saturna. Vidjet ćemo kasnije značaj što ga je ovaj najzlokobniji medu bogovima imao dobiti u talijanskome humanizmu no, čak i tu možemo vidjeti kako raniji portreti siromašna seljaka, odvratna proždiratelja djece, vješta aritmetičara pa čak i trijumfalna boga Vremena ili vrijedna osnivača gradova, nisu mogli zadovoljiti zahtjeve jedne kulture u kojoj su antički bogovi ponovno postali pravim božanstvima. Talijanska renesansa priželjkivala je sliku Saturna koja bi u sebi sažela ne samo ona dva vida saturnovske prirode, pokvarenu i žalobnu koliko i onu sublimnu i duboko kontemplativnu, ali i takvu koja bi otkrila onu idealnu formu koja je izgledala da se može dosegnuti jedino povratkom na izvorne klasične uzore. Ta humanistička rehabilitacija Saturna bila je postignuta oko 1500. godine, u jednom od najznačajnijih središta talijanske kulture - u gradu koji je bio dom vremešnoga Bellinija, mladoga Giorgionea i Tiziana. Humanizmu je trebalo vremena da dopre do venecijanske umjetnosti, no nakon posljednjih godina Jacopa Bellinija može se zapaziti uočljivo humanistički trend. U crtaćim blokovima koje je jacopo ostavio mlađim generacijama, nalazimo jedinstvenu zbirku arheoloških crteža. Jacopo Bellini ne samo što je skicirao djela iz antike, a što je moglo poslužiti ovom ili onom umjetniku kao model i inspiracija za njegov vlastiti rad, već je također sačuvao i inskripcije koje nisu imale nikakvu umjetničku ili povijesnu vrijednost, poput one na grobnici neke švelje.49 Postojao je, dakle, opći arheološki i humanistički interes za antiku, koji je potaknuo i Jacopova zeta Mantegnu da na početku svoje karijere upotrijebi jednu skicu iz toga bloka dok je slikao freske u Kapeli Eremitani 50 a vrhunac u razvoju tih freski dosegnuo je u Trijumfu Cezara. S druge strane, sam Jacopo Bellini, suvremenik Donatellov, bio je naizgled jedva dotaknut klasicizmom u crtežima i slikama koje za temu nisu imale antiku. On je ostao pravi kasnogotički slikar, s izraženim i posve nehumanističkim interesom za pejzaže, drveće, rijeke, mostove,

181

SATURN U LITERARNOJ TRADICIJI

[||. | .

ptice i planine njegove zemlje. Tako kasniji Bellinijevi radovi sadrže dva odvojena trenda, a njihova će kombinacija podariti djelima venecijanske renesanse onaj poseban karakter - primjerice, djelima mladoga Tiziana i njegovoj rekonstrukciji filostratovskih slika, koje prikazuju bakhovske figure i djecu Venerinu smještene u domaći pejzaž ali u antičkome ritmu, ili opet Venerine statue u parkovima plemenitaša, kombiniraj ući arheološki humanizam sa venecij anskim stilom toga doba. Tizianove slike za Alfonsa I od Ferrare značile su kulminaciju toga stila. Bakrorez Giulija Campagnole koji prikazuje Saturna (lik. pril. 19) još je jedan, premda skroman, svjedok ovoga kretanja. 51 To je raniji rad ovoga umjetnika, a potpisao gaje svojim učenim imenom "Antenoreus", kao nasljednik Antenora koji je došao iz Troje u provinciju Venecije i za koga se govorilo da je osnovao Padovu. Možda baš stoga jer je to bilo djelo ponešto manje jake osobnosti, ono osobito jasno pokazuje tendencije toga vremena u mnogokojem pogledu. U prednjem planu Saturn leži na zemlji, a pokraj njega su neke neobične stijene i nekakvo deblo. U srednjem planu zdesna je šumica s visokim krošnjama i korijenjem. Pozadina se sastoji od utvrđena grada pored mora po kojemu plovi brod. Upada u oči kako prikaz boga u prvome planu ima male ili nikakve veze s "modernim" središtem i pozadinom. Ni deblo ni pozadina na lijevoj strani nisu Campagnolina vlastita invencija, već je ovo uzeto s dvije različite Dtirerove grafike. Campagnola je možda i preuzeo te detalje iz Diirera, no ipak ih je uspio dovesti u odnos prema glavnoj figuri tako da nikakvo nejedinstvo ne bude vidljivo na slici. Izgleda, štoviše, kao da je njegova namjera zapravo i bila neka takva vrsta dualizma. U historijskoj tradiciji venecijanske umjetnosti nakon Jacopa Bellinija promatralo se stare monumente s arheološkim odmakom, smještajući ih pritom u "moderno" okruženje koje je naglašavalo njihovu udaljenost. Figura boga je čudna, takvo je i njegovo ime, takva je i cijela konvencija, a ipak se on pojavljuje u sadašnjosti, među predmetima svakodnevna života. To tijelo na suhoj zemlji izgleda poput statue, no lijeva ruka poseže nježno prema trski poput ruke živa čovjeka, njegov pogled misaono je okrenut ustranu, obrve 182

§ 5]

SATURN U HUMANIZMU

su skupljene. Zasigurno nema ničeg statuesknog u stopalu ili u trski, no kako udaljeno od života izgledaju potpuno zaobljeni nabori draperije, u usporedbi s kamenjem na tlu! Možda se utisak ove figure najbolje može objasniti ako se kaže da ona izgleda kao ukazanje kakvog antičkoga boga u modernome životu. U tom pogledu, Campagnola je tipični Venecijanac petnaestoga stoljeća, koji je proučavao antiku s arheološke točke gledišta i dovodio je u odnos sa sadašnjošću, a da ju nikada nije posve oživio, kako će to učiniti Tizian samo kratko vrijeme poslije toga. Čini se čak da možemo pratiti podrijetlo Campagnolina aktualnoga modela, jer njegovi su bakrorezi očigledno derivirani iz figure riječnoga ili morskoga boga (ta interpretacija nije definitivno riješena) na Trijumfalnoj kapiji cara Trojana u Beneventu (lik. pril. 20).52 Campagnolinu Saturnu i tome liku zajednički je poprječni pogled i prignuta glava, što se doista može objasniti samo u okviru cijele kompozicije toga luka. Čak i drveni panj podsjeća vizualno na pomalo nerazaznatljivu urnu, a atribut trske može se vjerojatno objasniti činjenicom da su trske koje rastu u pozadini figure na reljefu stopljene u sada neprepoznatljivi simbol u desnoj ruci boga, i što je još važnije, valovita draperija beneventovskoga boga skupa s čudnovatom frizurom sugerira kao da je plašt bio navučen na glavu u klasičnoj maniri "caput velatum", "pokrivene glave". Ova čudna kombinacija prividnih i stvarnih osobina melankolične i saturnovske prirode - ruka poduprta, glava naizgled pokrivena plaštom - mogla je arheološki nastrojenom Campagnoli lako dati razloga da interpretira tu figuru kao Saturna. On je jamačno smatrao Saturna božanstvom koje, uz njegove ostale atribute, stoji u posebnom odnosu s vodom: to se vidi iz simbola trske i po morskome pejzažu u pozadini. Ta koncepcija, štoviše, mogla se zasnivati na tekstovima koji opisuju Saturna kao "accidentaliter humidus", "katkada vlažan", i nazivaju ga putnikom preko mnogih mora, te mu atribuiraju patronstvo nad onima koji žive u blizini mora, a za što je najveći autoritet bio čuveni sjevernotalijanski astrolog Guido Bonatti. Činjenica je također i to da su do srednjega vijeka ljudi bili navikli zamišljati Saturna nalik na ovoga: u Mirabilia Grada Rima, jednoga od dva drevna riječna boga postavljena ispred Senatorske palače smatralo se za kip Saturna.53 183

SATURN U LIKOVNOJ TRADICIJI

Posebno značenje Campagnolina bakroreza čiji pejzaž, kako smo rekli, u punom opsegu upotrebljava motive iz ranijih Diirerovih bakroreza, ne leži toliko u njegovom mogućem utjecaju na Diirerovo djelo Melencolia I (na kojemu je pejzaž u pozadini mogao posve lako biti inspiriran Campagnolom), koliko u činjenici da je ovdje prvi puta bio kreiran jedan novi, humanistički i idealizirani Saturn - toliko, zapravo, da su se Campagnolini neposredni nasljednici vratili natrag na uobičajenije koncepcije. Girolamo da Santa Croce zanemario je antičke motive no zadržao je generalni plan i odjenuo je Saturna kao staroga seljaka,54 a Lorenzo Costa preoblikovao je antičkoga Saturna iz žalobna stava riječnoga boga, u kršćanskoga sv. Jeronima udubljenog u meditaciju. 55 Campagnolinu klasički idealiziranu formu Kronosa, međutim, moglo se prebaciti u područja još udaljenija od stvarnosti, u kojima je taj klasično odjeveni bog bio opremljen krilima: tako je, primjerice, još na orfičkim i mitraičkim nadgrobnim kamenima pri kraju klasičnoga doba, on zadobio posebnu prirodu boga vremena. Od Kronosa, koji je obilježje boga vremena posjedovao tek zgodimice, bio je rođen Chronos, čija je glavna funkcija bila fatalna destrukcija svih zemaljskih stvari, kombinirana sa spašavanjem istine i očuvanjem slave. U toj posljednjoj metamorfozi on je postao nekakvim gotovo najvažnijim rekvizitom za alegorije u mramoru na nadgrobnim pločama i za didaktičke slike s naslovnica mnogih djela koja su se bavila ruiniranom pa ipak zapamćenom prošlošću. 56 Vanjskim izgledom, također, portreti ovoga uskrsloga SaturnaChronosa podsjećaju često na Chronosa, Eona ili Kairosa iz kasne antike, 57 no dvojbeno je potječe li on doista od njih. Prije će biti, čini se, da je figura krilatoga Saturna bila oblikovana na jednoj točki gdje se mogla uspostaviti neka spontana povezanost između seljaka-božanstva i alegorije Vremena: a to znači, na ilustracijama za Petrarkino djelo Trionfo del Tempo58 (lik. pril. 21). Petrarca je htio da se Vrijeme pojavi u konjunkciji sa Suncem, no nije dao ilustratorima nikakve daljnje naputke. Ovi su, pak, u vizualnom predstavljanju toga trijumfa, upotrijebili Saturna, koji se ne spominje u tekstu, kao personifikaciju Vremena, i potrudili su se da njegovo značenje učine jasnim tako što je Saturn dobio atribute pješčanoga 184

§ 5]

SATURN U HUMANIZMU

sata,59 a katkad i zodijaka. Povrh svega, međutim, oni su idealizirali tradicionalnu, predrenesansnu formu boga seljaka, tako što su mu dali krila. Na taj način opremili su ga kao istinsku personifikaciju Vremena, upotpunjujući njegov portret jednom novom i, prema srednjovjekovnome mnijenju, posve nesaturnovskom crtom koja je bila preuzeta iz alegorijske tradicije u umjetnosti - kako se to vidi, primjerice, u jednoj alegoriji Vremena iz otprilike 1400. godine. 60 Ovaj proces potvrđen je i na nekoliko talijanskih ilustracija uz Petrarcu iz petnaestoga stoljeća, u kojima Saturn, personificirajući vrijeme, stoji, poput one figure na francuskoj minijaturi, rukama simetrično ovješenima prema dolje, a opremljen je četvorima krilima koja trebaju predstavljati četiri godišnja doba.61 jednom dovršeno, to humanističko ponovno ujedinjenje Saturna i Chronosa vodilo je, dakako, u reverziju, prema povratku na antičke figure Chronosa, Kairosa i Eona. Ono je proizvelo poznati tip gologa boga Vremena, idealiziranu figuru starca s krilima koja, iako je u kasnijim razdobljima postala općim mjestom, duguje svoje postojanje vrlo kompliciranom i raznovrsnom nizu događaja. 62

185

TREĆI DIO

"POETSKA

MELANKOLIJA"!

"MELANCHOLIA

GENEROSA"

I

PRVO POGLAVLJE POETSKA

MELANKOLIJA1

U

POEZIJI

NAKON

SREDNJEGA

VIJEKA

1. MELANKOLIJA KAO SUBJEKTIVNO RASPOLOŽENJE U POEZIJI KASNOGA SREDNJOVJEKOVLJA

U HISTORIJI riječi "melankolija" postoji jedna razvojna linija koja je tu riječ učinila sinonimom za "bezrazložnu tugu". Melankolija je vremenom počela značiti neko privremeno stanje misli, neki osjećaj depresije neovisan ο bilo kojim patološkim ili fiziološkim okolnostima, osjećaj koji je Burton 2 (prosvjedujući protiv takvoga proširenja značenja te riječi) nazvao "prolaznom melankoličnom dispozicijom", kao suprotnost "melankoličnom habitusu", odnosno "bolesti melankolije". Moglo se tako reći da je netko "toga dana melankoličan" - što je bilo nezamislivo u srednjemu vijeku. Štoviše, atribut "melankoličan" sada se mogao prenositi s osobe na objekt koji je potaknuo takvo raspoloženje, pa bi se onda govorilo ο melankoličnim prostorima, melankoličnu svjetlu, melankoličnim notama ili melankoličnim krajolicima. 3 Posve prirodno, ova transformacija nije bila izvedena u medicinskim i znanstvenim spisima nego u onome tipu literature koji je bitno težio opažati i predstaviti čovjekov senzibilitet kao nešto što ima vrijednost po sebi - dakle u lirici, u narativnoj poeziji (epovima) te nadalje u proznim romansama. Termin "melankoličan" upotrebljavalo se sve šire u popularnim kasnosrednjovjekovnim spisima i on je bio, posebice u Francuskoj, svesrdno usvojen u pisaca lijepe književnosti sa svrhom pridavanja boje mentalnim težnjama i stanjima. Tijekom toga procesa oni su postupno promijenili i premjestili izvorno patološko značenje toga pojma, tako da je on

189

POETSKA MELANKOLIJA NAKON SREDNJEGA VIJEKA

[lll.l.

sada postao opisnim za manje ili više privremeno "raspoloženje". Usporedno s pravom znanstvenom i medicinskom upotrebom, ta je riječ zadobila još jedno značenje koje možemo nazvati specifično "poetskim". Takva uporaba ove riječi imala je svoju vlastitu povijest pa kada je jednom bila učvršćena, utjecala je na svakodnevnu upotrebu snažnije nego što su to mogli termini ezoterijske znanosti. Ne radi se, dakako, ο tome da su dvije izvorne ideje melankolije - melankolija kao bolest i melankolija kao temperament - posve nestale iz literature ili iz obične uporabe. U ljubavnoj lirici, na primjer, "melankoliju" se i dalje stalno upotrebljavalo kao neki sinonim za "ludilo",4 a u oslikavanju osoba, atribut "melankoličan" upotrebljavalo se naširoko u smislu nekog trajnog raspoloženja. No, osim u znanstvenoj literaturi, ta tradicionalna upotreba sve više je težila prema subjektivnom i prijelaznom značenju, dok naposljetku nije bila toliko zasjenjena novom "pjesničkom" koncepcijom da je ta koncepcija postala onim normalnim značenjem u modernom mišljenju i govoru. 5 Već u Boccaccia (osobito u njegovu Ninfale Fiesolano), nalazimo izraze poput ovoga: pella maninconia e pel dolore ch'i' sento, che m' offende dentro il ćore ili ove quel giorno dal padre aspettato era stato con gran maninconia, ili malinconoso e mal contento, ili caendo la sua amante aspra e selvaggia e che facea lui star malinconoso. 6 - sve su to izrazi u kojima se melankoliju ne zamišlja kao bolest niti kao habitualnu dispoziciju, već radije kao privremeno mentalno raspoloženje. Samo malo kasnije, i francuska je literatura također počela upotrebljavati "subjektivnu" zamisao melankolije na isti način, te je imenica melancolie označavala nevolje koje netko ima, a jednako i nevolje koje nanosi drugima, dok je glagol merencolier 190

§1]

MELANKOLIJA KAO SUBJEKTIVNO RASPOLOŽENJE

postao sinonimom za attrister, rastužiti, a pridjev mćlancolique, ili, uobičajenije, melancolieux, prenosio bi se s osobe koja doživljava taj osjećaj na okolnosti koje su ga prouzročile. "Quant on s'endort en aucun desplaisir ou merencolie", 7 primjerice, pojavljuje se u jednoj priči Luja XI, a ljubavna literatura prenosi to značenje dotle da govori ο petites merencolies, u smislu "ljubavnih prepirki".8 Se melancolier je značilo "rastužiti se" ili "misliti tužne misli",9 a pridjev melancolieux mogao je opisivati raspoloženje nekoga tko je tužan odnosno bez humora ("on l'a trouve melancolieux et ire", ili "Alexandre melancolieusement pensant a ses pertes"10) ili, pak, izgled pobješnjela psa ("le chien enrage regarde de travers et plus melancholiquement que de costume" 11 ) baš kao i impresiju noći12 ili raspoloženje prouzročeno ma kakvim "tužnim" objektom. "Je suis entree en grant merencolie", pjeva u djelu Christine de Pisan jedna zaljubljena žena kad misli da je njezin kavalir iznevjerio svoju zakletvu na vjernost, 13 a vizionarski snovi, jedno vrlo uobičajeno sredstvo u medijevalnoj narativnoj poeziji - koje je narator uglavnom uvodio kada bi se našao u ruralnoj osamljenosti - sada se nisu dočaravali pjesnikovim umorom ili žalosti, već njegovom "melankolijom". Pjesnici petnaestoga stoljeća lete u naručje prirode: pour oblier merencolie et pour faire plus chiere lie.14 Tako u cjelokupnoj m o d e r n o j e u r o p s k o j literaturi izraz "melankolija" (kada nije u znanstvenome kontekstu) gubi značenje kvalitete i umjesto toga poprima značenje "raspoloženja" koje može začas biti premješteno na nežive predmete - katkad u jednostavnom i ozbiljnom smislu, kao kada jedna firentinska udovica patricija govori ο melankoliji svoje usamljenosti, 15 ili kad se kakvo mjesto opisuje kao "samotno i melankolično", a katkad i u sentimentalnom i emotivnom stilu, kao kada Sannazzaro kaže da njegovi pastiri lutaju melankoličnoga izraza i melankoličnoga glasa,16 katkad veselo i razuzdano, kao kada Bojardo opisuje neku razočaranu damu kojoj je noć prošla bez događaja s njenim kavalirom te čitav dan ostaje malinconiosa e tacita,17 katkad grubo i cinično, kao kada jedan topnik invalid piše svome prijatelju: "No, ako tko misli da sam ja

191

F POETSKA MELANKOLIJA NAKONSREDNJEGAVIJEKA

[lll.l.

jednom nogom u grobu, neka me Bog kuša s kakvom mladom djevojkom, pa da vidi kako ću s njezinom pomoći brzo otjerati svaku melankoliju".18

2. " D A M E MERENCOLYE"

PROMJENA U značenju melankolije bila je povezana s jednim procesom koji se mogao primijetiti u kasnome srednjemu vijeku kad su ezoterijski i znanstveni pojmovi potonuli na razinu pučkoga mišljenja i govora. Slične tendencije preobrazile su sedam smrtnih grijeha u "ludosti" ili u puke karakteristike, učinivši građanstvo sentimentalno svjesnim seljakove muke i bespuća divlje prirode, te su dovele do pokušaja hvatanja zbilje vidljivoga svijeta u iluziju perspektive. Štoviše, melankolija, koja je poprimila psihološki sadržaj ideja što su se originalno primjenjivale samo na mentalna stanja, naslijedila je ujedno i njihovu likovnu formu. Drugim riječima, melankolija, shvaćena u tom novom značenju, pojavljuje se u poeziji petnaestoga stoljeća i kao govorni izraz i kao aktivna osoba koja govori te koja čak može biti i portretirana. Srednjovjekovna didaktična poezija, razrađujući metode naslijeđene od kasnih rimskih autora, primjerice Prudencija i Marcijana Kapele, bila je personificirala gotovo sve objekte ljudskoga mišljenja i osjećanja. Među ovim personifikacijama mogle su se, dakako, naći i one koje su utjelovljavale mentalnu bol - figure poput primjerice souci, deffiance, desespoir, te, povrh svih, tristesse. A kako je uobičajena upotreba sve više težila opisati sadržaj ovih ideja kao "melankoliju",19 ne iznenađuje da je onda i taj izraz također bio personificiran. U djelu Espćrance ou Consolation des Trois Vertus koje je 1428. godine napisao meštar Alain Chartier, kraljevski notar i tajnik Charlesa VI.,20 nalazimo jednu Dame Mćrencolye kako preuzima mnoge funkcije, te usto i mnogošto od izvanjskoga izgleda Tristesse, opisane otprilike dvjesto godina ranije u djelu Roman de la Rose.21 Poput Guillaume de Lorrisove Tristesse, Alain Chartierova Dame Mćrencolye zastrašujućeg je izgleda, blijeda, mršava, umotana u siromašnu i odrpanu odjeću, a isto se može reći i za Melencolie 192

§2]

"DAME MERENCOLYE"

u romanci Le Cuer d'amours espris koju je napisao kralj Rene od Anjoua (koji je umro 1480.), jer ovdje se ona pojavljuje kao "une grant vielle eschevelee, maigre, et ridee".22 Posve je jasno da ova Dame Merencolye nije bila tek puka kopija Tristesse, već je bila radikalno modificirana. Tristesse je posjedovala neke karakteristične kvalitete koje su Dami Merencolye bile uskraćene, a jednako tako i ova posjeduje neke crte koje su onoj prvoj nedostajale. Na primjer, Tristesse u djelu Roman de la Rose - figura nipošto tupa i apatična, već divlja i očajna - nosi uplakano i zajapureno lice, dok se "morne et pensive" Melankolija kralja Renea grije kraj vatre koja je bila "tako bijedna da bi na njoj i mačka jedva mogla oprljiti rep", i u tako je dubokim sanjarenjima da se jedva može otrgnuti od svojih misli. Alain Chartierova Dame Merencolye posebna je po svojoj "olovnoj i zemljanoj" kompleksiji, "zastajkujućem govoru", "obješenim usnama" i "oborenu pogledu". Ne treba ni reći da su u oba slučaja crte koje melankoliji nisu bile zajedničke s tristesse, tugom, bile preuzete iz humoralne patologije. Pa čak i "bijedna vatra", poznat dirljivi motiv iz kalendarskih ilustracija, nije drugo do elaboracija općeg atributa "frigiditas", hladnoće. Opća upotreba reducirala je ideju melankolije na pojam pukog raspoloženja. No, od trenutka kada je to subjektivno raspoloženje postalo personificirano, možemo reći da je melankolija ponovno zadobila sve svoje bitne karakteristike kao vidljiva slika temperamenta i poremećaja, odvajajući se od obične tristesse (koju kralj Rene znakovito pušta odmah do nje kao "parente bien prochaine"), kao ponešto više prijeteća a u isti mah i aktivnija. A to se podudara s dramatičkom i psihološkom funkcijom koja je dotad bila pridavana personificiranoj melankoliji u narativnim kontekstima. Po svojim općim obilježjima, djelo kralja Renea (koji više nastoji oživotvoriti zadani komplet alegorija, a manje želi u alegoriju zaodjenuti neko svoje osobno iskustvo) opisno je i neemotivno. Kada junak Le Cuer u pratnji svoje družice Dćsir, upada u Melankolijinu bijednu kolibu i pita ju za hranu i piće, Melencolie se zadovoljava time da mu pruži pehar vode iz "fleuve de larme" i koru kruha od "dure paine" žita, a tu istu prehranu nameće mu i u jednoj kasnijoj 193

POETSKA MELANKOLIJA NAKONSREDNJEGAVIJEKA

[lll.l.

prigodi. Nato Le Cuer pada u "un pensement si tres grief' pa bi gotovo i umro od tuge da nije prizvao u sjećanje svoju ljubavnicu Espćrance koja gaje malo osokolila. Melankolijine aktivnosti i utjecaj tako nisu nešto osobito dramatične i zastrašujuće, iako, u granicama romance gdje dama Tristesse ožalošćuje junaka uglavnom jadnom kvalitetom svojega vina, ta osobita narav jedne izrazito melankolične depresije postaje još više vidljiva. Nedovršena poema Alaina Chartiera, međutim, pokazuje takav intenzitet emotivnoga iskustva te takvu zapanjujuću sposobnost da za to iskustvo pronađe dramske simbole i govorne oblike, da ovdje, u potpunom kontrastu s djelom kralja Renea, pjesnikove verbalne slike po svojoj snazi uvelike nadmašuju ilustracije. Zbog njihova neemotivna karaktera, statički opisi Reneove romance uklapali su se bez problema u tadašnji stil ilustracije, pa su minijature iz čuvena bečkoga manuskripta s njihovom očaravajućom lirskom atmosferom bile prirodni prijenos te romance u vizualne okvire.23 Alain Chartier, naprotiv, opisuje vlastito iskustvo melankolije dramatskom snagom koja kudikamo nadmašuje mogućnosti ne samo tadašnjih ili tome dobu bliskih minijaturista (lik. pril. 25)24 i drvorezaca,25 nego nadmašuje čak i povećane snage izričaja stečene u šesnaestomu stoljeću.26 To je stoga što je njegova priča dobrim dijelom psihijatrijska autodijagnoza prevedena u pjesničke izraze, te ona odzvanja često zastrašujućim opisima oboljenja kakva se nalaze u medicinskoj literaturi. Pjesnik lamentira nad nesretnim udesom svoje zemlje: najbolji su mrtvi, polja leže opustošena, gradovi razrušeni, a učenost je razorena: ima li ičega za što je vrijedno živjeti? Prvo poglavlje te knjige koja je "rođena iz tuge" ("dont par douleur ay commence ce livre") započinje riječima: S tom tužnom i bolnom mišlju koja je uvijek prisutna u mome srcu i koja me prati, bilo kad ustajem bilo kada liježem, čineći moje noći dugima i moj život sumornim, ja sam dugo i predugo premetao i mučio svoj jadni mozak, tlačeći ga tako i obavijajući ga odvratnim slikama toliko da ga nisam mogao zaokupiti ni sa čime drugim što bi mi moglo donijeti radost ili utjehu (...). I u toj nevolji vidjeh jednu staricu kako se vuče prema meni, 194

§2]

"DAME MERENCOLYE"

krajnje neuredne odjeće i posve ravnodušna prema tome, mršavu, suhu i ispijenu, blijede, olovne, zemljane boje lica, oborena pogleda, zastajkujući u govoru, ovješenih usana. Glava joj je bila pokrivena blatnim i prašnjavim rupcem, tijelo zabašureno u nekakav ceremonijalni plašt. Kako se privlačila bliže, najednom, u potpunoj tišini, spopala me u naručje i pokrila me od glave do pete svojim ogrtačem zle kobi, i držala me u rukama tako čvrsto da sam osjećao srce u grudima kako se steže i krši kao u željeznom škripcu i rukama mi je zatvorila oči i začepila uši tako te nisam ni vidio ni čuo. I onda me je nosila, takvog neprisebnog i kao u nekoj nesvjestici, u kuću Mučnine, i izručila me u ralje Straha i Bolesti. Čak i moj razum, taj mlad i sposoban paž27 koji me je pratio, katkad s velike udaljenosti a katkad tik uz mene, već prema tome kako mi je Bog dopustio njegovo društvo, čak i njega je ona zatrovala tim čudnim i otrovnim pićem, provrelim u mahnitosti i ludilu, tako da je ovaj dobar i bistar mladić koji me je s tom namjerom i pratio sve do mojega kreveta, sada stajao kraj mene odsutan i kao da je bio paraliziran letargijom. I čuo sam poslije da se ta starica zove Melankolija, koja brka misli, isušuje tijelo, truje tjelesne tekućine, oslabljuje percepciju i vodi ljude u bolest i smrt. Kroz nju, prema Aristotelu, i najsublimniji umovi i shvaćanja najdubljih i izvanrednih ljudi bila su i jesu često zbrkana i zamračena kada bi se upustili uživati u mislima predubokima i previše raznovrsnima... I tako, čvrsto vezan u tijelu i u duši, bačen sam bio na najbjedniji ležaj, gdje sam tako ležao nekoliko dana suhih ustiju i bez volje za jelom. A nakon velike slabosti, dugoga posta, gorkih boli i praznina u mozgu, koji je Dama Melankolija tlačila svojom teškom rukom, osjetio sam jedan organ smješten u samom središtu glave, u području imaginacije (koju neki zovu "mašta") kako se otvara i počinje protjecati i kretati se...28

195

POETSKA MELANKOLIJA NAKONSREDNJEGAVIJEKA

[lll.l.

Usprkos tome što naginje konvencionalnoj shemi skolastičkoga pjesništva, ovaj opis uzdiže se katkad do danteovskih visina. Izražajniji simbol za pomračenje duha ne može se ni zamisliti nego što je to ogrtač zle kobi pod čijom zagušljivom tamom nesvjestan čovjek biva "izručen u ralje straha i bolesti". Ova vizionarska parabola svesilnog napadaja žalosti potpuno je apsorbirala predodžbu tristesse, izraženu u starijim poemama, no uz to je još bila zasićena i snagom tradicionalnih psihijatrijskih opisa melankolije te je stoga očuvala i svu njihovu supstanciju. Chartierovo djelo sažima, tako, u k o m p a k t n o j sintezi sve tradicionalne i rasute motive melankolije koji su mu bili dostupni. Emfatičko citiranje Aristotela je osobito značajno, premda se ovdje, u skladu s medijevalnim gledištem, ο melankoliji u "parfons et excellans hommes" ne misli kao ο nekom uvjetu njihova talenta već, baš suprotno, kao ο posljedici njihovih misli "predubokih i previše raznovrsnih". Taj princip sinteze nastavio je djelovati u t a d a š n j i m predočavanjima melankolije, posredstvom literarne personifikacije. Gdje god se Dama Merencolye pojavljuje kao osoba koja govori ili ο kojoj se govori, ona predstavlja, kao u starim francuskim romancama, suvremenu modifikaciju predodžbe koja je bila oblikovana i prenošena putem medicinske i znanstvene tradicije, i to je ono čemu ona duguje svoju elastičnu i živahnu egzistenciju. Onaj lijepi monolog njemačkoga baroknog pjesnika Andreasa Tscherninga, Melankolija priča ο sebi, primjer je takve jedne sinteze u kojoj se, kao u meštra Alaina Chartiera, cijeli sadržaj znanstvene tradicije - od najobičnijega straha do divljih halucinacija čovjeka koji misli d a j e staklena posuda ili se plaši da će se nebo srušiti dolje, od mizantropije, čežnje za smrću, te sposobnosti da se piše poezija u ludilu, do "facies nigra" i pogleda uperena u zemlju - kombinira u koherentnu sliku, uz to što je sada mogao biti dodan i nov motiv, nepoznat francuskome pjesniku iz ranoga petnaestoga stoljeća: humanistička ideja božanske mahnitosti ili, da upotrijebimo Tscherningove riječi, "des himmelischen Geistes": wann der sich in mir reget, Entziind ich als ein Gott die Herzen schleunig an,

196

§2]

"DAME MERENCOLYE"

Da gehn sie ausser sich und suchen eine Bahn, Die mehr als weltlich ist...29 Ono što se primjenjuje na personifikacije melankolije u čistoj poeziji, ništa manje se ne odnosi ni na personifikacije u onoj čudnovatoj grani literature koja je sebe opisivala kao "ikonologiju" i čiji je cilj bio sustavno prikupljati "imagini di virtu, vitii, afFetti, passioni humane" i druge, te ih obrađivati i klasificirati tako da ih mogu upotrebljavati "govornici, propovjednici, pjesnici, slikari i crtači" u poetske ili ilustrativne svrhe. Najčuvenija i najutjecajnija ikonologija bila je ona Cesarea Ripe, koja sadrži jednu Malinconia koju se može lako, bez ikakva dokazivanja, prepoznati kao Dame Merencolye istoga tipa kao onu u Alaina Chartiera ili kralja Renea. Dakako, ona je odgovarajuće modificirana i objašnjena do posljednjega detalja: Donna vecchia, mesta, & dogliosa, di brutti panni vestita, senza alcun' ornamento, stara a sedere sopra un sasso, con gomiti posati sopra i ginocchi, & ambe le mani sotto il mento, & vi sara a canto un' albero senza fronde, & fra i sassi.30 Ovaj grafički opis koji u svojoj interpretaciji više naglašava emotivne, moralne i intelektualne aspekte negoli one psihološke ili patološke, ostavio je značajan dojam na pjesnike i slikare sedamnaestoga stoljeća i dao je priliku za plodonosnu razmjenu ideja između sestrinskih umjetnosti. Ilustracija prikazuje Melankoliju kao zasebnu figuru, i podudara se točno s tekstom. No, za jednu "realnu" sliku barokni je ukus zahtijevao napetost bilo djelovanja bilo govora, pa je tako slikar poput, primjerice, Abrahama Janssensa našao da je najbolje vratiti se na onu poznatu ideju "syncrisis" i postaviti svoju Malinconia nasuprot personifikaciji Radosti.31 Valjalo mu je samo pogledati Allegrezzu u Ripinu djelu Iconologia pa da pronađe izgled ove protagonistice opisan precizno kako se samo poželjeti može: debeljuškasta ovjenčana djevojka sa zlatnim peharom i vrčem vina koja se 1623. godine pojavila na Janssensovoj slici predstavljajući Allegrezzu, odgovarala je Ripinu opisu točnije nego što je Janssensova šepesajuća, bijedno odjevena starica sa svojim "stablom bez lišća"

197

POETSKA MELANKOLIJA NAKONSREDNJEGAVIJEKA [lll.l.

odgovarala opisu Malinconia. Jer u toj drugoj figuri Janssens se udaljio od Ripe u jednoj pojedinosti u kojoj se Ripin opis razlikuje od tradicionalnih piktoralnih tipova. Tu Melankolija drži glavu položenu samo na jednoj ruci, umjesto na obje, kako stoji u tekstu. Ovo je dobar primjer za uporno preživljavanje likovne tradicije, jer ovdje ona odolijeva čak i u izravnom proturječju sa samim tekstom koji bi ta slika trebala ilustrirati. Godina 1665. dala je pjesničku n a d o p u n u Janssensovoj piktoralnoj sinkrezi - Filidorovu Raspravu između Melankolije i Mirte.32 I ovdje opet, u uvodnome opisu dviju osoba u raspravi, nalazimo da je njihov vanjski izgled preslikan doslovce iz Ripe, baš kako je to bilo i na Janssensovoj slici. "[Melankolija je] starica/ odjevena u dronjke/ pokrivene glave/ koja sjedi na kamenu/ ispod stabla bez lišća/ glave nadvijene nad koljena." Taj dijalog, međutim, pretpostavlja poznavanje jednog kudikamo većega djela napisanoga otprilike tridesetak godina ranije, a to su Miltonove poeme L'Allegro i II Penseroso. No ovdje stižemo do jedne teme tako velike i toliko intrigantne, a to je melankolija u engleskoj literaturi, da bi cjelovit prikaz toga kudikamo premašio opseg ove knjige. Rasprava ο "školi noći", na primjer, bila bi već sama za sebe preopširan zadatak, a uključila bi nas usto i u povijest njezinih prethodnika. Stoga ćemo se ograničiti na nekoliko šturih poteza koji povezuju engleski razvoj s tradicijom praćenom na drugim mjestima u ovoj knjizi.

3. MELANKOLIJA KAO POVIŠENA SVIJEST Ο SEBI

U MlLTONOVIM poemama koje, kako to naznačuju naslovi, pokazuju autorovu punu bliskost s talijanskom tradicijom, a koje su, s druge strane, imale dalekosežan utjecaj na pisce poslije njega,33 Mirta i Melankolija apostrofirane su od dva govornika, Radosnoga i Zamišljenoga, s takvim intenzitetom pogrde i pohvale da su - premda temperamenti nisu uvedeni kao likovi koji imaju riječ - njihove individualnosti ostvarene s krajnjom živopisnošću.34 Unatoč bogatstvu novih i veličanstvenih konotacija koje ova poezija 198

§3]

MELANKOLIJA KAO POVIŠENA SVIJEST Ο SEBI

ugrađuje u te opise (npr. kada se Melankoliju naziva kćerkom Saturna i Veste, ili kada ju se uspoređuje sa zvjezdanom etiopijskom kraljicom, Kasiopejom), postoji na stotine znakova koji povezuju ovu alegoriju s tradicijom. Kao i u Alaina Chartiera, Melankolija je u pratnji personifikacija nižega ranga, a ona sama pokazuje osobine prepoznatljive nam iz znanstvene i medicinske literature: facies nigra (Ore laid with black staid Wisdoms hue), tvrdoću (Forget thyselfto Marble...), olovan pogled uprt u zemlju (With a sad Leaden downward čast), ljubav prema usamljenim noćnim proučavanjima (Or let my lamp at midnight hour,/ Be seen in some high lonely Towr), čežnju za pustinjačkim životom (And may at last my weary age /Find out the peacefull heremitage, The Hairy Gown and Mossy Cell). Ipak, sve je to ispunjeno novim značenjem. Ime Penseroso35 (a ne Melancolico ili Afflitto) po kojemu se uvodi njezina branitelja, ukazuje na pozitivnu i, recimo tako, duhovnu vrijednost pripisanu Melankoliji te je - u skladu sa starim pravilom koje je vladalo u pjesničkim disputima da "pobjeđuje onaj koji ima zadnju riječ" Melankolija prikazana kao superiorna žovijalnim (a) uživanjima života. Dok je Dame Mirencolye iz francuskih romanci, poput Ripine Malinconia, bila neka vrsta noćne more koja nadahnjuje čitatelja još većim strahom i odbojnošću nego, ako je to moguće, njezina prethodnica Dame Tristesse, Miltonova Melankolija nazvana je "najbožanskijom" i slavljena je kao "boginja mudra i sveta" te kao "sjetna zamišljena redovnica, posvećena i čista". I dok se ona prva pojavljuje u bijednoj i neurednoj odjeći, čak u dronjcima, ova druga odjenuta je Sva u ruhu od najdubljega grimiza, Dok plovi uzvišenim stazama. Dok je prije njezin dvor bio sačinjen od "groznih žena Prkosa, Ogorčenja i Beznađa", sada je ona okružena Mirom, Spokojem, Dokolicom i Tišinom, a vođena je "kerubinom Kontemplacijom". 36 Posljedicama ovog novog vrednovanja bavit ćemo se u sljedećem poglavlju. O n o se može uočiti, u z a p a n j u j u ć e m s t u p n j u , i u

(a) U značenju "jupiterovska", prim. prev. 199

POETSKA MELANKOLIJA NAKONSREDNJEGAVIJEKA

[lll.l.

reinterpretaciji Melankolijinih simptoma. Njezino facies nigra tek je iluzija naših slabih osjetila koja ne mogu podnijeti sjaj njezina istinskoga izgleda: Čije svetačko je lice i odviše svijetlo Da zgodi oćut čovječjega vida; Te stoga našem slabijemu oku Mudrost ta je zlato u crnome kopu. 37 Njezin "olovno oboren pogled" samo je znak potpune apsorpcije ništa drugo doli obrnuta strana nekog stanja ekstaze, vizionarskoga transa. I razmjenjuje poglede s nebesima, Tvoja duša što uhvačena sjedi ti u očima.38 Melankolik u svojoj usamljenoj kuli može ...često izaći promatrati Medvjeda, S trostruko velikim Hermesom, ili, pak, s onu stranu sfera, duh Platona... I onih demona kojih ima u vatri, zraku, vodi i podzemljima... No, jednako tako postoje tu i odjeci još jednoga svijeta, ne svijeta proročke ekstaze niti nagomilane meditacije već povećane senzibilnosti, u kojemu se blagi zvuči glazbe, opojni mirisi, snovi i pejsaži miješaju s tamom, samoćom i dubokom tugom, i to gorkoslatko proturječje služi da bi se podigla svijest ο sebi. Melankolik govori ο zadovoljstvu promatranja mjeseca: Kao netko tko je bio skrenut s puta Pa nebeskim širom bez staze on luta. Zatim je tamo Drevno doba, već spomenuto u "halji od kostrijeti i logu od mahovine", i povrh svega, slavuj, noćna ptica: U preslatkomu, pretužnom svom pjevu Što lice noći blaži u njezinu gnjevu. I od svega to je "najmuzikalnije, najmelankoličnije". Ono što se ovdj e pojavlj uj e j est specifično "poetsko" melankolično raspoloženje moderne: dvosjekli osjećaj koji neprestance pruža hranu samome sebi, u kojemu duša uživa u svojoj usamljenosti, no 200

§3]

MELANKOLIJA KAO POVIŠENA SVIJEST Ο SEBI

u tom zadovoljstvu biva iznova još svjesnija svoje samoće, "radost u žalosti", "žalobita radost", ili "tužna raskoš jada", da upotrijebimo riječi Miltonovih nasljednika. Ovo m o d e r n o melankolično raspoloženje u svojoj je biti pojačana svijest ο sebi, budući da je ego taj oko kojega se okreću sfere radosti i žalosti. Jednako tako on je i najprisnije povezan s glazbom, koja je sada postala podvrgnuta subjektivnim emocijama. "Mogu isisati melankoliju iz neke pjesme onako kako lasica isisava jaja", kaže Jacques.39 Jer za muziku, koja je obično bila baš onaj specifikum protiv melankoličnoga oboljenja, sada se osjećalo da razblažuje, a istodobno i hrani to dvoznačno gorko-slatko raspoloženje. Dakako, fuzija likova "melankolije" i "tuge" tijekom petnaestoga stoljeća nije urodila tek modifikacijom pojma melankolije, u smislu pridavanja melankoliji neke subjektivne neodređenosti, već je isto tako, vice versa, djelovala i na pojam žalosti, dajući mu konotacije duboke zamišljenosti i kvazipatološke profinjenosti. Ishod tih interpretacija moglo je biti samo neko iznimno kompleksno afektivno stanje duše, u kojemu bi ta subjektivna i prolazna emocija "tugovanja" bila kombinirana s dubokomislenim povlačenjem od svijeta i sa sjetom koja se opasno približavala bolesnom stanju melankolije u emfatičkome smislu. U tom istom razdoblju pojavila se i tendecija zamjene glagola attrister i s'attrister glagolima mćrencolier i se mćrenocolier, a njihovi derivativi, mćrencoliser i melancomoyer poprimili su smisao refleksivnog mišljenja ili zadubljenog proučavanja. 40 Štoviše, sve one ideje koje su izvorno bile povezane s melankolijom i Saturnom - nesretna ljubav, bolest i smrt - bile su pridodane toj mješavini te stoga ne iznenađuje da je taj novi sentiment žalovanja, rođen iz sinteze Tristesse i Melancholie, bio određen da postane jedna posebna vrsta emocije, tragična kroz neku povišenu svijest čovjeka ο samome sebi (jer ova svijest i nije ništa drugo do korelacija svijesti ο smrti). Tu novu melankoliju sada se moglo ili didaktički secirati ili preliti u lirsku poeziju i muziku: ona se mogla uzdići do najuzvišenijih odricanja od svijeta, ili se, pak, mogla raspršiti u pukoj sentimentalnosti. Jedan autor s početka petnaestoga stoljeća bio je već otkrio tu kariku između pojmova smrti, melankolije i samosvijesti na jedan 201

POETSKA MELANKOLIJA NAKONSREDNJEGAVIJEKA [lll.l.

neobičan način. "A la mesure que la cognoissance vient" kaže Jaques Legrand u svojim Zapažanjima ο smrti i posljednjem Sudu, "le soucy croist, et l'omme se merancolie plus et plus, selon ce qu'il a de sa condition plus vraie et parfaite cognoissance".41 Stotinjak godina poslije, ta je svjesnost toliko postala dijelom svijesti ο sebi da je jedva bilo čovjeka koji drži do sebe a koji ne bi bio izvorno melankoličan, ili je barem sam sebe takvim smatrao pa su ga takvim doživljavali i drugi. Čak su i Rafaela, koga volimo zamišljati kao nadasve vedra i vesela čovjeka, suvremenici opisali kao "onoga koji naginje melankoliji poput svih iznimno nadarenih ljudi",42 dok je u Michelangela taj osjećaj bio produbljen i ojačan do jedne vrste samosvjesnog uživanja, makar i gorkog: "La mia allegrezz' e la malinconia".43 još nije, međutim, bila dosegnuta ona točka na kojoj bi se netko mogao predati uživanjima u toj slatkoj samodostatnosti melankoličnoga raspoloženja, u stilu Miltonove poeme, ili čak, u stilu Lessingova Viteza Templara, napola tužna, a napola podrugljiva: "A što ako se ja baš volim osjećati tako melankolično?".44 Pod užasnim pritiscima religijskih konflikata koji su ispunjavali drugu polovicu šesnaestoga stoljeća, crte melankolije bile su ne samo ugravirane duboko u lice poezije - treba se samo prisjetiti Tassa ili Samuela Daniela - već su i stvarno određivale fizionomiju ljudi koji su tada živjeli, kako to možemo vidjeti na odbojnim, ustegnutim, oholim, a opet tužnim crtama "manirističkih" portreta. 45 U tom prijelaznome razdoblju upravo je silina emotivnoga pritiska činila melankoliju nemilosrdnom zbiljom pred kojom su ljudi strepili kao pred kakvom "okrutnom pošasti" ili kakvim "demonom melankolije", i koju su uzalud pokušavali izgnati tisućama protulijekova i utješnih traktata. 46 No, za imaginaciju je tada bilo još nemoguće da preoblikuje melankoliju u idealno stanje, stanje u kojemu se inherentno može i uživati, pa makar i bolno - u jedno stanje koje je putem stalnog obnavljanja napetosti između depresije i egzaltacije, između nesretnosti i "izdvojenosti", između straha od smrti i porasle svijesti ο životu, moglo unijeti novu vitalnost u dramu, poeziju i umjetnost.

202

§3]

MELANKOLIJA KAO POVIŠENA SVIJEST Ο SEBI

To dinamičko oslobođenje prvo se pojavilo u razdoblju baroka. Prilično je znakovito da je ono svoje najpotpunije i najdublje učinke imalo u zemljama gdje če ta napetost, koja je imala uroditi plodom u umjetničkome postignuću, biti najviše zaoštrena a to je u Cervantesovoj Španjolskoj, gdje se barok razvio pod pritiskom osobito stroga katolicizma, te još više u Shakespeareovoj i Donneovoj Engleskoj, gdje se on ustoličio pod nosom ponosno isticanom protestantizmu. 47 Obje te zemlje bile su i ostale prava domena specifično moderne, svjesno njegovane melankolije - i dugo je vremena "melankolični Španjolac" bio jednako toliko poslovičan koliko i "ćudljivi Englez".48 Velika poezija u kojoj je to pronašlo svoj izraz, nastajala je u istom razdoblju u kojemu se pojavio i onaj specifično moderni tip svjesno njegovana humora, osobina koja stoji u očitoj korelaciji s melankolijom. Obojica, i melankolik i humorist hrane se metafizičkom kontradikcijom između konačnog i beskonačnog, vremena i vječnosti, ili kakogod to netko izabrao nazvati. Njihova zajednička karakteristika jest postići u isti mah zadovoljstvo i tugu iz svijesti ο toj kontradikciji. Melankolik primarno pati od kontradikcije između vremena i beskonačnosti, ali on toj svojoj tuzi sub specie aeternitatis pridaje pozitivnu vrijednost, budući da u isto vrijeme osjeća kako upravo kroz svoju melankoliju ima udjela u vječnosti. Humorista, pak, ta ista kontradikcija ponajprije nasmijava, premda on svoju zabavu sub specie aeternitatis umanjuje, budući da istodobno prepoznaje kako je jednom i zauvijek sputan prolaznošću. Otuda se može razumjeti kako se u modernom čovjeku "humor", sa svojim značenjem ograničavanja Jastva, razvijao usporedno s melankolijom koja je postala osjećaj ojačanog Jastva. Dapače, čovjek je mogao biti humorističan i na račun melankolije, no tada bi samo još snažnije izlazili na površinu oni tragični elementi. No, razumljivo je i to da čim se nova forma melankolije bila učvrstila, plitki svjetovnjak mogao ju je upotrijebiti kao jeftino sredstvo za prikrivanje vlastite praznine, te se time izložiti u osnovi jednako jeftinom izrugivanju najprostijeg satiričara. Tako je, paralelno s tragičnim melankolikom kakav je Hamlet, od početka stajao tamo i komični "pomodni melankolik", primjerice 203

POETSKA MELANKOLIJA NAKONSREDNJEGAVIJEKA

[lll.l.

Stephen u EveryMan inhisHumour, kojije htio "naučiti" melankoliju na način kako se uči neka igra ili ples - "Imaš li kakvu stolicu na kojoj se može biti melankoličan?... Nećače, je li tako dobro? jesam li dovoljno melankoličan?".49 No, savršena sinteza duboke misli i pjesničke čeznutljivosti postizavala bi se tek kad je istinski humor bio produbljen melankolijom ili, da izrazimo to obratno, kada je prava melankolija bila preoblikovana putem humora - kada je netko kome bi se na prvi pogled reklo da je komičan pomodni melankolik, bio doista melankolik u tragičnom smislu, dovoljno mudar da se ruga vlastitom weltschmerzu pred publikom te tako očvrsne oklop za svoju senzitivnost. U usporedbi s Jacquesovom melankolijom, miltonovski Penseroso ujedno je i jednostavniji i bogatiji. Jednostavniji zato što je Milton odbio taj duboki i ingeniozni plan da se tragično lice sakrije ispod komične maske, bogatiji zato što, kako smo vidjeli, on kombinira sve aspekte melankolika: ekstatični i kontemplativni, šutljiv i saturnovski ništa manje nego muzički i apolonijski, aspekt proroka propasti i aspekt idiličnog zaljubljenika u prirodu, te isprepliće njihovu mnogostrukost u jednu jedinstvenu sliku, blagu u cjelini i ne toliko prijeteću. Taj portret moći će se poslije diferencirati i dalje, a ovaj je proces diferencijacije u engleskoj literaturi osamnaestoga stoljeća bio proveden velikom brzinom i konzistencijom. 50 Ode melankoliji, elegije i pjesnička glorifikacija melankoličnih užitaka sa svim njihovim minornim oblicima i varijetetima, primjerice, kontemplacije, samoće i tame, bile su u neprestanom porastu od Graya do Keatsa: možemo korak po korak pratiti kako su se u tom tipu literature razvijala sve novija istančavanja i razlučbe melankoličnoga sentimenta, uzimajući u obzir i kvalitetu i objekt. U skladu sa starim kontrastom između naravne melankolije i melankolijske boljetice, oni su pravili razliku između "crne melankolije" u smislu depresije koja vodi u bolest, te "bijele melankolije" u smislu onoga Goetheova: "Selig, wer sich vor der Welt ohne Hass verschliesst". Ovaj drugi oblik bio je izražen katkad u filozofskoj rezignaciji, katkad u elegičnoj tuzi, katkad u melodramatičnoj strasti, utapajući se na koncu u oceanu senzibilnosti. Sadržaj tih poema varirao je već prema većoj ili manjoj važnosti koja se pridavala temi "povlačenja" 204

§3]

MELANKOLIJA KAO POVIŠENA SVIJEST Ο SEBI

ili "smrti", odnosno "tužbalice na život", premda su se u tužaljci poput, primjerice, Grayeve Elegy in a Country Churchyard, u kojoj se ta osnovna emocija provlači tako jedinstveno i izražajno, ove tri teme mogle vrlo dobro i kombinirati. 51 Najzad, može se vidjeti kako, u skladu s novim estetičkim teorijama ο "sublimnome", Miltonove "meko podrezane travnjake" i "žuborenje voda" postupno istiskuje "divlji i romantični" krajolik s tamnim šumama, pećinama, ponorima i pustinjama. Tako je gotička obnova u svojoj ljubavi prema srednjemu vijeku obogatila poetsku scenu s toliko gotičkih ruševina, crkvenih grobalja, noćnih gavranova, čempresa, tisa, kosturnica i utvara - uglavnom tužnih djevica - da je jedna stanovita skupina pjesnika bila doista i opisana kao "grobljanska škola".52 Pjesnički kalendar za 1763. godinu sadrži tako i anonimnu satiru nazvanu Jednom gospodinu koji je poželio prave materijale za tužaljku, a u kojoj su svi ti sastojci bili zabavno katalogizirani. 53 Ta rugalica može se razumjeti, jer je u engleskoj literaturi osamnaestoga stoljeća - tog čudnovatog doba, u kojemu su se racionalizam i osjećajnost međusobno u isti mah negirali i jedno drugo prizivali - pjesnički izraz melankoličnoga raspoloženja bivao sve više konvencionalan, dok je sam taj osjećaj bivao sve više uškopljen. 54 Pa ipak, u razmjeru u kojemu su tradicionalna forma i sadržaj izgubili svoje značenje, postavši konvencionalno bljutavi ili degenerirani u sentimentalizam, pojavile su se nove i netradicionalne mogućnosti izraza kako bi spasile ozbiljno i pravo značenje melankolije. Stoga se prava melankolija, pobjegavši od oslikanih kulisa ruševina, svodova i kloštara, sada mogla naći, primjerice, u gorkoj dosjetki Lessingovih kasnijih pisama, ili u namjerno fragmentarnomu Sternovu stilu, što nije bilo ništa drugo doli simbol vječne tragične nedovršenosti egzistencije kao takve. Ona se mogla percipirati u onim područjima misli iz kojih su crpili Watteau i Mozart, u kojima su stvarnost i mašta, ispunjenje i odustajanje, ljubav i usamljenost, želja i smrt toliko nalik jedno drugome da je uobičajeni izraz tuge i boli jedva gdje mogao biti upotrijebljen osim u parodiji. 55 Početkom devetnaestoga stoljeća, međutim, jedan novi tip melankolije izniknuo je iz toga čudnoga dualizma jedne tradicije 205

POETSKA MELANKOLIJA NAKONSREDNJEGAVIJEKA

[lll.l.

na umoru te, s druge strane, spontanog i intenzivnog osobnog izričaja duboke individualne tuge - "romantična" melankolija. U svojoj biti, bila je to "bezgraničnost" u smislu nečega neizmjernoga i neodredivoga, i upravo stoga se ona nije zadovoljavala uživanjem u kontemplaciji i udubljivanjem u sebe, već je i opet tražila čvrstinu izravnog razumijevanja i egzaktnost jednog preciznog jezika sa svrhom da "shvati" sebe. Ta gruba i živa melankolija, koju je upravo njezina žudnja za vječnim dovela u nekom novom smislu još bliže realitetu, mogla bi se nazvati nekom maskulinom formom romantičarskoga weltschmerza, u kontrastu s kudikamo uobičajenijim femininim tipom koji je postao tek pukom besmislenom osjećajnošću. Razumljivo je, stoga, da je Keats, u svojoj Odi ο melankoliji, htio uništiti cijelu tu konvenciju jednim udarcem, spašavajući izvorno značenje melankolične emocije tako što ju je pošao otkrivati u jednoj sferi gdje se konvencija nikad nije sjetila zaviriti. Baš kao što Shakespeare u svom čuvenom sonetu "My Mistress eyes are nothing like the sun..." iskorjenjuje hiperbolične usporedbe starije ljubavne lirike, da bi zaključio: Ipak mislim da je moja ljubav vrijedna Neba mi, ko s lažnom poredbom nijedna. (a) - tako isto, u nadmoćnoj gesti, i Keats prezire već poznati inventar. Neumoran i "budan",56 on hrani svoju melankoliju svim svojim umom i osjećajima, dajući joj da obgrli sav blistavi sjaj stvorenja koje on tada tek može istinski "otkriti" i opisati u obilju bogatih i raznovrsnih pojmova, zato što ga jedino pomisao na njihovu prolaznost i osjećanje vlastite boli čini sposobnim da prihvati njihovu živu ljepotu. Nije nimalo slučajno da se ta nova melankolija, koja otkriva svetište božice Melankolije "u samome hramu užitka" još jednom okreće prema antitetičkoj preciznosti 57 i mitološkoj ekstravaganciji velikih elizabetinaca. She dwells with Beauty - Beauty that must die; And Joy, whose hand is ever at his lips Bidding adieu, and aching Pleasure nigh

(a) Shakespeare, Soneti, prev. Mate Maras, Varaždin, 1996.

206

§3]

MELANKOLIJA KAO POVIŠENA SVIJEST Ο SEBI

Turning to poison while the bee-mouth sips. Ay, in the very temple of Delight Veil'd Melancholy has her sovran shrine, Though seen of none save him whose strenuous tongue Can burst Joy's grape against his palate fine; His soul shall tast the sadness of her might, And be among her cloudy trophies hung. Ako je weltschmerz s početka devetnaestoga stoljeća dao svoj doprinos velikoj i istinski tragičnoj poeziji toga vremena (Holderlinova djela, na primjer), kraj toga stoljeća donio je destruktivni weltschmerz dekadenata. Bio je to bolesni weltschmerz, hranjen slikama koje su više ili manje svjesno bile uzimane iz prošlosti viđene očima povjesničara. U divnoj pjesmi koja stoji na početka drugoga dijela ove knjige, Verlaine eksplicitno citira sages d'autrefois i grimoires anciens, a kod J. P. Jacobsena pronaći ćemo fin-de-siecle zasićenost potrage za užitkom, pripisanu zapravo vremenu baroka. "Oni imaju veće srce i nemirniju krv", kaže on ο tome "tajnome društvu" koje bi se moglo nazvati i "društvom melankolika". "Oni žele i žude više, a njihova čežnja je neukrotivija i vatrenija nego ona što teče u običnim venama (...), no ostali, što oni znaju ο užitku sred tuge i očaja?" - "No, a zašto ih zovete melankolicima, kad su užitci i svjetovna zadovoljstva jedino ο čemu oni misle?" - "Zato što je sva zemaljska radost toliko izmičuća i prolazna, toliko lažna i nepotpuna... Zar se onda još pitate zašto ih se naziva melankolicima, kada sav užitak, čim se do njega dođe, mijenja svoj lik i promeće se u gađenje... kada je sva ljepota, ljepota koja iščezava, sva sreća, sreća koja se mijenja?" 58

207

DRUGO POGLAVLJE "MELANCHOLIA GENEROSA"

Uzdizanje melankolije i Saturna u firentinskom neoplatonizmu i rađanje moderne ideje ο geniju

1. INTELEKTUALNA POZADINA NOVE DOKTRINE IDEJA "poetske melankolije", ukratko ocrtana u p r e t h o d n o m odjeljku, razvijala se nezavisno o d ideje melankolije u smislu uvjeta kreativnog postignuća i susretala se s n j o m s a m o n a jednoj, p r e m d a vrlo značajnoj, točki.

Odlučan trenutak u razvoju te ideje bio je dosegnut kada je "merencolie mauvaise", koju su autori iz petnaestoga stoljeća i većina njihovih nasljednika smatrali isključivo nečim lošim, sada prvi put bila uzeta u obzir kao pozitivna intelektualna snaga. Do te nove točke gledišta, koja je temeljito promijenila ideje ο naravi i vrijednosti melankoličnoga stanja, došlo se zacijelo prije no što će se na Rafaelovu "melankoliju" (opisanu u iskazu jednog suvremenika) gledati kao na prirodni uvjet njegova genija, a isto tako i prije negoli će Milton prikazati melankoliju kao božicu-zaštitnicu pjesničke i vizionarske ekstaze i duboke kontemplacije te, najzad, prije nego što će izniknuti ona "pomodna melankolija" koja je utjecala na lice pod kojim se pojavljuje ne samo melankolija već i dubina uopće. Uzdizanje melankolije na rang intelektualne sile značilo je očito nešto posve različito od toga da ju se interpretira kao subjektivno emotivno stanje. Obje ove tendencije mogu se kombinirati, u smislu da emotivna vrijednost tog sentimentalnog ugodnog raspoloženja može biti obogaćena intelektualnom vrijednošću kontemplativne ili, pak, umjetnički plodne melankolije - no jedna nije nikada mogla proizaći iz one druge. One su imale istu onakvu relaciju jedna spram druge kakvu su, primjerice, tendencije talijanskoga humanizma imale prema tendencijama sjevernjačke reformacije - tendencije koje su, kako je to ispravno bilo naglašeno, temeljno 209

"MELANCHOLIAGENEROSA"

[III. II.

bile povezane 1 no koje su, ipak, stajale jedna naspram druge u istaknutom kontrastu. Obje su bile rezultat želje za emancipacijom, koja je nastojala osloboditi i stimulirati ne samo individualnu osobnost već i, navodno usporedan, fenomen nacionalne osobnosti: obje su imale za cilj učiniti ovu "personalnost" koliko je god moguće nezavisnom od spona tradicije i hijarahije, a koje su je podržavale koliko i sputavale: osposobiti je da bez pomoći izvana potraži svoj individualni pristup Bogu i svijetu i pustiti je da nađe izravan pristup svojoj vlastitoj kulturalnoj prošlosti umjesto da se oslanja na struju tradicionalnog mišljenja - a ovo je trebalo postići putem pokušaja da se otkriju autentični izvori te prošlosti. No, dočim je protestantizam provodio tu emancipaciju i reaktivaciju personalnosti držeći na oku onosvjetski cilj te tako što će uposliti iracionalne sposobnosti, dotle je cilj koji je sebi postavio humanizam - usprkos savršenoj voljnosti da ostane unutar granica kršćanske dogme - bio je ovozemaljski, a metoda kojom se do toga dospijevalo bila je racionalna. U prvome slučaju, izvori spoznaje i moralnosti koje je valjalo obnoviti bili su biblijska objava i Pavlova doktrina, u drugom, bila je to intelektualna kultura klasične antike i njezina koncepcija "vrlina".2 Opravdanje se tražilo, u jednom slučaju, putem vjere, u drugom, putem izobrazbe i znanja. A slobodu se poimalo, u prvom slučaju, kao kršćansko postignuće zasnovano na energičnoj no transcedentnoj i iracionalnoj vjeri, a u drugom, pak, kao čovjekov privilegij, utemeljen na razumu i voljan djelovati u ovom svijetu. Humanistička sloboda mogla se otkriti u vrlinama nekog filozofa, mogla je pronaći sekularni izraz u besprijekornosti kakvog dvorjanina ili je, najzad, mogla divlje rasti u apsolutnom despotizmu kakva vladara. No, kako bilo, ideja slobode označavala je procvat te personalnosti u tipičan primjer jednog specifičnog ideala čovjeka, mnogo manje nego što bi značila ispunjenje individualne duše u njezinoj jedinstvenosti. Svijet humanizma bio je napravljen po mjeri čovjeka: to znači, bio je otkrivan, istraživan i klasificiran po ljudskom razumu ili je, barem u teoriji, mogao biti otkriven, istražen i klasificiran na taj način. Pružao je priliku za procvat jednog ideala koji je ta epoha opisala kao "dostojanstvo čovjeka", a koji bi se možda također moglo nazvati i suverenitetom ljudskoga uma. Još dugo nakon što

210

§1]

INTELEKTUALNA POZADINA NOVE DOKTRINE

je val talijanske renesanse bio zapljusnuo preko Alpa, najgorljiviji humanisti sjevera ostali su više individualisti i više mistici negoli najgorljiviji individualisti i mistici juga. Na sjeveru, treba samo spomenuti Erazma, Pirckheimera i, nadasve, Albrechta Durera koga je njegovo prepoznavanje nespoznatljive i Bogom dane naravi umjetničkog postignuća, a koje se otkriva u jedinstvenim i neusporedivim ljudima i djelima, neprestano tjeralo da dovodi u pitanje principe talijanske teorije umjetnosti koju je on tako strastveno želio usvojiti. Na jugu se može spomenuti, između ostalih, Marsilija Ficina, čiji je intelektualni život, unatoč sklonosti prema ekscentričnom i iracionalnom, bio zasnovan u osnovi na klasičnoj kulturi i na razložnoj argumenaciji filozofskih problema, te je implicirao ne toliko čežnju pojedinca za spasenjem koliko novu svijest ο određenom tipu čovjeka. Talijanski je humanizam, tako, reafirmirao jedan ideal koji se bio uzdigao još u klasičnoj antici no koji je postao zamagljen u srednjemu vijeku, štoviše, on ga je uzdigao u kriterij jednog temeljito promijenjenog načina života. To je bio ideal spekulativnog života, u kojemu je "suverenitet ljudskoga uma" naizgled bio najbliži svom ostvarenju: jer jedino je "vita contemplativa", život u kontemplaciji, bio zasnovan na samopouzdanju i samodovoljnosti procesa mišljenja koje je samo sebi opravdanje. Srednji vijek, istina, nikada nije zaboravio radosti života u potrazi i spoznaji, 3 čak se i izraz "vita contemplativa" nastavilo visoko cijeniti. No, ono što su ljudi mislili pod time bilo je nešto posve drugo od klasičnoga ideala "spekulativnoga života". Bilo je to različito utoliko što se ovdje ta vrijednost kontemplativnoga života kao vrijednosti po sebi, i bez obzira na njegovu svrhu, dovodila u pitanje. Srednjovjekovni mislilac nije meditirao zato da bi pripadao sebi, već zato da bi se primaknuo bliže Bogu, tako da je njegova meditacija nalazila svoje značenje i opravdanje ne u sebi samoj već u uspostavljanju odnosa s božanskim. A ako nije "kontemplirao" već ako je svoj razum upotrebljavao znanstveno, onda je on svjesno zauzimao svoje mjesto u kontinuitetu jedne tradicije koja je u svojoj biti, cijelom svojom metodom, ukazivala preko tog individualnog: njegova prava funkcija bila je funkcija nasljedovatelja i prenositelja, kritičara

211

"MELANCHOLIA GENEROSA"

[III. II.

i medijatora, učenika i učitelja, i nije bilo namišljeno da bi on bio kreator jednog intelektualnog svijeta koji bi svoje središte imao u njemu. On se, zapravo, vrlo malo razlikovao od seljaka ili zanatlije, koji je isto tako popunjavao mjesto u univerzalnom redu koje mu je Bog dao: srednjovjekovni učenjak (za razliku od "ekskluzivnog" renesansnog humanista, svjesno odmaknutog od "vulgarne" svjetine) nije za sebe zahtijevao da bude drugačije ili superiorno biče.4 U oba slučaja, dakle, srednjovjekovni mislilac nije pripadao samome sebi već Bogu, bilo izravno u kontemplaciji ο Njemu, bilo neizravno, u ispunjavanju neke službe koja mu je od Boga dodijeljena i regulirana tradicionalno i hijeratički. Ako, pak, nije ispunjavao nijedan od ovih uvjeta, onda je on pripadao đavlu, jer svatko tko niti je meditirao niti radio, padao je žrtvom poroka "acedia", odnosno lijenosti, koja je vodila u sve moguće druge vrste grijeha. Moglo bi se reći da je u srednjemu vijeku manjkala bilo kakva ideja dokolice.5 Ono klasično "otium", "dokolica", imalo je specifičnu vrijednost, moglo je štoviše i proizvoditi vrijednosti, premda (ili možda baš zato što) je izvanjski bilo isto što i neaktivnost: ono je stoga bilo u opreci, kao "drugačije po vrsti", kako s radom seljaka ili vojnika tako i s jalovim hedonizmom besposličara. U tom istom stilu, ni život klasičnog filozofa koji je renesansni humanist težio oponašati, nije ležao između "vita activa" i "vita voluptuaria" već s onu stranu i jednoga i drugoga. Do određene granice on je ležao i s onu stranu dobra i zla, vrlo različito od Bogom upravljanog puta srednjovjekovnih teologa i mistika, pa tako možemo razumjeti to što je renesansa, kako bi odvojila taj ponovno otkriven način života klasičnog tipa "philosophus" od načina života medijevalnog "religiosus" tipa, napustila tradicionalni izraz "vita contemplativa" (koji je tijekom stoljeća izrastao do toga da je značio čisto i jednostavno "contemplatio Dei") te je skovala jedan nov termin koji je, gledano unazad do razdoblja prije srednjega vijeka, afirmirao iznova stari pojam samodostatne misli i istraživanja - "vita speculativa sive studiosa" (spekulativan, odnosno život posvećen revnim proučavanjima), u opreci s "vita contemplativa sive monastica" (kontemplativan, odnosno redovnički život).6 Taj novi ideal pronašao je svoj izraz u jednom tipu čovjeka kakav je bio stran srednjemu vijeku, naime, u tipu "homo literatus", 212

§1]

INTELEKTUALNA POZADINA NOVE DOKTRINE

"obrazovana čovjeka", odnosno u tipu "Musarum sacerdos", "svećenika Muza",7 koji je u javnome i u privatnome životu bio odgovoran jedino sebi i svom vlastitom umu. Cijela jedna grana literature bila je posvećena pohvalama za "vita speculativa". Hvalili su ga i Poliziano i Lorenzo de' Medici, Landino je tom načinu života posvetio homage u svojim Kamaldoleškim razgovorima, a bio je to također i glavni izvor slavnoga izlaganja Pica della Mirandole Ο dostojanstvu čovjeka. U Diirerovu djelu možemo vidjeti kako je srednjovjekovna ideja poročne "accidia" poslije bila prekrivena, u Melencolia I, humanističkom idejom meditacije koja ne bježi toliko od aktivnosti koliko ju ostavlja iza sebe.8 Nije nimalo slučajno što će njemačka renesansa izabrati "melankoliju", što znači, svijest ο životnim prijetnjama i trpljenjima, za svoje najuvjerljivije portrete kontemplacije ili, pak, da je u Kamaldoleškim razgovorima ona entuzijastička glorifikacija "vita speculativa" i prihvaćanje Saturna kao patrona kontemplacije 9 bilo spojeno sa žalosnim uvjerenjem da su tuga i skrhanost stalni suputnici duboke spekulacije.10 Jer sve dok se duhovni suverenitet koji su priželjkivali humanisti nastojao ispuniti u okviru kršćanske kulture, on je značio koliko slobodu toliko i opasnost. Položaj "u središtu univerzuma", kakav je govor Pica della Mirandole pridavao čovjeku, uključivao je u sebi problem izbora između bezbroj pravaca, i u tome novome dostojanstvu čovjek se pojavljivao u dvoznačnome svjetlu koje će uskoro pokazati i jednu inherentnu opasnost. Jer, kolikogod je ljudski razum inzistirao na svojoj "Bogu sličnoj" moći, jednako je toliko morao postati svjestan i svojih prirodnih granica. Značajno je da se rana renesansa istinskim marom okrenula prema temi etičkog izbora, koju je prethodna epoha bila posve ignorirala prepustivši je u nadležnost teološke doktrine milosti. Ta tema pronašla je svoj vizualni izraz u slici Heraklo na raskrižju. Heraklo vrši autonomni izbor i time biva uvučen u probleme koji proizlaze iz njegove slobode. A jednako je značajno i to da je rana renesansa počela shvaćati problem astrologije kao vitalno pitanje ljudske volje, afirmiravši njezinu nezavisnost čak i od Providnosti. Kasni srednji vijek bio je prešao preko toga pomoću kompromisa poput onih "inclinant astra, non necessitant" (zvijezde utječu,

213

[III. II.

"MELANCHOLIA GENEROSA"

ali ne primoravaju) ili "sapiens homo dominatur astris" (mudar čovjek ovladava zvijezdama). Pisci iz četrnaestoga stoljeća bili su već postali neobično nemirni u pogledu ovih pitanja i u suočenju s gotovo neprestanim trijumfalnim napredovanjem astrologije morali su se uvelike povući na predtomističko stajalište izrazite nepopustljivosti. Pa i kada se spaljivanje Cecca d' Ascolija ispusti iz te priče, mora se reći da su čak i Chaucerove i Petrarkine polemike, slično kasnijim Lutherovim, bile kudikamo više "patrističke" negoli "prosvjetiteljske".11 U petnaestome stoljeću, koje je sada znalo kako nastaviti dalje u jednom doista "prosvjećenom" stilu prema novoj ideji ljudskoga dostojanstva, naći ćemo ta strujanja jedno pored drugoga ili kako se ukrštavaju, a diskrepancija među njima ima se zahvaliti baš tom labavljenju srednjovjekovnih sveza. Bilo je i onih koji su, uživajući potpuno u svojoj svježe pronađenoj slobodi, žučljivo diskutirali protiv bilo kakvog stelarnog utjecaja. 12 Odmah do njih, bilo je i takvih koji su, u nekoj vrsti "horror vacui moralis" (straha od moralne praznine), usvojili gotovo islamski fatalizam s obzirom na zvijezde, ili su, pak, prakticirali najopskurniju astralnu magiju. Postojali su, također, i oni koji su pokušavali pronaći put između uvjerenosti u slobodu koja je bila potvrđena u teoriji no nije se mogla posve realizirati u praksi, i straha od zvijezda koji nije bio u cjelini izbačen iz prakse iako je teorijski bio odbačen. 13 "Sužanj" srednjega vijeka (da tako kažemo) bio je, gledano u cjelini, imun na astrologiju, no "slobodnjak" renesansnoga vremena bio je obvezan ili boriti se s njome i pobijediti, ili pasti njezinom žrtvom. Rađanje te nove, humanističke svjesnosti, odvijalo se, dakle, u atmosferi intelektualnoga proturječja. Otkako je stupio na svoj položaj, taj samodostatni "homo literatus" našao se na mukama između krajnjeg samopotvrđivanja, koje se katkad uzdizalo do arogancije, i sumnje u sebe, koja je katkad tonula do očaja. Iskustvo toga dualizma razbudilo ga je da otkrije nov intelektualni obrazac koji je bio odraz tog tragičkog i heroičkog nejedinstva intelektualni obrazac "modernoga genija". Na toj točki vidjet ćemo kako se samoprepoznavanje "modernoga genija" moglo odvijati jedino pod znakom Saturna i melankolije i kako je, s druge strane, jedna nova intelektualna distinkcija sada trebala biti prenesena na već prihvaćene ideje Saturna i melankolije, jedino je humanizam 214

§1]

INTELEKTUALNA POZADINA NOVE DOKTRINE

talijanske renesanse bio u stanju prepoznati u Saturnu i u melankoliku tu polarnost koja je, zapravo, bila ovdje od početka, no koju su samo "Aristotelova" brilijantna intuicija, te britko oko sv. Augustina izoštreno mržnjom, bili u stanju doista vidjeti. A talijanski humanisti nisu tu polarnost samo prepoznali: oni su je i valorizirali, jer su u njoj vidjeli glavno obilježje toga novootkrivenoga "genija". Postojala je, stoga, dvostruka renesansa: prva, iz neoplatoničke ideje Saturna, prema kojoj je taj najviši među planetima utjelovljavao, a isto tako i darivao, najviše i najplemenitije duševne sposobnosti, razum i spekulaciju, i ona druga, iz "aristotelovske" doktrine ο melankoliji, prema kojoj su svi veliki ljudi bili melankolici (odakle je logički slijedilo da je ne biti melankoličan znak beznačajnosti). No, to novo uvažavanje povoljnog pogleda na Saturn i melankoliju bilo je popraćeno - ili, kako mi to vidimo, uvjetovano - sviješću bez presedana, sviješću ο njihovoj polarnosti, koja je tom optimističkom gledištu podavala tragičnu boju dajući tako osjećanju života onu karakterističnu napetost koju je doživljavao čovjek renesanse. Petrarca, možda prvi od onoga tipa ljudi koji su svjesni toga da su genijalni, i sam je, i to doista vrlo žestoko, doživio taj kontrast između trijumfa i očaja, i toliko je toga bio svjestan da je opisao oba stanja u literarnom obliku: ...Quaedam divina poetis/ vis animi est,... (U pjesnicima ima neka/ božanska snaga duha...) kaže on u svojoj obrani pjesništva, koja je također bila i hvalospjev (pean) na njegovoj vlastitoj koronaciji. Insanire licet, fateor, mens concita; clarum, seque super provecta, canet... ...subsistere nullum censuit ingenium, nisi sit dementia mixta.14 (Pobuđen um, ja priznajem, posve mahnitati može; pjevat će slavno, nad sebe uznesen... ... smatraše [on](a) da velikog dara nema bez nužne bezumlja smjese.) (a) Misli se na Aristotela, prim. lat. prev. 215

"MELANCHOLIA GENEROSA"

[III. II.

Taj isti pjesnik koji tako radosno opisuje svoje pjesničke zanose poznavao je, dakle, i ono stanje prazne depresije i duboke tuge zbog kojega bi "sve vidio crno", a poznavao je i žalovitost koja gaje odvlačila iz društva u samoću, i iz samoće opet iznova u društvo. 15 No, on je još daleko od toga da bi ovu žalovitost - koja, da citiramo Lessinga, daje njegovim pjesmama neku "putenu melankoličnost" 16 - opisao kao "melankoličnost" samu. Radije će je nazivati srednjovjekovnim imenom "acedia", koja, međutim, onako kako je on upotrebljava, čini se kao da lebdi negdje na pola puta između grijeha i oboljenja, 17 a niti se ona njemu pojavljuje kako bi opisao božansku silu svoje pjesničke mahnitosti - koju on još zove "insania" ili "dementia" izrazom "furor", izrazom koji je skovao Ciceron, i koji je on izričito razlučivao od ona dva prijašnja izraza.18 Ideja da su intelektualna postignuća određena zvijezdama bila je njemu potpuno strana. I iznad svega, on niti je imao, niti je mogao imati ikakvu ideju ο predočavanju tih dvaju oprečnih stanja, depresije i entuzijazma, a koje je on nazivao "acedia" i "dementia", kao dvaju različitih vidova jedne te iste, u osnovi bipolarne, dispozicije.19 Te koncepcije sazrele su u sljedećem stoljeću, u tijeku kojega je Petrarkin način razmišljanja, još napola povezan sa srednjovjekovnim idejama, bio nadomješten nečim novim i različitim od srednjega vijeka, dočim su opreke koje je on bio zapazio, samo što ih još nije bio u stanju dovesti u odnos, sada bile obuhvaćene u integralnom jedinstvu. Istom u petnaestome stoljeću, barem kada je riječ ο onima učenima, bila je ta još poluteološka ideja "acedia" zamijenjena čisto humanističkom "melankolijom" u naglašeno "aristotelovskome" smislu. I tek tada je izraz "furor" dobio svoju ozbiljnu rehabilitaciju u smislu platoničke "božanske mahnitosti",20 i tek tada je "aristotelovska" doktrina ο ambivalenciji melankolične naravi bila sažeta u formuli: quantum atra bilis, imo candida bilis eiusmodi quaerenda et nutrienda est, tanquam optima, tantum illam, quae contra se habet, ut diximus,tanquam pessimam esse vitandam. 21

216

§1]

INTELEKTUALNA POZADINA NOVE DOKTRINE

(... koliko crnoj žuči, dakako onoj sjajnoj, treba tako težiti i njegovati ju kao najbolju, toliko onu suprotnu, kako rekosmo, treba izbjegavati kao najgoru.) - omogućujući tako jednom kasnijem piscu da kaže ο melankoliku kako je on "aut deus aut daemon".22 Najzad, tek tada je aristotelovska melankolija bila izrijekom izjednačena s platonovskom "božanskom mahnitošću" - što u samih starih nikada nijebilo jasno formulirano, 23 tada - i tek tada - začelo je moderno doba modernu ideju genija, oživljujući ustvari stare koncepcije, no ispunjujući ih jednim novim značenjem. To što je Petraca mogao osjećati melankoliju prije negoli ju je tako nazvao, te što je mogao biti svjestan ujedno "božanske" i "mahnite" naravi svojih pjesničkih postignuća i prije no što je postojalo ikakvo oživljavanje ortodoksne ideje ο božanskoj mahnitosti, te je pronašao oba ova aspekta u vlastitom iskustvu i prije nego što je dokučio njihovo jedinstvo - sve to pokazuje više nego jasno kako povezanost melankolije s genijem za renesansu nije bila samo puka kulturalna reminiscencija, već stvarnost koju se doživljavalo kudikamo prije njezine humanističke i literarne formulacije. To ne znači da je srednjovjekovlje u cjelini bilo zaboravilo dobre kvalitete melankolika ili Saturnov povoljni utjecaj: rudimenti takve jedne koncepcije čak su i preživjeli u astrološkoj i medicinskoj litaraturi, a skolastički pisci, primjerice Guillaume od Auvergnea, činili su čak i eksplicitne pokušaje da je spase, stavljajući u kontrast aktualno gledište s aristotelovskim učenjima, te s učenjima neoplatonizma. No, postojala je jedna temeljna razlika između skolastičkih pokušaja da se pronađe teološko i moralno opravdanje za melankoliju i za utjecaj Saturna, od načina na koji su ih uzvisivali humanisti, s korijenima i temeljima u svome osobnome iskustvu, jedno je bilo pokušati pronaći, s dopuštenjem vrhovnoga autoriteta, neko mjesto u bogomdanom svjetskom poretku za povezanost između melankolične dispozicije i intelektualne preeminencije, te za neku sličnu vezu između Saturna i "intellectus", posve drugo, pak, bilo je otkriti to u vlastitom iskustvu te, u afirmaciji toga, biti vođen svojom osobnom potrebom za intelektualnim samoočuvanjem. Taj argument bio je sada, recimo to tako, "ad hominem", 24 da bi najzad

217

"MELANCHOLIA GENEROSA"

[III. II.

dosegnuo onu točku kada je percepcija opasne nestabilnosti vlastita stanja, dvostruka svjesnost ο slabosti i stvaralačkoj snazi, te svijest ο hodanju po rubu ponora, bacila na "aristotelovske" i neoplatoničke doktrine - sve dotad prihvaćane, ako ikako, tek kao teoretske pretpostavke - jedan pathos koji im je dopustio da se pomiješaju s pjesničkim osjećanjem melankolije. Promjena u značenju pojma melankolije nije se nipošto svodila samo na oživljavanje "aristotelovske" doktrine. A niti je ideja ο Saturnu mogla biti obogaćena novim značenjem tek povratkom natrag na Plotina, Prokla ili Makrobija. 25 I Saturn je, također, bio otkriven u jednom novom i osobnom smislu kod intelektualne elite koja je doista stala promatrati svoju melankoliju kao ljubomorno čuvani privilegij, budući da su postali svjesnima, koliko suptilnosti Saturnovih intelektualnih darova toliko i opasnosti od njegove ambivalencije. Na prvi pogled moglo bi izgledati da se to odnosi više na ideju slobodne volje negoli na Saturna, kada jedan pjesnikastrolog iz petnaestoga stoljeća, Matteo Palmieri, pokušava riješiti problem odnosa između slobodne volje i astralne ovisnosti tako što spaja te dvije nasuprotne interpretacije putovanja duše u neku vrstu "Heraklova izbora", prikazujući dušu pri njezinom silasku kako bira između putova dobra i zla u svakoj planetnoj sferi, te onda može zadobiti sretne ili nesretne karakteristike pojedinoga planeta.26 No, veoma je važno da se unutar toga sustava (koji je morao biti dualističan kako bi dopustio slobodu izbora)27 ona kompleksna višestranost Saturnova sažela u jasnu antitezu između krajnjeg intelektualnog nereda i krajnje intelektualne sposobnosti, naglašavajući snažno značenje i ranjivost ovog potonjeg. Dvije "doline" otvorene su duši na izbor - jedna svijetla, no koju je teško otkriti, druga mračna, u koju "može ući mnogo više duhova", no koja "mijenja i uznemiruje um" svojom hladnoćom - i one se sastaju u širokom prostoru u kojemu su okupljene uobičajene saturnovske profesije, od anonimnih poljodjelaca, mornara i bogatuna, do arhitekata i astronoma. Tko god se odluči za koju od tih saturnovskih profesija, a ne za kakvu jupiterovsku ili solarnu, smjestio je sebe, kad je riječ ο njegovu izvanjskome životu, pod utjecaj svog izabranog patrona. Njegov unutarnji život, međutim,

218

§1]

INTELEKTUALNA POZADINA NOVE DOKTRINE

određen je cestom koju je izabrao. Tko god prolazi kroz Saturnovu sferu širokom, ali zlom stazom mnogih, taj će naginjati devijantnom mišljenju, srdžbi, tuposti, bijesu, tugaljivosti i zavisti, naginjat će lažljivome umu i okrutnosti, i u svom najgorem on može biti obuzet zvjerskom bjesomučnošću. No, tko god izabere stazu nekolicine, imat će um rasvijetljen s "intelligenza certa" Per darsi a quegli che sapran mostrare Con ragion vera ben provata e sperta. Svi oni pisci čiji je interes bio usmjeren osobito na Saturna, prepoznaju sve jasnije njegovu inherentnu proturječnost kao njegovu kvalitetu koja ga čini drugačijim, dok kontrast između negativnih definicija aktualne astrologije i hvalospjevnih predikata neoplatonista postaje sve akutnijim. 28 Jedan stariji komentator na Dantea, Jacopo della Lana, zadovoljio se idejom, zasnovanom na prirodnoj znanosti, kako Saturn, svojom kvalitetom zemljana, teška, hladna i suha planeta, proizvodi ljude u kojima materija ima prevagu i koji su prikladni samo za teški rad na zemlji, no po svojem položaju, kao najviši među planetima, on proizvodi najduhovnije ljude, kakvi su primjerice "religiosi contemplativi", odvojeni od svekolikoga svjetovna života.29 No, do vremena Cristofora Landina, nanovo oživljeni neoplatonizam bio je već dobrano uspostavljen. U svojim komentarima na Dantea, Landino se poziva na autoritet Makrobija sa svrhom da stavi u opreku ono mnogošto nisko i loše što je astrologija bila pripisala Saturnu, s "quella virtu della mente, la quale i Greci chiamon 'theoreticon'".30 Najzad, razvijena je bila jedna monumentalna formula, koja je izričito stavljala u kontrast Saturnovu bipolarnost s utjecajima ostalih planeta te, značajno, u roku nekoliko desetljeća postala poslovicom. "Saturn rijetko kad označava obične karaktere i sudbine, već češće ljude koji stoje po strani od ostalih, božanske ili animalne, radosne ili poklekle pod najdubljom tugom",31 ili, kako kaže Bovillus u svojim Proverbia vulgaria, "sub Saturno nati aut optimi aut pessimi", "rođeni pod Saturnom ili su najbolji, ili najgori."32 Upravo stoga se, dakle, elita među talijanskim humanistima okrenula prema Saturnu radije nego prema Jupiteru. Prema Picu della Mirandoli, sama ta mogućnost da se postane ili bog ili zvijer, ono je što čini čovjeka: i upravo ta situacija, na uskom grebenu 219

"MELANCHOLIA GENEROSA"

[III. II.

između dva "zjala", koju se sve više prepoznavalo kao glavnu karakteristiku saturnovskog i melankoličnog čovjeka, činila se tim izabranicima, već samom svojom opasnošću, da ih uzdiže iznad sigurne no bezdogađajne razine običnoga. Tako, iz te intelektualne situacije humanizma - a to znači, iz svjesnosti ο slobodi koju se doživljava s osjećajem tragedije - izrasla je ideja ο geniju koji je sve urgentnije zahtijevao da bude emancipiran u životu i radu od standarda "normalne" moralnosti i uobičajenih umjetničkih pravila. Ta ideja izniknula je u uskoj kombinaciji s idejom melankolije koja visoko odlikuje ali i afektivno pogađa "Musarum sacerdos" (baš kao što, u antičkom vjerovanju, sijevanje munje ujedno uništava i posvećuje), te isto tako s pojmom Saturna koji je, unatoč svemu onome čime je prijetio, bio "iuvans pater" ljudima od intelekta:33 jer u njemu su oni mogli častiti zlokobnog demona sudbine, ali i jedan tip "insenescibilis intellectus", "intelekta koji ne stari", ili čak "intellectualis deus", "boga intelektualnoga".34

2. MARSIUO FICINO

To NOVO gledište imalo je uskoro zadobiti univerzalnu prihvaćenost, ako se pod time misli na svijet internacionalne intelektualne aristokracije koji sačinjavaju "viri literati", i čije ideje su se, dakako, kretale na ponešto drugačijoj razini od one u almanasima i brošurama namijenjenima za upotrebu bricama. 35 Ono je dobilo snažan impuls od Dantea koji se, i sam "malinconico e pensoso",36 punom težinom svojega mišljenja (koje je neprestano djelovalo kroz njegove "epigone" i komentatore) oslanjao na Makrobija, te je tako od samoga početka pripomogao da ideja Saturna kao zvijezde sublimne kontemplacije odnese pobjedu. U dvadeset prvom pjevanju Raja, upravo se u Saturnovoj sferi pjesniku ukazuju "anime speculatrici", vođene Peterom Damianom i sv. Benediktom: sjajeće ljestve kontemplacije uzdižu se iz nje sve do vizije Božanstva, i u njoj Beatricin smješak zamire, a blizina Apsoluta utišava čak i muziku sfera - zanimljiva reminiscencija na šutnju antičkoga boga Kronosa.37 Cijela ta zamisao - ovdje dana tek u naznakama i još skrivena iza

220

MARSILIO FICINO

§ 2]

općenitih simbola, iako će kasnije, vidjeli smo, ona uključiti osobno iskustvo naraštaja humanista - dosegnula je svoj potpun sustavni razvitak te podjednako i svoju psihološku objektivizaciju, u jednoga autora čiji smo rad već često navodili kada je tu novu doktrinu ο Saturnu i melankoliji trebalo pronaći "klasično" formuliranu. To je bio Marsilio Ficino, prevoditelj Platona i Plotina, odnosno, kako sam sebe opisuje na naslovnoj stranici svojega prijevoda Platona, "Philosophus Platonicus, Medicus et Theologus". Marsilio je otišao mnogo dalje od raspršenih primjedbi ostalih autora 38 i posvetio je cijelu jednu monografiju toj novoj doktrini. On je bio taj koji je doista dao obrise ideji melankolije čovjeka-genija i objavio je ostatku Europe - a osobito velikim Englezima šesnaestoga i sedamnaestoga stoljeća - u magičnom chiaroscuru kršćanskog neoplatoničkog misticizma.39 U njemu je subjektivan karakter nove doktrine postao posebice jasno izraženim, budući da je i on sam bio melankolik i dijete Saturna - ovo posljednje, uistinu, u osobito nepovoljnim okolnostima, jer je u njegovu horoskopu ta mračna zvijezda u čiji je utjecaj on tako nepokolebljivo vjerovao 40 stajala u ascendentu, i štoviše, budući da je k tomu bila u znaku Vodenjaka, Saturnova je "noć bila trajna".41 Neobično je rasvjetljujuće vidjeti kako je Ficinova ideja Saturna i melankolije izvirala iz njegova osobna psihološkoga temelja, jer nema nikakve sumnje da je on, unatoč svom poznavanju Dantea te antičkoga neoplatonizma, smatrao Saturna u biti nesretnom zvijezdom, a melankoliju u biti nesretnim usudom, pa se tome svojski nastojao suprotstaviti u sebi i kod drugih svim sredstvima medicinskoga umijeća koje je bio naučio od oca, a zatim usavršio vlastitom vježbom i najzad čvrsto zasnovao na neoplatoničkoj astralnoj magiji.42 Možemo čak točno odrediti i trenutak kada su gledišta Prokla i Aristotela počela prevladavati u njegovu umu nasuprot gledištima Cecca d'Ascolija i Konstantina Afričkoga. U jednome pismu između 1470. i 1480. godine on piše svome velikom prijatelju, Giovanniju Cavalcantiju, sljedeće: Ni dandanas ne znam, rekao bih, što ja to želim, ili možda ne želim ono što znam, a želim ono što ne znam. Sigurnost koja ti je zajamčena dobrohotnošću tvojega Jupitera koji stoji u znaku Ribe, meni je uskraćena zlohotnošću mojega Saturna koji je retrogradan u znaku Lava.43 221

"MELANCHOLIA GENEROSA"

[III. II.

No, primio je ozlovoljen odgovor.44 Kako može on, kao dobar kršćanski platonist, pridavati neki loš utjecaj zvijezdama - on koji ima sve razloge da štuje "tu najvišu zvijezdu" kao dobar planet? Zar nije pazio na tebe kada si se rodio u Firenzi, pod istim onim aspektom pod kojim je pazio i na božanskoga Platona, kada je ovaj prvi puta ugledao svjetlo dana u Ateni?45 (...) Tko ti je dao snage da proputuješ Grčku i dospiješ čak do zemlje Egipćana kako bi nam donio nazad mudrost tog drevnog naroda? Otkuda ti ta sveobuhvatna memorija, u kojoj ti je sve na raspolaganju u pravo vrijeme i na pravome mjestu? Sve to, darovi su Saturna. I stoga, nemoj se žaliti na njega, vidjevši kako te je uzdigao visoko iznad drugih ljudi baš kao što je i on sam iznad drugih planeta. Prijeko je potrebna, vjeruj mi, jedna palinodija (a) i ako si pametan, ispjevat ćeš je što je prije moguće. Marsilio Ficino ispjevao je palinodiju. Njegov odgovor već je bio opozivanje: Zbog te pretjerane plašljivosti, za koju me i ti povremeno optužuješ, žalim se na svoj melankolični temperament jer za mene je on nešto vrlo gorko, i nešto što mogu tek malo olakšati i zasladiti jedino s mnogo sviranja na lutnji [!] (...) Saturn mi je to, čini se, dao od početka, kada je u mom horoskopu stao u ascendentu u znaku Vodonoše... No, gdje me je to dovelo? Već vidim da ćeš me i opet, pomalo i s pravom, primorati da se upustim u novu palinodiju ο Saturnu. Pa što ću, dakle? Pokušat ću naći izlaz iz toga, pa ili ću reći da melankolija, ako baš tako želiš, ne dolazi od Saturna ili, pak, ako ona nužno dolazi od njega, onda ću se složiti s Aristotelom, koji ju je opisao kao jedinstven i božanski dar.46 Nekoliko godina kasnije pojavile su se tri knjige De vita triplici, ο terapiji i ο simptomima saturnovskoga karaktera. 47

(a) Opozivanje podrugljive pjesme novom pohvalom, prim. prev.

222

MARSILIO FICINO

§ 2]

U tom iznimnome djelu, koje je obuhvatilo sve one tendencije koje smo dosad imali priliku pratiti tek jednu po jednu, Ficino je izabrao drugi od dva puta koja su mu se otvarala. Melankolija dolazi od Saturna, no ona je ustvari "jedinstven i božanski dar", dok Saturn sada nije samo najmoćnija zvijezda, već također i najplemenitija. 48 Koliko je nama poznato, Ficino je bio prvi pisac koji je poistovjetio ono što je "Aristotel" bio nazivao melankolijom intelektualno izvanrednih ljudi, s Platonovom "božanskom mahnitošću".49 Bila je to crna žuč koja je silila misao da prodre i istraži središte svojih objekata, zato što je i sama crna žuč srodna središtu zemlje. Slično tomu ona uzdiže misao do shvaćanja i obuhvaćanja onog najvišeg, zato što korespondira s najvišim među planetima. Stoga i mislioci koji se upuštaju u najdublje spekulacije i kontemplacije pate ponajviše od melankolije. 5 0 "Planetarum altissimus", najviši među planetima, Saturn, "investigantem evehit ad altissima", "uzdiže onoga koji istražuje do najviših visina" i proizvodi one izvanredne filozofe čiji su umovi toliko udaljeni od izvanjskih stimulusa, pa čak i od njihovih vlastitih tijela, i toliko su privučeni svemu što je transcendentno, da naposljetku postaju oruđima onoga što je božansko. 51 Saturn je taj koji vodi um do kontemplacije viših i skrivenijih stvari,52 i on sam, kako kaže Ficino i to ne samo na jednom mjestu, označava "božansku kontemplaciju". 53 No, Ficino je bio i odviše zarobljen etabliranim učenjima medicine i astrologije, i odviše je patio zbog vlastita iskustva gorčine melankolije i zloćudnosti Saturnove 54 a da bi ostao zadovoljan ovim hvalama. Primjedbe upravo navedene uzete su upravo iz knjiga De vita triplici, u kojima su jasno ocrtane krajnosti melankoličkoga humora te opasna bipolarnost Saturnova, dok izričita svrha Ficinova pothvata bila je pokazati saturnovskom čovjeku mogućnost kako izbjeći zatrovljujući utjecaj svog temperamenta (i njegova celestijalnoga patrona) te kako iskoristiti njegove dobrobiti i uživati u njima. 55 Ficino je uvjeren kako ne samo da su Saturnova djeca osposobljena za intelektualni rad već, vice versa, i intelektualni rad

223

"MELANCHOLIAGENEROSA"

[III. II.

djeluje na čovjeka i smještava ga pod Saturnovu vladavinu, tvoreći tako između njih neku vrstu selektivnog afiniteta:56 Imaj vazda na umu kako mi već po samim težnjama i željama našega uma i po samoj sposobnosti našega "spiritus" možemo lako i brzo doći pod utjecaj onih zvijezda koje označavaju te težnje, želje i sposobnosti; pa tako, povlačenjem od zemaljskih stvari, dokolicom, samotnjaštvom, postojanošću, ezoteričkom teologijom i filozofijom, te praznovjericom, magijom, poljodjelstvom, i tugovanjem, mi dolazimo pod utjecaj Saturna.57 Tako su svi "studiosi" predoređeni za melankoliju i podložni su Saturnu, ako ne svojim horoskopom, onda svojim aktivnostima. Očito, jedino je "melancholia naturalis" ta koja može biti opasnost za intelektualnog radnika, jer "melancholia adusta" može proizvesti samo četiri dobro poznata oblika slabe pameti ili duševnog poremećaja. 58 No, čak je i ona prva, zbog svoje nestabilnosti, već dosta opasna, i Ficinovi napori usmjereni su na praktičnu potrebu spašavanja melankoličnih "literati" od njezinih opasnosti. De studiosorum sanitate tuenda, sive eorum, qui literis operam navant, bona valetudine conservanda: tako ide naziv prve od triju knjiga De vita triplici. No, kako se njegovo djelo razvija dalje, ono - kako to često biva kod maštovitih pisaca - ide daleko preko njegove izvorne svrhe i nakane. 59 Samo to djelo po sebi već je upečatljiv događaj, upadljivo tipično za duh humanizma, jer je umjesto uobičajenih traktata ο zdravoj hrani i sretnoj starosti, sada bilo napisano jedno posebno djelo ο zdravlju i životnim izgledima "viri literati". No, još je upečatljivije ono što je od te zbirke "zdravstvenih propisa", "za upotrebu učenjacima, nastalo u Ficinovim rukama. U glavnome uvodu za De vita triplici Ficino, sin dobro poznatoga liječnika, a po duhovnome afinitetu sin starijeg Cosima de' Medicija (što je pružilo priliku za stalne igre riječima na "Medici" i "medicus"), priopćuje kako je, zahvaljujući "dvojici svojih očeva", on bio posvećen u svojemu životu dvama bogovima, Galenu, liječniku tijela, kroz svoga pravog oca, i Platonu, liječniku duše, kroz svoga duhovnoga oca. Ovom potonjemu on se trudio odati počast svojim komentarima

224

§ 2]

MARSILIO FICINO

na Platona te u osam svojih knjiga De immortalitate animarum, dok onom prvom on to sada nastoji putem djela ο kojemu je riječ. Ali je uistinu čak i De vita triplici prinosilo kad na oba oltara. Ono se proširilo i produbilo u nešto što bi moglo iči u rang s Theologia Platonica, kao neka Medicina Platonica, ili pak, po riječima jednog nešto kasnijega autora, kao neki "speculum medicinale platonicum".60 Izjave medicinskih i znanstvenih autoriteta neprestano su se uspoređivale i mjerile u odnosu na sankrosanktne doktrine Platona i platonista - od Hipokrata, Aristotela i Galena, dalje do Konstantina Afričkoga, Avicene, Pietra d' Abanoa, te markantnoga Arnaldusa de Villanove, koji je pomalo podsjećao na Ficina u svojoj mnogostranosti i čije je djelo De conservanda iuventute bilo donekle predhumanistička prethodnica De vita triplici.61 Štoviše, cijela treća knjiga zasnovana je, kako to autor sam priznaje, na Plotinovoj knjizi Liber de favore coelitus hauriendo 62 No, iznad svega, cijeli taj pothvat prometnuo se u ništa manje nego u herojski pokušaj da se pomiri medicinska škola u cjelini, uključujući tu i astrološka i čisto magijska sredstva liječenja, s neoplatonizmom, i to, u stvari, ne samo s neoplatoničkom kozmologijom već - a što je bilo znatno teže - s neoplatoničkom etikom, koja je u temelju nijekala vjerovanje u astrologiju i magiju. Ta pomirba trebala je biti ne samo neka puka izvanjska harmonizacija: ona je trebala biti organska sinteza koja ne bi negirala barijeru između područja slobode i područja nužnosti, već koja bi je uspostavila na jednoj značajnoj točki. Ovo je bilo omogućeno pomoću principa ulančanja (serija), koje je Ficino, izgleda, otkrio uglavnom iz jednog Proklova fragmenta, a koji je donedavno bio poznat jedino posredstvom njegova prijevoda. 63 U skladu s tom platoničkom i neoplatoničkom doktrinom, Ficino je zamišljao kozmos kao jedan jedinstveni organizam 64 te se žestoko odupirao onima koji su život vidjeli u najmanjem stvorenju i u najnižoj biljci, a odbijali su ga prepoznati u nebu i u kozmosu, tom "živućemu biću".65 Otuda, i opet u skladu s "platonizmom", on je vidio zemaljske i nebeske svjetove povezane nekom konstantnom međurazmjenom sila, takvom koja seže daleko preko pukih korespondencija te koja emanira, kroz "zrake" ili "utjecaje", iz zvijezda:66

225

"MELANCHOLIA GENEROSA"

[III. II.

Nebo, mladoženja Zemlje, ne dodiruje Zemlju, kako se to obično misli, niti ju obgrljuje: ono gleda na nju [odnosno, iluminira ju?] samim zrakama svojih zvijezda koje su, takorekuč, nebeske oči; i dok tako na nju gleda, ono ju čini rodnom i tako začinje život.67 Tako su sva živa bića, i sve što postoji na tom svijetu, na osobit način zasićeni "kvalitetama" zvijezda, u kojima je životna sila univerzuma koncentrirana na isti način kako je u čovjeka ona koncentrirana u njegovim očima:68 muškatni oraščić sadrži kvalitetu sunčevih zraka, metvica sadrži kombinirane kvalitete Sunca i Jupitera.69 No, nisu samo neorganske stvari i one bez svijesti, čija su svojstva bila uvjetovana činjenicom da one manje ili više pasivno (premda stoga i na izravniji način) sudjeluju u tom "sveopćem životu svega", bile povezane sa zvijezdama, već su to bila i bića koja su živa u višem smislu, i koja su određena univerzalnim silama što su u njima koncentrirane i diferencirane. U tom potonjem slučaju, međutim, utjecaj glavnih kozmičkih sila imao je posla s individualnom sviješću, te je onda u čovjeku, zbog posebne strukture njegove fizičke i psihičke konstitucije, postavljeno i precizno definirano ograničenje s obzirom na doseg te određujuće sile. Onako kako je bila predstavljena - među inima - u Nikole Kuzanskoga i Pica della Mirandole, 70 antropološka teorija koja je vrijedila tijekom renesanse bila je da su dvije osnovne komponente čovjekove prirode, "corpus" i "anima", povezane jednim trećim elementom opisanim kao "medium", "vinculum", odnosno "copula", između prvoga dvoga. Bio je to "spiritus", koji se smatralo nečim poput krajnje suptilnoga fluida koji nastaje, čak je i sadržan, u krvi, no koji djeluje jedino u mozgu. 71 Ficino je, dakako, također vjerovao u taj "spiritus" koji je, u skladu sa svojom pozicijom između "physis" i "psyche", mogao utjecati na jednu i na drugu stranu, a budući da se podjela ljudske prirode na tijelo, dušu i "spiritus humanus" podudarala sa sličnom podjelom univerzuma na univerzalnu tvar, univerzalni um i "spiritus mundanus", on je te zvjezdane utjecaje na čovjeka zamislio na sljedeći način. Zvijezde odašilju zrake koje prenose astralne kvalitete na "spiritus mundanus", koji ih zatim prosljeđuje na svog dvojnika, naime, 226

MARSILIO FICINO

§ 2]

na "spiritus humanus". Ovaj, pak, zahvaljujući svom središnjem položaju, može ih proslijediti na tijelo i na dušu. To dvoje je sada, pak, redom - a prema principu strukturalne "concinnitas", ugođenosti, koja je bila središnji tenet ne samo primitivne magije već i bilo koje kozmologije zasnovane na nečem drugom osim na mehaničkoj kauzalnosti - bilo determinirano astralnim kvalitetama. Jer tijelo i duša ili su s tim kvalitetama "korespondirali" od samoga početka, ili su se morali njima prilagoditi posebnim mjerama. Duša, međutim - i ovo je važna misao - nije bila posve podređena tim utjecajima. Prema učenju kojega se držao Ficino, duša je imala tri različite sposobnosti koje su tvorile hijerarhično uređenu cjelinu: "imaginatio" odnosno imaginaciju, "ratio" odnosno diskurzivni razum, te "mens" odnosno intuitivno rasuđivanje. 72 Samo su čovjekove niže sposobnosti bile do određene granice podložne utjecaju astralnih kvaliteta, dok su sposobnosti duše, a osobito "mens", bile esencijalno slobodne. Iz te konstrukcije, veličanstvene na svoj način, Ficino je izveo jedan sustav u koji se mogla uključiti kompletna metoda tradicionalne terapije - sve metode tretmana od uravnoteženih dijetetskih propisa do praznovjernih prakticiranja astralne medicine i "jatromatematike" (koja je neku ulogu počela imati još u spisima Pietra d'Abana, Arnaldusa de Villanove te, posebice, u spisima Ficinova starijeg suvremenika, Antonija Guainerija). 73 Sve su one sada bile snabdjevene nekim kozmološkim značenjem, pa tako i metafizički opravdane. Bio je to sustav u kojemu se našlo mjesta ne samo za čarobne zapise i amulete iz kasnohelenističkih i arapskih magijskih knjiga za zaklinjanje, već je isto tako bilo mjesta i za slobodnu volju i slobodu misli: a to je ispunjavalo etičke i filozofske potrebe kako ovoga "Philosophus Platonicus et Theologus", platoničkoga filozofa i teologa, tako i potrebe onih hipersenzitivnih, introspektivnih ili praznovjernih. U skladu s trima vrstama uzroka koji su u visoko talentiranih ljudi tvorili predispoziciju prema melankoliji, 74 ljekovita sredstva koja je Ficino isticao protiv te bolesti bila su također podijeljena u tri kategorije. Prvo dijetalna, uglavnom zasnovana na prokušanim i dokazanim receptima arapskih i salernitanskih liječnika. Bili

227

"MELANCHOLIA GENEROSA"

[III. II.

su to: izbjegavanje svake neumjerenosti, 75 razuman raspored dnevnih aktivnosti,76 odgovarajuće mjesto boravka77 i odgovarajuća prehrana, 78 šetnje,79 pravilna probava,80 masaže glave i tijela,81 te, iznad svega, glazba. Nadalje, medikamenti, u načelu pripremljeni od bilja svih vrsta, kojima se moglo dodati i inhalaciju raznih miomirisa. 82 I naposljetku, astralna magija talismana, koja je evocirala utjecaj zvijezda i jamčila njihov maksimalno koncentrirani učinak.83 Sustav upravo opisan bit će ništa manje nego epohalan za medicinsku i znanstvenu misao, posebice na sjeveru: bez njega se, primjerice, Paracelzusova misao ne bi nikada pojavila.84 No, u tome sustavu, ona trostruka podjela na dijetetske, farmacijske i jatromatematičke metode -podjela koja se, uzgred budi rečeno, od klasične trostruke razdiobe medicine razlikovala samo u jednom pogledu, u zamjeni kirurgije jatromatematikom 85 - bila je razriješena u jednom višem jedinstvu. U krajnjoj liniji, Ficino je smatrao kako je djelotvornost čak i onih ljekovitih sredstava na koja se gledalo kao na čisto medicinska, bila zasnovana na kozmičkim odnosima, istima onima koji su bili uzrokom moći amuleta ili čarobnih zapisa. Za njega nije postojala jasno definirana linija između onoga što ljudi općenito misle da se može razlučiti, između "prirodnih" i "magijskih" vještina. Učinci koji su emanirali iz zemaljskih predmeta, snaga ljekovitih pripravaka, raznorazni utjecaji mirisa i biljaka, psihološki učinci boja, čak i moć glazbe - sve to u stvarnosti se nije imalo pripisati samim tim stvarima, već je prirodno proizlazilo iz činjenice da nas upotreba određenih tvari, ili izvođenje određenih aktivnosti, "izlaže" (da upotrijebimo Ficinove riječi) onim zvijezdama čijim su kvalitetama te tvari zasićene i prožete, ili pak uz čiju prirodu prianjaju aktivnosti koje su tu posrijedi. Quoniam vero coelum est harmonica ratione compositum moveturque harmonice [et harmonicis motibus atque sonis efficit omnia (a) ]: merito per harmoniam solam non solum homines, sed inferiora haec omnia pro viribus ad capienda coelestia praeparantur. H a r m o n i a m (a) Prim prev.: u engl. originalu je ovaj dio rečemice ispušten. 228

MARSILIO FICINO

§ 2]

vero capacem superiorum per septem rerum gradus in superioribus distribuimus. Per imagines videlicet (ut putant) harmonice constitutas. Per medicinas sua quadam consonantia temperatas. Per vapores odoresque, simili concinnitate confectos. Per cantus musicos, atque sonos. Ad quorum ordinem vimque referri gestus corporis, saltusque, et tripudia volumus, per imaginationis conceptus, motusque concinnos, per congruas rationis discursiones, per tranquillas mentis contemplationes. 86 (Budući da je nebo uređeno u harmoničnim razmjerima i kreće se harmonično [te tako sve stvara putem harmoničnih gibanja i zvukova]: s pravom se onda kroz samu tu harmoniju ne samo ljudi već i sve ono niže priprema, svako prema svojim sposobnostima, za primanje toga nebeskoga. Harmoniju, pak, podijelili smo gore [u tekstu] na sedam stupnjeva kroz koje se može primati ono odozgo: kroz slike koje su (kako se smatra) očigledno harmonično sazdane; kroz ljekovite tvari (kojih dobar razmjer dolazi od njihova suzvučja); kroz isparavanja i mirise, pripravljene sličnom ugođenošću; kroz glazbene napjeve i zvukove, čiji poredak i snagu želimo da oponašaju tjelesne geste, poskakivanja i plesovi u taktu; kroz ugođene koncepte i kretanja imaginacije; kroz usklađene diskurse razuma; kroz smirene kontemplacije duha.) Tako, kada liječnici liječe, oni zbiljski primjenjuju magiju, jer posredstvom ljekovitih sredstava koja upotrebljavaju oni izlažu tijelo i dušu pacijenta sukladnim okultnim astralnim silama. Prema Ficinu, pravi smisao šetnje na svježem zraku, što je Konstantin Afrički smatrao čisto dijetetskom mjerom, a na što mi danas uglavnom gledamo kao na bitno estetski doživljaj, leži u činjenici da "zrake sunca i zvijezda dopiru do nas sa svih strana slobodno i bez prepreke, te pune našu dušu onim "spiritus mundanus" koji obilnije teče iz tih zraka."87 A kada magičari, da bi priskrbili talisman za dug život, biraju Saturnov čas da bi na safiru ugravirali sliku starca pokrivene

229

"MELANCHOLIA GENEROSA"

[III. II.

glave,88 onda oni u konačnici samo upotrebljavaju "prirodno" umijeće - to znači, samo se koriste općim kozmičkim zakonima kako bi izazvali odgovarajuće rezultate, gotovo isto kao kada seljak pretvara mlijeko u maslac namjernom upotrebom mehaničke sile.89 S te točke gledišta, Ficino s punim opravdanjem jasno razdvaja "prirodnu magiju" onih koji "prikladno podvrgavaju prirodne supstancije prirodnim uzrocima", od "nesvete magije" bezbožnih zaklinjača demona, opisujući one prve kao ništa više škodljive i ništa manje legitimne nego što su to medicina ili agrikultura. "Prirodna magija" bila je "poveznica između astrologije i medicine".90 Takav je bio svjetonazor sadržan u Ficinovu sustavu, i dok je on s jedne strane olakšavao priznavanje astrološke medicine - a zapravo pridavao astrološko i magijsko značenje svim terapeutskim mjerama - istodobno, on je strogo odricao astrologiji svaku moć determinacije čovjekovih misli i djelovanja. Smatralo se da astrološke prognoze vrijede samo utoliko što je prepoznavanje konstelacije u času rođenja, odnosno prepoznavanje "daemon geniturae", pokazivalo put ka jatromatematičkom tretmanu u svakom pojedinom slučaju.91 Čovjek kao djelatno i misleće biće bio je fundamentalno slobodan, i mogao je čak, zahvaljujući toj slobodi, upregnuti zvjezdane sile tako što će se svjesno i namjerno izložiti utjecaju neke određene zvijezde. Mogao je dozvati ovakav ili onakav utjecaj na sebe ne samo upotrebljavajući mnogostruka izvanjska sredstva, već također (još djelotvornije) i nekom vrstom psihološke samoterapije, smišljenim dovođenjem u red vlastitog razuma i imaginacije: Imaginationis conceptus, m o t u s q u e concinnos, congruas rationis discursiones, tranquillas mentis contemplationes. 92 (...[kroz] ugođene zamisli i kretnje imaginacije, [kroz] sukladne obilaske razuma, [kroz] mirna smotrenja uma). Tako je Ficinov sustav - i možda je u tome bilo i njegovo najveće postignuće - uspio dati Saturnovoj "imanentnoj proturječnosti" jednu spasonosnu moć: visoko talentirani melankolik - koji je patio pod Saturnom utoliko što je ovaj mučio tijelo i niže sposobnosti

230

§ 2]

MARSILIO FICINO

tugom, strahom i depresijom - mogao se spasiti već time što bi se namjerno i voljno okrenuo prema tom istom Saturnu. Melankolik je, drugim riječima, trebao prionuti svojevoljno uz onu djelatnost koja je osobita domena te uzvišene spekulacijske zvijezde, i koju taj planet promiče jednako moćno koliko i sprječava i škodi običnim funkcijama tijela i duše - a to znači, trebao se okrenuti kreativnoj kontemplaciji koja se odvija u "mens", i samo ondje. Kao neprijatelj i protivnik svekolikog života koji je na ma koji način subjekt postojećeg svijeta, Saturn rada melankoliju, no kao prijatelj i zaštitnik jedne više i čisto intelektualne egzistencije, on ju isto tako može i izliječiti. Znalo se, doduše, i to da saturnovski melankolik mora poduzeti sve mjere predostrožnosti kako bi protudjelovao na tu astralnu opasnost po svoje zdravlje, a osobito mora prizvati utjecaj Jupitera koji se oduvijek ubrajao medu povoljne planete, i to posebnice kao pomoć protiv Saturna. ("Ono što Saturn pokvari" - kako veli pučka krilatica - "to Jupiter još brže popravi"). 93 No, u konačnici, Ficino i ovo sve smatra tek ublažujućim sredstvima.94 Na kraju krajeva saturnovski čovjek ne može učiniti ništa drugo - a zasigurno ni išta bolje - doli prigrliti svoj usud, i prepustiti se srcem i dušom volji svoje zvijezde: Unutar duše ("anima") uzet ćemo da postoje "imaginatio", "ratio" i "mens". "Imaginatio", bilo to po naravi odnosno kretanjem "spiritus", bilo voljno, ili oboje, može se toliko ugoditi prema Marsu ili prema Suncu da postane, u punom smislu, posudom za solarne i marcijalne utjecaje. Na isti takav način, bilo kroz "imaginatio" i "spiritus", bilo kroz "deliberatio", ili, pak, oboje, "ratio" uz određeno oponašanje može toliko nalikovati Jupiteru da, bivajući tako još dostojnijim i još srodnijim, on od Jupitera i njegovih darova prima više nego što primaju "imaginatio" ili "spiritus" (iz istog će razloga "imaginatio" i "spiritus" primiti veći dio celestijalnih darova nego ijedna niža stvar ili materija). Naposljetku, kontemplativni "mens", koji se povlači ne samo od onoga što mi općenito percipiramo već i od onoga što općenito zamišljamo i izražavamo po 231

[III. II.

"MELANCHOLIA GENEROSA"

našim ljudskim običajima, i koji u želji, ambiciji i životu teži prema idejama, izlaže sebe u izvjesnoj mjeri Saturnu. Jedino je toj sposobnosti Saturn naklonjen. Jer baš kao što je Sunce neprijateljsko prema noćnim životinjama, ali je zato prijateljsko onima koje su aktivne na danjem svjetlu, tako je i Saturn neprijatelj ljudi koji otvoreno provode običan svakodnevni život, ili koji, premda izbjegavaju društvo prostih ljudi, ipak nisu odložili svoje vulgarne misli. Jer on prepušta svakidašnji život Jupiteru, no zadržava odijeljen i božanski život za sebe. Ljudi čiji je um istinski povučen od svijeta jesu, do određene granice, njemu srodni i u njemu će oni naći prijatelja. Jer Saturn sam (platonički rečeno) Jupiter je onim dušama koje nastanjuju uzvišene sfere, na isti način kako je Jupiter "iuvans pater" onima koji vode običan život. Najneprijateljskiji je on, pak, onima čiji je kontemplativni život puko prenemaganje, a ne stvarnost. Saturn ih neće priznati pod svoje, a neće ih podržati niti Jupiter, krotitelj Saturna, zato što oni krše uobičajene navade i ćudoređe ljudi... Jupiter nas naoružava protiv Saturnova utjecaja, koji je načelno stran i na neki način neprikladan za ljudski rod: prvo, svojim prirodnim svojstvima; zatim, nedvojbeno, svojom ishranom i medicinom te isto tako, vjeruje se, brojčanim talismanima; i naposljetku, putem običaja, profesija, proučavanja, i općenito svega što po svojoj prirodi pripada njemu. No, oni koji izbjegnu otrovni utjecaj Saturna i uživaju njegov dobar utjecaj, nisu samo oni koji će pribjeći Jupiteru već i oni koji se srcem i dušom posve predaju božanskoj kontemplaciji, a koja svoju odličnost dobiva iz primjera Saturna samog.95 Umjesto zemaljskoga života, od kojega je i on sam odsječen, Saturn prenosi na tebe nebeski i vječni život.96 I tako, usprkos svom potmulom strahu od tog zlokobnoga drevnoga demona, 9 7 Ficinovo djelo kulminira u glorifikaciji Saturna. Prastari bog koji se odrekao vladavine poradi mudrosti, i života na Olimpu poradi egzistencije podijeljene između najviše

232

§ 2]

MARSILIO FICINO

sfere nebesa i najdubljih dubina zemlje, postat će na kraju glavni patron Platoničke akademije u Firenci. I kao što su "Platonici" svog eponimskog heroja učinili djetetom Saturna, tako je, unutar njihova vlastitoga kruga, postojao jedan još manji krug "saturnovaca" koji su se osjećali povezanima, ne samo jedan s drugim već također i s božanskim Platonom, u vrlo posebnom odnosu - jedan krug koji je svojim čelnikom 98 nazivao jednoga Lorenza i koji je uključivao ljude poput, primjerice, Lorenzova liječnika Pierleonija 99 te samoga Ficina. Čak ni neustrašivi Pico della Mirandola koji bi se često znao osmjehnuti na astrološka vjerovanja svog dobrog učitelja,100 nije bio nezadovoljan kada je čuo, pri spomenu na konstelaciju koja je vladala njegovim rođenjem, te s tipično humanističkom igrom riječi oko njegova imena,101 kako ga opisuju kao "sina uzvišenog Saturna",102 a niti je bio nezadovoljan kada mu je bila upućena elegantna pošalica kako on proždire "libri" kao što njegov božanski otac proždire "liberi", premda ih on nije, poput zemaljske vatre, pretvarao u pepeo, već prije, poput nebeske vatre, u svjetlo.103

233

ČETVRTI DIO

DORER

PRVO POGLAVLJE

MELANKOLIJA U CONRADA CELTESA

DIJREROV DRVOREZ NA NASLOVNICI CELTESOVE "OUATTUOR LIBRI AMORUM" DOKTRINA Ο TEMPERAMENTIMA U DIJREROVIM SPISIMA

FlCINOVA prepiska, iz koje su preuzete maločas iznesene činjenice, bila je objavljena 1497. godine, a objavio ju je Diirerov kum, Koberger, niti tri godine nakon objavljivanja prvoga izdanja u Firenci, tako daje djelo De vita triplici postalo poznato u Njemačkoj već krajem petnaestoga stoljeća.1 No, bilo bi pogrešno misliti da je nova ideja melankolije odmah i bez poteškoća izbila u prvi plan. Očito je, još dobrano do modernih vremena, popularna ideja ο temperamentima bila uvjetovana kudikamo više medicinskom tradicijom negoli novim revolucionarnim metafizičkim teorijama koje su na popularne ideje djelovale postupno, tek nakon što su gledišta firentinskih neoplatoničara bila postala dijelom opće kulture. No, čak su i sami humanisti bili prečvrsto u zagrljaju tradicionalnoga humoralizma i astrologije a da bi se nova doktrina mogla etablirati bez opozicije. Pa i u Italiji, odakle je rehabilitacija Saturna i melankolije zapravo potekla, i gdje su ljudi poput Gioviana Pontana, Caeliusa Rhodiginusa i Francesca Giorgija (koji je baš ponajviše upotrebljavao riječi samoga Ficina) - bezrezervno priznavali to novo evanđelje,2 čak i tamo je i nadalje odolijevala ideja kako je Saturn posve nepovoljan planet3 te da može roditi velikim talentom samo ako je, poput kakva otrova, ispravno ugođen s ostalim planetima. Osobito na sjeveru, gdje je treća knjiga De vita triplici

237

[IV.

