mPrvi slučaj doktorice Kay Scarpetta
PATRICIA D. CORNWELL OBDUKCIJA
U gradu Richmondu, u saveznoj državi Virginiji, se...
197 downloads
2616 Views
999KB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
mPrvi slučaj doktorice Kay Scarpetta
PATRICIA D. CORNWELL OBDUKCIJA
U gradu Richmondu, u saveznoj državi Virginiji, serijski ubojica u sitne noćne sate s petka na subotu provaljuje u stanove žena koje žive same, vezuje ih, muči, siluje i ubija, a zatim nestaje bez traga. I dok se policijski poručnik Pete Marino i Benton Wesley, FBI-ev specijalist za psihologiju zločinaca, vrte u krug pokušavajući proniknuti u poremećeni um ubojice, doktorica Kay Scarpetta, šefica sudske patologije, od iščezlih mirisa i nevidljivih čestica alkemijom intuicije i dedukcije sastavlja slagalicu koja će zlikovca dovesti pod prozor njezina vlastitog doma. U ovom iznimno napetom romanu, koji je dobio sve prestižne američke nagrade za najbolji krimić godine, Patricia Cornwell autentičnim je izrazom dočarala Sherlocka Holmesa novog doba. Koristeći se iskustvom koje je stekla kao novinarka crne kronike i kompjutorski stručnjak na sudskoj patologiji Patricia Cornwell stvorila je upečatljiv lik liječnice koja, služeći se najsuvremenijom tehnologijom dostupnom američkom pravosuđu, raspetljava zamršeno klupko zločina.
Poglavlje 1 U PETAK, 6. LIPNJA U RICHMONDU JE KIŠILO. Pljusak koji nikako nije htio popustiti započeo je još u zoru da bi potukao ljiljane do samih stapki, a asfalt i nogostupe prekrio lišćem. Ulicama su tekle male rijeke, a na igralištima i travnjacima stvarala su se novorođena jezerca. Zaspala sam uz zvuk kapljica koje su bubnjale po krovu od škriljavca i sanjala užasan san dok se noć rasplinjavala u prve maglovite sate subotnjeg jutra. Vidjela sam bijelo lice iza kišom išaranog stakla, neljudsko lice bez obličja, poput lica nakaznih lutaka izrađenih od najlonskih čarapa. Prozor moje spavaće sobe bio je taman, kad se na njemu odjednom pojavilo to lice, nekakva zla prisutnost što je virila unutra. Probudila sam se i slijepo zurila u tamu. Nisam znala što me probudilo sve dok telefon nije ponovno zazvonio. Otprve sam pronašla slušalicu. – Dr. Scarpetta? – Da. Posegla sam za lampom i upalila je. Bilo je 2:33 izjutra. Srce mije htjelo iskočiti iz grudi. – Ovdje Pete Marino. Imamo jednu u Aveniji Berkley 5602. Mislim daje bolje da dođeš. Ime žrtve, nastavio je objašnjavati, bilo je Lori Petersen, bijela žena, stara trideset godina. Njen muž pronašao je tijelo prije otprilike pola sata. Nije bilo potrebe za potankostima. Onog trenutka kad sam podigla slušalicu i prepoznala glas narednika Marina, znala sam. Možda sam znala još istog časa kad je telefon zazvonio. Ljudi koji vjeruju u vukodlake boje se punog mjeseca. Ja sam se počela užasavati sati izmedu ponoći i tri ujutro, kad petak prerasta u subotu i kad je grad bez svijesti. U normalnim okolnostima na mjesto smrti zovu dežurnog sudskog patologa. No ovo nisu bile normalne okolnosti. Nakon drugog slučaja izričito sam zatražila da, dogodi li se novo ubojstvo, zovu mene bez obzira na to koliko je sati. Marino nije bio oduševljen tom idejom. Bio je težak od prvog trenutka kad sam postavljena na mjesto glavnog sudskog patologa Commonvvealtha Virginije, prije nešto manje od dvije godine. Nisam bila sigurna radi li se o tome da ne voli žene ili nije volio samo mene. – Berkley je u Berkley Downsu, Southside, udostojio se reći. Znaš li put? Priznavši da ne znam, našvrljala sam upute na papiriću za poruke koji uvijek držim pokraj telefona. Sklopila sam slušalicu, a noge su mi već bile na podu dok mi je adrenalin preplavljao živce poput espressa. Kuća je bila tiha. Zgrabila sam svoju crnu liječničku torbu, izguljenu i izlizanu od dugogodišnje uporabe. Noćni je zrak bio poput svježe saune, a na prozorima susjednih kuća nije bilo svjetala. Dok sam izvlačila tamnoplavi karavan s prilaza na cestu bacila sam pogled na svjetlo što je gorjelo iznad trijema, na jedan od prozora prvog kata iza kojeg se nalazila gostinjska soba u kojoj je spavala moja desetogodišnja nećakinja Lucy. Ovo će biti još jedan dan u životu tog djeteta koji ću propustiti. Dočekala sam je na aerodromu u srijedu uvečer. Do sada, naših je zajedničkih obroka bilo malo. Nije bilo prometa sve dok nisam stigla na autocestu. Nekoliko minuta kasnije jurila sam mostom preko rijeke James. Stražnja svjetla automobila daleko ispred mene nalikovala su rubinima, a obrisi centra grada u retrovizoru doimali su se sablasno. S obje strane pružala su se prostranstva tmine obrubljena tankim ogrlicama mutne svjetlosti. Tamo negdje, vani, postoji čovjek, pomislih. Mogao bi to biti bilo tko, hoda uspravno, ima krov nad glavom, ima uobičajeni broj prstiju na rukama i nogama. Vjerojatno je bijelac, i to mnogo mladi od mojih
četrdeset godina. Ne odstupa od većine normi i vjerojatno ne vozi BMW, niti posjećuje barove u Slipu ili prodavaonice finije odjeće uzduz Main Streeta. A opet, mogao bi. Mogao bi biti svatko, a bio je nitko. Gospodin Nitko. Tip kojeg se ne biste sjetili nakon što ste se dvadeset katova vozili sami s njim u liftu. Sam je sebe imenovao mračnim vladarom grada, postao je opsesijom tisuća ljudi koje nikada nije vidio. Postao je mojom opsesijom. Gospodin Nitko. S obzirom na to da su ubojstva počela prije dva mjeseca, moguće daje nedavno otpušten iz zatvora ili s psihijatrije. O tome se nagađalo prošlog tjedna, no teorije su se neprestano mijenjale. Moja je ostala ista od samog početka. Bila sam uvjerena da nije dugo u gradu, da je ranije isto ovo radio negdje drugdje i da nikada nije proveo ni dana iza zaključanih vrata zatvora ili psihijatrijske klinike. Nije bio neorganiziran, nije bio amater, a najmanje je od svega bio lud. Wilshire se nalazio slijeva, udaljen dva svjetla; Berkley – prvo skretanje nadesno nakon toga. Mogla sam vidjeti plava i crvena svjetla kako se pale i gase dva bloka ispred mene. Ulica pred brojem 5602 bila je osvijetljena poput poprišta katastrofe. Pored kola hitne pomoći čiji je motor glasno brujao, nalazila su se dva neobilježena policijska automobila čija su prednja signalizirajuća svjetla bljeskala, i troje bijelih patrolnih kola čija su se rotaciona svjetla okretala punom brzinom. Ekipa vijesti Channela 12 upravo je stizala. Uzduž ulice svjetla su se palila jedno za drugim, a nekoliko ljudi u pidžamama i kućnim ogrtačima izbauljalo je na svoje trijemove. Parkirala sam iza kombija televizijske ekipe u trenutku kad je kamerman pretrčavao ulicu. Pognute glave, ovratnika svog sivožutog kišnog ogrtača podignutog do ušiju, žurno sam koračala prilazom od opeke prema ulaznim vratima. Oduvijek sam naročito zazirala od toga da se vidim na večernjim vijestima. Otkad su započela davljenja u Richmondu, moj je ured bio preplavljen; jedni te isti novinari stalno su iznova nazivali postavljajući jedna te ista bezosjećajna pitanja. – Ako se radi o serijskom ubojici, doktorice Scarpetta, ne ukazuje li to na mogućnost da će se ubojstva ponoviti? Kao da žele da se ponove. – Je li istina da ste na posljednjoj žrtvi otkrili tragove ugriza, doktorice? Nije bila istina, no bez obzira na to kako ja odgovorila na takvo pitanje, nisam mogla izaći kao pobjednik. Bez komentara, i oni zaključe kako je istina. Ne, i u sljedećem izdanju može se pročitati, Doktorica Kay Scarpetta poriče da su na tijelima žrtava pronađeni tragovi ugriza... Ubojica koji, kao i svi ostali, čita novine, dobiva novu ideju. U posljednje vrijeme novinska su izvješća bila kićena i zabrinjavajuće detaljna. Daleko su prelazila obavljanje korisne dužnosti upozoravanja stanovnika grada. Žene, a naročito one koje su živjele same, bile su užasnute. Prodaja lakog oružja i sigurnosnih brava porasla je za pedeset posto samo u tjednu nakon trećeg ubojstva, a Društvo za zaštitu životinja ostalo je bez pasa – pojava koja je, naravno, također dospjela na naslovne stranice. Jučer je ozloglašena i višestruko nagrađivana policijska novinarka Abby Turnbull dokazala svoju uobičajenu drskost došavši u moj ured i bombardirajući moje osoblje Zakonom o slobodi medija u neuspjelom pokušaju da se domogne nalaza obdukcija. Izvještavanje o zločinima bilo je agresivno u Richmondu, jednom od najstarijih gradova u saveznoj državi Virgniji. S populacijom od 220.000 ljudi FBI gaje prošle godine postavio na drugo mjesto neslavne liste gradova s najvećim brojem ubojstava na 10.000 stanovnika. Nije bilo neuobičajeno da patolozi sudske medicine britanskog Commonvvcaltha provedu mjesec dana u mom uredu kako bi naučili nešto više o ozljedama nanesenim vatrenim oružjem. Nije bilo neobično da policajci poput Petea Marina, koji su čitav život posvetili karijeri, napuste ludnice New Yorka ili Chicaga samo da bi ustanovili kako je Richmond još i gori.
Ono što jest bilo neobično bila su ova seksualna umorstva. Prosječan građanin ne može sebe povezati s pucnjavama u vezi s drogom, s obiteljskim pokoljima ili s ubojstvima u kojima jedan pijanac izbode drugog radi boce Mad Doga. No ove ubijene žene bile su kolegice kraj kojih sjedite na poslu, prijateljice koje pozivate sa sobom u kupovinu ili na piće, poznanice s kojima popričate na zabavama, žene s kojima stojite u redu na blagajni u samoposluživanju. Bile su nečije susjede, nečije sestre, nečije kćeri, nečije ljubavnice. Nalazile su se u svojim vlastitim domovima, spavale u svojim vlastitim krevetima kad se gospodin Nitko popeo kroz jedan od njihov ih prozora. Dva čovjeka u uniformama stajala su s obje strane vrata koja su bila širom otvorena i zapriječena žutom trakom na kojoj je pisalo upozorenje: ZAŠTIĆENO PODRUČJENE PRELAZI. – Doktorice. Mogao bi mi biti sin, ovaj momak u plavom koji se pomaknuo u stranu na vrhu stuba i podigao traku kako bi me pustio da se pro vučem ispod nje. Dnevna soba bila je besprijekorna i zgodno uređena u toplim ružičastim tonovima. U ljupkoj vitrini od trešnjina drveta u kutu, nalazila se mala televizija i CD čitač. U blizini, na stalku bile su note i violina. Ispod zastrtog prozora što gleda na prednji travnjak nalazio se kauč sastavljen od nekoliko dijelova, a na staklenom stoliću pred njim uredno je bilo složeno šest časopisa. Među njima bili su Scientific American i New England Journal of Medicine. Na kineskom sagu s motivom zmaja i s ružičastim ukrasom na krem podlozi, stajala je polica za knjige od orahova drveta. Knjige uvrštene u obaveznu literaturu medicinskog fakulteta zauzimale su dvije police. Otvoreni prolaz vodio je u hodnik koji se protezao cijelom dužinom kuće. S moje desne strane nizale su se sobe, a s lijeve se nalazila kuhinja gdje su Marino i jedan mladi policajac razgovarali s čovjekom za kojeg sam pretpostavila daje suprug žrtven Jedva sam primjećivala čiste radne površine, linoleum i kućanske aparate prljavobijele boje što je proizvođači nazivaju bojom badema, te svjetložute tapete i zavjese. Sva je moja pažnja bila usmjerena prema stolu. Na njemu je ležao crveni najlonski ruksak čiji je sadržaj policija već bila pregledala: stetoskop, ručna svjetiljka, plastična kutija u kojoj je nekad bio zapakiran obrok ili užina i najnovija izdanja časopisa Annals of Surgery, Lacet i Journal of Trauma. Sada sam već bila sasvim uznemirena. Marino me hladno odmjerio kad sam zastala pokraj stola, a zatim me upoznao s Mattom Petersenom, suprugom žrtve. Petersen je umorno sjedio na stolici, a lice mu je bilo izobličeno od šoka. Bio je izrazito zgodan, gotovo lijep, besprijekorno isklesanih crta lica, kose boje crnog jantara, glatke kože koja se doimala potamnjelom od sunca. Imao je široka ramena i vitko, no elegantno građeno tijelo nemarno odjeveno u bijelu IZOD majicu i isprane traperice. Pogled mu je bio prikovan za pod, a ruke su mu ukočeno počivale u krilu. – Ovo je njeno? morala sam znati. Medicinska oprema mogla je pripadati i njemu. Marinovo da došlo je kao potvrda. Petersen polako podigne pogled. Izgledalo je da se u njegovim dubokim plavim očima podlivenim krvlju pojavio izraz olakšanja kad se zagledao u mene. Stigao je liječnik, jedini tračak nade u inače beznadežnoj situaciji. Krnjim rečenicama osupnutog, rastrojenog uma promucao je: Razgovarao sam s njom na telefon. Sinoć. Rekla mi je da će stići kući oko dvanaest i trideset, iz VMC-a,1 s hitne. Došao sam, našao ugašena svjetla, pomislio sam da je već legla. Onda sam ušao. Glas mu postane viši, drhtav, i on duboko udahne. Ušao sam u spavaću sobu. Oči su mu bile očajne i pune suza i on me stane preklinjati:Molim vas. Ne želim daje ljudi gledaju, daje vide takvu. Molim vas. Nježno sam mu rekla: Moramo je pregledati, gospodine Petersen. On iznenada udari šakom o stol u zastrašujućem izljevu bijesa. Znam! Oči su mu bile divlje. Ali svi oni, policija i svi! Glas mu je podrhtavao. Znam kako je to! Novinari i svi, razmiljeni posvuda. Ne želim da u nju zuri svaki kurvin sin i njegov brat!
Marino nije ni trepnuo. Hej. I ja imam ženu, Matt. Znam kako ti je, dobro? Imaš moju riječ da će dobit' poštovanje. Isto onakvo poštovanje kakvo bi ja želio da sjedim tu umjesto tebe, u redu? Slatka utjeha laži. Mrtvi se ne mogu braniti, a oskvrnuće ove žene, poput ostalih, tek je počelo. Znala sam da neće završiti sve dok Lori Petersen ne bude isprevrtana iznutra i izvana, dok svaki pedalj njena tijela ne bude fotografiran i dok sve to ne bude izloženo pred stručnjacima, policijom, odvjetnicima, sucima i članovima porote. Bit će pomisli i primjedbi o njenim tjelesnim svojstvima ili o njihovu pomanjkanju. Bit će pubertetskih šala i ciničnih komentara ispod glasa kad žrtvi, ne ubojici, bude suđeno, kad svaki aspekt njene osobe i načina njena života bude pomno istraživan, procjenjivan i, u nekim slučajevima, ponižavan. Nasilna je smrt javni događaj i upravo je taj vid mog zanimanja bio onaj koji je tako bolno strugao po mojim osjećajima. Činila sam što sam mogla da sačuvam dostojanstvo žrtava. No malo je bilo toga što sam mogla učiniti jednom kad bi osoba postala brojem pod kojim je slučaj zaprimljen, dokaznim materijalom koji prelazi iz ruke u ruku. Privatnost biva razorena jednako temeljito kao i život. Marino me izveo iz kuhinje ostavljajući policajca da nastavi ispitivati Petersena. – Jeste li već snimili fotografije? upitam. – Unutra su sad uvidajci, zaprašuju sve, reče on misleći na policajce iz odsjeka kriminalistike koji su obrađivali mjesto zločina. Rek'o sam im da zaobiđu tijelo. U hodniku smo zastali. Na zidovima je visilo nekoliko lijepih akvarela, zbirka fotografija što su prikazivale i ženin i muževljev završni razred, te umjetnička fotografija u boji na kojoj se nalazio jedan mladi par, koji se naslanjao na istrošen drveni mol s plažom u pozadini, nogavica podvrnutih do listova, kose razbarušene od vjetra i lica rumenih od sunca. Bila je lijepa dok je bila živa, finih crta lica i privlačnog osmijeha. Pohađala je Brown, a zatim medicinski fakultet na Harvardu. I njen je muž prve godine studija proveo na Harvardu. Mora da su se tamo sreli, a on je očito bio mladi od nje. Ona. Lori Petersen. Brown. Harvard. Nadarena. Stara trideset godina. Na pragu potpunog ostvarenja svog sna. Napokon, nakon osam iscrpljujućih godina školovanja. Liječnik. Sve to, uništeno u samo nekoliko minuta bolesnog uživanja nekog neznanca. Marino me uhvati za lakat. Odvratim pogled od fotografija kad mi je usmjerio pažnju prema otvorenim vratima malo ispred nas, s lijeve strane. – Evo kako je ušao, reče. Bila je to mala soba s bijelim popločenim podom i zidovima oblijepljenim tapetama williamsburško plave boje. Unutra se nalazila školjka i umivaonik i slamnata košara za rublje. Prozor iznad školjke bio je širom otvoren, kvadrat crnila kroz koji je prodirao svjež, vlažan zrak i nadimao uškrobljene bijele zavjese. S druge strane, u mračnim, gustim stablima, nesmanjenom napetošću su cvrčali cvrčci. – Mreža je rasječena. Marinovo je lice bilo bezizražajno kad je bacio pogled prema meni. Prozor je na stražnjem dijelu kuće. Točno ispod njega je vrtna klupa. Čini se da ju je privuk'o kako bi se mog'o popeti. Pomno sam promatrala pod, umivaonik, površinu školjke. Nisam vidjela prljavštinu, mrlje ili otiske stopala, no teško je bilo razaznati s mjesta na kojem sam stajala, a nisam se htjela izlagati riziku da nešto poremetim. – Je li ovaj prozor bio zabravljen? upitam. – Ne bi rek'o. Svi su drugi prozori zabravljeni. Već provjereno. Izgleda da bi se morala dosta pomučiti da se uvjeri daje i ovaj tu zaključan. Od svih prozora ovaj je najranjiviji, blizu tla, otraga gdje ni'ko ne može vidjeti šta se dogada. Bolje nego popeti se kroz prozor spavaće
sobe, jer ako je tip tih, neće ga čuti kako reže mrežu i penje se unutra ovako daleko niz hodnik. – A vrata? Jesu li bila zaključana kad je muž došao kući? – On kaže da jesu. – Onda je ubojica izašao istim putem kojim je i došao, zaključim. – Tako izgleda. Uredna zvjerka, ne misliš? Držao se za dovratak naginjući se naprijed bez da zakorači unutra. Ne vidim ništa tu unutra, kao da je možda obrisao iza sebe da ne bi ostavio otiske stopala na zahodu il' na podu. Cijeli danje padala kiša. Oči su mu bile bezizražajne kad ih je prikovao za mene. Noge su mu trebale biti mokre, možda i blatnjave. Pitala sam se na što Marino cilja sa svim tim. Bilo ga je teško pročitati, a ja nikada nisam mogla odrediti je li dobar pokeraš ili je jednostavno spor. Bio je točno onaj tip inspektora kojeg sam izbjegavala kad god sam imala izbora – umišljeni pametnjaković i potpuno nepristupačan. Gazio je prema pedesetoj, na licu su mu se vidjeli tragovi vremena, a dugi pramenovi prosijede kose bili su mu razdijeljeni nisko na jednoj strani glave i začešljani preko proćelavog tjemena. Visok najmanje metar i osamdeset, ispred sebe je gurao popriličan trbuščić od dugih godina ispijanja burbona ili piva. Staromodna, široka kravata s crvenim i plavim crtama, oko vrata bila je masna od mnogih ljeta znojenja. Marino je bio tip iz filmova o čvrstim momcima – sirov, beskrupulozan drot koji za kućnog ljubimca vjerojatno drži prostog papagaja i čiji je stolić za kavu pretrpan Hustlerima. Prošla sam hodnikom i zastala pred vratima glavne spavaće sobe. Osjetila sam kako u meni raste praznina. Daktiloskop je bio zauzet prekrivanjem svih površina finim crnim prahom; drugi je policajac sve bilježio na video-traku. Lori Petersen bila je na krevetu s čijeg je podnožja visio plavo-bijeli pokrivač. Gornja plahta bila je zbačena i zgužvana pod njenim nogama, donja je bila strgnuta s dva kuta kod uzglavlja, tako da se na mjestima vidio madrac, a jastuci su bili položeni na desnu stranu njene glave. Krevet je bio vrtlog žestoke oluje, okružen nenarušenom ugladenošću ulaštene hrastovine od kakve se izrađuje namještaj spavaćih soba srednje klase. Bila je gola. Na živopisnom krpenom sagu s desne strane kreveta ležala je njena blijedožuta pamučna spavaćica. Bila je rasporena od ovratnika do ruba i to se slagalo s tri prethodna slučaja. Na noćnom ormariću bližem vratima bio je telefon, žice istrgnute iz zida. Dvije lampe na obje strane kreveta bile su ugašene a žice su im bile odrezane. Jedna je bila omotana oko njenih zapešća sputanih na križima. Druga je bila svezana u đavolski kreativan čvor koji se također poklapao s prva tri slučaja. Praveći jednostruku omču oko njenog vrata, bila je provučena iza nje, kroz žicu kojom su joj bila svezana zapešća, i čvrsto stegnuta oko nožnih članaka. Sve dok su joj koljena bila savijena, petlja oko vrata ostajala je labava. Kad bi ispružila noge, bilo zbog reakcije na bol, ili zbog napadačeve težine na sebi, povez oko vrata stegao bi se poput omče. Smrt zbog asfiksije nastupa za samo nekoliko minuta. A to je jako dug period kad vam svaka stanica u tijelu vrišti za zrakom. – Možete ući, doktorice, govorio je policajac s videokamerom. Sve ovo imam na filmu. Pazeći gdje stajem prišla sam krevetu, spustila torbu na pod i izvukla iz nje par kirurških rukavica. Zatim sam izvadila svoj foto-aparat i snimila nekoliko fotografija tijela in situ. Lice joj je bilo groteskno, oteklo tako da se teško moglo prepoznati, tamne, plavkastogrimizne boje zbog podljeva krvi izazvanog čvrstom petljom oko vrata. Krvava izlučina tekla joj je iz nosa i ustiju, praveći mrlju na plahti. Plava kosa bila joj je raščupana. Bila je umjereno visoka, sigurno metar i sedamdeset, i prilično popunjenija nego u mlađoj verziji s fotografija u hodniku. Njen je izgled bio važan, jer je nedostatak obrasca kod ubojice postajao obrascem. Činilo se da četiri zadavljene žrtve nemaju zajedničkih tjelesnih obilježja, nisu bile čak ni iste rase.
Treća je žrtva bila crnkinja i vrlo mršava. Prva je bila crvenokosa i bucmasta, druga brineta i sitna. Bile su različitih zanimanja: učiteljica, slobodni pisac, recepcioncrka i sada liječnica. Stanovale su u različitim dijelovima grada. Uzevši iz torbe dugačak kemijski toplomjer izmjerila sam temperaturu u sobi, a zatim temperaturu njenog tijela. U zraku je bilo 21,6 stupnjeva, a temperatura tijela iznosila je 34,2 stupnja. Vrijeme smrti je teže procijeniti nego što to mnogi misle. Nemoguće gaje točno odrediti osim ako postoji očevidac ili ako sat žrtve stane. Njeno se tijelo hladilo između jednog i dva stupnja na sat, a ukočenost je nastupila u malim mišićima. Potražila sam bilo kakav vidljivi trag dokaznog materijala koji možda ne bi preživio put do mrtvačnice. Na koži nije bilo slobodnih vlasi, ali sam zato pronašla mnoštvo vlakana od kojih je većina nesumnjivo potjecala od posteljine. Pincetom sam sakupila uzorke, sićušna bijela vlakna i nekoliko drugih za koje se činilo da dolaze s tamnoplave ili crne tkanine. Smjestila sam ih u metalne kutijice za dokazni materijal. Najočitiji dokaz bio je miris mošusa i mrlje taloga, vidljive i osušene poput ljepila, sprijeda na butinama i straga na čitavim nogama. Sjemena tekućina bila je prisutna u svim slučajevima, no njena je serološka vrijednost bila mala. Napadač je bio jedan od dvadeset posto stanovništva kojima je pripadala odlika da su nelučitelji. To je značilo da se antigeni njegove krvne grupe ne mogu naći u drugim tjelesnim tekućinama kao što su slina, sjeme ili znoj. Drugim riječima, bez uzorka krvi nemoguće mu je bilo odrediti krvnu grupu. Mogao je biti A, B, AB ili bilo što drugo. Samo dvije godine unazad, ubojičin status nelučitelja bio bi zadao poražavajući udarac forenzičnoj istrazi. No sada je postojala analiza DNA, nedavno uvedena i potencijalno dovoljno značajna da razlikuje napadača od svih ostalih ljudskih bića, pod uvjetom da ga policija najprije uhvati i pribavi biološke uzorke, te da nema jednojajčanog brata blizanca. Marino je bio u spavaćoj sobi, točno iza mene. – Prozor kupaone, reče on gledajući u tijelo. E, ako je vjerovati mužu tamo unutra, on pokaže palcem u pravcu kuhinje, razlog zašto je bio otključan je šta gaje on otključao prošli vikend. Samo sam slušala. – Kaže da se ta kupaonica jedva ikad koristi, osim kad imaju društvo. Izgleda daje prošli vikend mijenjao mrežu, kaže moguće da je zaboravio ponovno zaključat' prozor kad je završio. Kupaona nije korištena čitav tjedan. Ona – on opet baci pogled na tijelo – nema razloga da razmisli o tome, jednostavno pretpostavlja da je zaključan. Stanka. Zanimljivo, rek'o bi, da je jedini prozor koji je ubojica probao, izgleda bio baš taj. Onaj otključan. Na drugima mreže nisu prerezane. – Koliko je prozora na stražnjem dijelu kuće? upitam. – Tri. U kuhinji, WC-u i u toj kupaoni. – I svi imaju okvire koji se otvaraju prema gore s patentnom bravom na vrhu? – Pogodak. – Što znači da kad bi izvana ručnom lampom osvijetlio bravu vjerojatno bi mogao vidjeti je li zaključana ili ne? – Možda. Opet te prazne, neprijateljske oči. Al' samo ako se popneš na nešto da pogledaš. Brava se ne vidi sa zemlje. – Spominjao si vrtnu klupu. podsjetim ga. – Problem s tim je šta je stražnje dvorište gnjecavo dozlaboga. Noge od klupe ostavile bi udubljenja u travi da ju je tip prislanjao pod druge prozore i staj'o na nju da pogleda. Dvojica mojih ljudi baš sada njuškaju tamo vani. Nema udubina ispod druga dva prozora. Ne izgleda kao da im se ubojica približavo. Kako izgleda, čini se da je krenuo ravno prema prozoru te kupaonice na kraju hodnika. – Je li moguće da je prozor bio odškrinut, pa da je ubojica zato krenuo ravno prema njemu?
Marino odobri: Hej. Sve je moguće. AF da je bio odškrinut možda bi i ona primijetila negdje tokom tjedna. Možda. A možda i ne. Retrospektivno je lako biti pažljiv. No većina ljudi baš ne obraća pažnju na svaku sitnicu u svojim stanovima, osobito ne na prostorije koje se rijetko koriste. Ispod zastrtog prozora s pogledom na ulicu nalazio se radni stol koji je sadržavao i druge ledene podsjetnike da smo Lori Petersen i ja bile istog zanimanja. Po čohi na stolu bilo je razastrto nekoliko medicinskih časopisa, Principles of Surgery i Dorlandonov medicinski rječnik. Blizu postolja mjedene pomične lampe nalazile su se dvije kompjutorske diskete. Naljepnice su flomasterom bile sažeto obilježene 6/1 i označene brojevima I i II. Bile su to obične HDD diskete. Možda je na njima bilo nešto na čemu je Lori Petersen radila u VMC-u, višoj medicinskoj školi gdje su studentima i liječnicima bili na raspolaganju brojni kompjutori. Činilo se da u kući ne postoji PC. Na pletenoj stolici u kutu između komode i prozora stajala je uredno posložena odjeća: par pamučnih bijelih hlača, majica kratkih rukava s crvenim i bijelim prugama i grudnjak. Odjeća je bila malo zgužvana, kao da je bila nošena i odložena na stolicu na kraju dana, onako kako i ja ponekad radim kad sam preumorna da je objesim u ormar. Kratko sam pregledala garderobu i kupaonicu. Sve u svemu, glavna spavaća soba, osim kreveta, bila je uredna i netaknuta. Prema svim pokazateljima, premetačina i pljačka nisu spadale u ubojičin modus operandi. Marino je promatrao jednog od kriminologa kako otvara ladice komode. – Sto još znaš o suprugu? upitam ga. – Student je završne godine na Charlottesvilleu, tamo živi tokom tjedna, dolazi kući petkom uvečer. Ostaje preko vikenda, a onda, u nedjelju navečer odlazi natrag u Charlottesville. – Što studira? – Književnost, kaže, odgovori Marino, gledajući uokolo u sve osim u mene. Radi doktorat. – Na koju temu? – Književnost, ponovi on, polako izgovarajući svaki slog. – Koja vrsta književnosti? Njegove smeđe oči napokon se bezizražajno zagledaju u mene. Američka, rek'o mi je. AT ja imam dojam da su mu glavni interes drame. Baš sad radi na jednoj. Shakespeare. Hamlet, mislim da je rek'o. Kaže daje puno glumio, računajući neke manje uloge u filmovima šta su snimljeni tu u blizini, a i par televizijskih reklama. Policajci iz uvidajne ekipe prekinuli su ono što su radili. Jedan od njih se okrene držeći četku u zraku. Marino upre prstom prema kompjutorskim disketama na radnom stolu i uzvikne dovoljno glasno da privuče svačiju pažnju. Čini se da bi bilo dobro zirnut' šta je na ovim stvarčicama. Možda drama koju piše, ha? – Možemo ih pogledati u mom uredu. Imamo par PC-a ponudim. – PC-i. otegne on. Aha. Razaraju moj PS: obično pisaće sranje, standardni primjerak, crn, masivan, s ljepljivim tipkama, pisaći stroj sve u šesnajst. Policajac iz odsjeka za kriminalistiku izvlačio je nešto što se nalazilo ispod hrpe džempera u najdonjoj ladici, vojnički nož duge oštrice s kompasom ugrađenim na vrhu crne drške i malim brusom u džepu korica. Dodirujući ga što je manje mogao, smjesti ga u plastičnu vrećicu za dokazni materijal. U istoj ladici nalazila se i kutija prezervativa što je, ukazala sam Marinu, bilo čudno, budući daje Lori Petersen, s obzirom na ono što sam vidjela u glavnoj kupaonici, uzimala kontracepcijske tablete. Marino i ostali policajci započnu s očekivanim ciničnim nagađanjima. Skinula sam rukavice i gurnula ih na vrh torbe. Ekipa je može premjestiti, rekla sam.
