Pleme spiljskog medvjeda

Djeca Zemlje knj. 1

JEAN M. AUEL

PLEME SPILJSKOG MEDVJEDA

BIBLIOTEKA NOVA Naslov izvornika Jean M. Auel: .The Član of the Cave Bear"

prahistorijski roman

Zahvale Ni jedna izdana knjiga nije plod samo autora. Pomoć stiže iz različitih izvora i u najrazličitijim oblicima. Ovo djelo nikad ne bi ugledalo svjetlo dana da nije bilo nekih osoba koje nisam upoznala, a vjerojatno ni neću. U svakom slučaju, zahvalna sam grañanima Por-tlanda i okruga Multnomah iz savezne države Oregon, čijim se novcem financira okružna knjižnica u kojoj sam provela mnoge sate i dane tražeći podatke od osnovne važnosti za knjigu. Takoñer sam zahvalna svim arheolozima, antropolozima i drugim stručnjacima koji su napisali sve što mi je bilo potrebno za pronalaženje pozadine djela. Mnogi su mi pomogli na izravniji način. Posebno bih se zahvalila slijedećima: Gini DeCamp, koja je prva čula ideju za priču i bila najprisniji prijatelj u trenucima kad mi je to bilo najpotrebnije. Osim toga, pažljivo i s velikim žarom pročitala je debeli rukopis tražeći nelogičnosti i pogreške. Simbol serije takoñer je njezino djelo. John DeCamp, prijatelj i kolega u poslu, sudjelovao je u svakom trenutku agonije i ekstaze, a imao je i dobar osjećaj da nazove baš u trenucima kad je pomoć bila potrebna. Karen Auel je ohrabrivala majku i više nego što je slutila jer se smijala na mjestima gdje sam to zamislila i plakala upravo tamo gdje je odgovaralo priči, premda se radilo tek o gruboj skici romana. Cathy Humble je obavila najveću uslugu koju čovjek može zatražiti od prijatelja - poštenu kritiku - jer sam cijenila njen osjećaj za pisanje. Učinila je nemoguće; sve što je izrekla bilo je točno, ali rečeno tako da ne izazove neželjene osjećaje. Deanna Sterett, uhvaćena u mrežu priče, znala je dovoljno o lovu da uoči neke previde. Lana Elmer je satima slušala moja izlaganja, pa ipak je zavoljela djelo. Anna Bacus je stilski i jezično dotjerala sve što je bilo potrebno. Sva moja istraživanja nisu obavljena u knjižnicama. Zajedno sa suprugom mnogo sam puta otišla u prirodu da iz prve ruke iskusimo život mnogo bliži elementima. Što se tiče izravnog iskustva, posebno se zahvaljujem Franku Heylu, stručnjaku za preživljavanje u polarnim predjelima, iz oregonskog Muzeja znanosti i industrije, od kojeg sam naučila kako se u snijegu izrañuje krevet. Štoviše, očekivao je i da legnem u njega! Preživjela sam tu ledenu siječanjsku noć na padinama planine Hood. Od gospodina Heyla saznala sam još mnogo toga, a u slučaju da stigne novo ledeno doba svakako bih se voljela naći uz njega. Andy Van"t Hul prima zahvalu za sve što mi je pokazao o življenju u prirodi. Od njega sam naučila kako se vatra pali bez šibica, kako se iz kamena izrañuje

sjekira, kako se pletu košare, užad i sve ostalo bez čega se ne može preživjeti. Uz to sad znam kako se od kamena izrañuje tako oštar nož da reže kožu poput maslaca. Što da kažem o Jean Naggar koja je omogućila da se ostvare moji snovi, a zatim ih je još i uljepšala. Hvala i Carole Baron, uredniku knjige, jer je vjerovala u mene i zatim još poboljšala rukopis. Na kraju bih se htjela zahvaliti dvojici pojedinaca koji nisu znali da mi pomažu, no bez čije potpore najvjerojatnije ne bih uspjela. Jednog sam u meñuvremenu upoznala. Kad sam prvi put čula predavanje" Dona Jamesa o pisanju, nije ni znao da govori upravo meni. Mislio je da se obraća čitavoj grupi. Riječi što ih je tada izrekao bile su upravo ono što sam htjela čuti. Don James to nije znao, no bez toga možda nikad ne bih završila knjigu. Drugog, Ralpha S. Soleckog, autora Šanidara, poznajem samo preko tog djela. Njegova priča o iskapanju spilje Šanidar i pronalasku nekolicine neandertalskih kostura duboko me se dojmila. Dao mi je sliku o prethistorijskom spiljskom čovjeku i omogućio bolje razumijevanje čovječanstva. Profesoru Soleckom moram se i ispričati jer sam zbog priče izvrnula jednu od znanstvenih činjenica. Cvjetove je u grob zapravo stavio neandertalac.

Potres Gola je djevojčica istrčala iz kožom prekrivenog skloništa prema šljunčanoj plaži na okuci rječice. Nije joj palo na pamet da baci pogled natrag. Ništa u iskustvu nije joj govorilo da se sklonište i oni u njemu neće tamo nalaziti kad se vrati. Utrčala je u vodu i pod nogama osjetila pomicanje pijeska i šljunka jer se dubina naglo povećavala. Zaronila je u hladnu vodu i isplivala pljuskajući rukama. Sigurnim zamasima krenula je na suprotnu obalu. Plivati je naučila prije negoli je prohodala, a premda je imala svega pet godina u vodi se osjećala posve sigurno. Rijeke su se najčešće samo tako mogle prijeći. Djevojčica se neko vrijeme praćakala u vodi, plivala je amo-tamo, a zatim se prepustila matici da je odnese nizvodno. Na mjestu gdje se rječica širila i gdje je poskakivala preko kamenja, djevojčica je izašla na obalu, a zatim pošla natrag prema plaži. Čučnula je i započela slagati kamenčiće. Upravo je na hrpu posebno lijepih stavljala još jednog, kad se tlo počelo tresti. Dijete je iznenañeno promatralo kamenčić koji se sam od sebe skotrljao, a zatim je u čudu gledala kako se hrpa izravnava. Tek je tada shvatila da se i ona trese, no još je uvijek bila previše zbunjena. Pogledala je unaokolo, pokušavajući shvatiti zašto se svijet izmijenio na neki čudnovat način. Tlo se nije smjelo micati. Na rječici, koja je do prethodnog trenutka tekla posve mirno sad su se podigli nemirni valovi. Kameno se korito pomicalo okomito prema toku vode pa su obale ubrzo bile preplavljene. S dna se uzdigao mulj. Grm izrastao na obali čudnovato je podrhtavao, isto kao i stijene na mjestu gdje je malo prije isplivala. Ponosno crnogorično drveće neprirodno se naginjalo. Velikom boru kraj vode izvirilo je korijenje i za čas se nagnuo prema drugoj obali. Uz glasni prasak deblo je popustilo i srušilo se preko zapjenjene rijeke. Zvuk palog drveta prenuo je djevojčicu. Strah je zahvatio njen um i stisnuo želudac u čvrsti čvor. Pokušala je ustati, no nije uspjela jer se tlo njihalo u valovima. Uz veliki napor konačno se digla na noge ali se nije usudila načiniti ni koraka. ; Dok je nesigurno koračala prema skloništu, potmula je grmljavina prerasla u zastrašujući urlik. Iz pukotine što se naglo širila u tlu dolazio je kiselkasti miris zemlje i truleži, poput jutarnjeg zadaha iz razjapljenih usta planeta. Potpuno zaustavljena uma zurila je u sve širi ponor , koji je gutao stabla i stijene.

Sklonište, nakošeno na rubu pukotine, najednom se zatreslo kad je polovica tla pod njim kliznula u nezasitnu utrobu zemlje. Tanki potporanj neodlučno se tresao, na koncu srušio i nestao u dubokoj jami, noseći sa sobom kožni prekrivač i sve što se nalazilo pod njim. Djevojčica se užasnula kad su smrdljive ralje progutale sve što je voljela i što je davalo smisao njenom kratkom životu. Majko! Maaajko," vikala je jer um još nije prihvaćao ono što je vidjela. Nije znala da li krik u ušima potječe od nje ili pobješnjele zemlje. Pokušala je stići do pukotine, no tlo se uzdiglo i zbacilo je. Zarila je prste u travu i pokušala se zadržati na mjestu. Pukotina se naglo zatvorila, grmljavina je prestala, a tlo se smirilo. Djetetu to nije uspjelo. Lica pritisnutog o potresom izmrcvarenu zemlju, još se uvijek tresla od straha. Imala je i razloga. Bila je sama u divljini travnatih stepa i prorijeñenih šuma. Ledenjaci su okivali sjever kontinenta, šaljući pred sobom valove hladnoće. Po ogromnim stepama paslo je mnoštvo životinja, a bio je tu i veliki broj zvijeri, no ljudi je bilo malo. Nije imala kamo poći, a nije bilo nikog tko bi došao da se o njoj brine. Bila je sama. Tražeći novu ravnotežu, zemlja se ponovno zatresla i djevojčica je iz dubina začula tutnjavu, kao da je zemlja probavljala požderani zalogaj. Uspaničeno je skočila, misleći da će se tlo ponovno otvoriti. Pogledala je na mjesto gdje se nalazilo sklonište. Jedino što je preostalo bila je gola zemlja i nešto iščupanih busenova trave. Iz očiju su joj potekle suze, otrčala je natrag do rječice i ridajući legla kraj zamućene vode. Vlažne obale nisu joj pružile utočište pred uznemirenom zemljom. Ponovni, još snažniji drhtaj, zatresao je tlo. Iznenañeno je kriknula kad je hladna voda zapljusnula golo tijelo. Ponovno je obuzme panika; skočila je na noge. Morala je otići s ovog užasavajućeg mjesta gdje se zemlja trese i proždire sve na površini. Ali kamo da pode? Na šljunčanoj plaži biljke nisu mogle niknuti, no obale su bile zagušene šikarom koja je upravo zazelenjela. Nagonski je osjetila da mora ostati što bliže vodi, no grmlje je bilo gotovo neprohodno. Kroz suze koje su zamagljivale oči, pogledala je prema šumi visokih četinjača. Tanke su zrake sunčevog svjetla prolazile kroz gusto granje crno-gorice izrasle kraj rječice. Na tlu sjenovite šume gotovo i nije bilo niskog raslinja, no mnoga stabla više nisu stajala uspravno. Neka su se srušila na tlo, druga su bila nagnuta ili su se sasvim naslonila na susjede čvršća korijenja. U dubinu zimzelene šume nije vidjela, pa je taj smjer nije privlačio kao ni šikara. Nije znala kamo da krene, i neodlučno je pogledavala sad u jednom, sad u drugom pravcu. Dok je gledala nizvodno, tlo je zadrhtalo i natjeralo je u bijeg. Bacajući još jedan pogled natrag, nadajući se da će nekim čudom ugledati netaknuto sklonište, otrčala je u šumu. Tjerana čestim podrhtavanjem tla koje se smirivalo, djevojčica je slijedila rječicu, zastajući samo da se napije. Stabla koja je potres po-legao po zemlji otežavala su put jer ih je morala obilaziti, baš kao i jame u kojima se nedavno nalazilo njihovo plitko korijenje. Kako se spuštala večer, oborenog je drveća bilo sve manje, a i voda se u rijeci izbistrila. Kad više nije vidjela kamo hoda, zaustavila se i iscrpljena legla na tlo. Dok se kretala bilo joj je toplo, no sad se smrzavala. Stisnula se u malu lopticu i po sebi umjesto pokrivača nabacala sloj palih iglica. Prerhda je bila iscrpljena, san joj nije dolazio na oči. Dok je bježala s mjesta užasa um joj je bio zaokupljen drugim stvarima pa je strah uspjela"potisnuti. Sad ju je ponovno preplavio. Nepokretno je ležala širom otvorenih očiju, promatrajući kako noć guta sve oko nje. Bojala se učiniti i najmanji pokret, gotovo se nije usudila disati. Nikad prije nije noć provela sama, a tamu je uvijek razbijao odsjaj vatre ili barem žeravice. Više nije mogla izdržati. Uz jecaj koji je potresao njeno malo tijelo, gorko je zaplakala. Dugo su joj suze tekle niz lice, no na koncu je

ipak neprimjetno utonula u san. Mala ju je noćna životinja znatiželjno onjfcšila, ali djevojčica to nije ni osjetila. Probudila se s krikom na usnama! Zemlja je još uvijek bila nemirna, potmula grmljavina iz dubine pobudila je sjećanja u užasavajućoj noćnoj mori. Skočila je na noge, željela je pobjeći, no njene širom otvorene oči nisu vidjele ništa više nego kad su bile zatvorene. Nije se mogla sjetiti gdje se nalazi. Srce joj se nalazilo u grlu; zašto ništa ne vidi? Gdje su sad bile nježne ruke koje bi je zaštitnički obgrlile kad se noću budila? Sjećanja na protekli dan polako su se vraćala, a s njima i strah. Tresući se od hladnoće

ponovno je legla i zakopala se u debeli sloj iglica. Prva svjetlost novog dana pala je na uspavanu djevojčicu. Dan je u dubinu šume stizao vrlo polako. Kad se dijete probudilo bila je već sredina jutra," no pod gustim krošnjama crnogorice to nije bilo lako ustanoviti. Dok je sumrak jučer obuhvaćao svijet, odlutala je prilično duboko u šumu, i sad ju je gotovo uhvatila panika kad oko sebe nije ugledala ništa drugo osim drveća. Žuborenje ju je podsfetilo na žeñ. Slijedila je zvuk i odahnula kad je ponovno ugledala rječicu. I kraj nje je bila izgubljena kao i u šumi, no osjećala se mnogo bolje kad je mogla nešto slijediti i kad je barem bila sigurna da u svako vrijeme može utažiti žeñ. Jučer je bila sasvim zadovoljna samo s vodom, no glad je ostala. Znala je da se zelenje i korijenje može jesti, no nije znala razlikovati jestivo od nejestivog. Prvi list kojeg je okusila bio je gorak i neugodno je žario usta. Ispljunula ga je i vodom isprala usta, no nije više htjela okusiti ništa drugo. Pila je sve dok nije zavarala glad i krenula dalje nizvodno. Gusta ju je šuma plašila i sad se stalno držala rječice obasjane suncerri. Kad je pala noć ponovno je iskopala rupu u iglicama i skutrila se u njoj. Druga samotna noć nije bila ništa bolja od prve. Strah je poput velikog kamena ispunjavao njen prazni želudac. Nikad još nije bila toliko uplašena i gladna, nikad tako sama. Osjećaj izgubljenosti polako je istiskivao sjećanja na potres i prijašnji život; misli o budućnosti gotovo su je uspaničile pa se neprestano mučila da ih istisne iz glave. Nije htjela razmišljati što će se dogoditi, tko će brinuti o njoj. Živjela je samo za sadašnji trenutak, prelazeći prepreku za preprekom, preplivavajući pritoke, penjući se preko palog debla. Praćenje rijeke postao je cilj za sebe, ne zato što bi je rijeka nekamo odvela, već zato što je to bila jedina stvar koja joj je davala neki smjer, svrhu, razlog za postojanje. Bilo je to bolje od prepuštanja sudbini. Nakon nekog vremena praznina u želucu postala je trajna bol koja je otupljivala misli. Ponekad je plakala, a suze su na umrljanom licu ostavljale bijele tragove. Malo golo tijelo prekrivao je sloj prljavštine, a kosa, koja je nekad bila sasvim svijetla, nježna i podatna poput svile, sad se zajedno sborovim iglicama, grančicama i blatom slijepila po glavi. Putovanje je postajalo sve teže kad je stigla na otvoreniji dio šume, gdje tlo nije bilo prekriveno samo slojem iglica, već i travom i prvim žbunjem, prvim znakom sitnolisne bjelogorice. Po kišnom se vremenu sklanjala u zavjetrinu palih stabala ili pod neku nadsvodenu stijenu. Ponekad je naprosto nastavila putovanjem, puštajući da je kapi operu. Pred večer je sakupila hrpu prošlogodišnjih iglica ili lišća i zavukla se u nju na počinak. Dovoljne količine pitke vode sprečavale su da dehidracija organizma ne dovede do pothladivanja, smrtonosnog spuštanja tjelesne temperature. No bivala je sve slabija. Glad je više nije mučila; osjećala je stalnu tupu bol i povremenu vrtoglavicu. Pokušala je da o tome ne razmišlja, a niti o bilo čemu drugom osim o rijeci, o rijeci koju je morala slijediti do kraja.

Probudile su je sunčeve zrake prodrle u njezino gnijezdo. Izašla je iz rupe zagrijane toplinom tijela i pošla do rijeke da se napije. Vlažno se lišće zalijepilo za golo tijelo. Plavo nebo i jarko -sunce bilo je dobrodošla promjena nakori jučerašnje kiše. Kratko vrijeme nakon što je krenula dalje, obala s njene strane rijeke počela se strmo uspinjati. Kad je ponovno ožednjela, od vode ju je odvajala strma padina. Pažljivo se počela spuštati, no nakon jednog krivog koraka skotrljala se sve do dna. Izgrebena i natučena ležala je kraj vode, toliko umorna i slaba da nije imala volje ni snage za bilo kakav pokret. Krupne su suze navrle na oči, a tužan vapaj parao je zrak. Nitko je nije čuo. Njezin se plač pretvorio u šapat, moleći nekog da doñe i da joj pomogne. Nitko nije došao. Ramena su joj se tresla dok je isplakavala tugu i očaj. Nije željela ustati, nije željela nastaviti, no što je drugo mogla učiniti? Ostati uplakana u blatu? Prestala je plakati, no još je neko vrijeme ležala kraj vode. Kad je osjetila da joj neki korijen žulja leda, sjela je, umorno se podigla na noge i pošla da se napije. Krenula je dalje, tvrdoglavo razmičući granje pred sobom, puzeći preko mahovinom prekrivenih panjeva, ga-cajući po y°di uz obalu. Rijeka, nabujala nakon ranijih proljetnih poplava i hranjena vodom pritoka, bila je već dvostruko šira nego kad je krenula. Mnogo prije negoli je ugledala vodopad koji se nalazio na utoku manje rječice, djevojčica je čula potmulu grmljavinu. Rijeka se ponovno proširila. Brza je struja nosila uspjenjenu vodu prema travnatoj stepi. Voda se u velikom luku obrušavala niz visoku stijenu. U zastoru podignute magle padala je do proširenja u podnožju slapa, mjesta gdje su se u uskipjelom vrtlogu spajala dva toka. U dalekoj prošlosti rijeka je u stijeni iza vodopada izdubla korito. Rub preko kojeg je voda propadala u dubinu stvorio je prolaz iza slapa. Djevojčica se pažljivo približila i pogledala u vlažni tunel, a zatim krenula na drugu stranu. Nesvjesno se uhvatila za vlažnu stijenu, jer" je od vode koja je kraj nje stalno padala dobila vrtoglavicu. Tutanj je zaglušio sve druge zvukove, odbijajući se od kamenog zida iza vodenog zastora. Prestrašeno je pogledala prema gore, znajući da se rijeka sad nalazi nad njom, i oprezno nastavila. Bila je već gotovo na suprotnoj strani kad se prolaz postepeno suzio i prešao u okomitu stijenu. Nije bilo druge nego vratiti se. Kad je došla na polazište, pogledala je preko slapa i odmahnula glavom. Nije bilo drugog načina.Skočila je. Voda je bila hladna, a struja jaka. Otplivala je do sredine matice, a zatim je pustila da je struja odnese na drugu stranu vodopada. Plivanje ju je izmorilo, no bila je čistija negoli ranije. Samo je kosa ostala zapletena i prljava. Svježina vode olakšala je slijedeći dio puta, no ne zadugo. Dan je bio neobično topao za kasno proljeće. Sunce joj je prijalo kad je iz šume izašla na otvorenu ravnicu. Ali sve jači žar vatrene kugle iscrpljivao je njene posljednje snage. Kad se sunce započelo spuštati, posrtala je uskom vrpcom pijeska izmeñu rijeke i strmog ponora. Odsjaj s vode i gotovo bijeli pješčenjak još su više pojačali jaru. Pred njom se i sa suprotne strane rijeke protezala beskonačna ravnica prepuna bijelog, žutog i ljubičastog cvijeća što se miješalo sa svijetlo zelenom bojom mlade poluizrasle trave. Dijete nije vidjelo proljetnu ljepotu stepe. Slabost i glad učinili su svoje; počela je buncati i halucinirati. "Obećala sam da ću paziti, majko. Samo sam malo plivala, a ti si nestala," mrmljala je. "Majko, kada ćemo jesti? Tako sam gladna, a vruće je. Zašto nisi došla kad sam te zvala? Zvala sam i zvala, no nisi došla. Gdje si bila? Majko? Majko! Nemoj ponovno otići! Ostani! Majko, čekaj me! Ne napuštaj me!" Trčala je uz podnožje stijene za priviñenjem, udaljujući se od obale. Napuštala je vodu. Srljajući naslijepo palcem je udarila u kamen i teško pala na zemlju. To ju je osvijestilo. Trljala je prst i pokušavala sabrati misli. Ispucana pješčenjačka stijena bila je puna tamnih spilja, uskih pukotina i olabavljenih stijena. Širenje i skupljanje uzrokovano velikim

razlikama u temperaturi neprekidno je uništavalo kamen. Djevojčica je pogledala malu rupu u stijeni pored nje, no nije je se dojmila. Mnogo je zanimljivije bilo krdo bizona koji su mirno pasli mladu travu izmeñu hridi i rijeke. U svom slijepom trku za priviñenjem nije primijetila veliku crvenkasto-smedu divlju stoku, visoku puna tri metra od tla do lopatica, s velikim zakrivljenim rogovima. Kad ih je konačno primijetila, strah joj je iz uma istjerao zbrku. Pogledala je preko ramena i ostala bez daha, jer ju je zamagljeni pokret prikovao na mjestu. Divovska lavica, dva puta veća od najvećeg pripadnika mačjeg roda koji će nastavati savane juga u jednom mnogo kasnijem razdoblju, vrebala je plijen. Djevojčica je jedva zatomila krik kad je zvijer skočila prema plijenu. U metežu ogromnih očnjaka i dugih pandži, velika je lavica oborila bizona na tlo. Prestravljeno mukanje naglo je prekinuto snažnim čeljustima koje su iščupala grlo nesretne žrtve. Mlaz krvi obojio je gubicu i krzno moćnog četveronožnog lovca. Bizonove noge još su se uvijek trzale dok mu je lavica rasporila utrobu i odgrizla komad toplog, crvenog mesa. Užas je zahvatio djevojčicu. Panično je potrčala, no nije znala da je gleda druga mačka. Dijete je natrapalo na teritorij spiljskih lavova. Velike zvijeri obično ne bi poklanjale pažnju tako malom stvorenju kakvo je bilo petogodišnje dijete; radije su lovile masivne bizone ili jelene, jer su apetiti lavljeg čopora bili veliki. No u svom se bijegu dijete suviše približavalo leglu u kojem se nalazio par malih mačića. Ostavljen da čuva mlade dok ženke love, grivasti je mužjak ur-liknuo. Djevojčica podigne glavu i na stijeni ugleda zvijer spremnu na skok. Kriknula je, pokušala se zaustaviti, ali se okliznula na rastresitom šljunku kraj stijene i pala. Brzo se uspravila i potrčala natrag. Spiljski je lav lagano skočio za njom, siguran da će uloviti malog napasnika koji se usudio narušiti mir legla. Nije mu se žurilo - dijete je trčalo polako u usporedbi s njegovim mogućnostima - pa se spremio na igru mačke i miša. U paničnom bijegu samo.ju je nagon natjerao u malu jamu koju je spazila prije kratkog vremena. Posve bez daha i uz bol u nozi jedva se provukla kroz mali otvor. Bila je to sićušna, plitka spilja, u stvari malo veća pukotina. Okretala se u malom prostoru sve dok leñima nije dotakla stijenu. Da je mogla, stopila bi se s njom. Spiljski je lav riknuo kad je ustanovio da mu se plijen sakrio u malu rupu. Zvuk je prestrašio djevojčicu. Hipnotizirano je gledala šapu ispruženih pandži koju je divovska mačka ugurala za njom. Nije mogla pobjeći i samo je kriknula dok su pandže zagreble u bedro i ostavile četiri duboke paralelne rane. Djevojčica se još više stisnula uz stijenu, i na lijevoj strani pronašla malo udubljenje. Tamo je uvukla noge i zadržala dah. Sapa je ponovno ušla kroz mali otvor i gotovo sasvim zaklonila svjetlost. Ovaj put nije pronašla ništa. Spiljski je lav rikao gotovo bez prestanka dok je nervozno šetao pred rupom. Djevojčica je u maloj spilji ostala čitav dan, noć, i dobar dio slijedećeg dana. Noga je od zatrovane rane natekla, neprestano ju je boljela, a u skučenom prostoru nije se pošteno mogla niti okrenuti. Od gladi i boli neprekidno je halucinirala; mučile su je noćne more pune potresa, oštrih pandži i straha od usamljenosti. No iz rupe je nije istjerala glad, bolno opečena koža ili rana. Izašla je zbog žeñi. Prestrašeno je pogledala kroz mali otvor. Nekoliko borova i vrba bacalo"je duge sjene ranog predvečerja. Djevojčica je promotrila travnatu ravnicu i vodu s koje se odražavala sunčeva svjetlost. Dugo je čekala, no konačno je ipak sakupila dovoljno hrabrosti da provuče glavu. Dok se osrvtala, jezikom je oblizivala raspucane usne. Jedino što je vidjela bilo je lelujanje trave. Lavlji čopor je otišao. U strahu za mladunčad, uznemirena mirisom stranog stvorenja blizu spilje, la-vica je odlučila pronaći novi dom.

Dijete se provuklo kroz uski otvor i konačno stalo na noge. U glavi joj je bubnjalo, a pred očima su prolazili svjetlaci. Svaki je korak pričinjavao nesnosnu bol, a niz otečenu nogu počeo je teći žućkasto-zeleni gnoj. Nije bila sigurna hoće li uspjeti doći do vode, no žeñ ju je tjerala na nadljudski napor. Posljednjih je par koraka prepuzila, zatim se sasvim rastegla i umočila glavu u vodu. Halapljivo je pila. Kad je konačno utažila žeñ, pokušala se uspraviti, no došla je do kraja svojih snaga. U glavi joj se vrtjele, pred očima mutilo i najednom se bez svijesti srušila na tlo. Lešinar koji je lijeno kružio u visinama spazio je nepomično tijelo i započeo se spuštati da ga pogleda. Pleme Grupa putnika prešla je rijeku ispod vodopada, upravo na mjestu gdje se širila i pjenila preko kamenja u plitkoj vodi. Bilo ih je dvadeset, starih i mladih. Prije potresa koji je uništio njihovu spilju, pleme je brojalo dvadeset i šest ljudi. Na čelu su bila dva muškarca, daleko ispred grupe žena i djece pokraj kojih su išli stariji muškarci. Mladi su bili na kraju kolone. Slijedili su vijugavi tok rijeke kroz ravnu stepu i pazili na lešinare koji su kružili po nebu. To je značilo da objekt njihove pažnje još uvijek živi. Muškarci na čelu požurili su pogledati o čemu se radi. Ranjena je životinja bila lak plijen za lovce, pod uvjetom da se neki četveronožac takoñer nije sjetio iste stvari. Na čelu ostatka grupe nalazila se žena, po veličini trbuha reklo bi se da je u pola trudnoće. Vidjela je kad su dva muškarca pred njima zastala, pogledala na zemlju i krenula dalje. Sigurno je neki mesožder, mislila je. Pleme je rijetko jelo tu vrstu životinja. Žena je bila visoka nešto manje od centimetara, velikih kostiju, nabitog tijela i zakrivljenih nogu. Hodala je uspravno. Ruke, dugačke prema ostalim dijelovima tijela, takoñer su bile zakrivljene. Imala je veliki mesnati nos, jaku isturenu čeljust donekle sličnu gubici, bez izražene brade Nisko čelo koso je prelazilo u dugu, veliku glavu smještenu na kratkom, debelom vratu. Na zatiljku se nalazio koštani čvor koji je još više naglašavao duljinu glave. Mekani pokrov kovrčave dlake pokrivao je noge i ramena, a protezao se i duž kičme. Glava je bila pokrivena debelim slojem duge i čupave kose. Zimsko blijedilo polako je prelazilo u preplanulost. Velike, okrugle, tamno smeñe oči iz kojih je zračila inteligencija, bile su smještene duboko pod čeonim zadebljanjem. Dok je žurila prema mjestu gdje su muškarci malo prije zastali, u njima se mogla pročitati znatiželja. Žena je bila stara za prvu trudnoću, imala je gotovo dvadeset godina i pleme je već davno mislilo da je neplodna, sve dok se novi život ipak nije pokazao. Njen teret zato nije bio lakši. Na leñima je nosila veliku pletenu košaru, a pod njom i nad njom su bili privezani Pleme spiljskog medvjeda

mnogi zavežljaji. O pojas koji je pridržavao kožni ogrtač omotan oko tijela tako da ima mnogo nabora i džepova, bilo je obješeno nekoliko vrećica zatvorenih vrpcama. Jedna medu njima posebno se isticala. Bila je izrañena od vidrine kože - bilo je to sasvim očito jer je životinja bila uštavljena tako da svi dijelovi ostanu neoštećeni. Unutrašnji odrgani, meso i kosti izvañeni su kroz maleni prorez u vratu, a ne kroz rez u trbuhu kao što je bilo uobičajeno. Tako je dobivena nepropusna vrećica. Glava vidre, učvršćena za ostatak komadićem kože, služila je kao poklopac, a kroz rupice na vratu provučena je crveno obojena uzica izrañena od tetiva. Kad je žena po prvi put ugledala stvorenje koje su muškarci ostavili, bila je začuñena jer joj se činilo poput životinje bez krzna. No kad se približila, glasno je dahnula i ubrzala korak, nagonski stisnuvši malu kožnu vrećicu

obješenu oko vrata. Htjela je odagnati nepoznate duhove. Prstima je opipavala male predmete u amuletu i molila zaštitu. Nagnula se da biće promotri izbliza, neodlučna da načini slijedeći korak, jer naprosto nije vjerovala u ono što je vidjela. Oči je nisu prevarile. Lešinare nije privukla životinja. Bilo je to dijete, mršavo dijete čudna izgleda! Žena se ogledavala u strahu od nepoznatih opasnosti što vrebaju u blizini i već je započela obilaziti nesvjesno dijete, ali je začula jauk. Zaboravljajući strah zaustavila se, klekla kraj djeteta i nježno ga zatresla. Kad se djevojčica okrenula i otkrila ranjenu, otečenu nogu, vidarica istog trena posegne u vrećicu od vidrine kože. Muškarac na čelu pogleda natrag i ugleda ženu kraj djeteta. Vratio se do njih. "Iza! Idemo," zapovijedi. "Tragovi spiljskog lava." "To je dijete, Brun. Ranjeno je, ali nije mrtvo," odgovorila je. Brun pogleda mršavu djevojčicu visokog čela, malog nosa i čudnovato ravnog lica. "Nije iz Plemena," voda pokaže rukama i okrene se da pode. "Brun, ta to je dijete, i još k tome ranjeno. Umrijet će ako ga ostavimo ovdje." Dok je objašnjavala, Izine su oči molile. Voda malog plemena gledao je ženu koja ga je usrdno molila. Bio je mnogo krupniji od nje, visok preko metra i pol, jakih mišića, velikih prsiju i debelih zakrivljenih nogu. Bio je slične grade kao i žena, samo što su mu sve osobine bile jače naglašene. Noge, trbuh, grudi i gornji dio leda prekrivao je debeli sloj dlaka koji nije bio krzno, ali ni mnogo manje od toga. Čupava brada skrivala je izbečenu vilicu. Njegov je ogrtač bio sličan ženinom, samo ne toliko velik, kraće odrezan, i s mnogo manje nabora za držanje sitnica. Nije nosio nikakav teret osim vanjskog kožnog plašta pridržavanog širokom vrpcom omotanom oko kosog čela. Osim toga imao je i oružje. Na desnom bedru vidio se zacrnjeni ožiljak oblikovan slično slovu U, vrhova povijenih prema van. Bio je to znak bizona, njegovog totema. Nije mu bila potrebna nikakva druga oznaka vodstva. Njegovo držanje i pokornost suplemenika jasno su pokazivali o kome se radi. S ramena je skinuo toljagu, dugu kost prednje noge konja, i odložio je na zemlju, podržavajući dršku bedrom. Iza je znala da ozbiljno razmišlja o njenoj molbi. Skrivajući uzbuñenje tiho je čekala, dajući mu dovoljno vremena za razmišljanje. Na zemlju je odložio i teško drveno koplje, naslonio ga o rame tako da je u vatri otvrdnuti vršak okrenuo prema gore, a zatim namjesti i bolu koju je zajedno s amuletom nosio oko vrata tako da tri kamena budu ravnomjernije rasporeñena. Iz pojasa izvuče vrpcu meke jelenje kože, u čije se udub-Ijenje na sredini umetalo kamenje, i provlačeći je kroz šaku počne razmišljati. Brun nije volio donositi brze odluke o neobičnim dogañajima koji bi mogli utjecati na pleme, a posebno ne sad kad nisu imali doma. Jedva se opro želji da odmah odbije molbu. Morao sam pretpostaviti da će joj Iza htjeti pomoći, mislio je. Ponekad je svoju vidarsku čaroliju koristila na životinjama, posebno mladini. Uznemirit će se ako joj ne dozvolim da pomogne djetetu. Pleme ili Drugi, nije važno, vidi samo ozlijeñenu djevojčicu. Možda je upravo to čini dobrom vidaricom. No vidarica ili ne, ona je samo žena. Pa što onda ako će biti razočarana? Iza to sigurno neće pokazati, a i tako imamo dosta teškoća i bez ranjenog djeteta. Ali znat će njen totem, svi će duhovi znati. Da li će se ljutiti ako je razočaram? Ako pronañemo spilju.. .ne, kad pronañemo novu spilju, Iza će morati pripraviti napitak za obred posvećenja. Što ako bude toliko uzbuñena i pogriješi? Ljutiti duhovi mogli bi je natjerati na to, a već su i tako dovoljno razbješnjeni. Obred posvećenja nove spilje mora uspjeti. Neka uzme dijete, pomislio je. Uskoro će se umoriti od dodatnog tereta, a i djevojčica je na izdisaju pa možda ni moćna čarolija kćerke moje majke neće biti dovoljna da je spasi. Brun zatakne praćku o pojas, podigne koplje i toljagu, i slegne ramenima. Sve je ovisilo o njoj; Iza je mogla odlučiti hoće

li ili neće uzeti djevojčicu. Okrenuo se i otišao. Iza posegne u košaru i izvuče kožni ogrtač. Njime omota nesvjesnu djevojčicu, podigne je i vrpcom učvrsti o bok. Bila je iznenañena koliko je lagana za svoju visinu. Dok ga je dizala, dijete je stenjalo, no Iza ga potapša i krene za dvojicom muškaraca na čelu. Ostale su žene u meñuvremenu takoñer čekale, ne približavajući se mjestu razgovora Ize i Bruna. Kad su vidjele da je vidarica nešto podigla i stavila na sebe, ruke su uzbuñeno poletjele uz poneki duboki grleni glas. Bile su obučene i opterećene kao i Iza, samo što nisu imale vrećice od vidrine kože. Nosile su sav plemenski posjed, sve što su uspjeli spasiti iz ruševina stare spilje. Dvije od sedam žena su u naborima ogrtača nosile dojenčad. Bila su smještena odmah do tijela da im olakša dojenje. Dok su čekale, jedna osjeti kap tople tekućine pa hitro izvuče golo dijete i pridrži ga pred sobom sve dok se nije pomokrilo. Kad nisu putovali, dojenčad su obično omatali mekanom kožom. Za upijanje mokraće i mekanih mliječnih stolica služili su različiti materijali: runo divljih ovaca sakupljeno"s trnja prilikom linjanja muflona, paperje s ptičjih prsa ili dlačice vlaknastih biljaka. Prilikom putovanja bilo je jednostavnije djecu nositi golu i bez gubljenja vremena pustiti da se u hodu olakšaju na tlo. Nakon što su ponovo krenuli, treća žena podigne dječačića i kožnim ga omotačem pričvrsti o bedro. Nakon nekoliko trenutaka počeo se vrpoljiti jer je htio trčati uz njih. Pustila ga je, znajući da će se vratiti čim se umori. Starija djevojčica, koja je nosila pun teret, hodala je odmah za ženom iza Ize. Često je pogledavala dječaka, gotovo muškarca, koji ih je slijedio. Pokušavao je izmeñu žena i sebe ostaviti što veći razmak kako bi izgledalo da pripada trojici lovaca na začelju, a ne medu djecu. Volio bi da i on nosi neki plijen, pa je zavidao jednom od dvojice staraca pored žena koji je o ramenu imao obješenog zeca ulovljenog praćkom. Nisu samo lovci snabdjevali pleme hranom. Žene su čestodopri-nosile veći dio, uglavnom zato jer su se služile pouzdanijim načinima. I pored teškog tereta, za vrijeme putovanja su sakupljale zelen je i plodove, i to tako vješto da uopće nisu usporavale napredovanje. Ljiljani na njihovom putu brzo su ostali bez pupoljaka i cvjetova, a par udaraca štapom za kopanje otkrio je nježno korijenje. Iščupati korijen rogoza iz močvarnog zemljišta bilo je još mnogo lakše. Da nisu putovale, žene bi zapamtile mjesto gdje su pronašle bilje pa bi se kasnije vratile po mekane valjkaste klipove na vrhu. Još kasnije, žuti pelud pomiješan sa škrobom dobivenim gnječenjem starog korijenja dao bi beskvasno tijesto za izradu biskvita. Od osušenih klipova dobivale su se fine dlačice, a od tvrdih listova i stabljika plele košare. Sad su brale samo ono što su našle, no malo su toga propustile. Sakupljale su izdanke i meke mlade listove djeteline i maslačka; čičke očišćene od bodlji; neke rane bobice i voće. Zašiljeni štapovi za kopanje stalno su bili uposleni, u ženskim marljivim rukama bili su odličan alat. Upotrebljavale su ih kao poluge za prevrtanje klada pod kojima su tražile daždevnjake i slasne debele ličinke; iz potočića su pomoću njih vadile rjeČne mekušce. Osim toga, bez njih bi teško iskapale gomolje i korijenje biljaka. Sve sakupljeno našlo je mjesta u brojnim naborima ogrtača ili u nekom još neispunjenom kutku košara. Veliki zeleni listovi služili su za omatanje plodova, a neke od njih, primjerice čičak, kuhali su kao varivo. Suho drvo, grančice itrava, kao i izmet biljoždera, takoñer su pronašli mjesto medu teretom. Iako će ljeti izbor biti raznolikiji, hrane je bilo dovoljno - ako ste znali gdje je valja tražiti. Kad joj je pristupio šepavi starac, Iza podigne glavu. Imao je preko trideset godina, a za razliku od drugih nije nosio ni teret ni oružje. U ruci je imao samo štap kojim se pomagao u hodu. Desna mu je noga bila osakaćena i manja od lijeve, no i pored toga je bio vrlo žustar.

Desno rame i nadlaktica su atrofirali, a podlaktica je odmah pod laktom bila odrezana. Snažno rame, ruka i noga na potpuno razvijenoj lijevoj strani učinili su da izgleda nakošen. Ogromna je lubanja bila još veća nego u ostalih pripadnika plemena, i upravo ga je težina poroda obogaljila za čitav život. Starac je bio prvorodeno dijete Izine i Brunove majke, i bio bi voda da nije tako tjelesno unakažen. Nosio je kožni ogrtač skrojen na muški način, a uz to je na leñima imao vanjsko toplije krzno koje je ujedno služilo i kao prostirka za spavanje. O pojas je objesio nekoliko vrećica, a plašt sličan ženskom skrivao je na leñima neki veliki predmet. Lijeva strana lica bila je velika brazgotina, a nedostajalo je i oko. Zdravo desno oko zračilo je inteligencijom, ali i još nečim. I pored toga što je bio šepav, hodao je dostojanstvom poteklim od mudrosti i sigurnosti položaja koji mu je pripadao. Bio je Mog-ur, najmoćniji čarobnjak, najpoštovaniji i najsvetiji čovjek u Plemenu. Vjerovao je da mu je unakaženo tijelo dano zato da umjesto vode postane posrednik izmeñu ovog i duhovnog svijeta. Često je imao veću moć od bilo kojeg vode, a toga je bio svjestan. Njegovo su pravo ime zapamtili samo najbliži, i samo su ga oni njime zvali. "Kreb," pozdravi ga Iza dok je kretnjom pokazivala koliko joj je drago što je pristupio. "Iza," upitno je rukom pokazao na dijete pričvršćeno o bok. Žena razmota plašt i Kreb izbliza pogleda malo crveno lice. Oko mu se spustilo do natečene noge i zagnojenih rana, a zatim podigne pogled i u vidaričinim očima pročita što ga je zanimalo. Djevojčica zastenje i Krebovo lice omekša. Potvrdno klimne glavom. "Dobro," rekao je. Riječ je zvučila grubo. Zatim načini kretnju koja je značila, "Dovoljno je bilo smrti." Kreb ostane pored Ize. Nije se morao pokoravati tradicionalnim pravilima koja su odreñivala položaj svakog pojedinca; mogao je hodati uz bilo koga, pa čak i uz vodu ako je to htio. Mog-ur je bio izvan strogog plemenskog poretka. Prije nego što je stao i proučio krajolik, Brun ih je odveo daleko od tragova spiljskih lavova. S druge strane rijeke ravna se stepa prostirala sve do obzora. Ništa nije ometalo pogled. Nekoliko malih stabala, izobličenih stalnim snažnim vjetrom u čudnovate karikature zaustavljenog pokreta, stvaralo je osjećaj perspektive i još više naglašavalo prazninu. Veliki oblak prašine blizu obzora nagovještavao je prisustvo velikog krda životinja, i Brun je sad žalio što ne može s muškarcima krenuti u lov. Za njima su ostali vrhovi četinjača koji su se uzdizali nad manjim bjelogoričnim drvećem, no i njih je veliki prostor stepe već jako smanjio. S njegove je strane ravnica naglo prestajala, odrezana visokom stijenom u daljini. Strmi je kameni zid postepeno prelazio u podnožje veličanstvenih planina okovanih ledenjacima. Svjetlost zalazećeg sunca u prekrasnim se bojama odražavala od vječnog leda. Čak je i tako razborit i miran čovjek poput Bruna bio zadivljen prizorom. Skrenuo je od rijeke i poveo pleme prema stijenama, jer će tamo možda pronaći spilju. Sklonište im je bilo potrebno, no još je važnije bilo pronaći novi dom zaštitničkim duhovima, ako ih već nisu napustili. Bili su razljućeni, potres je to jasno pokazao, dovoljno gnjevni da prouzroče smrt šest pripadnika plemena i razore dom. Ne pronañu li trajno mjesto za totemske duhove, oni će ih ostaviti na nemilost zlih koji uzrokuju bolesti i tjeraju divljač. Nitko nije znao zašto se ljute, čak ni Mog-ur, premda je obavio obred za ublažavanje njihovog gnjeva iolakšavanje napetosti suplemenika. Svi su bili zabrinuti, no nitko poput Bruna. Odgovornost za pleme bila je na njegovim plećima, i to ga je često jako umaralo. Duhovi, te nevidljive sile nezajažljivih prohtjeva, uvijek su ga zbunjivali. Mnogo se bolje osjećao u svijetu lova i upravljanja plemenom. Ni jedna spilja koju su dosad pronašli nije odgovarala potrebama - svakoj je nedostajalo neko važno svojstvo - i već je bio gotovo očajan. Topli dani

toliko važni za sakupljanje zimskih zaliha hrane trošeni su utraženju spilje. Uskoro će možda biti prisiljen skloniti pleme u ne sasvim prikladnu spilju, a zatim slijedeće godine nastaviti potragu. To bi bilo psihički i fizički vrlo nezgodno i Brun je žarko želio da do toga ne doñe. Dok su popodnevne sjene postajale sve dulje, hodali su uz osnovu strme stijene. Stigavši do malog slapa što je veselo poskakivao s kamena na kamen i rasprskavao se u oblaku vodene prašine, naredio je da se zaustave. Žene umorno spuste teret i u okolici potraže suha drva. Iza rasprostre krzneni ogrtač i na njega polegne djevojčicu, a zatim požuri pomoći ostalim ženama. Brinula se za dijete. Djevojčica je disala sve slabije, a i stenjanje je bilo rjeñe. Razmišljala je kako da joj pomogne osušenim travama koje je nosila u vrećici od vidrine kože. Dok je sakupljala drva pogledala je što sve raste u okolici. Za nju su sve biljke, bez obzira da li poznate ili nepoznate, imale vrijednost, a bilo je zaista malo onih koje nije mogla prepoznati. Kad je na močvarnom zemljištu uz potočić opazila dugačke stap-ke perunike, to je riješilo jednu teškoću pa je odmah iskopala korijenje. Oko jednog se stabla ovijao hmelj, a to je potaklo novu misao, no ipak je odlučila upotrijebiti sušeno lišće koje je nosila u vrećici. S niske johe izrasle kraj vode ogulila je glatku sivkastu koru i pomirisala je. Imala je jaki, opojni miris i Iza je zadovoljno spremi u nabor ogrtača. Prije nego se vratila, ubrala je nekoliko stručaka djeteline. Kad su žene sakupile drva i namjestile ognjište, Grod, muškarac koji je bio na čelu zajedno s Brunom, odmota žeravicu spremljenu u mahovinu, uguranu u šuplji dio bizonovog roga. Vatru su znali napraviti, no za vrijeme puta bilo je mnogo lakše ponijeti žar s jednog logorišta na drugo. Nikad se, naime, nije znalo hoće li naći pogodan materijal za paljenje. Grod je tokom putovanja pažljivo čuvao žar. Bio je zapaljen u sinoćnoj vatri koja se mogla slijediti do one potaknute u ognjištu stare spilje. Obred posvećenja novog doma tražio je prisustvo vatre započete u staroj, razrušenoj spilji.

Održavanje vatre moglo se povjeriti samo muškarcu visokog položaja. Kad bi se žeravica ugasila bio bi to siguran znak da su ih duhove posve napustili, a Grod bi u tom slučaju s položaja zamjenika vode bio spušten u muškarca najnižeg položaja. To on ni u kom slučaju nije želio. Održavanje vatre je bila velika čast, ali i velika odgovornost. Dok je Grod pažljivo stavio komadić žeravice na hrpicu suhe gube i puhanjem je zapalio, žene su se okrenule drugim poslovima. Vještinom naslijeñenom od bezbrojnih generacija predaka, brzo su ogulile divljač. Nekoliko trenutaka nakon što se vatra razgorjela, nad njom se već peklo meso nabodeno na zaoštrene zelene grančice. Vrelina plamenova opržila je kožu pa kroz nju neće istjecati sokovi. Meso će ostati mekano i sočno. Istim oštrim noževima za rezanje kože i mesa žene su ogulile korijenje i gomolje. Čvrsto isprepletene nepropusne košare i drvene zdjele napunjene su vodom, a zatim su u njih stavile vruće kamenje. Kad se ohladilo, vadile su ga i u toplu vodu stavljale zagrijano. To se ponavljalo dok voda ne bi zakuhala i povrće bilo kuhano. Debele su ličinke i male guštere pekli čitave, sve dok tvrda koža ne bi ispucala i otvorila put do ukusnih komada dobro prženog mesa. Dok je pomagala u pripremanju jela, Iza je načinila i neke druge stvari. U drvenoj je zdjeli, prije mnogo godina izrañenoj od komada debla, zagrijala vodu. Oprala je korijenje perunike, izgrizla ga u kašu i zatim ispljunuta u uzavrelu vodu. U drugoj zdjelici - komadu donje vilice velikog jelena zdrobila je listove djeteline, izmjerila odgovarajuću količinu smrvljenog osušenog hmelja, rastrgala johinu koru, i sve prelila kipućom vodom. Izmeñu dva kamena samljela je komadić tvrdog sušenog mesa iz zaliha, i tome dodala vodu od kuhanog povrća. Žena koja je u povorci hodala za Izom povremeno je pogledavala što vidarica radi, nadajući se da će joj nešto objasniti. Iako su

se trudili da to ne pokažu, svi su muškarci i žene gorjeli od znatiželje. Vidjeli su kad je Iza uzela dijete i svatko je pronašao najbeznačajniji razlog da se prošeta kraj polegle djevojčice. Nagañanja kako se našla u ovom kraju, gdje se nalazi njeno pleme i zašto je uopće Brun dopustio da Iza povede dijete Drugih, nisu imala kraja. Ebra je bolje od bilo koga znala koliko je Brun opterećen. Upravo je ona pokušavala masažom istjerati napetost iz njegovih ramena i vrata, a na njoj su se ispoljavale eksplozije njegovog napetog duha, toliko rijetke u muškarca s kojim je bila sparena. Brun je bio poznat po stoičkom samosavladavanju i znala je da žali zbog izljeva ljutnje, premda to, naravno, nikad ne bi priznao. No čak se i Ebra pitala zašto je pustio da djevojčica pode s njima, pogotovo kad bi svako skretanje iz uobičajenih pravila moglo još više razgnjeviti duhove. Ma koliko bila znatiželjna, Ebra nije Izu ništa upitala, a ni jedna druga žena nije imala dovoljno visok položaj da o tome uopće razmišlja. Nitko nije smetao vidaricu dok je spravljala čarolije, a Iza nije bila raspoložena za ćaskanje. Svu je pažnju poklonila djetetu kome je bila potrebna njezina pomoć i njega. I Kreb se zanimao za djevojčicu, a Iza je bila zahvalna što joj se pridružio. Promatrala je dok se sagnuo nad besvjesno tjelešce i neko vrijeme razmišljao. Naslonio je štap na veliki kamen i nad djetetom načinio nekoliko valovitih kretnji, molbu dobrim duhovima da joj pomognu u ozdravljenju. Bolesti i nezgode su za pripadnike plemena značile čudnovato ispoljavanje borbe duhova na bojnom polju ljudskog tijela. Izina je čarolija potjecala od zaštitničkih duhova koji su djelovali preko nje, no ni jedno ozdravljenje nije moglo biti potpuno bez utjecaja čarobnjaka. Vidarica je bila tek produljena ruka duhova; mog-ur je saobraćao izravno s njima. Iza nije znala zašto se toliko brine o djetetu, toliko različitom od pripadnika plemena, no željela je da preživi. Kad je Mog-ur završio molbu, podigla je dijete u naručje i odnijela ga do vode u podnožju slapa. Uronila je sve osim glave i s tijela pažljivo oprala prljavštinu i slijepljeno blato. Hladna je voda oživjela djevojčicu, no bila je sasvim izvan sebe. Bacakala se i vrpoljila, proizvodila glasove kakve Iza nikad nije čula. Dok se vraćala prema logoru držala ju je uz tijelo i umirivala nježnim mrmljanjem koje je zvučalo poput gunñanja. Lagano, no s uvježbanom temeljitošću, oprala je rane komadićem zečje kože umočene u vruću tekućinu u kojoj se kuhao korijen perunike. Zatim je zagrabila kašu i stavila je na ranu, pokrila sve zečjom kožicom, i učvrstila melem vrpcama meke jelenje kože. Račvastom grančicom je iz koštane zdjele zagrabila zdrobljene listove djeteline, rastrganu koru johe i vruće kamenove. Ostavila je da se ohlade pokraj zdjelice vruće, guste mesne juhe. Kreb je upitno pokazao prema zdjelama. To nije bilo izravno pitanje - čak ni Mog-ur nije smio postaviti vidarici pitanje o njezinim čarolijama - već znak znatiželje. Iza to nije zamjerila; više je od bilo kog drugog cijenio njeno znanje. Neke od trava koristio je i on, premda u druge svrhe. Razgovor s Krebom bio je najbliži raspravi s kolegom u poslu. Prilike za to su se pružale samo na Zboru plemena jer su se tamo sakupljale sve vidarice. "Ovo uništava zle duhove koji su zagadili ranu," pokaže Iza an-tiseptičnu otopinu korijena perunike. "Melem od istog korijena izvlači otrove i pomaže zacjeljivanju rane." Podigla je koštanu zdjelicu i prstom okušala temperaturu. "Djetelina pomaže srcu da savlada zle duhove i kuca snažnije." Iza je koristila svega par izgovornih riječi, uglavnom onda kad je htjela nešto naglasiti. Pripadnici Plemena nisu mogli uobličavati govor tako dobro da stvore potpuni jezik, no njihovi su znakovi rukama bili potpuno razumljivi i bogati profinjenostima. "Djetelinu jedemo. Imali smo je jučer navečer," nastavi Kreb. "Da," klimne Iza glavom, "a jest ćemo je i večeras. Čarolija je u načinu pripreme. Veći stručak iskuhan u malo vode dat će sve što je potrebno, listovi se bacaju." Kreb klimne, a Iza nastavi. "Johina kora

pročišćava krv i tjera duhove koji su je otrovali." "Uzela si i nešto iz tvoje vrećice." "Usitnjeni sušeni hmelj koji će je smiriti i uspavati. Dok se duhovi bore mora mirovati." Kreb ponovno klimne; bila su mu poznata uspavljujuća svojstva hmelja koji je pripravljen na malo drugačiji način izazivao blagu uz-budenost. Premda se uvijek zanimao za Izine ljekarije, rijetko je pričao kako sam upotrebljava biljnu čaroliju. Tako uzvišeno znanje bilo je samo za mog-urove i njihove učenike, a ne za žene, pa makar bile i vidarice. Iza je o svojstvima bilja znala više od njega pa se bojao da ne shvati previše. Bilo bi vrlo nezgodno da sazna nešto o njegovim čarolijama. "A što je u drugoj zdjeli?" upitao je. "To je tek gusta mesna juha. Jadno je stvorenje izgladnjelo. Što joj se dogodilo? Odakle je došla? Gdje su njezini? Sigurno je lutala danima." "Samo duhovi znaju," odgovori Mog-ur. "Hoće li tvoje čarolije djelovati na nju? Ona nije iz Plemena." "Trebalo bi da djeluju; i Drugi su takoñer ljudi. Sjećaš se da nam je majka pričala o čovjeku slomljene ruke, onom kojeg je izliječila njena majka? Plemenska je čarolija djelovala i na njega, premda je majka rekla da se probudio mnogo kasnije nego što je trebalo." "Šteta što nikad nisi upoznala majku naše majke. Bila je tako dobra vidarica da su ljudi iz drugih plemena dolazili po njene čarolije. Nažalost, otišla je u svijet duhova odmah nakon što si se rodila, Iza. Sama mi je pričala o čovjeku, kao i Mog-ur prije mene. Nakon što je ozdravio, ostao je neko vrijeme i lovio za pleme. Bio je sigurno odličan lovac jer su mu dopustili da prisustvuje obredima. Istina je, oni su takoñer ljudi, ali različiti." Mog-ur prekine razgovor. Iza je bila previše lukava; ne smije suviše pričati da ne sazna nešto o tajnim muškim obredima. Žena ponovno provjeri zdjelice, stavi glavu djevojčice u krilo i počne je hraniti malim zalogajima. Juhu je lako progutala. Gorki je lijek pokušala odbiti, no na koncu je glad ipak učinila svoje. Pojela je sve. Iza ju je držala sve dok nije utonula u miran san, a potom je provjerila disanje i otkucaje srca. Učinila je što je mogla. Ako djevojčica već nije suviše iscrpljena, imala je prilike da preživi. Sve je sad ovisilo o duhovima i njenoj unutrašnjoj snazi. Iza opazi da se približava Brun i podozrivo je gleda. Skoči na noge i požuri pomoći ostalim ženama u posluživanju. Nakon razmišljanja na putu voda je sasvim zaboravio na dijete, no sad ga je nešto mučilo. Iako nije bilo pristojno gledati druge dok razgovaraju, nije mogao a da ne primijeti što se po plemenu priča. Iščudivanje suplemenika natjeralo ga je da o svemu nanovo razmisli. Počeo se bojati da prisustvo stranca ne naljuti duhove. Skrenuo je prema vidarici, no vidio ga je Kreb i zaustavio. "Što nije u redu, Brun? Izgledaš zabrinuto." "Iza mora ostaviti dijete, Mog-ur. Ne pripada Plemenu; duhovima se neće svidjeti ako medu nama bude stranac dok tražimo novu spilju. Nisam smio dopustiti da je uzme." "Ne, Brun," suprotstavio se Mog-ur. "Duhovi zaštitnici ne mogu se naljutiti dobrotom. Poznaš Izu, ona ne može a da ne pomogne ozlijeñenom stvorenju. Zar ne misliš da je duhovi znaju? Kad oni ne bi željeli da je Iza izliječi ne bi dijete stavili na njen put. U tome sigurno postoji razlog. Djevojčica će možda umrijeti, Brun, ali ako je Ursus želi pozvati u svijet duhova, pustimo ga neka sam odluči. Nemoj se sad miješati. Ostavimo li je, sigurno će umrijeti." Brunu se to nije sviñalo - nešto ga je kod djevojčice smetalo -ali se pouzdavao u Mog-urovo poznavanje duhovnog svijeta. Pristao je. Nakon jela Kreb je sjedio i razmišljao. Čekao je da svi završe obrokom pa da započne večernji obred. Iza je pripremala mjesto na kojem će spavati, a nakon toga je započela sreñivati stvari za sutrašnji nastavak putovanja. Mog-ur je zabranio da muškarci i žene spavaju

r l zajedno sve dok ne pronañu novu spilju. Tako su muškarci mogli cjelokupnu energiju posvetiti obredima, isvi su osjećali kako čine zajednički napor u traženju doma. Izi to nije bilo važno; njezin je muškarac bio medu poginulima u potresu. Prilikom pogreba propisno ga je žalila - bilo bi sasvim krivo učiniti suprotno - ali nije bila nesretna što ga više nema. Nije bila nikakva tajna da je bio okrutan i pun zahtjeva. Medu njima nikad nije bilo topline. Nije znala što će s njom učiniti Brun sad kad je bila sama.Netko će morati skrbiti za nju i dijete koje nosi. Samo se nadala da će i dalje moći kuhati za Kreba. On je od početka dijelio njihovu vatru. Iza je osjećala da ne voli njenog muškarca ništa više od nje, premda se nikad nije miješao u unutrašnje teškoće te veze. Uvijek je osjećala čast zbog toga što kuha za Mog-ura, ali je s vremenom prema sinu svoje majke počela osjećati privrženost kakvu žene inače osjećaju prema muškarcima s kojima su sparene. Ponekad je sažaljevala Kreba; da je želio, mogao je imati vlastitu družicu. No znala je da usprkos njegovoj moćnoj čaroliji i posebnom položaju ni jedna žena nikad nije pogledala njegovo unakaženo tijelo bez odbojnosti, a isto je tako bila sigurna kako je to i njemu poznato. Nikad se zato nije spario, bio je vrlo suzdržan. To je doprinosilo njegovom dostojanstvu. Svi su ga se, uključujući muškarce, a možda i Bruna, bojali, ili ga barem gledali sa strahopoštovanjem. Svi osim Ize, jer je ona odmah po roñenju upoznala njegovu nježnost i osjetljivost. Bio je to dio ličnosti koji nije često pokazivao. Upravo je ta osobina sad zaokupljala misli Velikog Mog-ura. Umjesto da se posveti večerašnjem obredu, razmišljao je o maloj djevojčici. Često je mislio na njihovu vrstu, no pripadnici Plemena su izbjegavali Druge koliko je god to bilo moguće, pa nikad još nije vidio njihovo dijete. Pretpostavljao je da je potres odgovoran za njezinu osamljenost, iako ga je iznenadilo da su bili tako blizu. Obično su ostajali dalje na sjeveru. Primijetio je da nekoliko muškaraca napušta logorište, pa se uz pomoć štapa podigao na noge i pošao nadgledati pripreme. Obred je bio privilegija i dužnost muškaraca. Žene su vrlo rijetko prisustvovale vjerskom životu plemena, a iz ovog su bile sasvim isključene. Ni jedna nesreća ne bi mogla biti veća od one kad bi žena vidjela tajni obred muškaraca. To ne bi samo navuklo nesreću, zaštitnički duhovi bi pobjegli. Čitavo bi pleme prestalo postojati. Toga se, ipak, nije trebalo bojati. Ženi nikad ne bi palo na pamet da se približi mjestu održavanja tako važnog obreda. Uostalom, jedva su čekale da se malo odmore od napornog rada i stalnih muških zahtjeva. Žene su teško podnosile njihovo stalno prisustvo, pogotovo kad su bili toliko nervozni i sav jad iskaljivali na njima. U normalnim okolnostima često bi odlazili u lov. Žene su takoñer nestrpljivo čekale pronalaženje nove spilje, no tome gotovo i nisu mogle doprinijeti. Brun je odabirao smjer putovanja i od njih se nisu tražili savjeti, a one ga, uostalom, ne bi ni mogle dati. Žene su vodstvo, odgovornost i važne odluke prepuštale muškarcima. Pleme se u posljednjih stotinjak tisuća godina promijenilo vrlo malo, sad je već za promjenu bilo potpuno nesposobno, a načini ponašanja koji su nekad predstavljali prilagodavanje okolnostima, sad su već bili genetski uvjetovani. I muškarci i žene su prihvaćali svoje uloge bez pogovora i suprotstavljanja, naprosto nisu bili sposobni za bilo što drugo. Nisu mogli promijeniti ponašanje upravo kao što nisu pokušavali stvoriti treću ruku ili promijeniti oblik mozga. Nakon što su muškarci otišli, žene su se sakupile oko Ebre. Nadale su se da će prići Iza i zadovoljiti njihovu znatiželju. No vidarica je bila umorna i nije htjela napustiti dijete. Čim je Kreb otišao, legla je pokraj djevojčice ju je vrijeme promatrala u sve slabijem sjaju vatre koja se polako gasila.

Čudnovato malo stvorenje, mislila je. Na neki način prilično ružno. Lice joj je tako ravno, nos malen, a čelo ispupčeno. Kakvo je to koštano zadebljanje pod ustima? Pitam se koliko je stara? Mlada je nego što sam prije mislila; toliko je visoka da to zavarava. Tako je mršava, osjećam joj sve kosti. Jadno dijete, pitam se koliko je dugo lutala bez hrane? Iza je zaštitnički obavila ruku oko malog tijela. Žena koja je često pomagala i životinjama, nije mogla manje učiniti za iscrpljenu djevojčicu. Toplo srce vidarice priklonilo se siročetu. Mog-ur je sa strane promatrao kako muškarci dolaze do malog kruga kamenova rasporeñenih unutar većeg kruga baklji i pronalaze mjesto. Nalazili su se na otvorenoj stepi, prilično udaljeni od logorišta. Čarobnjak pričeka da svi sjednu, a zatim s gorućom grančicom aromatičnog drveta stupi u sredinu kruga. Malu je baklju zabio u tlo pred praznim mjestom označenim njegovim štapom. Uspravio se koliko mu je to dopuštala zdrava noga i zamišljenim, malo zamućenim okom pogledao preko glava muškaraca, kao da gleda svijet nedostupan drugima. Ogrnut u teški ogrtač od kože spiljskog medvjeda koji je skrivao nesimetričnost njegove figure, bio je impozantna, pa ipak čudnovato nestvarna pojava. Čovjek kojeg je unakaženo tijelo učinilo drukčijim; ne više ili manje čovjekom, već nečim izvan toga. Upravo mu je izobličenost tijela davala nadnaravnu veličinu koja se najbolje osjećala upravo u trenucima obavljanja obreda. Najednom je, vještinom mañioničara, držao lubanju. Jakom lijevom rukom podigao ju je visoko nad glavom i polako okretao kako bi svaki muškarac dobro vidio veliki, prepoznatljivi oblik. Netremice su zurili u lubanju spiljskog medvjeda koja se bjelasala na treperavom svijetlu baklji. Sagnuo se i stavio je pred malu mirisnu baklju, a zatim i sam sjeo zatvarajući krug. Mladić kraj njega skoči na noge i podigne drvenu zdjelu. Navršio je jedanaest godina, a u krug muškaraca je stupio kratko vrijeme prije potresa. Guv je još kao mali dječak bio izabran za čarobnjakovog učenika pa je često pomagao Moguru u pripremama za obrede kojima nije .smio prisustvovati sve dok ne postane muškarac. Na svoju je novu dužnost prvi put nastupio nakon što su započeli traganje za spiljom i još je uvijek bio prilično nervozan. Pronalaženje doma imalo je za Guva posebno značenje. Tako će naučiti pojedinosti rijetko izvedenog obreda kojeg se nije moglo točno opisati, a kojim je spilja prelazila u vlasništvo plemena. Još i više, podučit će ga Veliki Mog-ur osobno. Dok je bio dijete bojao se čarobnjaka, iako je bio svjestan ukazane časti. Mladić je u meñuvremenu shvatio da bogalj nije samo najvještiji mog-ur Plemena, već i čovjek dobra i nježna srca. Guv je poštovao i volio učitelja. Napitak koji se nalazio u zdjeli učenik je počeo pripremati čim su se zaustavili. Započeo je mljevenjem bunike izmeñu dva kamena. Najteži je dio bio odreñivanje omjera listova, stabljika i cvjetova. Po izmrvljenoj biljci prelio je vrelu vodu i ostavio tekućinu da odstoji do obreda. Čaj od bunike izlio je u posebnu obrednu zdjelu koju je u trenutku dok je Mogur stupio u osvijetljeni krug držao u rukama. Čekao je na čarobnjakov znak. Mog-ur je kušao čaj, odobravajuće klimnuo glavom, i zatim ispio par gutljaja. Guv odahne. Zatim zdjelu pruži svakom muškarcu, započevši od Bruna. Čitavo ju je vrijeme držao, pazeći koliko tko pije, a na koncu je i na njega došao red. Mog-ur pričeka da sjedne, a zatim da znak. Muškarci su drškama kopalja počeli ritmički udarati o tlo. Mukli su udarci postajali sve glasniji, i na koncu nadglasali sve drugo. Ritam je omamio muškarce pa uskoro ustanu i započnu ples. Sveti je čovjek piljio u lubanju, a njegov je ustrajni pogled privukao pažnju ostalih na relikviju. Odreñivanje najboljeg trenutka bilo je najvažnije od svega, a Kreb je bio majstor za to. Čekao je upravo onoliko koliko je bilo potrebno da pažnja dosegne vrhunac - samo časak

dulje i dojam bi se izgubio -i pogledao prema bratu, muškarcu koji je vodio pleme. Brun čučne pred lubanju. "Duše Bizona, Brunov Toteme," započne Mog-ur. Izgovorio je samo jednu riječ, "Brun." Ostatak su iskazale kretnje rukom. Obredni pokreti, drevni jezik znakova za obraćanje duhovima i pripadnicima drugih plemena čiji su se glasovi iuobičajeni jezik znakova razlikovali, bili su jedina vrsta komunikacije prilikom ovih tajnih ceremonija. Mog-ur zamoli Duha Bizona da im oprosti sve uvrede koje su mu možda uputili, i zatraži njegovu pomoć. "Ovaj je muškarac uvijek poštovao Duhove, Veliki Bizone, uvijek je održavao običaje Plemena. Ovaj je muškarac moćni voda, mudri voda, dobar voda, dobar lovac, dobar skrbnik, muškarac koji se zna savladati, dostojan Moćnog Bizona. Nemoj ga napustiti; povedi ga do novog doma gdje će Duh Bizona biti miran. Ovo pleme moli totem ovog muškarca za pomoć," završi čarobnjak. Zatim pogledao zamjenika vode. Dok se Brun odmicao, na njegovo je mjesto došao Grod. "Duše Smedeg medvjeda, Grodov Toteme," nastavi Mog-ur sličnom obrednom molitvom Grodovom totemu; nakon njega na red je došao svaki muškarac. Kad su se svi izredali nastavio je zuriti u lubanju. Tutnjava kopalja se pojačavala, čekalo se na vrhunac obreda. Svi su znali što slijedi, obred se nikad nije mijenjao; bio je jednak svake večeri, no ipak su napeto očekivali. Sad će Mog-ur pozvati Duha Ursusa, Velikog Spiljskog medvjeda, njegov vlastiti totem i najmoćnijeg medu duhovima. Ursus nije bio samo Mog-urov totem; bio je totem čitavog Plemena, a i više od toga. Ursus ih je učinio onim što jesu. Bio je najmoćniji duh, vrhovni zaštitnik. Obožavanje Spiljskog medvjeda ih je sjedinjavalo, bila je to sila koja je nezavisna plemena stopila u jedan narod, Pleme Spiljskog medvjeda. Kad je jednooki čarobnjak procijenio da je trenutak stigao, dao je znak. Muškarci prekinu bubnjanje, no snažni je ritam još uvijek odzvanjao njihovim glavama i ispunjavao misli. Mog-ur posegne u vrećicu i iz nje izvadi nešto osušenih spora mahovine. Stavio je ruku nad malu baklju pred sobom, nagnuo se r naprijed i puhnuo, istovremeno puštajući da spore padnu u vatru. Sitne su se čestice zapalile i na tamnoj pozadini noćnog neba započele ples oko lubanje. Glava spiljskog medvjeda kao da je oživjela, a to se muškarcima opijenim jakim čajem od bunike zaista i pričinjavalo. Kao da je čekala samo na ovaj trenutak, sova na obližnjem stablu zahuče, dodajući svoj prilog sablasnoj atmosferi. "Veliki Ursuse, zaštitnice Plemena," pokaže čarobnjak formalnim kretnjama, "povedi ovo pleme do novog doma, baš kao što je nekad Spiljski medvjed pokazao Plemenu da živi u spiljama i oblači krzno. Zaštiti ga od Ledene planine, Duha Zrnatog snijega koji ju je začeo i Duha Mećave, njegove družice. Ovo pleme moli Velikog Spiljskog medvjeda da ga u vrijeme dok je bez doma zaštiti od svakog zla. Najpoštovaniji medu Duhovima, tvoje Pleme, tvoj narod, moli Duh Moćnog Ursusa da im se pridruži u putovanju prema prošlosti." "I tada Mog-ur upotrijebi snagu svog velikog mozga. Taj je primitivan narod, nerazvijenih prednjih dijelova mozga i ograničenog govora zbog nedovoljno oblikovanih organa za glasanje, no velikog stražnjeg dijela mozga - većeg od bilo koje postojeće vrste, ali i onih koji će doći u dalekoj budućnosti - bio jedinstven. Bio je to vrhunac razvoja onih dijelova mozga koji nadziru vid, tjelesne osjećaje i pohranjuju sjećanja. Upravo ih je ovo posljednje svojstvo učinilo iznimnima. U njima se razvilo nesvjesno znanje davnih predaka. U stražnjim dijelovima velike glave nisu se nalazila samo njihova sjećanja, već i sjećanja prethodnika. Mogli su dozvati znanje prošlih generacija, a pod posebnim uvjetima čak su odlazili i korak dalje. Mogli su dozvati rasno sjećanje, vlastitu evoluciju. I kad su otišli dovoljno daleko u prošlost, u vrijeme kad su sva sjećanja bila jedinstvena, mozgovi su im se na neki način telepatski povezali. Ovaj je dar bio potpuno razvijen samo u mozgu deformiranog bogalja punog ožiljaka. Kreb, nježni, stidljivi Kreb, čiji je divovski mozak uzrokovao sve

tjelesne nedostatke, naučio je iskoristiti svoj moćni um za povezivanje pojedinačnih mozgova koji su se nalazili oko . njega, i povesti ih u prošlost kao jedinstveno biće. Za njega nije bilo prepreka, u svom im je umu mogao prikazati bilo kojeg medu davnim precima. Bio je Veliki Mog-ur. Njegova je snaga bila istinska, a ne svjetlosna čarolija potpomognuta drogama. To su bila tek sredstva za usmjerivanje pažnje i prihvaćanjfi njegovog vodstva. U tihoj tamnoj noći osvijetljenoj drevnim zvježdima, ovi su ljudi doživljavali sasvim neopisiva priviñenja. Ne samo da su ih vidjeli, postali su dio vizije. Ćutjeli su, vidjeli i sjećali se pradavnih početaka. U dubinama svojih umova pronašli su nerazvijene mozgove morskih stvorenja što su plutala u toploj, slanoj okolini. Preživjeli su bol prve količine udahnutog zraka i postali vodozemci koji nastavaju oba elementa. Budući da su slavili spiljskog medvjeda, Mog-ur je dozvao prvotnog sisavca pretka od kojeg su nastale obje vrste, a i mnoge druge - i zatim je njihov zajednički um stopio s medvjedovim počelima. Kroz bezbrojne generacije postajali su svaki od predaka, uz razlikovanje onih koji su se odvojili u drugim smjerovima. Na taj su način postali svjesni uloge sveg života na planetu, što je razvijalo poštovanje čak i prema životinjama koje su ubijali u lovu. Tako je nastajala osnova duhovne veze s totemima. Njihovi su umovi sad bili jedno, i tek su se približavanjem bližoj prošlosti razdvojili u neposredne pretke ikonačno u same sebe. Činilo se kao da je prošla čitava vječnost. Na neki je način to i bila istina, iako je stvarno utrošeno malo vremena. Kako se koji muškarac polako osvješćivao, tako je tiho ustajao i krenuo prema mjestu gdje će prespavati. Odmah bi zaspali, ne budeći se do jutra. Mog-ur je bio posljednji. Neko je vrijeme u samoći razmišljao o doživljaju i na koncu ga preplavi poznata nelagoda. Poznavali su prošlost kako to neće znati niti jedna buduća vrsta, no Kreb je osjećao ograničenje koje drugi nisu znali. Nikad neće vidjeti budućnost. Čak nisu ni mogli razmišljati unaprijed. Samo je on nazirao tu mogućnost. Pleme nije moglo zamisliti budućnost različitu od prošlosti, nisu znali za mijenjanje poretka stvari. Sve je njihovo znanje, sve što su radili, bilo ponavljanje nečega što je već prije bilo učinjeno. Čak je i spremanje hrane bilo posljedica iskustava predaka. Nekad davno, vrlo davno, u vremenu koje je gotovo bilo zaboravljeno, novosti su se lakše prihvaćale. Odlomljeni, oštri komad kamena nekom je dao ideju da sam iskleše drugi; vrući kraj štapa okre-tanog rukama potakao je drugog da ga okreće što brže da ustanovi koliko će temperatura još porasti. Sjećanja je bilo sve više, prostora za spremanje sve manje, promjene nije bilo lako prihvatiti. Spremnik podataka nije se više mogao povećati, glava je i tako već bila prevelika. Žene su teško rañale; nije im trebalo novo znanje koje bi još više povećalo mozak. Pleme spiljskog medvjeda"

Običaji Plemena nisu se mijenjali. Svaki je dio njihovog života, od časa roñenja do trenutka kad su otišli u svijet duhova, bio utvrñen prošlošću. Bio je to pokušaj preživljavanja, posljednji pokušaj prirode da zaštiti vrstu od odumiranja. Nažalost, bio je osuñen na neuspjeh. Promjene se nisu mogle zaustaviti, a opiranje je vodilo u sasvim suprotnom smjeru, u odumiranje. Prilagodavali su se sporo. Otkrića su bila slučajna i većinom ostajala neiskorištena. Kad se dogodilo nešto novo to se pribrajalo sjećanjima, no promjene su bile prespore i teške. Jednom prihvaćene, postale su pravilo. Ponovno ih promijeniti bilo je gotovo nemoguće. Vrsta bez mogućnosti učenja iprihvaćanja novosti nije više bila dobro opremljena za borbu u svijetu punom promjena. Vrijeme da skrenu u drugom smjeru davno je prošlo. To je ostavljeno novijoj vrsti, drugom pokusu prirode.

Mog-ur je sam sjedio na otvorenoj ravnici i promatrao gašenje posljednje vatre. Razmišljao je o stranoj djevojčici koju je pronašla Iza, i njegova je nelagoda polako prerasla u bol. Njezinu su vrstu susretali, iako je po njegovom shvaćanju vremena to bilo tek u nedavnoj prošlosti, i većina je dodira bila neprijatna. Nije se znalo odakle su stigli - njezin je narod tek nedavno stigao u ove prostore - ali je i to bilo dovoljno za velike promjene. Kao da su ih nosili sa .sobom. Kreb naporom volje otrese nelagodu, pažljivo umota lubanju u ogrtač, dohvati štap i odšepa do kože za spavanje. Ejla Djevojčica se okrene i započne tresti. "Majko," zastenje. Divlje je zamlatarala rukama i još jednom po-vikala, "Majko!" Iza je prihvati, nježno mrmljajući ispod glasa. Bliska toplina ženinog tijela i njezini umirujući zvukovi prodrli su u groznicom zahvaćeni mozak djevojčice i smirili je. Tokom noći je vrlo slabo spavala, i to samo na mahove, pa su njeno buncanje, bacakanje i stenjanje često budili ženu. Zvukovi su bili strani, sasvim različiti od glasova ljudi iz Plemena. Tekli su lako, glatko, pretapajući se jedan u drugi. Iza ih nije znala oponašati; njeno uho nije moglo čuti neke profinjenije nijanse. No ovaj niz zvukova djevojčica je ponavljala vrlo često i Iza je nagañala da je riječ o osobi bliskoj djetetu, a kad je uvidjela kako je njezina prisutnost umiruje, osjetila je o kome se zapravo radi. Ne može biti stara, mislila je Iza, čak ne zna kako se pronalazi hrana. Pitam se koliko je dugo bila sama? Što se dogodilo njenom narodu? Da li je potres svemu kriv? Da li je toliko dugo lutala posve sama? I kako je pobjegla spiljskom lavu sa samo nekoliko ogrebotina? Iza je liječila dovoljno izmrcvarenih žrtava da zna kako je upravo divovska mačka prouzročila ozljede. Djevojčicu sigurno čuvaju moćni duhovi, zaključi Iza; Kad je groznica izbila u potoku znoja još je uvijek bilo mračno iako se približavala zora. Iza se privine još bliže djevojčici, dodajući svoju toplinu i pazeći da je dobro pokrivena. Dijete se ubrzo nakon toga probudilo i zapitalo gdje se nalazi, no bilo je suviše mračno da išta vidi. Blizina ženinog tijela umirila ju je pa je ponovo zatvorila oči, prepuštajući se mirnijim snovima. Dok je nebo postajalo svijetlije, ocrtavajući krošnje stabala u svom slabom sjaju, Iza se tiho iskrala ispod toplih krzna. Razgrnula je žar i dodala drva, a zatim otišla do potočića gdje je napunila zdjelu i s vrbe ogulila koru. Za trenutak je zastala, uhvatila svoj amulet i zahvalila duhovima što je pronašla vrbu. To je činila uvijek, ne samo zato što je kora služila za smirivanje boli, već i zato što se vrba mogla svugdje naći. Nije se mogla sjetiti koliko je puta ogulila koru vrbe za pripremanje čaja koji je pomagao da se ublaže bolovi i muke. Znala je i za jača sredstva, ali ona su umrtvljivala osjetila. Umirujuća svojstva vrbe su smanjivala bol i ublažavala groznicu. Kad je Iza sjela pokraj vatre i stavila u zdjelu s vodom vruće kamenčiće i koru breze, počeli su se micati i drugi. Kad je napitak bio gotov, odnijela ga je do krzna i pažljivo postavila zdjelu u udub-Ijenje iskopano u zemlji. Zatim se ponovno uvukla pokraj djeteta. Iza je promatrala usnulu djevojčicu, primjećujući da je disanje sasvim normalno, i obratila pažnju na njeno neobično lice. Opekotine od sunca su se pretvorile u potamnjelu kožu, osim što se vrh nosića gulio. Iza je samo jednom vidjela njezinu vrstu, no samo s velike udaljenosti. Žene Plemena su se uvijek skrivale ili bježale pred njima. Na Zborovima su se prepričavali neprijatni susreti Plemena i Drugih, pa su ih izbjegavali. Posebno žene nisu smjele imati nikakvih dodira s njima. No iskustvo ovog plemena nije bilo loše. Iza se sjećala Krebovih pričanja o čovjeku koji je prije mnogo vremena nabasao na njihovu spilju. Bio je gotovo lud od bola, jer

je imao težak prijelom ruke. Naučio je nešto malo jezika, ali se ponašao vrlo čudno. Volio je razgovarati sa ženama jednako kao i s muškarcima, a prema vidarici je pokazivao veliko poštovanje, gotovo ju je obožavao. Uprkos tome poštovali su ga i muškarci. Ležeći budna pokraj djeteta, dok je nebo postajalo sve svijetlije, Iza je razmišljala o Drugima. Zraka svjetlosti sa sjajne vatrene kugle koja se upravo pomaljala nad obzorom padne na lice djeteta. Kapci djevojčice zatrepere. Otvorila je oči i pogledala u par velikih smeñih očiju, smještenih duboko pod obrvama nešto izduženog lica pomalo sličnog njuški. Djevojčica krikne i ponovno stisne oči. Iza privine dijete uza se, osjećajući kako se mršavo tijelo trese od strah, pa je nježnim mrmljanjem pokuša umiriti. Djevojčici su ti zvukovi bili nekako poznati, no još je poznatije bilo toplo tijelo koje je pružalo osjećaj sigurnosti. Strah se polako stišao. Provirila je kroz trepavice i ponovno pogledala Izu. Ovaj put nije kriknula. Zatim sasvim raširi vjede i čvrsto pogleda u zastrašujuće, posve strano lice žene. I Iza se začuñeno zagleda u nju. Još nikad nije vidjela oči boje neba. Za trenutak je pomislila da je dijete slijepo. Oči starijih pripadnika Plemena su ponekad dobile prevlaku, a kad je ona zamutila boju očiju u svijetliji ton, vid se pogoršao. No zjenice djeteta su se normalno raširile i nije bilo sumnje da je vidjela Izu. Ova svijetla sivoplava boja očito je normalna za nju, mislila je Iza. Mala je djevojčica ležala sasvim mirno širom rastvorenih očiju, bojeći se pokrenuti mišiće. Kad je uz Izinu pomoć sjela, trgnula se od boli i to je uzrokovalo poplavu sjećanja. Uz drhtaj tijela sjetila se čudovišnog lava, gotovo osjećajući kako oštre pandže paraju bedro. Sjećala se napora da stigne do vode, žeñi što je nadvladala strah i bol u nozi, ali se nije sjećala ničeg prije toga. Njen je um potisnuo svaku pomisao na mukotrpno samotno lutanje, glad i strah, užasavajući potres i sve voljene koje je izgubila. Iza primakne lončić tekućine ustima djevojčice. Bila je žedna pa popije gutljaj, no gorak okus nije joj prijao. Ali kad je žena ponovno stavila lončić na usne, popila je sve, suviše prestrašena za bilo kakav otpor. Iza potvrdno klimne glavom i zatim ode da pomogne ostalim ženama u pripremanju jutarnjeg obroka. Mala ju je djevojčica slijedila pogledom, a kad je po prvi put ugledala logor pun ljudi posve nalik ženi, još je šire otvorila oči. Miris hrane što se kuhala podsjeti je na glad, pa kad se žena vratila sa zdjelicom guste juhe u koju je bilo umiješano žito, dijete odmah navali na jelo. Vidarica je znala da još uvijek nije spremna na krutu hranu. Njen se stisnuti trbuščić brzo napunio, pa je Iza ostatak juhe spremila u mješinu za vodu kako bi dijete imalo što jesti za vrijeme putovanja. Kad se djevojčica najela, Iza je polegne i skine melem s noge. Rane su se sušile, a oteklina je gotovo splasnula. "Dobro," rekla je glasno. Tvrdi grleni zvuk riječi preplaši dijete. Prvi je put čula ženin govor. To uopće nije zvučalo kao riječ, djetetovom nenaviklom uhu bilo je mnogo sličnije rezanju ili roktanju neke životinje. Ali Izine kretnje nisu bile životinjske, bile su vrlo ljudske, vrlo čovječne. Vidarica je već pripremila izgnječeni korijen, i dok je stavljala novi oblog na rane, k njima došepesa grozno nagrden, naheren muškarac. Bio je to najstrašniji i najodbojniji čovjek kojeg je djevojčica ikad vidjela. Jedna mu je strana lica bila sva u ožiljcima, a na mjestu gdje bi se trebalo nalaziti oko bila je samo kožna resica. No djevojčici su svi ovi ljudi bili toliko strani i ružni da njegova užasna obogaljenost nije značila mnogo. Nije znala tko su oni, i kako se našla medu njima, ali je znala da se žena brine o njoj. Dali su joj hranu, oblog je hladio i blažio bolove u nozi, a više od svega to je značilo opuštanje od tjeskobe koja ju je iz dubina podsvijesti ispunjavala bolnim strahom. Koliko god su ovi ljudi bili strani, s njima u najmanju ruku više nije bila sama.

Bogalj polako sjedne kraj nje i počne je promatrati. Njegov je pogled uzvratila iskrenom znatiželjom koja ga je iznenadila. Djeca iz plemena su ga se uvijek pomalo bojala. Brzo su naučila da i odrasli prema njemu osjećaju strahopoštovanje, a njegovo suzdržano vladanje prema svima nije poticalo prisnost. Jaz se još više širio kad su majke svaki put kad se dijete nije ponašalo kako treba prijetile da će pozvati Mog-ura. Do vremena kad su bili gotovo odrasli, većina, a osobito djevojke, stvarno ga se bojala. Tek sa zrelošću srednjimh godina uspijevali su obuzdati strah i zamijeniti ga poštovanjem. Krebovo zdravo desno oko iskrilo je zanimanjem dok je gledao kako ga ova čudnovata djevojčica procjenjuje bez ikakvog straha. "Djetetu je bolje, Iza," pokazao je. Njegov je glas bio dublji od ženinog, ali su djevojčici zvukovi više ličili roktanju nego ljudskom govoru. Nije primijetila znakove koje je davao rukom. Jezik joj je bio potpuno stran; znala je sam da je muškarac nešto saopćio ženi. "Još je uvijek slaba od gladi," rekla je Iza, "no rane su mnogo bolje. Bile su duboke, ali ne toliko da je osakate, a otrovanje se povlači. Ogrebao ju je spiljski lav, Kreb. Da li si ikad čuo da je spiljski lav odustao od napada nakon što bi nanio samo nekoliko ogrebotina? Čudim se što je ostala živa. Sigurno je čuva moćni duh. No," dodala je Iza, "što ja uopće znam o duhovima?" Zaista nije bilo u redu da žena, pa makar i dijete iste majke, govori Mog-uru o duhovima. Rukom je pokazala svoje žaljenje, a to je ujedno značilo da ga moli za oproštenje što je bila toliko drska. Čarobnjak nije ništa odvratio - a to nije ni očekivala - ali zbog primjedbe o snažnom zaštitničkom duhu još je pažljivije pogledao dijete. I sam je mislio gotovo isto, pa iako to nikad ne bi priznao, Izino je mišljenje cijenio, a ono je sad potvrñivalo njegove misli. Logor su raspremili vrlo brzo. Iza, natovarena košarom i zavežljajima, podigne dijete na bok i krene za Brunom i Grodom. Djevojčica je s velikim zanimanjem promatrala sve oko sebe, a posebno što su radile Iza i ostale žene. Pažljivo je pratila kad su se zaustavljale i sakupljale hranu. Iza joj je često rtudila komadić svježeg pupoljka ili nježne izdanke biljaka koje su pronalazili usput, a to je u njoj budilo maglovite uspomene na drugu ženu koja je činila isto. No djevojčica je sad pomnije pazila na biljke i počela je zamjećivati kako se prepoznaju. Dani izgladnjelosti potakli su u djetetu želju za učenjem kako se pronalazi hrana. Prstom je pokazala biljku i zadovoljno je uzdahnula kad se žena zaustavila i iskopala korijen. Iza je takoñer bila zadovoljna. Dijete brzo uči, mislila je. To nije mogla znati prije jer inače ne bi izgladnjela. Bilo je već gotovo podne kad su se zaustavili jer je Brun želio razgledati neku spilju. Nakon što je djetetu dala ostatke juhe iz mješine za vodu, Iza joj ponudi komad tvrdog sušenog mesa. Spilja nije bila pogodna za useljenje. Kasnije tog popodneva snaga napitka od vrbine kore je oslabila, pa je djevojčicu noga ponovno zaboljela. Nemirno se vrpoljila. Iza je pogladi i premjesti u udobniji položaj. Dijete se sasvim prepusti ženinoj njezi. S potpunim povjerenjem ovila je koščate ruke oko Izinog vrata i naslonila glavu na ženino široko rame. Vidarica, tako dugo bez djeteta, osjeti kako je preplavljuje neka unutrašnja toplina prema siročetu. Djevojčica je još uvijek bila slaba i umorna, pa je ritmično gibanje ženinog hoda ubrzo uspava. Kad je počeo padati suton, Iza je osjećala napor nošenja dodatnog tereta, te s olakšanjem položi dijete na tlo čim je Brun odlučio da se zaustave kako bi načinili logor za tu noć. Djevojčica je imala groznicu, obrazi su joj bili crveni i vrući, oči kao pocakljene, i dok je žena tražila drvo za vatru, ujedno je gledala koje bi biljke pomogle da izliječi dijete. Iza nije znala što uzrokuje infekciju, ali je znala kako se ona liječi, kao, uostalom, i mnoge druge boljke. Iako je vidarstvo predstavljalo magiju koja se izražavala u pojmovima duhovnog svijeta, to nije umanjivalo snagu Izinih lijekova. Drevno je Pleme oduvijek živjelo od lova i sakupljanja, a generacije koje su upotrebljavale divlje biljke su pokusom ili slučajem došle do niza važnih podataka o njima.

Životinje su odrane i raskomadane, a zatim su njihovi organi promatrani i usporeñivani. Žene su secirale dok su pripremale hranu, a to su znanje kasnije primjenjivale na sebi. Kao dio učenja, Izi je majka pokazala različite unutrašnje organe i njihovu ulogu, no to je bilo tek zato da je podsjeti na nešto što je već znala. Iza je bila pripadnik roda najpoštovanijih vidarica, a znanje o liječenju se prenosilo s majke na kćer ne samo učenjem, već i na mnogo čudesniji način. Neiskusna vidarica iz cijenjenog roda imala je viši položaj od iskusne ali roñene od prosječnih predaka - i to s dobrim razlogom. Već prilikom roñenja u njezinom je mozgu bilo pohranjeno znanje svih predaka drevnog roda vidarica kojih je Iza bila izravni potomak. Ona se mogla prisjetiti svega što su one znale. To se nije mnogo razlikovalo od prizivanja vlastitih iskustava; jednom potaknut, proces je tekao potpuno automatski. Vlastita je sjećanja u prvom redu pre-poznavala zato što se u isto vrijeme sjećala i okolnosti vezanih za njih - nikad nije zaboravila ni najmanju sitnicu - dok je znanje predaka bilo uvijek pristupačno, ali ne i način na koji se do njega stiglo. No premda su Iza, Kreb i Brun dijelili iste roditelje, muškarci nisu posjedovali njezino liječničko znanje. Sjecanja su kod pripadnika Plemena bila ovisna o spolu. Žene nisu imale potrebu za znanjem o lovu, baš kao što muškarci nisu znali gotovo ništa o bilju. Razlika mozgova muškaraca i žena bila je nametnuta evolucijom i učvršćena kulturnim nasljeñem. Bio je to još jedan pokušaj prirode da ograničavanjem veličine mozga produlji vijek vrste. Dijete roñeno sa znanjem suprotnog spola izgubilo je sposobnost prisjećanja naprosto zato jer se nikad nije poticalo. No taj je pokušaj prirode da sačuva vrstu od izumiranja u sebi nosio i vlastitu propast. Ne samo da su spolovi bili neophodni za produženje vrste, već i za svakodnevni život; jedan nije mogao preživjeti bez drugog. Vještine suprotnog spola nisu mogli naučiti jer za to nisu posjedovali sjećanja. "Oči i mozak pripadnika Plemena omogućili su članovima oba spola dobar i oštar vid, iako su ga koristili na različite načine. Dok su putovali, izgled se zemljišta polako mijenjao i Iza je nesvjesno pamtila svaku pojedinost krajolika kroz kojeg su prolazili, osobito vegetaciju. Iz velike udaljenosti mogla je zapaziti malu razliku u obliku lista ili visini stabljike, a premda je bilo biljaka, cvjetova, stabala i grmova koje nikad nije vidjela, nisu joj bili nepoznati. Iz dubokog spremišta u stražnjem dijelu velikog mozga izvukla je sjećanje na njih, sjećanje koje nije bilo njezino. Pa čak i s tim divovskim spremištem na raspolaganju, nedavno je vidjela potpuno nepoznatu vegetaciju, isto tako nepoznatu kao i krajolik. Voljela bi da ju je uspjela proučiti izbliza. Sve su žene pokazivale zanimanje za nepoznate biljke. Premda je to značilo sakupljanje novog znanja, ujedno je bilo od osnovnog značaja za preživljavanje. Dio nasljeña svake žene bilo je i znanje o iskušavanju nepoznatih biljaka, a poput ostalih, i Iza je pokuse izvodila na sebi. Sličnosti prema poznatim vrstama smještavale su nove biljke u poznate kategorije, no znala je za opasnost poistovjećivanja sličnih osobina s jednakim svojstvima. Postupak iskušavanja bio je vrlo jednostavan. Zagrizla je mali komadić biljke. Ako je okus bio neprijatan, odmah ga je ispljunuta. U protivnom, držala je komadić u ustima, pažljivo prateći hoće li izazvati zujanje u ušima, žarenje ili neki drugi osjećaj, ili promjenu okusa. Nije li mogla ustanoviti ništa od toga, progutala bi sažvakani komadić biljke. Slijedećeg dana sažvakala je veći komad i postupila na isti način. Ako ni nakon trećeg pokusa ne bi zapazila loše posljedice, novu su hranu smatrali jestivom, iako u prvo vrijeme u malini obrocima. No Izu su češće zanimale primjetljive pojave, jer je to ukazivalo na moguću primjenu za liječenje. Ostale su joj žene uvijek donosile neobične biljke koje

su iskušavale na sličan način, ili koje su bile slične poznatim otrovnim vrstama. Uz veliki oprez iskušavala je i njih, koristeći se vlastitim načinima ispitivanja. Takav je postupak trajao prilično dugo pa je prilikom putovanja koristila samo one biljke koje je dobro poznavala. Blizu ovog logora Iza je pronašla nekoliko visokih, tankih stabljika sljeza s velikim, svijetlim cvjetovima. Korijen višebojnih cvjetnica mogao je poslužiti za melem sličan onom od korijenja perunike koji je ubrzavao ozdravljenje, smanjivao natekline i pomagao protiv upala. Cvjetni napitak će stišati djetetu bol i ujedno ga uspavati. Nabrala ih je zajedno s drvom za vatru. Nakon večere mala je djevojčica sjedila naslonjena na velik kamen i gledala što sve rade ljudi oko nje. Hrana i novi oblog na nozi osvježili su je i sad je brbljala Izi, premda je znala da je žena ne razumije. Ostali pripadnici plemena s negodovanjem su je pogledavali, no djevojčica nije bila svjesna značenja tih pogleda. Nerazvijene glasnice nisu omogućavale pripadnicima plemena točno uobličavanje glasova. Nekolicina koju su upotrebljavali, nastalih iz krikova upozorenja ili potrebe za skretanjem pažnje, više je služila naglašavanju, pa je važnost vezana uz govor postala dio tradicije. Glavna sredstva sporazumijevanja - znakovi rukama, kretnje, položaji tijela, intuicija nastala bliskim dodirima i nepromjenjivim običajima - bila su izražajna, no ipak ograničena. Posebna svojstva predmeta teško su se opisivala, a apstraktni pojmovi nikako. Djetetova je razgovorljivost zbunjivala pleme, pa su se prema njemu odnosili s nepovjerenjem. Djeca su bila veliko blago, pa su ih podizali s mnogo nježne privrženosti i uz disciplinu koja je postajala sve stroža što su bila starija. Dojenčad su tetošili i muškarci i žene, a manju su djecu kažnjavali tako što na njih naprosto nisu obraćali pažnju. Kad su djeca postala svjesna višeg položaja starijih i odraslih, započela su ih oponašati i tetošenju su se opirali jer je to bilo samo za male bebe. U krutim i dobro utvrñenim okvirima običaja podmladak se brzo naučio pravilima ponašanja, a jedno medu njima bilo je i neumjesnost suvišnog glasanja. Zbog svoje visine djevojčica je izgledala starije, pa ju je pleme smatralo nediscipliranom, loše odgojenom.

Iza, koja je s djevojčicom bila u mnogo prisnijem dodiru mislila je da je mlada nego što izgleda. Nagañala je pravu dob djeteta i prema njegovoj je bepomoćosti pokazivala više obzira. Iz mrmljanja u bunilu shvatila je da njena vrsta govori mnogo tečnije i češće. Iza je osjećala neodoljivu naklonost prema djevojčici čiji je život ovisio o njoj i koja joj je s potpunim povjerenjem obavila male mršave ruke oko vrata. Bit će vremena, mislila je, za učenje lijepog ponašanja. U Izinim mislima djevojčica je na neki način već bila njezina. Dok je lijevala vruću vodu preko sljezovih cvjetova, došepesao je Kreb i sjeo blizu djevojčice. Stranac u plemenu ga je zanimao, a kako pripreme za večernji obred još nisu bile dovršene, došao je da vidi kako se djevojčica oporavlja. Gledali su jedno u drugo, mala djevojčica i obogaljeni starac pun ožiljaka, proučavajući se jednakim žarom. Starac nikad nije bio tako blizu pripadnika njezine vrste i nikad nije vidio dijete Drugih. Ona čak nije ni znala za postojanje naroda Plemena sve ok se nije probudila medu njima, no više od rasnih osobina zanimalo ju je čarobnjakovo navorano lice. U svom kratkom životu nikad nije vidjela tako užasno unakaženo lice. Njezina ruka naglo, prirodnošću uroñenom svoj djeci, pode prema starčevom licu da dodirne brazgotinu, da vidi je li drugačija od ostalih dijelova. Kreba iznenadi ručica koja ga je pomilovala po licu. Ni jedno dijete iz plemena nikad nije pokušalo nešto slično. Odrasli se takoñer nisu pokušavali približiti. Izbjegavali su dodir s njim, kao da su se bojali da će na taj način unakaženost prijeći na njih. Samo Iza, koja ga je njegovala za napada artritisa što su svake zime bili sve žešći, nije osjećala nevoljkost. Nije je odbijalo unakaženo tijelo i ružni ožiljci, niti je osjećala strahopoštovanje prema njegovoj moći i položaju. Nježni dodir male djevojčice pogodio je u neku

tananu žicu njegovog usamljenog starog srca. Želio je da joj nešto kaže, i za trenutak je razmišljao kako da započne. "Kreb," rekao je pokazujući na sebe. Iza je tiho promatrala čekajući da se cvjetovi dobro namoče i omekšaju. Bilo joj je drago da se Kreb zanima za djevojčicu i nije joj promaklo da je upotrijebio vlastito ime. "Kreb," ponovi, udarajući se po grudima. Djevojčica je nagnula glavu pokušavajući da razumije. Htio je da nešto učini. Kreb po treći put ponovi svoje ime. Najednom se razvedrila, sjela uspravno i nasmiješila se. "Kreb," upitala je, kotrljajući R kako je i on to izgovorio. Starac potvrdno klimne glavom; izgovorila je to vrlo dobro, jatim pokaže na nju. Lagano se namrštila, ne sasvim sigurna u njegovu namjeru. Udario se rukom oo grudima, ponovio svoje ime, a zatim je udario nju. Njen širok osmijeh pun razumijevanja za njega je bila tek grimasa, a višeglasnu riječ što se iskotrljala iz njenih ustiju ne samo da nije mogao izgovoriti, jedva ju je mogao razumjeti. Ponovio je iste kretnje i zatim se nagnuo bliže kako bi bolje čuo što će reći. Izgovorila je svoje ime. "Eej-rr," oklijevao je, zatresao glavom i pokušao ponovno. "Eej-la, Ej-la?" Bilo je to najbolje što je mogao izreći. Mnogi članovi plemena ne bi uspjeli ni toliko. Naklonila se i žustro zatresla glavom gore-dolje. To nije bilo baš ono što je rekla, no prihvatila je ime, osjećajući u svom mladom umu da ga on nikad ne bi mogao izgovoriti bolje. "Ejla," ponovi Kreb, privikavajući se na zvuk imena. "Kreb," reče upitno djevojčica, povlačeći ga za ruku da privuče njegovu pažnju, a zatim pokaže na ženu. "Iza," reče Kreb, "Iza." "Iza" ponovila je. Bila je oduševljena igrom riječi. "Iza, Iza," ponavljala je, gledajući ženu. Iza ozbiljno klimne; zvukovi imena bili su vrlo važni. Nagnula se naprijed i udarila grudi djevojčice kao što je to i Kreb učinio, želeći da još jednom čuje njeno ime-riječ. Djevojčica ponovi svoje pravo ime, no Iza samo odmahne glavom. Nije mogla prepoznati niz zvukova koje je djevojčica tako lako izrekla. Dijete se zbuni, a zatim gledajući u Kreba ponovi svoje ime na način kako je to on učinio. "Aj-gga," pokuša žena. Djevojčica odmahne glavom i ponovi. "Aj-ja," pokuša Iza još jednom. "Eej, Eej, a ne Aj," rekao je Kreb. "Eeej-laa," ponovio je vrlo sporo da i Iza čuje neobičan niz zvukova. "Eej-laa," pažljivo ponovi žena, trudeći se da riječ izrekne onako kako je to Kreb učinio. Djevojčica se nasmiješi. Nije bilo važno što nije bilo sasvim u redu; Iza je s toliko volje i napora izrekla ime koje joj je dao Kreb da ga je prihvatila kao svoje. Za njih će ona biti Ejla. Spontano raširi ruke i zagrli ženu. Iza je nježno stisne, a zatim se odmakne. Morat će naučiti dijete da se ljubav ne izražava javno, no uprkos tome bila je zadovoljna i sretna. Ejla je bila izvan sebe od radosti. Osjećala se toliko izgubljenom, toliko usamljenom medu svim tim ljudima. Na svaki se način pokušala

sporazumjeti sa ženom koja je brinula o njoj, i bila je vrlo razočarana kad joj to nikako nije uspijevalo. Bio je to tek početak, no u najmanju je ruku sad mogla pozvati ženu, a i vidarica je znala kako da joj se obrati. Ponovno se okrenula muškarcu koji je započeo sporazumijevanje. Radost je naprosto izvirala iz nje, prema starcu je osjećala toplinu, i kao što je to učinila mnogo puta drugom muškarcu kojeg se tek maglovito prisjećala, djevojčica ovije svoje ruke oko bogaljevog vrata, povuče mu glavu prema sebi i prisloni obraz uz njegov.

Ova kretnja puna ljubavi uznemiri muškarca. Borio se s porivom da joj uzvrati zagrljaj. Bilo je sasvim neprilično da ga vide kako grli ovo strano malo stvorenje izvan granica obiteljskog ognjišta. Pustio je da svoj čvrsti glatki obraz zadrži malo dulje uz njegovo lice obraslo čupavom bradom, a zatim nježno odmakne ruke koje su ga trenutak prije grlile. Kreb prihvati štap i uz njegovu se pomoć podigne sa zemlje. Šepajući, razmišljao je o djevojčici. Moram je naučiti razgovarati, kako da se pravilno sporazumijeva, rekao je sam sebi. Na kraju krajeva, ne mogu njen odgoj prepustiti samo ženi. Znao je, ipak, da s njom želi provesti više vremena. Makar to još nije shvatio, razmišljao je o njoj kao o punopravnom pripadniku plemena. Brun nije razmišljao što će proisteći iz dozvole da Iza prihvati strano dijete koje su pronašli na putu. To nije bila voñina pogreška, bila je to pogreška čitave njegove vrste. Nije mogao predvidjeti pronalaženje ozlijeñenog djeteta koje nije pripadalo Plemenu isto kao ni posljedice tog spašavanja. Njen je život bio sačuvan; jedina druga mogućnost, osim pružanje gostoprimstva, bila je da je ostave da se u svijetu snalazi sama. U tom slučaju ne bi preživjela za to nije bila potrebna dalekovidnost, to je bila činjenica. Želi li je ponovno prepustiti sigurnoj smrti, morat će se suprotstaviti Izi koja je već jednom spasila njen život. Iako ona osobno nije posjedovala moć, na njenoj je strani bio Mog-ur koji je mogao pozvati bilo kojeg medu njima, a po potrebi i sve. Duhovi su za Bruna bili moćna sila i on im se ni u kom slučaju nije želio zamjeriti. Da mu odamo puno priznanje, upravo ga je ta mogućnost smetala kad se radilo o djevojčici. Ni sam nije uspio razložiti o čemu se zapravo radi, no misao je ipak bila prisutna. Premda to još nije znao, Brunovo se pleme povećalo na dvadeset i jednog pripadnika. Kad je slijedećeg jutra vidarica pregledala Ejlinu nogu, opazila je znakove poboljšanja. Pod njenom stručnom njegom upala se gotovo sasvim povukla, a četiri usporedne brazgotine već su se zatvorile, iako će Ejla zauvijek nositi ožiljke. Melem više nije bio potreban, pa je Iza djetetu pripremila samo čaj od kore vrbovog drveta. Kad ju je podigla s krzna za spavanje, Ejla pokuša stati na noge. Iza joj je pomogla i pridržavala je dok je djevojčica oprezno opterećivala ozlijeñenu nogu. Boljelo je, no nakon nekoliko nesigurnih koraka bilo je već bolje. Stojeći uspravno, djevojčica je bila viša nego što je Iza pretpostavljala. Imala je duge, mršave, posve ravne noge kvrgavih koljena. Noge pripadnika Plemena su bile zakrivljene prema van, no iako je malo Šepala, djevojčica nije imala teškoća u hodanju. Ravne noge su normalne za nju, pomislila je Iza, kao i plave oči. Vidarica se omota plaštem, a zatim podigne dijete na bedro; Ejlina noga još nije dovoljno prizdravila za dulje hodanje. Nekoliko puta tog dana Iza ju je pustila da sama učini par koraka. Bilo joj je drago što je povremeno nosila manji teret jer je putovanje postajalo sve teže. Pleme je za sobom ostavilo široku ravnu stepu i slijedećih je nekoliko dana prelazilo valovite brežuljke koji su postajali sve strmiji. Nalazili su se u podnožju planina čiji su ledom prekriveni vrhunci bili sve bliže. Brežuljci su obrasli gustom šumom, ali ne zimzelenim drvećem, već bujnom bjelogoricom širokog zelenog lišća i kvrgavih debala. Temperatura je rasla mnogo brže nego što je bilo uobičajeno za ovo godišnje doba i to začudi Bruna. Muškarci su ogrtače zamijenili kraćim kožama koje su otkrivale torzo. Žene se nisu presvukle uljetnu odjeću; teret je bilo lakše nositi u ogrtaču koji je smanjivao trenje s tijelom. Krajolik je izgubio svaku sličnost s hladnom stepom koja je okruživala njihovu staru spilju. Dok je pleme prolazilo zasjenjenim dolinama i preko travnatih humaka bogate šume umjerenog pojasa, Iza je sve više ovisila o znanju koje je bilo drevnije od njenih vlastitih sjećanja. Velika smeña debla hrasta, bukve, oraha, jabuke i javora bila su pomiješana s tankim ravnim deblima vrba, breza, graba, jasika i visokim grmljem joha i lijeske. S toplim povjetarcem koji je puhao s juga stizao je i miris kojeg Iza nije mogla odmah prepoznati. Na

zelenim brezama još su uvijek visile rese. Nježne ružičaste i bijele latice otpadale su sa rascvalih cvjetova voćki, obećavajući bogatstvo jeseni. Probijali su se kroz gusto grmlje i povijuše guste šume i penjali uz gole vrleti. Kad se kroz zemlju počelo pomaljati kamenje, obronci okolnih brežuljaka bili su obojeni zelenom bojom svih nijansi. Dok su se penjali, pojavila se i tamnija boja borova, a s njom i srebrne jele. Tu i tamo vidjela bi se i pokoja omorika. Tamnija boja četinjača miješala se sa svijetlijim tonovima bjelogorice i pastelnim, blijedoze-lenim listovima manjih biljaka. Mahovine i trave dodavale su svoj doprinos zelenom mozaiku bujnog raslinja i prizemnih biljaka, od šumske kiselice s listom sličnim djetelini do sočnog raslinja koje se držalo na izloženim padinama. Na šumskom je tlu bilo razbacano divlje cvijeće, bijeli ljiljani, žute ljubice, ružičasti glog, dok su žuti sunovrati i plavi i žuti encijani prekrivali neke više livade. Na nekoliko zasjenjenih mjesta posljednji žuti, bijeli i ljubičasti šafrani hrabro su pokazivali glave. Nakon što je dospjelo do vrha strme padine, pleme se zaustavilo da se odmori. Pod njima su se pružale šumom obrasle padine brežuljaka koje su naglo prelazile u ravnu stepu što se širila sve do obzora. S njihovog povišenog položaja mogli su u daljini nazrijeti nekoliko krda što su pasla visoku travu koju je ljetna vrućina već polako pre-bojila zlaćanom bojom. Brzi lovci, s malo tereta i bez teško opterećenih žena koje su ih usporavale, mogli bi odabrati plijen izmeñu nekoliko vrsta-divijači, i još stići u stepu za manje od pola jutra. Nebo na istoku, nad širokom ravnicom, bilo je vedro, no s juga su brzo stizali olujni oblaci. Nastave li svoj put, stići će do planinskog lanca na sjeveru i sav će svoj vlažni teret ispustiti na pleme. Brun se s muškarcima okupio izvan kruga žena i djece, no zabrinuti namrgoñeni pogledi i pokreti rukama jasno su pokazivali o čemu razgovaraju. Pokušali su odlučiti hoće li se vratiti. Krajolik je bio nepoznat, no još je važnije bilo to što su se previše udaljili od stepe. Premda su u podnožju planine uočili mnogo životinja, to nije bilo ništa prema divovskim krdima što su pasla na travnatim ravnicama u nizini. Životinje su lakše lovili na otvorenom jer se nisu mogle sakriti. Šuma je, uostalom, sakrivala i mnoge četveronožne lovce. Životinje s ravnice bile su društvenije, sakupljale su se u krda, sasvim različito od šumske divljači koja je najčešće živjela osamljeno ili u manjim obiteljima. Iza je nagañala da će se najvjerojatnije vratiti, što će veliki napor uspinjanja uz planinu učiniti posve uzaludnim. Sve više kišnih oblaka utjecalo je i na raspoloženje umornih i potištenih putnika. Dok su čekali, Iza spusti Ejlu i teret na zemlju. Uživajući u slobodi pokreta već gotovo sasvim zdrave noge, dijete se udalji od plemena. Iza je vidjela kad je zamicala za izbečenu stijenu upravo pred njima. Nije željela da djevojčica ode predaleko. Muškarci će završiti razgovor svakog trenutka i Brun neće dobrohotno gledati djevojčicu ako zadrži odlazak. Pošla je za njom i kad je zaobišla stijenu ugleda dijete, ali i nešto zbog čega joj je srce zakuca mnogo brže. Požurila je natrag, bacajući brze poglede preko ramena. Nije se usudila prekinuti Bruna i muškarce pa je nestrpljivo čekala da se raziñu. Brun ju je vidio, pa iako to nije pokazivao, znao je da je nešto muči. Čim su se muškarci razdvojili, Iza otrči do Bruna, sjedne pred njega prekriženih nogu i pogleda u zemlju - bio je to položaj koji je značio da želi razgovarati s njim. Mogao ju je saslušati ili ne; to je ovisilo samo o njemu. Kad ne bi obratio pažnju na nju, ne bi mu smjela reći što joj je na umu. Brun se pitao što zapravo želi. Zapazio je lutanje djevojčice - kad je bilo u pitanju pleme, malo mu je što promicalo - no imao je mnogo prečih briga. Sigurno je u pitanju nešto s djetetom, namršteno je mislio. Pomišljao je da zanemari Izinu molbu. Bez obzira što je govorio Mog-ur, nije mu se sviñalo da je s njima dijete Drugih. Podigao je glavu i ugledao čarobnjaka kako ga gleda.

Pokušao je razabrati što jednooki starac razmišlja, no nije mogao pročitati ravnodušno lice. Voda ponovno pogleda ženu koja mu je sjedila do nogu; njen je položaj odavao napeto uzbuñenje. Stvarno je uznemirena, mislio je. Brun nije bio bezosjećajan čovjek i vrlo je držao do kćeri svoje majke. Uprkos teškoća koje je prošla sa svojim muškarcem, uvijek se dobro ponašala. Bila je primjer drugim ženama i rijetko ga je gnjavila beznačajnim zahtjevima. Možda bi je trebao saslušati; i tako ne mora postupiti po njenoj želji. Spustio je ruku i dotakao je po ramenu. Kad je osjetila dodir, Izin dah eksplodira. Nije ni primijetila da ne diše. Dopustit će joj da govori! Toliko se dugo predomišljao pa je već bila sigurna da neće obratiti pažnju na nju. Ustala je, pokazala u smjeru hrpta i izrekla samo jednu riječ: "Spilja!" Spilja Brun se okrenuo na peti i krenuo prema hrptu. Kad je zaobišao veliku stijenu koja je zaklanjala vidik na drugu stranu, stao je kao ukopan. Bio je zapanjen onim što je vidio. Krv je snažnije potekla njegovim žilama. Spilja! I to kakva spilja! Čim ju je ugledao znao je da više ne treba da traži. Jedva je savladavao osjećaje. Uz veliki napor volje usredotočio se na izgled i smještaj spilje. Djevojčicu gotovo i nije zamjećivao. Čak i s udaljenosti od nekoliko stotina metara, trokutasti je ulaz nepravilnog oblika, izrezan u sivkasto-smedoj planinskoj stijeni, obećavao dovoljno prostora za- čitavo pleme. Otvor je gledao na južnu stranu pa je čitav dan bio izložen sunčevoj svjetlosti. Kao da potvrñuje tu činjenicu nekoliko se zraka probilo kroz tmaste oblake i obasjalo široku crvenkastu terasu pred spiljom. Brun je pogledom preletio okolicu. Velike stijene sa sjeverne i jugoistočne strane štitile su spilju od vjetrova. U podnožju blage padine zapadno od ulaza žuborio je potočić. Tako pogodno mjesto za nastanjivanje Brun još nikad-nije vidio. Potiskujući oduševljenje dao je znak Grodu i Krebu. Oni mu se pridruže u podrobnijem istraživanju spilje. Dva su muškarca požurila prema vodi. Iza pode po Ejlu. Prije nego što se zajedno s djetetom vratila do grupe i počela živo gestikulirati, i ona je malo bolje razgledala spilju. Brunovo potiskivanje osjećaja dovoljno je govorilo samo za sebe. Znali su da je spilja pronañena te da je Brun smatra pogodnom za useljivanje. Sunčeve zrake su se probijale kroz tmurne oblake i ispunjavale atmosferu dahom nade. Pleme je nestrpljivo čekalo. Dok su se približavali spilji, Brun i Grod su čvršće uhvatili koplja. Nisu vidjeli znakove ljudskog prisustva, no to ipak nije značilo da u njoj nema stanovnika. Kroz veliki otvor letjele su vesele ptičice. To je dobar znak, mislio je Mog-ur. Što su bili bliže, to su opreznije koračali. Dok su u širokom luku obilazili ulaz, Brun i Grod su pažljivo tražili tragove životinja. Najnoviji su bili stari nekoliko dana. Snažni su zubi pregrizli velike butne kosti: čopor hijena je iskoristio spilju za privremeno sklonište. Napale su ostarjelog jelena i dovukle truplo da ga pojedu u miru i sigurnosti. Sa zapadne strane ulaza u spilju, gotovo skriveno gustim grmljem i isprepletenim povijušama, nalazilo se jezerce. Iz njega je niz padinu istjecao potočić. Dok su Grod i Kreb čekali pred otvorom, Brun je pogledao odakle dolazi voda. Izvor se nalazio u strmoj vanjskoj stijeni spilje. Iskričava voda bila je ledeno hladna i kristalno bistra. Brun je to dodao povoljnim osobinama mjesta, a zatim se vratio do ulaza. Sve je dosad bilo vrlo pogodno, no odluka će pasti tek nakon pregleda spilje. Dva lovca i obogaljeni čarobnjak spreme se za ulazak. Vrate se do istočnog dijela otvora, pogledaju prema visokom svodu i krenu u unutrašnjost planine. Napetih živaca, oprezno su napredovali. Držali su se gotovo okomite stijene. Kad su se oči navikle na tamu, od iznenañenja gotovo nisu mogli doći k sebi. Visoki je strop obuhvaćao ogromnu dvoranu, mnogo puta

veću nego što im je bila potrebna. Pažljivo su promatrali stijenu i tražili otvor koji vodi dublje u planinu. U stražnjem dijelu spilje pronašli su još jedan izvor. Voda je nakon par metara ponirala u tlo. Odmah do njega stijena je naglo skretala prema ulazu. Slijedili su je i ponovno stigli do bolje osvijetljenih dijelova spilje. Na jednom su mjestu ugledali tamnu pukotinu. Na Brunov znak Kreb se zaustavio, a voda je s Grodom pogledao u nju. Vidjeli su samo tamu. "Grod," rekao je Brun i kretnjom dodao naredbu. Dok su Kreb i Brun napeto čekali, voñin je zamjenik istrčao iz spilje. Pogledao je što sve raste oko nje, i zatim pošao prema srebrnoj jeli. Na deblu se sjajila smola. Grod otrgne komad kore, a iz svježe brazgotine odmah poteče žitka tekućina. Zatim pod gusto obraslim zelenim granjem pronañe nekoliko suhih grančica. Iz nabora ogrtača izvadi kamenu sjekiru, odsječe jednu zdravu granu i okljaštri je. Na nju je čvrstim vlaknima trave zavezao ljepljivu koru i suhe grančice. Iz bizonovog roga privezanog oko pasa izvadi komadić žeravice i prinese je smoli. Baklja se uskoro rasplamsala i on se žurno vrati u spilju. Visoko je podigao plamen i za vodom krenuo u pukotinu. Brun je u ruci držao toljagu. Tiho su napredovali uskim prolazom koji je nakon nekoliko metara naglo skrenuo prema stražnjem dijelu spilje. Odmah iza zavoja hodnik se proširio u novu spilju. Prostorija je bila mnogo manja od glavne dvorane, gotovo kružnog oblika. Na treperavom svjetlu baklje, kraj stražnje su stijene ugledali hrpu kostiju. Brun Pleme spiljskog medvjeda se približio i njegove se oči iznenañeno rašire. Dok je Grodu dao znak za povratak, teškom je mukom savladavao naglo uzavrele osjećaje. Mog-ur se naslonio na štap i znatiželjno čekao. Kad su Brun i Grod stupili iz tamnog prolaza, čarobnjak se iznenadio. Voda je vrlo rijetko bio tako uzbuñen. Na znak rukom, Mog-ur pode za lovcima u tamni prolaz. Stigli su do manje prostorije i Grod podigne baklju. Kad je ugledao hrpu kostiju, Mog-urova zjenica se suzi. Požurio je naprijed, pustio da štap uz zveket padne na tlo, i kleknuo. Prevrćući kosti vidio je veliki duguljasti predmet, razgrnuo ostalo i podigao ga. Nije bilo sumnje. Velika lubanja ispupčenog prednjeg dijela bila je na vlas jednaka zamotanoj u čarobnjakov ogrtač. Sjeo je, podigao lubanju i s nevjericom i velikim poštovanjem pogledao u tamne očne duplje. Ursus je koristio spilju. Prema količini kostiju bilo je očito da su medvjedi ovdje proveli mnoge zime. Mog-ur je shvatio Brunovo uzbuñenje. Bio je to najbolji znak. Spilja je bila stan Velikog medvjeda. Duh ogromne životinje koju je Pleme obožavalo i poštovalo više od svih "drugih, prožimao je i stijene. Pleme koje će ovdje živjeti nije moralo brinuti za sudbinu. Prema starosti kostiju bilo je jasno da u spilji već godinama nitko nije boravio. Čekala je samo na njih. Spilja je bila savršena; dobro smještena, prostrana, s prostorijom koja se ljeti i zimi mogla koristiti za tajne obrede. Uz sve to spilju je prožimao duh plemenskog vjerskog života. Mog-ur je već zamišljao različite ceremonije. Mala će spilja biti njegova. Potraga je završena, pleme je pronašlo dom - uz uvjet da prvi lov bude uspješan. Kad su trojica muškaraca izašli iz spilje, jaki je istočni vjetar upravo rastjerao oblake. Sunčevo je svjetlo okupalo krajolik. Brun je to smatrao dobrim znakom. Isto bi bilo da se prolomio pljusak uz munje i grmljavinu; i to bi takoñer bio dobar znak. Ništa nije moglo suzbiti voñino dobro raspoloženje i osjećaj zadovoljstva. Stajao je na zaravni pred ulazom u spilju i promatrao okolinu. Pred sobom, kroz usjek izmeñu dva brijega, vidio je treperavi odsjaj sunčevih zraka na velikoj vodi. Nije mislio da su se toliko približili kopnenom moru, no to je potaklo sjećanja koja su odmah odgonetnula zašto se temperatura brzo podizala i zašto su se susretali s neobičnim raslinjem. Spilja se nalazila u podnožju planinskog lanca smještenog na južnom dijelu poluotoka koji se duboko zario u more, a na dva je mjesta bio povezan s

kopnom. Glavna je veza bio široki vrat na sjeveru, no bio je tu i uski prolaz kroz slane močvare koji se mogao iskoristiti za put do visokih planina na istoku. Kroz natopljeno zemljište veće se more izlijevalo u manje, smješteno na sjeveroistoku od poluotoka. Planine u zaleñu štitile su obalni pojas od ledenih vjetrova i oštre zime stvorene kontinentalnim ledenjacima na sjeveru. Morski vjetrovi, zagrijani slanom vodom koja se nikad nije smrzavala, stvorili su na južnom vrhu poluotoka uski pojas umjerene klime i davali dovoljno vlage i topline za rast guste bjelogorične šume. Spilja se nalazila na najboljem mjestu; tu su se susretale najbolje osobine dva toliko različita svijeta. Temperatura je bila viša nego u okolnom području pa je hrane zato bilo sasvim dovoljno i nije trebalo brinuti o zalihama. Na dohvat je bilo i veliko more puno ribe i ostale hrane, a hridi uz obalu bile su dom kolonija galebova i drugih ptica. Jaja im, dakle, neće uzmanjkati. Šume su bile raj za sakupljače voća, bobica, sjemena, povrća i zelenja svih vrsta. Svježa je voda bila na dohvat ruke. Najvažnija od svega bila je blizina stepe. Nepregledna ravnica obrasla visokom travom hranila je velika krda stoke od koje su dobivali meso, ali i odjeću i druge životne potrepštine. Malo pleme lovaca-sakupljača živjelo je od zemlje, a ova je imala svega u izobilju. Dok se vraćao prema suplemenicima, Brun je gotovo lebdio. Nije mogao zamisliti bolji dom. Duhovi su se vratili, mislio je. Možda nas nikad nisu napustili, možda su željeli da pronañemo ovu veću, ljepšu spilju. Pa naravno! To je sigurno razlog! Umorili su se stare spilje, željeli su novi dom, pa su nas potresom prisilili da ga pronañemo. Ljudi koji su poginuli možda su bili potrebni u svijetu duhova. Da nadoknade taj gubitak totemi su nas odveli do ove spilje. Sigurno su. provjeravali koliko sam još dobar voda. Upravo zato se nisam mogao odlučiti za povratak. Brunu je bilo drago da je i ovaj put uspio. Kad to ne bi bilo sasvim nedolično, potrčao bi da plemenu saopći novost. Kad su se trojica muškaraca pojavila pred suplemenicima, riječi nisu bile potrebne. Znali su. Od svih koji su čekali samo su Iza i Ejla vidjele spilju, a samo je vidarica mogla znati koliko je pogodna; bila je sigurna da će je Brun zauzeti. Sad više neće moći otjerati Ejlu. Da nje nije bilo, Brun bi se vratio i spilju nikad ne bi pronašli. Njezin totem je vrlo moćan, a uz to nosi i sreću. Čak ju je i nama donijela. Iza pogleda malu djevojčicu, sasvim nesvjesnu uzbuñenja kojeg je izazvala. No ako je toliko sretna, zašto je izgubila svoje? Iza odmahne glavom. Nikad neću shvatiti duhove i njihove namjere, razmišljala je. I Brun je promatrao dijete. Čim je ugledao Izu s djevojčicom sjetio se da mu je upravo kćerka njegove majke rekla za spilju, a i ona je

l nikad ne bi pronašla da nije otišla za Ejlom. Voda se naljutio kad je djevojčica odlutala; morao je narediti da sačekaju. No da nije bila tako neposlušna nikad ne bi pronašli spilju. Zašto su duhovi odabrali upravo nju? Mog-ur je bio u pravu, uvijek je bilo tako, duhovi se nisu razgnjevili Izinom dobrotom, nisu bili ljuti što je Ejla pošla s njima. Još i više, činilo se da su joj naklonjeni. Brun je pogledao unakaženog bogalja koji je trebao da bude voda. Imamo sreću da je moj brat mog-ur. Čudno, mislio je, već vrlo dugo nisam o njemu razmišljao kao o bratu, sigurno još od vremena dok smo bili djeca. Kad je bio mladi i borio se da ovlada osjećajima i postupcima, što je za budućeg vodu bilo vrlo važno, Kreb je za njega uvijek bio brat. Stariji sin Brunove majke vodio je vlastitu bitku s bolom i podsmjehom. Razlog tome bilo je što nije mogao Ipviti, a činilo se da zna kad je mlañem bratu bilo najteže. Blagi bogaljev pogled i tada ga je smirivao. Brun se uvijek osjećao bolje kad je Kreb sjeo kraj njega i pružio mu utjehu tihog razumijevanja.

Sva djeca iste majke smatrana su najbližim rodom, no samo su se ona istog spola nazivala bratom ili sestrom, a i to tek kad su bili mladi ili u najintimnijim trenucima. Muškarci nisu imali sestre, a žene nisu imale braće; Kreb je bio dijete Brunove majke i njegov brat. Iza je bila tek dijete iste majke, a nije imala sestara. Neko je vrijeme Brun žalio Kreba, no taj je osjećaj davno ustupio mjesto poštovanju njegovog znanja i moći. Više ga gotovo i nije gledao kao čovjeka, već samo kao velikog čarobnjaka čiji je mudri savjet često tražio. Brun je znao da njegov brat nikad nije požalio što nije postao voda, no ponekad se ipak pitao ne nedostaje li mu družica i njena djeca. Sa ženama je ponekad teško živjeti, no muškarčevom su ognjištu donosile toplinu i zadovoljstvo. Kreb nikad nije imao družice, nikad nije naučio loviti, nikad nije upoznao radosti i odgovornost drugih muškaraca, no bio je Mog-ur, Veliki mog-ur. Brun nije znao ništa o čarolijama i tek nešto malo o duhovima, no bio je voda, a njegova je družica rodila zdravog dječaka. Pomislio je na Brauda i to mu je razgalilo dušu. Jednog će dana on biti novi voda. Povest ću ga u lov, odlučio je. Bit će to lov posvećenja spilje. Njime će se uvesti u redove muškaraca i lovaca. Ubije li životinju, obred punoljetstva obavit će se zajedno s ceremonijom useljenja. Ebra bi zaista bila ponosna. Braud je dovoljno star i hrabar. Ponekad je tvrdoglav, no polako se uči savladavanju. Brunu je novi lovac bio potreban. Sad kad su pronašli spilju moraju stvoriti zalihe za slijedeću zimu. Dječak je imao dvanaest godina, i više nego dovoljno za puno-Ijetstvo. U novoj spilji mogao bi po prvi put podijeliti sjećanja, razmišljao je Brun. Ovaj će put obred biti posebno uspješan jer će Iza pripremiti napitak. Iza! Što ću učiniti s Izom? A što s djevojčicom? Iza se već vezala za nju, ma kako bila čudna. Sigurno je to zato što tako dugo nije imala djece. No uskoro će imati vlastito, a nema muškarca koji bi skrbio za nju. To znači da će se morati brinuti za dvoje djece. Iza više nije mlada, no trudna je, a zbog vidarske vještine ima visoki položaj koji bi počastio svakog muškarca. Možda bi je neki od lovaca i uzeo za drugu ženu, samo da nema ovog stranog djeteta. Djevojčice kojoj su duhovi naklonjeni. Kad bih je otjerao, sigurno bi se razgnjevili. Možda bi ponovno potresli zemlju. Brun je zadrhtao od te pomisli. Znam da je Iza želi zadržati, a bez nje ne bismo pronašli spilju. Zaslužuje pohvalu, no to ne smije biti previše očito. Kad bih joj dopustio da zadrži dijete, to bi bila dovoljna zahvalnost, no djevojčica ne pripada Plemenu. Da li će je duhovi prihvatiti? Ona nema totem; kako će joj duhovi dopustiti da ostane s nama? Duhovi! Ne razumijem ih! "Kreb," pozvao je Brun. Čarobnjak se okrenuo, iznenañen što ga voda zove imenom. Starac odšepa prema njemu, pa se odvoje od ostalih. "Djevojčica, ona koju je našla Iza, nije iz Plemena, Mog-ur," započeo je Brun, nesiguran što zapravo hoće. Kreb je čekao. "Rekao si da Ursusu prepustim hoće li je pozvati u svijet duhova ili ne. Izgleda da je to već odlučio, no što da učinimo? Ona ne pripada Plemenu. Nema totem. Naši duhovi neće dopustiti da obredu posvećenja spilje prisustvuje netko iz drugog plemena; u nju se smiju useliti samo duhovi njenih stanovnika. Ona je tako mlada i ne može preživjeti sama, a uz to znaš da je Iza želi zadržati. No što će tada biti s obredom posvećenja?" Kreb je nešto slično i očekivao, pa se pripremio. "Dijete ima totem, Brun, moćan totem. Mi samo ne znamo koji je. Napao ju je spiljski lav, a to je preživjela samo s par ogrebotina." "Spiljski lav! Malo bi se lovaca izvuklo tako lako." "Da, a uz to je dugo lutala sama. Bila je sasvim iscrpljena, pa ipak nije umrla; stavljena je na naš put da je pronañe Iza. Nemoj zaboraviti, Brun, nisi je spriječio. Malena je za takvu kušnju," nastavio je Mog-ur, "ali mislim da ju je totem provjeravao da li ga je dostojna. Nije samo

moćan, već nosi i sreću. Svi bismo je mogli podijeliti, možda već i jesmo." "Misliš na spilju, zar ne?" "Ona ju je pronašla. Već smo se spremili za povratak; doveo si nas tako blizu, Brun..." "Duhovi su me vodili, Mog-ur. Željeli su novi dom." "Da, naravno, vodili su te, pa ipak, spilju su najprije pokazali djevojčici. Razmišljao sam, Brun. U plemenu su dva dojenčeta koji još uvijek ne znaju toteme. Nisam imao vremena, traženje nove spilje bilo je važnije. Mislim da bismo u obred posvećenja mogli uključiti i ceremoniju totema. To će djeci donijeti sreću, a ujedno zadovoljiti njihove majke." "Kakve to ima veze s djevojčicom?" "Kad ću razmišljati o totemima za dojenčad, pokušat ću saznati i njezin. Pokaže li mi se, možemo je uključiti u obred. To od nje ne traži mnogo, a u isto bismo je vrijeme mogli primiti u pleme. Tada neće- biti prepreka da ostane s nama." "Primiti je u pleme! Pa ona nije roñena u njemu, pripada Drugima. Jesam li ikada nešto rekao o primanju u pleme? To nije dopušteno, Ursus to nikad ne bi dozvolio. Uostalom, tako nešto nikad još nije učinjeno!" pobunio se Brun. "Nisam uopće razmišljao da je primimo u pleme, samo sam se pitao da li bi duhovi pristali da živi s nama dok ne odraste." "Iza joj je spasila život, Brun, i zato sad nosi dio djetetovog duha; to je čini dijelom plemena. Bila je vrlo blizu odlaska na drugi svijet, no sad je živa i gotovo zdrava. To je poput novog roñenja, roñenja u Plemenu." Kreb je primijetio da se vodi ova pomisao uopće ne sviña, pa je brzo nastavio. "Plemena se ponekad miješaju, Brun. To nije neobično. Prije mnogo vremena mladi su se pripadnici različitih plemena udruživali u nova. Sjećaš li se posljednjeg Zbora, nisu li se i tada dva manja plemena odlučila za ujedinjenje? Oba su imala sve manje članova, nije se rañalo dovoljno djece, a i od onih koji su stizali na svijet mnogi nisu preživjeli prvu godinu. Primanje novih pripadnika plemena nije nikakva novost," pokušavao je razložiti Kreb. "Istina, ponekad član jednog plemena ode u drugo, ali djevojčica ne pripada ni jednom. Ti čak ne znaš hoće li se njen totem javiti, Mog-ur, a ako se i javi, hoćeš li ga razumjeti? Ja ne razumijem čak ni ono što djevojčica govori! Misliš li da ćeš uspjeti pronaći njen totem? Možeš li to uopće učiniti?" "Pokušat ću. Zamolit ću Ursusa da mi pomogne. Duhovi imaju vlastiti jezik, Brun. Ako je njihova volja da nam se pridruži, razumjet ću što mi totem govori." Brun je trenutak razmišljao. "Pa čak i ako nadeš totem, koji bi je lovac želio? Već je i Iza s djetetom dovoljan teret, a mi i tako nemamo mnogo odraslih muškaraca. U potresu nije poginuo samo Izin. U svijet duhova otišao je i sin Grodove družice, mlad, snažan i odličan lovac. Poginuo je i Agin muškarac koji je skrbio za njeno dvoje djece i majku." Kad je govorio o tome, u voñinim se očima mogla pročitati bol. "Tu je i Oga," nastavio je Brun. "Najprije je zvijer rastrgla muškarca njene majke, a odmah potom je u potresu izgubila i nju. Rekao sam Ebri da djevojčica ostane s nama. Oga je gotovo žena. Kad bude dovoljno stara mislim da ću je dati Braudu. Bit će zadovoljan, mislim," naglas je razmišljao Brun, za trenutak pomislivši na svoje druge dužnosti. "Preostali su muškarci i bez djevojčice već dovoljno opterećeni, Mog-ur. Primim li je u pleme, kome ću dati Izu?" "Kome si mislio povjeriti djevojčicu u vremenu dok ne odraste, Brun," upitao je jednooki bogalj. Voda se nije osjećao baš najprijatnije, no Kreb je nastavio prije nego što je dospio išta reći. "Nema potrebe da nekog lovca opterećuješ Izom ili djetetom, Brun. Ja ću skrbiti za njih." "Ti?!" "A zašto ne? One su žene. Nema dječaka koje bih morao podučavati, barem ne još. Zar me od svakog lova ne pripada mog-urov dio? To pravo nikada nisam u

potpunosti iskorištavao, nije bilo potrebno, ali to uvijek mogu. Ne bi li bilo lakše da svaki lovac da čitav mog-urov dio kako bih ja skrbio za Izu i dijete, umjesto da jednog medu njima dodatno opteretimo? Planirao sam nakon pronalaska nove spilje porazgovarati s tobom o mom vlastitom ognjištu. Želio bih skrbiti za Izu ako je nitko drugi ne bi htio. S kćerkom moje majke dugo sam godina dijelio vatru pa bi se vrlo teško odvikao od toga. Iza uz to liječi moje ostarjele zglobove. Bude li rodila djevojčicu, uzet ću i nju. A bude li dječak, pa.. .o tome ćemo brinuti kad doñe vrijeme." Brun je razmišljao. Da, zašto ne? Svima bi bilo lakše. Ali zašto je to potrebno Krebu? Iza bi se brinula o njegovim zglobovima bez obzira čiju vatru dijeli. Zašto se muškarac njegovih godina najednom želi opteretiti malom djecom? Zašto na sebe preuzima odgovornost podučavanja strane djevojčice? Možda osjeća odgovornost. Brunu se nije sviñala pomisao o primanju djevojčice u pleme - volio bi da se problem nikad nije pojavio - no još je manje volio da medu njima bude stranac, stvorenje izvan dosega njegove moći. Možda bi zaista bilo najbolje prihvatiti je i odgojiti na pravi način, onako kako doliči ženi. Pleme će je tada mnogo lakše prihvatiti. Pa ako Kreb želi skrbiti za nju i Izu, Brun se nije mogao dosjetiti niti jednog razloga protiv takvog rješenja. Brun je dao znak pristanka. "Dobro, otkriješ li njen totem, primit ćemo je u pleme, Mog-ur, a zajedno s Izom živjet će kraj tvog ognjišta, barem do trenutka kad Iza rodi." Prvi put u životu Brun se nadao da dijete neće biti dječak već djevojčica. Nakon donošenja odluke, Brun se riješio velike brige. Često je razmišljao što će učiniti s Izom, no nikako nije pronalazio pravo rješenje. Uostalom, mučili su ga važniji i neodloživi problemi. Krebov prijedlog ne samo da je riješio voñin problem, već ujedno i njegov osobni. Koliko god je pokušavao smisliti što će učiniti s Izom i njenim budućim djetetom, nije se mogao dosjetiti ništa bolje nego da ih, a vjerojatno i Kreba, primi k vlastitom ognjištu. A već je skrbio za Ebru, Brauda i Ogu. Prisustvo novih ljudi sigurno bi otežalo život na jedinom mjestu gdje se mogao malo opustiti. I njegova družica to sigurno ne bi prihvatila s oduševljenjem. Ebra se dobro slagala s kćerkom njegove majke, ali da li bi to bilo tako kad bi dijelile istu vatru? Iako nikad nije ništa rekla, Brun je znao da Ebra zavidi Izi na višem položaju. Ebra je bila sparena s vodom pa bi u većini plemena bila prva žena. No Iza je vukla izravnu lozu od najboljih i najpoštovanijih vidarica Plemena. Položaj je zahvaljivala tome, a ne činjenici što je bila sparena s muškarcem visokog roda. Kad je uzela djevojčicu, Brun je pomislio da će morati prihvatiti i nju. Nije uopće pomišljao da bi Mog-ur preuzeo odgovornost za sebe, ali i za Izu i dijete. Kreb nije mogao loviti, no Mog-ur je imao druge izvore. Kad je riješio tako važan problem, Brun je požurio prema suplemenicima koji su žudno čekali potvrdu onoga što su već nagañali. Dao je znak: "Putovanje je završeno, spilja je pronañena." "Iza," rekao je Kreb dok je za Ejlu pripremala čaj od vrbine kore. "Večeras neću jesti." Iza je potvrdno klimnula glavom. Znala je da će se pripremati za obred. Prije samotnog razmišljanja nikad nije jeo. Pleme se ulogorilo pokraj rječice, u podnožju blage strmine koja je vodila prema spilji. Neće se useliti sve dok ne obave potrebne pripreme i obrede. Iako nije priličilo biti suviše radoznao, svaki je član plemena našao izgovor da doñe do ulaza i pogleda unutra. Žene koje su sakupljale plodove vrzmale su se kraj otvora, a muškarci su ih slijedili i pravili se da ih nadgledaju. Pleme je bilo napeto, ali sretno. Nervoza koju su osjećali od potresa izgubila se. Sviñao im se izgled nove spilje. Iako nisu vidjeli duboko u mračnu, neosvijetljenu dvoranu, ipak je i to bilo dovoljno da ustanove kako je mnogo prostranija od stare. Žene su s oduševljenjem pokazivale na mirno jezerce izvorske vode odmah pored ulaza. Po vodu neće

morati odlaziti do rječice. Priželjkivale su trenutak posvećenja spilje, jedan od rijetkih obreda u kojem su i one sudjelovale. Svi su, osim toga, jedva čekali da se usele. Mog-ur se udaljio od užurbanog logorišta. Želio je pronaći mirno mjesto za razmišljanje. Dok je hodao uz brzu rječicu koja je žurila prema utoku u more, s juga je ponovno zapuhao topli povjetarac i mrsio mu bradu. Samo je nekoliko oblaka nad obzorom remetilo kristalnu čistoću popodnevnog neba. Raslinje je bilo gusto, pa je često morao tražiti put oko nekog razraslog žbuna. Sasvim usredotočen u misli, nije to zamjećivao. Iznenadio ga je šum iz obližnjeg gustiša. Za njega je ovo bilo nepoznato područje, a jedina mogućnost obrane bio je štap kojim se pomagao u hodu. No u njegovim rukama to je bilo zaista opasno oružje. Držao je štap u pripravnosti i slušao dahtanje i roktanje koje je dolazilo iz gustiša. Kroz zastor zelenog lišća najednom se pojavila životinja snažnog tijela na kratkim, zdepastim nogama. Iz donje čeljusti stršale su duge kljove. Iako njenu vrstu nikad nije vidio, znao je kako se zove. Vepar. Divlja ga je svinja ratoborno pogledala, neodlučno zatapkala nogama, zaboravila ga i zabivši njušku u meko tlo krenula natrag u grmlje. Kreb je s olakšanjem odahnuo i nastavio put uz rječicu. Zaustavio se na uskoj pješčanoj obali, prostro ogrtač, stavio na njega lubanju spiljskog medvjeda i sjeo okrenut prema njoj. Svečanim kretnjama zamolio je Ursusa za pomoć, a zatim je iz misli izbacio sve osim djece čije je toteme morao pronaći. Djeca su oduvijek zanimala Kreba. Makar to nitko nije mogao primijetiti, često ih je promatrao dok je naizgled zamišljen sjedio medu suplemenicima. Jedno od dojenčadi bio je krupan, čvrst dječak star pola godine. Počeo je divlje plakati čim se rodio, a to je i nastavio svaki put kad je bio gladan. Od prvog je dana stalno tražio majčinu sisu, a kad bi pronašao bradavicu od zadovoljstva je ispuštao zvukove slične roktanju. Kreb se uz osmjeh sjetio vepra kojeg je malo prije sreo u gustišu. Divlja je svinja bila životinja dostojna poštovanja. Bila je inteligentna i kad bi je nešto izazvalo mogla je kljovama nanijeti teške ozljede, a kratke su joj noge bile iznenañujuće brze. Niti se jedan lovac ne bi postidio tog totema. Uostalom, sasvim će odgovarati novom domu, njegov će duh mirno boraviti u maloj spilji. Dakle, dječakov će totem biti vepar, odlučio je Mog-ur, uvjeren da se životinja pojavila samo zato da ga podsjeti na sebe. Mog-ur je bio zadovoljan izborom i svoju je pažnju poklonio drugom dojenčetu. Ona, čija je majka u potresu izgubila muškarca, rodila se upravo prije kataklizme. Vorn, četverogodišnji sin njene majke, bio je sad jedini muškarac kraj te vatre. Aga će uskoro dobiti novog, razmišljao je čarobnjak, nekog tko će uzeti i njenu staru majku, Abu. No to je Brunova briga, moram razmišljati o Oni, a ne o njenoj majci. Djevojčice su imale slabije toteme; nisu smjeli biti snažniji od muških, jer bi se previše opirali oploñenju pa žena ne bi imala djece. Pomislio je na Izu. Njezina je antilopa godinama bila jača od totema muškarca s kojim je bila sparena - ali da li je baš tako bilo? Mog-ur je o tome često razmišljao. Iza je poznavala više čarolije nego što je itko pretpostavljao, a uz to nije bila sretno sparena. Kreb je nije osuñivao. Uvijek se ponašala kako treba, no na njoj se uvijek mogla primijetiti neka napetost. Pa dobro, muškarca više nema. Kad neće nitko drugi, Mog-ur će skrbiti za nju. Kao dijete iste majke, Kreb nikad ne bi mogao biti sparen s Izom, bilo bi to suprotno svim običajima Plemena, no on je već davno izgubio volju za družicom. Iza je uvijek bila dobra prema Mog-uru, kuhala mu je i njegovala ga već godinama, a sada, kad kraj ognjišta više z neće biti neprijateljstava, sve će biti još i bolje. Ejla će samo pomoći. S toplinom u duši Kreb se prisjetio ručica koje su ga zagrlile. Kasnije, pomislio je, sad moram razmišljati o Oni. Djevojčica je bila vrlo mirna. Često ga je gledala velikim okruglim očima. Ništa nije promicalo njenoj pažnji ili je barem tako izgledalo. U glavi mu se stvorila slika sove. Prejaka životinja? Sova je grabljivica, no lovi samo

sitniji plijen. Kad žena ima jaki totem, njen muškarac mora posjedovati mnogo jači. Ni jedan sa slabim zaštitnikom ne može nadvladati duh žene koju štiti sova. Bit će, dakle, sova. Ženama su potrebni muškarci jakih totema. Da li zato nikad nisam imao družicu, razmišljao je Kreb. Kakvu zaštitu pruža srndać? Izin je totem mnogo jači. Kreb već godinama nije razmišljao o svom plahom totemu. I on je stanovnik ovih šuma, baš poput vepra, sinulo mu je. Čarobnjak je bio jedan od rijetkih s dva totema - Krebov je bio srndać, a Mog-urov Ursus. Ursus speleaus, spiljski medvjed, divovski biljožder koji je više od dvaput nadvisivao svoje svežderske roñake i bio tri puta teži -najveći medvjed koji će ikad nastavati ovaj planet - bio je dobroćudna i mirna životinja. No nervozna je medvjedica napala nemoćnog, obo-galjenog dječaka koji se zadubljen u misli previše približio njenom mladunčetu. Kad ga je majka pronašla u lokvi krvi više nije imao jedno oko i polovicu lica. Paraliziranu ruku, zdrobljenu neopisivom snagom ogromne životinje, odrezala mu je pod laktom. Nije prošlo mnogo vremena, a unakaženog dječaka je prethodni mog-ur odabrao za svog učenika. Objasnio mu je da ga je odabrao sam Ursus; iskušao ga je i našao vrijednim, a kao zalog i znak uzeo mu je oko. Ožiljak koji je ostao mogao je sad ponosno nositi, objasnio je dječaku, jer to su bili znakovi novog totema. Ursus nikad nije dopustio da njegov duh proguta žena. Spiljski je medvjed pružao zaštitu tek nakon kušnje. Malo je bilo odabranih, još manje preživjelih. Oko je bilo visoka cijena, no Kreb je nije žalio. Postao je Veliki mog-ur. Niti jedan čarobnjak nije imao takvu moć, a to mu je, Kreb je vjerovao, podario sam Ursus. Sad je Mog-ur zamolio totem za pomoć. Čvrsto je uhvatio amulet i zazvao duha Velikog medvjeda. Molio ga je da mu pošalje totem djevojčice roñene medu Drugima. Bio je to pravi pokus njegovih moći, no nije bio siguran da li će poruku i shvatiti. Usredotočio je misli na Ejlu i ono malo što je o njoj znao. Ničeg se ne boji, razmišljao je. Otvoreno i bez straha pokazala mu je svoju privrženost. Nije je smetalo što će o tome misliti drugi. Bila je znatiželjna i brzo je učila. U glavi mu se počela stvarati slika, no potisnuo ju je u stranu. Ne, to nije dobro, ona je žensko, a to nije njihov totem. Izbrisao je misli, no slika se ponovno vratila. Odlučio je slijediti je, možda će ga to dovesti do nečeg važnog. Zamislio je čopor spiljskih lavova koji su se odmarali pod vrućim ljetnim suncem. Tu su bila i dva mačića. Jedan se veselo igrao u visokoj travi i gurao nos u jame malih glodavaca. Režao je kao da će napasti. Bila je to ženka. Jednog će dana izrasti u lavicu, glavnog lovca čopora. Mačić je doskakutao do mužjaka obraslog grivom i pokušao ga natjerati na igru. Sasvim bez straha podigao je šapicu i dotakao veliku njušku. Dodir je bio nježan, poput milovanja. Veliki ga je lav šapom potisnuo prema tlu i zatim počeo lizati dugim, hrapavim jezikom. Spiljski su lavovi brižni i privrženi roditelji, mislio je, čudeći se zašto mu je na pamet pao upravo ovaj prizor mačje nježnosti.

