Ariel Magnus
Kinez na biciklu prevela sa španjolskog Silvana Roglić
Fraktura
Naslov izvornika Un chino en bicicleta © Editorial Norma 2 0 0 7 Croatian edition published by arrangement with Literary Agency Michael Gaeb © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 9 7 8 - 9 5 3 - 2 6 6 - 1 7 6 - 7 GIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 7 4 3 5 5 3
Da, ovo je početak putovanja. Drugačije rečeno, početak stvarnosti. VICTOR SEGALEN
Osjećam hladnoću pištolja na potiljku već i prije nego što Čujem kako se vrata zahoda otvaraju uz tresak. Mršava i ćosava ruka neke osobe koju ne uspijevam vidjeti prelazi mi preko grudi i prisiljava me da se okrenem oko sebe, brzo zakopčavam hlače i hodam dok me netko gura odostraga, progoni me osjećaj krivnje jer nisam povukao lanac za vodu, možda i ne radi. Zahod suda izlazi na veoma tijesan hodnik, u dnu dva policajca upiru pištolje prema meni dok viču tipu da spusti pištolj koji mi je prikovao uz vrat, ne znam kojeg se od murjaka koji me gledaju više bojim, taj tip ionako ne sluša policajce kao ni ja svoju dijetetičarku i nastavljamo dalje, kad stignemo do kraja hodnika, policajci se sklanjaju, neki me sažaljivo gledaju. Skrećemo udesno i hodamo prema izlazu iz zgrade, iza nas ostaje zamrljano zrcalo u kojem se odražava gaučko-staljinistički reljef koji resi nasuprotni zid, iza nas ostaje i ogroman luster koji na sve to baca više sjene nego svjetlosti i koji izgleda kao da će svaki čas pasti, ja sam ga za svaki slučaj zaobišao kad sam išao na zahod, policajci koji nas prate hodajući za nama daju nam znak da stanemo, ali više nisu uvjerljivi, čak mi izgledaju kao da ih sve to umara. Tek tad moj otimač poviče ne znam što, a ja shvaćam da je to Li, Šibica, Kinez piroman kojeg su upravo osudili u slučaju u kojem sam bio svjedok.
Uza sve to imam uključen svoj iPod, i to slučajno, što me nagoni na pomisao da svijetom upravlja Veliki Kompjutor i upravo u tom času u mom uhu zasviraju Los Tin toreros, bend s argentinskim Kinezima koji praše hard rock, Šibi čin i se urlici ubace u pjesmu i tako dobro sjednu uz pripjev da će mi zasigurno nedostajati kad idući put čujem tu pjesmu, Kako bismo bili brži ili kako bi se zaštitio od moguće pucnjave, Kinez odluči nositi me na leđima, okrećući se tako da mu nitko ne vidi leda, prošli smo ispred sudnice broj 26, u kojoj su ga netom osudili na četiri godine zatvora zbog nošenja vatrenog oružja i pokušaja podmetanja požara, pitam se kako je uspio izmigoljiti policajcu koji ga je čuvao, Kinezu kao da uopće nije teško nositi me na leđima iako je on poput miša, a ja poput krmače. Kad smo izašli van, Šibica me ponovno spušta na pod, okolo se već skuplja uobičajena skupina znatiželjnika, kao da ih je netko unajmio, ljudi viču nešto Što ne uspijevam ćuti, neki puše na balkonima, čudim se da već nisu stigli ljudi iz Cronice TV. Promet u Paragvajskoj prekinut je, Šibica me pokušava odvesti do ugla s Montevideom, onda se predomišlja i idemo na drugu stranu, zaustavlja se prilikom skretanja, očito ne zna kamo da krene, Kinez više izgleda kao stanovnik Buenos Airesa izgubljen u Pekingu. Onda mu pada na pamet suluda ideja, upire pištolj prema policajcu koji se sakrio iza vrata patrolnih kola i daje mu znak da se malene, ulazi sa mnom preko suvozačkoga mjesta i gura me sve dok nisam završio na drugoj strani, treba mu nekoliko sekundi da upali, onda krenemo, zamalo da nismo pokupili nekoliko znatiželjnika s pločnika. Na uglu Parana nismo se sudarili s autobusom samo zato što Velild Kompjutor nije tako htio, onda nastavljamo do Corrientes i ondje skrećemo dolje, a sve to u prvoj, motor samo što ne eksplodira, mislim da bi moj stari, on je taksist, na mome mjestu umro od infarkta. Avenija je zakrčena, u visini Libertada gotovo da stojimo, Li očajnički gleda ploču, udara vrhom pištolja neke gumbe, obraća mi se i tad shvatim da još uvijek imam slušalice u ušima, sad svira neka balada Iron Maidena, žao mi ju je prekinuti
i vadim samo lijevu slušalicu. Kinez me moli da upalim sirenu, tražim na komandnoj ploči pa na krovu, stišćem gumbe, jedan je pravi i prvi put u životu Čujem zavijanje sirene iz patrolnih kola. Nitko ne obraća pozornost na nju, samo nek se hladi pizza tim korumpiranim murjacima, sigurno misle drugi, Šibica svejedno ubrzava, dotiče auto ispred nas i zamalo da ne sruši postrance bakicu na uglu, dolazi do Avenije 9. srpnja i kreće prema autocesti, sad u petoj. Kad smo srušili rampu, Kinez ispusti urlik koji zagluši sirene, pa nije baš da smo prešli meksičku granicu i da smo sad slobodni, lijevo od nas vidi se naselje. Li naslanja pištolj na šoferšajbu i smiješeći mi se namiguje, ili je luđak ili je stručnjak, taj Kinez, pretpostavljam oboje i zato mi je otpočetka bio simpatičan.
Moja je priča s Kinezom piromanom također započela s patrolnim kolima i sirenom, bilo je to u noći 2. rujna 2005., vraćao sam se od svoje djevojke, sigurno je bilo dva ili tri ujutro kad su prošla patrolna kola uvlačeći buku ljudima u snove i u moje slušalice, nije trebalo razmicati nikakav promet. Vidio sam da zastaju kraj drugih kola na križanju Avenije La Plata i Ulice Guayaquil, čini se da su bili uhitili nekoga, dosta čudno za taj dio grada jer sam ja tuda hodao nekoliko puta tjedno i nailazio samo na lopove, triput sam bio opljačkan i osim jednog poručnika koji se igrao mobitelom nikad nisam vidio ništa slično predstavniku vlasti. "Kako se zoveš?" "Ramiro. Ramiro Valestra." "Koliko imaš godina?" "Dvadeset pet." "ImaŠ li dokumente kod sebe?" "Imam." "Onda dodi sa mnom jer si svjedok. I skini slušalice kad ti netko nešto govori." Osim četvorice policajaca i uhićenoga ondje je bila još jedna osoba, još jedan svjedok, koji mi je izgledao poznato, poslije sam se sjetio odakle, na haubi jednih patrolnih kola nalazili su se pištolj i čahure, boca puna nečega čudnog, šibice, kamen, novčanik,
bicikl je bio naslonjen na blatobran, a iza njega, dignute glave i mirna pogleda, Li, palikuća koji će poslije postati poznat pod nadimkom Šibica. Bio je manje-više mojih godina, dosta visok za Kineza, i dosta popunjen, imao je uobičajeno neukrotive šiške kao svi njegovi zemljaci i veoma blijedo lice, usne gotovo da mu se nisu vidjele jer su bile tako tanke, ali činilo se kao da samo Sto se ne nasmiješi, svako toliko škiljio je kroz ionako dovoljno pritvorene oči kao da fokusira i gleda izdaleka. Bio je obučen navlas kao ja, tenisice, traperice, majica, lagana jakna, ali nije imao naušnicu u uhu, nego lančiće oko vrata, možda mi.se upravo zbog te slučajnosti svidio od prvoga trenutka, možda zato Što nikad nisam vidio nikoga s lisičinama ili zato što, kao i svi kriminalci, Li nije izgledao kao da to doista jest. Dok je jedan policajac pisao prijavu i objašnjavao nam što smo zapravo vidjeli, pištolj "od devet milimetara spreman za paljbu i šaržer s trideset metaka", bocu "Coca-Cole od petsto mililitara, iliti pola litre, gotovo punu žute tekućine mirisa nalik na benzin", kutiju šibica "marke Los Tres Patitos", kamen "veličine šake", novčanik sa "sedamsto osamnaest argentinskih pesosa", dok su nam čitali što ćemo morati potpisati, pokušavao sam se sjetiti odalde poznajem drugoga svjedoka, imao je ono lice za koje čovjek ne zna je li ga posljednji put vidio davno ili relativno nedavno. Iznenada sam se sjetio, ali on me pogledao s izrazom lica koji je govorio da je bolje da ga zaboravim, bio je to jedan od lopova koji me napao u tom području, posljednji od njih, da budem precizan, tenisice koje je nosio bile su moje. Moj je prestravljeni pogled zasjenilo kočenje kombija Cronice TV, koja uvijek stoji čvrsto uz narod, uletjeli su u Ulicu Guayaquil u punoj brzini i u suprotnome smjeru kao još jedna patrolna kola, vozač je sumnjivo prisno pozdravio jednog policajca. Onaj koji je pisao prijavu htio je brzo pokriti Lijevo lice, ali vozačev prijatelj zaustavio ga je na vrijeme kako bi ga kamera mogla snimiti, poslije su se svjetla fokusirala na dokaze zločina dok je najviše rangirani
začešljavao kosu i brkove, pitanja zapisana na novinarovu papiru postavljao je vozač, "Kako je došlo do uhićenja, gospodine naredniče?" "Osumnjičeni se vozio na biciklu Ulicom Guayaquil i kad je ugledao patrolna kola, krenuo je u bijeg privlačeći pozornost pol'cajaca koji su pri uhićenju zaplijenili oružje i druge kompromitirajuće predmete." "Delinkvent je piroman koji tjednima hara kvartom?" "No, to mora odrediti sud, ali ja mislim da jest." "Otkud je porijeklom taj buzdo?" "Prema prvim vještačenjima, čini se da je istočnjačke nacionalnosti, ko što se može vidjeti golim okom." Kad se kamera okrenula prema nama, lopov je već bio otišao, nisam vidio da je potpisao papire, Lija su zatvorili u auto, a onda su ga morali ponovno izvući kako bi Cronica zabilježila dogadaj, prema onomu što sam čuo, optužili su ga da pali prodavaonice namještaja u Buenos Airesu, već sam mogao vidjeti bijele naslove na crvenoj podlozi sa zvukom trube u pozadini, Satir iz dućana s pokućstvom bio je Kinez, Palikuća Kinez planirao je novi udar, a onda sam čuo za nadimak Šibica, ne možeš ti ove iz Cronice preduhitriti. Policajac je s upaljenim sirenama odjurio pustim ulicama, a kamera ga je pratila dok se nije izgubio iza ugla, onda su fokusi rali mene dok sam potpisivao prijavu i postavili mi nekoliko pitanja, ništa nisam znao, ali svejedno sam odgovorio, ljudi svašta čine samo da budu kratko na televiziji, to sa mnom ionako nije bilo ništa važno jer me nisu ni uvrstili, ili me barem nitko nije vidio, tipovi iz Cronice spremili su aparate, a policija svoje dokaze, i otišli su skupa prema La Plati. Činjenica je da nikad nisam bio svjedok ničega, ni na vjenčanju ni na krštenju, i u svojoj sam naivnosti mislio da je to sve, a zapravo je bio tek početak i otišao sam zadovoljan s novom anegdotom, noć se čini mrtvom, ali noću se dogada najviše stvari. Bio sam samo uznemiren saznanjem da lopov i dalje operira zonom, znao
sam da to što ga poznajem nije nikakva prednost, prilikom posljednje pljačke htio sam se držati prijateljski govoreći da mi je to peti put da me pljačkaju u istom bloku i molio sam da mi da popust kao stalnoj mušteriji, ali mršavi me svejedno opljačkao, no pri odlasku se nasmiješio, mislim da ga je to odalo, ne zaboravljaš tako lako lopova koji ti se nasmiješi.
Prošlo je više od godine, prilično loše godine, mama je morala zatvoriti dućan, držala je dućan sa sirevima, tati su našli tumor na želucu, on to ne zna, pa i dalje vozi svoj taksi, moj je brat otišao živjeti u Brazil, pojma nemam zašto, a ja sam saznao da mi djevojka nabija rogove, i to, što je najgore, s najboljim prijateljem, klasika. "Kako si mi to mogla napraviti s najboljim prijateljem, Vanina?" "Pa, očito i nije baš tako dobar." "Kako si mi to mogao učiniti s dugogodišnjom curom, Nacho?" "Kunem ti se da nisam bio prvi." Užasna godina, kao što rekoh, jedina mi je utjeha da je drugima bila mnogo gora, na primjer Liju, vidio sam ga ponovno jedne srijede sredinom prosinca kad sam bio pozvan da pristupim na sud, na ispitivanje u sudnici 26, Ulica Paraguay 1536. Poziv je stigao skupa s telegramom o otkazu, još jedna loša vijest u posljednjih nekoliko mjeseci, iako je bila očekivana, radim na računalima i učinio sam veliku pogrešku, a to se plaća. Najviše mi je bilo žao što je ispitivanje bilo u radno vrijeme, dok bih to obavio i prepričao anegdotu nakon povratka, prošao bi mi dan, a da ga ne bih ni osjetio, činjenica je da mrzim raditi.
Moje iskustvo s javnim suđenjem sa svjedocima svodi se na gledanje američkih filmova, nisam ni znao da takvo što postoji u Argentini, i ne razumijem zašto na neka suđenja pozovu svjedoke, a na neka ne, da su meni dali priliku da biram, radije bih otišao ravno u zatvor nego sjeo pred publiku na optuženičku klupu. Mislim, publiku je u ovom slučaju činilo troje studenata prava, jedna od njih bila je prava ždrebica, u stanci smo svi skupa otišli nešto pojesti, i nekoliko staraca za koje se nismo mogli odlučiti jesu li odvjetnici izvan službe, novinari bez propusnice ili beskućnici u potrazi za klimatiziranim prostorom. Drveni stol za kojim su sjedili suci bilo je jedino što je blago podsjećalo na filmove, a ostalo se nije razlikovalo od velikoga školskog razreda s pločom, zastavom, željeznim stolcima, fluorescentnim cijevima, prljavim zidovima i klasičnim žoharom okrenutim na leđa u nekom kutu. Suci su bili muškarac i dvije žene, jedna od njih patuljasta i debela s tako opakim licem da mi je dok sam davao zakletvu drhtao glas, lijevo od njih bio je Li s prevoditeljem i odvjetnikom g. Paralinijem, desno od njih bili su bilježnik i njegovi pomoćnici, policajac u sivkastoj uniformi čuvao je Lija, a drugi, u civilu, čuvao je vrata. Ispod klima-uređaja, najmodernijeg predmeta u sobi, uz bijelu ploču, onu po kojoj se piše flomasterima, nalazio se kompjutor, povijesna relikvija u punoj snazi, sigurno je radio na pedale. Mladi tajnik, ljubazan i besprijekorno odjeven, tipkao je prstima, tipkovnica je toliko bučila da su oni koji su govorili morali povremeno ponoviti što su rekli, bilo je mikrofona i zvučnika, ali naravno da nisu radili. Sve sam to uočio tek poslije, u početku sam vidio samo Šibicu, ne kad sam ušao, jer sam bio malo nervozan, nego kad me ona sutkinja s opakim licem pitala poznajem li ga, a ja sam rekao da poznajem iako sam trebao reći ne, bio je mnogo mršaviji nego posljednji put, glave izbrijane poput luđaka, brzo je treptao, Činilo se kao da ima tikove, usne se više nisu smiješile. Odjeća koju je nosio također je izazivala sažaljenje, nebeskoplava trenirka, malo predebela za to doba godine, prljava i s nekoliko rupa, na prsima
se nazirala slika hotela u Saint-Tropezu, ne razumijem zašto se ta tako skupa mjesta reklamiraju na tako jeftin način, ljudi ionako idu. Više od sažaljenja Li je izazivao osjećaj krivnje, činio se kao da su ga upravo uhvatili dok je ilegalno prelazio granicu nakon dva tjedna koja je proveo izgubljen u pustinji, Čovjeku ne dode da mu baci novčić, nego da ga smjesta posvoji. "Kunete li se da ćete, prema svojem uvjerenju, govoriti istinu i samo istinu?" "Da." "Što da?" "Kunem, kunem." Suci i odvjetnici nisu me pitali ništa posebno, činjenica je da su me mogli poštedjeti muke, drugi se svjedok nije ni pojavio, ŠibiČin je odvjetnik zbog toga protestirao, previše mlako za moj ukus, pitao sam se kako bi reagirao da je znao čime se taj svjedok bavi. Umjesto da potvrdim da je to optuženi, da je bicikl na fotografiji onaj koji sam vidio one noći, da je potpis na prijavi prilikom uhićenja moj, umjesto svih tih očitih stvari radije bih bio ispričao Što je bilo s ljudima iz Crćnice TV, da su otkrili Kineza kako bi ga snimili i da je morao dvaput ulaziti u auto kako bi ga kamera uhvatila, ali nitko me to nije pitao. Slutio sam da suci ne žele znati ništa od onoga što je bilo na televiziji ili u novinama o tom slučaju, govoriti o tome bilo je neukusno, kao govoriti liječniku savjete svoje bake ili ponuditi kuharu juhe Knorr, g. Paralini nije, čini se, to shvaćao, pa je citirao novine kao da se radi o nekom autoritetu, glupa pogreška, da se mene pita, već bih mu bio uručio otkaz. Budući da sam bio svjedok i poslije nisam imao što raditi, potraga za poslom nije mi bila jača strana, a i tu je bila ona božanska studentica, ne sjećam se baš imena, ali njezine atribute nikad neću zaboraviti, dakle budući da poslije nisam imao nikakve planove, odgovorio sam na pitanja i ostao gledati ostatak, gledanje suđenja besplatno je i, iskreno, zabavno gotovo koliko i Playstation.
Razumni
Nekoliko blokova dalje od mjesta gdje su uhitili Lija došlo je do požara, drugoga te noći i jedanaestoga tog mjeseca, a svi u dućanima s namještajem ili madracima u tom području, navodno nijedan nije bio osiguran, čitave obitelji propale, javljale su novine. Najveći se dogodio 30. kolovoza na uglu Avenije Corrientes i Utiče Malabia, nitko nije umro, ali ništa nije ni spašeno, još se može vidjeti crna rupa, vatra je došla do susjednih balkona i zapalila auto parkiran na vratima, Cronica TV prenosila je uživo. Vrijeme napada uvijek je bilo isto, između jedan i četiri ujutro, ni metoda se nije bitno mijenjala, netko bi kamenom razbio prozor i ubacio naftu kroz rupu, katkad ispod vrata, iako bi vatrogasci brzo došli, roba bi svejedno propala, dim cigarete opere se običnim pranjem, ali smrad spaljenog madraca, čini se, baš i ne. Jednom je prilikom netko vidio muškarca kako baca šibicu i bježi na biciklu, otad je policija tražila biciklista, Kinez očito nije gledao televiziju, ili ju je gledao, ali nije shvaćao jer je sigurno bio jedini stanovnik grada koji to nije znao. Lija su uhitili ne samo na biciklu i sa svime nužnim da osvijetli noć nego su i poslije u njegovu domu našli još kamenja i kartu Buenos Airesa na kojoj su bili obilježeni svi spaljeni dućani, tako besprijekoran sumnjivac da je pobudio sumnju, žrtveni Kinez, lako ga je nazvao njegov odvjetnik, kao da je jadni Šibica osku-
dijevao nadimcima. Tisak je, naprotiv, bio oduševljen i počele su padati pretpostavke, najčvršća je govorila da je Li vojnik kineske mafije, da je palio strateške lokale kako bi ih njegovi zemljaci poslije mogli jeftino kupiti i otvoriti svoje minimarkete, kako bi se drukčije moglo objasniti da neki tip koji radi kao dostavljač ima sedamsto pesosa u džepu. Tijekom suđenja saznao sam da je Kinez kad su ga uhitili prvo pokazao dozvolu za posjedovanje oružja, rekao je da ga je kupio jer su ga napali već nekoliko puta, što je više nego vjerojatno prema mom iskustvu, ali ne znam je li to bilo najprikladnije objašnjenje za taj trenutak, pred sobom je imao policajce koji su bili plaćeni da on ne mora pribjegavati tim mjerama kako bi se osjećao sigurnim. Kad su ga pitali za druge stvari, dao je manje uvjerljiva objašnjenja, rekao je da je nafta za motor, kamen da može odglaviti lanac na biciklu kad mu se zaglavi, a kutija ogromnih Šibica da zapali cigarete, nitko mu nije povjerovao, ali budući da nitko ne ide u zatvor zbog nedostatka mašte, odveli su ga jer nije imao dozvolu za nošenje oružja, na suđenju sam shvatio da je posjedovanje jedno, a nošenje drugo, kao što sam shvatio da zbog tako nečega nitko ne završi u zatvoru osim siromašnoga Kineza. "Ja imam oružje i nisam znao za dozvolu za nošenje." "Ne sudimo vama, gospodine Paralini." Nije Li završio baš u pravom zatvoru, u postaji su ga ispitali i kako je počeo tlapiti, govorio je da ima čip u glavi preko kojega prima naredbe predsjednika Kine, to mi se svidjelo, to i ono da su ga okrali gomilu puta kao i mene, budući da je počeo tlapiti, dali su mu tablete dok nije ostao omamljen, kad je došao prevoditelj, iz usta mu je izlazila samo slina. Čovjek se zapita kako su ga ispitivali bez prevoditelja i zapravo zašto su ga uopće ispitivali prije nego što se posavjetovao s odvjetnikom, možda su mu naše snage sigurnosti željele pokazati da kad žele mogu biti zanemarivo birokratične i veoma učinkovite, a da zbog toga ne budu manje velikodušne, ne zaboravimo da su ga izliječili gratis. Iduća četiri mjeseca Šibica je proveo u ludnici Josć Tiburcio Borda, paviljon 20, sputan onim što se z o v e k e m i j s k a košulja,
•uiAkil
nešto kao luđačka košulja, samo je ova satkana od lijekova. Na suđenju su govorili svi psihijatri koji su ga liječili tih mjeseci, svi osim prvoga, bilo ih je ionako desetak i svald je bio priča za sebe, od prekvarcanoga kicoša do prikrivenoga pedofila, od sado-mazo ženske s visokim potpeticama i umjetnim trepavicama do jadnice s licem kao da je podigla petnaest delinkvenata. Ono u čemu su se svi slagali bilo je da su se međusobno oslovljavali s doktore, da su govorili riječi koje samo oni razumiju i da je optuženi blago mentalno zaostao, nitko od njih nije znao suvislo objasniti što to znači, ali to je ostalo kao činjenica, gledao sam ih kako besjede o Kinezovim mentalnim problemima i mislio da je sve izgubljeno za zapadni svijet ako se dvije osobe mogu dogovoriti da treću proglase ludom.