Muškarci se složno okrenu, kao da su se odjednom sjetili zlostavljane, mrtve žene na sredini razbucanog, razmještenog kreveta. Usne su joj bile razvučene u grimasu bola otkrivajući zube, a oči, oteklinama svedene na uske proreze, slijepo su zurile u zrak. Hitnoj pomoći prenesena je radio-poruka i nekoliko su minuta kasnije ušla dva u plavo odjevena bolničara s nosilima koja su prekrili čistom bijelom plahtom i postavili pokraj kreveta. Lori Petersen podignuta je prema mojim uputama, s plahtama presavinutima preko nje tako da joj ruke u rukavicama nisu dodirivale kožu. Nježno je položena na nosila, a plahta kojom je bila prekrivena zatvorena je na vrhu pribadačama kako bi se spriječilo da i tračak dokaznog materijala bude izgubljen ili dodan. Čičak-vrpce proizvele su glasan, parajući zvuk dok su ih razdvajali i pričvršćivali preko bijele čahure. Marino me slijedio kad sam izašla iz spavaće sobe i iznenadio me izjavom: Otpratit ću te do auta. Matt Petersen bio je na nogama kad smo prošli hodnikom. Blijeda lica i staklenih očiju zurio je u mene, očajan, tražeći ono što sam samo ja mogla dati. Uvjerenje. Riječ utjehe. Obećanje daje njegova žena umrla brzo i da nije patila. Daje svezana i silovana nakon toga. Nisam mu imala što reći. Marino me proveo natrag kroz dnevni boravak i kroz ulazna vrata. Prednje je dvorište bilo osvijetljeno televizijskim svjetlima što su plovila na pozadini stvorenoj hipnotičkim treptanjem crvenih i plavih rotacionih svjetala. Isprekidani glasovi bestjelesnih dispečera nadglasavali su se s upaljenim motorima dok je kroz slabu maglu počinjala padati lagana kiša. Posvuda je bilo novinara s blokovima i diktafonima; nestrpljivo su čekali trenutak kada će tijelo biti izneseno prednjim stubama i ubačeno u kola hitne pomoći. Na ulici je bila televizijska ekipa, neka žena u elegantnom kišnom ogrtaču stegnutom u struku govorila je u mikrofon ozbiljna lica dok ju je kamera snimala na mjestu zločina za subotnje večernje vijesti. Bili Boltz, pravni zastupnik Commonvvealtha, upravo je stigao i izlazio je iz automobila. Doimao se omamljenim, napola zaspalim i odlučnim da izbjegne novinare. Nije im imao što reći jer još ništa nije znao. Pitala sam se tko ga je obavijestio. Možda Marino. Sve je vrvjelo od policajaca, neki su svojim snažnim Kel svjetiljkama besciljno pretraživali travu, neki su stajali okupljeni oko svojih bijelih patrolnih kola i razgovarali. Boltz zakopča svoju vjetrovku i kimne kad su mu se oči nakratko srele s mojima, a onda zabrza prilazom. Zapovjednik policije i neki glavešina sjedili su u neobilježenom automobilu bež boje s upaljenim unutrašnjim svjetlom, i s vremena na vrijeme blijedih lica klimali su glavama obraćajući se Abby Turnbull. Nešto im je govorila kroz otvoren prozor. Pričekavši da stignemo na ulicu, ona potrči za nama. Marino je stane odvraćati odmahujući rukom i opaskom Hej, bez komentara koja je po tonu glasa zvučala više kao Jebi se. Ubrzao je korak. Njegova je prisutnost bila gotovo utješna. – Jel da je ovo ogavno? reče Marino s gnušanjem dok se tapšao tražeći cigarete. Pravi pravcati cirkus. Isuse Kriste! Na lice mi je padala svježa, nježna kiša dok mi je Marino pridržavao vrata karavana otvorenima. Kad sam okrenula ključ nagnuo se i, nacerivši se, rekao: Dobro pazi kako voziš, doktorice.
Poglavlje 2 BIJELO LICE SATA LEBDJELO JE POPUT PUNOG MJESECA NA TAMNOM nebu, uzdižući se visoko iznad nadsvođene željezničke stanice, tračnica i cestovnog nadvožnjaka 1-95. Velike
filigranske kazaljke zaustavile su se kada i posljednji putnički vlak, prije mnogo godina. Bilo je dvanaest i sedamnaest. Ovdje, u siromašnom dijelu grada, gdje je Ministarstvo zdravstva odlučilo podići svoju bolnicu za mrtve, zauvijek će ostati dvanaest i sedamnaest. Vrijeme je ovdje stalo. Zgrade su ovdje oblagane daskama i rušene. Automobili i teretni vlakovi neprestano riču i grme poput udaljenog uzburkanog mora. Tlo je zatrovani žal sirove, korovom prekrivene zemlje zastrte naplavinama, gdje ništa ne raste i gdje nema svjetala nakon što padne mrak. Ništa se ovdje ne kreće osim vozača kamiona, strojeva na tračnicama i vlakova što jure svojom betonsko-željeznom prugom. Bijelo lice sata promatralo me dok sam vozila kroz mrak, promatralo me poput bijelog lica iz mog sna. Prošla sam karavanom kroz otvor u ogradi od stupića povezanih lancima i parkirala iza ožbukane zgrade u kojoj sam provela svaki svakcati dan u protekle dvije godine. Jedino službeno vozilo na parkiralištu, pored moga, bio je sivi Plymouth što je pripadao Neilsu Vanderu, stručnjaku za otiske. Bila sam ga nazvala odmah nakon što je Marino nazvao mene. Nakon drugog slučaja davljenja na snagu je stupila nova politika. Dogodi li se još koje, Vander me mora odmah čekati u mrtvačnici. Sada je već bio u prostoriji za rentgen namještajući laser. Iz otvorenog prolaza, nešto je svjetla padalo na asfalt, a dva su bolničara iz kola hitne pomoći izvlačila nosila na kojima je bila položena crna vreća s tijelom. Dopreme su se nastavljale čitavu noć. Tko je god u centralnoj Virginiji umro bilo nasilnom smrću, bilo neočekivano, bilo sumnjivo, bivao je poslan ovamo, bez obzira na to koje je doba dana. Mladići u plavim odorama doimali su se iznenađenima što me vide kad sam prošla prolazom i pridržala im vrata koja vode u unutrašnjost zgrade. – Nešto ste uranili, doktorice. – Samoubojica iz Mecklenburga, dobrovoljno me izvijesti drugi bolničar. Bacio se pod vlak. Rasuo ga na preko pedeset metara pruge. – Da. Dijelovi tijela i komadi... Nosilo je poskakivalo kroz otvorena vrata, pa u bijeli popločeni hodnik. Vreća s tijelom očito je imala grešku ili je bila poderana. Kroz podlogu nosila kapala je krv i na podu je ostajao trag crvenih točkica. Mrtvačnica je imala specifičan miris, pljesnivi vonj smrti koji nikakva količina osvježivača zraka nije mogla prikriti. Da me dovedu ovamo i s povezom preko očiju, točno bih znala gdje se nalazim. U ove sitne sate smrad je bio uočljiviji, neugodniji nego obično. U mrtvoj tišini, nosila su glasno kloparala dok su bolničari vozili samoubojicu u hladnjak od nehrdajućeg čelika. Ja sam skrenula desno, u ured mrtvačnice gdje je Fred, čuvar, pijuckao kavu iz plastične šalice, čekajući da bolničari uvedu tijelo i krenu van. Sjedio je na rubu stola, kloneći se pogleda, baš kao što je radio uvijek kad bi se dopremalo novo tijelo. Čak ni pištolj prislonjen na glavu ne bi bio dovoljan poticaj da ga natjera da nekog otprati u hladnjak. Na palce obješene ceduljice što vise s hladnih stopala koja proviruju iz plahti čudno su djelovale na njega. On postrance baci pogled na zidni sat. Njegova desetosatna smjena bila je skoro gotova. – Dolazi nam još jedno davljenje, rekoh mu odsječno. – Bože, bože! Tako mi je žao. Vrtio je glavom. Kažem Vam. Teško je uopće zamisliti da netko može učiniti takvo što. Sve te jadne mlade gospode. I dalje je vrtio glavom. – Bit će ovdje svaki čas i.želim da se pobrinete za to da se vrata prolaza zatvore i da ostanu zatvorena nakon što tijelo stigne, Fred. Vani će biti gomila novinara. Ne želim da se itko približi zgradi na više od petnaest metara. Je li to jasno? Zvučala sam oštro i strogo i znala sam to. Živci su mi pjevali poput električnog voda. – Da, gopodo. Revno klimanje. Pazit ću, i te kako. Paleći cigaretu, posegnem za telefonom i utipkam svoj broj kod kuće.
Bertha je podigla slušalicu nakon što je telefon dvaput zazvonio i zvučala je omamljena snom kad se promuklo javila: Halo? – Samo provjeravam. – Ovdje sam. Lucy se nije ni pomakla, dr. Kay. Spava kao trupac, nije me čula čak ni kada sam došla. – Hvala, Bertha. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti. Ne znam kad ću doći kući. – Onda ću biti ovdje dok Vas ne vidim, dr. Kay. Ovih je dana Bertha bila dežurna. Ako sam ja bila pozvana usred noći, bila je i ona. Bila sam joj dala ključ od ulaznih vrata i upute o rukovanju alarmom. Vjerojatno je stigla u kuću nekoliko minuta nakon što sam ja otišla na mjesto zločina. Kroz glavu mi je sumorno prolazilo da će Lucy, kad za nekoliko sati ustane iz kreveta, u kuhinji umjesto svoje tete Kay zateći Berthu. Bila sam obećala Lucy da ću je danas odvesti u Monticello. Na obližnjim kirurškim kolicima nalazila se plava kutija za napajanje, manja od mikrovalne pećnice, s redom jarkih zelenih svjetala na prednjoj strani. Visjela je u potpunoj tami prostorije za rentgen poput satelita u praznom prostoru, a spiralna žica povezivala ju je sa štapićem veličine kemijske olovke napunjenim morskom vodom. Laser koji smo dobili prošle godine bio je razmjerno jednostavna sprava. Pod običnim izvorima svjetlosti atomi i molekule isijavaju svjetlost sami za sebe i u mnogo različitih valnih duljina. No djeluje li se na atom toplinom i svjetlošću određene valne duljine, on može biti pobuđen da isijava svjetlost u fazi. – Daj mi još samo trenutak. Neils Vander petljao je po raznim sklopkama i dugmadima, meni okrenut leđima. Jutros se polako zagrijava... Malodušno je promrmljao: A i ja, kad smo već kod toga. Stajala sam na drugoj strani stola za rentgen promatrajući njegovu sjenu kroz zaštitne naočale boje jantara. Točno ispod mene nalazio se taman obris ostataka Lori Petersen. Posteljina s njenog kreveta sada je bila rastvorena, ali još uvijek ispod nje. Stajala sam u tami čekajući, kako mi se činilo, jako dugo, sređenih misli, savršeno mirnih ruku, nepomućenih osjetila. Tijelo joj je bilo toplo, život joj je bio oduzet tako nedavno da se činilo kako lebdi oko nje poput mirisa. Vander objavi: Spreman i lagano klikne prekidač. Iz štapića odmah poteče treptavo sinkronizirano svjetlo, jarko poput tekućeg hrizoberila. Nije rastjeralo mrak, već se činilo da ga upija. Više je strujalo na maloj površini nego što je sjalo. Neils se vidio samo kao svjetlucavi laboratorijski ogrtač s druge strane stola dok je započinjao s radom upravljajući štapić prema njenoj glavi. Pretraživali smo crvenu kožu centimetar po centimetar. Sićušna vlakna svijetlila su poput užarenih žica i ja ih stanem skupljati pincetom, a treptavo mi je svjetlo pokrete činilo isprekidanima, stvarajući privid usporenosti dok sam išla od tijela na stolu za rentgen do kutijica za dokazni materijal i koverti na kolicima. Naprijed-nazad. Sve je bilo nepovezano. Laserska zraka osvjetljavala je kut usnice, osip sitnih krvavih točkica na jagodici ili jednu stranu nosa, izdvajajući svaku pojedinost. Činilo se da moji prsti u rukavicama što su baratali pincetom pripadaju nekom drugom. Rapidno izmjenjivanje svjetla i tame bilo je omamljujuće i jedini način na koji sam mogla održavati ravnotežu bio je da u jednom trenutku svu svoju pažnju usmjerim na samo jednu misao, kao da sam i ja, poput laserske zrake, u fazi – čitava ja u skladu s onim što radim, sva moja misaona energija stopljena u jednu jedinu valnu duljinu. – Jedan od momaka što su je doveli, primijeti Vander, rekao mi je daje bila kirurški pripravnik u VMC-u. Jedva da sam reagirala. – Jesi li je poznavala?
Pitanje me iznenadilo. Nešto se u meni steglo poput šake. Predavala sam na VMC-u, gdje je bilo stotine i stotine pripravnika i studenata medicine. Nije bilo razloga zbog kojeg bih je trebala poznavati. Nisam odgovarala osim kroz upute kao što su: Malo nadesno, ili Zadrži malo ovdje. Vander je bio spor, oprezan i napet, kao i ja. Počeo nas je obuzimati osjećaj nemoći i frustracije. Laser se zasada nije pokazao korisnijim od običnog usisavača prašine što skuplja razno smeće. Do sada smo ga isprobali na oko dvadeset slučajeva od kojih je samo nekolicina opravdala njegovo korištenje. Osim što je koristan za pronalaženje vlakana i ostalih sitnih komadića dokaznog materijala, otkriva i razne sastojke znoja koji, pobuđeni laserom, svijetle poput neonske reklame. Teoretski, otisak prsta na ljudskoj koži može emitirati svjetlost i biti identificiran u slučajevima gdje će se prah i tradicionalne kemijske metode pokazati neuspješnima. Ja sam čula samo za jedan slučaj u kojem su pronađeni otisci na koži, u južnoj Floridi, gdje je žena ubijena u toplicama, a napadač je na rukama imao ulja za sunčanje. Ni Vander ni ja nismo očekivali da ćemo ovaj put biti sretnije ruke nego ranije. Ono što smo kasnije ugledali nije se odmah pokazalo. Štapić je pretraživao nekoliko centimetara kože desnog ramena Lori Petersen kad su se odjednom, odmah iznad njene desne ključne kosti, kao fosforom ocrtane, pokazale tri nepravilne mrlje. Oboje smo samo stajali i zurili. Zatim on zazviždi kroz zube, a mojim leđima prođu trnci. Donijevši staklenku s prahom i Magna četku, Vander pažljivo opraši ono za što se činilo da su tri prikrivena otiska prstiju, ostavljena na koži Lori Petersen. Usudila sam se ponadati. Valjaju li? – Djelomični su, reče on rastreseno dok je počinjao snimati polaroidnim fotoaparatom MP4. Dio ruba je prokleto dobar. Dovoljno dobar da dodc u obzir, čini mi se. Smjesta ću provući ove ljepotice kroz kompjutor. – Izgleda kao ista tvar, razmišljala sam glasno. Isto ono na njegovim rukama. Čudovište je opet potpisalo svoje djelo. Bilo je prelijepo da bi bilo istinito. Otisci prstiju bili su prelijepi da bi bili istiniti. – Da izgleda isto, to stoji. No mora daje ovaj put imao na rukama mnogo veću količinu. Nikada ranije ubojica nije ostavio otiske prstiju, ali svjetlucava tvar, zbog koje su se očito zasvijetlili ovi sada, bila je nešto što smo naučili očekivati. A pronašli smo je još. Kad je Vander počeo pretraživati vrat, pojavilo se čitavo sazviježde sitnih bijelih zvjezdica poput krhotina stakla osvijetljenih svjetlima automobila u mračnoj ulici. Držao je štapić na mjestu dok sam ja posezala za sterilnom gazom. Isto rasuto svjetlucanje pronašli smo i na tijelima prve tri zadavljene žrtve; u trećem ga je slučaju bilo više nego u drugom, dok je u prvom pronađena najmanja količina. Uzorci su bili poslani u laboratorije. Do sada čudnovata tvar nije identificirana, osim činjenice da je anorganskog podrijetla. Nismo bili ništa bliže spoznaji o kojoj se tvari radi, iako smo sad već imali podužu listu onih koje nisu dolazile u obzir. Prošlih smo nekoliko tjedana Vander i ja proveli niz testova, razmazujući po vlastitim podlakticama sve od margarina do losiona za tijelo kako bismo ustanovili što reagira na laser a što ne. Zasvjetlucalo je manje uzoraka nego što je ijedno od nas očekivalo, ali ništa nije plamtjelo kao nepoznati, sjajni talog. Nježno sam gurnula prst ispod petlje od električne žice svezane oko vrata Lori Petersen, otkrivajući žarkocrvenu brazdu u mesu. Rub nije bio jasno određen – davljenje je bilo sporije nego što sam isprva mislila. Zamijetila sam jedva vidljive abrazije uzrokovane time što je žica nekoliko puta upadala u brazdu. Bila je dovoljno labava da je neko vrijeme jedva održava na životu. Onda se odjednom čvrsto stegla. Na žici su bile dvije ili tri iskrice, i to je bilo sve.
– Pogledaj petlju oko nožnih članaka, tiho sam izgovorila. Pomakli smo se prema dolje. I ovdje je bilo istih bijelih iskrica, ali opet vrlo malo. Tvari, o čemu god se radilo, nije bilo na njenom licu, u kosi ili na nogama. Pronašli smo nekoliko svjetlucavih točkica na podlakticama i nekoliko na nadlakticama i grudima. Zviježđe finih bijelih zvjezdica držalo se žice koja joj je divljački bila svezana oko zapešća na leđima, a rasutog je sjaja bilo i na njenoj prorezanoj spavaćici. Odmakla sam se od stola, zapalila cigaretu i počela rekonstruirati. Napadač je na rukama imao neku tvar koja je bila nataložena gdje god je dotakao žrtvu. Nakon što joj je strgnuo spavaćicu, možda ju je zgrabio za desno rame i tako jagodicama prstiju ostavio mrlje na ključnoj kosti. Ujedno sam bila sigurna: da bi koncentracija tvari na ključnoj kosti bila tako velika, morao ju je prvo uhvatiti tamo. To je bilo zbunjujuće, djelić koji se naizgled uklapao, ali u biti nije. Od samog početka pretpostavila sam da je odmah obuzdavao svoje žrtve, svladavajući ih, možda prislanjajući im nož pod grlo, i da ih je vezivao prije no što im je razrezivao odjeću ili učinio bilo što drugo. Što ih je više dodirivao, to mu je manje tvari ostajalo na rukama. Zašto onda ova visoka koncentracija na njenoj ključnoj kosti? Je li joj taj dio kože bio otkriven u trenutku kad je on započeo svoj napad? Ne bih rekla. Spavaćica je bila od guste pamučne tkanine, meke i rastezljive i bila je skrojena tako da izgleda gotovo poput pamučne majice dugih rukava. Nije imala na sebi dugmadi ili patent-zatvarača, i jedini način na koji ju je mogla obući bio je da je navuče preko glave. Bila je zatvorena do vrata. Kako joj je ubojica mogao dotaći golu kožu na ključnoj kosti ako je ona još uvijek bila u spavaćici? I zašto je uopće prisutna tako visoka koncentracija te tvari? Nikada ranije nismo pronašli tako gustu koncentraciju. Izašla sam u hodnik gdje je nekoliko muškaraca u uniformama stajalo naslonjeno na zid i razgovaralo. Zamolila sam jednog od njih da radio-vezom pozove Marina i kaže mu da me odmah nazove. Začula sam Marinov štekćući glas kako se odazvao: Primljeno. Koračala sam tvrdim popločenim hodnikom sve do sobe za obdukciju koja je bila puna stolova od nchrđajućeg čelika, umivaonika i kolica na kojima su bili poredani kirurški instrumenti. Negdje je puštala slavina. Miris raskužnog sredstva bio je slatkasto odbojan, ugodan samo onda kad je bilo gorih vonjeva koji su vrebali prikriveni njime. Crni telefon na radnom stolu podsmjehivao mi se tišinom. Marino je znao da čekam kraj telefona. I dobro se zabavljao znajući to. Vraćati se na početak i pokušavati shvatiti što je pošlo po zlu bilo je uzaludno nagađanje. Ponekad sam ipak razmišljala o tome. Što je to bilo u meni. Bila sam pristojna prema Marinu kad smo se prvi put sreli, ponudila sam mu uljudan, čvrst stisak ruke, a njegove su oči postale bezizražajne poput dva potamnjela novčića. Prošlo je dvadeset minuta prije no što je telefon zazvonio. Marino je još uvijek bio u kući Petersenovih, rekao je, ispitujući muža koji je, prema inspektorovim riječima bio glup kao kanalizacijski štakor. Rekla sam mu za iskrice. Ponovila sam ono što sam mu već govorila. Moguće je da potječu od neke kućanske potrepštine koja je bila prisutna na svim mjestima zločina, nečega što je ubojica tražio i uklopio u svoj ritual. Dječji puder, losioni, kozmetički preparati, sredstva za čišćenje. Do sada smo već odbacili mnoge stvari, i u tome je, na neki način, bila bit. Ako se tvar nije nalazila na mjestima zločina, a duboko u srcu vjerovala sam da nije, onda ju je ubojica nosio sa sobom, možda i nesvjesno, a to je moglo biti važno i dovesti nas naposljetku do mjesta gdje radi ili živi. – Aha, dopre do mene Marinov glas preko žice, pa, onda ću pročačkaf po ormarićima i tako to. Al' imam ja svoju zamisao. – A to je?
– Ovaj muž, on se bavi dramom, točno? Ima probe svakog petka uvečer, zato i dolazi kući tako kasno, točno? Ispravi me ako griješim, al' glumci nose šminku. – Samo na generalnim probama i predstavama. – Aha, otegne on. E, prema njegovim riječima, bio se vratio baš s generalne probe kad je doš'o kući i, navodno, zatek'o ženu mrtvu. Moje malo zvonce zvoni, moj se mali glasić javlja... Prekinula sam ga. Jeste li mu uzeli otiske prstiju? – Nego šta. – Spremi njegovu karticu u vrećicu i kad dođeš odmah mi je donesi. Nije shvatio. Ja nisam objašnjavala. Nisam bila raspoložena za to. Zadnje što mi je Marino rekao prije no što je prekinuo vezu bilo je: Ne znam kad će to bit', doktorice. Imam osjećaj da ću bit' privezan ovdje veći dio dana. Ova igra riječima je slučajno ispala. Bilo je malo vjerojatno da ću vidjeti bilo njega, bilo karticu s otiscima prije ponedjeljka. Marino je imao sumnjivca. Jurio je istom stazom kojom juri svaki murjak. Muž bi mogao biti Sveti Antun i boraviti u Engleskoj dok mu je žena ubijena u Seattleu, a ipak je on prvi na koga policija sumnja. Obiteljske pucnjave, trovanja, premlaćivanja i izbadanja nožem su jedno, ali zločin iz pohote je nešto sasvim drugo. Malo bi muževa imalo želudac da sveže, siluje i zadavi vlastitu ženu. Svoju sam rastresenost pripisivala umoru. Bila sam na nogama od 2:33 izjutra, a sada je već bilo gotovo šest popodne. Policajci koji su bili došli u mrtvačnicu odavno su već otišli. Vander je otišao kući u vrijeme ručka. Wingo, jedan od mojih obdukcijskih tehničara otišao je malo iza njega, pa u zgradi nije bilo nikog osim mene. Tišina za kojom inače žudim bila je obeshrabrujuća i činilo mi se da se nikako ne mogu ugrijati. Ruke su mi bile ukočene, nokti gotovo modri. Stresla sam se svaki put kad bi telefon zazvonio u prednjem uredu. Činilo se da minimalno osiguranje u mom uredu nikada nije zabrinjavalo nikoga osim mene. Zahtjevi za sredstvima koja bi omogućila primjereno osiguranje stalno su bivali iznova odbijeni. Načelnik je razmišljao u terminima gubitka imovine, a nikakav lopov ne bi došao u mrtvačnicu čak i kad bismo prostrli crvene sagove i ostavljali vrata danonoćno širom otvorena. Mrtva su tijela bolje sredstvo zastrašivanja od pasa čuvara. Mene mrtvaci nikada nisu smetali. Ja se bojim onih na životu. Nakon što je prije nekoliko mjeseci mahniti naoružani napadač upao u ordinaciju lokalnog liječnika i raspalio mecima po čekaonici punoj pacijenata, sama sam otišla u željezariju i kupila lanac i lokot kojima smo nakon radnog vremena i vikendima pojačavali prednja dvostruka staklena vrata. Odjednom, dok sam radila za stolom, netko tako divljački strese ta prednja vrata da se lanac još uvijek ljuljao kad sam se prisilila da prođem hodnikom i pogledam što je. Nije bilo nikoga. Ponekad ljudi s ulice pokušavaju ući kako bi se poslužili našim toaletom, ali kad sam pogledala van, nisam vidjela nikoga. Vratila sam se u svoj ured i bila tako uzrujana da su mi se u ruci, kad sam začula kako se s druge strane hodnika otvaraju vrata od lifta, našle velike škare koje sam bila spremna upotrijebiti. Bio je to dnevni čuvar. – Jeste li vi maloprije pokušali ući kroz glavna vrata? upitam ga. Začuđeno je bacio pogled na škare u mojoj ruci i rekao da nije. Sigurna sam da mu se pitanje učinilo glupim. Znao je da su glavna vrata zatvorena lancem, a imao je i komplet ključeva za sva ostala vrata u zgradi. Nije imao razloga da pokuša ući s prednje strane.
Neugodna se tišina vratila kad sam sjela nazad za stol i pokušala izdiktirati nalaze autopsije Lori Petersen. Iz nekog čudnog razloga nisam mogla ništa reći, nisam mogla podnijeti da čujem te riječi glasno izgovorene. Polako mi je dolazilo u glavu da nitko ne bi smio Čuti te riječi, čak ni Rose, moja tajnica. Nitko ne bi smio čuti ništa o svjetlucavoj tvari, sjemenoj tekućini, otiscima prstiju, dubokim ozljedama tkiva na vratu – i, što je najgore od svega, o dokazima mučenja. Ubojica je postajao sve izopačeniji, sve gnusnije okrutan. Silovanje i ubojstvo više mu nisu bili dovoljni. Što se događalo prije no što je Lori Petersen umrla shvatila sam tek kad sam uklonila spone s njezina tijela, te kad sam počela raditi male rezove u neobično crvenim dijelovima kože i stala je opipavati tragajući za polomljenim kostima. Kontuzije su bile tako svježe da su na površini bile jedva vidljive, ali rezovi su otkrili rasprsnute kapilare, kao daje bila udarana nečim tupim, poput koljena ili stopala. Tri uzastopna rebra na lijevoj strani bila su joj slomljena, kao i četiri prsta. U ustima, a najviše na jeziku, bilo je vlakana, što je ukazivalo na to da su joj usta neko vrijeme bila začepljena kako ne bi vrištala. U mislima ugledam violinu na stalku za note i kirurške časopise i knjige na radnom stolu u spavaćoj sobi. Ruke. One su bile njen najvredniji instrument, ono čime je liječila i svirala. Zacijelo joj je namjerno polomio prste, jednog po jednog, nakon što ju je svezao. Diktafon se vrtio, snimajući tišinu. Isključila sam ga i zavrtjela se u svojoj direktorskoj stolici, okrenuvši se prema kompjutorskom terminalu. Crnilo ekrana zamijenilo je nebesko plavetnilo programa za pisanje i monitorom stanu teći crna slova kako sam započela sama tipkati nalaze autopsije. Nisam gledala u mjere i bilješke što sam ih bila načrčkala na praznoj kutiji rukavica dok sam obavljala obdukciju. Znala sam sve o njoj. Imala sam fotografsko pamćenje. Izraz u granicama normale neprestano mi je zvonio u glavi. S njom je sve bilo u redu. Srce, pluća, jetra. U granicama normale. Umrla je savršena zdravlja. Tipkala sam i tipkala i tipkala, ispunjene su stranice nestajale kako su se na ekranu automatski pojavljivale nove, prazne, sve dok odjednom nisam podigla pogled. Fred, čuvar, stajao je na mojim vratima. Nisam imala pojma koliko sam dugo radila. On se trebao vratiti na posao u osam navečer. Sve što se događalo otkada sam ga zadnji put vidjela činilo se poput sna, jako ružnog sna. – Još ste ovdje? Onda oklijevajući: Hm, dolje su ovi iz pogrebnog ureda, došli su po nekoga, a ja ne mogu pronaći tijelo. Došli su skroz iz Macklenburga. Ne znam gdje je Wingo... – Wingo je otišao kući još prije nekoliko sati, rekla sam. Koje tijelo? – Netko po imenu Roberts, pogodio ga vlak. Na trenutak se zamislim. Uključujući Lori Petersen, danas je bilo šest slučajeva. Blijedo sam se sjećala nesreće s vlakom. U hladnjaku je. – Kažu da ga unutra ne mogu pronaći. Skinula sam naočale i protrljala oči. Jeste li vi potražili? Lice mu se iskrivi u ovčji smiješak. Fred se povuče odmahujući glavom. Vi znate, doktorice Scarpetta, da ja nikada ne ulazim u tu kutiju! A-a.
POGLAVLJE 3 SKRENULA SAM U SVOJ PRILAZ ODAHNUVŠI KAD SAM VIDJELA DA JE Berthina lađa od Pontiaca još uvijek tamo. Ulazna su se vrata otvorila prije no što sam uspjela odabrati pravi ključ. – Kakvo je vrijeme? upitala sam odmah.