Mog-ur je pokušao zaboraviti prizor, pažnju je poklonio djevojčici, no slika nije nestajala. "Ursuse," pokazao je rukom, "Spiljski lav? To ne može biti. Žena ne može imati tako snažan totem. S kojim bi se muškarcem sparila?" Nitko u plemenu nije imao totem Spiljskog lava, a bilo je to rijetko i za druga. U mislima je vidio visoko, mršavo dijete ravnih ruku, nogu i lica, s velikim ispupčenim čelom, pored svega toga i strahovito blijedo. Čak su i oči bile svijetle. Bit će vrlo ružna žena, iskreno je ustanovio Mog-ur. Koji bi je muškarac poželio? Na um mu je pala vlastita ružnoća i način na koji su ga žene izbjegavale, naročito dok je još bio mlad. Možda "nikad neće biti sparena, možda joj je snažan totem potreban kao zaštita umjesto muškarca. Ali Spiljski lav? Pokušao se sjetiti da li je u Plemenu ikad živjela žena s takvim totemom.

No ona nije pripadnik Plemena, podsjetio se, i nema sumnje da je njen totem moćan, jer u suprotnom ne bi preživjela. Spiljski lav bi je ubio. Um mu se razbistrio. Spiljski lav! Napao je, ali je nije ubio.. .no da li je stvarno napao, ili ju je samo iskušavao? Tada se sjeti još nečeg, a uz kičmu mu proñu žmarci. Bio je siguran. Čak ni Brun neće posumnjati, mislio je. Spiljski lav je na Ejlinom lijevom bedru ostavio četiri usporedna ožiljka; vidjet će se čitavog života. Prilikom obreda punoljetstva Mog-ur je u tijelu mladića urezivao totemov znak. Znak Spiljskog lava bile su četiri usporedne crte urezane u bedro! Kod muškaraca se stavlja na desno, no Ejla je žensko, a znak je i tako jednak. Ea naravno! Zašto to nije odmah vidio? Lav je znao da će je pleme teško prihvatiti pa ju je sam označio, i to tako jasno da nitko ne može sumnjati. Spiljski je lav želio da to zna čitavo Pleme. Želi da živi s nama. Uzeo je njezine da bi došla k nama. Ali zašto? Čarobnjaka je preplavila nelagoda, isti osjećaj koji je imao nakon obreda kad su je pronašli. Da je znao za taj pojam, nazvao bi to zlom slutnjom, no pomiješanom s nadom. Otresao je te misli. Nikad se totem nije pokazao tako jasno; mislio je da ga upravo to uznemirava. Spiljski lav je Ejlin totem. Odabrao ju je, baš kao što je Ursus odabrao mene. Mog-ur je pogledao u tamne duplje lubanje pred njim. Uz razumijevanje koje je dolazilo iz dubine duše, divio se duhovima. Jedino ih je ponekad bilo teško shvatiti. U ovom je slučaju sve bilo posve jasno. Opustio se, no još je uvijek bio uzbuñen otkrićem. Zašto je maloj djevojčici potreban toliko moćan zaštitnik? Lov Tamno lišće je treperilo na predvečernjem povjetarcu. Logor je utihnuo, svi su se pripremali za počinak. Na slaboj svjetlosti žeravice Iza je provjeravala sadržaj vrećica uredno poslaganih na ogrtaču. Svakih je par trenutaka pogledala u smjeru kamo je otišao Kreb. Bila je zabrinuta, jer je otišao u nepoznatu šumu naoružan samo štapom. Djevojčica je zaspala, pa Izi nije preostalo ništa drugo nego da iščekivanje skrati provjerom lijekova. Već je ranije u okolici pogledala čime će nadopuniti i obnoviti zalihe. U vrećici od vidrine kože nosila je neke lijekove, no to je za nju bila tek prva pomoć. U novoj će spilji imati dovoljno mjesta za veći izbor. Ipak, bez svojih vrećica nikad nije odlazila daleko. Poput ogrtača, i to je već postao dio njene odjeće. Još i više. Bez lijekova bi se osjećala nagom, bez ogrtača ne. Konačno je ugledala Kreba kako polako šepa prema logoru. Uz olakšanje je skočila da mu na vatri podgrije ostavljenu hranu. Pristavila je i vodu za čaj kojeg je posebno volio. Došao je do vatre i dok je pospremala lijekove, sjeo je kraj nje. "Kako se dijete osjeća večeras," upitao je jezikom kretnji. "Spava mnogo mirnije. Više gotovo i nema bolova. Pitala je gdje si," odgovorila je Iza. Kreb zadovoljno promrmlja. "Sutra ujutro načini joj amulet, Iza." Žena potvrdno klimne glavom, a zatim skoči do vatre i provjeri hranu i vodu. Nije mogla mirovati. Bila je presretna. Ejla će ostati. Kreb je sigurno govorio s njenim totemom, mislila je dok joj je srce uzbuñeno kucalo. Danas su amulete izradile i majke dojenčadi. To su obavljale vrlo napadno kako bi svi znali da će njihova djeca saznati svoje toteme prilikom obreda posvećenja spilje. To je osiguravalo sreću u životu, pa su se žene s razlogom šepurile. Da li je zato Kreb izbivao tako dugo? Sigurno je bilo teško pronaći Ejlin totem. Iza je potisnula poriv da ga upita o kojoj se životinji radi, a on joj to i tako ne smije reći. Saznat će kad doñe vrijeme. Krebu je donijela jelo, a uz to i čaj za oboje. Sjedili su bez riječi, no medu njima se osjećala neobična toplina i privrženost. Kad se Kreb najeo, samo su oni bili budni. "Lovci će sutra poći u stepu," rekao je. "Budu li dobre sreće slijedećeg ćemo dana održati obred posvećenja. Bit ćeš spremna?"

"Provjerila sam vrećice, u njima ima dovoljno sušenog korijenja. Bit ću spremna," pokazala je Iza, držeći u ruci malu vrećicu. Ova se razlikovala od drugih. Stavljena koža spiljskog medvjeda bila je obojena mješavinom crvenog okera i masti. Niti jedna druga žena nije posjedovala predmet obojen svetom bojom, svaka je, kao uostalom i svi drugi pripadnici plemena, nosila u amuletu tek komadić boje. Bila je to najveća svetinja koju je posjedovala. "Ujutro ću se očistiti." Kreb je ponovno zagundao. Bio je to uobičajeni način razgovora sa ženama. Poruka je bila primljena, iako joj se nije pridavao veći značaj. Neko su vrijeme sjedili u tišini, a tada je Kreb spustio malu zdjelicu za čaj i pogledao u Izu. "Mog-ur će skrbiti za tebe i djevojčicu, a i za dijete koje rodiš, ako bude žensko. U novoj spilji dijelit ćeš moju vatru, Iza," rekao je, polako se podigao i otšepao do kože za spavanje. . Žena je takoñer počela ustajati, no na ove je riječi morala ponovno sjesti. Bilo je to posljednje što je očekivala. Nakon pogibije svog muškarca znala je da će za nju morati skrbiti netko drugi. Pokušala je ne misliti o sudbini - i onako njeni osjećaji nisu igrali nikakvu ulogu, Brun bi odlučio kako je smatrao najboljim - no ipak ju je to ponekad mučilo. Od mogućih rješenja neka joj se nisu nimalo sviñala, dok je druga smatrala nevjerojatnim. Jedan od slobodnih muškaraca bio je i Drug. Njegova je družica, Guvova majka, poginula u potresu. Iza je poštovala Druga. Bio je najbolji majstor za izradu oruña. Svaki je pripadnik plemena znao od komada kremena isklesati sjekiru ili strugalo, no Drug je bio posebno vješt. Znao je oblikovati kamen tako da gotovi komadi imaju oblik kakav je želio. Njegovi noževi, kao i sav ostali alat, bili su najcjenjeniji. Kad bi izbor bio na njoj, Iza bi od svih muškaraca u plemenu odabrala Druga. Bio je dobar prema majci čarobnjakovog učenika. Medu njima je vladala obostrana privrženost. No njemu će najvjerojatnije, znala je Iza, pripasti Aga. Bila je mlada, i majka dvoje djece. Njenog sina, Vorna, uskoro će neki muškarac morati podučiti lovu, a i maloj djevojčici, Oni, bit će potr?ban skrbnik. Majstor će vjerojatno uzeti i Aginu majku Abu. Staroj je ženi takoñer potrebno ognjište. Preuzimanje novih odgovornosti sigurno će iz osnove izmijeniti život povučenog muškarca. Aga je ponekad bila prilično mušičava, a sigurno nije imala toliko razumijevanja kao bivša Drugova družica. No Guv će uskoro osnovati vlastito ognjište, a Drugu je žena potrebna. Guv nije dolazio u obzir za sparivanje. Bio je premlad, tek primljen u redove muškaraca i lovaca, pa se još nije ni po prvi put spario. Brun mu nikad neće dati staru ženu; Iza bi se više osjećala majkom nego družicom. Razmišljala je o životu s Grodom i Ukom i s muškarcem sparenim s Grodovom majkom, Zaugom. Grod je bio krut, mučaljiv čovjek, no nikad grub, a njegova odanost Brunu nije dolazila u pitanje. Ne bi imala ništa protiv života s Grodom, iako bi mu bila tek druga žena. No Uka nije zaboravila da je Iza njenoj sestri, Ebri, preotela vodeće mjesto medu ženama. Otkad joj je poginuo sin - a još nije uspio osnovati vlastito ognjište - bila je tužna i povučena. Čak ni Ovra, kćerka, nije ublažila bol. Kraj tog je ognjišta previše nesreće i tuge, razmišljala je Iza. Na Kragovu vatru gotovo i nije mislila. Ika, njegova družica, Bor-gova majka, bila je otvorena, prijateljski nastrojena mlada žena. Upravo je u tome ležala teškoća; oboje su bili mladi. Iza uz to nikad nije bila u posebno dobrim odnosima s Dorvom, starcem koji je bio muškarac Ikine majke i koji je s mladima dijelio vatru. Preostao je samo Brun, a kraj njegovog ognjišta ne može biti čak ni druga žena, budući da je bio sin njene majke. To, u stvari, i nije bilo važno jer je imala vlastiti položaj. U najmanju ruku nije bila poput jadne starice koja je u potresu konačno našla put u svijet duhova. Stigla je iz drugog plemena, njen je muškarac umro već davno prije, a nikad nije imala djece. Selila se od plemena do plemena i uvijek je bila teret. Bila je bez položaja i vrijednosti.

Dijeljenje Krebovog ognjišta nikad joj nije palo na pamet. U plemenu joj nije bilo draže osobe. Kreb čak voli i Ejlu, razmišljala je, sigurna sam u to. To je najbolje rješenje - osim ako ne rodim muško dijete. Dječak mora živjeti uz muškarca koji će ga naučiti lovu, a Kreb to ne zna i ne može. Da li da uzmem lijek koji će me natjerati da ga izgubim, pomislila je za trenutak. Tako bih osigurala da ne bude dječak. Pogladila se po trbuhu i odmahnula glavom. Već je prekasno, moglo bi biti problema. Shvatila je da želi dijete i pored poodmakle dobi. Njena je trudnoća dosad tekla bez teškoća. Dijete će vjerojatno biti zdravo i normalno, a djeca su bila i tako suviše dragocjena da bi ih se lako odricali. Zamolit ću totem da rodim djevojčicu. On zna da sam je oduvijek željela. Obećala sam da ću se čuvati kako bi dijete bilo zdravo. Samo kad bi to bila djevojčica.

Iza je znala da žene u njenim godinama ponekad teško rañaju, pa je zbog toga od početka pazila na prehranu, a uz to je pila i lijekove. Iako nikad nije bila majka, vidarica je o trudnoći, rañanju i dojenju znala više od bilo koje druge žene. Pomogla je da na svijet doñu sva djeca plemena, a svoje je znanje i lijekove uvijek stavljala svima na raspolaganje. No bilo je i čarolija, prenošenih s koljena na koljeno, s majke na kćerku, koje su bile toliko tajne da bi Iza prije umrla nego ih odala, posebice muškarcima. Kad bi to neki od njih saznao, zabranio bi upotrebu. Tajna se održala samo zato što nitko, baš nitko, nikad nije pitao vidarice o njihovim čarolijama. Običaj izbjegavanja izravnih pitanja bio je već toliko star da se pretvorio u zakon. Iza je mogla podijeliti svoje znanje s nekim tko je pokazao zanimanje, no nikad nije pričala o posebnim čarolijama jer bi se neki muškarac možda dosjetio da nešto pita, a ona bi tada morala odgovoriti drugog izbora naprosto nije bilo - jer pripadnici Plemena nisu znali lagati. Njihov način sporazumijevanja, osnovan na profinjenim razlikama izraza lica, pokreta i držanja tijela, u začetku bi otkrio takvu namjeru. Pojam laganja uopće nisu poznavali; jedina mogućnost zaobilaženja istine bila je šutnja. To se, naravno, odmah prepoznavalo, no često se dopuštalo. Iza nikome nije spominjala čaroliju naučenu od majke, iako ju je povremeno koristila. Služila je sprečavanju začeća, duh muškarčevog totema nije mogao ući kroz usta žene i začeti dijete. Njenom muškarcu nikad nije palo na pamet da je upita zašto još uvijek nemaju djece. Mislio je da se njezin totem previše opire. Često je drugim muškarcima spominjao tu činjenicu kao razlog zbog kojeg duh njegovog totema ne može prevladati njezin. Biljke za sprečavanje začeća Iza je koristila da ga posrami. Željela je da pleme i pored toga što ju je često tukao misli da je oplodivačka srž njegovog totema preslaba za savladavanje njene obrane. Batinao ju je, barem je uvijek tako tvrdio, da prisili njen totem na predaju, no Iza je znala da on u tome uživa. U prvo se vrijeme nadala da će je nakon nekog vremena dati drugome. Mrzila je nadu-venog hvalisavca i prije nego što je postala njegova, a kad je saznala za voñinu odluku preostalo joj je jedino da potraži majčinu utjehu. Ona joj nije mogla pružiti ništa više, o tome nije odlučivala, baš kao ni njena kćerka. No njen je muškarac nije htio dati drugome. Iza je bila vidarica, žena najvišeg položaja u plemenu, a to mu je na neki način ulijevalo više muškosti. Kad je moć njegovog totema došla u pitanje, jer mu družica nije podarila dijete, to je nadoknadio fizičkim potčinjavanjem. Premda je batinjanje bilo dozvoljeno u nadi da će pospješiti rañanje djeteta, Iza je osjetila da se Brunu ne sviña ponašanje njenog muškarca. Da je bio voda kad su je sparivali, sasvim sigurno ne bi dospjela u ruke baš tom lovcu. Po Brunovom mišljenju muškost se nije dokazivala potčinjavanjem žene. One i tako nisu imale nikakve mogućnosti osim da se pokore. Po njemu, nije bilo dolično da se muškarac dokazuje suprotstavljanjem ženama, baš kao što nije smio dozvoliti da ga izazovu. Muškarac je nareñivao ženama, održavao red, skrbio za

članove svog ognjišta, savladavao osjećaja, a uz sve to nije smio pokazivati bol. Ženu se smjelo udariti ako je bila lijena ili neposlušna, ali ne u bijesu ili zbog užitka; bila je to tek disciplinska mjera. Iako su neki udarali češće od drugih, malo ih je od toga stvorilo naviku. Samo je Izin muškarac redovito koristio snažnu ruku. Nakon što se njegovoj vatri pridružio i Kreb, pogotovo je nije htio dati drugome. Iza nije više bila samo vidarica, već i žena koja kuha Mog-uru. Kad bi otišla od ognjišta, napustio bi ga i čarobnjak. Izin je muškarac zamišljao da ostatak plemena misli kako od Mog-ura saznaje mnoge tajne. Iskreno rečeno, Kreb je bio pristojan kad su sjedili kraj njegove vatre, no u drugim prilikama nije ga ni zamjećivao. Posebice onda, Iza je znala, kad bi joj na licu vidio veliku masnicu. Usprkos batinjanju nastavila je upotrebljavati biljne čarolije. Kad je ipak začela, prepustila se sudbini. Neki je duh konačno savladao njen totem i čarolije. Možda je bio njegov, no zašto ga je onda nakon ove pobjede napustio prilikom potresa? Preostala joj je samo nada da će dijete biti žensko. To bi jako umanjilo njegov ponovno porasli ugled, iako bi se na taj način produljila loza vidarica koju je bila spremna prekinuti samo zato da s njim ne mora imati dijete. Ako rodi muŠkarčića, bit će osvećen; djevojčica nije bila dovoljna. Sad je Iza još žudnije željela kćerku - ne zato da svom bivšem muškarcu uskrati posmrtni ugled, već zato da i dalje živi s Krebom. Iza spremi vrećicu s lijekovima i zavuče se u kožu za spavanje pokraj već davno usnulog djeteta. Ejlu prati sreća, mislila je. Našli smo novu spilju, a dozvolit će i da ostane uz mene. Čak ćemo dijeliti ognjište s Krebom. Možda će njena sreća meni donijeti kćerku. Obavila je ruku oko Ejle i sasvim se stisla uz njeno malo, toplo tijelo. Slijedećeg jutra, nakon doručka, Iza domahne djevojčici i krene uz rječicu. Dok su hodale obalom, vidarica je tražila neke biljke. Nakon Pleme spiljskog medvjeda nekoliko trenutaka s druge je strane ugledala čistinu. Prešle su vodu i otišle na livadu. Na čistini su rasle biljke visoke tridesetak centimetara na čijim su se vrhovima nalazili maleni, gusto postavljeni zeleni cvjetovi. Iza iskopa crveni korijen šćira i pode prema močvarnom zemljištu kraj mrtvog rukavca rječice. Tamo je našla paprat, a nešto dalje vrstu ljiljana čiji se korijen mogao iskoristiti za izradu sapuna. Ejla je sa zanimanjem gledala što radi, a po glavi su joj se motala pitanja koja nije mogla izreći. Još uvijek nisu pronašle pravi način sporazumijevanja. Pošle su natrag do logora. Iza je čvrsto pletenu košaru napunila vodom, a u nju je dodala paprat i vruće kamenje izvañeno iz vatre. Dok je iz ogrtača u kojem je nosila djevojčicu oštrom krhotinom kamena izrezivala okrugli komadić, Ejla je čučala kraj nje. Iako je bila mekana i podatna, masnoćom stavljena koža bila je vrlo čvrsta. Kameni ju je nož, ipak, rezao kao od šale. Drugom vrstom zašiljenog kamenog alata na rubu je izbušila nekoliko rupica. Čvrstu vlaknastu koru niskog grma iskoristila je za izradu uzice koju je provukla kroz rupice i zatim stegla. Tako je načinila malu vrećicu. Brzini pokretom kamenog noža kojeg je izradio Drug, a za Izu je predstavljao gotovo svetinju, od duge je vrpce za stezanje ogrtača odrezala komad kojeg je prije izmjerila prema Ejlinom vratu. Sve je to trajalo samo nekoliko trenutaka. Kad je voda u košari za kuhanje uzavrela, Iza uzme ostalo sakupljeno bilje i zajedno s malom pletenom zdjelicom ponese ga do rječice. Hodale su obalom sve dok nisu došle do mjesta gdje je u blagom padu ulazila u vodu. Iza pronañe okrugli kamen kojeg je lako mogla držati u ruci, i njime u plitkoj udubini stijene uz vodu počne gnječiti sapun-ski korijen. Uskoro se stvori bogata pjena. Žena izvadi iz ogrtača sve sitnice, odveže vrpcu i zatim ga skine. Preko glave smakne amulet i pažljivo ga stavi na vrh uredno složene hrpice. Ejla jedva dočeka da je Iza uzme za ruku i povede u vodu. Obožavala je kupanje. Žena je umoči u vodu, podigne, posjedne na kamen i nasapuna od glave do pete, uključujući i blatom sljepljenu kosu. Zatim je ponovno zagnjuri u hladnu vodu, načini kretnju rukom i čvrsto stisne vjede. Ejla nije razumjela

gestikulaciju, no ponovila je viñeno, pa kad Iza klimne, shvati da mora zatvoriti oči. Osjetila je kako joj naginje glavu i na nju lijeva toplu tekućinu iz zdjele u kojoj se kuhala paprat. Glava ju je svrbila, a Iza je u kosi primijetila sićušnu gamad. Dobro joj istrlja glavu sredstvom za uništavanje ušiju. Još je jednom umoči u vodu, a potoni na kamenu zdrobi korijen i listove šćira i time još jednom opere Ejlinu kosu. Slijedilo je završno ispiranje. Dok se dijete igralo u vodi, Iza je čitav postupak ponovila na sebi. Poslije kupanja sjedile su na obali i pustile da ih suši sunčeva toplina. Iza je zubima ogulila koru tanke grančice i njom započne raspetljavati zamršenu Ejlinu kosu. Iznenadila ju je svilenkasta mekoća njene gotovo bijele kose. Vrlo neobično, razmišljala je, ali zgodno. To je svakako najljepši dio njenog tijela. Gledala je Ejlu tako da djevojčica to ne primijeti. Iako je pocrnila, još je uvijek imala svijetliju put od pripadnika plemena. Mršavo, bljedunjavo dijete svijetlih očiju bilo je čudesno neprivlačno. Jadnica. Kako će ikad pronaći muškarca? Ako se ne bude mogla spariti, kako će ikad postići neki položaj u plemenu? Moglo bi joj se dogoditi isto što i staroj ženi poginuloj u potresu. Da je moja kćerka, imala bi vlastiti položaj. Pitam se da li bih je mogla naučiti vidarstvu, mislila je Iza. Tako bi imala neku vrijednost. Ako rodim djevojčicu, mogla bih obje podučavati; bude li dječak moja će se loza ugasiti. Plemenu će nova vidarica biti potrebna. Kad bi Ejla poznavala čarolije, možda bi je prihvatili - a neki bi je muškarac u tom slučaju i uzeo za družicu. Bit će primljena u pleme, zašto da ne bude moja kći? Iza je već ranije razmišljala o tome, a sad je pogotovo bila sigurna da je u pravu. Pogledala je u nebo, primijetila da je sunce već visoko i shvatila da je kasno. Moram završiti njen amulet i zatim pripremiti napitak od korijena, pomislila je, podsjećajući se na ostale obaveze. "Ejla," pozvala je dijete koje je ponovno pošlo prema vodi. Djevojčica je dotrčala. Pregledala je ozlijeñenu nogu i primijetila da ra.ne dobro zarastaju. Žurno se obukla i povela dijete prema prijevoju, no prije toga je iz logora uzela štap za kopanje i jutros načinjenu malu vrećicu. Na mjestu gdje su se zaustavili kad je Ejla pronašla spilju, primijetila je crvenkastu zemlju. Kad su stigle do nje, štapom je odlomila nekoliko komadića crvenog okera. Podigla ih je i pružila Ejli. Djevojčica nije znala što se od nje očekuje, no dotakla je komadić. Iza ga uzme i stavi u vrećicu. Prije povratka u logor Iza se pogleda krajolik i na širokoj ravnici ugleda sićušne prilike. Lovci su krenuli rano izjutra. Prije mnogo tisućljeća, muškarci i žene mnogo primitivniji od Bruna i njegove petorice lovaca, naučili su od četveronožaca kako se hvata divljač. Vidjeli su, na primjer, čopor vukova koji je zajedničkim naporom oborio i ubio mnogo veću i snažniju životinju od njih samih. Koristeći oružje, oruñe i suradnju, vremenom su shvatili kako se love velike životinje s kojima su dijelili životni prostor. To je potaklo njihov razvoj. Prilikom vrebanja plijena morali su biti tihi, pa su razvili lovačke znakove koji su se kasnije pretvorili u profinjeniji jezik pokreta i gesta za saopćavanje drugih potreba i želja. Krikovi upozorenja mijenjali su visinu i ton i s vremenom su sadržavali sve više informacija. Iako ogranak ljudskog rodoslovnog stabla koji je vodio narodu Plemena nije uključivao dovoljno razvijene organe potrebne za potpuni govorni jezik, to, ipak, nije umanjivalo njihovu vještinu lova. Šest je lovaca krenulo u ranu zoru. S promatračkog mjesta blizu prijevoja gledali su sunce koje je poslalo prve izviñačke zrake na svijet pod sobom, a potom ovladalo nebom. Veliki oblak lesne prašine skrivao je uzgibanu smeñu masu krda koje se polako kretalo prema sjeveroistoku. Za njima je ostajao široki trag potpuno zgažene zemlje, tako reći bez vlati trave. Žene i djeca nisu ih usporavali pa su lovci brzo prevalili put do stepe.

Ostavljajući podnožje bregova za sobom, u laganom su se trku približavali krdu. Kad su se dovoljno primaknuli, šćućurili su se u visoku travu i pažljivo gledali masivne životinje. Nad njihovim se prednjim nogama nalazila velika grba koja se prema stražnjem dijelu polako sužavala. Divovska je glava nosila crne rogove u odraslih životinja dulje od metra. Miris oznojenih tjelesa sakupljenih na relativno malom području dražio je nosnice. Tlo je podrhtavalo pod tisućama papaka. Brun je rukom zaklonio oči od blještavila sunca. Promatrao je svaku životinju i čekao na pravi trenutak. Gledajući ga, ne bismo mogli primijetiti čudesnu napetost koju je voda tako uspješno skrivao. Samo su njegove žile kucavice pokazivale koliko je uzbuñen. To je bio najvažniji lov njegovog života. Čak ni onaj kojim je uzdignut u redove muškaraca ilovača nije se mogao usporediti, jer je o ovom ovisilo hoće li useliti u novu spilju. Ulovljeni bizon dat će dovoljno mesa za svečanost, ali će ujedno pokazati naklonjenost duhova novom domu. Vrate li se lovci praznih ruku, pleme će morati krenuti dalje, u potragu za spiljom koja će totemima više odgovarati. Bio je to njihov način iskazivanja da li je dom podoban. Kad je Brun ugledao veliko krdo bizona bio je to dobar znak. Životinje su bile otjelovljenje njegovog vlastitog totema. Brun pogleda lovce koji su čekali na njegov znak. To je uvijek bio najteži dio posla jer je preuranjeni pokret mogao imati nesagledive posljedice. Brun je želio da ovaj put sve bude u najboljem redu. Na Braudovom je licu primijetio zabrinutost pa je za trenutak gotovo požalio odluku da mu prepusti konačni udarac. Tada se sjetio ponosa u Braudovim očima kad mu je bio rekao da se pripremi za lov pu-noljetstva. Njegovo je uzbuñenje sasvim normalno, mislio je Brun. Ne radi se, uostalom, samo o punoljetstvu, o njegovoj snažnoj ruci ovisi hoćemo li useliti u novu spilju. Braud primijeti Brunov pogled pa je svim silama nastojao upokoriti uzburkane osjećaje. Nije znao da su bizoni tako veliki - kad bi stajao uspravno, grba na njihovim leñima bila bi pola metra nad Braudovom glavom - i koliko se čovjek prema njima osjeća malen. Da se lovina pripiše meni morat ću zadati prvu smrtonosnu ranu. Što će biti ne pogodim li pravo mjesto pa bizon umakne? U Braudovoj glavi je kipilo. Dječakova nadmoćnost koju je tako često pokazivao pred Oginim zadivljenim očima, netragom je nestala. Pravio se kao da je ne primjećuje; bila je tek dijete, a još k tome i djevojčica. Kad odraste neće biti loša družica, mislio je Braud. Sad kad nema majke i njenog muškarca, morat će je štititi snažan lovac. Braudu se sviñalo kako ga je tetošila otkad je došla k njihovom ognjištu. Poslušno je obavljala sve što bi naredio iako još uvijek nije bio muškarac. Što će misliti o meni ako ne ubijeni bizona? Što će biti ne budem li postao muškarac prilikom posvećenja spilje? Što će misliti Brun? Sto će misliti pleme? Što će se dogoditi budemo li morali napustiti spilju koju je već posvetio Ursus? Braud čvršće prihvati koplje i posegne za amuletom. Molio je Dlakavog nosoroga da mu podari hrabrost i sigurnu ruku. Brun nije namjeravao propustiti ovu priliku. Pustio je dječaka da misli kako budućnost nove spilje ovisi o njemu. Postane li jednog dana voda, već sad se polako mora navikavati na breme odgovornosti. Pružit će dječaku priliku za udarac, no planirao je da bude blzu kako bi u slučaju potrebe sam ubio bizona. Nadao se, za dječakovo dobro, da to neće biti potrebno. Braud je bio ponosan, poniženje bi bilo veliko, no voda nije htio nikako žrtvovati spilju. Brun se ponovno okrenuo krdu. Ubrzo nakon toga spazio je mladog bika koji se udaljio od ostalih životinja. Bizon je dosegao punu veličinu, no još je uvijek bio neiskusan. Brun je čekao da se još više udalji od krda i sigurnosti. Sad je bio tek usamljena pojava na prostranoj ravnici. Voda da znak. Lovci su potrčali. Na čelu je jurio Braud. Brun ih je promatrao dok su se rasporeñivali na podjednake razmake, neprestano pazeći na mladu životinju. Kad je sve bilo spremno, dao je novi znak i muškarci su uz glasno kričanje i vikanje jurnuli prema krdu. Iznenañene životinje na rubu

počele su trčati prema središtu, zatvarajući svaki slobodni prostor. U isto je vrijeme Brun pojurio izmeñu krda i usamljenog bika i natjerao ga da skrene na drugu stranu. Dok su zaplašene životinje na periferiji uzbuñeno trčale amo-ta-mo, Brun se dao u potjeru za izdvojenim bizonom. U taj je napor uložio svu snagu, tjerajući bika koliko su mu dopuštale jake mišićave noge. Suha je stepska zemlja ubrzo ispunila zrak finom prašinom podignutom nakon što se čitavo krdo konačno pokrenulo. Zaslijepljen vrtlogom prašine koja mu je ulazila u oči i grlo, Brun je zažmirio i zakašljao. Kad je iscrpljen stao, primijetio je da potjeru nastavlja Grod. Potaknut uzvicima čovjeka koji ga je slijedio, bik ponovno skrene. Muškarci su se poredali u krug tako da životinju - opet dotjeraju do Bruna koji je laganim koracima zatvarao prostor. Divovsko je krdo punom brzinom jurilo kroz ravnicu - njihov bezrazložni strah bio je još i pojačan kretanjem. Ostao je samo mladi bik koji je u panici bježao pred stvorenjima koja su imala samo djelić njegove snage, no koja su taj nedostatak nadoknañivala umom i snažnom volje. Grod je još uvijek trčao za njim iako je mislio da će mu srce pući od velikog napora. Znoj je u potocima curio niz njegovo prašinom pokriveno tijelo. Kad više zaista nije mogao dalje, njegovo je mjesto preuzeo Drug. Lovci su bili izdržljivi, no snažni je mladi bizon i dalje jurio gotovo nesmanjenom brzinom. Drug je bio najviši muškarac u plemenu, s nešto duljim nogama. Tjerao je životinju pred sobom, pazeći da ne skrene za odbjeglim krdom. U trenutku kad je Krag nastavio lov, bizon je već bio prilično izmoren. Ubod oštrog .koplja u bedro natjera ga da ponovno ubrza. Kad je štafetu nastavio Guv, velika je životinja vidno usporila. Još je uvijek slijepo jurila tjerana mnogo češćim ubodima koji su iz nje crpile posljednje zalihe snage. Kad je na Guvovo mjesto s pokličem uskočio Braud, primijetio je da se bizonu približava i Brun. Mladić nije morao daleko trčati. Bik više nije mogao dalje. Usporio je i potpuno se zaustavio, nemoćan da učini slijedeći korak. Dlaka mu je bila prekrivena pjenom, glava umorno spuštena, a iz ustiju se cijedila slina. Braud još čvršće uhvati koplje i približi se umornoj životinji. Okom iskusnog lovca Brun procijeni situaciju. Da li je dječak suviše nervozan ili uzbuñen za siguran udarac? Da li je bizon zaista iscrpljen? Neke lukave starije životinje zaustavile bi se prije nego što utroše posljednju snagu i zatim bi u posljednjem napadu ranile ili ubile lovca, posebno mladog i neiskusnog. Da li da pomoću bole sruši bizona na tlo? Velika je glava skoro dodirivala tlo; sumnje nije bilo: životinja je bila gotova. Baci li bolu, dječakov će prvi ulov imati manji značaj. Odlučio je sinu prepustiti svu čast. Prije nego što je bizon došao do daha, Braud se približi ogromnoj životinji i podigne koplje. Pomislio je na totem, zamahnuo rukom i udario. Dugo, teško koplje zarije se duboko u bok bika; vatrom oč-vrsnut vrh probije debelu kožu i na svom smrtonosnom putu slomi rebro. Bizon rikne od boli i pokuša rogovima dohvatiti napadača makar su mu noge već klecale. Brun opazi namjeru životinje, skoči do mladića i svom snagom toljagom udari bika po glavi. Udarac je samo pospješio pad smrtno ranjene životinje. Bizon se prevrne na bok, oštri mu papci u samrtnom grču nekoliko puta udare o zemlju, a zatim se tijelo smiri. Braud je u prvom trenutku bio zbunjen i nije shvaćao što se upravo dogodilo, no uskoro njegov oštri krik propara zrak. Uspio je! Ubio je bizona! Bio je muškarac! Oduševljenje prostruji njegovim žilama. Zgrabio je koplje još za-riveno u bok životinje i naglim ga trzajem izvuče. Mlaz krvi poprska mu lice pa je osjetio njegov slankasti okus. Brun s ponosom u očima potapša mladog lovca. "Dobar lov," značila je gesta. Brunu je bilo drago što je dobio još jednog jakog lovca, lovca koji je bio njegov ponos i radost, sin njegove družice, sin njegovog srca. Spilja je bila njihova. Obred posvećenja će to potvrditi, no Brau-dov je ulov osigurao da se to može ostvariti. Duhovi su bili zadovoljni. Dok su drugi lovci veselo trčali prema njima, Braud je ponosno podigao okrvavljeno koplje.

Brun je izvadio nož, spreman da raspori trbuh velike životinje. Izvadio je jetru, razrezao je na komadiće i svakom lovcu dao njegov dio. Bio je to najbolji dio mesa, namijenjen samo muškarcima, a davao im je snagu i oštro oko. Iz tijela dlakave životinje izvadio je srce i zakopao ga u blizini. Bio je to poklon obećan totemu. Braud je žvakao toplu jetru, prvi zalogaj svoga punoljetstva i osjećao da će mu srce pući od sreće. Postat će muškarac prilikom posvećenja spilje, vodit će lovački ples, pridružit će se odraslima u njihovim tajnim obredima. Dao bi i život samo da vidi ponos na Brunovom licu. Bio je to najsvijetliji trenutak njegovog života. Već je

predviñao kako će privući pažnju nakon završetka ceremonije. Svi će mu se diviti i poštovati ga. Razgovarat će samo o njemu i njegovoj lovačkoj vještini. Bit će to njegova noć, a Ogine će oči sjati neizrecivim divljenjem i odanošću. Lovci svezu bizonove noge nad koljenima. Grod i Drug povezu svoja koplja, Krag i Guv isto tako, načinivši od njih dvije pojačane motke. Jednu provukoše kroz prednje, a drugu kroz stražnje noge. Brun i Braud se postaviše s obje strane glave i svaki rukom uhvati rog, dok su u drugoj držali koplja. Grod i Drug su prihvatiše prednju motku, a Krag i Guv stražnju. Na voñin znak započnu vući tešku životinju preko prasne ravnice. Povratak je trajao mnogo dulje negoli dolazak do lovišta. Usprkos velikoj snazi namučili su se dok su bizona "prevukli preko stepe i uz brežuljke. Oga ih je spazila dok su još bili daleko od spilje. Kad su se približili hrptu, čekalo ih je cijelo pleme i uz njih prošlo posljednji dio puta do spilje. Braudov položaj na čelu ponosne grupe lovaca odavao je njegov prilog pothvatu. Čak i Ejla, koja nije razumjela što se dogaña oko nje, nije odoljela uzbuñenju koje se gotovo opojno širilo zrakom. Totem Spiljskog lava "Sin tvoje družice se iskazao, Brun. Bio je to dobar, čist udarac," reče Zaug dok su lovci spuštali veliku životinju ispred spilje. "Dobio si novog lovca na kojeg možeš biti ponosan." "Pokazao je hrabrost i snažnu ruku," gestikulirao je Brun. S ponosom li očima položio je ruku na rame mladog muškarca. Braudu je godilo priznanje. Zaug i Dorv su s divljenjem pregledali moćnog mladog bika, s nostalgijom se prisjećajući svojih nekadašnjih uzbuñenja potjere i uspješnog lova, zaboravljajući na trenutak opasnosti i razočaranja kojih Je mukotrpan život lovca na krupnu divljač bio prepun. Kako više nisu mogli loviti s mladim muškarcima, a još su uvijek željeli i mogli koristiti zajednici, dva su starca čitavo jutro lutala šumama i tražila manji i lakši plijen. "Vidim da ste obojica dobro iskoristili praćke. Osjetio sam miris mesa još dok smo se uspinjali," nastavio je Brun. "Kad se uselimo u novu spilju, valja pronaći mjesto za vježbanje. Bilo bi vrlo korisno kad bi svi lovci plemena rukovali praćkom vješto kao ti, Zaug. Uostalom, vrlo uskoro valja podučiti i Vorna." Voda je bio svjestan koliko su stariji lovci značili za blagostanje plemena i želio je da i oni to znaju. Lov na krupnu divljač nije uvijek bio uspješan. Mnogo su puta starci bili bolje sreće, a kad je zimi. pao dubok snijeg, neku je neopreznu životinju bilo lakše uloviti praćkom. Tako se poboljšavao jelovnik sastavljen uglavnom od sušenog mesa, osobito kad su bile potrošene zalihe zamrznute divljači ulovljene u kasnu jesen. "Nije to ni slično ovom mladom bizonu. Ulovili smo tek par zečeva i debelog dabra. Jelo je gotovo, čekali smo samo na vas," kretnjama je pokazao Zaug.

"Nedaleko sam primijetio ravnu čistinu koja bi mogla poslužiti za vježbalište." Zaug, koji je nakon smrti svoje družice živio s Grodom, a zbog svojih godina bio isključen iz redova Brunovih lovaca, neprekidno je usavršavao svoju vještinu rukovanja praćkom. Tim oružjem i bolom lovci iz plemena su najteže rukovali. Premda su njihove mišićave, malo povijene ruke teških kostiju bile izvanredno snažne, ipak su bile sposobne i za vrlo fine poslove, na primjer kalanje kremena, što je tražilo veliku točnost u radu. Razvoj ručnih zglobova, te način na koji su mišići i tetive bili učvršćeni za kosti, stvorio je ruku velike snage, no ipak sposobnu i za fine pokrete. Isti su uzroci, meñutim, ograničili pokretljivost ruke. Njom nisu mogli načiniti puni luk pa su zbog toga slabo bacali predmete. Cijenu snage nisu platili spretnošću, već smanjenom slobodom pokreta. Njihovo koplje nije bilo lagano, namijenjeno bacanju na velike udaljenosti, već je to bilo teško oružje za snažan udarac iz blizine. Vježba kopljem ili toljagom bila je tek način jačanja mišića, no za svladavanje umijeća rukovanja praćkom ili bolom trošilo se mnogo godina teških fizičkih i umnih napora. Praćka, vrpca savitljive kože što se držala za oba kraja i vrtjela oko glave radi povećavanja brzine okruglih kamenčića koji su se stavljali u izbočeni središnji dio, tražila je veliku vještinu i Zaug se ponosio što je kamenje znao izbacivati vrlo točno. Jednako se ponosio činjenicom što mu je Brun prepustio uvježbavanje mladih lovaca. Dok su Zaug i Dorv lovili praćkom po brežuljcima, žene su sakupljale različite jestive biljke i plodove. Zamamni mirisi hrane nadražili su apetite lovaca. Postali su, svjesni koliko su zapravo gladni. Na jelo nisu morali čekati dugo. Nakon što su sa zadovoljstvom napunili svoje trbuhe, muškarci su se opustili te za vlastito zadovoljstvo, ali i zbog Zauga i Dorva, započeli priču o lovu i uzbudljivim pojedinostima. Zračeći ponosom zbog stjecanja novog položaja i srdačnih čestitki sada sebi ravnih lovaca, Braud je opazio kako ga Vorn gleda s neskrivenim divljenjem. Do tog su jutra njih dvojica bili jednaki, a Vorn je, uostalom, bio njegov jedini drug medu plemenskom djecom od trenutka kad je Guv postao muškarac. Braud se prisjećao kako je poput Vorna obilazio oko lovaca koji su se upravo vratili iz lova. On više neće morati neprimijećen stajati kraj njih dok su prepričavali lovačke priče koje je tako žudno upijao; osim toga, više neće morati slušati naredbe svoje majke i drugih žena prilikom obavljanja njihovih poslova. Sad je bio lovac, muškarac. Njegovom položaju nedostajao je samo završni obred, a taj će biti dio svečanosti posvećenja spilje, i zbog toga posebno značajan i vrijedan spomena. Kad se to dogodi, bit će muškarac najnižeg položaja u plemenu, no to mu je malo značilo. Sve će se s vremenom promijeniti, njegovo je mjesto bilo predodreñeno. Bio je sin voñine družice; jednog će dana teret vodstva pasti na njegova leda. Vorn ga je ponekad gnjavio, no Braud je danas mogao biti velikodušan. Otišao je do četverogodišnjeg dječaka, svjestan da su se Vornove oči zažarile kad je ugledao kako mu se novi lovac približava. "Vorn, mislim da si dovoljno star," Braud je široko gestikulirao, pokušavajući stvoriti što muževniji dojam. "Napravit ću koplje za tebe. Vrijeme je da započneš vježbati za lovca." Vorn se vrpoljio od oduševljenja, a iz očiju mu je izbijalo čisto laskanje za mladića koji je prije tako kratkog vremena zadobio toliko željeni položaj lovca. "Da," žustro je klimnuo. "Dovoljno sam star, Braud," dječarac je stidljivo pokretao ruke. Pokazao je na debelu motku krvlju zamrljanog vrška. "Mogu li ga dotaći?" Braud spusti vršak koplja pred noge dječaka. Vorn je ispružio kažiprst i dotakao osušenu krv bizona koji je sad ležao pred spiljom. "Da li si se bojao, Braud," upitao je.

"Brun kaže da su svi lovci nervozni prilikom prvog lova," odvratio je Braud, ne želeći priznati strah. "Vorn! Tu si! Mogla sam i misliti. Moraš pomoći Ogi u sakupljanju drva," reće Aga ugledavši sina koji se iskrao iz grupe žena idjece. Vorn krene za majkom, bacajući preko ramena pogled na svog novog idola. Brun je sa zadovoljstvom gledao sina svoje družice. Znak je dobrog vode, mislio je, sjetiti se djeteta. Jednog će dana Vorn postati lovac i kad jednom Braud postane voda, sjetit će se dobrote s kojom je postupio prema njemu. Braud je promatrao kako se Vorn vuče za majkom. Samo dan ranije morao je pomagati Ebri u obavljanju svakodnevnih poslova, sjećao se. Bacio je pogled na žene koje su kopale jamu i za trenutak je želio otići tako "da ga majka ne vidi. U tom je trenutku opazio da Oga gleda prema njemu. Majka mi više ne može nareñivati što da učinim. Više nisam dijete, sad sam muškarac. Sad ona mora slušati mene, razmišljao je Braud i malo se isprsio. Mora, zar ne... a Oga gleda. "Ebra! Donesi mi vode," bahato je zapovijedio krenuvši prema ženama. Napola je očekivao da će ga majka poslati po drva. Službeno on neće biti muškarac svedo pbreda punoljetnosti. Ebra ga je pogledala i njene su se oči ispunile ponosom. To je bio njezin dječarac koji je tako uspješno obavio povjereni mu zadatak, njezin sin koji je dosegao uzvišeni položaj lovca. Skočila je na noge, otišla do vode pored spilje i brzo se vratila s vodom, naduto gledajući ostale žene, kao da kaže: "Pogledajte mog sina! Nije li lijep muškarac? Nije li hrabar lovac?" Majčina žustHna i ponos olakšali su njegovu nelagodu i naveli ga da je pohvali gunñanjem. Ebrin odgovor ga je zadovoljio gotovo koliko i smjerno pognuta glava Oge i pogled pun obožavanja što ga je zapazio kad se okrenuo. Oga je bila vrlo potištena smrću svoje majke, tako brzo nakon smrti majčinog muškarca. Kako je bila njihovo jedino dijete, jako su je voljeli unatoč tome što je bila djevojčica. Brunova družica ju je ljubazno prihvatila kad je započela živjeti s voñinom obitelji; Oga je sjedila s njima dok je jela i hodala za Ebrom dok su tražili novu spilju. Brun ju je plašio. Bio je mnogo stroži od majčinog muškarca; na njegovim je plećima bila a velika odgovornost. Ebra se uglavnom brinula za Bruna pa .nitko nije tokom putovanja imao mnogo vremena za siroče. Jedne večeri Braud ju je opazio dok je bezvoljno sjedila kraj vatre i zurila u plamen. Ogu je preplavila zahvalnost kad je ponosni dječak, već gotovo muškarac, kojije gotovo nikad nije ni zamjećivao, sjeo kraj nje i stavio ruku oko njenog ramena dok je tiho žalila za svojima. Od tog je trenutka Oga imala samo jednu želju: kad postane žena da bude Braudova družica. Popodnevno je sunce grijalo nepomični zrak. Na granama stabala nije se micao ni najmanji listić. Tišinu je narušavalo samo zujanje muha što su se gostile na ostacima hrane te zvukovi s mjesta gdje su žene kopale jamu za pečenje. Dok je Iza u zamotuljku od vidrine kože tražila crvenu vrećicu, Ejla je sjedila pored nje. Dijete je bilo s njom čitav dan, no sad je Iza s Mog-urom morala obaviti neke pripreme za sutrašnju svečanost posvećenja spilje. Tek su sad bili sigurni da će do toga i doći. Djevojčicu svijetle kose povela je prema grupi žena koje su kopale duboku jamu nedaleko ulaza u spilju. Jamu će obložiti kamenjem i zatim će u njoj zapaliti vatru što će gorjeti čitavu noć. Odrano i raskomadano meso bizona umotano u lišće spustit će se ujutro u jamu, zatim prekriti slojem lišća i zemlje, a onda će se u kamenoj pećnici peći sve do kasnog popodneva. Kopanje jame je bilo teško i dugotrajno. To se radilo zašiljenim štapovima, a rastresena je zemlja izbacivana pomoću kožnatih ogrtača. Iskopana jama će se iskoristiti mnogo puta, samo što će je ponekad očistiti od pepela. Dok su žene kopale, Oga i Vorn su pod budnim okom Ovre, Ukine nesparene kćeri, skupljali drva i donosili kamenje iz potoka.

Žene su prestale s poslom kad je do njih stigla Iza vodeći dijete za ruku. "Moram vidjeti Mog-ura," kretnjama je pokazala Iza. Zatim je Ejlu lagano gurnula prema ženama. Kad se Iza okrenula, Ejla ju je pokušala slijediti, no žena je zatresla glavom, gurnula je natrag prema grupi i brzo otišla. Bio je to Ejlin prvi dodir s ostalim pripadnicima plemena, a bez Ize se osjećala izgubljenom. Stajala je na mjestu kao prikovana, nemirno pogledavajući u svoje noge i s vremena na vrijeme bacajući uplašene poglede prema ženama. Protivno običajima, svi su zurili u nju, u tu dugonogu djevojčicu čudnovatog plosnatog lica i ispučenog čela. Vrlo ih je zanimala, a ovo je bila prva prilika da je vide izbliza. Ebra je konačno prekinula nelagodu. "Može sakupljati drva," bez riječi je voñina družica pokazala Ovri, a zatim je nastavila kopati. Mlada je žena krenula prema obližnjim stablima i palim deblima. Oga i Vorn se gotovo nisu mogli pomaći s mjesta. Ovra im je nestrpljivo domah-nula, a zatim je isto ponovila i Ejli. Djevojčica je mislila da zna što to znači, ali nije bila sigurna što se očekuje od nje. Ovra je ponovno mahnula, a zatim se okrenula prema drveću. Dva pripadnika plemena, po godinama najbliži Ejli, nevoljko krenuše za njom. Djevojčica ih je nekoliko trenutaka promatrala, a zatim je učinila nekoliko neodlučnih koraka u njihovom smjeru. Kad je stigla do šumice, Ejla je neko vrijeme promatrala kako Oga i Vorn skupljaju suhe grane dok je Ovra kamenom ručnom sjekirom udarala po palom deblu. Nakon što je odnijela do jame naramak drva, Oga je započela vući prema hrpi veću cjepanicu koju je Ovra odsjekla s debla. Ejla je primijetila kako joj je teško pa je prišla da pomogne. Sagnuvši se, prihvatila je suprotni kraj drva. Kad se uspravila, pogledala je u Ogine tamne oči. Stale su i za trenutak se gledale. Dvije su djevojčice bile toliko različite, pa ipak napadno slične. Potekli od istog drevnog sjemena, potomci su zajedničkog pretka krenuli različitim putovima što su vodili razvoju bogate, iako različite inteligencije. Obje su vrste bile umne, obje su u tom trenutku vladale prirodom, i jaz medu njima nije bio širok. Male su razlike ipak predodredile sasvim drugačije sudbine. Držeći krajeve cjepanice, Ejla i Oga su je odnijele do hrpe drva. Dok su se vraćale prema šumici, žene su prekinule kopanje i gledale ih. Dvije su" djevojčice bile gotovo jednake visine, iako je viša bila gotovo dva puta starija. Jedna je bila mršava, ravnih nogu i svijetle kose; druga je bila krupna, povijenih nogu i mnogo tamnija. Žene su ih usporeñivale, no djevojčice su, uostalom kao i sva djeca, ubrzo zaboravile na razlike. Zajednički je rad olakšao obavljanje zadatka i prije nego što je dan završio našle su načina za sporazumijevanje pa su u posao unijele i malo igre. Navečer su se ponovno našle i zajedno pojele obrok, uživajući u društvu primjerenijem njihovoj starosti. Iza je bila sretna što je Oga prihvatila Ejlu pa je pričekala mrak da ode po nju. Gledale su jedna za drugom, a zatim se Oga okrenula i otišla do svog krzna smještenog kraj Ebrinog. Muškarci i žene su još uvijek spavali odvojeno. Mog-urova zabrana vrijedit će sve dok se ne usele u spilju. " Prvo jutarnje svjetlo otvorilo je Izine oči. Mirno je ležala slušajući mješavinu ptičjeg cvrkuta što je pozdravljao rañanje novog dana. Uskoro će se, mislila je, naći medu kamenim zidovima. Za lijepa je vremena voljela spavati na otvorenom, no sa žudnjom je čekala na sigurnost spilje. Misli su je podsjetile na sve što valja učiniti tog dana pa je tiho ustala, sve uzbuñenije razmišljajući o predstojećoj svečanosti i obredu. Kreb je već bio budan. Pitala se da li je uopće spavao. Još je uvijek sjedio tamo gdje ga je navečer ostavila, zamišljeno zagledanog u vatru. Počela je grijati vodu i kad je jutarnji čaj od metvice, lucerke i lišća koprive bio gotov, probudila se i Ejla i sjela kraj bogalja. Iza je djetetu donijela doručak sastavljen od ostataka jučerašnje večere. Muškarci i žene tog dana neće jesti sve do obrednog obroka. Do kasnog se popodneva s nekoliko vatri širio zamamni miris jela. Prostor oko ulaza u spilju praktički je bio ispunjen njime. Posude i drugi pribor, spašeni

iz prijašnje spilje, akoje su žene nosile u zavežljajima, konačno su bili izvañeni. Lijepo izrañene, čvrsto isprepletene nepropusne košare finog sastava i različitih oblika služile su za zahvaćanje vode, te kao lonci i posude za kuhanje. Drvene zdjele su se koristile na sličan način. Rebra su služila umjesto kuhača, a velike plosnate zdjelične kosti i tanki komadi drveta umjesto pladanja i tanjura. Vilične kosti i kosti lubanje koristile su se kao kutljače, lončići i zdjelice. Brezova kora zalijepljena smolom, ponekad ojačana čvorom tetive postavljenim na odgovarajuće mjesto, oblikovana je za različite potrebe. U životinjskoj koži, obješenoj na remenjem povezanom okviru nad vatrom, kuhala se ukusna juha. Netko je uvijek pomno pazio da ne pokuha suviše tekućine. Tako dugo dok se razina kipuće juhe nalazila iznad plamenova, kožni se lonac nije mogao toliko zagrijati da počne gorjeti. Ejla je promatrala kako Uka miješa komadiće mesa i kostiju s bizonovog vrata koji su se kuhali zajedno s divljim lukom i drugim biljnim začinima. Uka je kušala juhu, a zatim u nju dodala oguljenu čičkovu stabljiku, vrganje, pupoljke i korijen ljiljana, potočar-ku, pupoljke mlječike, mlade gomolje slične krumpiru, brusnice donesene iz stare spilje, te uvenule cvjetove ljiljana da juha postane gušća. Tvrdo vlaknasto staro korijenje rogoza najprije je zdrobljeno, a zatim su odvojena i odstranjena vlakna. Dobiveni škrob se sakupio na dnu košara s hladnom vodom, a u to su dodane sušene borovice koje su donijeli sa sobom, a zatim i izmrvljeno žito. Pogače tamnog, be-skvasnog kruha pekle su se na vrućem kamenju kraj vatre. U drugom se loncu kuhala začinjena mlada djetelina s listovima maslačka, a u trećem umak od osušenih trpkih jabuka pomiješanih s laticama divlje ruže i slučajno pronañenim medom. Iza se posebno obradovala kad je vidjela da se Zaug vraća iz stepe s ulovljenom kamenjarkom. Niskoleteća teška ptica bila je lak plijen lovčeve praćke. Bilo je to omiljeno Krebovo jelo. U jamama obloženim manjim kamenjem i listovima divlje loze pekla se ukusna perad na-djevena travama i jestivim zelenjem u koje su bila umotana čitava jaja. Nad vrućim ugljevljem okretali su se na ražajnj nabodeni zečevi i divovski hrčci. Hrpice svježih divljih jagoda crvenjele su se pod zracima sunca. Bila je to gozba dostojna prigode. Ejla je bila vrlo nestrpljiva. Besciljno je lutala čitavog dana oko prostora za kuhanje. Kreba i Ize uglavnom nije bilo, a i kad bi došli imali su mnogo posla. Oga je takoñer marljivo pomagala ženama u pripremanju gozbe, pa nitko nije imao vremena ni volje da se bavi djevojčicom. Nakon nekoliko grubih riječi i ne baš nježnog gurkanja užurbanih žena, nije im više pokušavala stati na put. Kad su duge sjene kasnog popodneva prekrile crvenu zemlju pred ulazom u spilju, na pleme se spustila tišina puna iščekivanja. Svi su se sakupili oko velike jame gdje su se pekli stražnji dijelovi bizona. Ebra i Uka su počele skidati topli sloj zemlje s vrha. Izvukle su opušteno, opečeno lišće i u oblaku pare koja je tjerala vodu na usta otkrile žrtvenu životinju. Pažljivo su podigle meso koje je bilo toliko mekano da je gotovo otpadalo s kosti. Dužnost rezanja i posluživanja pala je na Ebru, jer je bila voñina družica, a njen je ponos bio očit kad je prvi komad dala sinu. Braud nije hinio lažnu skromnost dok je pristupio da primi svoj dio. Nakon što su posluženi svi muškarci, došao je red na žene, a zatim na djecu. Ejla je bila posljednja, no bilo je više nego dovoljno hrane za sve, a mnogo je i ostalo. Tišina koja je uslijedila bila je posljedica usredotočenosti na ukusno jelo. Bila je to gozba bez žurbe, tokom koje bi s vremena na vrijeme netko ustao i pošao po slijedeći komadić bizonovog mesa ili novi obrok omiljenog jela. Žene su se dobro naradile, no za nagradu nisu dobile samo pohvale zadovoljnih

suplemenika: hrane je bilo dovoljno za nekoliko dana. Nakon što su se zasitili, neko su se vrijeme odmarali da sakupe nove snage za dugu večer. Kad su se produljene sjene stopile sa sivilom sve bliže tame, lagodno poslijepodnevno raspoloženje malo se promijenilo, ispunivši se iščekivanjem. Žene su na Brunov znak brzo očistile ostatke gozbe i zauzele mjesta oko nezapaljenog ognjišta na ulazu u spilju. Čak i slučajan pogled na grupu otkrivao je strogi red plemenske hijerarhije. Žene su stajale poredane prema svom položaju. Muškarci, koji su se sakupili sa suprotne strane, takoñer su slijedili vrijednosnu ljestvicu plemena, no Mog-ura nije bilo medu njima. Najbliži ulazu u spilju bio je Brun, a na njegov je znak iz redova istupio Grod i dostojanstveno posegao u svoj bizonov rog iz kojeg je izvadio komad žeravice. Bio je to najvažniji komadić u dugom nizu žeravica koje su započete na vatri zapaljenoj u ruševinama stare spilje. Nastavljanje te vatre simboliziralo je nastavak života plemena. Paljenjem vatre na ulazu spilja će postati njihova, dom čitavog plemena. Ovladavanje vatrom igralo je važnu ulogu u životu ljudi jer se bez nje ne bi moglo preživjeti u područjima hladne klime. Čak je i dim imao blagotvorna svojstva: njegov je miris bio dovoljan za osjećaj sigurnosti. Dim s vatre će se uzdići do visokog svoda spilje, kroz pukotine će pronaći put i osloboditi se. Sa sobom će odnijeti sve nevidljive neprijateljske sile, očistit će spilju i prožeti je njihovim dahom, dahom čovječanstva. Paljenje vatre je bilo dovoljno za pročišćavanje i zauzimanje spilje, no uz to su se obično obavljali i neki drugi obredi koji su zbog toga smatrani dijelom svečanosti posvećenja. Jedan medu njima bio je i navikavanje duhova zaštitničkih totema na novi dom, a to je obavljao Mog-ur samo uz prisustvo muškaraca. Žene su imale vlastitu svečanost i to je za Izu bio dovoljan razlog da muškarcima pripremi poseban napitak. Uspješan lov je već pokazao da totemi odobravaju položaj novog doma, a gozba je samo potvrdila rumjeru plemena da spilju učini trajnim boravištem, iako će s vremeni na vrijeme otići iz nje. Duhovi totema su takoñer putovali, no tako dugo dok su pripadnici plemena imali svoje amulete, totemi su ih moli pratiti i pomoći im u trenutku potrebe. Budući da su obredu posvećenja spilje prisutni duhovi, često su se u isto vrijeme obavljale i druge ceremonije. Svaki je obred povezivan s novim useljenjem dobivao na snazi, i usto pojačavao teritorijalne veze plemena. Iako je svaki obred obavljan na tradicionalni način koji se nikad nije mijenjao, svečanosti nisu uvijek imale isti karakter; sve je ovisilo o tome koje se ceremonije izvode. Mog-ur je obično u dogovoru s Brunom odreñivao kako će se pojedini dijelovi svečanosti uklopiti u cjelinu, no sve se moralo vrlo dobro pripremiti kako bi se postigac željeni dojam. Ovaj će put svečanost uključivati obred ulaska Brauda u društvo muškaraca te imenovanje totema neke dojenčadi. Tako će zadovoljiti duhove na najbolji mogući način. Vrijeme nije igralo nifokvu ulogu - sve će trajati koliko bude potrebno - no da su bili u žurbi ili opasnosti, spilja bi postala njihovom samo jednostavnim paljenjem vatre. Dostojanstveno, kao što je i odgovaralo važnosti čina, Grod je kleknuo, stavio žeravicu na suhu gubu i počeo puhati. Pleme je napeto čekalo i uz zajednički uzdah olakšanja opazilo plamenove što su brzo zahvaćali suhe grančice. Vatra se rasplamsala. Najednom se pokraj nje pojavila zastrašujuća figura, tako blizu krijesa da se činilo kako je obuhvaćaju plamenovi. Nad jarko crvenim licem lebdjela je sablasna bijela lubanja. Činilo se kao da se nalazi usred vatre koja joj ne može ništa. Ejla nije odmah ugledala vatrenu prikazu i, kad je njen pogled prvi put pao na nju, lagano je kriknula. Iza joj ohrabrujuće stisne ruku. Dijete je osjetilo prigušeni tutanj drzaka kopalja što su u ritmu udarala u zemlju. Preplašeno je zakoračila unatrag kad je u prostor pred vatru skočio novi lovac. Dorv je u tom trenutku zabubnjao po velikom, trbušastom instrumentu, naglašavajući važnost trenutka.

Braud je čučnuo i pogledao u daljinu, zaklanjujući oči rukom od sjaja sunca koje je već davno zašlo, Priskočili su i drugi lovci kako Pleme spiljskog medvjeda bi gledaoci mogli dobiti što bolju sliku proteklog lova. Njihova je pantomima bila tako životna, usavršena tokom bezbrojnih generacija koje su se sporazumijevale kretnjama i znakovima, da su uskoro svi osjećali napetost predstojećeg doživljaja. Čak su se i žene duhom prenijele na vruću prasnu ravnicu. I Ejla je osjećala snagu tog dramskog prikaza. Grmljavina stada odjekivala je u njihovim ušima, grla su im bila puna zagušljive prašine, a srca su treperila u očekivanju vrhunca. Žene su rijetko imale priliku vidjeti toliko pojedinosti iz tajnog života lovaca. Braud je od početka preuzeo vodstvo. On je ubio bizona, bila je to njegova noć. Osjećao je jaku napetost i strah žena, a to ga je potaklo da u ples unese još više dramskih elemenata. Braud je bio izvrstan glumac, pa je uživao svaki put kad bi se našao u središtu pažnje. Računao je na osjećaje promatrača, a drhtaj ushićenja koji je prožeo žene u trenutku kad je odigrao konačni smrtonosni udarac imao je gotovo erotično značenje. Mog-ur, koji ga je gledao s druge strane vatre, bio je isto toliko potresen: često je slušao priče lovaca, no samo za vrijeme sličnih rijetkih svečanosti mogao je iskusiti sve bogatstvo osjećaja i doživljaja. Momak je to dobro izveo, mislio je čarobnjak hodajući na drugu stranu vatre. Zaslužio je znak svog totema. Možda i zaslužuje malo hvalisanja. Mladićev završni udarac ga je doveo točno ispred moćnog čarobnjaka upravo u trenutku kad je tutanj kopalja i ritam bubnjeva dosegao svoj vrhunac. Stari čarobnjak i mladi lovac gledali su se oči u oči. Mog-ur je takoñer znao odigrati svoju ulogu. Dramatski je čekao da se uzbuñenje lovačkog plesa stiša i poraste napetost iščekivanja. Njegovo glomazno, nahereno tijelo, ogrnuto teškom medvjedom kožom, ocrtavalo se na svjetlu vatre. Bojom zacrvenjeno lice bilo je zasjenjeno i na njemu se nisu vidjele nikakve pojedinosti osim zlokobnog, nesimetričnog oka nadnaravnog demona. Noćnu tišinu je uznemiravalo samo pucketanje vatre, povjetarac je šuštao krošnjama stabala, a iz daljine se čuo sablasni smijeh hijene. Braudovo teško disanje i sjaj u očima djelomično su potjecali od napornog plesa, djelomično od uzbuñenja i ponosa, ali sve više od strah što se širio njegovom dušom. Znao je što ga čeka, no što je više vremena prolazilo teže je savladavao drhtaje tijela koje se opiralo vlasti duha. Došlo je vrijeme da Mog-ur u njegovom tijelu ureze totemov znak. O tome do tog časa nije razmišljao, no kako se neodloživi trenutak neumitno približavao, nije se više plašio samo bola. Oko čarobnjaka se širilo polje čuvstva koje je mladića ispunjavalo užasom. Koračao je na pragu duhovnog svijeta, svijeta koji je sadržavao mnogo strasnija stvorenja negoli su divovski bizoni. Unatoč njihovoj veličini i snazi, bili su stvarni, stvorenja ovog svijeta, s kojima se hrabar lovac mogao hvatati ukoštac. Nevidljive, pa ipak mnogo moćnije sile, koje su mogle zatresti i samu zemlju, bile su nešto posve drugo. Braud nije jedini savladavao strah i misli o nedavnom potresu. Samo su sveti ljudi, mog-urovi, smjeli saobraćati s nadnaravnim svijetom, a praznovjerni je mladić želio da najveći od mog-urova požuri i završi čitavu stvar. Kao da odgovara na Braudovu neizrečenu molbu, čarobnjak podigne ruke i pogleda u mjesečev srp. Glatkim je kretnjama strasno zazivao duhove. Hipnotizirani promatrači zaboravili su disati. Čarob-njakova je rječitost upravljena nadnaravnom, premda zbog toga ne i manje stvarnom svijetu totemskih duhova - a njegove su kretnje zaista bile izražajne. Koristeći svaki položaj tijela, svaku nijansu pokreta ruku, jednoruki je čovjek nadvladao svoje nedostatke. Jedna mu je ruka bila dovoljna za izražavanje onoga što drugi nisu mogli iskazati ni s dvije. Kad je završio, svi su njegovi suplemenici bili svjesni

prisustva duhova zaštitnika i ostalih nepoznatih totema, a Braudova je groznica prerasla u nekontrolirano podrhtavanje tijela. Naglo, kretnjom koja je iznenadila većinu promatrača, čarobnjak iz nabora ogrtača izvuče oštri kameni nož i podigne ga visoko iznad glave. Oštrim oružjem zamahne prema Braudovim prsima. Potpuno kontroliranim pokretom Mog-ur zaustavi nož samo trenutak prije nego što bi prouzročio smrtonosnu ozljedu. Umjesto toga je brzim zamasima u mladićevo meso urezao dvije crte, zakrivljene u istom smjeru i spojene u točki, poput položenog slova V. Bio je to znak Dlakavog nosoroga, Braudovog totema. Mladi je lovac zatvorio oči dok mu je nož parao kožu. Nije ni zadrhtao. Krv je navrla i potekla po grudima. Kraj čarobnjaka se pojavi Guv sa zdjelicom pomade načinjene od otopljenog bizonovog loja pomiješanog s antiseptičnim pepelom jasena. Mog-ur razmaze crnu mast po rani, zaustavljajući krvarenje i ujedno bojeći budući ožiljak crnom bojom. Znak je svima pokazivao Braudovu muškost. Postao je niuškarac, pod vječnom paskom duha moćnog, nepredvidivog Dlakavog nosoroga. Mladi se muškarac vratio na svoje mjesto svjestan pažnje usmjerene prema njemu. Sada, kad je najgore prošlo, uživao je u tome. Bio

je siguran da će se njegova hrabrost i lovačka vještina, izvrsno izveden obredni ples i neustrašivo držanje prilikom primanja totemovog znaka često i dugo prepričavati medu muškarcima i ženama. Možda će čak postati , legenda, priča koja se nebrojeno puta ponavlja za dugih zima dok je pleme prikovanu za spilju, te prepričava i na Zboru Plemena. Da nije bilo mene, ova spilja ne bi bila naša, govorio je sam sebi. Da nisam ubio bizona, svečanosti ne bi bilo i još bismo uvijek tražili novu spilju. Braud je počeo osjećati kako je sve to posve njegova zasluga. Ejla je sa strahom i divljenjem promatrala obred, nemoćna da suspregne drhtaj dok je strašni čarobnjak zario,nož u Braudova prsa. Kaskala je za Izom dok su obje krenule prema užasnom čarobnjaku ogrnutom medvjedom kožom, pitajući se što će joj učiniti. Mog-uru su se približavale i Aga i Ika, svaka s djetetom u naručju. Ejli je bilo drago kad su žene stale ispred nje i Ize. Guv je čvrsto držao gusto spletenu košaru obojenu crvenom bojom svetog okera koji se nalazio u njoj. Pomiješana i zagrijana sa životinjskom masti, stvorila je jarko obojenu ljepljivu masu. Mog-ur usmjeri pogled preko glava žena i pogleda u tanki mjesečev srp. Službenim jezikom kretnji zazvao je duhove da se približe i pogledaju djecu čiji će se zaštitnički totemi upravo otkriti. Zamočivši prst u crvenu masu, na bedru je dječarca nacrtao spiralu sličnu zavrnutom repu divlje svinje. Medu promatračima se začulo grleno mrmljanje dok su kretnjama iskazivali slaganje s odabranim totemom. "Duše Vepra, dječaka Borga predajemo u tvoje okrilje," kretnjama izrekne čarobnjak dok je preko djetetove glave stavljao malu vrećicu obješenu o kožnu vrpcu. Ika zadovoljno pogne glavu, pokazujući da joj izbor godi. Bio je to jak, poštovan duh i osjećala je koliko je prikladan njenom sinu. Nakon toga stupi u stranu. Čarobnjak ponovno zazove duhove i posegne u crvenu košaru u Guvovim rukama. Na Oninoj ruci bojom nacrta kružnicu. "Duše Sove," pokažu njegove ruke, "djevojčicu Onu predajemo u tvoje okrilje." Zatim joj oko vrata objesi amulet koji je načinila njena majka. Još jednom se začulo odobravajuće mrmljanje, dok su članovi plemena raspravljali o jakom duhu-zaštitniku. Aga je bila sretna. Kći je dobila dobrog zaštitnika, a to je značilo da njen budući muškarac neće smjeti imati slab totem. Nadala se da to Oni neće otežati rañanje djece. . - ; Kad je Aga stupila na stranu, grupa se sa zanimanjem približila. Iza podigne Ejlu pred lice čarobnjaka. Djevojčica se više nije bojala. Kad se približila,

shvatila je da se za zastrašujućim crvenim licem zapravo krije Kreb. Gledajući je, u oku mu se mogla zapaziti toplina. Na iznenañenje prisutnih, čarobnjakove su kretnje sad bile sasvim različite. Bili su to znakovi upotrebljavani za imenovanje djeteta starog sedam dana. Strana djevojčica ne samo da će dobiti totem, nego će je i primiti u pleme! Umačući prst u crvenu masu, Mog-ur povuče crtu sa sredine čela, s mjesta gdje su se kod pripadnika plemena susretale izbečene obrve, do vrha nosića. "Djevojčica se zove Ejla," rekao je, polako i razgovjetno izgovarajući ime da ga razumiju duhovi i pripadnici plemena. Iza okrene glavu prema promatračima. Primanje Ejle u pleme iznenadilo ju je koliko i ostale. Čak je i djevojčica osjetila kako joj srce brzo kuca. To znači da je Ejla moja kći, moje prvo dijete, mislila je žena. Jedino majka smije držati dijete kad dobiva ime i postaje pripadnik plemena. Zar je prošlo sedam dana otkad sam je pronašla? Nisam sigurna, morat ću upitati Kreba, no mislim da je tako. Ona je sad moja kći; nema druge majke. Svi su se izredali pored Ize koja je držala Ejlu u rukama i svatko je ponovio njeno ime, iako ne uvijek ispravno. Zatim se Iza ponovno okrene prema čarobnjaku. Pogledao je uvis i još jednom pozvao duhove da se sakupe. Pleme je napeto čekalo. Mog-ur je bio svjestan njihove nestrpljivosti i njome se poslužio u svoju korist. Laganim, odmjerenim kretnjama, zastajući za trenutak da zadrži napetost, zahvati uljastu crvenu masu i povuče crtu preko jednog ožiljka pandže na Ejlinoj nozi. Što to znači? Čiji je to totem? Pleme je bilo zbunjeno. Čarobnjak ponovno umoči prst u crvenu košaru i povuče novu crtu preko slijedećeg ožiljka. Djevojčica osjeti da se Iza počela tresti. Nitko se nije pomaknuo, nije se čulo ni disanje. Kad je povukao slijedeću crtu, Brun uz Ijutito mrštenje pokuša uhvatiti Mog-urov pogled, no čarobnjak ga je izbjegavao. Nakon četvrte crte pleme je znalo o čemu se radi, ali u to nisu htjeli povjerovati. Bila "je to, na kraju krajeva, pogrešna noga. Mog-ur okrene glavu i, kad je načinio posljednju kretnju, pogledao je ravno u Bruna. "Duše Spiljskog lava, djevojčicu Ejlu predajemo u tvoje okrilje." Obredna je kretnja odstranila svaki tračak sumnje. Dok je Mog-ur stavljao amulet oko vrata djevojčice, ruke pripadnika plemena zaprepasteno su mahale. Zar to može biti istina? Može li djevojčica imati jedan od najmoćnijih muških totema? Spiljskog lava? Krebov je pogled u ljutite bratove oči bio miran i odlučan. Za trenutak su se njihove ličnosti sukobile. No Mog-ur je znao da logiku odabiranja totema Spiljskog lava ne može pobiti ništa, bez obzira što se činilo nerazumnim da djevojčica ima ovako moćnog zaštitnika. Čarobnjak je samo potvrdio ono što je sam duh Spiljskog lava već prije učinio. Brun nije nikad prije sumnjao u sud svog obogaljenog brata, no sad mu se činilo da je na neki način prevaren. To mu se uopće nije sviñalo, ali morao je priznati da nikad dosad totem nije bio tako očit. Prvi je spustio pogled, no nije bio sretan. Već je sama pomisao na prihvaćanje stranog djeteta u pleme bila dovoljno teška, a ovo s totemom je prevršilo svaku amjeru. Bilo je nepravilno, sasvim neuobičajeno. Srdito je stisnuo čeljusti. Zastranjivanja više neće biti. Želi li djevojčica biti član plemena, morat će se pokoravati svim zakonima, bez obzira što je štiti tako moćan duh. Iza je bila zapanjena. S Ejlom u rukama pognula je glavu, prihvaćajući odluku čarobnjaka. Kad je tako odlučio Mog-ur, to je sigurno. Znala je da Ejla ima snažan totem, no nije mogla ni zamisliti da se radi o Spiljskom lavu. To ju je navelo na razmišljanje: djevojčica koju štiti najmoćnija mačka. Time je samo pojačana njena namjera da Ejlu nauči vještini vidarstva. Tako će podići i vlastiti položaj. Kreb joj je dao ime, priznao je i otkrio totem dok se nalazila u Izinim rukama. Ako to nije dovoljno da djevojčica postane njena kći, što bi uopće trebalo? Roñenje nije osiguravalo prihvaćanje. Iza se najednom prisjeti da, ako sve bude teklo u redu, uskoro ponovno može stajati pred čarobnjakom s djetetom u rukama. Tako je dugo bila bez djece, a sad će ih uskoro imati dvoje.

Pleme se uskomešalo, glasovi i kretnje su bili puni čuñenja. Praćena zapanjenim pogledima muškaraca i žena, Iza se samosvjesno vratila na mjesto. Svi su nastojali da ne zure u nju i djevojčicu - to nije bilo pristojno - ali jedan je član plemena i više nego zurio. Braudov pogled pun mržnje upravljen Ejli prestrašio je Izu. Pokušala se postaviti izmeñu njih kako bi djevojčicu zaštitila od zlom ispunjenih očiju. Braud više nije bio središte pažnje, nitko više nije govorio o njemu. Zaboravili su njegov ulov kojim je potvrñeno njihovo vlasništvo nad novom spiljom, zaboravili su obredni ples i stoičku hrabrost dok je Mog-ur urezivao totemov znak u njegova prsa. Bol antiseptičke pomade što je stezaa rane bila je jača od samog ranjavanja - još ju je uvijek osjećao - no da li je itko uopće primijetio kako je hrabro podnosi? Nitko ga nije primjećivao. Obred prihvaćanja dječaka u redove muškaraca se dogañao prilično često, čak i za one što su jednog dana trebali postati vode. To se, ipak, nije moglo usporediti s čudnim i neočekivanim, pa čak i besprimjernim Mog-urovim otkrićem totema strane djevojčice. Ljudi su se prisjećali kako je upravo ona prva ugledala spilju, primijeti Braud. Govorili su da je Ejla pronašla njihov novi dom! Pa što ako je štiti Spiljski lav, tvrdoglavo je razmišljao? Je li ona ubila bizona? Ovo je trebalo biti njegova noć, on je morao biti u središtu pažnje, njega su morali obožavati i diviti mu se, a sad mu je Ejla otela svu slavu. Mrko je gledao stranu djevojčicu, no kad je primjetio da Iza trči prema logoru uz potok, pažnju mu ponovno privuče Mog-ur. Uskoro, vrlo uskoro dopustit će mu sudjelovanje u tajnim obredima muškaraca. Nije znao što da očekuje; sve što su mu ikad rekli bilo je da će po prvi put stvarno naučiti što su sjećanja. Bit će to posljednji korak prema ulasku u redove muškaraca. Pokraj ognjišta blizu potoka Iza skine ogrtač i podigne drvenu zdjelu i crvenu vrećicu već ranije pripremljenog sušenog korijenja. Zastala je i u potoku zahvatila vodu, a zatim se vratila do velikog krijesa čiji su plamenovi, pothranjivani trupcima koje je dodavao Grod, dosezali visoko u nebo. Izin je ogrtač djelomično prekrivao razlog zašto je tokom dana dugo bila odsutna. Kad je vidarica ponovno stala pred čarobnjaka, bila je posve gola, osim što je oko vrata imala amulet. Tijelo joj je bilo isprugano crvenim linijama. Velika je kružnica naglašavala punoću trbuha. Zaokružene su bile i dojke, a s vrha svake od njih preko ramena su se protezale ravne crte što su se spajale na križima. Crvene kružnice su obuhvaćale oba obraza i polovice stražnjice. Tajnoviti simboli čije je značenje znao samo Mog-ur štitili su i nju i muškarce. Uključivanje žene u vjerske obrede bilo je vrlo opasno, ali se u ovom slučaju nije moglo izbjeći. Iza je stajala blizu Mog-ura, tako blizu da je na njegovom licu vidjela graške znoja. Bilo je vruće stajati pokraj vatre u teškom ogrtaču od medvjede kože. Na njegov gotovo nezamjetljiv znak podigne zdjelu i okrene se prema suplemenicima. Zdjela je bila vrlo stara, sačuvana kroz bezbrojne generacije jer je služila samo za ovako posebne prigode. Neka je drevna vidarica izdubla sredinu i oblikovala stranice debla, a zatim je s mnogo ljubavi pijeskom i okruglim kamenčićima izgladila zdjelu. Svilenkastu glatkoću je konačno postigla upotrebom hrapavih stabljika paprati. Korištenjem kroz dugo vremensko razdoblje zdjela se iznutra obložila svijetlom presvlakom. Iza je stavila osušeno korijenje u usta i polako ga žvakala, pazeći da ne proguta slinu dok su njeni veliki zubi i jake čeljusti mrvile tvrda vlakna. Sažvakanu kašu ispljune u zdjelu vode. Miješala je tekućinu sve dok nije poprimila mliječnobijelu boju. Samo su vidarice Izinog roda znale tajnu moćnog korijena. Biljka je bila prilično rijetka, iako ne i nepoznata, no svježi je korijen pokazivao malo narkotičnih svojstava. Nakon što bi bio osušen, morao je odstajati barem dvije godine. Prilikom sušenja biljka je visjela korijenom

okrenutim prema dolje, a ne prema gore, kako je bilo uobičajeno. Premda je samo vidarica pripremala napitak, po dugoj tradiciji smjeli su ga piti samo muškarci. Po drevnoj legendi, koju su majke prenosile kćerima zajedno s tajnim uputama za čuvanje narkotika u korijenu, jednom davno, vrlo davno, samo su žene koristile snažnu drogu. Obrednu tajnu su ukrali muškarci i zabranili im da je ponovno upotrebljavaju, ali nisu mogli ukrasti i tajnu pripremanja napitka. Vidarice su vrlo nerado dijelile znanje bilo s kim osim s vlastitim kćerkama, pa način pripreme više nije znao nitko osim izravnih potomaka roda koji je nosio tajnu. Čak i sad napitak nisu nikad davale, a da nisu primile odgovarajuću protuvrijednost. Kad je napitak bio gotov, Iza klimne glavom i Guv stupi naprijed sa zdjelom čaja od bunike, pripremljenog kao da će ga piti muškarci, no ovog će ga puta dobiti žene. Posude su dostojanstveno razmjenili, a zatim Mog-ur povede muškarce u malu spilju. Nakon što su otišli, Iza je dala svakoj ženi čaj od bunike. Vidarica je istu biljku koristila za ublažavanje bolova ili kao sredstvo za usjpav-Ijivanje, a posebno pripremljena služila je i za smirivanje djece. Žene su se potpuno opuštale samo kad su znale da ih neće smetati djeca. U rijetkim prilikama poput ove, Iza se pobrinula da sigurno uspava mladariju. Nije prošlo dugo vremena, žene su počele voditi mamurnu djecu do koža za spavanje. Zatim su se vraćale do vatre. Nakon što je polegla Ejlu, Iza pode do instrumenta kojim se služio Dorv za vrijeme lovačkog plesa. Polako, ritmički je udarala po trbušastom bubnju, mijenjajući ton odabiranjem mjesta udarca. U početku su žene sjedile sasvim nepomično. Suviše su se navikle na susprezanje osjećaja u prisustvu muškaraca. Postepeno, sa sve jačini djelovanjem narkotika i znajući da ih muškarci ne mogu vidjeti, neke su se žene započele njihati u svečanom ritmu. Prva je na noge skočila Ebra. Složenim koracima u krugovima je plesala oko Ize, a kad je ova ubrzala ritam, to je potaklo i druge. Uskoro su se sve pridružile voñinoj družici. Kako je ritam postajao brži i složeniji, obično suzdržane žene su odbacile ogrtače i započele ples pun neobuzdanih erotskih pokreta. Nisu ni primijetile kad je Iza prestala bubnjati i pridružila im se; sasvim su se prepustile vlastitom unutrašnjem ritmu. Mnoštvo suspreg-nutih osjećaja oslobodilo se u neusiljenom plesu. Napetosti su nestajale u katarzi slobode, katarzi koja im je omogućavala da prihvate svoje ograničeno postojanje. Žene su plesale, skakale i nogama udarale o zemlju u divljem zanosu. Kad su se na istoku počeli nazirati prvi znaci novog dana, popadale su na zemlju od iscrpljenosti i ostale spavati gdje se koja našla. Muškarci su u zoru izašli iz spilje. Koračajući preko poleglih ženskih tijela, otišli su do svojih koža za spavanje i uskoro utonuli u san bez snova. Katarza muškaraca bila je posljedica napetosti lova. Njihov je obred bio sasvim različitog oblika - suzdržaniji, okrenut prema unutra, mnogo stariji - no ipak isto tako uzbudljiv. Kad se nad istočnim hrptom ukazalo sunce, iz spilje je isšepao Kreb i pogledao usnule žene prostrte po tlu. Ponekad je iz znatiželje promatrao žensku svečanost. S razumijevanjem koje je potjecalo iz dubine duše, stari je čarobnjak shvaćao potrebu za oslobañanjem nakupljenih osjećaja. Znao je da se muškarci pitaju što je žene toliko iscrpilo, ali Mog-ur im to nikad nije objasnio. Bili bi zapanjeni razu-larenošću žena, baš kao što bi i one bile iznenañene kad bi znale kako inače gotovo bešćutni muškarci strasno zazivaju duhove s kojima su dijelili ovaj svijet. Mog-ur se povremeno pitao ne bi li i umove žena trebalo usmjeriti prema počelima. Njihova su sjećanja bila drukčija, no i one su imale sposobnost prizivanja drevnog znanja. Da li su i one posjedovale rasno sjećanje? Da li bi se mogle pridružiti obredu muškaraca? Mog-ur je o tome razmišljao, no nikad se to ne bi usudio učiniti jer se bojao gnjeva duhova. Pleme bi bilo uništeno kad bi žene uključili u taj sveti obred.

Kreb se odvuče do logora i polako spusti na kožu za spavanje. Na Izinom pokrivaču ugleda raskuštranu plavu kosu i to ga natjera da pomisli što se sve dogodilo od trenutka kad je jedva izbjegao smrti u staroj spilji koja se rušila. Kako mu se samo to strano dijete brzo uvuklo u srce? Uznemiravale su ga Brunove loše podsvjesne misli o Ejli, a nisu mu promakli ni Braudovi zli pogledi. Nesklad u čvrsto povezanoj grupi bacao je mrlju na obred, a u duši mu ostavio nemir. Braud neće dopustiti da se sve završi na tome, mislio je Kreb. Totem Dlakavog nosoroga baš odgovora našem budućem vodi. Braud je možda hrabar, no vrlo je tvrdoglav i previše ohol. U jednom je trenutku miran i razborit, čak nježan i brižan, ali zbog sasvim beznačajnog razloga u slijedećem postaje pun srdžbe i slijepog bijesa. Nadam se da neće suviše zlostavljati djevojčicu. Ne budi glup, korio se. Sin Brunove družice neće se uznemiravati zbog male djevojčice. Jednog će dana biti voda. Uostalom, to Brun nikad ne bi dozvolio. Braud je sad muškarac i naučit će se svladavati. " Stari bogalj legne i u tom trenutku shvati koliko je umoran. Bio je napet još od potresa, ali sad se smio opustiti. Spilja je bila njihova, totemi su uselili u novi dom, pa se i pleme moglo smjestiti u nju čim se probudi. Umorni čarobnjak zijevne, ispruži se i zatvori oko. Govor Plemena Kad je pleme po prvi put ušlo u prostranu spilju, nitko od iznenañenja dugo nije mogao doći k sebi. No uskoro su se privikli i ubrzo zaboravili na stari dom i mukotrpno traženje novog. Što su bolje poznavali okolinu, to im se položaj više sviñao. Ubrzo je život potekao uobičajenim tokom. Kratko se ljeto moralo iskoristiti za lov, sakupljanje i spremanje hrane potrebne za dugu ledenu zimu koja je bila pred njima. Bogata ih je priroda izdašno opskrbljivala plodovima. Kroz zapjenjene brzake jurile su srebrnaste pastrve. Dok se riba odmarala pod kamenjem ili travom, vješte su je ruke izbacivale iz vode. Blizu utoka rijeka u kopneno more plivale su divovske kečige i lososi, često puni ukusnog crnog kavijara ili svijetlo ružičaste ikre. Na morskom dnu bili su ogromni somovi i bakalari. Pleme je često prevaljivalo petnaestak kilometara koliko ih je dijelilo od velike vode. Mrežama od dugih životinjskih dlaka ubrzo bi nalovili riba koliko im je bilo potrebno. Od školjaka i mekušaca izrañivali su kutljače, žlice, zdjelice i šalice, a jeli su, naravno, i njihovo sočno meso. Penjali su se surim hridinama uz vodu i skupljali jaja ptica koje su se ovdje gnijezdile. Ponekad bi dobro nanišanjeni kamen oborio blunu, galeba ili ronca. Ljeto se približavalo, a priroda je nudila sve više korijenja, sočnih mladica i listova, različitih vrsta bundeva, mahuna, boba, voća i žita. Cvjetovi, listovi i aromatične trave za pripremanje čajeva i začina, sušili su se na drvenim okvirima. Obala mora bila je puna grumenja soli preostalih nakon smanjivanja razine vode, uzrokovane velikim ledenjacima na sjeveru koji su sušili atmosferu. Muškarci su često odlazili u lov. Obližnja, gustom travom obrasla stepa, hranila je veliki broj biljoždera. Ravnicom su prolazila krda divovskih jelenova razgranatog rogovlja raspona većeg od tri metra, kao i ogromnih bizona slične veličine rogova. Stepski su se konji rijetko spuštali tako daleko na jug, no na otvorenom prostoru ravnice živjeli su divlji magarci. Manja krda i usamljeni primjerci šumskih konja nastavali su prostor bliže spilji. Stepa je takoñer bila dom antilope, manje roñake koze.

Rijetku šumu izmeñu ravnice i podnožja bregova nastanjivala je manja vrsta bizona, divlje stoke crne ili tamno smeñe boje od koje su nastale današnje domaće pasmine. Šumski nosorozi - u rodu s kasnijim tropskim, koji uglavnom

žive u šikarama, ali prilagoñeni hladnijoj klimi umjerenog pojasa - tek su malo zadirali na teritorij vrste koja je više voljela travnjake na rubovima stepe. I jedni i drugi su imali kratke, uspravne rogove na vodoravnoj glavi, za razliku od dlakavih, koji su kao i mamuti tek povremeno stizali u te krajeve. Prednji je rog ove posljednje vrste bio prilično dug i koso postavljen, pa je pognutom glavom životinja lako razgrtala snijeg s pašnjaka. Debeli sloj masti i duge dlake štitio ih je od jake hladnoće. Njihovo su prirodno stanište bile zamrznute stepe sjevera, lesne ravnice. Nastanak lesa bio je posljedica širenja ledenjaka. Sniženi tlak zraka nad velikim zaleñenim površinama upijao je vlagu, pa je u tim područjima puhao stalni vjetar. Snijega je bilo malo. Zračne su struje s rubova ledenjaka nosile finu prašinu smrvljenih stijena - les - i rasprostirale je po velikoj površini. Kratko je proljeće otopilo tek tanki sloj snijega i gornjih dijelova vječno zamrznutog tla, no i to je bilo dovoljno da trava nikne. Nakon kratkog je vremena izrasla, osušila se i tako pretvorila u sijeno - hranu milijuna životinja prilagoñenih životu u ledenim dijelovima kontinenta. Dlakavi su biljožderi tek u kasnu jesen dolazili na poluotok. Ljeta su bila prevruća, a zimi je napadao debeli snježni pokrivač kroz kojeg su se vrlo teško kretali. I mnoge su druge životinje zimi takoñer odlazile na sjever, u hladnija ali sušnija područja. Većina ih se ljeti vraćala. Životinje koje su se hranile grančicama i lišćem, korom drveća ili lišajevima, ostajale su na šumom obraslim padinama koje su pružale dodatnu zaštitu ali nisu dopuštale stvaranje većih krda. Medu gustim drvećem dom su osim konja, nosoroga, divljih svinja i nekoliko vrsta jelenova pronašle i mnoge druge vrste: losovi, plahe srne, te nešto veći žućkasto-smedi jelenovi lopatari. U višim predjelima planine živjele su ovce velikih rogova, mufloni, a najviši je bio dom kozoroga i divokoza. Vesele su ptice ukrašavale šume bojama i pjesmom, a rjeñe su služile i kao hrana. Njihovo su mjesto na jelovniku lakše popunjavale tuste kamenjarke i Iještarke koje nisu visoko letjele, pa ih je mogao dostići neki pažljivo nanišanjeni kamen. Kad su se divlje patke i guske ujesen spuštale na bare, čekale su ih pripremljene mreže. Grabljivice i lešinari lijeno su se uzdizali na toplim strujama, pažljivo promatrajući sve što se dogaña pod njima. Po planinama i ravnicama kraj spilje živjele su mnoge manje vrste: u lovce su se ubrajale kune, vidre, lasice, hermelini, lisice, soboli, rakuni, jazavci, te male divlje mačke od kojih su u kasnijim tisućljećima nastale horde domaćih istrebljivača miševa, a njihov su plijen bile vjeverice, dikobrazi, zečevi, kunići, krtice, vodeni štakori, nutrije, dabrovi, tvorovi, miševi, voluharice, lemari, divovski skočimiševi, hrčci, te mnoštvo drugih nikad imenovanih, sada već izumrlih životinja. Lovom je pleme dolazilo do mesa i krzna. Veći su grabežljive! bili osnovni dio prehrambenog lanca. Bilo je tu vukova i opasnih divljih pasa; mačju su obitelj predstavljali risovi, gepardi, tigrovi, leopardi, planinski lavovi, pume, te naposljetku, dvaput veći od drugih, spiljski lavovi. U blizini spilje lovili su i smeñi medvjedi, no njihove divovske braće, spiljskih medvjeda, ovdje nije bilo. Životinjski je svijet bio popunjen svuda prisutnom spiljskom hijenom. Zemlja je bila nevjerojatno bogata, a čovjek tek neznatni dio raznolikog života koji se rañao i umirao u tom hladnom drevnom Edenu. Još uvijek previše sirov, nespreman za ravnopravno sudjelovanje u bespoštednoj borbi za opstanak, bio je najslabiji medu lovcima. No i pored prividne ranjivosti, bez očnjaka, oštrih pandža, brzih nogu ili snažnih mišica, ipak je zadobio poštovanje četveronožnih suparnika. Već je i njegov miris bio dovoljan da veću i snažniju zvijer skrene s odabranog puta. Veliki je mozak nadoknañivao druge nedostatke. Iskusni lovci iz plemena bili su vješti u napadu i obrani, a kad su se osjećali ugroženima ili su željeli novo zimsko krzno, stradala je mnoga iznenañena zvijer. Osvanuo je vedar dan, a već se od ranog jutra osjećala ljetna sparina. Krošnje stabala još su uvijek bile svijetlo zelene boje. Oko razbacanih kostiju

ostalih od jučerašnjih obroka lijeno su letile muhe. Povjetarac je s mora nosio dah života, a sjene grana pred ulazom u spilju su lovile jedna drugu. Nakon pronalaženja novog doma, Mog-urove su dužnosti bile lake. Sve što se od njega tražilo bili su povremeni lovački obredi ili ceremonije tjeranja zlih duhova, a kad je netko obolio ili se ozlijedio, molio je toteme da pomognu Izinim čarolijama. Lovci su otišli, a s njima i nekoliko žena. Bit će odsutni mnogo dana. Nakon što muškarci ulove plijen, žene su ga pripremale za sušenje - tako su ga mnogo lakše donijeli do spilje. Toplina sunca i stalni vjetar brzo su sušili meso razrezano u tanke vrpce. Vatre s mnogo dima tjerale su muhe koje su u njega polagale jajašca i tako ga kvarile. Žene će, takoñer, većinu ulova donijeti do spilje na svojim leñima. Otkad su se uselili u novu spilju, Kreb je gotovo svakog dana pokušavao naučiti Ejlu jeziku plemena. Nekoliko je primitivnih riječi, za njihovu djecu obično najteži dio, naučila sasvim lako, no složeni sistem kretnji i znakova nikako nije mogla shvatiti. Pokušao ju je naučiti značenju kretnji, no niti jedno od njih dvoje nije imalo osnova u načinu sporazumijevanja drugog, a nije bilo nikoga da im prevodi ili objašnjava. Starac je svim silama nastojao prevladati tu teškoću, no nikako mu nije uspijevalo. Ejla je takoñer bila razočarana bezuspješnim pokušajima razgovora. Znala je da joj nešto promiče, a htjela je izraziti mnogo više od onih nekoliko riječi koje je znala. Vidjela je da pripadnici plemena razumiju više nego što kažu jednostavni glasovi, ali nije znala na koji način. Teškoća je bila u tome što naprosto nije vidjela znakove rukama. Za nju su to bili slučajni pokreti, a ne sredstvo sporazumijevanja. U njenoj svijesti nije postojao pojam razgovora pokretima. Nije joj nikad palo na pamet da je tako nešto uopće moguće; bilo je to sasvim izvan njenog iskustva. Kreb je počeo naslućivati u čemu je problem, iako u to gotovo nije mogao povjerovati. Vjerojatno ne zna da pokreti imaju značenje, razmišljao je. "Ejla," pozvao je i domahnuo rukom. U tome je, dakle, stvar, mislio je dok su hodali puteljkom uz brzu rječicu. Jedina je druga mogućnost bila da nije dovoljno pametna za shvaćanje jezika. Pažljivo promatrajući njeno ponašanje nije to mogao ustanoviti, ma kako različita bila od pripadnika Plemena. Ali ipak ne razumije jednostavne geste. Pokušat ću ih učiniti vidljivijima. Svakodnevnim odlaskom u lov, ribolov ili sakupljanje plodova, nastala je staza na putu s najmanje prepreka. Stigli su do omiljenog starčevog mjesta, čistine kraj velikog hrasta čije je izloženo korijenje zasjenjeno gustom krošnjom bilo mnogo ugodnije od gole zemlje. Počinjući današnju lekciju, štapom je pokazao drvo. "Hrast," brzo je odgovorila Ejla. Kreb je klimnuo glavom, a zatim pokazao na rječicu. "Voda," rekla je djevojčica. Starac ponovno klimne glavom, a zatim rukom učini pokret i ponovi riječ. "Tekuća voda, rijeka," značila je riječ povezana s pokretom. "Voda," oklijevala je Ejla, zbunjena potvrñivanjem i ponovnim pitanjem. Duboko u želucu počela je osjećati paniku. To se već i prije ponavljalo, znala je da Kreb traži nešto više, no nije znala što. Kreb odmahne glavom. Istu je vježbu već ponovio mnogo puta. Pokazujući štapom u njene noge, pokušao je ponovno. "Noge," reče Ejla. "Da," klimne čarobnjak. Na neki je način moram natjerati da gleda, a ne samo sluša. Ustao je, primio je za ruku, pa su zajedno prešli nekoliko koraka. Rukom je načinio pokret i rekao riječ "noge". "Noge u pokretu, hodanje," bio je smisao onoga što je htio saopćiti. Napeto je slušala i pokušavala otkriti što joj promiče. "Noge," izgovori uzdrhtalim glasom, sigurna da to nije ispravni odgovor.

"Ne, ne, ne! Hodanje! Noge u pokretu," ponovio je. Gledao ju je ravno u lice i jako naglasio pokret. Povukao ju je za ruku i ponovno pokazao na noge; bojao se da to nikad neće shvatiti. Suze su navrle na Ejlino lice. Noge! Noge! Znala je da je to prava riječ, no zašto onda odmahuje glavom? Voljela bih da prestane mahati rukom. U čemu sam pogriješila? Starac je ponovno s njom načinio nekoliko koraka, upro prstom u noge i opet rekao riječ. Stala je i promatrala ga. Ponovio je kretnju, naglasio je toliko da je već gotovo dobila drugo značenje, i rekao riječ. Sagnuo se, gledao je u lice, a rukom joj je mahao pred očima. Pokret, riječ. Pokret, riječ. Što hoće od mene? Što moram učiniti? Svim ga je silama željela shvatiti. Znala je da nešto pokušava objasniti. Zašto stalno maše rukom, pitala se. Tada joj na pamet padne maglovita misao. Njegova ruka! Neprekidno maše rukom. Oklijevajući je podigla ruku. "Da, da! U tome je stvar," Kreb je žustro klimao glavom. "Načini znak! Kretanje! Noge u pokretu!" ponovio je. Sve je postajalo razumljivije. Gledala ga je, a zatim pokušala ponoviti kretnju. Kreb je rekao da! To je ono što hoće! Pokret! Želi da načinim pokret. Ponovila je kretnju i izrekla riječ, makar još uvijek nije znala što znači, ali je u najmanju ruku shvatila da želi upravo to. Kreb ju je okrenuo i jako šepajući pošao prema hrastu. Dok ga je slijedila, pokazao je u noge i ponovio kombinaciju riječi i pokreta. Razumijevanje je poput eksplozije ispunilo njen um. Kretanje nogama! Hodanje! To je ono što mi govori! Ne samo noge. Pokret rukom i riječ "noge" znači hodanje! U mozgu joj je kuhalo. Prisjećala se da ljudi iz plemena uvijek mašu rukama. Pred oči su joj došli Kreb i Iza; stajali su, gledali se, gestikulirali, izgovarali vrlo malo riječi, ali

neprestano pokretali ruke. Da li su razgovarali? Zar se tako sporazumijevaju? Da li zbog toga tako malo govore? Da li razgovaraju rukama? Kreb je sjeo na korijen hrasta. Ejla je stajala pred njim i pokušavala zatomiti uzbuñenje. "Noge," rekla je i pokazala na njih. "Da," klimnuo je, pitajući se da li je shvatila. Okrenula se i načinila par koraka, vratila se, ponovila gestu i riječ "noge". "Da, da! Dobro je! Shvatila si," rekao je. Uspjela je! Mislim da me razumije! Ejla je zastala, okrenula se i potrčala. Stigla je do drugog kraja čistine, vratila se i ubrzano dišući stala pred njega. "Trčanje," gestikulirao je dok ga je pažljivo gledala. Taj se pokret razlikovao od prvog; bio je sličan, no ipak različit. "Trčanje," oklijevajući je ponovila pokret. Shvatila je! Kreb je bio uzbuñen. Pokret je bio grub, nedostajala mu je profinjenost kakvu su imala i najmanja djeca u plemenu, no na koncu " je ipak shvatila. Žustro je klimnuo glavom, našto je gotovo bačen na zemlju jer je Ejla priskočila i svom ga snagom zagrlila, radosna novim saznanjem. Razumjela je! Stari se čarobnjak osvrnuo. Bila je to gotovo nagonska reakcija. Kretnje privrženosti bile su ograničene na prostor uz ognjište. No znao je da su sami. Bogalj je nježno uzvratio zagrljaj i u tom je trenutku osjetio zadovoljstvo kao još nikad u životu. Za Ejlu se otvorio novi svijet. Imala je uroñeni smisao za dramat-sko izražavanje i oponašanje, pa je sve to iskoristila za ponavljanje Krebovih kretnji. No njegove su geste jedinom rukom nužno bile tek prilagodbe, pa je od Ize saznavala profinjenije pojedinosti. Učila je poput dojenčeta; počela izražavanjem jednostavnih potreba, no kod nje je sve, naravno, teklo mnogo brže. Predugo su je frustrirali bezuspješni pokušaji sporazumijevanja, pa je u najkraćem vremenu to željela nadoknaditi. Svakim je danom znala više, a to joj je omogućilo da potpunije upozna život plemena. Usmjeravajući pažnju na govor, zurila je u ljude oko sebe. Pokušavala

je shvatiti očemu razgovaraju. Pleme je u prvo vrijeme podnosilo njezino smetanje, smatrajući je nekom vrstom dj teta koje uči jezik. No s vremenom su joj počeli upućivati namrgode poglede koji su rječito govorili da se takvo nedolično ponašanje n dugo trpiti. Zurenje je, poput prisluškivanja, bilo nepristojno; običaj je nalagao odvraćanje očiju od tuñih razgovora. Ejla je to naučila jedne ljetne večeri. Pleme je bilo u spilji, sakupljeno oko obiteljskih ognjišta, i pripremalo se za večeru. Sunce je već zašlo, i tamno se lišće ljuljano povjetarcem ocrtavalo na tek nešto svijetlijem nebu. S vatre na ulazu spilje, zapaljene da tjera zle duhove, znatiželjne napasnike i sprečava prodor vlažnog noćnog zraka, uzdizali su se pramenovi dima. Titravi je zrak oko nje izobličavao sliku stabala i grmlja pred spiljom. Po naboranim stijenama plesale su sjene. Ejla je sjedila unutar granice od kamenja koja je označavala Kre-bovo ognjište i gledala u Brunovo domaćinstvo. Braud je bio uzbuñen i svoj je bijes iskaljivao na majci i Ogi. Bilo je to pravo odraslog muškarca. Dan je za njega loše započeo, a još gore završio. Dugi sati traganja i vrebanja su propali jer je promašio cilj pa je crvena lisica, čije je krzno velikodušno obećao Ogi, upozorena kamenom koji je pao kraj nje, bez traga nestala u šikari. Ogin pogled pun razumijevanja još je više ranio Braudov ponos; on je bio taj koji je opraštao pogreške, a ne obrnuto. Žene, umorne od dnevnih napora, pokušavale su završiti posljednje kućanske poslove, pa je Ebra, rasrdena njegovim stalnim zanovijetanjem , Brunu potajno dala znak. Voda je bio svjestan mladićevog bahatog, zapovjedničkog ponašanja. Bilo je to njegovo pravo, no Brun je smatrao da prema ženama mora imati više obzira. Nije bilo potrebno zadavati im nepotrebne zadatke kad su i tako imale dovoljno posla. "Braud, pusti žene na miru. Dovoljno su zaposlene," pokazao je nijemim pokretom. Bilo je to previše, pred Ogom, pa još k tome od vode. Braud je zlovoljno otapkao do krajnjeg ruba Brunovog ognjišta i ugledao Ejlu koja je zurila prema njemu. Nije ga zanimalo da li je shvatila što se upravo dogodilo u susjednom domaćinstvu; Brauda je smetalo što je ružni mali uljez vidio kako ga Brun kori poput djeteta. Bio je to konačni udarac povrijeñenom ponosu. Nije niti toliko pristojna da odvrati pogled, mislio je. Pa dobro, nije jedina koja zna zanemariti najosnovniju pristojnost. U tom se trenutku nakupila sva gorčina proteklog dana, odbacio je sve drevne običaje i prema mrskoj djevojčici dobacio pogled pun zlobe. Kreb je bio svjestan prepirke kraj Brunovog ognjišta, baš kao što je bio svjestan prisustva svih članova plemena. To je njegov mozak obično odbacivao kao pozadinski šum, no sve što se ticalo Ejle pri" Pleme spiljskog medvjeda vlačilo mu je pažnju. Bio je svjestan napora volje i zaista velike zlovolje koja je natjerala Brauda da prevlada naviku stvaranu čitavog života, pa da izravno pogleda u ograničeni prostor drugog muškarca. Braud je previše neprijateljski raspoložen prema Ejli, razmišljao je Kreb. Za njeno dobro moram je naučiti pravilima lijepog ponašanja. "Ejla," oštro je pozvao. Trgnula se, začuñena njegovim tonom. "Ne gledaj u druge," gestikulirao je. Iznenadila se. "Zašto ne gledati," pitala je. "Ne gledati, ne zuriti; ljudi ne vole," pokušavao je objasniti, svjestan da Braud promatra krajičkom oka, otvoreno pokazujući zadovoljstvo što Mog-ur kori djevojčicu. Čarobnjak je previše mazi, mislio je. Kad bi živjela ovdje ubrzo bi saznala kako se žensko mora ponašati. "Želim naučiti govor," pokazala je Ejla rukama, još uvijek zbunjena i malo povrijeñena.

Kreb je dobro znao zašto gleda, no vrijeme je da nauči što se ne smije. Ako je ukori, možda će to utjecati na Brauda, možda više neće pokazivati toliko mržnje i bijesa. "Ejla ne smije zuriti," gestikulirao je strogog izraza lica. "Loše. Ejla ne odgovara kad muškarac govori. Loše. Ejla ne gleda u druga ognjišta. Loše. Loše. Razumiješ?" Kreb je bio grub. Želio je naglasiti značenje prijašnjeg dogañaja. Opazio je da se Braud podigao i na Brunov poziv otišao natrag do vatre, očito mnogo bolje raspoložen. Ejla je bila utučena. Kreb još nikad nije postupio tako oštro. Mislila je da je zadovoljan što uči jezik; sad je rekao da ne smije gledati druge kad razgovaraju. Zbunjena i povrijeñena, osjetila je kako naviru suze i počinju teći niz lice. "Iza," zabrinuto je pozvao Kreb. "Doñi! Nešto nije u redu s Ej-lom." Oči ljudi iz Plemena suzile su samo kad bi nešto palo u njih, prilikom prehlade ili kad su bolovali od neke očne bolesti. Nije znao što je to plač. Iza dotrči. "Pogledaj! Iz očiju joj curi voda. Možda je upala iskra. Pogledaj što nije u redu," zapovijedio je. Iza je takoñer bila zabrinuta. Podigla je Ejline kapke i izbliza pogledala oči. "Oko boli," pitala je. Vidarica nije vidjela znakove upale. Činilo se da očima nije ništa, samo što je iz njih curila voda. "Ne, ne boli," šmrcnula je Ejla. Nije znala zašto su se uzbudili, no shvatila je da im je stalo do nje i pored toga što je Kreb rekao da nije bila dobra. "Zašto Kreb ljut, Iza," jecala je. "Moraš učiti, Ejla," ozbiljno je objasnila Iza. "Nije pristojno zuriti. Nije pristojno gledati u ognjišta drugih muškaraca, gledati dok drugi razgovaraju. Ejla mora naučiti; kad muškarac govori, žene gledaju dolje, ovako," pokazala je Iza. Kad muškarac kaže, žena učini. Bez pitanja. Samo mala djeca zure. Dojenčad. Ejla velika. Ljudi se ljute na Ejlu." "Kreb ljut? Ne voli me," upitala je i još se više rasplakala. Iza nije znala zašto voda teče iz Ejlinih očiju, no osjetila je zbunjenost djevojčice. "Kreb te voli. I Iza. Kreb će podučiti Ejlu. Ne samo govoriti. Moraš naučiti običaje Plemena," dodala je žena i uzela je u naručje. Nježno ju je držala dok Ejla nije isplakala tugu, a zatim je mekom kožicom obrisala natečene oči. Ponovno ih je pogledala ne bi li se još jednom uvjerila da li je sve u redu. "Što nije u redu s očima," pitao je Kreb. "Da li je bolesna?" "Mislila je da je ne voliš. Mislila je da se ljutiš. Sigurno je to uzrokovalo bolest. Možda su svijetle oči poput njezinih osjetljivije, no ne vidim ništa neobično, a i sama kaže da je ne bole. Mislim da je voda tekla zbog tuge, Kreb," objasnila je Iza. "Tuge? Bila je tužna jer je mislila da je ne volim, zato se razboljela? Zato joj voda curi iz očiju?" Zapanjeni muškarac nije mogao vjerovati i to ga ispuni mješavinom različitih osjećaja. Da li je boležljiva? Činilo se da je zdrava, no nitko nije obolio zato jer ga Mog-ur ne voli. Ljudi su se bojali čarobnjaka, poštovali ga, osjećali strahopoštovanje, no nitko nikad nije želio da ga starac voli toliko da mu iz očiju teče voda. Možda Iza ima pravo, možda su njene oči slabe, no vid joj je dobar. Moram je naučiti lijepom ponašanju. Ne nauči li običaje Plemena, Brun će je prognati. To je još uvijek u njegovoj moći. No to ne znači da je ne volim. Volim je, priznao je, i pored toga što je čudna, ja je jako volim. Nervozno gledajući u noge, Ejla se polako dovukla do starog bogalja. Stala je pred njega i pogledala ga velikim tužnim očima, još uvijek mokrim od suza. "Više neću zuriti," gestikulirala je. "Kreb nije ljut?" "Ne," odgovorio je, "nisam ljut, Ejla. No ti sad pripadaš plemenu, pripadaš meni. Moraš naučiti jezik, ali i običaje Plemena. Razumiješ?" "Ja sam Krebova? Kreb me voli," upitala je. "Da, volim te, Ejla."

Lice djevojčice je zasjalo, nasmiješila se i zagrlila ga, a zatim popela, u krilo unakaženog, izobličenog starca i čvrsto privinula uz njega. Djeca su uvijek zanimala Kreba. Mog-ur je rijetko otkrio dječji totem koji majci u istom trenutku ne bi bio razumljiv. Pleme je ča-

robnjakovu vještinu pripisivalo moćima, no pravi je uzrok bilo vrlo pažljivo promatranje. Djecu je proučavao od roñenja. Često je potajno promatrao dok su ih muškarci i žene tetošili i mazili. No stari bogalj nikad nije upoznao radost držanja djeteta u vlastitim rukama. Iscrpljena osjećajima, Ejla je zaspala. U naručju moćnog čarobnjaka kojeg su se svi bojali, osjećala se sigurnom. U njenom je srcu zamijenio muškarca kojeg se nije sjećala, osim kao mutne predodžbe. Dok je Kreb gledao opušteno lice puno povjerenja, u njegovoj je duši cvjetala ljubav. Ne bi je više volio niti da je njegova. "Iza," pozvao je tihim glasom. Žena podigne uspavano dijete, ali ne prije nego što ju je još jednom zagrlio. "Umorna je od te čudne bolesti," rekao je. "Neka se sutra dobro odmori, a ujutro joj svakako pogledaj oči." "Da, Kreb," klimnula je glavom. Iza je voljela obogaljenog sina svoje majke; bolje je od bilo koga poznavala nježnu dušu sakrivenu za tako odbojnom vanjštinom. Radovala se jer je pronašao voljeno biće, nekog tko i njega voli, a to je pojačalo njene osjećaje prema djevojčici. Iza nije bila tako sretna otkad je bila malena. Jedino ju je stalno mučilo da li će njeno dijete možda biti muško. Sina mora odgajati lovac. Bila je kćerka Brunove majke, družice prijašnjeg vode. Dogodi li se nešto Braudu ili njegova družica ne rodi muško dijete, voda će postati njen sin, naravno, bude li ga imala. Brun će je zajedno s djetetom tada morati dati nekome od lovaca ili će je uzeti sam. Svaki je dan molila totem da joj podari žensko dijete, no ipak je neprestano brinula. Ljeto je polako prolazilo, a Kreb je znatiželjno dijete strpljivo podučavao profinjenostima jezika i običajima plemena. Odvraćanje pogleda bila je tek prva medu teškim lekcijama. Mnogo je teže naučila savladavati priroñenu znatiželju i neobuzdani zanos, a jedino se tako mogla uklopiti u uobičajenu sliku poslušnog ženskog stvorenja. Kreb i Iza su takoñer mnogo naučili. Otkrili su da čudna grimasa, kad rastegne usne i pokaže zube, često popraćena glasnim zvukovima nalik dahtanju, znači da je sretna, a ne neprijateljski raspoložena. Nikad, ipak, nisu sasvim suspregli brigu oko njenih očiju koje su ispuštale vodu kad je bila tužna. Iza je zaključila da se radi o boljetici koja zahvaća svijetle oči, a usput se pitala da li je to bilo normalno za Druge ili je bilo samo Ejlina osobina. Za svaki slučaj ispirala joj je oči bistrom tekućinom plavo-bijele biljke izrasle duboko u zasjenjenoj šumi, na mjestima gdje je bilo mnogo truleži. Njena sjajna površina na dodir bi pocrnila. Iza nije znala bolji lijek za bolne ili upaljene oči, pa ga je koristila svaki put kad je djevojčica plakala. Ejla to više nije često radila. Iako je ponekad bila na rubu plača, borila se da ne prosuzi. To je uznemiravalo ljude koji su je voljeli, a bio je to, osim toga, znak koliko je različita od pripadnika plemena. Svim se silama nastojala uklopiti u društvo koje ju je tako velikodušno prihvatilo. Pleme se polako navikavalo, no još su uvijek ispod oka gledali neke njene čudne osobine. Ejla je, takoñer, sve bolje upoznavala pleme i prihvaćala njegove običaje. Iako su se muškarci zanimali za nju, bilo je ispod časti pokazivati previše interesa za žensko dijete, bez obzira koliko strano i čudno, pa su je izbjegavali. Uzvraćala im je istom mjerom. Brun je pokazivao više pažnje, no Ejla ga se bojala. Bio je stroži i zatvoreniji od Kreba. Nije znala da je za

ostatak plemena Mog-ur bio mnogo uzdržaniji i strasniji od Bruna i svi su se čudili neobičnoj bliskosti moćnog čarobnjaka i čudnovate strane djevojčice. Posebno joj se zamjerio mladić kraj Brunove vatre. Braud ju je uvijek gledao s mržnjom. Najprije se sprijateljila sa ženama. S njima je, uostalom, provodila većinu vremena. Osim kad je bila unutar granica Krebovog ognjišta ili je s Izom odlazila po ljekovito bilje, obje su obično bile sa ženskim dijelom plemena. Na početku je Ejla samo slijedila Izu i promatrala žene dok su derale i štavile krzna, rastezale iz jednog komada kože izrezane vrpce, plele košare, prostirke ili mreže, iz cjepanica duble zdjele, sakupljale hranu, pripremale obroke, spremale zimske zalihe hrane i ispunjavale naredbe muškaraca koji su ih pozivali da nešto učine. Ali kad su žene primijetile Ejlinu želju za učenjem, pomagale su joj ne samo u savladavanju jezika, već i svih drugih korisnih ženskih poslova. Nije bila snažna poput žena ili djece iz Plemena - njen krhkiji kostur nije nosio tako snažne mišiće - no bila je zapanjujuće spretna. Teške poslove gotovo i nije mogla obavljati, ali je, za dijete, odlično plela košare i izrezivala vrpce jednolike širine. Ubrzo se izmeñu nje i Ike razvilo toplo prijateljstvo. Kad je žena vidjela koliko se Ejla zanima za njeno dijete, dozvolila joj je da ga nosi unaokolo. Ovra je bila zatvorenija, no ipak su i ona i Uka bile posebno ljubazne. Tuga za gubitkom mladog muškarca u potresu, približila ih je djevojčici bez obitelji. No Ejla nije imala para. Prvi zanos prijateljstva s Ogom ohladio se nakon obreda posvećenja. Mlada se djevojka kolebala izmeñu Ejle i Brauda. S pridošlom je djevojčicom, makar prilično mladom, mogla podijeliti misli. Prema sirotom djetetu osjećala je sklonost jer su obje dijelile sličnu sudbinu, no Braud je očito nije trpio. Oga je nevoljko izbjegavala Ejlu da se ne zamjeri muškarcu koji će jednog dana najvjerojatnije biti njezin. Kad nisu zajedno radile, rijetko su se družile, a nakon što je Ejla više puta bezuspješno pokušala obnoviti vezu, povukla se i nije joj se više približavala. Ejla se nije voljela igrati s Vornom. Iako je bio godinu dana mladi, njegova je igra uvijek bila oponašanje zapovjedničkog načina muškaraca, a to nikako nije mogla prihvatiti. Kad se jednom prilikom pobunila, navukla je gnjev muškaraca ali i žena, posebno od Age, Vornove majke. Bila je ponosna što se njen sin ponaša "kao pravi muškarac", j a uz to je dobro znala za Braudovu mržnju. Jednog će dana mladić ; postati voda, a ako joj sin ostane u milosti možda će ga proglasiti i zamjenikom. Aga je koristila svaku priliku da poveća ugled svog sina, do te mjere da je u Braudovoj blizini otvoreno napadala stranu djevojčicu. Kad bi se Ejli i Vornu približio Braud, brzo bi sina pozvala k sebi. Ejla je sve bolje vladala jezikom, posebno otkad su joj u učenju pomagale druge žene. No jedan je posebni znak otkrila sama. Još je uvijek promatrala sve oko sebe - nije naučila zatvoriti um pred okolinom - iako to nije bilo lako primijetiti. Jednog je popodneva gledala Iku kako se igra s Borgom. Žena načini pokret rukom i ponovi ga nekoliko puta. Kad su djetetove slučajne kretnje donekle ličile gesti, pozvala je ostale žene i s ponosom pohvalila sina. Ejla je vidjela da Vorn pozdravlja Agu istim načinom. Čak je i Ovra tako započinjala razgovor s Ukom. Te se večeri stidljivo približila Izi i kad ju je žena pogledala ponovi kretnju. Ženine se oči rašire od iznenañenja. "Kreb," rekla je. "Kad si je naučio da me zove majkom?" "Nisam je tome učio, Iza," odgovorio je. "Sigurno je to sama naučila." Iza se ponovno okrene Ejli. "Da li si to sama naučila," upitala je"Da, majko," ponovi Ejla istu kretnju. Nije bila sasvim sigurna što znači, ali je nagañala. Vidjela je da je upotrebljavaju djeca prilikom obraćanja ženi koja se o njima brine. Iako je njen um potiskivao svaku pomisao na majku, srce nije zaboravilo. Iza je zamijenila ženu koju je Ejla toliko voljela i

nesretnim slučajem izgubila. Vidarica, koja je tako dugo bila bez djeteta, osjetila kako joj naviru osjećaji. "Moja kći," rekla je i zagrlila Ejlu. "Moje dijete. Kreb, od prvog sam trenutka znala da je moja kći. Nisam li ti odmah rekla? Ona mi je poklonjena, duhovi su mi je dali, sigurna sam." Kreb nije odgovorio. Možda je Iza u pravu. Nakon te večeri Ejla više nije često imala noćne more iako se još uvijek nisu sasvim izgubile. Najčešće je sanjala dva sna: u jednom se skrivala od velike mačke koja ju je pokušavala dohvatiti velikom šapom, dok je drugi bio maglovitiji, ali i mnogo strasniji. Osjećala je potresanje tla, čula potmulu grmljavinu, a nakon toga bi je zahvatila neizreciva tuga. Tada je vikala čudnim jezikom kojeg je sve rjeñe koristila i grčevito se privijala uz Izu. Prvih se mjeseci medu njima ponekad nesvjesno glasala nerazumljivim jezikom, no kad je bolje savladala plemenski, to se dogañalo samo nakon uznemirujućih snova. Nakon nekog vremena i to je prestalo, no uvijek kad bi se probudila nakon more o uzbibanom tlu osjećala se strahovito usamljeno. Kratko vruće ljeto brzo je prošlo, a laki su jutarnji jesenski mra-zovi osvježili zrak i obojili bjelogoričnu šumu. Rani snjegovi, otopljeni čestim pljuskovima, uklonili su lisnati ogrtač krošanja i ukazivali na predstojeću hladnoću. Još kasnije, kad se na granama zadržao tek pokoji tvrdoglavi, usamljeni listić, razdoblje vedrog vremena donese posljednji dašak topline. Uskoro će stići oštri vjetrovi i jaka će zima čitavo pleme zatvoriti u spilju. Pleme je izašlo i uživalo toplinu jesenskog sunca. Na širokoj zaravni pred spiljom žene su vijale žito požnjeveno sa stepe podno njih. Vjetar je u vrtlozima raznosio suho lišće, dajući mu na taj način živost koju više nikad neće imati. Iskorištavajući nalete zraka žene su iz plitkih košara bacale zrnje u zrak, a prije nego bi ga ponovno ulovile, vjetar je odvojio pljevu. Iza se nagnula preko Ejlinih leda, uhvatila joj ruke i košaru u njima, pa joj počne pokazivati kako se žito baca a da ne padne na tlo. Ejla je leñima osjećala dodir nabreklog trbuha, a najednom i snažni grč koji Izu natjera da stane. Iza napusti grupu i pode u spilju, a za njom krenu Ebra i Uka. Djevojčica je opazila da su muškarci prekinuli razgovor i pogledima pratili žene. Očekivala je ukore jer posao još nije bio završen. Začudo, muškarci su ovaj put bili neobjašnjivo dobrostivi. Ejla je krenula za ženama, premda je vjerovala da se muškima to neće sviñati. Ušla je u spilju i ugledala Izu na koži za spavanje. Ebra i Uka su bile kraj nje. Zašto je legla usred dana, razmišljala je Ejla. Da li "vi je bolesna? Iza je opazila zabrinuti pogled, pa je kretnjom pokazala da je sve u redu. Djevojčicu to nije razuvjerilo. Nelagoda se još i povećala kad je opazila koliko ju je slijedeći grč izmučio. Ebra i Uka su pričale o običnim stvarima, o hrani koju su spremile i promjeni vremena. No Ejla je znala dovoljno da shvati koliko su napete i uzbuñene. Nešto nije bilo u redu, to je bilo sasvim očito. Odlučila je pričekati sve dok ne ustanovi što je na stvari, pa sjedne kraj Izinih nogu. Kad se približila večer prišla je i Ika s Borgom na bedru, a zatim je Aga dovela kćer, Onu, pa su i one sjele kraj Ize i pružale joj dodatnu duševnu podršku. Ovra i Oga su s puno znatiželje i zabrinutosti šetale uz vidaricu. Iako Ukina kćerka još nije bila sparena, bila je žena i Ovra je znala da već može roditi novi život. Oga će uskoro postati žena, pa su se obje živo zanimale za sve kroz što je upravo prolazila Iza. Kad je Vorn vidio da i Aba odlazi do Mog-urove vatre, strašno je želio znati što se tamo dogaña. Došao je do Age i popeo joj se u krilo, no Ona je još uvijek sisala. Prihvatila ga je stara žena i podigla u krilo. Nije vidio ništa zanimljivo, samo vidaricu koja se odmarala, pa se nakon kraćeg vremena udaljio.

Uskoro su otišle i žene jer je valjalo pripremiti večeru. Uka je ostala uz Izu, iako su i Ebra i Oga s vremena na vrijeme neprimjetno pogledavale u njenom pravcu. Ebra je poslužila Bruna i Kreba, a zatim je donijela hranu Uki, Izi i Ejli. Ovra je kuhala za muškarca svoje majke ali se vratila ubrzo nakon što se Grod pridružio Brunu i Krebu kraj voñine vatre. Nisu željele ništa propustiti, pa su sjele kraj Ejle koja se nije micala s mjesta. Iza je popila tek malo čaja, a ni Ejla nije imala teka. Progutana hrana naprosto nije htjela skliznuti u želudac. Što je Izi? Zašto nije ustala i pripremila Krebovu večeru? Zašto Kreb nije ovdje i moli duhove da joj pomognu? Zašto je s ostalim muškarcima sjeo uz Bru-novu vatru? Izu su grčevi stezali sve češće. Svakih je par trenutaka nekoliko puta brzo udahnula, a zatim se snažno napinjala. Čvrsto se držala za ruke žena kraj nje. Pala je i noć, a svi su još uvijek bdjeli. Muškarci su se okupili oko Brunovog ognjišta, naizgled u vrlo važnom razgovoru, no odavali su ih povremeni brzi pogledi u Izinom smjeru. Druge su žene redovito dolazile i raspitivale se o razvoju dogañaja. Svi su napeto čekali, ujedinjeni željom da vidarica što prije rodi zdravo dijete. Mrak je već odavno pao kad je najednom nastala opća živost. Ebi je rasprostrta kožu, a Uka pomogla Izi da se podigne na noge i čučn" Teško je disala, jako se naprezala i od boli vikala. Sjedeći izmeñu Ovre i Oge koje su se upinjale i stenjale zajedno s Izom, Ejla se od straha tresla. Žena je duboko udthnula. Uz produljeni napor svih mišića tijela i škripu zubiju izmeñu nogu se u mlazu vode pojavila okrugla dječja glava. Još jedan veliki napor i glava je bila vani. Ostalo je bilo lakše i uskoro je kraj Izinih nogu ležala vlažna beba. Posljednji je grč izbacio krvavu posteljicu. Iscrpljena trudovima, Iza ponovno legne. Ebra podigne dijete, prstom mu iz ustiju izvuče grudu sluzi, a zatim novoroñenče položi na majčin trbuh. Nekoliko je puta udarila dlanom dijete po stopalima, njegova se usta otvore i glasan krik označi da je po prvi put udahnulo zrak. Ebra oko pupčane vrpce omota crveno obojenu uzicu, stegne je i zubima prekine dio koji se još držao uz posteljicu. Podigne dijete da ga Iza vidi. Nakon toga krene Brunovom ognjištu da svog muškarca izvjesti o vidaričinom uspješnom porodu i spolu djeteta. Pognute glave sjela je pred vodu, a kad ju je dodirnuo po ramenu, pogleda ga u lice.

Brojenje "Nemam dobre vijesti," počne Ebra uobičajenom kretnjom kojom se izražavala tuga, "Iza je rodila djevojčicu." No vijest nije primljena sa žaljenjem. Brunu je odlanulo, iako to nikad ne bi priznao. Čarobnjak je skrbio za kćerku svoje majke, kraj njegovog je ognjišta bila i Ejla, i voda bi vrlo nerado mijenjao dobro uhodano stanje. Mog-ur je dobro obavljao posao učitelja, mnogo bolje nego što se Brun nadao. Ejla se već dobro sporazumijevala, uglavnom se i ponašala kako se to tražilo od ženskih pripadnika plemena. Krebu je ne samo odlanulo, bio je presretan. Pod stare je dane po prvi put u životu upoznao obiteljske radosti, a roñenje djevojčice je osiguralo da će i ostati zajedno. Iza je mogla odahnuti. Bilo joj je drago što je porod prošao bez ikakvih teškoća, pogotovo u njenoj postarijoj dobi. Mnogo je puta pomagala ženama koje su rañale uz mnogo veće muke. Neke su se našle na rubu smrti, neke su i umrle, kao i mnoga novorodenčad. Činilo joj se da dječje glave ne mogu proći kroz rodnicu. Zabrinutost za tok poroda nije se, ipak, mogla usporediti s onom o spolu djeteta. Nesigurnost u budućnost bila je za pripadnike Plemena gotovo nepodnošljiva. Iza je ležala na krznu i ou narala se. Uka je umotala bebu u mekano zečje krzno i položila ga u majčine ruke. Ejla se nije ni pomakla. Čeznutljivo i znatiželmo gledala je Izu. Žena to primijeti i domahne joj. "Doñi, Ejla. Želiš li pogledati bebu?" Ejla se stidljivo približila C ," klimnula je. Iza otkrije dječju glavicu.

Mala kopija Ize imala je pokrov smedeg paperja, pa je koštano zadebljanje na stražnjem dijelu bilo mnogo vidljivije. Lubanja je, inače, bila nešto okruglija nego u odraslih, no ipak prilično duga, a čelo se pod oštrim kutom uzdizalo nad još ne sasvim oblikovanim zadebljanjima nad očima. Ejla je pružila ruku i dotakla mekani obraz novoroñenčeta našto se dijete mljackajući ustima nagonski okrenulo prema njoj. "Prekrasna je," gestikulirala je Ejla, očiju još uvijek zadivljenih čudom koje se upravo dogodilo. "Da li pokušava govoriti," upitala j dok je beba mahala stisnutim ručicama. "Ne još, ali uskoro hoće, a ti ćeš pomoći da što bolje savlada jezik," odgovorila je Iza. "Da, hoću. Učit ću je baš kao što ste ti i Kreb podučavali mene." "Znam da hoćeš, JEjla," rekla je nova majka i pokrila dijete. Dok se Iza odmarala, djevojčica je neprekidno bila u blizini. Ebra je posteljicu umotala u kožu prostrtu časak prije poroda i sakrila je u tajni kutak spilje gdje će ostati sve dok je Iza ne bude zakopala na mjestu koje će samo ona znati, Da je dijete bilo mrtvoroñeno, u isto bi vrijeme zakopala i njega, a porod nitko ne bi spominjao. Čak ni majka ne bi iskazivala tugu, no svi bi se prema njoj neko vrijeme ponašali pažljivije i s mnogo suosjećanja. Da je dijete roñeno živo, ali deformirano, ili je voda plemena odlučio da se novoroñenče ne može prihvatiti zbog nekog drugog razloga, majčin bi zadatak bio mnogo teži. U tom se slučaju od nje tražilo da ga zakopa ili ostavi na otvorenom, na milost i nemilost prirode. Deformiranom se djetetu rijetko dopuštalo da preživi, ženskom gotovo nikad. Ako je dijete bilo muško, naročito prvorodeno i ako je ženin muškarac odlučio prihvatiti ga, voda je mogao dopustiti da bude s majkom tokom prvih sedam dana nakon poroda. Bila je to neka vrsta pokusa. Svako dijete staro sedam dana, takav je bio običaj Plemena koji je već davno prerastao u zakon, moralo se imenovati i primiti kao punopravni član zajednice. Upravo je Krebov život prvih dana visio o koncu. Majka mu je jedva preživjela porod. Njezin je muškarac ujedno bio i voda, pa je samo na njemu bilo da odluči hoće li beba preživjeti ili ne. Odlučio je više u korist majke nego djeteta čiji su nepokretni udovi i deformirana glava ukazivali na oštećenja izazvana preteškim porodom. Žena je bila preslaba, izgubila je suviše krvi i neprekidno je lebdjela na rubu života i smrti. Njezin muškarac nije mogao zahtijevati da se riješi djeteta, bila je preslaba.. Kad to majka nije mogla, ili je umrla, neprijatan je zadatak pao na leda vidarice. No Krebova majka je bila i vidarica. I tako je dijete ostalo s majkom, iako nitko nije očekivao da će preživjeti. Dojke Krebove majke dugo nisu davale mlijeka. Kako se ipak grčevito borio za život, smilovala se druga dojilja i prihvatila ga. Kreb je tako okusio prvi gutljaj životvorne hrane. U tako je neobičnim okolnostima započeo život Mogura, najsvetijeg medu svetim ljudima, najvještijeg i najmoćnijeg čarobnjaka u Plemenu. Stari bogalj se s bratom približio Izi i djetetu. Na Brunov znak Ejla skoči na noge i udalji se, iako je krajičkom oka promatrala što se dogaña. Iza se uspravi, odmota novoroñenče i podigne ga Brunu, pazeći da ne pogleda u muškarce. Obojica su pregledali dijete koje je odmaknuto od majčinog toplog tijela glasno plakalo. Pazili su i da ne gledaju Izu. "Dijete je normalno," ozbiljno je saopćavala Brunova kretnja. "Može ostati s majkom. Bude li živo sedam dana, bit će primljeno u pleme." Iza se, u stvari, nije naročito bojala da će Brun odbiti dijete, no ipak je odahnula kad je sve bilo gotovo. Preostala je još samo jedna briga; nadala se da dijete neće biti nesretno jer majka nema muškarca. On je, ipak, bio živ u vrijeme kad je saznala da čeka bebu, razmišljala je, a Kreb ga je na neki način zamjenjivao i skrbio za njih. Iza odbaci te misli.

Slijedećih sedam dana Iza će biti izolirana, neće smjeti izlaziti izvan granica Krebovog ognjišta, osim da se olakša i zakopa posteljicu. Niti jedan pripadnik plemena, osim onih uz istu vatru, nije za to vrijeme priznavao Izino dijete, no druge su joj žene ipak nosile hranu kako bi se mogla dobro odmoriti i oporaviti. Tada su malo popričale i iskoristile prigodu da pogledaju bebu. Nakon prvih sedam dana, sve dok ne prestane krvariti, bit će pod malo izmijenjenom ženskom kletvom. Dolazit će u dodir samo sa ženama, baš kao i u vrijeme mje-sečnice. Iza je vrijeme provela brinući se o djetetu, a kad je dovoljno ojačala načinila je novi raspored prostora za hranu, kuhanje, spavanje i spremanje lijekova. Kraj Krebovog ognjišta sad su bile tri žene. Zbog Mog-urovog izuzetnog položaja u plemenskoj hijerarhiji nalazili su se na vrlo pogodnom mjestu: dovoljno blizu ulaza da imaju koristi od dnevne svjetlosti i ljetnog sunca, ali ne toliko blizu da bi ih mučili zimski propusi. Ognjište je imalo dodatnu osobinu, posebno važnu za Kreba. Izbočena stijena pružala je zaštitu od vjetra. I pored činjenice što je na ulazu neprekidno gorjela vatra, a zimi se stavljala velika koža za zaustavljanje vjetra, mnoga su ognjišta ipak bila izložena jakim strujanjima zraka. Krebov se reumatizam i artritis zimi uvijek pogoršavao, potaknut hladnim i vlažnim zrakom spilje. "Zato mu je Iza kožu za spavanje namjestila u zaštićenom kutku a pod njom je podastrla travu i slamu. Jedan od nekoliko zadataka koje su muškarci obavljali uz lov, bila je izgradnja vjetrolovke - koža raširenih preko ulaza, učvršćenih gredama zakopanim u tlo. Drugi je bio popločavanje prostora oko ulaza ravnim kamenjem donesenim iz rječice. Tako za kišnog vremena pred spiljom nije blata. Tlo je kraj ognjišta bilo golo, osim što su tu i tamo bile prostirke za sjedenje ili posluživanje hrane. Kraj Krebove kože za spavanje nalazile su se dvije druge. Gornja se obično koristila i kao ogrtač. Medvjeda je koža bila Krebova, an-tilopina Izina, a odnedavna je tu bilo i krzno snježnog leoparda. Ubio ga je Guv i poklonio Krebu. Većina je pripadnika plemena nosila kožu ili neki drugi dio životinje koja je predstavljala njihov totem. Kreb je smatrao da leopardovo krzno odgovara Ejli. Iako to nije bio njen totem, bio je slična životinja, a uz to je starac znao da lovci vjerojatno nikad neće uloviti spiljskog lava. Velika se mačka rijetko udaljavala iz ravnice, pa za pleme nastanjeno na šumovitim obroncima brežuljaka nije predstavljala veliku opasnost. Bez zaista dobrog razloga ne bi se usudili loviti divovsku zvijer. Iza je štavljenje kože završila pred sam porod, a izradila je i krasne nožne omotače. Djevojčica je bila oduševljena i pronalazila je svaku priliku za odlazak izvan spilje. Iza je kuhala čaj od pelina koji je pospješivao izlučivanje mlijeka i olakšavao bolne grčeve maternice koja se polako vraćala u stari oblik. Očekujući dijete, već je prije skupljala dugo, usko lišće i malene zelenkaste cvjetove biljke. Pogledala je prema ulazu, očekujući Ejlu. Žena je upravo promijenila upijajuću vrpcu koju je nosila za vrijeme mje-sečnice i otkad je rodila, pa ju je htjela zakopati u obližnjoj šumici. Dok bude odsutna, Ejla će pričuvati dijete. No djevojčice nije bilo. Uz rječicu je tražila maleno okruglo kamenje. Iza je spomenula kako bi prije nego se rijeka zaledi valjalo donijeti još nekoliko komada koje su koristili za grijanja vode, pa je Ejla mislila da će joj na taj način ugoditi. Klečala je na kamenitoj obali i tražila komade odgovarajuće veličine. Podigla je glavu i pod grmom ugledala klupko bijelog krzna. Odmaknula je granje i spazila malog ranjenog zeca. Na slomljenoj nozi vidjela se usirena krv. Nemoćna je životinjica dahtala od žeñi. Kad je Ejla pružila ruke i pogladila ga po mekom krznu, oči su je nemirno promatrale. Zeca je uhvatilo vučje štene koje se učilo lovu, no ipak je uspio pobjeći prvom napadu. Prije nego je mlada zvijer pokušala ponovno, pozvala ga je vučica. Štene nije bilo gladno pa se okrenulo i otkaskalo. Zec se zavukao pod grm i čekao da vučić ode. Kad se

osjećao sigurnim više nije mogao hodati i sad je ležao kraj vode umirući od žeñi. Život samo što ga nije napustio.

Ejla podigne krzneno klupko i zagrli ga. Često je držala Izinu djevojčicu omotanu mekanim zečjim krznom, pa joj se životinjica sad činila djetetom. Sjela je na kamen i ljuljala je, a zatim primijeti krv i nogu savijenu pod čudnim kutom. Jadno stvorenje, noga ti je ranjena, razmišljala je. Možda će ti Iza pomoći, i meni je jednom izliječila nogu. Zaboravljajući kamenje ustala je i odnijela ranjenog zečića prema spilji. Kad je Ejla stigla, vidarica je dremuckala, no njeni su je koraci odmah trgnuli iz polusna. Dijete pruži zeca, pokazujući rane. Iza se ponekad smilovala manjim životinjama i pružala im prvu pomoć, no nikad ih nije donosila u spilju. "Ejla, životinje ne spadaju u spilju," rekle su njene ruke. Ejlina se nada naglo ugasi, još čvršće prigrli zeca, pogne glavu i krene natrag. Suze su same počele navirati. Iza shvati koliko je razočarana. "Dobro, kad si ga već donijela, pogledat ću," rekla je. Ejla se razvedri i pruži joj ranjenu životinjicu. Zec je žedan, donesi malo vode," gestikulirala je. Ejla brzo pode do velike mješine i donese punu zdjelicu. Iza je cijepala treščicu, a kraj zeca su već bile novo izrezane kožne vrpce za vezanje udlage. "Uzmi mješinu i donesi još vode, više je gotovo i nema, a zatim ćemo je zagrijati. Moram očistiti ranu," nareñivala je žena dok je poticala vatru i stavljala vruće kamenje u vodu. Ejla je zgrabila mješinu i otrčala do jezerca pokraj spilje. Dok se vratila, zečić je već grickao zrnje i žito. Voda ga je oživila. Kad je nešto kasnije došao Kreb, zapanjeno je gledao kako Ejla u naručju drži zeca. Iza je dojila dijete i pravila se da ga ne primjećuje. Vidio je treščicu na zečjoj nozi i ulovio vidaričin pogled koji je govorio: "Što sam mogla učiniti?" Dok je djevojčica bila zaokupljena živom lutkom, Iza i Kreb su kretnjama razgovarali. "Zašto je u spilju donijela zeca," pitao je Kreb. "Bio je ranjen. Željela je da ga izliječim. Nije znala da životinje ne dovodimo u spilju. No njene namjere nisu bile loše. Kreb, mislim da posjeduje vidarski nagon," rekla je. "Željela bih da popričamo o njoj. Znaš, ona nije baš zgodno dijete." Kreb pogleda Ejlu. "Draga je, ali, kao što kažeš, uopće nije privlačna," priznao je. "Ali kakve to ima veze sa zecom?" "Hoće li se ikad spariti? Muškarac dovoljno snažnog totema nikad je neće htjeti. Takav može birati družicu kakvu hoće. Sto će biti kad postane žena? Ne spari li se, neće imati nikakav ugled i položaj." "I ja sam o tome razmišljao, no što da učinimo?" "Kad bi bila vidarica, imala bi vlastiti ugled," dodala je Iza, "a za mene je poput kćeri." "Ali nije tvoje loze, Iza. Nisi je rodila. Tvoja će kćer nastaviti tradiciju." "Znam, sad imam kćerku, ali zašto ne bih mogla naučiti i Ejlu? Nisi li joj dao ime dok sam je držala u rukama? Nisi li u isto vrijeme objavio i njen totem? Time je postala moja kćerka, zar ne? Primljena je u Pleme." Iza je žustro objašnjavala i prije nego što je Kreb uspio nešto reći, nastavila: "Mislim da je prirodno nadarena, Kreb. Kad radim na vidarskim čarolijama, sve je zanima." "Pita više nego bilo tko drugi," uskočio je Kreb, "i to o svemu. Moramo je naučiti da to nije pristojno," dodao je. "Pogledaj je, Kreb. Našla je ranjenu životinju i odmah je želi izliječiti. To je, bez sumnje, pravi znak vidarice." Kreb je razmišljao. "To što je primljena u Pleme ne mijenja porijeklo, Iza. Ona je dijete Drugih, kako će naučiti sva tvoja sjećanja? Znaš da ih nema."

"Ali zato brzo uči. I sam si to primijetio. Kako je samo brzo naučila govoriti. Čudio bi se da znaš koliko već zna. Uz to ima nježne ruke, lagani dodir. Dok sam zecu stavljala udlagu, držala ga je. Činilo se da joj vjeruje." Iza se nagnula. "Oboje više nismo mladi, Kreb. Što će biti kad odemo u svijet duhova? Želiš li da luta od vatre do vatre, uvijek teret, uvijek najnižeg položaja?" I Kreb je o tome razmišljao, no nije mogao pronaći rješenje pa se prisilio da takve misli izbaci iz glave. "Misliš li da je svemu možeš naučiti, Iza," sumnjičavo je pitao. "Počet ću sa zecom. Pustit ću da ga njeguje, pokazat ću joj kako se to radi. Sigurna sam da će uspjeti, čak i bez sjećanja. Nema baš tako mnogo različitih bolesti i povreda, dovoljno je mlada da ih nauči. Nije potrebno da ih se sjeća." "Razmislit ću o tome, Iza," rekao je naposljetku Kreb. Ejla je njihala zeca i tepala mu. Vidjela je razgovor Kreba i Ize pa se sjetila da čarobnjak često zove duhove da pomognu Izinoj čaroliji. Ponijela je životinju do starca. "Kreb, hoćeš li zamoliti duhove da ozdrave zeca," upitala je i položila životinjicu pred njegove noge. Mog-ur je pogleda u lice. Nikad još duhove nije molio za pomoć životinji pa se osjećao prilično glupo, no nije mogao odbiti želju. Pogledao je oko sebe, a zatim načinio nekoliko brzih kretnji.