Izgubljen razum (delirij)
v
Čovječe, sve je bilo suludo, hodam ja jedne noći s bajsom po kvartu kad me odjednom zaustavi murja, baš gadno, čovječe, pitam ja njega, stari, šta ima, a oni mene hite na poklopac batmobila, ej, stani, čovječe, stani, govorim im ja, al oni briju odakle mi pištolj, šta će mi ta nafta, kamenje, šibice, čovječe, mogu ti objasnit, govorim ja kao da me žena uhvatila s drugom, al oni meni Šuti, šuti, usrani Kinezu, ili ćemo ti dat malo komunizma u šupak, odjednom evo ti kamere, šiznuo sam, čovječe, kunem se da sam mislio da će snimat pornić sa mnom, nisu pri sebi ti tipovi, ali ipak ništa od toga, bila je to telka, al ne znam Što je gore, poslije su • me otfurali u stanicu i došla je neka doktorica i pitala me ne znam li ja šta, čovječe, ne znam šta sam joj rekao i dala mi je naravno da ih nisam popio, onda je došao neki murjak i prislonio mi pištolj na bulju, popij te tablete, jebeni Kinezu, jer ne želim trošit na tebe metak koji plaćaju porezni obveznici, naravno da sam ih progutao kao dijete čokoladnu papicu, čovječe, nemaš pojma kako je bilo, kao da popušiš osamdeset džointova odjednom, slinio sam, stari, izgledao sam kao bijesna džukela, ne želim ni pomišljat koju sam gomilu gluposti izvalio, kažem ti da sam bit) Izvan sebe, onda su me LIfurali u neku ćeliju s kokama koje su bile tako prestrašne, naravno, bili su to transvestiti, ovakve noge, čovječe, svako toliko murjak bi odveo jednoga i vratio bi ga za
pola sala totalno premlaćenog, mislim da me to spasilo da ne premlate i mene, onda je opet došla doktorica i pitala kako sam, a ja sam joj rekao da sam u komi, čovječe, da sam totalno odvaljen, čovječe, kunem ti se da nisam mogao naciljat zahodsku školjku, onda mi je doktorica dala još tableta i naravno da sam ih progutao, najluđe je što sam se osjećao fenomenalno, stari, nemam pojma što je u tim tabletama, al kunem ti se, probaš jednu i ne želiš stat, one su kao Smarties, čovječe, u boji i sve to, tako da sam dva dana gutao tablete dok me nisu odveli u drugi zatvor, onda sam saznao da je to ludara, rekao mi je jedan od luđaka ondje, prvi normalan tip s kojim sam razgovarao otkad mi je murja maznula bajs, bio je uhićen jer je silovao neku žensku, al pazi, bio je pijan ko majka, drugi koji je bio s nama ubio je susjeda jer je glasno slušao muziku, a treći je ubio svoju ženu i kćeri, šta nije totalno lud, u redu, recimo da sam zapalio sve te dućane s namještajem za koje kažu da sam zapalio i što se mene tiče neka dodaju i da sam zapalio klubove Keybis i Cromagnon i obelisk i sve na šta im se digne, stari, recimo da sam Juan Domingo Neron i da gomilam stvari i onda ih palim, čovječe, misliš da je u redu stavit me u istu ćeliju s ovim luđacima, ovo nije sklonište za luđake, nego tvornica, stari, škola, uđeš jer nisi plaćao porez, a izađeš kao piroman, uđeš kao piroman, a izađeš kao silovatelj, svi smo mi prošvikali, stari, spasimo se, čovječe, a ja nisam ostao preko vikenda, nego četiri mjeseca, kužiš, Četiri mjeseca sam pio tablete i brijao s tim luđacima, sve je išlo glatko, al jednog su mi dana prestali davati tablete i prebacili me u Devoto, naravno bez ikakvog objašnjenja, diži se, usrani Kinezu, dođi ovamo, usrani Kinezu, sjedni, usrani Kinezu, u Devotu su me smjestili s drugim Kinezima, zvali su je žuta ćelija, ne znam je li to bilo zbog nas ili zato Što je ubitačno zaudarala po mokraći, nisu nam dopuštali da se kupamo i govorili su da smo ionako prljavi, svaki put kad bi donijeli hranu, morali bismo im pokazati neki zahvat iz kung fua, a ionako su nam davali otpad iz kaznionice, govorili su da mi Kinezi ionako svašta jedemo, osim toga zašto bi nam Argentinci plaćali hranu, a onda im još dolazimo krasti posao i da se pravimo ludima, a da nas onda još moraju i
prehranjivati, nitko od nas nije bio na suđenju, ali njima smo bili krivi, tek kad sam počeo štrajkati glađu, sjetili su se da smo Kinezi, ali i ljudska bića, poludjeli su, čovječe, donosili su mi bifteke, pokušali su mi davati kašicu kao djetetu, čovječe, štrajk glađu je super stvar, totalka, čovječe, useru se ko grlice da ne kihneš tamo i odvedu te u bolnicu i odmah ideš na suđenje, kažu da nema termina za ispitivanje, ali očito imaju, čovječe, znam što ti govorim, nas ima milijarda i tristo milijuna i uvijek ima mjesta za još jednoga, samo trebaš uložiti malo truda, tako da ti kažem da je štrajk glađu super, ali nije nimalo super po noći se voziti na bajsu, stari, ljudi nisu normalni, a onda ispadne da si lud ti.
Razum (vraćen)
Pobijedit će onaj koji bude znao kad se treba boriti, a kad ne.
SUN Tzu, Umijeće ratovanja
Ako nisam pogrešno shvatio, dokaz da je Li napola lud bili su njegovi odgovori na testu s crtežima, onaj klasični reci mi što vidiš i ja ću tebi reći tko si, imam najgore mišljenje o tim vrstama klopki, kako u školi tako i kad sam išao vaditi vozačku dozvolu, uvijek sam padao, ista stvar i kad su me silili da nešto nacrtam na razgovorima za posao, nikad ne nacrtam ono što očekuju od mene niti otkrijem način na koji bih to morao činiti, ne razumijem ni u kakvoj su vezi crtanje kuće s krovom na dvije vode ili nalaženje pravokutnika medu krugovima i zdrava pamet, pridavanje pozornosti takvim stvarima meni se čini bolesno. Ne znam misli li Li isto to o testu, ali sasvim sam siguran da je jednako loš ili jos gori i ni mene u njima, u svakom je slučaju rekao upravo ono što nije Hinio reći, govorio je o mumijama i vampirima i štakorima, sve samim znacima paranoje, tjeskobe i shizofrenije, barem prema liječnicima, moraš biti stvarno napola idiot da ne skužiš da to ne može značiti ništa dobro, napola idiot ili u potpunosti Kinez, ne znači sve isto u svim krajevima svijeta. v
Umjesto da zapne na tu stranu i dokaže da Šibica nije napola lud, nego sasvim lud, a luđaku se ne može imputirati planirani požar u nekoliko dućana, Čak i ja koji ne znam ništa o tome, toliko znam, umjesto da ide tim putem, g. Paralini, čovjek od nekih pedeset godina, izgleda bivšega boksača, blistava odijela i blistava
čela, gustih obrva, neiskrenih očiju, potkupljiva osmijeha, g. Paralini radije se bunio zbog izbivanja forenzičara, onoga koji je prvi vidio Šibicu, onoga koji mu je propisao lijekove, a pod njegovim je utjecajem svaki sljedeći liječnik izvodio svoju teoriju. Poslije se bunio i zbog kineskoga prevoditelja, koji je tako slabo znao španjolski da je Paralini ružno govorio o njemu, a ovaj to uopće nije skužio, bunio se zbog ponašanja policije, natuknuo je da je uhićenje bilo nezakonito i da su svi dokazi o zločinu izmišljeni, bunio se zbog medija koji su progonili njegova branjenika još od noći kad je uhićen i onda su govorili o kineskoj mafiji bez ikakva dokaza, na kraju se bunio protiv argentinskoga pravosudnog sustava koji je propisao psihotropne lijekove zdravu čovjeku i koji ga je zatvorio u neuropsihijatrijsku bolnicu sumnjiva ugleda, koji ga je poslije prebacio u običan zatvor, a nije mu dopuštao da vidi odvjetnika i nikad ne bi došao na suđenje da nije započeo štrajk glađu, od kojeg zamalo da nije umro. "Moj je branjenik smršavio dvadeset pet kila i morao je biti hospitaliziran kako ne bi umro, ne kao neld političari koji kažu da štrajkaju glađu, a zapravo su na dijeti." "Držite se teme, gospodine Paralini." Paralini je dobro govorio, čak odlično, trebali smo ustati i pljeskati mu, ali suci su kolutali očima i zijevali, vidi se daje retorika filmska stvar, na ozbiljnim suđenjima ili pokažeš dokaze ili šutiš. I studente prava njegova su razglabanja ostavljala jednako hladnima, kad je određena petnaestominutna stanka i kad smo otišli nešto pojesti, bio sam siguran da će Li biti oslobođen, a oni da će provesti nekoliko godina u zatvoru, činilo se da smo slušali dva različita suđenja, buduća odvjetnica s kojom bih rado bio proveo još petnaest minuta stanke relda mi je da Li ima sreće što ga je tužitelj optužio za samo jedan pokušaj podmetanja požara iako je njoj očito da je počinitelj svih njih, na njegovu sreću, nije bilo dokaza da mu prišiju i ostalih deset. "I sreća za njega da je suđenje održano ovdje, sigurna sam da bi ga u Kini objesili na nekom trgu nakon Što bi proveli kinesko mučenje kapima vode."
"Hoćeš izaći na večeru sa mnom?" "Ha?" "Ne, ništa, glupost." Ono što se poslije zbilo znano je svima, kineski građanin Li Qin Zhong, godište 1980., dostavljač u kineskim minimarketima, svi dokumenti uredni, bez policijskog dosjea, okrivljen je za dva zločina, pokušaj podmetanja požara i nošenje vatrenog oružja, i osuđen je na četiri godine zatvora, jednu manje nego Što je tražio tužitelj zato što je posrijedi stranac i mentalno zaostali, eto što znači biti milosrdan. Sjećam se da sam bio osupnut, nabio sam slušalice da ne moram ni s kime razgovarati i otišao na zahod, ondje me Li zatekao štono se kaže spuštenih hlača, njegova je reakcija iznenadila sve, ali u bid je bila itekako logična, ako je kupio oružje da se može braniti od lopova, bilo je očekivano da otme nekoga kako bi se obranio od nepravde, vjerojatno bih i ja učinio isto na njegovu mjestu, s tom razlikom, naravno, što ne bili nosio pjegavog i nosatog debeljka, nego božanstvenu studentica, a možda je Šibica stvarao imao problema s vidom.
Od početka moga zatočeništva Li se trudio da to ne izgleda tako, ni u jednome mi trenutku nije prekrio glavu niti me zatvorio u mračnu sobu, nikad nisam imao vezane ruke niti je kad dignuo glas na mene. Sve je bilo veoma gospodski s njegove strane, ali, bit ću iskren, dosta razočaravajuće za mene, osjećao sam se kao oteti novinar u Iraku i već sam vidio sebe s podočnjacima i uvenuo kako čitam neku izjavu preko telkice s puškama prikovanim uz sljepoočnicu, svoju bivšu djevojku kako pokajnički grli televizor i svoju majku kako obećava sama sebi da će ako se njezin sin vrati živ ostaviti piće i kupiti mu novo računalo, svoje prijatelje kako skupljaju novac da plate otkupninu. "Gospodine, samo novčić, skupljamo lovu da oslobode Ramira." "Gubi se i radi nešto, narkiću." Umjesto toga Li me odveo u neku obiteljsku kuću, gdje me predstavio kao da smo u Kini i kao da sam došao na studentsku razmjenu, pobrinuo se da mi složi krevet te preda ručnike i odjeću da se mogu presvući, čak i japanke, osjećao sam se kao u kakvom wellness-centru. Otišli smo skupa do kupaonice, mislio sam da mi je želi pokazati, ali kad smo ušli, počeo se skidati i dao mi znale da ga oponašam, dao sam mu do znanja da mislim da je prljaviji I da mi ne smeta ako malo pričekam, on je bio uporan ne prihva-
dajući kompliment i morao sam poći za njim, frajer je tko proba, a ne svidi mu se, pomislio sam za utjehu. Tuširanje s drugim ljudima u istoj kupaonici nešto je što nisam prakticirao od posljednjega kampiranja, tuširanje pod istim mlazom vode nešto je što nisam prakticirao nikad, a što je najgore, Li se nije ni najmanje trudio da izbjegne dodirivanje, u jednom je trenutku počeo pišati kao da je stvarno sam, rezignirano sam ga oponašao, igrali smo se da vidimo tko će pogoditi sredinu mrežice, u nedostatku krvi to je bilo naše bratimljenje pišalinom. Nakon kupanja došla je hrana, bolje rečeno gozba, jer sam rijetko viđao takvu raznolikost, zdjele i zdjele pune najčudnijih i najpikantnijih stvari na stolu koji je bio gotovo priljubljen uz pod, trebalo ga je okretati kao rulet i posluživati se, a u sredini je bio divovski lonac s rižom. Srećom, kineska je hrana moderna i svi smo se u međuvremenu izvještili sa Štapićima, jer vilicu i nož nisu mi ni ponudili, kao što argentinska obitelj ne bi tek pristiglu Kinezu ponudila štapiće da može jesti njoke. Ionako nije bilo komplicirano jesti štapićima, drugi su stavljali zdjelicu pod usta kao da će piti juhu i jednostavno uvaljivali hranu, to može svatko, komplicirano je bilo sjediti na podu prekriženih nogu, a trbuh i slaba gibljivost onemogućivali su mi da dođem do stola i na kraju sam sjeo postrance kao Što sam vidio da to čine žene, nakon što sam se okupao s drugim muškarcem, za mene više nije bilo tabua. Za stolom su bili jedan dječak od kojih pet godina izbrijane glave, starac bijele brade koji je izgledao kao glumac prerušen u Konfucija, žena mojih godina kose smotane u punđu i ljudi koji su se činili kao njezini roditelji, klasični bračni par mladih imigranata koji su poveli djeda i Čijoj je kćeri usto neka vucibatina napravila dijete. Kad je završila gozba, Li se izvalio da zaspi, a pozvao je i mene da učinim isto, ja sam se onesvijestio, a kad sam se probudio, njega više nije bilo, već se smračilo i kuća je djelovala kao da je prazna, kažem kuća, ali to su bile dvije međusobno povezane prostorije koje su vodile u dvorište krcato nekim Čudim biljem, s druge su
strane bile kupaonica i kuhinja koje su pripadale i kući i restoranu, nalazio sam se u jednoj od onih silnih kineskih četvrti u Bajo Relgranu, poslije sam čuo da se zove Svi kontinenti. Prošao sam svim sobama poput nekoga tko izađe upoznati hotel u koji je tek stigao na odmor, nekoliko paravana dijelilo je prostorije kako bi se pričinjale veće, svaki je odjeljak imao svoj krevet i točno se vidjelo tko gdje spava, djed ondje gdje su bile gomile bilježnica s tablicama punim brojki, bračni par gdje je bio televizor, maleni gdje su bile igračke, a njegova majka gdje je spavao Šibica, a to je bio prostor u kojem smo jeli i kamo su stavili moj krevet, vidi se da je to bio džoker-prostor. Podovi su bili prekriveni tepisima, a zidovi tkaninama, slikama, kalendarima, glazbenim instrumentima i visećim ukrasima, najviše visećim ukrasima, deseci njih visjeli su poput zvečaka na kolijevci i na najmanji dašak proizvodili užasnu buku, no ni približno onoliko koliko je poslije bučila linija, klasična stereolinija poput srednjovjekovnog oldopa s prednjom stranom punom beskorisnih ekvilajzera i svjetlašca kao u javnim kućama. Pokraj nje nalazilo se zrcalo obrubljeno izrescima i slikama, a uza zid vitrina natovarena Budama, izbrojio sam nekih pedeset, većinom plastičnih, činila se kao izlog dućana u kojem je sve po dva pesosa. "Dobio, dlažesno, dostupno, plijatelju." "Ne, hvala, ateist sam." Uz mnogo sam se napora uspio uvjeriti da unatoč obilnom ručku, okrepljujućem snu i osjećaju ugodne daljine koji je izbijao iz tog ambijenta nisam na odmoru, nego otet, uz malo sreće od ludoga piromana, a uz malo nesreće od kineske mafije. Potražio sam telefon, ali nije ga bilo, proučavao sam mogućnosti bijega zrakom i nisam našao nijednu, napokon sam pomislio da je možda najbolje otići onim putem kojim sam došao, vjerojatno sam već odradio svoju ulogu i sad Liju predstavljam samo balast. U kuhinji sam naletio na njegova tasta, čerupao je piliće i pogledao me kao da guli ljude, a ušao je pilić, podigao sam ruku u znak pozdrava, a on je podigao svoju, ali kako bi mi pokazao da izađem
kuda sam i ušao, a kao smjerokaz upotrijebio je nož veličine krokodilova mladunčeta, ta gotovo očinska gesta bila je dovoljna ne samo da se vratim u svoj kavez nego i da ga i ne pokušavam svojevoljno napustiti, kineski može biti veoma uvjerljiv jezik.
Stoga Mozi kaže: ako ljudi doista žele donijed dobrobit svijetu i uništiti sve nevolje, dovoljno je da zabrane stvari kao što je glazba. Mozi, Knjiga VIII
Mislio sam da vise nikad neću vidjeti Lija, ostavio me u tom smrdljivom dvorištu kao Što netko ostavi kućnoga ljubimca kod susjeda i tako su se ophodili prema meni, imao sam svoje mjesto za spavanje i u točno određeno vrijeme davali su mi hranu, ali ilitko nije bio ljubazan niti mi se obraćao, ako bih iznenadio djeda ili njegovu unuku dok su me proučavali ispod oka, smjesta bi se pravili nevješti, maleni bi prolazio na biciklu kraj mene kao da sam nevidljiv, samo bi me pas povremeno ponjušio, klasna solidarnost, kako se to kaže. "Vau, vau." "Da, i ja tebe volim." borio sam se protiv dosade uz pomoć svoga iPoda dok mu nije iscurila baterija, borio sam se protiv dosade, ali i protiv muzike, čitav bogovetni dan blažena je linija vrtjela isti disk ili možda čak istu pjesmu, klasični par s Kineskinjom dječjega glasa i Kinezom promukloga zavodničkoga glasa koji viču bog zna što preko podloge sa sintetičkim klavirom i violinama, volim te, dušo, vjenčajmo se rodimo jednoga maloga Kineza, ali nijednoga više, živjeli Mao Ulična Komunistička partija, a što bi si drugo govorili. Katkad bi promijenili CD i stavili dječji, zanimljivo, te su pjesme bile s normalnim glasom i instrumentima koji nisu zvučali kao s jeftine klavijature, mislim da su glazbeno gledano bile mnogo bolje, ne
znam zašto djeci nude nešto bolje ako na kraju opet žive u istom usranom svijetu poput svojih roditelja. Ipak, industrijska glazba nije bila najgora tortura, svaki put kad se čovjek spusti jednu stubu, misli da je dotaknuo dno, ali uvijek se može otići još niže, stube koje vode do pakla jednako su raznolike i maštovite kao i one koje vode u nebo, najgora je tortura bila ta što je popodne vlasnik noža veličine krokodilova mladunČeta, Chao, kako sam poslije saznao da se zove, on se zvao Chao, a njegova žena Fan, s tim imenima mogli su samo skupa otvoriti restoran, popodne bi se dakle gospodin Chao opuštao pjevajući pred zrcalom one ritmove koji su me maltretirali jutrima, stavio bi instrumentalni CD u liniju i počeo urlikati u mikrofon, a kad bi se malo zagrijao, počeo bi s izvijanjem i geganjem, zrcalo je pokazivalo otužan prizor muškarca od Četrdeset i nešto godina koji se ponaša kao pijani adolescent, sigurno je vidio Elvisa. Nepodnošljiva je bila i temperatura, njih je spašavala lepeza, ali meni bi se zglob ubrzo umorio, osim što mahanje lepezom hladi, to je istovremeno i gibanje te kao takvo stvara temperaturu, ne znam je li jednadžba tu gotova. Osim lepeze, a u nedostatku ventilatora, imali su druge načine borbe protiv vrućine, hodanje u laganoj odjeći bio je jedan od njih, maleni je trčkarao gol, a djed je hodao u gaćama, njegova majka i krojačice koje su joj pomagale u šivanju vjenčanica nisu mnogo više pazile na svoju odjeću, nije da mi je smetalo, ali nije se imalo što vidjeti. Druga je metoda bila mazanje čela i ušnih resica kremom s mentolom, onom koja se prodaje u okruglim limenkicama crvene boje, prodaju ih za peso na ulici i obećavaju da liječi sve, mislio sam da je to za turiste, ali vidim da i oni vjeruju u to. Treći protuotrov za vrućine, najoriginalniji i najneshvatljiviji, bilo je pijenje vruće vode, ne čaja ili juhe, nego obične vruće vode, gotovo vrele, nešto jednako odvratno kao vrelo mlijeko, uz neznatnu utjehu da na vodi barem ne nastaje kožica. Hrana je, generalno gledajući, bila dobra, iako malo previše neobična za mene, mislio sam da ću se naviknuti, ali činjenica je da sam se samo sve više čudio, ne znam je li to stoga što su jela
uvijek bila različita ili sam ih ja zaboravljao, najvjerojatnije je njihov broj bio ograničen, a kombinacije bezbrojne, i u uredu su me kolegice pokušavale uvjeriti da imaju pun divovski ormar kombinirajući tri komada odjeće i dva para cipela. Imao sam osjećaj da namjerno izbjegavaju ono što jedemo mi Argentinci i ono što jedemo mi Argentinci kad izađemo pojesti ono što, navodno, jedu Kinezi, no doručak se nikad nije mijenjao, a doručak je bio jedino što nisam mogao podnijeti, ujutro su uvijek bili čaj od jasmina s nekoliko komada bijeloga kruha pripremljenoga na pari i ravioli punjeni pikantnim mesom, čak i u svijetu bez kroasana i namaza od karamela bio bi neoprostiv grijeh odrediti to kao prvo što čovjek pojede ujutro. "Vau, vau." "Izvoli, ti pojedi." Kako bih se zabavio kad sam ostao bez iPoda, igrao sam Tangram, onu kinesku razbibrigu načinjenu od sedam dijelova od kojih se mogu napraviti tisuće figura, sedam tisuća, kako kaže legenda, najdosadnija igra u svemiru dok se čovjek ne zakači i više ne može stati, sa svim je igrama isto, a kad Čovjek malo bolje pogleda svoj život, ako zastane i dvije minute razmisli što radi, ispali u sebe dvadeset metaka. Srećom, Kinezi su izmislili ne samo igru uz koju se mogu naprezati nego i sve nužno da se oslobode te nepotrebne napetosti, kuća je bila puna drvenih spravica za masažu za sve dijelove tijela i tako je bilo meni, znojio sam se s Tangramom, a onda četkao noge ili leđa nečim što bih našao ondje, katkad bih to činio paralelno i naposljetku ne bih mogao procijeniti koja od tih aktivnosti izaziva napetost, a koja me opušta, Televiziju sam gledao u početku, ali poslije više ne, gledali su samo kineske kanale preko satelita ili posuđivali filmove, isto je bilo s tiskom, koji je stizao izvana, sve na kineskom, malo sam se zabavljao gledajući slike istočnjačkih ljepotica i tražio im paralele među lokalnim celebrityjima, istovremeno sam pokušavao zamisliti o čemu govori koji članak vodeći se s ono malo riječi pisanih latinicom, ali u biti sam tražio svoju sliku ili ime, ne znam je li to
što ih nisam našao medu gomilom tih neodgonetljivih znakova značilo nešto još gore, Prvih dana bio sam siguran da me policija traži po čitavoj zemlji zajedno s agentima Mossada koje je moja bivša djevojka angažirala preko kontakata svog oca, zamišljao sam televizijske emisije u kojima se raspravlja o mom slučaju i pisma koja mi šalju zaljubljene djevojke, ali samo prvih dana, poslije je ravnodušnost koju je budila moja persona u toj kući djelovala kao vjeran odraz onoga što se zasigurno zbivalo vani i onda sam izgubio svaku nadu da ću biti nađen, sad sam zamišljao kako moji fanovi metu tlo u majicama "Free Ramiro", kako bih se oslobodio tako crnih misli, stavljao sam podnaslove u dijaloge na kineskom koje sam slušao ondje.