I.

MELANKOLIJA U CONRADA CELTESA

isprva izgledala "nerazumljivom", jedino je Agrippa iz Nettesheima potpuno usvojio Ficinova gledišta. Ostali njemački humanisti prve generacije povremeno su citirali "Aristotelov" Problem XXX., I.,4 kako Saturn u kombinaciji s Jupiterom "excellenter ingenium auget et quarundam artium inventorem facit", "iznimno osnažuje talent i stvara izumitelja pojedinih umijeća",5 no čak ni Conrad Celtes, čovjek u načelu vrlo humanističkog načina razmišljanja, čini se da nije bio nimalo pod utjecajem firentinskih koncepcija. S obzirom na melankoliju, on se posve poistovjetio s uobičajenim gledištima medicinske škole,6 a Saturn za njega nije bio ništa drugo do onaj koji stvara nevolje i proizvodi tugu, mukotrpan rad te "samostanske" ljude, i koga se mora umoliti da ostavi svoje "morbosas sagittas", "opake strijele" neka ostanu tamo gdje jesu.7 Ako, dakle, čak ni na sjeveru humanisti nisu mogli posve prekinuti s tom medijevalnom tradicijom, odnosno činili su to postupno i poluoklijevajući, onda trebamo, a priori, očekivati to isto i od jednog njemačkog umjetnika kakav je bio Dtirer, to više što se on prvi uhvatio u koštac s problemom četiriju kompleksija na jednom drvorezu koji je poslužio tom istom Celtesu kao naslovnica za njegovu knjigu Libri amorum, objavljenu 1502. godine (lik. pril. 29): sadržaj tog drvoreza zapravo ne pokazuje nikakav utjecaj niti bilo što slično toj novoj doktrini. On upotrebljava shemu kompozicije koju se može pratiti još od klasičnih likovnih prikaza četiri vjetra, kao primjerice na Tabula Bianchini, via srednjovjekovni prikazi Krista okruženoga simbolima četiriju evanđelista,8 sve do didaktičkih likovnih prikaza kasnijih skolastika, shemu koju su drugi prije njega bili upotrebljavali za četiri temperamenta. U sredini, na prijestolju, on prikazuje Filozofiju, okrunjenu te (u skladu s Boetijem) opremljenu sa "scala artium", "ljestvicom umijeća".9 Filozofija je opkružena girlandom sastavljenom od vitica četiriju različitih vrsta bilja, spojenih medaljonima koji sadržavaju biste filozofa, dočim su kutovi stranice popunjeni glavama četiriju vjetrova. Svaki od četiri vjetra brižljivo je napravljen tako da se razlikuje od onoga drugoga, kako po životnoj dobi tako i po karakteru te svaki (kako se to može vidjeti iz starijih izvora, a onda i iz Celtesova teksta) simbolizira jedan od četiriju elemenata, zatim jedan od četiriju temperamenata i

238

[IV. I.

MELANKOLIJA U CONRADA CELTESA

jedno od četiriju godišnjih doba. Zefir, zapadnjak, čija se mlađahna, idealizirana glava pojavljuje iz oblaka, i iz čijih usta procvjetava cvijeće, označava zrak, proljeće, te "sangviničnog" čovjeka. Eurus, istočni vjetar, s glavom odrasla čovjeka okruženom plamenovima, označava vatru, ljeto, te "koleričnog" čovjeka. Auster, južni vjetar, predstavljen je podbulim starijim čovjekom, kako pluta usred valova i pljuskova kiše, te označava vodu, jesen i "flegmatičnog" čovjeka. Naposljetku, Boreas (bura), sjeverni vjetar, mršav, ćelav starac, označava zemlju, zimu (stoga tu ledene sige), te "melankoličnog" čovjeka. Kozmološka shema na kojoj počiva ovaj drvorez stara je koliko i shema njegove kompozicije, a usporedba s redoslijedom, primjerice, kod Antioha iz Atene, pokazuje da je ta shema jednostavno bila prilagođena kako bi odgovarala vremenu i mjestu - Boreas i Auster zamijenili su svoje strane. Jesen, hladna i suha na jugu te stoga u klasičnim izvorima smještena prema Boreasu, zemlji, te crna žuč koja, kako se to činilo na sjeveru, mnogo bolje odgovara hladnoj i vlažnoj naravi Austera, vodi i flegmi, dočim je zima u sjevernim zemljama više mrazovita a ne, kao na jugu, kišovita ("hiems aquosa", cf. Eclogue Χ., I., 66), pa je izgledalo kao da više odgovara Boreasu, zemlji, i melankoliku. 10 Tako je Boreas, na toj svojoj novoj poziciji, postao najstarijim pripadnikom toga kruga, a za nas je on prva indikacija Diirerove ideje ο melankoličnome stanju. Ta ideja ne razlikuje se nimalo od one iz srednjovjekovne tradicije: u upalim očima i namrgođenom izrazu tog ćelavog mršavog starca špičastoga nosa, mnogo je više mizantropske mrzovolje i sitničavog, škrtog lukavstva nego uzvišene tuge i duboke refleksije, a te kvalitete stavljene su u opreku s krepkim i pozitivnim humorom flegmatika, s punokrvnom snagom kolerika te s mladenačkom svježinom sangvinika, u stilu koji nam je blizak iz stotina popularnih tekstova ο kompleksijama. Milencolique a triste face, conuoiteux et plain d'avarice, l'on ne luy doit demander grace, a nul bien faire n'est propice, barat le bailla a nourrisse 239

[IV.

I.

MELANKOLIJA U CONRADA CELTESA

a tricherie et a fallace de bien dire nul temps n'est chiche mais querez ailleurs qui le face.11 Ne iznenađuje da je doktrina ο četiri temperamenta, popularizirana u mnogobrojnim tekstovima, slikama i stihovima, izgledala vjerojatno isto tako očita i nužna čovjeku šesnaestoga stoljeća kao što je, recimo, predajnštajnovski pojam univerzuma morao izgledati čovjeku sve do nedavnoga doba: Diirer zapravo nikad nije izričito odbacio tu doktrinu. Čak je u svoje Četiri knjige ο ljudskim proporcijama, nakon što je već dugo bio upoznat s idejom melankolije kakvu je iznio firentinski neoplatonizam, sliku saturnovskoga čovjeka okarakterizirao kao prikaz "onoga kome nije za vjerovati" (dočim će djeca Venerina "izgledati ljupko i milo"),12 a njegova daljnja zapažanja ο kompleksijama razlikovat će se vrlo malo od onoga što se moglo izvesti iz ma koje popularne ideje ο temperamentima, naime, da individualne razlike među ljudima ovise, ako ne potpuno, a onda barem najvećim dijelom, ο tome kojoj od kompleksija pripadaju, 13 te da su ove sa svoje strane ekvivalentne "vatrenoj, zračnoj, vodenoj i zemljanoj" naravi i da je njihovo stanje uvjetovano utjecajima tih planeta. Durerove primjedbe idu dalje od sadržaja uobičajenih tekstova samo utoliko što on, premda ne ispušta opisne i izražajne karakteristike, ipak ih, u svojoj teoriji ο proporcijama, podređuje obilježjima proporcije i čak ide tako daleko da kaže kako se sva raznolikost "elementarnih" ili planetno uvjetovanih razlika može vidljivo razabrati jednostavnim mjerenjima: Tako, ako bi vam tkogod došao i tražio sliku kakvog prijevarnog saturnovskog tipa, ili kakvog marcijalnog [Mars] ili takvu koja prikazuje dijete Venere koje ima biti milo i drago, znat ćete lako, iz učenja koja smo malo prije spomenuli, i pod uvjetom da ste ih vježbali, koje mjere i koji stil valja za to primijeniti. Jer putem izvanjskih proporcija može se opisati svako ljudsko stanje, bilo ono vatrene, zračne, vodene ili zemljane prirode. Jer moć umjetničke vještine, kako smo rekli, vlada svime.14

240

[IV.I.MELANKOLIJA U CONRADA CELTESA

Nakon svog drugog putovanja po Italiji, Diirer je skicirao program za sveobuhvatnu knjigu ο slikanju, zahvaćajući mnogo više od perspektive i proporcije, no čak ni tu ne trebamo pretpostaviti da je bio upoznat s Ficinovim De vita triplici, kao ni s novom idejom melankolije. Prije se bilo sumnjalo 15 na neki takav utjecaj, jer je Diirer odredio da pri izboru i izobrazbi slikarskih naučnika valja obratiti pozornost na njihovu kompleksiju, 16 te je opće zahtjeve za to specificirao ovako: Prvo, treba obratiti pozornost na rođenje mladića, tako što će se otkriti pod kojim je znakom rođen, uz poneka objašnjenja. Molite Boga za sretan sat rođenja. Dalje, treba promotriti njegov stas i udove, također uz poneka objašnjenja... Peto, mladić mora biti željan učenja i ne smije se umarati. Šesto, gledati da mladić ne vježba previše, jer bi ga od toga mogla obuzeti melankolija; gledati kako bi se naučio malo zabaviti ugodnim zvucima lutnje, da bi razveselio svoju krv.17 Danas, međutim, znamo da je gledište prema kojemu mentalno naprezanje uzrokuje uzlazak crne žuči18 te time i nezdravo depresivno opiranje svakoj aktivnosti, bilo, još od Rufusa iz Efeza, univerzalni princip u srednjovjekovnoj medicinskoj školi jednako kao i vjerovanje u iscjeliteljske moći "ugodnih zvukova lutnje", čiji antimelankolični efekt nalazimo ilustriran, i to ne prvi put, na drvorezima u Muelichevu prijevodu Ficina, te još prije, već u trinaestome stoljeću, u ponekim minijaturama. 19 Čak ni zahtjev da edukacija mladoga đaka treba biti regulirana u skladu s njegovim horoskopom i njegovim temperamentom (uvjetovanim njegovim horoskopom) nije tako moderan kako se čini. Djelo De disciplina scholarium, koje se pripisivalo Boetiju no koje je napisao neki inače nepoznat "Conradus", bilo je poznato posvuda već u drugoj polovini trinaestoga stoljeća i prevedeno na francuski i njemački jezik i u njemu se opisivalo nadugačko i naširoko kako valja regulirati smještaj, prehranu, i uopće način života mladoga naučnika u skladu s njegovom konstitucijom - sangviničnom, flegmatičnom, koleričnom ili melankoličnom - a njegovu konstituciju valja, po potrebi, odrediti

241

[IV.I.MELANKOLIJA U CONRADA CELTESA

uz pomoć stručnjaka. 20 Diirer je samo trebao prenijeti te principe iz sfere školstva i sveučilišta u slikarsku radionicu - što se, istina je, ne bi nikad bilo moglo dogoditi njegovu učitelju Wolgemutu - te kombinirati ideje učenja ο kompleksijama s astrološkim učenjima u stilu posve bliskome petnaestom i šesnaestom stoljeću, pa da ima gotov pri ruci svoj "jatromatematički" edukacijski program.

242

DRUGO POGLAVLJE BAKROREZ "MELENCOLIA I"

Ako se, dakle, unatoč tim negativnim zaključcima, mi i dalje usuđujemo tvrditi da je Diirerov razrađen i pomno pripreman bakrorez' nastao zahvaljujući ideji melankolije kakvu je propagirao Ficino, te da bi, zapravo, taj bakrorez bilo i nemoguće zamisliti bez tog utjecaja, onda se dokaz za tu tvrdnju može zasnivati jedino na podacima sadržanima u samom bakrorezu.

1. POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

(a) Tradicionalni motivi (i)

Novčarka i ključevi

SVE ŠTO nam je Diirer rekao ο svom bakrorezu, jedan je zapis na skici "putta", koji objašnjava značenje novčarke i svežnja ključeva koji vise s pojasa Melankolije: "Ključ označava moć, a novčarka bogatstvo".2 Ova rečenica, koliko god kratka, važna je zato što uspostavlja određenu točku za nešto što u svakom slučaju može biti opravdana sumnja: naime, da je Diirerov bakrorez na neki način bio povezan s astrološkom i humoralnom tradicijom srednjega vijeka. Ona u isti mah otkriva dvije bitne crte tradicionalnog karaktera koje su, za Diirera i njegove suvremenike, bile tipične kako za melankolika tako i za saturnovskog čovjeka.3 Među srednjovjekovnim opisima melankolika nije bilo nijednoga u kojemu se melankolik ne bi pojavljivao kao gramzivac i tvrdica, te stoga, implicitno, kao bogat: prema Nikoli Kuzanskome, melankolikova sposobnost da postigne "veliko bogatstvo" čak i nečasnim sredstvima bila je zapravo simptom "avaritiosa melancholia", "gramzive melankolije". Ako je, u tim opisima melankolika, "moć" - prirodno udružena s imetkom, a ovdje simbolizirana ključevima koje uzimamo kako bismo otvorili kovčeg s blagom - bila tek puki privjesak "bogatstvu", obje

243

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

karakteristike bile su uočljivo sjedinjene u tradicionalnim opisima Saturna i njegove djece. Jer, baš kao što je mitološki Kronos-Saturn, koji je sa svim svojim ostalim karakteristikama kombinirao i atribute nekog raspodjelitelja i čuvara blaga, u antici bio ne samo čuvar blaga i izumitelj kovanja novca, već također i vladar Zlatnoga doba, tako je, isto, i Saturn bio štovan kao vladar i kralj. Prema tome, on nije samo ispunjavao ulogu rizničara te autora napretka u planetnoj hijerarhiji, već je uz to, kao primjerice u Babilonu, zadavao strah i odavala mu se počast kao "najmoćnijemu", a zatim su se, kako to uvijek biva u astrologiji, sva ta svojstva prenosila na one koji potpadaju pod njegovu dominaciju. U jednoj antitezi dostojnoj samoga Saturna, astrološki izvori izvješćuju nas kako, skupa sa siromašnima i poniznima, robovima i pljačkašima grobova, Saturn ne upravlja samo bogatima i gramzivima ("Saturnus est significator divitum", "Saturn je označitelj bogatih", kaže Abu Ma'šar u svojim Flores astrologiae) već upravlja i "onima koji vladaju i podvrgavaju ostale svojoj vlasti", pa tako čitamo u manuskriptu iz Cassela kako je dijete Saturna "nitkov i izdajica" ali je isto tako i "omiljen kod plemenitaša, te među svoje prijatelje ubraja one najmoćnije". Ne iznenađuje, dakle, da kada se od tekstova okrenemo ka slikama, naići ćemo na kombinaciju tih dvaju simbola koje Diirer interpretira kao znakove "moći" i "bogatstva", mada ne toliko u likovnim prikazima melankolika koliko, uobičajenije, na likovnim prikazima Saturna. U jednom rukopisu s početka petnaestoga stoljeća,4 Saturn nosi novčarku oko pojasa, no uz to još drži i dva golema ključa koji očigledno pripadaju kovčezima, nekim otvorenim, a nekim zatvorenim, na zemlji pored njegovih nogu. 5 No, Durerova se novčarka učestalo pojavljuje na likovnim prikazima melankolika, jer je kao dugovječni simbol bogatstva i gramzivosti ona već bila postala stalno obilježje tih slika do petnaestoga stoljeća. Jedna od dviju kutnih figura na slici Saturna u erfurtskom astrološkom manuskriptu, podsjeća na Saturna u manuskriptima iz Tubingena i Vatikana 6 koji je tu postavljen ispred škrinje pokrivene velikim kovanicama. U tiibingenškom manuskriptu, pak, sličnost melankolika s njegovim planetnim zaštitnikom ide tako daleko da se on nalaktio ο svoju štihaču u položaju tijela koji je karakterističan

244

§ 1]

POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

za boga poljodjelstva, spreman upravo zakopati svoj kovčeg s blagom. 7 No, u drugoga melankolika u erfurtskom manuskriptu, bogatstvo i gramzivost više nisu simbolizirani kovčegom s blagom, već novčarkom, i odsada pa nadalje taj atribut postat će toliko tipičan da su primjeri za nj u petnaestome stoljeću bezbrojni, 8 dok se u djelu Iconologia Cesarea Ripe, koje je kolalo još u doba baroka, melankolika više nikada neće prikazivati bez njegove novčarke (lik. pril. 26).9 To je motiv koji je naveo vrijednoga Appeliusa da smatra kako je apostol Juda bio melankolik: "Melankolici, čija najviše izražena crta je gramzivost, dobro se snalaze u vođenju domaćinstva i upravljanju novcem. Juda je nosio mošnju s novcem." (ii)

Motiv prignute glave

Značajan broj portreta melankolika spomenutih maloprije, 10 ima s Dure rovom Melencolia I zajednički još jedan daljnji motiv, motiv koji će modernome promatraču izgledati čak i previše očigledan a da bi zahtijevao neku studiju ο njegovim povijesnim derivacijama. No, Durerovi preliminarni nacrti za taj bakrorez, koji osobito u tome bilježe otklon,11 pokazuju kako taj motiv ne duguje svoje podrijetlo jednostavnom promatranju melankolikova tjelesnog držanja, već on izranja iz jedne likovne tradicije koja u ovom slučaju datira tisuće godina unazad. To je motiv lica koje počiva oslonjeno na ruku. Prvotno značenje ove prastare geste koja se pojavljuje čak i na reljefima oplakivanja na egipatskim sarkofazima, jest tuga, no ona može još značiti i umor ili kreativnu misao. Da spomenemo tek srednjovjekovne tipove, ona ne predstavlja samo tugu sv. Ivana od Križa, te žalost "anima tristis", "tužne duše" psalmista (lik. pril. 23),12 već isto tako i dubok san apostola na Maslinskoj gori, ili pak zaspala redovnika na ilustracijama u Pelerinage de la Vie Humaine, usredotočeno razmišljanje nekog državnika, proročku kontemplaciju pjesnika, filozofa, evanđelista i Crkvenih Otaca (lik. pril. 24)13 pa čak i meditativni počinak Boga Oca sedmoga dana stvaranja.14 Nije, dakle, nikakvo čudo da će ova gesta izroniti u umjetnikovu umu kad je bilo u pitanju kako prikazati konfiguraciju koja kombinira, u gotovo jedinstvenom stilu, trijadu tuge, umora i meditacije, a to znači, kad prikazuje Saturna i melankoliju pod

245

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

njegovom dominacijom. Zapravo, zakrivena glava klasičnoga Kronosa počiva tužno i zamišljeno na njegovoj ruci baš kao i glava melankoličnoga Hermesa na nekim antičkim prikazima." Na srednjovjekovnim portretima Saturna i melankolije, koji su gotovo izgubili svaku izravnu vezu s antičkom likovnom tradicijom, taj motiv često se povlači u pozadinu no čak ni tada on nije posve zaboravljen:16 vidi, primjerice, u knjizi kralja Alfonsa Knjiga ο šahu, opis Saturna kao tužnoga starca, "la mano ala mexiella como omne cuyerdadoso".17 Bilo je stoga tim lakše da on ponovno zadobije svoje tipično značenje u petnaestom i šesnaestom stoljeću, te da doživi neku vrst renesanse 18 koja je iznikla, doista, iz vrlo različitih impulsa na sjeveru i na jugu. Na sjeveru je sveudilj raslo zanimanje za vjerno portretiranje određenih psihološki različitih tipova ljudi, pa je to ponovno oživjelo i ovu gestu prignute glave na likovnim prikazima melankolika, premda je ona u to vrijeme bila ispuštena iz portreta Saturna. U Italiji u petnaestome stoljeću, gdje su portreti četiriju temperamenata bili gotovo nepoznati (jedini primjer koji nam je poznat jest jedna kopija sjevernoga ciklusa, no lagano modificiranog u skladu s klasičnom tradicijom), 19 želja da se karakterizira različite individualnosti a ne toliko tipove te, osobito, želja da se nanovo oživi irealni svijet klasične mitologije, dovela je do restitucije klasične Saturnove geste. Melankoliku koji polaže glavu na svoju ruku, a kakav se pojavljuje u njemačkim manuskriptima i otiscima, u Italiji odgovara s jedne strane figura Heraklita u Rafaelovoj Atenskoj školi, a s druge strane tome odgovara Saturn na Campagnolinu bakrorezu B4 (lik. pril. 19) - veličanstveno utjelovljenje kontemplacije jednoga boga, koje je poslije utjecalo na portrete ljudske kontemplacije općenito. 20 Bilo da su na Diirera utjecali sjevernjački portreti Melankolije, bilo da su to bili talijanski modeli poput Campagnolina bakroreza, 21 Diirer je u svakom slučaju bio vjeran likovnoj tradiciji kada je letargično obješene ruke koje karakteriziraju ženu u sjedećem položaju u njegovoj preliminarnoj studiji - kao tipičan simptom melankoličnog oboljenja, prema medicinskim autoritetima 22 zamijenio misaonom gestom ruke koja podupire obraz u završnom bakrorezu.

246

§ 1]

POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

(iii)

Stisuta šaka i tamno lice

Istina, u jednom se pogledu Diirerov portret temeljno razlikuje od svih maločas spomenutih. Ta ruka, koja u načelu meko i labavo podupire obraz, ovdje je stisnuta u pest. No, čak ni taj motiv, naizgled posve originalan, nije izmislio sam Diirer kao svoj osobni umjetnički izričaj, jer se stisnutu šaku oduvijek bilo smatralo tipičnim znakom gramzivosti melankoličnoga temperamenta, 23 jednako koliko i specifičnim medicinskim simptomom stanovitih melankoličnih tlapnji. U tom smislu ona nije bilo posve strana ni medijevalnim portretima melankolika. 24 No, usporedba s takvim tipom medicinske ilustracije samo naglašava činjenicu da su sličnost motiva i sličnost u značenju dvije vrlo različite stvari: ono što je Diirer namjeravao (i uspio) izraziti tom stisnutom šakom jedva da je više imalo išta zajedničkoga s onime što je ta šaka značila na mapama za kauterizaciju, osim tek naznačene nijanse prikazivanja grčevite napetosti. Ovdje, međutim, nije mjesto da opisujemo što je Diirer usvojio iz te tradicije, već samo da popišemo elemente koje je u njoj pronašao i ocijenio ih kao pogodne da ih inkorporira u svoje djelo.25 Valja još spomenuti i zadnji motiv, možda čak i važniji za emocionalno značenje bakroreza, imajući u vidu ne toliko njegovo posve netradicionalno značenje, koliko njegovo tradicionalno podrijetlo. To je motiv zatamnjena lica, iz kojega Melencolia upire pogled u nekom gotovo utvarnom piljenju. Prisjetit ćemo se da je to "tamno lice" bilo u tradiciji kudikamo češće citirana točka nego što je to bila stisnuta šaka. Saturnovo dijete, baš kao i melankolika - bila to melankolija po bolesti ili po naravi - stari su autori procjenjivali po tamnoj i zagasitoj boji lica: ta je zamisao bila uobičajena kako u srednjovjekovnoj medicinskoj literaturi tako i u astrološkim spisima ο planetima te u popularnim traktatima ο četiri kompleksije. "Facies nigra propter melancholiam", "lice tamno zbog melankolije",26 "nigri", "tamni",27 "zemljane boje",28 "corpus niger sicut lutum" - "tijelo mrko poput blata",29 "luteique coloris", - "i blatne boje"30 - sve su to izrazi koje je Diirer mogao pročitati u tradicionalnim tekstovima, kao što su to mogli i mnogi prije njega. No, kao i u slučaju stisnute šake, on je

247

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

bio prvi koji je shvatio da ono što je tamo opisano kao karakteristika temperamenta, ili čak kao patološki simptom, umjetnik može okrenuti na dobro izrazivši time neku emociju ili priopćujući kakvo raspoloženje. (b) Tradicionalni likovni prikazi u kompoziciji bakroreza "Melencolia I" Diirerovo vlastoručno napisano objašnjenje simbolike novčarke i ključeva privlači našu pozornost i na druge pojedinačne motive. Zapitat ćemo se, dakle, ima li ta slika i u cjelini svoje korijene u tradiciji piktoralnih tipova. (i)

Ilustracija bolesti

Medicinske ilustracije u pravom smislu, a to znači, prikazi melankolika kao duševno oboljele osobe, nisu, koliko je nama poznato, niti razvile niti pokušavale razviti neki tip karakterističan za melankolika. Tamo gdje takve ilustracije uopće postoje, tamo je prije u pitanju kako prikazati stanovite terapeutske ili čak kirurške mjere, a ne kako izraditi neku opću koncepciju toga psihofizičkoga stanja. Najuobičajenije ilustracije te vrste bile su takozvane "kauterizacijske mape", a jednu smo već i spomenuli (lik. pril. 27). One su imale pokazati kako se, i na kojim mjestima tijela, treba kauterizirati, odnosno trepanirati, osobe oboljele od različitih duševnih bolesti. U slučaju melankolika, tu užasnu operaciju trebalo je izvršiti "in medio vertice", "nasred tjemena". Melankolik je, tako, prikazan s okruglom rupom na vrhu glave, često kao jedina stojeća figura, katkad kako sjedi na operacijskoj stolici, povremeno čak rastegnut na nekoj vrsti sprave za rastezanje: 31 no, vrlo bi rijetko koji ilustrator odskočio od prosjeka te bio dovoljno ambiciozan pa da pacijenta okarakterizira i psihološki, a to znači, da ga učini različitim putem specifično melankoličnih gesti. Osim tih kauterizacijskih dijagrama, postoje i likovni prikazi liječenja bičevanjem, te liječenja uz pomoć glazbe.32 No, čak ni te slike (među kojima su neke vrlo privlačne minijature) nisu mogle

248

§ 1]

POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

biti polaznom točkom za općenitiji smjer razvoja, budući da one nisu kreirale nikakve nove tipove, već su nastojale pristupiti temi usvajajući kompozicijske oblike koji su već bili u punoj mjeri razvijeni (Šaul i David, šibanje Krista, bičevanje mučenika, i tako dalje). (ii)

Ciklusi slika na temu četiri temperamenta. I. Opisne pojedinačne figure (četiri temperamenta četiri životna doba čovjeka)

i

II. Dramske skupine: temperamenti i poroci S druge strane, izgleda da je pokušaj precizne karakterizacije bio učinjen na portretima melankolika u kontekstu četiriju temperamenata. Istina je, doduše, da niti ovdje nisu bili skovani neki potpuno novi tipovi, a niti je to trebalo očekivati, budući da je problem ilustriranja kompleksija izronio relativno kasno. No, namjernom upotrebom analogija na bitnim točkama, ti likovni prikazi pretvorili su se tijekom vremena u čvrste i upečatljive portrete karakternih tipova. Neki kasniji prikazi temperamenata jednostavno usvajaju karakteristike odgovarajućeg planeta ili djece tog planeta upečatljiv primjer toga je slika u manuskriptu iz Tubingena koja prikazuje tvrdicu kako zakopava svoje blago.33 U nekim izoliranim slučajevima melankolik zauzima pozu - poznatu u jednom drugačijem kontekstu - evanđelista koji piše ili učenjaka, ali sada s pridodanim kovčegom s blagom:34 to je slučaj s jednim nizom minijatura koje datiraju iz otprilike 1480. godine. Ostavimo li te dvije iznimke postrani, slike koje prikazuju četiri temperamenta u kompletu, odnosno nizu mogu se podijeliti u dvije glavne skupine: jednu koja svaki temperament prikazuju kao samostalnu figuru, više-manje neaktivnu i različitu od ostalih uglavnom po životnoj dobi, stasu, izrazu, kostimu i atributima, te drugu skupinu, u kojoj se nekoliko figura, najbolje ako su to žena i muškarac, sastaje kako bi se odvila scena tipična osobito za njihov temperament. Kompleti u prvoj skupini vrlo su brojni, dok je ovih iz druge skupine brojčano manje, no znatno su važniji zbog budućih smjerova razvitka.

249

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

Prvi primjer kompleta pojedinih figura - povezan, po svoj prilici, sa starom shemom četiri vjetra na Diirerovu drvorezu koji ilustrira Celtesovo djelo - pojavljuje se na grubo skiciranom crtežu koji pripada traktatu ο Tetradi iz jedanaestoga ili dvanaestoga stoljeća, a koji se čuva u Cambridgeu. 35 Kvadranti kruga sadrže četiri sjedeće figure koje predstavljaju, prema natpisu u zaglavlju, "četiri doba ljudskoga života", te su stoga sve četiri ženskoga roda. U dodatku zaglavlju, međutim, postoje i marginalne bilješke koje nam govore kako ti likovi predstavljaju također četiri kompleksije, odnosno, točnije, one personificiraju tjelesne tekućine koje u njima prevladavaju. "Djetinjstvo" predstavlja flegmu, s kojom dijeli elementarne kvalitete hladnoće i vlage, toplina i vlažnost "Mladosti" predstavljaju krv, toplina i suhoća "Zrelosti" predstavljaju žutu žuč, te naposljetku, hladnoća i suhoća "Starosti" predstavljaju crnu žuč.36 U stoljećima koja slijede postojat će nizovi slika koji će predstavljati, primarno, četiri temperamenta, a tek sekundarno četiri godišnja doba, četiri životna doba čovjeka, te četiri strane svijeta. No, likovi na minijaturama iz Cambridgea primarno su zamišljeni kao portreti četiriju životnih doba čovjeka, i na njima je prikaz četiriju tjelesnih tekućina tek sekundarne važnosti.37 To i nije iznenađujuće u vremenu kada termini "flegmatik" i ostali još nisu bili skovani da označe pojam ljudi kojima upravlja flegma,odnosno drugi humori. Ipak, uz ovu ogradu, kembrički ciklus četvorke može se smatrati najranijim poznatim slikovnim prikazom temperamenata, pa se tako postavlja pitanje: iz kojega je izvora ovaj crtač uzeo tipove koje je utjelovio u svojemu crtežu? Odgovor je da su se te humoralno karakterizirane slike četiriju temperamenata razvile iz klasičnih prikaza godišnjih doba i zanimanja. 38 No, koliko je povezanost učinjena u antici bila usvojena, toliko je ona istodobno bila i revidirana u smislu njezine originalne - u ovom slučaju, apstraktne - forme. Jer, isprva su se godišnja doba na klasičnim slikovnim prikazima razlikovala samo po svojim atributima: na mozaicima iz Lambaeze i Chebbe,39 ona su postala djevojke i žene koje se razlikuju prema svojoj dobi - te su na taj načina bila individualizirana. Kembrički umjelac i opet se okrenuo od diferencijacije putem prirodnih, bioloških znakova 250

§ 1]

POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

starosti, prema diferencijaciji putem konvencionalnih atributa. "Mladost" (krv) koja je u skladu sa svojom mladošću jedina figura u stojećem stavu, precizno je nalik dobro poznatoj figuri Proljeća okićenoj girlandama i vijencima cvijeća, što je, opet, identično Maiusu (svibnju) u ciklusu mjeseci.40 U kontrastu s bezbrižnom mladošću, "Starost" (crna žuč) mora raditi te će (u skladu s njezinom poodmaklom dobi i hladnim godišnjim dobom) držati preslicu,41 dok "Zrelost" (rumena žuč) namata ispredenu vunu. Jedino "Djetinjstvo" (flegma) može se pojaviti bez atributa: ono je okarakterizirano tek prekriženim nogama u tipičnom položaju odmora, što je vjerojatno trebalo naznačiti fizičku i mentalnu ravnodušnost kako flegmatičnog temperamenta tako i doba djetinjstva: εις ήθοποιίαν άχρηστος. Taj pokušaj da se ilustrira ideja ο kompleksijama, dotad prenošena samo u literaturi, tako što će se određene oblike slika godišnjih doba i zanimanja interpretirati kao slike četiriju životnih doba čovjeka da bi se zatim se u to uključilo i ideju ο četiri tjelesne tekućine, postavio je presedan za budućnost. Do petnaestoga stoljeća (nažalost nemamo primjera za razdoblje u međuvremenu), kada se razvilo ono što možemo nazvati ortodoksnim slikama kompleksija, kombinaciju životne dobi čovjeka s njegovim različitim zanimanjima -kombinaciju nevješto skiciranu na kembričkoj minijaturi - bilo je potrebno samo još dalje modernizirati pa da se proizvede, takorekuć automatski, niz likovnih prikaza temperamenata u vidu "pojedinačnih figura", koji tvore, rekli smo, našu prvu i brojniju skupinu. Budući da je daljnji razvitak išao u smjeru preoblikovanja apstraktnog znanstvenog dijagrama u likovni prikaz konkretnog karaktera, pojedine osobitosti različitih životnih dobi i njima odgovarajućih temperamenata bile su sada prikazane s modernim realizmom. Fizički izgled, odjeća i zanimanje slikani su u življim bojama, katkad gotovo u stilu žanrovske slike. Sangvinični čovjek uglavnom se pojavljuje kao moderno odjeven mladić koji ide sokolariti, kolerik kao ratnik u oklopu, melankolik kao staložen sredovječni džentlmen, flegmatik kao starac duge brade, katkad oslonjen na štap. Psihološke odlike prikazane su djelomice

251

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

dodavanjem različitih atributa, no uglavnom mimetičkim sredstvima, primjerice mrzovoljnim izrazom i glavom podbočenom rukom u melankolika, ili grimasom bijesa na licu kolerika koji izvlači mač ili čak mlati uokolo stolicama.42 Ako je kembrički crtež već bio prikazivao četiri humora u ruhu četiriju životnih doba čovjeka, tim lakše je u petnaestomu stoljeću došlo do toga da se ta dva kompleta ilustracija još više združe: jer do tog su vremena četiri životna doba već bila ispred temperamenata u realističkom razvoju pojedinih tipova. Jedan francuski ciklus iz otprilike 1300. godine43 zadovoljava se time da razlikuje različita doba upućujući više na fiziološke nego na psihološke karakteristike ili razlike u zanimanjima: ali je zato na francuskoj minijaturi (lik. pril. 22),44 sto godina poslije, mladost prikazana kao mladi sokolar, a pretposljednja životna dob prikazana je u liku nekog mislioca glave podbočene ο ruku, 45 dok su na dva blisko povezana njemačka crteža, od kojih stariji datira iz 1461. godine,46 predstavnici srednjih četiriju od sedam životnih dobi identični s aktualnim tipovima četiriju temperamenata - sokolar, vitez u oklopu, stariji čovjek koji broji novac ili drži novčarku, te starac. Jedino mjesto gdje se u petnaestome stoljeću likovni prikazi četiriju kompleksija - ukoliko pripadaju opisnomu tipu pojedinačnih figura - razlikuju od tadašnjih serija likovnih prikaza koji predstavljaju četiri životna doba, jest uključivanje četiriju elemenata: sangvinik stoji na oblacima, kolerik u vatri, melankolik na zemlji te, u određenim prikazima, tamo gdje je dodana neka simbolička životinja, majmun za sangvinika, lav za kolerika, vepar za melankolika, te ovca za flegmatika.47 Štoviše, forma tih likovnih prikaza pokazuje neznatne varijacije kroz cijelo petnaesto stoljeće: različiti tipovi već su tako dobro etablirani da su se, jednom definirani, nametnuli u ilustracijama "djece" pojedinih planeta u astrološkim manuskriptima, 48 čak dotle da su mogli biti uključeni i u ilustracije Aristotelovih Problema, u kojima četrnaesto poglavlje nema ama baš ništa s kasnom srednjovjekovnom doktrinom ο temperamentima, no koje sada u uvodu ima όσα περι κράσεις ili, u francuskome prijevodu, "Qui ont regart a la complexion".49 Čak i tamo gdje se predstavnici četiriju temperamenata pojavljuju na konjima, po analogiji s određenim

252

§ 1]

POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

p l a n e t n i m t i p o v i m a k o j i su se p r v i p u t p o j a v i l i u d o b r o p o z n a t i m K y e s e r m a n u s k r i p t i m a , o n i i t a m o o s t a j u s o k o l a r i , o k l o p n i c i , itd.: 5 0 pa i u nizu pojedinačnih

figura

koje predstavljaju kompleksije

s r e d i n o m i k r a j e m r e n e s a n s e , a k o j i m a ć e m o se b a v i t i k a s n i j e , o č u v a n o je u

mnogokojem

pogledu

prisjećanje na

tipove

iz

p e t n a e s t o g a stoljeća.

Druga skupina (ona u kojoj su različiti temperamenti prikazani prizorom u kojem sudjeluje nekoliko figura) vrlo je drukčija po svom karakteru. Niz ο kojemu smo dosad raspravljali razvio se i nastao u kombinaciji s ilustracijama četiriju životnih doba čovjeka koje, opet, svoje podrijetlo imaju u klasičnim prikazima godišnjih doba i zanimanja. Razumljivo je stoga da je taj niz trebao istaknuti razlike u starosti i zanimanju, dočim su se psihološke crte ličnosti, primjerice melankolikova pohlepa i depresija, ili kolerikov bijes, pojavili tek postupno, a i tada su, čini se, bili zasnovani na starosnoj dobi kojoj su bili dodijeljeni jednako koliko i na tipovima temperamenta na koje su se odnosili. U dramskom prikazu temperamenata, s druge strane, razlika u dobi pala je u pozadinu baš kao i razlika u zanimanju ili situaciji. Ovdje se od početka zanimanje u potpunosti usredotočilo na crte ličnosti koje dolaze od tjelesnih tekućina, toliko da je scena ograničena na akcije i situacije koje otkrivaju te crte: sve ostalo je zanemareno, i samo uvođenje četiriju elemenata (koji isto tako povremeno nedostaju) razlikuje djela ovoga tipa od slikarija ili ilustracija s moralnom porukom u romanima. Ta razlika u umjetničkoj intenciji podudara se s razlikom u povijesnom podrijetlu. Povijesno proučavanje piktoralnih tipova - jednako potrebno i jednako moguće za dramske kompozicije koliko i za statičke pojedinačne opisne figure - uvodi nas, ne u svijet "speculum naturale", već u svijet "speculum morale", ne u svijet likovnih prikaza četiriju životnih doba, već u svijet ilustracija vrlina (krjeposti) - ili, još bolje, poroka (grijeha): jer ovo je područje bilo gotovo jedino (iako pod prijetećim vidom eklezijalne moralne teologije) u kojemu su one nepoželjne, te stoga psihološki značajne karakteristike ljudi bile prikazane u kratkim, jasno određenim prizorima.

253

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

Jedan začuđujuće rani primjerak takvog dramatskog tipa - koji je, čini se, ostao posve usamljenim - može se vidjeti u čuvenom Hamiltonovu kodeksu u Berlinu, kompiliranom prije 1300. godine u sjevernoj Italiji, a koji uključuje još i izreke Dionizija Katona, mizogine izljeve "proverbia quae dicuntur super naturam feminarum", "uzrečica ο ženskoj naravi", jedan moralizatorski bestijarij te druge spise sličnoga usmjerenja, i koji nastoji sve to oživjeti nebrojenim marginalnim minijaturama, djelomice moralističnima, djelomice didaktičnima. Salernitanski stihovi ο kompleksijama - s mnogobrojnim pogreškama u tekstu - ilustrirani su u istome stilu i s jednakim intencijama. 51 Minijaturist uvodi pomoćne figure s namjerom da ih spoji u parove s predstavnicima svakoga od temperamenata u jednoj zajedničkoj djelatnosti koja je smišljena tako da otkriva glavne karakteristike nabrojane u svakome kupletu, i općenito je nalik na ostale ilustracije u tom manuskriptu. Sangvinik je, prije svega, velikodušan čovjek ("largus"), a njegova velikodušnost prikazana je time što pruža novčarku manjoj figuri koja pred njime kleči.52 Kolerik -razgnjevljeni ("irascens") - zadaje svom partneru udarac po glavi nekom palicom, a točno to isto čini i oženjeni čovjek na drugoj stranici, koji palicom tuče ženu razljućen što mu ona proturječi. 53 Spavalica ("somnolentus"), iz stihova ο fiegmatiku, ilustriran je spavačem koga grubo budi neki drugi čovjek. Naposljetku, melankolik - zavidan i tužan ("invidus et tristis") - s gestom prezira odvraća se od zaljubljenoga para, a ova figura također ima svoj model (i svoje objašnjenje) u ilustraciji na samome početku toga kodeksa, naslovljenoj "On izbjegava spolno općenje" ("Iste fugit meretricem", prim. prev. bludnicu). 54 Te minuciozne minijature i odviše su idiosinkratične, a okolnosti u kojima su nastale i odviše su iznimne, a da bi one imale ikakva utjecaja. U Italiji, kako je već spomenuto, nije bilo nikakva interesa za likovne prikaze temperamenata te se to, koliko je nama poznato, promijenilo tek pod utjecajem manirizma, s njegovim sjevernjačkim konotacijama. Sjeverno od Alpa - i nezavisno od činjenice da je Hamiltonov kodeks tamo vrlo teško mogao biti poznat - uvjeti za razvitak i difuziju scenskih i dramskih likovnih prikaza četiriju kompleksija nisu se stekli sve do rođenja jednog artističkog stila

254

§ 1]

POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

koji će biti realistički u izrazu i psihološki u intenciji. Stoga su crteži iz hamiltonskog rukopisa ostali tek zanimljivom iznimkom. Standardni tip nije se pojavio sve do sredine petnaestoga stoljeća i to, po svemu sudeći, u Njemačkoj. Originalni niz scena (sekvenca), koji će postati gotovo kanonskim, pojavio se u ilustriranim rukopisima, 55 potom se nametnuo u većini ilustracija u almanasima (lik. pril. 30-33),56 te je prošao svoju prvu površnu modernizaciju tek otprilike oko 1500. godine.57 On se sastoji od sljedećih prizora: "sanguineus" jedan par zaljubljenih u zagrljaju, "colericus" - čovjek tuče ženu, "melencolicus" - žena zapala u san nad svojom preslicom, 58 a čovjek (u pozadini) također zaspao, obično kod stola no katkad u krevetu, te "phlegmaticus" - par koji muzicira. Poslovičnu ravnodušnost flegmatika bilo je to teže ilustrirati zbog toga što je motiv iscrpljena drijemeža trebalo rezervirati za melankolike, tako da je ilustrator bio prisiljen zadovoljiti se neutralnom skupinom glazbenika.59 No, kako je već u šesnaestomu stoljeću motiv pospanog melankolika bio zamijenjen melankolikom koji se bavi intelektualnim radom, to je sada neupotrijebljen motiv drijemeža prirodno prešao natrag na flegmatika.60 Osim flegmatika, međutim, možemo reći kako te scene nisu bile ništa drugo do likovni prikazi poroka koji su izvađeni iz njihova teološkoga konteksta i primijenjeni na profane ilustracije temperamenata, a neki od tih likovnih prikaza poroka bili su u izravnoj vezi s plemenitom tradicijom klasične dekoracije gotičkih katedrala. Da bi se vidjela ta povezanost potrebno je samo usporediti scenu sangviničnih zaljubljenika (lik. pril. 30) s reljefom "raskoš" ("Luxuria") na zapadnome trijemu katedrale u Amiensu, ili bračnu neslogu kolerika s reljefom "nesloga" ("Discordia") u istome nizu, ili čak, zbog motiva klečanja, s reljefom "Durete" na zapadnoj fasadi Notre Dame.61 No, gdje je tu prototip melankolika, koji nas najviše zanima? (usp. lik. pril. 33). Nekoliko smo puta već naznačili kako je srednji vijek izjednačavao melankoliju s grijehom "acedia", ali taj osobiti grijeh nije bio prikazan na velikim katedralama. Ovo nas vodi do pobližeg ispitivanja ilustriranih traktata koji se bave temom vrlina i poroka, među kojima je najpoznatiji primjer bio Somme le Roi iz

255

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

1279. godine, koji je postigao je izvanredno veliku rasprostranjenost jer je bio preveden na gotovo sve jezike.62 I mi doista otkrivamo "Accide, cest a dire peresce et anui de bien faire", ilustriranu u maniri koja izvan svake sumnje pokazuje podrijetlo naše slike melankolika u tome nizu. Bilo je pitanje, koji bi među mnogim grijesima uvrštenima u pojam "accidie" bio najprikladniji za ilustraciju, a pokazalo se da je to: zanemarivanje dužnosti da se radi i moli. Tako ilustracije u Somme le Roi pokazuju orača koji je zaspao glave naslonjene na ruku i ostavio plug nasred polja, dok kao kontrast njemu, stoji marljiv sijač - slika "rada".63 I takvo jedno ljudsko biće, "koje spava snom nepravednika" (modificirano na sve moguće načine, već prema imetku ili zanimanju - odnosno, bolje, prema nedostatku zanimanja) postalo je tipičnim predstavnikom grešne lij enosti. Jedan niz slikovnih prizora vrlina i poroka u antverpenskome muzeju koji datira iz 1480. ili 1490. godine, pogrešno pripisivan Boschu, predstavlja lijenost u vidu nekog zaspalog građanina koji je, umjesto da moli pred križem, zaspao na svom mekom jastuku ("Ledicheyt is des duivels oorkussen", kaže nizozemska poslovica), te stoga dolazi na udar đavla (zamj. lik. pril. 35), vrlo slično po tipu jednoj tapiseriji koja prikazuje "acedia" kao osobu.64 Drvorez koji ilustrira poglavlje ο "lijenosti i besposlici" u Brantovu Brodu budala, izdanju iz 1494. godine, zadržava marljiva sijača iz Somme le Roi kao spretni kontrast, no umjesto zaspalog orača stavlja već znanu ženu koja prede,65 figuru upotrijebljenu i na jednome plakatnom letku (vjerojatno iz Niirnberga) koji se, zahvaljujući svom punom tekstu, predstavlja, kako piše, kao Somme le Roi za običnog čovjeka (lik. pril. 34).66 Ta figura ovdje se izričito naziva "Acedia" i može se objasniti ponajprije željom za nekom ženskom personifikacijom. U latinskome izdanju Broda budala iz 1572. godine pronaći ćemo još, sada već tradicionalnu, predilicu kombiniranu u sliku sa zaspalim oračem iz Somme le Roi kao kakav dvostruki primjer grijeha lijenosti koji se od naših likovnih prikaza melankolika razlikuje samo po tome što je naglasak stavljen na moralnu pouku više nego na karakterizaciju likova.67 Ustvrđeno je već na drugim mjestima da Durerov bakrorez B76, takozvani Učenjakov san (lik. pril. 38), nije ništa drugo doli alegorija lijenosti, originalna u zamisli no prema tipu takva da ju

256

§ 1]

POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

se jasno može izvući iz ilustracija poput onog antverpenskog niza sličica vrlina i poroka, te poput drvoreza koji ilustrira Brod budala iz 1494. godine, pa se stoga taj bakrorez može protumačiti, ako se već hoće, kao moralizirajuću i satiričku prethodnicu Melencolia 7.68 Stoga, ako je sangvinični par u dramatskoj seriji kompleksija izgledao modeliran prema "typus Luxuriae", a kolerički par prema "typus Discordiae" ili "Duritiae", tada melankolici nisu drugo do "Acediosi" čiji je vanjski izgled, što je i prirodno, izrazito nalikovao izgledu Saturnove djece. Jednako tako nije nimalo slučajno da su rime pridodane slikama melankolika u almanasima, a tamo gdje je taj tip uglavnom bio prikazivan, također u vezi s ćudorednim traktatima te, ponajviše, s donjonjemačkom verzijom Somme le Roi. Vnser complexion ist von erden reych, Darumb seyn wir schwaermuetigkeyt gleich. ili: Dat vierde [tj. grijeh lijenosti] is swaerheit, dat een mensce also swaermoedich is, dat hem gheens dinghes en lust, dan te legghen rusten of slapen...69 To je, dakle, bio put kojim su se kretala dva glavna tipa ilustracija četiriju temperamenata. Stvoreni su portreti karaktera u kojima su personifikacije određenih ljudskih životnih doba, ili, pak, prikazi određenih grijeha koje je Crkva zabranjivala, dobili toliko konkretne obrise i individualnost da su počeli predstavljati "stvarni život" te su, premda još promatrani unutar spekulativnog okvira, težili postati sami sebi dostatni. U slučaju ilustracija životnih doba čovjeka, taj je proces uključivao tek neku tranziciju sa shematskog na naturalistički tip likovnoga prikaza, te naglasak na humoralnom aspektu na račun čistog biološkog. U slučaju ilustracija poroka - a to su, dakako, bile ilustracije koje su proizvodile beskonačno mnogo upečatljivih tipova - to je uključivalo i izvjesnu tranziciju iz etičkog i teološkog područja na profano područje. Propovijed protiv grijeha u skulpturi ili u slici postala je tako opisom karaktera koji ne samo što je napustio prijašnju moralnu vrijednost već ju je dijelom zamijenio jednom drugom, gotovo nemoralnom - jer raskoš je

257

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

barem toliko amoralna koliko i lijenost, no "sangvinička" figura koja predstavlja raskošni tip ima "najplemenitiju kompleksiju". Osim raznolikosti ljudskih grijeha koji su opisani tako detaljno tek za opomenu, pojavila se tu i raznolikost ljudskih osobina koje kao takve zavrjeđuju interes same po sebi. U tom smislu, razvitak ovog dramskoga niza poprima jedno gotovo simptomatično značenje: moglo bi se navesti i mnoštvo drugih primjera da bi se pokazalo koliko se mnogo zapanjujućih postignuća modernoga realizma može obrazložiti samom činjenicom da je srednjovjekovna moralnost postala sekulariziranom. Bilo je, primjerice, sugerirano, da se Chaucerova prodorna i istančana karakterizacija, ništa manje nego i najskromnije nevažne ilustracije kompleksija, razvila uglavnom iz opisa vrlina i poroka u propovijedima iz dvanaestoga i trinaestoga stoljeća.70 Okrenemo li se, pak, od svih tih likovnih prikaza koji oslikavaju temperamente, natrag na Melencolia I, dobit ćemo snažan utisak - utisak koji svoje opravdanje ima, štoviše, i u obliku verbalnog izraza u legendama - kako Durerov bakrorez označava temeljno drukčiju razinu alegorije, štoviše, jednu razinu temeljno novu na sjeveru. Figura "Starosti" ("zalaska", prim. prev.) s kembričke minijature, uglavnom okarakterizirana preslicom ili nečim sličnim, personifikacija je "crne žuči", a figure "umora" i "lijenosti" u likovnim prikazima iz petnaestoga stoljeća primjeri su "melankolična čovjeka". No, Diirerova žena koju već sama krila čine različitom od svih drugih vizualnih prikaza, simboličko je ostvarenje "Melancholia". Točnije rečeno: kembrička minijatura u ljudskoj figuri utjelovljuje apstraktnu i neosobnu zamisao,71 a likovni prikazi u kompleksijskom nizu oprimjeruju apstraktnu i neosobnu zamisao posredstvom ljudskih figura: no, Diirerov bakrorez jest slika apstraktne i neosobne zamisli simbolizirane u ljudskoj figuri. U prvom slučaju, osnovna zamisao u potpunosti zadržava svoje univerzalno važenje: nju se, međutim, ne može identificirati s aktualnim likovnim prikazom već ona s njime može biti izjednačena samo putem intelektualnog procesa - stoga nas samo ta legenda, ili pak naše poznavanje ikonografske konvencije, obavješćuje da je određena figura zamišljena da predstavlja "crnu žuč". U drugom

258

§ 1]

POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

slučaju, ta je predodžba izravno i vidljivo povezana s osnovnom zamisli (jer svatko može vidjeti da je kolerik ljut, a melankolik da je besposlen i tužan), no ovime ta zamisao gubi na svojoj univerzalnosti, jer je pokazana najednom specijalnom primjeru koji je samo jedan između mnogih, pa se stoga može isti čas prepoznati kao likovni prikaz nekog ljutitog ili, pak, tužnog čovjeka, no ne i kao predočenje koleričnog, odnosno melankoličnog temperamenta. I tu je, također, nužno imati natpis u zaglavlju, no sada nam on više ne govori: "zamislite da je ova neutralna figura crna žuč", već nam govori: "u ovom lijenom paru imate tipičan primjer melankoličnoga temperamenta". U trećem slučaju, najzad, ta je osnovna ideja u cijelosti prevedena na likovni jezik, a da time nije izgubila svoju univerzalnost niti je ostavila i najmanje sumnje glede alegorijskoga značenja te figure, koja je unatoč tome potpuno konkretna. Tu, i samo tu, vidljivi prikaz odgovara kompletno nevidljivoj zamisli, tu, i samo tu, ta legenda (koja na ovome stupnju razvitka biva suvišna) ne govori nam: "ovo je mišljeno tako da prikazuje crnu žuč", niti nam govori: "to je tipičan primjerak melankoličnoga temperamenta", već nam kaže: "melankolija je, evo, takva."72 Poznato je daje francuska umjetnost petnaestoga stoljeća stvorila knjigu ilustracija u kojoj se, umjesto nekog tek paradigmatičnog melankolika u nizu koji prikazuje temperamente, odnosno umjesto tek samo personificirane figure "crne žuči" u kembričkom rukopisu, ovdje prvi puta pojavljuje figura Dame Merencolye.73 Čini se, stoga, kao da su te francuske ilustr acij e anticipirale simboličkopredstavlj anje Melankolije s Durerova bakroreza (lik. pril. 25). One jamačno i nadmašuju svaki preddiirerovski crtež utoliko što kombiniraju, u određenom opsegu, personifikaciju s oprimjerenjem: jer ako im je s kembričkim manuskriptom zajednička želja da prikažu pojam melankolije u njegovoj univerzalnosti, s nizovima koji prikazuju temperamente zajednička im je, pak, snaga da učine jedan nevidljivi pojam vidljivim. Glavna razlika između tih ilustracija i Durerova djela leži u činjenici što ta kombinacija još ne predstavlja sintezu, već samo doticaj onih drugih dviju mogućnosti - drugim riječima, značenje koje je doista vidljivo u ovim francuskim figurama ipak se ne podudara istinski s onom glavnom idejom melankolije. Ono što 259

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

tu vidimo, i što nam je doista predočeno s manje ili više uspješnim realizmom, jest mršava i loše odjevena starica u kontekstu manje ili više dramatične scene iz koje, u najboljem slučaju, stječemo utisak nekakve atmosfere pune žalosti: no, to da su te figure mišljene da predstavljaju melankoliju ili, doista, išta osim žalosne starice, toliko je malo vidljivo izraženo te se stoga tako malo na to može i posumnjati bez poznavanja literarnih tekstova kao, recimo, kada bi se od nas očekivalo da prepoznamo viteza kao "Žarku Želju" ili paža koji jaše prema njemu kao kakvog glasnika "Ljubavi". Likovi u takvim ilustracijama romanci, stoga, nisu u svom krajnjem stupnju "simboličke predodžbe", već su prije, u smislu koji smo već upotrijebili, i dalje tek puke "personifikacije". U skladu sa stilom petnaestoga stoljeća, te personifikacije naslikane su s tako snažnim osjećajem realiteta da one funkcioniraju također i kao "paradigma". No, ipak, ta kontradikcija između paradigme i personifikacije nije razriješena nikakvim višim oblikom alegorije. Ono što se doista vidi još je pojedinačna pojava: sve što je preko toga ostaje "u tekstu". Ona je, zapravo, i posve doslovno u tom tekstu, kao što to pokazuje začudno neodređen karakter tih ilustracija. I zapravo se to duguje činjenici da su ti ilustrirani tekstovi već bili anticipirali umijeće likovnog prikazivanja u njegovoj funkciji alegorijske translacije. U tim su romancama takvi općeniti psihološki pojmovi poput, primjerice, "nevjere", "razumijevanja", "časti", "slatke nagrade", "dugog nadanja" pa čak i "melankolije" već bili postali, u pjesnikovim mislima, toliko individualizirani i tako konkretni - toliki je, naime, već bio učinjen napredak na putu od apstraktnog ka vizualnom - da je ilustrator trebao samo prevesti konkretnu posebnu figuru ili događaj opisan u tekstu, u termine likovnog jezika: u njegovim slikama nije bilo ni najmanjeg razloga da bi se gledatelj ponovno vraćao od tog partikularnog prema općem konceptu sadržanom u temelju. Situacije koje u književnoj formi već jesu temeljno alegorije, dakle one koje pružaju dramatsku povezanost među personifikacijama, određene su da postanu žanrovskim ili povijesnim likovnim prikazima kada ih se pokuša doslovce ilustrirati u svim njihovim detaljima.

260

§ 1]

(iii)

POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

Portreti "slobodnih umijeća"

Činjenica je, dakle, da je Diirer bio prvi umjetnik sjeverno od Alpa koji će portret melankolije uzdići do dostojanstva simbola u kojemu se pojavljuje moćno i uvjerljivo suglasje između apstraktnoga pojma i konkretne slike. Iz svega što je dosad rečeno, može se vrlo brzo shvatiti da su istinski simbolične forme prikazivanja razvili umjetnici talijanske renesanse. Njihovo je postignuće bilo prikazati ono idealno u terminima naturalističke umjetnosti i ono transcendentalno u terminima jednog racionalnog svjetskog poretka, te otkriti (poput, primjerice, alegorija Giovannija Bellinija) - ili, bolje rečeno, ponovno otkriti u umjetnosti klasične antike ona sredstva sublimacije koja je upotrijebio i Diirer, krila za glavnu figuru,putte i tako dalje.74 Potražimo li neko ranije umjetničko djelo u kojemu je načelo simboličkog predstavljanja bilo primijenjeno na temu melankolije, pronašla bi se i analogija, ne u ilustracijama francuskih romanci, već na jednoj izgubljenoj slici koju je naslikao Mantegna, a koju je Diirer možda mogao poznavati. Nažalost, ο njoj ne znamo gotovo ništa: jedino to da je nosila naslov "Malancolia" te da je sadržavala šesnaest putta kako plešu i muziciraju. 75 Sve to ne isključuje, dakako, ni mogućnost da se načelnu koncepciju Melencolia I - čim je pogledamo u svjetlu povijesti piktoralnih tipova umjesto u svjetlu teorije alegorijskih formi može dovesti u vezu sa sjevernjačkom tradicijom likovne alegorije. Doista, mogli bismo čak doći na pomisao kako je povezanost između toga dvoga apsolutno esencijalna za Diirerov bakrorez. No, te prve faze ne mogu se pronaći na likovnim prikazima Dame Merencolye. Unatoč njihovoj povezanosti sa znanstvenim i medicinskim zamislima ο melankoliji, ukoliko je riječ ο umjetničkoj formi, te slike su imale, kako smo vidjeli, svoj vlastiti život i razvile su se u skladu sa svojim vlastitim zakonitostima. I osim toga, one teško da su mogle biti poznate Diireru.76 Prve faze stoga valja tražiti u skupini alegorijskih likovnih prikaza koji su predstavljali "slobodna umijeća". Ti likovni prikazi, glede sadržaja, nemaju ništa zajedničko s likovnim prikazima bolesti ili temperamenata, međutim, u zamisli, oni su bili vrlo prikladni za Diirerove osobite umjetničke intencije,

261

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

i zapravo su doveli do izražaja njihovu novinu. Među njima, bavit ćemo se ovdje osobito onim koji ilustrira peto "slobodno umijeće", a to je Geometrija. Umjetnost u klasičnoj Grčkoj gotovo je potpuno zanemarivala područje fizičkog rada, a helenistička umjetnost bavila se njime više u stilu sentimentalnog žanrovskog slikanja patetičnih siromašnih i radom opterećenih seljaka, a manje činjeničnim i naturalističkim portretiranjem stvarnosti.77 Rimska antika razvila je iz toga, međutim, gotovo neiscrpnu raznolikost piktoralnih tipova.78 Odmah uz opisne likovne prikaze zanata i obrta, koji ostaju čvrsto spojeni s realitetom u tipično rimskome stilu i prikazuju nam seljake i obrtnike pri njihovim svakodnevnim poslovima, postoje i helenistički prikazi koji razigrano mitologiziraju tu konkretnu realnost tako što puttima daju raditi neki posao. Najzad, ima i bezbroj nadgrobnih kamenova na kojima zanimanje preminuloga nije naslikano na način prikazivanja geste, već amblematski, prikazivanjem oruđa zanata ο kojemu je riječ.79 Katkada ti amblemi rada mogu biti preoblikovani i u radni proces, kako je to primjerice prikazano na jednoj pozlaćenoj čaši, na kojoj je figura brodovlasnika okružena prizorima iz brodogradilišta. 80 Katkad, također, premda ne tako često, susrećemo i prikaze koji zbilja "personificiraju" neki zanat, primjerice etruščansko ogledalo (u bliskoj vezi s amblematskim nadgrobnim kamenovima) koje pokazuje krilatoga Erosa okružena stolarskim priborom - reklo bi se, "duh stolarskog zanata".81 Samo je prvi medu tim tipovima, opisni slikovni prikaz stvarnih scena radnoga dana, došao do srednjega vijeka putem izravne likovne tradicije. U almanasima i enciklopedijama možemo tako vidjeti scene s rimskih spomenika, usvojene gotovo bez izmjena:82 tek tijekom kasnijega razvoja one su bile modificirane i osuvremenjene. Personifikacija "sedam slobodnih umijeća", međutim, trebala je tek biti stvorena - ili, bolje rečeno, prevedena iz živih i poletnih opisa Marcijana Kapele83 u likovno upečatljive pojmove - prije nego što će oni poprimiti oblike u kojima ćemo ih tako često viđati u velikim katedralama i u ilustriranim manuskriptima. Ondje su često u pratnji kakve istaknute povijesne figure koja ih predstavlja - tako je, primjerice, na podnim mozaicima kasne antike, devet Muza

262

§ 1]

POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

katkad u pratnji istaknutih praktičara tih devet umijeća - Kaliopa u društvu Homera, Uranija s Aratusom, 84 i tako dalje. I figure "sedam mehaničkih umijeća", predstavljene uglavnom paradigmom a ne toliko personifikacijom, isto su se tek trebale razviti.85 A bez posuđivanja od antike, u procesu spontane ponovne kreacije, pojavio se i jedan tip likovnog prikaza na kojemu je vještina nekog čovjeka ili nekog alegorijskog bića bila naznačena tek uvođenjem kakvog prepoznatljivog oruđa njegova zanata. Stoljećima prije nego što se dogodio svjesni obrat ka rimskom tipu spomenika, za umjetnike-obrtnike i arhitekte tijekom renesanse,86 pozadina reljefa na arhivoltima koji su prikazivali povijesne predstavnike sedam umijeća bila je opremljena jednim ravnalom na čavlu te pločom s olovkom, spužvom, i tome slično (lik. pril. 41), dok opet spomenici podignuti arhitektima pokazuju profesiju mrtvoga majstora šestarom i crtaćim trokutima. 87 Tipičan primjer toga je spomenik velikog Huguesa de Libergiera, spomenik koji je, usput, i predivan svjedok štovanja i obožavanja kakvo se u kasnogotičkim vremenima (na neki način, barem emocionalno, vrlo sličnima renesansi) moglo iskazati jednom brilijantnom arhitektu. No, nema nikakve sumnje da su pisaći pribori na arhivoltima Chartresa bili mišljeni da budu realistični, dočim oruđa na nadgrobnom kamenu Majstora iz St. Nicaise imaju isto amblematsko značenje kao i ona na rimskim spomenicima. To su bila dva korijena nove ikonografije. Ona se pojavila kada je umjetnost četrnaestoga stoljeća - opterećena proturječjem kao i uvijek - razvila vrlo apstraktni simbolizam koji je bio više ideografski nego reprezentirajući, a to je, opet, postavilo temelje naturalističke perspektive. Tako su se, s jedne strane, mogli razviti oni interijeri radionica s reljefa na Campanili u Firenci, koji gotovo izgledaju gotovo poput scena iz običnoga života, a s druge strane, takvi apstraktni prikazi poput minijature iz 1376. godine na kojoj se aristotelovska τέχνη pojavljuje okružena oruđima različitih mehaničkih vještina, s figuricama jednog zemljoradnika i jednoga pastira do njezinih nogu (lik. pril. 42)88 ili, pak, one čudne slike "obdržavanja sabata", na kojima je "arma Christi" iz onodobnih prikaza "Čovjeka Bola" bilo zamijenjeno spravama i alatima različitih obrta.89 263

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

Zahvaljujući napretku naturalističke perspektive tijekom petnaestoga stoljeća, razlika koju se moglo uočiti u portretima umijeća, razlika između "personifikacije", "paradigme" i "amblema", postajala je sve manje oštrom. S jedne strane, postojali su određeni povijesni likovi, primjerice Ciceron, Euklid i Pitagora, koji su originalno bili pridodani personifikacijama različitih umijeća kao njihovi "paradigmatski" predstavnici. Ti portreti postali su sada toliko nezavisnima, a istodobno su bili razrađeni u likovne prikaze profesionalnih djelatnosti koji su izgledali toliko potpuno realistični, da je personificirana figura umijeća sada mogla biti izbačena, a individualni portreti Pitagore, Euklida ili Cicerona mogli su istodobno ilustrirati i konkretnu djelatnost i opći pojam umijeća koje je bilo posrijedi. S druge strane, apstraktne personifikacije (na liniji, primjerice, haške minijature) mogle su sada postati toliko realistične da su i one, isto tako, poprimile izgled žanrovskih slikovnih prikaza neke djelatnosti unutar određenog zanimanja. U oba su slučaja manje figure te oruđe i pribor koji su na ranijim slikovnim prikazima bili čisto amblematski, mogli biti pretvoreni u ilustrativne elemente te se ujediniti u trodimenzionalnom prostoru toga slikovnog prikaza - kako s "Pitagorom" i "Ciceronom" (sada podignutih na razinu općenitog značenja) tako i s "Retorikom" ili "Muzikom" (sada uposebnjenima do te mjere da podsjećaju na neku konkretnu žanrovsku scenu). Tako, da damo primjer za prvu mogućnost, jedan njemački manuskript iz treće četvrtine petnaestoga stoljeća90 ilustrira ideju "Geometrije" posluživši se likom Euklida kako sjedi, u društvu jednoga pomoćnika, za stolom pretrpanim mjeraćim instrumentima, držeći šestar i crtaći trokut, dok na posebnoj traci uzduž donjeg dijela slike drugi pomoćnik vrši sondiranja. U toj podsceni imamo neku vrstu do pola prevaljenoga puta između amblematske upotrebe manjih figura, kao na haškoj minijaturi, te njihovu inkluziju u zajednički prostor s glavnom figurom (kao na lik. pril. 44). S druge strane, u jednoj skupini malo mlađih francuskih manuskripata pojavljuje se stvarna personifikacija, predstavljajući pojmove, primjerice "deduccion loable".91 Te su personifikacije, u ovom slučaju, metaforičke koliko i alegorijske, budući da se prikazani alati mogu pridodati takvoj potpodjeli retorike samo stoga

264

§ 1]

POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

što joj tekst pripisuje takvo jačanje logičkoga zdanja misli "que rient n'y reste trou ne fente."92 Oboružana crtaćim trokutom, "deduccion loable" sjedi u jednoj prostoriji nadgledajući dvije nezavršene kuće, a prostorija je ispunjena gredama, spojnicama te tesarskim alatima koji su posve realistični. Tu možemo, ili protumačiti ta razna oruđa kao ambleme oko kojih je bila sagrađena prostorija, ili promatrati to u cjelini kao neku radionicu i obitavalište u kojemu su ti amblemi porazmješteni (lik. pril. 43). Nakon ovih primjera moguće nam je razumjeti i onaj portret "Geometrije" koji ima najveću važnost za našu temu, naime, drvorez iz djela Margarita philosophica Gregora Reischa, Strasbourg, 1504. (lik. pril. 44).93 "Geometrija", i opet stvarna personifikacija, sjedi za stolom punim planimetrijskih i stereometrijskih figura, a ruke su joj zaposlene šestarom i kuglom. 94 Okružena je prizorima djelatnosti, u umanjenom mjerilu koje je u oštrome kontrastu kako s perspektivom slike u cjelini tako i s veličinom glavne figure. Prizori su podređeni glavnoj figuri poput zavisnih pojmova, umjesto da su s njome koordinirani u vidu predmeta u jednom koherentom prostoru: to znači, odnos oruđa prema glavnoj figuri nalik je odnosu malih prizora zanimanja na haškoj minijaturi prema figuri "Umijeća", ili, pak, prizorima na onoj pozlaćenoj čaši koje smo već spominjali u odnosu na preminulog brodovlasnika. Poput tih, i ove bi se moglo promatrati kao dramatizirane ambleme zanata. U organizacijskom smislu, trudom brodograditelja koji pile i blanjaju "upravlja" brodovlasnik, a u intelektualnom smislu djelatnosti ovdje prikazane "subordinirane" su, podređene "Geometriji": jer sav rad koji se ovdje odvija samo je praktična primjena njezinih teorijskih otkrića. Na prizemlju kuće koju gradi (golem kameni blok još visi obješen ο kran) nadsvođen je strop: čekić, ravnalo i blanjalica leže na tlu, čovjek koji kleči crta plan pomoću crtaćeg trokuta, drugi dijeli neku vrlo naturalističku mapu na "iugera", a uz pomoć sekstanta i astrolaba dvojica mladih astronoma proučavaju noćno nebo, na kojemu, usprkos gustim oblacima, mjesec i zvijezde jasno sijaju.95 Nitko, čiji osjećaj za povijest može premostiti ponor između jednog didaktičkog slikovnog prikaza i jednog velikog umjetničkog djela, ne može zanijekati d a j e ovaj "typus Geometriae"96 izvanredno

265

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

srodan bakrorezu Melencolia I. Ne smijemo zaboraviti da se, kako je to već često bilo isticano, zanatska oruđa i prizori zanata neprestano izmjenjuju te, u određenim slučajevima, i kombiniraju. Stoga imamo opravdanje zamišljati kako je ilustrator knjige Gregora Reischa prikazao možda ta oruđa kao ambleme umjesto da je pokazao njihovu primjenu na manjim prizorima, 97 i tada im trebamo još samo dodati pribore koji se vide razasuti uokolo na stolu i na tlu na tom drvorezu pa da postanemo svjesni u kakvom se zapanjujućem opsegu ti inventari slažu na oba crteža. Diirer, također, još u suglasju s Marcijanom Kapelom, prikazuje jedan lik s kuglom i šestarom zaposlen konstrukcijom: i tu, kao i na drvorezu, na tlu se nalaze čekić, blanjalica i crtaći trokut. Na drvorezu, Geometrija na stolu do sebe ima pribor za pisanje: na Diirerovu se bakrorezu pribor za pisanje nalazi na tlu pokraj kugle,98 dok su relativno jednostavni stereometrijski predmeti kojima je Geometrija zaposlena našli svoj kompliciraniji odgovarajući par u Diirerovu romboidu ο kojemu se mnogo raspravljalo.99 Doda li se k tomu još i to da oblaci, Mjesec i zvijezde koji su prikazani na drvorezu također imaju svoje odgovarajuće parove na Diirerovu bakrorezu, te daje putto koji nešto črčka po svojoj pločici trebao originalno, prema pripremnoj skici, raditi sekstantom poput dječaka (!) lijevo od Geometrije, čovjek je primoran smatrati tu povezanost i više nego vjerojatnom. Možemo čak uzeti u obzir i mogućnost da bi ljestve trebalo interpretirati kao skele na zgradi pod konstrukcijom. Margarita philosophica bila je jedna od najšire poznatih enciklopedija svoga vremena: pojavila se čak i u talijanskom prijevodu, premda tek 1600. godine, a povezanost s Diirerovim bakrorezom nije nimalo opovrgnuta činjenicom da je on preuzeo i karakteristike iz nealegorijskih prikaza zanimanja tim prije što one pripadaju ikonografiji portreta učenjaka, koji su istodobno bili i personificirana slobodna umijeća. Tako, gledano povijesno, pas koji spava naprosto je potomak pudla ili njemačkog patuljastog špica, tako često viđenog u studijama učenjaka,100 vijenac je stalni atribut "homo literatus", te je i sam Diirer (jer mi mislimo da je to bio on) njime bio okrunio mladoga Terencea,101 a vijenac je resio i Jacoba Lochera, pjesnika,102 i Marsilija Ficina, filozofa.103

266

§ 1]

POVIJESNA POZADINA BAKROREZA "MELENCOLIA I"

S obzirom na kompoziciju, jedan astronomski slikovni prikaz, kakav je drvorez na naslovnoj stranici djela Johannesa Angelusa Astrolabium planum, možda je također imao nekakav utjecaj. To djelo je bilo objavljeno baš u vrijeme Diirerove prve posjete Veneciji i čini se d a j e ono, i više nego u jednom smjeru, općenito pripremilo tlo za spacijalnu shemu njegova bakroreza (lik. pril. 36).104Kako bilo, ne može biti nimalo slučajno da se tako mnogo Diirerovih simbola pojedinih zanimanja podudara s onima na "typus Geometriae", te da, kako ćemo uskoro pokazati, čak i oni detalji koji nedostaju na tom oskudnijem drvorezu mogu biti podvedeni, gotovo kompletno, pod pojam geometrije. je li Durerova "Melencolia" onda zapravo neka "Geometrija"? I da i ne. jer, sve ako su njoj i gospođi s paunovim perom na šeširu s drvoreza i zajednički okolni uvjeti njezina zanimanja, ipak je način njezina zanimanja, ili, radije, manjak svakog zanimanja, zajednički s portretima melankolika u njemačkim almanasima. Pa dok je tako na štrasburškoj ilustraciji sve prepuno energije i radosne aktivnosti - figurice koje crtaju i mjere, promatraju i eksperimentiraju, a patronesa revno zaokružuje svoju sferu - bitna karakteristika Diirerove "Melencolia" jest ta da ona ne čini ništa ni s kojim od toga oruđa za um i ruku, i da predmeti na kojima bi njezino oko moglo počinuti za nju jednostavno ne postoje. Pila joj isprazno leži do nogu, brusni kamen otkrhnuta ruba beskorisno stoji naslonjen na zid, knjiga joj leži u krilu zatvorenih korica, romboid i astralni fenomeni ignorirani su, kugla se otkotrljala na zemlju, a šestari su "pokvareni zbog nedostatka posla".105 Nema nikakve sumnje da, unatoč svemu, taj propust da se upotrijebe predmeti koji su tamo da bi bili upotrijebljeni, taj nehaj prema onome što je tu da bi bilo zapaženo, doista povezuju Melencolia I s onom tromom melankolijom koja je bila predstavljena zaspalom ili u besposlenu depresiju zapalom predilicom. "Acedia" s onoga plakata iz Nurnberga (lik. pril. 34), glave oslonjene na lijevu ruku te s vretenom koje joj besposleno leži u krilu, nedotupavna je sestra Diirerove "Melencolia": a mi znamo koliko je Diirer bio upoznat s tim nižim tipom melankolije, iz činjenice da joj je dao mjesto u molitveniku Maksimilijana I.106

267

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

Sa stajališta, dakle, povijesti tipova, Diirerov bakrorez u njegovim detaljima sačinjavaju određeni tradicionalni motivi Melankolije i Saturna (ključevi i novčarka, glava na ruci, tamno lice, stisnuta šaka), no, uzeto u cjelini, može ga se shvatiti samo ako ga se promatra kao simboličku sintezu "typus Acediae" (kao popularnog primjera melankolične neaktivnosti) i "typus Geometriae" (kao skolastičke personifikacije jednoga od "slobodnih umijeća").

2. NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

(a) Nov oblik ekspresije IDEJA koja stoji u pozadini Diirerova bakroreza, definirana u terminima povijesti tipova, mogla bi biti ideja Geometrije koja se prepušta melankoliji, ili ideja Melankolije ponešto sklone geometriji. No, piktoralno sjedinjenje tih dviju figura, jedne koja utjelovljuje alegorizirani ideal određene kreativne mentalne sposobnosti, i druge kao zastrašujuće slike jednog destruktivnog stanja uma, znači kudikamo više od puke fuzije dvaju tipova: to sjedinjenje, zapravo, uspostavlja kompletno novo značenje te, kad je riječ ο te dvije polazne točke, ono daje gotovo dvostruku inverziju značenja. Kada je Diirer spojio portret "ars geometrica" s portretom "homo melancholicus" - čin jednak stapanju dvaju različitih svjetova misli i osjećaja obdario je taj prvi portret dušom, a drugi umom. Bio je dovoljno smion da bezvremensko znanje i metodu jednog plemenitog umijeća spusti dolje, u sferu ljudskih težnji i pogrešaka, i dovoljno smion da uzdigne animalnu otežalost jednog "tužnog, zemljanog" temperamenta na visinu borbe s intelektualnim problemima. Geometrijina radionica promijenila se, od kozmosa jasno rangiranih i potpuno svrhovito korištenih oruđa, u kaos neupotrijebljenih stvari: njihov nehajan razmještaj odražava psihološki nemar.107 A Melankolijina se neaktivnost iz besposličarske letargije i spavalačke nesvjesnosti promijenila u kompulzivnu zaokupljenost i nervnu napetost. Besposlene su obje, i Diirerova ovjenčana i oplemenjena "Melencolia" s njezinim mehanički držanim šestarom, i nimalo

268

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

otmjena "Melancholica" na kalendarskim ilustracijama s njezinom beskorisnom preslicom: no ova potonja ne čini ništa zato što je zaspala iz lijenosti, dok ona prva ne radi ništa zato što je njezin um zaokupljen unutrašnjim vizijama pa joj konkretan rad praktičnim oruđem izgleda besmislenim. "Besposlenost" je u prvom slučaju ispod razine izvanjske aktivnosti, u drugom, pak, ona je iznad nje. Ako je Durer bio prvi koji je podigao alegorijsku figuru Melankolije na razinu simbola,108 ta promjena pojavljuje se sada kao sredstvo a možda i rezultat - promjene u značenju: zamisao "Melencolia" u čijoj je naravi kombinirana izrazita intelektualnost jednog liberalnog umijeća sa sposobnošću ljudske duše za trpljenje, mogla je poprimiti jedino oblik genija s krilima. Kreativna moć koja je porodila tu novu koncepciju udahnut će, dakako, život i u tradicionalne detalje. Stvari postavljene uokolo, naizgled posve konvencionalne, igraju neobičnu ulogu u proizvodnji dojma nemarnosti tako tipičnoga za ovaj bakrorez: novčarka, na primjer, umjesto da je vrpcama ovješena ο pojas, skliznula je nepažnjom na tlo, dok ključevi nakrivo vise na savijenim prstenovima - posve drugačije od gazdaričina lanca za ključeve na slici Gospa kod zida. Pa kada čak i ti neživi detalji postaju rječitima, kada pas koji spava (i koji na uobičajenim slikovnim prikazima učenjaka uživa u miru učionice i u toplini peći) postaje poluizgladnjeli bijednik koji sklupčan i nasmrt umoran cvokoće na hladnoj zemlji, koliko tek će onda upečatljivo i novo izgledati ono što je oduvijek bilo značajno u specifično ljudskom smislu. Znamo da je motiv stisnute šake bio tradicionalan, upotrijebljen tu i tamo i prije Durera. Za srednjovjekovnoga ilustratora, stisnuta šaka bila je znak prijevarnih namisli, i on ju je poimao kao neizbježan dodatak figuri ο kojoj je riječ, neizbježan koliko i nož koji uvijek nosi sv. Bartolomej. No, na Diirerovoj slici Melencolia I, stisnuta šaka uz to još i podupire glavu: ona se time vidljivo približila sjedištu mišljenja te se, prestavši biti tek izoliranim atributom, stopila s licem utonulim u misli u plohu zgusnute snage, plohu koja ne samo što sadrži najjači kontrast svjetla i sjene, već i apsorbira sve što od fizičkoga i mentalnoga života postoji u toj inače nepomičnoj figuri. Štoviše, ta stisnuta lijeva ruka u upadljivom je kontrastu s letargično

269

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

opuštenom desnom rukom: to više nije ruka nekog nesretnog luđaka koji "misli", kako to kaže jedan tekst, "da drži neko veliko blago, ili cijeli svijet, u svojoj ruci", nego je to ruka jednog potpuno razumnoga bića, spremnog na kreativni rad - no koje dijeli, ništa manje, istu sudbinu sa siromašnim luđakom u tome što nije u stanju niti dohvatiti niti realizirati to neko imaginarno nešto. Gesta stisnute šake, dosad puki simbol oboljenja, sada simbolizira fanatičnu koncentraciju jednoga uma koji se istinski uhvatio u koštac s nekim problemom, no koji se u isti mah osjeća nesposobnim bilo da ga riješi bilo da ga otpusti. Stisnuta šaka govori isto što i zureći pogled usmjeren u praznu daljinu. Koliko različito je to od oborena pogleda ranije pridjevana melankoliku, odnosno djetetu Saturna!109 Oči lika Melencolia uprte su u područje nevidljivoga, s onim istim uzaludnim intenzitetom s kojim i njezina ruka hvata ono neopipljivo. Njezin pogled ne duguje svoju nenadmašnu izražajnost samo tome što je okrenut prema gore, niti nefokusiranim očima koje su tipične za naporno razmišljanje, već također, i nadasve, činjenici da njezine bjeloočnice, osobito istaknute u tom gledanju, isijavaju iz tamnoga lica, onoga "tamnoga lica" koje je, kako znamo, bilo stalnim obilježjem tradicionalnog slikovnog prikaza melankolije, no koje sada na Diirerovu portretu označava nešto posve novo. I ovdje, također, dok prikazuje to "tamno lice", tamnoputo no još više kao prekrito tamnom sjenkom,110 on pretvara tu fizionomijsku odnosno patološku činjenicu u ekspresiju, gotovo u neku atmosferu. Poput motiva stisnute šake, i motiv tamnoga lica bio je preuzet iz sfere medicinske semiologije: no, pomanjkanje boje u licu postalo je tu, doslovce, prezasjenjenost, koju mi ne razumijevamo kao rezultat nekog fizičkog stanja, već kao izraz jednoga stanja uma. Na tom slikovnom prikazu, sumrak (naznačen šišmišem)111 magično je rasvijetljen sjajem nebeskih fenomena, od kojih more u pozadini svjetluca fosforescentnim sjajem, dok se prednji plan čini kao da je obasjan Mjesecom koji stoji visoko gore na nebu i baca duboke sjenke.112 Taj krajnje fantastičan i doslovni "suton" čitave slike ne zasniva se toliko na prirodnim uvjetima nekog određenog doba dana: on označava zastrašujući suton uma koji ne može svoje misli niti odbaciti od sebe u tamu niti ih može

270

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

"iznijeti na svjetlost". I tako, Durerova Melencolia (nepotrebno je dodati da je uspravna figura iz preliminarne studije bila namjerno promijenjena u prignutu) sjedi ispred svoje nedovršene građevine, okružena instrumentima kreativnoga rada, no tužno zadubljena u misli s osjećajem kako ne postiže ništa.113 Nepočešljane, ovješene kose, pogleda zamišljena i tužna, fiksirana na neku točku u daljini, ona motri, povučena od svijeta, pod nebom koje se mrači, dok šišmiš započinje svoj kružeći let. "Genij s krilima koja neće razviti, s ključem koji neće upotrijebiti da bi što otključala, s lovorikama na čelu, no bez pobjedničkog smješka."114 Dodavanjem pomoćnih figura, Durer je dvostruko definirao i pojačao taj utisakesencijalno ljudske tragedije. Dremuckanje umorna i gladna psa (prijašnji vlasnik toga pripremnoga crteža s pravom ga je nazvao "canis dormitans", upotrijebivši snažan gramatički oblik, umjesto "canis dormiens"), označava duboku tugu stvorenja posve izručena njegovoj nesvjesnoj ugodi, odnosno neugodi,115 dočim radišnost putta koji nešto piše označava bezbrižno ravnodušje bića koje je upravo upoznalo zadovoljstvo djelatnosti, čak i kada je ono neproduktivno, a da još nije upoznalo muke mišljenja čak i kad je ono produktivno: ono još nije sposobno za tugu jer još nije doseglo ljudski uzrast. Svjesna tuga ljudskog bića koje se hrva s problemima produbljena je, kako nesvjesnim trpljenjem psa koji spava tako i sretnom nesamosviješću djeteta zaokupljena poslom. (b) Nov pojmovni sadržaj Novo značenje izraženo u Diirerovu bakrorezu priopćava se oku i umu istom neposrednošću kao što i vanjski izgled nekog čovjeka koji nam prilazi otkriva njegov karakter i raspoloženje, i to je zapravo ono po čemu se ističe veliko umjetničko djelo, jer bilo da ono predstavlja kakav svežanj šparoga, ili, pak, kakvu suptilnu alegoriju, njega može, na jednoj osobitoj razini, shvatiti na sličan način i neuki promatrač i znanstveni analitičar. Doista, utisak koji smo upravo pokušali opisati vjerojatno će biti zajednički, u nekom opsegu, gotovo svima koji gledaju taj bakrorez, premda će oni svoje osjećaje možda izraziti drukčijim riječima.

271

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

No, baš kao što postoje umjetnička djela čija se interpretacija iscrpljuje u komunikaciji izravno doživljenih utisaka, zato što je njihova nakana već ispunjena pukim prikazom svijeta objekata, prikazom stvari "prvoga ranga" (u ovom slučaju čisto vizualne),116 postoje isto tako i ona druga, djela čija kompozicija obuhvaća korpus elemenata "drugoga ranga", korpus zasnovan na kulturnome nasljeđu, koji stoga izražava još i neki pojmovni sadržaj. Da Melencolia I pripada toj drugoj skupini, vidi se iz Diirerove zabilješke koja definitivno alegorijsko značenje pridaje čak i bezazlenim potrepštinama iz ormara kakve kućanice,117 a još više se vidi iz dokaza - upravo izvedenoga - da je Diirerov bakrorez rezultat sinteze stanovitih alegorijskih slikovnih prikaza melankolije i umijeća, čiji se pojmovni sadržaj, ništa manje no njihovo ekspresivno značenje, doista promijenio, no nipošto ne i posve izgubio. Stoga je inherentno vjerojatno da bi karakteristične motive toga bakroreza valjalo objasniti ili kao simbole Saturna (odnosno, Melankolije), ili kao simbole Geometrije. (i)

Simboli Saturna i Melankolije

Razmotrili smo na početku motive združene sa Saturnom (odnosno, Melankolijom) - oborena glava, novčarka i ključevi, stisnuta šaka, tamno lice - zato što oni pripadaju osobnim karakteristikama melankolika, te zato što su oni, u različitim stupnjevima dovršenosti, odreda bili uključeni u preddurerovsku tradiciju. Osim ovih motiva postoje i neki drugi, koji nisu toliko bitna svojstva prikazanih figura koliko su njihovi izvanjski ukrasi, a neki među njima posve su strani starijoj likovnoj tradiciji. Prvi među tim pomoćnim motivima je pas, koji kao motiv pripada tipičnim portretima učenjaka. Uključivanje tog motiva i inverzija u njegovu značenju, čime je on postao nekakav supatnik "Melencolia" može se, međutim, opravdati s nekoliko zapažanja. Pas ne samo što se u nekoliko astroloških izvora spominje kao životinja tipična za Saturna,118 već je, u Horapolona (uvodnik u Misterije egipatskoga alfabeta, djelo koje su humanisti štovali gotovo idolopoklonički), pas združen s melankoličkom dispozicijom uopće, a posebice s dispozicijom učenjaka i proroka. Godine 1512.

272

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

Pirckheimer je dovršio prijevod Horapolona s grčkoga jezika, a Diirer osobno opremio ga je ilustracijama: doista je neobično da je iz toga zajednički proizvedenoga kodeksa preživjela upravo ona stranica (Diirerov crtež L83) na kojoj piše da hijeroglif za psa označava, između ostaloga, sjetno raspoloženje, proroke i "sacras literas" - sve pojmovi koji su još od vremena Aristotela bili tijesno povezani s melankolikom - te da pas, darovitiji i senzitivniji od ostalih životinja, ima vrlo ozbiljnu narav pa može postati žrtvom ludila, i da poput dubokih mislilaca naginje tome da je uvijek u potrazi pa njuška stvari i ne odustaje od njih.119 "Najbolji pas", kaže onodobni hijeroglifist, stoga je onaj "qui faciem magis, ut vulgo aiunt, melancholicam prae se ferat", "čiji je izraz više, reklo bi se, melankoličan" 120 - što se sa svom opravdanošću može reći za psa na Diirerovu bakrorezu. Motiv šišmiša posve je nezavisan ο likovnim prikazima. Zapravo, iznalazak tog motiva ima se pripisati jednoj posve tekstualnoj tradiciji, te ga se još u Ramlerovoj Kurzgefasste Mythologie navodi kao životinju simboličnu za melankolike.121 Spomenut je, također, i u Horapolonovu djelu kao nekakav znak za "homo aegrotans et incontinens", "čovjeka bolujućega i nesuzdržljivoga".122 Nadalje, on renesansnim humanistima (bilo na dobro ili ne) služi kao primjer noćnoga bdijenja i noćnoga rada. Prema Agrippi iz Nettesheima, njegovo posebno obilježje je "vigilantia", "budno bdijenje",123 prema Ficinu, on je upozoravajući primjer ruinirajućega i razornoga učinka noćnog proučavanja, 124 a (možda najupečatljivije od svega) njegove su se opne u stara vremena doista i upotrebljavale za pisanje, osobito za zapisivanje magijskih izreka protiv nesanice.125 Najzad, morski pejzaž s brodićima također se može uklopiti u kontekst Saturna i Melankolije. Po klasičnim i arapskim astrolozima, boga koji je otplovio preko mora u Latium držalo se za "gospodara mora i moreplovaca", tako da su njegova djeca voljela živjeti u blizini vode i zarađivati za život takvim poslovima.126 Ali ni to nije sve. Saturna - i, još točnije, svaki njemu pripadajući komet - smatralo se odgovornim za poplave i plimne valove te se pouzdano može reći da svaki komet koji se pojavljuje igdje na nekom likovnom prikazu Melankolije mora biti jedan od tih "saturnovskih kometa", ο kojima

273

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

se izričito tvrdi da prijete svijetu s "dominium melancholiae", "prevlašću melankolije".127 Stoga nimalo ne može biti slučajno to što duga sija iznad Diirerova mora te što je voda toliko preplavila nisku obalu da oplahnjuje stabla između dva svijetla poluotoka: jer čak i u babilonskim tekstovima na klinastom pismu smatralo se nepobitnom činjenicom da komet s glavom okrenutom prema zemlji ukazuje na visok vodostaj, a osobito je melankolik bio u stanju predvidjeti takve katastrofe.128 Tim fenomenima, međutim, dijelom tužnima a dijelom prijetećima, suprotstavljaju se dva druga motiva129 koji označavaju ublaživače za Saturna i za Melankoliju. Jedan je vijenac koji je žena povezala oko čela. I premda se, u povijesti tipova, taj vijenac može pratiti do ukrasa za "homo literatus", te stoga on proklamira intelektualne moći "Melencolia", njega valja uračunati i kao nekakav protuotrov za melankoliju, zato što je napravljen od lišća dviju biljaka koje su obje vodene naravi te stoga djeluju protiv zemljane suhoće melankoličnoga temperamenta: te biljke su žabnjak (Ranunculus aquaticus) - koji je Diirer već prije bio združio s kombinacijom "Auster", "Phlegma" i "Aqua" na svom drvorezu130 koji ilustrira djelo Conrada Celtesa (lik. pril. 29) - te obična potočnica (Nasturtium officinale).131 Drugi protuotrovje kvadrat brojačetiri, očito ugraviran u metalu: zahvaljujući Giehlowu i njegovu pionirskom istraživačkom radu, nema više nikakve dvojbe da taj kvadrat nije bio namišljen samo kao nekakav znak matematičke strane melankoličnoga genija već, ponajprije, kao "magični kvadrat" u izvornome smislu toga izraza.132 To je talisman za privlačenje iscjeljujućeg utjecaja Jupitera: on je neslikovni, matematički supstitut za one slike astralnih božanstava koje su preporučivali Ficino, Agrippa i svi ostali učitelji bijele magije. Ο tom "mensula Jovis", "Jupiterovom stoliću" koji sažima u sebi sve blagotvorne moći ovoga "temperator Saturni" "ublažitelja Saturna", jedan autor iz četrnaestoga stoljeća napisao je: "Kada ga čovjek nosi, onda se njegova loša sreća promeće u dobru, a dobra u još bolju",133 a u Paracelzusa čitamo: "taj simbol čini onoga tko ga nosi sretnim u svim njegovim poslovima i tjera od njega sve brige i strahove."134 Diirer nije bio aritmetičar, no bio je vrlo temeljito upoznat sa značenjem magičnog kvadrata u

274

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

jatromatematici, i to je možda jedini aspekt te neobične kombinacije brojeva koji je mogao privući njegovu pozornost i pobuditi njegovo zanimanje. To je uistinu jasno, ne samo zato što su kvadrati bili priznati kao simboli različitih planeta u vrijeme dok matematički problemi u njima uključeni još nisu bili ni približno istraženi,135 već i zato što je, kako je to nedavno otkriveno, Diirer vjerojatno osobno kontaktirao s jednim čovjekom koji je bio odlično upoznat s planetnim kvadratima - a to je bio Luca Pacioli, koga je Diirer lako mogao susresti u Bologni, čak ako tamo i nije išao specijalno zato da bi se s njime susreo. Godine 1500., Pacioli je stvarno i napisao jedan kratki traktat ο simbolima planeta. U njemu on navodi arapske izvore, a tamo je eksplicirana i jedna verzija Jupiterova kvadrata s istim - no nipošto ne i jedinim mogućim 136 - rasporedom brojeva kao i onaj kvadrat koji se pojavljuje na Diirerovoj slici Melencolia i.137 (črfcras <mvtti fcgum Ct πΛυ iry.~ pa rutp -cal te ctiaactv flucrr q tu erama! f h j i r j m a ran pj>o; uofcucn^đ'irateroiaa are&rbMnii tfHbjGmconf ft0uin£ Otltn^ •perine«

Λ ?

12

'β 1*5 <Γ u>.

Hl* ι λ Ul r r7" ι

<9 Φ

-

η-λιτιaii\A$t( iqutCc: "Scucn efmmr&bJĆlsi .jttttntnc&rfnAofcl que<5^aiTU
275

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

ratio" za čovjeka intelekta, jednako tako i Diirer (kako to možemo vidjeti iz tamnoga lica i stisnute šake) stvara jednu Melencolia čija tužna no uzvišena sudbina ne može, a možda niti ne treba, biti odvraćena ublažujućim mjerama, bilo prirodnima bilo magijskima. I ako kozmički sukob između Saturna i Jupitera138 ikada bude bio konačno razriješen, za Diirera to sigurno nije imalo završiti pobjedom Jupitera. (ii) Geometrijski simboli Motivi koji dosad još nisu objašnjeni jesu, kako smo već dali naslutiti, geometrijski simboli. To se bez zadrške odnosi na oruđa i predmete prikazane na portretu Geometrije u djelu Margarita philosophica (lik. pril. 44) - a to znači, zvijezde na nebu, nedovršena građevina, kameni blok, kugla, šestar, blanjalica-špatula i crtaći trokut, čekić, pribor za pisanje: jer likovna povijest pokazuje da su sve to simboli zanimanja koje prakticira "umijeće mjerenja", ili kao cilj samo sebi ili kao sredstvo za neke druge ciljeve, manje ili više praktične. Šestar u ruci "Melencolia" simbolizira, reklo bi se, intelektualnu svrhu koja ujedinjuje i upravlja svim tim uvelike raznolikim oruđima i predmetima što je okružuju: i želimo li napraviti potpodjelu, možemo reći da, zajedno s kuglom i pisaćim priborom, šestar označava čistu geometriju, a da građevina u izgradnji, blanjalica, crtaći trokut i čekić označavaju geometriju primijenjenu u obrtništvu i gradnji, da astralni fenomeni impliciraju geometriju upotrijebljenu u astronomske ili meteorološke svrhe139 te najzad, poliedar, koji će predstavljati nacrtnu geometriju: jer ovdje, kao i u mnogim drugim tadašnjim prikazima, on je ujedno i problem i simbol geometrijski definirane optike - te, još specijalnije, simbol i problem perspektive (lik. pril. 37).140 No i sve ostale objekte, također, može se lako asocirati s "typus Geometriae" kakav je prikazan na drvorezu iz Strasbourga. Blanja i pila, čavli i kliješta, a možda i onaj gotovo tajni predmet, koji se obično naziva "klistir"141 makar je više nalik na par mjehova - svi ti predmeti služe jednostavno tome da u punoj mjeri izlože inventar graditelja, stolara, tesara koji uz to rabe i brusni kamen

276

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

(tocilj) uglačan i okružen klesarima.142 Neki su ovima čak htjeli pripisati i lonac za taljenje s mašicama,143 no mi bismo to radije pripisali finijem zlatarskom umijeću 144 ili, pak, alkemiji, crnome umijeću koje nije povezano s geometrijom već sa saturnovskom melankolijom. 145 Knjiga proširuje simbolizam šestara, kugle i pisaćeg pribora, u smislu da naglasak stavlja na teoriju geometrije, a tek potom na njezinu primjenu, i očigledno je da i vaga i pješčani sat (s popratnim zvonom) 146 pripadaju, kao instrumenti za mjerenje vremena i težine, također u opću sliku "Geometrije". Makrobije je već bio definirao vrijeme kao "certa dimensio, quae ex caeli conversione colligitur", "određenu (točnu) mjeru, koju se izračunava iz okretanja neba"(pokazujući tako povezanost vremena s astronomijom), 147 dok u pogledu vaganja težine, ono je u razdoblju koje još nije razvilo pojam eksperimentalne fizike bilo uvršteno tako nedvosmisleno među funkcije geometrije, da jedan čuveni mnemotehnik za sedam liberalnih umijeća navodi "ponderare" kao glavnu zadaću Geometrije: Gram loquitur, Dia vera docet, Rhe verba colorat, Mus canit, Ar numerat, Geo ponderat, As colit astra.148 (Gramfatika] govori, Dijalektika] istini uči, Re[torika] oboji riječi, Mufzika] pjeva, Ar[itmetika] broji, Geo[metrija] pak važe, dok Astronomija] prati zvijezde). Znamo, također, iz njegovih vlastitih riječi, da je Diirer smatrao kako je manualni rad malih obrta zapravo primijenjena geometrija, točno onako kako je to učila i tradicija predstavljena u drvorezima koje smo upravo proučili.149 U predgovoru svojim Uputama ο mjerenju, na kojima je u to vrijeme radio,150 on piše: U skladu s time, nadam se da me nijedna razumna osoba neće okriviti zbog ovoga čega sam se poduzeo, jer je to učinjeno s dobrom namjerom i poradi svih ljubitelja umjetnosti, i moglo bi biti korisno ne samo slikarima nego i zlatarima, skulptorima, klesarima i stolarima i svima kojima su potrebna mjerenja. 151

277

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

Možda, također, nije puka slučajnost ni to da u jednoj skici tog istog uvoda Diirer spaja "poravnavanje i zaobljavanje", na isti način na koji su ravnina i zaobljena kugla smještene zajedno na bakrorezu. 152 (iii) Simboli Saturna i simboli Melankolije u kombinaciji s geometrijskim simbolima: u odnosu prema mitologiji i astrologiji te u odnosu prema epistemologiji i psihologiji Sve dovde smo, u skladu s odgovarajućom dvojnošću u razvoju tipova, tražili pojmovni sadržaj bakroreza Melencolia I duž dva potpuno odvojena puta. No, bilo bi iznenađujuće, i učinilo bi da Diirerovo postignuće izgleda kao nešto akcidentalno ili barem arbitrarno, kada se za tu dvojnost, za koju izgleda kao da je tako potpuno bila razriješena u smislu oblika, ne bi isto tako pronašlo da posjeduje i jedinstvo s obzirom na značenje - odnosno, kada taj odvažni pothvat da se Melankoliju okarakterizira kao Geometriju ili, pak, Geometriju kao Melankoliju, ne bi u konačnici ipak otkrio neku unutrašnju srodnost te dvije teme. A takva srodnost čini se da stvarno i postoji. Najraniji (a istodobno i najpotpuniji) zapadni primjer već prije spomenute serije likovnih prikaza koji predstavljaju "djecu planeta" bio je, sjetit ćemo se, ciklus likovnih prikaza iz Dvorane u Padovi. Taj ciklus zadržao je tablični znanstveni oblik islamskih rukopisa, no u biti je on zapadnoga stila, i prikazuje zanimanja i karakteristike ljudi čijim rođenjem i životnom sudbinom upravlja određeni planet. Među onima kojima vlada Saturn - a koji je predstavljen kao "šutljivi" kralj153 - nalaze se: čovjekpogođen bolešću i melankolijom, hrom na jednu nogu, glave koja mu počiva na ruci, zatim učenjak u sjedećem položaju, no s rukom u tom istom tipičnom položaju, čime je dvostruko značenje te geste - tuga i refleksija - tako podijeljeno između njih dvojice, te štavitelj kože, tesar, škrtac koji zakopava svoje blago, klesar, zemljoradnik, brusač noževa, vrtlar i brojni pustinjaci (lik. pril. 10). Možemo tako vidjeti da je najveći dio tih simbola zanimanja, čije je postojanje na Diirerovu bakrorezu dosad bilo objašnjivo jedino u terminima "umijeća mjerenja", našao svoje mjesto također u svijetu Saturna: jer, u mjeri u kojoj su čisto praktični i

278

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

manualni, zanati predstavljeni na Diirerovu bakrorezu pripadaju skupini koju smo vidjeli ilustriranu na drvorezu "Geometria" u Margarita philosophica, no ujedno pripadaju i skupini koju natpisi na planetima etiketiraju kao "artificia Saturni": naime, zanati "carpentarius" (kolar), "lapicida" (kamenorezac), "cementarius" (cementar), "edificator edificiorum" (graditelj građevina) - sve poslovi i zanati koje Abu Ma'šar, Alcabitius, Ibn Ezra i ostali navode kao tipično saturnovske, budući da se više nego neki drugi bave drvetom i kamenom. A budući da baš ta serija iz padovanske Dvorane pokazuje ne samo klesarska i stolarska oruđa na djelu, već također i brusni kamen (drugdje inače vrlo rijedak), zamislivo je da su te freske izvršile izravan utjecaj na projekt bakroreza, osobito kada znamo da je Willibald Pirckheimer proveo više od tri godine studirajući u Padovi, a i sam Diirer očigledno je posjetio taj grad.154 Nije, međutim, riječ samo ο nekom (nazovimo to tako) supstancijalnom odnosu materijala zasnovanom na bavljenjem kamenom i drvetom, kao nečemu što bi saturnovske zanate iz Dvorane povezivalo sa sličnim poslovima iz neastroloških likovnih prikaza drugačijih tipova djelatnosti. I intelektualni princip, također, ono teorijsko utemeljenje koje leži u osnovi praktične djelatnosti - drugim riječima, sama geometrija - ubrojena je u dio Saturnova protektorata: pa će time onda i znanstveni instrumenti i predmeti, ništa manje negoli ona običnija oruđa na Diirerovu bakrorezu, zadobiti onu neobičnu ambivalentnost koja sankcionira - reklo bi se - vezu između geometrije i melankolije. Kada je sedam slobodnih umijeća, koje je još Marcijan Kapela smatrao za "ministrae" - "pomoćnice" Merkurove, bilo raspodjeljivano između sedam planeta, Saturnu je prvo bila dodijeljena astronomija zato što je ona, kako je to izrazio Dante, bila "najviša" i "najpouzdanija" među slobodnim umijećima. 155 Taj sustav, gotovo univerzalno priznavan u srednjemu vijeku, bio je kasnije modificiran, tako da je umjesto astronomije Saturn dobio geometriju, koja je prije imala druge planete za svoje patrone Marsa, Jupitera te, posebice, Merkura. Kada i gdje se ovo dogodilo, te jesu li ili nisu određene spekulacije u skolastičkoj psihologiji imale na to kakav utjecaj, pitanja su na koja se ne može određeno

279

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

odgovoriti. No, čak i bez takvog nekog utjecaja, ta izmjena bila bi razumljiva zato što je onaj stari bog zemlje, s kojim je originalno bilo povezano mjerenje polja, bog u čijim je rimskim hramovima visila tezulja,156 bog koji je, kao "auctor temporum", "začetnik vremena" upravljao mjerenjima vremena 157 koliko i mjerenjima prostora - taj stari bog zemlje mogao je tim lakše biti kreditiran patronatom nad geometrijom u njezinom širem smislu, budući da su prijevodi Abti Ma'šara dostupni na Zapadu pridali sada mnogo preciznije značenje jednoj prilično nejasnoj izjavi tog arapskoga autora, koja je glasila: "on (Saturn) označava procjenu (odnosno determinaciju) stvari", tako što su to jednom prilikom preveli kao "significat... quantitates sive mensuras rerum", "označava... količine, odnosno mjerenja stvari", a drugi put, opet, čak kao "eius est... rerum dimensio et pondus" - "njegova je... izmjera i uteg". Da bi se stiglo do točke na kojoj se izjednačuje Saturna s geometrijom, bilo je potrebno tek svjesno primijeniti takve atribute na sustav sedam slobodnih umijeća, a neobično je i to da je nedugo prije Diirera ovo izjednačenje bilo postalo općepoznato u riječi i slici, i to osobito u Njemačkoj. Tako likovni prikaz Saturna u manuskriptu iz Tiibingena - jedan posve normalan portret "Saturnove djece", koji karakterizira ljude rođene pod Saturnom na uobičajen način kao siromašne zemljoradnike, pekare, bogalje i kriminalce zapravo pridaje tom bogu, iznad i povrh njegove lopate i pijuka i jedan doduše pomalo loše nacrtan šestar.158 Taj isti manuskript, na slikama koje ilustriraju odnos sedam slobodnih umijeća prema planetima, pripisuje Saturnu i upravljanje geometrijom, 159 a nešto kasnije će Kodeks iz Wolfenbiittela i stvarno uključiti među njegove sljedbenike jednoga fratra-prosjaka koji je nepogrešivo opremljen divovskim šestarom.160 Objašnjenje te figure dano je u naslovu i glasi ovako: "Planet Saturn šalje nam duh koji nas poučava geometriji, poniznosti i postojanosti" (fratar-prosjak predstavlja ta tri dara), dok jedan almanah tiskan u Niirnbergu samo godinu dana nakon Durerova bakroreza kaže ο Saturnu: "od umijeća, on označava geometriju." 161 Tako je i s astrološke točke gledišta, također, Diirer (ili njegov savjetnik) imao pravo kada je sve što se ubraja u pojam geometrije promatrao kao Saturnovu domenu: pa kad je stopio

280

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

tradicionalni "typus Acediae" s jednako tako tradicionalnim "typus Geometriae" u jednu novu cjelinu, sve te simbole rada moglo se sada, unutar te cjeline, promatrati kao simbole geometrije koliko i melankolije, budući da je Saturn upravljao objema u njihovom punom obimu. Dakako, postoji golema razlika između povremenog pojavljivanja nekog melankolika ili nekog geometra među seljacima, bogaljima i kriminalcima na ponekom likovnom prikazu Saturnove djece, od one fuzije koju je učinio Diirer, fuzije trijade Saturna, Melankolije i Geometrije, u jednu jedinstvenu simboličku figuru. No, jednom uspostavljena, ta sinteza utjecala je na daljnji razvitak do izvanredno visokoga stupnja, a svoju snagu zadržala je čak i onda kada je, formalno gledano, bila opet ponovno podijeljena. Osim izravnih imitacija i razrada ο kojima ćemo govoriti kasnije, te osim učinaka koje će jedan bakrorez, nastao iz fuzije portreta slobodnih umijeća i portreta četiriju temperamenata, zauzvrat izvršiti na likovne prikaze tih umijeća,162 ostaje činjenica da čak i tamo gdje ne možemo dokazati izravan Diirerov utjecaj, mi možemo pratiti razvitak njegove misli: na primjer, u oskudnim drvorezima u jednom kompendiju salernitanskih zdravstvenih propisa - posve neoriginalnom kako u verbalnom izričaju tako i u ilustracijama - koji pokazuju melankolika za crtaćim stolom geometra (Fig. 2, str. 329). 163 No, Diirerova fuzija ideja Melankolije, Saturna i "Artes Geometricae" 164 dobila je podršku i ilustrirana je na upečatljiv način velikim drvorezom koji je dizajnirao hesenski slikar Hans Doring, a objavljen je 1535. godine.165 Taj drvorez čini naslovnu stranicu jedne knjige ο fortifikacijskim radovima te je ona, dakle, bila namišljena da uzdiže umijeće "castra moliri", "gradnje utvrda", i "loca tuta circumfodere", "pravljenja opkopa oko zaštićenih mjesta". Da bi ispunio svoju zadaću, međutim, umjetnik nije mogao smisliti bolji način nego da reducira sadržaj Diirerove Melencolia I na univerzalno razumljivu formulu, koja je uključivala i sažimanje i uvećavanje. Njegov likovni prikaz, koji je izričito opisan kao Melankolya na stranici 4 u tom tekstu, sabire oruđa iz Diirerova bakroreza (ispuštajući tocilj, kameni blok, ljestve, magični kvadrat, vagu i pješčani sat, no dodavajući batić i lemilicu)166 na

281

BAKROREZ " M E L E N C O L I A Γ

[IV. II.

vrh modeliranog podnožja za stup, što vjerojatno predstavlja "loca tuta", a na kugli smještenoj u središtu sjedi figurica s krilima koja se, gledana izbližega, pokazuje kao sinteza lika Melencolia i njezina putta - položajem i dječjim izgledom potonjeg, a zamišljenom gestom, knjigom i šestarom Melencolia. Ta kugla, međutim, nosi znak Saturna, a iznad toga svega, prekopirano precizno iz kompleta likovnih prikaza planeta Georgea Pencza iz 1531. godine (prije pripisivano Hansu Sebaldu Behamu), stari proždirač djece sam u bjesomučnoj vožnji prolazi u svojim zmajevskim kolima. Ispod toga je ploča s natpisom koji bi trebao još jače naglasiti povezanost tog likovnog prikaza sa Saturnom: Grandaeuus ego sum tardus ceu primus in Orbe omnia consternens quae jam mihi fata dedere falce mea, ne nunc in me Mavortius heros bella ciet: loca tuta meis haec artibus usus circumfossa iacent, sed tu qui castra moliris valle sub angusta circundare. Respice, quaeso, ordine quo posset fieri; puer ille docebit: hoc beo quos genui ingenio, hac uirtute ualebunt. (Trom i starovječan ja sam k'o prvi da sam na svijetu srpom svojim pokrivajuć sve što sudba mi dade, Marsov heroj da ne bi zametao ratove na me: koristih svoje vještine i zakloni sigurni leže, ti, pak, što utvrde gradiš, opkopaj u nekome klancu. Kojim to redom činiti valja, molim te, pazi; poučit će onaj te dječak: i tim ja darom kitim one što rodih, vrlinom će tom znameniti postat.) M a r t i n Luther j e d n o m je rekao: "medicina čini čovjeka bolesnim, matematika tužnim, a teologija pokvarenim". 167 Utoliko, barem što se tiče matematike, ovaj epigram sadrži i klicu seriozne i provjerene psihologije, jer dočim je Lutherova rugalica protiv druge dvije znanosti ograničena na to da ustvrdi kako one postižu upravo obratno od onoga što su namjeravale, on ne kaže, kako bi tkogod mogao očekivati iz te sheme, da matematika čini ljude budalastima ili smetenima, već kaže da ih čini tužnima. Ta iznenađujuća

282

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

izjava može se objasniti postojanjem neke teorije koja povezuje matematiku s melankolijom - ne neki mit odjeven u astrologiju, već jedna psihološka teorija zasnovana na epistemologiji. Glavni podržavatelji te teze bila su dvojica velikih skolastika, Ramon Luli i Henrik de Gandavo. Ramon Luli, u svome djelu Tractatus novus de astronomia (1297. g.)168 crpi svoje informacije iz arapskih kompendija, pa je Saturn - zemljan i voden po prirodi - otud bitno zlonamjeran, i obdaruje svoju djecu melankolijom putem njihove teške ćudi. S druge strane, on im također daje i dobro pamćenje, čvrsto prianjanje uz vlastite principe, duboku spoznaju, te spremnost da se poduzmu velikih poslova izgradnje - ukratko, sve što su Abu Ma'šar i ostali njemu srodni astrolozi bili pripisali Saturnu. Ramon je, međutim, bio blizak Aristotelu, i nije bio zadovoljan tek navođenjem astroloških predikata - u čiju istinu on nije sumnjao ni trenutka - već se poduzeo toga da ih dokaže znanstveno do posljednje pojedinosti. Tako on sklonost saturnovskoga čovjeka prema "species fantasticas et matematicas", "imaginativnim i matematičkim oblicima" - jednako kao i njegovo dobro pamćenje - pripisuje djelomice činjenici što je voda tvar (supstancija) koja lako prima utiske, a zemlja da je ona čvrsta tvar koja dugo zadržava sve primljene utiske, 169 a djelomice i vrlo posebnom suglasju ("concordia") između melankolje i imaginacije. Oni (djeca Saturnova) primaju snažne utiske iz svoje imaginacije, koja je mnogo tješnje povezana s melankolijom negoli s ikojom drugom kompleksijom. A razlog zašto melankolija ima tješnju suglasnost i relaciju spram imaginacije nego spram ijedne druge kompleksije, jest taj da se imaginacija oslanja na mjeru, liniju, oblik i boju, 170 koji su bolje sačuvani u vodi i zemlji, zato što ti elementi posjeduju gušću supstanciju nego vatra ili zrak.171 Jedan od najvećih mislilaca u trinaestomu stoljeću, Henrik de Gandavo, bio je nadahnut vrlo različitim i mnogo dubljim refleksijama. On također polazi od pretpostavke (koja originalno

283

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

datira iz Nikomahove etike) kako postoji neki supstancijalan odnos između melankolije i imaginacije.172 No dočim Luli, razmišljajući u astrološkim terminima i interpretirajući melankoliju u skladu s učenjem ο kompleksijama, pita za utjecaj neke određene humoralne dispozicije na neku intelektualnu sposobnost, dotle Henrik de Gandavo, raspravljajući iz čisto filozofskih premisa i poimajući melankoliju kao pomračenje intelekta, pita za utjecaj određenog stanja intelektualnih sposobnosti na emocionalni život. Luli pita zašto melankolici (u humoralnom smislu) jesu osobito imaginativni te stoga stvoreni za matematiku. Gandavo pita zašto su osobito imaginativni, te stoga matematici skloni ljudi, melankolični, i pronalazi odgovor na to pitanje u okolnosti dapretežno imaginativna dispozicija stvarno dovodi do izrazite sposobnost za matematiku, no u isto vrijeme čini um nesposobnim za metafizičke spekulacije. To intelektualno ograničenje, te iz toga rezultirajući osjećaj zatvoreništva unutar okružujućih zidina, čini ljude koji su na taj način sputani, melankolicima. Prema Henriku de Gandavu, postoje dvije vrste ljudi, koje se razlikuju prema naravi i ograničenjima u njihovim intelektualnim sposobnostima. Postoje oni obdareni sposobnošću za metafizičko rezoniranje: njihovim mislima ne dominira njihova imaginacija. A postoje i oni koji mogu zamisliti neki pojam samo kada je on takav da uz njega ide i imaginacija, samo kada ga se može vizualizirati u prostornim terminima. Oni nisu u stanju dokučiti kako ne postoji prostor i vrijeme s onu stranu ovoga svijeta, niti mogu povjerovati kako postoje netjelesna bića u tom svijetu, bića koja nisu ni u prostoru ni u vremenu: Njihov intelekt ne može se osloboditi diktata njihove imaginacije... ο čemu god oni mislili, sve mora imati ekstenziju ili, poput geometrijske točke, mora zauzimati neki položaj u prostoru. Takvi su ljudi zbog toga melankolični, i najbolji su matematičari, ali najgori metafizičari, jer oni ne mogu uzdići svoje misli iznad spacijalnih pojmova na kojima se matematika zasniva.173

284

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

(iv) Umijeće i praksa Geometrija je bila znanost par excellence za Diirera koliko i za njegovo doba.174 Upravo kako je jedan od njegovih prijatelja, vjerojatno Pirckheimer, rekao da i Bog sam cijeni mjeru tako visoko da je sve što postoji stvorio u skladu s brojem, težinom i mjerom, 175 tako i Diirer - svjesno odjekujući te iste - platonizirajuće - riječi iz Pisma (Mudrost Salomonova 11:21: "Ali ti si sve uredio po broju, utegu i mjeri"),176 piše ο sebi ovu uznositu rečenicu: "A ja ću uzeti mjeru, broj i uteg za svoj cilj".177 Taj "cilj" spomenut ovdje bila je Diirerova knjiga ο slikanju, dok je zbir onoga što je trebalo biti zasnovano na mjeri, broju i utegu bilo ono što je Diirer nazvao "umjetnošću" u njezinom najhitnijem smislu, "recta ratio faciendorum operum", "prava (ispravna) proporcija (razmjer) kojom valja izvoditi djela",(a) kako je to Philip Melanchton, parafrazirajući sv. Tomu Akvinskoga, bio definirao pojam umjetnosti. 178 Po povratku, nakon svoje druge posjete Italiji, Diirer se posvetio poučavanju njemačkih umjetnika tome "ratio", što znači, umijeću mjerenja, perspektive, i sličnog, jer je smatrao da su njemački umjetnici upravo u ovome dotad oskudijevali,179 a da to može uspješno isključiti "krivotvorenje" iz umjetničkoga djela. Samo to može dati umjetniku majstorstvo ovladavanja prirodom i ovladavanja vlastitim radom. Samo to spasit će ih od "približnoga" i samo to - odmah poslije Božje milosti - dat će onu beskompromisnu kvalitetu umjetničkoj sposobnosti koju je Diirer nazivao "moć". "Te nadalje, drugi dio pokazuje kako valja odgajati mladića u strahu Božjem i s brižljivošću, tako da zadobivši milost on može uzrasti jak i moćan u racionalnoj umjetnosti." 180 Tako kaže Diirer u prvoj obuhvatnoj shemi za svoju knjigu ο slikanju, napisanoj u vrijeme kad još nije mogao imati ni najmanje predodžbe ο tome kako će se tijekom godina ta knjiga suziti na dva traktata, u najstrožem (a) Prim. ur.: Za "recta ratio" v. Toma Akvinski, Suma teol. II, quaest. 57, art. 3: "Art nihil aliud est quam ratio recta aliquorum operum faciedorum". Usp. SZ, Izl. 31:3-5, "ispravno razumijevanje" koje se odnosi na točne mjere, proporcije i boje, povezano s njihovim smislom, pri gradnji Tabernakula, pogl. Izl. 25-30. 285