"Sad će sigurno ozdraviti," ustvrdila je Ejla. Kad je vidjela da se dijete nasisalo, upitala je, "Mogu li je držati, majko?" Zec je bio zgodan nadomjestak, ali se nije mogao usporediti s pravom bebom. "Dobro," odgovori Iza. "Budi pažljiva, postupaj kako sam ti pokazivala." Ejla je njihala malu djevojčicu imrmljala ispod glasa, baš kao i sa zecom. "Kako ćeš je nazvati, Kreb," upitala je. Izu je to takoñer zanimalo, no nikad se ne bi usudila pitati. Živjele su kraj Krebove vatre, on ih je uzdržavao, pa je imao pravo dati imena djeci roñenoj kraj svog ognjišta. "Nisam još odlučio, no moraš se odučiti od postavljanja tolikih pitanja," blago ju je ukorio Kreb, zadovoljan njenim povjerenjem u čarobnjačke moći, pa makar i na životinji. Okrenuo se Izi L dodao, "Nikom neće smetati ako životinja ostane dok ne ozdravi, to je mirno i bezopasno stvorenje." Iza potvrdno klimne, a dušom joj prostruji zadovoljstvo. Bila je sigurna da se Kreb neće suprotstaviti Ejlinom učenju vidarske vještine, čak i ako ne pristane izravno. Sve što je htjela znati bilo je da je neće sprečavati. "Kako li samo stvara taj čudan zvuk," upitala je samo da promijeni temu. "Nije neprijatan, no vrlo je neobičan." "To je još jedna razlika izmeñu pripadnika Plemena i Drugih," gestikulirao je Kreb kao da učeniku saopćava naročito veliku mudrost, "jednako kao što nemaju sjećanja ili se sporazumijevaju čudnovatim glasovima. Otkad je naučila naš jezik više ih ne upotrebljava tako često." Do Krebovog je ognjišta došla Ovra. Donijela je večeru. Kad je ugledala zeca, začudila se, baš kao i malo prije Kreb. Iznenañenje se još i poveća kad je vidjela da djevojčica nosi dojenče. Uskoro potoni Ejla podigne životinju i zagrli je kao dijete. Ovra pogleda Kreba, no izgledalo je da on to ne primjećuje. Jedva je čekala da stigne do majke. Zamisli, čuva životinju. Možda s njom nešto nije u redu. Ne misli valjda da je životinja ljudsko biće? Nije prošlo mnogo vremena a prišao je i Brun i kretnjama pokazao da želi razgovarati s Krebom. Starac je to i očekivao. Pošli su prema vatri na ulazu spilje, podalje od ognjišta. "Mog-ur," nevoljko je započeo voda. , "Da?" " "Razmišljao sam. Vrijeme je za obred sparivanja. Odlučio sam Ovru dati Guvu, a Drug je pristao da uzme Agu i njenu djecu. Dopustit

će da Aba živi s njima," rekao je Brun, ne znajući kako da spomene zeca kraj Krebove vatre. "Već sam se pitao kad ćeš ih spariti," odgovori čarobnjak, ni na koji način ne spominjući temu koja je mučila vodu. "Želio sam sačekati. Nisam htio za vrijeme sezone izgubiti dva dobra lovca. Kad misliš da to obavimo?" Brun se teškom mukom savladavao da ne gleda u smjeru Krebovog domaćinstva, a starac je prilično uživao u njegovoj zbunjenosti. "Uskoro ću dati ime Izinoj djevojčici; mogli bismo ih spariti u isto vrijeme," predloži Kreb. "Reći ću im," zaključi Brun temu. Premještao se s noge na nogu," gledao u svod, zatim u zemlju, prema stražnjem dijelu spilje, a potom van, svuda, samo ne izravno u Ejlu sa zecom u naručju. Pristojnost je nalagala da ne gleda u tuñe ognjište, no da bi nešto znao o zecu, morao ga je vidjeti. Mučio se kako da pristupi nezgodnoj temi. Kreb je strpljivo čekao. "Zašto je zec kraj tvoje vatre," žurno je pokazao. Bio je u podreñenom položaju i toga je bio svjestan. Kreb se namjerno okrene i pogleda u prostor vlastitog ognjišta. Iza je bila svjesna što se dogaña. Poslovala je oko djeteta i nadala se da neće biti uvučena u razgovor. Ejla, glavni krivac, uopće nije znala kakve je teškoće prouzročila. "To je bezopasna životinja, Brun," izbjegavao je Kreb izravni odgovor. "Ali zašto se nalazi u spilji," ustrajao je voda. "Ejla ga je donijela. Imao je slomljenu nogu pa je željela da ga Iza izliječi," rekao je Kreb kao da se to dogaña svakog dana. "Nitko ne dovodi životinje u spilju," reče Brun, nesposoban da smisli bolju primjedbu. "Od toga nema štete. Uostalom, neće ovdje biti dugo, samo dok noga ne prizdravi," mirno odvrati Kreb. Brun se nije mogao dosjetiti kako narediti Krebu da zeca izbaci iz spilje. Sve dok ga je starac htio držati kraj ognjišta, nije mu mogao ništa. Ni jedan običaj nije zabranjivao prisustvo životinja u spilji; to se naprosto nikad nije radilo. No vodu nije uznemiravala životinja. Shvatio je da srž problema leži u Ejli. Od trenutka kad su je pronašli, za nju je bilo vezano previše neobičnih dogañaja. Gotovo ništa s njom u vezi nije bilo uobičajeno, a još je uvijek bila dijete. Što će tek biti kad odraste? Brun nije imao iskustva, odnosno davno utvrñenih pravila koja bi mu govorila kako da se odnosi prema čudnoj strankinji. No isto tako nije znao kako da Krebu izrazi sumnje. Starac je osjetio Pleme spiljskog medvjeda bratovu nelagodu, pa mu pokuša ponuditi još jedan razlog za zadržavanje zeca kraj ognjišta. "Brun, pleme kod kojeg se održava Zbor u spilji drži medvjedovo mladunče," podsjetio ga je. "Nije to isto, to je Ursus. On, uostalom, sudjeluje na Medvjeñoj svečanosti. Spiljski su medvjedi živjeli u spiljama prije ljudi, a zečevi to uopće ne običavaju." "Ipak, i medvjedovo je mladunče tek životinja koju dovode u spilju." Brun nije znao odgovor na ovu primjedbu, a Krebovo mu je umovanje ipak ponudilo neka rješenja, premda se još uvijek pitao kako je djevojčici uopće palo na pamet da zeca donese u spilju. Da je nema, problem se nikad ne bi pojavio. Čvrsta osnova njegovih primjedbi rasplinula se poput magle pa je odlučio da o tome više ne govori. Dan prije obreda imenovanja bio je hladan, ali sunčan. Posljednjih je tjedana već bilo nekoliko snježnih vijavica i Kreba je prilično mučila kostobolja. Želio je uživati u posljednjim lijepim danima prije nego zima pokaže svoju snagu. Šetao je s Ejlom uz rječicu; djevojčica je iskušavala nove omotače za noge. Iza ih je izradila od okruglih komada bizonove kože, štavljenih tako da

ostane sloj finih dlačica. Utrljavanjem dodatne količine masti postali su nepropusni. Na rubovima je izbušila rupice i kroz njih provukla uzicu koja se stezala oko članaka. Ejli su se jako sviñali i ponosno je koračala. Preko ogrtača je prebacila krzno snježnog leoparda, a na glavi nosila meku zečju kožu koja je prekrivala i uši. Dijelovima koji su nekad prekrivali noge životinje, čvrsto ju je zavezala pod bradom. Brzala je naprijed, vraćala se i hodala uz starca, usporavajući razigrane korake kako bi ih uskladila sa starčevim šepanjem. Nisu razgovarali; bili su zaokupljeni vlastitim mislima. Kako da nazovem Izinu djevojčicu, pitao se Kreb. Volio je kćerku svoje majke pa je htio odabrati ime koje će joj se sviñati. Ne smije biti iz roda njenog muškarca, mislio je. Sjećanja na njega nisu bila ugodna. Okrutno ponašanje prema Izi ljutilo je Kreba, no sad je mislio na još ranije vrijeme. Prisjećao se kako ga je, dok je još bio dječak, .muškarac zvao ženom jer nije mogao loviti. Kreb je nagañao da je samo strah od Mog-urovih moći prekinuo uvrede. Drago mi je što Iza ima djevojčicu. Dječak bi mu dao mnogo veću čast. S obzirom da muškarac više nije bio trn u oku, Kreb se mogao prepustiti užicima vlastitog ognjišta. Bilo mu je ljepše no ikad u životu. Postao je glava sretne male obitelji, za njih se brinuo i skrbio, i to mu je ulijevalo osjećaj muškosti kakav nikad nije smatrao mogućim. Primijetio je da se drugi prema njemu odnose s novim poštovanjem, a i sam se više zanimao za lov jer mu je od njega pripadao dio. Nekad su ga zanimali samo lovački obredi; sad je morao hraniti gladna usta. Siguran sam da je i Iza sretnija, pomislio je, sjetivši se kako ga njeguje i tetoši, kuha i ugaña mu svaku želju. Na svaki je način, osim jednog, ona sad bila Krebova družica, nešto što nekad nije smatrao ostvarivim. Ejla je bila neprekidna radost. Njene uroñene razlike privlačile su Mog-urovu pažnju; podučavanje je bilo izazov kojeg osjeća svaki dobar učitelj kad pred sobom ima bistro i znatiželjno, ali i neobično dijete. Zanimalo ga je i novoroñenče. Nakon nekoliko dana više nije bio nervozan kad mu je Iza položila djevojčicu u krilo, pa se usredotočio na pokrete djetetovih ručica i očiju. Pitao se kako od tako sićušnog stvorenja nastaje odrasla žena. Njeno je roñenje osiguralo nastavak Izine loze, razmišljao je, roda koji je zasluživao visoki položaj i ugled. Njihova je majka bila jedna od najcjenjenijih vidarica Plemena. Ljudi su često dolazili izdaleka da im pomogne ili napravi neki lijek. Iza je takoñer bila vrlo poštovana, pa je i njena kćerka imala priliku da i ona to jednog dana postane. Zasluživala je ime koje će odražavati njeno drevno i poštovano rodoslovlje. Kreb je razmišljao o Izinim precima pa se sjetio i žene koja je bila majka njihove majke. Uvijek je prema njemu bila nježna, a nakon što se rodio Brun, brinula je o njemu više od roñene majke. I ona je bila čuvena vidarica, čak je izliječila muškarca Drugih, baš kao što je Iza njegovala Ejlu. Šteta što je nikad nije upoznala, mislio je Kreb. U glavi mu je sinulo. Tako je! Nazvat ću Izinu djevojčicu njenim imenom, razmišljao je, sretan što mu je to palo na pamet. Kad je tako uspješno riješio problem djetetovog imena, pažnju je posvetio obredu sparivanja. Mislio je o mladiću, svom odanom učeniku. Guv je bio miran i ozbiljan i Kreb ga je volio. Njegov totem bizona bit će dovoljno jak za Ovrinog dabra. Mlada je žena bila dobar radnik; ukori joj nisu bili potrebni. Bit će dobra družica. Nema razloga da mu ne rodi djecu; Guv je odličan lovac i dobro će skrbiti za obitelj. Kad postane Mog-ur, dio od svakog lova će ih prehranjivati kad mu dužnosti neće dopustiti odlazak s lovcima. Hoće li ikad postati moćan mog-ur, pitao se Kreb. Odmahnuo je glavom. I pored toga što ga je volio, shvatio je da Guv nikad neće M dostići njegovu vještinu. Obogaljeno tijelo spriječilo ga je od obavljanja običnih dužnosti, poput lova i parenja, no s druge mu je strane omogućilo

neslućeni razvoj duhovnih snaga. Upravo je zato i bio Veliki Mog-ur. Na plemenskom Zboru upravljao je umovima drugih mog-urova. Bio je to najsvetiji medu svetim obredima. Iako je i s muškarcima iz plemena postizao jedinstvo misli, to se uopće nije moglo usporediti s doživljajem povezivanja izvježbanih mozgova drugih mog-urova. Razmišljao je o slijedećem Zboru iako do njega mora još proći dosta godina. Održavali su se svakih sedam godina, a prošli je bio ljeta prije potresa. Doživim li slijedeći, shvatio je, bit će to posljednji. Ponovno je pomislio na obred sparivanja, te na Druga i Agu. Drug je bio iskusan lovac davno dokazane vještine. Još je bolje izrañivao oruñe i oružje. Bio je miran i ozbiljan, upravo poput sina njegove poginule družice, a dijelili su i isti totem. Uopće, bili su vrlo slični pa je Kreb bio siguran da je Guva stvorio baš Drugov totem. Šteta što je njegova družica tako rano pozvana u svijet duhova. Medu njima je postojala posebno topla veza, nešto što se sigurno neće ponoviti s Agom. No oboje su trebali novi par, a Aga se već pokazala mnogo plodnijom od Drugove prve družice. Bio je to logičan izbor. Hitri je zec preskočio stazu kojom su šetali Kreb i Ejla, te prekinuo njihova razmišljanja. Djevojčica je pomislila na životinju u spilji, a to je potaklo nešto o čemu je često razmišljala: o Izinom djetetu. "Kreb, kako je djevojčica došla u Izu," upitala je. "Žena proguta dušu muškarčevog totema," nesvjesno je gestikulirao, još uvijek zaokupljen vlastitim mislima. "Ona se bori s duhom njenog totema. Ako ga pobijedi, ostavlja u njoj dio koji započinje novi život." Ejla se ogledala, nesvjesna prisutnosti duhova. Nije vidjela ni jednog, ali ako je tako tvrdio Kreb, vjerovala je. "Može li u ženu ući duh bilo kojeg muškarca," nastavila je pitanjima. "Da, ali pobjeñuje samo snažniji. Često muškarčev totem traži pomoć drugog. Tada taj drugi ponekad ostavi trag. Najčešće pokušava duh ženinog muškarca, najbliži je, ali mu ponekad treba pomoć. Ima li dječak isti totem kao muškarac njegove majke, bit će sretan," pažljivo je objašnjavao Kreb. "Imaju li samo žene djecu," zagrijavala se Ejla za temu. "Da," klimnuo je. "Mora li žena biti sparena da rodi dijete?" "Ne, ponekad proguta duha prije sparivanja. Ali ako nema muškarca kad se dijete rodi, život bi djeteta mogao biti nesretan." "Mogu li ja imati dijete," bilo je slijedeće pitanje. Kreb je razmišljao o njenom moćnom totemu. Životni mu je dio bio prejak. Čak i uz pomoć drugog, nije bilo vjerojatno da će ga itko savladati. No to će uskoro znati, mislio je. "Nisi još dovoljno stara," izbjegavao je pravi odgovor. "Kad ću biti dovoljno stara?" "Kad postaneš žena." "Kad ću postati žena?" Kreb je pomišljao da nikad neće prestati pitanjima. "Kad se tvoj totem po prvi put bude borio s drugim duhom, prokrvarit ćeš. To je znak da je bio ranjen. Dio duha koji se borio s tvojim totemom ostat će u tebi i pripremiti tijelo. Grudi će ti narasti, a bit će i nekih drugih promjena. Nakon toga tvoj će se totem redovito boriti s drugima. Kad stigne vrijeme krvarenja a krvi ne bude, bit će to znak da je duh kojeg si progutala nadvladao tvoga i započeo novi život." "Ali kada ću postati žena?" "Kad proživiš osam ili devet izmjena godišnjih doba. Tada većina djevojčica postaje ženama, iako to neke dozive i sa sedam godina," odgovorio je. "Ali kad će to biti," bila je uporna. Strpljivi stari čarobnjak je uzdahnuo. "Doñi, pokušat ću ti objasniti," rekao je, podigao štap i iz nabora ogrtača izvadio kremeni nož. Sumnjao je da će razumjeti, no to će možda utišati pitanja. Brojevi su za pripadnike Plemena bili teško shvatljiv pojam. Većina nije mogla razmišljati o količini većoj od tri: ti, ja i još netko. Nije to bila stvar

inteligencije; Brun je, na primjer, odmah znao kad nedostaje netko od dvadeset dva pripadnika njegovog plemena. Dovoljno je bilo da pomisli na svakog pojedinca, a to je bio brzi nesvjesni postupak. Ali prijeći s pojedinca na pojam zvan "jedan", bio je napor kakvog mnogi nisu mogli načiniti. "Kako netko može biti jedan, a da u isto vrijeme i netko drugi bude jedan - pa to su različite osobe," bilo je obično prvo pitanje. Nemogućnost sinteze i apstrakcije protezala se i u druga područja života. Svaka je stvar imala ime. Znali su za hrast, brezu, bor, no nisu imali zajednički pojam za te biljke; nisu poznavali riječ stablo. Svaka je vrsta tla, stijena, pa čak i snijega imala vlastito ime. Pleme je ovisilo o bogatim sjećanjima i sposobnosti njihovog nadopunjavanja - nisu zaboravljali. Jezik im je bio pun nijansi i opisa, ali bez ikakvih apstraktnih pojmova. Sama je pomisao na njih bila sasvim strana; to se kosilo s njihovom prirodom, običajima, razvojnim putem. Mog-urovi su brojali onih nekoliko stvari bez kojih nisu mogli: godine izmeñu Zborova, starost pripadnika plemena, duljinu izolacije nakon obreda sparivanja, te prvih sedam dana djetetovog života. Ta je njihova sposobnost smatrana moćnijom čarolijom. Kreb je sjeo i učvrstio štap izmeñu noge i kamena. "Iza kaže da si malo starija od Vorna," počeo je starac. "On je proživio godinu roñenja, prohodavanja, dojenja i godinu kad se odbio od sise," objašnjavao je i urezivao zarez za svako spomenuto razdoblje. "Za tebe ću načiniti još jedan urez. Toliko si stara. Stavim li na svaki od njih po jedan prst, pokrit ću ih jednom rukom. Vidiš?" Ejla je pažljivo promatrala oznake na štapu i širila prste. Zatim se razvedrila. "Imam toliko godina," rekla je pokazujući ruku raširenih prstiju. "Ali koliko još mora proći prije nego što ću moći imati dijete," pitala je, više zagrijana za rañanje djece negoli za shvaćanje pojma broja. Kreb je bio osupnut. Kako je djevojčica tako brzo shvatila što on govori? Uopće ga nije pitala kakve veze imaju urezi s prstima, ili kakve oni imaju veze s godinama. Mnogo je puta ovo ponavljao prije negoli je Guv shvatio. Kreb ureze još tri znaka i prekrije ih prstima. Kako je imao samo jednu ruku, ovaj je dio vrlo teško objašnjavao. Ejla pogleda drugu ruku i odmah podigne tri nova prsta, savijajući prstenjak i mali prst. "Kad budem imala ovoliko godina," pitala je, pokazujući osam prstiju. Kreb klimne glavom. Slijedeći ga je potez sasvim iznenadio jer ga je i sam savladavao godinama. Spustila je ruku s pet prstiju i podigla onu s tri. "Za ovoliko godina bit ću dovoljno stara da rodim," gestikulirala je, sigurna u pravilan zaključak. Stari je čarobnjak bio potresen do srži. Nije mogao zamisliti da dijete, pa još k tome žensko, tako lako doñe do ovog zaključka. Bio je toliko zapanjen da se gotovo i nije sjetio napomenuti. "To je vjerojatno najranije vrijeme. Možda ćeš čekati još ovoliko, ili možda ovoliko," rekao je urezujući još dvije oznake. "Možda još i više. To se ne može sigurno znati." Ejla se malo namršti, podigne prstenjak, mali prst i upita: "Kako ću znati više godina?" Kreb ju je podozrivo gledao. Stizali su na područje u kojem se nije baš najbolje snalazio. Bilo mu je pomalo žao što je uopće počeo. Brunu se ne bi sviñalo da djevojčica zna tako moćne čarolije, čarolije namijenjene samo mog-urovima. No bockala ga je znatiželja. Da li može shvatiti tako uzvišeno znanje? "Obim rukama pokrij sve ureze," naložio je. Nakon što je to pažljivo učinila, Kreb ureze još jedan i stavi na njega svoj mali prst. "Slijedeći urez pokriva moj prst Nakon što više nemaš dovoljno vlastitih, moraš zamisliti prst druge osobe, zatim njen slijedeći prst. Razumiješ?" Pažljivo ju je promatrao. Dijete nije ni trepnulo. Pogledala je ruke, zatim njegovu ruku, a potom načini grimasu koja je označavala sreću. Žustro je klimala glavom. Potom joj um načini skok kojeg Kreb gotovo i nije mogao shvatiti.

"A nakon toga Izine ruke, pa Brunove ruke, zar ne?" Kreb ovo nije očekivao. Umom su mu kolale nejasne misli. Uz mnogo teškoća mogao je brojati do dvadeset. Veći su se brojevi stapali u neodreñenu količinu zvanu mnogo . Ponekad je, nakon upornog razmišljanja, nazirao pojmove koje je Ejla shvaćala tako lako. Gotovo nesvjesno klimne glavom. Najednom je shvatio ponor koji razdvaja njihove mozgove i to ga potrese. Borio se da savlada osjećaje. "Reci, kako se ovo zove," podigao je štap s urezima, pokušavajući promijeniti temu razgovora. Ejla je pogledala u naznačenom smjeru i zamislila se. "Mislim da je vrba." "Točno," odgovori Kreb. Stavio je ruku na njeno rame i pogledao je ravno u oči. "Ejla, bilo bi dobro da o ovome nikome ne govoriš," rekao je dodirujući oznake na štapu. "Da, Kreb," odgovorila je, osjećajući koliko mu je to važno. Njegove je pokrete i izraze razumjela bolje od bilo čijih, osim Izinih. "Vrijeme je da se vratimo," rekao je. Želio je razmišljati nasamo. "Moramo li," molila je. "Još je uvijek lijepo." "Da, moramo," odvratio je i uz pomoć štapa ustao na noge. "Kad muškarac odluči, nije pristojno postavljati pitanja, Ejla," blago ju je ukorio. "Da, Kreb," odgovorila je i pognula glavu kako je naučila. Tiho ga je slijedila, no uskoro je prevladala mladalačka živahnost pa je potrčala pred njega. Donosila je grančice i kamenje i govorila kako se zovu ili jga je pitala za njihovo ime. Odsutno je odgovarao, ne uspijevajući stišati nemir u duši. Prva je svjetlost otjerala mrak spilje i sa sobom donijela miris skorog snijega. Iza je ležala na koži za spavanje i promatrala pomaljanje obrisa svoda nad glavom. Danas će njena kći dobiti ime i biti prihvaćena kao punopravni član plemena; bit će to dan u kojem će se priznati da je zdravo, živo ljudsko stvorenje. Veselila se smanjenom stupnju izolacije, premda će se, dok ne prestane krvariti, snijeti družiti samo sa ženama. Vrijeme prve menstruacije djevojčice su provodile izvan kruga plemena. Ako se to dogodilo zimi, bile su same u odreñenom prostoru stražnjeg dijela spilje, no u proljeće su izvjesno razdoblje morale pro- | živjeti same. Za mladu, nenaoružanu djevojku, naviklu na zaštitu i društvo cijelog plemena, bio je to strašan i opasan doživljaj. Bila je to kušnja punoljetstva, odnosno ispit prelaska u redove žena, sličan prvom lovu dječaka, no nakon povratka nije bilo nikakvog obreda. Iako su mlade žene nosile sa sobom vatru za obranu od mesoždera, bilo je slučajeva da se nisu vraćale - a njihove bi ostatke nakon nekog vremena pronašli lovci ili žene na sakupljačkom pohodu. Jednom dnevno posjećivala ju je majka. Donosila je hranu i pokoju riječ ohra-brenja i utjehe. Kad bi djevojka nestala ili stradala, majka to nije smjela reći sve do isteka odreñenog broja dana. Borbe duhova u tijelima žena, osnova stvaranja novog života, za muškarce su bile velika nepoznanica. Dok je žena krvarila, srž je njenog totema bila snažna: savladavala je neki osnovni muški princip, izbacivala iz tijela oplodivački duh. Kad bi žena u to vrijeme pogledala nekog muškarca, njegov bi totem mogao biti uvučen u već izgubljenu bitku. Bio je to glavni razlog zbog kojeg su ženski totemi morali biti slabiji od muških jer je čak i duh male snage bio mnogo puta ojačan | životnom silom u tijelu žena. One su od nje crpile snagu; u njima se stvarao novi život. U fizičkom svijetu su muškarci bili veći, jači, mnogo moćniji od žena, no u zastrašujućem svijetu nevidljivih sila žene su imale veću moć. Muškarci su vjerovali da je slabije, manje žensko tijelo, koje im je dopuštalo da vladaju nad njim, tek nadoknada, te da ni jedna žena nikad ne smije shvatiti svoju stvarnu moć jer bi to poremetilo ravnotežu sila. Da ne saznaju snagu životne sile u sebi, zabranjivali su im sudjelovanje u duhovnom životu i obredima. Prilikom ceremonije punoljetstva mladiće su upozoravali na teške posljedice prisustva žena mističnim ritualima muškaraca, a mnoge su legende govorile o vremenu kad su one imale vlast nad čarolijom za sporazumijevanje s duhovnim

svijetom. Muškarci su je oteli, ali ne i J životnu moć. Nakon što bi ovo saznali, mnogi bi mladići gledali ženej drukčijim očima. Valjalo ih je štititi, skrbiti za njih, potpuno ih potjj činiti, jer će u suprotnom biti poremećena osjetljiva ravnoteža sila, a s njom i život Plemena. Upravo zato što su duhovne snage žene za vrijeme mjesečnice bile toliko jake, morale su je provoditi osamljeno. Kretale su se medu pripadnicama svog spola, nisu smjele dodirnuti hranu muškaraca, pa im je preostalo jedino sakupljanje drva i štavljenje koža koje će nositi žene. Muškarci nisu priznavali njeno postojanje, potpuno su je zanemarivali, čak je nisu ni korili, a kad bi neki slučajno pogledao u njenom smjeru, bilo je kao da gleda kroz zrak. Bila je to vrlo okrutna kazna. Ženska je kletva nalikovala smrtnoj, najtežoj kazni primjenjivanoj za pripadnike Plemena koji su učinili najstrašnije zločine. Samo je voda mogao narediti mog-uru da pozove zle duhove i baci smrtnu kletvu. Čarobnjak to nije smio odbiti, iako je kletva bila vrlo opasna za njega i čitavo pleme. Kad je kletva izgovorena, s osuñenikom nitko nije razgovarao niti su ga vidjeli. Za pleme to ljudsko stvorenje više nije postojalo; bilo je kao mrtvo. Obitelj je žalila smrt, za njega se nije kuhalo. Neki su napustili pleme i više ih nitko nije vidio. Većinom su naprosto prestali jesti i piti, pa se tako ispunila kletva u koju su i sami vjerovali. Ponekad se kletva smrti izricala na ograničeno vrijeme, no i to je najčešće bilo dovoljno da osuñenik odustane od želje za životom. Ako bi preživio, ponovno bi bio primljen u pleme, čak je zauzeo prijašnji položaj. Platio je dug društvu i njegov je zločin bio zaboravljen. Nedjela su upravo zato bila vrlo rijetka, a smrtna kletva još i rjeña. Iako je ženska kletva donekle odvajala ženu od plemena, mnoge su je sa željom čekale da se odmore od neprestanih zahtjeva i budnih muškarčevih pogleda. Iza je netrpljivo očekivala vrijeme kad će ponovno moći u društvo, pa makar u prvo vrijeme samo žensko. U ograničenom prostoru Kre-bovog ognjišta bilo joj je jako dosadno i jedva je čekala da izañe na sunce koje je tako primamljivo sjalo pred spiljom. Napeto je čekala čarobnjakov znak da je sve spremno i da se pleme okupilo. Obred imenovanjaa najčešće se obavljao prije doručka, odmah po izlasku sunca, jer su totemi još uvijek bili u blizini nakon čuvanja plemena tokom noći. Kad je Kreb domahnuo, žurno je ustala, izašla i stala pred njega. Dok je otkrivala dijete, gledala je u zemlju. Podigla ga je, a čarobnjak je nad glavom djevojčice izvodio kretnje koje su zazivale duhove. Svečanim znakovima započeo je obred. Umočio je prst u zdjelicu crvene ljepljive mase i povukao crtu od mjesta na kojem su se spajala zadebljanja nad očima djeteta pa do vrha nosa. "Uba, djevojčica se zove Uba," rekao je Mog-ur. Iako je bilo sunčano, hladni je vjetar šibao golo dijete koje se iz sve snage deralo i tako nadglasalo odabravajući mrmor plemena. "Uba," ponovila je Iza i prigrlila dijete. To je krasno ime, mislila je, žaleći što nije upoznala ženu po kojoj je kćerka dobila ime. Pripadnici plemena su se izredali kraj djevojčice. Ponovili su ime kako bi se zajedno s totemima navikli na pridošlicu. Iza je pognula glavu da slučajno ne pogleda muškarce koji su upoznavali njenu kćerkicu. Kad su svi prošli, zamotala je bebu u toplo zečje krzno i stavila je u ogrtač. Čim je osjetilo blizinu sise, dojenče se prestalo derati. Bilo je vrijeme za obred sparivanja, pa je Iza stupila na svoje mjesto medu ženama. Za ovu, i samo ovu ceremoniju, u posvećenu se masu stavljala žuta boja. Guv je dodao zdjelicu Mog-uru koji ju je čvrsto prihvatio izmeñu batrljka i pojasa. Čarobnjakov pomoćnik nije, naime, mogao pomagati Mog-uru prilikom obreda vlastitog sparivanja. Stao je pred Mog-ura i pričekao da Grod dovede kćerku svoje družice. Ukinom su glavom prolazile razne misli. Bila je ponosna jer je kćerka dobro sparena, a žalostila se jer napušta njihovo ognjište. Ovra, ogrnuta novim krznom, pognute je glave slijedila Groda, no na licu se vidjela

radost. Bila je zadovoljna nametnutim izborom. Prekriženih je nogu sjela pred Guva i spustila pogled. Mog-ur je kretnjama zazvao duhove, umočio prst u zdjelicu žute mase i preko znaka Guvovog totema nacrtao Ovrin. Na taj se način simbolički označavalo njihovo sjedinjenje. Zatim je Guvov znak nacrtao preko njezinog ožiljka, ali tako da ga je gotovo sakrio. Žena je na svaki način bila podreñena muškarcu. "Duše Bizona, Guvov toteme, tvoj je znak nadvladao duh Dabra, Ovrin totem," gestikulirao je Mog-ur. "Neka Ursus dozvoli da uvijek bude tako. Guv, prihvaćaš li ovu ženu?" Guv je odgovorio dodirujući Ovru po ramenu i pokazujući joj da krene za njim u spilju. Tamo je kamenjem bilo označeno mjesto njegovog novog ognjišta. Ovra skoči na noge i krene za svojim muškarcem. Nije imala drugog izbora, niti je se bilo što pitalo. Par će četrnaest dana biti izoliran unutar vlastitog ognjišta, a kroz to će vrijeme spavati odvojeno. Nakon toga će muškarci u manjoj spilji održati obred kojim će sjedinjavanje biti trajno zapečaćeno. Sparivanje dvaju pripadnika Plemena bila je duhovna stvar, započeta izjavom pred svima, no zapečaćena tek tajnim obredom muškaraca. U tom primitivnom društvu seks je bio prirodan i neusiljen poput spavanja ili hodanja. Djeca su učila, kao uostalom i sve druge vještine i običaje, promatrajući odrasle, pa su se i snošaja igrala od malih nogu. Dječaci koji su stigli u pubertet, ali još nisu ulovili prvu divljač pa su živjeli u procjepu izmeñu dječaštva i zrele muške dobi, često su obljubljivali djevojčice koje još nisu imale prvu menstruaciju. Djevič-njaci su probijani u ranoj dobi, iako su se dječaci bojali kad bi se prolila krv. Tu bi djevojčicu brzo zaboravljali. Svaki je muškarac mogao imati bilo koju ženu, kad god je htio, uz izuzetak kćerke vlastite majke. Nakon sparivanja, tuñe se žene nisu često koristile, naprosto zbog poštivanja vlasništva, iako je za muškarca bio veći grijeh da se suzdržava nego da se posluži najbližom ženom. One su, s druge strane, izazovnim kretnjama često mamile muškarce koji su im se sviñali. Pleme je smatralo da novi život nastaje borbom svugdje prisutnih duhova totema, a bilo kakva veza izmeñu seksualnih aktivnosti i rañanja uopće nije bila shvatljiva. U drugoj ceremoniji spareni su Drug i Aga. Iako će i ovaj par biti odvojen od plemena, s izuzetkom drugih članova uz muškarčevo ognjište, ostali novi pripadnici obitelji dolazit će i odlaziti kako im se sviña. Nakon što je i drugi par otišao u spilju, žene su se okupile oko Ize i njene djevojčice. "Iza, baš je krasna," hvalila je Ebra. "Priznajem da sam se zabrinula kad sam saznala da ćeš roditi u tvojim godinama." "Duhovi su me čuvali," gestikulirala je Iza. "Nakon što je savladan, jaki totem pomaže rañanju zdravog djeteta." "Mislila sam da će Ejlin totem imati loš utjecaj. Izgleda tako različito, a njen je totem toliko moćan da sam mislila kako će deformirati dijete," komentirala je Aba. "Ejla mi je donijela sreću," brzo je odgovorila Iza, promatrajući da li je djevojčica primijetila što se govori. Ejla je promatrala dojenče u Oginom naručju, a na licu joj se ogledao ponos kao da je Uba njezina. Nije primijetila Abinu primjedbu, no Iza nije voljela da se takve misli javno iznose. "Nije li nam svima donijela sreću?" "No nisi imala dovoljno sreće da rodiš dječaka," nastavljala je Aba. "Htjela sam djevojčicu, Aba" odgovori Iza. "Iza! Kako možeš tako govoriti!" Žene su bile zapanjene. Rijetko su priznavale da žele djevojčice. "Ne krivim je," priskočila je Uka. "Rodiš dječaka, njeguješ ga, podižeš, a čim odraste više ga nema. Ne pogine li u lovu, umrijet će na neki drugi način. Pola ih ne doživi zrelo doba. Ovra će barem poživjeti još dosta godina." Svi su suosjećali s majkom koja je u potresu izgubila sina. Znali su kako zbog toga pati. Ebra promijeni temu.

"Pitam se kako ćemo provesti zimu u novoj spilji." "Lovci su imali sreće, a i mi smo sakupili dovoljno zaliha. Muškarci danas odlaze u lov, vjerojatno posljednji put ove godine. Nadam se da ćemo imati dovoljno mjesta za spremanje mesa," rekla je Ika. "Izgleda da su nestrpljivi. Moramo im spremiti doručak." x Žene nevoljko napuste Izu i Ubu i podu prema svojim vatrama. Ejla sjedne kraj Ize, a žena je zagrli. Dobro se osjećala. Uživala je na toplim zrakama sunca. Bilo joj je drago što je rodila zdravu djevojčicu; bilo joj je drago zbog nove spilje i Krebove odluke da skrbi za njih; veselila se što je kraj nje mršava strana djevojčica svijetle kose. Pogledala je Ubu, a zatim Ejlu. Moje kćerke, mislila je, obje su moje kćerke. Svi znaju da će Uba postati vidarica, ali to će biti i Ejla. Pobrinut ću se za to. Tko zna, možda će jednog dana biti čuvena vidarica. Praćka "Duh Laganog suhog snijega uzeo je Duh Zrnatog snijega za družicu, a nakon nekog vremena ona je daleko na sjeveru rodila Ledenu planinu. Sunčev je duh mrzio blještavo dijete koje se širilo preko zemlje i sprečavalo rast trave. Sunce odluči uništiti Ledenu planinu, no Duh Olujnog oblaka, sin majke Zrnatog snijega, sazna za njegovu namjeru. Ljeti, kad je Sunce najmoćnije, Duh Olujnog oblaka se borio da sačuva život Ledene planine." Ejla je sjedila s Ubom u naručju i gledala kako Dorv prepričava poznatu legendu. Plijenila je njenu pažnju, iako je znala svaku pojedinost. Najviše joj se sviñala i mogla ju je uvijek slušati. Nemirnu jednoipol godišnju djevojčicu u krilu mnogo je više zanimala Ejlina duga svijetla kosa koju je neprestano čupala. Ejla ju je stalno razmr-sivala, ne skidajući pogleda sa starca koji je kraj vatre živopisnom pantomimom zaokupljao pažnju čitavog plemena. "Ponekad bi pobijedilo Sunce i tada je nemilosrdno uništavalo tvrdi hladni led i pretvaralo ga u vodu, iscrpljujući Ledenu planinu. No mnogo je puta nadvladao Olujni oblak, prekrio Sunčevo lice i spriječio ga da rastopi previše leda. Iako je Ledena planina ljeti kopnila, zimi je njena majka uzimala hranu koju je donosio Duh Lakog suhog snijega i ponovno bi je ozdravila. Ljeti se Sunce upinjalo da savlada Ledenu planinu, no Olujni je oblak sprečavao da otopi sve čime je nahranjena. Svake je zime Ledena planina bila malo veća od prethodne; širila se dalje, prekrivala sve više zemlje. "Kako je rasla, pred njom se širila hladnoća. Vjetrovi su zavijali, mećave zasipale tlo i Ledena je planina bila sve veća i bliža mjestu gdje su živjeli Ljudi. Dok je snijeg padao po njima, drhtali su i približavali se vatri." Izvana se čulo zviždanje vjetra kroz gole grane stabala. To je još više pojačavalo dojam priče, pa su kroz Ejlinu kičmu prolazili trnci. "Pleme nije znalo što da radi. "Zašto nas duhovi totema više ne štite? Čime smo ih naljutili?" Mog-ur je odlučio pronaći duhove i porazgovarati s njima. Dugo ga vremena nije bilo. Mnogi su bili nestrpljivi, pogotovo mladi.

"Dark je bio najnemirniji. "Mog-ur se neće vratiti," govorio je. "Naši totemi ne vole hladnoću, otišli su. I mi bismo ih morali slijediti." ""Ne možemo napustiti dom," rekao je voda. "Pleme je uvijek živjelo ovdje. To je dom naših predaka. Tu žive duhovi totema. Nisu otišli. Ljuti su na nas, no još bi se više ljutili kad ne bismo imali dom, kad bismo otišli na mjesto koje be poznaju. Ne možemo ih povesti sa sobom. Što bi se dogodilo s njima?" "Totemi su već otišli," ponavljao je Dark. "Pronañemo li bolji dom, možda će se vratiti. Poñimo na jug, za pticama koje bježe pred hladnoćom, i na istok, prema zemlji Sunca. Otidimo tamo gdje nas Ledena planina ne može dohvatiti. Kreće se polagano, a mi poput vjetra. Nikad nas neće dostići. Ostanemo li ovdje, smrznut ćemo se."

""Ne. Moramo sačekati mog-ura. Vratit će se i reći nam što da učinimo," zapovijedio je voda. Dark nije htio poslušati njegov mudri savjet. Molio je i preklinjao, i na koncu uvjerio neke da podu s njim. ""Ostanite," uvjeravali su ih drugi. "Pričekajte mog-ura." "Dark nije poslušao. "Mog-ur neće naći duhove. Nikad se neće vratiti. Mi odmah odlazimo. Poñite s nama tamo gdje Ledena planina ne može živjeti." ""Ne," odgovorili su. "Čekat ćemo." "Svi su žalili otišle, sigurni da će poginuti. Čekali su mog-ura, no nakon mnogo dana počeli su sumnjati da će se vratiti. Mnogi su razmišljali nije li Dark bio u pravu. "Jednog dana Pleme ugleda čudnu životinju, životinju koja se nije" bojala vatre. Ljudi se prestrašiše i u čudu gledaše neobično stvorenje. Nikad nisu vidjeli slično. No kad se biće približilo, shvatili su da to nije životinja, već mog-ur prekriven krznom spiljskog medvjeda. Konačno se vratio. Rekao je Plememu što je saznao od Ursusa, Duha Velikog spiljskog medvjeda. "Ursus je naučio Ljude kako se živi u spiljama, nosi životinjske krzno, lovi i sakuplja hrana za zimu. Pleme je zapamtilo učenje Duha spiljskog medvjeda, pa iako je Ledena planina pokušavala, nije ih mogla istjerati iz doma. Bez obzira koliko je pred sobom slala hladnoće i leda, Ljudi nisu htjeli otići, nisu se htjeli maknuti s puta. Na koncu je Ledena planina odustala. Razljutila se i nije se htjela boriti sa Suncem. Olujni oblak se naljuti i odluči da više neće pomagati. Ledena je planina napustila zemlju i vratila se na sjever, a s njor"" je otišla i hladnoća. Pobjeda je obodrila Sunce, pa je s još većim žaroi tjeralo planinu u njen dom. Nigdje se nije mogla sakriti od velik" vrućine, i na koncu je savladana. Mnogo, mnogo godina nije bilo zime, već samo dugo ljeto. "Duh Zrnatog snijega je žalio za djetetom, i to ga je oslabilo. Laki suhi snijeg želio je još jedno dijete, pa je Duha Olujnog oblaka zamolio za pomoć. Ovaj je žalio Zrnati snijeg, pa je ponovno prekrio Sunčevo lice i omogućio da ga Duh Lakog suhog snijega nahrani. Rodila se nova Ledena planina, no Ljudi su zapamtili što ih je naučio Ursus. Nikad ih više neće otjerati iz doma. "A što se dogodilo s Darkom i ljudima koji su otišli s njim? Jedni kažu da su ih pojeli vukovi i lavovi, dok drugi tvrde da su se utopili u velikoj vodi. Neki govore da su stigli do zemlje Sunca, no tada se ono naljutilo jer su Dark i ostali htjeli zauzeti njegov dom. S neba je poslalo vatrenu kuglu koja ih je progutala. Nestali su i nitko ih više nije vidio." "Vidiš, Vorn," čula je Ejla kako Aga upozorava sina, kao, uostalom, uvijek nakon legende o Darku. "Uvijek moraš slušati majku, Druga, Bruna i Mog-ura. Nikad ne smiješ biti neposlušan i napustiti pleme jer ćeš tada i ti nestati." "Kreb," rekla je Ejla muškarcu do sebe. "Misliš li da su Dark i njegovi ljudi pronašli novi dom? Istina je, nestali su, no nitko nije vidio da su poginuli, zar ne? Mogli su preživjeti." "Nitko nije vidio kad su nestali, Ejla, ali lov sa samo dva ili tri muškarca nije lagan. Možda su ljeti mogli uloviti dovoljno manjih životinja, no veće, potrebne za zimske zalihe, bile bi mnogo teži i opasniji plijen. Prije nego što stignu do zemlje Sunca, morali bi preživjeti mnogo zima. Totemi žele dom. Vjerojatno su napustili lutalice. Ti ne bi željela da se to dogodi, zar ne?" Ejla nesvjesno posegne za amuletom. "AH moj me totem nije napustio, iako sam bila sama i bez doma." "To je bilo zato jer te iskušavao. Pronašao ti je dom, zar ne? Spiljski je lav moćan totem, Ejla. Odabrao te, i možda će te uvijek štititi, no sigurno se bolje osjeća kad ima dom. Slušaš li ga, pomagat će ti. Naučit će te najboljem." "Kako ću to znati, Kreb? Nikad nisam vidjela Duh Spiljskog lava. Kako znaš da ti totem govori?" "Duh totema ne možeš vidjeti jer je dio tebe, dio tvog tijela. Ipak, reći će ti. Moraš samo naučiti slušati. Kad odlučuješ nešto važno, pomoći će ti. Izabereš li dobro, dat će ti znak." "Kakav znak?"

"Teško je reći. Obično je to nešto neobično ili posebno. To može biti kamen kakvog još nikad nisi vidjela ili korijen takvog oblika koji nešto znači. Moraš naučiti slušati i gledati srcem i umom, a ne samo ušima i očima. Tek tada ćeš znati. No totemov znak razumjet ćeš samo ti, nitko drugi to ne može objasniti. Kad doñe trenutak i pronañeš znak, stavi ga u amulet. To nosi sreću." "Nosiš li i ti totemove znakove u amuletu, Kreb," gestikulirala je djevojčica, gledajući kvrgavu kožnu vrećicu obješenu oko čarobnja-kovog vrata. Pustila je Ubu da se podigne i ode Izi. "Da," klimnuo je. "Jedan medu njima je zub spiljskog medvjeda kojeg sam dobio kad sam bio odabran za mog-urovog učenika. Nije bio u čeljusti, našao sam ga izmeñu kamenja kraj nogu. Nisam ga vidio dok sam sjedao. To je odlično očuvan zub, bez znakova istrošenosti. Bio je to Ursusov znak da sam učinio pravi izbor." "Hoće li i meni totem dati neki znak?" "Nitko to ne zna. Možda, kad budeš donosila neku važnu odluku. Kad -doñe vrijeme, znat ćeš. Važno je samo da uvijek amulet nosiš sa sobom da te totem može pronaći. Nikad ga ne smiješ izgubiti. Dobila si ga kad sam ti otkrio totem. Po njemu prepoznaje tvoju dušu. Bez njega se prilikom lutanja ne bi mogao vratiti. Izgubio bi se i potražio dom u svijetu duhova. Izgubiš li amulet i brzo ga ne pronañeš, umrijet ćeš." Ejla se stresla i čvrsto uhvatila vrećicu obješenu jakom uzicom oko vrata. Zapitala se kad će joj totem dati neki znak. "Misliš li da je Dark dobio znak nakon odluke o odlasku u zemlju Sunca?" "Nitko to ne zna, Ejla. O tome se u legendi ne govori." "Mislim da je Dark bio vrlo hrabar kad se odlučio da potraži novi dom." "Možda je i bio hrabar, no nije baš bio mudar," odgovori Kreb. "Napustio je pleme, dom svojih predaka, i preuzeo veliki rizik. Zašto? Da pronañe nešto novo. Nije htio ostati. Mladi često misle da je hrabar, no kad ostare, promijene mišljenje." "Mislim da mi se sviña jer je različit," rekla je Ejla. "Ova mi je legenda najmilija." Ejla primijeti da žene ustaju kako bi započele pripremanje večere, pa i ona priskoči u pomoć. Kreb zatrese glavom. Svaki put kad bi pomislio da stvarno prihvaća običaje Plemena, rekla je ili učinila nešto što bi ga natjeralo u sumnju. Nije radila ništa loše ili krivo; ne, jednostavno se razlikovala od pripadnika Plemena. Legenda je bila namijenjena pokazivanju loših strana izmjene običaja, no Ejla se divila tvrdoglavosti mladića koji je želio novo. Hoće li se ikad riješiti tih misli, pitao se. Ipak, mora se priznati da uči vrlo brzo. Od djevojčica se očekivalo da do sedme ili osme godine savladaju sve ženske vještine. Tada su mnoge postajale punoljetne i valjalo ih je spariti. U protekle dvije godine otkad su je pronašli - osamljenu, izgladnjelu, nesposobnu da pronañe hranu - nije samo naučila kako se sakupljaju plodovi, već i kako se pripremaju i spremaju za zimu. Znala je i mnoge druge važne vještine, pa iako ih još nije obavljala poput starijih žena, bila je ravna nekim mladim. Znala je derati i štaviti krzna, izrañivati ogrtače, plašteve i vrećice. Od jednog je komada kože rezanjem dobivala vrpce jednake širine. Njene su uzice izrañene od kose, biljnih vlakana ili tetiva bile jake i debele, ili tanke i fine, već prema tome za što su se upotrebljavale. Košare, prostirke i mreže ispletene od čvrstih trava, korijenja ili kore drveća bile su bolje od bilo kojih drugih. Od grumenja kremena znala je izraditi ručnu sjekiricu, nož ili strugalo. Čak je i Drug bio zadivljen njenom vještinom. Iz cjepanica je dubila zdjele, a zatim bi ih izbrusila. Brzim okretanjem štapića prislonjenog uz

komadić drveta znala je upaliti vatru; taj je posao, ipak, bio mnogo lakši kad su se izmjenjivala dvojica jer je bilo dosta teško održavati stalni pritisak. Ono što je Kreba najviše iznenañivalo bila je lakoća kojom je savladavala osnove vidar-stva. Iza je bila u pravu, razmišljao je, uči čak i bez sjećanja. Ejla je rezala gomolje koji će se kuhati u kožnom loncu obješenom nad vatrom. Nakon što je izrezala pokvarene dijelove, nije pre-ostajalo mnogo. Stražnji dio spilje, gdje su ih spremali, bio je hladan i suh, no tako kasno zimi većina je povrća već jako omekšala i počela gnjiliti. Njeno je sanjarenje o predstojećem proljeću započelo prije nekoliko dana kad je u zaleñenoj rječici opazila nešto tekuće vode, jedan od prvih znakova toplijeg vremena. Jedva je čekala da otopli, da tlo zazeleni, izbiju nove mladice, da iz javorove kore počne isticati slatki sok. Skupljali su ga i kuhali sve dok se ne zgusne u sirup ili iskristalizira u šećer. Spremali su ga u posude od brezove kore. I breze su davale sok, samo nije bio tako sladak. Nije samo Ejli dosadila duga zima i prisilni boravak u spilji. Ranije tog dana vjetar je skrenuo na južni smjer i donio topliji morski zrak. Sa siga na ulazu spilje tekli su potočići. Kad je temperatura ponovno pala, smrzli su se, produljujući šiljke koji su rasli čitave zime. Dašak toplijeg zraka svima je skrenuo misli na proljeće. Pleme spiljskog medvjeda Dok su pripremale hranu, žene su brzo gestikulirale. Pred kraj zime, kad zaliha više nije bilo mnogo, ujedinjavale su ih i kuhale zajedno. Jelo se i dalje odvojeno, osim u posebnim prilikama. Zimi je uvijek bilo više gozbi tako se razbijala monotonija boravka u spilji - iako su pred kraj godišnjeg doba često bile prilično mršave. Hrane je, ipak, bilo dovoljno. Lovci su izmeñu čestih snježnih oluja uspjeli uloviti nešto manje divljači ili pokojeg ostarjelog jelena, no nisu o tome ovisili. Još su uvijek imali dovoljno sušenih zaliha. Žene su se razbrb-Ijale; Aba je upravo pričala poznatu legendu. ".. .no dijete je bilo deformirano. Majka ga je iznijela iz spilje jer je tako naredio voda, ali ga nije mogla ostaviti da umre. Popela se na drvo i svezala ga na najviše grane do kojih nisu mogle doći niti mačke. Dok ga je ostavljala, deralo se, a do večeri je dječarac bio toliko gladan da je zavijao poput vuka. Nitko nije mogao spavati. Kričao je dan i noć, voda se ljutio na majku, no sve dok se glasao znala je da je živ. "Sedmog dana, kad je došlo vrijeme da mu se nadjene ime, rano ujutro popela se na stablo. Sin ne samo da je bio živ, više nije bio deformiran! Bio je potpuno zdrav. Voda nije htio prihvatiti dječaka u pleme, ali kako je još uvijek bio živ, nije imao drugog izbora. Kad je odrastao, dječak je postao voda i uvijek je bio zahvalan majci što ga je stavila u granje gdje ga ništa nije moglo dohvatiti. I nakon sparivanja uvijek je iz lova majci nosio komad mesa. Nikad je nije udario, nikad korio; uvijek ju je volio i poštovao," završi Aba. "Koje bi dijete preživjelo prve dane bez hrane," pitala se Oga, pogledavajući Braka, upravo usnulog sina. "I kako bi dječak postao voda ako njegova majka nije sparena s vodom ili muškarcem predodreñenim da jednog dana to postane." Oga se ponosila sinom, a Braud još više jer je njegova družica rodila brzo nakon sparivanja. Čak se i Brun smekšavao u prisustvu bebe; oči su mu nježno sjajile dok je držao bebu koja je osiguravala nastavak loze. "Tko bi bio slijedeći voda da nemaš Braka, Oga," pitala je Ovra. "Što bi bilo u slučaju da rañaš samo djevojčice? Možda je dječakova majka bila sparena voñinim zamjenikom, a vodi se nešto dogodilo." Pomalo je zavidila mladoj ženi. Još uvijek nije imala djece, iako je žena i Guvova družica postala prije sparivanja Oge i Brauda. "S druge strane, kako bi deformirano dijete najednom postalo normalno i zdravo," uzvrati Oga. . , , "Mislim da je priču izmislila žena s deformiranim djetetom," reče vidarica.

"Ali to je drevna legenda, Izo. Priča se već mnogo generacija. Možda su se nekad dogañale danas nemoguće stvari. To ne možemo sigurno znati," branila je Aba priču. "Neke su stvari nekad zaista bile drukčije, Aba, no mislim da je Oga u pravu. Deformirano dijete neće najednom postati normalno, a gotovo je nemoguće da bez majčinog mlijeka preživi sedam dana. Ipak, to je stara priča. Tko zna, možda u njoj ima zrnce istine," zaključi Iza. Kad je jelo bilo gotovo, Iza ga odnese do Krebovog ognjišta. Ejla podigne krupnu djevojčicu i krene za njom. Vidarica je smršavila, nije više bila snažna kao nekad i uglavnom je Ejla nosila Ubu. Medu njima se razvila posebna veza. Uba je na svakom koraku slijedila djevojčicu, a činilo se da Ejli beba nikad nije dosadna. Nakon što su odrasli završili s jelom, Uba pode majci da se nasisa ali ubrzo postane nemirna. Izin kašalj to samo pojača. Uplakanu bebu žena na koncu pogurne Ejli. "Uzmi dijete. Pogledaj hoće li je nahraniti Oga ili Aga," nervozno je gestikulirala Iza. Prekinuo ju je jaki napadaj kašlja. "Da li se dobro osjećaš, Iza," zabrinuto upita Ejla. "Ja sam tek stara žena, prestara za malo dijete. Nemam više mlijeka, to je sve. Uba je gladna; prošli ju je put nahranila Aga, no mislim da je upravo nadojila Onu pa sigurno više nema mnogo mlijeka. Oga kaže da ga ima dovoljno. Njoj večeras odnesi Ubu." Iza primijeti da je Kreb pažljivo promatra, a kad je Ejla odnijela dojenče, pogleda na drugu stranu. Djevojčica je pazila kako hoda, a kad se približila Braudovu ognjištu spusti glavu. Znala je da će i najmanja pogreška izazvati mladićev gnjev. Bila je sigurna da uvijek traži razlog da je udari ili ukori, a nije htjela da zbog nje Uba ostane gladna. Oga je s veseljem dojila Izinu kćerku, no zbog Brauda nisu razgovarale. Kad se Uba nasisala, Ejla je odnese do Krebove vatre, a zatim sjedne i počne je uspavljivati. Njihala ju je u naručju i pjevala ispod glasa. Već je davno zaboravila jezik kojim je govorila prije dolaska u pleme, no djetetu je uvijek pjevušila. "Ja sam stara žena i lako me je oneraspoložiti, Ejla," reče Iza dok je djevojčica stavljala Ubu na kožu za spavanje. "Bila sam prestara kad sam rodila, mlijeka više gotovo i nemam, a beba mora sisati. Još nije pravo prohodala, no ne mogu joj pomoći. Sutra ću ti pokazati kako

se priprema posebna hrana za dojenčad. Ne želim Ubu dati drugoj ženi ako baš ne moram." "Dati Ubu drugoj ženi! Kako bi je mogla dati nekom drugom, ona je naša!" "Ejla, ni ja je ne želim dati, no ona mora jesti, a od mene ne dobiva dovoljno hrane. Ne možemo je nositi od jednog ognjišta do drugog kad meni ponestane mlijeka. Ogina beba je malena, zato ima toliko mlijeka. Kad Brak naraste, mlijeko će se prilagoditi njegovim potrebama. Kao i Aga, ni ona neće imati dovoljno mlijeka ako stalno doji još jedno dijete," objasni Iza. "Kad bih barem ja mogla dojiti!" "Ejla, visoka si poput žene, no to ništa ne znači. Na tebi se ne vide znakovi da ćeš to uskoro postati. Samo žene mogu biti majke, a samo majke doje. Počet ćemo Ubi davati običnu hranu pa ćemo vidjeti kako napreduje, no želim da znaš što te čeka. Hrana za dojenčad priprema se na poseban način. Sve mora biti mekano; Ubini mliječni zubi-ne mogu dobro gristi. Zrnje valja prije kuhanja dobro samljeti, suho meso takoñer; kuha se u malo vode da se stvori kaša. Sa svježeg se skidaju svi tvrdi dijelovi, a povrće se gnječi. Ima li još žirova?" "Kad sam posljednji put gledala bila je još hrpica, no stalno ih kradu miševi i vjeverice, a mnogi su već truli," odgovori Ejla. "Pronañi zdrave. Vodom ćemo isprati gorčinu i samljeti ih s mesom. Gomolji su takoñer dobri. Znaš li gdje su one male školjke? Moramo pronaći jednu koja će odgovarati njenim ustima; morat će naučiti jesti iz nje. Drago mi je što se bliži kraj zime; proljeće će dati raznolikiju hranu - a to će dobro doći čitavom plemenu."

Iza na licu djevojčice primijeti zabrinutost. Mnogo je puta, pogotovo protekle zime, bila sretna što je ima. Pitala se da li su je duhovi stavili na njen put samo zato da postane drugom majkom djevojčice koju je vidarica tako kasno rodila. Izu nije iscrpljivala samo starost. Nikad se nije žalila na krhko zdravlje, baš kao što nikom nije govorila o boli u prsima i krvi ispljunutoj nakon posebno jakog napada kašlja. Znala je, ipak, da Kreb sluti koliko je bolesna. I on je star, mislila je Iza. Ove mu je zime bilo posebno teško. Previše vremena provodi u maloj spilji gdje ga grije samo jedna baklja. Čupava kosa starog čarobnjaka bila je protkana srebrnim vlasima. Artritis i šepava noga jako su mu otežavali hod. Zubi, istrošeni godinama upotrebe, počeli su boljeti. No Kreb je već davno naučio živjeti s patnjom i boli. Njegov je um i dalje bio pronicljiv kao i uvijek, a sad se zabrinuo za Izu. Gledao je dok su žena i djevojčica razgovarale o dječjoj hrani i primijetio koliko se istrošilo Izino nekad krupno i snažno tijelo. Imala je tanke ruke, kosa je posijedila, no najviše ga je uznemiravao njen gotovo neprekidni kašalj. Bit će mi drago kad zima konačno prestane. Potrebna joj je toplina i sunce. Zima je konačno pustila zemlju iz svog ledenog zagrljaja, a s prvim proljetnim danima došli su i pljuskovi. Po narasloj rječici plutale su velike sante leda, još dugo nakon što u višim predjelima snijega više nije bilo. Neprestani dotok vode natopio je tlo pred ulazom i pretvorio ga u ljepljivo, sklisko blato. Samo je postavljeno kamenje čuvalo unutrašnjost od potočića koji su se slijevali niz stijenu. Sve to nije moglo zadržati pleme u spilji. Nakon dugog zimskog zatočeništva, jedva su čekali da pozdrave prve zrake sunca i toplije morske vjetrove. Prije nego što se snijeg sasvim otopio bosonogi su gacali kroz hladni mulj. Čak ni dodatni sloj utrljane masti nije mogao spriječiti natapanje omotača za noge. Iza je imala više posla s proljetnim, nego zimskim prehladama. Vrijeme je odmicalo, sunce je osušilo vlagu, a pleme je živnulo. Duge zimske dane provedene u lagodnom pričanju, ogovaranju, izradi oruña i oružja, zamijenila je proljetna žustrina. Žene su sakupljale prve izdanke i pupoljke, a muškarci vježbali za prvi lov sezone. Uba je dobro napredovala. Sisala je još samo zbog potrebe za toplinom i osjećajem sigurnosti majčinog tijela. Iza više nije tako često kašljala, premda je još uvijek bila preslaba za dulje izlete po okolici. Ejla i Kreb su počeli uobičajene šetnje uz rječicu. Proljeće je za nju bilo najljepše godišnje doba. Kako je Iza većinom boravila kraj spilje, Ejla je sve češće sama lutala brežuljcima u potrazi za ljekovitim biljkama. Vidarica je brinula, no ostale su žene bile zaokupljene sakupljanjem hrane, a jestive biljke nisu uvijek rasle zajedno s ljekovitima. Ponekad su išle zajedno, uglavnom zato da je Iza nauči nečem novom ili da pokaže kako neke poznate biljke izgledaju mlade da ih Ejla može kasnije lakše pronaći. Iako je djevojčica nosila Ubu, Iza se brzo umarala. Nevoljko je pristala da Ejla sve više odlazi sama. Ejla je uživala u svojim lutanjima. Tako se oslobañala neprekidne paske plemena. Često je sa ženama sakupljala hranu, no čim bi završila, odlazila je u šumu. Izi nije donosila samo poznate već i nepoznate biljke kako bi joj vidarica mogla reći sve o njima. Brun se nije suprotstavljao, znao je da netko mora tražiti biljke za Izine čarolije. Njena mu bolest nije promakla. Smetala ga je jedino Ejlina samostalnost. Žene iz plemena nisu voljele biti same. Kad god je Iza tražila biljke, odlazila je oprezno i s dosta straha i vraćala se čim je završila sakupljanjem. Ejla nije izbjegavala zadatke, uvijek se pristojno ponašala i Brun joj nije mogao prigovarati. Smetalo ga je njeno držanje nešto što nije bilo loše, ali zato sasvim različito. Kad god je djevojčica odlazila, vraćala se punih košara i džepova ogrtača, a tako dugo dok se bez toga nije moglo, Brun nije smio prigovarati.

Ponekad Ejla nije donosila samo biljke. Njena osebujnost, koja je toliko čudila pripadnike plemena, ispoljavala se vrlo često. Premda su se svi navikli na to, još su se uvijek čudili kad bi donijela bolesnu ili povrijeñenu životinjicu. Zečić kojeg je pronašla kratko nakon Ubi-nog roñenja bio je tek prvi medu mnogima. Znala je postupati sa životinjama; kao da su slutile da im želi pomoći. Kad je nešto postalo uobičajeno, Brun je to nerado mijenjao. Jedino se suprotstavio kad je donijela vučje štene. Mesoždere, koji su lovcima bili suparnici, nije smjela dovoditi u spilju. Mnogo se puta dogodilo da je divljač koju su muškarci slijedili uhvatila brža zvijer. Brun nije mogao dozvoliti da djevojčica pomaže životinji koja bi jednog dana možda ukrala njihov plijen. Jednom, dok je na koljenima iskopavala korijen, iz grma izañe zec svinute noge i pomiriši joj noge. Rije se ni pomakla, samo je polako ispružila ruku i pogladila ga. Jesi li ti moj Uba-zec, pitala se. Postao si velik i zdrav mužjak. Da li te je loše iskustvo iz mladosti naučilo oprezu? Znaš, moraš se čuvati ljudi. Možeš završiti na ražnju, pričala je sama sebi dok je polako gladila meko krzno. Nešto prestraši životinju i ona odskoči, pojuri u jednom smjeru, naglo se okrene i vrati otkud je i došla. "Trčiš tako brzo, ne znam kako te netko može uloviti. Kako se samo naglo okrećeš," gestikulirala je za zecom i nasmijala se. Najednom shvati da se već dugo nije glasno smijala. To je u prisustvu drugih radila vrlo rijetko jer im se nije sviñalo. Tog je dana pronašla mnogo razloga za smijeh. "Ejla, kora ove divlje trešnje je stara. Više ne valja," rekla je Iza jednog jutra. "Poñi i donesi svježu. Na zapadnom dijelu čistine preko rijeke ima nekoliko stabala. Znaš li gdje je to? Donesi i unutrašnji sloj, sad je najbolji." "Da, majko, znam gdje su," odgovorila je. Bilo je prekrasno proljetno jutro. Posljednji bijeli i ljubičasti šafrani uzdizali su se pokraj žutih sunovrata. Tu i tamo mlada je svijetlo zelena trava obojila vlažnu tamno smeñu zemlju. Zelene su pjege prvog lišća i pupoljaka ukrašavale grančice drveća i grmlja, a vrbe su se okitile macicama. Blagonaklono je sunce poticalo novi život. Nakon što je otišla iz vidokruga spilje, Ejlin se pažljivi korak i pognuti položaj opustio. Skakutala je niz padinu, zatim potrčala uzbrdo, nesvjesno se smiješeći slobodi pokreta. Usput je promatrala zelenilo oko sebe, a njen je marljivi um sve to spremao za kasniju priliku. Nadam se da će trešnjina kora pomoći Izinom kašlju. Sad joj je bolje, no tako je mršava. Uba je sve teža i veća, ne bi je više smjela podizati. Budem li mogla, slijedeći ću je put povesti sa sobom. Tako mi je drago da je nismo dali Ogi. Već počinje govoriti. Bit će tako zabavno kad malo poraste pa ćemo zajedno sakupljati biljke. Pogledaj samo ove mace. Kad su malene, na dodir su poput pravog krzna, no kasnije zazelene. Iza ih zove cvijećem. Nebo je danas tako plavo. U vjetru se osjeća miris mora. Pitam se kad ćemo otići u ribolov. Voda će uskoro biti sasvim ugodna za plivanje. Ne znam zašto to drugi ne vole? More je slano, ima drukčiji okus od vode u rijeci, no u njemu se osjećam tako lagana. Jedva čekam da odemo loviti ribe. Morske volim najviše, ali volim i jaja. Uživam kad se penjem po hridima i tražim ih u gnijezdima ptica. Vjetar je tako prijatan u visini. Gle, vjeverica! Kako se brzo popela na drvo! Voljela bih da i ja to mogu. Ejla je dugo lutala šumom. Najednom shvati koliko je kasno pa krene prema čistini po trešnjinu koru. Dok se približavala, čula je komešanje i poneki glas, a zatim ugleda muškarce. Okrenula se da pode, no pomisao na trešnju je zaustavi. Za trenutak je bila neodlučna. Muškarcima se neće svidjeti budu li me vidjeli, mislila je. Brun će se razljutiti i neće mi više dopustiti da sama izlazim, no kora je potrebna Izi. Možda se muškarci neće dugo zadržati na čistini. Što uopće rade? Prišunjala se još bliže i sakrila za veliko stablo. Kroz grane gustog grma kraj debla virila je na livadu. Muškarci su oružjem vježbali za prvi lov. Sjećala se kad su izrañivali nova koplja. Sasjekli su tanka, savitljiva mlada stabla, okljaštrili ih i jedan

kraj stavili u vatru. Čvrstim kremenim strugalom zašiljili su otvrdli vršak da se ne raskoli. Nelagodno je mislila na strku koju je izazvala dodirujući jednu drvenu motku. Žene ne smiju dotaknuti oružje, rekli su joj, pa čak ni alat za njegovu izradu, premda Ejla nije vidjela nikakve razlike izmeñu noža za rezanje kože za praćke ili onog za rezanje kožnih ogrtača. Novo koplje, oskrnavljeno njenom rukom, bilo je spaljeno, na veliku žalost lovca koji ga je izradio. I Kreb i Iza su je dugo korili, pokušavajući joj dokazati koliko je taj potez bio nepromišljen i strašan. Žene su s gnušanjem razglabale kako je uopće mogla pomisliti tako nešto, a Brunov je namrgoñeni pogled jasno govorio što misli. No najviše od svega smetala ju je Braudova zlobna radost koja je popratila ukore. U tome je sasvim očito uživao. Djevojčica je uznemireno promatrala muškarce na vježbalištu. Osim kopalja imali su i drugo oružje. Dorv, Grod i Krag su na jednom kraju čistine raspravljali o prednostima i nedostacima koplja i toljage, a drugi su u rukama imali praćke i bole. Medu njima je bio i Vorn. Bran je odlučio da dječaka valja naučiti osnovama rukovanja praćkom i taj je zadatak povjerio Zaugu. Kad je dječak navršio pet godina, lovci su ga počeli voditi na vježbalište. Uglavnom se igrao malim kopljem; zabadao ga je u tlo ili truli panj kako bi dobio što bolji osjećaj za oružje. Volio je biti s muškarcima, no ovo je bio prvi pokušaj da se dječaka nauči težoj vještini rukovanja praćkom. U tlo su zabili kolac, a nedaleko se nalazila hrpa okruglih kamenčića koje su pronašli na putu ovamo. Zaug je pokazivao Vornu kao se dva kraja praćke drže zajedno, te kako se u malo udubljenje na srednjem dijelu već gotovo sasvim istrošenog oružja umeće kamen. Zaug ju je namjeravao baciti, no kad je saznao da će podučavati dječaka, pomislio je da bi se uz manje preinake još uvijek mogla upotrijebiti. Ejla je sa zanimanjem pratila vježbu. Zaugove upute i objašnjenja gledala je jednakom pažnjom kao i momčić. Pri prvom Vornovom pokušaju praćka se zamrsila i kamen je ispao. Bilo mu je teško na ispravan način zavrtiti oružje da sila bude dovoljna za izbacivanje kamena. Kamen je najčešće ispadao prije nego što je dostignuta dovoljna brzina vrtnje. Braud je promatrao sa strane. Vorn je bio njegov štićenik i zato ga je dječak obožavao. Upravo je Braud izradio malo koplje koje je dječak nosio svuda sa sobom, čak i na spavanje, a mladi mu je lovac pokazivao i kako se ono drži. Govorio mu je o ravnoteži i snazi zamaha, kao da mu je Vorn ravan. No momčić je sad s divljenjem promatrao starog lovca i Braud se osjećao zapostavljenim. Sam je želio naučiti dječaka lovačkim vještinama pa se ljutio što je Brun vježbanje praćkom prepustio Zaugu. Nakon nekoliko Vornovih neuspješnih pokušaja, prekinuo je lekciju. "Daj da ti pokažem kako se to radi, Vorn," pokazao je odgurnuo starca. Zaug se vrati za korak i mladom samosvjesnom lovcu uputi ljutiti pogled. Svi su stali i gledali što se dogaña. Brun je bjesnio. Nije mu se sviñao način na koji je Braud postupao s naboljim strijelcem plemena. Zaugu, a ne Braudu, je naredio da podučava dječaka. Pokazivati zanimanje za momčića jedna je stvar, razmišljao je Bran, no ovo je prevršilo svaku mjera. Vorn mora učiti od najboljeg, a Braud dobro zna da mu praćka nije najjača strana. Mora shvatiti da dobar voda iskorištava najbolje osobine svakog lovca. Zaug je najvještiji rukovanju praćkom, a uz to će imati dovoljno vremena da Vorna podučava dok su ostali muškarci u lovu. Braud je postao bahat, preponosan je. Kako da ga podignem na viši položaj kad ne zna prosuñivati? Mora naučiti da nije važan zato jer će postati voda, već je zato važan jer će postati voda. Braud uzme dječakovu praćku i podigne kamen. Stavi ga u udubljenje i izbaci prema kolcu. Kamen padne ispred cilja. To je bila najčešća pogreška lovaca. Morali su uračunavati ograničenje zglobova koji nisu mogli načiniti puni luk. Braud se ljutio zbog promašaja i osjećao pomalo glupo. Želio je pokazati koliko je vješt pa brzo podigne dragi kamen i baci ga prema cilju. Bio je

svjestan da svi gledaju. Praćka je bila kraća nego što je navikao pa je kamen otišao ulijevo, još uvijek dosta ispred kolca. "Pokušavaš li naučiti Vorna ili i sam trebaš malo poduke, Braud," podrugljivo je gestikulirao Zaug. "Mogao bih kolac pomaknuti malo bliže." Braud se borio da zadrži vlast nad sobom - nije mu bilo drago što je postao predmetom starčevog podsmjeha, a bio je i ljut jer je neprestano promašivao. Poletio je novi kamen, no ovaj je put unio previše snage i daleko prebacio cilj. "Sačekaš li dok podučim dječaka, rado ću i tebe naučiti nekim stvarima," podrugljivo je rekao Zaug. "Čini mi se da ti upravo to nedostaje." Ponosni starac se osjećao osvećenim. "Kako Vorn može išta naučiti s ovako starom praćkom," planuo je Braud i s negodovanjem je bacio na tlo. "Nitko neće tim istrošenim oružjem pogoditi cilj. Vorn, napravit ću ti novu praćku. Starom Zau-govom praćkom nećeš ništa naučiti. Pa on čak više i ne lovi." Sad se Zaug razljutio. Umirovljenje iz redova lovaca uvijek je bilo udarac muškarčevom ponosu, a Zaug je mukotrpno vježbao da savlada teško oružje i vrati barem nešto stare slave. Prije mnogo godina i on je, baš kao i sin njegove dražice, bio zamjenik vode i upravo je zato njegov ponos bio osjetljiviji.

"Bolje je biti stariji muškarac, nego dječak koji samo misli da je muškarac," odvrati i posegne za praćkom kraj Braudovih nogu. Napad na muškost bio je više nego što je mladi lovac mogao podnijeti, bila je to posljednja kap u već prepunoj čaši žuči. Nije se mogao svladati i odgurne starca. Zaug to nije očekivao, bio je u raskoraku, pa je teško pao. Sjedio je na tlu i začuñeno gledao. Bila je to posljednja stvar koju je očekivao. Muškarci Plemena nikad nisu fizički obračunavali; takva je kazna bila namijenjena samo ženama koje nisu mogle shvatiti druge načine uvjeravanja. Prevelika energija mladića trošila se prijateljskim hrva-njem, natjecanjima trčanja i bacanja koplja, bole ili kamenja. Sve je to, uostalom, služilo usavršavanju lovačke vještine o kojoj je, kao i suradnji, ovisilo preživljavanje Plemena. Braud je takoñer bio iznenañen nepromišljenim činom i kad je shvatio što je učinio oblilo ga je crvenilo. "Braud, zarežao je Brun. Mladić ga pogleda i sledi se. Nikad ga nije vidio tako ljutog. Brun priñe čvrstim koracima, a svaki mu je pokret bio dobro promišljen i sračunat. "Ovakvo balavo ponašanje je neoprostivo! Da već nisi lovac najnižeg položaja, ovog bih te trena postavio na to mjesto. Tko ti je uopće rekao da se miješaš u dječakovu lekciju? Jesam li tebi ili Zaugu povjerio učenje Vorna?" Iz voñinih je očiju izbijala Ijutina. "Nazivaš se lovcem? Pa ne možeš ni reći da si muškarac! I Vorn se savladava bolje od tebe. Žene imaju više samokoritrole. Ti si budući voda; da li ćeš tako upravljati plemenom? Očekuješ li poslušnost ljudi kad ni sam ne možeš kontrolirati postupke? Ne budi tako siguran u budućnost, Braud. Zaug je u pravu. Ti si dijete koje misli da je muškarac." Braud je bio unezvjeren. Nikad nije bio toliko posramljen i to pred svim lovcima i Vornom. Želio je otrčati i sakriti se, ovo nikad neće preživjeti. Radije bi se suočio sa spiljskim lavom nego s Brunovim bijesom. Voda se rijetko ljutio, a mora se priznati, nije za to imao mnogo prilike. Samo jedan oštriji pogled bio je dovoljan da svaki pripadnik plemena, bez obzira da li muškarac ili žena, skoči na noge i posluša naredbu. Braud ponizno sagne glavu. Brun pogleda u sunce i da znak za povratak. Drugim je lovcima bilo neugodno što prisustvuju tako oštrom ukoru pa su jedva čekali da odu. Pošli su za vodom koji je ubrzanim koracima grabio prema spilji. Na začelju je bio Braud, još uvijek zažarena lica.

Ejla se skamenila, gotovo se nije usudila disati. Bojala se da će je otkriti. Bila je svjesna da je vidjela nešto što žena nikad ne bi smjela vidjeti. Bez obzira na okolnosti, muškarci su se uvijek meñusobno štitili. No dogañaj je omogućio djevojčici da upozna potpuno nepoznatu stranu njihove prirode. Nisu bili svemoćna bića koja nekažnjeno vladaju bez obzira na posljedice, kao što je dotad mislila. I oni su slušali naredbe i bivali ukoreni. Jedino je Brun zadržao sliku vrhovnog vode. Nije shvaćala da njega mnogo više sputavaju druge činjenice: tradicija i običaji Plemena, nedokučivi i nepredvidljivi duhovi koji su upravljali silama prirode, te vlastiti osjećaj odgovornosti. Ejla se skrivala još dugo nakon odlaska muškaraca sa čistine jer se bojala da će se možda vratiti. Kad se konačno odlučila zakoračiti na otvoreno još je uvijek bila jako oprezna. Iako nije potpuno shvaćala posljedice upoznavanja druge strane muškaraca, jedno je znala: Braud je bio ponizan poput žene i to ju je razveselilo. Zamrzila je mladića koji ju je stalno napadao i tukao za najmanju pogrešku, bez obzira da li je toga bila svjesna ili ne. Često je nosila znakove njegove grubosti. Ma kako uporno pokušavala, činilo se da ga ne može zadovoljiti. Izašla je na livadu razmišljajući o sukobu. Kad se približila kolcu zabijenom u tlo, na zemlji je primijetila bačenu praćku. Prije nego što su lovci otišli, nitko je se nije sjetio. Gledala je oružje ali ga se bojala dodirnuti. Strah od Bruna i njegovog bijesa bio je toliko jak da se stresla. Sjećala se svih pojedinosti upravo viñenog dogañaja, a to ju je podsjetilo na Zaugovu poduku i Vornove teškoće. Zar je to zaista teško? Kad bi mi Zaug pokazao, da li bih mogla pogoditi kolac? I sama je bila iznenañena smionom zamisli i još se jednom osvrne da provjeri je li sama. Bojala se da je i misli odaju. I Braud nije mogao pogoditi cilj, razmišljala je. Prisjećala se bezuspješnih pokušaja i podrugljivih Zaugovih kretnji. Licem joj proleti smiješak. Kako li bi se tek ljutio kad bih mogla nešto što on ne može učiniti? Sviñala joj se ta pomisao. Ponovno se osvrne, odlučno pogleda praćku, sagne se i podigne je. Pod prstima je osjećala podatnost istrošene kože i najednom pomisli na kaznu koja je čeka ako je netko opazi. Pogledala je u smjeru kamo su otišli muškarci i od straha gotovo ispusti praćku. Tamo opazi hrpicu oblutaka. Da li bih znala? Brun bi se razbjesnio, ne znam što bi učinio sa mnom. I Kreb bi kazao da sam zločesta. Već to što držim praćku nije dobro. No što je u tome loše? To je tek komad kože za izbacivanje kamenja. Da li bi me Brun istukao? Braud bi to sigurno učinio. Bilo bi mu drago da je dotaknem, imao bi dobar izgovor da me istuče. Kako bi se tek razbjesnio da zna što sam vidjela. Svi bi bili tako bijesni da ih ovo više ne bi razljutilo. Loše je loše, zar ne? Pitam se da li bih mogla pogoditi kolac. Djevojčica je bila razapeta izmeñu želje da iskuša praćku i znanja da je to zabranjeno. To je bilo loše. Znala je da je tako. No ipak je htjela pokušati. Kakva je razlika učini li još jednu lošu stvar? Nitko to i tako nikad neće saznati, sama je. S krivnjom u očima ponovno se ogledala, a zatim krenula prema kamenju. Podigne jedan i pokuša se sjetiti Zaugovih uputa. Pažljivo sastavi dva kraja i čvrsto ih uhvati. Kožna petlja je mlohavo visila. Osjećala se nespretno, nesigurna kako da postavi kamen u izlizanu udubinu. Nekoliko je puta oblutak ispao čim bi zamahnula rukom. Usredotočila se na Zaugove upute. Pokušala je ponovno i gotovo uspjela, no vrpca se u posljednji čas objesila i kamen padne na tlo. Slijedeći je put dobacila oblutak nekoliko koraka. Ushićena, posegne za slijedećim. Poslije par neuspjeha poleti i taj kamen. Opet je nekoliko puta

pogriješila, zatim baci dobro, a kamen padne bliže kolcu. Počela je dobivati osjećaj za oružje. Kad hrpe kamenja više nije bilo, sakupila ih je, a nakon nekog vremena i treći put. Kod četvrtog niza većinu je oblutaka izbacivala prilično sigurno. Ejla pogleda u zemlju i ugleda tri posljednja kamenčića. Podigne jedan, postavi ga u praćku, zavrti je oko glave i ispusti. Opazila je kako se oblutak odbija od kolca i čula mukli udarac. Skočila je u zrak. Uspjela sžthi! Pogodila sam cilj! Bila je to čista sreća, ludi potez, no to joj nije umanjilo radost. Slijedeći kamen je prebacio kolac, a posljednji padne nekoliko koraka od njega. No uspjelo joj je jednom, pa je bila sigurna da će to i ponoviti. Započne skupljati razbacano kamenje, no najednom opazi da se sunce približilo zapadnom obzoru. Sjetila se brezove kore. Zar je već tako kasno? Zar sam ovdje već čitavo poslije podne? Iza i Kreb će se brinuti. Brzo spremi praćku u nabor ogrtača, potrči prema trešnjama, izvadi kameni nož i sastruže duge tanke komade unutrašnjeg sloja kore. Trčeći krene prema spilji i uspori tek kad se približila rječici. Zauzela je stav doličan ženskom stvorenju. Bojala se da će i bez toga imati dovoljno gužve pa nikom nije htjela dati više povoda za ljutnju. "Ejla! Gdje si tako dugo? Gotovo sam se razboljela od brige. Mislila sam da te napala neka životinja. Već sam Krebu htjela reći da pošalje Bruna po tebe," korila je Iza čim ju je spazila. "Gledala sam što sve raste i otišla sve do čistine," ispričavala se Ejla. "Nisam znala koliko je kasno." To je bilo istina, ali ne cijela. "Donijela sam trešnjinu koru i onu biljku čiji je korijen dobar za liječenje reumatizma." "Da, samo što ga moraš skuhati i upotrijebiti kao oblog. Od bobica se priprema čaj. Zdrobiš li ih, sok se koristi za liječenje izraslina i kvrga," vidarica počne automatski odgovarati, ali naglo prekine. "Ejla, pokušavaš me zbuniti pitanjima o lijekovima. Znaš da ne smiješ izbivati tako dugo. Jako sam se zabrinula," gestikulirala je. Sad kad je znala da se djevojčici ništa nije dogodilo, ljutnja ju je prošla, no htjela je da Ejla shvati da to ne smije ponoviti. Iza je brinula kad je djevojčica sama sakupljala ljekovito bilje. "To se više nikad neće ponoviti, Iza. Nisam opazila koliko je kasno." Kad su ušle u spilju, Ejlu opazi Uba. Čekala ju je cijeli dan. Na svojini krupnim, povijenim nogama potrči prema starijoj djevojčici, no pred njom se spotakne. Ejla je uhvati prije nego što je pala i podigla je u zrak. "Da li bih ponekad mogla povesti i Ubu? Ne bismo ostajale tako dugo. Počela bih joj pokazivati neke stvari." "Još je premlada da razumije. Tek uči govoriti," reče Iza, no kad je vidjela koliko su sretne, doda: "Možda biste s vremena na vrijeme i mogle ići zajedno, pod uvjetom da se suviše ne udaljavate." "O, baš dobro," usklikne Ejla i s djetetom u naručju zagrli Izu. Držala je Ubu u zraku i naglas se nasmijala. Djevojčica je zadivljeno pogleda. "To će baš biti zabavno, Uba," rekla je i spustila dijete. "Majka će dopustiti da podeš sa mnom." Sto je tom djetetu, razmišljala je Iza. Nisam je već dugo vidjela tako uzbuñenu. Danas zrakom lutaju čudnovati duhovi. Najprije su muškarci došli jako rano. Nisu pričali kao što običavaju, svaki je otišao k ognjištu i zadubio se u misli. Čak nisu korili žene. I Braud je bio dobar. Nakon što je čitav dan izbivala, došla je i Ejla, i to puna energije i dobrog raspoloženja. Ne razumijem to.

Braud "Da? Što želiš," nestrpljivo je gestikulirao Zaug. Bilo je neuobičajeno vruće za tako rano ljeto. Zaug je bio žedan i osjećao se vrlo nelagodno dok je na

vrućem suncu strugalom radio na jelenjoj koži koja se sušila. Nije bio raspoložen za prekidanje posla, a posebno ne ako je smetnja dolazila u obličju ružne djevojčice ravnog lica koja je upravo sjela pred njega i pognula glavu čekajući da joj se obrati. "Želi li Zaug malo vode," upita Ejla smjerno podigavši glavu nakon što je osjetila dodir po ramenu. "Ova je djevojčica bila na izvoru i vidjela kako lovac radi na suncu. Ona je pomislila da je lovac žedan, ona ga nije htjela prekinuti u radu," izrekla je službenim načinom uobičajenim prilikom obraćanja lovcu. Pružila mu je lončić od brezove kore i prinijela hladnu, vlažnu mješinu izrañenu od želuca planinske koze. Zaug je potvrdno zamumljao, iznenañen Ejlinom pažnjom. Ulila je hladnu vodu u lončić. Zaug nije mogao uhvatiti pogled neke žene da joj naredi da mu donese malo vode, a posao se nije smio prekinuti. Koža je bila gotovo suha. Na njoj se moralo raditi sve dok ne bude podatna i mekana koliko je potrebno. Njegov je pogled slijedio djevojčicu dok je odlagala mješinu u hlad, čupala snop jake trave i vodom natopljenog korijenja, pripravljajući materijal za pletenje košare. Otkad se preselio sinu svoje družice, Uka se uvijek ponašala s poštovanjem i nikad nije odlagala obavljanje poslova koje joj je zadao, ali je rijetko pokušavala predvidjeti njegove želje kako je to znala njegova vlastita družica prije nego što je umrla. Uka se uglavnom posvetila Grodu, pa su Zaugu nedostajale sitnice koje mu je nekoć pružala odana družica. Povremeno je pogledavao djevojčicu koja je sjedila kraj njega. Bila je tiha, usredotočena na posao. Mog-ur ju je dobro podučio, pomislio je. Dok je razvlačio i strugao vlažnu kožu, nije ni zamijetio da ga Ejla gleda krajičkom oka. Te je večeri starac sjedio sam pred spiljom i zamišljeno gledao u daljinu. Lovci su otišli. Uka je, zajedno s još dvije žene, otišla s njima, a Zaug je s Ovrom jeo pokraj Guvovog ognjišta. Gledajući mladu, ženu, sada sasvim odraslu i sparenu, prisjećao se ne tako davnog vremena kad je još bila dijete u Ukinim rukama. To mu je skrenulo misli na prolazak vremena koje mu je smanjilo snagu potrebnu za lov. Ognjište je napustio odmah nakon jela. Posve se usredotočio na vlastite misli kad opazi djevojčicu koja mu je prilazila s pletenom košarom u ruci. "Ova je djevojčica nabrala više malina nego što može pojesti," rekla je nakon njegova dodira po ramenu. "Da li bi ih lovac htio pojesti da ne propadnu?" Uz zadovoljstvo koje nije mogao posve sakriti, Zaug prihvati pruženu zdjelu. Dok je uživao u sočnim slatkim bobama, Ejla je tiho sjedila na pristojnoj udaljenosti. Kad je pojeo maline i vratio zdjelicu, Ejla brzo otide. Ne znam zašto Braud govori da je nepristojna, pomislio je dok je odlazila. Ništa joj ne nedostaje, osim što je neopisivo ružna. Slijedećeg je dana Ejla ponovo donijela vodu iz hladnog izvora do mjesta gdje je radio Zaug, a zatim u blizini prostre materijal za izradu košare. Kasnije, upravo kad je završavao s utrljivanjem loja u meku jelenju kožu, starcu se približio Mog-ur. "Naporno je štaviti kožu po ovakvom suncu," pokazao je kretnjama čarobnjak. Izrañujem nove praćke za lovce, a jednu sam obećao i Vornu. Koža za njih mora biti vrlo savitljiva. Dok se suši na njoj valja neprekidno raditi, a loj se mora posve upiti. To je najbolje obaviti na suncu." "Siguran sam da će lovci biti posve zadovoljni," primijeti Mog-ur. Svi znaju kakav si majstor kad su u pitanju praćke. Gledao sam dok si vježbao s Vornom. Ima sreću što ga upravo ti učiš. To je vrlo teška vještina, a za izradu praćke ne treba je ništa manje. Čarobnjakova pohvala odražavala se na Zaugovom licu. "Sutra ću ih izrezati. Veličinu za muškarce znam, no Vornovu ću ruku morati izmjeriti. Jedino se tako može postići brzina i točnost izbačaja." "Iza i Ejla pripremaju kamenjarku koju si za mene ulovio neki dan. Iza podučava djevojčicu kako da je pripremi na način kojeg ti voliš. Želiš li danas večerati kraj Mog-urovog ognjišta? Ejla me zamolila da te upitam, a i ja

bih volio da mi praviš društvo. Ponekad muškarac zaželi razgovarati s drugim muškarcem, a kraj mog su ognjišta samo žene. "Zaug će jesti s Mog-urom," odgovorio je starac, očito zadovoljan pozivom. Premda su zajedničke gozbe bile prilično česte, a ponekad su dvije obitelji, pogotovo one u krvnom srodstvu, dijelile obroke, Mog-ur je rijetko pozivao druge k svojoj vatri. Vlastito ognjište bilo je za njega još uvijek posve nova stvar pa je uživao u društvu svojih žena. No Zauga je poznavao od malih nogu i uvijek ga je cijenio. Zadovoljstvo na starčevu licu natjeralo je Mog-ura da pomisli kako je to trebao da učini već mnogo ranije. Bilo mu je drago da se Ejla sjetila Zauga. Uostalom, upravo je on ulovio kamenjarku. Iza nije navikla na društvo. Bila je uzbuñena i zabrinuta, no na kraju je nadmašila samu sebe. Njeno poznavanje bilja nije bilo ograničeno samo na lijekove, već je obuhvaćalo i začine. Znala je kako da odgovarajućom kombinacijom trava poboljša okus jela. Kamenjarka je bila odlična, Ejla posebno pažljiva na nenametljiv način, pa je Mog-ur bio vrlo zadovoljan svojim ženama. Nakon što su se muškarci zasitili, Ejla ih posluži finim čajem od kamilice i metvice jer je Iza znala da će to pomoći probavi. S dva ženska stvorenja pripravna da im uslišaju svaku želju, i s bucmastom bebom koja je dopuzala do njihovih krila i veselo ih cupkala za bradu, ponovno su se osjećali mladima. Dva su se starca potpuno opustila i razgovarala o prošlim vremenima. Zaug je s malo zavisti promatrao sreću koja je okruživala čarobnjakovo ognjište, a Mog-ur je osjećao da život ne može biti ljepši. Slijedećeg dana Ejla je promatrala kako Zaug mjeri kožnu vrpcu prema Vornovoj ruci i pažljivo je slušala kad je starac objašnjavao zašto krajevi moraju biti upravo tako suženi, zašto praćka ne smije biti previše duga ni prekratka, a vidjela je i kako je u sredinu stavio vlažan okrugli kamen koji će rastegnuti kožu dovoljno da se stvori pravilno udubljenje. Kad mu je Ejla donijela vodu, upravo je sakupljao ostatke upotrijebljene kože. "Da li će Zaugu trebati preostali komadići? Koža je tako meka," pitala je. Zaug je htio ugoditi pažljivoj zadivljenoj djevojčici. "Ostatak više ne mogu koristiti. Želiš li ih?" "Ova će djevojčica biti zahvalna. Mislim da su neki komadi dovoljno veliki da ih iskoristim," pokazala je pognute glave. Drugog je dana Zaugu nedostajala djevojčica koja je nekoliko posljednjih dana radila kraj njega i donosila mu vodu. No njegov je zadatak bio završen, praćke su bile gotove. Primijetio ju je dok je s novom košarom privezanom za leda i štapom za kopanje išla prema šumi. Sigurno će tražiti biljke za Izu, pomislio je. Uopće ne razumijem Brauda. Nije mnogo mario za mladog lovca; još uvijek nije zaboravio kako ga je nedavno neopravdano napao. Zašto uvijek gnjavi tu djevojčicu? Ona voli raditi, dobro je odgojena, pravi je ures Mog-urovog ognjišta. Zaug se prisjećao prijatne večeri provedene s vdikim čarobnjakom, a premda to nikad nije spomenuo, sjetio se da je upravo Ejla zamolila Mog-ura da ga pozove k svom ognjištu. Gledao je za visokom djevojčicom dugih nogu koja se udaljavala. Šteta što je tako ružna, jednog bi dana nekom muškarcu mogla biti dobra družica. Kad je Ejla od Zaugovih ostataka napravila novu praćku koja je zamijenila staru, već posve istrošenu, odlučila je potražiti udaljeno mjesto za vježbanje. Plašila se da će je netko uhvatiti na djelu. Pošla je uzvodno uz potok koji je tekao blizu spilje, a zatim se počela us-pinjati uz brdo, slijedeći manji potočić. Teško se probijala kroz gusto granje. Zaustavila ju je strma stijena preko koje se potočić prelijevao u prekrasnom vodopadu. Izbečeno kamenje, čiji su oštri rubovi bili obloženi debelim pokrovom zagasito zelene mahovine, razdvajalo je vodu koja se u dugim tankim mlazovima prelijevala s kamena na kamen, stvarajući zavjesu vodene maglice. Voda se sakupljala u zapjenjenom kotlu ispod vodopada, a zatim oticala prema donjem toku. Stijena je zaprečivala put usporedno s potočićem i dok se Ejla

djelić puta vraćala prema spilji, okomiti je zid polako prešao u strminu koja se mogla savladati. Tlo se na vrhu ponovno izravnalo i Ejla započne slijediti gornji tok potočića. Vlažni sivo-zeleni lišaj oblagao je koru borova i omorika koje su vladale šumama na toj visini. Vjeverice su trčkarale po visokim stablima i tlu pokrivenom niskom travom, šarolikom mahovinom, kamenjem i palim deblima. Sve je bilo obojeno prekrasnim bojama koje su se mijenjale od svijetlo žute do tamno zelene. Kroz zimzelenu šumu pred njom probijalo se jarka svjetlost sunca. Dok je slijedila potočić, stabla su se postepeno prorjedivala, tu i tamo je opazila poneko bjelogorično drvo smanjeno na veličinu grma, a zatim doñe na čistinu. Bila je to mala poljana čiji je kraj završavao sivo-smedom stijenom planine, na nekim mjestima obraslom škrtim raslinjem. Jednom stranom poljane tekao je potočić koji je izvirao iz stijene obrasle velikim lijeskovim grmom. Planinski je lanac bio potkopan mnogim pukotinama i žljebovima punim pročišćene vode s ledenjaka koja je izvirala iz mnogih malih vrela. Ejla prede planinsku livadu i utaži žeñ hladnom vodom s izvora, a zatim joj pažnju privuku još uvijek nezreli dvostruki i trostruki grozdovi lješnjaka omotani zelenim bodljikavim listovima. Ubrala je nekoliko plodova, ogulila omotač i zubima slomila meku ljusku. Pokazala se sjajna, bijela, nezrela jezgra. Njih je voljela više od zrelih plodova palih na tlo. Okus lješnjaka otvori joj tek pa je ubrala nekoliko grozPleme spiljskog medvjeda dova i spremila ih u košaru. Dok je posezala za novim grozdom, iza gustog granja zamijeti tamni otvor. Oprezno razmakne lišće i ugleda malu spilju skrivenu žbunom. Razgrne ga i pažljivo pogleda unutra, a zatim stupi u spilju, puštajući da se grane ponovno vrate na svoje mjesto. Sunčevo se svjetlo ipak dijelom probijalo kroz gustiš i slabo osvjetljavalo unutrašnjost. Mala je spilja bila duga tek oko tri metra i široka polovicu te veličine. Ispruženom rukom gotovo je mogla dodirnuti strop na ulazu. Do polovice dubine spuštao se lagano, a nakon toga je vrlo strmo padao prema zemljanom podu na kraju spilje. Bila je to zapravo malena šupljina u planinskoj stijeni, no dovoljno velika da se u njoj može slobodno kretati. Blizu ulaza ugleda hrpicu trulih lješnjaka i vjeveričin izmet, pa po tome zaključi da spilju ne koristi veće stvorenje. Kao da je bila stvorena za nju. Izašla je na čistinu, pogledala preko livade, a zatim se uz golu stijenu popne do uske zaravni koja je gledala prema dolini. U daljini se, izmeñu dva brežuljka, nazirala velika voda. Kraj tanke srebrnkaste vrpce što je vijugala pod njom, opazila je sićušnu figuru. Ejla se nalazila gotovo točno iznad spilje u kojoj su živjeli. Na povratku je obišla čitav proplanak. Upravo je savršen, mislila je. Ovdje mogu vježbati praćkom, pitka je voda u blizini, a za kišnog vremena sklonit ću se u spilju. U njoj ću sakriti i praćku. Neću više strahovati hoće li je pronaći Kreb ili Iza. Ima čak i lješnjaka, a kad sazriju mogu ih spremiti za zimu. Muškarci gotovo nikad ne love tako visoko. Ovo će biti samo moje mjesto. Otrčala je do potočića i u njemu potražila glatke okrugle kamenčiće pogodne za iskušavanje nove praćke. Kad god je mogla, Ejla se penjala do svog skrovišta. Pronašla je i kraći, premda strmiji put do njene male planinske livade gdje su često pasle bojažljive divlje ovce, divokoze ili srne. No životinje su se ubrzo posve navikle na nju, a kad bi dolazila samo su prelazile na drugu stranu pašnjaka. Kad je stekla dovoljnu vještinu da gañanje štapa nije predstavljalo više nikakvu draž, okušala se na težim ciljevima. Promatrala je kako Zaug podučava Vorna, a zatim je iste savjete i tehnike primjenjivala sama. To je za nju bila igra, nešto vrlo zabavno. Da bi sve bilo još zanimljivije, često je usporeñivala svoj napredak s Vornovim. No on nije naročito volio praćku, bilo je to, smatrao je, oružje za starce. Više ga je zanimalo koplje, glavno oružje mladih lovaca, a njime je već uspio

ubiti neka sitnija sporija stvorenja, poput dikobraza i zmija. Praćki se nije posvećivao tolikim žarom poput Ejle, a mora se priznati, bilo je to za njega mnogo teže oružje. Bila je vrlo ponosna kad je ustanovila da je bolja od dječaka, a to se odrazilo i na njenom ponašanje. Promjenu je opazio i Braud. Žene su morale biti pokorne, poslušne, skromne i krotke. Bahati mladić je smatrao osobnom uvredom činjenicu da se Ejla u njegovoj prisutnosti nije barem malo bojala. Ugrožavala je njegov osjećaj mu-škosti. Promatrao ju je, pokušavajući otkriti što je to novo u njoj, pa joj je često dijelio pljuske samo zato da joj u očima ugleda malo straha. Ejla se pokušavala ponašati kako dolikuje, a sve što je Braud naredio obavljala je istog trena. Nije ni slutila, meñutim, da se u njenim koracima osjeća sloboda, nesvjesna posljedica lutanja po šumama i livadama. Ponosno držanje potjecalo je od saznanja da tešku vještinu savladava bolje od drugog, a sve je to utjecalo na samopouzdanje, sad toliko vidljivo na njenom licu. Braud ni sam nije znao zašto ga to toliko smeta. Bilo je to nešto neopisivo, a ni Ejla to nije mogla izmijeniti, jednako kao što nije mogla izmijeniti boju svojih plavih očiju. Njegovom stavu svakako je pridonosilo i sjećanje na slavu koju mu je Ejla potamnila, pa čak i preotela prilikom obreda punoljetnosti, no stvarna je teškoća ležala u činjenici što ona nije bila iz Plemena. U njoj nije bilo pokornosti odnjegovane tokom bezbrojnih generacija. Ejla je bila jedna od Drugih, pripadnica mlade, vitalnije i dinamičnije vrste, nesputane krutim okovima mozga gotovo u potpunosti sačinjenog od sjećanja. Njezin je um tražio nove puteve, a puno, visoko čelo skrivalo je dijelove mozga što su joj omogućavali drugi način razumijevanja i pogled unaprijed. Ejla je mogla prihvatiti novo, oblikovati ga prema svojoj želji i preraditi u posve nove ideje, nezamislive pripadnicima Plemena. Priroda je na svoj način pripremila njenu vrstu da zamijeni drevni, izumirući narod Plemena. Duboko u svojoj podsvijesti Braud je možda shvatio suprotnosti koje su dijelile dvije ljudske vrste. Ejla nije bila samo opasnost za njegov osjećaj muškosti, već i prijetnja postojanju. Njegova je mržnja bila mržnja starog prema novom, tradicionalnog prema inovatorskom, umirućeg prema tek roñenom. Braudova je rasa bila previše statična, gotovo nepromjenljiva. Dosegla je vrhunac razvoja i više se nije mogla usavršavati. Ejla je bila dio novog pokusa prirode, a premda se pokušala uskladiti s običajima plemena, bila je to tek maska, tanka fasada nametnuta zakonom preživljavanja. Uostalom, već je započela tražiti zaobilazne načine izražavanja uroñene joj znatiželje. Premda je na svaki način nastojala udovoljiti željama bahatog mladića, u njoj je rastao otpor. Jednog posebno mučnog jutra Ejla pode na vodu. Na suprotnoj strani ulaza u spilju sakupili su se muškarci i raspravljali o slijedećem lovu. To joj je bilo drago jer i Brauda neće biti neko vrijeme. S lončićem u ruci sjedila je kraj potoka i posve se prepustila mislima. Zašto se prema meni ponaša tako loše? Zašto me neprestano udara? Trudim se koliko i sve druge žene. Radim sve što želi. Kakvu korist ima od toga da me progoni? To ne radi ni jedan drugi muškarac. Voljela bih da me pusti na miru. "Auh," nehotice je kriknula kad ju je iznenadio Braudov udarac. Svi su stali i pogledali je, a zatim brzo odvratili pogled. Djevojci toliko blizu punoljetnosti ne priliči da krikne samo zato što ju je muškarac pljusnuo. Okrenula se prema svom mučitelju, lica crvenog od stida. "Samo si sjedila i gledala u prazno. Ništa nisi radila, Ijenčino," gestikulirao je Braud. "Rekao sam ti da nam doneseš čaj, a ti si se pravila kao da me ne vidiš. Nikad ne govorim dvaput!" Sve veći bijesjoš više zacrveni Ejline obraze. Osjećala se poniženom jer ju je ukorio pred čitavim plemenom i zato ga je mrzila. Ustala je, no ovoga puta

posve bezvoljno. Braudu je uputila pogled pun mržnje i krenula da donese čaj. Čitavo je pleme bilo iznenañeno. Kako se samo usuñuje ponašati tako besramno? Braud se razbjesnio. Skočio je za njom, okrenuo je i šakom udario po licu. To je sruši na zemlju, no njega ne spriječi da uputi još jači udarac. Dok je zadavao udarac za udarcem, Ejla se rukama nastojala zaštititi. Trudila se da ne pusti ni glasa iz sebe, premda se pod takvim batinama to nije od nje očekivalo. Braudov bijes rastao je sa žestinom napada. Želio je da se djevojčica konačno oglasi i zato je sve snažnije udarao po njenom mršavom tijelu. Ejla je stisnula zube, pokušavajući suspregnuti bol, tvrdoglavo nastojeći da mu ne pruži zadovoljstvo koje je tražio. Nakon nekog vremena kriknuti više nije ni mogla. Kroz crvenu izmaglicu koja je ispunila čitavu svijest, shvatila je da su udarci prestali. Osjetila je kako joj Iza pomaže da ustane i gotovo se objesivši na nju u skoro nesvjesnom stanju otetura do spilje. Bol je preplavljivala sve dijelove njena tijela. Jedva je osjećala hladne obloge kojima je Iza nastojala ublažiti otoke. Bila je toliko slaba da nije bila u stanju podići ni glavu, pa je Iza uspravi da popije gorku tekućinu. Uskoro utone u duboki san. Probudila se kad je prvo svjetlo zore razbilo mrak spilje, nadvladavajući sjaj sad već gotovo ugasle žeravice ognjišta. Pokušala je ustati. Zastenjala je, a trenutak kasnije kraj nje se pojavila Iza. Oči su joj bile pune bola i brige. Nikad još nije vidjela tako pretučeno stvorenje. Ni Izin muškarac nije nikad postupio tako okrutno. Bila je sigurna da bi je Braud ubio da ga nisu zaustavili. Takav prizor nije očekivala, niti je željela da se ikad ponovi. S povratkom sjećanja na dogañaj, Ejlin su se strah i mržnja sve više pojačavali. Znala je da nije smjela biti tako drska, no nije bilo razloga za ovako divlju Braudovu reakciju. Zašto ga je uvijek izazivala na tako žestoke izljeve gnjeva? Brun je bio ljutit. Ispunjavala ga je hladna žestina koju su osjećali svi članovi plemena, pa su ga izbjegavali. Nije odobravao Ejlinu neposlušnost, no Braudova ga je reakcija zapanjila. Imao je pravo kazniti djevojčicu, no u tome je prevršio svaku mjeru. Čak se oglušio o voñinu naredbu da stane; Brun ga je morao odvući od Ejle. Još je gore bilo to što je izgubio vlast nad sobom zbog jedne žene. Dopustio je da ga djevojčica dovede u stanje nekontroliranog gnjeva. Brun je dosad bio siguran da mladić nakon ispoljavanja naprašite ćudi na vježbalištu nikad više neće izgubiti vlast nad sobom. A evo, sad ga je spopao posve djetinji napadaj zlovolje koji je Ejlu gotovo stajao glave, budući da je Braud bio vrlo snažan. Po prvi je put Brun ozbiljno počeo sumnjati u mudrost svoje odluke da mladić postane voda nakon njega, a to ga je mučilo više negoli je želio priznati. Braud nije bio samo dijete njegove družice, bio mu je više od sin". Brun je bio siguran da ga je stvorio upravo njegov duh i volio ga je više od života. Mladićevu pogrešku osjećao je kao grižnju savjesti. Sigurno sam negdje pogriješio, negdje promašio, nisam ga dobro odgojio i podučio, previše sam mu povlañivao. Brun je pričekao da proñe nekoliko dana prije nego što će razgovarati s Braudom. Želio je da o svemu podrobno razmisli. Mladić je to vrijeme proveo u nervoznoj napetosti, rijetko napuštajući vlastito ognjište, pa je gotovo s olakšanjem dočekao trenutak kad ga je voda pozvao k sebi. Slijedio ga je, a srce mu je luñački tuklo. Ničeg se na svijetu nije bojao toliko kao Brunove ljutnje, no dogodilo se upravo suprotno. Jednostavnim kretnjama i tihim glasovima Brun je objasnio Braudu sve što je mislio. Sam je preuzeo odgovornost za Braudove nedostatke pa se mladić postidio kao nikad u životu. Shvatio je Brunovu ljubav i patnju, njegove sumnje i dvoumljenja. Pred njim nije bio ponosni voda kojeg je Braud poštovao i kojeg se bojao, pred njim je bio čovjek koji ga voli i kojeg je duboko razočarao. Brauda je ispunilo pokajanje.

U Brunovim očima Braud je vidio odlučnost. To je gotovo slomilo voñino srce, no blagostanje pleman bilo je za njega uvijek na prvom mjestu. "Još jedan takav izljev, Braud, još samo jedan nagovještaj ovakvog ponašanja i ti više nećeš biti sin moje družice. Tvoj je zadatak da me naslijediš kao voda, no umjesto da pleme prepustim muškarcu koji se ne može savladavati, ja ću te se radije odreći i prokleti te smrću." Dok je nastavljao, na njegovom se licu nisu mogli pročitati nikakvi osjećaji, "Dok ne vidim neki znak da si muškarac, nema nikakve nade da bi mogao postati voda. Promatrat ću te, no gledat ću i ostale lovce. Savladavanje ćudi neće biti dovoljno, Braud, morat ću sa sigurnošću znati da si muškarac. Moram li odabrati nekog drugog za vodu, zauvijek ćeš ostati muškarac najnižeg položaja. Da li jasno govorim?" Braud nije mogao povjerovati. Odreći će me se? Proklet će me smrću? Odabrat će drugog nasljednika? Sigurno ne misli tako. No izraz Brunovog lica i njegova odlučnost nisu ostavljali mjesta sumnji. "Da, Brun," klimnuo je Braud. Bio je posve blijed. "O ovome nećemo ništa govoriti drugima. Promjenu bi teško prihvatili, a ja ne želim izazivati nepotrebnu zabrinutost. Ali nemoj sumnjati u moje riječi. Voda uvijek mora misliti prvo na pleme; to svakako moraš naučiti. Zato je samosvladavanje tako važno. Voda ima manje slobode od žene, Braud. Mora učiniti mnoge stvari koje ne voli. Ako je potrebno, mora se odreći sina vlastite družice. Razumiješ li?" "Razumijem, Brun," odgovorio je Braud. Nije baš posve shvatio. Kako voda može imati manje slobode od žene? Voda može učiniti bilo što, on zapovijeda svima, muškarcima i ženama. "Sad poñi, Braud. Želim biti sam." Prošlo je nekoliko dana dok Ejla nije uspjela ustati, a još mnogo više dok plave masnicu po čitavom tijelu nisu promijenile boju u bolesno žutu i konačno nestale. U prvo se vrijeme bojala približiti Braudu i trzala se čim ga je ugledala. Ali, kad su bolovi prošli, u njemu je zapazila promjenu. Nije je više gnjavio, dapače, izbjegavao ju je. Nakon što je zaboravila na bolove, počela je misliti da su se batine gotovo isplatile. Od trenutka kad ju je pretukao, shvatila je, Braud ju je ostavio na miru. Bez mladićevog stalnog mučenja i zanovijetanja, Ejlin je život postao mnogo lakši. Sve dok nije prestao, nije shvaćala pod kakvim pritiskom živi. Usporeñujući prijašnje stanje sa sadašnjim, osjećala se slobodnom, premda su i za nju još uvijek vrijedila jednaka ograničenja kao i za ostale žene. Poletno je hodala, ponekad potrčala ili veselo poskakivala na jednoj nozi. Glavu je visoko uzdigla, široko je zama-hivala rukama, čak se i glasno smijala. Osjećanje slobode pretočilo se u njene pokrete. Iza je znala da je Ejla sretna, ali njeni su pokreti bili neobični, pa su na njih gledali s negodovanjem. Bila je previše razigrana, a to nije bilo u redu. Pleme je primijetilo da Braud izbjegava Ejlu i to je postalo predmetom mnogih razgovora. Po slučajno opaženim kretnjama Ejla je zaključila da je Brun zaprijetio Braudu teškom kaznom ako je ponovno" udari, a u to je postala sigurna kad je nije zamjećivao ni nakon što bi ga izravno izazvala. U prvo je vrijeme bila tek malo nepažljiva prema njemu, puštajući na volju svojim osjećajima, no uskoro je započela pokazivati znakove čiste neposlušnosti. Nije se radilo o pokazivanju mržnje koja je i započela sukob, već o malim stvarima, sitnim trikovima proračunatim da ga smetaju. Mrzila ga je i željela mu je vratiti milo za drago, pogotovo kad je štiti Brun. Pleme je bilo malobrojno, pa je Braud, unatoč tome što je nastojao da je izbjegava kad god je to bilo moguće, ponekad morao doći u priliku da joj naredi što da učini. Odlučila je sve zapovijedi obavljati što sporije. Kad je mislila da je nitko drugi ne gleda, podigla bi oči i uputila mu čudnu grimasu kakvu nitko drugi nije mogao izvesti, a zatim je uživala gledajući ga kako se bori da zadrži vlast nad sobom. Ako je u okolini bilo drugih, pazila je na ponašanje, pogotovo u prisustvu Bruna. Ejla nije željela navući na sebe voñin gnjev, no vremenom je s prezirom počela gledati na Braudov bijes. Kako je ljeto napredovalo sve je otvorenije sukobljavala svoju volju s njegovom.

Samo kad je slučajno spazila pogled pun otrovne mržnje, pitala se da li je takvo ponašanje mudro. Neprijateljski izraz Braudovog lica bio je tako zlokobno izražen da ju je pogodio poput udarca. Svu je krivnju zbog neodrživog položaja bacao na nju. Da nije bila neposlušna, nikad ga ne bi bila razbjesnila. Da je nije bilo, nikad nad njegovom glavom ne bi visila prijetnja smrti. Ejlina ga je radost smetala, ma koliko nastojao da svlada osjećaje. Bilo je očito da njeno ponašanje nije dolično. Zašto to ne vide ostali muškarci? Zašto je puštaju da se vlada kako želi? Mrzio ju je mnogo više nego prije, ali je pazio da se to ne vidi kad je u blizini bio Brun.

Bitka više nije bila otvorena, ali i pored toga su u njoj vladali snažni osjećaji pa ih djevojčica nije uspjela posve sakriti. Čitavo je pleme bilo svjesno napetosti medu njima i pitalo se kako to Braud dozvoljava. Muškarci su se ugledali na vodu pa se nisu uplitali u sukob. Djevojčici su dopustili veću slobodu nego što bi je inače imala, ali to je u pleme unijelo mnogo nespokojstva, kako medu muškarcima, tako i medu ženama. Brun je osuñivao Ejlino ponašanje, nisu mu promakli nedovoljno skriveni napori da uznemiri Brauda, niti mu se sviñalo što je mladić pušta nekažnjenu. Neposlušnost i suprotstavljanje nije prihvaćao ni od koga, a osobito ne od žene. Ejlina borba s muškarcem ga je šokirala. To ne bi pokušala nijedna žena Plemena. Bile su zadovoljne svojim položajem, to je bilo njihovo prirodno stanje. S priroñenim su instinktom shvaćale svoju važnost za održanje vrste i postojanje Plemena. Muškarci nisu mogli naučiti njihove vještine, kao što ni one nisu znale loviti; za to nisu imale sjećanja. Zašto bi se žene borile za promjenu stanja --isto bi se tako borile da prestanu jesti ili disati. Kad Brun ne bi bio posve siguran da je Ejla žensko stvorenje, po njenom bi ponašanju zaključio da je muškarac. Pa ipak je naučila ženske vještine, a imala je smisla i za Izine čarolije. Koliko god ga je to smetalo, Brun se suzdržao od uplitanja jer je vidio koliko se Braud muči da se nauči samosvladavanju. Ejlino opiranje je pomagalo Braudu u stjecanju vlasti nad vlastitom ćudi, sposobnosti koja će mu biti od presudnog značaja u budućoj ulozi vode plemena. Iako je ozbiljno razmišljao o pronalaženju novog nasljednika,] Brun je bio sklon sinu svoje družice. Braud je bio neustrašiv lovac i i Brun je bio ponosan na njegovu hrabrost. Kad bi uspio savladati svoj jedini očiti nedostatak, mislio je Brun, sigurno bi postao dobar voda.j Ejla nije bila sasvim svjesna napetosti koja ju je okruživala. Toj je ljeta bila sretnija nego ikad otkad je došla u pleme. Mogućnoslj samostalnog lutanja u potrazi za travama iskoristila je za vježbanj" praćkom. Ostale dužnosti nije izbjegavala - to se, uostalom, nije dc puštalo - ali jedna od njih je bila potraga za biljkama potrebnim a to je bila dobra isprika za odlazak od ognjišta. Izi se nikad nije vratila puna snaga, iako je ljetna toplina ublažila njen kašalj. I Kreb i Iza su se brinuli za Ejlu. Iza je bila sigurna da stvari više ne mogu dugo ovako i zato je iskoristila jedan izlazak u prirodu kao prigodu za - biljan razgovor. "Doñi, Uba, majka je spremna," rekla je Ejla podižući tek proho- dalu djevojčicu i čvrsto je ogrtačem privezala uz bedro. Spustile si se niz brijeg, prešle potok u smjeru zapada i nastavile šumom po životinjskoj stazi koja je u posljednje vrijeme proširena jer su je povremeno koristili članovi plemena. Kad su stigle na otvorenu livadu, Iza se zaustavila i pogledala naokolo, a onda krenula prema visokim, lijepim žutim cvjetovima nalik tratinčici. "To je gerber, Ejla," rekla je Iza. "Obično raste na poljima i otvorenim livadama. Listovi su jajolikog oblika sa šiljastim vrhom, tamno-zeleni s gornje strane i dlakavi s donje, vidiš?" Iza se spustila na koljena i uhvatila list. "Žila u sredini je debela i mesnata." Slomila ga je. "Da, majko, vidim."

"Od nje upotrebljavamo korijen. Biljka raste svake godine iz istog korijena, ali najbolje je ubrati je u drugoj godini, u kasno ljeto ili jesen, jer je korijen tada gladak i tvrd. Nareži ga na male komadiće, uzmi koliko stane na dlan, i kuhaj u malom koštanom lončiću sve dok polovica ne pokuha. Tekućina se pije ohlañena, oko dva lončića na dan. Sluz će lakše izaći iz grla, a čaj je posebno dobar i za plućnu bolest ispljuvavanja krvi. Takoñer pomaže znojenju i olakšava mokrenje." Iza je štapom za kopanje otkrila korijen i sad je sjedeći na zemlji brzim pokretima objašnjavala djevojčici sve što valja znati o njemu. "Korijen se može osušiti i smrviti u prah." Iskopala je nekoliko korijena i stavila ih u košaru. Prošle su preko malog uzvišenja, a zatim Iza ponovno zastane. Uljuljana ravnomjernim hodanjem i blizinom toplog Ejlinog tijela, Uba je brzo zaspala. "Vidiš li onu malu biljku žućkastih cvjetova Ijevkastog oblika, ljubičastih u sredini?" Iza pokaže novu biljku. Ejla dotakne stabljiku visoku tridesetak centimetara. "Ovu?" "Da. Tu. Vrlo je korisna za svaku vidaricu, ali se ne smije jesti jer je vrlo otrovna." "Koji se dio upotrebljava? Korijen?" "Mnogi dijelovi. Korijen, lišće, sjeme. Listovi su veći od cvjetova i rastu jedan za drugim na suprotnim stranama stabljike. Budi pažljiva, Ejla. Listovi su zagasiti, svijetlozeleni, s nazubljenim rubom; pogledaj duge dlačice po sredini." Iza ih je dotakla dok je Ejla pažljivo gledala. Zatim je vidarica otrgla list i zagrebla po njemu. "Pomiriši," naložila je. Ejla posluša; list je imao snažni opojni miris. "Miris će nakon sušenja nestati. Biljka će kasnije dati mnogo sitnog smedeg sjemenja." Iza je otkopala i izvukla debeli korijen sličan krumpi navorane smeñe ljuske. Na mjestu gdje je bio prelomljen, vidjela se boja nutrine. "Različiti se dijelovi koriste za različite stvari, no svi su dobri za olakšavanje bolova. Najbolje je načiniti čaj i popiti ga - vrlo je jak i ne treba ga mnogo - ili se kao tekućina stavlja na kožu. Zaustavlja grčeve, smiruje, opušta i uspavljuje." Iza ubere nekoliko biljaka, a zatim pode prema obližnjem sljezu. S visokih je stabljika ubrala nekoliko ružičastih, ljubičastih, bijelih i žutih cvjetova. "Sljez je dobar za smirivanje nadražaja, upale grla, liječenje ogrebotina i manjih ranica. Od cvjetova se kuha čaj za olakšavanje bolova, ali i za uspavljivanje. Korijen je dobar za rane. I za tvoju nogu sam koristila sljezov korijen, Ejla." Djevojčica je rukom dotakla četiri usporedna ožiljka na bedru i pomislila što bi bilo s njom da nije bilo Ize. Neko su vrijeme samo šetale, uživajući u toplini sunca i mogućnosti da zajedno provedu nekoliko ugodnih trenutaka. Nisu ništa go- | vorile. No Izine su oči neprestano promatrale okolicu. Do prsiju visoka trava na polju dobila je zlatastu boju zrelog sjemenja. Žena je pogledala preko polja punog uzbibanog klasja. Zatim je nešto ugledala i odlučno krenula kroz žito. Zaustavila se kraj raži čije je sjeme bilo obojeno ljubičastom bojom. "Ejla," rekla je pokazujući na jednu stabljiku. "To nije uobičajeni izgled raži, to je bolest sjemenja, no imale smo sreću što smo je našli. Zove se glavnica. Pomiriši." "Užasno smrdi, poput stare ribe!" "U tim bolesnim zrncima nalazi se moćna čarolija, osobito važna za trudnice. Ako žena ima dugotrajne trudove, ovo joj može pomoći da se dijete brže rodi. Uzrokuje stezanje mišića. Može i započeti trudove. Osim toga može natjerati ženu da izgubi dijete, a to je vrlo važno, osobito ako je prije imala teškoće s rañanjem ili još uvijek doji. Žena ne bi smjela imati dijete jedno za drugim, to je vrlo naporno, pa ako prerano izgubi mlijeko, tko će dojiti umjesto nje? Suviše mnogo djece umire prilikom rañanja ili tokom prve godine života. Majka se moraj brinuti za ono koje već živi i koje ima priliku da odraste. Ima i drugih f sredstava za pobačaj ako to majka želi, glavnica je tek jedno od njih. Dobra je i nakon poroñaja jer pomaže izbacivanju stare krvi i stezanju organa na normalnu veličinu. Okus joj je loš, ipak ne tako loš kao

miris, ali vrlo je korisna kad se ispravno upotrijebi. Prevelika količina uzrokovat će jake grčeve, povraćanje, pa čak i smrt." "Može dakle biti korisna ili štetna," dodala je Ejla. "To se često dogaña. Neke najotrovnije biljke služe za spravljanje" najboljih i najjačih lijekova, naravno ako znaš kako se koriste." Kad su se vraćale prema potoku, Ejla se zaustavila i pokazala biljku Ijubičastoplavih cvjetova, visoku tridesetak centimetara. "Evo ve-lenduha. Njegov je čaj dobar za liječenje kašlja, zar ne?" "Da, a uz to svakom čaju dodaje fin miris. Zašto ga ne ubereš?" Ejla je iščupala nekoliko stabljika zajedno s korijenom i dok su hodale otrgla listove. "Ejla," započne žena, "ovo korijenje pušta novu stabljiku svake godine. Ako ga iščupaš, slijedećeg ljeta ovdje neće biti biljaka. Ne želiš li upotrijebiti korijen, najbolje je otrgnuti samo listove." "Nisam mislila na to," skrušeno izjavi Ejla. "Neću to više činiti." "Čak i ako trebaš korijen, nije ga dobro iskopati samo s jednog mjesta jer tamo ništa neće ostati. Uvijek ostavi nešto da izraste nova biljka." Žurile su natrag prema potoku, a kad su stigle do močvarnog zemljišta, Iza pokaže još jednu biljku. "To je rogoz. Sliči perunici, ali je nešto sasvim drugo. Tekućina preostala nakon kuhanja dobra je za liječenje opekotina. Žvakanje korijena ponekad ublažava zubobolju, no valja paziti kad se daje trudnoj ženi. Neke žene mogu izgubiti dijete od soka biljke, premda nikad nisam imala mnogo uspjeha kad sam ga davala u tu svrhu. Pomaže i probavi, a sprečava i zatvor. Od perunike se razlikuje po ovom dijelu," pokaže Iza. "Zove se izdanak, a i miris je mnogo jači." Zaustavile su se i odmorile u sjenci javora što je rastao pored potoka. Ejla je ubrala list, smotala ga u tuljac, savinula dno, a zatim je tako oblikovanim lončićem zagrabila hladnu vodu. Prije nego što ga je bacila, odnijela je vodu i Izi. "Ejla," započela je žena nakon što je utažila žeñ. "Morala bi raditi što ti nareñuje Braud. On je muškarac, to je njegovo pravo." "Radim sve što mi naredi," odgovori Ejla braneći se. Iza odmahne glavom. "To ne činiš onako kako bi trebala. Opireš mu se, izazivaš ga. Jednog ćeš dana možda to i zažaliti, Ejla. Braud će jednog dana postati voda. Moraš slušati što muškarci govore. Ti si žena, nemaš drugog izbora." "Zašto muškarci imaju pravo vladati nad ženama? Što ih čini boljima? Pa oni ne mogu ni rañati!" Buntovnički je gestikulirala osjećajući gorčinu. "Ali to je tako. Tako je u Plemenu bilo oduvijek. I ti si sad član Plemena, Ejla. Ti si moja kći. Moraš se ponašati kao svaka druga djevojčica."

Ejla je pognula glavu. Osjećala se krivom. Iza je u pravu, stvarno je izazivala Brauda. Sto bi se dogodilo da je Iza nije pronašla? Da je Brun nije prihvatio? Da je Kreb nije učinio članom Plemena? Pogledala je ženu, jedinu majku koje se sjećala. Iza je ostarila. Smršavila je i jako oslabila. Meso njenih nekad mišićavih ruku sad je visilo s kostiju, a smeña je kosa gotovo sasvim "posijedila. Iza je sad izgledala stara, starija od Kreba. Ejla se brinula zbog Ize, no kad god bi nešto rekla, žena bi skrenula razgovor na druge stvari. "U pravu si, Iza," rekla je. "Nisam se prema Braudu ponašala kako treba. Pokušat ću biti bolja." Dijete privezano o Ejlino bedro postalo je nemirno. Sa žarom u očima pogledala je prema gore. "Uba gladna," pokazala je i gurnula bucmastu šaku u usta. Iza pogleda u nebo. "Već je kasno, a i Uba je gladna. Bolje da se vratimo," dala je znak. Voljela bih da je Iza jača pa da češće zajedno lutamo livadama, mislila je Ejla dok su žurile prema spilji. Tada bismo više bile skupa, a ja uvijek toliko naučim kad je ona sa mnom.

Iako je Ejla svim silama nastojala održati riječ, nije joj uopće bilo lako ugoditi Braudu. Navikla je da na njega ne obraća pažnju, znajući da će ako brzo ne reagira pronaći neku drugu ženu, ili će sam obaviti što je potrebno. Njegovih mrkih pogleda nije se bojala, no naučene drskosti nije se mogla riješiti. Previše ga je dugo gledala ravno u lice umjesto da spusti glavu, nije se obazirala na njega kad je morala požuriti da obavi zadani joj posao. To je već postalo dio nje. Ejlin nesvjesni prezir smetao je Brauda više od namjernih pokušaja izazivanja. Mislio je da ga ne poštuje. Ali ona nije izgubila poštovanje, već strah. Približavalo se vrijeme kad će hladni vjetrovi i snježne vijavice prisiliti pleme na povlačenje u spilju. Ejla nije voljela vrijeme kad je lišće počelo padati, premda su je bogate jesenje boje privlačile. Sakupljanje ljetine i raznih plodova bio je glavni zadatak svih žena. Ejla nije imala mnogo prilike da ode do tajnog skloništa, no vrijeme je prolazilo? tako brzo da gotovo i nije primijetila kad se približila zima. Radova je konačno bilo sve manje i jednog je dana privezala košaru, uzela štap za kopanje i popela se do skrivene livade gdje je namjeravala skupiti lješnjake. Čim je stigla, spustila je košaru na tlo i pošla u spilju po praćku. Svoje je utočište namjestila nekim stvarima koje je sama načinila, a bila je tu i jedna stara koža za spavanje. S ravnog komada drveta, na kojem su se nalazila dva tanjura od školjkinog oklopa, kameni nož i par kamenova kojirne je tucala lješnjake," ,i uzela je lončić od brezove kore. Praćka je bila skrivena ispod prevrnute košare. Nakon što se napila vode s izvora, potrčala je uz potočić i potražila okrugle kamenčiće. Učinila je nekoliko pokusnih izbačaja. Vorn ne pogaña cilj tako dobro kao ja, mislila je, zadovoljna jer kamenje pada kamo je naumila. Nakon nekog vremena zasitila se igre, spremila praćku i par preostalih kamenčića, te započela skupljati lješnjake razbacane pod gustim, svi-nutim granama grma. Pomislila je kako život može biti lijep. Uba je bila sve veća, dobro je napredovala, a i Izi je bilo bolje. Krebove boljetice uvijek su ga manje mučile tokom ljeta, pa su zajedno proveli mnogo ugodnih trenutaka u šetnji livadama i šumama. Igranje praćkom je voljela, i u toj je vještini postala pravi majstor. Štap, grane ili stijene pogañala je sasvim lako, no igranje zabranjenim oružjem još ju je uvijek uzbuñivalo. A najbolje od svega je bilo to što je Braud ostavlja na miru. Dok je košaru punila lješnjacima, činilo joj se da ništa ne može pomutiti njenu sreću. Sve jači vjetrovi nosili su smeñe, suho lišće sa stabala, vitlali ga i zatim spuštali na zemlju. Nekoliko nepokupljenih plodova, razbacanih pod krošnjama na kojima su izrasli, ubrzo je pokriveno. Na granama je ostalo samo nešto prezrelog voća. Stepa na istoku pretvorila se u valovito zlatno more žita, toliko slično velikoj sivoj vodi na jugu. Posljednji slatki grozdovi čekali su da budu ubrani. Muškarci su se sakupili na uobičajenom mjestu, planirajući posljednji lov sezone. Od jutra su razmatrali što sve valja poduzeti i sad su poslali Brauda da naredi ženama da donesu vode. Ugledao je Ejlu kako sjedi pred spiljom. Oko nje su bili razbacani štapovi i komadi uzice. Izrañivala je okvire za sušenje grozdova. "Ejla! Donesi vode," pokazao je Braud i krenuo natrag prema muškarcima. Djevojčica je upravo vezala jedan od vrhova i čitav je okvir podržavala tijelom. Ako se pomakne, sve će se raspasti i morat će započeti iznova. Oklijevala je, pogledavajući oko sebe ne bi li ugledala neku nezaposlenu ženu, a zatim je uz razočarani uzdah polagano ustala i pošla po veliku mješinu za vodu. Mladić se borio da zadrži kontrolu nad sve jačim bijesom uzrokovanim očitom Ejlinom neposlušnošću, pa je i sam pogledavao neće li naći neku drugu ženu koja će žustrije obaviti naredbu. Najednom

se predomislio. Ponovno je pogledao Ejlu koja je upravo ustajala, a oči mu se suze. Što joj daje pravo da bude toliko drska? Zar ja nisam muškarac? Pa ona me mora slušati! Brun nikad nije rekao da moram trpiti takvu neposlušnost. Ne može me prokleti smrću samo zato što sam je natjerao da učini ono što mora. Kakav bi to bio voda koji dopušta da mu se žene opiru? Nešto se u Braudu prelomilo. Njezina je neposlušnost prevršila svaku granicu! Ovog se puta neće izvući nekažnjeno. Morat će me slušati! Ove su mu misli ispunjavale glavu dok je u djeliću sekunde prošao tri koraka koja su ga dijelila od Ejle. Upravo kad se uspravila, njegova ju je snažna šaka iznenadila i oborila na zemlju. Njezina začuñenost ubrzo je prerasla u bijes. Osvrnula se i ugledala Bruna, no na njegovom bezizražajnom licu vidjela je nešto što ju je odvratilo od namjere da potraži zaštitu. Bijes u Braudovim očima pretvorio je Ejlinu ljutnju u strah. Mladić opazi njen prkos i to u njemu ponovno pobudi mržnju. Kako se uopće usuñuje suprotstaviti! Ej-la se hitro izmakla slijedećem udarcu. Potrčala je prema spilji da pronañe mješinu. Braud je stisnutih pesnica gledao za njom, boreći se da zadrži bijes pod kakvom-takvom kontrolom. Okrenuo se prema muškarcima i ugledao Brunovo nezainteresirano lice. U očima mu nije mogao pročitati ohrabrenje, ali ni osudu. Pogledom je slijedio Ejlu dok je žurila do vode i zatim se s teškim teretom na leñima vraćala do muškaraca. Nije mu promakla Ejlina poslušnost i hitrina dok je vidjela njegovu namjeru da je ponovno udari. To mu je donekle olakšalo sačuvati kontrolu. U posljednje sam vrijeme bio suviše mekan prema Ejli. Dok je pognuta pod teškim teretom ponovno prolazila kraj Brau-da, gurnuo ju je toliko snažno da je gotovo pala. Ljutnja je ponovno obojila Ejline obraze. Uspravila se, uputila mu brzi pogled pun mržnje i usporila korak. Ponovno je pošao za njom. Kako se zbog velikog tereta nije mogla brzo izmaći, novi ju je udarac uhvatio po ramenu. Pleme je promatralo. Djevojčica je pogledala prema muškarcima. Bru-nov mrki pogled ubrzao je njene korake lakše od Braudovih pesnica. Kratku je udaljenost do njih pretrčala, kleknula, i pognute glave započela točiti vodu u lončić. Braud je polako prišao, plašeći se Brunove reakcije. "Krag kaže da je krdo krenulo prema sjeveru, Braud," sasvim je l mirno pokazao Brun dok je mladić zauzeo svoje mjesto u grupi. Sve je bilo u redu! Brun nije bio ljut na njega! Pa zašto bi, uo-J štalom, i bio ljut? Učinio sam ispravnu stvar. Zašto bi se voda uopće] osvrtao na muškarca koji kori neposlušnu ženu? Uzdah olakšanja iz Braudovih usana bio je možda i suviše glasan. Kad su muškarci utažili žeñ, Ejla se vratila u spilju. Većina se već okrenula svojim poslovima, no Kreb je još uvijek stajao na ulazu i promatrao je. "Kreb! Braud me ponovno tukao," uzbuñeno je gestikulirala dok je trčala prema starcu. Uzdigla je oči prema čovjeku kojeg je voljela, no lice joj se sledi kad na njegovom opazi nešto sasvim nepoznato. "Zaslužila si batine," namršteno je rekao. Njegovo oko mrko ju je gledalo. Okrenuo joj je leda i otišao do svog ognjišta. Zašto je Kreb ljut na mene, pitala se. Te se večeri Ejla stidljivo približi starom čarobnjaku, pokušavajući mu oviti ruke oko vrata. Na taj mu je način uvijek uspjela omekšati srce. Nije ništa rekao, čak je nije pokušao ni otresti. I dalje je hladno i nezainteresirano zurio u daljinu. Odmaknula se. "Ne smetaj mi. Pronañi neki koristan posao, djevojčice. Mog-ur razmišlja i nema vremena za drske žene," pokazao je naglom, nestrpljivom kretnjom. Oči joj se ispuniše suzama. Bila je povrijeñena i čak se malo bojala starog čarobnjaka. To više nije bio Kreb kojeg je poznavala i voljela. Bio je to Mogur. Po prvi put od trenutka kad ju je pleme prihvatilo shvatila je zašto se svi odmiču od njega i zašto ga se boje. Samo izrazom lica i s nekoliko kretnji izrazio je svoje neslaganje i odbacivanje kakvo Ejla još nikad u životu nije osjetila. Više je nije volio. Željela ga je zagrliti, reći mu koliko ga voli, no sad ga se bojala. Odvukla se do Ize.

"Zašto je Kreb tako ljut na mene," upitala je. "Već sam ti prije rekla, Ejla, moraš obavljati sve što ti Braud naredi. On je muškarac, ima pravo nareñivati," nježno joj odvrati Iza. "Ali ja radim sve što mi kaže. Nikad nisam odbila naredbu." "Ti mu se opireš, Ejla. Prkosiš mu. Znaš i sama koliko si drska. Ne ponašaš se onako kako bi trebala dobro odgojena djevojčica. To se odražava na Krebu, a i na meni. Kreb osjeća da te nije dobro podučio, da ti je uvijek puštao suviše slobode pa si to otvoreno ponašanje prema njemu shvatila kao način odnošenja i prema drugima. Brun nije zadovoljan tobom i Kreb to zna. Čitavo vrijeme trčiš. Djeca trče, Ejla, a ne djevojke velike poput žena. Grlom činiš te čudne zvukove. Kad ti se naredi da nešto učiniš, to ne obavljaš s dovoljno žustrine. Svi su tobom nezadovoljni, Ejla. Posramila si i Kreba." "Nisam znala da sam toliko zločesta, Iza," gestikulirala je Ejla. "Nisam namjerno bila zločesta, naprosto o tome nikad nisam razmišljala." "Promisli sad dobro o svemu. Suviše si velika da se ponašaš kao dijete." "Glavni je razlog to što je Braud uvijek toliko gnjevan na mene, a znaš kako me onog puta pretukao." "Uopće se ne radi o tome da li je okrutan prema tebi ili ne, Ejla. On može biti grub koliko to želi; to je njegovo pravo jer je muškarac. Smije te izbatinati kad god to zaželi, kako god jako. Jednog će dana postati voda, Ejla, i zato ga moraš slušati, uvijek učiniti sve što zaželi. Nemaš nikakvog izbora," objasni Iza. Pogledala je u skrušeno lice djevojčice. Zašto je to za nju toliko teško, mislila je. Iza je bila tužna i suosjećala je s djevojčicom koja je s toliko teškoća prihvaćala životne činjenice. "Već je kasno, Ejla, poñi na spavanje." Ejla je otišla do kože za spavanje, no dugo vremena nije uspjela zaspati. Čak i kad ju je umor savladao, bacakala se i okretala u snu. Rano se probudila, uzela košaru i štap za kopanje, i otišla prije doručka. Željela je biti sama. Popela se do svoje skrivene planinske livade, uzela praćku, no nije joj se vježbalo. Sve je to Braudovo maslo, mislila je. Zašto me uvijek kinji? Sto sam mu skrivila? Nikad me nije volio. Pa što ako je muškarac, zašto bi oni bili bolji? Pa što ako će jednog dana postati voda, to ga neće učiniti boljim. Praćkom pogaña lošije od Zau-ga. Ja bih mogla postati vještija od njega; i tako sam već bolja od Vorna. On promašuje češće od mene, a vjerojatno i Braud. Kad se hvalisao Vornu, promašivao je. Ljutito je počela izbacivati kamenje. Jedan je otišao u grmlje i iz rupe istjerao dikobraza. Ovu su malu noćnu životinju lovili vrlo rijetko. Kad je Vorn ulovio dikobraza svi su od toga načinili veliku stvar, razmišljala je. I ja bih to mogla učiniti kad bih htjela. Životinjica nakostriješenih bodlji uspinjala se uz pješčani humak kraj potoka. Ejla je stavila kamen u praćku, nanišanila i izbacila ga. Polagani dikobraz bio je laka meta za Ejlu. Srušio se na zemlju. Zadovoljno je potrčala prema životinji. Kad ju je dotakla shvatila je da dikobraz nije mrtav, već samo ošamućen. Osjetila je kucanje srca i opazila potočić krvi što je istjecala iz rane na glavi. U jednom je trenutku dobila želju da ga odnese u spilju i izliječi kao što je to već učinila s mnogim ranjenim životinjama. Nije više uživala, osjećala se užasno. Zašto sam ga gañala? Nisam ga željela ozlijediti. Sad ga ne mogu odnijeti u spilju. Iza bi odmah prepoznala ranu od kamena; vidjela je već mnogo životinja ubijenih praćkom. Djevojčica je gledala u ranjenog dikobraza. Čak ne mogu ni loviti, shvatila je. Kad bih i ubila životinju, nikad je ne bih mogla odnijeti u spilju. Kakva je korist od vježbanja praćkom? Kad se Kreb sad ljuti na mene, što bi tek učinio da zna i za to? Što bi učinio Brun? Žena ne smije ni dotaknuti oružje, a kamoli loviti. Bi li me Brun otjerao? Ejlu je preplavio osjećaj krivnje i straha. Kamo bih otišla? Ne mogu napustiti Kreba i Izu. Tko bi se za mene brinuo? Ja i ne želim otići, pomislila je i zaplakala.

Bila sam zločesta. Bila sam toliko zločesta i Kreb je sad tako ljut. Volim ga, ne želim da me mrzi. Oh, zašto je tako ljut na mene? Suze su curile niz lice nesretne djevojčice. Legla je na tlo i gorko plakala. Kad je isplakala svoju tugu, sjela je, nadlanicom obrisala nos, iako je poneki jecaj još uvijek zatresao njeno tijelo. Nikad više neću biti zločesta. Da, uvijek ću biti dobra i poslušna. Učinit ću sve što Braud zaželi, baš sve. I nikad više neću dotaći praćku. Da potvrdi svoju odluku, baci je u grmlje, otrči po košaru, podigne je i požuri natrag prema spilji. Iza ju je upravo tražila. "Gdje si bila? Nije te bilo čitavog jutra, a košara je prazna." "Razmišljala sam, majko," pokazivala je Ejla kretnjama punim ozbiljnosti. "Imala si pravo, bila sam zločesta. To se više nikad neće ponoviti. Učinit ću sve što Braud zatraži. Ponašat ću se kao što doliči djevojci i više neću trčati. Misliš li da će me Kreb ponovno voljeti ako budem dobra, vrlo dobra?" "Sigurna sam da hoće, Ejla," odgovorila je Iza, nježno je tapšajući. Ponovno ju je uhvatila ona bolest, ona zbog koje joj iz očiju teče voda kad pomisli da je Kreb ne voli, razmišljala je žena dok je gledala suzama uprljano lice i zacrvenjene oči. I nju je boljelo srce zbog Ejline tuge. To je za nju zaista teško, njezina je vrsta različita. No možda sve ipak bude bolje. Pl leme spiljskog medvjeda

Vidarica Ejla se sasvim promijenila. Bila je druga osoba. Poslušna i skrušena, sve je Braudove zapovijedi obavljala istog trena. Muškarci su bili uvjereni da je to posljedica pojačane discipline. Potvrdno su klimali glavama. Ejla je bila živi dokaz onoga što su uvijek tvrdili: kad su muškarci previše popustljivi, žene postaju lijene i neposlušne. Potrebna im je čvrsta ruka vodilja. To su slaba stvorenja koja se povode za osjećajima i ne mogu se savladavati. Muškarci su potrebni da ih nadziru i nareñuju im; samo su tako žene mogle aktivno sudjelovati u borbi plemena za opstanak. Nije bilo važno što Ejla nije roñena u Plemenu. Bila je već gotovo dovoljno stara da postane žena, visinom ih je već nadmašivala, a uz to je bila ženskog roda. Sve su pripadnice plemena osjetile promjenu u ponašanju muškaraca. Nitko medu njima nije htio pokazivati popustljivost i blagost. No Braud je tu mušku filozofiju prihvatio kao osvetu. Iako je i s Ogom postupao mnogo strože, to se nije moglo usporediti s napadom na Ejlu. Ako je nekad bio grub, sad je to bio dvostruko više. Neprestano ju je slijedio, tukao, mučio i gnjavio najnepotrebnijim zadacima, samo zato da skoči na noge čim ga ugleda. Pljuskao ju je na najmanji povod, pa čak i bez njega - i to mu se, očito, sviñalo. Ugrozila je njegovu muškost i to je sad morala platiti. Previše mu se opirala i prkosila, suviše se mnogo puta susprezao da je ne udari. Sad je na njemu bio red. Podredio ju je svojoj volji i neće dopustiti da se to promijeni. Ejla mu je na svaki način htjela ugoditi. Čak je pokušavala predvidjeti njegove želje, no to joj se osvetilo jer ju je kaznio što pretpo-j stavlja da zna što hoće. Istog trenutka kad bi stupila izvan granicaj Krebovog ognjišta, bio je spreman, a Ejla se bez dobrog razloga nije i mogla stalno zadržavati kraj čarobnjakove vatre. Bližio se kraj ljeta i svi su imali mnogo posla; valjalo je obaviti još mnogo priprema za predstojeću zimu. Izine zalihe ljekovitih biljaka bile su uglavnom popunjene, pa nije bilo razloga da Ejla odlazi u sakupljačke pohode.; Braud ju je svakog dana toliko iscrpljivao da se navečer naprosto rušilal na kožu za spavanje. Iza je znala da uzrok Ejline promjene nije Braud. Bila je to ljubav prema Krebu, a ne strah od bahatog mladića. Vidarica je spomenula starcu da je

djevojčica ponovno patila od svoje čudne bolesti kad je pomislila da je više ne voli. "Znaš da je otišla predaleko, Iza. Morao sam nešto učiniti. Da je nije počeo kažnjavati Braud, to bi uradio Brun. Mladić joj samo zagorčava život, Brun bi je mogao istjerati iz plemena," odgovori čarobnjak, no to ga natjera da razmisli o snazi ljubavi. Bila je očito jača od straha. To ga je zaokupljalo nekoliko slijedećih dana. Kreb je gotovo istog trena omekšao prema Ejli. Bilo mu je, uostalom, vrlo teško održavati svoj strogi i nepopustljivi stav. Prve su snjegove brzo ispirali ledeni pljuskovi koji su se večernjim padom temperature pretvarali u bljuzgavicu. Barice je ujutro prekrila kora koja je nagovještavala veću hladnoću, no hiroviti vjetrovi s juga ili poneka zraka sunca brzo bi ih odledile. Za vrijeme spore i prilično neodlučne promjene s kasne jeseni na zimu, Ejla je spremno obavljala sve dužnosti. Pokoravala se Braudovim hirovima, skakala na svaku njegovu riječ, ponizno saginjala glavu, pazila kako hoda, nije se smijala, pa čak ni smiješila, i nijednom nije pokazala otpor - no bilo je to vrlo teško. Premda se borila protiv toga i pokušavala uvjeriti koliko je bila zločesta, pa čak nastojala biti još poslušnija i poniznija, to se na njoj primjećivalo. Smršavila je, izgubila tek, čak je i kraj Krebovog ognjišta bila tiha i potištena. Ni Uba je nije mogla nasmijati, premda ju je Ejla često prihvaćala u naručje čim bi se vratila vatri. Držala bi je dok obje nisu zaspale. Iza je bila vrlo zabrinuta, pa kad je nakon ledene kiše osvanuo sunčan dan, odlučila je pružiti joj malo odmora prije nego ih zima za dulje vrijeme ne prisili na boravak u spilji. "Ejla," glasno je rekla dok su izlazile, prije nego što je Braud mogao izreći prvu naredbu. "Provjeravala sam zalihe i vidjela da nemam dovoljno bobica kozje krvi koje su dobre za probavu. Biljku je lako prepoznati. To je grm prekriven bijelim bobicama koje ostaju nakon što opadne lišće." Iza je zaboravila spomenuti da medu zalihama ima mnogo drugih sredstava protiv trbobolje. Braud se namršti kad Ejla otrči u spilju po košaru. Bio je svjestan da je sakupljanje Izinih čarobnih trava važnije od donošenja čaše vode ili čaja, komadića mesa, jabuke ili dva kamena iz potoka za tucanje oraha jer mu se oni kraj spilje nisu sviñali, obu-vanja i vezanja omotača za noge, te bilo kojeg drugog nevažnog zadatka

što mu je pao na pamet. Kad je Ejla izašla s košarom i štapom za kopanje u ruci, bijesno se okrenuo i otišao. Djevojčica otrči u šumu, zahvalna Izi jer joj je omogućila da se malo odmori i bude sama. Osvrtala se, no misli joj nisu bile posvećene traženju bobica. Nije razmišljala kamo hoda, pa nije primijetila da je noge nose uz potočić prema zamagljenom slapu. Nesvjesno krene strminom i ubrzo se nade na njenoj planinskoj livadi iznad spilje. Nije | bila ovdje otkad je ranila dikobraza. Sjela je na obalu potoka i rastreseno bacala kamenčiće u vodu. Bilo je hladno. Jučerašnja kiša ovdje je bila snijeg. Debela bijela naslaga prekrivala je livadu i prostor izmeñu stabala. Miran je zrak bio kristalno bistar, a snježne su pahulje sjajile poput malih sunaca. Nebo je bilo zagasito plave boje, gotovo ljubičasto. No Ejla nije primjećivala ljepotu zimskog ugoñaja. To ju je samo podsjećalo da će ih hladnoća uskoro potjerati u spilju pa se do proljeća neće moći osloboditi Brauda. Sunce se uspinjalo po nebeskom svodu i s grana se počnu obrušavati hrpe snijega. Nije joj se sviñala pomisao na razdoblje pred njima. Braud će je gnjaviti dan i noć. Ne mogu ga zadovoljiti, mislila je. Nije važno što radim i koliko se trudim - ništa ne pomaže. Što bih još mogla poduzeti? Pogled joj padne na djelić otkrivenog tla s hrpicom kostiju i djelomično istrunulom kožom. Bilo su to ostaci dikobraza. Vjerojatno ga je našla hijena, mislila je, ili možda lasica. Sa žaljenjem se sjetila dana kad ga je ranila. Nisam smjela dotaći praćku, to je loše. Kreb bi se ljutio, a Braud.. .Braud ne, bio bi vrlo

zadovoljan. Imao bi dobar razlog da me premlati. Kako bi se samo veselio da zna. No ne zna i nikad neće znati. Bila je zadovoljna jer radi nešto što on ne zna, a to bi mu, sasvim sigurno, dalo povoda da je još više muči. Morala je nešto učiniti, nešto što će isprazniti njenu nemirnu dušu. Sjetila se praćke koju je bacila pod grm i potražila je. Nade je i podigne. Bila je vlažna, ali još uvijek upotrebljiva. Provukla je meku jelenju kožu kroz prste. Sviñao joj se taj osjećaj. Prisjećala se trenutaka kad je prvi put podigla praćku, a kad joj je na um pala Braudova poniznost pred Brunovim oštrim riječima, usta joj se rastegnu u smiješak. Nije samo ona izazivala Brauda. Ali samo sa mnom može tako postupati, ogorčeno je mislila. Samo zato što sam žensko. Brun je stvarno bio ljut kad je mladić udario| Zauga, no mene može bez ikakvih posljedica tući kad god zaželi. Ne, to nije istina, priznala je. Iza je rekla da ga je Brun odvukao kad me" tukao, a kad je voda u blizini Braud je mnogo suzdržaniji. Ne bi mi smetalo da me ponekad udari, samo kad bi me s vremena na vrijeme puštao na miru. Podizala je kamenčiće i bacala ih u potok i uopće nije primijetila da je jednog stavila u praćku. Nasmiješila se, ugledala osušeni list na grančici, nanišanila i bacila kamen. Kad je vidjela da je pogodila cilj, dušom joj prostruji zadovoljstvo. List padne na tlo. Podigla je još nekoliko oblutaka, ustala i krenula prema sredini livade. Praćka je zviždala oko glave, a kamenčići letili prema odabranim ciljevima. Još uvijek pogañam što hoću, mislila je, a zatim se namrštila. No kakva korist od toga? Nikad nisam pokušala pogoditi pokretnu metu; diko-braz se nije računao, stajao je. Ne znam da li bih to mogla, no kad bih i naučila loviti, što bih imala od toga? Ulov ne bih mogla odnijeti u spilju; samo bih olakšala posao nekom vuku, hijeni ili lasici, a oni i tako od nas kradu prilično hrane. Lov i divljač bili su za pleme od životne važnosti pa su neprekidno morali paziti na grabežljivce. Nisu samo velike mačke ili čopori vukova i hijena lovcima otimali plijen, već su i manje zvijeri, uglavnom hijene, lasice i žderonje, krale meso koje se sušilo ili su pokušavale prodrijeti u spremišta. Ejla nije htjela pomagati suparnicima. Brun nije dozvolio da vučje štene donesem u spilju, a lovci su grabežljivce često ubijali i kad im nije potrebno krzno. Mesožderi često stvaraju teškoće. Ta joj se misao vrzmala po glavi i to je potaklo novu. Praćkom se, razmišljala je, može ubiti mesožder, osim, možda, najvećih. Sjećam se Zaugovih riječi. Rekao je da je ponekad bolje upotrijebiti praćku, tada se ne moraš previše približiti zvijeri. Ejla dozove u sjećanje dan kad je stari lovac hvalio prednosti oružja kojim je najvještije rukovao. Bila je istina da se lovac s praćkom nije morao približiti oštrim očnjacima ili pandžama, no nije spomenuo da će ga u slučaju promašaja vuk ili ris napasti bez mogućnosti obrane. Ipak, naglasio je da nije mudro napadati veću zvijer. A što kad bih lovila samo mesoždere? Nih ne jedemo, pa neće biti šteta, razmišljala je, ako ih pojedu lešinari. I lovci su to često radili. O čemu to razmišljam? Pokušavajući odbaciti grešne misli, Ejla zatrese glavom. Ja sam žensko, ne smijem loviti, još više, ne smijem dotaći oružje. Ali ja znam rukovati praćkom! Pa čak i ako to ne smijem, prkosno je razmišljala. To bi koristilo plemenu. Ubijem li lasicu, lisicu ili nekog drugog mesoždera, taj više neće krasti naše zalihe. Pa te ružne hijene. Jednog bih dana mogla uloviti i nju, kakva bi to tek bila korist! Ejla se već vidjela kako vreba grabežljivce.