Bcrtha i ja stajale smo nasuprot jedna drugoj u prostranom predvorju. Znala je točno na što mislim. Vodile smo ovaj razgovor na kraju svakog dana kad je Lucy bila u gradu. – Loše, doktorice Kay. To je dijete cijeli dan u vašoj radnoj sobi, lupa po onom vašem kompjutoru. Kažem vam! Onog časa kad ja uđem u sobu da joj donesem sendvič i pitam je kako je, ona počne urlati i nastavi dalje. Ali ja znam. Tamne su joj se oči raznježile. Samo je uzrujana jer ste morala raditi. Krivnja stane probijati kroz moju otupljenost. – Vidjela sam večernje novine, doktorice Kay. Bože, smiluj se. Gurala je ruke jednu po jednu u rukave svog kišnog ogrtača. Znam zašto ste morala raditi to što ste radila cijeli dan. Bože, bože. Jako se nadam da će policija uhvatiti tog čovjeka. Zloća. Čista zloća. Bertha je znala čime se bavim i nikad me nije ispitivala. Čak i kada je neki od mojih slučajeva bio netko iz njenog susjedstva, nikada nije ništa pitala. – Večernje su vam novine tamo. Pokazala je rukom prema dnevnoj sobi i pokupila svoj novčanik sa stolića blizu vrata. Gurnula sam ih ispod jastuka na kauču da ne dođu maloj u ruke. Nisam znala jel bi vi željela da ih čita ili ne, doktorice Kay. Na izlasku, potapšala me po ramenu. Gledala sam kako odlazi do automobila i polako ga izvlači s prilaza. Bog je blagoslovio. Prestala sam se ispričavati zbog moje obitelji. Berthu su vrijeđale i mučile, bilo oči u oči, bilo preko telefona, moja nećakinja, moja sestra, moja majka. Bertha je znala. Nikada nije ni simpatizirala ni kritizirala, a ponekad mi se činilo da me žali, i zbog toga sam se samo osjećala još gore. Zatvorivši ulazna vrata uputim se prema kuhinji. Bila je to moja omiljena prostorija, visokog stropa, sa suvremenim, ali malobrojnim aparatima jer ja većinu poslova, kao što su pripremanje tjestenine ili miješenje tijesta, više volim raditi ručno. Na sredini prostora za kuhanje nalazio se ormarić za rezanje mesa od javorovine postavljen taman na pravoj visini za nekoga tko nije ni milimetar preko metra i pedeset tri samo u čarapama. Stol za doručak nalazio se ispred velike staklene stijene koja je gledala na šumovito stražnje dvorište i hranilicu za ptice. Po jednoličnoj žutoj boji drvenih ormarića i radnih površina bili su razbacani nepravilni buketići žutih i crvenih ruža iz mog vrta koji sam strastveno uređivala. Lucy nije bila u kuhinji. Tanjuri od njene večere bili su naslagani na sušilu za posuđe, pa sam pretpostavila daje opet u mojoj radnoj sobi. Došla sam do hladnjaka i nasula si čašu burgunca. Naslonivši se na ormarić, na trenutak sam zatvorila oči i pijuckala vino. Nisam znala što da radim s Lucy. Prošlog je ljeta prvi put došla ovamo nakon što sam ja ostavila Ured sudskog patologa u okrugu Dade i odselila se iz grada u kojem sam rođena i kamo sam se bila vratila poslije razvoda. Lucy je bila moja jedina nećakinja. S deset godina, već je radila matematiku i prirodne znanosti na nivou srednje škole. Bila je genij, nemoguć mali vrag od djeteta, zagonetnog romanskog porijekla čiji je otac umro još dok je bila beba. Nije imala nikoga osim moje jedine sestre, Dorothy, koja je bila previše zauzeta pisanjem dječjih knjiga da bi se mnogo brinula o svojoj vlastitoj kćeri od krvi i mesa. Lucina ljubav za mene prelazila je granice bilo kakvog razumnog objašnjenja, a njena je privrženost zahtijevala energiju koju trenutačno nisam imala. Vozeći se kući razmišljala sam o tome da joj promijenim avionsku kartu i pošaljem je natrag u Miami ranije. Na kraju se nisam mogla natjerati na to. To bi je uništilo. Ne bi razumjela. Bilo bi to posljednje odbijanje u nizu odbijanja koja traju čitav njen život, još jedan podsjetnik na to kako je nezgodna i neželjena. Cijelu se godinu veselila ovoj posjeti. I ja sam joj se veselila. Otpivši još jedan gutljaj vina, čekala sam da potpuna tišina počne razmrsivati moje zapletene živce i ublažavati moje brige. Kuća mi se nalazila u novoj četvrti zapadnog dijela grada, gdje su ogromne kuće stajale na pošumljenim parcelama od preko četrdeset ari i gdje su ulicama uglavnom prolazili samo
karavani i obiteljski automobili. Susjedi su bili tako tihi, provale i razbijanja tako rijetki da se nisam mogla sjetiti kada sam posljednji put vidjela policijski auto u obilasku. Taj mir, ta sigurnost bila je vrijedna svake cijene, za mene je bila neophodnost, imperativ. Umirivalo mije dušu u rana jutra doručkovati sama, znajući da će jedino nasilje pod mojim prozorom biti borba oko hranilice između vjeverice i plave šojke. Duboko sam uzdahnula i otpila još jedan gutljaj vina. Hvatao me užas od odlaska u krevet, užas od onih trenutaka u mraku prije no što usnem, strah od onoga što će biti kad dozvolim mislima da se smire i tako ostanu nezaštićene. Neprestano su mi pred očima bile slike Lori Petersen. Brana je popustila i mašta je navirala, pretvarajući te slike u neke još gore. Vidjela sam njega s njom, u toj spavaćoj sobi. Gotovo da sam mu mogla vidjeti lice, ali ono je bilo prazno, samo bljesak nečega što je izgledalo poput lica dok je bio s njom. Vjerojatno gaje prvo pokušala urazumiti, nakon što se probudila u paničnom strahu od dodira glatkog, hladnog čelika pod grlom ili od zastrašujućeg zvuka njegova glasa. Vjerojatno je pričala, pokušavala razgovarati s njim sam bog zna koliko dugo, dok je on rezao žice s lampi i stao je vezivati. Diplomirala je na Harvardu, bila je kirurg. Vjerojatno je pokušala upotrijebiti razum protiv sile koja ga nije imala. A onda, kako su se njezini pokušaji pretapali u neobuzdani strah, slike su pomahnitale, poput ubrzanog filma što klepeće na kolutu. Ono neizrecivo. Nisam htjela gledati. Nisam mogla podnijeti da vidim išta više. Morala sam obuzdati misli. Moja radna soba bila je okrenuta prema stražnjem dvorištu, s uvijek navučenim zavjesama jer mi je oduvijek bilo teško koncentrirati se ako se ispred mene pruža nekakav pogled. Zastala sam na vratima, polako dozvoljavajući da mi misli odlutaju dok je Lucy revno tipkala po tastaturi na mom čvrstom hrastovom stolu, meni okrenuta leđima. Već tjednima ovdje nisam pospremala i soba je izgledala sramotno. Knjige na policama bile su nakrivljene na jednu i na drugu stranu, nekoliko časopisa Law Reporter bilo je nagomilano na podu, a ostali su bili u neredu. Prislonjene na zid stajale su moje diplome i svjedodžbe: Cornell, Johns Hopkins, Georgetown i druge. Mislila sam ih objesiti u svom uredu, ali toga sam se tek trebala prihvatiti. Na kutu tamnoplavog T'ai-Ming saga neuredno su bili nagomilani članci iz novina čekajući da budu pročitani i arhivirani. Uspjeh u poslu značio je da više nisam imala vremena biti besprijekorno uredna, a nered me i dalje smetao kao i uvijek. – Kako to da me špijuniraš? promrmlja Lucy bez da se okrenula. – Ne špijuniram te. Blago se nasmiješim i poljubim vrh njene žarkocrvene glave. – Špijuniraš me. Nastavila je tipkati. Vidjela sam te. Vidjela sam tvoj odraz na ekranu. Stajala si na vratima i gledala me. Zagrlim je položivši bradu na njeno tjeme i pogledam crni ekran ispunjen žućkastozelenim naredbama. Nikad do ovog trenutka nije mi palo na pamet da monitor ima učinak ogledala, i sada sam shvatila kako Margaret, moj programski analitičar, može zaustaviti ljude koji prolaze pored njene kancelarije, pozivajući ih po imenu, iako je leđima okrenuta vratima. Lucino je lice bilo nejasan obris na ekranu. Uglavnom sam vidjela odraz njenih ozbiljnih naočala s kornjačinim okvirima. Obično me pozdravljala zagrljajem sa sve četiri, no danas je bila ljuta. – Žao mi je što danas nismo mogle otići u Monticello, Lucy, odvažim se reći. Slijeganje ramenima. – I ja sam razočarana kao i ti, rekla sam. Još jedno slijeganje ramenima. Ionako radije radim na kompjutoru. Nije tako mislila, ali ta me primjedba zaboljela. – Imala sam pun klinac stvari za napraviti, nastavi ona, oštro lupajući po tipci Return. Bazu podataka ti je trebalo raščistiti. Kladim se daje nisi inicijalizirala godinu dana. Okrenula se u mojoj kožnoj stolici i pomaknula u stranu, ostavljajući mi ruke prekriženima na struku. – Pa sam to sredila.
– Što si? Ne, Lucy to ne bi učinila. Inicijalizacija je isto što i formatiranje, uništenje, brisanje svih podataka na disku. Na disku gdje je – ili gdje je bilo – pola tuceta statističkih tablica koje sam koristila za novinske članke koji su trebali biti gotovi u roku. Jedine backup kopije bile su stare nekoliko mjeseci. Lucine zelene oči zagledaju se u moje doimajući se, iza debelih stakala naočala, poput očiju sove. Na njenom okruglom, vragolastom licu bio je oštar izraz dok je govorila: Pogledala sam u knjige da vidim kako se to radi. Sve što treba napraviti je utipkati IOR ispred kursora i nakon što je inicijalizirana, napraviš addall i catalog.ora. Lako je. Svaki bi jebeni kreten skužio. Nisam ništa rekla. Nisam je ukorila zbog ružnih izraza. Osjećala sam slabost u koljenima. Prisjetila sam se kako me jednom, prije nekoliko godina nazvala Dorothy, potpuno histerična. Dok je bila u kupovini Lucy je bila ušla u njenu radnu sobu i isformatirala joj diskete, sve do jedne, izbrisavši sve što je bilo na njima. Na dvije se nalazila knjiga koju je Dorothy pisala, poglavlja koja još nije bila stigla odštampati niti napraviti backup kopije. Ubilački događaj. – Lucy. Nisi valjda. – Oooo, ne brini, reče ona uvrijeđeno. Prije toga sam izvukla sve tvoje podatke. Tako piše u knjizi. A onda sam ih opet ubacila i ponovno ti spojila sve ovlasti za rad s bazom podataka. Sve je tu. Samo je očišćeno, što se tiče prostora, mislim. Privukla sam otoman i sjela pokraj nje. Tek sam tada primijetila što se nalazi ispod sloja disketa: večernje novine, presavijene onako kako se novine presavijaju kad ih čovjek pročita. Izvukla sam ih van i otvorila naslovnu stranicu. Veliki naslov bilo je posljednje što sam željela vidjeti.
SVIREPO UBIJENA MLADA LIJEČNICA:
VJERUJE SE DA JE TO DAVITELJEVA ČETVRTA ŽRTVA Tridesetogodišnja kirurška pripravnica pronađena je, malo iza ponoći, mučki ubijena u svojoj kući u Berkley Downsu. Policija kaže da postoje čvrsti dokazi da je njena smrt povezana s ubojstvima tri druge žene iz Richmonda koje su zadavljene u svojim domovima u protekla dva mjeseca. Posljednja je žrtva identificirana kao Lori Petersen, diplomirani student harvardskog medicinskog fakulteta. Posljednji
je put viđena živa jučer, odmah poslije ponoći, kad je napustila ordinaciju za hitnu pomoć VMC-a, gdje je upravo dovršavala stažiranje u traumatskoj kirurgiji. Drži se da se iz bolnice dovezla pravo kući i da je ubijena između 12,30 i 2 ujutro. Ubojica je vjerojatno ušao u kuću razrezavši mrežu na prozoru kupaonice koji nije bio zabravljen...
Nastavljalo se. Bila je tu i fotografija, mutna crno-bijela slika bolničara kako prednjim stubama iznose njeno tijelo, i manja fotografija prilike u sivožutom kišnom ogrtaču u kojoj sam prepoznala sebe. Pod slikom je pisalo: Dr. Kay Scarpetta, glavni patolog sudske medicine, dolazi na mjesto zločina.
Lucy je širom otvorenih očiju zurila u mene. Bilo je mudro od Berthe da sakrije novine, ali Lucy je imala načina. Nisam znala što da kažem. Što li pomisli desetogodišnje dijete kad pročita ovakvo što, pogotovo ako se pokraj toga nalazi jezovita fotografija njene tete Kay? Nikada nisam objasnila Lucy potankosti moje profesije. Suzdržavala sam se od toga da joj držim propovijedi o okrutnom svijetu u kojem živimo. Nisam željela da bude poput mene, da joj budu oteti nevinost i idealizam, da bude krštena u krvavim vodama nerazboritosti i okrutnosti, da joj tkanje povjerenja bude zauvijek poderano. – Ovo je kao u Heraldu, rekla je iznenadivši me. U Heraldu uvijek pišu o tome kako se ljudi ubijaju. Prošlog su tjedna pronašli čovjeka u kanalu, a glava mu je bila odsječena. Mora da je bio zločest čovjek kad mu je netko odrezao glavu. – Možda je bio, Lucy. Ali to ne opravdava onoga tko mu je učinio takvo što. A i nisu svi oni koje ranjavaju i ubijaju zločesti. – Mama kaže da jesu. Kaže da dobre ljude ne ubijaju. Ubijaju samo kurve, raspačivače droge i provalnike. Ozbiljna stanka. Nekad i policajce isto, jer pokušavaju uhvatiti zločeste tipove. Dorothy je bila u stanju reći tako nešto i, što je još gore, vjerovati u to. Osjetila sam plamen starog gnjeva. – Ali gospoda koju su zadavili, bila je neodlučna Lucy, a oči su joj bile tako širom otvorene da se činilo da me guta pogledom, ona je bila doktorica, teta Kay. Kako je mogla biti zločesta? I ti si isto doktorica. Znači daje ona bila baš kao i ti. Odjednom sam postala svjesna toga koliko je sati. Bilo je kasno. Ugasila sam kompjutor, uzela Lucy za ruku, pa smo zajedno izašle iz radne sobe i krenule u kuhinju. Kad sam se okrenula prema njoj kako bih joj predložila obrok prije spavanja, s očajem sam ustanovila da grize donju usnicu i da joj se oči pune suzama. – Lucy! Zašto plačeš? Obgrlila me objema rukama, jecajući. Očajnički se držeći za mene, zavapi: Neću da umreš! Neću da umreš! – Lucy... Bila sam zaprepaštena, smetena. Njeni izljevi bijesa, arogantni i gnjevni ispadi bili su jedno. Ali ovo! Osjećala sam kako joj suze prodiru kroz moju bluzu. Osjećala sam vruću napetost njena jadnog malog tijela dok se držala za mene. – Sve je u redu, Lucy, bilo je sve čega sam se mogla sjetiti čvrsto je stisnuvši uz sebe. – Neću da umreš, teta Kay! – Neću umrijeti, Lucy. – Tata je umro. – Lucy, ništa mi se neće dogoditi. Nije ju se dalo utješiti. Priča iz novina dojmila je se duboko i pogubno. Pročitala ju je umom odrasle osobe koji se tek trebao odvojiti od plašljive dječje mašte. Još i ovo, povrh njene nesigurnosti i gubitaka. O, bože. Tražila sam odgovarajući odgovor, ali ništa mi nije padalo na pamet. Optužbe moje majke počele su bubnjati u nekom dubokom dijelu moje psihe. Moja manjkavost. Nisam imala djece. Bila bih užasna majka. Trebala si biti muško, rekla mi je majka za vrijeme jednog od naših manje plodnih susreta u skorijoj povijesti. Samo posao i ambicija. To nije prirodno za ženu. Osušit ćeš se poput hrušta, Kay. I za vrijeme mojih najispraznijih trenutaka, kad sam bila najnezadovoljnija samom sobom, prokleta bila ako nisam vidjela jednu od onih hruštovih ljuščica što su bile razbacane po travnjaku kuće u kojoj sam odrasla. Prozirne, krhke, osušene. Mrtve. Nije to bilo nešto što bih inače napravila, naliti desetogodišnjoj djevojčici čašu vina. Odvela sam je u njenu sobu i pile smo u krevetu. Postavljala je pitanja na koja je bilo nemoguće odgovoriti. Zašto ljudi nanose bol drugim ljudima? i Jel to za njega igra? Mislim,
jel to radi iz zabave, nešto kao MTV? Oni na MTV-u rade takve stvari, ali to nije za stvarno. Nitko ne strada. Možda ih on ne želi povrijediti, teta Kay. – Ima nekih ljudi koji su zli, odgovorila sam tiho. Poput pasa, Lucy. Neki psi grizu bez razloga. S njima nešto nije u redu. Oni su zločesti i uvijek će biti zločesti. – Zato što su prvo ljudi bili zli prema njima. Zato su zločesti. – U nekim slučajevima, da, rekla sam joj. Ali ne uvijek. Ponekad ne postoji razlog. To, na neki način, nije ni bitno. Ljudi mogu birati. Neki ljudi su radije zločesti, radije su okrutni. To je samo jedan ružan, nesretan dio života. – Kao Hitler, promuca ona, otpijajući gutljaj vina. Počela sam je dragati po kosi. Nastavila je brbljati glasa promuklog od snenosti: I kao Jimmy Groome. On živi u našoj ulici i ubija ptice zračnom puškom, a voli i krasti ptičja jaja i razbijati ih o cestu i gledati kako se male ptičice bacakaju. Mrzim ga. Mrzim Jimmija Groomea. Jednom sam ga gađala kamenom i pogodila ga dok se vozio na biciklu. Ali on ne zna da sam to bila ja jer sam se sakrila iza grmlja. Pijuckala sam vino i nastavila je dragati po kosi. – Bog neće dozvoliti da ti se nešto dogodi, je V da? upitala je. – Ništa mi se neće dogoditi, Lucy. Obećajem. – Ako se moliš Bogu da pazi na tebe, on pazi, je Fda? – On se brine za nas. Iako nisam bila sigurna vjerujem li u to. Ona se namršti. Nisam sigurna da je i ona vjerovala. Zar se ti nikada ne bojiš? Nasmiješila sam se. Svi se mi bojimo svako toliko. Ja sam sasvim sigurna. Ništa mi se neće dogoditi. Posljednje što je rekla prije no što je utonula u san bilo je: Željela bih da zauvijek mogu ostati ovdje, teta Kay. Htjela bih biti baš kao i ti. Dva sata kasnije bila sam na katu, još uvijek potpuno budna i zagledana u jednu te istu stranicu knjige bez da sam zaista vidjela što piše, kad je zazvonio telefon. Reagirala sam Pavlovljevim, preplašenim refleksom. Zgrabila sam slušalicu dok mije srce divljački udaralo. Sa strahom sam očekivala Marinov glas, kao da je prošla noć opet iznova počinjala. – Halo. Ništa. – Halo? U pozadini sam čula slabu, sablasnu muziku koju sam povezivala s ranojutarnjim stranim filmovima, s filmovima strave i užasa ili s krcštavim zvukovima gramofona, sve dok je signalni ton nije prekinuo. – Kavu? – Molim, rekla sam. To je bilo dovoljno za dobro jutro. Kad bih god zastala kraj laboratorija Neilsa Vandera, prva njegova riječ pozdrava bila je: Kavu? Uvijek bih prihvatila. Kofein i nikotin bila su dva poroka kojih se nisam mogla odreći. Nikada mi ne bi palo na pamet kupiti automobil koji nije čvrst poput tenka, niti upaliti motor a da se ne vežem. Po čitavoj kući imam dimne alarme i skupi protuprovalni sustav. Više uopće ne uživam u letenju i odlučujem se za Amtrak 1 kad god je to moguće. Ali kofein, cigarete i kolesterol, pošasti običnog čovjeka – sačuvaj bože da ih se odreknem. Odem na nacionalni simpozij i sjedim na svečanoj večeri s tri stotine forenzičnih patologa, najistaknutijih stručnjaka za bolest i smrt na svijetu. Sedamdeset i pet posto nas se ne rekreira, ne hodamo kad se možemo voziti, ne stojimo kad možemo sjediti i pažljivo izbjegavamo 1
Kompanija koja upravlja putničkim vlakovima u SAD-u
stube ili nagibe, osim ako se spuštaju. Trećina nas puši, većina nas pije, a svi jedemo kao da nam je zadnje. Stres, depresija, možda veća potreba za smijehom i užitkom zbog jada koji vidimo – tko može biti siguran što je razlog. Jedan od mojih ciničnijih prijatelja, pomoćnik glavnog patologa u Chicagu, voli reći: Kvragu. Umreš. Svi umiru. A ti umreš zdrav. Pa što? Vander je otišao do aparata za kavu što je stajao na postolju iza njegova stola i natočio dvije šalice. Spremio mi je kavu nebrojeno puta i nikad se nije mogao sjetiti da ja pijem crnu. Ni moj bivši muž nije to nikada zapamtio. Živjela sam s Tonijem šest godina, a on nije mogao zapamtiti da pijem kavu bez mlijeka niti da volim odrezak srednje pečen, ne crven poput Božića, već tek blago ružičast. A o mom broju odjeće da i ne govorim. Nosim osmicu, imam figuru kojoj pristaje gotovo sve, ali ne mogu podnijeti čupavo, čipkasto i kičasto. On bi mi uvijek donio nešto dva broja premalo, obično nešto providno i s mnogo čipke, namijenjeno za krevet. Omiljena boja njegove majke bila je livadnozelena. Nosila je četrnaesticu. Voljela je nabranu čipku, mrzila je džempere, bila je naklonjena patent-zatvaračima, alergična na vunu, nije se zamarala ni sa čim što je trebalo peglati ili nositi na kemijsko čišćenje, osjećala je prirodnu odbojnost prema svemu grimiznom, držala je nepraktičnim sve bijelo ili drap, nikada nije nosila vodoravne pruge ili kašmirski uzorak, ni za živu glavu ne bi stavila na sebe umjetni antilop, vjerovala je da joj plisirano ne stoji i prilično je voljela džepove – što ih je više, to bolje. Kad se radilo o njegovoj majci, Toni bi nekako uvijek pogodio. Vander je u moju šalicu, isto kao i u svoju, sasuo punu žličicu vrhnja u prahu i šećera. Kao i obično, bio je raščupan, neukrotiva siva kosa bila mu je razbarušena, veliki laboratorijski ogrtač zaprljan crnim prahom za uzimanje otisaka, a iz tintom zamrljanog džepa na prsima virili su vrhovi kemijskih olovaka i flomastera. Bio je visok čovjek dugih, koščatih udova i nesrazmjerno okruglog trbuha. Glava mu je neodoljivo podsjećala na sijalicu, a oči su mu bile blijedoplave i neprestano zamagljene mislima. Za vrijeme moje prve zime ovdje, zastao je jednog popodneva kraj moje kancelarije da objavi kako pada snijeg. Oko vrata mu je bio omotan dugačak crveni šal, a na uši je imao navučenu kožnatu pilotsku kapu, koja je možda bila naručena preko kataloga iz kakve banana-republike i svakako je predstavljala najsmješniji zimski šešir koji sam ikada vidjela. Mislim da bi izgledao savršeno na mjestu pilota u Fokkerovu 2 borbenom avionu. U uredu smo ga prikladno zvali Leteći Holandez. Uvijek je bio u žurbi, letio je hodnicima gore-dolje, dok mu se ogrtač pleo oko nogu. – Vidjela si novine? upitao me pušući u kavu. – Čitav je blagoslovljeni svijet vidio novine, odgovorila sam nesretno. Naslovna stranica u nedjelju bila je gora nego u subotu navečer. Veliki naslov zauzimao je čitav gornji dio stranice, a slova su bila veličine tri centimetra. Napis je uključivao članak o Lori Petersen i fotografiju koja je izgledala kao daje uzeta iz godišnjaka. Abby Turnbull bila je dovoljno uporna, ako ne i neukusna da pokuša razgovarati sa članovima obitelji Lori Petersen, koji su živjeli u Philadelphiji i bili previše potreseni da bilo što kažu. – To nam nije ni od kakve vražje pomoći, izgovori Vander ono što je bilo očito. Volio bih znati odakle podaci dolaze, pa da mogu par ljudi objesiti za palce. – Murjaci još nisu naučili držati jezik za zubima, rekla sam mu. Kad nauče začepiti gubice neće više imati procurenih podataka na koje bi se žalili. – Dobro, možda je murja. Što god da je, sve to skupa izluđuje moju ženu. Mislim da bi nas, da živimo u gradu, natjerala da se odselimo još danas. Otišao je do stola koji je bio mješavina štampačem ispisanih papira, fotografija i telefonskih poruka. Bile su tamo i jedna pivska boca od litre i podna pločica s osušenim krvavim otiskom stopala, oboje u plastičnim vrećicama obilježenim kao dokazni materijal. Na 2
Anthony Fokker (1890-1939), nizozemski konstruktor aviona koji jc za vrijeme Prvog svjetskog rata avionima snabdijevao Njemačku. 1925. preselio se u SAD i radio je avione za američku zrakoplovnu industriju.
stolu je bilo nasumce razbacano deset malih staklenki formalina od kojih je svaka sadržavala pougljenjenu jagodicu ljudskog prsta, anatomski odsječenu u drugom zglobu. U slučajevima neidentificiranih tijela koja su jako izgorjela ili koja su se raspala, nije uvijek moguće dobiti otiske uobičajenom metodom. Posred tog jezivog nereda neprimjereno je bila smještena boca vazelinskog losiona za intenzivnu njegu kože. Utrljavši malo losiona na ruke Vander navuče par bijelih pamučnih rukavica. Aceton, ksilen i neprestano pranje ruku ružno su mu djelovali na kožu i uvijek sam znala kad bi zaboravio navući rukavice prije upotrebe ninhidrina, kemikalije koja je pomagala pri vizualizaciji prikrivenih otisaka, jer bi čitav tjedan hodao okolo grimiznih prstiju. Završi vši jutarnji ritual dao mije znak da ga slijedim u hodnik četvrtog kata. Nekoliko vrata niz hodnik nalazila se kompjutorska prostorija, čista, gotovo sterilna, ispunjena srebrnkastim standardiziranim hardwareom različitih masivnih oblika i veličina, koja je u pamet prizivala praonicu za rublje iz budućnosti. Glatka, uspravna jedinica, neodoljivo nalik nizu strojeva za pranje i sušenje rublja, predstavljala je procesor za uspoređivanje otisaka prstiju, čiji je zadatak bio usporediti nepoznate otiske s multimilijunskom datotekom otisaka pohranjenom na magnetskom disku. PUOP, kako smo ga zvali, bio je, sa svojim naprednim kanalima za protok informacija i usporednim procesiranjem, u stanju usporediti osam stotina parova otisaka u sekundi. Vander nije volio sjediti i čekati rezultate. Navika mu je bila da ostavi spravu kuhati preko noći kako bi se imao čemu veseliti kad bude dolazio na posao sljedećeg jutra. Najviše vremena u čitavom postupku zauzimao je onaj dio koji je Vander učinio u subotu, ubacivanje otisaka u kompjutor. To je značilo da mora fotografirati dotične prikrivene otiske, uvećati ih pet puta, preko svake fotografije postaviti list paus-papira i flomasterom izvući najznačajnija obilježja. Zatim je crteže smanjio na normalnu veličinu koja u potpunosti odgovara prirodnoj veličini otiska. Zalijepio je fotografiju na taj prikaz otiska i to unio u kompjutor. Sada se radilo samo o ispisivanju rezultata traženja. Vander se smjestio u stolicu poput pijanista koji se sprema započeti koncert. Gotovo sam očekivala da će zabaciti laboratorijski ogrtač i protegnuti prste. Njegov klavir predstavljao je terminal za unos podataka koji se, između ostalog, sastojao od tastature, ekrana, skanera i procesora za otiske prstiju. Skaner je bio u stanju čitati kartice s deset otisaka kao i prikrivene otiske prstiju. Procesor za otiske prstiju (ili POP, kako mu je dao ime Vander) automatski je otkrivao obilježja otiska. Gledala sam ga kako upisuje nekoliko naredbi. Onda je lupnuo po tipci za ispis i imena mogućih sumnjivih osoba stanu rapidno bubnjati kompjutorskim, bijelo-zelenim papirom. Privukla sam stolicu, a on je otrgnuo ispisani papir i razdijelio ga u deset odrezaka, odvajajući slučajeve. Nas je zanimao broj 88-01651, šifra prikrivenih otisaka pronađenih na tijelu Lori Petersen. Kompjutorska usporedba otisaka prstiju slična je političkim izborima. Otisci koji dolaze u obzir nazivaju se kandidatima i poredani su prema broju bodova. Stoje veći broj bodova, više je i dodirnih točaka između kandidata i nepoznatih prikrivenih otisaka koji su ubačeni u kompjutor. U slučaju pod brojem 88-01651 jedan je kandidat bio daleko ispred svih ostalih vodeći s više od tisuću bodova razlike. To je moglo značiti samo jedno. Pogodak. Ili, kako je to Vander rječito oblikovao: Vruće. Pobjednički je kandidat bio bezlično naveden kao NIC112. Ovo zaista nisam očekivala. – Znači, tko god da je ostavio otiske na njoj, ima dosje u bazi podataka? upitam. – Točno. – Što znači da je moguće da je već kažnjavan?
– Moguće je, ali nije nužno. Vander ustane i krene prema terminalu za provjeru. Blago položi prste na tastaturu i zagleda se u prikaz na ekranu. Doda: Moguće je da je naveden iz nekog drugog razloga. Ako je radio za policiju ili ako je jednom predao molbu za taksi-dozvolu. Započeo je pozivati kartice s otiscima prstiju iz dubina glavne memorije. Istog časa slika traženog otiska, uvećana nakupina lukova i zavoja tirkiznoplave boje, pojavila se uz sliku kandidatova otiska. S desne se strane nalazio stupac koji je navodio spol, rasu, datum rođenja i ostale podatke koji su otkrivali identitet kandidata. Ispisavši grubu kopiju otisaka, Vander mi je doda. Proučila sam je, pročitala i ponovno pročitala identitet šifre NIC 112. Marino će biti oduševljen. Sudeći prema kompjutoru, a tu nije moglo biti greške, otiske koje je laser pronašao na ramenu Lori Petersen ostavio je Matt Petersen, njen muž.
POGLAVLJE 4 NIJE ME PRETJERANO IZNENADILO TO ŠTO JE MATT PETERSEN dodirnuo tijelo. Često je to instinkt, dodirnuti nekoga tko se doima mrtvim, potražiti mu bilo ili ga lagano uhvatiti za rame, kao kad pokušavate nekoga probuditi. Dvije su me stvari bacale u očaj. Prvo, otisci su pronađeni zato što je onaj tko ih je ostavio, na prstima imao tvari koja je zbunjujuće iskrila pod laserom – dokazni materijal koji je pronađen i u prethodnim slučajevima davljenja. Drugo, kartica s otiscima prstiju Matta Petersena još nije stigla u laboratorij. Jedini razlog zbog kojeg je kompjutor pronašao par je to što je on već imao dosje u bazi podataka. Upravo sam govorila Vanderu da moramo otkriti kada i zašto su Petersenu ranije uzimani otisci prstiju i je li već kažnjavan, kad je ušao Marino. – Tvoja mi je tajnica rekla da si tu gore, objavio je umjesto pozdrava. Jeo je krafnu za koju sam znala da ju je uzeo iz kutije pored aparata za kavu u prizemlju. Rose je uvijek donosila krafne ponedjeljkom ujutro. Prelazeći pogledom po opremi, nehajno gurne prema meni omotnicu od čvrstog, smedcg papira. Pardon, Neilse, promrmlja. AF doktorica kaže da ona mora prva vidit'. Vander me znatiželjno promatrao dok sam otvarala kuvertu. Unutra se nalazila plastična vrećica za dokazni materijal u kojoj je bila kartica s otiscima prstiju Matta Petersena. Marino me stavio u nezgodan položaj i to mi nije bilo drago. U normalnim okolnostima kartica bi trebala biti upućena izravno laborantu za otiske – ne meni. A upravo su ovakvi postupci oni što vam pribavljaju nesklonost kolega. Oni pretpostave da ste povrijedili njihov teritorij, da ih nastojite izgurati i onda kad, u stvari, ne radite ništa takvo. Objasnim Vanderu: Nisam htjela da ovo ostane na tvom stolu, na otvorenom, gdje se može dirati. Matt Petersen navodno je koristio šminku prije no što je došao kući. Ako mu je na rukama bilo onog taloga, moglo bi ga isto tako biti i na kartici. Vanderove se oči rašire. Pomisao ga se dojmila. Naravno. Provući ćemo je kroz laser. Marino je uvrijeđeno zurio u mene. Upitam ga: Što je s vojničkim nožem? On izvuče još jednu omotnicu iz hrpe koja je bila uglavljena između njegova lakta i struka. Baš sam ga mislio odnesti Franku. Vander predloži: Prvo ćemo ga pregledati laserom. Zatim izbaci još jednu grubu kopiju šifre NIC112, prikrivenih otisaka koje je Matt Petersen ostavio na tijelu svoje žene, i preda je Marinu. Ovaj je kratko prouči, promrmljavši: U', ti boga! i podigne pogled ravno prema meni.