Zamišljeni razgovor medu krojačicama
"Tko je taj s mliječnim licem, Lotosov Cvijete?" "Doveo gaje Li, Jasmine Od Žada." "Zašto?" "Da ga ugojimo i pojedemo." "Ha, ha!" "Lažem. Toga s napudranim licem koristimo za punjenje kineskih empanadns." "Kineske empanadas? "Nešto što prodajemo u restoranu." "A, a jesu li fine?" "Ne znam, ja to ni luda ne bih jela." "Jesi li kad pila mate?" "Ono što se maže na tost?" "Ne, to je pate." "Pate nije kava s mlijekom?" "Ne, to je caffe latte." "Taj je španjolski nemoguć!" "Nemoguć i kompliciran do besmisla." " D o besmisla?" " T o je izraz koji sam naučila neki dan. Znači bez ikakvoga smisla, uzaludno." "Ima toliko tih besmislenih izraza!"
•He, h e " "što si ono govorila da ti se čini komplicirano do besmisla u španjolskom, osim uzaludnog, ispraznog i bezvrijednoga gomilanja izraza koji znače isto ono što se može reći, a da ih ne rabiš?" "To što ga moraš izgovarati usnama. Ne razumijem to s otvaranjem i zatvaranjem usta kad čovjek ima nos koji je uvijek otvoren. Ali ti mi nisi rekla jesi li pila mate ili nisi." "Nisam, ali zapravo smo doveli toga s kredastim licem da nas nauči pripremati ga. Tko se ne razumije u mate, ostaje paraliziran, pogotovo mi kao dame." "To je istina. Isto je i s roštiljem. Ako ne znaš upaliti vatru jednom grančicom, ispadaš peder." "Argentinci mnogo paze na te važne stvari. Oni su nešto kao Europljani iz Latinske Amerike, moraju davati primjer." "Daj, Šuti, tako su mene dovukli na prijevaru. To ti je Pariz na Cono Sur, reldi su mi." "Drugima su reldi Pariz Afrike i sad imaju minimarket u Ougadougouu." "Je li to gore ili bolje?" "Za početak, teže je izgovoriti." "Najsmješnije je da imam prijateljicu koja je željela otići u Pariz i nagovorili su je da ne ide govoreći joj da je to Buenos Aires Afrike." "Hoćeš reći, Ougadougou Europe." "Svejedno." "Sve je isto s one strane Velikoga zida." "Kako mi samo nedostaje Peldng!" "Kamo meni samo nedostaje Šangaj!" "Živio Mao!" "Živjela Partija!" "Dabogda crkli Japanci!" "Dabogda crko Dalaj-lama!" "Samo hrabro, Defe!"
"Misliš da nam kad otiđemo odavde neće nedostajati Bajo Belgrano, Ulica Arribenos, atletski klub Defensores de Belgrano?" "Ne, ali malo sam se zamislila pred imenom te ulice: Arnbenos*, Baš su lukavi kad stavljaju imigrantsku četvrt u ulicu s tim imenom. Rado bih osnovala argentinsku četvrt u Pekingu i stavila je u Svercersku ulicu," "Ili Ucjenjivačku." "Da, između Frajerske i Fašističke." "Čekaj, Korejci su gore prošli. Njih su smjestili u Tupoglavsku." "Pa kad imaju face kao golublje govno." "Imaju face kao skorena sperma." "Kao slina bijesnog psa." "Nećemo raditi nešto ni za što!" "Prije će deva proći kroz ušicu igle." "Hi, hi." "Ho, ho." "Hahar!"
* Dotepenci, (op. prcv.)
Zamišljeni razgovor između djeda i unuka
Ovo služi tomu da prouzroči zbrku. KONFUCIJE, x v m : 151
"Oče moga oca, sumnja kano muha mota se glavom mojom." "Dopustite da je dohvatim štapićima mudrosti, sine moga sina." "Zašto svi jedu nožem i vilicom, a mi štapićima?1" "Ne jedu svi nožem i vilicom, praunuče moga oca. Indijanci 11a primjer jedu prstima." "Uz dužno poštovanje, sine moga pradjeda, vaš mi se odgovor ne čini umjesnim. Jesti kao majmuni možemo svi, čudno je što biramo različita pomagala kako bismo se civilizirali." "Dopuštam vam drzovitost, oče mojih praunuka, i prelazim na odgovor na vaše pitanje: mi jedemo štapićima jer su nož i vilica neusavršeno oruđe. Nož je nešto pouzdaniji, ako je velik i naoštren kao tigrov zub, ali vilica ničemu ne služi. Mislim, ne bode." "Ali ja sam je rabio i pouzdano znam da bode, mužu kćeri moje prababe s majčine strane." "Ne poričem, nećaČe brata moga prvog sina, da u praksi, vilica ostavlja dojam da bode i da moguće služi tomu da se hrana prinese ustima, ali s čisto teorijskoga gledišta ona je čista prijevara." "Ali ako funkcionira, ne može biti prijevara!" "To je najveća prijevara, misliti da ako stvari funkcioniraju, problem je riješen. U ovoj zemlji na primjer ništa ne funkcionira, a ipak sve nekako ide, nikomu nije jasno kako. I nikad nikomu
nije jasno kako, jednostavno zato što ne postoji racionalno objašnjenje, stvari funkcioniraju iako ne bi trebale, kao što se automobili zaustavljaju ondje gdje je zabranjeno, same od sebe." "S vilicom se dakle zbiva upravo suprotno od onoga Što se zbiva sa sadašnjim vremenom, koje teoretski postoji, ali praktično ne. Klasični sukob između teorije i prakse. Iako, i dalje ne razumijem zašto govorite da vilica ne bode." "Da bode, Kinezi ne bi otvarali restorane sa švedskim stolom i na njima posluživali vilice. Posao ide ovako: ljudi misle da jedu mnogo, ali zapravo ne pojedu ništa." "Očito, prastriče djece moje braće koju nikad nisam imao! Ali to što je očito ne znači da nije skandalozno!" "Znam, šurjaČe supruge brata kojeg vam moj sin nije htio dati! Znam i zato vas molim da budete diskretni kao kornjača za zimskog sna. Vilica, a pogotovo vilica na švedskome stolu, simbol je oniričkog balona u kojem živi Zapad. Ne bih želio biti na ovoj strani svijeta kad prsne."
Tako su prolazili moji vrući dani zatočeništva između nepostojećih razgovora i zamornog mrmljanja nepoznata jezika, novina koje nisam znao čitati i glazbe koju više nisam mogao slušati, iscrpljujućih igara i opuštajućih masaža ili obratno, i iznad svega u sve većem osjećaju da sam napušten od zapadnoga svijeta na pustom otoku ili punom istočnjaka, što je sasvim svejedno. Mislio sam da ću poludjeti dok se nije odvio odlučujući događaj, jedan od onih koji u početku ništa ne mijenjaju, ali objašnjavaju mnogo toga. Bilo je to jednoga jutra kad sam izlazio iz kupaonice, točno kad je krojačka htjela ući, i sudarili smo se, dotad neviđen događaj koji je doveo do moga prvog dijaloga s nekim članom obitelji. "Joj, oprosti." "Nema veze." "Ti govoriš španjolski?1" "Naravno." Čovjek se mora pokušati staviti u moj položaj, bio sam otet od nekoga Kneza i presađen u krilo jedne Idneske obitelji u kojoj su svi govorili kineski i činili ono što Kinezi čine, djed je provodio dane zbrajajući na abakusu, a maleni ako nije jurcao na biciklu, igrao je badminton ili gradio kule od karata punih ideograma u boji, njegova je majka šivala kineske vjenčanice s dvije kineske pomoćnice identične njoj, a bračni par Chao Fan provodio je
čitav dan kuhajući, i biljke su mirisale po uprženoj riži. Zato se čovjek mora staviti u moju kožu i priznati mi da mi nikad nije palo na pamet da govore španjolski, u svakom slučaju oni su bili ti koju su mi to morali razjasniti, a to nisu učinili iz Čiste proraČunatosti, nije se Činilo ni da Li zna španjolski tijekom suđenja, a poslije se pokazalo da vlada govorom Buenos Airesa bolje nego ja, ružno je to reći, ali njih po lukavosti ne mogu prijeći ni sami starosjedioci. Otkriće da moja domaćica govori španjolski nije gotovo nimalo promijenilo uvjete moga zatočeništva, u najboljem bi se slučaju moglo reći tek neke manje važne vidove moje svakodnevice, na primjer ako nije bilo papira u zahodu, nisam morao trpjeti dok to netko ne uoči, ili ako bi mi nudili vruću vodu, mogao sam je odbiti ljubaznim riječima, čovjek se iznenadi kako je jezik nepotreban ako pri ruci ima sve što mu treba. Ali to mi je pomoglo da shvatim da nedostatak komunikacije među nama nema veze s tehničkim preprekama, nego s promišljenom taktikom, utvrdio sam to nakon što sam postavio nekoliko pitanja, a nisam dobio odgovor, otad je tišina pretrpjela radikalnu kvalitativnu promjenu, i dalje je to bila tišina, ali kao na nekoj drugoj skali, uz nju sam se osjećao kao središte pozornosti kineske apatije, izmučena ega kakav mi je bio do trenutka lead mi se dvojbeno posrećilo. JoŠ me više razveselio Lijev povratak, možda sam zato bio malo iznenađen uvredljivom hladnoćom kojom su ga primili drugi, njegova žena nije se ni odmaknula od šivaćega stroja. Kao i prošli put, Šibica me ponovno odvukao do tuša, već mi je to bilo toliko normalno da mi je malo falilo da mu ne predložim da međusobno nasapunamo leđa, tijekom ručka govorio je bez stanke za šestero gluhih, petero ga nije željelo slušan, a šesti ništa nije shvaćao, poslije je otišao spavati i pokazao mi neka i ja učinim to isto, ali ovaj ga put nisam poslušao, od same pomisli da se opet probudim i shvatim da je opet nestao nisam mogao zaspati. Na kraju sam ipak zaspao, ne samo zato što lagano zaspim nego i zato što se Li nije ni probudio, klasika, legne odrijemati sijestu,
a onda odvali do idućeg jutra, spavao je najmanje dvadeset sad. Doručkovali smo sami u restoranu, bio je to prvi put u gotovo dva tjedna da sam izašao iz dvorišta, omamljeno sam gledao kroz prozore kao da gledaju na nudističku plažu. Li je zapalio cigaretu, ne upaljačem, nego šibicama koje je izvukao iz divovske kutije Los Tres Patitos, kad sam vidio kutiju, prisjetio sam se da sam vidio gospodara kuće kako malenomu popravlja bicikl kamenom, bila je dalde istina ono što je Li rekao one noći kad su ga uhitili o tome što će mu kamenje i šibice: Li je otmjeno uvukao dim i na odmjerenom španjolskom, tako odmjerenom da sam u jednom trenutku imao osjećaj da mu je netko drugi posudio glas, Čak sam zamišljao da pokreti usta ne odgovaraju posve zvukovima koji su izlazili iz njih, bilo je i logično nakon što sam na televiziji vidio nekoliko hollywoodskih filmova sinkroniziranih na kineski; Li je zapalio cigaretu, uvukao nekoliko dimova i na odmjerenom španjolskom uputio me u situaciju, rekao je da se potrudio saznati tko su potpaljivači požara, da je gotovo siguran da zna i da mu ja moram pomoći da ih nade. "Ako želiš ići, otiđi", objasnio mi je, "ali ako to nešto kuca u grudima, ostat ćeš i pomoći mi." Ne znam jesam li imao mogućnost odbiti, ne mislim toliko na pravu mogućnost da pokupim stvari i otiđem, nego na moralnu mogućnost, Li me puštao da otiđem na jedan način koji je predviđao još veću izoliranost u budućnosti, ne pravu izoliranost, nego moralnu, život s krivnjom da sam ga ostavio prepuštenoga sudbini mogao je biti beskrajno gore zatočeništvo. "Dobro, ostat ću i pomoći ti", pristao sam. "Ali prije želim da me pustiš da nazovem obitelj i nekoliko prijatelja. I želim da mi kažeš tko su potpaljivači požara, zašto misliš da su to oni, što ću morati učiniti da ti pomognem da ih ščepaš i koliko će nam trebati da riješimo taj problem. Osim toga želim znati jesi li ili nisi mafijin vojnik i je li istina da u glavi imaš Čip kojim upravlja predsjednik Kine. Nabavi ini i punjač za moj iPod i odvedi me da pojedem komad mesa, jaja su mi se već napunila rižom."
Li se nasmijao, potapšao me po ramenu, ugasio cigaretu i zapalio drugu, ponovno se nasmijao i potapšao me po ramenu. Nikad mi nije dao telefon ni razjasnio moje nedoumice, niti mi je ponudio makar hot-dog s roštilja na stanici.
Gle, svijet se okrenuo naglavce. MAO CE-TUNG,
Pjesme
Li me odveo kurvama, ne znam je li me pogrešno shvatio ili je meso shvatio metaforično, bilo kako bilo, devet ujutro nije baš bilo štono bi se reklo inspirativno vrijeme, pa ni nakon dugog razdoblja apstinencije. Upravo sam se zato iznenadio kad sam ugledao toliko mušterija kako cirkulira stanom, ili su to bili posljednji od prethodnoga dana ili je dio tijela ispod remena i dalje reagirao na vrijeme antipoda. Javna se kuća nalazila na nekoliko metara od kuće Lijeve obitelji, ne više od sto, uključujući i vertikale, bila je na sedmome katu, klasični obiteljski stan pretvoren u javnu kuću za preljubnike, moglo se čuti djecu kako viču kroza zidove. Ali bilo je tu nešto posebno i zabrinuo sam se što to nisam odmah opazio, sve je bilo na kineskome, cipele klijenata stajale su u redu kraj ulaznih vrata, ja sam skinuo svoje, a da me to nitko nije tražio, točno kraj pornografskih časopisa bio je čajnik s malini šalicama iz kojih sam pio kao da je unutra Coca-Cola, a dekoracija u crvenom i zlatnom učinila mi se veoma suzdržanom. Samo zato što su me drugi muškarci začuđeno gledali, ubrzo sam shvatio da sam jedini bijelac i odmah se počeo osjećati kao Židov u mošeji. "Zhe ge ba>" "Dui-ah." Djevojka koja me zapala nije mi pomogla da se riješim tog osjećaja Čuđenja, prvo Što je učinila kad nas je Li upoznao bilo je
da se usiljeno nasmijala, činilo se da nikad u životu nije vidjela muškarca okruglih očiju i kovrčave kose. Ako je ljepota stvar dogovora, činjenica je da ta Kineskinja nije poštovala nijednu njegovu točku, osim što nije imala ni pravilno ni potpuno zubalo, bila je kao štap, najnaglašenija oblina na njezinu tijelu bila je grba na početku vrata, dok se ona smijala, meni je došlo da plačem. Instinktivno sam započeo konverzaciju znakovima, onda sam se sjetio pogreške koju sam učinio tijekom svoga zatočeništva i obratio sam joj se na španjolskom, bilo bi bolje da sam rekao nešto na ŠatrovaČkom kakvoj Argentinki, napagupuzipi sepe, smijala se još minutu, a onda smo se vratili na znakove. U krevetu i usred akcije prestao sam joj biti smiješan i postao joj zanimljiv, svake minute mijenjala je moj položaj i stalno proučavala moje reakcije dok je iskušavala razne formule masaže i sisanja, ne bih joj htio poreći zasluge za znatan arsenal erotskih tehnika, ali osjećao sam kao da me preslušava liječnik. Priznajem da sam i ja nju malo osluškivao, nikad dotad nisam to činio s Kineskinjom, znatiželja je trajala nekoliko sekunda, jedva dovoljno da se uvjerim da nemaju usjek u horizontalnom smjeru. U jednom trenutku njezino zanimanje za anatomiju zamijenila je ljubavna žudnja i počela me jahati uznemirujuće bijesno, davao sam joj znak da uspori, ali ona ga je protumačila suprotno i ubrzavala, nakon nekoliko minuta, koliko me gnječila svojim zdjeličnim kostima, dogodilo se nešto nevjerojatno, svršila je, to mi nisu toliko potvrdili vandalski krikovi kojima je to objavljivala, nego Činjenica da je smjesta zaspala. Mislio sam kako bih trebao zahtijevati ne samo da vrati novac Šibici nego i da meni plati za pruženu uslugu, ali samo sam se obukao i brzo izašao kao da me već očekuje sljedeća mušterija, ovoj ću naplatiti unaprijed. "I, kako je bilo?" "Fantastično." Čemu povrijediti istinom kad se može zahvaliti lažju, Li me potapšao po ramenu kao zadovoljan stric, na neld je način imao pravo, na neki je način to bio moj debi.
Većina stanovnika provincije Catay pije neku vrstu vina pripravljenog od fermentirane riže i mješavine začina i droga. Ovaj je napitak tako dobar i ima tako izvrstan okus da je bolji od bilo kojega vina. MARCO POLO, II:XXIX
Iz javne kuće otišli smo na karaoke, također na kakvih sto metara od Lijeve kuće, ali na drugu stranu i prema dolje, kad smo prošli ispred restorana, izašli su njegova žena i sin, dječak ga je pozdravio s mnogo ljubavi i tuge, ona ga nije ni pogledala, situacija mi je bilo toliko nelagodna da me spopao napadaj kihanja. Pomogao mi je miris po pečenju i tamjanu, bilo je jasno da je nedjelja ili, u svakom slučaju, neki praznik jer su se pločnici počeli puniti štandovima s hranom i drangulijama, ulicom nisu vozili automobili. Karaoke su bile u nekoj vrsti podruma, bilo je to vruće i mračno mjesto, pogotovo ako se ulazi sa svježe i osvijetljene ulice, cigaretni dim vidio se i u kutovima bez svjeda. Deseci mladih koji su slušali onoga na podiju okrenuli su se kako bi prikovali za mene svoje pijane i ratoborne oči, Li je nekako isposlovao da mi oproste što sam bijelac govoreći im tko zna što, nema opasnosti, on je usrani zapadnjak, ali na našoj je strani, ne gledajte ga previše jer je zaljubljive naravi i onda ćete se morati brinuti o njemu. Sjeli smo za stol kraj neke dvojice, kao čin dobrodošlice ili prijezira naši su nam domaćini prepustili svoje čaše, a sebi naručili nove, Li je nagnuo bocu dok ih nije napunio, ni za to još nije bilo vrijeme, ali ipak sam popio bez gađenja, vino od riže se zove, nevjerojatno da se može pripremiti tako fino piče od tako bljutave hrane, Za susjednim sam stolom otkrio muškarca s licem koje mi
se učinilo poznatim, potrudio sam se i sjetio da je to onaj koji je izašao iz sobe moje Kineskinje prije nego što sam ja ušao, nisam se toliko preplašio toga što sam ga zatekao ondje koliko sam se preplašio same činjenice da razlikujem jednoga Kineza od drugog, a za koje bih sa sigurnošću morao reći da su jedan te isti. "Ganbei!" dignuo je svoju čašu moj kompa zdesna. "Ga... Živio!" "Ti Lijev plijatelj?" "Recimo." "Li dobal", razjasnio mi je Kinez kao da je uočio moju nedoumicu. "Li malo munjen", iznio je drugi. "Sto ti snati, plopalice?" "Šuti, prirodni otpače!" Nastala je tišina i suparnici su podigli pogled, na pozornici je sad bio Li, pozornicom zovem ploču koja je stajala na kašetama za voće, djelomice prekrivena komadom izlizana tepiha. Li je pročistio grlo od hračka i ceremonijalno ga pljunuo na jednu stranu pozornice, nije se ni udostojio odmaknuti mikrofon kako bi nas poštedio soundtracka svoje odvratnosti, onda je dao znak glavom i DJ je ponovno pustio pjesmu, DJ-em zovem Kineza čija se radna oprema sastojala od bejzbolske kape s pogrešno napisanim natpisom, pisalo je "Draem Taem", linije kakvu je imao Li doma, vidi se da je to bio višak s carine, i ldasičnog snopa preprženih CD-ova, bolje rečeno CD-ova iz kuće radinosti, ne moramo baŠ uvijek biti moralisti. Prepoznao sam pjesmu od prvih taktova, bila je to jedna od onih koje sam slušao do iznemoglosti prošloga tjedna, gledanje Lija kako falša u to doba i na tome mjestu dosta me deprimiralo, ali to što sam shvatio da sam postao stručnjak za kinesku muziku i da sam u stanju razabrati tko falša deprimiralo me još i više, neke je stvari bolje ne znati. "I? Kako zoveš?" Kinez zdesna uporno je želio zapodjenuti razgovor sa mnom. "Ramiro."
"Ja se sovem Chen, a on Lito, famosnoga Lita Min ga već posnavati, ha?" "Ti se zoveš Che", upleo se drugi naglašavajući suglasnike, su ti maknuli." "Daj, suti, kletene!" "Ne uzrujavaj se, eunuše." Nasmijavali su me onim što su si međusobno govorili, ganulo me što su se trudili govoriti na jeziku koji sam razumio, pomislio sam na one bendove koji pjevaju na engleskom kako bi osvojili međunarodnu publiku, a na kraju izgube i publiku u vlastitoj zemlji. Bili su klasični raspareni par, Chen je bio debeljuškast i točno toliko visok da su mu noge bile na podu, a glava je virila preko stola, Lito je, naprotiv, bio visok i imao kožu pripijenu uz kosti poput mokroga papira, obojica su izgledala kao da su načinjena od iste smjese, ali jedan malo rastegnute, a drugi zbijene u kuglu. Klasična je bila i suprotnost u licima, koštunjavi mršavko izgledao je kao da ide na pogreb ili se vraća s njega, dok je debeljko nalik na lutkicu na torti odražavao veselje i optimizam potpuno besmislene na tome mjestu, poput oca koji čeka prvo dijete, a još ne zna da njegova žena nosi trojke. Li je završio jednu pjesmu i započeo drugu, na moje iznenađenje ljudi niti su odlazili niti su bacali stvari na njega niti su pozaspali na svojim stolovima, slušali su ga najpozornije, zapitao sam se što bi bilo da originalni pjevač upadne u dvoranu i odgovorio sam si da možda i nema originalnoga pjevača, prvi koji je snimio pjesmu također je karaokirao, od samoga početka sve je to cover covera covera, kad se radi o pjesmama i elektronici i tim stvarima, Kineze kao da nije grizla savjest Što se bave isključivo plagiranjem i imitacijom. Moji su domaćini naručili još jednu bocu vina od riže, 23% alkohola, između tog nektara koji mi je pržio grlo i glazbe koja mi je vrijeđala uši doživio sam snoviđenje, vidio sam se kako bježim kroz vrata, ta je slika bila tako živa da sam se preplašio i radije ostao ondje gdje sam bio, "Ti ćeš pomoći Liju?" obratio mi se Lito, koji nije imao nikakav naglasak.