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

smislu matematička. Nikada se nije umorio propovijedajući kako ta stvaralačka "moć", koju je on gledao kao esenciju umjetničkog genija, jest čvrsto vezana uz posjedovanje "umijeća" - a to znači, uz znanje zasnovano u krajnjoj liniji na matematici. Kada ste jednom naučili dobro mjeriti... nije nužno da uvijek i sve mjerite, jer umijeće koje ste stekli izvježbat će vaše oko da mjerite precizno, a vaša izvježbana ruka bit će vam poslušna. Tako će moć umijeća istjerati pogrešku iz vašega djela i štititi vas od zabune... a time će i vaš rad izgledati umješnim i dopadljivim, moćnim, slobodnim i dobrim, i hvalit će ga mnogi, jer dio njega čini pravičnost.181 "Moć", stoga, jest ono što Durer smatra ciljem i esencijom umjetničke sposobnosti i time naizgled uzgredna izreka "ključevi označavaju moć" poprima novo i dublje značenje. Ako, kako smo vidjeli, melankolija na Melencolia I nije obična melankolija već "geometrijska" melankolija, "Melancholia artifkialis", nije li onda moguće da ta "moć" koja joj je pridana nije ona obična moć saturnovske osobe, već da je to posebna moć umjetnika zasnovana na "recta ratio faciendorum operum"? Je li sama Melankolija taj vrhovni genij umjetnosti? Voljeli bismo tako misliti, jer u osnovi je nevjerojatno da bi Diirer poželio obdariti neko biće - jasno prepoznatljivo kao personifikacija geometrije - s moći u smislu političke moći ili osobnog utjecaja. U tom mišljenju opravdani smo tim više što je Diirer uz to imao običaj pridruživati bogatstvo simbolizirano novčarkom, naizgled još više "slučajnim" atributom saturnovskog melankolika - ideji umjetničkoga postignuća. Baš kao što je posjedovanje "moći" onaj idealni cilj izvanrednoga umjetnika, tako je i "bogatstvo" njegova legitimna i Bogom dana nagrada nagrada spremno dodjeljivana prije mnogo stotina godina velikim majstorima u prošlosti, i nagrada koju umjetnik treba očekivati od svojega vremena, a u slučaju nužde, i zahtijevati: Jer oni (moćni kraljevi) čine najbolje umjetnike bogatima i drže ih u počastima. Jer oni misle da pravi mudrac ima sličnosti s Bogom.182

286

§ 2]

N O V O

ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

...Nadalje, da takav jedan izvrstan umjetnik treba biti plaćen s mnogo novca za svoju umjetnost, i nikakav novac neće biti prevelik, i to je dobro i pravično.183 Diirer je, dakle, shvaćao moć i bogatstvo u specifično profesionalnome smislu, te u smislu neodvojivo povezanom s idejom Umjetnosti, pa stoga i s matematičkom izobrazbom: jer za istinskoga umjetnika - onoga čiji je rad zasnovan na svjesnom uvidu u teoretska načela proizvođenja - moć je cilj, a bogatstvo je pravičan zahtjev. No, umjetnost zasnovana na mjeri, utegu i broju, utjelovljena u liku Diirerove Melencolia, bila je za Diirera ipak tek jedan uvjet artističke moći. Koliko god visoko mjesto on davao onom "ratio", u pravom renesansnome stilu, ništa manje je on bio čovjek renesanse i po tome što je afirmirao kako nikakva teoretska perepcija nije korisna bez ovladavanja tehnikom, nikakva "velika pamet" bez "slobode ruke", nikakva "racionalna umjetnost" bez "svakodnevne prakse". "To dvoje mora ići ruku pod ruku",184 kaže Diirer u jednom svom preliminarnome nacrtu za učenje ο proporcijama. I premda je, poput svih renesansnih mislilaca (valja se samo sjetiti fraze Leonarda da Vincija, "la scientia e il capitano e la pratica sono i soldati"),185 i Diirer priznavao umijeće kao najviši i vodeći princip stvaralačkog napora - tako daje praksa bez umijeća njemu izgledala kao iskvarenost i zarobljeništvo - ipak je morao priznati kako "bez prakse"186 umjetnost, kako ju je on shvaćao, "ostaje skrivenom" te da teorija i praksa moraju ići zajedno, "tako da ruka može učiniti ono što volja namjerava." 187 Te sada, ako figura "Melencolia" označava Umjetnost koja rađa moć, postavlja se pitanje nije li njezin neintelektualni parnjak, Praksa koja otkriva moć, također dobila ono što je zaslužila na Diirerovu bakrorezu? I bit će da je tako: jer ako smo, snagom naše čisto vizualne impresije, bili interpretirali putta koji piše kao figuru stavljenu u kontrast s Melencolia, onda smijemo sada, reklo bi se, i imenovati taj kontrast i sugerirati kako to dijete označava "praksu". To dijete sjedi u gotovo istom položaju tijela kao i žena, pa ipak - gotovo do točke parodije - ono obrnuto odražava njezin izgled u svakom detalju: oči koje ne zure besciljno uvis, već su prikovane revno uz pisaću 287

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

pločicu, ruke nisu besposlene ili stisnute već aktivno zaposlene. Putto (također s krilima, no uza sve to tek mali pomoćnik, koji nudi puku manualnu aktivnost u zamjenu za moć uma) mogao bi posve dobro biti primjerom za aktivnost bez mišljenja, baš kao što je sama Melencolia primjer mišljenja bez djelovanja. On nema udjel u intelektualnom stvaralaštvu, no zato nema niti udjel u agoniji vezanoj uz to stvaralaštvo. Ako se Umjetnost osjeća suočenom s neprekoračivim ograničenjima, slijepa Praksa ne zapaža nikakva ograničenja. Čak i u Saturnovu najnepovoljnijem času, kada "Ars" i "Usus" bivaju odvojenima - a to je čas koji vidimo na slici, jer je glavna figura i odviše izgubljena u vlastitim mislima a da bi vodila računa ο djetetovoj aktivnosti188 - čak i onda kada je sama Umjetnost nadvladana malodušnošću, Praksa se i nadalje može upuštati u besmislene i nerazumne aktivnosti.189 Zadivljujući grafičar i bakrorezac, Alexander Friedrich, pokazao nam je kako to nije tekpuka arbitrarna interpretacija: 190 on je istaknuo kako pisaći pribor kojega se Diirerov putto primio tako revnosno i bez razmišljanja jest doista umjetnikovo vlastito specifično oruđe, naime, jedna igla za bakrorez s posebnim drškom i s posebnim utorom za umetanje tankih četvrtastih gravirnih točkala - ovdje primijenjena na najneprimjereniji način. Štoviše, tu je i činjenica da onu povezanost koju razabiremo u Diirerovu bakrorezu, povezanost teorije i prakse s idealnim i materijalnim uspjehom, možemo pratiti i u drugim simboličkim i shematskim prikazima umjetničkoga postignuća, primjerice na bakroreznoj naslovnici Hendricka Hondiusa za njegovu dobro poznatu kolekciju portreta nizozemskih slikara, koju se gotovo može uzeti kao napredniju verziju Diirerova projekta.191 Ona prikazuje dvije gole alegorijske figure, jednu s paletom i kistom te Merkurovom palicom, koja označava "Pictura", te drugu, s matematičkim instrumentima, koja označava "Optica": premda nisu potonule u depresiju poput Diirerove, te dvije žene zadovoljne su, izgleda, time da samo promatraju vlastitu izvrsnost, dok iznad njih vidimo dva putta marljivo zaokupljena praktičnim radom, koji predstavljaju "assiduus labor", "neumoran rad".192 Ta dva faktora kreativnoga postignuća koje je Durer zamislio u cjelovitoj i kompliciranoj tenziji njihova odnosa ovdje su prikazana

288

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

u prijateljskom suglasju, no oni su i dalje ta dva ista faktora, i stoje i dalje u istom odnosu višeg i nižeg: teoretska Umjetnost (ovdje rascijepljena u dva oblika) te aktivna, revna Praksa. Ta analogija ide čak i korak dalje, jer baš kao što nam je Diirer pokazao cilj i nagradu artističkoga napora u obliku ključeva i novčarke (interpretacija koja je ovdje pojačana), tako nam i Hondius u dnu slike pokazuje "fructus laborum", "plodove rada". Postoje, doduše, i dvije značajne razlike. Ono što su ljudi ranoga baroka mislili da je umjetnikov najviši cilj, odmah do bogatstva označena zlatnicima, više nije bila moć dana od Boga, već slava stečena u svijetu, kako to ilustriraju palme i lovorike, i kako je to naglašeno figurom Slave s njenim fanfarama. 193 I dočim Hondius, u svojemu optimizmu, smatra taj cilj neupitno dostižnim, Diirer, ilustrirajući taj nesretni trenutak kada su Praksa i Umjetnost odvojene, dovodi u pitanje - a na trenutak čak i poriče vrijednost tog postizavanja uspjeha i nagrađenosti za nj. To je pravo značenje jednog piktoralnog obilježja koje isprva izgleda kao da je bilo namišljeno tek zato da bi priopćilo stanovito raspoloženje toga što je Diirer dao, i novčarki i svežnju ključeva ("bogatstvu" i "moći") jedan dah konfuzije i zanemarenosti, drugim riječima, dah neiskoristivosti i nedostižnosti. (c) Smisao i značenje "Melencolia I" Nema nikakve dvojbe da nas ideja koju je izrazio Henrik de Gandavo dovodi vrlo blizu samoj jezgri pravoga značenja Melencolia I. Ona je nadasve imaginativna Melankolija, čije se sve misli i aktivnosti događaju unutar područja prostornosti i vidljivosti, od čiste refleksije ο geometriji do aktivnosti u malim obrtima te ako igdje, onda tu imamo utisak jednoga bića kojemu dodijeljeno područje izgleda nesnosno restriktivno - jednoga bića čije su misli "dosegnule svoju granicu". I tako dolazimo do onog zadnjeg vitalnog pitanja, naime, do pitanja ο osnovnom životnom stavu koji leži u osnovi Diirerova bakroreza, s njegovim beskrajno kompliciranim prethodnicima, njegovom fuzijom starijih tipova, s njegovom modifikacijom - o, ne, već njegovom inverzijom - starijih formi izraza, te s njegovim razvijanjem jedne alegorijske sheme: pitanja ο temeljnome značenju 194 Melencolia I. 289

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

Temelji iz kojih je Durerova ideja izrasla bili su, dakako, položeni Ficinovim učenjem. Revolucija koja je ponovno uspostavila tu "pessima complexio", "najgoru kompleksiju" i "corruptio animi", "iskvarenost duha", kao izvor svih kreativnih postignuća, te koja je taj "najzlokobniji planet" pretvorila u "iuvans pater", "oca koji pomaže", čovjeka od intelekta bila je, kako smo vidjeli, izvedena u medićijevskoj Firenci. Bez toga bi jednom sjevernjačkom umjetniku, i uza sve astrološke sličnosti između Saturna i Geometrije, i opet nedostajao onaj nužno potreban impuls da razruši barijere odbojnosti i straha koje su od pogleda bile sakrivale "melancholia generosa" već stotinama godina, kako bi zamijenio sliku besposlene prelje slikom saturnovskoga umijeća mjerenja, i kako bi preoblikovao u izraze osjećaja te u simbole apstraktnih ideja sve one tradicionalne znakove melankoličnog oboljenja i sve one atribute melankoličnog temperamenta. No, povrh ove općenite povezanosti - moglo bi se reći, gotovo "atmosferske" povezanosti - Ficinovo djelo De vita triplici teško da je moglo imati ikakav utjecaj na kompoziciju tog bakroreza, zato što je upravo ona ideja koja je esencijalna za Diirerovu kompoziciju, naime integralno međuprožimanje ideja melankolije i geometrije (u najširem smislu), bila ne samo strana Ficinovu sustavu, već mu je, zapravo, i proturječila. Ficino je gajio oduševljeno zanimanje za mnoge aspekte čovjekova svijeta i univerzuma, i uključio ih je u strukturu svojega učenja. No, postojalo je jedno područje u koje nije zašao i koje je zapravo čak ignorirao - područje "vidljivosti u prostoru", koje je bilo u pozadini kako teorijskih otkrića u matematici tako i praktičnih postignuća u obrtima. Taj Firentinac, koji je živio u tako neposrednom dodiru s umjetnošću renesanse, s njezinom teorijom umjetnosti zasnovanom na matematici, čini se da ni na koji način nije sudjelovao, ni emocionalno ni intelektualno, u ponovnoj izgradnji te sfere kulture. Njegova platonička doktrina ο ljepoti kompletno je ignorirala djela ljudskih ruku, i tek je dobrano jedno stoljeće kasnije ta doktrina bila preoblikovana od filozofije ο ljepoti u prirodi do filozofije umjetnosti. Njegova teorija spoznaje jedva da je bacila pogled na matematičko znanje, a dijetetika i morfologija u njegovoj De vita triplici jesu dijetetika i morfologija jednog čovjeka

290

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

genijalnoga u književnosti. Koliko je do Ficina, ti stvaralački intelekti - oni čiji su napori u početku pod zaštitom Merkura, a u njihovu daljnjem razvitku, njima upravlja Saturn - jesu "literarum studiosi", "marljivi učenjaci", to znači, humanisti, vidioci i pjesnici te nadasve, dakako, "oni koji su se posvetili neumorno proučavanju filozofije, okrenuvši svoje misli od tijela i tjelesnoga prema onom netjelesnom" 195 - drugim riječima, zasigurno ne matematičari, a još manje praktični umjetnici. 196 U skladu s time, on u svojoj hijerarhiji intelektualnih sposobnosti ne smješta "vis imaginativa" (najnižu sposobnost, izravno priključenu uz tijelo posredstvom "spiritus") pod Saturn. Kako čitamo u trećoj knjizi De vita triplici, "imaginatio" teži prema Marsu ili Suncu, "ratio" prema Jupiteru, a jedino "mens contemplatrbc", koji intuitivno spoznaje te transcendira diskurzivno rezoniranje, teži prema Saturnu. Uzvišen i zlokoban nimbus koji Ficino tka oko glave saturnovskog melankolika nema, dakle, ništa zajedničko s "imaginativnim" ljudima: "imaginativci", čija je prevladavajuća sposobnost tek puka posuda za primanje solarnih ili marcijalnih utjecaja, ne pripadaju, prema njegovu gledištu, "melankoličnim" duhovima, onima sposobnima za nadahnuće. U to sjajno društvo saturnovaca on ne pripušta neko biće čije se misli kreću tek u sferi vidljivih, mjerljivih i procjenjivih oblika, i on bi doveo u pitanje ima li takvo jedno biće uopće pravo nazivati se "Melencolia". Suprotan je slučaj s Henrikom de Gandavom. On je jedino imaginativne naravi - osobito one talentirane za matematiku smatrao melankolicima, i utoliko su njegova gledišta supstancijalno bliža Durerovima. Isto tako nije nipošto nemoguće da je Diirer bio zahvaćen Henrikovim idejama, jer je nitko drugi nego Pico della Mirandola bio ponovno oživio ta gledišta u svojoj Apologiji,197 te time podsjetio nanjih mnoge druge humaniste, uključujući tuiNijemce. 198 No, dok Ficinova teorija nije u suglasju s trendom na Diirerovu bakrorezu zato što njegova ideja melankolije ne nosi u sebi nikakvu relaciju prema ideji matematike, dotle Henrik de Gandavo nije s njime u suglasju stoga što je njegova ideja melankolije i odveć blizu pojmu matematike. S Ficinove točke gledišta, taj opis "Melencolia" ne bi bio opravdan, zato što on smatra da u načelu nijedan matematičar

291

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

nema pristupa u sferu (nadahnute) melankolije. S Henrikove točke gledišta, brojčana oznaka "I" izgledala bi besmislenom zato što je on smatrao da u načelu nijedan nematematičar ne silazi u sferu (nenadahnute) melankolije. Ficino, koji je u melankoliji vidio najviši stupanj intelektualnoga života, mislio je da ona počinje tamo gdje imaginativna sposobnost prestaje, tako da samo kontemplacija, ne više sputavana imaginacijom, zaslužuje naslov melankolije. Henrik de Gandavo, koji je još poimao melankoliju kao neki "modus deficiens", "oblik nedostatnost", mislio je da čim se um uzdigne iznad razine imaginacije, melankolija prestaje na njega djelovati, tako da kontemplacija koja više nije sputana imaginativnom sposobnošću može polagati pravo na naslov "filozofije" odnosno "teologije". Ako neki umjetnik doista želi izraziti osjećaj "dosezanja granice", a što, kako izgleda, tvori osnovu bliskog odnosa između pojma melankolije u Henrika de Gandava i u Diirera, onda je on zasigurno mogao nazvati svoju sliku Melencolia, ali ne i Melencolia I. Implicitno je pretpostavljeno da ono što logički manjka da bi se upotpunio niz koji je započet s Melencolia I199 nije niti neki prikaz tri ostala temperamenta kako bi se sačinio set "četiriju kompleksija", a niti je neki likovni prikaz oboljenja koji bi "melancholia adusta" stavio u kontrast s "melancholia naturalis". Ono što nedostaje, prije će biti prikaz jednog intelektualnog stanja koje označava sljedeći viši rang spoznaje na ljestvici melankolije: neka Melencolia II kao kontrast Melencolia I, koja ne bi otkrivala neko stanje kompletne poremećenosti, već, suprotno, neko stanje relativnog oslobođenja. U tome i leži veličina Durerova postignuća: što je on uspio nadići medicinske razlikovne značajke putem slike, ujedinjujući u jednu jedincatu cjelinu, punu emotivnog naboja, fenomene koje je cijeli taj set zamisli ο temperamentu i oboljenju bio lišio njihove životnosti, te što je poimao melankoliju intelektualca kao nedjeljivu sudbinu u kojoj različitosti melankoličnoga temperamenta, oboljenja i raspoloženja blijede i nestaju, a duboka teška tuga, ništa manje no stvaralački entuzijazam, nisu nego krajnosti jedne te iste dispozicije. Depresija Melencolia I, koja otkriva ujedno i mračnu kob i mračni izvor stvaralačkog genija, leži s onu stranu ma kojeg kontrasta između zdravlja i bolesti: i želimo li razotkriti njezinu suprotnost,

292

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

moramo je potražiti u sferi u kojoj takav kontrast jednako nedostaje - u sferi, dakle, koja dopušta različite oblike i stupnjeve unutar "melancholia generosa". Kakvim ćemo, dakle, zamisliti, to stupnjevanje? 200 Neoplatonist Ficino je, kako znamo, nadahnutoj melankoliji pridavao najviše počasti, tako da je u uzlaznoj hijerarhiji duševnih sposobnosti, "imaginatio", "ratio" i "mens contemplatrbc", nju spajao samo s najvišim, kontemplativnim umom. Henrik de Gandavo, s druge strane, rangirao je nenadahnutu melankoliju toliko nisko da je ona mogla biti u paru samo s najnižim rangom, s imaginacijom. Ficino je mislio da je za imaginativni um nemoguće da se uzdigne do melankolije. Henrik je mislio da je za melankolični um nemoguće da se izdigne iznad imaginacije. No, što ako bi netko bio dovoljno odvažan da proširi zamisao nadahnute melankolije tako da uz racionalan i imaginativan oblik uključi u nju i neki kontemplativan oblik? Pojavilo bi se tada jedno gledište, koje bi unutar same melankolije prepoznavalo imaginativni, racionalni i kontemplativni stupanj, interpretirajući tako, reklo bi se, hijerarhiju tih triju duševnih sposobnosti kao tri jednako nadahnuta oblika melankolije. Tada bi Diirerova Melencolia I, portretirajući neku "melancholia imaginativa", doista predstavljala prvi stupanj u uzlasku via Melencolia II ("melancholia rationalis") do Melencolia III ("melancholia mentalis"). Danas znamo da je takva teorija gradacije postojala201 te da je njezin pronalazač bio nitko drugi do Agrippa iz Nettesheima, prvi njemački mislilac koji će usvojiti učenja firentinske Akademije u njihovoj sveobuhvatnosti, i prvi koji će svoje humanističke prijatelje upoznati s tim učenjima. On je bio, reklo bi se, predodređen za medijatora između Ficina i Diirera.202 Karl Giehlow, unatoč tome što je bio upoznat sa svim relevantim dijelovima tiskanoga Agrippina djela Occulta philosophia,203 propustio je primijetiti ono što je bilo bitno novo u Agrippinoj teoriji, ili je, pak, propustio u punoj mjeri dokučiti njezin poseban značaj za razjašnjenje brojčane oznake na Melencolia I. Isto su tako i kasnije interpretacije bile podjednako neadekvatne jer su zanemarile slijediti liniju istraživanja koju je sugerirao Giehlow.

293

BAKROREZ "MELENCOLIA I"[IV.II.

Doduše, po Agrippinu osobnom nalogu, tiskano izdanje Occulta philosophia koje se pojavilo 1531. godine sadržavalo je znatno više toga nego originalna verzija dovršena 1510. godine,204 tako da nije sigurno jesu li relevantni dijelovi možda bili dodani kasnije: u tom slučaju bilo bi nemoguće promatrati ih kao izvor za Diirerov bakrorez. No, izvorna verzija Occulta philosophia, za koju se vjerovalo da je izgubljena, preživjela je, kako je to dokazao Hans Meier, upravo u onom rukopisu koji je Agrippa poslao svom prijatelju Trithemiusu u Wiirzburg u proljeće 1510. godine.205 I tako smo tu na tvrdom terenu: jer u toj originalnoj verziji, dva poglavlja ο "furor melancholicus" približavaju se svjetonazoru koji je implicitan na Diirerovu bakrorezu više nego ijedan drugi nama poznati spis, a ovaj Agrippin, pak, kružio je manje ili više tajno u mnogim rukopisnim kopijama 206 i zasigurno je bio dostupan krugu oko Pirckheimera preko Trithemiusa, 207 pa danas taj rukopis može polagati pravo na to da je glavni izvor za Melencolia I. Agrippina Occulta philosophia, u svom tiskanom izdanju, vrlo je opsežno ali i vrlo nezgrapno djelo preopterećeno bezbrojnim astrološkim, geomantijskim i kabalističkim magijskim izričajima, figurama i tablicama, prava knjiga ο nekromanciji u stilu srednjovjekovnog čarobnjaka. U svom izvornom obliku, međutim, ona je bila posve drukčija, bila je uredan homogeni traktat u kojemu su potpuno manjkali kabalistički elementi te u kojoj nije bilo toliko mnogo recepata za praktičnu magiju koji bi zamaglili jasan nacrt jednog logičkog, znanstvenog i filozofskog sustava.208 Taj sustav bio je predstavljen trostrukom strukturom, 209 očigledno u cijelosti zasnovan na neoplatoničkom, neopitagorejskom i orijentalnom misticizmu, i podrazumijevao je sveobuhvatno poznavanje Ficinovih spisa, u cjelini kao i u pojedinostima. On vodi od zemaljskih stvari do stelarnog univerzuma, a od stelarnog univerzuma do carstva religijske istine i mističke kontemplacije. Posvuda on otkriva "colligantia et continuitas naturae", "sveze i kontinuitet u prirodi" u skladu s kojima svaka "viša moć, u udjeljivanju svojih zraka svim nižim stvarima u jednom dugom i neprekinutom lancu, teče prema dolje do onog najnižega, dok se, vice versa, najniže uzdiže via onog višeg, gore sve do najvišega",210 što rezultira time da čak

294

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

i najfantastičnije manipulacije - one zmijskim očima, magijskim napitcima i zazivanjima zvijezda - ne izgledaju kao magijski izričaji već više kao hotimična primjena prirodnih sila. Nakon dva uvodna poglavlja u kojima se pokušava, kao i u Ficina, napraviti razliku između bijele magije i nekromancije i egzorcizma, te nas se izvješćuje da veza između fizike, matematike i teologije čini "totius nobilissimae philosophiae absoluta consummatio", "apsolutni vrhunac sveukupne najodličnije filozofije", ta prva knjiga daje popis manifestnih i okultnih moći zemaljskih stvari, a zatim, uz pomoć "platoničke" doktrine ο predoblikovanju pojedinačnih objekata u sferi ideja,211 interpretira ih kao emanacije božanskoga jedinstva koje se prenose putem zvijezda. Te budući da učinci toga ovdje predstavljenoga "lanca" djeluju prema gore jednako kao i prema dolje, metafizičko se opravdanje tako može naći ne samo za sveukupno prakticiranje magije sa svim njezinim porcijama napitaka, kađenjima, 212 simpatetičkim amuletima, ljekovitim pomastima te otrovima, već također i za sve stare astrološke asocijacije,213 pa se čak i psihološke zagonetke hipnotizma ("fascinatio"), sugestije ("ligatio") i autosugestije mogu objasniti činjenicom da taj utjecajima podložan dio može biti zasićen moćima nekog određenog planeta i aktivirati ih protiv drugih pojedinaca, pa čak i protiv samoga sebe.214 Druga knjiga bavi se "coelestia", općim principima astrologije,215 te ručnom izradom specifičnih astroloških talismana,216 kao i okultnim značenjem brojeva (koje se, a što je doista zanimljivo, promatra ne toliko s motrišta praktične magije već više s gledišta mističke podudarnosti, pomalo slično kao i u općepoznatim traktatima ο brojevima sedam i četiri). 217 Tretiraju se također astrološke i magijske oznake za zvijezde218 kao i učinak glazbe.219 Nadalje, bavi se vrlo potanko zaklinjanjima i zazivima, a među njima su ona koja zazivaju pomoć Saturna i opet izdvojena i istaknuta putem niza antiteza, koje su brojnije no igdje drugdje: 220 te se naposljetku dolazi do bacanja uroka posredstvom svjetla i sjene,221 i do različitih vrsta "divinatio" (proricanja) - iz leta ptica, astralnih fenomena i neobičnih pojava, te putem ždrijebanja, geomancije, hidromancije, piromancije, aeromancije, nekromancije (uvelike podcijenjene) te uz pomoć tumačenja snova.222

295

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

Djelo doseže svoj vrhunac u trećoj knjizi koja će nas, kako se kaže u uvodu, voditi do "viših stvari", i poučiti nas "kako točno saznati religijske zakone, zatim kako, zahvaljujući božanskoj vjeri, možemo participirati u istini, i kako ćemo na pravi način razviti svoj um i duh kojima jedino možemo dohvatiti istinu".223 S tom trećom knjigom napuštamo niže područje praktične magije i divinacije putem izvanjskih pomoćnih sredstava, i dolazimo do područja "vaticinium", područja neposredne objave u kojemu duša, nadahnuta višim moćima, "prepoznaje krajnje temelje stvari u ovome svijetu i u sljedećemu" te čudesno vidi "sve što jest, što je bilo i što će biti i u najudaljenijoj budućnosti".224 Nakon nekoliko uvodnih napomena ο intelektualnim i moralnim vrlinama koje su potrebne da bi se dobila takva milost, te detaljnog dokazivanja koje kani potvrditi kako je taj oblik misticizma kompatibilan s kršćanskom dogmom, a posebice s doktrinom ο Trojstvu,225 ova knjiga zanima se za prijenosnike tog višeg nadahnuća, koji su "demoni", netjelesne inteligencije koje "svoju svjetlost imaju od Boga" i prenose je na ljude u svrhu objave ili zato da ih zavedu. Oni su podijeljeni u tri reda: viši ili "nadnebeski", koji kruže oko božanskog jedinstva iznad kozmosa, zatim srednji ili "mundani", koji nastanjuju nebeske sfere, te niži ili elementarni duhovi, među koje se također ubrajaju šumski i kućni duhovi, zatim "demoni" od četiriju strana svijeta, duhovičuvari i tako dalje.226 Kako ti "demoni" ispunjavaju istu funkciju u univerzalnoj duši kakvu i različite sposobnosti duše ispunjavaju u pojedincu, razumljivo je da ljudska duša, "zapaljena božanskom ljubavlju, uzdignuta nadom i vođena vjerom", treba biti u stanju združiti se izravno s njima te, kao u ogledalu vječnosti, treba biti u stanju doživjeti i postići sve ono što sama ne bi nikad doživjela i postigla.227 To će joj omogućiti "vaticinium", moć "percipiranja principa ("causae") stvari i predviđanja budućnosti, pomoću koje se viša inspiracija od demona spušta na nas, te se na nas prenose duhovni utjecaji": to se, međutim, može dogoditi samo ako duša nije zaokupljena ni sa čime drugim, kad je slobodna ("vacat").228 Takvo jedno "vacatio animae", "oslobođenje duše", može imati tri oblika, naime istinite snove ("somnia"),229 uzdizanje duše putem kontemplacije ("raptus")230 te iluminacija duše ("furor") uz pomoć

296

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

demona (u ovom slučaju bez posrednika). 231 A onda nam se kaže, u terminima koji nepogrešivo podsjećaju na Platonova Fedra, da taj "furor" može doći od Muza, ili od Dioniza, ili od Apolona, ili od Venere232 - ili, pak, od melankolije.233 Kao fizički uzrok te mahnitosti - kaže Agrippa u završnici filozofi navode "humor melancholicus", ne, međutim, onaj koji se naziva crna žuč i koji je nešto toliko loše i strašno da njezin napadaj, prema gledištu znanstvenika i liječnika, rezultira ne tek u ludilu već također i u opsjednutosti zlim duhovima. Pod "humor melancholicus" mislim ponajprije na onaj koji se naziva "candida bilis et naturalis". Taj, pak, kada se zapali i tinja, proizvodi mahnitost koja nas vodi do mudrosti i objave, posebice ako je kombinirana s nebeskim utjecajem, a nadasve s utjecajem Saturna. Jer budući da je on, isto kao i "humor melancholicus", hladan i suh, on na taj humor utječe konstantno, pojačavajući ga i podržavajući ga. A kako je on, štoviše, i gospodar kontemplacije u tajnosti, i strani su mu svi javni poslovi, te je najviši među planetima, tako on stalno poziva dušu od izvanjskih stvaripremanajunutarnjijima, osposobljavajući je da se uzdigne od nižih stvari prema najvišima, i šalje joj spoznaju i percepciju budućnosti. Stoga Aristotel kaže u Problemata da su neki ljudi kroz melankoliju postali božanskim bićima, predskazujući budućnost poput Sibila i nadahnutih proroka stare Grčke, dočim su drugi postali pjesnicima poput Marakusa iz Sirakuze i kaže nadalje da su svi ljudi koji su se isticali u bilo kojoj grani znanja uglavnom bili melankolici: ο tome svjedoče i Demokrit i Platon, kao i Aristotel, jer prema njihovim uvjeravanjima neki su melankolici bili toliko izvanredni po svojemu geniju da su se činili više bogovima nego ljudima. Vidimo često neobrazovane, glupaste, neodgovorne melankolike (takvi su, kako se priča, bili Hesiod, Jon, Timnik iz Kalkisa, Homer, te Lukrecije), pogođene iznenada tom mahnitošću, kako se mijenjaju u velike pjesnike i izumljuju predivne i božanske pjesme koje oni sami jedva da razumiju...234

297

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

Štoviše, taj "humor melancholicus" ima takvu moć da kažu kako on privlači određene demone u naša tijela, a od čije nazočnosti i djelovanja ljudi padaju u ekstaze i izgovaraju mnogo toga čudesnoga. Cijela antika svjedoči ο tome da se ovo događa u tri različita oblika, koja se podudaraju s trostrukom sposobnošću naše duše, naime imaginativnom, racionalnom i mentalnom. Jer kada se oslobađa putem "humor melancholicus", duša je posve usredotočena na imaginaciju, i odmah postaje staništem za niže duhove, od kojih često prima čudesna uputstva ο manualnim umijećima: pa ćemo tako vidjeti nekog posve nevještog čovjeka kako iznenada postaje slikar ili arhitekt, ili posve izvanredan majstor u nekom drugom umijeću te vrste. No, ako nam duhovi te vrste otkriju budućnost, pokazat će nam tada stvari koje se tiču prirodnih katastrofa i velikih nepogoda - na primjer, nadolazeća olujna nevremena, potrese, prolome oblaka, ili pak opasnost od pošasti, gladi, pustošenja i tako dalje. No, ako je duša potpuno usredotočena u razumu, ona postaje dom za srednje duhove: tako onda ona stječe znanje i spoznavanje prirodnih i ljudskih stvari, pa ćemo tako vidjeti nekog čovjeka kako iznenada postaje [prirodnim] filozofom, liječnikom ili [političkim] govornikom, a od budućih događaja oni nam pokazuju ono što se tiče rušenja kraljevstava i ponovnog povratka epoha, proričući na isti način kako je Sibila proricala Rimljanima... No, kad se duša vine potpuno do intelekta ("mens"), ona postaje domom viših duhovnih bića, od kojih uči tajne božanskih stvari, primjerice, zakon Božji, anđeoske hijerahije i ono što pripada spoznaji vječnih stvari i spasenja duše, a od budućih događanja oni nam pokazuju, na primjer, nadolazeće neobične pojave, čudesa, nekog proroka koji ima doći, ili pojavu kakve nove religije, baš kao što je Sibila prorekla Isusa Krista mnogo prije nego što se on pojavio...235

298

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

Teorija melankolične mahnitosti zauzima središnji položaj u originalnoj verziji djela Occulta philosophia, jer je "furor melancholicus" bio prvi i najvažniji oblik "vacatio animae", te po tome i poseban izvor nadahnutog stvaralačkog postignuća. On stoga označava precizno onu točku na kojoj proces, koji za cilj ima "vaticinium", dospjeva do vrhunca, 236 i ta teorija melankoličkog zanosa otkriva cijelu raznolikost izvora koji se stapaju u Agrippinom magijskom sustavu. "Aristotelovska" teorija melankolije, koja je kod Ficina već dobila astrološki obrat, bila je sada još spojena s teorijom "demona" koju je kasnoantički mistik poput Jambliha smatrao nespojivom s astrologijom. Pa kad je Agrippa preokrenuo hijerarhiju tih triju sposobnosti, "imaginatio", "ratio" i "mens", u hijerarhiju melankoličnog prosvjetljenja i na tome zasnovanih postignuća, on se također vratio djelomice na Ficina, a djelomice na jednu vrlo staru gradaciju ljudskih karijera na mehaničke, političke i filozofske.237 Jednim dijelom, pak, dugovao je i teoriji naširoko poznatoj po Averroesu, a u kojoj različiti učinci toga "humor melancholicus" nisu bili razlikovani samo prema razlici u vrsti, već i po tome što utječu na različite kvalitete duše. Istina je i to da je ova potpuno psihijatrijska teorija promišljala samo destruktivne učinke melankolije te da je umjesto uzlazne skale "imaginatio""ratio"-"mens" ona bila stavila "imaginatio"-"ratio"-"memoria", sve na istoj ravni. Sve dotud, Agrippino gledište znači fuziju Ficinove teorije s drugim elementima. Upravo ta fuzija, dakle, bila je ono najplodonosnije i najupečatljivije u Agrippinu postignuću: zamisao melankolije i saturnovskoga genija više nije bila ograničena samo na "homines literati", već je bila proširena kako bi uključivala - u tri uzlazna stupnja - genije djelovanja i artističke vizije, tako da je, ništa manje od nekog velikog političara ili religijskog genija, sada i "suptilni" arhitekt ili slikar bio ubrojen medu "vates", proroke i pjesnike, i među "saturnovce". Agrippa je proširio samoproslavljanje tog ekskluzivnoga kruga humanista u univerzalnu doktrinu genija davno prije nego što su talijanski teoretičari umjetnosti učinili to isto, i varirao je temu darova melankolije razlikujući njihove subjektivne aspekte od njihovih objektivnih efekata, a to znači, time što je jedno do drugoga stavio dar proricanja i kreativnu moć, viziju i postignuće. 299

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

Ta tri stupnja i dva načina po kojima, prema Agrippi, saturnovska i melankolična inspiracija djeluje, sažeti su u sljedećoj tablici. Tabela 3. Razina

1

Psihološka

Područje kreativnog

Područje

postojbina

postignuća

proricanja

"imaginatio"

mehanička umijeća, posebice arhitektura, slikanje itd.

prirodni događaji, posebice prolomi oblaka, glad, itd.

"ratio"

znanja ο čovjeku i prirodi, posebice prirodne znanosti, medicina, politika

politička zbivanja, svrgavanja vladara,

"mens"

znanje ο božanskim

religijski

duhovna

tajnama, posebice

događaji,

bića

spoznaja božanskog

osobito dolazak

zakona, angelologija i

novih proroka

teologija

ili rađanje novih

Instrumenti

niža duhovna bića

II

srednja duhovna bića

restauracija, itd. III

viša

religija

Zamislimo sada zadaću nekog umjetnika koji želi izvesti portret prvog, odnosno imaginativnog oblika melankoličnog talenta i "mahnitosti" u skladu s ovom teorijom Agrippe iz Nettesheima. Što bi on trebao prikazivati? Jedno biće pod oblakom, jer je njegov um melankoličan, biće kreativno koliko i proročko, jer njegov um posjeduje dio nadahnutoga "furor", biće čije su inventivne moći ograničene na područja vidljivosti u prostoru - što znači, na područje mehaničkih vještina - i čiji proročki pogled može vidjeti samo prijeteće prirodne katastrofe, jer je njegov um potpuno uvjetovan sposobnošću "imaginatio": jedno biće, najzad, koje je sumorno svjesno neadekvatnosti svojih spoznajnih moći, jer njegovu umu nedostaje sposobnost, bilo da pusti višim sposobnostima da poluče

300

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

učinak bilo da osim nižih duhova primi i one druge. Drugim riječima, ono što bi taj artist trebao prikazati bilo je ono što je Albrecht Diirer i učinio na Melencolia I. Ne postoji nijedno umjetničko djelo koje bi se bliže podudaralo s Agrippinom zamisli melankolije nego što je to Diirerov bakrorez, i ne postoji tekst s kojim je Diirerov bakrorez u bližem suglasju nego što su to Agrippina poglavlja ο melankoliji. Pretpostavimo li sada da bi Occulta philosophia bila onaj krajnji izvor Diirerova nadahnuća, - a ne postoji ništa protiv takve jedne pretpostavke, onda možemo razumjeti zašto Diirerov portret Melankolije - melankolije jednog imaginativnoga bića, kao oblik različit oblik od melankolije kakvog racionalnog ili spekulativnog bića - melankolija umjetnika ili mislioca umjetnosti, kao različita od one koja je politička i znanstvena, odnosno metafizička i religiozna nosi naziv Melencolia 1 ,238 Razumjet ćemo, također, zašto pozadina ne sadrži ni sunce, ni mjesec ni zvijezde, već more koje preplavljuje obalu, komet i dugu (jer što bi bolje moglo označiti "pluviae, fames et strages", "kiše, glad i pokolje" koje imaginativna melankolija predskazuje?), te zašto je ta Melankolija kreativna, a u isto vrijeme potonula u depresiju, proročka, a u isto vrijeme zatočena u svojim granicama. Diirer se je, više no itko drugi, mogao identificirati s Agrippinom koncepcijom: suvremenik s Agrippom u mišljenju, a suprotstavljen starijim talijanskim teoretičarima umjetnosti, primjerice Albertiju ili Leonardu, on je, više no itko drugi, bio uvjeren kako imaginativna postignuća slikara i arhitekata potječu iz višeg i u krajnoj liniji božanskog nadahnuća. Dok su Talijani petnaestoga i početka šesnaestoga stoljeća vodili rat za priznavanje likovne umjetnosti kao jednog od slobodnih umijeća u ime "ratio", koji je trebao osposobiti umjetnika da ovlada stvarnošću posredstvom svog racionalnog uvida u prirodne zakone, te tako podigne svoju djelatnost na rang jedne egzaktne znanosti,239 Diirer je, unatoč svom pasioniranom zauzimanju za taj isti "ratio", bio svjestan činjenice kako najdublji izvor kreativne moći treba tražiti drugdje, u jednoj potpuno iracionalnoj i individualnoj darovitosti, odnosno nadahnuću, 240 a što je talijansko vjerovanje dodjeljivalo, ako

301

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

ikome, onda samo "literarum studiosi" i "Musarum sacerdotes". Albertijeve i Leonardove spekulacije ο teoriji umjetnosti bile su posve nedodirnute firentinskim neoplatonistima, 241 i položile su temelje jednoj "egzaktnoj" znanosti, koju je zatim definirao Galileo. Oni su likovnoj umjetnosti dodijelili ono mjesto u kulturi u cjelini koje smo mi danas navikli locirati u "ozbiljnu znanost", i nijednom od tih klasičnih teoretičara umjetnosti ne bi palo na pamet misliti ο arhitektu, slikaru ili skulptoru kao ο božanski nadahnutima. To se uostalom neće dogoditi sve do rođenja one manirističke škole koja je naginjala sjevernjačkim koncepcijama u svemu i koja je saturirala teoriju umjetnosti (dotad u cijelosti objektivnu i racionalnu) duhom mističnog individualizma:242 ona je prenijela pridjev "božanski" na umjetnika te je pokušala - dovoljno znakovito - imitirati Melencolia /, koja je dotad bila gotovo nepoznata u Italiji.243 No, Diirer je instinktivno poznavao ono što su Talijani naučili tek kasnije, a i tada kao stvar sekundarnog značaja: napetost između "ratio" i "nonratio", između općih pravila i individualne darovitosti: još 1512. ili 1513. godine napisao je one čuvene riječi u kojima je podigao tu "species fantastica" imaginacije na rang onih "unutarnjih slika" koje su povezane s platoničkim idejama, te pripisao umjetnikove moći imaginacije onim "utjecajima odozgo" koji omogućuju da dobrom slikaru "uvijek iscuri nešto novo u njegovu djelu"244 te da "svakodnevno ima svježe figure ljudi i drugih stvorenja te načini i izlije nešto što nitko nije vidio ni pomislio nikad prije".245 Tu, u terminima njemačkoga misticizma te u rečenicama koje su katkad izravan eho Ficina i Seneke,246 izraženo je jedno gledište koje za umjetnika stvaraoca tvrdi ono što su njemački mistici tvrdili za religijski prosvijetljenoga čovjeka, Ficino za filozofe, a Seneka za Boga. Stoga je ono harmonizirano s Agrippinom novom doktrinom. Nije nipošto nemoguće da je upravo Occulta philosophia donijela firentinsku neoplatonističku doktrinu ο geniju, u jednoj specifično njemačkoj interpretaciji, do Diirera koji nije bio samo stvaralac Melencolia I već također autor Četiri knjige ο ljudskim proporcijama,247 te da mu je to omogućilo da formulira, mišlju i rječju, iracionalne i individualističke elemente u vlastitim gledištima ο umjetnosti.

302

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

I mišlju i rječju - jer nema dvojbe da Diirerove upravo navedene riječi znače osobno iskustvo toga kreativnog umjetnika - Diirer sam bio je melankolik.248 Nije nikakva slučajnost da je, jasno razumjevši vlastitu narav (te anticipirajući portretiranja po narudžbi u osamnaestome stoljeću)249 on naslikao svoj autoportret, još u mladosti, u stavu melankoličnog mislioca i vizionara.250 Baš kao što je osobno participirao u nadahnutim darovima imaginativne melankolije, jednako tako bili su mu izbliza poznati i strašni snovi koje je ona mogla donijeti: pa tako i jedna vizija potopa koja ga je toliko potresla svojom "brzinom, vjetrom i grmljavinom" da je, kako je rekao, "drhtao i tresao se čitavim tijelom i nije mogao još dugo doći k sebi."251 A zatim, opet, kao "preoštar sudac najviše prema sebi",252 prepoznao je nesavladiva ograničenja što ih sudbina postavlja onome koji ima melankoliju iz Melencolia I, melankoliju uma uvjetovanu samo i jedino imaginacijom. U matematici, nadasve, matematici kojoj je on posvetio polovinu svog radnoga vijeka, Diirer je imao naučiti kako ona nikada ljudima neće dati zadovoljštinu kakvu će naći u metafizičkoj i religijskoj objavi,253 te da čak ni matematika - ili, točnije, matematika najmanje od svega - ne može ljude dovesti do pronalaženja apsoluta, onog apsoluta podkojim je on, dakako, na prvome mjestu mislio apsolutnu ljepotu. U tridesetima, intoksiciran pogledom na "novo kraljevstvo" teorije umjetnosti koje mu je objavio Jacopo de' Barbari, mislio je da će moći odrediti univerzalnu ljepotu šestarima i crtaćim trokutom. U četrdesetima, morao je priznati da ga je ta nada prevarila,254 da bi u godinama koje su neposredno prethodile bakrorezu Melencolia I on postao posve svjestan toga novog uvida, jer oko 1512. godine piše: "ali, što ljepota jest, to ja ne znam"255 te u istoj zabilješci kaže: "nema tog čovjeka na ovome svijetu koji bi mogao reći ili dokazati kakav bi to najljepši ljudski lik bio. Nitko osim Boga ne može suditi ο ljepoti."256 U suočenju s takvim priznanjem, čak i vjera u moć matematike bila je osuđena na posustajanje. "U pogledu geometrije", piše Diirer desetak godina kasnije "može se dokazati da su određene stvari istinite. No, određene stvari mora se pustiti ljudskome mnijenju i prosudbi".257 Njegov skepticizam dosegnuo je sada takav vrhumac da mu se čak ni neko približno određenje te najviše ljepote više nije činilo mogućim. 303

[IV. II.

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

Jer uvjeren sam da ne postoji živ čovjek koji može do kraja uvidjeti što je ono najljepše, čak ni u nekom posve malenom stvorenju, a kamoli u čovjeku... To ne ulazi u djelokrug ljudske duše. No Bog zna takve stvari, i ako On želi to komu otkriti, ta će osoba to znati... Ali meni doista nije poznato kako pokazati bilo koju osobitu mjeru koja bi se najviše približila najvećoj ljepoti.258 I tako, kada je njegova emocionalna privrženost matematici opet ponovno pronašla moćan i snažan izraz, on je odao počast matematici kao onoj koja je zarobljena i prepuštena sebi unutar svojih granica, tako da je rečenici "Tko god dokaže i otkrije temeljne istine posredstvom geometrije, tome cijeli svijet ima vjerovati, jer taj stoji čvrsto", prethodila jedna druga rečenica koja bi gotovo mogla poslužiti kao proslov za Melencolia I: "Jer postoji neistinitost u našemu znanju, i tama je tako čvrsto u nas usađena da čak i naša najopreznija traganja promašuju." 259 Tako smo, dakle, uspostavili povezanost Melencolia I s astrologijom i medicinom, s likovnim prikazima poroka i umijeća, te s Henrikom de Gandavom i Agrippom iz Nettesheima, pri čemu i dalje smatramo da pravo na svoje mišljenje imaju i oni koji žele taj bakrorez vidjeti kao nešto drugo a ne kao likovni prikaz temperamenta ili oboljenja, kolikogod oplemenjen on bio. On je svjetonazorni iskaz i ekspresija Faustove "nesavladive ignorancije".260 To je Saturnovo lice koje nas promatra, no u njemu možemo prepoznati i Diirerove crte. (d) "Četiri apostola"261 "Nadalje" kaže Joachim Sandrart ο Durerova takozvana Četiri apostola (lik. pril. 46) kojima se bio divio u Galeriji Elektorata u Miinchenu, "postoje i četiri evanđelista u obličju četiriju kompleksija, naslikani u ulju vrhunskim majstorskim stilom."262 Ta obavijest, koju su stariji autori ο Diireru bili smatrali apsolutno pouzdanom, 263 među novijim je povjesničarima izazivala nevjericu zasnovanu na lošim temeljima. S jedinom iznimkom Karla Neumanna (koji, međutim, iz toga nije izvukao zaključke264), ο tome se govorilo samo kao ο

304

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

nekoj "staroj predaji", koju se ponekad čak potpuno nijekalo, zato što je Diirer "apostole uzimao i odviše ozbiljno a da bi ih upotrijebio samo kao neku prigodu za prikazivanje temperamenata". 265 Katkad je ovo bilo modificirano toliko svojevoljno da se gubio uopće cijeli smisao teorije ο četiri kompleksije,266 a katkad se dopuštalo samo utoliko da bi Diirer "tijekom svoga rada iskoristio svoj nazor ο četiri temperamenta kao i svekoliko drugo svoje umjetničko iskustvo, za pomoć u prikazivanju".267 Ta "stara predaja", međutim, ima svoj izvor u jednom tako pouzdanom svjedoku, da kada bi to kojim slučajem bilo pitanje autorstva umjesto ikonografije, ne bi se tome nikad pristupilo tako bahato. Taj svjedok je Johann Neudčrffer, koji je izradio slova za tekstove u potpisu na slici apostola u Diirerovoj vlastitoj radionici, te koji iznosi, ne bez ponosa, da je često imao čast povjerljivo razgovarati s majstorom. 268 1 zatim taj Neudorffer kaže posve nedvosmisleno da je Diirer darovao vijećnicima Niirnberga četiri "slike" (to je značilo, slike likova u prirodnoj veličini) "u ulju... na kojima se može prepoznati sangvinika, kolerika, flegmatika i melankolika"269 - i mi ne možemo jednostavno ignorirati takav dokaz. Ne može, dakako, uopće biti u pitanju Diirerovo "uzimanje apostola samo kao prigode za prikazivanje temperamenata". No, to ne isključuje mogućnost da je on temperamente promatrao kao temelj za svoju karakterizaciju apostola. On, dakako, nije nipošto smatrao da je narav apostola iscrpno prikazana činjenicom da svaki od njih pripada jednom od četiriju humoralnih tipova, no mogao ih je, da upotrijebimo Sandrartov izvrstan izraz, prikazati "u obličju četiri temperamenta". Oni su sangvinični ili kolerični točno u onom smislu i točno u onom stupnju u kojemu su mladi ili stari, blagi ili žestoki, ukratko, u mjeri u kojoj su nedjeljive osobnosti. Diirer je razlučio najizraženije varijante religioznog ponašanja u skladu s najizraženijim varijantama ljudskog (ili, za njega, temperamentalnog) karaktera te daleko od toga da bi snižavao apostole na puke primjere tipova kompleksija, on je kompleksijama dao jedno više značenje, značenje koje su one, sve u svemu, bile i pripravne zadobiti. Ljudi su oduvijek bili naviknuti na spajanje četiri temperamenta s godišnjim dobima, s rijekama u Raju,

305

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

s četirima vjetrovima, četirima ljudskim životnim dobima, sa stranama svijeta, elementima te, ukratko, sa svime što je određeno "svetom tetradom". U petnaestom stoljeću artisti su se osmjelili smjestiti Božje Lice u središte između figura četiriju temperamenata, pokazujući pritom četiri humora kao četverostruki odraz jedne jedine božanske zrake.270 Tek je promjena od tog shematskog načina prikazivanja, do težnje ka mnoštvu detalja u Diirerovo vrijeme omogućila da se raznolikosti religioznih karaktera spoje s četiri temperamenta u osobama apostola, kombinirajući tako poštovanje za nositelje "božanske riječi"271 s poštovanjem za raznolikost Božjih stvorenja.272 Kako su, dakle, ta četiri temperamenta imala biti raspodijeljena između četiriju apostola? Poredak koji su sugerirali raniji autori (Ivan melankolik, Petar flegmatik, Marko sangvinik, Pavao kolerik)273 izvučen je iz jedne specifično moderne psihologije koja nije zasnovana ni na kakvim povijesnim izvorima, a jedna kopija iz šesnaestoga stoljeća koja svakoj figuri daje njezinu kompleksiju nije ni od kakve vrijednosti zato što mehanički slijedi poredak dan u Neudorfferovoj izjavi.274 Srećom, međutim, posjedujemo brojne tekstove koji opisuju četiri kompleksije prema njihovim fizičkim i mentalnim karakteristikama, te koji jasno povezuju svaku od njih s jednim od četiriju čovjekovih životnih doba, a ti tekstovi omogućuju nam da uspostavimo taj poredak na jednoj povijesnoj osnovi. Svatko tko promatra minhenske portrete bit će pod dojmom činjenice da su četiri apostola prikazana kao najheterogeniji mogući tipovi - u usporedbi, primjerice, s četiri apostola Giovannija Bellinija (koji je možda imao na pameti Diirerovu skupinu), 275 pa čak i u usporedbi s Diirerovom vlastitom serijom bakroreza na temu apostola.276 Svaka figura razlikuje se od ostalih koliko god je to moguće, ne samo po životnoj dobi ili po fizičkoj i mentalnoj dispoziciji,277 već još posebnije, u koloritu, koji je, pak, imao toliko važnu ulogu u učenju ο temperamentima da je riječ "kompleksija" danas svedena na to značenje. Suzdržani Ivan, lijep primjer mladenačke razboritosti, otmjeno je građen mladi muškarac u dobi od otprilike dvadeset i pet godina, u čijoj se rascvjetanoj svježoj kompleksiji miješaju crvena i bijela boja. Marko, koji pokazuje

306

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

§ 2]

zube i prevrće očima, muškarac je otprilike četrdesetih godina, čija beskrvna koloracija nosi gotovo zelenkaste tonove. Pavao, sa svojim ozbiljnim i prijetećim no ipak smirenim pogledom, u dobi od pedeset i pet do šezdeset godina, dok se boja njegovih jasno izraženih crta lica - on je najmršaviji od četvorice - unatoč nekoliko crvenkastih prizvuka, može opisati samo kao tamnosmeđa. Najzad, ponešto bezvoljan Petar, starac je najmanje u sedamdesetima, čije je umorno i relativno puno lice žućkasto, a općenito neupitno blijedo.278 Bilo da se vratimo natrag na poslijeklasične ili ranoskolastičke tekstove, na popularne traktate ο kompleksijama ili, nadasve, na salernitanske stihove, naći ćemo uvijek jedan u osnovi jednoobrazni sustav raspodjele različitih karakteristika i atributa, koji se mogu sažeti u sljedećoj shemi: 1.

= proljeće; lijepo proporcionirano tijelo, harmonično uravnotežena narav, ružičasta kompleksija ("rubeique coloris") - S A N G V I N I K . MLADOST

= ljeto; skladno tijelo, nagla, plahovita narav, žuta kompleksija ("croceique coloris", "citrinitas coloris")279 -

2. Z R E L O S T

KOLERIK.

= jesen; mršavo tijelo, sjetna narav, tamna kompleksija ("luteique coloris", "facies nigra") -

3. S R E D O V J E Č N O S T

MELANKOLIK.

= zima; punačko tijelo, letargična narav, blijeda kompleksija ("pinguis facies", "color albus") - F L E G M A T I K .

4. STAROST

Iz ovoga sažetka jasno je da se kompleksije mogu raspodijeliti samo na sljedeći način: Ivan je sangvinik, Marko (čiji simbol je, štoviše, lav, životinja simbolična za "cholera rubra") je kolerik, Pavao je melankolik, a Petar je flegmatik.280 Ako je potrebno dalje dokazivati, možemo se samo prisjetiti drvoreza koji ilustrira knjigu Conrada Celtesa (lik. pril. 29). Ovdje, istina, budući da je Celtes pomaknuo prema naprijed kvalitete dvaju godišnjih doba, flegmatik je - iznimno - postao predstavnikom jeseni, te je stoga mlađi od melankolika. No, osim te modifikacije, koja je bila potrebna radi teksta, podjela dispozicija i starosne dobi

307

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

podudara se posve s onom na Durerovom slikovnom prikazu apostola, osim što su kod apostola biološke karakteristike poprimile ljudsko odnosno nadljudsko značenje. Na drvorezu, također, "sangvinična" osoba je pristao mladić, "kolerična" je raspaljiv muškarac zrelih godina, "flegmatik" je dobro uhranjen muškarac "pinguis facies", "bucmastog lica", a "melankolik" je koščat oćelavjeli muškarac s dugačkom bradom. Doista, taj "melankolik" iz 1502. godine očigledno je neka anticipirajuća karikatura sv. Pavla iz 1526., odnosno, vice versa, sv. Pavao iz 1526. godine oplemenjen je "melankolik" iz 1502.281 Istražimo li umjetnička sredstva koja je Diirer upotrijebio da bi preobrazio predstavnika "najmanje plemenite kompleksije" (jer takav je još bio melankolik na Celtesovu drvorezu) u jednu od najotmjenijih figura u europskoj umjetnosti, naći ćemo da su to sredstva upotrijebljena na Melencolia I. Ne samo što čiste proporcije crta lica - a to je, u jednoga umjetnika kakav je Diirer, također i izraz unutarnje veličine - povezuju glavu sv. Pavla s glavom lika Melencolia, već su i dva najvažnija elementa izraza lica ista tamo kao i ovdje: "facies nigra" te, u izvanredno snažnom kontrastu s tim licem, isijavajući sjaj očiju. Sveti je Pavao kao tip, rekli bismo, melankolični tip iz Celtesova drvoreza, no takav preko kojega je sijevnuo kolorit iz Melencolia I. Godine 1502., 1514. i 1526. - to su tri stupnja u razvoju poimanja melankolije, tri stupnja u razvitku samoga Diirera. Bilo je pokušaja na nekim drugim mjestima da se pokaže kako su njegovi portreti četiriju apostola, za koje se dugo sumnjalo da su skrivali neku nedovršenu oltarnu umjetninu, 282 bili zapravo rađeni 1523. godine kao krila nekog triptiha te da je svaki od tih panela izvorno bio namišljen da uključi samo jedan lik, a par koji je originalno bio predviđen nisu bili Pavao i Ivan, već Filip i (vjerojatno) jakov. Tek je 1525., godine u kojoj je nacrtao Ivana,283 Diirer odlučio postranične dijelove načiniti nezavisno te je izradio novu i konačnu shemu, pri čijoj je izvedbi već dovršeni Filip imao biti promijenjen u Pavla. Izgleda da lijevo krilo još nije bilo dovoljno uznapredovalo a da bi na njemu ostalo ikakvih znakova originalne ideje.284

308

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

Bio je to, dakle, jedan te isti čin kreativne preobrazbe koji je porodio ideju tih četiriju osobitih svetaca i četiriju kompleksija u Diirerovu umu. Ideje "Ivan, Petar, Marko, Pavao", te "sangvinik, flegmatik, kolerik i melankolik" vjerojatno su tvorile nerazdvojivo jedinstvo u njegovu umu, našavši svoj izraz u času kad je iskrsnuo plan ο mijenjanju dvije izvorne figure u postojeće četiri: te osobito, trenutak kada je Filip postao Pavao, on je postao također i melankolikom. Drugim riječima - tek kada je prijašnji Filip bio postao melankolikom, mogao se on podudarati s onim kako je Diirer zamišljao Pavla. Te od sada pa nadalje mi imamo odgovor na problem ο Diirerovu kasnijem stavu prema problemu melankolije. Ta četiri apostola, kako ih do danas vidimo, izražavaju jedno vjerovanje, a kako je to Heidrichovo istraživanje ustanovilo izvan svake sumnje, polemička strana toga vjerovanja (koje nije ništa manje vjerovanje sve ako je i izazvano tek povijesnom koincidencijom) usmjerena je protiv fanatika i anabaptista, u čijem je umu, kako se čini, "sloboda kršćanina" bila degenerirala u neograničeno sektaštvo. To odbacivanje fanatizma, međutim, kako je to Heidrich jasno pokazao, zasnovano je, razumije se samo po sebi, na prihvaćanju reformacije. Diirer objašnjava kako je on protiv Hansa Dencka i "trojice bezbožnih slikara" te stoga ne mora ni objašnjavati da je na strani Luthera. Tako je on od 1525. godine bio siguran da od četiri čovjeka koja su za njega nositelji svjedočanstva, dvojica moraju zauzeti dominantnu poziciju: Pavao, na čijem je učenju ο opravdanju vjerom bila zasnovana cjelokupna struktura protestantske doktrine, te Ivan, Kristov ljubljeni učenik, koji je bio također i Lutherov "ljubljeni evanđelist".285 I na isti način na koji su te dvije figure narasle do veličanstvenih dimenzija te zauzele dominantnu poziciju u kompoziciji ove slike (dok slanje Petra u pozadinu označava nešto kao ilustrativni protest protiv "primatus Petri" koji su katolici tako snažno branili),286 oni su predstavnici kako najdubljeg religijskog iskustva tako i najodličnijih temperamenata. U usporedbi s Ivanovim tihim no nepokolebljivim obožavanjem, Pavlova umorna rezignacija predstavlja nešto "premalo", da upotrijebimo jedan aristotelijanski termin, dok u usporedbi s Pavlovom čeličnom mirnoćom, Markov fanatizam predstavlja nešto "previše" te je tako,

309

BAKROREZ "MELENCOLIA I"

[IV. II.

u usporedbi s prve dvije kompleksije, flegmatik inferioran u snazi, a kolerik u otmjenosti. Sangvinični temperament, koji je sav srednji vijek smatrao najotmjenijim, zapravo jedinim vrijednim, te na koji se dakako još i u Diirerovo doba gledalo kao na zavidno zdravu i harmoničnu dispoziciju, bio je još od vremena Ficina i Agrippe iz Nettesheima pripojen jednoj dispoziciji, doduše manje sretnoj, no zato duhovno uzvišenijoj "complexio melancholica", a rehabilitacija te kompleksije bila je jednako toliko djelo novoga humanizma koliko je i ponovno otkriće pavlovskoga kršćanstva bilo djelo reformacije. Stoga je iz više kutova razumljivo da je Diirer za najbolji način karakterizacije toga pokroviteljskog genija protestantizma smatrao predstaviti ga kao melankolika. Učinivši apostola te nove vjere reprezentantom novoga ideala izraženoga u zamisli "melancholia generosa", on ne samo što je naglasio asketizam tako karakterističan za povijesnoga Pavla, već ga je obdario i otmjenom uzvišenošću koja je uskraćena ostalim temperamentima. No, time je Diirer potvrdio i to da je, što se njega tiče, melankolija i nadalje ostala onakvom kakva mu se otkrila kroz doticaj s neoplatoničkom doktrinom ο geniju, oznakom istinske izabranosti, oznakom onih koji su prosvijetljeni "utjecajima odozgo". No, Diirer iz 1526. godine više ne ilustrira tu inspiraciju nekakvom alegoričnom figurom "duha umjetnosti" čija moć proistječe iz imaginacije, već svetim likom "duhovnoga čovjeka": on sada slika "furor", ne artista ili mislioca, već jednoga heroja vjere, te tako izražava činjenicu da je i njegova zamisao melankolije do toga vremena već prošla duboku promjenu. Ta se promjena može opisati, da upotrijebimo klasifikaciju Agrippe iz Nettesheima, kao napredovanje od slikarstva Melencolia I do slikarstva Melencolia III, a ono je bilo, u krajnjoj liniji, i promjena samoga Diirera. U mladosti je on stremio heroičkom i erotičkom entuzijazmu klasicizirajuće talijanske umjetnosti, u drugom desetljeću šesnaestoga stoljeća pronašao je put prema velikim simboličkim oblicima Melencolia I te Viteza, Smrti i Đavla, dok je u posljednjim i najsjajnijim godinama svojega života primijenio svoju darovitost gotovo isključivo na religiozne teme. U godinama kada su Cranach, Altdorfer, Aldegrever, Vischer i Beham crpili snagu iz klasicizma koji je Diirer bio donio u njemačku umjetnost, i nisu se

310

§ 2]

NOVO ZNAČENJE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

nikad umorili od "Parisovih presuda", "Heraklovih podviga" ili scena kentaura i satira - tih istih godina ostarjeli je Diirer upeo sve svoje snage, preostale mu nakon teorijskog rada i portretnih narudžbi, na svete teme, a prvenstveno na Muku našega Gospodina. I možemo razumjeti da za kasnoga Diirera, koji je bio duboko ponesen Lutherovom misijom i koji je, osjećajući se bolesnim nasmrt, sebe vidio kao patećega Krista i čak se usudio sebe naslikati kao takvoga287 - možemo razumjeti da za toga kasnoga Diirera čak ni Melencolia I više nije izgledala kao odgovarajući izraz ljudske veličine.

311

TREĆE POGLAVLJE UMJETNIČKO NASLJEĐE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

D0RRROVA Melencolia I, slično kao i njegova Apocalypse, pripada među ona umjetnička djela koja gotovo da su imala neku prinudnu moć na imaginaciju budućih naraštaja. Iznimaka izvan tog utjecaja ima relativno malo. To su, primjerice, ilustracije u almanasima i u pučkim brošurama ο zdravlju, u kojima su stariji tipovi različitih temperamenata preživjeli i bili modificirani tek izvanjski u skladu s potrebama vremena.1 Nadalje, to su i ilustracije uvjetovane zahtjevima teksta, primjerice bakrorezi na naslovnicama znanstvenih traktata - najraskošniji primjer čega je Burtonova Anatomija melankolije (lik. pril. 47)2 - , zatim prednja stranica seta likovnih prikaza planeta prema Martinu de Vosu, likovni prikazi u Ikonologiji Cesarea Ripe (lik. pril. 26),3 ili, pak, ilustracije na kakvu poemu, primjerice onu već spomenutu Alaina Chartiera (lik. pril. 25). Mimo ovoga, gotovo svi portreti melankolije u strogom smislu riječi, te mnogobrojne slike sličnih motiva, sve do sredine devetnaestoga stoljeća duguju ponešto modelu koji je postavio Diirer, bilo izravno, tako što taj model svjesno oponašaju, bilo snagom onog nesvjesnog pritiska koji se naziva "tradicija". U svrhu klasifikacije portreta melankolije koji su došli "nakon Diirera", ne samo u vremenskome smislu već i više od toga, može ih se podijeliti na one koji su, poput njihova velikoga uzora, u sebi dovršene alegorije, te na one portrete koji su i dalje uvršteni u uobičajene sekvence četiriju temperamenata. Te skupine, koje su rezultat posve mehaničke metode klasifikacije, poklapaju se, međutim, uvelike sa skupinama koje će rezultirati iz regionalne i kronološke klasifikacije. Portreti melankolije kao jedne od četiriju kompleksija, kod kojih već postoji neka veza s Diirerovim bakrorezom, ograničene su gotovo potpuno na šesnaesto stoljeće. Kasnija će razdoblja dati prednost samostalnoj i nezavisnoj alegoriji, a može se vidjeti i to kako u tijeku toga razvoja u šesnaestomu stoljeću, kada su portreti melankolije prema Diirerovu bakrorezu

313

UMJETNIČKO NASLJEĐE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

[IV. III.

bili najčešće uključeni u nizove kompleksija, nisu sve zemlje sudjelovale jednako. U Italiji su još tijekom petnaestoga stoljeća redovite sekvence temperamenata bile rijetkost, pa i u šesnaestome stoljeću one su malobrojnije nego pojedinačne alegorije. Obrnut je slučaj u Nizozemskoj, dok su u Njemačkoj ta dva tipa manje ili više podjednako bila izbalansirana. 4 Ipak, čini nam se da je portrete melankolije 5 koji su potekli od Durerova bakroreza bolje klasificirati prema njihovoj inherentnoj kompoziciji, negoli ikonografski. To znači, podijelili bismo ih ovako: l.Oni koji su bitno zadržali formulu modela po kojemu su nastali - dakle, oni koji predstavljaju melankoliju bilo samu bilo povezano s nekom sekvencom kompleksija, kao pojedinačni, manje ili više idealizirani ženski lik, katkad čak (kada se osobito blisko slažu s Dtirerom) u pratnji jednoga putta. 2. Oni koji su se okrenuli natrag dramatskom tipu prikaza s dvije figure, onome iz kalendarskih ilustracija s konca srednjega vijeka, te koji svoj dug Dureru odaju tek po stanovitim pojedinostima. 3.Oni čija je kompozicija proistekla iz portreta Saturna i njegove "djece", a manje iz slijeda kompleksija, tako da je njihova relacija prema Dureru samo konceptualna.

1. PORTRETI MELANKOLIJE KAO POJEDINAČNOGA ŽENSKOGA LIKA U DLIREROVU STILU

VALJA nam zabilježiti značajnu činjenicu da najraniji portret melankolije u Diirerovu stilu nije, čini se, potekao iz kruga oko njega, već je došao od jednog umjetnika za koga se prije smatralo gotovo dokazanim da je Nizozemac, no koji je, čak ako to i nije bio, mogao stasati jedino u sjeverozapadnoj Njemačkoj, možda u Vestfaliji. Bio je to majstor s monogramom "A. C.". Budući da jedan bakrorez sličan po stilu te vjerojatno isto tako inspiriran Dtirerovim

314

§ 1]

PORTRETI MELANKOLIJE KAO POJEDINAČNOGA ŽENSKOGA LIKA

bakrorezom Melankolije, Geometria, nosi datum 1526. godine, nema sumnje da i ovu Melankoliju trebamo smjestiti negdje u treće desetljeće šesnaestoga stoljeća te čak, budući da njegova Geometria izgleda stilski ponešto naprednija, radije prije 1526. godine negoli poslije nje. Stil toga bakroreza melankolije izrazito je talijanistički. Kretnja glavne figure, gole i bez krila, podsjeća na jednoga medu Michelangelovim robovima u Sikstinskoj kapeli - osobito na onog lijevo iznad Joela i desno iznad libijske Sibile - a jednako i na donatelovske rondele u predvorju Palazzo Riccardi, koje su utjecale na Michelangela i koje su i same bile kopija antičkih djela. Putto podsjeća ne samo na Diirera nego i na Rafaela: pogledajte, na primjer, mikelanđelovsku pozu genija na fresci Sibila u Santa Maria della Pace. No, putto majstora A. C. u svojoj desnoj ruci drži sekstant, a to je značajno ne samo zato što su matematički atributi inače uglavnom zanemareni, već ponadasve zato što se motiv putta koji drži sekstant mogao dotad, u takvoj vezi, susresti samo jednom, a to je bilo na Diirerovoj originalnoj skici koja se danas nalazi u Londonu. Teško nam je pretpostaviti da bi jedan bakrorezac, inače toliko drukčiji od velikog majstora, nadošao na taj motiv - ni po čemu očigledan - bez ikakve pomoći. A budući da bi to također objasnilo i relativno rani datum bakroreza koji je posrijedi, možda čak ne bi bilo na odmet potražiti toga majstora A. C. (čiji se potpis pojavljuje na bakrorezima još od 1520.) među onim brojnim umjetnicima koji su bili te sreće da Diirera osobno upoznaju tijekom njegova boravka u Nizozemskoj. 6 Osim drvoreza na naslovnici Egenolffove Knjige formula,7 koja je gotovo mehanička kopija Diirera te stoga za nas nezanimljiva, sljedeća, nesumnjivo njemačka imitacija Diirerova bakroreza bio je Behamov bakrorez B144, datiran 1539. godinom (lik. pril. 48). Ovdje je glavna figura još klasičnija u odjeći i u držanju, dok kompozicija pokazuje novu "manirističku" tendenciju toga vremena 8 time što je namišljena više da bi popunila površinu nego da bi upotrijebila vrijednosti volumena i prostora. Putto i pas tu nedostaju, poput većine ostalih atributa, dok su s druge strane dodane dvije boce, vjerojatno u vezi s loncem za taljenje i očito naznačujući alkemijska proučavanja. Drvorez Josta Ammana u Knjizi grbova iz 1589. (lik. pril. 49) također 315

UMJETNIČKO NASLJEĐE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

[IV. III.

pripada toj skupini. I on prikazuje melankoliju u klasičnoj opravi, no ne daje joj krila, te još više reducira simbolička oruđa i pribor njezine profesije, pa je tako jedino dodao mijeh poznat nam već s drvoreza Hansa Doringa.9 Krnji komad nekakvoga stupa čini se da ukazuje na to da je Amman upotrijebio, uz Diirerov, i jedan bakrorez Virgila Solisa. Taj bakrorez Virgila Solisa (B 181, lik. pril. 50-53), u opreci s dosad spomenutim likovnim prikazima, jedan je iz kompleta četiriju temperamenata u kojemu ovaj zauzima četvrto mjesto sa značajnom izmjenom u naslovu, sada Melancolicus. Jednako je i s malim kompletom crteža iz Wolfegga atribuiranima Jostu Ammanu, jedino što tamo melancolicus zauzima treće mjesto. Solisov bakrorez u bitnim je pojedinostima znatno bliži Diirerovu, utoliko što je dopustio da glavna figura zadrži šestar, dok crtež iz Wolfegga mijenja šestar za rolicu pergamenta, uopćavajući time specifično matematičku ideju na Diirerovu bakrorezu u smjeru šire zamisli kreativne meditacije. Ovim dvoma prikazima, međutim, zajedničko je s onima prije spomenutima uglavnom to što, premda zadržavaju nekoliko Durerovih atributa, na njima je kostim iz Melencolia I, tadašnji kostim pripadnika srednje klase, zamijenjen idealnim i klasičnim kostimom: u crtežu iz Wolfegga, štoviše, držanje glavne figure sugerira tipičnu pozu klasične muze. S druge strane, obje slike nastoje biti u kompromisu sa srednjovjekovnom tradicijom, ne samo time što uskraćuju krila glavnoj figuri već i tako što se, u manje ili više humanističkoj formi, vraćaju na uporabu životinja kao simbola, kako to vidimo, primjerice, u Sheperd's Calendar i u Books of Hours. Na Solisovu bakrorezu, sangvinični temperament predočen je konjem i paunom, kolerični lavom i orlom, flegmatični sovom i magarcem, a melankolični sumornim sjevernim jelenom (očito preuzetim iz Diirerova bakroreza Adam i Eva), te labudom koji, kao životinja sveta za Apolona, možda upućuje na "praesagium atque divinum", "božanske slutnje i proroštva", što je svojstveno za melankolika.10 U crtežima iz Wolfegga majmun pripada sangviniku, medvjed koleriku, svinja flegmatiku, a jare melankoliku - što se uglavnom podudara s podjelom iz Sheperd's Calendar i Books of Hours.11

316

§ 1]

PORTRETI MELANKOLIJE KAO POJEDINAČNOGA ŽENSKOGA LIKA

Uz sve to, dvije temeljno važne karakteristike odvajaju sve te portrete od njihova originala. Prvo, oni propuštaju prikazati protuotrov za melankoliju te, posebice, gube iz vida duboku kozmološku vezu između melankolije i Saturna. Drugo, mračni, meditativni vid glavne figure izražen je posve različitim fizionomijskim sredstvima te je stoga donekle i različito interpretiran. Otežala poza figure kako sjedi na niskoj kamenoj gredi, postala je, u Behama, stavom nemarnosti i apatije, na volfeškim crtežima, stavom klasične ravnoteže, u Ammana i A. C.-a postala je stavom tjeskobne skvrčenosti, a u Virgila Solisa stavom elegantne manire. Stisnuta šaka zamijenjena je labavo otvorenom rukom. Također, oči više ne gledaju u daljinu s napetom budnošću, već su umorno i pospano oborene k zemlji. Nema sumnje da ti poslijediirerovski slikovni prikazi pokušavaju i dalje prikazati otmjenu melankoliju čovjeka koji misli i radi: mnogo toga može se iščitati iz simbola zanimanja zadržanih na slici, a jednako tako iz distiha ispod Solisova bakroreza 12 (koji jasno podsjeća na "Aristotelov" Problem XXX., I.) te iz ponešto priprostih stihova koji objašnjavaju Ammanov bakrorez. Ipak, unutarnja narav izražena na njima nalik je na nedjelatnu tromost srednjovjekovne acedia, više nego na intelektualizam melankolije kako su je oplemenili humanisti - još budne i spremne unatoč svojim mračnim oblacima. Kolikogod su ti artisti usvojili izvanjska obilježja s Diirerove slike te kolikogod su se trudili nadmašiti ga u klasičnoj idealizaciji, ipak su što se tiče unutarnjeg značenja njihovih djela pali nazad u koncepciju starijih prikaza temperamenata. Misao koja leži u pozadini tih klasičnih draperija u osnovi je ipak bliža duhu petnaestoga stoljeća nego Diirerovu duhu. 13 Beham, Amman, Soliš i njima slični majstori znače malu i nikakvu poteškoću glede čisto činjenične analize sadržaja, jednako kao i majstor "F. B" (danas načelno identificiran kao Franz Brun) u svom bakrorezu koji, premda je reduciran na žanrovsku sliku, ipak ima stanovitu originalnost s vrlo upečatljivim mrakom u obliku zmaja.14 Slike su, pak, druga priča. Što se tiče onih koje su naslikali njemački majstori, dosad smo ih otkrili samo pet, jednu koja je datirana s 1558. godinom, prije u Trau kolekciji u Beču,

317

UMJETNIČKO NASLJEĐE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

[IV. III.

koju je M. J. Friedlander prema naslućivanju atribuirao slikaru Matthiasu Gerungu iz Lauingena,15 te četiri slike na platnu koje su se pojavile kratko jedna iza druge (1528., 1532., 1533., 1534. godine) iz radionice Lucasa Cranacha. Slika Matthiasa Gerunga iz 1558. (lik. pril. 54) pokazuje u središtu krilatu Melankoliju kako sjedi, u tipičnom držanju tijela "lakat na koljenu", no otkrivena lica i bez ikakvih atributa. Šestar ne drži ona, već jedan čovjek koji čuči na dnu slike i očigledno je vrlo zaposlen mjerenjem globusa, ne bez sličnosti s Bogom Ocem iz Bibles Moralisees·. mi u njemu vidimo kozmografa, 16 savršen primjer onoga tko posjeduje sve osobine simbolizirane glavnom figurom. Oko te dvije figure vije se živopisna vitica minijaturnih scena. U bogato razrađenom i valovitom pejzažu vidimo sve moguće djelatnosti urbanog, ruralnog i vojnog života: no, premda realistički namišljeni, ti prikazi čini se kao da nemaju nikakve veze niti jedan s drugim niti s idejom melankolije. Astralni fenomeni, međutim, ukazuju na moguću interpretaciju. Osim motiva diige i kometa, preuzetih od Durera, vidimo sunce i dva planetna božanstva, Lunu i Marsa, a između njih jednoga kerubina koji se očito dovikuje s Marsom (ideja da anđeli upravljaju planetima na njihovim putanjama bila je ideja vrlo bliska kršćanskoj astrologiji, i preživjela je čak i na Rafaelovom mozaiku u kapeli Chigi u Santa Maria del Popolo). Nije sigurno treba li planete u toj trijadi interpretirati kao planete koji vladaju te godine,17 kao neku njihovu konjunkciju ili tek kao oznaku općeg stanja stvari, no sigurno je da njihova prisutnost nije slučajna. Stječe se dojam stanovite aktualnosti inherentne samoj slici, odnosno dojam da je ta slika melankolije, osim što je 1558. godine bila naslikana, bila tom godinom i uvjetovana (to je godina smrti Karla V). Doista, ta tri planeta toliko su očigledno povezana sa scenama u donjemu dijelu slike (od natpisa-svitka pa sve do dna) da se već na prvi pogled scene mogu podijeliti u tipična zanimanja "djece" Sunca, Mjeseca i Marsa. Banketi, igre, kupke, žongleri zapazite mjedvjeda koji pleše - pripadaju Mjesecu, glazba, hrvanje, mačevanje, gađanje lukom i strijelom - pripadaju Suncu, ratovanje i obrada metala - zapazite rudnik - pripadaju Marsovoj orbiti. Scene

318

§ 1]

PORTRETI MELANKOLIJE KAO POJEDINAČNOGA ŽENSKOGA LIKA

u gornjemu dijelu slike vjerojatno prikazuju godišnja doba, odnosno mjesece, te označavaju odvijanje te značajne godine: obrađivanje zemlje, žetvene radove, stoku na ispaši, klanje svinja, lov i sanjkanje. Sanjkanje, doista, budući da se pojavljuje u pejsažu koji inače nije zimski, nikako se ne može objasniti drukčije nego kao namjeru da se okarakterizira različita doba godine. Ta slika nipošto nije bez šarma, no umjetnički učinak u cjelini postignut je činjenicom da i melankolija i ljudski predstavnik toga temperamenta, kozmograf, kao da nimalo ne sudjeluju u tom veselom te katkad i opasnom toku svakodnevnog života. Nedodirnuti su ratnom nevoljom, ne nalaze zadovoljstva u igrama, gozbama ili drugim zabavama, ne sudjeluju u radostima i tugama seoskog života. Priprosti stihovi u Ammanovoj Knjizi grbova rezimiraju tu kvalitetu melankolične dispozicije ovako: Ne veseli mene dječji žagor hasni niti koke nesilice nit kopuni masni Pustite me da prebirem i mozgam na miru Jer od mene druge vajde nećeš nać' ni blizu. Ta oprečnost između svjetovne razigranosti i melankolične ozbiljnosti, u kontrastu prema izvanrednom jedinstvu koje regulira raspoloženje na Diirerovu bakrorezu, odnosi se isto tako i na Cranachove slike. Prva, datirana s 1528. godinom, 18 a danas u posjedu earla od Crawforda, pokazuje Melankoliju u odjeći iz onoga doba (premda je izvorno bila s krilima), kako sjedi na nekoj prozračnoj terasi (lik. pril. 55). Šestar, kugla, dlijeto i svrdlo leže na tlu, pladanj s voćem i dvije čaše stoje na stolu, a odostrag se pruža pogled na ljupki pejzaž. Četvero gole djece, vjerojatno izvučeno iz neke modifikacije i razrade Diirerovaputta, 19 natežu se jedno s drugim te s psom koji se tome pomalo opire, dok se pravi "pas Melankolije" 20 sklupčao otraga na klupi zdesna. Do ovdje, interpretacija slike ne predstavlja veću poteškoću. Dva snažna motiva, međutim, mogu se objasniti jedino onim istim porastom praznovjerja i vjerovanja u magiju koji je prouzročio i temeljnu razliku između dviju verzija Occulta philosophia Agrippe iz Nettesheima. Jedan je motiv posao kojim se bavi glavna figura, jer ona, čini se, oštri ili guli nožem neki

319

UMJETNIČKO NASLJEĐE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

[IV. III.

prutić. Drugi motiv je pojava vještičje horde pod zapovjedništvom Sotone koja, usred tamnog oblaka, napreduje preko jasnoga neba. Sada je saturnovski melankolik povezan sa svim vrstama magijskih i đavolskih umijeća, a njegove mračne i zlokobne misli, nasuprot običnim dnevnim mislima, nagone ga ka škodljivoj i opakoj magiji21 jednako lako kao što su ga uzdizale prema religijskoj i znanstvenoj kontemplaciji. Motiv rezanja ili guljenja štapića (to zasigurno nisu vilinske rašljice, jer štapić nije rašljast),22 uzme li se zajedno s vještičjim sabatom, može se interpretirati kao pripremanje magijskoga čarobnoga štapića koji, prema starom vjerovanju, valja oguliti tako da se "nikakvi duhovi ne ugnijezde između drveta i kore".23 Cranachova sljedeća slika (lik. pril. 56) datirana s 1532. godinom a danas u Kopenhagenu, 24 sadrži malo toga novoga. Nedostaju simboli struke i zanimanja, osim kugle, s kojom se sada djeca, njih troje na broju, bučno igraju. }edina nova pojedinost je par jarebica koje su vjerojatno namišljene da obogate scenu sretne svjetovne aktivnosti. I tu, također, vidimo vještičji sabat, a glavna figura zaposlena je rezuckanjem štapa. A tako i treća među tim slikama,25 datirana s 1533. godinom i danas u kolekciji dr. Volza u Haagu, zadržava ta dva motiva očito osobita za Cranacha. U ostalome, međutim, ona se temeljito udaljuje od dva ranija djela. Glavna figura stisnuta je u kut u prednjem planu, pogled prema van reduciran je na minimum, a svi popratni predmeti, živi i neživi, ispušteni su, osim glave nekog starca (Saturn, ili kakav drugi duh?) koja se pojavljuje na nebu, te ništa manje nego petnaest putta, većina njih kako plešu, neki spavaju, dok dvojica muziciraju na fruli i bubnju. Neki nov utjecaj na djelu je, izgleda, na toj posljednjoj slici, i bilo bi čudno da on nije došao od Mantegne. Njegova slika, gotovo posve ista u formi, prikazivala je Melankoliju sa šesnaest putta kako plešu i sviraju, i možda baš ona, vidjeli smo, nije bila nebitna ni za Diirerov bakrorez. No, dok je u potonjem slučaju to slaganje tek nejasno i općenito, dotle u prvom, u kojemu se putti nalaze gotovo u istom broju i uključeni u iste plesne i glazbene aktivnosti, izgleda da usporedba seže dalje: budući da mi ne znamo ni za kakvu sličnu sliku, vjerojatno nećemo pogriješiti ako

320

§ 1]

PORTRETI MELANKOLIJE KAO POJEDINAČNOGA ŽENSKOGA LIKA

povežemo Cranachovo djelo s danas izgubljenom Mantegninom slikom. Cranach čak nije ni trebao vidjeti neku kopiju ili skicu te slike, zato što su novosti ο njoj, usmenom predajom ili pismom, mogle biti već sasvim dovoljne da utječu na njegovu interpretaciju, originalnu dakako i stilom i kompozicijom, u smjeru Mantegne. Činjenica da je Cranach uzeo samo petnaest putta umjesto šesnaest ne čini se osobito važnom: vrlo lako se može objasniti time da on svoj model nije ni vidio.26 Točan broj malo je značio tome njemačkome majstoru, dočim je Mantegna taj broj bio izabrao vjerojatno s dobrim razlogom: gajio je veliko zanimanje za arheologiju te se povremeno čak i potpisivao grčkim imenom pa mu se zasigurno može pripisati i poznavanje jednog od najčuvenijih antičkih djela, kip Nila, alegorijske figure čovjeka u skupini šesnaestero djece koja se igraju.27 Povijesno, ako ne i umjetnički, najvažnija imitacija Diirerova bakroreza proizvedena u Njemačkoj tijekom šesnaestoga stoljeća bila je ona koju je otkrio L. Volkmann. 28 Oltar u istočnom kancelu naumburške katedrale, sagrađen 1567. godine, ukrašen je - između ostaloga - s osam reljefa, a njih sedam predstavlja poznati ciklus "slobodnih umijeća". Enciklopedijski ciklusi monumentalne umjetnosti, ili ilustracije kod Boetija, navele bi na očekivanje kako će na čelu toga niza od sedam ženskih figura stajati personifikacija filozofije odnosno teologije. U ovom slučaju, međutim, ulogu voditeljice preuzela je Melancholia, očito potekla iz Diirerove tradicije.29 Doista je to značajna povijesna pojava kada, u jednoj crkvi, i u okviru jedne tradicije koja seže unazad preko tisuću godina, lik koji predstavlja ujedinjujući princip svih intelektualnih postignuća više nije lik filozofije, dakle discipline koja osigurava sustavno utemeljenje svih drugih, već je to lik jedne subjektivne psihološke sile, odnosno dispozicije koja intelektualnu djelatnost čini mogućom - razlika koje je europski sjever postao svjestan posredovanjem Diirerova bakroreza. Jedan malo skromniji spomenik, na koji nam je ukazao dr. Erdmann, može se navesti kao svjedok slične namjere. To je jedan sat (koji je napravio nirnberški majstor "F. F. L." godine 1599.), oblikovan poput tornjića, koji prikazuje Astronomiju s jedne strane

321

UMJETNIČKO NASLJEĐE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

[IV. III.

a Melankoliju s druge, opremljen cjelokupnim simbolizmom s Durerova bakroreza, osim što je magični kvadrat tu pojednostavljen na ploču s normalnim brojevima, a putto se pojavljuje reduciran na običnog đaka-prvaka. Na tom skromnom predmetu Melankolija se također pojavljuje kao kakav sveobuhvatni simbol intelektualnih sposobnosti, no kako osobito na javnim urama često postoji i upozoravajuća uputa ο prolaznosti svih zemaljskih stvari (poput čuvenog "una ex illis ultima", "jedna među njima je posljednja"), nije nemoguće d a j e čak i ovdje moglo biti primjese misli ο jalovosti svakog intelektualnog napora, koliko god otmjenog. Naslijeđe Diirerova bakroreza bilo je u šesnaestomu stoljeću manje opsežno u Italiji negoli na sjeveru, no tamo je ono imalo veće posljedice, utoliko što je uskoro došlo do razvoja vrlo važnog za buduće naraštaje - razvoja od intelektualno-kontemplativnog prema emotivno-patetičnom. Doista, čini se daje bilo imitacija zasnovanih i na intelektualnom gledištu, ne bitno različitom od onoga koje je prevladavao na sjeveru. Možemo spomenuti Vasarijevu Melankoliju okruženu brojnim matematičkim instrumentima na jednoj freski izvedenoj 1553. godine u Palazzo Vecchio u Firenci,30 ili pak alegoriju Skulpture koja je opisana u djelu Disegno Antonija Francesca Donija, izgledom gotovo dvojnica Melencolia I.31 Melankolija koju je naslikao Francesco Morandini, zvan Poppi, kao jedan od četiriju temperamenata na zidu "ateljerčića" u Palazzo Vecchio u Firenci - uzgred, ni osobito privlačnu ni osobito originalnu - razlikuje se od svojih sjevernjačkih sestara po izrazito patetičnom izrazu tuge, dovedenom gotovo do točke jauka.32 U Marmi, još jednom djelu gore spomenutog Donija, koje se pojavilo 1552., nalazimo drvorez koji je, premda vrlo običan, izvršio najsnažniji utjecaj. On pokazuje uzvišenu dubinu glavne figure s bakroreza Melencolia I (Doni spominje da je posjedovao primjerak tog Durerova djela) transformiranu u elegičnu tugu jedne "feminetta tutta malinconosa, sola, abandonata, mesta et aflitta", kako samuje na nekoj pustoj stijeni.33 Možemo razumjeti kako je talijanska umjetnost sa svojom urođenom sklonošću prema pathosu i navlastito u nedostatku čvrste likovne tradicije na području slijeda kompleksija, morala dati 322

§ 1]

PORTRETI MELANKOLIJE KAO POJEDINAČNOGA ŽENSKOGA LIKA

prednost subjektivnoj i poetičnoj koncepciji melankolije, kako se to pokazalo i u dvadeset godina mlađoj Ripinoj Ikonologiji,34 prije negoli nekoj objektivnoj i znanstvenoj koncepciji, pa čak i ako se pretpostavi, primjerice u Poppija i Donija, neposredno poznavanje Diirerova bakroreza. Tako su do šesnaestoga stolječa bili postavljeni temelji za ono što će se tek kasnije pojaviti u razdoblju baroka, naime, za fuziju portreta Melankolije s likovnim prikazom Taštine. Iako je H. Janson napravio dobar početak u svom eseju Putto s mrtvačkom glavom (Art Bulletin, VOL. XIX, 1937.), monografija ο Slikama taštine tek treba biti napisana. Ona bi mogla započeti kasnosrednjovjekovnim grobnim spomenicima i alegorijama Smrti, koje tako često suočavaju promatrača s nekom slikom prolaznosti ili čak raspadanja, i tjeraju ga na pokajanje upozoravajući "tales vos eritis, fueram quandoque quod estis", "bio sam što ste, bit ćete što sam sada", ili štogod slično tome. Trebalo bi zatim nastaviti s djelima iz petnaestoga i šesnaestoga stoljeća, u kojima je prisutnost same Smrti nadomještena meditacijom ο smrti. Naposljetku bi imala pokazati kako se je ideja takve jedne "meditazione della morte" 35 postupno oslobodila zamisli ο značajnoj individualnoj osobnosti razvivši se u dovršenu personifikaciju. Kako se tijekom toga procesa sve više naglašavao onaj fascinantni kontrast između strašnog sadržaja meditacije i mlađahne ljepote subjekta koji meditira, pa je tako, primjerice, sv. Jeronim sve češće bivao zamijenjen s Marijom Magdalenom. Taj likovni prikaz Taštine, upečatljiv podjednako svojim čulnim šarmom i hladnim dahom smrti koji iz njega vreba, složio bi se nedvojbeno u mnogokojem pogledu s ostalim likovnim zamislima, s temama iz sfere arkadijskih idila ništa manje no s onima iz sfere filozofije ćudorednog asketizma.36 Može se stoga razumjeti kako je čak i Diirerova slika kontemplativne melankolije, čiju se mračnu narav uvijek povezivalo s mišlju ο noći i Smrti, a koja je nakon protureformacije više no ikad bila interpretirana u religioznome smislu,37 mogla biti kombinirana s tim tipom likovnoga prikaza Taštine. Najraniji i najvažniji primjer te vrste, a možda i najvažnije umjetničko djelo koje je nastalo kao rezultat utjecaja Diirerove Melencolia I, kompozicija je Domenica Fetija38 od koje je ostalo

323

UMJETNIČKO NASLJEĐE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

[IV. III.

sačuvano nekoliko primjeraka. Dosta znakovito, oni su poznati i pod imenom Melankolija i pod imenom Meditacija (lik. pril. 57). Pred zidom koji s lijeve strane otkriva dražesni pejzaž, kleči jedna žena senzualna obličja: svi dosad viđeni portreti prikazivali su Melankoliju kako sjedi ili, rjeđe, kako stoji. Gornjim dijelom tijela naslonila se na kameni blok na kojem leži jedna zatvorena knjiga te - na venecijanskoj kopiji - šestar. Kosa joj je labavo spletena, glava počiva na lijevoj ruci dok desnom, nepogrešivo podsjećajući na motiv s likovnih prikaza Taštine, obuhvaća lubanju na koju je fiksiran njezin zastrti pogled.39 Oko nje su najraznorazniji simboli djelatnosti, u pozadini jedan celestijalni globus, knjige i jedan pješčani sat, u prednjem planu otvoreni svezak, velika kugla, crtaći trokut, špatula, paleta i kistovi te, naposljetku, jedan kiparski model koji (nimalo nenamjerno) predstavlja satira, a promatra ga velik lijep pas. Značenje te slike jasno je na prvi pogled: sve ljudske djelatnosti, praktične koliko i teoretske, teoretske koliko i artističke, uzaludne su, u obzoru taštine svega zemaljskoga. Kolikogod velika bila razlika između profinjene kompozicije Domenica Fetija i skromna drvoreza u Marmi, jedna im je stvar zajednička u usporedbi sa sjevernjačkim slikama: oni poimaju melankoliju kao stanje emocija, i rafiniraju originalnu melankoličnu dispoziciju do akutnog očajanja koje izrasta iz melankolične emocije. No, Fetijevo djelo je u mnogočemu dublje, čak se može reći da se ono, polazeći od vrlo različitih koncepata protureformacije, susreće s Diirerovim bakrorezom na zajedničkom terenu. Lubanja sa svojim "memento mori" sada pruža konačni objekt besciljnoj tuzi Diirerove Melankolije, i ono što je prije bila tek nejasna i teško objašnjiva dvojba ima li ljudska misao i aktivnost ikakvo značenje u suočenju s vječnošću, sada je kondenzirano u jasno pitanje na koje se mora odgovoriti odlučno i nedvosmisleno: "Ne". Melankolija je sada nalik na tip Magdalene pokajnice. 40 Za "Aristotela" je vrijednost melankolične dispozicije bila u njezinoj sposobnosti za velika kreativna postignuća na svim mogućim poljima: blagoslov koji je srednji vijek bio vidio u "melankolijskoj boljetici" bio je više neko moralno dobro nego praktično, u tome što je štitilo pojedinca od svjetovnih iskušenja. U

324

§ 1]

PORTRETI MELANKOLIJE KAO POJEDINAČNOGA ŽENSKOGA LIKA

renesansi, i osobito kod Diirera, svijest ο ljudskoj kreativnoj moći postala je prvi put pomiješana s čežnjom za religioznim ispunjenjem. No, sada se razdoblje talijanskog baroka vratilo nazad na koncepciju srednjega vijeka, jedino što se okrenulo više k emotivnom negoli ka metafizičkom. Ono što je Domenico Feti bio izrazio samo putem vizualnih, iako drastično dvosmislenih znakova, izraženo je verbalno jednu generaciju kasnije, na graviri Benedetta Castiglionea koju on duguje i Fetiju i Diireru. "Ubi inletabilitas," kaže objašnjenje, "ibi virtus" - "gdje je žalost, tamo je i vrlina".41 Na slici Domenica Fetija te, još više, na Castiglioneovoj graviri, općenita ideja ο nepostojanosti i prolaznosti dobila je i jedan osobiti obrat uvođenjem oronulih zidova i polomljenih stupova. To se podudara s tendencijom koja je uporno jačala od petnaestoga stoljeća da bi u jednom od svojih naleta dosegnula vrhunac otprilike 1600. godine ili odmah iza toga - tendencija romantičkog kulta ruševina.42 Guercinova slavna Notte još je jedan primjer toga,43 a povijesno gledano ona ne potječe iz niza Dan-i-Noć već iz formule za likovne prikaze Melankolije i Taštine. Dva crteža Nicholasa Chaperona pokazuju tu Taštinu - Melankoliju, punu žalosti, u pravom pravcatom muzeju pod vedrim nebom: jedan crtež prikazuje ju bez krila, odavajući njezino tradicionalno nasljeđe u nekorištenom oruđu i priboru (knjige, pergamentni svitci, svjetiljke, globus), drugi crtež pokazuje ju s krilima, tako napeto pozornu nad propadljivošću ljepote antike da je od cijelog inventara preživjela neka nevažna hrpica papira i jedan pješčani sat, ovaj pak prije kao simbol smrti nego kao naznaka kakve intelektualne djelatnosti. 44 Tijekom osamnaestoga stoljeća taj "tip Melankolije" pretrpio je sudbinu zajedničku svim tradicionalnim formama toga vremena bio je toliko konvencionaliziran d a j e prava istina ο melankoličnom raspoloženju mogla naći svoj izraz jedino u drugim sferama. U poeziji, tipično Melankolijino držanje degeneriralo je, pak, u običnu pozu s tužnim i sjetnim pogledom te bradom podbočenom ο ruku: Say in what deep-sequester'd vale, 1hy head upon thy hand reclin'd Sitt'st thou to watch the last faint gleams of light

325

UMJETNIČKO NASLJEĐE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

[IV. III.

(U kojoj to tihoj samotnoj dolini Glave na ruku naslonjene Sjediš i gledaš posljednje blijede odsjaje) - kako to, primjerice, kaže John Whitehouse, u jednoj odi koja datira iz 1780-ih, i u kojoj su Ripine poznate stijene zavijene u sivu izmaglicu i iluminirane plavim odsjevima gotičke škole.45 U slikarstvu je ono tipično držanje Melankolije sada postalo gotovo pukim ukrasom, toliko neodređenim da je, primjerice, Francuz Langrenee stariji mogao uzeti bilo koju tugujuću žensku figuru iz "tableau de grande histoire" i precrtati ju kao personifikaciju melankolije. 46 Engleska umjetnost, pak, ili je sentimentalizirala Miltonovu "pobožnu redovnicu" - svjedoči to jedan bakrorez J. Hopwooda nastao prema J. Thurstonu, s Melankolijom kao redovnicom pogleda uprta gore u nebo, čempresi u pozadini, a ispod stihovi Collinsa: With Eyes up-rais'd, as one inspir'd Pale Melancholy sat retir'd. (Očiju uzgor, ko' u nadahnuću Blijeda melankolija sjedi u samoći.) - ili je, čak, znala pretvoriti saturnovsko melankolično držanje u pozu poželjnu za kakvu damu od stila. Dobar primjer je portret lady Louise Macdonald koji je načinila Angelica KaufFmann: njezin tugujući stav postao je totalno besmislen kad je na portret bilo dodano i "sidro nade".47 Romantizam devetnaestoga stoljeća, naprotiv, potrudio se ponovno obogatiti tradicionalni izraz melankolije njezinim originalnim značenjem, a pritom se katkad i svjesno vraćao na Dtirera. No, ipak je na različite načine razbio onu tipičnu renesansnu kompaktnost Durerova djela koje je, uza sve svoje osobne prizvuke bilo objektivno, i uza svu svoju filozofsku dubinu, vizualno lako shvatljivo. I dok uočavamo kako je literarna egzegeza, u izrazitom kontrastu s tada aktualnim shvaćanjima, emociju Diirera izraženu u bakrorezu Melencolia I uzdigla na područje faustovske metafizike, dotle su je likovne derivacije omekšale do - reklo bi se - nekog "privatnog" osjećaja usamljenosti. U oba slučaja, međutim, tuga se prometnula u čežnju, a žal prema čovječanstvu u bijeg od stvarnosti,

326

§2]

PORTRETI MELANKOLIJE U SREDNJOVJEKOVNIM ALMANASIMA

tako da nas, neovisno ο njihovom objektivnom značenju, romantički portreti melankolije dotiču i na jedan posve novi način. Zahvaljujući toj nostalgiji, tuga je proširila svoj domet na posve svjež dijapazon objekata: umjesto da, kao dotada, bude ograničena na sadašnjost, ona je obuhvatila sve vrijeme unutar dohvata imaginacije. Dojam čežnje koji nam pružaju romantičarske slike - bilo čežnje za prošlošću koja se ne može vratiti, bilo za budućnošću bez nade da će se išta postići - sada prvi puta omogućuje temu melankoličnoga raspoloženja, tako često i tako usko povezana s glazbom da će ono biti izraženo i "muzički". Tako skromni Steinle, u želji za nekim "staronjemačkim" efektom u ortografiji, kaligrafiji i ornamentu, a istodobno kombinirajući to s pokušajem srodnim nazarenskim slikarima da se ugledaju i oponašaju ljupkost umbrijske umjetnosti, preoblikuje uzvišeno sjedenje Melankolije na bakrorezu Melencolia I, u poniznu tihu tugu neke napuštene djevojke, riječima koje zvuče poput narodne popijevke: Jhe lenger jhe lieber ich bin allein, denn treu und wahrheit ist worden klein.48 Caspar David Friedrich 49 proširio je, a istodobno i razvodnio taj osjećaj, do neke duboke a opet besciljne čežnje za nečim nepoznatim. Forma njegove slike anticipirala je sliku Iphigenia auf Tauris Anselma Feuerbacha koji je, međutim, nedostižnu daljinu prema kojoj "usamljena djevojka" romantičkoga slikara nostalgično gleda, zamijenio previše doslovnom zamisli "postojbine Grka".

2. TIPIČNI PORTRETI MELANKOLIJE U ALMANASIMA KASNOG SREDNJOVJEKOVLJA

DVOZNAČNA subjektivnost jednog tako izrazito romantičarskog djela kakvo je ono Caspara Davida Friedricha sprječavala je, dakako, onu preciznu upotrebu simbola s kakvom smo se dosad bili susretali u ranijim pristupima toj temi. To, međutim, ne isključuje mogućnost da su pojedini motivi, izvorno smatrani simbolima

327

UMJETNIČKO NASLJEĐE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

[IV. III.

pojmova, mogli isto tako preživjeti i kao simboli emocija ili pak, jednako vjerojatno, da su mogli biti ponovno stvoreni neovisno ο tradiciji. Tako je pustinja, odakle Melankolija Caspara Davida Friedricha izgubljeno gleda, okarakterizirana ne samo time što je bez ijednog cvijetka, zarasla u lišće i oštre čičke, već i "besplodnim stablom" koje je bilo jedan od njenih konstantnih atributa na Ripinim ilustracijama te u njemačkoj baroknoj poeziji, dočim je njezino samotno zarobljeništvo naznačeno paukovom mrežom koja se, što je dosta neobično, pojavljuje i najednom njemačkom portretu Melankolije iz šesnaestoga stoljeća. Ta potonja kompozicija, koja nam je poznata s jednog južnonjemačkog ili, možda, švicarskog crteža perom i tintom iz otprilike 1530-40. godine,50 čini se da pripada nekom kompletu četiriju temperamenata. 51 Ona je očigledno bila pod Diirerovim utjecajem, makar i neizravno, jer bez toga bi spekulativni sadržaj te slike, koji je francuski vlasnik već naglasio u zaglavlju, bio jednako malo shvatljiv kao i brojni simboli mjerništva, ili šestar kojim taj meditativni melankolik uzaludno pokušava izmjeriti svoj globus (tako je, naime, i Durerova kugla povremeno bila interpretirana, primjerice na satu koji smo maloprije spominjali). No, činjenica da se to otjelovljenje duboke refleksije ne pojavljuje više u vidu neke idealizirane ženske figure, već u jednoj vrlo realističnoj formi bosonoga čovjeka u ritama koga prati neka slično stara žena, jasno pokazuje da se način ilustriranja značenja koje je bilo inherentno na Diirerovu bakrorezu okrenulo nazad ka kasnosrednjovjekovnome tipu iz almanaških ilustracija - na par figura portretiranih realistično, u nekom dramatičnom odnosu. S druge strane, taj realistični par okružen je mnoštvom simbola čije značenje seže toliko dalje od ranih srednjovjekovnih almanaha koliko se i razlikuje od simbola na Diirerovu bakrorezu. Besplodno stablo može se i opet uzeti tek kao naznaka zime, godišnjeg doba koje se podudara s melankoličnim humorom i sa zemljom, a i tri zodijačka znaka mogla bi ukazivati na godišnja doba.52 U Ripe je taj motiv besplodna stabla interpretiran objašnjenjem da melankolija proizvodi isti učinak na ljude kao i zima na vegetaciju. No, žeravnjak uz koji se starica grije jest pribor za magiju, 53 jednako koliko i za praktičnu upotrebu, a komadić pergamenta na tlu blizu nje, na

328

PORTRETI MELANKOLIJE U SREDNJOVJEKOVNIM ALMANASIMA

§2]

kojemu je šesterokraka zvijezda i druge magijske oznake54 očigledno pokazuje kako se ona, poput Melancholies Lucasa Cranacha, bavi đavolštinama i čaranjima. Sova, također, ne naznačuje samo noć, nesreću i usamljenost općenito već, osobito, "studio d'una vana sapienza", ispraznu mudrost, za što su polemike Otaca optuživale tu pticu poganske Minerve.55 Isto se to može reći i za paukovu mrežu. Renesansa ju je smatrala amblemom "uzaludnog truda",56 pa se čini da i ona upućuje na besplodnu rastrojenost u koju je zapao jednako slabo uhranjeni sudrug melankolične vještice. Nećemo se upuštati u to da riješimo zašto taj partner sjedi na buretu: možda njegove bose noge i dronjci sugeriraju Diogena,57 ili je to možda tek modifikacija nekog ranijeg modela koji namjesto bureta prikazuje globus.58 Jež, međutim, koji je gnijezdo napravio u tom buretu, ima samo jedno objašnjenje. To je stari simbol oklijevanja, no primijenjeno na ovaj poseban slučaj, mislioca na mukama, on označava melankolikovu sudbinu da bude podvrgnut tako snažnim inhibicijama da će svoje poslove moći dovršiti, ako ikako, onda samo pod cijenu teške agonije - na isti način na koji i ježića odgađa poroditi svoje mladunče u strahu od njegovih bodlji, čime sam porod čini još bolnijim. 59

Figura

2.

Iz E O B A N U S HESSE, De conservanda bona valetudine, Frankfurt 1551.

Neizravno pod Diirerovim utjecajem, taj južnonjemački crtež prihvatio se intelektualiziranja ilustracija iz almanaha kasnog srednjovjekovlja, kako je to već bilo pokušano na nezgrapniji način

329

UMJETNIČKO NASLJEĐE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

[IV. III.

na drvorezu koji ilustrira djelo Eobanusa Hessea De conservanda bona valetudine. Imamo tu povećanje broja hijeroglifskih i amblematskih elemenata te dodatni interes, koji postoji i u Cranacha, za magijsko i demonsko. Isti takav razvoj pojavljuje se i u kasnijim nizozemskim manirističkim slikama, no iz posve drukčijih razloga - naime, iz težnje karakteristične za taj stil, a to je oponašanje, u formi, umjetničkih ideala talijanskih nasljedovatelja Michelangela i Rafaela, te istodobno proširivanje imaginarija u skladu s tadašnjim manirama, barem kad je riječ ο fabuli i pejzažnoj sceni. Primjerice, u jednom setu četiriju temperamenata koji je izgravirao Pieter de Jode, a prema Martinu de Vosu, nalazimo tradicionalni par figura idealiziran u talijanskom stilu, a ujedno i osuvremenjen u nizozemskom stilu. Diferencirane prema tipu, rangu i odjeći, te figure ispunjavaju sve zahtjeve manirističkihgrazia i grandezza, no smještene su u okoliš koji, premda sadrži elemente i godišnja doba koji su tradicionalno združeni s tim kompleksijama i premda je zadržao njihove karakteristične oznake,60 ipak proizvodi posve pejzažni učinak. Ponašanje samih tih figura prikazano je više sociološki negoli psihološki, tako da je ilustracija čovjekovih raspoloženja donekle preoblikovana u ilustraciju različitih oblika društvenog života. Likovni prikaz flegmatika moglo bi se nazvati "nakupci ribe", kolerika "vojnik i liferant", a prikaz sangviničnoga para moglo bi se nazvati "duet na otvorenom". Portret melankolika prikazuje ženu opremljenu svim čarima njegovane ljepote, no toliko izgubljenu, ako ne pomalo i apatičnu, u dubokoj meditaciji nad svojim alkemijskim problemima (odjek Durerova nadahnuća) da je ne može razveseliti čak ni zlato i nakit koje joj nudi neki spretni trgovac. I ova se skupina također podudara s dobro poznatim tipom nizozemskih moralističkih slika (općenito nazvanima "loše sastavljeni parovi"), osim što je u ovom slučaju ta žena naslijedila nešto od meditativne dubine melancholia generosa. (lik. pril. 59 i 60).61

330

§ 3]

MELANKOLIJA NA PORTRETIMA SATURNA I NJEGOVE DJECE

3. MELANKOLIJA NA PORTRETIMA SATURNA I NJEGOVE DJECE O D R E Đ E N I tip portreta "djece" različitih planeta, oblikovan u petnaestomu stoljeću (lik. pril. 13), ostao je relativno neizmijenjen još duboko u osamnaestomu stoljeću. Na jednoj sekvenci-nizu planeta koj e j e gravirao Muller prema Martenu van Heemskercku, na primjer, smrtnici kojima vlada Saturn grupirani su i okarakterizirani potpuno jednako kao i na podudarnim slikama u Hausbuchu ili u tiibingenškom manuskriptu, kao zemljodjelci, drvenari, prosjaci, bogalji, zatvorenici i osuđeni kriminalci (lik. pril. 62).62 Isti majstor oblikovao je i jedan komplet četiriju temperamenata koji se ističe činjenicom da su oni, kao tipovi, ostali posve u okviru portreta "djece planeta".63 Na Heemskerckovu likovnom prikazu predstavnici četiriju humora okupljeni su u brojne omanje skupine raspoređene u nekom unificiranom pejzažu te su i opet okarakterizirani u skladu s elementima i godišnjim dobima, i isto su tako prikazani kao predstavnici određenih zanata i društvenih slojeva. Usto su i vidljivo pod dominacijom svojih planetnih zaštitnika koji lebde u oblacima, svaki u pratnji tri zodijakalna znaka.64 Flegmatik je podložan Mjesecu, kolerik Marsu, sangvinik Jupiteru i Veneri, a melankolik, dakako, Saturnu. Kada ne bi bilo naslova i objašnjavajućih kupleta, promatrač bi teško pomislio da je to išta drugo doli obična sekvenca "djece planeta". Stoga je to značajnije da će konzervativizam tih - u svakom smislu - tradicionalnih slika biti prekršen u jednoj točki. To je točka na kojoj je tradicionalno gledište ο Saturnovoj naravi došlo u sukob s Diirerovim gledištem ο Melankoliji. Pa dok na ostale tri slike vidimo tek predstavnike uobičajenih planetnih zanata - ples, lov, mačevanje i zaljubljenici ovoga svijeta na prikazima sangvinika, vojnici, oklopnici i tako dalje na slikama kolerika - na portretu melankolije nalazimo tradicionalni repertoar Saturnove djece reduciran na obješenog čovjeka (ili samoubojicu) te dva pustinjaka kako bauljaju u pozadini. Prosjaci, zemljodjelci, bogalji, drvenari i zatvorenici ustupili su mjesto graditeljima, optičarima i učenjacima zaokupljenima problemima geometrije i astrologije. Tu, čak manje dvoznačno nego u Diirera u čijem bakrorezu kostur nekog tek

331

UMJETNIČKO NASLJEĐE BAKROREZA "MELENCOLIA I"

[IV. III.

sugeriranog odnosa leži skriven unutar živoga tijela vidljive slike, dolazi na vidjelo središnji splet Saturn-Melankolija-Geometrija, 65 a činjenica da se ovo moglo pojaviti u jednoj seriji bakroreza koja je inače toliko tradicionalna te koja, čak i kad zapostavlja tradiciju, podliježe samo pojmovnom ali ne i formalnom Diirerovu utjecaju, daje još upečatljiviji dokaz ο njegovoj sugestivnoj intelektualnoj moći. Jedan niz kompleksija Jacoba de Gheyna ("ilustriranih" izrazito duhovitim latinskim kupletima) na prvi pogled izgleda tek kao paralelan već spomenutim grafikama po uzoru na Martina de Vosa. I jedan i drugi niz modernizacija su kasnosrednjovjekovnih tipova, te kao takvi idu u smjeru žanrovskih slika idealiziranih u talijanskoj maniri i smještenih u pejzaže koji se razlikuju već prema temperamentu kojemu pripadaju. No, Jacob de Gheyn oponaša tip ilustracija iz almanaha koje prikazuju pojedinačne figure, umjesto dramatski združenih parova figura.66 Kolerik je, primjerice, grubijan, vojnik okružen ratnim oružjima, sa zapaljenom bakljom i s gorućim gradom u pozadini, on sjedi na bubnju i vitla svojim oružjem u herojski izvijenom položaju. Flegmatik je starac ribar mutnih očiju i kose koja se cijedi, koji protresa svakovrsne morske životinje u drvenoj kašeti na kišovitoj obali. No čak i te dvije figure pri pobližem se razgledavanju pokazuju kao nešto više nego tek idealizirane pojave iz svakodnevna života. De Gheynova povišena ambicija ide jedan stupanj dalje od one Martina de Vosa: on hoće dosegnuti do antike i mitologije. Na primjer, unatoč svom suvremenom kostimu, kolerik ne barata modernim mačevima ili vatrenim oružjem - oni beskorisno stoje ili leže oko njega - već barata antičkim mačem kratke oštrice te okruglim štitom posve izvan upotrebe 1600. godine: on je osmišljen da podsjeti na ratnike klasične starine ili čak na samoga Marsa. Dok se piscis homo67 na portretu flegmatika, i po tipu i po svojoj pozi, otkriva kao kakva reinkarnacija klasičnog morskoga ili riječnoga boga čija je žara, zadržavši svoju formu i funkciju, sada transformirana u divovsku slamnatu ribarsku košaru. Na tim likovnim prikazima, jednako kao i na slici sangvinika, posrijedi nije toliko postizanje mitološke identifikacije koliko

332

§3]

MELANKOLIJA NA PORTRETIMA SATURNA I NJEGOVE DJECE

sugeriranje mitoloških asocijacija. No, na portretu melankolika, koji ovdje i opet zauzima posebno mjesto, postoji stvarna fuzija "crne žuči" s klasičnim božanstvom koje ju vodi i štiti (lik. pril. 61). Ova heroička figura naga mislioca zastrte glave nije nitko drugi do sam antički Saturn, kakvog poznajemo s kipića u Museo Gregoriano ili s freske u Časa dei Dioscuri, osim što tu, s kompasom u ruci i kuglom na koljenima, sklopljenih očiju, umorna izborana lica, on sudjeluje u svim problemima ljudskoga duha koji pati od melankolije. 68 1 dok su predstavnici ostalih triju temperamenata smješteni u pejzaž koji, iako je po svom karakteru aluzivan i simboličan, izgleda ipak zbiljski i netajanstven, taj melankolični Saturn posjednut je na globus koji visi u univerzumu ispod zvjezdanoga neba. U Heemskerckova melankolika, kao i u melankolika Jakoba de Gheyna, ono što se na Diirerovu bakrorezu Melencolia I dalo tek naslutiti, ovdje je eksplicitno izneseno: bitno jedinstvo Melankolije, Saturna i matematike. No, dok Heemskerck poentira prikazujući svojega melankolika u prizoru prozaične svakodnevice, Gheyn tu alegoriju gura čak i dalje od samoga Diirera. On ne prikazuje samo simbolički melankolikovu narav, on ga uzdiže do veličine polubožanskoga bića, udaljenoga od svakog dodira s ljudskim svijetom, koje svoju ljudsku tugu nosi i nebeskim prostorima.

333

DODATAK

P O L I E D A R N A B A K R O R E Z U " M E L E N C O L I A I"

blok izrađen od kamena koji leži na tlu u središnjem prostoru Diirerova bakroreza, upućuje, prema našem mišljenju, na zanat "lapicida", klesara, posebice stoga što jedan takav kamenorezac postoji i u Velikoj dvorani u Padovi, zaposlen rezanjem kamena, doduše ponešto jednostavnijeg oblika, (lik. pril. 10). Nadalje, budući da je taj blok u obliku poliedra, izgleda da on predstavlja nacrtnu geometriju, odnosno stereometriju, čijom se glavnom zadaćom u to vrijeme smatrala matematička i perspektivna konstrukcija takvih višestraničnih figura. S obzirom na stereometrijsku narav toga poliedra, na njega se općenito gledalo kao na krnji romboid, odnosno lik oblikovan od šest romboida kojima su odrezana dva nasuprotna vrha (oni u kojima se oštri kutevi romboida sastaju), te je zahvaljujući tome VELIKI

335

DODATAK

taj lik transformiran u oktaedar. Neki drugi autori smatrali su da je riječ ο kocki od koje su odrezani pojedini komadi. Neki autori, opet, opisivali su posve pogrešno taj oktaedar kao ikosaedar. Diirerov bakrorez Melankolije vrlo je brižljivo konstruiran s obzirom na perspektivu. Fokusna točka nalazi se na horizontu mora, otprilike ispod slova "c" u riječi " M E L E N C O L I A " , i precizno odgovara fokusnoj točki koja je dana u preliminarnoj studiji D 134 (lik. pril. 7), a stereometrijsku formu poliedra lako je ustanoviti. Na zamolbu Giehlowa, sada pokojni profesor G. Niemann, jedan među najistaknutijim stručnjacima na tom području, napravio je rekonstrukciju te figure i mi ovdje donosimo njegovo mišljenje (usp. Figure 3 i 4). To geometrijsko tijelo je poliedar s dva krnja kuta, u svakom pogledu prije romboid nego kocka. Leži na jednoj od svojih trokutastih ploha koja je nastala odsjecanjem uglova, tako da jedna od dijagonala figure čini okomicu. Figura 3 pokazuje dovršenu figuru. Okomita os je DIKG. Ako nacrtamo dijagonale AC, AB i BC na tri gornje plohe figure, dobit ćemo horizontalni jednakostranični trokut. Točka nestajanja u perspektivi stranice AB je točka H, koja je također i fokusna točka crteža te točka na kojoj se u perspektivi gube uglovi građevine prikazane na slici. Točka nestajanja u perspektivi linije AC leži otprilike 0,39 m. od fokusne točke bakroreza. Budući da je kut BAC poznat (=60°) možemo odrediti udaljenost od oka na 0.225m. Daljnje istraživanje perspektive pokazuje da točka D leži točno iznad središta (I) trokuta; pokazuje se, štoviše, da je i trokut EFH također jednakostraničan, i da njegovo središte leži točno na osi DG, te da je Kl = ID. Figura je ispravno nacrtana u perspektivi, osim za točku G, koju bi trebalo pomaknuti na Gj Linije gornje horizontalne ravnine nisu nacrtane precizno. Ta ravnina

336

POLIEDAR NA BAKROREZU "MELENCOLIA Γ

[APP. I.

leži ponešto ispod sredine linije Dl; ne može se ustanoviti konačni odnos između odrezanih dijelova i duljine ruba. Ako izmjerimo linije AC i DF uobičajenim pomagalima za perspektivu, vidimo da su one različitih duljina, te da stoga ADCF nije kvadrat. Figura 4 pokazuje pravi oblik te plohe. U cjelini, preciznost u crtanju te figure je zadivljujuća, budući da u Diirerovo doba teorija perspektive nije još bila dovoljno razvijena za prikazivanje takve figure u tom položaju. Nekoliko drugih predmeta na tom bakrorezu nisu u ispravnoj perspektivi. Profesor Niemann, dakle, dopušta mogućnost da je Diirer možda namjeravao nacrtati krnju kocku, a ne krnji romboid. No, prema našem mišljenju, nanijelo bi nepravdu Diirerovoj moći crtanja perspektive, kao i njegovoj ilustrativnoj i umjetničkoj snazi, pripisati mu takav očigledan neuspjeh da izvede ono što je naumio, nakon što je imao već toliko iskustva u konstrukciji asimetričnih stereometrijskih tijela. Kako bilo, poliedar na Melencolia I, takav kakav je, i nevještome oku i u točnoj perspektivnoj rekonstrukciji čini se krnjim romboidom na čijim se dovršenim plohama dijagonale ne odnose u omjeru 1 : 1, već, recimo, 10 : 12, a kutovi nisu 90° svaki, već, recimo, 80° i 100°.

337

BILJEŠKE

B I L J E Š K E U Z D I O I.

