JAMES GRIPPANDO „OPORUKA“
PROLOG 1996. U staroj je kući napokon zavladao mir. Sally Fenning je sjedila sama za svojim ...
15 downloads
652 Views
2MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
JAMES GRIPPANDO „OPORUKA“
PROLOG 1996. U staroj je kući napokon zavladao mir. Sally Fenning je sjedila sama za svojim kuhinjskim stolom s tri hrpe naslaganih računa ispred sebe - plaćenih, neplaćenih i neplativih. Nije znala otkud bi počela. Sinoć je dobila bijedne napojnice, tako bijedne da su bile poniţavajuće za jednu konobaricu. Riječ "konobarica" zapravo je davala dostojanstvo onome Što je radila: stavljala krigle piva i porcije ţestoko začinjenih pilećih krilca pred pijane turiste koji su poţudno pratili svaki njezin pokret. U pripijenim hlačicama od poliestera, izazovnom topiću i golih ramena ponekad se osjećala kao da pleše gola po stolovima. Bacila je opomenu pred isključenje telefona u kantu za smeće. Uvijek pošalju dvije prije nego što ga stvarno isključe. Nije uvijek sve bilo ovako crno. Ona i njezin muţ nekad su imali mali talijanski restoran u Miami Shoresu. Išlo im je dobro pa su Odlučili proširiti posao. Mike je bio siguran da će za pet godina ţivjeti bolje nego kakav kralj i kraljica. Iskoristili su svoje kreditne kartice kako bi pokrili troškove izgradnje. Prevarila ih je visina kamata. Računajući o kolikom se iznosu radi, dţepno se računalo zagrijalo do usijanja. Boja na zidovima jedva se osušila kad je bezimena tropska oluja razbacala njihove crveno-bijele stolnjake po okolnom parkiralištu, a i šire. Nisu bili osigurani. Restoran se više nikad nije otvorio. Tri godine kasnije muţ joj je radio dva posla, a ona je postala Hooters djevojka, međutim do pozitivne nule put je bio dug i mučan. Neki su govorili da nema dostojanstva. Ali, ona je imala i previše dostojanstva - previše da bi jednostavno pokleknula nakon bankrota.
"Mamiceeee," začuo se glasić iz spavaće sobe na kraju hodnika. Njihova četverogodišnja djevojčica nije voljela spavati pa je kao 1 obično zvala svoju mamicu, točno u ponoć. Podignula je glavu, ali se nije maknula sa stolice. "Katherine, spavaj, molim te." "Ali hoću da mi pročitaš priču." Oklijevala je. Bilo je kasno, ali zbog posla do jedanaest sati navečer pet dana u tjednu nije sebi mogla priuštiti luksuz spremanja djeteta na spavanje. Taj je zadatak pripao Mikeu, prije odlaska na posao. Od osam sali do ponoći radio je kao zaštitar. Ili bi je na spavanje spremila njegovu majka, koja bi došla kod njih svaku večer i gledala televiziju dok Katherine spava, i tako popunjavala prazninu između Mikeova odlaska na drugi posao i Sallyna povratka kući s posla. Pri pomisli na čitanje priče svojoj kćerkici Sallyno se srce topilo. Ustala je od stola i pošla u spavaću sobu. "U redu. Ali samo jednu priču." "Da!" "Ali onda moraš ići na spavanje. Obećavaš?" "Obećavam." Zavukla se u krevet pokraj Katherine i naslonila glavu na zaslon. Kći se privila uz nju. "Koju bi priču htjela čuti?" "Ovu," reče djevojčica uzimajući knjigu s noćnog ormarića. "Gdje je divljina," pročita Sally glasno naslov. Dobro je poznavali! lu priču o dječačiću koji pomoću mašte svoju spavaću sobu pretvara u zastrašujuće mjesto i suočava se s otokom punim čudovišta da bi na kraju postao njihovim gospodarom. Sally se sjećala kako joj je njezina majka čitala tu istu priču kad je kao mala proţivljavala fazu noćnih mora. Dvadeset godina kasnije poruka je ista: Sav se strah nalazi u našim glavama. "Imaš li još uvijek noćne more, mila?"
"Aaaa-haaaa." "Zašto?" "Zato što se bojim." "Čega se bojiš?" "Čudovišta." "Nema nikakvih čudovišta. Ona ne postoje." "Postoje, vidjela sam ih, tamo," reče pokazujući prstom prema zastoru koji je prekrivao dvokrilna staklena vrata. "Ne, zlato. Nema tamo nikakvih čudovišta." "Uuuuh. Ima, stvarno." "Hajde. Pročitat ćemo sada našu pričicu." Sally je osjetila kako joj kći naslanja lice na njezino srce. Na-glas joj je čitala priču. Svakom čudovištu je dala drugi glas, ne previše zastrašujući, kako ne bi preplašila malu Katherine. Zaspala je prije nego što se mali dječak po imenu Max vratio s dalekog otoka u svoju sigurnu sobu. Sally se tiho izvuče iz kreveta, poljubi Katherine u čelo i na prstima iziđe iz sobe. Opet računi. Greenleaf Financing. To je divota. Dvije tisuće dolara vrijedna računalna oprema i softver za restoran otkupljen na pet godina, u ukupnom iznosu od dvadeset osam tisuća dolara. Koji potez. "Mamice." Još jedan poziv iz spavaće sobe. "Što je, zlato?" "Bojim se. Čudovišta."
Ustala je sa stolice i krenula u spavaću sobu. Kratko se zaustavila na vratima, ne ţeleći dopustiti djevojčici da se poigrava s njom. "Čudovišta uopće ne postoje." "Ali, mamice..." "Vrijeme je za spavanje." "Moţeš li ostaviti upaljeno svjetlo?" "Ostavit ću upaljeno u predsoblju." "Hvala ti, mamice. Ti si najbolja." Teško je biti strog prema nekome tko ti kaţe da si najbolji i u to zaista vjeruje. Nasmiješila se i rekla, "Laku noć. Volim te." "I ja tebe volim." Vratila se u kuhinju, ali nije imala snage opet pregledavati one račune. Stanarinu je trebalo platiti, a samo Bog zna čime i kako. Unajmljivanjem kuće umjesto stana dopustili su sebi luksuz, iako je to bila neugledna dvosobna kućica zrela za rušenje. Ali Sally je odrasla u stanu, bez dvorišta, bez privatnosti, bez dimnjaka kroz koji se moţe spustiti Djed Mraz na Badnju večer. Katherine je zasluţila bolje od toga, čak i pod cijenu da ih vlasnik izbaci na ulicu. Otvorila je hladnjak i nalila čašu narančina soka. "Mamice, ja sam ţedna." Sally se okrenula, ali Katherine nije bila tu. Još je uvijek bila U krevetu. Ta djevojčica ima parapsihološke sposobnosti. "Spavaj, malena." "Ali, mamice, molim te. Nisam te vidjela cijeli dan." To ju je pogodilo. Javio se opet onaj osjećaj krivnje svojstven svakoj zaposlenoj majci. Otišla je, posljednji put, k svojoj djevojčici i sjela pokraj nje na rub kreveta. Svjetlo iz hodnika otkrivalo je strah u njezinim očima.
"Je li te još uvijek strah?" Katherine klimne glavom. Sally joj stavi ruku na čelo. Bilo je vruće i znojno, ali ne zbog vrućice. Bilo joj je jednostavno prevruće jer je leţala u krevetu pokrivena preko glave. "Čega se toliko bojiš?" "Čudovišta." "Ako ostanem nakratko s tobom, hoćeš li onda zaspati?" "Hoću spavati u tvojoj sobi. Samo dok se tata ne vrati kući." "Zlato, ti si sada velika. Ovo je tvoja soba." "Ali, čudovište!" "Nema nikakvog čudovišta." "Sigurno?" "Sto posto." "Provjeri, molim te." Uzdahnula je, već pomalo ljuta. "Dobro, provjerit ću." Sagnula se i pogledala ispod kreveta. "Dolje nema ničega." "Ne, ne. Tamo." Opet je pokazivala prema zastoru, onom koji je prekrivao dvokrilna staklena vrata. Sally je malo zastala. Čak i na slabom svjetlu mogla je razabrati razigrane ruţičaste slike ptica, zečeva i drugih ţivotinjica koje su plesale po zastoru. Teško da se radilo o bilo kakvim čudovištima, uli srce joj se ipak uznemirilo. Strah u očima njezine kćeri izgledao je tuko uvjerljivo. "Nema čudovištu." "Provjeri, mamice. Kad te molim."
Ovoj je put pogledala paţljivije. Čudno, ali počela se pitati nalazi li se zeko na istom mjestu na kojem je bio prije nekoliko trenutaka, ili se pomaknuo. Činilo se da se odmaknuo od male ţute patke pokraj njega. Mislila je da joj se oči poigravaju s njom, dok opet nije vidjela. Zeko se pomaknuo. Malčice, ali se definitivno pomaknuo. Uređaj za klimatizaciju se isključio. Zastor se smirio. Hladni zrak iz uređaja bio je razlog zbog kojeg se micao. Nema nikakvih čudovišta. "Hoćeš li, mamice?" "Što, hoću li?" "Pogledati ima li čudovišta." "Dobro. Provjerit ću jesu li tu." Nije se micala. "Hajde, mamice." Odjednom se počela glupo osjećati. Zapravo, pomišljala je na to da upali lampu, ali se onda zgrozila što joj je uopće palo na pamet učiniti nešto što će njezin nerazumni strah prenijeti na djevojčicu. Cijela je ova priča o čudovištima zapravo djelovala na nju. Zbog nje se osjećala usamljenom, shvativši koliko su zaista bespomoćni, ranjivi, odvojeni od vanjskog svijeta i svakoga u njemu bravom i komadom stakla. Stani. Krenula je prema drugom kraju sobe, korak po korak. Tih nekoliko trenutaka kao da je trajalo čitavu vječnost. Išla je vrlo polako - još jedan simptom straha. Ovo je ludo. Naposljetku je to učinila. Okrenula se prema krevetu i ugledala Katherine kako viri ispod pokrivača, ali su joj oči i tjeme bili skriveni. Sallyn je puls postao još brţi kad je posegnula za
rubom tkanine i dotaknula je palcem i kaţiprstom, ne pribliţavajući se staklenim vratima više nego što je morala. Katherine se sakrila ispod pokrivača. Sally je duboko udahnula. Polaganim, nervoznim pokretom maknula je zastor. Ništa. "Vidiš," reče Sally. "Rekla sam ti. Nema nikakvih čudovišta." Katherine se i dalje skrivala ispod pokrivača. Jedva čujnim glasom reče: "S druge strane. Pogledaj i s druge strane." Sally je oklijevala. Nije znala govori li joj njezin instinkt ili paranoja da tamo ne ide, ali nije mogla dopustiti da Katherine primijeti njezin glupi strah. Napravila je kratki korak, a onda još jedan, pa još jedan, pribliţavajući se rubu zastora - rubu na kojem se pomaknuo onaj zeko. "Pazi, mamice." "Nemaš se čega bojati, mila." Nije joj se sviđao ton vlastitoga glasa. Osjećalo se da samu sebe pokušava uvjeriti da je sve u redu. Preletjela je pogledom preko zastora, idiličnog prizora rasplesanih patkica i raspjevanih ptičica. Naposljetku joj pogled padne na zeku i ona zastane. Zapravo, nije bila sigurna što uopće traţi, moţda bilo kakav pokret. Ali je znala da će ti se ako u bilo što gledaš dovoljno dugo, učiniti da se to miče, kao što se čini da zvijezde noću kruţe nebom kad legneš na leđa i duţe vremena promatraš svemir. Ipak, nije mogla pogledati u stranu. Zeko je stajao na mjestu, a onda se dogodilo. Moţda se radilo o iluziji, kao pomicanje zvijezda, ali zekine su se grudi podigle i zatim spustile. Kao da diše. Kao da je nešto iza njega uzdahnulo. "Je li sve u redu, mamice?"
Sally naglo ščepa konopac i potegne ga. Zavjese se razmaknu, a ona se sva ukoči. Ugledala je vlastiti blijedi odraz na staklu. Iza nje, na krevetu, Katherinina je glava izvirila ispod pokrivača. Sally je pričekala koji trenutak da joj se strah stiša, a onda se prisili da odgovori smireno. "Vidiš, rekla sam ti da nema nikakvih čudo..." Vrata ormara otvore se s praskom, a Sally krajičkom oka primijeti nekakvu mrlju u tami kako joj se pribliţava. Začula je vlastiti vrisak, a onda plač djevojčice. "Mamice!" Mrlja ju je snaţno gurnula i udarila njome o zid. Sally se okrenula i pokušala obraniti, ali sve se dogodilo prebrzo, a on je bio previše snaţan. Od udarca u trbuh ostala je bez zraka. Sčepao ju je za kosu, a glava joj se nagnula natrag. Zagrebala mu je lice noktima, ali ono je bilo prekriveno najlonskom čarapom. Tijelo joj se iskrivilo, kći je vrištala. Razgoračila je oči kad je ugledala odsjaj blistave oštrice na snopu svjetla koje je dolazilo iz predsoblja. Pribliţavala joj se, kao na usporenom snimku, a ona se osjećala bespomoćnom. Bezuspješno se pokušala istrgnuti iz snaţnih napadačevih ruku i pobjeći. Vidjela je kako oštrica nestaje i ruka tog čovjeka dotiče njezino tijelo. Vrisnula je i pala na pod hvatajući zrak, pokušavajući zaustaviti vruću, mokru rijeku boli koja joj je izvirala iz rupe ispod rebara. Krv. Toliko krvi. "Mamice, mamice!" Katherinino vrištanje dalo joj je snage i nekako je uspjela zgrabiti napadača za gleţnjeve. A onda, udarac nogom. Pokušala je opet ustati, ali soba se oko nje okretala. "Nemoj ozlijediti... moju kćer," reče ona, a riječi su joj jedva izlazile iz usta. Još ju je jednom udario, ovaj put jače. Osjetila je kako joj zubi pucaju i slankasti okus krvi ispunjava usta. S naporom je nastojala podići glavu, ali ona je pala na pod.
"Mamice, čudovište! Čudovište!" Krici njezine kćeri su se utišali, a Sally je utonula u mrak. 1. Kiša je lijevala kao iz kabla, što je poremetilo Sallyne planove. Nije nikako namjeravala zakasniti. Jednostavno, nije znala slijediti upute, a nalazila se na nepoznatom terenu. Potoci vode slijevali su se niz vjetrobran. Zvučalo je kao da se kotrljaju staklene špekule. Brisači su radili najvećom brzinom. Već godinama nije padala ovakva kiša, barem ne otkad su ona i njezin prvi muţ ostali bez restorana u onoj bezimenoj tropskoj oluji. Slijedila su ţuta svjetla na semaforima. Rijeka automobila tekla je niz autocestu kao uţarena vulkanska lava. Uspori, a onda pogleda na sat. Jedanaest i dvadeset pet. K vragu. Morat će je pričekati. Doći će čim prije. Susret su dogovorili preko telefona. Razgovarali su samo jedanput i dao joj je prilično jednostavne upute. Četvrtak, jedanaest sati navečer. Nemoj zakasniti. Nije imala hrabrosti promijeniti termin, čak ni zbog ovakvog vremena. Ovo je bio pravi čovjek za nju. U to je bila sigurna. Traţila je baš takvu osobu. Ravno ispred nje treperio je neonski natpis, kao da ga trese snaţni vjetar. Pokušavala je pročitati što na njemu piše, ali je mogla razabrati sumo dijelove: S-P-pa nešto-pa nešto-pa K-Y-apostrof-S. "Sparky"s," pročita naglas. To je bilo mjesto koje je traţila. Skrenula je s autoceste i ušla na poplavljeno parkiralište. Po ovakvom nevremenu mogu se samo nadati da je pogodila pravo mjesto na parkiralištu. Ugasila je motor i pogledala se na retrovizoru. Bljesne munja- grom je udario sasvim blizu. Unutrašnjost automobila obasja svjetlost, a Sally zbog grmljavine sva protrne
od straha. Onda se nasmiješi. Kakva bi to bila ironična igra sudbine? Nakon toliko planiranja, da je ubije grom. Duboko je udahnula i polako izdahnula. Nema više povratka. Samo naprijed. Iskočila je iz automobila i potrčala preko parkirališta po kiši. Čim je izišla van, vjetar joj je istrgnuo kišobran iz ruke i odnio ga tko zna kamo, moţda čak u drugu drţavu. Nije imala ogrtač pa je glavu prekrila rukama i nastavila trčati. Za nekoliko sekundi došla je do vrata, mokra do koţe. Traperice i bluza prilijepile su joj se uz tijelo. Mišićavi muškarac u Gold's Gym majici kratkih rukava stajao je na ulazu i otvorio joj je vrata. "Natjecanje ljepotica u mokrim majicama tek je sutra, gospođo." "O, da," reče ona i krene prema toaletu kako bi vidjela moţe li se osušiti. Pogledala se u ogledalo i gotovo kriknula. Bradavice su buljile u nju kroz grudnjak i mokru bluzu. Boţe mili! Pokušala je uključiti sušilo za ruke, ali bilo je pokvareno. Pritisnula je dugme nekoliko puta, ali ništa. Nije bilo ni papirnatih ručnika. Dobro bi posluţio i toaletni papir. Otišla je do zahoda, našla rolu papira na vodokotliću i stala se mahnito brisati njime od glave do pete. Papir je bio jednoslojan i nije upijao bog zna kako. Potrošila je čitavu rolu. Opet je stala pred ogledalo i pogledala se, ali je ovaj put zaista ispustila krik. Cijelo joj je tijelo bilo prekriveno komadićima jeftinoga toaletnog papira. Izgledaš kao budala. Stala se smijati, ni sama ne znajući zašto. Smijala se tako glasno da ju je skoro zaboljelo. Onda rukama obgrli rub umivaonika i spusti glavu. Osjećala je kako joj emicionalna energija prodire u
onaj vječno aktivni čvor napetosti u lubanji. Ramena su joj počela podrhtavati i smijeh se pretvorio u suze. Ipak, uspjela im se othrvati i brzo se pri-brala. "Baš si nesposobna," reče gledajući svoj odraz u ogledalu. Stresla je što je mogla više komadića toaletnog papira, popravila šminku i rekla samoj sebi da će biti kako bude. Ništa neće spriječiti ovaj susret. Duboko je udahnula kako bi prikupila hrabrosti i otišla u bar. Iznenadila ju je guţva. Ne toliko tip ljudi, jer je takvo nešto i očekivala, nego više jednostavna činjenica da su se okupili u ovolikom broju po ovakvoj noći. Nekoliko vozača kamiona igralo je ajnc pokraj dţuboksa. Motociklisti u koţnim hlačama i njihove djevojke izbijeljene platinaste kose imali su monopol na stolovima za biljar. Majice kratkih rukava i flanelske košulje kao da su bile ulaznica za ovo mjesto, koje je u mnogočemu bilo ovisno o svojim stalnim posjetiteljima. "Mogu li vam pomoći, gospođice?" reče barmen. "Ne, hvala. Traţim nekoga." "Da? Koga?" Sally malo zastane, ne znajući odmah kako bi odgovorila na to. "Samo nešto kao spoj na slijepo." "Onda sigurno traţite Jimmyja," reče jedan tip za šankom. Ostali su se nasmijali. Nasmiješila se i Sally, ali joj interna šala koju je čula nije bila posebno simpatična. Barmen joj objasni; "Jimmy je sudac u hokeju na travi. Takvi nisu slijepi." "A-ha, tako," reče ona. Opet su se svi nasmijali čuvši ovo objašnjenje o Jimmyju. Sally je produţila i pošla prema drugoj strani bara prije nego što se njihov prijatelj vrati izgubljenoj djevojci u mokroj odjeći. Pogled joj je zapeo za treći separe iza. Promatrao ju je jedan crnac prodorna pogleda i ozbiljna izraza lica. Nosio je tamnoplavu košulju i crne hlače, zbog čega se Sally morala barem u
sebi nasmijati. Nikad ga prije nije vidjela, ali izgledao je i bio odjeven upravo onako kako joj je opisao preko telefona. To je bio on. Prišla je separeu i rekla: "Ja sam Sally." "Znam." "Kako ste me..." zaustavila se na pola pitanja. Nijedna ţena u baru nije izgledala kao ona. "Sjednite," reče on. Ušla je u separe i sjela nasuprot njemu. "Oprostite što sam zakasnila. Pada kao ludo." Ispruţio je ruku i skinuo joj komad toaletnog papira s rukava. "Što to pada? Umjetni snijeg?" "To je toaletni papir." Podignuo je obrvu. "Duga priča," reče ona. "Sva sam se smočila. Prije pet minuta bila sam mokra kao čep." "Čep s grudima." Prekriţila je ruke preko grudi. "Pa, da. U nekim stvarima nema pomoći." "Hoćete li nešto popiti?" "Ne, hvala." Miješao je kockice leda u polupraznoj čaši. Rum i coca-cola, pretpostavljala je Sally, budući da je to bio specijalitet te večeri. "Vidio sam vas kako zaustavljate automobil," reče on. "Jako lijep automobil." "Ako volite automobile." "Volim, a po svemu sudeći čini se da se i vama dopadaju." "Pa i ne baš. Moj muţ ih je volio." "Mislite, prvi ili drugi muţ?" Postalo joj je malo neugodno. Nisu raspravljali o bračnim stvarima preko telefona. "Drugi." "Onaj Francuz?"
"Zar ste traţili informacije o meni, provjeravali me?" "Provjeravam sve svoje klijente." "Ja vam još uvijek nisam klijent." "Bit ćete. Malokad netko tko izgleda kao vi dođe ovako daleko i onda odustane." "Kako to mislite, izgleda kao ja?" "Mlado. Bogato. Zanosno. Nadrkano." "Tebi se ovo čini zanosno?" . "Pretpostavljam da trenutno nisi u najboljem izdanju." "Dobra pretpostavka." "A ono 'nadrkana'? Tu također imam pravo?" "Zapravo, mislim da nisam nadrkana." "Nego što?" "Ne vidim razloga zašto bi moji osjećaji bili vaţni. Jedino što je vaţno jest pristajete li na posao ili ne, gospodine - kako god vam bilo ime." "Moţete me zvati Tatum." "To vam je ime?" "Nadimak." "Kao Tatum O'Neal?" Iskrivio je lice ispijajući svoje piće. "Ne, ne kao jebena Tatum O'Neal. Tatum kao Jack Tatum." "Tko je Jack Tatum?" "Najopasniji nogometaš što ga je svijet vidio. Obrambeni igrač Oakland Raidersa. On je sredio Darryla Stinlgeyja i napravio od njega invalida. Zvali su ga Ubojica. K. vragu, volio je samoga sebe zvati Ubojicom." "Tako i vi sebe zovete? Ubojica?" Naslonio se na stol, poprimivši krajnje ozbiljan izraz lica. "Zar niste zato tu?"
Htjela je odgovoriti na to pitanje, ali se pokraj separea iznenada stvorio barmen. Pogledao je Sally i rekao: "Zašto ste se sastali s ovim čovjekom?" "Molim?" reče ona. "S ovim bijednikom na drugoj strani stola. Zašto ste se sastali s njim?" Pogledala je Tatuma, a onda opet barmena. "To se vas zaista nimalo ne tiče." "Ovo je moj bar. Naravno da me se tiče." Oglasio se Tatum. "Theo, daj začepi, molim te." "Ţelim da odmah odeš odavde." "Nisam još sve popio." "Imaš pet minuta," reče Theo. "Nakon toga te ne ţelim više vidjeti." Okrene se i vrati na svoje mjesto za šankom. "Što je njemu?" zapita Sally. "Budala. Nađe odvjetnika koji ga spasi od sigurne smrti pa misli da mu nitko nije ravan." "Ne misliš valjda da zna o čemu razgovaramo, zar ne?" "Otkud bi znao? Vjerojatno misli da sam tvoj svodnik." Mokra bluza iznenada se još više pripila uz Sallyne grudi. "Za to sam valjda sama kriva." "Pusti ga. Okanimo se sranja i prijeđimo na stvar" "Nisam donijela novac." "Naravno. Nisam još ni ponudio cijenu." "O kojoj svoti će otprilike biti riječ?" "Ovisi." "O čemu?"
"O tome koliko će kompliciran biti posao." "Što vas zanima?" "Za početak, što zapravo traţite? Dva slomljena rebra? Batine? šavove? Promjenu osobnog opisa? Mogu tipa poslati u bolnicu na mjesec dana ako hoćete." "Ţelim više od toga." "Više?" Pogledala je u jednu stranu, pa u drugu, kao da se ţeli uvjeriti da su potpuno sami. "Ţelim da ta osoba bude mrtva." Tatum nije odgovarao. Ona reče: "Koliko traţite za to?" Jezikom je rovao po unutarnjoj strani obraza razmišljajući. "To također ovisi." "O čemu?" "Dobro, tko vam je meta?" Spustila je nakratko pogled, a zatim ga pogledala direktno u oči. "Ne biste vjerovali." "Pokušajte." Na to se gotovo nasmijala, ali je ipak sačuvala ozbiljnost. "Apsolutno sam ozbiljna. Zaista mi nećete vjerovati." 2. Napokon je svanuo njezin dan. Sally je osjećala kako joj adrenalin navire u krv dok je sjedila za kuhinjskim stolom i uţivala u šalici kave. Bez šlaga, s dva paketića umjetnog zaslađivača. Gotovo ništa nije jela. Popila je malu čašu voćnog soka od netom iscijeđenog grejpfruta koje je njezin vrtlar rukom ubrao na stablu u vrtu. Bio je to njezin uobičajeni doručak i današnji se ne treba razlikovati od ostalih.
Osim što će se danas, znala je, sve promijeniti. "Još kave, gospođo?" Zapitala ju je Dinah, njezina sluţavka. "Ne, hvala." Odloţila je novine sa strane i krenula stubama prema spavaćoj sobi. Kuća je imala dvije velike sobe na drugom katu. Njezina je bila na istočnoj strani, s pogledom na zaljev, namještena u prozračnom britanskom kolonijalnom stilu. Njegova se nalazila sa zapadne strane i bila je puno mračnija, sa stropom obloţenim drvetom i afričkim motivima. Sally se nisu sviđale sve one mrtve ţivotinje po zidovima pa su njegovu sobu upotrebljavali samo kad nije bio u inozemstvu, što se događalo otprilike svaki drugi mjesec u njihovih osamnaest mjeseci braka. Osamnaest mjeseci značilo je osamnaest milijuna dolara i kuću - za Sally je to bio značajan dobitak, a mala promjena za Jeana Luca Trudeaua. Srećom po nju, uspjela je dobiti tih osamnaest milijuna ne u gotovini, nego u dionicama u kompaniji svoga muţa i bum! - odjednom je postala vlasnica četrdeset šest milijuna dolara. Mogla je zarađivati po još četvrtinu milijuna svaki idući mjesec, a sigurno je bilo i gorih muškaraca od Jeana Luca za koje se mogla udati. On je bio bogat, uspješan, relativno zgodan i prilično velikodušan prema svojoj trećoj i znatno mlađoj supruzi. Ali Sally nije bila sretna. Kaţu da nikad nije bila sretna. Nije se za to ispričavala, Imala je svoje razloge. Sally je ušla u garderobu, svukla haljinu i prebacila je preko naslona stolice, a onda navukla na noge hulahopke. Gola od struka na gore stajala je mirno ispred velikog ogledala. Polako je podigla obje ruke i pogledala svoje dvadeset devet godina staro tijelo. Nakon toliko vremena još je uvijek bio vidljiv. Dva inča dug ljubičasti oţiljak ispod rebara. Napipala ga je vršcima prstiju, najprije blago, a zatim ga je čvršće dodirnula i naposljetku pritisnula tako da ju je zaboljelo, kao da Opet pokušava zaustaviti krvarenje. Nakon toliko godina još je uvijek bio tu. Mogla gaje sakriti plastičnom operacijom, ali time bi izbrisala svoj svakodnevni podsjetnik na to
da je zapravo preţivjela napad. Na ţalost, njezin ga prvi brak nije preţivio. Tragično, nije ni njihova kći. "Imate li nešto za peglanje, gospođice Sally?" Instinktivno je prekrila grudi čuvši glas, ali je bila sama u sobi. Dinah je čekala odgovor iza zatvorenih vrata. "Mislim da ne," odgovorila je odijevajući se. Kad su zvukovi Dinahinih koraka nestali u daljini, Sally je otvorila vrata i otišla u kupaonicu napraviti frizuru i našminkati se. Vratila se u garderobu kako bi odabrala haljinu, što je potrajalo dulje nego što je uobičajeno jer je htjela izgledati najbolje što je moguće. Odlučila se za plavi kostim Chanel s bluzom boje breskve i nove cipele Ferragamo, dodavši svemu još bisernu ogrlicu i odgovarajuće naušnice. Njezin vjenčani prsten od platine i dijamanata - dva reda kamenja za ukupno četiri karata - bio joj je kao i obično suvišan teret, ali ga je Ipak nosila. Maštala je o tome kako će ga zauvijek skinuti nakon razvoda braka, ali danas je s razlogom bio na svom mjestu. Sally se okrenula i posljednji put pogledala u ogledalo - izgledala je jako dobro, mora se priznati. Prvi put nakon toliko vremena uspjela se barem nakratko iskreno nasmiješiti. Danas je tvoj dan, mala. Uzela je torbicu i krenula niza stube. Ispred kuće ju je čekao kabriolet Mercedes. Kosu je nosila u repu, a stavila je i bijeli šal i tamne naočale, poput princeze Grace. Sjela je za volan, upalila motor i krenula po popločanom kolnom prilazu prema ţeljeznoj kapiji. Otvorila je automatski i ona je izišla na ulicu. Vozila se sporo kroz susjedstvo. Toplo sunce juţne Floride grijalo joj je lice. Bio je to izniman dan, čak i za standarde kakvi vladaju u Miamiju. Dvadeset osam stupnjeva, relativno niska vlaţnost zraka, vedro plavo nebo bez ijednog oblačka. Kao mala uvijek je maštala o ţivotu na Venecijanskim otocima. Poredali su se jedan pokraj drugoga u zaljevu, poput četiri divovska
kamena između kopna i većeg otoka Miami Beacha. Tamošnje kućice bile su kao iz snova - mnoge su imale pogled na pučinu i obrise Miamija. Tehnički rečeno, kuća od devet tisuća četvornih stopa usred ovog urbanog raja za nju je predstavljala ostvarenje svih snova. Pazi što ţeliš. Sally se nakratko zaustavila, a onda je krenula dalje. Dva su Kubanca pecala ribu na mostu, točno ispod natpisa ZABRANJENO LOVITI RIBU. Bio je to sjeverni dio Miamija i ne baš najsigurniji dio grada, ali postupno se razvijao. U ne tako davnoj prošlosti, ne bi se ni pribliţila ovom kvartu. Prešla je Biscayne Boulevard, nekoliko puta skrenula i zaustavila se na crvenom svjetlu. Rampa pred ulazom na drţavnu cestu nalazila se točno ispred njezina automobila. Prometna buka dopirala joj je do ušiju - bezbroj kamiona i automobila zujalo je oko nje. Obično bi pogodila pravo vrijeme za dolazak tako da bi prošla bez zaustavljanja na crvenim svjetlima, pogotovo noću, ali ovaj put to nije bilo moguće. Pojavili su se neki beskućnici izvirivši iz svojih kartonskih domova. Opremljeni prljavim krpama i plastičnim bocama punim prljave vode čvrsto su odlučili da će svakome tko prođe oprati prednje staklo. Bila su dvojica. Jedan je krenuo prema njoj, a drugi prema SUV-u ispred nje. SUV je projurio kroz crveno svjetlo i ostavio Sally samu na raskriţju. Samu s peračima stakla. Bilo je rano jutro, ali se po sjenama činilo kao da je sumrak. Drţavna cesta 395 s brojnim rampama izgledala je poput betonskih rebara. Perač Sallyna prozora imao je drukčiju taktiku nego onaj što je išao k SUV-u. Nije joj prišao sa strane nego sprijeda. Nije mogla proći kroz crveno svjetlo osim preko njega. "Ne, hvala," viknula je.
Bio je uporan, smiješio se i mahao svojom bocom. Drugi se perač vratio u svoju kućicu ispod rampe prepustivši Mercedes svom prijatelju. "Rekla sam: 'Ne, hvala.'" Stao je točno ispred njezina automobila. Iznenada kao da se malo rasvijetlilo. Oblaci su se razmaknuli i nekoliko sunčevih zraka uspjelo se probiti. Ona najduţa i najjača osvijetlila je veliki dijamantni prsten na Sallynoj ruci. Iskrio se poput plamena. Neki drugi dan vjerojatno bi ga diskretno skinula s ruke poloţene na volan i stavila u krilo. Ali ne danas. Onaj ju je čovjek uvijek promatrao kroz staklo. Onda je, polako, podignuo ruku i naciljao ravno u njezino lice. Očekivala je da će joj se za koji trenutak prljava voda preliti po staklu, ali to se nije dogodilo. Brzo je shvatila da ono što je drţao u ruci nije bila boca. Paralizirala se od straha ugledavši crnu rupu na poliranaoj metalnoj cijevi. U djeliću sekunde osjetila je kao da joj duh napušta tijelo i promatra taj prizor sa strane. U mislima je vidjela kako se staklo na automobilu razbija u komadiće, glava joj udara o naslon, a tijelo zatim pada prema naprijed, dok joj krv štrca po koţnim sjedalima. Čak je čula tupi udarac u trenutku kad je glavom udarila u volan i ostala tako leţati. I drugi put tog dana vidjela je samu sebe kako se iskreno smije. Nakon jednog jedinog pucnja iz revolvera koji je odjekivao po betonu, njezinoj ţivoj noćnoj mori napokon je došao kraj. 3. Sunce je bilo na zalasku kad se Jack Swyteck dovezao do svog kolnog prilaza. Ţivio je na Key Biscayneu, otoku smještenom praktično u sjeni centra Miamija, ali potpuno različitom. Na drugoj strani zaljeva, iza gizdavog velegrada i negdje iza dalekog Evergladesa, pjenasti ruţičasti i
narančasti oblaci polako su se pretapali u mrak. Tek nakon što je boje potpuno nestalo s neba, iznenada mu sine koji je to uopće dan. Prošle su se godine on i Cindy upravo razveli na taj dan nakon pet godina braka. Sretna godišnjica braka, reče samome sebi. Jack je bio odvjetnik koji se specijalizirao kao kriminalni branitelj, ali je bio spreman i na drukčije slučajeve ako ga zainteresiraju. Jednako tako, znao je odbiti slučaj koji bi mu se učinio nedovoljno zanimljivim. Volio je svoj posao, ali na njemu nije zgrtao bogatstvo. Novac mu nikad nije bio na prvome mjestu. Prve četiri godine nakon studija proveo je na Freedom Instituteu s grupom mladih idealista, zanesenjaka koji su branili osuđenike na smrtnu kaznu. U to je vrijeme Jackov otac, Harry Swyteck, bio guverner Floride i zagovornik smrtne kazne. Jackov mu posao i nije baš najbolje sjeo! Nakon četiri godine Jack je zaključio da mu je dosta. Napustio je odvjetnički ured pod dobrim uvjetima, ali se gotovo dvije godine kasnije još pokušavao probiti u privatnoj praksi. Na tom ga je putu zadesilo mnogo toga: od neugodnog razvoda do mrtvog klijenta u kadi. Sve su to bile usputne "poteškoće", uli je odlučio dati samome sebi još jednu šansu prije nego što se opet preorijentira. "Hej, Theo!" viknuo je preko tratine. Theo kao da ga nije čuo. Bio je zauzet čišćenjem svog dvadeset četiri stope dugog brodića za sportski ribolov. Jedna od blagodati Jackove unajmljene kuće bila je ta da je smještena uz vodu. Tri puta se selio nakon razvoda. Smatrao je da je napokon našao idealno mjesto za razvedenog muškarca, antialkoholičara bez djece i bez velikog interesa za druţenje sa suprotnim spolom, i s centralnim zračnim grijanjem. Prethodno je isprobao "Mackle home", jednostavnu kućicu s tri sobe, kupaonicom i bez klimatizacije. Početkom pedesetih braća Mackle sagradila su nizove takvih
kućica za plaţu, uglavnom za veterane iz Drugoga svjetskog rata i njihove mlade obitelji. U to je vrijeme Key Biscayne bio tek nešto uređeniji od močvare pune komaraca, tako da su kuće na tom području bile među najjeftinijima. Cijena im je u prosjeku iznosila dvanaest tisuća dolara. Danas je samo zemljište vrijedno oko dvanaest tisuća dolara po stopi uz obalnu liniju. Činilo se kao da svaki dan stručnjaci dolaze razgledavati i mjeriti okolo. Kao da imaju u planu ući Jacku u dnevnu sobu s buldoţerima i dizalicama. Njegova je kućica bila posljednja Mackles kućica u nizu. "O, Theo!" Još nije bilo odgovora. Kad radi na svom brodu uz glasnu glazbu, Theo kao da se nalazi u nekom drugom svijetu. Budući da Jack nije imao brod, dopustio je Theu da ostavlja svoj iza kuće. Theu je to savršeno odgovaralo. On je noću volio ribariti, a zatim spavati po cijele dane. Bio je jedan od onih rijetkih prijatelja koji se s godinama ne mijenjaju i kao da ne stare. Jednostavno je odbijao odrasti, zbog čega je znao biti smiješan. Ponekad. Theo je baš sređivao nešto na palubi, kad se pribliţio Jack. "Jesi li što ulovio?" zapita Jack. Ovaj je nastavio raditi svoj posao, ali reče; "Ama baš ništa." "Znaš kako se kaţe: Zato ga zovu ribolovom, a na..." Theo je okrenuo mreţe prema njemu, zbog čega ga je dobro pošpricao vodom. "Uhvatio sam," reče Jack. Bio je sav mokar, ali se pretvarao da se to nije dogodilo, brišući vodu s lica. "Znaš, Swyteck, ponekad si tako..." "Mudar?" "E, da. Baš sam to htio reći. Mudar." "Bolje bi bilo reći genijalac," reče Jack brišući rukama vodu
Theo siđe s broda. Nasmiješio se i zagrlio Jack tako snaţno da su mu noge ostale visjeti u zraku. Theo je bio visok kao košarkaš iz NBA i snaţan kao medvjed. Jack je napravio korak natrag, iznenadivši se. "Što je sad?" "Sretna ti godišnjica, prijatelju." Jack nije bio siguran otkud Theo zna za to, ali je pretpostavljao da mu je to jednom spomenuo. "Ne bih se usudio ovu godišnjicu nazvati baš sretnom." "Ma daj. Zar si se raspametio jer sam te malo okupao vodom?" "O kakvoj to godišnjici govoriš?" zapita Jack. "O kakvoj godišnjici ti govoriš?" "Danas se napunila godina dana od mog razvoda od Cindy." "Cindy! Koga briga za nju? Mislio sam na nas." "Nas?" "Da. Na ovaj dan prije deset godina. Tada smo se prvi put sreli i upoznali. Zar se ne sjećaš?" Jack se pokušavao prisjetiti. "Ne baš." "Sad si me povrijedio. Ja se sjećam svakog detalja. Bio je petak ujutro. Dolazi čuvar i izvodi me iz ćelije i kaţe mi da imam sastanak N novim odvjetnikom iz Freedom Institutea. Naravno, na smrt sam se dosađivao ne znajući što bih sa sobom. Samo sam leţao i govorio samome sebi: 'Theo, bi li više volio umak od senfa ili rakove i prţeni slatki krumpir?' I tako, razmišljam o novom odvjetniku. Silazim i vidim tebe kako sjediš s druge strane stakla." "Na što si pomislio kad si me vidio?" "Da budem iskren?" "Budi."
"Tipičan štreber s Ivy Leaguea s osjećajem krivnje prema crncima." "Isuse. A ju sum cijelo vrijeme mislio da sam ostavio loš prvi dojam." Theo je stisnuo oči i pogledao Jacka pronicljivo. "Sjećaš li se što sam ti prvo rekao?" "Vjerojatno nešto u stilu 'Imaš li i novčića?'" "Ne, pametnjakoviću. Pogledao sam te ravno u oči rekavši: 'Jack, moraš odmah znati nešto - ja sam nevin. Nisam počinio ono za što sum optuţen.'" "Toga se sjećam." "A sjećaš li se što si mi odgovorio?" "Ne." "Rekao si: 'Gospodine Knight - u to vrijeme si mi se tako obraćao - ima nešto što vi trebate hitno saznati: mislim da ste veliki, debeli, jebeni laţljivac." "Jesam li zaista to rekao?" "O da. Upravo tim riječima." "Super. Sigurno si pomislio da sam seronja." "Još uvijek sam u to uvjeren." "Hvala." Theo se nasmijao, a onda zagrlio Jacka oko ramena i sočno poljubio u obraz. "Sretna ti godišnjica. Seronjo." Jack se morao nasmiješiti. Theo i njegovi poljupci. Zbog spasa od smrtne kazne za zločin koji nije počinio čovjek bi svog spasioca poţelio grliti cijeli ţivot. Ili bi to proizvelo suprotan učinak. Sve ovisi o čovjeku. "Još nešto?" zapita Jack. "Zapravo, moram te zamoliti za još jednu uslugu. Ovaj put veliku."
"O čemu se radi?" "Jesi li slučajno pročitao onu priču u lokalnoj crnoj kronici u novinama prije nekoliko dana? O bogatoj ţeni kojoj su pucali u glavu dok je čekala na semaforu?" "Izgleda da mi je promaknulo. Imao sam puno posla. Nisam previše pratio vijesti." Theo otvori vrata automobila, nagne se prema unutra, nešto izvadi i doda Jacku. Bio je to isječak iz novina. "Pročitaj." Članak se sastojao od samo nekoliko rečenica s fotografijom ţrtve. Jack je brzo pročitao cijelu vijest. "Tuţne se stvari događaju." "To je tvoj komentar?" "Da, tuţno je. Što bih još trebao reći?" "Mogao bi pogledati fotografiju i reći: k vragu, nikad u ţivotu nisam vidio ljepšu ţenu." "Dobro. Zaista je lijepa. Hoćeš reći da bih zbog toga trebao biti tuţniji?" "Da. Zbog toga je zaista sve tuţnije. Svatko ţeli biti takav. Mlad, bogat, lijep. A ona je sad mrtvu. Nema ništa ţalosnije od toga." "Theo, zašto si mi ovo pokazao?" "Jesi li pročitao kako je bogata bila? O kojoj se svoti radi?" "Da. Otprilike... kako tu već piše." Uzeo je isječak i pokazao prstom na broj. "Četrdeset šest milijuna dolara." Jack još jednom baci oko na isječak. "Mora se priznati, prava hrpa novca." "Upravo tako. Slušaj me sad, ne šalim se s tobom, ali htio bih da se pokušaš prisjetiti kad je posljednji put takav komad vrijedan četrdeset šest milijuna dolara ušao u moj bar." "Vidio si je u Sparky'su?" "Prije dva i pol tjedna."
"I što je tamo radila?" "Razgovarala s plaćenim ubojicom." "Što?" "To što si čuo." "Hoćeš reći, našla se s nekim tko ubija ljude za novac?" "Nisam mislio na nekoga tko se bavi deratizacijom." Jack se počešao po glavi, razmišljajući. "Jesi li siguran da je to bila ona?" "Zar misliš da bih mogao zaboraviti takvo lice?" reče pokazujući još jednom fotografiju. Jack je shvatio. "Znači, razgovarala je s plaćenim ubojicom, a nakon dva tjedna netko je ubio nju." "Upravo tako," reče Theo. "Kako to objasniti?" "Nešto tu smrdi." "Slaţem se," reče Jack. "Ali, što bi htio da učinim?" "Kao prvo, ima jedno pismo o kojem bih te htio pitati. Poslao ga je odvjetnik mrtve ţene." "Tebi?" "Ne. Plaćenom ubojici koji je razgovarao s njom u baru." "Pismo je kod tebe?" "Ne, ali sam ga vidio." "Kako?" "Pustimo sad to. Recimo samo da sam ja tu nekakva veza." "Kakva veza?" Theo zgrabi paket cigareta Kools i zapali jednu. "Tebe i... znaš već." "Plaćenog ubojice? Ne dolazi u obzir." "Dobro me poslušaj. Cijelo se pismo sastoji od dvije rečenice. Samo je pozvan u ured odvjetnice Vivien Grasso u ponedjeljak, zbog vaţnog razgovora u vezi sa smrću Sally Fenning."
"Znači, htio bi da ja savjetujem plaćenom ubojici da ode ili ne ode na taj sastanak?" "Ne, ţelim da ti odeš s njim." Jack se nakašljao, kao da se guši zbog nevjerice. "Kako ti je palo na pamet da sam zainteresiran za to?" "Zato što sam pitao." "Zašto pitaš?" Theo potegne dim iz cigarete i ispusti ga rekavši: "Zato što mislim da je momak u gadnoj nevolji." "On ti je prijatelj?" "Ni slučajno." "Onda mi daj jedan dobar razlog zašto bih trebao otići do drugog odvjetnika i zaloţiti se za plaćenog ubojicu." "Kao prvo, osim mene i moţda nekoliko seronja na potezu odavde do Las Vegasa, nitko ne zna da je plaćeni ubojica." "Daj mi još jedan dobar razlog." "Zato što si mi prijatelj." "Hmmmmm." "Zato što ti uzvraćam dobrim nakon što si me spasio od sigurne smrti i nikad nisam traţio ništa za uzvrat." "U redu. Učinit ću to. Ali još uvijek mi nije jasno..." Theo pogleda u pod. Kad se napakon usudio podignuti glavu i pogledati Jacku u oči, progovorio je tihim, ozbiljnim glasom: "Zato što je on moj brat." Jack se također uozbiljio.
"Znači, naći ćeš se s njim?" zapita Theo. Jack nije odgovorio istog trenutka, ali nije bilo sumnje u to kakav će biti njegov odgovor. "Naravno," reče. "Zbog tebe ću to učiniti." 4. Nalikovao je Theu, to je prvo što je Jacku upalo u oči. Theo u negativnom izdanju. Jack se našao s Theovim bratom "Tatumom" ispred javne knjiţnice u centru grada. Bio je prilično jednostavno odjeven, nosio je sportsku jaknu bez kravate, kao da ga je Theo natjerao da pokuša izgledati pristojno. Jakna mu je bila pomalo uska u ramenima jer je bio upadljivo mišićav. Bilo je vrijeme ručka pa je mnoštvo ljudi sjedilo za stolovima ispod velikih bijelih suncobrana. Neki su čitali, neki razgovarali i objedovali s prijateljima, a neki rastjerivali nasrtljive golubove. Stolovi su bili dovoljno udaljeni jedan od drugog tako da nitko nije mogao čuti njihov razgovor. Odvjetnici se sa svojim klijentima ne nalaze obično na takvim mjestima, ali ubojica zapravo i nije uobičajen klijent. Jack se nije plašio susreta s njim, ali je ipak poslušao svoj instinkt i dogovorio razgovor na javnom mjestu s dosta potencijalnih svjedoka, a ne u svom uredu u četiri oka. Za svaki slučaj. "Drago mi je da te opet vidim, Mack." "Zapravo, Jack," reče dok su se rukovali. "Oprosti." Baš mi je to trebalo, pomisli Jack. Ubojica kojem je isto Jack i Mack, Sjeli su za stol jedan nasuprot drugome. Jack je stigao ranije i već je gotovo pojeo salatu od piletine i pitu. Nisu posluţivali za stolovima, pa je Jack rekao da će pričekati dok Tatum ode do linije po hranu, ali je ovome očito bilo previše stalo do toga da što prije prijeđu na stvar. "Otkad se nismo vidjeli?" zapita Tatum. "Deset godina?"
"Osam. Kad su Thea pustili iz zatvora." "Pretpostavljam da ti je Theo pričao o meni u međuvremenu." "Vjerojatno više nego što bi ti odgovaralo." "I tebi je to u redu?" "Ţelio bih da jedna stvar bude jasna. Došao sam jer me Theo zamolio za uslugu." "Ali ti si moj odvjetnik, zar ne? Sve što kaţemo ostaje, znate..." "Tajna, znam." "Nećeš više jesti?" zapita, pokazujući Jackov tanjur. "Samo se posluţi." Tatum zgrabi komad piletine i nastavi govoriti. "Znači, Theo ti je rekao da se više ne bavim starim poslom, zar ne?" "Rekao mi je da, koliko on zna, nisi u tom poslu već tri godine." "To je istina," reče preskočivši "s" u posljednjoj rečenici zbog punih usta. "Zato ti je sigurno lakše, pretpostavljam?" "Gledaj, uglavnom nemam posla s časnim sestrama. Čak sam branio ljude koji su ubijali za novac, poput tebe. Ne osuđujem te. Činim svom prijatelju uslugu." "Theo kaţe da si dobar, hoću reći sposoban." "Dovoljno dobar da nevinog čovjeka spasim od smrti." "Nije tako jednostavno kako zvuči. Pogotovo kad su svi mislili da je kriv." "Svi osim njegova odvjetnika." "I brata," reče Tatum. "I brata," ponovi Jack, priznajući da je bilo tako. "Bio si uz njega cijelo vrijeme." "Jedino ja sam bio uz njega cijelo vrijeme." "Moţda je ovo dobar način da ti zahvalim. Imaš trideset minuta."
Tatum strpa ostatak hrane u usta. "Otkud da počnem?" "Recimo od Sally Penning. Kako ste se upoznali?" "Nećeš više jesti krumpiriče?" reče, pokazujući tanjur ispred Jacka. "Kakvom se umjetnošću baviš? Preuređenjem lica?" Nagnuo se naprijed i stavio laktove na stol. "Umjetnošću uvjeravanja." Gledao je Jacka ravno u oči, kao da mu ţeli pokazati kako uvjerljiv zna biti. Jack nije padao na to. "Znači, Sally Fenning je traţila od tebe da primijeniš na nekome svoju moć uvjeravanja?" Opet se naslonio i rukom počešao po bradi. "Takav je bio moj prvi dojam." "I otišao si se naći s njom?" "Tako je. Rekao sam da se moţemo naći u baru Sparky's." "Zašto baš tamo?" "Uvijek se s klijentima nalazim na javnim mjestima. Tako izbjegavam neočekivane događaje." "Ali, zašto si odabrao Theov bar?" "On je moj brat. Mrzi posao od kojeg ţivim, ponekad mi čak prijeti da će me izbaciti. Ali, ako odem kod Thea, mogu biti siguran u jednu stvar: znatiţeljni konobari neće zabadati nos u moj razgovor. Theo ne ţeli ništa čuti. Ne mogu biti siguran da ću imati privatnost ako odem u neki drugi bar." "U redu. Otišao si u Theov bar. I što je onda bilo?" "Ponudila mi je posao." "Kakav?" "Kao što sam već rekao. Mislio sam da će traţiti da sredim nekog tipa." "Ali nije bilo tako?" "Ne. Traţila je da nekog ubijem."
"Koga?" Počešao se po glavi. "Zbog toga je cijela stvar... čudna." "Kako to misliš?" "Traţila je da ubijem nju." Jack je zastao. Čuo je hrpu čudnih priča u karijeri, ali ova je sve nadmašila. "To je bio za tebe prilično neobičan zahtjev?" "Takve se stvari događaju, ali da, kao što sam rekao, prilično je neobično." "Zašto bi netko nekome platio da ga ubije? Zašto jednostavno ne ode kući i gurne glavu u pećnicu?" "Zezaš se? Svatko ima svoj razlog. Imao sam prijatelja koji je jednom sredio tipa koji je izgubio hrpu love na burzi. Milijune. Nije mogao ţivjeti s tim, ali nije htio da njegova ţena i djeca misle da je bio kukavica. Zato je unajmio plaćenog ubojicu kako bi izgledalo da je stradao u gradskoj pucnjavi. Ispalo je tako dirljivo. Da si samo čuo sve one govore na pogrebu," reče malo podrugljivo. "Svi su govorili samo o tome koliko je jadni John volio ţivot." "Je li to zabrinjavalo Sally? Što će drugi ljudi misliti?" "Ne znam." "Jesi lije ubio?" Na to se pitanje nasmijao. Jack je ponovio pitanje. "Jesi li je ubio?" Tatum se prestao smijati. "Nisam." "Zašto ne?" "Zato što sam ti rekao: time se više ne bavim." "Jesi li joj to rekao?"
"Rekao sam joj puno toga. Najviše sam joj puta ponovio da je glupa. Ima toliko novca. Rekao sam joj kakvu ludost čini. Nađi nekoga da ti pomogne, mala. Ovo nije kao promjena frizure ili operacija sisa. Nema povratka. Čuješ li?" "Znači, na tome je ostalo? Traţila je da je ubiješ, a ti si odbio?" "Da, tako je." "Je li traţila ime nekog od tvojih prijatelja tko bi to mogao obaviti umjesto tebe?" "Nije. A ja ne dajem imena tek tako." Izgledalo je kao da se sam uvalio u zamku pa se pokušao izvući. "Zato što više nemam takvih prijatelja. S njima sam raskrstio. Ne druţimo se." "Reci mi sve što znaš o pismu koje si dobio od Sallyne odvjetnice." "Nema se tu što za reći. Samo me poziva da dođem k njoj na vaţan sastanak u svezi sa smrću Sally Fenning." "Mogu li ga vidjeti?" "Svakako. Ponio sam ga sa sobom." Izvuče iz unutarnjeg dţepa jakne komad papira i doda ga Jacku, koji ga na brzinu prouči. "Pravo ime ti je Clarence Knight?" "Aha. Nisam siguran kako je to saznala." "Pretpostavljam da Sally nisi rekao svoje pravo ime." "Ne. Samo Tatum, nadimak." "Kao Tatum O'Neal, ha?" "Ne, ne kao jebena Tatum O'Neal. Pa gdje svi vi bijelci ţivite? Jack Tatum, najopasniji nogometaš..."
"Da, u redu," reče Jack. "Znači, Sally je nekako saznala kako se zoveš i prenijela to svojoj odvjetnici." "Kao što sam rekao, povezao nas je njezin tjelohranitelj. On je mogao reći Sally moje pravo ime. Što je u stvari dokaz da nisam ubio tu ţenu. Misliš da bi joj moj prijatelj rekao kako se zovem ili da bih joj ja dao svoj pravi nadimak da sam je imao namjeru ubiti?" "Da, ima istine u tome. Ali moţda ne trebaš biti tako oprezan pri spominjanju vlastitog imena kad će osoba koja unajmljuje ubojstvo uskoro biti mrtva." Tatum se nasmijao posebno podrugljivo i rekao: "Prilično si bistar, Swyteck." "Vivien Grasso," reče Jack čitajući ime odvjetnice napisano u zaglavlju. "Poznaješ je?" zapita Tatum. "Posredno, da. Podrţavala je mog oca kad se natjecao za guvernera. Dokazivanje pravovaljanosti oporuke njezina je specijalnost. Zato pretpostavljam da ovo pismo vjerojatno ima veze sa Sallynom ostavštinom." "Kako se to mene tiče?" "Jesi li je pitao?" "Nadao sam se da ćeš ti to učiniti. Kao moj odvjetnik." Jack odloţi pismo na stol. "Obećao sam Theu da ću porazgovarati s tobom. Nisam spomenuo ništa više od toga." "Ja ti mogu platiti." "Ne radi se o novcu." "Zašto vam se onda ne dopadam?" "Nismo na ljubavnom sastanku. Ne moram se zaljubiti u tebe." "Moţda si onda umislio da si Perry Mason i jedini zastupnik nevinih. Dopusti da ti nešto kaţem: Ako me netko pokuša okriviti za ubojstvo ove ţene, znaj da sam nevin. Što onda kaţeš, Perry? Jesi li moj odvjetnik ili nisi?"
"Nije to tako jednostavno. Trenutno sam prilično zaposlen." "Ovo mora bili puno sočnije od bilo čega što si dobio na tanjuru." "Iznenadio bi se." "Dobro. Pogledaj ovu sliku," reče i pruţi Jacku sliku iz novina koju mu je već pokazao Theo. Jack ju je uzeo, ali nije rekao ništa. Tatum reče: "Ovo je predivna dvadesetdevetogodišnja ţena. Upravo je dobila četrdeset šest milijuna dolara od jedne bogate stare budale s kojom je bila u braku godinu i pol. A prvo što učini nakon toga je da ode traţiti nekoga tko će joj prosuti mozak. Zar te ne zanima što se krije iza toga?" Jack je pogledao Sallyne oči, traţeći znakove nevolje. Ona ga je promatrala s fotografije. "Zar te ne zanima, Jack?" "Ima nešto privlačno u cijeloj priči." "Reci mi samo nešto: Bi li otišao na razgovor s njezinom odvjetnicom da si na mom mjestu?" "Ne bez vlastitog odvjetnika." "Onda pođi sa mnom. Najgore što ti se moţe dogoditi je da zaradiš nešto novca za uloţeno vrijeme." "Da mi je stalo samo do novca, radio bih za mafiju." Tatum se nasloni laktovima na stol. "Volio bih da nešto bude jasno i da mi vjeruješ. Da, istina je da sam ubio nekoliko ljudi. Ali, sve je to iza mene, prošlost. Vjeruj mi, nikome ne nedostaju propalice koje sam sredio. Nikad nisam ubio nekoga poput ove ţene, Sally Flenning." Jack ga je upitno promatrao.
"Hajde," nastavi Tatum. "Mislim da me ovime netko pokušava sjebati. Naravno, napravio sam kojekakva sranja u ţivotu. Ali ovaj put sam, k vragu, nevin. Za pravog branitelja kao što si ti, ne moţe bolje, zar ne?" Jack se nasmiješi. Dečko je imao pravo. "Znači, sa mnom si?" "Razmislit ću još o tome." Jack mu je htio vratiti pismo, ali Tatum ga je odbio. "Neka bude kod tebe. Moglo bi ti zatrebati." Jack svine papir i spremi ga u dţep. "Moglo bi," reče. 5. U petak navečer Jack se vratio u srednju školu. Momčad Cavaliersa iz Coral Gablesa igrala je protiv Miami Lakesa, pa je pomislio da bi bilo lijepo tamo povesti svog malog brata. Jack je bio član američkog programa Velike braće i Velikih sestara i najviše od svega volio je voditi Natea na mjesta na koja ga majka nikad nije povela - a to se najviše odnosi na nogometne utakmice. Lijepo je pomagati samohranoj majci da sama odgoji dijete i to je glavni razlog zbog kojeg se prijavio kao volonter. Pokazalo se da je Nate izvanredno dijete, a Jack je zbog toga još više zavolio ono što radi. Međutim, večeras je Jack imao još nešto na pameti. Kao i obično, bila je velika guţva. Jack i Nate priključili su se rijeci uzbuđenih navijača na glavnom ulazu na stadion. Gledalište se brzo popunjavalo. Utakmica samo što nije počela. Iznenada su pokraj njih protrčali igrači jedan za drugim. Zagrijavanje je bilo gotovo pa su krenuli u svlačionicu na posljednji dogovor. Prošlo je skoro dvadeset godina od vremena kad je Jack igrao američki nogomet i na trenutak je jedva vjerovao da je ikad izgledao tako mlado u zelenosivom dresu.
"Jesu li se nosile kacige kad si ti igrao nogomet?" zapita Nate. Imao je osam godinu, uli ponekad je znao postaviti takvo pitanje da se Jack osjećao da ih ima osamdeset. "Ne uvijek," reče Jack. "To puno govori." "Što na primjer?" "Ništa," reče on vukući Natea za sobom dok su išli prema svom mjestu. "Zašto to svaki put kaţeš?" "Što to ja svaki put kaţem?" "Kad god te upitam što je nešto, kaţeš 'ništa'." "Ne radim to svaki put." "Oh-hoh. I mama je to primijetila." "Ma nemoj? Zaista?" "Kaţe da se bojiš pokazati ljudima što zapravo misliš." "Zaista je to rekla?" "Zar bih ja takvo nešto mogao izmisliti?" Jack se nasmiješio, iako ga je zabrinula pomisao da Nateova majka vidi u njemu nekoga tko oko sebe ima emocionalne barijere. Zanimljivo, njegova bivša ţena govorila je to isto. "Ne ţelim da ljudi znaju što mislim, ha? Što bi to zapravo trebalo značiti?" "Ništa," reče Nate. "Pametnjaković mali." Bila je to šesta utakmica u sezoni, do sada bez poraza i Jack je osjećao uzbuđenje na stadionu. Došli su prekasno da bi uhvatili najbolja mjesta, ali Jacku se ionako nije nikamo ţurilo. Oboţavatelji su prolazili pokraj njega. Ostao je čekati pokraj dijela tribine na kojoj su obično sjedili
roditelji igrača, a među njima je bila zvijezda Cavaliersa, Justin Grasso. Njegova majka, Vivien Grasso, nikad nije propuštala niti jednu utakmicu. Jack je mislio nazvati Vivien prije tog vikenda, ali se zadrţao poslovno u Orlandu. Njezino pismo Tatumu Knightu bilo je poziv na zagonetni sastanak u ponedjeljak poslijepodne. Jack je računao da će slučajno-namjerno naletjeti na Vivien na utakmici, saznati o čemu se točno radi i onda odlučiti je li mu dovoljno zanimljivo imati za klijenta osobu kao što je Tatum. Jack je u posljednje vrijeme razmišljao o tome kako bez klijenata, sudaca, drugih odvjetnika i odvjetničke prakse njegov posao ne bi bio tako loš način zarađivanja za ţivot. "Idemo," reče Nate. "Samo trenutak," reče Jack. Vivien je krenula prema njima, a Jack ju je primijetio u guţvi. Nije je vidio od očeve oproštajne zabave od titule guvernera, ali je izgledala potpuno isto - vitka i snaţna, bez gotovo imalo šminke, kao da je upravo istrčala dvadeset milja, skočila pod tuš i poţurila vidjeti svog sina kako majstorski igra. Nitko se nije pitao gdje je ta zvijezda Gables Higha stekla takvu vještinu. "Jack Swyteck", reče s osmijehom. "Kako je vaš stari?" "Odlično. Mislim da je ovaj mjesec na pecanju u Sjevernoj Ca-rolini." "Moramo ga vratiti iz mirovine i izabrati za Senat. Osim u slučaju daje njegov sin zainteresiran za politiku." "Moj interes za politiku ograničen je na glasovanje. A i tada samo na davanje glasova članovima obitelji."
Nasmijala se. Jack ju je htio predstaviti Nateu, ali se dječak već raspričao o Harryju Potteru s Vivieninim desetogodišnjim sinom. Jacku je bilo potrebno upravo to. "Neobično da sam naletio na vas," reče Jack, laţući. "Mislio sam vas nazvati." "Zbog čega?" "Zbog situacije u kojoj se našao prijatelj mog dobrog prijatelja. Momak po imenu Clarence Knight." Kao da se pokušavala prisjetiti, a onda joj je iznenada sinulo. "Oh, da. Jedan od nasljednika Sally Fenning." "Nasljednika?" zapita Jack zapanjeno. "Poslala sam mu pismo u kojem ga pozivam na čitanje oporuke. Doći čete s njim?" "Još ne znam." "Borbe oko oporuke nisu vam prirasle srcu, ha?" "Borbe?" "To vam nisam trebala reći. Moglo bi ih biti, pretpostavljam. Ali nitko nije ništa rekao, barem ne još." "Hoćete reći da bih se trebao uplesti u ovo ili bi bilo bolje da se maknem?" "Zaboravite Sto sam rekla," reče ona smiješeći se. "Odvjetnički cinizam. ništa više. Kad je god u pitanju veliko nasljedstvo, moţete očekivati da će sc nasljednici boriti za njega." "Jeste li sigurni da je Tatum Knight jedan od nasljednika?" Tada se oglasio Nate. "Hajdemo, Jack. Idemo. Propustit ćemo bacanje lopte." "Samo sekundu, mali." Vivien tada reče: "Dječak ima pravo. Propustit ćemo početak. Nazovite me u moj ured u ponedjeljak ujutro. Porazgovarat ćemo. I recite vašem ocu da sam ga pozdravila," reče na odlasku.
"Hoću, svakako. Sretno večeras." "Naprijed, Cavaliers!" Jack je gledao kako Vivien i njezin mlađi sin nestaju u guţvi. Pokraj njih su prolazili navijači probijajući se do svojih sjedala. Nate ga potegne za ruku. "Hej! Čuješ li?" reče Nate. "Da sada odemo gledati utakmicu?" Tatum Knight, nasljednik? Jack nije mogao tu misao izbaciti sebi iz glave. Nate ga zapita: "Zašto si odjednom napravio tako glup izraz lica?" "Kako to misliš, glup izraz lica?" "Kao da si ugazio u govno od šišmiša." "Mislim da mi se upravo to dogodilo." "Opa! Zaista?" "Ma ne, šalio sam se." "Što si time htio reći?" "Ništa." "Ništa, ništa, ništa. Opet si takav!" reče Nate. Jack se nasmiješi. "Da, jesam. Hajde, počet će utakmica." Stavi ruku Nateu na rame i zajedno krenu prema svojim sjedalima. 6. Kelsey je saznala dosta toga o Sally Fenning. Kelsey Craven je radila za Jacka Swytecka. Njezin posljednji zadatak bio je prikupiti što više informacija o dvjema tragedijama koje su obiljeţile Sallyn ţivot: njezinom vlastitom besmislenom stradanju na raskriţju i ubojstvu njezine kćeri prije pet godina. Ona nije bila istraţiteljica, tako da
je prikupila stvari koje su bile dostupne javnosti, uglavnom s Interneta, kao što su novinski članci ili čak stara Web stranica koja se odnosila na Sallynu potragu za ubojicom svoje kćeri. Nije to bio posao na puno radno vrijeme, ali nekoliko sati tjedno bio je maksimum koji je mogla pruţiti Jacku. Osim što je bila Nateova majka, Kelsey je bila i studentica treće godine pravnog fakulteta na Sveučilištu u Miamiju. Pravo je za nju predstavljalo novi početak, za njega se odlučila nakon što se razvela od čovjeka koji ju je uvjerio da su balerine preglupe za studij prava. Profesionalano se bavila plesom dvije godine do ozljede koljena nakon čega je njezinoj karijeri došao kraj. Onda se udala i rodila Natea. Od dana kad je prohodao bilo je jasno da Nate nikud neće postati plesač, ali ona je slijedila svoj san i svakako otvorila vlastiti studio, dijeleći svoju strast s djecom, uglavnom djevojčicama. Još je uvijek poučavala ples, ali više nije imala vlastiti studio, zato što ga je prodala kako bi dobila novac za studij prava. Dodatni izvor zarade bio joj je Činovnički posao - istraţivala je i pisala za Jacka Swyteeka. Ponekad bi je poslao na teren, kao u slučaju Sally Fenning. Ovo nije bio posebno izazovan zadatak u intelektualnom smislu, ali se ispostavilo da je jedan od najzanimljivijih. Bez ikakve sumnje, bio je jedini koji ju je uspio rasplakati. Oglasilo se zvonce na vratima. Kelsey je odloţila novinske isječke, ustala i krenula prema ulazu. Ispred vrata je ugledala Jacka s Nateovom glavom na ramenu. Dječak je spavao kao zaklan. "Ravno na spavanje," šapne ona Jacku. Jack je nosio Natea niz hodnik, a Kelsey je išla odmah iza njih. Ţurila je preko spavaće sobe. Podesila je svjetlo tako da u sobi ne bude potpuni mrak i spustila rolete. Jack je poloţio dječaka na krevet i šapnuo:
"Oprosti što sam se zadrţao s njim ovako dugo." "Nema problema. Ne ide u školu. Sigurna sam da se odlično zabavio." "Bila je prava ludnica." "Hvala ti što si ga izveo." "Nema na čemu." Pogledi su im se sreli. Iznenada su se osjetili neugodno jer nijedno od njih nije znalo kako bi rekli laku noć jer su se zatekli sami u spavaćoj sobi, a luckasti Nate nije zujao oko njih. Jack reče: "Trebao bih ići." "Moţeš li ostati još koju minutu?" "Ovaj... mogu. Zašto ne?" "Našla sam neke zanimljive materijale o Sally Fenning. Mogli bismo popiti kavu i to zajedno pogledati." "Dobro." "Doći ću za koji trenutak." Jack se okrene i pođe u kuhinju. Kelsey je pokušala navući Nateu pidţamu a da ga ne probudi, ali je u toj bitki doţivjela poraz. Bez obzira kako njeţno pokušavate svući majicu sa zaspalog djeteta, ona mu svaki put zapne za glavu. "Mamice, nemoj." "Da ti pomognem." "Ne, ne. Ja sam velik. Mogu sam." "U redu. Sam se presvući." Očito je bio previše umoran. Dodala mu je pidţamu. "Ponesi ovo sa sobom u kupaonicu. I dok si budan, svakako operi zube."
Nešto je progunđao i krenuo prema kupaonici. Kelsey se u sebi nasmiješila, kao da ju je pomalo rastuţila pomisao na to da je njezin dječačić već tako velik da se srami presvlačiti pred svojom majkom. Vratio se za manje od jedne minute. Gornji dio pidţame obukao je naopako. "Laku noć, mama," reče Nate lijeţući u krevet. "Nisi poljubio i zagrlio mamu." Priđe joj i čvrsto je zagrli. "Oh, kako si jak." Izvuče se iz zagrljaja i zapita ga: "Jesi li oprao zubiće?" "Jesam." "Daj da vidim." Stisnuo je usta, a onda spustio pogled i zapitao: "Jesi li ikad pomislila o... sebi i Jacku?" Ona mu podigne bradu i pogleda ga ravno u oči. "Kako to misliš, o meni i Jacku?" "Znaš već. Misliš li da je zgodan?" "Da. Jack je jako privlačan mladić." "Dobar je, zar ne?" "Jako dobar." "Sviđa li ti se?" "Da," reče ona oprezno, vidjevši na što smjera glavica njezina Nina. "Ali između nas nikad neće doći do ljubavi." "Zašto ne?" "Zato što..." Nije znala kako bi mu odgovorila. To je pitanje postavila samoj sebi više puta: Zašto ne Jack? "Zato što je još gori od tebe kad pokušava promijeniti temu." "Ja ne mijenjam..."
"Da li pogledam zube." Malčice je razmaknuo usne. Tragovi keksa Oreo bili su jasno vidljivi. Kelsey pokaţe prstom prema kupaonici. "Naprijed. I nemoj zaboravili straţnje zube." Gunđao je niz hodnik. Bio je dobro i poslušno dijete i definitivno jedina svijetla točku njezinu kratkotrajnoga braka. Njezin bivši muţ bio je šarmantni fakultetski profesor komparatistike. Na ţalost, više od svega volio je komparirati seks u braku sa seksom izvan braka. Nule jc praktički hodao u snu pri povratku iz kupaonice. Spremila ga je u krevet, a on je utonuo u san prije nego što je napustila sobu. Jack je bio sam u kuhinji i promatrao sa zadovoljstvom kolaţ fotografija na vratima hladnjaka. Bio je to fotografski prikaz Nateova ţivota, od rođenja do trećeg razreda, od pelena do utakmica bejzbola. Na nekim je slikama Nate bio sam, ali na većini je uz njega bila mama. Imali su iste krupne zelene oči, isti osmijeh. Nate je s godinama sve više i više nalikovao na svoju majku, što je svakako bilo dobro. Sve se balerine kad su na pozornici odlikuju nekom posebnom ljepotom, a Kelsey je bila prava ljepotica koja nije izgledala kao kost i koţa kad biste joj se pribliţili. "Jesi li vidio najnoviju sliku na kojoj ste Nate i ti?" Jack se trgne na zvuk njezina glasa. Kelsey uđe u kuhinju i pokaţe mu fotografiju pokraj ručke hladnjaka. Na njoj su bili Nate, Jack i ogromni Tigger. "Super. I ja sam na hladnjaku," reče Jack. "To je u ovoj kući najveća čast." "Kao zvijezda na Hollywood Boulevardu." "E pa, nemojmo pretjerivati. Ovdje imamo samo ljepljivu traku i magnete. Danas je tu Jack Swyteck, sutra Derek Jeter. Razumiješ?"
Jack se nasmiješi i reče: "Njemu je osam godina." "Da, tako je," reče ona, kao da ţali zbog toga. Ode do aparata za kavu. "Moţe malo kave bez kofeina? Napravila sam je baš prije nego što si došao." "Moţe, hvala." Jack sjedne za stol. Nalila je dvije šalice kave na šanku i onda ih donijela na stol. Sjela je nasuprot njega, pokraj laptopa. Jack stavi ţličicu šećera u kavu i reče: "Večeras sam naletio na Vivien Grasso. Odvjetnicu koja je zaduţena za Sallynu oporuku." "I?" "Poslala je pismo Tatumu jer mu se ime spominje u Sallynoj oporuci." Zakašljala je. Jack joj je ispričao sve o Tatumu, kao da su njihovi razgovori bili zaštićeni profesionalnom tajnom, iako je Kelsey još uvijek bila samo naučnica. Kelsey reče: "Pričekaj trenutak. Kaţeš da je unajmila čovjeka da je ubije, a onda mu ime stavila u oporuku?" "Tako mi je rečeno." "Zar ti to ne zvuči čudno?" "Zvuči. Pod pretpostavkom da mi je Tatum rekao istinu." "Pa, pretpostavimo na trenutak da jest. Zašto bi ga Sally proglasila nasljednikom?" "Moţda mu je to plaća za pristanak da je ubije," reče Jack. "Ali ovo je zaista glup način isplate." "Moţda je u pitanju zamka," reče Kelsey. "Kako to misliš?" "On zapravo nije nasljednik. Vivien Grasso samo kaţe da jest. Moţda misli da je Tatum ubio Sally i jednostavno ga ţeli malo izmučiti."
"Vivien nije ostavila takav dojam." "A što misliš o ovome? Moţda Vivien misli da je netko drugi od prisutnih - netko od ostalih nasljednika - unajmio Tatuma da ubije Sally. Moguće da odvjetnica samo ţeli provjeriti reakcije nasljednika kad Tatum uđe u prostoriju." "Sviđa mi se način na koji razmišljaš i izvodiš zaključke, ali mislim da si malo pretjerala." Otvorila je kutiju s keksima i stavila je ispred Jacka. Od Oreosa su ostali samo komadići. Nateova omiljena poslastica. Kelsey zatvori kutiju i zapita: "Onda, što misliš, što se to događa?" "Vidjet ćemo nakon sastanka." "Zar te ne brine što ćeš braniti pokvarenog ubojicu?" "Ne. Ali me brine što ću braniti nekoga tko mi laţe." "Znači, branio bi ubojicu, ali ne i laţljivca?" "To nisam rekao." "Znači, nećeš braniti ubojicu ili laţljivca?" "Postoji samo jedan tip ljudi koje kategorički odbijam zastupati. Mogu, a ne moram braniti ubojicu. Mogu, a ne moram braniti laţljivca. Ali sam apsolutno siguran da ni u kojem slučaju neću braniti nekoga tko laţe meni." "Sud zvučiš kao netko tko se gadno opekao." "Moglo bi se reći da se to i dogodilo." "Privatno ili profesionalno?" Zatim kao da je malo razmislila o svom pitanju pa reče: "Oprosti. To se mene ne tiče." "U redu je. Odgovor je: oboje." "Misliš li da ti Tatum Knight laţe?" "Nisam uopće siguran."
"Voljela bih kad bi prihvatio ovaj slučaj." "Zašto?" "Niti ne poznajem ovu ţenu, tako da je gotovo glupo reći da mi je stalo do nje. Ali, nekako suosjećam s njezinom tragedijom. Cijeli joj je ţivot bio prava tragedija." Pogledao je računalo pa reče: "Izgleda da si našla nešto o Sally Fenning." "Rekao si mi da su je napali prije nekoliko godina. Ali ima tu još nešto." "To je sve što mije Tatum rekao." "Izostavio je najvaţniji dio." Preletjela je preko svojih bilješki, a onda mu ispričala o smrti Sallyne kćeri. Jack ju je slušao ne govoreći ništa, pitajući se jedino zašto mu Tatum nije spomenuo ove detalje. Pretpostavljao je da je za njih znao. "To je strašno," reče Jack. "Da. Više nego strašno." "Ali time bi se mogle objasniti neke stvari," reče Jack. "Moţda se nije mogla nositi s ubojstvom svoje jedinice. Udala se za starijeg bogataša, nadajući se da će je novac usrećiti. Ali od novca je postala još jadnija. Zato je naposljetku unajmila nekoga da je ubije." "Što bi značilo da ti Tatum moţda govori istinu. Zaista je traţila od njega da je ubije." "Ili moţda govori samo djelomičnu istinu. Moţda je zatraţila od njega da je ubije. Ali on nije odbio." "Moguće," reče Kelsey. "Samo što u to ne vjerujem." "Zašto ne?" reče Jack. "Kad bi se nešto dogodilo Nateu, ne daj Boţe, zar ne misliš da bi ti barem palo na pamet da ti je ţivot bezvrijedan?" "Ne u okolnostima u kojima se našla Sally." "Kako to misliš?"