Čitavo je ljeto vježbala praćkom pa iako je za nju to u prvo vrijeme bila samo igra, znala je i poštovala svako oružje jer se koristilo za lov - a ne samo za gañanje ciljeva. Osjetila je da pogañanja kolaca ili oznaka na stijenama nije

dugotrajnija zabava. Pa čak i da je to bilo moguće, pojam natjecanja samo zbog natjecanja tek je predstojao kod civilizacija koje će ukrotiti prirodu toliko da lov više neće biti jedini uvjet preživljavanja. Natjecanja pripadnika Plemena služila su poboljšavanju vještine lova. Iako nije bila svjesna, dio je gorčine bio posljedica odvojenosti od naučene vještine, vještine koju je mogla usavršiti. Uživala je u novim sposobnostima, sve boljoj suradnji očiju i ruku, a nadasve je bila ponosna zato jer je sve naučila sama. Bila je spremna za veće izazove, no valjalo je pronaći prave razloge. Od samog je početka zamišljala kako će loviti i od pripadnika plemena izmamiti zadivljene i iznenañene poglede. Dikobraz ju je prizvao svijesti; shvatila je koliko su njeni snovi nemogući. Nikad neće donijeti meso u spilju. Bila je žena, a one nisu lovile. Pomisao o lovu na štetočine stvorila je nejasni osjećaj da će se to cijeniti, ako se već ne može priznati. Bio je to dobar razlog za započinjanje lova. Što je više razmišljala, postajala je sigurnija da je lov grabežljivaca dobro rješenje, iako nije mogla potpuno odbaciti osjećaj krivnje. Pekla ju je savjest. Kreb i Iza su govorili koliko je loše da žena dodirne oružje. No ja sam već učinila mnogo više, razmišljala je. Da li će lov pogoršati stvari? Pogledala je praćku u ruci i iznenada odlučila, potiskujući osjećaj da radi nešto loše. "Hoću! Učinit ću to! Naučit ću loviti! Ali ubijat ću samo mesoždere." Kretnjama je zapečatila odluku. Uzbuñena, potrči do potoka i počne tražiti odgovarajuće kamenje. Dok je skupljala oblutke, pogled joj padne na čudan predmet. Izgledao je kao kamen, ali i školjka kakve je nalazila na morskoj obali. Podigne ga i pažljivo pregleda. Bio je kamen, kamen oblikovan poput školjke. Kakav čudan oblutak, mislila je. Nikad nisam vidjela sličan. Tada se sjeti nekih Krebovih riječi i um joj zapljusne tako snažan osjećaj da su joj kičmom prostrujili trnci, a lice ostalo bez krvi. Koljena su joj klecala i morala je sjesti. U ruci je držala fosil školjke i zurila u njega. Kad ćeš odlučivati nešto važno, rekao je Kreb, totem će pomoći. Bude li odluka ispravna, dat će ti znak. Bit će to nešto neobično, nešto što drugi neće" prepoznati. Moraš naučiti gledati srcem i umom, pa će ti totemov duh reći sve potrebno. "Veliki Spiljski lave, da li je to tvoj znak?" Pitanje totemu uputila je nijemim službenim jezikom kretnji. "Da li sam pravilno odlučila? Smijem li loviti iako sam djevojčica?" Sjedila je i gledala u okamenjenu školjku i pokušavala razmišljati kao Što je vidjela da radi Kreb. Znala je da je smatraju neobičnom jer ima totem Spiljskog lava, no o tome nije prije razmišljala. Rukom je posegla pod ogrtač i dotakla četiri usporedne crte na nozi. Zašto me odabrao baš Spiljski lav? To je snažan totem, muški totem, zašto je odabrao djevojčicu? Sigurno postoji razlog. Mislila je na praćku i kako ju je naučila upotrebljavati. Zašto sam je podigla kad ju je Braud bacio? Ni jedna žena je ne bi dotakla. Što me natjeralo na to? Da li je to bilo totemovo djelo? Želi li da naučim loviti? Samo muškarci love, no moj je totem muški. Naravno! To je razlog! Imam snažan totem i on želi da lovim. "Veliki Spiljski lave, svijet duhova za mene je nedokučiv. Ne znam zašto hoćeš da lovim, no drago mi je što si mi dao znak." Ejla okrene kamen, skine amulet obješen oko vrata, razveže uzicu kojom je bio zatvoren i stavi fosil u vrećicu pokraj komadića crvene zemlje. Čvrsto je zaveže i ponovno namakne preko glave. Primijetila je razliku u težini. Kao da je i to potvrñivalo totemov pristanak. Osjećaj krivnje je nestao. Morala je loviti; totem je tako htio. Nije bilo važno što je žena. Ja sam poput Darka, mislila je. Napustio je pleme makar su svi mislili da je to krivo. Sigurno je pronašao bolju zemlju gdje ga Ledena planina ne može doseći. Osnovao je i novo pleme. I njegov je totem vjerojatno bio snažan. Kreb kaže da je s njima teško živjeti. Prije nego nešto pruže, provjeravaju jesi li ih dostojan. Kaže da sam gotovo umrla prije nego što me

Iza pronašla. Pitam se da li je totem iskušavao i Darka. Hoće li me Spiljski lav ponovno staviti na kušnju? To je često vrlo teško izdržati. Što ako me ne nade dostojnom? Kako ću znati da sam na kušnji? Koju ću tešku stvar morati učiniti? Ejla je razmišljala o tegobama i najednom se sjetila. "Braud! Braud je moja kušnja," gestikulirala je. Što bi moglo biti teže od provoñenja zime u njegovoj blizini? Ali ako se pokažem vrijednom, totem će dopustiti da lovim. Kad se vratila u spilju, na Ejli se vidjela promjena i Iza je to odmah primijetila, premda ne bi mogla točno reći u čemu se očitovala. Djevojčica se ponašala kako dolikuje ženama, u njoj više nije bilo napetosti, već samo neka lagodna opuštenost. Kad je primijetila Brau-da, na licu joj se vidjelo prihvaćanje. Ne ravnodušnost, već prihvaćanje. Kreb na amuletu primijeti dodatno zadebljanje. Dolaskom zime radosno su primijetili da joj se raspoloženje usprkos Braudovom mučenju polako vraća. Iako je često bila umorna, kad se igrala s Ubom smiješila se, ako već ne i smijala. Kreb je nagañao da je uz totemovu pomoć donijela važnu odluku, a njeno prihvaćanje položaja u plemenu olakšalo mu je misli. Bio je svjestan njene unutrašnje borbe, no znao je da nije dovoljno pokoriti se Braudovoj volji, morala je prekinuti svaki otpor. Mora se naučiti savladavanju, mislio je. Tokom zime koja je označila početak njene osme godine, Ejla je postala žena. Ne u fizičkom pogledu; njeno je tijelo još uvijek imalo ravne, nerazvijene oblike djevojčice, bez ikakvog nagovještaja predstojećih promjena. No upravo tokom tog dugog godišnjeg doba, Ejla je napustila djetinjstvo. Ponekad joj se život činio toliko nepodnošljiv da ga je htjela okončati. Bilo je jutara kad je otvorila oči i odmah ih poželjela ponovno zatvoriti i više se ne probuditi. No kad je mislila da ne može izdržati, prihvatila bi amulet, a dodir novog kamena nekako bi joj dao snage da izdrži još jedan dan. A svaki proživljeni dan značio je približavanje vremenu kad će duboki snijeg i ledenu hladnoću zamijeniti zelena trava i topli morski povjetarci i kad će ponovno slobodna lutati livadama i šumama. Poput dlakavog nosoroga čiji je duh zvao svojim totemom, Braud je bio tvrdoglav i baš tako nepredvidljivo zao. Svojstveno pripadnicima plemena, kad bi nešto započeo, radio bi to nepokolebljivom ustrajno-šću, a Braud je sad odlučio potpuno upokoriti Ejlu. Njenu dnevnu muku punu batina, psovki i neprekidnog dodijavanja primjećivali su svi. Mnogi su smatrali da Ejla zaslužuje ukore i kazne, no malo ih je odobravalo način kojim se Braud služio. Brun je još uvijek bio zabrinut jer je smatrao da mladić dopušta da ga djevojčica izazove, no kako je Braud ipak kontrolirao bijes, voda je to držao očitim napretkom. Nadao se da će sin njegove družice krenuti umjerenijim putem pa je puštao da se stvari odvijaju vlastitim tokom. S prolaskom zime prema djevojčici je razvio neku vrstu po- j štovanja, slično onom koje je imao prema kćerki svoje majke u doba "J kad ju je tukao njen muškarac. Poput Ize, i Ejla je bila primjer ostalim ženama. Sve je trpila bez pogovora, baš kao što je priličilo. Kad bi za trenutak stala i prihvatila amulet, Brun, a i mnogi dugi, shvatili bi to kao znak poštovanja prema duhovima, toliko važnih pripadnicima Plemena. To je još više doprinosilo njenoj ženstvenosti. Amulet joj je pružao utjehu; poštovala je i razumjela moć duhova. Njezin ju je totem iskušavao. Pokaže li se dovoljno vrijednom, dozvolit će joj da lovi. Što ju je Braud više gnjavio, to je bila čvršća njena odluka da u proljeće započne učenjem lova. Bit će vještija od njega, pa čak i od Zauga. Postat će najbolji lovac praćkom, pa makar to nitko ne znao osim nje. Ta joj je misao davala snage. Sve je bilo kristalno jasno, slično zašiljenim sigama koje su se stvarale na vrhu ulaza u spilju, na mjestu gdje je topli zrak nad vatrom susretao ledeni dah zime. Poput prozirne zavjese rasle su čitave zime. Iako nenamjerno, već je započela učenjem. Usprkos činjenici što ju je to približavalo Braudu, sve su je više zanimale i privlačile priče muškaraca koji

su se prisjećali nekih dogañaja iz lova ili su razrañivali taktiku za nove. Pronašla bi izgovor da radi u blizini, a posebno je voljela kad bi Dorv ili Zaug pričali o lovu praćkom. Ponovno je oživjelo njeno zanimanje za Zauga i želja da mu ugodi pa je prema starom lovcu sve više osjećala privrženost i poštovanje. Na neki je način bio sličan Krebu, ponosan i strog, a bilo mu je potrebno malo pažnje i topline, pa makar i od ružne strane djevojčice. Dok se prisjećao slave proteklih vremena kad je bio zamjenik vode, baš kao što je Grod bio danas, Zaugu nije promakla Ejlina pažnja. Premda ništa nije govorila, uvijek je slušala pažljivo i s poštovanjem. Počeo je tražiti Vorna da mu objasni neku tehniku slijeñenja tragova ili pojedinosti lovačkih vještina jer je znao da će djevojčica pronaći načina da sjedne kraj njih. Naravno, pravio se da je ne primjećuje. Kakvo je zlo u tome ako uživa u njegovim pričama? Kad bih bio mladi, mislio je stari lovac, i još uvijek skrbio za obitelj, kad postane žena uzeo bih je za družicu. Premda je tako ružna, jednog će joj dana muškarac biti potreban, a sigurno ga neće lako pronaći. No mlada je, jaka i puna poštovanja. U drugim plemenima imam rodbine. Budem li dovoljno jak da odem na slijedeći Zbor, progovorit ću u njenu korist. Kad Braud postane voda, ona sigurno neće htjeti ostati ovdje. Premda nije važno što želi, ne bih je zato, osuñivao. Nadam se da ću do tog vremena otići na drugi svijet. Zaug nije zaboravio Braudov napad, pa sina Brunove družice nije nimalo volio. Mislio je da budući voda postupa neopravdano grubo prema djevojčici koju je starac zavolio. Ponekad je zasluživala ukor ili kaznu, no Braud je prešao sve granice. Prema Zaugu se Ejla uvijek ponašala ponizno i s poštovanjem; samo je zreli muškarac znao kako se postupa sa ženama. Da, govorit ću u njenu korist. Ne budem li sam mogao ići, poslat ću poruku. Samo kad ne bi bila tako ružna, mislio je. Koliko god je Ejli bilo teško, nije sve bilo loše. Život je tekao sporije i bilo je mnogo manje kućanskih poslova. Čak i Braud nije mogao zaokupiti svaki njen slobodni trenutak. Vremenom mu je Ejla pomalo i dosadila; nije se više opirala, pa je nije više mnogo ni gnjavio. Postojao je još jedan razlog koji je olakšao Ejlino nestrpljivo čekanje proljeća. Pokušavajući naći valjane razloge da djevojčica ostane unutar granica Krebovog ognjišta, Iza ju je počela učiti osnovama pripreme i upotrebe ljekovitih trava i biljaka koje je sakupljala. Umjetnost liječenja očarala je Ejlu. Njena nepresušna želja za znanjem uskoro je natjerala Izu da to redovito čini, pa je često mislila kako je morala početi mnogo ranije, čim- je ustanovila koliko je različit um usvojenog djeteta. Da je Ejla bila njeno pravo dijete, Iza bi je samo morala podsjetiti na ono što je već spremljeno u mozgu, nešto što bi samo morala naučiti iskoristiti. No Ejla se morala dobro namučiti da zapamti sve što je Uba već imala u sebi, a njeno svjesno pamćenje nije bilo tako dobro. Iste je stvari morala mnogo puta ponavljati, a Iza je provjeravala da li je sve dobro naučila. Vidarica je iz sjećanja izvlačila pojedinosti kojih ni sama nije bila svjesna jer joj dotad nisu bile potrebne. O tome nije nikad razmišljala; kad joj je zatrebalo, bilo je uvijek na dohvat. Ponekad je mislila da Ejlu nikad neće uspjeti naučiti svemu što je potrebno da postane dobra vidarica. No zanimanje djevojčice nije se smanjivalo, kao ni Izina namjera da joj osigura položaj u plemenu. Učenje se nije prekidalo. "Što upotrebljavamo za opekotine, Ejla?" "Čekaj da razmislim. Dobri su osušeni cvjetovi metvice, a i lišće; namoče se u ruci i nanesu na ranu. Od iskuhanog korijena rogoza dobiva se tekućina za ispiranje opeklina." "Dobro, znaš li još nešto?" Djevojčica je razmišljala. "O, da. Kuhani cvijet čička. Kad se ohladi, tekućina se stavlja na ranu." "To je dobro i za druge kožne bolesti, Ejla. Nemoj zaboraviti da je za opekline dobra i mast pomiješana s pepelom paprati."

Uz Izin nadzor Ejla je i kuhala. Uskoro je na sebe preuzela pripremanje Krebovih obroka, no to nije shvaćala dužnošću, već zadovoljstvom. Zrnje za njega mljela je posebno fino da ga što lakše samelje svojim već jako istrošenim zubima. I orahe je dobro nasjeckala prije nego što bi mu ih ponudila. Iza ju je naučila kako se pripremaju napici i melemi za ublažavanje tegoba reumatizma, pa se Ejla specijalizirala za tu vrstu lijekova koja je bila potrebna svim starijim pripadnicima plemena. Zimi su posebno patili jer je u spilji uvijek bilo prohladno i prilično vjetrovito. Te je zime Ejla po prvi put pomagala vidarici, a pacijent je bio upravo Kreb. Dogodilo se to usred zime. Snježne su vijavice gotovo zatrpale ulaz spilje. Izolirajući je sloj pomagao održavanju podnošljive temperature, no vjetar je ipak puhao kroz mali preostali otvor. Kreb je bio neobičnog raspoloženja koje se mijenjalo gotovo svakog trenutka. Ejla je bila zbunjena, no Iza je nagañala razlog. Imao je zubobolju, posebno bolnu zubobolju. "Kreb, dopusti da pogledam taj zub," molila je Iza. "Nije to ništa. Samo lagana zubobolja. Boli vrlo malo. Zar misliš da ne mogu podnijeti malo boli? Misliš li da me nikad nije ništa boljelo, ženo? Što je malo zubobolje," odbrusio je. "Da, Kreb," odgovori Iza pognute glave. Kreb se odmah smirio. "Iza, znam da mi želiš pomoći." "Kad bi samo dopustio da ga pogledam, možda bih ti mogla dati nešto za ublažavanje boli. Kako da znam što da pripremim kad ne daš da ga pogledam?" "Što uopće možeš vidjeti," gestikulirao je. "Svaki je pokvareni zub isti. Napravi mi samo čaj od vrbine kore," gunñao je gledajući u prazno. Iza odmahne glavom i pristavi vodu za čaj. "Ženo," uskoro je povikao. "Gdje je taj čaj? Što te tako dugo zadržalo? Kako da razmišljam? Ne mogu se ni usredotočiti na misli," nestrpljivo je mahao rukom. Iza uzme koštanu zdjelicu i domahne Ejli. "Čaj je gotov, no nemoj misliti da će ti pomoći, Kreb. Pusti me da pogledam zub." "Dobro. Dobro, Iza. Pogledaj." Otvorio je usta i pokazao bolno mjesto. "Vidiš li, Ejla, koliko je duboka crna rupa? Zub je propao, čak su i desni otečene. Kreb, morat ćemo ga izvaditi." "Izvaditi! Rekla si da ga želiš pogledati. Ništa nisi govorila o vañenju. Ženo, daj mi nešto što će pomoći!" "Da, Kreb," odgovori Iza. "Evo ti čaja od brezove kore." Ejla je začuñeno promatrala. "Rekla si da mi čaj neće pomoći?" ""! "Ništa neće pomoći. Možeš pokušati žvakati korijen slatkog rogo- l! za, možda ublaži bol. Ali sumnjam da će pomoći." } "Kakva si ti vidarica! Ne možeš izliječiti običnu zubobolju," žalio se Kreb. "Mogla bih spaljivanjem pokušati smanjiti boli," bezbrižno je gestikulirala Iza. Kreb se strese. "Daj mi korijen," naredi. Slijedećeg jutra čarobnjakovo je lice bilo natečeno. Izgledao je još strasnije. Oko je bilo crveno od neprospavane noći. "Iza," zastenjao je. "Ne možeš li baš ništa učiniti za taj zub?" "Da si dozvolio da ga jučer izvadim, sad te više ne bi bolio," odgovori Iza i okrene se prema loncu u kojem se kuhala kaša od mljevenog zrnja. "Ženo! Zar nemaš osjećaja? Nisam spavao cijele noći!" "Znam. Probudio si me." "Pa dobro, učini nešto," eksplodirao je. "Da, Kreb," odgovorila je. "Ali neću ga moći izvaditi sve dok otok ne splasne." "Zar ne možeš smisliti ništa osim vañenja?" "Mogu pokušati još nešto, Kreb, ali mislim da se zub neće moći spasiti," pokazala je s mnogo suosjećanja.

"Ejla, donesi paketić spaljenog triješća sa stabla koje je prošlog ljeta udarila munja. I tako ćemo prije vañenja morati probiti desni da se otok smanji. Mogle bismo spaljivanjem pokušati suzbiti bol." Kad je čuo što mu se sprema, Kreb se naježi, no slegne ramenima. Sve to ne može biti mnogo gore od zubobolje, mislio je. Iza je prebirala treske i odabrala dvije. "Ejla, želim da vrh bude usijan. Kraj mora pougljeniti, ali se ne smije mrviti. Iz vatre izvadi komad žeravice i drži tresku uz nju sve dok ne pocrni. No najprije pogledaj kako se probijaju desni. Pridrži usne." Ejla učini naloženo, te pogleda u Krebova velika usta i dva reda istrošenih zubiju. "Tvrdom oštrom treščicom probadam desni upravo pod zubom, sve dok ne procuri krv," gestikulirala je Iza, a zatim to i učinila. Krebova se šaka stegne, no nije ispustio ni glasa. "Dok gnoj ističe, spali drugu treščicu." Ejla otrči do vatre i uskoro se vrati s užarenim komadićem drveta. Iza ga kritički pogleda, potvrdno klimne glavom i pokaže djevojčici da ponovno primi Krebove usne. Stavila je vrući vršak u veliku šupljinu zuba i pritisla ga. Ejla osjeti trzaj starčevog tijela. U ustima se čulo šištanje, a iz šupljine izañe oblačak pare. "Evo, gotovo je. Sad moramo pričekati hoće li to odstraniti bol. Ne bude li tako, zub će morati van," rekla je Iza nakon premazivanja desni mješavinom praha geranija i korijena despika. "Šteta što nemam gljivica koje su tako dobre za zubobolju. Ponekad umrtve živac, Često ga i izvuku. Tada možda ne bih morala izvaditi zub. Najbolje ih je upotrijebiti svježe, no i osušene nisu loše. Valja ih sakupljati krajem ljeta. Pronañem li ih slijedeće godine, pokazat ću ti, Ejla." "Da li zub još uvijek boli," drugi je dan upitala Iza. "Bolje mi je, Iza," odgovori Kreb. "No da li te još uvijek boli? Ako bol nije potpuno prestala, sve će se ponoviti, Kreb," uporno je tvrdila Iza. "Pa....da, još uvijek boli," prizna, "ali ne tako jako. Stvarno me više ne boli jako. Zašto ne sačekamo još jedan dan? Bacio sam moćnu čaroliju i zamolio Ursusa da uništi zlog duha koji uzrokuje bol." "Nisi li ga to već mnogo puta molio, Kreb? Mislim da on želi da žrtvuješ zub," reče Iza. "Što ti znaš o Velikom Ursusu, ženo," mrgodno je upitao. "Ova žena je drska. Ova žena ne zna ništa o duhovima," odgovori Iza pognute glave. No tada ga pogleda u lice i nastavi: "Ali vidarica zna što je zubobolja. Bol neće prestati sve dok se zub ne izvadi," odsječno je gestikulirala. Kreb okrene leda i otšepa. Zatvorenog oka sjedio je na koži za spavanje. "Iza," pozove nakon nekog vremena. "Da, Kreb?" "Imaš pravo. Ursus želi da žrtvujem zub. Počni, samo da se što prije završi." Iza priñe. "Popij ovo, Kreb. Smanjit će boli. Ejla, kraj paketića tresaka nalazi se klin i duga uzica. Donesi ih." "Kako si znala da možeš pripremiti napitak," pitao je. "Poznam Mog-ura. Teško je odreći se zuba, no ako to želi Ursus, Mog-ur će poslušati. To nije najveća žrtva koju je prinio Velikom Ursusu. S moćnim je totemom teško živjeti, no on te ne bi odabrao da ga nisi dostojan." Kreb klimne i popije tekućinu. Pripremljena je od iste biljke koju dajem muškarcima prilikom obreda sjećanja, razmišljao je. No čini mi se da je Iza iskuhava; tako dobije ekstrakt, a ne otopinu. Mnogo je jača nego kad se namače. Biljka se koristi za različite stvari. Bunika je sigurno Ursusov dar. Već je osjećao narkotično djelovanje napitka.

Dok je Iza pažljivo postavljala klin na osnovu bolnog zuba, Ejla je širila Krebova usta. Starac poskoči, no nije boljelo koliko je mislio. Zatim vidarica zaveže uzicu oko rasklimanog zuba, a Ejla učvrsti drugi kraj oko kolca koji je bio dio okvira za sušenje trava. "Pomakni mu glavu da se uzica napne, Ejla," naredi Iza. Brzim ju je pokretom povukla. "Evo ga," reče i podigne istrošeni kutnjak. Na okrvavljenu ranu stavila je prah geranijevog korijena. Zatim je komadić zečje kože umočila u antiseptičnu otopinu balzama, a potom je vlažnom kožom zatvorila Krebovu čeljust. "Uzmi zub, Mog-ur," rekla je Iza i stavila kutnjak u ruku još uvijek omamljenog čarobnjaka. "Sve je gotovo." Stisnuo ga je, a zatim ispustio na tlo. Prije nego što je legao, pospano je promrmljao: "Moram ga dati Ursusu." Pleme je pažljivo pratilo kako se Kreb oporavlja nakon što je Ejla pomagala vidarici prilikom zubarskog zahvata. Kad je rana bez ikakvih teškoća zarasla, bili su sigurniji da prisustvo djevojčice nije ozlovoljilo duhove. Lakše su dopuštali da i ona bude kraj njih dok ih je Iza liječila. Tokom zime Ejla je naučila kako se postupa s opeklinama, porezoti-nama, masnicama, prehladama, upalama grla, trboboljama, bolovima u uhu, te mnogim drugim boljeticama koje su povremeno mučile suplemenike. S vremenom su svi navikli i od nje tražiti pomoć za manje teškoće. Znali su da Ejla sakuplja trave za vidaricu i da je Iza podučava. Takoñer su znali da je Iza sve starija i krhkog zdravlja, a Uba premlada. Pleme se privikavalo na stranu djevojčicu i pomisao da će dijete roñeno medu Drugima jednog dana postati njihova vidarica. U najhladnije doba godine, upravo nakon zimskog solsticija, prije prvih znakova proljeća, Ovru dohvate trudovi. "To je prerano," saopći Iza Ejli. "Nije smjela roditi prije proljeća, a u posljednje se vrijeme dijete nije micalo. Bojim se da ovo neće dobro završiti. Mislim da će se dijete roditi mrtvo." "Ovra ga tako želi, Iza. Bila je presretna kad je saznala da ga nosi. Ne možeš li baš ništa učiniti," pitala je Ejla. "Učinit ćemo što možemo, no ponekad ništa ne pomaže," odgovori vidarica. Čitavo se pleme zabrinulo Ovrinim preranim trudovima. Žene su je tješile, a muškarci su napeto čekali u blizini. U potresu su izgubili nekoliko suplemenika i s nestrpljenjem su očekivali svako novoroñenče. Nove su bebe značile dodatna usta za lovce i žene, no one odrastaju i kasnije skrbe za starije. Nastavak i preživljavanje plemena bio je od osnovnog značaja za svakog pojedinca. Svi su ovisili o drugima, pa su bili tužni kad su saznali da Ovra vjerojatno neće roditi živo dijete. Guv je više brinuo za družicu negoli za dijete i žalio je što ne može pomoći. Boljelo ga je što Ovra trpi, posebno kad rezultat ne može biti sretan. Tako je željela bebu; osjećala se podreñenom jer samo ona medu ženama još nije imala djece. Čak je i vidarica, makar mnogo starija, rodila zdravu djevojčicu. Ovra je bila ushićena kad je konačno ostala noseća i Guv je sad razmišljao kako da joj olakša gubitak. Drug je bolje od ikoga razumio mladićeve patnje. I on je s Gu-vovom majkom proživio slične teškoće, premda je bio sretan što je na koncu rodila. Drug je morao priznati da ga nova obitelj, sad kad se navikao na nju, veseli. Čak se nadao da će Vorn konačno pokazati zanimanje za izradu oruña i oružja. Ona je bila čista radost, posebno sad kad se odbila od sise i na svoj dječji način počela oponašati odrasle žene. Kraj Drugove vatre nikad nije bilo djevojčica, a kad se spario s Agom Ona je bila tako mala da je osjećao kao da se rodila kraj njegovog ognjišta. Dok je Iza pripremala lijekove, Ebra i Uka su sjedile kraj Ovre. Uka je nestrpljivo čekala kćerkino željeno dijete i dok su trudovi mučili Ovru, držala ju je za ruku. Oga je kuhala večeru za Bruna, Groda i Brauda, a ponudila je i Guva. Ika je takoñer htjela pomoći, no nakon što je Guv odbio hranu, to nije bilo potrebno. Guv nervozno krene prema Drugovom ognjištu i tamo ga Aba ipak nagovori da nešto pre-zalogaji.

Oga je takoñer bila zabrinuta za Ovru i već je počela žaliti što nije prihvatila Ikinu ponudu. Nije znala kako se to dogodilo, no dok je muškarce posluživala vrelom juhom, posrne. Vruća tekućina prolije se po Brunovom ramenu i ruci. "Aaaahhh," kriknuo je i počeo skakati, od bola škrgućući zubima. Sve su se glave okrenule i svima je zastao dah. Tišinu prekine Braud. "Oga! Glupa, nespretna ženo!" Gestikuliranjem je pokušao sakriti sramotu koju mu je nanijela družica. "Ejla, pomozi mu, ja sad ne mogu ostaviti Ovru," pokaže Iza. Braud pode prema Ogi stisnutih pesnica, spreman da je kazni. "Ne, Braud," zaustavi ga Bran ispruženom rukom. Vruća mast iz juhe još se uvijek držala na njemu i teškom je mukom susprezao bol.

"Nije ona kriva. Istučeš li je, to neće pomoći." Oga je čučala pod Braudovim nogama i tresla se od poniženja i straha. Ejla se zabrinula. Nikad još nije liječila vodu, a oduvijek ga se pomalo bojala. Potrčala je do Krebovog ognjišta, dohvatila drvenu zdjelu, a zatim žurno pošla do ulaza spilje. Zagrabila je hrpicu snijega i otišla k voñinom ognjištu. Klekla je pred njega. "Iza me poslala, sad ne može napustiti Ovru. Hoće li voda dopustiti ovoj djevojčici da mu pomogne," upitala ga je kad ju je Brun dotakao po ramenu. Klimnuo je glavom. Nije vjerovao da će Ejla postati dobra vida-rica, no u ovim okolnostima nije imao drugog izbora. Nervoznim rukama nanijela je snijeg na veliku opekotinu i osjetila kako se Brunovi mišići opuštaju. Hladnoća je ublažila bol. Potrčala je natrag, pronašla suhu metvicu i stavila je u vruću vodu. Nakon što su listovi omekšali, snijegom je brzo ohladila tekućinu i vratila se pacijentu. Rukom je nanijela Hjek po pocrvenjeloj koži. Osjećala je kako se poput kamena tvrdo tijelo još više opustilo. Brun je lakše disao. Opekotina je još uvijek boljela, ali već mnogo manje. Potvrdno je klimnuo glavom, pa i Ejla odahne. Izgleda da je naučila nešto Izine čarolije, razmišljao je Brun. Ponaša se sve bolje, baš kao prava žena; možda joj je trebalo malo zrelosti. Dogodi li se nešto Izi prije nego Uba odraste, ostat ćemo bez vidarice. Iza je bila vrlo mudra kad je počela podučavati Ejlu. Malo kasnije stigla je Ebra i saopćila svom muškarcu da je Ovrino dijete mrtvoroñeno. Brun klimne i pogleda prema nesuñenoj majci, tužno odmahujući glavom. I još k tome dječak, mislio je. Srce joj je sigurno slomljeno, svi znaju koliko je željela dijete. Nadam se da će slijedeći put sve biti bolje. Tko bi mislio da će se Dabar toliko opirati? Premda je voda bio tužan zbog Ovrinog gubitka, ni on neće spomenuti tragediju. No Ovra je razumjela zašto je par dana kasnije došao Gu-vovom ognjištu i rekao da se od "bolesti" oporavlja koliko je potrebno. Iako su muškarci često dolazili Brunovom ognjištu, voda je rijetko posjećivao druge, a još je rjeñe razgovarao sa ženama. Ovra je bila zahvalna što se brinuo za nju, no to ipak nije moglo ublažiti bol. Iza je htjela da Ejla i dalje liječi Bruna, a kad je rana nestala, pleme ju je još više prihvatilo. Djevojčica se sad lagodnije osjećala u voñinom prisustvu. Bio je, ipak, samo čovjek. Ris Sa završetkom zime pleme je ubrzalo ritam života da se prilagodi promjenama u prirodi. Hladno godišnje doba nije ih sasvim uspavalo, no smanjena je aktivnost promijenila brzinu metaboličkih procesa. Zimi su bili Ijeniji, više su jeli i spavali, a pod kožom se stvarao sloj masti za dodatnu zaštitu od hladnoće. Porastom temperature proces je mijenjao smjer, a ljudi su postajali nemirni i željno čekali vrijeme kad će izaći na otvoreno.

Tome je pomogao i Izin proljetni napitak pripremljen od korijena hrapave trave slične raži, sakupljene u rano proljeće, osušenih listova lazarkinje i željezom bogatog samljevenog žutog korijenja kiselice. Svi su ga pili, i mladi i stari. S mnogo poleta pleme konačno napusti prisilni zatvor i spremi se za novu smjenu godišnjih doba. Treću zimu u spilji proveli su bez većih teškoća. Jedina smrt zadesila je Ovrino mrtvoroñeno dijete, a to se nije računalo jer nikad nije dobilo ime i bilo primljeno u pleme. Iza više nije bila opterećena gladnom bebom, pa se i ona donekle oporavila. Kreb nije trpio više od uobičajenog. Aga i Ika su ponovno bile noseće, a kako su već imale djecu, pleme je željno očekivalo prinove. Žene su sakupljale prvo ze-lenje, izdanke i pupoljke, a muškarci planirali lov kojim će se proslaviti početak proljeća, a usput i zahvaliti zaštitničkim duhovima što su ih sačuvali još jednu zimu. Ejla je osjećala posebnu zahvalnost svom totemu. Zima je bila iscrpljujuća, ali i vrlo zanimljiva. Još je više zamrzila Brauda, no naučila je kako to valja savladavati. Mladić se prema njoj odnosio što je gore mogao, no Ejla nije pokazivala koliko je to smeta. Postojala je i granica koju ni Braud nije mogao prijeći. Njenoj psihičkoj izdržljivosti pomagalo je učenje vidarstva; obožavala ga je. Što je više znala, više je htjela naučiti. Sviñalo joj se i sakupljanje ljekovitog bilja - sad kad je znala čemu služi - a to je bila dobra izlika za samotna lutanja. Dok su izvan spilje bjesnile mećave i oštri vjetrovi, strpljivo je čekala. S prvim znacima promjene vremena u njenu se dušu uvukao nemir. Ovo će proljeće biti važnije od svih dosadašnjih. Bilo je vrijeme da nauči loviti. Čim je bilo moguće, počela je odlaziti u šume i na livade. Praćku vise nije skrivala u maloj spilji kraj svog planinskog vježbališta. Nosila ju je u nekom od nabora ogrtača ili pod slojem lišća u košari. Loviti nije bilo lako. Životinje su bile hitre i brzo bi bježale, a pokretnu je metu bilo mnogo teže pogoditi od nepomične. Žene su prilikom sakupljanja plodova uvijek bile bučne, s namjerom da uplaše potencijalne neprijatelje, a tu je naviku bilo teško promijeniti. Mnogo se puta ljutila jer je upozorila plijen pa je životinja nestala. No bila je odlučna, a s vremenom je došlo i iskustvo. Metodom pokušaja i pogreške naučila je slijediti tragove, a u tome su joj pomogle i priče koje je zimus čula od lovaca. Njeno je oko već naviklo razlikovati malene razlike medu sličnim biljkama i sada je to samo valjalo proširiti na pronañeni životinjski izmet, slabi trag u prašini ili savinutu grančicu i vlat trave. Premda nije zanemarivala biljož-dere, usredotočila se na mesoždere, njen odabrani plijen. Pazila je kamo odlaze muškarci, no najviše teškoća nisu joj uzrokovali Brun i njegovi lovci. Oni su najčešće išli u stepu, a Ejla se to nije usuñivala jer tamo nije bilo zaklona. Brinula su je dva starca. Već je i prije, kad je sakupljala bilje, par puta susrela Zauga i Dorva. Njih su dvojica lovili na području kojim se i ona kretala. Zato je neprestano morala paziti. Čak i odlazak u suprotnom smjeru nije značio da je za neko vrijeme neće sresti i uloviti s praćkom u ruci. Kad je naučila bešumno hodati, ponekad ih je slijedila i učila. Tada je bila posebno pažljiva. Bilo je mnogo opasnije pratiti lovce nego divljač. No to je, s druge strane, bila odlična vježba. Njima je, koliko i životinjama, zahvaljivala vještinu nečujnog praćenja, a kad bi netko od njih slučajno pogledao u njenom smjeru, istog bi se trena stopila sa sjenom. Nakon što je usavršila vještinu praćenja, te kad se naučila kretati bez najmanjeg šuma, a njenim očima nisu promicali oblici skriveni u sjenama pod grmljem, shvatila je da može pogoditi malu životinju. Premda je često dolazila u iskušenje, biljoždere nije lovila. Odlučila se za grabežljivce; njen je totem odobravao samo njih. Proljetni pupoljci su procvjetali, grane zazelenjele, na granama su visjeli zeleni ili ne sasvim dozreli plodovi, a Ejla još uvijek nije ulovila prvi plijen. "Odlazi! Iš! Bjež!"

Ejla izañe iz spilje da pogleda što je prouzročilo gužvu. Nekoliko je žena mahalo rukama i trčalo za kratkom, niskom životinjom čupa-vog krzna. Žderonja je krenuo prema spilji, no kad je spazio Ejlu, glasno je frknuo i okrenuo se. S komadom mesa u zubima, provukao se kroz noge žena i nestao u šumici. f "Taj prljavi lopov! Upravo sam stavila meso da se osuši," Ijutito je gestikulirala Oga. "Jedva sam okrenula leda. Čitavo se ljeto vrzma oko spilje, a svaki je dan sve hrabriji. Voljela bih da ga Zaug ulovi! Dobro je da si upravo izlazila, Ejla. Skoro je utrčao u spilju. Zamisli kakav bi smrad samo ostavio da smo ga tamo priklještile!" "Mislim da to nije on već ona, Oga, a tu blizu je sigurno i leglo. Pretpostavljam da ima i gladni podmladak." "Samo nam to još nedostaje! Čitava gomila Žderonja." Ljutiti su glasovi prekidali kretnje rukama. "Zaug i Dorv su već rano ujutro odveli Vorna. Bilo bi bolje da umjesto hrčaka i kamenjarki love ovog proždrljivca. Taj Žderonja nije dobar ni za što!" "Za nešto ipak jest, Oga. Njegovo se krzno zimi ne ledi od daha. Dobro je za kape i kapuljače." "Kad bi barem ovaj postao krzno!" Ejla se okrene i pode Krebovom ognjištu. Nije imala nikakvog posla, a Iza joj je rekla da ponestaju neke trave. Ejla odluči potražiti gnijezdo Žderonja. Nasmiješila se, ubrzala korak i uskoro napusti spilju s košarom u ruci. Krene u šumu, otprilike smjerom kojim je pobjegla životinja. Pažljivo promatrajući tlo, uskoro ugleda otisak šape dugih, oštrih pandži; malo dalje vidjela je savinutu grančicu. Počela je slijediti trag. Za nekoliko je trenutaka čula komešanje i začudila se jer je bilo vrlo blizu spilje. Tiho se prikrala, njeni koraci nisu pomakli ni list, i ubrzo ugleda ženku žderonje sa četiri nedorasla mladunca koji su frktali i otimali se za komadić ukradenog mesa. Iz nabora ogrtača Ejla polako izvadi praćku i u udubljenje umetne kamen. Čekala je priliku za neometani hitac. Povjetarac je promijenio smjer i životinji donio strani miris. Ženka uspravi glavu i onjuši zrak, spremna da ispita o kakvoj se opasnosti radi. Ejla je čekala upravo taj trenutak. Kamen poleti iz praćke. Životinja spazi pokret, no bilo je prekasno. Srušila se na zemlju, a tupi zvuk udarca preplaši mladunče koji se razbježaše. Djevojčica iskorači iz zaklona i sagne se da pogleda grabežljivca. Životinja iz porodice lasica, glave slične medvjeñoj, bila je od nosa do vrha čupavog repa duga oko metar. Dlaka je bilo duga, crno-smede boje. Žderonje su hrabre životinje koje će od plijena otjerati svako drugo stvorenje svoje veličine. Bili su i dovoljno drski da naočigled kradu meso koje se sušilo, a često su provaljivali i u kamenom obložena spremišta. Žlijezde su im lučile neugodan smrad, pa su za pleme bili veća pošast od hijena koje nisu ovisile samo o tuñem ulovu, već su povremeno lovile i same. Kamen iz Ejline praćke pogodio je žderonju upravo iznad oka, točno tamo kamo je nišanila. Ovaj lopov više neće krasti, mislila je Ejla ispunjena zadovoljstvom koje je graničilo s oduševljenjem. Bio je to njen prvi ulov. Krzno bih mogla pokloniti Ogi, razmišljala je vadeći nož da odere životinju. Kako će joj biti drago kad bude znala da nam žderonja više neće smetati. Djevojčica se ukruti. O čemu ja to razmišljam? Ne mogu krzno dati Ogi. Ne mogu ga nikome dati, ne mogu ga ni zadržati. Ne smijem loviti. Kad bi netko saznao da sam ulovila životinju, ne znam što bi učinili. Ejla sjedne kraj mrtvog žderanje, provlačeći prste kroz njegove duge, čupave dlake. Zadovoljstva je nestalo. Upravo je ubila prvog grabežljivca. Možda to i nije bio veliki bizon ulovljen oštrim kopljem, no ipak više od Vornovog dikobraza. Nikakva svečanost neće proslaviti njen ulazak u redove lovaca, neće biti gozbe u njenu čast, čak ni ponosnih pogleda i čestitaka kojima je Vorn bio obasut kad je pokazivao malu ubijenu životinjicu. Kad bi se do spilje vratila sa žderonjom, mogla bi

očekivati samo iznenañene poglede, teške ukore i kazne. Nije bilo važno što je željela pomoći plemenu ili što je znala dobro loviti. Žene to ne rade, žene ne ubijaju životinje. To je posao muškaraca. Glasno je uzdahnula. Znala sam da će tako biti, znala sam to od početka, pomislila je. Čak i prije nego što sam počela loviti, prije nego sam prvi put dotakla praćku, znala sam da to ne smijem raditi. Najhrabriji mali žderonja izañe iz skrovišta i onjuši mrtvu životinju. Ovi će nam mladunci zadavati brige koliko i njihova majka, mislila je Ejla. Već su dovoljno odrasli da ih barem par preživi. Bolje da sklonim truplo. Odvučem li ga daleko, mlade će životinje vjerojatno slijediti miris. Ejla ustane, uhvati mrtvog žderonju za rep i počne ga vući dublje u šumu. Poslije toga je sakupljala ljekovito bilje. Žderonja je bio prvi medu manjim grabežljivcima koji su nastradali od Ejline sigurne ruke. Kamenje iz njene praćke oborilo je mnoštvo kuna, tvorova, vidri, lasica, jazavaca, hermelina, lisica i malih divljih mačaka sa sivo-crnim prugama. Ejla to nije shvaćala, no odluka da lovi grabežljivce imala je važnu posljedicu: to je jako ubrzalo proces učenja, a njena je vještina bila mnogo veća nego da je lovila pitomije biljoždere. Grabežljiva su bili brži, snažniji, vještiji, inteligentniji, ali i opasniji. U rukovanju praćkom Ejla je brzo nadmašila Vorna. Tome nije bila razlog samo činjenica što je dječak na nju gledao kao na oružje staraca pa se nije previše trsio, već i zato jer je to za njega stvarno bila mnogo teža vještina. Nije bio grañen poput Ejle čija je ruka mogla načiniti puni luk, pa prema tome bolje i lakše zavrtiti praćku. Sve je to, uz odličnu suradnju ruke i očiju, davalo djevojčici brzinu, snagu i točnost. Nije se usporeñivala s Vornom, izazivala je Zaugovu vještinu, a mora se priznati, brzo ju je dostizala. Prebrzo. Postala je presigurna. Ljeto se približavalo kraju. Oluje praćene grmljavinama postale su gotovo svakodnevna pojava. Dan je bio vruć, nesnosno vruć. U nepomičnom zraku nije se osjećao ni dašak povjetarca. Sinoćna oluja koja je čitavu planinu ukrasila vatrenim pojasom, te grad veličine manjeg kamenja, potjerao je pleme u spilju. Zrak u šumi, obično hladniji zbog sjene stabala, bio je vlažan i zagušljiv. Muhe i komarči zujali su oko ustajale vode gotovo presahlog potočića. Ejla je kroz šumicu, pokraj ruba malog proplanka, tiho pratila trag crvene lisice. Bilo joj je vruće i znojila se, ne baš previše zaokupljena lovom. Razmišljala je da se vrati do spilje i okupa u rječici. Prelazeći preko suhog korita, zastala je da se napije vode koja je u slabom mlazu još tekla izmeñu kamenja na sredini korita. Ustala je, pogledala pred sebe i skamenila se. Na stijeni je stajao ris; Ejla ga je odmah prepoznala po čupercima na ušima. Oprezno ju je promatrao i polagano mahao repom. Manji od većine drugih velikih mačaka, Pardelov je ris, dugog tijela i kratkih nogu, kao i njegovi kasniji roñaci što danas žive u sjevernim šumama, mogao s mjesta skočiti pet metara u dalj. Uglavnom se hranio zečevima, kunićima, velikim vjevericama i drugim glo-davcima, iako je, kad je poželio, mogao oboriti i manjeg jelena. Osmogodišnja djevojčica bila bi za njega lak plijen. No bilo je vruće, a ljude obično nije lovio. Vjerojatno bi pustio da dijete ode. Ejla je gledala nepomičnu zvijer, a njen se strah polako pretvarao u lovačko uzbuñenje. Nije li Zaug rekao Vornu da se ris može ubiti praćkom? Takoñer je dodao da ne valja pokušavati s većim životinjama, no izričito je tvrdio da se vuk, hijena ili ris može uloviti kamenom praćke. Točno se sjećam da je spomenuo risa, razmišljala je. Ejla nije lovila veće grabežljivce, no htjela je postati najbolji lovac praćkom u plemenu. Ako Zaug može ubiti risa, moći će to i ona, a za to joj se upravo pružila odlična prilika. Životinja se još uvijek nije pomakla. Došlo je vrijeme za veću divljač, odlučila je tog trenutka.

Ne skidajući oči sa zvijeri, polako je posegla u nabor kratkog ljetnog ogrtača i potražila najveći kamen. Ruke su joj bile vlažne od znoja, no ipak je čvrsto prihvatila krajeve praćke i umetnula projektil. Brzo, prije negoli izgubi živce, nanišanila je točno iznad oka i izbacila kamen. No ris je opazio pokret ruke i tog je trenutka okrenuo glavu. Oblutak ga samo očeše, ali ga to zasmeta. Prije nego što je Ejla mogla uzeti slijedeći kamen, opazila je trzaj risovih mišića. Razljućena je životinja skočila na napadača, a Ejla se nagonski baci u stranu. Pala je u blato pokraj vode, a ruka joj napipa komad vlažnog drveta. Uhvatila ga je i uspravila se baš kad je ris iskeženih očnjaka ponovno napadao. Svom je snagom koju joj je ulio strah zamahnula i udarila zvijer po glavi. Ošamućeni ris se otkotrljao, ustao, zatresao glavom i tiho otišao u šumu. Glava ga je već dovoljno boljela. Ejla je duboko disala; tijelo joj se treslo. Kad je pošla po praćku, koljena su joj klecala pa je morala sjesti. Zaug nije nikad pomislio da će netko sam loviti risa bez pomoći drugog oružja. No djevojčica je rijetko promašivala cilj, a kako je njena vještina postajala bolja, to je manje mislila o posljedicama promašaja. Dok se vraćala u spilju bila je u stanju teškog šoka i gotovo je zaboravila pokupiti košaru s mjesta gdje ju je sakrila prije nego što je odlučila slijediti lisicu. "Ejla! Što se dogodio? Sva si blatna," gestikulirala je Iza čim ju je ugledala. Lice djevojčice bilo je pepeljasto, sigurno ju je nešto preplašilo. Ejla nije odgovorila, samo je zatresla glavom i otišla u spilju. Bilo je očito da nešto skriva. Pomišljala je da je malo podrobnije ispita, no tada se predomislila, nadajući se da će dijete samo reći što ga muči. Uz to, Iza nije bila sasvim sigurna da li to uopće hoće znati. Vidarica se brinula kad je Ejla sama odlazila skupljati ljekovito bilje, no netko je to morao učiniti jer se bez njih nije moglo. Ona nije mogla ići, Uba je bila premlada, a ni jedna druga žena nije znala što valja tražiti, a nisu imale želje ni poriva da to nauče. Morala je pustiti Ejlu, no kad bi joj ispričala neki opasan dogañaj, samo bi se još više zabrinula. Željela je da djevojčica ne izbiva tako dugo. Te je večeri Ejla bila neobično mirna, pošla je rano na spavanje, no nije mogla zaspati. Neprekidno je razmišljala o nezgodi s risom, a u mislima je sve postajalo strasnije. Tek pred jutro njene su se umorne oči zaklopile. Probudila se s krikom na usnama! "Ejla! Ejla," zvala je Iza i lagano je tresla. "Što te muči?" "Sanjala sam malu spilju gdje me lovio spiljski lav. Sad je sve u redu, Iza." "Već dugo nisi ružno sanjala, Ejla. Zašto se to ponovno dogodilo? Da li te jučer nešto preplašilo?" Ejla klimne i pogne glavu, no nije podrobnije objašnjavala. Mrak spilje, razbijen samo slabim svjetlom žeravice, skrivao je njenu krivnju. Tako se nije osjećala od trenutka kad je pronašla znak svog totema. Sad se pitala da li je to zaista bio njegov znak. Možda je bila slučajnost, nešto što nije imalo veze. Možda zaista ne smije loviti. Naročito ne ovako opasne životinje. Što ju je uopće natjeralo na pomisao da lovi risa? "Nikad nisam voljela da sama sakupljaš bilje, Ejla. Uvijek se zadržavaš vrlo dugo. Znam da ponekad želiš biti sama, no uvijek sam zabrinuta kad te nema. Nije prirodno da djevojčica toliko vremena provodi sama. Šuma je opasna." "U pravu si, Iza. Šuma je opasna," kretnjama ruke pokaže Ejla. "Slijedeći put mogla bih povesti Ubu, ili će Ika poći sa mnom." Iza s olakšanjem ustanovi da Ejla slijedi njen savjet. Boravila je blizu spilje, a kad je odlazila po ljekovite trave, brzo se vraćala. Kad je nitko nije pratio, bila je vrlo nervozna. Stalno je očekivala zvijer spremnu na skok. Počela je shvaćati zašto žene nikad same ne sakupljaju hranu i zašto ih je njeno samotno lutanje uvijek iznenañivalo. Kad je bila mlada, nije znala što je čeka. Samo jedan napad zvijeri, a malo je bilo žena koje to barem jednom u životu nisu iskusile, bio je dovoljan da divljinu gleda drugim očima. Čak su i biljožderi ponekad bili opasni. Veprovi su imali oštre kljove, konji

tvrda kopita, jelenovi čvrsto rogovlje, planinske koze i ovce takoñer, pa su u obrani mogle nanijeti teške, čak i po život opasne ozljede. Ejla se pitala kako joj je palo na pamet da lovi. Hoće li smoći hrabrosti da to ponovno učini? O tome nije smjela ni s kime pričati, nitko joj nije mogao reći da strah izoštrava čula, posebno kad se lovi opasna divljač. Nitko je nije mogao ohrabriti da ponovno ode ulov prije nego strah nadvlada svaku razumnu misao. Muškarci su znali o čemu se radi. Nisu o tome razgovarali, no svaki je lovac bio u sličnom položaju mnogo puta u životu od trenutka kad ga je prvi lov promakao u redove odraslih. Male su životinje služile za vježbu, za stjecanje potrebne vještine rukovanja oružjem, no punoljetstvo se priznavale tek nakon savladavanja straha. Dani provedeni izvan sigurnosti plemena za žene su takoñer bili ispiti hrabrosti, premda na drugi, profinjeniji način. Za to je, možda, bilo potrebno još više junaštva jer su danima i noćima, bez obzira što se dogodilo, bile posve same. Djevojčica je od roñenja bila okružena suplemenicima koji su je štitili. Ali za vrijeme obreda punoljetstva nije se mogla braniti nikakvim oružjem, a kraj nje nije bilo muškarca koji bi je zaštitio. Djevojčice, kao i dječaci, nisu odrasle dok se ne suoče sa strahom i prevladaju ga. Prvih nekoliko dana Ejla se nije udaljavala od spilje, no nakon nekog vremena je postala nemirna. Zimi nije mogla birati pa je za-točenje prihvatila kao nužnost, no u vrijeme toplijih godišnih doba navikla je slobodno lutati livadama i šumama. Neodlučnost joj je raz-dirala dušu. Kad je sama odlazila u šumu, nedostajala joj je sigurnost i zaštita plemena; kad je bila kraj spilje, željela je samoću i slobodu prirode. Jedan ju je sakupljački izlet doveo u blizinu planinskog proplanka pa se popela do njega. Mjesto ju je smirivalo. Bio je to njen osobni svijet, njena spilja, njena livada, čak je osjećala da joj pripada i malo krdo srna koje je tu često dolazilo na pašu. Životinje su se navikle na nju, mogla im je prići na dohvat ruke. Otvoreno je polje ulijevalo osjećaj sigurnosti, tu nije bilo mjesta gdje bi se mogle sakriti zvijeri. Već dugo nije posjetila planinsku čistinu i sad su navrla sjećanja. Ovdje je naučila kako se rukuje praćkom, nedaleko ovog mjesta ubila je dikobraza i pronašla totemov znak. Praćku je i sad imala sa sobom - bojala se da će je u spilji pronaći Iza ili Kreb - pa nakon par trenutaka razmišljanja podigne nekoliko kamenčića i izvede nekoliko pokusnih hitaca. No to je više nije moglo zaokupiti. Misli su se vratile doživljaju s risom. Da sam barem imala još jedan kamen u praćki, razmišljala je. Da sam ga pogodila odmah nakon prvog promašaja, ubila bih ga prije nego je skočio. U šaci je imala dva oblutka i sad ih je pogledala. Kad bi barem postojao način izbacivanja jednog za drugim. Da li je Zaug o tome nešto govorio? Nije se sjećala. Ako je i rekao, bilo je to onda kad mene nije bilo u blizini, odlučila je. Razmišljala je. Kad bih drugi kamen stavila u praćku u trenutku dok se spušta nakon prvog izbačaja, u slijedećem zamahu mogla bih ga upotrijebiti. Da li je to moguće izvesti? Pokušala je nekoliko puta; osjećala se nespretno, baš kao onda kad je praćku po prvi put uzela u ruke. No nakon nekog vremena uhvatila je ritam: izbacila bi prvi kamen, uhvatila praćku i umetnula drugi, pa potom izbacila i njega. Obluci su joj često ispadali, a kad bi i poletjeli, to najčešće ne bi bilo u željenom smjeru. Bila je, ipak, uvjerena da će na kraju uspjeti. Svakog se dana vraćala na livadu. Još uvijek je s nelagodom razmišljala o lovu, no izazov savladavanja nove tehnike obnovio je zanimanje za oružje. Kad su šume promijenile boju, s dva je kamena bila točna kao i s jednim. Dok je stajala na sredini čistine i gañala kolac zabijen pokraj ruba, u duši je osjećala zadovoljstvo. Dva mukla udarca označila su pogodak. Nitko joj nije

rekao da je izbacivanje dva kamena nemoguće, to uostalom nikad nije pokušano, pa je Ejla sama savladala nešto što drugim lovcima nikad ne bi palo na pamet. Jednog toplog dana kasne jeseni, gotovo godinu dana nakon donošenja odluke o lovu, Ejla odluči poći do planinskog proplanka sakupiti lješnjake. Kad se približila livadi čula je štektanje i zavijanje hijene. Odvratna je životinja ubila staru srnu i sad se okrvavljene njuške gostila iznutricom. Ejla se razbjesnila. Kako se hijena uopće usudila doći na njenu livadu, pa još napasti njene srne? Potrčala je prema životinji, misleći da će je preplašiti, no naglo se zaustavila. Hijene su bile grabežljivci, zvijeri snažnih vilica koje su s lakoćom pregrizle butnu kost preživača, i nije ih bilo lako otjerati od plijena. S ramena je brzo skinula košaru i na dnu potražila praćku. Pogledom je na zemlji tražila pogodno kamenje. Srna je već napol bila pojedena, no u jednom trenutku hijenu, životinju veliku gotovo poput risa, nešto uznemiri. Podigla je glavu, onjušila zrak i okrenula se prema Ejli. Djevojčica je bila spremna. Iz praćke je poletio kamen, a odmah za njim i drugi. Nije znala da više nije bio potreban - prvi je odlično obavio posao no bilo je to dodatno osiguranje. Ejla je naučila potrebno. U praćki je već bio treći oblutak, a četvrti u ruci, pripremljeni za slijedeću seriju, bude li potrebna. Spiljska je hijena pala na mjestu i nije se micala. Djevojčica se ogledala i provjerila nema li u blizini još grabežljivaca, a zatim oprezno krene prema paloj zvijeri. Usput je podigla pregriženu butnu kost na kojoj se još uvijek držalo krvavo meso. Snažnim udarcem po glavi osigurala se da životinja više ne ustane. Pogledala je mrtvu zvijer i ispustila kost iz ruke. Polako se osvje-šćivala. Ubila sam hijenu, pomislila je. Praćkom sam ubila hijenu. Ne neku malu životinju, već hijenu, zvijer koja bi me mogla usmrtiti. Da li to znači da sam lovac? Pravi lovac? Nije bila ushićena, u sebi nije osjećala radost kakvu se doživljava nakon prvog lova; ne, to je bilo nešto dublje i značajnije. Bilo je to znanje da je savladala vlastitu slabost. Došlo je to poput duhovnog olakšanja, mističnog otkrića. S dubokim poštovanjem svečanim se kretnjama obratila svom totemu. "Ja sam tek djevojčica, Veliki Spiljski lave, i nisam upućena u svijet duhova. Ipak, mislim da sad razumijem malo više. I ris je bio iskušenje, veće od Brauda. Kreb uvijek govori da je s moćnim totemom teško živjeti, no nije mi rekao da najveći dar pružaju duši. Nikad nije kazao kako se osjećaš kad konačno shvatiš. Iskušenje nije samo nešto teško, iskušenje je saznanje da to možeš učiniti. Veliki Spiljski lave, zahvalna sam jer si me odabrao. Nadam se da ću te uvijek biti dostojna." Dok je jesen polako gubila prekrasne boje, a s grana otpadalo osušeno lišće, Ejla se vratila u šumu. Pratila je i proučavala navike životinja, no sad ih je više poštovala, kao stvorenja i opasne suparnike. Mnogo se puta prišuljala dovoljno blizu da izbaci kamen, no suzdržala se i samo gledala. Nije ubijala životinje koje nisu ugrožavale pleme i čije krzno"nije mogla upotrijebiti. No još je uvijek namjeravala postati najbolji lovac praćkom; nije znala da je to već davno postala. Jedini način usavršavanja vještine bio je lov, i Ejla je lovila. Pleme je primjećivalo posljedice njene djelatnosti, a kod muškaraca je to izazvalo nelagodu. "Kraj vježbališta sam pronašao još jednog žderonju, ili ono što je od njega ostalo," gestikulirao je Krag. "Na pola puta prema stepi vidio sam komade krzna, vjerojatno vučjeg," dodao je Guv. "To su uvijek mesožderi, jake životinje, a ne ženski totemi," rekao je Braud. "Grod misli da bismo morali razgovarati s Mog-urom." "Uvijek nalazimo grabežljivce male i srednje veličine, nikad velike mačke. One, vukovi i hijene love jelenove i konje, ovce i planinske koze, pa čak i veprove, no tko ubija manje zvijeri? Nikad to nisam vidio," primijeti Krag.

"To bih i ja volio znati, tko ih ubija? Ne smeta me što ima manje hijena ili vukova, ali ako ih ne lovimo mi.. .Hoće li Grod razgovarati s Mog-urom? Mislite li da bi to mogao biti neki duh?" Braud se stresao od pomisli. "A ako je duh, da li je dobar ili zao koji se ljuti na naše toteme," pitao se Guv. "Upravo je tebi, Guv, tako nešto moralo pasti na pamet. Ti si Mog-urov učenik, što misliš," uzvrati Krag. "Mislim da za pronalaženje odgovora valja dobro razmisliti i porazgovarati s duhovima." "Već sad govoriš kao mog-ur, Guv. Nikad od tebe ne možemo saznati izravni odgovor," žalio se Braud. "Pa dobro, Braud. Što ti misliš," uzvrati Guv. "Možeš li ti reći nešto pametnije? Tko ubija zvijeri?" "Ja nisam mog-ur, pa čak ni njegov učenik. Ne pitaj me." Ejla je radila u blizini i teškom mukom susprezala osmijeh. Sad sam, dakle, duh, no ne mogu se složiti da li dobar ili loš. Sasvim neprimjećen stigao je i Mog-ur, no vidio je o čemu razgovaraju. "Još uvijek nemam odgovora, Braud," gestikulirao je. "Moram o svemu dobro razmisliti, no to svakako nije uobičajeno." Duhovi će, mislio je Mog-ur, uzrokovati sušu ili hladnoću, donijeti previše kiše ili snijega, stvoriti grmljavinu ili potres, otjerati krdo ili donijeti neku bolest, no još nikad nisam čuo da bi ubijali životinje. U svemu tome se osjeća ljudska ruka. Ejla ustane i pode u spilju. Čarobnjak ju je promatrao. Promijenila se, razmišljao je Kreb. Primijetio je da djevojčicu slijedi i Braudov pogled pun frustrirane mržnje. I on je primijetio razliku. Možda je pravi uzrok to što je od Drugih i hoda drukčije od nas. Uz to je i izrasla. Na rubu svijesti vrzmala se pomisao da to nije pravi odgovor. Ejla se stvarno promijenila. Usavršavanjem lovačke vještine dobila je sigurnost i gipkost kakvu žene plemena nisu imale. Hodala je tihim koracima iskusnog lovca, uz potpunu kontrolu mladog tijela, s povjerenjem u vlastite reflekse, te pogledom koji se lagano zamućivao kad bi je Braud gnjavio. Činilo se da ga i ne vidi. Jednako je žustro ispunjavala sve njegove zahtjeve, no bez obzira koliko je tukao, nije mogao primijetiti strah. Njeno držanje i samosvijest nije bilo tako lako ustanoviti kao prijašnju otvorenu pobunu i prkos, no Braud je dobro osjećao promjenu. Kao da mu se dobrovoljno potčinjava, kao da zna nešto što njemu nije poznato. Pažljivo ju je promatrao tražeći razloge da je kazni, no nije ništa pronalazio. Nije mu bilo jasno kako joj to uspijeva, no svaki put kad je pokušao ispoljiti nadmoć, osjećao se poniženim, manjim od nje. To ga je zbunjivalo, ljutilo, no što je više nastojao otežati njen život, to je imao manje vlasti i zato ju je mrzio. S vremenom ju je počeo izbjegavati; tek bi se ponekad sjetio iskazati svoja prava. S dolaskom zime rasla je i mržnja. Jednog ću je dana slomiti, obećao je. Jednog će mi dana platiti sve rane na duši. Da, jednom će žaliti što je živa. More Stigla je zima, a s njom i usporeniji način života kojeg je pleme dijelilo sa svim bićima koja su pratila smjenu godišnjih doba. Sve je teklo polakše. Ejla je po prvi put željno očekivala hladno vrijeme. Proljetna, ljetna i jesenska užurbanost nisu davale mnogo prilika za učenje vidarstva. Kad su pali prvi snjegovi, Iza je započela s novim lekcijama. Životni ciklus plemena mijenjao se vrlo malo; prošla je zima i ponovno nastupi toplije doba. Proljeće je stiglo kasno, s mnogo vlage i kiše. Voda otopljena u višim dijelovima planine preplavila je obale rječice koja je sa sobom nosila čitava stabla i grmlje. Drvo se na jednom mjestu sakupilo, napravilo brzinu, uslijedila je poplava i uništila dio staze koju je pleme često koristilo. Stiglo je kratko razdoblje toplog vremena, dovoljno da se voćke rascvjetaju, no iznenadna tuča krajem proljeća razbila je sve nade u obećano bogatstvo

plodova. Ali nakon toga priroda kao da je promijenila ćud, kao da je željela nadoknaditi sve uništeno, pa je ljetina bila bogata žitom, povrćem, korijenjem i mahunarkama. Plemenu je nedostajao proljetni izlet do morske obale kad su lovili losose, pa su sa zadovoljstvom dočekali Brunov prijedlog o pohodu na jesetre i bakalare. Premda su mnogi često prevaljivali petnaestak kilometara do mora u potrazi za školjkama i jajima ptica koje su se gnijezdile po okolnim hridinama, lov na velike ribe bio je jedna od rijetkih aktivnosti u kojoj su zajednički sudjelovali muškarci i žene. Drug je imao još jedan razlog za odlazak. Velike proljetne bujice sprale su s krednih naslaga nove komade kremena i nanijele ih na plavnu ravnicu. Odlazak u ribolov će tako omogućiti i popunjavanje inventara oruña i oružja. Klesanje kremena je mnogo lakše na mjestu gdje ga pronañu, za razliku od mukotrpnog nošenja teškog kamenja do spilje. Drug već prilično dugo nije izradio ništa novo. Kad bi se neki komad alata slomio, morali su se snaći s materijalom pri ruci. Svi su, doduše, znali izraditi upotrebljivo oruñe, no malo ih se moglo mjeriti s Drugom. Pripreme za ribolov obavljane su u gotovo prazničkom raspolo-, ženju. Pleme je vrlo rijetko zajedno napuštalo spilju, a logorovanje uz j obalu bila je novina koju su svi željno čekali, a posebno djeca. Bruni je svakog dana namjeravao slati dva-tri muškarca natrag do spilje da provjere je li sve u redu. Čak se i Kreb veselio promjeni. Rijetko se udaljavao od spilje. Žene su radile na mreži, popravljale oslabljene niti i plele nova oka od vlaknastih stabljika, kore drveća, žilavih trava i dugih životinjskih dlaka. Premda su bile jake, tetive nisu koristili. Voda bi ih, naime, otvrdnula i ukrutila, a omekšavajuću mast nisu dobro upijale. Divovske su jesetre, često dulje od tri metra i teške više od tone, u rano ljeto napuštale more u kojem su živjele većinu godine i odlazile na parenje u potoke i rijeke. Mesnata ticala na donjoj čeljusti bezubih ustiju davala su toj drevnoj ribi sličnoj morskom psu zastrašujući izgled, no one su se uglavnom hranile mekušcima i malom ribom ulovljenom pri dnu. I manji je bakalar, obično težak oko petnaest kilograma, premda je bilo primjeraka deset puta većih, ljeti putovao do plićih sjevernih obala. I on se uglavnom hranio pri dnu, no ponekad je dolazio na površinu, a ulazio je i u ušća rječica koje su se ulijevale u veliko kopneno more. Ljetno parenje jesetra trajalo je dva tjedna, a u to su vrijeme boćate vode bile pune ribe. Iako primjerci koji su odabirali manje vodotokove nisu dostizali veličinu divova iz velikih rijeka, ipak će biti sasvim dovoljni za namirivanje potreba plemena. Približavanjem doba parenja, Brun je svakog dana do obale slao izvidnicu. Prve jesetre tek što su stigle do rječice kad je dao naredbu. Spilju će napustiti sutra. Uzbuñenje je rano probudilo Ejlu. Još prije doručka smotala je kožu za spavanje, hranu i posude spremila u košaru, a na vrh stavila veliki pokrivač koji će im služiti kao zaklon. Iza nije nikad odlazila bez vidarske vreće i dok je Ejla otrčala da pogleda je li pleme već spremno, ona je još uvijek provjeravala njen sadržaj. "Požuri, Iza," nestrpljivo je rekla djevojčica dok se trčeći vratila u spilju. "Svi su već gotovo spremni." "Smiri se, dijete. More nam neće pobjeći," odgovorila je Iza dok je stezala uzicu za vezanje. Ejla podigne košaru na leda, a zatim uzme i Ubu. Iza krene za njom, no prije negoli su izašle još se jednom osvrne i provjeri nije K što zaboravila. Kad god je napuštala spilju imala je osjećaj da nešto nedostaje. Ako će biti važno, Ejla se uvijek može vratiti. Pleme se sakupilo i ubrzo nakon što je Iza zauzela mjesto u koloni, Brun je dao znak za polazak. Jedva su krenuli, a Uba je već htjela sići s Ejlinog bedra.

"Uba nije beba! Hoću sama hodati," gestikulirala je dječjom ozbiljnošću. Imala je tri i pol godine i već je počela oponašati odrasle i stariju djecu. Odbijala je tetošenje kojim su je još uvijek obasipali. Rasla je. Za samo četiri godine vjerojatno će postati žena. U tom je kratkom vremenu morala mnogo naučiti, i neki ju je unutrašnji nagon tjerao da se polako priprema za breme povećane odgovornosti. "U redu, Uba," rekla je Ejla i spustila je na zemlju. "Ali ostani uz mene." Slijedili su tok rječice, probijajući se oko dijela koji je prije kratkog vremena poplavljen. Sve u svemu, bila je to laka i ugodna šetnja - povratak će biti naporniji - i u podne stigli do širokog obalnog pojasa. Koristeći komade naplavljenog drva i okolno žbunje, podigli su privremena skloništa. Zapaljene su vatre i provjerene mreže. Lov će započeti drugo jutro. Budući da u logoru nije bilo posla, Ejla krene do vode. "Idem se okupati, majko," pokazala je. "Zašto uvijek ideš u vodu, Ejla? Opasno je, a odlaziš tako daleko." "Uživam u plivanju, Iza. Pazit ću." Uvijek kad se htjela okupati, ponavljalo se isto. Iza je brinula. Samo je Ejla voljela vodu; uostalom, bila je jedina koja je znala plivati. Velike i teške kosti njenih suplemenika nisu omogućavale plutanje. Na vodi su se održavali samo uz najveće teškoće. Bojali su se dubine. Za vrijeme ribolova ulazili bi u vodu, no nikad dublje od pojasa. Osjećali su se nelagodno. Ejlina ljubav prema vodi smatrana je neobičnom, no toga je kod nje bilo poprilično. Ejla je zašla u devetu godinu, bila je viša od svih žena i mnogih muškaraca, no još uvijek nije pokazivala znakove približavanja dobi kad će postati žena. Iza se ponekad pitala hoće li ikada prestati rasti. Njena visina i kasno sazrijevanje zbunjivalo je mnoge, pa su se često čule različite teorije zašto je tako. Neki su mislili da je svemu krivac njen moćni muški totem koji će spriječiti da ikad postane prava žena. Pitali su se hoće li čitav svoj vijek provesti poput nekog bespolnog bića koje nije muškarac, ali ni potpuna žena. Dok je Iza gledala za Ejlom, došepesao je Kreb. I on ju je promatrao. Njeno čvrsto mršavo tijelo, snažni mišići i duge, vitke noge, činile su je nezgrapnom i nespretnom, no gipki je korak opovrgavao prvi dojam. Premda je vukući stopala pokušavala oponašati hod žena, nedostajale su joj kratke, povijene noge. Bez obzira koliko je skraćivala korak, hodala je brže od većine muškaraca. No nije se samo nogama razlikovala od ostalih žena. Oko Ejle se širilo samopouzdanje, sasvim strano pripadnicama Plemena. Bila je lovac. Nitko joj u lovu praćkom nije bio ravan, a toga je sad već bila svjesna. Nije mogla glumiti poniznost prema muškoj nadmoćnosti budući da je nije ni osjećala. Nedostajalo joj je uroñeno uvjerenje da je kao žena Plemena potčinjeno biće. Bez ikakvih naznaka spola i uz samosvjesno držanje koje je još više odbijalo, za muškarce ne samo da je bila ružna, već i sasvim neženstvena. "Kreb," započne Iza. "Aba i Aga kažu da nikad neće postati žena. Tvrde da je njen totem previše moćan." "Kako ti to uopće pada na pamet, Iza? Sigurno će postati žena. Zar ne misliš da i Drugi moraju imati djecu? Samo zato jer smo je primili u Pleme nije se promijenila. Za njih je vjerojatno sasvim normalno da sazriju nešto kasnije. Čak i neke naše djevojčice postaju žene tek u desetoj godini. Morali bismo joj dati barem toliko vremena prije nego što počnemo govoriti o nekoj neobičnosti. To je smiješno," dodao je i Ijutito uzdahnuo. Iza se smirila, no još je uvijek htjela da njeno posvojeno dijete počne pokazivati znakove promjene. Dok je Ejla ulazila u vodu i za-plivala, gledala je za njom. Djevojčica je voljela osjećaj slobode koji je pružala slana voda. Nije se sjećala kako je naučila plivati, činilo se da to zna oduvijek. Nakon nekoliko metara dno se strmo rušilo u dubinu; prepoznala je mjesto po mnogo tamnijoj boji vode i većoj hladnoći. Okrenula se na leda i lijeno prepustila valovima.

Kad joj je dosadilo, okrenula se i zaplivala prema obali. Počela je oseka, a našla se i u struji vode iz rječice. Da se vrati na obalu, morala je upotrijebiti svu snagu, no ubrzo je stupila nogama na dno. Ostatak puta prevalila je hodajući. Dok je u rijeci ispirala sol, na nogama je osjećala jaku struju i nestabilno pješčano dno. Umorna ali osvježena, sjela je kraj vatre ispred skloništa. Poslije večere zamišljeno je gledala u daljinu i pitala se što je iza vode. Morske ptice su letjele i kričale nad uzbibanom površinom vode. Izbijeljene, osušene kosti nekad živog drveća, savinute u čudne oblike, ukrašavale su pješčanu plažu. Posljednje zrake zalazećeg sunca ljeskale su se na sivo-plavoj vodi. Čitav je prizor imao nestvarnu notu, kao da se ne radi o ovom svijetu. Izobličeno drvo polako se pretvaralo u sjene, a zatim nestalo u mraku noći bez mjesečine. Iza odnese Ubu na spavanje, a potom se vrati do Kreba i Ejle koji su sjedili kraj male vatre čiji se dim dizao prema zvjezdanom nebu. "Sto je to, Kreb," gestikulirala je Ejla i pokazala prema gore. "Vatre na nebu. Svaka je ognjište neke duše u drugom svijetu." "Zar ima toliko ljudi?" "To su vatre svih koji su već otišli na drugi svijet, ali i onih još neroñenih. Medu njima su i vatre totemskih duhova, no većina ih ima više od jedne. Vidiš li one," pokazao je. "To je dom Velikog Ursusa. A one tamo," usmjerio je ruku u drugom smjeru, "su vatre tvog totema, Ejla, Spiljskog lava." "Volim spavati vani kad se vide male vatre na nebu," izjavi Ejla. "Ali nije baš tako ugodno kad puše ili pada snijeg," upadne Iza. "Uba takoñer voli male vatre," pokaže dijete kad je stupilo iz mraka na svjetlo vatre. "Mislio sam da spavaš, Uba," reče Kreb. "Ne. Uba gleda male vatre kao Ejla i Kreb." "Vrijeme je da poñemo na počinak," gestikulirala je Iza. "Sutra će biti naporan dan." Već rano izjutra pleme je razapelo mrežu preko rječice. Mjehuri prije ulovljenih jesetri, pažljivo oprani i osušeni na zraku u prozirne, čvrste balone, služili su kao plovci, a kamenje privezano za donji rub vuklo je mrežu prema dnu. Brun i Drug su jedan kraj povukli na drugu obalu, a zatim je voda dao znak. Odrasli i veća djeca udu u vodu. Uba krene za njima. "Ne, Uba," pokaže Iza, "ostani, još si premala." "Ali Ona pomaže," molila je djevojčica. "Ona je starija, Uba. Pomoći ćeš nam kasnije, kad izvučemo ribu na suho. Za tebe je previše opasno. Čak se i Kreb ne miče od obale. Ostani ovdje." "Da, majko," razočarano je gestikulirala Uba. Polako su hodali kroz vodu, nastojeći da ne uznemire ribu dok su stvarali veliki polukrug. Pričekali su da se slegne podignuti pijesak. Ejla je raširenih nogu stajala usred bujice i krajičkom oka promatrala kad će Brun dati znak. Nalazila se najbliže moru, podjednako udaljena od obje obale. Kraj noge je ugledala tamnu sjenu. Jesetre su putovale uzvodno. Brun podigne ruku i svi zadrže dah. Kad je naglo pljesnuo dlanom po vodi, započelo je vikanje i pljuskanje. Voda se zapjenila. No ono što je na prvi pogled izgledalo poput kaosa zvukova i raspršene vode, uskoro je pokazalo smisao. Pleme je pred sobom tjeralo ribu ravno u mrežu. S jedne su se strane približavali Brun i Drug te zatvarali krug. Mreža se zatvorila, a srebrne su ribe uzbuñeno plivale amo-tamo na sve manjem prostoru. Nekoliko je većih komada svom snagom pokušavalo rastrgati oka. Svi su prihvatili mrežu j gurali je prema obali, dok su oni na obali svim silama vukli uspaničenu ribu na suho. Ejla podigne glavu i usred uskomešane vode ugleda Ubu. Djevojčica je pokušavala stići do nje.

"Uba! Vrati se," naredila je. "Ejla! Ejla!" Dijete je kričalo i pokazivalo prema moru. "Ona!" Ejla se okrene i spazi taninu glavu koja se uzdigla nad vodom, a zatim naglo nestala pod površinom. Dijete, jedva godinu dana starije od Ube, izgubilo je ravnotežu pa ga je ponijela jaka struja. U metežu to nitko nije primijetio. Samo je Uba s obale promatrala stariju prijateljicu i kad je vidjela kako se Ona očajnički bori protiv bujice, pokušala je skrenuti nečiju pažnju. Ejla se baci u zamućenu vodu i krene prema moru. Nikad nije plivala tako brzo. Brza joj je struja pomagala, no jednakom je snagom nosila i Onu prema dubini. Ejla još jednom ugleda glavu koja se pomolila nad površinom i to je natjera da iz mišića iscijedi i posljednju snagu. Sustizala ju je, no činilo joj se ne dovoljno brzo. Ako Ona stigne do dubljeg dijela prije nje, struja će je odmah povući u dubinu. Voda je postajala slana. Nekoliko metara pred njom mala je glavica još jednom izronila, a zatim nestala. Ejla osjeti nagli pad temperature pa je znala da istog trena mora zaroniti. To je učinila bez razmišljanja i odmah potom osjeti dugu kosu male djevojčice. Mislila je da će joj se pluća rasprsnuti - nije imala vremena da duboko udahne -i kad je konačno isplivala na površinu s dragocjenim teretom u rukama, gotovo se onesvijestila od prevelikog napora. Podigla je Oninu glavu iznad vode, no djevojčica je bila onesviještena. Ejla još nikad nije plivala pridržavajući nekog, a sad je morala stići do obale čim prije. Držeći glavicu nad vodom, pronašla je pravi ritam zamaha i odlučno zaplivala. Kad je konačno stigla do plićaka, primijetila je da joj je ususret stiglo čitavo pleme. Podigla je mlitavo tijelo iz vode i pružila ga Drugu. Sve do ovog trenutka nije shvaćala koliko je iscrpljena. Kraj nje se stvorio Kreb, a na njeno veliko iznenañenje, s druge je strane prišao Brun, pa su joj obojica pomogli da izañe na obalu. Drug je bio daleko naprijed i dok se Ejla srušila na tlo, Iza je već ispumpavala vodu iz Oninih pluća. Ovo nije bilo prvi put da se netko utapao; Iza je znala što valja učiniti. Dubina je već nekoliko puta progutala žrtvu, no ovaj je put Pleme spiljskog medvjed" bila prevarena. Dok je voda istjecala iz njenih ustiju, Ona je počela kašljati, a zatreperile su i vjede. "Moje dijete! Moje dijete," vikala je Aga i bacila se na tlo. Unez-vjerena majka podigne djevojčicu i privine je na prsa. "Mislila sam da je mrtva. Bila sam sigurna da se utopila. Moje dijete, moja jedina djevojčica." Drug podigne Onu iz majčinog krila, privine je uz sebe i krene prema logoru. Suprotno običajima, Aga je hodala kraj njega, milujući kćerku koja je tek čudom vraćena iz mrtvih. Svi su zurili u Ejlu. Nitko nije bio spašen nakon što ga je odnijela voda. Spašavanje One bilo je i više od čuda, tako nešto nije zabilježeno u dugoj povijesti Plemena. Nitko više neće pogrdnim kretnjama ismijavati Ejlu dok se bavi nekom od svojih nesklapnosti. To je njena sreća, govorili su. Uvijek je bila sretna. Nije li upravo ona pronašla spilju? Ribe su se praćakale po plaži. Nakon što je pleme potrčalo "" pomoć Ejli nekoliko ih je pobjeglo u vodu, no većina je ulova još uvije! bila pod mrežom. Svi se vrate do riba, muškarci ih toljagama zatu" a zatim žene počnu čišćenjem. "Ženka," povikala je Ebra nakon što je razrezala trbuh velike je-setre. Svi su dotrčali. "Pogledajte," gestikulirao je Vorn i posegao za malim crnim jajašcima. Svježi je kavijar bio poslastica za sve. Jedna je velika ženka bila dovoljna da se nasite. Ostatak kavijara su usolili i spremili za kasniju upotrebu, no ikra nikad nije bila tako ukusna kao kod svježe ribe. Ebra zaustavi dječaka i pozove Ejlu. "Uzmi prva," pokazala je. Djevojčica se osvrne; bilo joj je neugodno što se nalazi u središtu pažnje. "Da, neka Ejla uzme prva," rekli su i drugi. Djevojčica pogleda Bruna. On klimne glavom. Ejla stidljivo priñe ribi, uzme punu šaku kavijara, a zatim okusi mali zalogaj. Ebra je dala znak i svi

priskoče po svoj dio. Na licima se odražavalo veselje. Danas su pošteñeni velike nesreće i u olakšanju je sve izgledalo ljepše. Ejla je polako koračala prema zaklonu. Znala je da su joj učinili veliku čast. U malim je zalogajima uživala u sočnom kavijaru, a osjećaj ugode bio je pojačan zahvalnošću plemena. To neće zaboraviti dok je živa. Kad je riba bila na suhom, muškarci se povuku i ženama prepuste čišćenje i konzerviranje. Pri tom su se osim oštrim kremenim noževima za razrezivanje trbuha, služile i posebnim oruñem za Ijuštenje krljušti. Bio je to kameni nož zakrivljen da se lako drži u ruci, no uz to je na prednjoj strani bio odlomljen utor u koji se umetao kažiprst. Tako se pritisak strugala mogao odlično kontrolirati da se uz krljušt ne skine i koža. U mreži nisu bile samo jesetre. Ulov je sadržavao i bakalare, slatkovodne šarane, nekoliko velikih pastrva, pa čak i nekoliko rakova i školjki. Uskoro je plažu nadlijetalo mnoštvo ptica privučenih mirisom koji je prožimao zrak. Otimale su se o utrobu i pokoji komadićak mesa kojeg bi uspjele ukrasti. Kad je riba očišćena, razrezana i obješena nad vatre, preko nje se prebacivala mreža. Tako će se najbrže osušiti i ustanovtii gdje je valja zakrpati, a uz to će spriječiti ptice da otmu dio ulova. Mnogo prije završetka ribolova svi će se zasititi oštrog mirisa i okusa, no prve su se večeri veselili promjeni pa su prigodu uveličali zajedničkom gozbom. Najljepši primjerci ribe, uglavnom bakalara čije je sočno bijelo meso bilo posebno ukusno dok je još bilo svježe, oma-tani su svježom travom i velikim zelenim listovima, te stavljeni nad žeravicu. Premda to nije bilo posebno naglašeno, Ejla je znala da je to njoj u čast. Žene su joj pružale najukusnije zalogaje, a Aga je posebno za nju ispekla čitav filet. Sunce je zašlo za obzor, a umorno se pleme spremalo na počinak. S jedne strane vatre od koje je preostala samo žeravica, sjedile su Iza i Aba, dok su s druge Aga i Ejla promatrale igru One i Ube. Agin jednogodišnji sin, Grub, nasisao se majčinog mlijeka i u njenom je naručju mirno spavao. "Ejla," nesigurno započne žena. "Htjela bih nešto reći. Nisam se prema tebi uvijek ponašala ljubazno." "Aga, uvijek si bila pristojna," prekine je Ejla. "To nije isto," reče Aga. "Razgovarala sam s Drugom. Zavolio je Onu premda je roñena kraj ognjišta mog prvog muškarca. Nikad prije nije kraj vatre imao djevojčicu. Rekao mi je da ćeš uvijek nositi dio Onine duše. Ja se ne razumijem u duhove, no Drug mi je rekao da kad lovac spasi život drugog lovca, sa sobom ponese i dio duše spašenog. Postanu poput djece iste majke, kao da su braća. Drago mi je da dijeliš Oninu dušu, Ejla. Drago mi je da je još uvijek ovdje da je podijeli s tobom. Budem li imala sreću i rodim još jedno dijete, pa ako bude djevojčica, Drug je obećao da će je nazvati tvojim imenom." Ejla je bila zapanjena. Nije znala što da kaže. "Aga, to je prevelika čast. Ejla nije plemensko ime." - "Sad jest," doda Aga. Žena ustane, domahne Oni i krene prema svom skloništu, no prije toga se još jednom okrene. "Odlazim," rekla je. Pleme nije poznavalo izraz "dovidenja", naprosto bi se okrenuli i otišli. Aga je prema Ejli htjela biti posebno uljudna. Nisu znali ni za pojam "hvala". Zahvalnost su, naravno, osjećali, no u jednom drugom smislu koji je obično pretpostavljao i obavezu prema osobi višeg položaja. Meñusobno su se pomagali jer je to bio njihov način života, bio je to i uvjet opstanka, pa se hvala nije očekivala ni primala. Posebni darovi ili usluge nosili su sa sobom i obavezu vraćanja jednakom mjerom; to se podrazumijevalo i zato nije bilo zahvalnosti. Dok Ona bude živa, bit će Ejlin dužnik, osim ako ne doñe u priliku da joj uslugu Vrati i na sebe preuzme dio njene duše. Agina ponuda nije bila uzvraćanje obaveze, bilo je to više od toga, bio je to njen način zahva-Ijivanja.

Nakon kćeri podigne se i Aba. "Iza je uvijek govorila da nosiš sreću," rekla je starica u prolazu. "Sad vjerujem u to." Ejla ustane i pode do Ize. "Aga je rekla da ću uvijek nositi dio Onine duše, no ja sam je samo donijela, ti si učinila da ponovno počne disati. Spasila si joj život baš kao i ja. Zar i ti onda ne nosiš dio njene duše," upita djevojčica. "U tebi su tada duše svih koje si spasila." "Upravo zato vidarica ima poseban položaj u plemenu, Ejla. U sebi nosi djelić duše svih suplemenika, muškaraca i žena. Još više, kroz njih nosi i djelić duše čitavog Plemena. Pomaže im da doñu na svijet, a tu je kad god zatreba. Kad žena postane vidarica, dobiva djelić svačije duše, pa čak i onih ljudi koje nije spasila, jer se nikad ne zna kad se za to može ukazati prilika. "Kad netko umre i njegova duša ode na drugi svijet," nastavi Iza, "vidarica gubi djelić duše. Neki kažu da se zato više trudi, no većina bi to učinila na svaki način. Ne može bilo koja žena postati vidarica, pa čak ni vidaričina kćerka. U njoj mora biti nešto što je tjera da pomaže drugima. Ti to imaš, Ejla, i zato te podučavam. Vidjela sam to u trenutku kad si nakon Ubinog roñenja donijela ozlijeñenog zeca. Kad si spašavala Onu nisi mislila na opasnost, samo na to kako da je izvučeš iz vode. Vidarice mojeg roda imaju najviši položaj u Plemenu. Kad postaneš jedna od njih, Ejla, bit ćeš mog roda." "Ali ja nisam tvoja prava kćerka, Iza. Ti si jedina majka koje se sjećam, ali mene je rodila neka druga. Kako mogu biti tvog roda? Ja nemam čak ni sjećanja, niti razumijem što su ona." "Moj rod ima visoki položaj jer je uvijek bio najbolji. Moja majka, njena majka, i sve pramajke kojih se sjećam, uvijek su bile najbolje vidarice. Svaka je kćerki prenosila rodovsko znanje i sve što je sama naučila. Ti si pripadnik Plemena, Ejla, moja kćerka. Znat ćeš sve što ti mogu prenijeti. To možda neće biti sve moje znanje - ni sama ne znam opseg svojih sjećanja - no to će biti posve dovoljno jer u tebi ima još nešto. Imaš dar, Ejla, pa mislim da si možda potomak vlastitog roda vidarica. Jednog ćeš dana meni i njima biti na čast. "Nemaš sjećanja, dijete, ali znaš razmišljati i osjećaš što nekog boli. Ako to znaš, uvijek možeš pomoći, uvijek ćeš znati što valja učiniti. Kad je Oga opekla Brunovu ruku nisam ti rekla da je ohladiš snijegom. Možda bih i ja to učinila, no to ti nisam rekla. Tvoj dar, tvoja vještina je možda i bolja od sjećanja, tko zna. No dobra vidarica je dobra vidarica. Samo to je važno. Bit ćeš mog roda jer ćeš biti dobra vidarica, Ejla. Bit ćeš dostojna položaja, jer ćeš biti jedna od najboljih." Pleme je rutinski obavljalo poslove. Lovili su samo jednom dnevno, ujutro, no i to je bilo dovoljno da zaposli žene do kasnog popo-dneva. Nezgoda više nije bilo. Ona nije više pomagala tjerati ribe. Drug je mislio da je premlada, slijedeće godine imat će novu priliku. Vrijeme je prolazilo, jesetra je bilo sve manje, pa su se žene popodne stigle i odmoriti. To im je u svakom slučaju dobro došlo. Sušenje ribe trajalo je nekoliko dana, a redovi okvira stalno su se produžavali. Drug je po naplavnoj ravnici rijeke tražio grumenje kremena isprano s planine i nekoliko ih je dovukao do logora. Već je više po-podneva klesao novo oruñe. Nekoliko dana prije povratka u spilju, Ejla ga ugleda dok je iz skloništa uzeo zavežljaj i odnio ga do debla kraj kojeg je obično radio. Voljela ga je promatrati pa pode za njim. Prišla mu je i pognute glave sjela pred njega. "Ova bi djevojčica voljela gledati, ako to ne smeta majstoru," pokazala je kretnjama nakon što ju je dodirnuo po ramenu. "Hhmmmf," potvrdno je promumljao. Ejla sjedne na osušeno deblo. Već je i prije gledala kako kleše kamen. Drug je znao da je to zanima i da mu neće smetati. Kad bi barem Vorn pokazivao takvo zanimanje, razmišljao je. Ni jedno dijete nije imalo previše smisla za izradu alata, a kao i svaki drugi vješti majstor, želio je svoje znanje prenijeti na druge. Možda će Grub imati više smisla, mislio je. Bilo mu je drago što je njegova družica rodila dječaka tako brzo nakon što se Ona odbila od sise. Drugovo

ognjište nikad nije bilo toliko ispunjeno, no bilo mu je milo što je odlučio uzeti Agu i njeno dvoje djece. Čak mu ni starica nije smetala - kad bi Aga bila zaposlena djetetom obavljala je sve ostale poslove. Nova družica nije bila toliko privržena poput Guvove majke i na početku je imao dosta muke da je nauči redu. No bila je mlada, zdrava i rodila je sina za kojeg se nadao da će jednom postati dobar majstor. Drug je umjetnost klesanja kremena naučio od muškarca svoje majke i sad je shvaćao starčevu radost kad je kao mali dječak pokazao zanimanje za vještinu izrade oruña. Otkad je došla u pleme, Ejla ga je često promatrala dok radi, a vidio je i pribor kojeg je sama napravila. Imala je vješte ruke, dobro je primjenjivala naučene tehnike. Žene su smjele izrañivati potreban alat sve dok nije služio kao oružje ili za njegovu izradu. Podučavanje djevojčice nije imalo naročitog smisla, i ona nikad neće postati pravi stručnjak. S druge strane, pokazivala je nešto smisla, izrañivala je vrlo korisno oruñe, a i ženski učenik bio je bolji od nikakvog. Već joj je prije objasnio nešto svog umijeća. Majstor otvori zavežljaj i raširi kožu s alatom. Pogleda Ejlu i odluči je naučiti nešto o svojstvima kamena. Podigao je jučer odbačeni komad. Metodom pokušaja i pogrešaka Drugovi su prethodnici naučili da upravo kremen ima najbolja svojstva za izradu alata i oružja. Ejla je pažljivo pratila njegova objašnjenja. Kamen je u prvom redu morao biti dovoljno tvrd za rezanje, struganje ili kalanje različitih životinjskih i biljnih tvari. Mnogi silikatni minerali imali su potrebnu tvrdoću, no kremen je imao dodatno svojstvo koje većina, a ni drugo mekše kamenje, nije imalo. Bio je krhak; pod pritiskom ili nakon udarca je pucao. Ejla iznenañeno poskoči kad je Drug udario odbačeni komad o drugi i rascijepio ga. U srcu sjajnog tamnog minerala pokazala se tvar drukčije kvalitete i izgleda. Drug nije znao kako da joj riječima objasni treće svojstvo, premda ga je dugim radom na kamenu dobro upoznao. Kalanje je omogućavalo zanat, no o homogenosti je ovisilo kakva će biti kvaliteta izrañenog alata. Većina minerala puca po plohama usporednim njihovoj kristalnoj strukturi, što znači da se lome samo u odreñenim smjerovima pa ih majstor nije mogao iskoristiti za izradu alata posebne namjene. Kad bi ga uspio pronaći, Drug je ponekad upotrebljavao i opsidijan, crno staklo vulkanskog porijekla, iako je bilo mnogo mekše od nekih drugih minerala. Nije imalo dobro definiranu kristalnu strukturu pa se lagano lomilo u bilo kojem smjeru. Kristali kremena, premda sasvim očiti, toliko su maleni da je kamen, u cjelini uzevši, ipak homogen, a oblikovanje je ograničeno samo vještinom majstora. Drug je za to imao poseban dar. Uz sve to kremen je dovoljno tvrd za rezanje debelih koža i čvrstih stabljika biljaka, i dovoljno krhak da lomljenjem stvori brid oštar poput stakla. Drug podigne komadić upravo odlomljenog kremena i pokaže Ejli jedan od rubova. Nije ga morala dotaći da se uvjeri koliko je oštar; mnogo je puta upotrebljavala njegove odlične noževe. Dok je spuštao kamen na tlo i preko koljena rasprostirao kožu, Drug je razmišljao o drevnom iskustvu koje je naslijedio. Vještina dobrog klesara počinjala je odabiranjem kamena. Samo je iskusno oko primjećivalo male razlike u boji površine koje su ukazivale na visokokvalitetan kremen posebno fine kristalne strukture. Bilo je potrebno dosta vremena da se shvati kako grumenje na nekom odreñenom području ima bolja svojstva, odnosno da u njemu ima manje stranih primjesa, od onog na drugom nalazištu. Možda ću jednog dana imati pravog učenika koji će pokazati osjećaj za finije pojedinosti. Dok je razvrstavao alat, pažljivo promatrao komade kremena i zatim zatvorenih očiju prihvatio amulet, Ejla je mislila da je na nju potpuno zaboravio. Iznenadio ju je kad je počeo gestikulirati. "Oružje koje ću napraviti vrlo je važno. Brun je odlučio da krenemo u lov na mamuta. Ujesen, kad lišće padne s grana, poći ćemo daleko na sjever u potragu

za velikom životinjom. Moramo imati mnogo sreće da lov uspije; duhovi to moraju odobriti. Noževi koje ću izraditi služit će u lovu, ali i za izradu drugog oruña koje će nam tada biti potrebno. Mog-ur će ga začarati moćnom čarolijom, no prvo ih valja načiniti. Protekne li sve u redu, bit će to dobar znak." Ejla nije bila sigurna obraća li se Drug njoj ili samo nabraja činjenice kako bi mu prije početka sve bilo jasno. No bila je svjesna da zato mora biti još mirnija jer mu prilikom rada ništa ne smije smetati. Gotovo je očekivala da će je nakon objašnjenja o važnosti oruña otjerati. Ejla, meñutim, nije znala da je od trenutka kad je Brunu pokazala spilju Drug smatrao da im nosi sreću, a Onino spašavanje samo je učvrstilo to uvjerenje. Strana je djevojčica za njega bila poput neobičnog kamička ili zuba kojeg si dobivao od totema i spremao u amulet kao zalog sreće. Nije bio siguran da li je i ona sretna ili je tek drugima nosi, a njenu je molbu da ga promatra smatrao neobično dobrim znakom. Kad je podigao prvi grumen, krajičkom oka primijeti da je po-segla za amuletom. Iako to nije tako točno objašnjavao, osjećao je da mu nosi sreću njenog moćnog totema i to je pozdravljao.

l Kože prostrte preko koljena, Drug je sjedio na tlu i lijevom rukom držao grumen kremena. Desnom je posegao za jajolikim kamenom i prevrtao ga po ruci sve dok mu nije dobro sjeo u šaku. Dugo je tražio komad koji će mu poslužiti za klesanje i kad ga je pronašao nije se od njega odvajao već mnoge godine. Mnogobrojne ogrebotine svjedočile su o dugotrajnoj upotrebi. Njime je odlomio sivkasti prašnjavi površinski sloj, otkrivajući tamno sivu unutrašnjost kremena. Stao je i kritički ocijenio kvalitetu kamena. Struktura je bila dovoljno fina, boja je odgovarala, a nije bilo nikakvih nepravilnosti. Zatim je počeo oblikovati kamenu sjekiru. Debeli odlomljeni komadi imali su oštre bridove; mnogi će se takvi kakvi jesu upotrebljavati kao noževi ili strugala. Dio po kojem je udario imao je veliko zadebljanje suženo u oštri vršak, a svaki komad koji bi bio odlomljen na jezgri je kremena ostavljao duboku brazgotinu. Drug spusti kamen kojim je udarao i podigne veliku kost. Pažljivo nanišani i udari po jezgri blizu naboranog ruba. Mekša, elastična kost lomila je dulje, tanje komadiće ravnijih rubova bez središnjeg zadebljanja. Kamen bi, uostalom, uništio tanku oštricu. Za nekoliko trenutaka sjekira je bila gotova. Bila je duga oko petnaest centimetara, razmjerno tankog presjeka, a s jednog kraja zašiljena; imala je dvije ravne oštrice, samo što su se vidjele plitke udubine odakle su isklesani suvišni komadići. Držala se u ruci i koristila za cijepanje drva, dubljenje zdjela, odsijecanje komada mamutove kljove ili lomljenje kostiju životinja prilikom razrezivanja na manje komade. Oštra je alatljika imala još mnogo drugih korisnih namjena. Bilo je to drevno oruñe, Drugovi su preci slične ručne sjekire izrañivali već tisućljećima. Slična je alatljika, samo nešto jednostavnijeg oblika, bila jedna od najstarijih, a još se uvijek često koristila. Drug je prebirao po hrpici odlomljenih komada kremena i medu njima odabrao nekoliko sa širokim oštricama. Bit će dobri kao mesarski noževi. Ručna je sjekira bila tek zagrijavanje. Drug pogleda slijedeći grumen kremena, onaj kojeg je odabrao zbog posebno fine kristalne strukture. Na njemu će primijeniti bolju i težu tehniku obrade. Bio je opušten, ne toliko nervozan kao kod prvog komada, spreman za slijedeći zadatak. Medu noge je postavio veliku mamutovu kost koja će poslužiti kao nakovanj, na nju stavio kremen i čvrsto ga uhvatio. Zatim podigne kamen za udaranje. Dok je lomio vanjski sloj kremena, pazio je da ne ošteti jezgru.

Okrenuo je kamen, dohvatio kost i s vrha lomio manje suvišne komadiće. Kad je završio, jajoliki je kremen imao ravno odsječen vrh. Drug prestane raditi, prihvati amulet i zatvori oči. Sad će mu osim vještine biti potrebno i dosta sreće. Protegne ruke, savine prste i ponovno prihvati kost. Ejla radrži dah. Htio je napraviti udarnu površinu, s jedne je strane ravnog dijela valjalo skinuti mali komadić koji će ostaviti udubljenje okomito na dio kojeg je trebalo da skine. Pogledao je oba kraja izravnanog dijela, odlučio se za jedan, pažljivo nanišanio i odlučno udario. Kad je opazio krhotinu, odahnuo je. Drug je čvrsto držao jajoliki komad na nakovnju, ponovno podigao kost i procijenivši točno mjesto udario po upravo načinjenoj udubini. Od jezgre se odlomi komad. Bio je duguljast, imao je oštre rubove, s vanjske strane plosnat, s unutrašnje malo zaobljen, a na kraju gdje ga je Drug udario bio je nešto deblji negoli na suprotnom. Drug ponovno pogleda jezgru, okrene je, pa s druge strane odlomi mali komadić, a nakon njega i drugu oštricu. Za samo nekoliko trenutaka bilo ih je šest. Od jezgre je ostao samo komadićak kojeg više nije mogao iskoristiti. Svi dobiveni komadi bili su duguljasti, s jednim zašiljenim krajem. Dobro ih je pogledao i razvrstao prema mogućoj upotrebi. Novijom je tehnikom obrade kamena iz komada gotovo jednake veličine kao što je bio i onaj od kojeg je izradio ručnu sjekiru dobio šest odličnih oštrica koje će oblikovati u različiti alat. Malim plosnatim kamenom Drug odbije oštri rub i tako naglasi vrh, no što je još važnije, izgladi stražnju stranu tako da nož ne može porezati vlasnika. Kritički pogleda što je učinio, skine još nekoliko suvišnih komadića kremena i zatim, zadovoljan, odloži prvi komad i posegne za novim. Ponavljajući postupak izradio je i drugi nož. Slijedeći odabrani komad bio je nešto veći; potjecao je iz samog srca grumena. Jedan rub bio je gotovo ravan. Držao ga je na koštanom nakovnju i s oštrice odlomio nekoliko manjih krhotina, stvarajući niz utora. Otupio je stražnji dio i zadovoljno pogledao upravo završenu pilu. Majstor je komadićem kosti prepravio oštricu manjeg, okruglijeg komada kremena u kosi, ispupčeni oblik, izrañujući čvrsto, pomalo tupo oruñe koje neće lako pući prilikom struganja drveta ili životinjskih koža, a uz to ih neće kidati. Na slijedećem je komadu načinio duboki urez koji je bio od velike koristi prilikom izrade drvenih ko-palja, a na posljednjem - koji je s jedne strane imao oštri vrh, no rubovi su mu bili valoviti - je otupio obje strane i ostavio samo vrh. Njime će bušiti rupe u koži, drvetu ili kosti. Alat je bio izrañen za upotrebu jednom rukom. i If Drug još jednom pogleda oruñe koje je upravo završio, a zatim domahne Ejli koja je sve pažljivo pratila, gotovo bez daha. Pruži joj strugalo i jednu od širokih oštrica koje je dobio kod izrade ručne sjekire. "Poklanjam ti ih. Možda će ti zatrebati kad s nama kreneš u lov na mamuta," gestikulirao je. Ejline su oči sjale. Držala je kameno oruñe kao da je najvredniji poklon. Za nju je to i bio. Zar je moguće da ću s lovcima poći za mamutom, pitala se. Još uvijek nije bila žena, a obično su u lov polazile samo one i njihova dojenčad, ako ih je bilo. No Ejla je već bila veća od svih žena i ovog je ljeta s lovcima pošla na nekoliko kraćih pohoda. Možda će me odabrati. Nadam se, zaista se nadam, razmišljala je. "Ova će djevojčica sačuvati alat do lova na mamuta. Odaberu li je u pratnju lovaca, prvi će ih put upotrijebiti na životinji koju ulove," rekla je Drugu. Muškarac klimne, a zatim s kože rasprostrte preko koljena istrese -krhotine" kremena. U nju spremi sav alat, pažljivo je smota i čvrsto zaveže uzicom. Podigao je izrañeni alat i otišao do skloništa koje je dijelio s ostalim članovima svog ognjišta. Posao je za danas bio gotov premda je bila tek sredina popodneva. Za kratko je vrijeme izradio nekoliko odličnih komada alata pa nije više htio izazivati sreću.

"Iza! Iza! Pogledaj! Drug mi ih je dao. Čak je dozvolio da ga gledam dok je radio," gestikulirala je Ejla jednom rukom dok se trčeći približavala vidarici. "Rekao mi je da lovci ujesen polaze u pohod na mamuta pa je upravo za tu priliku izrañivao novo oruñe. Rekao je, takoñer, da će mi ovi komadi dobro doći kad poñem s njima. Misliš li da bih zaista mogla poći u lov na mamuta?" "Možda i hoćeš, Ejla. No ne znam zašto se tako veseliš. To je vrlo naporan posao. Sva se mast mora otopiti, a meso osušiti. Ne možeš zamisliti kako je to velika životinja. Putovat ćete vrlo daleko, a sve ćete morati ponijeti sa sobom." "Ne brinem se zbog posla. Nikad nisam vidjela mamuta, osim jednom s velike daljine. Želim ići u lov. O, Iza, nadam se da će me odabrati." "Mamuti ne dolaze često tako daleko na jug. Vole hladnoću, a ljeta su ovdje previše topla. Zimi napada debeli sloj snijega pa ne mogu pasti. Već dugo nisam jela mamutove meso. Nema ničeg boljeg od mekog, sočnog mladog mamuta, a na njima je i toliko masti korisne za mnogo stvari." "Misliš li da će me povesti, majko," uzbuñeno je gestikulirala Ejla. "Bran mi ne govori o svojim planovima, Ejla. Nisam znala da se spremaju na taj poduhvat" znala si više od mene," rekla je Iza. "No ne mislim da bi Drug izrekao nešto što ne smatra mogućim. Zahvalan ti je što si spasila Onu, a alat i novosti o lovu bili su dobar način da ti to i pokaže. Drug je dobar čovjek, Ejla. Sretna si što te smatra dostojnom svojih poklona." "Sačuvat ću ih do lova na mamuta. To sam mu i rekla." "To je odlična ideja, Ejla, i dobro je što si se i toga sjetila."

je u mislima i čarobnjaka uvrstio medu zaštitnike. U svakom slučaju, njih trojica vrijede barem koliko i jedan lovac. "A sad bismo morali odlučiti koje ćemo žene povesti sa sobonv nastavi Brun. "Ebra će poći." "Uka takoñer," dodao je Grod. "Jaka je i iskusna, a nema male djece." "Da, Uka svakako treba da pode," potvrdio je Brun, "ali i Ovra." Pogledao je u Guva. Čarobnjakov je učenik potvrdio glavom. "A što je s Ogom," upitao je Braud. "Brak već hoda i uskoro se odbiti od sise; ne oduzima joj mnogo vremena." Brun je za trenutak razmišljao. "Ne vidim razloga da ne pode ona. Ostale će joj žene pomoći čuvati dijete, a Oga je dobar radr Dobro će nam doći." Braud je bio zadovoljan. Volio je da voda tako misli o njegovo družici; bila je to pohvala njegovom odgoju. "Neke žene moraju ostati čuvati malu djecu," nastavio je Brun "Što je s Agom i Ikom? Grub i Igra su premali za putovanje." "Aba i Iza ifi mogu čuvati," kazao je Krag. "Igra nije zločesti dijete." Većina je muškaraca željela da na tako dugi lov povede vlastit družice; nisu voljeli ovisiti o drugim ženama. "Ne znam za Iku," rekao je Drug, "no mislim da bi Aga ovaj pu| rado ostala. Sad ima troje djece, pa čak i ako povede Gruba znam bi nedostajala Oni. Vorn bi, ipak, volio poći s nama." "Mislim da Aga i Ika treba da ostanu," odlučio je Brun, "a i Vor takoñer. Ne bi imao što raditi, još nije dovoljno star za lov, a sigurne ne bi rado pomagao ženama, posebno kad tu ne bi bilo njegove majke. Imat će još prilike za lov na mamuta." Mog-ur do ovog trenutka nije sudjelovao u raspravi, no pomislio | je d,a sad dolazi pravi trenutak. "Iza je preslaba za put, a mora i paziti na Ubu, no nema razloga da s vama ne pode i Ejla." "Ona još uvijek nije žena," upleo se Braud, "a osim toga duhov možda ne bi voljeli da s nama pode strano stvorenje."

"Veća je od žene i barem toliko jaka," suprotstavio se Drug. "Dobar je radnik, ima vješte ruke, a i duhovi je vole. Sjetite se spilje. I One. Mislim da nam nosi sreću." "Drug je u pravu. Brzo radi i jaka je kao i svaka druga žena. Nema djece oko koje bi se morala brinuti, a Iza ju je podučila i vidarstvu. To nam može biti od koristi, premda bih radije poveo Izu da je jača. Ejla ide s nama," pokazao je Brun kretnjom koja nije dopuštala pogovora. Kad je Ejla saznala da će i ona poći u lov na mamuta, od sreće se nije mogla skrasiti na mjestu. Gnjavila je Izu pitanjima što sve da ponese sa sobom, a par dana prije odlaska na put stalno je punila i praznila košaru. "Ne smiješ ponijeti suviše stvari, Ejla. Ako lov bude uspješan, na povratku ćeš nositi mnogo teži teret. No imam za tebe nešto što svakako moraš ponijeti. Upravo sam završila." Suze radosnice potekle su niz Ejlino lice kad je ugledala vrećicu koju joj je Iza pružila. Bila je izrañena od vidrine kože, ali tako da su krzno, glava, rep i nožice ostali neoštećeni. Iza je zamolila Zauga da uhvati životinju, a zatim ju je sakrila kod Drugovog ognjišta. Čak su i Aga i Aba bile iznenañene. "Iza! Moja vlastita vrećica za lijekove," povikala je Ejla i zagrlila ženu. Odmah je sjela i iz nje izvadila sve manje zamotuljke i paketiće, slažući ih u redove kako je mnogo puta vidjela od Ize. Svakog je otvorila i pomirisala, a zatim ponovno svezala čvorom potpuno jednakim prvotnom. Samo na osnovi mirisa bilo bi vrlo teško razlikovati sušene trave i korijenje, premda su se najotrovnije često miješale s bezopasnim začinima jakog mirisa kako ne bi došlo do slučajne zamjene. Razvrstavanje se, u stvari, obavljalo vrstom uzice za vezanje vrećica, te profinjenim sistemom čvorova. Neke trave vezale su se konjskom dlakom, druge dlakom bizona ili neke druge životinje. Sve je ovisilo o boji i vrsti uzice, a upotrebljavane su i stabljike i kora nekih biljaka, a naravno i koža. Dio učenja upotrebe pojedinih sredstava bilo je i prepoznavanje vrste uzice i čvora. Ejla je stavila zamotuljke natrag u vrećicu, a zatim ju je pojasom privezala oko pasa. Divila se sama sebi. Skinula ju je i stavila pokraj svoje košare što se nalazila uz velike vreće u kojima će, ako budu imali sreće, natrag nositi meso. Sve je bilo spremno. Jedinu teškoću stvarala je praćka. Neće je moći koristiti, no bojala se da će je negdje kraj ognjišta pronaći Kreb ili Iza. Razmišljala je da je sakrije u šumi, ali se sjetila da bi je mogla iskopati neka životinja pa bi praćka bila uništena. Konačno je odlučila ponijeti je dobro sakrivenu u naborima ogrtača. Pleme je na dan odlaska lovaca ustalo dok je još bilo potpuno mračno, a kad su krenuli nebo je tek postalo dovoljno svijetlo da lišće na stablima dobije pravu boju. Kad su prošli hrbat istočno od spilje, na obzoru se pojavilo izlazeće sunce, osvjetljavajući široku travnatu ravnicu zlatastim sjajem. Spustili su se obroncima obraslim šumom i dok sunce još nije bilo visoko stigli do stepe. Brun je udario brzi tempo, gotovo kao kad su muškarci išli sami. Žene nisu imale mnogo tereta, no kako nisu bile naučene na napore brzog putovanja morale su se dobro potruditi da ne bi zaostale. Hodali su od izlaska do zalaska sunca, prelazeći mnogo veću udaljenost nego kad je čitavo pleme tražilo novu spilju. Nisu kuhali, osim što su grijali vodu za spravljanje čaja, pa žene nisu bile jako opterećene uobičajenim poslovima. Putem nisu lovili; jeli su hranu koja je bila uobičajena za odlaske u lov: izgnječeno suho meso pomiješano s topljenom mašću i sušenim voćem, oblikovano u malene kolačiće. Koncentrirana hrana više je nego zadovoljavala njihove potrebe. Na otvorenoj stepi bilo je prilično hladno i vjetrovito, a kako su se kretali na sjever temperatura je stalno padala. I pored toga su ubrzo nakon jutarnjeg polaska skinuli nekoliko slojeva odjeće. Brzina kretanja ubrzo bi ih zagrijala i samo su za odmora primjećivali veću hladnoću. Mišićne upale zarañene prvih

dana, od čega su naročito patile žene, uskoro su nestale jer su svi stekli toliko potrebnu kondiciju. Tlo sjevernog dijela poluotoka bilo je neravnije. Široka ravnica naglo bi se završavala strmim gudurama ili ponorima - posljedicom snažnih potresa, toliko čestih u doba dok je naš planet bio mnogo mladi i dok se u tom kraju pokušavao osloboditi vapnenačkih okova. Uski su kanjoni bili okruženi strmim, grubim kamenim zidovima, a mnogi nisu imali izlaza jer su se stijene spojile ili su velike gromade otkinute odozgo zatvorile put. U ponekom je tekao potočić, većim dijelom godine možda i suhog korita, dok se kroz drugog probijala bijesna matica veće rijeke. Samo su kraj voda poneka svinuta stabla borova, ariša i jela, okružena brezama i vrbama stisnutim do veličine većeg grma, razbijala jednoličnost travnate stepe. Vrlo rijetko, tamo gdje su se gudure završavale navodnjenom dolinom zaštićenom od neprestanog snažnog vjetra i natopljene s dovoljno vlage, bi četinjače i bjelogorica manjeg lišća uspjele dostići svoju pravu veličinu. Putovanje je proteklo bez ikakvih nezgoda. Hodali su već punih deset dana prije negoli je Brun počeo slati lovce na izviñanje okolnog terena, usporavajući kretanje čitave grupe. Nalazili su se blizu širokog vrata poluotoka. Ako će pronaći mamute, morali bi ih ugledati vrlo skoro. Grupa se zaustavila kraj rječice. Ranije tog popodneva Brun je poslao Brauda i Guva u izvidnicu i sad je malo udaljen od lovaca promatrao u smjeru u kojem su otišli. Uskoro će morati donijeti odluku hoće li se ulogoriti ovdje ili će prije noćnog odmora još napredovati. Duge popodnevne sjene već su gotovo nestale, pa ako se dva mlada lovca uskoro ne vrate, neće im preostati drugo nego da ih slijede. Malo je stisnuo oči dok je gledao ravno u istočni vjetar koji mu je oko nogu mlatarao dugim ogrtačem i pritiskao čupavu bradu o lice. Činilo mu se da u daljini vidi neki pokret i dok je čekao, dvije su trceće figure postale mnogo jasnije. Možda se radilo o intuiciji, a možda su mu to govorila njihova tijela. Izviñači su ga ugledali i mašući rukama potrčali još brže. Brun je znao prije negoli su čuli glasove. "Mamuti! Mamuti," vikali su izviñači gotovo bez daha dok su trčali prema grupi. Svi su se okupili oko razdraganih mladića. "Veliko krdo, prema istoku," uzbuñeno je gestikulirao Braud. "Koliko daleko" upita Brun. Guv je pokazao rukom u nebo, a zatim je pomakne u kratkom luku. "Nekoliko sati," označavala je kretnja. "Pokažite nam put," odvratio je Brun i naredio pokret. Bilo je još dovoljno svjetla da se približe krdu. Sunce je počelo zalaziti za obzor kad su u udaljini ugledali nejasno gibanje. To je veliko krdo, mislio je Brun kad je naredio da se zaustave. Morat će se zadovoljiti vodom donesenom s posljednjeg izvora; bilo je suviše mračno za traženje novog. Ujutro će pronaći bolje mjesto za logor. Najvažnije je bilo što su konačno pronašli mamute. Sad je sve ovisilo o lovcima. Nakon što se grupa preselila na novo logorište kraj vijugavog potoka oivičenog dvostrukim redom niskog grmlja, Brun je s lovcima otišao razmotriti mogućnosti lova. Mamuta se ne može iscrpiti trčanjem ili oboriti bolama kao što se radi s bizonima. Za dlakavog de-belokošca valja izmisliti drukčiju taktiku. Brun i njegovi ljudi su pretraživali kanjone i gudure u blizini. Tražio je odreñenu formaciju, slijepi kanjon koji se postepeno sužavao u uski hodnik, na kraju obrubljen i zatvoren palim stijenama, ne suviše daleko od krda koje se polako kretalo. Drugog je dana u rano jutro Oga pognute glave nervozno sjela pred Bruna, dok su Ovra i Ejla nestrpljivo čekale iza nje. "Što želiš, Oga," pitao je Brun nakon što ju je dotakao po ramenu. "Ova bi žena nešto zamolila," započela je oklijevajući. "Da?" H "Ova žena nikad nije vidjela mamuta. Nisu ga vidjele ni Ovra i Ejla. Da li bi nam voda dozvolio da ih bolje pogledamo?"

piljskog meHvjcda "A što je s Ebrom i Ukom, da li i one žele vidjeti mamute?" "One kažu da će ih se već dovoljno nagledati. Ne žele poći," odgovorila je Oga. "To su mudre žene, no s druge strane, one su već vidjele mamute. Nalazimo se niz vjetar od krda i nećete ga uznemiriti ne približite li se preblizu i ako ga ne pokušate zaobići." "Nećemo se suviše približavati," obećala je Oga. "Da, kad ih vidite, mislim da nećete poželjeti približiti se. Možete ići," odlučio je. Nema nikakve štete od malog izleta mladih žena, razmišljao je. Sad i onako nemaju suviše posla, a kasnije će se dovoljno naraditi -ako nam duhovi budu naklonjeni. Tri su žene uzbuñeno razgovarale o predloženoj dogodovštini. Iako su sve pričale o tome, Ejla je u stvari nagovorila Ogu da zamoli Bruna za dozvolu. Dugo ih je putovanje približilo više nego život u spilji, pa su se tako i mnogo bolje upoznale. Ovra, uvijek tiha i nenametljiva, smatrala je Ejlu djetetom i nije tražila njeno društvo. Oga takoñer nije pokušavala sklopiti prisniji dodir jer je znala što Braud misli o Ejli, a obje su se mlade žene smatrale suviše različitima od strane djevojke. Na kraju krajeva, bile su sparene odrasle žene, gospodarice ognjišta svojih muškaraca. Ejla je još uvijek bila dijete bez takvih obaveza. Tek ovog ljeta, kad je poprimila položaj nazovi odrasle osobe i počela odlaziti u lovne pohode, žene su je počele gledati drugim očima. Putovanje do krda bio je prilika za produbljivanje meñusobnih veza. Ejla je bila viša od svih žena, što joj je davalo izgled odrasle osobe, a i lovci su se uglavnom prema njoj odnosili na takav način. To se posebice odnosilo na Kraga i Druga. Njihove su družice ostale u spilji, a Ejla nije bila sparena. Svoje zahtjeve, bez obzira koliko neslužbeno bili izrečeni ili traženi, nisu morali upućivati preko drugih lovaca ili s njihovom dozvolom. Uz ispunjavanje zajedničkih zadataka, tri su žene sklopile prisnije prijateljstvo. Ejla je prije dolazila u bliži dodir samo s Krebom, Izom i Ubom, i sad je uživala u novom društvu. Ubrzo nakon odlaska muškaraca, Oga je ostavila Braka s Ebrom i Ukom, a zatim tri žene krenu prema krdu. Šetnja je bila vrlo ugodna i ubrzo su živo razgovarale gestikulirajući rukama i potkrepljujući sve ponekom rječju. Što su bile bliže krdu, razgovor je zamirao i uskoro sasvim prestao. Stale su i s nevjericom gledale divovska stvorenja. Dlakavi su mamuti bili dobro prilagoñeni oštroj klimi ledenog doba. Njihova je debela koža bila pokrivena gustim mekanim krznom, nad kojim se nalazio sloj čupavih crvenkasto-smeñih dlaka dugih do pola metra. Potkožni sloj masnoće, debeo gotovo deset centimetara, pružao je dodatnu zaštitu od hladnoće. Oštra je klima uzrokovala i promjene u tijelima. Za svoju vrstu bili su prilično maleni, visoki prosječno tri metra od tla do lopatica. Masivne glave, velike u odnosu na ukupnu visinu, široke koliko i pola duljine surle, uzdizale su se nad ramenima poput divovskih kupola. Imali su male uši, repice i relativno kratke surle s dva prstića na kraju - gornjim i donjim. Gledajući ih sa strane, izmeñu glave i lopatice nad kojom se nalazila grba spremljene masnoće vidjeli bismo veliko vratno udubljenje. Leda su se strmo spuštala do zdjelice i nešto kraćih stražnjih nogu. Najdublji su utisak, ipak, ostavljale velike kljove. "Pogledaj onog," pokazala je Oga u smjeru starog mužjaka. Njegove su kljove bile pri korijenu vrlo blizu, no zatim su se naglo spuštale i širile prema van, ponovno uzdizale i sužavale, da bi se konačno ukrstile. Bile su duge punih pet metara. Mamut je surlom trgao busenje, grmlje i šaš, trpao ga u usta i mljeo snažnim zubima. Jedan mladi primjerak, kraćih i još uvijek upotrebljivih kljova, iščupao je stablo ariša i trgao granje i koru.

"Tako su veliki," rekla je Ovra dok joj je strah zahvaćao misli. "Nisam znala da životinja može tako narasti. Kako će je lovci ubiti? Ne mogu je doseći kopljem." "Ne znam," odgovori Oga. "Voljela bih da uopće nismo došle," uzvrati Ovra. "Bit će to vrlo opasan lov. Netko će možda i stradati. Što će biti sa mnom ako se Guvu nešto dogodi?" "Brun sigurno ima plan," uzvrati Ejla. "Sigurno ne bi započeo lov kad bi mislio da muškarci to ne mogu učiniti. Voljela bih vidjeti lov," čeznutljivo je dodala. "Ni u kom slučjju ne bih to htjela," reče Oga. "Ne želim biti ni blizu. Bit ću sretna kad sve bude gotovo." Oga se sjetila kako je muškarac njene majke poginuo u lovu, samo kratko vrijeme prije potresa koji je uzeo i njen život. Znala je da i najbolji planovi nisu isključivali velike opasnosti. "Mislim da bismo se morale vratiti," sjetila se Ovra. "Brun nije želio da se suviše približimo krdu. Ovo je, uostalom, preblizu za moj ukus." Okrenule su se i pošle prema logorištu. Dok su se žurno vraćale, Ejla je par puta okrenula glavu prema krdu. Prilikom povratka nisu mnogo razgovarale jer je svaka bila zaokupljena vlastitim mislima i potpuno neraspoložena za suviše pričanja. Kad su se lovci vratili, Brun je ženama naredio da slijedećeg jutra raspreme logor i podu za njima. Pronašao je odgovarajuće mjesto, sutra će u lov, pa nije želio da mu žene smetaju. Jučer je pronašao pogodni kanjon. Bilo je to idealno mjesto, no predaleko od krda. Smatrao je posebno dobrim znakom što se krdo u svom polaganom kretanju prema jugozapadu uputilo upravo u tom smjeru. Sutra će se naći dovoljno blizu da lov može započeti. Udarci snažnog vjetra pomiješanog s laganim, suhim pršićem pozdravili su lovce dok su se ujutro izvukli iz toplih krzna i pomolili nosove kroz otvore na niskim šatorima. Tmurno sivo nebo skrivalo je žarku zvijezdu na nebu, no to nije moglo ublažiti njihovu uzbude-nost. Danas će loviti mamuta. Žene su požurile s kuhanjem čaja; poput dobro uvježbanih i pripremljenih atleta koji se spremaju za natjecanje, ni lovci nisu htjeli okusiti ništa drugo. Skakali su unaokolo i zamahivali kopljima kako bi opustili i razgibali mišiće. Oko njih se širila napetost koja je uskoro zahvatila čitavu grupu. Grod je iz vatre izvadio komad žeravice i stavio je u bizonov rog privezan o pojas. Guv je uzeo drugi. Čvrsto su se omotali krznenim ogrtačima. Danas nisu obukli teške kože, već lakše koje im neće smetati. Nitko nije osjećao hladnoću, u mislima su već započeli lov. Brun je posljednji put objasnio sve pojedinosti plana. Svaki je muškarac zatvorio oči, stisnuo amulet, podigao nezapa-Ijenu baklju koju su načinili prošle večeri i zatim krenuo. Ejla ih je promatrala i razmišljala da li da ih slijedi. Zatim se ipak pridružila ostalim ženama koje su već započele sakupljati suhu travu, izmet, grančice s grmlja i komade suhog drveta. Nakon toga su raspremile logor. Muškarci su brzo stigli do krda. Nakon noćnog odmora, mamuti su već krenuli dalje. Dok je Brun promatrao životinje u prolazu, lovci su čučali u visokoj travi. Vidio je starog mužjaka s ogromnim kljovama. Kakav bi to bio trofej, mislio je, ali je odbacio pomisao. Povratak do spilje će biti vrlo dug i naporan pa bi ih samo nepotrebno opteretile. Kljove mlade životinje su lakše, a meso je, osim toga, mekše. Bilo je to važnije od pokazivanja krasnog trofeja. Mladi su mužjaci pak bili mnogo opasniji. Njihove kraće kljove nisu koristile samo za čupanje žbunja i drveća, već i kao vrlo dobro oružje za napad i obranu. Brun je strpljivo čekao. Nakon dugotrajnih priprema i napornog putovanja sad se nije smjelo žuriti. Znao je na što čeka i radije bi sve odgodio za dan, nego upropastio šanse za uspjeh. Ostali su lovci takoñer čekali, no neki ne sasvim mirno.

Sunce se već dobrano uzdiglo i toplinom rastjeralo oblake. Snijeg više nije padao i kroz otvore medu oblacima provukle su se prve zrake svjetla. "Kad će dati znak," tiho je pokazao Braud. "Sunce je već visoko. Zašto smo pošli tako rano ako sad moramo sjediti? Što čeka?" Grod je vidio Braudove kretnje. "Brun vreba pravi trenutak. Da li ćeš radije čekati ili se vratiti u spilju praznih ruku? Budi strpljiv, Braud, i uči. Brun je dobar voda i odličan lovac. Imaš sreću što se možeš ugledati u njega. Hrabrost nije jedina voñina vrlina." Braud nije bio zadovoljan Grodovim riječima. Neće biti moj zamjenik kad postanem voda, razmišljao je. I tako je već prestar. Mladić je promijenio položaj, zadrhtao od jakog naleta vjetra, i nastavio čekanjem. Sunce je bilo već gotovo u zenitu kad je Brun konačno dao znak da se spreme. Svaki je lovac osjetio val uzbuñenja. Jedna se ženka nadutog trbuha približavala rubu krda. Bila je prilično mlada, no po duljini kljova to joj vjerojatno ne bi bio prvi podmladak. Povećana težina svakako će je učiniti tromijom i zato ranjivijom, a meso zametka bit će sočna poslastica. Ženka je spazila veći busen trave i krenula prema njemu. Za trenutak je stajala sama, usamljeno biće izvan sigurnosti krda. Brun je čekao upravo na to. Dao je znak. Grod je već prije pripremio vruću žeravicu i baklju, pa ju je nakon Brunovog znaka brzo zapalio. Drug je od nje zapalio dvije nove i jednu dao Brunu. Tri mlada lovca su na znak potrčali prema kanjonu. Njihova će uloga nastupiti kasnije. Čim su upalili baklje, Brun i Grod su otrčali iza mamuta i prinjeli vatru suhoj stepskoj travi. Odrasli mamuti nisu imali prirodnih neprijatelja; samo su vrlo mladi i prestari postajali plijen mesoždera. Čovjek je bio nešto drugo. Znao je da se divovske životinje plaše vatre. Stepom su ponekad danima harali prirodni požari, uništavajući sve na putu. Ljudska vatra nije bila ništa manje opasna. U trenutku kad je osjetilo vatru, krdo se nagonski sakupilo. Plamen se morao proširiti dovoljno brzo da spriječi povratak ženke. Brun i Grod su se nalazili izmeñu nje i krda. Mogli su biti napadnuti s obje strane ili pregaženi paničnom trkom debe-lokožaca. Miris dima preobrazio je mirno krdo u zaglušujuću zbrku. Ženka se okrenula, no bilo je prekasno. Razdvajao ju je plameni zid. Zatrubila je upomoć ali je snažni istočnjak već tjerao vatru prema uzbuñenom krdu. Trkom prema zapadu pokušavali su izbjeći ognjenu smrt. Vatra se više nije mogla kontrolirati, no to nije uzbuñivalo lovce. Vjetar će otjerati pošast u suprotnom smjeru. Prestrašeni je mamut trubeći pojurio prema istoku. Drug je čekao sve dok nije bio siguran da će se vatra proširiti, a zatim se izmakao. Kad je vidio da ženka trči, vičući i vitlajući bakljom krenuć je prema njoj kako bi je skrenuo prema jugoistoku. Krag, Braud i Guv, najmlañi i najbrži lovci, najvećom su brzinom jurili pred njom. Bojali su se da će ih užasnuta životinja prestići usprkos tome što su krenuli prije. Brun, Grod i Drug su trčali za njom, pokušavajući je slijediti i nadajući se da neće promijeniti smjer. No nakon što je krenula, životinja je jurila ravno naprijed. Tri su mlada lovca stigla do slijepog kanjona i Krag ude unutra. Braud i Guv su ostali kraj južne stijene. Nervozan i gotovo bez daha, Guv posegne u rog, moleći usput totem da se žeravica nije ugasila. Bila je još uvijek vruća, no ni on ni Braud nisu imali daha da brzo zapale baklju. Pomogao im je jaki vjetar. Na koncu su imali po dvije baklje, jednu u svakoj ruci. Bio je trenutak da se odmaknu od stijene i pokušaju predvidjeti gdje će mamut stići. Nisu dugo čekali. Uz tihu molitvu totemima, hrabri su mladići istrčali pred zahuktalu, uplašenu životinju, pokušavajući je dimom natjerati u kanjon. Uspaničeni debelokožac, u smrtnom strahu od vatre straga i suočen s dimom pred sobom, pokušao je pronaći izlaz. Skrenuo je ravno u kanjon, a za njim su se dali u trk Braud i Guv. Uplašeno trubeći, golijat je jurio kanjonom, stigao do užeg dijela i na koncu se našao pred nepremostivom zaprekom. Kad je životinja shvatila da ne može naprijed, a da se zbog uskog prostora ne može ni okrenuti, kanjonom se prolomio još snažniji vapaj.

Braud i Guv su jurili gotovo bez daha. Prvi je u rukama nosio nož kojeg je pažljivo izradio Drug i začarao Mog-ur. Bez zastoja je otrčao do stražnje lijeve noge mamuta i oštricom prerezao tetive. Bolni urlik proparao je zrak. Ženka nije mogla naprijed, nije se mogla okrenuti, a sad više nije mogla ni natrag. Guv je stigao do desne noge i učinio isto. Velika je životinja pala na koljena. Iza stijene pred mamutom koji je urlao u bolnoj agoniji iskočio je Krag i zario dugo oštro koplje u široko otvorena usta. Životinja ga je nagonski pokušala napasti pa je lovca oblio potok krvi što je istjecala iz duboke rane. Dok je Krag posezao za drugim kopljem spremljenim za stijenom stigli su Brun, Grod i Drug i skočili na gromade pored mamuta. Gotovo istovremeno žarili su oštro oružje u tjelesinu. Brun je pogodio maleno oko i iz njega šikne grimizna krv. Ženka se trznula. S posljednjim naporom još je jednom zatrubila svoj uzaludni zov, a zatim se izvalila na zemlju. Iscrpljeni lovci su teško shvaćali što se upravo dogodilo. Nijemo su se pogledali. Njihova su srca sad kucala još brže. Bezoblični nagon iz dubina duša provalio je na površinu u kriku pobjede. Uspjeli su! Ubili su moćnog mamuta! Šestorica ljudi, smiješno slabih u usporedbi sa životinjom, su koristeći lukavstvo, inteligenciju i suradnju uspjeli u onom što nije moglo ni jedno drugo stvorenje na planetu. Ni jedna druga zvijer, bez obzira na brzinu i lukavstvo, nije mogla ponoviti ovaj poduhvat. Braud je skočio na stijenu gdje se nalazio Brun, a zatim na palog diva. Slijedećeg trenutka kraj njega se našao Brun i toplo ga potapšao po ramenima. Zatim je iz oka izvukao koplje i visoko ga uzdignuo. Ostala četvorica su stigla odmah potom pa su na leñima mamuta započeli pobjednički ples. Brun se prvi osvijestio i skočio na zemlju. Obišao je životinju, jedva se provlačeći pored stijena. Nitko nije ozlijeñen, mislio je. Nitko nije zadobio ni najmanju ogrebotinu. Bio je to vrlo sretan lov. Naši su totemi očito vrlo zadovoljni. "Moramo duhovima dati do znanja koliko smo zahvalni," objavio je lovcima. "Kad se vratimo, Mog-ur će održati poseban obred. Sad ćemo samo uzeti jetru - svaki će lovac dobiti svoj komadić, a ponijet ćemo i dio za Zauga, Dorva i Mog-ura. Ostatak ćemo dati Mamutovom duhu jer je tako naložio Mog-ur. Ostalo ćemo zakopati na mjestu gdje je životinja pala, zajedno s jetrom mladog mamuta u njoj. Mog-ur mi je takoñer rekao da ne smijemo dirati mozak jer i taj dio pripada Duhu. Tko je zadao prvi udarac, Braud ili Guv?" "Braud je to učinio," odgovorio je Guv. "Tada će Braud dobiti prvi komad jetre, no lovina se pripisuje svima." Braud i Guv su otišli po žene. U samo jednom velikom naporu čitav je posao muškaraca bio završen. Sad je bio red na ženama. Na njima je ležalo naporno komadanje i priprema mesa za sušenje. Muškarci ostali kod mamuta su u meñuvremenu izvadili utrobu i gotovo potpuno razvijeni fetus. Nakon što su stigle i žene, lovci su im pomogli u deranju kože. Bio je to vrlo naporan posao. Izabrani dijelovi mesa su izrezani i zbog zamrzavanja spremljeni u kamene ostave. Oko ostal lih dijelova zapalili su vatre da ih sačuvaju od smrzavanja, ali i da otjeraju strvinare koje je privukao miris krvi i sirovog mesa. Nakon prvog obroka svježeg mesa otkako su napustili spilju, umorni ali sretni lovci su uz olakšanje legli u topla krzna. Ujutro, dok su muškarci prepričavali pojedinosti uzbudljivog lova i divili se hrabrosti svakog medu njima, žene su prionule na posao. U blizini kanjona, no ipak dovoljno daleko da bi im to pričinjavalo teškoće, tekla je rječica. Kad su tijelo rasjekli na manje komade, preselili su se bliže vodi. Lešinarima i ostalim strvinarima ostavljene su tek kosti s ponekim komadićem mesa.

Pleme je koristilo gotovo svaki dio mamuta. Od čvrste kože izrañivali su omotače za noge - otpornije i trajnije od koža drugih životinja - štitnike za ulaz u spilju, posude za kuhanje, vrpce za vezanje i šatore. Mekani donji sloj krzna mogao se istući u materijal sličan pustu, služio je za ispunjavanje jastuka ili podloga za spavanje, pa čak i kao upijajuća obloga za presvlačenje dojenčadi. Duga se dlaka plela u konope, isto kao i tetive; mjehur, želudac i crijeva koristili su se kao posude za vodu, lonci za juhu i pripremanje ostale hrane, pa čak i za zaštitu od kiše. Malo se toga bacalo. Osim mesa i ostalih dijelova tijela, za pleme je od velike važnosti bila i mast. Služila je za dobivanje potrebne energije organizma, kako zimi dok ih je štitila od hladnoće, tako i ljeti dok su se bavili napornim aktivnostima. Osim toga služila je i za štavljenje koža jer je većina drugih životinja koje su lovili - jelenovi, konji, bizoni, zečevi i ptice - uglavnom bila mršava. Loj u kamenim uljanicama davao je uz svjetlo i nešto topline; koristio se za izradu melema, masti i drugih lijekova. Ako su drva bila vlažna, pomagao je prilikom paljenja; njime su se natapale dugogoreće baklje, a ponekad je u nedostatku drugih goriva služio i za kuhanje. Mast se zaista koristila na najrazličitije načine. Svakog dana dok su radile, žene su pogledavale u nebo. Ako vrijeme bude dobro i puše stalni vjetar, meso će se osušiti za oko sedam dana. Nije bilo potrebe za paljenjem vatri s mnogo dima - bilo je suviše hladno da muhe pokvare meso - a to im je dobro došlo. Drva je na stepama bilo mnogo manje nego na brežuljcima kraj njihove spilje ili u južnijim ravnicama. Po oblačnom ili kišnom vremenu tanke bi se vrpce mesa sušile i tri puta dulje. Suhi snijeg nošen vjetrom nije predstavljao veću teškoću, posao bi se prekinuo samo s većim povećanjem topline i vlažnosti u zraku. Nadali su se lijepom, hladnom vremenu. Jedina mogućnost odvlačenja planine mesa do spilje bila je sušenje prije odlaska. Tešku čupavu kožu s debelom naslagom masnoće, vezivnog tkiva, živaca i dlake, potpuno su ostrugali. Veliki komadi hladnoćom otvrdle masti stavljeni su u prostrani kožni lonac nad vatrom. Rastopljena masa lijevala se u očišćene dijelove crijeva, vezane poput kobasica. Koža s dlakom razrezana je u manje dijelove, čvrsto smotana i ostavljena da se zamrzne. Kad se vrate u spilju imat će tokom dugih zimskih mjeseci dovoljno vremena za čišćenje dlaka i štavljenje. Kljove su odlomili i ponosno istakli pred logorom. I njih će takoñer ponijeti natrag. U vrijeme dok su žene radile, muškarci su lovili manju divljač ili su, kad im se prohtjelo, čuvali stražu. Dolazeći bliže vodi olakšali su posao, no to je imalo i lošu stranu koju se teško moglo spriječiti. Strvinari privučeni svježim mesom slijedili su grupu i na novo mjesto. Meso koje se sušilo na konopima i vrpcama valjalo je neprekidno paziti. Jedna velika pjegava hijena bila je posebno ustrajna. Otjerali su je mnogo puta, no još se uvijek vrzmala oko logorišta, izbjegavajući svaki ne naročito ozbiljan pokušaj lovaca da je ubiju. Stvorenje zastrašujućeg izgleda bilo je dovoljno vješto da dnevno ukrade nekoliko komada mesa. Bila je to velika napast. Ebra i Oga su žurno završavale rezanje posljednjih komada mesa za sušenje. Uka i Ovra su lijevale mast u crijevo, a Ejla je na vodi upravo ispirala slijedeći dio. Na rubovima rječice stvorio se led, no još je uvijek tekla. Muškarci su stajali kraj kljova, raspravljajući hoće li praćkama loviti skočimiševe. Brak je sjedio kraj majke i Ebre i igrao se kamenčićima. To mu je ubrzo dosadilo pa je pokušao pronaći nešto zanimljivije. Žene su marljivo radile i nisu primijetile kad je otišao na otvorenu ravnicu, no pratio ga je drugi par očiju. Svaka se glava u logoru okrenula kad je prestrašeni bolni krik proparao zrak. "Moje dijete," povikala je Oga. "Hijena je uhvatila moje dijete!" Odvratni strvinar koji je često i lovio, posebice mlade i ostarjele životinje, snažnim je čeljustima uhvatio dijete za ruku i sad ga je brzo vukao za sobom. "Brak! Brak," vikao je Braud trčeći za njim, a slijedili su ga i ostali muškarci. Posegao je za praćkom - bio je predaleko za koplje - i zastao da podigne kamen, žureći da životinja ne pobjegne izvan domašaja.

"Ne! O, ne," kriknuo je u očaju kad je kamen pao preblizu, a hijena nastavila povlačenje. "Brak! Braaak!"

Iznenada se s druge strane začuo zvuk dva kamena izbačena jedan za drugim. Pogodili su životinju ravno u glavu i ona je istog trena pala na zemlju. Braud je u čudu stajao otvorenih ustiju, no to se ubrzo pretvori u preneraženost kad je opazio Ejlu kako s praćkom trči prema uplakanom djetetu. U ruci je već držala dva druga kamena. Hijene su bile njen česti plijen. Proučavala ih je, upoznala im navike i slabe točke, i izvježbala se sve dok joj lov na te životinje nije bio sasvim u krvi. Kad je čula Brakov krik nije razmišljala o posljedicama; dohvatila je praćku, brzo našla dva kamena i bacila ih. Njezina jedina pomisao bila je zaustaviti hijenu koja je odvlačila dijete. Tek kad je stigla do njega, izvukla ga iz čeljusti mrtve hijene, te se okrenula prema muškarcima i ženama koji su u nevjerici još uvijek nijemo gledali, shvatila je što se dogodilo. Tajna je otkrivena. Odala se. Znali su da lovi. Preplavio ju je strah. Što će učiniti, pitala se. Dok je s djetetom u naručju odlazila prema logorištu, izbjegavala je poglede. Prva se osvijestila Oga. Raširenih ruku potrčala je prema njima i zahvalno primila Braka od djevojčice koja mu je spasila život. Čim su stigli u logor, Ejla je pregledala dijete kako bi ustanovila koliko je ozlijeñeno, ali i zato da ne gleda u druge. Brakova ruka i rame bili su jako ugrizeni, nadlaktica je bila slomljena, no činilo joj se da je prijelom čist. Nikad još nije namještala slomljenu ruku ali je gledala kako to radi Iza. Ona joj je, uostalom, objasnila kako da postupa u slučaju nezgode. Iza je brinula za lovce; nije ni pomislila da bi se nešto moglo dogoditi djetetu. Ejla je potakla vatru, pristavila vodu i pošla po vidar-sku vrećicu. Muškarci su bili nijemi, još uvijek preneraženi. Nisu mogli ili nisu htjeli povjerovati u ono što su vidjeli. Po prvi put u životu Braud je prema Ejli osjećao zahvalnost. Misli mu nisu išle dalje od činjenice da je sin njegove družice spašen od sigurne i vrlo mučne smrti. No Brunove jesu. Voda je brzo shvatio posljedice i najednom je bio suočen s nemogućom odlukom. Po plemenskim običajima, koji su u stvari predstavljali zakon, kazna za ženu koja je upotrijebila oružje nije mogla biti manja od smrtne. Nije bilo nikakve druge mogućnosti. Ništa nije govorilo o posebnim okolnostima. Bio je to drevni običaj, neizmjenjen i neupotrebljen već tisućljećima. Legende vezane uz njega bile su u uskom dodiru s pričama o vremenu kad su žene saobraćale sa svijetom duhova, prije nego što su muškarci preoteli tu povlasticu. Upravo je ovaj običaj bio jedan od glavnih razloga velike razlike izmeñu muškaraca i žena Plemena jer se ni jednom ženskom stvorenju s neženstvenim smislom za lov nije dopuštalo da preživi. Kroz bezbrojne generacije preostale su samo one s pravim ženskim nagonima i ponašanjem. Posljedica je bila smanjena prilagodljivost rase - jedan od najvažnijih uvjeta preživljavanja. No bio je to plemenski običaj, plemenski zakon, premda više nije bilo žena koje bi ga kršile. No Ejla nije roñena u Plemenu. Brun je volio sina Braudove družice. Samo u Brakovom prisustvu njegov se stoički stav mijenjao. Dijete je s njim moglo učiniti što god želi: vući ga za bradu, gurati mu znatiželjne prste u oči i čitavog ga zasliniti. Brun nikad nije bio tako nježan, tako mekan, kao kad bi djetešce zaspalo u sigurnom, ali ponešto krutom zagrljaju voñinih ruku. Brun nije ni za trenutak posumnjao da bi Brak poginuo da nije bilo Ejle. Kako može osuditi djevojku koja mu je spasila život? Spasila ga je oružjem zbog kojeg mora umrijeti. Kako je to učinila, pitao se. Zvijer je bila izvan domašaja, a Ejla se uz to nalazila dalje od muškaraca. Brun je otišao do mjesta gdje je ležala ubijena hijena i dotakao usirenu krv što je istekla iz smrtonosnih rana. Rana? Dvije

rane? Njegove ga oči nisu prevarile. Mislio je da je vidio dva kamena. Kako je djevojčica naučila tako vješto rukovati praćkom? Zaug, a ni bilo tko drugi za koga je čuo, nije mogao izbaciti dva kamena toliko brzo jedan za drugim, i još s toliko snage. S dovoljno snage da ubije životinju s tolike daljine. Nitko, uostalom, nije koristio praćku za ubijanje hijena. Od početka je znao da Braudov pokušaj ne može biti uspješan. Zaug je uvijek tvrdio da je to moguće, no Brun je sumnjao. Nikad nije tvrdio suprotno; Zaug je još uvijek bio suviše vrijedan lovac pa nije imalo smisla umanjivati značaj njegovih riječi i savjeta. Pa ipak, Zaug je očito bio u pravu. Da li bi se praćkom mogao ubiti vuk ili ris, kao što je tvrdoglavo govorio? Brun se zadubio u misli. Najednom su mu se oči raširile, a zatim ponovno sakupile. Vuk ili ris? Ili divlja mačka, ili lasica, ili jazavac, ili tvor, ili hijena! Zamutilo mu se u glavi. Ili svi drugi mesožderi koje su pronalazili u posljednje vrijeme? Da je muškarac, svi bi joj zavidili. No ona nije muško. Ejla je žena, upotrijebila je oružje i zato mora umrijeti. U suprotnom će se duhovi razgnjeviti. Razgnjeviti? Ona lovi već duže vrijeme, pa zašto nisu ljuti? Oni su sve drugo, samo ne ljuti. Upravo smo ubili mamuta u tako uspješnom lovu da nitko nije zadobio ni najmanju povredu. Duhovi su nam naklonjeni, a ne ljuti. je vidarici dovoljan da shvati kako se njenoj kćerki dogodilo nešto strašno. Dok su putnici prebacivali dio tereta na pridošlice, polako se otkrivao razlog šutnje. Ejla je pognute glave nastavila uspon prema spilji, nesvjesna potajnih pogleda u njenom smjeru. Iza je bila zapanjena. Ako je ikad prije bila zabrinuta neobičnim postupcima svoje usvojene kćeri, to nije bilo ništa prema strahu koji ju je sad prožeo. Kad su stigli do spilje, Oga i Ebra dovedu dječaka do Ize. Pre-rezala je udlagu od brezove kore i pregledala ga. "Ruka će uskoro biti zdrava," izjavila je. "Imat će ožiljke, no rane dobro zarastaju, a kost je pravilno namještena. Bit će, ipak, najbolje da ruka još neko vrijeme ostane nepomična. Zato ću staviti novu udlagu." Žene su odahnule. Znale su da je Ejla neiskusna, no iako nisu imale izbora pa su joj morale povjeriti njegu dječaka, bile su vrlo zabrinute. Lovcu su potrebne obje ruke. Ako se s jednom ne može služiti, nikad ne bi mogao postati voda. Ne bi li uz to mogao ni loviti, proživio bi svoj vijek u neodreñenom svijetu starijih dječaka koji su dosegli zrelost ali još uvijek nisu ulovili prvu divljač. Brun i Braud su takoñer odahnuli. No voda je novost primio uskomešanih osjećaja. To je samo otežavalo odluku. Ne samo što je Ejla spasila Brakov život, već je osigurala da ga nastavi na najkorisniji način. Stvar je već dovoljno odlagana, mislio je Brun. Domahnuo je Mog-uru pa su se zajedno udaljili. Brunova priča jako je potresla Kreba. Ejlin odgoj i poduka bili su njegova dužnost i briga, a sad je bilo jasno da nije uspio. No još ga je više uznemiravalo nešto drugo. Kad je prvi put čuo o životinjama koje su lovci pronalazili, osjećao je da to nema veze s duhovima. Čak je sumnjao da Zaug ili neki drugi lovac prireñuje šalu. To nije bilo vjerojatno, no um mu je govorio da je zvijeri lovilo ljudsko biće. Bio je svjestan promjena na Ejli, promjena koje je morao prepoznati. Žene nisu hodale gipkim i nečujnim koracima lovaca, namjerno su bile bučne. Više ga je puta Ejla preplašila jer se približila a da to nije čuo. Bilo je i drugih sitnica, no sitnica koje su bile vrlo sumnjive. Bio je zaslijepljen ljubavlju. Odbacivao je pomisao da lovi, bio je svjestan posljedica. Sve je to natjeralo čarobnjaka da preispita savjest i sposobnost da i dalje obavlja mog-urove dužnosti. Pustio je da osjećaji prema djevojčici nadvladaju duhovnu brigu o plemenu. Da li još uvijek zavreñuje njegovo povjerenje? Je li još uvijek dostojan Ursusa? Može li nastaviti posao Mog-ura? Kreb je krivnju preuzeo na sebe. Morao je ispitati djevojčicu; nije smio dozvoliti da toliko luta sama; valjalo ju je oštrije kažnjavati. No sva razmišljanja o tome što je trebalo da učini nisu mijenjale ono što će tek morati napraviti. Odluku će donijeti Brun, no on ju je morao sprovesti u djelo; njegova je dužnost bila da ubije dijete koje voli.