1 Vidi E. K R A E P E L I N , Manic-Depressive Insanity and Paranoia. Prev. na engl. R. M. Barclay, Edinburgh, 1921.; G. L. D R E Y F U S , Die Melancholie, s predgovorom E. Kraepelina, Jena 1907.; E. L. H O P E W E L L - A S H , Melancholie in Everyday Practice, London, 1934.; E. B I E R M A N N O V pregled Die Melancholiefrage in Literatur und Statistik, MS. disertacija, Jena 1926.; L. B I N S W A N G E R , Melancholie und Manie, Pfullingen, 1960. 2 Zanimljivo je kako u ovim običnim govornim frazama u kojima se riječ "melankolija" uzima najnormalnije kao oznaka za neko subjektivno raspoloženje, još odzvanjaju stare medicinske i kozmološke korelacije. 3 Henry IV., part. I., I.ii, 88. Hrv. prijev. "tugaljivost močvarnog rukavca", M. Maras, Zagreb, MH 2006., str. 248. De mundi constitutione ( M I G N E , P . L „ V O L . X C , col. 8 8 1 D ) . Ova kozmologija, koja datira iz vremena prije 1135. godine, tiskana je među Bedinim radovima. Iako dosad gotovo ignorirana, ona je u mnogočemu značajna, i mi ćemo se njome pozabaviti podrobnije na drugom mjestu.

4 ANON.,

5

D I E L S , Fragm., Anonyme Pythagoreer, Β15; usp. T H E O ed. E. Hiller, Leipzig, 1878., p. 97,4.

6

DIELS,

Fragm.,Philolaus, B13.

7

DIELS,

Fragm., Anonyme Pythagoreer, B15.

SMYRNAEUS,

8 T H E O SMYRNAEUS, ed. cit., p p . 9 3 s q q .

Fragm., Alcmaeon, B 4 (slično P L A T O N , Rep., 4 4 4 D ) . Usp. ovdje (i u onome što slijedi) C. F R I E D R I C H i njegova dragocjena studija "Hippokratische Untersuchungen", u: Philologische Untersuchungen, XV ( 1 8 9 9 . ) , pp. 33 sqq. (edd. A. Kiessling i U. Von Wilamowitz-Moellendorfi); K. S U D H O F F , Kurzes Handbuch

9 DIELS,

339

BILJEŠKE

zur Geschichte der Medizin, Berlin 1922.; M. W E L L M A N N , "Die Fragmente der sikelischen Arzte Akron, Philistion und Diokles von Karystos", u: Fragmentsammlung der Griechischen Arzte, ed. M. Wellmann, Berlin 1901., V O L . I, pp. 76 sqq.; O. T E M K I N , "Der systematische Zusammenhang im Corpus Hippocraticum", u: Kyklos (Jahrbuch des Instituts fur Geschichte der Medizin), I, Leipzig 1928., pp. 9 sqq.; te L. E D E L S T E I N , članak "Hippokrates", u: P A U L Y - W I S S O W A , dop. V O L . VI, cols. 1290 sqq. 10 D I E L S , Fragm., Philolaus, A l i . 11

Usp. posebno T E O F R A S T , De sensu, § 1 1 ( D I E L S , Fragm., Empedokles, A86) i G. M. S T R A T T O N , Theophrastus and the Greek Physiological Psychology before Aristotle (s tekstom Περί αίσθήσεως), London, 1 9 1 7 . , pp. 7 4 sqq.

12 Pap. Lond. XX, 25 (TheMedical Writings ofAnon. Lond., ed. Jones, Cambr. 1947., p. 80). 13 U s p . FREDRICH, o p . cit., p . 4 7 .

14 To veća je šteta budući da je Empedoklo ο sebi uvijek mislio kao ο liječniku i tako ga se u antici i svrstavalo. Usp. D I E L S , Fragm., A3, BI 11. 15 Jedan takav pokušaj bio je učinjen u djelu Περϊ άρχαίης ίητρικής (prije 400. g. pr. Kr.), i njime se Alkmeonovu doktrinu transformiralo kako bi je se primijenilo primarno na supstancije aktualno prisutne u tijelu (slane, gorke, slatke, kisele, ljute i bezukusne tvari), dok su kvalitete toplo, hladno, vlažno i suho bile predočene kao tek akcidentalne : usp. F R E D R I C H , op. cit. p. 33. Taj pokušaj, međutim, čini otklon od trenda koji ovdje istražujemo, utoliko što povećava broj supstancija još više neograničen nego što je originalna alkmeonovska doktrina bila povećala broj kvaliteta: ένι γάρ έν άνθρώπω και άλμυρόν καί πικρόν και γλυκύ και όξύ καί στρυφνόν καί πλαδαρόν καί άλλα μυρία... (c. 14; Corp. Med. Gr., I, i, 45). 16 FREDRICH, o p . cit., p p . 3 4 s q q .

17 Mi se bavimo samo prvim dijelom ovog složenoga djela. 18 F R E D R I C H , op. cit., pp. 51 sqq.; VOL. iv, p. xxvi, London, 1931.

HIPPOCRATES,

340

ed. W.

H.

S. Jones,

PRVI DIO

1.1.

op. cit., pp. 2 8 sqq.; usp. isto tako R . O . M O O N , Hippocrates and his Successors in Relation to the Philosophy of their Time, London, 1 9 2 3 . , osobito pp. 6 7 . sqq. Također O . V I L L A R E T u svojoj dizertaciji Hippocratis de natura hominis liber, Berlin, 1 9 1 1 . ; G A L E N , In Hippocratis de nat. hom. comm., in: Corp. med. Gr., v, ix, I.

19 F R E D R I C H ,

20 Općenito prihvaćeno, već je Filolaj ( D I E L S , Fragm., A27) smatrao krv za uzrok oboljenja, dočim je podjela žuči u τά χολώδη i μέλαινα χολή (kao u Deksipa s Kosa) ili u χολώδεα ξανθά i χολώδεα μέλανα (kao u Epidemics I, slučaj 5, H I P P O C R A T E S , V O L . I, p. 196, ed. W. H. S. Jones, London, 1923.), čini se bila poznata nekim "hipokratovcima". Ove napomene su, međutim, izolirane - one u Deksipa i u Epidemics definitivno nisu starije nego rad Περί φύσιος ανθρώπου - i ovdje također postoji tendencija da ih se uključi u kozmologijski sustav. Kako god, to što je učenje sadržano u Περί φύσιος άνθρώπου odnijelo prevagu nad drugima (usp. W E L L M A N N , op. cit., pp. 75 sqq.) bilo je zbog činjenice što je to uključivanje trebalo dovršiti taj sustav i predstaviti ga s impresivnom jednostavnošću. 21

De nat. hom., cap. 4 ; slijedimo med. Gr., V., ix, I, str. 33.

GALENA,

Comment. I, 20, Corp.

22 Mnogi stari pisci bili su uvjereni u izvorno "hipokratovsko" podrijetlo Περί φύσιος άνθρώπου; kako bilo, autor toga djela bio je, izgleda, prvi koji je ovu doktrinu stavio u pisani oblik. Usp. FREDRICH, o p . cit., p p . 49, 5 1 s q q .

op. cit., p. 4 5 . Usp. G A L E N , De placitis Hippocratis et Platonis libri novem, ed. I. Mueller, Leipzig 1 8 7 4 . , V O L . I, pp. 679 sqq. (κοινός ό λόγος έστίν έπί τε των χυμών και τών στοιχείων). Ako je Boli u pravu, onda bi niz u "Antiochus of Athens" bio ugrubo istovremen s Galenom (Cat. astr. Gr., VOL. VII, p. 104; BBG, Sternglaube, p. 54), iz ovoga je, međutim, rubrika "temperamenti" valjda bila ispuštena.

23 FREDRICH,

24

Za ove korelacije, usp. F R A N Z B O L L , "Die Lebensalter", u: Neue Jahrbiicher ftir das klassische Altertum, XXXI (Leipzig 1913.), pp. 101 sqq„ s brojnim referencama; također dalje, pp. 112 sqq. i pp. 369 sqq. Dok neki postklasični autori protežu taj krug na četiri

341

BILJEŠKE

godišnja doba primjenjujući ga na pojedino životno doba čovjeka (ovo gledište našlo je svoj put i u rabinističkim spisima), drugi ga sužavaju primjenjujući ga na različita doba dana. Tako, krv vlada od devete ure u noći do treće ure u danu, odnosno od tri ujutro do devet ujutro, a potom ostale, crvena žuč, crna žuč i flegma, vladaju u šestosatnim razmacima; usp. PSEUDO-SORANUS (Medici antiqui, Venice 1547., fol. 159v) i VINDICIAN (PRISCIAN, Eupor., p. 487). Distribucija humora na četiri životna doba razlikuje se neznatno od uobičajene raspodjele u ova dva autora: flegma "cum sanguine" vlada od rođenja do petnaeste godine, crvena žuč "cum parte sanguinis" do dvadeset i šeste godine, crna žuč "cum maxima parte sanguinis" do četrdeset i druge, i kao zadnje, "sicut in pueris", još jednom flegma. 25

Vidi poznati odlomak u

PLATON,

Timej,

82A-83E.

26 FREDERICH, o p . cit., p . 34.

27 Usp. SUDHOFF, op. cit., p. 120: "Svaki čovjek (sc. prema Galenu) živi u stanovitoj neugođenosti; sam temperament već je početak mučne i uneređene uvjetovanosti; u svakome pojedincu jedna od četiriju tjelesnih tekućina ima prevlast suprotno naravi." 28 Περι αέρων, υδάτων, τόπων, cap. 10. (LITTRE, II, ρ. 50; Corp. med. Gr., I, I, p. 66). 29

ISIDORE,

Etym„ iv, 5, 7.

30

op. cit., p. 45; GALEN, Περϊ κράσεων, ed. Helmreich, Leipzig 1904., II, 603, p. 59, gdje je, primjerice, krv bila nazvana των χυμών ό μέν χρηστότατος τε και οίκειότατος (sok najplemenitiji i najvlastitiji, prim. prev.). FREDRICH,

31 FREDRICH, o p . cit., p . 45.

32 Izraz ΰφαιμος izgubio je doista svoje značenje bolesnosti među fiziognomicima, no koliko nam je poznato, on nije bio izjednačen s χολώδης itd., već ili je značio "punokrvan" (kao u PSEUDO ARISTOTELA, U: Scriptores physiognomici graeci et latini, ed. R. FORSTER, Leipzig 1893., VOL. I, str. 18, 8) ili ga se, općenitije, upotrebljavalo za crvenkast ili zadrigao izgled pojedinih karakternih tipova (Script. phys. gr. et lat., 1,30,17; II, 225,16.). Fiziognomici su, izgleda, upotrebljavali riječ αίματώδης samo u ovom posljednjem smislu (Script. phys. gr. et lat., I, 388, 5; 331, 3) 342

PRVI DIO

33 Dosta značajno, on je uzeo oblik "sanguineus", dok su tri druga pridjeva imala oblik na "-icus". 34

Usp. Scriptores physiognomici graeci et latini, ed. Leipzig, 1893., VOL. II, p. 2 7 4 , 2 5 i p. 2 8 2 , 2 1 .

R. FORSTER,

35 Usp. Rufus, te Galenov pregled starijih radova, navedeno dolje, tekst. 36 Koliko je nama poznato, kompletan sustav učenja ο četirima temperamentima, koji dovodi u korelaciju habitualne fizičke i mentalne kvalitete s četiri tjelesna humora, nije bio potpuno razvijen sve do 200-te godine ili malo kasnije. 37 Epidem., II, 5, 1 (Ps. Hippocr.), u : Scriptores physiognomici graeci et latini, VOL. II, p. 246, 18; te p. 247, 14, iz Epidem., II, 6, 1: ΟΊ τραυλοί, ταχύγλωσσοι, μελαγχολικοί, κατακορέες, άσκαρδαμύκται, οξύθυμοι. 38

Epidem., III, 17b; HIPPOCR., VOL. I, ρ. 2 6 2 Jones. Nešto kasniji dodatak na Epidem., VI, 8, 31, ističe usku povezanost između melankolije i epilepsije, te zapravo ustvrđuje kako je jedina razlika među njima ta da, makar su te bolesti jedna te ista bolest, u slučaju epilepsije ona napada tijelo, a u slučaju melankolije napada um.

39 Aphorismata, VI, 23. Čak je i Galen, iako je već posjedovao visoko razvijen sustav psihološke semiologije, pisao s obzirom na ovaj ulomak kako je "Hipokrat bio u pravu kada je sažeo sve simptome melankolije u dva sljedeća: strah i depresija". (De locis affectis III, 10, u : GALEN, (KLTHN), VOL. VIII, p . 190). SIDETES, prenio Oribasius i drugi: Scriptores physiognomici graeci et latini, ed. R. FORSTER, Leipzig, 1893., VOL. 11, p. 282, 10. Također u zbirci izvadaka Περι μελαγχολίας u PsGALEN (KUHN), VOL. XIX, pp. 719 sqq. Za Marcela iz Sidona vidi U . v. WILAMOWITZ-MOELLENDORF, Sb. d. Preuss. Akademie d. Wissensch„ 1928., II, 3 sq.; M. WELLMAN, "Marcellus von Side als Arzt", u: Philologus, SUPPL. VOL. XXVII, 2 (1934.)

40 MARCELLUS

41 Riječ μέλας, kao i njezini ekvivalenti u većini drugih jezika, znači kudikamo više nego neka boja; μέλανες άνθρωποι, naprimjer, kao nemilosrdan čovjek, μέλαιναι όδύναι kao strahovite muke. Tako nemamo nikakvih problema razumjeti Galenove riječi: "Baš kao što tama vani ispunjava gotovo sve ljude strepnjom, osim ako su 343

BILJEŠKE

veoma hrabri ili veoma prosvijetljeni, tako i tamna boja crne žuči rađa strepnju, time što zamračuje sjedište razuma." {De locis affectis, III., 10, u: GALEN (ΚΛ)ΗΝ), VOL. VIII, p. 191.). Postoje nebrojene paralele u kasnijoj literaturi. 42 Fedar 268E. 43 DEMOSTHENES,

Or. 4 8 , In Olympiod.

56

44 Usp. PS-ARISTOTEL, Problem XXX., I., gdje se prije spomenute heroje "i mnoge druge" navodi kao melankolike. Vidi također E. D . BAUMANN, Psyche's Lijden, Rotterdam, 1927., pp. 178 sqq. 45 Noctes Atticae, XVIII., 7,4, p. 229. 46 Fedar, 244A. Ovdje nije mjesto proširivati to na prethodnike Platonova učenja ο mahnitosti. Ipak možemo istaknuti da je Empedoklo već bio razlučivao između "furor" koji proizlazi "ex animi purgamento" i nekog "alienatio mentis ex corporis causa sive iniquitate" (DIELS, Fragm., A98), te da je slično učenje bilo, čini se, sadržano u Demokritovoj doktrini ο poetskom ludilu (Περι ποιήσιος, DIELS, Fragm., B17-18,21), kako je to očigledno iz njegova izbora riječi. Bila je to u osnovi platonska misao, međutim, kako θεία μανία u svom četvrtom (erotskom) obliku transcendira proročki, religijski i poetski oblik te postaje univerzalnom silom koja uzdiže dušu ka viđenju ideja. 47 Fedar, 248E. U Timeju (71A sqq.) samo nesvjesna strana proročkoga stanja čini se da je vezana, na neki kompliciran način, s funkcijom jetre i "gorke" žuči. 48 Država, 573C. 49 Ideja melankolije kakvu su općenito imali obrazovani ljudi krajem četvrtoga stoljeća pr. Kr. divno je ilustrirana pojedinim retcima u MENANDRA (ed. C. Jensen, Berlin, 1929.).'Επιτρέποντες, retci 494 sqq„ u kojima rob Onezim izražava mišljenje ο svom gospodaru: ύπομαίνεθ' ούτος, νή τον Άπόλλω, μαίνεται, μεμάνητ' άληθώς, μαίνεται, νή τούς θεούς, τον δεσπότην λέγω Χαρίσιον. χολή μέλαινα προσπέπτωκεν ή τοιούτο τι. τί γάρ άν τις εϊκάσειεν άλλο γεγονέναι;

344

PRVI DIO

l.l.

[Prim. ur.: Autori su ovdje naveli interpretaciju F. G. Allisona, iz: MENANDER, The Principal Fragments, London and New York, 1921. Na hrvatskom jeziku ti stihovi su objavljeni u prijevodu Marine Bricko, "Posrednikova presuda", u časopisu Latina et Graeca, Zagreb, br. 23/1984., str. 90: "Pa on je sumanut! Tako mi boga, lud je! Zbilja je sišao s uma! Lud je, boga mi mog! [publici] Govorim ο svom gospodaru, ο Hariziju! Dobio je napad crne žuči, ili tako nešto! Jer što da čovjek misli, što je drugo na stvari?" 50

Izdanja, prijevodi, kritički radovi: ARISTOTELES, Problemata physica, edd. Ruelle, Knoellinger, Klek, Leipzig 1922. = Ruelle; Aristotelis, Alexandri et Casii Problemata cum Theophrasteorum quorundam collectaneis, cum praefatione Frid. Sylburgii, Francof. 1585. = Sylburg; Η. P. Richards, Aristotelica, London 1915. = Richards; The Works ofAristotle transi, into English. ed. W. D. Ross, VOL. vii; Problemata, prev. E. S. Forster, Oxford, 1927. = Forster. Osim kad nije navedeno drugačije, pratimo tekst Ruellea.

51 Usku vezu između melankolije i epilepsije istaknuli su hipokratovci. 52 Bilo je primijećeno (C. PRANTL, Abh. d. bayer. Akad., VI, 2, 353) da ova referenca jasno ukazuje na povezanost našega Problema s Teofrastom. Ona očigledno referira na Teofrastovo djelo Περι πυρός (ed. A. Gercke, Greifswald, 1896.), pogl. 35, koje se bavi materijalima, primjerice željezom i kamenom koji, iako "po prirodi hladni", mogu se veoma zagrijati. Kako znamo iz popisa Teofrastovih radova danih u Diogena Laertija (V, 44), da je on napisao knjigu Ο melankoliji, onda se zaključak da je naš Problem povezan s tom knjigom čini pouzdanim. Usp. i O. REGENBOGEN, Art. 'Theophrastos', PAULY-WISSOWA, Realenz. d. Kl. Altertumswissenschaft, Suppl. 7, cols. 1402,1406. 53 Rečenica όσοις δ' άν έπανθή την άγαν θερμότητα προς τό μέσον nerazumljiva je tako kako stoji (Η. Bonitz u svom hvalevrijednom Index Aristotelicus, p. 265, također navodi riječ έπανθη kao pogrešnu), i potaknula je nekoliko pokušaja popravljanja, nijedan posve zadovoljavajući: najbolje je, možda, ono Bywaterovo έπανεθη

345

BILJEŠKE

ή άγαν θερμότης. U skladu s kontekstom, značenje bi trebalo biti da razumni (i stoga visoko talentirani) melankolici jesu zaštićeni kako od pretjeranog zagrijavanja (kakvo se pojavljuje među μανικοί, a posebice među bakhantima, sibilama, itd.) tako i od hlađenja (kakvo se pojavljuje među νωθροί καί μώροι), te tako, u granicama toga, postižu neku "μέσον". Moglo bi se sugerirati i zamjenu "έπανθή" s "έπανισωθή", što bi ne samo učinilo rečenicu gramatički ispravnom i dalo joj neko značenje, već bi je uskladilo i s Aristotelovim upotrebama na drugim mjestima: usp. Περί άναπνοής 14, 478 a 3: (...) έπανισοί γάρ εις τό μέτριον ό τόπος τήν τής έξεως ύπερβολήν. Ipak, mi radije čitamo έπανεθή τήν άγαν θερμότητα (shvaćeno kao "akuzativ respekta"). Raniji prevoditelji isto su se tako složili oko potrebe da se ovaj odlomak popravi. Teodor iz Gaze prevodi ga: "at quibus minus (sic za 'nimius') ille calor remissus ad mediocritatem sit"; venecijansko izdanje iz 1501. (Aristotelis Problemata, fol. 244r) ima "quibuscunque autem valde caliditatem reducit ad medium" a u izdanju s odličnim komentarom LUDOVICUSA SEPTALIUSA (In Aristotelis Problemata commentaria, Lyons, 1632., VOL. III, p. 346) stoji "At quibus caliditas magna ad mediocritatem reducitur". 54 Sylburgova sveza čini se nužnom i obnavlja jedan izraz često upotrebljavan od Aristotela kada referira na nešto "rečeno iznad", usp. Polit. B4, 1262 b 29; te ΓΙΙ, 1282 a 15. Ova ovdje referenca upućuje na melankolijske simptome opisane prije toga. Postoji, ipak, mogućnost da je referenca kao takva bila preuzeta iz originalnog Problema, slično kao i ona gore (vidi bilješku 52), te da referira na neki odlomak u Teofrastovu radu koji je danas izgubljen. 5 5 FICINO,

De v. tripi, I.,

5

u: Opera omnia, Basel,

1 5 7 6 . , VOL. I,

p. 498. 56 FICINO,

De v. tripi,

I., 5.

57 Ficino čak daje formulu za "najbolju" kombinaciju u brojkama: 8 dijelova krvi, 2 dijela žute žuči, 2 dijela crne žuči {De v. tripi, I., 5 ) . A G R I P P A IZ N E T T E S H E I M A (De occulta philosophia, II., 27, u: H. Cornelii Agrippae ab Nettesheym Opera, Lyons (?) s.d. (1630.), p. 247, omjer crne žuči još više smanjuje u "homo sanus et bene compositus": krv, flegma, žuta žuč i crna žuč u razmjerima su 8:4:2:1.

346

PRVI DIO

58 FICINO,

l.l.

De v. tripl., l„ 5.

Tusculanae disputationes, I, 80: "Aristoteles quidem ait omnes ingeniosos melancholicos esse, ut ego me tardiorem esse non moleste feram." Usp. također SENECA, De tranquillitate, 1 7 , 1 0 : "nam sive Graeco poetae credimus 'aliquando et insanire iucundum est', sive Platoni 'frustra poeticas fores compos sui pepulit', sive Aristoteli 'nullum magnum ingenium sine mixtura dementiae fuit': non potest grande aliquid et super ceteros loqui nisi mota mens." Usp. PLUTARCH, Life ofLysander, II., 3: Αριστοτέλης δέ τάς μεγάλας φύσεις άποφαίνων μελαγχολικός, ώς την Σωκράτους και Πλάτωνος και'Ηρακλέους, ιστορεί καϊ Αύσανδρον ούκ εύθύς άλλά πρεσβύτερον όντα τή μελαγχολία περιπεσεΐν. Lizandera je Plutarh uvijek opisivao kao μεγάλη φύσις.

59 CICERON,

60 Usp. Ε. S. FORSTEROV uvod u VOL. VII The Works of Aristotle translated into English under the editorship ofW. D. Ross, Oxford 1927. 61 Usp. poseb. Περι διαίτης, poglavlje 35, koje opisuje φρόνησις uvjetovanu smjesom četiriju elemenata ( H I P P O C R . VOL. IV, p. 280 sq. Jones). 62 Premda su Arhelaj i Diogen izvlačili te afekte iz odnosa između toploga i hladnoga, oni su sveudilj smatrali da su toplo i hladno elementarne sile povezane s materijom, a ne samo puka stanja neke po sebi indiferentne υλη, koju je Aristotel prvi stavio u kontrast s određujućim faktorima, kao nešto konstantno determinirano. Usp. FREDRICH, op. cit., pp. 134, 1 3 7 i 140. Περι νουσών, I, 2 (LITTRE, VI., p. 142) je osobito informativno, jer nam kazuje kako oboljenje može doći ύπό του θερμού ύπερθερμαίνοντος και τοϋ ψυχρού ύπερψύχοντος; samo esencijalno toplo može postati izvanredno vruće, i samo esencijalno hladno izvanredno hladno. Za Rufusovu još više materijalističku koncepciju, vidi dolje, tekst. 63 De divinationeper somnum, II. (464 b 5): διά την σφοδρότητα ούκ έκκρούεται αύτών ή κίνησις ύφ' έτέρας κινήσεως. Usp. Eth. Nic., 1154 b 11: οί δέ μελαγχολικοί την φύσιν άει δέονται ιατρείας, και γαρ τό σώμα δακνόμενον διατελεί διά την κράσιν, και άει έν όρέξει σφοδρά είσίν. έξελαύνει δέ ήδονή λύπην ή τε έναντία και ή τυχούσα, έάν ή ισχυρά, και διά ταύτα άκόλαστοι και φαύλοι γίνονται.

347

BILJEŠKE

64 Eth. Nic., 1150 b 25: μάλιστα δ' οί οξείς καί μελαγχολικοί τήν προπετή άκρασίαν εϊσίν άκρατεΐς. οί μέν γάρ διά τήν ταχύτητα, οι δέ διά τήν σφοδρότητα ούκ άναμένουσι τον λόγον, διά τό άκολουθητικοί είναι τή φαντασία. 65 Usp. Problema, IV., 30 (880 a), gdje se melankolikov libido pripisuje, kao i u Problemu XXX., I., prekomjernoj "pneuma". Ovo gledište, također, zasnovano je na izvorno aristotelovskim pretpostavkama: usp. De generatione animalium, 728 a 9, i drugdje. 66 De somno et vigilia, III. (457 a 29) 67 De memoria et reminiscentia, II. (453 a 19). 68 Διά τί οί ίσχνόφωνοι μελαγχολικοί; ή δτι τό τή φαντασία άκολουθείν ταχέως τό μελαγχολικόν εΐναί έστιν... προτερει γάρ ή όρμή τοΰ λέγειν της δυνάμεως αύτοϊς... καί οί τραυλοί δέ ώσαύτως. Το blisko slaganje s odlomkom iz Pseudo-Hipokratova djela Epidem. libri, II., 5 , 1 . , zapazio je već i FRANZ POSCHENRIEDER, "Die naturwissenschaftlichen Schriften des Aristoteles in ihrem Verhaltnis zu den Buchern der Hippokratischen Sammlung", u: Programm der kgl. Studienanstalt zu Bamberg, 1887., p. 63. 69 De somno et vigilia, III. (457 a 29). Ta ravnodušnost prema spavanju računala se poslije među onih nekoliko povoljnih crta u melankoličnoj naravi - "Hi vigilant studiis, nec mens est dedita somno." Imajući sve to u vidu, Aristotel kao moralist nije mogao doista osuđivati melankolikovo pomanjkanje samokontrole, jer budući da njegova organska konstitucija isključuje postojanje slobodne volje, njega u moralnome smislu manje treba kriviti (i, u stvari, lakše ga je liječiti budući da je tretman čisto medicinski), nego one koji su odlučili činiti zlo ili one koji imaju sposobnosti da donose dobre odluke, ali im nedostaje snage da ih se drže. ler ovi zadnji mogu sebe kontrolirati lakše, na isti način kako i neka osoba koja zna da će je nešto škakljati može sebe suspregnuti (Eth. Nic., 1150 b 25 sqq., poseb. 1152 a 19 i 1152 b 22). Odlomak u Magna Moralia (II., 1203 b 7 sqq.) koji tretira melankolikovo pomanjkanje samokontrole kao stvar više za osudu, na temelju toga što, budući da je po naravi hladan, on je nekontroliran samo iz stanovite slabosti (άσθενική τις), u proturječju je sa svim drugim odlomcima, i može se objasniti samo kao neki pogrešan pokušaj da

348

PRVI DIO

se Aristotelovi pojmovi izmire s onom jednostavnom doktrinom ο kvalitetama koje se držala medicinska škola. Kako bilo, moglo bi se argumentirati da je autor Magna Moralia zapao u mnogobrojne pogreške čim je pokušao ići dalje po svome; a proturječje na koje je upravo ukazano svjež je dokaz kako, unatoč pokušaju H. von Arnima da ga spasi, taj rad treba promatrati više ili manje kao neko skraćenje dvije Aristotelove Etike. Usp. E. KAPP, U: Gnomon, VOL. III (1927.), pp. 19 sqq„ te 73 sqq. 70 U kasnijoj literaturi, posebice nakon što je bila uspostavljena povezanost između temperamenta i planeta, "konstantni" Saturn postao je zaštitnikom melankolika, te se za njih mislilo kako imaju osobito dobro pamćenje. 71 De memoria et reminiscentia, II., 453 a 18 sqq. 72 Za bolesne perverzije "vis imaginativa", koje su, dakako, najbolje opisane u medicinskoj literaturi, usp. str. 43, 46, 49, 87. Ideja melankolika kao čovjeka s pojačanim moćima unutarnjih vizija pojavljuje se u skolastici trinaestoga stoljeća, i njome ćemo se podrobnije baviti poslije. 73 Eth. Eud., VIII., 2 (1248 a 40). 74 De divinatione per somnum, II, 464 a 32 sqq. Tradicionalni tekst ima τά Φιλαιγίδου ποήματα, no stara popravka Φιλαινίδος je očito ispravna, budući da se kontekst odnosi na pjesme koje se bave ljubavlju, a obilježje tih pjesama je njihovo uvlačenje u svaku moguću asocijaciju - što se može s punim pravom reći za djela notornoga Philainisa iz Leucadije. 75 Arapski saudau= crna (fem.); arapski saudawt al-mizag = crno putem miješanja, melankolija; turski i perzijski sewda = čuvstvo, strast (informacija ljubaznošću dr. Bjorkmann). 76 Ethics, VII., 2, 5 (B. Alberti Magni opera omnia, ed. A. Borgnet, Pariš, 1890-99., VOL. VII, str. 511). Mlad čovjek jednako kao i star "multis laborat defectibus", mladi zato što rasipa previše energije, stari zato što je on, "in senectute, quae frigida et sicca est ad modum melancholiae", poput kakve građevine koja postaje ruinirana, u stalnoj potrebi za popravcima: "Nec hoc dicimus tantum de melancholicis melancholia innaturali, quae combusta cholera est et nigra, sed de melancholicis generaliter. Quamvis enim melancholici 349

BILJEŠKE

de melancholia accidentali ex acumine humoris morsa habeant corpora, tamen dicit Aristoteles in Problematibus, quod omnes hi, qui fuerunt heroicarum virtutum, Hector et Priamus et alii, in hac melancholia laborabant; eo quod haec melancholia rubei vini, quod vaporosum est, habet similitudinem; et quia gravitatem habet, constantiam facit; quia vero vaporosa, virtutem erigit ad operationem. Melancholia enim naturalis, ut dicit Galenus, frigida est et sicca. Per frigiditatem abscidens motum et evaporationem, per siccitatem autem gravitate propria decidit; propter quod stomachus melancholicorum et senum superius vacuus est, omni evaporatione destitutus, et semper suam sentiens inanitionem ex nutrimenti defectu; propter quod continue cibum desiderant... Cuius signum est, quod tales multum et continue comedunt, multi stercoris sunt et parvi nutrimenti. Appetunt continue et supplens defectum et expellens tristitiam, quae est ex defectu. Delectatio autem si fortis sit, facit expulsionem, sive illa delectatio sit contraria sive etiam conveniens quaecumque. Vehemens enim delectatio in quocumque sit, ad se trahit animam, et non sinit avertere tristitias, quae ex aliis contingunt defectibus. Propter hoc ergo, quod tam senes quam iuvenes superabundantias prosequuntur delectationum, fiunt intemperati et pravi: quia intemperatus circa tales est delectationes." Izvod iz Aristotela vidljiv je gotovo posvuda. 7 7 SOFOKLO,

Elektra, redak

155.

78 Antigona, retci 68, 780. Kada Kreont naziva Antigonino pokapanje brata πόνος περισσός, to uključuje ideju "ispada" (jer je taj čin protivan ženskoj prirodi, a i dužnosti jednog građanina), a uz to i "pretjerivanja' (cit. često navođen medicinski izraz περισσώματα). 79 Metaphysics, 1,2, (982 b 32 sqq.). 80 Usp. npr. Eth. Nic., VI., (1141 b 6): "Stoga oni kažu da su Anaksagora, Tales i ljudi nalik njima, mudri, ali da nisu pametni (sensible), kada, kako se čini, ne znaju što je korisno za njih, i još kažu da (ovi muževi) znaju stvari već stare i prastare, stvari divne, teške i čudesne, ali beskorisne." 81 Ili: "apsolutno govoreći, krajnost, a relativno govoreći, sredina" (Eth. Nic., IV., 7, 1123 b 13: τω μέν μεγέθει άκρος, τω δέ ώς δει

350

PRVI DIO

l.l.

μέσος). Sličnost te misli s frazom u Problemu, "budući da je za jednu abnormalnu mješavinu moguće da bude dobro natemperirana...", upečatljiva je. 82 Usp. Politics, VIII., 2 (1337 a 42): (...) discipline korisne u životu ili, pak, one koje teže ka vrlini odnosno prema περιττά. 83 Metaphysics, I., 2, (983 a 2 sqq.); Eth. Nic., X., 7 (1177 b 26 sqq.). 84

Cit. W E R N E R JAEGER, Aristotle, Oxford 1934., passim. Ovdje se ideja manije i odviše razmatra kao da je bila preuzeta od Platona i kao da je postala manje važna u Aristotela kako je ovaj postajao nezavisnijim, dočim prema našem mnijenju to je nešto posve usuglašeno s Aristotelovom mišlju i tijekom njegova razvoja to nije bilo toliko gurnuto ustranu koliko asimilirano, te na taj način, dakako, i modificirano.

85 Vidi kao primjer Eth. Eud., 1230 a 32: μή καλόν άλλά μανικόν. 86 Rhetoric, III., 7 (1408 b 19). 87 Poetics, 17 (1455 a 33); cit. J. VAHLEN, Beitrage zu Aristoteles Poetik, novu ed. priredio R. SCHOENE, Leipzig, 1914. (iz: Sitzungsberichte derAkademie der Wissenschaften, Phil.-hist. Kl., LII., Beč, 1866., str. 129). Εύφυής je čovjek koji je od prirode obdaren intelektualnim darovima (suprotno od γεγυμνασμένος), a osobito je to onaj koji prepoznaje i bira istinu zahvaljujući svojim urođenim moćima rasuđivanja (Eth. Nic., 1114 b 7, Topica, 163 b 13), i može ga se stoga opisati kao εύπλαστος (sućutan, lako suosjeća i sudjeluje s idejama drugih ljudi). Vahlen i neki drugi čitaju εξεταστικοί umjesto έκστατικοί, no sparivanje ευφυής s εύπλαστοι a μανικός s εξεταστικοί ne bi imalo toliko smisla, budući da "rasuđivanje" ide na ευφυής mnogo prije nego na μανικός. Usp. također tekst na arapskom, JAROSLAUS TKATSCH, Die arabische Obersetzung der Poetik des Aristoteles, I, (Akademie der Wissenschaften in Wien, Phil.-hist. KL, Kommission fiir die Herausgabe der arabischen Aristoteles- Obersetzungen), Beč, 1928., str. 256 sqq. 88

Fragment iz SEKSTA EMPIRIKA, Adversus dogmaticos, iii, 2 0 - 2 2 , (Aristotelis Fragmenta, ed. V. Rose, frag. 10) važan je za Aristotelov stav prema entuzijazmu i proricanju. Ne možemo reći je li Aristotel i sam bio melankolik. (Ako je bio, to bi dakako bila vrlo rasvjetljujuća okolnost s obzirom na pretpostavke Problema XXX., 351

BILJEŠKE

I.) Kako bilo, zanimljivo je da će upravo jedan maliciozni satir dati popis upravo onih crta ličnosti koje se pojavljuju u izvornim Aristotelovim spisima kao oznake melankolika: σμικρός, φαλακρός, τραυλός ό Σταγειρίτης,/ λάγνος, προγάστωρ, παλλακαις συνημμένος. (Aristotelis Fragmenta, ed. V. ROSE, ρ. 10, na kraju kratkog Aristotelova životopisa također su navedene neke od crta koje se ovdje ismijava.) S druge strane, nema dvojbe da je koncepcija melankolika postavljena u Problemu XXX., I. bila predstavljena u osobama drugih velikih filozofa. Za Heraklita, vidi dolje u tekstu, dok Sokrat je uvjerljivo opisan kao posve "nekontroliran", nagao i senzualan po prirodi, zadobivši status filozofa tek kroz voljni napor. 89

Jedan njemački autor iz šesnaestoga stoljeća, JOHANNES ADELPHUS MULICHIUS, upotrebljava riječ "schellig" u svom prijevodu Ficina, Strassburg, oko 1505.

90 Fedar, 265 A 91 DIOGENES

Lives of the philosophers, V, 2, 44 i IX., I., 6. H . USENER, Analecta Theophrastea (KL. Schriften I, 5 4 ) , Leipzig, 1912-14., prati podrijetlo Problema unatrag do Teofrasta. LAERTIUS,

92 CICERON, loc. cit. (usp. De divinatione,

I., 8 1 ) ; PLUTARH.

loc. cit.

9 3 AULUS GELLIUS, Noctium

Atticarum Libri 2 0 , XVIII., 7 , 4 : "Cumque digressi essemus, 'Non tempestive', inquit Favorinus, 'hunc hominem accessimus. Videtur enim mihi έπισήμως μαίνεσθαι. Scitote, inquit, 'tamen intemperiem istam, quae μελαγχολία dicitur non parvis nec abiectis ingeniis accidere, άλλά είναι σχεδόν τι τό πάθος τούτο ήρωϊκόν et veritates plerumque fortiter dicere, sed respectum non habere μήτε καιρού μήτε μέτρου'."

94

Vidi poseb. RUFUS, ρ. 3 5 5 , 2 : ψυχρός γάρ και ξηρός ό μελαγχολικός χυμός ; također Galenov komentar na Περί φύσιος άνθρώπου I, 40-1 (Corp. med. Gr., ν, ix, I., ρ. 51), što navodi, primjerice, Albert Veliki, vidi bilješku gore.

95 Stoicorum veterum fragmenta, ed. I. AB ARNIM, VOL. III, frags. 658, 662,663,668. Uz frag. 664: πάντας τούς άφρονας μαίνεσθαι... άλλά κατά τήν ισην τή άφροσύνη μανίαν πάντα πράττειν, usp. frag. 665 ( = CICERON, TUSC. Disp., IV, 54): "Stoici, qui omnes insipientes

352

PRVI DIO

insanos esse dicunt." Usp. također frag. 666: "Stoici omnes homines insanos et stultos esse dicunt, excepto sapiente". U skladu s time, izjava kako mudar čovjek nikad ne može biti svladan ludošću je logična: tkogod je μή σοφός (insipiens) taj je μαινόμενος (insanus), te kao što σοφός ne može biti μή σοφός, tako on ne može biti ni μαινόμενος. Lives of the philosophers, (ed.), op. cit., VOL. III, frag. 644.

96 DIOGENES LAERTIUS, ARNIM

VII., 118 = I AB

97 I. A B ARNIM (ed), op. cit., VOL. III, frag. 237; taj διά μέθην je vjerojatno neki dodatak Diogena Laertija, budući da ideja stoičke vrline sažima to gledište tako da "mudrac" ne može nikada biti žrtvom pijanstva. 98 Tusc. Disp., III., 5, 2. 99 I. A B 239).

ARNIM

(ed.), op. cit.,

VOL. III,

frag. 238 (usp. također frag.

100 SEXTUS EMPIRICUS, Adversus dogmaticos, I., 2 4 7 . Među istinitim konceptima, povučena je razlika između onih "kataleptičkih", tj. onih koji su zasnovani na očevidnim percepcijama, te onih koji se pojavljuju u nekom πάθος stanju. Ovim posljednjima pripadaju, dopušta se, istinite, ali ne "kataleptičke" te stoga subjektivno nepouzdane φαντασίαι onih φρενιτίζοντες και μελαγχολώντες. Duž ovih linija, koje se više podudaraju s idejom proročkog melankolika, sadržanoj u Eudemian Ethics, nego što bi odgovarale teoriji genija sadržanoj u Problemu XXX., I. postoje i tvrdnje poput one Ciceronove u De divinatione, I, 81 (da je Aristotel zadužio melankolike s "aliquid praesagiens atque divinum"), ili Plutarhove, koji se suprotstavlja prevladavajućem mnijenju glede melankolikovih istinitih snova: budući da puno spavaju, i puno maštaju, oni često pogode istinu i slučajno (De defectu oraculorum, 50). 101 IAMBLICHUS, De mysteriis, I I I , 8, 25, ed. G. Parthey, Berlin, 1857., pp. 116 sq.; 158. Melankolička mahnitost pripada onim ekstazama koje nas, poput pijanstva ili straha od vode, degradiraju έπι to χείρον; prava proročka mahnitost, s druge strane, podiže nas έπι τό βέλτιον, i ona je predispozicija niti od tijela niti od duše, već je nešto sve u svemu nadnaravno, naime, τα καθήκοντα άπό των

353

BILJEŠKE

θεών φώτα, ili, kako on to kaže na drugom mjestu (ed. cit., p. 100), ορμώμενη οΰτε άπό τών περι τοις σώμασι παθημάτων. Tako on smatra da je melankolička mahnitost u izrazitom kontrastu s θεία μανία. str. 105 ( = Corp. med. Gr. V 4 , 1 . 1 , str. 7 1 ) , tiskano djelomice u RUFUS, str. 291.

102 GALEN (ΚΪΙΗΝ), VOL. V,

103 K. SUDHOFF, Kurzes Handbuch zur Geschichte der Medizin, Berlin, 1922., pp. 93 sqq. 104 A. Cornelii Celsi quae supersunt, ed. F. Mara (Corpus medicorum Latinorum, VOL. I, Leipzig, 1915., pp. 122 sqq.). Za ovo i za sljedeće, usp.Μ. WELLMANN,Α.. Cornelius Celsus, eine Quellenuntersuchung, Berlin, 1913., pp. 105 sqq., te J. L. HEIBERG, Geisteskrankheiten im klassischen Altertum, Berlin, 1927., separat iz Allgemeine Zeitschrift fuer Psychiatrie, VOL. LXXXVI 105 Propisujući, između ostaloga, kukurijek, poslovično poznat u stara i moderna vremena kao pomoć pri razumijevanju. 106 Propisivanje putovanja kao sredstva za skretanje pozornosti na nešto drugo, tipično je: Porfirije priča u poglavlju XI svog djela Život Plotinov da je i on sam jednom bio blizu samoubojstva; Plotin, dijagnosticirajući to kao podizanje έκ μελαγχολικής τίνος νόσου, savjetovao mu je putovanje, i to ga je spasilo. fragm. 8 7 , Opera omnia, ed. F. Wimmer, Pariš, 1931., p. 436 (= Athenaeus, Deipnosophistae, XIV., 624a); fragm. 88, ibid.

107 THEOPHRASTUS,

De die natali, XII., 4; CAELIUS AURELIANUS, De morbis acutis et chronicis, Amsterdam, 1709., chron. I., 5, str. 338 sqq.: "Asclepiades secundo libro adhibendam praecepit cantilenam."

108 CENSORINUS,

op. cit. p. 337: Žalosne treba razveseljavati zvucima u frigijskom tonalitetu, a razuzdane otrežnjavati zvucima u dorskom načinu.

109 CAELIUS AURELIANUS,

110 Država, 398D sqq. Za frigijski i dorski tonalitet vidi posebice 399A-C; nadalje, Aristotel, Politika, VIII., 4-9 (1339 b sqq.); Plutarh, Περι μουσικής, 17; te u kršćansko doba, Cassiodori Senatoris Variae, II., 40, ed. Ih. Mommsen, Berlin, 1894., u Monumenta Germaniae Historica, Auctores Antiquissimi, VOL. XII, str. 70-2. 354

PRVI DIO

111

l.ll.

Uz Celza, usp. CAELIUS AURELIANUS, De morbis acutis et chronicis, cap. cit., p. 3 3 9 ; M . WELLMANN, A. Cornelius Celsus, eine Quellenuntersuchung, p. 65.

112 P r e n i o g a j e ARETAEUS, III., 5, ( O p e r a omnia,

ed. C. G. ΚϋΗΝ,

L e i p z i g , 1828., p . 74; e d . C . H u d e , u : Corp.

Gr., II., p . 39, čiji

med.

tekst ovdje p r a t i m o ) .

113 Μετεξετέροισι δέ ουτε φύσα οΰτε μέλαινα χολή έγγίγνεται, οργή δέ άκρητος και λύπη και κατηφείη δεινή, και τούσδε ών μελαγχολικούς καλέομεν, χολή μέν τής όργής ξυμφραζομένης, μελαίνη δέ πολλής κ α ι θ η ρ ι ώ δ ε ο ς (ARETAEUS, III., 5 , 2 ) . 114 ARETAEUS, III., 5, 3. 115 ARETAEUS,

III.,

5, 7:

χροιή μελάγχλωρος.

116 ARETAEUS, III., 5 , 1 : φΰσάν τε γαρ έμποιέει και έρυγάς κακώδεας,

ίχθυώδεας; III., 5, 7: έρυγαι κακώδεες, βρωμώδεες. 117 Prenio

CAELIUS AURELIANUS,

op. cit., I., 5 i 6 (pp. 325 sqq.).

118 Naglasak na krstarenju morima, što je preporučivao i Vindicijan, bit će važan ubuduće. 119 CAELIUS AURELIANUS, o p . cit., I., 6, str. 3 3 9 . 120

Glavni odlomci su: fragment koji je prenio RHAZES (RUFUS, str. 454,18 sqq.); izvadak iz Aetiusa (RUFUS, p. 354, 7 sqq.); i fragment u RUFUSA, p. 320, 8 sqq., također iz Aetiusa. Usp. J. ILBERG, Rufus von Ephesos, Leipzig, 1930. (Abhandlungen der Saechsischen Akademie der Wissenschaflen, Phil.-hist. Klase, VOL. XLI, p. 35).

121 Usp. A. BUMM, Uber die Identitat der Abhandlungen des Ishak ibn Amran und des Constantinus Africanus uber Melancholie, Miinchen, privatno tiskano, bez datuma. R. CREUTZ i W. CREUTZ, u: Archiv fiir Psyhiatrie, XCVII. (1932.), pp. 244 sqq., pokušaj da se dokaže kako Konstantin Afrički duguje svoje spoznaje ne Ishaqu već izravno Rufusu (no što je, nekim slučajem, izneseno bez reference na Ishaqov originalni tekst) uglavnom se zasniva na činjenici da Konstantin imenuje Rufusa a ne tog arapskoga autora kao svoj autoritet; no to, dakako, malo znači s obzirom na medijevalne navike citiranja. Za nas, pitanje je li Konstantin iskoristio Rufusove traktate ο melankoliji izravno ili neizravno, nema neke veće važnosti.

355

BILJEŠKE

122 RUFUS, s t r . 4 5 7 , 18.

123 RUFUS, str. 455,31. Među tri prije spomenuta liječnika, samo Soran

navodi to "intentio nimia sensuum et intellectus ob cupiditatem disciplinarum", a i onda kao uzrok manije, a ne melankolije, i ne kao ništa osobito značajno. Ono je rangirano zajedno s "quaestus pecunialis" i "gloria" (CAELIUS AURELIANUS, De morbis acutis et chronicis, chron. I., 5, p. 326). 124 Prema ISIDORU (Etym., XI., 127), koji pouzdano slijedi starije izvore, slezena, organ koji generira crnu žuč, isto tako je i sjedište smijeha: "nam splene ridemus, felle irascimur, corde sapimus, iecore amamus". Zanimljivo svjedočanstvo za dugovječnost takvih zamisli jest jedan dijalog iz Casanovinih Memoara (I., 9): "...Što! Ti hipohondrički afekti, koji sve koji od njih trpe čine tužnima, tebe čine radosnim?? - Da, jer nesumnjivo moji 'flati' ne utječu na dijafragmu nego na slezenu koja je, po mišljenju mog liječnika, organ smijeha. To je njegovo otkriće. - Kakvo njegovo, ta ideja je vrlo stara..." - u čemu se u potpunosti slažemo s autorom. 125 Medu kompulzivnim mislima on spominje ne samo utvaranje osobe sebi da je glineni vrč (što navodi još Arhigen), već i uvjerenost osobe da nema glavu, jedan primjer koji je kasnije bio često navođen, a kao lijek za to neki su liječnici čak sugerirali olovni šljem! 126 Ovdje, isto, ταχύγλωσσοι, ισχνόφωνοι, τραυλοί. RHAZES (RUFUS, str. 454,18 sqq.) kaže eksplicitno da oni ne mogu izgovoriti S, nego umjesto toga kažu Τ (sigmatizam, prim. prev.). 127 Problem XXX., I. 954 a 26 sqq. 128 RUFUS, p. 357,12.

129 Samo u određenim okolnostima ("quando residet melancholia") može čovjek, unatoč "multiplicatio "crne žuči, biti siguran od melankoličnog oboljenja: Rufus, p. 456, 38. 130 RUFUS, p. 356, 14 sqq.: Μελαίνεται δέ ό χυμός οΰτως ποτέ μέν ύπερθερμαινόμενος, ποτέ δέ ύπερψυχόμενος, οίον πάσχουσι γάρ τι οί καιόμενοι άνθρακες, διαυγέστατοι μέν δντες τή φλογί, σβεννυμένης δέ της φλογός άπομελαίνονται, τοιούτον τι και ή ψϋξις περι τό φαιδρόν χρώμα τοΰ αίματος έργάζεται... ή δέ υπερβολή τοΰ θερμοϋ πάλιν ξηράνασα και δαπανήσασα τάς ύγρότητας... 356

PRVI DIO

μελαίνει τούς χυμούς, ώσπερ και ό ήλιος τούς καρπούς... δτι δέ έξ ύπεροπτήσεως τής ξανθής χολής τή παραφροσύνη παραπίπτουσι... Temelji ove teorije ο izgaranju mogu se vidjeti u Timeju 83A-C, 85D, gdje je, doduše, ta žuč pripisana sagorijevanju u tijelu općenito. 131 De locis affectis, III., 9, u: GALEN (KOHN), VOL. VIII, str. 176 sqq. 132 Ovdje τρύξ, latinski "faex": u jednom drugom odlomku gdje se naglašava hladna kvaliteta tako proizvedenog fluida, on se naziva ύπόστασις, latinski "residuum", te ιλύς, latinski također "faex". GALEN, De temperamentis, II., 603 (ed. G . Helmreich, Leipzig, 1904., p. 59). 133 Osobito jednostavna deskripcija je u Isagoge in Tegni (τέχνη) Galeni, JOHANNITIUSA (HONEIN IBN ISHAQ), tekst vrlo upotrebljavan na Zapadu prije nego što su bili poznati grčki originali. "Cholera nigra duobus modis constat: uno modo est naturalis in modo fecis sanguinis et eiusdem perturbationis... et iste modus est veraciter frigidus et siccus. Est et alius modus extra naturalem cursum; et origo eius est de ustione cholerici commixtionis et hic veraciter appellatur niger; et est calidior et levior ac superior modus, habens in se impetum pernecabilem et qualitatem perniciosam." (ISIDORE, Etym., IV., 5 pokušava kombinirati oba gledišta: "Melancholia dicta eo quod sit ex nigri sanguinis faece admbcta abundantia fellis"). Osim tog temeljno važnog razlikovanja između različitih nezdravih tvari, Rufus uspostavlja i jednako važno razlikovanje između različitih sjedišta bolesti. On razlučuje: (1) infiltraciju cjelokupne krvi, što rezultira, između ostaloga, potamnjenjem kože; (2) afekciju (pogođenost) mozga, koja je uzrok posebice mentalnih poremećaja; te (3) "hipohondričnu" formu oboljenja, u kojoj se crna žuč uspostavlja na "os stomachi", prvo proizvodeći podbulost i probavne smetnje, a potom djeluje i na svijest, u značajnom stupnju (ova trostruka podjela može se naći u GALENA (KUHN), VOL. VIII, p. 185; ALEKSANDAR IZ TRALA, Originaltext und LJbersetzung, ed. Τ. Puschmann, Beč, 1878., I., pp. 5 9 1 sqq.; i mnogi drugi). Rufus je, dakako, bio zainteresiran i za klinička pitanja u pravom smislu riječi, te je dao kompletan sustav terapije u kojemu je sakupio sve prijašnje podatke i predao ih dalje potomstvu. On je kombinirao Asklepijadove dijetetske i gimnastičke mjere s prepisivanjem droga, uključujući tu i zadugo čuvenu ίερά'Ρούφου 357

BILJEŠKE

προς μελαγχολίας (ρ. 323.7), preporučivao je - suprotno Soranu - spolno općenje sa ženama kao najbolji lijek za ne-manične oblike tog poremećaja te je, nimalo slično Arhigenu, hvalio okrepljujuće efekte dramske umjetnosti i glazbe (p. 583). Rufus se bavio tretmanom melankolije i u jednom traktatu ο morbidnim poremećajima (Περί άποσκημμάτων), usp. J. ILBERG, Rufus von Ephesos, pp. 31 sqq. Njegova terapija za melankoliju putem "kvartarne groznice" (očito malarija), koja podsjeća na moderne terapije temperaturom, osobito je interesantna. 134 PRISCIAN, Eupor.,

str. 152 1 3 5 ) . L. H E I B E R G , Geisteskrankheiten im klassischen Altertum, Berlin, 1927. (separat iz Allgemeine Zeitschrift fiir Psychiatrie, VOL. II., 18,

LXXXVI), p p . 3 7 s q q .

ed. I. L. Heiberg, Leipzig, 1921. {Corp. med. Gr., IX., I.), pp. 156 ff. Uredio T . Puschmann, Beč, 1878., I., pp. 5 9 1 sqq.; HEIBERG, op. cit., pp. 40 sqq.

136 PAULUS AEGINETA,

137

138 RUFUS, str. 456,1.

139 Corp. med Gr., IX., I., str. 156, 20 140 ALEXANDER

OF TRALLES,

ed. T . Puschmann, str.

506.

141 ALEXANDER OF TRALLES, De singularum corporis partium... vitiis, etc. (prev. Albanus Torinus), Basel, 1533., p. 50. Očito povezano s tom tradicijom, M. PLATEARIUS, Practica, de aegrit. capitis, chap. V., u venecijanskome izdanju iz 1497., p. 173: "Alii tenent pugnum clausum, quod non potest aperiri: credunt enim se tenere thesaurum in manu vel totum mundum". Ranije, GUILLELMUS BRIXIENSIS (Guglielmo de Corvi, umro 1326.), Practica, Venecija 1508., fol. 20v: "quidam putant se mundum tenere in manu: et ideo ipsi manum claudunt." Stalni motiv "cijeloga univerzuma", koji ova nesretna stvorenja misle da drže, pojašnjava vezu tih kasnijih odlomaka s Aleksandrovim odlomkom. 142

Usp. K . SUDHOFF, Beitrage zur Geschichte der Chirurgie im Mittelalter (Studien zur Geschichte der Medizin, VOL. X), Leipzig, 1914., pp. 76 sqq. U Pavla iz Egine, međutim, čini se da je to bilo pitanje kauterizacije područja slezene, a još ne područje "media vertex" kako je to opisano u medijevalnim izvorima. 358

PRVI DIO

143 Tekstovi i odlomci koji se na to odnose sakupljeni su u Scriptores physiognomici graeci et latini, ed. R. FORSTER, Leipzig, 1893. 144 SENECA, De ira, II., 19, očito slijedi starije stoičke izvore. On kaže nadalje: "iracundos fervida animi natura faciet... frigidi mixtura timidos facit". Poseidonios, Miinchen, sqq. i 3 8 5 sqq.

145 K. REINHARDT, 317

1921.,

poseb. pp.

225

sqq.,

EMPIRICUS, Πυρρώνειοι Ύποτυπώσεις A 51 (ed. H. Mutschman, Leipzig, 1912., p. 16). On je bio zainteresiran tek za dokazivanje subjektivnosti i individualnih razlika u osjetilnoj percepciji i mislio je da to može učiniti najlakše tako što će referirati na humoralne "kraze", koje su po samoj svojoj naravi uključivale i razliku u osjetilnim dojmovima. Razlog zašto Sekst još nije upotrijebio izraze χολερικός i μελαγχολικός za ljude kojima upravlja žuta, odnosno crna žuč, možda je u tome što su to za njega bili još specifično patološki termini.

146SEXTUS

147 RUFUS, p . 4 5 6 , 6. 148 RUFUS, p . 4 5 6 , 21.

149 Usp. na primjer GALEN, De temperamentis, III, 646 sqq. (ed. G. Helmreich, Leipzig, 1904., pp. 86 sqq.), koji razlučuje između naravnih i stečenih odlika; ili ibid., II, 641 (ed. G. Helmreich, pp. 82 sqq.), gdje se preporuča da se pozornost obrati na starosnu dob: gusta kosa, primjerice, indikacija je melankolije u zreloj životnoj dobi, no nije to niti u mladosti niti u starosti. Izjave glede vanjskoga izgleda melankolika nalaze se također u Galenovim komentarima (koji su se očuvali jedino na arapskom; prijevod na njemački u Corp. med. Gr., V., Χ., I, p. 355) na drugu knjigu Pseudo-Hipokratove Epidemics. De locis affectis, III., 10 (KUEHN, Scriptores physiognomic graeci et latini, ed. 293, frag. 100.

150 GALEN,

VOL. VIII,

str.

182) =

R. FORSTER, VOL. II,

p.

151 Galen navodi ovo djelo među ostalima u odlomku svog komentara na Περι φύσιος άνθρώπου navedenom u daljnjem tekstu. To djelo uredio je I. MOLLER (GALENUS, Scripta minora, VOL. II, Leipzig, 1891., pp. 32-79): Ότι ταΐς τοϋ σώματος κράσεσιν αί της ψυχής δυνάμεις έπονται.

359

BILJEŠKE

152

Komentar na Περι φύσιος άνθρωπου, ed. G . C. KUHN, XV., p. 9 7 ; ed. J. Mewaldt, Corp. med. Gr., v, 9, i, Leipzig, 1914.; str. 51, također tiskano u FORSTER (ed.), op. cit., VOL. II, str. 2 9 5 , frag. 1 0 3 (usp. ibid., str. 296, frag. 105).

153

Objavio J. L. IDELER, Physici et medici graeci minores, Berlin, 1841., I., p. 303 (a ne II., str. 303, kako kaže Fredrich, op. cit. str. 49).

154 Neke od ovih osobitosti, osim što se pojavljuju trajno u onih ljudi čijom dispozicijom upravlja ovaj ili neki drugi od ta četiri humora, pojavljuju se i povremeno u svakoga, budući da svaki humor jedno vrijeme preuzima vodstvo u pojedinoj od četiri životne dobi čovjeka; pa tako mimo onih koji su po naravi sangvinici, kolerici, melankolici ili flegmatici, s druge strane i sva djeca, mladi, ljudi u svojoj zreloj dobi i starci sudjeluju u prirodi različitih temperamenata (tako kažu Pseudo-Soran, Vindicijan i srednjovjekovni autori koji ih slijede). Koliko su hotimice karakteri ocrtani u Περι κατασκευής bili razlučeni od pravih patoloških portreta, očito je iz činjenice da je svakom normalnom tipu bio pridodan još neki poseban oblik poremećaja: kada (sangvinična) djeca plaču, brzo se razvesele; kada se (kolerički) mladi razljute, treba im dulje da se povrate iz ljutnje (άλλάσσονται), no učinit će to sami od sebe. Kada (melankolični) ljudi polude, teško ih je dovesti u neki drugi kontekst misli te da bi se to učinilo, potreban je utjecaj drugih ljudi (δυσμετάβλητοι, upotrijebljen je pasiv); a kada se ista stvar pojavi u (flegmatičkoj) starosti, promjena više nije moguća (άμετάβλητοι διαμείνουσι). 155 "ARISTOTLE", U: Scriptores physiognomici graeci et latini, ed. R. Forster, VOL. I, p. 28, redak 10; ANONYMUS, U Forster (ed.), op. cit. VOL. II, p. 232, redak 15. 156 "ARISTOTLE", U

Forster (ed.), op. cit., VOL. I, p.

34,

redak

7.

157 POLEMON, u Forster (ed.), op. cit., VOL. I, p. 278, redak 14 (taj "colligendae pecuniae amans" je omanjega stasa, tamne kose i žustrog koraka, "in quo aliquid inclinationis est"); p. 270, redak 13 (pognuto držanje i tamna put kao znak "vir timidus ignavus"); p. 244, redak 5, tamna koža znači "timiditatem et diuturnam sollicitudinem et maestitiam"). U tom anonimnom tekstu, Forster (ed.), op. cit. VOL. II, p. 92, redak 7, crna kosa znači "timidum nimium et avarum"; u PSEUDO-POLEMON, Forster (ed.), op. cit.,

360

PRVI DIO

VOL. u, p. 160, redak 6, "timidus" se raspoznaje, između ostaloga, po "flexio staturae", tamnoj puti, te po "tristis obtutus". 158 Već ovo samo umanjuje J. van Wageningenovu teoriju kako formulaciju ove doktrine ο četiri temperamenta kao tipovima karaktera dugujemo "Honoriju iz Autuna" (a to je, William od Conchesa). Usp. J. VAN WAGENINGENOV članak "De quattuor temperamentis", u Mnemosyne, nova serija, XLVI., 4, (1918.), pp. 374 sqq. Također F. Boli, "Vita contemplativa", u: Sitzungsberichte der Heidelberger Akademie der Wissenschaften, Phil.-hist. Klasse, VIII. (Heidelberg, 1920.), p. 20. 159 GALEN ( K U H N ) , VOL. XIX,

pp. 4 8 5 sqq„ poseb. p.

492.

v

160 Medici antiqui, Venecija, 1547., fol. 159 sq. 161 Tiskano u PRISCIAN, Eupor., pp. 484 sqq. Za Pseudo-Soranovu i Vindicijanovu raspodjelu humora prema čovjekovoj starosnoj dobi i prema satima u danu, vidi tekst gore. Raspodjela prema godišnjim dobima je uobičajena: Vindicijanova raspodjela prema tjelesnim otvorima, koju Pseudo-Soran ne spominje, slaže se s postavkama u djelu Περι κατασκευής. Za oživljavanje Vindicijanove doktrine u dvanaestome stoljeću, vidi dolje, tekst. 162 Ch. XXXV. (MIGNE, P. L. VOL. XC, col. 459). Među točkama sličnosti sa Περι χυμών, možemo spomenuti primjenu pojma "hilares" za sangvinika i "audaces" za kolerika. Može se također pokazati kako je djelo Περι χυμών moralo biti poznato bizantinskom monahu Meletiusu koji je pisao u devetome stoljeću. 163 Uključit ćemo postavke u Isidoru i u jednom kraćem djelu, vjerojatno s početka šestoga stoljeća, Sapientia artis medicinae (ed. M. Wlaschky u: Kyklos. Jahrbuch des Instituts fiir die Geschichte der Medizin, I., Leipzig 1928., str. 103 sqq.), premda je to ovdje samo pitanje tradicionalnih elemenata koji su usađeni u postavke ο patologiji. WILLIAM OF CONCHES, Philosophia, tiskano pod imenom Honorius of Autun, u: MIGNE, P. L., VOL. CLXXII, col. 93, te navedeno pod tim krivim imenom od J. VAN WAGENINGENA, U: Mnemosyne, nova serija, VOL. XLVI (1918.), pp. 374 sqq.

164 U

165 Za Galenovo učenje ο "krazama", usp. J. VAN WAGENINGEN, loc. cit. Također i vrlo instruktivan rad WERNERA SEYFERTA, 361

BILJEŠKE

166

"Ein Komplexionentext einer Leipziger Inkunabel und seine handschriftliche Herleitung", u: Archivfiir Geschichte der Medizin, XX (Leipzig, 1928.), pp. 272 sqq., koji daje mnogo vrijednoga materijala za povijest učenja ο temperamentima. Posebice u Τέχνη ιατρική, pogl. 7-11; GALEN ( K O H N ) , VOL. I, pp. 324 sqq.

167 U Pseudo-Soranu i u Vindicijanu, na primjer, teško se može izbjeći pomisao kako su stanovite "hladne i vlažne" te "tople i suhe" kvalitete bile pridodane crnoj žuči čistom zabunom, budući da je ova ujedno i hladna i suha. Ako to nije bilo iz takve jedne pogreške, onda se pridavanje melankoliku takvih netradicionalnih atributa poput "pospanosti" i "razdražljivosti", ili, pak, pridavanje flegmatiku "budnosti" i "misaonosti", teško može objasniti. Beda je restaurirao tradicionalni poredak. 168 Tvrdnja kako flegmatici "rano posijede" toliko je specifična da njezino slaganje s πολιοϋνται ταχέως u Galenovoj "hladnoj i suhoj krazi" teško može biti čista koincidencija. 169 ISIDORE, Etym., iv„ 5, 7. 170 ISIDORE, Etym., iv., 5, 6. 171 ISIDORE,

Etym., x.,

176.

362

PRVI DIO

1 Usp. npr. C . MARCHESI, L'Etica Nicomachea nella tradizione latina medievale, Messina, 1904., pp. 9 sqq. i R. SELIGSOHN, Die Obersetzung der pseudo-aristotelischen Problemata durch Bartholomaeus von Messina, dizertacija, Berlin 1933. S druge strane, izvatci su već morali biti prevedeni ranije, jer Albert Veliki kaže u svom De somno et vigilia, lib. I., tract. II., ch. V (Opera, ed. A. Borgnet, Pariz, 1890-99., VOL. IX, p. 145): "dictum est in libro de problematibus ab Aristotele, qui liber non ad me pervenit licet viderim quaedam excerpta de ipso". Bilo bi zanimljivo doznati jesu li Albertove primjedbe ο melankoliji bile zasnovane na poznavanju kompletnoga prijevoda ili samo na "izvatcima", "excerpta", u kojem slučaju bi se njegovo spominjanje Hektora i Prijama dalo vrlo lako obrazložiti. 2 J. QUETIF i J. ECHARD, Scriptores Ordinis Praedicatorum, Pariz, 1719., VOL. i, p. 180. 3 PETRUS DE APONO, Expositio Problematum Aristotelis, Mantova, 1475., Padova, 1482. U postskriptumu mantovanskom izdanju, Pietrov komentar izričito je opisan kao prvi pokušaj te vrste, a kao datum dovršetka navedena je godina 1310. Za tiskana izdanja i rukopise, vidi L. N O R P O T H , "Zur Bio-, Bibliographie und Wissenschaftlehre des Pietro d' Abano", u: Kyklos, VOL. III, Leipzig, 1930., p. 303. 4

Usp. posebice H . LIEBESCHOTZ, Fulgentius Metaforalis (Studien der Bibliothek VVarburg IV), Leipzig, 1926., poseb. pp. 16 sqq.

5 Ova teorija lokalizacije, povremeno pripisivana Aristotelu u srednjemu vijeku (tako ADELARD IZ BATHA, Quaestiones naturales, ed. M. Mueller, Muenster 1934., ch. XVIII.) pretpostavlja Galenovu anatomiju mozga i raspodjelu (vjerojatno stoičku, no koju je prenio Galen) sposobnosti na φαντασία, μνήμη i νόησις, analiza koju sam Galen nije bio u punoj mjeri razvio; za ranu povijest ove teorije, vidi primjedbe H . LIEBESCHOTZA, Vortrage der

363

BILJEŠKE

Bibliothek Warburg, VOL. III, 1923-24., p. 127; ovo valja dopuniti s vrlo temeljitim istraživanjem WALTHERA SUDHOFFA, koji prati ovaj pojam unatrag do četvrtoga stoljeća i otud dalje do Leonarda i Vesaliusa: "Die Lehre von den Hirnventrikeln", u: Archiv fiir Geschichte der Medizin, VII (Leipzig, 1913.), pp. 149 sqq. Prema Liebeschutzu, ovu klasifikaciju različitih moždanih komora, npr. "toplih i vlažnih", itd., kako je to naučavao Neckam a jednako tako i profesionalni anatomi (Richardus Salernitanus, Lanfranc, i dr.) treba pripisati Williamu od Conchesa - lako objašnjiv nusprodukt njegove žurbe za znanstvenom sistematizacijom - a također ni W. Sudhoff ne stavlja ovu koncepciju ništa ranije (op. cit. p. 170). 6 ALEXANDER NECKAM, De naturiš rerum libri duo, ed. T . Wright, London, 1863. (Rerum Britannicarum medii aevi Scriptores, VOL. χχιν), ρ. 42. Prema gledištima ondje iznesenima, Neckam je bio za to da se planetu Veneri (koju on isto tako smatra za "toplu i vlažnu") prida patronat nad znanošću: "Quintus autem planeta propter effectus, quos exercet in inferioribus, calidus dicitur et humidus, ideoque scientia ei aptatur, quae in sanguineis vigere solet..." - iako, - jedna vrlo značajna razlika - on stavlja mudrost pod utjecaj Saturna. Gledište da je melankolija, kao ona koja korespondira s teškim i prijemljivim elementima vode i zemlje, vrlo pogodna za pamćenje, bilo je posvuda naširoko podržavano; usp. odlomak iz RAIMUNDUS LULLUS, Principia philosophiae, navedeno u L. VOLKMANN, u: Jahrbuch der kunsthistorischen Sammlungen in Wien, N. F. III. (1929.), p. 117: "Rursus ait Memoria, 'effective mea natura est melancholia, quoniam per frigiditatem restringo species et conservo metaphorice loquendo, quoniam aqua habet naturam restringendi, et quia terra habet naturam vacuativam, habeo loca, in quibus possum ponere ipsas species'". 7 Citirano u GIEHLOW (1904.), p. 61. 8

ALBERTUS MAGNUS, De animalibus libri xxvi, ed. H . Stadler, Miinster i. W. 1 9 1 6 - 2 1 . , VOL. I, str. 3 2 9 , § 1 1 9 (Beitrage zur Geschichte der Philosophie des Mittelalters, VOL. XV).

9 Vidi op. cit. VOL. I, p. 329, § 120 za podjelu "melancholia non naturalis" u četiri podvrste, koju smo mi nazvali "doktrina ο četiri forme".

364

PRVI DIO

l.ll.

10 Vidi op. cit., VOL. II, p. 1305, § 61: "Nihil delectationis apud se invenientes et malae suspicionis etiam existentes ad alios, occidunt se ipsos, et sunt nec diligentes nec diligibiles, solitudinem, quae malitia vitae humanae est, amantes, et in sordibus esse delectabile est eis, et alia multa mala contingunt eis et sunt frequenter fures etiam quando non indigent de re quam furantur, et multum sunt insomnes propter complexionis siccitatem et frigiditatem". Ovdje, možda nesvjesno imajući u vidu Aristotela, melankolik nije tako nazvan poimenice, no, posve odvojeno od tradicionalne istosti predikata i izraza "complexionis siccitas et frigiditas", ovaj opis je tako očigledno povezan s doktrinom ο temperamentima sadržanoj u §§ 59-62 (za ovo vidi dolje, tekst str. 102), da ovdje ne može biti nikakve sumnje ο autorovoj intenciji. Štoviše, u tom istom radu, VOL. I, p. 47, § 129, ustanovljeno je da je melankolik tužan i sumoran, i da trpi od strašnih opsjena. 11 Op. cit., VOL. i, p. 330, § 121: "Quoniam si non sit multum adusta... tune illa melancolia erit habens multos et stabiles et confirmatos spiritus: quia calidum eius bene movet et humidum eius cum ypostasi terrestri non incinerata optime movetur propter quod tales habent stabilitos conceptus et ordinatissimos affectus, et efficiuntur studiosi et virtutum optimarum. Et ideo dicit Aristoteles in libro de Problematibus, quod omnes maiores philosophi sicut Anaxagoras et Tales Mylesius, et omnes illi qui virtutibus praecellebant heroycis, sicut Hector et Eneas et Priamus et alii [zamjenjivanje grčkih heroja trojanskima je tipično srednjovjekovno], de tali erant melancolia. Dicit enim, quod tališ melancolya habet naturam vini rubei, quod fumosum est et confirmatorum et stabilium spirituum generativum". Usp. također VOL. II, str. 1304, § 60: "Quaecumque autem <scil. animalia> grossi sunt sanguinis et calidi, immixtam in sanguine habent coleram adustam vel aduri incipientem, quae est quoddam genus melancoliae: et haec satis sunt stabilia et constantis audaciae et multorum spirituum mediorum inter grossos et subtiles: propter quod etiam tališ complexionis existentes homines stabilis sunt animi et fortis, et non praecipites. Tališ enim melancolia est quasi de complexione vini rubei, sicut dixit Aristoteles in libro de Problematibus... Et quia fumosa [πνευματώδης] est huiusmodi colera, multiplicat spiritum stabilem qui bene tenet formas

365

BILJEŠKE

[i.e. zbog suhoće: u vodi, sve otječe, stoga flegmatci imaju slabo pamćenje]... et resultant conceptus mentis stabiles et operationes ordinatae: et per huiusmodi calorem ascendentem... non desperant seipsos semper et confortant, sicut fecit Eneas alloquens socios in periculis existentes et dicens, Ό passi graviora, dabit Deus hiis quoque finem'. Et ideo dicit Aristoteles, quod omnes viri in philosophia et heroycis virtutibus praecipui de huiusmodi fuerunt melancolya, sicut Hector et Eneas et Priamus et alii. Propter quod et leo et alia quaedam huiusmodi complexionis animalia magis sunt aliis liberalia et communicativa." 12 Vidi op. cit., VOL. II, p. 1305, § 62:"... sanguinei sunt bonae carnis et bonae habitudinis. Colerici autem longi et graciles, fleumatici breves et pingues et melancolici sunt tenues et breves et nigri. Hii autem, qui sunt de melancolia adusta calida, sunt valde longi et graciles et nigri et durae carnis." Vidi također i atribuciju lava, spomenutog u prethodnoj bilješci, koji je inače uvijek tipična životinja kolerika, toj posebnoj formi melankolične kompleksije koja je ovdje posrijedi. Pokušaj F. M. BARBADA (Revue Thomiste, nova serija, XIV. (1931.), pp. 314 sqq.) da učenje Alberta Velikog ο temperamentima dovede u sklad s nalazima moderne psihologije i s učenjem ο žlijezdanim lučenjima je zanimljivo, iako možda ne s povijesne točke gledišta. 13 Najjasniji su sljedeći odlomci: (1) col. 3 Komentara (prelijepo izdanje iz 1475. nema označene brojeve stranica; u izdanju iz 1482., fol. N2r): "Notandum quod melancolici sunt duplices; quidam enim sunt natura frigidi et sicci, maxime in quibus materia dominans secundum G est humor niger: de quibus non est sermo; non enim fuerit in predictis illustribus aut patiuntur pretacta. Sunt autem et alii ex adustione colere ac sanguis [sic]..." (2) Zadnji odlomak (ed. cit., fol. N4r): "Dicendum igitur, quod melancolici, sive per se sive qualitercumque contingat, precellunt alios in premissis consequenter temperati, licet per se magis, deinde colerici et qui deinceps; melancolia enim est duplex, ut visum est: secundum enim primam coleram nigram sive humorem magis nigrum obiectam [sic/] non sunt huiusmodi, verum propter secundam, colere permixtam rubee vel adustam." Pietro d' Abano je izgleda, ustvari, poput Alberta Velikog (koga je

366

Ml.

PRVI DIO

možda i poznavao) oklijevao da uključi vrlo nadarene osobe medu naravne melankolike, te ih je radije identificirao s predstavnicima "cholera nigra koja je pomiješana sa crvenom žuči, ili je s njome sagorijevala", zato što su takvi ljudi posjedovali osobito "suptilne i isijavajuće vitalne duhove", a isto tako i dobro pamćenje (predzadnja kolumna Komentara). 14

Usp. FICINO, De v. tripl., I, 5, p. 4 9 7 : "Sola igitur atra bilis illa quam dbcimus naturalem, ad iudicium nobis et sapientiam conducit; neque tamen semper."

15

Posebice MELANCHTHON, De anima, II. (Corpus Reformatorum, XIII.), col. 85: "Hic quaeritur de atra bile: an et quomodo praestantiores motus in ingeniis efficiat? Aponensis non recte iudicat, qui existimat hos motus in magnis viriš ab adusta bile esse, non a naturali. Nam adusta efficit furores et amentias, non parit motus, qui reguntur consilio. Deceptus est Aponensis, cum putavit Aristotelem hoc interrogare, an paulatim aetate heroici viri fiant melancholici. Id enim non proponit Aristoteles, sed ipsas naturaš et temperamenta eorum sentit esse melancholica. Ac deinde satis ostendit, se non de vicioso humore loqui, sed de naturali." Činjenica da gledište Pietra d' Abanoa nije moglo prevladati u ovom posebnom slučaju oko problema melankolije ne mijenja, dakako, činjenicu da je njegov Komentar u načelu imao znatan efekt. Još 1 3 1 5 . godine je JOHANNES DE JANDUNO (Jean de Jandun) vođa pariških averoista, komentirao Pietrov Komentar (E. Renan, Averroes, 3.izd„ Pariz 1866., p. 340); on je taj rukopis dobio od Marsiliusa iz Padove, i čini se da je averoistički trend u sjevernoj Italiji, koji je Petrarca stalno javno prozivao, a koji je jednim dijelom bio zasnovan i na Aristotelovim Problemata, bio u velikoj mjeri povezan i s djelovanjem Pietra d' Abanoa. RICHARD OF MEDIAVILLA (Omnes Questiones quodlibetales fundatissimi doctoris Ricardi de Mediavilla, quaestio XVIII, Venice 1509, fol. 19r et sqq.), pokušava nešto slično, iako očito bez izravna spominjanja Problema XXX., I. Na pitanje koji je od temperamenta najbolji za učenost i znanost, odgovori su u principu išli u prilog kolerika i sangvinika, a primjedba da i melankolici vrlo često znaju biti izrazito nadareni učenjaci bila je gurnuta u stranu hipotezom da su ti ljudi zapravo kolerici te da su melankolicima postali

367

BILJEŠKE

"accidenter propter adustionem cholerae": "sed intellexi hoc [tj. da melankolički temperament po naravi nije pogodan za učenost i znanost] de melancholicis naturaliter...illi enim sunt minime apti per se ad scientiam." biskup Pariza, De Universo, II, 3, 2 0 (Opera omnia, Venecija, 1591., str. 9 9 3 : Opera, Orleans, 1674., VOL. i, p. 1 0 5 4 ) : "Et in multis indubitanter prohibet irradiationem immediatam ipsa vitiorum et peccatorum faetulentia..., in multis autem complexio; quaedam enim complexiones incrassant animas et impediunt vires earum nobiles, propter quod dicit Galenus summus medicus, quia flegmatica complexio nullam virtutem animae iuvat... Causa in hoc est, quoniam incurvant et occupant animas humanas, propter hoc prohibent eas a perfectione rerum sublimium et rerum occultarum, quemadmodum plenitudo vasis de uno liquore prohibet ipsum a receptione liquoris alterius, sic et inscriptio tabulae vel pellis prohibet aliam inscriptionem ab illa iuxta sermonem Sapientis, quo dixit: 'Quia non recipit stultus verba prudentiae nisi ea dbceris, quae versantur in corde eius.' Propter huiusmodi causas visum fuit Aristoteli omnes ingeniosos melancholicos esse et videri eidem potuit melancholicos ad irradiationes huiusmodi magis idoneos esse quam homines alterius complexionis, propter hoc quia complexio ista magis abstrahit a delectationibus corporalibus et a tumultibus mundanis. Licet autem adiumenta praenominata natura praestet ad illuminationes et revelationes, gratia tamen creatoris munditiaque conversationis et sanctitas et puritas multo abundantius ipsas impetrant.

16 GUILLAUME D' AUVERGNE,

17 "Inveniuntur tamen animae aliquae, quibus istae irradiationes superveniunt ex fortitudine cogitationum in rebus divinalibus et ex vehementia devotionis in orationibus suis, similiter ex ardore piorum ac sanctorum desideriorum, quibus pulchritudinem iucundissimam creatoris concupiscunt. Galenus autem in libro de melancholia dicit ex huiusmodi desideriis interdum aliquos incurrere morbum melancholicum, qui procul dubio desipientia magna est et abalienatio a rectitudine intellectus et discretione rationis.". 18 "Scire tamen debes, quia huiusmodi homines, videlicet morbo melancholico laborantes, irradiationes recipiunt, verum 368

PRVI DIO

l.ll.

particulatas et detruncatas. Quapropter ad instar prophetarum de rebus divinalibus naturaliter loqui incipiunt. Sed loquelam huiusmodi non continuant, nisi ad modicum. Et propter hoc statim recidunt in verba desipientiae consuetae, tanquam si fumus melancholicus ascendens ad virtutem intellectivam in illis fulgorem ipsius intercipiens illam offuscet, et propter hoc ab altitudine tanti luminis mentem in aliena deiiciat.". 19 De universo, 1, 3, 7 (Opera omnia, Venecija, 1591., p. 725; Opera, Orleans 1674., VOL. I, str. 769): "De ipso etiam malo furoris dico, quod plerumque, immo semper, valde utile est furiosis: sive enim boni et iusti sint, cum in furorem incidunt, in tuto ponitur per furorem sanctitas eorum sive bonitas, cum tempore furoris peccare non possint... sive mali et iniusti sint, in hoc eis per furorem consulitur, ut malitia eorundem eo tempore non augeatur... Quod si creditur Galeno, adiuvat hunc sermonem id quod dicit in libro de Melancholia, videlicet quia quidam ex nimio desiderio videndi Deum nimiaque sollicitudine circa hoc incidere in melancholiam, quod non esset possibile apud creatoris bonitatem... nisi eisdem ipsum praenosceret utilem fore multipliciter et salubre. Debes autem scire, quia tempore meo multi fuerunt viri sanctissimi ac religiossimi, quibus desiderio magno erat morbus melancholiae propter securitatem antedictam. Unde et cum inter eos esset quidam melancholicus et statum eius non mediocriter affectarent, aperte dicebant Deum inaestimabilem gratiam illi melancholico contulisse..." P. Gr., VOL. XLVII, cols. 4 2 3 sqq. Izd. separatno, kao De providentia Dei ad Stagirium, Alost 1487.

20 MIGNE,

21 Antwort Herrn Johan Abts zu Spanhaimaujf acht Fragstuck, Ingolstadt, 1555., fol. N2V. Rečenica koju navodi Trithemius nalazi se u MIGNE, P. G r . , VOL. XLVII, col. 4 9 1 . TRITHEMIUS:

"Die groesse oder vile ainer Melancolischen traurigkait ist krefftiger vnnd schadt auch mer dann alle Teiiflische wuerckung, dann vvoellichen der boefi gaist vberwindt, der vberwindt er mit aigner traurigkait des menschen. So du nun solche Melancolische traurigkait aufi deinem sinn schlechst, so mag dir der Teiiffel gar nichts schaden." 369

BILJEŠKE

CHRYSOSTOMUS:

πάσης γάρ δαιμονικής ενεργείας βλαβερώτερον ή τής άθυμίας υπερβολή, έπεί και ό δαίμων έν οΐς άν κρατή διά ταύτης κρατεί, κάν ταύτην άφέλης, ούδέν παρ' έκείνου πείσεταί τις δεινόν. 22

Može se navesti dva primjera. Prvi, jedan odlomak iz sv. JERONIMA, Epistula C X X V , 16, (MIGNE, P. L „ VOL. ΧΧΙΙ, col. 1082): "Sunt qui humore cellarum immoderatisque ieiuniis, taedio solitudinis ac nimia lectione, dum diebus ac noctibus auribus suis personant, vertuntur in melancholiam, et Hippocratis magis fomentis quam nostris monitis indigent." Drugo, sa suprotne točke gledišta, stihovi Augustinova suvremenika RUTILIUSA CLAUDIUSA NAMATIANUSA, De reditu suo, V, 439 sqq., ed. Ch. H. Keene & G. F. Savage, London, 1907.

Ipsi se monachos Graio cognomine dicunt, Quod soli nullo vivere teste volunt... Sive suas repetunt factorum ergastula poenas, Tristia seu nigro viscera felle tument. Sic nimiae bilis morbum assignavit Homerus Bellerephonteis sollicitudinibus: Nam iuveni offenso saevi post tela doloris Dicitur humanum displicuisse genus. 23

Vidi također CASSIAN, Collationes, poglavlje "De špiritu acediae", ili raspravu na istu temu JOHANNESA CLIMACUSA i ISIDORA OD SEVILLE (njima dvojicom bavio se F. Paget, The Špirit of Discipline, 7. izdanje, London, 1896., pp. 8 sqq.).

24 U šesnaestomu stoljeću ovaj pojam još se - ili opet - pojavljuje, sada tretiran više iz ugla humoralne patologije nego moralne psihologije. CORNELIUS A LAPIDE (Cornelii a Lapide... commentarii in scripturam sacram, Lyon-Pariz, 1865. kaže (uz I. Kra 16.23): "Nullus enim humor magis quam hic melancholicus (sc. opportunus est diabolo, ut homines vexet.) Quare daemon, qui agit per causas naturales, maxime utitur humore melancholico". Tractatus de regimine sanitatis, 1477. i poslije; poglavljelll. (u izdanjukoje nam je dostupno, Augsburg, 1518., fols. b 4V sq.): "Et causa totius huius (sc. misli se na stanje uznemirene melankolije, i straha) est mollities animae et ipsius ignorantia

25 RABBI MOYSIS,

370

PRVI DIO

l.ll.

rerum veritatis. Docti vero et acquirentes mores philosophiae... acquirunt animabus suis fortitudinem... et quantumcunque aliquis magis suscipit de doctrina, minus patietur ex ambobus accidentibus aequaliter, videlicet ex die boni vel mali. Donec si pervenerit ad aliquid magnum bonum ex bonis mundi, quae quidem vocantur a philosophis bona phantastica, non magnificatur illud apud ipsum... et cum pervenerit ad eum magnum damnum, et angustia magna ex tempore adversitatis... non stupescit neque timet, sed eas tolerat bono modo... Merito namque philosophi appellaverunt bona huius saeculi et huius mala bona et mala phantastica. Plura etenim suorum bonorum imaginatur homo bona esse, quae quidem in veritate mala sunt, similiter et plura mala malorum suorum existimat esse mala, quae quidem bona sunt...". Štoviše, Maimonid je propisivao i čisto medicinska ljekovita sredstva, osobito lijekove koji su posebice bili prilagođeni naravi slavnog adresata. Zdravorazumsko promišljanje - uz, dakako, specifično kršćanske tonove - kao sredstvo liječenja protiv melankolije nastavilo se preporučivati u zapadnoj literaturi i dalje, još duboko do u moderno doba. Uz medicinsku, znanstvenu i karakterološku literaturu, postoji i cijeli niz pisanih tekstova koje se može grupirati pod naslovom "antimelankolična upozorenja"; jedan tipičan primjer je onaj isusovca FRANZA NEUMAYRA, Curatio melancholiae ili Gedult in Truebsalen, 1757. i poslije, dočim, s druge strane, pojavljivale su se također i zbirke šaljivih ili dosjetljivih pjesama i priča pod naslovima, primjerice Exilium melancholiae ili Recreations for the Melancholic (mnogobrojni navodi u A. FARINELLI, La vita e un sogno, Turin 1916., pp. 151 i 283). Usp. također The Mad Pranks and Merry Jests of Robin Goodfelow, reprint izdanja iz 1628., s predgovorom J. Paynea Colliera, London 1841. (Percy Society, Early English Poetry, VOL. IX). 26 Složenost pojma "acedia" postavlja problem s kojim se ovdje ne možemo baviti. Usp. (nažalost neobjavljenu) dizertaciju M. A. Connell s Cornell University, Ithaca, naslovljenu A Study of Accidia and some of its Literary Phases, 1932., na koju nam je ljubezno ukazao g. Herbert Stone, New York. 27

Usp. definicije RABANUSA MAURUSA ( M I G N E , P . L „ VOL. CXII, cols. 1250 sqq.), u kojima se "učenje i dobra djela" preporučuju kao protulijek, te u P S . - H U G O OF ST. VICTOR ( M I G N E , P . L., VOL.

371

BILJEŠKE C L X X V I , cols. 1 0 0 0 sq.)· Koliko usko se teološke definicije "acedia" poklapaju s medicinskim opisima melankolije, može se vidjeti iz brilijantnog opisa "tristitia" koji daje Theodulf iz Orleansa (tiskano u C. P A S C A L , Poesia latina medievale, Catania 1 9 0 7 . , str. 1 2 0 ) : Est et ei sine clade dolor, sine nomine moeror, Intima sed cordis nubilus error habet. Hane modo somnus habet, modo tarda silentia prensant, Ambulat et stertit, murmurat atque tacet. Somniat hic oculis residens ignavus apertis, Nilque loquens sese dicere multa putat. Actus hebes, secessus iners, oblivia pigra Sunt, et nil fixum mente vel ore vehit..

28 Hugo od St. Victora (loc. cit.) smatrao je "tristitia" za glavni pojam kojemu su "desperatio, raneor, torpor, timor, acidia, querela, pusillanimitas" bile podređene kao "comites". "Raneor" je, međutim, definiran kao "ex atra bili aut nimia pigritia virium animi et corporis enervatio et corruptio". Da imenujemo i jednog grčkog autora, I V A N A D A M A Š Ć A N S K O G , koji u svom djelu Poroci duše, nabraja, inter alia, μισανθρωπία, λύπη άλογος ("tristitia absque causa"!), φόβος, δειλία, άκηδία, μικροψυχία (De virtutibus et vitiis, M I G N E , P. Gr., V O L . X C V , col. 88). 29 Hildegardis "Causae etcurae", ed. P. Kaiser, Leipzig 1903., poseb. pp. 38,18 sqq.; 145,18 sqq. (mnoge ispravke dao je P. von Winterfeld, u Anzeiger fiir deutsches Altertum, XXIX. (1904.) (pp. 292 sqq.). Za primjedbe sv. Hildegarde koje se tiču samo melankolije kao temperamenta (budući da su sadržane u jednoj konzistentnoj doktrini ο četiri kompleksije), vidi tekst dolje. 30 Kaiser (ed.), op. cit., p. 145, 35. 31 Kaiser (ed.), op. cit., p. 38, 24. 32 Kaiser (ed.) op. cit., p. 38, 27. "Et haec melancolia nigra est", kaže sljedeći odlomak (naslovljen "De melancoliae morbo"), "et amara et omne malum efflat ac interdum etiam infirmitatem ad cerebrum et ad cor quasi venas ebullire facit, atque tristitiam et dubietatem totius consolationis parat, ita quod homo nullum gaudium habere potest, quod ad supernam vitam et ad consolationem praesentis

372

PRVI DIO

l.ll.

vitae pertinet. Haec autem melancolia naturalis est omni homini de prima suggestione diaboli, quando homo praeceptum dei transgressus est in cibo pomi. Et de hoc cibo eadem melancolia in Adam et in omni genere eius crevit atque omnem pestem in hominibus excitat." 33 Kaiser (ed.), op. cit., p. 143, 22: "Nam cum Adam bonum scivit et pomum comedendo malum fecit, in vicissitudine mutationis illius melancolia in eo surrexit... Cum enim Adam divinum praeceptum praevaricatus est, in ipso momento melancolia in sanguine eius coagulata est, ut splendor recedit cum lumen extinguitur, et ut stuppa ardens et fumigans foetendo remanet; et sic factum est in Adam, quia cum splendor in eo extinctus est, melancolia in sanguine eius coagulata est, de qua tristitia et desperatio in eo surrexerunt..." 34 Kaiser (ed.) op cit., p. 145, 27. 35 Usp. dijetetska sredstva, Kaiser (ed.), op. cit., p. 146, 32, odnosno ljekovita sredstva za glavobolju uzrokovanu melankolijom, ibid., p. 166, 7. 36 Najbolje je izdanje Hjalmara G. Sandera, u Repetitorium fiir Kunstwissenschaft, XXXV (1912.), pp. 519 sqq. 37 Na hodočašćima, također, ljude s mentalnim poremećajima smirivalo se glazbom koja je, međutim, trebala biti takva da čovjeka uzdiže. Usp. A L F R E D M A U R Y , La magie et l'astrologie dans l'antiquitć et au moyen age, 4. izdanje, Pariz, 1877., p. 333. 38 Jedan njemački liječnik, Hieronymus Miinzer, putujući za Nizozemsku 1495., očigledno ima u vidu Huga van der Goesa kada, u razgovoru ο oltarnoj slici u Gentu braće van Eyck, kaže kako "jedan drugi veliki slikar" "supervenit volens imitari... hane picturam, et factus est melancolicus et insipiens" (W. H. V V E A L E , H . and J. van Eyck, London 1908., ρ. lxxv). Vidi Ε. P. G O L D S C H M I D T , Hieronymus Miinzer und seine Bibliothek, Studies of the Warburg Institute IV., London, 1938. 39 "Si superbus es, humilia te ipsum valde,... quia nisi te emendaveris... ipse deus, qui superbis resistit, nolens quod pereas, adeo te humiliabit... quod exemplum aliis eris". 40 Usp. primjerice Hugues de Fouilloi, tekst dolje. 373

BILJEŠKE

41 Usp. A. B U M M , Uber die Identitat der Abhandlungen des Ishak ibn Amran und des Constantinus Africanus uber melancholie, Munchen, privatni tisak, bez datuma. Dijelovi Ishaqova rada koji nisu dani u Bummu mogu se stoga kompletirati iz C O N S T A N T I N U S A F R I C A N U S (Opera, V O L . I, Basel, 1536., pp. 280 sqq.). 42

Pravim imenom Y U H A N N A I B N S A R A B I Y U N , iz Damaska (druga polovina devetoga stoljeća): Jani Damasceni... curandi artis libri, V O L . I I I , 2 2 : u bazelskom izanju ( 1 5 4 3 . ) pp. 1 2 3 sqq.; u izdanju koje je objavljeno pod imenom S E R A P I O N (Venecija, 1 5 5 0 . ) , fols. Τ sqq.

43 Pravim imenom Abu Bekr Muhammad ibn Zakariya al-Razi, u. 925: Almansoris liber nonus, pogl. 13, česta ponovljena izdanja s raznim komentarima. Za zapadne komentare vidi H . I L L G E N , Die abendlandischen Rhazes-Kommentatoren des XIV. bis XVII. Jahrhunderts, disertacija, Leipzig 1921. 44

Tako C O N S T A N T I N U S A F R I C A N U S (Opera, V O L . I, Basel, 1 5 3 6 . , p. 288): "Alii... amant solitudinem et obscuritatem et ab hominibus remotionem. Alii spatiosa loca amant et lucida atque pratosa, hortos fructiferos, aquosos. Alii amant equitare, diversa musicorum genera audire, loqui quoque cum sapientibus vel amabilibus... Alii habent nimium somnum, alii plorant, alii rident...".

45

Prema

CONSTANTINUS AFRICANUS

(Opera, V O L . I, str.

287).

(Opera, V O L . I, p. 2 8 3 sq.): Također i klimatski uvjeti koji joj pogoduju mogu nadoći iz prevelike vrućine i suhoće jednako kao i iz prevelike vlažnosti ("zrak poput onoga ujesen" je dakako osobito škodljiv); premalo tjelovježbe je uvijek škodljivo, a tako je i s navikom uzimanja hrane i pića koji zgušnjavaju krv i pogoduju rađanju "humor melancholicus".

46 CONSTANTINUS AFRICANUS

47

A. B U M M , op. cit., p. 2 4 sq. (Constantinus Africanus, Opera, V O L . p. 2 8 3 sq.)

I,

48 C O N S T A N T I N U S A F R I C A N U S (Opera, V O L . I, pp. 291 sqq.): "Mjesto na kojem obitava melankolik treba biti okrenuto i ležati otvoreno prema istoku; za protudjelovanje na suhu prirodu "atra bilis", prednost treba dati vlažnim namirnicama u njegovoj dijeti, poput svježe ribe, meda, svih vrsta voća, te, u pogledu mesa, meso vrlo mladih i, ako je moguće, ženskih životinja, poput janjića i kozlića 374

PRVI DIO

|. U.

starih godinu dana, mladih kokica i ženki jarebica (povrće, naprotiv, valja izbjegavati, zbog vjetrova); povrh svega, tom dijetom treba potpomoći njegovu probavu, a uz to i ranojutarnjim šetnjama po ljupkoj i suhoj okolici, masažama toplim i vlažnim uljima, te dnevnim infuzijama mlake vode (ili hladne, ljeti): "Studium nostrum maxime adhibendum est in digestione. Ordinetur dieta humida et simpla, quia ille cibus facile digeritur, qui in substantia simplex est et humidus... Melancholici assuescant ad pedum exercitia aliquantulum, apparente aurora, per loca spatiosa ac plana, arenosa et saporosa... Post exercitia infundantur aqua calida et dulci." {Opera, V O L . I , pp. 2 9 4 i 2 9 0 ) : Oportet autem medicum meliorare suspicionem melancholicorum, mitigare furorum eorum et gratificare quod prius habuerint charum... Adhibenda rationabilia et grata verba, cum perfecto ingenio et sufficienti memoria, tollendo quae in anima sunt plantata cum diversa mušica et vino odorifero claro et subtilissimo".

49 CONSTANTINUS AFRICANUS

A F R I C A N U S (Opera, V O L . I , p. 2 9 3 ) . Usp. također njegovu Liber de coitu (Opera, VOL. I, p. 303): "Rufus vero ait: Quod coitus solvit malum habitum corporis et furorem mitigat. Prodest melancholicis et amentes revocat ad notitiam, et solvit amorem concupiscentis, licet concumbat cum alia quam concupivit". P L A T E A R I U S U Practica (De aegritudine capitis, V, Venecija, 1 4 9 7 . , fol. 1 7 3 ) , rezimirajući gledišta aktualna u Salernu na vrhuncu njegova razvitka, kaže: "Adsint soni musicorum instrumentorum, cantilene iocunde... et formose mulieres, quibus quandoque utantur, quia moderatus coitus spiritum mundificat et malas suspiciones removet".

50 C O N S T A N T I N U S

51

Npr. U G O S E N E N S I S , Consilia, XIV, Venecija 1 5 1 8 . , fol. 1 4 V : "Caveat a venereis". Niti ćemo sve do Marsilija Ficina, koji se inače slagao potpuno s medicinskom tradicijom u pogledu terapeutske prakse, imati prilike vidjeti - povezano s njegovim neoplatoničkim stavom - taj asketski ideal ponovno primijenjen na empirijsku dijetetiku, osobito onu smišljenu specijalno za intelektualce.

52

Theorica Pantegni, IX., 8 (Opera, V O L . I I , Basel, 1 5 3 9 . , pp. 2 4 9 sqq.); Practica Pantegni, I., 20 (Opera, VOL. I, pp. 18 sq.).

375

BILJEŠKE

Liber totius medicinae, Lyons, 1 5 2 3 . , Theor., IX., 7, fol. 104 ; Practica, V, 23, fol. 217R. Je li 'Ali ibn 'Abbas sa svoje strane bio upoznat s djelom Ishaq ibn 'Amrana, teško je odrediti. Posve je izvjesno da ga je Abulqasim poznavao ( A L S A H A R A V I U S , Liber theoricae necnon practicae, pract. 2 6 / 2 7 , augsburško izdanje iz 1 5 1 9 . , folije 3 2 V sqq.).

53 H A L Y FILIUS ABBAS, R

54 Usp. I. L. Lowes, "The Loveres Maladye of Heroes", u: Modem Philology, XI. (1914.), pp. 491 sqq. 55 H A L Y , Theor., I., 25, fol. 19v; poslije njega C O N S T A N T I N U S A F R I C A N U S , Theorica Pantegni, I, 25 (Opera, V O L . I I , p. 22 sq.): "Colera nigra non naturalis ex incensa colera nigra est naturali. Estque calida et a acut. (...) Alia nascitur ex incensione colerae (rubrae, et) acutior et calidior priore. Haec habet pessimas qualitates destruendi." Ova melankolija od izgorene crvene žuči mogla bi biti identična s "melancholia leonina", koja je također spomenuta u Konstantina (usp. R. and W. C R E U T Z , U: Archivfur Psychiatrie, xciv (1932.), pp. 244 sqq.), a čiji simptomi uključuju "prkos, ludu odvažnost i ravnodušnost prema popravljanju", sve ono što će ostati karakterističnim za koleričnog melankolika. Theor., IX., 7 , fol. 1 0 4 R , prema C O N S T A N T I N U S A F R I C A N U S , Theorica Pantegni, ix, 8 (Opera, VOL. II, p. 249): "Significatio uniuscuiusque speciei propria. Quae enim de humoribus est melanholicis in cerebro incensis, nimiam habet alienationem, angustias, tristitias, timores, dubitationes, malas imaginationes, suspiciones & similia... Quae ex sanguine est ardente, alienationem, cum risu & laetitia. Corpus infirmi macidum, color rubeus. Pili in corpore sunt nimii, nisi in pectore, uenae latae, oculi rubei, pulsus magnus, parum uelox,... In humoribus ex colera rubea, habent alienationem, clamorem, instabilitatem, uigilias, non quiescunt, multum irascuntur, calidum habent tactum sine febri, maciditatem, et corporis siccitatem, oculorum instabilitatem, aspectum quasi leonis, citrinitatem coloris."

56 HALY,

U Practica dalje definira Haly-Konstantinovu doktrinu ο tri forme, te, evocirajući stare podudarnosti s godišnjim dobima, ustanovljuje kako se sagorjevanje "cholera rubra" događa uglavnom ljeti, "cholera nigra" ujesen, a krvi u proljeće, dodajući

57 PLATEARIUS

376

I. II.

PRVI DIO

(fol. 173): "quod non habentur fieri (sc. melancholicae passiones) ex phlegmate, quia phlegma, cum sit album, albedinem cerebri non immutat". Umjesto toga, Haly i salernitanci uzeli su "melancholia ex stomacho", tj. hipohondričku formu, zapravo nimalo prikladnu, za četvrtu formu melankolije. 58 Taj princip pojavljuje se u P S E U D O - G A L E N A , "Οροι ιατρικοί, G A L E N , (ed. Kiihn), V O L . X I X , p. 3 6 4 . Prema M . W E L L M A N U , Die pneumatische Schule, Philologische Untersuchungen, XIV., Berlin, 1895., p. 65, ovaj rad zasniva se na nekom "sljedbeniku pneumatske škole sklonom sinkretizmu, koji je živio najkasnije u trećemu stoljeću." 59

AVICENNA,

60

Za ove komentatore, usp. H . E C K L E B E N i njegovu disertaciju, Die abendlandischen Aviccena-Kommentare, Leipzig 1921.

61 De

Liber canonis, Venecija,

conservanda

1555.,

1,1,4, ch. I, fol. 7 V .

cum Arnoldi Novicomensis enarrationibus, često tiskano i prevođeno; u izdanjima iz Frankfurta, 1551., fols. 111 sqq.; usp. i A R N A L D U S D E V I L L A N O V A , De morbis curandis, I , 2 6 , u izdanju iz Strasbourga, 1541., fols. 87r sqq. [ARNALDUS

62

valetudine...

DE V I L L A N O V A ]

Liber de animalibus, ed. H. Stadler, Miinster i. W. 1916-21., VOL. i, p. 329, § 120, gotovo od riječi do riječi kao Avicenna, osim što on dodaje i jedan komentar na Problem XXX., I . Također B A R T H O L O M E U S D E G L A N V I L L A (to jest, Bartholomeus Anglicus), De proprietatibus rerum, IV., II. (u Strasbourgu izd., 1485., bez brojeva stranica).

ALBERTUS MAGNUS,

Practica, lilium medicinae nuncupata, Venecija, 1 4 9 8 . , V O L . I I , fol 30 V sqq. On je isto tako htio da se terapija razlikuje u skladu sa svakom od četiriju formi.

6 3 B. GORDONIUS ( 1 2 8 2 . - 1 3 1 8 . ) ,

6 4 G U I L L E L M U S BRIXIENSIS

(u. 1326.), Practica, Venecija, 1508., ch.

22, fol. 20r. 65 Umro oko 1440., Practica nova, Pavia, 1509, VOL. I, ch. 23, fol. 16r. 66 Practica, Venecija, 1517., tract. 15, fol. 23r. Za Guainerio (u. 1440.), vidi tekst dalje. 67

De v. tripl., I, 5: "Melancholia, id est atra bilis, est duplex; altera quidem naturalis a medicis appellatur, altera vero adustione FICINO,

377

BILJEŠKE

contingit. Naturalis illa nihil aliud est quam densior quaedam sicciorque pars sanguinis. Adusta vero in species quattuor distribuitur, aut enim naturalis melancholiae, aut sanguinis purioris aut bilis [sc. flavae] aut salsae pituitae combustione concipitur." 68 De anima, II.; Corpus Reformatorum, XIII., cols. 83 ff. 69 Anatomy of Melancholy, London, 1621. G . A . B I E B E R (The Melancholikertypus Shakespeares und sein Ursprung, Anglistische Arbeiten, III., Heidelberg, 1913., p. 12) pravi čudnu pogrešku kada izvlači zaključak, iz svekolikog tradicionalnog razlikovanja između sangviničke, koleričke, flegmatičke i melankoličke melankolije, kako Burton katkad upotrebljava riječ "melankolija" samo kao sinonim za temperament. Liber canonis, Venecija, 1 5 5 5 . , III., I, 4 , ch. 1 9 , fol. 2 0 5 R : "Et dicimus quod cholera nigra faciens melancholiam, cum est cum sanguine, est cum gaudio et risu et non concomitatur ipsam tristitia vehemens. Si autem est cum phlegmate est cum pigritia et paucitate motus et quiete. Et si est cum cholera, vel ex cholera est cum agitatione et aliquali daemonio et est similis maniae. Et si fuerit cholera nigra pura, tune cogitatio in ipsa erit plurima et agitatio seu furiositas erit minus: nisi moveatur et rixetur et habeat odium cuius non obliviscitur." Obilježja tih četiriju oblika melankolije, s iznimkom flegmatične koja je transformirana u potpunu opreku, podudaraju se s onima koja se u Περί χυμών daju za opća patološka stanja što proistječu iz četiriju humora: όσαι γάρ αύτών [sc. τών νόσων] είσιν έφ' αίματος, μετ' φδής προσπίπτουσί τε καί γέλωτος, όσαι δ' άπό ξανθής <χολής>, θρασύτεραι καί πικρότεραι.,.'Όσαι δ' αύ άπό μέλαινης, σκυθρωπότεραι καί σιωπηλότεραι καί άστειότεραι. όσαι δ' αύ άπό φλέγματος ληρώδεις καί άσταταίνουσαι ( P S E U D O -

70 AVICENNA,

GALEN, ( K O H N ) , VOL. ΧΙΧ, str. 4 9 3 ) .

loc. cit.: "Atra bilis viciosa est, cum vel coeteri humores, vel ipsa atra bilis ita aduritur, ut humor cineris naturam crassiorem et mordacem referat... Cum melancholia est ex sanguine et diluitur modico sanguine, efficit amentias ridicule laetantium, quale aiunt fuisse delirium Democriti hilarius, qui ridere solebat hominum stulticiam, eaque animi tranquillitate vitam produxit usque ad annum centesimum nonum suae aetatis.

71 MELANCHTON,

378

PRVI DIO

l.ll.

"Cum vero melancholia est ex rubra bile, aut diluitur multa rubra bile, fiunt atroces furores et maniae, qualis fuit Herculis et Aiacis furor. Ut Virgilius de ira Herculis inquit: "Hic vero Alcidae furiis exarserat atro Felle dolor". Etsi enim rubra bilis in ira cietur, tamen Virgilius atram nominat, quia rubra mixta est atrae copiosiori, imo et uritur, ac velut cinerea est simul cum atra. "Si diluitur copioso phlegmate, fit inusitata segnicies, sicut ipse vidimus mente errantem, qui fere perpetuo dormiebat, summisse loquebatur, nec excitabatur, nisi citharae sono, quem cum audiret, attollens caput, arridere incipiebat, et interrogatus hilariuscule respondebat. "Si ipsa per sese atra bilis redundans aduritur, fiunt tristiciae maiores, fugae hominum, qualis fuit Bellerophontis moesticia: "Qui miser in campis errabat solus Aleis, Ipse suum cor edens, hominum vestigia vitans". ut inquit Homerus". Upada u oči kako ne postoji nijedan mitološki primjer za flegmatičnu melankoliju. Flegma je εις μεν ήθοποιίαν άχρηστος u usporedbi s morbidnim pretjerivanjima iz epike. Doktrina ο četiri oblika značajna je i za tumačenje Diirerove gravire B70. 72

Primjedba A L E K S A N D R A I Z T R A L L E S A (Originaltext und Obersetzung, ed. J. Puschman, Beč, 1878., VOL. I, pp. 591 sqq.) je značajna: ουδέν γάρ έστιν άλλο μανία ή έπίτασις της μελαγχολίας έπι τό άγριώτερον.

73

Slično u P L A T E A R I U S - U , op. cit., fol. 173. U odlomku navedenom maloprije u tekstu, A V I C E N N A je već bio rekao da kolerička forma melankolije podsjeća na "mania", a drugdje (Liber canonis, Venecija, 1555., III., I., 4, cap. XVIII., fol. 204v) on čak proglašava kako "ultima adustio" žute žuči ne generira melankoliju nego maniju.

74 Colliget Averroys, III., 40. Naš navod je iz Abhomeron Colliget Averroys, Venecija 1514., fol. 65v.

379

Abynzohar,

BILJEŠKE

Usp. A E T I U S , V I , 2 (tiskao K A R L S U D H O F F , U: Archivfiir Geschichte der Medizin, V I I . , Leipzig, 1 9 1 3 . , p. 1 5 7 ) . 76 Theorica Pantegni, VI., II. (Opera, VOL. II, p. 152). Tiskano u Karl Sudhoff, op. cit., p. 166; H A L Y , Theor., VI, 10 (fol. 72v), nije spomenuto u Sudhoffa.

75

77 Čak i sam Averroes spominje stare humoralne podjele te podjele prema mentalnim funkcijama: "Sed corruptio, quae accidit his virtutibus propter complexionem melancholicam, est cum timore, quaefitsine causa... Et quando uritur melancholia et fiunt accidentia cholerae in ipsa, tune convertitur homo ad ferinos mores." 78 Tako, među ostalima, G I O V A N N I D A C O N C O R R E G G I O , Practica nova, Pavia, 1509., fol. 15r; V A L E S C U S D E T A R A N T A , Aureum ac perutile opus...Philonium, I, 13, Venecija, 1521., fol. 12r; te, s tankom razlikom da je melankolija definirana kao neka neprirodna alternacija "virtus rationalis" i njoj podređenih kvaliteta (naime, "virtutes sensibiles", "virtus imaginativa" i "memoria"), G U I L L E L M U S B R I X I E N S I S (Guglielmo de Corvi), Practica, Venecija, 1508., fol. 20r. Practica, Venecija, 1517., tract. 15, fol. 22v, te J O H N OF G A D D E S D E N (Johannes Anglicus), Rosa anglica, practica medicine a capite adpedes, dovršeno 1314, Pavia, 1492., fols. 13Γ sqq. - koji, međutim, također spominje poremećaje pamćenja u svom poglavlju ο melankoliji; te najjasnije od svih, Giovanni d'Arcole (Johannes Arculanus, u. 1458.) koji kaže: "Dicitur [sc. melancholia] mutatio existimationum et cogitationum et, suppletive, etiam imaginationum... non autem corrumpitur memoria, cum sit in cerebro posteriori, sed virtutes iam dictae sunt in anteriori" ( G I O V A N N I D ' A R C O L E , Practica, Venecija 1560, pp. 50 sqq.).

79 Tako A.

GUAINERIUS,

80 PLATEARIUS, loc. cit.

81 Dva značajna srednjovjekovna autora usvojila su, koliko je poznato, vrlo drugačije gledište, povezujući pojam melankolije (u jednom slučaju kao bolest, u drugom kao temperament) s pojmom duševnih sposobnosti, ne zato da bi pratili patološke poremećaje kojima melankolija prijeti ugroziti te tri sposobnosti, već, naprotiv, zato da bi potvrdili činjenicu kako ljudi u čijoj mentalnoj dispoziciji

380

PRVI DIO

l.ll.

jedna od ove tri "krjeposti" (virtutes), recimo imaginativna, prevladava nad ostalima dvjema, istodobno i upravo stoga ili već jesu melankolici ili su na najboljem putu da to postanu. S tom dvojicom autora, H E N R I C U S O M D E G A N D A V O M i R A I M U N D U S O M L U L L O M , međutim, pozabavit ćemo se malo poslije. 82 Usp. P L A T E A R I U S , loc. cit.: "Mania est infectio anterioris cellulae cum privatione imaginationis. Melancolia est infectio mediae cellulae cum privatione rationis"; slično i A R N A L D U S DE V I L L A N O V A , De morbis curandis, Strasbourg, 1 5 4 1 . , fol. 8 7 , te, gotovo od riječi do riječi, B E R N H A R D V O N W A G I N G , Remediarius contra pusillanimos et scrupulosos, clm 1 8 6 0 0 , tiskano u P E Z , Bibliotheca Ascetica, V O L . V I I , pp. 4 9 6 sqq.; i J O H N OF G A D D E S D E N (Johannes Anglicus), Rosa Anglica, practica medicine a capite adpedes, dovršeno 1 3 1 4 . , Pavia, 1 4 9 2 . , fol. 1 3 2 R ; ovdje, međutim, samo kao dodatak Averroesovoj tripartitnoj podjeli, te stoga uvodno predstavljeno s "tamen proprie loquendo". V A L E S C U S D E T A R A N T A potvrdio je čak i jednu podjelu koja je smještala "lythargia" kao obično u "cellula posterior", no koja je melankoliju i "mania" stavljala zajedno u "media cellula", a "grozničavu" mahnitost u "prima cellula", op. cit., fol. 12v). Guainerius ponavlja Plaetariusovu podjelu, no upotrebljava je samo kao prikladan sustav nomenklature i na kraju svega vraća se nazad na čisto simptomatske distinkcije: melankolija u pravom smislu je uvijek "sine rixa", dok "mania" nikad (op. cit., fol. 22r). 83 Tako ide verzija te često ponavljane priče u Giovannija da Concorreggia (Practica nova, Pavia, 1 5 0 9 . , fol. 1 5 V ) . Raspodjela Galenovih primjera između tri sposobnosti duše (premda se nigdje ne spominje posebno melankoliju) pojavljuje se već u 'Ali ibn 'Abbasa i u Konstantina Afričkoga. 84

Primjeri u G I E H L O W

(1903.).

Liber canonis, Venecija, 1 5 5 5 . , I I I . , I . , 4 , ch. 1 8 , fol. 2 0 4 V : "Et quibusdam medicorum visum est, quod melancholia contingat a daemonio: sed nos non curamus, cum physicam docemus, si illud contingat a daemonio aut non contingat,... quod si contingat a daemonio tune contingit ita ut convertat complexionem ad eholeram nigram et sit causa eius propinqua [vjerojatno: 'proxima'] eholera nigra: deinde sit causa illius daemonium aut

85 AVICENNA,

381

BILJEŠKE

non daemonium." S druge strane, to pitanje postalo je značajno u djelu Pietra d' Abana Conciliator, differentia χχχιι (Eminentissimi philosophi ac medici Petri Aponensis liber Conciliator differentiarum philosophorum et medicorum appellatus, Firenca, 1526., fol. 46v). 86 Tretmani kauterizacijom i trepaniranjem, tako često spominjani u kirurškim radovima i uputama za kauterizaciju (usp. lik. pril. 27) vrlo se rijetko spominju u specifično psihijatrijskim tekstovima kao, primjerice, u J O H N A I Z G A D D E S D E N A , op. cit. fol 132 V , te u R G U A I N E R I U S A , op. cit., fol. 20 , gdje se spominju još i "verberacije". 87 Pitanje karakteristično u ovim diskusijama bilo je možda najprije sljedeće: protivno medicinskom (i posebice galenovskom) mišljenju, prema kojemu je melankolična tjeskoba potjecala iz crnoće "cholera nigra" - a koja razum straši slično koliko i mrak u prirodi - Averroes je ustvrdio kako je boja neke χυμός posve irelevantna za njezin patogeni efekt. Ovim argumentom bavio se G I O V A N N I D ' A R C O L E , Practica, Venecija, 1 5 6 0 . , pp. 5 0 sqq„ u tekstu dužine dvije folio-kolumne koje sadrže sedam "instantiae" i "solutiones", te dolazi do zaključka "nos autem, cum medici simus, sequamur medicos; licet rationes medicorum suprascriptae non sint demonstrationes". op. cit., fol. 12R: "et sciendum... quod istius alienations... multae sunt species. Nam quidam faciunt se divinatores, alii praescientes omnia, alii credunt se loqui cum angelis... Et tenui mulierem in cura, quae dicebat, quod diabolus coierat cum ea qualibet nocte, et tamen curata fuit cum adiutorio dei".

88 VALESCUS,

89

Usp. K . S U D H O F F , Iatromathematiker, vornehmlich im 15. und 16. Jahrhundert (Abhandlungen zur Geschichte der Medizin, II.), Breslau, 1902.

90 Prigodno, bio je počašćen spomenom u World Hartmanna Schedela, Nuremberg, 1493., fol. ccxlvir).

Chronicle

9 1 G U A I N E R I U S , o p . cit., f o l . 23V.

92 U stvari, "Aristotel" samo kaže da je Maracus pisao bolju poeziju kada je bio u ekstazi. Baš kao što Guainerius uvodi Aristotela kako bi podao autoritet svojoj priči ο seljaku koji piše poeziju, tako isto, vice versa, Pietro d' Abano pojačava Aristotelovu postavku podatkom ο jednom "pouzdanom liječniku" od kojega je čuo 382

PRVI DIO

l.ll.

"quod mulier quae illitterata, dum esset melancolkoa, latinum loquebatur congruum, quae sanata evanuit". Expositio problematum Aristotelis, col. J, izdanje iz Mantove,1475.; fol. N. 3r; izdanje iz Padove, 1482. 93 Frazu "magija je primjenjena kozmologija" skovao je A. Warburg. 94 Tako glasi komantar na Rhazesa u Geralda de Sola (umro 1371. godine). Mi navodimo iz Almansori liber nonus cum expositione Geraldi de Solo, Lyons 1504., ch. 13, fol. 34v. 95

Tako V A L E S C U S , op. cit., fol.

12R.

96 "Čista braća" bili su neka vrst iznimke, jer su svojim platoničkim sinkretizmom upečatljivo povezali humoralnu točku gledišta s doktrinom temeljenom isključivo na kvalitetama. Po njihovu nazoru, fiziognomijski i psihološki tipovi bili su intrinzično zasnovani na (jednostavnim) kvalitetama topline, hladnoće, itd. Suhi ljudi, na primjer, bili bi "općenito strpljivi u svojim postupcima, postojani u mišljenju, nereceptivni; prevladavajuća u njima je strpljivost, zazor, škrtost, upornost, oprez [ili pamćenje?]". Te kvalitete, pak, bile su sa svoje strane tijesno povezane s četirima tjelesnim tekućinama. Bog kaže ο stvaranju Adama: "Sačinio sam njegovo tijelo od vlage, suhoće, vreline i hladnoće, i doista napravio sam ga iz prašine i vode i udahnuo u njega dah i duh. Tako suhoća dolazi od prašine, vlaga dolazi od vode, toplina od daha a hladnoća od duha. I potom, nakon toga, stavio sam u njegovo tijelo četiri druge vrste koje drže na okupu tjelesnu dispoziciju. Bez njih tijelo ne može postojati, a niti pak ijedna od njih može postojati sama bez drugih. To su crna žuč, žuta žuč, krv i flegma. I onda sam ih pustio da budu jedna pored druge, i dao sam suhoći njezino sjedište u crnoj žuči, vrućini u žutoj žuči, vlazi u krvi, a hladnoći u flegmi. Te sada tijelo u kojemu su ove četiri smjese što sam mu dao kao bedem i zaštitu, jednake snage, tako da je svaka od njih u proporciji jedne četvrtine, ni manje ni više - to tijelo je potpuno zdravo, i podjednako konstituirano. Ali kada jedno od toga pretekne svoju braću, suzbijajući ih i odvajajući se od njih, tada bolest obuzima tijelo..." (u: Rasa' il ihwan a§-§afa' wa-hillan al wafa', Kairo, 1347./1928., VOL. I, pp. 229 sqq.; vidi također VOL. I I , p. 321).