Oči su mu se pobjednički smiješile. Pogled, kojeg sam i očekivala, nije mi bio nepoznat. Govorio je, Eto ti ga na, šefice. Ti možda imaš knjiško znanje, ali ja, ja poznam ulicu. Mogla sam osjetiti kako se obruč istrage steže oko supruga žene za koju sam još uvijek vjerovala da ju je ubio čovjek nepoznat bilo kome od nas. Petnaest minuta kasnije Vander, Marino i ja bili smo u prostoriji nalik na mračnu komoru, koja se nalazila uz laboratorij za otiske. Na radnoj površini nedaleko od velikog umivaonika nalazila se kartica s Petersenovim otiscima i vojnički nož. U sobi je bilo mračno kao u rogu. Marinov veliki trbuh neugodno mi se češao o lijevi lakat dok su zasljepljujući treptaji palili nakupine iskrica po masnim mrljama na kartici. Iskrica je, usto, bilo i na dršci noža, izrađenoj od tvrde gume koja je bila pregruba da bi se s nje mogli uzeti otisci. Na širokoj, sjajnoj oštrici nalazio se sloj vlakana doslovno mikroskopske veličine i nekoliko jasnih djelomičnih otisaka koje je Vander oprašio i pokupio. Nagnuo se bliže kartici. Brza vizualna usporedba njegovim stručnim, sokolovim okom bila mu je dovoljna da provizorno ustanovi: S obzirom na prvu usporedbu brazdi, njegovi su, otisci na oštrici su Petersenovi. Kad je laser bio ugašen, bili smo ostali u potpunom crnilu i sada smo žmirkali u okrutnom blještavilu stropnog svjetla što nas je odjednom vratilo u svijet turobne pepeljaste zgrade i bijele plastike. Podigavši zaštitne naočale, započela sam litaniju objektivnih opomena dok je Vander petljao oko lasera, a Marino palio cigaretu. – Otisci na nožu ne moraju značiti ništa. Ako je nož pripadao Petersenu očekuješ da ćeš na njemu naći njegove otiske. A što se tiče svjetlucave tvari – da, očito je imao nešto na rukama kad je dodirnuo tijelo svoje žene i kad je davao otiske prstiju. No ne možemo biti sigurni da se radi o istoj svijetlećoj tvari koju smo našli drugdje, točnije u prva tri slučaja davljenja. Provest ćemo skanirajuću elektronsku mikroskopiju i nadajmo se da ćemo utvrditi jesu li osnovni sastavi infracrvenih spektara identični onima koje proizvodi tvar nađena na ostalim dijelovima tijela i u prethodnim slučajevima. – Šta? upita Marino s nevjericom u glasu. Misliš daje Matt na rukama im'o jednu stvar a ubojica neku drugu, i da to nije isto, al' izgleda isto pod laserom? – Gotovo sve što burno reagira pod laserom izgleda jednako, rekla sam polako, odmjeravajući riječi. Usije se poput bijelog neonskog svjetla. – Da, ali kol'ko ja znam, većina ljudi na rukama nema nikakvo bijelo neonsko sranje. Morala sam se složiti. Većina ljudi ne. – Neobična mala podudarnost da Matt, eto tako, slučajno ima po rukama tako nešto, što god to bilo. – Spomenuo si da je došao kući s generalne probe, podsjetila sam ga. – Tako je rek'o. – Moždanebi bila loša ideja sakupiti šminku kojom se koristio u petak navečer i donijeti je na analizu. Marino je prezrivo gledao u mene. U mom se uredu nalazio jedan od dva PC-a na drugom katu. Bio je povezan s glavnim kompjutorom koji se nalazio dalje niz hodnik, ali nije bio samo mrtav terminal. Čak i ako bi sustav glavnog kompjutora pao, ja bih svoj PC i dalje mogla koristiti, ako ni za što drugo, barem za pisanje. Marino mi doda dvije diskete koje smo pronašli na stolu u spavaćoj sobi Petersenovih. Ubacila sam ih u kompjutor i otipkala naredbu DIR za svaku od njih. Popis datoteka ili poglavlja onoga što je bez sumnje bila disertacija Matta Petersena pojavi se na ekranu. Tema je bila Tennessee Williams, čije najuspjelije drame otkrivaju frustrirajući svijet u kojem, ispod površine romantične otmjenosti, leže seks i nasilje, glasio je prvi odlomak Uvoda.
Marino je virio iza mog ramena odmahujući glavom. – Isuse, promuca, ovo postaje sve bolje i bolje. Nije ni čudo da je glodavac poludio kad sam mu rek'o da ove dvije diskete nosimo u postaju. Vidi ovo. Izlistala sam nekoliko stranica. Pred nama su bljeskali Williamsovi kontroverzni načini bavljenja homoseksualnošću i kanibalizmom. Spominjali su se poživinčeni Stanley Kowalski i kastrirani žigolo iz Slatke ptice mladosti. Nisam morala biti vidovita da pročitam Marinov um, koji je bio banalan poput naslovne stranice nekog tabloida. Za njega, ovo je bila najobičnija pornografija, gorivo psihopatskih umova što se hrane maštarijama o nasilju i seksualnim nastranostima. Marino ne bi razlikovao ulicu od pozornice kad bi ga netko pištoljem natjerao na početnički tečaj glume. Ljudi poput Williamsa, pa čak i Matta Petersena, koji stvaraju takve scenarije, rijetko idu okolo pretvarajući ih u život. Ravnodušno pogledam Marina. Što bi mislio da se Petersen bavi Starim zavjetom? On slegne ramenima skrećući pogled s mene natrag na ekran. Hej. Ovo nije baš gradivo s vjeronauka. – Kao ni silovanja, kamenovanja, odsijecanja glava i kurve. A u stvarnom životu, Truman Capote nije bio masovni ubojica. On se odmakne od kompjutora i krene do stolice. Ja se okrenem, suočivši se s njim preko širine mog stola. Obično je, kad bi svratio do mog ureda, više volio stajati, ostati na nogama izdižući se iznad mene. Ali sada je sjedio i gledali smo se oči u oči. Zaključim daje odlučio ostati neko vrijeme. – Kako bi bilo da vidimo jel možeš ispisati tu stvar? Imaš šta protiv? Izgleda k'o dobro štivo za prije spavanja. Podmuklo se nasmiješi. 'Ko zna? Eto, možda taj fanatik američke književnosti tu citira i Markiz-Sade-kako-li-se-već-zove? – Taj Markiz de Sade bio je Francuz. – Šta god. Susprezala sam razdraženost. Pitala sam se što bi se dogodilo kad bi bila ubijena žena nekog od mojih patologa. Bi li Marino pogledao u knjižnicu i pomislio kako mu je pala sjekira u med kad bi tamo našao knjiga i knjiga o sudskoj medicini i perverznim zločinima u povijesti? Oči mu se suziše dok je palio još jednu cigaretu i dobro povukao. Pričekao je da ispuhne tanak trak dima, a onda reče: Očito imaš visoko mišljenje o Petersenu. Na čemu se ono zasniva? Na činjenici da je umjetnik iP je u pitanju samo to daje velika faca na faksu? – Nemam nikakvo mišljenje o njemu, odgovorila sam. Ne znam ništa o njemu osim da se ne uklapa u sliku osobe koja davi ove žene. Zamislio se. E, nisam siguran u to, doktorice. Vidiš, razgovar'o sam s njim nckoPko sati. On posegne u džep svog kariranog sakoa i baci na stol, nadohvat moje ruke, dvije mikrokasete. Izvukla sam cigarete, pa sam i ja zapalila jednu. – Da ti kažem kako je išlo. Ja i Becker smo s njim u kuhinji, dobro? Ekipa je upravo otišla s tijelom kad – pogodi! Petersonova se osoba potpuno mijenja. Sjedi uspravnije, misli mu se sređuju, a rukama počinje gestikulirah k'o daje na pozornici ili nešto tako. Nevjerojatno. Oči mu svako tol'ko zasuzc, glas mu se lomi, lice mu se zajapuri, pa problijedi. Ja si mislim, to nije razgovor. To je vražja predstava. Naslonivši se u stolici, on otpusti kravatu. Mislim gdje sam to već vidio, znaš. Uglavnom u New Yorku s tipovima sličnim Johnniju Andrettiju s njegovim svilenim odijelima, uvoznim cigaretama i šarmom što mu izlazi na uši. Tako je fin da hoćeš iz kože izaći samo da mu ugodiš i počneš potiskivat' nevažnu sitnicu daje u karijeri sredio više od dvadeset ljudi. Onda imaš Svodnika Phila. Pretuk'o sije cure vješalicama za kapute, dvije nasmrt, i cvili u svom restoranu koji mu je samo maska za pos'o s djevojkama. Sav je slomljen zbog svojih mrtvih
kurvi, naslanja se na stol i kaže mi: 'Molim te, pronađi onog tko im je ovo učinio, Pete. To je životinja. Evo, probaj malo ovog Chiantija, Pete. Dobar je.' – Poanta je, doktorice, da ja kužim zakon ulice. A na Petersena se u meni bude oni alarmni žapci kao na Andrettija i Phila. Predstavlja mi. A ja sjedim tamo i pitam se: Šta ovaj harvardski pametnjaković misli? Da sam mu ja nekakva glupačica ili šta? Ubacila sam kasetu u kasetofon bez ijedne riječi. Marino mi da znak da stisnem play. Čin prvi, objavi šaljivo. Mjesto radnje, kuhinja Petersenovih. Glavni junak, Matt. Uloga, tragična. Blijed je, a crven oko očiju, dobro? Zagledan u zid. Ja? Ja u glavi vidim film. Nikad nisam bio u Bostonu i ne bi razlikovao Harvard od rupe u zemlji, ali vidim stare cigle i bršljan. Zašutio je kad je kaseta naglo počela u sredini Petersenove rečenice. Govorio je o Harvardu, odgovarajući na pitanja o vremenu kad su se on i Lori upoznali. Tijekom godina čula sam dosta i previše policijskih razgovora, ali ovaj me zbunjivao. Zašto je to bilo važno? Kakve veze ima Petersenovo udvaranje Lori još iz studentskih dana s njenim ubojstvom? U isto vrijeme, mislim da je jedan dio mene znao. Marino ga je ispipavao, namamljivao ga je. Tražio je bilo što - bilo što – što bi moglo ocrtati Petersena kao opsesivnog, izopačenog i moguće sposobnog za otvoreno ponašanje psihopata. Ustala sam zatvoriti vrata kako nam nitko ne bi smetao, dok je snimljeni glas tiho nastavljao. – ... sam je ranije vidio. Oko faksa, tu plavušu koja je nosila pune ruke knjiga i bila slijepa za sve oko sebe, kao da joj se žuri i da je mnogo toga brine. Marino: Šta je to imala da si je primijetio, Matt? – Teško je reći. Ali zaintrigirala me iz daljine. Nisam siguran zašto. Ali djelomično možda to što je obično bila sama, u žurbi, na putu nekamo. Bila je, hm, samouvjerena i činilo se da ima cilj. Zainteresirala me. Marino: To ti se često dogada? Znaš, da vidiš neku zgodnu ženu i da te zainteresira, iz daljine, to mislim? – Hm, ne bih rekao. Mislim, primjećujem ljude kao i svi drugi. Ali s njom, s Lori, bilo je drukčije. Marino: Nastavi. I onda sije napokon upozn'o. Gdje? – Bilo je to na tulumu. U proljeće, početak svibnja. Tulum je bio u stanu koji nije bio u blizini faksa, a pripadao je nekom prijatelju mog cimera, nekom tipu za kojeg se ispostavilo daje Lorin kolega iz laboratorija, zbog čega je i došla. Došla je oko devet, baš kad sam se ja spremao otići. Njezin kolega iz laboratorija, Tim, mislim da se zvao, otvorio joj je pivo i počeli su razgovarati. Nikad prije nisam bio čuo njen glas. Alt, umirujući, vrlo ugodan za slušati. Glas koji vas, kad ga čujete, tjera da potražite njegov izvor. Pričala je anegdote o nekom profesoru i ljudi oko nje su se smijali. Lori je nekako privlačila svačiju pažnju bez da se uopće trudila. Marino: Drugim riječima, ipak nisi otiš'o s tuluma. Vidio sije i odlučio se još malo zadržat'. – Da. – Kako je izgledala u to vrijeme? – Imala je dužu kosu i nosila ju je skupljenu, poput balerina. Bila je vitka, vrlo privlačna... – Dakle, sviđaju ti se vitke plavuše. Nalaziš da su te kvalitete privlačne na ženi. – Jednostavno mije bila privlačna, to je sve. Ali bilo je tu još nečeg. Radilo se o njenoj inteligenciji. Zato se isticala. Marino: Šta još? – Ne razumijem. Na što mislite? Marino: Samo se pitam šta te privuklo u njoj. Stanka. Zanima me.
– Ne mogu sasvim odgovoriti na to pitanje. Tajanstven je, taj dio. Kako možete sresti nekoga i biti tako svjestan? Kao da se nešto u vama probudi. Ne znam zašto... bože... ne znam. Još jedna stanka, ovaj put duža. Marino: Bila je tip žene koju ljudi primjećuju. – Nedvojbeno. Cijelo vrijeme. Kad bismo god zajedno izašli ili kad bi u blizini bili moji prijatelji. Zasjenila bi me. Nije mi smetalo. U stvari, sviđalo mi se to. Uživao bih sjediti po strani i gledati kako se to događa. Raščlanjivao bih to, pokušavao shvatiti što je to što vuče ljude k njoj. Karizma je nešto što ili imate ili nemate. Ne možete je stvoriti. Ne možete. Ona nije ni pokušala. Jednostavno je bila tu. Marino: Rek'o si da je, kad bi je viđao oko faksa, uvijek bila sama. Šta je s drugim mjestima? Ono što me zanima jest je imala naviku da bude prijateljski raspoložena prema neznancima. Znaš, kao kad je bila u dućanu ili na pumpnoj stanici, je razgovarala s ljudima koje nije poznavala? Ili kad bi netko proš'o kraj kuće, na primjer, dostavljač, je F bila tip žene koja bi ga pozvala da uđe, ponašala se prijateljski. – Ne. Rijetko je razgovarala s nepoznatim ljudima, a znam da ih nije pozivala u kuću. Nikada. Pogotovo kad nije bilo mene. Prije je živjela u Bostonu, dobro je znala opasnosti gradskog života. A radila je u sali za hitnu pomoć, bila je upoznata s nasiljem i ružnim stvarima koje se ljudima događaju. Ne bi pozvala stranca u kuću, niti je bila, ono što bih ja nazvao, posebno sklona tim stvarima. U biti, kad su se počela događati umorstva uokolo, prestrašila se. Nakon što bih bio kod kuće preko vikenda, bilo joj je mrsko kad bih odlazio... mrzila je to više nego ikada. Jer nije voljela biti noću sama. To ju je smetalo više nego prije. Marino: Izgleda da bi vodila računa o tome jel su svi prozori zabravljeni, ako je bila uznemirena ubojstvima. – Rekao sam vam. Vjerojatno je mislila daje zabravljen. – Ali ti si ga zabunom ostavio otvorenog, prozor kupaonice, prošli tjedan kad si mijenj'o mrežu. – Nisam siguran. Ali to je jedino što mi pada na pamet... Beckerov glas: Je li spominjala koga tko se motao oko kuće ili kakav susret negdje, s nekim tko ju je uznemirio? Bilo što? Možda nepoznati automobil koji je primijetila u susjedstvu ili osjećaj daje netko prati ili promatra? Možda je srela nekog tipa koji joj se nabacivao. – Ništa slično. Becker: Bi li ti rekla da se takvo što dogodilo? – Sigurno. Sve mi je govorila. Prije tjedan ili dva rekla mi je da misli daje čula nešto u stražnjem dvorištu. Pozvala je policiju. Došla su patrolna kola. Bila je to samo mačka koja je kopala po kantama za smeće. Bit je u tome da mije govorila sve. Marino: Šta je još radila osim odlazaka na posao? – Imala je nekoliko prijateljica, liječnica u bolnici. Ponekad bi s njima otišla na večeru ili u kupovinu, možda u kino. To je otprilike to. Bila je jako zauzeta. Većinom bi odradila smjenu i došla kući. Učila je, ponekad vježbala violinu. Preko tjedna uglavnom je radila, dolazila kući i spavala. Vikende je ostavljala otvorenima za mene. To je bilo vrijeme za nas. Vikendima smo bili zajedno. Marino: Zadnji put sije vidio prošlog vikenda? – U nedjelju popodne, oko tri. Baš prije nego što sam se odvezao nazad u Charlottesville. Tog dana nismo izlazili. Padala je kiša, kao iz kabla. Ostali smo u kući, pili kavu, razgovarali... Marino: Koliko ste se često čuli preko tjedna? – Nekoliko puta. Kad god smo mogli. Marino: Zadnji put je bilo sinoć, četvrtak navečer?
– Nazvao sam je da joj kažem da ću doći poslije probe, da bih mogao stići nešto kasnije nego obično, zbog generalne probe. Ovaj je vikend trebala biti slobodna. Razmišljali smo da se, ako bude lijepo vrijeme, odvezemo na more. Tišina. Petersen se borio sam sa sobom. Čula sam kako je duboko uzdahnuo pokušavajući se smiriti. Marino: Kad si jučer razgovar'o s njom, jel ti imala nešto za reć, kakav problem, jel spominjala nekog 'kojoj je došao u kuću? Nekoga 'koju je gnjavio na poslu, možda neke čudne pozive, bilo šta? Tišina. – Ništa. Ništa slično. Bila je dobro raspoložena, smijala se... veselila se, uf, veselila se vikendu. Marino: Pričaj nam još malo o njoj. Matt. Svaku sitnicu za koju misliš da bi mogla bit' od pomoći. Njeno porijeklo, karakter, šta joj je bilo važno. Automatski: Iz Philadelphije je, otac joj radi u osiguravajućem društvu, ima dva brata, oba mlada od nje. Medicina joj je bila najvažnija u životu. To je bio njen poziv. Marino: Kakav je doktor trebala postat'? – Palstični kirurg. Becker: Zanimljivo. Zašto se odlučila na to? – Kad je imala deset, jedanaest godina, majka joj je dobila rak dojke, podvrgla se dvjema radikalnim mastektomijama. Preživjela je, ali je izgubila samopoštovanje. Mislim da se osjećala deformiranom, bezvrijednom, nepristupačnom. Lori je ponekad pričala o tome. Mislim daje željela pomagati ljudima. Ljudima koji su prošli kroz takve stvari. Marino: I svirala je violinu. – Da. Marino: Je F ikad davala koncerte, svirala u simfonijskom orkestru, ili nešto tako, javno? – Mogla je, mislim. Ali nije imala vremena. Marino: Šta još? Na primjer, ti si dobar u glumi, upravo sad u nekoj drami. Jel i nju zanimalo? – Jako. To je jedna od stvari koje su me fascinirale kod nje kad smo se upoznali. Otišli smo s tuluma, onog na kojem smo se upoznali, i satima šetali. Kad sam joj počeo pričati o nekim kolegijima koje slušam, shvatio sam da zna mnogo o kazalištu, pa smo počeli razgovarati o dramama i tako tome. Tada sam se bavio Ibsenom. Zapleli smo se u to, u stvarnost i privid, u to što je iskreno, a što ružno u društvu i ljudima. Jedna od njegovih najjačih tema je osjećaj otuđenja od kuće. Hm, odvojenosti. O tome smo pričali. Iznenadila me. Nikada to neću zaboraviti. Nasmijala se i rekla: 'Vi umjetnici mislite da samo vi možete razgovarati o tim stvarima. Mnogi od nas imaju iste takve osjećaje, istu prazninu, istu usamljenost. Ali nemamo načina da ih uobličimo u riječi. Zato idemo dalje, borimo se. Osjećaji su osjećaji. Mislim da su ljudski osjećaji više--manje isti svuda u svijetu.' Zapodjenuli smo raspravu, prijateljsku debatu. Nisam se slagao. Neki ljudi osjećaju dublje od drugih, a neki osjećaju ono što mi ostali ne osjećamo. To uzrokuje izdvojenost, osjećaj posebnosti, različitosti... Marino: To je nešto s čim sebe dovodiš u vezu? – To je nešto što razumijem. Možda ne osjećam sve što drugi ljudi osjećaju, ali razumijem te osjećaje. Ništa me ne iznenađuje. Kad studirate književnost, dramu, dolazite u dodir sa širokim spektrom ljudskih emocija, potreba i poticaja, i dobrih i loših. U prirodi mije da ulazim u drugačije karaktere, da osjećam što oni osjećaju, da se ponašam kao oni, ali to ne znači da su te manifestacije iskreno moje. Ako se i po čemu razlikujem od ostalih, mislim daje to zbog te potrebe da osjetim te stvari, potrebe da raščlanim i shvatim taj široki spektar ljudskih osjećaja koji sam upravo spomenuo.
Marino: Možeš razumjet' osjećaje osobe koja je ovo učinila tvojoj ženi? Tišina. Gotovo nečujno: Zaboga, ne. Marino: Siguran si u to? – Ne. Mislim, da, siguran sam! Ne želim razumjeti takvo što! Marino: Znam da ti je teško razmišljat' o tome, Matt. Ali mog'o bi nam puno pomoć' kad bi ti nešto palo na pamet. Na primjer, kad bi ti stvar'o ulogu ovakvog ubojice, kakav bi bio... – Ne znam! Prokleti kurvin sin! Glas mu se gubio, pucajući od bijesa. Ne znam zašto mene pitate! Vi ste jebeni murjaci! Vi biste trebali biti ti koji će prokužiti! Iznenada je zašutio, kao kad se igla podigne s gramofonske ploče. Traka se dugo vrtjela a da se ništa nije čulo osim Marina kako pročišćava grlo i zvuka odmicanja stolice od stola. Onda Marino upita Beckera: Da nemaš slučajno još koju kasetu u autu? Odgovor je promrmljao Petersen, i mislim da je plakao: Ja ih imam nekoliko u spavaćoj sobi. – E, pa, mirno otegne Marinov glas, to je jako lijepo od tebe, Matt. Dvadeset minuta kasnije Matt Petersen prešao je na to kako je našao tijelo svoje žene. Bilo mije grozno slušati ga, bez da ga vidim. Ništa nije odvlačilo pažnju. Bila sam nošena strujom slika i sjećanja. Njegove su me riječi vodile u mračne predjele kamo nisam htjela poći. Traka se nastavljala. – ... Uh, siguran sam. Nisam je najprije nazvao. Nikad to nisam radio, samo sam krenuo. Nisam se zadržavao ni ništa. Kao što sam rekao, uh, otišao sam iz Charlottesvilla čim je proba završila i čim su kulise i kostimi sklonjeni. Pretpostavljam da je bilo blizu dvanaest i trideset. Žurio sam se stići kući. Nisam vidio Lori čitav tjedan. Bilo je oko dva kad sam parkirao pred kućom, i prvo što sam primijetio bilo je da su svjetla ugašena i daje već legla spavati. Raspored joj je bio jako zahtjevan. Bila je na dužnosti dvanaest sati, a slobodna dvadeset i četiri, smjene koje nisu u skladu s ljudskim bioritmom, a i stalno su se mijenjale. U petak je radila do ponoći, trebala je biti slobodna u subotu, uh, danas. A sutra je trebala biti na dužnosti od ponoći do podneva u ponedjeljak. Slobodna u utorak, a u srijedu ponovno od podneva do ponoći. Tako je išlo. Otključao sam ulazna vrata i upalio svjetlo u dnevnoj sobi. Sve je izgledalo normalno. Gledajući unazad, mogu to reći, iako nije bilo razloga da tražim nešto što ne bi bilo uobičajeno. Sjećam se da je svjetlo u hodniku bilo ugašeno. To sam primijetio jer mi gaje obično ostavljala upaljenim. Navika mi je da pođem ravno u spavaću sobu. Kad ne bi bila previše iscrpljena, a gotovo nikad nije bila, sjedili bismo u krevetu, pili vino i razgovarali. Uh, ostajali bismo budni i onda spavali dokasno. Bio sam zbunjen. Hm. Nešto me zbunjivalo. Spavaća soba. Isprva nisam mnogo vidio radi svjetla... svjetla su, naravno, bila ugašena. Ali nešto od početka nije bilo u redu. Kao da sam to osjetio prije no što sam vidio. Kao što životinja osjeti. I činilo mi se da osjećam neki miris, ali nisam bio siguran i to me samo još više zbunjivalo. Marino: Kakav miris? Tišina. – Pokušavam se sjetiti. Bio sam ga jedva svjestan. Ali dovoljno da me zbuni. Bio je to neugodan miris. Slatkast, ali smrdljiv. Čudan. Marino: Misliš, vrsta tjelesnog mirisa? – Slično, ali ne baš. Bio je slatkast. Neugodan. Prilično oštar i znojav. Becker: Nešto što si ranije pomirisao? Stanka. Ne, nije ličio ni na što što sam već osjetio, ne. Bio je slab, ali možda sam ga bio jače svjestan zato što nisam ništa vidio ni čuo u trenutku kad sam ušao u sobu. Unutra je bilo
tako tiho. Prvo što sam primijetio bio je taj čudan vonj. I palo mi je na pamet, čudno, palo mi je na pamet – možda je Lori nešto jela u krevetu. Ne znam. Mirisalo je, uh, mirisalo je na kolače, možda sirupasto. Palačinke. Pomislio sam da joj je možda pozlilo, da je pojela nešto pokvareno i da joj je pozlilo. Uh, imala je periode kad je puno jela. Uh, kad je bila nervozna ili pod stresom znala je jesti masno. Dobila je dosta kila od kad sam počeo odlaziti u Charlottesville... Glas mu je sada jako drhtao. – Mhm, miris je bio bolestan, nezdrav, kao daje možda bila bolesna i provela cijeli dan u krevetu. To bi objasnilo zašto su sva svjetla bila ugašena, zašto me nije čekala budna. Tišina. Marino: Šta se onda dogodilo, Matt? – Onda su mi se oči počele privikavati i nisam shvaćao što vidim. Nejasno sam vidio krevet. Nisu mi bili jasni pokrivači, način na koji su visjeli. I ona. Ležala je na njima u tom čudnom položaju bez ičega na sebi. Bože. Srce mi je htjelo iskočiti iz grudi prije nego što sam uopće postao svjestan svega. A kad sam upalio svjetlo i ugledao je... vrištao sam ali nisam čuo vlastiti glas. Kao da sam vrištao u glavi. Kao da mi je mozak izlazio iz lubanje. Ugledao sam mrlju na plahti, crvenilo, krv koja joj je tekla iz usta i nosa. A lice. Nisam vjerovao da je to ona. Nije to bila ona. Nije čak ni ličila na nju. Bio je to netko drugi. Podvala, užasna šala. To nije bila ona. Marino: Šta si onda učinio, Matt? 4 Si je dotaknuo ili poremetio bilo šta u sobi? Dugačka stanka i zvuk Petersenova brzog, plitkog disanja. Ne. Mislim, da. Dodirnuo sam je. Samo sam je dodirnuo. Za rame, za ruku. Ne sjećam se. Bila je topla. Ali kad sam joj htio opipati bilo, nisam mogao pronaći zapešće. Zato što je ležala na njima, bila su joj iza leda, svezana. Onda sam joj dotakao vrat i vidio da joj je žica urezana u kožu. Mislim da sam joj pokušao osjetiti srce ili ga oslušnuti, ali ne mogu se sjetiti. Znao sam. Znao sam daje mrtva. Tako je izgledala. Morala je biti mrtva. Otrčao sam u kuhinju. Ne sjećam se što sam rekao, ne sjećam se da sam uopće okrenuo broj. Ali znam da sam nazvao policiju, a onda sam hodao. Samo sam hodao. Ulazio sam i izlazio iz spavaće sobe. Naslonio sam se na zid, plakao i pričao joj. Pričao sam joj. Pričao sam joj sve dok nije stigla policija. Govorio sam joj neka ne dozvoli da ovo bude stvarno. Stalno sam joj se približavao i odmicao se od nje i preklinjao je da ne dozvoli da ovo bude stvarno. Osluškivao sam hoće li netko doći. Činilo mi se da im treba cijela vječnost... Marino: Električne žice, način na koji je bila svezana. 'Si pomaknuo što, dodirnuo žice ili napravio nešto drugo? Možeš se sjetiti? – Ne. Mislim, ne sjećam se jesam li što napravio. Uh, ali mislim da nisam. Nešto me spriječilo. Htio sam je pokriti. Ali nešto me spriječilo. Nešto mi je govorilo da ne diram ništa. Marino: Imaš nož? Tišina. Marino: Nož, Matt. Pronašli smo nož, vojnički nož s brusom u koricama i kompasom u dršci. Zbunjeno: Hm. Uh-huh. Kupio sam ga prije nekoliko godina. Jedan od onih noževa što možete naručiti poštom za nekih šest dolara. Uh, obično sam ga uzimao sa sobom kad bih išao na izlete. Ima udicu i šibice u dršci. Marino: Gdje si ga posljednji put vidio? – Na radnom stolu. Bio je na stolu. Mislim da je Lori njime otvarala pisma. Ne znam. Samo je bio tamo mjesecima. Možda se osjećala sigurnijom kad je bio vani. Budući daje bila sama noću i sve to. Rekao sam joj da možemo nabaviti psa. Ali ona je alergična na dlaku. Marino: Ako dobro razumijem, kažeš daje nož bio na stolu kad si ga zadnji put vidio. To bi bilo? Prošlu subotu, nedjelju, kad si bio kod kuće, onaj vikend kad si zamijenio mrežu na prozoru kupaone?