"Recimo." "To su učinili Zidovi", obavijestio me Chen, kojeg je bilo teško razumjeti. "To kaže Li, ja kažem da je to učinio on." "Židovska osveta", raširio je ruke Chen, iznenada uzbuđen, "Amijaji s jedne stlane, Multicolol s dluge i cao!" "Cuj, Chen, podsjećam te da si ti, s obzirom na ono Što su ti učinili, napola Židov." "Šuti, bijednise!" Nastavili su se vrijeđati, ali sad na kineskome, ili su si možda na kineskome govorili lijepe stvari, trebao bi postojati nekakav jezik za svaku vrstu razgovora ili za svako stanje duha, umjesto ružnih i lijepih riječi u svakom bismo jeziku imali neutralne riječi koje bi izrečene na brazilskom govorile o veselju i ljubavi, a izrečene na njemačkom o mržnji i ratu. "A odakle vi poznajete Lija?" upitao sam ovaj put ja kako bi se prestali svađati. "Reci mu ti, razvaljeni invalide." "Leci mu ti, Hilosima, ziva lusevino."
Priča o Litu Mingu, prema Chenu
I ,llo Ming bio je prvi kineski glumac u Argentini, barem je on to tako rekao u televizijskoj emisiji koja mu je donijela slavu, Cha Cha Cha zvala se emisija, Chen je bio veoma iznenađen što nikad nisam čuo nijedno od ta dva imena. Unatoč počasnoj tituli i, što je najgore, unatoč izgledu, Lito Ming nije bio Kinez, nego Japanac, Cben nije znao govori li to loše o Japancima ili dobro o Kinezima, u svakom slučaju to nije pomoglo da se pobijedi opća zbrka medu istočnjacima s različitih geografskih širina. Rođen je li Osaki, neke godine koja je varirala već prema tome stoji li pred njim kakav mišića vac ili se govori o obaveznom služenju vojnoga roka, l i t o je govorio da je tomu tako jer se u Japanu godine drukčije računaju^ a Chen je tvrdio da su tomu razlog koketiranje I kukavičluk. S deset godina emigrirao je sa svojom obitelji, pretpostavljalo se u Peru, ali onda se ispostavilo da su ih ostavili u Argentini, budući da nije htio priznati da su ga prevarili, njegov je otac umro u uvjerenju da je Buenos Aires Lima, a da je Rio de la Plata početak Pacifika. Lito Ming, koji se zapravo zvao Nokusho Yakamaki, a ušao je u zemlju kao Carlos Saul Nezki, upisan je u prvi razred s jedanaest godina, u drugi je prešao s četrnaest, a u peti s devetnaest, u šesti nikad nije ni krenuo. Chen nije razumio zašto je Lito uporno tvrdio da je završio srednju školu s uobičajenih osamnaest godina,
možda - pokušavao je sam sebi objasniti - zato što u Japanu ne samo da drukčije računaju godine nego i ocjene, da ne govorimo o školskom sustavu i kazni zbog falsificiranja životopisa. "Nikad nisam morao predati životopis za posao." "Ti nikad nisi ni ladio." Kao dijete Lito je počeo raditi u kemijskoj čistionici svoga oca, nastavio je Chen, kad je malo odrastao, prešao je u kemijsku Čistionicu svoga bratića, a kao sasvim odrastao u čistionicu znanca svoga bratića i tako bi nastavio svoju groznu obilaznu karijeru po nižim argentinskim čistioničkim ligama da ga slučajnost nije spojila s jednim muzičkim bendom koji se zvao upravo Tintoreros*, Chen je bio veoma iznenađen kad je shvatio da mi to ime nešto znači i da sam mislio da se radi o kineskoj grupi, prvo je govorilo veoma loše o mojim glazbenim sklonostima, a drugo o mojoj društvenoj osjetljivosti, posljednji Kinez koji je pokušao otvoriti kemijsku čistionicu u Buenos Airesu prošao je kao prvi Japanac koji je pokušao otvoriti minimarket. Prelazak Lita Minga iz kemijske čistionice u svijet rocka i iz svijeta rocka na televiziju bio je veoma brz zbog nenadanoga niza sretnih zabuna ili možda zbog sretnoga niza nenadanih zabuna, to je Chen prepustio mojoj prosudbi, ali čini se da je pjevač benda živio iznad čistionice u kojoj je radio Lito i jednoga dana kad ga je novinar došao.intervjuirati, Lito, čije je poznavanje španjolskoga bilo oskudno, da baš ne kažemo nikakvo, nehotično je zauzeo mjesto basista i dao presmijeŠan intervju koji je ušao u povijest, ta trebao sam već znati da rokere, isto kao i političare, mase to više obožavaju što više gluposti valjaju. Pustim stranputicama kojima me Chen nije htio zamarati intervju je došao u ruke glumca Alfreda Casera i on je nagovorio Lita da dođe u njegovu emisiju Cha Cha Cha, Chen se iznenadio što sam Casera poznavao samo kao pjevača, on ga je znao samo s televizije. "On je oboje", dodao je Lito, "pjevač i glumac. Ali prije svega
' Radnici u kemijskoj čistionici, (op. prev.)
je debeljko, kojeg sam najlakše zavolio, a najteže komunicirao s njime u svom životu." Godinu je dana trajao Litov televizijski san i u tih mu je godinu dana ekran dao sve, umjetničko ime i nemogućnost da se razvija kao umjetnik, novac i strast prema skupim omamljujućim sredstvima, lakim ženama i nastranom seksu, slavu i poniženje. Ali kao 8to mu je dala sve, dodao je rastuženi Chen, televizija se potrudila da mu sve i oduzme, prvo tugu Što se nikad nije pojavio na malom ekranu, a onda volju za životom jer se pojavio, prvo tjeskobu Što svakoga dana radi isti posao, a onda volju za još rutinskijom bohemštinom, prvo očaj jer je bio osuđen na savršenu anonimnost, a onda veselje navodnog oslobođenja, Što znači praviti se poznatim pod lažnim imenom koje će zaboraviti mnogo više ljudi nego 8to će ih se sjećati njegova pravog imena. Otad je Lito bio ruševina, propalica koji je jedva preživljavao Nastavljajući drugorazredne mange, alternativne prema Litu, mange su bile japanske priče, Chen je bio osupnut mojim nepoznavanjem opće kulture. Drugi mu je posao, na koji ga je velikodušno usmjerio Chen, bio da glumi autohtonoga gosta u restoranima u kineskoj četvrti, zoni u kojoj je potražio utočište nakon Što je bio izbačen iz obiteljske kaste i svoga roda. Lija je upoznao u tom Istom baru s karaokama, ali u vrijeme slave toga lokala, kad su Imali projektor, a na divovskom ekranu vidio se spot s riječima pjesme koje bi se obojile kad bi došle na red, nisam mogao ni zamisliti kako je tada sve drukčije izgledalo. A njega, Chena, Upoznao je mnogo kasnije, u uredu odvjetnika koji je vodio slučaj Nezki protiv države Argentine, sad će mi odmah Lito objasniti 8to je to, još malo vinčeka?
Priča o Chenu, prema Lim Mingu
Ako on, Lito, nije bio, kao što je rekao Chen, unatoč izgledu, Kinez, Chen, koji je bio Kinez, naprotiv nije bio, također unatoč izgledu, a pogotovo unatoč izgledu njegove odjeće, muškarac. Rodio se, kao i Li i kao gotovo svi useljenici Kinezi koji su opsjedali Argentinu već Čitavo desetljeće, pedeset tisuća službeni je broj, ali Lito je nagađao da to ne pokriva ni Četvrtinu broja, dakle rodio se u provinciji Fujian, što je bilo nešto kao Jujuy ili Chaco, jednoj od najsiromašnijih u Kini. Žrtve tog ekstremnoga siromaštva i joŠ većega neznanja, ili možda kako bi nekako ostvarili svoj san o tome da imaju kćer, u svakom slučaju pod utjecajem strasti koju je u malenomu Chenu budila pjesma, predaja kaže da je pjevao dok ne bi zaspao, i to čak uz stanovitu ugođenost, roditelji su mu odlučili prokrčiti put prema glazbenom uspjehu u rodu koji je manje izumro nego što se misli, među kastratima. Da, dodao je ojađeni Lito nakon pauze pune duboke samilosti, Chenu šu odrezali testise, i to tako nevjesto da su liječnici u naletu entuzijazma, a naravno da to nisu bili liječnici, nego neki trećerazredni nadriliječnici, a možda nisu bili ni to, odrezali i ud. Ta epizoda i ne bi bila tako tragična da se zahvaljujući tom prijekora vrijednom napadu na njegovu muškost Chen uspeo na pjevačke vrhove i spasio obitelj' od bijede, ali tužna je stvarnost bila ta da se 8 točno petnaest godina njegov glas izmijenio kao i u svih
muškaraca s jajima na mjestu i Chen je mogao biti samo tenor, i to, čini se, sasvim prosječan. "Ma tko to kaže?" "Ja to kaže." Kao što je Chen saznao mnogo godina nakon toga, već se u srednjem vijeku zahvat često pokazivao neuspješnim, zbog čega je zabranjen i u Vatikanu, prvom i najvažnijem promotoru kastrata. Tabu, kao što se moglo i očekivati i kao što je pokazivao njegov slučaj, nikad se nije poštovao i služio je samo da trgovci kastratima, kao i trgovci kokainom, drže visoke cijene i dobavljače prepuste životu na rubu. Isti ljudi koji su Chenovoj obitelji obećali da će skupo prodati njihova sina u svijet pjesme pobrinuli su se nakon neuspjeha da ga smjeste u ne manje unosan svijet eunuha koji su bili zaduženi za čuvanje harema, još jedno zanimanje za koje smo Lito, dok nije upoznao Chena, a i ja do toga trenutka mislili da je iskorijenjeno, ali bilo je jednako potrebno i traženo kao u vrijeme Tisuću i jedne noći. Tako je Chen prebačen u četvrt Dafen u Senženu, preko puta Hong Konga, mjesto koje je poznato po tome da okuplja najveći broj falsifikatora u svijetu, oko deset tisuća, prema službenim izračunima, iako je Lito smatrao da je stvarni broj dvostruko veći. Svi su se u Dafenu bavili izradom kopija slika u ulju poznatih slikara, svi, naravno, osim onih koji su to smislili, i medu njima Huang Jiang, jedan od najbogatijih ljudi južno od Žute rijeke. Pod palicom toga gospodina Jianga Chen je počeo raditi sa sedamnaest godina, njegov se zadatak sastojao u tome da čuva svoje štićenice od njegovih tjelohranitelja, od kojih je na kraju stekao tu sklonost, da se poslužim njegovim riječima, nastranom seksu. Budući da mu izgled nije omogućivao da ih zastraši, Chen je odlučio zavesti ih, u zamjenu za to da ne diraju žene, dopuštao im je da diraju njega, u početku veoma nepovjerljivo, ali poslije iskreno strastveno tjelohranitelji su prihvatili ponudu i zaboravili na konkubine, koje su raspaljene bijesom optiižile Chena za fizički nedopustive pothvate, pa su ga izbacili. U tom trenutku Chen je
prigovorio da je priča išla drukčije, ne što se tiče njegova odnosa prema tjelohraniteljima, nego što se tiče odnosa tjelohranitelja prema njemu i tog zavođenja, da to nazove nekako civilizirano, i nisu mu pomogle konkubine, nego njegova odvažnost da pobjegne iz kandža gospodina Jianga, Čiji se seksualni ukus nije mnogo razlikovao od ukusa onih koji su mu čuvali leđa, da tako kažemo u najširem smislu te riječi. Ali to je svejedno, dodao je Chen, ako Lito nalazi zadovoljstvo u izvrtanju priče, neka je samo izvrće, Chen neće biti krvnik koji će mu oduzed jednu od rijetkih zabava koje su mu ostale u tom nesretnom životu. "Draži mi je nesretan život od iskasapljena tijela." "Za život nema ploteze." Kako bilo, Lito je ponovno preuzeo riječ, Chen je pobjegao u Argentinu krajem devedesetih i otad se sa zavidnim uspjehom kreće u gramzivu okruženju skladišta u minimarketu nekih rođaka, ako je i izgledao tako dobro uhranjen, nije to dugovao bogatstvu koje je zarađivao slažući konzerve graška u redove, nego zahvaljujući poslu koji je, bez obzira na to što je govorio Chen, bio Litova zamisao, a koji se sastojao u tome da u zamjenu za hranu zauzima prve redove stolova u restoranima te četvrti, jer što je bolja reklama za kineski restoran od toga da na ulazu sjedi lokalac. Spas, a sad je Lito govorio o obojici, nije bio u besplatnim večerama, ni u minimarketima, ni u alternativnim mangama, nego u suđenju o kojemu mi je govorio Chen, koji je također ušao u zemlju s prezimenom Nezki, iliti Kinez naopako, kao što sam dosad sigurno već shvatio, i to s imenima Juan Domingo. Neki je odvjetnik otkrio šalu i okupio sve Nezldje, njih dvadesetak, a da nisu bili ni u kakvu srodstvu, i sad vodi parnicu protiv države Argentine zbog diskriminacije, moralne štete i ne znam ti ja čega još, broj kaznenih figura beskonačan je kao i u Tangramu.
Kad smo izašli iz one rupčage, sajam je bio na vrhuncu, unatoč vrućini ljudi su se naguravali u dućane i stajali u redovima pred štandovima s hranom, zadah po prženim jelima miješao se s mirisom kolača i tamjana, dvoje uličnih svirača borilo se za akustični prostor na strateškoj udaljenosti kako si ne bi smetali, ali i kako se ne bi baš sasvim pustili na miru. Iznenadio sam se kad sam vidio gotovo jednak broj zapadnjaka i Kineza s ove strane pultova, ali i s druge, sa strane prodavača moglo ih se razlikovati, a da im i ne pogledate lice, dok su Kinezi hodali u trapericama, bijelci su bili odjeveni u tipičnu bijelu istočnjačku odjeću, izgledali su kao vojnici u maskirnim uniformama koje nitko nije obavijestio da idu na snijeg, Kineska publika šetala se s cigaretama koje si visjele iz usta i s rukama u džepovima, lagano raširenih nogu i blago istaknutih trbuha, neki su promatrali druge kako Šeću čučeći na rubniku i pljuvali u pravilnim razmacima, odmarati se u čučećem položaju ondje gdje svi pljuju idealno je jer čovjek nikad ne dira do ničim osim potplatom cipela. Medu muškarcima prevladavale su ljetne bež hlače i ravna košulja, neki su kombinirali sportske bermude s mokasinkama, neproporcionalno dugačkima za svoju visinu, crnim naočalama nikad nataknutim na oči, nego malo spuštenima, kao da su za čitanje, ne izgleda loše. Žene su bile mnogo šaroli-
kije, možda čak previše, ne samo što se tiče odjeće nego i što se tiče lica, sigurno za izlazak nanesu čitavu kutiju kozmetičkih preparata, iako su sve bile niske, nisam vidio nijednu na visokim potpeticama, činilo se kao da se natječu koja će imati manju torbu. To govorimo o odraslima, adolescenti su bili kao svi drugi adolescenti, obojena kosa i u pomno razrađenom neredu, pažljivo odabrana odjeća kako bi izgledala što nonšalantnije i mobitel u ruci, začepljenih ušiju iako nijednoga nisam vidio s bijelim slušalicama iPoda, Bogu hvala da još ima elemenata kojima se razlikujemo od ostatka svijeta. Nakon adolescenata i četrdesetogodišnjaka isticali su se mladi parovi i mladi roditelji, one u uskim trapericama, ali nisu ih imale čime popuniti otraga, a oni s remenjem sa zlatnom kopčom, bilo je i klasičnih samaca koji su gledali Kineskinjice koje su im mogle biti kćeri i onih jadnika, osamljenih i loše odjevenih, očiju gladnih društva i ljubavi. Shvatio sam zašto je bilo tako malo staraca na ulici kad smo prošli ispred jednoga kluba, "Tajvansko društvo" pisalo je na natpisu, kroz poluodškrinuta vrata vidjele su se gospode koje su plesale držeći se za ruke i muškarci koji su sjedili za stolom pred čudnim žetonima, negdje u dnu igrao se ping-pong. Od lokala s karaokama do štanda s prženom hranom do kojeg nas je htio povesti Li nije bilo više od pedesetak metara, ali trebalo nam je gotovo pola sata da dođemo, problem nije bila količina ljudi, nego količina poznatih ljudi, kad nije bio red na Lija, bio je na Lita ili Chena, ali uvijek bi netko nekoga prepoznao ili bio prepoznat i morao je stati kako bi pozdravio, najzanimljivije je bilo gledati kako se mijenja formalnost već prema stupnju srodstva, na kraju sam već znao kako se kaže bok i zbogom na kineskom i kako ti je obitelj, dobro, hvala, a tvoja, pa ide nekako, tako-tako. Sporo prolazeći, prošli smo kraj nekog šetača pasa, vodio je četiri patuljasta cucka, pretpostavljam pekinezere, obraćao im se na kineskome, nisam mislio da Kinezi šeću pse, nego da ih jedu; zastali smo da porazgovaramo s jednim raznosačem novina koji je gladio dlačice iznad usana kao da su to guste motorističke brčine, drznik je dao novine svima osim meni, uvrijeđeno sam mu
zgrabio jedne iz ruku, poslije nisam znao što bih s njima, sve je bilo na kineskome; nedaleko od našega cilja upoznali su me s debeljkom ružnim poput žabe, a izgledao je kao netko dco bi ubio onoga tko ga opiše kao debeljka ružnog poput žabe, izašao je iz nekoga kamioneta zatamnjenih prozora i prvo načinio neki pokret rukama, htio je vatru za cigaretu, nisam odmah shvatio jer nije napravio pokret paljenja upaljačem, nego pokret paljenja šibice o kutiju, takav auto, a nije imao kod sebe jedan od onih kineskih upaljača koje prodaju na ulici pet za peso. Jeli smo slatke pačje batake u umaku od soje u lokalu koji se zvao Kineska hrana, onom kraj lokala s roštiljem, ono najkineskije zajedno s onim najargentinskijim, ime mi je bilo smiješno koliko je bilo ozbiljno i upitao sam zove li se jednako na kineskome, Chen mi je rekao ne i da se isto odnosi na sve lokale u četvrti, prevodili su ih jednako slobodno kako prevode naslove filmova, na primjer Zmaj iz Buenos Airesa bio je prijevod za Sjećanje na
moje rodno selo, Život bez tebe zvao se na kineskome Istočnjački vrt, a mjesto na kojem smo bili, Kineska hrana, odgovaralo je nečemu kao Majčin san koji su ostvarili s mnogo ljubavi njezini sinovi Tsui i Tse-Pin, jedini restoran s pravim imenom čini se da je bio moj, Svi zadovoljni, s tom razlikom što taj izraz na kineskome nema onaj nehajni prizvuk, nego naglašeno erotični. Poslije mi je Lito, koji je slušao Chenova objašnjenja bez upletanja, objasnio da u Kini restorani nemaju ime, zovu se bez velikih varijacija Mjesto za punjenje trbuha, a tako je bilo i s restoranima u kineskim četvrtima, imena na španjolskom stavljao je neld općinski inspektor. "Moraš biti oprezan sa salvetama, čašama, svime. Ja ne bih kupio ništa s kineskim slovima. Još bih manje radio ono što rade budale kad dopuste da im tetoviraju kineska slova na kožu. Istetoviraju ti koješta, katkad nehotice." No vratimo se našem obilasku, zastali smo na drugome mjestu kako bismo pojeli kugle od pržene ribe s ldselo-slatkim umakom, a na trećemu gotovo preko puta lokala s karaokama zastali smo na desert, zalogajčiči punjeni onim što je natpis napisan rukom
najavljivao kao smjesu od azukija, sve je to financirao Li, koji se ponašao kao da je usred izborne kampanje, s razmetnim držanjem bogatoga strica. Kad smo se vratili do Kineske hrane, kušali smo drugi desert, opet neki uštipak, ali punjen nečim još sladim i onda ušli u galeriju krcatu lokalima krcatim Kinezima, ovdje bijelac stvarno nije imao što raditi. Na ulazu je bila knjižnica s mangama, od poda do stropa sve puno knjižica s pričama, vodili su je Kinez s kvadratnim naočalama i Kineskinja prosijede kose, imali su Mac, iz kojeg se Čuo blag i ugodan jazz, Lito ih je pozdravio i pokazao mi priče koje je napisao on, sve su bile skupa u jednom kutu, nije djelovalo kao da su baš tražene. Rado bih bio ostao još koji trenutak u knjižnici, ali Li me zgrabio kako bi me odveo u foto shop u dnu galerije, rekao mi je da želi sliku sa mnom, da si možemo zabijati igle kad se izdamo, šalio se, onda se tako zarazno nasmijao da sam se smijao do suza, zagrlili smo se pred divovskom slikom Kineskoga zida i nasmiješili se, u drugom su separeu radili book nekoj Kineskinji odjevenoj u vjenčanicu, učinilo mi se da prepoznajem haljinu na kojoj je Lijeva žena radila prošloga tjedna. "Li", izletjelo mi je dok smo čekali da se Polaroid osuši, "hvala ti na svemu što činiš za mene kako bih se osjećao dobro, ali stvarno bih se osjećao još bolje da se umjesto, da trošiš vrijeme i novac sa mnom, malo više brineš za svoju ženu i sina, petnaest te dana nisu vidjeli i vidi se da im nedostaješ." Li je izvadio cigaretu iz usta kako bi se još slobodnije nasmiješio. "Da imam ženu i sina u Argentini, davnih bih dana pobjegao u Kinu."