"Kad bi se nešto tako uţasno dogodilo mom djetetu, ne bih imala mira dok ne srede onoga tko je to učinio." "Misliš da nikad nisu ulovili čovjeka koji je ubio Sallynu kćer?" "Nikad. Danas poslije podne sam zvala da bih provjerila mogu li doći do policijskog dosjea, ali nisam stigla nikamo. Nema ga u arhivu. Slučaj je još uvijek sluţbeno otvoren." "Zanimljivo," reče Jack. Kotačići su mu se sve trţe okretali u glavi. "Ta je ţena proţivjela najgoru moguću tragediju. Njezinu četverogodišnju kćer ubili su hladnokrvno u vlastitom domu. Nakon pet godina u ruke joj padne četrdeset šest milijuna dolara kao kompliment od drugoga muţa, a ona baš u tom trenutku zaključi da joj je ţivot bezvrijedan." "Pod pretpostavkom da Tatum ne laţe." "To je velika pretpostavka," reče Jack. "Onda, što ćeš učiniti?" "Otići na sastanak s Vivien Grasso u ponedjeljak. Neće mi ostati previše vremena tako da ću učiniti jedino što mogu." "Ostaviti slučaj, ići dalje?" "Nipošto." Ispio je posljednji gutljaj kave, a onda je pogleda u oči i reče: "Saznat ću govori li Tatum Knight istinu ili ne." 7. Theo Knight je u subotu ujutro najprije otišao do Mo's Gyma u Miami Beachu. Beach ima dugu tradiciju boksanja, koja je počela prije nego što je mladi i uobraţeni Cassius Clay trenirao i borio se za titulu prvaka svijeta u teškoj kategoriji protiv najopasnijeg šampiona tog
vremena, Sonnyja Listona. U Mo's su dolazili isključivo amateri. Ne oni amateri koji vjeţbaju samoobranu nakon terorističkog napada 11. rujna. Ovo su ozbiljni jaki momci, amateri u tom smislu da nemaju dozvolu za boksanje, ali koji ne teţe postati budući Mohammed Alliji. Oni samo vole dolaziti tu, a Mo's je idealno mjesto za treniranje za vaţnije borbe koje se vode izvan ringa. Tko god uđe u Mo's, mora biti spreman na konope i udarce i ne smije se bojati pogleda na vlastitu krv. Theo je pronašao stolicu pokraj glavnog ringa, u kojem je njegov brat, Tatum, pretukao na mrtvo ime jednog tipa koji očito nije imao pojma tko su braća Knight. Theo i Tatum su se mnogo tukli, izvan ringa, bez rukavica i slave. Tučnjave s kriminalcima nisu bile ţivot o kakvom je Theo sanjao, ali nezakonita djeca ovisnice o drogi nisu imala drugog izbora. Njihova je tetka dala sve od sebe da odgoji Thea i njegovog starijeg brata, ali uz petero vlastite djece nije joj bilo nimalo lako. Tatum je stalno upadao u neprilike, a Theo je naslijedio reputaciju zločestog dečka i mnoštvo neprijatelja koje nije niti poznavao. Što ne znači da je Theo bio anđeo. Do završetka srednje škole počinio je dosta sitnih krađa. U usporedbi s Tatumom, bio je dobar brat - sve do one noći kad je odlučio priskrbiti sebi nešto novca u jednoj samoposluzi i ušao u pravu noćnu moru. Takvu bi nevolju svi prije očekivali od Tatuma nego od Thea. S godinama je uspio sakriti tu noć u zabačeni dio mozga u koji nikad nije zavirivao. Ali dok je promatrao kata kako tuče protivnika, prisjetio se tog dana. Uspomene je pobudila atmosfera i mirisi u Mo'su, tučnjave koje su se odvijale oko njega i išarani grafiti po zidovima. Bila su četiri sata ujutro, ali je grad još uvijek bio uţaren od prethodnog dana. Bila je sredina srpnja u Miamiju, a već danima nije pala ni kap kiše i malo rashladila grad. Petnaestogodišnji
Theo sjedio je na straţnjem sjedalu Chevyja. Prozori su bili otvoreni, a iz zvučnika je treštala glazba. Na glavi je imao kapu Nike okrenutu naopako. Na njoj je još uvijek bila nalijepljena cijena. Majica Miami Heata bila mu je natopoljena znojem. Oko vrata je nosio debeli zlatni lanac na kojem je visio simbol Mercedes-Benza. Takvu su uniformu zahtijevali Grove Lordsi, banda agresivnih tinejdţera iz Coconut Grovea koju je predvodio lopov Lionel Brown. Automobil se zaustavio na crvenom svjetlu u Flagler Streetu, glavnoj cesti koja povezuje središte Miamija s Evergladesom. Upravo su se nalazili u blizini Male Havane, u zapuštenom trgovinskom području u kojem su se prodavale polovne automobilske gume, ukradeni nakit i dobri pornografski filmovi. Preko vikenda tu uvijek vlada guţva, ali srijedom u zoru nije bilo gotovo nijednog automobila. "Popij to," reče Lionel s vozačkog sjedala. Theo uzme bocu i počne piti rum, koji mu sprţi grlo i poremeti rad osjetila. Ispio je sve do posljednje kapi. "Pravi si," reče Lionel. Theu se iznenada počne vrtjeti u glavi. "Kamo idemo?" "U Shelby's." "Štoje to?" "Što je to?" Lionel se smiješio bez vidljiva razloga. "To je ono što nam treba, čovječe." Lionel skrene desno iz Flaglera. Chevy je ubrzao niz ulicu, u nu njezinu se kraju naglo zaustavio. "Ozbiljno te pitam, što je to?" reče Theo. "Samoposluga." "Što ţeliš da kupim?" "Nećeš kupiti ništa. Idi ravno pa skreni lijevo. Shelby's je otvoren dvadeset četiri sata dnevno. Samo uđi unutra, zgrabi novac iz blagajne i iziđi vani. Ovdje ću te čekati."
"Kako ću tek tako zgrabiti novac? Što ako čovjek bude naoruţan?" Lionel se namršti i zatrese glavom. "Theo, čovječe. Ne budi takva pička." "Nisam pička." "Dobio si jednostavan zadatak. Obično se na teţi način postaje Grave Lord, ali je tvoj brat, Tatum, pravi majstor. Kuţiš?" "Ne. Kako moţe biti tako jednostavno opljačkati samoposlugu bez pištolja?" "Ne treba ti pištolj." "Što bi htio da uradim? Uđem unutra i kaţem 'molim vas'?" "Nemaš to kome reći." "Kako to?" Lionel pogleda na svoj sportski sat. "Sad je četiri i dvadeset pet. U Shelby'su radi jedan čovjek od tri i pol do pet i pol. Svako jutro u četiri i pol on iziđe van i dočeka dostavu." "Ne zaključa ulazna vrata?" "Ponekad zaključa. Ponekad zaboravi." Lionel mu doda mali pajser i reče: "Uzmi ovo. Za slučaj da ne zaboravi." Theo pogleda pajser u njegovoj ruci. Lionel reče: "Ţeliš li postati Grave Lord ili ne?" "K vragu, naravno da ţelim." "Imaš pet minuta da to dokaţeš. Onda odlazim, s tobom ili bez tebe." Pogledali su se u oči, a zatim Theo potegne kvaku i iziđe iz automobila. Nije bio neki trkač na duge staze, ali stotinu jardi bila je sitnica. Uličica je bila uska i mračna. Osvjetljavala ju je samo jedna ulična lampa. Pojurio je svom brzinom, a onda je na pločniku usporio i nastavio hodati. Skrenuo je lijevo i krenuo prema Shelby'su. Pajser mu je bio zataknut za opasač i skriven ispod duge crne majice.
Shelby's je bio okrenut prema parkiralištu, koje je dijelio s praonicom rublja zatvorenom prije više sati. Theo je osjetio olakšanje vidjevši da je parkiralište prazno. Nastavio je hodati, odlučno, ali ne previše brzo kako ne bi skrenuo paţnju na sebe. Iznad ulaza je svijetlila neonska reklama. Pokraj vrata nalazila se pretrpana kanta sa smećem, a do nje hrpa zavezanih plastičnih vreća. Do ulaza ga je dijelilo svega nekoliko metara, ali mu se činilo da nikad neće doći do vrata. Pogledao je unutra. Ni ţive duše na vidiku. Vjerojatno je vani, kao što mu je Lionel rekao. Pajser u dţepu učinio mu se znatno teţim kad je posegnuo za kvakom i potegnuo je. Začuo se klik i vrata su se otvorila. Theo je bio gotovo sretan pri pomisli na to daje čovjek zaboravio zaključati vrata. Sranje. Theo uđe unutra, pokraj osam stopa visoke boce sode i polica s različitim bombonima, ţvakaćim gumama i grickalicama. Koračao je oprezno ali brzo, ne proizvodeći nikakav zvuk. Došao je do blagajne i zaustavio se točno ispred nje. Osluhnuo je, pokušavajući čuti bilo kakav znak ţivota prodavača, ali je čuo samo šumove u hladnjaku iza leđa. Pogleda na sat. Prošle su dvije minute. Imao je na raspolaganju tri minute da zgrabi novac i otrči do Lionela. Puis mu je ubrzao. Osjećao je kako se preznojava, a na trenutak se nije mogao ni pomaknuti. Paralizirali su ga nekakvi glasovi u glavi. Čuo je svoju tetku kako mu govori da ode i svog starijeg brata Tatuma kako mu dovikuje: "Kukavico, kukavico, kukavico!" Prestao se premišljati i uzeo pajser u ruku i razbio blagajnu. Ladica je izletjela van, a on je zgrabio gotovinu. Ali tamo nije bilo nikoga. Samoposluga je bila sasvim prazna. Što je, k vragu? "Pomozite mi."
Ukočio se začuvši muški glas. Bio je slab, tako tih da se gotovo zapitao je li ga zaista čuo ili mu se pričinilo. "Molim vas, pomozite mi." Glas je dopirao iz straţnje prostorije. Theovo srce samo što nije iskočilo, misli su mu podivljale. Naprosto je slijedio instinkt, preskočio blagajnu i pojurio prema izlazu. "Boţe, molim vas, pomozite mi!" Theo se smrznuo. Nije se mogao pomaknuti, nekoliko koraka od vrata. Lionel će otići za minutu i pol, ali srce ga je zaboljelo od čovjekovih molbi. Činilo se kao da umire, a Theo nije pustio nikoga da umre. Nije znao što bi, ali ako je čovjek bio na umoru, bilo je vaţnije pomoći mu nego poslati Grave Lord. Okrene se i potrči prema skladištu, a onda se zaustavi, zapanjen, na vratima. "Oh, čovječe!" Prodavač je leţao potrbuške. U grudima mu je škripalo kao da se bori za svaki uzdah i izdah. Preko cijele prostorije vidio se široki crveni trag. Osjećao se miris krvi. Čovjek je propuzao čitavu prostoriju, centimetar po centimetar, obilno krvareći. Pogledao je Thea i pruţio ruku prema njemu. Lice mu je bilo pretučeno i krvavo, a odjeća natopljena krvlju. Nije izgledao puno starije od Thea, bio je praktički dječak, kao Tatum. "Pomozi mi," reče sve tišim glasom. Theo je samo stajao na mjestu, preplašen i ne znajući što bi učinio. Mladić bolno uzdahne i glava mu padne na pod. Theo se prestravio primijetivši da su mu se grudi prestale micati. Pluća su se prestala boriti za zrak. Theo ga je promatrao s uţasom i stresao se pogledavši pajser koji je drţao u ruci, koji mu je dao Lionel.
Prije to nije primijetio, ali sad je jasno na njemu ugledao tragove krvi. "Sranje, čovječe," glasno vikne, a onda mu iznenada proradi instinkt. Okrene se i potrči prema izlazu. Putem se oklizne i padne na pod. Iščašio je gleţanj. Valjao se po podu u strašnoj muci. Onda je začuo zvuk sirena koji se sve više pribliţavao. Uspio je ustati, izići na ulicu i stao trčati što je mogao brţe, boreći se s bolom u nozi, svjestan da prijatelja Lionela neće biti na dogovorenom mjestu kad se vrati. "Theo, čovječe!" To ga je zvao Tatum iz ringa. Upravo se borio s mladim Hispanoamerikancem dvostruko lakšim od sebe. Nije bio njegov stil mlatiti mršavke, ali uvijek je bilo "muškarčina" sa strukom od dvadeset sedam inča koji su voljeli izazivati najopasnijeg boksača u gradu. Kao da su ti slabići htjeli nešto dokazati, poput iritantnih malih pudlica u parku koje nasrću na rotvajlere. Prije ili kasnije veliki pas će ih ugristi. Kako bi zabavio Thea, Tatum se odlučio malo poigrati sa svojim protivnikom. Theo se samo smiješio. Nije volio sve osobine svog brata, ali ga je u cjelini morao voljeti. Jack Swyteck, njegov odvjetnik, spasio ga je od smrtne kazne za ubojstvo prodavača. Ali osim njega, samo je jedna osoba bila uz njega čitalo vrijeme i proţivljavala iste uţase kao i on. Braća se u ţivotu mogu voljeti i mrziti, ali on svom bratu nikad nije mogao vratiti ukazanu ljubav i povjerenje. Barem je Theo na to tako gledao. Krenuo je prema svom bratu, koji se u uglu ringa odmarao naslonjen na konope. Nosnice mu je ispunio karakteristični miris znoja i starih koţnih rukavica. Čuo je boksače kako reţe jedan na
drugoga i osjeti snagu njihove koncentracije. Samo snobovskim intelektualcima je padalo na pamet da boks nije umna igra. "Jesi li se ikad zapitao zašto je ring četvrtastog oblika?" zapita Theo. Theo se mogao poigravati s bratovim mislima bolje nego itko drugi - izbaciti ga iz takta čudnim idejama i gledati ga kako se bori sam sa sobom. Čak i iz daljine, Theo je vidio da je poremetio Tatumov ritam. "Zašto nije u obliku trokuta, kruga, pravokutnika, romba?" stane Theo filozofirati. "Začepi!" reče Tatum. Čovječuljak je dobivao sve više sampouzdanja, skakućući oko Tatuma kao noćni leptir oko ţarulje. Theo opet nastavi po svom. "Tu su paralelogrami, ovalni oblici..." "Rekao sam ti, začepi!" Theo reče: "A boksački ring je četvrtast. Zašto?" Tatum brzo udari maloga u čeljust, a ovaj se zabezekne. "Gotovo," reče skidajući rukavicu s ruke koja je lansirala čovječuljka na drugu stranu konopa. "Dovući se ovamo, Theo." "Mislio sam da me nećeš ni pozvati." Theo se provuče kroz konope. Poraţeni mladić pomogne mu navući rukavice. Zatim Theo zauzme svoj uobičajeni poloţaj. U usta nije stavio štitnik kako ne bi ostao bez svog najučinkovitijeg oruţja - verbalnog provociranja. "Po međunarodnim pravilima?" reče Theo. "O-ho. Viteška pravila." Theo se uvijek kretao bolje od svojega starijega brata, osobito tog jutra jer je bio potpuno svjeţ i odmoren. Bio je u svom elementu, pogotovo kad je nastavio s bockanjem svog protivnika. "Hej, Tatume. Što misliš, koliko puta dnevno pogađa munja?"
Tatum nije odgovarao. "Pogodi," reče Theo, ţivahno se krećući. "Što pogađa?" reče Tatum, napola reţeći. Zbog štitnika u ustima govorio je pomalo nerazumljivo. "Bilo što na Zemlji. Koliko puta dnevno?" Theo je vidio da se napreţe razmišljajući i da mu u trenucima slabosti opada koncentracija. Krenuo je prema njemu desnicom, zbog koje se Theo morao izmaknuti u stranu. "Koliko puta?" reče Theo. "Nemam pojma. Pedeset?" "Ha!" reče udarivši ga hitro u trbuh. Tatum izdreči oči, što je bila potvrda daje osjetio posljedice. "Pokušaj opet, hajde," reče mu Theo. Tatum je očito bio na mukama. Theo je bio ustrajan pa Tatum napokon odgovori: "Stotinu puta." "Stotinu puta dnevno?" reče Theo podrugljivo. "Tako misliš?" Tatum mu uputi udarac, ali se Theo brzo izmakne i udari Tatuma šakom u glavu. Tatum malo zatetura, ali ostane na nogama. Theo ga je pustio da još skakuće, kako bi borba bila zanimljivija. "Pokušaj sa stotinu puta u sekundi," reče Theo. "Toliko puta udari na Zemlju svaki dan." Polako su kruţili jedan oko drugoga, odmjeravali se i vrebali priliku za napad. Tatum krene prema njemu, ali ga Theo zaustavi udarcem ravno u čelo. "Sad smo došli do osjetljivog dijela," reče Theo, još uvijek ple-šući po ringu. "Što misliš, koliko ljudi ubije munja?" Tatum nije odgovarao. Kao da se borio očuvati koncentraciju. "Pedesetak," reče Theo odgovarajući na pitanje koje je sam postavio. "Godišnje."
Tatum je bio usporen. Posljednji hitac u čelo prilično ga je uzdrmao. Theo reče: "Svaku sekundu ili svaku minutu, svaki dan, munja pogodi neko mjesto na Zemlji. Međutim, direktno pogodi svega nekoliko ljudi godišnje. Što ti to govori, Tatume?" "Stani na mjestu pa ću ti reći." Uputi još jedan udarac. U prazno. "Kad netko kaţe da su šanse da se Theo Knight spasi od smrtne kazne ili Tatum Knight od zatvora podjednako velike kao i da ih pogodi munja, što bi to značilo? Što ti to govori?" Promijenio je kombinaciju i povukao se prije nego što je Tatum stigao uzvratiti. "Kakve to pobogu gluposti drobiš, Theo?" "Zar ti nije jasno? Ne radi se o tome da munje ne pogađaju. Samo moraš stati na pravo mjesto." "Koje sranje." "Govorim o propuštenim prilikama. Ima toliko načina da propustimo priliku, zar ne, Tatume?" Tatum samo zareţi. "Moţeš ih sve propustiti," reče Theo udarivši ga još jednom, a onda se opet hitro povuče. "Ili ponekad ne moraš ama baš ništa učiniti. Prilike te jednostavno mimoiđu. Zato što je tvoj stariji brat unaprijed sve sjebao." Theo je osjećao kako u njemu raste stari bijes. Serijom udaraca stjerao je Tatuma uz konope i nastavio ga mlatiti. Tatumu je preostalo jedino da se skupi i brani. "Dosta! "vikne Tatum. Na trenutak kao da više nisu bili u ringu. Nalazili su se na uglu ulice ispred tetkina stana u Liberty Cityju, a Theo je vikao na svog brata jer je prodao tetkin vjenčani prsten kako bi kupio drogu. Više se nisu boksali. Theo je zgrabio brata za vrat i provukao mu glavu kroz konope. Govorio je bratu
ravno u uši, tihim ali ljutitim glasom, tako da nitko od prisutnih nije mogao čuti što govori. "Zaloţio sam se za tebe kod Swytecka. Rekao sam mu da nisu ubio onu ţenu." "Nisam je ubio." "Ne laţi!" "Ne laţem, čovječe. Nisam je ubio, kad ti kaţem." "Swyteck je za mene bio poput munje, je li ti jasno? Misliš da bih danas bio ţiv da nije bilo Jacka Swytecka? Misliš da bih igdje dospio da nisam imao prijatelja kao stoje Swyteck?" "Čuo sam te, dobro. Sve mi je jasno." Stisnuo je Tutumovo lice rukama. "I tebi će pomoći, čovječe. Ako mu dopustiš. Ali mu ne treba pokvareni klijent koji stalno laţe." Lice njegova brata iskrivilo se u grimasu. "Ne laţem, časna riječ," reče. "Kunem ti se, braco. Budeš li lagao i osramotio mog prijatelja -upropastiš li ovu priliku koju ti pruţam - istući ću te na mrtvo ime." "Ne laţem." "Je li te Sully Penning unajmila da je ubiješ?" "Pokušala je." "Jesi li je ubio?" "Nisam. Nisam tu kučku ni dotaknuo." Theo ga udari u trbuh i gurne ispod konopa. "Ona nije bila kučka," reče. "Bila je majka." Theo zubima uhvati rukavice, a onda ih svuče s ruku i baci u plastičnu kutiju u uglu. Udario je šakom nekoliko vreća koje su mu se ispriječile na putu do svlačionice. Ti udarci kao da su bili popratni ritam njegovu hodu. Kad je došao u svlačionicu, uzeo je mobitel i nazvao Jacka. Duboko je disao čekajući da mu se prijatelj javi. Mobitel je zvonio pet puta. "Hej, Jacko, ja sam."
"Imaš li kakvih novosti?" reče Jack. Theo pobriše kapljicu krvi na zapešću. Bio je siguran da nije njegova. "Nemoj više brinuti oko toga što ti govori moj brat." "Kako to misliš?" "Najjednostavnije rečeno, Tatum je prošao test laţi. Nije ubio Sally Fenning." "Jesi li siguran?" "Ne mogu biti sigurniji." "Je li mu platila da je ubije?" "Pokušala je. To uporno tvrdi." Theo sjedne na klupu čekajući da Jack progovori. Osjećao je da ga nešto muči. "Što je sad?" zapita Theo. "Brinem se zbog nečega o čemu sam razgovarao s Kelsey sinoć. Ta je ţena proţivljavala najgoru noćnu moru koju moţeš zamisliti. Brutalno su joj ubili kćer. Međutim, tek nakon pet godina, novog braka i stjecanja milijunskog bogatstva, zaključila je da više ne ţeli ţivjeti." "Moţda ju je nešto grizlo cijelo vrijeme." "To, ili moţda nešto drugo, dovelo je Sally do ruba. Nešto još uţasnije od smrti rođenog djeteta u vlastitom domu." "Što moţe biti gore od toga?" "Ne znam. Ali ću saznati." Theo se nasmiješi i reče: "Kao i obično, šefe, računaj na moju pomoć." 8. U ponedjeljak u jedan sat poslije podne Jack se pojavio u uredu Vivien Grasso. Njegov klijent, Tatum Rnight, bio je odmah uz njega.
Vivien se još nije pojavila. Njezina je tajnica jednostavno otpratila Jacka i njegova klijenta do glavne konferencijske prostorije, u kojoj su tri muškarca ijedna ţena čekali za dugim stolom od mahagonija. Bili su to ostali nasljednici, pretpostavljao je Jack, ali nije brzao ni s kakvim zaključcima. Jack je sebe i svog klijenta predstavio prisutnima, zapravo, svi su rekli samo kako se zovu. Djelovali su oprezno, ako ne i prilično sumnjivo. "Deidre Meadows," reče Jack, ponavljajući posljednje ime koje je čuo kao da mu je zazvučalo poznato. Ţena mu je čak i izgledala poznato. Jednostavna, ali ipak atraktivna, skromno odjevena, s minimalnom količinom šminke na licu i simpatičnim smeđim kovrčama. Jack je zapita: "Vi ste novinarka Tribunea?" "Da," odgovori ona. "Znači, poslali su vas da proučite ovu priču iznutra?" "Ne. Pozvana sam na ovaj sastanak. Kao i svi drugi." "Jeste li poznavali Sally Fenning?" "Na neki način, moglo bi se reći." Pogledala je u stranu, kao da je samu sebe ulovila u laţi. "Zapravo i nisam." "Jeste li vi nasljednica u oporuci?" "Mislim da ćemo to uskoro saznati." Jack pogleda oko stola. "Jesu li svi koji su se tu okupili tako čudni? Imam osjećaj da svi znaju da se radi o ogromnoj svoti novca, ali nitko zapravo ne zna zašto je tu." "Ja znam zašto sam tu," reče muškarac s druge strane stola. Zvao se Miguel. Prilikom predstavljanja nije niti spomenuo svoje prezime, kao da mu je netko strogo naredio da ne govori previše. "Tiše," progunđa stariji čovjek koji je sjedio pokraj njega. Bio je nizak i zdepast. Imao je crnu zalizanu kosu, uredno podrezane brkove i njeţnu koţu lica. Činilo se da dosta vremena provodi pred ogledalom. Zvao se "Gerry" - samo Gerry, bez prezimena, kao da je i on usvojio genijalnu strategiju predstavljanja samo po imenu.
"Vas dvojica ste zajedno?" zapita Jack. Odgovorili su istovremeno: "Tako nešto," reče Miguel; "To se vas ne tiče," reče Gerry. Jack reče: "Da pokušam pogoditi. Gerry, vi ste Miguelov odvjetnik." Gerry nije odgovarao. ' "To je Geraldo Colletti," reče novinarka. "Odvjetnik za razvode. Sigurno ste čuli za njega. Prilično je poznat u odvjetničkim krugovima. Svoje klijente najprije pošalje da potroše nešto novca na razgovore s petoricom najboljih odvjetnika za razvode u gradu. Na taj način suprug ili supruga te osobe ne mogu unajmiti iste ljude jer im je Gerryjev klijent već iznio dovoljno povjerljivih informacija pa je etički nemoguće da zastupaju suprotnu stranu." "To su gluposti," reče Gerry. "Čuo sam za vas," reče Jack. "Ne bavim se razvodima, ali zar vi niste onaj Gerry koji se uvalio u nevolju zbog reklame na kojoj je pisalo 'Genijalni Gerry'?" "Gospodin Gerry," reče on, očito iznerviran. "I nisam imao probleme zbog reklame. Jednostavno, bila je neučinkovita. Očito nitko ne ţeli odvjetnika koji je gospodin." "Razumijem. Recite mi, Gospodine Gerry, otkud vi ovdje?" "Sve će vam biti poznato na vrijeme." Miguel napravi grimasu. "Oh, zašto smo tako zagonetni? Ja sam Miguel Rios, Sallyn prvi muţ." Jack ga dobro pogleda. "Sto vi ovdje radite?" "Pozvan sam, upravo kao i vi." "Nisam znao da ste vi i Sally... ostali u dobrim odnosima." "Ne bih rekao da smo ostali u dobrim odnosima. Nemojte me krivo shvatiti. Nisam očekivao da će mi ostaviti bilo što. Ali kad imate četrdeset šest milijuna dolara, nađe se ponešto za svakoga. Čak i za bivšeg muţa. Zato sam tu." "Zbog novca?" reče Jack.
Odvjetnik skoči, kao da su ga pogodile Mignelove riječi. "To je dovoljno informacija, gospodine Rios. Došli smo ovamo da bismo sjedili i poslušali što trebamo čuti, zar ste zaboravili?" "Oh, ne budite dosadni, Gerry. Vi me ovdje ne zastupate, zato mi nemojte govoriti što da radim." "Čekajte," reče Jack. "Hoćete reći da Genijalni Gerry na ovaj sastanak nije došao u ulozi vašeg odvjetnika?" "Oprostite," reče odvjetnik. "Trebali ste reći Gospodin Gerry." Miguel reče, "Ovdje nazočni Genij dobio je isto pismo koje sam i ja dobio. I njegovo ime se spominje u Sallynoj oporuci." Jack se nasloni i stane razmišljati. "Zanimljivo. Ispred nas je četrdeset šest milijuna dolara, a jedini koji dolaze u obzir za nasljedstvo su novinarka, bivši muţ, odvjetnik bivšeg muţa i moj klijent." Svi su uprli oči u čovjeka na drugom kraju stola. "Tko ste vi, gospodine?" "Odvjetnik." "Još jedan odvjetnik," reče Jack. "Ja ovdje zastupam Masona Rudskyja." Rudsky je bilo ime koje su svi osim Tatuma odmah prepoznali. Jack reče: "Mason Rudsky, pomoćnik drţavnog odvjetnika?" "Upravo tako." Jack reče: "Onaj Mason Rudsky koji je vodio istragu o ubojstvu kćeri Fenningovih?" "Da." Miguel ga pogleda i kaţe: "Onaj Mason Rudsky koji nakon pet jebenih godina niti otprilike ne naslućuje tko je ubio moju curicu." U očevu glasu osjećao se bijes, a od njegove siline su se stresli svi prisutni. Tada se otvore vrata, svi ustanu i Vivien Grasso uđe u konferencijsku sobu. "Izvolite sjesti," reče ona zauzimajući mjesto na čelu stola.
"Hvalu vam što ste došli. Ţao mi je što tek sad počinjemo, ali sam ţeljela svima pruţiti priliku da budu tu na vrijeme. Na samom početku ţeljela bih napomenuti da smo trebali imati još jednog uzvanika, ali dosad nisam uspjela naći njegovu sadašnju adresu." "Tko je to?" zapita Jack. "Za sada to nije vaţno. Saznat ćete na kraju. Neće izgubiti ništa od svojih prava samo zato što nije uspio doći na čitanje oporuke." "Znači li to da su svi prisutni nasljednici?" zapita Jack. "Najbolje bi bilo da sve saznamo iz same oporuke, zar ne?" Vivien otvori svoju koţnu torbu i izvadi iz nje oporuku Sally Fenning. Jack je osjećao kako mu srce snaţno lupa kad je počela čitati. Pokušavao je zamisliti kako se ostali osjećaju. Njih - ili moţda barem nekoga od njih - svega nekoliko minuta dijeli od nasljeđivanja bogatstva od četrdeset šest milijuna dolara. Ali zašto? "Ja, Sally Fenning, svjesno i..." Vivien je čitala sasvim polako, a Jack je upijao svaku izgovorenu riječ. Napokon, on je bio odvjetnik. Riječi su bile njegov alat, a one su jedino što preostane kad imate posla s posljednjim ţeljama umrlih. Međutim, palo mu je na pamet da je onaj tko je ovo sastavio bio plaćen za svaku riječ. Oporuka je bila duga, razvučena na nekoliko stranica, suhoparna i nepodnošljivo dosadna. "Kad će prijeći na stvar?" zapita ga Tatum. Jack pogleda svog klijenta. Samo što nije zaspao. "Sad ću prijeći na to," reče Vivien vadeći idući dokument iz torbe. "Riječ je o zakladi." "Zakladi?" reče Jack. "Ovo je ipak multimilijunsko bogatstvo. Ne ostavlja se u nasljedstvo tako jednostavno kao mlinac za kavu strica Ralpha i par starih čizama." "Samo polako," reče Jack.
Vivien je nastavila čitati još petnaestak minuta. Iako je rječnik i dalje bio tipičan pravnički i suhoparan, uspjela je očuvati pozornost sviju u prostoriji. Osobito pri kraju čitanja, kad je spomenula svakog nasljednika po imenu. Jack je zapisao na komad papira pet imena i pročitao ih. "A šesti?" "Rekla sam vam već, saznat ćete tko je šesti kad ga uspijem pronaći i porazgovaram s njim." Vivien se vratila čitanju dokumetna. Pročitala je sve do datuma i mjesta sastavljanja oporuke. Kad je završila s čitanjem, spustila je papire na stol ispred sebe i ništa više nije rekla. Ostali su je pogledali, kao da nisu sigurni da su dobro čuli. Ili su moţda naprosto bili u šoku. Naposljetku progovori Sallya bivši muţ. "Hoćete reći da nam je zapravo ostavila svoj novac?" "Četrdeset šest milijuna dolara?" reče Genijalni, Izgledao je zbunjeno, gotovo da ga je uhvatila panika. Nastavio je govoriti kao da se obraća samome sebi. "Ne mogu vjerovati da je sve to nama ostavila." Vivien reče: "Zapravo, nije taj novac ostavila svima vama. Ostavila ga je jednome od vas." Tatum se počeše po glavi i napravi grimasu. "Ništa mi više nije jasno. Tko će što dobiti i kad?" Vivien se strpljivo nasmiješi i reče, "Gospodine Knight, objasnit ću vam to da svi mogu razumjeti. Sva imovina gospođe Fenning otići će u zakladu. Ima šest potencijalnih nasljednika. Jedan po jedan gubit ćete pravo na nasljedstvo nakon svoje smrti. Sve dok na ţivotu ne ostane samo jedan od vas. Njemu će biti isplaćeno nasljedstvo i sve prikupljene kamate." "Moţete li to ponoviti?" zapita Tatum. Vivien ga hladno pogleda i reče: "Onome tko posljednji umre pripast će sve." Novinarka podigne glavu sa svojih bilješki i pogleda Vivien. "Je li to u skladu sa zakonom?" "Naravno da jest," odgovori Vivien. Tatum reče: "Nisam siguran da sam dobro shvatio. Ako ostali poţive osamdeset devet godina, a ja devedeset dobit ću novac, ali ću morati čekati devedesetu godinu prije nego što ugledam i penija."
"Upravo tako." "Pa to je sranje!" "A zamislite ovo," reče Genijalac. "Recimo da nakon našeg sa-stanku svi ovi dobri ljudi uđu u isti autobus i smrtno stradaju. Sve osim mene. Znači li to da sam postao milijunaš?" "Ne, Tu je još jedan nasljednik koji danas nije bio prisutan." "Kočimo da i on strada," reče Genijalac. "Recimo da su svi u tom autobusu. I da autobus sleti s litice. Naravno, to je samo pretpostavku." "Da, onda ste dobili jakepot. Naslijedit ćete četrdeset šest milijunu dolaru čim Ostali budu mrtvi. Jedini uvjet je da vi budete ţivi nakon što oni umru." "Nije vaţno kako će umrijeti?" "Ne. Vaţno je samo da budu mrtvi." Napeta tišina ispunila je prostoriju. Činilo se da traje još duţe zbog pogleda kojima su se neznanci međusobno odmjeravali. Naposljetku progovori Genijalac Gerry: "Time kao da nas je tjera da se pokoljemo među sobom." Postade još tiše. Vivien pogleda svakoga u oči i zatim reče: "Ne mogu reći kakvu je namjeru imala pokojnica, ali ako netko od nasljednika pobije ostale kako bi naslijedio cijeli kolač - e pa, jednostavno zaboravite na sve. Motiv će vam biti očigledan i nikad nećete dobiti ţeljeni novac." Miguel se namršti, više filozofski nego bijesno, kao da je napokon spoznao ljepotu koja se krije u planu njegove bivše ţene. "Narugala nam se. Stavila nam je novac pred nos, ali ga nitko ne moţe preuzeti. Barem ne tako brzo. Ţivjet ćemo i nadati se da ćemo jednog dana biti bogati, ali ćemo svi umrijeti u siromaštvu u kakvom smo se i rodili." Vivien reče: "Ako se osjećate iskorištenima, uvijek vas moţemo isključiti iz oporuke. Ništa ne sprečava nasljednika da se odrekne svog prava na nasljedstvo."
Miguel je pogledao oko sebe, kao da na brzinu računa koliko je kome preostalo godina ţivota. "Ne. Prihvatit ću njezinu igricu. Bio bih sretan kad bih mogao dobiti njezinih četrdeset šest milijuna." "A ona bi bila sretna kad biste ih upravo vi dobili," reče Vivien. "To zaista mislim. Iskreno." "Znači, ne preostaje nam ništa nego da čekamo?" zapita novinarka. "Jednostavno, ţivjet ćemo dalje i čekati da ostali umru?" "Pogodili ste," reče Vivien. Gerry Genijalac se podrugljivo nasmije. "I, naravno, svi ćemo moći mirno spavati i ţivjeti znatno duţe znajući da nitko od nas nije profesionalni ubojica?" Prasnuo je u smijeh nakon vlastite šale. I ostali su se nasmijali, ali je to bio smijeh ispod kojeg su se nazirali strah i nelagoda. "Da," reče Tatum, pogledavajući Jacka. "Hvala Bogu da je tako." 9. Stvari su se brzo razvijale. U utorak ujutro Jack i Tatum su već bili na sudu. Plan je bio postići da se proces još više ubrza. Jack obično nije volio ići na saslušanja u vezi s ostavštinom. Na neki je način to smatrao najneciviliziranijim mjestom u cijelom građanskom sudskom sustavu, krvavom arenom u kojoj se sestre bore protiv braće, a sinovi izdaju majke, a sve to u potjeri za obiteljskim bogatstvom. Ipak, mnogi su takve događaje opisivali kao izrazito kulturne, barem među članovima odvjetničke komore. Odvjetnici su jedan drugome otvarali vrata, pozdravljali se s dobro jutro, rukovali se, znali jedan drugoga po imenu. Čak se činilo da razgovaraju blago kad se obraćaju sudu, kao zbog poštovanja prema mrtvima. I ovdje je bilo oštro kao i u svakoj drugoj sudnici, ali je stil bio drukčiji. Zato su je zvali "Sudnicom šapata". "Dobro jutro," reče sudac Parsons iz svoje klupe. On je bio jedan od najuglednijih članova suda u okrugu, Afroamerikanac s gustim crnim obrvama i obrijanom glavom koja se presijavala kao tek kupljena kugla za biljar.
"Dobro jutro, časni suče." Odgovor je izgovorio zbor odvjetnika i njihovih klijenata. Nakon sastanka u uredu Vivien Grasso, broj igrača znatno se povećao. Očito, nikome od nasljednika nije bilo do igre sa Sallynih četrdeset šest milijuna dolara bez odgovarajuće odvjetničke podrške. Bivši muţ, Miguel Rios, uzeo je za odvjetnika Parkera Aimesa, koji je pet puta biran za predsjednika probatne sekcije Floridske odvjetničke komore i koji je bio daljnji rođak pokojnog Willa Rogersa. Novinarku Deirdre Meadows nije zastupao jedan, već dva odvjetnika koji su radili u najvećoj odvjetničkoj tvrtki u Miamiju. Rudsky je otpustio svog prvog odvjetnika i zamijenio ga s bivšim profesorom prava koji je doslovce napisao knjigu o floridskom zakonu o ostavštini i zakladama. S Vivien Grasso kao osobnom zastupnicom Sallyne ostavštine, na jednom su se mjestu sakupili svi odvjetnici koji su značili nešto u ovoj grani prava, s jednom vrijednom iznimkom. "Časni suče, moje je ime Gerry Colletti ... i zastupam interese Gerryja Collettija." U pozadini se začulo hihotanje, što je razljutilo Gerryja. Očigledno je bio jedina osoba u sudnici kojemu nije bilo smiješno što klijent predstavlja samoga sebe kao odvjetnika. Sudac reče, "Gospodine Swyteck, okupili smo se ovdje na vaš zahtjev. Nastavite, molim vas." "Riječ je o vrlo jednostavnom zahtjevu, suče. Kao što vam je poznato, Vivien Grasso je osobna zastupnica ostavštine Sally Fenning. Prema zakonu duţna je deset dana od smrti gospođe Fenning poloţiti na sudu kopiju njezine oporuke. S današnjim je danom taj rok istekao, a kopija još nije poloţena." "Ali prema izjavi gospođe Grasso, ona vam je pročitala čitavu oporuku u svom uredu." Vivien ustane i reče, "Upravo tako, časni suče." "To nije u potpunosti točno," reče Jack. "Pročitala nam je čitavu oporuku, ali nije otkrila identitet šestog nasljednika." Vivien reče, "Ako mi dopustite da objasnim, časni suče." "Izvolite."
"Ovdje je riječ o nasljedstvu od četrdeset šest milijuna dolara. Pogledajte kakvo je zanimanje izazvao slučaj," reče pokazujući na brojnu publiku koja je došla u sudnicu. Jack se okrene i pogleda zajedno s ostalima. Sva su mjesta bila zauzeta - punih šest redova sjedala. Sudac upita, "Otkuda odjednom takvo zanimanje za ovaj slučaj?" Vivien reče, "Očito niste vidjeli današnje novine. Izvanredna priča o nasljedstvu od četrdeset šest milijuna dolara i bespoštednoj borbi za opstanak. Ne treba mnogo da se takvo što pročuje, osobito ako je jedan od baštinika novinar." Deirdra Meadows utone dublje u svoju stolicu. Vivien nastavi. "Dakle, Što mislite zašto je sudnica ovako ispunjena? Reći ću vam. Zato što svaka od ovih osoba koja sjedi u galeriji radi za odvjetnika. Trgaju se za mrvice, samo čekaju da otkrijem ime šestog baštinika pa da skoče na njega i ponude mu svoju posjetnicu." Jack ponovo pogleda prema galeriji, u lica na kojima se očitovala krivnja. Sudac se slabašno nasmiješi i reče, "Zanimljivo, ali sada sam se prisjetio nečega što sam gledao na Discovery Channelu. Čopor gladnih kojota okruţio je bespomoćnog jelena. Čopor se polako pribliţavao, s iskeţenim oštrim zubima, sve dok jedan nije skočio i napao plijen. Ostali su se pridruţili. Jelen se ubrzo našao na leđima, ispruţenih udova, raščetvoren dok su se proţdrljivi kojoti nemilosrdno borili za svoj komadić mesa. Ipak, udaljio sam se od teme. No, to je moj način da kaţem kako mislim da je jedna trećina od četrdeset šest milijuna dolara postotak za koji se vrijedi boriti." "Moţete se kladiti u to," reče Vivien. "To je razlog zašto ne ţelim otkriti ime šestog baštinika, barem dok ga ne uspijem pronaći. Ako ću biti prisiljena otkriti njegovo ime, bojim se da će jedan od ovih kojota, kako ste ih nazvali, doći do njega prije mene. Iskreno rečeno, mislim da to nije pravi način da netko otkrije da je korisnik oporuke."
"Slaţem se," reče Jack. "Zato i nisam traţio da sud naredi gospođi Grasso da poloţi kopiju oporuke." "Što onda zahtijevate?" upita sudac. "Ovo je izuzetno neobična situacija," reče Jack. "Oporuka gospođe Fenning struktuirana je tako da njezin posljednji ţivući korisnik naslijedi cjelokupno bogatstvo." "To je upravo ono što pokušava dokazati gospođa Grasso," reče sudac. "Osim ako korisnici nisu voljni čekati pedeset i više godina, moraju ili pronaći načina kako diskreditirati ostale korisnike ili biti spremni na nagodbu. To znači da su im potrebni lukavi odvjetnici, stoga i ne sumnjam da će ih mnoštvo krenuti u lov na tajanstvenog korisnika jednom kada se otkrije njegov identitet." "To je jedan od načina gledanja na stvar, Časni suče. Ali razmotrite i drugu mogućnost. Neposredno nakon čitanja oporuke u uredu gospode Grasso, vjerujem da se gospodin Colletti našalio na račun togu da je dobro Sto nijedan od korisnika nije profesionalni ubojica jer bi se, inače, već trebali zabrinuti za vlastitu sigurnost. Tek mi je kasnije sinulo: Kako moţemo znati da taj nepoznati šesti korisnik nije profesionalni ubojicu?" "Imate li razlogu za vjerovati da je opasan?" upita sudac. Jack je oklijevao. Nije jednostavno mogao spomenuti sucu da je Sally Fenning pokušala unajmiti njegovog klijenta s namjerom da je ubije, ili da je pravi razlog za ovaj zahtjev bio da provjeri svoju teoriju da je korisnik broj šest bio pravi plaćeni ubojica koji nije iznevjerio Sally. "Ne znam ništa o njemu," reče Jack. "Ali zbog vlastite sigurnosti i mira, svaki bi od korisnika trebao znati ime onog šestog korisnika. Stoga traţim od suda da naredi gospođi Grasso da nam otkrije njegov identitet. Naravno, to će ostati tajna koju će podijeliti samo sa ovdje zainteresiranim stranama. Kad ga napokon uspije pronaći, moţe javno obznaniti njegovo ime." "Gospođo Grasso, slaţete li se s tim?" upita sudac.
"U osnovi, da," odgovori. "Ali pogledajmo činjenice. Da se radi samo o gospodinu Swytecku, kome zaista vjerujem, rado bih otkrila ime šestog korisnika. Međutim nije tako. Jednom kad kojoti s one strane ograde shvate da svi koji sjede ove strane znaju tko je šesti korisnik, tko zna koliko su novca spremni platiti za otkrivanje te informacije." Gerry skoči na noge. "To me vrijeđa, časni suče! Gospođa Grasso gledala je upravo u mene prilikom izricanja ove optuţbe." "Nisam." "Oh, ma nemojte!" "Bilo bi dosta!" uzvikne sudac. "U svojoj sudnici ne dopuštam takvo ponašanje među odvjetnicima." Sačuvaj Boţe, ne, pomisli Jack. Ne u "Sudnici šapata". Odvjetnici su se ispričali, ali je sudac već donio odluku. "Gospođo Grasso, shvaćam vašu zabrinutost, ali ne mogu zanemariti pravne obveze zbog vašeg straha da će neki od odvjetnika postupiti neetično u borbi oko postotka od nasljedstva." Proviri kroz svoje naočale za čitanje, paţljivo motreći dio sudnice u kojoj se smjestila publika. "Kada sam ovo rekao, neka i svima u galeriji bude jasna jedna stvar. Ako itko od vas prijeđe granice etike i dobrog ukusa u potrazi za šestim korisnikom, imat će posla sa mnom." "Znači li to da moram poloţiti kopiju oporuke na sudu?" upita Vivien. "Da. Do kraja dana. A u interesu izbjegavanja guţve oko činovničkog ureda, učinimo to ovako. Molim vas, obznanite ime šestog korisnika." "Ovdje, pred publikom?" "Sada je prava prilika." "U redu. Ako je to odluka suda" "Da, to je moja odluka." "Njegovo ime je Alan Sirap."
Jack začuje komešanje koje je dolazilo iz galerije. Špijuni su već dohvatili svoje olovke kako bi zabiljeţili ime koje je upravo izišlo iz ustiju Vivien Grasso. Jack pogleda svog klijenta, ali Tatum slegne ramenima, kao da mu ime nije ništa značilo. "Još nešto?" upita sudac. Nitko ne odgovori. "Tada je ovo saslušanje gotovo." S udarom čekića sudac istupi sa svog mjesta i uputi se prema svojim odajama. Odvjetnici i njihovi klijenti također ustanu i krenu prema izlazu. Colletti se, pak, pribliţi Jacku. "Ako misliš da si na konju jer si blizak s Vivien Grasso, grdno se varaš. Ovo ne namjeravam izgubiti. Osobito ne od klijenta kakav je tvoj." "Barem je bolji od tvojeg, Gerry." "Vidjet ćemo." Jack je promatrao kako se Colletti udaljava i kreće prema izlazu, proguravajući se kroz gomilu, kao daje upravo on određen da povede čopor gladnih kojota iz sudnice. 10 Preostao je još jedan sat do zalaska sunca, a Jack je pio pivo i grickao prţene krumpiriće dok je na televiziji gledao utakmicu između Knicksa i Heata. Bilo je napeto. Izgubi li Heat ponovo, Jack će primiti hrpu poziva i e-mailova od prijatelja iz New Yorka. Knicks rule, Heat suck, na, na , na-na, na. Bila je to jedna od onih čarobnih noći u Mia-miju kad bi Jack zaspao u tišini i uz mirise Biscayne Baya točno ispred njegova otvorenog prozora, dok bi njegovim prijateljima na Sjeveru preostao još samo jedan dan da donesu odluku koje će toplo rublje nositi ispod kostima za Noć vještica. Tko su onda pravi gubitnici?
"Imam dobru i lošu vijest," reče Theo. Gledao je kroz dvogled stojeći u dvorištu pokraj Jackova televizora. Jack je pojačao ton, a onda su se njih dvojica smjestili ispod velikog suncobrana. Nema ništa bolje od piva, tvog najboljeg prijatelja i košarke pod vedrim nebom. "Što je sad?" zapita Jack. Theo spusti dvogled. Dobra vijest je da tvoja susjeda voli trčati oko kuće gola kao od majke rođena. "Moja susjeda ima sedamdeset osam godina," reče Jack. "Da. To je, recimo, loša vijest." Jack se namršti i zgrabi limenku piva. Theo sjedne do njega i stavi punu kutiju pečenih krumpirića sebi u krilo. "Hoćeš li i meni ostaviti nešto?" zapita Jack. "Imaš svoje." Theo posegne za daljinskim upravljačem, ali Jack je bio brţi. "E, tu sama glavni, prijatelju," reče Jack. "Samo me zanimalo hoće li spomenuti Sally Fenning u vijestima. Ne bih se ni najmanje iznenadio kad bi mediji pronašli Alana Sirapa prije nego što ga pronađu odvjetnici." "Imaš pravo." "Naravno da imam pravo. Uvijek imam pravo. Ne otvaram usta za gluposti. Osim kad mi se podriguje." I tada podrigne kao svinja. "Zar ne moţeš smisliti ništa odvratnije?" "Mogu, ali samo kad sam posebno dobro raspoloţen." Odloţi pečene krumpiriće sa strane i zapita Jacka: "Znači, što si odlučio u vezi s Tatumom? Hoćeš li ga zastupati?" "Već to činim." "Nisam mislio na ova sranja koja činiš radi mene. Hoćeš li preuzeti slučaj do kraja ili nećeš?" "Još nisam siguran."
"Hajde. Kao što reče sudac, bit će spletkarenja na pretek. Svaki od nasljednika pokušat će podmetnuti nogu ostalima. Bit će više nego uzbudljivo. Priznaj, kad si posljednji put imao slučaj o kojem se pričalo na televiziji kao o ovome?" Jack ga pogleda. Theo se nakašlje, kao da se iznenada sjetio da je posljednji veliki slučaj gotovo otjerao samoga Jacka u zatvor. "Dobro, zaboravi publicitet. Razmisli o novcu koji je u igri. Nakon razvoda ostao si bez prebijene pare. Cindy ti nije ostavila ništa osim automobila i najboljeg prijatelja, a sigurno bi i to pokupila da je ikako mogla. Zamisli mene s jebenom kapicom na glavi kako vozim gospođicu Daisy po Coral Gablesu u Mustangovu kabrioletu." "Ništa nije bilo vrijedno svađe i prepirki. Jednostavno sam htio završiti s tim i ići dalje." "To ne mijenja činjenice. Ţiviš u lijepoj kući, Jack, ali ona nije tvoja i sjedimo vani i gledamo televiziju ne zbog toga što je večer predivna, nego zato Sto nemaš niti uređaj za klimatizaciju." "Što mi pokušavaš reći?" "Jedna trećina od četrdeset šest milijuna dolara, to ti pokušavam reći." "Misli! da bih trebao preuzeti Tatumov slučaj?" "Ne učiniš li to ti, netko drugi sigurno hoće. Zašto to ne bi prihvatio? Ostali nasljednici su odabralli vrhunske odvjetnike." "Ostali odvjetnici su za razliku od mene sigurni da njihov klijent nije ubio Sally Fenning." "I ti si siguran u to." Jack popije pivo i ne odgovori ništa.
Theo reče: "Ne mogu ti pruţiti stopostotni dokaz da je Tatum nije ubio. Međutim, dao mi je svoju riječ, kao brat bratu, u ringu, a mislim da nema mjesta koje je za braću Knight svetije od ringa. Ništa u ţivotu nije sigurno, pogotovo kad se puca na trećinu od četrdeset šest milijuna dolara." "Jasno mi je što hoćeš reći." "Nisam baš siguran. Ne govorim samo o novcu. Radi se o tome tko si danas i tko ćeš biti do kraja svog bijednog ţivota." "Nemojmo sad pretjerivati." "Nisu to nikakva sranja. Tatum i ja smo znali ovako reći: Dvije su vrste ljudi na ovome svijetu - oni koji preuzimaju rizik i oni koji preuzimaju govno." Jack se nasmije, ali Theo nije mogao biti ozbiljniji. Theo reče: "Tatum moţda nije idealan klijent za tebe, ali ti pruţa priliku da odgovoriš na iznimno vaţno pitanje: Sto ţeliš učiniti u godinama koje su ti preostale? Preuzeti rizik? Ili preuzeti govno?" Gledali su se netremice u oči, a onda Jack skrene pogled, pustivši ga da odluta prema oceanu i dalekim jedrilicama koje su se pribliţavale kopnu. "Reci bratu da sutra navrati kod mene u ured. Potpisat ćemo ugovor." 11 Vjetar u Harmattanu puhao je po uobičajenom rasporedu. Bila je ovo treća Reneina jesen u zapadnoj Africi i nitko joj nije trebao reći da se vjetar koji donosi prašinu vratio u punoj snazi. Njezine suhe oči i nadraţene nosnice nisu mogle lagati. Vjetar je dolazio iz pustinje na sjeveru. Počeo bi puhati već u listopadu i obično potrajao do kraja veljače. Osim prašine, često bi donio i niske noćne temperature, iako je hladnoća zapravo relativan pojam na području gdje prosječna dnevna temperatura prelazi 45 stupnjeva i gdje bi se za vrijeme općenito mogla upotrijebiti jedna riječ - uţareno. U idućih pet mjeseci samo će
nekoliko puta pasti kiša, ali barem neće biti poplava koje stjeraju stoku, djecu i čitava sela u dolinu. Ţivot u zapadnoj Africi nije udoban i Rene se morala pomiriti s time. Do daljnjega, morat će podnositi prašinu i u kosi i na četkici za zube, a bit će prokleto jadno ako njezini prijatelji kod kuće ne budu razumjeli zašto na fotografijama koje im pošalje sve izgleda tako beţivotno. Čak i u najboljim uvjetima, samo bi profesionalcu pošlo za rukom napraviti poštenu fotografiju beskrajnih stepa na sjeveru Obale Bjelokosti, a Rene to nikako nije bila u stanju. Rene je bila pedijatrica koja je dobrovoljno odlučila otići u Afriku na tri godine u sklopu humanitarne organizacije Children First, koja se bori protiv prisilnog rada djece na plantaţama kokosa. Na taj korak ju je potaknuo jedan događaj u bostonskoj dječjoj bolnici, gdje je radila prije dolaska u Afriku. Jedne večeri u predvorju, dok je kao i obično ispijala dijetnu sodu i grickala krekere, pročitala je novinski članak o suvremenom robovlasništvu. Studije Ujedinjenih naroda i State Departmenta dokazale su da je pribliţno petnaest tisuća djece u dobi između devet i dvanaest godina prodano i prisiljeno da radi na plantaţama pamuka, kave i kokosa na Obali Bjelokosti. Predviđalo se da će situacija postati još gora, budući da su cijene kokosa bile u stalnom padu, a gotovo polovica svjetskog kokosa dolazi s područja koje obilno iskorištava prisilni rad djece. Krekeri koje je do maloprije s uţitkom jela odjednom su izgubili okus. Morala je sebi postaviti pitanje: "Zašto sam uopće studirala medicinu?" Je li korisnije čistiti noseve bogataškoj djeci koju dovlače dokone dadilje ili postići nešto više? Prije nego što je stigla razmisliti o tome, sjedila je u avionu za Abidjan, a konačno odredište bio joj je Korhogo, glavni grad pokrajine Senuofo, koji je udaljen devet sati voţnje autobusom prema sjeveru. Obala Bjelokosti je razorena u vojnom napadu 1999. i Rene ju je zatekla punu problema koji zahtijevaju medicinsku pomoć - izgladnjelost, AIDS, umiranje novorođenčadi i spolne bolesti. Ona je pomagala oko svega toga, ali se ipak pokušavala što više usredotočiti na zadatak koji ju je potaknuo na cijelu misiju. Sluţbeno, lokalna
vlada je poricala postojanje dječjeg ropstva. Ubrzo, međutim, Rene je vlastitim očima vidjela kako stvari stoje, na licima djece koja bi dospjela u njezinu kliniku traţeći način da se vrate svojim domovima u najsiromašnijim drţavama koje su okruţivale Obalu Bjelokosti. Djeca su joj pričala o ljudima koji su ih oteli od njihovih obitelji na autobusnim stanicama i trţnicama na kojima vlada guţva, u drţavama poput Malija, Benina ili Burkine Faso. Mnogi su putovali morem na prekrcanim starim brodovima iz luka kao što je Cotonou, grad koji je, koje li ironije, bio jedan od najvećih centara trgovine robljem u prošlim stoljećima. Drugi su doputovali kopnom, probijajući se kroz divljinu i ploveći u kanuima preko rijeka dok nisu ugledali plantaţe daleko od civilizacije i još dalje od njihovih domova. Zaustavljali su se samo kad su ljudi morali pregovarati s farmerima koji se bave uzgojem kokosa u blizini jezera Kossou, kad bi po dvoje ili troje djece otišlo u susret drugoj djeci koju je zadesila ista sudbina. Stanovali su u pretrpanim kolibama bez zahoda, vode i struje, ali sa strogim pravilima koja su se odnosila na međusobno komuniciranje, zato što razgovor vodi k prigovaranju, a prigovaranje dovodi do pobune. Pričali su Rene o dvanaest sati rada dnevno po poljima, od svitanja do zalaska sunca, o slaboj ishrani, gladi, izmorenosti i slabosti. Uglavnom su ih hranili prezrelim bananama i sličnim stvarima. Pokazivali su Rene oţiljke po nogama, rukama i leđima, govorili su joj o batinama koje bi dobili ukoliko ne bi radili dovoljno dugo. 0 batinama koje bi dobili kad bi pokušali pobjeći. Same batine, batine i batine. Ništa drugo. Djeca za svoj rad uopće nisu dobivala novac. Obećavali su da će njihova obitelj dobiti deset ili petnaest dolara, koje najčešće ne bi nikad ni vidjeli. Nitko nije ţelio takvu pojavu zvati ropstvom, ali jedno od prvih pravila koje je Rene naučila u školi za muškarce jest da ako izgleda kao patka i kvače kao patka... Iza leđa začuje cijuk pilića. "Ysugri, nassara," reče čovjek koji je prolazio pokrajnje ulicom. Oprostite, bijela ţeno. Rene se makne u stranu. Čovjek je nosio dugi drveni štap preko ramena. Na oba kraja štapa bili su privezani nesretni ţivi pilići. Sluţbeni jezik na Obali Bjelokosti je francuski, ali ga govori malo koji Afrikanac, posebno na
sjeveru zemlje. Prema njegovu govoru i odjeći, pretpostavila je da je to čovjek iz Burkine Faso, siromašne drţavice na sjeveru u odnosu na koju je Obala Bjelokosti uzor napretka. Rene se stopila s masom krava, mazgi i pješaka koji su išli prema gradskoj trţnici. Neke su ceste bile popločane, ali je bilo i onih koje su bile tek prljave staze koje su krivudale gradom kao stoljećima stari putovi. Znala je kojim putem treba ići, ali u ovo doba godine svatko bi lako našao to odredište jer se crvenkasto ljubičasti oblak prašine jasno vidio iz drugoga dijela grada. U Kohorgu se ne događa bogzna što, tako daje poslijepodnevni sajam pouzdan izvor zabave, ako vam ne smeta uţasna vrućina. Rene se zaustavi kako bi popila gutljaj vode iz boce koju je stalno imala u svojoj torbi. Dvije godine ranije, ne bi se nikako usudila izići van u ovo doba dana, ali je s vremenom postala izdrţljivija. Ili, bolje rečeno, luđa. "Wanwana, wanwana?" čula je turiste kako zapitkuju. Putnici su uglavnom dolazili u Kohorgu na proputovanju prema nekom drugom mjestu, uglavnom u potrazi za grubim i neobično naslikanim toiles, urođeničkim slikarijama koje se mogu vidjeti u gotovo svakom hotelu i imućnijem domu na zidnim slikama, posteljini, ubrusima i stolnjaci-ma. Najčešće postavljano pitanje na poslijepodnevnom sajmu uvijek je isto: "Koliko?" "Dobra cijena," šaputala je prolazeći pokraj dvoje Australaca koji su se neumorno cjenkali s prodavačem. "Hvala, prijatelju," reče jedan od njih i onda ode do drugoga prodavača. Cjenkanje je najveća čar trgovine, iako je Rene više puta vidjela turiste koji nisu razumjeli da kad jednom postignete određenu cijenu kod ovih umjetnika, nije ni najmanje pristojno ako tu stvar na kraju i ne kupite. Nalet vjetra donio je sa sobom gustu prašinu. Rene je zaštitila lice maramom. Ovaj je vjetar bio izrazito neugodan. Osim prašine, donosio je i smrad iz kanalizacije. Moţda je palo nešto kiše na sjeveru prošle noći pa je vlada jednostavno zaključila da je pravo vrijeme za oslobađanje od viška prljavštine.
Kad se uspjela skloniti u zavjetrinu, Rene je napokon mogla otvoriti oči. Vidjela je kako se prašina kovitla po zraku i kako se trţnica zamaglila kao u nekom snu. Labirint smeđih zidova i zgrada napravljenih od gline kao da se stopio sa zemljom. Prljava zračna struja razbacivala je okolo papir, najlon i sve što je moglo letjeti. Masa ljudi i dalje je bila tu. Za nekoliko je minuta opet pogledala oko sebe i pogled joj pade na jednog dječaka koji je stajao u uglu, dječaka nalik na tolike mnoge je vidjela. Mršavih nogu, u blatnjavim hlačama i s plastičnim Polako klimne glavom i ona ga odmah uzme za ruku. Ruka mu je bila gruba i hrapava kao u kakva starca, a nikako dječaka njegovih godina. Odvela ga je preko trţnice do prečice koja vodi prema njezinoj klinici. "Kako se zoveš?" "Kamun." "Koliko imaš godina?" "Ne znam," reče. "Hoćeš li popiti malo vode?" "Hoću." Zaustavili su se i ona mu je pruţila bocu s vodom koju je imala u torbi. "Hvala." Nasmiješila se i pomilovala ga po glavi. "Nema na čemu." Na kraju prašnjave ceste nalazila se klinika Children First, koja baš i nije bila nalik na kliniku. Bila je to jedna od starijih zgrada u tom dijelu grada s debelim zidovima od cigle i krovom od nepečene opeke. Međutim, imala je bučni rashladni uređaj koji je stršao s prozora, što je izgleda oduševilo dječaka. "Super," reče smiješeći se. "Da, imaš pravo. Uđimo." Slijedio ju je, a ona je zatvorila za njim vrata. Opet se učinio nervoznim pa ga je uzela za ruku, a onda ga pustila da stane točno ispred rashladnog uređaja i uključila gama najveću brzinu. Smiješio se i čak glasno smijao dok mu je hladni zrak sušio znoj s čela.
Kroz rupe na košulji vidjela mu je oţiljke po leđima i zapitala se kad se taj dječak zadnji put ovako nasmijao. "Dođi ovamo," reče ona. Odvela ga je u drugu prostoriju - bile su samo dvije - i rekla mu da sjedne na stol. "Ţelim ti poslušati srce," reče mu. Stavi mu stetoskop na koljeno i osluhne. "Ne čujem ti srce," reče. Naposljetku se nasmijao. 'To tri nije srce," reče. "Oh, oprosti." Stavi mu stetoskop na lakat. Opet se nasmijao, a ona se smijala zajedno s njim. Ali ako je mislio da je rutinski pregled zabavan, očito je bio mlađi nego što je mislila. Naslonila mu je stetoskop na grudi i osluhnula. "Zdravo, jako srce," reče mu. "Da, tako je rekao Le Gros" Le Gros - Veliki Čovjek. "To je čovjek za kojega si radio?" "Da." "Koliko vremena?" "Šest." "Šest mjeseci?" "Ne. Šest ţetvi." Rene je tu bila dovoljno dugo da bi znala da većina farmi kokosa ima glavnu ţetvu godišnje koja traje nekoliko mjeseci i još jednu manju i kraću. Šest ţetvi je značilo da je Kamun proveo u ropstvu točno tri godine. Neće biti lako ovog dječaka vratiti kući. "Što si tamo radio?" Nije odgovarao, Sto se i moglo očekivati. Obično takvoj djeci treba vremena da se otvore. "Mogu li ti skinuti majicu?" Dječak odmahne glavom. "Primijetila sam da imaš nešto po leđima. Samo bih htjela pogledati." Prekriţio Je ruke, odbijajući pristati na ono što traţi od njega. "Sve je u redu. Moţemo to učiniti i kasnije."
Malo je zastala, pripremajući se da postavi pitanje koje je uvijek postavljala djeci. Znala je kakav će odgovor dobiti od djeteta koje nikad nije imalo dom s mlijekom i šećerom u kuhinji. Ali ona je svejedno uvijek pitala isto, nadajući se da će joj odgovor pomoći da vidi svrhu svog rada i prikupi snagu, te da joj neće samo uzdrmati duh i slomiti srce. "Kamune. Jesi li ikad probao čokoladu?" "Čokoladu?" "Da, čokoladu. Jesi li je ikad probao?" Odmahne glavom. "Što je... čokolada?" Tada se otvore glavna vrata i na njima se pojave jedan muškarac ijedna ţena. "Pošta," rekoše uz svoj uobičajen osmijeh. Rene mirno uvjeri Kamuna da su to prijatelji. Bili su to Jim i Judy Roberts, volonteri koji su vodili administraciju u misiji Children First. Rene ih je zavoljela već prvoga dana, to dvoje ljudi iz Oklahome koji se nisu bavili humanitarnim radom kako bi dospjeli na stranice novina i koji su našli smislen način provođenja dana u mirovini. Upravo su se vraćali iz pošte kao i svaki dan. Jim je, kao bivši nogometaš Iowa Statea, išao prvi. Rene iziđe pred njih i zapita ih: "Sve kao obično?" "Ne," reče gospodin Roberts. "Zapravo, danas je tu nešto za vas." "Zaista? Stavite tu stol, molim vas. Imam pacijenta." "Od odvjetnika je," reče on. To ju je zaintrigiralo. Prijeđe preko sobe i pogleda omotnicu. Ime joj je bilo nepoznato. "Tko je ovaj dječak?" zapita gospođa Roberts. "Molim?" reče Rene, još uvijek promatrajući omotnicu. "Pacijent. Tko je on?" "Zove se Kamun. Sad ću vas upoznati. Ovo mi se čini vaţno. Moţda bih trebala otvoriti i vidjeti što piše."
Gospodin Roberts joj doda rezač. Brzo razreze omotnicu i izvadi pismo. Bila je ispisana samo jedna stranica. Oči su joj se pomicale slijeva nadeseno dok je čitala, a onda joj trepavice zatrepere i ruke joj stanu podrhtavati. Gospodin Roberts zapita: "Je li sve u redu, Rene?" Ona instinktivno stavi ruku na usta. "Radi se o mojoj sestri," reče. "Nadam se da nije ništa loše." Rene podigne glavu s pisnu i reče: "Mrtva je." Gospođa Roberts joj priđe i zagrli je. "Oh, ne." Rene se spusti na rub stola, najbliţe mjesto na kej em se moţe sjediti, "Netko je pucao u nju. Uplja5ki ili nečem sličnom. Ne znaju točno. U Miamiju." Gospodin Roberts joj uzme ruku. "Tako mi je ţao, mila" Gospođa Roberts reče: "Bila je tako draga djevojka. Hoću reći, čini se kao da je bila tu s nama." "Prošle su gotovo dvije godine od njezina odlaska." "Zbilja? Tako dugo? Oh, kako vrijeme leti. Ali je ipak bila tako mlada. Mislim đa ću se rasplakati." "Molim vas, nemojte," reče Rene. Gospodin Roberts pogleda svoju suprugu kao da joj hoće reći da bude snaţna zbog Rene. Ona se nakašlje i brzo pribere. "Hvala vam," reče Rene. Gospodin Roberts napravi tuţan izraz lica i reče: "Bila je zaista dobra osoba." "Ţelite li moţda da vas malo ostavimo nasamo?" zapita gospođa Roberts. "Bit će sve u redu, zaista. Ali puno vam hvala. Divno je što ste rekli tako lijepe stvari." Gospođa Roberts reče: "Moţemo vam srediti nešto slobodnog vremena, ako biste htjeli." "Ne mislim da ću ikamo ići."
"Nema problema, ako ţelite otići kući." "Sally mi je bila jedini rod. Sad je više nema. Nemam se kome vratiti." Starija ţena se blijedo nasmiješi, kao da je pokušava razumjeti. "Kako god hoćete, draga. Sami odlučite." Rene joj uzvrati tuţnim osmijehom, a onda se vrati u sobu za preglede. Zaustavi se na trenutak kod vrata, a onda okrene i još jednom pogleda dvoje dragih ljudi. "Ne ţelim da vi ili organizacija budete zabrinuti zbog mene. Ne idem nikamo." "Kao Ito smo rekli, Rene. Sami odlučite." Odlučno odmahnuvši glavom pokušala ih je uvjeriti da je time o toj temi sve rečeno. Onda se vrati u sobu u kojoj ju je čekao pacijent i posveti svu paţnju malome Kamunu. 12. U četvrtak, točno u podne, Jack i bivši muţ Sally Fenning otišli su zajedno na ručak. Jack je čitavo jutro proveo u sudnici, tako da su se sastali svega nekoliko blokova dalje uz rijeku Miami u restoranu Big Fish, jednom od Jackovih omiljenih mjesta gdje je često ručao. Zbog miljama duge obalne crte Miami nudi nekoliko čarobnih restorana u kojima sjedite doslovno do vode i jedete hranu iz mora. Big Fish se nalazi upravo na rijeci Miami. Nije posebno otmjen, ali je to ugodno, opuštajuće mjesto, gdje moţete pojesti svjeţeg dupina, tunu ili jastoga. Nalazi se u osebujnom okruţenju i pripada starom dijelu Miamija s usidrenim ribaricama sa zapadne strane rijeke i parkiranim automobilima odvjetnika iz poslovne zgrade prema istoku, gdje se velika rijeka izlijeva u Biscayne Bay. Jack je uz ovo mjesto također bio i emocionalno vezan. Ovdje je uz veliku porciju prţenih krumpirića, kao javni tuţitelj, uspio nagovoriti svog prvog mafijaša da svjedoči protiv svojih šefova. Jack se nasmije u sebi na sretnu podudarnost - pozvati Tonyja "Veliku Tunu" Dilabija na mjesto zvano Big Fish. Međutim, ipak je osjećao kako mu navire adrenalin dok se rukovao s bivšim Sallynim muţem.
"Hvala što ste došli," reče Jack. "Nema problema." Sjeli su za mali stol pokraj prozora s pogledom na stari mol za pecanje koji je bio do pola zaronjen u vodu. Miguel je nosio bijelu košulju kratkih rukava i plave, uske biciklističke hlače. Zaposlio se u policiji u Miamiju pred kraj svog braka sa Sally i sad je radio u gradskoj biciklističkoj brigadi, malom timu ljudi koji patroliraju jo parkovima i ulicama na svojim vozilima na iva kotača. Miguel se punini imenom zvao Miguel Ortiz Rios i bio je iz prve generacije Amerikanaca s Kube. Jackova se majica zapravo rodila na Kubi, ali to nije htio spominjati Miguela. Umrla je samo koji sat nakon njegova rođenja tako da je njegova veza s Juţnom Amerikom bila čisto genetske prirode i s domovinom svoje majke nije osjećao nikakva povezanost. Znao je iz iskustva da će ako kaţe Miguelu da je napola Kubanac, ovaj početi pričati na španjolskom, i Jack bi se trudio odgovarati što bolje moţe, no Mike bi se onda brzo vratio na engleski, zaključivši da je Jack usrani gringo koji ga pokušava iskoristiti pomoću izmišljene priče o svom kubanskom porijeklu. "Pretpostavljam da me niste pozvali ovamo radi ribljih specijaliteta," reče Miguel. Jack se malo nasmiješi i reče: "Tako je. Iako je ovdje hrana izvrsna." "Izbor prepuštam vama." Zatim se obrati konobarici. "Molio bih vas da mi donesete samo čašu vode." "Naručili bismo veliku tunu," reče Jack. "Sve su podjednake veličine," reče ona. Jack shvati daje još razmišljao o svom bivšem klijentu. "Ispričavam se. Htio sam reći samo tunu. Napola pečenu, sa salatom. Za obojicu. I ledeni čaj." Konobarica uzme jelovnike i ode ostavivši ih same za stolom. Oko njih su se čuli mnogobrojni glasovi koji su se stapali u jednoličnu, nerazumljivu buku. Jack reče: "Prije nego što počnemo, Mike..." "Ime mi je Miguel. Sally me jedina zvala Mike." "Oprostite. Samo sam vas htio podsjetiti da imate pravo biti tu sa svojim odvjetnikom."
"Pustimo sad to. Parker Aimes će omastiti brk ako dobijem četrdeset šest milijuna dolara, ali mu ipak moram platiti svaki radni sat ako izgubimo. Koristim ga Sto manje mogu." Zanimljivo, pomisli Jack, da vrhunski odvjetnik iz Miamija ne smatra da su šanse bivšega muţa dovoljno velike da bi se dogovorili na plaćanje po postotku. Jack reče: "Ţelim vam postaviti nekoliko pitanja o vama i Sally, ali krenimo od glavnog. Što je Sally htjela postići ovime?" "Već sam rekao na sastanku. Koliko ja znam, nijednu osobu na popisu nasljednika Sally nije voljela. A za neke od njih sam siguran da ih je mrzila." "Pa je odlučila ostaviti četrdeset šest milijuna dolara ljudima koje mrzi?" "Ne," reče Miguel. "Svojim je neprijateljima ostavila da se bore za četrdeset šest milijuna dolara koje vjerojatno nikad neće vidjeti." "Sebe smatrate jednim od njezinih neprijatelja?" "To je malo komplicirano." "Pokušajte." "Nikad nisam Sally smatrao neprijateljem. Nikad. Čak ni u najcrnjim razdobljima." "Ali ste kad ste se razvodili unajmili prilično oštrog odvjetnika." "Zapravo ga nisam unajmio. Gerry Colletti mi je učinio prijateljsku uslugu." "Je li vam još uvijek prijatelj?" "Ne svrstavam ga u tu grupu ljudi." "Što se dogodilo?" "Zapravo, ništa. Samo sam na kraju shvatio da je Sally bila u pravu u vezi s njim. On je pokvarenjak." "Mislite li da je to jedan od razloga zbog kojih vas je Sally smatrala neprijateljem? Za odvjetnika ste odabrali jednog pokvarenjaka?"
"Znam što mislite, ali nije tako. Činjenica je da ne bih dopustio Gerryju da je prevari. Evo vam primjera. Sally i ja smo imali taj restoran. Zapravo, kupili smo ga od Gerryja. Dogodila se nesreća i morali smo ga zatvoriti. Na mene je pao sav dug. Sva imovina koju smo imali pripala je Sally. Mislio sam da se psihički ne bi nikad oporavila da sam je financijski upropastio." "To zvuči dosta pošteno." "Nakon onoga što je zadesilo našu kćer, pravila su se malo izmijenila." "Je li i Sally tako mislila?" Tuţno se nasmiješio Jacku i polako odmahnuo glavom. "Naţalost, ne. Sally je bila draga, mila osoba. Ali se promijenila." "Zbog čega se promijenila?" Nestalo je osmijeha na Miguelovu licu. "Kćer su nam ubili u vlastitoj kući. To bi svakoga izmijenilo, slaţete li se?" Jack spusti pogled. Bilo muje pomalo neugodno što je postavio to pitanje. "Ne mogu zamisliti ništa strasnije. I ţao mi je što se takva tragedija dogodila vama i Sally." "Hvala." Društvo od šestero ljudi prošlo je pokraj njih i sjelo za susjedni stol. Jack je pričekao da se smjeste, a onda nastavio. "Međutim, čak i nešto tako strašno kao što je smrt djeteta ne mora razoriti brak. Ponekad roditelji jedan u drugome traţe snagu." "Pretpostavljam da govorite o onima koji ne krive jedno drugo za to što se dogodilo." Konobarica im ostavi naručena pića na stolu, a onda se brzo udalji, Miješajući paketić šećera u ledenom čaja, Jack zapite: "To se dogodilo vama i Sally? Međusobno okrivljavanje?" "Ne znam što nam se dogodilo. Trudili smo se. Zaista sam se trudio biti uz nju. Ali ona jednostavno nije htjela pomoć. Barem ne od mene."
"Je li vas krivila za ono što se dogodilo vašoj kćeri?" "Nije." "Jeste li vi krivili nju?" Zastao je, kao da nije siguran kako bi odgovorio. Naposljetku reče: "Ona je mislila da je okrivljujem." "Kako je stekla takav dojam?" "Zapravo, nisam siguran." "Što mislite?" Opet zastane, kao da se bori sam sa sobom. "Sally je radila taj... posao. To baš nisam volio." "Kao konobarica?" Trepne dvaput, kao da se posramio što je Jack za to već znao. "Gledajte, ne bih htio da o Sally steknete pogrešan dojam. Bila je odlična majki. Nije plesala po stolovima i slično. Samo eto, imali smo taj jadni restoran o kojem sam vam govorio. Zadesila nas je strašna poplava, nismo imali osiguranje i sve smo izgubili. Bili smo u velikim dugovima, trebala nam je hrpa novca. Oboje smo morali raditi odvratne poslove kako bismo stali na noge. Samo mi je bilo krivo što nije uspjela naći nešto bolje." "Jeste li traţili od nje da ostavi taj posao?" "Razgovarali smo o tome. Ali napojnice su bile zaista dobre. Turisti malo popiju, znate kako to ide. Četiri sata tamo vrijedilo je kao osam sati negdje drugdje. Tako joj je ostajalo i vremena za Katheri-ne." "Dakle, zadrţala je posao?" "Da. To je bila velika pogreška." "Kako to?" Miguel otvori paketić krekera s ostrigama. "Počeo ju je salijetati jedan propalica." "Proganjati?" "Toga sam se najviše bojao. Neki od kretena koji idu u takve barove misle da to ţele sve konobarice, da su laka roba. Znate što hoću reći?" "Što se dogodilo? Netko ju je počeo nazivati na telefon, pratiti je do kuće ili što?" "Ne znam sve detalje. Nije mi to ni spomenula dok nam nisu ubili kćer." "Zašto ne?"
"Znala je da ću je natjerati da dade otkaz ako saznam da je netko maltretira na poslu. Osim toga, znala je da ću ga prebiti na mrtvo ime ako saznam tko je on." "Jeste li ikad saznali tko je to bio?" "Ne. Kurvin sin se usrao od straha. Sally je govorila da je stalno dobivala anonimne pozive, da joj je spuštao slušalicu i takve stvari. Nikad ga nisam vidio. Moţda je policija mogla nešto učiniti da ga je prijavila, ali Sally je rekla da ga nije htjela razljutiti. Mislila je da će otići bude li ga ignorirala." "Je li otišao?" "Ni govora." Miguel pogleda u stol i tuţno reče. "A naša kći je za to platila cijenu." Jack se zaustavi u pola gutljaja i spusti na stol šalicu čaja. "Hoćete reći da je taj manijak ubio vašu kćer?" "Ne mogu to dokazati. Osobito zato što Sally to nije spomenula nikome dok nije postalo prekasno. Da ga je prijavila, imali bismo nekakav početak. Ovako je ubojica jednostavno nestao nakon što je počinio zlodjelo. Policija nije imala nikakvih tragova." "Znači, protiv njega nikad nije podignuta optuţnica?" "Protiv nikoga nije podignuta nikakva optuţnica." "Je li policija sumnjala na nekoga?" "Ne. Ali su mene poslali na detektor laţi. Kreteni. Ne mogu naći pravog počinitelja pa navale na tatu." Jack zastane, pokušavajući biti taktičan. "Kako je to prošlo?" "Upravo onako kako smo očekivali da će proći, i Sally i ja. Pitali su me na tri različita načina: Jesi li ubio svoju kćer, jesi li napao svoju kćer, jesi li povrijedio svoju kćer na bilo koji način? Prošlo je glatko" "Još uvijek mislite da je to učinio onaj manijak?" "U to ne sumnjam. Mislim, tko bi drugi to učinio? Koliko neprijatelja moţe imati jedna nevina djevojčica?" "Krivite li Sally za činjenicu da se ubojica izvukao?" ' "Nipošto. Nisam od onih ljudi koji okrivljuju ţrtvu." "Drago mi je da ste to rekli."