383

BILJEŠKE

Srednjovjekovna bizantska literatura pokazuje stanoviti rascjep. S jedne strane, pisci ostaju vjerni Oribasiosu i Aetiusu te ortodoksnoj doktrini ο "krazama"; s druge strane, humoralna doktrina ο temperamentima još je živa, takva kakva je bila prenošena na grčkom jeziku, u Περι κατασκευής i, još specijalnije, u Περί χυμών. Tako monah MELETIUS U svojemu djelu (vjerojatno iz devetoga stoljeća) Περί τής του ανθρώπου κατασκευής (MIGNE, Ρ. Gr., VOL. LXIV, cols. 1075 sqq., pos. 1272 sqq.) ponavlja tradicionalnu korelaciju tjelesnih fluida s elementima, kvalitetama, godišnjim dobima i ljudskom životnom dobi (premda kvalificira uobičajenu usporedbu αίμα = mladost, χολή = zrelost, μελαγχολία = sredovječnost i φλέγμα = starost, primjedbom kako suliječnici-fizici također spominjali djetinjstvo i duboku starost kao dvije posebne faze); no on k tomu prenosi i humoralnu "karakterologiju" koja je u biti bila zasnovna na Περί χυμών, kako to pokazuje upotreba u oba djela inače rijetkih izraza: ίλαρωτέραν δέ τήν ψυχήν τοϋτο [sc. αίμα] έργάζεται, έν οίς πλεονάζει· ή δέ ξανθή χολή γοργοτέραν ή θρασυτέραν- ή δέ μέλαινα σεμνοτέραν καί εύσθενεστέραν [!]· τό δέ φλέγμα άργωδεστέραν καί σκληρωδεστέραν. Taj autor dodaje kako i vanjski izgled (proporcije te boja kože i kose) dolazi od određene smjese tjelesnih fluida. 97 Za pojam melankolije osobito je važna podjela na naravnu i nenaravnu vrstu, dana na početku Isagoga, koja je potom ostala i konačnom: vidi J. VAN WAGENINGEN, U Mnemosyne, nova serija, VOL. XLVI, 4 (1918.), pp. 374 sqq. Ustvari, johannitiusov sažetak preporuka je sam sebi zbog svoje nenadmašne kratkoće i jasnoće: "Commixtiones sunt novem, octo inaequales et una aequalis. De inaequalibus vero quattuor sunt simplices, hoc est cal., frig., hum., sicc. Et quattuor ex his compositae, scil. cal. et hum., cal. et sicc., frig. et hum., frig. et sicc. Aequalis vero est, quando cum moderatione corpus incolume ducitur." 98 Usp. W. SEYFERT, "Ein Komplexionentext einer Leipziger Inkunabel und seine handschriftliche Herleitung, u: Archivfiir Geschichte der Medizin, XX. (1928.), p. 280. 99 Averroes je bio prvi koji je raskrstio s četiri jednostavne "kraze" i koji je priznavao samo četiri složene. Usp. SEYFERT, op. cit., p. 281. 384

PRVI DIO

100

l.ll.

Navodimo za primjer CONSTANTINUS AFRICANUS, Theorica Pantegni, I., 15 (Opera, VOL. II, p. 16), prema HALY, Theor., I., 17, fol. 15: r

Jednostavne "kraze":

Toplo: "intellectus bonus, homo multum facundus, mobilissimus, audax, iracundus, libidinosus, multum appetens et cito digerens.'multum appetens et cito digerens." Hladno: "contraria e contrario". Suho: (samo fiziološke karakteristike)

^ Vlažno: (samo fiziološke karakteristike). Toplo i suho: "homo intellectualis, audax, appetibilis et digestibilis, maxime tamen grossi cibi, libidinosus". Složene "kraze":

Toplo i vlažno: "(samo fiziološke karakteristike) Hladno i vlažno: "intellectus durus, homo obliviosus, animosus, neque multum appetens neque cito digerens, non libidinosus". Hladno i suho: (samo fiziološke ^ karakteristike).

101 Uloga koju četiri složene "kraze" imaju u tijeku ljudskoga života određena je zakonom sukcesije što se točno podudara s onime što upravlja četirima humorima: Pueritia (do 30 godine) calidior et humidior Juventus ( 3 0 - 4 0 ) calida et sicca Senectus (do 60) frigida et sicca Aetas decrepita - prema nekima, vrlo hladno i suho, prema drugima, hladno i vlažno. Tako CONSTANTINUS AFRICANUS, Theorica Pantegni, I., 2 1 (Opera, VOL. II, p. 17); usp. HALY, Theor., I, 21, fols. 15V sqq.

385

BILJEŠKE

102 CONSTANTINUS AFRICANUS,

Theorica Pantegni,

I.,

18 (Opera, VOL.

II, p. 16); usp. HALY, Theor., I., 18, fol. 15V. 103 CONSTANTINUS AFRICANUS,

Theorica Pantegni, I., 2 5 (Opera,

VOL.

v

II, p. 2 3 ) ; usp. HALY, Theor., I., 2 5 , fol. 18 .

104 AVICENNA, Liber canonis, Venecija, 1555., 1,2, 3, 7, fol. 45v. Čovjek koji pati od preobilja crne žuči nije samo suhonjav i tamnoblijede boje lica (kako je to melankolik u pravoj doktrini ο kompleksijama) nego i mučno radi u uvjetima "immodica sollicitudo et cogitatio", pati od žgaravice, "falsa appetentia", čira na želucu i od slezene, te ima noćne more ο mračnim bezdanima, mučenjima, i ο mračnim i zastrašujućim stvarima. Stoga se ne možemo složiti sa Seyfertom kada on iznosi ovakve opise jasno nezdravih stanja jednostavno skupa sa sangvinicima, melankolicima, itd., u smislu temperamenta. 105 Usp. odlomak iz Avicenne naveden u prethodnoj bilješci. 106 U poglavlju koje je bilo namijenjeno uglavnom za potrebe nakupaca robova, te je stoga isticalo razlike između bijele, smeđe i crne rase, CONSTANTINUS AFRICANUS - usp. također GALEN, De temperamentis, II., 5 (Kiihn, I., 618) - razmatra relativnu pretežnost ovoga ili onoga humora bitno kao zdravstveni poremećaj: "Si quis... servos vel ancillas emat aliquando, ad medicum causa consilii, sani ne sint, recurrit... Quod si sit citrinus color corporis, ex abundantia colerae rubeae designatur. Si lividus vel plumbeus, mala complexio significatur. Aut de epatis frigiditate aut de abundantia colerae... aut ex splenis defectione. Sanum ergo corpus ex perfectione coloris... cognoscitur" (Theorica Pantegni, I., 24, u: Opera, VOL. II, p. 19); usp također HALY, Theor., I., 24, fol. 17r. S druge strane, i galenovska doktrina dovodila je "kraze", određene jedino kvalitetama, u tijesnu vezu s poremećajima koji su određeni relativnom pretežnošću samo jednoga humora, tako da je, unatoč svim pokušajima da se dođe do jasne podjele, stanovita konfuzija bila neizbježna. Tako, na primjer, sadržaj Avicennina poglavlja koje smo spomenuli u prethodnoj bilješci, a isto tako i ostalih sličnih odlomaka, bio je preuzet u djelu Liber phisionomiae MICHAELA SCOTA; a ovaj rad postao je vrlo značajnim za daljnji razvitak te grane spoznaje (poglavlja 162-171, u rukopisu iz Bratislave koji nam je dostupan, Cod. F. 21, fols. 61r sqq.). 386

PRVI DIO

l.ll.

107 Vidi naše apstrakte iz Isidora i Bede u poglavlju prije. Rimovana verzija Isidorovih postavki, nesigurne datacije, možda karolinška, pojavljuje se u pseudoepigrafskom Ovidius de quattuor humoribus, za koje usp. osobito C. PASCAL, Poesia latina medievale, Catania, 1907., str. 107 sqq. 108 Usp. npr. C. H . HASKINS, The Renaissance ofthe Twelfth Century, Cambridge, 1927. 109 Ovaj rad bio je tiskan pod tri različita imena (Bede, William iz Hirsaua i Honorius iz Autuna) sve dok CHARLES JOURDAIN nije otkrio pravog autora (usp. Dissertation sur l'etat de la philosophie naturelle, en Occident et principalement en France, pendant la premiere moitie du XIIe siecle, teza, Pariz, 1838.). Mi navodimo iz MIGNE, P. L., VOL. CLXXII, cols. 39 sqq. Diskusija R. Klibanskoga ο izvorima Williama od Conchesa pojavit će se povezano s njegovim izučavanjima ο srednjovjekovnim komentarima na Platona. 110 Philosophia, I V . , 20, u: MIGNE, P. L „ VOL. CLXXII, col. 93:"Homo naturaliter calidus et humidus, et inter quattuor qualitates temperatus; sed quia corrumpitur natura, contingit illas in aliquo intendi et remitti. Si vero in aliquo intendatur calor et remittatur humiditas, dicitur cholericus, id est calidus et siccus... Sin vero in aliquo intensus sit humor, calor vero remissus, dicitur phlegmaticus. Sin autem intensa sit siccitas, remissus calor, melancholicus. Sin vero aequaliter insunt, dicitur sanguineus." 111 Okolina može izmijeniti originalnu konstituciju. 112 William od Conchesa bio je također upoznat s podudarnostima između temperamenata, godišnjih doba i starosne dobi čovjeka: prema Philosophia, II, 26 (Migne, P. L„ VOL. CLXXII, col. 67), i IV, 35/36 (MIGNE, P. L., VOL. CLXXII, col. 99), djeca su sangvinična, odrasli ljudi su kolerični, sredovječni ljudi su melankolični, a starci su flegmatični. 113 Preuzeta od Williama od Conchesa (vidi dolje), ova terminologija vrlo je brzo izbila u prvi plan. Jedan pseudo-augustinovski traktat iz dvanaestoga stoljeća (De špiritu et anima, XXV., MIGNE, P. L., VOL. XL, col. 798) u odlomku koji se bavi značenjem snova razmatra njihove različite efekte na četiri temperamenta: "Alia namque vident sanguinei, alia cholerici, alia phlegmatici, alia

387

BILJEŠKE

melancholici". Još jedan rani dokazni materijal za pridjevski oblik naziva temperamenata pojavljuje se u jednom tekstu u Cod. Dresd. Dc. 185, 12. st., objavio R. FUCHS, "Anecdota Hippocratica", u: Philologus, VOL. LVIII (1899.), p. 413. 114 Oxford, Bodi., Digby MS 108, fols. 4-26; Berne, Cod. A 52, fols. 1-20; ine. "Cum inter omnia animalia". 115 Oxford, Bodi., Digby MS 108, fol. 76r-91r; vidi fol. 79\ 116 Oxford, Bodi., Digby MS 108, fol. 6V. 117

Usp. djelo De quattuor humoribus, tiskan u S. DE RENZI, Collectio Salernitana, VOL. II (Napulj, 1853.), pp. 4 1 1 - 1 2 , koji bi, prema uredniku (no na temelju neuvjerljivih dokaza), mogao potjecati od Johannesa Monachusa, učenika Konstantina Afričkoga; taj tekst je Vindicijanova poslanica proširena raznoraznim dodatcima.

118 ADELARD IZ BATHA,

Quaestiones naturales, ch.

7,

ed.

Μ.

Mueller,

Muenster, 1934. 119

Philosophia, IV., 3 9 (MIGNE; P. L., VOL. CLXXII, col. 100): "quamvis vero sanguinea complexio sit habilis ad doctrinam, in omni tamen aliquis perfeetus potest esse cum labore, quia labor omnia vincit".

120 Za ovo gledište, osobito dobro izraženo u Williama od Conchesa ("calidissima <mulier> frigidior est frigidissimo viro") - koje je preživjelo dobrano do u osamnaesto stoljeće - usp. GALEN, De usu partium, V I I . , 2 2 , ed. G . Helmreich, VOL. I (Leipzig, 1907.), p. 4 4 0 = Κ ϋ Η Ν , VOL. III, p. 6 0 6 ; CONSTANTINUS AFRICANUS, Theorica Pantegni, I, 22, "De mutatione propter sexum", (Opera, VOL. II, p. 19); i ADELARD OF BATH Quaestiones naturales, ch. 4 1 . 121

Philosophia, I., 2 3 ,

122

Philosophia, I., 2 3 (MIGNE, P. L., VOL. CLXXII, col 55): "Unde, cum diversa animalia melancholica creata sunt, et infinita phlegmatica et cholerica, unus solus homo creatus est, quia, ut ait Boethius in Arithmetica, omnis aequalitas pauca est et finita, inaequalitas numerosa et multiplex..." CONSTANTINUS AFRICANUS, isto tako, Theorica Pantegni, I, 5 (Opera, VOL. II, p. 8) ima rečenicu: "Homo... omnibus temperatior est animalis (sic) speciebus". No, posve postrani od faktične razlike, a to je da Konstantin još nije

MIGNE,

P. L„ VOL.

388

CLXXII,

col.

56)

PRVI DIO

l.ll.

smatrao "temperatus" sinonimom za "toplo i vlažno", a kamoli za "sangvinično", taj naglasak je posve različit. 123 Bernard Silvestris modificirao je doktrinu koju je prenio William od Conchesa tek utoliko što je uveo uz to i sangvinične životinje, proklamirajući uz to prirodno pravo svih ljudi na ravnotežu četiri tjelesna soka. Dočim je u Williama od Conchesa čovjek imao posebno mjesto zbog činjenice da on i samo on može biti sangvinik, a životinje da su ograničene na tri ostala temperamenta, u Bernarda Silvestrisa to je zbog činjenice da je čovjek i samo čovjek imun na disharmonije tjelesnih tekućina. "Ceterum non ea, quae in homine est, et in ceteris animantibus Naturae diligentia reperitur. Intemperans enim humorum cohaerentia brutorum conplexionem saepius assolet depravare. Asinus hebes est ex phlegmate, leo iracundus ex cholera, canis aerio totus inficitur odoratu. Sola et singularis hominum conditio; de humorum complexu facta est in qualitatibus et quantitatibus temperatio... Futurum enim intelligentiae et rationis habitaculum non oportuit inaequalitatem aut turbatricem consilii diffidentiam pateretur" (BERNARDUS SILVESTRIS, De universitate mundi, II., 13). 124 Za sličan razvoj u tipologiji poroka i njegov utjecaj na portretiranje temperamenata, vidi dolje, poglavlje "Povijesna pozadina bakroreza Melencolia Γ. 125 Usp. SAXL, Verzeichnis, 126 VINDICIAN,

VOL. II,

pp. 40 sqq.

Ep. ad Pentadium.

u: M I G N E , P . L . , VOL. CLXXVI, col. 1 1 8 5 : "Similiter et animus utitur quatuor humoribus; pro sanguine utitur dulcedine; pro cholera rubra amaritudine; pro cholera nigra tristitia; pro phlegmate mentis compositione. Dicunt enim physici sanguineos esse dulces, cholericos amaros, melancholicos tristes, phlegmaticos corpore compositos. Ut sit dulcedo in contemplatione, amaritudo de peccati recordatione, tristitia de perpetratione, compositio de emendatione. Est enim attendendum, ne dulcedo spiritalis turbetur amaritudine temporali, vel amaritudo habita de peccato corrumpatur dulcedine carnali; ne utilis tristitia turbetur otio vel inertia, vel mens composita dissolvatur per illicita". Usp. također, približno suvremene ovima, primjedbe WILLI AMA OD ST. THIERRYA

127 H U G O DEFOLIETO,

389

BILJEŠKE

(MIGNE, Ρ. L., VOL. CLXXX, col. 6 9 8 ) : "Eodem... modo elementa operantur in mundo maiori, quo operantur quattuor humores in mundo minori, qui est homo... ex sua sibi diversitate concordantia et per concordem diversitatem facientia pulcherrimam ordinis sui unitatem".

P. L., VOL. CLXXVI, cols. 1 1 8 5 sqq. Kao dokaz te bliskosti možemo navesti sljedeće: "Phlegma habet sedem in pulmone..., purgationem habet per os", iz Vindicijana (praktički identično s Περί κατασκευής); "Unde fiunt homines tardi et obliviosi atque somnolenti" iz Bede (premda su prethodne crte dane u II. poglavlju uključivale Vindicijanovo "corpore compositi"). Primjedba kako "cholera rubra" "habet sedem in felle... respirationem habet per aures" dolazi od Vindicijana, a tako i "unde fiunt homines iracundi, ingeniosi, acuti, et leves". Postavke glede melankolika također dolaze od Vindicijana, čak i dodatak "aliquando vigilantes" spomenut u tom tekstu.

128 H U G O DE FOLIETO, U: MIGNE,

129 HUGO DE FOLIETO, o p . cit., col. 1190.

Causae et curae, ed. P . Kaiser, Leipzig, (muškarci) i pp. 8 7 , 1 1 - 8 9 , 3 7 (žene).

130 HILDEGARDE VON BINGEN, 1903.,

pp.

72,8 - 76,8

131 Ibid., p. 36, 15: "Si enim homo in paradiso permansisset, flegmata in corpore suo non haberet". 132 Ibid., p. 72,16 sqq. (de sanguineis) "...Sed et delectabilem humorem in se habent, qui nec tristitia nec acerbitate oppressus est, et quem acerbitas melancoliae fugit et devitat...Sed cum mulieribus in honestate et fertilitate esse passunt et se etiam ab eis abstinere valent et pulchris et sobriis oculis eas inspiciunt, quoniam, ubi oculi aliorum ad eas velut sagittae sunt, ibi oculi istorum ad ipsas honeste symphonizant, et ubi auditus aliorum quasi validissimus ventus ad ipsas sunt, ibi auditus istorum velut sonum citharae habent..., et etiam intelligibilem intellectum habent. Sed qui de his nascuntur, continentes et felices ac utiles et probi in omnibus operibus sunt et sine invidia manent... Et quia in visu, in auditu et in cogitationibus suaves sunt, saepius quam alii aquosam spumam et non coctam de se emittunt... Atque facilius quam quidam alii seu cum semet ipsis seu cum aliis rebus a calore libidinis solvuntur".

390

PRVI DIO

133 Dotad još nitko nije bio otišao dalje od već spomenute postavke kako su žene općenito "hladnije i vlažnije" negoli muškarci, te da stoga muškarce treba uspoređivati s muškarcima, a žene sa ženama. Već sama ta osobitost Causae et curae mora jamačno ušutkati bilo kakve sumnje u njezinu autentičnost. Protiv usamljene sumnje C. Singera (Studies in the History and Method of Science, Oxford, 1 9 1 7 . , VOL. I, pp. I sqq.), usp. H . LIEBESCHUTZ, Das allegorische Weltbild der Hl. Hildegard v. Bingen (Studien Bibliothek Warburg XVII.), Leipzig, 1 9 3 0 . , passim. Causae et curae, p. 7 3 , 2 0 sqq. (de melancholicis): "Alii autem viri sunt, quorum cerebrum pingue est... atque austerum colorem faciei habent, ita quod etiam oculi eorum aliquantum ignei et viperei sunt, et duras et fortes venas habent, quae nigrum et spissum sanguinem in se continent, et grossas et duras carnes habent atque grossa ossa, quae modicam medullam in se tenent, quae tamen tam fortiter ardet, quod cum mulieribus velut animalia et ut viperae incontinentes sunt...; sed amari et avari et insipientes sunt et superflui in libidine ac sine moderatione cum mulieribus velut asini; unde si de hac libidine interdum cessaverint, facile insaniam capitis incurrunt, ita quod frenetici erunt. Et cum hane libidinem in coniunctione mulierum exercent, insaniam capitis non patiuntur; sed tamen amplexio... tortuosa atque odiosa et mortifera est velut rapidorum luporum. Quidam autem ex istis... libenter cum feminis secundum humanam naturam sunt, sed tamen eas odio habent. Quidam autem femineum sexum devitare possunt, quia feminas non diligunt nec eas habere volunt, sed in cordibus suis tam acres sunt ut leones, et mores ursorum habent; sed tamen utiles et prudentes sunt in operibus manuum suarum atque libenter operantur. Ventus autem deleetationis, qui in duo tabernacula praedictorum virorum cadit, tanta immoderatione et tam repentino motu venit, quemadmodum ventus, qui totam domum repente et fortiter movet, et stirpem in tanta tyrannide erigit, quod eadem stirps, quae in florem florere debebat, in acerbitatem vipereorum morum se intorquet..., quia suggestio diaboli in libidine virorum istorum ita furit, ut, si possent, feminam in coniunctione hac mortificarent, quoniam nulla opera caritatis et amplexionis in eis sunt. Unde filii aut filiae, quos sic de

134 HILDEGARDE VON BINGEN,

391

BILJEŠKE

se producunt, multotiens diabolicam insaniam in vitiis et moribus suis habent, quoniam absque caritate emissi sunt. Nam qui de his nascuntur, saepe infelices erunt et tortuosi in omnibus moribus suis, et ideo ab hominibus amari non possunt, nec ipsi mansionem cum hominibus libenter habent, quoniam multis fantasmatibus fatigantur. Si autem cum hominibus manent, odio et invidia et perversis moribus cum eis sunt, et nullum gaudium cum eis habent. Quidam tamen ex his nati prudentes et utiles interdum fiunt, sed tamen in eadem utilitate tam graves et contrarios mores ostendunt, quod inde nec diligi nec honorari possunt, velut ignobiles lapides, qui sine nitore iacent..." "Melancholica" (p. 89, 7) je ženski par ovog uznemirujućeg i žaljenja vrijednog stvorenja. Ona je nekonzistentoga uma, bez radosti, muškarci je izbjegavaju, jalova je (samo sangvinični i snažni muškarci mogu joj katkad napraviti dijete, u poodmakloj dobi), podložna je mnogim bolestima, osobito melankolijskom ludilu, i prijeti joj smrt čak i u inače neškodljivim okolnostima. Flores diaetarum, eine Salernitanische Nahrungsmitteldiaetetik aus dem 12. Jahrhundert, verfasst vermutlich von Johannes de Sancto Paulo, dissertation, Leipzig,

135 H . J. O S T E R M U T H ,

1919.

136 Ovo je često bilo prepisivano u osmom, devetom i desetom stoljeću (Usp. VINDICIAN, Epist., p. 4 8 4 , i C. PASCAL, Poesia latina medievale, Catania, 1907., pp. 117 sqq.). Jedan izvadak posve neovisan ο Salernu (s djelomice drugačijim tekstom) postoji u jednom engleskom manuskriptu (Oxford, St John's College, Cod. 17), koji se može relativno pouzdano datirati u 1110.-1112. (Usp. C. SINGER, "A Review of the Medical Literature of the Dark Ages, with a New Text of about 1110", u: Proceedings ofthe Royal Society of Medicine, VOL. Χ (1917.), pp. 107 sqq.). 137 OSTERMUTH, op. cit., p. povezanost.

54;

Seyfert je u međuvremenu uočio tu

138 Pseudo-Soran nije imao nikakve izjave u pogledu izlaznih otvora; oni se prvo pojavljuju u Vindicijana i u Περι κατασκευής. 139 Otuda također i naglasak na kvalitetama različitih prehrambenih tvari i poslastica.

392

PRVI DIO

I. II.

140 Sve što znamo jest da su obojica, i Jean de St. Paul i Hugues de Fouilloi, morali izravno koristiti Vindicijanov tekst, budući da i jedan i drugi uključuju postavke iz tog teksta koje onaj drugi ispušta. Jedino bi neko izdanje komentara na Johannitiusa, koji su preživjeli u nekoliko rukopisa, a do sada su ih učenjaci zanemarili, moglo odgovoriti na pitanje je li se ili nije doktrina ο temperamentima počela razvijati u Salernu u jedanaestome stoljeću te je li se ili nije otamo proširila. Zavrjeđuje da se spomene i uska suglasnost između jedne sentence Huga de Fouilloija te jednog salernitanskoga fragmenta koji je teško smjestiti, no vjerojatno također datira iz dvanaestoga stoljeća (P. GIACOSA, Magistri Salernitani..., Turin, 1901., p. 172). Uz oba odlomka usp. WILLIAM OF CONCHES, Philosophia, IV, 3536 (MIGNE, P. L„ VOL. CLXXII, col. 9 9 ) ; nema sumnje da su oba potekla iz istoga izvora. Salernitanski fragment "... videmus enim quod colera sui calidi et sicci iuvat appetitivam; melencolia sui frigiditate et sic retentionem; flegma frigida et humida expulsiva; sanguis calidus et humidus digestiva." Medicina animae (Migne, P. L:, VOL.

CLXXVI,

col. 1195):

"... cum ignis calidus et siccus sit virtutis appetitivae, terra frigida et sicca retentivae, aer calidus et humidus digestivae, aqua humida et frigida expulsivae, necessario contingit, ut.." 141 Potpunosti radi uvrstit ćemo ovdje i ostale kuplete, koji se pojavljuju u manjim i beznačajnim varijacijama: Sangvinik: Largus, amans, hilaris, ridens rubeique coloris, Cantans, carnosus, satis audax atque benignus. Kolerik:

Hirsutus, fallax, iracundus, prodigus, audax, Astutus, gracilis, siccus croceique coloris.

Flegmatik: Hic somnolentus, piger, in sputamine multus, Huic hebes est sensus, pinguis facies, color albus. Usp. također C. PASCAL, Poesia latina medievale, Catania, 1907., p. 114, te K. SUDHOFF u Archiv fur Geschichte der Medizin, XII.

393

BILJEŠKE

(1920.), ρ. 152. Sudhoff je također pronašao i stihove u rukopisu iz trinaestoga stoljeća sa sljedećim dodacima: Sangv. Consona sunt aer, sanguis, puericia verque. (calida et humida appetit et petit rubea et turbida) Kol.

Conveniunt estas, ignis coleraque iuventus. (calida et sicca appetit et non petit rubea et clara)

Mel. Autumpnus, terra, melancholia, senectus. (frigida et sicca non appetit et non petit alba et clara) Flegm. Flecma latex (ne "later") et hyemps, senium sibi consociantur. (frigida et humida non appetit et petit alba et turbida) 142

Usp. K. SUDHOFF, Geschichte der Medizin, Leipzig bibliografijom.

1922.,

p.

185,

s

SEYFERT, "Ein Komplexionentext einer Leipziger Inkunabel und seine handschriftliche Herleitung", u Archiv fiir Geschichte der Medizin, X X . ( 1 9 2 8 . ) , pp. 2 8 6 sqq. "Complexio melancholica" opisana je na sljedeći način: "Et ideo sicut iste humor est frigidus et siccus, sic ista complexio est frigida et sicca et assimilatur terrae et autumno. Signa huiusmodi complexionis sunt per oppositum signis sanguineae complexionis. Qui est semper tristis et non iocundus, parcus, corporis niger sicut lutum, male digerit, invidus, infidelis, malus, fallax, inconstans animo, tardus in omnibus factis suis, inordinatum habet appetitum, semper diligit esse solus, et claudit oculos semper sicut lepus, quando debet inspicere homines, timidus, non diligit honorabilia, ebes est in ingenio, duras habet carnes, multum bibit, parum comedit, quia non potest digerere ratione frigidi et sicci. Parum appetit quia frigidus, parum vel nihil potest ratione sicci, quia a sicco humidum spermaticum vix vel difficile potest separari. Ideo nota unam doctrinam: si melancholicus vult bene appetere, bona cibaria humida et pulverosa, sive bene piperata comedat, bonum vinum vel potum calidum bibat. Tune ratione caloris in speciebus augmentatur calor naturalis in ipsis et per consequens appetit. Sed ratione humiditatis humidum incipiet augmentari... Haec sunt signa melancholici. Unde versus:

143 WERNER

394

PRVI DIO

l.ll.

Invidus et tristis Cupidus, dextraeque tenacis, Non expers fraudis, Timidus, luteique coloris. Zaključne postavke poput one ο "immutatio" tjelesnih fluida zbog načina života, klime ili naslijeđa, također su važne, osobito uvođenje kombiniranih tipova temperamenata (SEYFERT, op. cit., pp. 296 sqq.). Kompleksije koje imaju jednu zajedničku kvalitetu mogu biti kombinirane u jednom te istom pojedincu, tako da uz četiri čista tipa postoje i četiri miješana tipa, naime, sangvinik-flegmatik, melankolik-kolerik, sangvinik-kolerik i melankolik-flegmatik. Ovo gledište, koje je ponovno zakompliciralo već prihvaćen jednostavan sustav, nije na popularnu doktrinu ο temperamentima utjecalo odmah, već se pojavilo nanovo u popularnoj filozofiji kasnijih stoljeća: usp. među ostalima J. H . BECKER, Kurtzer doch griindlicher Unterricht von dem Temperamenten. Bremen 1739., ch. 6: "Von denen zusammengesetzten oder vermischten Temperamenten". 144 Navodimo dvije talijanske kitice: (A) LIONARDO DATI, Sfera, (London, Brit. Mus., Add MS 23329, fol. 5r; New York, Pierpoint Morgan Library, MS 721; i Cod. Vat. Chis., Μ VII 148, fol. 12r):

"Malinconia e di tucte peggiore, palidi et magri son sanza letitia color chabbondan in cotale homore, disposti a tucte larte dauaritia et a molti pensieri sempre hanno il ćore, son solitari et di poca amicitia, quartane so le febbri malinconiche, che piu che tucte l'altre sono croniche". (B) F. GIOVANNI M. TOLOSANI, La Nuova Sfera, Firenca, 1514.:

"Il maninconico e freddo ed asciutto Come la terra, e sempre ha il ćore amaro, Resta pallido e magro e par distrutto Ed e tenace, cupido ed avaro: Ε vive in pianto, pena, doglia e lutto, Ed a sua infermita non e riparo:

395

BILJEŠKE

£ solitaro e pare un uom monastico, Senz' amicizia, ed ha ingegno fantastico". Ovi tekstovi bili su ponovno tiskani zajedno, Firenca, 1859. Vidi također "Carnival Song", objavio E R N S T S T E I N M A N N (.Das Geheimnis der Medicigrdber Michel Angelos, Leipzig, 1906., p. 79): "II quarto loco tien Maninconia "A cui Saturno eccelso e conjugato. La terra in compagnia ColF Autunno Natura gli ha dato: Chi e di sua Signoria, Son magri, avari, timidi e sdegnosi, Pallidi, solitar, gravi e pensosi". Spiegel der Natur, ed. Erik Bjoerkman, Upsala Universitets Arsskrift, Upsala, 1 9 0 2 . , p. 12.

145 EVERHARD VON W A M P E N ,

146 Tako ide zaglavlje letka iz Zentralbibliothek u Zurichu (repr. Schreiber, 1922., m): "Gott hat gegeben vngehure mir melancholicus eyn nature glich der erden kalt vnd druge ertuar haut schwartz vnd ungefuge karch hessig girich vnd bose unmudig falsch lois vnd blode Ich enachten eren noch frowen hulde Saturnus vnd herbst habent die schulde." U tom minhenskom rukopisu, clm. 4394, koji prikazuje četiri kompleksije kao jahače, različiti temperamenti nisu podređeni planetima već samo zodijakalnim znakovima Ovna, Bika i Djevice (slično, između ostalih, u MS lat. 14068 u Bibl. Nationale, koji datira iz otprilike 1450.). 147 Teutscher Kalender, Augsburg, 1495. (H. S C H O E N S P E R G E R ) , fol. g. 5 rv . Spominjanje Marsa i Sunca, umjesto Saturna, kao melankolikovih planeta moglo bi biti uslijed nesporazuma. Među ostalim tekstovima ovoga tipa, možemo spomenuti (1) relevantne odjeljke u godišnjem Koenigspergerschen Kalender čije se podrijetlo, prema Giehlowu, može pratiti do rukopisnoga oblika 396

PRVI DIO

iz

l.ll.

godine (Beč, Nationalbibliothek, MS 5 4 8 6 , G I E H L O W str. 3 2 ) ; ( 2 ) vrlo slično, In diesem biechlein wirt erfunden von complexion der menschen..., Augsburg, H. Schonsperger, 1 5 1 2 . , ch. II., fol. a. 3R ("Melancolici seind kalt vnnd trucken gleich der Erden vnd dem herbst, vnnd ist die vnedelst complexion. Welicher mensch der natur , ist karg, geytzig, traurig, aschenfar, traeg, vntrevv, forchtsam, boeszbegierig, eerliche ding nit liebhabend, bloed seinn, vnweiss, hert flaisch, trinckt vil vnnd iszt wenig, mag nit vil vnkeusch sein, hatt ain boesen magen"); približno isto i na engleskom jeziku, Oxford, Bodi., Ashmol. MS 396, fol. 90Γ V (melankolija kao "najgora od sviju kompleksija"); te, najzad, (3) često ponovno tiskano Compost et kalendrier des bergiers, Pariz, 1 4 9 3 . , fol. 1, 2 V ("Le melencolique a nature de terre sec et froit; si est triste, pesant, conuoiteux, eschers, mesdisant, suspicionneux, malicieux, parreseux. A vin de porceau cest a dire quant a bien beu ne quiert qua dormir ou sommelier. Naturellement ayme robe de noire couleur"), prevedeno od riječi do riječi u Calendar of Shepnerdes, Pariz, 1 5 0 3 . (ed. H. O. Sommer, London, 1 8 9 2 . , fol. K7r). Clm. 4 3 9 4 ponavlja, inter alia, salernitanske stihove, dok plakat koji odgovara njegovim ilustracijama u Gotha Museumu (repr. Schreiber 1 9 2 2 . , o) sadrži sljedeće retke: "Dabey kent melancolicus Vnd der hat kainen lust alsus; Vor zeytlich sorg zu kayner freud Mit seinem gut mag er nit geud; Klainhait von silber vnd das golt Vnd schon geticht, das hat er holt. Darzu ist er neydig vnd kargk Vnd geitzikait er nye verbargk, Doch ist er dechtig vnd auch weys, Wie er sein sach it furt zu preys. Der erden art sagt sein natur Vnd plod ist er, ein plaich figur. Gros lieb hat er zu schatz vnd kunst, Wem er das givt des hat er gunst. Trucken vnd kalt ist sein natur, Er ist gern allein in seiner maur, 1471.

(1903)

397

BILJEŠKE

Vnd ist sorckfeltig seines guts, Darumb ist er eins schwern mutz. Sein harm der ist rot gefar Sagen die maister vns fuer war." Činjenica da se melankoliku katkad pridjeva ravnodušnost prema spavanju, a katkad, naprotiv, to da voli puno spavati, ima svoje medicinske podrijetlo u dvostrukoj funkciji pripisanoj crnoj žuči u pogledu spavanja i budnosti (usp. C O N S T A N T I N U S A F R I C A N U S , Opera, VOL. I, p. 288: "Cholera autem nigra in actione sua duplex est circa somnum et vigilias. Quae enim dominatur essentialiter, cerebrum deprimens, ex fumi multitudine nimium facit dormire. Quod si cum suis qualitatibus faciat, vel cum qualitate faciet fere incensa, unde naturaliter fit nigra, vel cum iam fere incensa. Nigra autem naturaliter somnum facit. Fere incensa qualitas facit vigilias, quia pungit cerebrum et desiccat"). Tako E O B A N U S H E S S U S (Farragines, Schwaeb. Hali, 1539., VOL. II, fol. 82v) piše u punom suglasju s tekstovima kalendara: "Anxius et niger est, timet omnia tristia, dormit, Mole sua bilis quem nimis atra premit". Istodobno, to postojanje suprotnosti izražava polarnost inherentnu melankoliji. Le Breviari d'Amor, ed. G . Azai's, Beziers, retci 7 7 7 9 - 7 8 5 4 . Ovaj pjesnik (gotovo kao u Aristotelovom učenju ο samokontroli) smatra gramzljivost i razdražljivost relativno više oprostivima u melankolika nego u sangvinika, premda drži kako i ovaj prvi, također, može kontrolirati svoje nagone i strasti putem vježbanja svoje slobodne volje: stih 7 8 3 6

148 MATFRE ERMENGAUD, 1862.,

"Que non es tan grans lo peccatz D'un home malincolios Si es avars ο es iros, Que d'un sanguini seria;..." stih 7852 "Pero excusatz non es ges, Quar Dieus a dat poder e sen De restrenger lo movemen." 398

PRVI DIO

I. II.

149 Kako je dobro poznato, Albert Veliki bavio se doktrinom ο temperamentima (Liber de animalibus, ed. H. Stadler, Miinster i. W., 1916-20., VOL. u, p. 1304, §§ 59 sqq.) kao nekim univerzalnim zakonom koji vlada ljudima i životinjama, tako da se njegove primjedbe odnose uvijek i na određene vrste životinja i na određene tipove ljudi (s toga razloga je on pripisivao velik utjecaj kvaliteti krvi). Ovdje se može vidjeti sinteza Aristotelove sveobuhvatne ideje prirode i "zoološke" doktrine ο temperamentima koju je u prvi plan stavio William od Conchesa. S obzirom na fizionomiju, također (nizak ili visok, debeo ili mršav), Albertove kakakteristike podudaraju se točno s postavkama Williama od Conchesa navedenima u tekstu gore. Opera, Pariz 1514, V O L . III, fol. 75V: "Debet itaque citharoedus rex esse, et qui bene sciat... concordiam observare... nec nimis nec minus extendere, ut communis concordantia peromnium harmoniam resonet. Sit itaque cura imperatori, ut recte ad modum experti medici corpus in sanitate servet, ut vitalis spiritus recte per proportionabile medium sibi iungi possit. Nam dum viderit aliquam ex quattuor complexionibus excedere a temperamento vel deficere, et propterea corpus distemperatum, vel propter abundantem avaritiosam melancoliam, quae pestes in corpus seminavit varias, usuram, fraudes, deceptiones, furta, rapinas et omnes eas artes, quibus absque labore cum quadam calliditate deceptoria divitiae magnae quaeruntur, quod absque laesione Reipublicae fieri nequit, vel si ex colericis dissidiis, bellis, discisionibus et divisionibus, aut sanguineis pompositatibus, luxuriis, comessationibus et similibus, aut flegmaticis acediositatibus in cunctis bonis operibus, et lucrandi victus causa, et ob patriae tutelam laboribus corpus torpescere, febrescere, tumescere vel exinaniri: quaerat medelam et audiat libros et consilia peritissimorum quorundam Reipublicae medicorum. Receptam conficiat, tentet per gustum, visum, et odoratum..."

150 N I C H O L A S OF C U S A ,

151 A N O N . , Conservandae sanitatis praecepta saluberrima, Frankfurt, 1559., fol. 248. 152 Kvintilijanove primjedbe oko povoljnih učinaka tišine i samoće na mentalni rad (Inst. Or. X., 3, 22 sqq.) često se navodilo u vezi s time.

399

BILJEŠKE

153 Usp. između mnogih drugih primjera: L E V I N U S L E M N I U S , De habitu et constitutione corporis quam Graeci κράσιν, triviales complexionem vocant, Antwerp. 1561., i T. W A L K I N G T O N , The Optick Glasse ofHumors, London 1607. 154Elementa philosophiae practicae, editio novissima auctior et correctior, Halle, 1727., ch. II., sect. III, §§ 9-14, pp. 66-68. 155 J. H. B E C K E R , Kurtzer doch grundlicher Unterricht von den Temperamenten, Bremen, 1739. 156 Neu-verbesserte Lehre von den Temperamenten, prijevod G. H. Ulau, Leipzig, 1716.; novo i prošireno izdanje, Leipzig, 1734. Historisch-moralischer Entwurff der Temperamenten, 2. izdanje, 1737.

157 J. W . A P P E L I U S ,

158 Uglavnom u sljedećem poretku: Phlegma, Sanguis, Cholera rubra, Melancholia (i, moguće, opet Phlegma). Casanova je također, u dobi od 72 godine, pisao u predgovoru svojim memoarima: "Imao sam sve vrste temperamenta jedan za drugim, flegmatičan u djetinjstvu, sangviničan u mladosti, kasnije kolerični, a sada imam melankoličan koji me vjerojatno više neće napustiti." Dijeta za različite temperamente održala se sve do časopisa za modu i ljepotu s početka devetnaestoga stoljeća, ο čemu piše Erica Strauss u Querschnittu, Sept. 1928. 159 Dio II, pp. 27 sqq. u drugomu izdanju, Konigsberg, 1766.; Werke, ed. E. Cassirer, VOL. II, Berlin, 1912., pp. 258-64. 160 S ovim, usp. W A L T E R B E N J A M I N , Ursprung des Trauerspiels, Berlin, 1928., p. 141.

deutschen

161 Kant opisuje i one dobro poznate mračnije aspekte melankoličnoga temperamenta, posve u suglasju s tradicijom. Shvaća ih kao "degenerirane oblike" i odvaja ih od onoga što on smatra bitnim i najvažnijim obilježjima.

400

BILJEŠKE UZ DIO II.

1 Tako glasi rimovano zaglavlje na jednom drvorezu iz Ziiricha iz sredine XV. st„ koji prikazuje četiri temperamenta, a reproduciran je u: Schreiber, 1922. m. 2 Usp., npr. portugalsko "soturno" - "mračno, neprijateljski", te skupinu riječi romanskoga podrijetla koje je skupio G. K O R T I N G , Lateinisch-romanisches Worterbuch, 2. izdanje, Paderborn, 1901. 3 GIEHLOW (1904.), p. 67.

4 Abu Ma'šar, doista, navodi prigodno s time u vezi Apolloniusa: "De saporibus. Secundum Appollinem [!] humiditas in natura sua est suavis saporis, siccitas vero amari" (iz manuskripta citiranog u sljedećoj bilješci, fol. 32v). Latinski prijevod tog takozvanog Apolloniusa u Cod. Pariš, Bibl. Nat., MS lat. 13951 doista sadrži ovu rečenicu (usp. fol. 15r i fol. 27r), no nismo tamo pronašli teoriju planetnog spektra. Za Apolonija, vidi J. R U S K A , Tabula Smaragdima (Heidelberger Akten der v. Portheim-Stiftung, XVI), Heidelberg, 1926., passim-, za teorije ο planetima i spektru, usp. BBG, 44 sq. 5 Ovdje je, kao i uvijek, prijevod Johannesa Hispalensisa detaljniji nego prijevod Dalmate. Navodimo iz manuskripta iz Corpus Christi College, Oxford, No 248, fol. 33ra: "colere nigre color est fuscus, id est grisius, et eius sapor acredo. Natura quoque eius frigida sicca, proprietas vero eius est siccitas et opus eius retentio rerum; et hoc congruit nature terre et proprietati eius. Hoc est quod narraverunt ex naturiš elementorum et commbctionum... Percipiuntur enim nature eorum [i.e. planetarum] atque colores per concordiam caloris eorum cum colore harum IIII commbctionum, quia cuius planete colorem videmus concordare cum colore harum commbctionum, scimus quod natura eiusdem planete sit concors nature eiusdem elementi, cui ipsa commbctio concordat per naturam ac proprietatem. Et si fuerit color planete diversus a colore IIII commbctionum, commiscemus ei, id est querimus ei (33rb) complexionem et ponemus natura [!] eius, secundum

401

BILJEŠKE

quod congruit eius colori, dum sit commixtio. Dixerunt itaque, cum sit color nigre fuscus et niger, natura quoque eius ut natura terre frigida et sicca. Color uero Saturni est fuscus et niger; novimus quod esset ei concors per naturam frigoris et siccitatis et per proprietatem eius atque opus...; colorem colere rufe similem colori ignis... colorque Martis similis colori eorum... natura eius [i.e. Soliš] sit calida sicca, quemadmodum indicauimus de natura Martis... propter croceum colorem, qui est in ea [i.e. Venere], qui est similis colori colere rufe, retulimus eam ad calorem, et ob albedinem... assimilatur colori flegmatis... natura Iouis sit calida humida temperata et hoc congruit nature sanguinis et aeris;... quod natura lune sit frigida humida, et hoc congruit nature flegmatis..." 6 Prijevod Abu Ma'šara na latinski jezik koji je načinio Johannes Hispalensis i koji je u načelu vjerodostojniji nego prijevod Hermana Dalmate, razlikuje se od ovoga potonjeg u tome što uvodi riječ "melancholica" u opis Saturnove prirode, no ova interpretacija, iako razumljiva za dvanaesto stoljeće, nije potvrđena u originalnom tekstu na arapskom. A B U B A K R (Albubatris Liber Genethliacus, Nuremberg, 1540.; usp. George Sarton, Introduction to the History of Science, VOL. I, Baltimore, 1927., p. 603), koji je bio na vrhuncu vjerojatno u trećoj četvrtini devetoga stoljeća, odobravao je sustavnu korelaciju između tjelesnih fluida i planeta jednako malo kao i Abu Ma'šar. Oxford, Bodi., Ashm. MS 369, fol. 86rb: "Super omnem item horam... circulus quadripartite secernitur... prima ab horientis gradu ad celi medium nascens, sanguinea, uernalis et mascula dicitur. Secunda quidem pars a celi medio ad occidentis gradum crescens, ignea, estivalis, colerica atqua feminea. Tercius quidem quadrans a VII. gradu ad quartum procensus [!]... melancolicus, decrepitus et masculus et autumnalis. Quartus autem quadrans spacium a quarto in orientem optinens, senilis, flegmaticus, finiens, hyemalis, femineus existit."

7 "ALKVNDUS",

8 Oxford, Bodi., Digby MS 159, fol. 5V: "Nunquam enim ipsum sperma in orificium descendit matricis, nec planta terre inseritur, nisi iuxta ipsius stelle ortus [suprascr. uel ascensus] vel naturam, que ipsius hore temperanciam et proprietatem deo cooperante vendicauit. Nam quociens in prima trium diurnalium horarum et 402

DRUGI DIO

II. I.

sub vernali signo sperma matrici commendatur et sub stellarum eiusdem generis ac proprietatis de trigono vel opposicione ad ipsum respectu nascitur vir precipue sub Veneris potencia, in propria lege summus ac excellens, honeste forme, omni utilitate despecta, risibus, iocis deditus et ocio incestus [!]. Cuius tandem natura mens atque uoluntas et operacio, ad eius complexionis et temperantie modum necessario referuntur. Cuius enim conceptus sive plantatio in sequentibus tribus horis et sub signis igneis, sub Martis precipue potestate facta erit, dum stelle (prout supradictum est) ipsum respiciant, nascetur vir colericus, audax, strenuus, promtus, impacabilis [fol. 6r] iracundie: Huius rursum doctrinam, naturam, salutem, morbum, animos atque negocia Marti necessario similari oportet. Si vero in his, que secuntur, tribus quid conceptum uel plantatum sit, sub Saturni potissimum potestate et in signo terreo, melancolicus erit, corpulentus, iracundus, fraudulentus deoque in actibus suis contrarius. Sicque color, natura, salus atque infirmitas, animus et operacio ab eiusdem ordine non recedunt. In reliquis demum tribus, que videlicet diem terminant, plantacio sive conceptio facta maxime luna dominante et signo aquatico magnum, carneum, corpulentum exibent atque flegmaticum; Sed et color ac natura, salus atque egritudo, et quicquid ex eo est ad lune temperantiam necessario accedunt... Deus enim sub prime creacionis ortu, dum ea indissolubili nature nexu attributo ad esse produxit, VII stellarum [Glossa: id est planetarum] atque XII signorum [Glossa: id est signorum] nature ac proprietati omni similitudine relata placuit subiugari...[fol. 6V] bonum porro atque malum, laudem, vituperium, fortunam utramque, sponsalicia, sobolem filiorum, servos, itinera, que mortis sit occasio, legem, colores, naturaš, operationes, humores IIII - sanguinem dico, melancoliam, coleram et flegma - et quicquid ex his procreatur, mundane moliš conditor deus VII planetarum et signorum XII nature sua providencia naturaliter subdidit." 9

Tako u verziji F. DIETERICI, Die Anthropologie der Araber, Leipzig, 1 8 7 1 . , p. 6 1 ; vrlo slično u istoga autora Die Philosophie der Araber in 10. Jahrhundert, PT. II. (Mikrokosmos), Leipzig, 1 8 7 9 . , p. 7 4 . Podudarne povezanosti postoje i između Jupitera i jetre iz koje krv teče harmonizirajući sve elemente tijela, zatim između Marsa i

403

BILJEŠKE

žute žuči, Mjeseca i pluća, Merkura i mozga, Sunca i srca, Venere i želuca. 10 U tiskanim djelima A L C A B I T I U S A iz 1485., 1491. i 1521., "flegma" je krivo otisnuta kao "falsa". Abenragel, koji je pisao u prvoj polovini jedanaestoga stoljeća ( A L B O H A Z E N H A L Y F I L I U S A B E N R A G E L I S , Preclarissimus liber completus injudiciis astrorum, Venecija, 1503., fol. 3V) spominje jedino (u opisu naravi Saturna): "assimilatur melancolie que gubernatur de omnibus humoribus et nullus de ea." Izričito uključenje flegme, potrebno da bi se upotpunila ta klasifikacija, nalazi se u jednom bizantskom traktatu, temeljenom na nekom perzijskom ili arapskom izvoru nepoznate datacije; usp. Cat. astr. Gr., VOL. VII, p. 96; ovdje, međutim, flegma pripada Mjesecu koliko i Veneri. U zapadnim izvorima ova potpuna klasifikacija prije je pravilo negoli iznimka. 11 Leiden, University Library, Cod. or. 47, fol. 255r. 12 Oxford, Bodi., Marsh MS 663, fol. 16r. 13 Vrlo poučna i detaljna tabela Saturnovih atributa prema starim autorima pojavljuje se u G. S E Y F F A R T H , Beitrage zur Kenntnis der Literatur... des alten Agypten, VOL. II, Leipzig, 1833., pp. 58-60. 14 Za tehniku čitanja zvijezda, usp. BBG, Sternglaube, pp. 58 sqq. 1 5 Usp. npr. H . R I T T E R , "Picatrix, ein arabisches Handbuch hellenistischer Magie", u: Vortrage der Bibliothek Warburg, V O L . I ( 1 9 2 1 - 2 2 . ) , pp. 9 4 sqq„ te A. W A R B U R G , Gesammelte Schriften, Leipzig 1 9 3 2 . , V O L . I I , pp. 4 5 9 sqq. 16 Za ovo i sljedeće, usp. članke "Saturn", "Kronos" i "Planeten" u W. R O S C H E R , Ausfuhrliches Lexikon der griechischen und romischen Mythologie, Leipzig, 1890-97., te u P A U L Y - W I S S O W A . U. V O N W I L A M O W I T Z - M O L L E N D O R F F O V A sugestija da je figura Kronosa neka vrsta hipostaziranja homerovskog epiteta za Zeusa, Κρονίδης ("Kronos und die Titanen", u Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, phil.-hist. Klasse, IV. (1929.), pp. 35 sqq.) dobila je slabu podršku. 17 Iliad IV., 59; V., 721; H E S I O D , Theogony, redak 168, i dr. 18 L. D E U B N E R , Attische Fešte, Berlin 1932., pp. 152 sqq. 1 9 H E S I O D , Works and Days, retci 1 1 1 sqq. Tako se Kronos pojavljuje u toj komediji kao gospodar Utopije ( C R A T I N U S , Πλούτοι, prema 404

DRUGI DIO

Deipnosophistae, 267e). Filon spominje τον παρά ποιηταΐς άναγραφέντα Κρονικόν βίον ponešto u smislu "sreće" (Legatio ad Caium, 13, u: Opera, ed. L. Cohn i P. Wendland, VOL. VI, Berlin, 1915., p. 158,3). ATHENAEUSU,

20 H E S I O D ,

Works and Days, dodatak retku 169.

PINDAR,

Olympics 2,

6 8 s q q . U s p . U . VON W I L L I A M O V I T Z MOLLENDORFF, o p . cit. str.

36

21 Prema M A C R O B I U S , Saturnalia, I, 7,25, Kirenci su štovali Cronusa kao "fructuum repertorem". 22

Usp. npr. D I O D O R U S S I C U L U S , Bibliotheca, L Y D U S , De mensibus, ed. R. Wuensch, Leipzig

III., 61: 1898,

p.

JOHANNES

170, 6

sqq.

23 Iliad, VIII., 479. 24 Iliad, XIV., 204. 25 Iliad, XV., 225; XIV., 274. 26 H E S I O D , Theogony, retci 729 sqq. Eumenides, npr. redak 6 4 1 . Usp. i vunene spone rimskoga Saturna ( M A C R O B I U S , Saturnalia, I, 8, 5) i "Saturniacae catenae" u A U G U S T I N E , Contra Faustum Manich., X X , 13 ( M I G N E , P . L. V O L .

27 ESHIL,

XLII, col. 379).

28 Iliad, i H E S I O D , 1heogony, passim. 29

HESIOD,

Theogony, redak 467.

30 Orphicorum Fragmenta, Pars post. 80, ed. O. Kern, Berlin, 1922.: ό πάντας καταπίνων θεούς. Usp. N O N N U S , Dionysiaca, II, redak 337: Κρόνον ώμηστήρα; ili Ε. A B E L (ed.), Orphica, Leipzig 1885., Hymnus XIII, 3: ός δαπανάς μεν άπαντα. Andromeda, frag. Kronos predstavlja Moloha.

31 S O F O K L O ,

32 H E S I O D ,

33 Usp.

1heogony, retci

161

122.

Ovdje i na drugim mjestima,

sqq.

Saturnalia, I, 7, 24 ("vitae melioris auctor"), 38,1 (πάσης εύδαιμονίας δοτήρα και πληρωτήν). Za Saturna kao čuvara erara, usp. Tertulijan, Apologetic. 10 ( M I G N E , P . L., V O L . I, cols. 330 sq.), te Thesaurus linguae latinae, VOL. I, pp. 1055 sqq. Za Saturna kao zaštitnika monetarnoga sustava, usp. V A R R O , De lingua latina, V , 183: MACROBIUS,

D I O N Y S I U S OF H A L I C A R N A S S U S , I,

405

BILJEŠKE

"Per trutinam solvi solitum: vestigium etiam nunc manet in aede Saturni, quod ea etiam nunc propter pensuram trutinam habet positam." ISIDORE, Etym„ X V I , 1 8 , 3 : "Postea a Saturno aereus nummus inventus." 34 L A C T A N T I U S , Divin, inst., I, 13. M I G N E , P. L . , V O L . V I , col. 188 ("fugit igitur, et in Italiam navigio venit,...cum errasset diu"). S I D O N I U S A P O L L I N A R I S , Carmina, VII, 3 2 ("profugus"), M I N U C I U S F E L I X , cit. dolje, tekst. 35 F R A N Z C U M O N T , "Les noms des planetes et l'astrolatrie chez les Grecs", u: L' Antiquite classique, VOL. IV (1935), pp. 6 sqq. Vidi i članke ο planetima navedene gore; BBG, Sternglaube, p. 5 i passim; te A. B O U C H E - L E C L E R C Q , L'astrologiegrecque, Pariš, 1899, posebno pp. 93 sqq. 36 Epin., 987b, c. Pitagorejci u petome stoljeću (npr. Filolaj) bili su izgleda prvi koji su uspostavili izjednačenje s babilonskim bogovima ( C U M O N T , op. cit. p. 8). 37 Tako C I C E R O N , De natura deorum, II., 119, na primjeru Marsa. Prvi grčki primjer je na papirusu iz 200. godine, s tekstom koji je stariji ( C U M O N T , op. cit., pp. 35 i 37). 38 S E N E C A , Naturales quaestiones, VII., 4,2 "natura ventosa et frigida". Usp. također C I C E R O N , De natura deorum, II., 119, prema kojemu hladni Saturn ispunjava najviše sfere univerzuma ledenim mrazom. Oba ulomka izričito naglašavaju da je ova doktrina "kaldejskoga" podrijetla. 39

P H I L O L A U S , D I E L S , Fragm., A14: ό μέν γάρ Κρόνος πάσαν ύφίστησι τήν ύγράν και ψυχράν ούσιαν (gotovo doslovce isto i: S E R V I U S , Comment. in Georg., I . , 12) Usp. P H I L O D E M U S , D I E L S , Doxogr. Graeci, 546B (Κρόνον μέν τον τοΰ ρεύματος ρόον); P L A T O N , Kratil 402Β (Rhea i Cronus kao ρευμάτων ονόματα); N O N N U S , Dionysiaca, VI., redak 178 (Κρόνος όμβρον ίάλλων); P O R F I R I J E ( U vezi s etimologijom Κρόνος- κρουνός) u Schol. Homer., Ο 21. Za more, kao Κρόνου δάκρυον među pitagorejcima, usp. P O R P H Y R Y , Life of Pythagoras, § 41, i paralelni odlomci navedeni u dodacima.

40 Usp. P L I N I J E , Nat. Hist., II., 106: Saturn donosi kišu kada prelazi iz jednog zodijačkog znaka u drugi. P T O L E M E J , Tetrabiblos, III. (Περι μορφής), Basel, 1553., pp. 142 sqq.: Saturn proizvodi ljude 406

ll.l.

DRUGI DIO

hladne i vlažne dispozicije kada je na istoku, a hladne i suhe kada je na zapadu. Kasniji astrolozi nisu tu vlažno-suho kontradikciju smatrali neshvatljivom, budući da je izgledalo kako se to slaže manje ili više sa Saturnove dvije "kuće", Jarca i Vodonoše. 41

Tako K . R E I N H A R D T , Kosmos und Sympathie, Munchen, 343 sqq„ posebice pp. 345 sqq.

1926.,

pp.

De ira, II., 19: "refert quantum quisque humidi in se calidique contineat: cuius in illo elemeti portio praevalebit, inde mores erunt."

42 S E N E C A ,

43 Vidi stoičke reference na Ilijadu, VI, 488: Μοίραν δ' οΰτινά φημι πεφυγμένον έμμεναι ανδρών. Usp. Stoicorum veterum fragmenta, ed. J. V O N A R N I M , V O L . II, Leipzig 1923., frag. 925. 44 Onaj "physica ratio" iz starih mitova u Kleanta i Krizipa. Usp. Arnim (ed.), op. cit., frags. 528 sqq. i 1008 sqq. U ovima, Kronos je bio identificiran s Chronosom kod stoika (stoga "Saturnus quod saturaretur annis"). On proždire svoju djecu poput Vremena, koje rada vremenska razdoblja i ponovno ih proguta, i njega je Jupiter okovao u lance tako da protjecanje vremena ne bude neizmjerno već da bude "vezano" putanjama i kretanjem zvijezda. C I C E R O N , De natura deorum, II., 64; Arnim (ed.), op. cit., frag. 1091. Drugo tumačenje koje je prihvatio Varon (a prenio A U G U S T I N , De civitate Dei, VI., 8 i VII., 19), uzima riječ "sata" kao derivaciju iz Saturnova imena: on proždire svoju djecu kao što zemlja proždire sjeme koje sama generira, i njemu je dan grumen zemlje umjesto Zeusa - djeteta za jelo, zato što se, prije otkrića pluga, na sjeme žitarica običavalo bacati grumenje. 45

Usp. P. S C H N A B E L , Berossos und die babylonisch-hellenistische Literatur, Leipzig, 1923. Berosov velik utjecaj, te reputacija koju je uživao kroz cijelu antiku, može se vidjeti u P L I N I J A (Nat. hist., V I I . , 1 2 3 ) i u J O S I P A F L A V I J A (Contra Apionem, I., § 1 2 9 ) ("Testimonia", Schnabel, op. ci., p. 250). Prema Pliniju, Atenjani su čak podigli spomenik Berosu, a zbog njegovih čudesnih proroštava spomenik je imao pozlaćen jezik.

46 Za astrologiju konstelacija i "dekana" usp. F. B O L L , Sphaera, Leipzig, 1903., te W . G U N D E L , Dekane und Dekan-Sternbilder (Studien der Bibliothek Warburg, XIX., 1936.).

407

BILJEŠKE

De divinatione, I . , 8 5 ; P L U T A R H , De Iside et Osiride, 1 8 . Tome odgovarajući odlomci u poeziji su: H O R A C I J E , Ode, 1 1 . 1 7 ("Te loviš impio tutela/ Saturno refulgens/ Eripuit volucrisque fati / Tardavit alas...'); T I B U L , I . , 3 . 1 7 ("sacra dies Saturni" kao loš dan za putovanje); O V I D I J E , Ibis, alineje 2 0 9 sqq. ("Te fera nec quicquam placidum spondentia Martis/ Sidera presserunt falciferique senis"); J U V E N A L , Sat., V I , 5 6 9 ("quid sidus triste minetur/ Saturni..."); P R O P E R C I J E , I V . , I . , 8 3 ("... Felicesque Jovis stellas Martisque rapaces/ Et grave Saturni sidus"); L U K A N , Bellum civile, I , 6 5 1 ("Summo si frigida caelo/ Stella nocens nigros Saturni accenderet ignis"). Nadalje, Schol. in Luc., I., 660. U Filocalusovu kalendaru za 354. g„ utorak i subota su opisani kao "dies nefasti", četvrtak i petak kao sretni dani, a ostali kao neutralni ("communes").

47 CICERON,

48 Usp. na primjer odlomak iz L U K A N A naveden u prethodnoj bilješci, gdje "frigida" stoji neposredno odmah do "nocens". Kasnije nalazimo Saturnovu hladnoću (kao i njegovu suhoću) zapravo opisanu kao "qualitas mortifera". 49 M A N I L I U S , Astronomica, II., retci 929 sqq. (...) at qua subsidit converso cardine mundus fundamenta tenens adversum et suspicit orbem ac media sub nocte iacet, Saturnus in illa parte suas agitat vires, deiectus et ipse imperio quondam mundi solioque deorum, et pater in patrios exercet numina casus fortunamque senum; priva est tutela duorum, [nascentum atque patrum, quae tali condita pars est.] asper erit templis titulus, quem Graecia fecit daemonium, signatque suas pro nomine uires. Anthologiarum libri, ed. W . Kroll, Berlin, 1 9 0 8 . , p. 2: <ό> δέ τοΰ Κρόνου ποιεί μέν τούς ύπ' αυτόν γεννωμένους μικρολόγους,βασκάνους,πολυμερίμνους,έαυτούςκαταρρίπτοντας, μονοτρόπους, τυφώδεις, αποκρύπτοντας τήν δολιότητα, αύστηρούς, κατανενευκότας, ύποκρινομένην τήν όρασιν έχοντας, αύχμηρούς, μελανοείμονας, προσαιτητικούς, καταστύγνους, κακοπαθεις,πλαστικούς [čitaj: πλευστικούς], πάρυγραπράσσοντας. ποιεί δέ και ταπεινότητας, νωχελίας, άπραξίας, έγκοπάς των

50 VETTIUS VALENS,

408

DRUGI DIO

II.

πρασσομένων, πολυχρονίους δίκας, άνασκευάς πραγμάτων, κρυβάς, συνοχάς, δεσμά, πένθη, καταιτιασμούς, δάκρυα, όρφανίας, αιχμαλωσίας, έκθέσεις- γεηπόνους δέ και γεωργούς ποιεί διά τό της γης αύτόν κυριεύειν, μισθωτάς τε κτημάτων και τελώνας και βιαίους πράξεις άποτελεΐ, δόξας περιποιεί μεγάλας και τάξεις έπισήμους και έπιτροπείας και άλλοτρίων διοικητάς κα'ι άλλοτρίων τέκνων πατέρας, ούσίας δέ κυριεύει μολύβδου, ξύλων και λίθων· των δέ του σώματος μελών κυριεύει σκελών, γονάτων, νεύρων, ίχώρων, φλέγματος, κύστεως, νεφρών και των έντός άποκρύφων. σινών δέ δηλωτικός δσα συνίσταται έκ ψύξεως και ύγρότητος, οίον ύδρωπικών, νεύρων άλγηδόνων, ποδάγρας, βηχός, δυσεντερίας, κηλών, σπασμών, παθών, δέ δαιμονισμού, κιναιδίας, άκαθαρσίας, ποιεί δέ καΐ άγάμους και χηρείας, όρφανίας, άτεκνίας. τούς δέ θανάτους άποτελεΐ βιαίους έν ϋδατι ή δι' άγχόνης ή δεσμών ή δυσεντερίας, ποιεί δέ και πτώσεις έπι στόμα, έστί δέ Νεμέσεως άστήρ καϊ της ήμερινής αίρέσεως, τη μέν χρόα καστορίζων, τη δέ γεύσει στυφός. 51 Za široku rasprostranjenost astrologije Vettiusa Valensa, vidi Kroll (ed.), op. cit., pp. vii sqq. 52 Činjenica da je Saturn bio usklađen s najčvršćim dijelovima ljudskoga tijela (kostima, tetivama, koljenima itd.) bilo je nedvojbeno zahvaljujući njegovoj "zemaljskoj" prirodi: paralela između zemlje i ljudskoga tijela (zemljakao meso, voda kao krv, itd.), prisutna još u Nikole Kuzanskoga i Leonarda da Vincija, vuče svoje podrijetlo iz orijentalne i klasične misli (usp. R. R E I T Z E N S T E I N i H. H. S C H A E D E R , Aus Iran und Griechenland (Studien der Bibliothek Warburg, VII.), Leipzig, 1926., pp. 136 sqq.; S A X L , Verzeichnis, V O L . II, pp. 4 0 sqq.; također C H A R L E S D E T O L N A Y , Pierre Bruegel l'Ancien, Brussels 1935., pp. 7 i 60., on, međutim, ispušta evidenciju iz kasnoga srednjega vijeka, npr. Honorija iz Autuna i Hildegarde iz Bingena. Za sve navedeno, usp. R. Klibansky (ed.) u: N I C H O L A S O F C U S A , De docta ignorantia, II., 13, Leipzig, 1932., p. 111 (popis izvora). 53 Da se u Vettiusa Valensa treba čitati πλευστικούς umjesto πλαστικούς, jasno je iz paralelnog odlomka u R H E T O R I U S U (Cat. astr. Gr., VOL. VII, p. 215).

409

BILJEŠKE

54 Astrolozi su, dakako, pridavali djeci Jarca, koji je kuća Saturna, iste kvalitete kao i djeci toga planeta. Tako su oni opisani (Cat. astr. Gr., V O L . x, pp. 238 sqq.): πολλά μοχθήσας, γυνή μικρή; H E P H A E S T . , I I . , 2 (Cat. astr. Gr., V O L . V I I I , 2, p. 59) ima μικροφυεϊς κάτω κύπτοντας, itd. Posebice jasne poveznice pojavljuju se u V E T T I U S A V A L E N S A , Anthologiarum libri, I, 2, ed. W. Kroll, Berlin, 1908., p. 11. Vidi odlomke navedene gore; posebice R . F O R S T E R , Script. phys. gr. et lat., I, pp. 32-6. 56 Aetna, II, 244 (ed. S. Sudhaus, Leipzig, 1898., p. 18).

55

57 Cat. astr. Gr., VOL. IV, p. 105. 58 Cat. astr. Gr., VOL. VII, p. 215. usp. i Cat. astr. gr., VOL. VII, p. 96: μοναχικόν σχήμα και έρημικός βίος. 59 P T O L E M E J , Tetrabiblos, I I I . (Basel, 1553., ρ. 158). U jednom jatromatematičkome radu naslovljenom Liber adAmmonem (J. L. I D E L E R , ed., Physici et medici graeci minores, Berlin, 1841., V O L . I , p. 389), pacijenti koji su se razboljeli pod Saturnom (doduše, i pod Merkurom) dobivaju prognozu u kojoj su neki simptomi od riječi do riječi nalik na simptome melankolije: Οί μέν γάρ ύπό t"[ καί 9 κατακλινόμενοι, νωχελεϊς έσονται καί δυσκίνητοι (καί άναλγεΐς) τοις τε άρθροις καί παντί τω σώματι άπό ψύξεων καί ρευματισμού κατά μικρόν έμφαίνοντος τήν νόσον καί βραδέως διεγειρόμενοι μικρόφωνοι τε καί δεδιότες καί φοβούμενοι καί έαυτούς θάλποντες τοις ίματίοις καί τό φώς φεύγοντες καί πυκνώς άναστενάζοντες καί βραδέως άναπνέοντες καί μικρόσφυγμοι καί τήν βοήθειαν θερμασίαν έχοντες, καί διά τών σφυγμών δεικνύμενοι ένδεεις καί άτονοι καί τήν έπιφάνειαν τοΰ σώματος κατεψυγμένοι, χρήσθαι ούν έπί τούτων δει τοις θερμαίνουσι καί άναχαλώσιν έστεγνωμένως. 60 Usput rečeno, predikat "lošega zadaha" (općenito opisan kao "foetidus" i okvalificiran u Guida Bonattija kao "smrad poput jarca") ima isto tako svoju osnovu u mitu: u Rimu je postojao jedan osobit "Saturnus Stercutius" ili "Sterculius", bog đubra (usp. M A C R O B I U S , Saturnalia, I , 7 , 2 5 , i W . H . Roscher, Ausfuhrliches Lexikon der griechischen und romischen Mythologie, Leipzig, 1 8 8 4 . , nat. "Saturnus", col. 428). 61

Tako P T O L E M E J , Tetrabiblos, I I I . (Basel, 1 5 5 3 . , p. 1 4 8 ) . Ta klasifikacija bila je subjektom značajnih fluktuacija; usp. npr. 410

DRUGI DIO

djelo pripisivano P O R F I R I J U , Introductio in Ptolemaei opus de effectibus astrorum, Basel, 1 5 5 9 . , str. 1 9 8 : "Saturnus ex interioribus phlegmaticum humorem, tussim et solutionem intestinorum." Među opasnim bolestima koje je Saturn uzrokovao bili su uvršteni poremećaji slezene, a jednako tako i nesvjestice, spora groznica i ostale ozbiljne bolesti zbog hladnoće ( P T O L E M E J , Tetrabiblos, I V . , Basel, 1 5 5 3 . , p. 1 9 8 ) . 62 Primjerice, u skladu s učenjem ο dvanaest 'loci', Saturn na šestoj lokaciji uzrokuje έξ ύγρών και ψυγμών και μέλαινης χολής... τό σίνος κτλ. ( R H E T O R I U S , U Cat. astr. Gr., V O L . V I I I , 4 , p. 1 5 5 ) . Prema V E T T I U S U V A L E N S U (Anthologiarum libri, ed. W. Kroll, Berlin, 1 9 0 8 . , p. 1 7 ) , "termini" Škorpiona pripadaju Saturnu i stvaraju melankolike koliko i ostale nepoželjne tipove ljudi. Prema F I R M I C U S U , kada je Saturn na određenoj točki neba, i kada je Mjesec nasuprot njega u regresiji te dođe u konjunkciju s Marsem, on rađa "insanos, lunaticos, melancholicos, languidos" ( F I R M I C U S M A T E R N U S , Matheseos libri VIII, edd. W. Kroll i F . Skutsch, Leipzig, 1 8 9 7 - 1 9 1 3 , B K I I I , 2 , 2 4 ; p. 1 0 4 , 4 ) . Usp. i odlomak I V , 9 , 9 : p. 2 1 1 , I I , koji kaže da pod određenim još kompliciranijim uvjetima Saturnov utjecaj pomaže da se rode "melancholici, icterici, splenetici, thisici, hydropici, pleumatici, etc." Taj odlomak u F I R M I C U S U , I I I , 2 , očito je povezan s odlomkom u M A N E T H O , Apotelesmata, I I I , 5 9 3 sqq.: "Ali kada rogata Selena dođe u konjunkciju s Heliosom, a Ares zasja između njih, ako je uto Kronosa moguće vidjeti zajedno s njima u konstelaciji četvorke, tada crna žuč prokipi u grudima pomućujući ljudski razbor i nagoni ljude u ludilo." 63

Usp. Kuhnert u P A U L Y - W I S S O W A , nat. "Dorotheus"; te Hephaestion von Theben, Beč, 1 8 8 7 , pp. 2 9 sqq.

A.

ENGELBRECHT,

64 Cat. astr. Gr., VOL. V, 3, p. 125. rečenica κωλύσεις έργων και χολής μέλαινης κίνησιν ποιεί vezana je jednim είτα προστίθησιν οτι... na šest stihova u Doroteja koji referiraju na učinak Saturna u konjunkciji s Marsom. Za ovaj odlomak usp. J. H A E G U: Hermes, V O L . X L V ( 1 9 1 0 . ) , pp. 3 1 5 - 1 9 , te Cat. astr. Gr., V O L . I I , pp. 1 5 9 sqq., poseb. p. 162, 3 sqq. također i W. Kroll u kritičkom aparatu za F I R M I C U S M A T E R N U S , op. cit., V O L . I I , p. 1 1 5 . Za Doroteja usp. u novije doba V . S T E G E M A N N , U: Beitrage zur Geschichte der Astrologie, I., Heidelberg, 1935. 411

BILJEŠKE

65 Očigledno je Saturnu s njegovom dvojnom, vlažno-suhom prirodom bilo predodređeno da mu se uz "hladnu i suhu" krazu melankolika - što je već samo po sebi bilo dosta važno - dodijeli i "hladna i vlažna kraza flegmatika. P T O L E M E J , Tetrabiblos, III (Basle 1553, p. 143). 66 Usp. F. B O L L , "Die Lebensalter", u: Neue Jahrbiicher fiir das klassische Altertum, XVI (1913), pp. 117 sqq. Malo što bi se imalo pridodati njegovom vrhunskom prikazu koji prati evoluciju ideje ο tome kako svakim od sedam doba ljudskoga života upravlja jedan između sedam planeta, a što je najbolje bilo prikazano u P T O L E M E J A , Tetrabiblos, IV (Basle 1553, p. 204), od prve pojave te ideje do modernih vremena. Primijetili bismo, međutim, kako je i taj sustav bio predodređen da pripremi put za udruživanje Saturna i melankolije, koji su jednako tako upravljali posljednjom fazom ljudskoga života. Nadalje, "šesti čin" ljudskoga života, kako ga opisuje melankolični Jacques (Boll, op. cit., p. 131) pripada nedvojbeno Saturnu, a ne, kako misli Boll, Jupiteru. Jupiter je dodijeljen petomu činu, dočim je doba koje odgovara Suncu ispušteno kao odviše slično "jovijalnom" (jupiterovskom, prim. prev.). "Mladenačke čarapice" smiješnog papučara teško bi se mogle protumačiti kao kakvi rudimenti εΰσχημον, obilježja doba koje je pripisano Jupiteru, dok novčanik ne označava "radost i obilje "jovijalnog" razdoblja života nego jadna bogatstva saturnovskoga razdoblja (vidi dolje, tekst). 67 M A N E T H O , Apotelesmata, IV., 15 sqq.: "Stella, quam Phaenonta dei hominesque appellant. Haec quando in peculiaribus suis apparet domibus, Nascentibus mortalibus ad inspectorem horae vitae, Locupletes ostendit & opulentia plurima potiri Felices, & in vita etiam ad finem usque semper faciles." Ako, međutim, Saturn sjaji "in non domesticis locis" (IV., 31 sqq.): "Prorsus calamitosos facit, & cassos opibus & gloria Indigos vitae & quotidiani victus; Et omnes tristitiae experientes, lugentes in aedibus Facit & tristem errantemque vitam subeuntes."

412

DRUGI DIO

ILI.

Ovaj rascjep Saturnovih učinaka na dobre i loše pojavljuje se isto tako u arapskim spisima. Usp. npr. A L B O H A L I (Abu 'Ali Al-Khaiyat, koji je umro oko 835.), De iudiciis nativitatum liber, Nuremberg, 1546., fol. C3r: "Quando autem Saturnus fuerit dominus ascendentis, et fuerit in bono loco, liber a malis, significat magni precii hominem, profunditatem atque singularitatem consilii, et paucitatem interrogationis. At si fuerit in malo loco impeditus, significat servile, ac parvi precii ingenium, ignobilitatem animi atque versutiam". 68 Tako P A L C H U S , Cat. astr. Gr., VOL. ν, I, p. 189. Vrijedno je također zapaziti da su u nekom gradu koji je imao položaj u skladu s astrološkim zahtjevima i opisan je u perzijskoj knjizi Dabistan, "matematičari, proroci i astronomi" živjeli, kaže se, oko Saturnova hrama, dok su se u samome hramu "prenosile znanosti i poučavalo se u njima" (usp. S H E I K M O H A M E D F A N I ' S Dabistan, preveli Francis Gladwin i F. von Dalberg, Bamberg i Wiirzburg„ 1817., str. 52). 69 Cat. astr. Gr., VOL. I, p. 115. 70

Tako F I R M I C U S M A T E R N U S , op. cit., BK III., 2, pp. 9 7 sqq. Lopovi rođeni pod Saturnom, slučajno, su oni "quos in furto numquam prosper sequatur eventus". Jedan paralelni odlomak iz R E T H O R I U S A je u Cat. astr. Gr., V O L . V I I I , 4 , pp. 1 5 2 sqq.: Kad je na petome mjestu, Saturn rađa πολυκτή μονάς, έγγειων άρχοντας, θεμελίων κτίστας ή χωρών ή πόλεων ; na devetome mjestu, kada su ostale okolnosti povoljne, μύστας, άρχιμάγους, φιλοσόφους, τό μέλλον προλέγοντας, τινάς δέ και έν ίερατικαΐς άσχολίαις ή ιερών προεστώτας. Još jedan važan odlomak je u F I R M I C U S M A T E R N U S , op. cit., BK IV., 19, pp. 244 sqq.: "Si Saturnus dominus geniturae fuerit effectus et sit oportune in genitura positus et ei dominium crescens Luna decreverit, faciet homines inflatos, špiritu sublevatos, honoratos bonos graves, boni consilii et quorum fides recto semper iudicio comprobetur et qui negotia omnia recti iudicii rationibus compleant, sed circa uxores et filios erunt alieno semper affectu; erunt sane semoti et sibi vacantes, modicum sumentes cibum et multa potatione gaudentes. Corpore erunt modici pallidi languidi, frigido ventri et qui adsidue reiectare consueverint et quos semper malignus humor inpugnet et quos intrinsecus collectus dolor adsidua ratione discruciet. Vita vero eorum erit malitiosa laboriosa 413

BILJEŠKE

sollicita et adsiduis doloribus animi implicata, circa aquam vel in aquoso loco habentes vitae subsidium". Ovaj odlomak (usp. također Cat. astr. Gr., V O L . V I I , p. 2 3 9 , 2 0 sqq.) ponovljen je gotovo do riječi u Johannesu Engelu (Johannes Angelus, Astrolabium planum, Augsburg, 1 4 8 8 . i Venecija, 1 4 9 4 . , fol. tlr, kako je to jedan čitatelj iz šesnaestoga stoljeća pribilježio u svome primjerku toga venecijanskoga izdanja, sada na Warburg Institutu, London. G U I D O C O L O N N A U djelu Historia Troiana i dalje temelji činjenicu da je Saturn predvidio zlo koje mu je ugrožavalo život i koje je dolazilo od njegova sina, "in mathematica arte peritissimus" (pogl.. "De initio idolatrie", Strasbourg 1494, fol. e5r). 71 Za etimologiju latinskog "Latium = latere", vidi tekst dolje. Za grčki izraz άπόκρυφα βιβλία {Cat. astr. Gr., VOL. I, p. 115) te κρυβαί (Vettius Valens), vidi H E S I O D , 1heogony, retci 729 sqq.: ένθα θεοί Τιτήνες ύπό ξόφω ήερόεντι κεκρύφαται... 72 P R O C L U S , Comm. in Tim., I . , ρ. 210, 19 sqq. (ed. E . Diehl, Leipzig, 1903-06.) i passim. Jedan vrlo karakterističan odlomak je u VOL. II, 268,29 sqq.: συγχωρήσειε δ' άν και Πλάτων και άπό της άπλανοϋς και άπό της πλανωμένης [sc. σφαίρας] διατείνειν τάς σειράς μέχρι των χθονίων..., όπου γε και των άπολύτων ηγεμόνων των δώδεκα τάς σειράς άνωθεν καθήκειν έθέλει μέχρι τών έσχάτων. 73 Nebeske pojave dopušta se, međutim, kao "znakove" budućnosti ( P L O T I N U S , Enneads, I I . , 3 , 7 ) ) jer ono što je na zemlji aktivirano tek sporo i konfuzno, moralo se moći prepoznati mnogo ranije i mnogo jasnije na nebu. 74 Koliko su snažno ove kozmološke konstrukcije utjecale na arapske filozofe, mistike i naposljetku čak i na magičare, danas je opće poznato. Jedan osobito karakterističan izvještaj ο neoplatoničkoj doktrini Ο emanacijama nalazi se, npr., u A V I C E N N E (usp. B . C A R R A D E V A U X , Avicenne, Pariš, 1 9 0 0 . , p. 2 4 7 ) . U drugim, pretežno magijskim radovima, s druge strane, postoji vrlo zanimljivo sučeljavanje između neoplatonizma i astrologije, pri čemu prvi vide darove planeta kao čisto blagotvorne, dok ovi drugi smatraju posebice Saturnov utjecaj za pretežno škodljiv. U esencijalno neoplatoničkoj metafizici Picatrixa, planeti imaju zadaću prenositi

414

DRUGI DIO

emanacije νοϋς na ΰλη te, dok to čine, diferenciraju ih u skladu sa svojom prirodom (za ovo, usp. H . R I T T E R , "Picatrix, ein arabisches Handbuch hellenistischer Magie", u: Vortrage der Bibliothek Warburg, VOL. I, 1921-22.) Iz toga slijedi, budući da su emanacije po prirodi dobre, da i planeti mogu djelovati samo dobro, premda to ne spriječava Picatrix, a ništa manje i"Čistu braću" (na koje je također utjecao neoplatonizam) da oslikaju utjecaj Saturna i Marsa kao pretežno škodljiv. Može se vidjeti kako, kada se dođe do dna, taj vrlo komplicirani astrološki sustav nije bilo moguće pomiriti s esencijalno optimističkim pogledima neoplatonizma. 75 I A M B L I C H U S , De mysteriis, ed. G. Parthey, Berlin, 1857., I., 18, pp. 52 i 54. Ideja koja se s vremena na vrijeme ponovno pojavljivala u srednjemu vijeku, da je utjecaj zvijezda uvjetovan prirodom supstancije koja taj utjecaj prima, a ne samo putem dinamizma samih zvijezda, razrađuje se mnogo detaljnije u sljedećim odjeljcima teksta, osobito s referencom na Saturn i Mars, čija metafizička uzvišenost je stavljena u opreku sa zlonamjernošću koju su im pripisivali astrolozi. 76 Usp. Platonovu dobro poznatu tripartitnu podjelu principa, često interpretiranu kao model za kršćansku doktrinu ο Trojstvu: Pismo VI., 323cd (izvorno) i Pismo II., 312e (apokrifno). Ο tome, vidi R. K L I B A N S K Y , Ein Proklos-Fund und seine Bedeutung, Heidelberg, 1929., pp. 10 sqq„ posebice ρ. II., bilješka I. 77 P L O T I N U S , Enneads, V., I., 4: Κρόνου... θεοϋ κόρου και νοϋ όντος. Enneads, V., I., 7: Κρόνον μεν θεόν σοφώτατον προ τοϋ Διός γενέσθαι α γεννά πάλιν έν έαυτω έχειν, ή και πλήρης και νοϋς έν κόρω.

78 PLOTINUS,

Enneads, V, 8, 13: ό ούν θεός ό εις τό μένειν ώσαύτως δεδεμένος και συγχωρήσας τω παιδί τοϋδε τοϋ παντός άρχειν (ού γάρ ήν αύτώ προς τρόπου τήν έκεϊ άρχήν άφέντι νεωτέραν αύτοϋ και ύστέραν μεθέπειν κόρον έχοντι των καλών) ταϋτ' άφεις έστησέ τε τον αύτοϋ πατέρα εις έαυτόν και μέχρις αύτοϋ προς τό άνω... Άλλ' έπειδή ό πατήρ αύτώ [sc. Zeus] μείζων ή κατά κάλλος ήν, πρώτως αύτός έμεινε καλός, καίτοι καλής και τής ψυχής ούσης.

79 P L O T I N U S ,

80 P L A T O N , Kratil, 396b. Osobito zanimljivo u vezi s κορόνους, ώς νοϋς άυλος και καθαρός: P R O C L U S , Scholia in Cratylum, ed. G.

415

BILJEŠKE

Pasguali, Leipzig, 1 9 0 8 . , p. 5 9 , 5 ; slično u: In theol. Platon., ed. A. Portus, Hamburg, 1 6 1 8 . , V . , 5 , p. 2 5 8 (i drugdje); isto, u Schol. ad Hesiod. Erga, redak III. (Poetae minoresgraeci, ed. T. Gaisford, novo izd., V O L . I I , Leipzig, 1 8 2 3 . , ρ. 1 1 2 , 2 0 ) ; te E U S T A T H I U S , In Iliad., p. 2 0 3 , 2 0 . Usp. također PROCLUS, In Tim., I., 3 4 , 2 5 sq., (Diehl): τό δέ φιλόσοφον τω Κρόνω, καθόσον έστί νοερόν και άνεισι μέχρι της πρωτίστης αιτίας. Za razumijevanje grčke etimologije općenito, a posebice u Kratilu, usp. Max A. Warburg, Zwei Fragen zum Kratylos, Berlin, 1929. 81 Platon, Zakoni, IV., 713c - 714a; usp. također Državnik, 269a sqq. Pojam okrutnoga i zlog Kronosa, s druge strane, pojavljuje se u Platona samo jednom, a i tada samo povezano s nekom općenitom polemikom protiv ideja ο bogovima u starim mitovima (Država, II., 378a). 82 Usp. E. Abel (ed.), Orphica, Leipzig, 1885., XIII., 4: δεσμούς άρρήκτους ός έχεις κατ' άπείρονα κόσμον. 83 Usp. Ε. Abel (ed.), loc. cit.; također Orphicorum fragmenta, ed. O. Kern, Berlin, 1922., 129. 84 Usp. E. Abel (ed.), loc. cit.: σεμνέ προμηθεύ; isto i L Y C O P H R O N , Alexandra, redak 202: τού προμάντιος Κρόνου, sa scholionom: πρόμαντις ούν ό Κρόνος, ό προ τού δράκοντος μαντευσάμενος (ρ. 84, 19, u izdanju G. Kinkela, Leipzig 1880.). 85 "Orfej je taj najprvi princip nazivao Χρόνος, tj. gotovo homonimski s Κρόνος", kaže P R O K L O , u Scholia in Cratylum, ed. G. Pasquali, Leipzig, 1 9 0 8 . , p. 5 9 , 1 7 ; Κρόνος-νούς poveznica opisana je kao orfička i u: D A M A S C I U S , De primiš principiis, 6 7 ; (ed. O. Kern), Orphicorum fragmenta, 131; έοικε δέ καϊΌρφεύς τον Κρόνον είδώς νοϋν; te P R O K L O U Schol. ad Hesiod. Erga, redak 1 2 6 (ed. Gaisford, op. cit., p. 1 2 1 , 1 7 ) : ό μέν'Ορφεύς τού αργύρου γένους βασιλεύειν φησί τον Κρόνον, τούς κατά τον καθαρόν λόγον ζώντας άργυρούς λέγων, ώσπερ τούς κατά νοϋν μόνον χρυσούς. 86 Χρόνος je, primjerice, nazvan τέκτων σοφός, a taj je koncept vrlo blizak konceptu staroga i mudroga utemeljitelja grada (usp. C R A T E S , Fragm.,39, te paralele povezano s time koje navodi T. Kock, Comicorum Atticorum fragmenta, VOL. I, Leipzig 1880., p. 142).

416

DRUGI DIO

Saturnalia, I , 2 2 , 8 : "Saturnus ipse, qui auctor est temporum et ideo a Graecis inmutata littera Κρόνος quasi χρόνος vocatur, quid aliud nisi sol intellegendus est, cum tradatur ordo elementorum numerositate distinctus, luce patefactus, nexus aeternitate conductus, visione discretus, quae omnia actum solis ostendunt?" Za vezu između Saturna i Sunca, koja potječe iz vremena Babilonaca, vidi tekst prije.

87 M A C R O B I U S ,

88 Božanstva koja nisu bila poistovjećena sa zvijezdama, s druge strane, bila su ignorirana ili na koji drugi način apsorbirana od planetnih božanstava, izgubivši tako svoj identitet (usp. H . R I T T E R , "Picatrix, ein arabisches Handbuch hellenistischer Magie", u: Vortrage der Bibliothek Warburg, VOL. I, 1921-22, p. 101. 89

M A C R O B I U S , In somnium Scipionis, I . , 12, 13-14 (p. 533 u izdanju F. Eyssenhardta, Leipzig, 1893.): "Hoc ergo primo pondere de zodiaco et lacteo ad subiectas usque sphaeras anima delapsa, dum et per illas labitur, in singulis non solum, ut iam diximus, luminosi corporis amictitur accessu, sed et singulos motus, quos in exercitio est habitura, producit:

In Saturni ratiocinationem et intelligentiam, quod λογιστικόν et θεωρητικόν vocant: In loviš vim agendi, quod πρακτικόν dicitur: In Martis animositatis ardorem, quod θυμικόν nuncupatur: in Solis sentiendi opinandique naturam, quod αίσθητικόν et φανταστικόν appellant: desiderii vero motum, quod έπιθυμητικόν vocatur, in Veneris: pronuntiandi et interpretandi quae sentiat, quod έρμηνευτικόν dicitur, in orbe Mercurii: φυτικόν vero, id est naturam plantandi et augendi corpora, in ingressu globi lunaris exercet." Ovaj tekst, koji poput jednog sličnoga u P R O K L U (In Tim., I., 34,25 sq. Diehl) divno sažima neoplatoničku doktrinu, bio je poznat kroz cijeli srednji vijek, i njegovo preživljavanje može se pratiti (iako doduše po jednoj vrlo specijalnoj liniji) unazad sve do petnaestoga i šesnaestoga stoljeća. Za njegov značaj s obzirom na Nikolu

417

BILJEŠKE

Kuzanskoga (De doct. ign., I, 25), usp. R. Klibansky, popis izvora, ed. cit., Leipzig, 1932., p. 52. 90 Usp. F . B O L L , "Die Lebensalter", u: Neue Jahrbucherfiir dasklassische Altertum, XVI. (1913.), pp. 125 sqq. Jedan odlomak indikativan za duh radikalnog nijekanja svijeta koji leži u osnovi ove doktrine može se pronaći, na primjer, u Corpus hermeticum, libellus VI, 4a, ed. W. Scott, Oxford, 1924., p. 168: ό γάρ κόσμος πλήρωμά έστι της κακίας, ό δέ θεός τοΰ άγαθοϋ. Za derivaciju sedam smrtnih grijeha u kršćanskoj teologiji, iz sudbonosnih darova sedam planeta, usp. T. Z I E L I N S K I , U: Philologus, V O L . L X I V (1905.), pp. 21 sqq. W. B O U S S E T (Hauptprobleme der Gnosis, Gottingen, 1907., pp. 91 sqq.) je sklon pripisati perzijskome utjecaju taj metafizički dualizam gnosticizma, čemu bismo mi mogli dodati kako perzijski izvori opisuju sedam planeta kao "vođe koji su na strani Ahrimana", dočim se dvanaest znakova zodijaka, s druge strane, naziva "vođama na strani Ormuzda" (usp. H. J U N K E R , "Uber iranische Quellen des hellenistischen Aionbegriffs", u: Vortrage der Bibliothek Warburg, 1922., pp. 141 sqq.) Usp. isto tako T. Z I E L I N S K I , "Hermes und die Hermetik" u: Archiv fiir Religionswissenschaft, VIII. (1905.), pp. 325 sqq„ poseb. 330 sqq. 91 SERVIUS,

Comm. in Aeneid.,

V I . , 714.

9 2 U s p . B O L L , BOUSSET, Z I E L I N S K I , l o c . cit.; Z I E L I N S K I , o p . cit.,

pp.

321. sqq.; F. C U M O N T , After-Life in Roman Paganism, New Haven, 1922, pp. 106 sqq. 93 S E R V I U S , Comm. in Aeneid., X I , 51. Ovu fizičko-biološku koncepciju darova što dolaze od planeta, rame uz rame s jednom više neoplatoničkom, prihvaćao je i Isidor ( I S I D O R E , Etym., V, 30, 8, uvelike se slaže sa Servijusom, no u prvi plan stavlja, značajno, kao "stultitia gentilium"; taj Servijusov niz ponovljen je od riječi do riječi u Mythographus III, u poglavlju ο Merkuru (G. H. B O D E , Scriptores rerum mythicarum latini tres, Celle, 1834, pp. 217, redak 33). S druge strane, ona prava ideja ο proputovanjima duše preživjela je u mnogobrojnim oblicima u velikom broju platoničkih spisa i pjesničkih djela, npr. u B E R N A R D U S S I L V E S T R I S , De univ. mundi, I I ; u A L A N U S A A B I N S U L I S A , te poslije u M A T T E A PALMIERIJA; CARDANUSA, ATHANASIUSA KIRCHERA, i dr.

418

DRUGI DIO

94 U tom tipu miješanih serija (primjerice u I S I D O R A , De natura rerum, ed. G. Becker, Berlin, 1857., iii, p. 10; B E D E , De temporum ratione, ch. 8 ( M I G N E , P. L. V O L . XC, col. 328 sq.); A N D A L U S D E N I G R O , Brit. Mus., MS Add. 23770, fols. 36v - 37r), Saturn općenito pripada onoj lošoj strani; on dariva ili označava δάκρυ, νωχελία, ψεϋδος, "merores, tristitiam, vilitatem et malum" i "tarditatem". Samo u Κόρη Κόσμου (Τ. Z I E L I N S K I , "Hermes und die Hermetik", u Archiv ftir Religionswisenschaft, V I I I . (1905.), p. 365) igra Saturn pozitivnu ulogu; kao ό της Νεμέσεως άστήρ on podaruje duši Δίκη i Ανάγκη. Ova na prvi pogled osamljena iznimka može se objasniti utjecajem platonističke literature, kojem se može pratiti podrijetlo i u Corpus Hermeticum. De v. tripi, I I I . , 2 , {Opera, p. 5 3 3 ) : "Saturnus non facile communem significat humani generis qualitatem atque sortem, sed hominem ab aliis segregatum, divinum aut brutum, beatum aut extrema miseria pressum." Veza između neoplatonističke ideje Saturna i rođenja moderne ideje genija (vidi dolje, tekst) može se ovdje vidjeti već i iz izbora riječi, jer je "divinus" postalo tipičnim opisom modernog filozofskoga, pjesničkoga te (od Michelangela) umjetničkoga čovjeka-genija.

95 FICINO,

Katkad će se kontrast sadržan u ideji Saturna pojaviti već i u starijim tekstovima, primjerice u H E R M I P P U S A , Anonymi Christiani Hermippus de astrologia dialogus, XIII., 86, ed. W. Kroll i P. Viereck, Leipzig, 1895., p. 19 (četrnaesto stoljeće): ε'ίληχε μεν ώς ε'ίρηται ό τοϋ Κρόνου, οΐον φαντασίαν, μνήμην, έτι δέ και τήν έναντίαν αύτη λήθην καϊ γονήν σπέρματος. Za Alanusa ab Insulisa, vidi dolje, (tekst). 96 Povijest srednjovjekovne astrologije zasad još ne postoji. Za prvu ruku, usp. W E D E L , M . A . A . 97 T E R T U L I J A N , De idolatria, 9, međutim, kaže nam kada govori Ο zvijezdi koja je vodila Tri Kralja: "at enim scientia ista (tj. astrologija) usque ad evangelium fuit concessa". Za njegov stav prema astrologiji, usp. F. W. L. Schulte, Het Heidendom bij Tertullianus, Nijkerk, 1923., ch. 7. I S I D O R E , Etym„ V I I I . , 9, 26, prati Tertulijana od riječi do riječi (usp. Wedel, M. A. A. str. 18).

419

BILJEŠKE

98 M I N U C I U S F E L I X , Octavius, XXI., 4-7; T E R T U L I J A N , Apologetic., X.; L A C T A N T I U S , Divin, inst., I., 13, 6-8, zasniva se na navodu iz V E R G I L I J A {Aen., VIII., retci 320 sqq.; vidi dolje, tekst) koje je kasnije preuzeo Augustin. Odlomak ο Saturnu često se spominje u kritičkoj literaturi u vezi s pitanjem, raspravljanim u brojnim člancima, ο međuovisnosti Minucija Feliksa i Tertulijana. Vidi bibliografije u H. J. Baylis, Minucius Felix, London 1928, i u G. A. Johanna Schmidt, Minucius Felix oder Tertullian (disertacija, Miinchen, 1932.), pp. 89 sqq. Za zvijezdu Maga, usp. A. B O U C H E L E C L E R C Q , L'astrologie grecque, Pariš, 1899., p. 611 i L. D E V R E E S E , Augustinus en de Astrologie (disertacija, Amsterdam, 1933.), pp. 71 sqq. 99 Odlomci ο Saturnu u Crkvenim Očima prikladno su sakupljeni u V O L . I I Indeksa uz M I G N E , Ρ. L., V O L . C C X I X , pp. 388 sqq. Za ranu povijest kriticizma poganskih bogova s detaljnim komentarom na dva najranija grčka rada, usp. J. G E F F C K E N , Zwei griechische Apologeten (Aristides i Athenagoras), Leipzig 1907. J O S E P H L O R T Z , Tertullian als Apologet, V O L S . I - I I , 1927-28. (Munster, Beitrage zur Theologie, ΙΧ-Χ.) raspravlja problem ranih rimskih napada na poganstvo. Usp. poseb. pp. 128-179. 100 Za odbojnost s kojom se gledalo na mit ο rođenju Zeusa i Kronosovu proždiranju kamena, možemo spomenuti jedan kasniji tekst, G R E G O R Y O F N A Z I A N Z U S , Oratio in sancta lumina, ( M I G N E , P. Gr., VOL. χ χ χ ν ι , col. 337). 101

Apologia pro Christianis, 2 2 (J. G E F F C K E N , Zwei griechische Apologeten, Leipzig, 1907. pp. 139 sqq„ 205 sqq.).

102 Ad nationes, II., 12 (Corp. SS. Eccl. lat., VOL. XX, p. 118). Tertulijan proturječi stoičkoj doktrini koju je razvio C I C E R O N , De natura deorum, II., 24-25, izjednačujući Κρόνος sa Χρόνος: "Sed eleganter quidam sibi videntur physiologice per allegoricam argumentationem de Saturno interpretari tempus esse... Nominis quoque testimonium compellant: Κρόνον dictum Graece ut Χρόνον. Aeque latini vocabuli a sationibus rationem deducunt, qui eum procreatorem coniectantur, per eum seminalia caeli in terram deferri." Kasnija derivacija imena Saturn "a satu", zasnovana na V A R O N U , De lingua latina, v, 64, edd. G. Goetz i F. Schoell, Leipzig

420

DRUGI DIO

1910., ρ. 20 (vidi isto tako paralelne odlomke dane u apendiksu) spominje se nekoliko puta i u A U G U S T I N A , De Civitate Dei, VI., 8; VII, 2; VII, 3 ("Saturnus seminis dator vel šator"); VII., 13; VII., 15. Način kako je Varon pokušao kombinirati ovu derivaciju s onom iz ideje Vremena može se vidjeti u De Civitate Dei, VII., 19: "Chronon appellatum dicit [sc. Varro], quod Graeco vocabulo significat temporis spatium, sine quo semen, inquit, non potest esse fecundum." Usp. E. S C H W A R T Z , "De Μ. T. Varronis apud sanctos patres vestigiis", u: Jahrbuch fiir klassiche Philologie, SUPPL. V O L . XVI (1888.), pp. 424 sqq„ 439, 482 sqq. 103

Npr.

104

Usp. L. D E V R E E S E , Augustinus en de Astrologie (disertacija, Amsterdam, 1933.), te J. A. Daviš, De Orosio et sancto Augustino Priscillianistarum adversariis commentaria historica et philologica (disertacija, Nimwegen, 1930.), pp. 189. sqq.

JOSEF L O R T Z ,

Tertullian als Apologet,

I,

p.

134.

105 De Civitate Dei, VII., 19. Preostali ulomci ο Saturnu u De Civitate Dei lako se mogu pronaći u indeksu izdanja E. Hoffmanna, Beč 1899-1900. (Saturn je nesretan planet, bog Židova, gospodar sabata, itd.). Za Saturna u drugim Augustinovim radovima vidi S I S T E R M A R Y D A N I E L M A D D E N , The Pagan Divinities and their Worship... in the works of St. Augustine exclusive of the City of God (The Catholic University of America, Patristic Studies, VOL. XXIV, 1930.), pp. 46-53. Za Augustinovo prenošenje i usavršavanje ranokršćanskih apologetika općenito, vidi G E F F C K E N , op. cit., pp. 318 sqq. 106 "His quoniam latuisset tutus in oris", Virgil, Aen., VIII., 320-324. (prim. prev.: Hrvatski prijevod preuzet je iz: V E R G I L I J E , Eneida, s latinskog preveo Bratoljub Klaić, reprint Globus media d.o.o, Zagreb, 2005., str. 208). 107 Prema jednom drugom čitanju, "tvorac mudrih ljudi". 108 A U G U S T I N E , De consensu evangelistarum, 1,34., sqq. (Corp. SS. Eccl. Lat., V O L . X L I I I , ed. F. Weihrich, Beč 1904., pp. 32 sqq.). Neke od tih polemika u skladu su s Laktancijevim tvrdnjama spomenutima gore (vidi bilješke navedenoga izdanja). Zaključni odlomak, zadivljujuće pregnantan, vrijedi dati u originalu: "Romani tamen, qui non Saturno, sed lovi Capitolium condiderunt, vel aliae nationes, quae

421

BILJEŠKE

Iovem praecipue supra ceteros deos colendum esse putaverunt, non hoc quod isti [sc. philosophi recentiores Platonici] senserunt, qui secundum istam suam novam opinionem et summas arces, si quicquam in his rebus potestatis habuissent, Saturno potius dedicarent et mathematicos uel genethliacos maxime delerent, qui Saturnum, quem sapientem [drugo čitanje: sapientumj effectorem isti dicerent, maleficum deum inter alia sidera constituerent." 109 Upečatljiv primjer toga jest Augustinova doktrina ο idejama (e.g. M I G N E , P . L„ V O L . XL, col. 29 sq.); usp. također E. P A N O F S K Y , Idea (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. V, 1924.), pp. 18 sqq. i 81 sqq. 110 Ovaj radikalno neprijateljski stav dobro je ilustriran jednim ulomkom iz propovijedi M A R T I N A I Z B R A C A R E upućenoj seljacima. Martin iz Bracare promatra božanstva pojedinih dana u tjednu kao pale anđele odnosno demone, koji opslužuju ljudsku pokvarenost i obznanjuju se kao bezbožnici iz ranijih vremena (Saturn, Jupiter, itd.) Ovi demoni navode ljude da im se klanjaju pod imenima tih navodnih osoba. Tako Martin zdušno negoduje zbog imenovanja dana u tjednu prema tim planetima. "Non tamen sine permissione dei nocent, quia deum habent iratum et non ex toto corde in fide Christi credunt. Sed sunt dubii in tantum, ut nomina ipsa daemoniorum in singulos dies nominent, et appellent diem Martis et Mercuri et loviš et Veneris et Saturni, qui nullum diem fecerunt, sed fuerunt homines pessimi et scelerati in gente Graecorum" (De correctione rusticorum, 8, ed. Κ. P. Caspari, Christiania, 1883., pp. II. i lxxviii.) Ovaj rad napisan je između 572. i 574. godine. Vidi Caspari (ed.), op. cit., pp. cvii sqq., za njegovu sudbinu u srednjemu vijeku. 111 V I C T O R I N U S OF P E T T A U , Tractatus defabrica mundi, ch. 7 (ed. J. Haussleiter, Corp. Ss. Eccl. Lat., V O L . X L I X , Beč, 1916, pp. 6 sqq.). Za ovaj odlomak vidi W. Macholz, Spuren binitarischer Denkweise (disertacija, Halle-Wittenberg, 1902.), pp. 16 sqq. Viktorin od Ptuja u najhitnijem slijedi Origena. Za Viktorinov stav prema Origenu, usp. H I E R O N Y M U S , Epist. 61, 2, 4, i Vigilius (Sancti E. Hieronymi epistulae, ed. J. Hilberg, Corp. Ss. Eccl. Lat., VOL. LIV, Beč, 191012., pp. 557-8.).: "Taceo de Uictorino Petobionensi et ceteris, qui Origenem in explanatione dumtaxat scripturarum secuti

422

DRUGI DIO

II. II.

sunt et expresserunt"; usp. također Epist. 84, 7, ad Pammachium et Oceanum (Hilberg (ed.), ibid., VOL. LV, pp. 130, sqq.) : "Nec disertiores sumus Hilario nec fideliores Victorino, qui tractatus eius [scil. Origenis] non ut interpretes sed ut auctores proprii operis transtulerunt. Nuper Ambrosius sic Exaemeron illius [scil. Origenis] conpilavit, ut magis Hippolyti sententias Basiliique sequeretur"; također H I E R O N Y M U S , Adversus libros Rufini, 3, 14 ( M I G N E , P. L „ V O L . Χ Χ Ι Ι Ι , c o l . 4 6 7 ) .

112 F. B O L L ("Die Lebensalter", u: Neue Jahrbucher fiir das klassische Altertum, XVI (1913.), p. 126, bilješka 3) prvi je istaknuo odlomak u Ambrozija s tim u svezi. Za Filona, usp. K . S T A E H L E , Die Zahlenmystik bei Philon von Alexandria, Leipzig 1931. 113 Usp. είναι τελεσφόρον όντως τον έβδομον αριθμόν, u P H I L O , De opificio mundi, 106 (Opera, I., 38, ed. L. Cohn, Berlin, 1896.). 1 1 4 A M B R O S E , E p i s t . adHorontianum, 4 4 , 3 ( M I G N E , P.L., V O L . xvi,cols. 1136 sqq.): "Bonus septimus numerus, quem non Pythagorico et ceterorum philosophorum more tractamus, sed secundum formam et divisiones gratiae spiritalis; septem enim virtutes principales sancti spiritus propheta Esaias complexus est (Isaiah, XI, 2). Haec hebdomas... sine tempore, sine ordine, auctor numeri, non sub numeri lege devincta. Itaque sicut ad aeternae Trinitatis gratiam caelum, terra, maria formata, sicut sol, luna et stellae: ita etiam ad illum septenarium virtutum spiritalium circuitum atque orbem operationis divinae vigore praestantem, septenarium quoddam ministerium planetarum creatum advertimus, quo hic mundus illuminatur." Prema J. A. Davisu, op. cit., p. 187, Ambrozije je ovdje bio pod utjecajem Origena. U Hexaemer. lib., 4 , § 1 7 ( M I G N E , P. L., VOL. xiv, col. 153) Ambrozije usvaja drugo gledište. 115 Usp. K. B O E C K L , Die sieben Gaben des heiligen Geistes in ihrer Bedeutung fiir die Mystik nach der Theologie des 13. und 14. Jahrhunderts (Freiburg i. B. 1931), te članak "Dons du Saint-Esprit" u: Dictionnaire de Thiologie Catholique, VOL. IV (A. Gardeil). 116 De naturiš rerum, ed. T. Wright, London, 1863., pp. 39 sqq. 117 Ovdje valja imati na umu značajnu činjenicu da je Neckam, kad je uvodio astrološke doktrine, uvijek snažno naglašavao kako se ne smije smatrati da to na bilo koji način ograničuje slobodnu volju; usp. De naturiš rerum, ed. Wright, op. cit.), pp. 40-41. 423

BILJEŠKE

118 De naturiš rerum, (ed. Wright), p. 41. Duša isto tako zadobiva sljedeće sposobnosti: od Jupitera "intellectus, qui providentiam creat et hebetudinem expellit"; od Marsa "donum consilii, quod praecipitationem renuit et cautelam procreat (ovo, bez sumnje, zbog diskrecije koja čini bolji dio vojničke vrline hrabrosti); od Sunca, s druge strane, "donum fortitudinis, quia.. creat perseverantiam et fiduciam et magnanimitatem"; od Venere "scientia... quae in sanguineis vigere solet.". Merkurov dar povezan je s "pietatis donum", kao "hominibus dulcis conversationis spirituale augmentum gratiae ministrat"; Mjesečev dar je povezan s "timor qui negligentiam expellit... et... humilitatem generat." Kod Abelarda nalazimo sličnu koncepciju, naime da su planeti duhovno iluminirani Božjom milošću koja je opisana kao sedmerostruka. (Opera, ed. V. Cousin, Pariš, 1859., VOL. II, p. 42). Sermons I V . i L X I . ( F . Pfeifferovo izdanje, V O L . I, Beč, 1 8 6 2 . , pp. 4 8 sqq„ V O L . I I , Beč, 1 8 8 0 . , pp. 2 3 3 sqq.). 120 T H O M A S A Q U I N A S , In Metaphysicam Aristotelis Commentaria, ed. M.-R. Cathala, Turin, 1926., p. 123, §§ 2560 sqq. 121 Usp. na primjer gore spomenutu korelaciju ο βέβαιον i "tenacitas"; i dolje u nastavku teksta, Saturnove karakteristike prema Guidu Bonattiju. 119 B E R T H O L D V O N REGENSBURG,

122 M E I S T E R E C K H A R T , Sermon LXVII. (ed. F . Pfeiffer, Leipzig, 1857., pp. 212 sqq.). Za ovu tradiciju usp. A. Spamer, u: Beitrage zur Geschichte der deutschen Literatur und Sprache, XXXIV. (1909.), p. 324 n.2. 123 Loc. cit.: "Also wirt an dem himel der sele Saturnus (der fiirber) der engelischen reinekeit unde bringet zu Ione anschouwunge der gotheit..." 124 Ulomci navedeni gore, str. 131 sqq., mogu se uvesti samo kao paralele, ne kao izvori. Druge podudarnosti jesu: Jupiter: "Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju" (usp. B E R T H O L D V O N R E G E N S B U R G , ed. cit. I, p. 58: "miltekeit"; II, p. 236, također referira na etimologiju: "iuvans pater"); Mars (uz neobičnu inverziju njegove prirode): "Blago onima koji su progonjeni radi pravednosti"; Sunce (s nekom igrom riječi na "Sol Iustitiae"): "Blago onima koji su gladni i žedni pravednosti"; Venera : (misao vodi u pravcu ljubavi, tugovanja, 424

DRUGI DIO

čežnje i utjehe): "Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti"; Merkur (zbog "des himelriches richeit"): "Blago siromašnima u duhu jer njihovo je kraljevstvo nebesko." 125 G U I L L A U M E D ' A U V E R G N E , De universo, I . , I., ch. 4 6 , p. 6 1 9 u venecijanskome izdanju iz 1591, VOL. I, p. 655, te u Orleans izdanju iz 1 6 7 4 . : "sed qui ponunt Saturno vel vim vel potentiam adiuvandi et dirigendi vim intellectivam humanam, nullo modo debent ei attribuere corruptiones aut perversitates ipsius, neque inclinationem sive extorsionem eiusdem ad fraudes, dolos, astutias, simulationes atque mendacia, sed haec omnia fieri in vi intellectiva per ineptitudinem... et haec ineptitudo est ei a parte materiae, hoc est corporis... cum Saturnus secundum eos [i.e. astronomos] intendat dirigere et illuminare virtutem intellectivam humanam ad ea cognoscenda, quae recta et utilia, et interdum usque ad splendorem prophetiae: impeditur haec intentio eius et operatio a parte corporis, quod animae illi coniunctum est." Uz ovaj ulomak usp. K. W E R N E R "Die Kosmologie und Naturlehre des scholastischen Mittelalters mit spezieller Beziehung auf Wilhelm von Conches", u: Sitzungsberichte der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, Phil.-hist. Klasse, LXXV. ( 1 8 7 3 . ) , pp. 3 3 4 sqq. 126 Stariju i noviju literaturu nedavno je izvrsno bio obradio F. G H I S A L B E R T I , "L' Ovidius moralizatus' di Pierre Bersuire", u: Studi romanzi, V O L . Χ Χ Ι Ι Ι (1933.), pp. 5-136. 127 Jedan osobito zanimljiv primjer ove vrste (iskrivljeni odlomak iz sv. Augustina kao izvor likovnoga motiva na fresci Kibele u Palazzo Schifanoja, Ferrara) objelodanio je F. R O U G E M O N T (A. Warburg, Ges. Schriften, VOL. II, Leipzig, 1932., p. 641). 128 Ispravljamo prijevod J. M. Kemblea, The Dialogue ofSalomon and Saturnus, London, 1848., p. 134. Za izvore ideje ο Saturnu u tom staroengl. dijalogu, usp. A . V O N V I N C E N T , "Die alt-englischen Dialoge von Solomon und Saturn", u: Munchner Beitrage zur romanischen und englischen Philologie, XXXI. (1904.), pp. 87-105. M. C A P P U Y N S , Jean Scot Erigene, Louvain, 1 9 3 3 . , pp. 7 5 sqq., te M. L . W. L A I S T N E R , "Martianus Capella and his Ninth-Century Commentators", u: Bulletin ofthe John Rylands Library, I X . ( 1 9 2 5 . ) , pp. 1 3 0 - 8 . Usp. R. K L I B A N S K V , "The Rock of Parmenides", Μ. A R. S.

129 D O M

1,2 (1943.), p p . 181-3.

425

BILJEŠKE

130 Za Remigijev komentar, vidi D O M C A P P U Y N S , op. cit.; također M. M A N I T I U S , "Zwei Remigiuskommentare", u Neues Archivfiir altere deutsche Geschichtskunde, V O L . X L I X (1932.), pp. 173-83. Najhitniji dijelovi toga komentara bili su čak prevedeni na njemački jezik (prev. Notker Labeo); vidi Karl Schulte, Das Verhaltnis von Notkers Nuptiae Philologiae et Mercurii zum Kommentar des Remigius Antissiodorensis, Munster i. W. 1911. 131 Za Neckhama, vidi H. L I E B E S C H O T Z , Fulgentius Metaforalis (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. IV, 1926), pp. 16 sqq„ te M A R I O E S P O S I T O , U: English Historical Review, V O L . X X X (1915.), p. 466. Istraživanja gosp. R. W. Hunta pokazala su da se Neckham ekstenzivno služio djelom Mythographus III za svoj komentar na Marcijana Kapelu, no baš zato nema ni govora da bi on bio autor. Pravi autor, kako je to pokazala gđa. E. Rathbone, jest Magister Albericus Londinensis, oko 1170.; vidi: Medieval and Renaissance Studies, I., I. (1943.), pp. 35 sqq. i pp. 39 sqq. 132 Proemium; G. H . B O D E , Scriptores rerum mythicarum latini tres, Celle 1834, pp. 152. 16 sqq. On ovu stoičku doktrinu uzima iz Servijevih Comm. in Aeneid., IV., 638, te iz Remigijeva Comm. in Mart., ch. V; usp. R . R A S C H K E , De Alberico Mythologo, Breslauer philologische Abhandlungen, XLV. (1913.), p. 13. Čak je i Nikola Kuzanski posvetio čitavo XXV. poglavlje svoje De docta ignorantia ideji kako "Gentiles Deum varie nominabant creaturarum respectu" (edd. E. Hoffmann i R. Klibansky, Leipzig 1932, pp. 52 sqq„ te popis izvora za to poglavlje). 133 Usp. naprimjer priču iz Servija, navedenu u bilješci 91, koja uvodi ono što kaže Mitograf: "Neu abhorreas, quod iuxta stellarum status prospera nobis vel adversa dicantur destinari; et fides catholica quod sane sentit, firmissime amplectatur. Gentilium tamen opinio habet..." (Mythographus III, 9, 7). 134 Kao što je poznato, na indeks Tridenta nije bio stavljen Ovidijev tekst, nego ta moralizacija Ovidija (usp. Metropolitan Museum Studies, IV. (1933.), pp. 276 sqq.). 135

Usp. H . L I E B E S C H U T Z , Fulgentius Metaforalis (Studien der Bibliothek Warburg, V O L . I V , Leipzig, 1 9 2 6 . ) , pp. 1 6 i 4 1 ; te, za Petrarkine principe transformacije, E. P A N O F S K Y , Hercules am

426

DRUGI DIO

Scheidewege (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. χνιιι, Leipzig, 1930.). 136 Usp. F . G H I S A L B E R T I , "V Ovidius moralizatus' di Pierre Bersuire", u: Studi romanzi, XXIII. (1933.), pp. 30 sqq. i 65. 137 Usp. uvodno poglavlje koje navodi L I E B E S H I J T Z , op. cit., p. 21, bilješka 33: "Qui primus apud gentiles deus habitus sit..." Boccaccio se bavio Saturnom u I. pogl. Knjige VIII. (pp. 197 sqq. u bazelskom izdanju iz 1532.). Za Boccacciovu metodu interpretiranja mitova, vidi: C. G. Osgood, Boccaccio on Poetry, Princeton, 1930., pp. xvii sqq., i odličnu monografiju C A R L A L A N D I J A , Demogorgone, Palermo 1930. 138 Usp. Ε. H. W I L K I N S , The University of Chicago MS ofthe Genealogia deorum (The Modern Philology Monographs), Chicago, 1927., ch. I I , "The Greek quotations in the Genealogia"; također L A N D I , op. cit., pp. 22 sqq. 139 Slično (no tako da vodi od astrologije prema mitologiji, ali ne i obratno), u odlomku navedenom opsežno dalje u tekstu iz Bartholomaeusa Anglicusa: "planeta malivolus... ponderosus, et ideo in fabulis senex depingitur." 140

V. C A R T A R I , Le Imagini de i dei degli antichi, Venecija 1 5 5 6 . Kasnija izdanja spomenuo je J. S E Z N E C , "Les manuels mythologiques italiens et leur diffusion en Angletrre", u: Melanges d'Archiologie et d'Histoire, L ( 1 9 3 3 . ) , p. 2 8 1 . Latinski prijevod Verderija bio je beskrupulozno upotrijebljen u djelu J O A C H I M A S A N D R A R T A Iconologia deorum, Niirnberg 1680. Za priručnike iz mitologije, usp. F. L. S C H O E L L , "Les mythologistes italiens de la Renaissance et la poesie Elisabethaine", u: Revue de littćrature comparee, IV. ( 1 9 2 4 . ) , pp. 5 - 2 5 , te od istog autora, Etudes sur l'humanisme Continental en Angleterre a la fin de la Renaissance, Pariš, 1926. (Bibliotheque de la Revue de litterature comparee, V O L . Χ Χ Ι Χ ) .

141

Usp. M A R I O P R A Z , Studies in Seventeenth-Century Imagery, V O L . I , London, 1 9 3 9 . , te E . M A N D O W S K Y , Richerche intorno ali'Iconologia di Cesare Ripa (La Bibliofilia, XLI.), Firenza, 1939.

142 L. G . G Y R A L D U S , De deisgentilium varia et multiplex historia, Basel 1548. Odlomak iz "Albricusa" u: L. G . G Y R A L D U S , Opera, Lyon, 1696., VOL. i, col. 153. 427

BILJEŠKE

143 Usp.

L A N D I , Demogorgone, Palermo 1930.; također M. "Demogorgon ou barbarisme deifie" u: Bulletin de Γ Association Guillaume Bude, 36, July 1932., pp. 22 sqq.; B O C C A C C I O , Opera, pp. 118 sqq. u izdanju iz 1565.god. CARLO

CASTELAIN,

144 F U L G E N T I U S ,

Mythologiae,

I, 34,

ed. R . Helm, Leipzig,

1898.,

pp.