Bez odgovora. Marino: Je znaš za ijedan razlog zbog kojeg bi tvoja žena možda morala premjestit' nož, kao na primjer, gurnut' ga u ladicu iT tako nešto? Je 1' to ikad prije napravila? – Ne vjerujem. Mjesecima je bio na stolu, kraj lampe. Marino: Možeš li nam objasniti zašto smo taj nož našli u najdonjoj ladici komode, ispod nekih džempera i kraj kutije kondoma? Radi se o tvojoj ladici, je l'? Tišina. – Ne. Ne mogu to objasniti. Tamo ste ga našli? Marino: Da. – Kondomi. Tamo su već dugo. Šupalj smijeh, gotovo soptaj. Još od prije nego što je Lori počela uzimati pilule. Marino: Siguran si u to? Za kondome? – Naravno da sam siguran. Počela je uzimati pilule otprilike tri mjeseca nakon što smo se vjenčali. Vjenčali smo se malo prije no što smo se doselili ovamo. Prije manje od dvije godine. Marino: Sada ti, Matt, moram postavit' nekoi'ko pitanja osobne prirode i hoću da znaš da te ne želim bockati niti dovest' te u nezgodan položaj. Al' imam svoje razloge. To su stvari koje moramo znati, i za tvoje dobro. Može? Tišina. Čula sam kako Marino pali cigaretu. Dobro onda. Kondomi. Jesi li im'o kakvu vezu izvan braka, hoću reći, s nekim drugim? – Apsolutno ne. Marino: Preko tjedna si živio izvan grada. Evo ja, ja bi bio u iskušenju... – E, ja nisam vi. Lori mi je bila sve. Nisam imao ništa ni sa kim drugim. Marino: Možda ne'ko 'ko glumi s tobom? – Ne. Marino: Vidiš, stvar je u tome da radimo takve stvari. Mislim, to je ljudska narav, dobro? Tako zgodan tip k'o ti – hej, žene se vjerojatno bacaju na tebe. 4Ko bi te mog'o krivit'? Al' ako si se viđao s nekim mi to moramo znati. Možda postoji neka veza. Gotovo nečujno: Ne. Rekao sam vam ne. Nema nikakve veze osim ako me ne optužujete za nešto. Becker: Nitko te ni za što ne optužuje, Matt. Zvuk nečega što klizi preko stola. Možda pepeljara. A Marino je pitao: Kad si zadnji put spavao sa svojom ženom? Tišina. Petersenov glas je drhtao. Isuse Kriste. Marino: Znam daje to tvoja stvar, osobna. Ali moraš nam reći. Imamo svoje razloge. – U nedjelju ujutro. Prošle nedjelje. Marino: Znaš da će se provodit' testovi, Matt. Stručnjaci će ispitivah sve kako bi dobili krvne grupe i napravili druge usporedbe. Trebamo tvoje uzorke i otiske prstiju. Tako da možemo odvojit' šta je tvoje, šta je njeno, a šta je možda od... Traka je naglo završila. Trepnula sam i izoštrila pogled poslije, kako mi je izgledalo, nekoliko sati. Marino posegne za kasetofonom, isključi ga i uzme natrag svoje trake. Zaključi: Nakon toga odveli smo ga dolje u Opću bolnicu i dobili njegove uzorke. Betty mu upravo ispituje krv da vidi kako se slaže. Kimnem glavom i bacim pogled na zidni sat. Bilo je podne. Osjećala sam mučninu. – Dobro, ha? Marino priguši zijevanje. Vidiš, jel da? Kažem ti, tip je pomaknut. Mislim, nešto ne štima sa svakim 'ko, nakon šta je pronašao vlastitu ženu onako, može sjediti i razgovarati k'o on. Većina njih, oni ne pričaju puno. On bi bio brblj'o do Božića da sam ga
pustio. Puno lijepih riječi i poezije, ako mene pitaš. Vješt je. Ako hoćeš moje mišljenje, evo ga. Tako je vješt da me jeza hvata od toga. Skinula sam naočale i stisnula sljepoočnice. Mozak mi je kuhao, a vratni su mi mišići gorjeli. Svilena bluza ispod laboratorijskog ogrtača bila mije vlažna. Strujni su mi krugovi bili tako preopterećeni da je jedino što sam htjela učiniti bilo položiti glavu na ruke i zaspati. – Njegov svijet su riječi, Marino, začula sam se govoriti. Slikar bi ti naslikao sliku. Matt ju je naslikao riječima. Tako on postoji, tako se izražava, riječima i opet riječima. Za ljude poput njega pomisliti misao znači izgovoriti je. Ponovno sam stavila naočale i zagledala se u Marina. Bio je smeten, a njegovo se mesnato, oronulo lice zacrveni. – Evo, uzmi ono s nožem, doktorice. Na njemu su njegovi otisci iako tvrdi da ga je mjesecima koristila njegova žena. Na dršci je ono svjetlucavo sranje, baš kao šta gaje on im'o na rukama. A nož je bio u njegovoj ladici, kao možda gaje ne'ko sakrio. Sad, to ti daje misliti, ne? – Mislim da je moguće daje nož bio na Lorinu stolu kao i prije, da gaje rijetko koristila, a kad i je, nije imala zašto dodirivati oštricu ako je njime samo otvarala pisma, s vremena na vrijeme. Vidjela sam to u svojoj glavi tako živo da sam gotovo vjerovala kako su slike u stvari sjećanja na neki dogadaj koji se zaista dogodio. Mislim daje moguće daje i ubojica vidio nož. Možda gaje izvukao iz korica da ga razgleda. Možda gaje upotrijebio... – Zašto? – Zašto ne? upitam ja. Slijeganje ramenima. – Možda da zezne sve nas, predložim. Perverzija, ako ništa drugo. Zaboga, pa mi nemamo pojma što se dogodilo. Možda ju je upitao za nož, mučio je njenim vlastitim oružjem – ili oružjem njenog muža. A ako je razgovarala s njim, kao što pretpostavljam da jest, mogao je saznati da nož pripada njenom mužu. Pomislio je, •Upotrijebit ću ga. Stavit ću ga u ladicu gdje će ga murja sigurno pronaći.' Ili možda uopće nije mnogo mislio o tome. Možda mu je razlog bio praktične prirode. Drugim riječima, možda je ovaj nož bio veći od onog koji je on donio sa sobom, zapeo mu je za oko, svidio mu se, upotrijebio ga je, nije ga htio uzeti sa sobom, pa ga je turnuo u ladicu nadajući se da nećemo saznati da ga je koristio – možda je sve tako jednostavno. – IP je možda sve to učinio Matt, reče Marino ravnodušno. – Matt? Razmisli o tome? Bi li čovjek mogao silovati i svezati svoju ženu? Bi li joj mogao polomiti rebra i slomiti joj prste? Bi li je polako davio do smrti? To je netko koga voli ili koga je nekad volio. Netko s kim spava, s kim jede, s kim razgovara, s kim živi. Osoba, naredniče. Ne neki stranac ili depersonalizirani objekt požude i nasilja. Kako ćeš povezati čovjeka koji je ubio svoju ženu s prva tri sina? Očito je već razmišljao o tome. Sva su se davljenja dogodila iza ponoći, u rana subotnja jutra. Baš u doba kad se Matt vraća kući iz Charlottesvillea. Možda je žena počela sumnjati u njega iz nekog razloga, pa je odlučio daje mora koknuti. Možda ju je ubio kao i ostale da nas navede na pomisao kako ju je ubio serijski ubojica. IP je možda cijelo vrijeme i htio ubit' ženu, pa je prvo sredio ostale tri kako bi izgledalo da ju je koknuo taj isti anonimni ubojica. – Izvrsna priča za Agathu Christie. Odgurivala sam stolicu i ustajala. Ali, kao što znaš, u stvarnom životu umorstvo je obično deprimirajuće jednostavno. Ja mislim da su ova ubojstva jednostavna. Točno su onakva kakva izgledaju, nasumična ubojstva koja je počinio netko tko prati svoje žrtve dovoljno dugo da zna kad treba napasti. I Marino je ustao. Da, al eto, u stvarnom životu, doktorice Scarpetta, tijela nisu posuta čudnim iskricama koje odgovaraju istim čudnim iskricama pronađenim na rukama muža koji pronalazi tijelo i ostavlja svoje otiske po čitavom jebenom mjestu. A žrtve nisu udane za ljepuškastc glumce koji pišu disertacije o seksu, nasilju, kanibalima i pederima.
Mirno ga upitam: Taj miris koji je Petersen spominjao. Jesi li osjetio bilo što slično kad si došao na mjesto zločina? – A-a. Nisam osjetio baš ništa. Možda je namiris'o spermu, ako govori istinu. – Rekla bih da zna kako to miriše. – Ali nije očekivao da namiriše tako nešto. Nije bilo razloga da mu to prvo padne na pamet. A ja, kad sam uš'o u spavaću sobu, nisam nanjušio ništa slično onome šta je opisivao. – Sjećaš li se da si namirisao išta neobično na mjestima ostalih davljenja? – Ne, curo. Šta samo potvrđuje moju sumnju daje Matt iF umislio taj miris iF gaje izmislio da nas navede na krivi trag. Onda mi je sinulo. U ostala tri slučaja žene su pronađene tek sljedećeg dana, kad su bile mrtve već dvanaest sati. Marino zastane na pragu, s izrazom nevjerice na licu. Hoćeš reći da je Matt doš'o kući odmah nakon što je ubojica otiš'o, a da ubojica ima neki čudan tjelesni miris? – Hoću reći da je to moguće. Lice mu se ukočilo od bijesa i dok je odlazio hodnikom, čula sam kako mrmlja: Proklete žene...
POGLAVLJE 5 TRGOVAČKI CENTAR U ŠESTOJ ULICI IZGLEDA KAO MARINA SAMO bez vode, jedna od onih otvorenih, sunčanih kolonada od stakla i čelika, na sjevernom rubu bankarskog okruga, u samom centru grada. Rijetko sam izlazila za ručak, a ovog popodneva zasigurno nisam imala vremena za luksuz. Imala sam sastanak za manje od sata, a dolazile su nam i dvije iznenadne smrti i jedno samoubojstvo, ali trebalo mi je da se opustim. Marino me smetao. Njegov stav prema meni podsjetio me na fakultet. Na Hopkinsu sam bila jedna od četiri žene na godini. U početku sam bila previše naivna da shvatim što se događa. Iznenadno škripanje stolica i glasno listanje papira kad god bi me profesor prozvao nisu bili slučajni. Nije bilo slučajno da stari testovi, koji su kružili uokolo, meni nikada nisu bili dostupni. Izlike kao – Ne bi mogla čitati moj rukopis ili Baš sam ih posudio nekom drugom – bile su previše raširene kad bih išla od studenta do studenta u ono malo slučajeva kad bih propustila predavanje i morala prepisati nečije bilješke. Bila sam mali kukac suočen sa zastrašujućom muškom mrežom u koju sam se mogla zaplesti, ali nikada uključiti. Izdvojenost je najokrutnija od svih kazni, a meni nikada nije palo na pamet da sam nešto manje od ljudskog bića samo zato što nisam muškarac. Jedna od mojih kolegica na kraju je odustala, a druga je doživjela potpuni slom živaca. Opstanak je bio moja jedina nada, uspjeh jedina osveta. Mislila sam da su ti dani iza mene, ali Marino me podsjetio na sve. Sada sam bila ranjivija jer su me ova ubojstva pogađala drugačije nego ostala. Nisam željela biti sama u tome, ali činilo se daje Marino odlučio, ne samo što se tiče Matta Petersena, nego i što se tiče mene. Podnevna me šetnja umirivala, a sunce je bilo sjajno i treptavo dok se odbijalo od prednjih stakala automobila koji su prolazili. Dvokrilna staklena vrata što su vodila u Centar bila su otvorena kako bi unutra ulazio proljetni povjetarac, a prostor za jelo bio je krcat kao što sam i očekivala da će biti. Dok sam čekala svoj red kod švedskog stola sa salatama, gledala sam ljude kako prolaze, mlade parove što su se smijali, razgovarali i sjedili za malim stolovima. Primjećivala sam žene koje su izgledale same, zauzete poslovne žene u skupoj odjeći koje su pijuckale dijetalnu Coca Colu ili grickale lagane sendviče.
Možda je upravo na ovakvom jednom mjestu prvi put ugledao svoje žrtve, na nekom velikom javnom mjestu gdje je jedino što su te četiri žene imale zajedničko bilo to što su uzele s jednog od švedskih stolova. No velik i naizgled nerješiv problem bilo je to što ubijene žene nisu ni živjele ni radile u istim dijelovima grada. Nije bilo vjerojatno da su kupovale, večerale, odlazile u banku ili radile bilo što drugo na istim mjestima. Richmond ima velike površine s uspješnim trgovačkim centrima i poslovnim okruzima u sva četiri glavna gradska područja. Ljude koji žive u sjevernom dijelu opskrbljuju trgovci iz sjevernog dijela, ljudi južno od rijeke stalno posjećuju trgovine južnog dijela, a isto vrijedi i za istočni dio grada. Ja sam se, na primjer, ograničavala na trgovine i restorane zapadnog dijela, osim kad sam bila na poslu. Žena za šankom kod koje sam naručila grčku salatu zastala je na trenutak, a oči su joj se zadržale na mom licu kao da sam joj odnekud poznata. Uznemireno sam se zapitala je li vidjela moju sliku u subotnjim novinama. Mogla me vidjeti i na televizijskim snimkama i isječcima sa suđenja koje su lokalne televizijske postaje neprestano izvlačile iz svojih arhiva kad god je ubojstvo bilo vijest dana u središnjoj Virginiji. Ja sam oduvijek željela ostati nezapaženom, utopiti se u masu. No bila sam u nepovoljnom položaju iz više razloga. U zemlji je bilo malo žena na položajima glavnog sudskog patologa i to je poticalo novinare da budu prekomjerno revni kad je trebalo okrenuti kameru prema meni ili iskopavati kakvu moju izjavu. Bilo me je lako prepoznati jer sam bila upadljiva, plava i markantna i bogzna kako me sve nisu opisivali u tisku. Preci su mi iz sjeverne Italije gdje dio plavokosih i plavookih starosjedilaca ima u sebi krvi stanovnika Savoya, Švicarske i Austrije. Scarpette su tradicionalna etnocentrična skupina, Talijani koji su u ovoj zemlji ženili Talijane kako bi sačuvali čistu lozu. Najveći promašaj moje majke, kako mi je nebrojeno puta rekla, bio je taj što nije rodila sina, a dvije su joj se kćeri pokazale genetičkim krajevima ogranaka. Dorothy je lozu okaljala s Lucy, koja je napola romanskog podrijetla, a bilo je malo vjerojatno da ću ja, u svojoj dobi i sa svojim bračnim stanjem, okaljati bilo što. Moja je majka sklona naricanju kad oplakuje činjenicu da se izdanak njene najuže obitelji bliži kraju. Sva ta dobra krv, jecala bi, pogotovo za vrijeme praznika, kad bi trebala biti okružena čoporom preslatke unučadi koja je obožavaju. Kakva šteta. Sva ta dobra krv! Naši preci! Arhitekti, slikari! Kay, Kay, dozvoliti da sve to propadne kao fino grožđe ostavljeno da istrune u vinogradu. Prema mojoj majci, korijeni nam sežu sve do Verone, pokrajine Romea i Julije, Dantea, Pisana, Tiziana, Bel linija i Paola Cagliarija. Ustrajala je u tome da smo u nekom srodstvu s tim velikim ljudima, iako sam je podsjećala da su Bellini, Pisano i Tizian bez daljnjega utjecali na Veronsku školu, ali su u biti potjecali iz Venecije, i da je pjesnik Dante bio Firentinac, izgnan nakon pobjede Crnih gvelfa i poslan da luta od grada do grada, te da je Verona bila samo usputna postaja na njegovom putu u Ravennu. Naši izravni preci bili su zapravo željezničari ili zemljoradnici, skromni ljudi koji su imigrirali u ovu zemlju prije dvije generacije. S bijelom vrećicom u ruci, ponovno sam žudno prigrlila toplo poslijepodne. Pločnici su bili krcati ljudima koji su odlazili na ručak i vraćali se, a dok sam na uglu čekala zeleno svjetlo, nagonski sam se okrenula prema dvjema prilikama koje su izlazile iz kineskog restorana na drugoj strani ulice. Za oko mi je zapela poznata plava kosa. Bili Boltz, pravni zastupnik Commonvvealtha za Richmond, upravo je stavljao naočale za sunce i činilo se da je usred žestoke rasprave s Normanom Tannerom, direktorom javne sigurnosti. Na trenutak, Boltz je gledao ravno u mene, ali nije odgovorio na moje mahanje. Možda me zaista nije vidio. Nisam mu ponovno mahnula. Zatim su dvojica muškaraca nestala, izgubila se u gužvi nepoznatih lica i izmiješanih nogu. Kad se zeleno svjetlo napokon upalilo, nakon beskrajno dugog vremena, prešla sam ulicu i, kako sam se približavala trgovini kompjutorske opreme, sjetila sam se Lucy. Ušavši, pronašla
sam nešto što će joj se zacijelo svidjeti, ne neku videoigru, već kompletni program za poduku iz povijesti s umjetnošću, glazbom i kvizovima. Jučer smo u parku bile iznajmile pedalinu i vozale se po malom jezeru. Sudarila nas je s vodoskokom kako bi mi priuštila mlačan tuš, a ja sam se uhvatila kako joj djetinjasto uzvraćam. Hranile smo guske kruhom i lizale kornete šećerne vune od grožđa sve dok nam jezici nisu poplavjeli. U četvrtak ujutro leti natrag kući, u Miami i neću je vidjeti sve do Božića, ako je uopće još vidim ove godine. Bilo je petnaest do jedan kad sam ušla u predvorje Ureda glavnog sudskog patologa, ili u UGSP, kako su ga zvali. Benton Wesley uranio je petnaest minuta i sjedio je na kauču čitajući Wall Street Journal. – Nadam se da u toj vrećici imaš nešto za popiti, reče on šaljivo, presavijajući novine i posežući za aktovkom. – Vinski ocat. Svidjet će ti se. – Kvragu. Špirit – svejedno mi je. Ponekad sam tako očajan da zamišljam daje aparat za hlađenje vode pred mojim vratima pun džina. – To mi zvuči kao da uzalud tratiš maštu. – Neee. To je samo jedina maštarija o kojoj pričam u prisutnosti dame. Wesley je izrađivao profile zločinaca za FBI i radio je u richmondskom terenskom uredu, gdje je, u stvari, provodio jako malo vremena. Kad nije bio na terenu, obično je bio u Nacionalnoj akademiji u Quanticu gdje je predavao istragu smrtnih slučajeva i činio što je mogao da strpljivo provede PRANK kroz njegov trnovit pubertet. PRANK je skraćeno od Program za razumijevanje nasilnog kriminala. Jedna od najrevolucionarnijih novotarija PRANK-a bili su lokalni timovi u kojima su radili jedan psiholog FBI-a i jedan iskusni inspektor iz odjela za umorstva. Richmondska se policija obratila PRANK-u nakon drugog slučaja davljenja. Marino je, uz to što je radio na slučaju kao gradski inspektor, bio i Wesleyev kolega iz lokalnog tima. – Uranio sam, ispriča se Wesley, sljedeći me u hodnik. Dolazim ravno od zubara. Neće me smetati ako budeš jela dok razgovaramo. – Ali, mene će smetati, rekla sam. Njegov zbunjen pogled zamijenio je glupavi osmijeh kad mu je napokon sinulo. Zaboravio sam. Ti nisi doktor Cagney. Znaš, on je držao krekere od sira na stolu u mrtvačnici. Usred obdukcije napravio bi stanku da nešto prigrize. Nevjerojatno. Skrenuli smo u jednu prostoriju, tako malu da ju se moglo nazvati nišom, u kojoj su se nalazili aparat s Coca Colom, hladnjak i aparat za kavu. Ima sreće da nije dobio hepatitis ili SIDU, rekla sam. – SIDU, Wesley se nasmije. To bi bila poetska pravda. Kao i mnogi drugi stari momci koje znam, i doktor Cagney imao je reputaciju da mrzi homoseksualce. Samo neki prokleti peder, bilo je poznato daje govorio kad bi na ispitivanje bila poslana osoba određenog opredjeljenja. – SIDU... Wesley se i dalje naslađivao tom mišlju dok sam ja stavljala salatu u hladnjak. Baš bih volio čuti kako bi se izvukao iz ovoga. Postupno sam zavoljela Wesleya. Prvi put kad sam ga srela, prišla sam mu s rezervom. Na prvi pogled, doimao se kao tipični pristalica stereotipa. Bio je FBI-evac od glave do pete, čovjek oštrih crta lica i prerano posijedjele kose što je odavala dojam blage naravi koje nije bilo. Bio je mršav i žilav i izgledao je poput odvjetnika u sudnici u svom besprijekorno skrojenom sivožutom odijelu s plavom svilenom kravatom s kašmirskim šarama. Nisam se mogla sjetiti jesam li ga ikada vidjela u košulji koja nije bila bijela i blago uštirkana. Magistrirao je psihologiju i radio kao direktor srednje škole u Dallasu, a onda je stupio u FBI, gdje je najprije radio kao terenski agent, zatim kao tajni agent u hvatanju članova mafije, sve dok, na neki način, nije završio tamo gdje je i počeo. Ljudi koji izrađuju profile zločinaca su akademici, mislioci, analitičari. Ponekad mislim da su čarobnjaci.
Iznoseći kave, skrenuli smo nalijevo i ušli u dvoranu za sastanke. Za dugačkim stolom sjedio je Marino prelistavajući neki debeli dosje. Bila sam blago iznenađena. Ne znam zašto, ali očekivala sam da će zakasniti. Prije no što sam uopće stigla izvući stolicu, ispalio je lakonsko priopćenje: Baš sam maloprije navratio u serologiju. Mislio sam da bi te moglo zanimati daje Matt Petersen A pozitivan i nelučitelj. Wesley ga prodorno pogleda. To je taj suprug o kojem si mi pričao? – Aha. Nelučitelj. Isto k'o i tip koji koka ove žene. – Dvadeset posto stanovništva su nelučitelji, izjavila sam odlučno. – Aha, reče Marino. Dva od deset. – Ili približno četrdeset i četiri tisuće ljudi u gradu veličine Richmonda. Dvadeset i dvije ako su polovica tog broja muškarci, dodam. Paleći cigaretu, Marino zaškilji prema meni preko plamena upaljača. Znaš šta, doktorice? Cigareta se njihala svakim slogom. Počinješ zvučat' k'o da si mu advokat. Pola sata kasnije sjedila sam na čelu stola, a njih dvojica bili su mi svaki s jedne strane. Pred nama su bile prostrte fotografije četiri ubijene žene. Ovo je bio najteži dio istrage, onaj koji je zahtijevao najviše vremena – analizirati ubojicu, analizirati njegove žrtve, a onda opet ubojicu. Wesley gaje opisivao. U tome je bio najbolji, a često je bio i neugodno precizan kad je tumačio emotivni naboj na mjestu zločina, u ovom slučaju – hladan, proračunati bijes. – Kladim se da je bijelac, govorio je. Ali neću za to staviti na kocku svoj dobar glas. Cecile Tyler je bila crnkinja, a miješanje rasa u odabiru žrtava nije uobičajeno osim ako ubojica naglo ne gubi kontrolu nad sobom. Podigao je fotografiju Cecile Tyler, zgodne, tamnopute rccepcionerke u jednoj tvrtki za kapitalne investicije iz sjevernog dijela grada. Poput Lori Petersen, i ona je bila svezana i zadavljena, a nago joj je tijelo ostalo ležati na krevetu. – No ovih ih dana ima sve više. To je trend, porast seksualnih ubojstava u kojima je napadač crnac, a žena bjelkinja, ali rijetki su obrnuti slučajevi – odnosno da bijelci siluju i ubijaju crnkinje. Kurve čine iznimku. Blago prijeđe pogledom preko niza fotografija. Ove žene bez daljnjega nisu bile kurve. Da su bile, promrmlja, pretpostavljam da bi naš posao bio nešto lakši. – Naš da, al' ne i njihov, umiješa se Marino. Wesley se ne osmjehne. Barem bi postojala veza koja bi možda imala smisla. Pete. Odabir. On odmahne glavom. Čudno je to. – Onda, šta Fortosis ima za reć' ovih dana? upita Marino, misleći na forenzičnog psihijatra koji je pregledavao slučajeve. – Ne baš bogzna što, odgovori Wesley. Jutros sam popričao s njim. Suzdržan je. Mislim da je zbog ubojstva ove liječnice morao iznova promisliti neke stvari. Ali još je uvijek prokleto siguran daje ubojica bijelac. Lice iz sna vraćalo mi se u sjećanje, bijelo lice bez obličja. – Vjerojatno ima između dvadeset pet i trideset pet godina. Nastavio je Wesley gledati u svoju kristalnu kuglu. S obzirom da ubojstva nisu povezana s nekom određenom lokacijom, ima nekakvo sredstvo prijevoza, automobil, prije nego motocikl, kamion ili kombi. Rekao bih da to vozilo ostavlja na nekom skrovitom mjestu i da ostatak puta prelazi pješke. Auto mu je starijeg tipa, vjerojatno američki, tamne ili neke druge neupadljive boje, kao što su drap ili siva. Drugim riječima, uopće ne bi bilo čudno da vozi baš onakav auto kakve voze policajci u civilu. Nije se šalio. Ovaj tip ubojice često je očaran policijskim poslom, i možda čak nastoji oponašati murjake. Klasično ponašanje psihopata nakon što počini zločin jest da se uključi u istragu. Želi pomoći policiji, ponuditi svoja opažanja i prijedloge, pomagati ekipi za
spašavanje u potrazi za tijelom koje je istovario negdje u šumi. To je tip koji ne bi oklijevao motati se po kantini Policijskog bratstva i ispijati pivo s murjacima koji nisu na dužnosti. Pretpostavlja se da je barem jedan posto stanovništva psihopatičan. Genetski, ti su pojedinci neustrašivi; ti ljudi iskorištavaju druge ljude i manipuliraju njima. Na strani dobra, to su izvrsni špijuni, ratni heroji, generali s pet zvjezdica, milijarderi i James Bondovi. Na strani zla, izrazito su opaki: to su Neroni, Hitleri, Richard Specksovi i Ted Bundyji, asocijalni ljudi ali klinički pri pameti, koji rade grozote zbog kojih uopće ne osjećaju ni grižnju savjesti, ni krivnju. – Usamljenik je, nastavio je Wesley, i ima poteškoća s uspostavljanjem bliskih odnosa, iako ga poznanici možda smatraju ugodnim ili čak šarmantnim. Nije blizak ni sa kim. On je tip čovjeka koji pokupi ženu u lokalu, spava s njom i nalazi to frustrirajućim i krajnje nezadovoljavajućim. – Ne znam taj osjećaj, reče Marino zijevajući. Wesley pojasni: Više zadovoljstva dobiva iz tvrde sado-mazo pornografije, detektivskih časopisa i vjerojatno je imao nasilne seksualne maštarije davno prije no što ih je počeo provoditi u stvarnost. Stvarnost je možda počela tako što je virio u prozore kuća ili stanova u kojima žive same žene. To je već stvarnije. Onda počinje silovati. Silovanja postaju sve okrutnija i kulminiraju ubojstvom. Ta će se gradacija nastaviti kako on bude sve nasilniji i suroviji sa svojim žrtvama. Motiv više nije silovanje. Sada je to ubojstvo. Više ni ubojstvo nije dovoljno. Sada mora biti još okrutnije. Ispružio je ruku, pokazavši pritom besprijekoran rub krute bijele manšete, i posegnuo za fotografijama Lori Petersen. Polako ih je pregledavao, jednu po jednu, ravnodušna lica. Lagano odgurnuvši hrpu slika od sebe, okrene se prema meni. Meni se čini jasnim da je u njenom slučaju, u slučaju doktorice Petersen, ubojica uveo elemente mučenja. Točna procjena? – Točna, odgovorim. – Šta? To što joj je polomio prste? Marino je pitanje postavio kao da želi svađu. Takva sranja radi mafija. Seksualni ubojice obično ne. Svirala je violinu, točno? To što joj je polomio prste kanda je ponešto osobno. Kao da ju je tip koji joj je to napravio poznav'o. Što sam mirnije mogla izgovorim: Knjige iz kirurgije na stolu, violina – ubojica nije morao biti genij da shvati par stvari o njoj. Wesley je razmišljao: Druga je mogućnost da su slomljeni prsti i rebra ozljede koje je zadobila braneći se. – Nisu. U to sam bila sigurna. Nisam pronašla ništa što bi me navelo na pomisao da se borila s njim. Marino okrene svoje bezizražajne, neprijateljske oči prema meni. Stvarno? Baš me zanima. Šta podrazumijevaš pod ozljede zadobivene u obrani? Prema tvom izvješću, bila je puna modrica. – Dobri primjeri takvih ozljeda – susrela sam njegov pogled i izdržala ga – su slomljeni nokti, ogrebotine ili rane na predjelima dlanova i ruku koje bi bile na udaru da se žrtva pokušala obraniti od udaraca. Njene se povrede ne podudaraju s tim. Wesley sažme: Onda se svi slažemo. Ovog je puta bio nasilniji. – Suroviji je prava riječ, reče Marino brzo, kao da je to bilo ono što je najviše htio naglasiti. To je ono o čemu ja pričam. Lori Petersen razlikuje se od ostale tri. Suzdržala sam bijes. Prve su tri žrtve bile vezane, silovane i zadavljene. Zar to nije surovo? Zar je i njima trebao polomiti kosti? Wesley žalosno prorekne: Ako se ponovi, znakovi nasilja i mučenja bit će još izrazitiji. On ubija jer mora, to je pokušaj da zadovolji neku svoju potrebu. Što to više radi, ta potreba postaje sve jača, a on sve isfrustriraniji, dakle poriv će postati još jači. On je sve manje osjetljiv i sa svakim mu ubojstvom treba sve više i više da ga zadovolji. Zadovoljenje je
privremeno. Sljedećih dana i tjedana napetost raste, sve dok ne nade novu metu, prikrade joj se i ponovi sve. Razmaci medu ubojstvima mogli bi se početi skraćivati. Konačno bi mogao prerasti u raskalašenog ubojicu, poput Bundyja. Razmišljala sam o vremenskom okviru. Prva je žena ubijena 19. travnja, druga 10. svibnja, treća 31. svibnja. Lori Petersen ubijena je tjedan dana kasnije, 7. lipnja. Ostatak onoga što je Wesley rekao bilo je prilično predvidivo. Ubojica dolazi iz disfunkcionalne obitelji i moguće je da gaje majka zlostavljala tjelesno ili psihički. Kad je bio sa žrtvom, iskaljivao je svoj bijes, koji je usko povezan s njegovom požudom. Natprosječno je inteligentan, opsesivan i psihotičan, veoma organiziran i pedantan. Mogao bi biti sklon opsesivnim obrascima ponašanja, fobijama ili ritualima kao što su urednost, čistoća, dijeta -bilo čemu što održava njegov osjećaj da kontrolira svoju okolinu. Zaposlen je, vjerojatno radi manualan posao – mehaničar je ili obrtnik, građevinski radnik ili bilo što drugo povezano s fizičkim radom... Primijetila sam da Marinovo lice postaje iz trenutka u trenutak sve crvenije. Nemirno se ogledavao po dvorani za sastanke. – Za njega, govorio je Wesley, najbolji dio onoga što radi je ono što predstoji samom činu, plan koji nastaje u njegovoj mašti, stvarni detalj koji pokreće njegovu maštu. Gdje se nalazila žrtva kad ju je primijetio? Nismo znali. Ni ona sama možda ne bi znala kad bi nam i mogla reći. Kontakt je mogao biti uspostavljen suptilno i skrovito, poput sjene koja joj je presjekla put. Negdje ju je letimično pogledao. Moglo je to biti u trgovačkom centru ili možda dok je bila u svom automobilu i stala na semaforu. – Što gaje ponukalo? nastavio je Wesley. Zašto baš ta žena? Ponovno, nismo znali. Znali smo samo jedno. Sve su žene bile lake mete jer su živjele same. Ili je vjerovao da žive same, kao u slučaju Lori Petersen. – Zvuči kao najobičniji američki Joe, presiječe nas Marinova kisela primjedba. Otresavši pepeo, naglo se nagne prema naprijed. Hej. Sve je ovo divno i krasno. AF ja, ja ne namjeravam biti Dorothy, ni slijedit' nekakvu cestu od žutih opeka. Ne vode svi putovi u Smaragdni grad, dobro? Tvrdimo daje vodoinstalater iP tako nešto, točno? E, pa, Ted Bundy je bio student prava, a pred par godina u Washingtonu je operirao serijski silovatelj za kojeg je ispalo da je zubar. Kvragu, davitelj Zelene doline tamo u zemlji voća i oraha mogao bi biti i običan skaut, s obzirom na to koliko znamo o njemu. Marino se približavao onome što mu je bilo na umu. Samo sam čekala da počne. – Mislim, 4ko može tvrdit' da nije student? Možda čak glumac, kreativan tip čija je mašta prolupala? Jedno ubojstvo iz pohote ne razlikuje se mnogo od drugoga, bez obzira 'ko ga počinio, osim ako se zvjerka ne napija krvi svojih žrtava ili ako ih ne okreće na ražnju – a zvjerka s kojom imamo posla nije nikakav Lucas. Ako mene pitate, razlog daje profil ovakvih seksualnih ubojica više-manje uvijek isti je taj što su, uz neke iznimke, ljudi zapravo ljudi. Znate onu mlinar, plinar, veterinar. Ljudi misle i rade uglavnom iste vražje stvari, sve od vremena kad su pećinski ljudi navlačili žene okolo za kosu. Wesley je gledao u prazno. Polako je skrenuo pogled prema Marinu i tiho upitao: Što hoćeš reći, Pete? – Reći ću vam šta, dovraga, hoću reći! Brada mu je bila izbočena, a žile na vratu napele su mu se poput žica. Ovo jebeno sranje o tome 'ko odgovara profilu, a 'ko ne. Ježim se od toga. Ono šta ja imam je tip koji piše svoju šugavu disertaciju o seksu, nasilju, kanibalima i pederima. Na rukama ima svijetleće sranje koje izgleda isto kao i ono nađeno na svim tijelima. Ostavio je otiske na koži svoje mrtve žene i na nožu koji je bio gurnut u jednu od njegovih ladica – nož koji isto tako ima svijetlećeg sranja na dršci. Vraća se kući svakog
vikenda točno u doba kad žene bivaju koknute. Ali ne. Kvragu, ne. On ne može biti taj, točno? A zašto? Jer ne radi u kuti. Jer nije dovoljno prost. Wesley je ponovno bio zagledan u prazno. Ja sam spustila pogled na fotografije prostrte pred nama, na sveobuhvatne snimke u boji, snimke žena koje ni u svojim najgorim noćnim morama nisu mogle pretpostaviti da će im se ovakvo što dogoditi. – E, pa, dajte da vam kažem samo jedno. Govor još nije bio pri kraju. Taj ljepotan Matt – eto ispada da i nije čist k'o bijeli snijeg. Dok sam bio gore, gledao rezultate serologije, svratio sam u Vanderovu kancelariju da vidim je V pronašao još šta. Petersen ima otiske u dosjeu, točno? Znate zašto? Kruto je zurio u mene. Reći ću vam zašto. Vander je to istražio, petljao malo sa svojim uređajčićima. Prije šest godina, ljepotan Matt bio je uhićen u New Orleansu. To je bilo ljeto prije nego šta je krenuo na faks, davno prije nego šta je upozn'o svoju damukirurga. Ona o tome vjerojatno nije znala ništa. – O čemu to? upita Wesley. – O tome daje njen ljubljeni glumac bio optužen za silovanje, eto o čemu. Dugo vremena nitko nije rekao ni riječ. Wesley je polako okretao svoje Mont Blanc nalivpero, lupkajući sad jednim, sad drugim njegovim krajem po stolu; usta su mu bila čvrsto stisnuta. Marino nije igrao po pravilima. Nije dijelio podatke s nama. Zaskočio nas je njima kao da se nalazimo u sudnici i da smo Wesley i ja na suprotnoj strani. Napokon ja primijetim: Ako je Petersen uistinu bio optužen za silovanje, onda je bio i oslobođen optužbe. Ili su optužbe povučene. Te njegove oči zagledaju se u moje poput dvije puščane cijevi. A ti to znaš, jel? Još nisam provjerio njegov dosje. – Fakultet poput Harvarda, naredniče Marino, ne običava baš primati osuđene zločince. – Ako znaju. – Istina, složim se. Ako znaju. Teško je vjerovati da nisu znali, ako se optužba održala. – Bolje da to provjerimo, bilo je sve što je Wesley imao za reći o tome. Nakon toga Marino se naglo ispričao i otišao. Pretpostavila sam daje otišao u WC. Wesley se ponašao kao da nema ničeg neobičnog u vezi s Marinovim ispadom ili bilo čim drugim. Nemarno me upitao: Što kažu iz New Yorka, Kay? Je li već stiglo nešto iz laboratorija? – Za testiranje DNA treba neko vrijeme, odsutno sam odgovorila. Nismo im ništa ni poslali do drugog slučaja. Trebala bih uskoro dobiti te rezultate. A što se tiče sljedeća dva, Cecile Tyler i Lori Petersen, rezultate možemo očekivati najranije sljedećeg mjeseca. Ustrajao je u svom ponašanju sve je u redu. U sva je četiri slučaja tip nelučitelj. Toliko znamo. – Da. Toliko znamo. – Uopće ne sumnjam da se radi o istom ubojici. – Ni ja, složim se. Neko vrijeme nismo ništa govorili. Kruto smo sjedili, očekujući Marinov povratak, a njegove su nam ljutite riječi još uvijek odzvanjale u ušima. Znojila sam se i osjećala kako mi srce lupa. Mislim da je Wesley bio u stanju pročitati izraz mog lica, da više ne želim imati ništa s Marinom, da sam ga potisnula u zaborav rezerviran za ljude koji su nemogući, neugodni i profesionalno opasni. Rekao je: Moraš ga razumjeti, Kay. – E, ne razumijem ga. – On je dobar inspektor, izvrstan. Nisam komentirala.