"Međutim, Sally je sebi nekako uvrtjela u glavu da mislim da je ona kriva za sve. Čim je došlo do toga, naš je brak propao. Pretpostavljam da me zato uključila u svoju igricu. Vjerojatno sam bio prvi na popisu kad ga je sastavljala." "Ali niste jedini na tom popisu." "Ne. Očito nisam." "Zašto su ostali tu? Što mislite?" Konobarica donese jelo. "Izvolite," reče stavljajući tanjure pred njih. "Trebate li još nešto?" "Ne, hvala," rekoše u jedan glas. Konobarica ode. Miguel je počeo jesti, a Jack je još uvijek čekao odgovor. Međutim, zbog konobaričina dolaska Miguel je očito na njega zaboravio. Jack ponovi pitanje. "Znate li zašto su se ostali našli na Sallynu popisu?" Miguelu su usta bila puna. Slegne ramenima i reče: "To ćete morati pitati njih." Jack klimne glavom i pogleda svoj tanjur pun hrane. Međutim, iznenada je sasvim izgubio apetit. "To ću i učiniti," reče. 13. Jack se vratio u ured do tri. Imao je raspravu nakon ručka i očekivao je da će potrajati do kraja dana, ali je suprotna strana pobješnjela kad je Jack odbio prestati ispitivati svjedoka da objasni kako je potpuno oprţio svoje obrve ako je, kao što stoji u optuţnici, Jackov klijent radio svoj posao.
"Gospodine Valentes, nastavit ću vam postavljati to pitanje dok mi precizno ne odgovorite što se dogodilo s tim obrvama." "Kojim obrvama?" "To je moje pitanje." "Sad je dosta, Swyteck. Mi odlazimo!" Miami je ţivuća antologija Povijesti glupih kriminalaca. Osjetio je jak miris kubanske kave čim je ušao u ured. Maria je uţivala u svojoj dnevnoj dozi kofeina. Radila je kao njegova tajnica skoro sedam godina, počevši s drugim danom kad je stupio na duţnost drţavnog tuţitelja i ostala je s njim kad se počeo baviti privatnom praksom. Prašina nakon njegova razvoda još se nije ni slegnula i bilo je utješno znati da je zapravo sposoban za dugotrajnu vezu bilo kakvog tipa s osobom suprotnog spola. Nije se smatrao sitničavim kad su u pitanju ljubavne veze, ali nakon braka sa Cindy Paige, imao je neke minimalne zahtjeve - mentalno zdravlje prije svega. Naravno, njegova baka po majci, abuela, kako ju je zvao, čak bi zanemarila i to kad bi Jack doveo kući dobru kubansku djevojku. Šteta što je Maria već udana. "Kako je prošla rasprava, Jack?" zapita ga pruţajući mu tazu espressa. "Kao i uvijek. Kao i uvijek." Nasmiješi se i odmahne glavom. Predobro je znala da takav odgovor moţe značiti svašta - od najveće dosade do oštre borbe. Jack krene hodnikom prema svom uredu, pokraj koaferencijske sobe koja mu je sluţila i kao knjiţnica. Primijetio je da Kelsey sjedi za stolom i radi na računalu. Nosila je teniske i uske crne hlače koje su dovoljno otkrivale bivšu balerinu i davale do znanja da se negdje ispod one velike vrećaste majice za aerobik krije predivno tijelo, "Očekuješ klijente?" reče provirivši glavom u prostoriju. Ona baci oko na svoju odjeću. "Oprosti. Samo san usput svratila. Idem kasnije u Body and Sovi." Pretpostavio je da nije riječ o nekoj novoj vjerskoj sekti. "Dobro se provedi."
"Hvala." Okrenuo se s namjerom da ode, ali se onda vrati u sobu. "Zapravo, Kelsey, mislio sam te zamoliti za jednu uslugu." "Samo izvoli. O čemu se radi?" "O Sally Fenning. Danas sam bio na ručku s njezinim bivšim muţem." "Kako je bilo?" Pričekao je malo, a onda joj ispričao sve o manijaku kojega Miguel smatra odgovornim za smrt njihove kćeri. Također joj reče da je Sally očito počela okrivljavati samu sebe za cijelu tragediju. "Što ti se čini?" zapita Kelsey. "Je li takav da bi krivio ţrtvu?" "Kaţe da nije." "Neka dobra duša ili se samo pravi dobar?" "Nisam siguran. Našao sam dokumente o njihovu razvodu kako bih vidio ima li išta zanimljivo." "I?" "Poklapa se s onim što mi je rekao. Iako je za odvjetnika imao onu zvijer, Gerryja Collettija, Miguel ga je drţao na uzdi. Sally je dobila sve Ito joj pripada, Miguel je na sebe preuzeo dug. Oko toga nije bilo velike vike." "Zato se sigurno pitaš: Zašto se odvjetnik koji ga je zastupao u razvodu našao na popisu njezinih neprijatelja?" "Upravo tako," reče. "I baš tu dolaziš ti." Kelsey uzme papir i olovku, kao da se zagrijala za idući zadatak. "Dobro." "Ostavi olovku. Ovo nije istraga." Ona se nasmiješi. "Misliš da ću zaista otići obaviti nešto izvan knjiţnice?"
"Moţda. Ovako stoje stvari. Mogu prihvatiti činjenicu da je Sally rasporedila svoju imovinu tako da izmuči svoga bivšeg muţa razmišljanjem o tome da će jednoga dana dobiti puno novca. Nemam dijete, ali po svojem odnosu s Nateom znam da bih bio beskrajno bijesan kad bi me netko okrivljavao za brutalno ubojstvo vlastitog djeteta." "To je jasno." "Ali, kao što si rekla, to ne objašnjava zašto se na popisu našao odvjetnik bivšega muţa. Zapravo, nisam čuo apsolutno ništa za vrijeme razgovora s Miguelom što bi razjasnilo zašto je Sally mrzila bilo koga od ostalih nasljednika." "Moţda gospodin Rios nešto krije?" "Ili mi nešto ne ţeli reći ili to naprosto ni sam ne zna." "Što ćemo sada?" "Razgovarao sam s Tatumom poslije ručka. Došao je do Sally preko njezina tjelohranitelja. Tatum kaţe da je tjelohranitelj pristao porazgovarati sa mnom večeras. Radi kao izbacivač u jednom klubu na South Beachu i rekao je da će mi posvetiti nekoliko minuta za vrijeme pauze. On bi mogao znati puno toga o tome što se odvijalo u Sallynoj glavi." "U to nema sumnje. Što ja mogu učiniti?" "Volio bih da pođeš sa mnom." "Opa! Super stvar. Za takav bi posao svaki student treće godine prava prodao dušu." "Moram ti nešto priznati. Osjećam se pomalo krivim što ti to predlaţem." "Zašto? Zato što trebaš razgovarati sa zaostalim neandertalcem i misliš da će dotični više toga reći jednoj zgodnoj ţeni nego Jacku Swytecku?" Jack ustukne, iznenađen. "Kako... kako si znala?"
"Kao prvo, u određenoj mjeri ti si neandertalac kao i on, zbog čega je ţena donekle u prednosti i lako shvati na što ciljaš." "Razumijem. "Osim toga, Tatum je prije pola sata telefonirao u ured. Razgovarala sam s njim. Rekao je da će sastanak biti znatno produktivniji ukoliko se malo dotjeram i pođem s tobom." "Ništa nisam govorio o dotjerivanju," reče Jack. "Ţeliš li da idem s tobom ili ne?" Nije odgovarao. "Jack?" "Razmišljam," reče on. "Nisam siguran koji je pravi odgovor na to pitanje." "Ako ti je neugodno zbog toga, moţemo zaboraviti cijelu stvar. Onda le idem." "Ne, ţelim da ideš. Ako ništa drugo, bit će to dobro iskustvo za tebe." "Da ţelim samo iskustvo, obukla bih odvjetničko odijelo i otišla tamo kao klon Jacka Swytecka. Ali, budući da sam ţena, učinit ću ono što ti ne moţeš. Nema u tome ničega lošeg." "Nema?" "Ne," reče ona već umorno. "Već mi je dosadila ova dogma o jednakosti u kojoj pokušavamo ţivjeti. Proslavimo svi zajedno različitost, ali Boţe sačuvaj da bilo tko istakne da smo različiti. Zar to tebe ne izluđuje?" "Samo ne bih htio da pomisliš da moraš učiniti bilo što zbog čega ćeš se osjećati kompromitirano." "Za Boga miloga, idemo na razgovor s čovjekom koji radi u noćnom klubu u South Beachu. Neću se osjećati kompromitiranom obučem li se onako kako bi se ţena trebala oblačiti. Previše si staromodan, Jack." "Staromodan?"
"Kao da stari mozak raspravlja s ljepotom. Zašto bi ţena bila manje vrijedna ako upotrijebi svoju seksualnost?" "Zato što je to poniţavajuće?" "Je li? Kad već razgovaramo o tome, po čemu se otkrivanje svoje ljepote razlikuje od otkrivanja inteligencije? Rodili smo se s mozgom, kao što smo se rodili i s ostatkom tijela. Devedeset osam posto svega je genetika. Nisi ništa zasluţniji za svoj kvocijent inteligencije nego što si zasluţan za veličinu pora na vlastitoj koţi. Da se mene pita, rekla bih da jedino oni koji odluče biti dobri imaju pravo reći da su bolji od ostalih. To je naša vaţna osobina i nad njom imamo potpunu kontrolu. Ali, naravno, ako si zaista dobra osoba, ne ideš okolo vičući na sav glas da si bolji od ostalih." Jack malo promisli o tome, ali ne reče ništa. "Jesi li čuo išta od ovoga što sam upravo rekla?" zapita Kelsey. "Da. Baš razmišljam o tome." "O čemu?" "Znači li to da ćeš se večeras dotjerati ili nećeš?" Ona zguţva komad papira i baci na njega. "Koji neandertalac!" Jack se nasmiješi i reče: "Pokupit ću te u deset." "Pokupiti? Nadam se da me nećeš vući za kosu?" "Samo ako odjeneš leopardovu koţu," reče on i ode u svoj ured. 14. Sjedište vodećih novina u Miamiju nalazi se sjeverno od gradskoga centra, točno na blistavom Biscayne Bayu. S prozora poslovnih zgrada vide se krstarice usidrene u luci i art deco obzor Miami Beacha u daljini. Pala je noć i stakla na prozorima pretvorila su se u ogledala. Da nema očaravajućeg pogleda na more, redakcija Miami
Tribunea na petome katu više bi nalikovala na kakvu tvornicu. Stisnula se između podova sa sagovima u beţ boji i fluorescentnih lampi na stropu, puna kompjutorskih ţica, povezana s "pogonom" u kojem radi oko sto pedeset novinara, svaki za svojim kompjutorom na sivom metalnom stolu i uz neprestanu zvonjavu telefona. Deirdre Meadows je zamišljeno promatrala svoj odraz na monitoru. Otkako je saznala da ju je Sally Fenning stavila na popis svojih mogućih nasljednika, Deirdre je razbijala glavu pokušavajući pronaći najbolji način kako iznijeti ovu priču. Imala je sve potrebne elemente. Sally je bila lijepa mlada ţena s tragičnom prošlošću kojoj je drugi muţ bio multimilijunaš i koja je umrla nasilnom smrću te iz groba manipulira ţivotima šestero, na prvi pogled, nepovezanih nasljednika, od kojih samo jednome na kraju moţe pripasti cijela njezina imovina. Iznijela je ideju uredniku kasno tog poslijepodneva, ali ju je ovaj odmah na početku srezao. "Ţao mi je, Deirdre. Jednostavno nemamo dovoljno sredstava za još jedan istraţivački pothvat." "Ali, veći je dio već istraţen." "To sam već čuo." "Istina je," reče ona. "Ja sam pisala o ubojstvu njezine kćeri prije pet godina tako da je prvi dio već praktički gotov." "A to je upravo onaj dio priče koji više uopće nije vijest." "Ostatak neće zahtijevati toliko posla koliko mislite. Iz nekog razloga, moje se ime našlo na popisu nasljednika imovine te ţene. Za vlastito dobro moram proučiti o čemu se radi, pa zašto onda ne bih napisala i priču o tome?" Urednik iskrivi lice. "To je osnovni problem. Recite slobodno da sam staromodan, ali iskreno rečeno ne volim priče napisane od novinara koji su i sami upleteni u njih. "Nisam baš upletena u nju. Mene je odabrala s razlogom. Mislim da je odabrala novinarku za nasljednicu samo iz tog razloga da ova priča dospije u novine." "I mislite da je to razlog zbog kojega bismo trebali objaviti priču?" zapita on s nevjericom. "Meni to zvuči kao kreativna forma plaćenog novinarstva."
ne biste nadoknadili nekome njegovo potrošeno vrijeme i trud?" Čvrsto je stisnula slušalicu. Ovo je tako ţeljela. Silno. Očajnički. "Zašto bih vam vjerovala?" "Zato što vam mogu pokazati dijamantni vjenčani prsten koji je Sally Fenning imala na ruci kad je ubijena - a koji nije bio na svom mjestu kad je policija pronašla tijelo." Deidre protrne. Instinktivno je pogledala preko ramena. "Trebali bismo porazgovarati o ovome." "Pretpostavljam da ţelite vidjeti prsten, zar ne?" "Ţelim, svakako." "Onda se nađimo na mom terenu, ne na vašem." Oklijevala je na trenutak, a onda reče: "Gdje?" Muškarac se podrugljivo nasmije. "Ne predaleko. Dajte mi broj vašeg mobilnog telefona. Nazvat ću vas i reći vam gdje da dođete." Dala mu je broj i onda zapitala. "Kad bih mogla očekivati vaš poziv?" "Radim do ponoći. Nakon toga imajte uključen aparat pri ruci." "U ponoć. Večeras?" "Da. Ukoliko ovo ne ţelite odgoditi. Ili moţda naprosto ţelite sve skupa zaboraviti. U tom slučaju ću nazvati nekog iz Sun-Sentiela." 'Ne," reče ona svjesna svoje pohlepnosti. "Odgovara mi. Večeras je sasvim u redu." "Još nešto." "Što?" "Ne ţelim publiku. Samo nas dvoje. U redu?" Ona uzdahne i reče: "U redu." Pozdravi je, linija se prekine i razgovor je bio gotov. 15.
Jack se vozio u svom Mustangu i trebalo mu je još deset minuta voţnje do Kelseyne kuće kad zazvoni njegov mobitel. Bio je to Nate. "Govori malo glasnije, prijatelju. Jedva te čujem." "Ne mogu," reče Nate. "Mama misli da spavam. Pokrio sam se po glavi." "Onda bi moţda bilo bolje da spustiš slušalicu i odeš na spavanje." "Ne, ne, čekaj. Moram te nešto pitati." Jack se zaustavi na semaforu. "Što je?" "Imaš li dogovoren sastanak s mojom mamom?" Jack je osjetio nadu u dječakovu glasu, a to je bilo ono zbog čega nije mogao ni pomisliti da pokuša s Kelsey stupiti u vezu. Druţenje s mamama je strogo zabranjeno u programu Velika braća, Velike sestre. Ako ne prođe dobro, uvijek je dijete ono koje najviše pati. "Ne," reče Jack. "Ovo nije sastanak. Moramo nekamo otići zbog posla." "Zašto je onda isprobala petnaest različitih haljina?" Jack se prisjeti rasprave koju je danas vodio s Kelsey i bio je siguran da je više ne ţeli ponavljati. "Takve su ţene, Nate. Vidjet ćeš i sam jednog dana." Nate je i dalje pokušavao govoriti o Jacku i mami, ali Jack ga je odlučno prekinuo. "Vidimo se ovaj vikend, u redu, mali?" "U redu," promrmlja Nate. Poţeljeli su jedan drugome laku noć i time je razgovor bio završen. Pričekao je malo na kolnom prilazu, kako bi joj dao dovoljno vremena da proba i šesnaestu haljinu, a onda točno u deset sati priđe vratima i pokuca. Kelsey mu je otvorila s osmijehom na licu. "Spreman?" reče. "A-ha."
Bila je u crvenom, idealnoj boji za posjet klubovima na South Beachu. Umjesto otvoreno seksepilne odjeće odlučila se za ukusniji i efektniji stil i pogodila pravu stvar. Podigla je kosu i obukla ravnu haljinu koja je dopustila da se istakne njezin lijepi dugi vrati čvrsta ramena. Jack je tek tada primijetio kako lijepe ruke ima Kelsey. Hod je jasno otkrivao plesačicu, otmjen i lagan, savršenog drţanja bez ijedne naznake ukočenosti. "Lijepa haljina," reče Jack. "Ovo? Oh, hvala. Obukla sam prvo što mi je bilo pri ruci." Jack se u sebi nasmiješio, odlučivši da neće reći da muje Nate već sve rekao. Trebalo im je petnaest minuta voţnje do South Beacka i trideset minuta čekanja na ulazu u klub Vertigo na ţivahnoj aveniji Washington. Kad su došli pred klub, prošlo je jedanaest sati, što je za cjelodnevne spavače i cjelonoćne tulumaše prilično rano. Već jako dugo Jack nije bio u nekom klubu u South Beachu, a još duţe ga nije bilo u pratnji ţene za kojom se okreću kao za Kelsey. Ono što je ostalo isto na tom mjestu jest način na koji su se ljudi međusobno odmjeravali, a to nije bilo nimalo suptilno. Pravila su bila stroga. Po tome se mjerila vrijednost pojedinog kluba. Da se South Beach nalazi u Silikonskoj dolini, ljudi bi nosili high tech ekvivalente web stranica oko vrata. "Vidiš li igdje svog prijatelja tjelohranitelja?" zapita Kelsey. "Ne znam uopće kako izgleda." "Samo traţi tipa s najdebljim vratom." Jack se nasmije. "Rekao je da se obratimo ţeni za šankom. Ona će ga pozvati." Red se sporo micao, ali su se pribliţavali ulazu. Svaki put kad bi se vrata otvorila Jacka bi osvijetlila šarena treperava svjetla i u uši bi mu udarila glasna glazba, a osjetio bi kako mu noge vibriraju. Iznenada mu padne na pamet jedna misao zbog koje mu je bilo drago da tu nije na spoju. Ulazio je u klub s profesionalnom plesačicom.
To je otprilike isto kao da ideš u krevet sa seksualnim terapeutom. Ne, ne, ne. Bokove moraš okretati ovako. Kome to treba? Napokon su došli do ulaza. Mrga na vratima baci pogled na Jacka, a onda promotri Kelsey. "Ti s njim?" zapita on, kao da ne moţe vjerovati. Jack muje htio uzvratiti, ali Kelsey mu se primakne i uhvati ga za ruke. Očito se samo poigravala otkopčavajući mu dugmad na košulji, ali Jacku se usprkos tome dopadao osjećaj da ga Kelsey dodiruje. "Predstavlja li to nekakav problem?" uzvrati ona ravnodušno. U South Beachu je najvaţniji stav i Jacku je u isto vrijeme bilo zabavno i zanimljivo vidjeti da ga Kelsey ima u sebi. Mrga ne reče ništa nego ih samo pusti da uđu. Klub Vertigo nalazio se u starom hotelu, a iznutra je bio podijeljen na četiri etaţe. Glavni šank i plesni podij nalazili su se na najdonjoj etaţi, a pogledate li gore prema atriju iz središta plesnog podija, postat će vam jasno zašto je klub dobio takvo ime. Nekoliko velikih ogledala nakrivljenih pod različitim kutevima ponekad postiţu da ne znate gledate li gore ili dolje. Uz samo malo pića, glasnu glazbu, treperava svjetla i njihanje oznojenih tijela, lako steknete osjećaj vrtoglavice. Jednak učinak ima i na mnoštvo ljudi koji promatraju plesni podij s druge, treće ili četvrte etaţe. Jack se predstavio djevojci za glavnim šankom rekavši joj da ţeli vidjeti Javiera. Ona je obavila desetak sekundi dug telefonski razgovor, a onda pogleda Jacka i reče: "Druga etaţa, soba B." Jack i Kelsey probijali su se kroz guţvu i naposljetku došli do stuba koje vode na drugu etaţu. Ispred sobe stajao je mišićavi muškarac u uskoj crnoj odjeći i s debelim zlatnim lancem oko vrata. Bila je to jedna od izdvojenih privatnih prostorija u kojoj vas ne ometa guţva i buka. Idealno mjesto za seks i drogu u hramu seksa i droge. Noć je tek počela pa je većina soba bila prazna. "Vi ste Tatumov prijatelj?" zapita on. Jack mu pruţi ruku i predstavi Kelsey.
"Drago mi je," reče on pogledavši je na brzinu. Javier je izgledao kao Hispanoamerikanac, ali je govorio kao newyorski Talijan. Izgleda da se svi u South Beachu pretvaraju da su netko drugi. "Izvolite," reče on, uvodeći ih u sobu. Jack i Kelsey ušli su prvi. Javier krene za njima i zatvori vrata za sobom. Buka se više nije čula. Iznenadna tišina usred strašne galame izazvala je u Jacku i Kelsey čudan osjećaj. Soba nije izgledala nimalo spektakularno. U njoj se nalazio kauč od umjetne koţe, fotelja i stakleni stolić s pepeljarom, a zidovi su bili prekriveni crvenkastim baršunastim tapetama. Jack počne objašnjavati svrhu svog dolaska, ali ga Javier zaustavi. "Tatum mi je već sve rekao," reče. "limaru samo desetak minuta za vas." "Krenimo onda na stvar," reče Jack. "Kelsey, moţeš li ti početi?" Kelsey se lagano nasmiješi, kao da je time htjela iskazati zahvalnost Jacku što je odrţao obećanje i dopustio joj da aktivno sudjeluje u razgovoru. Blago se nagnula prema naprijed na rubu kauča, pokušavajući sugovornika gledati u oči. Javier kao da je gledao kroz nju, i dok su se rukovali. Kao da je nešto iza nje na zidu privlačilo njegovu paţnju. "Koliko ste radili za Sally?" zapita ona. "Nekoliko mjeseci." Kelsey zastane, očekujući da će je čovjek barem pogledati u oči dok odgovara. Ali on i dalje kao da je bio opsjednut nečim iza nje. "Sto ste zapravo radili za nju?" zapita Kelsey. "Bio sam njezin tjelohranitelj." "Je li joj zaista bio potreban tjelohranitelj?" "Bila je bogata dama. I često bi se preplašila. Dosta vremena provodila je sama. Njezin stari - to stari mislim doslovno - čini mi se da je bio iz Francuske. A čuli ste što je zadesilo njezinu kćer prije nekoliko godina." "Da," reče Kelsey, "Znamo za to."
"Znači, bila je sama i ponekad se bojala ići bilo kamo. Mene je unajmila da je vozim. U trgovačke centre, restorane, bilo kamo. Ne kaţem da sam joj bio potreban. Međutim, sa mnom se osjećala sigurnije." Kelsey zapita: "Zar nije imala nikakve prijateljice?" "Pretpostavljam da jest. Iako nijednu nisam vidio. Uvijek sam je viđao samu. Zaista lijepa dama, ali ne baš sretna osoba. Znate što hoću reći?" Javier jc govorio Kelsey, ali je nije gledao u lice. Pogled kao da mu se pomaknuo s točke na zidu prema tjemenu njezine glave. Kelsey se uspravila kako bi uspostavila s njime kontakt očima, ali se zajedno s njom pomaknuo i njegov pogled. "Dajte mi već jednom recite," reče Kelsey, "Što gledate cijelo vrijeme?" "Ha?" "Je li mi se ptica posrala na glavu ili što je?" "Mislim da ne." "Što je onda? Promatrate mi tjeme od trenutka kad sam otvorila usta." "Ne gledam vam usta," reče on. "Znam. Gledate mi tjeme." "Jasno mi je zašto to mislite. Ali ja se zapravo trudim da vas ne gledam u usta." "Šalite se." "Ne. Liječim se od ovisnosti o pornografiji." "Što?" "Bio sam ovisan o pornografiji. Ne mogu pogledati ţenu u usta da me ne obuzmu nečiste misli, što je prilično nezgodno kad pokušavate razgovarati o pametnim stvarima. Zato ih ne gledam u usta." "Razumijem." Kelsey pogleda Jacka i reče: "Zašto ti ne bi nastavio, šefe?"
"Dobra ideja." Jack mu pruţi papir s popisom nasljednika navedenih u Sallynoj oporuci - njezinim bivšim muţem, odvjetnikom, novinarkom, tuţiteljem, Tatumom i nepoznatim šestim nasljednikom, Alanom Sirapom. "Jeste li ikad čuli da Sally spominje nekoga od ovih ljudi?" "Tatuma, naravno. Nakon što sam ih upoznao." "Vratit ćemo se na to za koju minutu. Što je s ostalima?" "Siguran sam da je spominjala Miguela Riosa. Zvala ga je Mike. To je njezin bivši, zar ne?" "Tako je. Što je govorila o njemu?" "Ne sjećam se ničeg posebnog." "Što je s ostalima? Je li njih ikad spominjala?" Pročitao je još jednom popis imena i odmahnuo glavom. Zatim zastane. "Ovaj tip. Gerry Colletti. Ako se ne varam, on je bio odvjetnik njezina bivšeg muţa?" "Tako je." "Sjećam se da je pričala o njemu." "Što je pričala?" "Išli smo nekamo van jednu večer i prošli snio pokraj jednog restorana uz autocestu. I rekla je da je to nekad bio Alfredo's." "Alfredo's?" "Sally i njezin bivši muţ prije su imali mali talijanski restoran koji je propao. U njega su uloţili sve što su imali." "Miguel mi je govorio o tome," reče Jack. "Zapravo, on kaţe da im ga je upravo Colletti prodao." "Tako je. Mislim da su on i Gerry bili prijatelji." "Zapravo, stekao sam dojam da mu Miguel više nije naklonjen. Međutim, više me zanima što je Sally govorila o Gerryju."
"Koliko se sjećam, popila je koju čašu vina i prilično otvoreno razgovarala sa mnom. Sama je počela pričati kako nije mogla podnijeti tog Gerryja od prvoga dana." "Zašto?" "Prema njezinim riječima, on je jedan od onih ljigavaca od kojima se svakoj ţeni okreće ţeludac. Pričala mi je kako je Gerry nju i njezinu sestru odveo jednom na večeru kako bi pokušao nagovoriti Sally da dopusti svom muţu da kupi od njega restoran." "Sally je imala sestru?" "Da." "Kako se zove?" "Ne znam... Rene, čini mi se. Ona ţivi negdje u Africi. Sally je govorila da je Rene čak ljepša od nje. Ali u to mi je bilo teško povjerovati." Jack pogleda Kelsey. Tako joj je dao do znanja da ga podsjeti da se raspitaju malo o toj Sallynoj sestri. Javier reče: "U svakom slučaju, Gerry je izveo Sally i njezinu sestru na večeru i naručio tri boce vina. Sally je bila uvjerena da je taj propalica htio otići u krevet s dvije zgodne sestre. Njih su se dvije uvijek trudile da ne povrate pri pomisli na to. Međutim, mislim da se Sally jasno sjećala te noći. Da, sjećala se svih detalja. Gotovo je jezivo." "Kako to mislite?" "Dat ću vam primjer. Gerry joj je govorio kako je restoran Alfredo's prava investicija. Pričao je o tome nadugo i naširoko, tako da je Sally naposljetku zaključila da zasigurno vodi dvojno knjigovodstvo jer P & L nije donosio nikakav profit. Onda je stala oponašati Gerryja. To je bio jedan od onih jezivih trenutaka, kao kad shvatite da je ta osoba taj trenutak milijun puta oţivjela u svojim mislima. Sve je bilo isto: pokreti, glas i ostalo. Prema onome što mi je rekla, Gerry se naslonio na stol, pogledao je u oči i kaţiprstom je pozvao damu se pribliţi, kao kad napasnik nagovara djevojčicu koja se vraća iz škole da uđe u
njegovo auto. Onda se pijano nacerio i šapnuo joj u uho, kao da dijeli s njom veliku tajnu: 'Alfredo's. To je rudnik zlata, mala.'" Jack je osjetio trnce. Javier je bio tako uvjerljiv da mu se učinilo da pred sobom vidi pravog pedofila. "Što je Gerry time htio reći?" zapita Kelsey. "Je li on tamo prao novac?" "Ma ne," reče Javier odbacujući tu ideju. "Gerry je totalni seronja. Ali pjesmica i ples su mu upalili. Sally je rekla svom muţu da se slaţe da bi bilo dobro da kupe restoran. Od prvoga dana zahtijevao je ulaganja. Na kraju ih je sasvim iscrpio." "Zato je mrzila Gerryja iz dna duše?" zapita Jack. "Prema onome što mi je rekla, Gerry bio je izvor svih njezinih problema. Kraj njezinog sretnog braka i ţivota s kćeri, a početak novčanih problema. Onda je počela raditi u Hootersu ili takvom nečem, gdje ju je počeo proganjati onaj manijak. Za to ste čuli, zar ne?" "Da, Miguel mi je rekao. On misli da je taj manijak ubio njihovu kćer." "Pa, tako je to. Sally je vjerovala da su svi njezini problemi, uključujući i tog manijaka, počeli kad im je Gerry prodao restoran." "Zanimljivo. Kao što sam rekao, mislim da se Gerry više ne druţi s Miguelom, ali mi se čini da ga on ne mrzi kao što ga je mrzila Sally." "Kad biste mogli upitati Sally, ona bi vam rekla da je to zato jer je Miguel budala. Misli da je restoran propao zbog poplave koja je uništila sve što su uloţili. Samo što neće priznati da ga je zajebao vlastiti prijatelj." Jack i Kelsey se pogledaju, kao da nešto još nedostaje. Jack reče: "Sjećate li se još nečeg, Javier?" "To bi bilo sve." "Popričajmo malo o Tatumu. Zašto je on jedan od nasljednika u Sallynoj oporuci?" "Zar ne mislite da je razlog očit?"
"Recite nam." "Koliko sam uspio shvatiti,Sally je sve osmislila kao igru — opstanak najjačega." "Da, na neki način. Tko pozivi najduţe, dobit će sve." "Ali to nije sve, zar ne?" "Kako to mislite?" zapita Jack. 'Tatum kaţe da se do novca moţe doći na dva načina. Prvi je da nadţivite sve ostale. Drugi je da budete jedini koji se nećete odreći nasljedstva, kako li se to kaţe." "Tako je," reče Kelsey. "Svatko moţe odustati ako hoće." "Vidite," reče Javier. "Ili morate nadţivjeti sve ili ih nagovoriti da se predaju. Zar nije logično u takvu igru uključiti barem jednu osobu, kao što je Tatum, koja se ne boji krvi?" Jack stisne oči i reče: "Hoćete reći daje Sally htjela da se ti ljudi bore za novac? Ali ne mislim sudskim putem. Mislim doslovno na borbu." "Ako su na popisu njezin prvi muţ i Gerry, onda je sigurno tako. Mislim da joj ne bi bilo ništa draţe nego da se ta dvojica međusobno poubijaju pokušavajući doći do njezina novca." "Zato je Tatuma imenovala nasljednikom? Da bude uzbudljivije?" "Mogu vam reći samo to da me Sally jedne večeri zapitala poznajem li nekog opasnog tipa. Zbilja opasnog. Rekao sam da poznajem. To je to. Ja nikad ne postavljam suvišna pitanja. Povezao sam je s Tatumom i to je sve." Jack reče: "A onda ste saznali da je mrtva, a da je Tatum postao njezin nasljednik." "Otprilike tako." Javier pogleda na sat i reče. "Gledajte, sad se moram vratiti na posao. Zarađujem na napojnicama, a popunjavanje ovih soba donosi mi dosta novca." "Naravno," reče Jack ustajući. "Mi idemo." "Ukoliko vi i dama ne ţelite ostati. Tu je jako ugodno." "Ne, ne," reče Jack. "Sasvim je u redu," reče Kelsey.
"Jeste li sigurni?" reče Javier. "Ja sam tu zaduţen za sve. Donijet ću vam što god hoćete. Piće, bombone od peperminta, ecstasy, kondome." Kelsey skoči s kauča kao zec na spomen kondoma, kao daju je preplašila pomisao da moţda sjedi na jednome od njih. Jack je imao osjećaj da je njezinoj zavodljivoj crvenoj haljini suđen Karitas. "Moţda neki drugi put," reče Jack. Rukovali su se i pozdravili. Onda su Jack i Kelsey sišli stubama i produţili prema izlazu. Bila je skoro ponoć i avenija Washington bila je puna kojekakvih sumnjivih tipova, turista i lokalnih ljudi. Pokraj njih prođe dugačka limuzina kroz čije je otvorene prozore treštala glazba. U straţnjem dijelu vidjela su se mlada tijela dvadesetineštogodišnjaka koji su se divlje smijali i razgovarali na portugalskom. "Zaista mi je ţao zbog ovoga," reče Jack kad su izišli na cestu. "Zbog čega ti je ţao?" "Htio sam da pođeš sa mnom jer sam mislio da će ti biti zanimji-vo. Ovo je uzbudljivija strana odvjetničkog posla. Nisam te htio baciti u ralje liječenog ovisnika o pornografiji." "Nisi me bacio u ničije ralje. Išla sam dobrovoljno. Neće mi biti ništa ako me neki jadnik ne moţe pogledati u lice bez pomisli na... pa, bez pomisli na to što ga već uznemiruje." "Znači, sve je u redu?" "Da, sve je u redu. Sjećaš li se što sam ti danas u uredu govorila - o tome kako se korištenje tijela ni u čemu ne razlikuje od korištenja uma?" "Da?" reče Jack. "Nakon susreta s Javierom, recimo da sam promijenila mišljenje." "Pošteno," reče on s osmijehom. Stajali su bez riječi koji trenutak, a Jack je razmišljao što bi sad bilo najbolje učiniti. Ţuto svjetlo s neonske reklame kluba Vertigo treperilo je u Kelseynim očima, crtajući zlatne točkice na velikim
zelenim zjenicama. Nakon razvoda nije imao volje za izlaţenje s djevojkama, ali nije ni potpuno izgubio sposobnost čitanja izraza na njihovim licima koja kao da su govorila: "Sto sada imaš u planu?" nasuprot onome: "Umorna sam i ţelim ići kući." Dio njega htio se odvaţiti i zapitati je bi li htjela da odu nekamo na kavu, ali mu se jednostavno činilo da nije u redu upucavati se Nateovoj mami. "Zaista moram pustiti dadilju da ode," reče ona. "Moţda drugi put." "Što drugi put?" Nasmiješila se. "Posljednjih trideset sekundi jednim si okom gledao mene a drugim Starbucks preko puta. Zato... moţda neki drugi put." "On nervozno zguţva ulaznicu koju je drţao u dţepu. "Svakako," reče pitajući se jesu li njegove misli zaista tako lako čitljive ili ona ima izuzetnu moć zapaţanja. "Neki drugi put." 16. U jedan sat poslije ponoći skladišno područje zapadno od autoceste Palmetto ima sve čari i osobine Levanwortha nakon zatvaranja. Sve zgrade su slične, sagrađene od jednostavnih blokova i čvrstih metalnih konstrukcija. Ispred svake od njih, svaki inč tla prekriven je golemim sanducima. Štiti ih dva i pol metra visoka lančana ograda s bodljikavom ţicom s gornje strane koja podsjeća na ljudoţdera-čudovište. Zbog gustog sloja oblaka nije bilo mjesečine, a ulične lampe bile su rijetke i poredane s velikim razmakom. Mala crvena Honda bila je sva blatnjava. Odrţavanje cesta ovdje je uzaludna bitka, budući da bezbroj pretovarenih kamiona prolazi ovuda od jutra do mraka, šest dana u tjednu. Deirdre Meadows je bila daleko od kuće, ali joj je instinkt govorio da se pribliţava svome odredištu. Zaustavila se na kraju napuštene ulice pokušavajući pročitati mračni natpis iznad glave. "JJ's Italian Tile & Marble," pročita naglas.
Pogleda svoje bilješke. To je to. Napokon, nakon voţnje u krug i provjeravanja najmanje desetak mjesta sa sličnim nazivom, uspjela ga je pronaći. Isključila je motor i pogasila svjetla na vozilu. Prenula se zbog iznenadnog mraka. Vani je bilo mračnije nego što je očekivala. Upalila je jedno svjetlo kako bi pogledala u torbicu. Tu su papir i olovka, naravno. Diktafon. Mobitel s punom baterijom. Bilo je pomalo jezivo, ali s mobitelom u ruci Deirdre je bila spremna otići bilo kamo, odnosno, bila je spremna otići bilo kamo kako bi napisala dobru priču. Mobitel joj je zazvonio nešto prije ponoći. Deirdre je bila u svojoj dnevnoj sobi i gledala Lettermanov show na televiziji. Poziv je upućen iz javne govornice. Zazvonilo je dvaput prije nego što se javila. Još jednom joj se sve odigralo u mislima. "Halo." "Jesi li spremna?" zapita on. Opet je to bio duboki mehanički glas koji kao daje dolazio iz nekog bunara. "Naravno," odgovori ona. "Dođite do JJ's Italian Tile & Marble na broju sto trideset dva zapadno od Palmetta. Vratite se nazad i naći ćete ulaznu kapiju na lančanoj ogradi. Ostavit ću je otvorenu. Uđite i hodajte ravno oko stotinu metara prema stovarištu." "Zašto baš tamo?" "Zato što ja to kaţem." "Gledajte, nisam baš raspoloţena za sastanak s nepoznatom osobom iza neke zgrade usred noći." "Onda nemojte doći." "Hoćete li mi sve ispričati ako ne dođem?" "Ne. Ako ne dođete, stvar je propala. I, usput bih napomenuo, kad sam rekao da dođete, mislio sam da dođete sami." "Zašto mora biti tako?"
"Zato što se ţelim uvjeriti." "U što se ţelite uvjeriti?" "U to da vam je zaista stalo do istine o Sally Fenning." "Zašto mislite da mi je do nje toliko stalo?" "Zato što je ta priča prilično vrijedna. Otprilike četrdeset šest milijuna dolara." "Kako ću dobiti četrdeset šest milijuna dolara ako saznam tko je ubio Sally?" "Nećete dobiti novac, ali ćete mu biti bliţe za jedan korak." "Kako?" "Sallyn ubojica ne moţe dobiti ni novčića od njezina nasljedstva. Tako stoji u zakonu, zar ne?" Trnci su joj prošli cijelim tijelom, ali čovjek je očito poznavao kazneni zakon. "Tako je," potvrdi ona. "Ubojice su isključeni od nasljeđivanja bilo čega od svojih ţrtava." "Eto, vidite. Jedan manje, ostaje ili još pet." "Ţelite li reći da je Sallyn ubojica jedan od šest nasljednika?" "Hoću reći samo to da budete ispred JJ's Italian Tile & Marble u roku od sat i pol. Kraj priče. Za sada." Deirdre je pogledala na sat. Od njihova razgovora je prošlo više od sat vremena, ali u njoj je još uvijek gorjelo pitanje: Koliko joj je stalo do ove priče? Gotovo jednako onoliko koliko i do novca. Instinktivno je dohvatila kvaku na vratima automobila. Vrata se otvore i ona iziđe. Autocesta nije bila na vidiku, skrivena negdje iza bloka zgrada bez prozora, ali je čula jednoličnu prometnu buku na istoku. Činilo se čudnim da onuda prolaze stotine automobila svake minute, a ona se osjeća tako usamljeno, bez ijednog automobila ili ţivoga bića u blizini. Prije nego što je zatvorila vrata dala je znak svjetlima. Okrene se i pogleda iza sebe na dugu mračnu ulicu. Odgovor je stigao u vidu narančastih svjetlucavih signala, a onda je nastupila tama. Njezin momak. Osjećala
se malo sigurnije znajući da je čeka svega stotinjak metara dalje s mobitelom u ruci. Zatvorila je vrata automobila, duboko udahnula i krenula prema kapiji. Pod nogama su joj hrskali kamenčići dok je hodala. Najvaţnije je da ostane mirna, reče samoj sebi. 17. Bila je vrijeme zatvaranja u John Martin'su na Miracle Mileu, lokalu u Coral Gablesu koje je najviše nalikovao autentičnom irskom pubu. Zidovi obojeni u tamnu boju, potoci piva i klasični specijaliteti kakvi se posluţuju po pubovima, kao što je pastirska pita ili bangers and mash. Ta se jela rijetko viđaju u juţnoj Floridi, ali John Martin's je iznimka. Dugi izrezbaren šank od mahagonija bio je prava je ljepota, a vlasnik je često pozivao u lokal prave irske bendove kako bi bio siguran da će gosti od uţitka udarati nogama o pod i pljeskati rukama u ritmu. No čak ni lijepe crvenokose konobarice s pjegama po licu, nisu mogle skriti činjenicu da ovo nije pravi Cork County, osobito u vrijeme pauza za ručak, kad su John Martin's popularno nazivali "Juan Martino's". U to su vrijeme ovamo dolazili uglavnom hispanoamerički poslovni ljudi koji su čak i na Dan svetog Patrika radije naručivali mojito s okusom metvice nego kriglu zelenog piva. Iako moţda zvuči čudno, kad to isprobate, mora vam se dopasti. "Još jedan Jameson's i čašu vode?" zapita konobarica. Gerry Colletti je miješao kockice leda u gotovo praznoj čaši, a onda zaključio da mu je dosta pića. "Ne, hvala. Ne bih više ništa." Promatrao je njezinu straţnjicu kako se miče dok se udaljavala, a onda se opet posvetio papirima na svom stolu. S druge strane stola sjedio je Bill Hanson, čovjek koji je izgledao kao tipičan računovođa. Pred njim je stajala samo kava. Hanson se bavio proučavanjem očekivane duţine nečijeg ţivota pomoću zakona matematičke vjerojatnosti.
Kad je Gerry shvatio da će morati nadţivjeti ostale nasljednike kako bi dobio cjelokupnu Sallynu imovinu, unajmio je Hansona da mu napravi statističku analizu da vidi kako kotira na testu "dugovječnosti" koji je osmislila pokojna bogatašica. Gerry je još jednom pogledao karte i grafikone, a onda ih maknuo u stranu. "Sve ovo izgleda impersivno, ali mrzim interpretirati te stvari. Jednostavno mi objasni što sve to znači, molim te?" Hanson se činio razočaranim. Karte i grafikoni bili su njegov ponos i radost. "Ţeliš li dugu ili kratku verziju?" "Ţelim odgovor na pitanje zbog kojeg sam traţio vašu analizu. U oporuci Sally Fenning navedena su imena šestorice nasljednika. Onaj koji pozivi najduţe dobit će Četrdeset šest milijuna dolara. Znači, jednostavno primijenite uobičajene kriterije koje upotrebljavaju osiguravajuća društva kako bi procijenila rizik smrtnosti osoba koje kod njih ţele dobiti ţivotno osiguranje. Tko će ţivjeti najduţe?" "Ne mogu vam reći tko će ţivjeti najduţe. Jedino ih mogu rangirati po broju bodova koje sam im dao." "A što znači taj broj bodova?" "Što je broj veći, veći je i rizik za osiguravajuće društvo. To u vašem kontekstu znači veću vjerojatnost skore smrti." "To znači da bi ostali kandidati trebali imati što veće brojeve." "Upravo tako. Ali pazite, ovo nije tako pouzdano kao nešto što bi bilo u slučaju prave prijave za osiguranje. Potencijalni osiguranici moraju prikupiti svu moguću dokumentaciju koja se tiče
njihove obiteljske pozadine i zdravlja. Ovdje sam upotrijebio samo podatke o tim ljudima koji su mi bili dostupni." "Razumijem." "Također sam uzeo u obzir neke faktore koje u sluţbenoj proceduri moram izostaviti. To su, da budem iskren, stvari zbog kojih bi se protiv osiguravajućeg društva mogla podići tuţba." "Ali ja nisam osiguravajuće društvo i onaj tko je dovoljno glup da me tuţi morao bi ići na promatranje kod psihijatra. Samo mi daj ono što imaš." "Dobro." Nakašlje se i pogleda još jednom u bilješke. "Najveći broj bodova prikupio je tuţitelj. Radi izrazito stresan posao, puši kao dimnjak, ima dvadesetak kila previše. Star je pedeset osam godina, a otac mu je umro od srčanog udara u pedeset petoj." "Krasno. Mogao bi otići svaki tren." Hanson ga znatiţeljno pogleda. Očito mu nije bilo ugodno u Gerryjevu društvu. Gerry ga zapita: "Što je s tobom?" "Mislim da nikad prije nisam radio analizu za klijenta koji zapravo 'navija' da ljudi koji su na popisu što prije umru." "Ne navijam. Samo ţelim da mi kaţeš istinu." "Drago mije da si to rekao. Jer drugi po broju bodova si ti." "Ja? Ja niti ne pušim." "Ne bih rekao." "Samo u društvu."
"Pustimo sad to. Ono što tebi ide najviše na štetu je nešto što sam uzeo u obzir zato što si moj prijatelj i znam kako ţiviš. U biti, ti si uspaljeni odvjetnik za razvode koji poševi pola ţena koje mu pokucaju na vrata." "Što si to rekao?" "Ţao mi je, Gerry. Traţio si iskrenu analizu. S toliko spolnih partnerica koliko si dosad imao i koliko ćeš imati, smatram da postoji velika vjerojatnost da oboliš od AIDS-a." "Ali ja upotrebljavam kondome." "Ne, ne upotrebljavaš." "Kako znaš?" "Zato što sam vidio one slike koje je Lisa Bartow stavila na Internet. Sjećaš se stare klijentice Lise, zar ne? Tuţio si je jer nije htjela platiti račun, a ona je zbog ogorčenja objavila na Internetu slike na kojima ti i ona..." "Da, da, da. Sjećam se." "Čudno, nikad više nisam čuo ništa o tom sporu. Pretpostavljam da ste ga riješili, ha?" Gerry se nije smijao. "Iako si računovođa, izgleda da misliš da si duhovit." "Govorim samo o činjenicama." "Dobro. Znači, mene si stavio na drugo mjesto." "Tako je. Na trećem je njezin bivši muţ." "To je smiješno. Kako to da Miguel i ja moţemo očekivati da ćemo umrijeti prije onog crnca, Tatuma Knighta?"
"Dobro pitanje. Zapravo, imao sam dosta poteškoća oko određivanja bodova gospodina Knightu. O njemu nemam nikakve pouzdane informacije. Na primjer, njegov obiteljski liječnik je pravi šarlatan. Otac mu je nepoznat." "Koje iznenađenje." "Odgojila ga je tetka. Majka mu je bila ovisnica i nisam uspio otkriti je li još uvijek ţiva ili je umrla." "Ne troši vrijeme na to. Za mene je dovoljno znati da je tip čovjeka koji svaki dan moţe izgubiti glavu od nečijeg metka." "U tome moţda imaš pravo." "Znači, na dnu ljestvice je tko?" "Teško je donijeti čvrst zaključak. Kao što sam rekao, Tatum Knight je povelika nepoznanica. A. onda, tu je i šesti nasljednik koji se nije pojavio na čitanju oporuke. Dok ne dobijem njegov broj socijalnog osiguranja, ne mogu dobiti nikakve informacije o njemu." "Hoćeš reći da sam ti platio da mi napraviš analizu od koje neću imati nikakve koristi?" "Ne. S čisto statističkog stajališta mislim da nije vaţno tko je nepoznati nasljednik i kako kotira na ljestvici." "Zašto to kaţeš?" "Po svemu sudeći, najviše će te zabrinjavati ona novinarka." "Ima najmanje bodova?" "Jako malo. Prošli mjesec je tek proslavila dvadeset deveti rođendan. Trči maratone. Ne puši. Osim toga, ima odličnu obiteljsku povijest. Roditelji su joj u sedamdesetima i još uvijek su ţivi. Oba djeda i obje bake također su na ţivotu. Najstarijemu su devedeset dvije godine. Kad bih se kladio tko će od njih najduţe poţivjeti, sav bih novac uloţio u nju." Gerry podigne čašu i namigne. "Nemoj se razbacivati novcem, stari."
"Što bi to značilo?" "Ništa. Hvala na pomoći. Nazvat ću te bude li mi još nešto trebalo." Gerry ostavi na stolu novčanicu od dvadeset dolara kako bi platio račun. Hanson pokupi svoje papire, rukuje se s njim i krene prema izlazu, pokraj muškog WC-a i u drvetu ugraviranog natpisa s irskom zdravicom: "Da budeš u raju jedan sat prije nego što vrag sazna da si mrtav." Posljednji dio hodnika bila je John Martin'sova staza slavnih, odnosno dva zida puna crno-bijelih fotografija s potpisima vjerojatno najpoznatijih osoba u kvartu koje su ikad probale pivo, od Roya Bla-cka, čuvenoga sudskoga branitelja, do Davea Barryja, najsmješnijega čovjeka na svijetu. Gerryju se, gledajući ih, okretao ţeludac. Prošlo je skoro godinu dana otkako je Gerry predao vlasniku uokvirenu i potpisanu vlastitu fotografiju dimenzija osam puta deset inča. Još je nisi stavio na zid, kurvin sine. Miris smeća zadahnuo ga je kad je otvorio vrata i izišao na mračnu ulicu. Ispred njega je protrčala siva mačka i poţurila skriti se iza ţeljeznoga poţarnog stubišta. Ta jesenska noć bila je neugodno topla. Prošla je ponoć, a još uvijek se ugodnije osjećao u zadimljenom pubu. Gerry prebaci svoju sportsku jaknu preko ramena i krene prema parkiralištu. Blijedo svjetlo ulične lampe osvjetljavalo je straţnji dio puba i nekoliko obliţnjih trgovina koje su se već davno zatvorile. Na parkiralištu nije bilo nimalo mračnije nego u baru iz kojeg je upravo izišao, ali je svjetlo bilo drukčije, ţuće pa je trebalo više vremena da mu se oči prilagode na njega. Primijetio je ruku od drveta koja je pokazivala smjer na sjevernom izlazu. Očito je radnik s parkirališta izgubio svu nadu da će dobiti poštenu napojnicu od šačice gostiju. Gerry uzme ključeve i stane uz svoj BMW. Uključujući i njegov, samo su tri osobna automobila i jedan kombi ostali na čitavom parkiralištu. Naravno, glomazni kombi bio je parkiran točno ispred
njegova skupog i raritetnog automobila. Prišao je kombiju s prednje strane i pogledao na vozačevo mjesto. Palo mu je na pamet da bi mogao ogre-bati kombi ključem, međutim, prije nego što je to stigao učiniti, vrata na kombiju naglo se otvore i udare ga ravno u lice. Gerry padne na leđa, na prednji dio vlastitog automobila. Netko iskoči iz kombija i zgrabi ga za ovratnik košulje. "Stani!" vrisne Gerry. Napadač ga snaţno potegne i udari šakom ravno u desno oko. Uslijedio je niz udaraca, jedan za drugim. Čovjek je nosio koţne rukavice, ali udarci zbog toga nisu bili nimalo blaţi. Šake kao da su mu bile od čelika, svaka kao daje teţila po pedeset kilograma. Gerry se nije mogao braniti, nije imao šanse. Udarac u trbuh izbacio mu je zrak iz pluća, nakon čega je uslijedio direktan udarac u glavu od kojeg mu je oštro zazvonilo u uhu. "Prestani već jednom!" Nastupi pauza, a Gerry pade na leđa, ispruţivši se po vlasitom automobilu. Nije mogao ni gledati ni razmišljati jasno. Čim je podignuo glavu i pokušao bolje promotriti svog napadača, ovaj ga ščepa za kosu i udari njegovim tjemenom o automobil. Omamljen, Gerry sklizne s automobila i sruši se na zemlju. Nije se micao, a nije mogao ni glavu podići. Vrata se naglo zatvore i upali se motor. Kombi krene. Gerry je ostao leţati na pločniku, a pretučeno ga je oko uţasno boljelo dok je gledao kako zamagljeni kombi nestaje u tami. 18. Na metalnoj kapiji bio je natpis na kojem je pisalo SAMO ZA DOSTAVU, i to je za Deirdre bila još jedna potvrda da se nalazi na pravom mjestu. Vrata su bila otvorena, upravo kao što je obećao
onaj tko ju je pozvao ovamo. Kad ih je Deirdre gurnula, začula se škripa. Ušla je unutar ţičane ograde, a onda zastala u mraku i osluhnula. Nije se čulo ništa osim njezina disanja. Osjećala je kako je oblijeva znoj, ali iako je noć bila topla, ona je znala da joj to samo rade ţivci. Ovo je bilo opasno, naravno, ali ona je poduzimala i veće rizike pišući manje vaţne priče. Sjećala se da je jednu noć prespavala u gradu u kartonskoj kutiji ispod ceste kako bi istraţila način ţivota jednog beskućnika i ovisnika, a taj njezin prilog nikad nije objavljen. Ili kad je otišla na tinejdţerski rave party i progutala ecstasy kako bi mogla iz prve ruke pisati o efektima te droge. Umalo je dobila slom ţivaca i završila na hitnoj pomoći, a sve zato što su urednici njezinu reportaţu sveli na tri bijedna odlomka. Kad je kasnije razmišljala o svemu tome, sve skupa joj je izgledalo kao niz nepotrebnih rizika. Ali ova priča je bila nešto drugo. Međutim, nije u pitanju samo priča. U početku je Deirdre htjela odustati od Sallyne igre preţivljavanja vrijedne četrdeset šest milijuna dolara. Iskreno rečeo, uopće nije vjerovala da će vidjeti i dio od tog novca. Međutim, što je više razmišljala o tome, to joj je postajalo jasnije: Zašto to ne bi bila baš ona? Ima šest nasljednika. Jedan od šest ljudi u prosjeku umre u nekakvoj nesreći - utapanjem, u automobilskoj nesreći, padu zrakoplova, lovu s glupanima koji ne razlikuju svog prijatelja od patke. Računajući samo to, Šanse su joj jedan naprema pet. Florida ima i smrtnu kaznu, tako da ako osoba s kojom večeras porazgovara eliminira još jednog nasljednika kao Sallyna ubojicu, to će njezine šanse podići na jedan naprema četiri. Tko se ne bi pokušao okladiti? Ona je mlada i zdrava. Ima bolje izglede od bilo koga. Postat će bogata. Strašno bogata. A nakon ove priče bit će i poznata. Duboko udahne i krene dalje. Neznanac joj je rekao da dođe do istovarišta. Vidjela ga je ravno ispred sebe. Dosta dobro su ga osvjetljavale dvije upaljene sigurnosne lampe. Doći do tamo,
međutim, značilo je prijeći kroz kanjon izgrađen ljudskom rukom. Dugi kolni prilaz bio je jedva toliko širok da se dva kamiona iz suprotnog pravca mogu mimoići, a sa svake su strane bili poredane bezbrojne kutije i hrpe keramičkih pločica, neke visoke i po šest metara. Krene još malo naprijed, a onda se zaustavi čuvši da joj zvoni mobitel. Brzo ga zgrabi, prepoznavši broj svog momka. "Zašto me zoveš?" "Samo sam htio provjeriti jesi li u redu," reče on. "Rekla sam da ću te nazvati ako bude problema." "Znam. Ali, previše je mračno i pusto. Ne sviđa mi se kako ovo izgleda, lutkice." Deirdre je mrzila kad bi ju zvao "lutkica". "Samo se drţi plana, u redu? Gdje bi bili Woodward i Bernstein danas da su odbili naći se s Dubokim Grlom u mračnoj garaţi?" "Ovo nije Watergate. Hajde. Vrati se i pusti sve." "Neću, k vragu. Neću propustiti ovakvu priliku. Sjedi mimo tamo gdje jesi dok te ne nazovem." Zatim isključi telefon i spremi ga u torbicu. Čudno, ali zbog njegova poziva postala je još odlučnija u svom naumu. Produţila je preko mračnoga kolnog prilaza prema istovarištu, između ogromnih paketa. Između svakog od njih bile su male praznine, idealna mjesta za skrivanje. Zavirivala je u svaki otvor nalik na mračni tunel kako bi provjerila promatra li je netko iz mraka. U beskrajnom redu zapakiranih kutija, izgledalo je kao da gleda u ulaz u labirint. Opet joj zazvoni mobitel, od čega joj srce poskoči. Izvadi ga iz torbice i javi se ljutitim glasom: "Što sad hoćeš?" "Smiri se, mlada damo."
Deirdre se ukoči. To nije bio njezin momak. Čula je duboki, mehanički izmijenjen glas čovjeka koji ju je tu pozvao. "Gdje si?" "Nema veze." "Kako to misliš, nema veze? Ja sara došla na dogovoreno mjesto. Hoćemo li se sastati ili nećemo?" "Nećemo." "Kurvin sine. Rekao si..." "Rekao sam da bi najprije mogla vidjeti Sallyn vjenčani prsten." Ona se malo smiri. "Je li ovdje?" "Samo produţi ravno prema stovarištu." Trenutno se nalazila samo tridesetak metara dalje. Pogleda na svoju lijevu, zatim na desnu stranu, pokušavajući ugledati čovjeka s kojim razgovara, Ali nije vidjela ništa. "U redu," reče ona polako koračajući. "Idem." "Samo naprijed." "Gledaš li me odnekud?" zapita ona. "lmaš li osjećaj da te netko gleda?" reče on. Pogleda preko ramena. "Pomalo da." "Odlično. Moţda ti zbog toga neće pasti na pamet pobjeći s prs tenom" "Što ću učiniti s njim?" "Pogledaj ga, ali ne diraj." "Kako ću znati da je zaista pripadao njoj?" "S unutarnje strane je ugravirana posveta. Pročitaj je. Vidjet ćeš daje pravi." Deirdre se pribliţila na petnaest metara i ušla u osvijetljeni krug mjesta za istovar, "Kad ću saznati tko ju je ubio?"
"Čim se dogovorimo." "Kako to misliš?" "Oko mog dijela nasljedstva od četrdeset šest milijuna dolara." "Zašto misliš da će pripasti meni?" "Zato što ćeš ţivjeti dulje od ostalih." "Kako to znaš?" "Zato što ću se pobrinuti da bude tako." Deirdre zastane. Na takvo nešto nije bila spremna. Noge joj se jednostavno prestanu micati. "Što to govoriš?" "Ti i ja. Tim." "Ne ţelim biti dio ničijeg tima." "Takav odgovor ne ţelim čuti." "Baš me briga. Ovo postaje previše čudno." "Nemoj sve upropastiti, Deirdre. Polovicu ćeš dobiti ti, polovicu ja. I još ćeš dobiti priču za naslovnicu." "Kakav si ti bolesni gad?" "Ja sam pohlepni, bolesni gad. Kao i ti. Samo što nemam tvoju ambiciju." Čvršće je stisnula mobitel u ruci. "Gledaj, mislim da znam što hoćeš reći i ţeljela bih biti jasna. Ne ţelim biti dio nikakvog plana koji bi nanio zlo bilo kome od potencijalnih nasljednika." "Zašto si onda tu?" "Zbog priče." "I novca." "Rekao si da znaš tko je ubio Sally." "I spreman sam ti to reći. Ali ne bez sporazuma o nasljedstvu." "Nisam zainteresirana za takav sporazum s tobom. Moţeš slobodno zadrţati svoj prsten i svoju priču i drţati se dalje od mene. Jasno?"
Čekala je odgovor, a tišina s druge strane samo je pojačavala osjećaj da je netko promatra. "Znam da si još tu," reče ona. "Sad ću prekinuti naš razgovor. Slušaj dobro što ću reći. Ne ţelim te više nikada čuti. Jesi li razumio?" "A-ha," reče on. Glas mu je postao posebno dubok, a mehanizam za njegovo izmjenjivanje kao da je dodatno naglasio gnjev koji je osjećao. "Razumio sam." Razgovor je bio gotov i Deirdre odmah nazove momka. "Johnny, odmah dođi ovamo." "Jesi li dobro?" "Dobro sam, samo sam se prestrašila. Naći ćemo se kod mog automobila." Prekinula je, okrenula se i potrčala svom snagom prema izlazu. Bila je to udaljenost od oko tridesetak metara, a Deirdre je trčala punom brzinom po kolnom prilazu kojim je maloprije prošla u suprotnom smjeru. Bolje rečeno, letjela je između velikih paketa i mračnih prolaza. Gledala je samo prema izlazu, ne obraćajući paţnju na mračne rupe između kutija koje su je plašile pri dolasku. Trčala je maksimalnom brzinom kad je došla do ograde i skoro se zaletjela u ţicu. Vani je njezin momak zaustavio svoj automobil tik do njezinoga. Iskočio je iz automobila i potrčao prema njoj. Deirdre potegne vrata, ali ih nije mogla pomaknuti. "Jesi li dobro?" zapita je s druge strane ograde. "Jesam, jesam. Samo - ne nogu izići odavde!" On gurne kvaku. "Zaključalo je." "K vragu," reče ona. "Gad ine zaključao." "Moţeš li se popeti preko ograde?" Ona baci pogled na bodljikavu ţicu na vrhu dva i pol metra visoke ograde. "Rekla bih da ne mcgu." Izraz lica njezina momka odjednom postane hladan. "Rekao bih da bi bilo bolje da to učiniš."
Deirdre se okrene i ukoči. Iz mraka su se pojavila dva dober-mana. Pribliţavali su joj se polako, kao dvije zvijeri kad se prikradaju ţrtvi i pokazuju oštre zube. "Ne miči se," reče joj momak. Psi su se sve više pribliţavali. Deirdre pogleda jednoga pa drugoga. Onaj veći zalaje i zareţi pa se povuče. Deirdre se stisne uz ogradu. "Ne miči se," reče joj momak drugi put. "Bojim se!" "I ne gledaj ih u oči. Mislit će da ih izazivaš." "Johnny, učini nešto!" "Zovem policiju. Samo se ne miči." "Imam u torbici paštetu." "Ne diraj je. Ovi su psi istrenirani da progone ljude koji posegnu za oruţjem." Psi zareţe, a slina im je curila iz usta. Deirdrein glas je podrhtavao dok je govorila: "Ubit će me." "Neće ako se ne budeš micala." "Moramo nešto učiniti!" "Samo stoj na mjestu!" Veći pas opet zalaje. Onda se začuje šest ili sedam pucnjeva iz automatskog oruţja. Deirdre vrisne, zbog čega je pas napadne. Deirdre pokuša otvoriti torbicu, ali je drugi pas ščepa za nogu. Ona ga odgurne. Međutim, velika psina joj je uspjela zabosti zube u meso i potegnula je na zemlju. "Deirdre!" Stane se divlje ritati, očajnički pokušavajući pokriti glavu i otkotrljati se u stranu. Pas joj je zubima snaţno potezao ruku. Onda joj iznenada pusti ruku i oba psa se smire. Deirdre se tresla od straha. Bila je toliko preplašena da se nije mogla ni pomaknuti. Psi su prestali reţati, kao da ih ona više nimalo ne zanima. Činilo se kao da slušaju nekoga ili nešto, ali Deirdre ništa nije čula. Kao što su iznenada nasrnuli na nju, tako se sad okrenu i pojure prema istovarištu. Deirdre začuje zviţduk koji je vjerojatno bio upućen psima. Još uvijek leţeći na zemlji, Deirdre pogleda svoju ruku. Pseći zubi su joj razderali odjeću i zabili se u koţu. Glas joj je zadrhtao kad je ugledala vlastitu krv.
"Budi mirna," reče Johnny, koji je još uvijek bio s druge strane ograde. "Dolazi policija." Ona se trgne začuvši kako joj zvoni mobitel. Torbica joj je nekamo odletjela pri napadu, ali zvuk je dopirao odnekud iza nje. Puzajući na sve četiri, zgrabi mobitel i javi se. "Onda, jesmo li tim?" reče on. Bio je to opet onaj mehanički glas. Deirdre iskrivi lice, jer ju je ruka uţasno boljela od psećeg ugriza. "Što si to, k vragu, učinio?" "Noćni čuvar će učiniti bilo što za malo dodatne gotovine. Čak će se i izgubiti i posuditi mi zviţdaljku za pse. Ne moţeš se načuditi kako dobro stvar funkcionira, zar ne?" "Mislim da to nije ni najmanje smiješno. Pusti me odavde!" "Opusti se. Prepuštam ti izbor, Deirdre." "Kakav izbor?" "Vrlo jednostavan. Moţeš biti pobjednik ili gubitnik. Ništa jednostavnije od toga." "O čemu pobogu pričaš?" "Čut ćemo se još, nakon što se smiriš. U međuvremenu, o ovome ne govori nikome ni riječi doslovno nikome - ili ćeš definitivno postati gubitnica. Velika gubitnica. Čuješ li me?" Nije odgovarala. "Čuješ li me?" zapita on. "Čujem." "Dobro. Ključ je obješen na stupu s lampom. A sad se gubi odavde." Začuje se signal i razgovor je time bio prekinut. Deirdre se prevrne na stranu i nasloni na ruku kako bi prestala krvariti, boreći se s vlastitim suzama u mraku.
19. Sudac Leonard Parsons bio je bijesan kao pas. Još gore, gledao je sa svoje klupe izravno u Jackova klijenta. U devet sati ujutro stigao je poziv od suca. Pretučeni Gerry Colletti zatraţio je hitnu intervenciju i sudac je naredio svim nasljednicima iz oporuke Sally Fenning da se okupe u sudnici točno u jedanaest sati. "Dobro jutro," reče sudac. Ton mu je bio srdačan, ali su mu oči izgledale kao dva mračna rudnika ispod gustih bijelih obrva. Mrzovoljni sudac loš je znak u svakoj sudnici, a osobito u relativno otmjenom svijetu "Sudnice šapata". "Dobro jutro, časni suče." Odgovor je izgovorio mješoviti zbor odvjetnika i klijenata. Čak je i Gerry Colletti, izrazito uvjeren u svoje sposobnosti, na ovo saslušanje došao u pratnji odvjetnika. Uključujući Jacka i njegova klijenta, bilo je tu ukupno desetero ljudi. Njih osmero - Colletti, Sallyn bivši muţ, tuţitelj, novinarka i njihovi odvjetnici -okupili su se oko stola blizu odjeljka za porotu, na suprotnoj strani od Jacka i njegova klijenta. Kao da iznenada nisu mogli stajati dovoljno daleko ot Tatuma Knighta. Iza njih je sjedila Vivien Grasso; izvršitelj ica oporuke. Činilo se daje odabrala neutralan stav, tako da nije sjedila ni za čijim stolom, nego se umjesto toga smjestila iza pregrade koja je odvajala odvjetnike od mjesta namijenjenih javnosti. Sudnica je inače bila prazna, primijetio je Jack, što je značilo da se šesti nasljednik još uvijek nije pojavio. "Gospodine Andersone," reče sudac obraćajući se odvjetniku Gerryja Collettija, "moţete li početi?" Colletti je ostao sjediti. Desna strana lica bila mu je ljubičasta i otečena i imao je veliki zavoj na čelu. Njegov odvjetnik ustane, zahvali se sudu i istupi.
"Suče, očito je da je gospodin Colletti u prilično lošem stanju. Iako je ovo samo saslušanje, zahtijevamo da sud prihvati pismeni iskaz u zamjenu za njegovo izravno svjedočenje. Ako ga ţelite unakrsno ispitivati, na to je spreman." "Prijedlog mi se čini razumnim. Ima li tko kakvih primjedbi?" zapita sudac. "Mi nemamo," začuje se iz zbora na drugoj strani sudnice. "Nemamo primjedbi," reče Jack. "Hvala vam," reče Anderson. "U osnovi, radi se o tome da je sinoć gospodin Colletti brutalno napadnut na parkiralištu iza puba John Martin's u Coral Gablesu. Zadobio je više ozljeda, uglavnom modrica, a da i ne spominjemo šok koji je proţivio. Hvala Bogu, nijedna od njih nije smrtonosna. Kao što je navedeno u iskazu gospodina Collettija, čovjek koji gaje napao je drugi nasljednik, Tatum Knight." "Koji gad," reče Tatum. "Molim vas, ne prekidajte," reče sudac oštro. "I, gospodine Knight, pazite kako se izraţavate." "Zar sam rekao nešto ruţno?" "Bili ste na granici. Nemojte zaboraviti gdje se nalazite." "Ispričavamo se," reče Jack. "Neće se ponoviti." Collettijev odvjetnik nastavi: "Kao što sam rekao, napad se dogodio kasno sinoć. Rano jutros gospodin Colletti pronašao je e-mail zanimljiva sadrţaja na svom kompjutoru. Poslan mu je jučer u šest sati poslije podne, nekoliko sati prije nego što je napadnut, ali ga prije nije pročitao. Dostavili smo ispis sudu. Prilično je jednostavan. Piše samo: 'Ţivot je dovoljno kratak. Odustani od igre - odmah.'" Jack pogleda svog klijenta. Tatum se nagne prema Jacku i šapne mu što je moguće tiše: "Ja niti nemam kompjutor."
"Tko ga je poslao?" "Ne znamo. Poslan je iz jednog od centara u Miamiju koji iznajmljuju kompjutore po satu, tako da se ne moţe pripisati nikome. Ipak, uvjeren sam da je ova poruka povezana s batinama koje je gospodin Colletti pretrpio od gospodina Knighta. Kao što je to sudu dobro poznato, imamo slučaj prilično neuobičajene oporuke. Tu je šest nasljednika, ali će nasljedstvo pripasti samo jednome od njih. Jedini način da netko od njih pobijeli u ovoj igri, kako u oporuci piše, jest da nadţivi ostale nasljednike ili ih nagovori da se odreknu svojih pravi. Gospodin Colletti smatra da je to pravi razlog napada od strane gospodina Knighta. Bio je to pokušaj utjerivanja straha u kosti svim mogućim nasljednicima kako bi ii se potaknulo, pogotovo gospodina Collettija, da odustanu od nasljedstva." "Priča sranje," reče Tatum Jacku u uho. "Gospodine Knight!" reče sudac. "Još jedan takav ispad i idete u pritvor." "Ispad? Moj odvjetnik me jedva čuo." Jack mu dade znak da se stiša, zaključivši da se od silnog šaputanja u "Sudnici šapata" sucu vjerojatno izoštrio sluh. Zato reče: "Oprostite, časni suče." Sudac se namršti, a onda se opet obrati Collettijevu odvjetniku. "Što zahtijevate?" "Gospodin Colletti još nije stigao ispitati sve svoje pravne mogućnosti, U ovom trenutku samo molimo sud da zabrani gospodinu Knig-htu komunicirati s ostalim nasljednicima, osim preko njegova pravnog zastupnika. Osim toga, traţimo od suda da gospodinu Knightu zabrani pribliţavati se na manje od pet stotina metara bilo kome od nasljednika, osim na sudskim saslušanjima i ostalim sluţbenim sastancima." "U redu," reče sudac. "Gospodine Swyteck, što bi gospodin Knight htio izjaviti?"
Jack htjedne ustati, ali ga Tatum zgrabi za ruku i šapne: "Htio bih sam govoriti." "Ne. Dogovorili smo se..." "Baš me briga što smo se dogovorili. Ţelim svjedočiti." Sudac reče: "gospodine Swyteck, molim vas." Zbunjen, Jack pogleda suca, a zatim energični izraz na licu svog klijenta. "Časni suče, volio bih samo nakratko porazgovarati sa svojim klijentom." "U redu. Ali budite svjesni da za ovo saslušanje imamo svega sat vremena. Svaka sekunda koju potrošite na dogovaranje sa svojim klijentom znači sekundu manje za iznošenje svog slučaja. Uzet ćemo pauzu od pet minuta," reče udarivši svojim čekićem. "Ustanite," reče sudski činovnik. Jack i ostali bili su na nogama i gledali bez riječi kako sudac Parsons nestaje na sporednom izlazu. Jack zgrabi svog klijenta za ruku i reče: "Moramo porazgovarati." Polagano su krenuli prema izlazu koji vodi na hodnik. Jack ugleda otvorena vrata na čekaonici pokraj dizala, povuče Tatuma za sobom unutra i zatvori vrata. "Kunem ti se, nisam ni dotaknuo Gerryja Collettija." "Rekao sam ti jutros kad nam je Colletti dostavljao papire: to nije vaţno." "Meni jest vaţno," reče Tatum povisivši glas. "Zbog ovog saslušanja ti kaţem da nije vaţno jesi li kriv ili nevin." "Jesi li vidio Collettijevo lice?" reče on podrugljivo. "To je napravio jebeni amater. Da sam ja obavljao posao, ne bi mogao uključiti kompjutor da vidi je li mu došao e-mail, kad ti kaţem. Tek za tjedan dana bi se sjetio kako mu je ime, a o šifri da i ne govorimo." "Hoćemo li se tako braniti, Tatume? Hoćeš li to reći sucu?"
"Ne moram mu to reći. Samo mu ţelim reći da ja nisam prebio Gerryja Collettija." "O tome ti i govorim. Ako iziđeš pred njih, unakrsno će te ispitivati. Collettijev odvjetnik moţe ti bilo što nabaciti kako bi te isprovocirao." "Izići ću već s time na kraj. Snaći ću se." "Ma nemoj? Hajde pokušaj odgovoriti na pitanja koja ću ti sad postaviti." Jack mu se pribliţi, glumeći Gerryjeva odvjetnika u unakrsnom ispitivanju. "Gospodine Knight, gospodina Collettija ste prvi putvidjeli na čitanju oporuke Sally Fenning. Bilo je to prije dva tjedna, jesam li u pravu?" "Tako je." "Manje od dva tjedna nakon što ste se upoznali, gospodin Colletti je završio na hitnoj pomoći." "Ja s time nemam nikakve veze." "Gospodine Knight, budući da ste vi jedan od nasljednika prema oporuci Sally Fenning, pretpostavljam da ste i nju imali priliku upoznati, je li tako?" "Da, jednom sam razgovarao s njom." "Kada?" "Koji tjedan prije njezine smrti." "Hoćete reći koji tjedan prije njezina ubojstva?" "Da, kako god." "Znači, vidjeli ste je jednom u ţivotu, a dva tjedna kasnije ona je dobila metak u glavu." "Pa što?" "Dopustite da vas još nešto upitam, gospodine: Koliko je još ljudi završilo u mrtvačnici ili u bolnici dva tjedna nakon što su vas upoznali?" Tatumu oči bijesnu. "Previše da bih ih mogao prebrojiti."
Jack prekine s glumom. "Dobar odgovor, Tatume." "Sranje, Jack, samo ţelim izići pred njih i reći sucu da to nisam učinio." "Tako to ne ide. Ţao mi je, ali budeš li svjedočio, Collettijev odvjetnik će te samljeti. Prije nego što se okreneš, svi u sudnici će saznati čime si se bavio, saznat će za tvoj sastanak sa Sally Fenning i njezin pokušaj da te nagovori daje upucaš. A sad, ukoliko se ne ţeliš popeti na vrh ljestvice osumnjičenih za Sallyno ubojstvo, predlaţem ti da poslušaš moj savjet." Jack je uspio u svom naumu. Tatum je bio poraţen. "Što onda ţeliš da učinim?" "Svoje tajne zadrţi za sebe," reče Jack. "Nemoj davati nikakve izjave. Prihvatit ćemo naredbu o ograničenju." "Kako će to izgledati?" "Potrudit ću se da izgleda što bolje. Reći ću sucu da gospodin Knight odlučno poriče daje odgovoran za incident, ali da on apsolutno nema potrebe pribliţavati se na pet stotina metara bilo kome od nasljednika. Tako ćemo se pridrţavati naredbe o zabrani prilaţenja." Tatum priđe prozoru i baci pogled na parkiralište ispred zgrade. "Znaš, ne moram im uopće spomenuti sastanak sa Sally." "Nastaviš li raditi po svome, morat ćeš naći drugoga odvjetnika." Tatum uzdahne. "Theo me je upozorio da si dobričina." "Theo je i mene uvjerio u puno stvari o tebi. I evo, obojica smo tu. Što će biti dalje?" Okrene se od prozora i pogleda Jacka. "Dobro. Prihvatit ćemo to. Ali, jednu stvar bi trebao razumjeti." "Koju?" "Ako ona pička Gerry Colletti dobije sav novac, prebit ću vas obojicu na mrtvo ime."
"Na mene prijetnje ne djeluju, Tatume." Nasmiješi se svome odvjetniku i potapše ga po ramenu. "Samo se šalim, Jack, prijatelju." Jack mu nije uzvratio osmijehom. Samo je otvorio vrata i krenuo natrag u sudnicu. . Jack je imao osjećaj da ga netko promatra i bio je u pravu. Nakon saslušanja pozdravio se s Tatumom na vratima sudnice i sam produţio do automobila. Dva muškarca pratila su ga u korak preko oštećenog asfalta, cijelim putem do ograđenog parkirališta. Onaj mlađi je koračao u ritmu, podignute brade i ogledavao se na svakom automobilu pokraj kojeg su prošli, kao da mu naslovna pjesma iz Shafta stalno svira u mislima. Stariji je bio blago pognut i izgledao je kao netko tko noću previše razmišlja o problemima koje ne moţe riješiti, a koji ga ne prestaju mučiti i proganjaju ga čak i kad spava. Sve i da Jack nije poznavao Ricka Larsena, lako bi pogodio da je riječ o detektivu, veteranu s dugim radnim stazom na Odjelu za ubojstva. Nisu zapravo bili prijatelji, ali je između njega i Jacka vladalo uzajamno poštovanje. Mnoštvo dobrih policajaca cijenilo je Jacka već godinama, dijelom i zbog toga što je njegov otac bio policajac prije nego što se posvetio političkoj karijeri, vrhunac koje su bila dva guvernerska mandata. Jackovo osobno poznanstvo s detektivom Larsenom bilo je dublje od toga. Kao znatno mlađi detektiv, Larsen je radio na slučaju Thea Knighta i bio je dio ekipe koja je krivog čovjeka dovela do smrtne kazne. Tek kad su DNK testovi pokazali što je u pitanju, usudio se priznati Jacku naravno, nesluţbeno - da mu njegovi nadređeni nisu dopuštali posumnjati u Theovo krivnju.