17

sqq. 145 Mythographus III, I , 3 sqq., u: G. H . B O D E , Scriptores rerum mythicarum latini tres, Celle, 1834., pp. 153 sqq. 146 Usp. H . L I E B E S H U E T Z , Fulgentius Metaforalis (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. IV, 1926.), pp. 71 sqq.; usp. također F. S A X L U Festschrift fiir Julius Schlosser, Ziirich 1926, pp. 104 sqq. Otuda, pokrivena glava starih mudraca tumačena je ovdje kao znak časti koju oni odaju intelektu, a srp je skeptar intelekta, budući da je zakrivljen unatrag k sebi kako bi pokazao da inteligentan čovjek "omnes ad se possit attrahere et panem potumque sapientiae cunctis largissime ministrare", itd. 147 Metamorphosis Ovidiana, moraliter a Magistro Thoma Waleys... explanata, fols. i i r sqq. u pariškom izdanju iz 1515. U svim tim slučajevima, dakako, svaka individualna crta ima odgovarajuću interpretaciju, kastracija, primjerice, dokazuje u slučaju "lošega pastira" kako "tota voluptas eius in amaritudinem convertitur"; u slučaju "dobroga pastira" kako "tales boni prelati solent... ambitiosis subditis infestari"; u slučaju "tiranina" kako će se slično vratiti sličnim, a u slučaju lakomosti kako ova rađa požudu kao što Saturnovi kastrirani udovi rađaju Veneru, itd. 148 B E R T H O L D V O N R E G E N S B U R G , Sermons, ed. F. Pfeiffer, V O L . I, Beč, 1862., p. 50. Slično u N E C K A M , De naturiš rerum, ed. cit., pp. 39 sqq: "Absit autem, ut ipsos aliquam inevitabilis necessitatis legem in inferiora sortiri censeamus... Voluntas enim divina certissima est rerum causa et primitiva, cui non solum planetae parent, sed et omnis natura creata. Sciendum etiam est quod, licet superiora corpora effectus quosdam compleant in inferioribus, liberum tamen arbitrium animae non impellunt in ullam necessitatem hoc vel illud exequendi..." 149 Usp. dekreti biskupa Burcharda iz Wormsa i Iva iz Chartresa (navedeno u W E D E L , Μ. Α. Α., pp. 3 0 sqq.) protiv prakticiranja

428

DRUGI DIO

astrologije u prigodama poput vjenčanja, poljoprivrednih radova itd. 150 Usp. A . V A N D E V Y V E R , "Les plus anciennes traductions latines medievales (Xe et XIe siecles) de traites d'astronomie et d'astrologie", u: Osiris I (1936), pp. 689-691. R. Klibansky otkrio je pimjerak Liber Alchandri philosophi koji je pripadao Nikoli Kuzanskome, u Londonu, Brit. Mus., Harleian MS 5402. 151 Pariš, Bibl. Nat. MS lat. 17868 fol. 10v 152 Pariš, Bibl. Nat. MS lat. 17868 fol. 5V 153 H. W I L L N E R , "Des Adelard von Bath Traktat 'De eodem et diverso'", u: Beitrage zur Geschichte der Philosophie des Mittelalters, IV., I., Munster, 1903., p. 32,10: "Superiora quippe illa divinaque animalia inferiorum naturarum et principium et causae sunt." 154 "Contingens autem secundum Aristotelicam sententiam est, quodcumque aut casus fert aut ex libero cuiuslibet arbitrio et propria voluntate venit aut facilitate naturae in utramque partem redire possibile est, ut fiat scilicet et non fiat." B O E T H I U S , Commentarii in librum Aristotelis, Περι ερμηνείας, 2. izd., III., 9, ed. C. Meiser, Leipzig, 1880., p. 190,1. sqq. 155 A B A I L A R D , Expositio in Hexaemeron, Opera, ed. V. Cousin, Pariš, 1849.-59., VOL. i, p. 649 sq. 156 A B A I L A R D , l o c . c i t .

157 Povijesni kontekst Williama od Conchesa i njegove filozofije prirode jasnije će se razumjeti kada bude bio dostupan njegov komentar na Platonova Timeja, u Corpus Platonicum Medii Aevi. 158 Philosophia, II., 5 ( M I G N E , P . L „ V O L . C L X X I I , col. 5 9 A - B ) ; Dragmaticon, III ("Dialogus de substantiis physicis a Vuilhelmo Aneponymo", Strasbourg, 1567., pp. 70-71). 159 "Unde in fabulis senex fingitur", Philosophia II., 17 ( M i G N e , P. L., V O L . C L X X I I , col. 62 B, popravljeno prema Oxford, Bodleian Library, MS Bodley, 679); Dragmaticon, IV (Strasbourg edn. iz 1567., p. 99). 160 "Haec eadem stella ex frigiditate dicitur nociva, et maxime quando est retrograda: unde in fabulis dicitur falcem deferre", Philosophia, II., 17 ( M I G N E , P. L., V O L . C L X X I I , col. 63 B); usp. Dragmaticon,

429

BILJEŠKE I V (ed. cit., p. 1 0 2 ) . U L . T H O R N D I K E , A History of Magic and Experimental Science, V O L . I I , London, 1 9 2 3 . , p. 5 7 , značenje rečenice "Dicitur Jupiter patrem Saturnum expulisse, quia Saturno vicinior factus naturalem nocivitatem ei aufert", je nesmotreno izokrenuto. Za posebnu ulogu koju je ova astrološka interpretacija Saturna-Jupitera igrala u renesansi, vidi tekst dolje, poglavlje ο Marsiliju Ficinu. 161

Usp. poseb. S E R V I U S , Comment. in Vergil. Georgica, I . , 3 3 6 (Commentarii in Vergilii carmina, VOL. III, edd. G. Thilo i H. Hagen, Leipzig, 1 8 7 8 . , p. 2 0 1 ) , čije učenje je William modificirao na karakterističan način.

162 Philosophia, II., 17 (Migne, P. L„ V O L .

CLXXII,

col. 63A).

163 Dragmaticon, IV. (Strasbourg edn., pp. 99-102). "Saturnus igitur, etsi non sit frigidus, frigus tamen generat. Vel si Saturnum nec frigidum esse nec frigus facere contendis; die, quod frigus non facit sed significat. Unde propter illud quod significat, frigidus dicitur" (ed. cit., pp. 101-2, popravljeno prema Oxford, Bodleian Library, Digby MS r, fol. 25v). 164 Ovaj komentar, koji se pojavljuje u nizu MSS od dvanaestoga do četrnaestoga stoljeća (npr. Kopenhagen, Gl. Kgl. S 1910.; Bamberg JIV. 21 = class 40; Berne 266), bit će tema posebnoga referata. R. K. 165 MS Berne 226 fol II rb:(...) ut appareat, qualis est ratio Plotini, ponit eam; quae tališ est, quod planetae non conferunt hominibus prospera vel adversa, sed significant prospera vel adversa hominibus eventura. Unde, quia utraque stella, Soliš scilicet et Lunae, signum est boni eventus, dicitur salutaris; stellae vero Saturni et Martis terribiles dicuntur, ideo quia Soli coniunctae in aliquo signo sunt signum mali eventus." 166 Ibid.: "sic Ptolomaeus et eius sequaces volebant actus hominum provenire ex effectu planetarum, non tamen omnes, quia actuum alii naturales, alii voluntarii, alii casuales... Volumus tamen actus hominum non provenire ex effectu planetarum, sed aptitudines actuum et humanorum officiorum... Nam minime volumus quod planetae conferant hominibus scientiam, divitias, et huiusmodi, sed aptitudines ipsas."

430

DRUGI DIO

167 Ibid.: "Namque planetae in terris et in aquis vi vel potestate operantur, sed in actibus hominum neque vi neque potestate aliquid operantur." 168 "Unde Plato... dicit Deum creatorem stellis et spiritibus a se creatis curam formandi hominis iniecisse, ipsum vero animam fecisse"; Philosophia, IV., 32 ( M I G N E , P. L., V O L . C L X X I I , col. 98c, popravljeno prema MS Bodley 679, te bazelskom izdanju iz 1531. "Philosophicarum et astronomicarum institutionum Guilielmi Hirsaugiensis olim abbatis libri tres", fol. a. 3V). 169 Ovaj trend osobito je uočljiv ako se usporede Williamovi spisi i De mundi constitutione. Ta kozmologija, tiskana među Bedinim djelima no koju je zapravo napisao jedan od Williamovih neposrednih prethodnika ( M I G N E , P. L., V O L . X C , cols, 881 sqq., pogrešno atribuirana u deveto stoljeće od P. Duhema, (Le systeme du monde, VOL. III, Pariš, 1915., p. 81, i krivo uzeta za astrološki izvadak iz Marcijana Kapele od L. T H O R N D I K E A i P. K I B R E A , u A Catalogue of Incipits..., Cambridge, Mass., 1937., col 421) bezrezervno usvaja astrološke doktrine. 170 Glavne reference na zvjezdane utjecaje su: Summa Theol, BK I, qu. 115, art. 3 i 4; Summa contra gentiles, BK III., 82 sqq.: "In quibus homo potest ličite uti iudicio astrorum" (Opusculum XVII, ed. P. Mandonnet, Pariš, 1927., VOL. III, pp. 142 sq.). Usp. P. C H O I S N A R D , S. Thomas dAquin et l'influence des astres, Pariš, 1926.; G . G U S N E L L I , "S. T. d' A e l'influsso genetliaco delle stelle", u: Civilta Cattolica, IV. (1927), pp. 303-316; W. S C H O L L G E N , "Der antropologische Sinn der astrologischen Schicksalsdeutung... im Weltbild des Thomas von Aquino", u: Philosophisches Jahrbuch der Gorres-Gesellschaft, XLIX. (1936.), pp. 124-37. Odlomci navedeni ovdje uzeti su iz knjige III, § 92 Summa contra gentiles. 171 Summa contra gentiles, BK III., 84. 172 Summa Theol., BK I, qu. 115, art. 4: Opusculum XVII. Rečenica citirana primjerice u Roman de la Rose: "Sapiens homo dominatur astris" zasnovana je vjerojatno, u krajnjoj liniji, na jednom odlomku iz Pseudo-Ptolemeja (usp. P S E U D O - P T O L E M Y , Centiloquium, 8: "anima sapiens adiuvat opus stellarum"), u skladu s čime učeni astrolog može primijetiti dopuštaju li stelarni utjecaji

431

BILJEŠKE

čovjeku protudjelovanje ili ne (BBG, Sternglaube, p. 169). No, za sv. Tomu taj "homo sapiens" više nije bio astrolog već kršćanin obdaren slobodnom voljom, koji se stoga može suprotstaviti bilo kojem stelarnom utjecaju kad je riječ ο stvarima koje utječu na njegovu dušu. U Govvera, on postaje ponizna i posvećena osoba koja pokušava sebe spasiti molitvom, a kod renesansnih autora, primjerice Picca della Mirandole, on postaje čovjekom koji, zahvaljujući svom urođenom dostojanstvu, te neovisno ο svom vjerskom stavu, jest iznad moći zvijezda. 173 D A N I E L OF MORLEY, Liber de naturiš inferiorum et superiorum, ed. K. Sudhoff (Archiv fiir die Geschichte der Naturwissenschaft und der Technik, VIII.), Leipzig, 1917., p. 34. Za ptolemejsku pozadinu, usp. BBG, Sternglaube, p. 168. 174 Adelard iz Batha bio je zasigurno jedan među prvima koji je bio upoznat s novim materijalima iz arapske astrologije: osobno je radio na dva astrološka traktata arapskih autora (usp. C. H . HASKINS, Studies in the History of Medieval Science, 2. edn. Cambridge, 1927., pp. 22 i 30). U njegovim vlastitim radovima, međutim, ne nalazimo ni traga upotrebi arapskih astroloških doktrina. Abu Ma'šar bio je u upotrebi u južnoj Francuskoj otprilike od 1140. nadalje (npr.. RAYMOND OF MARSEILLE, De cursu planetarum, Corpus Christi College, Oxford, Cod. 243 fol. 59v), a opsežno posezanje za ovom dvojicom te za drugim velikim astrolozima, primjerice MESSAHALA-om, nalazi se u glavnome djelu koje je napisao prevoditelj Abu Ma'šara, H E R M A N D A L M A T A , De essentiis (za Saturn usp. Corpus Christi College, Oxford, Codex 243, fol. 105r). 175 Daniel of Morley, op. cit., p. 38 176 Ibid. 1 7 7 BERNARDUS SILVESTRIS,

De univ. mundi, edd. Barach i Wrobel,

p. 16. 178

BERNARDUS SILVESTRIS,

De univ. mundi, ed. cit., pp. 41 sqq.

La cosmologie de Bernardus Silvestris (Archives d'histoire doctrinale et litteraire du moyen age, VOL. III, Pariš, 1928.), pp. 5-24. U nastojanju da predstavi Bernardov rad bitno u kršćanskoj tradiciji, Gilson pogrešno razumije njegove osobitosti,

179 E.

GILSON,

432

DRUGI DIO

baš kao i mnogi prijašnji učenjaci koji su, pak, naglašavali nekršćanski karakter De mundi universitate. Osobitost ovoga djela (kako to pokazuje detaljna analiza) leži prije u kontinuiranoj upotrebi hermetičke doktrine kombiniranoj s učenjima Platona iz Halkide, te u pokušaju da ih se inkorporira u strukturu kršćanske kozmologije. 180 ALANUS AB INSULIS,

Anticlaudianus,

I V . , 8 ( M I G N E , P . L., VOL.

ccx, col. 528). 181

Enciklopedija ARNOLDUSA SAXA, I., "De coelo et mundo" (ed. E . Stange, Beilage zum Jahresbericht des Kgl. Gymnasium zu Erfurt, 1 9 0 4 - 5 . , p. 18): "In libro de motibus planetarum Ptolomeus... Sub eo [sc. Saturno] continetur vita, edificium, doctrina et locus. Frigidus est et siccus, et significat merorem, vilitatem, malum..."

182 V I N C E N T I U S BELLOVACENSIS, Speculum naturae, 15, 44 sqq. (Bibl. mundi, I, Douai 1024, col. 1119). 183 BARTHOLOMEUS ANGLICUS, De proprietatibus Strasbourg, 1485., fol. ο 2r.

rerum,

VIII.,

23,

184 Za Petrarkino protivljenje astrologiji, u čemu se čudno miješaju anticipacija modernoga ironijskoga skepticizma i povratak na argumente ranih Otaca, usp. W E D E L , M. A. A. pp. 8 2 sq.; za polemike astronoma iz četrnaestoga stoljeća, usp. H. PRUCKNER, Studien zu den astrologischen schriften des Heinrich von Langenstein (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. XIV), Leipzig, 1 9 3 3 . ; za Ficina i za Agrippu iz Nettesheima, vidi dolje, tekst; za Pica, R . W. R E M E , Darstellung des Inhalts der 'Disputationes in astrologiam' des Pico della Mirandola (Buch I-III.), disertacija, Hamburg, 1933. 185 Inferno, XX., reci 115 sqq. 186 De Astronomia, I, 3. Navodimo bazelsko izdanje iz 1550., col. 97 sqq. Manji popravci teksta učinjeni su na osnovi starijih izdanja. 187 Liber introductorius, Oxford, MS Bodley 266, fols. 150v sqq. 188 C E C C O p. 126.

DASCOLI,

L'Acerba, I., ed. A. Crespi, Ascoli Piceno, 1927.,

189 BARTOLOMEO DA P A R M A , ed. E. Barducci, u: Bulletino di bibliografia e di storia delle scienze matematičke e fisiche, XVII. (1884.), p. 178. Taj autor daje također i živopisnu deskripciju Saturna: "Picturatur

433

BILJEŠKE

enim senex cum longa barba, macer in carne, brunus in pelle, turpis in facie, displicibilis alteri et infortunatus multum; in manibus habens falcem elevatam ad secandum pratum, sapam, badilem, uangam et zerlam ad cultum terre; scutum ad spallas, helmum in capite, hensem eruginosam ad cincturam, et gladium eruginosum in vagina", zasnovanu cijelu na Scotu. Kako je firentinska struja koristila astrološke pojmove u svojoj propagandi može se vidjeti iz jednoga pisma Collucia Salutatija: "Saturnini et martiales, quales gebellinos volunt, mali, maliciosi, iracundi, superbi, crudeles et irrequieti" (Epistolario di Coluccio Salutati, ed. F. Novati, Rim, 1893., VOL. II, p. 31). 190 Tako MS iz Cassel Landesbibliothek, Cod. astron. I., 20, fol. 62r. Ovaj odlomak dovoljno je zanimljiv da bi zavrijedio biti reproduciran u skraćenom obliku: "Dise ur Saturni ist... nit gut, wann was man will ubels tun, darzu is sy gerecht. Vnd davon ist darynn nit gut fur chinig und fuersten geen... Aber es ist dann gut gepew gruenthen und anheben tzu pawen die da lang sullen weren... Man vindt auch geschrieben wer in der ur Saturni geporn wirt, der werd weis vnd geert, und der dann auch an einem tag vnd in seiner ur geporn werd, der werd einer hertten swartzen Complexion die da haisset colica und wirt geittig und begert fremdes gutz und wird ein achter (=Geaechteter), und verraetter und wurt doch (!) von edeln lewtten lieb gehabt vnd der maechtigst vnder seinen freunden." 191 Tako, primjerice, Goettingen Kyeser MS (Cod. philos. 63; usp. A H A U B E R , Planetenkinderbilder und Sternbilder, Strasbourg 1916., pp. 54 sqq.). Podudarno tome Jupiter "dat magnanimitatem animae"; Mars, "animositatem influit animae"; Sol, "dat animae virtutem meliorandi et reminiscendi"; Venera, "dat animae concupiscentiam et desiderium"; Merkur, "dat animae virtutem gaudendi et delectandi"; Luna, "dat animae virtutem vegetandi, quae dicitur virtus naturalis animalis." 192 Usp. primjerice, Roman de la Rose, ed. E. Langlois, Pariš 1914, retci 5336 sqq. i 20032 sqq.; J. Lydgate, Reson and Sensuallyte, ed. E. Sieper, London 1901, retci 1289 sqq. i 3082 sqq.; J. Lydgate, Fali of Princes, ed. J. Bergen, Washington, 1923., I., retci 1401 sqq.; te VII, retci 880 sqq. i 1153 sqq; John Gower, Confessio amantis, BK IV.,

434

DRUGI DIO

reci 2 4 4 5 sqq.; te BK V, reci London, 1900.

II. II.

845

sqq., ed. G. C. Macaulay,

V O L . I,

193 C H A U C E R , Canterbury Tales, skupina A, retci 2454 sqq. (Vitezova priča). Usp. John Gower, Confessio amantis, BK VII., reci 935 sqq., ed. cit., VOL. II, London, 1901.: "The heyeste and aboven alle Stant that planete which men calle Saturnus, whos complexion Is cold, and his condicion causeth malice and crualte To him the whos nativite Is set under his governance. For alle hise werkes ben grevance And enemy tomannes hele In what degre that he schal dele. His climat is in Orient, Wher that he is most violent." 194 Navedeno ovdje iz Gotha, Landesbibliothek, Cod. I., 119, fol. 22v. Ta "glosa" ponavlja "mitografsku vulgatu". Za likovnu tradiciju koja potječe iz ove izdvojene interpretacije, vidi dolje, tekst. 195 Inskripcija na jednoj fresci u Palazzo Trinci at Foligno, datirana prije 1424., objavio M. Salmi, u: Bolletino d'Arte, XIII. (1919.), p. 176. 196 Iz A. H A U B E R A , Planetenkinderbilder und Sternbilder, Strasbourg, 1916., p. 75 (prijevod s njemačkoga). Slični stihovi pojavljuju se, npr., u Brit. Mus., MS Add. 15697, fol. 27r. 197 SchdnspergerscherKalender,Augsburg 1495.(prijevodsnjemačkoga). Za podudarnu povezanost između izdajice Jude i melankolije, vidi gore, tekst. Povezanost takvih kalendara (usp. npr. Kalendarius teutsch Maister Joannis Kiingspergers, Augsburg, 1512., fols. Ff. II" IIP), te pripadnih tekstova (npr. Brit. Mus., MS Add. 17987, iz regije oko jezera Konstanca, datiran 1446., fol. 59v) s tradicijom Michaela Scota je nedvojbena.

435

11.11.

DRUGI DIO

Textes et monuments figurćs relatifs aux mysteres de Mithra, Brussels 1896/9., VOL. I, pp. 74 sqq.; VOL. II, p. 53. Mythographus III (1,6-8), što je dosta značajno, nigdje ne spominje krila u svojim opisima mitraističkog Eona.

1 F. C U M O N T ,

2 E U S E B I U S , Praeparatio Evangelica, 1,10, 39;. Za feničanske novčiće iz Byblosa, cf. F. I M H O O F - B L U M E R , "Monnaies grecques", u: Verhandelingen d.k. Akademie van Wetenschapen Amsterdam, Afd. Letterkunde, XIV (1883.), p. 442. 3

Vidi članak "Kronos" u W . H . R O S C H E R , Ausfiihrliches Lexikon der griechischen und romischen Mythologie, Leipzig 1 8 9 0 - 9 7 . , V O L . I I , cols. 1 5 4 9 sqq„ autor članka M A X I M I L I A N M A Y E R ; te članak u P A U L Y - W I S S O W A , V O L . X I , 1 9 2 2 . , cols. 2 0 1 4 sqq., autor M . P O H L E N Z . Srp su različito interpretirali i stari: prema jednima, on simbolizira Saturnovu funkciju boga Zemlje, prema drugima, mit ο Kronosovoj kastraciji Urana.

4 Za taj tip i za njegove orijentalne derivative, usp. F. S A X L , U: Der Islam, VOL. III (1912.), p. 163. Postoji jedan analogni portret Venere iznad njezina zodijakalnog znaka ovna na jednoj pločici iz Palmire, koji je objavio Μ. I. R O S T O V T Z E F F U Journal of Roman Studies, VOL. χχιι, ρ. 113, plata χ χ ν ι , 3 (bez objašnjenja slike). Danas u Napulju, Museo Nazionale. P . H E R R M A N N , Denkmaler der Malerei des Altertums, Miinchen 1904-31., tabla 1226 Reljef na Ara Capitolina. G. W. H E L B I G , Fiihrer, I, 3. izdanje, p. 485. Reproducirano u: S. R E I N A C H , Rćpertoire des reliefs grecs et romains, VOL. III, Pariz, 1912., 201. 5

7 Reproducirano u: W. H. R O S C H E R , Ausfiihrliches Lexikon der griechischen und romischen Mythologie, Leipzig 1890-97., VOL. II, cols. 1562. 8 Grčki prototip preživio je u kasnijim kopijama u Vat. graec. 1087 fol. 3 0 Γ ; za istu sliku u lat. M S S , usp. G E O R G T H I E L E , Antike Himmelsbilder, Berlin, 1 8 9 8 . , pp. 1 3 0 sqq. 437

BILJEŠKE

9 Leiden, University Library, Cod. Voss. lat. q. 79. 10 J. S T R Z Y G O W S K I , "Die Calenderbilder des Chronographen vom Jahre 354." u: Jahrbuch des kaiserlich deutschen archaologischen Instituts, Erganzungsheft I, Berlin, 1888., pl. X. Novije (premda ne i uvjerljivije s obzirom na isključenje intermedijarne karolinške faze između poslijeklasičnog originala i preživjelih renesansnih kopija), usp. C. N O R D E N F A L K , Der Kalender vom Jahre 354 und die lateinische Buchmalerei des 4. Jahrhunderts, (Goteborgs kungl. Vetenkaps- och Vitterhets-Samhalles Handlingar, 5. Foldjen, Ser. Α., VOL. v, No. 2 (1936.), p. 25). 11 Za Germanicus Codex, Leiden, Voss. lat. q. 79, te kopiju u Boulogne, Bibl. Municip., MS 1 8 8 , vidi G. T H I E L E , Antike Himmelsbilder, pp. 138 sqq. Sličan model upotrijebio je i minijaturist iz Vat. Reg. lat. 1 2 3 , reproducirano u S A X L , Verzeichnis, V O L . I, tabla 5 , fig. 11. Slika u Reg. lat. 123 koja prikazuje Saturna u srednjovjekovnoj odjeći, pokrivene glave i s dugačkom kosom, vjerojatno se zasniva u prvom redu na opisima, a ne na likovnoj tradiciji. No, ne čini se da bi to isključivalo mogućnost blijedih reminiscencija na antičke modele, koje su prisutne čak i na ovim portretima. 12 Miniature sacre et profane dell' anno 1023..., ed. A. M. Amelli, Montecassino 1 8 9 6 . , tabla cviii; usp. R A B A N U S M A U R U S , De universo, BK XV: "Falcem tenet (inquiunt), propter agriculturam significandam" ( M I G N E , P. L. V O L . C X I , col. 4 2 8 ) ) . 13 Usp. E. P A N O F S K Y I F. S A X L , U: Metropolitan Museum Studies, IV, 2 (1933), p. 250, bilješka 3.

VOL.

14 Cod. Vat. graec. 1087. 15

Milano, Biblioteca Ambrosiana, Cod. Ε 4 9 / 5 0 inf., u: A. M A R T I N I i D . B A S S I , Cat. Cod. Gr. Bibl. Ambr., Milano 1 9 0 6 . , V O L . I I , pp. 1 0 8 4 sqq. Informaciju ο ovom MS, te ο Jeruzalemskom MS spomenutom dolje, dugujemo prof. A. M. Friendu. Usp. A. G R A B A R , Les miniatures du Grćgoire de Nazianze de l' Ambrosienne, Pariz, 1 9 4 3 . , tabla 7 1 . K . W E I T Z M A N N , Greek Mythology in Byzantine Art, Princeton 1 9 5 1 . , p. 3 8 .

16 M I G N E , P . G r . , V O L . X X X V , c o l . 6 6 0 .

17 Pariz, Bibl. Nat. MS Coislin 239 (usp. H. O M O N T , Les miniatures des plus anciens manuscrits grecs de la Bibliotheque Nationale, 2. 438

DRUGI DIO

II. II.

izdanje, Pariz 1929., tabla C X V I I I , nos. 14 sqq.). Jerusalem Bibl. Graec. Patr. Cod. Taphou 14, Athos Panteleimon, Cod. 6. Najstariji i najbolji među njima je Athos MS, što ne mora nužno značiti da je i najbliži originalnome tipu. 18 Za prizor u kojemu se Saturnu daje kamen, usp. tekst gore. Za prizor s koribantima, usp. S. R E I N A C H , Rćpertoire des reliefs, Pariz, 1912., VOL. II, p. 280, te VOL. III, p. 201. Scena reproducirana u O M O N T U , op. cit., fig. 14, također prikazuje kako se Saturnu u ruke daje kamen, a djetešce Zeus daje se u ruke sluškinji; lik koji je Omont protumačio kao lik djevojke, originalno je imao bradu. 19 To su: Venecija, Biblioteca Marciana, Cod. gr. 479; Pariz, Bibl. Nat., MSS gr. 2736 i 2737 (usp. A. W. B V V A N C K , Mededeelingen van het Nederlandsche Histor. Instituut te Rome, V (1925.), pp. 34 sqq.). Zanimljivo je da je u MS gr. 2737, fol. 35, koji je pisao Ange Vergece 1554. godine, mjesto Saturna koji nedostaje na minijaturi s koribantima (Pariz, Bibl. Nat., MS gr. 2736, fol. 24), popunjeno Saturnom preuzetim iz nekog zapadnog modela. 20 Clm. 14271. 21

Usp. E . P A N O F S K Y I F . S A X L , U: Metropolitan Museum Studies, iv, 2 (1933), pp. 253 sqq. i fig. 39.

22 Usp. F. S A X L ,

U:

Der Islam, III (1912.), pp. 151 sqq.

23 Taj primjer iz Abu Ma'šara nije osamljen primjer. U jednoj geomanciji (gatanje iz pijeska ili iz nasumce postavljenih točaka, prim. prev.) koja je bila napisana za kralja Richarda II, Oxford, MS Bodley 581, nalazimo također orijentalnoga Saturna s trnokopompijukom. 24 Pariz, Bibl. Nat., MS lat. 7330 (sredina trinaestoga stoljeća, no pretpostavlja se prema starijemu modelu iz dvanaestoga stoljeća). 25 Usp. BBG, Sternglaube, p. 148. Pierpont Morgan Library posjeduje jedan turski MS iz iste skupine, MS 788. 26 Fols. 74v sqq. i H . B O B E R , Catalogue of Astrological and Mythological Illuminated Manuscripts of the Latin Middle Ages, VOL. III, Manuscripts in English Libraries, London, 1953., pp. lxiii sqq.

27 U : F. S A X L , H . M E I E R

439

BILJEŠKE

28 London, Brit. Mus., Sloane MS 3983 i New York, Pierpont Morgan Library, MS 785, fol. 34r (lik. pril. 7, slikano u Brugesu nešto prije 1400. g.). 29 Na portretima Lune, orijentalni utjecaj postao je toliko snažan, da u isto vrijeme dok je u Parizu prikazivana kao Dijana, Bibl. Nat. MS lat. 7330 (fols. 58v sqq.), dotle se u Brit. Mus. Sloane MS 3983 i njegovim derivativima ona pojavljuje kao muško, u liku starog orijetalnoga Sin-a. 30 Za atribuciju ovoga nekom Guarientovu pomoćniku, usp. L. C O L E T T I , "Studi sulla pittura del Trecento a Padova", u: Rivista d'Arte, XII (1930.), pp. 376 sqq. 3 1 L . D O R E Z , La canzone delle virtu delle scienze di Bartolomeo di Bartoli da Bologna, Bergamo, 1904., p. 84. 32 Čovjek s vjedrom očito je Vodenjak, jedna od "kuća" Saturna. Činjenica da je on tako bio prikazivan na istoku može se vidjeti, primjerice, iz portreta na islamskom astronomskom instrumentu koji se nalazi u vlasništvu kneza Ottingen-Wallersteina, a reproduciran je u mom djelu Der Islam, III (1912), tabla 7, fig. 13; ib„ pp. 156 sq„ tekstovi. 33 Oxford, Bodi. MS Or. 133. 34 Poput onoga u Parizu, Bibl. Nat., Suppl. ture. 242, te u New Yorku, Pierpont Morgan Library, MS 788. I cieli e la loro influenza negli affreschi del Salone in Padova, Padova, 1924.

35 A . BARZON,

36 E. PANOFSKY I

F.

S A X L , U:

Metropolitan Museum Studies, iv,

2

(1933), p. 245. 37 A . W A R B U R G ,

Gesammelte Schriften,

VOL.

I,

Leipzig,

1932.,

pp.

86

i

331. 38

Usp.

S T A N G E , Deutsche Malerei der Gotik, V O L . I I , Berlin, fig. 3 3 . Datacija koju je pretpostavio Stange čini se ponešto preranom. A.

1936.,

39 Usp. portrete Junone u Parizu, Bibl. Nat., MS fr. 598, fols. 12; Pariz, Bibl. Nat., MS fr. 12420, fol. 11; Brussels, Bibl. Royale, MS 9509, fol. 12v; portreti Minerve u Parizu, Bibl. Nat., MS fr. 598, fol. 13; Pariz, Bibl. Nat., MS fr. 12420, fol. 13v; Brussels, Bibl. Royale, MS 9509, fol. 15. Za portrete umijeća, vidi tekst dolje. 440

DRUGI DIO

40 SIDNEY C O L V I N , A

|| ||

Florentine Picture-Chronicle, London,

1898.,

tabla 30. 41 Clm. 14271. 42

H . L I E B E S C H U T Z , Fulgentius Metaforalis (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. IV), Leipzig, 1926., pp. 71 sqq.

43

Vidi A . W A R B U R G , Gesammelte Schriften, pp. 627 sqq.

V O L . II,

Leipzig,

1932.,

44 Cf. A. D E L A B O R D E , Les manuscrits a peintures de la Cite de Dieu, Pariz 1909, VOL. I, pp. 198-9; VOL. II, pp. 322, 367, 385, te tabla χ χ ι ν b. 45 Kao u clm. 14271. 46

Usp. A . W A R B U R G , Gesammelte Schriften, pp. 453 sqq„ 462, 471, 485 sqq.

V O L . II,

Leipzig,

1932.,

47 Fantastični portreti planeta u Scotus MSS sinteza su astrološke i mitološke likovne tradicije (o podrijetlu toga tipa Saturna, sa štitom 1 kacigom, raspravlja se u E. P A N O F S K Y I F. S A X L , U : Metropolitan Museum Studies, iv, 2 (1933.), p. 242 sqq.). Taj Scotus -tip planetnih portreta postao je glavnim oblikom ilustracija u astrološkim manuskriptima od četrnaestoga stoljeća nadalje, jedino što su one u petnaestom stoljeću postale "humanističke" na upadljiviji način, tako što je ponovno bio uveden stil iz kalendara iz 354., prenesen putem karolinških modela (usp. Darmstadt, Cod. 266, reproducirano u Panofsky i Saxl (loc. cit.), p. 266; Salzburg, Cod. V 2 G 81/83; te Cod. Vat. Pal. lat. 1370). Slično tome, imamo kopije karolinških MSS Rabanusa Maurusa načinjene u petnaestome stoljeću, ponovno oživljavanje zanimanja za karolinške ilustracije Terencija (također opisano u Panofsky i Saxl, loc. cit.), kopije Notitia dignitatum, itd. Stanovita paralela s tom predrenesansom na sjeveru možda se može razabrati u činjenici da se planetni bogovi u sjevernjačkoj umjetnosti petnaestoga stoljeća pojavljuju u pravilu kao gole stojeće figure, podsjećajući pomalo na tip klasičnog rimskoga reljefa koji prikazuje "bogove sedmice", premda se ne može pokazati nikakav izravan utjecaj. U jeku srednjega vijeka goli planetni bogovi pojavljuju se, s posebnim razlogom, u iznimnom slučaju provansalskih ilustracija u M A T F R E E R M E N G A U D , Breviari d' Amor (usp. npr. slikovne prikaze Saturna u pariškoj Bibl. Nat., 441

BILJEŠKE

MS fr. 9219, fol. 33, ili London, Brit.. Mus., Harleian MS 4940, fol. 33). 48 Na reljefu na Campanilama u Firenzi, Saturn, točno kao u Ovide moralisć MS (Pariš, Bibl. Nat., MS fr. 19121), drži dijete koje upravo kani proždrijeti, no umjesto zmaja Vremena on drži kotač Vremena, očito humanistička inovacija. 49

C. R I C C I , Jacopo Bellini e i suoi disegni, V O L . I, Firenza, 5 1 . Corpus inscriptionum latinarum, V O L . V , 2 5 4 2 .

50

Vidi

RICCI,

op. cit., p.

1908.,

tabla

70.

51 G. F. H A R T L A U B , "Giorgione und der Mythos der Akademien"; u: Repertorium fiir Kunstwissenschaft, X L V I I I (1927.), pp. 253 sqq. 52 Za tu trijumfalnu kapiju mogao je doznati preko nekog bakroreza (ili crteža), poput bakroreza iz petnaestoga stoljeća kakve je objavio S. R E I N A C H , "La plus ancienne image gravee de Γ are de Benevent", u: Mćlanges Bertaux, Pariz, 1924., pp. 232-235, tabla xiv); A. M. H I N D , Early Italian Engraving, V O L . I, London, 1938., p. 285. 53 Mirabilia Romae, ed. G. Parthey, Berlin, 1869., p. 24. 54 G . FIOCCO, 55

"Ipittori da Santacroce", u: L'Arte,

XIX

(1916.), p. 190.

Ranije u Berlinu, Zbirka Kaufmann; reproducirano u: A . V E N T U R I , Storia dell' arte italiana, VOL. VII, 3, Milano 1914., p. 812, fig. 600.

56 Primjerice naslovna stranica reprinta djela načinjenog u Amsterdamu, naslovljenog Eigentlyke Aft>eeldinge van Hondert der Aldervermaerdste Statuen, of Antique-Beelden, Staande binnen Romen, iz rada F R A N C O I S A P E R R E I R A koji se pojavio u Rimu 1 6 3 8 . s upadljivim naslovom Segmenta nobilium signorum et statuarum quae temporis dentem inuidium [sic] euasere. [Prim. ur.]. 57 Za ovo, usp. A. G R E I F E N H A G E N , Die Antike, pp. 67 sqq. 58

Prema: P R I N C E D ' E S S L I N G i ilustracija uz str. 148.

E. M U N T Z ,

V O L . XI,

Berlin, 1935.,

Pdtrarque..., Pariz,

1902.,

59 Ovo je kasnije našlo svoj put u renesansne i barokne portrete Smrti, te je postalo simbolom nestalnosti i "memento mori" općenito. 60 Usp. E. P A N O F S K Y , Hercules am Scheidewege (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. χνιιι), Leipzig, 1930., p. 4, tabla 5.

442

DRUGI DIO

UJI.

61 Reproducirano u: P R I N C E D ' E S S L I N G i E . M U N T Z , Pitrarque..„ Pariz, 1902., p. 167. Kasnije je taj motivproždiranja i plašenja djece prodro u ilustracije Petrarkinih djela (usp. npr. jedna tapiserija iz Madrida, koju su opisali P R I N C E D ' E S S L I N G i Ε. M U N T Z , op. cit., p. 218, ili pak drvorez u II Petrarcha con /' Espositione d' Alessandro Vellutello, Venecija, 1560., fol. 263v). Tek rijetko se, međutim, iskoristilo ideju koju je sugerirao taj tekst, ο identifikaciji Vremena sa Suncem; usp. P R I N C E D ' E S S L I N G i Ε. ΜϋΝΤΖ, op. cit., p. 219, odnosno drvorez u II Petrarcha con Γ Espositione di M. G. Gesvaldo, Venecija, 1581., fol. 407 - na kojem, međutim, krilati bog vremena odostrag slijedi sunčeva kola. 62 Katkad čak oživljujuči iznova krilata stopala, obilježje klasičnog Kairosa (usp. npr. F. S A X L , "Veritas filia Temporis", u: Philosophy and History, Essayspresented to E. Cassirer, edd. R. Klibansky i H.}. Paton, Oxford, 1 9 3 6 . , p. 1 9 7 , fig. 4 ) . A . G R I E F E N H A G E N , Die Antike, VOL. xi, Berlin, 1 9 3 5 . , pp. 6 7 sqq., razmatra ostale renesansne imitacije antičkih tipova Kairosa i Chronosa, povremeno čak razvijene iz tipa Kupida svezanog i osuđenog na težak rad pijukom, kao na figurama 13 i 14 koje, posve slučajno, potječu od Cartarija. Kako se moglo i očekivati, to specifično srednjerenesansno i kasnorenesansno portretiranje zasniva se posvema na dvokrilnome tipu. Jedina iznimka je figura ilustrirana u V. C A R T A R I , Le Imagini de i dei degli antichi, Padova, 1 6 0 3 . , p. 3 2 , te Venecija 1 6 7 4 . , p. 1 9 , koja ima četvera krila na ramenima i dva na glavi - te koja je, kako Cartari izričito tvrdi, bila razvijena iz opisa feničanskoga Saturna u Euzebija.

443

BILJEŠKE UZ DIO III.

1 Tako glasi naslov soneta W. H A M I L T O N A Magazine, lipanj 1791., str. 567.

REIDA U

The Gentleman's

2 Usp. R O B E R T B U R T O N , Anatomy ofMelancholy, Partition I , Section I, Member I, subsection 5: "Melankolija... ili je u dispoziciji ili je u habitusu. Ako je u dispoziciji, onda je to ona prolazna melankolija koja dođe i prođe u svakoj manjoj prilici, primjerice tuge, potrebe, bolesti, nevolje, straha, žalosti, strastvenog čuvstva ili kakve druge uznemirenosti uma... U takvom neodređenom i ne posve pravom smislu mi melankolikom nazivamo onoga tko je utučen, tužan, mrzovoljan, težak, zlovoljan, osamljuje se, i na bilo je koji način čudan i neugodan. I od tih melankoličnih raspoloženja (dispozicija) nitko živ nije pošteđen... Dok melankolija kojom ćemo se ovdje baviti se jest habitualna... kronična i trajna bolest, ustaljeni tjelesni humor... ne zalutali, već fiksan i stalan." Za Burtona, usp. još Jonathan Wright, u: Medical Journal and Record, cxxx (1929.), pp. 291 sqq. (u nekoliko nastavaka). 3 Usp. Shakespeareovo nabrajanje u Henriku IV., I. čin, I, ii, 82 sqq. 4

Usp. autoportret zaljubljenoga autora u Les echecs amoureux ( E R N S T "Les echecs amoureux", u: Literarhistorische Forschungen, IX (1898.), p. 60):

SIEPER,

"Ains me veist on sans demeure Muer soubdainement coulour Muer de froidure en chalour... De sens en parfaitte folie, De Raison en melancolie..." Čak nas i Ficino u svojim komentarima na Symposium podsjeća na mišljenje liječnika da je ljubav "una specie di umore malinconico e di pazzia." 5 To, dakako, ne mijenja na činjenici da se u pjesničkim opisima melankoličnog raspoloženja te tipične crte "morbus

445

BILJEŠKE

melancholicus" pojavljuju uvijek iznova - ustvari, to je čak pravilo svugdje gdje se melankolija pojavljuje u personifikaciji, kako ćemo to vidjeti poslije. Osobito poučan primjer je djelo H A N S A S A C H S A Gesprach der Philosophia mit einem melancholischen, betriibten Jiingling (Bibliothek des literarischen Vereins Stuttgart, VOL. CV, 1870.), pp. 141 sqq., u kojemu se pojavljuje čak i medicinski termin "Oberschwank nehmen". 6

B O C C A C C I O , Ninfale Fiesolano, ed. B . Wiese, u: Sammlung romanischer Elementar- und Handbiicher, series V., no 3, Heidelberg 1913. Navedeni primjeri su iz strofe 331, (Wiese, ed.), op. cit. p. 75; strofa 71, ibid. p. 18; strofa 70, ibid., p. 17; strofa 55, ibid., p. 14. također i strofa 244, ibid., p. 57, te strofa 276, ibid., p. 63.

7 Navedeno iz F. G O D E F R O Y , Dictionnaire de Γ ancienne langue frangaise, VOL. V, 8, Pariz 1888., pp. 221 sqq. 8 "Et sachez, qu' elle fait a son amy cent chouses, et monstre des secretz d' amours et fait plusieurs petites merencolies que elle n' ouseroit faire ne montrer a son mary... et de tant qu' il Γ aura plus chiere, de tant luy fera elle plus de melencolies pour lui donner soussy" (navedeno iz G O D E F R O Y , op. cit.; već 1 3 8 9 . godine susrećemo se s izrazom poput "apres plusieurs courroux, desplaisances et mirencoulies"). U rečenici poput, primjerice, "vix possumus respirare ex multis quaerimoniis et melancoliis, quibus non cessamus vexari" (prema Du C A N G E - U , Glossarium mediae et infimae latinitatis, V O L . V, Niort 1 8 8 5 . , p. 3 2 9 ) , riječ "melancholiae" gotovo je sinonim sa "žalba" ili "tužaljka". 9 "Lorsque le roy vyt que il n'en vendroit point aisieement a son intention, il se melenconia et se party de euls" (preuzeto iz G O D E F R O Y , op. cit.; ibid.: "et puis il se prenoit a penser sur la table en se merencoliant"). U tranzitivnoj formi: "dont plusieurs fois l'avoient melancoliet et courouciet." Zanimljivo je da je njemački barok ponovno bio uveo glagol "melancholieren" ( F . V O N SPEE, Trutznachtigall, ed. G. Balke, Leipzig, 1879., p. 70). 10 I z GODEFROY, o p . cit. 11 I z GODEFROY, o p . cit. 12 I z GODEFROY, o p . cit.

446

TREĆI DIO

lll.l.

Cent Ballades d'Amant et de Dame, No. 88; (Oeuvres poćtiques, VOL. III, ed. M. Roy, Societe des anciens textes fra^ais, Pariš 1896., p. 295).

13 C H R I S T I N E D E P I S A N ,

14 A L A I N C H A R T I E R , Livre des Quatre Dames, u: Oeuvres, ed. A. du Chesne, Pariz, 1617., p. 594; usp. F . L A M E Y , Romanische Handschriften (Die Handschriften der Grossherzoglichen Badisches Landesbibliothek in Karlsruhe, Beilage II, 1894., pp. 26 sqq.). Vrlo slično, Dirk Potter, u: Der Minnen loop: "By wilen so ginghe ic spasieren Op eenre lopender rivieren, Om te verdriven malancolye, Des viel ic in een fantasie..." (navedeno u W. Waetzoldt, Das Klassische Land, Leipzig 1927., p. 8; ipak, premda je dokazano da je pjesnik išao u Rim 1411. godine, nema razloga pretpostaviti neku inspiraciju na obalama Tibera, kao izvor ovoga posve konvencionalnoga uvoda u "snoviđenja".) 15 A L E S S A N D R A M A C I N G H I - S T R O Z Z I ,

Lanciano,

1914.,

p.

Lettere aifiglioli, ed.

S.

Papini,

42.

16 J. S A N N A Z A R O , Arcadia, ed. M. Scherillo, Turin 1888. 17 Μ . M : B O I A R D O ,

Orlando Innamorato,

1,24,16.

18 "Lorenz Beheim an Willibald Pirckheimer", ed. E. Reicke, u: Forschungen zur Geschichte Bayerns, XVI (1906.), p. 34; gornje odlomke navodi i O. H A G E N , u. Kunstchronik, VOL. χ χ ν π ι , Leipzig, 1917., p. 454. 19 Koliko široko su se pojmovi acedia, tristitia i melancholia miješali i prožimali krajem srednjega vijeka može se vidjeti, primjerice, u talijanskom traktatu Fiore di Virtii, u kojemu se maninconia predstavlja kao podvrsta tristitia (rimsko izdanje., 1740., p. 28); dok s druge strane, u djelu C E C C A D ' A S C O L I J A , Acerba, "Accedia" se pojavljuje s karakteristikama "Tristesse" iz djela Roman de la Rose. (F. Rougemont ljubazno nas je obavijestio kako u Firenzi, u Biblioteca Laurenziana Cod. plut. XL, 52, fol. 31r, "Accedia" se pojavljuje u liku žene u ruhu od trnja i s krvavim mrljama na grudima). 20

Usp. P. C H A M P I O N , Histoire poetique du XV" siecle, Pariz, VOL. i, p. 135, s popisom važnijih MSS. 447

1923.,

BILJEŠKE

i J E A N D E M E U N G , Le Roman de la Rose, ed. E. Langlois, VOL. II, Pariz, 1920., retci 293 sqq.

21 G U I L L A U M E DE LORRIS

22 Usp. O. S M I T A L i E. W I N K L E R , Herzog Rene von Anjou, Livre du Cuer d'amours espris, Beč, 1926., VOL. II, pp. 23 sqq., te 49 sqq. U francuskoj lirici petnaestoga stoljeća, bilo je također uvriježeno tretirati melancholie gotovo kao živu osobu: "Fermez luy l'uis au visaige, Mon cueur, a Merancolye, Gardez qu' elle n' entre mye, Pour gaster nostre mesnaige..." C H A R L E S D ' O R L E A N S , Poesies, ed. P. Champion, V O L . I I , Pariz, 1927., p. 458. Usp. i pjesmu istog autora, s refrenom: "Alez-vous-ent, allez, ales, Soussy, Soing et Merencolie" Champion (ed.), op. cit., p. 320. Obje ove reference dugujemo dr. A. Heimannu. 23

O. S M I T A L i E . W I N K L E R , Herzog Renć von Anjou, Livre du Cuer d'amours espris, Beč, 1926., VOL. III, tabla VII.

24 Pariš, Bibl. Nat., MS fr. 126, fol. 218, oko 1435. (reprodukcija u P. C H A M P I O N , Histoire poetique du XV6 siecle, Pariz, 1923., V O L . I , tabla VII). Treći prizor, na kojemu autor, svladan melankolijom, leži na svojoj bolesničkoj postelji i mora trpjeti pogrde "trois femmes espouvantables", "Poruge", "Gađenja" i "Beznadnosti", te isto tako primati utješne riječi od dama "Prirode", "Vjere"i "Nade", usko je povezan s tipičnim portretima "Accidia". Prikaz sličan tomu nalazi se i na tapiseriji iz kolekcije Conde de Valencia de Don luan, gdje je Accidia također okružena personifikacijama mentalnih sposobnosti, tri dobre i tri zle, Desperatio ovdje stoji s lijeve strane glavnoga lika, a Fortitudo s desne (Boletin de la Sociedad Espanola de Escursiones, XI (1903), p. 49.) 25 (Riječ je ο drvorezu) na naslovnici tiskanog izdanja Les Fais Maistre Alain Chartier, Pariz, 1489., odakle smo uzimali i tekst za naše prijevode no koji je, nažalost, izobličen brojnim tiskarskim pogreškama. Čak i na samom drvorezu na naslovnoj stranici, uvukao se nesporazum, jer bi se riječ Entendement trebala prirodno pojaviti na praznoj zastavici kod mladića koji straga 448

TREĆI DIO

Hl. |.

drži zavjesu baldahina, dok je čovjek koji se naslanja, dakako, sam autor. Zanimljivo je otkriti da je taj drvorez usko povezan s jednim tipom ilustracije koja datira s početka petnaestoga stoljeća i prikazuje Boetija u krevetu, kako tuguje a tješi ga Filozofija - zadržana je čak i neobična sjedalica s lijeva u prvome planu (minijatura u: B O E T H I U S , De consolatione Philosophiae, New York, Pierpont Morgan Library, MS 332, fol. 4r, prim. prev.). Stil ovog MS vjerojatno datira iz 1415-1420., i podsjeća na onaj iz radionice takozvanog majstora iz Boucicauta, a u tom krugu bio je uobičajen sličan tip slike za portrete vladara, koji prikazuje princa kako drži audijenciju iz svojega kreveta (usp. H . M A R T I N , La miniature frangaise du 13' au 15e siecle, Pariz 1923., tabla 88, te C . C O U D E R C , Album de portraits..., Pariz, 1927., table LVIII, I i LIX, 2). Moguće je da je ideja takvog jednog levee, baš kao i ideja lit de justice (zasigurno originalno viđeno kao pravi krevet), a koju je ponovno oživio Karlo V., imala veze s idejom" lectulum Salomonis", jer se krajem srednjega vijeka njega spominje kao "postelju mudrosti" (usp. Rim, Cod. Casanat. 1404, fol. 9V, te F. S A X L , U : Festschrift fiir Julius Schlosser, Ziirich, 1927., p. 118). 26 New York, Pierpont Morgan Library, MS 438, fols. I i 4. Može se vidjeti kako emocionalni renesansni stil ovoga crteža, koji vjerojatno datira iz 1525-30. g., izgleda prikladniji poetskoj viziji nego stil minijature iz petnaestoga stoljeća. 27 "Bachelier". 28 Tu se sada pojavljuju, "s lijeve, mračne strane kreveta" tri strahotne figure "Poruge", "Gađenja" i "Beznadnosti", i ova posljednja savjetuje nesretniku da počini samoubojstvo navodeći mu primjere Katona, Mitridata, Hanibala, Jugurte, Nerona, Lukrecija i Didone. Uzbunjena tom pomisli, "Narav" budi "Razum" (Entendement) iz njegova sna. On otvara "vrata sjećanja", na kojima se pojavljuju dvije prelijepe žene, "Vjera" i "Nada" - a ova druga prikazana je sa sidrom nade i s bačvicom od čempresova drveta iz koje, kada se otvori, izlazi najfiniji miris utješnih proroštava; te, nakon dijaloga koji vode "Foy" i "Entendement", izgleda da se sve okreće na dobro do kraja pjesme. 29 A. T S C H E R N I N G , Vortrab des Sommers deutscher Getichte, Rostock, 1 6 5 5 . ; tiskano u : W . U N U S , Die Deutsche Lyrik des Barock, Berlin, 449

BILJEŠKE

1922., ρ. 101. Usp. knjigu W. B E N J A M I N A , Ursprungdes deutschen Trauerspiels, Berlin 1928., p. 143, koja je osobito zanimljiva za ovaj odlomak. Za ponovno oživljavanje pojma božanske mahnitosti, vidi tekst, sljedeća poglavlja. 30 Nije ilustrirano u tim izdanjima, Rim 1593. i 1603. Za Ripu, usp. E. M A L E , L'art religieux apres le concile de Trente, Pariš, 1932., pp. 383 sqq., te E. M A N D O W S K Y , "Ricerche intorno al' "Iconologia di Cesare Ripa", La Bibliofilia, XLI, Firenca 1939. 31 Ta antiteza odgovara općoj upotrebi (usp. Michelangelovu pjesmu spomenutu u tekstu dolje), a jednako tako i sam Ripa aludira na nju kada suprotstavlja "giovani allegri" i "vecchi malinconici" oslikavajući svoj portret Malinconia. U jednom ilustriranom MS iz otprilike IlOO.godine (Pariš, Bibl. Nat., MS lat. 2077, usp. A . K A T Z E N E L L E N B O G E N , Allegories of the Virtues and Vices in Medieval Art, Studies of The Warburg Institute, VOL. X, London 1939., pp. 11 sqq.), personifikacija odgovarajućih sposobnosti pojavljuje se pod imenima Gaudium i Tristitia; u Fiore di Virtu, rimsko izdanje iz 1740., čitamo Tristizia [što ovdje uključuje maninconia, vidi tekst gore] si' e contrario vizio d' Allegrezza". Isti opozicijski par pojavljuje se na portretnim prikazima "Demokrita i Heraklita", koji su se prvo pojavili otprilike 1500. godine, no nisu postali popularnima sve do vremena baroka (usp. W . W E I S B A C H , u: Jahrbuch der preussischen Kunstsammlungen, X L I X (1928.), pp. 141 sqq., te H. K A U F F M A N N , Oud Holland, V O L . X L V I I I , Amsterdam 1931., p. 234.) 32 Usp. W. B E N J A M I N , Ursprung des deutschen Trauerspiels, Berlin, 1928., pp. 150 sqq. (premda bez reference na ikakvu povezanost s Ripom i Miltonom). 33 Ustvari, bile su to polazne točke jednog književnoga roda. Usp. odličnu monografiju Ε. M. Sickelsa (navedenu gore) te bibliografiju koja je tamo dana. Najvažnije knjige ο toj temi su: R. D. Havens, The Influence of Milton in English Poetry, 1922.; A. L. Reed, The Background of Gray's Elegy, 1924.; u Engleskoj, Miltonovi pjesnički portreti bili su zastupljeni i u likovnim umjetnostima (vidi: R O M N E Y , "Mirth and Melancholy", zbirka Lady Leconfield, Petworth House, Sussex). U Njemačkoj, gdje je taj kontrast bio

450

TREĆI DIO

Hl |

viđen, karakteristično, više s gledišta humoralne teorije, rasprava između "melankolika" i "sangvinika" bila je čak uglazbljena, a učinio je to Karl Philipp Emmanuel Bach u jednom triju čiji posljednji stavci završavaju pomirbom tih dviju oprečnosti (usp. H. M E E R S M A N N , Bachjahrbuch XIV, 1917., pp. 37 sqq.). 34 Usporedbe radi navodimo prve retke Filidorove rasprave paralelno s retcima iz Miltonove L' Allegro (The Poetical Works, O. U. P„ London, 1938.): Milton "Hence, loathed Melancholy, Of Cerberus and blackest Midnight born, In Stygian cave forlorn, 'Mongst horrid shapes, and shrieks, and sights unholy, Find out som uncouth cell, Where brooding Darkness spreads his jealous wings And the night-raven sings; There under ebon shades, and low-brow'd rocks, As ragged as thy locks, In dark Cimmerian desert ever dwell." Filidor "Jetzt kenn ich dich/ du Feindin meiner Freuden/ Melankoley/ erzeugt im Tartarschlund/ vom dreygekopfften Hund./ O, sollt ich dich in meiner Gegend leiden? / Nein, wahrlich, nein! der kalte Stein/ der blatterlose Strauch muss ausgerottet seyn, //und du, Unholdin, auch." Pokazujući kako Miltonov rad pripada odvojenoj poetskoj i ikonografskoj tradiciji, osporili bismo hipotezu lorda Conwaya ο tome kako je taj rad bio inspiriran Durerovom Melencolia I (Festschrift der internationalen Diirerforschung, Cicerone, 1928.,

451

BILJEŠKE

pp. 29 sqq.). Ako je potrebno pretpostaviti povezanost s vizualnim umjetnostima, onda je utjecaj neke druge slike koja oponaša Ripu mnogo više vjerojatan. 35 Birajući ovaj naziv, Milton je možda imao na umu Michelangelovu skulpturu Lorenza di Medicija, koja je od vremena Vasarija bila poznata pod tim imenom. 36 Još značajnije je da su, u nekim pjesmama iz druge polovine osamnaestoga stoljeća u kojima je cilj i opet bio proizvesti jezovitu i mračnu atmosferu, ti ugodni likovi bili izgurani od figura poput Očajanja i Potištenosti, usp. S I C K E L S , op. cit., pp. 4 3 sq. op. cit., p. 4 2 , očito griješi tumačeći ove retke u smislu da je Milton opisao svoju Melankoliju kao "zastrtu velom kako bi sakrio njezin previše jezovit izgled".

37 SICKELS,

38

Usp. S I C K E L S , op. cit., pp. 4 4 sq., za paralele koje pokazuju kako je Miltonova formula postala konvencionalnom. Pjesnici poslije njega, međutim, nisu imali običaj kombinirati "oboren pogled" i "pogled uperen ka nebesima", već su birali ili jedan ili drugi.

39 AS You Like It, čin II, prizor 5. "Katarza" boli kroz glazbu pojavljuje se, dakako, i u ranijih pisaca, usp. npr. Chaucerovog nesretnog zaljubljenika (Canterbury Tales, The Knightes Tale, A 1 3 6 7 ) . 40

Vidi Du

41

Navedeno prema

CANGE,

loc. cit., p.

330.

P. C H A M P I O N ,

Histoire poetique du XVe siecle,

1923., I, p . 2 2 0 .

42 Izvješće ferarskoga diplomatskog otpravnika poslova Pauluzzija, dana 17. prosinca 1 5 1 9 . (tiskano prvi put u: C A M P O R I , "Documents inedits sur Raphael", Gazette des Beaux-Arts 1 4 , 1 8 6 3 . , p. 4 5 2 ) . No, ti fenomeni već su rezultat fuzije dviju razvojnih linija: linije "poetske melankolije" i linije humanističke neoplatoničke teorije melankolije. Ta druga bit će tema sljedećega poglavlja. 43

DieDichtungen desMichelangiolo Buonarotti, ed. C A R L F R E Y , 1 8 9 7 . , No. L X X X I . Prema Lomazzu, Michelangelo je bio "saturnovskih proporcija", "proportione saturnina" (usp. S C H L O S S E R , La letteratura artistica, 1 9 3 5 . , p. 3 8 7 ) ; . Nathan der Weise, čin I, prizor 5. Lessingov Templar ruga se samome sebi, što je kasniji i ironičan eho osjećaja izraženih

44 LESSING,

452

TREĆI DIO

III.

u Michelangelovoj provali strastvenih čuvstava. Na sličan način, humanistička platonizirajuća teorija ο geniju dobila je svoj milosrdniji eho u Goetheovim stihovima: Zart Gedicht, wie Regenbogen, Wird nur auf dunkeln Grund gezogen. Darum behagt dem Dichtergenie Das element der Melancholie. 45 E. PANOFSKV,

Idea, Stud. d. Bibl. Warburg, V,

1924.,

p. 5 5 sq.

46 Osobito kad je riječ ο Njemačkoj, može se pronaći obilje materijala u: M. P A U L U S , Die Melancholie im 16. Jahrhundert (Wissenschaftliche Beilage zur "Germania" vom 4. Februar 1879., No. 18). To je, međutim, definitivno tendenciozan tekst. Autor želi dokazati da porast slučajeva melankolije, kako u smislu depresivnih tendencija tako i u smislu pravog duševnog oboljenja, treba staviti na dušu reformaciji te da su protestanti više skloni stradavanju od melankolije nego katolici. 47 Kad je riječ ο Španjolskoj, usp. A. F A R I N E L L I , La Vita e un Sogno, 1916. (tipičan primjer je drama Tirsa de Moline EI Melancolico, napisana 1611., a bilo je općepoznato da je lik junaka Rogerija bio stvoren po uzoru na Filipa II). Kad je riječ ο Engleskoj, usp. između ostalih, G. B. H A R R I S O N , Essay on Elizabethan Melancholy (u novome izdanju N I C H O L A S A B R E T O N A , Melancholike Humours, 1929.). Knjiga kakva je, primjerice, B U R T O N O V A Anatomy of Melancholy, ne stoji, kako to ispravno primjećuje Harrison, na početku već na samom kraju cijeloga niza drugih engleskih tekstova ο melankoliji (usp. npr. djelo Timothyja Brighta, Treatise of Melancholie, London, 1586., koje je imalo utjecaja na Shakespearea), i takva knjiga mogla je biti napisana samo u Engleskoj, te stoga nije nimalo slučajno ni to da je obuhvatan poetski opis Diirerova bakroreza napisao upravo jedan Englez - James Thomson, u svojoj pjesničkoj imitaciji u The City ofDreadful Night and Other Poems, br. xxi: "Anear the centre of that northern crest Stands out a level upland bleak and bare, From which the city east and south and west Sinks gently in long waves; and throned there

453

BILJEŠKE

An Image sits, stupendous, superhuman, The bronze colossus of a vvinged Woman, Upon a graded granite base foursquare. (...) The comet hanging o'er the waste dark seas, The massy rainbow curved in front of it Beyond the village with the masts and trees; The snaky imp, dog-headed, from the Pit, Bearing upon its batlike leathern pinions Her name unfolded in the sun 's dominions, The "Melencolia" that transcends ali wit..." 48

Usp. F L . K A L K O H L E R , Die Natur des Spleen bei den englischen Schriftstellern des 18 Jahrhunderts, Diss. Leipzig, 1920.

49

Every man in his Humour, čin I I I , prizor 1. Usp. C. A . B I E B E R , Der Melancholikertypus Shakespeares, 1 9 1 3 . , pp. 3 4 sqq. Koliko je "pomodna melankolija" bila dugoga vijeka u Engleskoj, i kako vjerno su je satiričari njegovali, vidi se, primjerice, po Churchillovoj pjesmi (koju navodi Sickels, op. cit., p. 3 9 ) iz 1 7 6 1 . : "If, in these hallowed times, when sober, sad Ali gentlemen are melancholically mad When 'tis not deemed so great a crime by half To violate a vestal as to laugh..."

50 Osim u Engleskoj, melankolija u osamnaestome stoljeću nije više nigdje bila bitan pjesnički motiv. Razlozi takvome razvitku su razni: u književnosti Italije i Francuske, dviju nacija s izraženijim ekstravertnim nego introvertnim tendencijama, ta tema nikada nije pustila pravo korijenje; španjolska književnost u prvoj polovini sedamnaestoga stoljeća bila je manje ili više u stanju privremene neaktivnosti, dok je u drugoj polovini bila pod snažnim francuskim utjecajem; njemački pjesnici vrednovali su melankoliju ne radi nje same, već isključivo, moglo bi se reći, kao sporednu temu, u usporedbi s mnogo važnijim tugama, odnosno sentimentima koji su nosili glavnu temu (nesretna ljubav u Goetheovu Wertheru, prijateljstvo u opasnosti u Klopstockovoj čuvenoj odi An Ebert). razlikovanju tih triju tema pratimo R E E D A , op. cit., pp. 3 8 sqq. U pogledu Grayeve Elegije, već sam naslov naznačuje kombinaciju

51 U

454

TREĆI DIO

III. I.

tri motiva, "elegija" ukazuje na općeniti sentiment Weltschmerza, "provincija" na "povlačenje u mir", a "crkveno groblje" na temu smrti. Povezanost tih ideja jedne s drugom te s idejom beskonačnosti, koja ih čini još dubljima i značajnijima, predivno je izražena kod B A L Z A C A , u njegovu Seoskom liječniku: "Pourquoi les hommes ne regardent-ils point sans une emotion profonde toutes les ruines, meme les plus humbles? Sans doute elles sont pour eux une image du malheur dont le poids est senti par eux si diversement... un village abandonne fait songer aux peines de la vie, ...les peines de la vie sont infinies. L' infini n' est-il pas le secret des grandes melancolies?" 52

Usp. Reed, op. cit.; Sickels, op. cit., p. 2 8 i dalje. Vidi K E N N E T H C L A R K , The Gothic Revival, 1 9 2 8 . , p. 1 7 6 , gdje se navodi jedan odlomak iz A . W E L B Y P U G I N A , An Apology for the Revival of Christian Architecture, London, 1 8 4 3 . , koji je karakterističan za povezivanje melankolije i gotičkoga stila: "On (tj. gotički stil) smatra se pogodnim za određene svrhe - melankoliju, te je stoga prikladan za vjerske građevine."

53 Tiskao Sickels, op. cit., p. 67. 54 Usp. Sickels, op. cit., p. 182 sq. 55 Mislimo pritom na pasaže s komičnim naglaskom na moltonalitetu, poput onih u suicidalnoj ariji Papagena, te u Barbarininoj ariji "igle" u Figarovu piru. 56 Usp. i divan kasniji sonet (napisan u njegovom osobnom primjerku Shakespeareovih Pjesama) u kojem pjesnik želi biti besmrtan poput zvijezde, ali pod uvjetom da ta besmrtnost ne znači i neosjetilnost. U skladu s time, Keats u svojoj Ode on a Grecian Um smatra da čista sreća postoji samo za mramorne figure čiji osjećaji ne mogu umrijeti, jednostavno zato što su zauvijek uhvaćeni u tvrdom mramoru. 57 Može se usporediti ta nova forma melankolije koja se, izgleda, otkriva u polaganim stavcima Beethovenovih kvarteta i sonata, gdje se on vraća na polifonijski stil. Postoji golem kontrast između tih kasnih radova i stavaka naslovljenih "Malinconia" iz Kvarteta op. 18, br. 6 i stavka Largo iz Klavirske sonate op. 10, br. 3, koje je Beethoven sam objasnio kao "opise stanja uma melankolika".

455

BILJEŠKE

Kolikogod ti stariji radovi bili lijepi, oni ipak pripadaju u konvencionalnu melankoliju osamnaestoga stoljeća. 58 J. P. J A C O B S E N , Fra U Maria Grubbe, pogl. 11. Radnja romana događa se u sedamnaestome stoljeću, i autor pokušava oponašati stil i način osjećanja baroknog razdoblja.

456

TREĆI DIO

1

III. II.

Usp. K . B O R I N S K I , Die Antike in Poetik und Kunsttheorie, Leipzig, 1924., pp. I sqq.

VOL. II,

2 Usp. E . P A N O F S K Y , Hercules am Scheidewege (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. χνιιι), Leipzig, 1930., pp. 150 sqq. U to je vrijeme bila previđena činjenica da je jedan autor iz četrnaestoga stoljeća, Francesco Barberini, bio primijetio pomanjkanje piktoralnoga tipa za vrlinu kao takvu (nasuprot pojedinačnim vrlinama u srednjemu vijeku), i trudio se popraviti to stanje stvari imaginativnom rekonstrukcijom portreta vrline općenito (usp. F. E G I D I , I documenti d'amore di Francesco da Barberino, V O L . I , Rim, 1905., pp. 66 sqq„ te u: Arte, V (1902.), pp. I sqq. i 78 sqq.). Osnova njegove invencije (Arte, V (1902.) p. 89), bila je, međutim, i dalje biblijska predstava izvorne vrline "fortezza", naime, Samson, koga je renesansa onda zamijenila s Heraklom. Značajno je da je Francescovo rješenje, koje je preuzeo i Ripa, bilo valjda do te mjere zaboravljeno d a j e Filarete (usp. P A N O F S K Y , op. cit., pp. 192 sqq.) morao formulirati cijeli taj problem ispočetka. 3 Usp. F. B O L L , "Vita Contemplativa", u: Sitzungsberichte der Heidelbergex Akademie der Wissenschaften, phil.-hist. Klasse, VIII (1920.), p. 17. 4 Tako relativno pomanjkanje zahtjeva za originalnošću razdvaja srednjovjekovnu od antičke ili moderne filozofije; usp. između ostalih, J O H A N N E S H E S S E N , Augustinische und thomistische Erkenntnislehre, Paderborn 1921., pp. 9 sqq. i 19 sqq. 5 Očigledno je to gotovo izoliran fenomen, kada netko poput Marboda iz Rennesa u dvanaestome stoljeću slavi dokolicu svog seoskoga života te, slijedeći u stopu H O R A C I J A , Ep., I, 14, sklada himnu u pohvalu meditacije potpuno dostatne samoj sebi: "... Herba virens, et silva silens, et spiritus aurae Lenis et festivus, et fons in gramine vivus Defessam mentem recreant, et me mihi reddunt, 457

BILJEŠKE

Et faciunt in me consistere... Haec et plura mihi licet atque libet meditari, Fronde sub agresti dum rure moror patrueli" -

M I G N E , P. L., VOL. CLXXI, col. 1 6 6 6 ; u s p . W .

GANZENMULLER,

Das Naturgefiihl im Mittelalter, Leipzig, 1914., pp. 224 sqq. 6 Uz ovo, usp. A. V O N M A R T I N , Mittelalterliche Welt- und Lebensanschauung im Spiegel der Schriften Coluccio Salutatis, Munchen, 1913., pp. 124. sqq. 7 Tako Ficino, navedeno dolje, bilješka 49. 8 Usp. E . P A N O F S K Y , U: Miinchener Jahrbuch der bildenden Kunst, nova serija, VIII (1931.), pp. I sqq. 9 Disputatio I V ; CRISTOFORO L A N D I N O , Libri Quattuor (= Camaldulensium disput. libri quattuor), Strasbourg edn. 1508., fol. Κ iir. Odlomak iz Makrobija naveden je in extenso. 10 Ovo je istaknuo E. Wolf, u: Neue Jahrbiicher fiir das klassische Altertum, I. (1919.), p. 457. 11 Vidi W E D E L , Μ . Α . Α . , posebice pp. 8 2 sqq. i 1 4 8 sqq. 12 Tako Pico, prema kojem "sloboda za dobro" ima svoj očigledni korelativ u jednako neograničenoj "slobodi za loše". Tako, također, u Kralju Learu, I, ii, Edmund u konačnici odbija povjerovati u takav stelarni fatalizam, no uviđa kako ljudska narav sputava čovjeka, čak i onda kada to zvijezde ne čine (Kralj Lear, I, i), pa tako on osobno, unatoč svojoj neovisnosti ο zvijezdama, mora izabrati "loše". Ipak, on je savršeno pripremljen preuzeti za to odgovornost, zato što sila koja ga pokreće dolazi iznutra. 13 Tako Ficino, vidi dolje, str. 256 sqq.(tekst). 14 P E T R A R C H , Epistola Metrica to Zoilus, I . , redak 167 (Poemata minora, ed. D. de' Rosseti, VOL. II, Milano, 1831., p. 230). Retci "..subsistere nullum Censuit ingenium, nisi sit dementia mixta" citat su iz S E N E C A , De tranquillitate animi, 1 7 , 10. 15 Usp. A . F A R I N E L L I , "La malinconia del Petrarca", u: Rivista d'Italia, v. 2 (1902.), posebice pp. 12 i 20. 16 G. E. L E S S I N G , Briefe die neueste Literatur betreffend, Pismo 332 (zaključak za cjelinu). 458

TREĆI DIO

17 Za Petrarkinu "acedia", usp. H . C O C H I N , Le frere de Petrarque, Pariz, 1903., pp. 205 sqq., te, novije, H . N A C H O D i P . S T E R N (edd.), Briefe des Francesco Petrarca, Berlin, 1931., pp. 385 sqq. Polemika P. Sterna protiv, kako on kaže, općenito zastupanog gledišta koje izjednačuje "acedia" s mentalnim oboljenjem ili "Weltschmerzom" (umjesto s grijehom lijenosti), nama se čini da promašuje ono bitno: fluidnost, odnosno neodredivost karakterističnu za svaki aspekt Petrarkina povijesnog položaja, što je neke autore (npr. A. V O N M A R T I N , U: Archivfur Kulturgeschichte, XVIII. (1928.), pp. 57 sqq.) navelo da to protumače kao ishod njegova karaktera, koji ne dopušta nikakve alternative. Kada Augustin kaže u Petrarkinu djelu Secretum: "tebe muči ona destruktivna pošast koju moderni (dakle, Petrarkini suvremenici) nazivaju "acedia", a stari "aegritudo", već sama ova rečenica onemogućuje da se Petrarkinu "acedia" objasni u teološko-moralnim terminima. Za njega, grijeh "acedia" bio je ekvivalentan bolesnom stanju duše, premda on tu bolest još nije nazivao imenom melankolije. Otuda, vice versa, ni Farinelli (op. cit. p. 11) nije nipošto u pravu kada prevodi "aegritudo" kao "malinconia", u odlomku koji je upravo naveden. 18 C I C E R O N ,

Tusculanae disputationes, II., 5 ,

2.

19 Koliko je daleko Petrarca još bio od ideje "otmjene" melankolije, može se vidjeti iz jednog pisma Laeliju, u kojemu se on ispričava za svoju smionost kada proturječi Aristotelu pozivajući se na Cicerona, koji se to bio usudio učiniti istom ovoliko: "Quale est illud, quod cum Aristoteles omnes ingeniosos melancholicos esse dbđsset, Cicero, cui dictum non placebat, iocans ait: gratum sibi quod tardi esset ingenii, clare satis his verbis quid sentiret intimans" (F. Petrarcae Epistolae, ed. I . F R A C A S S E T T I , Firenca, 1863., VOL. III, p. 50). Petrarca, dakle, uzima Ciceronovu doskočicu za ozbiljno odbacivanje aristotelovske ideje melankolije i slaže se s tom kritikom. 20 Leonardi Bruni Aretini Epistolarum libri VIII, ed. L. Mehus, Firenca, 1741., VOL. II, pp. 36 sqq., ep. VI, I. Bruni odgovara na izazov pjesnika Marrasija "Indulgere velis nostro Arretine furori?" s kontroverznom izjavom: "Id alius forsan aliter, ego certa sic accipio, quasi laudis furor sit, non vituperationis"; i pojačava to svojom čuvenom egzegezom platoničkog pojma manije. Za 459

BILJEŠKE

problem modernog pojma genija vidi također E . Z I L S E L , Die Entstehung des Geniebegriffs, Tiibingen, 1926., te H. T H U M E , Beitrage zur Geschichte des Geniebegriffs in England, Halle, 1927., te njihove bibliografije. Prema osobitom značaju pojma Saturna i melankolije u vezi s time, ovi autori, međutim, nisu bili pravdeni. 21 FICINO,

De vita tripi, I., 6 (Opera, p.

499).

22 Usp. T . W A L K I N G T O N , The Optick Glasse of Humors, London, 1607., p. 64v: "Za melankolika mudri ljudi kažu da je "aut Deus aut Daemon", ili nebeski anđeo ili pakleni zloduh: jer u kome god ovaj humor dominira, ta duša ili je obmotana u Elizej i rajski blagoslov putem nebeske kontemplacije, ili, pak, u gadan pakleni purgatorij putem cinične meditacije." Ovo je popraćeno, međutim, jednim posve nepovoljnim tekstom i ο melankoliji i ο utjecaju Saturna. 23 Tako Ficino, navedeno dolje, str. 222 (tekst). 24 Evo jedno pismo od Filelfa za Lodovica Gonzagu, datirano 1457. godine, ο metodi odgoja njegova sina Federiga (Epistolae Francisci Philelfi, Pforzheim, 1 5 0 6 . , X I V , I , fol. B 8 V , ljubazno ukazao na ovu poslanicu F. Rougemont): "Fredericus tuus est natura melancholicus. At melancholicos omnes esse ingeniosos docet Aristoteles. Et ne id quidem mirum... Ut igitur opera danda est, ne fervens ingenium nimio ocio defrigescat, ita etiam studendum, ne tristiore consuetudine se atrae omnino bili faciat obnoxium." Tu, kao i u drugih renesansnih autora, želja da se po svaku cijenu bude pravedan prema melankoliji vodila je ka transformaciji Ciceronova navoda iz Aristotela, "omnes ingeniosos melancholicos esse". 25 Stara etimologija Saturn = "sacer nus" pojavljuje se opet, npr., u: G. B O C C A C C I O , Genealogia Deorum, V I I I . , I . PALMIERI, La Citta di Vita, Firenca, Biblioteca Laurenziana, Cod. plut. XL, 5 3 , objavila M A R G A R E T R O O K E , U: Smith College Studies of Modem Languages, V O L . V I I I , 1 9 2 6 - 2 7 ; (sfera Saturna opisana je u 1 , 1 2 ; R O O K E (ed.), op. cit., pp. 5 6 sqq.). Usp. B. S O L D A T I , La poesia astrologica nel Quattrocento, Firenza,

26 M A T T E O

1906., p p . 200 s q q .

27 Ta ideja ο bitno dualnom utjecaju planeta (pojavljuje se kasnije, npr. u G. P. L O M A Z Z I O , Idea del tempo della pittura, Milano, 1590., ch. 26, p. 36: tu Saturn znači ili "gravita' ili "miseria") u nekim je 460

TREĆI DIO

prilikama našla svoj izraz i na sjeveru. Tako jedan MS stanovitog L A Z A R U S A S C H R O T E R A , datiran 1497. godine, u Wolfenbiittel, Cod. 29, 14 Aug 4C, olim 27 Astron., fols 84 sqq., ne samo što dodjeljuje planetima odgovarajuća slobodna umijeća, metale i dane u tjednu, već sustavno podaje svakom od njih jedno dobro mentalno svojstvo i jedno suodnosno loše. Merkuru, naprimjer (tekst ο Luni nedostaje), dodjeljuje se "Luterkeit" i "fresserey", Veneri "...issikeit" i "Unkuscheit", Marsu "Obung" i "Zorn", Suncu "Gedultikeit" i "HofFart", Jupiteru "Miltikeit" i "Nid und Hass", a Saturnu "Demut"i "Sittigkeit" - taj posljednji atribut, međutim, koji bi uostalom poremetio cijeli sustav, valjda je očito zabuna u čitanju ili prepisivanju, možda originalno od "Geitigkeit" (škrtost) ili "Hattigkeit" (zloba). 28

Stoga je tim važnije da će komentar L E O N A D I P I E T R A D A T I J A , također sačuvan u Laurenziana MS (ljubazno upozorio na to F. Rougemont), unijeti neoplatoničku teoriju ο putovanjima duše kada ulazi u Saturnovu sferu (terzarima 12): "in qua secundum astrologos anima raciocinationem et intelligentiam acquirit... Fulgentius dicit Saturnum quasi Saturnumen, hoc est divinum sensum", te još jednom, terzarima 21 (vidi bilješku 24) on primjećuje kako "Melanconicos omnes ingeniosos se [sic!] esse scribit Aristoteles...". S C A R A B E L L I , Comedia di Dante degli Allagherii, col commento di Jacopo della Lana, Bologna, 1866., VOL. II, p. 316: "si come si hae per Alcabizio e per gli altri libri d' astrologia Saturno universalmente si hae a significare due generazioni di genti, Γ una tutta grossa e metariale, si come sono villani, agricoli e simile gente; Γ atra generazione e tutta estratta dalle mondane occupazioni, si come sono religiosi contemplativi; e provasi di mostrarne ragione in questo modo. La prima gente si e di sua significazione seguendo sua complessione? Si come Saturno freddo e secco, che e complessione materiale e di terra,... L' altra gente che e sotto sua impressione, si sono contemplanti, com' e detto; questi seguono lo sito di Saturno, che si come ello e elevato sopra tutti li altri pianeti, cosi la contemplazione e elevata sopra tutti li altri atti e operazioni."

29 L U C I A N O

461

BILJEŠKE

30 Fol. ccbcviiv, u venecijanskom izd. iz 1491. godine, iz komentara C R I S T O F O R A L A N D I N A na Dantea: "el quale pianeto, quando e ben disposto nella nativita dell' huomo, lo fa investigatore delle cose antiche et recondite; et inferisce acuta ratiocinatione et discorso di ragione. Et ancora secondo Macrobio quella virtii della mente, la quale i Greci chiamon 'theoreticon', i.e. potentia di contemplare et speculare; la qual cosa induxe el poeta che rappresenti in questa sphera l'anime speculatrici." De vita tripi. III, 2 {Opera, p. 5 3 3 ) : "Saturnus non facile communem significat humani generis qualitatem atque sortem, sed hominem ab aliis segregatum, divinum aut brutum, beatum aut extrema miseria pressum. Mars, Luna, Venus, affectus et actus homini cum caeteris animantibus aeque communes."

31 FICINO,

32 C .

BOVILLUS,

Proverbiorum vulgarium libri tres, Pariz,

1531.,

fol.

R

109 :

"Sub saturno nati aut optimi aut pessimi. Qui soubz saturne sont nez sont tout bons ou tout mauluais." Slično u L E O N A R D O D A T I , Sfera (navodimo iz MS 721 koji se nalazi u Pierpont Morgan Library, New York): "Questo pianeta ci fa contemplanti Et pensativi, časti e bene astuti, Sottiglieza d' ingegno han tutti quanti, Sono al ben fare si come al male acuti..." Te ponovno, pokušaj L E O N A E B R E A da kombinira sve varijacije Saturnovih tradicionalnih crta u jednu jedinstvenu crno-bijelu sliku (Dialoghi d'Amore, Venecija, 1541, fol. 70rv), osobito je interesantan: "fa gli huomini, ne quali domina, malenconici, mesti, graui et tardi, et di color di terra, inclinati ali' agricultura, edificii et officii terreni... Da oltra questo grand' ingegno, profonda cogitatione, uera scientia, retti consegli, et constantia d' animo per la mistione della natura del padre celeste, con la terrena madre: et finalmente dalla parte del padre da la diunita dell' anima, et dalla parte della madre la bruttezza, et ruina del corpo..." Čisto mitološki razlozi za ovu polarnost također su upadljivi. 33 F I C I N O , De vita tripi, III, 22 (Opera, pp. 564 sqq.).

462

TREĆI DIO

III. II.

34 Usp. Nikola Kuzanski, autograf, marginalni komentari na latinski prijevod P R O K L O V E Theologia Platonis (Cues, Hospital, Cod. 1 8 5 , fol. 26' i 166r; daljnji odlomci, fol. 162v). 35 Nova doktrina, međutim, nije čak ni takve mogla ostaviti posve nedodirnutima. 36 B O C C A C C I O , Vita di Dante, ch. 8 37

"Tu hai Γ udir mortal, si come il viso, rispuose a me; onde qui non si canta per quel che Beatrice non ha riso..." Za ovo, vidi komentare navedene gore (tekst).

38 Za Guainerio, vidi gore (tekst). 39 Jedno izdanje Ficinove Libri de vita triplici pripremio je prije rata profesor E. Weil, Pariz, kome ovaj odjeljak naše knjige duguje nekoliko dopuna i sravnjivanja; tako smo se ovdje ograničili na vrlo kratke reference i navode. Za ostale aspekte, uz opću literaturu, vidi F. F I O R E N T I N O , II risorgimento filosofico nel Quattrocento, Naples, 1 8 8 5 . ; A. D E L L A T O R R E , Storia dell' Accademia Platonica di Firenze, Firenca, 1 9 0 2 . ; E . C A S S I R E R , Individuum und Kosmos (Studien der Bibliothek Warburg, V O L . X), Leipzig, 1 9 2 7 . ; te G I E H L O W ( 1 9 0 3 - 1 9 0 4 . ) ; G . S A I T T A , Lafilosofia di Marsilio Ficino, Messina, 1 9 2 3 . ; H . B A R O N , "Willensfreiheit und Astrologie bei Ficino und Pico", u: Kultur- und Universalgeschichte, Walter Goetz zu seinem 60. Geburtstage dargebracht..., Leipzig, 1 9 2 7 . ; J. P U S I N O (s dopunama i dodacima L. T H O R N D I K E - A ) U: Zeitschrift fiir Kirchengeschichte, 1 9 2 5 . , pp. 5 0 4 sqq.: W. D R E S S , Die Mystik des Marsilio Ficino, Berlin, 1929. (s važnim primjedbama na Ficinov skriveni antropokratizam, posebice p. 79). Za Ficinov utjecaj na elizabetince, usp. F. S. S C H O E L L , "Etudes sur Γ humanisme Continental en Angleterre a la fin de la Renaissance", u: Bibliotheque de la revue de litterature comparee, V O L . Χ Χ Ι Χ ( 1 9 2 6 . ) , pp. 2 sqq.; možemo još dodati da B U R T O N također iznosi detaljnu diskusiju na Ficinovu teoriju melankolije (Part I, memb. 3, subs. 15). 40 Ficina se može uvrstiti među protivnike astrologije jedino uz određene kvalifikacije (o tome vidi dolje, tekst). Barem je, ako ništa, razumljivo to što je veliki astrolog Lucas Gauricus, u govoru u pohvalu i obranu svoje znanosti, naveo i njega, zajedno 463

BILJEŠKE

s Ptolemejem, Picatrixom, Pietrom d' Abanom i nadvojvodom Leopoldom od Austrije, kao jednoga od glavnih predstavnika "astrološke magije" ( L U C A S G A U R I C U S , Oratio de laudibus astrologiae habita in Ferrariensi Achademia, tiskano u Sphere tractatus Joannis de Sacro Busto, Venecija, 1531.). 41 Za Ficinov horoskop vidi pisma Cavalcantiju navedena dolje (tekst), te odlomak naveden iz njegova uvoda u komentare na Plotina; također njegovo pismo Nicholasu Bathoru, biskupu Waitzena u Mađarskoj {Opera, VOL. I, p. 884): "Me vero patrias mutare sedes mirum fuerit, sive mutationem prohibeat Saturnus in Aquario nobis ascendens, quod forte iudicabit Astrologus, seu... mens contemplationi semper intenta quiescere iubeat." Možda će biti korisno objasniti da pod "ascendentom" astrolozi misle točku ekliptike koja se podiže iznad horizonta u danom trenutku, te također - ne sasvim ispravno - znak zodijaka u kojemu se ta točka nalazi. Prvih trideset stupnjeva ekliptike (brojeći od točke ascendenta) su prva "kuća" (locus) - često također izjednačeno s relevantim zodijačkim znakom - koja znači "život". Planet smješten u tom prvom "locus" je stoga onaj koji upravlja životom dotičnoga čovjeka, i taj planet je zapravo "njegova" zvijezda. Kada, kao u Ficinovu slučaju, postoji i dodatna činjenica da je ascendentni znak također i jedan od "kuća" planeta koji je posrijedi (u kojem planet u svakom slučaju pokazuje svoju najveću moć), onda to dakako povećava još više utjecaj toga planeta. 42 Za Ficina kao liječnika koji prakticira liječenje melankolije, vidi A. C O R S I N I , "II vita di Marsilio Ficino", u: Rivista di storia critica delle scienze mediche e naturali, V O L . Χ ( 1 9 1 9 ) , pp. 5 - 1 3 . To se zasniva na Ficinovoj biografiji koju je sastavio Johannes Corsius, a uredio A. M. Bandini, Pisa, 1 7 7 3 . , koja nam kazuje, između ostalog, koliko je mnogo pozornosti Ficino polagao na vlastito zdravlje i na zdravlje svojih prijatelja, liječeći ih često bez naplate; posebice se spominje melankolija: "Sed quod incredibile cumprimis, nonnullos atra bile vexatos medendi solertia non sine omnium stupore curavit, eosque ad pristinam reduxit valetudinem." 43 Opera omnia, Bazel 1576, VOL. I, pp. 731 (krivo otisnuto kao 631) sq.: "Ego autem his temporibus quid velim quodammodo nescio. Forte et quod scio nolim, et quod nescio volo. Veruntamen opinor 464

TREĆI DIO

tibi nunc Jovis tui in Piscibus directi benignitate constare, quae mihi Saturni mei his diebus in Leone retrogradi malignitate non constant. Sed quod frequenter praedicare solemus in omnibus agendae illi gratiae sunt, qui infinita bonitate sua omnia convertit in bonum." Ovaj zaključak dovodi astrološko poganstvo u cjelini u harmoniju s kršćanskom vjerom. 44 Opera, p. 732. Prijevod dan ovdje, i drugdje, slobodno je i pomno skraćen. Tekst ide ovako:"Nunquam ergo mihi amplius, mi Marsili, insimulabis malignitatem Saturni. Nullum Hercle malum facere nobis possunt astra, nequeunt, inquam, nolunt. Velle autem et posse est idem apud superos. Qua ratione autem nos summi boni filios laederent? Cum aliis, qui a summo bono solum originem suam trahunt, ducantur. Atque ea omnino secundum boni ipsius rationem felicissimae illae mentes circumagant. Si tantum quantum videmus et sciunt, qui experti sunt, suos diligit filios secundus et terrestris pater, qui comparatione coelestis Patris, vix dicendus est pater, quantum nos primum et verum Patrem putemus amare? Mirum in modum certe. Nunquam igitur laedemur ab iis, qui convivunt in prospera domo Patris nostri. Cave igitur posthac transferas culpam tuam ad supremum illud astrum, quod te forte innumeris atque maximis beneficiis accumulatum reddidit. Sed ne in singula frustra enumerare coner, nonne te missum ad florentem urbem ornandam, iam per te florentissimam effectam, volui eodem aspicere aspectu, quo divum Platonem aspexit ad Athenas illustrandas euntem? Responde mihi quaeso, unde admirandum ingenium, quod quid si Saturnus intelligis, quod triginta annis suum iter peragat cognoscis, quosve effectus in terris hoc in loco vel illo collocatus producat, non ignoras. Age, die mihi, unde robustum illud et validum corpus, quo per devios et indomitos saltus universam Graeciam peragrasti, atque in Aegyptum usque penetrasti, ad nos sapientissimos illos senes super tuos humeros allaturus! Audax certe facinus! Pro quo tantum tibi posteri debebunt, quantum solvere difficile erit. Haud te tuum fefellit incoeptum. Tulisti certe eos, quos attingere est nemo, atque Occidentalibus regionibus ostendisti, quorum tantum prius nomina acceperant, eaque tamen magnopere venerabuntur atque ab eis omnem obscuritatem quae circa eos erat, amovisti

465

BILJEŠKE

nostrosque oculos ab omni caligine abstersisti, ita ut etiam cor eorum inspici possit, nisi penitus lippi simus. Denique per te eos inspexit haec aetas, quos nunquam viderat Italia. Haec omnia tibi ab eodem donata sunt. Ad hoc etiam te respondere velim, unde memoria illa tot rerum capacissima, quae adeo tenacissima est, ut quolibet momento sibi omnia adsint quae unquam vidisti aut audisti, nec tantum res tenet, sed quibus eae gestae sunt, meminit temporum atque locorum. Tu ne ergo Saturnum incusabis, qui te tantum ceteros homines superare voluit, quantum ipse ceteros planetas superat. Itaque opus, mihi crede, est palinodia, quam si sapis, quam primum canes." 45 Usp. pismo Picu della Mirandoli (Opera, p. 888): "Sed nonne et magnum aliquid fore decrevit Platonicorum documentorum copulam ab initio supernus ille Saturnus in natali utriusque figura dominus? Dominus et in figura Platonis..." Ficino iznosi Platonov navodni horoskop u dugačkom pismu Francescu Bandinu (Opera, p. 763). 46 Opera, p. 732: "Iubes, mi Ioannes, ut Saturno, de quo superioribus diebus valde quaerebar, palinodiam canam. Et iustissime quidem: nemo enim iubet iustius, quam qui iusta iubens facit ipse, quae iubet... Palinodia igitur Marsilio tuo fuerit epistola tua, in qua laudes illas in eum tuas hac conditione libenter accipit, ut partim ardentissimo amori in eum tuo attribuantur, partim vero Saturni muneribus. Amoris autem, atque Saturni, et denique omnium laudes omnes referantur in Deum, principium omnium atque finem... quod vero circa mala nimis formidolosus sum, quod interdum in me reprehendis, complexionem quandam accuso melancholiam, rem, ut mihi quidem videtur, amarissimam, nisi frequenti usu citharae nobis quodam modo delinita dulcesceret. Quam mihi ab initio videtur impressisse Saturnus in medio ferme Aquario ascendente meo constitutus, et in Aquario eodem recipiens Martem, et Lunam in Capricorno, atque aspiciens ex quadratura Solem Mercuriumque in Scorpio, novam coeli plagam occupantes. Huic forte nonnihil ad naturam melancholiam restiterunt Venus in Libra, Iupiterque in Cancro. Sed quonam temere prolapsus sum? Coges me video rursus non iniuria palinodiam alteram cantare Saturno! Quid igitur faciam? Equidem tergiversabor, ac dicam, vel

466

TREĆI DIO

naturam eiusmodi [sc. melancholicam], si vis, ab illo non proficisci, vel si ab illo proficisci necessarium fuerit, Aristoteli assentiar, hane ipsam singulare divinumque donum esse dicenti." 47 Dopisivanje između Ficina i Cavalcantija ne može se datirati s apsolutnom pouzdanošću, no budući da je bilo tiskano u Knjizi III Epistolae, među mnogim pismima datiranima 1474. i 1476. godine (osim poslanice mađarskom kralju Matijašu na početku te knjige, koja zauzima zaseban položaj i nosi datum 1480.), dok se preostala pisma iz 1480. godine ne pojavljuju sve do Knjige VI, a pisma napisana nakon 1480.g. pojavljuju se tek u knjigama VII do XII, onda će biti najvjerojatnije datirati to dopisivanje oko sredine sedamdesetih. Prva knjiga De vita triplici, međutim, bila je dovršena 1482., a druga i treća ne prije 1489. (usp. W. K A H L , Neue Jahrbiicher fiir das klassische Altertum, Geschichte und deutsche Literatur un fiir Padagogik, VOL. IX, 1906., p. 490). Čak i poglavlja u Knjizi II posvećena produljenju života - te stoga, osobito, dijetetici za starije osobe - uklapaju se u temu De vita triplici kao sustav dijetetike za saturnovske tipove ljudi, te kao sustav njihove fenomenologije. Jer, prema Ficinu, stariji ljudi, zbog svojih godina, pod snažnijim su utjecajem Saturnove dominacije koliko i "studiosi" koji su to zbog svoje dispozicije i profesije; dočim u svojim makrobiotičkim postavkama, on misli prvenstveno na učenjake: "Desiderant post haec literati non tantum bene quandoque vivere, sed etiam bene valentes diu vivere." 48

F I C I N O , De vita tripl., III, 22 (Opera, p. 565): "Tu vero potestatem Saturni ne negligas. Hune enim ferunt Arabes omnium potentissimum... Est enim ipse inter Planetas orbis amplissimi caput". Vidi također pismo nadbiskupu Rainaldu iz Firenze, navedeno ispod, bilješka 93.

De vita tripl., I , 5 , (Opera, p. 4 9 7 ) : "Hactenus quam ob causam Musarum sacerdotes melancholici, vel sint ab initio, vel studio fiant, rationibus primo coelestibus, secundo naturalibus, tertio humanis, ostendisse sit satis. Quod quidem confirmat in libro Problematum Aristoteles. Omnes enim, inquit, viros in quavis facultate praestantes melancholicos extitisse. Qua in re Platonicum illud, quod in libro de Scientia scribitur, confirmavit, ingeniosos videlicet plurimum concitatos furiososque esse solere.

49 FICINO,

467

BILJEŠKE

Democritus quoque nullos, inquit, viros ingenio magnos, praeter illos, qui furore quodam perciti sunt, esse unquam posse. Quod quidem Plato noster in Phaedro probare videtur, dicens poeticas fores frustra absque furore pulsari. Etsi divinum furorem hic forte intelligi vult, tamen neque furor eiusmodi apud Physicos, aliis unquam ullis praeterquam melancholicis incitatur." Vidi također sljedeću bilješku. 50 F I C I N O , De vita tripi, 1,4 (Opera, p. 497): "Maxime vero literatorum omnium, hi atra bile premuntur, qui sedulo philosophiae studio dediti, mentem a corpore rebusque corporeis sevocant, incorporeisque coniungunt, tum quia difficilius admodum opus maiori quoque indiget mentis intentione, tum quia quatenus mentem incorporeae veritati coniungunt, eatenus a corpore disiungere compelluntur. Hine corpus eorum nonnunquam, quasi semianimum redditur atque melancholicum. Quod quidem Plato noster in Timaeo significat, dicens: animum divina saepissime, et intensissime contemplantem, alimentis eiusmodi adeo adolescere, potentemque evadere, ut corpus suum supra quam natura corporis patiatur exuperet..." 51 FICINO,

De vita tripi,

I, 6

(Opera, p.

498).

Vidi navod u sljedećoj

bilješci. 52

F I C I N O , De vita tripi, I I I , 9 (Opera, p. 546, pogrešno otisnuto 545): "Unde ad secretiora et altiora contemplanda conducit." Usp. također III, 24 (Opera, p. 568): "Sed qui ad secretissima quaeque curiosius perserutanda penitus instigatur, sciat se non Mercurialem solum esse, sed Saturnium." Što se tiče ove zadnje primjedbe, moramo reći da je sam Merkur - "Ερμης λόγιος - koga se poistovjećuje s egipatskim Thotom i babilonskim bogom pisara, Nebuom - bio prvi za koga se tvrdilo da je zaštitnik intelektualnih profesija; V E T T I U S V A L E N S (Anthologiarum libri, ed. W. Kroll, Berlin, 1908., I I , 16, p. 74) stavlja geometriju i filozofiju pod njegovu skrb. A ni Ficino nije htio ići protiv principa da je zajednička narav svih onih koji su talentirani za znanost merkurovska. "Quoniam vero de literarum studiosis loquor, recordari unumquemque volo literarum amore captum inprimis se esse Mercurialem... Atque haec communis his omnibus est conditio."

468

TREĆI DIO

IH. II.

No, unutar te generalne pretpostavke, moglo se razlikovati razne tipove tih "viri literati": tako je govornik koji je bio zabavan i dosjetljiv, ili dostojanstven i srdačan, trebao priznati, uz Merkura, i Apolona i Veneru kao svoje zaštitnike; čovjek angažiran u pravu odnosno "naturalis communisque philosophia" trebao je uz Merkura priznavati i Jupitera; dočim - i ovo je važno - mislioc koji se uzdigao do najviših visina i izmjerio nadublje dubine "sciat se non Mercurialem solum esse, sed Saturnium". Ficinov interes i simpatije, međutim, zapravo su ograničene na saturnovski tip učenjaka, te on štoviše priznaje osobito tijesnu vezu između Saturna i Merkura, budući da ovaj drugi, zbog svoje suhe naravi, isto tako korespondira s crnom žuči (usp., F I C I N O , De vita tripl, 1,4 i I, 6 (Opera, pp. 496 i 498); Isto i C L E M E N T I U S C L E M E N T I N U S , Lucubrationes, Basel, 1535., p. 15: "Splenque bilem gignit, moestis Mercurius atram"). Merkur je također, poput Saturna, označavao filozofiju (pismo Bindaciusu Recasolanusu, Opera, p. 943), te je, prema Platonu, nalikovao Saturnu po bojama i po svjetlosti više od ikojeg drugog planeta (pismo Filippu Carducciju, Opera, pp. 948-949; usp. također pisma Bernardu Bembu, Opera, p. 798, i Niccolou Valoriju, Opera, p. 952). Tako je na kraju merkurovski karakter kompletno uzmaknuo pred saturnovskim u toj općoj slici "ingeniosus", a pojam Merkura bio je, na kraju, posve apsorbiran idejom Saturna; usp. na primjer karakterističan odlomak u F I C I N O , De vita tripl., 1,6 (Opera, p. 498), koji prvo spominje Saturna i Markura zajedno, no kasnije spominje samo Saturna: "Congruit insuper [sc. atra bilis] cum Mercurio atque Saturno, quorum alter omnium planetarum altissimus, investigantem evehit ad altissima. Hine philosophi singulares evadunt, praesertim cum animus sic ab externis motibus, atque corpore proprio sevocatus, et quam proximus divinis, divinorum instrumentum efficiatur. Unde divinis influxibus, oraculisque ex alto repletus nova quaedam inusitataque semper excogitat et futura praedicit." 53 Vidi pismo jednom učenjaku, Jacopu Antiquariju (Opera, p. 860): "Sane Platonici, cum animam in tres praecipue distinguant vires, intelligendi videlicet et irascendi atque concupiscendi, primam partiuntur in duas, scilicet in mentem, vel contemplationi vel

469

BILJEŠKE

actioni praecipue deditam. Mentem quidem contemplatricem nomine Saturni significant, mentem vero actionibus occupatam nominant Iovem", itd. Usp. također F I C I N O , De vita tripi, III, 22, (Opera, p. 565), "qui ad divinam contemplationem ab ipso Saturno signifkatam... se conferunt." Njegovi izvori bili su dakako neoplatoničari, Plotin, Makrobije, te, iznad svih, Proklo, čiji značajan utjecaj na gledišta talijanskog humanizma postaje sve očiglednijim. Opće prihvaćanje tog gledišta među firentinskim humanistima može se vidjeti, primjerice, iz djela C R I S T O F O R A LANDINA Camaldulensium disputationum libri quattuor (Strasbourg edn. 1508., fol. Κ iir) ili Pico D E L L A M I R A N D O L A , Opere di Girolamo Benivieni... col Commento dello III S. Conte Gio. Pico Mirandolano, Venecija, 1522., I, ch. 7 - u oba djela spominje se putovanje duše u stilu Makrobija i Prokla. 54 Uz dopisivanje s Cavalcantijem, navedeno maločas, te nekoliko odlomaka iz De vita triplici (poseb. III., 22), usp. poseb. pismo nadbiskupu Rainaldu iz Firenze (navedeno dolje, p. 271, bilješka 100); pismo Bernardu Bembu (Opera, p. 771) koje aludira na "tarditas" Saturna; pismo kardinalu Rafaelu Riariju (Opera, p. 802; "saevitia Martis atque Saturni"), te, iznad svega, pismo kardinalu Aragona (Opera, p. 819): "Duo potissimum inter planetas hominibus assidue pericula machinantur, Mars videlicet et Saturnus." 55

Već samo iz ovoga jasno je da G I E H L O W ( 1 9 0 3 . , p. 3 6 ) nije posve u pravu kada interpretira da je Ficinov glavni cilj bio harmonizirati melankolikove dobre kvalitete, onako kako su ih vidjeli on sam i Aristotel, s "konstantno trujućom prirodom Saturna"; jer vidjeli smo kako je neoplatonički pojam Saturna već bio izborio opće priznanje među talijanskim humanistima.

56 Ovu primjedbu ο unaprijed izabranim afinitetima s planetima, utemeljenu na učenju ο "ugođenosti" određenih aktivnosti i određenih zvijezda, Ficino je na drugim mjestima izrazio gotovo točno istim terminima; usp. F I C I N O , De vita tripi, III, 22 (Opera, ρ 566j: "Expositos, inquam [sc. ljudske duše utjecaju nebeskih tijela], non tam naturali quodam pacto, quam electione arbitrii liberi, vel affectu." Ta doktrina za koju su put pripremili raniji mislioci, primjerice Matteo Palmieri, pomogla je renesansnim misliocima 470

TREĆI DIO

da dovedu u harmoniju astrologiju i kršćansko-neoplatoničku etiku. Vidi također F I C I N O , De vita tripl., I I I . , 1 2 (Opera, p. 5 4 8 J , u kojoj se "Albertus Magnus in Speculo" naziva glavnim svjedokom za mogućnost takve harmonizacije. 57 Ta značajna rečenica, za kojom slijede slični iskazi ο ostalim planetima, i koja u svom disparatnome popisu rekapitulira cijelu zbrku oko "kompleksa Saturn", kakva je zatečena u kasnih klasičnih i arapskih pisaca, dolazi od F I C I N A , De vita tripl, I I I , 2 (Opera, p. 534). 58 Čak i naslov poglavlja u F I C I N O , De vita tripl, I, 4, dovoljno je znakovit: "Quot sint causae, quibus literati melancholici sint, vel fiant." 59 Kako je spomenuto gore (tekst), postoji razmak od kojih sedam godina između manje-više praktične dijetetike u Knjizi I, te sve više metafizičkog i kozmološkoga stanovišta u knjigama koje su uslijedile. 60 Tako S Y M P H O R I A N U S C H A M P E R I U S , U naslovu svoje Symphonia Platonis cum Aristotele, et Galeni cum Hippocrate; usp. William Osler, Thomas Linacre, Cambridge, 1908., p. 23. Predivan drvorez na naslovnici (Osler, op. cit., plate III) prikazuje četvoricu velikana kako sviraju gudački kvartet. 61

Za A R N A L D U S A D E V I L L A N O V U ( 1 2 3 4 - 1 3 1 1 ) , koji je, "stojeći izvan sveučilišnog ceha, pripremio svojim medicinskim i kemijskim djelima put za renesansu medicine" (on je bio još i prorok, političar, kritičar društva, diplomat, teolog i "clericus uxoratus"), usp. K. B U R D A C H , Briefw. des Cola di Rienzo (Vom Mittelalter zur Reformation, II, 1), Berlin, 1 9 1 3 . , p. 1 4 6 , s najvažnijom osnovnom bibliografijom. Arnaldusova De conservanda iuventute, djelo temeljne važnosti za Ficina, potječe, prema E. Withingtonu, od Rogera Bacona (Roger Bacon. Commemorative Essays, ed. A. G. Little, Oxford, 1 9 1 4 . , p. 3 5 3 ) .

62 Usp. proslov Knjizi III. Neobičan latinski naslov koji Ficino ovdje navodi odnosi se na Enneade, IV, 4 (Περι ψυχής αποριών Β, 30-45) i Enneade, II, 3 (Περί τοϋ εί ποιεί τά άστρα). Razlika između Ficina i Plotina, međutim, leži u činjenici da je Plotin zastupao ovu teoriju samo hipotetički. (Čak ako to sve i jest tako - tj„ čak i ako su, kako

471

BILJEŠKE

vjeruju stoici, sve zemaljske stvari određene kozmičkim utjecajima - čovjek bi i dalje bio slobodan da se okrene prema'Ev). Ustvari je Plotin, koga Ficino uzima kako bi pomirio slobodnu volju s jatromatematikom te čak, u stanovitom smislu, i s astrologijom, bio citiran od strane najuvjerenijih protivnika astrologije kao onaj antički filozof koji "illius vanitatem falsitatemque deprehendens tandem, eam merito irrisit" ( H I E R O N Y M U S S A V O N A R O L A , Adversus divinatricem astronomiam, II, I, p. 56 u firentinskom izdanju iz 1581.)· 63 De sacrificio et magia; Ficinov prijevod uredio je W. Kroll, Analecta graeca, Wissenschaftliche Beilage zum Vorlesungsverzeichnis der Universitaet Greifswald, Easter, 1901., pp. 6 sqq.; grčki original otkrio je i objavio J. Bidez u: Catalogue des manuscritsgrecs, VOL. VI, Michel Psellus (Brussels, 1928.), s Dodatkom naslovljenim Proclus sur l'art hićratique, Περι της κατ'Έλληνας ιερατικής τέχνης, pp. 148 sqq. 64 F I C I N O , De vita tripi, III, 2 (Opera, p. 534); usp. 30b.

PLATON,

Timej

65 Apologia (Opera, p. 573). 66 Ovu doktrinu razvija se u Knjizi III De vita triplici. 67 Apologia (Opera, p. 574). 68 FICINO,

De vita tripi, III, 11 (Opera, p.

544).

69 F I C I N O , De vita tripi, II, 13 (Opera, p. 519). Ideja da su zemaljske stvari u stanovitoj mjeri rezervoari za stelarne sile te da ih se stoga može upotrijebiti - pa čak i u obliku amuleta - kao oruđa posve dopuštene "prirodne" magije, nalazi se već i u R O G E R A B A C O N A (Opus Maius, ed. J. H. Bridges, Oxford 1897, VOL. I, pp. 395 sqq„ navedeno u W E D E L , Μ. Α. Α., pp. 72 sqq.), čije ideje u tom pogledu su zapanjujuće bliske Ficinovima. 70

Usp. P I C O D E L L A M I R A N D O L A , Hepfap/us, IV, I (Opera, Basel, 1 5 7 2 . , p. 3 0 ) . Uz to, usp. također A . S T O E C K L , Geschichte der Philosophie des Mittelalters, V O L . I I I , Mainz, 1 8 6 6 . , pp. 7 1 , 1 7 6 . De vita tripi, III., 1 1 (Opera, p. 5 4 4 ) . Usp. također cijelo pogl. III., 22 (Opera, pp. 565 sqq.). Za "spiritus humanus", usp. I, 2 (Opera, p. 496): "Instrumentum eiusmodi spiritus ipse est, qui

71 FICINO,

472

TREĆI DIO

III. II.

apud medicos vapor quidam sanguinis, purus, subtilis, calidus, et lucidus definitur. Atque ab ipso cordis calore, ex subtiliori sanguine procreatus volat ad cerebrum, ibique animus ipso ad sensus tam interiores, quam exteriores exercendos assidue utitur. Quamobrem sanguis spiritui servit, spiritus sensibus, sensus denique rationi." 72 Ova trostrana podjela, rođena iz fuzije platoničkih i stoičkih učenja, razlikuje se od manje ili više topografske podjele mentalnih sposobnosti unutar mozga, "imaginatio", "ratio" i "memoria" (vidi gore, tekst), uglavnom u činjenici da se "mens" pojavljuje na mjestu "memoria", što rezultira uzlaznom ljestvicom vrijednosti u sposobnostima (vidi također dolje, tekst). Najraniji i najvažniji primjer pojavljuje se, izgleda, u B O E T H I U S , De consolatione Philosophiae, V, 4 ( M I G N E , P. L., V O L . L X I I I , col. 849), koji uključuje, međutim, "sensus" koji stoji ispod "imaginatio" (između "imaginatio" i čisto materijalnog tijela poslije je postavljen neki "spiritus"), te najvišu sposobnost ne naziva "mens" nego "intelligentia": "Ipsum quoque hominem aliter sensus, aliter imaginatio, aliter ratio, aliter intelligentia contuetur. Sensus enim figuram in subiecta materia constitutam, imaginatio vero solam sine materia iudicat figuram. Ratio vero hane quoque transcendit speciemque ipsam, quae singularibus inest, universali consideratione perpendit. Intelligentiae vero celsior oculus existit. Supergressa namque universitatis ambitum, ipsam illam simplicem formam pura mentis acie contuetur." Prema P S E U D O - A U G U S T I N U S , De špiritu etanima ( M I G N E , Ρ . L., V O L . X L , col. 782), "intelligentia" je često bila podijeljena na "inteligenciju" u užem smislu, te "intelekt"; usp. I S A A C D E S T E L L A (u. 1169), Epistula de anima ( M I G N E , P. L„ V O L . cxciv, cols. 1180 sqq.); A L A N U S A B I N S U L I S ( U . 1202), Contra haereticos, I , 28 ( M I G N E , P. L., V O L . C C X , col. 330); A L A N U S A B I N S U L I S , Distinctiones dictionum theologicalium ( M I G N E , P. L„ V O L . ccx, cols. 922B, 819D; D O M I N I C U S G U N D I S S A L I N U S (C. 1150), De processione mundi (ed. G . B I ) L O W , C . Baeumkers Beitrage zur Geschichte der Philosophie des Mittelalters, VOL. χχιν, 3, 1925., p. 259). 73

Usp. K . S U D H O F F , Iatromathematiker, vornemlich im 15. und 16. Jahrhundert (Abhandlungen zur Geschichte der Medizin, VOL. II), Breslau, 1902., loc. cit.

473

BILJEŠKE

De vita tripi, I , 4 (Opera, p. 4 9 6 ) : "Ut autem literati sint melancholici, tres potissimum causarum species faciunt, prima coelestis, secunda naturalis, tertia est humana..." Celestijalni uzrok leži u utjecaju hladnog i suhog planeta Merkura, te, posebice, Saturna. Prirodni uzrok leži u činjenici da se um u traganju koncentrira, reklo bi se, prema unutra ("tanquam a circumferentia quadam ad centrum sese recipere, atque, dum speculatur, in ipso... hominis centro stabilissime permanere"), te je stoga analogan zemlji ("ad centrum vero a circumferentia se colligere, figique in centro, maxime terrae ipsius est proprium"), što se opet redom dovodi u relaciju sa crnom žuči; dok crna žuč, opet, "mundi centro similis, ad centrum rerum singularum cogit investigandum, evehitque ad altissima quaeque comprehendenda, quandoquidem cum Saturno maxime congruit altissimo planetarum. Contemplatio quoque ipsa vicissim assidua quadam collectione, et quasi compressione naturam atrae bili persimilem contrahit." Naposljetku, ljudski uzrok leži u čisto fiziološkim posljedicama života onakvog kakav vode učenjaci - isušivanje mozga, zgušnjavanje krvi, loša probava itd.

74 FICINO,

75 F I C I N O , De vita tripi, I., 3 {Opera, p. 496) te, još detaljnije, I., 7 (Opera, p. 499 sqq.). Put k istini i mudrosti je "terra marique", zaposjednut opasnostima: "mari", dva sluzava ljepljiva humora, "phlegma sive pituita" i "noxia melancholia" vrebaju kao Scila i Haribda; "terra", tamo niže, poput tri čudovišta, Venera, Bakho i Ceres, te naposljetku "mračna Hekata". Manje alegorijski rečeno, intelektualni radnik mora izbjegavati ljubavna zadovoljstva, prekomjerno jelo i pilo, te spavanje ujutro dokasna. Upada u oči da se u pogledu "Venerei coitus" platonist Ficino udaljio od nazora kliničara - koje je, u tom pogledu, potpisivala čaki i Hildegarde od Bingena - i pridružio se asketskim savjetima kakve su davali autori monastičke i teološke tendencije. De vita tripi, I . , 7 (Opera, p. 5 0 0 ) te I , 8 (Opera, p. 5 0 1 ) . Dan je predviđen za rad, a noć za počinak; večernji ili noćni rad štetan je i neproduktivan. Stoga učenjak treba započeti svoj posao meditacije sa sunčevim izlaskom, ako je moguće - ali ne odmah na izlasku: prvih pola sata pripada "expurgatio" - te se nastavlja, s intervalima, do podneva. Preostali sati u danu su "veteribus

76 FICINO,

474

TREĆI DIO

III. II.

alienisque legendis potius, quam novis propiisque excogitandis accommodatae." Trebao bi se, međutim, i jedan sat odmoriti. De vita tripl., I . , 9 (Opera, p. 5 0 1 ) : "Habitatio alta a gravi nubiloque aere remotissima, tum ignis tum calidi odoris usu humiditas expellenda."

77 FICINO,

De vita tripl, I . , 10 i 11 (Opera, pp. 5 0 1 sqq.). Ovdje, Ficinovo slaganje s medicinskom školom osobito se jasno pokazuje: on malo toga svojega unosi u uobičajene recepte za jelo i piće (usp. također De vita tripl, II, 6 i 7; Opera, pp. 513 sqq.).

78 F I C I N O ,

79 F I C I N O , 80

De vita tripl,

I I I . , 11

(Opera, p.

544).

Usp. poseb. F I C I N O , De vita tripl., I . , 7 (Opera, p. 5 0 0 ) i I . , p. 507), s posebnom preporukom uljnih klistira.

22

(Opera,

De vita tripl, I . , 8 (Opera, p. 5 0 1 ) : "Sed antequam e lecto surgas, perfrica parumper suaviterque palmis corpus totum primo, deinde caput unguibus"; te "Deinde remittes parumper mentis intentionem, atque interim eburneo pectine diligenter et moderate pectes caput a fronte cervicem versus quadragies pectine ducto. Tum cervicem panno asperiori perfrica..."

81 FICINO,

De vita tripl, I . , 9 (Opera, p. (Opera, p. 516) do II., 19.

82 FICINO,

502)

do

I, 25;

također

II., 8

83 Knjiga III. (Opera, pp. 531 sqq.) posvećena je njihovoj upotrebi i primjeni. svojoj vrlo dobroj knjizi Ο Paracelzusu (Berlin, 1 9 2 7 . , pp. 7 9 sqq.) ne pridaje dovoljno pozornosti ovoj pozadini. Ako je Paracelzus "bio ozbiljan u svom nastojanju da upozna do dna tu pretpostavlj enu kooperaciju između Sveukupnosti i Čovjeka", te ako je "stremio putem istraživanja i sakupljanja primijeniti u punoj širini nebeske i zemaljske snage u medicinske svrhe", taj makrokozmički (kako bi rekao Gundolf) pogled na medicinu nije nipošto bio reakcionaran niti je bio povratak na srednji vijek, već, naprotiv, bio je to renesansni fenomen - povratak na Platona, Plotina i Prokla, a kao suprotno Galenu, Arapima i srednjovjekovnim liječnicima, i samo je Ficinova Medicina Platonica omogućila tom sjevernjaku takav povratak - prenesena do njega, najvjerojatnije, uglavnom posredstvom Agrippe od Nettesheima.

84 FRIEDRICH GUNDOLF, U

475

BILJEŠKE

85 Prema Celzusu, medicina uključuje dijetetiku, farmaceutiku i kirurgiju; usp. H. S I G E R I S T , Antike Heilkunde, Munchen, 1927., p. 31. 86 F I C I N O , De vita tripi, I I I . , 2 2 (Opera, p. 564). Glede glazbe možemo još spomenuti poglavlje III., 2 (Opera, p. 534); premda glazba u načelu pripada Veneri, to bi strogo govoreći trebalo biti samo u slučaju zabavne glazbe; ozbiljna glazba pripada Suncu i Jupiteru, a neutralna Merkuru; usp. također F I C I N O De vita tripi, I I I . , 1 1 . Opći zakon kojim se obrazlaže ozdravljujući učinak glazbe na ljudski organizam - i koji je, dakako, također i kozmički zakon objašnjen je u jednom pismu Antoniju Canigianiju (Opera, pp. 650 sqq.). De vita tripi, I I I . , 1 1 (Opera, p. 5 4 4 ) : "Inter haec diutissime diurno tempore sub divo versaberis, quatenus tuto vel commode fieri potest [!], in regionibus altis et serenis atque temperatis. Sic enim Soliš stellarumque radii expeditius puriusque undique te contingunt, spiritumque tuum complent mundi špiritu per radios uberius emicante." Sličan recept u C O N S T A N T I N U S A F R I C A N U S (Opera, Basel, 1 5 3 6 . , p. 2 9 5 ) je: "Melancholici assuescant ad pedum exercitia aliquantulum, apparente aurora, per loca spatiosa, ac plana, arenosa et saporosa!"

87 FICINO,

88 F I C I N O , De vita tripi, I I I , 18 (Opera, pp. 556 sqq.): "Saturni veteres imaginem ad vitae longitudinem faciebant in lapide Feyrizech, id est Saphyro, hora Saturni, ipso ascendente atque feliciter constituto. Forma erat: homo senex in altiore cathedra sedens, vel dracone, caput tactus panno quodam lineo fusco, manus supra caput erigens, falcem manu tenens aut pisces, fusca indutus veste." Ovaj opis izvučen je iz ciklusa Picatrixa. 89

Usp. H . R I T T E R , "Picatrix, ein arabisches Handbuch hellenistischer Magie", u: Vortrage der Bibliothek Warburg, V O L . I ( 1 9 2 1 - 2 2 . ) , passim.