"Ja samo nagañam da je ona ubijala životinje," rekao je Brun. "Moramo je ispitati, no ona je praćkom ubila hijenu. Morala je vježbati, nema drugog načina za postizanje takve vještine. Bolja je od Zauga, Mog-ur, a žena je! Kako li je samo naučila? Uvijek sam se pitao ne skriva li se u njoj muškarac, a u tome nisam sam. Visoka je poput lovca, a još uvijek nije žena. Misliš li da ima istine u tvrdnji da nikad to neće ni postati?" "Ejla je djevojčica, Brun, i jednog će dana postati žena, baš kao i svako drugo žensko stvorenje - ili, bolje rečeno, postala bi to jednog dana. Ona je žena koja je upotrijebila oružje." Čarobnjakovo je lice bilo odlučno; nije se htio zavaravati praznim snovima. "Pa dobro, no ja još uvijek želim znati da li je ona lovila zvijeri. No to može pričekati do jutra. Svi smo umorni; put je bio dug i naporan. Reci Ejli da ću je ujutro ispitati." Kreb je otšepao do spilje, no kraj ognjišta se zadržao tek toliko da kaže Izi što da saopći djevojčici. Otišao je do svoje spilje i čitave se noći nije vratio. Žene su bez riječi gledale za muškarcima koji su odlazili u šumu. Posljednja je bila Ejla. Nisu znale što bi pomislile, ispunjavali su ih pomiješani osjećaji. I Ejla je bila zbunjena. Uvijek je znala da ne smije loviti, no nije bila svjesna koliko je to ozbiljan zločin. Pitala se da li bi to učinila da je znala za posljedice. Sigurno. Htjela sam loviti. Nv ne bih željela da me zli duhovi potjeraju na drugi svijet. Stresla se kad je na to pomislila. Djevojčica se bojala nevidljivih, zlih stvorenja, baš kao što je vjerovala u moć zaštitničkih totema. Od njih je ne može obraniti čak ni Duh Spiljskog lava, mislila je. Nisam bila u pravu. Moj mi totem ne bi dao znak kad bih zato morala umrijeti. Vjerojatno me napustio onog trenutka kad sam prvi put podigla praćku. Nije htjela o tome razmišljati. Muškarci su došli do proplanka, posjedali oko Bruna na kamenje i oborena debla, a Ejla je pala pred njegove noge. Voda dotakne njeno rame kako bi joj dozvolio da ga pogleda i zatim bez uvijanja započne ispitivanjem.

"Da li si ubijala životinje koje su nalazili lovci, Ejla?" "Da," klimnula je. Prikrivanje istine nije više imalo smisla. Tajna je bila otkrivena i ništa joj ne može pomoći. Lagati, uostalom, nije znala, kao ni drugi pripadnici plemena. "Kako si naučila rukovati praćkom?" "Naučio me Zaug," odgovorila je. "Zaug," usklikne Brun. Sve se glave optužujući okrenu prema starcu. "Nikad je nisam učio," branio se Zaug. "Zaug nije znao da učim od njega," uskoči Ejla i počne braniti starog lovca. "Promatrala sam ga dok je učio Vorna." "Koliko dugo već loviš," bilo je slijedeće Brunovo pitanje. "Dva ljeta. Ljeto prije toga nisam lovila, već samo vježbala." J "Upravo kao Vorn," dodao je Zaug. I "Znam," rekla je Ejla. "Počela sam istog dana kad i on." fj "Kako znaš kad je to bilo, Ejla," zanimalo je Bruna. "Bila sam tamo, promatrala sam ga." "Što misliš pod tim, "bila sam tamo". Gdje je to bilo?" "Na vježbalištu. Iza me poslala po koru divlje trešnje, no kad sam stigla na proplanak, tamo ste bili vi," objasnila je. "Izi je kora bila potrebna, a ja nisam znala koliko ćete dugo ostati pa sam čekala i gledala. Zaug je objašnjavao Vornu osnove rukovanja praćkom." "Gledala si Vornovu prvu lekciju," upadne Braud. "Jesi li sigurna da je bila baš prva?" Braud se previše dobro sjećao tog dana. Još uvijek bi pocrvenio kad se prisjećao tih dogañaja. "Da, Braud. Sigurna sam," odgovorila je.

"Što si još vidjela?" Braudove se oči suze, a kretnje rukama postanu krute. I Brun se prisjetio što se dogodilo tog dana, a pomisao da je svemu prisustvovala i jedna žena nije mu se ni najmanje sviñala. Ejla je oklijevala. "Vidjela sam i pokušaje drugih muškaraca," odgovorila je pokušavajući izbjeći neugodan dogañaj, no tada je ugledala Brunove ozbiljne oči. "Vidjela sam kad si gurnuo Zauga na tlo, a Brun se zbog toga ražestio." "I to si vidjela! Morala si baš sve vidjeti," ljutio se Braud. Sramota mu oboji lice. Od svih pripadnika plemena, baš je ona to vidjela. Što je više razmišljao, bio je bjesniji i poniženiji. Bila je svjedok najmučnijeg trenutka u njegovom životu. Braud se čak prisjećao kako je loše gañao i to ga je navelo na pomisao da je promašio i hijenu. Hijenu koju je ona ubila. Žena, ta žena, bila je vještija od njega. Svaka zahvalnost koju je u posljednje vrijeme osjećao, sad je netragom nestala. Bit će mi drago kad umre, mislio je. Zaslužila je. Sad kad je znao da je prisustvovala njegovoj sramoti, nije mogao podnijeti misao o daljem životu s njom. Brun je promatrao sina svoje družice i s lica čitao što misli. Šteta, razmišljao je, sve se to dogodilo u trenutku kad se neprijateljstvo medu njima moglo ugasiti, no to i tako ne bi bilo važno. Nastavio je ispitivanjem. "Rekla si da si započela vježbanjem istog dana kad i Vorn. Kako se to dogodilo?" "Nakon što ste otišli, pošla sam preko čistine i ugledala praćku koju je Braud bacio na tlo. Svi su zaboravili na nju kad si se razljutio. Ne znam zašto, no upitala sam se da li bih i ja to mogla. Zapamtila sam Zaugove upute i pokušala. Nije bilo lako, no vježbala sam cijelo poslije podne. Čak sam zaboravila koliko je kasno. Jednom sam pogodila kolac, to je sigurno bila puka sreća, no natjeralo me da pomislim kako to mogu ponoviti. Tako sam nastavila vježbu i zadržala praćku." "Od Zauga si, pretpostavljam, naučila i kako se izrañuju, zar ne?" "Da." "I vježbala si čitavo ljeto?" "Da." "Tada si odlučila loviti praćkom, no zašto si odabrala samo mesoždere? Njih je teže uhvatiti, a i opasniji su. Pronalazili smo mrtve vukove, pa čak i risove. Zaug je uvijek tvrdio da ih se može ubiti praćkom, ti si to i potvrdila, ali zašto si lovila baš njih?" "Znala sam da ne smijem ništa donijeti u spilju, znala sam da ne smijem ni dodirnuti oružje, no željela sam loviti, u svakom sam slučaju htjela barem pokušati. Mesožderi su nam uvijek krali hranu; kad bih ih ubijala, mislila sam, pomoći ću plemenu. To ne bi bilo šteta jer ih i tako ne koristimo za hranu. Tako sam se odlučila samo za zvijeri." Brunova je znatiželja bila zadovoljena ali mu još uvijek nije bilo jasno zašto je uopće počela lovom. Bila je žena, a ni jedna za koju je čuo nije pokazivala takve želje. "Znala si da je opasno pokušati ubiti hijenu s tako velike udaljenosti; mogla si pogoditi Braka." Brun ju je iskušavao. Već je htio upotrijebiti bolu, premda bi jedan od velikih okruglih kamenova sigurno usmrtio dijete. No trenutačna smrt slomljene lubanje bila je ljepša od sudbine koja bi zadesila Braka da hijena nije usmrćena, a u tom bi slučaju barem mogli zakopati njegovo tijelo pa bi duša uz Ple, :me spiljskog medvjeda

odgovarajući obred otišla u svijet duhova. Da je životinja uspjela u naumu, bili bi sretni ako bi pronašli nekoliko razbacanih kostiju. "Znala sam da ću pogoditi," jednostavno odgovori Ejla.

"Kako si mogla biti sigurna? Hijena je bila izvan domašaja." "Nije bila izvan mog domašaja. Već sam i prije pogañala životinje na toj udaljenosti. Ne promašujem često." "Učinilo mi se da su bila dva kamena," gestikulirao je Brun. "Bacila sam dva kamena," potvrdila je Ejla. "To sam naučila nakon što me napao ris." "Napao te ris?" "Da," klimnula je Ejla i ispričala neugodan doživljaj s velikom mačkom. "Koliko daleko dobacuješ kamen," upitao je Brun. "Ne, nemoj mi reći, pokaži. Imaš li praćku?" Ejla klimne glavom i ustane. Svi su prešli na udaljeniji kraj čistine gdje je potočić preskakao preko kamenitog dna. Odabrala je nekoliko oblutaka odgovarajuće veličine i oblika. Okrugli su bili najbolji, no kad bi zatrebalo, poslužili bi i nepravilniji. "Mali bijeli kamen pokraj velike stijene na drugom kraju," pokazala je. Brun klimne. Bilo je to barem za polovicu dalje nego što bi bilo tko medu njima mogao dobaciti. Pažljivo je nanišanila, umetnula kamen u praćku, izbacila ga, a odmah za njim poleti i drugi. Zaug požuri do mete. "Na bijelom kamenu su dvije svježe ogrebotine. Oba je puta pogodila cilj," izjavio je po povratku. Bio je začuñen, no na njemu se mogao primijetiti i tračak ponosa. Bila je žena, ne bi smjela ni dodirnuti praćku - plemenski običaji i tradicija bili su sasvim jasni - no bila je zaista vješta. To je i njegova zasluga, makar nije znao da je podučava. Tehniku izbacivanja dva kamena, mislio je, volio bih i sam naučiti. Zaugov ponos bio je osjećaj pravog učitelja prema dobrom učeniku koji je sve obavljao kako valja; učeniku koji je pazio što mu se govori, koji je dobro savladavao gradivo, a na kraju je i nadmašio majstora. Uz to je Ejla pokazala da je bio u pravu. Brunovo oko spazi pokret na čistini. "Ejla," poviče. "Ulovi tog zeca!" Djevojčica pogleda u naznačenom smjeru, ugleda malu životinju koja je skakala preko polja i u slijedećem trenutku iz njene praćke izleti kamen. Zec se sruši; nije trebalo provjeravati točnost pogotka. Brun s poštovanjem pogleda djevojčicu. Brza je. Pomisao na ženu koja lovi nije bila prijatna, no kod Bruna je pleme uvijek bilo na prvom mjestu; njegova sigurnost i blagostanje značili su mu više od svega. Djelićem je uma shvatio koliko bi značila zajednici. Ne, to je nemoguće, pomislio je. Protivi se običajima Plemena. Kreb nije s odobravanjem gledao na njeno umijeće. Ako je i imao nekih sumnji, ovaj ga je pokus sasvim razuvjerio. Ejla je lovila. "Zašto si uopće podigla praćku," gestikulirao je Mog-ur ozbiljna, ukočena lica. "Ne znam," odmahnula je glavom i pognula je. Više od svega boljela ju je pomisao na čarobnjakovo nezadovoljstvo i razočaranje. "Nisi je samo dotakla. Lovila si i ubijala, makar si znala da je to zabranjeno." "Totem mi je dao znak, Kreb. Barem sam mislila da je tako." Odvezivala je uzao na amuletu. "Kad sam odlučila loviti, pronašla sam ovo." Pružila je Mog-uru fosil školjke. Znak? Totem joj je dao znak? Muškarci nisu mogli povjerovati. Ejlino otkriće je u čitavu stvar unijelo novu nepoznanicu, ali zašto je poželjela loviti? Čarobnjak pažljivo pogleda kamen. Bio je vrlo neobičan, oblikovan poput morske životinje, pa ipak samo komadić stijene. To je mogao biti znak, no to se nije moglo dokazati. To je znala samo osoba kojoj je upućen; nitko nije mogao objasniti tuñi znak. Mog-ur ga vrati djevojčici.

"Kreb," molećivo je započela. "Pomislila sam da me totem iskušava. Mislila sam da je i Braudovo ponašanje još jedan pokus. Svladam li i tu prepreku, mislila sam da će mi totem dopustiti lov." Upitni su pogledi upućeni mladom lovcu neće li na njemu vidjeti reakciju na te riječi. Zar je zaista mislila da je Braud tek iskušenje totema? Vidjelo se da Braudu nije ugodno. "Kad me napao ris, pomislila sam da je i to dio iskušenja. Nakon toga sam gotovo prestala loviti jer sam se previše bojala. Tada mi je pala na pamet ideja o dva kamena; to će mi pomoći ako prvi put promašim. Čak sam smatrala da me je totem naveo na tu pomisao." "Vidim," rekao je Mog-ur. "Volio bih o tome malo razmisliti, Brun." "Možda bismo svi to morali učiniti. Sastat ćemo se sutra ujutro," objavio je, "ali bez djevojčice." "O čemu ćemo razmišljati," pobunio se Braud. "Svi znamo kaznu koju je zaslužila."

"Kazna može naškoditi čitavom plemenu, Braud. Moram biti si- guran da nešto nismo previdjeli. Sutra ćemo se ponovno sastati." Dok su se vraćali u spilju, muškarci su razgovarali. "Nikad nisam čuo za ženu koja želi loviti," rekao je Drug. "Nema li to kakve veze s njenim totemom? To je muški totem." "Kad je Mog-ur objavio Ejlin totem, nisam htio postavljati pitanja," rekao je Zaug, "no uvijek sam razmišljao zašto je odabrao baš Spiljskog lava. U ispravnost izbora nisu me mogli uvjeriti ni ožiljci na njenoj nozi. Sad više ne sumnjam. Bio je u pravu, kao i uvijek, uostalom." "Da li je Ejla možda djelomično i muškarac," pitao se Dorv. "Žensko je, u to nema nikakve sumnje," rekao je Braud. "Morat će životom platiti prijestup, to svi dobro znamo." "Vjerojatno si u pravu, Braud," doda Krag. "Čak i da je djelomično muškarac, ne sviña mi se pomisao na ženu koja lovi," nepopustljivo izjavi Dorv. "Ne sviña mi se ni pomisao što je član plemena. Previše je različita." "Znaš da sam uvijek tako mislio, Dorv," složio se Braud. "Ne znam zašto Brun želi ponovo razgovarati. Kad bih ja bio voda, već bih to davno završio." "Takva se odluka ne donosi na prečac, Braud," rekao je Grod. "Zašto ti se žuri? Dan više ili manje ne znači ništa." Braud požuri naprijed bez odgovora. Ovaj starac uvijek ima posljednju riječ, mislio je, uvijek drži uz Bruna. Zašto voña ne može donijeti odluku? Ja sam odlučio. Kakva je korist od razgovora? Možda postaje star, prestar da vodi pleme. Ejla se vratila nakon muškaraca. Pošla je do Krebovog ognjišta i sjela na kožu za spavanje. Odsutnog je pogleda zurila u daljinu. Iza je pokuša nagovoriti da nešto prezalogaji, no samo je odmahnula glavom. Uba nije znala što se dogaña, rio bilo joj je jasno da nešto muči visoku, prekrasnu djevojčicu, prijatelja kojeg je obožavala. Pošla je do Ejle i popela joj se u krilo. Znala je da će u njemu pronaći utočište i mir. Ejla ju je polako njihala i mala djevojčica na koncu utone u san. Iza je podigne i stavi na kožu za spavanje, a potom i sama legne ali nije mogla zaspati. Srce joj je bilo prepuno bola za stranu djevojčicu koju je zvala kćerkom. Ejla se nije ni pomakla, praznim je očima gledala žar koji se polako gasio. Jutro je osvanulo vedro, ali vrlo hladno. Na rubovima rječice i jezerca stvorila se ledena kora koja bi se do podneva obično rastopila. Neće proći dugo, a pleme će ponovno na prisilno zatočenje u spilju. Iza nije znala da li je Ejla spavala; kad se žena probudila još je uvijek sjedila na koži u položaju u kojem ju je sinoć ostavila. Djevojčica nije ništa govorila, utonula je u vlastiti svijet, gotovo nesvjesna svega što se dogañalo u njenoj glavi. Čekala je. Kreb se već druge noći nije vraćao do ognjišta. Iza je primijetila kad je otšepao do pukotine koja je vodila u njegovu malu prostoriju. Nije se vratio do jutra. Kad su muškarci otišli Iza donese

djevojčici malo čaja, no Ejla nije odgovarala na blago zapitkivanje. Kad se vratila, zdjelica sa čajem bila je tamo gdje ju je i stavila. Kao da je već mrtva, mislila je Iza. Bol je ponovno ubola ženino srce; bilo je to više nego što je mogla podnijeti. Brun je poveo muškarce u zavjetrinu velike stijene, puhao je oštar vjetar, a prije dolaska zapaljena je vatra. Sjedenje na otvorenom možda će otkriti i skrivenije misli, a Brun je danas htio čuti zaista svako mišljenje. Kad je započeo, bilo je to nijemim jezikom kretnji kojima su zazivali duhove. Svima je bilo jasno da se ne radi o običnom, već vrlo važnom sastanku. "Djevojčica Ejla, član našeg plemena, praćkom je ubila hijenu koja je napala Braka. Oružje upotrebljava već tri godine. Ejla je žena; po običajima Plemena svaka žena koja to učini mora umrijeti. Želi li netko nešto reći?" "Drug želi govoriti, Brun." "Neka Drug kaže što misli." "Kad je vidarica pronašla djevojčicu, tražili smo novu spilju. Duhovi su se naljutili na nas pa su poslali potres koji nam je uništio dom. Možda i nisu bili tako gnjevni, možda su htjeli ljepšu spilju, a možda su nam na put namjeravali staviti Ejlu. Ona je čudna, neobična, poput nekog totemovog znaka. Otkad smo je pronašli, prati nas sreća. Mislim da je to njena zasluga, dar njenog totema. "To što ju je odabrao Veliki Spiljski lav samo je dio njene neobičnosti. Mislili smo da je čudna jer voli plivati, ali da nije bilo tako Ona bi danas šetala svijetom duhova. Ona je tek djevojčica, čak nije ni roñena kraj mog ognjišta, no zavolio sam je. Nedostajala bi mi; zahvalan sam što se nije utopila. "Ejla nije roñena medu nama, a mi malo znamo o Drugima. Sad je pripadnik Plemena. Ne znam zašto je ikad poželjela loviti; naše žene to ne smiju, no njihove to možda rade. To i nije važno, zlo nije ništa manje, ali da nije naučila loviti praćkom, Brak bi danas bio mrtav. Nije

ugodno pomisliti kako bi se to dogodilo. Kad mesožder ubije lovca to nije neuobičajeno, no Brak je dijete. "Njegova bi smrt bila veliki gubitak za pleme, Brun, ne samo za Brauda i tebe. Da je poginuo, ne bismo sjedili ovdje i odlučivali što da učinimo djevojčici koja mu je spasila život; umjesto toga bismo žalili za dječakom koji će jednog dana postati voda. Mislim da djevojčicu valja kazniti, no kako je možemo osuditi na smrt? Završio sam." "Zaug želi govoriti, Brun." "Neka Zaug kaže što misli." "Sve što je rekao Drug, istina je; kako da osudimo djevojčicu koja je spasila Brakov život? Ona se razlikuje od nas, nije roñena u Plemenu, možda ne razmišlja kako bi to žena trebala da čini, no izuzmemo li praćku, ponaša se sasvim dolično. Još i više, svaka bi se druga mogla ugledati na nju jer je poslušna, puna poštovanja prema muškarcima...." "To nije istina! Ona je neposlušna i drska," prekine ga Braud. "Sad ja govorim, Braud," Ijutito odvrati Zaug. Brun uputi mladiću oštar pogled pa Braud stiša gnjev. "Istina je," nastavi Zaug, "kad je djevojčica bila mlada, bila je drska prema tebi, Braud. No glavni uzrok tome bio si sam, dopustio si da te zasmeta. Ponašaš li se poput djeteta, da li je čudno da te Ejla ne smatra muškarcem? Prema meni je uvijek pristojna i poslušna. Mislim da slično mogu reći i ostali." Brauda su razbjesnile starčeve riječi, no uspio se savladati. "Čak i kad to ne bi bila istina," nastavi Zaug, "nikad nisam vidio tako vještog lovca praćkom. Izjavila je da je to naučila od mene. Nisam to znao, no kazat ću otvoreno da sam uvijek priželjkivao tako dobrog učenika. Uz to moram priznati da danas mogu i učiti od nje. Željela je loviti za pleme, a kad to nije mogla, pronašla je drugi način da pomogne. Roñena je medu Drugima, no u srcu nosi Pleme.

Njegova dobrobit bila je za nju uvijek prije svega. Kad je pošla za Onom nije razmišljala na opasnost. Ejla možda i može plivati na vodi, no vidio sam koliko je bila umorna kad je donijela Onu. More je moglo progutati i nju. Znala je da ne smije loviti, svoju je tajnu čuvala tri godine, ali nije oklijevala ni trenutka kad je valjalo spasiti Brakov život. "Vješta je rukovanju praćkom, vještija od svih za koje znam. Bilo bi šteta da se to ne iskoristi. Neka bude na korist plemenu, dopustimo joj da lovi..." "Ne! Ne! Ne!" Braud u bijesu skoči na noge. "Ona je žena. Žene ne smiju loviti..." "Braud," rekao je ponosni stari lovac. "Nisam još završio. Možeš reći što misliš kad završim." "Pusti Zauga da govori, Braud," upozori voda mladića. "Ne znaš H se ponašati, slobodno možeš otići!" Braud je sjeo, na svaki način pokušavajući da se savlada. "Praćka nije važno oružje. Ja sam je naučio upotrebljavati tek kad sam ostario, kad više nisam mogao loviti kopljem. Muškarci love drugim oružjem. Pustimo je neka lovi, ali samo praćkom. Neka praćka bude oružje staraca i žena, ili barem ove žene. Završio sam." "Zaug, dobro znaš, kao i svi drugi, da je za praćku potrebno mnogo više vještine nego za koplje ili neko drugo oružje. Koliko si samo puta ulovio divljač kad bi lov propao? Nemoj zbog djevojčice umanjivati svoju vrijednost. Za koplje je potrebna samo snažna ruka," rekao je Brun. "I jake noge i srce, dobra pluća, te mnogo hrabrosti," odgovori Zaug. "Pitam se koliko je hrabrosti potrebno da napadneš risa nakon što te je, samog, jednom neki zaskočio," upadne Drug. "Ne bih se protivio Zaugovom prijedlogu da lovi samo praćkom. Duhovi se, izgleda, ne ljute; još nam uvijek nosi sreću. Sjetimo se samo lova na mamuta." "Nisam siguran da možemo donijeti takvu odluku," izjavi Brun. "Ne znam kako je možemo ostaviti na životu, a kamoli joj dopustiti da lovi. Dobro poznaješ običaje, Zaug. To nikad nije učinjeno; da li bi to duhovi stvarno odobrili? Kako ti je to samo palo na pamet? Žene iz Plemena ne love." "Da, naše žene ne love, ali Ejla je to učinila. Vjerojatno se toga ne bih sjetio da ne znam za njenu vještinu. Predlažem da joj dopustimo da nastavi s onim što već radi." "Što ti misliš, Mog-ur," upita Brun. "A što bi i rekao, Ejla živi kraj njegovog ognjišta," s gorčinom se uplete Braud. "Braud," plane Brun. "Zar optužuješ Mog-ura da svoje osjećaje pretpostavlja dobrobiti plemena? Zar on nije Mog-ur? Veliki Mog-ur? Zar misliš da će reći nešto što nije pravo, što nije istina?" "Ne, Brun. Braud ima pravo. Moje osjećaje prema Ejli svi znaju; nije lako zaboraviti da je volim. Mislim da biste to svi morali zapamtiti pored toga što sam ih pokušao staviti na stranu. Nisam siguran da "i mi je to u potpunosti uspjelo. Otkad ste se vratili postim i razmi-

šljam, Brun. Prošle sam noći pronašao sjećanja koja nikad nisam upoznao, možda zato jer ih nisam tražio. "Nekoć davno, prije nego što smo postali Pleme, žene su pomagale muškarcima u lovu." Začuo se uzvik nevjerice. "Istina je. Održat ćemo obred i ja ću vas povesti u to vrijeme. Kad smo učili izrañivati alat i oružje i kad smo se rañali sa znanjem sličnom sjećanju, no ipak različitom, i žene su lovile divljač. Tada muškarci nisu skrbili za njih. Poput ženke medvjeda, žena je lovila za sebe i djecu. "Tek kasnije su muškarci počeli skrbiti za ženu i njenu djecu. Kad su se počeli brinuti za njih nastalo je Pleme. Ako je majka nekoć poginula u lovu,

ubrzo bi umrlo i dijete. Tek kad su ljudi prekinuli meñusobnu borbu i naučili se suradnji, počinje prava povijest Plemena. Čak i nakon toga su neke žene lovile, posebice u vrijeme dok su još saobraćale s duhovima. "Brun, rekao si da to nikad nije učinjeno. Nisi u pravu; žene su nekad lovile. Duhovi su to odobravali, no to su bili drugi, drevni duhovi, a ne duhovi totema. Bili su moćni, no otišli su na počinak. Nisam siguran smijemo li ih uopće nazvati duhovima Plemena. Poštovali su ih i obožavali, ali su ih se i bojali; oni nisu bili zli, već samo vrlo moćni." Muškarci su bili zapanjeni. Mog-ur je govorio o tako drevnim vremenima koja su gotovo bila zaboravljena, kao da su bila posve nova. No čim ih je spomenuo, probudio se strah i mnogi se medu njima stresao od neke unutrašnje nelagode. "Sumnjam da će danas neka žena poželjeti loviti," nastavi Mog-ur. "Nisam siguran da li bi to mogle. Prošlo je previše vremena, promijenile su se, baš kao i muškarci. No Ejla je različita, Drugi su različiti, i više nego što mislimo. Kad bismo joj dopustili da lovi to ne bi utjecalo na druge žene. Njezina želja i vještina ih iznenañuje baš kao i nas. Završio sam." "Želi li još netko govoriti," pitao je Brun. Nije bio sasvim siguran da li je za to spreman. Već je i tako bilo izrečeno previše novoga. "Guv želi govoriti, Brun." "Neka Guv kaže što želi." "Ja sam tek čarobnjakov učenik. Ne znam mnogo, no čini mi se da je Mog-ur nešto previdio. Možda zato jer je pokušao potisnuti osjećaje. Usredotočio se na sjećanja, ne na djevojčicu, možda iz straha da ne progovori ljubav, a ne razum. Nije pomislio na njen totem. "Da li je itko razmišljao zašto je moćni muški totem odabrao djevojčicu?" Sam je odgovorio na ovo retoričko pitanje. "Spiljski lav je najjači totem pored Ursusa. Spiljski je lav jači od mamuta; ponekad ih lovi, mladunčad i ostarjele životinje, no ipak ih lovi. No mamuta ne lovi spiljski lav." "Što to govoriš, Guv? Ne razumijem te. Rekao si da spiljski lav lovi mamuta, a zatim kažeš da ga ne lovi," gestikulirao je Brun. "Ne lovi on, već ona. Kad govorimo o totemima često to zaboravljamo; zaštitnik je i mužjak spiljskog lava. No tko je lovac? Najveći mesožder, najmoćniji lovac je lavica! Ženka! Nije li istina da lovinu donosi mužjaku? I on to zna, no njegova je dužnost da je štiti. "Zaista je čudno da Spiljski lav odabere djevojčicu, zar ne? Da li je netko pomislio da njen totem nije Spiljski lav već Spiljska lavica? Ženka? Lovac? Ne bi li to bilo dobro objašnjenje njene želje za lovom? Zašto je dobila znak? Možda ga je dobila od Lavice, možda ju je ona označila na lijevoj nozi. Da li je to što lovi zaista toliko neobičnije od njenog totema? Ne znam da li je to sve istina, no zvuči vrlo logično. Bez obzira da li je njen totem Spiljski lav ili lavica, smijemo li joj zabraniti lov ako to on želi? Smijemo li je osuditi za nešto što želi njen totem," završio je Guv. "Nemam više što reći." U Brunovoj glavi je kuhalo. Ideje su stizale prebrzo. Trebalo mu je vremena da sredi misli, da dobro razmisli. Naravno, lavica je lovac, no tko je još ikad čuo o ženskom totemu? Duhovi, utjelovljenje za-štitničkih totema su muškog roda, zar ne? Samo onaj tko dane provodi razmišljajući o svijetu duhova može doći na pomisao da je totem djevojčice lovac vrste koja ga označava. Brun je žalio što je Guv nabacio misao o uskraćivanju volje moćnog totema. Pomisao na ženu koja lovi bila je tako jedinstvena, toliko izazovna, da je nekolicina muškaraca prešla mali korak koji ih je dijelio od udobnog, sigurnog, postojanog svijeta. Svaki je izrekao mišljenje, rezultat vlastitih težnji i zanimanja, i svaki je od njih pomicao granicu samo na tom malom području. Brun je morao sve uzeti u obzir, a to je za njega bilo gotovo previše. Dužnost mu je nalagala da razmotri sve strane i žalio je što nema više vremena za proučavanje svake od njih. Odluka se više nije mogla mnogo odlagati. "Želi li još netko reći svoje mišljenje?"

"Braud želi govoriti, Brun." "Neka Braud kaže što misli." "Sva su ova razmišljanja zanimljiva, i dat će mnogo materijala za zimske priče, no običaji Plemena su jasni. Bez obzira što je roñena meñu Drugima, djevojčica je pripadnik Plemena. Naše žene ne smiju loviti. Ne smiju čak ni dotaći oružje ili alat za njegovu izradu. Svi znamo kako se to kažnjava. Ejla mora umrijeti. Njen zločin ne opravdava činjenica da su žene nekad davno lovile. To što lovi medvjedica ili lavica nije razlog da to rade i žene. Mi nismo medvjedi ni lavovi. Ništa ne znači što ima moćan totem i plemenu nosi sreću. Ništa ne znači što je vješta lovu praćkom, niti što je spasila život sinu moje družice. Zahvalan sam, naravno to sam mnogo puta ponovio prilikom povratka - no to nije isprika. Plemenski običaji ne dopuštaju promjene. Žena koja upotrijebi oružje mora umrijeti. To ne možemo promijeniti. To je tradicija Plemena. "Ovaj sastanak je gubljenje vremena. Brun, ne možeš donijeti drukčiju odluku. Završio sam." "Braud je u pravu," doda Dorv. "Mi ne možemo mijenjati običaje i tradiciju Plemena. Jedan izuzetak vodi drugom. Uskoro neće biti ničeg čime se možemo povoditi. Kazna je smrt; djevojčica mora umrijeti." Nekoliko je glava potvrdno klimnulo. Brun nije odmah odgovorio. Braud je u pravu, mislio je. Ne mogu donijeti drugu odluku. Ejla je spasila Brakov život, no pri tom je upotrijebila oružje. Brun nije bio bliže rješenju nego onog dana kad je djevojčica izvukla praćku i ubila hijenu. "Prije nego što donesem odluku, moram razmisliti o svemu izrečenom. No sad bih htio da mi svi kažete mišljenje," zaključio je voda. Muškarci su u krugu sjedili oko vatre. Stegli su šake i podigli ih ispred prsiju. Okomiti pokret značit će potvrdan odgovor, vodoravni niječan. "Grod," Brun počne od zamjenika, "misliš li da djevojčica Ejla mora umrijeti?" Grod je oklijevao. Suosjećao je s voñinom nedoumicom. Bio je Brunov zamjenik već mnogo godina, gotovo je čitao njegove misli, i s vremenom ga je sve više poštovao. Ovaj put nije vidio drugog izlaza; pomaknuo je šaku gore-dolje. "Zar postoji neko drugo rješenje, Brun," upitao je. "Grod kaže da. Drug?" Voda se okrene majstoru. Drug nije oklijevao. Njegova je ruka pošla s lijeve na desnu stranu. "Drug kaže ne. Što ti misliš Krag?" Muškarac pogleda Bruna, zatim Mog-ura, pa naposljetku Brauda. Podigao je šaku. "Krag kaže da, djevojčica mora umrijeti," potvrdi Brun. "Guv?" Mladi čarobnjakov učenik odmah je vodoravnim pokretom pokazao neslaganje. "Guv kaže ne. Braud?" Mladić pomakne ruku prije nego je voda završio, a i Brun je odmah potvrdio ono što je već prije znao. "Da. Zaug?" Stari majstor praćke ponosno se uspravio i kretnjom koja nije dopuštala nikakve sumnje pokazao da se ne slaže s takvim rješenjem. "Zaug misli da djevojčica ne treba da umre; što misliš ti, Dorv?" Ruka drugog starca pode prema gore, a prije nego ju je spustio sve se oči okrenu prema Mog-uru. "Dorv kaže da. Kakvo je tvoje mišljenje, Mog-ur," pitao je Brun svog čarobnjaka. Nagañao je što će drugi reći, no nije bio siguran u Krebovu odluku. Starac je bio na mukama. Znao je sve običaje Plemena. Sebe je okrivljavao za Ejlin zločin, smatrao je da joj je dopustio previše slobode. Osjećao se krivim zbog ljubavi koju je prema njoj osjećao, bojao se da će mu nadvladati razumom, da će je pretpostaviti plemenu i dužnostima prema njemu. Šaka je krenula prema gore. Logika je nalagala smrt. No prije nego što je završio pokret, ruka je sama skrenula s lijeve na desnu stranu. Kao da nije bio gospodar svoje volje; podsvjest mu nije dopuštala da je osudi, iako će, kad za to doñe vrijeme, morati obaviti svoju dužnost. Nije imao izbora. Odluka je bila na Brunu, i samo na njemu.

"Mišljenja su podijeljena," objavi voda. "Odluku i tako ne može donijeti nitko osim mene. Htio sam samo znati što osjećate. O ovome što sam čuo, morat ću razmisliti. Mog-ur je rekao da ćemo večeras održati obred. To je dobro. Bit će mi potrebna pomoć duhova, a njihova zaštita svakako će nam dobro doći. Moju ćete odluku saznati sutra ujutro. I ona će je tada saznati. Poñite i pripremite se za ceremoniju." Brun je ostao sam. Tmasti su oblaci tjerani oštrim vjetrom jurili po nebu, a s vremena na vrijeme bi ispustili tovar ledene kiše. Voda to nije primjećivao, baš kao ni posljednje žeravice u vatri. Već se smračivalo kad se konačno digao i polako pošao prema spilji. Ejlu je pronašao u istom položaju kao kad je ujutro otišao. Očekuje najgore, pomislio je. A što bi drugo i mogla?

Mjesec kletve Rano ujutro pleme se sakupilo izvan spilje. Hladni je istočnjak nagovještavao dolazak zime, no nebo je bilo vedro, a sjajno sunce koje se upravo pomolilo za hrptom odudaralo je od tmurnog raspoloženja medu ljudima. Izbjegavali su druge poglede, a u nedostatku riječi ruke su im mlitavo visile dok su se vukli do mjesta na kojem će saznati sudbinu strane djevojčice koja za njih više nije bila stranac. Uba je osjećala kako se majka trese, a ruku joj je stisnula toliko da je boljela. Dijete je znalo da se Iza ne trese zbog hladnoće i vjetra. Na ulazu spilje stajao je Kreb. Veliki čarobnjak nikad nije izgledao strasnije, unakaženo lice bilo je komad granita, a jedino oko neprozirno poput kamena. Na Brunov znak, polako, kao da nosi pretežak teret, krene u spilju. Došao je do svog ognjišta i pogledao djevojčicu koja je sjedila na koži za spavanje. Uz natčovječanski napor volje prisilio se da joj priñe. "Ejla. Ejla," nježno je rekao. Djevojčica podigne glavu. "Vrijeme je. Moraš doći." U očima se vidjelo nerazumijevanje. "Moraš izaći, Ejla. Brun je spreman," ponovi Kreb. Ejla klimne i polako se podigne na noge. Od dugog sjedenja bile su sasvim ukrućene, no to gotovo i nije primjećivala. Slijepo je slijedila starca zureći u prašnjavo tlo puno tragova - otisak pete ovdje, prstiju tamo; zamrljani obris omotane noge, okrugli znak Krebovog štapa i trag šepave noge. Kad je ugledala Brunove noge umotane u zaprašene omotače, pala je na tlo. Kad je osjetila lagani dodir po ramenu prisilila se da vodu pogleda u lice. Osvijestila se i u njoj se probudi neki neodreñeni strah. Lice je bilo poznato - nisko, ukošeno čelo, jake obrve, veliki mesnati nos, čupava brada - ali u voñinim očima više nije bilo ponosa i strogosti, zamijenilo ih je suosjećanje i žalost. "Ejla," rekao je naglas, a zatim nastavio svečanim kretnjama prikladnim za tako ozbiljnu priliku. "Običaji Plemena su drevni. Prate nas generacijama, gotovo tako dugo koliko i postojimo. Nisi roñena medu nama, no postala si član plemena pa moraš živjeti, ili umrijeti, poštujući ih. Dok smo na sjeveru lovili mamuta upotrijebila si praćku, a već si i prije lovila. Žene ne smiju upotrebljavati oružje, to je jedan od naših običaja. I kazna za to je dio tradicije. Takav je običaj Plemena i ne može se promijeniti." Brun se nagne prema uplašenim plavim očima djevojčice. "Znam zašto si upotrijebila praćku, Ejla, premda ni sad ne razumijem zašto si uopće započela. Brak ne bi bio živ da te nije bilo." Uspravio se i najsvečanijim kretnjama, tako da ga svatko dobro vidi, doda: "Voda ovog plemena zahvalan je djevojčici jer je spasila sina družice sina moje družice." Pleme razmijeni poglede. Muškarac je rijetko javno izjavljivao zahvalnost, a nitko se nije sjećao kad je to učinio voda, pa još k tome običnoj djevojčici. "Ali običaji ne dopuštaju promjene," nastavio je. Dao je znak Mog-uru i čarobnjak ude u spilju. "Nemam izbora, Ejla. Mog-ur sad postavlja kosti i

naglas izgovara imena najmoćnijih, imena poznata samo mog-urovima. Kad završi, bit ćeš mrtva. Ejla, djevojčice iz Plemena, proklinjem te, proklinjem te smrću." S Ejlinog lica nestala je svaka kap krvi. Iza krikne i započne žalopojku, tugujući za izgubljenim djetetom. Brun podigne ruku i prekine je. "Nisam završio," gestikulirao je. U iznenadnoj tišini osjećala se gotovo opipljiva znatiželja. Što je voda još mogao reći? "Običaji Plemena su jasni, a ja, voda, moram ih slijediti. Žena koja upotrijebi oružje bit će prokleta smrću, no ni jedan običaj ne kaže na koliko dugo. Ejla, prokleta si smrću za čitav mjesec. Dozvole li duhovi da se nakon tog vremena vratiš iz drugog svijeta, moći ćeš ponovno živjeti s nama." Pleme se uskomešalo; ovo nitko nije očekivao. "Istina je," rekao je Zaug. "Nije rečeno da kletva mora biti trajna." "Ali kakva je razlika? Kako bi netko mogao biti mrtav toliko dugo i ponovno oživjeti? Nekoliko dana možda, ali čitav mjesec," pitao se Drug. "Kad bi kletva bila samo na nekoliko dana, nisam siguran da bi kazna odgovarala," doda Guv. "Neki mog-urovi vjeruju da duša ne napušta ovaj svijet ako je kletva kratka. Samo lebdi u okolici i čeka da proñe vrijeme. Ostane li blizu, s njom će ostati i zli duhovi. Ovo je ograničena smrtna kletva, no toliko je duga da je gotovo trajna. Zadovoljava običaje." "Zašto je tada jednostavno nije prokleo," ljutite je gestikulirao Braud. "Običaji ništa ne govore o privremenoj kletvi za njen zločin. Morala je umrijeti, a to se ostvaruje kletvom." "Misliš li da neće umrijeti, Braud? Zar zaista misliš da će se vratiti," pitao je Guv. "Ništa ne mislim. Samo želim znati zašto je Brun nije trajno prokleo. Zar više ne zna donijeti ni najjednostavniju odluku?" Guvovo pitanje je uzbudilo Brauda. Javno je izrečeno ono što je svatko potajno mislio. Da li bi Brun zaista izrekao privremenu smrtnu kletvu kad ne bi znao da postoji barem neka prilika da se Ejla vrati iz drugog svijeta? Brun je čitave noći razmišljao. Ejla je spasila dijete; nije bilo pravo da umre. Volio je Braka i iskreno je bio zahvalan, no njegovi osjećaji nisu bili važni. Običaji su tražili smrt, no postojali su i drugi: običaji obaveze, običaji koji su govorili život za život. Ejla je nosila dio Brakove duše; bili su joj dužni nešto slične vrijednosti - bili su joj dužni život. Tek s prvom svjetlosti dana konačno je pronašao rješenje. Neke otpornije duše su se vraćale nakon privremene smrtne kletve. Bila je to mala šansa, gotovo nikakva, tek tračak nade u tmini. U zamjenu za život djeteta, pružio joj je jedino što je mogao. To nije bilo dovoljno, no nije mogao više, a i to je bilo bolje nego ništa. Sve je zamuklo. Na ulazu spilje stajao je Mog-ur. Na njemu se vidjela smrt. Nije bilo potrebe da nešto kaže. Bilo je gotovo. Mog-ur je obavio svoju dužnost. Ejla je bila mrtva. Izin krik propara zrak. Za njom zajauču Oga i Ebra, a žalovanju se potom pridruže i sve ostale žene. Tuga je sasvim savladala Izu, a kad je Ejla to vidjela, potrči da je utješi. No baš kad je htjela zagrliti jedinu majku koju je znala, žena okrene leña i odmakne se. Ponašala se kao da je ne vidi. Djevojčica je bila zbunjena. Upitno je gledala Ebru, no ona se pravila kao da ne postoji. Pošla je Agi, a zatim i Ovri. Nitko je nije vidio. Kad bi se približila, okrenule su se ii bi otišle. Nije to bilo namjerno izmicanje, činilo se kao da su baš taj pokret htjele načiniti prije nego je stigla do njih. Potrčala je do Oge. "To sam ja. Ejla. Stojim pred tobom. Zar me ne vidiš," gestikulirala je. Ogine oči su gledale kroz nju. Okrenula se i otišla bez odgovora, bez ikakvog znaka prepoznavanja, baš kao da je nevidljiva. Ejla ugleda Kreba koji je krenuo do Ize. Potrčala je prema njemu. "Kreb! To sam ja. Ovdje sam," uzbuñeno je gestikulirala. Stari je čarobnjak nastavio put, jedva se izmičući djevojčici koja mu se bacila

pred noge. Kao da je prošao kraj stijene. "Kreb," jaukala je. "Zašto me ne vidiš?" Ustala je i ponovno pošla Izi. "Majko! Maaajko! Pogledaj me! Pogledaj me, mahala je pred ženinim očima. Iza zajauče. Širila je ruke i udarala se u prsa. "Moje dijete. Moja Ejla. Moja kćer je mrtva. Otišla je. Moja jadna, jadna Ejla. Mrtva je." Ejla spazi Ubu; bila je zbunjena i u strahu se držala majčinih nogu. Ejla klekne pred malu djevojčicu. "Vidiš me, zar ne, Uba? Ja sam pred tobom." Ejla ustanovi da je dijete prepoznaje, no slijedeći je trenutak stigla Ebra, nagnula se i podigla dijete. "Hoću Ejlu," bunila se djevojčica nastojeći da side. "Ejla je mrtva, Uba. Nema je više. To nije Ejla, to je njena duša. Mora pronaći put na drugi svijet. Pokušaš li razgovarati s njom ili ako je vidiš, duša će i tebe povesti sa sobom. Gledaš li je, to će donijeti nesreću. Ne gledaj u nju. Ne želiš nesreću, zar ne Uba?" Ejla se sruši na tlo. Nije znala što znači smrtna kletva pa je zamišljala razne strahote, no stvarnost je bila gora. Za pleme je prestala postojati. Bila je duh koji je tijelu davao utisak života, no Ejle više nije bilo. Smrt je za narod Plemena bila promjena stanja, put do drugog oblika postojanja. Životna je sila bila nevidljivi duh. Osoba je u jednom trenutku mogla biti živa, u slijedećem mrtva, bez ikakvih vidljivih promjena, osim što je iz tijela nestalo ono što uzrokuje kretanje, disanje i sve ostale tjelesne funkcije. Ejlina duša više nije pripadala njihovom svijetu; bila je prisiljena otići na drugi. Uopće nije bilo važno da li su ovozemaljski ostaci bili hladni i nepokretni ili topli i naizgled živi. Samo korak dalje u vjerovanju bila je činjenica da se životna sila mogla otjerati. Ako to njeno tijelo ne zna, uskoro će saznati. Nitko nije stvarno vjerovao da će se Ejla vratiti, čak ni Brun. Njeno tijelo, prazna školjka, ne može se održati dok u njoj nema duše. Bez nje se ne može hraniti, piti, pa će uskoro propasti. Ako se u to čvrsto vjeruje, i kad te tvoji bližnji više ne prepoznaju, zaista nema razloga za jelo, piće ili življenje. No tako dugo dok je Ejlin duh bio kraj spilje i oživljavao tijelo, tu su bile i sile koje su je otjerale. One bi mogle naškoditi živima, mogle bi sa sobom povesti i neki drugi život. Nije bilo tako rijetko da nakon prokletog umre njegov najbliži ili netko tko ga je jako volio. Pleme nije bilo briga da li će duh sa sobom povesti i tijelo, no svakako su željeli da što brže ode. Ejla je promatrala ljude oko sebe. Obavljali su uobičajene poslove, no u svemu se osjećala napetost. Kreb i Iza podu u spilju. Ejla ustane i krene za njima. Nitko je nije pokušavao zaustaviti, samo su Ubu sklanjali s puta. Smatrali su da djeca imaju dodatnu zaštitu od duhova, no nitko to nije htio previše stavljati na kušnju. Iza je sakupila sve Ejline stvari, uključujući kožu za spavanje i prostirku trave koja je ispunjavala udubljenje pod njom, i iznijela ih van. Kreb iz vatre izvadi J zapaljenu granu i krene za Izom. Žena sve baci kraj ognjišta koje Ejla prije nije opazila, a zatim se žurno vrati u spilju. Kreb zapali vatru. Ejli nepoznatim znakovima gestikulirao je nad stvarima. Sa sve većom nevjericom djevojčica je gledala kako ih baca u vatru. Za nju neće biti pogrebnih obreda, to je bio dio kazne, dio kletve. Sve što je posjedovala i što je ukazivalo na njeno postojanje moralo je biti uništeno; ne smije ostati ništa što bi je moglo zadržati. Vidjela je kad se zapalio štap za kopanje, zatim košara, prostirka, odjeća i sve ostalo. Krebova je ruka zadrhtala kad je posegao za krznenim ogrtačem. Pritisnuo ga je na prsa, a zatim bacio u vatru. Suze su navrle na Ejline oči. "Kreb, volim te," gestikulirala je. Izgledalo je da je ne vidi. S užasom je gledala kad je dohvatio njenu vidarsku vrećicu, onu koju je Iza načinila prije nesretnog lova na mamuta. "Ne, Kreb, ne! Ne moju vrećicu," molila je. Bilo je prekasno, već je gorjela.

Ejla više nije mogla izdržati. Slijepo je pojurila niz brežuljak i pošla u šumu. Jecaji su tresli tijelo. Nije gledala kamo ide, a to joj nije ni bilo važno. Granje je usporavalo njeno napredovanje, no uporno je hodala kroz gustiš. Ruke i noge su bile prepune rana. Pregazila je ledenu vodu, no sve dok se nije spotakla o korijen i pala, nije primijetila da su se noge namočile i postale neosjetljive. Ležala je na hladnoj, vlažnoj zemlji i priželjkivala brzu smrt koja će je osloboditi bijede. Ništa joj na svijetu nije ostalo. Nije imala obitelj, pleme, pa ni razlog za život. Bila je mrtva, govorili su da je mrtva. Želja joj je gotovo bila uslišana. Izgubljena u očaju i strahu, nije jela ni pila otkad su se vratili iz lova. Na sebi nije imala tople odjeće, noge su je boljele od hladnoće. Bila je slaba i dehidrirana, lagani plijen smrti od iscrpljenosti. No u njoj je bilo nešto jače od želje za smrću, nešto što ju je i prije tjeralo naprijed, nešto što je malu petogodišnju djevojčicu koja je u potresu izgubila obitelj i sigurnost natjeralo da nastavi borbu za život. Nagon za preživljavanjem nije joj dao da odustane sve dok u njoj ima daha. Stanka ju je odmorila. Sjela je. Iz rana je tekla krv, a od hladnoće se tresla. Kad je pala, zarila je lice u vlažno lišće; obliznula se, jezikom tražeći malo vlage. Bila je žedna. Nije pamtila takvu žeñ. Žuborenje vode natjera je da ustane. Kad se napila, nastavila je put. Tresla se tako jako da su zubi cvokotali, a na bolnim nogama teško je hodala. U glavi joj se vrtjelo, a najednom kao da su nestale sve brige. Hodanje ju je malo ugrijalo, no snižena tjelesna temperatura počela je pokazivati prve posljedice. Nije znala gdje se nalazi, u glavi nije imala cilja, no noge su slijedile mnogo puta prevaljeni put. Vrijeme nije igralo nikakvu ulogu, nije znala koliko već dugo hoda. Popela se uz strminu kraj zamagljenog vodopada i najednom postala svjesna okoline. Izašla je iz rijetke cr-nogorične šume pomiješane s patuljastim vrbama i brezama i našla se na svojoj zaštićenoj planinskoj livadi. Pitala se kad je posljednji put bila ovdje. Otkad je lovila, rijetko je dolazila, s izuzetkom razdoblja kad je naučila tehniku izbacivanja dva kamena. To je bilo mjesto za vježbu, a ne lov. Da li je uopće dolazila ovog ljeta? Nije se mogla sjetiti. Razmaknula je gusto granje koje je čak i bez lišća skrivalo ulaz u njenu malu spilju i ušla. Izgledala je manja nego u sjećanju. Tu je još uvijek stara koža za spavanje, primijetila je, prisjećajući se davnog vremena kad ju je donijela. Vjeverice su u njoj sagradile gnijezdo, no kad ju je iznijela i istresla, vidjela je da nije jako oštećena - bila je malo kruta od starosti, no suhi ju je zrak spilje dobro sačuvao. Odmah se omotala i vratila uspilju. Pronašla je i stari kožni ogrtač kojeg je donijela da posluži kao prostirka ispod koje je stavila travu. Pitam se da li je i nož još .uvijek ovdje? Polica se srušila, no sigurno je negdje blizu. Evo ga! Ejla izvadi iz prljavštine kremenu oštricu, obriše je, i počne rezati stari ogrtač. S nogu je skinula vlažne omotače, kroz rupice načinjene u krugovima stare kože provuče uzicu, i zatim ih obuje. Unutra je nagurala i suhu travu da posluži kao dodatna zaštita od hladnoće. Vlažne omotače stavi da se osuše, a zatim razmisli što sve valja poduzeti. Potrebna mi je vatra, mislila je. Suhu ću travu lako zapaliti. Sakupila je hrpicu i stavila je kraj zida spilje. Polica je suha; na njoj ću zapaliti vatru. Moram pronaći suhi prutić. Gle, tu je i šalica od brezove kore. I ona će mi dobro doći za oganj. Ne, sačuvat ću je za vodu. Ova košara je progrižena. Što je ovo? Moja stara praćka. Nisam znala da sam je ovdje ostavila. Sasvim sam zaboravila na to. Podigla je praćku. Premala je, a i miš ju je dohvatio zubima; morat ću napraviti drugu. Ukočila se i zurila u komadić kože u ruci. Plen Ja sam prokleta, prokleta upravo zbog praćke. Ja sam mrtva. Kako mogu razmišljati o vatri i praćki? Mrtva sam. No ne osjećam se mrtvom - hladno mi

je i gladna sam. Da li mrtvaci osjećaju hladnoću i glad? Sto uopće osjećaju? Da li je moja duša na drugom svijetu? Ja ni ne znam što je duša. Nikad je nisam vidjela. Kreb kaže da to nitko ne spiljskog medvjeda može, ali on razgovara s njima. Zašto me nije vidio? Zašto me nitko nije vidio? Sigurno sam mrtva. Pa zašto onda razmišljam o vatri i praćki? Zato jer sam gladna! Smijem li upotrijebiti praćku da ulovim nešto za jelo? Zašto ne? I tako sam već prokleta, što mi još mogu učiniti? Ali ova stara nije dobra; od čega da napravim novu? Od plašta? Ne, previše je krut, predugo je bio u spilji. Potrebna mi je meka, podatna koža. Pogledala je oko sebe. Bez praćke ne mogu loviti. Gdje da pronañem meku kožu? Naprezala je mozak, a zatim u očajanju sjela. Ruke su joj počivale u krilu, a najednom primijeti na čemu. Moj ogrtač! Koža ogrtača je meka. Iz njega ću izrezati praćku. Razvedrila se i s novim poletom počela razgledavati inventar male spilje. Ovdje je i stari štap za kopanje; ne sjećam se kad sam ga ostavila. I nekoliko zdjelica. Točno, donijela sam nekoliko školjki. Gladna sam, kad bih barem pronašla nešto za jelo. Čekaj malo! Ima tu hrane! Ove godine nisam pokupila lješnjake, sigurno ih na tlu ima još mnogo. Ejla to još nije shvatila, no ponovno je počela živjeti. Skupila je lješnjake, najela se koliko je dopuštao njen gladni želudac, a zatim od starog ogrtača izrezala vrpcu za praćku. Ovaj model nije imao džep za kamen, no smatrala je da će poslužiti i bez njega. Nikad prije nije lovila zbog hrane. Zec je bio brz, ali ne dovoljno. Prisjetila se dabrove brane. Ulovila je vodenu životinju baš kad se spremala zaroniti. Prilikom povratka spazi kraj potoka malu, sivkastu stijenu. To je kremen! Znam da je kremen. Uzela je kamen i ponijela ga. Zeca i dabra ostavila je u spilji i pošla sakupiti drva. Uz to je morala naći i pogodan kamen za klesanje kremena. Potreban mi je i štapić za paljenje vatre, mislila je. Mora biti suh; ovo je drvo vlažno. Na um joj padne stari štap za kopanje. Odgovarat će, rekla je u sebi. Bilo je prilično teško zapaliti vatru; navikla je da štapić okreće naizmjenično s još nekim. Nakon velikog napora, komadić je vrućeg drveta pao na suhu travu. Oprezno je puhala i začas se pojavio plamičak. Na travu je dodavala sitne treščice, a kasnije i veće komade stare police. Kad se vatra razgorila dodala je i veće komade sakupljenog drveta. Veseli je oganj ubrzo zagrijao spilju. Morat ću načiniti lonac za kuhanje, razmišljala je dok je nabadala zeca na ražanj. Omotala ga je dabrovim repom koji će krtom mesu dati masnoće. Morat ću naći i novi štap za kopanje i napraviti košaru za sakupljanje plodova. Kreb je staru spalio. U vatri je nestalo sve, čak i moja vidarska vrećica. Zašto je spalio i nju? Suze su navrle na oči i uskoro tekle po obrazima. Iza je rekla da sam mrtva. Molila sam da me pogleda, no ona je samo govorila da sam mrtva. Zašto me nije vidjela? Stajala sam pred njom. Djevojčica je neko vrijeme plakala, a zatim se uspravila i obrisala suze. Želim li izraditi novi štap za kopanje, potrebna mi je sjekira, odlučno je rekla. Dok se zec pekao nad vatrom, od komada kremena isklesala je ručnu sjekiru. To je naučila od Druga. Njom je odsjekla zelenu granu koja će poslužiti za izradu štapa za kopanje. Zatim je sakupila još drva i naslagala ih u spilji. Jedva je čekala da meso bude pečeno - miris je dražio nosnice i prazni želudac koji je počeo zavijati. Kad je prvi put zagrizla sočno meso pomislila je da ukusniju hranu nikad nije jela. Kad je završila, bilo je već mračno i Ejla sa zadovoljstvom pogleda vatru. Zagrne je da se do jutra ne ugasi i legne kraj nje. San joj, ipak, nikako nije dolazio na oči. Gledala je u titravu vatricu i razmišljala o svemu što je tog dana proživjela. Nije ni primijetila da su suze ponovno potekle. Bilo ju je

strah, no još je više patila od samoće. Otkad je došla u pleme, ni jednu noć nije provela sama. Umorne se oči konačno zatvore, no mučili su je strašni snovi. Zazivala je Izu, ali i drugu ženu koju je sad znala samo podsvijest. No ovdje nije bilo nikoga da utješi očajnu, usamljenu djevojčicu. U borbi za opstanak dani su brzo prolazili. No Ejla više nije bila neiskusno petogodišnje dijete. Godine života u plemenu iskoristila je za učenje različitih vještina. Plela je guste košare za vodu i kuhanje, pa je ubrzo napravila novu. Štavila je kože ulovljenih životinja, a od zečjeg krzna načinila je podstavu omotača za noge. Slične je napravila i za ruke, no s tom razlikom što su imali prorez za palac. Od kremena je napravila potrebno oruñe, a suha je trava bila dobra podloga prostirci za spavanje. Trave na livadama bile su dobar izvor hrane. Vrhovi su bili puni zrnja i sjemenja. U neposrednoj blizini bilo je oraha, lješnjaka, brusnica, borovnica, malih divljih jabuka, gomolja sličnih krumpiru i jestivih paprati. Sa zadovoljstvom je pronašla mliječnu grahoricu čije su zelene mahune sadržavale redove ukusnih kuglica, a skupljala je čak i sićušne, tvrde sjemenke šćira. Mljela ih je i dodavala zrnju od kojeg je kuhala kašu. Okolina je podmirivala sve potrebe. Uskoro nakon dolaska, odlučila je napraviti novi krzneni ogrtač. Zima još uvijek nije stegla punom snagom, no bilo je hladno i Ejla je znala da će snijeg pasti vrlo skoro. Najprije je pomislila na risovo krzno; ta je životinja uvijek za nju imala posebno značenje. No njegovo meso nije jestivo, barem ga ona ne bi mogla jesti, a hrana je za nju

bila jednako važna kao i krzno. Svoje potrebe lako je namirivala lo tio morala je misliti na vrijeme kad joj snijeg neće dozvoljavati iz iz spilje. Hrana je sad bila glavni razlog za lov. Nije joj se sviñala pomisao o ubijanju jednog od nježnih, bojaž ljivih stvorenja s kojima je tako dugo dijelila skrivenu planinsku čistinu. Čak nije bila sigurna hoće li je praćkom uopće moći uloviti. Iznenadilo ju je da još uvijek dolaze na visoki pašnjak, no znala je da mora iskoristiti priliku prije nego se malo krdo spusti u niže predjele. Kamen izbačen iz blizine oborio je srnu, a snažan udarac drvenom toljagom dovršio posao. Krzno je bilo debelo i meko - priroda je pripremila životinju za oštru zimu a gulaš od divljači obogatio jelovnik. Kad je miris svježeg mesa privukao drskog žderonju, brzi ga je kamen oborio i ujedno podsjetio Ejlu da je upravo ta životinja bila njen prvi plijen. Zvijer se mogla iskoristiti, jednom davno rekla je Ogi. Dah se na njegovom krznu nije ledio; od kože su se izrañivale najbolje kapuljače. Ovaj put krzno neće propasti, mislila je dok je grabežljivca vukla u spilju. Da meso koje se sušilo sačuva od drugih grabežljivaca, ali i da ubrza sušenje, oko njega je zapalila vatre. Mora se priznati, voljela je miris i okus dimljenog mesa. U stražnjem dijelu spilje iskopala je plitku jamu, sloj zemlje, naime, nije bio dubok, i obložila je kamenjem iz potoka. Kad je u nju stavila meso, zatvorila ju je teškim gromadama. Novo krzno, stavljeno dok se sušilo meso, mirisalo je na dim, no bilo je toplo, a zajedno sa starim bilo je dovoljno da joj noću ne bude hladno. Od srninog želuca napravila je mješinu za vodu, tetive su poslužile kao uzice, a dobro je došla i mast koju je životinja nad repom spremila za zimu. Dok se meso sušilo bojala se snijega pa je noću spavala vani da se vatre ne ugase. Kad ga je konačno spremila u malu ostavu, osjećala se mnogo sigurnije. Uskoro su tmasti oblaci sakrili mjesec. Ejla se zabrinula kako će pratiti tok vremena. Točno je zapamtila Brunove riječi: "Dozvole li duhovi da se nakon mjesec dana vratiš iz drugog svijeta, moći ćeš ponovno živjeti s nama." Nije znala da li se nalazi na "drugom svijetu", no više se od svega htjela vratiti

kući. Nije bila posve sigurna da će to moći, nije znala hoće li je vidjeti, no Brun je rekao da se smije vratiti, i sad se držala toga. Ali kako će znati kad da se vrati kad oblaci pokrivaju mjesec? Prisjetila se vremena kad joj je Kreb pokazao kako se u štap urezuju oznake. Nagañala je da zbirka sličih štapova spremljenih u dijelu nedostupnom ostalim članovima domaćinstva služi odreñivanju vremena izmeñu nekih značajnih dogañaja. Jednom je iz znatiželje pokušala učiniti nešto slično, pa kako se mjesečev izgled mijenjao u pravilnim razmacima, mislila je da bi bilo zgodno ustanoviti koliko treba ureza za jedan puni ciklus. Kad je Kreb to otkrio, oštro ju je ukorio. To je učvrstilo sjećanje na dogañaj, kao i na to da se to ne smije ponoviti. Čitav je dan razmišljala kako će odrediti trenutak povratka u spilju. Na koncu se sjetila da svake večeri u štap ureze znak. Svaki put kad je to učinila, potekle su suze. Često je plakala. Sitnice su je podsjećale na toplinu i obiteljsku ljubav. Prestrašeni zec podsjeti je na duge šetnje s Krebom. Voljela je njegovo unakaženo lice. Ta bi pomisao samo još jače potjerala suze. Kad je vidjela travu koju je ubirala za Izu, zajeca jer se sjetila vida-ričinih uputa. Suze su potekle potokom kad se prisjetila da je Kreb spalio vidarsku vrećicu. Najstrašnije su bile noći. Godine samotnog sakupljanja biljaka i lova naučile su je samoći, no noću nikad nije bila sama. Sad je sjedila, zurila u titrave sjene na stijenama spilje i plakala za svime što je izgubila. Na neki način najviše joj je nedostajala Uba. Mnogo je puta privijala krzno na prsa i njihala ga, mrmljajući ispod glasa kao što je to radila s malom djevojčicom. Priroda je namirivala tjelesne, ali ne i duševne potrebe. Jedne je noći tiho napadao prvi snijeg. Kad je ustala, Ejla je radosno uskliknula. Djevičanska je bjelina pokrila poznati krajolik i stvorila čarobni svijet pun fantastičnih oblika i čudesnih biljaka. Grmlje je imalo bijele kape, crnogorica se ogrnula bijelim velom, a golo granje jasno ocrtavalo na Ijubičasto-plavom nebu. Ejla je gledala svoje stope koje su kvarile snježni pokrivač, a zatim je potrčala po bijeloj livadi crtajući tragovima složenu sliku čiji se smisao izgubio u ludovanju. Počela je slijediti trag male životinje, ali se predomislila i popela uskim puteljkom do izložene stijene koju je vjetar očistio od snijega. Planinski lanac koji se u nizu veličanstvenih vrhova uzdizao za njenim leñima, bio je ogrnut bijelim pokrivačem obojenim tamno plavom bojom neba. Presijavao se na suncu poput divovskog, sjajnog dragulja. Krajolik pred njom pokazivao je granicu sinoćnjeg snijega. Plavo-zeleno more, zapjenjeno velikim valovima, ugnijezdilo se izmeñu snijegom pokrivenih brežuljaka, no ravnica na istoku još je uvijek bila gola. Točno pod njom Ejla ugleda sićušne figurice koje su šetale amo-tamo po snijegu. Snijeg je, dakle, i kraj spilje. Jedna od prilika kao da je malo hramala. Pejsaž naglo izgubi draž i djevojčica se vrati na livadu. Slijedeći snijeg nije je više obradovao. Temperatura je naglo pala. Kad god bi izašla iz spilje, oštri joj je vjetar tjerao ledene iglice u lice. Mećava je trajala četiri dana, nanoseći toliko snijega da gotovo nije mogla izaći. Rukama i plosnatom srninom kosti u zapuhu je izdubla tunel. Cijeli je slijedeći dan sakupljala drva. Sušenje mesa iscrpilo je zalihe u blizini, a lutanje kroz debeli snježni pokrivač prilično je iscrpljivao. Hrane je imala dovoljno, no nije bila sigurna da li će joj dostajati drva. Napada li još snijega, vjerojatno neće moći izaći iz spilje. Po prvi put otkad se našla u njoj, počela se bojati za život. Planinska livada bila je previsoko. Zamete li je snijeg u spilji, neće preživjeti zimu. Nije imala dovoljno vremena da se pripremi za cijelo hladno razdoblje. Kad se popodne vratila u zagrijano utočište, čvrsto je odlučila da će i sutra nastaviti sakupljanjem.

No ujutro je započela nova mećava koja je ubrzo zatvorila ulaz u spilju. Osjećala se ugroženom, ulovljenom, a to je uzrokovalo strah. Pitala se koliko je dubok sloj snijega na ulazu. Pronašla je dugu granu i gurnula je kroz grm sve dok nije osjećala otpor. Nešto snijega srušilo se u spilju. Osjetila je propuh, a odmah potom je kroz -mali otvor ugledala snježne pahulje koje je vjetar nosio gotovo vodoravno. Ostavila je granu u rupi i vratila se vatri. Mjereći visinu nanosa imala je sreću. Kroz otvor uz granu ulazio je svježi zrak. Kisik je bio potreban vatri, ali i njoj. Bez rupe za ventilaciju lako bi mogla pasti u san iz kojeg se ne bi probudila. Bila je u većoj opasnosti nego što je mislila. Ustanovila je da čak i mala vatrica dovoljno zagrijava sklonište. Mali džepovi zraka ulovljeni medu snježnim kristalima bili su dobar izolator. Već bi i njeno tijelo bilo dovoljno da mali prostor održava ugodno toplim. No trebala je vodu. Vatra je bila važnija za topljenje snijega nego za zagrijavanje. U spilji osvijetljenoj malom vatricom dan je od noći razlikovala samo po slabom svjetlu koje se probijalo kroz otvor za zrak. Pazila je da svake večeri označi štap. Nije imala što da radi pa je razmišljala. Gledanjem u vatru skraćivala je vrijeme. Bila je topla, titrava, i u Ejlinom ograničenom svijetu bila je jedina živa stvar. Djevojčica je promatrala kako proždire grančice i ostavlja pepeo. Da li i vatra ima dušu? Kreb kaže da ljudska duša nakon smrti odlazi u drugi svijet, razmišljala je. Kamo odlazi vatrina duša? Da li sam već na drugom svijetu? Ne osjećam to, samo sam jako usamljena, to je sve. Možda je moja duša negdje drugdje? Kako to mogu znati? Sve mi se čini potpuno uobičajeno. A možda i nije tako. Mislim da mi je duša s Krebom, Izom i Ubom. No ja sam prokleta, sigurno sam mrtva. Zašto mi je totem dao znak kad je znao da će me prokleti? Zašto sam mislila da mi je dao znak ako to nije bila istina? Smatrala sam da me iskušava. Možda je ovo samo nova kušnja. Ili me je možda totem napustio? Ali zašto me odabrao da bi me zatim napustio? Možda me nije napustio. Možda je umjesto mene pošao u svijet duhova. Možda se sad bori sa zlim silama; njemu je to mnogo lakše nego meni. Možda me poslao ovamo da sačekam. Da li me zaista još uvijek štiti? Ali ako nisam mrtva, što sam? Sama sam, eto to. Voljela bih da nisam tako usamljena. Vatra je ponovno gladna, želi nešto za jelo. I ja bih morala jesti. Ejla dohvati komad drveta iz sve manje zalihe i podloži vatru, a zatim pode provjeriti otvor za zrak. Mrači se, mislila je, moram označiti štap. Zar će ova mećava potrajati cijele zime? Dohvatila je štap, urezala novu oznaku, a zatim prstima prekrila svoj kalendar. Jedna ruka, druga ruka, ponovno prva ruka, i tako sve dok nije pokrila i posljednji znak. Jučer je bio moj posljednji dan. Sad se mogu vratiti, ali kako da to učinim u ovoj mećavi? Ponovo je pogledala kroz otvor. U tmini je jedva nazirala pahuljice snijega. Odmahne glavom i vrati se vatri. Kad se slijedećeg dana probudila najprije je otišla do rupe za provjetravanje. Oluja je i dalje bjesnila. Zar se nikada neće zaustaviti? Pa ne može vječno trajati, zar ne? Želim se vratiti. A što ako me u meñuvremenu Brun zauvijek prokleo? Što ako se više ne mogu vratiti čak i kad snijeg prestane padati? Ako i nisam mrtva, tada ću sigurno umrijeti. Naprosto nije bilo dovoljno vremena. Jedva sam ga imala dosta da se pripremim za čitav mjesec; nikad ne bih preživjela zimu. Pitam se zašto me Brun prokleo samo privremeno? Nisam to očekivala. Da li bih se mogla vratiti da sam stvarno otišla u svijet duhova? Kako uopće mogu znati da li je tamo otišla moja duša? Možda moj totem čuva tijelo ovdje dok je duša odsutna. Ne znam. Naprosto ne znam. Jedino što znam jest da mi trajna kletva ne bi pružila nikakvu priliku. Priliku? Da li mi je Brun namjerno dao priliku? U glavi joj je sinulo, sve se složilo u logičnu cjelinu. Bio je to dokaz nove zrelosti. Mislim da je Brun zaista mislio ono što je rekao. Morao me prokleti iako to nije želio, to je plemenski običaj, no htio mi je pružiti priliku. Ne znam da li sam mrtva. Da

li ljudi spavaju i jedu kad su mrtvi? Stresla se, ali ne zbog hladnoće. Većina ih to naprosto ne želi. Mislim da znam zašto je tako. Pa zašto sam onda odlučila živjeti? Bilo bi tako lako ostati na mjestu gdje sam pala kad sam otrčala iz spilje. Da Brun nije rekao da se mogu vratiti, da li bih ustala? Da nisam znala da postoji prilika, da li bih nastavila borbu za život? Brun je rekao: "Dozvole li duhovi. . ." Koji duhovi? Moji? Mojeg totema? Da li je to uopće važno? Nešto me natjeralo da ne izgubim volju za životom. Možda je to bio moj totem, a možda saznanje da sve ipak nije gotovo. A možda je oboje istina. Da, mislim da je sve to utjecalo na moju odluku. Ejla je tek nakon nekoliko minuta shvatila da je budna, a i tada je morala dotaći oči da se uvjeri u to. U neprozirnoj tami spilje jedva je suspregnula krik. Mrtva sam! Brun me prokleo i sad sam mrtva! Nikad neću izaći iz ove spilje, nikad se neću vratiti Krebu i Izi; prekasno je! Zli duhovi su me prevarili. Natjerali su me da pomislim da sam živa, sigurna u maloj spilji, no ja sam u stvari mrtva. Naljutili su se kad nisam htjela poći s njima pa su me kaznili. Učinili su da pomislim kako sam živa, kad sam u stvari čitavo vrijeme bila mrtva. Djevojčica se tresla od straha, skutrila se pod pokrivačem i nije se usudila ni pomaknuti. Nije dobro spavala. Stalno se budila i prisjećala zastrašujućih, sablasnih snova o užasnim zlim duhovima i potresima, risovima koji su je napadali i pretvarali se u spiljske lavove, te o snijegu koji je neprekidno padao. Spilja je imala čudnovat miris i upravo ju je to natjeralo da shvati kako joj osjetila još uvijek rade. Uspaničila se, naglo uspravila i udarila glavom o nisku stijenu. "Gdje je štap," gestikulirala je u mraku. "Noć je i moram označiti štap." Pipala je po spilji kao da je to najvažnija stvar u životu. Svake ga večeri moram označiti; kako ću to učiniti kad ga ne mogu pronaći? Da li sam već načinila znak? Kako ću znati kad smijem otići kući kad ne mogu pronaći štap? Ne, to nije točno. Zatrese glavom pokušavajući je razbistriti. Smijem otići, vrijeme je isteklo. Ali ja sam mrtva. A snijeg nikako da prestane. Samo pada i pada. Štap. Drugi štap. Moram vidjeti snijeg. Kako ću ga vidjeti u tami? Nasumce je puzala spiljom i udarala u razbacane stvari, no kad je stigla do ulaza, iznad sebe ugleda slabo svjetlo. Moj štap, mora biti tu negdje. Popela se uz grm koji je jednim dijelom rastao u spilji, napipala kraj duge grane i gurnula je. Dok je prolazila kroz nanos, srušila je nešto nakupljenog snijega. Pozdravi je dašak svježeg zraka i komadić plavog neba. Oluja se konačno stišala, posljednji je snijeg v otvor za ventilaciju. Svježi je zrak osvijesti. Gotovo je! Snijeg više ne pada! Konačno više ne sniježi! Mogu otići kući. Ali kako ću izaći? Granom je pokušavala proširiti otvor. Odvojila se velika krpa snijega i pala u spilju, djelomično je zatrpavajući. Ne budem li pažljiva, zakopat ću se. Moram dobro razmisliti. Spustila se niz grane i nasmiješila svjetlu koje je prodirale kroz veliki otvor. Bila je uzbuñena, željela je što prije otići, no prisilila se da sjedne i dobro promisli. Da se barem vatra nije ugasila, skuhala bih malo čaja. Ali mislim da u mješini ima još vode. Da, dobro, pomisli i popije nekoliko gutljaja. Danas više neću moći kuhati, ali to mi neće naškoditi. Uostalom, mogu pojesti malo sušenog mesa. Njega ne treba kuhati. Potrčala je do ulaza i provjerila da li je nebo još uvijek plavo. Što da ponesem? Za hranu se ne moram brinuti, plemenske zalihe su dovoljno velike, posebno otkad smo ulovili mamuta. Najednom su navrla sjećanja - lov na mamuta, ubijanje hijene, prokletstvo. Hoće li me zaista ponovno primiti u pleme? Hoće li me vidjeti? A što ako to ne budu mogli? Kuda ću poći? Ali Brun je rekao da se smijem vratiti, baš je tako rekao. Ejla se držala njegovih riječi. Praćku neću ponijeti. A što je s košarom; Kreb je spalio staru. Ne, neće mi trebati do slijedećeg ljeta; tada ću napraviti novu. Ponijet ću svu odjeću, bit će mi potrebna, baš kao i alat. Ejla sakupi sve stvari koje je namjeravala

ponijeti, a zatim se počne oblačiti. Obula je zečje krzno i oba para omotača za noge, bedra i listove je umotala kožom koju je čvrsto zavezala, u nabore ogrtača je stavila alat, a zatim je krzno pričvrstila vrpcama. Na glavu je stavila kapuljaču, na ruke par omotača i zatim krenula prema izlazu. Osvrnula se i pogledala malu spilju koja joj je mjesec dana bila utočište i dom. Stala je, s ruku skinula omotače i vratila se. Nije znala zašto je htjela spilju ostaviti u redu, no bilo je to u njoj, još i pojačano Izinim učenjem o razvrstavanju lijekova. Brzo je uredila spilju, ponovo na ruke stavila omotače i krenula prema zatrpanom otvoru. Morala je izaći; još nije znala kako, no danas se morala vratiti do plemena. Najbolje da se popnem na vrh, nikad neću iskopati dovoljno dug tunel. Popela se uz grm i granom počela proširivati otvor. Uspravila se i gurnula glavu kroz otvor. Zastao joj je dah. Njena planinska livada bila je neprepoznatljiva. Od njenih se očiju snijeg spuštao u blagom nagibu. Nije mogla pronaći ni jednu poznatu stvar; sve je bilo zatrpano debelim snježnim pokrivačem. Kako ću se probiti? Snijeg je tako dubok. Djevojčicu je gotovo savladalo malodušje. Dok se ogledavala, počela je prepoznavati okoliš. Ona breza pokraj visoke jele nije viša od mene. Snijeg tamo nije dubok. Ali kako da stignem onamo? Pokušala se izvući iz jame u kojoj je stajala. Nabijala je snijeg oko sebe. Popela se preko ruba i ispružila na snijegu. Težina rasporeñena na većoj površini spriječila je propadanje. Oprezno se podigla na koljena, a zatim i na noge. Stajala je svega tridesetak centimetara ispod razine snježnog pokrivača. Kratkim je koracima krenula naprijed, polako prteći plitku stazu. Njeni omotači zavezani oko gležanja bili su prilično napuhnuti i nisu omogućavali lagodan hod, no bili su na neki način krplje koje su sprečavale da noge propadnu u rastresiti pršić. Napredovanje je bilo teško. Ponekad bi u snijeg upala do bedara, no ipak se polako približavala mjestu gdje je tekao potok. Snježni pokrivač tu nije bio tako debeo. Vjetar je na stijenu gdje je bila njena spilja nanio mnogo snijega, no na drugim je mjestima tlo bilo gotovo golo. Kraj zamrznute vode se zaustavila i razmislila da li da do rječice i spilje krene uz potok, a to bi značilo zaobilazni put, ili da poñe strminom koja će je prije dovesti do cilja. Bila je nestrpljiva, jedva je čekala da se vrati, pa se odlučila za prečac. Nije znala koliko će to biti opasnije. Oprezno se počela spuštati, no teško je pronalazila put. Kad se sunce popelo visoko, bila je jedva na polovini strmine koju bi ljeti prešla od zalaska do mraka. Bilo je hladno, no sunčeve su zrake ugrijale snijeg. Ejla je već bila pomalo umorna i ne jako pažljiva. Krenula je preko goleti koja je vodila do strmine prekrivene snijegom i poskliznula se na rastresitoj sipini. Šljunak je pokrenuo nekoliko većih stijena koje su udarile u druge. Kamenje pojuri prema hrpi snijega i pokrene je baš u trenutku kad je djevojčica pala. Ejla se oklizne niz padinu, plivajući kroz slap snijega, usred potmule grmljavine lavine koja je rušila sve pred sobom. Kad se Iza tiho približila sa šalicom čaja, Kreb je već bio budan. "Znala sam da ne spavaš, Kreb. Pomislila sam da će ti prijati nešto toplo. Oluja je prestala." "Znam, vidim plavo nebo." Sjedili su i pijuckali čaj. U posljednje su vrijeme često bili zajedno. Ognjište je bilo pusto bez Ejle. Teško je bilo vjerovati da će djevojčica ostaviti takvu prazninu. Kreb i Iza su je nastojali ispuniti bližim dodirom, no to je bila tek mala utjeha. Uba je bila tužna i nemirna. Nitko je nije mogao uvjeriti da je Ejla mrtva; neprestano je pitala za nju. Igrala se hranom, a pola bi ispustila ili prolila. Zatim bi tražila još, gnjaveći Izu sve dok žena ne bi izgubila živce i ukorila je. Naravno, vidarica bi to odmah požalila. Vratio joj se i kašalj koji bi je mučio čitave noći. Kreb je za kratko vrijeme jako ostario. Maloj spilji nije se približio od dana kad je kosti spiljskog medvjeda namjestio u dva usporedna niza, a posljednju

ostavio da viri iz lijeve očne duplje lubanje, i odsječnim grlenim glasovima izgovorio imena zlih duhova dajući im snagu i moć. Te kosti više nije mogao pogledati, a nije htio ni koristiti prekrasne kretnje za sporazumijevanje s dobrim duhovima. Ozbiljno je razmišljao da položaj mog-ura preda u Guvove ruke. Kad je to spomenuo, Brun ga je zamolio da još malo promisli. "Što ćeš tada raditi, Mog-ur?" "A što rade drugi? Prestar sam da toliko vremena provodim u hladnoj spilji. Reumatizam me muči sve više." "Nemoj prenagljivati, Kreb," molio je voda. "Promisli još malo o tome." Kreb je razmislio i odlučio saopćiti odluku. "Mislim da ću Guvu prepustiti mjesto mog-ura, Iza," rekao je ženi pored sebe. "To samo ti možeš odlučiti, Kreb," odgovorila je. Nije ga pokušavala odgovoriti. Znala je da od dana kad je bacio prokletstvo na Ejlu nema više volje za obavljanje dužnosti, premda mu je to nekad bio čitav život. "Vrijeme je isteklo, Kreb, zar ne," upitala je. "Da, rok je prošao, Iza." "Kako će to Ejla znati? Nitko ne vidi mjesec kroz oblake." Kreb je razmišljao o vremenu kad je maloj djevojčici pokazivao koliko će još proći godina prije nego što će moći imati dijete, i o nešto starijoj koja je sama brojala dane mjesečevog ciklusa. "Da je živa, znala bi, Iza." "Ali oluja je bila strašna. Nitko ne bi prošao kroz nju." "Ne razmišljaj o tome. Ejla je mrtva." "Znam, Kreb," gestikulirala je Iza. Kreb pogleda kćerku svoje majke, pomisli na njenu bol, pa ju je na neki način htio utješiti; pokazati suosjećanje. "Ne bih to trebao da kažem, Iza, no vrijeme je isteklo; njena je duša napustila ovaj svijet zajedno sa zlim duhovima. Više nam ne mogu naškoditi. Rekla je da me voli. Bila je tako stvarna, skoro sam popustio. No duh prokletog je najopasniji. Uvijek te nastoji uvjeriti da je živ

jer te hoće povesti sa sobom. Ponekad žalim što mu to nisam dozvolio." "Znam, Kreb. Kad me duša nazvala majkom, ja.. .ja..." Iza raširi ruke jer nije mogla nastaviti. "Ejlin me duh zamolio da ne spalim vidarsku vrećicu, Iza. Voda mu je curila iz očiju, baš kao kad je bila živa. To je bilo najgore. Da je već nisam bacio u vatru, mislim da bih je dao. Bio je to posljednji trik. Nakon toga je otišao." Kreb ustane, omota se krznom i dohvati štap. Iza ga je gledala; rijetko je napuštao ognjište. Otišao je do ulaza i dugo gledao blistavi snijeg. Nije se vratio sve dok Iza nije poslala Ubu da ga pozove na ručak. Čim se najeo, vratio se na stražu. Malo kasnije pridružila mu se i vidarica. "Hladno je, Kreb. Ne bi smio stajati na propuhu," pokazala mu je rukama. "Prvi put nakon dugog vremena vidim malo plavog neba. Dosta mi je mećave i vjetra." "Da, ali doñi s vremena na vrijeme do vatre da se malo ugriješ." Kreb je nekoliko puta otšepesao do ognjišta, vraćajući se do ulaza. U smiraj dana njegovi su izleti postajali sve rjeñi. Kad su započeli večeru, padao je mrak. Obratio se Izi: "Kad se najedem, poći ću Brunu. Od sutra će Guv biti mog-ur." "Da, Kreb," rekla je pognute glave. Nade više nije bilo. Sad je bila sigurna da više nema nikakve nade. Dok je Iza sklanjala ostatke hrane i posude, Kreb je polako ustao. S Brunovog ognjišta začuo se prestrašen krik. Iza podigne glavu. Na ulazu je stajala čudna prilika, potpuno prekrivena snijegom. Toptala je nogama. "Kreb," poviče Iza. "Što je to?" Starac je za trenutak pozorno gledao, oprezan zbog stranih duhova. Zatim razrogači oko.

"To je Ejla," poviče i šepajući pojuri prema njoj; zaboravio je štap, dostojanstvo, i svaki običaj koji je nalagao da se osjećaji ne iskazuju izvan granica ognjišta. Zdravom je rukom zagrlio djevojčicu i privio je na prsa. Žena Koja Lovi "Ejla? Da li je stvarno Ejla, Kreb? Nije li to njen duh," gestikulirala je Iza dok je starac vodio snijegom pokrivenu djevojčicu do ognjišta. Nije htjela povjerovati u ono što je vidjela, bojala se da će se djevojčica pretvoriti u prikazu. "To je Ejla," rukama je pokazao Kreb. "Vrijeme je prošlo. Prevladala je zle duhove; vratila nam se." "Ejla!" Iza potrči do djevojčice, raširi ruke i stisne je u čvrst zagrljaj. Nije joj smetao snijeg i Ejlina vlažna odjeća. No nije samo snijeg bio uzrok prolivene vode. Ejla je isplakala dovoljno suza za sve. Dok su se majka i kćerka grlile, Uba je vukla Ejlu za skute. "Ejla. Ejla se vratila. Uba znala da Ejla nije mrtva," tvrdilo je dijete sigurnošću osobe koja je cijelo vrijeme znala da je u pravu. Ejla je podigne i pritisne tako čvrsto da se Uba morala boriti za dah. "Mokra si," gestikulirala je čim su joj ruke bile slobodne. "Ejla, skini vlažnu odjeću," reče Iza i žurno postavi na vatru još drva. Vrzmala se oko ognjišta tražeći odjeću, ali i da sakrije uzbuñenje izazvano materinskom brigom. "Prehladit ćeš se i umrijeti." Iza posramljeno pogleda djevojčicu jer je shvatila što je rekla. Ejla se nasmiješi. "U pravu si, majko. Prehladit ću se," rekla je i skinula ogrtač i kapuljaču. Sjela je i počela odvezivati vlažne vezice na omotačima za noge. "Gladna sam. Ima li nešto za jelo? Čitav dan nisam jela," izjavila je kad se ogrnula Izinim starim plastom. Bio je premalen i kratak, ali suh. "Stigla bih ranije, ali sam upala u lavinu. Imala sam sreću što me nije zatrpalo više snijega, a i tako sam potrošila dosta vremena da se iskopam." Izino iznenañenje je trajalo samo trenutak. Ejla je mogla reći da je prošla kroz vatru i Iza bi vjerovala. Već sam povratak bio je dovoljan dokaz nepobjedivosti. Što je za nju neka mala lavina? žena posegne za Ejlinim krznom, htjela ga je objesiti da se osuši, no trgne ruku. Pozorno i sumnjičavo je gledala srninu kožu. "Odakle ti ovaj ogrtač, Ejla," upitala je. "Napravila sam ga." "Da li je.. .da li je s ovog svijeta," zanimala se. Ejla se ponovno nasmiješi. l Voda razočarano podigne ruke, napuštajući svaki pokušaj daljeg razgovora o tome. Dok Ejle nije bilo, imao je dovoljno vremena da dobro promisli o svemu što su nabacili drugi. No rezultat razmišljanja je u Brunovu dušu unio nemir. "Čitava stvar nije mi posve jasna, kako bih ti mogao objasniti? Tko je uopće očekivao da će se vratiti? Ne razumijem duhove, nikad ih nisam razumio, i ne znam što žele. No zato si ti ovdje. No ti ne pomažeš! Sve je to prilično glupo. Najbolje da ponovno razmislim." Brun se okrene na peti i ode, ostavljajući vrlo zbunjneog čarobnjaka. Nakon nekoliko koraka se okrene. "Reci djevojčici da je želim vidjeti," pokazao je i nastavio do svog ognjišta. Dok se vraćao obitelji, Kreb je odmahivao glavom. "Brun želi vidjeti Ejlu," objavio je. "Da li je rekao da to mora biti odmah," pitala je Iza dok je pred djevojčicu gurala još hrane. "Neće joj zamjeriti ako završi jelo, zar ne?" "Gotova sam, majko. Ne mogu više okusiti ni zalogaja. Poći ću odmah." Ejla ode do susjednog ognjišta i pognute glave sjedne pred voñine noge. Na njima je imao iste istrošene omotače. Kad ih je posljednji put gledala bila je

užasnuta. Sad više nije bila. Na svoje iznenañenje, Bruna se nije bojala, samo ga je više poštovala. Čekala je. Do trenutka kad ju je dotakao po ramenu kao da je prošlo beskonačno mnogo vremena. Na koncu osjeti njegov prst i pogleda ga. "Vidim da si se vratila, Ejla," neodlučno je započeo. Nije u stvari znao što da kaže. "Da, Brun." "Iznenañen sam što te vidim. Nisam to očekivao." "Ova djevojčica takoñer nije mislila da će se vratiti." Brun je bio zbunjen. Želio je razgovarati, ali nije znao što da kaže, a takoñer nije znao kako da završi primanje koje je sam tražio. Ejla je čekala, a nakon kraćeg vremena rukama ga zamoli za riječ. "Ova djevojčica želi nešto reći, Brun." "Kaži što želiš." Oklijevala je, pokušavajući pronaći pravi izraz za sve što se u njoj nakupilo. "Ovoj je djevojčici drago što se vratila, Brun. Mnogo sam puta bila uplašena, mnogo sam puta mislila da neću uspjeti." Brun potvrdno zamumlja. Siguran sam u to, mislio je. "Bilo je teško, no mislim da mi je pomogao totem. U prvo sam vrijeme morala mnogo raditi, nisam imala vremena za razmišljanje. Ali kad sam bila zatvorena, nije mi preostalo drugo." Raditi? Zatvorena? Kako izgleda svijet duhova? Brun je gotovo upitao nešto o tome, no predomislio se. Nije to stvarno htio znati. "Tada sam nešto shvatila." Ejla stane, još uvijek razmišljajući kako da mu saopći osjećaj sličan zahvalnosti, ali ne shvaćen na običan način; nije se radilo o zahvalnosti koja bi sa sobom nosila obavezu, ili o uobičajenoj zahvalnosti žene prema muškarcu. Htjela mu je reći nešto što će pokazati da ga razumije. Željela mu se zahvaliti za priliku koju joj je pružio, no nije znala da li će to učiniti na pravi način. "Brun, ova je djevojčica.. .zahvalna. I ti si to meni rekao. Kazao si da mi zahvaljuješ za Brakov život. Ja ti zahvaljujem za vlastiti." Brun se nagne prema natrag i pogleda visoku djevojčicu ravnog lica, plavih očiju. Zahvalnost je bilo posljednje što je očekivao. Prokleo ju je. No nije rekla da je zahvalna za kletvu, mislio je, zahvalna je za život. Da li je znala da nemam drugog izbora? Da li zna da sam pružio jedinu priliku koju sam mogao? Da li strana djevojčica razumije više od mojih lovaca, više od Mog-ura? Da, shvatio je, razumije. U jednom je trenutku prema njoj osjetio nešto što nikad nije osjetio prema ženi. U tom je trenutku poželio da je ona muškarac. Nije više morao razmišljati što da zamoli Mog-ura. Znao je. "Ne znam što planiraju, mislim da to ne znaju ni drugi lovci," govorila je Ebra. "Sve što znam je da Brun još nikad nije bio toliko uzbuñen." Žene su sjedile zajedno i pripremale hranu za gozbu. Nisu znale povod - Brun je samo naredio da će večeras biti gozba - pa su Ebru i Izu gnjavile pitanjima ne bi li nešto saznale. "Mog-ur je proveo čitav dan i pola noći u spilji duhova. Sigurno se radi o nekoj ceremoniji. Dok Ejle nije bilo, nije joj se želio ni približiti; sad jedva izlazi iz nje," objašnjavala je Iza. "Kad izañe, toliko je odsutan duhom da zaboravlja na hranu. Ponekad i za vrijeme jela zaboravi na hranu." P "Ali ako pripremaju obred, zašto je Brun pola dana raščišćavao prostor u dnu spilje," pitala se Ebra. "Kad sam ponudila da ga zami-enim, otjerao me. Imaju prostor za obrede; zašto je poput žene čistio stražnji dio spilje?" Kme spiljskog medvjeda "Što bi drugo moglo biti," pitala je Iza. "Svaki put kad pogledam, Brun i Mogur razgovaraju. A kad me vide, prekinu, a na licu im se ogleda krivnja. Što bi

drugo mogli planirati? Zašto, uostalom, danas pripremamo gozbu? Mog-ur često posjećuje prostor koji je očistio Brun. Ponekad odlazi u spilju duhova, no odmah se vraća. Izgleda kao da nešto nosi, no tamo je tako mračno da ništa ne vidim." Ejla je uživala u društvu. Nakon pet dana još uvijek nije vjerovala da se vratila u pleme. Pripremala je hranu s ostalim ženama kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, nije sve bilo posve jednako. Žene se u njenom društvu nisu osjećale prijatno. Mislile su da je mrtva; njen povratak bio je pravo čudo. Nisu znale što da kažu djevojčici koja je otišla u svijet duhova i vratila se. Ejli to nije smetalo, bilo joj je drago što je ponovo s njima. Promatrala je Braka koji se upravo penjao u majčino krilo. "Kako je njegova ruka, Oga," upita mladu majku. "Pogledaj sama, Ejla." Razgrnula je djetetov ogrtač i pokazala mladoj vidarici rame i ruku. "Iza je skinula udlagu dan prije nego što si se vratila. Ruka je sasvim u redu, samo što je malo tanja od druge. Iza kaže da će ojačati kad je počne upotrebljavati." Ejla pogleda zacijeljene rane i nježno opipa kost. Velike dječakove oči pozorno su je gledale. Žene su oprezno izbjegavale svaki razgovor koji bi vodio spominjanju kletve. Često bi neka započela ali bi usred rečenice spustila ruke jer je shvatila kamo to vodi. Tako se na neki način gušila toplina medu ženama koje su zajednički radile. "Ožiljci su još uvijek crveni, no to će s vremenom nestati," rekla je Ejla, a zatim pogleda dječaka. "Jesi li jak, Brak?" Dijete klimne glavom. "Pokaži mi koliko. Možeš li povući moju ruku?" Ispružila ju je. "Ne, ne tom rukom, drugom," ispravila ga je kad je pružio zdravu. Brak promijeni ruke i povuče njenu. Ejla je pružala upravo toliko otpora koliko je bilo potrebno da provjeri snagu, a zatim dozvoli da joj povuče ruku. "Ti si snažan dječak, Brak. Jednog ćeš dana biti hrabar lovac, baš kao Braud." Ispružila je ruke da vidi hoće li joj prići. U prvom se trenutku okrenuo, ali se predomislio i pustio da ga Ejla podigne. Držala ga je pred sobom, a zatim stisla u zagrljaj. "Brak je veliki dječak. Tako težak i jak." Dijete se umirilo, no kad je ustanovilo da ga djevojčica nema čime nahraniti, počelo se vrpoljiti i pružati ruke majci. Oga ga stavi na prsa. Brak je i dalje velikim okruglim očima gledao visoku djevojčicu. "Tako si sretna, Oga. Baš je krasan dječačić." "Ne bih bila tako sretna da nije bilo tebe, Ejla." Oga je konačno načela temu koju su svi pažljivo izbjegavali. "Nikad ti nisam rekla koliko sam zahvalna. U prvo sam vrijeme bila previše zabrinuta, a nisam ni znala što da kažem. Nisi htjela mnogo razgovarati, a onda si otišla. Još uvijek ne znam što da kažem. Nisam očekivala da ću te ikad više vidjeti; teško je povjerovati da si se vratila. Nisi smjela dodirnuti oružje, ne razumijem zašto želiš loviti, no drago mi je što si to učinila. Ne mogu ti ni reći koliko mi je drago. Osjećala sam se tako bijedno kad si.. .kad si morala otići, no sretna sam što si ponovno medu nama." "I ja takoñer," doda Ebra. Druge su žene potvrdno klimale glavama. Njihovo jednodušno prihvaćanje savlada Ejlu i ona je s mukom zaustavljala suze koje su počele navirati. Bojala se da će se žene osjećati nelagodno. "Drago mi je što sam opet s vama," pokazala je, a odmah potom suze procure niz lice. Iza je sad znala da voda teče iz Ejlinih očiju kad osjeća nešto jako, a ne zato jer je bolesna. I druge su se žene takoñer navikle na njenu čudnu osobinu i shvatile njeno značenje. S razumijevanjem su klimale glavama. "Kako je bilo, Ejla," pitala je Oga očiju punih bolnog suosjećanja. Djevojčica je za trenutak razmišljala. "Usamljeno," odgovorila je. "Vrlo usamljeno. Svi ste mi nedostajali." U očima žena vidjelo se sažaljenje pa je Ejla morala nešto dodati da promijeni raspoloženje. "Nedostajao mi je i Braud," rekla je naposljetku. "Hhmmf," zamumlja Aga. "Bila si zaista osamljena." Zatim posramljeno pogleda Ogu.

"Znam da je ponekad težak," prizna mlada žena. "Ali Braud je moj muškarac i prema meni nije tako loš." "Ne, nemoj se ispričavati za njega, Oga," blago je rekla Ejla. "Svi znaju da se dobro brine za tebe. Moraš biti ponosna što si njegova družica. Jednog će dana postati voda, vrlo je hrabar lovac, prvi je ranio mamuta. Ti ne možeš učiniti ništa da me zavoli. Djelomično je to " moja pogreška; nisam se prema njemu uvijek ponašala kako valja. Ne znam kako je sve započelo, i ne znam kako da to završim; voljela °ih da se to dogodi, ali ti se zato ne smiješ uzbuñivati." "Uvijek je bio naprasit," doda Ebra. "Razlikuje se od Bruna. Znala sam da Mogur ima pravo kad mu je otkrio totem Dlakavog nosoroga. Mislim da si mu i ti, Ejla, pomogla da nauči savladavati osjećaje. To će mu dobro doći kad postane voda." "Ne znam," odmahne Ejla glavom. "Kad me ne bi bilo mislim l da ne bi tako često gubio glavu. Kao da u njemu potičem sve najgore." Žene zamuknu. Rijetko su tako otvoreno raspravljale o nedostacima muškaraca, no to je pomoglo da nestane napetosti oko Ejle. Iza mudro zaključi da je vrijeme za mijenjanje predmeta razgovora. "Da li netko zna gdje su gomolji," upita. "Mislim da su bili na mjestu gdje je Brun čistio," odgovori Ebra. "To znači da ih nećemo pronaći do ljeta." Braud je pratio sve u vezi s Ejlom i namrštio se kad je pregledala Braka i uzela ga u naručje. To ga je podsjetilo da mu je upravo ona spasila život, a tada se sjetio poniženja koje je jednom davno doživio pred njenim očima. Ejlin ga je povratak zapanjio, baš kao i sve druge. Prvog ju je dana gledao sa strahopoštovanjem i s prilično straha. No promjenu koju je Kreb objasnio sazrijevanjem, Braud je shvatio kao najobičniju drskost. Tokom kušnje smrti Ejla je dobila povjerenje usvoje sposobnosti preživljavanja, a sitnije životne nedaće počela je prihvaćati stoičkim mirom. Nakon patnji i borbe za život, ukori, kojih je i tako s njegove strane bilo previše, nisu je mogli izbaciti iz duševne ravnoteže. Braud joj je zaista nedostajao. Čak bi i njegovo prisustvo više voljela od samoće. Prvih joj je nekoliko dana upravo godila Braudova prisutnost, ma kako bila gruba. On ne samo da ju je gledao, pratio je svaki njen pokret. Trećeg dana po Ejlinom povratku, sve je već bilo po starom, no s malom razlikom. Djevojčica se nije morala boriti s podsviješću da se pokori njegovoj volji, njeni pokreti nisu u sebi nosili ni tračak prkosa. Stvarno je više nije mogao izbaciti iz ravnoteže. U duši je osjećala potpuni mir. Mogao ju je pljuskati i proklinjati, ili se razbjesniti gotovo do ludila. Na nju to nije imalo nikakvog utjecaja. Strpljivo je podnosila sve udarce i ispunjavala naredbe. Premda je to bilo savim nenamjerno, Ejla se ponašala kao da Braud ne postoji. Prema njenom ponašanju mogao se stvoriti upravo takav zaključak. Njegovi najveći izljevi bijesa, kontrolirani samo krajnjim naporom volje, nisu za nju značili više od buhinog ugriza; još manje, jer bi se zbog potonjeg počešala. To je bilo najgore što mu je mogla prirediti; zato je bio sav izvan sebe. Braud je ovisio o pažnji drugih, živio je od toga. Za njega je to bila potreba. Ništa ga nije više uzbuñivalo od osobe koja ga nije zamjećivala. U dubini njegove duše nije bilo važno da li je reakcija pozitivna ili negativna; sve dok je postojala, drugo nije bilo važno. Bio je siguran da je njena ravnodušnost posljedica toga što ga je vidjela poniženog, što je prisustvovala njegovoj sramoti, pa sad više nema poštovanja. Samo je djelomično bio u pravu. Znala je koliko može vladati nad njom, iskušala mu je unutrašnju snagu, a oboje je bilo nedovoljno za poštovanje. No nije bio bijesan samo zato što se prema njemu ponašala nedolično i nije na njega obraćala pažnju, odvlačila je njemu toliko potrebnu pažnju drugih.

Za to je bila dovoljna samo njena pojava, da se i ne govori o neuobičajenim postupcima iosobinama: imala je moćan totem, dijelila je ognjište i ljubav velikog čarobnjaka, postala je vješta vidarica, spasila je Onin život, znala je rukovati praćkom, ubila je hijenu i spasila Brakov život, a sad se povrh svega vratila iz svijeta duhova. Svaki put kad je Braud pokazao veliku hrabrost koja zaslužuje pažnju čitavog plemena, ona ga je nadmašila. Mladić se s daljine mrštio na djevojčicu. Zašto se vratila? Svi razgovaraju samo o njoj; uvijek pričaju samo o njoj. Kad sam ubio bizona i postao muškarac svi su govorili o njenom glupom totemu. Da li je ona prva napala mamuta? Je li ona gotovo stradala pod njegovim velikim nogama? Ne. Sve što je učinila bilo je bacanje para kamenova, pa ipak su spominjali samo nju. Brun i njegovi sastanci na kojima se govorilo samo o Ejli. Na koncu je nije ni prokleo kako valja i sad se vratila. Svi govore samo o njoj. Zašto uvijek sve pokvari? "Kreb, zašto se toliko vrpoljiš? Ne sjećam se da si ikad bio tako uzbuñen. Ponašaš se kao mladi muškarac pred prvo sparivanje. Želiš li da ti skuham malo čaja za smirivanje," pitala je Iza nakon što je čarobnjak po treći put skočio, krenuo od ognjišta, predomislio se, vratio i ponovno sjeo. "Po čemu zaključuješ da sam uzbuñen? Naprosto pokušavam sve zapamtiti i malo razmišljati," zbunjeno je rekao. "Što moraš zapamtiti? Već si godinama Mog-ur, Kreb. Nema ni jednog obreda kojeg ne bi mogao obaviti i u snu. Nikad te još nisam vidjela da razmišljaš skačući gore-dolje. Hoćeš li da ti skuham malo čaja?" "Ne. Ne. Ne želim čaj. Gdje je Ejla?" "Iza zadnjeg ognjišta traži gomolje. Zašto?" "Samo želim znati," odgovori Kreb dok je ponovno sjedao. Malo kasnije prošao je Brun i domahnuo Mog-uru. Čarobnjak ustane i obojica podu prema stražnjem dijelu spilje. Nešto s ovom dvojicom nije u redu. Iza u čudu zatrese glavom. "Kad ćemo započeti," upita voda kad su stigli na raščišćeni prostor. "Da li je sve spremno?" "Sve pripreme su završene, ali mislim da bi sunce moralo biti niže." "Misliš! Zar nisi siguran? Smatrao sam da znaš što radiš. Rekao si mi da si razmišljao ipronašao obred. Sve mora biti u redu. Kako možeš reći, "mislim"," odbrusi Brun. "Razmišljao sam," branio se Mog-ur. "No sve se to dogañalo vrlo davno, na drugom mjestu. Nije bilo snijega. Mislim da čak ni zimi tamo nije bilo snijega. Nije lako odrediti točno vrijeme. Znam da je sunce bilo nisko." "Nisi mi tako rekao! Kako možeš biti siguran da će sve biti u redu? Možda bi bilo bolje da sve zaboravimo. I tako je sve skupa prilično glupa zamisao." "Već sam razgovarao s duhovima; kamenje je namješteno. Očekuju nas." "Ne sviña mi se ni što smo pomicali kamenje. Možda smo sve mogli održati u prostoriji duhova. Jesi li siguran da se neće uznemiriti jer smo ih preselili iz male spilje, Mog-ur?" "Već smo o tome dosta raspravljali, Brun. Smatrali smo da je bolje premjestiti kamenje, nego dovesti Drevne duhove na mjesto totemskih. Stari možda ne bi htjeli otići kad bi vidjeli tako zgodno mjesto." "Kako uopće znaš da će otići kad ih probudimo? Sve je to previše opasno, Mog-ur. Najbolje da zaboravimo na čitavu stvar." "Možda će i ostati neko vrijeme," prizna Mog-ur. "Ali kad sve vratimo na svoje mjesto, vidjet će da to nije njihov dom pa će otići. I totemi će im tako reći. Ali, naravno, ti moraš odlučiti. Predomisliš li se, pokušat ću odobrovoljiti duhove. Samo zato što očekuju obred, ne znači da će ga i imati." "Ne. U pravu si. Sad moramo ići do kraja. Duhovi nas očekuju, premda muškarci to neće lako primiti." "Tko je voda, Brun? Osim toga, smirit će se kad shvate da je tako najbolje." "Da li je to najbolje, Mog-ur? Da li je tako? Prošlo je toliko vremena. Sad ne mislim samo na muškarce. Hoće li to naši totemi prihvatiti? Imali smo sreće, možda čak i previše. Stalno mislim da će se dogoditi nešto strašno. Ne bih htio učiniti nešto što će ih uznemiriti. Želim da budu zadovoljni, želim im ugoditi."

"Upravo to i radimo, Brun," blago odvrati Mog-ur. "Pokušavamo im ugoditi. Svima." "No jesi li siguran da će i drugi to razumjeti? Ako ugodimo jednom, neće li se drugi osjećati zapostavljenima?" "Ne, Brun, siguran sam da neće." Čarobnjak je shvaćao brigu i napetost vode. Znao je koliko je to za njega važno. "Nitko ne može biti posve siguran. Mi smo tek ljudi. Čak i mog-ur je samo čovjek. Jedino što nam preostaje jest da pokušamo. Ali kao što si i sam rekao, imali smo sreće. To znači da su duhovi totema zadovoljni. Misliš li da bismo imali toliko sreće kad bi se borili? Kako često pleme ulovi mamuta bez ijedne ogrebotine na lovcima? To je opasan posao; svašta može poći ukrivo. Mogli ste putovati i ne naći ni jednog mamuta. Tako bi propalo najbolje razdoblje lova. Pokušali ste, i to se isplatilo. Čak i Brak je još uvijek živ, Brun." Brun pogleda čarobnjakovo ozbiljno lice. Zatim se uspravi, a u očima mu se vidjela odlučnost. "Idem po muškarce," rekao je. Ženama je bilo naloženo da se ne približavaju stražnjem dijelu spilje, čak i da ne gledaju u tom smjeru. Iza je primijetila kad je Brun pošao po muškarce, no to je se nije ticalo. Što god radili, to su njihove stvari. Nije znala što ju je potaklo da podigne pogled baš kad su dva muškarca crveno obojenih lica požurili prema Ejli. Iza se počela tresti. Što će joj učiniti? Djevojčica nije primijetila kad su kraj nje prošli Brun i muškarci. Prekopavala je po košarama i kožnim spremnicima razbacanim iza posljednjeg ognjišta. Tražila je gomolje. Kad je pred sobom ugledala voñino obojeno lice skoro je kriknula. "Ne opiri se. Nemoj ispustiti ni glasa," gestikulirao je Brun. Svezali su joj oči i podigli je. Djevojčicu obuzme strah. Kad su Brun i Guv donijeli Ejlu, muškarci nisu mogli doći ksebi. Poput žena, ni oni nisu znali razlog održavanja obreda, ali za razliku od njih bili su svjesni da će to kad-tad otkriti. Mog-ur ih je upozorio da nakon što sjednu iza kamenova donesenih iz male spilje ne smiju napraviti ni najmanju kretnju, a prijetnja je dobila na snazi kad je čarobnjak svakome dao dvije kosti koje su morali prekrižiti pred prsima. Opasnost je sigurno velika kad im je potrebna takva zaštita. Kad se pojavila Ejla počeli su shvaćati o čemu se radi. Brun je prisilio djevojčicu da sjedne u slobodni dio kruga, točno nasuprot Mog-ura, a sam se smjestio iza nje. Na čarobnjakov znak skinuo je povez s njenih očiju. Djevojčica zatrepće. Na svjetlu baklji ugleda Mog-ura i muškarce s prekriženim kostima. Od straha je željela propasti u zemlju. Što sam učinila? Nisam ni dotakla praćku, mislila je pokušavajući se sjetiti kakav je užasan zločin načinila koji bi opravdavao ovaj zastrašujući skup. Nije se mogla sjetiti ničega. "Ne miči se. Nemoj ispustiti ni glasa," ponovno upozori Mog-ur. Čak i da je htjela, vjerojatno to ne bi mogla. Raskolačenih očiju gledala je čarobnjaka dok se polako dizao na noge, položio štap na zemlju i svečanim kretnjama zamolio Ursusa i totemske duhove da ih udostoje pažnje. Mnogi su joj pokreti bili nepoznati, no kao opčinjena po prvi je put gledala čarobnjaka u svom elementu. Znala je Kreba, dobro je poznavala šepavog starca koji se u hodu teško oslanjao na štap. Mog-ur je bio iskrivljena karikatura čovjeka čija je polovica tijela gotovo potpuno atrofirala, dok se druga i previše razvila kako bi nadoknadila gubitak. Nekoliko je puta prilikom javnih obreda vidjela njegove elegantne kretnje rukom koje su na neki način bile punije nego da je imao obje. No gestikulacija muškarca iza lubanje spiljskog medvjeda pokazivala je nešto što još nikad nije vidjela.

Nije se primjećivao ni trag nespretnosti. Zamijenio ju je hipno-tički ritam glatkih pokreta koji je naprosto tjerao oči da gledaju u ruke. I pored toga što se tako činilo, nije to bio obredni ples; Mog-ur je bio govornik takve snage kakvu Ejla nije još vidjela. Čarobnjak nikad nije bio izražajniji nego u trenucima kad se obraćao gledalištu koje je za njega često bilo stvarnije od ljudi pred njim. Veliki Mog-ur Plemena Spiljskog medvjeda trudio se još i više da privuče pažnju drevnih duhova koji su trebali da prisustvuju ovom obredu. "Najdrevniji Duhovi, Duhovi koje nismo zazivali od naših početaka, poslušajte nas. Zovemo vas, želimo vam ukazati počast, tražimo vaše prisustvo i zaštitu. Veliki Duhovi, vaša su imena tako uvažena, ali ipak tek šapat sjećanja, probudite se i dopustite da vas počastimo. Prinijet ćemo žrtvu koja će vam umiriti srca; potrebna nam je vaša dozvola. Poslušajte nas dok izgovaramo vaša imena. "Duše Vjetra. Uuha!" Kad je Mog-ur izgovorio ime Ejlu proñu trnci. "Duše Kiše. Žiina! Duše Magle. liša! Pridite. Pogledajte nas. Ovdje je i jedna od vas, jedna koja je šetala s vašim sjenama i vratila se, vratila se voljom Velikog Spiljskog lava." Govori o meni, najednom shvati Ejla. Ovo je ceremonija. Što ja ovdje tražim? Tko su ti duhovi? Nikad za njih nisam čula. Imaju ženska imena; mislila sam da su svi zaštitnički duhovi muškog roda. . Ejla se tresla od straha, no ipak ju je sve zanimalo. Okamenjeni muškarci oko nje takoñer nisu čuli za ove duhove, pa ipak im njihova imena nisu bila nepoznati. Drevni su duhovi u njima probudili jednako drevna sjećanja. "Najpoštovaniji Duhovi Prošlosti, vaše nam namjere nisu poznate, mi smo tek ljudi i ne znamo zašto je ovu djevojčicu odabrao tako moćan totem. Ne znamo zašto ju je poveo vašim drevnim običajima, ali mi ih ne smijemo odbaciti. Njen se totem borio za nju u zemlji sjena i vratio je k nama da pokaže koliko mu je stalo do djevojčice. Mi ga ne smijemo razočarati. O moćni Duhovi Prošlosti, vaši običaji više nisu običaji Plemena, pa ipak oni to moraju postati za ovu djevojčicu medu nama. Molimo vas da je priznate. Štitite je, a s njom i naše pleme." Mog-ur se okrene Ejli. "Dovedite je naprijed," zapovijedi. Brunove snažne ruke podignu je sa zemlje i odnesu pred starog čarobnjaka. Kad je voda zgrabio pramen njene duge kose i povukao joj glavu prema natrag, zastao joj je dah. Krajičkom oka je vidjela da Mog-ur iz nabora ogrtača izvlači oštar nož i podiže ga visoko nad glavu. Užasnuto je gledala kako se čarobnjak naginje nad nju i zamahuje rukom prema golom vratu. Osjetila je oštru bol, no bila je previše preplašena da krikne. No Mog-ur je u dnu vrata načinio tek malu ogrebotinu. Potočić krvi brzo je zaustavljen komadićem meke zečje kože. Mog-ur je čekao da se posve natopi krvlju, a zatim obriše ranu tekućinom iz posude koju je držao Guv. Tek tada ju je Brun pustio. Ejla je začuñeno promatrala kako Mog-ur stavlja kožu u plitku zdjelu djelomično ispunjenu uljem. Guv je čarobnjaku dodao malu baklju pa je starac zapalio ulje i pričekao da izgori zajedno s okrvavljenom kožom. Raširio se oštar miris. Kad u zdjeli više nije bilo ničeg osim pepela, Brun razgrne Ejlin ogrtač i otkrije lijevo bedro. Mog-ur umoči prst u pepeo i njime precrta svaki ožiljak koji je ostavio spiljski lav. Začuñeno je gledala. To je sličilo totemovom znaku koji je označavao prelazak dječaka u redove odraslih. Brun je podigne i odnese natrag. Mog-ur je ponovno zazvao duhove. "Najpoštovaniji Duhovi, primite ovu žrtvu krvi i znajte da je njen totem, Duh Spiljskog lava, odlučio da ona mora slijediti vaš put. Primite naše počasti i najdublje izraze poštovanja. Uslišajte nas i vratite se na počinak, zadovoljni što vaši običaji nisu zaboravljeni." Gotovo je, pomislila je Ejla i uzdahnula. Još uvijek joj nije bilo jasno zašto je sudjelovala u neobičnom obredu. Ali nije sve bilo gotovo. Brun doñe pred nju i pokaže da ustane. Brzo je skočila na noge. Voda posegne u nabor ogrtača i izvadi mali okrugli komadić mamutove kljove.

"Ejla, sad kad smo pod zaštitom Najdrevnijih Duhova, jedina je prilika da se izjednačiš s muškarcima." Nije bila sigurna da pravilno shvaća voñine riječi. "Kad napustiš ovo mjesto nikad se više ne smiješ smatrati jednakom. Ti si žena i uvijek ćeš to biti." Ejla je klimala glavom. Naravno, znala je da je žena, no ovaj ju je uvod zbunio. "Ovo je djelić kljove mamuta kojeg smo ulovili. Bio je to vrlo sretan lov; nitko nije bio ozlijeñen, a uspjeli smo savladati divovsku životinju. Ovaj je komadić odobrio Ursus, a Mog-ur ga je obojio svetom crvenom bojom. To je moćan talisman za svakog lovca. Svi ga mi imamo, jer tako mora biti. "Ejla, ni jedan dječak ne prelazi u redove odraslih sve dok ne ubije prvu divljač, a kad to jednom učini, više ne može biti dijete. Jednom davno, u vrijeme dok su vladali duhovi čija smo imena danas čuli i koji su još uvijek negdje u blizini, lovile su i žene. Ne znamo zašto te totem poveo drevnim običajima, no ne smijemo se suprotstavljati volji Duha Spiljskog lava; moramo pristati na njegovu želju. Ejla, ulovila si prvi plijen; sad moraš preuzeti dužnosti odraslih. No ti si žena, a ne muškarac, i to ćeš biti uvijek, no uz jedan izuzetak. Ejla, odsad smiješ koristiti praćku, sad si Žena Koja Lovi." Djevojčici u lice udari krv. Zar to može biti istina? Da li je pravilno shvatila Brunove riječi? Zato što je upotrijebila praćku, prošla je kušnju koja ju je gotovo stajala života, a sad će je otvoreno smjeti koristiti. Dozvolit će joj da lovi? Nije mogla povjerovati da je to istina. "Ovaj talisman je za tebe. Stavi ga u amulet." Ejla skine vrećicu s vrata i počne odvezivati uzlove. Obojeni komad bjelokosti stavila je pokraj komadića crvene zemlje i fosila školjke, a zatim ponovno zaveže uzicu i prebaci je preko glave. "Nikom to još nemoj reći; objavit ću to prije gozbe. Ona je u tvoju čast, Ejla, u čast tvog prvog plijena," rekao je Brun. "Samo se nadam da će slijedeći biti probavljiviji od hijene," dodao je sa smiješkom u očima. "Sad se okreni." Učinila je kako je zapovijedeno. Ponovno su joj zavezali oči, dva su je muškarca vratila natrag i zatim su joj skinuli povez. Gledala je za Brunom i Guvom dok su se vraćali u krug muškaraca. Da li je to sve bio samo san? Opipala je vrat i ožiljak na mjestu gdje ju je Mog-ur porezao, podigla ogrtač i pogledala crne linije koje su prekrivale ožiljke. Lovac! Ja sam lovac! Lovac plemena. Rekli su da je tako htio moj totem, pa su to morali poslušati. Uhvatila je amulet, zatvorila oči i počela gestikulirati. "Veliki Spiljski lave, zašto sam sumnjala u tebe? Smrtna kletva bila je teška kušnja, najteža dosad, no to je i morala biti za ovako veliki dar. Zahvalna sam što si me našao dostojnom. Znam da je Kreb imao pravo - moj život nikad neće biti lak, ali će te uvijek biti dostojan." Obred je bio dovoljno uvjerljiv da muškarci shvate kako Ejla mora loviti - no Braud je bio bijesan. Da se nije uplašio Mog-urovog upozorenja, napustio bi obred. Nije želio biti učesnikom ceremonije kojim djevojčica, ta djevojčica, dobiva posebne povlastice. Ljutio ga je Mog-ur, no posebno je bio ogorčen na Bruna. Nije mogao progutati jad. Svemu je tome on kriv, mislio je Braud. Uvijek ju je štitio. Zaprijetio mi je smrću samo zato što sam je kaznio zbog neposluha. Mene, sina svoje družice, a ona je to i zaslužila. Nije je ni prokleo kako valja, moralo je to biti zauvijek. Sad je pušta da lovi, lovi, kao da je muškarac. Kako je to mogao dopustiti? Brun je svakog dana stariji. Neće vječno biti voda. Jednog ću dana to biti ja, a tada ćemo vidjeti. Tada je neće moći zaštititi. Tada ćemo vidjeti kakve će povlastice dobiti; samo neka pokuša biti neposlušna.

Pobijeñen totem

Žena Koja Lovi zaslužila je puno ime zimi kad je napunila desetu godinu. Uz osjećaj zadovoljstva i olakšanja Iza primijeti na djevojci promjene koje su navještale početak zrelosti. Široki bokovi i dva zadebljanja na prsima mijenjali su oblik Ejlinog tijela i uvjerili ženu da njezina neobična kći ipak nije osuñena na vječno djetinjstvo. Prva menstruacija uslijedila je nakon što su se razbujale grudi i pojavile prve stidne dlačice; po prvi se put duh njenog totema borio s drugim. Shvatila je da najvjerojatnije nikad neće roditi; imala je prejak totem. Željela je dijete - od roñenja Ube željela je imati dijete koje će voljeti i za koje će se brinuti - ali je prihvatila život nametnut duhom moćnog Spiljskog lava. Dok su majke bile zaposlene brinula se za dojenčad i djecu i bila je pomalo razočarana kad su, gladna, odlazila drugim ženama da ih nahrane. Ali sad je napokon žena, a ne tek dijete veće od žene. Ejla se poistovjećivala s Ovrom koja je već nekoliko puta pobacila, premda početkom trudnoće i ne tako teško. Njen je totem takoñer bio prejak. Izgledalo je da će ostati nerotkinja. Od lova na mamuta, a osobito otkad je Ejla dostigla fizičku zrelost, dvije su mlade žene često bile zajedno. Za razliku od Ikine otvorene i prijateljske naravi, ta tiha žena nije mnogo govorila jer je po prirodi bila povučena - no izmeñu Ejle i Ovre je postojalo razumijevanje koje je polako sazrijevalo u blisko prijateljstvo, a proširilo se i na Guva. Prisnost mladog čarob-njakovog učenika i njegove družice svima je bila očita. Zato su Ovru žalili. Suosjećanje i blagost njezinog muškarca tjerali su je da dijete želi još više. Na veliko Braudovo zadovoljstvo, Oga je ponovno bila trudna. Ostala je noseća odmah pošto se trogodišnji Brak odbio od sise. Činilo se da će biti plodna poput Age i Ike. Drug je bio siguran da će Agin dvogodišnji sin jednog dana izrañivati oruñe jer ga je više puta zatekao kako tuče kamen o kamen. Našao je kameni čekić za Grubovu malu ruku i dozvolio mu da se igra u njegovoj blizini dok je izrañivao oruñe. Ikina dvogodišnja Igra bila je otvorena poput majke; veselo, punačko, dobroćudno dijete koje je očaravalo svakoga. Brunovo je pleme raslo. U rano je proljeće Ejla provela nekoliko dana izvan plemena, u maloj spilji visoko na brdu, jer je tako tražio običaj ženske kletve. Poslije smrtne, ovo je za nju bio blagdan. Vrijeme je iskoristila za izradu zamki i vježbanje praćkom, premda se još uvijek podsjećala da to više ne mora kriti. Premda pronalaženje hrane nije bio problem, veselila se svakodnevnim posjetama Ize koja je dolazila na prije dogovoreno mjesto u blizini velike spilje. Donosila joj je jelo, više nego što je mogla pojesti, no još je važnije bilo to što joj je pravila društvo. Još uvijek je teško provodila noć sama, premda je znala da će progonstvo biti ograničeno i kratko. Posjete su često trajale do noći, pa je Ejla bakljom osvjetljavala put do svog udaljenog skloništa. Iza nikako nije mogla sakriti nelagodu zbog jelenje kože koju je Ejla napravila dok je bila "mrtva," pa ju je mlada žena ostavljala u spilji. Ejla je naučila sve što djevojke moraju znati. Iza joj je dala vrpce od mekane, upijajuće kože koje su se nosile vezane oko pojasa i objasnila koje se kretnje koriste kada ih se zakapa duboko u zemlju. Takoñer joj je rekla koji se položaj zauzima kad muškarac odluči da se na njoj zadovolji, koje pokrete valja činiti i kako se nakon toga očistiti. Ejla je bila žena; morat će ispunjavati sve dužnosti koje su se od njih očekivale. Razgovarale su o mnogim ženskim stvarima, iako je Ejla mnogo znala još iz učenja za vidaricu. Iza joj je opisala pokrete i položaje koje su muškarci iz plemena smatrali zavodničkim, te način kako žena ohrabruje muškarca da zadovolji svoje potrebe. Razgovarale su i o dužnostima sparenih žena. Iza je Ejli rekla sve što je saznala od majke, ali se u dubini duše pitala hoće li ružnoj djevojci to znanje ikad biti potrebno. O jednome Iza nikad nije govorila. Većina mladih žena je već u vrijeme puberteta bacila oko na nekog mladića. Iako ni majka ni kći nisu imale izravnog utjecaja, žena je želju djeteta mogla priopćiti svom muškarcu. On je, ako je tako želio, prenio poruku vodi plemena. Nije li bilo drugih razloga, a

naročito ako je mladić već pokazivao zanimanje za djevojku, voda je često dopuštao da se to i ostvari. Nije uvijek bilo tako, što je potvrñivao i Izin slučaj. S Ejlom nije nikad razgovarala o tome, premda je to bila najzanimljivija tema za mladu ženu i njezinu majku. U plemenu nije bilo mlañeg muškarca bez žene, a da ih je i bilo, Iza je bila sigurna da Ejlu ne bi uzeli za prvu, a ni za drugu družicu. Djevojka se uz to nije zanimala za muškarce. Nije o tome ni razmišljala, sve dok Iza nije spomenula dužnosti sparene žene. Ali bit će još vremena i prilike za to.

Brun je rekao da mogu, mislila je. Održan je i obred, dakle smijem. Ja sam lovac. Ja sam Žena Koja Lovi. Podigla je glavu i izašla iz grmlja gdje se skrivala. Jedan dug, leden trenutak svi su zurili u djevojku s dva zeca preko ramena. Čim su se oporavili od iznenañenja i shvatili kako se loše ponašaju, pogledali su u stranu. Ejlino je lice gorjelo ali je hodala čvrstim korakom, ne obazirući se na skrivene poglede. Kad je stigla u spilju i ostavila šokirane ljude za sobom, odlanulo joj je. Hladna, tamna unutrašnjost ju je smirila. Unutra je bilo lakše zaboraviti na druge. Kad je Ejla stigla do Krebovog ognjišta Izine se oči rašire od iznenañenja ali se brzo sabrala i pogledala u stranu kao da zečevi ne postoje. Nije znala što da kaže, Kreb je sjedio na medvjeñoj koži i razmišljao. Pravio se da ništa ne primjećuje. Vidio je kako ulazi u spilju ali je uspio sakriti izraz lica. Kad je spustila životinje pokraj vatre, nitko nije rekao ni riječi. Trenutak kasnije dotrči i Uba, no ona nije oklijevala pokazati što osjeća. "Da li si ih zaista sama ulovila, Ejla?" "Da," odgovori djevojka. "To je zaista lijep, debeo par zečeva. Hoćemo li ih imati za večeru?" "Pa da, vjerojatno hoćemo," odgovori Iza, još uvijek postidena i nesigurna. "Ja ću ih odrati," reče brzo Ejla i izvadi nož. Iza ju je trenutak promatrala, a zatim priñe. "Ne, Ejla, ti si ih ulovila, a ja ću ih oderati." Ejla je sa strane promatrala dok ih je Iza gulila, nabola na ražanj i stavila na vatru. Bilo joj je neugodno koliko i Izi. "Bila je to dobra večera, Iza," rekao je kasnije Kreb, još uvijek ne spominjući Ejlin ulov, no Uba nije bila tako sramežljiva. "Zečevi su bili dobri, Ejla, ali drugi put ulovi kamenjarku," reče. Uba je s Krebom dijelila naklonost prema tustim pticama pernatih nogu. Kad je Ejla slijedeći put donijela ulov u spilju, nitko se nije iznenadio. Počela je redovito loviti. Kreb je sad kraj ognjišta imao lovca pa je smanjio dio koji je uzimao od drugih, osim kad bi donosili veliku divljač koju su lovili samo muškarci. Tog je proljeća Ejla imala dosta posla. Njezin se udio u ženskim dužnostima nije smanjio zbog lova, a tu su bile i trave koje je skupljala za Izu. No Ejla je uživala u lovu, bila je puna snage, zadovoljnija no ikada. Bila je sretna što nije morala loviti potajno, što je zajedno s plemenom, što je napokon žena i što se zbližila s drugim ženama. Ebra i Uka su je prihvatile, iako nikad nisu zaboravile da je drukčija; Ika je uvijek bila prijateljski naklonjena, a stav Age i njene majke se posve promijenio otkako je Onu spasila od utapljanja. Ovra je postala njena intimna prijateljica, a Oga joj se približila uprkos Braudo-vom neprijateljstvu. Tokom godina u kojima je živjela snjegovim nepredvidljivim izljevima srdžbe, mladenačko obožavanje se ohladilo do ravnodušnosti. Ali njegova se osvetnička mržnja još povećala kad su Ejlu prihvatili kao lovca. Uporno je pokušavao naći načina da je muči, da izmami neku reakciju. Njegovo je mučenje postalo način života s kojim je

naučila živjeti; ostavljao ju je hladnom. Počela je misliti da joj više neće moći nauditi. Proljeće je bilo u punom cvatu kad je odlučila uloviti kamenjarku, Krebovo omiljeno jelo. Pomislila je i na novo bilje za Izinu zalihu lijekova. Cijelo je jutro provela lutajući prirodom, a zatim krene prema širokoj livadi. Istjerala je par ptica koje su nisko letjele, oborila ih, a zatim u visokoj travi potražila gnijezda s jajima. Kreb je volio pticu punjenu jajima, obloženu povrćem i travama. Kad ih je otkrila, veselo uzvikne, pažljivo umota jaja u mekanu mahovinu i onda u ogrtač. Bila je zadovoljna. Radosno pretrči livadu, zaustavljajući se bez daha tek na vrhu brežuljka obraslog travom. Bacivši se na zemlju, provjerila je da li su jaja cijela i izvadila koniad suhog mesa za ručak. Raspjevana ševa svijetložutih prsiju poletjela je s grančice i nastavila pjevati. Par zlatnokrunih vrabaca cvrku-tao je, lepršajući medu granama kupine na rubu čistine. Crnoglave ptičice sivog perja letjele su amo-tamo kraj jele pokraj potočića, pro-nalazeći put kroz gusto raslinje u podnožju brežuljka. Živahni smeñi carići svañali su se dok su nosili grančice i suhu mahovinu za gnijezdo u staroj kvrgavoj jabuci koja je plodnost dokazivala mnoštvom ružičastih cvjetova. Ejla je voljela samoću. Bila je opuštena, nije razmišljala ni o čem osim o tome kako je dan lijep i kako je sretna. Bila je uvjerena da je sama sve dok na zemlju pred njom nije pala sjena. Iznenañeno ugleda Braudovo lice. Tog dana nije bio ugovoren lov pa je Braud odlučio poći sam. Nije se baš osobito trudio, bio je to samo izgovor da se prošeta po ko lijepom, sunčanom danu; meso mu ionako nije trebalo. Iz daljine Pleme spiljskog medvjed. je primijetio Ejlu dok se odmarala na brežuljku pa nije mogao odoljeti da je ne izgrdi zbog lijenosti. Ejla skoči na noge, a to ga razljuti. Bila je viša, a on nije volio gledati uvis prema ženi. Dao joj je znak da se spusti na zemlju i pripremio se da je dobro izgrdi. Njen miran, ravnodušan pogled ga još više razdraži. Na svaki je način htio izazvati bilo kakvu reakciju. U spilji joj je barem mogao narediti da nešto učini i vidjeti kako skače na noge na njegovu zapovijed. Pogledao je oko sebe, a zatim na ženu koja mu je sjedila do nogu i čekala da je izgrdi. Otkako je postala žena, gora je nego ikada, pomislio je. Žena Koja Lovi, kako je to Brun mogao dozvoliti? Opazio je kamenjarku u njenoj ruci i sjetio se da nije ništa ulovio. Čak je i pogled na njenom ružnom licu prkosan; uživa što ima ptice, a ja nemam ništa. Što da joj naredim? Ovdje ne može ništa donijeti za mene. Ali čekaj, ona je sad žena, zar ne? Ipak postoji nešto na što je mogu prisiliti. Kad joj je Braud dao znak, Ejla je širom otvorila oči. Nije to očekivala. Iza joj je rekla da muškarci to traže samo od žena koje im se sviñaju; znala je da je Braud smatra ružnom. Mladiću nije promaklo Ejlino iznenañenje injena reakcija ga ohrabri. Još jednom joj dade znak da zauzme položaj kako bi se mogao zadovoljiti. Ejla je znala što se od nje očekuje. Iza joj je sve objasnila, a često je viñala starije članove plemena u istim situacijama - sva djeca su to vidjela; u plemenu ih nitko nije sprečavao da gledaju. Mladi su učili oponašajući starije, a spolni je odnos za njih bio samo jedna od mnogih stvari koje su bile dio života. To je uvijek zbunjivalo Ejlu; pitala se zašto to rade, ali nije je zabrinjavalo kad bi vidjela dječaka koji je na djevojčici oponašao starije. Ponekad to više nije bilo samo oponašanje. Spolno zreli mladići koji još uvijek nisu bili lovci oduzeli su djevičanstvo mnogim mladim djevojkama iz plemena; ponekad bi i muškarac, zaveden mladom ko-ketom, zadovoljio svoje potrebe na još uvijek nezreloj ženi. Ipak, većina je mladića smatrala igre s bivšim drugaricama ispod časti. Ali Ejla osim Vorna nije imala druga njenih godina, a kako je Aga obeshrabrivala to prijateljstvo još od prvih dana, nikad nisu postali bliski. Vorn joj se nije osobito sviñao jer je uvijek oponašao Brauda. Uprkos dogañaju na vježbalištu, dječak je još uvijek obožavao Brauda i zato se s Ejlom nije

htio igrati "sparivanja". Budući da nije bilo nikog drugog, ona nikad nije pokušala oponašati taj čin. U društvu u kojem je seks bio običan poput disanja, Ejla je još uvijek bila djevica. Mlada se žena osjećala nelagodno; znala je da se mora pokoriti ali je bila zbunjena. Braud je u tome uživao. Bilo mu je drago što se sjetio nečega što je napokon slomilo njen otpor. Ejlina zbunjenost i začuñenost ga je zabavljala ali i uzbuñivala. Bio je kraj nje dok je ustala i počela se spuštati na koljena. Ejla nije bila naviknuta da joj muškarci dolaze tako blizu. Braudovo teško disanje ju je uplašilo. Oklijevala je. Braud je postao nestrpljiv, gurnuo je na zemlju, skinuo svoj ogrtač i pokazao nabrekli ud. Što još čeka? Tako je ružna, morala bi biti počašćena; nijedan je drugi muškarac ne bi htio. Ljutito je zgrabio njen ogrtač i pokušao ga skinuti; bio je sve uzbuñeniji. Kad ju je Braud uhvatio, u Ejli se nešto prelomilo. Nije to mogla učiniti! Naprosto nije mogla. Razum ju je napustio. Nije bilo važno što se morala pokoriti. Skočila je na noge i potrčala. Braud je bio brži. Zgrabio ju je, gurnuo na zemlju i udario po licu. Na usni se pojavi rasjekotina. To mu se počelo sviñati. Previše se puta morao suzdržati kad ju je htio tući, ali sada nije bilo nikoga da ga zaustavi. A ima i opravdanje - namjerno je uskratila poslušnost. Ejla je bila izvan sebe. Pokušala je ustati, no Braud je ponovno udari. Nije očekivao da će se braniti i sad se u njemu probudila požuda. Već će on pokazati toj drskoj ženi. Udari je još jednom, pa još jednom, uživajući da gleda kako se šćućurila pod njegovim udarcima. U Ejlinoj je glavi tutnjalo, krv je tekla iz nosa i usana. Pokušala je ustati ali Braud joj nije dao. Udarala ga je pesnicama o prsa. Na njegovom čvrstom, mišićavom tijelu to nije ostavljalo tragova, samo ga je još više uzbudilo. Nikad nije osjećao takvu požudu - grubost je povećala strast, a pohota mu je davala snage za još jače udarce. Uživao je u njenom otporu i ponovo je udario. Bila je gotovo onesvještena kad ju je bacio na lice, grozničavo strgnuo njen ogrtač i raširio joj noge. Snažnim udarcem prodro je duboko u nju. Kriknula je od bola. To je povećalo Braudovo zadovoljstvo. Još jednom prodre, opet izazove bolni krik, pa još jednom i još jednom. Jačina uzbuñenja rasla je sve brže i uzdigla se do vrhunca. Posljednjim udarcem, koji izazove još jedan očajni krik, izbaci nakupljenu strast. Iscrpljen, sruši se na nju. Tada se odmakne, još uvijek teško dišući. Ejla je jecala. Sol iz suza pekla je rane na njezinom krvlju oblivenom licu. Jedno joj je oko bilo natečeno, skoro zatvoreno i na njega gotovo nije vidjela. Bedra su joj bila umrljana krvlju i cijela ju je nutrina boljela. Braud se podigne i pogleda je. Osjećao se dobro, nikad prije nije toliko uživao u spolnom odnosu. Pokupio je svoje oružje i uputio se prema spilji. Još dugo nakon što je prestala jecati, Ejla je ležala na zemlji. Napokon je ustala. Dodirnula je usne i osjetila koliko su natekle, a zatim pogledala krv na prstima. Cijelo ju je tijelo boljelo izvana i iznutra. Vidjela je krv na bedrima i mrlje krvi na travi. Da li se moj totem ponovo bori, zapitala se. Ne, mislim da još nije vrijeme. Vjerojatno me Braud povrijedio. Nisam znala da me može povrijediti i iznutra. Ali to druge žene ne boli; zašto bi me Braudov ud pozlijedio? Da li sa mnom nešto nije u redu? Polako je ustala i krenula prema potoku, osjećajući bol pri svakom pokretu. Oprala se, no to nije zaustavilo bol i zbrku u glavi. Zašto je Braud to učinio? Iza je rekla da se muškarci zadovoljavaju samo na privlačnim ženama. Ja sam ružna. Zašto bi muškarac htio povrijediti ženu koja mu se sviña? Ali i ženama se to sviña, zašto bi inače davale znakove da ohrabre muškarce? Kako im se to može sviñati? Oga nema ništa protiv kad Braud to radi s njom, a on to čini svaki dan, čak i po nekoliko puta.

Ejla se odjednom užasne. Oh, ne! Što ako me Braud prisili da to učinim još jednom. Neću se vratiti. Ne mogu se vratiti. A kamo da odem? U moju malu spilju? Ne, ona je preblizu, a tamo ne bih mogla ostati preko zime. Moram se vratiti, ne mogu živjeti sama. Kamo bih mogla otići? Ne mogu ostaviti Kreba, Izu i Ubu. Što da radim? Ako Braud to želi, ne mogu ga odbiti. Nijedna žena to ne bi ni pokušala. Što nije u redu sa mnom? Nije to htio kad sam bila djevojčica. Zašto sam morala postati žena? Bila sam tako sretna zbog toga, a sada ne bih marila da sam djevojčica cijelog života. Ionako nikad neću imati dijete. Kakvog smisla ima biti žena kad ne možeš roditi? Osobito ako te muškarac natjera da radiš nešto poput ovoga. Kakvog to ima smisla? Čemu služi? Sunce je bilo nisko kad se popela uz brežuljak i potražila ulovljene kamenjarke. Jaja su bila razbijena i uprljala joj prednji dio ogrtača. Pogledala je potočić i prisjetila se kako je bila sretna gledajući ptice. Izgledalo je kao da je to bilo davno, u drugom vremenu, na drugom svijetu. Polako se vukla prema spilji, bojeći se svakog koraka. Promatrajući kako sunce nestaje za stablima, Iza je bila sve za-brinutija. Pošla je svim putovima u obližnjoj šumi i na hrbat da pogleda padinu prema stepi. Žena ne bi smjela biti sama u divljini. Ne volim što Ejla ide sama u lov. Što ako ju je napala neka životinja? Možda je povrijeñena? Kreb je takoñer bio zabrinut, premda to nije htio pokazati. Kad je pao mrak čak se i Brun počeo brinuti. Iza ju je prva primijetila kako dolazi prema spilji. Počela ju je koriti što je dozvolila da se brinu zbog nje, ali je kod prvog pokreta zastala. "Ejla! Ti si povrijeñena! Što se dogodilo?" "Braud me istukao," dala je znak s tupim izrazom lica. "Ali zašto?" "Nisam ga poslušala," odgovori mlada žena ikrene ravno prema ognjištu.

Što se dogodilo, pitala se Iza. Ejla se pokoravala Braudu već godinama. Zašto se odjednom pobunila protiv njega? I zašto mi nije rekao da ju je vidio? Znao je da se brinem. Vratio se još u podne, zašto se Ejla vratila tako kasno? Iza brzo pogleda u pravcu Braudovog ognjišta i spazi kako mladić, suprotno običajima, pilji u Ejlu sa zadovoljnim osmijehom na licu. Kreb je sve promatrao, Ejlino natečeno i izranjeno lice i potpuno odsutan pogled, te Braudov bahat smiješak koji ju je pratio od trenutka kad je ušla u spilju. Znao je da njegova mržnja raste s godinama -tiha poslušnost ga je dražila više od njene djevojačke ratobornosti -ali dogodilo se nešto što je Braudu dalo osjećaj vlasti nad njom. Iako je bio oštrouman, Kreb se nije mogao dosjetiti razloga. Slijedeći se dan Ejla zadržala kod ognjišta što je dulje mogla jer se bojala napustiti ga. Braud ju je čekao. Sjećajući se jučerašnjeg snažnog uzbuñenja, bio je spreman i nadražen. Kad joj je dao znak, skoro se ukočila ali se prisilila da zauzme položaj. Nastojala je da ne zaplače, no bol ju je natjerala da krikne. To je izazvalo radoznale poglede svih u blizini. Nisu mogli shvatiti zašto plače, kao što im nije bilo razumljivo iznenadno Braudovo zanimanje za nju. Braud je uživao u novopronadenoj moći nad Ejlom i često ju je uzimao, premda su se mnogi pitali zašto je više želio ružnu ženu koju je mrzio nego svoju privlačnu družicu. S vremenom je više nije boljelo, ali Ejla je to mrzila. A upravo u tome je Braud uživao. Napokon ju je postavio na njeno mjesto, bio moćniji od nje ipronašao način da je izazove. Nije ga smetalo što je njena reakcija negativna, dapače, to mu se više sviñalo. Želio je vidjeti da ga se kloni, da ga se boji, da se sili pokoriti mu se. Već i samo razmišljanje o tome ga je uzbuñivalo. Uvijek je imao jaki spolni nagon, a sad više no ikad. Svako jutro kad nije išao u lov čekao je Ejlu, to je ponovio i navečer, a

ponekad i u podne. Kad bi se uzbudio tokom noći, koristio bi svoju družicu. Bio je mlad, zdrav, na vrhuncu spolne moći i što ga je Ejla više mrzila, to je bio zadovoljniji.