"Tko je novi partner?" zapita Jack okrenuvši se licem prema njemu. Larsen se nasmije i izvadi neupaljenu cigaretu iz usta. "Misliš, ovaj ovdje Calvin Klein?" "Što bi to trebalo značiti?" zapita njegov partner. "Ako ne znaš, bolje da nisi detektiv." Tada namigne Jacku i zapita ga: "Imaš li malo vremena?" Jack odloţi aktovku na automobil. "Naravno. 0 čemu se radi?" "O Sally Fenning. Sigurno si čuo da istraţujem njezino ubojstvo." "Da, drago mi je zbog toga." "Zašto?" 'Nikad niste ulovili ubojici njezine kćeri. Čini mi se poštenim da je zasluţila da njezin slučaj prihvati detektiv koji je dovoljno dobar da otkrije barem tko je nju ubio." "Trudim se." "I zato si došao do mene." "Zapravo, ne. Došao sam do Tatuma Knighta, a preko njega do tebe." "Ţeliš razgovarati s njim?" "Volio bih. Međutim, on ne ţeli razgovarati s nama." Jack prikrije svoje iznenađenje. Tatum mu nije spomenuo da je policija s njim stupila u kontakt. "Jeste li ga lijepo zamolili?" "Naravno. Rekao sam mu da moţe udarati loptu ili sam biti ta lopta. U svakom slučaju, postići ću pogodak." Jack se namršti. "Moram ti to priznati, Larsene. Ti si jedini detektiv kojeg znam, a da je u stanju izgovoriti taj tekst ozbiljnoga lica." "A to ponekad čak i upali. Ali, šalu na stranu, ako tvoj klijent ne bude htio govoriti, bit će strke."
"Što te zanima?" Skine sunčane naočale kako bi pogledao Jacka izravno u oči. "Je li on ubio Sally Fenning?" "Odgovor je ne." "Zna li tko je to učinio?" "Ne zna." "Očekuješ li da ću ti vjerovati?" "Apsolutno ne." "Je li pretukao Gerryja Collettija?" "Nije." "Zašto onda nije istupio i rekao sucu Parsonsu da to nije učinio?" "Tako je htio njegov odvjetnik." "Što kriješ?" "Ništa?" "Bio sam na saslušanju. Nešto kriješ." "To sam procijeni." S druge strane ograde ulicom je bučno protutnjao autobus. Iznenada se u zraku osjetio snaţan miris goriva, ali to detektiva nije nimalo omelo. "Reci mi samo ovo: Kog je vraga Sally Fenning navela ime razbojnika kao što je Tatum Knight u svojoj oporuci?" "Volio bih kad bismo je mogli upitati." "Volio bih kad bih mogao zapitati Tatuma." "Što misliš o njemu?" "On ili udara loptu ili..." "Oh, mollim te. Preskoči taj dio."
Larsen se namršti. "Evo što me muči. Od petero dosad identificiranih nasljednika, četvero njih ima izravnu vezu sa Sallynim prvim brakom i smrću njezine kćeri. Kako se Tatum Knight uvukao u tu grupu?" Jack očito nije htio spominjati Tatumov sastanak sa Sally, ali procijenio je da malo informacija neće štetiti. "To je zanimljivo," reče Jack. "Tako si siguran da su sva četiri preostala nasljednika imala neku vezu sa Sallynim prijašnjim ţivotom." "Samo malo logičkog povezivanja stvari s moje strane." "Mislim da se ne radi samo o tome. Sallyn bivši muţ, muţev odvjetnik, tuţitelj koji nije pronašao krivca za ubojstvo Sallyne kćeri, svi su očito povezani sa Sallynom prošlošću. Međutim, novinarka je jednostavno napisala nekoliko članaka o strašnom zločinu, zbog čega bi je se teško moglo svrstati u istu kategoriju s ostalima." "Priznajem da je ona nešto drukčija ţivotinja." "Ako pretpostavimo da je Sally ostavila novac svojim neprijateljima da se poubijaju zbog njega, zašto se onda ta novinarka našla na popisu Sallynih najgorih neprijatelja?" "To ti mene sada pitaš?" "Ako nemaš odgovora na to, vidjet ću što mogu učiniti s Ta-tumom." "Potrebno mi je nešto čvršće od toga." "Nagovorit ću ga da porazgovara s tobom. To je jedino što ti mogu obećati." Larsen ga paţljivo pogleda, "U redu. Ali samo zato što znam da si čovjek od riječi, reći ću ti još jednu stvar. Deirdre Meadows nije samo napisala nekoliko novinskih članaka, o Sally Fenning." "Nego što još?"
"Napisala je cijelu knjigu. Sve o ubojstvu Sallyne kćeri. Nijedan izdavač je nije otkupio, ali Čujem da je još uvijek pokušava prodati." "I?" " I to je sve. To je sve, narode. Barem dok na miru ne porazgovarati! i Tatumom Knightom." Jack uzme svoju aktovku. "Pošteno. Hvala na informaciji. Vidjet ću što mogu učiniti." "Nazvat ću te sutra," reče Lirsen. Jack klimne glavom i otključa svoj automobil. Larsen mu mahne rukom pri odlasku. Onda se zaustavi, još jednom okrene i kaţe:"još nešto," "Što?" "Imaš opasna momka za klijenta, Swyteck." "Znam, takav mu je i brat." Iznenada mu lice postane smrtno ozbiljno. "Kunem ti se - nije ni u čemu nalik na Thea." "Ţeliš li mi time nešto reći?" "Svakako učini sve što trebaš učiniti." "Već jesam. Hrpu toga." "Učini to opet. Za svoje vlastito dobro." "To su mi svi govorili i za Thea. Dok nisam dokazao da je nevin." Larsen se okrene, kao da to posljednje nije ni čuo. Jack je stajao i gledao ga, gotovo zaslijepljen suncem, dok je detektiv išao preko parkirališta prema izlazu. 21.
Theo je bio previše dobar za ovo mjesto. To je bio tipičan komentar kakav bi čuo od svojih prijatelja kad god bi svirali u Sparky'su. Nije da su sebe smatrali boljima od rupe kao što je Sparky's. Komentar se odnosio isključivo na goste. Iako je Theo ţelio imati pravi jazz bar, kupio je lokal s ustaljenom klijentelom. Gosti su mu bili vjerni, donosili su zaradu i iz dna su duše vjerovali da je povijest glazbe dosegnula svoj vrhunac s "Achy-Breaky-Heart" i da je od tada u opadanju. Saksofon je bio Theova strast, ali ovi su kauboji plaćali stanarinu. Oprosti mi, Charlie Parkeru. Niz je završio sa snaţnom solo izvedbom Blue Note. Dvije ţene s kaubojskim šeširima na glavi pojurile su prema dţuboksu i poslale Thea u panični napadaj Electric Slidea. Prednji stol bio je pun zaposlenika iz prodavaonice automobila preko puta. Jedan se od njih toliko smijao kad je čuo pjesmu da mu je pivo stalo curiti kroz nozdrve. Ali nekoliko je ljudi zapljeskalo, a ţena u pozadini mu je pokazala palčeve, zbog čega se Theo morao nasmijati. Sparky's će se polako promijeniti, u to je bio siguran. Theo paţljivo odloţi saksofon, dobri stari Buescher 400 koji je dobio od čovjeka koji ga je učio svirati. Djedov brat Cyrus bio je nekad zvijezda noćnih klubova u starom Overtownu, Harlemu Miamija, i bio bi sretan kad bi znao da ni četiri godine zatvora nisu u Theu uništile strast koju je starac usadio u mladićevu krv. "Što ćeš, kompa?" reče Theo prolazeći iza šanka i veţući bijelu pregaču oko struka. "Sodu." "Voliš ţestoko, ha?" "Ne smijem piti. Uzimam lijekove protiv bolova."
Theo ga dobro pogleda. Iako je bio polumrak, ona šljiva na oku sigurno je bila bolna. "K vragu, baš izgleda gadno. Vidio sam mnoge kako odavde izlaze razbijena lica. Ovo je prvi put da vidim nekoga da ulazi takav." "Sredio me pravi profesionalac." Tako se čini." "Tvoj brat," Theo spusti čašu na stol. Nikad se nisu vidjeli, ali Theo je čuo puno toga od Jacka. "Ti si sigurno Genijalac Gerry." "Ti i tvoj prijatelj Swyteck očito se volite šaliti, zar ne? Posljednji put ponavljam, zovu me Gospodin Gerry." "Što te nagnalo da dođeš ovamo, Gerry?" "A što misliš?" "Glupost." Gerry se nasmiješi, a onda jaukne od bola. "Sranje, boli me čak i kad se smijem." "To nije moj problem." Paţljivo prinese čašu ustima. Lijeva strana usta bila mu je gadno otečena pa mu je piće teklo niz bradu. "U pravu si. Ovo je moj problem. I problem tvoga brata." "Samo zato što si dobar u razbacivanju usranim optuţbama." "Zar ćeš me zaista uvjeravati da ovo nije djelo tvoga brata?" "Imaš pravo." "Tko si ti, njegov alibi?"
"Ne. Njegov partner u boksu. Boksam se s njim godinama. Zato sam siguran, čim te pogledam u lice, da to Tatum nije napravio." "Kako znaš?" "Tatum ima opasan udarac ljevicom. Nitko ni ne primijeti da stiţe. Jednom mi je desno oko bilo otečeno i zatvoreno tri dana. Ali tvoje je desno oko savršeno zdravo. Isprebijana ti je lijeva strana lica. Reci mi," reče Theo primičući polako šaku njegovu desnom oku, "kako se to dogodilo?" "Tvoj brat nije jednoruki bandit. Ima i druge udarce." "Osim toga, ima i mozak. Ako te izmlati, neće ti dopustiti da mu vidiš lice." "Znam što sam vidio." "Ne vjerujem ti." Gerry se pokuša nasmijati, nastojeći ne obraćati paţnju na bol pri najmanjem pokretu mišića lica. "Dobro. Moţda nisam tako dobro vidio napadača kao što sam izjavio na sudu. Ali nisam došao ovamo raspravljati o dokazima." "Zašto si onda došao?" "Zato što trebam poručiti nešto tvom bratu. Iskreno rečeno, osjećam se sigurnijim ako to kaţem tebi. Siguran sam da ćeš mu prenijeti poruku." "Moţda i hoću." "Predlaţem da se dogovorimo." Osvrne se iza sebe kako bi se uvjerio da nitko ne prisluškuje njihov razgovor. "Ako se Tatum odrekne nasljedstva i ispadne iz igre, ja ću izmijeniti svoju izjavu." "Što?"
"Reći ću sucu da sam pogriješio. Bio je mrak, a ja sam malo popio, sve se dogodilo vrlo brzo. I, kad bolje promislim, više nisam tako siguran da me je izmlatio Tatum Knight." "I zato ţeliš da moj brat odustane od nasljedstva od četrdeset šest milijuna dolara?" Konobarica se pribliţi rubu šanka. "Dva Buda, Theo," reče ona. On uzme dvije otvorene boce s pladnja, a ona se udalji. "To nije sve," reče Gerry. "Ako Tatum odustane, platit ću mu dvjesto pedeset tisuća dolara, u gotovini, odmah. To ne ovisi o tome hoću li dobiti nasljedstvo ili ne. On odustaje, ja mu dajem novac. Stvar je čista." "Pokušavaš otkupiti put do glavnog dobitka?" Gerry izvadi kockicu leda iz sode i stavi je na svoju otečenu usnu. "Mozgom, ne sirovom snagom. Tako se dolazi do pobjede u igri Sally Fenning." "Čudno, ne izgledaš tako pametno." "Meni sud nije naloţio da se drţim podalje od bilo koga, zar ne?" "Sigurno ti je strašno stalo do tog novca." "Nema ničega nezakonitog u nagovaranju ostalih nasljednika da se odreknu nasljedstva. To je posao. Rudarski posao." Gerry se podmuklo nasmije, pozivajući Thea kaţiprstom da mu se pribliţi, kao da mu namjerava otkriti veliku tajnu "To ja zovem rudnikom zlata." "Koristite laţnu optuţbu kako bi mog brata jeftino prevarili i izbacili iz igre." "Rekao sam da ću povući optuţbu. Nisam rekao da je slučaj namješten." Theo odmahne glavom i namršti se. "Što misliš, s kime razgovaraš, glupane jedan?" "Molim?" Osmijeha potpuno nestane kad mu se Theo pribliţi i reče: "Ovo je obična ucjena." "Ja na to gledam drukčije."
"Nije vaţno kako ti na to gledaš. Riječ je o ucjeni. Tatum će ovo shvatiti kao ucjenu. A to za tebe nikako nije dobro." "Sad bih se, pretpostavljam, trebao usrati od straha?" Theo mu se pribliţi, drţeći svoje ogromne ruke naslonjene na šank. Gerry je pokušavao djelovati opasno, ali zbog izudaranog oka nije bio uvjerljiv. Na njegovo iznenađenje, Theo se odjednom povuče. Gerry se činio zadovoljnim zbog pobjede u gledanju oči u oči, ali Theo tada priđe pozornici, uzme mikrofon u ruku i reče: "Dame i gospodo, molim vašu pozornost." Buka u baru naglo se stiša. Gerry se nervozno pomakne na svom sjedalu, očito zbunjen. Theo nastavi: "Ne bih htio nikoga otjerati odavde, ali upravo sam čuo da je večeras s nama gospodin Gerry Colletti. Moţda bi vas zanimala činjenica da je gospodin Colletti bivši zastupnik drţave Massachusetts i da je autor prvog zakona o motociklističkim kacigama u Sjedinjenim Američkim Drţavama. Molim vas, pozdravite naše goste." Začuje se graja u prostoriji. Motociklisti za biljarskim stolom pogledaju prodorno u Gerryja, koji samo što nije propao u zemlju. Dva momka s naglašenim bicepsima krenu prema šanku. Onaj ruţni imao je identične tetovaţe na objema nadlakticama, riječ "zlikovac" napisanu "zilkovac", kojom kao da se htio pohvaliti da je preglup da pogleda u rječnik. Drugi, visoki tip nije imao košulje na sebi, nego samo poderane traperice i crni koţni prsluk bez rukava. Metalni lanac zveckao mu je u ruci dok se pribliţavao šanku. Theo opuSteno stane iza šanka. "Soda je na račun kuće, Gerry. Ţelim ti ugodnu šetnju do automobila."
22. Jack i Kelsey bili su okruţeni knjigama. Napomena detektiva Larsena da je Deirdre Meadows napisala kriminalistički roman prema istinitome događaju o Sally Fenning bila je dobar trag, ali Jack nije bio siguran što bi trebalo dalje poduzeti. Jedna mogućnost bila je otići izravno do Deirdre, ali je prije toga ţelio dobiti još činjenica. Tu je došao Martin Kapstan. Bili su u najboljoj knjiţari u Coral Gablesu, a takvom ju je učinio upravo Martin. Knjiţara Just Books je sama po sebi bila lijepa, smještena u zgradi u starom mediteranskom stilu, savršeno uređena i izvrsno opremljena. Tu su se gotovo svake večeri u tjednu odrţavala predstavljanja knjiga i njihovih autora. Gotovo da nema uspješnog američkog pisca koji se tu nije pojavio. Međutim, tek je s Martinom knjiţara doţivjela vrhunac. Počeo je kao profesor u srednjoj školi i zapravo nikad u potpunosti nije izgubio osjećaj za upravljanje. Svi mladi autori na Floridi traţili su njegove savjete, a on bi uvijek nekako pronalazio vremena za njih. Neki od njih ostvarili su izniman uspjeh. Kelsey je mislila da ako itko zna nešto o Deirdreinom neobjavljenom rukopisu, onda to mora biti Martin. "K vragu, trebali smo doći sinoć," reče Kelsey. Gledala je raspored događanja nalijepljen na vratima. Upravo su propustili Isabel Allende. Kelsey je jedno ljeto radila u knjiţari Just Books, ono ljeto prije Nateova rođenja, prije studija prava, prije nego što je upoznala Jacka, prije nego što se toliko zabrinula zbog vlastitoga neznanja da je osjećala kao da ne zna apsolutno ništi o bilo čemu osim onome čime se trenutno bavi. Osjećala se malo neugodno jer prošlo je toliko vremena otkad je zadnji put posjetila knjiţim, ali Martin ju je pozdravio svojim uobičajenim njeţnim glasom i uglađenim manirama. Predstavila mu
je Jacka pa njih troje zajedno odu van na kavu u središnje dvorište. Martin i Kelsey su nekoliko minuta pričali o koječemu, a onda Martin iznenada postavi pitanje: "Otkad ste vas dvoje zajedno?" Oboje su je nervozno nasmiješili. Kelsey reče: "Oh, mi nismo..." "Ne, mi nismo... prijatelji smo," reče Jack. "Naravno, radimo zajedno." "Oh. Samo mi se učinilo prema onome što mi je Kelsey rekla preko telefona da..." Martin zastane u pola rečenice,kao da je iznenada dobio udarac po noţnome palcu u znak opomene. "Da Nate oboţava Jacka," reče Kelsey nasmiješeno. Prema izrazu Martinova lica činilo se da je on na vrhu jezika imao nešto sasvim drukčije. "Tako je. Čuo sam da ste Nate i vi veliki prijatelji." "Ja sam njegov Veliki brat." "To je sjajno." "Da, zaista uţivam u tome." Svo troje otpije po gutljaj kave, vjerojatno u znak zahvalnosti što je napokon nastupila tišina. Onda Martin zapita: "I, što mogu učiniti za vas?" Jack zapita: "Jeste li u novinama pratili priču o iznimno bogatoj ţeni po imenu Sally Fenning? Ubijena je u gradu prije dva tjedna." "Da, čitao sam o tome." "Kelsey i ja radimo za jednoga od potencijalnih nasljednika njezine imovine." "Da, to je spomenula kad smo razgovarali preko telefona." "Izgleda da je jedna njezina nasljednica napisala knjigu o Sally. Ona je novinarka Tribunea. Zove se Deirdre Meadows." "Poznajem Deirdre," reče Martin.
"Znate li slučajno nešto o knjizi koju je napisala?" "Zapravo, znam." Kelsey se ponosno nasmiješi, pogleda Jacka i reče: "Rekla sam ti." Jack reče: "Ne bih se htio miješati u stvari koje vam je moţda rekla u povjerenju, ali ima li nešto što mi moţete reći o toj knjizi?" "Na ţalost, mogu vam reći jako malo. Knjigu nisam nikad pročitao. Htio sam je pročitati, ali Deirdre se nije osjećala ugodno zbog toga." "Zašto ne?" "Prema onome što mi je objasnila, odvjetnik joj je rekao da nikome ne dopušta čitati roman, osim agentu i izdavačima kojima ga bude slala." "Čemu toliki strah? Da netko ne ukrade njezinu ideju?" "Mislim da se zapravo bojala tuţbe." Jack malo razmisli. "Od Sally?" Martin klimne glavom. "Koliko sam shvatio, roman je počela pisati uz suradnju sa Sally Fenning. Nakon otprilike šest mjeseci, Sally je zaključila da joj se ne dopada način na koji Deirdre gleda na događaje. Zapravo, bilo bi preblago reći da joj se roman nije dopadao. Prijetila je Deirdre da će je optuţiti klevetu." "Zato joj je odvjetnik rekao da ne dopusti nikome da čita roman?" zapita Kelsey. Na to pitanje odgovori Jack. "Vjerojatno je pokušavala što manje izlagati svoje djelo. Očito, ako materijal pročita samo šačica potencijalnih izdavača, šteta koju bi načinila Sally bila bi zanemariva." "To i ja mislim." Jack reče: "Znate li što je točno Sally smatrala klevetničkim?"
"Ne znam. Naš je razgovor bio čudan. Deirdre je traţila moje mišljenje o tome hoće li tuţba za klevetu uvećati ili umanjiti izglede da se roman objavi. Izgledalo je kao da misli da je to dobra stvar, da će se izdavačima svidjeti dodatni publicitet." "Što ste joj rekli?" "Rekao sam, naravno, da će se ljudima u marketinškom odjelu to moţda svidjeti. K vragu, poznajem neke izdavače koji bi natjerali pisca da zapali vlastitu kosu i trči gol po knjiţari ako bi time mogli prodati više knjiga. Međutim, izdavačke kuće također imaju pravne odsjeke, a odvjetnici očito nisu bili oduševljeni mogućnošću tuţbe." "Niste joj rekli baš ono što je ona htjela čuti." "Mislim da ju to nije jako pogodilo. Rekla je da moţe dokazati sve što je napisala. Navodno je imala punu podršku tuţitelja u tom slučaju." "Masona Rudskyja?" 'Nije spomenula njegovo ime," reče Martia. 'To je morao biti Mason. On je bio tuţitelj kojem su dodijelili taj slučaj." Kelsey reče: "On je također jedan od nasljednika prema Sallynoj oporuci. Upravo kao i Deirdre." Martin slegne ramenima, kao da nije znao što bi rekao na to. Pager mu se oglasio i on ga pogleda. "Molim vas, ispričajte me na trenutak." "Naravno" reče Jack. Martin ostavi kavu na stolu, kao da im time obećava da će se brzo vratiti. Čim se udaljio, Kelsey pogleda Jacka i reče: "Tuţba zbog klevete. Pretpostavljam da se zbog toga Deirdre našla na Sallynom popisu, Iznosila je laţi o njoj." "Lijepo bi bilo znati o kakvim se laţima radi."
"Što misliš?" zapita ga Kelsey. "Nemam pojma. Ali, ako je Deirdre širila neistine o Sally i ubojstvu njezine kćeri, to bi moglo objasniti zašto ju je Sally mrzila i svrstala u istu kategoriju s ostalim nasljednicima koji su njezin ţivot učinili bezvrijednim." "Moramo uzeti u obzir i drugu mogućnost," doda Kelsey. "Tako je," reče Jack nadovezavši se na njezinu misao. "Što ako su sporna mjesta u Deirdreinom rukopisu - kakva god bila -istinita?" "Moţda Sally nije bila bijesna na Deirdre zato što je ova o njoj širila laţi, nego zato što je otkrila neke uţasne istine koje je Sally radije htjela zadrţati za sebe." "Moguće," reče Jack. "Pogotovo ako je surađivala s Masonom Rudskym," reče Kelsey. Oboje se zamisle. Onda Jack reče: "Bez obzira radilo se o laţima ili prljavim istinama, jedna stvar je sigurna." "A to je?" Jack se nagne prema naprijed i pogleda paţljivo svoju okolinu - izlog knjiţare i police s knjigama. "Zanima me što je Deirdre Meadows napisala." "Mene također." Onda pogleda Kelsey i reče: "Podjednako me zanima o čemu ste ti i Martin zapravo razgovarali preko telefona." "Što?" "Što god da si rekla, on je došao do zaključka da smo nas dvoje u vezi." Ona pocrveni i pogleda u stol. "Glupane. Zar ti nitko prije nije rekao? Drţi se zagonetki koje moţeš riješiti."
"Nema zagonetke koja je nerješiva. Neke su samo zabavnije od drugih." Ona prinese šalicu ustima i pogleda ga preko ruba ne rekavši ništa. "Zar se ne slaţeš?" zapita Jack. Ne odgovori, ali ni ne skrene pogled. "Znaš, ne moţeš me ignorirati zauvijek," reče Jack. I dalje tišina, ali Jack je znao da se iza te šalice za kavu krije mali osmijeh. "Oh, da," reče on smiješeći se. "Ovo postaje zabavno." 23. Na saslušanju odrţanom u utorak ujutro Jack je čitavo vrijeme bio izloţen rendgenskom pogledu pomoćnika drţavnog tuţitelja Masona Rudskyja, Naravno, Rudsky nije bio sretan zbog svojeg mjesta na klupi za svjedoke, osobito kad je to značilo unakrsno ispitivanje od strane branitelja. Ni Jack nije bio oduševljen što napada ured drţavnog tuţitelja, ali nije imao izbora. Nakon što su on i Kelsey otišli iz knjiţare Just Books u petak navečer, Jack je nazvao Deirdre Meadows i zapitao je za njezinu knjigu. Nije ţeljela razgovarati o tome. Idućeg je ponedjeljka Jack posjetio Rudskyja i objasnio mu da se Deirdre hvalila vlasniku knjiţare Just Books svojom suradnjom s tuţiteljem. Rudsky nije htio ni potvrditi ni opovrgnuti optuţbe, pa se samo sluţbeno smiješio i na svako Jackovo pitanje davao isti odgovor: "Jako mi je ţao, ali istraga o ubojstvu kćeri Sally Fenning je još uvijek otvorena. Ne mogu raspravljati o tome." Jack nije volio takve odgovore. Ako mu novinarka ne ţeli reći što piše u njezinoj knjizi i ako tuţitelj odbija govoriti o istrazi, onda će Jack sam doći do potrebnih dokumenata. Jack se pozvao
na takozvani "Sunshine Act", floridsku verziju zakona o slobodi informiranja, koji omogućuje privatnim osobama pristup vladinim dokumentima. Zakon se primjenjuje na kriminalna pitanja, međutim iz njega su izuzeti dokumenti koji se odnose na aktivne istrage, odnosno one koje su još u tijeku. Jednu je stvar Jack naučio u odvjetničkom poslu, a to je da suci ne simpatiziraju tuţitelje koji pokušavaju zloupotrijebiti zakon tvrdeći da su određeni dokumenti "aktivni". Jack krene prema svjedoku. Stara sudnica djelovala je posebno tiho. Saslušanje je bilo zatvoreno za javnost, barem dok sud ne procijeni mogu li potrebni dokumenti izići u javnost. "Dobro jutro, gospodine Rudsky." "Dobro jutro." Rudsky je bio jedan od onih ljudi koji svoj posao shvaćaju previše ozbiljno. Imao je neobično veliku glavu, a kad bi se naljutio, lice bi mu se zacrvenjelo, kao da je prejako stegnuo kravatu. Već je bio prilično crven u licu, a Jack nije niti progovorio. "Gospodine Rudsky, vi ste bili pomoćnik drţavnog tuţitelja zaduţen za slučaj ubojstva kćeri Sally Fenning prije pet godina, zar ne?" "Tako je." "Radite li također i na ubojstvu Sally Fenning?" "Ne. Taj tim vodi Patricia Comptom." Pokaţe rukom prema odvjetnici koja je sjedila s druge strane sudnice. Comptomica je bila tuţiteljica na ovom saslušanju. "Jeste li vi dio tima?" "Ne." "Zašto ne?"
"Prigovor," reče Comptomica. "Suče, ne vidim kakve to ima veze s pitanjem je li istraga o ubojstvu kćeri Sally Fenning aktivna ili neaktivna?" "Prihvaća se." "Da se izrazim ovako," reče Jack. "Gospodine Rudsky, ima li činjenica da vam nije dodijeljen slučaj ubojstva Sally Fenning ikakve veze s činjenicom da ste navedeni kao nasljednik u njezinoj oporuci?" "Isti prigovor." "Ovaj se odbija. Svjedok neka odgovori." "Ne znam," reče Rudsky. "Ja ne odlučujem kome će pripasti koji slučaj." "Osim vaše uloge tuţitelja u slučaju ubojstva kćeri Sally Fenning, Katherine, jeste li bili u ikakvom odnosu s gospođom Fenning?" "Ne." "Jeste li se iznenadili kad ste čuli da ste imenovani njezinim nasljednikom?" "Naravno." "Pada li vam na pamet neki razlog zbog kojeg bi vas Sally Fenning odabrala za nasljednika, osim zbog vaše uloge tuţitelja u navedenom slučaju?" "Ne mogu niti nagađati o tome." "Je li Sally Fenning bila zadovoljna načinom na koji ste vodili slučaj?" Comptonica je opet bila na nogama. "Prigovor. Udaljavaju se od teme." "Prihvaća se. Dopustio sam vam da malo odete u širinu, gospodine Swyteck, ali nemojte to iskorištavati."
"U redu, gospodine suče. Bit ću konkretniji. Gospodine Rudsky, nitko nikad nije optuţen za ubojstvo kćeri Sally Fenning, zar ne?" "Tako je." "Nitko nije bio niti osumnjičen." "Istina." "Nikad niste ni sazvali istraţni sud za ovaj slučaj, zar ne?" Uzvrpolji se na svom sjedalu. "To su povjerljive informacije." "Odgovorite na postavljeno pitanje," reče sudac. "Moţete li ga ponoviti, molim vas?" "Naravno," reče Jack. "Nikad niste sazvali istraţni sud, zar ne?" "Mislite, zbog ubojstva Katherine Fenning?" "Ne, mislio sam na ubojstvo Abrahama Lincolna." "Prigovor." Sudac se naceri i reče: "Prihvaća se, ali gospodin Swyteck je u pravu. Molim vas, odgovorite na pitanje." "Ne. Nismo." "Zašto ne?" Comptonica skoči na noge i glasno reče: "Časni suče, ovo ispitivanje udaljuje se od same biti saslušanja, koje se jednostavno svodi na to je li istraga o ubojstvu Katherine Fenning aktivna ili ne. Ovo je nizak pokušaj ugroţavanja tajnosti procesa istraţnog suda." Sudac opet pogleda Jacka i reče: "Moţete li suziti vaše pitanje, gospodine Swyteck?" Jack priđe još bliţe svjedoku i reče: "Je li istina da niste sazvali istraţni sud zato što niste imali dovoljno dokaza za to?" "Pretpostavljam da je to jedan od razloga." "Porazgovarajmo o vašim naporima u prikupljanju dokaza, moţe? Koliko je ţalbi uloţeno u posljednje tri godine?" "Nijedna." "Koliko je dokaza prikupljeno u posljednje tri godine?" "Nijedan."
"Koliko je svjedoka saslušano u posljednje tri godine?" "Nijedan." "Ima li ijedan osumnjičenik kojeg trenutno ispitujete?" "Trenutno nema." "Trenutno znači u posljednje tri godine, imam li pravo, gospodine?" "Da, tako je." "Kad će se sazvati i velika porota?" "Ne znam." "Pa ipak, uporno tvrdite da je slučaj aktivan i da nemam pravo vidjeti dokumente." "Slučaj je još uvijek otvoren." "Otvoren kao što je uvijek i bio?" "Da, otvoren kao što je uvijek i bio." "Nikakvo čudo da niste uhvatili ubojicu." "Prigovor." "Povlačim što sam rekao. Gospodine Rudsky, poznajete li ţenu po imenu Deirdre Meadows?" Oklijevao je, kao da gaje i spomen samog imena činio nervoznim. "Da, ona je novinarka Miami Tribunea." "Jeste li ikada s Deirdre Meadows raspravljali o ubojstvu kćeri Sally Fenning?" "Jesam. O tom sam slučaju raspravljao s više novinara." "Koliko je tih novinara napisalo knjigu o ubojstvu kćeri Sally Fenning, koliko je vama poznato?" On nervozno smrkne. "Samo jedan." "A to bi bila gospođica Meadows, zar ne?" "Tako je." "Jeste li joj pomagali dok je pisala knjigu?" "Ovisi o tome što za vas znači ponoć." "Gospođica Meadows tvrdi da je imala vašu punu suradnju. Biste li to nazvali pomoći'?" "Prigovor." "Na temelju čega?" zapita sudac.
Comptonica zašuti, kao da svjedočenje njezina svjedoka za nju predstavlja potpunu novost. "Relevantnosti." "Odbija se." Jack reče: "Je li gospođica Meadows imala vašu punu suradnju, gospodine Rudsky?" "Ovisi o tome što za vas znači 'puna suradnja'." "Je li vas intervjuirala?" "Jest." "Je li vam dozvolila da pročitate rukopis?" "Jest." "Jeste li joj povjerili neke od istraţnih materijala?" On zastane. Jack pričeka. Svi su čekali. Naposljetku, Rudsky odgovori: "Moglo bi se reći." Comptonica problijedi. Opet skoči na noge i zapita: "Moţemo li dobiti kratku stanku, časni suče?" "Ne sad," odgovori sudac. "Upravo postaje zanimljivo. Gospodine Swyteck, izvolite nastaviti." Jack ode do svog stola i pogleda bilješke, ne zato što je morao, nego zato da bi drţao svjedoka u neugodnoj tišini. "Gospodine, jeste li svjesni da je Sally Fenning prijetila da će podnijeti tuţbu protiv Deirdre Meadows bude li njezina knjiga ikad objavljena?" "Čuo sam za to, da." "Jeste li također svjesni da se tuţba za klevetu ne moţe primijeniti na mrtve osobe?" "Nije mi jasno vaše pitanje." "Pitanje je jednostavno. Jeste li svjesni da nakon što netko umre, moţete o njemu pričati što god ţelite? Nema osnove za klevetu." "Da. Učio sam to na pravnom fakultetu."
"Znači, nakon smrti Sally Fenning, Deirdre Meadows slobodno moţe objaviti knjigu bez straha da će biti tuţena. Slaţete se?" "Mislim da je to točno." "I svatko tko je gospođici Meadows pomagao u pisanju te knjige također uţiva istu zaštitu, zar ne?" Rudsky stisne oči. "Na što ciljate?" Jack mu se pribliţi za jedan korak i postavi izravno pitanje. "Gospodine, vezuju li vas ikakvi financijski interesi za knjigu gospođice Meadows?" Comptonica skoči sa svog mjesta. "Suče, molim vas." "Bilo bi bolje da ne traţite opet stanku." "Ne," reče ona. "Ali imam prijedlog." "Postavljeno je pitanje na koje čekamo odgovor," reče Jack. "Onda ulaţem prigovor," reče Comptonica. "Ova pitanja nisu ni na čemu utemeljena, i čitavo je ispitivanje u potpunosti nevaţno. Prije negoli izgubimo čitav dan, zamolila bih sud da razmisli o mom prijedlogu." "A to je?" zapita sudac. "S namjerom da se ubrza proces, pristajemo omogućiti gospodinu Swytecku pristup svim materijalima i informacijama koje je gospodin Rudsky podijelio sa spomenutom novinarkom, Deirdre Meadows. Moţda će to zadovoljiti potrebe gospodina Swytecka." "Moţda neće," reče Jack. Comptonica produţi. "Ukoliko ne zadovolji, gospodin Swyteck slobodno moţe obnoviti zahtjev za produkcijom cjelokupnog materijala istrage."
"Zašto ne bismo dopustili gospodinu Swytecku da dovrši ispitivanje svjedoka pa da vidimo moţe li se cijela stvar riješiti ovdje i sada" zapita sudac. "Zato što postoji povezanost između ubojstva Sally Fenning, koje vodim ja osobno, i ubojstva njezine kćeri, koje je vodio gospodin Rudsky. Slaţem se da gospodin Swyteck ima pravo vidjeti sve dokumente koje je gospodin Rudsky podijelio s novinarkom. Međutim, naredbom da objavimo čitav dosje nećemo uspostaviti odgovarajuću ravnoteţu između prava javnosti da zna što se događa i potrebe za očuvanjem integriteta kriminalističke istrage." Sudac pogleda Jacka i zapita ga: "Zvuči li vam ovo prihvatljivo?" "Ja bih više od svega volio da gospodin Rudsky odgovori na moje pitanje." "Gospodine Swyteck," reče sudac, "pitao sam vas zvuči li vam ovo prihvatljivo?" Jack je htio biti uporan, ali sudac kao da je naginjao na njegovu stranu,a on nije htio izgubiti taj privilegij nepotrebnim pretjerivanjem. "Za sada," reče lack. "Ali, ne dobijem li sve što mi je potrebno, vratit ću se." "Jako dobro," reče sudac. 'Tuţiteljstvo ima dva dana da uruči istraţne materijale gospodinu Swytecku. I upozoravam vas: ne ţelim nikakve igrice. Neću biti sretan ako mi se ova stvar opet vrati," Time je saslušanje bilo završeno. Rudsky siđe s klupe za svjedoke, promatrajući Jacka. Dok je Jack spremao stvari u aktovku, Patricia Compton priđe njegovu stolu i reče: "Čestitam." "Hvala." "Zaista je ţalosno što nitko nikad nije optuţen za ubojstvo Sal-lyne kćeri." "Apsolutno se slaţem."
"Ne namjeravam imati isti problem s ubojstvom Sally Fenning. Mislila sam da biste ţeljeli to poručiti svom klijentu." Jack niti ne trepne okom. "Naravno. Čim vidim vaše dokumente. Javite mi se kad bude spremno," reče on, a onda se okrene i ode u smjeru izlaza. 24. Bila su dva sata poslije ponoći kad je Deirdre Meadows stigla na mjesto zločina. Bijeli kombi bio je parkiran ispred trgovine mješovitom robom gotovo čitav tjedan. Vrata su bila zaključana, ali je čuvar osjetio neugodan vonj nalik na miris pokvarenog mesa ili trulih jaja. Deirdre je čula poziv na policijskom radiju. Uvijek ga je drţala uključenog u svom automobilu, u slučaju da se nešto dogodi. Stigla je svega nekoliko minuta nakon što je policija okruţila područje. Jedan od policajaca na mjestu događaja nesluţbeno je potvrdio da se unutra nalazi tijelo, zbog čega je Deirdrino srce snaţno zalupalo. "Muškarac ili ţena?" zapita Deirdre. Stajala je točno uz ţutu policijsku vrpcu i razgovarala s policajcem. "Još se ne zna," reče on. Izbacila je čitav rafal pitanja. Prikupljajući činjenice, pisala je priču u glavi dok su se informacije slagale na svom mjestu. To je radila dan za danom, noć za noći, za iznenađujuće malu plaću i gotovo nikakvo priznanje. Nadala se da će se to uskoro promijeniti, uz malu pomoć Sally Fenning. Zazvoni njezin mobitel. Strpa notes u torbicu i javi se na poziv. "Halo, Deirdre," reče muški glas na liniji.
Odmah je prepoznala glas. Bio je to onaj isti izmijenjeni, mehanički zvuk kao pri prošlom pozivu. "Što radite budni u ovo doba?" zapita ga ona. "To se tebe ne tiče." Posegnula je u torbicu, izvadi diktafon i pribliţi ga mobitelu. "Ostavi diktafon," reče on trenutak prije nego što je uključila dugme za snimanje. Prestravila se, ne znajući kako je to mogao znati. "Vidim te," reče on. Pogleda oko sebe. Dva televizijska kombija bila su parkirana u blizini. S druge strane nalazila su se tri policijska automobila i kombi medicinskog istraţitelja. Ostatak parkirališta bio je prazan. "Gdje si?" zapita ona. On se nasmije, a smijeh mu je zvučao još jezivije zbog aparata za izmjenjivanje glasa. "Ja sam gdje god si i ti." Pokušavala je ostati mirna. "Što ţeliš?" "Kao prvo, ţelim ti čestitati." "Na čemu?' "Na tome što nisi rekla ni riječi na sudskom saslušanju. Nisi niti spomenula napad pasa ispred skladišta. Dobro si procijenila stvari. Jednako dobro si postupila kad si odlučila da nećeš zvati policiju." "Kako znaš da nisam zvala policiju?" "Zato što si obična ambiciozna kučka." "Kakve to ima veze s bilo čime?" "Znam da ne moţeš tek tako otići na policiju i reći im sve što znaš. Osoba poput tebe očekivala bi nešto zauzvrat, nekakav sočni detalj koji bi zatim osvanuo u novinama. Ali nisam primijetio ništa
sličnoga u tvojima člancima u posljednje vrijeme. Zato mogu samo pretpostaviti da nisi išla na policiju." Deirdre je šutjela, pomalo uznemirena zbog činjenice da je tako dobro poznaje. "Što sad ţeliš?" "Zašto misliš da nešto ţelim? Ja sam izrazito dareţljiva osoba, Deirdre." "Što onda nudiš?" "Vruću vijest. Prvi od šest nasljednika Sally Feninng će umrijeti." Osjetila je trnce, ali je pokušala ostati pribrana. "Kad?" "Za točno dva tjedna." "Tko?" "To na neki način ovisi o tebi." "Ne razumijem." "Evo o čemu se radi: to moţeš biti ti ili bilo tko drugi. Ako budeš ti, neće biti brzo i bezbolno. Moraš odlučiti. Ţeliš li poţivjeti i podijeliti četrdeset šest milijuna dolara sa mnom, svojim partnerom? Ili ţeliš umrijeti?" "O ovakvom si izboru govorio zadnji put?" "Tako je. Moţeš odabrati da ćeš šutjeti i učiniti nas oboje bogatim, ili moţeš upozoriti ostale, razljutiti me i izgubiti glavu." "Kako moţeš očekivati od mene da donesem takvu odluku?" "Lako. Evo kako to funkcionira. Budeš li šutjela sljedećih nekoliko tjedana, ja ću to shvatiti kao tvoj pristanak. Smatrat ću da smo se dogovorili." Ruka joj se tresla dok je govorila u slušalicu. "Zašto mi to radite?" "Zato što sam siguran da ćeš donijeti pravu odluku." "Nemoj biti tako siguran." "Ne budi glupa, djevojko. S polovicom od četrdeset šest milijuna dolara moći ćeš kupiti mnogo utjehe za tugu. Zato zapamti, točno za dva tjedna, pada prva ţrtva. Budeš li pametna, to nećeš biti ti."
"Ti si bolestan." "U pravu si. Ali također imam pravo u jednome. Ako uopće pomišljaš da bi trebala učiniti nešto kako bi spasila ostale, vjeruj mi, nisu vrijedni truda." Ona razmisli na trenutak, pitajući se što li je time htio reći, ali trenutak potraje predugo. Veza je utihnula. Poziv je bio završen. Deirdre stavi mobitel u torbicu i ode s mjesta zločina. Više nije bila zainteresirana za priču o još jednom lešu nađenom u straţnjem dijelu kombija. 25. Jacka je zanimalo koji dio pet godina starog istraţnog materijala je drţavni odvjetnik bio spreman izloţiti. Sudac je dao dva dana Masonu Rudskyju da prikupi sve što je pokazao Deirdre Meadows o ubojstvu Sallyne kćeri, a vlada je čekala pedeset devetu minutu četrdeset sedmoga sata prije isteka roka, a tek onda nazvala Jacka kako bi ga obavijestila da su materijali spremni za pregled. Jacka bi to moţda i naljutilo da nije puna dva dana pokušavao uvjeriti porotu, u vezi s jednim drugim slučajem, da se ne moţe reći da je njegov klijent zapravo počinio pljačku ako je uzeo četrdeset dolara i sitniš iz blagajne, ali je putem izbacio novčanik s pedeset osam dolara. Taktika mu nije upalila, barem ne što se tiče onog dijela gdje je optuţeni ostavio svoju osobnu iskaznicu s fotografijom i brojem zdravstvenog osiguranja na mjestu zločina. Cjelokupni materijali do kojih je policija došla u istrazi o ubojstvu Katherine Fenning sastojali su se od jedne videovrpce. Bila je spremljena u zalijepljenoj omotnici s bilješkom Masona Rudskyja u kojoj se tuţitelj zaklinje da s Deirdre Meadows nije podijelio ništa drugo. Jack povede Kelsey sa sobom. Bilo je dobro imati uza se još jedno mišljenje. "Što je ovo?" upita Jack. Policajac je sjedio na stolici pokraj vrata konferencijske prostorije. Nije odgovarao.
"Spremna sam," odgovori Sally. "Ţelio bih vam postaviti nekoliko pitanja o tom manijaku za kojeg kaţete da vas je proganjao. Moţete li mi ga za početak opisati?" "Ne baš. Vidjela sam ga samo jednom, s leđa. Jedne večeri sam pogledala kroz prozor i ugledala nekoga kako bjeţi. Bojim se da ga nisam uspjela dobro vidjeti." "Kakav je imao glas?" "Nisam sigurna. Kad god bi me nazvao, glas su mu ometali nekakvi mehanički zvukovi." "Sumnjate li na nekoga? Na nekog od gostiju kafića u kojem radite? Je li vam netko nešto dobacivao?" "Uvijek ima gadova koji konobaricama svašta dobacuju. To je takav posao. Mogao bi to biti bilo tko, zaista." Kamera je i dalje snimala, ali je nastupila tišina. Sally je popila malo vode. "Gospođo Fenning," reče Rudsky, "ovo su rezultati vašeg ispitivanja na detektoru laţi." Kelsey skrene pogled s ekrana i pogleda Jacka. "I nju su odveli na detektor laţi?" "Očito," odgovori Jack. Na kazeti se i dalje čuo Rudskyjev glas. "Rezultati su zanimljivi, u najmanju ruku. Posebno vaš odgovor na jedno pitanje, koji je pokazao očite znakove nemira." "Ne znam koje bi to pitanje moglo biti." "Sad ćemo to proučiti, moţe? Pitanje je bilo sljedeće: Jeste li ikad prevarili svog muţa? Vaš odgovor je negativan." "Tako je." "Lagali ste, zar ne?" Jack je paţljivo pratio svaki pokret lica na ekranu ispred sebe. Sally se očito borila sama sa sobom. Onda dvaput trepne očima i reče. "To mogu objasniti." "Molim vas," reče Rudsky.
"To se dogodilo prije našeg vjenčanja." Rudsky se tako podrugljivo nasmijao da je to zvučalo kao škripanje. "Kako moţete prevariti muţa prije nego što ste se uopće udali za njega?" "Mike i ja smo bili u vezi dvije godine. Nekoliko mjeseci prije vjenčanja posvađali smo se i razišli. Bila sam očajna. Oslonila sam se na nekoga koga sam smatrala prijateljem, a on... pogriješila sam. To se zapravo ne moţe nazvati 'varanjem', zato što s Mikeom još nisam bila u braku. Uto vrijeme nismo bili niti u vezi. Međutim, u svom srcu osjećam da sam ga prevarila. Zato nisam lagala kad sam odgovorila negativno na to pitanje, ali osjećam se kao da sam lagala. Pretpostavljam da je to ono što je stroj registrirao." Opet nastupi tišina. Rudsky kao da ju je htio malo drţati na ţeravici. Nakon nekog vremena 01 nastavi. "Zaista mislite da ću vam povjerovati?" "To je istina." "Počinjem se pitati je li išta od onoga što ste rekli do sada istina." Ona stisne zube od bijesa. "Što time hoćete reći?" "Spomenuli ste nam nekog manijaka." "Da" "Ali nam ne moţete reći kako on izgleda." "Ne mogu," "Ne moţete nam reći kakav on ima glas." "Ne mogu." "Ne moţete nam reći ništa o njemu, osim da bi to mogao biti bilo tko'." "Kamo sreće kad bih mogla reći više toga." "A sve je počelo, koliko prije ubojstva vaše kćeri?" "Nekoliko mjeseci." "Ali vi nikad niste rekli policiji za nekog tamo manijaka dok vaša kći nije smrtno stradala." "Da sam zvala policiju, samo bih ga razbjesnila." "Niste niti svome muţu rekli za njega."
"Mislila sam da će me natjerati da dam otkaz, a novac nam je jako vaţan. Osim toga, nisam htjela da napravi kakvu glupost, na primjer da kupi pištolj. Nisam htjela imati pištolj u kući u kojoj ţivi četverogodišnja djevojčica." "Okanite se laţi, molim vas, gospođo Fenning?" Jack se još više pribliţi ekranu, osjećajući kako tuţitelj prelazi u otvoreni napad. Sally je bila na rubu suza. Rudskyjeva taktika očito je djelovala. "Ne laţem." Dok je govorila glas joj je podrhtavao. "Pravi razlog zbog kojeg svome muţu niste spomenuli tog čovjeka jest taj da ste se bojali da će pomisliti da ga opet varate." "To je glupost." "Opet ste ga počeli varati, zar ne? Zato niste prijavili policiji da vas netko salijeće." "Jako griješite." "Zato svome muţu niste htjeli reći da vas netko salijeće." "To nije istina." "Što se dogodilo, Sally? Niste htjeli ostaviti muţa, a vaš ljubavnik je zbog toga poludio?" "Ne." "Tako je poludio da vam je počeo prijetiti?" "Ne." "Tako je poludio da je u nastupu bijesa ubio vašu kćer?" "Ne, ne!" Sally je plakala, a nitko joj nije ni pruţio maramicu. Brisala je suze rukavom. "Recite nam istinu, Sally. Detektor laţi već ju je pokazao. Jedan od vaših odgovora jako je sporan." "Koji?" "Odgovorili ste negativno na ovo pitanje: Znate li tko je ubio vašu kćer?" Sally širom otvori usta. "Mislite da sam to lagala?" "Tako kaţe izvještaj. Vaš odgovor pokazuje znakove laganja." "Onda stroj griješi," reče ona.
"Ili vi laţete," reče Rudsky. Sally se tako zapanjila da je jedva uspjela progovoriti: "Zar tvrdite da prikrivam čovjeka koji je ubio moje jedino dijete?" "Dopustite da vam kaţem što je točno moje mišljenje." Jack je gledao kako se Rudskyjeva ruka pribliţava videokameri. Pritiskom na dugme, ekran je postao crn. "Nema više?" reče Kelsey. "Pokušaj par puta brzo premotavati vrpcu." Ona pritisne dugme na aparatu, ali ostatak vrpce bio je prazan. "Izgleda kao da je to kraj," reče Kelsey. "Iako mi stvari postaju znatno jasnije." "I meni," reče Jack tiho. "I nisu nimalo lijepe." 26. Kelsey je poslijepodne imala predavanje na fakultetu pa se Jack ponudio da je odveze tamo. Veći dio puta nisu uopće razgovarali, nego su samo slušali radio. Prema vijestima koje su čuli, u luci u Miamiju priveden je Čovjek osumnjičen za terorizam, kojeg očekuje deportacija. "Ooooh," reče na to Kelsey s malo sarkazma u glasu. "Deportacija. Baš su oštri." "Da," reče Jack mršteći se. "Čovjek bi pomislio da su uhvatili štene kako piški na zabranjenom mjestu. 'Opasan terorist. Jako, jako, jako opasan. Sad se vrati u svoj kamp za obuku i ne pojavljuj se dok ne naučiš uvući se u ovu drţavu kako treba.'" Ona se pomalo nervozno nasmije, a onda su nastavili u tišini voziti se pored studentskih domova i travnjaka na kojima su preplanuli mladići igrali nogomet. Kao da je i Kelsey i Jacku bilo potrebno neko vrijeme da probave ono što su vidjeli na videovrpci. Tek kad je Jack zaokrenuo ispred knjiţnice i zaustavio automobil na parkiralištu, bili su spremni reći jedno drugome ono što ih zapravo muči.
"Jack, što misliš da se dogodilo nakon što je Rudsky isključio kameru?" "Siguran sam da joj je prijetio. Nije birao sredstva." "I ja tako mislim. Prijetio joj je zatvorom ukoliko... ukoliko ne učini što?" "Ukoliko mu ne kaţe tko je ubio njezinu kćer." "Tu za mene sve gubi smisao. Moţda tako mislim zato što sam majka, ali mi je teško povjerovati da bi Sally odbila identificirati ubojicu svojega djeteta, bez obzira na bračnu nevjeru. Pod pretpostavkom da je uopće imala ljubavnika." "A što je sa Susan Smith?" "Kime?" "Udanom ţenom iz Juţne Karoline koja je zaključala svoja dva sina u automobil i poslala ih na dno jezera misleći da će bez djece biti znatno privlačnija svome ljubavniku." "Zar zaista vjeruješ da je Sally Fenning bila blizu te krajnosti?" "Ako je vjerovati Tatumu Knightu, išla je u krajnost traţeći nekoga tko će je ubiti." "Ali to je bilo pet godina nakon što joj je ubijena kći. Govoriš o posve drukčijem razdoblju njezina ţivota. Prije te tragedije, sigurno je bila sasvim drukčija osoba." Jack zamišljeno pogleda kroz prozor. "To je točno, ali postoje i drugi razlozi zbog kojih je Sally mogla odbiti identificirati ubojicu, razlozi koji nemaju veze s bolesnom ljubavlju." "Kao na primjer?" "Moţda se bojala identificirati ga. Kao što si rekla, već joj je prijetio, ubio joj je kćer. Moţda se bojala da će se vratiti i dovršiti posao." "Je li na to ciljao Rudsky na videovrpci?" zapita Kelsey.
"To nije jasno. Moţda Rudsky uopće nije bio siguran skriva li ona namjerno svog ljubavnika ili odbija identificirati ubojicu zbog straha. U svakom slučaju, prema rezultatima detektora laţi bio je očito uvjeren da je Sally, kao prvo, imala ljubavnika i, kao drugo, da je znala tko je ubio njezinu kćer." Kelsey odmahne glavom i reče: "Ako je Sally zaista štitila svog ljubavnika, onda je bila osoba vrijedna prezira." "Svatko bi se sloţio s time. Međutim, ako je Rudsky u potpunosti griješio - ako nikoga nije štitila i ako uopće nije imala ljubavnika - onda bismo za Sally mogli reći da je doţivjela ono što nikada ne bi smjela doţivjeti nijedna majka." "A ako je Deirdre Meadows imala namjeru ponavljati iste optuţbe u svojoj knjizi, jednako je kriva kao i tuţitelj." "Što bi moglo objasniti zašto su se oboje našli u Sallynoj oporuci. Na njezinu popisu smrtnih neprijatelja." Nastupi tišina. Kelsey pogleda na sat, računajući koliko joj je vremena ostalo do početka predavanja. "Znači, kamo nas ovo vodi?" zapita Jacka. "Sve se vraća na isto pitanje. Jesu li joj oni bili neprijatelji jer su njihove opate optuţbe bile izmišljene ili zato što su otkrili ruţnu istinu o njoj?" "Kako ćemo doći do odgovora na to pitanje?" "Koliko je meni poznato, ina samo jedan način - dalje kopati." Kelsey mahne trima djevojkama koje su prolazile pokraj automobili. Njezine kolegice, pretpostavi Jack. "Morala bih ići," reče ona. "Nazovi me ako ti budem mogla pomoći na bilo koji način." "Hoću. Zapravo, vjerojatno ćemo se vidjeti sutra navečer." "Sutra navečer?" "Da. Kad dođem po Natea. Obećao sam mu da ću ga odvesti na pizzu u Big Cheese u petak." Ona odmahne glavom. "Oprosti. Zaboravila sam ti reći. Moja majka ga Je pozvala na nekakav dječji maraton."
"To će te koštati." "I ne znaš koliko." Nasmije se, a onda ga pogleda u oči i reče: "Pretpostavljam da to znači da si slobodan sutra navečer, ha?" "Očito." "Onda..." "Što onda?" Ona se blago, djetinjasto nasmije. "Zašto onda ne bismo otišli na večeru?" "Misliš, bez Natea?" "Da, samo nas dvoje." Jack zine, ali riječi nisu dolazile. "Nešto nije u redu?" zapita Kelsey. "Odjednom si me tako pogledao kao da sam te zamolila da budeš kušač hrane Sadama Huseina." "To bi utjecalo na naš odnos." "U tome i jest stvar." "Ideja bi vjerojatno bila izvrsna, u nekim drugim okolnostima. Međutim, mislio sam da smo se dogovorili da tako nešto nećemo činiti. Za Nateovo dobro." "I ja sam mislila isto, sve dok me nisi počeo izazivati u knjiţari Just Books, Učinilo mi se da ti je strašno zabavno što sam Martinu nabacila da smo nas dvoje u vezi. Nakon toga sam pomislila da to moţda i ne bi bilo tako ludo."
Jack uzdahne. Sjećao se tog razgovora i poţalio što je došlo do njega. Tada je zvučalo bezazleno - razvedeni muškarac povrijeđenoga samopouzdanja flertuje s atraktivnom mladom ţenom. Nije očekivao da će to ona ovako protumačiti. "Gledaj, Kelsey, jako mi je ţao." "Samo me saslušaj, molim te. Samohranoj majci nije lako naći muškarca koji će voljeti i nju i njezina sina. S tobom stvari stoje obrnuto. Ti si divan čovjek i oboţavaš moga sina. A ne bih trebala izlaziti s tobom zato što... zašto?" "Zato jer ako ne uspije..." "Dosta mi je takvog ţivota, Jack, i straha da nešto neće uspjeti. Što ako zaista uspije?" Jack malo razmisli i usudi se pomisliti da nije zauvijek osuđen na nošenje oţiljaka nakon razvoda. "Ne mogu poreći da nisam o tome razmišljao. Barem u apstraktnom smislu." "Jedna večera. Ne moramo reći Nateu za to. Ako osjetimo da smo pogriješili, obećajmo samima sebi da ćemo se ponijeti kao odrasli, zaboraviti na to i vratiti se onome što smo imali. Dogovoreno?" On se nasmiješi, a ona mu ispruţi desnicu. Čvrsto su stisnuli jedno drugome ruku. "Kamo ţeliš da odemo? "Tebi prepuštam izbor. Volim iznenađenja." "Ja također, ali..." Ona mu stavi prst na usta da ga ušutka. "Znam što si htio reći, ali bolje nemoj ili ću se moţda predomisliti pa ćeš još jedan petak navečer provesti u društvu prijatelja Thea." Nasmiješi mu se i iziđe iz automobila, a onda mu mahne i zatvori vrata. Petak navečer s Theom, mislio je nastojeći ne uţivati previše u pogledu dok je promatrao Kelsey kako ide prema predavaonici. Miguel Rios petljao je s ključem ulaznih vrata. Nakon večere popio je koju margarini više nego što je trebalo, a nije ni primijetio kako su jake dok nije bilo prekasno. Njegova ga je djevojka htjela odvesti do kuće i ostati preko noći
kod njega, ali on je odbio tu ponudu. Previše navaljuje na njega otkad joj je rekao da se našao u utrci za nasljedstvo od četrdeset šest milijuna dolara, a očito joj ni najmanje ne smeta činjenica da bi novac trebao doći od njegove bivše ţene. Iz četvrtog pokušaja uspije pronaći ključanicu, okrene ključ i otvori vrata. Sandučić za poštu se nalazio točno ispod lampe na trijemu i bio je pun pošiljki starih najmanje dva dana. Zgrabio je sva pisma i ušao u kuću. Noge su ga boljele od cjelodnevne voţnje na biciklu, što je najteţi dio posla policajaca ni biciklu. Uđe u dnevnu sobu, sjedne na kauč i podigne noge, uključi televizor i pogleda što je sve dobio poštom. Račune i reklame odloţi na stranu i otvori pismo na kojem nije bilo adrese pošiljaoca. Unutra je našao list papira s porukom napisanom pisaćim strojem. Autor pisma nije se obraćao posebno njemu, nego je tekst počinjao dosta općenito: "Mojim dragim kolegama nasljednicima." Poruka je glasila ovako: Ovo nije prijetnja. Samo želim podijeliti ovu informaciju S VAMA. Svi nasljednici nabrojeni u oporuci Sally Fenning u velikoj su opasnosti. Mislim na sve nas, uključujući i sebe. Volio bik KAD bih mogao reći nešto više, ali kažem vam samo ovo: Ako odlučite igrati ovu igru do kraja, budite oprezni. Budite jako oprezni. Molim vas da ovo shvatite jako ozbiljno. Pismo nije bilo potpisano, ali je na dnu bilo otipkano jedno ime. Miguel ga pročita, a onda uzme telefon i nazove svog odvjetnika. Bila je uključena sekretarica, koja ga upozori da nakon signala govori jasno i razgovijetno. "Ovdje Miguel Rios. Zovem vas zbog nasljedstva Sally Fenning. Htio sam vam javiti da sam dobio pismo poštom. Od Alana Sirapa. Šestoga nasljednika." 27.
Došlo je vrijeme da se sazna nešto više o Alanu Sirapu. Jack je primio telefonski poziv od Tatuma u četvrtak navečer, a do deset sati u petak ujutro bilo je potvrđeno da je svih pet poznatih nasljednika dobilo pismo istog sadrţaja. Međutim, kao da još uvijek nitko nije znao tko je gospodin Sirap ili barem nije bio voljan podijeliti s ostalima ono što zna. Jack je dogovorio ručak s Vivien Grasso. Kao odvjetnica koja je sastavila Sallynu oporuku i bila zaduţena za njezino izvršenje, Vivien je imala duţnost pronaći sve navedene nasljednike. Zbog pisma koje su dobili, Jack je ţelio saznati kako napreduje potraga za Alanom Sirapom. "Ovo je pismo čudno," reče Vivien. Jack joj je pokazao kopiju Tatumova pisma. Jack digne pogled s jelovnika. Stari Lisabon bio je njegov omiljeni portugalski restoran u Miamiju, a za ručak je tu uvijek naručivao kućni specijalitet - pečenu hobotnicu i prţeni krumpir. To jelo je prikladno za svakoga kome su dosadila tipična jela od ribe kakva se jedu petkom. "'Čudno' je slaba riječ," reče Jack. "Bolje bi bilo reći 'zastrašujuće'." Ona se suho nasmiješi i vrati mu pismo. "Dajte, Jack. Nešto mi govori da vašeg klijenta nije lako zastrašiti." "Imam osjećaj da za vašega vrijedi isto." "Sally je imala teţak ţivot. Ali da, bila je jaka osoba." "Koliko ste je dobro zapravo poznavali?" "Koliko dobro inače poznajemo svoje klijente?" "Neke bolje, neke lošije." Vivien iscijedi limunov sok u svoj ledeni čaj. "Moji klijenti su jako bogati. Većina od njih na prilično strastven način čuva svoju privatnost. I Sallyje bila takva." "Znači, hoćete reći da..." "Poznavala sam je dovoljne dobro da bih preuzela na sebe njezinu oporuku, To hoću reći."
konobar im donese svjeţe pečeni kruh i posudicu s maslinama za predjelo. Jack počne jesti, ali i nastavi govoriti. "Vivien, vi ste godinama poznavali mog oca. Mene poznajete gotovo jednako dugo. Zato sigurno znate da će ono što mi ovdje kaţete ostati između vas, mene i pečene hobotnice, je li tako?" "Oh, Boţe. Opet počinje." Jack se malo nasmiješi, a onda se opet uozbilji. "Je li Sally Fenning imala namjeru organizirati neku bolesnu igru preţivljavanja najpohlepnijih?" Ona kucne noktima po stolu, kao da odmjerava što bi rekla - ili moţda bi li uopće odgovorila na pitanje. "Ne pokušavam vas dovesti u nepriliku," reče Jack. "Ali, događaju se čudne stvari." "U redu je. Da budem iskrena, najmanje od svega ţelim da vi ili, još gore, vaš otac pomislite da bih dopustila samoj sebi da me netko uključi u svoju krvavu osvetničku igru. Zato bih rekla ovo. Slaţem se da je namjerno odabrala šestoricu potencijalnih nasljednika, od kojih će samo jednome pripasti cijelo bogatstvo. Međutim, ne mogu vjerovati da su prijetnje i fizički napadi dio Sallyna plana." "Kakav je onda bio njezin plan?" "Ovako sam ja to shvatila. Sally s novcem nikad nije imala sreće. Kad joj je bio potreban, nije ga imala. Kad ga je dobila, nije bila sretna." "Toliko sam i ja uspio shvatiti." "Prema njezinu mišljenju, novac je prokletstvo. Zato je odlučila da će nakon svoje smrti to prokletstvo podijeliti s ljudima koje nije voljela. Prema načinu na koji smo osmislili oporuku, svaki od tih ljudi će cijeli ţivot misliti na to da ga samo koja sekunda dijeli od "Jesu li se moţda posvađale?" "Ne, koliko ja znam. Uvijek sam imala dojam da Sally jako voli svoju sestru." "Ali joj u oporuci nije ostavila ništa." "Tako je."
Jack pogleda kroz prozor. Na Coral Wayu su jurili automobili. "Pretpostavljam da osveta zna biti slatka," reče on tiho. "Ali zašto bi ţena koja nema nikoga svoga osim jedne sestre, koju usto i voli, toj svojoj sestri odlučila ne ostaviti ama baš ništa nakon svoje smrti?" "Na to pitanje ja ne mogu odgovoriti," reče Vivien. "Vjerojatno postoji netko tko moţe. Ţivi li Rene još uvijek u Africi?" "Da. Poslala sam joj obavijest o Sallynoj smrti." "Onda sigurno imate njezinu točnu adresu?" "Da, u uredu. Ona je u Obali Bjelokosti." Jack malo razmisli. "Oduvijek sam ţelio otići u Afriku." "Sad imate i ispriku za to." Konobar se vrati njihovu stolu i zapita: "Hoćete li sada naručiti?" "Ne znam hoću li se trebati cijepiti," reče Jack. Konobar ga začuđeno pogleda. "Oprostite. Ţao mi je. Mislio sam... Ma, nema veze." 28. Po uzoru na China Grill, Smith & Wollensky, Joe Allen's i bezbrojne uspješne newyorške restorane, restoran Nobu kao da je bio još bolji na ţarkom suncu Miami Beacha. Nobu je bio Jackov izbor za prvi sastanak s Kelsey i činio se savršenim: lagana japanska hrana, ţivahna atmosfera i guţva tipična za South Beach, zahvaljujući kojoj dvoje ljudi ne moţe ostati bez teme za razgovor. Kelsey je sa svoje strane također išla na sigurno obukavši se u crno s jednostavnim zlatnim nakitom, što je sasvim različit stil od izazovne crvene haljine koju je imala na sebi u klubu Vertigo. Ipak, Jacku se činila još ljepšom, ne zato što prije nije
primijetio njezinu ljepotu, nego zato što više nije osjećao da mora ignorirati sitnice koje će dugo nakon te večere donositi osmijeh na njegovo lice. Kako joj kosa pada na vrat. Lagani okret glave pri svakom osmijehu. Jack je i dalje njezin poslodavac, a ona će uvijek biti majka njegova Malog brata Natea. Međutim, ovo je bio pravi sastanak i morao je poštovati način na koji mu je nastojala pokazati da ništa drugo nije vaţno. "Moram ti otkriti jednu tajnu," reče ona. Bilo je 10.40 navečer i našli su se opet na istom mjestu s kojeg su pošli prije tri sata, na njezinu kućnom pragu. "Koju?" zapita Jack. "Nateova dadilja ima petnaest godina." "Zašto je to tajna?" "Mora biti kod kuće u jedanaest, a to je upravo razlog zbog kojeg sam je unajmila." "Ne razumijem." "Ona mi je trebala posluţiti kao isprika, za slučaj da se predomislim. Mogao si reći da odemo nekamo na piće, a ja bih se usudila pogledati te u oči i iskreno reći da se moram vratiti kući do jedanaest." "Oh." "Zašto si se pokunjio? Sad mi je ţao što se nisam odlučila za njezinu stariju sestru." Jack se nasmiješi. "Drago mi je da ti je bilo lijepo. Bilo je i meni." "Preostalo nam je još nekoliko minuta." Ona pogleda na njihalj-ku na trijemu i predloţi: "Da malo sjednemo?" "Moţe." Jack krene za njom preko trijema. Bila je mala, vjerojatno namijenjena za nju i Natea. Sjeli su jedno pokraj drugoga, gledajući na travnjak, palme i lijehe cvijeća osvijetljene mjesečinom. Njeţni povjetarac poigravao še s lišćem hrasta i stvarao zvuk nalik mreškanju oceana. "Ne sjećam se kad sam zadnji put sjedio na njihaljki," reče Jack zanjihavši ih.
"Ovo je njihaljka, a ne svemirska raketa, Jack." "Oprosti." "U redu je." Njeţno mu pomiluje ruku. Mekani vršci njezinih prstiju i topli dlan leţali su na njegovoj ruci. Laganim pokretom zapešća njezine ruke, prsti im se isprepletu. Prava sitnica, ali značila je puno toga. "Baš je lijepo," reče on. "Zar ne?" I dalje su se njihali, uţivajući u tišini u zajedničkim trenucima. Naposljetku Jack progovori: "Ne bih sve htio pokvariti..." "Onda nemoj." "Ovo je jedino što se tiče posla. Zapravo, uzbuđen sam zbog toga. Putujem u Afriku." "Zašto?" "Tamo ţivi Sallyna sestra. Ţelim porazgovarati s njom. Međutim, još više ţelim vidjeti Afriku. Mislim da će biti zabavno." "Gdje točno ona ţivi?" "Na Obali Bjelokosti. To je na francuskom Cote d'lvoire." "Znam. Govorim pomalo francuski." "Odlično. Moţda bi me mogla malo poučiti. Francuski je tamo sluţbeni jezik." 'Govoriš li ga barem malo?' "Ni riječi. Ako se ne računa tekst 'Lady Marmelade'. Znaš, stare pjesme Patti LaBelle. Voulez-vous crochet avec moi." Kelsey se nasmije. Jack je zapita: "Što je toliko smiješno?"
"Kaţe se coucher a ne crochet. Upravo si 'Ţeliš li ići sa mnom u krevet?' promijenio u 'Ţeliš li sa mnom plesti?'" Oboje su se nasmijali. Tišina koja je uslijedila nije bila neugodna. Kao da su oboje tišinom priznali da ozbiljno razmišljaju o tome kako bi bilo zajedno otići "plesti". Pogledali su se u oči, a Jack osjeti kako se njegove usne polako pribliţavaju njezinima. Prekinuo ih je zvuk koji se začuo iz kuće. Istovremeno su se okrenuli i ugledali na sekundu Nateovo lice na prozoru. "Nathane, ne bi trebao biti budan ovako kasno," reče Kelsey. čuli su ga kako se hihoće dok je bjeţao. Kelsey se nasmiješi Jacku i reče: "Znači, zaista ţeliš izlaziti sa samohranom majkom?" On zastane. U jednu ruku to se činilo u redu, ali ipak je morao biti oprezan. "Moramo misliti na Natea." "Tako se dobro slaţeš s njim. To mi se sviđa." "On je iznimno dijete." "Da, ali govorim o tebi. Upoznala sam nekoliko volontera koji su Velika braća. Čini mi se da se neki time bave jer se sami zato bolje osjećaju, zato što pomaţu nekome i vrše svoju građansku duţnost. Ali oni najbolji jednostavno iskreno vole djecu." "Ja sam vjerojatno u drugoj grupi." "Zato ponekad pitam samu sebe, kako to? "Nisam siguran. Moja bivša ţena i ja nismo imali djecu, ali ne zato što ih nismo ţeljeli." "Oprosti. Nisam htjela postaviti tako osobno pitanje." "U redu je. Nisam od onih koji misle da bi djeca odrţala naš propali brak." "To ne ide. Pogledaj mene." "Ipak, jednog bih dana volio imati djecu."
Ona se nasmiješi i reče: "Sigurno se pitaš kakav bi bio svijet kad bi na njemu ţivio mali Jack?" "Zapravo... zaboravi." "Što da zaboravim?" "Pa, ne govorim ti ovo zato što si ti meni maloprije povjerila tajnu o petnaestogodišnjoj dadilji, ali zapravo već postoji jedan mali Jack, nazovimo ga tako." "Što?" "Djevojka s kojom sam hodao prije Cindy dala je dijete na usvajanje. Kaţe da je bilo moje. Nisam ni znao za njega do prije godinu dana." "Rekla ti je za dijete nakon što ste se ti i Cindy vjenčali?" "Da, mnogo kasnije." "Oh. To je sigurno bila prava vijest. 'Bok, evo me opet, kako si i što radiš, a kad smo već kod toga, rodila sam tvoje dijete'." "To je zaista bilo iznenađenje." "Znaš li koliko bi dijete sada imalo godina?" "Otprilike kao Nate." "Što misliš, hoćeš li ga ikad vidjeti?" "Sumnjam. Ali ako ga i vidim, Nate će mi posluţiti kao dobra praksa." Ona povuče ruku. "Praksa?" Jack je vidio izraz na njezinu licu pa reče: "Odabrao sam krivu riječ. "Da. Zapravo, rekla bih da si odabrao odvratnu riječ." "Oprosti. Samo sam htio reći daje Nate tipičan drag dječak koji me pripremio na sve." "Što i dalje zvuči kao praksa." "Daj, Kelsey. Znaš koliko mi Nate znači."
Ona se digne s njihaljke i krene prema ogradi na trijemu. Jack skoči za njom, ali se ona nije okretala. Gledala je travnjak i ništa nije govorila. "Nate nije nikakva praksa," reče on. "A ja?" "Što?" Ona se okrene i pogleda ga u oči. "Vrijeme je od velike vaţnosti u jednoj vezi, slaţeš li se?" "Naravne," "Jack, budi iskren. S koliko ţena si izlazio nakon razvoda?" "S nekoliko njih sam otišao na piće." "Znači, ja sam prva za koju si stvarno zapeo?" "Zapeo?" reče on nešto ljuće nego što je namjeravao. "Ne bih htio biti grub, Kelsey, ali ovo je bilo više tvoja ideja nego moja." "Pa, oprosti što sam ti prijetila pištoljem" "Nisi..." zastane u pola rečenice, a onda stavi zbunjeno ruku na čelo. "Što se odjednom dogodilo? U jednom trenutku sjedimo ovdje i drţimo se za ruke, a u drugom - ri sam ne znam što je." Ulazna vrata se otvore nekoliko centimetara te kroz njih proviri dadilja i reče: "Oprostite Kelsey, ali ako ne dođem kući do jedanaest i petnaest, roditelji mi više neće dozvoliti da čuvam vaše dijete." "Ne trebaš se ispričavati. Ako gospodin Swyteck odmah ode, doći ćeš kući čak nešto ranije. Jesi li spreman, Jack?" "Izgleda da jesam." Djevojka na prstima prođe pokraj njih i produţi niza stube. Jack pogleda Kelsey i reče: "Moţemo li o ovome još razgovarati, molim te?" "Nazvat ću te." "Kad?"
"Uskoro." Stajali su jedno pokraj drugoga, ali se nijedno nije micalo. Kao da nisu niti pomišljali na poljubac za laku noć, koji se do prije nekoliko trenutaka činio tako logičnim. Kelsey se hladno nasmiješi i reče jednostavno: "Laku noć, Jack." Uđe u kuću, a Jack je čekao da se okrene, pogleda ga i da mu barem nekakav znak ohrabrenja. To se nije dogodilo. Okrenuo se kad su se vrata zatvorila, a onda ugleda dadilju koja ga je s krivnjom promatrala. "Ţao mi je što sam vam pokvarila večer, gospodine Swyteck." On se počeše po glavi ključem od automobila i baci još jednom pogled na Kelseynu kuću. "Ne brini. Barem sam u jedno sto posto siguran, a to je da ti nisi ništa pokvarila." 29. "Idem s tobom u Afriku," reče Theo. Jack se otišao malo provozati nakon rastanka s Kelsey. Theo i njegov bend svirali su taj petak navečer u jednome jazz klubu na Aveniji Washington. Jack gaje zatekao kako u pauzi sjedi na kraju dugog šanka. Gotovo da ga nije primijetio u polumraku. Bio je to savršen ugođaj za okupljanje u sitnim noćnim satima, uz mnoštvo treperavih svijeća raznih oblika i veličina. Theo se smjestio pokraj velike okrugle svijeće s koje je vosak kapao po površini šanka i tu se hladio. "Ne, ti ne ideš u Afriku," reče Jack. "Gledaj, ti si bespomoćni bijeli odvjetnik koji kreće na put u drţavu sa šesnaest milijuna Afrikanaca koji za svoju prosječnu tjednu plaću ne mogu kupiti niti porciju kikirikija koju sam upravo pojeo. Trebao bi skakati od sreće što uza se imaš nekoga poput mene." "U redu. Još ćemo razgovarati o tome."
"To si rekao jučer. Gotovo je. Ideš li ti, idem i ja." Podigne čašu kako bi nazdravio, a nakon nekoliko dugih sekundi razmišljanja Jack se priključi zdravici sa svojom pivskom bocom. "Ali ti neću platiti avionku kartu," reče Jack. "Već sam sve sredio za obojicu. Prijatelj mog dobrog prijatelja radi kao pilot za jednu naftnu kompaniju i leti u Afriku dvaput mjesečno. Avion je svaki put napola prazan. Idemo u utorak. Trebaš nam samo platiti karte do Houstona." "O kakvom je avionu riječ?" zapita Jack sumnjičavo. "Jack, ma daj. Zar misliš da bih ti priuštio išta lošije nego što rock zvijezda zasluţuje?" "Isto su rekli i Buddyju Hollyju." Zazvoni Jackov mobitel i on na zaslonu pročita Kelseyno ime. "Odmah se vraćam," reče Theu, a onda potrči od bučnoga šanka prema relativno mirnome mjestu pokraj straţnjeg stubišta. "Bok." Mobitel je drţao na jednom uhu, a drugo je pritisnuo prstom kako bi mu što manje smetala galama iz susjedne prostorije. "Oprosti, pretjerala sam," odgovori ona. "U redu je. Drago mi je što si me nazvala." "Nate te toliko voli. Nikadu ţivotu nije imao nekoga poput tebe. Njegov otac i ja razveli srrib se kad je imao tri godine." "Već sam ti rekao. Mali je strašan." "Upravo zbog toga nisam sigurna za nas dvoje." Jack malo zastane. "To sam ti rekao kad smo bili u autu i kad si predloţila da odemo na večeru." "Znam i zato bi bilo bolje da smo poslušali tvoj instinkt, a ne moj." "Otkud nagli preokret?"
"Dok smo sjedili na njihaljki na trijemu, okrenula sam se i ugledala malo Nateovo lice na prozoru, a srce mi se rastopilo. Bio je tako sretan što nas vidi zajedno. Ali onda sam pred očima ugledala drugi prizor, na kojem mu ja nakon mjesec-dva pokušavam objasniti zašto Jack više ne dolazi." "Ali, sama si rekla na početku. Rekla si da ti je dosadilo ţivjeti pripremajući se za najgore što ti se moţe dogoditi." "Ponekad mi to dosadi." "Upravo kao što moj prijatelj Theo uvijek govori. Dvije su vrste ljudi na ovome svijetu, oni koji prihvaćaju rizik i..." Zaustavi se. Oni koji preuzimaju rizik i oni koji preuzimaju govno zvuči dobro dok s Theom ispija pivo, ali u ovoj prilici bilo bi neukusno. "Oni koji ne prihvaćaju rizik," reče on, napravivši grimasu zbog nedostatka poetičnosti u svojoj improvizaciji. "U svakom slučaju, jasno ti je što sam htio reći." "Da. Ali ja sam Nateova majka. Moram biti jako oprezna kad je rizik u pitanju." "S time se moram sloţiti." "Znači, razumiješ me?" "Razumijem. I ne razumijem. Mislim da nisam očekivao da će mi biti onako lijepo s tobom večeras." "Znam. Komplicirano je." "Dok nismo sve pokvarili ispred tvoje kuće, zapravo sam mislio da je dobro što smo otišli na večeru. Pokušao sam izlaziti s dvije djevojke nakon razvoda. Obje su bile studentice i nasmrt su me preplašile. Ako sam već odabrao samohrane majke, zašto ne bih izlazio s onom koja ima najbolje dijete na svijetu?" "Svakako postoji i druga strana, ali..." "Ali sad misliš da je moj instinkt na početku bio ispravan. Prepusti to odvjetnicima," reče on. "Uvjerili smo jedno drugo da zamijenimo uloge." "Gledaj, nećemo ovo moći riješiti večeras. Moţda je dobro što ideš u Afriku. Imat ćemo vremena za razmišljanje." "Slaţem se. Malo vremena je uvijek korisno."