90 Apologia (Opera, p. 573): "Denique duo sunt magiae genera. Unum quidem eorum, qui certo quodam cultu daemonas sibi conciliant, quorum opera freti fabricant saepe portenta. Hoc autem penitus explosum est, quando princeps huius mundi eiectus est foras. Alterum vero eorum qui naturales materias opportune causis

476

TREĆI DIO

IH. μ.

subiiciunt naturalibus, mira quadam ratione formandas." Toga potonjega, dakako, također ima dvije vrste, "magia curiosa", koja primjenjuje te prirodne magijske moći samo za nepotrebne, pa čak i škodljive ciljeve, te "magia necessaria", uz pomoć koje se izvode liječenja, "cum Astrologia copulans Medicinam". Nadalje: "Quae sane facultas tam concedenda videtur ingeniis legitime utentibus, quam medicina et agricultura iure conceditur, tantoque etiam magis, quanto perfectior est industria terrenis coelestia copulans." Jedino s obzirom na talismane s figurama ("imagines"), Ficino očigledno nije siguran ne pripadaju li oni u područje demonologije; pa ne propušta nikad okvalificirati svoje postavke u vezi s njima jednim "ut putant", "ut opinantur" ili "veteres faciebant", te se nekoliko puta i formalno brani od toga da bi se iznesena gledišta smatralo njegovim vlastitim otkrićima, pa čak niti da on to misli ozbiljno. Tako u Apologia, loc. cit.: "(...) curiosis ingeniis respondeto, magiam vel imagines non probari quidem a Marsilio, sed narrari"; te ponovno u uvodu Knjige III: "Denique si non probaš imagines astronomicas, alioquin pro valetudine mortalium adinventas, quas et ego non tam probo, quam narro, has utique me concedente ac etiam si vis consulente dimittito" (Opera, p. 530). Unatoč ovim ogradama koje očito ne dolaze baš posve iz srca (i kojih, kako ljubazno ističe dr. Weil, nema u Firenci, u Biblioteca Laurenziana, Cod. plut. L X X I I I , 139, očito s razloga što su bile pridodane tek u tisku), sam Ficino u znatnoj se mjeri služio brojčanim amuletima. 91 F I C I N O , De vita tripl., III, 23 (Opera, p. 567): "Nos autem optare praeterita supervacuum arbitrati, monemus easdem plagas, quas illi pro daemonibus fortunisque optabant, observari pro Planetis et stellis ad opus efficiendum accomodandis...". De vita tripl, I I I , 2 2 . Razumljivo je da su oni koji su pokušavali braniti astrologiju u tradicionalnom, odnosno "plebejskom" smislu (kako su to firentinski platonisti prezrivo govorili) smatrali platonistički stav krajnje ranjivim. Ti branitelji, ignorirajući dakako suptilnosti Ficinova učenja ο slobodi, mogli su štoviše, čak pomalo i opravdano, smatrati kako, ustvari, Firentinci daju utjecaju zvijezda čak i viši nivo nego što to čine pravi astrolozi, "quia contendunt omnia in coelo fieri, nedum ad corpus sed ad animam pertinentia". Najzanimljivija polemika te vrste, odakle smo

92 F I C I N O ,

477

BILJEŠKE

i uzeli gornji navod, potječe od jednog Milanjanina, G A B R I J E L A P I R O V A N U S A , De astronomiae veritate opus absolutissimum (prvo izdanje 1507., reprint u Bazelu, 1554., skupa sa sličnom apologijom Lucija Bellantija). Prema njemu, kada platonisti ustvrđuju kako planeti djeluju na duše putem emanacija, te kada nazivaju Saturna "intelligentiae ducem" koji ih vodi uvis prema "intellectus primus", te najzad i do "Ipsum Bonum", oni od planeta čine posrednike između čovjeka i Boga, a to je hereza kakvu se čak niti najzagriženiji profesionalni astrolog ne bi usudio propagirati. 93

Usp. G I E H L O W ( 1 9 0 4 . ) , pp. 1 0 sqq. Za naučavanje Ο Jupiteru kao ο "temperator Saturni", vidi gore, u poglavlju "Saturn u literaturi srednjovjekovlja". Osim glavnoga odlomka u F I C I N U (De vita tripi., III, 22; Opera, p. 564), možemo još spomenuti III, 12 (Opera, p. 547), te (s aluzijom na povezanost s mitologijom) jedno pismo nadbiskupu Rainaldu iz Firence (Opera, p. 726): "Sed deinde in mentem rediit, quod antiqui sapientes non absque summa ratione de Saturno et love, Marteque et Venere fabulantur. Martem videlicet a Venere, Saturnum ab Jove ligari. Hoc autem nihil aliud significat, quam quod Saturni Martisque malignitatem, benignitas Jovis Venerisque coercet... In quo autem omnem loviš effigiem, vim, dotes agnoscam, praeter te in praesentia Florentiae invenio neminem." U tom firentinskom krugu, vjerovanju u zvijezde često se pristupalo sa stanovitom samoironijom i smijehom, što je, međutim, više prikrivalo ozbiljnost toga stava no što bi ga dovodilo u pitanje. Tako u slično elegantnom, polušaljivom stilu nalazimo i jednu referencu na antičku mitologiju u pismu Matteu da Forliju (Opera, p. 861): "Tradunt poetae Iovem Saturno patri quondam imperium abstulisse, ego vero arbitror Martem his temporibus quasi Saturni vindicem sibi loviš regnum usurpavisse, etenim (ut aiunt Astronomi) religiosi viri ab love significantur atque reguntur..." Kasnije, usp. A N T O I N E M I Z A U L D of Montlu$on, Planetologia, Lyon 1 5 5 1 . , pp. 2 9 sqq„ ili L E O N E E B R E O , Dialoghi d' Amore, Venecija 1 5 4 1 . , fol. 90 R : "Ancora Juppiter con Saturno guardandosi con buono aspetto, fa cose diuine, alte, et buone, lontane dalla sensualita; ancora Juppiter fortunato corregge la durezza di Saturno."

478

treći dio

III. II.

94 F I C I N O , De vita tripl, II, 16 {Opera, p. 523) vrlo je poučno i nalaganje opreza u poduzimanju protusaturnovskih utjecaja: najveća suprotnost postoji između Saturna i Venere, no bilo bi pogrešno pokušavati liječiti čovjeka koji djeluje pod Saturnom veneralnim sredstvima (odnosno, vice versa, čovjeka koji je već odviše pod Venerom, saturnovskim sredstvima): "Hine rursus efficitur ut si quem Saturnia, vel contemplatione nimium occupatum, vel cura pressum, levare interim et aliter consolari velimus, per venereos actus, ludos, iocos [među koje, onda, prema III, 2, treba ubrojiti izrazito laku i razuzdanu glazbu], tentantes tanquam per remedia longe distantia, frustra atque etiam cum iactura conemur. Atque vicissim si quem venereo vel opere perditum, vel ludo iocoque solutum moderari velimus, per Saturni severitatem emendare non facile valeamus. Optima vero disciplina est, per quaedam Phoebi Iovisque, qui inter Saturnum Veneremque sunt medii, studia similiaque remedia homines ad alterutrum deelinantes ad medium revocare." 95 F I C I N O , De vita tripl, III, 22 (Opera, pp. 564 sqq.). K A R L B O R I N S K I (Die Ratsel Michelangelos, Miinchen 1908., p. 36) spominje paralelan odlomak u Pica della Mirandole: "Saturno... significativo della natura intellettuale... fa li huomini contemplativi; Giove che e l'anima dei mondo.. .da loro principati, governi... perehe la vita attiva e circa le cose inferiori." Tankoćutna misao kako Saturn neće naškoditi "svojima" (za primjer se, malo dalje, uzima dugovječne Indijce koji su, prema Arapima, bili pod vladavinom Saturna - ovo je postalo čvrstom točkom Ficinova gledišta ο odnosu Saturna i "intelektualnih radnika", nakon velike promjene koju je Ficino doživio u sedamdesetima. Osim upravo navedenog odlomka, vidi i pismo kardinalu Aragona (Opera, p. 819, uvodna rečenica iz koje je već bilo citirano): "Duo potissimum inter Planetas hominibus assidue pericula maehinantur, Mars videlicet et Saturnus. Uterque tamen, sicut vos docet experientia, plerunque parcit suis, Saturniis inquam Saturnus, Mars similiter Martiis, ut plurimum nescit obesse." Usp., naprotiv, J O H N OF S A L I S B U R Y , koji kaže: Omnibus igitur inimicus, vix suis etiam scolasticis parcit" (Policraticus, II, 19, Leyden 1595., p. 76; ed. C. C. I. Webb, Oxford 1909., I, 108).

479

bilješke

De vita tripi, I I , 15 (Opera, p. 5 2 2 ) : "Saturnus autem pro vita terrena, a qua separatus ipse te denique separat, coelestem reddit atque sempiternam."

96 FICINO,

97 "Maskerate" i "intermezzi" s kraja šesnaestoga stoljeća često su i dalje ispuštali Saturna iz planetnih nizova, kao nesretnu zvijezdu, ili su ga nadomještali manje škodljivim likovima. U firentinskom Državnom arhivu, primjerice (Carteggio Universale, fa. 802, c. 463), dr. Bing je pronašla jednu peticiju adresiranu na velikog vojvodu Ferdinanda I, od stanovitog Baccija Bacellija, nadnevka 20. prosinca 1588., u kojoj Baccio sugerira masku za planete, "lasciando indietro Saturno, che per essere di mala constellatione non conviene in cose allegre". U četvrtome intermezzu Guarinijeva Pastor Fido, svi planeti polažu svoje darove u jednu žaru, no Saturn je zamijenjen manje prijetećim božanstvom mudrosti, naime, Paladom Atenom ( V I T T O R I O R O S S I , Battista Guarini ed il Pastor Fido, Turin, 1886, p. 312), 98 Pismo Piccu della Mirandoli (Opera, p. 888 sq.) "(...) Sed nonne et magnum aliquid fore decrevit Platonicorum documentorum copulam ab initio supernus ille Saturnus in natali utriusque dominus. Dominus et in figura Platonis, horum itaque copulam Saturnii daemones praecipue regunt. Sed hane interea dissolvere passim Martiales daemones maehinantur... Tantum denique copula haec destinata... adversarios superabit, quanto Saturnus est Marte superior... huc tendit (ut arbitror) Laurentius inter Saturnios praestantissimus, et me tuetur, et Picum ad Florentem revocat urbem...". 99 Pismo Pierleoniju (Opera, p. 928): "Vide igitur Pierleone mi alter ego, quam similem in plerisque sortem nacti sumus, disciplinae Medicem [ovo nedvojbeno treba čitati 'disciplinam medicam', prim. autora] in coelestibus eundem, ut coniecto, Saturnum, ducem quoque Platonem, Patronum rursus eundem Laurentium Medicem..." Usp. također Opera, II, p. 1537 (uvod u komentare na Plotina): "Divinitus profeeto videtur effectum, ut dum Plato quasi renasceretur, natur Picus heros sub Saturno Aquarium possidente: sub quo et ego similiter anno prius trigesimo natus fueram, ac perveniens Florentiam, quo die Plato noster est editus, antiquum

480

treći dio

illud de Plotino herois Cosmi votum mihi prorsus occultum, sed sibi coelitus inspiratum, idem et mihi mirabiliter inspiraverit." 100 Pismo Pica Ficinu (Opera, p. 889): "Salve pater Platonicae familiae! Iam extra omnem controversiam, et noxium atque infaustum esse Saturni sydus, et te, mi Ficini, et si tuo fortasse bono, meo certe malo Saturnium esse natum. Ut enim ille est plurimum regradarius, sic et tu quoque simili praeditus ingenio iam bis ad me veniens regradarius factus bis retro retulisti pedem... Sed die, amabo, quid fuit in causa iteratae retrocessionis? An tuus Saturnus? An potius saturi nos? Sed quicquid illud fuit, quod te mihi, id est me mihi abstulit, fac, quaeso, in posterum, ut non seiungat nos, qui nos olim coniumdt! [jer i Pico je također Saturnovo dijete], nec te unquam credas ad me saturum accessurum, qui te, solatium meae vitae, meae mentis delitias, institutorem morum, disciplinae magistrum, et esurio semper et sitio. Vale et veni, ut tuus Saturnus, id est tuus saturus νοϋς me quoque saturum reddat." 101 Prema mitologiji kasne klasike (Ovid., Met., XIV, 320), Picus je bio sin Saturna, i djed Latinusa. 102 Pismo Piccu della Mirandoli (Opera, p. 901): "Picum sublimis Saturni filium." 103 Pismo Francescu Gaddiju (Opera, p. 892): "Picus Saturno natus, ceu Saturnus ille liberos, sic ipse grandes quotidie libros integros devorat, quos quidem non in cinerem redigat, ut noster ignis, sed ut coelestis in lucem."

481

BILJEŠKE UZ DIO IV.

1

Usp. W . K A H L , Neue Jahrbucher fiir das klassische Altertum, Geschichte und deutsche Literatur und fiir die Padagogie, VOL. IX ( 1 9 0 6 . ) , p. 4 9 0 , te G I E H L O W ( 1 9 0 3 . ) , p. 5 4 (koji sadrži podatak da je mladi Willibald Pirckheimer trebao pribaviti primjerak De vita triplici u Padovi za svojega oca) te, novije, H . R U P P R I C H , Willibald Pirckheimer und die erste Reise Diirers nach Italien, Beč, 1 9 3 0 . , pp. 15 sqq. Prvi, vrlo slab prijevod (Adelphusa Muelicha) pojavio se u knjizi H I E R O N Y M U S A B R A U N S C H W E I G A , Liber de arte distillandi simplicia et composita, das Niiw Buch der rechten Kunst zu distillieren, fols. cxxxxi sqq., Strasbourg, 1 5 0 5 . , te sadrži samo prve dvije knjige, isto tako i kasnija reprint izdanja. Dok kad je riječ ο trećoj knjizi (fol. clxxivv): "Vnd das dritte buch sagt von dem leben von himel herab als von hymelischen Dingen zu vberkommen. Das gar hoch zu verston, ist hie vss gelon." De rebus coelestibus, iv, 6 , pp. 1 2 6 1 sqq., u: Opera, Basel, 1 5 5 6 . , V O L . I I I ; C A E L I U S R H O D I G I N U S , u: Sicuti antiquarum lectionum commentarios concinnarat olim vindex Ceselius, ita nunc eosdem... reparavit..., I X , 2 9 , Venecija, 1 5 1 6 . , p. 4 5 5 ; F R A N C I S C U S G E O R G I U S , Harmonia mundi totius, Venecija v v v 1 5 2 5 . , fols. xlvii , xlix te cxvi .

2 JOVIANUS PONTANUS,

3 U Diirerovu horoskopu, koji mu je izračunao bamberški kanonik Lorenz Beheim, godine 1507., Saturn se spominje tek kratko, kao remetilački element nasuprot utjecaja Venere ( E . R E I C K E u: Festschrift des Vereins fiir Geschichte der Stadt Nurnberg zur 400jahrigen Gedachtnisfeier Albrecht Diirers 1528.-1928., Nurnberg, 1928., p. 367). Jovianus Pontanus na drugim je mjestima opisao Saturna (Urania, lib. I., p. 2907 u VOL. IV bazelskoga izdanja, navedeno gore), koji se vrlo malo razlikuje od, recimo, Chaucerova opisa. 4

Tako C O N R A D P E U T I N G E R , U svojoj izjavi, koju je otkrio Giehlow (1903.), pp. 29 sqq., ο kovanom novčiću iz Thasosa s likom Herakla.

483

bilješke

Kako bilo, Peutinger je bio upoznat s originalnim tekstom Ficinova djela De vita triplici, što se može i dokazati, i čak se njime služio praktično kada su ga u jesen mučile glavobolje. Usp. clm. 4 0 1 1 . , fols. 8r, 27v, 36r - 37v, 38r v, 39v, 40R, 41R. 5 Tako J O H A N N E S A B I N D A G I N E , lntrod. apotelesmat. in Chyromant., V I , navedeno u: G I E H L O W ( 1 9 0 4 . ) , p. 1 0 . Štoviše, on je uvjeren da je Saturn "pessimus planeta" a melankolija "pessima complexio", te kada melankolik koji je ionako već opremljen svim lošim osobinama, bude još dodatno pod osobito snažnim utjecajem Saturna, onda mu ovaj "omnia haec mala conduplicat"! Slično i J O H A N N T A I S N I E R , Opus mathematicum, Koln, 1 5 6 2 . , p. 5 3 2 . Za Melanchtonovu teoriju konjunkcija, vidi bilješku 148). 6 Vidi stihove njegova učenika Longina na početku Libri amorum (tiskano u G I E H L O W ( 1 9 0 4 . ) , p. 7 ) . 7 Odlomci u G I E H L O W ( 1 9 0 4 . ) , pp. 9 sqq. Najgorči je onaj iz Libri amorum, I, I: "Saturnus, totiens qui mihi damna tulit". Giehlow je nastojao protumačiti činjenicu da Celtes povezuje starost sa znanjem, mudrošću i filozofijom, kao dokaz posve afirmativnog stava prema melankoliji i Saturnu, budući da je Saturn bio "senex" a melankolija je bila temperament svojstven starosti. No, izvođenje takvih zaključaka teško će se opravdati samo na osnovu prirodnog poštovanja prema mudrosti starosti, a ponajmanje ovdje, gdje je to u suprotnosti s tako nedvosmislenim izjavama. 8 Usp. npr. filozofske alegorije slične ovoj, reproducirane u L. D O R E Z , La canzone delle virtu e delle scienze..., Bergamo, 1 9 0 4 . , fol. 6 V (usp. i S A X L , Verzeichnis, V O L . II, p. 3 4 ) ; te, s druge strane, kozmološke vizualne prikaze na kojima glave četiri vjetra (katkad već izjednačenih s godišnjim dobima, elementima, itd.) zauzimaju uglove slike. Vidi brojne reprodukcije u E . W I C K E R S H E I M E R , Janus, V O L . X I X ( 1 9 1 4 . ) , pp. 1 5 7 sqq.; te, nadalje, slikovni prikaz annus iz Zvviefaltena (K. L O F F L E R , Schwabische Buchmalerei, Augsburg, 1 9 2 8 . , plata 2 2 ) , ili Beč, Nationalbibliothek, Cod. lat. 3 6 4 , fol. 4 V ; usp. i C. SINGER, From Magic to Science, London, 1 9 2 8 , pp. 1 4 1 sqq. 9 Prema B O E T H I U S , De consolatione Philosophiae, I, I, ta ljestvica treba ići prema gore od pi do theta (od vježbe na teoriju). Diirer ima phi umjesto pi. Je li mislio na neki uzlazak od filozofije ka teologiji? 484

četvrti dio

10 Izjednačavanje dovršeno u posljednjem "novenarium" daje tekstualno objašnjenje te varijante: Melancholicus = zemlja = noć = sjeverni vjetar = hladnoća = plavkasto bijela = kozorog= zima = starost (usp. G I E H L O W ( 1 9 0 4 . ) , pp. 6 sqq. Osim te jedne varijante, shema na Diirerovu drvorezu i dalje je istovjetna starome sustavu kakav je sačuvan, primjerice, u Miinchenu, MS graec. 287 (Cat. astr. Gr., VII, p. 104). 11 Pariz, Bibl. Nat., MS fr. 19994, fol. 13r. 12 LF, Nachlass, p. 228, 28. 13 Zabilješke iz 1512.-13. zapravo glase: "Wir haben mancherlei Gestalt der Menschen, Ursach der vier Complexen." (LF, Nachlass, pp. 299, 23; 303, 9; 306, 12). 14 Tako tiskana verzija iz 1528.; LF, Nachlass, pp. 228,25 sqq. Za ovo, vidi zabilješke prije toga, zasigurno također iz dvadesetih godina, LF, Nachlass, p. 247, 7: "Item, If thou shouldst diligently make use of the thing of which I have written above, then canst thou very easily portray ali manner of men, be they of what complexion they will, melancholics, phlegmatics, cholerics or sanguinics. For one can very well make a picture which is a true image of Saturn or Venus, and especially in painting by means of the colours, but also with other things too"; te LF, Nachlass, p. 364,21 (gotovo istovjetno tiskanom izdanju). 15 G I E H L O W (1904.), pp. 6 3 sqq. 16 LF, Nachlass, p. 282, 9-12: "Item, the first part shall be of how the boy is to be chosen, and of how attention is to be paid to the aptness of his complexion. This can be done in six ways." 17 LF, Nachlass, pp. 283, 14-284, 2. Tih šest točaka nisu ništa drugo nego podrobnija razrada onoga što je bilo opisano kao sadržaj "prvoga dijela" uvoda u rečenicu navedenu u prethodnoj bilješci. 18 Izraz "iiberhandnehmen" je doslovni prijevod grčkoga ύπερβάλλειν, odnosno latinskoga "superexcedere"; baš kao što "urdriitzig" odgovara latinskome "taedium", odnosno "pertaesus". 19 Nurnberg, Stadtbibliothek, Cod. Cent. V. 59, fol. 23l r ; London, Brit. Mus., Sloane MS 2435, fol. 10v; Pariz, Bibl. Nat., MS lat. 11226, fol. 107r.

485

bilješke

L., V O L . L X I V , col. 1 2 3 0 : O m n i a siquidem superius expedita de scholarium informatione sunt infixa. Nunc de eorum sagaci provisione breviter est tractandum. Cum ergo humani corporis complexio phlegmate, sanguine, cholera et melancholia consistat suffulta, ab aliquo praedictorum necesse est quemlibet elicere praeeminentiam. "Melancholico vero pigritiei timorique subiecto, locis secretis et angulosis strepituque carentibus, lucisque parum recipientibus, studere est opportunum saturitatemque declivem serasque coenas praecavere, potibusque mediocribus gaudere ad naturae studium, prout studii desiccatio exegerit; plenaria potus receptione ad mensuram confoveri, ne nimii studii protervitas phtisim generet, anhelam thoracisque strictitudinem.

20 M I G N E , Ρ.

"Phlegmaticus vero licet strepitu vigentibus aedibus, lucisque capacissimis praeceptis studiis potest informari; poculis plenioribus potest sustentari, cibariis omnigenisque confoveri, venereoque accessu, si fas est dicere, mensurnus permolliri deberet. "Sanguineus autem, cuius complexionis favorabilior est compago, omnibus aedibus vel locis potest adaptari, quem ludendo saepius novimus confoveri gravissima quaestione, quam si obliquantibus hirquis parietes solus occillaret. Tamen in hoc semper non est confidendum, hunc cibariis levioribus potibusque gratissimis decet hilarari. "Cholericus vero pallidae effigici plerumque subiectus solitudini supponatur, ne nimii strepitus auditu bilem infundat in totam cohortem, sicque magistratus venerabilem laedat maiestatem. Ο quam magistratus laesio vitanda est! Hunc coena grandiori novimus sustentari, potuque fortiori deliniri. Cavendum est autem, ne litis horror potus administratione istius rabidis mentibus extrahatur. "Si autem qualitates assignare ignorans sit societas, theoricos consulat seque sic cognoscat..." Za ovaj rad, spomenut još 1 2 4 7 . , vidi P A U L L E H M A N N (kome dugujemo otkriće imena autora, Conrad), Pseudoantike Literatur des Mittelalters (Studien der Bibliothek Warburg, V O L . Χ Ι Ι Ι ) , Leipzig, 1 9 2 7 . , pp. 2 7 sqq. i 1 0 1 .

486

četvrti dio

IV. II.

tim preliminarnim skicama raspravljali su H . T I E T Z E i E . T I E T Z E Kritisches Verzeichnis der Werke A. Diirers, V O L . I I , I, Basel, 1937., Nos. 582-587; usp. također E. P A N O F S K V , Albrecht Diirer, Princeton, 1943., VOL. II, p. 26.

1 Ο

CONRAT,

Nachlass, p. 3 9 4 . ( K . L A N G E i F . F U H S E , Diirers schriftlicher Nachlass, Halle a. S. 1 8 9 3 . ) ; usp. također G I E H L O W ( 1 9 0 4 . ) , p. 7 6 .

2 LF,

3 To je očito, čak i bez primjedbi koje su navedene u gornjem tekstu (s kojima usp. G I E H L O W ( 1 9 0 4 . ) , p. 6 7 ) . 4 [U originalu: Sphaera armillaris cum XII signis, petnaesto stoljeće, danas u Biblioteca Vaticana, MS Urb. lat. 1398, fol. 11. Prim. ur.] 5 Rim, Bibl. Vat., Cod. Urb. lat. 1398, fol 1 l r . Saturn koji preračunava i broji svoje zlato u Cod. Pal. lat. 1369, fol. 144v, pripada u carstvo ideja (premda ovoga puta bez ključa), baš kao i upadljivi lik na gornjemu lijevome uglu portreta Saturna u tubingenškom MS Md. 2, lik kralja koji sjedi i desnicom broji zlatnike na vrhu golemog kovčega s blagom, dok lijevom rukom podiže pehar (derivirano iz neke kombinacije kralja Janusa koji pijančuje i Saturna račundžije, koji vlada "januarom" koliko i "decembrom"). 6 [U originalu: Tubingen, Universitatsbibliothek, MS Md. 2, fol. 267, te Biblioteca Vaticana, MS pal. lat. 1369, fol. 144v. Prim. ur.] 7 Naslovni tekst objašnjava smisao te usporedbe: "Ne vjerujem nikomu". U K. W. R A M L E R O V O J Kurzgefasste Mythologie (p. 456 u 4. izdanju, Berlin, 1820.) melankolik je još opremljen kovčegom s blagom te trnokopom, užetom i šeširom. 8 U jednom slučaju motiv novčarke čak je kombiniran s motivom kovčega s blagom. 9

CESARE RIPA, Iconologia (1. izdanje, Rim, 1593.), s.v. "Complessioni". Taj drvorez pojavio se prvi puta u izdanju iz 1603. godine [prim. ur. mi ovdje donosimo reprodukciju iz londonskoga izdanja iz 1709. godine, p. 15, fig. 59].

487

bilješke

10 J. L I G O Z Z I i njegova Alegorija ο škrtosti (u: H . Vos, Die Malerei der Spdtrenaissance in Rom und Florenz, Berlin, 1920., VOL. II, tabla 165), sa svojom novčarkom, kovčegom s blagom i rukom na obrazu mogla bi jednako dobro stajati umjesto "Melankolije" ako ne i umjesto preostalih motiva. 11 F. H A A C K ( U : Zeitschrift fiir bildende Kunst, V O L . L X (1926.-27.), dop. sv. p. 121) pokazao je i opet da je to doista bila preliminarna studija. 12 Prema E R N E S T U T . D E W A L D U , The Stuttgart Psalter, Princeton, 1930., fol. 55 (za Psalam 42:7: "Quare tristis es, anima mea"). Slični tipovi pojavljuju se u tom istom djelu, fol. 58v (za Psalam 45) te fol. 141 (za Psalam 118). 13 Prototip tog krajnje rasprostranjenog crteža "kontemplativne" osobe jest, dakako, antički portret filozofa ili pjesnika, a usvajanje toga portreta za srednjovjekovne portrete evanđelista detaljno je proučavao A. M. F R I E N D ( U : Art Studies, V O L . V (1927.), pp. 115 sqq., s osobito poučnom tablom XVI). 14 Pariz, Bibl. Mazarine, MS 19, fol 3r. 15 Reprodukcija u: W. H. R O S C H E R , Ausfuhrliches Lexikon der griechischen und romischen Mythologie, Leipzig, 1 8 8 4 . , V O L . I , col. 2160. 16 Usp. npr. Modena, Biblioteca Estense, Cod. 697; za taj MS i za Guariento freske u Kapeli Eremitani, Padova, usp. A . V E N T U R I , U: Arte, VOL. XVN (1914.), pp. 49 sqq., premda povezanost između njih nije posve ispravno uspostavljena. 17 F . S A X L , U:

p.

Repertorium fiir Kunstwissenschaft,

VOL. XLIII (1922.),

233.

18 Koliko se je intenzivno podbočenu glavu poslije smatralo za položaj tijela specifičan za melankolika, može se vidjeti, primjerice, iz činjenice da se Diirerov crtež L144 (inače bezazlena studija za neki portret) pojavljuje u jednom starom inventaru kao "Prustpild" neke melankolične starice (usp. G . G L I J C K , U: Jahrbuch der kunsthistorischen Sammlungen des allerhochsten Kaiserhauses, VOL. χ χ ν ι π ( 1 9 0 9 . - 1 9 1 0 . ) , p. 4 ) . Esej U R S U L E H O F F , naveden dolje, sadrži interesantnu zbirku portreta "melankolije" s tom gestom "glave na ruci". 488

č e t v r t i dio

19

IV. II.

Te minijature ilustracije su na gore navedene stihove L I O N A R D A D A T I J A , Rim, Bibl. Vat., Cod. Chis. Μ . VII., 1 4 8 , fols. LL V sqq. (oko 1 4 6 0 - 1 4 7 0 . ) . Jedino je kolerik poprilično izmijenjen, transformiran iz srednjovjekovnoga u rimskoga ratnika. Sangvinik, pak, nosi lovorov vijenac umjesto sokolarske kapuljače.

20 Za Campagnolin bakrorez Saturna, usp. H A R T L A U B , Geheimnis, posebice str. 53 i tabla 23; te isti autor u: Repertorium fiir Kunstwissenschaft, V O L . X L V I I I (1927), pp. 233 sqq. Za odnos Saturna s riječnim bogom na Trijumfalnoj kapiji u Beneventu, kao i za njegovu zanimljivu transformaciju u (1) seljaka Saturna na jednoj slici Girolama di Santa Crocea te (2) u sv. Jeronima na jednom portretu Lorenza Coste (objavljeno u: Arte, VOL. V (1902.), p. 296) vidi tekst gore. Sam Campagnola je nekoliko godina kasnije transformirao filozofski tip Saturna u čisto ljudski te, tako rekuć, anoniman tip (bakrorez Ρ12, reproducirano u: H A R T L A U B , Geheimnis, ρ 24). Na sjeveru, taj tip Saturna koji je ponovno oživio Campagnola nije bio generalno prihvaćen sve do kraja šesnaestoga stoljeća, a čak i tada, što je dosta znakovito, ne pod svojim mitološkim imenom već kao melankolik. 21 Hartlaub bi mogao biti u pravu kada iznosi da su slikovni prikazi poput, primjerice, bakroreza B4, možda bili izravno poznati Diirera, no pretpostavka ο ovisnosti Campagnolina bakroreza P12 ο Giorgioneu čini nam se jednako malo dokazivom kao i pretpostavka da bakrorez B19, koji je napravio "majstor iz 1515.", predstavlja lik Melankolije. Figura koja je inspirirala astrologa bila je, mnogo vjerojatnije, muza Uranija ili, još vjerojatnije, neka personifikacija Astrologije - ο kojoj, na primjer, Ripa izričito iznosi da ona mora imati krila "per dimostrar che ella sta sempre con il pensiero levata in alto per sapere et intendere le cose celesti." 22 Teško je dokazati da je crtež L79 bio studija Diirerove supruge; no čak i ako jest, umjetnik ju je morao promatrati u nekom istinski depresivnome stanju. 23 U Danteovom Inferno, primjerice Pjevanje VII, 56, čitamo ο škrcu, "Questi resurgeranno dei sepulcro, Col pugno chiuso, e questi coi crin mozzi"; prema C A E L I U S U C A L C A G N I N U S U (Jahrbuch der kunsthistorischen Sammlungen des allerhochsten

489

bilješke

Kaiserhauses, VOL. ΧΧΧΙΙ ( 1 9 1 5 . ) , ρ. 1 6 9 ) , "manus dextra expansa [označava] liberalitatem, manus sinistra compressa tenacitatem." Izvornik toga koncepta, koji se očuvao u Sandrartovoj Ikonologiji, čini se da je bio D I O D O R U S S I C U L U S : ή δ'ευώνυμος συνηγμένη τήρησιν και φυλακήν χρημάτων (III, 4 , 3 . ed. F . V O G E L , Leipzig, 1 8 8 8 . , ρ. 2 7 2 ) . 24 Erfurt, Wissenschaftliche Bibliothek, Cod. Amplon, Q. 185, fol. 2 4 7 R (usp. K . S U D H O F F , Beitrage zur Geschichte der Chirurgie im Mittelalter, V O L . I, Leipzig, 1914., tabla X X X . ) . 25 Za promjenu koju je proveo Diirer u izražajnoj vrijednosti tih tradicionalnih motiva, vidi dolje u tekstu. 26 Tako Ibn Ezra. 27 Tako Albertus Magnus, navedeno u tekstu i bilješkama gore. 28 Tako, npr., prijevod salernitanskih stihova u djelu De conservanda bona valetudine, ed. johannes Curio, Frankfurt, 1559., fol. 237v: "Ir farb fast schwartz vnd erdfarb ist" ("njihova boja je gotovo crna i zemljana"). S obzirom na proturječnu narav toga tipa literature, te na kontraste inherentne samome pojmu melankolije, ne iznenađuje ako se melankolika nađe katkad opisanog kao "blijedog" u nekim drugim napisima ο kompleksijama. 29 Tako Johannes von Neuhaus, navod u tekstu gore. 30 Tako salernitanski stihovi, navod u tekstu gore. 31

Usp. K. S U D H O F F , Beitrage zur Geschichte der Chirurgie im Mittelalter, V O L . I, Leipzig, 1 9 1 4 . , tabla xxxvi; u pojedinim slučajevima prikazan je i liječnik kako operira, npr. Rim, Cod. Casanat. 1 3 8 2 ( S U D H O F F , op. cit., tabla X X V ) .

32 Usp. npr. razne likovne prikaze Šaula i Davida; za bičevanje, usp. minijaturu, primjerice iz Berlina, Staatsbibliothek, Cod. Hamilton 390, fol. 19r: "Iste verberat uxorem suam". 33 Također i dvojica s drvenim nogama, na jednom drvorezu koji prikazuje niz poroka iz Curioova izdanja, fol. 239v. Za De Gheynov bakrorez na lik. pril. 61, gdje je melankolik asimiliran sa saturnovskim tipom na novoj, humanističkoj osnovi, vidi interpretaciju u tekstu dolje.

490

četvrti dio

IV. II.

34 Berlin, Cod. germ. fol. 1191, fol. 63v, poslije u Marburgu; usp. Beschreibendes Verzeichnis der Miniatur-Handschriften der Preussischen Staatsbibliothek, V O L . V, ed. H. W E G E N E R , Berlin 1928, pp. 72 sqq. 35 Cambridge, Caius College, MS 428, fol. 27v, usp. M. R . J A M E S , Descriptive Catalogue ofthe Manuscripts in the Library ofGonville and Caius College, Cambridge 1908., p. 500. Slike poput ovih ο kojima se tu raspravlja može se lako obrazložiti kao neku sintezu apstraktnih tetradičkih sustava koji su se pojavljivali od devetog stoljeća nadalje, prvo u Isidorovim MSS, a onda i u ilustracijama za kozmološke rasprave (usp. E . W I C K E R S H E I M E R u: Janus, V O L . X I X (1914.), pp. 157 sqq., te C. S I N G E R , From Magie to Science, London, 1928., pp. 211 sqq. i plata XIV), sa srodnim figuralnim prikazima iz grčko-rimskih vremena, poput Chebba mozaika i dr. "Quatuor aetates velut hic patet atque videtur Humanae vitae spatium conplere iubentur." 36 Niz na tom popisu zasniva se na: a) pravilu primijenjenom gotovo posvuda u svim sustavima, bilo da počinju sa "sanguis" ili, kao ovdje, s "phlegma" - naime, da "cholera rubra" prethodi "cholera nigra"; te, b) na verbalnoj upotrebi pri kojoj "decrepitas" označava dublju starost nego "seneetus". Tome, međutim, proturječi piktoralni slijed (dok, npr., krug kardinalnih točaka prikazan na fol. 21r na istome MS treba čitati u smjeru kazaljke na satu počevši od vrha, slijed slika ovdje je nepravilan), te je u proturječju s činjenicom da "Decrepitas" još prede dočim "Seneetus" je već raščešljala vunu. Stara tradicija koja je slijedila onaj manje uobičajeni sustav što je započinjao s "phlegma" bila je već očito uvelike ugasla: fol. 22v pokazuje jednu kružnu shemu analognu dvjema upravo spomenutima, u kojoj slijed slika, premda normalno započinje od dna ide obrnuto od kazaljke na satu (vrh, "cholera rubra" = toplo i suho; desno, "sanguis" = toplo i vlažno; dno, "aqua" = hladno i vlažno; lijevo, "terra" = hladno i suho). Također je krajnje neuobičajeno opisati toplo i suho "kolerično" doba kao "seneetus", te nazvati zapad "hladnim i suhim" u usporedbi s "toplim i vlažnim" istokom. U primjerima koje je prikupio Wickersheimer, taj krug uvijek ide u uobičajenom slijedu: "sanguis", "cholera rubra", "cholera nigra", "phlegma". 491

bilješke

37 Posebice u tetradičkim ciklusima nije neuobičajeno naići na dvostruko ili čak trostruko značenje za pojedinu figuru. Usp. naše primjere na prethodnoj stranici, te rajske rijeke na krstionici iz Rostocka iz 1291. godine (koje, prema natpisu, također predstavljaju četiri elementa). 38 Srednjovjekovni portreti četiriju životnih doba čovjeka razvili su se, izgleda, indirektno iz prikazivanja četiriju godišnjih doba, koja su povezana s antikom u neprekinutoj piktoralnoj tradiciji. 39 F . B O L L , "Die Lebensalter", u: Neue Jahrbucher fiir das klassische Altertum, VOL. XVI (1913.), p. 103, tabla I, 2. 40 Za ovaj tip prikaza "Proljeća" trebamo samo uputiti na gore spomenuti Chebba mozaik ili na Chronicon Zwifaltense spomenut gore u našim bilješkama. Podudarni prikazi "Svibnja" su bezbrojni: najraniji primjer je dobro poznati Salzburški kalendar iz 818. godine (naš lik. pril. 39). "Svibanj" i "Proljeće" upotrebljavali su se kao sinonimi i u literaturi, što se može vidjeti iz brojnih natpisa na portretima sangvinika, primjerice "das wirket mey und Jupiter". 41 U potpuno razvijenoj alegoriji četiriju životnih čovjekovih doba, preslica označava peti stupanj u ciklusu od njih sedam, te sedmu dekadu u stogodišnjemu ciklusu ( W . M O L S D O R F , Christliche Symbolik der mittelalterlichen Kunst, Leipzig, 1926., Nos. 1142 i 1143). Neovisno ο tome, predenje je karakterističan oblik ženske djelatnosti, a kembrička minijatura bavi se samo ženskim zanimanjima. 42 Plakatni letak, Ziirich, Zentralbibliothek (Schreiber 1922. m.); P. H E I T Z , Einblattdrucke des 15. Jahrhunderts, V O L . I V , N O . 4 . 43 London, Brit. Mus., Sloane MS 2435, fol. 31r. 44 [U originalu: Strasbourg, Forrer Collection. Ovdje smo uvrstili drugu, tematski sličnu ilustraciju, v. Popis likovnih priloga; prim. ur.]. "Die Lebensalter", u: Neue Jahrbucher fiir das klassiche Altertum, VOL. XVI (1913.), tabla II, 3 i 4. Očita je pogreška kada, na str. 129, Boll kaže da sokolar drži "golubicu, stvorenje posvećeno Veneri".

45 F. BOLL,

46 [U originalu: Njemački Losbuch, Augsburg 1461.; Miinchen, Bayerische Staatsbibliothek, MS germ. 312, fol. 98. Prim. ur.]. 492

četvrti dio

IV. II.

47 [U originalu:Simon Vostre, Book of Hours, 1502. Pariz, drvorez, n.d. Prim. ur.]. 48 Usp. ugaone figure na likovnom prikazu Saturna u erfurtskom MS; na likovnom prikazu Sunca u tom istom MS (A. H A U B E R , Planetenkinderbilder und Sternbilder, Strasbourg, 1916., tabla XXIV), "sangvinični" sokolar zauzima odgovarajuću poziciju. 49 Pariz, Bibl. Nat., MS nouv. acq. fr. 3371. Jedan specijalan slučaj, čini se, bez analogije, no donekle zanimljiv zbog ranog datuma nastanka, pojavljuje se u jednom MS datiranom u 1408. godinu, Johannesa de Foxtona, Liber cosmographiae (Cambridge, Trinity College, MS 943, fols. 12v sqq.). Četiri temperamenta pojavljuju se ovdje kao goli muškarci, opisani kao "prima ymago" itd., sa salernitanskim kupletima kao nadnatpisima te u čudnom slikovnom nizu sangvinik, flegmatik, melankolik, kolerik, premda je flegmatik očito najstariji. Izbor atributa, također, ponešto je izniman. Kolerik, kao obično, opasan je mačem, no to je u čudnovatom kontrastu s njegovom golotinjom; sangvinik, također, zamahuje mačem u desnoj ruci, a u lijevoj drži peharčeka. Melankolik drži gavrana u svojoj desnoj ruci (to je, prema Fiore di Virtii, suputnik "tristizia"), dok lijevom rukom - kao na portretima "Ira" ili "Desperatio' - zabada sebi bodež u grudi (vjerojatno referenca na njegove suicidalne sklonosti); a flegmatik, više drastično pokazan kao "sputamine plenus", - stoji s knjigom, glave naslonjene na ruku. Štoviše, sangvinik je nadalje istaknut od ostalih nekom mladicom preko prsiju, te jednom golubicom koja mu sjedi na desnoj ruci, a kolerik cvijetom koji mu izlazi iz ustiju. Nije se još došlo do definitivne interpretacije tih pojedinosti - neke među njima bez sumnje su preuzete iz piktoralnih tipova smrtnih grijeha; a ni opisi fizionomija koji se kod svakoga od njih pojavljuju na lijevoj margini, nisu razumljivi tako kako su napisani. 50 Clm. 4394, prema jednom plakatnom letku u Gotha Museumu (Schreiber, 1922. Ο; P. H E I T Z , Einblattdrucke des 15. Jahrhunderts, V O L . L X I V , No. 8). Za prikaz planeta kako jašunakonjima (vjerojatno na osnovi neke konvencije u viteškim dvobojima i turnirima) usp. Saxl, Verzeichnis, VOL. I, Ρ. 114. Neobična veza između tih jahača i Pastirskih kalendara (Shepherds Calendars) te Časoslova (Books of Hours) može se vidjeti u Horae Β. V. Mariae koji je tiskao Marcus 493

bilješke

Reinhart, Kirchheim, oko 1490. godine (Schreiber, 4573, Proctor 3209), fol Iv. Tu se kolerik pojavljuje kao "divlji lovac", sangvinik u vidu ljubavnoga para, također kako jašu na konju - flegmatik, međutim, kao jednostavna stojeća figura s ovcom, a melankolik (na četvrtome mjestu) kao stojeća figura sa svinjom. 51 Berlin, Staatsbibliothek, Cod. Hamilton 390, fol. 83v. 52 Za ovu skupinu, usp. npr. ilustraciju na fol. 20r uz Katonov epigram "Dilige denarium sed parče". 53 Fol. 148v: "Hisque repugnando maior et ira furit". 54 Fol. 4r: Kompozicija zaljubljenoga para pojavljuje se ponovno u jednom sličnom obliku na folijama 104Y i 139v. Okrugli predmet koji zaljubljeni par diže uvis teško je interpretirati. Po analogiji s fol. 113r, moglo bi se to smatrati nekom vrstom ornamenta. 55 Zurich, Zentralbibliothek, Cod. C. 54/719, fols. 34v - 36r. 56 Prvi njemački kalendar, Augsburg, oko 1480. Isti drvorezi pojavljuju se ponovno i u kalendarima nakon toga, npr. Augsburg, Schonsperger 1490. (objavljeno u faksimilu, K. Pfister, Munchen 1922.), zatim 1495. godine itd. 57

Strasbourg Calendar oko 1 5 0 0 . ; Rostock Calendar za 1 5 2 3 . godinu. Kako se na njima može vidjeti, sangvinični zaljubljenici uglavnom jašu na konju i idu u lov sa sokolom. Taj prikaz deriviran je iz jednoga uzora sličnog pseudo-Diirerovu crtežu u berlinskom Kabinetu grafike (Inv. 2 5 9 5 , reproducirano u H. T I E T Z E I E . T I E T Z E - C O N R A T , Der Junge Diirer, Augsburg 1 9 2 8 . , p. 2 2 9 , i na drugim mjestima), dočim se portret flegmatika zasniva, čini se, na jednom bakrorezu potpisanom s E. S. (Lehrs 203; ovo je zapazio Μ. I. Friedlander). Prizor kolerika kako se hvata toljage obogaćen je ovdje jednom prestravljenom promatračkom; a neki dugobradi monah, figura koju će prosječni um valjda odmah asocirati s "vita contemplativa", ulazi u prostoriju gdje su dva melankolika.

58 Zurich MS fol. 35r. Ovdje, kao i u nekoliko drugih slučajeva, slabljenje originalne ideje rezultiralo je u prelji koja ni ne pomišlja na spavanje već je svojski prionula poslu. 59 Odabir toga motiva, koji bi sam po sebi kudikamo bolje odgovarao sangviničkom temperamentu (isto i uobičajene karakteristike

494

četvrti dio

IV. II.

"Voluptas" na slikovnom prikazu Herakla na raskrižju), možda se zasnivao na gledištu da bi flegmatikova tromost mogla biti eventualno pokrenuta uz pomoć "citharae sono" (usp. Melanchtonovu izjavu, navedenu gore u tekstu). 60 Npr., u djelu De conservanda bona valetudine u mnogobrojnim frankfurtskim izdanjima, kao urednici potpisuju se, prvo, Eobanus Hesse, a zatim Curio i Crellius. Niz sličica ο kompleksijama (1551: fols. 118 sqq.; 1553: fols. 116 sqq; 1554: fols. 152 sqq.) nešto je poput pačvorka. Portreti sangvinika i kolerika uzeti su iz starijih ciklusa; melankolik i flegmatik, međutim, novi su, i vrlo grubi: prvi je geometar za pisaćim stolom, a drugi je trbušasti čovjek zaspao u naslonjaču. Sličan primjer pojavljuje se u berlinskom Cod. germ. fol. 1191, poslije u Marburgu, u kojemu je melankolik pokazan kao učenjak koji čita (premda, također, i kao tvrdica) dok se flegmatik pojavljuje kao "homo acediosus". Vidi se da kada god portret lijenosti ili tuposti nije primjenjen na melankolika, on obavezno pada na flegmatika, primjerice u Hamilton kodeksu MS 390, fol. 83v, te, mutati mutandis, u kembričkom Foxton MS. 61 Amienski ciklus vrlina i poroka, te slični ciklusi iz Chartresa (južni transept) i Pariza (dno zapadne fasade i rozeta) tvore, dakako, skupinu za sebe. Štoviše, slikovni prikazi kompleksija u nizu nipošto nisu jedini profani ciklusi koji su nastali iz tipova poroka: skupina "Luxuria", na primjer, postala je stalnim dijelom astrološke slike ο Veneri, baš kao što će se, vice versa, onaj originalno dvorski prikaz para kako jaše na konju, a koji povremeno zamjenjuje jednostavan zagrljeni par, znati pojaviti i u kakvoj moralističkoj povezanosti (npr. u prikazu poklonika "Voluptas" na berlinskoj slici na svadbenoj škrinji, "Heraklo na raskrižju", reproduciranoj u E. P A N O F S K Y , Hercules am Scheidewege (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. χνιιι), Leipzig, 1930. 62 Usp. D . C. T I N B E R G E N , Des Coninx Summe, Bibliotheek van Middelnederlandsche Letterkunde, Groningen 1900-03., s bibliografijom; također H. M A R T I N , U: Les tresors des bibliotheques de France, VOL. I, Pariš, 1926., pp. 43 sqq. 63 Usp. M A R T I N , op. cit., p. 54 i plata XI; kasniji manuskripti, npr. Brussels, Bibl. Royale, MS 2291 (Van den Gheyn), fol. 88V (datirana

495

bilješke

u 1415. god.), vjerno ponavljaju taj tip. [Reprodukcija koja je bila tiskana u originalu ove knjige nalazi se u Brusselsu, Bibl. Royale, MS 2294 (Van den Gheyn), fol. 51r, prim. ur.]. 64 [U originalu: Madrid, Instituta Valencia de Don Juan; prim. ur.]. 65 Ch. 97, fol. T. iii. Posve neprimjeren šumski požar usred prirodnoga pejzaža opravdan je tekstom: "Vnd ist so trag, das jm verbrennt Syn schyenbeyn, ee er sich verwennt." 66 P. H E I T Z , Einblattdrucke des 15. Jahrhunderts, 1908., tabla 17 (oko 1490. god.).

V O L . XI,

Strasb.

67 Stultifera navis, Basel (Henricpetri) 1572., p. 194. 68 Usp. E. P A N O F S K Y , U: Munchner Jahrbuch der bildenden Kunst, nova serija, V O L . V I I I (1931.), pp.l sqq. Vidi također A N D R E C H A S T E L , "La Tentation de St Antoine, ou le songe du melancholique", u: Gazette des Beaux-Arts, V O L . L X X V I I (1936.), pp. 218 sqq. Možemo spomenuti da je na naslovnoj gravuri izvješća Bericht von der Melancholia Hypochondria, dr. Johannesa Freytaga (Frankfurt 1644.), "hipohondrička melankolija" uspješno prevladana uz pomoć galantnog liječnika i prikazana je kao žena koja spava s glavom podbočenom ο ruku, u čijemu mozgu jedan demon šišmišjih krila raspiruje iluzije uz pomoć mijeha, a te iluzije simbolizirane su rojevima kukaca. 69 D. C. T I N B E R G E N , Des Coninx Summe, Bibliotheek van Middelnederlandsche Letterkunde, Groningen 1900-1903., ρ 253. Ovaj odlomak potvrđuje - ako je potvrda uopće potrebna činjenicu da izraz "Schwermiitigkeit" u stihovima iz kalendara ne znači čisto mentalno depresivno raspoloženje, kao u modernoj upotrebi te riječi, već neku vrlo materijalnu otežalost uma i tijela koju bi se danas možda najbolje opisalo kao indolenciju. Odabir te riječi potvrđuje, i na lingvističkoj razini, duboko uvriježenu povezanost između uprizorenih prikaza temperamenata te portreta poroka (primjerice kao termin "napuhanko" primijenjen na sangvinika). Modem Language Notes, VOL. XL ( 1 9 2 5 . ) , PP. I sqq. Srednjovjekovni prikazi vrlina i poroka služili su kao osnova

7 0 H . R . P A T C H , U:

496

četvrti dio

IV. II.

za prikaze "pet osjetila", tako popularnih krajem šesnaestoga te posebice u sedamnaestome stoljeću, kako to ističe Hans Kauffmann u svom informativnom pregledu knjige W. R. Valentinera ο Pieteru de Hoochu (Deutsche Literaturzeitung, 1930, pp. 801 sqq.). Rođenje toga tipa "pet osjetila" označava, reklo bi se, drugu po redu fazu sekularizacije: originalno moralni prikazi, isprva transformirani u objektivne i kozmološke prikaze temperamenata, bili su sada uvučeni u sferu subjektivne, osjetilne percepcije. 71 Funkciju tih ljudskih figura, da "stoje umjesto" nekog pojma, mogu, dakako, preuzeti i životinje, biljke te neživi predmeti, a da se pritom ne moraju mijenjati uvjeti koji upravljaju metodom personifikacije. U određenim okolnostima plod šipka predstavlja pojam "sloge" te ispunjava istu funkciju kao i "Concordia" u ljudskom liku, dok u drugim slučajevima on se može pojaviti jednostavno kao jedan od njezinih atributa. 72 Klasifikacija alegorijskih oblika prikaza, koju se ovdje pokušalo provesti, a koja naravno izostavlja mnoge miješane ili granične slučajeve, uzima pojam "alegorije" u njegovom doslovnom značenju άλλα άγορεύειν kao generički pojam koji uključuje "simbolički" jednako kao i "supstitutivni" (a posebice "personificirajući") te "paradigmatički" oblik prikaza. Ono što se općenito naziva alegorijom (u svom užem značenju) samo je nešto zamršeniji oblik supstitucije - zamršeniji utoliko što se nekoliko personifikacija (npr. živa bića ili predmeti koji označavaju ideje) susreću u jednoj sceni ili u nekom prostornom odnosu, ilustrirajući tako povezanost između različitih apstraktnih pojmova. Jedan tipičan primjer jest Diirerov Trijumf Maksimilijana, ili pak, Goltziusova alegorija odnosa između "Ars" i "Usus". 73 Za posebne probleme u vezi s pjesničkom personifikacijom melankolije (te njezinom piktoralnom ilustracijom) vidi prethodna poglavlja. 74 Na jednoj Bertoldovoj plaketi, koja nije još u potpunosti objašnjena, nalazimo čak jednoga putta kako s dječjom ozbiljnošću sudjeluje u zanimanjima odraslih (W. B O D E , Bertoldo undLorenzo dei Medici, Freiburg i. B. 1925., p. 82). Putto izgleda kao da nešto modelira, dočim starac s lijeve strane nije, kako tvrdi Bode, zaposlen oko

497

bilješke

mjernih instrumenata već rezbari neki komplicirani komad namještaja; Merkur se bavi viskom i šestarom, ženska figura trokutom. Treba li djelomice nečitljiva slova doista protumačiti kao skraćenice od "Mathematica" = "Ars", "Ludus" i "Usus", to ostaje otvorenim pitanjem, no takvo tumačenje bilo bi u suglasju s idejama toga vremena. 75 "Un quadro su Γ ascia di mano del Mantegna con 16 fanciulli, che suonano e ballano, sopra scrittovi Malancolia, con cornice dorata, alta on. 14, larga on. 20 Vi' (G. C A M P O R I , Raccolta di Cataloghi ed Inventarii inediti, Modena 1870., p. 328; usp. G I E H L O W (1903.), p. 40). Giehlow je bez sumnje u pravu kad kaže da te putte koji sviraju i plešu treba interpretirati kao humanističke simbole glazbene i teatarske razonode preporučene kao protulijek za melankoliju. No, dakako, ne mora biti da je baš Ficino prenio Mantegni znanje ο tom (u to vrijeme) očiglednom lijeku. Štoviše, ο Mantegninoj slici može se reći još manje, budući da iz Camporijeva opisa nije čak pouzdano da je "Melankolija" ondje bila u vidu osobe. U svemu bitnome moramo tako opet doći natrag na onu Cranachovu sliku s petnaest putta koja, čini se, odražava Mantegninu kompoziciju. Nedavno je na svjetlo dana došao i Diirerov crtež L623, koji bi mogao potvrditi Diirerovo poznavanje te izgubljene slike (usp. H. T I E T Z E I E . T I E T Z E - C O N R A T , Kritisches Verzeichnis der Werke A. Durers, VOL. I, Augsburg 1928., p. 21). 76 Jedina ikonografska crta u kojoj se "melankolija" na Melencolia I slaže s "Dame Merencolye" (a i tada samo u romanci kralja Renea) je njezina raščupana (eschevele) kosa, no, čak i taj znak nekakvog izbezumljenog stanja uma preopćeniti je motiv, a da bi opravdao pretpostavku ο nekoj povezanosti. 77 Helenističko prikazivanje života gradske populacije, seljaštva, pa čak i životinja, razlikuje se od onog specifično rimskog po emocionalnom naglasku koji dolazi iz snažne senzitivnosti s obzirom na ono nepoznato i neobično. To može odražavati neki strah od degradacije, kao u slučaju "Pijane starice"; ili, pak, sentimentalni interes za stvorenja i prirodu, kao u slučaju "Crni dječak muzicira", te u slučaju "Dam sucklingher Young"; ili, najzad, čežnju za idiličnim, kao u slučaju "seoskog tipa" u užem smislu. Točno u tom istom stilu helenistički portretizam u kontrastu je s 498

četvrti dio

IV. II.

rimskim s obzirom na razlog svog uzbuđenja i osjećaja trijumfa ili trpljenja. "Sveta razboritost" latinskog artističkoga duha koja je, u obrazovanim krugovima, često bila skrivena pod maskom helenizma, no razotkrivala se jasnije u popularnim djelima odnosno u onome što nazivamo provincijalnom umjetnošću, vraćala se istim putem nazad, usprkos klasicizmu i helenizmu, na krajnju objektivnost staroegipatskih portreta ljudskih zanimanja. 78 O T T O J A H N , "Darstellungen des Handvverks und Handelsverkehrs aufVasenbildern", u: Bericht uber die Verhandlungen der sachsischen Gesellschaft der Wissenschaften, phil. - hist. Klasse, XIX (1867.), p. 75-113. Usp. H. G U M M E R U S , "Darstellungen aus dem Handwerk auf rom. Grab - und Votivsteinen in Italien", u: Jahrbuch des kaiserlich deutschen archaologischen Instituts, χ χ ν ι π (1913.), ρ. 63-126). Novije Ρ. B R A N D T , Schaffende Arbeit und Bildende Kunst, Leipzig, 1927-1928. (u dva toma s brojnim ilustracijama). 79 Amblemi profesije znali su ili biti dodani liku umrloga (što je bio uobičajeni poganski običaj), ili su ga u potpunosti zamjenjivali (to je po naravi stvari bilo osobito popularno u kršćanskim katakombama). Storia dell' Arte cristiana, V O L . I I I , 2 0 2 , 3 = C A B R O L Dictionnaire d'archeologie chrćtienne et liturgie, I , 2 , col. 2918 (s više pojedinosti).

80 R. G A R U C C I , LECLERCQ,

81 E. G E R H A R D , Etruskische Spiegel, Berlin, 1843-67., tabla 330,1. 82 Da bismo ilustrirali kontinuitet te tradicije, skupili smo na lik. pril. 39 i 40: (a) tri slikovna prikaza mjeseci iz salzburškog kalendara iz 8 1 8 . godine ( G . S W A R Z E N S K I , Die Salzburger Malerei, Leipzig, 1 9 1 3 . , pp. 13 sqq. te tabla VII; H . J. H E R M A N N , Die illuminierten Handschriften der Nationalbibliothek in Wien, VOL. I, Leipzig 1 9 2 3 . , p. 1 4 8 ) , naime "Svibanj" kako drži cvijeće, "Lipanj" kako ore zemlju, te "Kolovoz" kako žanje; (b) tri ovima podudarne slike iz Kodeksa Rabanus u Monte Cassinu, kopirane 1023. godine iz jednog karolinškoga predloška ( A . M. A M E L L I : Miniature... illustranti l'Enciclopedia medioevale di Rabano Mauro, Monte Cassino, 1 8 9 6 . , tabla LIII); (c) te jednu rimsku figuru na reljefu, onakvoga tipa na kakvome je bio zasnovan Kolovoz (Lateran sarcophagus). Slikovni prikazi u Kodeksu Rabanus zadržavaju naznake temeljnih

499

bilješke

formacija koje su već bile zastarjele u karolinškim kalendarima, premda bi ih razmještaj likova zahtijevao i ondje. Otuda proizlazi da su Rabanusovi slikovni prikazi (za koje usp. A . G O L D S C H M I D T , U: Vortrage der Bibliothek Warburg, VOL. III, 1923-1924., pp. 215 sqq.) neovisni ο salzburškom kalendaru i da su bili zasnovani izravno na piktoralnim izvorima koji datiraju prije devetoga stoljeća. 83

Nuptiae Philologiae et Mercurii, BK II sqq.; usp. E . M A L E , "Les arts liberaux", u: Revue archeologique, 1 8 9 1 . , pp. 3 4 3 sqq.

84 U tim slučajevima, dakle, personifikacija i paradigmata susreću se u dvostrukoj sceni koja će se, nekoliko stoljeća poslije, čak moći ujediniti u jedan samostalan prizor (usp. npr. "typus Arithmeticae" u G R E G O R R E I S C H , Margarita philosophica, Strasbourg 1 5 0 4 . , dobro reproducirano u E. R E I C K E , Der Gelehrte in der deutschen Vergangenheit (Monographien zur deutschen Kunstgeschichte, V O L . VII), Leipzig 1 9 0 0 . , tabla 4 5 . 85 Usp. E. M A L E , "Les arts liberaux", u: Revue archćologique, 1891., pp. 3 4 3 sqq., te J. V O N S C H L O S S E R , U: Jahrbuch der kunsthistorischen Sammlungen des allerhochsten Kaiserhause: V O L . X V I I (1896.), pp 13 sqq. 86 Usp. npr. epitaf Andree Bregna u Santa Maria sopra Minerva (H. E G G E R , U: Festschriftfiir Julius von Schlosser, Zurich 1927., tabla 57), te podudarne njemačke primjere očito kasnijega datuma, ο kojima se raspravlja u P. B R A N D T , Schaffende Arbeit und Bildende Kunst, Leipzig, 1927-1928., VOL. II, pp. 137 sqq. Tip "Erosa drvodjelca" s etruščanskoga ručnoga zrcala oživio je iznova u razdoblju humanizma, mada mu je pritom bilo pridano intelektualno i satirički istančanije značenje; usp. putto okružen simbolima zanatske djelatnosti, stremi odletjeti put neba, no sprječavaju ga zemaljske potrebe, kakav se često pojavljuje u Riviusovim izdanjima, tu već pod utjecajem Diirerove Melencolia I. To da je on bio pod tim utjecajem vidljivo je iz usporedbe s modelom prema kojemu je nastao, u radu A L C I A T O , Emblemata, a koji je još bez bilo kakvih simbola zanatske djelatnosti (usp. L. V O L K M A N N , Bilderschriften der Renaissance, Leipzig, 1923., p. 44). Ο upotrebi alata kako bi se označila neka profesija postoje, dakako, bezbrojni primjeri u heraldičkim knjigama: oni mogu nadomjestiti dugačke

500

č e t v r t i dio

pripovijesti ili životopise. Dobar primjer za to je revers medaljona za Tomassa Ruggierija, reproduciran u G. H A B I C H , Die Medallien der italienischen Renaissance, Stuttgart, 1922., tabla LXX.,4. 87 Usp. 33.

E. M O R E A U - N E L A T O N ,

La Cathedrale de Reims, Pariš n.d., ρ

88 The Hague, Mus. Meermanno-Westreenianum, MS 10 D 1 ("mali" Aristotel-Oresme MS Karla V-og), fol. 110r (usp. A. B Y V A N C K , Les principaux manuscrits a peintures de la Bibliotheque Royale et du Musće Meermanno-Westreenianum a la Haye, Pariš, 1924., p. 114; replika u J. M E U R G E Y , Les principaux manuscrits a peintures du Musie Conde a Chantilly, Publications de la Societe frar^aise de reproductions de manuscrits a peintures, VOL. X I I I - X I V , Pariš, 1930., tabla LII i pp. 46 sqq., s bibliografijom). Na lijevoj strani, odmah do "Art" je "Science", koja čita; a desno je troglava "Prudence" (za motiv triju glava, usp. E. PANOFSKY, Hercules am Scheidenwege (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. χνιιι), Leipzig, 1930., pp. I sqq.; upadljivo je, međutim, da su ovdje to tri mrtvačke glave); ispod je "Entendement" zamišljena držanja, te "Sapience", prosvijetljena izravnom vizijom Boga Oca i njegovih anđela. "Ars" u liku kovača pojavljuje se u briselskom Aristotel-Oresme MS 9505, fol. 115v, a povezana je s obje gornje slike vremenom i stilom. 89 Usp. E. B R E I T E N B A C H i T. H I L L M A N N , Anzeigerfiir schweizerische Altertumskunde, VOL. ΧΧΧΙΧ (1937), pp. 23 sqq. 90 London, Brit. Mus., Add. MS 15692 (De septem artibus liberalibus), fol. 29v. 91 Miinchen, Staatsbibliothek, Cod. gall. 15. Ο tome, usp. C O M T E DE R O S A N B O , "Notice sur Les Douze Dames de Rhetorique" (iz MS fr. 1174, u Bibliotheque Nationale) u: Bulletin de la Socićtć frangaise de reproductions de manuscrits a peintures, VOL. ΧΙΙΙ, Pariš, 1929. U povijesnoj tipologiji ove se dame (također, primjerice, i "Dame Eloquence") vrlo približavaju Diirerovoj "Melencolia". 92 Jedna slična "metaforička" odnosno "dvostruka" alegorija pojavljuje se također u seriji "Artes", vjerojatno iz Alzasa (SCHREIBER, Manuel, No. 1874, reproducirano u P. H E I T Z , Einblattdrucke des 15. fahrhunderts, VOL. LXIV, N O . 6, te u E. R E I C K E , Der Gelehrte in der Deutschen Vergangenheit (Monographien zur deutsches

501

bilješke

Kunstgeschichte, Leipzig, 1900., figs. 27-29). Ti su portreti, unatoč njihovim apstraktnim naslovima poput Arismetica, itd. s obzirom na tipove, potpuno realistični prikazi profesija - toliko, doista, da nam - osim jedne iznimke - ne pokazuju paradigmatičke predstavnike raznih znanosti, već obične seljake i obrtnike, čija djelatnost upućuje na liberalna umijeća bilo putem metafore (kao što je to bilo u slučaju Dćduccion loable), ili, pak, aluzijom na njihovu praktičnu primjenu. Sama Aritmetika prikazana je kao čovjek koji upravo računa; Gramatika, Retorika i Logika, s druge strane, prikazane su sijačem, mlinarom i pekarom (jer Aristotel je pravio kruh iz sjemena koje je Priscijan bio posijao a Ciceron mijesio), a Astronomija kao slikar, lik poznat sa slikovnih prikaza Merkurove djece, osim što ovdje on slika zvijezde na nebu. Geometrija, međutim, nije prikazana geometrom već nekim "appareilleurom" koji mjeri kamen u ležištu, a popratni kuplet glasi: "Ich kan pawen vnd wol messen Darumb will ich Eclides (sic) nit vergessen." Razlika, u usporedbi s Dćduccion loable, kao i u drugim slučajevima, jest ta da tamo jedna dama lako prepoznatljiva kao personifikacija sjedi u stolarevoj radionici, dočim ovdje obični seljaci i radnici doista siju, melju i peku kruh. 93 Reproducirano u O. L A U F F E R , Deutsche Altertumer im Rahmen deutscher Sitte, Leipzig, 1918., tabla 5. 94 Usp. M A R T I A N U S C A P E L L A , Nuptiae Philologiae et Mercurii, VI, 575 sqq„ posebice 580-81 (pp. 286 sqq. u izdanju A. Dicka, Leipzig, 1925.). Žena koja služi Geometriju tu nosi jedan "mensula" (stolić) pokriven zelenkastom prašinom, "depingendis designandisque opportuna formis"; autor opisuje ovu gospođu kao "feminam luculentam, radium dextera, altera sphaeram solidam gestitantem." 95 Osnovica za to bila je već postavljena u opisima Marcijana Kapele. Geometrija nosi "peplum", "in quo siderum magnitudines et meatus, circulorum mensurae conexionesque vel formae, umbra etiam telluris in caelum quoque perveniens vel lunae orbes ac solis auratos caliganti murice decolorans inter sidera videbatur"; te "in usum germanae ipsius Astronomiae crebrius commodatum,

502

č e t v r t i dio

IV. II.

reliqua vero versis illitum diversitatibus numerorum, gnomonum stilis, interstitiorum, ponderum mensurarumque formis diversitate colorum variegata renidebat" (A. Dick ed.), p. 289). Takvo ruho mogao je naš umjetnik sebi lako i prištedjeti, budući da su astralni fenomeni mogli biti prikazani izravno, premda paunovo pero na Geometrijinoj kapici nije bez alegorijskoj značenja: paun, prema Rippi, pod naslovom Notte, seconda parte (navodeći Pieria Valeriana), znači "la notte chiara, e stellata, vedendosi nella sua coda tanti occhi, come tante stelle nel Cielo". 96 Već u izdanju Margarita philosophica G R E G O R A R E I S C H A iz 1512. godine (fol. ο Ir) taj portret je pojednostavljen u tom pravcu: Geometrija sama drži sekstant, te mjeri bačvu (barel) šestarom (upečatljiva anticipacija Keplerove Stereometria doliorum), a mjernička vrpca leži na tlu, dok u daljini jedri neki brod. 97 Tako na minijaturi, lik. pril. 43. 98 Nema razloga misliti da bi taj objekt u stvarnosti bio nešto drugo do prenosivi komplet za pisanje, koji se sastoji od tintarnice s čepom na zavrtanje i pernice spojene uz nju kožnatom trakom ali nažalost podrezane lijevom marginom slike. Pa ipak, prema I. A. E N D R E S U (Die christliche Kunst, VOL. IX (1913.)), to treba interpretirati kao zvrk, prema F. A . N A G E L U kao gruzilo, a W . B O H L E R naziva to posudicom za boje sa štapićem i uzicom spiralno omotanom oko nje za lakše povlačenje ravnih linija (dok ti spiralni efekti nisu ništa drugo do kožnata pletenica, kakva se pojavljuje ne samo na pernicama već i na koricama za noževe, usp. npr. Breughelovi crteži, Tolnai No. 7 7 ) ; dok bi prema P. B R A N D T U to čak trebalo biti gruzilo koničnog oblika s vrećicom za uzicu, a sve stoji na tanjuriću! Da umirimo sve sumnje, spomenut ćemo analogne slučajeve u djelima samoga Diirera, koje je već istaknuo Giehlow, a isto tako i F. H O N E C K E R (u: Zeitschrift fiir christliche Kunst, VOL. χ χ ν ι (1913.), col. 323) - drvorez Β60 i molitvenik Maksimilijana I, koji oba predstavljaju sv. Ivana na Patmosu, te drvorez BI 13 sa sv. Jeronimom - te dodatno nekolicina drugih koja se lako može i umnožiti: (1) vizija sv. Ivana, od braće Limburg u Chantillyju (Les tres riches heures de Jean de France, ed. P. Durrieu, Pariš, 1904., fol. 17r, tabla 14); (2) vizija sv. Ivana u Coburg Bible; (3) Diirerov drvorez B70; (4) Ruggierova medalja već spomenuta gore; (5) portret sv. 503

bilješke

Augustina, datira iz otprilike 1450. god., u jednom MS njegovih Ispovijesti koji se nalazi u Utrechtu (reprodukcija u A. W . B Y V A N C K i G. J. H O O G E W E R F F , La miniature hollandaise et les manuscrits illustres du 14e au 16" siecles aux Pays-Bas septentrionaux, VOL. II, Den Haag, 1923., tabla 187; (6) jedan satirički drvorez u Siinden des Munds, G E I L E R V O N K E I S E R S P E R G , Strasbourg, 1518. (reprodukcija u E. R E I C K E , Der Gelehrte, fig. 99); (7) Ghirlandaiov Sv. Jeronim u Ognissanti; (8) Hans Doringov drvorez "Saturn s puttom kao Geometrom" koji je tim važniji jer je on uzeo čitav instrumentarij izravno iz Diirerovih bakroreza. Giehlowljevo tumačenje ( G I E H L O W (1904.), p. 76) Ο tintarnici kao hijeroglifu koji simbolizira svete spise Egipćana, nama se ne čini održivim zato što hijeroglif za "sacrae litterae Aegyptiorum" (usp. Jahrbuch der kunsthistorischen Sammlungen des allerhdchsten Kaiserhauses,\ob. χ χ χ ι ι (1915.), ρ. 195) nije sastavljen samo od pera i tintarnice, već od tintarnice, pisaljke i sita, a popratni tekst stavlja na ovo zadnje naglasak barem toliko kao i na ono dvoje prethodno: "Aegypciacas ostendentes litteras sacrasve aut finem, atramentum et cribrum calamum quoque effigiant. Litteras equidem, quoniam apud Aegypcios omnia scripta cum his perficiantur. Calamo etenim ac nulla alia re scribunt. Cribrum vero, quoniam cribrum principale vas conficiendi panis ex calamis fieri soleat. Ostendunt itaque, quemadmodum omnis, cui victus suppeditat, litteras discere potest, qui vero illo caret, alia arte utatur necesse est. Quam ob rem apud ipsos disciplina "sbo" vocatur, quod interpretari potest victus abundancia. Sacras vero litteras, quoniam cribrum vitam ac mortem discernit." Vrlo je malo vjerojatno da bi itko tko je namjeravao učiniti neki hijeroglifski prijevod određenih pojmova išao tako arbitrarno modificirati simbole koji su predajom došli od Horus Apolona (iz Beča, Nationalbibl., MS 3255, fol. 47r). 99 Vidi Dodatak I. 100 Usp. Diirerov bakrorez Sv. Jeronim, Petrarkinu minijaturu iz Darmstadta, reproducirano u J. S C H L O S S E R , Oberitalienische Trecentisten, Leipzig 1921., tabla II), drvorez u B. Coriovim Milanskim kronikama iz 1 5 0 3 . godine (reproducirano u E . R E I C K E , Der Gelehrte in der deutschen Vergangenheit (Monographien zur deutsches Kunstgeschichte), Leipzig 1 9 0 0 . , fig. 5 5 ) ili ilustraciju

504

četvrti dio

IV. II.

medicinskog proučavanja u H . B R A U N S C H W E I G O V O J Liber de arte distillandi, Strasbourg 1512. (reproducirano u R E I C K E , op. cit., fig 46). 101 Usp. E. 102

Jahrbuch der preussischen (1926.), tabla I, p. 136.

R Č M E R , U:

V O L . XLVII

Kunstsammlungen,

Drvorez u J A C O B L O C H E R , Panegyrici ad regem... Strasbourg 1 4 9 7 . (ponovljeno izdanje u H . B R A U N S C H W E I G , Medicinarius, 1 5 0 5 . , fol. cxxxiv), reproducirano u E. R E I C K E , Der Gelehrte in der deutschen Vergangenheit, Leipzig, 1 9 0 0 . , tabla 6 6 . Medicinarius, 1 5 0 5 . , fol. cxxxiiv. JOHANNES ANGELUS, Astrolabium planum, Venecija 1 4 9 4 . (nedostaje u prvom izdanju iz 1 4 8 8 . ) . Usp., u suprotnome smislu, posebice odnos figure prema ravnini slike te dijagonalnu kompoziciju cjeline koja kao da je time uvjetovana: čak i držanje glave, s jednim okom urezanim u liniju profila, izgleda poznato. Ista ta shema, premda s figurom kojoj je dana povećana aktivnost i emocionalna izražajnost, u tipično renesansnome stilu, pojavljuje se i na drvorezu načinjenom za C E C C O D ' A S C O L I J E V U Acerba, Venecija, 1 5 2 4 . (reproducirano u H A R T L A U B , Geheimnis, p. 3 8 ) .

103 H . B R A U N S C H W E I G , 104

105 H. V V O L F F L I N , Die Kunst Albrecht Diirers, peto izdanje, Munchen, 1926., p. 253. 106 Molitvenik, fol. 48v. Za nazočnost te figure u njemačkom Brodu budala, u kojemu je Diirer vjerojatno imao udjela u ilustracijama, vidi tekst gore. 107 H . W O L F F L I N ,

Die Kunst Albrecht Diirers, p.

255.

108 Za te stupnjeve razvoja, ο kojima se raspravljalo gore s jednog sustavnog gledišta, može se u primjeru Melencolia I pokazati da su bili stupnjevi u jednom povijesnom procesu koji se stvarno odvio: jer se "simbolička" forma tog bakroreza stvarno i razvila iz kombinacije čisto "personificirajućeg" prikaza (tj. "typus Geometriae") s čisto "paradigmatičkim" prikazom (tj. portretom melankolika poput onoga u kalendarima). 109 Usp. Rufusov κατηφείς (ν. gore, tekst), koji vjerojatno treba razumjeti kao psihološki termin, te brojni kasniji tekstovi u kojima je zasigurno ta poza trebala biti sredstvo izraza: npr. R A I M U N D U S

505

bilješke

"Et naturaliter erga terram respiciunt"; Berlin, Cod. germ., fol. 1191, danas u Marburgu: "Sin [tj. melankolikov] Antlitz czu der Erden gekart"; također tekst ο Saturnu tiskan u A. H A U B E R , Planetenkinderbilder und Sternbilder, Strasbourg, 1916., p. 23: "Sin [tj. Saturnova djeteta] angesicht alles geneiget zu der erden." Ο sugestivnoj snazi te tradicije govori ponešto i to da se u jednom Melanchtonovom opisu Durerova bakroreza (Pictura Melancholiae) - nama, doduše, znanom samo iz druge ruke - kaže, u očiglednoj proturječnosti s vidljivom činjenicom: "Vultu severo, qui in magna consideratione nusquam aspicit, sed palpebris dejectis humum intuetur." Tako Berlin, MS theol. lat. qu. 97, danas u Tubingenu, jedan kompozitni MS koji je stanoviti Sebastian Redlich kopirao iz bilježaka Conrada Cordatusa, fol. 290r (vrlo oskudno uredila i izdala H . W R A M P E L M E Y E R , Ungedruckte Schriften Philipp Melanchtons, Beilage zum Jahresbericht des Kgl. Gymnasium zu Clausthal, Easter 1911, p. 8, No. 62). Taj opis, u mnogočemu rasvjetljujući ("Albertus Durerus, artificiosissimus pictor, melancholici picturam ita expressit...") mješavina je minucioznog zapažanja i suptilne psihološke interpretacije, te čiste mašte. Na kraju, primjerice, taj autor kaže: "Cernere etiam est... ad fenestram aranearum tela", premda ne postoji ni paukova mreža pa čak ni prozor. Ovdje je Melanchton vjerojatno mislio na neki drugi portret melankolije ili na neki bakrorez poput djela Tactus G. Pencza (B109). LULLUS:

110 Tu činjenicu doveo je u pitanje W. B O H L E R (U: Mitteilungen der Gesellschaft fiir vervielfaltigende Kunst, 1925, pp. 44 sqq.), budući da kugla, šaka i lice putta izgledaju svjetlije, premda su na istome svjetlu. No, ti uspoređeni predmeti izgledaju svjetlijima samo zato što su tek djelomice u sjeni, dok je lice Melankolije, okrenuto mnogo više na lijevu stranu nego puttovo, potpuno u sjenci, te bi se stoga trebalo uspoređivati jedino s osjenjenim dijelovima predmeta koje spominje Biihler (odnosno možda s desnom stranom ovratnika oko njezinih ramena). 111 Ripa izričito opisuje to kao atribut "Crepusculo della Sera". Štoviše, znamo da je treća četvrt dana, odnosno vrijeme između 15h i 21h, svojstveno melankoliji.

506

č e t v r t i dio

112 Izgleda da je dosad bilo zanemareno kako je nemoguće da bi Sunce stajalo tako visoko u ono doba dana koje je naznačeno nebom i šišmišem, pa da bi bacalo takvu sjenu pješčanog sata. Ta scena, dakle, ako se doista toliko želi neka realistična interpretacija, bila je zamišljena kao na mjesečini, i opet u znakovitom kontrastu sa suncem okupanim interijerom na bakrorezu Sv. Jeronim. 113 U Melanchtonovoj analizi, upravo navedenoj, posebice je motiv ljestava protumačen na taj način, naime kao simbol nekog sveobuhvatnog mada često neučinkovitog, ako ne i apsurdnog, mentalnog traganja: "ut autem indicaret nihil non talibus ab ingeniis comprehendi solere, et quam eadem saepe in absurda deferrentur, ante illam scalas in nubes eduxit, per quarum gradus quadratum saxum veluti ascensionem moliri fecit". 114 Ludwig Bartning, Worte derErinnerungan Adolf Bartning, privatno tiskano, Hamburg, 1929. 115 Tako i u Melanchtonovom opisu: "Jacet autem prope hane ad pedes ipsius, contracta corporis parte, parte etiam porrecta, canis, cuiusmodi solet illa bestia in fastidio esse, languida et sominiculosa et perturbari in quiete." Usp. E . P A N O F S K Y , U: Logos, V O L . XXI ( 1 9 3 2 . ) , pp. 1 0 3 sqq. 117 Među Durerovim nealegorijskim radovima na kojima su prikazane figure s novčarkom i ključevima, možemo spomenuti bakroreze B40, 84 i 90; drvoreze B3, 80, 84, 88, 92; te, nadasve, slikovni prikaz kostima L463, sa zaglavljem: "also gett man in Hewsern Normerck". Novčarka i ključevi obilježavaju također i staru dadilju na Tizianovim i Rembrandtovim slikovnim prikazima Danaje (Prado, odnosno Ermitaž).

116

118

Primjerice u I B N E Z R E , "canes nigri", te u jednom grčkom M S , psi općenito {Cat. astr. Gr., V , I , p. 1 8 2 , 10; navedeno u W . G U N D E L , Gnomon, V O L . II ( 1 9 2 6 . ) , p. 2 9 9 te B B G , Sternglaube, ρ. 1 1 4 ) .

119 Ο tome usp. G I E H L O W , iz čijih radova često donosimo navode, i kome pripada zasluga što je otkrio cijeli sustav renesansne hijeroglifike te prikupio sve najvažnije materijale; usp. također L. V O L K M A N N , Bilderschriften der Renaissance, Leipzig, 1923.,passim. G . L E I D I N G E R (U: Sitzungsberichte der Bayerischen Akademie der Wissenschaften, philol.-hist. Klasse, 1929.) pokazao je da je Diirer poznavao, pa čak i posjedovao, Hypnerotomachia Poliphili. 507

bilješke

120 Tako Pierio Valeriano, navedeno u

GIEHLOW

(1904.), p.

72.

121 K. R A M L E R , Kurzgefasste Mythologie, 4. izd., Berlin, 1820., p. 456: "Neki stavljaju šišmiša da leprša oko njega". Jahrbuch der kunsthistorischen Sammlungen des allerhochsten Kaiserhauses, VOL. ΧΧΧΙΙ ( 1 9 1 5 . ) , Ρ. 167.

122 K . G I E H L O W , U:

Occulta philosophia, u autografu iz 1510. godine koji je otkrio dr. Hans Meier, Wurzburg, Univ. Bibl., Cod. Q. 50, fol. 9r. Otuda je šišmiševo srce bilo talisman protiv pospanosti.

123 A G R I P P A VON N E T T E S H E I M ,

F I C I N O , De vita tripi, I , 7 {Opera, VOL. I, p. 500): "Spiritus fatigatione diurna, praesertim subtilissimi quique denique resolvuntur. Nocte igitur pauci crassique supersunt..., ut non aliter mancis horum fretum alis ingenium volare possit, quam vespertiliones atque bubones." Štoviše, Agrippa iz Nettesheima spominje šišmiša kao jednu među Saturnovim životinjama: "Saturnalia sunt... animalia reptilia segregata, solitaria, nocturna, tristia, contemplativa vel penitus lenta, avara, timida, melancolica, multi laboris et tardi motus, ut bubo, talpa, basiliscus, vespertilio" (VVurzburg MS, fol. 17v; iz tiskanog izdanja također spomenuto u W. G U N D E L , Gnomon, VOL. II (1926.), p. 290, te B G G , Sternglaube, p. 115). Prema tome, svaki kad koji se prinosi Saturnu treba sadržavati šišmišju krv (VVurzburg MS, fol. 25v; iz tiskanog izdanja navedeno u: G U N D E L , loc. cit.) Uz ta izravna spominjanja postoje i neizravna, koja Saturnu pripisuju noćne ptice općenito (τά της νυκτός πετεινά, "omnia, quae noctu vagantur"): Cat. astr. Gr., iv, 12 (navedeno u: G U N D E L , loc. cit.) te R A N Z O V I U S , Tractatus astrologicus, Frankfurt, 1609., p. 47. Šezdeset i drugi amblem u A L C I A T O V O J čuvenoj zbirci amblema osobito je zanimljiv:

124MARSILIO

"Vespertilio. Vespere quae tantum volitat, quae lumine lusca est, Quae cum alas gestet, caetera muris habet; Ad res diversas trahitur: mala nomina primum Signat, quae latitant, iudiciumque timent. Inde et Philosophos, qui dum caelestia quaerunt, Caligant oculis, falsaque sola vident..."

508

četvrti dio

IV. II.

Ovi retci zvuče poput nekog popisa karakteristika saturnovskoga i melankoličnoga uma. Referenca na stanovit tip filozofa znakovita je. 125 T . B I R T , Die Buchrolle in der Kunst, Leipzig, 1907., pp. 286 sqq. (s referencama). 126 Leonhard Reynmann u svom Nativitet-Kalender iz 1515., također, iznosi kako se djeca Saturnova "bave vodenim stvarima" (fol. D iiv). Campagnolin bakrorez Saturna, spomenut gore (tekst), možda je dao Diireru stvarni impuls da usvoji motiv mora. Taj bakrorez, na koji su, opet, utjecali raniji Diirerovi bakrorezi, teško da mu je bio nepoznat kao zrelom umjetniku. 127

Usp. B A R T O L O M E O DA P A R M A , ed. E. Narducci, u: Bulletino di Bibliografia e di Storia delle Scienze Matematičke e Fisiche, χνπ ( 1 8 8 4 ) , ρ. 156. Dovođenje u vezu pojedinih kometa s pojedinim planetima datira još od Nechepso-Petosiris; usp. BBG, Sternglaube, p. 5 1 i 1 2 9 , te W . G U N D E L U P A U L Y - W I S S O W A , S.V. "Kometen", te u: Hessische Blatter fur Volkskunde, VII ( 1 9 0 8 ) , pp. 1 0 9 sqq. (Planet prenosi u nasljeđe svoja svojstva na komet, "tanquam filio"; usp. A. M I Z A L D U S , Cometographia, Pariš 1 5 4 9 , p. 9 1 , taj isti autor kaže (pp. 177 i 180) da Saturnov komet uzrokuje "melancholicos morbos" i poplave, itd., i osobito je opasan za Saturnovu djecu.)

128 Usp. BBG, Sternglaube, ρ. 114. 129 Za predmet koji je prije bio pogrešno interpretiran kao klistir, vidi tekst u nastavku. 130B130. 131 Prema Giehlovljevim neobjavljenim bilješkama, u šesnaestomu stoljeću melankoliku se izričito savjetovalo da stavlja mokre (tj. prirodno vlažne) ljekovite biljke na čelo, "kaoflaster".Identifikaciju biljke koja se pojavljuje u Melankolijinu vijencu, te na drvorezu Β130, kao "žabnjak", dao je W. B U H L E R (U: Mitteilungen der Gesellschaft fur vervielfaltigende Kunst, 1925., pp. 44 sqq. i E. ΒϋοΗ, u: Die medizinische Welt, VOL. VII (1933.), No. 2, p. 69. Gđica Eleanor Marquand, Princeton, čiju pomoć sa zahvalnošću spominjemo, istaknula je, međutim, da se vijenac Melencolia ne sastoji od jedne biljke nego od dvije, a druga je potočnica (usp. npr.. G. Bentham, Handbook of the British Flora, London, 1865.). Osim činjenice da ispravno postavlja jedan važan detalj, to otkriće ima i 509

bilješke

metodološki značaj: ako je Diirer napravio vijenac od dvije biljke koje nemaju ništa zajedničko osim što su obje "vodene" biljke, to nije puka slučajnost niti čisto stvar estetskog odabira: izbor tih dviju biljaka morao je biti zasnovan na svjesnoj simboličkoj namjeri, što opravdava našu interpretaciju svake pojedinosti na tom bakrorezu s točke gledišta njezine simboličke namjene. 132 G I E H L O W (1904.), pp. 16 sqq. W. Ahrensov protuargument (u: Zeitschrift fiir bildende Kunst, N.S. V O L . XXVI (1915), pp. 291 sqq.) zasnivao se na pretpostavci, koja je u međuvremenu bila neupitno osporena, kako se astro-magijsko značenje planetnih kvadrata ne može pronaći u zapadnim izvorima prije 1531. godine. 133 Beč, Nationalbibliothek, Cod. 5239, fol. 147v: "Et si quis portauerit eam, qui sit infortunatus fortunabitur, de bono in melius efficiet (sic)", navedeno u A . W A R B U R G , Heidnisch-antike Wiessagung in Wort und Bild zu Luthers Zeiten, u: Gesammelte Schriften, VOL. II, Leipzig, 1932., p. 528). 134 AureoliPhilippi IheophrastiParacelsi Opera omnia, Geneva, 1658.., VOL. II, pp. 716. "Sigillum hoc si gestetur, gratiam, amorem et favorem apud universos conciliat...gestoremque suum in omnibus negotiis felicem facit, et abigit curas omnes, metumque." Ta stalna depresija zbog brige i nesavladive tjeskobe (usp. Konstantin Afrički, "timor de re non timenda", te Ficino, "quod circa mala nimis formidolosus sum") sačinjavala je jedan od najgorih i najvažnijih simptoma melankolije. 135 Za planetne kvadrate pokazao je A. W A R B U R G , Heidnisch-antike Wiessagungin Wort und Bild zu Luthers Zeiten, u: Gesammelte Schriften, VOL. II, Leipzig, 1932., pp. 516 sqq.) da su bili zabilježeni još u vrijeme Cod. reg. lat. 1283 (oko 1300., otkuda smo uzeli našu Figuru I.), također i u Beču, Nationalbibliothek, Cod. 5239 (četrnaesto stoljeće), te "VVolfenbiittel, Cod. 17, 8. Aug 4 t0. Na istoku ih se, nema dvojbe, moglo naći i znatno ranije. 136 Kvadrat sa 16 polja i zbrojem 34 može imati 1232 različite varijacije, usp. Κ. H . DE H A A S , Frenicle's 880 Basic Magic Squares of 4 χ 4 cells..., Rotterdam, 1935. 137

Primjedbe koje je L U C A P A C I O L I dao Ο sedam planetnih kvadrata, napisane oko 1500. godine (Bologna, Bibl. Univ. Cod. 250, fols.

510

četvrti dio

i v . ii.

1 1 8 - 1 2 2 ) otkrio je Amadeo Agostini, koji naglašava vjerojatnu povezanost s Diirerom: Bolletino dell' unione matematica italiana, II, 2 ( 1 9 2 3 . ) , p. 2 (usp. W . W I E L E I T N E R , u: Mitteilungen zur Geschichte der Medizin und der Naturwissenschaften, V O L . Χ Χ Ι Ι ( 1 9 2 3 . ) , ρ. 1 2 5 , te V O L . X X V ( 1 9 2 6 . ) , p. 8 ) . Značajno je primijetiti da se Pacioli bavio tim kvadratima samo kao matematičkom "jeu d' esprit", pa njihovo astrološko i magijsko značenje samo spominje ne upuštajući se u to: on dakle kompletno ignorira bilo kakvu talismansku snagu različitih kvadrata: "Le quali figure cosi numerose non senza misteri gli Γ ano acomodata... Le quali figure in queto nostro compendio ho uoluto inserere acio con epse ale uolte possi formar qualche ligiadro solazo...". Djela Agrippe iz Nettesheima sadržavaju planetne kvadrate samo u tiskanom izdanju (ii, 22), a nije ih bilo u originalnoj verziji.

138 Usp. A. W A R B U R G , Heidnisch-antike Wiessagung in Wort und Bild zu Luthers Zeiten, u: Gesammelte Schriften, VOL. II, Leipzig 1932, p. 529. Mi se, međutim, tom opisu možemo pridružiti jedino s mnogim rezervama, budući da ne možemo zamisliti "sukob demona" između Saturna i Jupitera koji bi završio pobjedom ovog drugog; niti se možemo složiti da to ima primarno značenje za tumačenje Diirerova bakroreza kakvo mu pridaje Warburg. Ta "mensula Jovis", na kraju krajeva, samo je jedan medu mnogim motivima, i nipošto ne najvažniji. Unatoč jakim argumentima Giehlowa i Warburga, važnost toga bakroreza za Maksimilijana ne može se posve potvrditi, a čak i da može, Melencolia I za njega bi prije bila upozorenje negoli utjeha. 139 Razlog zašto je Diirer astrologiji dao meteorološki obrat objašnjen je u daljnjem tekstu. (Za kombinaciju duge i zvijezda, usp. npr. Denkmaler mittelalterlicher Meteorologie (Neuedrucke von Schriften und Karten uber Meteorologie und Erdmagnetismus, ed. G. Hellman, VOL. XV), Berlin 1904., p. 267). Povezano s tom devijacijom moglo bi biti i to da sekstant koji je izvorno bio dodijeljen puttu nije bio usvojen u konačnoj verziji, jer je to bio specifičan simbol astronomije; usp. naši lik. pril. 36 i 44, kao i portret Ptolemeja u Margarita philosophica, reproducirano u E. R E I C K E , Der Gelehrte in der deutschen Vergangenheit, Leipzig, 1900., tabla 44.

511

bilješke

140 Usp. također drvorez na naslovnici djela P E T R U S A A P I A N U S A , Instrumentbuch, Ingolstadt, 1533., te njegove Inscriptiones sacrosanctae Vetustatis, Ingolstadt 1534, initial fol. A. P. lik. pril. 37 pokazuje Flotnerov drvorez za naslovnicu V i T E L L i o v a Περί οπτικής, Niirnberg 1535. godine (upotrijebljen ponovno u Rivius, Vitruvius Teutsch, Niirnberg 1548., fol. cxcviii v ). Dobro je poznato da je konstrukcija potpuno pravilnog ili polupravilnog poliedra tvorila gotovo glavni problem praktične geometrije tijekom renesanse. Najbolji primjer, odmah nakon Durerova Unterweisung der Messung vjerojatno je W E N Z E L J A M N I T Z E R ova Perspectiva corporum regularium, Niirnberg 1548. i 1568, u kojoj je pet platoničkih tijela stavljeno u perspektivu u svim mogućim permutacijama. Čak i Jan Boeckhorstova Geometria sjedi na jednom poliedru nalik na Diirerov, što je još značajnije budući da je u konačnici ta figura modelirana na drvorezu Donijeve I Marmi, Venecija, 1552., odnosno na njegovoj bakroreznoj replici: ta slika je u Landesmuseumu u Bonnu, No. 14. Stereometrični oblik poliedra koji je Niemann opisao kao romboid odrezanih vrhova (usp. naš Dodatak I) i koji zasigurno nije kocka odrezanih vrhova (kako misli F. A. N A G E L , Der Kristali auf Durers Melancholie, Niirnberg 1922) potaknuo je prije nekog vremena žučljivu raspravu među nizozemskim učenjacima (H. A. N A B A R i Κ. H . DE H A A S , U: Nieuwe Rotterdamsche Courant, Avondblad, 26. travnja, 29. travnja i 5. srpnja 1932.). Dok Nabar potvrđuje Niemannovu rekonstrukciju i samo dodaje da se romboidi ističu svojom upadljivom pravilnošću (kutevi 60 i 120 ), De Haas smatra plohe tog poliedra blago nepravilnima. Mi to ne vjerujemo, budući da su fenomeni perspektive na kojima De Haas temelji svoja zapažanja proturječni jedan drugome; no možemo mirno ta pitanja, koja su za nas sekundarne važnosti, ostaviti matematičarima. Κ. H. de Haasov pokušaj (Albrecht Durer's meetkundige bouw van Reuter en Melencolia I, Rotterdam, 1932.) da prati podrijetlo oba ta bakroreza do nekog detaljnog sustava podjele planimetrijskih ploha posve je izvan naše interesne sfere. Ipak, kako bilo, pogrešno je reći da je taj romboid "blok koji tek treba cizelirati do pravilnosti" te da on stoga, poput masonskog "neotesanog bloka", predstavlja didaktički "čovjekovu zadaću

512

č e t v r t i dio

IV. II.

moralnog usavršavanja" (tako H A R T L A U B , Geheimnis, p. 78). Diirerov poliedar, kakva god bila njegova stereometrijska priroda, iscizeliran je najbrižljivije moguće, sa svojim vrlo egzaktnim plohama, dok "neotesan blok", poput primjerice Michelangelove Pietra alpestra e viva, valja zamisliti kao još amorfnu masu kojoj tek treba dati oblik (usp. također E . P A N O F S K Y , Idea (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. V), Leipzig, 1924., pp. 64 i 119)). 141 Toj interpretaciji, prema kojoj se oruđe koje je posrijedi treba ubrojiti među protuotrove za melankoliju ("purgatio ulvi" bio je donekle alfa i omega antimelankolijske dijetetike), kasnije se suprotstavio Biihler, iako bez uvjerljivog razloga, zato što se diskoliki odnosno bulboliki završetak pojavljuje još i na dobro poznatom drvorezu H. S. Behama, Fountain ofYouth (Pauli 1120); M . G E I S B E R G , Der deutsche Einblatt-Holzschnitt, V O L . Χ Χ Ι Ι , 1 4 ) , gdje se jamačno mislilo na klistir. Štoviše, premda treba odbaciti sve dosadašnje pokušaje interpretacije jer se mlaz u boji koji Nagel (op. cit). u njemu vidi ne pojavljuje nigdje drugdje, a alat za vađenje čavala koji sugerira Biihler (op. cit.) ne pojavljuje se do devetnaestoga stoljeća, i mi također danas mislimo da misteriozni predmet vjerojatno prije pripada u klasu oruđa kao oznake za zanimanja nego u protuotrove za melankoliju. To bi mogla biti ili lulasta cjevčica staklopuhača (kakva je ilustrirana u poznatom djelu G . A G R I C O L A E De re metallica, Basel, 1556., novo njem. izd. 1928., p. 507 - ova sugestija dolazi od dr. Schimangka, Hamburg), ili, još vjerojatnije, par mijehova: jer ova potonja interpretacija može u svoju podršku iznijeti i jednu likovnu činjenicu iz toga doba, naime, drvorez Hansa Doringa, koji posuđuje cijeli svoj instrumentarij iz Melencolia I te uključuje, ustvari, i mijeh za razgorjevanje vatre. 142 U ranijim prigodama ostavili smo otvorenim pitanje je li to bio mlinski kamen ili brusni kamen, iako s obzirom na freske iz Palazzo della Ragione u Padovi, naginjemo ovoj drugoj interpretaciji. Drago nam je da smo pronašli kako P. B R A N D T (U: Die Umschau in Wissenschaft und Technik, V O L . ΧΧΧΙΙ (1928.), pp. 276 sqq.) te, posve neovisno od ikakve tehničke litarature, W . B L U M E N F E L D (U: Idealistische Philologie, VOL. III (1927-28), pp. 154 sqq.) danas ovo prihvaćaju. 143 Prema Biihleru, to služi topljenju olova kojim se leme spojevi. 513

bilješke

144 Usp. bakrorez S C H O N G A U E R A B91, ili JOST A M M A N O V Eygentliche Beschreibung aller Stande auff Erden, Frankfurt 1568. - novo izdanje Munchen, 1896. - fol. H2. 145 Glavni argument (originalno Giehlovljev) u prilog povezivanja tog predmeta s alkemijskim operacijama još se zasniva na činjenici da su kasniji majstori, primjerice Beham (lik. pril. 48), zatim Majstor "F. B." i M. de Vos (lik. pril. 59) opremili Melankoliju nepogrešivo alkemijskim atributima, te da je poslije personifikacija "Alcymia" povremeno držala mašice za žar (npr. drvorez naslovnice za djelo C. G E S N E R a Newe }ewell of Health, London, 1576.). Činjenica daje Hermes Trismegist u De Vriesovoj seriji alkemičara (reproducirano u: H A R T L A U B , Geheimnis, p. 46) imao šestar, nije dokaz ni za ni protiv, budući da on drži šestar ne u svom posebnom svojstvu alkemičara već u svom općem svojstvu Hermesa Trismegista, koji je i kozmolog i astrolog, stoga je njegov drugi atribut astrolab. 146 Tako Giehlow (1904.), p. 65. Kao dodatak tome, zvonce, uzeto u smislu pustinjačkog zvona kojim je uvijek opremljen sv. Antun, moglo bi ukazivati na saturnovsku sklonost samoći; u F. P i c i N E L L i j a , Mundus symbolicus, Cologne, 1687., xiv, 4, 23, zvono još označava samoću, te stoga, u izrazitom suglasju s uobičajenim karakteristikama melankolika, "anima a rebus materialibus, terrenis et diabolicis remota". S druge strane, vjerovanje kako zvonjava zvona može odvratiti prirodne katastrofe (usp. W. G U N D E L , U: Gnomon, VOL. II (1926.), p. 292) podrazumijeva velika crkvena zvona. 147 M A C R O B I U S , Saturnalia, I, 8, 7 (za ovo usp. odlomak iz Marcijana Kapele naveden gore u bilješkama). Jedan crtež Lucasa van Leydena (Lille, Mus. Wicar) također karakterizira geometriju pješčanim satom. 148 Tiskano npr. u F . O V E R B E C K , Vorgeschichte und Jugend der mittelalterlichen Scholastik, ed. C. A. Bernoulli, Basel, 1917., p. 29. U suočenju s takvim dokazom te s činjenicom da vaga nije ni na koji način likovno više istaknuta od ostalih instrumenata (jer, na kraju krajeva, ni Diirer više nije bio na nivou tiibingenškog M S koji je kao usporedbu iznijela S I G R I D S T R A U S S - K L O E B E , U: Munchner Jahrbuch der bildenden Kunst, nova serija, ii (1925.),

514

č e t v r t i dio

IV. II.

ρ. 58, a u kojemu se zemaljske i nebeske stvari miješaju s nekom namjerno humorističkom namjerom), teško je vagu interpretirati astronomski, tj. kao zodijakalni znak uzdizanja Saturna (tako također W. G U N D E L , U: Gnomon, V O L . II (1925.), p. 293). Ako se ipak hoće zadržati astronomsku interpretaciju, može se navesti ne samo odlomak iz Semifora koji spominje Gundel, već i Melanchtonovo gledište, koje je osvijetlio A. W A R B U R G , Heidnisch-antike Wiessagung in Wort und Bild zu Luthers Zeiten, u: Gesammelte Schriften, VOL. II, Leipzig, 1932., p. 529, prema kojemu "multo generosior est melancholia, si coniunctione Saturni et loviš in libra temperetur" (tako isto i S. Strauss-Kloebe). 149 Moramo također spomenuti i jednu vrlo zanimljivu stranicu iz Plesa Smrti koja datira otprilike iz 1430. godine, i gdje su uobičajene skupine istodobno poredane prema "sedam slobodnih umijeća" (Clm. 3941, fol. 17v). Sudac je također podređen geometriji, i u društvu je figura sa šestarom, čekićem, kliještima itd. Popratni tekstovi kažu: "Gewicht vn mass ler ich dich des tzyrkels kunst die kenn ich", te "Rerum mensuras et earum signo figuras" te "Evclides der meyster an geometrey lert Der handwerck kunst, zal, wag, hoh, tyeff, leng vn preyt". 150 Usp. skicu, datiranu 1514. godine, za jedan od instrumenata u svrhu crtanja perspektive u knjizi iv, u Dresden Skizzenbuch, ed. R. Bruck, Strasb. 1905., tabla 135. 151 LF, Nachlass, pp. 181, 30 sqq. 152 LF, Nachlass, p. 268, 12: "Will dorneben anzeigen, waraus die Zierd des Hobles oder Drehwerks, das ist durch die gereden oder runden gemacht werd." Protiv Biihlerova negiranja, da se misli na prevrnutu drvenu kuglu, možemo istaknuti da je Cranach, koji je na taj bakrorez gledao očima suvremenika, naslikao kugle (lik. pril. 55 i 56) posve prepoznatljivo kao smeđe drvene kugle. Ne želimo na tome inzistirati, no Biihlerova izjava da Diirerova kugla, koja je

515

bilješke

u stanovitoj mjeri bila simbol geometrije još od Marcijana Kapele, predstavlja kuglu nekog crkvenog tornja ili čak vršak Hrama svetoga Grala, koji za osnovu ima romboid, jednostavno je fantastika. Ako tko inzistira na takvoj interpretaciji, onda mora prvo pokazati kako se takav jedan predmet može pričvrstiti. 153 Drugi puta se on pojavljuje kao starac s krampom i ogledalom, no ta figura vraća se na model. Original je vjerojatno zauzimao pano koji je danas ispunjen jednim golemim anđelom. 154 Usp. G. Fiocco, u: L'Arte, VOL. χνιιι (1915.), pp. 147 sqq.(također G . G R O N A U , U: Pantheon, V O L . II (1928.), p. 533), koji ističe jedan portret Diirera u Campagnolinim freskama naslikanima između 1505. i 1510. godine u Scuola del Carmine, Padova. U novije vrijeme, međutim, te freske datirane su kao kasnije, usp. H. T I E T Z E , Tizian, Beč, 1936., pp. 68 sqq. Campagnola je, dakako, možda nacrtao Diirera i u Veneciji. Nadalje, usp. H . R U P P R I C H , Willibald Pirckheimer und die erste reise Durers nach Italien, Beč, 1930., passim, čiji su zaključci, međutim, u nekim slučajevima ipak malo preambiciozni (usp. bilješku A L I C E W O L F , U: Die graphischen Kiinste, nova serija, I, (1936.), p. 138). 155 D A N T E , Convivio, II, 14, 2 3 0 . Usp. također J. V O N S C H L O S S E R , U: Jahrbuch der kunsthistorischen Sammlungen des allerhochsten Kaiserhauses, XVII (1896.), poseb. pp. 45 sqq. 156 V A R R O , De lingua latina, 157 M A C R O B I U S ,

V,

183.

Saturnalia, 1, 2 2 ,

8.

158 A. H A U B E R , Planetenkinderbilder und Sternbilder, Strasbourg, 1916., tabla XIII. Hauberov pokušaj (str. 93) da interpretira šestar kao neku loše nacrtanu zmiju jedva da je potrebno osporavati, budući da su metalno plave točke u jasnom kontrastu sa smeđim drvetom. 159 A. H A U B E R , op. cit. tabla VII. 160 [U originalu: Herzog August Bibliothek, MS 29. 14 Aug 4, fol. 90v. Prim. ur.]. Natiuitet-Kalender, Niirnberg, 1 5 1 5 . , fol. D iiv. "Saturnus der hochst oberst planet ist mannisch, bos, kalt vnd trucken, ain veind des lebens vnnd der natur. Ain bedeuter der

161 L E O N H A R D R E Y N M A N N ,

516

četvrti dio

IV. II.

miinich, ainsiedel, claussner, der ser alten leut. Melancolici, hafner, ziegler, ledergerber, Schwartzferber, permenter, der ackerleut, klayber, badreyber, Schlot-vnd winckelfeger, vnd alles schnoden volcks, die mit stinnckenden wasserigen vnsaubern dingen vmbgeen. Er bezaichet aus den kiinsten die Geometrei; die alten kostlichen vesten ding vnd werck der State vesst vnd hewser...". I ovdje upada u oči preživljavanje poslijeklasičnih zamisli, koje ide od toga da mu se atribuira redovništvo - σχήμα μοναχικών -te karakteristika neprijateljskog stava prema životu - Saturn, bog Smrti! - , do proturječja da je on po prirodi suh no ipak označava ljude koji se bave stvarima povezanima s vodom. Taj odlomak je također označen i u bilješkama koje je ostavio Giehlow. 162

Usp. V I R G I L S O L I S , Sedam slobodnih umijeća, B123-129, ili ona H. S. Behama, Β121-127. Jedna gravira Christoffa Murera (usp. E. P A N O F S K Y , Hercules am Scheidewege (Studien der Bibliothek Warburg, V O L . X V I I I ) , Leipzig 1930., tabla 4 6 , p. 101) pokazuje kako je Diirerova Melankolija možda imala utjecaja čak i na "krjepost" jednog Herakla na raskrižju.

163 De conservanda bona valetudine, fol. 120v u izd. 1551. god., fol 121r u izd. iz 1553.; fol. 137r u izd. iz 1554. 164 Za sekvence temperamenata Jacoba I de Gheyna i Martina van Heemskercka, na kojima se također jasno vidi ova fuzija, vidi lik. pril. 61 i 62. 165 Usp. E . E H L E R S , Hans Doring, ein hessischer Maler des 16. Jahrhunderst, Darmstadt 1919., pp. 14 sqq„ s ilustracijama i napomenom ο povezanosti s Melencolia I kao i s Behamovim drvorezom Saturna; za atribuciju toga djela (Pauli 904) G. Penczu, usp. H . R O T T I N G E R , Die Holzschnitte des Georg Pencz, Leipzig 1914., pp. 14 sqq. 166 Nismo uspjeli detektirati niti vrč boraksa spomenut u Ehlersa, niti simbol za olovo u dimu koji se diže iz lonca za taljenje. 167

Navedeno u W . A H R E N S , "Das magische Quadrat", u: Zeitschriftfiir bildende Kunst, N. S. V O L . X X V I ( 1 9 1 5 . ) , p. 3 0 1 . Vašari također kaže da oruđa prikazana na Diirerovu bakrorezu Melankolije "riducono Γ uomo e chiunque gli adopera, a essere malinconico."

517

bilješke

168 Clm. 10544; poglavlje ο Saturnu, fols. 29l v sqq. S ovime usp. Histoire littćraire de la France, V O L . Χ Χ Ι Χ , Pariz, 1885., p. 309; L. T H O R N D I K E , A History of Magic and Experimental Science, V O L . II, London, 1923., p. 868; te Dictionnaire de theologie catholique, VOL. ix, 1926-27., col. 1107. Postoji i jedan katalonski prijevod u fragmentu, u Brit. Mus. Add. MS 16434, fol. 8V sqq. 169 "Et habent bonam memoriam, quia aqua est restrictiva, avara, et impressiva, et species fantasticas diligunt et matematicas. Et terra est subiectum spissum, in quo durat et pressio specierum, que memorate fuerant"; s ovime usp. gore navedeni odlomak iz Alberta Magnusa, te drugi odlomak iz Lulla, naveden u bilješkama u II. poglavlju prvoga dijela ove knjige. 170 Usp. postavke iz Abu Ma'šara i Alcabitiusa, navedene gore. 171 "Et a longo accipiunt per ymaginacionem, que cum melancolia maiorem habet concordiam quam cum alia compleccione. Et ratio quare melancolia maiorem habet proporcionem et concordiam cum ymaginacione quam alia compleccio, est quia ymaginacio considerat mensuras, lineas et figuras et colores, que melius cum aqua et terra imprimi possunt, quoniam habent materiam magis spissam quam ignis et aer." 172 Eth. Nic., 1150 b 25; te pos. Problem., XI, 38. Quodlibeta, Pariz, 1 5 1 8 . , fol. xxxivr (Quodl. II, Quaest. 9): "Qui ergo non possunt angelum intelligere secundum rationem substantiae suae,... sunt illi, de quibus dicit Commentator super secundum Metaphysicae: in quibus virtus imaginativa dominatur super virtutem cognitivam. Et ideo, ut dicit, videmus istos non credere demonstrationibus, nisi imaginatio concomitet eas. Non enim possunt credere plenum non esse aut vacuum aut tempus extra mundum. Neque possunt credere hic esse entia non corporea, neque in loco neque in tempore. Primum non possunt credere, quod imaginatio eorum non stat in quantitate finita; et ideo mathematicae imaginationes et quod est extra coelum videntur eis infinita... Secundum non possunt credere, quia intellectus eorum non potest transcendere imaginationem... et non stat nisi super magnitudinem aut habens situm et positionem in magnitudine. Propter quod, sicut non possunt credere nec concipere extra naturam universi, hoc est

173 H E N R I C U S

DE

GANDAVO,

518

č e t v r t i dio

IV. II.

extra mundum, nihil esse (neque locum neque tempus, neque plenum neque vacuum)... sic non possunt credere neque concipere hic (hoc est inter res et de numero rerum universi, quae sunt in universo) esse aliqua incorporea, quae in sua natura et essentia carerent omni ratione magnitudinis et situs sive positionis in magnitudine. Sed quicquid cogitant, quantum est aut situm habens in quanto (ut punctus). Unde tales melancholici sunt, et optimi fiunt mathematici, sed pessimi metaphysici, quia non possunt intelligentiam suam extendere ultra situm et magnitudinem, in quibus fundantur mathematicalia." Taj Commentator super secundum Metaphysicae (VOL. II, A έλάττων, ch. III, jest, dakako, Averroes, i on zapravo doslovce govori ο onima "in quibus virtus imaginativa dominatur super virtutem cogitativam, et ideo videmus istos non credere demonstrationibus, nisi imaginatio concomitet eas, non enim possunt credere", itd., sve do "incorporea" (VOL. r VIII, fol. 17 iz izdanja Aristotela s komentarima, Venecija, 1552.). No, u Averroesa ova se postavka ne odnosi na matematičare, već na poetičniju varijaciju imaginativnoga tipa, naime na one koji "quaerunt testimonium Versificatoris" prije nego što u išta povjeruju; i nema nikakvog spominjanja melankolije (osim izjave da neki postaju tužni nakon "sermo perscrutatus" zato što je ne mogu zadržati i probaviti). Bitnu ideju u ovome odlomku, stoga, valja promatrati kao da pripada Henriku de Gandavou. 174 Značajno je da i umjetnik tada sebe rado portretira sa šestaromu ruci; usp. A . ALTDORFER, u: Gazette des Beaux-Arts, LIII, I (1911), p. 113. 175 LF, Nachlass, p. 285,9. 176 "Omnia in mensura, et numero, et pondere disposuisti". Platoničke paralele u Republika, 602e, te poseb. Fileb, 55e: οίον πασών που τεχνών αν τις άριθμητικήν χωρίζη και μετρικήν και στατικήν, ώς έπος ειπείν φαϋλον τό καταλειπόμενον έκαστης αν γίγνοιτο. Na ilustraciji tog čuvenog biblijskog odlomka, Bog Otac često je u srednjemu vijeku prikazivan kao arhitekt svijeta, kako drži šestar. Taj tip preoblikovan je u simbolički i reduciran oblik u Eadwi Evanđeljima u anglosaksonskome stilu (Hanover, KestnerMus.; poč. jedanaestoga stoljeća; usp. H. GRAEVEN, U: Zeitschrift des historischen Vereins fur Niedersachsen, 1901., p. 294, gdje, 519

bilješke

međutim, nije prepoznato da je riječ ο šestaru); on se pojavljuje tek malo poslije, i to u vrlo sličnome obliku, u istom artističkom okruženju, kao kozmološka figura u punoj veličini (London, Brit. Mus., MS Cotton Tiberius C VI; fol. 7. Drugi slikovni prikazi Boga Oca sa šestarom i vagom jesu: (1) engleski psaltir otprilike iz 1200., Pariz, Bibl. Nat., MS lat. 8846 (reproduciran kao talijanski u A.-N. D I D R O N U , Iconographie chritienne: histoire de Dieu, Pariz, 1843., p. 600; (2) Montpellier, Bibliotheque de 1' Universite MS 298, fol. 300 (neobjavljeno; dr. Hanns Swarzenski ljubazno nam je dao na uvid ovu minijaturu); (3) freska Piera di Puccia, u Campo Santo u Pisi (reproducirano u L. BAILLET, Fondation Eugene Piot, Monuments et Mćmoires, VOL. XIX (1911.), p. 147, sa sonetom koji od riječi do riječi citira iz Knjige Mudrosti kralja Salomona, 11:21); (4) drvorez na naslovnici knjige A L B E R T A M A G N U S A , Philosophia naturalis, izdanja iz Brescije 1493. i Venecije 1496. ( P R I N C E D' ESSLING, Les livres dfigures vćnitiens, VOL. II, PT I, Firenca 1908., p. 291) - [ovdje je Bog Otac zamijenjen personifikacijom kozmosa!]. Mnogo češće susrećemo Boga Oca kako trasira svijet šestarom, ali bez vage, i to je tipično za "Bible moralisee", a možda čak otud i potječe: A. DE L A B O R D E , Etude sur la Bible moralisee illustree, Pariz, 1911-27., naš lik. pril. 45, prema Labordeovoj tabli I; isto A. de Laborde, Les manuscrits a peintures de la Cite de Dieu, Pariz, 1909., tabla VI; H. e M A R T I N , La miniature frangaise du 13" au 15 siecle, Pariz, 1023., tabla 34 i 74; G. R I C H E R T , Mittelalterliche Malerei in Spanien, Berlin, 1925., tabla 40; London, Royal MS 19, D. III, fol. 3 (datira iz 1411-12.), reproducirano u E. G. M I L L A R , Souvenir de l' exposition de manuscrits frangais a peintures, ... Parizl933„ pl. 43; The Hague, Kgl. Bibl., MS 78 D 43, fol. 3; Pariš, Bibl. Ste-Genevieve, MS 1028, fol. 14, reproducirano u: Bulletin de la sociiti fra^aise de reproductions de manuscrits a peintures, VOL. V (1921.), tabla XXXVII; Brussels, MS 9004, fol. I; Pariz, Arsenal 647, fol. 77; Pariz, Bibl. Nat., MS fr. 247, fol. I (P. D U R R I E U , Les antiquites judaiques..., Pariš, 1907., tabla I); pa čak i na pojedinačnim drvorezima poput onoga u P. H E I T Z , Einblattdrucke des 15. Jahrhunderts, VOL. XL, N O 24.; Bog, ili Ruka Božja, s vagom ali bez šestara, čisto kao simbol pravde, pojavljuje se primjerice u Psaltiru iz Stuttgarta, izd. E. De Wald, Princeton 1930., fol. 9V, 17v, 166v, te nadalje, također s

520

č e t v r t i dio

IV. II.

kozmološkim značenjem, na jednom još neobjavljenom zdencu iz lapidarija u Bordeauxu. 177 LF, Nachlass, p. 316, 24 178 Za ovo poimanje umjetnosti, usp. E. P A N O F S K Y , Diirers Kunsttheorie, Berlin, 1915., pp 166 sqq., te isti autor u: Jahrbuchfur Kunstwissenschaft, 1926., pp. 190 sqq. 179 LF, Nachlass, p. 181,1 i posebice pp. 207, 35 sqq. 180 LF, Nachlass, p. 282,13. 181 LF, Nachlass, p. 230, 17 (usp. isto i rečenicu navedenu gore, sa str. 228, 25 te preliminarne skice kao na str. 218, 22 i 356, 20). Iz tih i drugih odlomaka jasno je da izrazi "Gewalt", "gewaltig" i "gewaltsam" (koje se uobičajeno prevodi kao "ingenium", "potentia" i "peritus" u latinskom prijevodu J. Camerariusa), nisu u opoziciji prema pojmovima "Verstand", "rechter Grund", "Kunst", itd., a koji naglašavaju racionalni vid artističkog postignuća, već da ih uključuju. U prijevodu u LF, Nachlass, p. 221,8, pojam "gewaltsame Kiinstler" preveden je kao "potentes intellectu et manu". Izvedeni oblik, "gewaltiglich" (LF Nachlass, p. 180, 16), međutim, upravo zato što je izvedenica, ima u sebi nešto od te "druge ruke" i postaje oprečan pojmovima "Besonnenheit" i "rechte Kunst": "Gewaltiglich aber unbedachtlich" prevedeno je na latinski kao "prompte [ne "perite"], sed inconsiderate". 182 LF, Nachlass, pp. 295, 9 i 297,19. 183 LF, Nachlass, p. 283, 4; usp. također p. 285, 5. 184 LF, Nachlass, p. 230, 5; usp također p. 231, 3. 185 C. R A V A I S S O N - M O L L I E N , Les manuscrits de Leonard de Vinci, Pariz, 1881., MS J. fol. 130r. Usp. također J. P. R I C H T E R , TheLiterary Works ofLeonardo da Vinci, London, 1883., § 19. 186 LF, Nachlass, p. 230, 33. 187 LF, Nachlass, p. 230,1. 188 Per contra, Hendrik Goltzius prikazuje sretnu i aktivnu združenost između "Ars" i "Usus", u svom bakrorezu BI 11 reproduciranome u E. P A N O F S K Y ( U : Jahrbuch fiir Kunstwissenschaft, 1926., tabla 11), gdje se "Ars" pojavljuje kao učiteljica i voditeljica "Usus". 521

bilješke

189 U međuvremenu smo se priklonili, premda iz drugih razloga, mišljenju H. Wolfflina, prema kojemu putto nije "mislilac u malom" već je "dijete koje piskara" (Die Kunst Albrecht Durers, peto izdanje, Munchen, 1926., p. 256), U tom smislu bitno je i to da je Diirer dao još poseban djetinji kolorit puttovoj aktivnosti time što je matematički pribor zamijenio školskom pločicom. Motiv koji je izvorno bio u planu, poput onoga na bakrorezu majstora "A. C." [Passavant 112, oko 1525., prim. ur.], bio bi više paralela nego kontrast. Doista, postoje i primjeri koji pokazuju da putto, zaposlen matematičkim priborom, može značiti upravo suprotno od pukog "Usus"; usp. npr. drvorez na naslovnici knjige Hansa Doringa, Eyn gesprech eines alten erfarnen kriegsmanns, Mainz 1535. [prim. ur.], te bakrorez JOACHIMA SANDRARTA Teutsche Akademie (novo izdanje A. R. Peltzera, Miinchen, 1925., p. 307), koji prikazuju putta s ravnalom i šestarom, okružena drugim matematičkim priborom, s natpisom "Ars", "Numerus", "Pondus", "Mensura". Hans Doringov "puer docens" pruža svojevrsnu Gegenprobe za našu interpretaciju Durerova putta, u tome što taj putto, premda se razvio iz Diirerova, ne drži školsku pločicu već knjigu i šestar glavnoga lika te, umjesto da marljivo piskara, on je zauzeo mislilačku pozu odrasloga. Diirerov putto mogao se jedino promijeniti iz personifikacije obične "prakse" u to da bude utjelovljenje "umijeća", preuzimajući atribute i držanje melankolije. S druge strane, zanimljive varijacije Paula Flindta na temu broja četiri (Quatuor monarchiae. Partes mundi, etc., izd. Paul Flindt, Niirnberg, 1611., No. 12) pokazuju kontrast između "umijeća" i "prakse" posredstvom dvaju putta, prvoga, ozbiljno zabavljena pisaljkom, koji je opisan kao "phlegmaticus", te drugog, koji još podsjeća na Diirera, kao "melancholicus". 190 Još jedna interpretacija toga putta a koju nam je ljubazno pripomenuo dr. G. F. Hartlaub, no koja prema našem mišljenju nije posve uvjerljiva, bit će prodiskutirana malo poslije u svezi s Lucas Cranachovim portretom melankolije. 191 [U originalu: Fructus Laborum. Naslovnica djela Hendrika Hondiusa, Pictorum aliquot celebrium... effigies, objavljeno prvi put u Haagu oko 1610. godine. Prim. ur.]