"Štitnjača, ledza, mnogo stlesa, molate spavati." Ordinacija je bila malena i krcata ljudima, u zrcalu se odražavao red ljudi koji su došli na pregled, nas četvorica na kraju. Liječnik koji je upravo bio iznio svoju dijagnozu imao je raskopčanu kutu i rijetku kosu koju je mrsio ventilator na stropu, s jedne strane knjige, toliko stare da sam posumnjao u aktualnost njihova sadržaja, a ispred njega aparat koji su oglašavale reklame na ulici i pomoću kojega će, kako je obećavao, objasniti pacijentima, za pet pesosa u dvije minute, sve njihove probleme. "Joj, doktore, hoćete mi reći nešto dobro ovaj put?" "Nešto dobio?" "Kad god dodem ovamo, kažete mi da imam taj problem i drugi problem i još jedan problem, ali nikad mi ne kažete da sam lijepa ili da sam se izliječila." Činilo se kao da se liječnik napreže da shvati, ne ono što su mu govorili, to je bilo svjetlosnim godinama daleko od njegova Španjolskog, možda i od njegova smisla za humor, što je, naravno, govorilo veoma dobro o njemu, nego da zaključi kako mora reagirati na to što mu govore i što on nikad neće razumjeti, da se razveseli ili da se naljuti, u tom smislu sve riječi te žene nisu vrijedile koliko osmijeh kojim ih je dočekao, liječnik je reagirao tako
pretjeranim osmijehom koji je tjerao strah u kosti zbog eventualnih reakcija kad mu se pacijent požali, ali bez ironije, "Da, da, dobro." "Dajte onda." Šaljivica je položila ruke na čudotvorni aparat, lijevu prema dolje, a drugu prema gore, aparat se sastojao od bijela podnožja iz kojeg su izlazila dva siva jastučića razdvojena jednim crnim i jednim crvenim ispupčenjem, prvo je odgovaralo minusu, a drugo plusu, klasična ruska ekonomija, ne bih se iznenadio da ga vidim u kakvu futurističkom filmu iz pedesetih. "Osjetite bockati škakljati boljeti, lecite." Kinez je podigao nekakvu vrstu olovke sa željeznim vrhom koja je bila pričvršćena za stroj crvenom žicom i pritisnuo je na nekoliko točaka desne ruke, plakat pričvršćen za zid ilustrirao je kojem dijelu tijela odgovara svaka točka, podnožje prstenjaka odgovaralo je plućima, dno dlana jajima, u sredini su bili skupa utroba i srce, Čudno, ali nijedna točka nije odgovarala samoj ruci. "Štitnjača, matelnica, lame, mnogo sdesa", dijagnosticirao je kad je završio s pregledom. "Molate spavati." Prošle su još četiri osobe dok ja nisam došao na red i u svim je slučajevima proces bio isti, pacijenti bi reagirali na dva ili tri uboda, liječnik bi izabrao dva ili tri dijela koja bi bila ugrožena, jedan od njih uvijek bi bila štitnjača, dijagnosticirao je mnogo stlesa i svima bi rekao da molaju spavati. Sigurno sam bio jedini koji je uočio tu sumnjivu pravilnost jer su svi ozbiljno shvaćali liječnikove riječi i ucviljeno tvrdili da im doista treba odmora, zahvaljivali su mu od srca pa odlazili sretni i odmorni kao nakon popodnevnog odmora koji su mogli imati u ovom trenutku, gratis. Moj skepticizam nije mogao biti veći kad je došao red na mene da sjednem ispred stroja, naslonim ruke na elektrificirane kvrge i čujem onaj klasični osjetite bockati škakljati boljeti, lecite, ali na moje iznenađenje rutina se sad promijenila, osim na dvije ili tri neosjetljive točke osjetio sam bockati škakljati boljeti na svim dijelovima ruke. Doktor me u početku promatrao zainteresirano,
onda sažaljivo i na kraju već prezirno, prekinuo je pregled na pola puta i rekao mi da su mi svi organi oštećeni, štitnjača bublezi pluća plostata ledza stluk, a ako nisam pogrešno čuo, rekao je da imam problema s matelnicom, dijagnoza i lijek bili su, ipak, isd. "Mnogo stlesa, molate spavati." Moram priznati da se vijest o tako lošem zdravstvenom stanju, iako mi ju je prenio liječnik ili, recimo, čovjek u bijelome mantilu koji mi nije ulijevao nimalo povjerenja, ipak negativno odrazila na moje samopouzdanje, nitko ne voli kad mu netko kaže nešto ružno makar uvreda dolazila od čudovišta, a pogotovo ne pred toliko ljudi. Pomislio sam za utjehu da sve njih bole sve točke na ruci, ali nisu željeli reći, ljudi lažu i psihologu, možda s pravom, kad malo bolje pogledamo, uvjeriti druge da smo zdravi nije baŠ ortodoksan način, ali katkad je učinkovit u liječenju. Kao posljedica vijesti ili zbog elektrošokova olovčicom, možda samo zato što sam tek jeo ili zbog svega što sam popio, nisam se pošteno ni digao od stola, savladala me neuobičajena pospanost i htio sam odmah leći, čudno, ali nije mi nedostajao moj krevet doma, nego krevet iz moga zatočeništva, možda zato što je bio bliži. Nikad neću dovoljno moći zahvaliti Liju što nam je nakon pregleda platio masažu, Litu i meni, jer je Chen nestao, pretpostavljam da je to bila masaža jer smo prešli u ordinaciju s krevetima i vidio sam Kineskinje kako mažu ruke prahom, kad sam legao na krevet, nisam više znao ni za što drugo, mirne su mi duše mogli izvaditi bubreg za prodaju na crnom tržištu, ili da kažemo žutom,
Malo sam se poslije našalio, taman smo ulazili u zgradu u ulici paralelnoj s tržnicom, činjenica je da sam bio mrtav, rekoh, mogli su mi izvaditi bubreg i prodati ga na žutom tržištu, a da i ne primijetim, i popipao sam se po tijelu kao da provjeravam je li moja sumnja istinita. Liju moj komentar nije bio nimalo duhovit, pogledao je na stranu kao da ono što je izgovoreno i okolica nemaju nikakve veze jedno s drugim, dvije paralele koje se ne spajaju ni u beskraju, Lito me umirio klasičnim pokretom šuti sad, poslije ću ti objasniti. "Ali..." "Pssst..." Zgrada je nalikovala na staru školu, ali zapravo je bila hram, oni ga zovu svetište, uspeli smo se stubama i na međukatu se izuli, Kinezi izuvaju cipele kao što su naši očevi skidali šešir, pitam se je li u Kini običaj skinuti ovlaš lijevu cipelu svaki put kad susretneš na ulici znanca, moraš paziti da uvijek nosiš čiste čarape. Nakon nekoliko stuba prema gore ulazilo se u svetište da tako kažemo, tridesetak osoba sjedilo je na podu i molilo licem okrenutim prema ogromnim Budama koji su, kao, bili od zlata, ali sigurno su bili načinjeni od nekog manje plemenitog materijala, slutim od plastike i stiropora, ne samo zbog cijene, jer bi inače samo pola njihove težine u metalu bilo dovoljno da sruši Čitavu konstrukciju.
Obješeni sa stropa s jedne i druge strane prostorije nalazili su se bubanj i zvono, oboje predimenzionirani do veličine karikatura, kao da su dizajnirani ne da ih mogu rabiti vjernici, nego Budama za zabavu, s onim elefantijazičnim figurama i uočljivo umjetnim lotosovim cvjetovima koji su ukrašavali oltar, prostorija je izgledala kao tematski park s imitacijama, možda je ideja bila inzistirati da se nalazimo u hramu u kojem je sve, a ne samo Buda, pitanje vjere. Li je otišao do sredine prostorije, a ja sam s Litom sjeo blizu prozora u dnu, odmah sam otkrio Chena kraj oltara, uz njega su bili muškarci u crnome koji su, pretpostavio sam, bili svećenici, iako sam se čudio što ne nose klasične narančaste halje, stupovi koji su pridržavali strop bili su oslikani kineskim slovima, možda se ondje nalazilo objašnjenje. Činilo se kao da Chen vodi crkveno pjevanje, svako malo njegov bi se glas izvio medu drugima i započinjao drugu strofu, imao je dosta kreštav registar za muškarca, iako ne dovoljno ako se znalo što je žrtvovao kako bi uspio, odjednom sam se sjetio što su mi rekli i osjećao sam se kao da mi tijekom sijeste nisu izvadili bubreg, nego nešto drugo, ne znam bih li se s time šalio. Kao da mi je pročitao misli, Lito me trknuo kako bi mi objasnio zašto moja šala nije bila na mjestu, Čini se da mnogi od nazočnih nisu bili budisti, nego sljedbenici religije koja se zvala Falun Gong, izmislio ju je neki Kinez prije mnogo godina i budući da je u kratkom vremenu okupio milijune pristaša, kinesku je vladu obuzela panika i optužujući ih da su stvorili antikomunističku sektu, počela ih je progoniti, prvo su ih ubijali, ali u posljednje su ih vrijeme počeli zatvarati u sabirne logore i vaditi im organe kako bi ih poslije prodavali preko interneta, tako su barem govorili oni, a kad je Lito govorio oni, mislio je na Lija, zbog toga moja šala nije bila, Štono se kaže, na mjestu. "Bilo bi umjesnije reći da njegova sestra dobro puši." "Lijeva je sestra u Kini ili ovdje?" "Nemam pojma, Ne znam ima li sestru, Bila je to šala. Ne tako dobra kao tvoje šale, ali nije baš tako nerazumljiva,"
Htio sam i dalje razgovarati o toj temi jer još nisam do kraja prihvatio da ono Što sam ja smatrao Lijevom obitelji to zapravo nije bilo, ali iznenada je završila služba, barem su ljudi počeli prazniti prostoriju kao daje neki od Buda zaprijetio da če prdnuti. Kaos na međukatu, svi žele u istom času obuti cipele, neki su to uspijevali bez ruku, drugi su si pomagali jednom rukom dok su poskakujući silazili stubama na obuvenoj nozi, djeca su se klizala niz ogradu. Kad sam napokon stigao dolje, shvatio sam tu žurbu, na stolu su čekale plastične posude pune slatkiša, vidjelo se da su neki donijeli svoje i sad ih dijele, vidjelo se i da religioznost onih koji nisu donijeli ništa u velikoj mjeri ovisi o ovom običaju. "Najbolji slatkiši na svijetu", preuveličavao je Lito, "probaj ih i vidjet ćeŠ da ćeš zauvijek zaboraviti namaz od karamela." Zahvalno sam odmahnuo glavom, nisam bio gladan, a i nisam htio zauvijek zaboraviti namaz od karamela, dovoljno sam već tražio od svoga želuca prošli tjedan da bih sad ugrozio posljednji bastion svog argentinskog ukusa za hranu. Medu vjernicima otkrio sam jedan zapadnjački par, jedini su bili obučeni u narančasto, možda je cijena da razlikuješ Kineze bila ta da počneš brkati bijelce. Rado bih bio saznao kako su dospjeli na to mjesto, ali bojao sam se da Onda oni to isto ne upitaju mene, uznemirio sam se da bi njihova priča mogla biti jednako nevjerojatna kao moja. Lutajući zgradom dok su se ostali borili za posljednje slatkiše, našao sam neke plakate na španjolskome, na jednome je bio popis deset loših djela, sedmo je bilo prezirati one koji su ružni, na drugom plakatu žute boje pisalo je da je za dosezanje mudrosti i povjerenja u samoga sebe dovoljno ponoviti mantru Namo Amifoto 108 puta dnevno, broj mi se činio veoma Čudnim, ali ni u jednom trenutku nisam sumnjao da postoji objašnjenje, sve na ovome svijetu ima ga, barem za one koji znaju čitati sa stupova u svetištima.
Ovo je Xibalba želio za svoje potomke: da ubrzo umru igrajući se loptom. POPOL VUH, 19
Kad je taksi ušao u Aveniju Libertador, shvatio sam da je to prvi put da smo izašli iz kineske četvrti na čitav dan, meni prvi put u dva tjedna, u autu je bilo jednako hladno kao u svetištu, ali ja sam se osjećao slobodno, osjećao sam se kao da sam okrenuo glavu i naslonio lice na svježu stranu jastuka, kratkotrajna stanka tijekom nesanice. Iako smo izgubili Lita i Chena, jedine s kojima se moglo razgovarati, rado bih bio nastavio do San Andresa de Giles, ako je uopće bio s ove strane, pa sve i ako nije, nakon toliko dana mira ništa me ne bi tako usrećilo kao ideja da se beskonačno krećem. Na moje razočaranje, vječno putovanje do kraja svijeta trajalo je svega nekoliko blokova, sišli smo prije nego što smo došli do Avenije Generala Paza. Ulica u kojoj nas je ostavio taksi bila je blokirana ogradama i policijom, u njoj su bili uglavnom muškarci, i to otkrivena torza, izgledali su kao kupači koji idu na plažu. "Idemo na stadion Rivera?" htio sam pokazati da se razumijem u nogomet. "Defensores de Belgrano", ispravio me Li. "Da, naravno." Ne znam zašto sam se nastavio pretvarati. "Defensores de Belgrano ne igraju u B-ligi?" "Igraju." "A protiv koga?"
"Atlante, oni su predzadnji, a mi smo zadnji." Kraj stadiona je bio školski bus, ljudi su stajali u redovima pred Šalterima i čekali da kupe karte, pitao sam se što bi pomislio kakav dječak da vidi narančasti autobus koji ga svako jutro vozi u školu preobražen nedjeljom u prodavaonicu nogometnih karata, to je kao da sretneš profesoricu matematike u disku, također sam se pitao kako bi bilo upasti u njega na silu i odvesti se sa svom zaradom. Li je izvadio ulaznice, njegova je darežljivost već počela biti uvredljiva, obećao sam si da više neću prihvatiti nijednu njegovu ponudu, ali zamalo da za minutu nisam prekršio obećanje, kraj ulaza se nalazio roštilj i morao sam se jako potruditi da ga ne zamolim da mi kupi hot-dog, Smjestili smo se na bočne tribine, kasno popodnevno sunce ostalo je za našim leđima i puhao je ugodan povjetarac, velika zastava koja je lelujala na jednoj od pučkih tribina pojačavala je osjećaj svježine, ovdje nitko nije imao otkriven torzo. Iznenadio sam se kad sam vidio žene, djecu i starce u znatnom broju, nisam znao da je nogomet Ono što se zove zabava za čitavu obitelj, možda su i oni plaćeni kao Lito i Chen za prvim stolovima u kineskim restoranima, imao sam dvojbi o vjerodostojnosti te informacije i obećao sam si da ću moliti da mi kažu sve pojedinosti, ali naša je momčad izlazila na teren, Ole Ole Ole Ole Defe Defe, bilo je uzbudljivo uvjeriti se da se nije izgubio običaj bacanja papirića. To mi je bio prvi put da idem na utakmicu, bilo mi je Čudno vidjeti sve igrače u svakom trenutku, a ne samo onoga koji vodi loptu, na telki čovjek ima osjećaj da igrači nestanu kad se pojavi lopta, ovdje, naprotiv, ostanu na terenu, iako je istina da izgledaju malo izgubljeno, kao odsutno. Pratio sam loptu s neočekivanim zanimanjem i čak bih rekao s određenom nervozom barem deset minuta, poslije, kao što se i moglo očekivati, počeo sam se postupno i nepovratno dosađivati, mislim da je deset minuta dovoljno da se vidi sve što nogomet može dati kao spektakl, nogomet i svaki drugi sport, ne razumijem ih jer ih nikad nisam trenirao
argument je koji me nekad mogao uvjerid, ali više ne, ne znam ni svirati nijedan instrument, a ništa me ne veseli toliko kao slušanje glazbe. Nisam toliko glup da mislim da se radi o dvadeset dvojici niškoristi koja trče za loptom, shvaćam umjetnost toga što čine i čak bih bio u stanju priznati da ima natruha određene ljepote, ali mora se priznati da je to vizualno veoma siromašan spektakl i da su njegovi mehanizmi stvaranja dramatske napetosti elementarniji i djetinjastiji od onih u najgoroj sapunici, radije ću se onda baviti Tangramom, koji s mnogo manje daje mnogo više. Kako bih pobijedio dosadu, zanimao sam se za one koji su se zanimali za ono što u meni nije budilo nikakvo zanimanje, pokušavao sam individualizirati lica u masi iza golova, pokrete, trenutke odsutnosti i prisutnosti, poslije na onima koji su me okruživali na tribinama, koji su sjedili i šutjeli veći dio vremena, neki s radioaparatom priljubljenim uz uho, koncentriraniji na igru od samih igrača. Odudarala je u tom kontekstu jedna skupina mršavaca naslonjenih na donju ogradu, trojica obrijanih i jedan Kinez, činilo se kao da su došli gledati ne svoju momčad, nego protivničku, svaki put kad bi igrač Atlante prišao toj strani ili bi se trener približio kako bi ponudio kakvo objašnjenje, bacili bi na njega kišu pljuvačke, manje od zaraznosti njihovih napada čudile su preciznost i ekonomičnost s kojima su to izvodili, pravi pravcati profesionalci. Za uvrede se brinula odstupnica, a to su sve bili ljudi od zanata, u životu nisam čuo tako dosjetljive psovke, moje su omiljene bile one koje su elegantno izbjegavale lakoću ružnih riječi, nauči vezati žnirance i vidjet ćeš da više nećeš padati, zahvali Bogu što ti se žena ne razumije u nogomet jer bi već odavno tražila rastavu, promijeni prezime jer ni tvoji roditelji ni tvoja djeca nisu krivi, daruj kopačke domu za paralitične i onim što dobiješ otvori kiosk, propalice. Oko neuspjeha, nesposobnosti i srama vrtjela se većina tih eufemističnih uvreda, bilo je zgodno jer su dolazile od već dovoljno odraslih muškaraca koji su tko zna kako opravdavali pred
svojom djecom uspjeh i korisnost života vezanog uz neaktivnu stranu stadiona, vjerojatno djeca nisu ni znala koliko su im roditelji frustrirani, jer je uspjeh ondje bio znati psovati, svaka je uvreda bila slavljena kao petica u školi, jadan ti je onaj koji dobije jedinicu.
Priča o ocu koji je odbijao veseliti se golovima i o sinu koji je odbijao psovati
Prvi put kad je Fernandito otišao na stadion, imao je manje od godine dana, unatoč protivljenju majke, djeda i bake njegov ga je otac uzeo jedne nedjelje i odnio na tribine Defensoresa de Belgrano, igrali su protiv Atlante i Fernandito je proplakao čitavu utakmicu, budući da su Defensores pobijedili i susret je bio štono se kaže za plakati, otac nije registrirao sinovo protivljenje, iduću ga je nedjelju ponovno poveo, i tako svake nedjelje. Fernanditov se otac zvao Armando i bio je nogometni fanatik, kao mladić istaknuo se kao sjajan golgeter, ali s velikim problemom, nije se veselio golovima, nabio bi loptu u protivničku mrežu i vratio se na svoju stranu igrališta kao da je lopta izašla u aut, njegovi su ga suigrači gonili kao ludi i bacali se na njega urlajući izvan sebe, ali on ništa, zvali su ga bešćutni golgeter. Njegova je apatija izazivala nelagodu u momčadi, ali ako bi ga tražili objašnjenje za čudno ponašanje, Armando bi jednostavno odgovarao da mu ne ide veselje, kao što drugima ne ide fućkanje ili micanje ušima, meni ne ide to s vikanjem gooool i skakanjem s pesnicom u zraku, govorio je, bolje to nego ne zabijati golove, ha? "Ali golove zabijaš zato da vičeŠ, ako ne viČeš, to je kao da ti igra nije važna," "Osim toga to nije sportski. Ne vikati gol pred suparnicima gore je nego vikati im to u lice,"
"Naravno, to je kao reći im: čuj, tako si jadan da te pobjeđujem, a i ne veselim se tomu." Stvar je došla pred upravu kluba i odlučeno je da dok drugi treniraju zabijanje golova, Armando mora trenirati kako im se veseliti, kako bi ubrzali tretman, povjeren je skupini od Četiri profesionalca sastavljenoj od psihijatra, profesora tjelesnog izražavanja, pjevača Tintorerosa i baletana iz Colona. Nakon nekoliko mjeseci napornog truda Armando je napokon naučio slaviti golove na neprikladan način, prestao ih je zabijati. Budući da je ipak htio pokazati sve što je naučio, imao je običaj veseliti se tuđim golovima kao da su njegovi, jednoga je dana skinuo majicu i objesio se na stativu kako bi proslavio protivnički gol, bio je to kraj njegove nogometne karijere. Njegov sin, naprotiv, kao dijete nikad nije želio igrati nogomet, on bi mu puknuo loptu, a Fernandito bi mu vratio rukama, odbijao je puknuti je nogom kao da se bojao da bi to moglo boljeti. Armando je pokušao nekoliko metoda kako bi probudio njegovo zanimanje, napokon, imao je šest kćeri samo zato što je htio sina, a htio je sina samo zato da ima s kim dijeliti svoju strast, ali Fernandito nije odgovarao ni na jedan podražaj, ako bi ga stavio pred telku da gleda utakmicu, zaspao bi, ako bi ga poveo da igra u parku s drugom djecom, sjeo bi nasred terena i proučavao mrave, od pravila koja bi mu objašnjavao tijekom večere Fernandito je naučio samo kako da se baci najbrže što može kad bi ga prisilili da igra nogomet na satovima tjelesnog odgoja. "Nije ideja da dobiješ crveni karton." "A, nisam skužio," Voditi ga na stadion svake nedjelje bila mu je posljednja nada da zaliječi njegov apatitis, kako ga je on zvao, ako već nema sina nogometaša, barem je htio da ide s njim gledati sinove nogometaše drugih navijača, kao beba Fernandito to nije shvaćao, pa je plakao kao grešna duša, ali kad je odrastao, pokazao se kao dobar sin i trudio se ugoditi svomu roditelju, jeo je hot-dog, koji nikako nije volio, dizao se u opasnim trenucima iako ih nije procjenjivao opasnima i grlio oca kad bi pao gol,
Ono što Fernandito nije bio spreman činiti ni pod koju cijenu bilo je psovanje, dječaci njegovih godina već su vladali Šatrom i čak su bili u stanju skovati vlastite uvrede, dok se za njega nije znalo shvaća li ih uopće, u svakom slučaju nitko ga nikad nije čuo da je rekao ijednu ružnu riječ i to je već postala briga čitave tribine. "Moraš nazvati stvari pravim imenom", učili su ga u poluvremenima drugi navijači, "suca zoveŠ kurvin sin, linijskoga govno, a suparnika govnavi kurvin sin." Oni koji su imali više strpljenja posjeli bi ga kraj sebe i slovkali, pič-ka-ti-ma-te-ri-na, hajde, sad ti reci, bilo je i onih koji su pokušali uvesti ga u materiju uzvišenim argumentima, zamisli da taj tip izađe i pipa tvoju curu za guzicu, što bi mu rekao, bilo je i onih koji su naginjali manje pedagoškim metodama uvjeravanja: tko ne pičkara, taj je pička, znaš? No krv nije voda i pouka je upalila i kod Fernandita, iako skandalozno kasno, tek u sedmoj godini, napokon je došlo popodne njegove prve psovke, bilo je to tijekom susreta s Atlantom, protivnički je igrač odlazio sa stadiona nakon što je ozlijedio igrača Defensoresa i bio izbačen, ljudi su ga pljuvali i posebno gnjevno vrijeđali, ali u trenutku kad je nastala kratka tišina, začuo se Fernandito: "Kako si samo oduran!" Iako su ljudi slavili nečuvenu uvredu, od toga dana Armando se suzdržavao od toga da ga vodi na stadion, bilo mu je draže da ne govori ništa nego da govori kao žensko, kako bi prikrio sramotu, objašnjavao je ogorčeno da je Fernandito počeo navijati za Sacachispas, a drugi su ga tješili da nije tako strašno, čovječe, gore bi bilo da ti je mali postao peder.
Roštilj je bio strateški smješten u kutu iz kojeg je puhao vjetar, ne bih se iznenadio da je tvrtka koja dobavlja kobasice podmitila arhitekta da sagradi stadion tako da dim pečenog mesa budi apetit navijača, u svakom slučaju, kad je došlo poluvrijeme, moj je apetit bio tako velik da sam izgubio sram. "Tatice Li, kupiš mi hot-dog?" "Ostani tu sa Sergiom." Sergio je bio čovjek koji je sjedio kraj Lija, stekao sam dojam da se poznaju, ali nisam mogao procijeniti do koje mjere, približio se i pozdravio me, ruku izbrazdanih kao u radnika. "Moja je djevojka živjela ovdje", pustio mi je ruku kako bi mi mogao pokazati jednu od zgrada u Aveniji Libertador koje su se nalazile nama zdesna. "Devetnaesti kat, svaki put kad su igrali Defensores, sjedili bismo na balkonu i gledali." "I dobfo se vidi?" pokušao sam glumiti da me zanima. "Čuj, kornere s ove strane ne možeš vidjeti. Ti navijaš za Defensores?" "Ne, ja zapravo..." "Ni ja, navijam za Flandriju, iz Jaureguija, ondje sam debitirao kao golman. Ja sam Sergio Garcia, ne znam je li ti Li rekao." "Sergio Garda..."
"Vratar mlade momčadi koja je pobijedila ti Japana sedamdeset devete, s Menottijem i Maradonom." "A..." "Ne, kažem ti da je igrati u argentinskoj majici osjećaj koji se teško može opisati. A osjećaj svjetskog prvaka mogu usporediti samo s osjećajem nakon rođenja svog prvog sina." "Naravno, to je sigurno..." "Nezaboravno. Ta je momčad povijest. Onda smo se vratili i Diego je tražio generala Violu da nas poštedi vojske." "I poštedjeli su vas?" "A što misliš? Mi smo učinili više za ovu zemlju nego svi vojnici zajedno." "I igrali ste poslije skupa?" "Naravno, bio sam u nacionalnoj vrsti, bio sam zamjena Patu Fillolu u tri utakmice." "Super." "Da, igrao sam u Tigreu, u Espanolu, u Cipolettiju, svugdje. Čak i", snizio je glas, "u Adanti, i u Jeruzalemu." "A", snizio sam i ja glas, "dakle dolaziš gledati Atlantu?" "Ne, ne", ponovno je podigao glas, "imam jednoga Kineza na klupi Defensoresa." "Kineza?" "Naravno, imam školu nogometa za Kineze u Jaureguiju, Li ti nije rekao?" "Ne, zapravo mi ništa nije rekao. I kako ide s nogometnom školom za Kineze?" "Ma dobro, sjedni i saslušaj jer to je nevjerojatna priča."