"Znači, dogovorili smo se? Stavit ćemo stvari na čekanje neko vrijeme i vratiti se u normalu." Jack je imao frustrirajući osjećaj da su prave riječi ostale lebdjeti negdje između njih, ali ih nikako nije mogao naći. "Dobro. Sve neka bude normalno." "Hvala ti. I čuvaj se na putu, dobro?" "Dobro." "Laku noć." "Laku noć." On ugasi svoj mobitel i sjedne na stubište, sam. Već mu se nije dopadalo osjećati se "normalno". 30. Netko je opet razbio pisoar u muškom zahodu, a dva tipa su se gurala oko jedinog WC-a, tako da je Theo izišao na straţnji izlaz na ulicu iza kluba. Našao je mračno prikladno mjesto između dvaju parkiranih automobila, a onda je shvatio da je netko isto mjesto uočio samo koju minutu prije njega. "Kurvin sin," reče on ugazivši. Produţio je niz mračnu ulicu, iako je sada više razmišljao o razgovoru s Jackom nego o svom mjehuru koji samo što se nije rasprsnuo. Svom prijatelju baš i nije rekao cijelu priču o tome zašto ide u Afriku. Naravno, bit će zabavno, a i Jack će se bolje osjećati kad uz sebe bude imao nekoga poput Thea. Ali Thea su na put najviše tjerali osobni razlozi. Policija je njegova brata sumnjičila za ubojstvo Sally Fenning, a Theo je bio svjestan koliko duguje Tatumu. Ulica je postajala sve mračnija. Theo se odjednom zaustavi i pogleda oko sebe. S obje strane nalazile su se neugledne pozadine zgrada - barova, ljekarni, praonica rublja. Pola bloka dalje, svjetlo iz Šesnaeste ulice bilo je samo velika sjajna točka u tami, poput svjetla na kraju tunela, kako kaţe poslovica. Zidovi su bili obojeni u beţ i bijelo. Na svim vratima i prozorima nalazile su se crne rešetke. Kad bi stisnuo kapke, Theo je gotovo mogao
vidjeti ruke kako vire kroz te ţeljezne rešetke, ruke bez lica, ruke koje je povezivao s tjeskobnim glasovima što su dopirali iz ćelija dok je bio u zatvoru. Bile su to uspomene koje bi najradije izbrisao. Međutim, kako se njegov rođeni brat našao u nevolji i kako su ga okruţivale silne rešetke, u mislima je odlutao u onu noć za koju je mislio da će mu biti posljednja. Theo je sjedio sjedne strane zatvorskoga stakla, a njegov brat Tatum s druge. Tatum kao da se iznenadio vidjevši da mu je brat ćelav. "Što ti se dogodilo s kosom, čovječe?" "To rade svima," reče Theo. Zatvorski brijač već mu je bio obrijao glavu i zglobove kako bi se lakše uspostavila veza između njegova tijela i smrtonosne voltaţe na električnoj stolici. "Swyteck me počeo plašiti," reče Tatum. "Koga vraga ga nema ovako dugo? Nikad se nije ovoliko zadrţao." "Čini što moţe. Ali ponekad nema pomoći." "Onda nađi novog odvjetnika." "Ne daju nove odvjetnike noć prije pogubljenja." "Ali potrebno ti je više vremena. I menije potrebno više vremena." Od onoga dana kad su osudili Thea, Tatum je proganjao sve članove Grove Lordsa, prijetio im, tukao ih, razbijao im lubanje - činio sve što je mogao kako bi pronašao onoga tko je zapravo ubio blagajnika u onoj trgovini." Theo reče: "Zahvalan sam ti za sve što si za mene učinio, ali..." "Ali ništa. Nemoj sad početi s tim oproštajnim sranjima." "Moramo se suočiti s činjenicama." "Činjenica je da ti to nisi učinio." "Misliš da sam prvi koji je nevin završio u zatvoru?" "Jedno je završiti u zatvoru. Ali, ne mogu te ubiti, prokleti bili." "Mogu, Tatume. I hoće."
Tatum pogleda sat na zidu. "K vragu, gdje je više onaj tvoj odvjetnik?" "Trebao bi nazvati za otprilike pola sata." "Dobro. Moram porazgovarati s njim." "Zašto?" "Moram znati je li zaista sve gotovo." "Znat ćemo uskoro." "Ne govori to. Jer, ako je njega izdala inspiracija, mene nije." "Što?"Olovkom je nešto naškrabao na bloku ispred sebe. Onda se primakne staklu i okrene blok tako da ga Theo vidi. Na njemu je pisalo: "Recimo samo da sam to obavio" Theo pogleda brata u oči. "Što?" "Ja sam govno u usporedbi s tobom," reče on drhtavim glasom. "Ti imaš mozga u glavi, čovječe. Mogao bi postiti netko. Recimo samo da sam ja to učinio. Slični smo. Ona svjedokinja je bila prilično zbunjena. Moţda je nešto pomiješala, znaš?" "Učinio bi to za mene?" "Ti si moj mlađi brat, čovječe. Ti i ja - oh, sranje, nemoj me tjerati da to govorim. Imamo samo jedan drugoga, znaš?" Theo osjeti grč u ţelucu i poţeli da moţe razbiti staklo koje ih dijeli."Hvala ti, brate," reče stavivši dlan na staklo. Tatum učini isto s druge strane. Tako se rukuje u zatvoru. "Što kaţeš?" 'Totalno si poludio. Ali, ako ti i dopustim da pokušaš, prekasno je." "K vragu, prestani govoriti da je prekasno." "Ionako neće upaliti." "Dat ću sve od sebe da upali," reče on bijesno. "Uvjerit ću one gadove." Iza Thea se otvore vrata i začuje se buka iz kluba. Okrene se i u mraku ugleda čovjeka.
"Jack?" "Učinilo mi se da sam vidio da si izišao na ova vrata. Tvoj bend je na redu." Theo krene prema njemu i reče: "Vjerojatno sam izgubio osjećaj za vrijeme." "Što tu radiš?" On stavi ruku Jacku na rame i krene s njim prema vratima. "Samo šećem ulicom uspomena, prijatelju. A morao si biti tamo kako bi vidio kako je to usrano mjesto." "I bio sam, sjećaš li se?" "Naravno. Sjećam se sviju koji su bili tamo. Sviju." Zatim se vrate u klub, a sigurnosne rešetke zvecnuše kad su za sobom zatvorili vrata. Obala Bjelokosti je otprilike velika kao Njemačka ili New Mexico. Jackov problem je bio što je dolazak iz Njemačke u New Mexico znatno jednostavniji od dolaska s aerodroma u Abidjanu do stepskog područja na sjeveru. "Ne volim izazivati vraga," reče Jack. "Što kaţeš?" reče Theo. "Ne volim se poigravati sa sudbinom. Imao sam neka loša iskustva i jednostavno ih ne ţelim proţivjeti još jednom." "Sad si pravi seronja, kao moj brat, i bojiš se letjeti malim avionom?" "Ne, bojim se da ćemo se srušiti s malim avionom. Let mi ne predstavlja problem." I tako je počelo njihova kopnena pustolovina, poludnevna voţnja autobusom nakon sedamnaest sati dugog međunarodnog leta. Ovdašnje ceste bile su među najboljima u zapadnoj Africi, tako da se devet sati dugu voţnju do Korhoga moţe smatrati podnošljivom. Na nesreću, Sallyna sestra nije bila u Korhogu, što je iznenadilo Jacka. Prije odlaska iz Miamija stupio je s njom u kontakt putem e-maila, a ona je iz jednog Internet kafića u gradu
potvrdila sastanak. Ljubazan stariji bračni par koji upravlja organizacijom Children First imao je loše vijesti za Jacka. "Otišla je u Odienne," reče mu gospodin Roberts. "Oh, k vragu. Kad se vraća?" "Ne znam. Dobrovoljno se prijavila u jednu malu medicinsku akciju" "Kako moţemo doći do Odienne?' Neosporna je činjenica da svako putovanje, bez obzira na iskustvo putnika i pomno planiranje, uvijek moţe završiti katastrofalno. Također je neminovno da nevolje obično počnu s pitanjem poput: "Kako moţemo doći do..." Unajmili su stari Land Rover u Korhogu i vozili su naizmjenično, prema zapadu. Ceste između većih gradova Obale Bjelokosti su asfaltirane, uz jednu veliku iznimku. Cesta od Korhoga do Odienne asfaltirana je samo do Boundialija, grada čije ime znači "bubanj isušen na suncu", a kojemu bi moţda prikladnije ime bilo "prašina tako gusta da ne moţeš vidjeti ni kozu točno ispred sebe". Da su sve ceste na svijetu bile poput posljednjih stotinjak milja između Boundialija i Odienne, ljudi moţda nikad ne bi izumili kotač. Došli su do predgrađa Odienne pred sam zalazak sunca. Tijekom dvosatne voţnje sreli su jednog jedinog putnika, mršavoga golog dječaka koji je jahao smeđe-bijelu kravu. Povremeno bi im se učinilo da nisu ni na nebu ni na zemlji, ali je Jack ipak cijenio vladare iz prošlosti koji su ovo područje odabrali za prijestolnicu cijelog Carstva Kabadougou. Na zapadnoj strani nalaze se planine, a na istočnoj se smjestio Mont Tougoukoli, osam stotina visok i zaista impresivan vrh, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se uzdiţe nasred naizgled beskrajne stepe. Jack zaustavi automobil uz cestu kako bi malo predahnuli, stre-sli sa sebe prašinu i uţivali u pogledu na prirodu prije ulaska u grad. "Leđa me uţasno bole." "Nemoj mene kriviti za to," odgovori Theo. "Nitko nikoga ni za što ne krivi." "Što je samo dokaz moje genijalnosti." "Što?"
"Idući put ćemo uskočiti u avion iz Abidjana. Makar ti morao prijetiti pištoljem i zavezati te za jebeno krilo." Jack rashladi lice vodom iz boce. Theo je bio pri kraju druge doze piva Bock, koje je na odlasku iz Korhoga bilo hladno kao led, ali je poslijepodnevna temperatura od trideset celzijevih stupnjeva po kratkom postupku dokinula njegovu svjeţinu. "Što misliš, hoćemo li je naći?" zapita Jack. "A-ha." "Kako moţeš biti tako siguran?" "Zato što ćeš ako ne uspijemo, plakati do kuće kao curica ponavljajući da je 'cijeli put bio uzaludan'. Zato sebi hitno utuvi jednu stvar u glavu, Jacko. Ne idemo dok je ne pronađemo." "To što si rekao zaista je moćno," reče Jack. "Jesi li razmišljao o karijeri propovjednika?" Theo ispije ostatak piva i napravi se kao da se češe po glavi jednim prstom, srednjim, potpuno ispruţenim. Ušli su u grad oko šest i trideset, nekoliko minuta nakon što je većinsko muslimansko stanovništvo koje broji četrdeset sedam tisuća ljudi završilo svoju večernju molitvu. To je povijesni poljoprivredni grad, ali je velika dţamija jedino što je ostalo od njegove bogate arhitekture. Ostatak starih četvrti poţderali su radikalni urbanizacijski planovi, koji su uske uličice i tradicionalne stare kuće pretvorili u bezlične moderne zgrade, što je još jedna potvrda pomame za napretkom zbog koje je Obala Bjelokosti izgubila toliko površine pokrivene šumom kao nijedna zemlja na svijetu. "Kakav je ovo smrad?" zapita Jack. "Podsjeća na ugljen," reče Theo. Odvezli su se do hotela Les Frontičres. Ispostavilo se da je to hotel Touristel, u kojem uglavnom odsjedaju ljudi na putu u Mali i povratku iz njega. Recepcionist nije najtečnije govorio engleski, ali su se ipak uspjeli sporazumjeti. "Bio poţar na sajam prije tri dana," reče on. "Otud ovaj smrad," reče Theo.
"Doktorica Rene došla pomoći. Dođite. Za mnom." Izveo je Jacka i Thea na prašnjavi prolaz iza zgrade, gdje je velika kavana bila pretvorena u bolnicu. Uza zidove bili su poredani kreveti, a po podu je bilo i prostrtih pokrivača. Leţaji su uglavnom bili prazni, kao da je hitna intervencija završila. Jack je uspio izbrojiti jedanaest pacijenata, od kojih je većina imala zavoje po rukama i nogama. Bila je tu jedna ţena s kirurškom maskom na licu, jedina bijela ţena u prostoriji. Ona im priđe i reče: "Vi ste sigurno Jack Swyteck." "Da. Ovo je moj prijatelj, Theo." Ona skine masku s lica, a Jack onda shvati da to zapravo nije kirurška maska, nego veo kakav nose ţene u muslimanskim zajednicama, a pogotovo plavokosa Amerikanka koja se iznimno trudi ne zamjeriti tamošnjim ljudima. "Ja sun Rene," reče dok su se rukovali. "Da iziđete sa ranom na zrak? Malo ste prašnjav, a tu se trudimo što više umanjiti rizik od infekcije." Izvela ih je kroz straţnja vrata. Noć je već bila pala, a Jacka je iznenadio nagli pad temperature nakon zalaska sunca. "Oprostite što sam morala otići iz Korhcga, reče ona. "U redu je. Očito je slučaj bio hitan." "Najgore je već prošlo. Imali smo puno posla, ali smo uspjeli evakuirati one koji su bili u najteţem stariju u Abidjan." "Kladim se da se oni ne boje aviona," reče Theo. 'Oprostite?" "Ne obraćajte paţnju na njega," reče Jack oštro pogledavši prijatelja kao da je htio reći: "Zar baš sve moraš izbrbljati?"
Rene reče: "Oprostite što grozno izgledam. Nisam spavala dva dana. Znam da ste došli izdaleka i da biste htjeli razgovarati o Sally." "Moţemo to ostaviti i za jutro," reče Jack. "Bolje bi bilo za ručak," reče umorno se nasmiješivši. "Moţe." Onda ona reče: "Odmah do hotela nalazi se maquis." "Što je maquis?" "Vidi se da ste tek došli. To je nešto poput bistroa. Nađimo se tamo sutra u podne." "Odlično. Vidimo se." Ona se nasmiješi i vrati unutra. Kad su se vrata zatvorila za njom, Jack i Theo pogledaše jedan drugoga, kao da im je obojici ista misao pala na pamet. "Uh," reče Theo. "Nevjerojatno, zar ne? Ista je kao njezina sestra." "Deset minuta ispod tuša i zasluţuje pravu desetku." "Boţe, sve ove godine sam mislio kako si slijep, a ti si u stanju vidjeti istinsku, golu ljepotu ţene kroz tri prsta debeo površinski sloj znoja." "Što to pobogu drobiš?" "Rekoh da izgleda sasvim dobro i bez tuša." "I mislio sam da si to rekao." "Idemo," reče Jack krenuvši prema hotelu. "Idemo naći sobu." 32. "Gdje je vaš prijatelj?" zapita Rene. Ona i Jack sjedili su u maquisu, bistrou na otvorenome pokraj njihova hotela. Bilo je to jednostavno uređeno, ali ugodno mjesto. Zapravo, sav namještaj sačinjavali su drveni stolovi i klupe u pijesku. Sjedili su jedno nasuprot drugome u sjeni pailote. U zraku se osjećao miris kuhane ribe i budio je apetit, iako se trebalo naviknuti na zujanje
muha i nesnosnu vrućinu. Jack se znojio sjedeći na mjestu, ali je Theo imao pravo u vezi s Rene: nakon tuširanja i prespavane noći izgledala je kao vila. "Theo još uvijek spava," reče on. "Izmorilo ga je putovanje?" "Bolje bi bilo reći da ga je izmorilo piće. Ostao je sinoć do kasna s nekim Belgijancima i pili s nešto što se zove pitasi." Ona se nasmiješi, onako kako se nasmiješi netko tko zna o čemu se radi. "Afrički dţin. Jako ţestoka stvar." Konobar im donese sodu i nabroji im jela na francuskom. Jack prepusti izbor Rene, kako ne bi dobio za jelo impalino kuhano oko. "Vi i Theo ste zaista zanimljiv dvojac." "To nam često kaţu." "Dugo se poznajete?" "Prilično dugo. Osudili su ga zbog ubojstva još kao tinejdţera. Ja sam preuzeo slučaj kao njegov branitelj i uloţio ţalbu nakon što je osuđen na smrtnu kaznu. Dogodi se da se prilično zbliţite s čovjekom koji odbrojava sate do svoje smrti pet ili šest puta. Pogotovo ako je nevin." "Znači, vi ste ga izvukli?" "Zločinci se 'izvlače'. Theo je malo zeznuo stvar, ali smo to na kraju ispravili," Ona popije nekoliko gutljaja kole bez leda, uţivajući u piću dok se još nije ugrijalo na podnevnoj vrućini. "To vam je specijalnost? Rad na smrtnim kaznama?" "Više ne, Prve četiri godine nakon studija prava radio sam na mjesta poznatom kao Freedom Institute Tu sam imao posla isključivo sa smrtnim kaznama." "Zvuči prilično sumorno."
"Nije tako sumorno kako se čini. Radio sam u jednoj tvrtki u Wall Streetu onog ljeta prije nego što sam diplomirao. Posljednjeg dana, kad sam ulazio u lift, pritisnuo sam dugme četrdeset dva, baš kao i svakog dana prije toga. Za mnom je ušao neki mladi odvjetnik i pritisnuo četrdeset jedan, pa neki stariji tip koji je pritisnuo četrdeset tri, i na kraju je došao stariji partner i pritisnuo ne znam više ni sam koje dugme. Doslovno sam izjurio iznutra. Odjednom mi se zgadila pomisao na to da će tako izgledati moj ţivot, dan za danom, da ću ulaziti u isti lift, pritiskati isto dugme i odlaziti u istu skučenu prostoriju negdje pod oblacima." "Mogu zamisliti." "Zaista?" "Pogledajte oko sebe. Ovo nije ono što se naziva normalnom stepenicom u karijeri jednog pedijatra." Imala je prekrasan osmijeh, primijeti Jack i sam se nasmije. Nije prije o tome razmišljao, ali njih dvoje su imali u sebi nešto zajedničko, oboje su se odlučili za nekonvencionalan početak karijera. On reče: "Ako je vaše iskustvo nalik mojem, siguran sam da ste u Americi ostavili hrpu prijatelja koji zgrću ogroman novac." "Novac mi nikad nije bio glavni cilj." "Ni meni, ali..." "Ali što?" On se odjednom uozbilji. "Što je sa Sally?" Ona uzdahne, kao da je znala da će razgovor upravo na tom mjestu krenuti u drugome smjeru. "Sally je bila izrazito komplicirana osoba." "Jeste li vas dvije bile bliske?" "Da, uglavnom." "Uglavnom?" Ona slegne ramenima i reče: "Bile smo sestre. Bile smo različite i prelazile preko svojih različitosti." "Koliko sam shvatio, jedno vrijeme je bila ovdje s vama."
"Da. Malo sam se iznenadila kad se pojavila, iako mislim da se u posljednjih nekoliko godina ničemu nisam trebala čuditi." "Kako to mislite?" "Humanitarni rad u Africi nije za Sally. Nemojte me pogrešno shvatiti. Takav rad nije za većinu ljudi. Međutim, nakon što joj je kćer ubijena, Sally je traţila način da to preboli. Išla je iz jedne krajnosti u drugu, od ludih zabava do religije, od dobrotvornog rada do udaje za milijunaša. Na kraju joj, pretpostavljam, ništa nije pomoglo." Konobar im donese hranu, nekavo jelo koje je izgledalo kao riţa pomiješana s komadićima mesa. Jack ga je oprezno probao, ali je bilo iznenađujuće ukusno. "Dobar izbor," reče on. "Sviđa mi se." "Zbilja? Ljudi uglavnom kaţu da im je majmunoliki pauk previše ţestok." "Ha?" "Ma, šalim se." Nasmijali su se, a onda se Jack opet vratio ozbiljnoj temi. "Zaista mi je ţao zbog svega što se dogodilo vašoj sestri, zato vas molim da mi unaprijed oprostite zbog nekih pitanja koja ću vam morati postaviti." "Razumijem." "Ovo pitanje će vam moţda zvučati čudno, ali mislite li da je Sally bila u stanju izvršiti samoubojstvo?" "Samoubojstvo? Ubijena je dok je čekala na raskriţju u svojem automobilu." "Znam. Međutim, zanima me postoji li mogućnost da je unajmila nekoga da je ubije?" Ona pogleda u stranu, ali Jack joj je na licu vidio bol. "Ne znam. Bila sam zabrinuta za nju. Doţivjela je mnogo šokova u ţivotu. Mislim da ste čuli za veći dio njih. Probleme s novcem, manijaka, ubojstvo kćeri, propali brak." "Što je s knjigom koju je pisala novinarka Miami Tribunea? Znate li nešto o njoj?"
Ona zastane pa reče: "Čula sam za nju. Ako je nešto Sally navelo na pomisao o samoubojstvu, onda je to bila ta knjiga. Odnosno, ne ta knjiga, nego stavovi u knjizi." 'Kako ste vi to shvatili?" 'Sally je imala osjećaj da je okrivljuju za činjenicu da ubojica njezine kćeri nikad nije uhvaćen. Mnogo smo razgovarale o tome. Teško su joj padale takve optuţbe." "Jeste li ikad s njom razgovarali o testiranju na detektoru laţi? Ne tvrdim ništa, ali koliko sam shvatio, aparat je reagirao na Sallyn negativan odgovor na pitanje 'Znate li tko je ubio vašu kćer?'" "Barem biste vi - kao čovjek koji je radio na smrtnim kaznama - trebali znati da detektor laţi nije nepogrešiv. Ja sam uvjerene da je i u tom slučaju pogriješio." "Pokazao je da laţe na još jednom pitanju, Pitali su je nešto u vezi s izvanbračnom vezom." "Ako me pitate je li Sally varala svog muţa, onda vam moram priznati da ne znam. Nikad mi nije spomenula da ima ljubavnika. Miguel me nikad nije nazvao i zapitao: 'Hej, jeste li ti i Sally zaista sinoć išle zajedno na večeru?' Znate, takve provjere bile bi očekivane od muţa koji sumnja da ga ţena vara." "Pretpostavimo da je imala ljubavnika. Je li ona bila osoba koja bi... kako da se izrazim?" "Koja bi prikrivala ubojicu vlastite kćeri kako bi zaštitila svojeg ljubavnika? Nipošto. Znam da je to tvrdio tuţitelj i znam da je to Deidre Meadows htjela napisati u svojoj glupoj knjizi. Oprostite na izrazu, ali to je obično sranje. Sally je voljela Katherine najviše na svijetu. Nikad ne bi prikrivala ubojicu svoje kćeri zbog ljubavi prema nekom muškarcu." "A što ako je to činila zbog straha?" zapita Jack. "Što bi to trebalo značiti?" "Ponavljam, nikoga ne optuţujem ni za što. Samo ţelim uzeti u obzir sve mogućnosti. Je li moguće da se Sally bojala identificirati čovjeka koji je ubio njezino dijete zato što se bojala da bi se mogao vratiti i ubiti i nju?"
"Ne. Ne dolazi u obzir." "Zašto ste tako sigurni?" "Zato što poznajem... zato što sam poznavala svoju sestru." "Jeste li znali da ju je proganjao neki manijak prije nego što joj je kćer ubijena?" "Saznala sam za to kad i svi ostali, nakon ubojstva." "Ako ju je netko zaista proganjao, kako moţete sa stopostotnom sigurnošću odbaciti tuţiteljevu teoriju daje manijak zapravo bio njezin ljubavnik i da se Sally bojala identificirati ga kao čovjeka koji je ubio njezinu kćer?" "Zato što sam u to sto posto sigurna. Znam da je nakon ubojstva Sally kao luda pokušavala otkriti tko ju je proganjao." Jack spusti vilicu na stol i razmisli o onome što je upravo čuo. "To nisam znao." "Ali to je istina. Ukoliko Sally nije bila vrhunska glumica, uvjerena sam da nikad nije ni vidjela tog manijaka, a kamoli se zaljubila u njega." "Kako znate da ga je pokušavala uloviti?" "Kao što sam rekla, Sally je došla u Afriku kako bi pokušala zaboraviti sve što joj se dogodilo. Uţasno ju je mučila misao da je ubojica njezine kćeri ostao na slobodi. Naposljetku, više od dvije godine nakon ubojstva, taj čovjek joj je poslao poruku e-mailom dok je bila ovdje u Africi. Bile smo zajedno u Internet kafiću i provjeravale poštu, kad je našla tu poruku." "Što se dogodilo?" "Pregledavala sam svoje pristigle poruke, a Sally svoje. Iznenada je problijedjela kao krpa. Zapitala sam je što se dogodilo, a ona je rekla: 'To je poruka od onog čovjeka koji me proganjao.'" "Jeste li je pročitali?"
"Jesam. Bila je zaista bolesna. Pisalo je samo 'Zdravo, kako si?' Ne biste rekli da ju je on poslao. Ali pretpostavljam da svi manijaci tako započinju komunikaciju." "Što je Sally učinila?" "Počela se dopisivati s njim. Čak je jednom-dvaput bila na online chatu s njim. Imala je plan." "Kakav plan?" "Pokušavala je dogovoriti sastanak s njim." "U Africi?" "Ne. Bila je spremna uskočiti u prvi avion i vratiti se u Miami ako bi pristao naći se s njom." "Zar joj se to nije činilo pomalo opasnim?" "To sam joj i ja govorila: 'Sally, to bi mogao biti čovjek koji je ubio Katherine i tebi zabio noţ u rebra.' Na posljetku sam je nagovorila na oprezniji pristup." "Kakav?" "Da same nastavi komunicirati s njim preko Interneta i pokuša izvući iz njega informaciju koja bi mogla pomoći policiji da ga pronađe." "Je li ta taktika imala ikakvih rezultata?" "Trudila se. Tjednima je davala sve od sebe da izvuče iz njega nešto o tome gdje ţivi, kakav automobil ima, bilo što. Međutim, bio je pametan. Nikad nije otkrivao o sebi mnogo detalja. Uvijek bi promijenio temu i pitao je što ona radi, što ima na sebi, bi li voljela stisnuti veliki znate što i znate gdje." "Je li išta uspjela izvući iz njega?" "Jedne večeri bila je potpuno frustrirana. Govorila je da više neće komunicirati s njim ako joj ne kaţe kako se zove. Dao joj je neko ime, ali i Sally i ja smo bile svjesne da se laţno predstavio." "Koje je to bilo ime?" "Boţe, ne sjećam se. Zvučalo je pomalo jezivo."
"Razmislite malo. Pokušajte se sjetiti." Zamišljeno je gledala u pod dok su joj se kotačići okretali u glavi. "Mislim da se zvao.. .ne. Da, sjetila sam se. Alan Sirap." Jack se ukočio. "Alan S-I-R-A-P?" "Da. Znate tko je on?" Ona očito nije imala pojma daje Sirapovo ime bilo šesto na popisu Sallynih nasljednika. On je bio onaj "nepoznati" kojeg nisu mogli pronaći. Jack se nasloni na stolici i reče: "Ne, ali sve više osjećam da ga poznajem. 33. Nakon ručka Jack je krenuo u šetnju gradom. Ponudio je Rene da će je odvesti natrag u Korhogo, a kako je bila gotova s poslom, rado je to prihvatila. Na nesreću, Land Rover je bio zadimljen kao kućno ognjište. Jack nije bio mehaničar, ali je naučio neke stvari od svog starog dobrog Mustanga, tek toliko da je shvatio da treba barem provjeriti filtere prije vraćanja na istu onu prašnjavu cestu kojom su došli u Odienne. Theo se uvukao na straţnje sjedalo, podignuo noge na naslonjač, a u rukama je drţao presavijene novine. "Znaš, mislim da bi ovo moglo upaliti." Jack je provjeravao zračni filter i čistio prljavštinu s njega. "Otkud znaš? Cijeli dan nisi mrdnuo malim prstom." "Nisam mislio na Rover. Mislio sam na ovaj ehapalo." "Na što?" On podigne čašu i reče: "Pivo koje su mi dali prijatelji iz Belgije. Rekli su da će mi ublaţiti mamurluk." "Misliš da ćeš se ako popiješ još alkohola oporaviti od svega onoga što si već popio?"
"Ne radi se samo o alkoholu. Ovo je pimente kakav se pije na Obali Bjelokosti. Dodaju mu ljutu papriku kako bi bio još ţešći. Samo znam da će me osloboditi mamurluka dok kaţeš keks." "Izvrsno," reče Jack. "Kad se idući put prejedem, nafilat ću se cheeseburgerima s pimenteom." "Mmm. Zvuči primamljivo." Jack spusti poklopac motora, dole do vozačeva mjesta i nagne se kroz otvoren prozor. Automobil je bio parkiran u uličici pokraj hotela i uţivao je u skromnoj sjeni zgrade dvokatnice. Jack zapita: "Je li ti se glava dovoljno razbistrila da malo razmisliš o Alanu Sirapu?" Theo popije gutljaj piva i napravi grimasu, kao da se predozirao s hvaljenim lijekom. "Nema nikakva smisla." "Misliš io što ga je Sally proglasila šestim nasljednikom?" "On je čovjek koji je izbo Sally noţem i ubio njezinu kćer. A Rene kaţe daje njezina sestra htjela odletjeti u Miami i sastati se s njim? To nema nikakva smisla." "Pa, Rene ju je odgovarala od toga. Bilo joj je jasno koliko je to opasno." "Bolje rečeno, koliko besmisleno." "Što bi to značilo?" "Mislim da se Sally moţda nije bojala susreta s njim jer je bila uvjerena da on nije ubojica njezine kćeri." "Znači, misliš da se pokušavala razuvjeriti?" "Ha?" "Jedini razlog zbog kojeg se htjela sastati s manijakom je taj da ga je htjela prestati smatrati mogućim osumnjičenim za ubojstvo njezine kćeri." "Moguće, zar ne?" reče Theo.
"Da, također je moguće da je točno znala u kakvu se opasnost upušta, ali se nije plašila smrti. Jednako kao što se nije bojala umrijeti dvije godine kasnije kad je pokušala unajmiti tvog brata da je ubije." Theo se zamisli. Sunce se pomaknulo točno dotle da se jedna njegova iritantna zraka uspije probiti kroz otvor na krovu. "U svakom slučaju, pretpostavljam da je mrzila tog gospodina Sirapa jedako kao i ostale nasljednike." "Naravno," reče Jack. "Zbog njegova salijetanja tuţitelj je optuţio Sally za pokušaj prikrivanja čovjeka koji je ubio njezinu kćer." "U redu. To znači daje pet od šest nasljednika povezano sa Sallynom prošlošću. Zbog čega ostaje ne baš zanemarivo pitanje o mojem bratu: Kakve veze ima Tatum s njom?" Jack pogleda nakratko u stranu, a onda opet svog prijatelja. "Moţda je upravo on cijelu stvar učinio mogućom i izvedivom. Nagradila ga je zato što ju je ubio." "Ne, ne, to se ne uklapa. Novac nije ostavila kako bi bilo koga nagradila. Htjela je kazniti ljude. Jedini razlog zbog kojeg je htjela kazniti Tatuma nije taj što je njezin plan učinio ostvarivim tako što ju je ubio, nego jer je on taj plan zamalo onemogućio. Odbio ju je ubiti." "Ali, razmisli malo bolje. Zar ostalih petero neće biti još gore kaţnjeni ako Tatuma Knighta učini šestim nasljednikom?" "Za to joj nije bio potreban Tatum. Već je imala Alana Sirapa, ili kako god se zvao. Zašto bi joj bila potrebna dvojica..." Jack pričeka da njegov prijatelj dovrši rečenicu, ali ubrzo shvati da on to neće učiniti. "Dvojica ubojica? To si htio reći?"
Theo popije pivo do kraja, a onda baci bocu kroz otvoren prozor. Razbije se o cigleni zid. "To si rekao ti, a ne ja," reče ljutito. "Theo, ma daj." "Što, ma daj? Nisam prešao cijeli put do ovamo kako bih dokazao da mije brat kriv. Bilo bi beskrajno lijepo od tebe kad bi se barem deset minuta pretvarao da misliš da je nevin." "Jane..." Theo iziđe iz automobila i krene prema hotelu. Jack pođe za njim, ali Theo produţi ravno kroz predvorje i uđe u restoran, vjerojatno po još jednu bocu čarobnog nektara. Rene je bila za prednjim stolom i promatrala ga. "Što je njemu?" zapita. "Loša reakcija na sirup protiv kašlja." Jack zgrabi njezinu torbu i reče: "Moţemo se ukrcati." Uveo ju je u automobil i spremio njezine stvari otraga. Ona sjedne na suvozačevo mjesto, a Jack iza volana. Iako su prozori bili otvoreni, nije bilo ni daška vjetra da ublaţi nevolje koje sije poslijepodnevno sunce. Dok je samo prenio njezinu torbu do automobila, Jack se sav oznojio. Rene pogleda svoj odraz u retrovizoru i stane pripremati kosu na dugu i vruću voţnju. Jack je naglo skrenuo pogled kad ga je uhvatila kako je promatra, iako se činilo da joj ne smeta njegov pogled. Zapita ga drţeći pribadaču među zubima: "Kad ćete smoći hrabrosti da mi postavite to pitanje?" "Koje pitanje?" "Pitanje koje vam se sigurno mota po glavi: zašto Sally nije ostavila niti jedan cent od četrdeset šest milijuna dolara svojoj dragoj sestri Rene?"
Jack skine svoj prašnjavi australski šešir i obriše znoj s vrata maramicom. "To je pitanje svakako među zanimljivijima." "Što čekate?" "Iskreno rečeno, imao sam namjeru pričekati dan-dva, dok se malo bolje upoznamo, kako bih mogao procijeniti laţete li ili ne. Onda bih van postavila to pitanje." ONA GA POGLEDA pronicljivim pogledom i reče: "Mislite da ćete me UPOZNATI tako dobro, zar ne?" 'NE, nisam time mislio... Brzo pročitam ljude, to sam htio reći." Činilo se dA joj je zabavno vidjeti znakove neugodnosti na njegovu licu. UZME ga za ruku i reče: "Ponajprije, ako me ţeliš bolje upoznati, PRESTANI mi se obraćati s 'vi'. To stvara nepotrebnu distancu. A tad, ostavi ovdje svoj prst, molim te." Jack pritisne prstom središte duge zavrnute pletenice na njezinu zatiljku. Rene je svezala svu kosu šarenim komadom tkanine, onako kako to rade afričke ţene koje prodaju po ulicama Kohorga. Za koji trenutak, potpuno se izmijenila, a Jack se nije iznenadio vidjevši da izgledi podjednako provokativno kad joj je sva ona gusta kosa skupljena ispod šešira. ONA pogleda Jacka i zapita: "Da ti sada kaţem?" "Što DA mi kaţeš?" "O SALLY i meni. I njezinoj oporuci." "Moţe, što se mene tiče." "Jesi li siguran? Mogu pričekati ako misliš da bi bolje procijenio moju iskrenost nakon što se zajedno dotruckamo do Korhoga." Otvoreno se podrugivala njegovu "planu". On reče: "Prihvatit ću rizik. Govori."
Ona duboko udahne, a lice joj poprimi ozbiljan izraz. "Zapravo, Sally i ja smo se malo posvađale." "Koliko malo?" "Zapravo, ne tako malo. Gotovo nismo razgovarale jedna s drugom nakon što je otišla iz Afrike." "Što se dogodilo?" "Dok je bila ovdje, sve je bilo super. Svi u organizaciji Children First su je voljeli. Dvije sestre zajedno rade dobra djela, boreći se protiv dječjeg ropstva na plantaţama kokosa. Duboko sam se raţalostila kad je odlučila otići, ali sam mislila da je razumijem. Do otprilike dva mjeseca nakon toga. Onda sam saznala da se Sally udaje." "Za muţa milijunaša." "Ne samo milijunaša. Sallyn megamilijunaš zapravo posjeduje plantaţe kokosa na kojima rade djeca." "Nisam imao pojma o tome," reče on odmahnuvši glavom. "Uh. Sigurno si se osjećala potpuno izdanom." "Bila sam bijesna." "Jesi li još uvijek?" "S vremenom sam shvatila daje Sally u potpunosti upropastilo ubojstvo njezine kćeri. Kao što sam maloprije rekla, pokušavala je sa svime, od humanitarnog rada do udaje zbog novca. Ništa je nije učinilo sretnom." "Osim moţda jedne stvari," reče Jack. "A to je?" "Prema načinu na koji je sastavila oporuku, rekao bih da se radi o osveti."
Pogledaju se u oči. Nakon nekoliko sekundi ona reče: "Vi ste prva osoba s kojom razgovaram o ovome. Čak sumnjam da Sallyna odvjetnica zna sve." "Hvala što si mi rekla. Nadao sam se da ću nakon ovolikog puta doći do istine." "Moţda je vrijeme da i ja saznam istinu. Cijelu istinu." "Kako to misliš?" "Razmišljala sam o onome što si rekao jučer, kako si se pitao je li Sallyn ţivot mogao postati tako bijedan da bi unajmila nekoga da je ubije. Osim mene, mislim da postoji još samo jedna osoba koja ju je poznavala dovoljno dobro da bi mogla odgovoriti na to pitanje." "Slušam." Oči joj se zaiskre, kao da je u nju iznenada navrla energija. "Biste li voljeli upoznati Sallyna bogatoga bivšeg muţa?" "Mislio sam da ţivi u Francuskoj." "On je Francuz, ali provodi ovdje veći dio godine." "Moţeš li nam dogovoriti sastanak?" "Ne mogu obećati, ali budući da imaš prijatelja Thea, mislim da moţemo postići ama baš sve. Raspolaţemo svime: mozgom, ljepotom, snagom. Moramo uspjeti, zar ne?" "Znam tko je od nas snagator. Zato sam ja sigurno..." "Prtljaga," reče ona namignuvši, kao da ţeli potvrditi da ona predstavlja dvije trećine. "A sad otiđi po svog prijatelja. Ne gubimo vrijeme." 34.
Cesta prema jugu asfaltirana je do Mana, grada s oko 150.000 ljudi u prekrasnom prirodnom okruţenju. Zovu ga "gradom osamnaest vrhova", što je moţda pretjerano romantičan nadimak za zbunjujuću i iskreno rečeno ne posebno lijepu kolekciju gradskih četvrti razbacanih po dolini i okruţenih planinama. Jack nije znao što bi očekivao od zapadnoafričkih gradova, ali Man ga je podsjećao na nešto sasvim drukčije, što je tek Theo uspio dobro opisati. "Izgleda kao usrani gradić Colorado bez svih onih bijelaca." Prenoćili su u Manu, a onda ujutro krenuli prema zapadnom području Obale Bjelokosti na kojem se uzgaja kava i kokosove palme. Zrak je bio čist i svjeţ nakon ranojutarnjeg tropskog pljuska, posljednjeg na kraju sedam mjeseci duge kišne sezone. Voţnja na većoj nadmorskoj visini predstavljala je ugodnu promjenu nakon prašnjavih cesta na zaţarenim sjevernim stepama, ali područje nije bilo onako lijepo kao što gaje Jack zamišljao. Visoki grebeni pruţali su uvid u to kako je čitavo područje izgledalo godinama prije toga. "Ima li još puno?" zapita Theo. Jack i Rene sjedili su naprijed, a Theo otraga. Theo im se nasmiješio preko retrovizora i time im osim zuba pokazao ostatke naranče zbog kojih se Jack iz nekih djetinjastih razloga morao nasmijati. To ga je podsjetilo na Nateove smicalice pa se zbog toga sjetio Kelsey i osjetio laganu griţnju savjesti zbog diskretnog ali učestalog divljenja obliku Reneinih nogu od odlaska iz Mana. Zbog toga mu je padalo na pamet da ga Kelsey moţda uopće ne interesira. Moţda je tek uspjela udahnuti ţivot u dio njega koji je zamro nakon razvoda. Dobro smo učinili što smo srezali stvar u korijenu, mislio je. Moţda nije slučajno pohrlio u Afriku na prvi znak bilo čega ozbiljnog između njih dvoje. "Oko pola sata," reče Rene.
Theo nešto promrmlja i nastavi spavati. Sljedećih nekoliko milja cesta je više nalikovala na prljavu stazu. Nestali su svi znakovi šume, a oni su se vozili kroz redove i redove kultiviranih kokosovih palmi. Tisuće njih protezale su se miljama uz brdo i po dolini, a svaka je bila visoka oko šest metara i s velikim sjajnim zelenim listovima. "Uspori," reče Rene. Jack smanji brzinu tako da je automobil jedva klizio dok mu je pokazivala grupu radnika u polju. Vođe grupe bili su mladići goli do pasa, a svaki od njih bio je naoruţan dugom motkom kojoj je na vrhu bio pričvršćen oštri noţ. Njihov je zadatak bio odabiranje kokosovih oraha i njihovo odsijecanje sa stabla. Iza njih su bili još mlađi momci, gotovo dječaci, s mačetama u rukama i cigaretama među zubima, koji su skupljali orahe i otvarali ih. "Pogledajte onog tamo dječaka," reče ona. "Vjerojatno nema više od deset godina." Jack opet pomisli na Natea. "Otkud dolaze ta djeca?" "Odsvuda. Iz Malija, Burkine Faso. Najsiromašnijih zemalja koje moţete zamisliti." "Kako tu dospiju?" "Ponekad ih otmu, ali najčešće prijevarom. Locateurs - odlaze na autobusne stanice, gradske trţnice, bilo kamo, i obećavaju djeci dobar ţivot. Sve je to varka. Sallyn bivši muţ je vjerojatno plaćao nekim locateurima šezdesetak dolara po djetetu. "Ovo je njegova plantaţa?" "Jedna od njih. Jedna od dvadeset tisuća plantaţa." "Dvadeset tisuća?" reče on iznenađeno. "Zvuči kao mnogo, ali u ovoj drţavi ima više od šest stotina tisuća plantaţa kave i kokosa." "To je jako puno."
"Puno novca," reče ona, a pogled joj je opet odlutao prema rudnicima. "I puno djece." On pogleda u njezinu smjeru, potaknut izrazom iskrene zabrinutosti u njezinim očima. Obuzeli su ga proturječni osjećaji: tuga zbog tragedije protiv koje se ona bori, ali istovremeno i divljenje ţaru njezine borbe. Jedna misao mu se učinila neobično sebičnom, a pala mu je napamet dok je promatrao dječake kako se muče na plantaţi: Rene je u svakom pogledu ţena zbog koje se razvedeni muškarac moţe opet osjećati ţivim. "Skreni s ceste," reče ona. Prljava staza opet se pretvorila u asfaltiranu cestu. Jack zapita: "Kamo sad?" "Trebamo se voziti gotovo do Daloe. Tamo Jean Luc ima kuću." Jack je morao razmisliti na trenutak, gotovo zaboravivši da je Jean Luc ime bogatog Sallyna drugoga muţa. "Jesi li ga ikad upoznala?" "Ne." "Znaš li išta o njemu?" "Francuski je građanin, ali uglavnom ţivi ovdje." "Očito bogato." "Očito. Upravo sam spomenula nekoliko detalja o troškovima njegova rada." "Dobra lova u čokoladnim bombonima." "Ovisi o tome što smatraš 'dobrim'." "Pretpostavljam da je Sally znala za njegovo bogatstvo kad je na njega bacila oko." "Prilično je zgodan na jednoj fotografiji koju sam vidjela, ali ima preko šezdeset godina. Sam izvuci zaključak." Zaustavili su se pokraj kapije na kraju asfaltirane ceste. Pred kapijom se pojavio naoruţani čuvar. Theo se oglasi sa straţnjeg sjedala: "Da se ja pobrinem za ovoga?"
"Ja ću to srediti," reče Rene. "Ovo je jedna od situacija u kojima sličnost s mojom sestrom moţe biti od koristi." "Kao da inače nije od koristi," reče Theo. Ona se nasmiješi i iziđe iz automobila. Na pola puta joj pristupi čuvar. Jack je čuo njihov razgovor, ali su govorili na francuskome. "Što govore?" zapita Theo. "Zar ti ja izgledam kao Maurice Chevalier? Ne preostaje mi ništa nego imati povjerenja u nju." "I tebi je to normalno?" "Da." "Dobro. Jer ako me proda ovom tipu, vratit ću se i nareckati ti guzicu onom mačetom." Jack počne potiho pjevušiti jednu pjesmicu. Rene i čuvar su završili razgovor nasmiješivši se jedno drugome i više puta ponovivši merci, merci, što je Jack shvatio kao dobar znak. Ona se vrati u automobil, a čuvar im otvori vrata da prođu. "Što si mu rekla?" zapita Jack. "Mađioničar nikad ne otkriva svoje trikove," odgovori ona. "Jebeš trikove," reče Theo. "Obećala si mu dati pedeset dolara na odlasku." "Dvadeset pet. Otkud znaš?" "To mi je specijalnost," reče Theo. "Vozi," reče ona. Jack je slijedio cestu između kokosovih palmi. Manje su rasle u sjeni velikih banana i stabala kave. Nakon pola milje prašine i prljavštine našli su se na relativno dobro odrţavanoj cesti. Krivudala je oko jezera i vodila do velike kuće na rijeci u podnoţju planine. Bila je to najljepša kuća koju je Jack vidio od slijetanja na afričko tlo, ali je bila daleko od palače kakvu je očekivao. "Prilično skroman smještaj za jednog multimilijunaša," reče Jack.
"Tipično," reče Rene. "Ako se razbacuješ novcem, privući ćeš razbojnike. Unutrašnjost kuće izgleda luksuznije." Zaustavili su se ispred kuće i parkirali Land Rover. Jack je uzeo fascikl s pravnim dokumentima. Jedan Afrikanac je izišao iz kuće i pozdravio ih na trijemu. Čuvar je očito radiovezom dojavio da imaju posjetitelje. On i Rene su nakratko porazgovarali na francuskome, a ona se zatim obrati Jacku i reče: "Ovo je gospodin Diabate, osobni pomoćnik Jean Luca. Zanima ga razlog našeg posjeta." Jack otvori fascikl i pokaţe mu kopiju Sallyne oporuke i njezinu smrtovnicu. "Reci mu da sam odvjetnik iz Sjedinjenih Drţava i da Sallynu bivšem muţu trebam postaviti neka pitanja." Rene prevede što je rekao, a zatim pogleda Jacka i reče mu: "Kakva pitanja?" "Reci mu da se radi o novcu koji..." "Jack, strati priču," reče Theo. "Rene, ponovi opet onaj trik. Pitaj ga ţeli li se još nekoliko puta sresti s Andrewom Jacksonom." "Ne bih imao ništa protiv," odgovori čovjek na engleskome. Jack zasane, ali isplati se dati nekoliko dolara ako čovjek govori engleski. Pogleda u novčanik, a onda se trgne. "Je li Jean Luc uopće kod kuće?" "Na neki način, da," reče čovjek. "Što bi to značilo?" Diabate lagano lupne nogom o pod i malo pričeka. Jack mu pruţi novčanice, a. ovaj ih odmah prebroji ne govoreći ni riječi. Zatim strpa gotovinu u dţep na košulji, očito zadovoljan, pa pogleda Jacka i reče: "Monsieur, Jean Luc je mrtav."
35. Tatum je znao da to nije trebao učiniti. Ali kad mu je odvjetnik na putu, klijent preuzima kormilo. Pogotovo kad i njegov brat ode s njim. Jack mu je izričito naredio prije odlaska u Afriku da ni u kojim okolnostima na bilo koji način ne stupa u kontakt s bilo kojim od ostalih Sallynih nasljednika. Učini li to, izravno će prekršiti odredbu o zabrani prilaţenja. Tatum mu je obećao da će se "drţati zakona" i da "neće učiniti ništa glupo". Tehnički govoreći, on zapravo nije obećao da će poslušati Jackov savjet. Osim toga, ţelio je razgovarati samo s jednim od nasljednika, što je značilo da s preostalih četvero ionako ne ţeli komunicirati, što se u osamdeset posto poklapa s uputama njegova odvjetnika. Prema Tatumovu mišljenju, na takvo nešto je zaista trebao biti ponosan. Gerry Colletti se zatekao nedaleko svoje kuće kad je Tatum naišao na njega. Bilo je rano jutro i Colletti je bio odjeven samo u kućni ogrtač i papuče, a ispod ruke je drţao svjeţe jutarnje novine. Tatum mu se pribliţio s leđa u trenutku kad se ovaj sagnuo da bi pokupio pseću kakicu lopaticom. "Mislio sam da samo pričaš sranja, Colletti. Nisam znao da ih i skupljaš." Colletti ispusti novine i okrene se, očito zapanjen. Istrese izmet u plastičnu vrećicu i reče: "Kršiš sudsku odredbu. Odlazi odmah ili ću zvati suca." "Nikome ne činim naţao." "Nisi na udaljenosti od pet stotina metara od mene. Nema veze činiš li mi naţao ili ne." "Nema veze? Kad je tako, mogao bih te isprebijati kad sam već tu. Nema smisla završiti u zatvoru samo zbog nekoliko riječi."
Colletti napravi korak unatrag, pokušavajući se što više udaljiti od Tatuma. Njegov psić se narogušio i pokazao zube. "Smiri se, Slatkice." "Pas ti se zove Slatkica?" reče Tatum podrugljivo. "Samo priđi bliţe i odgrist će ti nogu. O čemu ţeliš razgovarati?" "Mislio sam da ćemo se nas dvojica sporazumjeti." Nesta napetosti s Collettijeva lica, kao da mu se dopao Tatumov pristup. "Što predlaţeš?" "Kao prvo, trebaš shvatiti da te nisam ja napao na onom parkiralištu." "Baš me briga za to." "Kako to misliš, baš te briga?" "Već sam uvjerio suca da si to bio ti. Mogu uvjeriti i policiju, mogu uvjeriti i porotu, mogu vjerojatno u to uvjeriti i tvog odvjetnika. Nema veze je li istina, sve dok mogu dokazati da jest." "Ne moţeš ti dokazati ništa. Nisi ništa bolji od vreće psećih govana koju drţiš u ruci." "Griješite, gospodine Knight. Svom najboljem istraţitelju sam povjerio tvoj slučaj. Otkrio je neke prilično zanimljive stvari o tebi." Tatum se nasmije i odmahne glavom. "Znači, imam impresivan rezime. Pa što? To ne mijenja činjenice. Nisam te ja izmlatio." "Ne shvaćaš što ti govorim. Ako se ne povučeš i ne odrekneš svog prava na nasljedstvo, mogu ti napraviti probleme kakve ne moţeš ni zamisliti." "Misliš da to ide tek tako?" "Moja ponuda još vrijedi. Zapravo, učinio sam je još primamljivijom. Učiniš li što sam rekao, dobit ćeš pune tri stotine tisuća dolara u gotovini."
"Čak toliko, ha? Trebao bih odustati od svoje šanse da dobijem četrdeset šest milijuna dolara samo zato što ti to kaţeš?" "Ne, nego zato što ćeš završiti u zatvoru ako me ne poslušaš." Tatum se više nije smiješio. Osjećao je kako u njemu raste bijes. "Potpuno si skrenuo s pameti, Colletti." "Naprotiv. Ti si skrenuo s pameti. Za mene je ovo uobičajen posao." "Misliš da si tako pametan, zar ne?" Colletti uzme psa u naručje i pomiluje ga po kovrčavoj crno-bijeloj glavici. "Što misliš, kako sam se uopće uključio u ovu igru?" "To je prilično jasno. Sally Fenning se na svoj način htjela osvetiti svojim neprijateljima. Zastupao si njezina muţa u brakorazvodnoj parnici." "Misliš da sam se zato našao na njezinoj listi?" "Zar to nije dovoljno?" "Oh, Tatume, gluplji si nego što sam mislio. Miguel mije rekao da ne budem oštar prema Sally, zbog čega sam ostao s tonom municije koju nisam mogao upotrijebiti. Prava je sramota iskopati toliko prljavštine o Sally, a onda je pustiti da propadne. Onda mi se upalila lampica. Ako to Miguel ne ţeli iskoristiti, zašto ne bih ja?" "O čemu pobogu govoriš?" "Trebalo je Sally samo malo upozoriti: ako ne udovolji mojim zahtjevima, dat ću u javnost da je Sally bila u vezi s čovjekom koji je ubio njezinu kćer i da ga je prikrivala na sudu." "Od koga si to čuo? "To se tebe ne tiče. Međutim, opet ništa nisi shvatio. Bio sam čak manje siguran u optuţbe protiv nje nego što sam siguran u optuţbe protiv tebe. Ali ipak sam ih upotrijebio."
"Što si upotrijebio?" On se podrugljivo, pobjedonosno nasmije. "Pitaj bilo kojeg odvjetnika koji se bavi brakorazvodnim parnicama koji je za klijenticu imao povrijeđenu suprugu i reći će ti da ju je najlakše smotati oko prsta. Ali natjerati ţenu da raširi noge kad je ona klijentica odvjetnika suprotne strane... E pa," reče zadovoljno, "to je već nešto drugo." "Misliš da ću i ja raširiti noge?" "Ne," reče Colletti naglo se uozbiljivši. "Izgledaš više kao oni koji se saviju i puknu." Tatum mu priđe i ščepa ga za vrat. Drugom rukom je pokušavao zadrţati psa, ali on se izvuče iz Collettijevih ruku i ugrize Tatuma za zapešće. Tatum krikne od bola i baci ţivotinju na cestu. Ruka mu je krvarila. Colletti je trljao svoj vrat. Tatum ga nije dugo drţao, ali ga je stisnuo snaţno. Kad je došao do daha reče: "Jesi li vidio, Tatume? Čak je i Slatkica dobila komadić." Uzme svog dragog psića i ode. Tatum je ostao stajati na mjestu drţeći ruku na raskrvavljenom zapešću. 36. Prešli su gotovo pola puta natrag do Korhoga kad su se zaustavili u jednom hotelu da bi prenoćili. Bilo bi mnogo lakše voziti oko velikog jezera Kossou i ući na glavnu cestu prema sjeveru, ali su se odlučili za onu koja vodi kroz Parc National de la Marahoue, jer Jack nije htio Otići iz Afrike a da ne vidi neke divlje ţivotinje osim Thea. "Bacaju djecu," reče Theo. "Što?" zapita Jack.
Večerali su u jednom maquisu, jeli su pečenu piletinu i attieke, lokalni specijalitet, odnosno prilog od ribanog korijenja. Grupa tinejdţera kretala se u ritmu bubnja, ali se veći dio publike usredotočio na nekakav spektakl. "Kunem se Bogom," reče Theo. "Svuda uokolo djeca lete po zraku." "To su dječji dţongleri," reče Rene. "Dječji dţongleri?" "To je stara tradicija među narodima Guere, Dan i čini mi se Wobe. Iz plemena se posebno biraju djevojčice. Moraju biti mršave, gipke i nipošto plačljive. Najbolje su s pet godina." "I onda ih bacaju u zrak?" reče Jack. Theo se popeo na stolicu da bolje vidi. "Zapanjujuće. Otiđimo pogledati." Rene reče: "Afrika ima neke predivne tradicije, ali ova se baš ne poklapa s mojim profesionalnim stavovima." "Ja bih također radije preskočio," reče Jack. "Kako hoćete," reče Theo. Potom strpa komad pečene piletine u usta i pojuri preko ceste. Jack nalije još jednu čašu palmina vina. Nakon pola boce, postalo mu je ukusno. Rene nadolije u svoju čašu, a zatim je podigne i reče: "Za Jean Luca. Ne počivao u miru." Jack se pridruţi zdravici, shvaćajući zašto Rene ne ţeli mir Sallynu bivšem muţu, čak ni u smrti. "Pravo iznenađenje, ha?" "Ne baš. Daloa zna biti opasno mjesto, čak i kad si oprezan." "On očito nije bio dovoljno oprezan." "Dovoljna je jedna pogreška. Crveni kriţ je odabrao Dolou za godišnje središte aktivnosti Svjetskog dana AIDS-a. Što ti to govori?" "Pretpostavljam da je bio slab na lokalne ţene." "Ili dječake koje je kupio."
U glasu joj je bilo gorčine, ali Jack nije htio ni pomisliti na to koliko se često takvo nešto događa. On zapita: "Kad su se on i Sally razveli?" "Prije nekoliko mjeseci. Zašto?" "Razmišljao sam o tome dok smo bili u autu. Činjenica da je umro od AIDS-a moţda je utjecala na Sallyno mentalno zdravlje." "I ja sam pomišljala na to." "Je li ju Jean Luc zarazio AIDS-om?" "Ne znam." "Poklapalo bi se s nekim stvarima koje sam o njoj čuo." "Što si čuo?" Jack joj nije mogao reći da je Sally pokušala unajmiti Tatuma da je ubije, jer je to bila povjerljiva informacija od njegova klijenta. Morao se drţati općenitih stvari, kao što je činio kad su prvi put razgovarali, u Korhogu. "Jednostavno se činilo da se nije previše bojala smrti. Ne kaţem to tek tako. Znam što je sve proţivjela. Vjerujem da nije imala volje ţivjeti nakon što je njezina kćer ubijena. Ako je uz to dobila AIDS, moţda je osjećala da nema smisla odgađati ono neminovno." "Zar se vraćaš onoj teoriji koju si mi prije spomenuo - da je Sally moţda unajmila nekoga da je ubije?" "Ne bi bilo posebno čudno da je unajmila ubojicu u ovakvim okolnostima." Ona pogleda u stranu, preplavljena tugom. "Lagala bih kad bih ti rekla da nisam bila zabrinuta za Sally. Ali zapravo ne razumijem tu ideju da. bi unajmila nekoga da je ubije. Čemu cijela gnjavaţa? Zašto se jednostavno rije upucala?" 'Moţda zbog tebe." "Okrivljuješ mene?"
"Ne, ne. Upravo suprotno." "Ne razumijem." 'Moţda će ti ovo pomoći da shvatiš. Prije nekoliko godina sam vidio na televiziji priču o jednoj glumici, dobitnici Oscara. Zaboravio sam kako se zvala, ali to nije vaţno. Radi se o tome da je bila tako nesretna da se odlučila ubiti. Problem je bio u tome što se bojala da će se njezini prijatelji i rodbina osjećati krivima jer nisu primijetili njezinu depresiju na vrijeme kako bi spriječili samoubojstvo. Zato je pokušala unajmiti čovjeka da je ubije, kako bi izgledalo kao ubojstvo. Ubojica ju je odgovorio od toga." "Znači, misliš da je Sally..." "Mislim da je mogla naći suosjećajnijeg ubojicu." "Znaš li tko bi to mogao biti?" Jack pogleda na drugu stranu ulice. Theo je plesao s dvije ţene, smijao se, mahao rukama i izvrsno se zabavljao. Odjednom ga je to podsjetilo na njegov razgovor s istraţiteljem Sallyna slučaja, koji ga je upozorio da Tatum nema ništa zajedničko sa svojim bratom Theom. "To je ono što trebam otkriti," odgovori Jack. 37. Kelsey su zanimali slučajevi ubojstva - svi njegovi elementi, od planiranja zločina do njegovih moralnih posljedica. Kazneno pravo bio je njezin omiljeni kolegij na prvoj godini studija i sigurno bi mu posvetila više vremena posljednjih tjedana da je mogla. Sve je više vremena posvećivala slučaju Sally Fenning, a mediji su počeli širiti vijest daje policija suzila broj osumnjičenih.
Ispila je posljednji gutljaj kave i zatvorila knjige. Sveučilišna knjiţnica u Miamiju otvorena je do ponoći, a ona je još jednom ostala do zatvaranja. Već je počelo usisavanje poda, a jedan ţivčani student prava je psovao i vikao na fotokopirni aparat jer je bio isključen. "Laku noć, Felipe," reče Kelsey knjiţničaru s dugom kosom svezanom u rep koji je sjedio za pultom. "Laku noć," odgovori on. Prošla je pokraj senzora i kroz dvokrilna vrata koja vode u dvorište ispred knjiţnice. Noć je bila prohladna pa je odloţila torbu s knjigama na klupu i obukla dţemper. Parkiralište je bilo pretrpano kad je došla na večernje predavanje pa je automobil ostavila podaleko od ulaza. Morala je dosta hodati do tamo, ali to joj nije predstavljalo problem dok nije došla do mračnog prolaza ispod ogromnih krošanja drveća. Kad je došla, sjalo je sunce, ali u ponoć je sasvim drukčije prolaziti tuda. Nije se vidjela mjesečina, ulične lampe niti bilo kakvo svjetlo. Iznad nje su se nadvile guste krošnje koje su pravile sjenu. Grane stabala izgledale su čudno. Neke su se savijale i dopirale čak do tla, iz kojeg je izvirivalo debelo korijenje. Kelsey je prolazila između grana i preskakala korijenje kao slalomaš na usporenoj snimci. Međutim, u mraku nije vidjela jednu granu i udarila je ravno u nju. Trgne se i napravi korak unatrag. Pokušavala se smiriti, ali srce joj je snaţno lupalo, Bila je na pola puta kad iznenada osjeti potrebu da se okrene i potrči natrag. Prisilila se produţiti naprijed, ali je onda naišla na još jednu granu, koja joj se zaplela u kosu. Gurnula ju je od sebe i poţurila dalje, a onda je, u punoj brzini udarila u nešto što ju je zaustavilo, srušilo na tlo i oduzelo joj dah. Međutim, to nije bila još jedna grana.
Pribrala se, ustala i krenula dalje, ali ju je nešto opet srušilo čim je stali na noge, Otvorila je usta da vrisne. On se već bio popeo na nju i koljenima joj pritisnuo trbuh. Leţala je bespomoćno na leđima. "Ne miči se," reče joj tiho, ali odlučno. Govorio je kao da ima komad krpe u ustima kako bi izmijenio glas. Svjetla je bilo tek toliko da. je vidjela da nosi skijašku masku. Međutim, pištolj uperen u njezino lice vidio se sasvim jasno. "Nemojte me povrijediti," reče ona drhtavim glasom. "Nadam se da neću morati." "Molim vas, uzmite moju torbicu, novac, što god hoćete." "Zar imaš četrdeset šest milijuna dolara u torbici, ljepotice?" Osjetila je bol u trbuhu, ali ne samo zbog njegovih koljena. "Što ste to rekli?" "Radiš za Swytecka, a on zastupa Tatuma Knighta." "Da, tako je." "Tatum je jedan od nasljednika u oporuci Sally Fenning." "Ooooh." Pritisnuo joj je cijev revolvera na obraz. "Imaš dva tjedna da to promijeniš." "Što da promijenim? Ne razumijem." "Ne zanima me kako ćeš to učiniti. Ali ţelim da Jack Swyteck u roku od dva tjedna uvjeri svojeg klijenta da se odrekne nasljedstva i isključi iz Sallyne igre." "Ne znam kako ću to učiniti." "Kako god znaš." "Ali, kako?" "Rekao sam ti. Baš me briga kako." "Što ako ne uspijem?"
Pištolj joj je još uvijek bio uperen u lice, ali je osjetila nešto oštro na rebrima. Nije to bio bol, ali je postiglo cilj. "Učini to, kučko. Ili će mali Nate završiti kao i kći Sally Fenning." Prestravila se. Nije mogla disati i jedva je dolazila do riječi. "Molim vas, ne dirajte mi sina." "Začepi! A ovo neka ostane između nas. Odeš li na policiju ili ovo na bilo koji način iziđe u javnost, Nate će platiti cijenu za to. Je li ti jasno?" Suza joj klizne niz obraz i slije se u udubinu od pritiska pištolja. "Je li ti jasno?" ponovi on oštro. "Da," odgovori jedva čujnim glasom. U trenutku je ustao i nju okrenuo na trbuh. "Broji do tisuću prije nego što odeš," reče joj. Ona je ostala leţati s licem u prašini, ne usuđujući se napraviti ni najmanji pokret. Bila je tako preplašena da nije mogla brojiti dok su njegovi koraci sve tiše odjekivali u mraku. 38. Iduće jutro Jack je otišao trčati. Ali ne samo zbog kondicije. Htio je provjeriti svoje telefonske poruke, a do najbliţeg mjesta otkud se mogu obavljati međunarodni telefonski pozivi - cabines telephoniques, kako ih tamo zovu, a to nisu baš telefonske kabine nego privatni telefoni na iznajmljivanje - trebalo je proći dvije milje. Mogao se odvesti automobilom, ali je Theo uzeo Land Rover i krenuo u potragu za uštipcima. Rone ga je upozorila da je to apsolutni gubitak vremena, ali Theo se tako zaţelio uštipaka da nikoga nije slušao. Jack se kupao u znoju dok je došao do trgovine na kraju ceste. Bilo je još rano jutro, a u Miamiju je ljeti znao trčati satima. Ali to nije igralo presudnu ulogu: afrička vrućina pobijedila je Jacka Swytecka rezultatom 1:0. Stavio je ruke na bokove i na trenutak se upitao je li ono što vidi ispred
sebe čudo. U svakom slučaju, njihov Land Rover bio je parkiran u neposredoj blizini, a Theo se naslonjen na njega češkao po čelu. "Što to radiš?" zapita ga Jack. "Jedem kroasan." "A ne uštipke?" "Praktički ista stvar." Jack uđe u trgovinu i plati sluţbeniku, a on ga uputi do privatnog telefona otraga. Nazvao je centralu, zatraţivši da mu prekinu poziv kad cijena prijeđe pedeset dolara, a onda se spojio sa svojom glasovnom poštom. Najnovija poruka stigla mu je prije samo sat vremena, u 1.37 (poslije ponoći) po vremenu u Miamiju. Bila je od Kelsey. Glas joj je podrhtavao i činilo se kao da plače. "Jack, molim te, nazovi me čim dobiješ ovu poruku. Jako je vaţno." To je bilo sve. Slijedile su neke poruke u vezi s poslom, ali nakon Kelseyna poziva nije ih imao strpljenja odslušati do kraja pa je spustio slušalicu. Na trenutak je zastao pokraj telefona i razmišljao. U Miamiju je bilo 3 sati poslije ponoći, ali poruka je zvučala preozbiljno da bi čekao još tri-četiri sata da je nazove. Opet je nazvao centralu, a zatim Kelsey. "Halo?" reče ona. Nije imao dojam da ju je probudio. "Ja sam, Jack. Je li sve u redu?" "Nije," reče ona uzbuđeno. "Ali mi je drago što si me nazvao." "Što se dogodilo?" Brzo mu je sve ispričala. Jack ju je htio smiriti koju minutu, ali se bojao da će mu svaki trenutak prekinuti razgovor. "Jesi li ga vidjela?" "Ne, bilo je previše mračno. Ionako sam gotovo sigurna da je nosio masku."
"Pokušaj se prisjetiti što više detalja, a onda ih zapiši na papir kako ih ne bi zaboravila. Pokušaj se sjetiti njegove visine, mirisa, teţine, je li se osjećao nekakav naglasak u njegovu govoru." "Govorio je kao da ima pamuka u ustima, tako da nisam sigurna kakav mu je glas." "U redu je. Samo to zapiši." "Jako se bojim." "Jesi li zvala policiju?" "Ne." "Kelsey, moraš nazvati policiju." "Ne! Rekao je..." Zastala je, kao da je ostalo nešto što mu nije spomenula. "Što ti je rekao?" zapita Jack. "Jednostavno ne mogu ići na policiju." "Je li ti prijetio?" Opet je zastala, a on je znao da mu je nešto prešutjela, vjerojatno zato da se ne bi brinuo zbog stvari koje ne moţe promijeniti dok je na drugome kontinentu. "Kelsey, vraćam se u Miami." Osjetio je olakšanje u njezinu glasu. Rekla je: "Osjećala bih se puno bolje kad bi se vratio." "Hvala ti." "Ne brini. U redu?" "Sad je kasno." "Mogu unajmiti čuvara da bude s tobom, ako ćeš se tada osjećati sigurnije." "Ne, nema potrebe. Uplašim li se, otići ću k svojoj majci." "Jesi li sigurna?" "Jesam. Samo se vrati kući, Jack. Sve ćemo riješiti kad dođeš." "Dobro. Madam se da se vidimo sutra." "Da," reče ona njeţno. "I ja. se nadam."
Do večeri su bili na mjestu s kojeg su krenuli, na području na kojem se uzgaja kokos u blizini Daloe. Ispostavilo se da će povratak u Miami ići teţe nego što su očekivali. Čitav dan su se vozili do međunarodnog aerodroma u Abidjanu, a to je bila dobra vijest. Ukoliko Jack ne bi bio voljan ispljunuti još trinaest tisuća dolara za let do Mi-arcuja preko Pariza, zaglavili bi u Obali Bjelokosti još barem tri dana. A onda se Theo dosjetio nečega drugoga. "Jesi li siguran da ovima moţemo vjerovati?" zapita Jack. "Oni su Belgari. Jesi li ikad vidio nekog Belgara u kojeg ne moţeš imati povjerenje?" "Tko su pobogu Belgari?" "Ljudi iz Bruxellesa. Znaš, Belgari." "A zašto se tako zovu? Jesu li to Bugari koji ţive u Belgiji?" Theo se pokunji i potjera Land Rover preko najmračnije i najgrublje ceste kojom su se do tada vozili. Rene je tako poskočila na straţnjem sjedalu da je skoro udarila glavom o krov. Jack je samo promatrao sićušne kapljice kiše koje su se počele okupljati na staklu. Belgari? Rene zapita: "Gdje si ih upoznao?" "Cugali smo zajedno u Odienne. Swyteck me tada Ostavio na cjedilu i otišao spavati. Ova dva tipa bila su dovoljno ljubazna da su me upoznali sa svojim afričkim dţinom." "Hoćemo li se sada naći s njima?" "Nc. Traţimo Lutua." "To mi nc zvuči belgarski," reče Jack. Theo no zaustavi na raskriţju bez vidljivoga razloga. Bili su
okruţeni plantaţama kokosa, daleko od gradskog svjetla, a visoko iznad na nebu okupilo se mnoštvo oblaka. "Što ćemo sad?" zapita Jack. "Odavde idemo pješice," reče Theo. "A kamo idemo?" Theo pogleda na kartu. Bila je to samo nerazumljiva hrpa crta koju je načrčkao na salveti dok je preko telefona razgovarao sa svojim prijateljima iz Belgarije. "Ovom cestom. Iza stabala bi trebala biti pista." "Cesta ide u onom pravcu. Zašto ne bismo išli automobilom?" "Zato što su mi tako rekli." "Zašto?" "Zašto, zašto, ne znam zašto. Zajedno smo se napili. Dao sam im svoj broj u Miamiju i rekao da ću se doći osunčati. Oni su mi dali broj prijatelja kod kojih su ostali u Manu i rekli da nazovem bude li mi što trebalo. Nazvao sam. Pomogli su mi. Točka. Zar to nije dovoljno?" "Samo kad su Belgari u pitanju," reče Jack otvarajući vrata. Svo troje iziđe na prljavu cestu. Kiša je stvarala maglovit ugođaj, ali jezivije od svega izgledali su mračni oblaci obasjani punim mjesecom. Jack stavi na glavu svoj australski šešir i uzme torbu sa stvarima. Nije bila tako teška, ali mu se nije činila privlačnom pomisao da će je nositi na leđima tko zna dokle u potrazi za tajnom avionskom pistom. Čula se buka avionskog motora negdje u daljini. Jack je pogledao prema nebu, ali nije vidio ništa. Buka je dopirala odnekud sa zemlje, vjerojatno s piste iza visokih kokosovih palmi. Theo pogleda na sat i reče: "Sranje, čovječe. Moramo poţuriti."
Rene reče: "Vratit ću Land Rover čim stignem u Korhogo." "Hvala," reče Jack. "Hvala na svemu. Zaista, bila si nam od velike pomoći." "Nema na čemu. Samo mi je ţao što smo se morali upoznati u ovakvim okolnostima." "I meni. Ali, ako ikad dođeš u Miami..." Ona se nasmiješi i reče: "Dobro. A ako ikad opet dođeš u Korhogo... nemoj me zvati. Jer, to bi značilo da si potpuno poludio." Jack se nasmiješio, a ona ga je na brzinu poljubila u obraz. "Vidimo se," reče ona. "Da, vidimo se," odgovori Jack iznenađeno. Gledao ju je kako ide prema automobilu, sjeda za volan i odlazi. Theo se nakašlje i reče: "Da, da, da i uvijek vam ostaje Pariz. Hajde sad, Bogie, avion polijeće," Jack pogleda noćno nebo, toje je definitivno naviještalo ozbiljnu kiša. Motor aviona brujio je još glasnije. "Idemo," reče Jack. Trčali su jedan pokraj drugoga po prljavoj stazi, vodeći računa o tome da ne iščaše gleţnjeve. Jack je jedva disao, Theo je stenjao, a avion se činio sve bliţim. "Samo.,, još... malo," govorio je Theo, jedva hvatajući dah. "Hoće li nas čekati?" "Ma kakvi." "Hoćeš reći, zakasnimo li..," "Ostat ćemo tu s antilopama," uspije ga nadopuniti Theo. Jack je ubrzao, a Theo slijedio njegov primjer. Cesta je išla ravno kroz redove kokosovih palmi, mjestimice prošaranih ogromnim lišćem banana nalik na lepeze. Magla se pretvorila u pravu kišu i Jack je čuo kako velike kapi padaju na lisnati pokrov. Potrčali su između stabala i izbili na
čistinu sa suprotne strane. Čim su se našli na otvorenome, kiša je postala pljusak. U roku od nekoliko sekundi bili su mokri do koţe. "Sranje!" reče Jack. "Eno aviona," reče Theo. Pokazivao je prema paru svjetala na kraju daleke takozvane piste, koja je u stvari bila obična ravnica pokrivena travom i prljavštinom. "Rekao si da nas čeka prop-jet." "Lagao sam." "Što je to?" "Dvomotorna Cessna." "Rekao sam ti da ne volim takve krntije." Theo pogleda prema nebu. "Onda ovu noć ostani ovdje i spavaj u lokvama." Okrene se prema avionu. Jack malo promisli, a onda krene za njim. Kad su došli do kraja piste, neki čovjek je iskočio iz aviona. Bio je gotovo ogroman kao Theo i odjeven sasvim u crno. Jack i Theo se ukoče. Uperio je pištolj u njih. "Polako, čovječe," reče Theo. "Mi smo prijatelji Hansa i Edgara." "Belgara," reče Jack. "Kako vaša ime?" Govorio je s akcentom koji Jack nije mogao precizno odrediti. "On je Jack, ja sam Theo." Čovjek se nasmiješi i spremi pištolj za pojas. "Ja sam Lutu. Uđite." Theo korakne naprijed, ali Jack se nije micao. Theo reče: "Hajde, Jack."
Kiša je padala, motori brujali, a ovaj prijatelj ludih Belgara spremao je pištolj. Jack reče: "Mislim da neće ići." Upravo u tom trenutku pojave se još dva svjetla na drugome kraju piste. Bio je to otvoreni dţip pun ljudi. Dvojica od njih nosili su puške preko ramena. "Oh, Boţe," reče Lutu. "Zašto, oh, Boţe?" reče Jack. "Znao sam da vas ne smijem čekati tako dugo. Čini se da nećemo krenuti bez tučnjave." "Kako to misliš 'krenuti'?" zapita Theo. "Kako to misliš 'bez tučnjave'?" zapita Jack. "Vlasnik ove plantaţe ne plaća svoje račune, uzet ćemo ovaj avion iza. Tako to. Ali vlasnik moţda neće biti sretan zbog toga, vi razumijete?" Jack pogleda Thea i reče: "Zar smo uključeni u krađu?" "Kako sam to mogao znati?" Jack ga izlupa po glavi i ramenima svojim mokrim šeširom. "Hej, hej, hej," reče Theo. "Ţeliš li ići kući ili ne?" U mraku odjekne pucanj. Dţip pun naoruţanih čuvara pribiţa-vao im se velikom brzinom. "Sranje!" reče Jack. "Upadajte!" reče Lutu. Uzverali su se preko krila aviona do kabine. Lutu je sjeo na mjesto pilota, Theo se ugurao do njega, a Jack je sjeo iza njih. Avion je krenuo prije nego što je Jack uspio pronaći pojas za vezanje, a motori su brujali dok ih je Lutu upozoravao da prikupe svu moguću snagu. Krenuli su po prljavoj pisti, a cijeli se avion tako jako tresao da je Jack poskakivao kao lopta s jedne strane ne drugu. "Ţao mi je," reče Lutu. "Moramo podići avion što prije!"