Sjedili smo u tišini. U meni se počeo buditi bijes. Trebala sam biti pametnija, ali nisam mogla zaustaviti bujicu riječi koja je navrla iz mene. Prokletstvo, Bcntonc! Ove žene zaslužuju da damo sve od sebe. Nek' sjebemo stvar i netko drugi bi mogao umrijeti. Ne želim da on zezne istragu zato što ima nekih problema! – Neće. – Već je. Spustila sam glas. Stavio je omču oko vrata Mattu Petersenu. To znači da ne traži nikog drugog. Marino, hvala bogu, nije žurio s povratkom. Mišići Wesleyeve vilice su podrhtavali i nije se usudio pogledati me u oči. Ni ja još nisam otpisao Petersena. Ne mogu. Znam da se ubojstvo vlastite žene ne slaže s ostala tri slučaja. Ali on je neobičan tip. Uzmi Gacyja. Nemamo pojma koliko je ljudi ubio. Možda stotine. Neznance, nikoga od njih nije poznavao. A onda je sredio i svoju majku i gurnuo dijelove njena tijela u kantu za smeće... Nisam mogla vjerovati. Držao mi je jedno od svojih predavanja za mlade agente, brbljajući poput šesnaestogodišnjaka oznojenih dlanova na svom prvom spoju. – Chapman je sa sobom vukao 'Lovca u žitu' kad je sredio Lennona. Reagana i Bradyja pogodila je neka budala opsjednuta nekom glumicom. Obrasci. Mi pokušavamo predvidjeti. Ali ne možemo uvijek. Nije uvijek predvidivo. Onda je počeo deklamirati statistike. Prije dvanaest godina stopa rješavanja slučajeva ubojstava iznosila je u prosjeku devedeset i pet, devedeset i šest posto. Sad je bila negdje oko sedamdeset i četiri posto i bila je u daljnjem padu. Bilo je sve više ubijanja nepoznatih ljudi, nauštrb zločina iz strasti, i tako dalje. Jedva da sam čula ijednu riječ. – ... Matt Petersen mi zadaje brige, da ti iskreno kažem, Kay. Zastao je. Imao je moju pažnju. – Umjetnik je. Psihopati su Rembrandti medu ubojicama. On je glumac. Ne znamo kakve je uloge odigrao u svojim maštarijama. Ne znamo da ih sad ne pretvara u stvarnost. Ne znamo da nije đavolski pametan. Ubojstvo njegove žene moglo je biti praktične naravi. – Praktične naravi? Širom otvorenih očiju, u nevjerici sam zurila u njega, zatim u fotografije Lori Petersen, snimljene na mjestu zločina. Lice joj je bilo crvena maska agonije, noge savijene, električna žica na leđima zategnuta poput tetive luka, izvijajući joj ruke prema gore i urezujući joj se u vrat. U glavi sam vidjela sve što joj je to čudovište učinilo. Praktične naravi? Ne, nisam dobro čula. Wesley objasni: Praktične naravi u smislu daje se morao otarasiti, Kay. Ako se, na primjer, dogodilo nešto što ju je navelo da posumnja kako je on ubio prve tri žene, možda ga je uhvatila panika, pa je odlučio daje mora ubiti. Kako to može napraviti i izvući se? Može udesiti da njena smrt izgleda kao i ostale. – Već sam čula nešto o tome, rekla sam ravnodušno. Od tvog kolege. Riječi su mu bile spore i odmjerene, poput udaraca metronoma: Sve mogućnosti koje dolaze u obzir, Kay. Sve ih moramo razmotriti;* – Naravno da moramo. I to je u redu dokle god Marino razmatra sve mogućnosti i ne ponaša se kao da ne vidi dalje od nosa zato što postaje opsjednut ili ima problema u glavi. Wesley baci pogled prema otvorenim vratima. Gotovo nečujno, reče: Pete ima svojih predrasuda. To priznajem. – Mislim daje bolje da mi kažeš točno koje su to predrasude. – Reći ću ti samo da kad je FBI odlučio daje Pete dobar kandidat za PRANK-tim, malo smo zavirili u njegovu prošlost. Znam gdje je odrastao, kako je odrastao. Neke stvari nikada ne preboliš. Progone te čitav život. To se događa. Nije mi govorio ništa što već nisam i sama shvatila. Marino je odrastao u siromaštvu, na margini društva. Nije se snalazio s onom vrstom ljudi koji su u njemu oduvijek izazivali
nelagodu. Navijačice i kraljice maturalnih zabava nikada ga nisu primjećivale jer je bio otpadak društva, jer mu je otac imao prljavštine pod noktima, jer je bio običan. Već sam tisuću puta čula te patetične murjačke priče. Tipu je jedina prednost u životu to što je velik i bijel, pa se nastoji pokazati još većim i bjeljim tako što nosa okolo pištolj i značku. – Nemamo se prava izvlačiti, Bentone, rekla sam kratko. Ne opraštamo zločincima samo zato što su imali sjebano djetinjstvo. Nemamo prava koristiti moć koja nam je povjerena da bismo kažnjavali ljude koji nas podsjećaju na naše vlastito sjebano djetinjstvo. Nije da mi nije bilo žao Marina. Točno sam znala što osjeća. Njegov mi bijes nije bio stran. I sama sam ga više puta osjetila na sudu, suočena s optuženikom. Mogu dokazi biti ne znam kako uvjerljivi, ako tip dobro izgleda, ako je svježe ošišan i odjeven u odijelo od dvije stotine dolara, onih dvanaest zaposlenih muškaraca i žena, duboko u srcu, i dalje neće povjerovati daje kriv. U današnje sam vrijeme bila spremna povjerovati gotovo sve o gotovo svakome. Ali samo ako postoje dokazi. Je li Marino vodio računa o dokazima? Je li uopće gledao oko sebe? Wesley odgurne stolicu i ustane kako bi se protegnuo. Pete ima svoje faze. Čovjek se navikne. Znam ga godinama. Zakoračio je kroz otvorena vrata i ogledao se gore i dolje po hodniku. I uostalom, gdje je, dovraga? Zar se utopio u zahodu? Wesley je okončao svoj deprimirajući posao u mom uredu i izgubio se u sunčanom poslijepodnevu svijeta živih gdje su druge zločinačke radnje zahtijevale njegovu pažnju i njegovo vrijeme. Bili smo odustali od Marina. Nisam imala pojma kamo je otišao, ali očito gaje njegova posjeta WC-u odvela nekud izvan zgrade. A nisam imala ni prilike dugo se zamarati time, budući da se Rose pojavila na vratima koja povezuju moj i njezin ured, baš kad sam dosjee ponovno zaključavala u svoj stol. Po značajnoj stanci koju je napravila i po kiselom izrazu na njenim usnama, odmah sam znala da joj je na umu nešto što nisam željela čuti. – Doktorice Scarpetta, tražila vas je Margaret i zamolila me da vam kažem čim izađete sa sastanka. Moja je uzrujanost postala vidljiva prije no što sam to uspjela spriječiti. Nekoliko je obdukcija u prizemlju čekalo na mene, a morala sam odgovoriti i na bezbrojne telefonske pozive. Imala sam dovoljno posla za pola tuceta ljudi, i nisam željela da išta bude dodano toj listi. Gledajući me preko ruba svojih naočala za čitanje dok mi je pružala hrpu pisama na potpis, izgledala mije kao neka strašna direktorica. – Ona je u svom uredu, a mislim da stvar ne može čekati, dodala je. Rose mi nije namjeravala reći i, usprkos tome što je, u biti, nisam mogla kriviti, to mije išlo na živce. Mislim daje znala sve što se događalo u čitavoj državi, ali imala je običaj uputiti me na izvor umjesto da mi sama kaže u čemu je stvar. Jednom riječju, pažljivo je izbjegavala biti donosilac loših vijesti. Mislim daje to naučila na onaj teži način, radeći većinu svog života za mog prethodnika Cagneya. Margaretin ured nalazio se na pola puta niz hodnik, mala spartanska prostorija zidova izrađenih od troske i obojenih u istu neukusnu zelenu boju kao i ostatak zgrade. Tamnozeleni popločeni pod, bez obzira na to koliko je često bio pometan, uvijek je izgledao prašnjav, a površina njenog radnog stola kao i sve ostale površine bile su pretrpane tisućama araka kompjutorski ispisanog papira. Polica za knjige bila je krcata priručnicima, kablovima i rezervnim trakama za štampač, te kutijama disketa. Nije bilo nikakvih osobnih sitnica, nikakvih fotografija, postera ili ukrasnih predmeta. Ne znam kako je Margaret mogla živjeti u
tom sterilnom neredu, ali isto tako nikada nisam vidjela ured programskog analitičara koji bi izgledao drugačije. Leđima okrenuta vratima zurila je u ekran, s otvorenim priručnikom za programere u krilu. Kad sam ušla, okrenula se na stolici i odgurnula je u jednu stranu. Na licu joj je bio izraz napetosti, njena kratka crna kosa bila je razbarušena, kao daje kroz nju više puta provukla prste, a tamne oči bile su joj smetene. – Bila sam na sastanku veći dio jutra, zabrzala je. Kad sam se nakon ručka vratila ovamo našla sam ovo na ekranu. Dodala mije ispisani list kompjutorskog papira. Na njemu se nalazilo nekoliko SQL3 naredbi koje su omogućavale pretraživanje baze podataka. U prvi čas glava mi je bila potpuno prazna dok sam zurila u ispis. Tablica s dosjeima bila je pretražena jednom od Describe naredbi, i gornja polovica stranice bila je ispunjena stupcima imena. Ispod se nalazilo nekoliko jednostavnih Select naredbi. U prvoj se tražio broj slučaja u kojem je prezime Petersen, a ime Lori. Ispod toga nalazio se i odgovor kompjutora, Zapis nije pronađen. Drugom su se naredbom tražili brojevi slučajeva i imena svih preminulih osoba pohranjenih u našoj bazi podataka čije je prezime bilo Petersen. Ime Lori Petersen nije bilo na popisu jer je dosje njenog slučaja bio u mom stolu. Još ga nisam bila predala nižim činovnicima da ga unesu u kompjutor. – Što si rekla, Margaret? Ove naredbe nisi ti utipkala? – Sto posto nisam, odgovori ona osjećajno. Ni ja, ni itko od onih nižih. Ne bi bilo moguće. Imala je svu moju pažnju. – Kad sam otišla, u petak popodne, počela je objašnjavati, učinila sam isto ono što uvijek napravim na kraju radnog vremena. Ostavila sam kompjutor u otvorenom modu tako da ga možete pozvati ako budete htjeli. Nema šanse daje netko sjedio za mojim kompjutorom, jer jedini način da ga koristite kad je ostavljen u otvorenom modu je da ste na nekom drugom PC-u i zovete preko modema. To što je do sada rekla imalo je smisla. Margaretin kompjutor, kojeg smo zvali server, bio je spojen u mrežu ostalih uredskih terminala. Nismo bili spojeni na glavni kompjutor Ministarstva zdravstva koji se nalazio u zgradi preko puta naše, usprkos tome što su oni uporno zahtijevali da to učinimo. Odbijala sam to i nastavit ću odbijati, jer su naši podaci krajnje osjetljivi, a i mnogi su slučajevi pod tekućom policijskom istragom. Šutnuti sve u glavni kompjutor kojim se koristi desetak drugih ogranaka Ministarstva zdravstva značilo je otvoriti vrata ogromnom problemu sigurnosti podataka. – Ja ga nisam pozivala od kuće, rekla sam joj. – Nisam ni mislila da jeste, reče ona. Ne mogu ni zamisliti zašto biste utipkali ove naredbe. Vi biste, od svih ljudi, znali da slučaj Lori Petersen još nije unutra. Za ovo je odgovoran netko drugi, netko tko nije naš niži službenik, niti neki drugi liječnik. Svi kompjutori, osim vašeg i onog u mrtvačnici, su mrtvi terminali. Mrtav terminal, podsjetila me, je otprilike ono što te riječi i znače jedinica bez života i bez mozga koja se sastoji od ekrana i tastature. Mrtvi terminali u našem uredu bili su spojeni na server u Margaretinu uredu. Ako server nije u funkciji ili ako je zamrznut, kao što je slučaj kad je ostavljen u otvorenom modu, svi su mrtvi terminali isto tako zamrznuti ili van funkcije. Drugim riječima, nisu bili spremni za upotrebu od petka kasno popodne – prije ubojstva Lori Petersen. Upad u bazu podataka morao se dogoditi ili preko vikenda ili negdje u toku današnjeg dana. Netko izvana prodro je unutra. 3
SQL – kratica za programski jezik (Structure Query Language).
Taj netko morao je biti upoznat s relacijskom bazom podataka kojom smo se služili. Koja je bila prilično raširena, podsjetila sam samu sebe, i nije je bilo nemoguće provaliti. Pozivni broj bio je isti kao i Margaretin, jer je telefon bio spojen na njenu liniju, a bio je naveden u lokalnom imeniku Ministarstva zdravstva. Ako vam je kompjutor imao software paket za komunikaciju, ako ste imali kompatibilan modem i ako ste znali daje Margaret programski analitičar, pa ste pokušali okrenuti njen broj, mogli ste pozvati kompjutor. Ali to bi bilo to. Ne biste imali pristup nikakvim uredskim aplikacijama ili podacima. Ne biste mogli ući čak ni u pretince elektronske pošte bez da znate korisnička imena i lozinke. Margaret je zurila u ekran kroz zatamnjena stakla svojih naočala. Čelo joj je bilo malo nabrano i grickala je nokat na palcu. Privukla sam stolicu i sjela. Kako? Korisničko ime i lozinka. Kako im je bilo tko imao pristup? – To je ono oko čega razbijam glavu. Samo nas par ih zna, doktorice Scarpetta. Vi, ja, ostali doktori i ljudi koji ubacuju podatke. A naša imena korisnika i lozinke su drukčije od onih koje sam dodijelila okruzima. Iako je svaki od mojih ostalih okruga imao kompjutorsku mrežu koja je bila ista kao i naša, vodili su zasebne baze podataka i nisu imali izravan pristup podacima Središnjeg ureda. Nije bilo vjerojatno – odnosno, nisam vjerovala da je moguće – da je za ovo odgovoran neki od mojih zamjenika iz jednog od ostalih ureda. Neuvjerljivo predložim: – Možda je netko pokušao, pa mu se posrećilo. Ona odmahne glavom. Gotovo nemoguće. To znam. I sama sam to pokušala prije, kad sam promijenila lozinku nečije elektronske pošte, pa je se nisam mogla sjetiti. Kompjutor ne prašta baš lako – nakon tri pokušaja telefonska linija se prekida. Uz to, ova verzija baze podataka ne voli pogrešne šifre za ulaz. Ako ih utipkate dovoljno dok pokušavate ući u SQL ili u tablicu, kompjutor prijavi kontekstualnu grešku, indeksi gube redoslijed, a baza podataka postaje neupotrebljiva. – Ne postoji nijedno drugo mjesto gdje bi se lozinke mogle nalaziti? upitam. Nijedno drugo mjesto u kompjutoru, na primjer, gdje bi netko mogao biti u stanju otkriti ih? Što ako je i taj netko programer...? – Ne bi išlo. Bila je sigurna u to. Bila sam pažljiva s tim. Istina je da postoji sistemska tablica u kojoj su navedena korisnička imena i lozinke, ali u to se može ući samo ako čovjek zna što radi. A to i nije važno, jer sam tu tablicu odavno izbrisala, baš kako bih izbjegla ovakve probleme. Nisam ništa rekla. Promatrala me ispitivački, tražeći na mom licu neki znak nezadovoljstva, neki odsjev u mojim očima koji bi joj rekao da sam ljuta i da krivim nju. – To je grozno, izlanula je. Stvarno. Nije mi jasno, ne znam što je sve ta osoba napravila. Evo, na primjer, ABP ne radi. – Ne radi? ABP ili administrator baze podataka, bila je ovlast koja je odabranim osobama, na primjer, Margareti i meni, davala odobrenje da uđemo u bilo koju tablicu i radimo s njom što nam se svidi. To što ABP ne radi bilo je isto kao da mije netko rekao da ključ od mojih ulaznih vrata više ne odgovara bravi. Kako to misliš ne radi? Postajalo je vrlo teško zvučati smireno. – Upravo to. Nisam mogla ući ni u jednu od tablica preko njega. Iz nekog razloga lozinka nije bila valjana. Morala sam ponovno spojiti ovlasti za rad s bazom podataka. – Kako se to moglo dogoditi? – Ne znam. Postajala je sve uznemirenija. Možda da promijenim sve ovlasti i postavim nove lozinke, radi sigurnosti?
– Ne sada, automatski odgovorim. Jednostavno ćemo i dalje držati slučaj Lori Petersen izvan kompjutora. Tko god bio taj netko, barem nije pronašao ono što je tražio. Ustala sam. – Ovog puta nije. Smrzla sam se, zureći dolje u nju. Na njenim se obrazima stanu pojavljivati dvije crvene točke. Ne znam. Ako se to i prije dogadalo, ja to nikako ne mogu znati, jer je odziv bio isključen. Ove ovdje naredbe – ona pokaže na ispis – su odziv naredbi koje su utipkane u onaj kompjutor koji je pozvao ovog ovdje. Uvijek ostavim odziv isključenim, tako da se, ako vi pozovete od kuće, ono što radite ne vidi na ovom ekranu. U petak mi se žurilo. Možda sam nehotice ostavila odziv uključenim ili sam ga možda uključila. Ne sjećam se, ali bio je uključen. Skrušeno doda: Pretpostavljam da je to dobro... Obje smo se okrenule u isto vrijeme. Na vratima je stajala Rose. Taj izraz njenog lica – o, ne, ne opet. Pričeka da izađem u hodnik, a onda reče: Na liniji jedan je patolog iz Colonial Hcightsa. Inspektor iz Ashlanda na liniji dva. A upravo je nazvala načelnikova tajnica... – Što? prekinem je. Njena zadnja primjedba bila je, u biti, jedina koju sam čula. Amburgeyeva tajnica? Pružila mi je nekoliko ružičastih ceduljica za poruke i rekla: Načelnik vas želi vidjeti. – Zašto, zaboga? Ako mi još jednom kaže da ću pojedinosti morati čuti sama, izgubit ću kontrolu nad sobom. – Ne znam, odgovorila je Rose. Njegova mi tajnica nije rekla.
POGLAVLJE 6 NISAM MOGLA PODNIJETI DA SJEDIM ZA STOLOM. MORALA SAM SE muvati uokolo i zabaviti se nečim prije no što izgubim sabranost. Netko je provalio u moj uredski kompjutor, a Amburgey me htio vidjeti za sat i četrdeset pet minuta. Nije bilo vjerojatno da me samo poziva na čaj. Zato sam krenula u obilazak laboratorija. Obično, to je značilo da sam dokazni materijal odnosila u razne laboratorije na katu. Ili bih jednostavno svratila pogledati što se događa s mojim slučajevima savjestan liječnik koji obilazi svoje pacijente. Trenutačno, ono što sam radila bilo je formalno, očajničko hodočašće. Ured forenzičnih znanosti bio je košnica, saće pregradaka ispunjenih laboratorijskom opremom i ljudima odjevenim u bijele laboratorijske ogrtače sa zaštitnim plastičnim naočalama. Nekolicina znanstvenika kimnula mi je i nasmiješila se dok sam prolazila pored njihovih otvorenih vrata. Većina ih nije ni podigla pogled; bili su previše zaposleni onim što su radili da bi prolazniku poklonili imalo pažnje. Razmišljala sam o Abby Turnbull i o ostalim novinarima koje nisam voljela. Je li kakav ambiciozan novinar platio nekom kompjutorskom hakeru da provali u naše podatke? Koliko su se dugo provale već događale? Nisam ni primijetila da sam skrenula u serološki laboratorij sve dok mi pogled nije iznenada pao na crne radne površine pretrpane laboratorijskim posudama, epruvetama i Bunsenovim plamenicima. Na policama u staklenoj vitrini bile su nagurane vrećice s dokaznim materijalom i staklenke kemikalija, a u sredini prostorije nalazio se dugačak stol prekriven pokrivačem i plahtama prenesenim s kreveta Lori Petersen.
– Stigla si taman na vrijeme, pozdravi me Betty. To jest, na vrijeme ako želiš zaraditi žgaravicu. – Ne, hvala. – Jaje već imam, doda. Zašto bi ti bila otporna na to? Na pragu mirovine, Betty je imala čeličnosivu kosu, izražajne crte lica i oči boje lješnjaka koje su mogle biti ili nečitljive ili sramežljivo osjećajne, ovisno o tome jeste li se pomučili daje upoznate ili ne. Gospoda glavni serolog bila je pedantna osoba, a um joj je bio oštar poput skalpela. U privatnom životu bila je gorljivi promatrač ptica i izobraženi pijanist; nikada se nije udavala i nikada to nije požalila. Mislim da me podsjećala na Sestru Marthu, moju omiljenu opaticu u crkvenoj školi Svete Gertrude. Rukavi njena dugačkog laboratorijskog ogrtača bili su podvrnuti do lakata, a na rukama je imala rukavice. Po njenoj radnoj plohi bile su raspoređene epruvete koje su sadržavale štapiće s vatom na vrhu i komplet za očuvanje materijalnih dokaza – ili – KOMAD u kojem su se nalazili kartonska mapa s objektnim stakalcima za mikroskop i omotnice s uzorcima kose iz slučaja Lori Petersen. Mapa sa stakalcima, omotnice i epruvete bile su obilježene kompjutorski ispisanim naljepnicama koje sam ja označila, a koje su bile plod još jednog od Margaretinih programa. Maglovito sam se prisjetila jednog trača s nedavnog sastanka akademika. U tjednima koji su slijedili nakon iznenadne smrti gradonačelnika Chicaga bilo je nekih devedeset pokušaja provale u kompjutor sudskog patologa. Mislilo se da su krivci novinari koji su se htjeli dočepati nalaza autopsije i toksikoloških pretraga. Tko? Tko je provalio u moj kompjutor? I zašto? – Dobro napreduje, govorila je Betty. – Oprosti... nasmiješim se pokajnički. Ona ponovi: Jutros sam razgovarala s doktorom Glassmanom. Dobro napreduje s uzorcima iz prva dva slučaja i trebao bi nam poslati nalaze za par dana. – Jesi li već poslala uzorke iz zadnja dva? – Upravo su otpremljeni. Odvrtala je čep s male smeđe boce. Bo Frend će ih predati... – Bo Frend? prekinem je. – Ili časnik Kompa, kako je poznat među ophodnjama. Tako se zove. Bo Frend. Časna riječ. Da vidimo, do New Yorka je otprilike šest sati vožnje. Trebao bi ih donijeti u laboratorij u neko doba večeras. Mislim da su vukli slamke. Blijedo sam gledala u nju. Slamke? Što li Amburgey hoće? Možda ga zanima kako ide analiza DNA. To ih je svih mučilo ovih dana. – Drotovi, govorila je Betty. Taj odlazak u New York ih sve popali. Neki od njih nisu nikada bili tamo. – Jedna posjeta će im većini biti dovoljna, primijetila sam rastreseno. Čekaj dok se probaju prestrojiti ili pronaći mjesto za parkiranje. Ali mogao je jednostavno poslati memorandum preko elektronske pošte ako je imao što za pitati u vezi s analizom DNA ili bilo čega drugog. To je ono što je Amburgey obično i radio. U stvari, to je ono što je svaki put do sada učinio. – Uh. To je najmanje zlo. Naš prijatelj Bo rođen je i odrastao u Tennesseeju i nikad nikud ne ide bez svog gana. – Nadam se da je u New York otišao bez svog gana. Moja su usta razgovarala s njom. Ostatak mene bio je negdje drugdje. – Uh, reče ona ponovno. Kapetan mu je to i rekao, to za zakone o oružju tamo gore u Yankeesvillcu. Bo se smiješio kad je došao po uzorke, smiješio se i tapšao po, pretpostavljam, ramenoj futroli pod jaknom. Ima jedan od onih John Wayneovskih revolvera s cijevi
dugačkom petnaest centimetara. Ti momci i njihovi pištolji. To je toliko frojdovski daje već dosadno... U primozgu sam se prisjećala vijesti o djeci, doslovno o djeci koja su provaljivala u kompjutore banaka i velikih poduzeća. Na mom stolu kod kuće, ispod telefona, nalazio se modem koji mi je omogućavao da pozovem kompjutor ovdje. Bio je van bilo čijeg domašaja, strogo zabranjen. Lucy je shvaćala ozbiljnost toga da ikada pokuša dobiti pristup podacima UGSP-a. Sve je drugo smjela raditi, unatoč mom unutarnjem opiranju, snažnom osjećaju za teritorij što se razvija kod ljudi koji žive sami. Sjetila sam se večernjih novina što ih je Lucy našla pod jastukom na kauču. Sjetila sam se izraza na njenom licu dok me ispitivala o ubojstvu Lori Petersen, a onda i popisa mog osoblja s njihovim brojevima telefona u uredu i kod kuće – uključujući i Margaretin – koji je bio pribijen na ploču od pluta iznad mog stola. Shvatim da Betty već neko vrijeme nije ništa rekla. Gledala je u mene čudnog izraza lica. – Jesi li dobro, Kay? – Oprosti, rekla sam ponovno, ovoga puta uz uzdah. Neko vrijeme nije ništa rekla, a onda suosjećajno progovori: Još uvijek nema osumnjičenih. To i mene ždere. – Pretpostavljam daje teško misliti na bilo što drugo. Premda, u zadnjih sat vremena tome nisam posvetila ni jednu jedinu misao, a trebalo bi mi zaokupljati svu pažnju, prekorila sam se u sebi. – E, žao mi je da ti moram reći, ali DNA ne vrijedi ni pišljiva boba ako ne ulove nekog. – Ne vrijedi, sve dok god ne dosegnemo prosvijećenu eru u kojoj će genetski otisci biti pohranjeni u središnju bazu podataka poput dosjea s otiscima prstiju, promrmljam. – To se neće nikada dogoditi, sve dok ACLU 4 ima nešto za reći po tom pitanju. Zar danas nitko nije mogao ponuditi nešto pozitivno? Glavobolja iz donjeg dijela lubanje polako se probijala prema gore. – Čudno je to. Kapala je ligroinski kiseli fosfat na male krugove bijelog filter-papira. Čovjek bi pomislio daje negdje netko vidio tog tipa. Nije nevidljiv. Nije da se samo materijalizira u kućama tih žena, i mora da ih je već vidio, negdje ranije, da bi ih izabrao i pratio do kuće. Ako se povlači po parkovima, trgovačkim centrima ili tome slično, meni se čini da gaje netko već trebao primijetiti. – Ako je netko nešto i vidio, mi to ne znamo. Nije da ljudi ne zovu, dodam. Izgleda da telefoni za prijavu zločina zvone k'o ludi, ujutro, popodne i navečer. No, kako su mi rekli, za sada nema ničeg na pomolu. – Puno stavljanja soli na rep. – Točno. Puno. Betty nastavi s radom. Ova faza analize bila je prilično jednostavna. Uzela je štapiće iz epruveta koje sam joj poslala, ovlažila ih vodom i prevukla ih preko filter-papira. Radeći po grupama, prvo je kapnula malo fosfata ligroinske kiseline, a zatim je dodala kisele kapljice plavog B cink klorida, 5 od koje su se na filter-papiru u roku od nekoliko sekundi trebale pojaviti grimizne mrlje ako je sjemena tekućina bila prisutna. Pogledala sam niz papirnatih krugova. Gotovo su svi počinjali crvenjeti. – Gad, rekla sam. – Nije baš potrefio. Počela mije objašnjavati ono u što sam gledala.
4 5
American Civil Liberties Union – Američka udruga za građanska prava naftanil diazo plavo Đ cink klorid kompleks
– Ovo su uzorci sa stražnjeg dijela butina, rekla je, pokazujući. Odmah su reagirali. Kod analnih i vaginalnih brisova, reakcija nije bila tako brza. To me ne čudi. Njene vlastite tjelesne tekućine smetaju testovima. K tome, oralni uzorci su pozitivni. – Gad, ponovim tiho. – Ali oni koje si uzela s jednjaka su negativni. Očito, najobilniji ostaci sjemene tekućine ostavljeni su izvan tijela. Opet je pucao u prazno. Obrazac se gotovo potpuno podudara s onim što sam ustanovila kod Brende, Patty i Cerile. Brenda je bila prva zadavljena žrtva, Patty druga, Cecile treća. Zaprepastio me ton prisnosti u Bettynu glasu dok je govorila o ubijenim ženama. One su, na neki čudan način, postale dio naše obitelji. Nikada ih nismo srele za života, a opet, sada smo ih dobro poznavale. Dok je Betty zavrtala kapaljku natrag u njenu malu smeđu bocu, otišla sam do mikroskopa na obližnjem postolju, pogledala kroz njega i stala okretati stakalce po podlozi. U polju polarizirane svjetlosti nalazilo se nekoliko vlakana raznih boja, plosnatih i nalik na trake, sa zavojima na nepravilnim razmacima. Vlakna nisu bila ni životinjska ni umjetna. – Ovo su ona što sam pokupila s noža? gotovo da nisam htjela pitati. – Da. Pamuk. Ne daj da te zbuni ovo ružičasto, zeleno i bijelo što vidiš. Obojene tkanine često su sastavljene od kombinacije boja koje se ne mogu vidjeti golim okom. Spavaćica, razrezana i skinuta s Lori Petersen bila je pamučna, blijedožute boje. Izoštrila sam sliku. Pretpostavljam da nema nikakvih šansi da ta pamučna vlakna potječu s nekog jeftinog papira ili nečeg sličnog? Čini se daje Lori koristila nož za otvaranje pošte. – Nema šanse, Kay. Već sam pogledala uzorak vlakana iz njene spavaćice. U skladu su s vlaknima koje si pokupila s oštrice noža. Tako govori stručni svjedok. U skladu-ovo i logično-ono. Lorina je spavaćica skinuta s nje nožem njenog muža. Čekaj samo da Marino dobije izvješće iz laboratorija, pomislila sam. Prokletstvo. Betty je išla dalje: Mogu ti odmah reći i to da vlakna koja sad gledaš nisu ista kao i neka od onih koja su pronađena na njenom tijelu i na okviru prozora kroz koji policija misli daje ubojica ušao. Ona su tamna – crna i mornarski plava s malo crvenoga, mješavina sintetike i pamuka. One večeri kad sam vidjela Matta Petersena imao je na sebi bijelu IZOD majicu za koju sam vjerovala daje pamučna i koja u sebi sigurno nema crnih, crvenih ili mornarskoplavih vlakana. Imao je i traperice, a većina traperica izrađena je od pamuka. Bilo je malo vjerojatno da je on ostavio vlakna koja je Betty upravo spomenula, osim ako se nije presvukao prije no što je policija stigla. – Da, e pa, nije Petersen glup, mogla sam čuti Marinov komentar. Još tamo od Waynea Williamsa pola svijeta zna kako se vlakna mogu iskoristiti da ti prikliješte dupe. Izašla sam i prošla hodnikom do kraja skrećući lijevo u laboratorij za proučavanje tragova oruđa i vatrenog oružja, gdje su plohe bile pretrpane ručnim pištoljima, puškama, mačetama, sačmaricama i Uzijima označenim kao dokazni materijal, koji su čekali svoj dan u sudnici. Punjenja za ručne pištolje i sačmarice bila su rasuta po stolovima a u udaljenom kutu nalazio se čelični tank ispunjen vodom koji se koristio za probne pucnjeve. Površinom vode mirno je plutala gumena patkica. Frank, žilavi, sijedi čovjek koji se bio povukao iz Odjela za istragu kriminala u vojsci, bio je sagnut nad mikroskopom za usporedbe. Kad sam ušla, ponovo je upalio svoju lulu i nije mi rekao ništa od onog što sam željela čuti. Ništa se nije moglo zaključiti iz razrezane mreže uklonjene s prozora Lori Petersen. Mreža je bila sintetička i samim tim ni od kakve koristi što se tiče tragova oruđa ili čak smjera rezanja. Nismo mogli znati je li bila rasječena iznutra ili izvana jer se plastika, za razliku od metala, ne savija.