Ejla je izgubila polet. Bila je bezvoljna, natmurena i ravnodušna. Osjećala je samo ogromnu mržnju prema Braudu i njegovom svakodnevnom prodiranju u njeno tijelo. Kao masivni ledenjak koji upija svu vlagu iz okoline, njena je mržnja i gorčina isušila sve druge osjećaje. Uvijek je bila čista, često je prala kosu na potoku i čistila je od uši, čak je i zimi donosila velike posude snijega i stavljala ga na vatru da se rastopi. Sada joj je kosa bila zamršena i masna, a cijelo je vrijeme nosila isti ogrtač, ne mareći za mrlje i prljavštinu. Sporo je obavljala svoje dužnosti, pa su je i muškarci koji je nikad prije nisu korili počeli opominjati. Izgubila je zanimanje za vidarstvo, nije govorila, osim da odgovori na izravna pitanja, rijetko je odlazila u lov, a kad bi i otišla, uglavnom se vraćala praznih ruku. Njena je malodušnost zarazila sve ljude kraj Krebovog ognjišta. Iza je bila izvan sebe od brige; nije mogla shvatiti razlog takve promjene. Znala je da je uzrok u Braudovom neobjašnjivom zanimanju za nju, ali zašto je to imalo takve posljedice nije mogla razumjeti. Bdjela je nad Ejlom, a kad je mlada žena počela ujutro povraćati, pobojala se da ju je zao duh koji je ušao u njeno tijelo još više zahvatio. Ali Iza je bila iskusna vidarica. Prva je primijetila da Ejla nije otišla u izolaciju koja se tražila od svih žena kad se njihov totem borio, pa je još bolje počela paziti na svoju posvojenu kćer. Nije mogla vjerovati u ono što je sumnjala. Ali kad je prošao i slijedeći mjesec i ljetna je žega bila najveća, Iza je bila sigurna. Rano ujutro, kad Krebj nije bio kraj ognjišta, dala je znak Ejli. "Želim govoriti s tobom." "Da, Iza," odgovori Ejla, izvlačeći se iz kože za spavanje i spušta-[ jući se na zemlju kraj žene. "Kad se tvoj totem posljednji put borio?" "Ne znam." "Ejla, hoću da dobro razmisliš o tome. Jesu li se duhovi borili otkad su opali cvjetovi?" Mlada žena pokuša razmisliti. "Nisam sigurna, možda jednom." "Tako sam i mislila," reče Iza. "Ujutro ti je zlo, zar ne?" "Da," kimne. Ejla je mislila da joj je zlo jer ju je Braud čekao svako jutro kad nije išao u lov, a to je tako mrzila da nije doručkovala, a ponekad čak ni večerala. - . .-; "Da li te bole grudi?" ; i "Malo." ":,. -.-".V - . ,..-. -. " "A malo su i natekle, zar ne?" "Mislim da jesu. Ali zašto me sve to pitaš? Čemu sva ova pitanja Žena se ozbiljno zagleda u nju. "Ejla, ne znam kako se to dogodilo, jedva vjerujem u to, ali sigurna sam da je tako.". "Što je tako?" "Tvoj totem je poražen; imat ćeš dijete." "Dijete? Ja? Ja ne mogu imati dijete," usprotivi se Ejla. "Moj je totem prejak." "Znam, Ejla, ne razumijem to, ali imat ćeš dijete," ponovi Iza. U Ejlinim se ugaslim očima pojavi čuñenje. "Može li to biti istina? Može li? Imat ću dijete? Oh, majko, kako je to divno!" "Ejla, ti nemaš muškarca. Mislim da nema muškarca u plemenu koji bi te uzeo čak i kao drugu družicu. Ne možeš imati dijete bez muškarca, to donosi nesreću," ozbiljno će Iza. "Najbolje bi bilo da uzmeš nešto što će ti pomoći da ga izgubiš. Mislim da bi imela bila najbolja. Znaš biljku s malim bijelim

bobicama koja raste visoko na orahu. Vrlo je djelotvorna i ako se pravilno koristi nije preopasna. Napravit ću ti čaj od lišća i samo nekoliko bobica. To će pomoći tvom totemu da otjera novi život. Bit ćeš malo bolesna, ali... " "Ne, ne," Ejla je snažno odmahivala glavom. "Ne, Iza, ne želim uzeti imelu. Ne želim uzeti ništa. Želim dijete, majko. Želim ga od trenutka kad se rodila Uba. Mislila sam da je to nemoguće." "Ali, Ejla, što ako dijete bude nesretno? Moglo bi se dogoditi da bude deformirano." "Neće biti nesretno, ja to neću dozvoliti. Obećajem da ću se brinuti o sebi tako da bude zdravo. Zar nisi i sama rekla da jaki totem pomaže roñenju zdravog djeteta? Poslije poroñaja dobro ću se brinuti o njemu. Neću dozvoliti da mu se bilo što dogodi. Iza, moram roditi to dijete. Zar ne shvaćaš? Moj totem možda nikad više neće biti poražen. To je možda moja jedina prilika." Iza je gledala molećive oči mlade žene. Vidjela je prvu iskru života od dana kad ju je Braud istukao dok je bila u lovu. Znala je da bi Ejla morala uzeti lijek; žena bez muškarca nije smjela roditi ako se to ikako moglo spriječiti. Ali Ejla tako očajno želi to dijete i mogla bi pasti u još veću potištenost ako je natjeram da ga izgubi. A možda je u pravu - možda je to njezina jedina prilika. "U redu, Ejla," složila se. "Ako to tako jako želiš. Ali najbolje je da o tome nikome ne govoriš, ionako će uskoro sami primijetiti." "Oh, Iza," reče i čvrsto zagrli ženu. Čudo nemoguće trudnoće ju je sve više ispunjavalo, na licu joj je poigravao osmijeh. Skočila je na noge puna energije. Nije mogla mirno sjediti, morala je nešto raditi. "Majko, što kuhaš večeras? Daj da ti pomognem." "Bizonov paprikaš," odgovori žena začuñena iznenadnom promjenom. "Možeš isjeckati meso ako hoćeš." Dok su zajedno radile, Iza je shvatila da je gotovo zaboravila kako ugodno može biti Ejlino društvo. Ruke su im letjele u razgovoru i radu, a Ejlino zanimanje za vidarstvo se iznenada vratilo. "Nisam znala za imelu, majko," primijeti Ejla. "Znala sam za glavnicu i rogoz, ali nisam znala da i imela pomaže da se izgubi dijete." "Uvijek će postojati nešto o čemu ti nisam govorila, Ejla, ali ti ćeš znati dovoljno A kad budeš znala kako se lijekovi provjeravaju, uvijek ćeš i dalje moći učiti. Vratić bi takoñer pomogao ali je opasniji od imele. Koristi se cijela biljka - skuhaš cvijet, lišće, korijen. Ako uliješ vodu do ovdje," Iza pokaže znak na stijenci posude - "kuhaš dok ne dobiješ šalicu ove veličine." Iza podigne koštanu posudu, "Da, to je otprilike dobra količina. Jedna je šalica obično dovoljna. Ponekad pomaže i cvijet krizanteme. Nije tako opasan kao imela i vratić, ali ponekad ne djeluje." "To bi bilo bolje za žene koje lako gube djecu. Najprije valja upotrijebiti nešto blago - manje je opasno." "Tako je. Ali postoji još nešto što moraš znati." Iza se ogledala da vidi je li Kreb još uvijek odsutan. "Nijedan muškarac to ne smije znati, ovu tajnu znaju samo neke vidarice. Najbolje je da to ne kažeš ni ženi. Kad bi je njen muškarac pitao, morala bi mu reći. A vidaricu neće nitko pitati. Kad bi muškarac ikad saznao za to, zabranio bi. Shvaćaš li?" "Da, majko," kimne Ejla, iznenañena Izinom tajnovitošću, ali i vrlo zainteresirana. "Mislila sam da to nikad nećeš morati znati za sebe, ali to bi ionako morala znati kao vidarica. Ponekad, kad žena ima težak porod, bolje je da više nema djece. Vidarica joj može dati lijek a da joj i ne kaže čemu služi. Ima i drugih razloga zbog kojih žena možda neće htjeti dijete. Neke biljke imaju posebne moći. Na ženin totem djeluju tako jako da u njoj spriječe svaki novi život." "Da li poznaješ čarolije koje sprečavaju trudnoću, Iza? Može li slabi totem postati tako jak? Ili bilo koji totem? Čak i ako mog-ur baci čaroliju koja muškom totemu daje snagu?"

"Da, Ejla, zato je važno da muškarci to ne saznaju. I ja sam ih koristila kad sam se sparila. Nisam voljela svog muškarca, željela sam da me dade drugom muškarcu. Mislila sam da me sigurno neće htjeti zadržati ako nikad ne rodim," prizna Iza. "Ali imaš dijete. Rodila si Ubu." " "Možda nakon nekog vremena lijekovi izgube moć. Možda se moj totem nije više htio boriti, možda je želio dijete. Ne znam. Ništa ne djeluje zauvijek. Postoje sile jače od bilo kojih čarolija, ali ova je djelovala mnogo godina. Nema osobe koja posve razumije duhove, čak ni Mog-ur. Tko je ikad pomislio da će tvoj totem biti pobijeñen, Ejla?" Vidarica se naglo osvrnula. "Kreb ne smije znati za ovo. Da li poznaješ malu žutu penjačicu s tankim listovima i cvjetovima?" "Zlatnu nit?" "Da, nju. Ponekad je zovu i nit koja davi, jer ubija svaku biljku na kojoj raste. Pusti je da se osuši, zgnječi malo na dlanu, iskuhaj u toliko vode da ispuni ovu koštanu posudu sve dok napitak ne dobije boju sijena. Popij dva gutljaja svaki dan dok se duh tvog totema ne bori." "Zar se od nje ne dobiva sredstvo protiv ujeda i uboda?" "Da, i to ti daje izliku da je uvijek imaš pri ruci, ali to se sredstvo stavlja na kožu. Želiš li totemu dati snage, moraš je popiti. Postoji još nešto što valja uzeti dok se totem bori. Suhi i svježi korijen žalfije. Skuhaj jednu šalicu dnevno kad si odvojena," nastavljala je Iza. "Nije li to biljka s hrapavim lišćem, dobra za Krebovu kostoboIju?" "Da, to je ona. Znam i za jednu drugu, ali je nikad nisam upotrijebila. To je lijek jedne druge vidarice, razmijenile smo znanje. Postoji gomolj koji ne raste ovdje blizu, ali pokazat ću ti po čemu se razlikuje od naših. Izrežeš ga na komade, iskuhaš i zgnječiš, zatim pustiš da se osuši. Tada sve istucaš. Treba ga mnogo, pola posude praha pomiješanog s vodom. To se uzima svaki dan kad nisi odvojena i kad se duhovi ne bore." Kad je ušao u spilju, Kreb je ugledao dvije žene zadubljene u razgovor. Na Ejli je odmah primijetio promjenu. Bila je vesela, nasmiješena, sabrana, pažljiva. Kao da se iznenada prenula, pomislio je, šepajući prema svom ognjištu. "Iza," glasno reče da privuče njihovu pažnju. "Zar čovjek ovdje mora gladovati?" Žena skoči na noge osjećajući se pomalo krivom ali Kreb to nije primijetio. Bio je zadovoljan što vidi Ejlu veselu i razgovorljivu, pa Izu nije ni vidio. "Jelo će biti uskoro gotovo, Kreb," reče Ejla, nasmiješi se, potrči prema njemu i zagrli ga. Kreb se već dugo nije osjećao tako dobro kao nakon tog izraza ljubavi. Kad se smjestio na svoju prostirku, u spilju utrči Uba.

"Gladna sam," reče djevojčica. "Ti si uvijek gladna, Uba." Ejla se smijala dignuvši djevojčicu i vrteći je u zraku. Uba je bila oduševljena. Po prvi se put ovog ljeta Ejla htjela malo poigrati. Nakon večere Uba se zavuče u Krebovo naručje. Ejla je pjevušeći pomagala Izi. Kreb je zadovoljno uzdahnuo; ovo je već ličilo na dom. Dječaci su važni, no mislim da više volim djevojčice. One ne moraju , uvijek biti velike i hrabre, nemaju ništa protiv maženja prije spavanja Pomalo mi je žao što Ejla više nije dijete. Slijedećeg jutra Ejla se probudi obuzeta slatkim iščekivanjer Imat ću dijete, pomislila je. Ležeći na svojoj koži za spavanje, zagrlili je samu sebe. Iznenada je poželjela ustati. Mislim da ću otići do potok trebala bih oprati kosu. Kad je skočila na noge, obuzme je slabosti Možda bih trebala nešto pojesti da vidim hoću li opet povratiti. Želim li da dijete bude zdravo, moram dobro jesti. Povratila je, ali nakon što je neko vrijeme bila na nogama jela

je opet i bolje se osjećala. Kad je napustila spilju i uputila se prema potoku, još je uvijek bila obuzeta čudom svoje trudnoće. "Ejla," cerio se Braud, dok je bahato došao do nje i dao joj znak. Ejla se trgne. Posve je zaboravila Brauda. Razmišljala je o važnijim stvarima, na malu, toplu dječicu privijenu na grudi, na njezino vlastito malo, toplo djetešce na njenim grudima. Bolje da završim s time, pomislila je i strpljivo zauzela položaj kako bi se Braud zadovoljio. Nadam se da će požuriti, moram otići do potoka i oprati kosu. Braud je bio razočaran. Nešto je nedostajalo. Uopće joj nije bilo stalo. Nedostajalo mu je uzbuñenje izazvano time što ju je silio da učini nešto protiv volje. Nestala je mržnja i ogorčenje koje prije nije mogla sakriti. Više se nije opirala. Ponašala se kao da on ne postoji, kao da ne osjeća baš ništa. I nije osjećala. Njezine su misli bile u drugom svijetu, nije se više obazirala na njegovo prodiranje, kao ni na pogrde i udarce. Bila je to samo još jedna stvar koju je morala prihvatiti i kojoj se prepustila. Vratila se njena mirna, hladnokrvna vedrina. Braudov je užitak bio u vlasti nad njom, ne u spolnom snošaju. Otkrio je da više nije uzbuñen; morao se potruditi da održi erekciju. Nakon što nekoliko puta nije doživio zadovoljstvo, povukao se, a nakon par dana više uopće nije pokušavao. Bilo je to odviše ponižavajuće. Sto se mene tiče, može biti i kamen. Ionako je tako ružna, posvetio sam joj previše svog vremena. Ona čak ne zna cijeniti čast što se za nju zanima budući voda plemena. Oga ga je dočekala s dobrodošlicom, umirena činjenicom da je njegova neshvatljiva naklonost prema Ejli konačno prošla. Nije bila ljubomorna; to nije bio razlog za ljubomoru. Braud je bio njen muškarac i nije pokazivao znakove da je želi odbaciti. Svaki se muškarac može zadovoljiti bilo kojom ženom, u tom nema ništa čudno Ona jednostavno nije mogla shvatiti zašto je poklonio toliko pažnje Ejli kad ona iz nekog čudnog razloga očito nije uživala u tome. Koliko god se tješio, Brauda je razbjesnila iznenadna Ejlina ravnodušnost. Mislio je da je napokon pronašao način da je potčini da je jednom zauvijek srušio njen obrambeni zid, i otkrio novo zadovoljstvo. To mu je dalo još više odlučnosti da nade način kojim bi ponovno zagospodario nad njom.

Rodilja Ejlina je trudnoća zaprepastila cijelo pleme. Bilo je nemoguće da žena s tako snažnim totemom začne život. Nagañanje o tome čiji je duh uspio nadvladati Spiljskog lava uzelo je maha, a svaki je muškarac u plemenu želio biti zaslužan - to bi mu jako podiglo ugled. Neki su smatrali da je to zasluga više totema, možda duhova cijelog muškog stanovništva, no većina se mišljenja svrstala u jedan od dva tabora, praktički razdijeljena starosnom granicom. Bliskost ženi je bila odlučujući faktor i zato je većina muškarac vjerovala da su djeca njihovih družica bila proizvod duha njihovog totema. Žena je najviše vremena provodila s muškarcem čije je ognjištej dijelila.. Premda muškarčev totem tokom borbe može zatražiti pomoć duha drugog muškarca, ili bilo kojeg duha koji se slučajno nade blizini, prednost je imala životna snaga prvog totema. Duh koji pomaže je počašćen povlasticom stvaranja novog života, no nju je davao toter koji je tražio pomoć. Dva muškarca najbliža Ejli kad je zatrudnjel: bili su Mog-ur i Braud. "Rekao bih da je to Mog-ur," ustvrdi Zaug. "Samo je njegov toter jači od Spiljskog lava. Osim toga, čije ognjište ona dijeli?" "Ursus nikad ne dopušta ženi da proguta njegov duh," usprotivi" se Krag. "Spiljski medvjed odabire one koje će štititi, kao što je izabrao Mog-ura. Misliš li da je Srndać pobijedio Spiljskog lava?"

"Uz pomoć Spiljskog medvjeda. Mog-ur posjeduje dva totema. Srndać nije trebao ići predaleko po pomoć. Nitko ne kaže da je Spiljski; medvjed ostavio svoj duh u njoj, samo tvrdim da je pomogao," uzbu- ] deno se branio Zaug. "Zašto onda nije zatrudnjela prošle zime? I tada je živjela kraj njegovog ognjišta. Zatrudnjela je tek nakon što se Braud počeo zanimati za nju, premda me ne pitajte što je našao na njoj. Novi život je začet tek nakon što je proveo dosta vremena uz nju. Dlakavi nosorog je takoñer snažan. Uz nečiju je pomoć mogao svladati Spiljskog lava," uvjeravao je Krag. "Mislim da su sudjelovali totemi svih muškaraca," ubaci Dorv. "No j to sad i nije tako važno; pitanje je tko želi biti njezin muškarac. Svi" hoće biti zaslužni za dijete, ali tko je želi za družicu? Brun je upitao da li je netko hoće. Ne bude li imala muškarca, dijete će biti nesretno. Ja sam prestar, premda ne mogu reći da mi je žao što je tako." "Ja bih je uzeo da još uvijek imam vlastito ognjište," Zaug je davao znakove. "Ružna je, ali marljiva i pristojna. Zna kako se valja brinuti o muškarcu. Konačno, to je važnije od dobrog izgleda." "Ja je neću," zavrti glavom Krag. "Ne želim Ženu Koja Lovi kraj mog ognjišta. Mog-uru to ne smeta, on ionako ne lovi pa zato i ne mari. Ali zamisli da se vratiš iz lova praznih ruku pa moraš jesti meso koje je priskrbila tvoja družica. Osim toga, moje je ognjište puno. Tu je Ika, Borg, i dijete, Igra. Sretan sam da Dorv još uvijek lovi praćkom. A i Ika je još dovoljno mlada, možda će imati još djece - tko bi to mogao znati?" "Razmišljao sam o tome," reče Drug, "no moje je ognjište prepuno. Aga i Aba, Vorn, Ona i Grub. Što bih s još jednom ženom i djetetom? A ti, Grod?" "Ne. Samo ako Brun naredi," kratko odgovori Grod. Voñin se zamjenik nikad nije posve oslobodio nelagodnosti prema ženi koja nije roñena u Plemenu. Jednostavno ga je uznemiravala. "A što je s Brunom," upita Krag. "On ju je napokon i primio u pleme." "Ponekad je mudro razmisliti o prvoj družici prije no što muškarac uzme drugu," primijeti Guv. "Znaš što Ebra misli o položaju vi-darica. Iza podučava Ejlu. Postane li vidarica Izinog roda, misliš li da bi Ebra htjela dijeliti ognjište s mlañom ženom, drugom družicom, koja ima viši položaj od nje? Ja bih uzeo Ejlu. Kad budem mog-ur, neću toliko loviti; svejedno mi je da li će donijeti zeca ili hrčka. To su male životinje. Čak mislim da Ovru ne bi smetala družica s višim položajem. Ali Ovra želi vlastito dijete. Bilo bi joj teško dijeliti ognjište sa ženom i malim djetetom, naročito kad nitko nije očekivao da će ga Ejla dobiti. Mislim da ga je začeo duh Braudovog totema; šteta da je mrzi, on bi je morao uzeti k sebi." "Nisam siguran da je to bio Braud," reče Drug. "Što ti misliš, Mog-ur? Ti bi je mogao uzeti za družicu." Stari je čarobnjak kao i obično šutke promatrao razgovor muškaraca. "Razmišljao sam o tome. Mislim da Ejlino dijete nije začeo ni Ursus ni Srndać. Nisam siguran da je to bio Braudov totem. Njen je totem uvijek bio zagonetan; tko zna što se dogodilo. Njoj je, meñutim, potreban muškarac. Ne samo da bi dijete moglo biti nesretno, potrebno je da se muškarac brine za njega, da bude odgovoran za njega. Ja sam prestar, iako bude dječak, ne bih ga mogao naučiti da lovi. A ni ona to ne može, lovi samo praćkom. Osim toga, ne bih mogao biti njen muškarac. To bi bilo kao kad bi se Grod spario s Ovrom, osobito još dok je Uka njegova družica. Za mene je ona poput kćeri moje družice, dijete mog ognjišta, a ne žena s kojom bih se mogao spariti." "To se već dogañalo," reče Dorv. "Jedina žena s kojom se muškarac ne može spariti je kći njegove majke." "To nije zabranjeno, ali se na to ne gleda s odobravanjem. I većina muškaraca to ne želi. Osim toga, ja još nikad nisam imao družicu; prestar sam da bih sada počeo. Iza se brine o meni, to je sasvim dovoljno. S njom mi je ugodno. Muškarci se povremeno moraju zadovoljiti s vlastitim družicama. Već duže

vrijeme nisam imao takvih potreba. Odavno sam ih naučio obuzdati. Bio bih loš muškarac mladoj ženi, no možda joj neće biti ni potreban. Iza kaže da bi Ejla mogla imati tešku trudnoću, već sad ima teškoća, možda neće moći zadržati dijete. Znam da ga želi, ali za sve nas bi bilo bolje da ga izgubi." Ejlina trudnoća zaista nije napredovala kako treba. Vidarica je strahovala da nešto nije u redu s djetetom. Mnoge su se trudnoće završavale zbog deformiranih zametaka i Iza je smatrala da je bolje obaviti pobačaj, nego roditi živo dijete i onda ga morati ukloniti. Ejlina je jutarnja mučnina trajala mnogo dulje od prvog tromjesečja, pa je čak u kasnu jesen, kad joj se struk jako izbočio, teško zadržavala pojedenu hranu. Kad je primijetila grudice krvi, Iza je zamolila Bruna da Ejlu poštede od svakidašnjih poslova, te je smjestila na kožu za spavanje. Izino se strahovanje za Ejlino dijete povećavalo sa sve brojnijim teškoćama trudnoće. Čvrsto je vjerovala da Ejla mora pobaciti. Bila je sigurna da će se djeteta lako riješiti, uprkos tome što je Ejlin trbuh svjedočio da raste. Više je strahovala za Ejlu. Dijete ju je odviše iscrpljivalo. Ruke i noge su joj mršavile, a u struku se širila. Nije imala teka i prisiljavala se da jede posebnu hranu koju joj je Iza pripremala. Oko očiju su se stvorili tamni krugovi, a gusta sjajna kosa se opustila. Uvijek joj je bilo hladno, jednostavno nije imala dovoljno energije da se zagrije, pa je većinu vremena provodila pokraj vatre, zgurena i zamotana u krzna. Ali kad je Iza predložila da uzme lijek koji bi prekinuo trudnoću, mlada je žena odbila. "Iza, ja želim to dijete. Pomozi mi," molila je Ejla. "Možeš mi pomoći, znam da možeš. Uradit ću sve što kažeš, samo mi pomogni da rodim ovo dijete." Iza nije mogla odbiti. Već se dulje vrijeme oslanjala na Ejlu da joj donese potrebne biljke i rijetko je izlazila. Naporan je rad izazivao napadaje kašlja. Iza je uzimala velike količine lijekova za suzbijanje opasne bolesti pluća koja se pogoršavala svake zime. Ali za Ejlu će poći van da potraži korijen koji pomaže sprečavanju pobačaja. Rano ujutro vidarica napusti spilju da pretraži šume i vlažne pustare na visoravnima. Kad je krenula, sunce je sjalo na vedrom nebu. Iza pomisli da će to biti jedan od onih toplih kasnih jesenjih dana pa se nije htjela opterećivati nepotrebnom odjećom. Osim toga, namjeravala se vratiti prije no što sunce bude visoko. Slijedila je puteljak koji je vodio u šumu kraj spilje, a zatim skrenula uz potok i počela se uspinjali strmim obroncima. Bila je slabija nego što je mislila, dah joj je bio kratak, i morala se često odmarati ili čekati da prestanu mučni napadaji kašlja. Sredinom jutra vrijeme se promijenilo. Hladan vjetar s istoka donio je oblake; kad su stigli do bregova, ispustili su svoj teški teret vlage u obliku olujne susnježice. Za nekoliko trenutaka Iza je bila posve mokra. Kad je našla borovu šumu i biljke koje je tražila, kiša je popustila. Drhteći od hladnoće iskopala je korijenje iz blatne zemlje. Na povratku se kašalj pogoršao, povremeno joj grčeći tijelo i stvarajući krvavu pjenu na usnama. Kraj oko ove spilje joj nije bio toliko poznat kao okolina prijašnjeg doma plemena. Izgubila je osjećaj za smjer, niz padinu je slijedila pogrešan potok, pa se morala vraćati da pronañe pravu stazu. Već se spuštao mrak kad je posve mokra i promrzla vidarica pronašla put do spilje. "Majko, gdje si bila," upita Ejla. "Mokra si i drhtiš. Približi se vatri. Donijet ću ti suhu odjeću." "Pronašla sam korijen za tebe, Ejla. Operi ga i žvači... " Iza se morala zaustaviti jer ju je svladao još jedan napadaj kašlja. Oči su joj bile grozničave, lice užareno. ".. .žvači ga sirovog. Pomoći će ti da zadržiš dijete." "Nisi valjda samo zbog mene išla tražiti korijen? Zar ne znaš da bih radije izgubila dijete nego tebe? Previše si bolesna da ideš van, to dobro znaš." Ejla je znala da je Iza već godinama bolesna, ali do tada nije shvaćala koliko. Mlada je žena zaboravila na trudnoću, nije se obazirala na povremena krvarenja, često je zaboravljala jesti, i odbijala se odmaći od Ize. Kad je spavala, bilo je to na krznu kraj ženinog kreveta.

Uba je takoñer bdjela. Za djevojčicu je to bio prvi slučaj teške bolesti voljene osobe i posljedice su bile traumatične. Gledala je sve što je Ejla radila, pomagala joj, i to je pomoglo da shvati vlastito porijeklo i sudbinu. Uba nije bila jedina koja je promatrala Ejlu. Cijelo

je pleme bilo zabrinuto za vidaricu i ne sasvim sigurno u sposobnost mlade žene. Ona nije primjećivala njihov strah; njena je pažnja bila usredotočena na ženu koju je zvala majkom. Ejla je kopala po sjećanju da se prisjeti svakog lijeka kojeg ju je Iza naučila, ispitivala je Ubu o raznim stvarima za koje je znala da su pohranjene u djetetovom pamćenju, a primjenjivala je i vlastitu logiku. Sposobnost da otkrije narav bolesti i nade način da je izliječi, poseban dar koji je Iza primijetila, bila je Ejlina jaka strana. Bila je roñeni dijagnostičar. Iz malo podataka mogla je složiti sliku i ispuniti praznine rasuñivanjem i intuicijom. Bila je to sposobnost koju je medu svima koji su dijelili spilju posjedovala samo ona. Najteže razdoblje Izine bolesti bio je poticaj koji je izoštrio njen dar. Ejla je primjenjivala lijekove koje je naučila od vidarice, iskušavala je nove metode na koje su je navodile već upotrijebljene, ponekad davno napuštene. Kakav god bio razlog, lijekovi, briga voljene osobe, ili želja za životom same vidarice - najvjerojatnije sve troje - dok je zima nanijela visoke hrpe snijega na vjetrobrane na ulazu, Iza se dovoljno oporavila da preuzme brigu oko Ejline trudnoće. Bilo je gotovo prekasno. Napor i briga za Izino zdravlje imali su posljedice. Ostatak zime Ejla je stalno krvarila i trpila bolove u leñima. Cesto se noću budila s grčevima u nogama i još je uvijek često povraćala. Iza je očekivala da će svakog trena pobaciti. Nije joj bilo jasno kako Ejla još nosi i kako se dijete razvija kad je bila tako slaba. Dijete je ipak napredovalo. Trbuh mlade žene je narastao do nevjerojatnih razmjera, a beba je udarala tako snažno i neprekidno da je jedva mogla spavati. Iza nikad nije vidjela ženu koja je pretrpjela težu trudnoću. Ejla se nije tužila. Strahovala je da Iza ne pomisli da se želi riješiti djeteta, premda je bilo prekasno da vidarica razmišlja o tome. Ni Ejla nije pomišljala na to. Njene patnje su je samo još više uvjerile da ako izgubi ovo, nikad neće imati drugo dijete. Ejla je s kože za spavanje promatrala kako proljetne kiše tope snijeg. Prvi šafran kojeg je vidjela bio je onaj koji je donijela Uba. Iza joj nije dopuštala da napusti spilju. Kad su trudovi počeli, na početku Ejline jedanaeste godine, tog vlažnog proljetnog dana vrba se rascvala i zazelenila, a prvi pupoljci su nagovještavali zeleno lišće. Prvi trudovi su bili laki. Ejla je pijuckala čaj od vrbine kore, pričajući s Izom i Ubom, uzbuñena što je konačno došlo vrijeme. Bila je sigurna da će slijedećeg dana u rukama držati vlastito dijete. Iza je sumnjala, no to nije pokazivala. Razgovor je skrenuo na viñanje, što je u zadnje vrijeme kod Ize i njenih dviju kćeri bila česta tema. "Majko, koji si mi korijen donijela onog dana kad si izašla i teško se razboljela," upita Ejla. "Zove se zmijski korijen. Ne upotrebljava se često jer se mora žvakati svjež, a raste samo u kasnu jesen. Dobar je za sprečavanje pobačaja, ali koliko žena pobacuje u kasnu jesen? A on gubi djelotvornost kad se osuši." "Kako izgleda," upita Uba. Izina bolest je povećala njeno zanimanje za ljekovite trave koje će jednog dana pripravljati, pa su je Iza i Ejla zajedno podučavale. Ali kod nje je to teklo drukčije nego kod Ejle. Da se potpuno iskoristi njen mozak, Ubu je valjalo samo podsjetiti na ono što je već znala i pokazati joj kako se to primjenjuje. "To su zapravo dvije biljke, muška i ženska. Posjeduju dugu stabljiku koja izrasta iz listova nad zemljom. Na vrhu ima malene cvjetove priljubljene uz

stabljiku. Muški cvjetovi su bijeli. Korijen je od ženskog dijela; njegovi su cvjetovi manji i zeleni." "Rekla si da raste u borovim šumama," gestikulirala je Ejla. "Samo u vlažnim. Voli vodu, močvaru, vlažna mjesta na livadama, često i šume na visoravnima." "Nisi trebala izaći onog dana, Iza. Toliko sam brinula... oh, čekaj, počinje novi." Vidarica je promatrala Ejlu. Pokušavala je prosuditi koliko su dugi trudovi. Proći će još dosta vremena, odluči. "Nije padala kiša kad sam krenula," reče Iza. "Mislila sam da će biti topao dan. Pogriješila sam. Jesenje vrijeme je nepredvidivo. Želim te nešto upitati, Ejla. Neko vrijeme sam bila u bunilu, ali mislim da si melem za prsa napravila od trava upotrijebljenih za ublažavanje Krebovog reumatizma." "Da." "To te nisam naučila." "Znam. Jako si kašljala, pljuvala krv, pa sam ti htjela dati nešto za smirivanje napadaja, ali sam ujedno mislila da bi morala izbaciti sluz. Lijek za Krebov reumatizam prodire duboko i jača krv. Pomislila sam da će osloboditi sluz pa više nećeš morati jako kašljati da je izbaciš, a zatim sam ti još uvijek mogla dati sok za smirivanje napadaja. Izgleda da je djelovalo." "Da, mislim da jest." Nakon što je Ejla objasnila, izgledalo je logično, no Iza se pitala bi li se ona toga sjetila. Bila sam u pravu, pomisli Iza. Ona je dobra vidarica, a bit će još bolja. Zaslužuje položaj " Pleme spiljskog medvjeda mog roda. Moram govoriti s Krebom. Možda ću uskoro napustiti ovaj svijet. Ejla je sad žena, ona će biti vidarica - ako preživi poroñaj. Nakon doručka došetala je Oga s Grevom, njenim drugim sinom, i sjela kraj Ejle. Ubrzo im se pridruži Ovra. Tri mlade žene su izmeñu Ejlinih trudova srdačno čavrljale, premda nije bilo spomena o poroñaju. Žene iz plemena su cijelo jutro posjećivale Krebovo ognjište. Neke su se zaustavile samo na par trenutaka da joj pruže moralnu podršku, druge su sjedile dulje vrijeme. Tu je uvijek bilo nekoliko žena, no Kreb se nije približavao. Nervozno je ulazio i izlazio iz spilje, zaustavljajući se da s muškarcima okupljenim oko Brunovog ognjišta izmijeni nekoliko pokreta, no nije mogao ostati na mjestu. Lov planiran za taj dan bio je odložen. Brun je rekao da je još odviše vlažno, ali svi su znali pravi razlog. Kasno popodne Ejlini su trudovi postali jači. Iza je pripravila sok od gomolja koji je olakšavao trudove. Dok je padala noć, njeni su trudovi postali jači i učestaliji. Ležala je mokra od znoja i stiskala Izinu ruku. Pokušala je prigušiti krikove, no kad se sunce spustilo iza obzora, Ejla se previjala od bolova i vikala sa svakim grčem koji joj je stezao tijelo. Žene to više nisu mogle podnijeti pa su sve osim Ebre otišle k svojim ognjištima. Našle su neki posao da imaju što raditi, ali su dizale glavu kad bi Ejla ispustila novi krik. Razgovor oko Brunove vatre je takoñer zamro. Muškarci su nijemo sjedili buljeći u zemlju. Svaki pokušaj razgovora bio je prekinut Ejlinim krikovima. "Ebra, njeni su bokovi preuski," gestikulirala je Iza. "Ne dopuštaju da se rodnica dovoljno proširi." "Da li bi ispuštanje plodne vode koristilo? Ponekad to pomaže," predloži Ebra. "Mislila sam o tome. Nisam to htjela učiniti prerano; Ejla ne bi podnijela suhi poroñaj. Nadala sam se da će mjehur pući sam, no ona je sve slabija i poroñaj ne napreduje kako valja. Možda je bolje da to učinim sada. Dodaj mi taj brijestov štap. Započinju novi trudovi, uradit ću to kad prestanu." Ejla je savinula leda, stisnula ruke dviju žena i ispustila dugi krik pun agonije. "Ejla, sad ću ti pokušati pomoći," dade znak Iza nakon što su trudovi prestali. "Da li me razumiješ?" Ejla nijemo kimne. "Ispustit ću plodnu vodu, a zatim želim da čučneš. Pomaže ako se dijete gura prema dolje. Možeš li to učiniti?"

"Pokušat ću," slabašno mahne Ejla. Iza ugura brijestov štap kroz radnicu pa šikne plodna voda, iza-zivajuće nove trudove. "Sad čučni, Ejla," reče vidarica. Zajedno s Ebrom podigne mladu ženu, a zatim su je pridržavale dok je čučala nad kožom koja se postavlja pod sve žene kad rañaju. "Napregni se, Ejla. Jako se napregni." "Preslaba je," pokaže Ebra. "Ne može se dovoljno napregnuti." "Ejla, moraš se jače napregnuti," naredi Iza. "Ne mogu," odvrati Ejla. "Moraš, Ejla. Moraš, inače će tvoje dijete umrijeti." Nije spomenula da će i Ejla tada umrijeti. Iza primijeti kako joj se mišići skupljaju prije novih trudova. "Sad, Ejla! Sad! Napregni se! Napregni se što više možeš," poticala ju je Iza. Ne smijem dopustiti da moje dijete umre, mislila je Ejla. Ne smijem. Nikad više neću imati drugo ako ovo umre. Iz nekog nepoznatog izvora Ejla izvuče posljednji trun snage. Dok se bol povećavala, duboko udahne i zgrabi Izinu ruku. Naprezala se tako jako da su joj na čelu izbile graške znoja. Vrtjelo joj se u glavi. Osjećala se kao da joj kosti pucaju, kao da izbacuje vlastitu utrobu. "Dobro, Ejla, dobro," hrabrila je Iza. "Glava izviruje, još jedanput tako." Ejla duboko udahne i ponovo se napregne. Osjećala je kako se koža i mišići rastežu do krajnjih granica, no još se naprezala. Uz mlaz guste crvene krvi kroz usku rodnicu prodre djetetova glava. Iza je prihvati i povuče; najgore je prošlo. "Još samo malo, Ejla, da izañe i posteljica." Ejla se napne još jednom, osjeti vrtoglavicu, pred očima joj se smrači pa se onesvijesti. Iza zaveže komad crveno obojene tetive oko pupčane vrpce novoroñenčeta i pregrize je. Pljeskala je djetešce po nogama sve dok kmečavi plač nije postao glasna dreka. Živo je, pomisli s olakšanjem Iza dok je čistila novoroñenče. A zatim joj zastane dah. Nakon svih patnji i muka, zašto ovo? Toliko je željela dijete. Iza zamota dijete u meku zečju kožu koju je ustavila Ejla, a zatim mladoj majci napravi . mekani oblog od sažvakanog korijenja koji je pričvrstila upijajućom kožnom vrpcom. Ejla zastenje i otvori oči. "Moje dijete, Iza. Da li je dječak ili djevojčica," upita. "Dječak je, Ejla," reče žena, a zatim žurno nastavi da ne potakne njene nade, "ali je deformiran." Ejlin se smiješak pretvori u užasnuti pogled. "Ne! Ne može biti! Da ga vidim!" Iza joj donese novoroñenče. "Ovog sam se i bojala. To se često dogaña kad žena teško nosi. Žao mi je, Ejla." Mlada žena razgrne povoje i pogleda svog majušnog sina. Njegove su ruke i noge bile mršavije i dulje nego Ubine kad se rodila, ali je imao normalan broj prstiju na pravim mjestima. Mali penis i testisi nijemo su svjedočili o djetetovom spolu, no bilo je posve jasno da mu je glava neprirodnog oblika. Bila je prevelika, uzrok Ejlinog teškog poroñaja, i pomalo izobličena zbog njegovog mukotrpnog dolaska na svijet, ali to nije bio razlog za uzbunu. Iza je znala da je to posljedica poroñajnih napora i da će se ubrzo ispraviti. No njen osnovni oblik i tanki koštunjavi vrat koji je nije mogao držati nisu se mogli ispraviti. Ejlino dijete je imalo izbočene čeone kosti, kao ljudi iz Plemena, ali se njegovo čelo izdizalo visoko i uspravno nad njima. Stražnji dio glave, prema Izinom shvaćanju, nije bio toliko dug koliko je trebalo. Izgledalo je kao da je djetetova glava gurnuta naprijed u izbečeno čelo i tjeme, sa skraćenim i zaobljenim stražnjim dijelom. Imao je gotovo neprimjetnu izbočinu na potiljku, a crte lica su mu bile čudno izmijenjene. Oči su bile velike i okrugle, nos mnogo manji od normalnog. Usta su bila velika, čeljusti ne toliko izražene kao kod pripadnika Plemena; ispod usta se nalazila koštana izbočina koja je nagrñivala njegovo lice - bila je to dobro razvijena, nešto uvučena brada koju

članovi Plemena nisu imali. Čim ga je Iza uzela, djetetova glava padne natrag i ona mehanički namjesti ruku da je podrži, odmahujući svojom glavom koja se nalazila na kratkom, debelom vratu. Sumnjala je da će dječak ikad podići glavu. Ležeći u Ejlinom naručju, dijete je guralo lice prema toplini majčinog tijela, tražeći da siše. Mlada ga majka prinese svojoj dojci. "Nemoj ga hraniti, Ejla," reče blago Iza. "Ionako će uskoro umrijeti. Samo će ti biti teže odvojiti se od njega." "Odvojiti se od njega," pogleda zaprepašteno Ejla. "Kako se mogu odvojiti od njega? On je moje dijete, moj sin." "Nemaš izbora, Ejla. Tako se postupa. Majka se mora riješiti deformiranog djeteta koje je donijela na svijet. Najbolje da to učiniš što prije, prije nego Brun naredi." "Ali i Kreb je bio deformiran, a dozvolili su mu da živi," pobuni se Ejla. "Muškarac njegove majke je bio voda plemena, on je to dopustio. Ti nemaš muškarca, Ejla, nijednog muškarca da se zauzme za tvog sina. Odmah sam ti rekla da bi tvoje dijete moglo biti nesretno ako rodiš prije nego što budeš imala muškarca. Zar njegova deformiranost to ne dokazuje, Ejla? Čemu djetetu koje cijeli život neće imati sreće dopustiti da živi? Bolje je sada završiti s tim," dokazivala je Iza. Očiju punih suza Ejla neodlučno odbije sina od dojke. "Oh, Iza," plakala je, "toliko sam željela imati dijete, vlastito dijete, kao ostale žene. Nikad nisam pomišljala da ću ga imati. Bila sam tako sretna. Nisam marila što sam bila bolesna, samo sam željela dijete. Bilo je jako teško, mislila sam da se nikad neće roditi, ali kad si rekla da će umrijeti, morala sam se napregnuti. Ako ipak mora umrijeti, zašto je bilo tako teško? Majko, ja želim svoje dijete, nemoj me prisiljavati da ga se riješim." "Znam da to nije lako, Ejla, ali to se mora učiniti." Izu je boljelo srce. Dijete je bilo gladno pa je tražilo naglo odmaknutu dojku. Ejla još nije imala mlijeka za njega, trebalo je pričekati još koji dan; sad je to bila tek gusta tekućina koja mu je prvih nekoliko mjeseci mogla pružiti otpornost na bolesti. Dijete počne cviljeti i uskoro glasno krik-ne, mlatarajući rukama i gurajući nogama pokrivač. Ljutito novoroñenče crvenog lica ispuni spilju upornim zahtjevom. Ejla to nije mogla podnijeti. Ponovo ga prinese dojci. "Ne mogu to učiniti," gestikulirala je. "Neću to učiniti! Moj sin je živ. On diše. Možda je deformiran, ali je snažan. Jesi li čula kako plače? Jesi li ikad čula dijete koje tako plače? Jesi li ga vidjela kako udara nogama? Pogledaj kako siše! Ja ga želim, Iza, ja ga želim i zadržat ću ga. Radije ću otići nego ga ubiti. Znam loviti. Znam pronaći hranu. Sama ću se brinuti za njega!" Iza problijedi. "Ejla, valjda to ne misliš ozbiljno. Kamo bi otišla? Preslaba si, izgubila si mnogo krvi." "Ne znam, majko. Nekamo. Bilo kamo. Ali ja ga neću dati." Ejla je bila čvrsta i odlučna. Iza nije sumnjala da mlada majka misli što je rekla. No bila je preslaba; umrijet će ako pokuša spasiti dijete. Iza se užasnula na pomisao da će Ejla prekršiti običaje Plemena, no bila je sigurna da će to i učiniti. "Ne govori tako, Ejla," preklinjala je Iza. "Daj ga meni. Ako ti ne možeš, ja ću to učiniti mjesto tebe. Reći ću Brunu da si preslaba; to je dovoljno dobar razlog." Žena posegne za novorodenčetom. "Dopusti da ga uzmem. Kad ga više ne bude, bit će ti lakše da ga zaboraviš." "Ne! Ne, Iza," Ejla je žestoko odmahivala glavom, stišćući još čvršće zamotuljak u svom naručju. Nadvila se nad njega, štiteći ga

svojim tijelom, i gestikulirala jednom rukom služeći se Krebovim skraćenim simbolima. "Zadržat ću ga. Čak i ako budem morala otići, zadržat ću svoje dijete." Uba je gledala dvije žene koje na nju nisu obraćale pažnju. Vidjela je Ejlin bolni porod, kao što je i prije viñala druge žene dok su rañale. Nijedna tajna

života ili smrti nije bila nedostupna djeci; dijelila su sudbinu plemena jednako kao i stariji. Uba je voljela zlatokosu djevojku koja joj je bila drug u igri i prijatelj, majka i sestra. Težak, bolan J porod je preplašio djevojčicu, no Ejline riječi o odlasku preplaše je još više. To ju je podsjetilo na Ejlin prijašnji odlazak, kad su svi govorili da se nikad više neće vratiti. Ode li Ejla, nikad je više neće vidjeti; Uba je bila sigurna u to. "Nemoj otići, Ejla," pritrči djevojčica mahnito gestikulirajući. "Majko, ne možeš joj dopustiti da ode. Ne odlazi ponovo." "Ne želim otići, Uba, ali ne mogu dopustiti da moje dijete umre," reče Ejla. "Zar ga ne možeš staviti visoko na drvo, kao majka u Abinoj priči? Ako preživi sedam dana, Brun će morati dopustiti da ga zadržiš," molila je Uba. "Abina je priča legenda, Uba," objasni Iza. "Nijedno dijete ne može živjeti na hladnoći i bez hrane." Ejla nije obraćala pažnju na Izino objašnjenje; Ubin djetinji savjet dao joj je ideju. "Majko, dio te legende je istinit." "Kako to misliš?" "Ako moje dijete preživi sedam dana, Brun ga mora prihvatiti, zar ne," upita Ejla gorljivo. "Što ti pada na um, Ejla? Ne možeš ga ostaviti napolju nadajući se da će nakon sedam dana još biti na životu. Znaš da je to nemoguće." "Ne mislim ga ostaviti, nego uzeti sa sobom. Iza, znam mjesto gdje se mogu sakriti. Otići ću tamo s njim i vratiti se na dan imenovanja. Tada će Brun morati dopustiti da ga zadržim. Postoji mala spilja... " "Ne! Ejla, ne govori mi takve stvari. To bi bilo pogrešno. To bi bilo neposlušno. Ne mogu to odobriti; u Plemenu se tako nešto ne radi. Brun bi bio vrlo ljut. Tražio bi te, pronašao, i doveo natrag. To nije u redu, Ejla," korila je Iza. Ustane i pode prema vatri ali se nakon nekoliko koraka okrene. "Osim toga, ako odeš, pitao bi me gdje si." Nikad u životu Iza nije učinila nešto suprotno običajima Plemena ili Brunovim željama. I sama pomisao je bila zastražujuća. Čak su i tajni lijek za sprečavanje začeća odobrile vidarice prijašnjih pokoljenja, bio je to dio njenog nasljeña. Ne odati tajnu nije bila neposlušnost -nije postojala tradicija ili običaj koji bi to zabranjivali - Iza to jednostavno nije spominjala. Ejlin plan nije bio ništa drugo nego pobuna, pobuna o kojoj Iza nikad ne bi ni sanjala; nije je mogla odobriti. Ali znala je koliko Ejla želi dijete; srce ju je stezalo misleći koliko je patila kroz dugu, tešku trudnoću i kako je samo strah da dijete ne umre dao snagu koja joj je spasila život. Ejla je u pravu, pomisli Iza gledajući novoroñenče. Deformiran je, ali je inače jak i zdrav. Kreb je bio deformiran, a sada je Mog-ur. To je njen prvorodeni sin. Da ima muškarca, možda bi joj dopustio da zadrži dijete. Ne, ne bi, opet pomisli. Sebi nije mogla lagati ništa više nego drugima. Mogla je, meñutim, šutjeti. Pomisli da sve kaže Krebu ili Brunu; znala je da bi tako trebala postupiti, no nije imala snage. Iza nije odobravala Ejlin plan, ali ga je mogla zadržati za sebe. Bila je to najgora stvar koju je ikad namjerno učinila. Stavi nekoliko vrućih kamenova u posudu s vodom u kojoj je za Ejlu kuhala napitak od snijeti. Kad joj je Iza donijela lijek, mlada je žena spavala s djetetom u naručju. Iza je blago prodrma. "Popij ovo, Ejla," reče. "Posteljicu sam zamotala i stavila u onaj kut. Noćas se možeš odmarati, ali sutra bi je morala zakopati. Brun već zna, Ebra mu je rekla. Više bi volio kad ne bi morao pregledati dijete i službeno izdati nareñenje. Pošto kriješ dijete, očekuje da ćeš se sama pobrinuti za njega." Iza je zapravo govorila svojoj kćeri koliko ima vremena za planiranje. Nakon što je Iza otišla, Ejla je razmišljala što da ponese sa sobom. Bit će mi potrebna koža za spavanje, zečje kože za dijete, ptičje paperje, a takoñer i nekoliko posebnih pokrivača da ih mogu mijenjati. Upi-jajuće vrpce, praćka i noževi za mene. Oh, i hrana, bolje da uzmem nešto hrane i mješinu za vodu. Sačekam li da se sunce podigne prije nego što krenem, moći ću sve spremiti ujutro.

Slijedećeg jutra Iza je skuhala mnogo više hrane nego što je trebalo četvero ljudi za uobičajeni jutarnji obrok. Kreb se prošle noći kasno vratio do ognjišta; htio je izbjeći svaki dodir s Ejlom. Nije znao što da joj kaže. Njen totem je prejak, pomisli. Nikad nije bio posve savladan; to je bio razlog zbog kojeg je toliko krvarila za vrijeme trudnoće. To je deformiralo dijete. Kakva šteta, toliko ga je željela. "Iza, to je dovoljno hrane za cijelo pleme," primijeti Kreb. "Kako ćemo sve pojesti?" "To je za Ejlu," reče Iza i brzo spusti glavu. Iza je trebala imati mnogo djece, pomisli starac, tako strasno voli ovu koju ima. Ali Ejla zaista mora povratiti snagu. Trebat će joj dugo vremena da se oporavi. Pitam se hoće li ikad imati normalno dijete? Kad je ustala, Ejli se zavrtjelo u glavi i osjetila je da joj teče topla krv. Teško je načinila samo par koraka, a saginjanje je bilo prava muka. Bila je slabija nego što je mislila i skoro je zahvati panika. Kako ću se popeti do spilje? Ali ja to moram. Ne uspijem li, Iza će uzeti moje dijete i izložiti ga. Što ću učiniti ako izgubim svoje dijete? Neću ga izgubiti, čvrsto odluči, odbacujući paniku iz svojih misli. Već ću se nekako popeti, pa makar morala cijelim putem puzati. Kad je Ejla napustila spilju, kiša je rominjala. Neke stvari je spremila na dno košare i pokrila ih smrdljivim svežnjem u kojem se nalazila posteljica. Ostatak je sakrila ispod vanjskog krznenog ogrtača. Dijete je plastom za nošenje bilo sigurno pričvršćeno za prsa. Kad je krenula u šumu, prvi val vrtoglavice je prošao, ali je ostala mučnina. Skrenula je sa staze i probila se duboko u šumu prije nego što se zaustavila. Teškom je mukom štapom za kopanje iskopala rupu, toliko je bila slaba. Svežanj je zakopala duboko, kao što je rekla Iza, i napravila odgovarajuće znakove. Zatim je pogledala svog sina koji je čvrsto spavao. Nitko te neće staviti u ovakvu rupu, pomisli. Zatim se počne penjati strmim brijegom u podnožju planine, nesvjesna da je netko prati. Ubrzo nakon što je Ejla napustila spilju, Uba se iskrala za njom. Podučavanje tijekom cijele zime nakon bolesti njene majke omogućilo je djevojčici da bude mnogo svjesnija opasnosti u kojoj se Ejla nalazila. Znala je koliko je mlada žena slaba pa je strahovala da se ne onesvijesti i postane lak plijen za nekog mesoždera kojeg bi mogao privući miris krvi na njoj. Uba je skoro otrčala natrag u spilju da obavijesti Izu, no nije htjela ostaviti Ejlu da ide sama. Počela ju je pratiti. Kad je mlada žena skrenula sa staze, djevojčica ju je izgubila iz vida, ali ju je ponovo ugledala kako se penje po golom dijelu padine. Dok se uspinjala, Ejla se teško oslanjala na štap za kopanje, upotrebljavajući ga kao štap za hodanje. Često se zaustavljala i gutala slinu da potisne mučninu i da se ne onesvijesti. Osjetila je da joj krv curi niz noge, ali se nije zaustavila da promijeni upijajuću vrpcu. Prisjetila se vremena kad je mogla trčati uz padinu a da čak ne ostane bez daha. Nije mogla vjerovati koliko je daleko njena planinska livada. Razdaljine izmeñu poznatih znakova bile su nezamislivo duge. Ejla se naprezala dok se nije gotovo srušila od iscrpljenosti, a onda se borila da ostane pri svijesti kako bi nakon odmora mogla krenuti dalje. Kasno popodne, kad je dijete počelo plakati, čula ga je kroz nejasnu maglu. Nije stala, prisilila se da nastavi penjanje. Misli su joj se zadržavale na jednoj stvari - moram stići do spilje, moram stići do spilje. Više nije bila sigurna ni zašto to mora učiniti. Uba se držala daleko iza nje jer nije željela da je Ejla primijeti. Nije znala da ona ne vidi više od slijedećeg koraka. Kad je konačno stigla do planinskog pašnjaka, glavu mlade žene ispunjavala je crvena izmaglica. Još malo, rekla je, još samo malo. Vukla se preko pašnjaka i jedva je imala snage da odgurne granje koje je prekrivalo ulaz u malu spilju što joj je već toliko puta poslužila kao utočište. Srušila se na jelenje krzno, ne obraćajući pažnju na

mokri krzneni ogrtač. Nije bila svjesna da je svog zaplakanog sina stavila na prsa prije nego što je konačno podlegla iscrpljenosti. Uba je srećom stigla na livadu točno kad je Ejla nestajala u spilji, inače bi bila pomislila da je žena iščezla u zrak. Gusti grm stare lijeske sa svojom zbrkom grančica čak je i bez ljetnog zelenila posve prekrivao otvor u planini. Uba otrči do spilje. Bila je odsutna dulje nego što je očekivala; Ejli je bilo potrebno mnogo više vremena da stigne do male spilje nego što je djevojčica mislila. Plašila se da će se Iza zabrinuti i da će je izgrditi. Ali žena nije ništa rekla o Ubinom kasnom povratku. Vidjela je svoju kćerku kako se iskrada za Ejlom i pogodila je što namjerava, ali nije je ništa htjela upitati.

Bijeg "Zar se Ejla već nije trebala vratiti, Iza," pitao je Kreb. Cijelo je poslije podne zabrinuto ulazio i izlazio iz spilje. Iza je nervozno kim-nula glavom, ne podigavši pogled s hladnog kuhanog jelenjeg buta koji je rezala na komade. "Auh," iznenada je uzviknula jer joj je oštrica zarežala prst. Kreb ju je pogledao, iznenañen time što se porezala, ali i njenim spćntanim izrazom boli. Iza je bila tako vješta s kamenim nožem da se nije mogao sjetiti kad joj se to posljednji put dogodilo. Jadna Iza, mislio je Kreb. Sam sam se toliko brinuo pa sam zaboravio kako mora biti njoj, prekorio se. Nije čudo da je nervozna i da je zabrinuta. "Malo prije sam govorio s Brunom, Iza," pokaže Kreb. "Oklijeva da je potraži. Nitko ne bi smio znati gdje žena ostavlja... gdje se nalazi u ovakvoj prilici. Kad bi je neki muškarac vidio to bi mu donijelo nesreću. Ali ona je tako slaba, mogla bi ležati negdje vani na kiši. Mogla bi je potražiti, Iza, ti si vidarica. Nije mogla otići daleko. Ne brini zbog kuhanja, pričekat ću. Zašto ne odeš, uskoro će pasti mrak." "Ne mogu," pokaže Iza i vrati porezani prst u usta. "Kako to misliš, ne možeš," začudio se Kreb. "Ne mogu je naći." "Kako znaš da je ne možeš naći ako je ne potražiš?" Stari čarobnjak je bio posve zbunjen. Zašto je Iza ne želi potražiti? Kad je već kod toga, zašto je nije potražila već mnogo ranije? Pomislio bih da će u ovo vrijeme pretraživati šume, prevrtati kamenje da nade Ejlu. Tako je napeta, mora da nešto nije u redu. "Iza, zašto nećeš tražiti Ejlu," upitao je. " "Ne bi pomoglo jer je ne bih mogla naći." "Zašto?" Bio je uporan. Ženine su oči bile pune straha i zabrinutosti. "Ona se skriva," priznala je Iza. "Skriva! Od koga se skriva?" "Od svakoga. Od Bruna, tebe, mene, cijelog plemena," odgovorila jeKreb nije ništa razumio, a Izini zagonetni odgovori su samo pogoršavali njegovu zbunjenost. "Iza, bolje da objasniš. Zašto se Ejla skriva od plemena, ili mene, ili tebe? Osobito od tebe. Ona te sada treba." "Ona hoće zadržati dijete, Kreb," pokaže Iza i zatim naglo nastavi, preklinjući ga očima da razumije. "Rekla sam joj da je majčina dužnost da ukloni deformirano dijete, ali odbila je. Znaš koliko ga je željela. Rekla je da će ga uzeti i sakriti do dana imenovanja tako da će ga Brun morati prihvatiti." Kreb se zagleda u ženu, brzo shvaćajući sve posljedice Ejline svojeglavosti. "Da, Brun će biti prisiljen prihvatiti njenog sina, Iza, i onda će je prokleti za namjernu neposlušnost, ovaj put zauvijek. Zar ne znaš da ako žena prisili muškarca da učini nešto protiv volje, on gubi ugled? Brun to ne može dopustiti, muškarci ga više ne bi poštivali. Čak i ako je prokune, izgubit će ugled, a ovog se ljeta održava Zbor. Misliš li da bi se mogao pojaviti pred

drugim plemenima? Svi ćemo zbog Ejle izgubiti ugled," čarobnjak je Ijutito gestikulirao. "Ma što ju je navelo da učini tako nešto?" "Jedna od Abinih priča, o majci koja je stavila svoje deformirano dijete na drvo," odgovori Iza. Bila je izvan sebe. Zašto nije bolje promislila o tome? "Bablje priče," Kreb s odvratnošću odmahne. "Aba je morala biti razumnija nego da glavu mlade žene puni takvim besmislicama." "Nije to bila samo Aba, Kreb. Bio si to i ti." "Ja! Kad sam joj ja pričao takve priče?" "Nisi joj morao pričati nikakve priče. Ti si roñen deformiran, ali dozvolili su da živiš. Sada si Mog-ur." Izine su riječi trgnule nakrivljenog, jednookog čarobnjaka. Znao je za niz slučajnih dogañaja koji su prethodili njegovom imenovanju. Samo je sreća spasila najmoćnijeg čarobnjaka Plemena. Majka njegove majke mu je jednom rekla da to nije bilo ništa manje od čuda. Da li je Ejla pokušavala napraviti slično čudo? To ne može uspjeti. Nikad neće prisiliti Bruna da prihvati njenog sina. Morala je to biti njegova želja, njegova odluka, samo njegova. "I ti, Iza. Zar joj nisi rekla da to nije dobro?" "Molila sam je da ne ide. Rekla sam joj da ću ja izložiti dijete ako ona ne može. Ali poslije toga mi nije dala da mu se približim. Oh, Kreb, toliko je prepatila da ga ima." "I tako si je pustila da ode, u nadi da će njen plan uspjeti. Zašto nisi rekla meni, ili Brunu?" Iza je samo odmahnula glavom. Kreb je bio u pravu, trebala sam mu reći. Sada će umrijeti i Ejla, ne samo njeno dijete, mislila je. "Kamo je otišla, Iza?" Krebovo se oko pretvorilo u kamen. "Ne znam. Rekla je nešto o maloj spilji," odvrati žena teškog srca. Čarobnjak se naglo okrene i odšepa k poglavičinom ognjištu. Djetetov je plač napokon probudio Ejlu iz sna uzrokovanog is-crpljenošću. Bio je mrak i mala je spilja bila vlažna i hladna bez vatre. Otišla je u stražnji dio da se olakša i stresla se kad je topla, amonijačna tekućina zapekla njeno ranjeno, izderano meso. Prtljala je u mraku po svojoj košari, tražeći čistu vrpcu i novi povoj za mokro i prljavo dijete. Popila je malo vode. Omotala je svoje krzno oko sebe i djeteta, te legla da nadoji sina. Kad se slijedeći put probudila, zid je spilje bio išaran sunčevim svjetlom koje se probijalo kroz zapletene grane lijeske pred ulazom. Dok je dijete sisalo, jela je suho meso. Hrana i odmor su je oživjeli. Sjela je s djetetom u naručju i sanjivo razmišljala. Morat ću nabaviti drva, mislila je, a i hrana neće dugo trajati, morala bih nabaviti još. Sad niče lucerka; ojačat će mi krv. Mlada djetelina i izdanci grahorice su več zreli, a i gomolji. Iz kore drveća počeo je istjecati sok, vjerojatno je unutrašnji sloj sladak, osobito u javora. Ne, javor ne raste tako visoko, ali ima breza i jela. Da vidimo, mladi čičak, lišće maslačka i paprat, većina će toga biti još smotana. Sjetila sam se ponijeti praćku - ovdje ima mnogo vjeverica, dabrova i kunića. Ejla je sanjarila o ugodama toplog razdoblja, ali kad je ustala osjeti mlaz krvi i vrtoglavicu. Noge su joj bile pokrivene osušenom krvlju koja je zamrljala nožne omotače i ogrtače, pa se prenula i počela podrobnije razmišljati o svom očajnom položaju. Kad je vrtoglavica prošla, odlučila je da se opere i sakupi nešto drva, ali nije znala što da učini s djetetom. Da li da ga ponese sa sobom ili ostavi spavati gdje je bilo? Žene iz Plemena nisu nikad ostavljale djecu bez nadzora, uvijek su bila na oku neke žene i Ejli se nije sviñala pomisao da ga ostavi samog. Ali morala se oprati i donijeti još vode; bez njega može nositi više drva. Provirila je kroz golo granje grma da provjeri nije li netko u blizini, a zatim odmakne grane i izañe iz spilje. Zemlja je bila raskva-šena, a blizu potoka se stvorila kliska močvara. Mrlje snijega su se još zadržavale u zasjenjenim zakucima. Drhteći na oštrom vjetru koji je puhao s istoka goneći kišne oblake pred sobom, Ejla se skinula i stupila u hladni izvor, a potom

opere i ogrtače. Kad ih je ponovo obukla, hladna, vlažna koža nije je ugrijala. Otišla je do šume koja je okruživala visoki pašnjak i povukla donje grane jele. Svladala ju je jaka vrtoglavica, koljena su joj se podsjekla i uhvatila se za jelu da nade uporište. U glavi joj je tutnjalo; progutala je slinu da obuzda mučninu i posvemašnju slabost. Napustila je sve misli o lovu ili sakupljanju hrane. Iscrpljujuća trudnoća, težak poroñaj i mukotrpno penjanje su je skupo stajali - ostalo joj je malo snage. Kad se vratila u spilju, dijete je plakalo. Unutra je bilo hladno i vlažno i njemu je nedostajala toplina majčinog tijela. Podigla ga je i zagrlila, a onda se sjetila mješine za vodu koju je ostavila kraj potoka. Morala je donijeti vodu. Spustila je sina i opet se odvukla iz spilje. Počela je padati kiša. Kad se vratila, iscrpljeno je klonula na tlo i pokrila sebe i dijete pokrivačem. Bila je preumorna da primijeti strah koji je obuzimao njene misli dok ju je svladavao san. "Zar vam nisam rekao da je drska i svojeglava?" Braud je likovao. "Je li mi itko vjerovao? Ne. Bili ste na njenoj strani, nalazili isprike, dozvoljavali da radi što hoće, čak i da lovi. Nije me briga koliko je njen totem jak, žene ne smiju loviti. Spiljski lav je nije naveo na to, bio je to samo prkos. Vidite li što se dogaña kad ste preobzirni? Ona sad misli da svog deformiranog sina može nametnuti plemenu. Ovaj put nitko ne može pronaći ispriku. Namjerno je prekršila običaje Plemena. To je neoprostivo." Napokon se pokazalo da je Braud u pravu i mladić je sad uživao u prilici da to svima pokaže. "To sam već davno govorio." Toliko je to naglašavao da se voda žacnuo. Brunu se nije sviñao gubitak ugleda, a sin njegove družice nije mu olakšavao položaj. "Dao si nam na znanje što misliš, Braud," dao je znak. "Ne treba nastavljati. Ja ću se već pobrinuti za nju kad se vrati. Nijedna me žena nikad nije prisilila da učinim nešto protiv svoje volje, i nijedna neće sad početi." "Kad je sutra ujutro budemo tražili," reče Brun, prešavši na razlog zbog kojeg je sazvao skup, "mislim da bismo trebali pregledati mjesta kamo rijetko idemo. Iza je rekla da Ejla zna za malu spilju. Je li itko ikad vidio malu spilju u blizini? Ne može biti predaleko, bila je preslaba da ode vrlo daleko. Zaboravimo na stepe ili šume, i tražimo tamo gdje vjerojatno ima spilja. Ova kiša je isprala njen trag, ali mogao je ipak ostati koji otisak stopala. Koliko god nas to stajalo, hoću da je nañemo." Iza je zabrinuto čekala da Brunov sastanak završi. Pokušavala je skupiti hrabrost da govori s njim i odlučila je da je vrijeme došlo. Kad V je vidjela da muškarci odlaze, došla je pognute glave do njegovog ognjišta i sjela kraj voñinih nogu. "Što hoćeš, Iza," upita Brun nakon što ju je kucnuo po ramenu. "Ova nevrijedna žena bi govorila s vodom," započne Iza. "Možeš govoriti." "Ova je žena krivo postupila što nije došla vodi kad je saznala što mlada žena namjerava." Izu preplave osjećaji, pa zaboravi na službeni način obraćanja: "Ali, Brun, ona je toliko željela dijete. Nitko nije mislio da će ikad zatrudnjeti, a najmanje ona. Kako se moglo svladati Duha Spiljskog lava? Bila je tako sretna. Premda je patila, nikad se nije požalila. Gotovo je umrla rañajući, Brun. Samo pomisao da će dijete umrijeti joj je na kraju dala snagu. Nikako nije mogla podnijeti da joj ga oduzmu, iako je bio deformiran. Bila je sigurna da je to jedino dijete koje će ikad imati. Od šoka i boli nije razumno mislila. Znam da nemam pravo moliti, Brun, ali preklinjem te da dozvoliš da ona živi." "Zašto nisi prije došla k meni, Iza? Ako si mislila da će molba za njen život sada pomoći, zašto nisi onda došla k meni? Jesam li prema njoj ikad bio

nemilostiv? Nisam bio slijep na njene patnje. Muškarac može odvratiti oči od ognjišta drugog muškarca, ali ne može začepiti uši. Nema osobe u ovom plemenu koja ne zna za boli koje je Ejla podnijela. Misliš li da sam tako tvrda srca, Iza? Da si došla k meni, da si mi rekla kako joj je, što namjerava, zar ne misliš da bih bio razmislio o tome da li da dozvolim njenom djetetu da živi? Mogao sam previdjeti njenu prijetnju da će pobjeći i sakriti se kao buncanje žene koja nije pri pameti. Bio bih pregledao dijete. Premda ona nema muškarca, možda bih to bio dozvolio, ako deformiranost nije prevelika. Ali nisi mi dala priliku. Pretpostavila si da znaš što bih učinio. To nije slično tebi, Iza. "Nikad nisam primijetio da zapuštaš svoje dužnosti. Uvijek si bila primjer drugim ženama. Možda je svemu kriva tvoja bolest. Znam koliko si bolesna, premda to pokušavaš prikriti. Poštivao sam tvoju želju i nisam to spominjao, ali prošle sam jeseni bio siguran da ćeš otići u svijet duhova. Dobro sam znao da Ejla vjeruje da je ovo njena jedina prilika da ima dijete. Mislim da je u pravu. Ipak, vidio sam da uopće nije razmišljala o sebi kad si bila bolesna, Iza, i uspjela je izliječiti te. Ne znam kako je to učinila. Možda je Mog-ur umilostivio duhove koji su htjeli da im se pridružiš i nagovorio ih da ti dozvole da ostaneš, ali nije to bio samo Mog-ur. "Bio sam spreman da ispunim njegovu molbu i dozvolim joj da postane vidarica. Počeo sam je poštivati koliko sam nekad poštivao tebe. Bila je žena vrijedna divljenja, uzor za sve druge, uprkos sinu moje družice. Da, Iza, znam za Braudovo grubo ponašanje prema njoj. Čak i njen jedini prekršaj prošlog ljeta je na neki način izazvao on, premda ne razumijem kako. Nije dostojno da se suprotstavlja ženi onako kao što to radi; Braud je vrlo hrabar i snažan lovac koji nema razloga osjećati da je bilo koja žena prijetnja njegovoj muškosti. Ali možda je vidio nešto što ja nisam. Možda je u pravu, bio sam slijep prema njoj. Iza, da si prije došla k meni, možda bih uzeo u obzir tvoju molbu, možda bih dozvolio njenom sinu da živi. Sad je prekasno. Kad se Ejla vrati na dan djetetovog imenovanja, ona i njen sin će umrijeti." Idućeg je dana Ejla pokušala zapaliti vatru. Od njenog posljednjeg boravka je preostalo nekoliko prutova. Vrtjela je jedan izmeñu dlanova pritiskajući ga uz komad drveta, no nije imala dovoljno snage da drvo zatinja, a to je za nju i dijete bilo vrlo sretna okolnost. Dok su spavali, Drug i Krag su pronašli njenu planinsku livadu. Bili bi nanjušili vatru ili ostatke vatre i našli je. Prošli su tako blizu spilje da bi bili čuli da je dijete plakalo u snu. Ali ulaz u malu rupu u kamenom zidu je bio tako dobro skriven gustim starim grmom lješnjaka da ga nisu primijetili. Ali sreća joj se nasmiješila još i više. Proljetne kiše koje su gotovo neprekidno padale s olovnog neba, pretvorile su obalu malog potoka u blatnu kaljužu, zemlju livade u raskvašenu močvaru, i isprale sve njene tragove. Lovci su bili tako iskusni u pronalaženju tragova da su mogli prepoznati otiske stopala svakog člana plemena, i njihove oštre oči bi lako primijetile slomljene mladice ili prevrnutu zemlju tamo gdje je iskopala gomolje ili korijenje, no ona nije imala snage da to učini. Upravo zato nisu je mogli otkriti. Kad je Ejla kasnije izašla i vidjela otiske stopala muškaraca u blatu blizu izvora gdje su stali da se napiju, srce joj je gotovo prestalo kucati. Bojala se izlaziti iz spilje. Trzala se na svaki nalet vjetra koji je tresao grm ispred ulaza, i naprezala da čuje zamišljene zvukove. Hranu koju je donijela sa sobom gotovo je pojela. Pretražila je i košare napravljene tokom svog dugog, osamljenog boravka za vrijeme privremene kletve smrću. Sve što je našla bili su osušeni, truli lješnjaci i izmet malih glodavaca, dokaz da su njenu zalihu već odavno otkrili i pojeli. Bili su tu i truli, suhi ostaci hrane koju joj je Iza dala kad

je spilju koristila kao zaklon za vrijeme ženske kletve - sve je bilo posve nejestivo. Tada se sjetila spremišta s osušenim jelenjim mesom u stražnjem dijelu spilje. Našla je malu hrpu kamenja i pomakla ih. Očuvano meso je bilo netaknuto, ali njeno olakšanje nije dugo trajalo. Grane na ulazu u spilju su se maknule i Ejli zastane dah u grlu. "Uba," iznenañeno je uzviknula kad je djevojčica ušla u spilju. "Kako si me našla?" "Slijedila sam te kad si otišla. Tako sam se bojala da ti se nešto ne dogodi. Donijela sam malo hrane i čaja koji će pomoći da ti poteče mlijeko. Majka ga je napravila." "Da li Iza zna gdje sam?" "Ne. Ali zna da ja znam. Mislim da to ne želi znati da ne mora reći Brunu. Oh, Ejla, Brun je tako ljut na tebe. Muškarci su te tražili svakog dana." "Vidjela sam otiske stopala kraj izvora, ali nisu vidjeli spilju." "Braud se hvališe kako je cijelo vrijeme znao da si loša. Otkako si otišla, Kreba gotovo nisam vidjela. Cijeli dan provodi na mjestu duhova, a i majka je jako uzrujana. Hoće da ti kažem da se ne vratiš," reče Uba, dok su joj se oči raširile od straha za mladu ženu. "Ako nije govorila o meni, kako ti je mogla dati poruku za mene, upita Ejla. "Prošle je noći skuhala više hrane nego što je trebalo, a i ovo: jutra. Ne previše - mislim da se bojala da će Kreb pogoditi da je z tebe - ali nije pojela svoj dio. Kasnije je napravila čaj i onda je počel uzdisati i žaliti za tobom, to i tako radi otkad te nema, no ovaj j put gledala ravno u mene. Stalno je govorila: "Kad bi samo netko reka Ejli da se ne vrati. Moje jadno dijete, moja jadna kći, nema hrane slaba je. Treba joj poteći mlijeko za njeno dijete," i tome slično. One je napustila ognjište. Ova mješina za vodu je bila baš kraj čaja, hrana je bila zamotana." "Sigurno me vidjela kad sam te slijedila," nastavi Uba. "Pitala se zašto me nije grdila što sam izbivala tako dugo. I Brun i Kreb su ljuti na nju jer nije rekla da ćeš se sakriti. Kad bi znali da sluti kakq bi te mogla naći i da im to neće reći, ne znam što bi joj učinili, nitko nije pitao mene. Ionako nitko ne obraća mnogo pažnje na osobito djevojčice. Ejla, znam da bih Krebu morala reći gdje si, ali neću da te Brun prokune, neću da umreš." Ejla je u ušima osjetila kucanje srca. Što sam učinila? Kad je odlazila iz plemena, nije znala koliko je teško preživjeti s malim djetetom. Računala je da će se vratiti na dan djetetovog imenovanja. Što ću sada učiniti? Podigla je dijete i privila ga uza se. Ali nisam mogla dozvoliti da umreš, zar ne? Uba sažalno pogleda mladu majku koja je naizgled zaboravila da je ona ovdje. "Ejla," reče oklijevajući. "Da li bih ga mogla vidjeti? Nikad nisam imala priliku vidjeti tvoje dijete." "Oh, Uba, naravno da ga možeš vidjeti," dala je znak, kajući se što nije obraćala pažnju na djevojčicu koja je prešla toliki put da joj prenese Izinu poruku. Možda će zbog toga doći u neprilike. Ako se ikad otkrije da je znala pronaći Ejlu, a to nije rekla, strogo bi je kaznili. To bi moglo upropastiti njen život. ; " "Da li bi ga voljela držati?" "Smijem li?" Ejla joj stavi dijete u krilo. Uba počne odmatati povoje, a onda pogledom upita Ejlu za dozvolu. Majka kimne glavom. "Ne izgleda tako loše, Ejla. Nije bogalj poput Kreba. Malo je mršav, ali sve u svemu samo je njegova glava drugačija. Ali ne toliko kao tvoja. Ti ne ličiš nikom drugome." "Zato što nisam roñena u plemenu. Iza me našla kad sam bila mala djevojčica. Kaže da sam roñena medu Drugima. Ali sada sam pripadnik Plemena," ponosno će Ejla, no onda joj se lice izduži. "Ali ne za dugo.". "Da li ti ikad nedostaje majka? Mislim tvoja prava majka, ne Iza," upita djevojčica.

"Ne sjećam se druge majke osim Ize. Ne sjećam se ničeg prije nego što sam počela živjeti s plemenom." Odjednom je problijedila. "Uba, kamo da odem ako se ne mogu vratiti? S kim da živim? Nikad više neću vidjeti Izu, a ni Kreba. Ovo je posljednji put što te vidim. Ali nisam znala što da učinim. Nisam mogla dozvoliti da moje dijete umre." "Ne znam, Ejla. Majka kaže da će Brun izgubiti ugled ako ga prisiliš da prihvati tvog sina, zato je tako ljut. Prisili li žena muškarca da nešto učini, drugi ga više neće poštivati. Čak i ako te kasnije prokune izgubit će ugled, zato jer si ga prisilila da učini nešto protiv svoje volje. Ne želim da odeš, Ejla, ali umrijet ćeš ako se vratiš." Mlada je žena pogledala rastuženo lice djevojčice, ne znajući da njeno ima isti izražaj. Obje su u istom trenutku pružile ruke prema drugoj. Pleme spiljskog medvjeda "Bolje da odeš, Uba, jer ćeš imati neprilika," reče Ejla. Djevojčica vati dijete majci i digne se da ode. "Uba," pozove Ejla kad je djevojčica počela odmicati grane. "Drago mi je da si došla da me vidiš, što sam mogla još jednom govoriti s tobom. I reci Izi... reci mojoj majci da je volim." Suze su opet tekle. "Reci to i Krebu." "Reći ću im, Ejla." Djevojčica se zadržala još trenutak. "A sad idem," reče i brzo ostavi spilju. Nakon što je Uba otišla, Ejla je razmotala zamotak hrane koji joj je donijela. Nije bilo mnogo, ali sa sušenim jelenjim mesom će trajati nekoliko dana. Ali što onda? Nije mogla misliti, njen se um vrtio u vrtlogu smućenosti koji ju je usisavao u crnu jamu najdubljeg očaja. Njen se plan izjalovio. U opasnosti je bio ne samo djetetov, već i njen život. Mehanički je pojela malo hrane i popila nešto čaja, a onda opet legla sa svojim novorodenčetom i utonula u zaborav sna. Njeno je tijelo imalo vlastite potrebe, zahtijevalo je odmor. Bila je noć kad se probudila i popila ostatak hladnog čaja. Odlučila je donijeti vode dok je još bio mrak pa nije bilo opasnosti da će je opaziti muškarci koji su je tražili. U potpunom mraku je tražila mje-šinu za vodu i u trenutku panike izgubi osjećaj smjera. Grane koje su skrivale ulaz, sablasno ocrtane na ne tako crnom nebu, nanovo je usmjere pa se brzo izvukla napolje. Mjesečev srp koji se igrao lovice s hitrim oblacima prosipao je malo svjetla, a njene su oči, potpuno raširene od tame u spilji, mogle vidjeti sablasna stabla koja su se nejasno ocrtavala na tmurnoj mjesečini. Šumna voda izvora, zapjenjena u malom slapu, odražavala je sjajno srebro i prelijevala se u duginim bojama. Ejla je još uvijek bila slaba, no nije više osjećala vrtoglavicu i lakše je hodala. Nijedan muškarac iz plemena je nije vidio kad se nagnula nad izvor pod plaštem tame koji ju je sakrio, ali gledale su je druge oči, naviknute da vide na mjesečini. Noćni grabežljiva i njihov plijen koji se hranio po mraku su pili iz istog vrela kao i ona. Ejla nikad nije bila tako ranjiva još od doba kad je sama lutala kao golo petogodišnje dijete - ne toliko zbog slabosti, već zato jer nije mislila na opstanak. Nije bila oprezna; njene su misli bile upravljene prema unutra. Bila bi postala lak plijen bilo koje pritajene zvijeri koju je namamio jak vonj. Ali Ejla im je prije pokazala što zna. Brzo kamenje, ne uvijek smrtonosno, ali zato bolno, ostalo im je u sjećanju. Mesožderi čije je područje uključivalo spilju uvijek su je se klonili. To je sad bilo odlučujuće. "Mora postojati neki znak njene prisutnosti," ljutilo je gestikulirao Brun. "Ako je i uzela hranu sa sobom, ne može trajati zauvijek; Ejla . " " mora uskoro izaći iz skrovišta. Hoću da opet pretražimo svako mjesto koje smo već pogledali. Ako je mrtva, hoću to znati. Neka bi je životinja našla i to bismo primijetili. Hoću da je nañemo prije dana imenovanja. Neću ići na Zbor sve dok je ne nañemo." "Sad će nas još spriječiti da odemo na Zbor," podrugljivo će Braud. "Zašto je uopće primljena u Pleme? Ona čak nije roñena u njemu. Da sam ja bio voda,

nikad je ne bih bio primio. Da sam ja bio voda, ne bih bio dozvolio Izi da je zadrži, čak joj ne bih bio dozvolio da je uzme. Zašto nitko drugi nije vidio kakva je? Ovo nije prvi put da je neposlušna, to dobro znate. Ona je uvijek kršila običaje Plemena i prolazila bez kazne. Da li joj je itko branio da nosi životinje u spilju? Da li joj je itko branio da se kreće sama, što ni jednoj valjanoj ženi iz Plemena ne bi palo na um? Nije čudo što nas je uhodila kad smo vježbali. I što se dogodilo kad smo je zatekli da upotrebljava praćku? Privremena kletva smrti, a kad se vratila, dozvolilo joj se da lovi! Zamislite, žena iz Plemena koja lovi. Znate li što će druga plemena reći? Ne iznenañuje me da ne idemo na Zbor. Je li čudo što je mislila da nam može nametnuti svog sina?" "Braud, sve smo to već prije čuli," umorno mahne Brun. "Njena nepokornost neće proći nekažnjena, to ti obećajem." Braudovo neprestano ponavljanje ne samo da je Brunu išlo na živce, već je počelo i djelovati. Voda je sumnjao u svoje odluke, odluke koje su se morale temeljiti na davnim tradicijama i običajima koji su pružali malo mogućnosti za odstupanje. Ipak, kako ga je Braud stalno podsjećao, Ejla je nekažnjeno počinila niz sve težih prestupa koji su očito doveli do ove neoprostive, namjerne pobune. Bio je odviše velikodušan prema došljakinji koja se nije rodila s osjećajem za ispravnost priroñenim ljudima Plemena, bio je preblag. Iskoristila ga je za svoje svrhe. Braud je bio u pravu, morao je biti stroži, trebao ju je prisiliti da se prilagodi, možda nikad nije smio dozvoliti vidarici da je uzme, no da li je to sin njegovo družice morao stalno ponavljati? Braudovo neprestano prigovaranje se dojmilo i ostalih lovaca. Većina je bila gotovo uvjerena da ih je Ejla nekako zaslijepila i da ju je samo Braud jasno vidio. Kad Brun nije bio u blizini, mladić je dovodio u sumnju sposobnosti vode, stalno govoreći da je već prestar da ih uspješno vodi. Gubitak ugleda je bio strašan udarac Brunovom samopouzdanju; osjećao je da se poštovanje muškaraca gubi, i nije mogao podnijeti da se pod takvim uvjetima suoči s drugim plemenskim vodama. -t Ejla je boravila u spilji, i napuštala je samo da dohvati svježe vode. Umotala se u krzna, pa joj je bilo toplo čak i bez vatre. Hrana koju je Uba donijela i zaboravljena zaliha jelenjeg mesa, suha poput kože i tvrda za žvakanje, ali veoma hranjiva, začinjeni glañu, učinili su sakupljanje ili lov suvišnim. To joj je dalo vremena za toliko potrebni odmor. Njeno zdravo mlado tijelo, koje više nisu iscrpljivali zahtjevi ne posve normalnog zametka se oporavljalo, očvrsnuto godinama napornog tjelesnog rada. Više nije morala toliko spavati, ali to je u neku ruku bilo gore. Misli prepune briga neprekidno su je tištale. Samo je san pružao malo odmora. Ejla je sjedila blizu otvora spilje držeći sina koji je spavao. Bijela, vodenasta tekućina koja je curila iz kuta njegovih ustiju i kapala s njene dojke, bila je dokaz da je mlijeko počelo teći. Poslijepodnevno sunce, ponekad sakriveno hitrim oblacima, grijalo je ulaz spilje. Ejla je gledala sina, motreći njegovo pravilno disanje koje su prekidali trzaji očiju i mali grčeviti pokreti od kojih bi počeo micati ustima kao da siše. Zatim bi se ponovo umirio. Pogledala ga je pažljivije, okrenuvši mu glavu da ga vidi sa strane. Uba je rekla da ne izgledaš tako loše, mislila je Ejla; i ja to mislim. Samo malo drugačije. To je rekla i Uba. Ti samo izgledaš drukčije, ali ne toliko kao ja. Ejla se iznenada sjetila svog odraza kojeg je vidjela u mirnoj mlaci. Ali ne poput mene! Ejla je opet pregledala sina, pokušavajući dozvati u misli svoj odraz u vodi. Moje čelo je ovako izbečeno, mislila je dok je podizala ruku da dodirne lice. I ta kost ispod njegovih ustiju, i ja je imam. Ali on ima izbočene obrve, a ja nemam. Ljudi iz plemena imaju iz-bočene obrve. Ako sam ja drukčija, zašto i

moje dijete ne bi bilo takvo? On bi mi trebao ličiti, zar ne? Pomalo mi i je i nalik, ali i plemenskoj djeci. Nalik je i meni i njima. Ja se nisam rodila u Plemenu, ali moje dijete jest; samo on liči meni i njima, kao da je mješavina obiju. Mislim da uopće nisi deformiran, sine moj. Ako si se rodio meni i Plemenu, trebao bi ličiti objema. Ako su se duhovi pomiješali, zar i ti ne bi trebao izgledati pomiješan? Tako izgledaš, tako bi trebao izgledati. Ali čiji te je totem započeo? Nije važno čiji, mora da je imao pomoć. Nijedan muškarac osim Kreba nema jači totem od moga. Da li te je začeo Spiljski medvjed, dijete moje? Ja živim kraj Krebovog ognjišta. Ne, to ne može biti. Kreb kaže da Ursus nikad ne dozvoljava ženi da proguta njegov duh, Ursus uvijek bira. Dobro, ako nije bio Kreb, tko bi mogao biti? Ejli iznenada na oči doñe Braud. Ne! Odmahnula je glavom, odbacujući tu misao. Ne Braud. On nije začeo moje dijete. Stresla se od gañenja misleći na budućeg vodu i način na koji ju je prisilio da se podvrgne njegovim željama. Mrzim ga! Mrzila sam svaki put kad bi mi se približio. Tako mi je drago da me više ne uznemiruje. Nadam se da nikad, nikad više neće htjeti da se olakša na meni. Kako to Oga podnaša? Kako to podnašaju druge žene? Zašto muškarci imaju takve potrebe? Zašto muškarac želi staviti svoj organ u mjesto odakle izlaze djeca? To bi mjesto trebalo biti samo za djecu, a ne da ih muški organi prave ljepljivim. Muški organi nemaju ništa s djecom, mislila je ogorčeno. Zaokupljala ju je neprimjerenost tog besmislenog čina, a tada joj na um padne čudna misao. Da li zaista nemaju? Ima li muški organ neke veze s djecom? Samo žene mogu imati djecu, ali one imaju i žensku i mušku djecu, razmišljala je. Pitam se, kad muškarac stavlja svoj organ u mjesto odakle izlaze djeca, da li možda započinje novi život? Što ako nije duh muškarčevog totema, već muškarčev organ onaj koji začinje dijete? Zar to ne bi značilo da dijete pripada i njemu? Možda zato muškarci osjećaju tu potrebu jer hoće začeti dijete. Možda se zato to sviña i ženama. Nikad nisam vidjela da je žena progutala duha, ali često sam vidjela da muškarci stavljaju svoje organe u žene. Nitko nije vjerovao da ću imati dijete, moj je totem prejak, ali ipak sam ga imala, a začelo se baš u vrijeme kad se Braud olakšavao na meni. Ne! Nije istina! To bi značilo da je moje dijete ujedno i Braudovo, mislila je Ejla užasnuto. Kreb je u pravu. On je uvijek u pravu. Progutala sam duha koji se borio s mojim totemom i pobijedio ga, možda više od jednog duha, možda sve. Strasno je stisnula dijete kao da ga pokušava zadržati za sebe. Ti si moje dijete, ne Braudovo! To čak nije bio duh Braudovog totema. Dojenče se prepalo od iznenadne kretnje i zaplakalo. Nježno ga je ljuljala dok se nije umirilo. Možda je moj totem znao koliko sam željela imati dijete pa je dozvolio da ga pobijede. Ali zašto bi mi poklonio dijete ako je znao da će morati umrijeti? Dijete koje je dijelom ja i dijelom Pleme uvijek će izgledati drukčije; uvijek će se govoriti da su moja djeca deformirana. Čak i kad bih imala muškarca, moja djeca ne bi izgledala kako treba. Nikad neću moći zadržati dijete; sva će morati umrijeti. Zar je to važno, ionako ću umrijeti. Umrijet ćemo oboje, sine moj. Ejla je privila dijete uza se, ljuljala ga i pjevuckala mu, a suze su joj klizile niz lice premda to nije znala. Sto da učinim, dijete moje? Što da učinim? Vratim li se na dan imenovanja, Brun će me prokleti. Iza je rekla da se ne vratim, ali kamo da odem? Još nisam dovoljno snažna da lovim, a i da jesam, što bih učinila s tobom? Ne bih te mogla uzeti sa sobom; ne bih mogla loviti s djetetom. Mogao bi zaplakati iupozoriti životinje na moju prisutnost, a ne bih te mogla ostaviti samog. Možda ne bih morala loviti, mogu naći hranu. Ali trebamo i druge stvari - ogrtače, krzna, plašteve i omotače za noge. I gdje da nañem spilju u kojoj bismo živjeli? Ovdje ne možemo ostati, zimi ima previše snijega i preblizu je, prije ili kasnije bi me pronašli. Mogla bih otići, ali možda ne bih našla spilju. Muškarci bi slijedili moje tragove i

doveli me natrag. Čak i kad bih im umakla, našla spilju i spremila dovoljno hrane da traje preko iduće zime, i čak kad bih uspjela malo loviti, još uvijek bismo bili sami. Tebi su potrebni drugi. S kim bi se igrao? Tko bi te učio loviti? I što ako mi se nešto desi? Tko bi se onda brinuo za tebe? Bio bi posve sam, baš kao ja prije nego me Iza našla. Ne želim da budeš sam; ni ja ne želim biti sama. Želim ići kući, zajecala je Ejla, zakopavši glavu u povoje svog dojenčeta. Želim opet vidjeti Ubu i Kreba. Želim moju majku. Ali ne mogu ići kući. Brun je bijesan na mene. Zbog mene je izgubio ugled i proklet će me. Nisam znala da će zbog mene izgubiti ugled, samo nisam htjela da umreš. Brun nije tako loš; dozvolio mi je da lovim. Što da ga nisam pokušala prisiliti da te primi? Što da sam ga samo zamolila da ti dozvoli da živiš? Kad bih se sad vratila, on ne bi izgubio ugled; još ima vremena, preostala su dva prsta prije tvog dana imenovanja. Tada možda ne bi bio tako bijesan. A što ako bude? Što ako odbije? Što ako mi te oduzme? Ne želim živjeti bez tebe. Moraš li umrijeti, umrijet ću i ja. Ako se vratim i ako Brun kaže da moraš umrijeti, zamolit ću ga da me prokune. I ja ću umrijeti. Neću dozvoliti da sam odeš u svijet duhova, dijete moje; obećajem da ću otići s tobom. Zamolit ću Bruna da mi dozvoli da te zadržim. Što drugo mogu učiniti? Ejla počne bacati stvari u košaru. Umotala je dijete u plašt, a oboje u krzneni ogrtač i gurnula na stranu grane koje su sakrivale malu spilju. Kad je puzala van, pogled joj padne na nešto što se svjetlucalo na suncu. Do nogu joj je ležao sivkasti kamen. Podigla ga je. To nije bio samo jedan kamen, nego tri mala grumena željeznog pirita pričvršćenih jedan za drugi. Okrenula ih je na dlanu i gledala zlatasti sjaj metala. Premda je toliko puta ulazila i izlazila iz male spilje, nikad prije nije vidjela taj neobičan kamen. Ejla ga stisne u šaku i zatvori oči. Može li ovo biti znak? Poruka njenog totema? "Veliki Spiljski lave," pokazala je kretnjom. "Da li sam donijela ispravnu odluku? Da Ji mi kažeš da bih se sada trebala vratiti? O Spiljski lave, neka ovo bude znak. Neka ovo bude znak da si me našao vrijednom, da je sve ovo bila nova kušnja. Neka ovo bude znak da će moje dijete živjeti." Prsti su joj se tresli kad je razrješavala čvorove kožnate vrećice koju je nosila oko vrata. Svjetlucavi kamen čudnog oblika dodala je crveno obojenom komadiću mamutove kljove, fosilnom odljevu glavonošca i grudici crvenog okera. Dok joj je srce lupalo od straha i očajne nade, Ejla se uputi prema spilji u kojoj je živjelo njeno pleme. Dark Uba dotrči u spilju divlje mašući rukama. "Majko! Majko! Ejla se vratila!" Izino lice ostane bez kapi krvi. "Ne! To ne može biti. Je li dijete s njom? Uba, jesi li otišla k njoj? Jesi li joj rekla?" "Da, majko, vidjela sam je. Rekla sam joj koliko je Brun bijesan, rekla sam joj da se ne vrati," odvrati djevojčica. Iza požuri do ulaza i ugleda Ejlu kako polako hoda prema Brunu. Spustila se na zemlju do njegovih nogu, zaštitnički se naginjući nad svojim dojenčetom. "Došla je prerano, sigurno se zabunila u vremenu," gestikulirao je Brun čarobnjaku koji je šepao iz spilje. "Nije se zabunila, Brun. Ona zna da je rano, namjerno se vratila," odgovori Mog-ur. Voda je gledao starca, pitajući se kako može biti tako siguran. Tada pogleda u mladu ženu i zabrinuto pogleda Mog-ura. "Jesi li siguran da će nas čarolije koje si bacio zaštititi? Još uvijek bi morala biti odvojena, njena ženska kletva još nije prošla. Nakon poroñaja uvijek traje mnogo dulje." "Čarolije su jake, Brun, napravljene od Ursusovih kostiju. Štite te. Možeš je vidjeti," odvrati čarobnjak.

Brun se okrene i zagleda u mladu ženu zgrčenu nad dojenčetom, uzdrhtalu od straha. Trebao bih je prokleti ovog časa, mislio je Ijutito. Ali danas nije dan imenovanja. Ako je Mog-ur u pravu, zašto se prerano vratila? I to s djetetom? Još je uvijek živ jer ga ne bi nosila sa sobom. Njena je nepokornost neoprostiva, ali zašto se vratila prije vremena? Prevlada ga radoznalost pa je kucne po ramenu. "Ova je nevrijedna žena bila neposlušna," započne Ejla nijemim, službenim kretnjama, ne gledajući ravno u njega, i ne baš sigurna da će išta odgovoriti. Znala je da ne smije govoriti s muškarcem, morala je biti odvojena, ali on ju je kucnuo po ramenu. "Ova bi žena, ako smije, govorila s vodom." "Ne zaslužuješ da govoriš, ženo, ali Mog-ur je zazvao zaštitu. Želim li, duhovi će dozvoliti da govoriš. U pravu si, bila si vrlo slušna, kako ćeš se opravdati?" "Ova je žena zahvalna. Ova žena zna obicaie Plemena- u i " " i i -j ,. . v"nena, trebala ie ukloniti novoroñenče kako je vidanca rekla, ah je pojjegia vala se vratiti na dan imenovanja njenog sina tako da ga voj primiti u pleme." "Vratila si se prerano," Brun učini pobjedničku kretnju. " Toš ni "e dan imenovanja. Mogu sad zapovijediti vidarici da ga uzme ocj teu f Napetosti koja je tištala Brunova leda otkad je otišla Ejia vjge m- LM " Običaji su ga prisiljavali da prihvati dijete staro sedam jana -rgijt, vremena nije prošlo, nije ga morao primiti u pleme, nije izgubj"o ugjed opet je bio na vlasti. " Ejline su ruke nehotice stegnule dijete koje je privijala na grudi, a onda je nastavila: "Ova žena zna da još nije dan itnenovania Ova je žena shvatila koliko je loše učinila kad je pokušaj prisiliti vodu da primi njenog sina. Nije ženino pravo da odluči treba u njeno diiete živjeti ili umrijeti. Samo voda to može odlučiti. Zato se Ova jena vratila." Brun je pogledao Ejlino ozbiljno lice. Barem je na vrijeme došla k svijesti, mislio je. "Ako znaš običaje Plemena, zašto si se vratila s djetetom koje je deformirano? Iza je rekla da nisi mogia izvršiti svoiu majčinsku dužnost; jesi li sada pripravna da ga izlojg? Želiš li da vidarica to učini umjesto tebe?" Ejla je oklijevala, nagnuvši se nad sina. "Ova će ga jena precjatj ako voda to zapovijedi." Davala je znakove polako, bolt sileći se kao da joj se nož zabada u srce. "Ali ova je žena obećala svom sinu da ga neće pustiti da ide sam u svijet duhova. Odluči li Voda da dijete ne smije živjeti, ona ga moli da je prokune." Napustila je siužbeni iezik i zamolila: "Preklinjem te, Brun, dozvoli mom sinu da jjvj Mora jj umrijeti, ni ja ne želim živjeti." Ejlina žarka molba iznenadi vodu. Znao je da tieke žene žele zadržati svoju djecu uprkos deformacijama i nakaznosti ali većina ih se htjela što brže i tiše riješiti. Deformirano je dijete ŽigOSai majku Upozoravalo je na izvjesnu manu, na nesposobnost da rodj savršeno dijete. To ju je činilo manje poželjnom. Čak i ako je deformiranost bila dovoljno mala da ne predstavlja veću smetnju, bi! ;e tu nitanie položaja i budućih muškaraca. Pod starost bi joj moglo biti teško ako se njena djeca ili muškarci njene djece neće moći brinuti za nju Premda nikad ne bi gladovala, njen bi život bio bijedan. Ujima je molba bila nešto sasvim novo. Majčinska je ljubav bila jaka, au zar je bjja tako jaka da slijedi svoje dijete na drugi svijet? "Želiš umrijeti s deformiranim djetetom? Zašto,. Upjta Brun "Moj sin nije deformiran," odvrati Ejla uz jedva zamjetljivi trag prkosa. "Samo je drukčiji. Ja sam drukčija, ne ličim ljudima Plemena. Tako je i s mojim sinom. Bude li moj totem ponovno pobijeñen, svako će moje dijete biti slično njemu. Neće im se dozvoliti da žive. Moraju li sva moja djeca umrijeti, ni ja ne želim živjeti." Brun pogleda Mog-ura. "Ako žena proguta duh muškarčevog totema, zar dijete ne bi trebalo ličiti na njega?"

"Da, trebalo bi. Ali ne zaboravi da i ona ima muški totem. Možda se zato tako snažno borio. Možda je Spiljski lav htio dio novog života. U njenim riječima bi moglo biti nešto istine. Morao bih o tome dobro razmisliti." "Ali dijete je ipak deformirano!" "To se često dogaña kad ženin totem odbije da se potpuno pokori. Otežava trudnoću i deformira dijete," odgovori Mog-ur. "Više me čudi da je dijete bilo muško. Kad se ženin totem snažno bori, dijete je obično žensko. Ali mi ga nismo vidjeli, Brun. Možda bismo ga trebali pregledati?" Da li je to uopće potrebno, pitao se Brun. Zašto da je jednostavno ne prokunem? Ejlin povratak prije vremena i ponizno kajanje su malo ublažili Brunov povrijeñeni ponos, ali on se nipošto nije smekšao. Malo mu je nedostajalo da zbog nje izgubi ugled, a to, uostalom, nije bio .prvi problem koji mu je prouzročila. Vratila se, ali tko zna što će joj sad pasti na pamet? A bio je tu i plemenski Zbor, našto ga je Braud više puta podsjetio. Jedno je bilo dozvoliti Izi da uzme čudno dijete i zatim ga primiti u pleme, no u posljednje je vrijeme Brun imao razloga pomišljati na dojam koji će ostaviti u ostalim plemenima kad stigne na zbor sa ženom roñenom medu Drugima. Misleći na prošle dogañaje pitao se kako je donio tako mnogo odluka koje su sad izgledale vrlo neobične. U svoje vrijeme nijedna nije izgledala odviše nerazumna. Čak i dozvola ženi da lovi je tada bila logična. No kad su sve bile zajedno, i kad ih se gledalo s položaja nekog stranca, dojam je bio porazan. Ejla je bila nepokorna, zaslužila je kaznu, i proklevši je riješio bi se svih briga. Ali kletva smrti je bila ozbiljna opasnost za pleme; jednom ga je već zbog nje izložio zlim duhovima. Njen povratak ga je spasio sramote - Iza je vjerojatno bila u pravu, Ejla je od šoka i boli privremeno sišla s uma. Rekao je Izi da bi bio razmotrio molbu da dozvoli djetetu da živi, samo da su ga zamolili. E pa, zamolila ga je. Vratila se znajući punu težinu prestupa, spremna da se suoči s posljedicama, preklinjući za život djeteta. Mogao ga je barem pregledati. Brun nije volio donositi nagle odluke. Pokazao je prema Krebovom ognjištu, a onda se okrenuo i otišao. Ejla potrči u Izin zagrljaj. Ako ništa drugo, barem će posljednji put vidjeti ženu koja je bila jedina majka za koju je znala. "Svi ste imali priliku da ga pregledate," reče Brun. "U običnim okolnostima ne bih vas uznemiravao, bilo bi lako odlučiti. Ali hoću znati vaše mišljenje; vjerojatno ću se odlučiti na smrtnu kletvu, a ne sviña mi se pomisao da pleme ponovno izložim zlim duhovima. Smatrate li da se dječak može prihvatiti, ne mogu prokleti majku. Ako nje ne bude, morat će ga uzeti druga žena, morao bi živjeti s jednim od vas čija družica doji dijete. Dozvolimo li djetetu da živi, Ejlina bi kazna morala biti blaža. Sutra je dan imenovanja; moram se brzo odlučiti, a i Mog-uru će trebati izvjesno vrijeme da se pripremi za kletvu, ako to bude njena kazna. Moramo odlučiti prije nego sunce izañe." "Ne radi se samo o njegovoj glavi, Brun," započne Krag. Ika je još uvijek dojila najmlañe dijete i Krag nije želio da njegovo ognjište opterete još i Ejlinim dojenčetom, premda to nije bilo vjerojatno. "Već je i njen oblik loš, ali dijete je čak ne može podići. Mora se podupirati. Kakav će biti kad odraste? Kako će loviti? Nikad neće moći skrbiti za sebe; bit će na teret cijelom plemenu." "Mislite li da postoji mogućnost da mu vrat ojača," upita Drug. "Ako Ejla umre, odnijet će sa sobom dio Oninog duha. Aga bi uzela njenog sina - misli da to duguje Ejli - premda ne vjerujem da zaista želi deformirano dijete. Ako je voljna, onda bih to bio i ja, ali ne ako to optereti cijelo pleme." "Njegov je vrat tako dug i mršav, a glava je velika, mislim da nikad neće biti dovoljno jak," primijeti Krag. "Ni pod kojom izlikom ga ne želim imati kraj svog ognjišta; čak se neću potruditi da upitam Ogu što ona misli o tome. On nije vrijedan da bude brat njenim sinovima Braku i Grevu - neću to dozvoliti. Brak će preživjeti čak i ako Ejla odnese mali dio njegovog duha sa sobom. Ne znam zašto se predomišljaš, Brun. Bio si spreman da je prokuneš. Samo zato što se vratila

malo ranije spreman si da je uzmeš natrag, i uz to govoriš o prihvaćanju njenog manjkavog sina," ogorčeno je gestikulirao Braud. "Pokazala je koliko je prkosna, povratak ne umanjuje njenu neposlušnost. Zašto uopće raspravljamo? Dijete je deformirano, a nju valja prokleti. I to je sve. Zašto uvijek gubimo vrijeme na ovakvim sastancima? Da sam ja voda, već bih je bio prokleo. Ona je neposlušna, drska, i loše utječe na ostale žene. Kako inače možeš objasniti Izin prekršaj?" Braud se sve više žestio, kretnje su mu bile sve uzbuñenije. "Zaslužuje da je prokuneš, Brun, kako možeš misliti na bilo što drugo? Zašto to ne uviñaš? Jesi li slijep? Ona nikad nije valjala. Da sam ja voda, ne bih je bio prihvatio. Da sam ja voda... " "Ali ti još nisi voda, Braud," hladno će Brun, "i teško da ćeš to postati ako se ne budeš bolje svladavao. Ona je samo žena, Braud, zašto se osjećaš tako ugroženim? Što ti ona može? Mora ti se pokoravati, nema izbora. "Da sam ja voda, da sam ja voda," je li to sve što znaš reći? Koji to voda toliko žudi da ubije jednu ženu da je spreman izvrći opasnosti cijelo pleme?" Brun se i sam jedva svladavao. Sin njegove družice ga je doveo na rub živaca. Muškarci su se osjećali vrlo nelagodno. Otvorena borba izmeñu sadašnjeg i budućeg vode ih je uznemiravala. Istina, Braud je prevršio mjeru, no na njegove su ipade već davno navikli. Brun je bio taj koji ih je zabrinuo; nikad nisu vidjeli da vodi tako malo nedostaje da izgubi vlast nad sobom. I nikad prije nije otvoreno doveo u pitanje sposobnosti sina svoje družice da ga naslijedi kao voda. U jednom su se trenutku pogledi dva muškarca sukobili. Braud je prvi pogledao u zemlju. Budući da više nije bio u opasnosti da izgubi ugled, Brun je opet bio nepovredivi voda. Bio je na vlasti i još se nije htio povući. To je upozorilo mladića; njegov položaj nije bio tako siguran kako je mislio. Braud je prigušio osjećaj nemoći i gorkog razočaranja koji ga je ispunjavao. Još je uvijek na njenoj strani, mislio je Braud. Kako to može biti? Ja sam sin njegove družice, a ona je samo ružna žena. Braud se naprezao da ostane miran, gutajući gorčinu koja mu je izjedala dušu. "Ovaj muškarac žali što je dozvolio vodi da ga krivo shvati," Braud službeno dade znak. "Ovaj muškarac se brine za lovce koje će voditi jednog dana, ako sadašnji voda bude mislio da je za to sposoban. Kako će muškarac loviti ako mu se glava klima?" Brun se oštro i Ijutito zagleda u mladića. Značenje njegovih pokreta i nesvjesni izražaj i držanje se nisu podudarali. Braudov preuljud-ni odgovor je bio sarkastičan i to je vodu razdraživalo mnogo više nego otvoreno neslaganje. Mladić je pokušavao sakriti osjećaje i Brun je to znao. No voda se stidio vlastite provale gnjeva. Znao je da su je uzrokovale Braudove sve prezirnije primjedbe koje su bacale sumnju na njegovo prosuñivanje. Povrijedile su mu ponos. Ali to nije bila isprika što je izgubio vlast nad sobom i tako otvoreno potcjenjivao sina svoje družice. "Dao si mi na znanje što misliš, Braud," Brun ukočeno odgovori. "Jasno mi je da će dijete odrasti da bude na teret vodi koji me naslijedi i vodi poslije njega, no odluka je još uvijek na meni. Učinit ću što mislim najboljim. Nisam rekao da ću primiti dijete, Braud, ili da neću prokleti ženu. Ja se brinem za pleme, ne za nju ili njeno dijete. Smrtna kletva nas sve može izvrći opasnosti, zli duhovi koji će neko vrijeme ostati u blizini mogu donijeti nesreću, osobito zato što smo ih već jednom oslobodili. Mislim da je dijete odviše deformirano da živi, ali Ejla je slijepa na zlu sudbinu svog novoroñenčeta. Ona je ne može vidjeti. Možda je vruća želja za djetetom naudila njenom umu. Kad se vratila, zamolila me da je prokunem ako ne primimo njenog sina. Zatražio sam vaše mišljenje jer sam htio znati da li itko vidi na djetetu nešto što ja ne vidim. Bilo da je prokunem smrću u znak kazne, ili da joj ispunim molbu, to još uvijek nije odluka koju je lako donijeti."

Braudovo se razočaranje ublažilo. Možda Brun ipak nije na njenoj strani, mislio je. "U pravu si, Brun," reče pokajnički, "voda bi morao misliti na opasnosti koje prijete plemenu. Ovaj je mladić zahvalan što uči od tako mudrog vode." Brun osjeti da njegova napetost nestaje. Nije ozbiljno razmišljao da zamijeni Brauda nekim drugim, ni u kom slučaju. On je još uvijek bio sin njegove družice, dijete njegovog srca. Vlast nad sobom nije uvijek laka, mislio je Brun, sjetivši se vlastite razdraženosti. Braudu je to samo malo teže nego većini drugih, ali popravlja se. "Drago mi je da to razumiješ, Braud. Kad budeš voda, ti ćeš biti odgovoran za sigurnost i blagostanje plemena." Brunova primjedba nije samo dala Braudu na znanje da je još uvijek nasljednik, ona je i ostalim lovcima donijela olakšanje. Htjeli su sigurnost koju im je davalo znanje da će tradicionalni poredak plemenske hijerarhije i njihovo mjesto u njoj biti održani. Ništa ih nije toliko uznemiravalo kao nesigurna budućnost. "Ja i jesam mislio na blagostanje plemena," pokaže Braud. "Ne želim u plemenu muškarca koji ne može loviti. Od kakve će koristi biti Ejlin sin? Njena neposlušnost zaslužuje strogu kaznu, pa ako ona hoće da je prokuneš, to će i nju zadovoljiti. Bit će nam bolje bez njih dvoje. Ejla je namjerno prekršila običaje plemena. Ona ne zaslužuje da živi. Njen je sin tako deformiran da ni on ne zaslužuje da živi." Svi su se složili. Brun je zamijetio izvjesnu neiskrenost u Brau-dovim tvrdnjama, ali nije ništa rekao. Neprijateljstvo izmeñu njih je nestalo i nije ga opet htio potaći. Otvoreni sukob ga je uznemiravao, baš kao i ostale. Voda je mislio da bi se i on trebao složiti, ali je ipak oklijevao. Morao bih to učiniti, mislio je, ona je bila problem od početka. Naravno, Iza će biti pogoñena, ali nisam obećao da ću ih poštedjeti, samo sam rekao da ću razmisliti otome. Čak nisam obećao pregledati dijete ako se Ejla vrati; napokon, tko je očekivao da će se vratiti? Baš u tome i jest problem, nikad ne znam što da očekujem od nje. Ako žalost oslabi Izu tu je još uvijek Uba. Ona je roñena u najcjenjenijem rodu, a vidarice na Zboru je mogu još podučiti. Ako umre dio Brakovog duha koji Ejla nosi u sebi, da li ćemo od njega zaista izgubiti tako mnogo? Brauda to ne brine, zašto bi brinulo mene? U pravu je, ona zaslužuje najstrožu kaznu, zar ne? Tako jaka ljubav prema djetetu čak nije normalna. Što znače bapske priče? Ona i ne vidi da je njen sin deformiran; sigurno nije pri pameti. Zar poroñaj može toliko boljeti? Muškarci pate više, zar ne? Neki su hodali sve do spilje nakon što bi u lovu zadobili bolnu ozljedu. Naravno, ona je samo žena, ne možemo očekivati da podnese toliko boli. Pitam se koliko je daleko otišla? Spilja koju je spomenula ne može biti jako udaljena, zar ne? Gotovo je umrla u porodu, bila je preslaba da ode vrlo daleko, ali zašto onda nismo pronašli spilju? Dozvolim joj da živi, morat ću je povesti na Zbor. Što bi druga plemena mislila? A bilo bi još i gore da dozvolim da njeno deformirano dijete živi. Moram je osuditi, svi tako misle. Možda ne bi bilo toliko problema s Braudom, možda bi se bolje svladavao kad nje ne bi bilo. On je neustrašiv lovac; bio bi dobar voda samo kad bi imao malo više odgovornosti, samo malo više vlasti nad sobom. Možda bih to trebao učiniti zbog Brauda. Možda bi bilo bolje za sina moje družice da je nema. Treba da to učinim, da, zaista treba; moram to učiniti, zar ne? "Odlučio sam," Brun dade znak. "Sutra je dan imenovanja. Pri prvom svjetlu, prije nego izañe sunce... " "Brun," upadne Mog-ur. Nije se uplitao u raspravu; od roñenja Ejlinog djeteta nitko ga nije često viñao. Najveći je dio vremena provodio u svojoj maloj spilji tražeći objašnjenje Ejlinog čina. Znao je kako se teško trudila da usvoji običaje Plemena i mislio je da je uspjela. Bio je uvjeren da je posrijedi nešto drugo, nešto što nije razumio, nešto što ju je nagnalo na takvu krajnost. "Prije nego se obavežeš na bilo što, Mog-ur bi želio nešto reći."

Brun se zagleda u čarobnjaka. Njegov je izraz bio zagonetan, kao i obično. Voda nikad nije mogao odgonetnuti Mog-urovo lice. Što još može dodati našim razmišljanjima? Odlučio sam je prokleti i on to zna. "Mog-ur može govoriti," naznačio je pokretom. "Ejla nema muškarca, no ja sam se uvijek brinuo o njoj, ja sam odgovoran za nju. Ako mi dozvoljavaš, govorio bih kao njen muškarac." "Govori ako želiš, Mog-ur, ali što možeš dodati? Već sam razmotrio njenu jaku ljubav prema djetetu, te bol i patnje koje je prepalila. Razumijem kako teško to može biti za Izu, znam da je to može odviše oslabiti. Mislio sam na svaku moguću ispriku za njen čin, ali činjenice ostaju. Ona je prekršila običaje Plemena. Muškarci ne mogu prihvatiti njeno dijete. Braud je objasnio da oboje ne zaslužuje da žive." Mog-ur se digao na noge, a onda odbaci palicu. Umotan u teški plašt od medvjede kože, čarobnjak je bio impozantna pojava. Samo stariji muškarci i Brun su ga ikad znali kao običnog čovjeka. Za sve je ostale bio Veliki Mog-ur, najsvetiji medu muškarcima koji su posredovali sa svijetom duhova, najmoćniji čarobnjak Plemena. Kad bi govorio za vrijeme obreda, izazivao je strahopoštovanje. On se izlagao nevidljivim silama daleko strasnijim nego što je napad bilo koje životinje, silama koje su najhrabrije lovce pretvarali u uzdrhtale kukavice. Medu njima nije bilo muškarca koji se nije osjećao sigurnije znajući da je upravo on čarobnjak njegovog plemena. Isto tako nije bilo muškarca koji se nije bojao njegove moći i čarolija, i samo jedan, Guv, se usuñivao na pomisao da ga zamijeni. Mog-ur je stajao izmeñu muškaraca plemena i strašnih nevidljivih sila, pa je u očima suplemenika postao njihov dio. Čak i kad je sjedio kraj svog ognjišta, okružen svojim ženama, o njemu zapravo nisu mislili kao o muškarcu. Bio je više nego muškarac, bio je nešto drugo, bio je Mog-ur. Kad je strašni čarobnjak upro zlokobno oko u sve muškarce redom, nije bilo nijednog, uključujući Brauda, koji u dubini duše nije protrnuo, iznenada se sjetivši da žena koju su osudili na smrt živi kraj njegovog ognjišta. Mog-ur se rijetko služio snagom svog prisustva, ali sad je to učinio. Na kraju se okrenuo prema Brunu. "Ženin muškarac ima pravo tražiti život deformiranog djeteta. Molim te da poštediš život Ejlinog sina, a zbog njega te molim da poštediš i njen život." Sva opravdanja koja je Brun pripisivao u prilog Ejli sad su se činila mnogo jača, a razlozi za njenu smrt beznačajni. Gotovo je pristao samo na temelju Mog-urove molbe, no to što nije tako učinio bio je dokaz snage njegova karaktera. No on je bio voda. Pred svim svojim ljudima nije se smio tako lako predati, i uprkos jakoj želji da popusti moćnom čarobnjaku, ostao je čvrst. Kad je Mog-ur vidio da se čvrsti stav vode neće promijeniti, kao da se najednom izmijenio. Ličnost čovjeka iz drugog svijeta je nestala. Postao je stari bogalj u plastu od medvjede kože, koji je stajao toliko uspravno koliko je to mogao pomoću jedne zdrave noge i bez štapa da ga podupire. Kad je govorio, učinio je to uobičajenim kretnjama naglašenim kratkim riječima svakodnevnog jezika. Lice mu je imalo odlučan, ali ipak čudno ranjiv izražaj. "Brun, Ejla je živjela kraj mog ognjišta otkad smo je našli. Mislim, da će se svatko složiti da žene i djeca nalaze u muškarcu s njihovog i ognjišta mjerilo za sve ostale. On je njihov uzor, njihov primjer za? sve što bi muškarac trebao biti. Ja sam bio Ejlin primjer, Ejline su, oči u meni našle mjerilo. "Ja sam deformiran. Zar je tako čudno da žena koja je odrasla s deformiranim muškarcem teško shvaća deformiranost svog djeteta? Meni nedostaje oko i ruka, pola mog tijela je uvelo i uništeno. Ja sam polovica muškarca, a ipak me Ejla od početka vidjela potpunim. Tijelo njenog sina je bez zamjerke. Ima dva oka, dvije zdrave ruke, dvije zdrave noge. Kako možete očekivati da će ona priznati da je deformiran? "Na meni je bila odgovornost da je odgojim. Ja moram preuzeti krivicu za njene pogreške. Prešao sam preko njenih manjih odstupanja od običaja Plemena. Ja sam

te čak nagovorio da ih prihvatiš, Brun. Ja sam Mog-ur. Ti se oslanjaš na mene da protumačim želje duhova, i s vremenom si se počeo povoditi mojim sudom i u drugim stvarima. Nisam mislio da smo pogriješili. Ponekad joj je bilo teško, ali sam mislio da je postala dobra žena Plemena. Sad znam da sam bio preblag. Nisam joj objasnio njene dužnosti. Rijetko sam je korio i nikad je nisam ćuškao, često sam joj dozvoljavao da radi što hoće. Sad mora ispaštati za moje propuste. Ali Brun, nisam mogao biti stroži prema njoj. "Nikad nisam imao družicu. Mogao sam izabrati ženu i ona bi". morala živjeti sa mnom, ali nisam. Znaš li zašto? Brun, znaš li kako j me žene gledaju? Znaš li kako me žene izbjegavaju? Kad sam bio mlad j često sam osjećao potrebu da se olakšam, baš kao i svaki drugi muškarac, ali sam se naučio svladavati jer su mi žene okretale leda da ne vide moj znak. Nisam htio prisiljavati ženu da primi moje osaka-, ćeno, deformirano tijelo, ženu koja bi ustuknula preda mnom, koja se okretala s gañenjem kad bi me vidjela. "Ali Ejla se nikad nije okrenula. Od prvog je trenutka pružala ruku da me dodirne. Nije me se bojala, nisam joj se gadio. Zavoljela me, grlila me. Brun, kako sam je mogao grditi? "Živio sam s ovim plemenom od roñenja, no nikad nisam naučio loviti. Kako bi to jednoruki bogalj učinio? Bio sam drugima na teret, rugali su mi se, zvali su me ženom. Sada sam Mog-ur i nitko mi se ne ruga, ali obred punoljetstva se nikad nije održao za mene. Brun, ja nisam polumuškarac, ja uopće nisam muškarac. Samo Ejla me poštivala i voljela ne kao čarobnjaka, već kao muškarca, pravog muškarca. I ja nju volim kao dijete družice koju nikad nisam imao." Kreb zbaci plašt koji je nosio da pokrije svoje nakrivljeno, izobličeno, uvelo tijelo i ispruži batrljak ruke koji je uvijek skrivao. "Brun, ovo je muškarac koga je Ejla vidjela kao potpunog. Ovo je muškarac po kojem je mjerila sve druge. Ovo je muškarac koga voli i usporeñuje sa svojim sinom. Pogledaj me, brate moj! Jesam li ja zaslužio da živim? Da li Ejlin sin manje zaslužuje da živi?" U mutnom polusvjetlu prije zore, pleme se počelo sakupljati izvan spilje. Kroz izmaglicu je rominjala kišica i sakupljala se u kosi i bradama. Tanke vitice magle puzale su s planine i zadržavale se u udubinama; deblje naslage eterične pare sakrivale su sve osim najbližih predmeta. Na prvom svjetlu novog dana iz mutnog mora magle izdizao se hrbat na istoku, lelujajući na rubu vidljivosti. Ejla je ležala budna na svojim krznima u mračnoj spilji, gledajući kako se Iza i Uba šutke miču oko ognjišta, razgrćući žeravicu i pristavljajući vodu za jutarnji čaj. Njeno je dijete bilo kraj nje, oglašavajući se kao da siše. Nije spavala cijele noći. Njena prva radost kad je vidjela Izu je brzo ustupila pred očajnom zabrinutošću. U početku su pokušale razgovarati, ali uskoro to više nisu mogle; tri su žene s Krebovog ognjišta provele cijeli dugi dan nakon Ejlinog povratka unutar granica koje je označavalo kamenje, prenoseći svoj očaj bolnim pogledima. Kreb nije pristupio svom domaćinstvu, ali je Ejla jednom uhvatila njegov pogled dok je napuštao malu spilju i pridružio se muškarcima koje je Brun pozvao na sastanak. Brzo je odvratio pogled od njene nijeme molbe, ali ne prije nego što je u bistrom blagom oku ugledala ljubav isažaljenje. Ejla i Iza izmijene bojažljiv, znalački pogled kad su vidjele Kreba kako žuri na mjesto duhova nakon što je opreznim pokretima razgovarao s Brunom u udaljenom dijelu spilje. Voda je donio odluku i Kreb se pripremio da obavi svoj dio. Više nisu vidjele čarobnjaka. Pleme spiljskog medvjeda

sine moj. Ne sanjam li? Sjetila se blistavih gruda željeznog pirita koje je našla i stavila u amulet. To je bio znak. Veliki Spiljski lave, to je zaista bio tvoj znak. Bila je to najvrednija stvar u njenom amuletu.

"Dark," čula je Izu i podigla oči. Radost na ženinom licu nije bila manja od Ejline, premda su joj oči bile suhe. "Dark," reče Uba i doda brzom kretnjom: "Tako sam radosna." "Dark." Glas je bio prezriv. Ejla je pogledala uvis na vrijeme da vidi kako se Braud okreće od nje. Iznenada se sjetila čudnih misli o načinu na koji muškarci začinju djecu koje su joj pale na pamet dok se skrivala u maloj spilji, i stresla se pomislivši da je Braud na neki način odgovoran za život njenog sina. Bila je odviše zauzeta da primijeti sukob Bruna i Brauda. Mladić nije htio priznati najmlañeg člana plemena i samo ga je izravna voñina zapovijed na kraju prisilila da popusti. Ejla ga je gledala dok se stisnutih šaka i ukočenih ramena udaljavao od spilje. Kako je mogao? Braud je otišao u šumu da pobjegne od mrskog prizora. Kako je mogao? Udario je nogom o kladu uzalud pokušavajući dati oduška nezadovoljstvu. Drvo se otkotrlja niz padinu. Kako je mogao? Digao je granu i zavitlao je prema drvetu. Kako je mogao? Kako je mogao? Braudove su misli ponavljale tu rečenicu dok je šakom udarao o zemlju pokrivenu mahovinom. Kako joj je mogao dozvoliti da živi i k tome prihvatiti njeno dijete? Kako je to mogao učiniti? Zbor Plemena "Iza! Iza! Doñi ovamo! Pogledaj Darka!" Ejla uhvati vidaricu za ruku i počne je gurati prema ulazu u spilju. "Što se dogodilo," upita vidarica žureći za mladom ženom. "Da li se opet guši? Ili je povrijeñen?" Dječak je ležao na trbuhu i svojim velikim, ozbiljnim očima koje su počinjale gubiti tamnu neodreñenu boju kakvu novorodenčad obično ima, i koje su postajale tamnosmede kao kod ljudi iz Plemena, promatrao dvije žene. Glava mu se uz veliki napor pomicala gore-dolje, a potom se spustila na krznenu prostirku. Gurnuo je prst u usta i glasno ga počeo sisati, ne obazirući se na uzbuñenje koje je izazvao. "Ako to može napraviti, a tako je malen, moći će držati glavu uspravno i kad naraste, zar ne," pitala je Ejla. "Nemoj se već sad radovati," odgovori Iza, "ali to je svakako dobar znak." Kreb je došepao u spilju, gledajući praznim, udaljenim pogledom koji je govorio da se udubio u misli. "Kreb," pozove Ejla i potrči prema njemu. To ga vrati u stvarnost i on je iznenañeno pogleda. "Dark je uspravno držao glavu, zar ne, Iza?" Vidarica potvrdno kimne. "Hmmm," progunda Mog-ur. "Ako je postao tako jak, mislim da je vrijeme." "Vrijeme za što?" "Mislim da bih mu morao otkriti totem. Još je malo mlad, no mnogo sam o tome razmišljao. Njegov mi se totem pokazao i nema razloga za čekanje. Kasnije će svi biti zaposleni odlaskom na Zbor; želio bih da se to što prije obavi. Moglo bi mu donijeti nesreću ako krene na put prije nego što njegov totem dobije dom." Prisustvo vi-darice ga podsjeti na nešto drugo. "Iza, imaš li dovoljno korijenja za obred? Ne znam točno koliko će plemena prisustvovati Zboru. Prošli Put je pleme koje se preselilo u spilju dalje na istoku pomišljalo da Prisustvuje Zboru južno od planina. Malo će dalje putovati, ali je put zato mnogo lakši. Njihov se stari mog-ur tome protivio, no njegov je učenik želio ići. Stoga se pobrini da poneseš dovoljno korijenja." "Ja ne idem na Zbor." Izino je razočaranje bilo očito. "Ne mogu Putovati tako daleko; moram ostati ovdje." l Pa naravno, pomisli on motreći mršavu, gotovo posve sijedu vi-daricu. Iza ne može ići. Kako se samo ranije nisam toga sjetio? Bolesna je. Prošle sam jeseni mislio da će nas napustiti; uopće ne znam kako ju je Ejla uspjela izvući. No što će biti s obredom? Samo žene Izina roda znaju pripravljati posebni napitak. Uba je premlada, tek treba postati žena. Ejla! A što je s Ejlom?

Prije nego što krenemo na put, Iza bi je mogla naučiti tajnu pripremanja napitka. Uostalom, već je i vrijeme da postane vidarica. Kreb je pogledom pratio mladu ženu kad je prišla i uzela svog sina na ruke; iznenada ju je vidio nepristranije nego ikad. Hoće li je ostali prihvatiti? Pokušavao ju je gledati očima ljudi iz drugih plemena. Zlatna joj je kosa slobodno padala niz plosnato lice, uvijela se oko ušiju, dijelila po sredini glave i isticala izbečeno čelo. Tijelo joj je bilo posve ženstveno, premda mršavo, osim malo opuštenog trbuha. Imala je dugačke i ravne noge, a kad bi se uspravila, bila je mnogo viša od njega. Uopće ne izgleda kao žena iz Plemena, pomisli. Pobudit će mno- , go pažnje, a bojim se da se većini neće svidjeti. Bolje bi bilo da za- i boravimo na obred. Moglo bi se dogoditi da drugi mog-uri ne budu htjeli prihvatiti napitak ako ga napravi Ejla. No vrijedilo bi pokušati. Da je samo Uba malo starija. Možda bi ih obje trebala naučiti pripremati napitak, premda sumnjam da će mog-uri htjeti prihvatiti bilo djevojčicu, bilo ženu roñenu medu Drugima. Možda bih trebao razgovarati s Brunom. Ako budem prizivao duhove za Darkov totemski obred, mogli bismo istodobno proglasiti Ejlu vidaricom. "Moram vidjeti Bruna," Kreb odlučno mahne i krene prema voñinom ognjištu. Prije odlaska se okrene Izi. "Mislim da bi trebala Ejlu i Ubu naučiti kako se priprema napitak, ali ne znam da li će to biti | od ikakve koristi." "Iza, ne mogu pronaći posudu koju si mi dala za vidaricu plemena koje nas ugošćuje," Ejla je nervozno gestikulirala i premetala hrpe hrane, krzna za spavanje i posuda položenih na tlo blizu mjesta za spavanje. "Svugdje sam je tražila." "Već si je zamotala. Smiri se, dijete! Ima vremena. Brun neće biti spreman za polazak dok ne pojede. Bit će bolje da i ti sjedneš i jedeš; kaša se gotovo ohladila. I ti, Uba, jedi!" Iza je mahala glavom. "Još nikad nisam vidjela da tako ludujete. Sinoć smo sve pregledali; sve je spremno." Kreb je s Darkom u naručju sjedio na prostirci i promatrao ko-mešanje. "Iste su kao i ti, Iza. Zašto ne sjedneš i pojedeš nešto?" "Imat ću dosta vremena kad odete," odgovori. Kreb posjedne mališana na svoja ramena. Dark je znatiželjno gledao sa svog novog položaja. "Pogledaj samo kako mu je snažan vrat," upozori Iza. "Sada s lakoćom drži glavu uspravno. Teško je povjerovati u to. Još od totem-skog obreda svakog je dan sve jači. Daj mi ga, neću ga držati u naručju cijelo ljeto." "Možda je upravo zato Sivi vuk htio da to brzo obavim," gestikulirao je Kreb. "Htio je pomoći dječaku." Kreb ponovno sjedne i zagleda se u malu skupinu kojoj je bio glava. Premda to nikome nije priznao, i on je ponekad želio imati obitelj kao što su imali drugi. A sada, kad je ostario, imao je dvije odane žene koje su radile sve što su mogle samo da mu bude udobno, imao je djevojčicu koja je u svemu slijedila primjer starijih žena, imao je i malog, zdravog dječaka kojeg je mogao tetošiti, kao što je to nekad radio s Ejlom i Ubom. Razgovarao je s Brunom o dječakovom odgoju. Voda nije mogao dopustiti da muški član njegova plemena odraste, a da ne nauči neophodne vještine. Brun je prihvatio dječaka znajući da će živjeti kod Krebovog ognjišta i osjećao se odgovornim za mališana. Ejla je bila vrlo zahvalna kad je Brun prilikom otkrivanja Dar-kovog totema izjavio da će se osobno pobrinuti za dječakovo uvježbavanje, ako ojača dovoljno da može loviti. Sivi je vuk dobar totem za dječaka, razmišljao je Kreb, ali stavlja me u nedoumicu. Neki vukovi žive u čoporu, a neki su samotnjaci. Koji je od njih Darkov totem? Napokon su sve stvari bile zamotane i smještene na leda mlade žene i djevojčice. Svi zajedno izañu iz spilje. Iza zagrli mališana, pomogne Ejli da ga stavi na bok i zatim izvadi nešto iz nabora svog ogrtača. "Ovo je sada tvoje, Ejla. Ti si vidarica plemena," reče joj Iza pružajući crveno obojenu vrećicu s posebnim korijenjem. "Sjećaš li se svake pojedinosti? Ništa ne smiješ propustiti. Žao mi je što ti nisam mogla pokazati kako se napitak priprema, ali se on ni u kom slučaju ne smije spravljati samo za

vježbu. Previše je dragocjen da bi ga se bacalo, i može se koristiti samo za najvažnije obrede. Sjeti se: čarolija nije samo u korijenju, i vi se morate pripremiti jednako pažljivo kao što pripravljate napitak." Uba i Ejla kimnu i mlada žena uzme dragocjenu vrećicu i stavi je u svoju torbu. Iza joj je dala vrećicu od vidrinog krzna onog dana kad je postala vidarica; podsjećala ju je na onu koju je Kreb spalio. Ejla pruži ruku prema amuletu i opipa pet predmeta koji je sad nosila u njemu: komad crnog manganovog dioksida, grumen željeznog pirita, crveno obojeni komadić mamutove kljove, fosil školjke i grudicu crvenog okera. U času kad su se u tijelo mlade žene uselili djelići duhova svih članova plemena, preko Ursusa i čitavog Plemena, Ejlino je tijelo bilo obilježeno crnom mašću dobivenom od izmrvljenog užarenog crnog kamena i masti. Tijela vidarica su se označavala crnim oznakama samo prilikom najviših i najsvetijih obreda, i samo su vidarice smjele nositi crni kamen u amuletima. Ejla je žalila što Iza ne ide s njima i bila je vrlo zabrinuta što je mora ostaviti. Napadi kašlja često su potresali krhko ženino tijelo. "Iza, jesi li sigurna da će s tobom biti sve u redu," upita Ejla nakon što ju je posljednji put zagrlila. "Sve jače kašlješ." "Uvijek je tako zimi, ali i sama znaš da se ljeti osjećam bolje. Osim toga, ti i Uba ste nabrale toliko alantovog korijenja da u okolini vjerojatno nije ostala ni jedna jedina biljka; ove godine po svoj prilici neće biti ni mnogo malina - iskopale ste sve korijenje meni za čaj. Bit će mi dobro, ne brini za mene," umiri je Iza. Ali Ejla je opazila da čajevi od trava i korijenja donose samo privremeno poboljšanje. Starica se godinama liječila biljem, ali tuberkuloza je odviše napredovala da bi joj to sad mnogo koristilo. "Budi na zraku za sunčanih dana i mnogo se odmaraj," nagovarala ju je Ejla. "Nećeš imati mnogo posla; ima dovoljno vode i hrane. Zaug i Dorv mogu paziti da se vatra ne ugasi i da vam se ne približe životinje i zlodusi, a Aba može preuzeti kuhanje." "Da, da," složi se Iza. "A sada, požuri; Brun je spreman za polazak." Ejla je stala na svoje uobičajeno mjesto na kraju kolone, no svi su pogledavali na nju i čekali. "Ejla," mahne joj Iza. "Ne možete krenuti dok ne zauzmeš svoje pravo mjesto." Ejla se plaho postavi na čelo grupe žena. Posve je zaboravila svoj novi položaj. Zbunjeno je pocrvenjela kad je stala ispred Ebre. Bilo joj je neugodno; činilo joj se da nije u redu da bude na čelu. Mahnula je voñinoj družici u znak isprike, ali Ebra je bila naviknuta da bude na drugom mjestu. Ipak, bilo joj je čudno ispred sebe vidjeti Ejlu umjesto Ize; to ju je navelo da se upita hoće li prisustvovati idućem Zboru. Iza i troje ljudi prestarih da putuju isprate pleme do planinskog sedla, a zatim su ih promatrali kako se udaljuju i pretvaraju u točke na beskrajnoj ravnici. Nakon toga se vrate u praznu spilju. Aba i Dorv nisu prisustvovali ni prošlom Zboru i bili su gotovo iznenañeni što su uopće dočekali još jedan. Iza i Zaug su prvi put ostali kod kuće. Zaug je ponekad znao izaći s praćkom, ali se obično vraćao praznih ruku, a Dorv je tako loše vidio da uopće nije mogao izlaziti. Premda je dan bio vrlo topao, četvoro se ljudi skutrilo oko vatre kraj ulaza u spilju, ali nisu pokušali razgovarati. Iznenada Izu potrese snažan napad kašlja i ona ispljune velik komad krvave sluzi. Krenula je do svog ognjišta da se odmori, a uskoro su i ostali ušli u spilju i besposleno sjeli kraj svojih ognjišta. Nisu bili uzbuñeni pripremama za dugo putovanje ili nestrpljivi da vide prijatelje i roñake iz drugih plemena. Znali su samo da će ovog ljeta biti nepodnošljivo osamljeni. Kad se kolona našla na širokoj stepskoj ravnici, umjerenu klimu oko spilje zamijenila je drukčija. Nestalo je bogato zeleno lišće koje je pokrivalo grmlje i bjelogorično drveće, nestalo je crnogoričnih stabala čije su iglice bile malo svijetlije na vrhovima grana.. Umjesto toga, mogle su se vidjeti

samo visoke trave i raslinje čije se sočno zelenilo na obzoru pretopilo u neodreñenu boju izmeñu zelene i zlatne. Suha trava je prigušivale korake dok je pleme prolazilo beskrajnom prerijom; iza njih je ostajala samo vijugava vrpca ugažene trave. Oblaci su se rijetko nadvijali nad velikim prostranstvom; nekoliko su puta u daljini vidjeli oluje. Nedostajala im je voda. Mješine za vodu su punili na svakom potoku jer nisu znali hoće li je naći na mjestu na kojem ih zatekne noć. Brun je prilagodio kretanje prema onima koji su sporije hodali. Predstojao im je dugi put do spilje plemena domaćina duboko u brdima zemlje na istoku. Kreb je teško hodao, ali iščekivanje velikog Zbora i svečanih obreda koje će održati je obodrilo njegov duh. Tijelo mu je bilo sakato i atrofirano, zahvaćeno artritisom, ali sve to nije smanjilo duhovnu snagu velikog čarobnjaka. Toplo sunce i Ejlini lijekovi ublažili su mu bol u zglobovima, a vježbanje mu je nakon nekog vremena učvrstilo mišiće na nozi kojom se mogao služiti samo djelomično. Putnici su utonuli u jednoličnu kolotečinu, dan za danom je tekao bez promjena. Godišnje doba se mijenjalo tako polako da nisu ni opazili kad se toplo sunce pretvorilo u užarenu plamenu loptu koja

je pržila stepu i pretvarala široku ravnicu u požutjelu jednobojnu sliku mrke zemlje, žućkaste trave i bijelih stijena koje su se pružale pod prašnim, prljavožutim nebom. Tri je dana vjetar donosio dim i pepeo udaljene prerijske vatre koja je gutala sve pred sobom. Prošli su pokraj ogromnih krda bizona, divovskih jelena zrakastih rogova, konja, divljih magaraca; ponekad bi ugledali i antilope čiji su lagano zavinuti rogovi rasli iz vrha lubanje; u ogromnoj travnatoj ravnici pasli su deseci tisuća životinja. Mnogo prije nego što su se približili močvarnoj prevlaci koja je povezivala poluotok i kopno, i preko koje je istjecalo plitko slankastog mora na sjeveroistoku kopna, na vidiku se pojavio masivni planinski lanac. Čak su i najniži vrhunci bili do sredine pokriveni vječnim ledom kojeg nisu mogle otopiti ni najjače žege. Kad se ravnica prerije pretvorila u niz valovitih brežuljaka bogatih trskom, koviljem i površinskim žilama željezne rude crvenim okerom zbog kojeg je to područje smatrano posvećenom zemljom - Brun je znao da ni slana močvara nije daleko. Bio je to sporedni južni spoj poluotoka s kopnom. Glavni je bio na sjeveru, na zapadnoj obali malog unutrašnjeg mora. Dva dana su se mukotrpno probijali kroz komarcima preplavljenu smrdljivu ustajalu močvaru dok napokon nisu stigli do kopna. Zakržljali hrastovi i grabovi bili su svojevrsno predvorje prohladne, sjenovite, pitome hrastove šume. Prošli su kroz područje gdje su rasle gotovo samo bukve i poneki kesten, a zatim su ušli u šumu gdje je prevladavao hrast, ali je raslo i mnoštvo zelenika i tisa, ovjenčanih bršljanom i bijelom lozom. Lijane su se prorijedile, ali je tu i tamo poneka još visjela s drveta kad su stigli do područja jela i omorika, pomiješanih s bukvama, javorima i grabovima. Na tren su ugledali šumskog bizona i crvenog jelena, košutu i losa; vidjeli su vepra, lisicu, jazavca, vuka, risa, leoparda, divlju mačku i mnoge manje životinje; samo nisu vidjeli ni jednu vjevericu. Ejla je osjećala da nešto nedostaje, dok se napokon nije sjetila da nije vidjela nijedno od tih malih stvorenja. Ali to im je i više nego nadoknadio prvi susret sa spiljskim medvjedom. Brun podigne ruku zaustavljajući ih, a zatim im pokaže strašnog dlakavog medvjeda koji je trljao leda o drvo. Čak su i djeca osjetila strahopoštovanje s kojim je pleme gledalo ogromnog biljoždera. I sama je njegova pojava bila zapanjujuća. Smeñi medvjed iz njihovih planina, kao i iz ovih, težio je u prosjeku oko stotinu osamdeset kilograma, no težina mužjaka spiljskog medvjeda bila je ljeti, još dok je bio pri-

lično mršav, oko pet stotina kilograma. U kasnu jesen, kad bi se već udebljao za zimu, bio je još mnogo teži. Gotovo je tri puta nadvisivao muškarce iz plemena, a i:bog ogromne glave i širokih pleća izgledao je još i veći. Lijeno je češao leda o grubu koru stare grane, činilo se da ni ne primjećuje ljude koji su ga netremice promatrali iz neposredne blizine, sledeni od straha. Ali on se nije imao razloga nikoga bojati i jednostavno se nije obazirao na njih. Bilo je poznato da manji smeñi medvjed kakav živi u području blizu njihove spilje može jednim udarcem šape slomiti vrat odraslog jelena. A što bi tek mogao učiniti ovaj ogromni medvjed? Usudio bi mu se suprotstaviti jedino drugi mužjak njegove vrste u doba parenja ili pak ženka koja brani svoju mladunčad. U takvim je sukobima ženka uvijek pobjeñivala. Ali postojao je još jedan razlog, osim zastrašujuće veličine, zbog kojeg je medvjed opčinio cijelo pleme. To je bio Ursus, otjelovljenje Plemena. On je bio njihov roñak, pa i više od toga, on je sadržavao njihovo pravo biće. Čak su i njegove kosti bile tako svete da su mogle odbiti svako zlo. Srodnost koju su osjećali bila je duhovna veza, daleko značajnija od fizičke. Preko njegovog Duha sva su plemena ujedinjena u jedno, i Zbor na kojeg su neki morali tako dugo putovati dobio je pravi smisao. Zbog njegovog su bitka oni bili Pleme, Pleme Spiljskog medvjeda. Medvjed se umorio -ili više nije osjećao potrebu da se češe -uspravio se do svoje pune visine, napravio nekoliko koraka na stražnjim nogama, a zatim se spustio na sve četiri. Njuškao je po zemlji, a onda se iznenada pokrenuo i udaljio tromim galopom. Uprkos svojoj veličini, spiljski je medvjed zapravo bio miroljubiva životinja i rijetko je napadao osim kad bi bio razdražen. "Da li je to bio Ursus," mahne Uba s velikim strahopoštovanjem. "To je bio Ursus," potvrdi Kreb. "A kad stignemo, vidjet ćeš još jednog." "Da li pleme-domaćin zaista drži u spilji živog spiljskog medvjeda," upita Ejla. "Tako je velik." Znala je da običaj nalaže da pleme-domaćin Zbora uhvati mladunče medvjeda i da ga othrani u spilji. "Sada je vjerojatno u kavezu izvan spilje, ali je živio s njima kad je bio mladi. Odgajali su ga kao dijete i svako mu je ognjište davalo hranu kad je bio gladan. Mnoga plemena tvrde da su njihovi medvjedi znali malo i govoriti, no ja sam bio vrlo mlad u doba kad smo mi bili domaćini Zbora; slabo se sjećam toga i ne mogu reći da li je to istina. Kad medvjed napola odraste, stavljaju ga u kavez da nekog ne ozlijedi, ali svi ga i dalje hrane poslasticama i tetoše svaki put kad

proñu pokraj kaveza, tako da medvjed zna da ga vole. Njemu će se na Obredu medvjeda ukazati počast i on će prenijeti naše poruke u svijet duhova," objasni Kreb. Sve su to i ranije čuli, ali nakon što su vidjeli spiljskog medvjeda, priča je dobila novo značenje za sve koji nikad nisu bili na Zboru Plemena, ili su u to doba bili premladi da bi ga se mogli sjećati. "Kad ćemo mi ugostiti Zbor i imati u našoj spilji živog spiljskog medvjeda," upita Uba. "Kad na nas doñe red ili u slučaju da pleme koje je na redu ne može prirediti Zbor. Tada se mi možemo ponuditi da to učinimo. Ali plemena vrlo rijetko propuštaju priliku da ugoste Zbor, premda lovci ponekad moraju daleko putovati da pronañu mladunče spiljskog medvjeda, a nerijetko im prijeti ogromna opasnost od majke medvjedice. Pleme koje nam je ovom prilikom domaćin, ima sreću: spiljski medvjedi još žive blizu njihove spilje. Ranije su pomagali drugima da uhvate mladunče, a sada je na njima red. Oko naše spilje danas ne žive spiljski medvjedi, ali nekad su posve sigurno živjeli, budući da smo u njoj pronašli kosti Ursusa," odgovori Kreb. "A što ako se nešto dogodi plemenu koje bi trebalo ugostiti Zbor? Naše pleme čak ni ne živi u istoj spilji kao ranije," upita Ejla. "Da je na nama red, kako bi ostali znali gdje da nas pronañu?"

"Poslali bismo glasnike najbližem plemenu da prošire novost, da objasne gdje je naša spilja ili da kažu kako ulogu domaćina prepuštamo nekom drugom plemenu." Brun je dao znak i pleme ponovo krene na put. Kad su prolazili pokraj drveta o koje je spiljski medvjed češao leda, Kreb pomno pregleda drvo i na gruboj kori pronañe nekoliko čuperaka krzna. Pažljivo ih zamota u list i spremi u nabor svog ogrtača. Dlake živog divljeg spiljskog medvjeda mogle bi koristiti u spremanju moćnih čarolija. Što su se više penjali, divovske četinjače nižih obronaka zamjenjivale su niže, otpornije visinske vrste, otvarajući prekrasne vidike na svjetlucave planinske vrhunce koje su vidjeli još izdaleka dok su prolazili ravnicom. Pojavila se brezova šikara, grmovi borovica i ružiča-stocrvena azaleja koja je tek počela cvasti, obasipajući prvo zelenilo prirode blještavim bojama. Mnoštvo divljeg cvijeća dodavalo je mnoge nove tonove paleti živih boja; tu su rasli narančasto istočkani tigrovi ljiljani, ljubičasti i ružičasti zvončići, plava i grimizna grahorica, blije-doplave perunike, plavi encijan, žute ljubice, jaglaci, a bilo je i bijelog cvijeća raznih vrsta. Južni je planinski lanac, baš kao i onaj koji se nalazio na donjem kraju poluotoka, postao sklonište za floru i faunu cijelog kontinenta okovanog Ledenim dobom. Slučajno su ugledali divokozu i muflona teških rogova. Gotovo su došli do zakržljalog patuljastog drveća planinske tajge koje je okruživalo livade bogate šašom i travama, kad ugledaše dobro utabanu stazu duž strme padina. Muškarci plemena-domaćina morali su ići daleko da bi stigli do otvorenih ravnica gdje su bila dobra lovišta; no ovo je mjesto nosilo sreću zbog blizine spiljskog medvjeda i oni su zbog toga spremno prihvaćali njegove nepovoljne strane. Zato su postali spretni u lovu na lukave šumske životinje. Ljudi koji su potrčali da pozdrave pridošle pleme, stadoše kao ukopani kad spaziše Ejlu. Ni dugo stvarana navika nije ih mogla spriječiti da ne zure sa zaprepaštenjem. Čim se putovanjem premoreno pleme našlo na otvorenom prostoru kraj spilje, Ejlin položaj na čelu žena izazove bujicu nagañanja. Premda ju je Kreb upozorio, Ejla nije bila spremna na uzbuñenje koje je izazvala; nije bila spremna ni na takvu gomilu ljudi. Gotovo dvije stotine osoba se tiskalo naokolo da vidi čudnu ženu. Ejla nikad u životu nije vidjela toliko ljudi. Zaustavili su se pred ogromnim kavezom od meñusobno spojenih drvenih trupaca duboko zabodenih u zemlju. Unutra se nalazio ogroman medvjed iste vrste kao i onaj kojeg su zatekli na putu, no ovaj je bio još veći. Divovska životinja, tri godine obilno hranjena, bila je mirna i pitoma i lijeno se protezala unutar ograñenog prostora; bila je prelijena čak i da stane na noge. Uzdržavati ogromnog medvjeda tako dugo bio je za malo pleme znak obožavanja i poštovanja; čak ni mnogi pokloni u hrani, oruñu i krznima koje su donijela ostala plemena nisu mogli nadoknaditi sve napore brige oko zvijeri. Ali nije bilo ni jednog jedinog pojedinca koji nije zavidao članovima plemena-domaćina; svako je pleme željno čekalo da i na njih doñe red da obave isti zadatak i uživaju duhovne koristi i položaj koji je davala ova velika počast. Spiljski se medvjed dogegao da vidi kakva je to pomutnja nastala, nadajući se da će dobiti još hrane. Uba se stisla uz Ejlu, preplašena koliko medvjedom, toliko i mnoštvom ljudi. Voda i mog-ur plemena-domaćina pristupiše došljacima i pozdrave ih svečanim pokretima. Nakon pozdrava uslijedilo je ljutilo pitanje. "Brun, zašto si doveo ženu Drugih na naš Zbor," kretnjom upita voda plemenadomaćina.