Jack se drţao rukama za sjedala kako ne bi glavom udario o krov. Kiša se cijedila niz staklo, a brisači su divljački radili svoj posao. Uspio je vidjet brzi dţip. Situacija je nalikovala na igru, aviona protiv dţipa, Lutua i luđaka koji je puškom nišanio prema njima. Jack ugleda iznenadni bljesak u visini čovjekova ramena. Pucaju na nas! "Oooo-paaa!" vikne Theo od uţitka. Avion je naišao na još jednu veću rupu na pisti pa je Jack poletio u zrak. Morao se za nešto uhvatiti, a prvo što mu je došlo pod ruku bio je Theov vrat. "Oooo-khhhrrr!" Lutu potegne upravljač, a poskakivanje prestane čim su se za nekoliko dragocjenih centimetara odignuli od tla. "Diţi se!" reče Jack. "Gledaj sad," reče Lutu. Avion je drţao na ravnomjernoj visini, s koje je mogao pobrisati sada prestravljenu ekipu u dţipu. "Jesi li lud?" vikne Jack. Avion se brzo pribliţavao. Svi ljudi iz dţipa su iskočili prije nego što je proletio iznad njih. Dţip su ţrtvovali kako bi spasili vlastite glave. "Oooo-paaa!" vikne Theo. "Oh, sranje," reče Lutu. Visoka stabla na kraju piste sve su se više pribliţavala. Lutu naglo usmjeri avion prema nebu. Jack se morao izvrnuti na svom sjedalu pa je snaţno udario glavom gotovo se onesvijestivši. Davao je
sve od sebe da se vrati u prijašnji poloţaj. Podignuo se na koljena i pogled usmjerio na sve bliţe krošnje drveća. "Idemo, mala," reče Lutu. "Molim te, Boţe," reče Jack. Prešli su najviše stablo za dobrih pedeset centimetara. "To!" reče Theo. On i Lutu pljesnu dlanom o dlan. Jack prstima provjeri razvoj novonastale kvrge na glavi. Theo se okrene, nasmiješen, i reče: "Za ovo ćeš mi se morati oduţiti, Swyteck!" "A-ha, jedva čekam da ti se oduţim." Zavukao se na svoje sjedalo manijakalno traţeći pojas dok je avion sve dublje tonuo u noć. 39. Atmosfera u konferencijskoj sobi Vivien Grasso bila je čak napetija nego što je Jack očekivao. Kao osobna zastupnica pokojne bogatašice, Vivien je sjedila na čelu stola. S njezine lijeve strane smjestili su se Jack i Tatum, a do njih Deirdre Meadows i njezin odvjetnik. S druge strane stola sjedili su Miguel Rios, Gerry Colletti i Mason Rudsky, svaki s vlastitim odvjetnikom. Sve su oči bile uprte u Jacka, kao da su htjele izgovoriti: "Bolje za tebe da ovo bude dobro." Odmah po povratku u Miami, Jack je nazvao Vivien i zatraţio da sazove sastanak u svom uredu odmah u ponedjeljak ujutro. Naravno, Jack se nadao da će promatrajući ravno u oči ostale nasljednike moţda dobiti nekakav uvid u to tko je mogao zaprijetiti Kelsey. Međutim, to mu je bio sekundaran cilj i njemu je morao pristupiti na suptilan način, budući da se nakon napadačeva
upozorenja Kelsey bojala reći i riječi o tome policiji ili bilo kome drugome. Jack je bio mnogo izravniji kad je na dnevni red došla njegova glavna tema. "Rene mi je rekla da je Alan Sirap Sallyn manijak koji ju je proganjao." U prostoriji je nastupila tišina i činilo se kao da traje čitavu vječnost. Naposljetku Vivien reče: "Znači, Alan Sirap zaista postoji?" "Ne. Prema Reneinim riječima, to je laţno ime koje je rekao Sally prilikom jednog od njihovih kontakata putem Interneta. Međutim, to je jedino što je Sally znala o njemu." "Nisam sigurna da je to dovoljno," reče Vivien. "Dovoljno za što?" zapita Jack. "Dovoljno da bismo mu pripisali nasljedstvo. Ne kaţem da je takvo nešto nemoguće. Sigurna sam da u povijesti sud prihvatio odluku iz oporuke čak i u slučaju kad je bio naveden samo nadimak ili pseudonim nasljednika. Međutim, bila bi nasljednikova duţnost da dođe i dokaţe da je on zapravo ta osoba koja se spominje u oporuci." Opet nasta muk, kao da je svatko od prisutnih razmišljao o spomenutim komplikacijama. Jack reče: "Zrači, proglasivši Alana Sirapa svojim nasljednikom, Sally je pozivala čovjeka koji ju je maltretirao da dode i predstavi nam se. Bolje rečeno, pruţila mu je mogućnost izbora: priznaj da si ubojica i zgrabi svojih četrdeset šest milijuna dolara, ili jednostavno šuti." "Ne mogu govoriti o tome kakve je namjere imala Sally," reče Vivien, "E pa, ja mogu," uključi se Miguel. "Čini se kao da ste svi zaboravili da sam bio u braku sa Sally i da sam bio s njom kad se taj napadač prvi put pojavio i, ako mene pitate, on je pokvareni seronja koji je ubio našu kćer. Zato jednu stvar odmah raščistimo: taj Sirap neće doći i priznati tko je, čak niti zbog četrdeset šest milijuna dolara."
"To ovisi," reče Jack. "Moţda je uvjeren da nitko ne moţe dokazati da je učinio išta više osim što je poslao Sally nekoliko poruka preko Interneta." Tuţitelj se trgnuo, kao da su ga ove riječi o "dokazu" pogodile u ţivac. "S duţnim poštovanjem prema gospodinu Riosu, već znamo da gospodin Sirap - tko god on bio - neće zauvijek šutjeti. Svatko od nas je dobio pismo u kojem smo upozoreni da odustanemo od igre." "Tako je," rekoše ostali, odjednom sloţni. Rudsky nastavi: "Znači, sad nam je poznato nekoliko ključnih činjenica. Kao prvo, svatko od nas je dobio pismo upozorenja od gospodina Sirapa. Drugo, znamo da je Sirap ime čovjeka koji je proganjao Sally Fenning. Treće, barem neki od nas sumnjaju da je on onaj tko je napao Sally i ubio njezinu kćer. U osnovi, sve se svodi na ovo, dame i gospodo: izgleda da smo svi zarobljeni u igri za preţivljavanje s najpohlepnijim od svih hladnokrvnih ubojica." Opet nastupi tišina, razmijene se zabrinuti pogledi - tišina koju prekine usporeno, sarkastično pljeskanje dlanova. Gerry Colletti je potaknuo društvo na pljesak. "Lijepo, Swyteck," reče suho. "O čemu to govorite?" On pogleda Jacka, a zatim ostale koji su sjedili za stolom, kao da od njih traţi podršku. "Svima nam je poznato da se do Sallyna novca moţe doći na dva načina. Jedan je nadţivljavanjem ostalih. Drugi je uvjeravanjem ostalih da se povuku. Mislim da sam u pravu, zar ne, gospođo osobna zastupnice?" "U pravu ste," odgovori Vivien. "Dakle, budući da nismo voljni ubijati jedni druge, moramo smisliti taktiku. Mogli bismo se dogovoriti, tako da recimo svatko od nas dobije jednu šestinu. Taj put još nismo ispitali, ali svi se trudimo biti bolji od ostalih, zar ne? Svi nastojimo doći u situaciju da se dokopamo većega dijela."
"Ne govorimo o tome tko se što trudi," reče Jack. "Sve što radimo, radimo da bismo bili bolji," reče Gerry. "Neki od nas su pametni, neki nisu. Barem jedan od nas je tako proziran da me je čak izmlatio," reče on gledajući ravno u Tatuma, "i pokušao me prisiliti da odustanem. Ali sad se čini da se gospodin Knight uspio predstaviti kao netko tko ima djelotvorniji plan: nasmrt preplašiti ostale nasljednike, uvjeriti sve da nas gospodin Sirap ţeli ubiti, tako da najslabiji među nama napuste utrku." "Hoćete reći da sam organizirao današnji sastanak kako bih vas zastrašio?" reče Jack. "Kolika je vaša zarada pobijedi li Tatum Knight, gospodine Swyteck? Jedna trećina od četrdeset šest milijuna dolara? Ne zvuči loše." "Ovo je prilično cinično od vas," reče Jack. "Samo mogu reći da se nadam da ostali nisu tako ograničeni i da će ovo shvatiti ozbiljno." "I ja se nadam da će shvatiti ozbiljno," reče Gerry. "U tu svrhu sam spreman iznijeti svima prisutnima prijedlog, isti prijedlog koji sam na početku iznio klijentu gospodina Swytecka. Platit ću dvjesto pedeset tisuća dolara u gotovini, odmah. Pod uvjetom da se odreknete nasljedstva. Prisutni se pogledaju između sebe, ali nitko ne reče ni riječi. "Je li itko zainteresiran?" zapita Gerry. "Je li ovo zakonito?" zapita Deirdre. Vivien odgovori: "Ne vidim u tome ništa što ne bi bilo po zakonu. Posve je uobičajeno između nasljednika jedne oporuke da pregovaraju između sebe." "Eto, čuli ste," reče Gerry, "ravno iz usta pravde." Deirdre napravi grimasu i reče: "Tko bi bio dovoljno lud da odustane od prilike da dobije četrdeset šest milijuna dolara?"
"Mislim da bih to bio ja," reče Mason Rudsky. Svi pogledaju tuţitelja. Gerry reče: "Pristajete?" Činilo se kao da je Rudskyjev odvjetnik svaki trenutak mogao dobiti srčani udar. Glas mu je podrhtavao dok je gledao svojega klijenta i govorio: "Nemojmo se ni u što zaletjeti, Masone." Rudsky reče: "Glupost. Netko je već premlatio Gerryja Collet-tija. Sad izgleda da je šesti nasljednik ubojica djeteta. Mislim da ovo moţe završiti jedino tragično." "Porazgovarajmo o ovome nasamo," reče njegov odvjetnik. "Ne, odustajem. Gospođice Grasso,čim gospodin Colletti uplati novac, dostavit iu vam sve papire koji su potrebni za odricanje od nasljedstva." "Jeste li sigurni?" zapita ona "Jesam." Gerryju oči zablistaše. "Još netko?" Svi se okrenu oko sebe kako bi procijenili što se odigrava u gla-vima ostalih. Gerry reče: "Eto, krenulo je. Gospodin Rudsky je upravo zaradio četvrtinu milijuna dolara. A ostalima su se šanse povećale s jedan naprema šest na jedan naprema pet." "Jedno samo imajte na umu," reče Rudsky. Pogledom je prešao preko prostorije, pogledavši svakog ponaosob u oči. "Rezultat bi mogao biti odličan, ali bi mogao biti i katastrofalan. U svakom slučaju, ono što je rekao gospodin Colletti apsolutno je točno: šanse su vam veće. Zajedno ili za drugo." Tuţitelj i njegov odvjetnik ustanu. Ostali se nisu ni pomaknuli, a dvojac je napustio prostoriju bez pozdrava. Vrata su se zatvorila i uslijedila je duga tišina za vrijeme koje nitko nije znao što bi rekao.
Jack je zaključio da je svoje mišljenje bolje zadrţati za sebe. Ni sam to ne bih mogao reći bolje, gospodine Rudsky. 40. Kelsey nije mogla disati. Ili je barem imala takav osjećaj. Na nekoj razini svijesti osjećala je da joj se grudi i pluća nadimaju, ali srce joj je hvatala panika kad bi pokušala doći do zraka. Udahnula je. Hladni, teški zrak prostrujao joj je kroz nosnice i grlo poput noţa. Mogla je udahnuti zraka koliko je htjela, ali nije mogla izdahnuti. Kao da joj je nadirao u pluća i tamo se zadrţavao i bez obzira koliko se trudila, nije ga mogla izbaciti van. Iskolačila je oči, zamahnula rukama. Pokušala je vrisnuti, ali nije bilo koristi. Zrak je bi previše gust, previše vlaţan. Voda! Tonula je, brzo nestajala i uzaludno se borila. Noge su joj bile suhe, ali glava je bila posve mokra, zaronjena u nešto, zarobljena. Nije se mogla pomaknuti, čak niti okrenuti glavu. Mogla je samo još jače udisati, upijati hladnu crnu tekućinu koja ju je gušila. Sobu je obuzeo mrak. Mozak joj se raščistio. Odjednom je bila suha, a pluća su joj postala sasvim čista. Međutim, srce joj je još uvijek snaţno udaralo dok su joj u mislima bljeskale slike, iako se više nije radilo o snu. Bio je to napola san, napola sjećanje - uţasno sjećanje na najgori dan u Nateovu ţivotu, dan koji je bio tako strašan da ga se njezin um nije ţelio prisjetiti, osim u trenucima kad je bila previše umorna da bi mu se othrvala, uronula u polunesvjesno stanje duha. Kelsey je trčala po pločniku i nije niti pokucala na ulazna vrata. Bila je to kuća njezine starije sestre i mogla je doći i otići kad god je htjela. Dok je idući u kuhinju prolazila kroz dnevnu sobu, čula je kako se sestra smije s grupom prijateljica kartajući se. Pozdravila ih
je, a onda otišla u sobu gdje su se djeca igrala na podu. Kelsey ih je nabrojala petero, tri dječaka i dvije djevojčice, a svi su bili zaneseni gradnjom dvorca od Lego kockica "Gdje je Mate?" zapita ona. DJECA su se smijala i prepirala u isto vrijeme, previše zaokupljena svojim dvorcem da BI joj odgovorila. Neka starija ţena sjedila je NA kauču. Jednim okom je promatrala djecu, a drugim televiziju. "U kuhinji JE," REČE ona. "Sa svojom majkom." 'NE, JA SAM njegova majka." "REKAO JE da hoće svoju mamicu." KELSEYNO srce je zadrhtalo. Krenula je natrag niz hodnik, provirujući PUTEM U Spavaće lobe i zovući Natea. po imenu, ali odgovor nije stizao. "GDJE JE Nate?" reče došavši u kuhinju. NJEZINA SESTRA je pogled drţala uprt na kartama. "U SOBI S ostalom djecom." "NE, nije." "KAKO MISLIŠ, nije?" "NEMA GA tamo. Nigdje ga nema!" JOŠ JEDANPUT ga je zovnula po imenu, dovoljno glasno da ju se MOGLO ČUTI U CIJELOJ kući. Tišina. ŢENE SU ODLOŢILE igraće karte i otišle u raznim pravcima - jedna u dnevnu SOBU, JEDNA u garaţu, jedna u dvorište. "Natel" "Gdje si, Nate?" "Nate, zlato!" Kelsey je potrčala u vrt vičući njegovo ime svom snagom. Trčala je s jednog kraja kuće do drugoga, zavirujući u kante za smeće i iza drveća. Trčeći punom brzinom došla je do ugla, a onda zastala zapanjena. Oko kuće je bio izgrađen drveni trijem. Na podu se nalazila velika bačva. Bila je pokrivena velikim plastičnim poklopcem kako unutra ne bi upadalo lišče niti nečistoća. Osim
toga, trebao je spriječiti i djecu da se uvlače unutra. Međutim, nije bilo brave. Pojurila je uz stube, a ondu skoro pala na koljena. Na podu pokraj bačve leţao je Nate u nesvijesti. "Nate!" viknula je skočivši iz kreveta. Zadihala se, a niz lice joj je klizio znoj dok je gledala oko sebe po sobi. Bila je to njezina spavaća soba, shvatila je, nakon čega joj je bilo lakše. Bila je kod kuće. Imala je još jednu noćnu moru, ili bolje rečeno uspomenu koja ju je proganjala u snovima. Nate je u to vrijeme imao samo dvije godine. Nije znao plivati, ali je bačva hvala Bogu bila samo napola puna. Kelsey se izvukla iz kreveta i nečujno otišla u kuhinju. Svjetlo je još uvijek bilo upaljeno, a fotokopije su i dalje bile na stolu, na istom mjestu gdje ih je i ostavila. Nakon onog napada prikupila je dodatne informacije o smrti Sallyne kćeri. Proučavala je materijal prije odlaska na spavanje, što se pokazalo velikom greškom. Ili moţda pravovremenim upozorenjem. Sjela je za stol i počela listati stare članke. Zaustavila se na posljednjem, s medicinskim izvješćem o načinu na koji je djevojčica umrla. "Gušenje izazvano utapanjem." Kelsey još jednom preleti preko članka, iako se nije mogla dobro koncentrirati ni na što. Sama pomisao na takav događaj previše je bolna svakoj majci, svakom normalnom ljudskom biću. Taj je luđak - tko god bio - oprao ruke i noţ u kadi, a onda utopio djevojčicu u vodi obojenom krvlju njezine rođene majke. Kelsey je zadrhtala pri pomisli na to, a riječi čovjeka koji ju je napao ispred fakultetske knjiţnice još jednom su joj odjeknule u mislima: "Ako Tatum Knight ne odustane, mali Nate će završiti kao i Sallyna kći."
San ju je tako iscrpio da je gotovo morala drţati glavu rukama kako bi mogla razmišljati. Još uvijek je bila čvrsta u odluci da ne zove policiju. Da ju je čovjek htio silovati ili učiniti što naţao Nateu, to bi lako uradio. On je htio da se Tatum isključi iz igre - i ništa drugo. Morala mu je povjerovati kad je rekao da će Nate platiti umiješa li se u ovo policija. Međutim, netko negdje ju je na neki način pokušavao upozoriti da nešto mora poduzeti. Zašto bi inače usnula taj san? Osim ako nije trebao značiti da je već prekasno. Od pomisli na to je protmula. Brzo je ustala i uzela telefon u ruku. Kelseyna majka ţivjela je u luksuznom stanu s osiguranjem dvadeset četiri sata dnevno. Bilo je to najsigurnije mjesto što ga je Kelsey mogla zamisliti. Odlučila je da neće ići s njim, međutim, jer nije htjela da on ili majka vide zabrinutost u njezinim očima. Okrenula je broj i odgovorila na majčino sneno Halo. "Mama, bok, ja sam"... "Znam da je kasno, oprosti. Ali sam jednostavno morala čuti kako je Nate. Je li dobro?"... "Hvala Bogu." Udahnula je, a glas joj je drhtao dok je izgovarala iduću rečenicu. "Zaista mislim da je najbolje da jedno vrijeme ostane kod tebe." 41. Deirdre Meadows je zurila u prazan monitor. Čak ni brojanje u uţurbanim prostorijama Tribunea nije moglo pokrenuti tok misli o izvještavanju o zločinima. Nije mogla krivnju svaliti na nedostatak materijala - na Biscayne Boulevardu pronađena je mrtva kurva, okruţni sudac uhvaćen je u primanju mita, a još nije bilo ni vrijeme za ručak - ali njezine misli odlutale su u drugome pravcu. "Što se kuha?" zapita je urednik prolazeći pokraj njezinog neurednog stola. "Oh, uobičajeni specijaliteti Miamija," odgovori ona lijeno.
Osjećala je grč u ţelucu posljednja dvadeset četiri sata, otkako je otišla iz ureda Vivien Grasso. Za sve je bio kriv Jack Swyteck. Vratio se iz Afrike i odmah upozorio sve oko sebe da su moţda u opasnosti zbog "Alana Sirapa". Nju su napali psi i prijetio joj je luđak koji je rekao da će ubiti ili nju ili nekog od nasljednika - a ona to nikome nije spomenula. Nije voljela misliti da je motivira novac. Bilo je to pitanje njezine vlastite sigurnosti. Ali je li šutnja zaista jedini način? Kvragu, pomisli. Nije ona odgovorna za ţivote ostalih. Ako sada ostanu u Sallynoj igri - nakon poruke od Alana Sirapa, nakon Swyteckova upozorenja da je taj Sirap proganjao Sally, nakon što je Tatum Knight premlatio Gerryja Collettija, nakon što je Gerry svima ponudio četvrt milijuna dolara - onda su sami krivi za sve što im se dogodi. Zazvonio joj je telefon i podignula je slušalicu. "Meadows," reče ona. "Kako se jutros osjeća moja omiljena novinarka?" U grlu ju je stegnulo. Bio je to onaj isti mehanički glas - njezin izvor. "Nisam ja tebi ništa omiljeno, čovječe." "Nije istina. Ja sam čovjek od riječi i nakon dva tjedna šutnje postala si mi partnerica. Teško je povjerovati daje toliko vremena prošlo od našeg posljednjeg razgovora, zar ne?" "Što hoćeš od mene?" zapita ona. "Ponavljam, moram ti čestitati. Jasno mi je da si došla u iskušenje da obavijestiš ostale o našoj suradnji, ali si postupila ispravo. Drţala si jezičinu za zubima." "Otkud to znaš?" "Imam svoje izvore. Kao i ti." "Koga?"
"Ma daj." "Kako znaš da su pouzdani?" "Pouzdani su. Svatko bi im vjerovao." Posegnula je za olovkom i blokom papira. "Koliko bih im voljela vjerovati?" "Dovoljno da ovo zapišeš." Ukočila se. Vidio ju je, ili ju je jednostavno tako dobro poznavao da je znao da je uzela pribor za pisanje? On reče: "Odlučio sam te nagraditi. Smatraj to malim poticajem za dobro ponašanje." "Slušam." "Siguran sam da nisi zaboravila naš mali sporazum - da ćeš umrijeti prva ili naslijediti četrdeset šest milijuna dolara." Glas joj je oslabio. "Kako bih to mogla zaboraviti?" "Dobro. Zato što ne bih htio da pomisliš kako sam postao mekši. Samo ţelim da ti postane jasno da je svima u interesu da uradiš ono što ti kaţem." "Kako to misliš?" "Ne moraju svi umrijeti." "Nitko ne mora umrijeti." "To ovisi o tebi, zar ne?" "Ne," odgovori ona oštro. 'To sa mnom nema veze." "Ne obraćaj mi se takvim tonom," reče on povisivši glas ."Jer bih se mogao predomisliti." Potisnula je gnjev u sebi i pokušala smirenim glasom zapitati: "Predomisliti se u vezi s čime?" "Imam priču za tebe."
Opet je uzela olovku u ruku, a ruka joj je podrhtavala dok ju je prislanjala na papir. "Kakvu priču?" "Radi se o Tatumu Knightu." "Dobar početak." "Evo što ţelim da napišeš. Tatum je upoznao Sally Fenning dva tjedna prije njezine smrti. Odvezao ju je u bar u vlasništvu svoga brata, Thea, koji se zove Sparky's." "O čemu su razgovarali?" "Traţila je od njega da je ubije." Na trenutak nije mogla progovoriti ni riječi. "Što?" "Imaš problema sa sluhom?" "Ne. To je zanimljiva priča. Ali ne mogu napisati takvo nešto bez dokaza." "Moţeš. I hoćeš." "Ali moram imati nekakav izvor prije nego što Tribune objavi..." "Začepi i slušaj, jebemti! Nisam ti rekao da istraţuješ priču nego da je napišeš." Zastala je, zbunjena. "Zašto bih je pisala ako je neću moći objaviti?" "Odnijet ćeš priču Jacku Swytecku i zaprijetiti mu da ćeš je objaviti." "Kako?" "Reći ćeš mu da će priča osvanuti na sutrašnjoj naslovnici - ukoliko njegov klijent ne zatraţi od Sallyne odvjetnice da izbriše njegovo ime s popisa nasljednika." Deirdre je dobro čula svaku riječ, ali ništa nije pribiljeţila. Sve je bilo previše bizarno. "O čemu se tu radi?"
"Kao što sam rekao, ne moraju svi umrijeti. Ako moţemo srediti da neki od nasljednika dobrovoljno odustanu, to je isto kao da su mrtvi, zar ne?" Na trenutak je razmislila, prisjetivši se da je Gerry Colletti rekao to isto na jučerašnjem sastanku. "Tako je." "Zato napiši tu priču, Deirdre. Napiši je kako treba. Uvjeri Tatuma Knighta da će postati glavni osumnjičeni za ubojstvo Sally Fenning. Jer, ako ne odustane od nasljedstva, vratit ću se prvotnom planu. Netko će umrijeti." Linija se prekinula. Nije ga više bilo. Deirdre je polako odloţila slušalicu na njezino mjesto, a onda se zavalila na naslon, mentalno iscrpljena. Nije bila oduševljena idejom da će nekome morati prijetiti, ali bolje je i zaprijetiti Tatumu Knightu intrigantnom pričom nego maknuti se u stranu i čekati da njezin izvor pobije ostale nasljednike. Tapkala je prstima po pisaćem bloku i razmišljala. Sally Fenning je unajmila Tatuma Knighta da je ubije. Napiši to, ali ne objavljuj. Same riječi na papiru bit će dovoljne da uvjere Tautma Knighta da je vrijeme da odustane od utrke za četrdeset šest milijuna dolara. Samo riječi... Ne, zaključi. Ne samo riječi. Same riječi nemaju moć, ili barem ne dovoljno moći da zastraše ljude poput Jacka Swytecka i Tatuma Knighta. Riječi su moćne jedino ako su istinite. Bacila je pogled preko radne prostorije. Zaustavio se na brončanoj plaketi na zidu u čast bivših Tribuneovih dobitnika Pulitzerove nagrade. Onda je prešao na vrata ureda urednika koji je odbio njezin prijedlog da istraţi slučaj Sally Fenning. Boţe dragi, zapitala se. A što ako je to istina?
42. Juţni Coconut Grove je splet mirnih ulica koje prolaze kroz tropsku šumu. Nisu slučajno dobile imena kao što su Leafy Way, Poinciana ili Kumquat. Zelenilo, šarm i intimnost su najprivlačnije stavke pri prodaji kuća u toj četvrti. Svaka kuća okruţena je privatnim djelićem dţungle. Ljudi tu ţive jer nitko ne vidi što rade. Ljudi odatle odlaze jer ih netko moţe ubiti na kolnom prilazu a da to nitko ne primijeti. Detektiv Rick Larsen parkirao je svoj neobiljeţeni Chevy iza reda policijskih automobila s upaljenim plavim svjetlima. Uzeo je svoj pisaći blok, izišao iz automobila i krenuo kroz zaraslu šumu. Večeri u Groveu su poput ponoći u mračnoj šumi, još mračnije od neba iznad. Kišilo je od zalaska sunca i nije bilo jasno kiši li još uvijek ili samo vjetar otpuhuje kapljice s mesnatih listova krošnji. Zbrka tipična za Grove. Larsen je čuo glasove s druge strane grmlja. Provukao se ispod ţute policijske trake rastegnute preko ulaza u kolni prilaz. Pod nogama su mu hrskale bobice dok je prilazio mjestu zločina i pitao: "Sto imamo?" Fotoaparati su blicali dok je istraţivačka ekipa fotografirala područje. Ostali su polako pretraţivali okoliš traţeći bilo što. Tijelo se ispruţilo licem okrenutim prema zemlji. Pomoćnica medicinskog istraţitelja klečala je nad njim, proučavala ga i govorila u diktafon. Mladi policajac u uniformi, onaj koji je prvi stigao na mjesto zločina, iznio je Larsenu kratko izvješće. "Bijelac, muškarac. Pedeset i nešto godina star." "Ovo je njegova kuća?" "Ne. Vlasnica kuće ga je pronašla kad je iznosila smeće. Nazvala je policiju." "Poznaje ga?"
"Ne. Kaţe da ga nikad nije vidjela." "Je li što vidjela?" "Ne." "Ima li svjedoka?" "Zasad ne." "Zna li se tko je on?" "Ne. Nosio je majicu kratkih rukava i sportske hlače bez dţepova. Reklo bi se da je bio u šetnji ili na trčanju. Samo što nije imao neku kondiciju. Zato pretpostavljam da je prije šetao, vjerojatno zbog liječničkih uputa da smanji salo i količinu kolesterola u krvi." "Još nešto?" "To bi bilo sve. Medicinski istraţitelj reći će svoje." Larsen napravi nekoliko bilješki, a onda ode do tijela. Istraţite-ljica je bila u pola rečenice, govoreći u svoj diktafon: "... koţa pepeljaste boje, torzo i ekstremiteti blijedi." Isključila je diktafon, pogledala detektiva i rekla: "Kako ide, Rick?" "Bolje nego njemu." "Znači, super, ha?" Malo se nasmiješio, ne više nego obično. "Što se dogodilo?" "Budući da mu je slomljena desna bedrena kost, barem šest rebara, vrat i ima sam Bog zna koliko unutarnjih ozljeda, rekla bih da se baš nije pokliznuo i pao." "Udario ga je automobil?" "Po svemu sudeći." "Kako je dospio na kolni prilaz? Je li ga dovezao ili vukao za sobom?"
"Rekla bih da ga je dovezao. Označila sam kuda. Vjerojatno ga je ugurao u automobil negdje juţno od kolnog prilaza. Spustio ga je u prednje dvorište, na mjesto koje smo označili zastavicom, a onda ga dovukao ovamo." "Ispituje li itko tragove kočenja?" "Nisu još pronađeni. Cesta je blokirana cijelim putem do glavne autoceste. Pogledaj sam." "Mislim da hoću." Krenuo je, a onda se zaustavio. Bio je to njegov mali ritual, uvijek pogledati ţrtvino lice prije nego što se posveti crtanju, mjerenju i ostalim detaljima. I na taj način bi se svaki put podsjetio da se radi o čovjeku. Nagnuo se i uperio mu svjetlo u lice, a onda uzdahnuo. "Kurvin sin," reče tiho, "Poznaješ ga?" "Ti ne? To je pomoćnik drţavnog odvjetnika." "U uredu Miami-Dadea sam tek nekoliko mjeseci. Još nisam sa svima surađivala." "Pa, evo nekoga s kime nećeš ni surađivati," reče hladno. "Zove se Mason Rudsky." 43. Jack je bio sam u svojem dvorištu i promatrao svjetlucavi spektakl munja nad Biscayne Bayom kad je zazvonio telefon. Malo je pričekao, sjetivši se da je njegova bivša ţena bila tako paranoidna kad bi zazvonio telefon po olujnome vremenu, kao da bi munja mogla doći telefonskom linijom i isprţiti je na licu mjesta. Uvijek je govorila da javljanje na telefon po grmljavini znači potpuno nepoštovanje ljudskog ţivota. Moţda ona zove, pomislio je na trenutak podrugljivo. Podignuo je slušalicu. "Molim." "Dobra večer, gospodine Swyteck."
Jack na brzinu protrese slušalicu. Glas je zvučao nekako mehanički pa se počeo pitati da moţda nije u pitanju samo paranoja kad se radi o telefonima i gromovima. "Tko je to?" "Ne spuštaj slušalicu. Poţalit ćeš učiniš li to." Glas je i dalje zvučao iskrivljeno, ali je bio siguran da je sve u redu s njegovim telefonom. "O čemu se radi?" "Mason Rudsky." "Što je s njim?" "Mrtav je." Jack je iznenada morao sjesti. "Mrtav?" "Da. Prilično." "Što ti o tome znaš?" "Znam jedno: ukradeni automobil kojim je odvezen nikad neće biti pronađen." "Gdje mi je tijelo?" "Ne brini za to. Policija je već na licu mjesta." "Zašto onda mene zoveš?" "Zato što se čini da si jedini u grupi nasljednika Sally Fenning kojega se sluša, A za njih imam poruku." "Kakvu?'' "Reci imovako: onaj tko je sredio Masona Rudskyja znao je da je Rudsky odustao od nasljedstva Sally Fenning." Jack ustane nadajući se da će mu nekoliko koraka olakšati razmišljanje. "To znači daje ubijen?" "Naravno. Kočenja nije ni bilo. Neće naći nikakve tragove na cesti." "Tko gaje ubio?" "Kao što sam rekao, netko tko zna da je Mason Rudsky prihvatio ponudu Gerryja Collettija."
"Hoćeš reći dvjesto pedeset tisuća dolara?" "Hoću reći daje Masona Rudskyja ubio netko tko je znao da više nije u utrci za nasljedstvo četrdeset šest milijuna dolara Sally Fenning." "Ne razumijem. Ako je to znao, zašto ga je onda ubio?" "To je dio koji bih htio svima razjasniti. Pogotovo tebi, jer čujem da tvoj klijent također osjeća pritisak da odustane." "Siguran sam da svi osjećaju pritisak. Takva su pravila igre." "Pa, sad će se izmijeniti," reče svojim iskrivljenim glasom. "Sally je tako htjela," reče Jack. "Do novca moţe doći onaj tko nadţivi ostale ili ih nagovori da odustanu." "Baš me briga što je ona htjela. Moţda su idioti poput vas mislili da na taj način mogu pobijediti, ali neka smrt Rudskyja bude jasna i glasna. Samo jednoj osobi će pripasti novac i samo jedna osoba će se izvući ţiva." "Znači, što hoćeš reći? Nema više odustajanja?" "Upravo to. Nema više odustajanja." "Nego što onda?" zapita Jack. "Borba do smrti?" "Sad je postalo osobno. Nova igra. Moja igra." "Otkud ti pravo da mijenjaš pravila?" "Pogledaj u poštanski sandučić." Jack se zaustavi. "Što?" "Samo otiđi i pogledaj u vraţji poštanski sandučić."
Jack prijeđe preko kuće s beţičnim telefonom naslonjenim na uho. Sandučić se nalazio na zidu ispred ulaznih vrata. Otvorio je vrata i istupio na trijem. Pogledom je prešao preko dvorišta i ulice kako bi vidio promatra li ga moţda tko. "Tu sam," reče. "Pogledaj u sandučić." Polako je posegnuo za poklopcem, pitajući se hoće li moţda iznutra proviriti zmija ili štakor. Odmaknuo se što je mogao više od sandučića, podiţući poklopac vršcima prstiju. Kad ga je otvorio, ništa nije izletjelo iznutra. Ugledao je omotnicu. "Što je ovo?" zapita Jack. "Otvori." Nije bila zalijepljena. Jack otvori omotnicu. Unutra se nalazio zlatni medaljon u obliku srca. "Baš je lijepo," reče on. "Ali mislim da nisi moj tip." "To je pripadalo Sally Fenning, pametnjakoviću." Jack iznenada poţali što se šalio na račun toga. "Otkud ti to?" "Pogledaj unutra," reče kao da nije čuo pitanje. Zlatno srce je sa strane imalo kvačicu. Jack ga je otvorio kao knjigu. U medaljonu se nalazila fotografija male djevojčice. Jack je vidio dovoljno fotografija da bi prepoznao Katherine, Sallynu četverogodišnju kćer. Jacka je stegnulo u grlu, ali je uspio zadrţati mirnoću. "Je li to Sally nosila kad si je ubio?" "Nisam rekao da sam je ubio." "Je li nosila ovaj medaljon onog dana kad je umrla?" "Ne," odgovori on. "Bilo bi nemoguće."
"Otkud ti onda? Zavlada tišina. U daljini je bljesnula munja, a u telefonskoj liniji je zašumjelo. Nakon nekog vremena čovjek odgovori: "Sally ga je nosila one večeri kad sam je izbo noţem i ugušio njezinu malu princezu." Jack začuje da se linija prekinula. Na trenutak se nije mogao ni pomaknuti, ali ga je udar groma natjerao na to. Njeţno je vratio medaljon u omotnicu, poţurio natrag u kuću, zaključao vrata i stavio lanac. 44. Sljedećeg je jutra Jack odmah pohitao vidjeti detektiva Larsena. Jack ga je nazvao odmah nakon telefonskog poziva čovjeka isrki-vljenog glasa. Volio bi da je uspio snimiti razgovor, ali policija ionako ne bi mogla upotrijebiti vrpcu jer je u Floridi zabranjeno snimati razgovore bez naloga ili dozvole. Jack mu je prepričao razgovor sa što više detalja, a memorija mu je potpuno zakazala kad su došli na pitanje medaljona. Od policije je zauzvrat traţio samo jedno. Vratio se u Larsenov ured u 9.30. "Mislimo da je pravi," reče Larsen. Jack je sjedio na udobnoj stolici od hrastovine na strani za posjetitelje Larsenova metalnog stola. "Pripadao je Sally?" "Kad je ubijena Sallyna kćer, prijavila je da nedostaje samo jedna stvar, zlatni medaljon u obliku srca koji je nosila oko vrata." "Bi li ovo mogla biti kopija?"
"Nipošto. Prema dokumentaciji, Sally je rekla da je zlato bilo četrnaestkaratno i kupljeno u draguljarnici Latham's Custom u Sea-bold Buildingu u gradu. Razgovarali smo s vlasnikom trgovine rano jutros. Medaljon je četrnaestkaratni i definitivno je njihov proizvod." "Znači, u pravilu je čovjek koji me zvao do njega mogao doći na samo jedan način." "Da, na ţalost." "U redu. Hvala na informaciji." "Ne, hvala tebi, Jack. Zaista mije drago što si došao s ovim. Nakon što mi nisi poslao svog klijenta na razgovor kad sam ti spomenuo knjigu Deirdre Meadows, uplašio sam se da me moţda više ne voliš. Ali rekao bih da smo sada kvit. Naravno, sad mi je u potpunosti jasno zašto nisi htio da razgovaram s Tatumom. Vidio si jutrošnje novine." "Novine?" "Naslovnicu Tribunea. Znaš..." Zazvonio mu je telefon. Nešto je progunđao, ispričao se i javio na telefon. Naslovnica? Jack je bio u nedoumici. Larsen se potpuno uţivio u nekakav interni sukob da je potpuno zaboravio na Jacka. Jack ga je pogledao, ali Larsen je samo slegnuo ramenima i produţio svoju ţučnu raspravu, upotrebljavajući riječ na J u obliku imenice, glagola, pridjeva i priloga, i to sve u jednoj jedinoj rečenici, što je bila verbalna potvrda njegova statusa veterana u policiji. Pred njim je stajao Miami Tribune iz kojeg je praktički vrištao naslov s prve stranice: Ubijena milijunašica razgovarala s plaćenim ubojicom, piše Deirdre Meadows. Nije to bio glavni naslov, ali je bio više nego uočljiv. A podnaslov je zvučao čak i gore: Ubojica je nasljednik 46 milijuna dolara. Jack je kupio novine, sjeo na klupu u parku i stao čitati priču.
Naprosto nije mogao vjerovati da to čita. Tu je pisalo sve, sve o čemu su Tatum i on razgovarali. O njegovu sastanku sa Sally u Spar-ky'su. O njezinoj ţelji da umre. O njezinoj raspravi da unajmi nekoga tko bi je ubio. I, naravno, tu je bila poduţa digresija u vezi s najsvjeţijim razvojem istrage, uključujući sudsku zabranu prilaţenja Tatumu zbog njegova navodnog napada na Gerryja Collettija, nakon koje je slijedila zvučna završnica koja upućuje na odvojeni članak o sinošnjoj prometnoj nesreći u kojoj je poginuo Mason Rudsky. Jedna je stvar, međutim, upadljivo nedostajala u članku: ni jednom riječju nije spomenuto da je Tatum odbio ponuđeni posao. Ni "n" od novinarstva, Deirdre. Spremio je novine u aktovku, uzeo mobitel i okrenuo Deirdrein broj u Tribuneu. Trebala mu je minuta-dvije dok su ga spojili, ali je naposljetku začuo njezin glas. "Meadows," javila se. "Ovdje Jack Swyteck. Upravo sam pročitao priču o mojem klijentu." "Baš mi je drago što ste nazvali. Imate li kakvih primjedbi?" Gotovo je mogao osjetiti kako trijumfira u svojem uredu. "Zar je to vaţno? Niste me niti nazvali da biste zatraţili od mene komentar." "Bila sam u guţvi. Nisam imala vremena." "Vaţno je biti prvi, a istina manje-više, zar ne?" "Ne. Ali je lijepo biti prvi. Posebno kad znam da sam u pravu." Jack ustane s klupe i krene prema ulici, iznenada osjetivši potrebu da se što više udalji od policijske stanice. 'Tko je vaš izvor?" "Zašto bili vam to rekla?"
"Ne mogu nad razlog. Barem ne kad je u pitanju novinarka koja čitateljima nije priznala da je pristrana." "Što?" Jack zastane na uglu i gotovo padne s ruba pločnika. "Šalite se? Vi ste jedan od pet preostalih nasljednika. Ako ostalih četvero odustane ili krene stopama Masona Rudskyja, dobit ćete četrdeset šest milijuna dolara. Zar ne mislite da je to trebalo navesti u članku?" "Ne. To nije priča o meni." "Naravno da jest i vaši čitatelji bi to trebali znati. Ovim člankom prisiljavate mojeg klijenta da se isključi iz igre." "Kako to?" "Znate kako. I nemojte očekivati od mene da vam slovkam kako biste moje riječi mogli pretvoriti u oštroumni citat u sutrašnjim novinama." "Nisam to učinila zbog pohlepe. Zapravo sam na gubitku. Kako bi moj iskreni članak o sastanku vašeg klijenta i Sally Fenning mogao njega prisiliti da se odrekne nasljedstva?" "Ne mijenjajte temu. Niste smjeli biti pristrani." "Nisam ovu priču napisala iz interesa. Došla je iz pouzdanog izvora." "O tome se i radi. Izvor je mogao imati isti interes. Zar ste zaista tako glupi ili se pretvarate da jeste?" "Nemojte me vrijeđati, Swyteck." "Onda se prestanite ponašati kao šiparica i igrajte otvoreno." "Neću vam reći tko mije izvor." "Dobro. Ali biste mogli barem uzeti u obzir mogućnost da je cijela priča namještena." "Tko bi ju namjestio?"
"Netko od potencijalnih nasljednika. Svatko od njih je mogao jednostavno sve skupa izmisliti i manipulirati vama i Tribuneom kako biste objavili nešto što bi moglo diskvalificirati Tatuma. Kao što je Colletti rekao na sastanku: samo povećava ostalima šanse." "Moj izvor nije nitko od nasljednika." Jack zastane na zebri. Nije očekivao od nje da će mu bilo što reći, ali je još manje očekivao da će mu reći to što je rekla. "Otkud to znate?" zapitao ju je. "Inače ne idem na policiju radi svojih priča, ali kad je Rudsky sinoć pronađen mrtav, napravila sam iznimku. Sad kad sam rekla njima, mogu reći i vama." "Što?" "Neki čovjek me nazvao prije par tjedana. On je moj izvor." "Opet vas pitam: kako znate da on nije netko od nasljednika?" "Zato što ţeli sa mnom podijeliti novac ako ga dobijem. Ostali nasljednici ne bi traţili takvo nešto. Oni su već uključeni u igru." "Dobro, o tome ne bih raspravljao, ali već ste dokazali ono drugo što sam vam rekao. Ta osoba vaš izvor - očito je pristrana. U njegovom je interesu da osvojite jackpot pa je spreman reći bilo što što bi Tatuma povrijedilo i prisiliti ga da se odrekne nasljedstva." "Potpuno ste u pravu." "Znam da sam u pravu. Novine poput Tribunea ne bi trebale objaviti priču utemeljenu na jednom jedinom izvoru koji uopće nije pouzdan." "Tribune to nikad ne bi učinio. Zato sam potraţila drugi izvor." Zastao je gotovo se bojeći postaviti pitanje. "Koga?"
Malo je pričekala, a onda se nasmiješila i rekla: "Inače bih vam odbrusila na takvo pitanje. Ali s vašim stavom u stilu 'moj klijent je potpuno nevin' uspjeli ste me tako rasrditi da ću vam reći sljedeće: da je moj izvor bliskiji s vama... pa, recimo to ovako, mislim da nitko nije bliskiji." Jack je zašutio, kao da mu je pljunula u lice. Deirdre reče. "A sad me ispričajte, molim vas. Imam puno posla." Spustila je slušalicu, a Jack se nije mogao ni pomaknuti. Gledao je mobitel u svojoj ruci, još uvijek pokušavajući shvatiti ono što je upravo čuo, a smučilo mu se od riječi "nitko bliskiji". Pokraj njega je protutnjao autobus, ostavivši iza sebe crni oblak dima. Jack to gotovo nije niti primijetio. "Sranje," reče spremajući mobitel u dţep. 45. Razgovor s Theom nije protekao dobro. Prešao je preko toga, naravno, a Jack nije pretjerivao s optuţbama. Što je Jack više razmišljao o tome, činilo mu se sve više nemogućim. Theo ni za što na svijetu ne bi odao brata bilo kome, a osobito jednoj pretjerano ambicioznoj novinarki. Jack ga je potpuno prekriţio kao mogući "izvor" prije suočavanja s osobom za koju je Deirdre Meadows pretpostavljala da je bliskija Jacku od bilo koga. "Kelsey?" reče on iznenađeno. "Nisam znao da ćeš danas doći." Danas prema rasporedu nije trebala doći na posao, ali ju je Jack zatekao kako sjedi na kauču u njegovu uredu i čeka ga. "Mogu li nakratko popričati s tobom?" zapita ona.
"Svakako." Jack primakne stolicu i sjedne na nju naslonivši ruke na naslon. Uvjeţbavao je ovaj razgovor na putu prema uredu najmanje desetak puta, ali prema izrazu njezina lica vidio je da je pogodio pravu osobu. "Kelsey, prije nego što prijeđemo na ostalo, moram nešto znati." "Molim te. Znam što ćeš reći. Jutros - današnje novine. Članak o Tatumu." "Da?" reče on provokativno. Kelsey duboko udahne. Očito je bila na mukama. "Ne znam kako da ti ovo kaţem." Jack je osjećao mučninu u ţelucu i gađenje nad pomisli na to, ali riječi su mu izletjele u bijesu. Pogledao ju je u oči i rekao: "Jesi li razgovarala s Deirdre Meadows?" Ona dvaput trepne očima. Sad je bio siguran. Nastojao je ne osuđivati je, ali nije se mogao suzdrţati da ne odmahne glavom zbog nevjerice. "Zašto?" zapita on. Kad ga je pogledala, suze su joj tekle iz očiju. "Bojala sam se reći ti. Znala sam da ćeš misliti da sam idiot. Prevarila me, Jack." "Prevarila te. Kako?" "Nazvala me i rekla da već zna da se Tatum sastao sa Sally prije nego što je ubijena. Znala je sve detalje koje nam je ispričao Tatum - o kišnoj noći, sastanku u Theovu baru gdje ga je pokušala unajmiti da je ubije. Jedino je griješila u vremenu. Rekla je da joj je pouzdan izvor javio da se taj sastanak dogodio manje od dvadeset četiri sata prije Sallyne smrti. Rekla sam joj da taj izvor griješi. A onda je postala zločesta." "Kako to misliš, zločesta?"
"Uvjerila me da će ukoliko ne kaţem suprotno, objaviti članak u kojem će pisati da su se Tatum i Sally sastali dvadeset četiri sata prije nego što je ubijena. Rekla sam joj da zaista trebam porazgovarati s tobom, ali ona je rekla da joj nisi odgovorio na poziv i da joj se jako ţuri." "I što si joj rekla?" "Bila sam odlučna. Rekla sam: 'Ne mogu ti reći je li do sastanka došlo ili ne. Jedino što mogu izjaviti jest da se definitivno nisu sastali dvadeset četiri sata prije Sallyne smrti.'" "Dobar odgovor." "Ali time nije bila zadovoljna. Rekla je: 'Reci mi kad se to dogodilo ili ću ostati na dvadeset četiri sata.' Nisam znala što bih, ali u tom trenutku nisam mogla zamisliti da bi najpametnije bilo ostati po strani i pustiti je da objavi nešto za što znam da nije istina. Tako sam joj rekla da nije bilo dvadeset četiri sata prije, nego da se radi otprilike o dva tjedna." Jack se namršti. "K vragu, Kelsey, kako nisi shvatila da puca na potvrdu daje do sastanka uopće došlo?" "Zato što je već znala sve o sastanku." "Uvjerila te da zna. Imala je samo glasinu. To nije mogla objaviti. Blefirala je. Ali nakon razgovora s tobom, imala je izvor informacije." "Tako mi je ţao." "Siguran sam da jest. Ali za Boga miloga, ne smiješ dopustiti novinaru da tako manipulira tobom." "Ne znam što bih rekla. Uprskala sam. Moraš znati da se u posljednje vrijeme ne osjećam najprisebnije." "Svi smo prošli mnogo toga." "Ne, ne razumiješ." Šmrcnula je i potom rekla: "Onaj čovjek je prijetio Nateu."
"Što?" "Čovjek koji me napao izvan knjiţnice. Rekao je da ako Tatum ne ispadne iz igre.,." Ostala je bez glasa, kao da nije imala snage za daljnje riječi. "Da će učiniti što?" "Rekao je..." Pogledala je uokvirenu fotografiju koju je Jack drţao na svojem stolu, fotografiju njezina dječaka na Jackovim ramenima. Usne su joj zadrhtale kad je progovorila. "Rekao mi je da će Nate završiti kao Sallyna kćer." Jack je osjetio navalu bijesa. "Kurvin sin. Nisi mi niti trebala reći, znao sam da je ta ništarija spremna na sve." "Zato sam ga poslala da neko vrijeme bude kod moje majke, kao što si rekao." "Volio bih da si poslušala i ostatak savjeta i pozvala policiju." a mala djeca se ritaju nogama i..." Izgubila je kontrolu nad sobom i suze su joj u potoku potekle niz lice. Jack je spontano krenuo prema njoj. Ustala je i učinilo se kao da bi htjela da je zagrli, ali on se zaustavio. Iznenada se više osjećao kao njezin zaposlenik nego rame za plakanje.1 "Hej, hej," reče stavljajući joj ruku na rame. "Sve će biti u redu." "Osjećam se uţasno. Kad bih barem mogla ispraviti što sam učinila." "Ne brini. Bit će sve u redu." Pokušao se odmaknuti malo od nje, ali ona mu je uzela ruku i rekla: "Sigurno?" "Činjenica je da smo se s time morali suočiti prije ili kasnije. Tatum se zaista sastao sa Sally. I ona ga je zaista pokušala nagovoriti da je ubije. Jedino što trebamo zamjeriti Deirdre je to što nije spomenula da je Tatum odbio prihvatiti taj zadatak" "Mogu li tu nešto učiniti?"
"Ja ću se pobrinuti za to." Stajali su blizu jedno drugome i gledali se licem u lice. Jack je osjećao nelagodu. Kelsey je imala velike izraţajne oči i u njima je mogao pročitati svu mješavinu osjećaja. Sram. Kajanje. Stisnula mu je ruku i rekla: "Meni je vaţno da ovo nije promijenilo tvoje mišljenje o meni." Nije rekao ništa. Pokušala je izazvati osmijeh na njegovu licu. "Misliš li da moţeš oprostiti zabrinutoj samohranoj majci što je napravila početničku grešku?" Malo je razmislio o tome, pokušavajući ignorirati izraz njezina lica i dodir ruke i sjetiti se onih prelijepih zajedničkih trenutaka na trijemu njezina doma i noći koje je proveo u samoći pitajući se što bi "moglo biti" između njih dvoje. Trebalo mu je vremena da sredi vlastite osjećaje i pomalo mu je smetalo što je igrala na kartu samohrane majke/studentice prava. Ali rekao je ono što je mislio da ona ţeli čuti, samo riječi, bez osjećaja koji bi stajali iza njih. "Opraštam ti." Nasmiješila se tek toliko da bi pokazala olakšanje. "Hoće li među nama ostati sve u redu?" "Svakako. Ali naglasak je još uvijek na mnogo teţem pitanju." "Kojem?" "Hoće li ti Tatum oprostiti?" 46. Bar je bio prepun, uglavnom mladih u dvadesetim godinama, mladih ovaca koje alkoholom podiţu raspoloţenje. Deirdre Meadows je bila na četvrtom dţinu i toniku, sjedeći u separeu sa svojom najboljom prijateljicom, Carmen Ball, slobodoumnom novinarkom i, prema vlastitoj
tvrdnji, pjesnikinjom koja ne bi nikome nego svojoj dragoj Deirdre priznala da joj je istinska ambicija u ţivotu pisati sočne čestitke za Hallmark. Išle su zajedno na piće svake srijede, kad je bila večer za dame, nakon Sto bi Deirdre pozavršavala najhitnije poslove. Međutim, večeras je sve bilo drukčije. "Članak na prvoj stranici," reče Carmen. "Lijepo, djevojko." Deirdre je zdrobila kocku leda zubima i nasmiješila se. "Ono najbolje tek dolazi." "Pričaj mi." Deirdre je pogledala preko ramena, kao da je htjela provjeriti prisluškuje li ih tko. U separeu iza njih okupilo se uobičajeno društvance s posla - tri mladića s tekilom i svojim djevojkama naizmjenično su pokuSavali izvesti stari trik sa ţličicom koja visi s nosa. Deirdre reče: "Sjećaš li se kako sam bila bijesna kad je urednik odbio moju ideju da istraţim slučaj Sally Fenning?" "Da, problem s novcem, bla-bla-bla." "Eto, tog problema više nema. Sad sam dobila zeleno svjetlo." "Opa! Krenulo ti je." Deirdre uzme kikiriki iz zdjelice na stolu. "Tako se čini, zar ne?" Carmen se nasloni laktovima na stol i reče tihim glasom kakav je imala samo kad su razmjenjivale tajne. "Daj mi reci. Tko je izvor?" "Carmen! Baš si me iznenadila." Nasmiješila se prepredenjački i rekla: "Nemaš pojma tko je on, je li tako?" "Ne," reče i obje se potiho nasmiju. Onda se Carmen uozbiljila. "Bojiš li ga se?" "Da, malo."
"Samo malo?" "Pa..." reče slijeţući ramenima, "bojim se nešto manje otkako sam razgovarala s policijom." "Čekaj malo. Otkad novinari povjeravaju policiji tko im je posluţio kao izvor?" "Ovo je drukčije. Ovaj izvor je prijetio da će me ubiti." Carmen izdreči oči. "Što?" "Ništa. Zaboravi što sam rekla. Sada slavimo. Najmanje od svega mi treba da me još i ti preplašiš." Carmen je stisnula zubima plastičnu slamku za koktel tako snaţno da ju je pregrizla i skratila za tri centimetra. "Što to radiš?" reče Deirdre oštro. "Oprosti. Samo ne volim kad mojim prijateljima netko prijeti smrću." "Na oprezu sam, u redu?" "U redu. A nadam se da si i pametna." "Oh, da. Zvuči li ti ovo pametno? Johnny, bojim se, mogu li spavati kod tebe ovu noć? Johnny, zagrli me. Johnny, lakše bih zaspala kad bismo ga još samo jednom probudili i stavili ga točno u..." "Dobro, dobro, razumijem," reče s osmijehom. "Zaista razumiješ?" "Zapravo i ne." "To je ono u čemu sam te nadmašila, zar ne?" "Slomi nogu." Deirdre se smijala vadeći novčanicu od deset dolara iz torbice. Stavila ju je na stol, a onda zazveckala ključevima dečkove kuće u gradu i rekla: "Oprosti što ovako ţurim, ali Johnny stavlja lanac na vrata ako ne dođem do jedanaest."
"Sranje, Deirdre. Kad ćeš naći muškarca dc kojeg nećeš morati sama dolaziti dabi ga vidjela golog?" "Čim dobijem četrdeset šest milijuna dolara." "A kaţeš da ti novac nije vaţan." "Naravno da nije. Kome je do novca?" Gledale su jedna drugu ravno u oči otprilike dvije sekunde, a onda prasnule u smijeh. "Vidimo se," reče Deirdre. Provukla se kroz bučnu rulju i mogla se zakleti da su je odmjeravali više nego obično. To sve orisi o stavu, a ona je danas takvog nečeg imala na pretek. Jedan neznanac joj je čak otvorio vrata. "Hvala," reče ona smiješeći se i iziđe. Sunce je zalazilo za Everglades i bila je to jedna od onih savršenih jesenskih večeri kad se hladnoća osjeti tek toliko da ne mislite na proklete ljetnje vrućine i sparinu koja se protegne do Noći vještica/ Hallovvecna. Deirdre kao i obično uza se nije imala kovanog novca za automate pa je svoju malu Hondu parkirala pokraj trgovine. To se činilo kao dobra ideja kad je trgovina bila otvorena, ali prozori su joj sada bili zamračeni i nije bilo ni jednog kupca u blizini. Noć sve izmijeni. Izvadila je ključ iz torbice i brzo pretrčala parkiralište. Neki čovjek je sjedio za volanom crvenog kamiona, a izraz njegova lica u početku ju je zabrinuo, ali je onda primijetila plavu kosu kako mu se miče u krilu. To je značilo da su male šanse da će je slijediti. Njezin automobil bio je odmah iza ugla, a glazba iz bara bila je sve tiša što je više ulazila u mrak. Kad je pritisnula dugme, začuo se signal auto alarma. Ušla je u automobil, zatvorila vrata i uzela ključ. Jednostavno paljenje motora drhtavim rukama predstavljalo je problem. Ţivci djeluju jače i od pića.
K vragu, smiri se, djevojko. Motor se upalio iz drugoga pokušaja. Vozila je prilično brzo. Lagala je Carmen. Njezin izvor ju nije samo "malo" preplašio. Bila je itekako svjesna da će objavljivanjem priče direktno prekršiti njegovu zapovijed. Nije bila sigurna kako će on reagirati na to, ali nešto će svakako poduzeti. Otišla je na policiju, nadajući se da će joj dodijeliti čuvare. Dali su joj brošuru sa savjetima za ţrtve progonitelja i rekli joj da se vrati ako odluči da joj stave prislušne uređaje na privatni telefon i telefon na poslu. Onda će moţda razmisliti o zaštiti. Novinar kojem prisluškuju telefon? Zar su poludjeli? Došla je do Johnnyjeve kuće rekordnom brzinom. Što zbog straha, što zbog dţina, što zbog adrenalina, vozila je znatno brţe nego inače. Parkiralište ispred Johnnyjeve kuće bilo je puno, a ona se sjetila Carmenina komentara. Gad joj je mogao barem ustupiti svoje mjesto za parkiranje, a svoj automobil ostaviti na prostoru za goste da ona ne bi morala pješačiti pet stotina metara po mraku. Gotovo se okrenula i otišla kući, ali se zaista osjećala sigurnije kad je spavala s njim. Odvezla je automobil na parkiralište za goste, našla slobodno mjesto i izišla. Gables Point je mirna stambena četvrt s mnogo drveća i malo svjetla. Išla je pločnikom pokraj bazena, što nije baš najbliţi put do Johnnyjeve kuće, ali je tu osvjetljenje bolje, osim nekoliko posljednjih stotina metara, kad put vijuga kroz ogromno drveće i grmlje. Svjetlost oko bazena slijedila ju je jedan dio puta, ali kad je nastupio mračni dio, naglo je zastala. Ovim putem je išla barem deset puta u proteklih mjesec dana i nikad u tome nije vidjela nešto opasno. Večeras joj je instinkt govorio da se okrene i ide drugim putem. Bilo je kasno. Mračno. Okolo mnogo velikih stabala iza kojih se netko moţe skriti. Izluđuješ samu sebe.
Stavila je nogu ispred noge i krenula dalje, sve brţe, dok joj se puis ubrzavao. Bila je na mnogo opasnijih mjesta otkad se bavi ovim poslom, jednu noć za drugom, kao novinarka Tribunea. Intervjui s ubojicama, prizor mrtvih tijela -sve je to spadalo u njezin posao. Nema se sada čega bojati. Prešla je polovicu puta. Opet jedna okuka, ali ona je produţila ravno. Ovo nije vrijeme za razgledavanje, a po mraku se ionako nema što vidjeti. Krenula je poprijeko, preko trave, a onda je nešto čula. Zastala je i pogledala iza sebe, ali tamo nije bilo ničega. Ali je bila uvjerena da je prije nekoliko trenutaka nešto začula. Korake. Iza sebe. Ili joj se to učinilo? Okrenula se i potrčala što je brţe mogla, ne okrećući se i odmičući rukama grane koje su je šibale po licu. Uganula je gleţanj i jauknula, ali je nastavila trčati usprkos bolu. Još dvadeset metara do Johnnyjeve kuće. Opet je bila na pločniku i brzo dotrčala ispred kuća. Tri prednje stepenice preskočila je jednim korakom, a onda počela manijakalno traţiti ključ u mraku. Kreten mi nije niti ostavio upaljeno vanjsko svjetlo. Našla je ključ i drţala ga objema rukama kako bi lakše pogodila metu. U bravi je škljocnulo i ključ se okrenuo. Spustila je kvaku i naprosto legla na ulazna vrata. Otvorila su se nekoliko centimetara, a onda ih je zaustavio lanac. Sranje! Još jednom je na brzinu pogledala iza sebe i opet nije ništa vidjela, Odnosno, moţda je vidjela neku sjenu. "Johnny, otvori ova jebena vrata!" Gurala je i potezala vrata naprijed-natrag, snaţno udarajući lancem kako bi ga probudila. "Johnny!"
Opet je začula korake, srce joj je na trenutak prestalo kucati, a onda - olakšanje, Koraci su dopirali iz kuće. "Johnny, ja sam!" Vrata su se zatvorila, lanac zazveckao s unutarnje strane. Kvaka se pomaknula, a Deirdre je otvorila vrata. Uletjela je u kuću, sretna što ga vidi, sretna što vidi barem nekoga. On ju je zgrabio, ona mu se bacila u naručje, vrata su se zatvorila i ona se našla u njegovim snaţnim rukama prije nego što je shvatila što se dogodilo. To nije bio Johnny. Pod grlom joj je bio hladni noţ. "Jebena kučko!" reče joj bijesnim šaptom. "Rekao sam ti da napišeš priču, a ne da je objaviš." Vrisnula je, ali samo u svojim mislima jer joj glas nije izišao iz usta jer joj je oštrica duboko zareţala grlo, sve do vratne kosti, i tako je ušutkala zauvijek. 47. U četiri sata poslije podne Jack i Tatum su opet bili na sudu. Nisu prošla niti dva dana od Deirdreina ubojstva, a sve se promijenilo. Ili je barem sve postalo intenzivnije, tako da se Jack nije mogao obraniti od novinara, telefonskih poziva odvjetnika još uvijek ţivih nasljednika, policijskih istraţitelja. Susjed je primijetio da krv curi ispod vrata ujutro na Dan zahvalnosti. Policija je pronašla njezino tijelo u predsoblju, a mladić je bio svezan u ormaru u spavaćoj sobi, neozlijeđen, ali s povezom preko očiju. Nije vidio ništa i od njega kao svjedoka nije bilo koristi. Naravno, detektiv Larsen je odlučio postaviti neka pitanja Jacku i njegovu klijentu, budući da je sučeva zabrana prilaţenja već obiljeţila Tatuma kao kriminalca.
Smrt Masona Rudskyja još je bila nerazjašnjena, a smrt Deirdre Meadows istog dana kad je objavila u Tribuneu priču o tome daje Tatum bio unajmljen za ubojstvo Sally Fenning nije nimalo popravila dojam. "Ustanite!" U sudnicu uđe sudac Parsons. Svi su ustali na zapovijed, a tom prilikom začula se znatno glasnija buka nego na većini saslušanja. Svih petnaest redova za javnost bilo je puno gledatelja, uglavnom novinara. Ovo je bilo prvo sudsko saslušanje otkako su drţavni tuţitelj i ambiciozna novinarka izgubili ţivote u utrci za četrdeset šest milijuna dolara, a lokalni genij alci za vijesti napokon su počeli ozbiljno pratiti događanja, usrpkos tome što nije bio u pitanju seksualni skandal. "Izvolite sjesti," reče sudac. Jack i Tatum vratili su se na svoja mjesta. Njih dvojica opet su bili odvojeni od ostalih. Miguel Rios, Gerry Colletti i njihovi odvjetnici sjedili su za stolom koji je bio najbliţe poroti. Vivien Grasso, kao osobna zastupnica pokojne Sally Fenning, smjestila se na rubu njihova stola, ne baš na njihovoj strani, alia svakom slučaju podalje od Jacka i Tatuma. Alan Sirap se još uvijek nije pojavio. Sudski sluţbenik najavio je slučaj. "Nasljedstvo imovine Sally W. Fenning," a sudac je nastavio. U početku se činio preumornim, ili je moţda malo zastao da televizijske kamere koje su snimale njegov govor budu spremne. "Dobar dan," reče glasom prikladnim za pogreb. "Moram odmah na početku reći da sam ozbiljno zabrinut zbog tragedije koja se dogodila zbog ovog slučaja. Posebno danas, na dan poslije Dana zahvalnosti, upućujem riječi iskrene sućuti prijateljima i obiteljima Masona Rudskyja i Deirdre Meadows.
"A sad bih naglasio da danas nisam došao u sudnicu ni s kakvim pretpostavkama o tome tko je odgovoran za ove uţasne događaje. To kaţem zbog prigovora gospodina Collettija, jednog od potencijalnih nasljednika. Ţelim da gospodinu Collettiju i svima ostalima koji su ovdje prisutni bude jasno da se ovaj sud neće oslanjati na emocije da bi uveo bilo kakve izvanredne mjere. Inzistirat ću na dokazima, a ako dokazi budu postojali, donijet ću odluku. Prije toga ne. Jesam li bio jasan?" "Jeste, časni suče," čuo se odgovor odvjetnika. Tatum se nagne prema Jacku i šapne mu na uho: "Sviđa mi se kako ovo zvuči." Jack lagano klimne glavom, skrivajući svoju zabrinutost. Naslušao se on govora s klupe kad je bio federalni tuţitelj, gdje su suci napadali vladu zbog nepromišljenih poteza koji su šokirali savjest suda, a onda bi osuđenika poslali na tisućljetno putovanje u zemlju mrtvih. "Gospodine Colletti, nastavite, molim vas," reče sudac. Njegov odvjetnik je ustao, ali mu Gerry da znak rukom da će sam srediti stvar. Do te promjene plana je očito došlo u posljednji trenutak pa je Jacku bilo posve jasno što se događa. Zujanje kamera bilo je preglasno da bi Gerry Colletti prepustio slučaj drugome odvjetniku. Gerry stane na sredinu sudnice, bacivši još jedan pogled u kameru prije nego što se leđima okrenuo prema publici i obratio sudu. "Časni sud je apsolutno u pravu. Moje su primjedbe jako ozbiljne i tu sam s dobrim razlogom." "To ću ja prosuditi," reče sudac suho. "Naravno. Kao što je sudu poznato, drţava Florida ima zakon koji je poznat pod nazivom Statut o ubojstvu. Taj statut zabranjuje ubojici da naslijedi imovinu svoje ţrtve."
"To mi je poznato. Kao što sam rekao u uvodu, zanima me koje dokaze namjeravate iznijeti da bi se ta odredba primijenila na ovaj slučaj." "Tatum Knight je nasljednik u oporuci Sally Fenning. Ovime se pozivamo na Statut o ubojstvu kako bismo ga diskvalificirali od nasljeđivanja njezine imovine." "Na kojim je dokazima to utemeljeno, gospodine Colletti?" "Sigurno ste pročitali članak u jučerašnjim novinama. Čini se da je gospodin Knight plaćeni ubojica kojeg je unajmila gospođa Fenning." "Prigovor," reče Jack ustajući. "Otkad se kao dokaz daje netko ubojica prihvaća novinski članak?" "Prihvatit ću vaš prigovor," reče sudac. "Novinski članci su prihvatljivi u nekim slučajevima, ali ako nemate ništa osim toga, gospodine Colletti, rekao bih da je vaš zahtjev neozbiljan." "Suče, priznajem da trenutno nisam u stanju dokazati da je Tatum Knight ubio Sally Fenning." Sudac zareţi i reče: "Zašto smo se onda tu okupili?" "Nakon smrti Masona Rudskyja i Deirdre Meadows, mislio sam da ovu stvar što prije moramo iznijeti pred sud kao upozorenje." Pogledao je preku sudnice prema Jackovu klijentu i rekao: "Za slučaj da gospodin Knight ubije i mene, prije nego što uspijem prikupiti dokaze." "Prigovor," reče Jack. "Ovaj takozvani ozbiljni sastanak sve više nalikuje na igrokaz bez ikakvih dokaza." "Gospodine Colletti, imate li ikakvih dokaza da ste vi osobno u nekoj opasnosti?" "Imam. Zato sam kombinirao ovu odredbu u Statutu o ubojstvu sa zahtjevom da gospodin Knight bude zadrţan u sudskom pritvoru zbog narušavanja naredbe o zabrani prilaţenja. Sud je prije odredio da se gospodin Knight ne smije pribliţiti na udaljenost manju od pet stotina metara bilo kome od nasljednika, osim na sudu i sluţbenim sa
stancima s osobnom zastupnicom imovine Sally Fenning. Kao što sam detaljnije naveo a zahtjevu, gospodin Knight me napao još jednom dok sam bio vani u šetnji sa psom." Sudac brzo pogleda dokumente kroz svoje naočale za čitanje. "Prema vašem zahtjevu, to se dogodilo prije tjedan dana. Zašto vam je trebalo toliko vremena da istupite s tim dokazom?" "Iskreno rečeno, uopće me nije uplašio. Ali sad kad je dvoje nasljednika ubijeno, zaključio sam da moram sudu iznijeti nove dokaze." Sudac klimne glavom, očito zadovoljan objašnjenjem. "Gospodine Swyteck, svi smo pročitali zahtjev gospodina Collettij a. Kakav je vaš odgovor?" Jack ustane i reče: "Ako mi je dozvoljeno, postavio bih gospodinu Collettij u neka pitanja vezana uz fotografije koje je priloţio uz svoju zamolbu." "Fotografije?" Sudac počne pretraţivati papire - fotografije su mu očito promaknule. Gerry reče: "Priloţio sam neke fotografije koje svjedoče o posljedicama mojeg ponovljenog susreta s gospodinom Knightom. Kao što sam naveo u zamolbi, ponio se prilično agresivno, zgrabio me za vrat, bacio na tlo i udario nogom nekoliko puta." Tatum Šapne: "To je sranje." Jack mu stavi ruku na rame, kako bi smirio svojeg klijenta. "Časni suče, mislim da imam pravo ispitati svjedoka o autentičnosti tih fotografija." "Autentičnosti?" reče Gerry uvrijeđeno. "Zar predlaţete..." "Neka se svjedok zakune," naredi sudac. Gerry odmahne glavom, kao daje to gubitak vremena. Onda sjedne na klupu za svjedoke, a sluţbenik izvrši uobičajenu proceduru.
Jack mu pristupi i reče: "Gospodine Colletti, tko je snimio fotografije vaših modrica?" "Sam sam ih snimio. Imam fotoaparat na kojem se moţe podesiti vrijeme. Pritisnete dugme, stanete ispred njega i on vas snimi." "Kad ste točno napravili ove fotografije?" "Odmah nakon drugoga susreta s gospodinom Knightom. Onoga koji sam opisao u zahtjevu." "A koja je svrha ovih fotografija?" "Pa, ne voli m se hvaliti tako da inače ne bih dao u javnost fotografije na kojima sam gol do struka." Nasmiješio se, očito se nadajući da je upravo sebi osigurao mjesto u večernjim vijestima. Sudac zakoluta očima, a u sudnici je i dalje vladala tišina. Gerry se nakašlje i reče: "Priloţio sam ih kako bih dokazao sudu kakve sam batine po drugi put dobio od gospodina Knighta. Jack se vrati svom stolu i uzme još dvije omotnice s fotografijama. Jednu stavi pred suca i reče. "Časni suče, imam nekoliko uvećanijih fotografija od onih originalnih koje nam je dao gospodin Colletti. Ispričavam se što nisam bio u mogućnosti ranije ih dostaviti jer smo tek maloprije dobili poziv da dođemo, a iz fotolaboratorija su fotografije stigle prije samo nekoliko minuta." "Isprika uvaţena." Jack se obrati svjedoku i pruţi mu prvu od fotografija iz omotnice koju je drţao u rukama te reče: "Gospodine Colletti, odgovara li slika vaše lijeve ruke na ovoj zumiranoj fotografiji onoj koju ste nam pokazali na originalnoj?" On je malo pogleda pa reče: "Rekao bih da je to moja ruka, da." Jack mu pruţi drugu fotografiju i reče: "Ovdje je još bliţe zumirana. Je li ovo vjeran prikaz vaše lijeve ruke?" "Rekao bih da jest."
"Posljednja fotografija." Pruţi mu je i reče: "A ova? Ova je još više uvećana. Je li ovo vjeran prikaz zapešća vaše ruke, jednak onoj na originalnoj fotografiji?" "Ovo je moje zapešće, da." "Ovo je vaš Rolex, također?" "Da." "Na njemu je i kalendar, zar ne?" Gerry zastane, kao da je osjetio kamo Jack smjera."Da." "Pogledajte još jednom fotografiju. Molim vas, pročitajte datum označen na satu." Izraz lica mu se izmijenio i tiho je pročitao: "Piše N-O-V-Dva." "To bi bio drugi novembra, zar ne?" Colletti se nervozno pomakne na svojoj stolici, očito traţeći izlaz iz neprilike. Sudac paţljivo pogleda kopiju fotografije, a zatim svjedoka te reče: "Gospodine Colletti, molim vas, odgovorite na postavljeno pitanje." "Pretpostavljam da bi trebalo biti tako." "A drugi dan mjeseca studenoga bi, prema mojem računu, bio oko dva tjedna prije vašeg navodnog susreta s mojim klijentom, nije li tuko?" Gerry nije odgovarao. Jack mu se pribliţi. "Gospodine Colletti, ove fotografije nisu snimljene nakon vašeg takozvanog drugog susreta s gospodinom Knighton 15. studenog. One su snimljene nakon štosu vas navodno pretukli ispred puba John Martin's a ranim jutarnjim satima 2. studenog. Jesam li u pravu, gospodine?"
U sudnici je vladala apsolutna tišina. Svi pogledi bili su uprti u svjedoka, a on je samo gledao u fotografiju, kao da se nada da će se datum sam od sebe promijeniti. Naposljetku Gerry slegne ramenima i reče sucu: "Boţe, ne znam kako su se uspjele pomiješati." "Mislim da smo dovoljno čuli," reče sudac. Gerry reče: "Ali, samo trenutak, suče. Kad već imamo pravo saslušanje, volio bih dobiti priliku da ispitam gospodina Knighta." Izvođenje Tatuma na klupu za svjedoke je bilo ono čega se Jack najviše bojao. Da Gerry nije pokušao izvesti trik s fotografijama, Jacku to moţda ne bi uspjelo spriječiti. Ali sad je bio u prednosti. "Časni suče, iskreno rečeno, izgleda da je moguće da je došlo do tehničkog narušavanja sudske naredbe o zabrani prilaţenja." "Tehničke!" vikne Gerry. "Zgrabio me za vrat." Sudac reče: "Da, gospodine Colletti. Vidjeli smo vaše fotografije." Začu se smijeh u galeriji. Jack reče: "Pristat ćemo na kaznu od pet stotina dolara, uz pristanak da se daljnja narušavanja naredbe neće tolerirati." "Prigovor," reče Gerry. "Riješeno," reče sudac. "A tolerancije zaista neće biti, gospodine Swyteck. Idući put vaš klijent ide u zatvor." "Razumijem," reče Jack. Sudac pogleda Gerryja i reče: "Moţete podnijeti molbu da se gospodin Knight diskvalificira prema Statutu o ubojstvu ukoliko ţelite. Ali jedna stvar neka bude jasna: više ne traţite saslušanje i ne oduzimajte sudu dragocjeno vrijeme ukoliko nemate potrebne dokaze." "U redu, časni suče," promrmlja Colletti. Sudac pogleda prema galeriji i reče: "Ako bi to bilo sve, onda smo..."
Vivien Grasso ustane i reče: "Časni suče, ima još nešto." Sve glave se okrenu prema osobnoj zastupnici. "Što?" zapita sudac. Govorila je s bolom u glasu. "O ovome sam jako ozbiljno razmišljala posljednjih dana i ispričavam se što to tek sad spominjem. Međutim, ovo što se upravo odigralo u sudnici samo mije pomoglo da donesem konačnu odluku." "Kakvu konačnu odluku?" zapita sudac. "Ne ţelim više biti osobna zastupnica Sally Fenning." Među posjetiteljima nasta ţamor, kao da su nanjušili zanimljivu vijest. "Molim?" reče sudac. "Jedna od mojih vaţnijih duţnosti kao osobne zastupnice je raspodijeliti imovinu njezinim nasljednicima. Jednostavno rečeno, neugodno mi je raditi takav posao kad se nasljednici međusobno tuku i ubijaju kako bi se dočepali novca." Sudac reče: "Uvjeravam vas da neće biti raspodjele imovine dok se na razjasni smrt Masona Rudskyja i Deirdre Meadows." "Zahvalna sam vam, časni suče, ali već sam donijela odluku." "Bojim se da to nije dovoljno. Sud vam prema zakonu ne moţe dozvoliti da odete dok ne nađete osobu koja će taj posao preuzeti umjesto vas." "Za to sam se pobrinula," reče ona. "Razgovarala sam s nekoliko osoba. Jedna od njih je upravo jučer pristala preuzeti slučaj ako odlučim odustati od njega." "Tko je to?" Vivien se okrene prema galeriji i reče. "Ona je ovdje u sudnici. Rene Fenning, Sallyna sestra."
Jack se okrenuo tako naglo da je skoro izvrnuo vrat. Jedna ţena usred osmoga reda ustane. Nosila je plavo poslovno odijelo, bila je briţljivo našminkana i imala savršenu frizuru, kao da je sišla s naslovnice modnog magazina. Jack se rastao od posve drukčije ţene, ne manje lijepe, one kišne noći u Africi. Sudac reče: "Gospođica Fenning?" Vivien reče. "To je zapravo doktorica Fenning. Ona je liječnica." "Doktorice Fenning, je li vam gospođica Grasso jasno obrazloţila o čemu se radi?" "Da, časni suče," odgovori ona. "Pristupite, molim vas. Moţemo zamjenu sluţbeno proglasiti." U sudnici je vladala tišina dok je Rene prilazila središnjem dijelu sudnice. Čulo se samo šuškanje papira i škljocanje kemijskih olovaka. Novinari su već sastavljali glavnu vijest za sutrašnje novine. I Jack je promatrao svaki njezin pokret. U Africi je ispod one prljavšti-ne i znoja vidio samo tragove njezine ljepote. Pitao se kako bi mogla izgledati u drugim okolnostima, na drugome mjestu, ali ona je nadmašila njegove najsmionije maštarije. Mislio je da je vjerojatno nikad više ne6e vidjeti i nije uopće očekivao da će se to dogoditi ovako brzo. Nije bilo potpuno jasno što će njezino priključenje značiti u raspodjeli Sallyne imovine, ali na posve drugome planu, onome zbog kojeg se u sebi smijeSio, bilo mu je drago daje došla u Miami. Tatum prošapće: "K vragu, čak je zgodnija od sestre." Jack mu je mogao reći da se njezina inteligencija poklapa s izgledom, ali se suzdrţao, razmišljajući o tome kako braća Knight imaju gen koji ne dopušta da ono očigledno prođe bez komentara. Rene je prošla kroz vratašca od mahagonija i stala pokraj Vivien, Grasso. Sudac ju je pozdravio srdačnim osmijehom, a onda joj postavio nekoliko kratkih pitanja o njezinu ţivotu i odnosu sa
sestrom. Nije bilo ničega što Jack već nije znao, ali bilo je nekako zanimljivo čuti to opet Reneinim vlastitim glasom. Kad su završili, sudac je pogledao preko sudnice i zapitao: "Imaju li nasljednici išta protiv toga da doktorica Fenning preuzme ulogu osobne zastupnice imovine svoje sestre?" Tišina. Sudac reče: "Budući da nitko nema ništa protiv, zamolio bih doktoricu Fenning da dođe u moj ured poslije završetka saslušanja. Moramo obaviti neke formalnosti. Ţelim vam sreću, mlada damo. To bi bilo sve za danas," reče on i udari čekićem o stol. "Ustanite!" Svi su u trenutku bili na nogama. Tišina je vladala punih deset sekundi, koliko je sucu bilo potrebno da iziđe iz sudnice, a onda je uslijedio ţamor stotina različitih razgovora koji su počeli čim je nestao iza teških drvenih vrata. Colletti je pogledao Jacka s druge strane sudnice, ali su on i njegov odvjetnik bili u tolikoj ţurbi da što prije iziđu da nisu stigli niti dati izjavu za novine. Brzo su pokupili svoje stvari i nestali u guţvi, a odmah za njima isto su učinili Miguel Rios i njegov odvjetnik. Jack je krenuo prema Vivien Grasso kako bi joj rekao: "Nadam se da vas nisam nečim uvrijedio," ali muje prišla Rene i rekla: "Iznenađen?" "U ovom slučaju me ništa ne moţe iznenaditi." "Izgleda da je tvoj dolazak u Afriku djelovao na moju savjest. Vrijeme je da učinim što mogu kako bih saznala što se dogodilo mojoj sestri." "Mislim da je to prava odluka." Pogledala je malo oko sebe, a onda se opet obratila Jacku: "Pretpostavljam da ćemo se uskoro vidjeti?"