Ta bi razlika bila bitna, nešto što sam žarko željela znati. Ako je mreža razrezana iznutra, onda sve oklade otpadaju. To bi značilo da ubojica nije provalio u kuću Petersenovih, nego iz nje. To bi vjerojatno značilo da su točne Marinove sumnje u supruga ubijene. – Sve što ti mogu reći, reče Frank otpuhujući krugove mirisnog dima, jest daje rez fin, načinjen nečim oštrim, na primjer britvom ili nožem. – Je li moguće da se radi o istom instrumentu kojim joj je razrezao spavaćicu? On odsutno skine naočale i počne ih čistiti maramicom. Spavaćica joj je rasječena nečim oštrim, ali ne mogu ti reći je li mreža razrezana istim predmetom. Ne mogu ti čak dati ni okvirnu klasifikaciju, Kay. Mogao je to biti bodež. Mogla je biti sablja ili obične škare. Odrezane električne žice i vojnički nož bili su priča za sebe. S obzirom na mikroskopsku usporedbu, Frank je imao dobrih razloga vjerovati kako su žice prerezane nožem Matta Petersena. Tragovi na oštrici poklapali su se s onima na odsječenim krajevima žica. Marino, još jednom nesretno pomislim. Ovaj djelić dokaza na temelju indicija ne bi značio mnogo daje vojnički nož pronađen vani na otvorenom i u blizini kreveta umjesto sakriven u ladici Matta Petersena. U glavi sam i dalje vidjela svoj vlastiti scenarij. Ubojica je ugledao nož na Lorinu stolu i odlučio ga upotrijebiti. Ali zašto gaje poslije sakrio? Nadalje, ako je upotrijebio nož da razreže Lorinu spavaćicu i ako gaje isto tako upotrijebio da presiječe električne žice, onda to mijenja slijed događaja koji sam ja bila zamislila. Bila sam pretpostavila daje ubojica, kad je ušao u spavaću sobu Lori Petersen, u ruci imao svoj vlastiti predmet za rezanje, nož ili neki oštar predmet kojim je razrezao prozorsku mrežu. Ako je to točno, zašto onda nije njime rasjekao njenu spavaćicu i električne žice? Kako je završio na vojničkom nožu? Je li ga ugledao na stolu čim je ušao u sobu? Nije mogao. Stol nije bio ni blizu kreveta, a kad je ušao, u sobi je bio mrak. Nije mogao vidjeti nož. Nije ga mogao vidjeti sve dok se nisu upalila svjetla, a do tada je Lori već trebala biti savladana, a pod grlom joj je već trebao biti ubojičin nož. Zašto bi mu vojnički nož na radnom stolu bio važan? To nije imalo nikakvog smisla. Osim ako ga nešto nije omelo. Osim ako se nije dogodilo nešto što je prekinulo i promijenilo njegov ritual; osim ako se nije odigrao neki nepredviđeni događaj koji gaje natjerao da promijeni rutinu. Frank i ja pretresali smo tu mogućnost. – To je sve pod pretpostavkom da ubojica nije njezin muž, reče Frank. – Da. To je pod pretpostavkom da je ubojica Lori bio nepoznat. On ima svoj obrazac, svoj modus operandi. Ali dok je s Lori, nešto gaje uhvatilo nespremnog. – Nešto što je ona učinila... – Ili rekla, odgovorim, a onda predložim: Možda je rekla nešto što gaje na trenutak zaustavilo. – Možda. Doimao se sumnjičavim. Možda gaje zaustavila na dovoljno dugo da on primijeti nož na stolu, dovoljno dugo da dobije ideju. Ali, prema mom mišljenju, vjerojatnije je da je vidio nož na stolu ranije te večeri jer je već bio unutra kad je ona došla kući. – Ne. Stvarno ne mislim tako. – Zašto ne? – Zato što je već neko vrijeme bila kod kuće prije no što je napadnuta. Puno sam se puta vraćala na to. Lori se dovezla kući iz bolnice, otključala ulazna vrata i ponovno ih zaključala iznutra. Otišla je u kuhinju i ostavila ruksak na stolu. Onda je nešto pojela. Njen želučani sadržaj ukazivao je na to daje pojela nekoliko krekera od sira malo prije vremena kad je napadnuta. Hrana jedva da se počela probavljati. Strah u trenutku kad je napadnuta uzrokovao bi potpuni
prestanak varenja. To je jedan od tjelesnih obrambenih mehanizama. Probava staje kako bi krv mogla teći u udove umjesto u želudac, pripremajući životinju na borbu ili na bijeg. Samo, ona se nije mogla boriti. Nije bilo moguće da ikud pobjegne. Nakon obroka, otišla je iz kuhinje u spavaću sobu. Policija je otkrila daje imala običaj uzimati kontraceptivne tablete uvečer, odmah prije spavanja. U paketiću od folije u velikoj kupaonici nije bilo tablete od petka. Popila je tabletu, vjerojatno oprala zube i umila se, a onda se presvukla u spavaćicu i uredno odložila odjeću na stolicu. Vjerovala sam da je bila u krevetu kad ju je napao, nedugo nakon toga. Možda je promatrao kuću iz mraka stabala ili grmlja. Možda je čekao da se ugase svjetla, dok nije pretpostavio daje zaspala. Ili ju je možda promatrao ranije i znao točno kad dolazi kući s posla i kad odlazi u krevet. Sjetila sam se pokrivača. Bili su povučeni prema dolje, kao daje ona bila ispod njih, a nigdje drugdje u kući nije bilo tragova borbe. Još mi se jedna misao rađala u glavi. Vonj koji je spomenuo Matt Petersen, znojav, slatkast vonj. Ako je ubojica imao neobičan tjelesni miris, trebalo ga je biti gdje god je on bio. Zadržao bi se u njenoj spavaćoj sobi da se tamo skrivao kad je Lori došla kući. Ona je bila liječnica. Mirisi su često znak bolesti i otrova. Liječnici su školovani da budu vrlo osjetljivi na mirise, tako osjetljivi da ja često, po samom mirisu krvi na mjestu zločina, mogu reći je li žrtva pila malo prije no što je izbodcna ili prostrijeljena. Sastojci krvi ili želučanog sadržaja koji podsjećaju na mošus ili badem mogu ukazati na prisutnost cijanida. Pacijentov dah koji zaudara na mokro lišće može ukazati na tuberkulozu... Lori Petersen bila je liječnica, poput mene. Da je osjetila neobičan miris u trenutku kad je ušla u spavaću sobu, ne bi se bila skinula ili učinila bilo što drugo dok ne utvrdi odakle dolazi taj vonj. Cagney nije imao moje probleme i bilo je dana kad sam osjećala da me progoni duh mog prethodnika kojeg nisam nikada upoznala, podsjetnik na moć i neranjivost koju ja nikada neću imati. U nekavalirskom svijetu on je bio nekavalirski vitez koji je svoj položaj nosio kao perjanicu, i mislim da mu je dio mene zavidio na tome. Njegova je smrt bila iznenadna. Doslovno se srušio mrtav dok je prelazio sag u dnevnoj sobi kako bi uključio Super Bowl 6. U ponedjeljak ujutro, u tišini pred zoru, postao je predmetom svog vlastitog zvanja, s ručnikom prebačenim preko lica, a odjelu za obdukcije bio je zabranjen pristup svima osim patologu kome je dopalo da ga pregleda. Tri mjeseca nitko nije ni taknuo njegov ured. Bio je točno onakav kakvog gaje ostavio, osim što je, pretpostavljam, Rose bila istresla opuške cigara iz pepeljare. Prva stvar koju sam učinila kad sam se doselila u Richmond bila je ogoliti njegovo privatno svetište do samog kostura i izbaciti iz njega i posljednji ostatak prijašnjeg stanara – uključujući i uštogljeni portret njega samoga u akademskom ogrtaču, koji je visio ispod muzejskog svjetla iza njegova impresivnog pisaćeg stola. To smo poslali u Odjel za patologiju pri VMC-u, kao i čitavu policu za knjige ispunjenu jezovitim uspomenama za koje se očekuje da ih forenzični patolozi skupljaju, iako većina nas to ne radi. Njegov ured – sada moj ured – bio je dobro osvijetljen i pokriven sagom kraljevskoplave boje, a na zidovima su visjele slike engleskih krajolika i drugih civiliziranih prizora. Imala sam nekoliko uspomena, a jedini nagovještaj morbidnosti bila je u glini izrađena rekonstrukcija lica jednog ubijenog dječaka čiji je identitet ostao tajnom. Bila sam ogrnula džemper oko njegova vrata i postavila ga na vrh ormarića s dosjeima odakle je plastičnim očima promatrao otvorena vrata i u žalosnoj tišini čekao da ga netko pozove po imenu. 6
Finale američkog prvenstva u profesionalnom nogometu koje se igra svake godine jedne nedjelje u siječnju.
Mjesto gdje sam radila bilo je neupadljivo, udobno ali poslovno, s opremom za koju sam se bila potrudila da bude neutralna i da ne otkriva previše. Iako sam se samozadovoljno uvjeravala kako je bolje da me ljudi gledaju kao profesionalca nego kao legendu, potajice sam imala svojih sumnji o tome. Još sam uvijek ovdje osjećala Cagnyjevu prisutnost. Ljudi su me stalno podsjećali na njega pričama koje su, što su dulje kružile, postajale sve nevjerojatnijima. Rijetko je nosio rukavice dok je obavljao obdukcije. Bio je poznat po tome daje dolazio na mjesto zločina sa sendvičem u ruci. Odlazio je u lov s murjacima, na roštiljade sa sucima, a prethodni načelnik bio je prema njemu pokorno susretljiv jer ga se strašno bojao. U usporedbi s njim bila sam u sjeni, a znala sam da nas neprestano uspoređuju. Jedini lovovi i roštiljade na koje sam ikada bila pozivana bile su sudnice i sastanci na kojima su se svi obrušavali na mene i palili mi vatru pod nogama. Ako je suditi prema ovoj godini dana otkako je doktor Alvin Amburgey na mjestu načelnika, preostale će tri zacijelo biti pakao. Samo je čekao da zauzme moj teritorij. Pratio je što radim. Ne bi prošlo ni tjedan dana, a da elektronskom poštom ne primim kakv arogantan memorandum u kojem traži statističke podatke ili zahtijeva odgovor na pitanje zašto stopa ubojstava i dalje raste dok su svi drugi zločini u blagom opadanju – kao da sam ja nekako kriva za to što u Virginiji ljudi vole ubijati jedni druge. No ono što mi još nikada nije učinio jest da mi smjesta zakaže sastanak. Ranije, kad je htio o nečemu razgovarati, ako ne bi poslao memorandum, poslao bi nekog od svojih pomoćnika. Bila sam posve uvjerena u to kako mu namjera nije potapšati me po ramenu i reći mi kako dobro obavljam svoj posao. Rastreseno sam promatrala gomile na svom stolu pokušavajući pronaći nešto čime bih se naoružala – dosje, blok za bilješke. Ne znam zašto, ali pomisao na odlazak tamo praznih ruku tjerala me da se osjetim kao da sam gola. Izvadivši iz džepova laboratorijskog ogrtača raznorazne prčkarije koje sam imala običaj skupljati tijekom dana, odlučim unutra gurnuti kutiju cigareta, ili štapića za rak, kako je bilo poznato da ih Amburgey zove, i izađem u kasno poslijepodne. Carevao je s druge strane ulice, na dvadeset i četvrtom katu zgrade Monroe. Iznad njega nije bilo nikoga osim tu i tamo kakvog goluba koji bi se smjestio na krovu. Većina njegovih podanika bila je smještena ispod njega, gdje su se, kat za katom redali ogranci Ministarstva zdravstva. Nikada nisam vidjela njegov ured. Nikada nisam bila pozvana. Vrata dizala otvorila su se u velikom predvorju gdje je sjedila njegova tajnica, zaštićena stolom u obliku slova U koji se izdizao na ogromnoj površini saga boje žita. Bila je to djevojka velikih grudi i crvene kose, koja jedva da je izašla iz puberteta, a kad je podigla pogled sa svog kompjutora i pozdravila me uvježbanim, veselim osmijehom, gotovo sam očekivala da će me upitati imam li rezervaciju i trebam li nosača da se pobrine za moju prtljagu. Rekla sam joj tko sam, ali to u njoj, kako je izgledalo, nije pobudilo ni najmanju iskru prepoznavanja. – Imam zakazan sastanak s načelnikom u četiri sata, dodam. Pogledala je u njegov elektronski kalendar i veselo rekla: Molim vas, raskomotite se, gospodo Scarpetta. Doktor Amburgey će vas uskoro primiti. Smjestila sam se na kožnati kauč bež boje i stala promatrati svjetlucavi stolić za kavu i one sa svake strane kauča na kojima su se nalazili časopisi i ikebane svilenog cvijeća. Nije bilo ni jedne jedine pepeljare, a na dva različita mjesta nalazio se znak Hvala što ne pušite. Minute su prolazile.
Crvenokosa tajnica na slamku je pijuckala Perrier 7 i bila zaokupljena svojim tipkanjem. U neko doba sjetila se ponuditi mi nešto za piće. Nasmiješila sam se osmijehom koji je značio ne, hvala i njeni prsti ponovno polete, tipke stanu brzo udarati, a kompjutor se požali glasnim piskom. Ona uzdahne kao daje upravo dobila loše vijesti od svog računovođe. Cigarete su mi otežale u džepu i bila sam u iskušenju da odem pronaći ženski WC i zapaliti. U četiri i trideset oglasi se telefon. Spustivši slušalicu – opet taj prazan, veseo osmijeh – ona objavi: Možete ući, gospođo Scarpetta. Lišena titule i pomalo van sebe gospođa Scarpetta učini kako joj je rečeno. Vrata načelnikova ureda otvore se uz blagi škljocaj okrugle mjedene brave i istog trenutka na noge se podignu trojica muškaraca – od kojih sam očekivala vidjeti samo jednoga. S Amburgeyem su bili Norman Tanner i Bili Boltz, i kad je došao red na Boltza da mi pruži ruku, pogledala sam ga ravno u oči, sve dok nije s nelagodom odvratio pogled. Bila sam povrijeđena i malo ljuta. Zašto mi nije rekao da će biti ovdje? Zašto nisam čula ni jednu jedinu riječ od njega otkad su nam se putovi na trenutak sreli pred kućom Lori Petersen? Amburgey me počasti klimanjem glave koje je više nalikovalo na znak za voljno i doda: Drago mije da ste došli, žarom suca za prometne prekršaje koji se nasmrt dosađuje. Bio je nizak čovjek prepredenih očiju čija je posljednja služba bila u Sacramentu, gdje je pokupio dovoljno manira zapadne obale da prikrije svoje porijeklo iz Sjeverne Karoline; bio je sin zemljoradnika i nije se ponosio time. Bio je zaljubljen u uske kravate sa srebrnim broševima pod grlom koje je gotovo religiozno nosio uz prugasta odijela, a na prstenjaku desne ruke nalazio mu se dobar komad srebra s umetnutim tirkizom. Oči su mu bile mutnosive, poput leda, a kosti lubanje jasno su mu se ocrtavale ispod tanke kože. Bio je gotovo ćelav. Visoka fotelja boje slonove kosti bila je odmaknuta od zida i činilo se da je tamo za mene. Koža zaškripi i Amburgey se smjesti iza svog stola za koji sam čula, ali ga nikada dosad nisam vidjela. Bio je ogroman; kićeno izrezbareno remekdjelo u ružinom drvetu, jako star i jako kineski. Iza njegove glave nalazio se široki prozor s kojeg se pružao pogled na grad; rijeka James doimala se poput ljeskave vrpce u daljini, a Southside poput šahovske ploče. Uz glasan škljocaj on otvori pred sobom crnu aktovku od nojeve kože i izvadi iz nje žuti blok kakav obično nose odvjetnici ispunjen stisnutim, zamršenim črčkarijama. Napravio je nacrt onoga što je htio reći. Nikada nije ništa radio bez svojih šalabahtera. – Vjerujem da ste svjesni toga da je javnost uznemirena zbog ovih davljenja u posljednje vrijeme, rekao mi je. – Vrlo svjesna. – Bill, Norm i ja imali smo jučer popodne hitan sastanak na vrhu, da tako kažem. Ticao se nekoliko stvari od kojih ona što je izašla u subotnjim i nedjeljnim novinama nije baš najmanje važna, doktorice Scarpetta. Kao što možda znate, zbog ove četvrte tragične smrti, ubojstva mlade liječnice, vijest je razaslana širom zemlje. Nisam znala. No nisam bila iznenađena. – Nema sumnje da ste i vi dobivali upite, nastavi Amburgey jednolično. Moramo to sasjeći u korijenu ili ćemo završiti u potpunom kaosu. To je jedna od stvari o kojima smo nas trojica razgovarali. – Ako uspijete sasjeći ubojstva u korijenu, rekla sam ja jednako jednoličnim tonom, zaslužit ćete Nobelovu nagradu. 7
Gazirana mineralna voda.
– To nam je, naravno, prva briga, reče Boltz koji je bio otkopčao svoj tamni sako od odijela i zavalio se u stolicu. Murjaci na tome rade prekovremeno, Kay. Ali svi smo se složili u tome da zasada moramo držati pod kontrolom jednu stvar – ove podatke što cure do novinara. Ovi novi članci dovode javnost na rub pameti od straha i dopuštaju da ubojica sazna sve naše namjere. – Potpuno se slažem. Moji obrambeni zidovi podizali su se poput pomičnog mosta i požalila sam čim sam izgovorila sljedeću rečenicu: Možete biti uvjereni da iz mog ureda nije izašla nijedna izjava osim obaveznih podataka o uzroku i načinu smrti. Dala sam odgovor na još neizrečenu optužbu i pravnički su mi nagoni podivljali zbog moje gluposti. Ako sam se ovdje nalazila zato da bih bila optužena za indiskreciju, trebala sam ih natjerati – barem Amburgeya – da prvi spomene nešto tako nečuveno. Umjesto toga, poslala sam signal da sam u bijegu i dala im opravdanje da nastave hajku. – E, sada, primijeti Amburgey čije su se blijede, neprijateljske oči načas zadržale na meni, upravo ste na stol položili nešto što mislim da moramo podrobno ispitati. – Nisam ja ništa položila na stol, odgovorim bezizražajno, samo sam utvrdila činjenicu, za zapisnik. Uz tiho kucanje, u ured ude crvenokosa tajnica noseći kavu, a prostorija se odjednom zamrzne u nijemom prizoru. Činilo se da joj neugodna tišina uopće ne smeta jer je nadugo i naširoko provjeravala imamo li sve što nam treba, dok joj je pažnja poput magle lebdjela nad Boltzom. On možda nije bio najbolji pravni zastupnik Commonwealtha kojeg je grad imao, ali je zasigurno bio najzgodniji – jedan od onih rijetkih plavih muškaraca prema kojima su godine bile milostive. Nije gubio ni kosu ni figuru, a jedini znak da se približava četrdesetoj bile su fine crtice oko kutova njegovih očiju. Kad je otišla, Boltz reče, ne obraćajući se nikom posebno: Svi mi znamo da policajci ponekad imaju problema s tim da previše pričaju. Norm i ja smo popričali s glavešinama. Izgleda da nitko ne zna odakle točno cure ti podaci. Obuzdavala sam se. Što su očekivali? Da se neki od velikih faca ljubaka s Abby Turnbull ili s kim god i da će im taj tip priznati: Da, oprostite zbog toga. Propjevao sam. Amburgey odrješito okrene stranicu svog bloka. Od prvog ubojstva do sada, podaci koji su procurili, a za koje je navedeno da dolaze iz 'medicinskog izvora' pojavili su se u novinama sedamnaest puta, doktorice Scarpetta. Malo sam uznemiren zbog toga. Očito je da se najsenzacionalniji detalji, na primjer, tragovi vezivanja, dokazi o seksualnom napadu, način na koji je ubojica ušao, gdje su pronađena tijela i činjenica da je u tijeku analiza DNA, pripisuju tom medicinskom izvoru. Podigao je pogled prema meni. Da pretpostavim da su ti detalji točni? – Ne u potpunosti. Bilo je nekoliko manjih nepodudarnosti. – Kao? Nisam mu željela reći. Nisam željela uopće razgovarati s njim o tim slučajevima. Ali imao je pravo i na namještaj u mom uredu ako ga poželi. Njemu sam bila odgovorna. On nije bio odgovoran nikome osim guverneru. – Na primjer, odgovorila sam, u prvom slučaju novine su izvijestile daje oko vrata Brende Steppe svezan smeđi platneni pojas. Radilo se zapravo o paru najlonskih hulahopki. Amburgey je zapisivao. Što još? – U slučaju Cecile Tyler, pisalo se da joj je lice krvarilo, daje pokrivač na krevetu bio natopljen krvlju. To je, u najmanju ruku, pretjerivanje. Nije bilo razderotina, nikakvih ozljeda takve prirode. Samo joj je malo krvave tekućine curilo iz nosa i usta. To je nalaz obdukcije. – Ove potankosti, upitao je Amburgey i dalje zapisujući, jesu li spomenute u izvješćima CMEM? Trebao mi je trenutak da se smirim. Postajalo je jasno što mu se motalo po glavi. Izvješća CME-1 su prva izvješća dežurnih liječnika o istrazi. Odgovorni liječnik jednostavno zapisuje
ono što vidi na mjestu zločina i ono što dozna od policije. Potankosti nisu uvijek potpuno točne jer oko dežurnog liječnika obično vlada kaos, a i obdukcija još nije obavljena. K tome, ti liječnici nisu forenzični patolozi. To su doktori s privatnim ordinacijama, praktički dobrovoljci koji su plaćeni pedeset dolara po slučaju da bi bili izvučeni iz kreveta usred noći ili da bi im vikendi bili upropaštavani automobilskim nesrećama, samoubojstvima ili ubojstvima. Ti su muškarci i žene obavljali ono što se zove javna služba, oni su bili vojnici. Njihov prvi zadatak bio je utvrditi zahtijeva li slučaj obdukciju, sve zapisati i snimiti mnogo fotografija. Čak i da jedan od mojih liječnika jest zamijenio par najlonki s platnenim pojasom, to nije bilo važno. Moji doktori ne razgovaraju s novinarima. Amburgey je bio uporan: Taj dio o smeđem platnenom pojasu, o krvavom pokrivaču, zanima me jesu li spomenuti u izvješćima CME1 8. – Onako kako te detalje navodi tisak, odgovorim čvrsto, nisu. Tanner šaljivo primijeti: Svi znamo što čini tisak. Uzmu sjemenku gorušice i pretvore je u planinu. – Slušajte, rekla sam gledajući trojicu muškaraca oko sebe, ako želite reći da neki od mojih liječnika izdaje podatke o ovim slučajevima, sa sigurnošću vam mogu reći da se grdno varate. Toga nema. Poznajem oba liječnika koji su došli na prva dva mjesta zločina. Već godinama obavljaju ovaj posao u Richmondu i uvijek su ga obavljali besprijekorno. Ja sam sama došla na treće i četvrto. Informacije ne dolaze iz mog ureda. Te je detalje, sve do jednoga, mogao razglasiti bilo tko tko je bio tamo. Članovi bolničkih ekipa, na primjer. Koža tiho zaškripi kako se Amburgey namjestio u stolici. To sam već istražio. Došle su tri različite ekipe. Nijedan bolničar nije bio prisutan na sva tri mjesta zločina. Ravnodušno sam rekla: Anonimni izvori često su mješavina brojnih izvora. Medicinski izvor mogla je biti kombinacija onoga što je rekao član bolničke ekipe, onoga što je rekao neki policajac i onoga što je novinar sam čuo i vidio dok je čekao pred kućom u kojoj je tijelo pronađeno. – Istina. Amburgey kimne glavom. I ne vjerujem da itko od nas zaista misli kako informacije cure iz ureda sudskog patologa – barem ne namjerno... – Namjerno? provali iz mene. Želite li reći kako podaci iz mog ureda možda cure nenamjerno? Baš sam htjela samouvjereno odbrusiti kako je sve to gomila gluposti, kad iznenada zašutim. Crvenilo mi se stane penjati od vrata prema gore dok mi je sve dolazilo do mozga u rapidnoj jednostavnosti. Moja uredska baza podataka. U nju je upao netko izvana. Je li to ono na što Amburgey cilja? Kako on to uopće može znati? Amburgey nastavi kao da me nije čuo: Ljudi pričaju, namještenici pričaju. Ispričaju svojim obiteljima, svojim prijateljima i u većini slučajeva nemaju nikakve zle namjere. Ali nikad ne znate gdje ta predaja podataka prestaje – možda na stolu kakvog novinara. Te se stvari događaju. Mi sad objektivno razmatramo situaciju, okrećemo svaki kamen. Moramo. Kao što vjerojatno uviđate, nešto od toga što je procurilo moglo bi ozbiljno omesti istragu. Tanner lakonski doda: Gradsko poglavarstvo i gradonačelnik osobno nisu zadovoljni ovakvim načinom razotkrivanja. Stopa ubojstava u Richmondu već im je nabila šljivu u oko. Bombastične nacionalne vijesti o serijskom ubojici zadnje je što gradu treba. Svi ovi novi hoteli što se podižu ovise o velikim kongresima i posjetiteljima. Ljudi ne žele doći u grad gdje se moraju bojati za vlastiti život. – Ne, ne žele, složim se hladno. Isto tako ljudi ne žele misliti kako je glavna briga grada u vezi s ovim ubojstvima to što su nezgodna, što stvaraju neprilike i što su potencijalna zapreka turizmu. – Kay, tiho prosudi Boltz, nitko nije želio natuknuti nešto tako sramotno. 8
CME (Circuit Mcdical Examiner) – okružni patolog.
– Naravno da ne, brzo doda Amburgey. Ali moramo se suočiti s određenim okrutnim aspektima stvarnosti, a činjenica je da ima mnogo previranja ispod površine. Ako ne budemo postupali s problemom vrlo, vrlo oprezno, mislim da ćemo se suočiti s popriličnom erupcijom. – Erupcijom? Zbog čega? upitam oprezno i automatski pogledam Boltza. Lice mu je bilo zategnuto, a pogled krut od suspregnutih emocija. Oklijevajući reče: Ovo zadnje umorstvo je bure baruta. Postoje određene stvari u slučaju Lori Petersen o kojima nitko ne govori. Stvari za koje novinari, hvala bogu, još ne znaju. Ali to je samo pitanje vremena. Netko će saznati, i ako mi prije toga ne izađemo nakraj s problemom, vješto i iza kulisa, situacija će se rasplamsati do neba. Tanner preuzme, a izraz na njegovu duguljastom, ispijenom licu bio je vrlo strog: Grad je na rubu, ovaj, sudskog sporenja. Bacio je pogled na Amburgeya koji mu klimne glavom da nastavi. – Vidite, dogodilo se nešto jako žalosno. Izgleda da je Lori Petersen nazvala policiju nedugo nakon što je stigla kući iz bolnice, u subotu rano ujutro. To smo saznali od jednog od dispečera koji je u to vrijeme bio na dužnosti. U jedanaest minuta do jedan, službenik na policijskoj centrali primio je poziv. Na kompjutorskom ekranu pojavila se adresa Petersenovih, ali linija je odmah prekinuta. Boltz mi reče: Kao što se sjećaš s mjesta zločina, na noćnom se ormariću nalazio telefon čija je žica bila istrgnuta iz zida. Naša je pretpostavka da se doktorica Petersen probudila kad je ubojica već bio u kući. Posegla je za telefonom i uspjela samo okrenuti 911 prije no što ju je zaustavio. Njena se adresa pojavila na kompjutorskom ekranu. To je sve. Nitko nije ništa rekao. Pozivi na broj 911 ovakve prirode dojavljuju se policajcima na dužnosti. Devet od deset takvih poziva su gluposti, djeca koja se igraju telefonom. Ali u to nikad ne možemo biti sigurni. Ne možemo znati da čovjek nije dobio srčani udar ili nekakav napadaj. Da nije u životnoj opasnosti. Zato bi službenik na centrali takvom pozivu trebao dati apsolutnu prednost. Zatim ga dispečer bez odlaganja dojavljuje automobilima na cesti, navodeći policajca da se proveze pored navedene adrese i barem provjeri je li sve u redu. To nije učinjeno. Određeni službenik na policijskoj centrali, koji upravo sada dok pričamo, dobiva otkaz, svrstao je poziv u četvrtu grupu po važnosti. Tanner ubaci: Te je noći vani bilo puno događanja. Bilo je puno radio-poruka. Što je više poziva, to je lakše nešto označiti manje važnim nego što bi to bilo inače. Problem je u tome što kad se pozivu jednom dodijeli broj, više nema nazad. Dispečer gleda u brojeve na svom ekranu. On nije upućen u prirodu poziva sve dok ne dođe do njih. A treba mu neko vrijeme da dođe do četvorke, kad ima svu silu jedinica, dvojki i trojki za razaslati ljudima vani. – Nema sumnje da je službenik na centrali zeznuo stvar, reče Amburgey mlako. Ali mislim daje sad jasno kako se tako nešto moglo dogoditi. Sjedila sam tako ukočeno da sam jedva disala. Boltz nastavi istim sumornim tonom: Bilo je prošlo nekih četrdeset i pet minuta kad je patrolni auto napokon prošao pored kuće Petersenovih. Policajac kaže da je osvijetlio pročelje kuće. Svjetla su bila ugašena, sve je izgledalo, citiram, 'sigurno'. Zatim je dobio obavijest o obiteljskoj tuči u tijeku pa je odjurio. Izgleda daje malo nakon toga gospodin Petersen stigao kući i pronašao tijelo svoje žene. Muškarci su nastavili govoriti, objašnjavati. Spominjali su Howard Beach, ubojstvo nožem u Brooklinu, gdje je policija bila nemarna u odazivanju na pozive, pa je bilo mrtvih. – Sudovi u Washingtonu i New Yorku donijeli su presude da vlada ne može biti odgovorna zato što nije uspjela zaštititi ljude od kriminala. – To što policija učini ili ne učini ne mijenja na stvari. – Nije važno. Ako dođe do spora i mi ga dobijemo, svejedno ćemo izgubiti zbog publiciteta.