Nevjerojatna priča o nogometnoj Školi za Kineze u Jaureguiju koju je osnovao vratar argentinske mlade reprezentacije koja je pobijedila na Svjetskom prvenstvu 1979.
Zvuk bubnjeva iz Pampe sve nas je probudio. Otkrili smo onda nebeskoplavo i bijelo svjedo kad su se pojavili naši junaci. Od Fiorita do Ushuaije argentinski duh uvijek će vladati. Od Kempesa do Maradone krunimo svojom zastavom sam vrh. Trčati, trčati, trčati bez stanke. Mi smo kao vojnici koji će se uvijek boriti za pobjedu. Himna kineskih obožavatelja argentinskog nogometa
Iako ga se rijetki sjećaju u našoj zemlji, rekao mi je Sergio Garcia, što i nije tako čudno ako imamo u vidu daje pamćenje argentinskog navijača posebno nezahvalno, da ne idemo dalje od toga, dok je igrao u Atlanti, obranio je dva ključna penala, a za nedavnu proslavu stogodišnjice klub mu nije poslao ni pozivnicu, kaže se da je mjesto vratara nevažno, ali to nije istina, vratar je jedini igrač koji mora znati igrati ne samo nogama nego i rukama, koliko je bilo vratara koji su zabijali golove glavom ili iz slobodnog udarca, a neka samo pogledam Što se dogada kad igrač iz polja brani, tragedija se dogada; iako ga se rijetki sjećaju u Argentini, Sergio Garcia, rekao je Sergio Garcia, i dalje je bio u Japanu i Kini, i možda u svim istočnjačkim zemljama, poznat. "Ne zaboravi da sam igrao s Maradonom i da je to za Kineze kao za Argentince neki Kinez koji se tukao s Bruceom Leejem." "Ali nije li Bruce Lee bio Amer?"
"Pa, ni ja baš nisam Argentinac, rodio sam se u Urugvaju." Razmećući se svojom slavom na Istoku, možda previše dugovječnom prema našim kriterijima, ali potpuno normalnom prema njihovima, što, na kraju, krajeva, predstavlja nekoliko dekada za jednu kulturu koja je već tisućljećima na Zemlji, Konfucije je živio prije Krista i još je uvijek čitan i cijenjen, Kinezi su znali da je, kao što sve dobro odolijeva zubu vremena, tako i s vrsnim vratarom makar se on povukao iz nogometa, iako se povukao iz profesionalnoga nogometa, i dalje ga je trenirao amaterski, dapače, bio je bolji sad nego prije jer je biti dobar vratar pitanje iskustva i zrelosti; hvaleći se svojom slavom na Istoku, gdje je argentinski nogomet strast gomile, čini se da je čak postojao klub obožavatelja izabrane vrste s vlastitom himnom i svime Što ide s tim. Milijuni Kineza pratili su uživo utakmice prvenstva svakog ponedjeljka u zoru, ondje su bolje znali postavu momčadi od bilo kojeg navijača ovdje; hvaleći se slavom na Istoku, on, Sergio Garcia, rekao mi je Sergio Garcia, osnovao je tvrtku koja se bavila dovođenjem Kineza u Argentinu kako bi ih naučio igrati nogomet. "Zašto ti ne ideš onamo umjesto da njih dovodiš ovamo?" "Zato što to nije isto." "Ne, naravno." Škola se nalazila u Juareguiju, u provinciji Buenos Aires, Kinezi su u njoj bili dvije godine, a osim nogometa učili su ih španjolski. Trebao bih voditi računa da je u nogometu najteže prenijeti filozofiju igre, za tehničku stranu dovoljno je bilo pokazati i neka drugi kopiraju, ali kad je trebalo objasniti zašto, kako, kad, mislim kad je trebalo objasniti bit, dušu nogometa, sve se pomalo kompliciralo ako taj pred tobom ne razumije jezik. U svakom slučaju, problem, u biti, nije bio taj, nego obrazovanje koje su donijeli iz Kine, analizirao je Garcia, čini se da ondje nije vladala sloboda misli i zato Kinezi nisu bili u stanju donositi vlastite odluke, dapače, dolazili su zato što im je vlada dekretom odredila da budu nogometaši, možda to oni nisu ni željeli. "Jer igraš kako živiš. Onaj tko je varalica izvan terena bit će varalica i na terenu, onaj tko se boji vani bojat će se i unutra. Ovo
nije poker, nije trik, ovdje ne možeš lagati, uzmeš loptu i vidi se jesi li hrabar ili smotan ili zapaljiv." "Kao što kažu za konje, još se nisi ni popeo, a životinja zna jesi li dobar jahač ili nisi." "Još nisi ni stavio noge u stremen." "Nisi ga još ni izdaleka dobro pogledao." "Dobro, nećemo pretjerivati." Š kolica je dobro išla, nastavio je Garcia sa svojom nevjerojatnom pričom, dobro je išla, a mogla je ići još mnogo bolje da nije bilo argentinske birokracije, čini se da su mu oni iz imigracijskoga pravili probleme pri ulasku Kinezi i tako je gubio klijentelu, ove godine, da ne idemo dalje, od četrdeset igrača koje je nabavio u Kini u zemlju su ušla samo dvanaestorica, prijašnji je guverner olakšavao stvari jer je navijao za Banfield, a on je igrao u Banfieldu, ali sadašnjega guvernera to se nije ticalo, nikad nije imao nikakve veze ni s Racingom. "U ovoj zemlji ako želiš ići naprijed, podrežu ti noge." "Ne moram ti govoriti kad nisi igrao u Banfieldu." Posao je svejedno dobro išao, Garcia je htio donijeti mir na tržište, ne samo gospodarsko nego i nogometno, nekoliko se Kineza već vratilo u svoju zemlju i ušlo u tamošnje klubove, barem četvorica bila su Članovi Flandrije iz Juareguija i ovo je bila prva godina da je jedan od njegovih igrača, Wang Rixin, odlično je vladao loptom iz slobodnih udaraca, potpisao ugovor ni manje ni više nego za Defensores de Belgrano, ha, što kažem? "Sjajno." "Neki ljudi kažu da je potpisao ugovor jer im je, budući da Defensores zovu Zmajem, palo na pamet da moraju imati nekoga Kineza, ali vidjet ćeŠ ga kad izađe na teren, taj će mali razvaliti." "A hoće li izaći?" "To ne mogu znati, ali ja za svaki slučaj dolazim na svaku utakmicu. Budući da znam da će izaći i razvaliti, želim mu pomoći svojim izjavama za medije, jer španjolskim baš i ne vlada." "Pa, ni argentinski igrači." "Ha?"
"Ništa, glupost." "Što kažeš?" "Na što?" "Na priču." "Nevjerojatna je." "Rekao sam ti." Garcia je promatrao teren melankolična pogleda, činilo se kao da se prisjeća svojih slavnih igračldh vremena, nitko ne osjeća da je njegova mladost dalja od sportaša koji se povukao, zamišljajući ono što je ostavio u tom zelenom pravokutniku, i meni je došlo da zaplačem.
Kao da naslućuju da dvojim o njihovu reklamnom radu, poslije sam otišao s Litom i Chenom u restoran Svi zadovoljni, ni Lito nikad s njima nije išao jesti, a Chao se oduševio idejom da se pokazuju s bijelcem, samo smo se trebali što prije smjestiti za prvi stol i svi zadovoljni. Izazov se sastojao u tome da što duže jedemo, ali samo ono najnužnije, morali smo raditi reklamu, ali najjeftinije Što smo mogli, stol je bio pretrpan zdjelama s ukusnim jelima, ali na našim je tanjurima carevala riža. Od te nas je raskošne bijede spasio neočekivani dolazak glumca i pjevača Alfreda Casera, dolazio je s još nekim ljudima i sjeli su za naš stol, bio je to prvi Litov ponovni susret s bivšim šefom i počelo je slavlje, zakotrljale su se i suze, Casero je osjećao takvu krivnju zbog sudbine prvoga argentinskoga glumca Kineza da je odmah rekao da sve plaća, ako izračunamo svu hranu koju je na kraju pojeo, zapravo je potpuno razumljivo. Casero je bio Čovjek impozantne trbušine i kratkih ruku, imao je cvjetnu haljinu i umjetno nakovrčanu kosu, prodorne plave oči davale su njegovim djetinjim crtama lica đavolski izraz. Dok nije došla njegova hrana, nije prestao govoriti o sebi, a budući da je bio javna ličnost, pretpostavljao je da znamo svaki detalj iz njegova života i kao zalog prijateljstva posvetio se demantiranju kleveta koje su procurile o njemu nudeći nam zauzvrat i ekskluzivno pravu
priču koju su mediji sakrili, srećom duhovita gestikulacija njegova pripovijedanja ublažila je malo toliku pedanteriju. Od onoga što se sjećam, a toga nije bilo mnogo jer njegove anegdote kao da su bile zamišljene za trenutačan zaborav, ide mu u prilog što se nije smijao vlastitim Šalama, dakle od onoga što se sjećam da je ispričao te noći najluđe je, bez sumnje, bilo njegovo putovanje u Japan, pretpostavljajući da svi znamo da je putovao u Japan na koncert, otkrio nam je da zapravo nikad nije bio ondje, moje putovanje u Japan jednako je lažno kao čovjekovo putovanje na Mjesec, rekao je, sve snimke koje ste mogli vidjeti snimljene su u mojoj kući u Puerto Madrynu, Japanci koje vidite zapravo su pingvini, kompjutorski retuŠirani. "Čekamo pravi trenutak da razotkrijemo prijevaru", uputio nas je u svoju tajnu. "Reći ćemo da je sve to bilo djelo obavještajne službe Burme u namjeri da zbuni pobunjeničke skupine koje prijete zauzimanjem vlasti u Svazilandu." "Kakve veze ima Japan sa svim tim?" "Japan ima veze sa svim, moć Sjedinjenih Država samo je paravan, Sjedinjene Države su Campora, Japan je Peron." S njim su bili jedna plavuša koja je žvakala žvakaću gumu otvorenih usta i tridesetogodišnji par, čini se također poznati ljudi, on se zvao Ariel i bio je filmski redatelj, ona se zvala Aili i bila je glumica, prva kineska glumica u Argentini, kako ju je Casero predstavio Litu insinuirajući da su dobar par, Ariel samo što mu nije zabio štapiće u oči. Još je ljubomorniji bio na Lija, gledao ju je sve vrijeme i svako toliko uputio bi kakav komentar, riječi nisu bile nešto posebno nježne, ali s kineskim nikad ne znaš, s obzirom na njihov sustav tonova teško je razaznati kad si izjavljuju ljubav, a kad objavljuju rat, pretpostavljam da je njima teško shvatiti kad je urlik na španjolskom ljutnja, a kad sreća, Možda zbog tog prikrivenog udvaranja, par je odlučio otići prije deserta, a s njima su otišli i Casero i njegova mutava plavuša, kad se opraštao od mene, Casero mi je rekao da ga nazovem i podsjetim ga da mi nabavi neke snimke svojih starih televizijskih emisija, zahvalio sam mu kao da sam ih sam tražio a on mi je
rekao da niu nemam na čemu zahvaljivati, bilo je to najmanje što može učiniti za svoje obožavatelje, Ubrzo nakon toga i mi smo završili sa svojim reklamnim radom pa krenuli prema stanu koji su dijelili Lito i Chen, na nekoliko metara odande, usput smo svratili u videoklub i dopustili su mi da izaberem nekoliko filmova dok su oni razgovarali sa ženom koja je posluživala, žalio sam se da su sve etikete na kineskom i da uopće nemaju ilustracije, ali uvjeravali su me da bi bilo isto sve i da su na španjolskom i s kratkim sadržajem. "Svi su isti." "I sve smo vidjeli nekoliko puta." "I videolekoidel je potlgan." Videolekoldel nije bio potrgan, nego je imao prašinu na glavi, oslobodio sam je i očjstio za nekoliko minuta, Lito mi je zahvalio kao da sam popravio brod nekoliko sekunda prije brodoloma i upitao me kako stojim s kompjutorima, odgovorio sam da se time zapravo bavim i onda je rekao da ima prijedlog za mene, ne tada, nego za sutradan, ako želim, mogu ostati prespavati kod njih, Chen je donio nekakvu drvenu flautu i kutiju iz koje je izvukao crni kamen, ono prvo bila je lula, a ono drugo opijum, kad je sve bilo spremno, pustili su film, pokušao sam čučati poput njih pred televizorom, ali nisam mogao, malo sam popušio, ali ništa mi nije bilo. Film je bio borilački, a gledao sam ga samo ja, pogledao bih ga do kraja da me u jednom trenutku Li nije povukao prema kuhinji i upitao jesam li shvatio, misleći da on misli na film, odgovorio sam ne. "Dobro, sjedni da ti objasnim."
Prva Lijeva lekcija: Tajanstveni dr. Woo
Ako sam mislio da je sve što smo radili te nedjelje bila samo zabava, sudeći po mom izrazu lica, Li je mislio da je tako, a tako je i bilo, gadno se varam, rekao mi je Li paleći cigaretu. Ništa ili gotovo ništa Što se dogodilo toga dana nije služilo u rekreativne svrhe, ni jutarnji posjet javnoj kući, ni karaoke-baru, ni liječniku, ni poslije svetištu, čak ni izlet na stadion, niti film koji se još uvijek vrti u videu, svaka postaja našega nedjeljnog puta imala je svoj razlog, a taj nije bio da se zabavim, nego da me instruira, ili, bolje rečeno, da potakne u meni deduktivno razmišljanje koje će mi omogućiti da vlastitim sredstvima dođem do zaključaka koje mi je on htio prenijeti. "Jesam li jasan?" "Zapravo i nisi," Uzmimo na primjer, predložio mi je onda Li sjedajući, slučaj liječnika kod kojeg smo bili u podne, dr. Yooa Tae Wooa, mlađega. Kao što njegovo ime govori, dr. Woo sin je slavnoga dr. Wooa, koji je prije nekoliko desetljeća otkrio manupunkturu, drugim riječima akupunkturu, ali samo na ruci. Dr. Woo je govorio, rekao je L i , da se jedne jesenske noći probudio s jakim bolom u stražnjem dijelu glave koji je pratio drugi snažni bol u donjem dijelu srednjega prsta, nesvjesno je pritisnuo prst vrhom kemijske olovke 1 smjesta osjetio nestanak bola u glavi. Uzbuđen zbog te zanimljive
ljekovite osobine dlana, dr, Woo proveo je duge godine proučavajući vezu toga uda i svih drugih dijelova tijela sve dok nije zbrojio sve skupa 344 povezne točke. "Ali ne i sve", prekinuo sam ga promućurno, "koliko sam vidio, nedostaje točka koja odgovara samoj ruci." "Točka za oči nalazi se na vrhu srednjega prsta", obavijestio me Li tajanstveno. "Nije te boljelo?" "Ne sjećam se." "Sigurno se onda ne sjećaš ni je li te boljelo malo više, gdje je točka koja odgovara pamćenju." Upravo suprotno onomu što sam mislio da sam vidio ili se pogrešno sjećao da nisam vidio, ruka je kao i ostatak tijela imala svoju korelaciju sa samom sobom, na vrhu prstenjaka, ako me baš zanimalo, a trebalo bi me zanimati jer je u tome ležao dio problema, ne baš nevažan. I
.j&M&k-.
prije iii poslije dovesti do nestanka planetarnoga sustava u njegovoj ukupnosti bilo je pitanje zašto je za taj nastrani zločin izabrana Južna Amerika, zašto Argentina, zašto njezin glavni grad i u njezinu glavnom gradu zašto srce kineske četvrti. Dr. Woo govorio je da je pobjegao u tu zemlju nakon što je saznao da je predmet koji je njegova oca odveo na put manupunkture, bumo rekli kemijska olovka, argentinski izum. Prema njegovim riječima, isprazna nada da de mu neki drugi argentinski izum pomoći u njegovoj prirodnoj ambiciji da nadvisi oca, nagnala gaje da dode na jug, i doista, nedugo nakon Što se smjestio u Buenos Airesu, dr. Woo ubo se u vrh prsta pokušavajući sinu staviti Školski bedž, a od uboda je nestao bol koji je osjećao u laktu, čime su dokazana metonimijska svojstva prsta. "Ne zvuči ti kao kineski!1" "Pa, ako ti tako kažeš..." Razlog je, ipak, sigurno bio drugi, natuknuo je Li i ugasio cigaretu.
Druga Lijeva lekcija: Tajne drugoga Lija
Od osamdeset četiri načina Štovanja Bude, promijenio je naglo Li temu, spretno poput profesora kad vidi da mu razred spava, Falun Gong bio je najnoviji, prošlo je tek petnaest godina otkad ga je Li uveo, ne on, nego drugi Li, Li je dosta često ime ti Kini i k tomu riječ veoma bremenita značenjem, da se toga sjetio nekom drugom prilikom, bez problema bi mi objasnio, na koncu ja sam bio ondje kako bih nešto naučio. Prakticiranje Falun Gonga sastojalo se od pet krugova i hranilo filozofijom Falun Dafe, zasnovanom na principima istine, dobrohotnosti i tolerancije, njegov je cilj bio voditi ljude putem unutrašnjeg mira i tjelesnog zdravlja, a njegov je simbol bio wan, ili ti svastika, iako su je na Zapadu pokušavali sakriti kako bi izbjegli nesporazume. "Zato su ih zabranili?" "LT Kini je svastika drevni i dobrohotni simbol, zabraniti njega značilo bi zabraniti rižu i nošenje kosih očiju." "A, oprosti, nisam znao." "Kao što kaže Konfucije, ti si sretan čovjek: svaki put kad učiniš pogrešku, netko te upozori na nju." "Ti me zafrkavaš!" "Svastika je savršen dokaz onoga što se dogodi kad zapadnjaci uvode istočnjačke elemente. Eto, mi vama damo svastiku, a što ste nam vratili, nacizam, I tako je sa svime: dali smo vam barut,
a vratili ste nam rat, dali smo vam papir, a vratili ste nam iskrčene šume u Amazoni, dali smo vam fosforescentnu boju, a vratili ste nam grafite, dali smo vam novčanice, a vratili ste nam financijske krize, dali smo vam kišobran, a vratili ste nam kisele kiše, dali smo vam igraće karte, a vratili ste nam skopu, dali smo vam svilu, a vratili ste nam prteno platno, dali smo vam tintu, a vratili ste nam ofarbane žene, dali smo vam porculan, a vratili ste nam plastiku, dali smo vam kompas, a vratili ste nam svijet koji je izgubio smjer." "Sve su to izmislili Kinezi?" "I mnogo više. Ali vratimo se na tvoje prvo pitanje, odgovor je da, zabranili su ih zbog svastike." Naravno da to nije razlog kojim se poslužila kineska vlada, nastavio je predavanje Li, prema njihovim riječima, problem je bio taj što su stotine ljudi umrle jer su vjerovale u iscjeliteljske moći Falun Gonga, umjesto da otiđu doktoru, ostajali su doma i izvodili vježbe te tako gubili svoje ljušture od mesa, da upotrijebimo riječi njihova duhovnoga vode. Naime taj majstor qigonga, qigong je bila grana kineske medicine koja se zasnivala na kontroli disanja, a preko nje je chi, chi je životna energija koja je vladala jinom i jangom, jin i jang suprotne su i komplementarne snage na kojima se zasnivaju kua I Chinga, kua su heksagrami, a I Ching najstarija knjiga ljudskoga roda. "Starija od Biblije?" "Samo nekoliko tisuća godina." Majstor qigonga Li Hongzhi, pokretač Falun Gonga i Falun Dafe, nastavio je Li, a ja sam zabrinuto uočio da se njegov diskim sve više puni nezapadnjačkim riječima, učitelj je smatrao da njegov sustav ne samo da hrani zdravlje nego i liječi u slučaju bolesti, on je sam, Čini se, raspolagao iscjeliteljskim i drugim moćima, govorilo se da levitira i da je bilo dovoljno da pomisli kako ga nitko ne gleda da se rasprši u zraku, također se vjerovalo da svojim mislima može kontrolirati tijela drugih osoba i premještati svoje tijelo u prostoru, desetljeća meditacije otkrila su mu istinu univerzuma, njegov početak i budućnost.
"Ali taj tip misli da je Bog." "Ne više od bio kojega Newyorćanina." Jer upravo iz New Yorka, grada izabranoga za njegovo progonstvo, Li danas upravlja svojim sljedbenicima, desecima milijuna osoba svih dobi i iz svih zemalja kojima je zabrana odgovarala isključivo zbog političkih razloga: popularnost koju je stekao u tako malo godina svojim sustavom, koji nerijetki radije zovu sektom i poriču mu bilo kakvo budističko porijeklo, bila je obrnuto proporcionalna onoj koju je već desetljećima gubila vlada njegove zemlje, ona kojoj nije bilo dovoljno uskratiti im slobodu vjere, već ih je sad progonila, zatvarala i mučila do smrti. "Ali je li istina da su im vadili organe?" "Jest i nije." "Ne razumijem." "Čaj?" "Nemaš nešto hladnije?"