!! ,

"Ona je žena Plemena, Norg, i vidarica Izinog roda," odgovori Brun mirnije nego što se nadao. Iz gomile se začuje žamor i mnogi su uzbuñeno gestikulirali. "To je nemoguće," odmahne mog-ur. "Kako može biti žena Plemena? Pa rodila se medu Drugima." "Ona je žena Plemena," ponovi Veliki Mog-ur, Kreb, jednako postojano kao Brun. Oštrim je pogledom prostrijelio vodu plemena-domaćina. "Sumnjaš li u moju riječ, Norg?" Norg nelagodno pogleda svog mog-ura, no njegov mu zbunjeni izraz lica nije pomogao. "Norg, dolazimo izdaleka i umorni smo," reče Brun. "Nije vrijeme da se o tome raspravlja. Hoćeš li nam uskratiti gostoprimstvo u svojoj spilji?" Bio je to napet trenutak. Kad bi ih Norg odbio, ne bi imali drugog izbora nego da krenu natrag u svoju spilju. Bilo bi to teško kršenje pravila, no pustiti Ejlu da ude u spilju značilo je prihvatiti je kao ženu Plemena; to bi barem dalo prednost Brunu kad budu raspravljali o tome. Norg je ponovo pogledao svog mog-ura, pa moćnog jednookog čovjeka koji je bio Veliki Mog-ur, pa opet vodu najuglednijeg plemena medu svim sakupljenim plemenima. Ako Veliki Mog-ur tako kaže, što on tu može učiniti? Norg dade znak svojoj družici da pokaže Brunovom plemenu za njih odreñeno mjesto u spilji, ali u nju ude zajedno s Brunom i Mog-urom. Odlučio je čim prije saznati kako je žena koja očito pripada Drugima postala član Plemena. Ulaz u spilju plemena-domaćina bio je manji nego ulaz u dom Brunovog plemena, i na prvi pogled spilja im se činila manjom od njihove. No ona se nije sastojala od samo jedne velike prostorije i manje za obrede, već od cijelog niza dvorana i tunela koji su se pružali duboko u planinu i koji su najvećim dijelom bili neistraženi. Bilo je dovoljno prostora da se smjeste gosti iz svih plemena, premda se nekima moglo dogoditi da budu smješteni dalje od ulaza i dnevnog svjetla. Brunovo je pleme odvedeno u drugu prostoriju od ulaza. Bio je to vrlo povoljan smještaj, primjeren njihovom najvišem položaju. Premda su mnoga plemena stigla prije njih, smjestili su ih dalje od ulaza. Mjesto odreñeno za Brunovo pleme bilo bi, da oni nisu stigli, ostalo prazno do početka Medvjedove svetkovine, a tek bi ga tada dodijelili plemenu drugom po rangu. Pleme Spiljskog medvjeda nije imalo vodu, no zato je postojala hijerarhija plemena i hijerarhija ljudi unutar pojedinog plemena; voda najuglednijeg plemena bio je zapravo voda Plemena Spiljskog medvjeda, i to jednostavno zato jer je bio najugledniji od svih. No to ni u kom slučaju nije bio položaj vrhunskog autoriteta. Plemena su bile odviše samostalna da bi se takvo što moglo provesti. Sva su vodili nezavisni, samovoljni ljudi koji su bili navikli da za svoje suplemenike budu jedini zakon, a jedan je voda viñao druge. samo svake sedme godine. Nisu bili skloni podvrgavati se većem autoritetu, osim običajima i silama svijeta duhova. Na Zboru se donosila odluka o položaju svakog plemena tokom slijedećih sedam godina, pa prema tome i tko će biti običajni voda Plemena. Mnogi su elementi odreñivali status; obredi su bili vrlo važni, natjecanja takoñer, ako ne i važnija. Potreba za suradnjom zbog lakšeg preživljavanja prisiljavala je na oštru samokontrolu; natjecanja medu plemenima pružala su prihvatljivu mogućnost da se ljudi opuste i rasterete. A to je takoñer bilo važno za preživljavanje. Pravila natjecanja sprečavala su meñusobna neprijateljstva i sukobe. Kad bi se plemena sastala, gotovo sve bi postalo predmet natjecanja. Muškarci su se nadmetali u rvanju, gañanju praćkom, bacanju bole, rukovanju toljagom. Bilo je tu i natjecanje u trčanju i zabadanju koplja. Izrada oružja, plesanje, pričanje priča, kao i pantomime u kojima su se prikazivali prizori iz lova, bile su takoñer neke od natjecateljskih disciplina. I žene su davala svoj prilog natjecanju, premda on nije bio tako važan. Velika je gozba bila prilika da se pokaže vještina u pripremanju hrane. Odmah po dolasku izložile bi poklone za pleme-domaćina. Žene iz ostalih plemena

kritički su promatrale i donosile ocjene o donesenim predmetima. Medu ručnim radovima moglo se naći lijepih koža, raskošnih krzna, nepropusnih košara, otvorenih pletenih košara za nošenje, lijepo ispletenih prostirki, posuda od čvrste kože ili kore drveta, čvrste užadi spletene od vlaknastih biljaka ili od životinjske dlake, čvrstog remenja, drvenih posuda, tanjura od kamena ili drveta, šalica, vrčeva, kutljača, kapa, omotača za ruke i noge te vrećica raznih veličina. Žene su meñusobno usporeñivale čak i dojenčad. Za njihov se rad nisu davala službena priznanja. Meñutim, žene su mijenjajući izraz lica, pokretima ili položajem tijela diskretno ali i pošteno pokazivale koji su radovi dobri, a koji osrednji; hvalile su samo doista najbolje rukotvorine. Položaj vidarice i mog-ura svakog pojedinog plemena bio je vrlo važan u odreñivanju statusa. Iza i Kreb su bili doprinijeli prvom mjestu Brunovog plemena. Tome je pomogla i činjenica da je pleme bilo prvo već generacijama prije njih, premda je to Brunu dalo samo malu prednost kad je prvi put postao voda. Medu svim važnim činiocima, odlučujuća je bila sposobnost vode plemena. Premda su natjecanja medu ženana bila suptilna, odlučivanje koji je voda najsposobniji bilo je mnogo profinjenije. Odluka je djelomično ovisila o tome koliko su članovi pojedinog plemena bili uspješni u natjecanjima i tako pokazali koliko ih je voda uvježbao i motivirao; djelomično o tome koliko naporno su žene radile i kako su se dobro ponašale, čime su pokazivale voñinu čvrstu ruku. Odluka je djelomično ovisila i o poštovanju običaja Plemena, no voñin položaj, pa prema tome i položaj njegovog plemena, najviše se temeljio na snazi njegove ličnosti. Brun je znao da će ovaj puta morati uložiti krajnje napore da održi svoje prvenstvo; već i to što je doveo Ejlu je značilo izvjesni gubitak ugleda. Zbor Plemena je bila prilika da se obnove stara prijateljstva, da se vide roñaci iz drugih plemena, da se izmijene naklapanja i priče koje će oživljavati mnogu hladnu zimsku noć slijedećih nekoliko godina. Mladi ljudi koji nisu mogli naći družice unutar svog plemena nastojali su svrnuti pažnju na sebe, premda su znali da do sparivanja ne može doći ukoliko njihov voda plemena ne bude smatrao da je ta žena prihvatljiva. Smatralo se da je za mlade žene čast da budu odabrane, osobito od plemena višeg ranga, premda će njezina selidba predstavljati traumu za nju i njezino staro pleme. No, unatoč Zaugovoj preporuci i statusu njezina roda, Iza nije vjerovala da bi Ejla mogla pronaći muškarca. Možda bi joj pomoglo da ima normalno dijete, ali njen deformiran sin joj je oduzeo svaku priliku. Ejla nije ni razmišljala o traženju muškarca. Imala je dovoljno briga da se suoči s gomilom znatiželjnih, sumnjičavih ljudi koji su je čekali izvan spilje. Zajedno s Ubom je raspremila stvari i podigle ognjište na mjestu koje će biti njihov dom za vrijeme posjete. Norgova se družica pobrinula da kamenovi za ognjište i označavanje granica budu na uobičajen način poredani u blizini, a i mješine s vodom nalazile su se na dohvat ruku gostiju. Ejla se potrudila da složi poklone za pleme domaćina upravo onako kako ju je Iza naučila; kakvoća njenih radova odmah je privukla pažnju ostalih žena. Sprala je sa sebe prašinu od putovanja, odjenula čisti ogrtač i nahranila sina, a Uba je nestrpljivo čekala da istraži područje oko spilje i vidi sve ljude, no nije htjela sama izaći pred njih. "Požuri, Ejla," mahne mladoj ženi. "Svi su već vani. Zašto ne nahraniš Darka kasnije? Zar ne bi bilo bolje da sjedimo vani na suncu, a ne u toj mračnoj staroj spilji?" "Ne želim da odmah počne plakati; znaš i sama koliko je glasan. Ljudi bi mogli pomisliti da nisam dobra majka," reče joj Ejla. "Ne želim im dati povoda da o meni misle još gore nego sada. Kreb mi je rekao da će ljudi biti iznenañeni kad me vide, ali nisam očekivala da bi nam mogli zabraniti da ostanemo ovdje. Nisam mislila da će tako buljiti u mene." "Ipak su nam dopustili da ostanemo, a kad im Kreb i Brun sve objasne, znat će da si žena Plemena. Doñi, Ejla. Ne možeš zauvijek ostati u spilji; prije ili

kasnije moraš se suočiti s njima. Ubrzo će se naviknuti na tebe, baš kao što smo se i mi navikli. Uopće više ne primjećujem da se toliko razlikuješ od nas." "U plemenu sam živjela prije tvog roñenja, Uba, a ovi me ljudi nikad ranije nisu vidjeli. Oh, u redu, bit će bolje da to obavim. Idemo. Ne zaboravi odnijeti nešto jela za spiljskog medvjeda." Ejla je ustala, naslonila Darka na rame i potapšala ga po leñima uputivši se prema ulazu. S poštovanjem su dale znak Norgovoj družici u prolazu kraj njezina ognjišta. Žena im je uzvratila pozdrav i brzo se vratila svom poslu, iznenada shvativši da je zurila u malu skupinu. Kad se približila izlazu iz spilje, Ejla je duboko uzdahnula i uzdigla glavu. Odlučila je da se ne obazire na tuñu znatiželju; ona je žena Plemena i pripada ovdje kao i svi drugi. Njezina se odlučnost stavila na tešku kušnju čim je izašla na blistavo sunčevo svjetlo. Ljudi iz svih plemena našli su neki razlog da se zadržavaju blizu spilje i da čekaju kad će se pojaviti čudna žena. Mnogi su nastojali da ne pokazuju znatiželju, no drugi su s čuñenjem i širom otvorenih očiju zurili u nju, zaboravivši uobičajena pravila pristojnosti. Ejla je osjećala da joj gore obrazi. Promijenila je Darkov položaj, što joj je omogućilo da gleda u njega umjesto u mnogobrojna lica okrenuta prema njoj. Plen Imala je sreću što je gledala u sina. Opća se pozornost usmjerila na Darka, kojeg u prvom zaprepaštenju nisu primijetili. Izrazi lica i pokreti, od kojih neki nisu bili baš skriveni, pokazivali su što misle o njenom sinu. Nije bilo neophodno da on izgleda kao netko od njihove djece; čak bi ga bili lakše prihvatili da je nalikovao Ejli. Bez obzira na to što su govorili Brun ili Veliki Mog-ur, Ejla je pripadala Drugima; da su i dijete mogli smatrati jednim od Drugih, bili bi to razumjeli. Ali Dark je imao toliko osobina Plemena da su njegove : spiljskog medvjeda osobine izgledale kao izobličenja. Za njih je on bio vrlo deformirano dijete kojem se nije smjelo dozvoliti da živi. Ne samo da se Ejlina vrijednost umanjila, nego je i Brun izgubio na ugledu. Ejla je okrenula leda sumnjičavim pogledima i otvorenim ustima; pošla je s Ubom pogledati spiljskog medvjeda u kavezu. Kad je ugledao kako mu se približavaju, ogromni medvjed se tromo pokrenuo, uspravio i pružio šapu kroz rešetke, očekujući koji slasni zalogaj. Obje su ustuknule opazivši užasnu šapu debelih, prilično zdepastih pandži, bolje prilagoñenih za kopanje korijenja i gomolja, jer se hranio uglavnom takvom hranom, negoli za penjanje po drveću. Za razliku od smeñih medvjeda, samo su mladunci spiljskog medvjeda bili dovoljno spretni da se penju po drveću. Ejla i Uba su stavile svoje jabuke na tlo, izmeñu čvrstih stupova koji su nekoć bili prilično velika stabla. Životinja, odgajana kao najdraže dijete, nikad nije osjetila glad, i zbog toga je u društvu ljudi bila posve pitoma i vesela. Pametni je medvjed naučio da postoje nepogrešivi načini da se dokopa još kojeg ukusnog zalogaja. Uspravio se i stao moliti. Ejla se gotovo počela smijati kad je opazila njegove smiješne lakrdije, no srećom se na vrijeme obuzdala. "Sad znam zašto plemena kažu da spiljski medvjedi govore," dade znak Ubi. "Traži još, imaš li još koju jabuku?" Uba joj preda mali, okrugli, tvrdi plod i Ejla krene prema kavezu da ga ponudi medvjedu. On ga stavi u ralje i nasloni se na rešetke, trljajući svoju ogromnu, čupavu glavu o izbočinu jednoga stupa. "Mislim da želiš da te netko počeše, ti stari ljubitelju meda," gestikulirala je Ejla. Upozorili su je da nikad u njegovom prisustvu ne upotrijebi riječ spiljski medvjed ili Ursus. Kad bi ga zvali pravim imenima, mogao bi se dosjetiti tko je, i shvatiti da nije samo član plemena koje ga je odgojilo. Zato bi ponovo mogao postati divlji medvjed, onemogućiti Obred medvjeda i upropastiti razlog održavanja svetkovine. Počešala ga je iza uha. "Sviña ti se to, zar ne, zimski spavaču," mahne mu Ejla i posegne da ga počeše iza drugog uha kad je okrenuo drugu stranu glave. "Mogao bi se i sam češati

iza uha kad bi samo htio, ali si prelijen. A možda želiš da te se mazi? Ti velika krznena bebo." Ejla je trljala i češkala ogromnu glavu, ali je ustuknula kad je Dark posegnuo za pramenom kudrave dlake. Milovala je i trljala ranjene životinje koje je donosila uspilju i zato je osjećala da je i ovaj medvjed jednako bezazlen, samo daleko veći. Zaštićena čvrstim kavezom, nije ga se uopće bojala. No dijete je bilo nešto posve drugo. Ogromne ralje i dugačke pandže su joj se iznenada učinile vrlo opasne čim je Dark svojom ručicom posegnuo prema medvjeñem krznu. "Kako si mu mogla toliko prići," pitala je Uba sa strahopoštovanjem. "Ja bih se bojala toliko približiti kavezu." "On je zapravo samo velika beba, no gotovo sam zaboravila na Darka. Ta bi ga životinja mogla povrijediti u želji da se poigra s njim. Može izgledati kao dijete koje prosi hranu ili želi na sebe svrnuti pažnju, ali ne usuñujem se ni pomisliti što bi mogao učiniti ako se razljuti," odgovori Ejla dok su odlazile od kaveza. Nije se samo Uba iznenadila Ejlinom neustrašivošću. Cijelo je Pleme promatralo mladu ženu pokraj medvjedovog kaveza. Većina se posjetilaca klonila kaveza, osobito kad bi ga vidjeli prvi put. Dječaci su izmislili igru u kojoj je trebalo doći do kaveza i dodirnuti medvjeda, pokazujući kako ga se ne boje. Muškarci su bili preponosni da pokažu strah, pa makar ga i osjećali. No malo se žena, osim onih iz plemena-domaćina, ikad približilo kavezu. Nisu očekivali da žena pri prvom susretu s medvjedom priñe kavezu i počne češkati strašnu životinju. Taj ih dogañaj nije naveo da promijene mišljenje o Ejli, ali ih je ipak doveo u nedoumicu. Kad su se nagledali Ejle, ljudi su se stali razilaziti, no ona je još bila svjesna potajnih pogleda. Otvoreni pogledi male djece nisu je ni približno toliko smetali. Bila je to prirodna znatiželja mladih ljudi zbog nečeg neobičnog, i nije u sebi nosila primisli sumnjičavosti ili neodobravanja. Ejla i Uba krenu prema sjenovitom mjestu ispod izbečene stijene na vanjskom rubu velikog, nakošenog, raščišćenog prostora pred spiljom. S pristojne udaljenosti mogle se promatrati sve aktivnosti, a da ne budu neuljudne. Ejla i Uba su se uvijek jako voljele. Ejla je bila sestra, majka i drugarica u igri mladoj djevojčici, ali nakon što je Uba ozbiljno počela učiti, a osobito otkad je pratila Ejlu do male spilje, njihovo se prijateljstvo pretvorilo u ravnopravno druženje. Bile su bliske prijateljice. Ubi je bilo gotovo šest godina i polako je ulazila u dob kad se počinje pokazivati zanimanje za suprotni spol. Sjele su na prohladnu mahovinu, dok je Dark, ležeći na trbuhu na ogrtaču za nošenje, udarao i mahao ručicama, te podizao glavu pogledavajući oko sebe. Tijekom putovanja počeo je tepati i gugutati, što nikad nije učinilo nijedno dijete iz Plemena. To je zabrinulo Ejlu, ali ju je na neki neobjašnjivi način i veselilo. Uba je davala primjedbe o starijim dječacima i mladim muškarcima, a Ejla ju je prijateljski zadirkivala. Prešutnim dogovorom nisu spominjale muškarce za Ejlu, premda je ona bila, daleko više od Ube, u dobi da ozbiljno razmišlja o sparivanju. Obje su bile sretne što je dugačko putovanje završeno. Razgovarale su o Obredu medvjeda jer nijedna nije ranije prisustvovala Zboru. Dok su meñusobno ćaskale, približi im se mlada žena i na službenom, nijemom, opće poznatom jeziku plaho upita da li se smije pridružiti. Srdačno su je primile; to je bio prvi izraz prijateljstva koji su ovdje doživjele. Vidjele su da nosi dijete u ogrtaču za nošenje, no beba je" spavala i žena je nije budila. "Ova se žena zove Oda," službeno je pokazala kad je sjela; zatim | je pokretom pokazala da bi htjela saznati njihova imena.

Uba joj odgovori: "Ova se djevojka zove Uba, a žena je Ejla." "Eej... Eejga? Ime-riječ ne znam." Odin svakodnevni govor i pokreti su se ponešto razlikovali od njihovog, no ipak su razumjele bit onoga što im je htjela reći, "Ime nije iz Plemena," reče plavokosa žena. Dobro je shvaćala da ostali imaju neprilika pri izgovaranju njezina imena; čak ni neki njeni suplemenici nisu mogli posve ispravno izgovoriti njezino ime. Oda kimne, podigne ruke kao da želi nešto reći, ali se iznenada predomisli. Činilo se da je nervozna i da joj je neugodno. Na kraju pokaže prema Darku. "Ova žena vidi da imaš dijete," reče oklijevajući. "Da li je dijete dječak ili djevojčica?. "Dijete-je dječak. Djetetovo je ime Dark, kao Dark iz legende. Da li je ženi poznata ta legenda?" U Odinim se očima ogledalo čudno olakšanje. "Ova žena zna legendu. Ime nije uobičajeno u plemenu ove žene." "Ime nije uobičajeno ni u plemenu ove žene. Ni dijete nije uobičajeno. Dark je poseban; ime je prikladno," mahne Ejla uz malo ponosnog prkosa. "Ova žena ima dijete. Dijete je djevojčica. Ime joj je Ura," reče Oda. Još se činilo da je nervozna i neodlučna. Slijedila je usiljena tišina. "Da li dijete spava? Ova bi žena rado vidjela Uru ako majka dopusti," konačno upita Ejla, ne znajući što drugo da kaže ženi čije je prijateljsko vladanje bilo tako kolebljivo. Činilo se da Oda na tren razmišlja o tom zahtjevu, a tada iznenada donese odluku: izvuče dijete iz ogrtača za nošenje i položi ga u Ejlinñ naručje. Ejla zaprepašteno otvori oči. Ura je bila vrlo mala - moglil se roditi prije jedva mjesec dana - no visoku ženu je iznenadio izgled novoroñenčeta. Ura je ličila na Darka! Toliko mu je ličila da bi se lako pomislilo da je kći njegove majke. Odino dijete je moglo biti njezino! Ejla je napregnuto razmišljala. Kako je moguće da žena iz Plemena ima dijete koje nalikuje njezinom? Mislila je da Dark izgleda drugačije od ostalih zato što je djelomično Pleme, a djelomično ona; ali Kreb i Brun su cijelo vrijeme imali pravo. Dark nije izgledao drukčije, bio je deformiran, baš kao što je i Odina djevojčica bila deformirana. Ejla to nije mogla shvatiti; bila je tako pogoñena da se nije mogla domisliti što da kaže. Konačno je Uba prekinula dugu šutnju. "Tvoje dijete izgleda kao Dark." Uba je zaboravila govoriti službenim jezikom, no Oda ju je ipak razumjela. "Da," kimne žena. "Ova je žena bila iznenañena kad je vidjela Eejgino dijete. Zbog toga sam... zbog toga je ova žena željela govoriti s tobom. Nisam znala da li je tvoje dijete dječak ili djevojčica, ali sam se nadala da je dječak." "Zašto," upita Ejla. Oda pogleda dijete u Ejlinom krilu. "Moja je kći deformirana," pravila je znakove gledajući u tlo. "Bojala sam se da kad odraste neće naći muškarca. Koji bi muškarac poželio tako deformiranu ženu?" Odi-ne su oči preklinjale kad je pogledala Ejlu. "Kad sam ja... kad je ova žena vidjela tvoje dijete, ponadala sam se da je muško zato što... ni tvoj sin neće lako pronaći družicu, znaš." Ejla još nije razmišljala o družici za Darka. Oda je bila upravu, on će teško pronaći ženu za sparivanje. Sada je shvatila zašto im je Oda pristupila. "Da li je tvoja kći zdrava," upitala je. "Jaka?" Oda se zagledala u svoje ruke prije nego što je odgovorila. "Dijete je mršavo, ali mu je zdravlje dobro. Dijete ima slab vrat," pravila je znakove, "ali on postaje sve snažniji," vatreno je dodala. Ejla je bolje pogledala djevojčicu, pogledom zatraživši dozvolu prije nego što joj je skinula povoje. Djevojčica je bila zdepastija od Darka, gradom je više nalikovala dojenčadi iz Plemena, ali kosti su joj bile tanje. Visoko čelo i oblik glave su bili kao Darkovi, samo su joj izbočenja obrva bila mnogo manja. Nos je bio sićušan, ali je bilo očito da će imati izbečenu čeljust bez brade, kao članovi Plemena. Vrat djevojčice bio je kraći nego Darkov, ali osjetno duži nego vratovi ostale novoroñenčadi iz Plemena. Ejla podigne djevojčicu,

automatski joj pridržavajući glavicu, i tada spazi prve pokušaje djeteta da je drži uspravno. "Vrat će joj ojačati. Darkov je bio čak i slabiji kad se rodio, a pogledaj ga sada." "Doista tako misliš," hitro upita Oda."Ova bi žena zamolila vida-ricu prvog plemena da razmisli o ovom ženskom djetetu kao družici za njeno muško dijete," službeno je zamoli Oda. "Mislim da bi Ura bila dobra družica za Darka." "Hoćeš li tada upitati svog muškarca da li se slaže s tim?" "Nemam muškarca," odgovori Ejla. "Oh. Onda tvoj sin nema sreće," razočarano je gestikulirala Oda. "Tko će ga podučavati ako nemaš muškarca?" "Dark nije loše sreće. Nisu sva djeca koju su rodile žene bez muškaraca nesretna. Ja živim kraj ognjišta Velikog Mog-ura. On ne lovi, ali je Brun obećao da će izvježbati mog sina. On će biti dobar lovac i dobar skrbnik. Ima i lovački totem. Veliki Mog-ur kaže da je njegov totem Sivi vuk." "To nije važno, čak i muškarac loše sreće je bolji od nikakvog," pomirbeno mahne Oda. "Nadam se da si u pravu. Naš mog-ur još nije otkrio Urin totem, ali je Sivi vuk dovoljno snažan za bilo koji ženski totem." "Osim Ejlinog," prekine ih Uba. "Njen je totem Spiljski lav. Ona je odabrana." "Kako si uopće rodila dijete," upita je Oda zaprepašteno. "Moj je totem Hrčak, ali se ovaj put zbilja snažno borio. S prvom kćerkom nisam imala toliko muke." "I moja je trudnoća bila vrlo teška. Imaš li još jednu kćerku? Da li je ona normalna?" "Bila je normalna. Sad hoda po drugom svijetu," tužno će Oda. "Da li su zato dopustili da Ura ostane na životu? Iznenañena sam što si je smjela zadržati," primijeti Ejla. "Nisam je ja željela zadržati, nego me moj muškarac prisilio. To je moja kazna," prizna Oda. "Kazna?" "Da," kimne Oda. "Željela sam djevojčicu dok je moj muškarac želio dječaka. Samo zato što sam toliko voljela svoje prvo dijete. Kad su je ubili, željela sam drugu djevojčicu kao što je bila ona. Moj muškarac kaže da je Ura deformirana zato što sam imala krive misli dok sam bila trudna. On kaže da bi moje dijete bilo normalno da sam željela dječaka. Prisilio me da je zadržim i da tako svi znaju da nisam dobra žena. Uprkos tome, nije me dao drugome, možda zato što me nitko ne bi htio." "Mislim da nisi tako loša žena, Oda," Ejla pokaže sa suosjećanjem. "Iza je željela djevojčicu kad je nosila Ubu. Rekla mi je da je svakog dana molila totem da joj dade djevojčicu. A kako je umrla tvoja prva kći?" "Ubio ju je jedan muškarac." Oda pocrveni od stida. "Muškarac koji je izgledao kao ti Eejga, muškarac od Drugih." Muškarac od Drugih, pomisli Ejla. Muškarac koji izgleda kao ja? Osjećala je da joj se ledeni žmarci penju kičmom i da joj šumi u ušima. Opazi da je Odi neugodno. "Iza kaže da sam roñena medu Drugima, Oda, ali se ja ničeg ne sjećam o njima. Ja pripadam Plemenu," rekla je, ohrabrujući ženu. "Kako se to dogodilo?" "Ja i dvije žene smo bile u lovu s muškarcima. Naše pleme živi sjeverno odavde, a tog smo puta krenuli sjevernije nego ikad. Muškarci su rano napustili logor, a mi smo ostale sakupljati drvo i suhu travu. U okolini je bilo mnogo muha i znale smo da ćemo morati dugo održavati vatru da bismo osušile meso. Iznenada su ti muškarci utrčali u naš logor. Željeli su se zadovoljiti na nama, ali nam nisu dali odgovarajući znak. Da su nam dali znak, ja bih bila zauzela, odgovarajući položaj, no nisu mi dali priliku. Jednostavno su nas zgrabili i bacili na tlo. Bili su tako grubi. Nisu čak ni dopustii da prvo odložim dijete. Onaj koji me je prvi zgrabio, strgnuo je s

mene moj ogrtač i plašt. Moje dijete je palo na tlo, ali on to nije ni primijetio. "Kad je bio gotov," nastavi Oda, "htio me uzeti drugi muškarac, ali jedan od njih je spazio moju djevojčicu. Dignuo ju je i dao mi je, ali već je bila mrtva. Kad je pala, udarila je glavom o kamen. Tada je muškarac koji ju je podigao napravio mnogo zvučnih riječi i oni su otišli. Kad su se lovci vratili, rekli smo im što se dogodilo i odmah su nas odveli natrag u spilju. Moj je muškarac bio dobar prema meni; i on je žalio što je moja kći mrtva. Bilo mi je tako drago kad sam otkrila da je moj totem pobijeñen brzo nakon što sam je izgubila. Nisam čak nijednom imala žensku kletvu, mislila sam da i moj totem žali što sam izgubila dijete i da je odlučio da mi ga nadoknadi. Zato sam mislila da bih mogla imati još jednu djevojčicu, no nisam je smjela željeti." "Žao mi je," reče joj Ejla. "Ne znam što bih učinila kad bih izgubila Darka, jednom mi se to gotovo dogodilo. Reći ću Velikom Mog-uru o Uri; sigurna sam da će govoriti s Brunom, on voli mog sina. Mislim da će se i on složiti. To bi bilo mnogo lakše nego pokušavati pronaći ženu iz našeg plemena koja bi pristala da bude družica deformiranog muškarca." "Ova bi žena bila zahvalna vidarici, obećajem da ću Uru dobro podučiti, Eejga. Ona će postati dobra žena, ne kao njezina majka. Brunovo pleme ima najviši položaj; mislim da će se i moj muškarac složiti s tim. Ako čuje da u Brunovom plemenu ima mjesta za Uru, možda se ni na mene neće toliko ljutiti. Uvijek mi govori da će moja kćerka biti svima na teret i da nikad neće imati nikakav položaj. Kad Ura malo naraste, mogu joj reći da se ne treba brinuti o tome da li će naći muškarca. Ženi može biti vrlo teško ako je nitko ne želi," reče Oda. "Znam," odgovori joj visoka plavokosa žena. "Čim budem mogla, razgovarat ću s Velikim Mog-urom." Nakon Odinog odlaska Ejla je bila vrlo zamišljena. Uba je osjetila da joj je potreban mir i nije je smetala. Jadna Oda, bila je sretna, imala je dobrog muškarca i normalno dijete. A zatim su došli ti muškarci i sve pokvarili. Zašto nisu dali znak? Zar nisu vidjeli da Oda ima dijete na rukama? Ti ljudi Drugih, oni su zli kao Braud. Braud bi barem dopustio da najprije odloži dijete. Muškarci i njihove potrebe! Muškarci Plemena, muškarci Drugih, svi su oni isti. Razmišljala je, a njezine su se misli vraćale na Druge. Muškarci Drugih, muškarci koji su mi slični, tko su zapravo Drugi? Iza je rekla da sam roñena medu Drugima, zašto ih se ne sjećam? Ne mogu se sjetiti čak ni kako izgledaju. Pitam se kako izgleda muškarac Drugih? Ejla se sjetila svog odraza u vodi mirnog jezerca kraj njihove spilje i pokušala zamisliti muškarca s takvim licem. Ali kad je pomislila na muškarca, u svijesti joj se naslikao Braudov lik, a zbrka ideja koje su se vrtjele u njenoj glavi se najednom razbistri. Muškarci Drugih! Pa naravno! Oda je rekla da je jedan od njih zadovoljio svoje potrebe na njoj i da nakon toga nijednom nije imala žensku kletvu. Tada je rodila Uru, baš kao što sam ja rodila Darka nakon što je Braud zadovoljio svoje potrebe sa mnom. Taj muškarac je bio od Drugih, ja sam roñena medu njima, a Oda i Braud su iz Plemena. Ura nije deformirana, kao ni Dark. On je dijelom ja i dijelom Pleme, a to je i Ura. Bolje rečeno, ona je dijelom Oda i dijelom muškarac koji je ubio dijete. Braud je dakle začeo Darka svojim organom, ane duhom svog totema. Ali ostale žene koje su bile s Odom nisu rodile deformiranu djecu. Uostalom, kad bi se dijete začelo svaki put kad muškarci i žene to naprave, bili bismo preplavljeni djecom. Možda je i Kreb u pravu. Ženin totem mora biti poražen; no ona ne guta totemov duh, nego ga muškarac svojim organom stavlja u nju. I onda se pomiješa s duhom ženskog totema. Nisu važni samo muškarci, već i žene.

Zašto je to morao biti Braud? Željela sam dijete, moj Spiljski lav zna koliko sam željela dijete, ali Braud me mrzi. Mrzi i Darka. Ali tko je drugi mogao biti? Nijedan se drugi muškarac ne zanima za mene, odviše sam ružna. Braud je to učinio samo zato što je znao koliko ja to mrzim. Da li je moj Spiljski lav znao da će Braudov totem na kraju pobijediti? Njegov duh je po svoj prilici vrlo snažan; Oga već ima dva sina. Braudov organ je vjerojatno začeo Braka i Greva, baš kao i Darka. Da li to znači da su oni braća? Poput Bruna i Kreba? Brun je vjerojatno začeo Brauda u Ebri. Doduše, mogao je to biti bilo koji muškarac. Ipak, to nije vjerojatno. Muškarci obično ne daju znak voñinoj družici, to nije uljudno. Ni Braud ne voli dijeliti Ogu. Na lovu na mamuta Krag je uvijek koristio Ovru. Svi su vidjeli njegovu potrebu, a Guv je imao više razumijevanja od Brauda. Čak je i Drug to jednom ili dvaput učinio. Ako je Brun začeo Brauda, a Braud je začeo Darka, znači li to da je Dark dio Bruna? A Brak i Grev? Brun i Kreb su braća, rodila ih je ista majka, i vjerojatno ih je začeo isti muškarac. I on je bio voda. Znači li to da je Dark i dio Kreba? A što je s Izom? Ona je kći njihove majke. Ejla odmahne glavom. To je sve odviše zamršeno, pomisli. Ipak, Braud je začeo Darka. Pitam se da li je moj totem naveo Brauda da mi onaj prvi put da znak? Bilo je užasno, ali to je moglo biti još jedno iskušenje, možda nije bilo drugog načina. Moj je totem to morao znati, morao je to planirati. Znao je koliko želim dijete pa mi je dao znak da će Dark živjeti. Ne bi li se Braud razbjesnio da zna za to? Toliko me mrzio, a ipak mi je dao ono što sam najviše željela. "Ejla," reče Uba i prekine njezino razmišljanje, "upravo sam opazila da Kreb i Brun ulaze u spilju. Kasno je i trebale bismo spremiti nešto za jelo, Kreb je sigurno gladan." Dark je spavao. Probudio se kad ga je Ejla podignula ali je ponovo utonuo u san udobno se smjestivši u pokrivač blizu majčinih grudiju. Sigurna sam da će Brun dozvoliti da Ura doñe i postane Darkova družica, razmišljala je dok je hodala prema spilji plemena koje ih je ugostilo. Oni pristaju jedno drugom više nego što to Oda može znati. A što će biti sa mnom? Hoću li ikad pronaći muškarca? Ursus Kad su stigla posljednja dva plemena, Ejla je prošla kroz iskušenja slična onom što ga je doživjela pri dolasku. Visoka plava žena bila je pravo čudo izmeñu gotovo dvije stotine ljudi, pripadnika deset različitih plemena koja su se ovdje okupila. Kud god bi krenula, upadala bi u oči; pomno se motrilo na sve što je činila. No, premda je izgledala neobično, u njenom ponašanju nitko nije mogao otkriti ništa neobično. Ejla je brižno pazila da se to ne dogodi. Nije pokazivala ni jednu od svojih čudnih osobina, što bi joj se lako moglo dogoditi u opuštenijoj atmosferi njihove spilje. Nije se smijala, nije se čak ni smiješila. Ni suza nije ovlažila njezino oko. Ni jedan duži korak ili slobodan pokret ruke nije odao njezine neženstve-ne sklonosti. Bila je primjer kako se žena mora ponašati, uzorna mlada majka - pa nitko nije ništa primijetio. Nitko osim ljudi njezina plemena nije poznavao ženu koja bi se ponašala drukčije od njih. No upravo zato je njezino prisustvo postalo prihvatljivo i, kao što je Uba predskazala, naviknuli su se na nju. Na Zboru je bilo previše drugih stvari da neobičnost jedne čudne žene dugo zadrži pažnju. U malom prostoru spilje sad je živjela vrlo velika skupina ljudi. To je zahtijevalo suradnju, dogovaranje i mnogo susretljivosti. Vode deset plemena bili su mnogo zaposleniji nego kad su brinuli samo o svojim suplemenicima; brojno ljudstvo umnožilo je probleme. Da se nabavi hrana za hordu, trebalo je organizirati lovačke pohode. Raspored lovaca olakšavala su utemeljena pravila i običaji, no ipak su nastajali problemi kad bi dva ili više plemena zajednički krenula u lov. Voda takve složene grupe bio bi odreñen ovisno o rangu plemena, no time nije bilo riješeno pitanje koji bi muškarac rasporeñen, na primjer, u treći red, bio

sposobniji. U početku su iskušavali različite kombinacije, mijenjali su mjesta da se tko ne uvrijedi. Sve je bilo mnogo lakše nakon početka natjecanja, no ni jedna skupina lovaca nije krenula, a da prije nije pala odluka o odgovarajućem rasporedu ljudi. Problemi su nastajali ikad bi žene pošle na sakupljanje bilja. Radilo se o tome da su sve pokušavale pronaći najbolje plodove. Cijelo se područje na taj način iscrpilo, a nitko ipak nije dobio hrane koliko mu je bilo potrebno. Zalihe koje su plemena ponijela sa sobom upotpunjavale su prehranu, no jela pripremljena od svježih sastojaka bila su mnogo poželjnija. Prije Zbora, pleme-domaćin tražilo je bilje daleko od svoje spilje, ali ni ta susretljivost nije mogla pomoći da se zadovolje sve potrebe. Premda im duga putovanja nisu onemogućila da spreme hranu za zimu, domaćin Zbora je ipak trebao stvoriti dodatne zalihe. Naime, kad Zbor proñe, jestivih biljaka u okolini više neće biti. Obližnji potok koji je izvirao iz ledenjaka davao je dovoljno vode, ali je bilo daleko teže pronaći drvo za ogrjev. Kad nije padala kiša kuhalo se izvan spilje, a sva su plemena radije zajednički pripremala hranu, nego da je svako sprema na zasebnom ognjištu. Unatoč tome, najveći dio suhog granja bio je potrošen, kao i mnoga stabla koja se neće moći obnoviti za godinu ili dvije. Okolina spilje neće nakon Zbora nikad više izgledati kao nekad. Zalihe nisu bile jedini problem, jednako je važno bilo i pitanje odlaganja svih vrsta otpada. Valjalo se pobrinuti i za prostor. Ne samo za životni prostor unutar spilje, već i prostor za kuhanje, održavanje zborova, natjecanje, plesanje i svetkovanje, a na koncu - i prostor gdje će se kretati. Organizirati sve to nije bila mala stvar. Bilo je tu beskonačnih rasprava i dogovora, sve u atmosferi nabijenoj snažnim natjecateljskim duhom. Običaji i tradicija igrali su važnu ulogu u izglañivanju mnogih nesuglasica, no i na tom se polju istaknuo Brunov smisao za organizaciju. Kreb nije bio jedini koji je uživao na Zboru, uglavnom zato jer se družio sa sebi ravnima. Brun se oduševljavao izazovom suprotstavljanja muškarcima čiji je autoritet bio jednak njegovom. Nadmetati se f za prevlast s drugim vodama bilo je to za njega ravno natjecanju. Tumačenje drevnih običaja zahtijevalo je ponekad sitničavo cjepidlačenje, sposobnost donošenja odluke, kao i čvrstinu volje da se poštuju tradicije, a da se istoddbno zna procijeniti kad valja popustiti. Brun nije bez razloga bio prvi meñu voñama. Znao je kad treba biti tvrd i uporan, kad pomirljiv, znao je kad treba tražiti suglasnost, a kad treba odlučivati samostalno. Kad su se plemena sakupila, izmeñu muškaraca bi se obično izdvojio jedan koji je utjecajne vode ujedinjavao u radnu grupu, barem za vrijeme Zbora. Taj čovjek je bio Brun. Bio je to od časa kad je postao voña svog plemena. Da se ikad osramotio, izgubio bi nadmoć jer bi sumnjao u sebe. Njegova bi malodušnost onemogućila donošenje odluka. Pod takvim okolnostima ne bi se mogao suočiti sa Zborom i drugim voñama. No upravo mu je čvrstina volje i sposobnost prilagoñavanja krutih okvira tradicije Plemena dopustila da načini ustupke prema Ejli. A kad je opasnost po njega prošla, počeo ju je gledati drugim očima. Ejla ga je pokušala prisiliti da donese odluku, ali, kako je ona to sebi protumačila, bilo je to u okvirima plemenskih običaja, a osjećaji koji su je potakli nisu bili posve nevrijedni. Istina, ona kao žena mora znati gdje joj je mjesto, no na vrijeme se osvijestila i uvidjela da je krivo postupila. Kad mu je pokazala malu spilju, bio je zapanjen činjenicom da je svojim skromnim snagama mogla doći do nje. Razmišljao je da li bi i muškarac mogao učiniti tako nešto, a muškost se mjerila upravo izdržljivošću. Brun se divio hrabrosti, odlučnosti, izdržljivosti: te su osobine pokazivale snagu karaktera. Unatoč tome što je Ejla bila žena, divio se njezinoj hrabrosti. "Da je Zaug ovdje, pobijedili bismo u gañanju praćkom," gestikulirao je Krag. "Nitko nije bolji od njega."

"Osim Ejle," primijeti Guv opreznom kretnjom. "Šteta što se ona ne može natjecati." "Nije nam potrebna žena da pobijedimo," odmahne Braud. "Uostalom, gañanje praćkom nije toliko važno. Brun će, kao i uvijek, pobijediti u bacanju bole, a preostaje i natjecanje gañanja kopljem u trku." "Vurd je već pobijedio u trčanju, ima izgleda da to ponovi i u gañanju kopljem," reče Drug. "A Gorn se dobro služi toljagom!" "Pričekaj dok im ne prikažemo naš lov na mamuta. Naše pleme mora pobijediti," odgovori Braud. Glumljenje lova bio je dio mnogih svečanosti; povremeno je do njih dolazilo spontano nakon osobito uzbudljivog lova. Braud je uživao u tome. Znao je izazvati uzbuñenje i dramu lova, a osim toga se vrlo rado nalazio u središtu pažnje. No prikazivanja lova nisu bila puko glumačko nadmetanje. Bila su poučna. Izražajnom pantomimom i pomoću nekoliko štapova dočaravala su i pokazivala mladeži ili pripadnicima drugih plemena tehniku i taktiku lova. Bio je to način razvijanja i razmjenjivanja vještina. Da ih se pitalo, svi bi se složili da je najviši položaj jedina nagrada za pobjednika teškog i složenog natjecanja: biti prvi medu sebi ravnima. Postojala je i druga, doduše neslužbena, ali i mnogo vrednija nagrada - natjecanja su usavršavala vještine neophodne za preživljavanje. "Ako Braud bude vodio lovački ples, sigurno ćemo pobijediti," reče Vorn. Desetgodišnji dječak koji se brzo približavao muževnom dobu obožavao je budućeg vodu. Braud je poticao njegovo divljenje, dopuštajući mu, kad god je to mogao, da sudjeluje u raspravama muškaraca. "Vorn, šteta da se tvoja trka ne računa. Gledao sam: nitko ti se nije uspio ni približiti. Bio si daleko na čelu. Ali to je dobra vježba za idući put," kazao je Braud. Vorna oblije rumenilo. "Još imamo izgleda," pokaže Drug. "No moglo bi se to i drukčije završiti. Gorn je snažan, dobro se rvao, zar ne, Braud? Nisam bio siguran da li ćeš ga savladati. Norgov zamjenik može biti ponosan na sina svoje družice, narastao je od prošlog Zbora. Mislim da je najviši čovjek ovdje." "Snažan je, nema sumnje," reče Guv. "To se pokazalo kad je pobijedio u borbi toljagama. Ipak, Braud je brži i gotovo jednako snažan, Gorn je jedva pobijedio." "Nauz je dobar u gañanju praćkom. Mislim da je prošli puta vidio Zauga pa je još više vježbao. Nije htio dopustiti da ga stariji muškarac ponovo pobijedi," doda Krag. "Ako je toliko vježbao bolom, mogao bi biti opasan protivnik Brunu. Koliko god je Vurd brz trkač, vjerovao sam da ćeš ga dostići, Braud. Gotovo i jesi, bio si samo korak iza njega." "Drug izrañuje najbolje oruñe," primijeti Grod. Šutljivi je čovjek rijetko govorio. "Odabrati najbolje i donijeti ih ovamo jedna je stvar, Grod, ali treba i dosta sreće da sve dobro krene uz tolike promatrače. Onaj mladić iz Norgova plemena doista je vješt," odgovori Drug. "To je natjecanje u kojem njegova mladost ide tebi u prilog, Drug. Bit će nervozniji - ti imaš više iskustva i moći ćeš se bolje usredotočiti na kamen," ohrabrivao ga je Guv. "Pa ipak, treba imati mnogo sreće." "Svima nam je potrebna," reče Krag. "Ja još smatram da stari Dorv pripovijeda bolje od bilo koga drugoga." "Navikli smo se na njega, Krag," odmahne Guv. "To je natjecanje gdje je teško prosuditi. Čak i neke žene odlično prepričavaju legende." "Ali to nije tako uzbudljivo kao lovački plesovi. Opazio sam Norgovo pleme kad su razgovarali o lovu na nosoroga; prestali su kad su me opazili," kazao je Krag. "Vjerojatno će pokazati baš njega." Oga se plaho približi muškarcima i da im znak da je večera gotova. Oni samo odmahnu. Nadala se da neće predugo čekati da se odluče za jelo. Što duže čekaju, ona će se kasnije pridružiti ženama koje su pričale priče, a nije htjela propustiti ni jednu. Obično su starije žene pantomimom prikazivale

legende i pripovijesti iz povijesti Plemena. Priče su najčešće služile odgoju mladeži, no sve su zaokupljale pažnju: tužne priče koje su slamale srca, vesele koje su donosile radost i olakšanje, te smiješne koje su olakšavale sjećanja na vlastite pogreške. Oga se vratila do ognjišta u blizini spilje. "Mislim da još nisu gladni," pokaže ostalim ženama. "Čini se da ipak stižu," primijeti Ovra. "Nadam se da se neće predugo zadržati kod jela." "I Brun dolazi. Vjerojatno je sastanak voda završen, samo ne znam gdje je Mogur," doda Ebra. "Još je ranije ušao s mog-urima u spilju. Vjerojatno su na mjestu gdje borave duhovi ovog plemena. Tko zna kad će se vratiti. Moramo li ga čekati," upita Uka. "Spremit ću mu nešto," reče Ejla. "Kad se priprema za obrede, uvijek zaboravlja jesti. Toliko se navikao jesti hladnu hranu da mi se ponekad čini da je više voli. Ne vjerujem da će mu biti krivo ne budemo li ga čekali." "Pogledaj, već počinju. Prepustit ćemo prve priče," nezadovoljno je odmahivala Ona. "Ona, tu nema pomoći," upozori je Aga. "Ne možemo krenuti dok muškarci ne završe." "Nećemo propustiti gotovo ništa, Ona," utješi je Ika. "Priče će potrajati cijelu noć. A sutra će muškarci pokazati najuspješnije lovove, a i mi ćemo smjeti gledati. Nije li to uzbudljivo?" "Radije bih slušala ženske priče," reče Ona. "Braud kaže da će naše pleme prikazati lov na mamuta. Vjeruje da ćemo pobijediti; Brun će mu dopustiti da vodi ples," mahala je Oga rukama, dok su joj oči ponosno sjajile. "To će biti uzbudljivo, Ona. Sjećam se kad je Braud postao muškarac. I tada je poveo lovački ples. Ja tada nisam znala govoriti, niti sam što razumjela, ali je ipak bilo vrlo uzbudljivo," doda Ejla. Nakon što su poslužile obrok, žene su uznemireno čekale, bacajući čeznutljive poglede na skup žena okupljenih na udaljenom kraju čistine. "Ebra, krenite i slušajte te svoje priče, mi ionako moramo raspravljati," pokaže Brun svojoj družici. Žene uzeše u ruke dojenčad i potjeraše malu djecu prema skupini posjednutoj oko stare žene koja je upravo započela novu pripovijetku. "... i majka Velike ledene planine..." "Brzo," mahne Ejla. "Pripovijeda legendu o Darku. Želim je čuti cijelu, meni je najdraža." "Svi to znamo, Ejla," reče joj Ebra. Žene Brunova plemena zauzmu mjesta i ubrzo se udube u priču. "Pripovijeda je malo drukčije," pokaže Ejla nakon kratkog vremena. "Svako je pleme priča malo drukčije, a i svaka osoba koja pripovijeda čini to na svoj način. To je ipak ista priča. Ti si naviknuta na Dorva. On je muškarac i bolje shvaća dijelove koji se tiču muškaraca. Žena pripovijeda više o majkama; ne samo o Majci Velike ledene planine, nego i tuzi Darkove majka i majki ostalih mladih ljudi koji su napustili pleme," odgovori Uka. Ejla se sjetila da je Uka u potresu izgubila sina. Žene shvaćaju majčinu tugu. Izmijenjena priča pružila je i Ejli nov smisao legende. Na tren se njezine obrve zabrinuto namrštiše. Moj se sin zove Dark; nadam se da to ne znači da ću ga jednom izgubiti. Ejla zagrli svoje djetešce. Ne, to je nemoguće. Jednom sam ga gotovo izgubila, ali opasnost je sad prošla, zar ne? Povremeni povjetarac mrsio je nekoliko opuštenih čuperaka Bru-nove kose, hladeći znojem orošeno čelo dok je pažljivo odmjeravao udaljenost do prepolovljenog drveta blizu ruba očišćenog prostora ispred spilje. Ostatak drveta, odrezanih grana, činio je dio kaveza u kojem je bio spiljski medvjed. Pirkanje povjetarca samo je zavaravalo. Nije donosilo nikakvo olakšanje od

zagušljivog poslijepodnevnog sunca koje je obasjavalo prašni teren. No nije samo lahor prolazio gomilom koja je napeto iščekivala. Brun je, nepomičan kao i oni, stajao raskoračenih nogu, a u opuštenoj desnoj ruci je čvrsto stezao držak bole. Tri teške kamene lopte sapete u kožu, pričvršćene za isprepletene remenove različitih dužina, ležale su na zemlji. Brun je želio pobijediti, i to ne samo zbog natjecanja - premda je bilo vrlo važno - nego zato da pokaže drugim vodama da nije izgubio svoj borbeni duh. Dovoñenje Ejle na Zbor skupo ga je stajalo. Tek je sad shvatio da se njegovo pleme previše naviknulo na nju. Bila je previše neobična da je ostali prihvate u tako kratkom vremenu. Čak se i Mog-ur borio da održi svoje mjesto, i još uvijek nije uspio uvjeriti ostale mog-ure da je Ejla vidarica Izinog roda. Radije će se odreći posebnog napitka, nego da joj dozvole da ga pripremi. Gubitak Izinog statusa bila je samo još jedna potpora koja je iskliznula ispod Brunovog klimavog položaja. Ne pobijedi li njegovo pleme u natjecanjima, izgubit će položaj, a premda su imali nade za uspjeh, nipošto nije bio siguran u konačni uspjeh. No čak ni pobjeda u natjecanju nije njegovom plemenu jamčila najviši položaj, već mu je samo davala jednake šanse. Bilo je tu i previše drugih stvari koje su utjecale na odluku. Pleme koje je ugostilo Zbor je uvijek bilo u maloj prednosti pred drugima, a upravo je Norgovo pleme bilo njegov najljući protivnik. Postigne li dobro drugo mjesto, to bi Norgu moglo biti dovoljno da doñe na čelo. Norg je to dobro znao i bio je njihov najnemilosrdniji protivnik. Brun je tek krajnjim naporom volje uspijevao zadržati mirnoću. Žmirnuo je i bacio pogled na prepolovljeno drvo. Jedva zamjetni pokret bio je dovoljan da zaustavi dah gledalaca. Mirni se lik u jednom trenu pretvorio u splet pokreta, a tri kamene lopte vrteći se polete prema cilju. Kamenovi udare o metu ali se odmah odbiju jer se nisu uspjeli oviti oko nje. Dok je Nauz zauzimao njegovo mjesto, Brun pode po bolu. Ako Nauz promaši metu, Brun je pobjednik. Ako pak pogodi drvo, obojica će imati pravo na drugi hitac. Ali ako ovije bolu oko drveta, pobjeda će biti njegova. Brun ravnodušna izraza stane na stranu, odolijevajući poticaju da dotakne amulet; samo je u sebi preklinjao svoj totem. Nauz se, naprotiv, nije žacao. Dotaknuo je malu kožnatu vrećicu obješenu oko vrata, zatvorio oči i odmah zatim pogledao metu. Iznenadnim pokretom izbaci bolu. Samo su duge godine samosavladavanja zadržale Bru-na da ne pokaže nezadovoljstvo kad se bola ovila oko drveta i tu ostala. Nauz je pobijedio i Brun je osjećao da se njegov položaj još više klima. Još se uvijek nije pomakao kad su na čistinu iznesene tri kože. Jedna je pričvršćena na truli stari panj, ostatak prastarog ogromnog drveta čiji je nazubljeni slomljeni vrh bio malo viši od muškaraca. Druga je položena preko divovskog, mahovinom pokrivenog palog debla na rubu šume i pričvršćena kamenjem, dok je treća rasprostrta na zemlju. Tri su kože tako činile trokut više-manje jednakih stranica. Svako je pleme odabiralo jednog čovjeka za sudjelovanje u tom natjecanju i oni se prema statusu plemena poredaše u blizini kože raširene na zemlji. Drugi su muškarci, noseći naoštrena koplja načinjena uglavnom od tisovine, premda se ponekad koristila i brezovina, topola i vrba, krenuli prema drugim metama. Prvo su se natjecala dva mladića iz plemena nižega ranga. Držeći koplje u ruci, napeto su čekali Norgov znak. Čim su ga spazili, jurnuli su prema višem drvetu, pokušavajući kopljem probosti mjestu gdje bi se nalazilo srce da je koža još na životinji, zatim su od pripadnika svog plemena koji je čekao kraj mete zgrabili drugo koplje. Potrčali su do palog debla i tamo zaboli drugo koplje. U trenutku kad je zgrabio treće, jedan je od takmaca očito bio u vodstvu. Potrčao je natrag do kože razapete na zemlji, probo je što je mogao bliže sredini, a nakon toga slavodobitno podigao ruke. Nakon prve trke preostalo je pet lovaca. Trojica su se poredala za novi krug. Ovaj puta bili su to pripadnici najuglednijh plemena. Onome tko bude stigao

posljednji dat će se još jedna prilika za natjecanje protiv preostale dvojice. Tada su sparena dvojica koji su stigli drugi, ostavljajući poprište za trojicu u finalnoj trci - za pobjednika iz prve dvije i prethodne utrke. Finalisti su bili Braud, Vurd i Gorn, muškarac iz Norgova plemena. Gorn je trčao u četiri utrke da se izbori za mjesto u finalu, dok su preostala dvojica bili gotovo odmorni nakon samo dva trčanja. Gorn je pobijedio u prvoj trci, ali je stigao treći kad su se natjecala trkači triju najuglednijih plemena. Tada je trčao protiv dvojice posljednjih i stigao drugi, zatim se natjecao s čovjekom koji je došao drugi u trci gdje je on bio treći, no ovaj ga je puta pobijedio. Upornošću i izdrž-Ijivošću stigao je do finala i tako zaslužio divljenje svih prisutnih. Kad su se trojica natjecatelja poredala za posljednju trku, na polje izañe Brun. "Norg," reče, "mislim da bi posljednja trka bila poštenija ako je odgodimo i damo Gornu priliku da se odmori. Mislim da sin družice tvog zamjenika to zaslužuje." To je naišlo na odobravanje i Brunov se ugled povećao, premda se Braud mrgodio. Taj je prijedlog stavio njegovo pleme u nepovoljniji položaj, oduzeo je Braudu prednost koju bi imao u trci s umornim takmacem, ali je pokazao Brunovu nepristranost i Norg to nije mogao odbiti. Brun je brzo ocijenio mogućnosti. Ako Braud izgubi, njegovo će pleme izgubiti položaj, no ako pobijedi, Brunova očita nepristranost samo će podignuti njegov ugled. Odavao je samosvijest koju zapravo nije osjećao. Pobjeda će tako biti čista - neće biti sumnje da bi Gorn pobijedio da je bio odmorniji - u slučaju da Braud pobijedi. Bilo je to mnogo poštenije. Tek kasno poslije podne ponovo su se sakupili na čistini. Oživjele su privremeno potisnute napetosti, pa i više od toga. Trojica odmornih mladića šepirila su se naokolo, napinjući mišiće i podižući koplja da pronañu ravnotežu. Guv s još dvojicom iz drugih plemena krene prema stablu, a Krag s drugom dvojicom do srušenog debla. Braud, Gorn Vurd se poredaju uporedo s drvetom, upru pogled u Norga i sačekaju njegov znak. Voda plemena-domaćina podigne ruku. Brzo je spusti i muškarci potrče. Pleme spiljskog medvjeda Jurd je izbio na čelo, Braud mu je bio za petama, dok ih je Gorn silovito slijedio. Kad je Braud zabio svoje koplje u panj, Vurd je već posezao za drugim. Gorn ubrza i to prisili Brauda da i on produži korak, no Vurd je još bio na čelu. Zabio je svoje koplje u kožom pokriveno deblo baš kad ga je Braud dbstigao, no udari u prekrivenu kvrgu i koplje zveknuvši odleti na zemlju. Kad ga je podigao i ponovo zabio, i Braud i Gorn su ga prestigli. Zgrabio je treće koplje i krenuo za njima, no za Vurda je trka bila izgubljena. Braud i Gorn su trčali prema posljednjoj meti, noge su se dizale i spuštale, srca mahnito udarala. Gorn je sustigao Brauda, a potom izbio na čelo. Brauda je razjario pogled na tog diva širokih ramena. Kad je krenuo naprijed naprežući svaki mišić i tetivu, imao je osjećaj da će mu pluća prsnuti. Gorn je stigao do kože razapete na zemlji trenutak prije Brauda ali dok je podizao ruku, Braud se sagne i zabode koplje u kožu. Gornovo koplje udari otkucaj srca kasnije. Izgubio je samo za trenutak. Čim je Braud stao, lovci Brunova plemena se sakupe oko njega. Brun ih je gledao, njegove su oči ponosno sjajile. Srce mu je lupalo gotovo jednako brzo kao i Braudu. Borio se za svaki korak zajedno sa sinom svoje družice. Braud je pobijedio za dlaku, Brun je nekoliko trenutaka mislio da će izgubiti, ali Braud je dao sve od sebe i uspio je. Bila je to odlučujuća trka i on je ovom pobjedom mnogo dobio. Čini se da starim, pomisli Brun, izgubio sam u bacanju bole, ali Braud nije. Braud je pobijedio. Možda je došlo vrijeme da mu prepustim pleme. Mogao bih ga proglasiti za vodu dok smo još ovdje. Borit ću se za najviši položaj plemena i dopustiti mu da krene kući sa svim počastima. Nakon ove trke to je i zaslužio. Učinit ću to! Odmah ću mu reći! Brun je čekao da se izredaju svi čestitari i tada pristupi mladiću, unaprijed se radujući Braudovom veselju kad sazna za veliku počast koju će mu ukazati.

To će biti primjerena nagrada za sjajnu utrku. Bio je to najveći poklon koga je mogao dati sinu svoje družice. "Brun!" Braud je vidio vodu i prvi progovorio. "Zašto si odgodio trku? Gotovo sam izgubio. Bio bih ga lako pobijedio da mu nisi dao vremena da se odmori. Zar ne želiš da naše pleme bude prvo?" Mrzovoljno je davao znakove. "Ili je stvar u tome što znaš da ćeš za idućeg Zbora biti prestar da budeš voda? Ako ću biti voda, najmanje što možeš učiniti je da me pustiš da započnem kao prvak, kao što si i ti započeo." Brun uzmakne, osupnut Braudovim pogrdnim napadom. Borio se da obuzda uzburkana čuvstva. Ne shvaćaš, pitam se hoćeš li ikad shvatiti, mislio je Brun. Ovo je pleme prvo, i ako to bude ovisilo o meni, ostat će prvo. Ali što će se dogoditi kad ti postaneš voda, Braud? Koliko će dugo ovo pleme ostati prvo? Ponos je nestao iz voñinih očiju, preplavila ga je velika tuga, ali je Brun i nju obuzdao. Možda je samo premlad, tješio se, možda treba samo malo više vremena, malo više iskustva. Jesam li mu ikada doista objasnio? Brun je pokušavao zaboraviti da njemu nikad nitko nije ništa objašnjavao. "Braud, da je Gorn bio umoran, da li bi tvoja pobjeda bila jednako vrijedna? Možda bi druga plemena sumnjala da ga možeš pobijediti kad je odmoran. Ovako su sigurni da si pobijedio, a i ti si siguran. Dobro si to izveo, sine moje družice," blago će Brun. "Dobro si trčao." Uprkos svojoj gorčini, Braud je još uvijek poštovao ovog muškarca više od bilo koga drugog i nije mogao ada ne bude sretan. U tom je trenu osjetio, baš kao i onda kad je prvi put krenuo u lov s odraslim muškarcima, da bi sve dao za Brunovu pohvalu. "Nisam razmišljao o tome, Brun. Ti si u pravu, ovako svatko zna da sam zasluženo pobijedio, svi znaju da sam bolji od Gorna." "Bude li Drug najbolji u izradi oruña i ako večeras pobijedi naš prikaz lova na mamuta, sigurno ćemo biti prvi," reče Krag zaneseno. "I ti ćeš biti jedan od odabranih za Medvjedov obred, Braud." Kad se uputio prema spilji, oko Brauda se okupilo još muškaraca. Brun je promatrao kako odlazi i tada spazi da u istom smjeru ide i Gorn okružen Norgovim plemenom. Neki stariji muškarac lupkao ga je po ramenima u znak ohrabrenja. Norgov zamjenik je s pravom mogao biti ponosan na sina svoje družice, razmišljao je Brun. Braud je doduše pobijedio u trci, ali nisam siguran da je bolji muškarac. Brun je potisnuo svoju tugu ali je nije uspio otjerati; premda se trudio da je zakopa duboko u sebi, bol nije mogla umrijeti. Braud je ipak bio sin njegove družice, dijete njegova srca. "Muškarci iz Norgova plemena su vješti lovci," priznao je Drug. "Bila je dobra zamisao iskopati jamu na stazi kuda je nosorog išao na pojilo i sakriti je grmljem. Možda bismo i mi trebali pokušati tako nešto. Za gonjenje nosoroga valja imati mnogo hrabrosti; često su divljiji od mamuta i daleko nepredvidljiviji. I tu su se Norgovi lovci dobro pokazali." "Ali to ipak nije bilo tako dobro kao naš lov na mamuta. Svi to kažu," reče Krag. "Uostalom, Gorn je zaslužio da bude izabran. Gotovo sva natjecanja su se odvijala izmeñu njega i Brauda. Za trenutak sam se pobojao da ove godine nećemo pobijediti. Norgovo je pleme tik iza nas. Što ti misliš, tko je na trećem mjestu, Grod?" "Vurd je bio dobar, ali ja bih izabrao Nauza," odgovori Grod. "Mislim da je i Brun njemu dao prednost." "Bio je to težak izbor, no mislim da je Vurd to zaslužio," primijeti Drug" "Guva ćemo malo viñati dok ne proñe svečanost," reče Krag. "Sad kad su prošla natjecanja, najviše će vremena provoditi s mog-urima. Nadam se da žene ne misle da trebaju pripremiti manje jela zato jer Braud i Guv neće večerati s nama. Ja ću se dobro najesti, do sutrašnje gozbe nema jela."

"Ne vjerujem da bi mi bilo do jela da sam na Braudovom mjestu," primijeti Drug. "Velika je čast biti odabran za Medvjedov obred, ali ako je Braudu ikad trebalo hrabrosti, trebat će mu je sutra ujutro." Prvo je jutarnje svjetlo ušlo u praznu spilju. Žene su već poslovale oko ognjišta, a ostali nisu mogli spavati. Pripreme za gozbu trajale su danima, ali obavljen posao nije bio ništa u usporedbi sa zadatkom koji je stajao pred njima. Razdanilo se mnogo prije nego što se užarena lopta promolila iznad planinskih vrhunaca, kupajući prostor oko spilje sjajnim zrakama. Uzbuñenje je bilo opipljivo, napetost nepodnošljiva. Nakon završenog natjecanja muškarci nisu imali što raditi do obreda, pa su besposleno stajali naokolo. Njihova uznemirenost je zarazila starije dječake, a oni su uskomešali ostalu mladariju. Sve je to ometalo zaposlene žene; nemirni muškarci i bučna djeca stalno su im se nalazili na putu. Uznemirenost se privremeno stišala-kad su žene poslužile kolač od zgnječenog prosa pomiješanog s vodom i pečenog na vrućim ka-menovima. Doručak je bio svečan. Ova se vrsta kolača jela samo na taj dan svakih sedam godina, i bila je to jedina hrana koju su smjeli pojesti do gozbe. Izuzetak su bila dojenčad koju su hranili kao i obično. Proseni kolači su bili tek simbolična hrana. Do sredine prijepodneva glad je, potaknuta izazovnim mirisima koji su se širili s nekoliko ognjišta, pojačala metež, podižući uzbuñenje do usijanja. Približavao se početak Medvjedovog obreda. Kreb se nije približio ni Ejli ni Ubi s uputama da se pripreme za ceremoniju koja će se kasnije održati, po čemu su zaključile da ih mog-uri ne smatraju prihvatljivima. Nisu bile jedine koje su žalile što Iza nije bila u stanju podnijeti putovanje. Kreb je iskoristio svu svoju moć za uvjeravanje ostalih čarobnjaka da dopuste jednoj od njih pripravljanje napitka, ali bez obzira koliko su to svi željeli i koliko je to bio rijedak doživljaj, Ejla je bila stranac, a Uba premlada. Mog-uri nisu prihvatili Ejlu kao ženu Plemena, a još manje kao vidaricu Izina roda. Svečanost Ursusa nije se ticala samo prisutnih; posljedice svakog obreda obavljenog na Zboru, bez obzira da li dobre ili loše, odražavale su se na cijelo Pleme. Mog-uri nisu htjeli izazivati nesreću koja bi snašla sva plemena. Opasnost je bila prevelika. Izostavljanje uvriježenog obreda svetkovine još je više srušilo Bru-nov ugled, ali i položaj njegovog plemena. Unatoč svim naporima suplemenika na natjecanjima, prihvaćanje Ejle donijelo je Brunu više opasnosti po položaj nego bilo što prije toga. Bilo je to odviše neobično. Samo je Brunov čvrst stav održavao kakvu-takvu ravnotežu sve većem otporu, a hi on nije bio siguran da će na kraju pobijediti. Ubrzo nakon što je poslužen kolač od prosa, vode se poredaju kraj ulaza u spilju. Mirno su čekali da se okupljeni narod smiri. Čim su ljudi spazili vode, sve je naglo zamufclo. Muškarci su se brzo svrstali prema plemenima i osobnom položaju. Žene su prekinule rad, umirile veću djecu, a zatim se i same šutke poredale. Medvjedov obred samo što nije počeo. Prvi udarac glatke teške palice o šuplji okrugli drveni bubanj, zazvučao je poput oštrog praska munje. Mirni, uzvišeni ritam su nastavili udarci drvenih kopalja u zemlju, a to je zvuku dalo prigušenu dubinu. Udarci palica o dugačku, šuplju drvenu cijev preplitali su se sa tutnjavom kopalja i stvarali naoko slučajan obrazac zvuka. Pa ipak, oštri ritmovi odsvirani različitom brzinom imali su naglasak koji se, činilo se slučajno, poklapao sa svakim petim udarcem bubnjarske palice. Spajali su se i stvarali sve jači osjećaj iščekivanja, gotovo tjeskobe, sve dok se nisu spojili. Hipnotički valovi zvukova i osjećaja započeli bi novi krug. Udarci su postajali sve snažniji, a kad je tutnjava dosegla vrhunac, najednom se prekinu. Kao da su se stvorili iz zraka, devetorica medvjedom kožom pokrivenih mog-ura stajala je rame uz rame ispred kaveza s medvjedom, a Mog-ur je bio ispred njih. U glavama ljudi još je uvijek odzvanjalo bubnjanje. Mog-ur je držao tanki dugački drveni jajoliki predmet pričvršćen jednim krajem o uže. Sve brže ga je vrtio oko glave i jedva čujno zujanje postane urlik koji je

parao tišinu. Svi su se naježili. Bio je to glas Duha Spiljskog medvjeda koji je upozoravao sve druge da se drže daleko od ove ceremonije posvećene samo Ursusu. Ni jedan totemski duh neće im priteći u pomoć; stavili su se pod zaštitu Velikog Duha Plemena. U duboki bas umiješa se prodorni pisak; bolno zavijanje izazove trnce čak i najhrabrijim lovcima. Sablasni vrisak presiječe jutarnji zrak. Ejla je, stojeći u prvom redu, mogla vidjeti da zvuk dolazi od nečega što je jedan od mog-ura držao na usnama. Svirala, načinjena od šuplje bedrene kosti velike ptice, nije imala rupe za prste. Njezin se zvuk kontrolirao otvaranjem i zatvaranjem otvorenog kraja. U rukama vještog svirača iz jednostavnog se instrumenta mogla izvući cijela pentatonska ljestvica. Za mladu ženu, baš kao i za ostale, ta je nepoznata glazba bila plod čarolije; zvučala je potpuno nezemaljski. Došla je iz svijeta duhova na ovu svetkovinu, na zapovijed svetog čovjeka. Baš kao što je čegrtaljka oponašala i simbolizirala rikanje spiljskog medvjeda u fizičkom obliku, svirala je bila zvuk duhovnog glasa Ursusa. Čak je i čarobnjak koji je svirao na instrumentu osjećao svetost zvuka jednostavne duhaljke, premda ga je sam stvorio. Izrada i sviranje magične svirale bila je tajna mog-ura njegovog plemena, tajna koja ih je obično postavljala na prvo mjesto. Samo je Krebova jedinstvena sposobnost premjestila mog-ura koji je svirao na svirali na drugo mjesto, no to je bilo važno drugo mjesto. Upravo se on najviše protivio prihvaćanju Ejle. Ogromni spiljski medvjed koračao je po kavezu. Nije dobio hranu, a nije bio naviknut da bude bez nje; nikad u životu nije upoznao glad. Nisu mu dali ni vode pa je bio žedan. Gomila koja je vonjala po napetosti i uzbuñenju, neobični zvukovi drvenog bubnja, čegrtaljke i svirale, sve je to doprinosilo da životinja postane razdražena. Kad je ugledao Mog-ura koji je došepao do njegovog kaveza, podigao je svoje preteško, masivno tijelo na stražnje noge i urliknuo u znak žalbe. Kreb se nagonski trgnuo ali se brzo pribrao i prikrio to naglim korakom koji se činio prirodnim. Njegovo lice, zacrnjeno masom manganova dioksida kao i lica ostalih vračeva, nije pokazivalo da mu srce udara kao ludo dok je ponovo okrenuo glavu da pogleda nesretnog diva. Nosio je vodu u maloj posudi čiji je oblik i bjelokosne sivkasta boja jasno pokazivala da je to nekad bila ljudska lubanja. Stavio je posudu u kavez i prije nego što je kudravi medvjed došao piti, odmaknuo se. Dok je životinja pohlepno pila, dvadeset i jedan mladi lovac, svaki s novim kopljem u ruci, okružio je njegov kavez. Vode sedam plemena koji nisu imali sreće da njihov muškarac bude odabran za posebne počasti, izdvojili su po tri najbolja lovca za obred. Tada su Braud, Gorn i Vurd istrčali iz spilje i poredali se kraj čvrsto zavorenih vrata kaveza. Bili su goli, samo su oko bokova imali zavezane pregače, a njihova su tijela bila premazana crvenom i crnom bojom. Ono malo vode nije utažilo žeñ ogromnog medvjeda, ali kad je vidio ljude ispred kaveza ponadao se da stiže još. Sjeo je i molio, a to je bio pokret koji je ranije rijetko ostajao bez rezultata. Kad se pokazalo da su mu napori bezuspješni, odgegao se prema najbližem čovjeku i gurnuo nos kroz čvrste rešetke. Glazba svirale naglo se prekine, pojačavajući nelagodu napetog iščekivanja. Kreb uzme posudu-lubanju, a zatim se polako vrati na svoje mjesto ispred vračeva poredanih pred ulazom u spilju. Na neprimjetni znak, mog-uri započnu svečane kretnje službenog jezika. "Moćni Zaštitnice, prihvati vodu kao izraz naše zahvalnosti. Tvoje Pleme nije zaboravilo ono čemu si ga naučio. Spilja je naš dom, naša zaštita od snijega izimske studeni. Mirno se odmaramo dok nas hrane ljetne zalihe i griju topla krzna. Ti si bio jedan od nas, živio si s nama i znaj da se držimo tvog načina života."

Nacrnjenih lica, odjeveni u jednake orgtače od gustog medvjeñeg krzna, vračevi su nalikovali dobro uvježbanoj plesnoj grupi u "kojoj se svi miču kao jedan. Mog-urovi pokreti jednom rukom su pristajali, ali i odudarali od kretnji ostalih, naglašavajući im značenje. "Obožavamo te, prvog medu Duhovima. Molimo te da za nas posvjedočiš u tvom svijetu, da govoriš o hrabrosti naših nuškaraca i poslušnosti žena, da nam osiguraš mjesto kad se vratimo na drugi svijet. Preklinjemo te da nas zaštitiš od zlih Duhova. Mi smo tvoj narod, Veliki Ursuse, mi smo Pleme Spiljskog medvjeda. Neka te prati štovanje, Najveći od Duhova." Kad su mog-uri prvi put pokazali kretnje imena velike životinje, dvadeset jedan mladi lovac je zabio svoje koplje izmeñu debelih drvenih rešetki kaveza, probijajući veliku kudravu trupinu štovanog stvorenja. Sva koplja nisu prolila krv, kavez je bio prevelik da bi se sva duboko zabola, no bol je razbjesnila gotovo odraslog spiljskog medvjeda. Njegovo je ljutilo urlikanje razbilo tišinu. Lovci prestrašeno odskoče. Istodobno su Braud, Gorn i Vurd počeli rezati konopce na vratima kaveza, verući se po rešetkama dok nisu došli na vrh ograde. Braud je stigao prvi, no Gorn je ščepao kratku, tanku cjepanicu ostavljenu ranije na vrhu kaveza. Razdražen od bola, spiljski medvjed se uspravi na stražnje noge, bijesno urlikne i zatetura prema trojici mladića. Njegova teška velika glava doprla je skoro do vrha najviših stupova ograde.

Kad se dočepao vratiju, gurnuo ih je i srušio na tlo. Kavez je bio otvoren! Strašni, bijesni medvjed bio je na slobodi! Lovci s kopljima potrče da stvore zaštitni zid izmeñu izazvane grdosije i tjeskobnog gledališta. Žene, potiskujući nagon za bježanjem, su još čvršće stisle dojenčad, dok su se starija djeca sa strahom u očima držala njihovih skuta. Muškarci su čvršće prihvatili koplja, spremni da brane žene i prestrašenu djecu. No nitko se nije ni pomakao. Kad je ranjeni spiljski medvjed isteturao iz velike rupe u kavezu, Braud, Gorn i Vurd skočiše s kaveza na iznenañenu zvijer. Braud je stajao na medvjedovim plećima, protegnuo se, zgrabio ga za krzno na njušci i naglo potegnuo. U meñuvremenu se Vurd popeo na leda divovskog medvjeda. Zgrabio je kudravu dlaku i svom težinom potegao prema dolje, natežući mlohavu kožu oko vrata. Njihovi su zajednički napori otvorili velika usta životinje koja se borila. Sjedeći raskoračenih nogu na medvjedovim plećima, Gorn brzo gurne cjepanicu ugubicu. Čim ga je Braud pustio, medvjed zatvori usta, a to zaglavi cjepanicu duboko u grlu, otežavajući mu disanje i onemogućivši jedno od oružja iz arsenala spiljskog medvjeda. Ali ta taktika nije do kraja razoružala razbješnjelu zvijer. Zamahnuo je prema stvorenjima koja su se prilijepila za njega. Oštre pandže zariju se u bedro čovjeka na njegovom ramenu i povuku mladića koji je vriskao u njegove moćne šape. Gornov samrtni krik se prekine kad mu je životinja slomila kičmu. Medvjed ispusti mlitavo tijelo hrabrog mladića; iz gomile se u tom trenutku začuje naricanje. Zvijer se okrenula lovcima koji su je opkolili. Zamah snažne noge razbješnjele životinje oborio trojicu kao snoplje, a četvrtom zada udarac koji mu je do kosti razderao mišiće na nozi. Čovjek se od bola presavio, u prejakom šoku da viče. U želji da se što više približe razjarenoj životinji i da u nju zabodu svoja koplja, mnogi su ga pregazili. Prestravljena, Ejla je čvrsto stezala Darka, ukočena od pomisli da bi medvjed mogao stići do njih. Ali, kad je ranjeni muškarac pao, kad je njegova krv počela teći po zemlji, nije razmišljala, požurila je da mu pomogne. Gurnuvši svoje dijete Ubi, jurnula je u metež. Probila se kroz gusto zbijene redove muškaraca i napola odvukla, a napola odnijela ranjenika iz spleta nogu. Stisnuvši čvrsto rukom arteriju na slabini ranjenika, zubima je držala kraj svog ogrtača i drugom rukom otkinula veliki komad.

Kad je zavoj bio stegnut, Darkovim je povojem obrisala krv s muškarčevog tijela. U tom su trenutku prišle dvije druge vidarice. Prestrašeno obilazeći gužvu, stigle su da joj pomognu. Unijele su ranjenika u spilju. U svojim pomamnim naporima da mu spase život, nisu bile svjesne da je ogromni medvjed konačno pao pod kopljima lovaca iz Plemena. U trenutku kad je oboren, Gornova se družica otrgla iz ruku suplemenika koji su je pokušavali utješiti i potrčala prema tijelu što je u neprirodnom položaju ležalo na tlu. Bacila se na njega i zakopala lice u dlakava prsa. Uspravivši se na koljena, mahnitim ga je znacima molila da ustane. Dok su se tijelu približavali i mog-uri, njezina ju je majka s Norgovom družicom pokušavala odvući od mrtvaca. Najmoćniji čarobnjak se nagne prema njoj i nježno joj podigao glavu. "Ne žali za njim," rekao je Veliki Mog-ur, sažalno je gledajući svojim jedinim smeñim okom. "Gorn je dobio najveću počast. Ursus ga je odabrao za pratnju u svijet duhova. On će pomoći da se Veliki Duh zauzme za nas. Veliki Spiljski medvjed odabire samo najbolje i najvrednije. Ursusova gozba bit će i Gornova. Njegova hrabrost, njegova želja da pobijedi bit će zapamćena u legendi koja će se pripovijedati na svakom Zboru. Baš kao što se Ursus vraća, vratit će se i Gornov duh. Čekat će te da ponovo živite zajedno i da se sparite, no moraš biti hrabra kao i on. Odbaci tugu i dijeli radost svog muškarca na njegovom putovanju na drugi svijet. Večeras će mu mog-uri ukazati posebnu počast; podijelit će njegovu srčanost tako da prede na cijelo Pleme." Mlada se žena borila da savlada bol, da bude onako hrabra kako je to od nje zahtijevao strašni sveti čovjek. Nije željela obeščastiti duh svog muškarca. Naheren, izobličen, jednooki čarobnjak koga su se svi bojali, nije joj više izgledao tako strašan. Zahvalnog je izraza ustala i ukočeno krenula na svoje mjesto. Mora biti hrabra: nije li joj sam Veliki Mog-ur rekao da će je Gorn čekati? Da će se jednom opet vratiti i da će zajedno živjeti? Uhvatila se za te riječi i pokušala zaboraviti prazninu života bez voljenog muškarca. Kad se Gornova družica vratila, družice voda i njihovih zamjenika vješto su počele derati krzno spiljskog medvjeda. Krv je sakupljena uposude i nakon što su mog-uri obavili simboličke kretnje nad njima, njihovi su učenici krenuli medu gomilu, prinoseći posude ustima svih suplemenika. Muškarci, žene, djeca svi su okusili toplu krv, životvor-nu tekućinu Ursusa. Majke su otvarale usta dojenčadi i prinosile prstima malo krvi do njihovih jezika. Ejla i dvije vidarice su pozvane iz spilje da i one dobiju svoj dio, a ranjeni muškarac koji je izgubio mnogo vlastite krvi, sad je dobio veliki gutljaj medvjedove. Svi su sudjelovali u ritualnom povezivanju s velikim medvjedom koji ih je udružio i od njih načinio jedan narod. Žene su brzo radile. Debeli potkožni sloj namjerno udebljane životinje pažljivo je odvojen od kože. Dobivena masnoća je imala čarobna svojstva i podijelit će se mog-urima svih plemena. Glavu su ostavili pričvršćenu na kožu, a dok je meso spuštano u jame obložene kamenjem koje su cijeli dan grijane vatrama, pomoćnici mog-urova su objesili ogromno medvjeñe krzno na kolce ispred spilje odakle će njegove slijepe oči gledati svetkovinu. Spiljski će medvjed biti počasni gost na vlastitoj gozbi. Kad je koža postavljena, mog-uri su podigli Gornovo tijelo i dostojanstveno ga odnijeli duboko u unutrašnjost spilje. Nakon što su otišli, Brun je dao znak i gomila se raspršila. Ursusov duh je dostojno ispraćen na posljednje putovanje. l tJJ-, Mog-ur "Kako je to izvela? Nitko drugi se nije usudio otići po njega, ali ona se nije bojala." Tako je govorio mog-ur plemena kojem je pripadao ranjenik. "Bilo je

to gotovo kao da je znala da je Ursus neće povrijediti, baš kao prvog dana. Mislim da je Veliki Mog-ur u pravu, Ursus ju je prihvatio. Ona je žena Plemena. Naša je vidarica rekla da mu je spasila život, ne samo da je dobro izvježbana, ima i prirodnu vještinu. Vjerujem da je od Izina roda." Mog-uri su bili u maloj spilji duboko u planini. Kamene svjetiljke, plitki tanjurići ispunjeni medvjedom mašću i s fitiljom od sušene mahovine, stvarali su krugove svjetla koje je prodirale u potpunu tamu oko njih. Blijedi plamičci odražavali su se sa skrivenih kristala stijena i vlažnih stalaktita koji su visjeli sa svoda kao vječne svijeće, pokušavajući dosegnuti svoje izvrnute kopije koje su rasle s tla. Neki su se i uspjeli spojiti. Protiskivane kroz drevno kamenje, kapljice vode su stvorile veličanstvene stupove koji su se pružali od poda do nadsvo-denog stropa, stanjujući se u sredini. Jedan se izduženi stalaktit za vlas nije uspio spojiti sa svojim stalagmitskim drugom trebat će stoljeća dok ne uspiju premostiti tu razdaljinu. "Doista je sve iznenadila kad se prvog dana nije preplašila Ursusa," reče drugi čarobnjak. "Ali ako pristanemo, da li će imati vremena za pripremanje?" "Hoće," odgovori Veliki Mog-ur, "ako požurimo." "Roñena je meñu Drugima, kako onda može biti žena Plemena," upita mog-ur koji je svirao na svirali. "Drugi nisu Pleme, niti će to ikad biti. Kažeš da je bila obilježena znakom Plemenskog totema prije nego što je došla k vama, ali to nisu oznake ženskog totema. Kako možeš biti siguran da su to oznake Plemena? Žene Plemena nemaju toteme Spiljskog lava." "Nikad nisam rekao da je roñena snjima," objašnjavao je Veliki Mog-ur. "Tvrdiš li da Spiljski lav ne može odabrati ženu? Spiljski lav može odabrati koga želi. Bila je gotovo mrtva kad smo je našli; Iza ju je vratila u život. Misliš li da bi se mala djevojčica mogla spasiti od spiljskog lava da nije pod zaštitom njegovog duha? Označio ju je svojim znakom da ne bude sumnje. Na njezinoj se nozi nalaze oznake totema, to nitko ne može osporiti. Zašto bi bila označena znakom Plemenskog totema ako nije bila odreñena da postane žena Plemena? Ja ne znam zašto, ja ni ne tvrdim da razumijem postupke duhova. Uz Ursusovu pomoć to ponekad mogu protumačiti. Može li itko od vas učiniti više? Samo ću reći da pozna obred; Iza joj je odala tajnu korijenja u crvenoj torbi, a ona to nikad ne bi učinila da Ejla nije njezina kći. Ne moramo odustati od obreda. Ja sam vam izložio svoj stav još ranije. Morate se odlučiti, ali požurite." "Rekao si da tvoje pleme misli da ima sreće," pokaže Norgov mog-ur. "Nema ona baš toliko sreće, čini se da je nama donosi. Imali smo je mnogo otkad smo je pronašli. Drug o njoj misli kao o znaku nečijeg totema, nečem jedinstvenom i neobičnom. Možda i ima sreću, na neki osebujni način." "Svakako je vrlo neobično da žena Drugih postane žena Plemena," primijeti jedan od mog-urova. "Danas nam je donijela sreću, naš će mladi lovac ostati na životu," reče mogur ranjenikovog plemena. "Ja se slažem; bila bi šteta propustiti Izin napitak ako to baš ne moramo." Nekolicina potvrdno kim-ne glavom. "A što je s tobom?" Veliki Mog-ur upita čarobnjaka koji mu je bio zamjenik. "Da li još uvijek misliš da će Ursus biti nezadovoljan ako Ejla pripremi obredni napitak?" Sve se glave okrenu prema njemu. Ako će se moćni čarobnjak i dalje opirati, to bi moglo pokolebati i druge. Ako odlučno odbije, pa čak i da se svi ostali slože, to će biti dovoljno da sve propadne: slaganje mora biti jednoglasno, medu njima ne smije biti razdora. Razmišljajući pogleda u tlo, a zatim redom svakog muškarca. "To može, ali ne mora izazvati Ursusovo nezadovoljstvo. Nisam siguran. Uznemirava me nešto u vezi s njom. Ali očito je da nitko drugi ne želi odustati od obreda, a čini se da je ona jedina osoba koja nam stoji na raspolaganju. Gotovo bih radije uzeo pravu Izinu kćer, unatoč tome što je premlada. Ako se svi drugi slažu, povlačim svoj prigovor. To mi se ne sviña, ali neću sprečavati."

Veliki Mog-ur pogleda sve muškarce; svi su potvrdno kimnuli. Uz uzdah olakšanja, prikriven naporima da se digne na noge, bogalj brzo ode iz spilje. Šepao je kroz hodnike koji su se otvarali u prostorije, a zatim opet sužavali uhodnike. Put su mu osvjetljavale kamene svjetiljke. Kad se približio prostoru gdje je živjelo pleme, primijetio je da ustupaju mjesto bakljama. Ejla je sjedila kraj ranjenika. U naručju je držala Darka. S druge je strane stajala Uba. Tu je bila i mladićeva družica; gledala ga je kako spava, a ponekad bi Ejli uputila zahvalni pogled. "Brzo, Ejla. Moraš se spremiti. Imamo malo vremena," gestikulirao je Mog-ur. "Morat ćeš požuriti ali nemoj ništa previdjeti. Doñi k meni kad budeš spremna. Uba, daj Darka Ogi da ga nahrani, Ejla neće imati vremena." Obje su se zagledale učarobnjaka, osupnute iznenadnom promjenom plana. Ejli je bio potreban samo trenutak da shvati o čemu se radi pa kimne glavom. Brzo je potrčala do ognjišta u drugoj spilji po čisti ogrtač. Mog-ur se okrene mladoj ženi koja je tjeskobno gledala u zaspalog muškarca. "Veliki Mog-ur želi znati kako se mladić osjeća." "Errga kaže da će živjeti i da će opet hodati, ali njegova noga nikad neće biti kao prije." Ženino narječje i svakodnevni govor su se toliko razlikovali od njihovog da su Ejla i Uba s njom teško razgovarale, osim na službenom jeziku. Čarobnjak je imao više iskustva sa svakodnevnim govorom drugih plemena, ali se i on poslužio službenim jezikom da bude što jasniji. "Veliki Mog-ur želi znati mladićev totem." "Kozorog," pokazala je. "Ovaj je muškarac sigurne noge kao planinska koza," pitao je čarobnjak. "Govorili su da je ovaj muškarac takav," započne žena. "Ovaj muškarac danas nije bio toliko spretan i ne znam što će sada biti s njim. Što ako više nikad ne prohoda? Kako će loviti? Kako će skrbiti za mene? Što muškarac može raditi ako ne može loviti?" Mlada je žena nastavila govoriti svakodnevnim jezikom svog plemena jer su je na-draženi živci doveli na rub histerije. "Mladić živi. Nije li to najvažnije," reče Mog-ur da je smirio. "Ali on je ponosan. Ako ne bude mogao loviti, mogao bi požaliti što je ostao živ. Bio je dobar lovac, mogao je jednog dana postati zamjenik vode. Poslije ovoga se može dogoditi da izgubi položaj. Što će ako izgubi položaj," preklinjala je. "Ženo!" Veliki Mog-ur dade znak hineći srdžbu. "Nijedan čovjek koga je Ursus odabrao ne gubi položaj. On je već dokazao svoju mu-škost; njega je Ursus gotovo odabrao da ga prati na drugi svijet. Ur-susov Duh ne bira olako. Veliki Spiljski medvjed je odlučio da mu dopusti da ostane, ali on je ipak označen. Ovaj je muškarac dobio čast da i Ursusa zove svojim totemom; njegovi će ožiljci biti oznake novog totema, ponosno ih može nositi. On će uvijek moći skrbiti za tebe. Veliki Mogur će govoriti s tvojim vodom; tvoj muškarac ima pravo tražiti dio svakog ulova. Možda će opet prohodati, možda će čak opet loviti. Možda neće biti spretan kao kozorog, možda će hodati kao medvjed, ali to ne znači da neće ponovo loviti. Budi ponosna na njega, ženo, budi ponosna na svog muškarca jer ga je odabrao Ursus." "Odabrao ga je Ursus," ponovi žena sa strahopoštovanjem. "Spiljski medvjed je njegov totem?" "I kozorog. Ima pravo na oba," reče Veliki Mog-ur. Primijetio je nabreklinu ispod njenog ogrtača. "Ima li žena već djece?" "Ne, ali život je počeo. Nadam se sinu." "Ti si dobra žena, dobra družica. Ostani s njim. Kad se probudi, objasni mu što je Veliki Mog-ur rekao." Mlada žena kimne, a kad je Ejla protrčala kraj nje, podigne pogled. Mala rijeka kraj spilje u proljeće je postajala bujica uzburkane vode. Premda je u jesen bila nešto manje silovita, ipak je čupala di-vovsko drveće iz korijenja i s planine nosila ogromne stijene. Čak i kad je bila mirnija,

uzburkana je rijeka, pjeneći se sredinom u stijeni izdubene naplavne ravnice, mnogo puta šire od korita, imala zelenkastu, mutnu boju ledenjačke tekućice. Ejla i Uba su odmah po dolasku istražile okolicu spilje kako bi pronašle biljke kojima će se očistiti u slučaju da jedna od njih bude pozvana da sudjeluje u obredu. Ejla je nervozno potrčala da iskopa sapunasti korijen, preslicu i lobodu crvena korijena. Njezin je želudac bio sav u grču dok je kraj ognjišta tjeskobno čekala da zakipi voda koja će joj pomoći da iz paprati izdvoji tvari za ubijanje kukaca-nametnika. Novost da će joj dopustiti da obavi obred brzo se proširila Plemenom. To što su je mog-uri prihvatili, promijenilo je mišljenje svih ostalih o ženi Plemena roñenoj medu Drugima, i njena je vrijednost razmjerno porasla. Bila je to potvrda da je doista Izina kći, a to ju je podiglo u vidaricu najvišeg ranga. Voda plemena u kojem su živjeli Zaugovi roñaci ponovo je razmotrio da li da je prihvati, premda je prije glatko odbio takvu mogućnost. Možda Zaugova preporuka nije bez značaja, možda bi je neki muškarac mogao uzeti, makar kao drugu družicu. Bila bi vrijedan dodatak plemenu. Ejla je bila prezaposlena da primijeti opaske koje su padale oko nje. Bila je više nego zabrinuta, bila je užasnuta. Ne mogu to učiniti, bubnjalo je u njenoj glavi dok je trčala do male rijeke. Nema dovoljno vremena da sve pripremim. Što ako nešto zaboravim? Što ako pogriješim? Osramotit ću Kreba. Osramotit ću Bruna. Osramotit ću cijelo pleme. Ledenjacima napajana rijeka bila je vrlo hladna, no studena je voda smirila njene uznemirene živce. Opustila se kad je sjela na kamen razmrsujući dugu plavu kosu koja se sušila na laganom povjetarcu. Gledala je kako ružičasti vrh planine tamni do zagasito ljubičaste boje, odražavajući sjaj sunca na zalazu. Kosa joj je još bila vlažna kad je ponovo stavila amulet oko vrata i ovila se čistim ogrtačem. Složivši svoj pribor u nabore, podigla je drugi ogrtač i potrčala prema spilji. Prošla je mimo Ube s Darkom u naručju i u prolazu joj kimnula glavom. Žene su mahnito radile, a neposlušna su djeca samo otežavala njihov ionako težak posao. Podjario ih je krvavi ritual klanja spiljskog medvjeda; nisu navikla da budu gladna, a miris ukusne hrane potaknuo je apetite i učinio ih razdražljivima; zaposlenost njihovih majki pružila im je rijetku priliku da se ponašaju nešto lošije nego što je inače bilo uobičajeno i dozvoljeno u Plemenu. Neki dječaci su pokupili remenje odrezano s medvjedovog kaveza pa su ih nosili omotane oko ruku kao neke počasne oznake. Drugi, sporiji dječaci pokušavali su im oduzeti njihove nove igračke, pa su jedni za drugima trčali oko vatri na kojima se pripremala hrana. Kad ih je ta igra umorila, zadirkivali su djevojčice koje su čuvale mladu djecu; ove su ih brzo stale progoniti oko vatri ili su se žalile majkama. Bila je to neobuzdana, neorganizirana ludnica. Čak ni povremena stroga grdnja muškaraca nije mogla smiriti neuobičajeno nemirnu dječurliju. Nisu samo djeca bila gladna. Hrana koja se pripremala u ogromnim količinama izazivala je svačiji apetit, a očekivanje velike gozbe i večernjeg obreda samo je povećalo mahnito uzbuñenje. Hrpe divljih gomolja, bijelo krušno korijenje puno škroba i krumpirima slični kikiriki lagano su se kuhali ukožnatim posudama obješenim nad ognjištima. Divlje šparoge, korijeni ljiljana, divlji luk, mahunarke, male tikvice i gljive obogaćene različitim začinima, bile su sastojci mnogih jela. Brdo svježe oprane divlje salate, raznih trava, loboda i maslačkovog lišća čekalo je da bude posluženo sirovo, u posljednji trenutak preliveno toplom medvjedom mašću, mirodijama i solju. Specijalitet jednog plemena bilo je jelo od raznih vrsta luka, gljiva i okruglih zelenih mahuna mliječne grahorice, začinjeno tajnom kombinacijom trava izgusnuto mahovinom. Drugo je pleme donijelo mnogo posebnih češera s borova koji su rasli samo u području oko njihove spilje; kad su se grijali na vatri, davali su mnogo velikih ukusnih oraha.

Norgovo je pleme peklo kestene sakupljene na nižim obroncima i kuhalo kašasti umak od stucanih bukvica, osušenog zrnevlja i komadića malih, tvrdih kiselkasto-slatkih jabuka koje su se morale dugo i polako kuhati. Oko spilje raslo je mnogo borovnica i brusnica, a u nižim dijelovima bilo je dosta malina i divljih planinskih kupina. Žene iz Brunovog plemena su danima lomile i mljele suhe žirove koje su donijele sa sobom. Samljevene plodove stavljale su u plitke rupe u pijesku blizu rijeke pa su gnjecavu mješavinu ispirale s mnogo vode da odstrane gorčinu. Dobiveno tijesto zamijesile su u sitne kolače, zamočile ih u javorov sirup dok se ne bi potpuno natopili, a potom ih osušile na suncu. Plemedomaćin, koje je takoñer u rano proljeće zarezivalo koru javorovih stabala, iz njih izvlačilo sok i danima ga kuhalo, pokazalo je veliko zanimanje čim su vidjeli poznate posude od brezove kore kakve su i oni koristili za spremanje javorovog šećera i sirupa. Ljepljivi, javorom zaslañeni žirovi kolači bili su neobična poslastica koju su žene iz Norgovog plemena odlučile kasnije i same isprobati. Dok je pomagala ženama, Uba je jednim okom promatrala Darka i usput se, promatrajući naizgred beskrajnu gomilu hrane, pitala tko će sve to pojesti? Dim s vatri se uzdizao do neba, tako punog zvijezda da se činilo kao da ga je pokrio paučinasti veo. Mjesec se nije pokazao, već je okrećući leda planetu oko kojeg kruži, odbijao svjetlost u hladne dubine svemira. Odsjaj vatri za kuhanje obasjavao je prostor blizu spilje, okružen potpunom tamom okolnih šuma. Skinuli su hranu s vatre, ali su je ostavili na toplom. Većina žena se povukla u spilju. Presvukle su se u nove ogrtače i nekoliko trenutaka odmorile prije svečanosti. Ali čak su i zamorene žene bile previše uzbuñene da bi se dugo zadržale u spilji. Prostor ispred nje već se počeo ispunjati gomilom koja je nestrpljivo hodala iočekivala gozbu i početak obreda. Kad su se na ulazu spilje pojavili čarobnjaci sa svojim učenicima, nastao je muk, a odmah potom svi pojure prema svojim mjestima. Sve je prilično sličilo nekom slučajnom skupu. Položaj publike nije bio toliko odreñen mjestom, koliko odnosom prema drugima. Nije bilo važno da se gledaoci smjeste u uredne redove, nego da svaki pojedinac bude ispred, iza ili s prave strane nekih drugih osoba. Uvijek je bilo premještanja u posljednji tren, kad su neki pokušavali pronaći najbolje mjesto unutar svog kruga utjecaja. Svečano je zapaljen veliki kriješ. S jama za pečenje skinuto je kamenje. Družice voda najuglednijih plemena i plemena-domaćina bile su počašćene zaduženjem da podignu velike komade sočnog mesa. Brun je osjetio zadovoljstvo kad je medu njima ugledao i Ebru. Kad su mog-uri konačno prihvatili Ejlu, sve je bilo riješeno. Brun i njegovo pleme bili su jači no ikad. Premda je to u početku izgledalo nevjerojatno, visoka plavokosa žena je zaista pripadala Plemenu i ujedno bila vidarica Izinog najuglednijeg roda. Brunovo uporno tvrñenje da je tako, da je to Ursusova volja, na koncu se pokazalo ispravnim. Da se i na tren pokolebao, njegov ugled ne bi bio tako velik, niti bi njegov uspjeh bio tako sladak. Kad je medvjede meso rašljastim štapovima premješteno na plad-njeve i plitice, zakrčali su mnogi prazni želuci. Bio je to znak da druge žene započnu slagati drvene i koštane pladnjeve i puniti velike zdjele hranom koju su tako dugo i mukotrpno pripremale. Braud i Vurd krenu naprijed noseći velike plosnate pladnjeve i stanu pred Velikog Mog-ura. "Ova Ursusova gozba iskazuje počast i Gornu, kojeg je Ursus odabrao kao pratnju u svijet duhova. Dok je živio s Norgovim plemenom, Ursus je doznao da njegov Narod nije zaboravio što ga je naučio. Dobro je upoznao Gorna i smatrao ga dostojnim drugom. Braud i Vurd, vi ste zbog svoje hrabrosti, snage i upornosti bili izabrani da Velikom Duhu pokažete vještinu ljudi njegovog Plemena. Provjerio vas je svojom velikom snagom i zadovoljan je pokazanim. Pokazali ste se dostojnim zadatka i sad ste povlašteni da mu odnesete

posljednji obrok kojeg će podijeliti sa svojim Plemenom dok se ne vrati iz Svijeta Duhova. Neka Ursusov Duh uvijek bude s nama." Dva su mladića prolazila kraj svake žene koja je stajala pred posudama napunjenim hranom i odabirala najbolje komade svakog jela osim mesa. Zarobljenog spiljskog medvjeda nikad nisu hranili mesom, premda bi ga životinja u divljini ponekad pojela kad joj je bilo lako dostupno. Mladići su spustili pladnjeve pred medvjeñe krzno napeto na kolce. Veliki Mog-ur nastavi: "Pili ste njegovu krv, sad jedite njegovo tijelo i budite s njim jedno." Blagoslov je označio početak gozbe. Braud i Vurd su dobili prve komade medvjeñeg mesa, a zatim su napunili tanjure čime su htjeli; ostali članovi Plemena slijedili su njihov primjer. Čim su sjeli da uživaju u obroku, čuli su se zadovoljni uzdasi i gunñanje. Meso rukom hranjenog medvjeda vegetarijanca bilo je mekano i bogato masnoćom. Pleme spiljskog medvjeda

Povrće, voće i žitarice, sve spremljeno s najvećom pažnjom, bilo je vrlo ukusno, a glad je doprinijela da sve izgleda još i bolje. Bila je to gozba koju je vrijedilo čekati. "Ejla, ti ništa ne jedeš. Znaš da se meso mora noćas pojesti." "Znam, Ebra, ali nisam gladna." "Ejla je uzbuñena," gestikulirala je Uba punih ustiju. "Drago mi je da ja nisam izabrana. Sve je tako dobro i ne bih željela biti toliko uzbuñena da ne mogu jesti." "Ipak pojedi bar malo mesa. To moraš učiniti. Imaš li malo medvjede juhe za Darka? Trebao bi je pojesti, makar malo, tako će postati dio Plemena." "Dala sam mu, ali nije htio mnogo. Oga ga je upravo nahranila. Oga, je li Grev još gladan? Moje su grudi tako pune da me počinju boljeti." "Htjela sam pričekati ali su oboje bili vrlo gladni. Nahrani ih sutra, Ejla." "Onda ću imati dovoljno mlijeka za njih i za još dvoje. Večeras neće više ništa tražiti, mirno će spavati. Sredstvo za spavanje od bunike je gotovo. Kada budu slijedeći put gladni, daj im malo da popiju, to će ih uspavati. Uba će ti reći koliko im treba dati, ja moram poći Krebu odmah nakon jela i neću se vratiti do kraja obreda." "Ne ostaj predugo, naš ples počinje odmah kad muškarci odu u spilju. Neke su vidarice zbilja odlične za stvaranje ritma. Ples žena na Zboru uvijek je nešto posebno," pokaže Ebra. "Još ne znam dobro plesati. Iza me nešto malo naučila, a i vidarica iz Norgovog plemena je pokušala, ali nemam baš mnogo iskustva," reče Ejla. "Nisi dugo vidarica, a Iza te više učila vidarskim čarolijama nego ritmu, premda je i on čaroban," gestikulirala je Ovra. "Vidarice moraju znati tako mnogo." "Željela bih da je Iza ovdje," doda Ebra. "Drago mi je da su te konačno prihvatili, Ejla, ali Iza mi ipak nedostaje. Tako mi je čudno što nije s nama." "I ja bih voljela da je ovdje," reče Ejla. "Bilo mi je mrsko što sam je morala ostaviti. Bolesnija je nego što želi priznati. Nadam se da se sunča i odmara." "Kad doñe vrijeme da ode na drugi svijet, otići će. Pozovu li je duhovi, nitko je ne može zaustaviti," odvrati Ebra. Ejla zadrhti premda je noć bila topla i obuzme je iznenadna zla slutnja neodreñen, neugodan osjećaj poput studenog vjetra koji označava kraj ljeta. Mog-ur joj je dao znak i ona brzo ustane, no dok je hodala prema spilji nije se mogla otresti zlih slutnji. Izina zdjela prevučena blijedom patinom, posljedicom korištenja kroz bezbrojna pokoljenja, nalazila se na Ejlinom krznu za spavanje. Iz svoje vidarske torbe izvadila je crveno obojenu vrećicu i istresla njen sadržaj. Na svjetlosti

baklje proučavala je korijenje. Premda joj je Iza mnogo puta objasnila kako da odredi točnu količinu, Ejla još nije bila sigurna koliko joj je potrebno za deset mog-ura. Jačina napitka ovisila je ne samo o broju, nego i veličini korijenja i o tome koliko su stari. Nikad nije vidjela kako Iza priprema napitak. Žena joj je objasnila da je previše dragocjen da se sprema samo za vježbu. Kćerke su obično učile od majke, slušajući objašnjenja, a ponajviše iz uroñenog znanja. Ali Ejla nije roñena u Plemenu. Odabrala je nekoliko korijenova, a onda dodala još jedan da bude sigurna da će čarolija biti djelotvorna. Tada je pošla do ulaza, do mješina sa svježom vodom, na mjesto na kojem joj je Kreb rekao da čeka. Promatrala je početak obreda. Zvuk drvenih bubnjeva slijedila je tutnjava kopalja i zatim odsječni staccato dugačke šuplje cijevi. Pomoćnici mog-urova su se kretali medu muškarcima sa zdjelama čaja od bunike i ubrzo je i njih omamio hipnotički ritam. Žene su stajale u pozadini, njihovo će vrijeme doći kasnije. Ejla je čekala u prikrajku puna tjeskobe, umotana samo ogrtačem. Ples muškaraca postajao je sve mahnitiji i ona se pitala koliko će još čekati. Ejla poskoči kad je netko dotakne po ramenu - nije čula da su mog-uri došli iz pozadine spilje - ali se opusti kad je prepoznala Kreba. Čarobnjaci su izašli i poredali se oko medvjeñeg krzna. Veliki Mog-ur je stao ispred njih i njoj se s mjesta na kome je stajala učinilo da će spiljski medvjed, pričvršćen uspravno, široko otvorenih ralja, napasti sakatog čovjeka. No strašna životinja koja je stršala iznad Mog-ura bila je samo privid snage i krvoločnosti. Vidjela je kako veliki čarobnjak daje znak pomoćnicima koji su svirali na drvenim glazbalima. Stali su kod slijedećeg naglašenog udarca, a muškarci su podigli pogled, iznenañeni što vide mog-ure na mjestu gdje trenutak ranije nije bilo nikoga, ili im se barem tako činilo. Ali iznenadna pojava čarobnjaka je takoñer bila dio postizanja obredne atmosfere. Mlada je žena sad znala kako su to izveli. Veliki Mog-ur je čekao, puštajući da neizvjesnost poraste, sve dok nije bio siguran da je pažnja gledalaca prikovana uz divovski lik spiljskog medvjeda koji je bio osvijetljen obrednim plamenom, sa strane kojeg su stajali sveti muškarci. Njegov je znak bio neprimjetan, gledao je na drugu stranu, ali to je bilo ono što je Ejla čekala. Iskliznula je iz svog ogrtača, napunila zdjelicu vodom i stežući korijenje u ruci duboko udahnula i gola krenula prema jednookom čarobnjaku. Svi su zapanjeno uzdahnuli kad je Ejla ušla u osvijetljeni krug. Dotad odjevena u ogrtač koji je skrivao oblike njenog tijela labavim naborima i džepovima, i ponašajući se kao sve ostale žene, počelo se činiti da im nalikuje. Ali bez halja koje su je maskirale, njezin se pravi oblik pojavio kao čista suprotnost izgledu žena iz Plemena. Za razliku od oble, gotovo bačvaste tjelesne grade svojstvene ženama i muškarcima Plemena, Ejla je bila mršava. Gledano s boka bila je vitka, osim grudiju punih mlijeka koje su stršale. Njezin se struk sužavao, pa proširivao u zaobljena bedra, a ruke i noge su bile duge i ravne. Ni crveni i crni krugovi naslikani na golom tijelu nisu to mogli prikriti. Nije imala izbočenu čeljust, a njeno je lice s malim nosom i visokim čelom izgledalo čak i uže nego što su ga pamtili. Gusta plava kosa uokvirivala je lice u blagim valovima i dopirala do sredine leda, hvatajući odbljeske vatre i svjetlucajući poput zlata; čudno lijepa kruna za ružnu mladu ženu, posve očito strankinju. No najviše je zaprepaštavala njezina visina. Naime, kad se prije užurbano kretala povijenih leda ili je sjedila do nogu nekog muškarca, nisu je bili toliko svjesni. Sad, kad je stajala nasuprot čarobnjaku, visina je bila očita. Kad je sagnula glavu, gledala je u tjeme Velikog Mog-ura. Ejla je bilo zamjetno viša od najvišeg muškarca u Plemenu. Veliki Mog-ur je načinio niz uobičajenih pokreta zazivajući zaštitu Duha koji je još lebdio u njihovoj blizini. Tada je Ejla stavila tvrde, osušene korijene

u usta. Teško ih je žvakala. Nije imala široke zube i snažne čeljusti ljudi iz Plemena. Premda ju je Iza upozorila da ne guta sokove koji su se stvarali u ustima, nije to mogla izbjeći. Zapravo nije znala koliko treba korijenima da omekšaju, ali joj se činilo da ih žvače beskrajno dugo. U vrijeme kad je ispljunula posljednju sažvakani grumen, već je bila omamljena. Miješala je tekućinu u drevnoj svetoj zdjelici sve dok nije postala prozirna poput vode, a zatim ju je predala Guvu. Pomoćnici su strpljivo čekali dok je ona žvakala korijenje, a svaki je od njih držao zdjelu čaja od bunike. Guv je dodao Mog-uru posudu prozirne tekućine koju mu je predala Ejla, zatim je uzeo svoju zdjelu i dao je Ejli. Drugi su pomoćnici dali svoje zdjele vidaricama iz svojih plemena. Veliki Mog-ur ispije gutljaj tekućine koju je pripravila Ejla. "Jako je," sveti čovjek oprezno pokaže Guvu. "Pazi koliko daješ." Guv kimne, uzme posudu i krene do mog-ura koji je bio drugi po redu. Ejla i druge vidarice odnesu svoje zdjele do žena koje su čekale, te podijele njima i starijim djevojkama odreñenu količinu tekućine. Ejla je ispila posljednje kapi iz svoje zdjele, ali je već osjećala čudnu omamljenost, kao da joj je dio tijela bio odvojen pa je gleda s nekog drugog mjesta. Nekoliko starijih vidarica dohvati drvene bubnjeve i počne udarati ritam ženskog plesa. Ejla je kao očarana promatrala udaraljke u pokretu, a svaki joj je udarac zvučao precizno i čisto. Vidarica iz Norgovog plemena joj pruži okrugli bubanj. Slušala je ritam, a zatim ga je i sama počela pratiti. Vrijeme je izgubilo svako značenje. Kad je podigla pogled, muškarci su bili otišli, a žene su se okretale u divljoj erotskoj mahnitosti. Osjećala je poticaj da im se pridruži, odložila je bubanj i promatrala kako se prevrnuo i otkotrljao prije negoli se zaustavio. Njezinu pažnju zaokupi okrugli oblik glazbala. Podsjetio ju je na Izinu posudu, dragocjeni drevni predmet povjeren njenoj brizi. Sjetila se kako je buljila u prozirnu, vodenastu tekućinu dok su joj prsti kružili po njoj. Gdje je Izina posuda, pomisli. Što se dogodilo s njom? Mozgala je o posudi, brinula se za nju, postala je opsjednuta njome. Učinilo joj se da vidi Izu i na oči joj navru suze. Izina posuda. Izgubila sam Izinu posudu. Njenu lijepu posudu. Dobila ju je od majke i od majčine majke i od majke majčine majke. Umislima je vidjela Izu, i još jednu Izu, i još jednu: vidarica za vidaricom se poredaše iza Ize u drevnu maglovitu prošlost, a svaka je od njih držala poštovanja vrijednu posudu pokrivenu bijelom prevlakom. Žene su nestale i ona se svojim unutrašnjim okom zagleda u posudu. Iznenada je posuda pukla, prelomila se po sredini i dva su komada pala na pod. Ne! Ne! Vrisnula je bez glasa. Bila je očajna. Izina posuda, moram pronaći Izinu posudu. Posrtala je preko zaspalih žena i teturala prema spilji. To je trajalo cijelu vječnost. Tragajući za dragocjenom posudom puzala je preko kamenih pladnjeva i drvenih zdjela u kojima su se još nalazili skrutnuli ostaci jela s gozbe. Stigla je do ulaza mutno osvijetljenog bakljama i krenula prema njemu. Iznenada joj nešto zakrči put. Našla se u stupici, uhvaćena u zamku neke surove, dlakave spodobe. Digla je pogled i glasno dahnula od straha. U nju je zurila užasna njuška ogromnih, otvorenih ralja. Ejla ustukne, a zatim potrči prema spilji koja kao da ju je pozivala. Čim je ušla, za oko joj zapne nešto bijelo blizu mjesta gdje je čekala Mogurov znak. Spusti se na koljena i pažljivo podigne Izinu posudu zibajući je u rukama. Na njenom dnu je uz omekšanu kašu od korijenja bilo još mliječne tekućine. Nisu sve popili, pomisli. Previše sam napravila. Sigurno sam previše napravila. Što da učinim s preostalim napitkom? Ne mogu ga baciti, Iza je rekla da se ne smije baciti. Zato mi nije ni mogla pokazati kako se priprema napitak, zato sam pripremila previše. Pogrešno sam ga pripremila. Što ako netko sazna? Mogao bi pomisliti da nisam prava vidarica, da nisam žena iz Plemena. Mogli bi nas prisiliti da odemo. Što da radim? Što da radim?

Ja ću popiti ostatak napitka! To ću napraviti. Ako ga popijem, nitko neće ništa otkriti. Ejla prinese posudu ustima i iskapi sadržaj. Tajanstveni je napitak bio sam po sebi jak, a zbog korijenja koje se namakalo u malo tekućine postao je još i mnogo jači. Ejla je pošla u drugu spilju razmišljajući da treba pohraniti posudu na sigurnom mjestu, no prije nego što je došla do svog ognjišta počela je osjećati djelovanje napitka. Izgubila je osjećaj za smjer pa nije ni primijetila kad joj je posuda ispala iz ruke. U ustima je osjećala okus drevne, praiskonske šume: masnu vlažnu ilovaču, pljesnivo trulo drvo, visoka stabla širokih listova ovlaženih kišom, ogromne mesnate gljive. Zidovi spilje su se raširili i udaljavali dok nisu nestali u daljini. Osjećala se kao kukac koji puzi po zemlji. Jasno je opažala i najmanju pojedinost. Njene su oči zamijetile obris traga stopala, svaki kamenčić, svako zrno prašine. Krajičkom oka pratila je pauka koji se penjao uz svjetlucavu svilenu nit obasjanu svjetlošću zublje. Plamen ju je hipnotizirao. Zurila je u treperavo uzbibano svjetlo i promatrala crni dim koji se uzdizao prema mračnom svodu. Prišla je bliže baklji i onda opazila još jednu. Krenula je prema svjetlu koje ju je privlačilo, ali kad je stigla do njega privukla ju je druga, pa opet druga, vodeći je sve dublje u spilju. Nije primijetila kad su svjetlost zublji zamijenile male kamene svjetiljke postavljene na većim razmacima. Nitko je nije vidio kad je prošla mimo velike unutrašnje prostorije pune muškaraca zapalih u duboki trans, ni kad je šmugnula pokraj manje prostorije gdje su pomoćnici čarobnjaka održavali obred koji je starijim dječacima omogućavao da iskuse nešto slično transu odraslih muškaraca. Vodena jednom jedinom mišlju prilazila je svakom plamičku i odmah zatim bila privučena slijedećem. Svjetla su je vodila kroz uske hodnike koji su se otvarali u šire prostorije i opet se sužavali. Posrtala je na neravnom podu, pipajući vlažni kameni zid što se vrtio oko nje. Ušla je u hodnik i na njegovom drugom kraju ugledala veliki rumeni plamen. Hodnik je bio nevjerojatno dug; nastavljao se sve dalje i dalje. Cesto joj se pričinjalo da iz velike daljine gleda samu sebe kako tetura mutno osvijetljenim tunelom. Osjećala je da joj misli bježe daleko u crnu prazninu, ali se uplašila beskrajnosti ništavila i počela boriti da izañe iz njega. Napokon se približila svjetlosti na kraju tunela i ugledala nekoliko osoba posjedalih u krug. Ostatak opreza, sakriven duboko u njenom mozgu zamagljenom drogom, nagnao ju je da se zaustavi kod posljednjih plamenova i da se sakrije iza kamenog stupa. Deset mog-ura je u osvijetljenoj sobi bilo duboko zaokupljeno obredom. Nešto ranije oni su započeli svetkovinu kojoj su prisustvovali svi muškarci Plemena, ali su ostavili svoje pomoćnike da je sami privedu kraju, a oni su se povukli u unutrašnje svetište da ovdje obave obrede o kojima ni učenici ne smiju ništa znati. Ispred svakog muškarca ogrnutog medvjedom kožom nalazila se lubanja spiljskog medvjeda. Druge su lubanje ukrašavale udubljenja u zidovima. U sredini kruga bio je smješten neki dlakavi predmet kojeg Ejla u početku nije uspjela prepoznati. Kad je shvatila o čemu se radi, samo ju je njena tupost poruzrokovana drogom spriječila da ne krikne. Na podu je ležala Gornova odrezana glava. Premda je bila užasnuta, nije mogla odvratiti oči kad je mog-ur iz Norgovog plemena zgrabio glavu, okrenuo je prema dolje i kamenom proširio otvor kroz koji je prolazila leñna moždina. Ružičastosiva hladetinasta masa Gornovog mozga bila je na dohvatu. Čarobnjak je nad glavom pokojnika učinio nekoliko pokreta, zatim rukom posegne u otvor i izvadi komadić mekanog tkiva. Držeći u ruci drhtavu masu, dodao je glavu slijedećem mog-uru. Ejla je unatoč svojoj omamljenosti osjetila duboko gañenje, ali je kao opčarana gledala kako čarobnjaci redom vade svoj dio mozga čovjeka kojeg je ubio spiljski medvjed. Iznenadna vrtoglavica dovede Ejlu na rub duboke praznine. Jedva se suzdržala da joj ne pozli. Očajnički se držala ruba ponora, no kad je vidjela velike svete ljude Plemena kako prinose ruke ustima i jedu Gornov mozak, nije više izdržala. Čin kanibalizma kojem je prisustvovala baci je u crnu jamu.

Vrisnula je bez glasa, nesposobna da čuje samu sebe. Nije mogla vidjeti, nije mogla osjećati, bila je potpuno prazna i to je znala. Nije pobjegla u san koji oduzima svijest. Obuzme je strah, užasni sveobuhvatni strah. Borila se da se vrati; nijemo je zvala u pomoć ali je tonula sve dublje. Dok je sve brže i brže padala u duboki crni beskraj, u beskrajnu hladnu prazninu, osjećala je nešto što inače ne bi mogla osjetiti. Iznenada se njeno nepomično kretanje uspori. Osjećala je škakljanje u mozgu, u glavi, silu koja ju je polako vratila s ruba bezdane jame. Osjećala je u sebi tuñe emocije, emocije koje nisu bile njene. Najjača je bila ljubav, ali bilo je tu i bijesa i velikog straha, a zatim i tragova znatiželje. Zaprepaštena, shvatila je da se u njenoj glavi nalazi Mog-ur. U glavi je uz svoje misli osjećala i njegove, uz svoje osjećaje i njegove osjećaje. To je imalo posve jasne odlike fizičkog dodira, osjećala je da su zajedno a da se ne dotiču, da se dodiruju više nego što bi se ikad mogli fizički dodirnuti. Halucinogeni korijeni iz Izine crvene torbe naglašavali su prirodnu sklonost Plemena. Kod naroda Plemena nagoni su se razvili u sjećanja. Drevna sjećanja kod svih bijahu jednaka, bilo je to sjećanje cijele rase. Rasno sjećanje Plemena bilo je zajedničko, a kad su pod utjecajem droge izoštrili osjetila, mogli su ih dijeliti. Izvježbani mog-uri su svjesnim naporom usavršili prirodno umijeće. Do neke su mjere mogli upravljati sjećanjima koja su dijelili medu sobom, no samo se Veliki Mog-ur rodio s jedinstvenom sposobnošću. On ne samo da je mogao podijeliti sjećanja i upravljati nad njima, zadržavao je vlast čak i onda kad su putovala kroz vrijeme. Muškarci iz njegovog plemena su imali bogatiji i puniji obredni život nego pripadnici bilo kojeg drugog plemena. No sa izvježbanim mog-urima mogao je od početka uspostaviti telepatsku vezu. Mog-uri su uz njegovu pomoć ostvarivali čvršće i bolje jedinstvo od bilo kakvog fizičkog - bio je to dodir njihovih duhova. Bijela tekućina iz Izine posude pojačavala je osjete mog-urova i otvorila njihove umove Velikom Mog-uru; omogućila je da njegova osebujna sposobnost stvori simbiozu i s Ejlinim umom. Teško roñenje koje je oštetilo mozak izobličenog čovjeka naškodilo je samo dijelu njegovih fizičkih sposobnosti, ali ne i izuzetnom razvoju njegovog duha koji mu je dao tako veliku moć. Meñutim, sakati je čovjek bio vrhunac svoje vrste. Priroda je samo kod njega došla do krajnjih granica, idući putem odreñenim za cijelo Pleme. Bez korjenite promjene dalji je razvoj bio nemoguć, a njihove se osobine više nisu mogle prilagodavati okolini. Kao i ogromna životinja koju su obožavali, i kao mnoga druga bića koja su živjela uz njih, oni se nisu mogli korjenito izmijeniti i tako preživjeti. Rasa ljudi čija je društvena svijest bila tolika da je nalagala brigu za slabe i bolesne, pokapanje mrtvih i obožavanje svetih totema, rasa ljudi čiji je mozak bio velik, ali nije imao čeonih režnjeva, koja gotovo uopće nije napredovala kroz stotinjak tisuća godina, je bila osudana na istu sudbinu kao mamut i veliki spiljski medvjed. Oni to još nisu znali, no njihovi su dani bili odbrojani, njihova je vrsta bila osuñena da izumre. S Krebom su dostigli kraj svog razvoja. Ejli se činilo da kroz njene žile teče osim njene i krv neke druge osobe. Moćni je mozak velikog čarobnjaka istraživao njene čudne moždane vijuge i pokušavao se uplesti medu njih. Nije se mogao posve spojiti s njom, ali je ipak pronašao slične kanale, tražio zaobilazne i stvarao nove veze tamo gdje je to bilo moguće. Iznenada Ejla zapanjujuće jasno shvati da ju je on vratio iz praznine; još više, da ne dopušta da ostali mog-uri s kojima je bio u vezi saznaju za njeno prisustvo. Jedva je osjećala njegov dodir s njima, ali njih same nije mogla osjetiti. I oni su znali da je Mog-ur stupio u vezu s nekim ili nečim - ali nisu mogli znati da bi to mogla biti Ejla. Kad je shvatila da ju je Mog-ur spasio i da je sad štiti, upoznala je duboko obožavanje kojim su se čarobnjaci odali kanibalizmu. Nije shvatila, niti je

mogla znati, da je to bilo nešto poput pričesti. Zbor se održavao da se plemena povezu, da postanu Pleme. Ali Pleme nije bilo samo deset okupljenih plemena. Svi su znali da postoje plemena koja žive predaleko da putuju na ovaj sastanak; ta su održavala Zborove bliže svojim spiljama. Pa ipak, i oni su bili isti narod. Svi su ljudi iz Plemena dijelili zajedničko nasljeñe i sjećali ga se; svaki obred obavljen na bilo kojem Zboru imao je jednako značenje za sve. Čarobnjaci su vjerovali da Plemenu daju koristan doprinos. Sad su upijali hrabrost mladića koji je putovao s Ursusovim duhom. Budući da su bili mog-uri, te imali posebne sposobnosti u svojim mozgovima, bili su kadri podijeliti hrabrost i svima ostalima. To je bio razlog Mog-urove ljutnje i straha. Tradicija je od pamtivijeka nalagala da samo muškarci sudjeluju uPlemenskim obredima. Kad bi neka žena vidjela čak i običan obred održan u nekom od plemena, njeni bi suplemenici bili osuñeni. A ovo nije bio običan obred. Bio je to obred od najveće važnosti za cijelo pleme. Ejla je žena; njeno prisustvo može značiti samo jedno neopozivu, nepopravljivu nesreću i opasnost za sve. A ona čak nije žena Plemena. Mog-ur je sad to znao neporecivom sigurnošću. Od trenutka kad je postao svjestan njezinog prisustva, znao je da nije Pleme. Isto je tako brzo shvatio posljedice njezinog prisustva, no već je bilo prekasno. Sudbina je neumoljiva i on je toga bio svjestan. No njen je grijeh bio tako velik da nije znao što da poduzme; znao je da ni smrtva kletva ne bi bila dovoljna. Prije nego što se odluči, želio je saznati više o njoj i kroz nju o Drugima. Iznenadilo ga je što je osjetio njen poziv upomoć. Drugi su se razlikovali, no moralo je biti i nekih sličnosti. Mislio je da to mora saznati zbog Plemena, a bio je znatiželjniji nego što je to bilo uobičajeno za pripadnike njegove vrste. Oduvijek ga je zanimala; želio je saznati po čemu se razlikuje od njih. Odlučio je da izvede pokus. Probijajući se sve dublje, upravljajući nad devet mozgova koji su bili jednaki njegovom i koji su ga slušali od svoje volje, i, odvojeno od njih, nad jednim koji je bio sličan njegovom, a ipak različit, moćni je sveti čovjek odveo sve njih na zajedničke početke. Ejla opet osjeti miris praiskonske šume, a potom joj se učini da se šuma pretvara u slankastu otopinu. Njeni dojmovi nisu bili tako jasni kao kod ostalih - ovaj osjećaj bitka isjećanja na zoru života bijaše joj nov, i njezina su sjećanja na to bila mutna i podsvjesna. No njezini su najdublji, najraniji slojevi bili jednaki njihovima. Počeci su nam isti, pomisli Mog-ur. Osjećala je osobnost svojih stanica i znala je kad su se podijelile u toploj, hranjivoj tekućini koju još nosi u sebi. Stanice su rasle, razdvojile se, razišle, a kretanje zadobi smisao. Još jedno odvajanje i meki amorfni oblici postanu čvrsti. Još jedno odvajanje i ona spozna bol prve eksplozije zraka kojeg su živa bića počela udisati u novom elementu. Odvajanje, masna glinena zemlja, mlado zelenilo i sakrivanje pred zubatim čudovištima koja su ih satirala. Odvajanje, i sigurnost u dosizanju grane da se prijeñe preko ponora, iznenadna žega i suša, i žeñ koja ju je dovela natrag na obalu mora. Odvajanje, i tragovi nestale veze izgubljene u moru koje je povećalo njen lik, skinulo joj krzno i promijenilo njene obline - i ostavilo tamo roñake da se vrate na raniji, aerodinamičniji oblik, ali da i dalje udišu zrak i sišu mlijeko. A sada, hodala je uspravno na dvije stražnje noge koristeći prednje da rade, oči da vide šire obzore, a dobila je i zametak prednjeg mozga. Odvajala se od Mog-ura i kretala drugim putem, no on još nije bio toliko udaljen da je ne bi mogao pratiti. Prekinuo je vezu s ostalima, ali oni su dovoljno napredovali da nastave sami. Ionako je već bilo blizu vrijeme prekidanja veze. Još su samo njih dvoje ostali u duhovnom dodiru - starac iz Plemena i mlada žena koja je pripadala Drugima. Nije je više vodio, nego je tragao, a ne samo da je on istraživao njen put, nego je i ona

istraživala njegov. Vidjela je kako se zemlja mijenja od vrele pustinje do leda, jačeg od najoštrije zime u njihovom dobu. Osjetila je da je ta zemlja daleko i u vremenu i u prostoru, daleko na zapadu, nedaleko velikog mora nekoliko puta šireg od onoga koje okružuje njihov poluotok. Vidjela je spilju, dom nekog od predaka velikog čarobnjaka, pretka koji mu je veoma nalikovao. Bila je to mutna slika viñena preko ponora koji je razdvojio njihove rase. Spilja se nalazila u strmom zidu iznad rijeke iširoke ravnice. Na vrhu litice uzdizao se velik kamen. Bio je to dugačak, malo plosnat stup koji se naginjao preko ruba litice, kao da je zaustavljen u padu i zaleñen na mjestu. Potjecao je s nekog drugog mjesta, bio je drugačije grade, lutao je nošen razbješnjelim vodama i klizanjima zemlje sve dok se nije zaustavio na rubu litice u kojoj se smjestila spilja. Slika se raspršila, ali je Ejla zadržala sjećanje na nju. Na tren je osjetila silnu tugu. Tada je ostala sama. Mog-ur je više nije mogao pratiti. Pronašla je vlastiti put do sebe same, ali je otišla još malo dalje. Ponovo je na tren vidjela spilju, a zatim je slijedio zbrkani kaleidoskop krajolika koji nisu bili raštrkani igrom slučaja kao u prirodi, nego pravilno poredani. Iz zemlje su se uzdizale strukture nalik kutijama, a uz njih su se prostirale dugačke kamene trake duž kojih su vrlo brzo miljele čudne životinje; ogromne su ptice letjele, a da nisu mahale krilima. Bilo je i drugih prizora, toliko čudnih da ih nije mogla razumjeti. Sve je to trajalo samo tren. Žureći se da stigne u sadašnjost pošla je predaleko, na kratko je izašla iz svog vremena, stigavši do mjesta gdje je moglo nastupiti još jedno odvajanje. Tada joj se um razbistri i iz svog zaklona iza stupa baci pogled na desetoricu muškaraca posjedalih u krug. Mog-ur ju je pogledao i ona u njegovom dubokom smedem oku jasno nazre svu njegovu tugu. U njenom je mozgu prokrčio nove puteve, puteve koji su joj omogućili da vidi budućnost, ali on to nije mogao učiniti u vlastitom mozgu. Dok je gledala izvan njegovog dometa, uhvatio je bljesak, ne bljesak budućnosti, nego onoga što će biti u budućnosti. Budućnost je pripadala njoj, a ne njemu. Nije to razumio, ali je naslućivao značenje toga. Stresao se. Kreb gotovo da i nije mogao razmišljati na apstraktan način. Uz veliki je napor brojao do dvadeset. Nije imao sposobnost asocijativnog mišljenja, nije posjedovao intuiciju. Znao je da je njegov um daleko moćniji od njenog, da je možda čak i inteligentniji. No njegov je genij bio drugačije naravi. Mogao se sjećati više i bolje od bilo koga iz svog

drevnog Plemena. Čak je i nju mogao prisiliti da se sjeća. Meñutim, u njoj je osjetio mladost, vitalnost nove vrste. Ona se ponovo odvojila, a on nije. "Izañi!" Ejla poskoči na njegovu oštru zapovijed, iznenañena što tako glasno govori. Tada shvati da uopće nije govorio. Osjetila ga je, a ne čula. "Izañi iz spilje! Brzo! Smjesta izañi!" Jurnula je iz svog zaklona i potrčala niz hodnik. Neke su kamene svjetiljke izgorjele sve do fitilja od mahovine, druge su pištale i gasile se. Ipak, bilo je dovoljno svjetla da joj pokaže put. Iz unutrašnje spilje gdje su muškarci imladići spavali bez snova, nije se čuo ni glas. Došla je do zublji; i neke od njih su dogorjele. Konačno je izjurila iz spilje. Još je bilo mračno, ali se već počelo ukazivati blijedo svjetlo novog dana. Ejla je bila bistra, nije ostao ni trag snažne droge, no bila je posve iscrpljena. Vidjela je žene ispružene po zemlji, isprane od svih osjećaja, i legla kraj Ube. Još je bila gola ali nije osjećala jutarnju studen, baš kao ni ostale pozaspale žene. Kad je Mog-ur, koji ju je polako pratio, stigao do izlaza iz spilje, ona je već spavala dubokim snom. Došepao je do nje i bacio pogled na njenu raščupanu plavu kosu, toliko različitu od kose drugih žena koliko se i ona razlikovala od njih. Obuzela ga je ogromna tuga. Nije je smio pustiti da pobjegne. Trebao ju je dovesti pred muškarce i zbog njenog je zločina istog trena ubiti. Ali čemu bi to koristilo? To ne bi uklonilo katastrofu koju je izazvalo njeno

prisustvo, to ne bi izbrisalo nesreću koju Pleme mora podnijeti. Što bi vrijedilo i da su je ubili? Ejla je bila samo jedna od mnogih članova njene vrste, a on ju je volio. i i""" A?"; . Povratak Guv je izašao iz spilje, žmirnuo na jutarnjem suncu, protrljao oči i protegnuo se. Opazio je Mog-ura kako sjedi naslonjen na panj i zuri u zemlju. Ugasilo se toliko svjetiljki i zublji, pomisli on, nekom se može dogoditi da krene krivim putem i da se izgubi. Pitat ću Mog-ura da li da napunim svjetiljke i postavim nove zublje. Mog-urov učenik se odlučnim korakom uputi prema čarobnjaku, ali zastane kad spazi iscrpljeno starčevo lice i njegova tužno pogrbljena ramena. Možda je bolje da ga ne smetam i sam obavim taj posao. Mog-ur stari, pomisli Guv vraćajući se u spilju s mješinom medvjede masti, novim fitiljima i bakljama. Stalno zaboravljam koliko je zapravo star. Putovanje ovamo bilo je naporno, a i obred ga je iscrpio. Tu je i putovanje natrag. Čudno, zamisli se Guv, nikad prije nisam o njemu mislio kao o starcu. Još se nekoliko muškaraca izvuklo iz spilje. Trljajući oči i zureći u gole žene raštrkane po zemlji, pitali su se, kao i obično, zašto su toliko iscrpljene. Prva žena koja se probudila potrčala je po ogrtače i stala buditi ostale, prije nego što ostali muškarci izañu iz spilje. "Ejla," zvala je Uba tresući ženu, "Ejla, probudi se." "Mmmmmfff," promrmlja Ejla i okrene se na drugu stranu. "Ejla! Ejla," opet će Uba, snažnije je tresući. "Ebra, nikako je ne mogu probuditi." "Ejla," glasno je zvala voñina družica i grubo je prodrmala. Ejla otvori oči i pokuša odgovoriti nekim znakom, zatim ponovo sklopi oči i smota se u loptu. "Ejla! Ejla," ponovo će Ebra. Mlada žena još jednom otvori oči. "Idi u spilju i tamo odspavaj. Ne možeš ostati ovdje, muškarci su počeli ustajati," upozori je Ebra. Mlada je žena posrćući krenula prema spilji. Trenutak kasnije se vratila, sasvim budna i smrtno blijeda. "Što se dogodilo," upita je Uba. "Blijeda si. Izgledaš kao da si vidjela duha." "Uba, oh, Uba, posuda." Ejla padne na zemlju i zarije lice medu dlanove. "Posuda? Kakva posuda, Ejla? Ne shvaćam." "Slomljena je," Ejla uspije pokazati. "Slomljena?" Reče Ebra. "Zašto se toliko uzbuñuješ zbog slomljene posude? Napravit ćeš novu." "Ne, ne mogu. Ne takvu. To je Izina posuda, posuda koju je dobila od svoje majke." "Majčina posuda? Majčina obredna posuda?" Uba je bila preneražena. Suho, krhko drvo drevne relikvije izgubilo je nakon toliko generacija elastičnost. Na posudi se stvorila posve tanka pukotina, nevidljiva ispod bijele pokosti. Kad ju je Ejla ispustila na kameni pod bilo je to više nego što je mogla podnijeti. Pukla je na dvoje. Kad je istrčala iz spilje, Ejla nije opazila da je promatra Kreb. Spoznaja da je poštivana posuda slomljena, dodala je njegovim mislima tužni završetak. Sve se slaže. Čarolija korijenja nikad se više neće koristiti. Nikad više neću održati sličan obred i neću naučiti Guva kako se korijenje upotrebljavalo. Pleme će ih zaboraviti. Stari se bogalj teško odupre o štap i podigne na noge, osjećajući bolno probadanje u zglobovima zahvaćenim artritisom. Dosta sam dugo sjedio u hladnim spiljama; došlo je vrijeme da to Guv preuzme. Premlad je za to, ali ja sam prestar. Pomognem li mu, za godinu ili dvije možda će biti spreman. Možda će morati biti spreman. Tko zna koliko ću još živjeti? Bran je primijetio napadnu promjenu na starom čarobnjaku. Mislio je da je uzrok Mog-urove potištenosti prirodno popuštanje napetosti nakon uzbuñenja, pogotovo kad se zna da je to njegov posljednji Zbor Plemena. Bran se i ovako

brinuo kako će starac prebroditi povratak i bio je siguran da će ih na povratku usporavati. Odlučio je još jednom povesti muškarce u lov pa da s plemenom-domaćinom zamijeni svježe meso za nešto njihovih zaliha hrane kako bi se bolje opskrbio za putovanje. Nakon uspješnog lova, Bran je požurivao odlazak. Nekoliko je plemena već otišlo. Kad se svetkovina završila, njegove su se misli vratile vlastitoj spilji i ljudima koji su ostali u njoj, no bio je dobro raspoložen. Njegov položaj nije nikad bio ugroženiji, pa je pobjeda zato bila slada. Bio je zadovoljan sobom, svojim plemenom i Ejlom. Bila je dobra vidarica; znao je to i ranije. Kad je nečiji život bio ugrožen, zaboravila bi na sve ostalo, baš kao Iza. Bran je znao da je Mog-ur najviše pridonio da ostali čarobnjaci prihvate mladu vidaricu, ali se Ejla sama dokazala spasivši život mladog lovca. On i njegova družica su namjeravali ostati s plemenom-domaćinom dok ne prizdravi dovoljno da može putovati, a možda će s ovdje i prezimiti. Mog-ur nije nikad spomenuo Ejlin tajni posjet maloj prostoriji duboko u planini - osim jednom. Ejla je spremala stvari i pripravljala se za odlazak zakazan za slijedeće jutro kad se Kreb dovukao u dragu spilju. Izbjegavao ju je, a to je mladu ženu boljelo jer ga je voljela. Spazio je Ejlu, stao kao ukopan i okrenuo se da ode, no ona je to spriječila jurnuvši prema njemu i spustivši se do njegovih nogu. Kreb spusti pogled na valovitu kosu, uzdahne i lagano je udari po ramenu. Ejla podigne pogled, užasnuta koliko se Kreb postarao za samo nekoliko dana. Ružni ožiljak i komadić kože što je pokrivao njegovu praznu očnu duplju bili su naborani i povučeni dublje u sjenu izbočenog luka njegovih obrva. Sijeda mu je brada opušteno visjela niz isturenu čeljust, a njegovo je nisko čelo nagnuto prema natrag bilo gotovo posve ćelavo. No mladu je ženu slomila duboka tuga u njegovom jedinom, bistrom smedem oku. Što je učinila? Žarko je poželjela da može opozvati svoj boravak medu mog-urima one noći. Bol koju je osjetila kad je vidjelo njegovo tijelo izmučeno patnjom nije bila ništa prema tjeskobi zbog patnji Mog-urove duše. "Što je, Ejla," pitao je. "Mog-ure, ja... ja... " mucala je, a zatim iz nje navru riječi. "Oh, Kreb. Ne mogu podnijeti da te toliko boli. Što da učinim? Ako želiš, otići ću do Brana, učinit ću sve što kažeš. Samo mi reci što da radim." Što možeš učiniti, Ejla, pomisli starac. Možeš li promijeniti sebe ili mene? Možeš li opozvati štetu koju si učinila? Pleme će izumrijeti, ostat ćeš ti i tvoja vrsta. Mi smo drevan narod. Održavali smo svoje tradicije, poštovali duhove i Velikog Ursusa, ali za nas je sve prošlo, za nas je sve gotovo. Možda je tako moralo biti. Možda nisi kriva ti, Ejla, nego tvoja vrsta. Da li si zato dovedena k nama? Da mi to kažeš? Zemlja koju ostavljamo lijepa je i bogata; dok su živjela naša pokoljenja, davala nam je sve što smo trebali. Kakvu ćete je vi ostaviti kad na vama bude red? Što vi možete učiniti? "Postoji nešto što možeš učiniti, Ejla," Mog-ur je polako gestikulirao, naglašavajući svaku kretnju. Njegovo je oko postalo ledeno. "Nikada više to ne spominji." Stajao je uspravno, koliko mu je to dopuštala zdrava noga, pokušavajući da se ne nasloni na svoj štap. Zatim se, skupivši sav svoj ponos i ponos svog naroda, kruto i dostojanstveno okrenuo i izašao iz spilje. "Braud!" Mladić krede prema čovjeku koji ga je pozvao. Žene iz Brunovog plemena su žurno spremale jutarnji obrok jer je pleme namjeravalo krenuti čim završe s jelom. Muškarci su koristili posljednju priliku za razgovor s ljudima koje neće vidjeti slijedećih sedam godina. Neki se od njih nikad više neće susresti. Pričali su o pojedinostima uzbudljivih natjecanja i svečanosti, ne bi li ih tako na neki način malo produljili. "Braud, ovaj si puta bio vrlo uspješan. Na slijedećem Zboru bit ćeš voda." "Možda ćete vi tada imati više uspjeha," odmahne Braud, ponosno se šepureći. "Samo smo imali sreće."

"Vi zaista imate sreće. Vaše je pleme prvo, vaš je mog-ur prvi, čak je i vaša vidarica prva. Znaš, Braud, sretni ste što imate Ejlu. Malo bi se koja vidarica usudila suočiti sa spiljskim medvjedom da spasi lovca." Braud se lagano namrgodi, zatim ugleda Vurda i krene prema njemu. "Vurde," oslovi ga. "Dobro si se pokazao. Drago mi je što su te odabrali umjesto Nauza. On je dobar, ali ti si daleko bolji." "Ti si zaslužio da budeš prvi, Braud. Odlično si trčao. Cijelo tvoje pleme zaslužuje svoje mjesto, čak je i vaša vidarica najbolja, premda sam u početku sumnjao u to. Kad postaneš voda, dobro će ti doći takva vidarica. Nadam se jedino da više neće rasti. Govoreći otvoreno, čudno mi je kad moram dignuti pogled prema jednoj ženi." "Da, previsoka je," kruto će Braud. "No to nije važno, sve dok je dobra vidarica, zar ne?" Braud je jedva kimnuo, a onda pokretom prekinuo razgovor i krenuo dalje. Ejla. Ejla. Dosta mi je Ejle, mislio je dok je prelazio čistinu. "Braud, htio sam te vidjeti prije nego što odeš," reče mu jedan muškarac i krene prema njemu. "Ti znaš da u mom plemenu postoji žena čija je kći deformirana baš kao i sin vaše vidarice. Razgovarao sam s Brunom i on se složio da je primi, ali je želio da govorim is tobom. Ti ćeš najvjerojatnije postati njihov voda. Majka je obećala da će odgojiti kćer da bude dobra žena, dostojna prvog plemena i sina prve vidarice. Ti nemaš prigovora, zar ne, Braud? To je logično sparivanje." "Nemam prigovora," Braud odrešito odmahne i okrene se na peti. Da nije bio toliko ljut, možda bi i prigovorio, ali sada jednostavno nije želio raspravljati o Ejli. "Uzgred rečeno, dobro si trčao, Braud." Mladić nije vidio napomenu, leda su mu već bila okrenuta. Dok je ukočeno koračao prema spilji, primijetio je dvije žene udubljene u razgovor. Znao je da bi morao skrenuti pogled da ne vidi o čemu govore, ali je i dalje piljio ravno pred sebe, praveći se da ih ne vidi. .... naprosto nisam vjerovala da je žena iz Plemena, a zatim, kad sam vidjela njezino dijete... Meñutim, način na koji je krenula ravno prema medvjedu, baš kao da pripada plemenu-domaćinu, kao da ga se uopće ne boji. Ja to ne bih mogla učiniti." "Razgovarala sam s njom. Draga je i ponaša se sasvim uobičajeno. Ipak, ne mogu a da se ne upitam hoće li ikad pronaći muškarca? Tako je visoka, koji muškarac želi ženu višu od sebe? Pa čak i ako je najbolja vidarica." "Netko mi je rekao da se jedno pleme zanima za nju, ali nije bilo vremena da se dogovore pojedinosti; vjerujem da žele još razmisliti o tome. Rekli su da će poslati glasnika ako je odluče prihvatiti." "Nemaju li oni novu spilju? Kažu da ju je ona pronašla i da je vrlo velika i prikladna." "Misli se da se nalazi blizu mora; svi su putovi dobro utabani. Vjerujem da bi ih dobar glasnik lako pronašao." Braud se jedva suzdržao da ne udari lijene, brbljave nametljivice. One, meñutim, nisu pripadale njegovom plemenu, pa premda je imao pravu kazniti bilo koju ženu, ne bi bilo mudro ćuškati ženu iz drugog plemena bez dopuštenja njenog muškarca ili vode, osim ako je prekršaj bio velik i očit. Njemu je i bio, no nekom drugom možda ne bi. "Naša vidarica kaže da je vrlo vješta," govorio je Norg baš kad je Braud ulazio u spilju. "Ona je Izina kći," mahne Brun, "a Iza ju je dobro izvježbala." "Šteta da Iza nije mogla doći. Bolesna je, zar ne." "Da, i to je jedan od razloga zašto žurim kući. Pružili ste nam sjajno gostoprimstvo, Norg, ali moramo se vratiti u našu spilju, tamo je naš dom. Ovo je bio jedan od najboljih Zborova. Dugo će se pamtiti," reče Brun. Braud je okrenuo leda i stisnuo šake, pa tako nije vidio pohvale koje je Norg uputio sinu Brunove družice. Ejla, Ejla, Ejla. Svi govore o Ejli. Čovjek bi

pomislio da na Zboru osim nje nitko nije ništa učinio. Da li je bila izabrana za Medvjedov obred? Tko je bio na Ursusovoj glavi dok je ona bila na zemlji, na sigurnom? Pa što ako je spasila onog lovca, on vjerojatno više nikad neće hodati. Ružna je, previsoka, a i njezin je sin deformiran. Morali bi vidjeti koliko je kod kuće drska. U tom je trenutku Ejla prošla kraj njega noseći nekoliko zamo-taka. Braudov je pogled pun mržnje bio toliko zlokoban da je ustukPleme spiljskog medvjeda nula. Što sam mu sad skrivila, pitala se. Gotovo ga nisam ni vidjela otkad smo stigli ovamo. Braud je bio posve odrastao, snažno grañen muškarac iz Plemena, ali opasnost koju je predstavljao bila je daleko veća od puke fizičke ozljede. Bio je sin voñine družice, jednog će dana i sam biti voda. Upravo je o tome razmišljao dok je promatrao Ejlu kako pred spiljom odlaže zamotuljke. Nakon jela žene su pospremile onih nekoliko potrepština kojima su pripremile jutarnji obrok. Brun je bio nestrpljiv, baš kao i one. Ejla izmijeni posljednje znakove s nekim vidaricama, Norgovom družicom i nekoliko drugih žena, zatim uvije sina u ogrtač za nošenje i zauzme svoje mjesto ispred ostalih žena. Brun je dao znak isvi krenu preko čistine ispred spilje. Prije nego što su došli do zavoja, Brun se zaustavi i svi se okrenu da bace posljednji pogled prema domaćinima. Norg je stajao na ulazu u spilju s cijelim svojim plemenom. "Poñite s Ursusom," domahne im. Brun kimne i krene dalje. Proći će sedam godina prije nego što opet vidi Norga - a možda ga nikad više neće vidjeti. To je znao samo Duh Velikog Spiljskog medvjeda. Putovanje je, kao što se Brun i bojao, za Kreba bilo vrlo teško. Starog je čovjeka, kojeg više nije podržavalo iščekivanje, a tištila ga je i spoznaja koju je tajio, ponovo izdavalo njegovo tijelo. Brun se sve više brinuo: nikad veliki čarobnjak nije izgledao tako klonulo. Zaostajao je. Mnogo je puta Brun slao lovca po njega dok su ostali čekali. Voda je smanjio brzinu kretanja nadajući se da će mu tako olakšati put, no činilo se da Kreb to ni ne primjećuje. Nekoliko večernjih obreda koje je održao na Brunov nalog nisu bili vrlo uspješni. Izgledalo je kao da se Mog-ur opire, njegovi su pokreti bili ukočeni, kao da nije imao volje. Brun je primijetio da se Kreb i Ejla ne približuju, i premda joj nije bilo teško hodati, Ejlin je korak izgubio elastičnost, Nešto nije u redu medu njima, pomisli voda. Od sredine prijepodneva putovali su kroz visoku, suhu travu. Brun se osvrne; Kreba nije bilo na vidiku. Dao je znak jednom od muškaraca, ali se predomisli i krene do Ejle. "Vrati se i pronañi Mog-ura," dade joj znak. Iznenañeno ga pogleda, a onda kimne. Predavši Darka Ubi požurila je natrag puteljkom od tvrde, ugažene trave. Pronašla ga je prilično daleko kako polako hoda i teško se naslanja na svoj štap. Činilo se da ga muče bolovi. Ejla je bila tako osupnuta njegovim odgovorom na njeno ponizno kajanje da nakon toga jednostavno nije znala što da mu kaže. Bila je sigurna da ga bole njegovi artritični zglobovi, ali od nje nije htio primiti neko sredstvo protiv bolova. Nakon što je nekoliko puta odbio, nije mu više nudila lijekove, premda joj je srce zbog toga krvarilo. Kad ju je ugledao, zaustavio se. "Što radiš ovdje," upitao je. "Brun me poslao po tebe." Kreb zagunda i nastavi put. Ejla se postavi iza njega. Gledala je njegove polagane, bolne pokrete i odjednom to više nije mogla izdržati. Zaobišla ga je i spustila se na tlo pred njegovim nogama, prisilivši ga da stane. Kreb je dugo promatrao mladu ženu prije nego ju je kucnuo po ramenu. "Ova žena želi znati zašto se Veliki Mog-ur ljuti." "Ne ljutim se, Ejla."