"Vidjeti?" "Da, mislim, sastat ću se sa svim odvjetnicima, naravno." "Oh, naravno," reče on. "Bilo kada." "Sigurna sam da imaš više obveza od mene. Odsjela sam u hotelu Hyatt dok ne nađem stan. Nazovi me, javi mi koje ti vrijeme odgovara." "U redu." Jedan novinar je izviknuo njezino ime s druge strane dvorane. Nekoliko drugih ju je čekalo kod izlaza, zagrijani za razgovor s novom osobnom zastupnicom, jedinim ţivućim članom Sallyne obitelji. Rene pogleda Jacka i reče: "Izgleda da ću doţivjeti prvo iskustvo ljepote izraza 'Nemam komentara'." "Ako si pametna." Ona podigne obrvu, a Jack reče: "A oni ne postaju ništa pametniji." "Dobar savjet." "Tako radimo mi odvjetnici." Malo se nasmiješila pa reče: "Drago mi je što te opet vidim." "Drago je i meni što tebe vidim." Okrenula se i pošla prema izlazu. Jack je pokupio svoje stvari, a onda instinktivno pogledao iza sebe i uhvatio njezin pogled. Nasmiješili su se jedno drugome, kao da ih je oboje obuzela ista neugodna pomisao, uz koju bi išao komentar kao što je: "Ne mogu vjerovati da sam pogledao/la, ali je lijepo da si ti učinio/la isto." Onda je Reno nestala u guţvi, a Jack je iznenada ugledao Kelsey kako stoji pokraj ograde. Ispričao se svojem klijentu, a onda je pozvao da dođe na drugu stranu. Prošla je kroz vrata i oboje su stali pokraj klupe gdje su mogli razgovarati da ih nitko ne čuje, osim eventualnih čitača s usana.
"Bolje budi oprezan," reče Kelsey. "Oprezan? Zašto?" "Nastavite li se ti i nova osobna zastupnica tako pogledavati, dospjet ćete u sutrašnje novine." "Nismo... moramo li o tome ovdje razgovarati?" "Zato nisi htio da budem s tobom za odvjetničkim stolom na ovom saslušanju?" Jack je počeo osjećati da ga optuţuje, a to nije volio. 'Tatura nije htio da tu budeš. Nakon što si spomenula pred Deirdre Meadows tajne koje odvjetnik mora čuvati, više nema povjerenja u tebe, ţao mi je." "A ti?" "Kelsey, ovo nije mjesto za to." "Postavila sam ti jednostavno pitanje: imaš li ti povjerenja u mene?" Zastao je malo, duboko udahnuo, kao da je odgovor na to pitanje previše kompliciran. "Da, imam povjerenja u tebe." "Više nego u Rene?" zapita ona stišćući oči. "Rene gotovo niti ne poznajem." "Ne moţeš me prevariti." Glas mu je postao njeţniji, ne zato što se bojao da će ga netko čuti, nego zato što je situacija postala neugodna. "Kelsey, mislim da smo se dogovorili prije mog odlaska u Afriku da je za Natea najbolje da se nas dvoje malo strpimo. Zato baš nisam siguran što bih ti rekao." "Samo budi iskren prema meni. Kako bih se trebala osjećati kad gledaš za drugom ţenom preko sudnice manje od četrdeset osam sati nakon što si rekao da će između nas biti sve u redu?" "Mislio sam da će s profesionalne strane među nama sve biti u redu." "S profesionalne strane? Nisi me gledao ništa 'profesionalnije' nego Rene prije nekoliko minuta."
"Nisam..." Počeo je to poricati, ali se vidjelo da nije iskren. Vidio je razočaranje na Kelseynu licu, kao da bi joj bilo lakše čuti odbijanje, bilo kakvo, nego da joj još jednom pukne srce. Jack reče: "Gledaj, ne znam što misliš da si vidjela. Ali ja iskreno rečeno ne znam što će se dogoditi." Odmahnula je glavom polako i rekla: "Onda si slijep." "Što?" "Ta ţena je ţivjela u afričkoj pustinji gotovo tri godine. Probudi se, Jack." Udaljila se, a on je ostao na mjestu. Samo ju je gledao bez riječi, ne znajući što da misli i ne ţeleći više misliti o tome. Ali nije mogao prestati misliti i zbog toga se osjećao krivim. Zato što je mislio samo na Rene. 48. Bio je happy hour u Sparky'su, ali Jack se nije osjećao jako sretno. Sjedio je na barskoj stolici otkako je otišao iz sudnice i jadao se Theu koji je naizgled radio za šankom, a zapravo drţao oko na blagajni, pazeći da ga novi konobar ne odere. U Spakry's dolaze grublji tipovi ljudi, zaposleni ljudi, ali ne oni u odijelima kakvi se okupljaju u obliţnjoj Brickell Avenue ili Alhambra Circle. Tu ne posluţuju votku Kettle One niti Chivas Regal; jedino što imaju iz uvoza je pivo El Presidente, dominikanska cerveza koju Theo prodaje jeftinije beračima rajčica iz Homesteada svakog utorka navečer zato što nema drugoga mjesta kamo bi otišli. Ali na onom osnovnom, ljudskom nivou, happy hour u Sparky'su je ista stara priča. Slabo osvjetljenje, glasna glazba, jeftinog pića u izobilju. Kondomi i paljivi bomboni za prodaju u toaletima. Muškarci gledaju ţene, ţene gledaju muškarce, priča se preglasno i smije isto tako - svaki vikend ista priča.
"Nazovi je," reče Theo preko šanka dok su zveckale boce i odjekivali beznačajni razgovori. "Koga da nazovem?" zapita Jack. Theo je poslao pladanj s pripremljenim koktelima "dva u jednom". Čekale su još dvije narudţbe, ali on je boce ostavio sa strane i posegnuo ispod šanka, što je mogao biti samo znak za nevolju. Tek tada je Jack primijetio da njegov prijatelj ima na sebi onu majicu s natpisom "Nisam tako misliš kao što ti pijan." "Molim te, nemoj," reče Jack. Theo se vragolasto nasmije i izvadi dvije čaše i specijalnu bocu Herradure Anejo."Uzmi telefon i nazovi Rene ili počinjemo." "S pomoćnim kotačima ili bez njih?" Theo izlije piće u posudu za koktele i doda malo limuna. "Bez." "Lud si, čovječe." "Nećemo prestati dok se jedan od nas ne ispruţi po podu. I, budimo objektivni, Jacko: obojici nam je jasno da ja neću biti onaj koji će buljiti u strop." "Zašito misliš da je ţelim nazvati?" "Zato što pričaš o njoj već pola sata. Zato je nazovi ili ćeš cijeli sutrašnji dan provesti s vrećicom za led na glavi." "Od Herradure nikad ne dobijem mamurluk." "Zaboravi tekilu. Ovo će te tako zdrmati da ćeš morati otići u drugu sobu da čuješ kako ti zvoni u vlastitim ušima. Zato me ne pitaj više mislim li daje trebaš nazvati. Nazovi je!" Theo mu doda telefon preko šanka, ali Jack se još uvijek dvoumio. Što se tiče taktike oko slučaja, već se trebao naći s njom. Najgore od svega za njega i njegova klijenta bi bilo to da Rene čuje za Tatuma od Gerryja Collettija ili detektiva Larsena, prije nego što Jack uopće stigne porazgovarati s
njom. Ali nešto gaje mučilo i kočilo. Pogleda Thea i reče: "Neću reći daje koketirala sa mnom, ali ono što je učinila vraški je nalikovalo upravo na to." "Ţeliš da budem ljubomoran?" reče on, a onda otpuhne poljubac s dlana u pravcu Jacka. Jack na to nije obraćao paţnju. "Zašto bi uopće bila ljubazna prema meni, a kamoli koketirala sa mnom? Ako je vjerovati jučerašnjim novinama, Sally Fenning - Reneina sestra - unajmila je mojeg klijenta da joj ispali metak u mozak." "Upravo si izgovorio čarobne riječi, Jacko: ako je vjerovati jučerašnjim novinama. Rene im očito ne vjeruje. Što je razlog više da je nazoveš i odvedeš u..." "Theo," reče on. "U šetnju. Htio sam reći u šetnju." "Ma daj." Theo mu doda telefon. "Nazovi je." Jack ga je uzeo i najprije zatraţio broj hotela. Theo je stajao pokraj njega, gledajući ga bez riječi, kao da se htio uvjeriti je li zaista okrenuo broj koji je trebao. Na hotelskoj centrali su ga spojili s Renei-nom sobom, a ona se javila nakon što je tri puta zazvonio telefon. "Rene, ja sam, Jack." Zatim je dodao: "Swyteck," kao pravi idiot, zbog čega je Theo zakolutao očima. "Bok," reče ona. "Upravo sam krenula van." "Ne ţelim te zadrţavati. Samo sam te htio nazvati zbog onoga o čemu smo razgovarali. Znaš već, da se dogovorimo za razgovor." Theo pokrije lice dlanovima i reče: "Razgovor?" Jack mu da znak rukom da se makne, čekajući njezin odgovor. Činilo se da je prošlo više vremena nego što jest, ali Jack je svakako stekao dojam da ona nešto računa.
Naposljetku mu reče: "Moţeš li doći po mene za pola sata?" "Večeras?" "Pa, ako ti ne odgovara..." "Ne, odgovara mi." "Jesi li siguran? Upravo sam htjela pozvati taksi. Ali sad kad si me nazvao i kad malo bolje razmislim o svemu, radije ne bih išla sama." "Pusti taksi, ja ću te odvesti. A kamo ideš?" Odgovorila je smirenim, ozbiljnim glasom. "U Sallynu staru kuću." "Kuću na Venetian Isles?" "Ne." Opet je zastala, a onda rekla: "Njezinu pravu kuću. Onu u kojoj je Katherine ubijena." Jack je stiskao slušalicu, ali nije uspijevao izgovoriti ni riječi. Rene reče: "Ne moraš ići sa mnom ako ne ţeliš." Glazba, smijeh, brbljanje svuda oko njega - sve se to iznenada pretvorilo u uznemirujuće zujanje u njegovoj glavi. "Ţelim," reče. "Dolazim po tebe za dvadeset minuta." 49. Upali su u špicu u centru Miamija pa su u Devedeset petu ulicu došli nešto prije sedam sati, davno nakon što je pao mrak. Poslovna četvrt Miami Shores izgrađena je oko male petlje koja povezuje cestu 1-95 s U.S. 1, a taj predio uglavnom ima ugođaj malog grada - mirne ulice, trgovine na uglu do lokalnog restorana, bijele crkvice okruţene zelenilom palmi i hrastova. Ta četvrt je u razvoju i uglavnom naseljena mlađim obiteljima, posebno u dijelovima udaljenijima od drţavne ceste. Međutim, Sallyna stara kuća ne samo da je bila izgrađena šezdesetih; ona je u njima ostala zarobljena - samo dva bloka
daleko od ceste 1-95, dvosobna kućica u rančerskom stilu, s prozorima sa ţaluzinama, okvirima od aluminija i trijemom ispred ulaza koji samo što nije vrištao "kuća za iznajmljivanje". Jack je gotovo očekivao da će ugledati figuru ruţičastoga plastičnog flaminga na travnjaku. Jack parkira svoj Mustang na kolnom prilazu. Debeli muškarac u plavim trapericama i majicom s V izrezom čekao ih je stubištu ispred ulaznih vrata, koje se vidjelo jedino na ţutom odsjaju svjetla s trijema. "Tko je to?" zapita Jack gledajući kroz staklo. "Vlasnik kuće," reče Rene. "Samo potvrđuj ono što govorim, moţe?" "Kako to misliš?" "Nisam mu rekla da je ovdje ţivjela moja sestra i da samo ţelim malo pogledati kuću. Rekla sam mu da mi hitno treba smještaj i da ću mu platiti deset posto više ako mi se svidi. Zato je pristao biti tu u petak navečer." "Ţivi li tu trenutno netko?" "Neki stariji čovjek, ţivi tu sam. Nakon ubojstva kuću iznajmljuje od mjeseca do mjeseca, ako uspije i toliko." "Budući da kuća ima takvu povijest, čovjek mora biti pravi nesretnik da tu dođe ţivjeti." "Aha," reče ona, a onda tišim glasom doda: "Čak veći nego što je Sally bila." Izišli su iz automobila, a vlasnik ih je pozdravio na stubištu. Rene je rekla: "Vi ste sigurno Jimmy." "Tako je." Čačkalica mu se micala među usnama dok je govorio, a palčeve je drţao zataknute za pojas. "Ja sam Rene, a ovo je Jack," reče ona, nakon čega su se rukovali. "Došli smo vidjeti kuću."
Zatvorio je jedno oko, imao je tu nervoznu naviku, a onda rekao: "Već ste čuli da je ovdje ubijena djevojčica, zar ne?" "Da, to znamo." "Dobro. Ţelim da to bude jasno od početka. Jer ljudi stalno dolaze ovamo. Razgledaju, svidi im se, a onda čuju za onu djevojčicu i odmah se predomisle. Samo gubim vrijeme." "Nama to ne smeta." "Nemate djece, ha?" "Ne," reče ona. "Nemamo." Izvadio je veliki sveţanj ključeva iz dţepa, odabrao jedan i stavio ga u ključanicu. Otvorio je vrata, a zatim odmah napravio korak unatrag. Oštri zadah mačjeg izmeta zapuhnuo je Jacka u lice. "Mačke," reče Jimmy. "Tip koji tu sada ţivi ima ih jedanaest." "Jedanaest?" zapita Jack. "Aha. Mrzim te smrdljive gadove. Samo izvolite. Razgledajte. Tu ću vas čekati." Rene je ušla prva i upalila svjetlo. Jack je išao za njom, a Jimmy je ostao vani. Vrata su se zatvorila čim su ušli. Jimmy je očito odlučio spriječiti mačji smrad da iziđe iz kuće. Dnevna soba je bila mala i tijesna, sa zelenim sagom koji je prekrivao cijeli pod. Sofa je bila prekrivena bijelom plahtom, a Jack je prebrojio pet mačaka koje su spavale na njoj. Dvije fotelje, kauč i čajani stolić također su bili prekriveni starim plahtama, a Jack je prebrojio još tri mačke. "Čovječe, što ovdje smrdi." Rene ga je samo pogledala i samo što nije rekla: Vidjela bih te nakon tri godine u Africi, gospodine.
Jack napravi korak naprijed, ali onda poskoči na zvuk gumene mačke, igračke, koja mu je zatrubila pod nogom. Nervozno se nasmiješio, ali Rene nije ni trepnula. Činilo se da je iznenada postala imuna na zvukove, mirise, prizor oko sebe - na sve osim prošlosti koju je došla otkriti. Jack je također osjetio kako mu se raspoloţenje mijenja. Više nije bilo sitnih pošalica, razigranih osmijeha. Paţljivo su udisali tragediju koja se dogodila upravo u ovoj kući, strašni zločin koji je djetetu oduzeo ţivot, a ţivot mlade majke izmijenio zauvijek. "Imala je dvadeset četiri godine kad se to dogodilo," reče Rene drhtavim glasom. Jack je stajao na mjestu i kao da je osjećao kako mu krv protječe kroz vene. Dvadeset četiri. Je li se mogao sjetiti kako je to kad imaš dvadeset četiri godine? Je li mogao uopće zamisliti kako se osjećala dvadesetčetverogodišnja ţena i majka četverogodišnjeg djeteta, bez prebijene pare, koja je noću radila u Hootersu, dok joj je muţ imao dva posla da bi se spasili od potpunog bankrota? Je li o takvom ţivotu sanjala princeza Sally kao djevojčica, o dolascima kući u ponoć šest puta tjedno, smrdeći po cigaretama i prolivenom pivu, s previše šminke na svojem lijepom licu, bradavicama koje strše iz zategnutog topića i najlonskim hlačicama što joj steţu straţnjicu, jer izgledajući kao kurva dobije par dolara više od napojnica? Pitao se je li Sally kao odrasla ţena ikad bila istinski sretna. Osim toga, pitao se je li Sally uopće padalo na pamet da njezin usrani ţivot i nije tako strašan i da je sve moglo biti mnogo gore i da je noćna mora tek očekuje. "Mislim da ne mogu ući opet tamo sama," reče Rene. Jack joj je instinktivno prišao, uzeo je za ruku i zajedno su produţili kroz hodnik. Išli su polako tapkajući petama po podu, klik-klak, klik-klak, klik-klak, kao da je vrijeme otkucavalo unatrag i vraćalo ih u mračnu prošlost. Jack je nije prisiljavao da hoda brţe nego što je mogla pa su se jedva pomicali. Naposljetku su se zaustavili ispred otvorenih vrata kupaonice.
Jack je stajao uz nju, a ona je upalila svjetlo u hodniku, tako da su mogli vidjeti što se nalazi unutra. Mačka je sjedila na zahodskoj dasci, kao da čeka piće, a onda je iznenada pobjegla. Umivaonik je bio prekriven hrđom, a keramičke pločice prljave. Ogledalo je bilo raspuknuto po sredini. Ravno ispred njih bila su vrata koja su vjerojatno vodila u dvorište. "Ovuda je ušao," reče Rene. "Kroz prozor sa ţaluzinama?" Klimnula je glavom i rekla: "Probio ga je rukom i otključao bravu." Jack je promatrao bravu i zamišljao kako se ključ okreće. Pitao se što su Sally i mala Katherine radile kad je neznanac ušao u kuću, što se događalo u mozgu tog manijaka kad je zatvorio vrata za sobom i krenuo prema kupaonici. Je li bio uzbuđen, seksualno nadraţen, neustrašiv? Ili je moţda ipak osjećao strah, strah kakav osjećaju sociopati, bolesni strah nakon nebrojenih perverznih maštarija nezamisliv normalnu umu, strah da će svi njegovi planovi biti uzaludni jer mu jednostavno nije dovoljno imati djevojčicu i njezinu lijepu mamu i raditi s njima što poţeli. Rene se pomakne u stranu, pokraj umivaonika, a onda zastane i glasno uzdahne. Jacku je odmah bilo jasno zašto. Zbog kade. Nije je više bilo. Bila je iznesena, a na njezino mjesto je postavljena mala kada za tuširanje, ali su tragovi od kade izgledali kao ogromni oţiljak, grubi podsjetnik na ono što se tu dogodilo. Jack je vidio mnogo mjesta zločina i fotografija s mjesta zločina, ali se nikad nije naviknuo na to. Kad ih gledate postane vam jasno da se to stvarno dogodilo, da popravka nema, da će vam uţasna gorčina ostati u grlu dok ne osjetite bol, krikove i strah koji su proţivljavale ţrtve. Upravo ovdje, na ovom mjestu, on je klečao na podu, nalijevao vodu u kadu i ispirao Sallynu krv s noţa. Upravo ovdje, na ovom mjestu, ispirao je krv sa Sallyne bluze, cijedeći je dok voda nije poprimila crvenu boju. Onda je donio Sallynu kćer - još uvijek ţivu, svezanih
ruku i nogu - i stavio je u kadu, nesumnjivo uţivajući u trenucima koje mu je pruţao uţas u njezinim očima. Onda ju je polako okrenuo, umočio joj glavu u vodu i gledao, gledao s oduševljenjem. Jack je znao da je gledao, zato što je proveo četiri godine ţivota braneći čudovišta poput ovoga, vidio je sjaj u njihovim očima dok su prepričavali svoje podvige, ubojice koji nisu vidjeli drugoga smisla u ubijanju osim uţivanja u svakoj jebenoj sekundi dok su to radili. Taj kurvin sin samo je gledao kako joj se tijelo trza, kako joj se glava trese i noge mlataraju kao u vulgarnoj verziji Male sirene, svojoj znatiţelji je udovoljio tek kad se vlastitim očima uvjerio koliku količinu krvave smjese njezina sićušna pluća mogu podnijeti. "Trebali bismo krenuti," reče Jack. "Ne, ţelim vidjeti spavaću sobu." Izišli su iz kupaonice i produţili niz hodnik. Vrata su bila otvorena tridesetak centimetara, tek toliko da mačke mogu ulaziti i izlaziti. Rene ih je širom otvorila i upalila svjetlo. Luster na stropu imao je četiri ţarulje, ali je gorjela samo jedna, zbog čega je soba bila polu-mračna i puna sjena sjena mačaka, desetaka mačaka. Mačke po krevetu, po komodi, po podu, u košarama za odjeću razbacanima po sobi. Posvuda mačke, a Jack je osjećao da mu oči počinju suziti. "Izgleda da je njegovih jedanaest mačaka dobilo pomladak," reče on. "Ţelim pogledati u ormar." Prema onome što je pročitao o zločinu, Jack je znao da se ubojica skrivao u ormaru. Rene je zaobišla krevet, a Jack je išao za njom preko sobe. Zaustavila se ispred vrata ormara. "Da ih otvorim?" zapita Jack, Malo je zastala, a onda samo klimnula glavom.
Ponudio se da će ih otvoriti bez oklijevanja, ali kad je posegnuo za kvakom, osjetio je da ga nešto koči. Prošlo je pet godina od zločina, kroz kuću je u međuvremenu prošlo mnogo ljudi i bio je svjestan da se nema čega bojati s druge strane vrata. Ali u srcu je osjećao strah. "Molim te," reče Rene. "Otvori ih." Metalna kvaka bila je hladna, hladna kao ledena voda koja je tekla ubojičinim venama. Okrenuo ju je. U bravi je kliknulo. Odškrinuo je vrata i ugledao crnu prikazu od koje mu je srce zastalo. Iznutra je istrčala mačka. On i Rene su se pogledali, kao da ţele smiriti jedno drugo. Jack je širom otvorio vrata i pogledao u ormar. "Kaţeš daje ušao u kuću kroz vrata na kupaonici, ha?" "Tako mije Sally rekla. Policijsko izvješće kaţe daje bilo znakova provaljivanja na vratima kupaonice." "Znači, ušao je kroz kupaonicu, prošao kroz hodnik do Katherinine sobe i skrio se u ormar." "Takva je teorija." Jack pokaţe prstom na vrata na stropu u ormaru i reče: "Što misliš, kamo vode?" Rene pogleda prema gore i reče: "Na tavan?" Naslagane police u ormaru vodile su prema stropu kao ljestve. Jack se popne na treću policu i otvori vrata na stropu. "Da, gore je tavan. Moţda je došao ovuda?" "Pretpostavljam da je moguće. Mislim da Sally nije niti znala sve teorije koje je policija uzela u obzir i odbacila. Tuţitelj je bio prilično škrt na riječima u vezi s istragom." "Pričaj mi o tome. Prije nekoliko tjedana sam pokušao malo pronjuškati. Ali, dokle god smatraju istragu otvorenom, ne ţele ništa govoriti."
"Mogu li pogledati?" "Na tavan?" "Policija je imala pet godina za rješavanje zločina. Zašto sami ne bismo pogledali?" Jack slegne ramenima: "U redu. Zašto ne?" Jack se popne uz police, makne vrata u stranu i proviri na tavan. Zrak je bio ustajao i vruć, budući da je gore temperatura bila osjetno viša nego dolje u kući. Jack je pričekao da mu se oči prilagode tami, a onda je našao ţarulju kako visi o ţici. Potegnuo je ţicu i upalilo se svjetlo. "Ima svjetlo," reče on. "Dobro," odgovori Rene, a glas joj je odzvanjao o strop. Jack se uspeo do kraja i dospio na tavan. Tavan nije imao poda, nego samo poprečne grede, tako da je morao balansirati po njima. Osvjetljenje nije bilo najbolje, ali je bilo dovoljno dobro da vidi da tavan prekriva cijelu kuću, s jednog kraja krova do drugoga. On se nalazio na najvišoj točki, a tu je visina dosezala jedva jedan metar. Nije vidio prozora. "Ne vidim kako se mogao ovamo uvući izvana," reče on. "Ne vidim nikakav pristup izvana." "Moţda iz druge sobe?" Bojao se da će to reći. "Provjerit ću." Puzao je preko greda pazeći da se ne poklizne. Što se više udaljavao od otvora, postajalo je sve toplije. Osjećao je kako mu se košulja lijepi za leđa od znoja. Zapeo je nogom za izolaciju pa se pojavio oblak guste prašine. Jack je iskašljao trideset godina stare ostatke iz pluća. Nije nigdje vidio drugog izlaza na tavan. "Mislim da je jedini izlaz kroz ormar," vikne. "Pogledat ću ormar u drugoj sobi," dovikne ona.
Jack razmislio poloţaju u kojem se našao, s glavom pritisnutom uz krov, tijelom ispruţenim preko poprečnih greda kao da trenira za općinsku utrku na kolicima. Sad se sjetila. "Dobra ideja," reče. Čuo je njezine korake ispod dok je prolazila kroz hodnik koji spaja dvije spavaće sobe. Čuo je kako se vrata otvaraju, vjerojatno u glavnoj sobi, a onda još jedna, vjerojatno ona od ormara. "Ništa," čuo je kako mu dovikuje. Ţarulja je zatreperila i tavan je obuzeo mrak. "Oh, sranje," progunđa Jack. Ostao je u poloţaju raka nadajući se da će se svjetlo vratiti. Nešto svjetla je dopiralo kroz otvor iz ormara, tako da nije bilo posve mračno. Znao je da su grede na standardnoj udaljenosti od četrdeset centimetara jedna od druge, tako da se mogao vratiti i bez svjetla. Čekao je da mu se oči prilagode mraku, a onda je nešto primijetio. Dolje na drugome kraju tavana, iznad velike spavaće sobe, vidio se trak svjetla. Što je to, k vragu? "Rene, gdje si?" "U velikoj sobi?" "Vidiš li rupu na stropu?" Pričekao je dok je odgovorila, kratko: "Ne." Svjetlo je i dalje sjalo kao laser iz Sallyne sobe. To prije nije primijetio jer je na tavanu bilo upaljeno svjetlo. Po mraku, s upaljenim svjetlom ispod, bilo je jako upadljivo. Jack je puzao prema svjetlu, dok mu se nije pribliţio na pola metra. Na trenutak je promatrao svjetlo i primijetio da je izolacija odrezana odmah uz gredu. Sama rupica bila je manja od novčića, ali je definitivno bila tu, a budući da je instalacija bila maknuta, izgledalo je kao da ju je netko tu namjerno napravio. Nagnuo se i pogledao kroz rupu.
"Rene? Jesi li sigurna da ne vidiš rupu?" Nastupila je kratka stanka. Ona kao daje traţila oko sebe. "Ne," reče. "Samo ventilator." Ventilator. Jack odmakne još malo izolacije. Pronašao je električnu kutiju i nosač za ventilator. Pokraj njega je bio još jedan. Bio je pričvršćen za gredu, ali ne i za ventilator, tako da se činilo da nema nikakvu svrhu. Pogledao je malo bolje, a kroz rupu je dopiralo taman toliko svjetla da uspije pročitati ime proizvođača otisnuto na nosaču: Velbon. To mu vjerojatno ne bi mnogo značilo da njegova bivša ţena nije bila fotografkinja. Velbon je jedan od najpoznatijih proizvođača postolja i nosača videokamera. U tom trenutku Jacku je postalo jasno što je pronašao. Još jednom je pogledao kroz rupu - rupu koja je iz sobe izgledala samo kao prorez na ventilatoru i imao je savršen pogled na krevet. Prije pet godina to je bio Sallyn krevet. Mogao je vidjeti Sally kako ulazi u krevet. Sally kako spava u krevetu. Sally kako radi bilo što u krevetu. "Rene?" reče dovoljno glasno da se čulo u sobi ispod. "Da?" "Tvoju sestru je definitivno netko uhodio. 50. U ponedjeljak ujutro u šest sati Gerry Colletti je bio u svojoj kuhinji, odjeven i spreman za odlazak na posao. Pogledao je svoj odraz na staklenim vratima ormara i, kao i uvijek, svidjelo inu se ono što je vidio. Mnogi odvjetnici se počnu oblačiti obično, ali ne i Gerry. Nosio je Armanijevo odijelo I cipele Ferragamo. Svilena kravata i čarape - mogli ste izmjeriti bilo čiji dţep po kvaliteti čarapa koje nosi - oboje iz Hermesa. Košulja mu je bila izrađena po mjeri u Hong Kongu, kao sve njegove
košulje, zato što nijedan dizajner na svijetu ne proizvodi košulje za čudo prirode s pedeset centimetara širokim vratom i sedamdeset pet centimetara dugim rukavima. Gerry se nije bavio sportom otkako je prestao ići na hrvanje na faksu, osim ako u to ne računate spavanje s klijenticama, tako da je u njegovu slučaju upravo odjeća činila čovjeka - odjeća i dobar krojač. "Gabby, naruči još 'havajskog zlata'," reče u diktafon. Snimao je na vrpcu sve što tajnica treba obaviti za njega, ali je odjednom shvatio da kad naruči "havajsko zlato" to moţe značiti sve od paketa ananasa do vrećice čaja. "Mislio sam na kavu 'havajsko zlato'," doda, a onda strpa diktafon u unutarnji dţep. Nalio je sebi jednu šalicu za put, stavio Wall Street Journal pod ruku i krenuo prema vratima koja spajaju kuhinju s garaţom. Iza njega je bio vraški vikend i Gerryju je zbog toga bilo drago. Još se uvijek tresao zbog načina na koji ga je Swyteck osramotio na sudu u petak poslije podne. Njemu se obično ne događaju glupe pogreške poput one s fotografijama i datumom na njegovu satu. Takav kiks govorio mu je jednu stvar: nije bio dovoljno strpljiv. Za pobjedu u ovoj trci trebaju mu samo mozak i strpljenje, dvije stvari koje Tatum Knight i Miguel Rios nemaju. Zato će propasti. Samo njih dvojica stoje na putu između njega i četrdeset šest milijuna dolara. Da, oni i Alan Sirap. Tko god on k vragu bio. Gerry je ušao u garaţu i pritisnuo dugme na zidu kojim se pali svjetlo i otvaraju garaţna vrata. Njegov smaragdno-crni BMW bio je spreman za voţnju. Opran i ispoliran blistao je ispod viseće fluorescentne cijevi. Zastao je da mu se divi dok se vrata bučno ne zalupnu prema gore. Oduvijek je volio automobile. Njegov otac također - imao je zamašćena radna odijela, prljavštinu ispod noktiju i nikad u ţivotu nije imao novi automobil. Njegov otac nikad nije imao ništa novo. Oni
nikad nisu imali ništa novo. Majka ih je ostavila kad je imao deset godina, vratila se po Gerryja, podnijela zahtjev za razvodom, operušala staroga, pričekala dok razvod ne bude riješen i udala se za odvjetnika za razvode. Pametnog odvjetnika za razvode. Udala se za tog kurvina sina, a onda poslala Gerryja natrag da ţivi s ocem, koji nije imao prebijene pare u dţepu, niti za kruh. Sve se mijenja. Pritiskom na dugme daljinskog upravljača oglasio se alarm automobila i brava se otključala. Gerry uđe u auto, sjedne za volan i zatvori vrata. Udobno se smjestio - šalica kave sa strane, otvorene novine na suvozačevu sjedalu da bi imao što čitati za vrijeme zastoja, kovanice za automate. Još jednom se pogledao u retrovizor i okrenuo ključ. Ništa. Okrene ga opet, ali se začulo samo kako je škljocnulo, a zatim opet ništa, bijedan zvuk koji je još i bjedniji kad se naviknete na veličanstveno brundanje osam savršeno sređenih cilindara. Najprije mu je pala na pamet baterija, ali je onda još malo promislio. Elektronsko otvaranje je odgovorilo na njegov daljinski upravljač, a kad je otvorio vrata upalila su se svjetla. Sat je također radio. Nešto nije bilo u redu s paljenjem. Ili ga je netko pokvario. Netko drugi bi se moţda uplašio, ali Gerry se samo smiješio. Bio je ponosan na svoju neustrašivost. Zbog posla kojim se bavio mnogi bivši muţevi su mu prijetili, a neki su se čak drznuli napasti ga. Ne moţeš se baviti ovim poslom ako nemaš jaja od kamena, a njegova su bila od olova. Netko mu petlja oko automobila - to baš i nije lijepo? Bio je to dodatni dokaz uznemiravanja koji mu je trebao da strpa Tatuma Knighta u zatvor i diskvalificira prema Statutu o ubojstvu. Taj idiot
se jednostavno ne zna kontrolirati, a Gerry je odjednom bio siguran da je Tatum Knight čačkao ţice njegova mjenjača kako bi mu se osvetio za pokušaj prijevare na sudu. Swyteck je moţda zaradio nekoliko bodova za stil na saslušanju u petak, ali Gerry raspolaţe dugoročnom strategijom pobjeđivanja A ako Knight rastavi raditi gluposti poput ove, dočepat će se nagrade prije nego što je mislio. Pritisnuo je dugme za otvaranje poklopca motora, izišao iz automobila i stao s prednje strane da vidi što nije u redu. Ako je u pitanju ono što on misli, svakako će to prijaviti na policiju. Ali nije htio ispasti brzoplet. Htio je vidjeti one ţice zamotane oko pokretača, moţda čak snimiti još nekoliko fotografija. Poklopac se podignuo otprilike desetak centimetara, a onda zapeo za sigunosnu kvaku. Zavukao je ruku da pritisne prekidač i potpuno ga otvori. Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put otvarao poklopac i nije bio siguran gdje se nalazi prekidač. Zavukao je obje ruke ispod poklopca i pipao ne bi li ga pronašao, a onda je iznad njega poput Supermana proletjela crna sjena. Pala je sa stropa na otvorena garaţna vrata iznad njegove glave. Sjena je bila ogromna i poprimila je oblik čovjeka koji je skočio na poklopac automobila i svom snagom lupnuo njime po Gerryjevim prstima. Čuo je kako mu pucaju kosti na mjestu gdje su do maloprije bile njegove dragocjene ruke. Konopac gaje čvrsto stisnuo oko vrata i ugušio njegove krike, nakon što je neznanac rukom potegnuo garaţna vrata i zatvorio ih. Gerryjeva glava se nagnula unatrag i onda je ugledao nešto iznad svoje glave: vratašca koja vode na tavan bila su gurnuta u stranu - prolaz koji su prikrivala otvorena garaţna vrata. Gerry je gledao napadača u lice, ali nije mogao pobjeći niti se obraniti, niti izvući ruke ispod poklopca koji ih je uhvatio kao zamka za ţivotinje. Bol je bila tako strašna da mu se cijelo tijelo
grčilo. Pokušao je vrisnuti, ali gaje još više stegnulo oko vrata. Jedva daje išta vidio jer muje šok poremetio vid, ali je vidio dovoljno dobro da bi mu bilo jasno da ga napadač gleda ravno u oči, s licem skrivenim iza skijaške maske. Konopac oko vrata je malo popustio. Gerry je opet mogao disati, opet je mogao čuti. Čovjek je nešto govorio. "Jadni Gerry Colletti," čuo je. "Pokušao je pregovorima doći do nagrade." "Ha?" pokušao je izgovoriti, ali iz usta muje izišao jedva jecaj. "Daje barem znao daje za sve pregovore kasno." "Što..." počeo je govoriti, ali muje konopac jače stegnuo vrat i opet se borio da dođe do zraka. Koljena su mu popustila i bio bi pao na pod da napadač nije čvrsto rukama drţao konopac. Osjetio je kako ga ţivot napušta dok j e čovjek govorio: "Vidimo se u paklu, Gerry. Čuo sam daje to pravi rudnik zlata." 51 Detektiv Rick Larsen došao je u kuću Gerryja Collettija odmah poslije večere. Bio je ugodno svjeţ jesenski dan, ali temperatura je opadala nakon zalaska sunca. Bijela košulja kratkih rukava i razvezana kravata bile su Larsenov zaštitni znak, ali tu večer je prekršio pravilo i obukao jaknu, u kojoj mu je bilo sasvim ugodno. Njegove stare prijatelje u Buffalu već je posjetio četrdeset pet centimetara debeli snijeg za Dan zahvalnosti. Dva policijska automobila bila su parkirana na kraju kolnog prilaza i blokirala promet. Kombi medicinskog istraţitelja bio je parkiran između policijskih automobila, a ţuta traka označavala je cijelo dvorište kao mjesto zločina.
Larsen sluţbeno nije bio na duţnosti, ali je rekao da ga odmah pozovu dogodi li se nešto kome od preostalih nasljednika iz oporuke Sally Fenning. Razmišljao je da organizira pratnju Riosu, Collettiju i Knightu, tako da policija odmah bude tu ako se nešto nekome od njih desi. Međutim, troškovi za to su veliki, a u proračunu nema mjesta niti za jednoga od njih, a kamoli trojicu, pogotovo kad muje instinkt govorio da će ubojica jedno vrijeme mirovati dok se medijska buka stiša, da će pričekati nekoliko tjedana ili čak nekoliko mjeseci prije nego što opet napadne. Svega nekoliko puta u njegovoj karijeri instinkt ga je prevario. Larsen je izišao iz automobila i krenuo prema policajcu zaduţenom za kontroliranje pristupa mjestu zločina. "Je li to onaj za koga mislimo da jest?" reče Larsen. "Sluţbeno još nije potvrđeno. Ali, ovo je njegova kuća, njegov automobil i koliko mi se čini, lice se poklapa s onim na slici na njegovoj vozačkoj dozvoli. Ako to nije Geraldo Colletti, onda je njegov brat blizanac." "Tko ga je pronašao? Netko u prolazu?" "Ne. Garaţna vrata su bila zatvorena." "Ne izgledaju zatvorena." Osjetio se ukor u njegovu glasu, kao da se ponadao da je netko od ekipe nepaţnjom koja zasluţuje batine napravio promjenu na mjestu zločina. "Otvorila ih je njegova tajnica. Vidjela ga je kroz prozor i pomislila da je moţda još ţiv pa je otvorila vrata." "Njegova tajnica?"
"Propustio je jedanaest dogovorenih sastanaka tijekomdana, nije odgovarao na dojavljivač niti na mobitel. Do kasnog poslijepodneva se prilično zabrinula i dovezla ovamo. Našla ga je tamo u garaţi." Larsen je pogledao dugi kolni prilaz od čikaške cigle. Ekipa forenzičara bila je na zadatku na tom području oko ulaza u garaţu, a pomoćnik medicinskog istraţitelja pregledavao je tijelo." "Je li njegova tajnica još tu?" "U policijskom je automobilu. Uzeo sam njezinu izjavu, ali je toliko potresena da se ne moţe odvesti kući." "Zamolite je da ostane tu, moţe? Moţda budem trebao razgovarati s njom." Namignuo mu je i potapšao ga po ramenu, a onda krenuo kolnim prilazom prema garaţi. Nalet vjetra pomeo je opalo lišće sa stabla manga i otpuhnuo ga prema ulazu u garaţu. Bio je to sjeveroistočni vjetar koji zna prilično sniziti temperature u studenome. Larsen je zapravo volio malo hladnoće, iako je saţalijevao bijednike koji su trošili dvomjesečnu plaću da bi prošetali Miami Beachom u zimskim kaputima. Inače je bio pun saţalijevanja, tako su barem ljudi govorili. Svako ubojstvo je uzimao k srcu i izraţavao istinsku sućut obiteljima ţrtava. Čak i kad je ţrtva bio seronja od odvjetnika. "Gerry Colletti," reče zaustavivši se na ulazu u garaţu. Konopac je još uvijek bio svezan oko ţrtvina vrata. Krvave ruke su mu i dalje bile ispod poklopca automobila, a njegovo mlohavo tijelo presavilo se preko prednjeg dijela automobila kao jelen na kojeg je netko naletio vozeći autocestom brzinom od šezdeset milja na sat. Larsen mu je pogledao ruke i rekao: "Uh."
"Gadno," reče istraţitelj. Bio je na koljenima i nešto mjerio. "Čovječe, sjećam se kad mi je bilo dvanaest godina, sestra me udarila poklopcem klavira po prstima." "Moralo je boljeti." "Da, koje sranje. Naravno, budući da je imao stegnut konopac oko vrata, sigurno nije pretjerano razmišljao o prstima." "To je uzrok smrti?" "Pogledajte sami. Konopac mu je još uvijek oko vrata i ne mislim da ga je netko stavio da nas zavara. Našli smo podljeve na usnama, u ustima i očnim kapcima. Lice i vrat su tamno crvene boje. Sve su to posljedice gušenja." "Izgleda da moţemo isključiti samoubojstvo." "I meni se čini. Modrica na vratu je vodoravna ravna crta," reče pokazujući. "Kad se dogodi samoubojstvo, ima vertikalniji oblik, preokrenuto slovo V. Samoubojstvo s vodoravnim gušenjem je jako rijetko." "Pogotovo kad je ruke uhvatio poklopac automobila." "Upravo tako, Kolumbo." Čovjek u garaţi spustio se niz ljestve. Bio je to Larsenov mlađi partner. "Rick, vidi ovo." Ljestve su se nalazile odmah pokraj suvozačeva mjesta u automobilu. Larsen se uspeo do četvrte stepenice, dovoljno visoko da moţe ugurati glavu između stropa i garaţnih vrata. Vrata su bila maknuta u stranu, a Larsen je ručnom baterijom osvijetlio tavan. "Ovuda je ušao," reče. "Tako se čini," reče njegov partner. Larsen je govorio silazeći niza stepenice, dok mu se scena razvijala u mislima. "Najprije se skriva na tavan. Čuje da se otvaraju garaţna vrata. Otvara ulaz na tavan dok se otvaraju garaţna vrata.
Colletti ništa ne čuje. Ništa niti ne čuje jer otvorena garaţna vrata zaklanjaju rupu. Ubojica proviruje, čeka da Colletti dođe do prednjeg dijela automobila i skače na njega." "Zašto su mu ruke ispod poklopca?" "Za to se ubojica pobrinuo. Auto se ne pali. Kladio bih se da su ključevi još uvijek na mjestu za paljenje motora." Larsen proviri kroz prozor pokraj suvozačeva mjesta i odgovori na vlastito pitanje. "Aha." Medicinski istraţitelj ustane s poda i reče: "Hej, Kolumbo, pogledaj ovo." Larsen je nešto gunđao koračajući prema prednjem dijelu automobila, ţeleći da ga prestane zvati Kolumbo. "Što je?" Istraţitelj je drţao povećalo na lijevom ramenu ţrtve. "Čini se da ovdje ima osušenu mrlju?" "Od krvi?" "Ma kakvi. Osušena krv bi na finom odijelu ostavila smeđu mrlju. Golim okom vidimo samo vanjski obruč mrlje." "Što to znači?" "Odijelo je svileno. Je li ti ikad kapnula kap vode na svilu, na primjer kravatu ili tako nešto?" Larsen se zamisli pa reče: "Svilenu kravatu? Mislim da ne. Ali sam jednom slučajno zapisao gaćice od poliestera." "Sreća da nisu bile svilene. Voda na svili ostavlja mrlju. Ostavlja obruč upravo poput ovoga." "Hoćeš reći daje ovo voda?" "Nešto što ima dosta vode u sebi i suši se relativno bistro, ali nije voda." Podigne obrvu kako bi dodao vaţnost svojim riječima pa se nadopuni. "Moţda sperma." Larsenov partner se naceri. "Što? Misliš da je zadavio tipa i onda drkao nad svojim djelom?"
Larsen i istraţitelj su bili hladnokrvni, kao da su se nagledali i čudnijih stvari. Onda Larsen još jednom pogleda tijelo, zdrobljene ruke pritisnute poklopcem automobila, modrice po vratu modrice koje su Otkrivale da je napadač koristio znatno više snage nego što je potrebno da se nekoga zadavi. "Bio je pun gnjeva, prezira prema ţrtvi." "Što je u skladu s tipom koji učini ovo da bi ispraznio jaja. Doslovno." Larsen odmahne glavom i reče: "Mislim da to nije sperma." "U laboratoriju će se saznati o čemu se radi." "Kladio bih se o krafnu da je to pljuvačka." "Pljuvačka?" Larsen polagano klimne glavom, zamišljajući scenu, gledajući u mislima kako se zločin odvijao. "Kao što sam rekao, radi se o pravom preziru. Nečemu osobnome. Nije mu bilo dovoljno što gaje ubio. Pogledao je posljednji put ovog jadnika kako visi iz prednjeg dijela svog osamdeset tisuća dolara vrijednog BMW-a, skupio svu mrţnju koju je osjećao prema njemu u grlu i onda je ispustio u zrak." "Pljunuo je na njega?" "Da," reče dok muje sanjivi osmijeh zakrivljivao uglove usta. "Hvala našoj sretnoj zvijezdi. Pljunuo je na njega." 52. "Ţele testirati tvoj uzorak DNK," reče Jack. Tatum obriše tragove pjene od piva s usta, kao da je očekivao da njegov odvjetnik kaţe još nešto kako bi zasluţio odgovor. Restoran baš nije bilo mjesto koje bi Jack odabrao za ovaj sastanak, ali Tatum je stanovao u sjevernom Miami Beachu i jadikovao je kao stara baba kad je čuo da bi se trebao odvesti "sve do
Coral Gable-sa" kako bi se sastao sa svojim odvjetnikom. Tako je Jack predloţio da odu na ručak u Gusto, kubanski restoran u blizini područja Lincoln Road. Posluga i hrana su dobri, što je savršeno za prvi sastanak s djevojkom ili opušten ručak s prijateljima. Međutim, ţivahne pričice kakve se čuju za ručkom zvučale bi pretjerano glupo kad je glavni cilj razgovora bio nagovoriti klijenta da dade nešto svoje na pregled. Konobar je donio Jacku polupečeni odrezak palomillo, a onda ispred Tatuma stavio specijalitet kuće i rekao: "El balsero za vas, senor." "Što je k vragu to?" zapita on. "Mislio sam da sam naručio obične račiće." Jack reče: "Taj specijalitet ih ima u sebi. Zovu ga el balsero, Sto čini mi se znači splavar." "Si, si. Splavar." Konobar se ponosno nasmiješi, a Jack mu uzvrati osmijeh, iako pomalo začuđen. Jack je imao klijente, prijatelje i čak rođake koji su zapravo došli u Miami na splavi, tako da nije bio posve siguran koja je politički ispravna reakcija na jelo koje se zove "splavar". Ali ovo je zaista kubanski restoran, konobar je više Kuba-nac nego on, a nostalgični mural havanske luke bio je naslikan na zidu, tako da se samo i dalje smiješio. Tatum je i dalje gledao svoj tanjur. El balsero je, objasnio im je konobar, vlastita tvorevina talentiranog kuhara s pomaknutim smislom za humor i, vjerojatno, previše slobodnog vremena. Splav u obliku banane bio je napravljen od duguljaste ljuske konjske banane, zbog čijeg bi oblika Freud sigurno organizirao psihološko slavlje. Splavi su iznutra bile napunjene sa šest račića podignutih repova zalivenih enchilada umakom od rajčica. Tanki krumpirići s druge strane splava, naravno, predstavljali su vesla.
"Sliči više na gondolu nego na splav," reče Tatum. "Mene podsjeća na kanu," reče Jack. "Klao da Lewis i Clark veslaju po rijeci od umaka mojo." "Ah," reče konobar i ponosno se nasmiješi. "Sooper Mahn." "Ne, ne, ne Superman. Nego Lois i Clark, dvojica istraţivača iz devetnaestoga stoljeća — znate, Lewis, Clark, Sacajawea?" Konobar samo slegne ramenima, zbunjen. Jack je najprije pomislio da bi mo to mogao pokušati objasniti na španjolskome, ali je onda odustao od te ideje shvativši da bi to bilo uzaludno. "Nema veze. Gracias por la comida," reče zahvaljujući na donesenom jelu. "De nada," odgovori konobar. Nema na čemu. Jack pospe nasjeckani luk i peršin po odresku palomillo, izlije crni grah na bijelu riţu i doda malo vrućeg umaka, upravo onako kao što on to voli. Kad je podignuo glavu, u Tatumovu tanjuru nije bilo ničega. "Vraški dobro," reče Tatum. "Lois je bio najukusniji." "Lewis," reče Jack mahnuvši rukom. Tatum se nasloni, davši time do znanja Jacku da je spreman za razgovor. Pogleda ga pa reče: "Zašto bih ja trebao Larsenu dati svoj DNK?" "Da skineš hrpu policajaca sebi s vrata." "Misle da sam ja ubio Collettija," reče više kao izjavu nego kao pitanje. "Naravno da misle." "Nisam to učinio." "Znam. Theo mi je rekao da ste vas dvojica sinoć išli pecati. Vratili ste se tek jutros." Tatum otpije još jedan gutljaj iz svoje velike čaše piva.
"Jesi li to rekao policiji?" "Jesam." "A oni i dalje ţele moj DNK?" "Larsen ne drţi mnogo do alibija koji moţe potvrditi jedino tvoj brat. Iskreno rečeno, ne krivim ga za to." Tatum se nasloni na stol i reče: "Stvarno ga ne kriviš? Ili misliš da bi Theo lagao zbog mene?" Jack pogleda u stranu, ne znajući što bi rekao. "Gdje je riba, Tatume?" "Nisu grizle," reče on ravnodušno. "Nijedna cijelu noć, ha?" "Ribari se često vraćaju kući praznih ruku. Theo se čak našalio na povratku kući, jer Jack uvijek kaţe da to zato zovu pecanje a ne..." "Lovljenje, znam, znam. Gledaj, činjenica je da ti alibi nije dovoljan. Jutros sam razgovarao u četiri oka s Larsenom. Ne tvrdim da će doći večeras, sutra ili moţda prekosutra i uhititi te. Ali, u nezgodnom si poloţaju. Stalno primam pozive od policije, Miguelova odvjetnika, odvjetnika ubijenih nasljednika, novinara. Počinjem se osjećati više kao varalica nego kao odvjetnik. Larsen nudi da se znanstvenom metodom oslobodimo sumnje prije nego što dođu po tebe s oruţjem i lisičinama." "Objasni mi to." "Našli su mrlju na Collettijevu odijelu. Ispostavilo se da je to pljuvačka i ima je dovoljno da se provede testiranje DNK. Budući da muje na leđima, očito nije pripadala ţrtvi, tako da misle da je ubojica na kraju pljunuo na njega." "Prilično glup potez."
"Ubojstva su često osobne prirode, osjećaji prevladaju. U svakom slučaju, policija ţeli tvoj uzorak DNK. U laboratoriju će ga usporediti s onim nađenim na odijelu i ako se ne poklapaju - bingo, netko drugi skače na vrh liste osumnjičenih." "Što ako odbijem?" "Ako imaju dovoljno drugih dokaza da te povezu sa zločinom, mogu dobiti sudski nalog i prisiliti te da daš uzorak kose, bris lica ili nešto drugo što se ne uzima operativim putem." Tatum je gledao u praznu ljusku banane na svojem tanjuru ne govoreći ništa. Jack malo pričeka, a onda ga zapita: "Što kaţeš na to?" Tatum podigne glavu, a izraz lica bio mu je smrtno ozbiljan. "Neka me uhite." "Što?" Popije ostatak piva iz čaše i reče: "Ţao mi je, Jack. Ne mogu dati policiji svoj DNK." 53. Theo je razumio, ali je znao da nikad neće moći objasniti Jacku. Upravo mu je Jack rekao za sastanak u restoranu i Jack je prema Theovu mišljenju super frajer, ali odvjetnik koji je studirao na Yaleu i čiji je tata guverner nikad ne bi mogao shvatiti zašto Tatum ne ţeli dati uzorak DNK. Bez obzira što je Jack super. Samo ga je Theo razumio, ali to nije značilo da se slagao s odlukom. Čak je sam nazvao Tatuma, što ga zapravo nikamo nije dovelo. "To bi moglo dokazati da si nevin. Zar ti to nije jasno, čovječe?" "Ne dajem DNK." "Ali to sranje funkcionira. Test DNK me spasio od sigurne smrti." "Ti nisi imao izbora, Theo. Već si bio osuđen na smrt." "A to i tebi ţele učiniti. Pristani na testiranje." "Neću."
"Sranje, Tatume, zašto k vragu ne? Sinoć smo išli u ribolov. Nevin si. Ja znam da si nevin." "Onda me prestani nagovarati da odem na to jebeno testiranje." Razgovor je mogao potrajati još trideset godina, a Theo ga ne bi uspio uvjeriti. Kad Tatum nešto zabije sebi u glavu, tu nema pomoći. Takav je oduvijek bio. Ali ovaj je put moţda u pravu. Ako ga Jack Swyteck ne moţe razumjeti, u redu, draškane, to bi bilo to. Ako Theo to ne ţeli prihvatiti, hej, tvoja stvar, brate. Ljudi obično Tatuma Knighta nisu smatrali principijelnim čovjekom, ali nitko ga nije poznavao kao Theo. A Theo je znao što se točno događa u njegovoj glavi. Dva crna momka, braća - ne braća u nekoj crkvi, bandi niti braća koja dijele istu iglu -nego prava braća, braća od iste majke, koje je rodila ista ţena, ovisnica o heroinu kojoj je jedne večeri u gradu neki seronja prerezao grlo jer je zaključio da mu nije popušila dovoljno dobro za deset dolara. Moţda im je otac bio isti, a moţda nije (vjerojatno jest jer su bili jako slični), ali u svakom slučaju nikad nisu saznali tko je on. Alibi djeteta iz prljave četvrti nije bio dovoljan detektivu Ricku Larsenu i njegovoj rulji spremnoj na linč. Trebao im je DNK - znanstveni dokaz nevinosti, ili u protivnom svojim alibijem moţe obrisati dupe. Ma, jebi ih, govorio je Tatum. Sve skupa. Theo ga je razumio. Barem ga je ţelio razumjeti. Nije bilo lako stajati mimo i gledati kako njegov vlastiti brat propušta sjajnu priliku da dokaţe svoju nevinost, opere ljagu sa svojega imena i pusti čuvare reda da love onoga tko je stvarno počinio zločin. Treba imati muda za stati onako pred detektiva, pogledati vraga u oči i reći: "Ţelite me? Dođite po mene." Theo se zbog toga divio svojem bratu. Zapravo, što se toga tiče bili su prilično slični. Braća Knight nikad nisu klecala ni pred kim i ni pred čim i nikad se nisu bojala suočiti s vlastitim najstrašnijim noćnim morama. Uz jednu iznimku. Ima jedan vrag s kojim se Theo nikad nije suočio. Nikad se nije vratio u onu trgovinu u kojoj je pronašao prodavača u lokvi krvi.
Krajnje je vrijeme da i to učiniš. Theo se sjećao puta. Vozio se istom cestom kojom su išli te noći, koje se sjećao kao da je bila jučer, ili moţda prije milijun godina? Bilo je devet sati navečer, znatno ranije od katastrofalnog posjeta u četiri sata ujutro, ali jednako mračno i s malo prometa. Cesta je bila svjeţe asfaltirana, a po sredini je označena nova crta. Zasađeno je nekoliko palmi kako bi ulica izgledala ljepše. Nisu to bile ogromne prekrasne kraljevske palme niti palme datula s Kanarskih otoka kakve viđate na prostranim bulevarima što se proteţu kroz Coral Gables, nego manja i neuglednija stabalca koja su zasađena samo zato da ušutkaju ljude kad god počnu prigovarati i cviljeti da nema dovoljno zelenila u njihovu kvartu. I tako, nakon toliko godina, napokon su dobili svoje palmice, drvca boleţljiva izgleda dovučena odnekud iz Evergladesa, koja se besciljno uzdiţu prema nebesima poput stršeće frizure, a debla su im išarana kojekakvim grafitima. Theo skrene na semaforu. Nije više bilo dvorane za biljar, cijela zgrada bila je uništena u poţaru koji je vjerojatno prouzrokovala neugašena cigareta ili, još vjerojatnije, vlasnikov sukob s lokalnim kriminalcima. Benzisnka crpka još uvijek je bila na uglu, ali su nove pumpe za samoposluţivanje izgledale kao svemirski strojevi u usporedbi sa starom opremom koje se Theo sjećao. A Thea je pamćenje dobro sluţilo. Ništa nije zaboravio, toliko je puta prevrtio tu noć u svojoj glavi dok je sam leţao u zatvorskoj ćeliji. I sama pomisao na to da još jednom prođe istim putem izazivala je kod njega snaţno lupanje srca. Parkirao je automobil i isključio radio. Glazba je one noći glasno svirala, sjećao se, dok se nisu parkirali iza trgovine gdje mu je Lionel, vođa bande, dao upute i počeo s inicijacijom.
"Ţeliš li biti Grove Lord ili ne?" "Sranje, pa da." "Imaš pet minuta da to dokaţeš. Nakon toga odlazim. S tobom ili bez tebe." Theo je izišao iz automobila i zatvorio vrata, ovaj put nije popio ni kapljice alkohola, ali mu se ipak vrtjelo od silnih uspomena, silnih sumnji. Šljunak na pločniku hrskao mu je pod nogama kad je krenuo niz ulicu. Prilazio je trgovini straga, kao što je i onda učinio. Bilo je to samotno putovanje, kroz uzak i mračan prolaz, osvijetljen samo jednom uličnom lampom ispred prednjeg ulaza. Posljednji put je ovuda trčao, ali večeras je hodao polako, upijajući detalje. Prljave cigle na zidovima s obiju strana, pukotine na pločniku pod njegovim nogama, zvuk prometa negdje u daljini. Došao je do ugla i skrenuo lijevo, prema ulazu u Shelby's, samo što se više nije zvao Shelby's. Na natpisu iznad vrata je pisalo MORTON'S MARKET. Theo je čuo da je stari Shelby prodao trgovinu. Nije više mogao to podnositi, posao mu je jako opao zbog silnog pričanja o jadnom devetnaestogodišnjem djetetu koje je nasmrt pretuklo jedno crno govno. "Imaš sitnog, brate?" zapita ga beskućnik koji je sjedio uz zid pokraj ulaza. "Dat ću ti kad budem izlazio," reče Theo, a onda se zaustavi pred staklenim vratima. Sjećao se nemira u njegovoj utrobi kad je tu bio zadnji put, olakšanja koje je osjetio vidjevši da nema nikoga u trgovini, nikoga u blizini blagajne. Sad je bilo malo drukčije: vidio je unutra dvije mušterije i prodavača kako sjedi za pultom i gleda ESPN na malom televizoru. Ali sve ostalo je zapravo bilo isto, police su bile jednako poslagane, podovi u beţ boji, pivo i grickalice isto onako poslagani odmah do ulaza. Iako se zvao Morton's Market, i dalje je to bio Shelby's.
Otvorio je vrata i ušao. Prodavač se okrenuo, odmjerio ga, a onda se vratio televizoru. Theo je prošao pokraj stalka s novinama i škrinje za zamrzavanje. Prodavač više na njega nije obraćao paţnju. Theo Knight, bivši osuđenik na smrt, upravo je ušao u trgovinu, a tipa uopće nije briga. Zna li što se ovdje dogodilo? Je li mu to tko rekao? Jesi li bio u onom skladištu? Theo zastane i pogleda niz hodnik, a pogled ga je vodio sve do onoga prvoga prizora krvi, svijetle krvave crte za kojom je išao kao budala, za kojom je išao sve do Drţavnog zatvora Floride i četiri godine duge strepnje od električne stolice. Prednja vrata se otvore. Theo se okrene, a prodavač podigne glavu. Ušla su dva mladića tinejdţerske dobi. Obojica u crnome. Obojica su nosili vrećaste hlače, nogometne majice Miami Hurricanea, debele zlatne lance i crne pletene kape, koje su izgleda zamijenile naopako okrenute kape za bejzbol kakve su se nosile u Theovo vrijeme, čak i u tropskim uvjetima. Imali su tipičan mladenački hod, kakav se izgleda prenosi s generacije na generaciju. Sad je prodavač izgledao pomalo nervozno. Dječaci su se razdvojili. Jedan je krenuo prema udaljenijoj polici, a drugi ostao uz bliţu. Hodali su amo-tamo, kao da istraţuju teren i čekaju dok ostale mušterije ne osjete da je došlo vrijeme da ih ostave nasamo s prodavačem i blagajnom. Theo ih je promatrao. Ovaj put on neće bjeţati. Tu sam s tobom, kompa. Naposljetku je onaj bliţi prasnuo u smijeh. Onaj drugi se nasmijao još glasnije, bez očita razloga. Bila je to nekakva njihova interna šala na račun Thea ili preplašenog prodavača. U svakom slučaju, Theu se nije svidjela i počeli su mu ići na ţivce.
Smijeh im se stišao; šala se potrošila. Onaj koji se prvi nasmijao uzeo je nekoliko Gatoradesa iz hladnjaka, došao do pulta i pruţio novac. Prodavač je i dalje djelovao nervozno, ali više to nije bio strah od nepoznatoga nego više strah od opasnosti koja mu je bila previše poznata. Odbrojio je ostatak i rekao: "Hvala, Lenny." "Ja sam Leroy, glupane. Lenny je onaj ruţni." Theo je gledao kako dječaci idu prema izlazu, smiju se i zadirkuju jedan drugoga: "Ma 'ko je ruţan, jebem ti mater?" Onda su nestali, otišli su na neko drugo mjesto, vjerojatno nekamo neodređeno. Lenny i Leroy, baš kao Theo i Tatum. Mlada braća. Zločesti dečki iz susjedstva koji uţivaju u vrludanju okolo i zastrašivanju ljudi. Izgledaju isto. Odjeveni su isto. Ponašaju se isto. Ljudi ih uvijek brkaju, zamjenjuju jednoga i drugoga. Theo je odjednom osjetio hladnoću. Bila je to bolesna pomisao, ali najednom drugom nivou postajalo mu je jasno zašto njegov brat odbija dati uzorak DNK, na nivou koji nema veze s hrabrošću, principima niti prkošenju detektivu Larsenu. Ključna je jedna stvar, vaţna stvar kad se radi o tom testu: genetika. Theo odmahne glavom, ne ţeleći vjerovati u to, ali ipak vjerujući. Tatume, kukavičji kurvin sine. 54. Jack je imao dovoljno vremena da namiriše, ali ne i proba kavu prije nego što je Theo banuo u njegov ured u srijedu ujutro. Tatum je bio s njim, tako da je Jack znao da je u pitanju ozbiljna stvar. "Što je?" zapita Jack diţući se sa stolice.
Iznenada se pojavila njegova tajnica iza pregrade koja blokira Jackova vrata. Stojeći na prstima mahala mu je ih hodnika kako bi je primijetio. "Tu su braća Knight," reče ona. "Hvala, Maria." Theo zatvori vrata i reče: "Sjedni, Tatume." Tatum sjedne, a Jack učini isto. Nitko mu nije rekao da sjedne, ali budući da se Theo vlastitom bratu obratio tim tonom, činilo se da je bolje preduhitriti ga. Tatum pogleda mlađega brata i reče: "Misliš li da bi mi sad moţda mogao reći što k vragu..." "Začepi," reče Theo. Jack dugo nije vidio svog prijatelja ovako razjarenoga. "Theo, daj se smiri, dobro?" "Da se smirim?" reče ljutito se smijući. "Cijelu sam se noć pokušavao smiriti, a postao sam još luđi. Zato mi nemoj govoriti da se smirim." "Što se dogodilo sinoć?" zapita Jack. "Otišao sam u Shelby's." Jack i Tatum se pogledaju, kao da nijedan nije znao što bi rekao. Theo je nastavio govoriti, sve brţe: "Pokušao sam shvatiti zašto bi Tatum odbio napraviti test DNK kojim bi dokazao nevinost kad se njegov rođeni brat tako izvukao od smrtne kazne? A onda mi je sinulo: to je razlog zbog kojeg ne ţeli napraviti test DNK." Tatum reče: "0 čemu to pričaš?" "Znaš ti dobro o čemu pričam." "Nemam pojma." "Četiri godine je moj ţivot visio o koricu. Nemoj mi više lagati, Tatume." "Sad me izazivaš. Nemoj mi govoriti da laţem."
"Onda prestani lagati," reče Theo povisujući glas. "Za to više nema isprike. Zato sam te dovukao ovamo i čekao da porazgovaramo o tome tak kad dođemo pred našeg odvjetnika. Reci mu, Jack. Sve što ovdje kaţemo zaštićeno je tajnom između odvjetnika i klijenta, je li tako?" "Obojica ste klijenti. Ali su slučajevi različiti. Malo sam zbunjen oko toga što se ovdje događa." "Jack, dogovorimo se da ništa od ovoga neće izići iz ove prostorije. Jebemti, moţeš li toliko učiniti za mene?" Iz Theovih su očiju sijevale munje. "Naravno," reče Jack pokušavajući ga smiriti. "Sve je tajna." "Ništa od onoga što kaţemo ne moţe se ponoviti u sudnici. Nitko ne moţe otići odavde i reći policiji što je rekao onaj drugi, je li tako?" "Tako je," reče Jack. Theo pogleda Tatuma i reče: "Reci mi, brate." "Što da ti kaţem?" "Ţelim čuti istinu." "Istinu o čemu?" "Jesi li ti ubio onog prodavača u Shelby'su?" Theo nije vikao, ali mu je glas bio čvrst i oštar, a pitanje je prasnulo kao bomba. Jack pogleda Thea, zatim Tatuma, a onda opet Thea, pitajući se što li se to dogodilo u posljednja dvadeset četiri sata. Očekivao je da će Tatum skočiti i isti trenutak zgrabiti brata za vrat jer govori takva sranja. Tatum se samo nasmiješi i reče: "Štoo?" Bio je to nervozan osmijeh. Jack je osjetio kako mu glas podrhtava i znao je da je Theo izgovorio uţasnu istinu koja će sve zauvijek promijeniti. Jack pogleda Tatuma i reče: "Ţeli znati jesi li ti onaj član Grove Lordsa koji ga je ostavio na cjedilu?" Tatum pogleda svojeg odvjetnika pogledom koji je govorio jasnije od riječi. Ne miješaj se u ovo, Swyteck.
Theo je opet brzo govorio. Njegove riječi zvučale su kao čisti tok svijesti. "To sam zaključio sinoć. Odbio si ići na test DNK zbog ubojstva Gerryja Collettij a jer se bojiš da će se poklapati." "Ja nisam ubio Collettij a." "Znam da nisi. Ali ne govorim o poklapanju tvoje DNK i DNK nađene na osušenoj pljuvački na leđima Collettijeva odijela. Bojao si se da će se poklopiti s kosom i koţom koju je policija našla pod noktima onog prodavača u Shelby'su. Mali se borio kao tigar, zar ne, Jack?" "Tako se čini prema mjestu zločina." "Forenzičari koji su svjedočili na mom suđenju rekli su da se mali snaţno opirao i da je napravio dobru ogrebotinu napadaču na glavi. Našli su mu koţu i dlake pod noktima. Moj prvi odvjetnik je to pokušao iskoristiti na sudu. Pitao je porotu: 'Zašto moj klijent nema ogrebotinu na glavi ako je ţrtva imala koţu i dlake pod noktima?' Šteta za mene što su me uhitili i podvrgnuli liječničkom pregledu tek sedam mjeseci nakon zločina. Ogrebotina bi u međuvremenu svakako zacijelila. Barem je tuţitelj u to uvjerio porotu. Ali na kraju je sve ispalo dobro. Nalazi koţe i kose posluţili su kao lijep uzorak DNK. DNK se nije mnogo koristio u vrijeme kad su meni sudili. Četiri godine kasnije jest. Kad je Jack preuzeo moj slučaj, napravio je test i spasio me od smrtne kazne." "A jedini sretniji od tebe bio sam ja," reče Tatum. "Da, a sada znam i zašto. Nisu mi jasni svi detalji, ali, Jack, pomozi mi. Kad se jednom napravi test DNK, policija to sranje čuva kod sebe, zar ne?" "Misliš na CODIS," reče Jack. "Reci mu, Jack. Reci Tatumu ono što on već zna, a što sam ja upravo shvatio." Sve se odigravalo na čudan način, kao da su Jack i Theo sve prethodno uvjeţbali. Ali Jack se pitao tko je pravi ubojica godinama, gotovo jednako dugo kao i Theo, a sad kad je Theo preuzeo glavnu
riječ, Jack ga je pratio u korak. "CODIS je kratica za FBI-jev Combined DNA Index System," reče Jack. "Ako se test DNK napravi na uzorku uzetom na mjestu zločina, onda profil DNK ulazi u forenzičke dokumente CODIS-a. Kad sam se naposljetku uspio izboriti za to da usporede Theov DNK s kosom i koţom uzetom od ţrtve, profil DNK nepoznatog ubojice j e ušao u CODIS forenzičar-sku bazu podataka" "Što je upravo razlog zbog kojeg moj brat nije htio dati svoj profil DNK. Iako bi njegov DNK dokazao da nije ubio Gerryja Collettija, jednostavnim uvidom u FBI-jevu bazu podataka ispostavilo bi se da je ubio onog prodavača." Napeta tišina ispunila je prostoriju, a oba brata su pognula glave. "Nije trebalo ispasti tako," reče Tatum tiho. "Oh, čovječe," ote se Jacku. Tatum nastavi: "Bio je to moj idući korak u Grove Lordsima. Morao sam srediti nekoga, znaš, ako sam se htio priključiti. Zato je Lionel odabrao tog prodavača u Shelby'su. Bez posebnog razloga, jednostavno se odlučio za njega." Činilo se da će Theo svaki trenutak eksplodirati. Jack je znao da mora reći nešto prije nego što mu još jedno ubojstvo padne na leđa. "Zašto si krivnju prebacio na Thea?" "Nije trebalo biti nikoga drugoga u trgovini. Ali kad sam izišao, protrčao sam pokraj nekog tipa na pločniku. Preplašio sam se da bi me mogao identificirati. Morao sam brzo razmišljati, čovječe. Bojao sam se, znaš? Tako kad sam se vratio u automobil, Lionel mi je predloţio plan." "Kakav plan?" zapita Jack. "Morali smo naći nekog drugog, znaš. Nekog drugog da uđe u trgovinu." Theov glas je zadrhtao od bijesa. "Nekoga tko sliči na tebe."
Potvrdno je klimnuo glavom, a glas mu je bio pun kajanja. "Nisam htio da to budeš ti, Theo. To sam rekao Lionelu. Svi Grove Lordsi se oblače slično. Crne hlače, majice Miami Heata, zlatni lanci, naopako okrenute kape za bejzbol. Mogli smo odabrati bilo koga. Ali Lionel se odlučio za Thea." "A ti se nisi protivio?" "U početku jesam. Rekao sam da ne dolazi u obzir. Ali je imalo smisla da to budeš ti." "Sereš, Tatume. Bio je mrak, svi smo se oblačili isto. Bilo je deset drugih Grave Lordsa koji su izgledali kao ti." "Nismo te odabrali samo zato Što si mi sličan. Bilo je pametnije od toga." "Pametnije?" reče Theo, gotovo vrišteći. "Imao si petnaest godina, čovječe. Lionel je rekao da ti nikako ne mogu suditi kao odrasloj osobi. Ja sam imao gotovo osamnaest. Mene bi sigurno tretirali kao odrasloga. Zato smo odabrali tebe." Jack je čuo Theovo disanje, bijes kako mu struji kroz grlo i pluća i ostavlja ga bez riječi. Jack počne govoriti umjesto njega. "Znači, ţrtvovao si mlađeg brata misleći da će se on izvući zbog zakona za maloljetnike, čameći u zatvoru dok napuni osamnaest godina?" "Takav je bio plan." Jack nastavi. "Tip na kojeg si naletio na cesti i skoro se sudario s njim kad si bjeţao iz trgovine - to je bio očevidac koji je zabunom izdvojio Thea prilikom identifikacije na policijskoj postaji." "Tako je." "A s očevicem, drţavno tuţiteljstvo je postalo prilično sigurno tko je počinitelj. Sudili su Theu kao odrasloj osobi, ne maloljetniku. I porota ga je osudila za ubojstvo prvoga stupnja." "Sljedeće što sam čuo je daje osuđen na smrt," reče Tatum. "To je za mene bila noćna mora." "Za tebe!" vikne Theo. "Jebi se, Tatume!"
"Zar misliš da i mene to nije ubijalo?" "Ne! Pustio bi me da umrem." "Nipošto to ne bih dopustio." "Cijelo vrijeme sam znao da su mi to Grave Lordsi smjestili. Koliko puta smo razgovarali o tome iza zatvorskoga stakla, Tatume? Nas dvojica smo razbijali glavu pokušavajući odgonetnuti tko je dotični gad. Broj sumnjivih nikad nismo uspjeli svesti na manje od pedeset. A cijelo to vrijeme, ti si se pretvarao da si na mojoj strani dok sam ja očekivao smrtnu kaznu. I tako bi šutio sve do kraja i pustio me da umrem zbog nečega što si ti učinio." "Znaš da nije tako. A što je s onom večeri kad sam ponudio da ću priznati da sam to učinio, sjećaš li se? Rekao sam da ću reći da sam ja to učinio ako će te to spasiti od smrti." "Nisi bio iskren, čovječe. Iz tebe je samo progovarala krivnja." "Bio sam iskren." Theo ga pogleda, a onda pogleda svojeg odvjetnika. "Reci mi jednu stvar, Jacko. Kad si me posljednji put izvukao od izvršenja smrtne kazne, koliko sam blizu bio prţenju?" "Sedamnaest minuta." "Je li te u tim posljednjim minutama nazvao moj brat i rekao: 'Zaustavite sve, imaju krivog čovjeka. Ja sam kriv, ja, Tatum — ja sam ubojica!"' Svima je bio poznat odgovor, ali Jack gaje svejedno izgovorio naglas. "Ne." Theo pristupi bratu, s očima punim mrţnje. "Do kada si mislio čekati, brate?" Tatum ga nije gledao, spustio je glavu i pogled usmjerio na svoje cipele. "Ti si moj brat," reče on, "mogu ti se oduţiti, čovječe." "Prekasno," reče Theo.
"Ne, slušaj," reče Tatum brzo. "Dobit ću taj novac, četrdeset šest milijuna dolara od Sally Fenning." "Što? Ţeliš mi dati novac, sad?" "Samo mi pruţi priliku da ti se oduţim." "Vrati mi moje Četiri godine ţivota." "Vratio bih ti ih kad bih mogao, ali ne mogu." "To je tvoj problem, zar ne?" "Činim sve što mogu. To je puno novca, Theo." "Ne ţelim tvoj novac." "To je hrpa novca, čak i kad se podijeli na tri dijela." "Mene isključi iz toga," reče Jack. "Nisam mislio na tebe, budalo!" reče Tatum. U tom je trenutku kao da je sve zastalo. Jack je to čuo. Theo je čuo također. A prema izrazu na Tatumovu licu, očito je bilo da je poţalio što je to izgovorio." "Tri dijela?" zapita Jack. "Zar sam rekao tri?" reče Tatum. "Htio sam reći dva." "Ne," reče Jack. "Rekao si tri i mislio si tri. Ako ja nisam treći, tko onda jest?" Tatum je nekoliko puta pogledao Thea pa Jacka i obratno. Izgledao je kao da ţeli nešto reći, ali zna da nema ničega što moţe reći. Bilo je gotovo, izletjelo mu je i sad je to bila činjenica: Tatum se već dogovorio da će s nekim podijeliti novac. Imao je partnera. "Odlazim," reče skočivši sa stolice. "Tatume!" reče Jack, ali njegov klijent je već bio vani i trčao niz hodnik. Jack krene za njim. "Tatume, ako ţeliš da ostanem tvoj odvjetnik, moramo razgovarati." Tatum se zaustavi na pola puta, okrene na petama i reče: "Dobio si otkaz, je li ti jasno? Nemamo o čemu razgovarati." "Koga si ti sredio?" zapita Jack. Tatum izdreči oči. "Čuvaj se, Swyteck."
"Znamo da nisi ubio Collettija, zato što si u to vrijeme bio s Theom u ribolovu. Znači, to je sigurno učinio tvoj partner. Jesi li ubio novinarku ili tuţitelja?" Pristupio mu je i podignuo prst u znak prijetnje dok je govorio, ali Jack se nije pomaknuo. "Dobro me slušaj," reče Tatum. "Theo je već rekao unutra. Sve o čemu smo razgovarali spada u tajnu između odvjetnika i klijenta. Zato drţi jezik za zubima." "Pravilo ima iznimke." Pogleda Jacka iskosa. "Prijetiš mi?" "Samo ti govorim ono što jest. Odvjetnik ne smije otkriti što je njegov klijent učinio u prošlosti. Međutim, ako smatra da će u budućnosti počiniti zločin, pravilo o tajnosti ne mora biti obvezatno. Prema onome što sam čuo, čini se da je Sallyn bivši muţ sljedeći na vašem popisu." Blijedo se nasmiješio, kao da mu se učinio simpatičnim način na koji njegov odvjetnik s njim komunicira. "Što ćeš poduzeti? Zvati policiju?" Jack nije rekao ništa. Tatum se nasmije. "Tako sam i mislio," reče okrenuvši se i otišavši prema izlazu. Jack je prošao pokraj svoje tajnice, koja je izgledala uţasnuta onim što je očito čula. Kad su došli u prazno predvorje, Jack zovne Tatuma i reče: "Moţda ću prije reći Miguelu Riosu, a onda policiji." Tatum zastane na vratima. Osmijeha više nije bilo na njegovu licu. U tom trenutku su se otvorila vrata i Kelsey je ušla, došla je na posao. Tatum je zgrabi i čvrsto stisne. "Stani!" reče Jack. "Ne miči se!" reče Tatum.
Tatum ju je drţao ispred sebe kao štit, a Kelsey je iskolačila oči od straha. Tatum je namjestio prste u oblik pištolja, usmjerio kaţiprst prema njezinoj sljepoočnici, a palac postavio kao obarač. "Nemoj mi prijetiti, Swyteck." Povukao je laţni obarač, gurnuo njezinu glavu kao da ju je upravo pogodio devetmilimetarski metak posred lubanje i zatim je bacio na pod. Kelsey se otkotrljala po tepihu i ispustila slabi krik koji je istovremeno značio strah i olakšanje. Onda se privila uz Jacka. Tatum ih je još jednom presijekao pogledom. Jack je gledao kako njegov bivši klijent zatvara vrata za sobom i nestaje iza stakla na kojem je bio velikim slovima otisnut natpis: JACK SWYTECK, ODVJETNIK. 55. "Mogao bih ga ubiti," reče Theo. Jack i Theo su opet bili u Jackovu uredu, sami. Jack je nakratko pokušao smiriti Kelsey i zamolio je da pričeka u konferencijskoj sobi dok on porazgovara s Theom. "Time ne bi ništa riješio," reče Jack. "Znam. Ali se barem moram naći s njim u ringu. Ovaj put bez rukavica." "Razumijem tvoj gnjev," reče Jack. "Ja sam također ogorčen. Ali za sada to moramo ostaviti po strani i na miru razmisliti." "O čemu?" Jack sjedne za stol i stane izravnavati metalnu spajalicu dok je govorio. "Tatum je upravo zaprijetio Kelsey preda mnom. Ako ga ne zaustavimo, Sallyn bivši muţ će postati sljedeća ţrtva.