Jedva da sam čula i riječ od toga. Glavom su mi luđačkim tempom prolijetale užasne slike. Poziv policiji i činjenica da je bio prekinut pomogla mi je da shvatim. Znala sam što se dogodilo. Lori Petersen bila je iscrpljena nakon smjene u ordinaciji hitne pomoći, a muž joj je bio rekao da će te večeri stići kući kasnije nego obično. Zato je otišla u krevet, možda namjeravajući tek malo odspavati, samo dok on ne dođe kući – kao što sam i ja običavala raditi dok sam stažirala, kad bih čekala da se Toni vrati iz pravne knjižnice u Georgetovvnu. Probudio ju je zvuk koji je govorio da je netko u kući, možda prigušeni zvuk koraka te osobe u hodniku. Zbunjena, glasno je izgovorila ime svog muža. Nije bilo odgovora. U tom trenutku mračne tišine koji joj se zasigurno učinio vječnošću, shvatila je da u kući nekog ima i da to nije Matt. U panici, upalila je lampu na noćnom ormariću da vidi brojeve na telefonu. Do vremena kad je utipkala 911 ubojica je stigao do nje. Istrgnuo je žicu iz zida prije no što je uspjela pozvati u pomoć. Možda joj je oteo slušalicu iz ruke. Možda je počeo vikati na nju pa ga je počela moliti. Bio je prekinut, na trenutak uhvaćen nespremnim. Bio je gnjevan. Možda ju je udario. Možda joj je tada polomio rebra, i dok se ona grčila od boli, izbezumljeno je gledao oko sebe. Lampa je gorjela. Mogao je vidjeti sve što se nalazilo u sobi. Mogao je vidjeti vojnički nož na njenom stolu. Njeno je ubojstvo moglo biti spriječeno. Moglo je biti spriječeno! Daje pozivu bilo dano prvo mjesto po važnosti, da je poruka odmah prenesena radiovezom, jedan od policajaca došao bi za nekoliko minuta. Bio bi zamijetio daje svjetlo u spavaćoj sobi upaljeno – ubojica ne bi mogao odrezati žice i svezati svoju žrtvu u mraku. Policajac bi možda izašao iz auta i čuo nešto. Ako ništa drugo, da si je dao truda i osvijetlio stražnji dio kuće, odmaknutu mrežu, vrtnu klupu, primijetio bi i otvoren prozor. Za ubojičin je ritual trebalo vremena. Policija je možda mogla ući unutra prije no što ju je ubio! Usta su mi bila tako suha da sam morala otpiti nekoliko gutljaja kave prije no što sam mogla upitati: Koliko ljudi zna za ovo? Boltz odgovori: Nitko ne priča o tome, Kay. Ne zna čak ni narednik Marino. Ili barem nije sigurno da zna. On nije bio na dužnosti kad je poziv razaslan jedinicama. Zvali su ga kod kuće nakon što je policajac u uniformi već bio stigao na mjesto zločina. Oni murjaci koji znaju što se dogodilo ne smiju o tome ni sa kim razgovarati. Znala sam što to znači. Dugačak jezik značit će za momka koji progovori povratak u prometnu ili će ga prikovati iza nekih od stolova u sobi za izdavanje uniformi. – Jedini razlog zbog kojeg vama priopćavamo ovu nesretnu situaciju – Amburgey je pažljivo birao riječi – jest taj što morate znati pozadinu kako biste mogli razumjeti korake koje smo dužni poduzeti. Sjedila sam napeto, kruto zagledana u njega. Smisao svega ovoga upravo je trebao izaći na vidjelo. – Jučer navečer razgovarao sam s doktorom Spirom Fortosisom, forenzičnim psihijatrom koji je bio tako ljubazan da svoja zapažanja podijeli s nama. Raspravljao sam o ovim slučajevima s FBI-em. Mišljenje ljudi koji su stručnjaci u analiziranju ovakvog tipa ubojice je da publicitet samo pogoršava problem. Ova vrsta ubojice uživa u tome. Uzbuđuje ga, pali ga kad čita o onome što je učinio. Tjera ga da nastavi još bržim tempom. – Ne možemo srezati slobodu tiska, podsjetim ga grubo. Ne možemo kontrolirati ono što novinari objavljuju. – Možemo. Amburgey je bio zagledan kroz prozor. Ne mogu objaviti bogzna što, ako im mi to prvo ne kažemo. Nažalost, već smo im dali mnogo. Stanka. Ili im je barem netko dao mnogo.
Nisam bila sigurna na što Amburgey cilja, ali putokazi su bez sumnje bili usmjereni prema meni. Nastavio je: Senzacionalni detalji – podaci koji su procurili – o kojima smo već raspravljali, imali su za posljedicu živopisne, zastrašujuće članke, velike naslove. Stručno je mišljenje doktora Fortosisa daje možda upravo to nagnalo ubojicu da tako brzo ponovno napadne. Publicitet ga uzbuđuje, djeluje na njega nevjerojatno stresno. Poriv u njemu ponovno doseže vrhunac i mora se isprazniti tako što pronalazi novu žrtvu. Kao što znate, prošlo je samo tjedan dana između ubojstava Cecile Tyler i Lori Petersen... – Jeste li razgovarali s Bentonom Wesleyem o ovome? prekinem ga. – Nisam morao. Razgovarao sam sa Suslingom, jednim od njegovih kolega s Odsjeka za biheviorističke znanosti u Quanticu. Dobro je poznat na tom polju, objavio je dosta toga na tu temu. Hvala bogu. Na bih mogla podnijeti spoznaju daje Wesley prije samo nekoliko sati sjedio u mojoj dvorani za sastanke i da nijednom riječju nije spomenuo ovo što su mi sada govorili. Bio bi jednako ljut kao što sam ja sada, pomislim. Načelnik se petljao u istragu. Zaobilazio je mene, Weslcya, Marina i uzimao stvari u svoje ruke. – To što je slučaj dobio ovako senzacionalan publicitet, koji je izazvan dugačkim jezicima, curenjem informacija, nastavi Amburgey, odnosno činjenica da bi grad mogao odgovarati zbog propusta policije, znači da moramo poduzeti ozbiljne mjere, doktorice Scarpetta. Od sada nadalje, što se tiče policije, svi će podaci pušteni u javnost ići ili preko Billa ili preko Norma. A iz vašeg ureda neće izaći ništa osim ako ja to dozvolim. Jesmo li se razumjeli? Nikada do sada nije bilo problema s mojim uredom i on je to znao. Nikada nismo poticali publicitet, a ja sam uvijek bila oprezna kad se radilo o davanju podataka tisku. Što će novinari – što će sv i d rugi – pomisliti kad im kažemo da se obrate načelniku za informacije koje su oduvijek dolazile iz moje agencije? U četrdeset dvogodišnjoj praksi virginijskog sustava sudske patologije, ovo se nikada nije dogodilo. To što će mi začepiti usta izgledat će kao da su mi ukinuli ovlasti zato što nisam pouzdana. Ogledala sam se oko sebe. Nitko me nije htio pogledati u oči. Boltzova je vilica bila čvrsto stisnuta dok je odsutno promatrao svoju šalicu za kavu. Odbijao mije udijeliti makar i ohrabrujući osmijeh. Amburgey se ponovno prihvati svojih bilježaka. Najgora prijestupnica je Abby Turnbull, što nije ništa novo. Ne nagrađuju je za to da sjedi kod kuće. Obrati se meni: Poznajete lije? – Rijetko uspijeva proći pokraj moje tajnice. – Shvaćam. Nemarno okrene novu stranicu. – Opasna je, javi se Tanner. The Times je dio jednog od najvećih lanaca dnevnika u zemlji. Imaju svoju vlastitu novinsku agenciju. – Mislim, nema sumnje da je gospođica Turnbull ta koja radi štetu. Svi ostali novinari jednostavno prepisuju njezine vijesti i šutiraju ih u javnost, prokomentira Boltz polako. Ono što mi moramo otkriti jest gdje, dovraga, dolazi do robe. Obrati se meni: Bilo bi mudro provjeriti sve kanale. Na primjer, tko još ima pristup tvojim dosjeima, Kay? – Kopije se šalju pravnom zastupniku Commonvvealtha i policiji, odgovorila sam bezizražajno – on i Tanner jesu PZC i policija. – Što je s obiteljima žrtava? – Zasada još nisam dobila zahtjeve od obitelji ubijenih žena, a u slučajevima kao što su ovi, vjerojatno bih ih uputila na tvoj ured. – Što je s osiguravajućim društvima? – Dobiju podatke ako ih zatraže. Ali nakon drugog slučaja dala sam svojim službenicima uputstva da se suzdrže od izdavanja bilo kakvih izvješća, osim tvom uredu i policiji. Izvješća su neslužbena. Odugovlačim koliko god mogu kako bih spriječila njihovo kruženje.
Tanner upita: Još tko? Što je s matičnim uredom? Zar nisu običavali držati vaše podatke u svom kompjutoru, tražeći od vas da im šaljete kopije svih izvješća CME-1 i svih nalaza obdukcija? Zapanjena, nisam odmah odgovorila. Tanner je nesumnjivo dobro obavio svoj zadatak. Nije bilo drugog razloga da bude upućen u tako trivijalnu, kućnu stvar. – Prestali smo slati matičnom bilo kakva izvješća čim smo se kompjutorizirali, rekla sam. Dobit će naše podatke kasnije. Kad počnu raditi na godišnjem izvješću... Tanner me prekine upadicom koja je imala težinu uperena pištolja. – Znači, ostaje vaš kompjutor. Nehajno je miješao kavu u svojoj plastičnoj šalici. Držim da ste prilično ograničili pristup bazi podataka. – Baš sam to htio upitati, promrmlja Amburgey. Izbor trenutka bio je užasan. Gotovo da sam željela da mi Margaret nije rekla za provalu u kompjutor. Očajnički sam pokušavala smisliti što reći kad me uhvatila panika. Je li moguće da bi ubojica bio uhvaćen i da bi ova nadarena mlada liječnica još uvijek bila živa da nije bilo tog curenja podataka? Je li moguće da taj 'medicinski izvor' ipak nije bila osoba, već moj uredski kompjutor? Mislim da je jedan od najgorih trenutaka u mom životu bio taj kad nisam imala drugog izbora nego priznati: Usprkos svim mjerama opreza, izgleda daje netko ušao u našu bazu podataka. Danas smo pronašli dokaze daje netko pokušao dozvati slučaj Lori Petersen. Bio je to uzaludan pokušaj jer ona još nije bila ubačena u kompjutor. Nekoliko trenutaka nitko nije rekao ni riječi. Zapalila sam cigaretu. Amburgey se ljutito zagleda u nju, a onda reče: Ali prva tri slučaja su unutra. – Da. – Jeste li sigurni da se ne radi o nekome od osoblja, ili možda o nekom od vaših zamjenika iz jednog od okruga? – Prilično sigurna. Opet tišina. Onda on upita: Je li moguće daje taj uljez, tko god to bio, provaljivao u kompjutor i ranije? – Ne mogu biti sigurna da se to već nije dogodilo. Već po navici ostavljamo kompjutor u otvorenom modu, kako bismo ga Margaret i ja mogle pozvati i nakon radnog vremena. Nemamo pojma kako je netko izvana dobio pristup lozinci. – Kako ste otkrili provalu? Tanner je izgledao zbunjen. Otkrili ste je danas. Daje bilo provala i ranije, čini se da biste ih i otkrili ranije. – Moja ju je programska analitičarka otkrila jer je odziv slučajno ostao uključen. Naredbe su bile na ekranu. Inače uopće ne bismo znali. Nešto je zasjalo u Amburgeyevim očima, a lice mu počne crvenjeti od bijesa. Lijeno uzevši u ruke otvarač pisama ukrašen kloazon tehnikom, stane palcem prelaziti preko tupe oštrice. Činilo se da to radi čitavu vječnost. Dobro, odluči, mislim da bi bilo najbolje da bacimo pogled na vaš kompjutor. Da vidimo kakve je sve podatke ta osoba mogla vidjeti. To možda nema nikakve veze s onim što je bilo u novinama. Siguran sam daje baš to ono što ćemo otkriti. Također želim pregledati ova četiri slučaja davljenja, doktorice Scarpetta. Meni se postavljaju mnoga pitanja. Moram znati s čim točno imamo posla. Sjedila sam bespomoćno. Ništa nisam mogla učiniti. Izlažući privatne, osjetljive stvari koje su se događale u mom uredu birokratskoj kontroli, Amburgey mije nametao svoju vlast. Od same pomisli na to da će pregledavati ove slučajeve, da će zuriti u te brutalno ubijene žene, počela sam se tresti od bijesa. – Slučajeve možete pregledati preko puta. Ne smije ih se fotokopirati, niti iznositi iz mog ureda. Hladno sam dodala: Iz sigurnosnih razloga, naravno.
– Pogledat ćemo ih sada. Bacio je pogled uokolo. Bill, Norm? Trojica muškaraca ustanu. Dok smo izlazili, Amburgey reče svojoj tajnici da se više neće vraćati u ured. Njen pogled čeznutljivo isprati Boltza kroz vrata.
POGLAVLJE 7 NA JARKOM SUNCU PRIČEKALI SMO POVOLJNU PRILIKU DA PRIJEĐEMO cestu, budući daje promet upravo sada bio najgušći, i požurili na drugu stranu. Nismo progovorili ni riječi, a ja sam hodala nekoliko koraka ispred njih, vodeći ih okolo, prema stražnjoj strani zgrade. Prednji ulaz u ovo je doba već bio zaključan i pojačan lancem. Ostavivši ih u dvorani za sastanke, otišla sam po dosjee koji su bili zaključani u ladici mog radnog stola. Čula sam kako Rose u sobi pokraj moje šuška papirima. Bilo je prošlo pet sati, a ona je još uvijek bila tu. To me malo utješi. Motala se ovuda jer je osjetila da mi se dogada nešto ružno kad su me pozvali u Amburgeyev ured. Kad sam se vratila u dvoranu za sastanke, trojica muškaraca privuku stolice bliže jednu drugoj. Ja sam sjela s druge strane stola, pušila u tišini i bez riječi izazivala Amburgeya da me zamoli da odem. Nije me zamolio. I tako sam ostala sjediti. Prošao je još jedan sat. Čuo se zvuk okretanja stranica i prelistavanja izvješća, poluglasni komentari i primjedbe. Fotografije su bile razastrte po stolu poput igraćih karata. Amburgey je užurbano pravio bilješke svojim črčkavim, nervoznim rukopisom. U jednom trenutku nekoliko je dosjea skliznulo s Boltzova krila i rasulo se po sagu. – Ja ću. Tanner nevoljko odgurne svoju stolicu na jednu stranu. – Imam ih. Izraz na Boltzovu licu kao daje odavao gađenje kad je počeo skupljati papire razbacane ispod i oko stola. On i Tanner bili su dovoljno obzirni da sve točno slože po brojevima slučajeva dok sam ih ja tupo promatrala. U međuvremenu, Amburgey je nastavio pisati kao da se ništa nije dogodilo. Minute su se sporo vukle, a ja sam sjedila. Tu i tamo bi me nešto upitali. Uglavnom su samo gledali i razgovarali međusobno, kao da me nema. U šest i trideset prebacili smo se u Margaretin ured. Smjestivši se ispred kompjutora, isključila sam otvoreni mod i istog trenutka pred nama se našao popis slučajeva, ugodna kombinacija narančastog i plavog, Margaretina kreacija. Amburgey preleti pogledom preko svojih bilježaka i pročita mi broj slučaja Brende Steppe, prve žrtve. Ubacivši ga u kompjutor, stisnem tipku za odabir. Gotovo istog časa njen je slučaj bio na ekranu. Ekran s podacima o slučaju zapravo je sadržavao desetak tablica spojenih zajedno. Muškarci stanu pregledavati podatke što su ispunjavali narančasta polja, pogledavajući u mene svaki put kad su bili spremni prijeći na sljedeću stranicu. Nakon dvije stranice, svi smo u isti čas ugledali istu stvar. U polju naslovljenom Odjeća, osobne stvari, itd. nalazio se opis onoga što je stiglo s tijelom Brende Steppe, uključujući i spone kojima je bila vezana. Crnim slovima uistinu je bilo napisano smeđi platneni pojas oko vrata. Amburgey se nagne preko mene i u tišini prijeđe prstom preko ekrana. Otvorila sam dosje Brende Stepe i pokazala da to nije ono što sam bila izdiktirala za vrijeme autopsije, da u mojim papirima piše par običnih najlonskih hulahopki oko vrata. – Da, Amburgey mi osvježi pamćenje, ali pogledajte malo izvješće bolničke ekipe. Smeđi platneni pojas je na popisu, zar ne?
Na brzinu sam našla papir s tim izvješćem i preletjela ga pogledom. Bio je u pravu. Opisujući što je vidio, bolničar je spomenuo da je žrtva bila vezana električnim žicama oko zapešća i nožnih gležnjeva i da joj se oko vrata nalazio smeđast platneni predmet nalik pojasu. Kao da nastoji biti od pomoći, Boltz natukne: Možda je jedna od tvojih službenica pregledavala ovo izvješće dok gaje tipkala, i vidjela je ovaj bolnički dio, pa je greškom utipkala taj dio o pojasu -drugim riječima, nije primijetila da se ne poklapa s onim što si izdiktirala u izvješću obdukcije. – Malo vjerojatno, pobunim se. Moje službenice znaju da dobivaju podatke samo iz izvješća obdukcije, laboratorijskih nalaza i smrtovnice. – Alije moguće, reče Amburgey, jer je pojas spomenut. Nalazi se u dosjeu. – Naravno da je moguće. – Onda je također moguće, zaključi Tanner, daje izvor ovoga o smedem pojasu, koji se spominje u novinama, vaš kompjutor. Da možda neki novinar provaljuje u bazu podataka ili da plaća nekoga da provaljuje u nju umjesto njega. Objavio je netočnu informaciju jer ju je pročitao medu podacima vašeg ureda. – Ili je informaciju dobio od bolničara koji je uvrstio pojas u izvješće, suprotstavim se. Amburgey se odmakne od kompjutora. Hladno reče: Ostavit ću vama da se pobrinete za to da podaci iz vaših dosjea ostanu povjerljivi. Recite djevojci koja se brine o kompjutoru da promijeni lozinku. Učinite što god treba, dr. Scarpetta. I očekujem od vas pismenu izjavu u vezi s tim. Krenuo je prema vratima, oklijevajući dovoljno dugo da mi dobaci: Kopije će biti dostavljene svim zainteresiranim strankama, a onda nam ostaje da vidimo treba li poduzeti kakve daljnje mjere. S time je otišao, kao i Tanner, koji gaje pratio u stopu. Kad ništa drugo ne pomaže, prihvatim se kuhanja. Neki ljudi nakon savršeno užasnog dana izađu van i nabijaju po teniskoj loptici, neki odu na fitness i vježbaju dok im ne popuste zglobovi. Imala sam jednu prijateljicu u Coral Gablesu koja bi pobjegla na plažu sa stolicom na rasklapanje i spaljivala stres suncem i kakvim blago pornografskim ljubavnim romanom za kojeg, u svom profesionalnom životu, ni za živu glavu ne bi priznala daje u stanju pročitati – bila je okružni sudac. Mnogi drotovi koje znam ispiru svoj jad pivom u kantini Policijskog bratstva. Ja nisam nikada bila pretjerano sportski tip, a pristojne plaže nije bilo nigdje na razumnoj udaljenosti. Opijanje nije nikad nikom pomoglo. Kuhanje je bilo luksuz za koji većinu dana nisam imala vremena, i iako talijanska kuhinja nije bila moja jedina ljubav, to je oduvijek bilo ono što mi je najbolje uspijevalo. – Uzmi najfiniju stranu ribeža, govorila sam Lucy, nadglašavajući buku vode koja je tekla u sudoper. – Ali tako je tvrd, žalila se, frustrirano otpuhujući. – Stari parmigiano-reggiano je tvrd. I pazi na prste, dobro? Završila sam s ispiranjem zelenih papričica, gljiva i luka, osušila ih krpom i položila na dasku za rezanje. Na štednjaku je krčkao umak skuhan prošlog ljeta od svježih hanoverskih rajčica, bosiljka, origana i nekoliko zgnječenih režnjeva češnjaka. U dubokom smrzavanju uvijek sam imala dobru zalihu, za dane poput ovog. Kobasica luganiga cijedila se na papirnate ubruse u blizini drugih salveta na kojima se nalazila prepržena čista govedina. Na radnoj plohi pod vlažnom kuhinjskom krpom dizalo se vrlo elastično tijesto, a u zdjeli je bila smrvljena punomasna mozzarella uvezena iz New Yorka koja je još uvijek bila upakirana u slanoj vodi kad sam je kupila u mojoj omiljenoj prodavaonici delikatesa na West Avenue. Na sobnoj temperaturi taj je sir mekan kao putar, a kad se otopi izvanredno je rastezljiv. – Mama uvijek uzme onaj u kutiji i doda u njega svakakvo smeće, reče Lucy bez daha. Ili ode u dućan i kupi onaj gotovi.
– Žalosno, odgovorila sam, a to sam i mislila. Kako može pojesti takvo što? Počela sam rezati. Tvoja bi nas baka prije pustila da crknemo od gladi. Moja sestra nikada nije voljela kuhati. Nikada nisam shvatila zašto. Neke od najsretnijih trenutaka našeg odrastanja provele smo za stolom. Kad se otac osjećao dobro, sjedio bi na čelu stola i svečano nam punio tanjure velikim hrpama vrućih spaghetta ili fettuccina ili petkom – frittate. Ma kako siromašni da smo bili, uvijek smo imali mnogo hrane i vina, a mene je uvijek veselilo doći iz škole kad bi me kod kuće dočekao ugodan miris što se širio iz kuhinje uz zvukove koji su obećavali. Bilo je žalosno da Lucy ne zna ništa o tim stvarima. Bila je to povreda tradicije. Pretpostavljala sam da većinu dana kad se vraća iz škole nalazi praznu, bezličnu kuću u kojoj se večera smatra gnjavažom koju treba ostaviti za zadnji čas. Moja sestra nikada nije trebala postati majkom. Moja sestra nije trebala biti rođena kao Talijanka. Namazavši ruke maslinovim uljem, počela sam mijesiti tijesto, snažno ga gnječeći sve dok me mali mišići u ruci nisu zaboljeli. – Možeš li ga vrtjeti kao oni na televiziji? Lucy prestane s poslom gledajući me širom otvorenih očiju. Pokazala sam joj. – Hej! – Nije to tako teško. Smiješila sam se dok se tijesto polako rastezalo na mojim šakama. Stvar je u tome da držiš prste skvrčenim tako da ga ne probušiš. – Daj da probam. – Nisi još naribala sir, rekla sam hineći strogost. – Mooolim te... Ona side sa svoje klupice i približi mi se. Uzevši joj ruke u svoje, oblila sam ih maslinovim uljem i savila joj dlanove u šake. Iznenadilo me da su joj ruke gotovo jednako velike kao i moje. Kad je bila beba šake joj nisu bile veće od oraha. Sjetila sam se kako bi ispružila ručice prema meni kad bih dolazila u posjetu sestri još onda, kako bi me zgrabila za kažiprst i smijala se dok bi se čudesna toplina razlijegala mojim grudima. Namjestivši tijesto preko Lucynih šaka, pomognem joj da ga nespretno okrene u zraku. – Sve je veće i veće, usklikne ona. Ovo je super! – Tijesto raste zbog centrifugalne sile – slično načinu na koji se nekad radilo staklo. Znaš, vidjela si stare staklene prozore nabrane površine? Kimanje glavom. – Staklo bi se zavrtjelo u veliki, plosnati krug... Obje smo podigle pogled kad je na prilazu pod gumama automobila zaškripao šljunak. Pred kućom se zaustavljao bijeli Audi i Lucyno raspoloženje smjesta počne tonuti. – Oh, reče ona nesretno. To je on. Bili Boltz je izlazio iz auta i uzimao dvije boce vina sa suvozačeva sjedišta. – Jako će ti se svidjeti. Spretno sam polagala tijesto u duboki pleh. On te žarko želi upoznati, Lucy. – On je tvoj dečko. Oprala sam ruke. Mi se samo družimo, radimo skupa... – Nije oženjen? Promatrala gaje kako slijedi puteljak do ulaznih vrata. – Žena mu je umrla prošle godine. – Ah. Stanka. Kako? Poljubila sam je u tjeme i izašla iz kuhinje otvoriti vrata. Nije bilo vrijeme da odgovorim na takvo pitanje. Nisam bila sigurna kako bi Lucy reagirala na to. – Oporavljaš se? Bili se nasmiješi i ovlaš me poljubi. Zatvorila sam vrata. Jedva.
– Čekaj da popiješ par čaša ove magične tekućine, reče on podigavši boce kao da se radi o prvoklasnoj lovini. Iz moje osobne zalihe – zaljubit ćeš se u nj. Lagano mu dodirnem ruku i on krene za mnom u kuhinju. Lucy je ponovno ribala sir na svojoj klupici, nama okrenuta leđima. Nije se čak ni okrenula kad smo ušli. – Lucy? I dalje je ribala. – Lucy? Povela sam Billa do nje. Ovo je gospodin Boltz; Bili, ovo je moja nećakinja. Oklijevajući, ona prestane s poslom i pogleda me ravno u oči. Ogrebala sam si prst, teta Kay. Vidiš? Podigla je lijevu ruku. Zglob na prstu lagano je krvario. – O, bože. Čekaj, donijet ću flaster... – Malo je kapnulo u sir, nastavila je, kao daje odjednom na rubu suza. – Meni se čini da nam treba hitna pomoć, objavi Bili i prilično iznenadivši Lucy, podigne je sa klupice spojivši ruke ispod njenih butina. Nalazila se u smiješnom sjedećem položaju. Ti-nu-ni-nu-ti-nu-ni-nu... Zavijao je popit sirene i nosio je prema sudoperu. Tri-jedan-šest, imam hitan slučaj – slatka curica kojoj krvari prst. Sada je razgovarao s dispečerom. Molim vas, recite doktorici Scarpetta da flaster bude spreman... Lucy je vrištala od smijeha. Istog trenutka, zaboravila je na prst i sada je s otvorenim obožavanjem zurila u Billa dok je ovaj otvarao bocu vina. – Moraš mu dati disati, objašnjavao joj je nježno. Vidiš, sada je jače nego što će biti za otprilike sat vremena. Kao što i sve drugo u životu s vremenom postaje blaže. – Mogu dobiti malo? – E, sad, odgovori on s pretjeranom ozbiljnošću. Što se mene tiče možeš, ako se tvoja teta Kay složi. Ali ne bismo htjeli da nam se tu nacvrckaš. Ja sam u tišini slagala pizzu, premazujući tijesto umakom i prekrivajući ga mesom, povrćem i parmezanom. Dodavši na vrh zdrobljenu mozzarellu, gurnula sam pizzu u pećnicu. Ubrzo je kuhinju ispunio bogat miris češnjaka, a ja sam se pozabavila salatom i prostiranjem stola, dok su Bill i Lucy čavrljali i smijali se. Jeli smo kasno i Lucyna se čaša vina pokazala pravom stvari. Kad sam počela raspremati stol oči su joj već bile na pola koplja i bila je nesumnjivo zrela za krevet usprkos svojoj nevoljkosti da zaželi laku noć Billu koji joj je potpuno osvojio srce. – Ovo je bilo prilično iznenađujuće, rekla sam mu nakon što sam je ušuškala, dok smo sjedili za kuhinjskim stolom. Ne znam kako ti je to uspjelo. Brinulo me kako će reagirati... – Mislila si da će me doživjeti kao konkurenciju. On se malo nasmiješi. – Recimo to ovako. Njezina se majka neprestano upušta u veze s gotovo svime što hoda na dvije noge. – Što znači da nema puno vremena za kćer. Ponovno nam napuni čaše. – Blago rečeno. – Prokleta šteta. Mala je strašna, bistra k'o sam vrag. Mora daje naslijedila tvoju pamet. Polako je pijuckao vino i dodao: Što radi po čitave dane dok si ti na poslu? – Bertha je tu. Lucy je uglavnom satima u mojoj radnoj sobi, lupa po kompjutoru. – Igra igrice? – Teško. Mislim da o toj vražjoj mašini zna više od mene. Zadnji put kad sam provjerila programirala je u Basicu i reorganizirala moju bazu podataka. On se zagleda u svoju čašu. Zatim upita: Možeš li sa svog kompjutora pozvati onaj dolje, u centru? – Nemoj ni pomisliti tako nešto! – Pa, pogleda me. Bilo bi ti bolje. Možda sam se nadao. – Lucy ne bi učinila takvo što, rekla sam osjećajno. A i nisam baš sigurna bi li mi bilo bolje, baš i daje tako.
– Bolje tvoja desetogodišnja nećakinja nego neki novinar. To bi ti Amburgeya skinulo s vrata. – Ništa mi ga ne bi skinulo s vrata, odbrusim. – Imaš pravo, reče on suho. On ujutru ustaje samo zato da tebe zajebava. – Iskreno se počinjem pitati. Amburgey je bio imenovan u vrijeme kad je zajednica crnih građana protestirala o tome kako je policija ravnodušna prema ubojstvima, osim ako su žrtve bijelci. Onda je vijećnik iz crnačkog dijela grada ubijen u svom automobilu, pa su, pretpostavljam, Amburgey i gradonačelnik smatrali dobrim potezom za odnose s javnošću pojaviti se nenajavljeni u mrtvačnici sljedećeg jutra. Možda sve ne bi bilo završilo tako loše da se Amburgey sjetio postaviti mi koje pitanje dok me gledao kako obavljam obdukciju, i daje kasnije držao jezik za zubima. Ali liječnik u njemu združio se s političarem, što ga je obvezivalo da samouvjereno izvijesti novinare koji su čekali pred zgradom kako raštrkane ozljede od tanadi preko gornjeg dijela prsiju mrtvog vijećnika upućuju na rafalnu paljbu iz velike blizine. Kasnije, kad su ispitivali mene, objasnila sam novinarima, što sam bezbolnije mogla, da su raštrkane rupice na prsima u stvari tragovi terapije koju su proveli bolničari u hitnoj, kad su u arterije ispod ključne kosti zabadali igle velika promjera kako bi izvršili transfuziju. Vijećnikova smrtna ozljeda bila je rana na potiljku nanesena malokalibarskim oružjem. Novinari su se kraljevski zabavljali na račun Amburgeyeve budalaštine. – Problem je u tome što je on zvanjem liječnik, govorila sam Billu. Zna taman toliko koliko je potrebno da misli kako je stručnjak za forenzičnu medicinu i kako može rukovoditi mojim uredom bolje od mene, a mnoga su njegova shvaćanja u stvari čisto sranje. – A ti stalno griješiš ukazujući mu na to. – A što da radim? Da se složim i ispadnem jednako nekompetentna kao i on? – Znači radi se o jednostavnom slučaju profesionalne ljubomore, reče on slegnuvši ramenima. To se događa. – Ne znam o čemu se radi. Kako, do vraga, ti objašnjavaš sve ovo? U polovici onoga što ljudi rade i osjećaju nema ni jebene mrvice smisla. Što se mene tiče, mogla bih ga baš i podsjećati na njegovu majku. Bijes mi je navirao novom silinom i po izrazu Billova lica shvatila sam da sijevam očima na njega. – Hej, pobunio se podižući ruku, nemoj biti nadrkana na mene. Ja nisam ništa učinio. – Bio si tamo danas popodne, zar nisi? – Što očekuješ? Da kažem Amburgeyu i Tanneru kako ne mogu prisustvovati sastanku jer se ti i ja viđamo? – Naravno da im to nisi mogao reći, rekla sam jadno. Ali možda sam htjela da im kažeš. Možda sam htjela da ubiješ boga u Amburgeyu ili nešto slično. – To i nije loša ideja. Ali mislim da mi ne bi bila od velike koristi kad dođe vrijeme ponovnih izbora. Osim toga, ti bi me vjerojatno pustila da istrunem u zatvoru. Ne bi čak ni kauciju položila. – Ovisi o tome koliko bi iznosila. –