"Zašto mi ne dopuštaš da ti pomognem," preklinjala je. "Prije si mi to uvijek dopuštao." Ejla se trudila da se sabere. "Ova je žena vidarica. Ona je učila kako da pomogne onima koje nešto boli. To je njezino mjesto, njen zadatak. Ovu ženu boli da gleda kako Veliki Mog-ur pati, ona to ne može podnositi." Ejla nije više mogla održati službeni stav. "Oh, Kreb, dopusti mi da ti pomognem. Zar ne znaš da te volim? Ti si za mene kao muškarac moje majke. Ti si se brinuo za mene, zauzeo se za mene, dugujem ti život. Ne znam zašto me više ne voliš, ali ja tebe nisam prestala voljeti." U njenom beznadnom očaju suze joj obliju lice. Zašto voda curi iz njenih očiju kad pomisli da je ne volim? I zašto kad vidim te vlažne oči poželim nešto za nju učiniti? Da li svi Drugi imaju taj problem? Ona je u pravu, prije sam uvijek prihvaćao njezinu pomoć, pa zašto bih je sada odbio? Ona nije žena Plemena. Bez obzira što drugi misle, ona se rodila medu Drugima, i uvijek će biti jedna od njih. Ona to čak ni ne zna. Misli da je žena Plemena, misli da je vidarica. I jest vidarica. Možda nije iz Izina roda, ali je ipak vidarica, a pokušala je postati i žena Plemena, premda joj je to ponekad bilo vrlo teško. Pitam se koliko joj je to teško? Nije prvi put da joj voda dolazi na oči, a koliko se puta morala truditi da je zadrži? Ne može je zadržati kad misli da je netko ne voli. Može li je to doista toliko boljeti? Koliko bi mene boljelo kad bih pomislio da me ne voli? Više nego bih to želio. Ako i ona može voljeti, može li biti toliko različita? Kreb je pokuša gledati kao strankinju, kao ženu Drugih. No ona je i dalje bila Ejla, još je bila dijete družice koju nikad nije imao.

"Ejla, bit će bolje da požurimo. Brun čeka. Obrisi oči, a kad stanemo, možeš mi napraviti čaj od vrbine kore, vidarice." Smiješak ozari njene oči. Skoči na noge i krene za njim. Nakon nekoliko koraka premjesti se na njegovu slabu stranu. On za trenutak zastane, kimne, i osloni se na nju. Brun je odmah opazio poboljšanje pa ubrzo ponovo požuri grupu, premda još uvijek nisu išli tako brzo kako je želio. Starac je i dalje bio sjetan, ali je izgledalo da se više trudi. Znao sam da nešto izmeñu njih dvoje nije u redu, pomisli Brun, ali izgleda da su to ipak riješili. Bilo mu je drago što je došao na pomisao da Ejlu pošalje po čarobnjaka. Kreb je dopustio da mu Ejla pomogne, no jaz medu njima nije nestao jer je bio preširok da ga prijeñe. Nije mogao zaboraviti da su im sudbine različite i to je stvorilo napetost koja je smetala nekadašnjoj vedroj toplini medu njima. Premda su dani još uvijek bili vrući, noći su postajale sve hladnije. Prvi pogled na snijegom pokrivene vrhove planina daleko na zapadu razveselio je pleme, no kako se njihova udaljenost tokom slijedećih dana jedva smanjivala, planinski je lanac na južnom kraju poluotoka za njih postao tek dio krajolika. Premda neprimjetno, razdaljina se ipak smanjivala. Za vrijeme sporog napredovanja prema zapadu počeli su razabirati plave dubina rasjeklina na ledenjacima, a nejasna ljubičasta boja ispod ledenih vrhova je poprimila raznolike oblike. Hodali su sve do mraka i tek su se tada po posljednji put ulogorili u stepi. Čim je svanuo novi dan, svi su već bili budni. Ravnica se pretvorila u područje širokih livada i visokog drveća. Već i sam pogled na nosoroga biljoždera koji je živio u umjerenom klimatskom području donio im je osjećaj bliskosti, pogotovo kad je životinja krenula svojini putem i nije ih se udostojala ni pogledati. Kad su stigli do utabane staze na padini planine, ubrzali su korake. Tada su zaokrenuli poznatim zavojem i ugledali svoju spilju. Sva su srca brže zakucala. Bili su kod kuće. U susret im pojure Aba i Zaug. Aba je veselo pozdravila svoju kćerku i Druga, zagrlila ostalu djecu i zatim uzela Gruba u naručje. Zaug kimne Ejli, potrči prema Grodu i Uki, a zatim prema Ovri i Guvu. "Gdje je Dorv," upita Ika.

"Hoda svijetom duhova," odgovori Zaug. "Bolest očiju tako se pogoršala da uopće nije mogao vidjeti što mu se govori. Mislim da se predao i da nije želio dočekati vaš povratak. Kad su ga duhovi pozvali, krenuo je s njima. Pokopali smo ga i označili mjesto da ga Mog-ur može pronaći za posmrtne obrede." Ejla se tjeskobno okretala. "Gdje je Iza?" "Vrlo je bolesna, Ejla," reče joj Aba. "Nije napuštala ležaj od prošlog mladog mjeseca." "Iza! Ne Iza! Ne! Ne," poviče Ejla i potrči prema spilji. Čim je stigla do Krebovog ognjišta, bacila je svoje zamotuljke i jurnula prema ženi koja je ležala na krznima. "Iza! Iza," zvala je mlada žena. Stara vidarica otvori oči. "Ejla," reče promuklim, jedva čujnim glasom. "Duhovi su uslišali moju želju," polako je gestikulirala. "Vratila si se." Iza ispruži ruke. Ejla je zagrli i osjeti njezino mršavo krhko tijelo koje se pretvorilo u gomilu kostiju prekrivenih kožom. Kosa joj je bila bijela poput snijega; lice je izgledalo kao suhi pergament nategnut preko ispijenih obraza i upalh očiju. Kao da je imala tisuću godina, a bilo joj je tek dvadeset i šest. Od suza koje su tekle potokom, Ejla gotovo nije vidjela. "Zašto sam otišla na Zbor? Morala sam ostati i brinuti se za tebe. Znala sam da si bolesna, zašto sam otišla i ostavila te?" "Ne, ne, Ejla," odmahne Iza. "Nemoj se optuživati. Ne možeš promijeniti suñeno. Kad si odlazila, znala sam da umirem. Nisi mi mogla pomoći, nitko mi ne može pomoći. Željela sam samo jedno - da te još jednom vidim prije nego krenem u svijet duhova." "Ne smiješ umrijeti! Neću dopustiti da umreš! Brinut ću se za tebe. Izliječit ću te," Ejla je divlje gestikulirala. "Ejla, Ejla. Ima stvari koje čak ni najbolja vidarica ne može napraviti." Starija žena od napora počne snažno kašljati. Ejla je podupre dok se kašalj nije smirio. Gurnula je svoje krzno za spavanje iza staričinih leda, a zatim počne premetati lijekove smještene pokraj Izinog ležaja. "Gdje je alant? Ne mogu ga pronaći." "Potrošila sam ga," nemoćno mahne bolesnica. Napad kašlja ju je posve iscrpio. "Potrošila sam sve zalihe, a nisam mogla izaći da ga naberem. Aba ga je pokušala pronaći, ali je zabunom donijela suncokrete." "Nisam smjela otići," reče Ejla i istrči iz spilje. Na ulazu je srela Kreba i Ubu s malim Darkom u naručju. "Iza je bolesna," uzbuñeno im dade znak, "i potrošila je sav alant. Idem ga nabrati. Nema ni vatre na ognjištu. Zašto sam otišla na Zbor? Trebala sam ostati ovdje. Zašto sam otišla?" Ejlino blijedo, od puta iscrpljeno lice bilo je obliveno suzama, ali ona to nije primjećivala. Potrčala je niz padinu, a Kreb i Uba požure u spilju. Ejla prijeñe preko potoka, stigne do livade gdje je rasla biljka i golim rukama počne iskapati korijenje. Zaustavila se na potoku da ih opere i požuri u spilju. Uba je u meñuvremenu zapalila vatru, ali je voda koju je grijala bila još mlaka. Kreb je stajao pokraj Ize i gestikulirao s više žara nego što je pokazao tokom mnogih dana, moleći sve duhove koje je znao da ojačaju njen život i preklinjući ih da je još ne uzmu na drugi svijet. Uba stavi Darka na prostirku. Baš je naučio puzati i dignuvši se na ruke i noge pošao je k majci. Htio je sisati, no Ejla ga odgurne, zaokupljena rezanjem korijenja. Nije imala vremena za sina. Dok je Ejla užurbano stavljala korijenje u vodu i dodala još kamenja, nestrpljivo čekajući da voda zakuha, Dark zaplače. "Dajte da vidim Darka," mahne Iza. "Tako je narastao." Uba uzme dijete i stavi ga u krilo svoje majke. Mališan nije htio da ga mazi stara žena koje se nije sjećao, pa se svim silama pokušavao oteti i spustiti na pod.

"Jak je i zdrav," reče Iza, "i s lakoćom drži glavu uspravno." "Ima već i družicu," odvrati Uba," obećana mu je djevojčica iz drugog plemena." "Družica? Koje bi pleme njemu obećalo djevojčicu? Tako je mlad, a k tome i deformiran." "Na Zboru je bila žena čija je kći deformirana. Već je prvog dana došla i govorila s nama," objasni Uba. "Djevojčica čak i liči na Darka, osobito po glavi. Crte lica im se ponešto razlikuju. Majka je pitala da li bi se mogli spariti; Oda je bila vrlo zabrinuta da joj kći neće nikad naći muškarca. Brun i voda njenog plemena su se dogovorili. Vjerujem da će nakon slijedećeg Zbora doći k nama, premda još neće biti žena. Ebra kaže da može živjeti s njom dok njih dvoje ne budu dovoljno odrasli da se spare. Oda je bila vrlo sretna, pogotovo nakon što je Ejla napravila napitak za obred." "Dakle, prihvatili su Ejlu kao vidaricu iz mog roda. Pitala sam se hoće li to učiniti," gestikulirala je Iza i zastala. Kad je pričala, brzo bi se umorila, no i sam pogled na osobe koje je voljela ojačao je njen duh, ako već nije mogao i tijelo. Malo se odmorila i zatim upitala: "Kako je djevojčici ime?" "Ura," odgovori Izina kći. "Sviña mi se to ime; dobro zvuči." Iza ponovo zastane, a zari upita: "A što je s Ejlom? Da li je na Zboru pronašla muškarca?" "Pleme Zaugovih roñaka je razgovaralo o njoj. U početku su je odbijali, ali nakon što je prihvaćena kao vidarica, odlučili su ponovo razmisliti. Nije bilo vremena da se to uredi prije odlaska. Moglo bi se dogoditi da uzmu Ejlu, ali mislim da ne žele Darka." Iza gotovo neprimjetno kimnu i zatvori oči. Ejla je usitnjavala meso za juhu i istodobno pogledavala da li je vruća voda s korijenjem poprimila odgovarajuću boju. Bila je nestrpljiva jer se ljekoviti napitak kuhao tako dugo. Dark joj se plačući vješao o skute, ali ga ona ponovo odgurne. "Daj ga meni, Uba," mahne Kreb. Dječak se na tren umirio sjedeći na starčevom koljenu i igrajući se njegovom bradom. Ali i to mu je brzo dosadilo. Trljao je oči i pokušavao se osloboditi čvrstog stiska Krebovih ruku. Kad se našao na podu, ponovo je otpuzao do svoje majke. Bio je umoran, bio je gladan. Ejla je stajala kraj vatre i činilo se da ni ne primjećuje da je uplakani mališan vuče za nogu. Kreb ustane, odbaci svoj štap i dade znak Ubi da mu stavi mališana na ruke. Teško hramajući bez oslonca, polako je došao do Braudovog ognjišta i spustio Darka Ogi. "Dark je gladan, a Ejla je zaposlena spremanjem lijeka za Izu. Hoćeš li ga nahraniti?" Oga kimne i stavi mališana na dojku. Braud je mrko gledao, ali je Mog-urov oštar pogled brzo smirio njegov bijes. Mržnja prema Ejli se nije protezala na čovjeka koji ju je štitio i brinuo se za nju. Braud se previše bojao Mog-ura da bi ga mogao mrziti. Prije mnogo vremena je otkrio da se veliki sveti čovjek rijetko upliće u svakodnevni život plemena i da svu svoju djelatnost ograničava na svijet duhova. Mog-ur nikad nije sprečavao Brauda da vlada nad mladom ženom koja je dijelila njegovo ognjište, no Braud nije želio doći u izravni sukob s čarobnjakom. Mog-ur se vratio do svog ognjišta i medu zamotuljcima razbacanim po podu počeo tražiti posudu medvjede masti, svoj dio istopljenog sala obredne životinje. Uba se požurila da mu pomogne. Kreb uzme mast i krene u svoje svetište. Želio je obaviti sve obrede koji su mu bili poznati i tako pokušati pomoći Ejli da održi Izu na životu, premda je znao da mu je trud uzaludan. Ljekovita je tekućina napokon bila gotova i Ejla je ulije u manju posudu, nestrpljiva što se napitak tako polako hladi. Bolesnica je nešto ranije posrkala nekoliko gutljaja krepke juhe, dok joj je Ejla podržavala glavu baš kao što je to Iza bila učinila s njom kad je imala pet godina i bila blizu smrti. Činilo se da joj je juha vratila nešto snage. Otkad je legla, jela je vrlo malo, a prije toga ne mnogo više. Hranu koju bi joj

donijeli često je ostavljala netaknutom. Za Izu je to bilo ljeto usamljenosti i očaja. Nije bilo nikoga da se brine za nju, da provjeri da li je što pojela, a ona je često zaboravljala jesti ili joj jednostavno nije stalo do hrane. Čim su uvidjeli da joj popuštaju snage, tri preostala starca su joj pokušali pomoći, no nisu pravo znali što da učine. Kad se Dorvov život približio kraju, Iza se ipak pridigla, no najstariji član njihovog plemena je umro vrlo brzo, a ona nije mogla učiniti ništa osim da se brine da mu bude udobno. Njegova je smrt duboko rastužila sve suplemenike. Nakon njegovog odlaska spilja se doimala mnogo prostranijom; praznina ih je podsjetila koliko su i sami blizu drugog svijeta. Bila je to prva smrt od potresa. Ejla je sjedila pokraj Ize i puhanjem pokušavala ohladiti tekućinu. Bila je posve usredotočena na Izu; nije ni primijetila da je Kreb odnio Darka i zatim otišao u svoju malu spilju, nije bila svjesna da je Brun promatra. Slušala je isprekidano Izino disanje i znala je da starica umire, ali nije htjela povjerovati u to. Pokušavala se sjetiti lijeka koji bi joj ipak pomogao. Pomisli da bi joj možda pomogao oblog od kore balzamovog drveta. I čaj od stolisnika. Posve sigurno, Izi bi koristilo i da udiše paru. I kupine mogu pomoći, i gospina kosa. Ne, ona se koristi samo kod lakših prehlada. Korijeni trava? Naravno, a najbolji su svježi. Ejla" je čvrsto odlučila da napuni Izu čajevima, da je cijelu prekrije oblozima i utopi u pari. Sve, sve bi učinila samo da spasi život svoje majke, jedine majke koju je poznavala. Nije mogla podnijeti pomisao na Izinu smrt. Premda je Uba bila posve svjesna ozbiljnosti stanja svoje majke, nije joj promaklo Brunovo prisustvo. Nije bilo uobičajeno da muškarac prilazi ognjištu drugog muškarca kad ovog nije bilo u blizini, pa je Uba bila sve nervoznija. Požurila je pokupiti zamotuljke razbacane oko ognjišta, pogledavajući čas Bruna, čas Ejlu i svoju majku. Nije bilo nikoga da je pouči i uputi, pa nije znala kako da postupi u vezi s Brunovom posjetom. Nitko nije pokazao da je primijetio njegovo prisustvo, nitko mu nije poželio dobrodošlicu. Što bi trebala učiniti? Brun je promatrao tri žene - staru vidaricu, zaposlenu mladu vidaricu koja nije nalikovala Plemenu, ali je ipak bila njihova vidarica najvišeg ranga, i Ubu, koja će takoñer postati vidarica. Uvijek mu je bila draga kći njegove majke. Bila je mala djevojčica koju su mazili i tetošili jer su se veselili njezinom roñenju koje je uslijedilo nakon roñenja zdravog dječaka odreñenog da jednog dana preuzme vodstvo nad Plemenom. Uvijek je osjećao želju da je štiti. Nikad je ne bi spario s muškarcem koji je bio njezin; Brun nikad nije volio tog hvalisavca koji se izrugivao njegovom osakaćenom bratu. Iza nije imala izbora, no dobro se držala. Ipak, otkad je njezin muškarac umro, bila je sretnija nego ikad. Bila je dobra žena, dobra vidarica. Mnogo će nedostajati plemenu. Izina kći raste, pomisli gledajući Ubu. Ubrzo će postati žena. Morat ću razmisliti o muškarcu, o dobrom muškarcu koji će joj odgovarati. I za lovca je bolje da ima odanu družicu. Ali tko bi bio prikladan osim Vorna? Tu je i Ona, no ona ne može postati Vornova družica jer su djeca iste majke. Ona mora čekati dok Borg ne postane muškarac. Ako pak ranije postane žena, moglo bi se dogoditi da dobije dijete prije nego što Borg bude spreman da se spari. Možda bih ga trebao potaknuti, uostalom stariji je od One. Kad jednom bude dovoljno star da da oduška svojim potrebama, bit će i dovoljno star da postane muškarac. Hoće li Vorn biti dobar muškarac za Ubu? Drug je dobro utjecao na njega, a mladić se voli šepiriti oko nje. Možda osjećaju privlačnost. Brun je odlučio da kasnije podrobno razmisli o tome. Čaj od alantovog korijena se ohladio i Ejla probudi staricu koja je u meñuvremenu zadrijemala. Nježno joj držeći glavu, polako joj je davala čaj. Ne vjerujem da ćeš je ovog puta spasiti, pomisli Brun promatrajući slabašnu ženu. Zašto je tako brzo ostarjela? Najmlaña je od nas troje; sad izgleda starija od Kreba. Sjećam se kad mi je namjestila slomljenu ruku. Nije bila mnogo starija nego što je bile Ejla kad je namjestila Brakovu ruku, no bila je već žena i

sparena. Dobro je to obavila. Nikad nisam imao neprilika s tom rukom, osim što me u posljednje vrijeme katkad zaboli. I ja starim. Moji su lovački dani pri kraju, morat ću vodstvo predati Braudu. Da li je spreman za to? Postigao je takav uspjeh na Zboru da sam mu gotovo prepustio pleme. Hrabar je, svi su mi rekli da imam sreće. I imam sreće; toliko sam se bojao da će ga Ursus odabrati da pode s njim. Bila bi to velika počast, no nje se lako odreći. Gorn je bio dobar muškarac i njegova je smrt velik gubitak za Norgovo pleme. Uvijek je tako kad Ursus odabere. Ponekad je sreća ako se izbjegne počast, sin moje družice još hoda po ovom svijetu. I neustrašiv je. Možda čak i previše neustrašiv. Za mladog je muškarca dobro da bude smion i pomalo nepromišljen, ali voda ipak mora biti trezveniji. Mora misliti na svoje ljude. Mora razmišljati i planirati da lov bude uspješan, a da ipak ne dovede muškarce u nepotrebnu opasnost. Možda bih mu trebao dopustiti da vodi nekoliko lovova i tako stekne iskustvo. Mora naučiti da se od vode očekuje mnogo više od puke smionosti. Prije svega mora znati što je odgovornost i samosvladavanje. Što to u Ejli izaziva njegove najgore osobine? Zašto se ponižava natječući se s njom? Ona doduše izgleda drugačije od nas, ali je ipak samo žena. Ipak, vrlo je hrabra i odlučna. Pitam se hoće li je Zaugovi roñaci uzeti? Sad kad sam se priviknuo na nju, bilo bi mi neobično da je nema. Ona je dobra vidarica, pravi dobitak za svako pleme. Dat ću sve od sebe da im pokažem koliko vrijedi. Treba je samo pogledati - čak ni njezin sin kojeg je bila spremna pratiti na drugi svijet ne može svratiti njenu pažnju s Ize. Malo bi se ljudi suočilo sa spiljskim medvjedom da spase nečiji život. Dobro se ponašala na Zboru, primjerna je po svemu, a ne kao onda kad je bila mlada. Na kraju su je svi samo hvalili. "Brun," pozove Iza slabim glasom. "Uba, donesi vodi čaja," dade znak, pokušavajući uspravnije sjesti. Još je uvijek bila gospodarica Kre-bovog ognjišta. "Ejla, donesi krzno da Brun ima gdje sjesti. Ova žena žali što ne može sama poslužiti vodu." "Iza, ne trudi se. Nisam došao zbog čaja, došao sam te vidjeti," odvrati Brun sjedajući na kože kraj nje. "Koliko si već dugo ovdje," upita ga Iza. "Malo vremena. Ejla je bila zaposlena, nisam htio smetati ni njoj ni tebi. Na Zboru si svima nedostajala." "Da li je Zbor bio uspješan?" "Ovo je pleme još uvijek prvo. Lovci su se dobro pokazali. Braud je odabran za Medvjedov obred. I Ejla se dobro ponijela. Dobila je mnogo pohvala." "Pohvale! Kome trebaju pohvale? Previše pohvala izaziva zavist duhova. Ako je dobro radila, ako je plemenu donijela počast, to je posve dovoljno." "Dobro je radila. Prihvatili su je, ponašala se kao prava žena. Ona je tvoja kći, Iza. Kako se moglo očekivati nešto drugo?" "Da, ona je moja kći, ona je moja kći baš kao i Uba. Imala sam sreću, duhovi su mi dali dvije kćeri i obje će postati dobre vidarice. Ejla će dovršiti Ubinu poduku." "Ne," prekine je Ejla. "Ti ćeš je svemu podučiti. Ozdravit ćeš. Vratile smo se i njegovat ćemo te. Ozdravit ćeš, vidjet ćeš," žustro je i očajno gestikulirala. "Moaš ozdraviti majko!" "Ejla. Dijete. Duhovi me čekaju, uskoro moram poći s njima. Uslišili su mi posljednju želju, da prije odlaska još jednom vidim svoje najdraže, ali sad ih više ne mogu pustiti da dugo čekaju." Juha i lijek su potakli posljednje zalihe snage bolesne žene. Hrabri napor da se bori protiv bolesti sve je više podizao temperaturu njenog iscrpljenog tijela. Sjaj u grozničavim očima i iznenadno rumenilo obraza dali su joj lažan izgled zdravlja. Na Izinom se licu opažao odsjev neke unutrašnje vatre. Ali to nije bila vatra života. Ta se čudna pojava nazivala rumenilom duhova i Brun ju

je vidio već prije. Životna se snaga pojačavala dok se spremala da napusti tijelo. Oga je dugo držala Darka na Braudovom ognjištu i tek nakon sunčevog zalaska donese zaspalog dječaka. Uba ga je smjestila na Ejlina krzna za spavanje. Djevojčica je bila prestrašena i obezglavljena. Nije znala kome da se obrati. Bojala se prekidati Ejlu u njenim naporima da spasi Izu, a bojala se i uznemiravati majku. Kreb je došao samo da masom od crvenog okera i medvjede masti nacrta simbole na Izinom tijelu, a odmah se zatim vratio u malu spilju. Uba je raspremila sve zavežljaje, očistila ognjište i pripremila večernji obrok kojeg nitko nije jeo. Tada je sjela uz zaspalo dijete razmišljajući što bi mogla učiniti da ne sjedi besposlena. Premda to neće umiriti užas u njenom srcu, barem će je malo zaokupiti. Sve je bilo bolje nego bespomoćno sjediti i gledati majku kako umire. Na kraju je legla na Ejlin krevet i privila se uz dijete u uzaludnom pokušaju da od nekog dobije toplinu i sigurnost. Ejla je neprestano radila uz Izino uzglavlje, iskušavajući svaki lijek kojeg se mogla sjetiti. Bdjela je nad njom bojeći se da je ostavi, bojeći se da će žena zauvijek otići ako se i na tren makne od nje. Nije bila jedina koja je provela noć budna. Samo su manja djeca spavala. Kod svakog su ognjišta u mračnoj spilji muškarci i žene zurili u upaljene komade drva ili otvorenih očiju ležali na svojim krznima. Vani je bilo mračno, gusti tamni oblaci prekrili su zvijezde. Mrak u spilji stapao se s neprozirnom tamom vanjskog svijeta; činilo se da je izvan uskog kruga spiljskih vatri zamro sav život. U tišini ranog jutra, kad je noć bila najdublja i najsumornija, Ejla se iznenada prene iz trenutnog drijemeža. "Ejla," ponovi Iza promuklo šapćući. ;

tfc "Što je, Iza?" Oči stare vidarice odražavale su mutno svjetlo žeravice na ognjištu. "Želim ti nešto reći prije nego što odem," mahnula je Iza i spustila ruke. Micanje je predstavljalo veliki napor. "Nemoj govoriti, majko. Odmaraj se. Ujutro ćeš biti snažnija." "Ne, dijete, moram govoriti. Neću dočekati jutro." "Hoćeš. Moraš. Ne smiješ otići!" "Odlazim, Ejla, i moraš se s time pomiriti. Pusti me da dovršim, nemam više mnogo vremena." Iza se ponovo odmarala, a Ejla je čekala u nijemom očaju. "Ejla, uvijek sam te najviše voljela. Ne znam zašto, ali to je istina. Htjela sam te zadržati kraj sebe, željela sam da ostaneš u Plemenu. Ali ja odlazim. Kreb će takoñer vrlo brzo krenuti u svijet duhova, a i Brun je sve stariji. Braud će postati voda. Ejla, ne možeš ostati ovdje kad Braud bude voda. On će naći načina da ti naudi." Iza se ponovo odmarala zatvorivši oči i boreći se za zrak, sakupljajući snagu da nastavi. "Ejla, kćeri moja, moje čudno svojeglavo dijete koje se uvijek toliko trudilo, izvježbala sam te za vidaricu da ti položaj u plemenu bude dovoljno visok ako ostaneš u njemu, čak i ako nikad ne nadeš muškarca. Ali ti si žena, trebaš muškarca, vlastitog muškarca. Ne pripadaš Plemenu, Ejla. Roñena si medu Drugima, pripadaš njima. Moraš otići, dijete, moraš pronaći svoju vrstu." "Otići?" Ejla je zbunjeno gestikulirala. "Kamo da odem, Iza? Ne znam ni za kakve Druge, nikad ne bih znala gdje da ih tražim." "Mnogi od njih žive sjeverno odavde, na kopnu iznad poluotoka. Majka mi je rekla kako joj je njena majka pričala da je muškarac koga je liječila došao sa sjevera." Iza je zastala, ali se prisilila da nastavi. "Ejla, ne možeš ostati ovdje. Idi i nadi ih, dijete moje. Pronañi svoj narod, pronañi svog muškarca." Izine su ruke iznenada klonule, oči se zatvorile. Jedva je disala. Naprezala se da dublje udahne i opet otvorila oči.

"Reci Ubi da je volim. Ali ti si bila moje prvo dijete, kći mog srca. Uvijek sam te voljela... najviše voljela... " Izin se dah završi hropcem. Nije više udahnula. "Iza! Iza," kriknula je Ejla. "Majko, nemoj otići, nemoj me ostavljati! Oh, majko, nemoj ići!" Ejlin krik probudi Ubu i ona dotrči. "Majko! Oh, ne! Moja je majka otišla! Moja je majka otišla!" Djevojčica i mlada žena su zurile jedna u drugu. "Rekla mi je da ti kažem da te voli," reče Ejla. Oči su joj bile suhe, od šoka još nije pravo shvatila što se dogodilo. Kreb došepa do njih. Izašao je iz svoje spilje upravo kad je Ejla vrisnula. Ejla ridajući pruži ruke prema starcu i djevojčici i svi se nañoše u tužnom zagrljaju uzajamnog očaja. Ejline su suze tekle bez prestanka. Uba i Kreb nisu plakali, no njihova bol nije bila manja.

Cvijeće "Oga, hoćeš li ponovo nahraniti Darka?" Kretnja jednorukog čovjeka bila je jasna mladoj ženi, premda se dijete u njegovom naručju vrpoljilo. Ejla bi ga trebala nahraniti, pomisli Oga. Nije dobro za nju što ga već tako dugo ne doji. Ali Izina smrt i smetenost zbog Ejline reakcije bili su toliko očigledni na Mog-urovom licu da Oga nije mogla odbiti čarobnjakovu molbu. "Naravno da hoću," reče i uze Darka na ruke. Kreb je odšepao do ognjišta. Primijetio je da se Ejla nije ni pomakla, premda su Ebra i Uka odnijele Izino tijelo da ga pripreme za pokop. Kosa joj je bila raščupana, a lice umrljano blatom i suzama. Na sebi je imala onaj isti prljavi ogrtač koji je nosila za dugog putovanja sa Zbora. Kad je Dark od gladi zaplakao, Kreb ga je stavio u njeno krilo, ali Ejla nije ni vidjela ni čula da je dijete treba. Druga bi žena znala da će dječji plač napokon prodrijeti i kroz najdublji majčin bol, ali starac je imao malo iskustva s majkama i djecom. Znao je da žene često hrane tuñu djecu, a nije mogao dopustiti da mališan gladuje dok je bilo drugih žena koje su ga mogle nahraniti. Odnio je Darka Agi i Iki, no njihova su najmlaña djeca uskoro trebala biti odbijena od sise i nisu imale mnogo mlijeka. Grev je imao malo više od godine dana, a Oga je još uvijek imala dovoljno mlijeka, pa joj je Kreb već nekoliko puta odnio Darka. Ejla nije osjećala bol u tvrdim i nabreklim grudima, bol u njezinu srcu bila je veća. Mog-ur uzme štap i othrama u unutrašnjost spilje. U nenastanjenom kutu spilje bilo je nagomilano kamenje, a u zemljanom podu iskopana plitka jama. Iza je bila najpoštovanija vidarica, te su ne samo njezino mjesto u plemenskoj hijerarhiji, već i povezanost s duhovima nalagali da njezin grob bude u spilji. To je jamčilo da će totemi koji su je čuvali ostati u blizini plemena, a i ona će ih moći štititi iz svog doma na drugom svijetu. Osim toga, tako će njezine kosti biti zaštićene od životinja. Čarobnjak prospe crvenu prašinu po jami i načini nekoliko pokreta rukom. Nakon što je posvetio zemlju na koju će Iza biti položena, othramao je do tijela pokrivenog tankom mekanom kožom. Povukao je pokrivač i otkrio goli sivi vidaričin les. Njezine ruke i noge bile su skupljene i vezane crveno obojanim tetivama. Čarobnjak je napravio znak posvećenja, spustio se na koljena i počeo mazati hladno tijelo smjesom crvene gline i masti spiljskog medvjeda. Skupljenih udova poput zametka, namazana bojom koja podsjeća na krv, Iza će na drugi svijet otići onako kako je došla i na ovaj. Nikad Krebu njegove dužnosti čarobnjaka nisu tako teško pale kao sada. Iza je bila više od kćeri njegove majke. Poznavala ga je bolje no itko. Znala je za

bol koji je trpio bez pogovora, za sramotu koja ga je tištala zbog njegove tjelesne mane. Razumjela je njegovu blagost, njegovu osjećajnost, i veselila se zbog veličine, moći i želje da nadvlada sudbinu. Kuhala mu je, brinula se za njega, tješila ga u tuzi. S njom je upoznao čari obiteljskog života gotovo kao običan čovjek. Premda nikad nije dodirivao njeno tijelo tako prisno kao tada dok joj je utr-Ijavao svetu mast, bila mu je više "družica" nego prave družice mnogim muškarcima. Njena smrt je u njemu ostavila pustoš. Kad se vratio do svog ognjišta, njegovo je lice bilo jednako sivo kao i Izino tijelo. Ejla je još sjedila kraj Izinog ležaja i buljila u prazno, no kad je Kreb počeo prekapati po Izinim stvarima konačno se pomakla. "Što to radiš," upita ga kretnjom, štiteći sve što je pripadalo Izi. "Tražim Izine zdjele. Sve oruñe koje je upotrebljavala u ovom životu mora biti pokopano s njom da joj bude pri ruci u onom svijetu," objasni Kreb. "Ja ću ih sakupiti," reče Ejla, gurnuvši Kreba u stranu. Pobrala je drvene i koštane zdjele koje je Iza upotrebljavala za spravljanje lijekova i mjerenje, zatim okrugli i plosnati kamen kojima je mljela biljke, zdjele iz kojih je jela, nešto oruña, torbu za ljekovite trave, i sve to stavila na Izin ležaj. Tada se zagledala u malenu hrpu koja je predstavljala cijeli Izin život i rad. "To nije Izino oruñe," Ijutito je odmahnula Ejla, skočila na noge i istrčala iz spilje. Kreb je gledao kako odmiče, odmahnuo glavom i počeo sakupljati Izin pribor. Ejla je prešla potok i otrčala na livadu gdje je često odlazila s Izom. Zaustavila se ispred šarenog trandovilja na dugačkim vitkim stabljikama i ubrala rukovet cvjetova različitih boja. Našla je i stolisnik s mnogo latica nalik na tratinčice koji se upotrebljavao za obloge protiv boli. Trčala je kroz livade i šumu tražeći bilje koje je Iza koristila za čaroliju viñanja: bjelolisni čičak sa žutim cvjetovima i bodljikama, žar-kožutu" goluždravku, grozdaste zumbule, tako modre da su bili gotovo crni.

! l Svaka biljka koju je ubrala koristila je staroj vidarici, no Ejla je birala samo lijepe, sa šarenim, mirisnim cvjetovima. Ponovo je zaplakala kad je zastala na rubu livade kojom su toliko puta prolazile tražeći bilje. Ruke su joj bile pune i bez košare je teško nosila toliko cvijeća. Ispustila je nekoliko cvjetova i kad se sagnula da ih pokupi ugledala je isprepletene grane šumske preslice pune sitnih cvjetova. Gotovo se osmjehnula dosjetivši se nečemu. Iz nabora haljine izvadi nož i odreže jednu granu. Sjedeći na toplom suncu rane jeseni, Ejla je na rubu livade ispreplitala stabljike lijepih cvjetova oko osnovne grane, sve dok nije napravila pravi vatromet boja. Cijelo je pleme bilo zaprepašteno kad je s cvjetnim vijencem došla u spilju. Pošla je ravno do rake i položila ga pored vidarice čije je tijelo ležalo okrenuto na bok. "To je bilo Izino oruñe," prkosno je dala znak, ne dopuštajući pogovora. Stari je čarobnjak potvrdno kimnuo glavom. U pravu je, pomisli. To je bilo Izino oruñe, njime je radila cijelog života. Možda će biti sretna da i to bude kraj nje u svijetu duhova. Pitam se da li i tamo raste cvijeće? Izin pribor, zdjele i cvijeće stavljeni su u grob pokraj nje i pleme je na tijelo počelo slagati kamenje. Mog-ur je za to vrijeme pokretima molio Duha Velikog Ursusa i njezin totem Antilopu da sigurno povedu Izin duh u drugi svijet. "Čekajte," prekine ih Ejla. "Nešto sam zaboravila." Otrčala je do ognjišta i potražila torbu za lijekove i u njoj pronašla dvije polovice stare zdjele za pripremanje lijekova. Požurila je do groba i položila dijelove kraj Izinog tijela. "Mislila sam da bi ih možda htjela ponijeti sa sobom, sad kad se više neće upotrebljavati."

Mog-ur odobravajući kimne. To je bilo primjereno, primjerenije nego što bi itko iz plemena mogao znati; zatim nastavi sa službenim pokretima. Pošto je i posljednji kamen stavljen na grob, na vrh mogile žene naslažu drva. Žeravicom s glavnog ognjišta zapale vatru na kojoj će pripremati hranu za Izinu posmrtnu svečanost. Jelo se kuhalo ria vrhu groba, a vatra će se održavati sedam dana. Toplina će izvući svu vlagu iz tijela, sasušiti ga, mumificirati i spriječiti vonj. Dok su se plamenovi uzdizali prema svodu spilje, pokretima koji su sve dirnuli u dušu Mog-ur započne svoju posljednju, rječitu tužaljku. Govorio je svijetu duhova o njihovoj ljubavi prema vidarici koja se brinula za njih, bdjela nad njima, pomagala im da prebole bolesti i boli koje su za njih bile tajanstvene poput smrti. Bile su to obredne kretnje koje su se u istom obliku ponavljale na svakoj pogrebnoj svečanosti, premda su neke od njih bile namijenjene muškim obredima i bile nepoznate ženama, no svi su shvatili njihovo značenje. Iako su pokreti bili uobičajeni, žar, predanost i neizreciva bol velikog svetog čovjeka ispunili su kretnje značenjem daleko većim od puke forme. Suhih očiju Ejla je preko razigrane vatre promatrala lake i skladne pokrete obogaljenog, jednorukog čovjeka, osjećajući snagu njegovih emocija kao da su njezine. Mog-ur je izražavao i njenu bol i ona se poistovjetila s njim, kao da je ušao u nju i govorio njenim umom, osjećao njenim srcem. Nije bila jedina koja je osjećala njegovu bol kao svoju. Ebra započne tužbalicu, a za njom i ostale žene. Uba, s Darkom u naručju, osjeti kako joj se iz grla. izvija visoki neartikulirani krik i pridružuje zajedničkoj tužaljci. Ejla je izgubljeno buljila pred sebe, odviše zaokupljena bolom da bi ga mogla izraziti. Nije mogla naći oduška ni u suzama. Nije znala koliko je dugo slijepa pogleda piljila u vatru koja je hipnotizirala. Ebra ju je morala prodrmati prije nego što je svoj tup pogled okrenula družici vode plemena. "Pojedi nešto, Ejla. Ovo je posljednja gozba koju ćemo podijeliti s Izom." Ejla uzme drvenu zdjelu s hranom i mehanički stavi komadić mesa u usta, no gotovo se zaguši kad ga pokuša progutati. Odjednom je skočila i izjurila iz spilje. Slijepo je posrtala preko kamenja i palog drveća. Noge su je ponijele poznatom stazom do planinske livade koja joj je i ranija pružala zaštitu i sigurnost. No sad je promijenila smjer. Otkad je Brunu pokazala malu spilju, činilo joj se da više nije samo njezina, a posljednji boravak u njoj još je uvijek bio bolno sjećanje. Umjesto toga popela se na vrh stijene koja-je štitila njihovu spilju od sjevernih zimskih vjetrova i odvraćala snažne jesenske oluje. Šibana naletima vjetra, Ejla na vrhu padne na koljena i sama sa svojim nepodnošljivim bolom prepusti se očaju. Tugaljivi lelek izvio se iz njenih ustiju dok se njihala u ritmu koji joj je nalagalo bolno srce. Kad je izašla iz spilje, za njom je krenuo i Kreb. Ugledao je njen obris na rumenim oblacima obojenim suncem na zalasku i začuo tihu jadikovku. I sam u dubokoj boli, nije mogao shvatiti zašto je odbijala podijeliti tugu, zašto se povukla u sebe. Njegove inače velika sposobnost zapažanja bila je pomućena bolom; nije shvaćao da ono što Ejla osjeća nije samo tuga. P|ei me spiljskog medvjeda Dušu joj je razdirala krivnja. Sebe je krivila za Izinu smrt. Ostavila je bolesnu ženu da pode na Zbor Plemena, bila je vidarica koja je ostavila bolesnika kad mu je bila potrebna, i to osobu koju je voljela. Krivila se zbog Izinog uspona na planinu u potrazi za korijenom koji joj je pomogao da zadrži toliko željeno dijete. To je prouzročilo Izinu bolest, bolest koja je toliko oslabila njezino tijelo. Ejla se osjećala krivom i zbog boli koju je nanijela Krebu kad je nesvjesno slijedeći svjetlost došla do male odaje u dubini spilje daleko na istoku. Više od tuge i krivnje oslabili su je glad i groznica što ju

je tresla zbog bolnih grudiju punih mlijeka. No još je više patila od potištenosti koju bi samo Iza mogla izliječiti. Jer Ejla je bila vidarica, njen je zadatak bio da ublažava boli i spašava živote, a Iza je bila prvi pacijent kojeg je izgubila. Ejli je u tom trenutku najviše trebalo njezino dijete. Ne samo da ga nadoji, već i da se brine o njemu; samo bi je to vratilo u stvarnost. No kad se vratila u spilju, Dark je spavao kraj Ube. Kreb ga je odnio Ogi da ga nahrani. Ejla se meškoljila, ne shvaćajući da ne može zaspati zbog groznice i boli. Njezin se um odviše povukao u sebe, zadržavajući se na tuzi i osjećaju krivice. Kad se Kreb probudio, već je bila otišla. Ponovo se popela na strminu iznad spilje. Kreb ju je iz daljine zabrinuto promatrao, no nije mogao uočiti slabost ili groznicu. "Da li da poñem za njom," upita Brun, iznenañen Ejlinom reakcijom koliko i Kreb. "Čini se da želi biti sama. Možda bismo je trebali pustiti na miru," odgovori Kreb. Zabrinuo se za nju kad se izgubila iz vida, a kad se do večeri nije pojavila, zamolio je Bruna da je potraži. Kad je vidio da je voda unosi u spilju, bilo mu je žao što nije dopustio Brunu da je potraži ranije. Bol i potištenost učinili su svoje, a slabost i groznica dovršili posao. Uba i Ebra su se brinule za plemensku vidaricu. Bila je u bunilu, čas se tresla od studeni, a čas gorila od groznice. Vrisnula bi kad bi joj dotakle grudi. "Izgubit će mlijeko," rekla je Ebra djevojčici. "Sad je prekasno da joj Dark pomogne. Mlijeko se zgrušalo i on ga ne može izvući." "Ali Dark je premlad da se odbije od sise. Što će biti s njim? Što će biti s njom?" Možda ne bi bilo prekasno da je Iza bila živa ili da je Ejla bila pri svijesti. Čak je i Uba znala da postoje oblozi koji bi možda pomogli, lijekovi koji bi koristili, ali bila je mlada i neiskusna, a Ebra se činila tako sigurnom. Kad je groznica prestala, Ejlino je mlijeko presahlo. Nije više mogla dojiti sina. "Ne želim to deformirano derište kraj svog ognjišta, Oga! Ne želim da postane brat tvojim sinovima!" Braud je bijesno mahao pesnicama, a Oga se šćućurila kraj njegovih nogu. "Ali, Braud, on je samo dijete. Netko ga mora dojiti. Aga i Ika nemaju dovoljno mlijeka, ne bi bilo nikakve koristi da bude kod njih. A ja ga imam dovoljno, uvijek sam imala previše mlijeka. Ne bude li jeo, izgladnjet će, Braud, umrijet će." "Nije me briga i ako umre. Nije mu se ni smjelo dopustiti da živi. I neće živjeti kraj ovog ognjišta." Oga se prestala tresti i zagledala u svog muškarca. Nije vjerovala da će doista odbiti Darka. Znala je da će se protiviti, divljati i buniti, ali na kraju, bila je u to sigurna, dopustit će joj da ga zadrži. Nije mogao biti tako okrutan, nije mogao dopustiti da jadno dijete umre od gladi, koliko god mrzio Darkovu majku. "Braud, Ejla je spasila Brakov život. Kako možeš pustiti da njen sin umre?" "Zar već nije dobila dovoljno? Dopušteno joj je da živi, čak i da lovi. Ja joj ništa ne dugujem." "Nije joj bilo dopušteno da živi, bila je prokleta smrću. Vratila se iz svijeta duhova jer je njezin totem tako htio, on ju je zaštitio," usprotivi se Oga. "Da je bila propisno prokleta ne bi se vratila i rodila to derište. Ako je njen totem tako jak, zašto je izgubila mlijeko? Svi su govorili da će njezino dijete biti nesretno. A što može biti veća nesreća nego ostati bez majčinog mlijeka? Sad želiš tu nesreću donijeti našem ognjištu. Ja to neću dopustiti, Oga. I to je kraj!" Oga uspravi leda, te mirno i odlučno pogleda svog muškarca. "Ne, Braud," dala je znak. "To nije kraj." Više nije bila bojažljiva. Njegovo lice poprimi izraz zaprepaštenja. "Možeš zabraniti da Dark živi kod tvog ognjište, to je tvoje

pravo i ja tu ništa ne mogu. Ali ne možeš me spriječiti da ga hranim. To je ženino pravo. Žena može dojiti koje god dijete hoće i nijedan muškarac je u tome ne može spriječiti. Ejla je spasila život mog sina i ja neću dopustiti da njezin umre. Dark će biti brat mojih sinova sviñalo se to tebi ili ne." Braud je bio zaprepašten. Odbijanje družice da se pokori zapov-jedima bilo je posve neočekivano. Oga nikad nije bila drska, nikad nije

i: uskratila poštovanje, nikad nije pokazala ni najmanji znak neposlušnosti. Jedva je mogao povjerovati. Tada se šok pretvorio u bijes. "Kako se usuñuješ prkositi svom muškarcu, ženo. Otjerat ču te s ovog ognjišta," urlao je. "Onda ću uzeti svoje sinove i otići. Molit ću nekog drugog muškarca da me primi. Možda će mi Mog-ur dopustiti da živim s njim, ako me nitko drugi ne bude htio. Ali hranit ću Ejlino dijete." Njegov jedini odgovor bio je snažan udarac šakom koji ju je oborio. Bio je odviše bijesan za bilo kakvu raspravu. Ponovo je zamahnuo prema njoj ali se okrenuo i otišao. To neće ovako završiti, mislio je dok je prilazio Brunovom ognjištu. "Prvo je zarazila Izu, a sad je njezina svojeglavost zahvatila i moju družicu," počeo je Braud čim je zakoračio preko kamena meñaša. "Rekao sam Ogi da ne želim Ejlinog sina, rekao sam joj da taj deformirani dječak neće biti brat mojih sinova. I znaš li što mi je rekla? Rekla je da će ga hraniti, bez obzira što ja to ne želim! Da je ja ne mogu u tome spriječiti! Rekla je da će Dark biti brat njezinih sinova sviñalo se to meni ili ne! Možeš li to povjerovati? I to od Oge? Od moje družice?" "U pravu je, Braud," reče Brun sileći se da ostane miran. "Ne možeš je spriječiti da ga doji. Muškarca se ne tiče i nikad ga se nije ticalo koje dijete žena doji. On se brine o važnijim stvarima." Brunu se nije svidjela Braudova bijesna reakcija. Bilo je ponižavajuće da se toliko zaokuplja stvarima koje su spadale u žensko područje. A i tko bi drugi mogao hraniti Darka? Dark je bio član Plemena, osobito nakon Medvjedovog obreda. A Pleme se uvijek brinulo za svoje pripadnike. Nije se puštalo da od gladi umre ni. žena koja je došla iz drugog plemena i ostala bez muškarca, makar nikad nije rodila dijete. Možda je bila beskorisna, možda je čak bila na teret, ali tako dugo dok je pleme imalo hrane, i ona je jela. Braud je mogao odbiti da primi Darka na svoje ognjište jer bi to značilo da se mora brinuti za njega i poučavati ga lovu zajedno s Oginim sinovima. Brunu se to nije sviñalo, ali nije bio iznenañen. Svatko je znao što Braud osjeća za Ejlu i njenog sina. Ali zašto nije dopuštao da njegova družica doji dječaka kad su iz istog plemena? "Želiš li mi reći da Oga može svjesno uskratiti poslušnost i"ostati nekažnjena," bjesnio je Braud. "Zašto ti je stalo do toga, Braud? Želiš li da dijete umre," upita Brun. Braud pocrveni na to oštro pitanje. "On je Pleme, Braud. Premda mu je glava deformirana, čini se da nije zaostao. Izrast će u lovca, a ovo je njegovo pleme. Čak mu je nañena i družica; i ti si se složio. Zašto se toliko uzbuñuješ što tvoja družica želi hraniti tuñe dijete? Da li se još uvijek uzbuñuješ zbog Ejle? Ti si muškarac, Braud, i sve što joj narediš ona mora obaviti. A ona to i čini. Zašto se natječeš sa ženom? Time se ponizuješ. Ili možda griješim? Jesi li muškarac, Braud? Da li si sposoban da vodiš ovo pleme?" "Ne želim da deformirano dijete bude brat sinovima moje družice," odgovori Braud ne znajući što da kaže. Bio je to slab izgovor, ali nije mu izmakla prijetnja.

"Braud, koji lovac nije spasio život drugog lovca? Koji muškarac ne nosi dio duha drugog muškarca? Koji muškarac nije brat ostalima? Nije li sasvim nevažno da li će Dark postati brat sinovima tvoje družice sad ili te"k nakon što odraste? Zašto se protiviš?" Braud nije znao odgovora, barem ne onakvog koji bi zadovoljio vodu. Nije mogao priznati mržnju prema Ejli jer bi to značilo da ne vlada osjećajima, a to bi značilo da nije sposoban da bude voda. Bilo mu je žao što se obratio Brunu. Morao sam se ranije sjetiti da on uvijek zauzima njenu stranu, pomisli Braud. Bio je tako ponosan na mene na Zboru Plemena. A sad opet sumnja, i sve to zbog nje. "Dobro, nije me briga ako ga Oga bude dojila," Braud dade znak, "ali ne želim ga kod svog ognjišta." Znao je da je to njegovo pravo i nije htio popustiti. "Možda se tebi čini da mali nije zaostao, ali ja nisam tako siguran. Ne želim biti odgovoran za njegovo vježbanje. Još uvijek sumnjam da će od njega ikad biti lovac." "Kako hoćeš, Braud. Ja sam preuzeo odgovornost za njegovu po-duku; tu sam odluku donio prije nego što sam ga prihvatio. Dark je član ovog plemena i bit će lovac. Ja ću se pobrinuti za to." Braud se uputi prema svom ognjištu ali ugleda Kreba kako Ogi nosi Darka pa se predomisli i izañe iz spilje. Nije dao oduška svome bijesu sve dok nije bio posve siguran da ga Brun ne može vidjeti. Za sve je kriv onaj stari bogalj, pomislio je, a onda pokušao izbrisati tu misao iz uma, strahujući da bi čarobnjak mogao znati o čemu razmišlja. Braud se bojao duhova, možda više nego ijedan muškarac iz plemena, a njegov se strah proširivao i na onoga koji im je bio tako blizak. Jer što može lovac učiniti protiv mnoštva bestjelesnih bića koja mogu prouzročiti nesreću, bolest ili smrt; što bi on sam mogao učiniti protiv čovjeka koji ih može pozvati kad zaželi? Braud se nedavno vratio sa Zbora Plemena gdje su mladići iz drugih plemena proveli mnoge noći plašeći jedan drugog pričama o nesrećama koje su uzrokovali uvrijeñeni mog-uri. Koplja su u posljednjem trenutku skretala s putanje i

promašivala cilj, strašne su bolesti dolazile s boli i patnjama, teške ozljede su pogañale muškarce u lovu; Ijutitim čarobnjacima su se pripisivale sve vrste nesreća. U njegovu se plemenu nisu toliko pričale stravične priče, ali Veliki Mog-ur je ipak bio najmoćniji čarobnjak od svih. Premda je mladić ponekad mislio da Mog-ur više zaslužuje podsmijeh nego poštivanje, njegovo iskrivljeno tijelo i strašno izbrazdano, jednooko lice su ga još uvijek činili dostojnim poštovanja. Za one koji ga nisu poznavali izgledao je neljudski, čak i demonski. Braud se koristio strahom drugih mladića uživajući u njihovom strahopoštovanju punom nevjerice kad se hvastao da se ne boji Velikog Mog-ura, Ali uz sve hvalisanje te su priče ipak utjecale na njega. Poštovanje koje je Pleme ukazivalo hromom starcu koji nije mogao loviti tjeralo je Brauda da se još više čuva njegove moći. Kad god je sanjario o vremenu kad će biti voda, uvijek je mislio na Guva kao svog mog-ura. Guv je bio istih godina kao i on, i njegov drug u lovu, pa na njega nije mogao gledati drukčije. Bio je siguran da će laskanjem ili silom natjerati sadašnjeg čarobnjakovog učenika da se složi s njegovim odlukama, no nije mu padalo na pamet da se suprotstavi Velikom Mog-uru. I tako, dok je šetao šumom nedaleko spilje, donio je čvrstu odluku. Nikad više neće pružiti vodi priliku da posumnja, nikad više neće ugroziti sudbinu koja mu je nadohvat ruke. Ali kad budem voda, mislio je, ja ću donositi odluke. Ejla je okrenula Bruna protiv mene, čak je i Ogu okrenula protiv mene, moju vlastitu družicu. Kad budem voda, više neće biti važno bude li Brun na njenoj strani, više je neće moći štititi. Braud dozove u pamet svaku nepravdu koju mu je nanijela, svaku izmišljenu uvredu, a podsjetio se koliko mu je puta otela slavu. Uživao je u pomisli da će joj sve vratiti. On može čekati. Jednog dana, razmišljao je, jednog će dana zažaliti što je ikad došla u ovo pleme. Braud nije bio jedini koji je krivio starog bogalja; Kreb se sam

optuživao što je Ejla izgubila mlijeko. Sad je malo značilo što je upravo njegova briga dovela do tako pogubnih posljedica. On jednostavno nije razumio zakonitosti ženskog tijela, imao je premalo iskustva s njima. Sve do poznih godina nije dolazio u dodir s majkama i djecom. Nije shvaćao da kad žena doji dijete druge, ova uzvraća uslugu više zbog sebe same nego zbog neke obaveze. To mu nitko nikad nije rekao, a kad je shvatio, bilo je prekasno. ; Pitao se zašto je Ejlu snašla takva strašna nesreća. Da li je njezino dijete bilo doista toliko nesretno? Tražeći razloge, Kreb je prekapajući po svom osjećaju krivice počeo sumnjati u vlastite porive. Da li ga je potakla stvarna briga ili ju je želio povrijediti kao što je ona i ne znajući povrijedila njega. Da li je bio dostojan svog moćnog totema? Da li se Veliki Mog-ur spustio do tako niske osvete? Ako je bio njihov najmoćniji i najsvetiji čovjek, možda njegov narod zaslužuje smrt. Kre-bovo uvjerenje da je njegova vrsta osuñena na propast, Izina smrt i krivica zbog tuge koju je prouzročio Ejli, gurnuli su ga u sjetnu malodušnost. Najteža kušnja Mog-urovog života bližila se kraju. Ejla nije krivila Kreba, krivila je sebe, ali nije mogla podnijeti da gleda kako druga žena doji njenog sina. Oga, Aga i Ika su joj ponudile da će hraniti dijete i ona im je bila zahvalna, ali je najčešće Uba nosila Darka k drugim ognjištima i čekala dok se mališan ne zasiti. Gubitkom mlijeka Ejla je izgubila važan dio života svog sina. Još uvijek je žalila za Izom i optuživala se za njezinu smrt. Kreb se toliko povukao u sebe da mu se nije mogla približiti, a valja priznati, bojala se i pokušati. No svake noći kad je stavljala Darka na ležaj pored sebe bila je zahvalna Braudu. Odbijanje da ga prihvati značilo je da njezin sin nije posve izgubljen. Na izmaku jeseni Ejla ponovo uzme praćku u ruke jer je to bila dobra izlika da sama odluta iz spilje. Prošle je godine tako malo lovila da je izgubila na vještini, no s vježbom se vratila točnost i brzina. Najčešće je odlazila rano i vraćala se kasno, ostavljajući Ubi da se brine za Darka. Žalila je što se zima tako brzo približava. Lov joj je dobro činio, ali se morala sučiti s novom teškoćom. Otkad je postala zrela žena nije mnogo lovila pa su je smetale teške grudi koje su se tresle dok je trčala i skakala. Primijetila je da muškarci nose kožnatu pregaču kako bi zaštitili svoje izložene i nježne organe, te je izmislila vrpcu vezanu na leñima koja je podržavala grudi. Tako joj je bilo udobnije; nije se obazirala na radoznale poglede koje su bacali iz prikrajka kad bi je stavila. Premda je lov ojačao njeno tijelo i zaokupljao um dok je bila u šumi, još je u sebi nosila bol i tugu. Ubi se činilo da je Krebovo ognjište napustila radost. Nedostajala joj je majka, a Kreb i Ejla su stalno bili okruženi tugom. Jedino je Dark bezazlenim dječjim ponašanjem pružao nagovještaj sreće koju je nekad smatrala običnom. Ponekad bi čak i Kreba izvukao iz letargije.

l Ejla je izašla rano, a Uba nije bila kraj ognjišta jer je u stražnjem dijelu spilje nešto tražila. Oga je upravo donijela Darka pa ga je Kreb morao pripaziti. Dječaćić je bio sit i zadovoljan, ali ne veoma pospan. Dopuzao je do starca i hvatajući se za njega podigao na klecave noge. "Dakle uskoro ćeš prohodati," gestikulirao je Kreb. "Prije kraja zime trčat ćeš po cijeloj spilji, momčiću." Kreb ga je bocnuo po okruglom trbuščiću da naglasi svoje kretnje. Uglovi Darkovih usana su se podigli i on ispusti zvuk koji je Kreb čuo samo još od jedne osobe iz plemena. Nasmijao se. Kreb ga je ponovo bocnuo i dječak se savinuo od djetinjeg smijeha, izgubio ravnotežu i sjeo na čvrstu malu stražnjicu. Kreb mu je pomogao da se digne i pogleda dijete kao nikad ranije.

Darkove su nožice bile svinute, ali ni izdaleka tako kao kod druge djece iz plemena, pa iako su bile bucmaste, Kreb je vidio da su mu kosti duže i tanje. Mislim da će Darkove noge kad malo odraste biti ravne, poput Ejlinih, a bit će i visok. A vrat, nekad tako tanak i mršav da je jedva mogao držati glavu, zapravo je isti Ejlin vrat. No glava mu ipak nije poput Ejline, ili možda jest? Visoko čelo bilo je Ejlino. Kreb okrene Darkovu glavu da ga promotri iz profila. Da, bilo je to njezino čelo, ali obrve i oči bile su kao u Krebovih suplemenika, zadnji dio glave takoñer. Ejla je bila u pravu. On nije deformiran, on je mješavina nje i Plemena. Pitam se nije li uvijek tako? Da li se duhovi miješaju? Možda je to ono što stvara žensku djecu, ne slabi muški totem. Da li život počinje miješanjem muških i ženskih duhova totema? Kreb zatrese glavom. Nije znao odgovora, ali ga je to ponukalo na razmišljanje. Te hladne, usamljene zime često je mislio o Darku. Osjećao je da je važan, premda nije znao zašto. Mama "Ali, Ejla, ja nisam kao ti. Ne znam loviti. Kamo da poñem kad se smrači," pitala je Uba. "Ejla, bojim se." Kad je pogledala prestrašeno lice mlade žene, Ejla zaželi poći s njom. Uba još nije imala osam godina i užasavala ju je pomisao da će dane provoditi sama, izvan sigurnosti spilje, ali duh se njenog totema borio prvi put i to se od nje tražilo. Nije imala izbora. "Sjećaš li se male spilje u kojoj sam se sakrila kad se Dark rodio? Idi tamo, Uba. To je sigurnije nego da ostaneš na otvorenom. Svake večeri ću dolaziti da te vidim i donesem nešto za jelo. Trajat će samo nekoliko dana, Uba. Provjeri da li si uzela krzno za spavanje i žeravicu da naložiš vatru. Voda je u blizini. Bit ćeš usamljena, osobito noću, no ništa ti se neće desiti. Sjeti se, sad si žena. Uskoro ćeš se spariti i možda brzo dobiti vlastito dijete," tješila ju je Ejla. "Što misliš koga će mi Brun odabrati?" "S kim bi se htjela spariti, Uba?" "Vorn je jedini nesparen muškarac, premda sam sigurna da će to uskoro biti i Borg. Naravno, Brun može odlučiti da me da nekom od ostalih kao drugu družicu. Mislim da bih zapravo htjela Borga. Obično smo se igrali sparivanja, sve dok se zaista nije pokušao zadovoljiti na meni. To nije baš dobro uspjelo i sad je tako stidljiv da se više ne želi igrati s djevojkama. Ali i Ona je žena, a ne može se spariti s Vornom. Osim ako je Brun ne odluči spariti s muškarcem koji već ima družicu, za nju nema nikog osim Borga. Rekla bih da to znači da će mene dati Vornu." "Vorn je već neko vrijeme muškarac, vjerojatno je nestrpljiv da dobije družicu," reče Ejla. I sama je došla do istog zaključka. "Da li bi se htjela spariti s Vornom?" "On se pravi da me ne primjećuje, ali ponekad me gleda. Možda i ne bi bio tako loš." "Braud ga voli, vjerojatno će jednog dana biti zamjenik vode. Ne moraš se brinuti o svom položaju, ali to bi bilo dobro za tvoje sinove. Vorn mi se baš nije sviñao dok je bio mladi, ali mislim da si u pravu. On i nije tako loš. Čak je i ljubazan prema Darku kad Braud nije u blizini."

"Svi osim Brauda su ljubazni prema Darku," reče Uba. "Svi ga vole." "Pa, on se kraj svakog ognjišta osjeća kao kod kuće. Tako je navikao da ga nose naokolo na dojenje da čak svaku ženu naziva majkom," gestikulirala je Ejla i malo se namrštila. Iznenadni osmijeh nadomjesti njen nesretni pogled. "Sjećaš li se dana kad je ušao u Grodovo ognjište, baš kao da tamo živi?"

"Sjećam se, pokušavala sam svrnuti pogled, ali jednostavno nisam mogla odoljeti," prisjećala se Uba. "Prošao je ravno pored Uke, pozdravio je i nazvao majkom, krenuo prema Grodu i popeo mu se na krilo." "Znam," reče Ejla. "Nikad u životu nisam vidjela Groda tako iznenañenog. Bila sam sigurna da će se razljutiti ali ni on nije mogao odoljeti tom drskom djetetu kad je počeo odvlačiti njegovo najveće koplje. Kad mu ga je Grod oduzeo, rekao je: "Dark loviti kao Grod."" "Da ga je Grod pustio, mislim da bi odvukao koplje iz spilje." "Malo koplje koje mu je Grod napravio nosi sa sobom u krevet," gestikulirala je Ejla uz lagani osmijeh. "Znaš, Grod nikad mnogo ne govori. Kad je onog dana došao ovamo, bila sam vrlo iznenañena. Jedva me pozdravio, krenuo ravno prema Darku i stavio mu koplje u ruke, čak mu je pokazao kako da ga drži. Kad je izlazio, rekao je: "Ako dječak toliko želi loviti, onda mora imati vlastito koplje."" "Šteta što Ovra nema djece. Mislim da bi Grod volio da kći njegove družice dobije dijete," reče Uba. "Možda zato voli Darka, no on zapravo nije privržen nijednom muškarcu. I Brun ga voli, to vidim, a Zaug mu već pokazuje kako da upotrijebi praćku. Mislim da neće imati nikakvih poteškoća kad bude učio loviti, premda kraj njegovog ognjišta nema muškarca da ga uvježba. Kad vidiš kako se muškarci ponašaju, pomislila bi da su svi osim Brauda spareni s njegovom majkom." Zastala je. "Možda je to istina, Ejla. Dorv je uvijek tvrdio da su se totemi svih muškaraca udružili da pobijede tvog Spiljskog lava." "Mislim da bi morala krenuti, Uba," reče Ejla mijenjajući predmet razgovora. "Poći ću dio puta s tobom. Kiša je prestala i čini mi se da su jagode zrele. Ima ih mnogo na jednom mjestu uz stazu. Kasnije ću svratiti da te vidim." Guv je žutom glinom preko znaka Ubinog totema nacrtao Vor-nov, skrivajući njen simbol, pokazujući njegovu premoć. "Uzimaš li ovu ženu za svoju družicu," upita Kreb službenom kretnjom. Vorn je kucnuo Ubu po ramenu i ona pode za njim u spilju. Zatim su Kreb i Guv izveli isti obred za Borga i Onu, pa i oni krenu prema svom novom ognjištu da počnu razdoblje izdvojenosti. Dok se skup razilazio, drveće u ljetnom ruhu, svjetlijem nego što će biti kasnije, šumjelo je na laganom povjetarcu. Ejla podigna Darka da ga odnese u spilju, ali se on nije dao nositi. "U redu, Dark," gestikulirala je. "Smiješ hodati, ali uñi i pojedi malo juhe i kukuruzne kaše." Dok je pripremala doručak, Dark se udaljio i krenuo prema novom ognjištu Ube i Vorna. Ejla potrči za njim i donese ga natrag. "Dark htjeti vidjeti Ubu," pokaže dijete. "Ne smiješ, Dark. Neko je vrijeme nitko ne smije posjetiti. Ali budeš li dobar i pojedeš juhu, povest ću te u lov." "Dark biti dobar. Zašto ne može vidjeti Ubu," upita dječak, smek-šan obećanjem da će poći zajedno s majkom. "Zašto Uba ne doći jesti s nama?" "Ona više ne živi ovdje, Dark. Sad je sparena s Vornom," objasni Ejla. Nije samo Dark zamjećivao Ubinu odsutnost. Svima je nedostajala. S Krebom, Ejlom i djetetom ognjište je izgledalo prazno, a napetost izmeñu starca i mlade žene bila je sve primjetljivija. Nikad nisu pronašli način da prevladaju grižnju savjesti zbog bola koji su nanijeli jedno drugom. Mnogo puta je Ejla, kad bi vidjela starog čarobnjaka izgubljenog u dubokoj potištenosti, zaželjela da mu priñe, zagrli njegovu čupavu sijedu glavu i privine se k njemu kao kad je bila mala djevojčica. No uvijek se suzdržala, nije se htjela nametati. Krebu je nedostajala ljubav, premda nije bio svjestan da je to razlog duboke potištenosti. Mnogo puta kad je vidio Ejlinu tugu dok je druga žena dojila njenog sina, želio joj je pristupiti. Da je Iza bila živa, pronašla bi način da ih ponovo poveže, no bez takvog posrednika još su se više udaljili, oboje čeznući da pokažu ljubav prema drugome, ali ne znajući kako da premoste jaz koji ih je razdvajao. Kad su prvi put jeli bez Ube bilo im je vrlo nelagodno. "Hoćeš li još malo, Kreb," upita Ejla. "Ne. Ne. Ne trudi se, pojeo sam dovoljno," odmahnuo je. Gledao ju je kako posprema dok se Dark po drugi put posluživao zaronivši u zdjelu obim rukama i žlicom od školjke. Premda je imao

tek nešto više od dvije godine, bio je već gotovo posve odbijen od sise. Još uvijek je tražio da ga Oga i Ika - koja je sad imala novo dijete - doje, jer mu se to sviñalo i jer su mu žene to dozvoljavale. Starija

su djeca kad bi se rodilo novo obično odbijana od sise, ali je Ika u Darkovom slučaju napravila izuzetak. Činilo se da dijete osjeća da povlasticu ne smije zloupotrijebiti. Nikad nije isisao sve mlijeko, niti je oduzeo mlijeko njenom dojenčetu, samo bi se nekoliko trenutaka mazio u njenom krilu kao da želi potvrditi svoje pravo. I Oga je bila popustljiva prema njemu i premda je Grev već prerastao razdoblje dojenja, Dark je iskorištavao blagost njegove majke. Cesto bi se obojica našli na njenom krilu, sve dok želju za sisanjem ne bi nadjačalo uzajamno zanimanje i tada bi pustili dojke i rvali se. Dark je bio visok kao Grev, ali ni približno tako zdepast; premda bi Grev obično pobijedio Darka u rvanju, mladi bi u utrkivanju s lakoćom nadmašio starijeg. Njih su dvojica bili nerazdvojni, nisu mogli jedan bez drugog. "Povest ćeš dječaka sa sobom," upita Kreb nakon neugodne tišine. "Da," kimnula je, brišući djetetove ruke i lice. "Obećala sam mu da ću ga povesti u lov. Sumnjam da ću mnogo uloviti, ali trebam nabrati neke trave, a i vrijeme je lijepo." Kreb progunda. "I ti bi takoñer trebao izaći, Kreb," dodala je. "Sunce će ti koristiti." "Da, da, hoću, Ejla. Kasnije." Za trenutak je pomislila da bi se trebala maziti oko njega dok ga ne navede da izañe, predložiti mu šetnju kraj potoka, kao što su nekad radili, ali on se već povukao u sebe. Ostavila ga je da sjedi na svom mjestu, podigla Darka i požurila van. Kreb nije digao pogled sve dok nije bio siguran da je otišla. Posegnuo je za štapom, zatim pomislio da će ustajanje iziskivati previše napora, pa se opet spustio. Dok je s Darkom na boku i s košarom vezanom za leda izašla iz spilje, Ejla je razmišljala o Krebu. Osjećala je da se njegova duhovna moć smanjuje. Bio je odsutniji duhom više nego ikada i često je ponavljao pitanja na koja je već odgovorila. Teško se odlučivao na izlazak iz spilje, čak i kad je vrijeme bilo toplo i sunčano. A dok bi mnoge sate provodio u nečem što je nazivao razmišljanjem, nerijetko bi sjedeći zaspao. Nakon što je otišla izvan vidokruga spilje, Ejlini se koraci pro-dužiše. Sloboda pokreta i prekrasan ljetni dan potisnuli su njenu zabrinutost u dalji kutak svijesti. Kad su stigli na čistinu, pustila je Darka da hoda i počela brati neke biljke. Promatrao ju je, a zatim zgrabio pregršt trave i djeteline s ljubičastim cvjetovima i iščupao ih zajedno s korijenom. Donio joj ga je stisnutog u malenoj šaci. "Ti si mi velika pomoć, Dark," pokazala je, uzimajući trave i stavljajući ih u košaru kraj sebe. "Dark donijeti još," gestikulirao je i otrčao. Sjedila je na petama gledajući sina kako vuče veći busen trave. Iznenada je korijenje popustilo i on naglo sjedne. Od iznenañenja je gotovo kriknuo, no u tom trenu dotrči Ejla, podigne ga i baci u zrak, hvatajući ga zatim u zagrljaj. Dark se od oduševljenja smijuljio. Spustila ga je i pretvarala se da će ga loviti. "Sad ću te uhvatiti," pokazala je. Dark je smijući se otrčao na svojim dječjim nožicama. Pustila ga je da odmakne, a zatim se na rukama i koljenima dala u potjeru, uhvatila ga i povukla na sebe. Škakljala ga je samo zato da čuje kako se smije. Ejla se smijala samo kad su bili sami, a Dark je rano naučio da nitko drugi ne cijeni ni odobrava njegov smijeh i hihotanje. Premda je Dark sve žene u plemenu zvao majkama, u svom je dječjem srcu znao da je Ejla nešto posebno. S njom se osjećao sretniji nego s bilo kim drugim i volio je kad bi ga povela sa

sobom, bez drugih žena. Volio je i jednu drugu igru koju se mogao igrati samo s majkom. "Ba-ba-na-ni-ni," izgovori Dark. "Ba-ba-na-ni-ni," oponašala je Ejla besmislene slogove. "No-na-ni-ga-gu-la," izgovori Dark novi niz glasova. Ejla ponovi i to, a zatim ga poškaklja. Voljela je slušati njegov smijeh koji bi ga izmamio i njoj. Zatim je izgovorila nekoliko zvukova, zvukova koje je najviše voljela slušati iz njegovih usta. Nije znala zašto, osim što su u njoj budili osjećaj nježnosti koja ju je gotovo dovodila do suza. "Ma-ma-ma-ma," rekla je. "Ma-ma-ma-ma," ponovi Dark. Ejla zagrli sina i stisne ga uza se. "Ma-ma," reče opet Dark. Koprcao se da se oslobodi. Volio se maziti samo prije spavanja. Obrisala je suzu u kutu oka. Voda u očima bilo je svojstvo koje nisu dijelili. Darkove velike smeñe oči, smještene duboko ispod izbečenih obrva, bile su kao u ostalih pripadnika Plemena. "Ma-ma," reče Dark. Često ju je zvao tim slogovima kad su bili sami, naročito nakon što bi ga podsjetila na njih. "Ti sada loviti," upita je kretnjama. Posljednjih nekoliko puta kad ga je povela sa sobom pokazala mu je kako da drži praćku. Namjeravala mu je napraviti jednu ali ju je Zaug preduhitrio. Starac više nije izlazio, ali zadovoljstvo koje je po-

kazivao pokušavajući da izvježba dječaka osjećala je i Ejla. Premda je Dark još bio mlad, Ejla je vidjela da je naslijedio njenu spretnost s tim oružjem, i on se jednako ponosio svojom malom praćkom kao i kopljem. Sviñala mu se pažnja koju bi svraćao na sebe kad se kočoperio s kopljem u ruci i praćkom zataknutom za uzicu oko struka - sve što je, osim amuleta, nosio ljeti. I Grev je imao malo oružje. Njih dvojica su izazivali iskrice razonode u očima plemena i primjedbe kakvi su sjajni mali muškarci. Već sad se odreñivala njihova buduća uloga. Kad je Dark otkrio da se zapovjedničke ponašanje prema djevojčicama odobrava, i čak prema odraslim ženama dobroćudno oprašta, nije oklijevao da to iskoristi do krajnjih granica - osim sa svojom majkom. Dark je znao da je drukčija. Samo se ona smijala s njim, samo se ona igrala zvukova, samo je ona imala meku zlatnu kosu koju je volio dodirivati. Nije se sjećao da ga je ikad dojila, ali nije htio spavati ni s kim drugim. Znao je da je žena po tome što je odgovarala na iste kretnje kao i druge žene, no bila je mnogo viša od svih muškaraca i lovila je. Nije bio sasvim siguran što je zapravo lov, osim da je to nešto čim se bave muškarci - i njegova majka. Nije pripadala nijednoj kategoriji: bila je i nije bila žena, bila je i nije bila muškarac. Bila je jedinstvena. Ime kojim ju je počeo zvati, ime sačinjeno od zvukova, najbolje joj je odgovarala. Ona je bila Mama; a Mama, zlatokosa božica koju je obožavao, nije s odobravanjem kimala glavom kad bi joj pokušavao nareñivati. Ejla stavi Darku malu praćku u ruke i držeći svoje preko njegovih pokuša mu pokazati kako se njom rukuje. Bilo mu je smiješno kad je postavila malo kamenje na veliko i stala ga obarati. Želeći još jednom vidjeti kako to ona radi, dogegao se do nje s još kamenja. Nakon nekog vremena izgubio je zanimanje pa Ejla ponovo počne sakupljati biljke. Dark ju je slijedio. Našli su maline i zaustavili se da ih uberu. "U lijepom si neredu, moj ljepljivi sine," Ejla će smijući se dok mu je crveni sok curio po licu, rukama i okruglom trbuščiću. Podigla ga je, stavila pod ruku i odnijela na potok da ga opere. Zatim je našla velik list, savila ga u čunj i napunila vodom pa su utažili žeñ. Dark zijevne i protrlja oči. U sjeni velikog hrasta prostrla je ogrtač, polegla sina i legla kraj njega dok nije zaspao.

U tišini ljetnog popodneva Ejla je sjedila naslonjena na drvo i promatrala leptire kako lete i odmaraju se skupljenih krila, slušala kukce kako zuje u neprestanom pokretu, i uživala u cvrkutavoj ptičjoj simfoniji. U mislima je odlutala na dogañaje tog jutra. Nadam se da će Uba biti sretna s Vornom, mislila je. Nadam se da će biti dobar prema njoj. Tako je prazno bez nje, premda nije daleko. To više nije isto. Sad vjerojatno kuha za svog muškarca, a nakon perioda izdvojenosti spavat će s njim. Nadam se da će uskoro roditi dijete, to bi je usrećilo. Ali što će biti sa mnom? Nitko nikad nije došao iz onog plemena da pita za mene. Možda ne mogu naći našu spilju. U svakom slučaju, čini mi se da se nisu toliko zanimali za mene. To mi je drago. Ne želim se spariti s muškarcem koga ne poznam. Čak ne želim nikog od onih koje znam, a ni oni ne žele mene. Previsoka sam - čak i Drug mi jedva dosiže do brade. Iza se često pitala da li ću ikad prestati rasti. I sama se to počinjem pitati. Braud to mrzi. Ne može podnijeti da neka žena bude viša od njega. Ali više me uopće ne uznemirava otkad smo se vratili sa Zbora Plemena. Zašto uzdrhtim od groze svaki put kad me pogleda? Bran stari. Ebra u posljednje vrijeme sve češće traži lijek za njegove bolne mišiće i ukočene zglobove. Uskoro će Brauda proglasiti vodom. To znam. A Guv će biti mog-ur. On obavlja sve više obreda. Čini mi se da Kreb od onog dana kad sam ih vidjela u spilji ne želi više biti mog-ur. Zašto sam one noći ušla u spilju? Čak se ni ne sjećam kako sam tamo dospjela. Da bar nisam nikad otišla na Zbor. Da nisam išla, možda bih Izu održala na životu još nekoliko godina. Strašno mi nedostaje, a tamo nisam našla muškarca. No Dark je našao družicu. Čudno da su Uri dopustili da živi, gotovo kao da je bila predodreñena da postane Darkova dražica. Muškarci Dragih, rekla je Oda. Tko su oni? Iza je rekla da sam se rodila medu njima; zašto se ničeg ne sjećam? Sto se dogodilo s mojom pravom majkom? S njenim muškarcem? Da li je osim mene imala još djece? Ejla osjeti laganu mučninu - zapravo ne mučninu nego nelagodu. Tada joj se iznenada naježi koža na glavi jer se sjetila nečeg što joj je Iza rekla one noći kad je umrla. Ejla je to potisnula iz sjećanja, bilo je prebolno misliti o Izinoj smrti. Iza mi je rekla da odem! Rekla je da nisam Pleme, da sam se rodila medu Dragima. Rekla je da nañem svoj narod, potražim svog muškarca. Kazala mi je da će Braud, ako ostanem, već naći načina da me povrijedi. Sjeverno, rekla je da žive sjeverno, iznad poluotoka. Kako mogu otići? Ovo je moj dom. Ne mogu ostaviti Kreba, a i Darku sam potrebna. Što ako ne budem mogla pronaći Drage? Čak da ih i nañem, možda me oni ne bi htjeli. Nitko ne želi raznu ženu. Kako da budem sigurna da ću naći svog muškarca čak i ako pronañem Druge? Kreb stari. Što će biti sa mnom kad njega više ne bude? Tko će se tada brinuti o meni? Ne mogu živjeti sama s Darkom, morat će me uzeti neki muškarac. Ali koji? Braud! On će biti voda, pa ako me nitko drugi ne bude htio, morat će me uzeti. Što ako budem morala živjeti s Braudom? On me takoñer ne želi, ali zna da bih mrzila živjeti s njim. Učinio bi to samo zato što ja to mrzim. Ne bih mogla podnijeti život s Braudom. Radije bih bila s nekim muškarcem koga ne poznajem, iz nekog drugog plemena, no ni oni me ne žele. Možda bih trebala otići. Mogla bih povesti i Darka. Ali što ako ne pronañem Druge? Ili ako mi se nešto desi? Tko bi se brinuo o njemu? Tada bi bio sasvim sam, kao što sam ja bila. Imala sam sreće da me je Iza našla, Dark možda ne bi bio tako sretan. Ne mogu ga odvesti, on je roñen ovdje, on je Pleme, čak i ako je jednim dijelom ja. Za njega je već pronañena družica. Što će biti s Urom ako odvedem Darka? Oda je vježba da bude Darkova družica. Govori joj da i za nju postoji muškarac, premda je deformirana i ružna. I Darku će Ura biti potrebna. Kad naraste, trebat će družicu, a Ura je kao stvorena za njega.

Ali ne bih mogla otići bez Darka. Radije bih živjela s Braudom nego da ostavim Darka. Moram ostati, nema drugog načina. Ostat ću i živjeti s Braudom, ako već moram. Ejla pogleda svoje usnulo dijete i pokuša se, kao dobra žena Plemena, smiriti i prihvatiti sudbinu. Na Darkov nos sleti muha. Trgnuo se u snu, počešao po nosu i zatim opet smirio. Ionako ne bih znala kamo da poñem. Sjever? Što mi to govori? Sve je sjeverno odavde, samo je more na jugu. Mogla bih ostatak života lutati a da nikog ne nañem. A i Drugi bi mogli biti zli kao i Braud. Oda je rekla da su je oni muškarci silovali, da joj čak nisu dozvolili da spusti dijete. Bilo bi bolje ostati ovdje s Braudom kojeg znam, nego otići i pronaći muškarca koji bi mogao biti još gori. Kasno je, bolje da se vratim. Ejla probudi sina. Dok se vraćala prema spilji pokušavala je istisnuti Druge iz svojih misli, no nije joj uspjelo. Nakon što ih se sjetila, nije ih više mogla zaboraviti. "Imaš li posla, Ejla," upita Uba. Lice joj je u isti mah izražavalo i stid i zadovoljstvo, a Ejla je nagañala što je razlog. Odlučila je, ipak, pustiti Ubu da joj sama kaže. "Ne, zapravo nisam zaposlena. Miješam malo metvice i djeteline i upravo sam to htjela probati. Mogla bih pristaviti vodu za čaj." "Gdje je Dark," upita Uba dok je Ejla poticala vatru i dodala još drva i nekoliko kamenova za kuhanje. "Vani je s Grevom. Oga pazi na njih. Ta dvojica su uvijek zajedno," kretnjama će Ejla. "Vjerojatno zato što su bili zajedno dojeni. Bliži su jedan drugom od roñene braće. Gotovo kao da su blizanci." "Ali blizanci često liče jedan na drugog, a njih dvojica sasvim sigurno ne liče. Sjećaš li se žene s blizancima na Zboru Plemena? Nisam ih mogla razaznati." "Ponekad je nesreća imati blizance, a trojcima se nikad ne dopušta da žive. Kako žena može hraniti troje odjednom, kad ima samo dvije dojke," upita Uba. "Uz mnogo pomoći drugih žena. Dovoljno je naporno za ženu da rodi dvoje. Zbog Darka sam sretna što je Oga uvijek imala mnogo mlijeka." "Nadam se da ću ga i ja imati dosta," gestikulirala je Uba. "Mislim da ću dobiti dijete, Ejla." "I meni se čini, Uba. Otkad ste spareni nisi imala žensku kletvu, zar ne?" "Ne. Mislim da je Vornov totem dugo čekao. Sigurno je bio vrlo snažan." "Jesi li mu već rekla?" "Namjeravala sam pričekati dok ne budem sigurna, ali je pogodio. Valjda je primijetio da se nisam izdvojila. Vrlo je sretan," ponosno će Uba. "Da li je dobar, Uba? Jesi li sretna?" "O, da. On je dobar muškarac, Ejla. Kad je saznao da ću dobiti dijete, rekao mi je da je dugo čekao na mene i da mu je drago što nisam gubila vrijeme. Rekao mi je da je zamolio da me dobije prije nego što sam postala žena." "To je divno, Uba," reče Ejla. Nije dodala da u plemenu ionako nije bilo nikog drugog s kim se mogao spariti, osim nje same. Ali zašto bi htio mene? Zašto bi htio veliku ružnu ženu kad je mogao imati nekog tako privlačnog kao što je Uba, i k tome od Izinog roda. Što se dogaña sa mnom? Nikad se nisam željela spariti s Vornom. Izgleda da još uvijek mislim na to što će biti sa mnom kad Kreba više ne bude. Morat ću se dobro brinuti

Pleme spiljskog medvjeda za njega da dugo pozivi. Čini se da više ne želi živjeti. Uopće ne izlazi iz spilje. Ne bude li se više kretao, više neće moći napustiti spilju." "O čemu razmišljaš, Ejla? U posljednje si vrijeme tako tiha." "Razmišljam o

Krebu. Zabrinuta sam za njega." "On stari. Mnogo je stariji od majke, a ona je već otišla. Još mi uvijek nedostaje, Ejla. Bit će mi užasno kad i Kreb bude hodao na drugom svijetu." "I meni, Uba," ganuto će Ejla. Ejla se nije mogla smiriti. Često je lovila, a kad nije bila u lovu neumorno je radila. Nije mogla podnijeti besposlenost. Razvrstavala je ljekovito bilje i ponovo ga slagala, lutala okolicom popunjavajući zalihe, zatim preuredila cijelo ognjište. Plela je nove košare i prostirke, pravile drvene zdjele i pladnjeve, izrañivala posude od uštavljene kože i brezove kore, krojila nove ogrtače, štavila svježe kože, šivala omotače za noge i ruke. Od mjehura i želudaca životinja načinila je vodone-propusne posude za spremanje vode i drugih tekućina. Izradila je novi okvir za vješanje lonaca nad vatrom. Dubila je plosnato kamenje za svjetiljke, osušila nove fitilje od mahovine, kalajući kremen napravila nove noževe, pile, svrdla i sjekire, tražila po morskoj obali školjke i od njih pravila žlice, kuhače i sitno posude. Kad bi na nju došao red, pratila je lovce, sušila meso, sakupljala voće, povrće, sjemenke i druge plodove, rešetala je, pržila i mljela žito dok se nije pretvorilo u brašno tako da ga Kreb i Dark mogu lakše žvakati. I još uvijek nije imala dovoljno posla. Kreb je postao predmet njene posebne brige. Tetošila ga je, brinula se o njemu kao nikad prije. Kuhala je posebnu hranu da mu pojača apetit, pripremala ljekovite napitke i obloge, tjerala ga da se odmara na suncu i umiljavala se oko njega dok ga ne bi nagovorila na duge šetnje. Činilo se da uživa u njenoj pažnji i društvu, a kao da mu se vratilo i nešto stare snage i poleta. Meñutim, nečega nije bilo. Izuzetna bliskost i toplina, dugi isprekidani razgovori prijašnjih godina su nestali. Obično su šetali u tišini. Razgovor je bio nategnut i nije bilo spontanih izljeva naklonosti. Kreb nije bio jedini koji je stario. Onog dana kad je Brun s vrha brda promatrao lovce kako odlaze sve dok nisu bili samo male točkice u stepi, Ejla je iznenada postala svjesna koliko se mnogo promijenio. Brada mu više nije bila prosijeda, već posve bijela, a takva je bila i kosa. Duboke bore izbrazdale su lice, u kutovima očiju urezujući duboke provalije. Njegovo tvrdo, mišićavo tijelo izgubilo je boju, koža je bila mlohava, premda je još uvijek bio jak. Polako je otišao do spilje i ostatak dana proveo u granicama svog ognjišta. Idući je puta išao s lovcima, no kad je ponovo ostao u spilji, to je učinio i Grod, njegov vjerni zamjenik. Jednog dana pri kraju ljeta Dark utrči u spilju. "Mama! Mama! Čovjek! Dolazi neki čovjek!" Ejla je zajedno s ostalima pojurila k ulazu u spilju da vidi stranca koji je dolazio stazom s morske obale. "Ejla, misliš li da možda dolazi po tebe," uzbuñeno je upitala Uba. "Ne znam. Ne znam ništa više od tebe, Uba." Ejlini su živci bili napregnuti, a osjećaji pomiješani. Nadala se da je to posjetilac iz plemena Zaugovih roñaka, a istovremeno se toga bojala. Zastao je da nešto kaže Brunu, a zatim otišao s vodom do njegovog ognjišta. Nedugo zatim Ejla ugleda Ebru kako izlazi i dolazi ravno prema njoj. "Brun te treba, Ejla," gestikulirala je. Ejlino srce žestoko zakuca. Koljena su joj klecala i bila je sigurna da se neće moći održati na nogama. S olakšanjem se sruši kraj voñinih nogu. Brun je kucne po ramenu. "Ovo je Vond, Ejla," reče voda pokazujući na posjetioca. "Došao je izdaleka da te vidi, sve od Norgovog plemena. Majka mu je bolesna, a njihova vidarica joj ne može pomoći. Pomislila je da ti možda znaš čaroliju koja bi joj pomogla." Ejla je na Zboru stekla glas vješte i mudre vidarice. Muškarac je došao zbog njene čarolije, ne zbog nje. Olakšanje nadjača Ejlino razočaranje. Vond je ostao samo nekoliko dana. Donio je novosti iz svog plemena. Mladi muškarac kojeg je ranio spiljski medvjed prezimio je kod njih. Otišao je rano početkom slijedećeg proljeća, hodajući na obje noge i jedva primjetno hramljući.

Njegova družica rodila je zdravog sina kojeg su nazvali Kreb. Ejla ispita glasnika i pripremi mu svežanj da ga ponese natrag, zajedno s uputama za njihovu vidaricu. Nije znala da li će lijek djelovati, ali kad je prevalio tako dug put mogla je barem pokušati. Nakon što je Vond otišao, Brun je razmišljao o Ejli. Odlagao je odluku dok je još bilo nade da će je neko drugo pleme možda prihvatiti. Ako je jedan glasnik mogao pronaći njihovu spilju, to su mogli i drugi. Nakon toliko se vremena više nije mogao nadati. Za nju će se morati nešto udesiti u ovom plemenu. Ali Braud će uskoro biti voda; on bi je trebao uzeti. Bilo bi najbolje da tu odluku donese sam, a tako dugo dok Mog-ur živi nije bilo razloga za žurbu. Brun je odlučio rješenje problema prepustiti sinu svoje družice. Čini se da je prevladao žestoke osjećaje prema njoj, mislio je Brun. Više je ne uznemiruje. Možda je spreman, možda je napokon spreman. Ali u njemu je još uvijek tinjala sumnja. Ljeto se primicalo svom šarenom kraju i pleme se spremilo na smireniji način života hladnog godišnjeg doba. Ubina trudnoća je napredovala uobičajenim tokom sve dok nije zašla u drugo tromjesečje. Tada su znaci života prestali. Pokušavala je zanemariti sve jače bolove u leñima i neugodne grčeve, ali kad je opazila krv, požurila je Ejli. "Koliko je vremena prošlo otkad si osjetila da se dijete miče, Uba," upita zabrinuto Ejla. "Ne miče se već mnogo dana, Ejla. Što da radim? Vorn je bio tako sretan kad sam zatrudnjela. Ne želim izgubiti dijete. Što je krenulo naopako? A rodila bih tako brzo. Uskoro će proljeće." "Ne znam, Uba. Da li se sjećaš da si negdje pala? Jesi li se naprezala da podigneš nešto teško?" "Mislim da nisam, Ejla." "Vrati se k svojem ognjištu, Uba, i lezi. Skuhat ću čaj od crne brezove kore. Da je barem jesen - pronašla bih onaj zmijski korijen koji je Iza dala meni. Snijeg je predubok da odem tako daleko. Pokušat ću nešto smisliti. I ti razmišljaj, Uba. Znaš sve što je Iza znala." "Razmišljala sam, Ejla, ali se ne mogu sjetiti ničeg što može pokrenuti dijete nakon što se prestane micati." Ejla nije znala što da odgovori. U srcu je, kao i Uba, znala da nema nade i dijelila je očaj mlade žene. Idućih je nekoliko dana Uba ležala, uzalud se nadajući da će naći nešto što bi pomoglo, znajući da se nema čemu nadati. Bol u leñima postala je gotovo nepodnošljiva, a jedini lijekovi koji su je smirivali istovremeno su je uspavljivali u nemiran san. Ali grčevi nisu postali trudovi, poroñaj nije započeo. Ovra samo što nije živjela na Vornovom ognjištu, nudeći svoju pomoć i utjehu. I sama je toliko puta prošla istu kušnju, pa je bolje nego itko drugi razumjela Ubin bol i tugu. Guvova družica nikad nije izdržala punu trudnoću. S prolaskom godina postala je još tiša i po-vučenija. Ejli je bilo drago što je Guv nježan prema njoj. Mnogi bi je muškarci otjerali ili uzeli još jednu družicu. Ali Guv je Ovri bio duboko privržen. Nije htio povećati njenu bol time što bi uzeo drugu ženu da rada djecu. Ejla je počela davati Ovri tajni lijek za sprečavanje poraza totema. Ženi je bilo teško nastavljati trudnoćama koje nisu donosile ploda. Ejla joj nije rekla čemu lijek služi, ali je Ovra nakon nekog vremena, kad je prestala zatrudnjivati, i sama shvatila. Tako je bilo bolje. Jednog hladnog, tmurnog jutra kasne zime, Ejla pregleda Izinu kćerku i donese odluku. "Uba," blago je zazvala. Mlada žena otvori oči okružene tamnim kolutovima zbog kojih su izgledale smještene još dublje ispod izbo-čenih obrva. "Vrijeme je za glavnicu. Moramo izazvati trudove. Ništa ne može spasiti tvoje dijete, Uba.

Ako ne izañe, i ti ćeš umrijeti. Mlada si, imat ćeš drugo dijete," gestikulirala je. Uba pogleda Ejlu, zatim Ovru, pa opet Ejlu. "U redu," kimne. "U pravu si, nema nade. Moje dijete je mrtvo." Ubin je poroñaj bio naporan. Bilo je teško izazvati trudove, a Ejla nije htjela dati prejako sredstvo protiv bolova, bojeći se da će trudovi prestati. Premda su je druge žene iz plemena na kratko posjetile da ponude podršku i pomoć, nijedna se nije htjela dugo zadržavati. Sve su znale da će boli i napor biti uzaludni. Samo je Ovra ostala da pomogne Ejli. Kad je poroñaj završio, Ejla je brzo zamotala posteljicu i mrtvoroñeni plod. "Bio je dječak," rekla je Ubi. "Mogu li vidjeti," upita iscrpljena mlada žena. "Mislim da je bolje da ne vidiš, Uba. Samo ćeš se osjećati još gore. Ja ću ga izložiti umjesto tebe. Preslaba si da ustaneš." Ejla reče Brunu da je Uba preslaba i da će sama izložiti dijete, ali se suzdržala da spomene išta drugo. Uba nije rodila sina, nego dva sina koja se nikad nisu posve razdvojila. Samo je Ovra vidjela jadnu, odvratnu stvar u kojoj se jedva moglo raspoznati ljudsko biće, s previše ruku i nogu i grotesknim crtama na prevelikoj glavi. Ovra se morala napregnuti da ne povrati, a i Ejla je mučno progutala slinu. Ovo nisu bile, kao kod Darka, Plemenske karakteristike pomiješane s njezinima, to je bila prava nakaznost. Ejli je bilo drago da to užasno izobličeno stvorenje nije poživjelo dovoljno dugo da ga Uba rodi živog. Znala je da Ovra neće ništa reći. Bilo je najbolje da pleme vjeruje da je Uba rodila normalnog mrtvoroñenog sina. Ejla se obuče i kroz duboki snijeg ode daleko od spilje. Odmotala je povoje i položila plod na snijeg. Bolje je pobrinuti se da istinu nitko ne sazna, mislila je Ejla. Nije još pravo otišla, a već je krajičkom oka primijetila skriveni pokret. Miris krvi je već učinio svoje. Smrtna kletva "Dark, bi li volio noćas spavati s Ubom," upita Ejla. "Ne," dječak odlučno odmahne glavom. "Dark spavati s Mamom." "U redu je, Ejla. Nisam ni mislila da će htjeti. Uostalom, proveo je sa mnom cijeli dan," reče Uba. "Odakle mu to ime kojim te zove?" "Tako me naziva," odgovori Ejla i okrene glavu na stranu. U njoj i je, još od vremena kad je stigla medu njih, bila toliko ukorijenjenaj Plemenska zabrana protiv korištenja nepotrebnih riječi i zvukova dal se osjećala krivom zato što se sa sinom igra riječima. Uba je nije daljej ispitivala, premda je znala da Ejla nešto zadržava za sebe. "Ponekad izañem sama s Darkom, pa zajedno stvaramo zvukove,"! prizna joj Ejla. "Te je zvukove odabrao za mene. On zna napraviti! mnogo zvukova." "I ti možeš praviti zvukove. Majka je rekla da si znala stvarati! razne zvukove i riječi kad si bila mala, osobito prije nego što si naučila! govoriti. Još se sjećam da sam kao dijete voljela zvuk koji si pravilaj dok si me zibala." "Mislim da sam to radila kad sam bila mala, ali se toga vrlo slabo! sjećam," mahne Ejla. "Uostalom, to je samo Darkova i moja igra." "Mislim da u tome nema ništa lošeg," reče Uba. "Nitko ne može| reći da ne zna govoriti. Da barem ovi korijeni nisu tako truli," doda Uba i baci veliki korijen. "Sutrašnja gozba neće biti osobito bogata| imamo samo suho meso, ribu i polutrulo povrće. Da je Brun same još malo htio pričekati imali bismo barem zelenog povrća i mladica."! "Ne odlučuje samo Brun," reče Ejla. "Kreb kaže da je najbolje vrijeme upravo prvi puni mjesec nakon početka proljeća." "Pitam se samo kako zna kad započinje proljeće," primijeti Uba "Meni su svi kišni dani nalik jedan drugom." "Mislim da to ima neke veze sa zalaskom sunca. Već danima promatra kako se navečer spušta. Čak i kad pada kiša često se može vidjeti kamo sunce ide na

počinak, a u posljednje je doba bilo dovoljne vedrih noći da se vidi i mjesec. Kreb zna." "Žao mi je što će Kreb u isto vrijeme proglasiti Guva mog-urom,J reče Uba. "I meni," mahne Ejla. "Ovih dana sjedi bez ikakvog posla. A što će raditi kad ne bude obavljao čak ni obrede? Znala sam da će se to dogoditi jednog dana, ali ovo je jedina gozba u kojoj neću uživati." "Bit će to tako neobično. Naviknuta sam da Brun bude voda, a Kreb Mog-ur, ali Vorn kaže da je došlo doba da mladi muškarci preuzmu vodstvo. Kaže da je Braud čekao dovoljno dugo." "Vjerojatno je u pravu," reče Ejla. "Vorn se uvijek divio Braudu." "On je dobar prema meni, Ejla. Nije se ljutio kad sam izgubila dijete. Samo je rekao da će od Mog-ura zatražiti amajliju koja će ojačati njegov totem i tako omogućiti da začne još jedno dijete. Sigurno mu se i ti sviñaš, Ejla. Čak mi je rekao da te zamolim za dozvolu da Dark spava s nama. Mislim da zna koliko volim tog dječaka," povjeri joj Uba. "Čak ni Braud nije u posljednje vrijeme tako loš prema tebi." "Ne, ne uznemirava me mnogo," gestikulirala je Ejla. Nije znala objasniti strah koji bi osjetila svaki put kad je Braud pogleda. Kosa bi joj se naježila čak i onda kad je zurio u nju a da to nije ni vidjela. Kreb je te večeri do kasna ostao s Guvom na mjestu duhova. Ejla je pripremila lagani obrok za Darka i sebe i spremila nešto jela za Kreba kad se vrati, premda je sumnjala da će taknuti hranu. Tog se jutra probudila s osjećajem tjeskobe koja je sve više rasla. Činilo joj se da se spilja ruši na nju, a usta su joj cijeli dan bila suha. Uz mnogo je muke progutala nekoliko zalogaja, a zatim iznenada skoči na noge i potrči prema izlazu iz spilje, zagledavši se u olovno nebo i tešku kišu koja je u natopljenom blatu stvarala male udubine. Dark se uvukao u njezina krzna i kad se vratila do ognjišta već je spavao. Čim je osjetio da je legla do njega, privio se bliže i u polusnu rekao nešto što je završilo rječju "Mama." Ejla ga zagrli osluškujući malo srce. Nije mogla zaspati; ležala je i na slabom svjetlu umiruće vatre promatrala grube obrise kamenog zida. Kad se vratio Kreb, još uvijek nije zaspala, no mirno je ležala osluškujući kako šepa oko ognjišta, a nakon što je legao, napokon utone u san. Probudila se s krikom na usnama! "Ejla! Ejla!" Kreb je zazove tresući je da je posve probudi. "Što se dogodilo," zabrinuto je upita. "Oh, Kreb," zajeca i zagrli ga. "Opet sam ružno sanjala. Taj san nisam sanjala godinama." Kreb je obgrli i osjeti kako drhti. "Što se dogodilo Mami," kretnjama upita Dark dok je na kožama sjedio očiju raširenih od straha. Nikad nije vidio majku da vrišti. Ejla ga zagrli. više neće biti, no tako dugo dok bude Darkova i Ura, mi nećemo umrijeti. Pitam se da li Dark ima sjećanja? Da je bar malo stariji, dovoljno star za obred. Nije važno; Dark ima više od sjećanja, on u sebi nosi Pleme. Ejla, dijete moje, dijete mog srca, ti u sebi nosiš sreću, a donijela si je i nama. Sad znam zašto si došla - ne da nam doneseš smrt, nego da nam pružiš jedinu priliku da preživimo. Nikad više neće biti kao sada, ali i to je nešto. Ejla donese sinu komad hladnog mesa. Činilo joj se da Kreb razmišlja, no kad je sjela, pogledao ju je. "Znaš, Kreb," rekla je zamišljeno, "ponekad mislim da Dark nije samo moj sin. Otkad sam izgubila mlijeko, otkad se naviknuo ići od ognjišta do ognjišta i sisati mlijeko svih žena koje imaju malu djecu, jede sa svima. Svi ga hrane. Podsjeća me na mladunče spiljskog medvjeda, kao da je sin cijelog plemena." Ejla osjeti veliku tugu koja je izbijala iz Krebovog jedinog tamnog, bistrog oka. "Dark je sin cijelog plemena, Ejla. On je jedini sin Ple-menjL" yPrvo svjetlo praskozorja zasvjetluca na ulazu spilje, ispunjavajući trokutasti prolaz. Ejla je bila budna i u svjetlu novog dana promatrala zaspalog sina. Pogledala je prema Krebovim krznima za spavanje; po njegovom je

pravilnom disanju znala da spava. Drago mi je što smo konačno razgovarali, osjećala je kao da joj je s leda skinut preteški teret. Mučnina koju je osjećala cijeli dan i noć samo se pogoršala. Osjetila je grč u grlu i pomislila da će se ugušiti ako smjesta ne izañe. Tiho je kliznula iz kreveta, brzo obukla ogrtač, navukla omotače za noge i uputila se prema izlazu. Čim se našla na svježem zraku, duboko je udahnula. Osjetila je takvo olakšanje da nije ni primijetila kako joj ledena kiša moči kožni ogrtač. Prošla je kroz prljavo blato pred spiljom i tresući se od hladnoće uputila prema rječici. Hrpice snijega, prljavog od čañi s mnogih ognjišta, polako su se otapale i stvarale potočiće blatne vode koji su se slijevali niz padinu i utjecali u zamućeni vodotok još uvijek djelomično okovan ledom. Njeni kožni omotači za noge su se slabo zadržavali na crvenka-stosmedem mulju pa se okliznula i pala na pola puta do rječice. Niz opuštenu kosu koja je prilijepljena uz glavu visjela u pramenovima poput tankih konopaca, slijevala se voda i tekla niz blatni ogrtač. Dugo je stajala na obali vode koja se borila da se oslobodi ledenog oklopa. Promatrala je tamne kovitlace koji su nagrizali ledeni pokrivač. Konačno, ledena se kora slomila i otplutala niz potok, u susret nepoznatom. Zubi su joj cvokotali dok se mukotrpno uspinjala uz sklisku padinu. Promatrala je oblačno nebo koje je na istoku gotovo neprimjetno postajalo svjetlije. Morala se prisiliti da proñe kroz nevidljivu prepreku ispriječenu na ulazu u spilju i čim je ušla, ponovo je osjetila nemir. "Ejla, pa ti si promočena. Zašto si izlazila na tu kišu," gestikulirao je Kreb. Uzeo je komad drva i stavio ga na vatru. "Skini mokri ogrtač i pridi vatri da se ne prehladiš." Promijenila je odjeću i sjela kraj Kreba; bila je sretna što medu njima više nije bila napetosti. "Kreb, drago mi je što smo noćas razgovarali. Bila sam na potoku, led je puknuo. Dolazi ljeto, opet ćemo zajedno u duge šetnje." "Da, Ejla, dolazi ljeto. Želiš li, opet ćemo u duge šetnje. Samo nek stigne ljeto." Ejla se sledi. Imala je užasan predosjećaj da nikad više neće s njim u šetnju, a činilo joj se da i Kreb to zna. Prišla mu je i oni se čvrsto zagrle kao da se nikad više neće vidjeti. Sredinom prijepodneva kiša se pretvori u jednoliko rominjanje, a poslije podne posve prestane. Blijedo, umorno sunce probilo se kroz gustu koprenu oblaka, no bilo je preslabo da ugrije ili osuši promočenu zemlju. Unatoč lošem vremenu i oskudnoj hrani, pleme je bilo uzbuñeno zbog tako značajne prilike za gozbu. Promjena vode bila je prilično rijetka, jednako kao i postavljanje novog mogura. Bio je to izuzetan dan. Oga i Ebra će odigrati svoju ulogu u obredu, baš kao i Brak. Sedmogodišnji dječak će postati novi voñin nasljednik. Oga je bila užasno napeta. Neprekidno je skakala od ognjišta do ognjišta provjeravajući koje se jelo gdje priprema. Ebra ju je pokušavala umiriti, ali ni ona nije bila mirna. Brak je, pokušavajući izgledati odra-slije, izdavao zapovijedi mladoj djeci i zaposlenim ženama. Konačno se pojavio Brun i pozvao ga na stranu da još jednom uvježba svoju ulogu. Uba je dovela djecu do Vornovog ognjišta da ne smetaju odraslima. Kad je glavni dio priprema bio završen, pridružila joj se i Ejla. Osim pomaganja u pripremi hrane, njen je jedini zadatak bio pripremanje napitka od bunike. Kreb je rekao da ne priprema drogu od korijenja. Do večeri je na nebu preostalo samo nekoliko oblaka koji su hirovito prelijetali ispred punog mjeseca što je osvjetljavao goli, beživotni krajolik. Iza najudaljenijeg ognjišta u spilji, u prostoru omeñenom krugom zapaljenih baklji, gorjela je velika vatra. Ejla je sjedila na krznima i slušala pucketanje vatrice na ognjištu. Još nije uspjela odagnati osjećaj nelagode koji ju je pratio cijelog dana. Odlučila je poći do ulaza u spilju i do početka svetkovine promatrati mjesec. Kad je

ustala da krene, Brun joj dade znak i ona se teška koraka uputi u drugom smjeru. Kad su se svi smjestili, Mog-ur je u pratnji Guva izašao iz mjesta duhova. Oba su muškarca bila ogrnuta medvjeñim krznima. Sad kad je veliki sveti čovjek posljednji put zazivao duhove, izgledao je pomlañeno. Pleme ga već godinama nije vidjelo da rječite, poznate pokrete obavlja s toliko nadahnuća i snage. Bila je to majstorska predstava. Vladao je publikom vještinom pravog virtuoza, izazivajući vrhunce uzbuñenja baš kad je to najbolje odgovaralo, završivši s kulminacijom koja je iz njih izvukla posljednji djelić snage i ostavila ih praznima. Guv je bio tek njegova blijeda kopija. Mladić je bio iz-učeni mog-ur, čak dobar mog-ur, ali se nije mogao mjeriti s Velikim Mog-urom. Najmoćniji je čarobnjak obavio svoj posljednji i najsavrše-niji obred. Kad je došao red na Guva, nije samo Ejla plakala. Njeni su suplemenici imali suhe oči, ali su plakali srcima. Kad je Guv izvodio kretnje koje su Bruna skinule s položaja vode i na njegovo mjesto postavili Brauda, Ejla se na tren u mislima vratila u prošlost. Promatrala je Kreba i sjetila se kad je prvi put vidjela jednooko lice puno ožiljaka i pružila ruku da ga dotakne. Sjećala se njegovog strpljenja dok ju je pokušavao naučiti da se sporazumijeva s njima, i zatim svog iznenadnog shvaćanja onoga čemu ju je učio. Dotaknula je amulet i opipala mali ožiljak na vratu gdje ju je ubo da njezinu krv prinese kao žrtvu zahvalnicu drevnim duhovima koji su joj dopustili da lovi. U sjećanju se vratila i na tajnu posjetu maloj spilji duboko u planini na istoku. Sjetila se kako je čarobnjak bio tužan i zapitala se što su u stvari značile njegove tajanstvene, zagonetne izjave prošle noći. Na gozbi u čast novog vode Ejla je jedva okusila hranu. Kad su se muškarci povukli u malu posvećenu spilju da u miru završe obred, Ejla ženama podijeli čaj od bunike kojeg joj je dao Guv, novi mog-ur. Nije htjela sudjelovati u ženskom plesu, njen ritam nije imao žara, a popila je tako malo obrednog čaja da je učinak brzo prestao. Čim je mogla, vratila se do Krebovog ognjišta, legla i zaspala. No spavala je vrlo nemirno. Kad se Kreb vratio, dugo je stajao nad njenim ležajem i gledao nju i njenog sina. Zatim je otšepao do vlastitog ležaja. "Mama ide u lov? Dark ide u lov s Mamom," upita dječak skačući s ležaja i odlazeći prema izlazu spilje. Gotovo su svi još spavali, ali je Dark bio posve budan. "Možda poslije doručka, Dark. Vrati se," mahne mu Ejla i digne se da pode po njega. "Danas vjerojatno neću loviti. Proljeće je stiglo, no još nije tako toplo." Nakon jela Dark ugleda Greva, zaboravi na lov i otrči prema Braudovom ognjištu. Ejla ga je gledala, a osjećaj nježnosti podigne kutove njezinih ustiju. Osmijeh se izgubi kad je opazila kako ga Braud gleda. Njegov je pogled naježi. Dječaci zajedno otrče. Iznenada je preplavi tako snažna mučnina da je mislila da će povratiti ako odmah ne izañe iz spilje. Požurila je prema izlazu osjećajući kako joj srce brzo udara i nekoliko puta duboko udahnula. "Ejla!" Poskočila je kad je čula kako Braud izgovara njeno ime, okrenula se, pognula glavu i pogledala prema nogama novog vode. "Ova žena pozdravlja vodu," službeno je gestikulirala. Rijetko se s Braudom nalazila licem u lice. Bila je mnogo viša od najvišeg muškarca u plemenu, a Braud nije spadao u tu grupu. Jedva joj je dosezao do ramena. Znala je da ne voli dizati pogled prema ženi. "Nemoj nikamo odlaziti. Uskoro ću održati sastanak." Ejla poslušno kimne. Pleme se polako sakupljalo. Sunce je sjalo i svima je bilo drago što je Braud unatoč vlažnom tlu odlučio sastanak održati vani, a ne u mračnoj i prohladnoj spilji. Neko su vrijeme čekali, a onda Braud oholo doñe na mjesto koje je prije zauzimao Brun, potpuno svjestan svog novog položaja. "Kao što znate, ja sam vaš novi voda," započne Braud. Njegova nervoza što se po prvi put obraća cijelom plemenu izdala se time što je započeo nečim što je svima bilo posve jasno.

"Budući da pleme ima novog vodu i novog mog-ura, ovo je dobra prilika da najavim još neke promjene," nastavi Braud. "Želim objaviti da je Vorn moj zamjenik." Ljudi su kimali glavom; to su i očekivali. Brun je mislio da je Braud trebao pričekati dok Vorn ne bude rnalo stariji i tek onda ga uzdignuti iznad iskusnijih lovaca, ali svi su znali da će se to dogoditi. Vjerojatno je bolje učiniti to odmah, pomislio je Brun. "Ima i drugih promjena," nastavljao je Braud. "Jedna žena u plemenu nije sparena." Ejla osjeti da crveni. "Netko se mora brinuti za

nju, a ja ne želim opteretiti lovce. Sad sam ja voda i ja moram biti odgovoran za nju. Uzet ću Ejlu na moje ognjište kao drugu družicu." Ejla je to očekivala, no nije je usrećila spoznaja da je bila u pravu. Možda joj se to ne sviña, pomisli Brun, no Braud je dobro postupio. Bivši voda ponosno pogleda sina svoje družice. Braud je spreman da preuzme vodstvo. "Ona ima deformirano dijete," nastavljao je Braud. "Želim da se zna da ovo pleme više neće prihvatiti nakaznu djecu. Ne želim da itko misli da to ima veze s mojim osobnim osjećajima kad odbijem slijedeće takvo dijete. Ako bude imala normalno dijete, ja ću ga prihvatiti." Kreb je stajao na ulazu u spilju i zatresao glavom dok je gledao kako Ejla blijedi i saginje glavu da sakrije lice od znatiželjnih pogleda. E pa, možeš biti siguran da neću više imati djece, Braud, samo ako Izina čarolija bude djelovala. Svejedno mi je da li djecu počinju muški totemi ili organi, ti u meni više nećeš začeti nijedno dijete. Ne namjeravam imati djecu koja moraju umrijeti jer misliš da su deformirana. "Već sam prije svakom dao na znanje," nastavi Braud, "stoga ovo ne bi trebalo nikog iznenaditi. Ne želim deformiranu djecu kraj mog ognjišta." Ejla naglo podigne glavu. Što to znači? Ako se moram preseliti na njegovo ognjište, moj sin ide sa mnom. "Vorn se složio da Darka uzme k sebi. Njegova družica voli dječaka uprkos deformiranosti. Bit će mu dobro." Ljudi su počeli uznemireno mrmoriti i mahati rukama. Dok ne odrastu, djeca pripadaju majkama. Zašto Braud uzima Ejlu, no odbija njenog sina? Ejla se probila sa svog mjesta i bacila Braudu pred noge. Braud je kucne po ramenu. "Još nisam završio, ženo. Neuljudno je prekidati vodu, ali ovaj ću puta prijeći preko toga. Možeš govoriti." "Braud, ne možeš mi uzeti Darka. On je moj sin. Kamo god žena išla, s njom idu i njena djeca," pravila je znakove zaboravivši uljudni pozdrav i službeni jezik obraćanja lovcima. Brun je mrko gledao; njegov je ponos nestao. "Da li ti, ženo, govoriš vodi što on može ili ne može učiniti," mahne joj Braud cereći se. Bio je zadovoljan. Ovo je smišljao dugo vremena i nadao se baš takvoj reakciji. "Nisi ti nikakva majka. Oga je više od tebe Darkova majka. Tko ga je dojio? Ti nisi. On čak ni ne zna tko mu je majka. Za njega je svaka žena iz plemena majka. Od kakve je važnosti gdje živi? Njemu je to očito svejedno, jede na svačijem ognjštu," reče Braud. "Nisam ga mogla dojiti, no znaš da je on moj sin, Braud. Svake noći spava uz mene." "E pa, uz mene neće. Ne možeš poreći da je i Vornova družica za njega "majka". Već sam rekao Guvu... hoću reći mog-uru, da će se obred sparivanja održati odmah nakon ovog zbora. Nema razloga da čekamo. Večeras ćeš preseliti na moje ognjište, a Dark na Vornovo. Idi sad na svoje mjesto," zapovijedi. Braud prijeñe pogledom po plemenu i kraj spilje opazi Kreba naslonjenog na štap. Starac je bio ljut. Ali ni približno toliko ljut kao Brun. Lice mu je potamnjelo od bijesa dok je promatrao kako se Ejla vraća na svoje mjesto.

Jedva se savladavao, već se htio umiješati. U njegovim očima nije se vidio samo bijes, već i bol. Sin moje družice, mislio je, kojeg sam odgojio, izvježbao i upravo učinio vodom ovog plemena. Koristi svoj položaj za osvetu. Osvetu protiv žene za izmišljene uvrede. Zašto to prije nisam primijetio? Zašto sam bio tako slijep? Sad mi je jasno zašto je tako rano podigao Vornov položaj. Braud je već prije sve dogovorio; cijelo je vrijeme namjeravao napakostiti Ejli. Braud, Braud, je li to prva stvar koju čini novi voda plemena? Dovodi lovce u opasnost jer je odabrao mladog i neiskusnog zamjenika kako bi se mogao osvetiti ženi? Kakvo će ti zadovoljstvo donijeti to što si je odvojio od djeteta kad je već toliko prepatila? Zar nemaš srca, sine moje družice? Sve što ima od svog sina jest da noću s njim dijeli ležaj. "Nisam završio, još nisam sve rekao," gestikulirao je Braud, pokušavajući zadržati pažnju zaprepaštenog i nemirnog plemena. Napokon su se umirili. "Ovaj muškarac nije jedini uzdignut na viši položaj. Imamo i novog mog-ura. Postoje neke povlastice koje prate viši položaj. Odlučio sam da će se Guv... mog-ur, preseliti na ognjište koje pripada plemenskom čarobnjaku. Kreb će se preseliti u pozadinu spilje." Brun baci pogled na Guva. Da li je i on u sporazumu s Braudom? Guv je zbunjeno odmahivao glavom. "Ne želim se preseliti na Mog-urovo ognjište," reče. "To je bio njegov dom otkad smo došli ovamo." Pleme je postajalo sve nemirnije. "Odlučio sam da se preseliš!" Braud je zapovjednički gestikulirao, ljut zbog Guvovog odbijanja. Kad je primijetio starog bogalja kako ga ljutite gleda, iznenada je shvatio da Veliki Mog-ur više nije čarobnjak. Zašto bi se bojao deformiranog starog bogalja? Iznenada se sjetio da to ponudi Guvu i očekivao je da će novi mog-ur oduševljeno prihvatiti najbolje mjesto u spilji, baš kao što je Vorn oduševljeno prihvatio priliku da povisi svoj položaj. Vjerovao je da će to učvrstiti mog-urovu vjernost i da će se Guv osjećati obavezanim. Braud nije računao na njegovu vjernost i ljubav prema učitelju. Brun se više nije mogao obuzdati i upravo je htio govoriti, no preduhitrila ga je Ejla. "Braud," vikne ona sa svog mjesta. Voda podigne glavu. "Ne smiješ to učiniti! Ne smiješ prisiliti Kreba da se preseli sa svog ognjišta!" Koračala je prema njemu puna pravednog gnjeva. "On treba zaštićeno mjesto. U pozadini spilje je jaki propuh. Ti znaš koliko pati tokom zime." Ejla je zaboravila da je žena Plemena; sad je bila vidarica koja štiti svog pacijenta. "To radiš da bi me povrijedio. Pokušavaš se osvetiti Krebu jer se brinuo za mene. Nije me briga što učiniš meni, Braud, ali ostavi Kreba na miru!" Stajala je ispred vode, uzdižući se nad njfm, i ljutite gestikulirala. "Tko ti je dopustio da govoriš, ženo," zagrmi Braud. Zamahnuo je prema njoj šakom, ali ona opazi njegovu namjeru i izmakne se. Braud se iznenadio kad je udario u prazno. Razbjesnio se i krenuo prema njoj. "Braud!" Brunov ga povik prikuje na mjestu. Bio je naviknut da se pokorava tom glasu, osobito kad je bio bijesan. "To je Mog-urovo ognjište, Braud, i to će ostati dok ne umre. Bit će to dovoljno brzo a da ti to još i ne požuruješ preseljenjem. Dugo je i dobro služio ovo pleme, zaslužuje to mjesto. Kakav si to voña? Kakav si muškarac? Koristiš položaj da se osvetiš ženi? Ženi koja ti nikad nije ništa nažao učinila, Braud, koja to ne bi ni mogla da hoće. Ti nisi voda!" "Ne, ti nisi voda, Brun, ne više." Braud je nakon početnog poriva da se pokori shvatio svoj i Brunov položaj. "Sad sam ja voda! Sad ja odlučujem! Uvijek si zauzimao njenu stranu, uvijek si je štitio. E pa, više je ne možeš štititi!" Braud je gubio vlast nad sobom. Divlje je gestikulirao, lica modrog od gnjeva. "Radit će što kažem ili ću je prokleti! I to ne privremeno! Upravo si vidio njenu drskost i još se zalažeš za nju. Neću to trpjeti! Ne više. Zaslužuje da bude prokleta. I proklet ću je! Kako ti se to sviña, Brun? Guv! Prokuni je! Prokuni je! Sad, ovog časa! Hoću da je ovog časa prokuneš. Nitko neće govoriti

ovom vodi što da radi, a najmanje ta ružna žena. Jesi li me razumio? Prokuni je, Guv!" Kreb je pokušavao privući Ejlinu pažnju još od trenutka kad se okomila na Brauda. Htio ju je upozoriti. Bilo mu je svejedno gdje će živjeti, u prednjem ili stražnjem dijelu spilje, za to nije nimalo mario. Posumnjao je da se nešto sprema još kad je Braud rekao da će je uzeti kao drugu družicu. Bio je to prekrupan korak da ga Braud poduzme bez nekog razloga. Ali njegove ga sumnje nisu pripremile na ružnu scenu koja je uslijedila. Kad je vidio Brauda kako Guvu nareñuje da prokune Ejlu, posve se slomio. Nije želio ništa više vidjeti, okrenuo se i polako otšepao u spilju. Ejla ga je pogledala baš kad je nestao u unutrašnjosti. Nije samo Kreb bio uznemiren. Cijelo je pleme bilo u metežu, gestikulirali su, vikali, zbunjeno se micali naokolo. Neki to nisu mogli gledati, dok su drugi s nevjericom promatrali prizor kakav nisu očekivali da će ikad doživjeti. Njihovi su životi bili odviše uredni, odviše sigurni, odviše okovani tradicijama, običajima i navikama. Iznenadila ih je Braudova nepravilna i nerazumna odluka da odvoji Ejlu od sina; zaprepastio ih je Ejlin sukob s novim vodom, baš kao i odluka da preseli Kreba; Brunova bijesna osuda čovjeka kojeg je upravo učinio vodom ih je osupnula, kao i Braudov neobuzdani izljev bijesa u kome je zahtijevao da se Ejla prokune. Ali najveći je udarac tek morao doći. Ejla se tako tresla da nije ni opazila kad je tlo pod njenim nogama počelo drhtati. Ljudi su počeli padati jer nisu mogli zadržati ravnotežu. Njeno je lice odražavalo strah svih ostalih, a potom slijepi užas. Tek je tada čula duboku, zastrašujuću tutnjavu koja je dolazila iz zemljine utrobe. "Daarrrk," vrisnula je, a onda ugledala Ubu kako hvata dječaka i baca se na njega kao da pokušava njegovo malo tijelo zaštititi vlastitim. Ejla se uputi prema njima, no stane jer se iznenada sjetila nečega što ju je ispunilo užasom. "Kreb! On je u spilji!" Potres je još trajao dok se penjala uz padinu i pokušavala probiti do velikog trokutasteg ulaza u spilju. Ogromni kamen skotrlja se niz visoku stijenu na kojoj se nalazio ulaz, razbije u triješće drvo koje mu se našlo na putu i skrenulo mu putanju, i padne pred Ejlu. Nije to primijetila. Zanijemila je od šoka. Sjećanja zarobljena u podsvijesti naglo se oslobode, no još su uvijek bila pobrkana od panike. U tutnjavi potresa ni sama nije čula riječ koju je izrekla na davno zaboravljenom jeziku. "Majkooo!" Zemlja ispod nje zibala se poput morskih valova. Pala je i borila se da se uspravi, a onda je vidjela kako se ruši svod spilje. Nazubljeni Pleme spiljskog medvjeda komadi stijena su padali na tlo i raspadali se. Zatim su se rušili drugi. Svuda naokolo odskakivale su gromade i kotrljale se niz padinu sve do ledene rječice. Južni se hrbat raspuknuo i polovica se srušila. U spilji se rušilo kamenje, šljunak, zemlja, a povremeno se raz-lijegala užasna tutnjava: to su padali veći dijelovi zidova ili svoda. Vani su visoka crnogorična stabla plesala sablasni ples, a bjelogorična su mahala golim granama kao da udaraju takt tužaljki. Pukotina na stijeni pokraj istočne strane otvora, nasuprot jezerca u koje je utjecala voda s izvora, proširi se uz prasak. Iz otvora poleti rasklimano kamenje i šljunak. To je otvorilo još jedan podzemni hodnik u koji su se taložile krhotine iz prostranog predvorja spilje. Tutnjava iz zemlje i buka stijena koje su se lomile i rušile nadjača krikove užasnutih ljudi. Buka je bila zaglušujuća. Zemlja se napokon prestala tresti. Nekoliko posljednjih gromada srušilo se s planine, odskočilo, prevrnulo i konačno stalo. Omamljeni i prestrašeni ljudi počeli su dolaziti k sebi; ustajali su sa zemlje, besciljno hodali naokolo i

pokušavali se pribrali. Spontano su se počeli sakupljati oko Bruna. Na njega su se uvijek mogli osloniti. Ali Brun nije ništa poduzimao. Vjerovao je da je najgora odluka koju je ikad donio bila postavljanje Brauda za vodu. Sad je shvatio koliko je bio slijep prema nedostacima sina svoje družice. Čak i njegove vrline, njegova razmetljiva neustrašivost i lakoumna hrabrost, su Brunu sad izgledale kao dokazi sebičnosti i naglog temperamenta. Ali to nije bio razlog zbog kojeg je Brun odbio da išta poduzme. Braud je sad bio voda u dobru i zlu. Bilo je prekasno da Brun ponovo preuzme vlast i izvježba drugog muškarca, premda je znao da bi mu pleme dopustilo da to učini. Jedini način da Braud postane pravi voda, jedina nada za pleme bila je prisiliti ga da vodi. Braud je rekao da je voda - prkosno i posve neobuzdano Braud je rekao da je voda. Dakle vodi, Braud, mislio je Brun. Učini nešto. Brun se nije htio uplitati, bez obzira što će učiniti. Kad se pleme uvjerilo da Brun ne namjerava preuzeti vodstvo, okrenuli su se prema Braudu. Svi su ovisili o običajima, bili naučeni na hijerarhiju, a Brun je bio previše dobar i odgovoran voda. Navikli su da preuzme vodstvo u kritičnoj situaciji, navikli da ovise o njegovim mirnim i razumnim odlukama. Bez vode nisu znali kako da se ponašaju, nisu znali donijeti bilo kakvu odluku. Čak je i Braud očekivao da Brun povede; i on se trebao osloniti na nekoga. Kad je konačno shvatio da je teret sad na njegovim leñima, pokušao ga je ponijeti. Zaista je pokušao. "Koga nema? Tko je ranjen," upita Braud. Svi su odahnuli s olakšanjem. Konačno je netko nešto poduzeo. Obitelji se se počele sakupljati. Činilo se da nekim čudom nitko nije stradao. Bez obzira na drveće koje je palo i podrhtavanje tla, nitko nije bio teže ozlijeñen. Bilo je ogrebotina, posjekotina, modrica, ali ne i slomljenih kostiju. No to nije bilo posve ločno. "Gdje je Ejla," poviče panično Uba. "Ovdje sam," odgovori Ejla silazeći niz padinu, zaboravivši na tren zašto se tamo našla. "Mama," vikne Dark, oslobodi se Ubinog zaštitničkog zagrljaja i potrči prema Ejli. Ona mu krene ususret, podigne ga, čvrsto zagrli i odnese natrag. "Uba, da li je sve u redu," upita. "Da, ništa ozbiljno." "Gdje je Kreb?" Ejla se tada sjetila. Gurnula je Darka prema Ubi i potrčala natrag uz padinu. "Ejla! Kamo ćeš? Ne ulazi u spilju! Zemlja još može zadrhtati." Ejla nije vidjela upozorenje, niti bi se obazrela na njega. Utrčala je u spilju i krenula ravno prema Krebovom ognjištu. Na podu su tu i tamo ležale gomile kamenja i šljunka. Osim nekoliko kamenova i naslage prašine, njihovo je mjesto u spilji bilo neoštećeno, ali Kreb nije bio tamo. Ejla je pogledala kod svakog ognjišta. Neka su bila gotovo uništena, no kraj većine je još bilo stvari koje bi se mogle spasiti. Kreba nije mogla naći. Ejla oklijevajući zastane kod malog otvora koji je vodio do mjesta duhova, onda ude, ali tama nije dopuštala da išta vidi. Trebala joj je baklja. Odluči prvo provjeriti ostatak spilje. Odnekud počne curiti šljunak i Ejla odskoči u stranu. Nazubljeni kamen joj ogrebe ruku. Tražila je oko zidova, onda prešla uzduž i poprijeko cijelu prostoriju, vireći u tamne sjene iza spremišta za hranu i velikih stijena u neosvijetljenom dijelu spilje. Krenula je po baklju, ali odluči prije toga pogledati jedino preostalo mjesto. Kreba je pronašla kraj Izinog grobnog humka. Ležao je na sakatom boku; noge su mu bile savijene gotovo kao da su ih vezali u položaj za pokop. Velike, veličanstvene lubanje koja je štitila njegov moćni mozak više nije bilo. Težak kamen koji ju je smrskao nalazio se kraj tijela. Smrt je bila trenutna. Ejla padne na koljena, a na oči joj navru suze. "Kreb, o Kreb. Zašto si otišao u spilju," pokazivala je. Njihala se na koljenima i izgovarala njegovo ime. Tada je iz nekog neobjašnjivog razloga ustala i nad njegovim tijelom počela praviti pokrete kakve je

on nekad učinio nad Izom; bio je to pogrebni obred. Suze su zamagljivale pogled visoke plavokose žene dok je sama, u kamenjem prekrivenoj spilji, gipko izvodila drevne, simboličke pokrete i to tako skladno kao što ih je izvodio i Veliki Mog-ur. Mnoge od njih nije razumjela. Nikad ih neće razumjeti. Bio je to njezin posljednji poklon jedinom ocu kojeg je znala. "Mrtav je," pokaže Ejla kad se vratila iz spilje. Braud je piljio u nju zajedno s ostalima, a tada ga obuzme veliki strah. Ona je pronašla spilju, duhovi su joj bili skloni. Nakon što ju je prokleo, duhovi su potresli zemlju i razorili spilju koju je pronašla. Da li su se ljutili na njega jer ju je htio prokleti? Da li su razorili spilju koju je pronašla jer su se ljutili na njega? Što ako pleme pomisli da ih je nesreća zadesila zbog njega? U najdubljim zakucima svoje praznovjerne duše drhtao je pred zlim znamenjem i bojao se bijesa duhova; bio je siguran da ih je izazvao. Tada mu iznenada pade na um pomisao da ako okrivi nju, prije nego što netko okrivi njega, nitko neće moći reći da je to njegova krivica, a duhovi će se okomiti na nju. "Ona je to učinila! Ona je kriva," iznenada pokaže Braud. "Ona je razljutila duhove. Prekršila je običaje. Svi ste to vidjeli. Bila je drska, nije prema vodi pokazala poštovanje. Valja je prokleti. Tad će duhovi opet biti zadovoljni. Tad će vidjeti koliko ih poštujemo. Tad će nas odvesti do nove spilje, još bolje, s još više sreće. Hoće. Znam da hoće. Prokuni je, Guv! Sada, učini to sada! Prokuni je! Prokuni je!" Svi su se okrenuli prema Brunu. On je gledao ravno pred sebe, stisnutih vilica, stisnutih šaka, dok su mu se mišići na leñima tresli od napetosti. Odbio je da se pokrene, odbio je da se umiješa, premda je morao upotrijebiti svaki djelić svoje volje da se prisili na to. Ljudi iz plemena su se meñusobno nelagodno pogledavali, zatim su uprli pogled u Guva, pa Brauda. Guv je zurio u Brauda, ne vjerujući ni sam u ono što je čuo. Kako je mogao okriviti Ejlu. Ako je itko bio kriv, bio je to Braud. Tada Guv shvati. "Ja sam voda, Guv! Ti si mog-ur. Zapovijedam ti da je prokuneš. Prokuni je smrću!" Guv se naglo okrene, uzme goruću jelovu granu iz vatre upaljene dok je Ejla bila u spilji, popne se uz obronak i nestane u taninom, trokutastom otvoru. Oprezno se kretao izmeñu krša, pazeći da ga ne pokopa kamenje i šljunak koje je povremeno padalo, znajući da bi naknadni drhtaj zemlje bacio tone stijena na njegovu glavu. Želio je da se to dogodi prije nego što učini ono što mu je bilo zapovijedeno. Ušao je na mjesto duhova i svete kosti spiljskog medvjeda poredao u usporedne nizove. Posljednju je provukao kroz osnovu i lijevu očnu duplju lubanje spiljskog medvjeda. Tada je glasno izgovorio riječi poznate samo mog-urima, užasna imena zlih duhova. Tako im je dao moć. Ejla je još uvijek stajala ispred spilje kad je prošao pokraj nje, a da je njegove oči nisu vidjele. "Ja sam mog-ur. Ti si voda. Ti si zapovijedio da Ejlu prokunem smrću. To sam učinio," pokazao je Guv i vodi okrenuo leda. U početku nitko nije povjerovao. Dogodilo se prebrzo. Tako se to nije radilo. Brun bi objasnio zašto je tako odlučio, pripremio bi pleme. Ali on je i tako ne bi prokleo. Što je učinila? Bila je drska prema vodi i to je bilo krivo, no da li je to bio dovoljan razlog da se kazni smrću? Branila je Kreba. A što je Braud učinio njoj? Oduzeo joj je dijete i izbacio starog čarobnjaka s njegovog ognjišta da s njom izravna račune. Sad nitko nije imao ognjišta. Zašto je Braud to učinio? Zašto ju je prokleo? Duhovi su uvijek bili skloni Ejli, donosila je sreću, sve dok Braud nije rekao da je želi prokleti, sve dok nije rekao mog-uru da je prokune. Braud im je donio nesreću. Što će sad biti s njima? Braud je razljutio duhove koji su ih štitili i onda izazvao zle duhove. A stari je čarobnjak bio mrtav, Veliki Mog-ur im nije više mogao pomoći.

Ejla je bila izgubljena u svom bolu pa nije bila svjesna uzburkanih osjećaja oko sebe. Znala je da je Braud naredio da bude prokleta, vidjela je Guva kako mu kaže da je to učinjeno, no njezin um ispunjen tugom to nije shvatio. Značenje smrtne kletve polako je ulazilo u njenu svijest. Kad se posve izbistrila, sa svim što je išlo uz to, udarac je bio strašan. Prokleta? Prokleta smrću? Zašto? Kakvo sam zlo učinila? Kako se to dogodilo tako brzo? Pleme je shvaćalo isto tako sporo kao ona. Nitko se još nije posve oporavio od potresa. Ejla je čudnom ravnodušnošću promatrala kako pogledi polako postaju prazni i staklasti. Evo, odlazi Krag. Tko će biti slijedeći? Uka. Sad i Drug, ali Aga još ne. Ne, i ona odlazi, sigurno je vidjela da je gledam. Ejla nije poduzimala ništa sve dok i Ubine oči nisu postale bezizražajne, i dok nije počela oplakivati majku dječaka kojeg je držala na rukama. Dark! Moje dijete, moj sin! Ja sam prokleta, nikad ga više neću vidjeti. Što će biti s njim? Samo je Uba ostala. Ona će se brinuti za njega, ali što ona može učiniti protiv Brauda? Braud ga mrzi jer

p l je moj sin. Ejla se očajno okretala naokolo i opazila Bruna. Brun! Brun ga može zaštititi. Nitko osim njega to ne može učiniti. Ejla dotrči do mirnog, jakog, osjećajnog čovjeka koji je do jučerašnjeg dana vodio pleme. Spustila se na zemlju do njegovih nogu i sagnula glavu. Trebao joj je trenutak da shvati da je neće kucnuti po ramenu. Kad je podigla pogled, preko njezine je glave gledao u vatru. Da je htio, mogao ju je vidjeti. Može me vidjeti, pomisli Ejla. Znam da može. Kreb se sjećao svega što sam mu rekla, isto tako i Iza. "Brun, znam da misliš da sam mrtva, da sam duh. Ne gledaj na stranu! Preklinjem te, ne gledaj na stranu! To se prebrzo dogodilo! Otići ću, obećajem da ću otići, ali se bojim za Darka. Braud ga mrzi, znaš da ga mrzi. Što će mu se dogoditi sad kad je Braud voda? Dark je Pleme, Brun. Prihvatio si ga. Preklinjem te, Brun, zaštiti Darka. Samo ti to možeš. Ne dopusti da ga Braud povrijedi!" Brun se, polako okrenuvši leda ženi koja ga je preklinjala, zagledao na drugu stranu kao da mijenja položaj, a ne kao da pokušava izbjeći njen pogled. Ona je, meñutim, u njegovim očima vidjela iskricu prepoznavanja, nagovještaj kimanja. To je bilo dovoljno. Zaštitit će Darka, obećao je to duhu njegove majke. Istina je, sve se dogodilo prebrzo, nije ga imala vremena ranije zamoliti. Toliko će prekršiti svoju odluku da se ne miješa u Braudove odluke. Neće dopustiti da sin njegove družice povrijedi Ejlinog sina. Ejla je ustala i odlučno krenula prema spilji. Tek kad je Brunu rekla da će otići odlučila se na to, no sad je njena odluka bila konačna i neopoziva. Tugu zbog Krebove smrti potisnula je u najdublji zakutak srca i ponovo će je izvući tek kad joj život više ne bude u pitanju. Otići će, možda u svijet duhova, možda i ne, ali neće otići nespremna. Kad je prvi put ušla u spilju, nije ni primijetila koliko je unutrašnjost uništena. Zagledala se u to sad nepoznato mjesto, sretna što je pleme u vrijeme potresa bilo vani. Duboko udahnuvši, požurila je do Krebovog ognjišta, ne obazirući se na opasnosti koje su vrebale u spilji. Ako odavde ne uzme sve što joj treba da preživi, posve će sigurno umrijeti. Maknula je kamen sa svog ležaja, otresla krzneni ogrtač i na njega počela slagati stvari: torbu s lijekovima, praćku, dva para omotača za noge i ruke, krznom podstavljen ogrtač, kapuljaču. Na red su došle šalica i zdjela, mješine za vodu, oruñe. Otišla je u stražnji dio spilje i pronašla zalihu koncentriranih, hranjivih putnih kolača napravljenih od osušenog mesa, voća i

masti. Pronašla je i pakete od brezove kore pune javorovog šećera, oraha, suhog voća, sušenog mljevenog žita, vrpci sušenog mesa, ribe i nešto povrća. U to doba godine hrana nije bila raznolika, no to joj neće smetati. Istresla je prašinu iz svoje košare i u nju počela slagati hranu. Podigla je Darkov ogrtač za nošenje i prislonila ga uz lice. Suze su je oblile kad se sjetila da joj nikad više neće trebati jer Dark ostaje ovdje. Ipak ga je uzela. Barem će imati nešto što je bilo njegovo. Toplo se odjenula. Bilo je tek rano proljeće, u stepi će sigurno biti hladno. Na sjeveru je možda još zima. Nije svjesno odlučivala kamo će poći; znala je da će krenuti prema velikom kopnu sjeverno od poluotoka. U posljednjem je trenutku odlučila ponijeti i kožnati šator koji je koristila kad je s muškarcima odlazila u lov, premda on i nije bio samo njen. Mogla je uzeti sve što joj pripada; što god ostavi, spalit će se. Smatrala je da joj pripada i dio hrane, no šator je bio Krebov, namijenjen ljudima s njegovog ognjišta. Kreba više nije bilo, a nikad nije ni koristio šator, pa Ejla pomisli da se ne bi ljutio ako ga uzme. Smjestila je šator na vrh košare, stavila teški teret na leda i remenjem ga učvrstila o tijelo. Kad je stala u ognjište koje joj je bilo dom od dana kad ju je Iza pronašla, ponovo je zaplakala. Nikad više neće vidjeti ovo mjesto. Sjećanja navru, zaustavljajući se za tren na važnijim dogañajima. Njezina posljednja misao bila je posvećena Kre-bu. Željela bih znati zašto si toliko patio, Kreb. Možda ću jednom shvatiti, no tako mi je drago da smo razgovarali one noći prije nego što si otišao u svijet duhova. Nikad te neću zaboraviti, kao ni Izu i pleme. Tada izañe iz spilje. Nitko je nije gledao, no svi su znali kad se opet pojavila. Zaustavila se kod mirnog jezerca blizu izlaza iz spilje i napunila mješine za vodu, a tad se sjeti još nečeg. Prije nego što je uronila mješine i zamutila površinu, nagnula se i pogledala svoj odraz. Pažljivo je promatrala lice; ovaj puta nije mislila da je ružna, no nije se zanimala za sebe. Htjela je vidjeti lice Drugih. Kad se uspravila, Dark se pokušavao izvući iz Ubinog naručja. Nešto se dogañalo s njegovom majkom. Nije znao o čemu se radi, ali nije mu se nimalo sviñalo. Trzajem se oslobodio i pritrčao Ejli. "Ti odlaziš," optuži je, shvativši da majka odlazi i ozlojeñen što mu to nije rekla. "Odjevena si i odlaziš." Ejla je oklijevala samo djelić sekunde, a onda raširi ruke i obuhvati ga. Podigla ga je i čvrsto zagrlila boreći se sa suzama. Spustila ga je na zemlju, čučnula, i zagledala se u njegove velike smeñe oči. "Da, Dark, odlazim. Moram otići." l "Povedi me sa sobom, Mama. Povedi me sa sobom! Ne ostavljaj me!" "Ne mogu te povesti sa sobom, Dark. Moraš ostati ovdje s Ubom. Ona će se brinuti o tebi. I Brun će se brinuti." "Ne želim ostati ovdje!" Dark je žestoko gestikulirao. "Želim ići s tobom. Nemoj me ostaviti i otići!" Uba je išla prema njima. Morala je, morala je oduzeti Darka od duha. Ejla opet zagrli svog sina. "Volim te, Dark. Nikad to nemoj zaboraviti, volim te." Podigla ga je i stavila Ubi u ruke. "Brini se za mog sina, Uba," mahnula je gledajući tužne oči koje su uzvraćale pogled. "Brini se za njega... sestro moja." Braud ih je gledao i sve se više ljutio. Žena je bila mrtva, bila je duh. Zašto se nije ponašala kao duh? I neki iz njegovog plemena se nisu ponašali kao da vide duha. "To je duh," Ijutito je gestikulirao. "Mrtva je. Zar ne znaš da je mrtva?"

Ejla se uputi Braudu i uspravivši se stane pred njega. Trudio se da ne obraća pažnju na nju, no gledala ga je s visine, a ne sjedeći kraj njegovih nogu kao što bi morala. "Nisam mrtva, Braud," prkosno je gestikulirala. "Neću umrijeti. Ne možeš učiniti da umrem. Možeš me natjerati da odem, možeš mi oduzeti sina, ali ne možeš učiniti da umrem!" Dva su čuvstva ovladala Braudom, bijes i strah. Podigao je šaku voden nezadrživim porivom da je udari, ali je zaustavi u zraku, bojeći se da je dotakne. To je obmana, pomislio je, to je duhova obmana. Mrtva je, prokleta. "Udari me, Braud! Udari me i priznaj ovog duha. Udari me i znat ćeš da nisam mrtva." Braud se okrene prema Brunu. Spustio je šaku, nesretan što mu to nije uspjelo prirodnim pokretom. Nije je dotakao, ali se bojao da ju je priznao već i time što je digao pesnicu; pokušao je prenijeti nesreću na Bruna. "Nemoj misliti da te nisam vidio, Brun. Odgovorio si joj kad ti se obratila prije nego što je ušla u spilju. Ona je duh i ti ćeš nam donijeti nesreću," optužio ga je. "Donijet ću je samo sebi, Braud, a ionako je već imam dovoljno. Ali kad si je vidio da mi se obraća? Kad si je vidio da ulazi u spilju? Zašto si prijetio da ćeš je udariti? Još ne shvaćaš, zar ne; priznao si je, Braud, i ona te porazila. Učinio si sve što si mogao, čak si je i prokleo. Mrtva je, a ipak pobjeñuje. Bila je žena, a ipak hrabrija od tebe, odlučnija, znala se savladavati. Bila je više muškarac nego što si to ti, Braud. Ejla je trebala biti sin moje družice." Ejla je iznenañeno primila Brunovu neočekivanu pohvalu. Dark se ponovo pokušavao oteti iz Ubinog naručja, ponovo ju je zazivao. Nije to mogla podnijeti i požurila je da ode. Kad je prolazila mimo Bruna, sagnula je glavu i napravila pokret zahvalnosti. Kad je došla do zavoja, okrenula se i još jednom pogledala pleme. Vidjela je Bruna kako podiže ruku kao da se želi počešati po nosu, no to je sličilo pokretu kojeg je napravio Norg kad su odlazili sa Zbora Plemena. Izgledalo je kao da joj Brun kaže, "Idi s Ursusom." Posljednje što je Ejla čula prije nego što je nestala iza prijevoja bilo je Darkovo tužno jadikovanje"Maama, Maaama, Maamaa!"