-
V7 -
Treća Lijeva lekcija: Istina o borilačkim filmovima
Kad čovjek gleda američke filmove, pristavio je Li vodu, misli da je ono što je prikazano isključivo fantastično filmsko okruženje, ali kad posjeti Sjedinjene Države, iako Li nikad nije bio u njima, ondje ima rođake, shvaća da većina prikazuje svakodnevni život. Isto je i s argentinskim filmovima, stavljao je niti Čaja u šaličice, da ih je vidio prije nego što se doselio ovamo, Li bi mislio da su SF-filmovi, tako nepošteno i deprimirajuće društvo kao što je ono opisano u njima djelovalo bi mu nepojmljivo, ali sad kad poznaje Buenos Aires, njegove ljude i klimu, mogao je uvjeriti svoje rođake u Sjedinjenim Državama da u svakom slučaju ti filmovi pretjeruju u veselosti u usporedbi sa stvarnošću. "Buenos Aires te deprimira?" "Više ne, to je najdeprimantnije." U biti, svi su filmovi realistični, natočio je Li vodu prije nego Što je proključala, katkad rabe blago slikovit izričaj, ali ne slikovitiji od kakvog liječnika ili nogometnog navijača, dovoljno je imati blagog pojma o temi da ga možeš bez problema interpretirati, čak i složiti se da nijedan drugi ne bi tako savršeno ispunio njegovu ulogu. Prema Liju, razlika između realističnih filmova i filmova zasnovanih na stvarnim događajima bila je samo u dosegu, dok prvi govore ;o bilo kome od nas, u drugima je ispričana priča o samo jednome, uspjeh ovih posljednjih ne počiva u realizmu, nego
u užitku koji gledatelj doživljava kad shvati da se sve to dogodilo drugomu, a ne njemu. "Koliko sam ja shvatio, to je obratno, ljudi vole filmove zasnovane na stvarnom događaju jer se ono o čemu govore može ponoviti." "Onaj tko tako misli isti je kao onaj koji pokazuje s broda mjesto na kojemu mu je mač pao u rijeku." "Ne razumijem." "To je kineska poslovica. Ideja je da nema ponavljanja u svijetu, samo tijek i mijena." U slučaju kineskih filmova, a kad je govorio o kineskim filmovima, Li je mislio na borilačke filmove, nijedan drugi filmski žanr za njega nije bio kineski, čak ni istočnjački, u slučaju borilačkih filmova događalo se upravo to: gledano izvana, njihovo nasilje moglo se činiti prenaglašeno, kao i sklonost pjevanju u indijskim filmovima ili sldonost vikanju u španjolskim filmovima, ali nitko tko poznaje Kinu ne bi prestao hvaliti njihov odmjereni naturalizam, čak suzdržanost. Mi Kinezi malo smo krvoločni, Li je odrezao komad lubenice nožem, a ledeni su se zubi zabili u moja leđa, možemo biti veoma miroljubivi, ali i veoma krvoločni, jin i jang, krvoločnost je naš način komuniciranja kad se ljutimo, cenzurirati to značilo bi isto što i ne dopustiti bijesnom Talijanu da maše rukama ili izbezumljenom Englezu da stisne usne i otiđe uvrijeđen. "Ali u tom filmu međusobno ođrubljuju glave!" "A u američkim se izrešetaju mecima, objasni mi razliku. I u svemu ostalome. Ondje djevojčicama ugovaraju brakove s deset godina, a ovdje dječake s deset godina prodaju u europski nogometni klub. Ondje ženama zavijaju noge, ovdje ih tjeraju u anoreksiju." Sve je pitanje kodeksa i ukusa, odrezao je Li i dodao mi komad lubenice, koji sam odbio, radije sam nastavio grickati svoj Čips s okusom liganja, to je bio moj porok, to i sok od ličija, naprotiv, Lito i Chen obožavali su sok Tang, po mogućnosti s okusom
grejpa ili breskve, objasnili su mi da je dinastija Tang predstavljala zlatno doba Kine, ali nitko me ne bi nagovorio da popijem te splačine; sve je pitanje ukusa, glasila je Lijeva pouka, Kinezi vole gledati krv, a Ameri vole Čuti metke, Kinezi se dive onima koji se bore jednostavnim oružjem ili izravno rukama, dok Ameri vole sofisticirano oružje i kompjutorske ratove, Kinezi ti za zastrašivanje izvade organ, a Ameri ti ugrade čip. "Dakle istina je da im vade organe." "Nije važno je li istina ili nije, važno je da vi laowai nikad nećete shvatiti što to znači u našoj kulturi." "Izvaditi nekomu organ jednako je ružno ovdje kao i u Kini, Li. Podsjećaš me na one koji govore da Aboridžini imaju posebna antitijela, a činjenica je da svatko tko popije ustajalu vodu ili ga ugrize tarantula umre." "Nikako. Pokušaj staviti Indijanca iz Amazone da se javlja na telefon u uredu, na treći simultani poziv umrijet će od infarkta zbog nedostatka antitijela koja su tajnice već razvile." Dok su zapadnjaci otkrivali atomsku energiju i upotrebljavali je za izradu bomba, ispio je Li svoju drugu šalicu Čaja i zapalio cigaretu, dok su zapadnjaci svemu na kraju davali vojnu primjenu, od aviona i ultraljubičastih zraka do papra i senfa, Kinezi su odredili barut za vatromet i nisu se koristili borilačkim vještinama kako bi naudili bližnjemu, nego kako bi se održali u formi i meditirali. Time mi je Li htio reći da Kinezi nisu bili u osnovi ratoborni i da, iako odsijecanje glave ili vađenje vitalnih organa može s ove strane svijeta biti gledano kao barbarski čin, gledano s druge strane, najveće je nasilje i sadizam pokazivati siromašnima preko televizije stvari koje si nikad neće moći kupiti. Optuživati na Zapadu, kao što je Činio onaj drugi Li, da na Istoku njegovim sljedbenicima vade organe bilo je zapravo isto kao da se on, Li, u Kini tuži da su ga ovdje osudili na doživotnu kaznu, jer ono što se na Zapadu gleda kao dobrohotnost u Kini je gore od smrtne kazne, bila ona odsijecanjem glave ili malo-pomalo, organ po organ. "Ali tebe nisu osudili na doživotnu kaznu."
"Nisu, to je točno, samo su mi dali četiri godine u Devotu. Točno četiri, Jesi li kad bio u Devotu? Trebao bi otići, to je dosta uvjerljiv prikaz kako može izgledati vječnost."
Kao da ga je spominjanje zatvora podsjetilo na neko, Li je pogledao na sat i rekao da mora ići. "Razmisli o svemu ovome što sam ti rekao i o onom drugom. Razmisli o najstarijem zanatu na svijetu, obrati pozornost na granice, provjeri što brane Defensores. Nemamo mnogo vremena. Ostavit ću ti kartu požara koja ti može pomoći," S kartom mi je dao i bijelu žicu, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da je to ono što mi treba da napunim svoj iPod, bio bih ga poljubio od uzbuđenja, ali već je otišao, U boravku sam našao Lita i Chena urokane opijumom, ne znam jesu li spavali ili su sanjali budni, kroz prozor se vidio vatromet, bio sam zaboravio da je 31. prosinca, ali ni kad sam se sjetio, nije me baš preplavilo ganuće. Gledao sam film dok se više ništa nije kretalo na ekranu, a onda sam i ja pao mrtav. Idućega jutra probudile su me siluete opiomana na balkonu, od gledanja tih tihih kineskih sjena iza zavjesa dok uvježbavaju kompliciranu koreografiju kao iz kung fua imao sam osjećaj da sam Čitavu noć prelazio Kinu bježeći od krvoločnih samuraja i napokon našao utočište u mirnom samostanu u planinama, onda jc Chen pogriješio u jednom pokretu i okrznuo Lita, on je uzvratio guranjem, a ovaj njemu udarcem nogom, za koji trenutak već su se pograbili šakama i znao sam da sam u Argentini.
Nakon doručka Chen je otišao, a Lito mi otkrio ponudu koju mi je najavio još sinoć, tik uz kinesku četvrt nalazi se središnjica argentinskoga Hewlett Packarda i on je imao sjajan plan kako da je opljačka, samo mu treba netko tko se razumije u kompjutore kako bi hakirao zatvoreni krug na snimci, ako hoću, pet posto plijena može biti moje. Rekao sam mu da provaliti u sigurnosni sustav nije nimalo lako, i ponudio mi je sedam posto, rekao sam mu da to ne govorim zbog toga, i ponudio mi je devet, rekao sam mu da nisam u stanju to učiniti ma koliko mi nudio, i ponuda je skočila na petnaest, rekao sam mu da ne navaljuje jer govorimo o plijenu koji nikad nećemo moči uzeti, i potapšao me po ramenu te rekao da je u redu, shvaća, dvadeset i posao zaključen. "Koliko misliš izvući iz te pljačke?" upitao sam pitanja radi, uviđajući da jc svaki otpor uzaludan. "Mnogo u lovi i tinti za printere. Ali radi se i o pravdi: mi smo izmislili tiskarski stroj, a oni sad zgrću bogatstvo na printerima, a da nisu platili za prava. Kažeš da možeš početi raditi još danas?" "Prvo me pusti da nađem svoj iPod, bez muzike se ne mogu koncentrirati." Ne znam kako sam mogao smisliti tako banalnu izliku, ali za pet minuta bio sam kod svojih starih čuvara, u dvorištu je djed računao sa svojim abakusom, a maleni se igrao reketom od badmintona i mirisalo je po hrani, hoću reći ništa se nije ni najmanje promijenilo, a ipak, osjetio sam da je sve drukčije, nisam si to uspio objasniti dok se nije pojavila ona, lažna Lijeva žena. Ni ona se nije promijenila, i dalje je bila vitka i visoka, uvijek bosa i umotana u neku vrstu bijeloga kimona, kose skupljene na vratu i nenašminkana lica, samo svim je tim atributima trebalo joŠ pridodati da je žena. Zbog neke neobične odanosti, još jedne koju sam razvio prema svom otmičaru, sad mi je već bilo jasno da je stock holmski sindrom ništa prema ovome i da moj slučaj odgovara mnogo težoj patologiji, više od stockholmskoga sindroma to je bio vrhunac svih sindroma, zbog te čudne odanosti koju sam osjećao prema Liju odbijao sam prošli tjedan vidjeti njegovu ženu
kao ženu, sad kad sam znao da je slobodna shvatio sam da ne samo da je žena nego i da se palim na nju. "Ići?" rekla mi je, ne znam je li to bilo veselo ili tužno, kad me ugledala kako skupljam svoj iPod i odjeću. "Radije bi da ostanem?" počeo sam koketirati. Netremice me gledala, ne bih znao reći jesam li prepoznao likovanje ili srdžbu, nisam bio u stanju ništa reći o kineskom izrazu lica, dovoljno je da sam uspio prepoznati da je lijepa. "Znati kako se zovem?" sad je ona iznenadila mene. "Zapravo ne", zamucao sam. "Ne Činiti se da brzati?" "Ne znam kako se zoveš, ali znam da hrČeŠ noću." "Hrkati?" "Polagano, kao da pjevaš." "Ti govoriti u snu." "Lažeš." "Imati curu, zvati se Vanina." Nasmiješio sam se. Mislio sam da mi laže kao što sam ja lagao kad sam rekao da hrče, ali dokaz koji je iznijela bio je previše uvjerljiv. "Bivša djevojka, nisam je vidio više od mjesec dana. Otišla je s mojim najboljim prijateljem." "Tako i sa mnom." "Dogodilo ti se isto to?" "Ali imali dijete." "Zajebano. Zato si došla u Argentinu?" "Zato sam otišla iz Kine." "Zašto si došla u Argentinu?" "Zato što nisam otišla u Meksiko." "Htjela si otići u Meksiko." "Želim ići u Meksiko." "A zašto?" "Maji." "Maje."
"Da, Maje." "Ma nemoj. A koliko si ovdje?" "Tri god'ne." "Dobro govoriš Španjolski s obzirom na tako kratak boravak." "Moja mama Kubanka, ona naučila mene." "Zato čujem taj neobični naglasak." "Neobični naglasak ti." " I , kako se onda zoveš?" "Yintai, ali može me zvati Lucia." "Radije ću te zvati Yintai." "Onda, ići ili ostati, mali?" "Idem, ali samo nakratko, onda ću se vratiti i idemo prošetati, može?"
U šumi u Kini Kineskinja se izgubila, a budući da sam se i ja izgubio, našli smo se. KRTICA G I G I O
Razgovor s Yintai potpuno me zbunio, a kako mi Lito ne bi pokvario taj prelijepi početak zaljubljenosti, tražio sam da mi nabavi jače računalo od onoga koje sam imao, čekao sam da se iPod napuni i sjeo na balkon slušati glazbu, usput sam se malo i sunčao. Četvrt je bila neprepoznatljiva koliko je bila mirna, crveni i zlatni plakati sa zmajevima i zmijama bili su u suprotnosti sa slikom praznih i prljavih pločnika, činili su se poput pijanaca koje je jutro iznenadilo, između službenika s aktovkama i djece koja idu u školu, anakronični i groteskni poput lica političara na plakatima dan nakon izbora. Na pločniku preko puta, čitav blok nalijevo i gotovo ispred restorana koji je vodio Hua Xia, nalazila se zgrada koju su čuvali betonski stupovi, Što bi bilo kao opisivati crkvu govoreći da je to zgrada sa zvonikom i križem, prije atentata sinagoge se ničim nisu izdvajale u arhitektonskom kaosu grada, bile su poput budističkog svetišta u koje me odveo Li. Osim klasičnih betonskih stupova nalazio se tamo i Idasični čuvar, iako u ovom slučaju i nije bio tako klasičan jer je imao bradu i pušio lulu, suprotnost bezlične policijske uniforme i lule sveučilišnog profesora bila je tako naglašena kao i suprotnost blistavih plakata i bezizražajnih ulica, manje bi traumatično bilo vidjeti marinca kako puši Cohibu ili mačka kako piša dignute noge, Razgovarao je s nekim u sinagogi, krupajlijom
kratke kose s kipom, mršav i s lulom medu zubima policajac je kraj njega izgledao kao prerušeni psihoanalitičar, u svakom slučaju nije bilo sumnje tko bi čuvao koga da se iznenada dogodi kakva nesreća. Nakon kraćega razgovora o tko zna čemu, možda je krupajlija imao problema s erekcijom i Lula mu je pokušavao pomoći upućujući ga na odnos s majkom, krupajlijinom, ili je krupajlija htio kupiti lulu i policajac mu je objašnjavao razliku medu različitim vrstama drva ili insinuirao da želja za lulom ima veze s njegovim problemom s erekcijom, zapravo vrlo rado zamišljam razgovor medu ljudima, moja mama kaže da sam se kao dijete satima mogao igrati Playmobilom i sinkronizirati likove, za svald rođendan djed i baka kupovali su mi osim odjeće Platonov dijalog, nisam postao filozof, ali mislim da je programiranje na neki način kao da stvaram imaginarni dijalog unutar stroja, kao da igram šali protiv sebe samoga, kao da masturbiram, iako ne znam čemu sve to, gospodine psihoanalitičaru, hoću reći, gospodine policajče, ja nemam problema s erekcijom, možda se bojim da imam, na primjer danas popodne s Yintai, kakav je samo izdajnik taj mališa. Nakon kratkoga razgovora krupajlija je pokazao prema stanici i u tom se smjeru udaljio Lula, jedan blok desno ogroman je kamion priječio promet i iako bi logično bilo da ga Lula ljubazno zamoli da se pomakne, on je skrenuo aute koji su opravdano trubili, u međuvremenu su vozač i njegovi pomagači unosili u nekakav dućan smješten na uglu kutije i kutije, pretpostavljam pirotehničkih sredstava, to se barem prodavalo u Multicoloru. U jednom je trenutku izašao netko tko je izgledao kao gazda i počeo razgovarati s policajcem, i on je nosio kipu, privuklo mi je pozornost to što Židov ima dućan u kineskoj četvrti, i to dućan s pirotehničkim sredstvima, ne bi mi više upao u oči Kinez koji bi otvorio restoran s košer hranom u Once, definitivno bilo je to jutro puno čudnih suprotnosti. Zaspao sam razmišljajući o Yintai, ali sanjao sam Vaninu, mališa nije izdajnik, nego upravo naš najgori neprijatelj, udara gdje najviše boli i ne uspijevamo ga ubiti ni ravnodušnošću, Vrućina je
bivala sve veća kad me na ne baš ugodno iznenađenje probudio Lito i ponosno pokazao Mac Pro Quad Xeon, tražio sam bas to računalo jer sam bio siguran da ga nikad neće naći u Buenos Airesu, ali bilo je ondje, nisam se mogao sjetiti mnogo načina kako da ga nabavi legalnim putem, tako da nisam htio znati odakle mu, iako moram priznati da je sjajno izgledao, prelijepi zmaj, opljačkao bih banku za takvoga. Lito je mislio da s računalom i starim planom zgrade mogu ući u sustav i srušiti ga kao netko tko isključi struju kako bi popravio žicu, dao sam mu naslutiti da njegova fantazija dolazi od gledanja previše američkih filmova i da je to kao da, poučen kineskim filmovima, ja njega zamolim da ubije petero ljudi jednim udarcem noge ili im iščupa utrobu noktima, navaljivao je da sad kad imamo računalo posljednje generacije nije teško provaliti u zastarjeli sigurnosni sustav i nisam imao izbora, morao sam prionuti na posao. Dok sam radio, shvatio sam da je to jedino Što mi nedostaje od kuće, sjedenje pred računalom, prebiranje po tipkama kao po klaviru, peckanje u očima od gledanja u ekran, samo bih zbog toga razmotrio mogućnost bijega iz kvarta, a sad kad sam to imao znao sam da je moja emancipacija potpuna, iako na ne baš uobičajen način, uspio sam zauvijek napustiti majčin dom. Zabavio sam se surfajući po stranicama o kineskim stvarima, tražio sam nešto Čime bili iznenadio Yintai to popodne, svaki put kad bi se Lito približio, prešao bih na stranice o programiranju i objašnjavao mu poteškoće, polagano je gubio nadu sve dok ga na kraju nisam uspio slomiti. "Vidim kako će završiti sve ovo", bacio se shrvano u jedan od naslonjača. "S mangom o tipu koji napada Hewlett Packard, nakrca se lovom i sretan je, tako će sve završiti. Otkad sam se ostavio televizije, sve moje ideje završavaju na isti način, propadnu u stvarnosti i onda se pretvore u knjigu priča, knjigu koju nitko ne želi objaviti, a ako netko i objavi, nitko ne želi čitati, a ako netko i pročita, ne sviđa mu se." Slomio mi je srce onime što je rekao, kad mu već nisam mogao pomoći oko pljačke, mislio sam da mu mogu pomoći barem s
mangama, prije nekoliko godina osmislio sam nekoliko elektroničkih igara i znao sam programe za izradu i kako ih nabaviti, predložio sam mu da dok ih ja slddam s interneta, on dobro osmisli scenarij. "Ništa mi ne pada na pamet." "Mora biti argentinska manga, u kojoj se Štapićima jede namaz od karamela. Manga o Argenkinezima, tako bi se mogla zvati. Slike sam zamislio kao retrofuturističku mješavinu Patoruzua i Mazingera Z-a." "Sad sam u depri." Kako bi se utješio ili pošteno izdeprimirao, Lito je stavio jedan od filmova koji su stajali u njegovoj biblioteci pokraj manga i plastičnih figura, na telki se pojavio on, deset godina mladi, kako glumi s debelim Caserom, glumio je glupoga Kineza koji se htio oženiti ružnom Židovkom, emisija je bila zabavna, ali nije bilo zabavno gledati Lita kako mu cure suze niz obraze dok je gleda. Ostavio sam ga da plače za prošlim vremenima i udubio sam se u svoj monitor, već je bilo kasno kad sam se vratio sa svoga puta u strastveni svijet manga, već sam se smatrao pravim otaku ukiyo-e, naravno, hentai, u boravku sam našao Lita ponovno skršenog opijumom u toj mjeri da sam se okupao bez pitanja, obukao najbolju odjeću koju sam našao u njegovu ormaru i izašao u potrazi za svojom istočnjačkom krojačkom.
Protivno svim mojim očekivanjima Yintai me čekala obučena i našminkana, bio je to prvi put da je vidim u suknji i puštene kose, padala je savršeno ravno i gotovo do struka, bijelo lice i crvene usne davali su joj neodoljiv izgled gejše. Tek kad sam je vidio tako dotjeranu, shvatio sam da nisam isplanirao kamo da je odvedem, jedino mjesto koje mi je padalo na pamet za ženu poput nje bio je najbliži motel i odande u prvu crkvu, srećom ona je preuzela inicijativu i, izjavivši da ne želi ići predaleko iz kvarta, predložila je da idemo do Barrancasa. Prelazak ceste uz nju i prolazak ono malo metara što nas je dijelilo do parka bili su jedinstveno iskustvo, Dok smo čekali da prođe vlak i poslije da se na semaforu upali crveno, ljudi su zlobno izmjenjivali poglede, prvo su nju gledali žudno, a mene iznenađeno, a onda bi se s nevjericom i žaljenjem okretali prema njoj, a prema meni sa zavišću i mržnjom. Klasični zakon dvostrukih mjerila, sigurno su pomislili, i nisu baš bili daleko od istine. Hodali smo do klupe blizu sjenice ne progovarajući ni riječ i ostali smo u tišini i nakon što smo sjeli, okruživali su nas klinci koji su skakali po rubnicima na skejtovima, lutalice koji spavaju pod stablima, šetači pasa koji kartaju, parovi koji se svađaju ili ljube, golubovi, mačke. Vanina mi je bila prva djevojka i otkad sam prekinuo s njom, nisam bio ni s jednom ženom, hoću reći
da sam posljednji put bio u takvoj situaciji kad sam imao petnaestak godina i stoga je bilo sasvim prirodno da nisam znao što reći, paralizirao sam se, osim toga zato Što je pored mene bila rastavljena žena s djetetom, žena s burnijom prošlošću nego Što bi joj mogla biti hipotetična budućnost uz mene. "U Kini žena nikad prva govoriti", rekla je napokon Yintai. "A, mislio sam da je obratno i čekao sam iz poštovanja." Nasmiješio sam se i uzvratila mi je osmijeh, nisam ja baš sramežljiv, ali teško mi je početi, mislio sam da je odmah poljubim, ali ona je spustila glavu kako bi potražila nešto u svojoj torbi. "Vruće ti je?" upitao sam je kad se počela hladiti lepezom. "Molim?" pogledala me nepovjerljivo preko lepeze. "Htio sam te poljubiti." Na djelić sekunde prestala se hladiti, kad se ponovno pokrenula, nešto od tog umjetnoga daška došlo je i do mene, maštao sam da tim otmjenim pokretom izražava pristanak na moje udvaranje, pristanak ili odbacivanje. "Kako ti to misliti?" "Poljubiti te? Ne znam, kao da se pojavim na prozoru u nekom stanu na četrdeset trećem katu i pogledam dolje." Pokreti lepezom postali su još sporiji, pokazujući tako zahvalnost na komplimentu ili možda da ga nije shvatila, u nedostatku izražajnosti lica i modulacije u svome načinu izražavanja Yantai je imala lepezu, rječitu poput mačjeg repa, služila se njome poput nekoga kodeksa kako bi dala nijansu svojem pokretu ili riječima, samo mi je preostalo da ga naučim dešifrirati. "Nikad bila na četrdeset trećem katu", ponovno je počela normalno mahati. "Ni ja. Kad malo bolje razmislim, ima li u Buenos Airesu kuća s četrdeset tri kata?" "Hoće reći da je ovo prvi put da kaniti poljubiti nekoga?" "Ne nekoga, ne. Tebe. Prije kad sam razmišljao o tome, bilo je kao popeti se na trinaesti kat, najviše petnaesti" "Koja razlika? I s petnaestog se jednako može ubiti." "Ali nemaš takvu vrtoglavicu."
"Vrtoglavica dobra?" "Ovisi. To je kao ljubav. Je li ljubav dobra?" "U Kini kad se muškarcu sviđati žena, ne govoriti toliko." Nagnuo sam se naprijed kako bih je poljubio, ali prekrila je lice lepezom. "U Kini, rekla sam." Zavladala je tišina. Smanjila je na minimum kut titranja lepeze, jedva da je hladila vrat, pretpostavio sam da to znači da se i njezino srce zatvorilo iako ništa nije govorilo da to ne znači upravo suprotno, umirio sam se kad sam shvatio da ja nemam ništa u ruci, možda ju je to zbunjivalo. "Pokazala si mi platno, skočio sam s četrdeset trećega kata, maknula si ga i ja sam se razbio o tlo", htio sam je okriviti za svoj neuspjeh. "Boli?" pravila se nevjeŠta uživajući. "Ne, dok ima nade", popustio sam. "Dapače, ponovno se penjem stubama." "Morati pokušati s nižega kata ovaj put," Shvatio sam njezine riječi kao poziv da je smjesta pokušam još jednom poljubiti, ali istovremeno mi je palo na pamet da je ključ pravilnoga razumijevanja njezinih insinuacija u tome da shvatim od koga dolaze, od osobe s antipoda, i da učinim uvijek suprotno od onoga na što me tjera zdrav razum na ovoj strani svijeta. Mirovao sam dakle. Ona je sve sporije mahala lepezom. Napokon ju je spustila i sklopila brzim pokretom. Onda me nestrpljivo pogledala, i više nisam mirovao.