522

č e t v r t i dio

IV. II.

192 Ždral dodijeljen desnome put tu bio je simbol budnosti već u kasnoj antici; pijetao na lijevoj strani (odmah do putta), pažnje odnosno revnosti usko povezane s nesanicom (usp. npr. C E S A R E R I P A , Iconologia, prvo izdanje, Rim, 1 5 9 3 . , s.v. "Vigilanzia" i "Sollecitudine"). 193 Jedna alegorija usporediva po sadržaju nalazi se na ugraviranom natpisu na Varie Figure Academiche... messe in luce da Pietro de Iode, Antvverp 1639. Lijevo je "Disegno", zgodan mladić s ogledalom i šestarom, desno, "Labore", radnik koji kopa, gore, "Honore" ovjenčana lovorovim vijencem "Fama", te s rogom obilja "Abondan9a". Natpis glasi: "Door den arbeyt en door de Teeken const Comt menich aen eer en S'princen ionst." Još jedan slično živopisan primjer alegorija "teorije" i "prakse" gravirani je naslov djela A . F . DE B O N N A T T I S A , Universa astrosophia naturalis, Padova, 1687: gore vlada pobjedonosna "Maiestas Reipublicae Venetae", lijevo je utjelovljenje "Contemplatione et Iudicio" u osobi idealiziranoga mlađahnoga lika s astrolabom i šestarom, a desno je personifikacija "Ratione et Experimento" predstavljena u liku Merkura. 194 Za taj pojam usp. K. M A N N H E I M , "Beitrage zur Theorie der Weltanschauungsinterpretation", u: Jahrbuch fur Kunstgeschichte (prijašnji Jahrbuch der k.k. Zentralkommission), I, (1921-22.), pp. 236 sqq.; za naše svrhe čini nam se nužno zamijeniti pojam "predstavljajuće značenje", a koji je Mannheim umetnuo između "ekspresivnog značenja" i "dokumentarnog značenja", terminom "pojmovno značenje". De vita tripl., I , 4 {Opera, p. 4 9 7 ) : "Maxime vero literatorum omnium hi atra bile premuntur, qui sedulo philosophiae studio dediti, mentem a corpore rebusque corporeis sevocant, incorporeisque coniungunt."

195 F I C I N O ,

196 U knjizi I, pogl. 2, Ficino izričito naglašava, s primjetnim ponosom, temeljni kontrast između onih koje on zove "Musarum sacerdotes" i svih ostalih, pa čak i umjetničkih zanimanja:"...sollers quilibet artifex instrumenta sua diligentissime curat, penicillos pictor, malleos incudesque faber aerarius, miles equos et arma, venator

523

bilješke

canes et aves, citharam citharoedus, et sua quisque similiter. Soli vero Musarum sacerdotes, soli summi boni veritatisque venatores, tam negligentes (proh nefas) tamque infortunati sunt, ut instrumentum illud, quo mundum universum metiri quodammodo et capere possunt, negligere penitus videantur. Instrumentum eiusmodi spiritus ipse est, qui apud medicos vapor quidam sanguinis purus, subtilis et lucidus definitur." 197

Pico DELLA M I R A N D O L A , Apologia {Opera, Basel, 1 5 7 2 . , V O L . I, p. 133): "Qui ergo non possunt angelum intelligere secundum rationem substantiae suae, ut unitatem absque ratione puncti, sunt illi de quibus dicit Commentator super secundo Metaphysicae, in quibus virtus imaginativa dominatur super virtutem cogitativam, et ideo, ut dicit, videmus istos non credere demonstrationibus, nisi imaginatio eos comitetur; et quicquid cogitant, quantum est aut situm habens, in quanto ut punctus; unde tales melancholici sunt, et optimi fiunt mathematici, sed sunt naturales inepti. haec Henricus ad verbum; ex quibus sequitur, quod secundum Henricum iste magister sit male dispositus ad studium philosophiae naturalis, peius ad studium Metaphysicae, pessime ad studium Theologiae, quae etiam est de abstractioribus: relinquitur ergo ei solum aptitudo ad Mathematica..." usp. također M. P A L M I E R I , Citta di Vita, I , 12, 48 (izd. M. Rooke, u: Smith College Studies in Modern Languages, V O L . VIII, Northampton, Mass., 1 9 2 6 - 2 7 . , p. 5 9 ) , gdje su građevine koje se pojavljuju u Saturnovu svijetu, te njihovi arhitekti, opisani na sljedeći način: "Tutto quell e nel mondo ymaginatio per numeri ο linee ο lor facture convien che sia da questa impression dato. Fanno architetti queste creature, mathematici sono & fanno in terra & altri in ciel lor forme & lor figure." Slučajno, izjednjačavanje "Saturnus" = "Imaginatio", učinjeno je i u jednoj Bovillusovoj shemata, Liber de sapiente, cap. xi (izd. R. Klibansky, u: E . C A S S I R E R , Individuum und Kosmos in der Philosophie der Renaissance, Leipzig, 1 9 2 7 . , pp 3 2 6 sqq.), no to je preposebna konstrukcija da bismo je ovdje razlagali: ona se sastoji

524

ČETVRTI DIO

IV. I I.

iz analogije između sedam planeta i mentalnih sposobnosti, tako da je Sunce (Sol) jednako "Ratio", dok ostalih šest planeta odgovara svaki po jednome instrumentu "materialis cognitio". 198 Znamo, na primjer, da su i Conrad Peutinger iz Augsburga i Hartmann Schedel iz Niirnberga posjedovali primjerak Picove Apologije u svojim knjižnicama ( E . K O N I G , Peutingerstudien, Freiburgi. B„ 1914., p. 65). 199 Interpretacije poput one "Melencholia, i" (odlazi, melankolijo!), ili "Melancolia iacet" ("Melankolija leži na tlu"), kako je protumačeno u Mitteilungen des Reichsbundes deutscher Technik, 1919, No. 47, 6. prosinca) jedva da su vrijedne pobijanja. Novije no jednako neodrživo gledište je ono E. B U C H A (U: Die medizinische Welt, VOL. VII (1933), No. 2), da je Diirerov bakrorez bio nadahnut proročkom vizijom epidemije kuge (iako nije poznato da bi bilo ikakve takve epidemije godine 1514., barem ne u Nurnbergu), te da brojka I stoji za prvi stupanj te bolesti. 200 Poput Allihna, Thausinga i Giehlowa, i mi smo prije pretpostavljali da je ovaj Diirerov bakrorez trebao biti prvi u nizu, odnosno seriji temperamenata. Nisu nam bile nepoznate ni poteškoće koje je ta pretpostavka uključivala, jer smo bili svjesni da bi to bilo krajnje neobično da serija počinje s melankolijom, a da ne postoje potpuno analogna imena za ostale temperamente (usp. Diirer's "Melencolia I", pp. 68 i 142; također H . W O L F F L I N , Die Kunst Albrecht Diirers, peto izdanje, Miinchen, 1926., p. 2 5 3 ) ; uočili smo nadalje da su se umjetnici pod Diirerovim utjecajem, koji su načinili kompletne serije temperamenata, vraćali, reda radi, na opis "melancolicus" i davali tome "melancolicus" treće ili čak četvrto mjesto u nizu (lik. pril. 53). Gerard de Jode u svojoj seriji temperamenta prema M. de Vosu, koja je neovisna ο Diireru, slijedi nov put u dovođenju pojma "melankolija" na liniju s onima koji označavaju ostale temperamenta, pristupajući joj, prema analogiji s grčkom upotrebom, kao opisu stvarno postojećega humora kao ekvivalenta za "cholera nigra" odnosno "atra bilis", te je tako stavlja u rang skupa sa "sanguis", "cholera" i "phlegma"; ali i tu melankolija zauzima treće mjesto a ne prvo. U tim okolnostima, međutim, postaviti plan za Melencolia II kao slikovnog prikaza oboljenja, čak mentalne bolesti (H. W O L F F L I N , 525

bilješke

Die Kunst Albrecht Durers, peto izdanje, Munchen, p. 253 te u: Jahrbuchfur Kunstwissenschaft, 1923, p. 175; također K. B O R I N S K I , Die Antike in Poetik und Kunsttheorie, VOL. I, Leipzig 1914., pp 165 i 296 sqq.) čini nam se još manje prihvatljivim i ne možemo nikako zamisliti neki takav prikaz "melancholia adusta" koji bi bio komplementaran Diirerovu bakrorezu kakav on jest. Za takav prikaz, uzevši u obzir opće poznato učenje ο "četiri oblika", stajale bi otvorene dvije mogućnosti. Ili bi sve četiri podvrste melankoličnog ludila, tj. melankolija "ex sanguine", "ex cholera", "ex phlegmate" i "ex melancholia naturali", bile kombinirane u jednu opću sliku što bi rezultiralo grozomornom zbirkom prizora iz ludnice koje nemaju dodirnih točaka ni u sadržaju ni u formi s Melencolia I, ili bi, pak, stvarna analogija, npr. "melancholia ex melancholia naturali" trebala biti izabrana između četiri oblika oboljenja, a u tom slučaju jedva da bi bilo moguće postići namjeravani psihološki kontrast. Svi se barem minimalno slažu da je žena s krilima na tom bakrorezu, iako izražava "melancholia naturalis", časovito prevladana napadom depresije u kojemu se crna žuč toliko podigla da je, Ficinovim riječima, duša "preduboko zapala u saturnovske misli i pritisnuta je brigama" ( F I C I N O , De vita tripi, II, 16, Opera, p. 523), "evadit tristis, omnium pertaesa" (Α. Ρ. T. Paracelsi Opera omnia, Geneva 1658., VOL. II, p. 173); ta depresija razlikuje se od patološkoga stanja u "melancholia ex melancholia naturali adusta" samo svojom prolaznom naravi (tako, također, H . W O L F F L I N , Die Kunst Albrecht Durers, peto izdanje, Munchen, pp. 252 sqq.). 201 Takvu mogućnost razmatrao je H A R T L A U B , Geheimnis, pp. 79 sqq. On s pravom kritizira tumačenje brojke I kao početka serije temperamenata, no zatim skreće s teme uvodeći masonsku deju ο stupnjevima šegrta, kalfe i majstora (to drugo dvoje možda otjelovljeno u Dureovu Vitezu, Smrti i Đavlu te u Sv. Jeronimu). No, ono što Hartlaub, op. cit. p. 42, kaže da nedostaje, a to je "tekstualni dokaz za pravilnu tripartitnu podjelu saturnovskoga razvoja", to se obilno pojavljuje u Occulta philosophia, njemačkome izvoru povrh svega, dočim nema nikakvoga dokaza za bilo kakvu povezanost s masonskim idejama.

526

č e t v r t i dio

IV. II.

njemu, usp. P. Z A M B E L L I , " A proposito dei 'De vanitate scientiarum et artium' di Cornelio Agrippa", Riv. Crit. di Storia della Filos., 1960., pp. 167-81.

202 Ο

2 0 3 G I E H L O W ( 1 9 0 4 . ) , p p . 12 s q q .

204 "Addidimus autem nonnulla capitula, inseruimus etiam pleraque, quae praetermittere incuriosum videbatur". 205 Ta posveta, u blago izmijenjenu obliku, bila je uvrštena u uvodu tiskanom izdanju, kao i Trithemijusov odgovor iz 8. travnja 1510. Manuskript originalnoga izdanja nosi natpis iz sedamnaestoga stoljeća "Mon. S. Jacobi" na prvoj stranici (Trithemius je, dakako, bio opat toga samostana), a Trithemius sam napisao je na desnoj margini na koricama: "Heinricus Cornelius Coloniensis de magia". Vidi J. B I E L M A N N , " Z U einer Hds. der 'Occulta philosophia' des Agrippa von Nettesheim." Archivf. Kulturgesch., VOL. 27 (1937.), pp. 318-24. 206 "Contigit autum postea, ut interceptum opus, priusquam illi summam manum imposuissem, corruptis exemplaribus truncum et impolitum circumferretur atque in Italia, in Gallia, in Germania per multorum manus volitaret." Kašnjenje u objavljivanju tiskanoga izdanja vjerojatno je bilo uglavnom iz straha od klerikalnog progona. Sam Trithemius savjetuje, ljubazno ali odlučno protiv njegova objavljivanja: "Unum hoc tamen te monemus custodire praeceptum, ut vulgaria vulgaribus, altiora vero et arcana altioribus atque secretis tantum communices amicis." 207 Trithemius i Pirckheimer imali su neke veze jedan s drugim tijekom godina ο kojima je riječ (1510.-1515.), u čemu su okultne stvari također igrale neku ulogu, a što se može vidjeti iz brojnih pisama, za koje smo doznali zahvaljujući arhivaru dr. E. R E I C K E U : P. to T„ 1. srpnja 1507., te T. to P„ 18. srpnja 1507 (Johannes Trithemius, Epistolarum familiarum libri duo, vjerojatno Hagenau, 1536., pp. 279-281 te Clm. 4008, fol. 11). P. to T„ 13. lipnja 1515. (riječ je ο nekom radu Trithemijusovom protiv magije), što je istaknuo O. C L E M E N U: Zeitschrift fur Bibliothekwesen, VOL. χχχνιιι (1921.), pp. 101 sqq. 208 Razlika između ta dva izdanja Occulta philosophia živi je pokazatelj razvoja što ga je prolazio humanizam na sjeveru između otprilike

527

bilješke

1510. i 1530. godine. Dr. H. Meier namjeravao je urediti i izdati wurzburški MS, što bi znatno olakšalo historijsku evaluaciju njegova otkrića. 209 Tiskano izdanje obuhvaća gotovo tri puta veći obujam od originalne verzije, čak i bez apokrifne Knjige IV. 2101, 29, fol. 22v. 211 1,5. Ljupka ilustracija ovoga učenja ο predoblikovanju pojavljuje se na jednoj minijaturi u Beču, Nationalbibliothek, Cod. Phil. graec. 4 ( H . J. H E R M A N N , u: Jahrbuch der kunsthistorischen Sammlungen des allerhochsten Kaiserhauses, VOL. XIX (1898.), tabla VI, tekst p. 166), gdje su "ideje" ljudi i životinja živopisno portretirane kao zrakama povezane s njihovim zemaljskim dvojnicima. 212 Maloprije spomenute žrtve paljenice Saturnu. 213 Korelacije s planetima (glede onih koji se tiču Saturna, vidi istu bilješku kao gore) dane su u poglavljima 16-23 (u pogl. 16 dodano iz MS fol 15v, "conferunt Saturnalia ad tristitiam et melancoliam, Jovialia ad leticiam et dignitatem"). Mjesta kojima upravljaju pojedine planete nabrojana su u pogl. 46, fol. 36v u astrološkim terminima, no s novim, fičinovskim značenjem, dočim pogl. 45 fol. 35v sadrže mimiku i obilježja lica djece planeta čije ponašanje izvire i podsjeća na utjecaj zvijezde koja je posrijedi: "Sunt praeterea gestus Saturnum referentes, qui sunt tristes ac moesti, planctus, capitis ictus, item religiosi, ut genuflexio aspectu deorsum ήχο, pectoris ictus vultusque consimiles et austeri, et ut scribit satyricus: Obstipo capite et figentes lumina terra, Murmura cum secum et rabiosa silentia rodunt Atque exporrecto trutinantur verba palato'." 214 Tako, primjerice, čovjek može umiriti ili rastužiti druge putem sugestije, zato što je jači "in ordine Saturnali" (I, 43, fol. 33v), ili može autosugestijom evocirati Saturnovu pomoć protiv ljubavi, ili Jupiterom protiv straha od smrti (1,43, fol. 44r). 215 II, 1-3. 216 II, 4-16. 217 II, 17-29. Pogl. 30 kratko spominje geometrijske likove, pripisujući njihovu učinkovitost numeričkim odnosima: ali, kako smo već rekli, planetni kvadrati nedostaju. 528

Četvrti dio

IV. II.

218 11,31. 219 II, 32.33. 220 II, 34-38. Molitva Saturnu (pogl. 37, fol. 70v - 71r) ide ovako: "Dominus altus magnus sapiens intelligens ingeniosus revolutor longi spatii, senex magne profunditatis, arcane contemplationis auctor, in cordibus hominum cogitationes magnas deprimens et vel imprimens, vim et potestatem subuertens, omnia destruens et conseruans, secretorum et absconditorum ostensor et inuentor, faciens amittere et inuenire, auctor vite et mortis." U tiskanom izdanju (II, 59, p. 205) taj polaritet, koji nalazimo da pogađa čak i Alanusa ab Insulis, pojavljuje se jednako jasno ("vim et potestatem subvertentem et constituentem, absconditorum custodem et ostensorem"). 221 II, 49. 222 II, 50-58. 223 III, I, fol. 84r. 224 III, 29, fol. 103r v. 225 III, 1-6. 226 III, 7-10. Taj "daemones medii" koji obitava u sferama podudara se s jedne strane s devet Muza (usp. M A R T I A N U S C A P E L L A , Nuptiae Philologiae et Mercurii, I, 27-28, ed. A. Dick, Leipzig, 1925., p. 19); s druge strane, sa stanovitim anđelima: tipično je za preostatke antičke mitologije da je duh Merkura bio poistovjećen s Mihaelom, koji je preuzeo mnoštvo funkcija Hermesa Psihopompa, dočim se duh djevičanske božice rađanja, Lune-Artemide, poistovjećivalo s Gabrijelom, anđelom Navještenja. Ovdje ne možemo ulaziti u Agrippinu demonologiju niti možemo vrednovati kozmogoniju i vrlo zanimljivu psihologiju sadržanu u pogl. III, 16-29. 227 III, 29, fol. 103". 228 III, 30, fol. 104r. "Illapsiones vero eiusmodi... non transeunt in animam nostram, quando illa in aliud quiddam attentius inhians est occupata, sed transeunt, quando vacat." 229 III, 38. 230 III, 37. 231 111,31-36. 529

bilješke

232 III, 33-36. 233 Za učenje ο "vacatio animae" te ο mogućnosti da je ona uzrokovana melankolijom, vidi npr. F I C I N O , Theologia Platonica de immortalitate animorum, BK XIII, 2 {Opera, VOL. I, p. 292): 234 III, 31, fols. 104r sqq. (vlastita imena ispravljana u prijevodu): "Furor est illustratio anime a diis vel a demonibus proveniens. Unde Nasonis hoc carmen: 'Est deus in nobis, sunt et commercia celi; Sedibus ethereis spiritus ille venit.' Huius itaque furoris causam, que intra humanum corpus est, dicunt philosophi esse humorem melancolicum, non quidem illum, qui atra bilis vocatur, qui adeo prava horribilisque res est, ut impetus eius a phisicis ac medicis ultra maniam quam inducit, eciam malorum demonum obsessiones afferre confirmatur. Humorem igitur dico melancolicum, qui candida bilis vocatur et naturalis. Hic enim quando accenditur atque ardet, furorem concitat ad sapientiam nobis vaticiniumque conducentem, maxime quatenus consentit cum influxu aliquo celesti, precipue Saturni. Hic enim cum ipse sit frigidus atque siccus, qualis est humor melancolicus, ipsum quotidie influit, auget et conservat; praeterea cum sit arcane contemplationis auctor ab omni publico negocio alienus ac planetarum altissimus, animam ipsam tum ab externis officiis ad intima semper revocat, tum ab inferioribus ascendere facit, trahendo ad altissima scientiasque ac futurorum presagia largitur. Unde inquit Aristoteles in libro problematum ex melancolia quidam facti sunt sicut diuini predicentes futura ut Sibille et Bachides, quidam facti sunt poete ut Malanchius Siracusanus; ait preterea omnes viros in quauis scientia prestantes ut plurimum extitisse melancolicos, quod etiam Democritus et Plato cum Aristotele testantur confirmantes nonnullos melancolicos in tantum prestare ingenio, ut diuini potius quam humani videantur. Plerunque etiam videmus homines melancolicos rudes, ineptos, insanos, quales legimus extitisse Hesiodum, Jonem, Tymnicum Calcidensem, Homerum et Lucretium, sepe furore subito corripi ac in poetas bonos euadere et miranda quedam diuinaque canere etiam que ipsimet vix intelligant. Unde diuus Plato in Jone, ubi

530

Četvrti dio

IV. II.

de furore poetico tractat: "Plerique, inquit, vates, postquam furoris remissus est impetus, que scripserunt non satis intelligunt, cum tamen recte de singulis artibus in furore tractauerunt, quod singuli harum artifices legendo diiudicant'." Očito je od početka do kraja da Agrippa slijedi Ficina. 235 III, 32, fol. 105r: "Tantum preterea est huius humoris imperium ut ferant suo impetu eciam demones quosdam in nostra corpora rapi quorum presentia et instinctu homines debachari et mirabilia multa effari. Omnis testatur antiquitas et hoc sub triplici differentia iuxta triplicem anime apprehensionem, scilicet imaginatiuam, rationalem et mentalem; quando enim anima melancolico humore vacans tota in imaginationem transfertur, subito efficitur inferiorum demonum habitaculum, a quibus manualium artium sepe miras accipit rationes; sic videmus rudissimum aliquem hominem sepe in pictorem vel arhitectorem vel alterius cuiusque artificii subtilissimum subito euadere magistrum; quando vero eiusmodi demones futura nobis portendunt, ostendunt que ad elementorum turbationes temporumque vicissitudines attinent, ut videlicet futuram tempestatem, terremotum vel pluuiam, item futuram mortalitatem, famem, vel stragem et eiusmodi. Sic legimus apud Aulum Gellium Cornelium sacerdotem castissimum eo tempore quo Cesar et Pompeius in Thessalia confligebant, Pataui furore correptum fuisse, ita quod et tempus et ordinem et exitum pugne viderat. Quando vero anima tota in rationem conuertitur, mediorum demonum efficitur domicilium. Hine naturalium rerum humanarumque nanciscitur scientiam atque prudentiam. Sic videmus aliquando hominem aliquem subito in philosophum vel medicum vel oratorem egregium evadere; ex futuris autem ostendunt nobis que ad regnorum mutationes et seculorum restitutiones pertinent, quemadmodum Sibilla Romanis vaticinata fuit. Cum vero anima tota assurgit in mentem, sublimium demonum efficitur domicilium, a quibus arcana ediscit divinorum, ut videlicet Dei legem, ordines angelorum et ea que ad eternarum rerum cognitionem animarumque salutem pertinent; ex futuris vero ostendunt nobis, ut futura prodigia, miracula, futurum prophetam vel legis mutationem, quemadmodum Sibille de Jesu Christo longo tempore ante aduentum eius vaticinate sunt, quem

531

bilješke

quidem Vergilius špiritu consimili iam propinquum intelligendo Sibille Cumane reminiscens cecinit: 'Ultima Cumei venit iam carminis etas; Magnus ab integro seculorum nascitur ordo, Iam redit et virgo, redeunt Saturnia regna; Iam noua progenies celo dimittitur alto'." 236 Pogl. III, 39-56, iza odlomka "somnium", iznosi i tumači što se zahtijeva od čarobnjaka s obzirom na čistoću, izvođenje obreda, "nomina sacra", itd., dok posljednje poglavlje (iii, 57) pokušava definirati razliku između "religio" i nedopuštenog "superstitio" - to drugo, logično, biva ograničeno na primjenu sakramenata na neprikladne objekte, primjerice, ekskomunikacijua štetnih gusjenica ili krštenje kipova. Pogl. III, 30 -38 tako zbilja čini jezgru cjeline. Koliko je temeljito cijela ova struktura bila raskomadana u tiskanom izdanju, može se vidjeti iz činjenice da su dva poglavlja ο melankoliji bila, s manjim izmjenama, sažeta u jedan odlomak i smještena u Knjigu I (60.), iza poglavlja 59. ο "somnium", ispred kojega je, opet, bilo poglavlje ο slučajevima navodnoga uskrsnuća iz mrtvih i ο fenomenima stigmatizacije, te poglavlje ο geomanciji koje je prije bilo u Knjizi II. 237 Možda najupadljiviji primjer je onaj u Disciplina scholarium, pogl. V (P. L. V O L . L X I V , col. 1233): "Cum ad magistratus excellentiam bonae indolis adolescens velit ascendere, necessarium est ut tria genera statuum, quae in assignatione probabilitatis innuit Aristoteles, diligenter intelligat. Sunt autem quidam vehementer obtusi, alii mediocres, tertii excellenter acuti. Nullum vero vehementer obtusorum vidimus unquam philosophico nectare vehementer inebriari. Istis autem mechanica gaudet maritari, mediocribus politica." 238 Sama po sebi, oznaka I ne mora značiti da je Diirer uistinu namjeravao nacrtati i druga dva oblika melankolije; moguće je da je izrađujući ovaj bakrorez on jednostavno imaginirao druge dvije, i očekivao je od izobraženoga gledatelja da ih jednako tako imaginira. 239

Usp. E . P A N O F S K Y , Idea (Studien der Bibliothek Warburg, Leipzig, 1 9 2 4 . , pp. 2 5 sqq.

532

VOL. V),

č e t v r t i dio

IV. II.

240 Za Diirerov individualizam, usp. E. P A N O F S K Y , Hercules am Scheidewege (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. χνιιι), Leipzig, 1930., pp. 167 sqq. 241 Usp. E . P A N O F S K Y , Idea (Studien der Bibliothek Warburg, Leipzig, 1924., pp. 25 sqq.

VOL. V),

242 Za transformaciju Ficinova učenja ο ljepoti u metafiziku manirističke umjetnosti, usp. E. P A N O F S K Y , Idea (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. V), Leipzig, 1924., pp. 52 sqq. Za proteste protiv matematičkih pravila koja su bila ponos klasične teorije umjetnosti, usp. ibid., pp. 42 sqq. 243 S te točke gledišta razumljivo je što se temeljna povezanost između melankolije i figurativne umjetnosti, kakvu je Agrippa bio uspostavio početkom šesnaestoga stoljeća, nije pojavila u Italiji sve do razdoblja manirizma, mada je onda odmah bila upotrijebljena kao argument za otmjenost artističkog djelovanja. R O M A N O A L B E R T I U svom djelu Trattato della nobilta della pittura, Rim, 1585., kaže (str. 17): "Et a confirmazione di cio [tj. tvrdnje da slikanje zaslužuje biti uvršteno među plemenita umijeća] vediamo che li Pittori divengono malencolici, perche volendo loro imitare bisogna, che ritenghino li fantasmati fissi nell' Intelletto: a cio dipoi li esprimeno in quel modo, che prima li havean visti in presentia; Et questo non solo una volta, ma continuamente, essendo questo il loro essercitio: per il che talmente tengono la mente astratta et separata dalla materia, che conseguentemente ne vien la Malencolia; la quale pero diče Aristotile, che significa ingegno et prudentia, perche, come l'istesso diče, quasi tutti gl'ingegnosi et prudenti son stati malencolici." 244 LF, Nachlass, p. 295,13 (usp. p. 299,1), te p. 297,16. 245 LF, Nachlass, p. 218, 16. Teorija ο geniju koje se držao Ficino i njegov krug, unatoč naglasku koji se stavljao na povišenu samosvijest zapravo nije bila individualistička, utoliko što se "Musarum sacerdotes" i "viri literati" uvijek promatralo kao klasu, pa su se genijalni ljudi pojavljivali, takoreći, u jatu. Prepoznavanje pojedinca kao originalnog i neponovljivog ("desgleichen ihm zu seinen Seiten Keiner Gleich erfunden wirdet und etwan lang Keiner vor ihm gwest und nach ihm nit bald Einer kummt", LF, Nachlass,

533

bilješke

ρ. 221, 16), ili, pak, djela kao originalnog i neponovljivog ("das man vor nit gesehen noch ein Ander gedacht hatt"), pojavljuje su u Diirera ranije nego na jugu. Taj čovjek koga su njegove "ekonomske prilike" (Wolfflin) znale natjerati da ponovno upotrijebi skice ili studije načinjene mnogo godina prije, nije se nijednom ponovio ni u jednome djelu koje je stvarno izašlo iz njegova ateljea, u vidu bakroreza, slika ili drvoreza: majmun i čovjek sa svrdlom, preuzeti s bakroreza B42 i drvoreza BI 17 na drezdenskome nizu Sedam žalosti Djevice Marije, svjedoče jedino ο neautentičnosti tih slika; za povezanost između Sv. Pavla u Munchenu i bakroreza B46, vidi naš tekst u Munchner Jahrbuch der bildenden Kunst. 246

Bilješke u: E. P A N O F S K Y , Idea (Studien der Bibliothek VVarburg, v), Leipzig, 1 9 2 4 . , p. 7 0 . Rečenica Ο "oberen Eingiessungen" već je bila spomenuta u Giehlowa ( 1 9 0 4 . ) , s tim u svezi. VOL.

247 Spomenuli smo već da je Agrippa ukazivao na platoničko učenje ο Idejama. Primijetili bismo, nadalje, povezano sa specifičnim sjevernjačkim poimanjem nadahnutog umjetnika da je upravo u kasnogotičkoj umjetnosti na sjeveru "Majka Božja portretirana po sv. Luki" bila prvi put prikazana kao slika-vizija u oblacima; (usp. D O R O T H E A K L E I N , St Lukas als Maler der Maria. Ikonographie der Lukas-Madonna, disertacija, Hamburg, 1933., koja je, međutim, previdjela nekoliko bitnih primjera). 248 Za ovo znamo preko Melanchtonova izraza koji je otkrio A. W A R B U R G (Heidnisch-antike Weissagung in Wort und Bild zu Luthers Zeiten, u: Gesammelte Schriften, VOL. II, Leipzig, 1932., p. 529), a koji govori ο "melancholia generosissima Dureri". Neovisno Ο tom otkriću, M. J. F R I E D L A N D E R je u tijeku svog istančanog i pametnog izlaganja ο Melencolia I, već bio postavio pitanje nije li Diirer i sam bio melankolik (Albrecht Diirer, Leipzig, 1921., pp. 146 sqq.), a na to pitanje se to prije smije odgovoriti pozitivno budući da je Durer bolovao od neke bolesti koju su liječnici-fizici njegova vremena ubrajali pouzdano među "morbi melancholici"; čuveni bremenski crtež s potpisom: "Do der gelb fleck ist vnd mit dem finger drawff dewt, do ist mir we", naznačuje neko oboljenje slezene. Taj crtež (lik. pril. 63) obično se dovodi u vezu s Diirerovom posljednjom bolešću. S time u vezi istaknuli bismo da to gledište nema nikakvih osnova. Stil toga blago koloriranoga crteža podsjeća 534

č e t v r t i dio

IV. II.

na studije proporcija iz 1512-13. godine mnogo više negoli na kasnije crteže, dočim je pismo - važna pomoć pri kronologiji u Diirerovom slučaju - vrlo različito od one stroge pravilnosti, koja se vidi i u najmanjim bilješkama, iz dvadesetih godina, i tek je malo otvorenije nego u pismima Pirckheimeru, pa su najbliža analogija i opet one teorijske bilješke iz 1512-13. godine. Štoviše, to tijelo je tijelo čovjeka u mladosti, kosa je još svijetla, i cijeli izgled glave i lica najbliži je autoportretu sa slike Svi Sveti. Postoje svi razlozi da se bremenski crtež pripiše u drugo desetljeće šesnaestoga stoljeća, tj. u godine koje su neposredno prethodile kompoziciji Melencolia I, te da se ovaj crtež promatra kao još jedan dokaz Diirerova izrazito osobnog interesa za tu temu. Još je manje razloga da se bremenski crtež dovodi u vezu s njegovom posljednjom bolešću i to, što je on često bolovao i ranije: godine 1519. Pirckheimer piše: "Turer male stat" (E. R E I C K E U: Mitteilungen des Vereins fiir Geschichte der Stadt Nurnberg, VOL. χ χ ν π ι (1928.), ρ. 373), a 1503. godine Diirer je sam napisao na crtežu L231 da ga je načinio "u bolesti". Dok smo se ovime bavili, pronašli smo da su još dva učenjaka sklona pridati nov nadnevak bremenskom crtežu - H. A. VAN B A K E L U jednom tekstu nazvanom "Melancholia generosissima Dureri" u Nieuw Theologisch Tijdschrift, VOL. XVII, 4 (1928), p. 332; te E . F L E C H S I G , u: Albrecht Diirer, VOL. II, Berlin 1931., pp. 296, koji iz nekog razloga želi taj crtež datirati skroz u 1509. godinu. 249

Za ovo, usp. U R S U L A Hamburg, 1935.

HOFF,

Rembrandt und England, disertacija,

250 L 429 251 LF, Nachlass, p. 17, 5. Vrlo je tipično za Diirerovu narav da čak i uza svu uznemirenost koja postoji u njegovom vizionarskome snu, on primjećuje udaljenost na kojoj se voda sastaje sa zemljom te čak pokušava iz brzine kojom se pljusak približava izračunati visinu s koje pada ("und sie kamen so hoch herab, dass sie im Gedunken gleich langsam fieln"). 252 Usp. Kantovo izlaganje ο melankoliku, navedeno gore, koje je u značajnom opsegu bilo anticipirano Camerarijusovim istančanim opisom Albrechta Diirera: "Erat autem, si quid omnium in illo viro quod vitiii simile videretur, unica infinita diligentia et in se quoque

535

bilješke

inquisitrix saepe parum aequa." (Uvod u latinski prijevod Teorije proporcija, Niirnberg, 1532.). 253 Samo u tom jednom pogledu je Melencolia I u stvari komplementarna bakrorezu Sv. Jeronim. A . W E I X L G A R T N E R (U: Mitteilungen der Gesellschaftfiir vervielfaltigende Kunst, 1901., pp. 47 sqq.) pokazuje da zamisao nekog izvanjskoga, formalnoga pendanta ovdje uopće nema mjesta. Još manje se može pretpostaviti, kako to čini R. W U S T M A N N (u: Zeitschriftfiir bildende Kunst, nova serija, V O L . ΧΧΙΙ (1911.), ρ. 116), da je tikvica koja je visjela sa stropa na bakrorezu Sv. Jeronim originalno bila namišljena da dobije natpis "Melencolia II". Ipak, Diirer je gotovo uvijek davao ta dva bakroreza zajedno (LF, Nachlass, pp. 120, 16; 121,6; 125, 12; 127, 13, 17; 128, 17); i često se ta dva bakroreza razmatralo i raspravljalo se ο njima zajedno (usp. pismo Johnu Cochlaeusu od 5. travnja 1520. godine, tiskano, s ostalima, u: E. R E I C K E , Mitteilungen des Vereins fiir Geschichte der Stadt Niirnberg, VOL. χ χ ν ι π (1928), ρ. 375). 254 Za ovu promjenu u Diirerovu nazoru na umjetnost, usp. posebice L U D W I G JUSTI, Konstruierte Figuren und Kopfe unter den Werken Albrecht Durers, Leipzig, 1902., pp. 21 sqq., te isti autor u: Repertorium, VOL. χ χ ν π ι (1905.), pp. 368 sqq. Također i E. P A N O F S K Y , Durers Kunsttheorie, pp. 1 1 3 , 127 sqq., te isti autor u: Jahrbuch fiir Kunstwissenschaft, VOL. III, Leipzig, 1926., pp. 136 sqq. 255 LF, Nachlass, p. 288, 27. Diirerovo neznanje ne odnosi se, dakako, na ideju ljepote, već na vizualne uvjete, točnije na proporciju koja određuje ljepotu (jednako misli i H. W O L F F L I N , Die Kunst Albrecht Durers, peto izdanje, Miinchen, 1926., p. 368). Mnogo toga jasno je iz ovih riječi: "Idoch will ich hie die Schonheit also fiir mich nehmen: was zu den menschlichen Zeiten van dem meinsten Theil schon geachtt wiird, des soli wir uns fleissen zu machen". Rečenica "was aber die Schonheit sei, das weis ich nit" ekvivalentna je, dakle, izjavama navedenima dolje, LF Nachlass, p. 222,7, odnosno p. 359, 16. 256 LF, Nachlass, pp. 290, 23 sqq. Ovo je gotovo od riječi do riječi istovjetno skici teksta iz 1512. (LF, Nachlass, p. 300, 9). 257 LF, Nachlass, p. 363, 5.

536

IV. II.

četvrti dio

258 LF, Nachlass, p. 359,3. Tiskano izdanje Teorije proporcija nastavlja: "Das gib ich nach, dass Einer ein hiibschers Bild... mach... dann der Ander. Aber nit bis zu dem Ende, dass es nit noch hubscher mocht sein. Dann Solchs steigt nit in des Menschen Gemiit. Aber Gott weiss Solichs allein, wem ers offenbatre, der wesst es auch. Die Wahrheit halt allein innen, welch der Menschen schonste Gestalt und Mass kinnte sein und kein andre... In solichem Irrtum, den wir jetzt zumal bei uns haben, weis ich nit statthaft zu beschreiben endlich, was mass sich zu der rechten Hiibsche nachnen mocht." (LF, Nachlass, p. 221,30). 259 LF, Nachlass, p. 222, 25 (iz tiskane Teorije proporcija). 260 Bila je to, dakako, zamisao romantika, interpretirati Diirerovu "Melankoliju" kao izravni portret faustovskoga karaktera. Dr. Hermann Blumenthal ljubazno je ukazao na izvor u K A R L G U S T A V C A R U S , Briefe uber Goethes Faust, V O L . I, Leipzig, 1835., pismo II, pp. 40 sqq. Ta veoma fina analiza, koja izrazito naglašava "kontrast djeteta koje revno piše i lika koji besposleno meditira i tužno zuri u prazno", to ljepša je budući daje slika Diirera mučena faustovskim emocijama - kako to i sam Carus uvida te nekoliko puta i kaže - bila u potpunoj kontradikciji s koncepcijom, poteklom od Wackenrodera i u to vrijeme općenito prihvaćenom, ο "inače tako mirnom i pobožnome" majstoru. Osobito je značajno što Carus, fasciniran analogijom s Faustom koju je otkrio, govori ο glavnoj figuri kao da je muškoga roda. 261 Povezano s ovim odlomkom, vidi esej koji smo citirali prije, u Munchner Jahrbuch der bildenden Kunst, nova serija, V O L . V I I I (1931.), pp. I sqq. Budući da se oba teksta bave istom tematikom, premda s različite točke gledišta, bilo je teško izbjeći preklapanja: neke fraze pa i cijeli paragrafi ponavljaju se katkad od riječi do riječi, radi jasnoće i koherencije. 262 J O A C H I M S A N D R A R T , Teutsche Akademie, Munchen, 1925., p. 67. 263

ed. A. R. Peltzer,

Usp. npr. J. H E L L E R , Das Leben und die Werke Albrecht Diirers, Leipzig, 1 8 2 7 . , V O L . II, I, pp. 2 0 5 sqq.; F. K U G L E R , Geschichte der Malerei, treće izdanje, Leipzig, 1 8 6 7 . , BK I V , § 2 4 0 ( V O L . II, p. 4 9 8 ) ; A . V O N E Y E , Leben und Wirken Albrecht Diirers, Nordlingen 1 8 6 0 . , p. 4 5 2 ; M . T H A U S I N G , Diirer, Leipzig 1 8 8 4 . , V O L . II, pp. 2 7 8 sqq. 537

bilješke

264 "Die vier Apostel von Albrecht Diirer in ihrer urspriinglichen Gestalt", Zeitschrift fiir deutsche Bildung, ix (1930.), pp. 450 sqq„ s reprodukcijama natpisa sada ponovno spojenih sa slikama te s podrobnim izvješćem ο Diirerovu odnosu s Neudorfferom. H . A. V A N B A K E L ("Melancholia generosissima Dureri", u: Nieuw Iheologisch Tijdschrift, 1928.) također se vraća na staro, tradicionalno tumačenje tih slikovnih prikaza Apostola kao portreta temperamenata, no pogrešno smatra sv. Ivana za melankolika, što pomalo dovodi u pitanje njegove zaključke glede spiritualne kompleksnosti Melencolia I. 265

Tako H . W O L F F L I N , Die Kunst Albrecht Durers, Miinchen, 1 9 2 6 . , p. 3 4 8 (te kasnije T. H A M P E U: Festschrift des Vereins fiir die Geschichte der Stadt Niirnberg zur 400 jahrigen Gedachtnisfeier Albrecht Durers, 1528-1928., Niirnberg, 1 9 2 8 . , p. 5 8 ) . Slična nota čuje se i kada čovjek osamnaestoga stoljeća odbija svaki pokušaj klasifikacije povijesnih likova Apostola u skladu s kompleksijama, s primjedbom kako mu se ne sviđa "kada se ljude Božje, koji su izravno nadahnuti od Svetoga Duha, prosuđuje tako obuhvatno nekim filozofskim aršinom poput običnih ljudi, te kada su njihovi temperamenti, a onda i stupanj, korisnost i Bog zna što sve ne, do namanjeg njihova djelića tako detaljno i točno određeni". (J. W. A P P E L I U S , Historisch-moralische Entwurff der Temperamenten, V predgovor drugome izdanju, 1 7 3 7 . , fol. C 4 2 ) .

266 H. K A U F M A N N , Albrecht Durers rhythmische Kunst, Leipzig, 1924., pp. 60 i 135 sqq. Prema Kaufmannu, opisi četvorice Apostola kao četiri tipa kompleksija izvorno se nisu odnosili na razlike u njihovim humoralnim obilježjima, već na razlike u njihovom držanju i pokretima, i samo iz toga je onda "postupno izraslo mišljenje kako su te četiri kompleksije zapravo četiri temperamenta". Kaufmann izgleda nije primij etio da ih baš upravo naj starij i izvor izričito opisuj e kao "sanguinicus, cholericus, phlegmaticus et melancholicus". 267 E. H E I D R I C H , Diirer und die Reformation, Leipzig, 1909., p. 57. 268 On kaže ο Danielu Engelhartu, heraldičkom medaljaru i graveru pečata, da je on bio toliko izvanredan "da mi je Albrecht Diirer rekao tu u njegovoj sobi, dok sam ispisivao podnožja prijespomenutih četiriju slika i unosio različite izreke iz Svetoga pisma, kako

538

ČETVRTI DIO

IV. II.

nikada nije vidio silnijeg, odnosno vještijeg heraldičkoga medaljara". ( J O H A N N N E U D O R F F E R , Nachrichten von Kiinstlern u. Werkleuten Niirnbergs, 1 5 4 7 . , novije izdanje G . W . K . L O C H N E R , u: Quellenschriften fur Kunstgeschichte, V O L . X, Beč, 1 8 7 5 . , pp. 1 5 8 sqq.). 269 N E U D O R F F E R , op. cit. (ed. Lochner), pp. 132 sqq. 270 London, Brit, Museum, Egerton Ms 2572, fol. 51v. 271 LF, Nachlass, p. 382, 2. 272 LF, Nachlass, p. 227, 4. 273 Tako A. VON EYE, Leben und Wirken Albrecht Diirers, Nordlingen 1860.; M. T H A U S I N G , Diirer, Leipzig, 1884.; F. K U G L E R , Geschichte der Malerei, treće izdanje, Leipzig, 1867. 274 U skladu s time sv. Ivan je bio sangvinik, sv. Petar kolerik, sv. Marko flegmatik (!), a sv. Pavao melankolik. Prof. Meyer-Bamberg ljubazno nas je obavijestio ο tome gdje se nalazi slika koju spominje J. H E L L E R , Das Leben und die Werke Albrecht Diirers, Leipzig, 1827. (sakristija sv. Jakova u Bambergu), te nam je pribavio fotografiju. 275

Triptih iz 1 4 8 8 . u crkvi Frari; usp. K A R L V O L L , U: Siiddeutsche Monatschefte, V O L . III ( 1 9 0 6 . ) , pp. 7 4 sqq., te G . P A U L I , U: Vortrage der Bibliothek Warburg, V O L . I, ( 1 9 2 1 - 2 2 . ) , p. 6 7 .

276 Apostoli na bakrorezima B48, 49 i 50 su otprilike iste životne dobi. 277

Tako i H . B E E K E N , U: Logos, V O L . XIX ( 1 9 3 0 . ) , p. 2 2 5 , premda on poriče bilo kakvu povezanost s učenjem ο temperamentima.

278 Autorove primjedbe ο koloritu bile su uspoređene s jednim opisom koji je neovisno učinio dr. E R W I N R O S E N T H A L , kome dugujemo zahvalu. 279

Tako C O N S T A N T I N U S A F R I C A N U S , Theorica Pantegni {Opera, II, Basel, 1 5 3 9 . , p. 2 4 9 ) .

VOL.

280 Slučajno je i Rubens, onoliko koliko je usporedba s Durerovim likovima moguća (jer su samo dvojica među njima evanđelisti) pratio isti slijed životnih dobi, odnosno, ako se komu više sviđa, temperamenata, na svojoj slici četvorice evanđelista u Sanssouciju (Klassiker der Kunst, ed. R. Oldenbourg, Stuttgart, 1921., p. 68). Sv. Ivan je predstavljen kao mladić (sangvinik), sv. Marko kao mlađi 539

bilješke

muškarac (kolerik), sv. Luka kao postariji čovjek (melankolik), a sv. Matej kao starac (flegmatik). Ovdje možemo još primijetiti da je Steinmannova sugestija ο izjednačavanju Michelangelovog horarija s temperamentima održiva - ako ikako - jedino tako da se slijedi tradicionalna tekstualna povezanost sati u danu s četirima humorima. Tako ne možemo reći: zora = melankolija, dan = žuta žuč, suton = flegma i noć = krv, nego: "aurora" = krv, "giorno" = žuta žuč, "crepuscolo" = melankolija (E. Zola je u svom L' oeuvre rekao jednom "penetre par la melancolie du crepuscule"), te "notte" = flegma. Nije nemoguće ni to, da su te ideje imale nekog udjela čak i u umjetničkim koncepcijama Michelangela, budući da nije postojala ikonografska tradicija za sate u danu); tako da bi se jarost "giorna", sama po sebi nerazumljiva, mogla vrlo dobro združiti s "cholerom", žutom žuči. Valja se, međutim prisjetiti daje Michelangelov svijet u cjelini bio i previše uvjetovan melankolijom da bi bilo mjesta za čisto flegmatičnu, a kamoli za čisto sangviničnu narav. Ako se želi povući paralelu između temperamenata i Michelangelovih horarija, onda treba ove potonje promatrati kao niz melankoličnih naravi nadometnutih na sangviničnu, koleričnu, prirodno melankoličnu i flegmatičnu osnovu. 281 Glava melankolika iz 1502. i glava sv. Pavla iz 1526. predstavljaju, dakako, tek dvije krajnosti jednoga niza, u kojemu su glavne međufigure slika Barberini, oltar Heller (osobito L510), crtež L18, drvorez B38 te bakrorez B50. No, kada se sve one usporede jedna s drugom, sv. Pavao iz Munchena čini se vrlo bliskim, barem po fizionomiji, glavi melankolika na B132, unatoč svim razlikama u "ethos" - bliži, u svakom slučaju, nego s glavom sv. Pavla na bakrorezu B50, s kojim ga F. H A A C K želi tako usko povezati (.Mitteilungen des Vereinsfiir Geschichte der Stadt Niirnberg, VOL. χ χ ν π ι (1928.), p. 313.) 282 M. T H A U S I N G , Diirer, V O L . II, Leipzig, 1884., p. 288, te (s prosvjetljujućom sugestijom kako je centralni lik trebao biti "Santa Conversazione" u stilu crteža L363), G. P A U L I , U: Vortrage der Bibliothek Warburg, VOL. I (1921-22.), p. 67. 283 L368. 284 Za pojedinosti usp. E. P A N O F S K Y , U: Miinchner Jahrbuch der bildenden Kunst, nova serija, V O L . V I I I (1931.), pp. I sqq. 540

četvrti dio

285 Μ . THAUSING, 286

i v . iiI.

Diirer, V O L . II, Leipzig,

1884.,

p.

279.

Usp. J O H A N N E C K , De primatu Petri libri tres, Pariz, 1 5 2 1 . , te poslije. Prominencija sv. Pavia u usporedbi s Petrom može se još spremnije protumačiti kao rezultat anti-papskoga stava, s obzirom da je ikonografska tradicija uspostavljena u vrijeme ranoga kršćanstva, a koja nikad nije bila prekinuta sve do reformacije, zahtijevala da dvojica apostolskih vođa budu postavljena na točno jednakim podnožjima - tradicija koju je Diirer iz 1510. godine naslijedio kao gotovu činjenicu na vanjskim krilima Heller oltara, te na drvorezu B38.

287 Usp. fini bremenski crtež, L 131, "Čovjek bola".

541

četvrti dio

IV. III.

1 Još 1861. g., primjerice, pojavilo se u Parizu djelo Ecole de Salerne, koje je preveo C. Meaux St. Mare i koje je sadržavalo jednu dosta mršavu litografiju četiriju temperamenata u obličju četvorice moderno odjevenih džentlmena oko stola. Karl Arnold objavio je, još 1928.g., u Munchener Ilustrierte Presse, niz pod nazivom "Četiri temperamenta plešu", a koji je u krajnjoj liniji bio izvučen iz stare kalendarske sheme ο psihološki različitim parovima. 2 Prvi put u trećemu izdanju iz 1628. g. Ova gravira, koju je načinio Le Blon, prikazuje različite glavne oblike melankolije: melankoličnog zaljubljenika, hipohondra, maničnog, te redovnika koji izgovara krunicu, a predstavlja "praznovjernoga". Le Blonova gravura sadrži i portret autora, predočenog kao Demokrita mlađega, te njegova antičkoga prethodnika Demokrita iz Abdere, te uz to još dvije alegorijske figure uzroka, odnosno osobitosti melankolična temperamenta u pozadini (to su "Zelotypia" = zavist i "Solitudo" = usamljenost); te naposljetku, dva ljekovita sredstva, boražinu i kukurijek, koje se nadugačko preporučuje kao protuotrov za melankoliju u Peutingerškom kodeksu (Clm. 4011, fol, 23). Drugi primjer, već spomenut, naslovna je stranica djela JOHANNESA FREYTAGA, Bericht von der Melancholia Hypochondria, koja, uz već opisanu skupinu melankolija koje su liječnici uspjeli svladati, prikazuje Asklepija s pijetlom i knjigom ("Confortat") te personifikaciju Istine s lirom i suncem ("Illustrat"). 3 "Malenconico", iz niza koji prikazuje temperamente u djelu Cesarea Ripe Complessioni, čovjek je koji stoji, odjeven u crno, s knjigom u ruci koja pokazuje njegovu sklonost proučavanjima, u drugoj ruci drži prosjačku kesu, zavoj preko usta prikazuje njegovu šutnju, a vrabac na glavi pokazuje veliku sklonost samoći. Melankolija kao samostalna personifikacija pojavljuje se također u Ripe (vidi tekst gore); (lik. pril. 26). 4 Francuska, "encombree par sa tradition", da upotrijebimo riječi Henrija Focillona, izbjegla je, čini se, utjecaju Diirerova bakroreza 543

bilješke

gotovo kompletno u tijeku šesnaestoga stoljeća, te je on na nju utjecao tek u sedamnaestomu stoljeću posredstvom talijanske umjetnosti baroka. 5 Bila bi potrebna zasebna studija da bi se skupili svi prikazi u kojima je beskrajno bogatstvo motiva s Durerova bakroreza bilo povučeno za oslikavanje drugih tema, posebice personifikacija "Contemplatio", "Meditatio", "Penitentia" i tome slično, te za prikaz personifikacija slobodnih i mehaničkih Umijeća: za potonje su osobito karakteristični nizovi Virgila Solisa, Artes, B183-189, te oni H. S. Behama, B121-127. Budući da tipovi toga dvoga, meditirajućeg autora i Umijeća, čine osnovu Diirerova bakroreza, on je mogao imati utjecaj na razvitak jednoga i drugoga. 6 U trenutku pisanja ove knjige, ništa određeno ne zna se ο identitetu umjetnika "A. C.". Prijašnje, uglavnom prihvaćeno mišljenje da ti inicijali stoje za Allarta Claesza, oštro je napao M. J. F R I E D L A N D E R (U. Thieme i F. Becker, Allgemeines Lexikon der bildenden Kiinstler, vii, p. 36). Friedlander zaključuje iz stilističkih razlika na raznim crtežima da signatura "A. C." može značiti samo zlatarsku radionicu u kojoj su radili razni graveri, i sklon je identificirati toga zlatara kao stanovitog "Alearta", nepoznatog prezimena, koga spominje i Scorel. Od nekog vremena, međutim, kako nas je ljubazno obavijestio dr. Winkler, u pitanju je čak i nizozemsko podrijetlo tih gravira (za njihovu povezanost s Gossartom, usp. E. W E I S S , / . Gossart, Parchim 1 9 1 3 . , p. 4 2 ) , dočim je mišljenje koje je vladalo prije hipoteze ο Allartu Claeszu, naime da je majstor "A. C." identičan s Adrianom Collaertom starijim, antverpenskim graverom i trgovcem umjetninama koji je bio aktivan "oko 1540. g.", u naše vrijeme čini se već posve napušteno. Prema B. L I N N I G U , Lagravure en Belgique, Antwerp, 1 9 1 1 . , p. 7 6 , Collaert se nije rodio prije 1 5 2 0 . , što bi isključivalo tu identifikaciju, no, prema našim spoznajama, ne postoje dokazi za taj nadnevak. Nećemo se upuštati u taj prijepor, no možemo samo spomenuti da je u rujnu 1520. g. Durer dao stanovitom "majstoru Adrianu" otiske u vrijednosti dva guldena (LF, Nachlass, p. 131, 8) te da taj Adrian stoga teško može biti identificiran kao A. Herbouts ili Horebouts, javni bilježnik grada Antwerpena. Taj potonji, naime, uvijek je iz poštovanja oslovljen nekom titulom (LF, Nachlass, pp. 154,4 i 151,

544

č e t v r t i dio

iv. iii.

22) te ga je štoviše, kako proistječe iz upravo navedenog odlomka, Diirer poslije obdario "cjelovitim pretiskom". 7 Te varijacije sastoje se tek od grčke verzije te legende te od preinaka i prilagodbi magičnog kvadrata. Ikonografski, jedan crtež koji je nastao kao kopija prema Diirerovoj Melencolia I [naslovnica knjige Neu Formulabuch, Frankfurt, Egenolff, 1545., prim. ur.] mozaik je najraznoraznijih motiva. Gornji dio povezuje Melankoliju s Amymonom u B71, donji dio pokazuje da se koristilo M. Curtiusa, na lijevoj strani nalazi se portret "Fortitudo", na desnoj je "Miles christianus", koga sile tame pokušavaju spriječiti na njegovu uzlasku ka Bogu. Za umjetnika, vidi H . R O T T I N G E R , Der Frankfurter Buchholzschnitt 1530-1550, Strasbourg 1933., p. 62. 8 Usp. S. S T R A U S S - K L O B E , U: Munchner Jahrbuch der bildenden Kunst, nova serija, VOL. II (1925.), p. 58. 9 Postoji kopija Ammanova drvoreza na fasadi gostionice "Zum roten Ochsen" u Steinu na Rajni. 10 Tako G I E H L O W (1904.), p. 66. C I C E R O N , De divinatione, I, 81, klasični je odlomak za ovu korelaciju. 11 Razlike su jedino u tome što volfeški niz zamjenjuje janje svinjom - bilo da je to slučaj inače čestog brkanja melankolije s flegmom, ili je to pak posljedica humanističke sublimacije pojma melankolije, gdje je svinja bila isključena na temelju nekongruentnosti - dočim je kolerički lav bio zamijenjen medvjedom, tradicionalnim simbolom srdžbe; isto tako i u CESARE R I P E (Iconologia, prvo izdanje, Rim 1593., s.v. "Ira"). Nizozemski vitraj s portretom melankolije, datiran otprilike u 1530. g., u Victoria and Albert Museum (Murray Bequest, no. C 1380. - 1 9 2 4 . ) , prikazuje grotesknu mješavinu animalnih simbola, amblema smrti, te sliku redovničkih pravila kakva se mogla pojaviti samo u vrijeme reformacijskih sukoba, s njihovim "papinskim magarcima" i "redovničkom stokom": Saturn kao ratnik u poluistočnjačkoj odjeći, podignute noge, otpravlja melankolika s vrata svoje palače na dvorište; melankolik se nervozno osvrće, prikazan u redovničkom habitu s divovskom krunicom te lubanjom ispod lijeve ruke, no s veprovskom glavom umjesto ljudske. Ova je staklena četvorina pripadala, izgleda, nekom nizu, no je li to bio niz koji je prikazivao temperamente dosad još nije utvrđeno.

545

bilješke

12

"Omne Melancholici studium sine fine pererrant, Hac generis celebres parte fuere viri". 13 Ovo se također može primijeniti na portret melankolije, u nizu koji prikazuje temperamente autora Paula Flindta, 1611. g., spomenutog u prethodnom poglavlju, a taj niz zauzima poseban položaj utoliko što su sve četiri kompleksije prikazane kao putti, stilizirani a la Spranger: "Sanguineus" svira lutnju, "Cholericus" je u viteškom oklopu, "Phlegmaticus" rezbari, a "Melancholicus" se ugnijezdio usred uobičajenih sprava i oruđa. 14 [U originalu: gravira prema: Bartsch B78,1560., prim. ur.j. Datirana 1560., prikazuje melankoliju kao ženu redovničkog izgleda, u okolišu koji se proteže u beskraj, posve praznom, te s nekoliko atributa smještenih takvom pravilnošću i u geometrijskom poretku da izgleda kao da se više nikad neće pomaknuti s toga mj esta. Tamne sjenke na zidovima i svodu te oštar kontrast između svjetla i sjene osobito su efektni, dok detaljna izvedba neposredne perspektive dostiže silnu psihološku moć izraza. 15 Katalog der Erfurter Leihausstellung, 1893., no. 173, reprodukcija u O . D O E R I N G i G. Voss, Meisterwerke der Kunst aus Sachsen und Thuringen, Magdeburg n.d., tabla 35; usp. još U. T H I E M E i F. BECKER, op. cit., X I I I , p. 488; aukcijski katalog kolekcionara F. Traua, Gilhofer i Ranschburg, Beč, 26.-30. travanj 1937., no. 551. 16 G. Hellmann ljubazno nam je skrenuo pozornost da jedna gema, reproducirana u C. DAREMBERG i E. SAGLIO, Dictionnaire des antiquites, I , I , Pariz 1877., no. 587, prikazuje vrlo sličan lik, premda u profilu. Ako je ovaj tip slikovnog prikaza doista klasičan, pitanje na koje se ovdje ne bismo usudili izjasniti, tada bi portret Boga Oca u Bible moralisees također mogao imati svoje podrijetlo iz toga izvora, pa bi tako klasičan tip astronoma ili kozmografa u srednjemu vijeku bio deificiran, da bi u renesansi ponovno bio humaniziran. Model za "kozmografa", koji je Matthias Gerung precrtao gotovo savršeno, u međuvremenu je prepoznat u Campagnolinu djelu Astrologer (HARTLAUB, Geheimnis, tabla 2 5 - 2 7 ) , osim što je ovaj potonji zauzet premjeravanjem nebesa, a ne zemlje. 17 Popis planeta koji vladaju te godine izgleda da značajno varira u pripadnoj literaturi. G. Hellmann bio je tako ljubazan da nas 546

četvrti dio

IV. III.

obavijesti ο dva popisa za godinu 1558., koji navode, jedan Marsa i Veneru, a drugi Marsa, Saturna i Jupitera. Mars je, dakle, spomenut u oba slučaja, a Luna i Sunce ni u jednome. No, prema mišljenju G. Hellmanna, neki treći izvor lako bi mogao u popisu donijeti i taj trio. Lucas Cranach d. Α., Leben und Werke, VOL. II, Leipzig, 1851., p. 103, spominje ovukopiju i to da se ona nalazi u Campe Collection, Nuremberg; usp. potom M. J. Friedlander i J. Rosenberg, Die Gemalde von Lucas Cranach, Berlin, 1932., no. 228, gdje se također spominje jedna kopija "u posjedu dr. Paula Webera iz Jene". Nakon toga u vlasništvu konzula Moslea u Leipzigu, ova kopija bila je prodana u New Yorku, na aukciji Parke-Bernet, 22. travnja 1948.; njezina današnja lokacija nije nam poznata. Gosp. Mosle nam je skrenuo pozornost da na slici u posjedu earla od Crawforda melankolija nije bez krila, kako je bilo ustvrđeno u radu Diirers Melencolia I, već da se mogu vidjeti tragovi krila koji su gotovo posve nestali kada je dio te slike bio odrezan. Sljedeća slika na istu temu (vjerojatno proizvod neke radionice), za koju smo doznali zahvaljujući M. J. Friedlanderu, datirana je u 1534. g„ no ona se vraća, u glavnome, na koncepcije iz 1528. g. Magijski elementi, međutim, reducirani su na nezaobilazni oguljeni čarobni štapić, dočim je povezanost s geometrijom, naglašena Diirerovim risaćim trokutom, snažnija nego u kopenhaškoj pa čak nego i u haškoj kompoziciji, gdje isto tako nedostaje kugla.

18 CHRISTIAN SCHUCHARDT,

19 Dr. G. E. Hartlaub bio je ljubazan da nas obavijesti kako vjeruje da je pronašao objašnjenje za skupinu putta na Cranachovim slikama, a možda čak i za dijete koje črčka na Diirerovu bakrorezu, u jednom tekstu ο alkemiji datiranom u 1530. godinu i prelijepo ilustriranom, naime, u Splendor Solis (Nuremberg, Germanisches Museum), u kojemu jedna skupina djece u igri predstavlja određeni stupanj u alkemijskoj transformaciji, tj. "coagulatio", zato što "vvirdet zugeleichet dem Spil der Kinder, die so spylen, das so oben gelegen, ligt yetzt unndten". Putti koji prate Melankoliju trebaju tako biti protumačeni kao simboli alkemije. Moramo priznati da bi nas ova interpretacija mogla uvjeriti samo u slučaju kada bi izmjenjivanje gornjeg i donjeg položaja, a na čemu je cijela ova usporedba zasnovana, bilo prikazano jednako jasno kao što je

547

bilješke

to na minijaturama iz nurnberškog manuskripta. To, međutim, nije slučaj niti na Cranachovim slikama, a još manje na Diirerovu bakrorezu, gdje je putto, sam i vrlo ozbiljan, zaokupljen svojom pločicom. 20 Jedna još točnija kopija psa sa Diirerova bakroreza, no u obratnom smislu, obogaćena komično ispruženom prednjom nogom, pojavljuje se na Cranachovoj slici Paradise, 1530. g.: Beč, Kunsthist. M u s . n o . 1462 ( u s p . M . J. FRIEDLANDER i J. ROSENBERG, D i e

Gemalde von Lucas Cranach, Berlin,

1932.,

tabla

167).

21 Usp., primjerice, Ibn Ezra: "Et in eius parte [sc. Saturni] sunt diabolici"; te Abu Ma'šar: "Omneque magice omnisque malefici studium". Ta povezanost pokazuje se osobito jasno u jednom graviranom planetnom nizu koji je načinio Henri Leroy (1579c.1651; G. K. NAGLER, Kunstlerlexikon, VOL. VIII, p. 399), u kojemu su vještice i čarobnjaci gotovo jedini predstavnici "Saturnove djece". Natpis glasi: "Saturnus... magis et sagis, fodinis et plumbo praeest". 22 Ono što se na kopenhaškoj slici čini kao rašljasti prut, zapravo su samo dva ivera oguljene grančice. 23

Usp. C.

Vortrage der Bibliothek Warburg, VOL. III p. 229. Prema G. C. H O R S T U , U: Zauberbibloithek, VOL. VI (1826.), p. 210, štap na kojem se vještica zaklinje na odanost đavlu je "bijeli prut koji izgleda kao da je bio odrezan s vrbe i zatim oguljen". BORCHLING, U:

(1923.-4.),

24 Usp. novije M . J. FRIEDLANDER i J. ROSENBERG, Die Gemalde von Lucas Cranach, Berlin, 1932., fig. 227. 25 [U originalu: L. Cranach, Melancholy, 1533., prije u Den Haagu, privatna zbirka, prim. ur.].Usp. M. J. FRIEDLANDER i J. ROSENBERG, op. cit., fig. 228. 26 Štoviše, kako je to ljubazno istaknuo konzul Mosle, ova je slika, poput one u posjedu earla od Crawforda, bila čini se, izrezana, i nije nevjerojatno da je i tu glavna figura originalno bila krilata. 27 PLINIJE, Nat. Hist., χ χ χ ν ι , 58: "Numquam hic [sc. basanites] maior repertus est, quam in templo Pacis ab imperatore Vespasiano Augusto dicatus argumento Nili, sedecim liberis circa ludentibus..."

548

č e t v r t i dio

IV. III.

Za repliku te skupine (vatikanska kopija nije bila otkrivena do vremena Lava X I I I ) , usp. W . AMELUNG, Die Skulpturen des Vatikanischen Museums, Berlin 1903., p. 130. 28 Zeitschrift fiir bildende Kunst, VOL. LIX (1925-6), pp. 298 sqq. 29 Elsheimer, naprotiv, na istančanoj sličici u Fitzwilliam Museumu u Cambridgeu, prikazuje božicu Minervu kao zaštitnicu umjetnosti i znanosti u stavu tipičnom za Melankoliju (W. D R O S T , u: Belvedere, VOLS. IX-X (1926.), pp. 96 sqq„ tabla 2). 30 Usp. L. VOLKMANN, u: Werden und Wirken, Festschrift fiir K. W. Hiersemann, Leipzig, 1924., p. 417, te Zeitschrift fiir bildende Kunst, VOL. LXIII (1929.-30.), pp. 119 sqq. Freska koja je bila uništena tijekom preinake "Sala di Saturno" u "Loggia di Saturno", prikazivala je utemeljenje grada "Saturnia" koji je, kako kaže G. Vašari u svojim Raggionamenti, bio izgrađen na "samotnom i melankoličnome mjestu". Melankolija, pak, bila je prikazana "s oruđem majstora, šestarom, kvadrantima i mjerničkim palicama". 31 Usp. J. SCHLOSSER, La letteratura artistica, Firenca 1935., p. 213. Donijev opis (fol. 8f u venecijanskom izdanju 1549. godine) ide ovako: "NelT aspetto la fecero grave, nel mirar severa, e d' habito intero vestita: puro et honorato, equale cosi alia testa come a tutto il corpo. Il quale habito mostrava non meno d' esser da temere, che da esser honorato. Et cosi ferma e stabile, solitaria e pensosa, si stava a sedere con le sue masseritie, e artifitiosi stromenti intorno; si come a tal arte si conviene." 32 Usp. L. VOLKMANN, U: Zeitschrift fiir bildende Kunst, VOL. LXIII (1929-30.), pp. 119 sqq„ s ilustracijama. Melankolija, isto kao na Diirerovu originalu, pojavljuje se kao krilata žena, dok su ostala tri temperamenta, što je dosta znakovito, bez krila; bradu je naslonila na desnu ruku, oslanja se ο stol i podigla je jedno stopalo, dok u desnoj ruci drži vagu s tezuljama. Do nogu joj čuči dječak s knjigom, a na projekciji s jednog od zidova je još jedna knjiga, pješčani sat i astrolab. 33 A. F. Đ O N I , I Marmi, VOL. II, Venecija, 1552., p. 87. Stihovi koji su stavljeni u usta ove tugujuće žene ugođeni su s elegičnim karakterom slike:

549

bilješke

Che pena si puo dire Piu grande che morire? Maggior e la mia pena Ε passa ogn' aspra sorte, Che mai punto raffrena Ma cresce ogn'hor piu forte; lo vivo, et ogni di provo la morte, Dunque e maggior martire Che vive in doglia, et mai non puo morire." Donijev drvorez, s naslovom mijenjanim u svim mogućim kombinacijama (npr. u Sibylla Albunea), bio je ponovno objavljen u cijeloj seriji venecijanskih otisaka, te je tako postao naširoko poznatim i iznimno utjecajnim u Italiji. Niz od četrdeset i dva Emblemata, tradicionalno pripisivan Cornelisu Massysu, također je sadržavao jednu kopiju obrnuto okrenutog Donijeva drvoreza: naslov je "Melancholia", a zaglavlje: "Hane caveas, moneo, si alacrem vis ducere vitam". Ostali dijelovi toga niza bave se temama poput "Pertinacia", "Punitio", "Dolor", itd. Uvrštavanje Donijeve slike u taj niz objašnjava zašto je talijanski drvorez utjecao i na kasniju nizozemsku umjetnost. Tako na primjer, niz temperamenata koje je gravirao Cornelis Bloemaert prema Abrahamu Bloemaertu, sadrži jednu melankoliju koja, premda je najvećim dijelom izravni potomak Diirerova bakroreza, duguje svoj stav, nježni kontrapost, te svoj elegični karakter nesumnjivo Doniju. Isto se može reći i za "Dijalektiku" na čuvenoj torinskoj alegoriji pod nazivom "Slobodna umijeća drijemaju u ratno doba", koju je načinio Frans Floris. Za "Geometriju" J. Boeckhorsta, vidi tekst i bilješku gore [Bonn, Landesmuseum, prim. prev.]. 34 Nije slučajno da Ripina Malinconia manje nalikuje na općenito uspostavljen tip melankolije nego njegove personifikacije "Accidia" i "Meditatione", i posve je razumljivo što se u tekstu neće spominjati Diirerov bakrorez. Stoga je još upadljivije da flamansko izdanje ispravlja taj propust (Amsterdam, 1644., p. 500). 35 Ripa je ovo personificirao posebno, opisujući je kao "donna scapigliata, con vesti lugubre, appoggiata col braccio a qualche sepoltura, tenendo ambi l'occhi fissi in una testa di morto..." Za ranije primjere te vrste spomenuli smo tek Campagnolina mladića 550

četvrti dio

IV. III.

koji meditira nad lubanjom (HARTLAUB, Geheimnis, tabla divnu Parmigianinovu graviru "Vanitas" (B15). 36 Usp. W. WEISBACH

U:

Die Antike,

VOL. VI

24),

te

(1930), pp. 127 sqq.

37 Značajno u tom pogledu je djelo s naslovniee Marten de Vosove serije ο planetima, 1581. godine. Tu se "Phlegma" pojavljuje kao Dijana, "Sanguis" kao Venera, "Cholera" kao Minerva, no "Melancholia" se pojavljuje kao redovnica s nekakvim svitkom, čineći neku opominjuću gestu. Naslovni bakrorez na J. GUILLEMEAUOVIM Tables anatomiques, Pariz, 1586, potekao je otuda, no tu se "Melankolija" i opet pojavljuje u sjedećem stavu, glave podbočene na ruku. U samoj toj seriji istaknuto mjesto ima i religiozni element: sedam planeta i sedam životnih čovjekovih doba dovedeni su u vezu sa sedam djela milosti, a ostarjeli "saturnovac" natjeran je na pokajanje od strane "savjesti", koja pokazuje u pravcu neba. Milton i mnogi iza njega apostrofirali su Melankoliju kao "ozbiljnu redovnicu, posvećenu i čistu". 38 Primjerci u Louvreu, u Akademiji u Veneciji, te u Ferdinandeumu u Insbrucku. Ne vidimo nikakvog razloga posumnjati, skupa s Wolfflinom, u povezanost između Fetija i Diirera, s obzirom na širokocirkuliranjeDiirerovogbakrorezatenapostojanjetako mnogo sličnih atributa (pas, šestar, kugla, trokut, pješčani sat, špatula); no, dakako da je Feti morao biti upoznat i s više sentimantalnim Donijevim tipom. Predmeti kojih nema na Diirerovom bakrorezu (kiparski model i astrolab) prisutni su, primjerice, na jednoj graviri "Vanitas" Jacoba Mathama koja se, poput mnogobrojnih nizozemskih prikaza toga tipa (usp. H. W I C H M A N N , Leonaert Bramer, Leipzig, 1923., pp. 45 sqq.), oslobodila ljudske figure uopće i zadovoljava se time da stavi u kontrast simbole svjetovnih znanosti i umijeća s religijskom mrtvom prirodom sačinjenom od lubanje, biblije, raspela i krunice. 39 Reprodukcija Magdalene Domenica Fetija nalazi se u R. OLDENBURG, Domenico Feti, Biblioteca d' Arte Illustrate, I , 2, Rim, 1921., tabla XII. Sličan prikaz "taštine", "Vanitas", ovoga puta, međutim, s krilima, reproduciran je u: Jahrbuch der kunsthistorischen Sammlungen des allerhochsten Kaiserhauses, VOL. χ χ ν ι (1906.-1907.), tabla XII. Tijekom sedamnaestoga stoljeća

551

bilješke

ova su se dva tipa do tog stupnja spojila da su mnogim slučajevima oba naziva, i Melankolija i Vanitas, bila podjednako opravdana. 40 U tom smislu je pariški primjerak Fetijeva djela bio ustvari katalogiziran kao "Magdalena" u sedamnaestome stoljeću, a tek u osamnaestome stoljeću (možda kada je bila prepoznata povezanost s Diirerom) bilo mu je pridano ime "Melankolija" (Cf. M. ENDRESSOLTMANN, Domenico Fetti, disertacija, Munchen 1914, pp. 28 sqq.). 41 Ponovit ćemo ovdje našu iskrenu zahvalu dr. Ludwigu Miinzu koji nam je skrenuo pozornost na tu Castiglioneovu graviru (B22). Možemo samo spomenuti još jednu graviru Melankolije (B26, vodoravni pravokutnik), istog autora. 42 Za tumačenje ruševina vidi npr. C . HUSSEY, The Picturesque: Studies in a Point ofView, London andNew York, 1927.; K. CLARK, Landscape into Art, London, 1949. 43 Bio je to J. H E S S (Agostino Tassi, Miinchen, 1935., p. 22), koji je istaknuo povezanost između Guercinove Notte i Durerova bakroreza. Potrebno je, međutim, naglasiti da Guercinova kompozicija ne pretpostavlja samo Diirerov original, već i njegovu sentimentalnu modifikaciju u stilu Donijeva drvoreza, a zapravo po glavnoj koncepciji prvo ovoga potonjega. 44 Louvre, inv. nos. 25196 i 25198. Usp. graviru Vanitas J. H. Schonfeldta, 1654. g., (reproducirano u: W. D R O S T , Barockmalerei in den germanischen Landern, Handbuch der Kunstwissenschaft, Wildpark-Potsdam, 1926., tabla XV), koji se ikonografski razlikuje od Chaperonovih crteža samo u tome što je glavna figura muškoga roda, te da tamo postoji tipično njemačko inzistiranje na ideji ο smrti. 45

John Whitehouse, navedeno u: Ε. New York, 1932.

M . SICKELS,

The Gloomy Egoist,

46 Louvre, kat. br. 450. Ovaj lik isti je kao i lik jedne među ožalošćenim ženama na slici Smrt Darijusove žene, iz muzeja u Nantesu. Među likovnim prikazima Melankolije koje je proizveo tkz. "klasicizam milijea", a koji je došao u modu oko 1760. godine, možemo spomenuti Douce Mćlancholie Josepha Marijea Viena (gravirao Beauvarlet), a koju personificira mlada žena u meditaciji, u bogato dekoriranoj prostoriji, te Melancholie koju je načinio njegov učenik 552

IV. III.

č e t v r t i dio

Fran^ois Andre Vincent, datiranu 1801.g„ a koja, prema Nagleru, predstavlja "prelijep ženski lik ispod stabala čempresa". 47 Vidi Reynoldsove portrete ο kojima je raspravljao i reproducirao ih E D G A R W I N D (Humanitatsidee und heroisiertes Portrat in der englischen Kultur des 18. Jahrhunderts", u: Vortrage der Bibliothek Warburg, V O L . IX ( 1 9 3 0 . - 3 1 . ) , pp. 1 5 6 sqq.). Portret lady Macdonald, na koji nam je pozornost ljubazno skrenuo dr. Wind, reproduciran je u: V. M A N N E R S i G. G. W I L L I A M S O N , Angelica Kauffmann, London, 1 9 2 4 . , p. 9 7 ; vidi i U R S U L A H O F F , Rembrandt und England, disertacija, Hamburg, 1935. g. 48

Akvarel u Stadelsches Kunstinstitut, Frankfurt; cf. P. W E B E R , Beitrage zu Diirers Weltanschauung; eine Studie iiber die drei Stiche, Ritter Tod und Teufel, Melancholie und Hieronymus im Gehdus, Strasbourg 1900., p. 82. Ta slika ne može se, dakako, uvoditi u interpretaciju Diirerova bakroreza, zato što vijenac na glavi Melencolia I nije načinjen od biljke orlovi nokti (Kristova kruna) (Teucrium).

49 Crtež u Dresdenu, 1801.; drvorez koji je prema njemu načinio umjetnikov brat Christian, 1818.g.; usp. W . K U R T H , Amtliche Berichte aus den koniglichen Kunstsammlungen, VOL. χ χ χ ν ι (1914.-15.), pp. 229 sqq. Poza toga lika vrlo je nalik poznatoj Sv. Heleni (sada u Londonu) autora Paola Veronesea koji se u znatnoj mjeri bio poslužio bakrorezom B460, ranije pogrešno atribuiranom Marcantoniju, a koji je možda bio potekao iz Parmigianinove kompozicije. Taj bakrorez, s nekim modifikacijama u gornjemu dijelu tijela, poslužio je kao model za Madonnu, B8, Barthela Behama (usp. A . O B E R H E I D E , Der Einfluss Marcantonio Raimondis aufdie nordische Kunst des 16. Jahrhunderts, disertacija, Hamburg, 1933., pp. 104, 113, tabla XLI), a koja je, opet, upotrijebljena u Rembrandtovu crtežu H.d.G. 877. Stoga je pogrešno kada J. L. A. A. M. V A N R I J C K E V O R S E L , Rembrandt en de Traditie, Rotterdam, 1932., pp. 121 sqq„ neupoznat s bakrorezom Pseudo-Marcantonija, pristupa Veroneseovoj Sv. Heleni kao da je i ona derivirana iz Behama. Jedan crtež Bartolomea Passarottija u Zbirci Mond, koji su objavili T. B O R E N I U S i R. W I T T K O W E R , Catalogue ofthe collection ofdrawings by the old masters, formed by Sir Robert Mond, London, 1937., pp. 44, tabla 30, također potječe od tog bakroreza. 553

bilješke

50 Taj crtež u Ecole des Beaux-Arts objavio je, kao francuski, P. Lavallee u: Les Tresors des Bibliotheques de France, VOL. II, Pariz, 1929., pp. 88, premda autor priznaje kako "sujet et style sont plutot allemands que fran9ais." Njemačko podrijetlo tog crteža, međutim, utemeljeno je na autorovom natpisu "Sametkaplin", koji označava pokrivalo na glavi muškoga lika, dočim francuski naziv "Un melancolique speculatif' nužno datira od nekog kasnijeg vlasnika crteža. 51 Znak V , alkemijski simbol za zemlju, jasno ukazuje na tri odgovarajuća simbola (Δ = vatra, V = voda, A = zrak); usp. G. C A R B O N E L L I , Sullefonti storiche della Chimica e dell' Alchimia in Italia, Rim, 1925., p. 23). Dopunski dokaz da je to bio dio jedne sekvence četvorke jest nazočnost tri zodijakalna znaka, v. sljedeću bilješku. 52 Treći zodijakalni znak za zimu, Kozorog, bio je zamijenjen Djevicom, no to može biti iz puke pogreške, osim ako, kao u seriji bakroreza prema Heemskercku, lik. pril. 62, ο kojima rapravljamo malo dalje u tekstu, kombinacija zodijakalnih znakova nije značila također i uzimanje u obzir humoralne patologije. 53 Usp. P. D ' A B A N O , Elementa magica, dodano uz Agrippinu Occulta philosophia (lionsko izdanje, p. 561) "Habeat (sc. operans) vas fictile novum igne plenum." 54 P. D ' A B A N O , op. cit. p. 560: "Deinde sumat hoc pentaculum [ta ilustracija identična je sa zvijezdom na pariškom crtežu] factum... in charta membrana hoedi." 55

Usp. G I O V A N N I P I E R I O V A L E R I A N O , Ieroglifici, Venecija, 1 6 2 5 . , p. 256, gdje se spominju sv. Basil i Hezehija iz Jeruzalema. Ripa također daje sovu kao simbol praznovjerja.

56

Usp. G I O V A N N I P I E R I O V A L E R I A N O , op. cit., pp. mreža označava "opera vana".

342-3;

paukova

57 Usp. E. P A N O F S K Y , Hercules am Scheidenwege (Studien der Bibliothek Warburg, VOL. χνιιι), Leipzig, 1930., pp. 51 i 110. 58 Bakrorez Jacoba I de Gheyna, prikazan na lik. pril. 61, čini se da sugerira tu mogućnost.

554

č e t v r t i dio

59

IV. III.

Usp. G I O V A N N I P I E R I O V A L E R I A N O , Ieroglifici, Venecija, 1 6 2 5 . , p. 104. Jež označava "Danni che si sentono per l'indugio", zato što "questo animale quando la femina sente lo stimolo dei partorire, che il ventre le duole, differisce, et indugia a partorire quanto piti puo; onde avviene, che il suo parto sempre piu crescendo, maggior dolore poi nel partorire le arreca."

60 Usp. npr, vjetrenjaču na slikovnom prikazu "vjetrenjastog" sangvinika, zamak u plamenu na prikazu "vatrenog" kolerika, morski pejzaž na slici "vodenog" flegmatika. 61 Katrena ispod slike varijacija je na salernitanske stihove, premda eliminira sve melankolijine dobre osobine. Isto se odnosi na još jednu sekvencu-niz temperamenata, koje je gravirao J. Sadeler pema Martenu de Vosu, na kojoj je Melankolija prikazana kao gotovo naga žena koja krši ruke, te kao čovjek koji je zaspao usred raznih razbijenih alatljika. I tu je veza s parovima na kalendarskim slikovnim prikazima nesumnjiva. 62 Usp. T . K E R R I C H , A Catalogue of the prints which have been engraved after M. Heemskerck, Cambridge, 1829., p. 98. 63 Usp. T. K E R R I C H , op. cit., pp. 98 sqq. Dr. Bella nam je skrenuo pozornost na ovu seriju.

MARTENS

ljubazno

64 Ti znakovi zodijaka su oni u kojima, prema starome kalendaru, mora biti mjesec, ako se želi uspješno puštati krv melankoliku, sangviniku itd. "Quando Luna est in thauro, in virgine et in capricorno, tune minutio valet melancholicis", čitamo, primjerice, u M A R C U S A R E I N H A R T A , Horae Β. V. Mariae, Kirchheim oko 1 4 9 0 . godine. 65 Ista ta tendencija može se primijetiti već na drvorezu Hansa Doringa, Eyn gesprech..., Mainz 1535. 66 Primitivno duhovita metamorfoza takvog niza, koja se očito pojavila početkom sedamnaestoga stoljeća u Nizozemskoj, može se vidjeti na jednoj litografiji iz 1845. godine, a prikazuje učinke pijanstva na četiri temperamenta. Likovi su praćeni njihovim tradicionalnim životinjama, sangvinik u pratnji janjeta, kolerika prati medvjed, flegmatika svinja, osim za melankolika kojemu je pridodan majmun zato što se vjeruje kako on, kada se napije, ima sposobnost "izumiti tisuće trikova". 555

bilješke

67 Tako je nazvan u duhovitoj formuli u kupletu koji ima zadaću tumačenja. 68

"Atra, animaeque animique lues aterrima, bilis Saepe premit vires ingenii et genii". Činjenica je, da je Saturn Jacoba I de Gheyna po motivu toliko blizak Mćlancolique speculatif na pariškom crtežu perom da bi se moglo gotovo zamisliti kako su zasnovani na istome modelu. Ako je takav original doista postojao, onda bi naša naznaka kako je bure na crtežu modifikacija kugle imala neku potporu.

556

LIKOVNI PRILOZI

likovni prilozi

likovni prilozi

2. Diirer, Šestari i špatula, crtež perom, 1514.

3. Diirer, Poliedar, crtež perom, 1514.

560

likovni prilozi

4. Saturn, Kalendar iz 354. godine, Biblioteca Vaticana

5. Saturn, Juputer, Janus i Neptun. Rabanus Maurus, De Universo, oko 1023., M o n t e Cassino

561

likovni prilozi

6. Saturnov uspon i pad, Z. Zotori, Liber astrologiae, 13. st., Sicilija, Bibliotheque national de France, Pariz

562

likovni prilozi

•^JHfutrnis

7. Saturn i njegovi zodijakalni znakovi, Abu-MaŠar, Introductio in astrologiam, oko 1400., Pierpoint Morgan Library, New York

8. Saturn i njegovi zodijakalni znakovi, Kalender iatromathematisches Hausbuch Augsburg 1490., Bayerische Staatsbibliothek, Miinchen

563

likovni prilozi

9. Utjecaj planeta, Turska, Istanbul, god. hidžre 990.=1582., M e h m e d al-Su'udi, Zbirka orijentalnih rukopisa, Bibliotheque nationale de France, Pariz

564

likovni prilozi

11. Minerva i njezina djeca, Boccaccio, Cas des nobles femmes, 1402., Bibliotheque nationale de France, Pariz

12. Saturn i četiri mudraca, Christine de Pisan, Epitre d'Othea, oko 1460., Lille

13. Saturn i njegova djeca, knjiga - drvotisak, Njemačka, oko 1470.

565

likovni prilozi

14. Saturn osnivač Sutriuma, Firentinski ljetopis u slikama, oko 1460., British M u s e u m

15. Kastracija Saturna, prva pol. 15. st., Maitre de Rohan &suradn., Bibliotheque nationale de France, Pariz

16. Saturn, reljef. Atelje Agostino di Duccio, oko 1454.-55., Tempio Malatestiano, Rimini

566

likovni prilozi

17. Maarten de Vos, Saturn proždire dijete, 1551.-1600., bakrorez, Herzog August Bibliothek,Wolffenbiittel

18. Maarten van Heemskerck, Saturn i njegova djeca, 1551.-1625., bakrorez, Herzog August Bibliothek, WolfFenbuttcl

567

likovni prilozi

19. Giulio Campagnola, Saturn, bakrorez, 15. st.

20. Riječni bog, skulptura s Trijumfalne kapije u Beneventu, 114. g.

568

likovni prilozi

Trijumf Vremena, oko 1520., Rouen, iz: Petrarca, Bibliotheque nationale de France, Pariz

22. Kolo sreće (Roue de la Fortune), 13. st., Bibliotheque nationale de France, Pariz

569

Trionfi,

likovni prilozi

23. A n i m a i psalmist, Stuttgartski psaltir, 9. stoljeće, Landesbibliothek, Stuttgart

24. Boetije okružen Vrlinama, dio minijature, De consolatione philosophiae, 1491., Bibliotheque nationale de France, Pariz

25. Alain Chartier u bolesničkoj postelji, L'Esperance ou consolation des trois vertus, druga četvrtina 15. st., Bibliotheque nationale de France, Pariz

UfcvtfHK lili.

570

-juHMitr·

likovni prilozi

26. Cesare Ripa, Melankolija, Iconologia, 1709., L o n d o n

27. Kauterizacijski dijagrami, 13. st„ "VVissenschaftliche Bibliothek, E r f u r t

28. Četiri temperamenta, priručnik brijačkoga ceha, 15. st„ British M u s e u m , London

571

likovni prilozi

Euaus Ignis

Cblcac

SopbummeGkeci voanrLarm/ Sapiencuin Egipcn «Cbaldfi me mueneRiGReci scRipsm Lrnm TTvmfHrif'RečeAmđniiniptiauefVve

zephisJ -Aer-

Sjiiguine?

50PHIA

PHILO

^-jg3 QuicquidhabnCoelum quicf7eRRaquic!AeR&/a«iuoiu "53 Qui<:qmdinbumams o^bus.&'e.r.sepoTes'-r—· ETd€usitiT«JTOCfUlcquid laciTigTi»uioRbe Philosophameo pe/H>R.ec vmr fj^ene 29. Diirer, Philosophia, drvorez, naslovnica C. Celtes, Libri Amorum, 1502.

572

likovni prilozi

33. Sangvinik, kolerik, flegmatik i melankolik, Augsburški kalendar 1490., Bayerische Staatsbibliothek, M u n c h e n

573

35. Η. Bosch, Zavist, ulje n a panelu, Sedam smrtnih grijeha (fragment), 1475.-80., Prado, M a d r i d

574

likovni prilozi

36. A s t r o n o m , naslovnica knjige Johannes Angelus, Astrolabium planum, 1494., Venecija

37. Optici, naslovnica knjige Witelo, Perspectiva (oko 1270.), izdanje iz 1535., ilustracija Peter Flotner, N u r n b e r g

575

likovni prilozi

38. Diirer, 'Učenjakov' san, bakrorez, iza 1497. god.

576

likovni prilozi

39. Slike mjeseci, De signis XII mensium, Salzburg 818., Oesterreichische Nationalbibliothek, Beč

40. Godišnja doba, Rabanus Maurus, De Universo, oko M o n t e Cassino

577

likovni prilozi

41. Aristotel, oko 1145., katedrala u Chartresu

42. Znanje, Umijeće, Razboritost, Um, Mudrost; minijatura, u: Aristotel, Etika, 1376., M u s e u m M e e r m a n n o W e s t r e e n i a n u m , D e n Haag

43. Deduccion loable, Douze dames de rćthorique, kr. 15. st., Bayerische Staatsbibliothek, M u n c h e n

578

likovni prilozi

Geometrija, Gregor Reisch, Margarita philosophica, Strasbourg: Universitat de Valencia

1504.,

45. Bog Otac mjeri svijet, Bible moralisće, oko 1250., Oesterreichische Nationalbibliothek, Beč

579

likovni prilozi

46. Diirer, Četiri apostola, ulje n a panelu, 1526., Alte Pinakothek, M u n c h e n

580

likovni prilozi

47. Robert Burton, Anatomija

melankolije, naslovnica, 1638., Oxford

581

likovni prilozi

48. H.S. Beham, Melankolija, bakrorez, 1539., Herzog A n t o n Ulrich-Museum, Braunschweig

49. Jost A m a n , Melankolija, drvorez, 1578., Frankfurt, Herzog A n t o n Ulrich-Museum, Braunschweig

582

likovni prilozi

^ANLGVIΝ EV6"

i

VNDEV0WrPHII«£S-5fflPEVIDERE10C

feie NVLiA5W^EkpIiSACVM.A\EVIR£S · IDCWS'A\ERTCNILCM30? UVDISJHABENT-

HAC OENERB CEUBRES BKEFVEREV1RI

50-53. Virgil Solis, Četiri temperamenta, bakrorezi, 1514.-1562.

583

54. Mathias Gerung, Melankolija, miješana tehnika, 1558., Staatlichen Kunsthalle, Karlsruhe

584

56. Lucas Cranach, Melankolija, 1532., Royal M u s e u m of fine Arts, C o p e n h a g e n

585

likovni prilozi

57. D o m e n i c o Feti, Melankolija, oko 1614., Musee d u Louvre, Pariz

58. Giovanni Benedetto Castiglione, Melankolija

586

likovni prilozi

59. Maarten de Vos, Melankolični temperament, bakrorez, 1601.-1650, Herzog August Bibliothek, Wolfenbuttel

60. Maarten de Vos, Flegmatični temperament, bakrorez, 1601.-1650., Herzog August Bibliothek, Wolfenbuttel

587

LIKOVNI PRILOZI

61. Jacob II de Gheyn ( 1565.-1629), Saturn kao melankolija, gravira, 1595/6., Amsterdam

S&iurrj, m

iđmttit.

mtrhs:

frml£m\ arnt, Utttrn*,

βφαίκηη

62. Maarten van Heemskerck, Saturnova djeca, bakrorez, 1560.-1617., Herzog August d.J

588

LIKOVNI PRILOZI

63. Diirer, Autoportret sa žutom pjegom, crtež, 1512.-14., Bremen, Kunsthalle

589

likovni prilozi

BILJEŠKE Ο AUTORIMA ERVVIN PANOFSKY (1892., Hanover - 1968., Princeton, New Jersey)

Rođen u obitelji bogatih njemačkih Židova, sin Arnolda Panofskoga i Cecilije rod. Solling, čije bogatstvo je potjecalo iz šleskih rudnika, Erwin Panofsky odrastao je u Berlinu gdje je 1910. g. maturirao na Joachimstaische Gymnasium. Studirao je filozofiju, filologiju i povijest umjetnosti u Berlinu i Miinchenu, a disertaciju na temu Diirerove teorije umjetnosti (Diirer Kunsttheorie: vornehmlich in ihrem Verhaltnis zur Kunsttheorie der Italiener) obranio je 1914. u Freiburgu kod Wilhelma Vogea, profesora čiji je središnji znanstveni interes bio skulptura i arhitektura gotičkih katedrala u Chartresu, Amiensu i Reimsu. U Prvom svjetskom ratu Panofsky je bio oslobođen vojne službe zbog nezgode koju je imao na jahanju, te je ratno doba proveo u Berlinu pohađajući seminare iz srednjovjekovne povijesti i povijesti umjetnosti kod profesora Adolpha Goldschmidta, jednoga među rijetkim predavačima koji su težište svog rada stavili na romaniku i rano srednjovjekovlje za razliku od tada akademski vrlo popularne talijanske renesanse. Godine 1920. Panofsky je habilitirao na novoosnovanom Sveučilištu u Hamburgu, radom ο Michelangelu koji je danas izgubljen. Hamburško sveučilište bilo je osnovano 1919., a poticaj i potporu tom osnivanju dao je, između ostalih, i Abraham Moritz Warburg (Aby Warburg) koji je još 1909. preselio u Hamburg svoju neprocjenjivu knjižnicu i želio je da ona bude referentna točka za daljnja kulturno-znanstvena istraživanja. Warburg i Panofsky dobro su se poznavali još otprije, i Panofsky je aktivno sudjelovao u sređivanju i uporabi knjižnice kao i u privatnim predavanjima koja su se tamo povremeno održavala. U krugu koji se okupio oko Kulturwissenschaftliche Bibliothek Warburg nalazila su se mnoga poslije vrlo istaknuta imena filozofije, 593

BILJEŠKE Ο AUTORIMA

povijesti i povijesti umjetnosti, među njima i Ernst Cassirer koji je postao prvim redovnim profesorom na katedri za filozofiju, a 1928. i rektorom hamburškog Sveučilišta. Panofsky je 1921. g. bio imenovan za izvanrednog profesora (Privatdozent) na istom sveučilištu, a 1927. postao je prvim redovnim profesorom na novoj katedri za povijest umjetnosti. Još 1923. Panofsky je, zajedno s Fritzom Saxlom, Warburgovim prijateljem i asistentom, objavio monografiju ο Diirerovu bakrorezu Melencolia I, koja je činila polazište i okosnicu za mnogo kasnije dovršeno zajedničko djelo "Saturn i melankolija". Sljedeće, 1924. godine izašlo mu je djelo "Idea": Ein Beitrag zur Begriffsgeschichte der alteren Kunstheorie, a 1927. godine, radom "Perspektive als Symbolische Form", bili su manje-više postavljeni temelji njegovih kapitalnih "Ikonoloških studija" iz 1939. godine, dovršenih tada već na Princetonu U travnju 1933., dolaskom Hitlera na vlast, proglašeni su bili zakoni ο "restauraciji" civilnih javnih službi ("Gesetz zur Wiederherstellung des Berufsbeamtentums"), koji su, uz vrlo ograničene iznimke, propisivali "povlačenje" nearijevskih javnih službenika, što je značilo službenika židovskog podrijetla. Taj zakon rezultirao je trenutačnim otpuštanjem ili prisilnim umirovljenjem, te najčešće emigracijom, otprilike trećine profesora samo na višim i visokim školama Reicha. Warburgova knjižnica bila je u prosincu te iste godine preseljena u London, u organizaciji Fritza Saxla, Gertrude Bing i Edgara Winda. Cassirer je prešao na Oxford, potom u Gotingen, te najzad u SAD, Goldschmidt je emigrirao u Švicarsku, P.O. Kristeller u Italiju, a Panofsky, koji je kao gost-predavač još od 1931.-32. bio držao predavanja na New York University, za stalno je 1934. emigrirao u SAD. Od 1935. Panofsky je paralelno radio kao gost-predavač na NYU i kao profesor na Institutu za napredne studije na Princetonu, gdje je ostao do kraja života te pripremio i objavio još niz radova s područja srednjovjekovne i renesansne umjetnosti, pa čak i iz teorije filma. S dolaskom u Ameriku njegova se metodologija ponešto promijenila, odnosno, prema vlastitim riječima, "došao je do zaključka da su metodološki problemi s kojima se nekad bio hvatao u koštac sada bili uspješno razriješeni". Njegov osobni šarm, duhovitost i osjećaj za timski rad činili su ga omiljenim među studentima te su vrlo brzo privukli na Institut mnoge povjesničare umjetnosti koji su željeli s njime surađivati, primjerice 594

§2]

raymund klibansky

Jan Bialostocki, Louis Grodecki, Jan van Gelder i Leon Delaisse. Među Panofskyjevim studentima nalazila su se mnoga poslije poznata imena, primjerice Hugo Buchthal, Edgar Breitenbach i Ingeborg Fraenckel Auerbach, pa nije pretjerano reći da je on jedan među utemeljiteljima američke ikonologijske škole, na filozofskim i konceptualnim zasadama Ernesta Casirrera i Abyja Warburga.

RAYMUND KLIBANSKY (1905., Pariz - 2005., M o n t r e a l )

Sin imućnog židovsko-njemačkoga trgovca litvanskoga podrijetla Hermanna Klibanskoga i Rose Scheidt iz Kitzingena, rođen je u Parizu, gdje je njegov otac radio kao predstavnik vinarskog poduzeća. Po izbijanju Prvoga svjetskoga rata, obitelj se je preselila u Frankfurt na Majni, bliže majčinoj bankarskoj i poduzetničkoj porodici. Raymund je pohađao čuvenu Odenwald školu u Eppenheimu, te Goethe gimnaziju. Na sveučilištu u Heidelbergu upisao je 1922/23. godine filozofiju, klasičnu filologiju i arheologiju, gdje je uz profesore, primjerice, filozofe Rickerta i Jaspersa, te pjesnika Friedricha Gundolfa, od ključne važnosti za Klibanskoga bio filolog Ernst Hoffmann koji ga je uveo u platoničke studije. U Heidelbergu se mladi Klibansky isprva kretao u salonskom krugu udovice Maxa Webera, a 1925. je, na Jaspersovu preporuku, pohađao u Kielu i Berlinu seminare Ferdinanda Tonniesa i Ulricha von Wilamowitza - Moellendorfa.Vrlo nadaren klasični filolog, Klibansky se ubrzo uključio u elitni intelektualni kružok okupljen oko knjižnice Abyja Warburga u Hamburgu. Već 1926. godine, bio je uključen u projekt u čast Warburgova 60.-og rođendana, Cassirerovo djelo Individuum und Kosmos in der Philosophie der Renaissance, u kojem je uredio prilog na latinskome jeziku, Liber de sapiente Carolus Bovillus iz 1509. g. -"neobičnog autora" (Cassirer) koji je značajno utjecao na Descartesa. Godine 1927. Hoffman je u ime hajdelberške Akademije znanosti ugovorio s izdavačem Felbcom Meinerom iz Leipziga projekt kritičkog

595

BILJEŠKE Ο AUTORIMA

izdanja sabranih djela Nikole Kuzanskoga. Pripremajući za taj projekt rukopise iz kardinalove biblioteke, Klibansky je pronašao latinski prijevod iz 13 st. jednoga među najznačajnijim tekstovima kasne antike, Proklovih komentara na Platonova "Parmenida", s bilješkama kardinala Kuzanskoga na marginama(a). Osim židovskog filozofa Maimonida iz 12. st., u njima su zabilježeni komentari i na njemačkoga mistika s početka 14. st. Meistera Eckharta, čiji radovi su se također nalazili u Kuzančevoj ostavštini, a u kojima se, pak, moglo prepoznati utjecaj židovskog filozofa iz 11. st. Ben Gabirola, u skolastici poznatoga pod imenom Avicebron. Na osnovu tih poveznica, Klibansky je postavio hipotezu ο Meisteru Eckhardtu kao filozofskom preteči Nikole Kuzanskoga, te je 1929. obranio kod Hoffmanna disertaciju s temom ο prenošenju kasnoantičkoga neoplatonizma u kršćansku misao srednjega vijeka, uključivši židovske, odnosno arapske mislioce. Prvi svesci "Cusanus Studien" pojavili su se 1929/30. godine, a dio toga bili su komentari i blibliografske zabilješke Klibanskoga na tekst propovijedi "Dies sanctificatus vom jahre 1439". Sljedeće, 1931. godine Klibansky je habilitirao kod Hoffmana radom na temufilozofijepovijesti, a 1932. u istome je nizu bilo objavljeno i kapitalno kritičko izdanje "De docta ignorantia"(b). Usporedno s time Klibansky je proučavao Meistera Eckharta, čija mistika je i inače pobuđivala velik interes u Njemačkoj toga vremena, sve do teza ο Eckhartovu izvornom "germanskome misticizmu". U sjeni tih rasprava, dominikanski je Institut Sanctae Sabine u Rimu pokrenuo objavljivanje originalnih tekstova te prijevoda s komentarima latinskih djela Meistera Eckharta. Tako je 1934. godine, u prvim svescima toga niza(c>, Klibansky priredio dva Eckhartova (a) Te bilješke, koliko je nama poznato, još nisu objavljene u cjelini već zasad tek prigodno i fragmentarno; prim. ur. (b) E. Hoffmann-R. Klibansky, De docta ignorantia, Opera omnia, Jussu et auctoritate Academiae litterarum Heidelbergensii ad codicum fidem edita, vol. i, Lipsiae, 1932. (c) Magistri Eckardi Opera Latina. Auspiciis Instituti Sanctae Sabinae ad codicum fidem edita. Lipsiae, Meiner, 1934sqq. Fasc. I: Super oratione dominica, ed. Raymundus Klibansky, Lipsiae 1934., Fasc. III: Questiones Parisienses. Edidit Antonius Dondaine. Commentariolum de Eckardi magisterio adiumđt Raymundus Klibansky. Lipsiae 1936. XXXV et 57. 596

§2]

RAYMUND KLIBANSKY

traktata, Super oratione dominica i Quaestiones parisienses, ovaj potonji poznat po tome što se u njemu Eckhart suprotstavio učenjima sv. Tome Akvinskoga. U međuvremenu, u siječnju 1933. počele su nacističke čistke na njemačkim sveučilištima. U svibnju su pripadnici nacističkog studentskog saveza organizirali u Heidelbergu spaljivanje knjiga, a u lipnju 1933. je Martin Heidegger na hajdelberškom sveučilištu održao govor u podršku Hitleru i nacionalsocijalizmu. Klibansky će se, šezdesetak godina kasnije, u iscrpnom autobiografskom intervjuu s gorčinom prisjetiti Heideggerova istupa(a). Smatrajući nedostojnim ispunjavati obrasce u kojima se moralo navesti vjersku pripadnost predaka do trećega koljena, Klibansky je odlučio napustiti fakultet i otići u egzil. Njemu se pripisuje i odlučan poticaj za preseljenje Knjižnice Warburg iz Hamburga u London te iste godine. Po dolasku u Veliku Britaniju, u kolovozu 1933., pošto je poslao svoje knjige i spise diplomatskom pošiljkom iz Njemačke za London, Klibansky je u vrlo kratkom roku usavršio engleski jezik i filozofsku terminologiju, proučavajući djela Locka, Hobbesa i Humea. Dvadesetak godina poslije, zajedno s Ernestom C. Mossnerom, uredit će i objaviti New Letters of David Hume (Oxford, 1954.), a potom i Lockeovu Epistola de tolerantia (1968.), u prijevodu i s bilješkama J. W. Gougha, a za koji je Klibansky napisao predgovor preveden poslije na mnoge svjetske jezike. Uz podršku, između ostalih, Etiennea Gilsona koji ga je u pismu Akademskom vijeću opisao kao "jednoga između četiri ili pet najvećih svjetskih autoriteta za srednovjekovnu filozofiju", Klibansky je dobio mjesto predavača na King's College-u u Londonu, zatim 1936. na Oriel College-u na Oxfordu, te na Sveučilištu u Liverpoolu. Zajedno s H. J. Patonom uredio je 1938. zbirku Philosophy and History: Essays Presented to Ernst Cassirer, u povodu Casirrerova 60.-og rođendana. Te godine Klibansky je dobio britansko državljanstvo, nakon gotovo (a) V. "Raymond Klibansky im Gesprach mit Michael Buselmeier, 15. Mai 1994, iz: [Michael Buselmeier], Erlebte Geschichte erzahlt 1994-1997. Izd.. Stadt Heidelberg, Heidelberg, 2000. .Kao vrhunac "prostitucije" Klibansky je istaknuo Heideggerovu rečenicu iz toga govora, "Der Wille des Fiihrers verkorpert das Sein." 597

bilješke ο a u t o r i m a

pet godina boravka u egzilu. Slijedio je 1939. rad The Continuity of the Platonic Tradition During the Middle Ages, kao uvodni svezak za dugoročno planirani projekt Corpus Platonicum Medii Aevi, namišljen da obuhvati platoničke tekstove i komentare u latinskoj, arapskoj, sirijskoj i hebrejskoj tradiciji. Prvi svesci u nizovima Platus latinus i Platus arabus izašli su 1940. godine., a treći svezak toga niza sadržavao je dotad neobjavljen posljednji dio Moerbekeova latinskoga prijevoda Proklovih komentara na "Parmenida", odnosno onaj dio što ga je Klibansky bio pronašao u Heidelbergu. Zajedno s Richardom Huntom započeo je tih godina i poznati niz Medieval and Renaissance Studies, koji je isto kao i spomenuti platonički studiji izniknuo iz krila Warburg Instituta, s kojim je Klibansky ostao tijesno povezan od osnutka sve do kraja svojega života. Ulaskom Velike Britanije u rat, Klibansky se, poput mnogih intelektualaca, primjerice E. Gombricha, uključio u britansku obavještajnu službu. Njegov ured nalazio se u blizini Bletchley Parka, gdje je bila smještena i glavna britanska baza za dešifriranje, središte super-tajne operacije "Enigma". Nakon britanske pobjede kod El Alameina 1942. i odluke ο invaziji na Italiju, Klibansky je imao zadaću sintetizirati obavještajne podatke ο Italiji i napraviti priručnike za svaku od 18 talijanskih regija zasebno.00 Poslije je kolala anegdota, da su vojnici Klibanskoga pitali kakvo će biti vrijeme u doba žetve u Toscani, a on bi za odgovor posegnuo za Vergilijem... U tijeku 1944. godine Klibansky se osobno pridružio britanskim postrojbama u napredovanju kroz Italiju,
§2]

RAYMUND KLIBANSKY

sudjelovao u procesu denacifikacije, određujući razinu kolaboracije s nacističkim režimom za profesije povezane sa sveučilištima i tome slično.(a) Neposredno po povratku u Britaniju uredio je i pripremio, u prijevodu svoje rođakinje Frances Lobb te u suradnji s poznatim publicistom Cecilom Sprrigeom, Mussolinijevu knjižicu "II tempo dei bastione e della carota", koja je bila izašla u kolovozul944. u Milanu i u kojoj Mussolini opširno govori ο svojih sto dana zarobljeništva i ο padu fašističke vlade u Italiji. Knjiga je u Britaniji bila objavljena 1949., pod naslovom Benito Mussolini: Memoirs 1942-43, s brojnim dodatnim tekstovima i dokumentima u prilogu. Preuzevši 1946. mjesto profesora na odsjeku za filozofiju Sveučilišta McGill u Montrealu, gdje je ostao osobito zapamćen po predavanjima ο britanskomu empirizmu i Wittgensteinovoj logici, Klibansky je imao zadaću ponovno uspostaviti Institut International de Philosophie, krovnu svjetsku filozofsku organizaciju osnovanu u Parizu 1937. na konferenciji ο Descartesu, a obnovljenu 1953. u krilu francuske Ecole normal Superieure. Jedan od ciljeva Instituta bio je i održavati veze s filozofima na Zapadu i na Istoku, u uvjetima željezne zavjese i hladnoga rata. Osim višejezičnih izdanja Lockeova "Pisma ο toleranciji", koje je bilo prvo u nizu Philosophie et communaute mondiale, Institut je 1958./59. objavio četverosveščani komplet La Philosophie au milieu du vingtieme siecle/ Philosophy in the Mid-Century, obnovljeno i dopunjeno 1968. pod naslovom La Philosophie contemporaine / Contemporary Philosophy, pod uredničkim vodstvom Klibanskoga. Sljedeći značajni niz od 1954. nadalje bio je Bibliographie internationale de la philosophie, bibliografski godišnjaci čije izdavanje je bilo započeto još 1937. i s prijekidima nastavljeno do danas, a zanimljivo je spomenuti da je u uređivačkom odboru jedno vrijeme uz Klibanskoga bio i Gajo Petrović, član Instituta od 1973. godine. Klibanskyjev nevjerojatan radni elan potrajao je do u visoku životnu dob, te je tako 1993., pod pokroviteljstvom UNESCO-a, bila objavljena njegova La philosophie en Europe (zajedno s Davidom F. Pearsom), s novim naglaskom na filozofiji znanosti i filozofijama Azije i Istočne Europe. Jednako trajnom ostala je i njegova privrženost tradiciji, a (a) Pozzo, Riccardo: The Review of Metaphysics, 1. ožujka 2006. 599

bilješke ο a u t o r i m a

zadnji rad s toga područja bio je Die handschriften der philosophischen werke des Apuleius: ein beitrag zur uberlieferungsgeschichte (zajedno s Frankom Regenom), objavljen također 1993. godine. Najzad, iste godine kada je preminuo, i to samo dva mjeseca prije nego što je napunio stotu godinu života, izašlo je i njegovo posljednje dokumentacijsko i bibliografijsko djelo, Idies sans frontieres. Histoire et structure de l'Institut international de philosophie, u suradnji sa suprugom, profesoricom prava Ethel Groffier, Blaga govora i kretnji, ali energičnih i konciznih misli, ovaj veliki pragmatičar ostao je u Montrealu, u svojoj drugoj domovini, zapamćen kako uvijek svježeg zanimanja i duha znalački prebire po antikvarijatima i knjižarama u potrazi za rijetkim rukopisima. Čuven još po svojoj nenadmašnoj zbirci leptir-kravata, te posebnom "šlifu" klasičnog europskog i britanskog intelektualca, Klibansky je promišljeno poticao i ohrabrivao rad na filozofskoj tradiciji u novih generacija, te je i time ostavio snažan pečat na ideje i pravce u svjetskojfilozofijidruge polovice dvadesetoga stoljeća.

FRITZ SAXL (1890., Beč-1948., Dulvvich, Ujedinjeno Kraljevstvo)

Đak "bečke škole" u najboljem smislu te riječi, Frizt Saxl rođen je u obitelji vrlo uglednog carskog i kraljevskog državnog odvjetnika Ignaza i Wilhelmine rođ. Falk (Saxl). Iako su potjecali iz stare židovske loze, Saxlov otac nije bio praktični judaistički vjernik i podizao je svoju djecu u sekularnome duhu kulturološkoga židovstva. Nakon mature u Kraljevskoj Maximilianovoj gimnaziji, Saxl je studirao arheologiju i povijest umjetnosti na bečkom Institutu za povijesna istraživanja, gdje je slušao predavanja pojedinih među najučenijim profesorima toga vremena, primjerice Maxa Dvoraka i Juliusa von Schlossera, a na studijskoj godini u Berlinu 1909.-10. i profesora Heinricha Wolfflina. Prilikom boravka u Berlinu susreo se prvi puta s Abyjem Warburgom (1866.-1929.), privatnim istraživačem i

600

§3]

fritz saxl

povjesničarem umjetnosti koji je upravo tih godina preselio u Hamburg svoju neprocjenjivu biblioteku, a uz koju će poslije biti nerazdruživo povezan i cjeloživotni rad Fritza Saxla. Doktorsku dizertaciju Saxl je obranio u dobi od 22 godine kod Dvoraka na temu Rembrandtova slikarstva. Sljedeće 1912/13. godine Saxl je posjećivao Rim, proučavajući srednjovjekovne tekstove ο astrologiji i mitologiji. U to se vrijeme u Rimu održavao deseti međunarodni kongres ο povijesti umjetnosti, na kojemu je Aby Warburg održao zapaženo nastupno predavanje pod naslovom "Arte italiana e astrologia internazionale nel Palazzo Schifanoia a Ferrara", s tezom ο transmisiji grčke mitologije u srednjovjekovnu astrologiju putem "jezika" likovnih djela, a u smislu da je riječ ο ekspresiji ljudskih duhovnih snaga u njihovoj povijesnoj mjeni ("das Nachleben der Antike"). 1913. Saxl se vjenčao s Elizom Bienenfeld i dobio posao knjižničara u biblioteci Warburg u Hamburgu. Njegovo prijašnje zanimanje za srednjovjekovlje te posebice za astrološke manuskripte dobilo je ovdje, u izravnom dodiru s tisućama originalnih rukopisa, mapa i artefakata koje je Warburg skupljao već gotovo tri desetljeća, posve novu dimenziju. Nov pristup tumačenju umjetničkih djela koji je uveo Warburg zasnivao se na filološkim i vizualnim sličnostima između vremenski i geografski međusobno udaljenih izvornih djela, pri čemu se smisao i značenje induciralo po načelu metonimije, za razliku od starijeg pristupa koji je značenje elemenata deducirao iz unaprijed poznatoga smisla. Usvajajući metodologiju svojega mentora, Saxl je zadivljujućom marljivošću i sustavnošću počeo sređivati fond knjižnice, te je već za godinu dana pripremio prvi svezak kataloga ilustriranih astroloških i mitoloških rukopisa latinskoga srednovjekovlja objavljen 1915. godine.(a) Po izbijanju Prvoga svjetskoga rata Saxl je bio mobiliziran i služio je u austrougarskoj vojsci u činu natporučnika na talijanskome frontu, a potom 1918.-1919. kao vojni nastavnik. (a) Verzeichnis astrologischer und mythologischer illustrierter Handschriften des lateinischen Mittelalters. vol. 1, Heidelberg: C. Winter, 1915., vol. 2, Heidelberg: C. Winter, 1927.; [svesci 3 i 4 objavljeni su na engleskome jeziku:] Meier, Hans; Bober, Harry, i McGurk, Patrick: Catalogue of Astrological and Mythological Illuminated Manuscripts of the Latin Middle Ages, vol. 3 and vol. 4, London: Warburg Institute, 1953.-6. 601

bilješke ο a u t o r i m a

Kada se 1919. godine Saxl vratio u Hamburg, Aby Warburg bio je zbog nervnoga rastrojstva hospitaliziran na neodređeno vrijeme u sanatorij za mentalne bolesnike u Švicarskoj. Tada već postariji Franz Boll, jedan od najvećih akademskih autoriteta za povijest astrologije, na koga se Warburg najviše oslanjao u svom radu na manuskriptima, posjećivao je redovito zajedno sa Saxlom oboljelog prijatelja i znanstvenika. Na Saxla je pala dužnost svakodnevnog vođenja bibliotečne fondacije, koju je on sljedećih godina, u skladu s Warburgovom željom, imao preobraziti iz privatne knjižnice u ustanovu koja bi bila otvorena znanstvenicima i istraživačima te usklađena s novoosnovanim Sveučilištem u Hamburgu. Tih je godina Saxl pokrenuo periodik Vortrage der Bibliothek Warburg u kojemu su izlazili članci povezani s istraživanjima bibliotečne građe koja je do 1920. godine obuhvaćala oko 20.000 svezaka. 1922. Saxl je habilitirao na Hamburškom sveučilištu gdje je te iste i sljedeće godine radio kao izvanredni profesor (Privatdozent). Uz već spomenutu studiju ο Dureru koju je objavio zajedno s Panofskyim (1923.), Saxl je tih godina razvio jedinstven terapijski postupak kako bi pomogao oporavku dezintegrirane psihe Abyja Warburga. Riječ je bila ο crnim platnima napetima poput slikarskoga platna na blindrame, koja su služila kao neka vrsta "ekrana" na kojima je Warburg slagao-montirao tematske kompozicije sastavljene od ilustracija, fotografija, snimaka umjetničkih djela, kopija iluminacija i sl„ koje su potjecale iz najrazličitijih strana i razdoblja. Bit ovoga postupka bila je u traženju, nazovimo tako, "korijenskih" likovnih "morfema" koji u "kombinacijama" daju nov, osobno psihološki, smisao neke cjeline. Ta terapija bila je toliko uspješna da je Warburg uskoro na klinici počeo držati predavanja ο pojedinim tematima, a 1924. godine bio je otpušten iz sanatorija i vratio se u Hamburg da bi ponovno preuzeo vođenje biblioteke. Taj projekt koji je posve zaokupio Warburgovu pozornost sve do njegove smrti 1929. godine, kao mnemotehnički način organiziranja raznorodne građe prema konfiguracijama ljudske psihe, onako kako se one u tom procesu zapravo tek "otkrivaju", bio je nazvan Atlas Mnemosyne, te je trebao predstavljati modernu pounutrašnjenu verziju srednjovjekovnih enciklopedijskih atlasa sa svekolikim znanjem ο tadašnjem svijetu(a). (a) Edition des Bilderatlas "Mnemosyne" (Gesammelte Schriften II. 1, Akademie Verlag, Berlin 2000.). 602

§3]

fritz saxl

U tom razdoblju Saxl je objavio drugi tom Kataloga astroloških rukopisa (1927.), te je mnogo putovao po Europi (Rim, London, Beč, Heidelberg i dr.), ο čemu svjedoči bogata korespondencija između njega i Warburga, od preko trideset i pet tisuća jedinica, objavljena posljednjih godina(a). Broj naslova u vlasništvu Biblioteke popeo se do 1929. na impozantnih 65 000 svezaka, vjerojatno najvećim dijelom zahvaljujući izdašnoj financijskoj podršci Warburgove braće, bankara i financijera u New Yorku i Hamburgu. Po smrti Abyja Warburga, Saxl ga je naslijedio na mjestu ravnatelja Biblioteke. Nakon više članaka ο figuralnim prikazima planeta i nebeskih konstelacija te ο njihovim povijesnim putovima i mjenama sa Istoka na Zapad, Saxl je objavio djelo Mithras, typengeschichtliche Untersuchungen (Berlin, 1931.), u kojemu tumači svoje teze na primjeru manuskripta arapskoga kozmografa i putopisca Zakarije al-Qazwinija iz 13 st., 'Aja'ib al-makhluqat wa-gharaib almawjudat (u slobodnom prijevodu, "Sva čuda svijeta, ona stvorena i ona nastala"), i u kojemu se uz ostalo nalaze i "magični planetni kvadrati" poput onoga na Diirerovu bakrorezu. Zapaženo je bilo i njegovo tumačenje "astrološkog" svoda u dvorani Galatea u Vili Farnese u Rimu, gdje je iz crteža i položaja planeta i figura konstelacija vrlo točno izračunao "natalnu kartu" i datum rođenja vlasnika i naručitelja slika iz 1505. godine, Agostina Chigija zvanoga Veličanstveni, najbogatijega čovjeka tadašnje Europe. Warburgova biblioteka podijelila je 1933. sudbinu mnogih židovskih i lijevo orijentiranih profesora i intelektualaca koji su u njoj našli inspirativno mjesto okupljanja i znanstvene djelatnosti. Uz već spomenute F. Bolla (u. 1924.) i E. Cassirera, tu su redovito ili povremeno dolazili Ernst Robert Curtius, Georg Witkowski, Adolph von Harnack, Thomas Mann, Kenneth Clark, Albert Schvveitzer, Albert Einstein, te od mladih, koji su se poslije pridružili Institutu Warburg u Londonu, Hugo Buchthal, Edgar Wind i Ernst Gombrich te mnogi drugi. Priča ο preseljenju Warburgove knjižnice parobrodom iz Hamburga za London zavrijedila bi poseban prikaz, recimo samo da je Saxl (a) McEwan, Dorothea, ur.: Ausreiten der Ecken: die Aby Warburg - Fritz Saxl Korrespondenz, 1910 bis 1919. Hamburg: Dolling und Galitz, 1998; "Wanderstrassen der Kultur": Die Aby Warburg-Fritz Saxl Korrespondenz 1920 bis 1929, Munich: Dolling und Galitz, 2004. 603

BILJEŠKE Ο A U T O R I M A

potpisao ugovor ο "posudbi" knjižnice Courtauld Institutu u Londonu, s glavnim sponzorom Instituta Samuelom Courtauldom te s Arthurom Hamiltonom Leejem, viskontom od Farehama, i predsjednikom Courtauld Institute of Art. Pet godina poslije biblioteka je morala iseliti iz podrumskoga prostora gdje je prvotno bila smještena, a 1940. evakuirana je zbog ratnih operacija u Denham. Tek 1944. godine postala je dijelom Londonskoga sveučilišta i bila preimenovana u Warburg Institut. Fritz Sad bio je ona ključna osoba koja se, tijekom cijelog nesigurnog ratnoga desetljeća i nakon njega, pobrinula da taj dragocjeni fond dobije mjesto i ulogu koja mu pripada. Grandiozan projekt Abyja VVarburga dobio je tako svoj "Nachleben" čiji se pravi značaj počinje otkrivati tek posljednjih nekoliko godina. U Zagrebu, 25. travnja 2009. Marina Kralik

604