Tatum misli da ga ja ne mogu spriječiti ni u čemu jer sam njegov odvjetnik i zato što se bojim. Tatum treba još razmisliti, ali to ne znači da je rješenje pojuriti za njim i istući ga." "Zvat ćeš policiju?" "Da prije toga razmotrimo ovu mogućnost, moţe?" "Dobro. Pucaj." Jack izvadi blok papira iz ladice, misleći da bi trebao stvari staviti na papir, ali je mislio i govorio prebrzo da bi išta uspio zapisati. "Krenimo od početka. Vivien Grasso je to jasno iznijela na prvom sastanku s nasljednicima. Izravno nam je rekla: 'Ako nekome od nasljednika padne na pamet riješiti se ostalih kako bi ostao jedini preţivjeli, neka na to zaboravi. Motiv će biti očit i nećete se uspjeti izvući." "Tatum je našao način da to zaobiđe" "Misli da gaje našao. Pretpostavljani da je našao partnera - nekoga tko okolo ubija dok on sebi nalazi alibi." "Na primjer - bio sam u ribolovu sa svojim bratom," reče Theo. "Upravo tako. Dok god ima djelotvornu zaštitu, alibi ili nešto drugo, činjenica da je on posljednji preţivjeli neće biti dovoljna da ga se optuţi za ubojstva. Tu je moţda u pravu. Moţda nije. Međutim, s nasljedstvom od četrdeset šest milijuna dolara moţe platiti vrhunskog kriminalnog odvjetnika." "Ujedno sam siguran," reče Theo. "Poznajem svojeg brata. Ako je došao dovde, neće se zaustaviti." "Što znači da moramo otkriti tko je njegov partner." "Što misliš?" Jack se nasloni na leđa i počne glasno razmišljati. "O tome sam mnogo razmišljao. Moguće je da djeluju dvojica ubojica- ili, u krajnjem slučaju, netko nastoji stvar prikazati tako da se čini da ubijaju dvojica."
"Koja dvojica?" "Prvi je onaj tip što me nazvao nakon ubojstva tuţitelja i rekao da se nitko ne moţe isključiti iz igre: 'Svi moraju umrijeti.' Ako je vjerovati tom tipu, novac mu nije primami cilj." "Mislim da Tatum ne bi imao takvog luđaka za partnera." "Ne bi. Ali drugi je ubojica - ili recimo druga osoba - čovjek koji je napao Kelsey i rekao da ţeli da se Tatum isključi iz igre." "Čekaj malo," reče Theo. "Ako misliš da je taj tip Tatumov partner, zašto bi onda ţelio da se Tatum isključi iz igre? Čini se da bi istinito bilo ono suprotno." "To je vjerojatno taktika," reče Jack. "To bi za Tatuma i njegova partnera bio dobar alibi, zar ne? Izgledalo bi kao da je Tatumu netko prijetio da se povuče, ali zapravo Tatum sa svojim partnerom ubija ostale nasljednike, tako da Tatum moţe biti miran i osvojiti jackpot." "Čini se da si uvjeren da njegov partner nije drugi nasljednik." "Teorija jedino ima smisla ako njegov partner već nije nasljednik. Ne bi mu bio potreban partner da je već i sam uključen u igru." Theo ustane i počne šetati amo-tamo dok je glasno razmišljao. "Znači, traţimo Tatumova prijatelja koji nije nasljednik i ne zazire od krvi." Jack i Theo pogledaju jedan drugoga i ime kao da im je istovremeno obojici sinulo. "Misliš ono što i ja mislim?" zapita Jack. "Čini se logičnim, zar ne?" "Tip koji je uključio Tatuma u igru. Gad koji je upoznao Sally i Tatuma." "Sallyn tjelohranitelj?" reče Theo. "Aha."
Pogledali su jedan drugoga u oči i nakratko zašutjeli. Poklapalo se. Theo zapita: "Što sad? Da odeš na policiju?" Jack odmahne glavom. "Tvoj brat mi nije jedna od omiljenih osoba na svijetu, ali ostaje činjenica da sam sve ovo saznao zahvaljujući povjerljivom odnosu između odvjetnika i klijenta." "Ali čuo sam kad si rekao dok je bio u hodniku: tajnost ne vrijedi ako klijent namjerava u budućnosti počiniti zločin." "Ja sam branitelj, Theo. Moram biti više nego siguran u činjenice prije nego što prekršim pravilo o tajnosti u bilo koju svrhu." "Nisi siguran?" "Ne dovoljno. Ne mogu tek tako otići na policiju i reći im da se mom klijentu omaknulo da će lovu dijeliti na tri dijela umjesto na dva i da sam pomislio da se moţda dogovorio sa Sallynim tjelohraniteljem da pobije ostale nasljednike." "Što ćemo sad?" "U osnovi, činim sve što mogu kako bih ti omogućio da barem izravnaš račune s ništarijom od brata. Pomaţem ti da samome sebi pomogneš." "Reci." "Mislim da bi trebao otići do Sallyna tjelohranitelja." Suho se nasmiješio, stisnuvši desnicu u šaku i protrljavši je lijevom rukom. "Bit će mi zadovoljstvo." "Bez grubosti," reče Jack. "Što onda hoćeš da učinim?" "Samo slijedi moj plan." "Tvoj plan?" reče smiješeći se. "Kad si posljednji put imao plan, otela me ona mačka što govori ruski, zaključala u hotelsku sobu i drţala lancima svezanog za krevet tri dana." "Tvoj se prigovor odnosi na..."
Theo se samo nasmije. "Jack, čovječe. Kakav imaš plan?" 56. Promatrali su kratki revolver Smith & Wesson s ispoliranom cijevi od nikla. Jacku i Theu trebalo je samo nekoliko minuta da osmisle strategiju. Kelsey im je htjela pomoći, a budući da je njoj Tatum najotvorenije zaprijetio, Jack je zaključio da zasluţuje priliku da se iskupi. Pristala je otići s Theom u trgovinu oruţjem na Biscayne Boulevardu i pokazati pištolj koji najviše nalikuje onome što joj ga je napadač uperio u lice pokraj knjiţnice. "To je taj," reče Kelsey. Pokazivala je prstom kroz zaključena staklena vrata ormarića s izloţenim primjercima. "Sigurna si?" zapita Theo. "Bilo je mračno vani i čovjek je imao masku na licu. Ali pištolj mi je bio točno ispred lica, a iz knjiţnice je dopiralo dovoljno svjetla da barem toliko vidim. Moţda nije bio upravo takav model, ali izgledao je baš tako." "Hvala ti," reče Theo. "Baš mi je to trebalo. Hoćeš li da te odve-zem kući?" "Ne, moj automobli je još uvijek parkiran ispred Jackova ureda. Moţeš li me dobaciti do tamo?" "Nema problema." Jack je upravo pio sok kad se Kelsey vratila u njegov ured. Rekla je da je zaboravila nešto na stolu, ali Jack ju je otpratio do automobila predosjećajući da joj se po glavi vrzmaju znatno vaţnije stvari. Stajali su na rubu između njezina parkiranog auta i crnog stabla masline koje je raslo iz četvrtaste rupe na pločniku. "Bi li se iznenadio da sam ti rekla da sam jutros došla u ured isprazniti svoj stol?"
"Nitko nije traţio od tebe da daš otkaz." "Nitko nije traţio ni da ostanem." Iako to nije bila svjesna odluka s njegove strane, nije mogao poreći opravdanost njezina zaključka." Kelsey reče: "Oprosti što sam bila onakva onaj dan na sudu, kad sam ti prigovarala poslije saslušanja. Nisam se ponijela profesionalno." "Razumijem." "Zaista? Ili to samo kaţeš?" "Čini mi se da sve postaje prilično ludo." "Ludo? Jack, gad je prijetio da će mi ubiti sina, a na mene je potegnuo pištolj kad sam se vraćala kući iz knjiţnice. Danas me tvoj klijent ščepao i pretvarao se da mi puca u mozak. Ni za što od toga ne krivim tebe, ali evo što je najluđe od svega: još uvijek me muči osjećaj da moram nešto učiniti za tebe kako bih ti se oduţila." "Ja nisam kriv što se tako osjećaš." Glas joj je postao mekši, ali na licu joj se vidjela bol. "Ţelim da ovo prevladamo - ovu neugodnost koja nas udaljava jedno od drugoga još od poziva one novinarke i njezina raspitivanja o Tatumu." "Volio bih da se to nije dogodilo, ali ne mogu se pretvarati da nije kad jest." "Prevarila me je. Izlanula sam se." "Zbog toga što si se izlanula naš klijent je mogao završiti u zatvoru." "Gdje mu je očito i mjesto." "Što s ovim uopće nema veze." "Znam. Pogriješila sam. Rekla sam da mi je ţao."
Jack je spustio pogled i okrenuo se u stranu. Kelsey mu je prišla i zabacila malo glavu da bi uhvatila njegov pogled. "Hej," reče ona uz slab osmijeh, "Ako namjeravaš reći da 'ljubav znači nikad ne govoriti da ti je ţao', mislim da ću te zadaviti." Zbog načina na koji ga je gledala znao je da mora biti iskren. "Kelsey, ja..." "Nemoj," reče ona. "Vaţno je. Samo pokušavam reći da sam pet godina bio u braku sa ţenom koja je čula svaku moju tajnu. Osobnu, profesionalnu - nije vaţno. Imao sam u nju beskrajno povjerenje, a ipak smo st razveli. Kakve šanse ima veza u kojoj je povjerenje uništeno prije nego što je uopće započelo?" Pokraj njih je prošla ţena koja je šetala sa svojim koker španijelom. Pozdravila ih je, povukla psa dalje od Jackove cipele i produţila dalje. Kelsey pogleda Jacka i reče: "Zaista ti se sviđa, zar ne?" "Nikad prije je nisam vidio." "Nisam mislila na nju. Mislila sam na Sallynu sestru. Rene." Jack slegne ramenima, ne znajući što bi rekao. Kelsey duboko udahne, a onda izdahne u znak odustajanja. "Ti si dobar čovjek, Jack. Iskreno rečeno, mislim da to povjerenje o kojem raspravljamo predstavlja intelektualnu igru koju igraš jer se bojiš poći za bilo čime što nema intelektualnog smisla. Ali zasluţuješ ono što ţeliš, iako ni sam nisi u stanju shvatiti zašto to zapravo ţeliš." "Hvala. Zaista." "Nadam se da ćeš uspjeti." "Nisam siguran da imam u čemu." "Imat ćeš."
Pogledao ju je upitnim pogledom i zapitao se kako to da ţene vide u drugim ţenama ono što muškarci ne mogu otkriti niti s pomoću mikroskopa. "I dalje ću činiti sve što mogu kako bi tvoj plan uspio. Sve što je Theu i tebi potrebno." Ispruţila je ruku kao da ga namjerava pomilovati po obrazu, a onda je povukla. "Vidimo se, Jack." "Da. Vidimo se." Gledao ju je kako ulazi u automobil i pali motor. Lagano joj je mahnuo kad je krenula. Moţda je to vidjela, moţda nije. Ali rana na srcu i praznina koju je osjećao nisu bili tu zbog nje. Nije se radilo niti o Rene. K vragu, reče samome sebi. Tako mi je ţao, Nate. 57. Theo je bio spreman za akciju. Spomenutu pripremu ne treba brkati s njegovim uobičajenim prikupljanjem preparata za akciju, koje uključuju bočicu ulja za masaţu, jestive gaćice i ekstra-velike kondome što svjetlucaju u mraku (kad se Theu posreći, to nema nikakve veze sa srećom). Ne, pripremao se za nastup u stilu onog "volio bih izraziti svoju zahvalnost Akademiji", odnosno za pokazivanje svojih glumačkih sposobnosti. You talkin' to me? Čak i bez kamera u blizini, nije bilo čistijeg oblika umjetnosti od prijevare Tatumova prijatelja Javiera. "Mogu li ući?" zapita Theo. Stajao je ispred staklenih vrata. Javier se pojavio s druge strane, samo u sportskim hlačicama, bez majice na sebi. Izgledao je kao da je upravo izišao iz kreveta, a spavanje do poslijepodneva je vjerojatno normalna pojava kod izbacivača u klubu u South Beachu.
Bilo je sasvim očito da se ozbiljno bavio podizanjem utega u pubertetu i ranim dvadesetim godinama, ali se njegova poslovična snaga počela već pretvarati u naslage sala. Oko vrata mu je visio debeli zlatni lanac, a Theo je primijetio da mu je koţa na grudima crvena i nadraţena, kao kod tipova u vjeţbaonicama koji briju grudi zbog djevojaka koje ne vole dlake. Javier ga oštro pogleda, kao da se pokušavao sjetiti otkud mu se čini poznatim. "Strašno sličiš mojem prijatelju Tatumu. Ti si sigurno njegov braco." "Ime mi je Theo. Nas dvojica moramo porazgovarati." "O čemu?" "O poslu." "Kakvom poslu?" "Onakvom kakav ne moţeš obaviti stojeći na trijemu ispred vrata." Nasmiješi se, a onda pusti Thea u kuću i odvede ga u kuhinju. Theo primakne stolac dok je Javier očistio šank od četiriju velikih plastičnih boca s proteinima i dodacima prehrani za body buildere. "Pivo?" zapita Javier. "Ne, hvala. Već sam doručkovao." Theo preleti pogledom preko stana dok je Javier uzimao sebi pivo iz hladnjaka. Novi televizor s ogromnim ekranom dominirao je sobom do kuhinje. Ostatak namještaja se u potpunosti poklapao s zapuštenim stanom. Ako se Javier bavio ičim ilegalnim, bio je ili sitna riba ili veliki majstor koji iznimno dobro prikriva svoj uspjeh. Javier otvori sebi limenku piva, a zatim sjedne na stolicu s druge strane šanka. "Dakle, o čemu se radi?" "Razmislio sam malo bolje o Tatumovoj ponudi." Javier otpije gutljaj piva, a onda obriše usta rukom. "Kakvoj ponudi?" "Četrdeset šest milijuna dolara Sally Fenning." "Što s tim?"
Stisne oči i usredotoči se na Javierovu reakciju na njegovu sljedeću rečenicu. "Zaključio sam da bi mi dobro došla jedna trećina." "O, da," reče Javier mršteći se. "Kome ne bi?" "Znači, nemaš ništa protiv?" Otpije još jedan gutljaj, a onda podrigne. "Protiv čega, stari?" "Podjele na tri dijela umjesto na dva?" Upitno se nasmiješi. "Znaš nešto što ja ne znam?" Theo je došao prilično uvjeren da će njegovo blefiranje upaliti, ali se počeo pitati je li Javier zaista partner njegova brata. "Praviš se blesav, Javiere?" Srkne ostatak piva, a zatim u šaci zguţva limenku. "Zar izgledam kao netko tko se pravi blesav?" Ne, pomisli Theo, ali u tome i jest problem. Izgledao je kao pravi pravcati blesan, a to nije bilo u skladu s Jackovim planom. Sve se svodilo na to da Theo dođe ovamo i blefirajući otkrije je li Sallyn tjelohranitelj zaista Tatumov partner. Međutim, da je njihova teorija bila ispravna, Theo bi već ostvario bolji rezultat. Osim ako ovaj zaista nije lukav. Zazvoni telefon. "Pričekaj malo," reče Javier. Bacio je praznu limenku u smeće i krenuo prema drugom kraju kuhinje. Theo gaje gledao kako uzima telefonsku slušalicu u ruku i odjednom osjetio zabrinutost zbog razvoja Jackova plana. Što ako je Javier zaista lukav? Što ako ga upravo zove Tatum kako bi mu rekao da se Theu ne smije vjerovati - da Theo mora otići? Još jednom na brzinu pogleda prostoriju oko sebe, a puls mu je ubrzao kad mu je pogled pao na komplet kuhinjskih noţeva pokraj štednjaka.
"Halo," čuo je Javiera kako govori u slušalicu, a Theo se pitao je li osoba s druge strane ţice ona za koju se nadao da jest ili ona koje se bojao da jest. 58. Glavno pitanje je bilo što učiniti s Miguelom Riosom. Jack nije u potpunosti blefirao prilikom posljednjeg razgovora s Tatumom u svojem uredu, kad ga je upozorio da će Sallyn bivši muţ prvi saznati za Tatumov dogovor s opasnim i misterioznim partnerom. Međutim, Jack je prije svega morao biti siguran da je ispravno povrijediti tajnost u odnosu između odvjetnika i klijenta. Pitanje nije bilo je li njegov klijent (odnosno bivši klijent, razlike nema) ubijao u prošlosti. Jack nikad ne bi smio otkriti tu informaciju, čak ni u slučaju kad bi imao izjavu pod zakletvom, jer bi izgubio posao. Pitanje je bilo namjerava li Tatum koga ubiti u budućnosti. Ukoliko Theo ne izvuče nešto od Javiera, Jack ne bi mogao s nimalo sigurnosti ustanoviti da njegov klijent priprema još jedno ubojstvo i da se ţivot nevine osobe nalazi u neposrednoj opasnosti. On u svakom slučaju nije raspolagao dokazom kakav mora imati branitelj da bi se odlučio na to da izda povjerenje vlastitog klijenta. Međutim, radilo se o ţivotu i smrti. Barem je ţelio vidjeti Mi-guela, ako ni za što drugo, onda zato da barem jednog od Sallynih preostalih nasljednika uvjeri u to kolikoj se opasnosti izlaţe. "Misliš da se već nisam usrao od straha?" reče Miguel. Jack je sjedio na rubu kauča i gledao Miguela kako šeta po sobi. Miguel se nije mogao smiriti i sjesti otkako je pozvao Jacka u svoju dnevnu sobu. Govorio je brzo i nervozno, a Jack je znao kako se osjeća. "Mislim da čovjek ne treba biti genijalac da shvati što se događa," reče Jack.
"A što radi tvoj klijent?" Jack nije znao što bi rekao. Nije bilo mnogo toga za reći, ali se trudio koliko je mogao. "Više nisam Tatumov odvjetnik." "Zašto?" "Ne mogu reći više od toga." Miguel napokon prestane hodati. Pogleda Jacka u oči, kao da je shvatio što Jack pokušava reći. A Jack mu je zaista pokušavao prenijeti poruku. Bilo je to kao na suđenju, kad branitelj zna da je njegov klijent počinio zločin. Neki odvjetnici smatraju da branitelj moţe postupiti etički samo ako se makne i pusti klijenta da ispriča vlastitu priču. Nijedan odvjetnik ne moţe ustati i reći: "Moj klijent laţe," ali u trenutku kad on prestane postavljati pitanja i pusti klijenta da sam svjedoči, svi koji poznaju pravila znaju o čemu se radi. Miguel je bio policajac i Jack se nadao da je dovoljno bistar da shvati ono što mu je maloprije rekao. "Hoćeš reći..." "Rekao sam ti, to je sve što ti mogu reći." Miguel se spusti na kauč, a zatim naglo skoči i nastavi hodati po sobi. "Super. Najprije Rudsky. Zatim Meadows. Onda Colletti. Ostao sam u utrci s Tatumom Knightom, kojeg se bojim otkad sam ga prvi put vidio. I još onaj Alan Sirap, koji je očito manijak. A trebam li te podsjećati na to da je taj manijak ubio našu kćer?" "Čini se da imaš prilično jasan uvid u situaciju." "Bolji nego što misliš. Poslušaj ovo."
Ode do sterea na drugoj strani sobe, a zatim izvadi kazetu iz plastične kutijice. "Ovo sam dao policiji jutros. To je poruka koju sam jutros našao na telefonskoj sekretarici." "Jutros?" "Da. Došla je oko osam i pol prema satu na mojoj sekretarici." Jack ne reče ništa, ali mu pade na pamet da je Tatum u to vrijeme bio u autu s Theom na putu prema njegovu uredu. Pitao se gdje je u isto vrijeme bio Javier. Miguel je i dalje govorio dok je stavljao kazetu u aparat. "Tuširao sam se kad sam dobio poziv, tako da je sekretarica snimila poruku. Usrao sam se od straha kad sam je čuo. Odmah sam nazvao policiju. Zato sam danas uzeo slobodan dan. Detektiv Larsen ţeli da budem kod kuće da odgovorim na poziv ako me opet nazove." "Zvuči li glas poznato?" "Ne. Iskrivljenje. Evo, poslušaj." Pritisnuo je dugme na kojem piše "play", a onda se odmaknuo od sterea. U zvučnicima se začuje šum, zatim nešto zapucketa, a onda se začuje Miguelov glas. "Bok, ja sam Miguel. Ostavite poruku nakon signala." Začuje se signal, a nakon toga ništa. Jack pogleda Mignela, koji mu da znak rukom da će sad početi. Tišina je potrajala nekoliko trenutaka, a onda je na kraju prestala. "Ti si sljedeći, Miguele. Ali to već znaš, zar ne?" Jack je protrnuo kad je to čuo, a mogao je zamisliti kako se Miguel osjećao. Činjenica da je Jack već čuo taj glas sve je učinila još jezivijim. Bio je to onaj isti mehanički glas koji je čuo na vlastitom mobitelu, glas onog luđaka koji mu je rekao da "svi moraju umrijeti". Međutim, osjećala se i razlika. Zvučao je puno nemirnije u poruci koju je ostavio Miguelu.
"Nemoj niti pomišljati na to da odustaneš od igre, seronjo. Neće ti pomoći. Nije pomoglo Masonu Rudskyju, zar ne? Već sam rekao Swytecku - svi morate umrijeti. A znaš li zašto? Zato što je to Sally htjela. Nije imala hrabrosti to reći, a još manje učiniti. Ali znam što je zapravo ţeljela. Ţeljela vas je kazniti. A sad je na meni da kaznim vas gadove onako kako zasluţujete. Neka ti to bude jasno, Mikey. Onaj nasljednik koji preţivi dobit će četrdeset šest milijuna dolara. Šteta, jebi ga, jer takvoga neće biti. Nikoga. Nitko neće preţivjeti." U zvučnicima opet zašumi, označavajući kraj snimanja. Miguel isključi kazetofon. Činilo se kao da čeka da Jack nešto kaţe, ali to gotovo nije niti bilo potrebno. Jack je čuo upravo ono što je očekivao. Ubojica se smatrao Sallynim osvetnikom i zaštitnikom. Novac nije bio njegov motiv. Ţelio je pravdu za Sally, bolesnu pravdu rođenu iz bolesne ljubavi. Poruka je bila savršeno jasna. Sallyn progonitelj se vratio - s osvetničkom palicom u ruci. 59. Theo je čuo dovoljno tjelohraniteljeva telefonskog razgovora u kuhinji da bi mu postalo jasno da ne razgovara s Tatumom. Bila je to Kelsey, kao što je bilo planirano. Međutim, to nije bio dio plana koji je smislio Jack. To je Theo učinio zbog Kelsey na putu do trgovine oruţjem. Ako je Theo ikoga mrzio u ţivotu, onda je to bio onaj gad koji joj je prislonio pištolj na lice i zaprijetio njezinu sinu. Ona je samo trebala nazvati Javiera dok je Theo kod njega i reći mu da misli na njega od one večeri kad su se upoznali u klubu Vertigo. Trebala bi ga zadrţati dobrih deset ili petnaest minuta govoreći mu kako je zaista slatko i lijepo što je pokušavao ne gledati njezina usta dok su razgovarali zbog svoje ovisnosti i pornografiji, kako je zaista teško naći tako obzirnog muškarca u Miamiju, pogotovo nekog tko je slađi od Rocka.
"Zaista to misliš?" reče Javier uz dječački osmijeh. Theo je morao izići iz sobe, ne samo zato da bi se glasno nasmijao, nego zato što je to bio dio plana. Potapšao je Javiera po ramenu i zapitao ga: "Kupaonica?" Javier mu samo mahne rukom, kao da se bojao da će ako mu kaţe "Tamo" poremetiti svoj razgovor s Kelsey. Theo krene niz hodnik, siguran da će Kelsey tog kretena zadrţati dovoljno dugo na liniji. Theo prođe pokraj kupaonice i uđe u Romeovu spavaću sobu. Kelsey je rekla da će mu se javiti na dojavljivač prije nego što prekine razgovor s tjelohraniteljem, tako da će imati dovoljno vremena vratiti se u kuhinju prije nego što Javier primijeti da njuška okolo. Traţio je pištolj. Kelsey nije mogla vidjeti lice čovjeka koji ju je napao niti prepoznati njegov glas jer je govorio kao da ima komad vate u ustima. Ali pištolj joj je bio pred nosom, pištolj koji je izgledao kao onaj što ga je Kelsey pokazala Theu u trgovini tog jutra, kratki revolver Smith & "Wesson. Vrata spavaće sobe bila su otvorena pa Theo na brzinu uđe. Nije bilo zavjesa na prozoru pa su zrake jutarnjeg sunca prolazile kroz rolete i ostavljale crtice po podu, komodi i razbacanom krevetu. To svjetlo ga je ometalo, ali se Theo nastojao snaći bez paljenja svjetiljke. Kroz otvorena vrata, mogao je još uvijek čuti Javiera kako razgovara s Kelsey, što mu je davalo dodatnu sigurnost. Prešao je na drugu stranu sobe, a korake mu je utišao debeli čupavi tepih. Zaobišao je praznu kutiju od pizze na podu pokraj kreveta, brzo prišao noćnom ormariću i otvorio gornju ladicu. Zastao je ugledavši ţohara kako ga promatra iznutra, ali se brzo pribrao. U ladici se nalazila samo poluprazna vrećica čipsa, nekoliko kovanica i ostaci brojnih grickalica koje je Javier rado dijelio sa
svojim šesteronoţnim prijateljima. Theo zatvori najgornju ladicu i otvori onu najdonju. Bila je puna kojekakva smeća - fotoaparat, film, stari časopisi, videokazete. Međutim, pištolja nije bilo. Theo ode do komode. U najgornjoj ladici nalazilo se rublje i čarape i to je bilo dobro mjesto za drţanje pištolja. Ali ga nije bilo. Ni u onoj ladici ispod, niti u bilo kojoj. Kakav je to tjelohranitelj ako nema pištolj? Okrene se i pogleda krevet. Nije bio pospremljen, tako daje vidio rupu između madraca i okvira kreveta. Da, zaključio je, to bi bilo idealno mjesto - oruţje je lako dostupno čovjeku kojeg netko uhvati na spavanju. Zavukao je ruku unutra, a onda zastao osjetivši da su mu prsti dotaknuli hladni metal. Zgrabio je ručku i povukao pištolj, a srce mu je zalupalo zbog očekivanja da će ugledati revolver Smith & Wesson s ispoliranom cijevi od nikla. Ali to nije bio pištolj koji je opisala Kelsey. Bio je sasvim crn, čak nije bio ni revolver. Theo je vidio dovoljno pištolja da bi prepoznao 9-milimitarski Glock. Čak bi i Kelsey, iako se nimalo ne razumije u oruţje, lako uočila razliku između crnog pištolja i onog obloţenog niklom. Naravno, postojala je mogućnost da ima i drugi pištolj u kući. Theo je i dalje čuo Javiera kako razgovara u kuhinji. Kelsey je dobro obavljala svoj zadatak. Prešao je pogledom preko sobe, a onda odlučio zaviriti u ormar. Otvorio je vrata s velikim ogledalom, a onda zastao od zaprepaštenja. Očekivao je da će unutra ugledati povješanu odjeću, ali je cijeli ormar bio pun ladica, od poda do stropa, a na svakoj je bio poredan niz videokazeta s hrbatom okrenutim prema vani. Na svakoj naljepnici bila je napisana jedna riječ i bile su poredane po abecednom redu. Amanda. Brittany. Dvije kazete za Caitlin. Četiri za Pauline. Stotine kazeta, svaka sa ţenskim imenom na sebi.
Theo nije znao što bi prvo pomislio, ali mu je uskoro sinulo. Jack mu je rekao da je na tavanu Sallyna stana pronašao nosač za kameru. Pregledao je redove videokazeta i potraţio Sallyno. Međutim, najdonja polica završavala je sa slovom "P". Drugi dio je sigurno spremljen na drugo mjesto. Zavibrira njegov dojavljivač. Bio je to prethodno dogovoren signal od Kelsey da više nema što reći Javieru i da će njihov razgovor uskoro biti završen. Spremio je Javierov pištolj za pojas, misleći da bi mu mogao zatrebati. Onda je zgrabio nasumično jednu kazetu i skrio je ispod jakne, kako bi kasnije mogao provjeriti svoju teoriju. Brzo i tiho je izišao iz spavaće sobe, pojurio hodnikom do kupaonice i zatvorio vrata. Okrenuo je broj Jackova mobitela, ţeleći čuti njegovo mišljenje. "Ja sam," reče Theo. "Što se dogodilo?" Malo je pričekao dok mu se slegnu dojmovi. Nije bio sto posto siguran u to, ali iz kojeg bi drugog razloga Javier imao ormar pun videokazeta sa ţenskim imenima? "Zanima li te što sam otkrio?" zapita Theo. "Otkrio u vezi s čime?" reče Jack. "Kladim se jedan naprema pet da je progonitelj Sally Fenning radio kao njezin tjelohranitelj." 60. Jack je skratio telefonski razgovor. Theo je brzo ispričao što je otkrio, a Jack je morao odmah postaviti sljedeće pitanje Sallynu bivšem muţu: Bi li Javier - čovjek koji je postao njezin tjelohranitelj - mogao biti čovjek koji ju je progonio i uhodio, čovjek koji je ubio njihovu kćer?
Miguel je sjedio na rubu kauča i zamišljeno promatrao prste kojima se dodirivao po nosu. Jack je promatrao kako mu izraz lica postaje sve napetiji, a koţa poprima crvenu boju. "Jesi li dobro?" zapita Jack. "Ne mogu vjerovati," reče tihim, ljutitim glasom. "To je još uvijek samo teorija. Međutim, znamo da je Sally netko uhodio. Znamo da ju je netko vjerojatno snimao s tavana iznad njezine spavaće sobe. A sad smo našli hrpu videokazeta u ormaru njezina tjelohranitelja." Miguel nije odgovarao. Činilo se da samo upija Jackove riječi. Jack nastavi: "To se poklapa i s porukom koju si jutros dobio." "Kako to misliš?" "On je bio njezin tjelohranitelj. Njezin zaštitnik. Čovjek koji je ostavio poruku izgleda da igra istu ulogu. Štiti je, osvećuje njezinu smrt." "Trebali bismo nazvati policiju." "Ne još. Theo ţeli još malo istraţivati, vidjeti moţe li od Javiera izvući kazetu sa Sallynim imenom. Još uvijek je nismo pronašli, ali..." "Nikad niti nećete," reče on. "Zašto to kaţeš?" "Koji bi idiot bio dovoljno glup da čuva kod sebe tu kazetu ovako dugo, nakon svega što se dogodilo?" "Iznenadio bi se. Neki od njih vole skupljati trofeje. Čuvaju nakit svojih ţrtava, pramenove kose, komade odjeće, svakakve stvari koje bi normalna osoba spalila prvom prilikom. Ali zato i kaţem da bismo trebali pustiti Thea da još malo kopa. Pozoveš li policiju, kazeta će garantirano nestati." Polako odmahne glavom i reče: "Kako je mogla tog gada uzeti za tjelohranitelja?"
"Prevario ju je. Ona nikad nije vidjela čovjeka koji ju je progonio. Tako kad je došao traţiti posao kod nje nekoliko godina kasnije, nije ga nikako mogla povezati s onim što se dogodilo." Pogleda u pod i ugrize se za donju usnu. "U to ne vjerujem. Nema šanse da je prevario Sally." "Pa, ako je nije prevario, značilo bi da je namjerno zaposlila čovjeka za kojeg je znala da je..." Miguelove oči su se zaiskrile. "Sad ti je postalo jasno, zar ne? Moţeš li zamisliti nekoga tako ludog da prikriva čovjeka koji mu ubije vlastitu kćer?" Jack napravi korak unatrag. "Što time hoćeš reći?" "Ne kaţem da ju je on od početka progonio. To je počelo kasnije. U to sam vjerovao cijelo vrijeme. Tip ju je počeo uhoditi nakon što ga je ostavila ili je njihova veza zahladnjela. Znao sam da se kučka s nekim viđala. Uvijek sam to znao." Jack zastane, zbunjen njegovim odgovorom. "Čekaj malo. Kad smo nas dvojica prvi put razgovarali, rekao si mi isto ono što si rekao policji za vrijeme istrage ubojstva vaše kćeri. Rekao si da ti Sally nikad nije spomenula da je netko progoni dok djevojčica nije ubijena." "Da? Pa što?" "To se ne poklapa s onim što si upravo rekao - da si znao da se Sally viđa s nekim. Da si to uvijek znao." Miguel stisne oči, kao da se ljuti što je Jack na taj način povezao njegove rečenice. "Jebeni odvjetnici. Uvijek izokrenete stvari." "Samo pokušavam rastumačiti tvoje vlastite rečenice, ništa drugo." "Htio sam reći - kad sam rekao da sam znao da je imala ljubavnika - da nisam znao da me je varala dok nam kćer nije izgubila ţivot, nakon čega je Sally izjavila da ju je netko uhodio."
"Ne, to si rekao kad smo prošli put razgovarali. Sad si rekao nešto drugo. Rekao si da si za to uvijek znao." "Što hoćeš od mene, Swyteck? Voliš te svoje igre riječima? Da, rekao sam uvijek. Otkad je naša kći ubijena i otkad je Sally počela sa svojom pričom o manijaku. Odonda sam stalno sumnjao. To je značilo ono 'uvijek'. Nisam mislio na jebeno stvaranje svijeta." Jack malo zastane i pomisli da je moţda bio previše grub. "U redu, razumijem." "Sumnjao sam, u redu? Uvijek sam sumnjao u to je li govorila istinu kad je rekla da ne zna tko ju je uhodio. Tuţitelju je isto bilo sumnjivo nakon stoje pala na testu detektora laţi." "U redu, jasno mi je." "Moţda bih te trebao podsjetiti da sam ja prošao taj test kad su me policajci tri puta pitali jesam li ubio svoju kćer ili joj nanio zlo na bilo koji način." Jack ga je samo promatrao. Miguel je počeo zvučati kao mnogi njegovi klijenti koje je posjećivao u zatvoru, oni koji su pomalo pretjerano naglašavali svoju nevinost." Miguel reče: "Volio bih sjediti i pričati s tobom cijeli dan, ali imam nekog posla." "Naravno," reče Jack. "Hvala ti na vremenu." "Ma da." Miguel ga isprati iz dnevne sobe, pa kroz ograđeni dio trijema koji je petvorio u svoj uredski prostor. Nije traţio ništa posebno, ali mu je nešto govorilo da zapamti o Miguelu što više, od boje njegovih zidova do tipa kompjutora koji koristi. Miguel otvori vrata i Jack iziđe. "Nazovi me ako nešto mogu učiniti za tebe." "Hoću," reče Miguel.
Vrata se zatvore, a Jack krene niz ulicu. Pratio ga je dojam da neće čuti ništa od Miguela. Barem ne uskoro. 61. Javier je sjedio u dnevnoj sobi kad se Theo vratio u kuhinju. Privukao je jednu stolicu i sjeo udobno se naslonivši. Javier nije bio nizak, ali Theo je u odnosu na njega bio div, ne samo po visini, nego i po samouvjerenosti. "Pa, kako je tvoja prijateljica Kelsey?" zapita Theo. Budalasti osmijeh siđe s Javierova lica. "Poznaješ je?" "Poznajem li je? Ja sam joj rekao da te nazove." "Ti? Hej, hvala." "Ne zahvaljuj mi, kretenu. Nisi valjda mislio da je zaista pala na tebe?" "Zar si prisluškivao?" "Naravno da ne. Ja sam joj rekao što da ti kaţe. Kelsey te trebala malo zabaviti maštarijama dok ja pronjuškam po tvojoj spavaćoj sobi." Usta mu se širom otvore, ali iz njih ne iziđe nijedna riječ. "Bio si u mojoj sobi?" Theo mu uputi pogled od kakvog bi se većina ljudi dala u bijeg. "Ako ima netko koga mrzim više od čovjeka koji prijeti samohranoj majci, to je onda onaj koji prijeti njezinu djetetu. Znači, gdje je, ljubavnice? Gdje si skrio revolver s cijevi od nikla? Onaj koji si uperio Kelsey u lice?" Javier je izgledao kao da će svaki trenutak eksplodirati. Htio je ustati, ali se zaustavio. "Sjedaj," reče Theo uperivši u njega "posuđeni" pištolj. "Hej, to je moj pištolj." "Zar nisi čuo što ljudi kaţu? Pištolj je usran kućni ljubimac. Za trenutak se okrene protiv tebe."
"Hej, pazi s time. Napunjen je." "Znam. Vidim to po njegovoj teţini." Bio je to lijep način da dade Javieru do znanja da on nije nikakav šeprtlja kad je u pitanju oruţje puno municije. Javier sjedne na kauč, a oči su mu se nervozno micale s Thea na cijev pištolja usmjerenu prema njegovoj glavi. Theo reče: "Mislim da ću popiti piće koje si maloprije ponudio. Samo ne pivo." Javier pokaţe prema bifeu. "Posluţi se." Theo ustane i krene prema ormariću, jednim okom neprestano prateći Javiera. "Da vidimo što tu imaš," reče pregledavajući boce. "Scotch. Rum. Burbon — ako se ovo moţe nazvati burbonom. Moja baka je koristila bolji burbon za boţične kolače." "Prosjak nema što birati." Klimne glavom, smiješeći se samo jednom stranom usta. "Samo ti sjedi, prijatelju. Naučit ću ja tebe nešto o prosjačenju." Javier se stisne na svojem mjestu. Theo pogleda naljepnice na još nekoliko boca, a onda jednu odabere. "Ovo ćemo uzeti. Votka. To ja zovem pićem. Jednu za tebe, ljubavnice." "Ne, hvala." Theo krene prema njemu i pritisne pištolj Javieru na obraz. "Baš bih volio popiti piće." "Kako god hoćeš." Theo izlije votku na Javierovu glavu i isprazni gotovo cijelu bocu od dvije litre, tako da je smočio cijeli kauč. "Reci kad je dosta," reče Theo.
Javier je šutio. Theo je prestao izlijevati piće kad je ostalo još malo votke na dnu. Onda se vratio k svojoj stolici i izlio ostatak u čašicu na stolu ispred sebe. Izvadio je upaljač za cigarete iz dţepa i rekao: "Uvijek moţeš vidjeti je li riječ o dobroj stvari. Prava će votka zaplamtjeti prekrasnim plavim plamenom." Javier problijedi. Theo primakne upaljač votki i klikne. Ona se pretvori u plavi plamen koji se rasplesao na stolu. Javier se pomakne na kauču, što je dalje mogao. Theo je pustio da gori otprilike jednu minutu, gledajući Javiera kako se preznojava ispod votkom namočene koţe. Onda pljusne rukom po stolu i ugasi plamen tako snaţnim udarcem da je Javier gotovo skočio. Uperi pištolj u Javierovo lijevo oko i zapita ga: "Jesi li ti pametan čovjek, Javiere?" "Što?" "Imaš li mozga u glavi? Samo me zanima." "Kaţu da sam prilično pametan, da." "Dobro. Jer ţelim da mi pomogneš da nešto shvatim. Misliš da ćeš moći?" "Naravno," reče Javier drhtavim glasom. "Što god ţeliš." "Recimo da zapalim ovu kuću." "Daj, čovječe..." "Zaveţi!" prolomi se Theov glas. "Pusti me da dovršim i ne prekidaj me. Je li ti jasno?" Javier klimne glavom. Theo nastavi tiše, ali od toga je Javier postao još nervozniji. "Recimo da zapalim tvoju kuću. I recimo da si i ti u njoj." Javier je nastojao ne pokazati strah, ali mu je lijevo oko zatreperilo. Theo reče: "To je samo pretpostavka, u redu, ljubavnice? E sad, kad kuća izgori, ljudi će stati pričati: 'Hej, jesi li čuo da je Javieru izgorjela kuća?' Onaj drugi će odgovoriti: 'Da, čuo sam da je i on izgorio s njom.'" Theo se počeše po glavi i reče: "To mi jednostavno nije jasno, a tebi?"
Javier je izgledao zbunjeno. "Što ti nije jasno?" "Slušaj što ti govorim, glupane. Kuća ti izgori, a ti izgoriš s njom. Kako to, kad si bio u njoj, a ne pokraj nje? Zar ste se kuća i ti drţali za ruke?" Theo škljocne upaljačem i pusti plamen da zaplešeš u zraku. Prestrašeni izraz Javierova lica postao je očigledan, kao da je iznenada shvatio da ga samo mali Theov pokret dijeli od strašne smrti. "Paţljivo s tim upaljačem, moţe?" reče Javier. "Molim te, nemoj me zapaliti." "Ne brini. Neću te pustiti da dugo goriš. Moţda najviše trideset sekundi. Onda ću ti ispaliti metak u glavu. Zbog susjeda i tako dalje. Ne mogu te pustiti da trčiš po kući i vrištiš kao divljak. Vaţio je da izgoriš." Zadovoljno se nasmiješi. "Zapaljeni divljak. To mi se dopada. Dobar naziv za piće. Votka s malo nasjeckanog jalapena. Pa ja sam jebeni genijalac, što ti kaţeš?" "Naravno, čovječe. Što god kaţeš. Samo ostavi taj upaljač, a redu?" Theo se nasloni, a osmijeh muse povučeš lica. Theo je imao razoruţavajući osmijeh, a dolazio je prirodno. Ali je mogao izgledati opako kao Tatum kad je htio, a u tom trenutku se silno trudio nalikovati na svog starijeg brata. "Reci mi kako si odabrao ime Alan Sirap, seronjo." "Što?" "Ono glupo ime koje si poslao Sally Fenning preko Interneta." "Kunem se Bogom, pojma nemam o čemu govoriš." "Zaista? Zašto si je onda snimao?" "Snimao?" "Vidio sam tvoju malu knjiţnicu i sve one vrpce u ormaru. Nisam vidio Sallynu, ali sam siguran da ću je pronaći..."
"To nije..." "Začepi!" vikne Theo. "Jesam li ti rekao da me ne prekidaš?" "Oprosti. Ali..." "Nemoj ti meni prodavati sranja. Kladim se da čak nisi ni bio njezin tjelohranitelj. Vjerojatno nisi niti radio za nju, zar ne? Što si ti bio, samoimenovani tjelohranitelj? Odnosno, ti si bio onaj tko ju je uhodio i proganjao." Javier je poprimio pepeljasto sivu boju. Theo škljocne svojim upaljačem, a onda podesi plamen tako da postane dug petnaestak centimetara. "Pokaţi mi Sallynu kazetu." "Ali, nema..." "Napravit ću pečenje od tebe, čovječe." "Kaţem ti, nemam kazetu." "Ne laţi mi!" "Ne laţem! Molim te, čovječe, nemoj me zapaliti. Samo me nemoj zapaliti!" Theo ugasi upaljač, a zatim izvadi iz unutrašnjeg dţepa kazetu na kojoj je pisalo "Pauline" i dobaci mu je. "Uključi video. Da vidimo što si snimio." "To nisam ja snimio." "Uključi ga!" vikne Theo. "U redu, u redu." Javier uzme kazetu, polako ustane i krene prema televizoru. Theo mu je cijelo vrijeme drţao pištolj uperen u glavu. Stavio je kazetu u video i uključio televizor. Ekran je zatreperio, a onda postao plav. Theo je nestrpljivo čekao, očekujući da će vidjeti loš snimak neke nepoznate ţene kako spava u krevetu ili sjedi na zahodu - ţene po imenu Pauline koju je ovaj perverznjak pratio svojom skrivenom kamerom, onako kao što je pratio i Sally. Međutim, na njoj je bilo nešto posve drukčije. Theo je čuo kako ţena stenje, a zatim muško uzdisanje. Onda se pojavila slika. Prekrasna plavuša je leţala na leđima. Gola je plutala na vodenom krevetu, a noge s visokim potpeticama su joj bile usmjerene na strop u obliku slova V.
Neki tip izrazito jakih bokova bio je točno ispod nje u poloţaju koji ima smisla samo ako je cilj seksa da u njemu uţivaju oni koji ga gledaju, a ne sudionici. "To je Pauline Preston," reče Theo. "Poznaješ je?" "Ona je jedna od najboljih." "Imam četiri njezine kazete. Prijatelj mi ih kopira u videoteci. Slaţem ih po abecednom redu po imenima glumica. Naslovi mi ionako ništa ne znače." "Hoćeš reći da je na svim kazetama u tvojem ormaru obična pornjava?" "To je moj hobi." "Hobi? Tamo ima preko stotinu kazeta." "Dobro, ponekad izgubim kontrolu. Priznajem. To sam čak rekao tvom prijatelju Jacku kad je došao do mene u klub Vertigo. Mislim da sam..." Theo je čekao da dovrši rečenicu, ali Javier se naprosto zalijepio za ekran. Činilo se da se Pauline treba istuširati, ali je ona nekako zalutala i završila u svlačionici igrača ragbija. "Misliš da si što?" zapita Theo. "Da sam ovisnik," reče on slabim glasom, ne mogavši skrenuti pogled s ekrana. "Potpuno sam ovisan o ovom sranju." Theo slegne ramenima i reče: "Zar nismo svi?" 62.
"Prijetio si mu da ćeš ga ţivoga zapaliti?" zapita Jack. Zastao je na semaforu u svojem automobilu. Jednom rukom je drţao mobitel, a drugom pritiskao mjesto između očiju kao da time ţeli otjerati migrenu. Theo reče: "Nisam ga polio benzinom. Upotrijebio sam votku. To je kao kad se djeca igraju pa izliju tekućinu iz upaljača na ruku i zapale je." "Mislim da to nisam probao," reče Jack. "Tekućina gori, ali ruka ne. U svakom slučaju, nagore što se moglo dogoditi našem ljubavniku je da dobije opekotinu malo jaču od one od sunca. Međutim, on je preglup da bi to znao, tako da mi je sve rekao." Jack nije znao da je takav trik bezopasan kao što Theo kaţe. "Theo, nemoj više izvoditi takve trikove, u redu?" "Nema više potrebe. Pokazalo se da videokazete nisu ono što smo mislili. Na njima su obični porno filmovi." "Što?" "Ljubavnik je pravi perverznjak, ali nikoga ne proganja. Barem nije proganjao Sally. Kaţem ti, nema boljeg načina da iz nekoga izvučeš istinu nego da mu zaprijetiš pečenjem. On definitivno nije Alan Sirap." Počela je padati kiša i bilo je maglovito. Kapljice su se slijevale niz prednje staklo Jackova automobila, a onda bjeţale ispred brisača. Miami se diči ludom klimom: u jednom trenutku grije sunce, u drugom lije kiša. "Ipak bi mogao biti Tatumov partner," reče Jack. "Nema šanse. Tatum ne bi imao tako glupog partnera." "Moţda si u pravu. Da ti pravo kaţem, Miguel mi postaje sumnjiv."
"Kako to misliš?" Upali se zeleno svjetlo i Jack htjedne prijeći raskriţje, ali su prema njemu iz suprotnog smjera išla ambulantna kola. Jack je uspio samo pročitati riječ napisanu naopakim slovima na vratima vozila kad je projurilo mimo njega. A onda mu je naglo sinulo. "Sranje!" reče. "Što je sad?" "Vratit ću se u Miguelovu kuću." "Jack, što se dogodilo?" "Moram nešto provjeriti." "Trebaš li moju pomoć?" "Sve je u redu. Zatreba li mi vatra, kresnut ću šibicom." "Što?" "Nazvat ću te." Jack prekine razgovor i prebaci na najveću brzinu. Za manje od pet minuta bio je pred Miguelovim vratima. Morao je kucati tri puta prije nego što se Miguel javio. "Već si se vratio?" zapita otvarajući vrata. "Mislim da su mi ostale sunčane naočale kod tebe." "Nisam ih vidio, ali ću ih potraţiti." "Mogu li ući? Počinje kiša." Malo je zastao, kao da mu je nešto postalo sumnjivo, a onda pristane. "Svakako. Pričekaj ovdje." Jack stane pokraj zatvorenih vrata. Poput mnogih kuća u Floridi, tako ni Miguelova nije imala pravo predsoblje. Iza ulaznih vrata nalazio se trijem, koji je Miguel zatvorio i pretvorio u mali kućni uredski prostor. Krajičkom oka Jack je vidio Miguela u dnevnoj sobi kako traţi naočale iza jastuka na kauču, na stolu, na mjestu na kojem je Jack sjedio. Jack je imao samo nekoliko sekundi na raspolaganju, što je
bilo više nego dovoljno. Pokraj njega se nalazio kompjutor i trebao je samo pogledati ekran iz desnog kuta. Napravio je dva koraka naprijed, a onda se ukočio. Kompjutor je bio isključen, a Jack mu je prišao onako kako mu je sigurno prišao Miguel dan ranije, prije nego što ga je uključio. Ekran je bio crn, ali se na staklu vidio odraz. Točno iza kompjutora nalazilo se djelo tipične komercijalne umjetnosti kakvo se prodavalo na mjestima kao što je Z-Gallery, ogromna replika postera Art Nouveau Svjetske izloţbe iz 1900. - Esposition Universelle. Iznad velikih ukrasnih slova nalazilo se ime grada domaćina, koje se na ekranu odraţavalo naopako: S-I-R-A-P. Paris. U trenutku je Jack zamislio Miguela kako sjedi za svojim kompjutorom kasno u noći i predstavljajući se kao manijak komunicira preko Interneta sa svojom bivšom ţenom Sally u Africi. Ona ga odjednom zapita kako se zove. Naravno, nije joj mogao dati pravo ime. Otkucao je drugo ime, jedino koje mu je u tom trenutku palo na pamet. Nije uopće niti primijetio da je otkucao ime koje je viđao kao odraz na monitoru svojeg kompjutora dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, svaki put kad bi se pribliţio crnom ekranu i uključio kompjutor. Ime mu se urezalo u podsvijest, upravo onako kao što ga je Jackovum uočio prije nekoliko minuta, kad je prvi put prošao kroz Miguelovu sobu izlazeći iz kuće, ali ga nije zapravo registrirao sve dok nije vidio naopako napisana slova na vozilu hitne pomoći - Y-C-N-E-G-R-E-M-E. "Sirap," reče on automatski. Jack začuje kako je iza njega škljocnuo pištolj. Prije nego što se stigao pomaknuti, cijev pištolja bila mu je pritisnuta na zatiljak.
"Ne miči se." Bio je to Miguelov glas, ali je dopirao s druge strane sobe. Miguel je došao sa stubišta koje vodi na gornji kat. Jack nije mogao vidjeti tko stoji iza njega s pištoljem, ali je bilo očigledno da to nije Miguel. "Okreni se," reče Miguel. "Polako." Jack se okrene, a čovjek s pištoljem se okrene zajedno s njim i stane iza njega i dalje drţeći pištolj u ruci. Jack je gledao ravno u Miguela. I on je drţao pištolj uperen u Jacka. "Znao sam da si to ti," reče Jack. "Sally te jednom prevarila, neposredno prije vašeg vjenčanja. To je priznala na razgovoru kod tuţitelja. Je li te opet počela varati ili si se toga samo pribojavao?" "Sad se ničega ne bojim, Swyteck." Osjetio je kako mu je cijev čvršće pritisnula zatiljak. Trebao je dobiti na vremenu pa je nastavio. "Zanimljiva mi je ona kamera iznad kreveta u vašoj staroj kući. Nije bilo prozora na tavanu. Morao ju je postaviti netko tko je mogao ući u kuću - netko tko je mogao bez problema mijenjati vrpce. Što misliš, tko bi to mogao biti, Miguel?" "Već sam rekao policiji. Nemam pojma." "Mislim da je to bio netko tko je tamo ţivio," reče Jack. "Uhodio si vlastitu ţenu, zar ne? Kakav je bio tvoj plan, Miguel? Toliko je prestrašiti da te prestane varati?" "To nije isprika za ubojstvo vlastite kćeri." "Da," reče mršteći se. "Tako je." Hladna reakcija potvrdila je Jackove sumnje. "Moţeš reći da volim zabadati nos u tuđe stvari, ali to sam primijetio kad sam prvi put bio ovdje, a drugi posjet samo je to potvrdio. Sve ove
uokvirene fotografije na stolu, na čajnom stoliću, na zidovima. Nema niti jedne na kojoj je tvoja kći." Miguel nije odgovarao, ali je i dalje drţao pištolj uperen u Jackove grudi. Jack stisne oči, pogledavši pogledom koji je toliko puta upalio za vrijeme unakrsnog ispitivanja u sudnici. "Nije bila tvoja, zar ne, Miguel?" Bilo je to jedva primjetno, ali pištolj se počeo tresti. Miguel je bio bijesan. Jack reče: "Zato si prošao na detektoru laţi. Policija te pitala jesi li ubio svoju kćer. A ti si rekao da nisi. To je bila istina. Ona nije bila tvoja kći. Kako se to dogodilo, Miguel? S ljubavnikom kojeg je Sally imala prije vašeg vjenčanja?" Pogled na Miguelovu licu potvrdio je da je to istina. "Misliš da si pametan, zar ne, Swyteck? Jer si jedini koji je to shvatio." "Ne," reče Jack. "Mislim da je i Sally to shvatila. Zato je pala na detektoru laţi kad su je pitali zna li tko je ubio njezinu kćer. Nije bila sigurna. Međutim, negdje u svojem srcu je ipak znala. Znala je u svojem srcu da je ubojica njezin muţ. Samo ga se previše bojala da bi to rekla." Miguel pogleda Jacka, a zatim spusti pištolj. Na trenutak je Jack pomislio da se dogodilo čudo. Ali, izgledalo je da gleda kroz Jacka, odnosno čovjeka koji je stajao iza njega. "Ubij ga, Tatume." Jack se trgne. Nije to zapravo bilo iznenađenje, ali ga je ipak pogodilo kad je čuo Tatumovo ime. Tatum reče: "Zapravo, mislim da je na tebi red, šefe." "Red?" zapita Jack. "Vi idioti naizmjenice ubijate ljude?" "Nije tako počelo," reče Tatum. "Ali kad sam rekao Miguelu da je Colletti jebao njegovu ţenu, doslovno, jedva je dočekao da sredi tu
budalu. Nisam imao ništa protiv. Dok god smo mogli postići da izgleda kao da sve izvodi neki manijak, Alan Sirap, bili smo sigurni." "Na kome je bio red kad ste uperili pištolju Kelseyno lice?" "Na meni," reče Miguel, a Jack u tom trenutku primijeti da u ruci drţi revolver s ispoliranim premazom od nikla. "Nitko joj nije htio nanijeti zlo," reče Miguel. "Samo smo htjeli da ljudi pomisle da ubojica ţeli da Tatum odustane." "Izgleda da si ti bio zaduţen za prijetnje, Miguel? Ti si zvao Deidre Meadows, mene nakon ubojstva tuţitelja, ti si ostavio poruku na svojoj sekretarici jutros. Sve si to bio ti, zar ne?" "Zar je to vaţno? Mogao sam biti ja, mogao je Tatum. Kupi aparat za mijenjanje glasa za četrdeset dolara pa ćeš vidjeti da to moţe biti bilo tko." "Zar zaista mislite da ćete se izvući iz ovoga?" "Moţda," reče Miguel. "Moţda i nećemo. Ali kad je u pitanju četrdeset šest milijuna dolara, vrijedi riskirati." "Ali, obojica ste njezini nasljednici. Jedan od vas mora odustati, a onda biste obojica podijelili dobitak, zar ne? Ili jedan od vas mora ubiti onog drugog i zgrabiti sve." "Po redu, Swyteck. Ubij ga, Tatume." "Neću, rekao sam da je na tebi red." "Kakve veze ima na kome je red? Ubij ga." "Meni ima veze," reče Tatum. "Zašto?"
"Zato što znam da moţeš ubijati kad netko povrijedi tvoju mači-stičku ţicu, kao onaj Gerry Colletti. I znam da si u stanju prijetiti, kao što si učinio Kelsey. Ali ţelim vidjeti kako ubijaš za novac. Samo za novac. Kao što sam ja ubio Deirdre i Masona Rudskyja." "Dobro, seronjo. Sam ću ga ubiti." Jack mu je gledao ravno u oči, nadajući se da će ga to pokolebati. Na trenutak se učinilo da djeluje, jer je Miguel maknuo pištolj u stranu. Ali, onda je jednostavno spustio pogled, kao da ţeli pucati Jacku u grudi umjesto u glavu. Onda mu se ruka podignula i Jack je odjednom gledao ravno u cijev pištolja. Prije nego što je Miguel stigao povući obarač, staklo se rasprsnulo od metaka. Četiri kratka pucnja, sva četiri pogodila su Miguela ravno u grudi. Zateturao je unatrag, a onda pao na pod u lokvu krvi. Tatum zgrabi Jacka kako bi mu posluţio kao zaklon. Pritisnuo je pištolj čvrsto Jacku na sljepoočnicu, drţeći ga kao taoca. Jack je mislio da će se zdrobiti pod Tatumovom teţinom. Nije se mogao ni pomaknuti s pištoljem uperenim u glavu. Lice mu je bilo na podu pa je Jack mogao vidjeti samo Miguelove cipele na drugoj strani sobe. Oko njega se širila crvena lokva. Naposljetku se začuje glas na vratima. "Pusti ga," reče Theo. "Dolazi odmah ovamo," vikne Tatum. "Ili ću mu prosuti mozak." Jack je leţao posve mimo. Htio je kriknuti što je glasnije mogao i reći Theu da se gubi, da ode, da se spasi. Ali je znao da to ne bi imalo smisla. Znao je da ga Theo neće ostaviti. Jack je čuo kako se vrata otvaraju, a zatim je začuo teške Theove korake na pločicama. "Stiţe inspekcija," reče Theo.
Tipično za njega. Rečenica kojoj će se smijati jednog dana, ako samo preţive. Tatum podigne Jacka na kauč i dalje ga koristeći kao štit i drţeći mu pištolj uperen u glavu. Jackov pogled se susretne s Theovim, ali samo na trenutak. Theo je gledao brata. Tatum zapita: "Jesi li zvao policiju?" "Nisam. Ovo ţelim sam raščistiti." Jack izdreči oči. Kao da je htio reći: "Bolje bi bilo da zoveš policiju." Ali i dalje je vidio odlučnost na Theovu licu, tako da mu je bilo jasno da to Theo zaista sam ţeli raščistiti. "Uzmi Miguelov pištolj," reče Tatum. Pištolj je leţao na podu pokraj Miguelova tijela. Dok je Theo prelazio preko sobe, Tatum je micao Jackovo tijelo, svoj štit. Theo zaobiđe lokvu krvi, a zatim se sagne da uzme pištolj. Tatum reče: "Ne golim rukama, idiote. Upotrijebi jaknu." Theo skine jaknu sa sebe i omota je oko ruke kao rukavicu. Zatim uzme pištolj i pogleda brata kao da ga ţeli upitati: "A što sad?" Tatum reče: "Moramo ga ubiti." "Ništa ne moramo učiniti." "U pravu si. Ti to moraš učiniti. Miguelovim pištoljem." Theo nije odgovarao. "Učini to, Theo. Odmah ubij Jacka. Ako nećeš ti, ja hoću." "Misliš da ću slušati tvoje naredbe?" "Ja sam pobjednik, čovječe. Četrdeset šest milijuna dolara. Podijelit ćemo ih. Zar ti nije jasno? Svi su mrtvi osim mene. Novac je moj. Moj i tvoj. Trebaš samo ispaliti jedan metak i partneri smo. Sve je čisto." "Što kaţeš?" "Poslušaj me, Priča ide ovako. Jack, ti i ja smo došli do ove pičkice od Miguela. On je priznao da je ubojica i ubio Jacka. Zatim si ti ubio Miguela. Idemo kući slobodni, brate. Moramo se samo riješiti Jacka."
Theo nije odgovarao. "Razmišljaš, zar ne?" reče Tatum kroza zube. "O polovici od četrdeset šest milijuna dolara. Hajde, pomozi svojem bratu. Ubij Jacka Miguelovim pištoljem." Theo je šutio kao zaliven. "Učini to već jednom, k vragu!" Theo klekne pokraj Miguelova tijela. Pritisne cijev na Miguelovu ruku i polako je podigne. "Još bolje," reče Tatum uzbuđenim glasom. "Neka Miguelov vlastiti prst povuče okidač." Izgledalo je kao da je pištolj u Miguleovoj ruci. Theo je drţao Miguelovu beţivotnu ruku u svojim ogromnim šakama i nišanio Jacku u glavu. "Tako je, Theo. Samo jedan mali pokret." Jackovo srce poskoči. Theo je bio njegov prijatelj. Nikad ne bi pucao u svojeg prijatelja, odvjetnika koji gaje spasio od sigurne smrti. Ni za što na svijetu. Doslovno ni za što. Osim za moţda dvadeset tri milijuna dolara. "Theo," reče Jack. "Ovo je ludost, prijatelju. Tatum te prevario prije, prevarit će te opet." "Pucaj!" vikne Tatum. U trenutku pištolj opali i metak zazviţdi preko sobe. Tatumov pištolj odleti u zrak, a glava mu se naglo trgne unatrag. Jack padne na pod. Theo potrči prema ranjenom bratu. Tatum je leţao na leđima, dahtao i drţao se za vrat. Metak mu je prošao kroz grlo. Krv mu je šikljala iz vratne arterije. Svaki otkucaj umornog srca istisnuo bi iz njega novi mlaz krvi, dok ga na kraju nije okruţila velika lokva crvene boje. Gledao je oko sebe s bespomoćnim izrazom u očima, pogledom koji Jack nije vidio od onih dana kad je
branio osuđenike na smrt, onim nepogrešivim pogledom punim straha i zaprepaštenja ubojice koji se i sam napokon mora suočiti s vlastitom smrću. Tatum pogleda Thea. Jedva je mogao govoriti jer mu je grlo bilo puno krvi, ali metak mu je prošao posred grla i poštedio glasnice. "Govno jedno," reče muklim glasom koji kao da je dolazio iz neke dubine, dok se gušio u vlastitoj krvi. "Ubio si rođenog brata." Theo pogleda Jacka, zatim opet Tatuma, sa smrtno ozbiljnim izrazom na licu. "Opet griješiš, Tatume. Spasio sam ga." Tatumova glava udari o pod, a tijelo mu odjednom postane posve mimo. 63. Jack je gledao kako Theo sam prilazi ribarskom čamcu i prosipa pepeo. Bilo je rano nedjeljno jutro. Horizont je još bio narančast od izlazećeg sunca, a topli vjetar je donosio šapat oceana s istoka — iz Nassaua moţda, što je bilo prikladno, jer je Tatum volio ići tamo na kockanje. Galebovi su kruţili oko čamca spremni ukrasti ribarski plijen. Jedan od njih se zaleti u valove i poleti s ribljom kosti u kljunu, koju zatim iz zraka baci natrag u more. "Ni strvinari ga ne ţele," reče Theo dok mu je povjetarac odnosio glas. Pogreb na moru je bio Theova ideja. Ribolov u čamcu na otvorenom moru bio je mjesto na kojem se osjećao povezanim sa svojim bratom. Dijelile su ih milje plave tekućine, a svijet nije baš s dobrodošlicom dočekao braću Knight, svijet koji kao da je cijelo vrijeme znao da će biti bolje bez Tatuma. Bio je ništarija, to je sigurno, ali njegova smrt nije bila povod za slavlje. Theu je trebalo vremena, ne toliko za oplakivanje koliko da se pomiri sa činjenicom da ga je brat izdao. Jack je odlučio Theu dati vremena koliko mu god bude potrebno.
Njih dvojica su sve ispričali policiji na mjestu zločina. Jack je odgovarao na pitanja novinara do iznemoglosti, ali ne zato što je uţivao u publicitetu, nego zato što je Theo to mrzio čak još više od njega. U roku od nekoliko sati objavljeno je u večernjim vijestima da je Tatum Knight ubio Sally Fenning u neobičnom plaćenom ubojstvu koje je ţrtva sama naručila, a da je Miguel Rios ubio Sallynu kćer u nastupu ljubomornog bijesa, što je bilo neriješeno pet godina. Detalji su se razlikovali ovisno o tome koju televizijsku postaju pratite, ali su novine uglavnom bile precizne, uglavnom zahvaljujući podlozi koju je pripremila pokojna Deirdre Meadows. U nedjeljnom izdanju Tribunea izišao je dugi prilog o slučaju, koji se oslanjao na isječke iz neobjavljena rukopisa Deirdre Meadows. Na samome početku objavljena je urednikova zahvala, u kojoj je između ostaloga pisalo da su urednici poticali njezin rad "sto posto od samog početka" - što je bio pomalo proračunat potez kako bi posthumno osvojila nominaciju za Pulitzerovu nagradu, koju je za ţivota toliko priţeljkivala. "Spreman sam," reče Theo okrenuvši se. "Uđimo." "Činiš dobru stvar," reče Jack. "Da. Ovako barem neću doći u iskušenje da mu se odem popisati na grob." Jack upali automobil i njih dvojica krenu kući. Voţnja je trajala barem jedan sat, a putem nisu progovorili ni riječi. Jack je mislio da bi bilo dobro za Thea da malo iziđe iz kuće, a Theo je uvijek bio raspoloţen za jelo, tako da su otišli doručkovati u Greenstreet, mali kafić u Coconot Groveu. Prije slučaja Sally Fenning, Greenstreet je bio njegovo omiljeno mjesto za nedjeljne izlaske sa svojim Malim bratom, Nateom, nakon dugog rolanja po biciklističkoj stazi po Main Highwayu, sjenovitom i vjetrovitom putu koji je bio spojen s dijelom Grovea punim malih trgovina i restorana i koji je još uvijek podsjećao na hipijevsko selo koje je nekada bio. Pomisao na Natea još gaje uvijek
ţalostila, iako je bio optimističan. Kelsey više nije radila za Jacka, a njihova romanca je ugasnula, međutim, nakon što je Kelsey na kraju pomogla Theu, svi su ostali međusobno u dobrim odnosima. Jack i Nate bi mogli opet postati dobri prijatelji čim Nate shvati da Jack i njegova majka očito nisu stvoreni jedno za drugo. Sve je to bilo komplicirano, previše komplicirano za jednostavni nedjeljni doručak. Do zime je preostalo još svega par tjedana. Sunce je i dalje grijalo, trkača i biciklista bilo je posvuda; ljudi u kratkim hlačama i majicama su hodali po trgovinama i šetali sa psima - sve su to bili znakovi da ţivot ide dalje i da prosinac u juţnoj Floridi definitivno nije za odbaciti. Jack se bio previše zanio u novine da bi primijetio da je Theo već slistio palačinke. Zajedno su čitali iste novine. Jack preskoči prvu stranicu, a onda se zaustavi na drugome dijelu priče o Sally Fenning. Osjećaji su mu se mijenjali, međutim, uglavnom je osjećao olakšanje što je sve napokon gotovo. "Sally Fenning je umirala od AIDS-a," kaţe njezina sestra Rene Fenning, pedijatrica koja radi u dobrotvornoj organizaciji u Africi, koja je također na kraju preuzela ulogu osobne zastupnice. "Ona zapravo nije ţeljela ţivjeti nakon što joj je kćer ubijena i iako osobno nikad nisam bila sigurna da je bolesna dok nisam vidjela izvještaj s njezine autopsije, mogu zamisliti koliko je malodušna postala nakon što ju je njezin drugi muţ zarazio smrtonosnim virusom HIV-a." Rene poriče da je do njezina drugoga braka došlo isključivo "zbog novca", ali Tribune je potvrdio da je njezin bivši muţ bio jedan od dvadeset petero najbogatijih ljudi u Francuskoj u vrijeme svoje smrti. Velik dio tog novca, četrdeset šest milijuna, pripao je Sally nakon razvoda nakon manje od dvije godine braka. "Novac je nije uspio usrećiti," kaţe Rene. Naposljetku ju je nesreća dovela do plaćenog ubojstva, što je praktički bilo samoubojstvo. Prema izvorima bliskima istrazi, Sally očito nije mogla naći bolji način da ode s ovog svijeta nego da
ljudima koji su joj upropastili ţivot ostavi da se bore za njezine milijune - bila je to igra za opstanak najpohlepnijega u kojoj su plaćeni ubojica i manijak poznat samo po imenu "Alan Sirap" bili garancija da će igra biti zanimljiva. Jack preskoči dugi izvještaj o Sallynoj oporuci, igri i ubojstvima - stvari koje je već znao. Ode na sam kraj članka i pročita citat detektiva Ricka Larsena. "Ona (Sally) vjerojatno nije zamislila da će se stvari odvijati upravo ovako, ali je morala biti svjesna da bi neki od igrača mogli biti spremni na ekstremne korake, kao što su bili Miguel Rios i Tatum Knight, koji su se udruţili da bi eliminirali ostale nasljednike, a sve su izvodili tako da bi izgledalo da je to djelo psihotičnog manijaka, nepoznatog Alana Sirapa." Larsen slijeţe ramenima, vadi cigaretu iz usta i dodaje: "Najvjerojatnije je da je Sally očekivala da će doći do finalne bitke između Tatuma Knighta i Alana Sirapa, ne znajući pouzdano da je Sirap zapravo njezin muţ." Na kraju je Sallyno nepoznavanje činjenica imalo tragične posljedice i rezultiralo smrću Gerryja Collettija, pomoćnika drţavnog tuţitelja Masona Rudskyja i novinarke Tribunea Deirdre Meadows. "Očito je stvar izmaknula kontroli," kaţe Rene Fenning. "Sigurna sam da je Sally očekivala da će doći do sukoba i eventualno tuţbi između nasljednika. Međutim, mislim da je također očekivala da će neki ljudi odustati od igre prije nego što dođe do fizičkog nasilja. Moja sestra nikad ne bi pripremila ovakvo nešto da je očekivala da će ljudi zaista pomrijeti zbog vlastite pohlepe." Bilješka urednika: Novinarka Tribunea Deirdre Meadows također je pridonijela ovom izvještaju člancima prethodno objavljenim u Tribuneu i materijalima iz knjige koju je pisala prije svoje smrti. Jack odloţi novine na stranu. Theo je sjedio s druge strane malog okruglog stola i jeo tako kao da pokušava progutati cijelu palačinku s rekordno kratkim ţvakanjem.
"Nešto nije u redu?" reče punih usta. "Prilično slab članak." Theovo cijelo tijelo je nabreklo jer je pojeo previše hrane. Jack je gotovo očekivao da će mu vidjeti oteklinu na vratu kakvu imaju pitoni dok jedu zeca za ručak. "Kako to misliš?" "Čak niti izbliza ne odgovara na zaista veliko pitanje." "Koje?" Jack posegne za novčanikom da bi platio račun, znajući bez pitanja da je Theo svoj opet "zaboravio". Pogleda Thea i reče: "Pitanje zbog čijeg je odgovora petero ljudi izgubilo ţivot: Tko će dobiti novac?" 64. "Vraćam se u Afriku," reče Rene. Stajala je na Jackovim vratima odjevena u košulju bez rukava i traperice koje joj baš nisu bile pripijene uz tijelo, ali su ipak otkrivale njezinu figuru. Jack je stajao na pragu svoje kuće i nije znao što bi rekao. "Tako brzo?" "Bojim se da da. Krenula sam na aerodrom. Samo sam pomislila da bih usput mogla navratiti do tebe i zahvaliti ti na svemu." "Drago mi je da si to učinila. Izvoli, uđi. Nadam se da imaš nekoliko minuta." "Hvala." Jack se pomakne i pusti je da uđe. Theo ih dođe pozdraviti iz kuhinje. Bio je u ribolovu pa je došao Jacku i donio sa sobom prepoznatljivi miris. "Oprosti zbog mirisa," reče on. "Nema problema. Znam tolerirati stvari."
Morao je na trenutak razmisliti, a onda Jack reče: "Rene se vraća u Afriku." "Ah," reče Theo. "Opet u borbu protiv trgovaca robljem, zar ne?" "Moj posao tamo nije završen." "Dobro za tebe. Prava si mačka, znaš?" "Hvala. Recimo da je tako." "Hej, pitao sam se nešto," reče Theo. "Nedavno sam gledao na televiziji kako je jedenje čokolade slično seksu." "Theo, daj," reče Jack. "To ima veze s dijelom mozga koji je stimuliran," reče Rene. "Točno. Što znači da ljudi koji se dovoljno ne seksaju vole jesti čokoladu, zar ne?" "Pretpostavljam da je tako." On podigne obrvu i reče: "Znači li to da ljudi koji ne jedu čokoladu previše vole seks?" Ona se samo nasmiješi. "Theo," reče Jack tiho. "Sranje, Swyteck. Ona će biti tri tisuće milja daleko i sama u krevetu prije nego što se ti sjetiš upitati je." "Theo, bi li nam donio štogod za piće?" On malo razmisli pa reče: "Samo malo. Odmah se vraćam." Jack je pričekao dok njegov prijatelj nije nestao u kuhinji, a zatim ponudio Rene da sjedne u dnevnoj sobi. Sjeli su u fotelje jedno nasuprot drugome. "Ne prestaje sa svojim duhovitostima, zar ne?" zapita Rene. "Ne prestaje. Moram se pomiriti s tim." Nasmiju se, a onda Jack reče: "Mogu li ti postaviti jedno osobno pitanje?" "Ovisi o tome kakvo je."
"Radi se o Sally." "Mislim da bi bilo u redu, nakon svega što si prošao." "Zbunjuje me što je svih četrdeset šest milijuna dolara uloţila u igru koju je osmislila za šestoricu ili, kako se ispostavilo, petoricu - ljudi koje je smatrala svojim neprijateljima. Mislim da je isti cilj mogla ostvariti i sa samo dvadeset šest milijuna, ili s čak šest milijuna." "Ostavila je sve što je imala." "Upravo je to ono što me zbunjuje. Čovjek kakav je bio Tatum ubijao bi i za znatno manju svotu. Zato mislim da nije morala u potpunosti razbaštiniti svoju sestru. Mogla ti je ostaviti dvadeset milijuna, a ostale pustiti da se ubijaju za preostalih dvadeset šest." "Mogla je. Ali to nije učinila." Jack pričeka da ona još nešto kaţe, a zatim jednostavno upita: "Zašto?" Ona spusti pogled, kao da traţi hrabrosti za ono što će reći. 'To je jedna od stvari koje sam ti došla reći." Jack nije ni primijetio da se potpuno nagnuo prema naprijed. "Da?" "Izgleda da me nije razbaštinila." Jack trepne očima, kao da nije bio siguran da je dobro čuo. "Ponovi, molim te." "Jedna od mojih duţnosti kao njezine osobne zastupnice je pronaći sve oporuke i dodatke oporukama. Pa, ispostavilo se daje postoji još jedna oporuka." "Još jedna oporuka?" "Da, na francuskome. Čuvala ju je u sefu u Parizu. Sastavljena je kasnije od one u Floridi." "Hmmmm... mislim da bi u Africi dobro došao." "Nadao sam se da ćeš to reći." "Naravno, nisam idiot. Mislim da bi bilo dobro ostaviti milijun-dva za bezbriţnu mirovinu."
"Nadao sam se da ćeš i to reći." "U svakom slučaju, iznenadio bi se kad bi vidio koliko četrdeset i nešto milijuna dolara mogu učiniti mojoj maloj operaciji. Dođi mi jednom u posjet." Ona korakne i poljubi ga u kut usta. "Zapravo, bilo kad." Gledao ju je s trijema kako odlazi prema unajmljenom automobilu. Theo mu se pridruţi i ponudi mu piće. "Pustit ćeš je da ode, ha?" "Vratit će se." "Ne, neće." Jack samo uzdahne. "Opet si u pravu, prijatelju." Theo ugura čašu Jacku u ruku. "Probaj ovo. Bit će ti bolje." Jack nagne čašu, otpije gutljaj, a zatim ga hitno zalije vodom. "Uh! Imam osjećaj da mi u ustima gori vatra." "To je zato što je votka tako hladna da skoro gori. Ili sam malo pretjerao sa sokom od jalapena." "Jalapeno? Što je, k vragu, to?" "Zapaljeni divljak." "Nikad čuo." "Ljubavnik i ja smo ga izmislili prije nekoliko dana." Jack malo zastane sjetivši se kako je Theo prijetio Javieru. "Mislim da ga ljudi neće prihvatiti." "K vragu. Nadao sam se da ćemo se obogatiti." Rene zatvori vrata na automobilu, a kad je čuo kako pali motor, pred očima mu se ukazala slika na kojoj Rene izlazi iz aviona u Abidjanu, vozi se dugom prašnjavom cestom do Korhoga i napokon svoju kolibu s prljavim zidovima i natrulim krovom zamjenjuje pristojnom bolnicom za svoje
pacijente. Također je pomislio na Gerryja Colletti-ja i ostale, one koji su doslovno poumirali pokušavajući se dočepati Sallyna bogatstva. A onda je uhvatio Renein pogled dok se okretala na kolnom prilazu i vidio je zadovoljstvo na njezinu licu, isto ono zadovoljstvo koje je Thea činilo tako zabavnim kompanjonom. On se nasmiješi Theo i reče: "E sad, zašto bi netko ţelio postati bogat?" "Ţeliš da iznesem razloge po abecednom redu ili po brojevima od jedan do četrdeset šest milijuna?" Jack se nasmiješi, a pogled mu se malo rastuţi kad je Rene zatrubila i otišla. "Theo?" "Da?" "Zaista bi mi dobro došao godišnji odmor. Misliš li da bih bio lud kad bih ga proveo u Africi?" Theo odloţi Zapaljenog divljaka na stranu i napravi grimasu. "Mislim da bi bio lud kad to ne bi učinio." KRAJ 28.03.2010.