Ljubav, praksa i teorija
Ljubav je kao tao, ispunja sve praznine. TUNG RAI; KRALJEVSTVO CH'AO
U početku smo mogli voditi ljubav samo na otvorenome, Yintai je govorila da je zatvorena mjesta guše i ometaju da potpuno uživa, ja nikad, nisam probao daleko od kreveta, a još manje na nekome mjestu bez krova i zidova, ali svejedno sam bezuvjetno udovoljio njezinim željama, mislim da mi za nju ne bi bilo teško učiniti to u kazalištu u Aveniji Corrientes ili ako treba nasred Avenije. Taj smo se prvi put voljeli na trgu nakon što smo se satima ljubili, Yintai se u Buenos Airesu najviše sviđalo to Što se ljudi ljube na trgovima, u Kini je to zabranjeno ili se ne prakticira, gubili su vrijeme vježbajući tai chi chuan, a ljubljenje opušta mnogo više. Druga mjesta koja smo poslije probali bili su prednji vrtovi kuća i spustovi garaža pred zgradama, šume Palerma, iako se tako ne Čini, ali grad je veoma bogat nekonvencionalnim lokacijama na kojima se može općiti, dovoljno je malo olabaviti koncept intimnosti da gotovo svaka ulica ima svoj kutak. Stjecajem okolnosti naše je općenje bilo maksimalno diskretno i Yintai me uvela u ono što bismo mogli nazvati statična ekstaza, upravo suprotno od ldneske akrobatkinje koju mi je Li platio u nedjelju ujutro, njezina se metoda sastojala od podržavanja premise da užitak ne potječe od pokreta, nego od mirovanja, ona je to zvala wuwei, znači nemicanje, nešto taoističko. Ne da nije bilo trvenja, samo to sc događalo na početku i s jedinim ciljem da se
poslije smanjuje, prirodni se crescendo prema koitusu tako transformirao u neku vrstu decresccnda i tijela su na kraju bila sjedinjena u savršeno nepokretnu orgazmu. Dok ih je doživljavala, Yintai nije cviljela ni vikala, ona je pjevala, veoma polagano, tako nježno da sam drhtao, svoje je grčenje pratila nečim Što je zvučalo kao uspavanka, tako sam to barem zamišljao kad sam je prvi put čuo i onda više nisam mogao slušati, a da se ne rastapam kraj nje. "Ti cviliš i vičeŠ kad se tuširaš?" "Ha?" "Ništa. Glupost." Nakon ljubavi Yintai mi je obično govorila o Kini, svojim karipskim pjevom s produljenim vokalima i dvostruko progutanim glasom j n a kraju riječi, prvo zato što je Kineskinja, a drugo zato što je Kubanka, ili obratno, govorila mi je kakav je bio njezin život ondje i opisivala mi pejzaže u svojoj zemlji, objašnjavala mi je stvari vezane uz budizam ili Zodijak, učila me riječi i fraze, mene bi njezine karipsko-kineske priče potpuno hipnotizirale i kad bih ponovno penetrirao u nju, činio sam to kao putnik koji se vraća na svoje ognjište. Dotad sam se smatrao muškarcem od samo jednoga puta, rijetko sam uz Vaninu doživljavao drugi orgazam, ona bi bila sretna ako bi doživjela prvi, s Yintai sam, naprotiv, otkrio da je moja tolerancija na zadovoljstvo dosta veća nego što sam očekivao. Tri i čak Četiri puta zaredom, brojio sam u nevjerici, mogao sam je slijediti do najviših visina, katkad bez povlačenja i unatoč tomu što je svakom novom seansom mirnoća bila sve dramatičnija, posljednje smo vrhove ekstaze doživljavali gotovo bez daha. Sve to gledano uvijek samo izvana, iznutra je kretanje bilo nešto slabije od frenetičnog, u mom slučaju možda ne toliko jer sam bio početnik, ali ono Što je Yintai mogla učiniti svojim najintimnijim mišićima bilo je nešto iskreno zaprepasćujuće, na trenutke sam se malo bojao i rekao sam joj to. "Katkad imam osjećaj da ćeš mi ga..." "I ja katkad imam osjećaj da ću ti ga..," • "I hoćeš li mi ga....?"
"Osjećaj? Nikada." Dogodilo se još mnogo toga tijekom tih prvih dana zaljubljenosti, i ne baŠ nevažnih, ali moje su misli bile zaokupljene Yintai, čekao sam sumrak kao što tigar u kavezu čeka svoj dnevni obrok i tijekom dugih sati koje smo proveli hodajući i uživajući ostatak svijeta prestao bi postojati, naši poljupci mogli su započeti u Buenos Airesu i završiti u Hong Kongu, a da ja toga ne bih bio svjestan. Dotad je meni ljubav bila nešto poput kineskoga, jedna od onih riječi u koju čovjek ubaci sve što mu je previše daleko ili previše intimno da bi se bavio dešifriranjem toga, granica o koju intelekt udari svaki put kad poželi shvatiti nešto novo ili već veoma staro. Uz Yintai i učenje njezina jezika moji su osjećaji počeli poprimati veću jasnoću, kineski je pomalo prestajao biti začelje svih razumljivih jezika i postao početak još jednoga, možda najzanimljivijega medu svima, i ljubav mi više nije izgledala kao alibi koji mi objašnjava što osjećam, nego najbolji motiv da to osjetim, jedini pravi. Krajem našega prvog tjedna ljubavi Yintai mi je iznenada rekla da možemo početi spavati skupa, ponovno sam se smjestio u dno restorana i tek sam tad shvatio da su naši susreti na otvorenome imali cilj pripremiti me za ono što dolazi, nisam shvatio na što misli dok nije došla noć i dok se nismo morali voljeti u istom krevetu u kojem je spavao njezin sin, s mnogo sam emocija shvatio da su ono što je Yintai pjevala tijekom ekstaze doista bile uspavanke.
Spavanje s Yintai (kineski san)
Ja sam Marco Polo. Prepoznajete me po košulji s kragnom. Svojom karavanom prelazim Catai. Ne nosim kartu. Prepuštam se natpisima. Put svile, piše. Uz rub puta nalaze se štandovi. Nude se lažni porculan iz dinastije Ming, haljine od sintetičke svile, satovi Rollex, zmije u maslacu od kikirikija, ženska djeca koju majke ne žele. Silazim u selu falsifikatora. Slikari se ne predstavljaju svojim prezimenima, nego prezimenima slikara koje oponašaju. Bok, ja sam Vam Gog. Bok, ja sam Picazo, Slikaju kineskom tintom, zbog čega su slike crno-bijele. Pitam ih odakle im originali i kažu mi da ih nikad nisu vidjeli. Kopiraju iz svojih kopija, svaki put sve preciznije. Nadaju se da će jednoga dana biti isti oni sami. Dok ih gledam kako rade, pada mi na pamet jedna zamisao. Zapisujem je kako bih je rekao svom prijatelju Johannesu Gutenbergu (djedu). Dolazimo do Žute rijeke, Otkrivam da je crvena, U ovoj rijeci sve su ribe iste, komentira mi pretili ribar grohotom se smijući. Umjesto pimpeka ima palicu za bejzbol. Rabi je za pecanje. Za vrh objesi vjedro za Čatrnju. Ne treba mamac: ribe se poubijaju međusobno kako bi se uspele unutra. On im svako malo učini uslugu da ih izvadi, stavlja ih u lulu i puši ih. Poslije susrećem Džingis-kana, Priznaje mi da nije Mongol,
nego Japanac. Pod krinkom bezobzirnog osvajača koji je došao osvojiti Nebesko carstvo krije se drugi zadatak: uvesti modu karaoka i na taj ga način pokoriti zauvijek. Metoda koju rabi za postizanje svoga cilja uobičajena je, uhvati nekoga i ne pušta ga dok mu ne otpjeva neku pjesmu. Dolazim u samostan Shaolin. Dočekuju me juhom od psa začinjenom korom od tisućljetnoga gingka. Ako i odbacimo predrasude, ima odvratan okus. Svećenici me uče plesne korake. Kažu da su ratnički. Poslije odlazimo u pravi samostan. Omotani narančastim tunikama sjedamo u položaj lotosova cvijeta i molimo se brončanoj figuri također omotanoj tunikama koja sjedi u položaju lotosova cvijeta. Možda se figura moli nama. Dolazim do Velikoga zida. Uvijek kad su mi govorili o nečemu ili bih vidio kakvu reprodukciju slike ili kipa, nakon što vidim djelo uživo, doživim strašno razočaranje, stvarna djela nepogrešivo su manja od onoga što zamislim. U ovom je slučaju bilo obratno: Zid je mnogo veći od očekivanoga, što me na neki način opet razočarava. Uspet na jednu od stražarnica, mislim na sve one koji su morali umrijeti kako bi bio sagrađen, možda ih je bilo više nego onih koji su umrli od barbarskih upada koje je gradnja pokušavala zaustaviti. Zato odlučujem da neću govoriti o Velikom zidu u svojim memoarima. Želim naučiti kineski, ali ne mogu jer se svakih sto lija mijenja dijalekt. Želim naučiti njihove običaje, ali ne mogu ni to jer se svakih sto lija mijenja etnički sastav. Zato odlučujem posjetiti Kublaj-kana u Pekingu i ostati malo kod njega. Kublaj je prava faca. Osim toga odličan igrač ping-ponga. Nudi mi da budem njegov prefekt i ja kažem: perfektno! Kublaj ima po ženu iz svake etničke skupine i svakog dijalekta svoje zemlje. Kako bi mi platio za moj rad, slobodno mi ih posuđuje. Ali svaku noć drugu. U sedamnaest godina ne uspijevam naučiti ni jezik ni običaje zemlje, Upoznajem Mao Ce-tunga, koji tvrdi da je pjesnik. Iznenađujem ga dok piše "Poput morskoga tjesnaca", pjesmu koju on naziva pravim klasikom o borbi među klasama. Pita me želim li
da mi je pročita naglas, kažem ne, ali svejedno je pročita. Mao ima problema kad izgovara r. Upozoravam ga na to, ali on me uvjerava da je to Te, vrlina. Njegov je san, priznaje mi, da svi Kinezi počnu izgovarati r kao on. Taj izazov on naziva guturalna revolucija. I dok sam ja tako na pekinškom dnu, nude mi opijum. On najbolje transportira u drugi svijet, uvjeravaju me. Pušim ga i, imaju pravo, probudim se.
Ljubav, teorija i praksa
Za razliku od Kineza koji su u posljednje vrijeme pristizali u zemlju, Yintai nije dolazila iz siromašne pokrajine kao što je Fujian, nego iz bogate kuće u Pekingu, njezin je otac bio član Komunističke partije i radio na tajnim zadacima za Kubance, što je njoj dalo priliku da ide u najbolje Škole i na fakultet, nedostajalo joj je joŠ nekoliko ispita do diplome arheologinje. Morala je pobjeći iz Kine prije nego što je završila studij kako bi zaštitila Shao Miena, tako se zvao malac koji je igrao badminton na biciklu, djetetov otac ne samo da je pobjegao s njezinom najboljom prijateljicom nego je i nju optužio za preljub te tražio skrbništvo nad djetetom. U svim drugim situacijama Yintaijin bi otac mogao iskoristiti svoje veze, ali u ovom slučaju njegov prvi kontakt bio je sasvim slučajno otac Yintaijina muža, također član Partije, čini Se da je korupcija unutar Komunističke partije bila jednako dobro uređena kao bilo koja druga zakonska procedura, Centralni komitet za disciplinsku inspekciju bavio se isključivo time da potezanje veza ide putovima koje je odredio vrh i unutar okvira koji su jednako birokratski ili birokratskiji od zakonskih, a čak bi i zabranjene aktivnosti koje su se prirodno javljale na margini službene korupcije ubrzo potpale pod. jurisdikciju podslužbi koje su ovisile o Komitetu i, na kraju k r a j e v a , pod Vladu, koju se tako pokušalo izigrati.
Kuća u kojoj je završila Yintai u Buenos Airesu nije pripadala
njezinim roditeljima ni drugim članovima obitelji, čini se da se radilo o nekim disidentima koje je Yintaijin otac izvukao iz zatvora prije mnogo godina i sad su bili primorani prihvatiti Yintai kao kćer, ni djed nije bio u rodu s njima, nego s Kinezom koji im je izdao dozvolu da otvore restoran. "A Li?" "Ne znam. Sigurno učiniti uslugu. Veliku uslugu. Kinezi ne voljeti tražiti uslugu. Kinez veoma samostalan, veoma ponosan. Samo tražiti uslugu u ekstremne situacija i poslije dužan čitav život. Kinez ne poznavati porugu." "Hoćeš reći uslugu." "Koja je razlika? Ovdje tražiš da ti netko učini uslugu i poslije te se i ne sjeća." Yintai se mogla preseliti na neko bolje mjesto, otac joj je slao novac, a i šivanje haljina donosilo je neku zaradu, no ona je ipak radije ostala ondje kako bi štedjela i mogla otići u Meksiko, njezin je san bio otići s dovoljno novca kako bi se ondje potpuno posvetila arheološkom dokazivanju teze da su Kinezi otkrili Ameriku mnogo prije Europljana i da je kultura Maja potekla izravno od Nebeskoga carstva, dapače, ime Maja kineskog je porijekla i znači nešto kao drugi konj, što dokazuje da smo mi Amerikanci bili upoznati s konjima mnogo prije dolaska Kolumba. "A zašto su ih tako zvali?" "To predmet rasprave. Neki kazati da je cilj poniziti one koji dolaze poslije. Taktika veoma stara, onaj tko osvojiti zemlju ili ženu imati pravo nadjenuti ime. Onda nadjenuti smiješno ime i oni koji doći poslije misliti da doći prvi." "Ali nisu računali na to da Španjolci ne razumiju kineski." "I to biti predmet rasprave. Neki kazati da su razumjeli i da zato učinili s Indijancima ono što učinili." Prema drugoj interpretaciji, najuvjerljivijoj za Yintai, ime je aludiralo na sekundaran karakter kulture Maja, na njihovu ulogu kopije kineskog originala, naravno da je to bila pojednostavljena kopija, gotovo simbolična, kao što je u skladu s nekim mitovima konj kopija zmaja, Svaka visoko razvijena kultura boji se za bu-
dućnost svojih dosega, objašnjavala mi je Yintai, na primjer Sjedinjene su Države zakopale u antiatomske bunkere i pobacale u svemir u hermetično zatvorenim kutijama ploče Beadesa, Biblije, svjetiljke, radioaparate i druge predmete koji predstavljaju njihovu civilizaciju kako bi ih sačuvali za nadolazeće generacije ili kako bi poslužili kao dokaz izvanzemaljcima, makar se radilo o vremenski ili prostorno dalekim bićima, cilj je trajati. To su isto željeli Špiljski ljudi svojim prethistorijskim slikarijama, drevni Egipćani svojim mumijama, Grci svojim amfiteatrima i tragedijama, Rimljani svojom željom za širenjem, nitko ipak nije doveo žudnju za širenjem do krajnosti kineske suptilnosti, stoljećima prije toga oni su zaplovili morem kako bi na drugom kraju svijeta posijali ne tekst ili predmet, nego temelj čitave civilizacije. " T o je kao da su napravili back up, za slučaj da im sustav padne." "Napraviti back up prvi simptom da se sustav već raspasti u komade." Dok je Kina ulazila u fazu dekadencije zbog tromosti dinastičkoga sustava, nastavila me prosvjećivati Yintai, iako ne brzo, nego malo-pomalo, za vrijeme kuhanja ili nakon vođenja ljubavi, njezine duge noge omotane oko mojih, a ruke se poigravaju s dlakama mojih ruku i pazuha, dok je Kina tonula u borbe oko nasljedstva i opću korumpiranost, Maje su sačuvali tradiciju u svoj njezinoj čistoći. Najopipljiviji je dokaz te djevičanske Čistoće, paradoksalno, bio erotizam, prema revizionističkoj tezi koje se Yintai držala, kineska su slova u početku bila pornografska i to se jasno vidjelo u sadržaju u slovima Maja koji nije prikladan za maloljetnike. Kako bi me uvjerila u tu teoriju, pokazala mi je slova Maja, bila su kao kockice pune onoga što je izgledalo kao izvijeni ljudi ili životinje, podsjetila su me na one istočnjačke kontorzioniste koje zatvore u staklene hermetično zatvorene posude pa provode dane i dane bez micanja i vode samo kako bi potukli ne znam kakav rekord, ljudske gluposti, recimo. Yintai je, naprotiv, Insistirala da se radi o pornografskim crtežima tipa hentai, a to je dokazivalo da su alfabet Maja, a onda i kineski, po porijeklu bili
neka vrsta slikovitog prikaza Kama sutre, kompilacija crteža u kojima se vide ljudi i životinje kako kopuliraju u različitom broju i najraznolikijim položajima, od kojih su se mnogi izgubili ili ih mi ne možemo dešifrirati, kao što se izgube ili postanu nemogući za dešifriranje neld glasovi u jeziku, neke riječi ili običaji. "Hoćeš reći da su prije bili maštovitiji u krevetu!1" "Naravno, jer ne imati krevet." Za Yintai je bilo očito da alfabet sastavljen od ljubavničkih poza ne može prikazivati ništa drugo osim riječi kojima je doslovno značenje bilo erotsko i koje samo u prenesenom smislu mogu značiti nešto drugo, klasična dvosmislenost svake riječi dogadala se, prema njezinim riječima, obratno, kao da kažemo da je kod Maja riječ empanada prvo značila "vagina", a tek mnogo kasnije "punjeno tijesto", ili da su izrazi kao što je zakopavanje krumpira u početku značili "ševiti", a s vremenom su ih ljudi počeli rabiti u neprimjerenu značenju saditi gomolje i tek mnogo kasnije u već vulgarnom smislu bavljenje poljoprivredom. "Dakle prema tvojoj teoriji Maje su bili seksopati." "Ne, seksopati ne. Hedonisti. Dok se Kinezi baviti borbenim vještinama, oni ostati vjerni Chay Tohu." "Sto bi na kineskom značilo..." "Počast ribi. Ali ne kineski, jezik Maja. Vidiš, zvučati jednako." "A Što bi bila ta počast ribi?" "Kao wuwei. Najveći stupanj mirnoće tijela. Najveći stupanj tjelesnog užitka." "A, ono što smo došli istraživati kao arheolozi." " O n o što ti moći ponovno tražiti ako željeti, momče."
Osim glupiranja s Yintai, još sam nešto radio treći tjedan svoga zatočeništva, a jedno od toga bilo je rad s Litom na sadržaju naše mange na domaćem jeziku, i to čim bismo se probudili jer bih ga poslije izgubio. Bilo je kao da sam s mamom, ali on nije pio, nego je pušio, a kad bi se napušio, nije govorio besmislice, a možda i jest, ali na japanskome, jadnik je mislio da se vratio u domovinu. Kako mu ne bih uništio sve nade, katkad bih razgovarao s njim, kao da mijaučem mački, Lito je govorio nešto od životne važnosti, a ja sam mu odgovarao zvukovima koji ništa nisu značili, on je navaljivao kao da se čudi što ne mogu jasno govoriti, a ja bih ponovno pravio nerazumljive pokrete, kao što su bile i moje riječi, možda je izvana izgledalo kao da razgovaramo. Ipak, većinu vremena radije sam ga ostavljao u njegovu deliriju, srce mi se slamalo kad bih vidio toga nesretnog Dapaneza kako bježi od frustracija pomoću opijuma, onako kako su bijelci prema crncima uvijek osjećali prijezir, ali i poštovanje, Kinezi su nama ili veoma smiješni ili izazivaju tugu u nama, naprotiv, mislim da mi u njima budimo podjednako sličnu ravnodušnost. Manga o Argenkinezima koju sam pisao s Litom imala je sedam likova: Smrk, Kinez u Školi u Judreguiju koji je nakon kratkog razdoblja rezervnog igrača sad radio kao poljevaČ trave na stadionu Defensoresa de Belgrano, nije ju zalijevao šmrkom, nego pljuva-
njem, a nadimak je zaradio jer je stalno šmrkao drogu; Drogirani Dragon, propali kineski glumac, koji je zarađivao prerušavajući se u zmaja na dječjim zabavama, on je zapravo govorio da je zmaj, djeca mu nisu vjerovala; domar Alfredo, koji se nije brinuo o tuđim domovima, nego nikad nije izlazio iz svoga, htio je da ga svi zovu Maja u majici jer je čitav dan hodao u majici, uz izliku da uzgaja divovske bonsaije, provodio je svoju istragu pokušavajući dokazati da su Kinezi potekli od Amerikanaca; Štapići, dvije veoma mršave blizanke koje su radile kao blagajnice u kineskom dućanu i koje su uvijek skupa obrađivale tipove, ali poslije se ništa ne bi dogodilo, eto odatie im nadimak, bile su Kineskinje, ali ponašale su se kao klasične građanke Buenos Airesa; Carlitos Tangram, vlasnik lokala koji je već prema danu u tjednu bio ordinacija za istočnjačku medicinu, Škola za borilačke vještine, budistički hram, dućan sa svetim stvarima, restoran, karaoke-bar s plesnim podijem, ilegalni bordel ili neka kombinacija svih tili elemenata (budistički bordel, škola borilačke medicine, ilegalni dućan sa svetim stvarima s plesnim podijem); i na kraju Kineska Tvorica, kućni ljubimac, križanka pekinezera i prugastoga tvora (Mephitis mephitis), ako je dobivala uravnoteženu prehranu štapićima, pretvarala se u majmuna Kimona, vjevericu s nogama mladunčeta klokana, prikladno povezanima da ne narastu previše. Svi su likovi raspolagali posebnim moćima kad bi pojeli namaz od karamela (ideja je bila da nađemo neku marku koja bi nas sponzorirala) i koristili su se njima kako bi činili dobro, iako se Lito i ja nikako nismo mogli usuglasiti koje bi to bile posebne moći i u koja bi to dobra djeia bili uključeni. "Ja predlažem da svatko od njih kad pojede namaz od karamela potpiše punomoć ovomu drugom i tim se punomoćima mogu međusobno sjebavati ulažući u pokretna dobra." "Daj, Lito, pokušavamo napraviti nešto ozbiljno." "Dobro, onda moramo misliti na prava argentinska dobra djela, stvari koje su ovdje posebne, kao što je na primjer ne sjebati bližnjega. Tipovi pojedu namaz od karamela i postanu točni, prestanu ispuhivati nos u javnosti, oprezno voze, priznaju da Falklandi
nisu njihovi i počinju se prema Kinezima, Bolivijcima i svima koji žive u njihovoj zemlji ponašati s poštovanjem i poniznošću." "Ja bih rekao da popiju kapučino i prestanu pljuvati na sve strane, nauče sjediti kako treba, prestanu se razmnožavati kao zečevi i osnivati krvoločnu mafiju u svim zemljama svijeta, odrežu nokte na malom prstu i počnu čistiti uši vatiranim štapićima, napokon shvate da su karaoke najdosadnija stvar na svijetu i da ne znaju pjevati." "U depri sam." Kao Što bi se s Chenom na kraju uvijek posvađao, sa mnom bi Lito na kraju uvijek završavao u depri, ako se ne bi odmah utekao opijumu ili viđeokasetama s kineskom operom, vadio bi društvene igre. Imao je ormar krcat kutijama krcatim pločama i žetonima, klasično oporabište djetinjstva, pomislio bi netko, ali ne, Lito je kupio te stvari kao odrastao i to što nisu bile uredno spremljene, to nije bilo slučajno, draž se njemu nije sastojala u tome da igra različite društvene igre, nego da ih spoji. Vadio bi kutije iz ormara, rasipao njihov sadržaj po podu i tražio koji žetoni pripadaju kojoj ploči, prema Li to vim riječima, društvene igre (soloigre u njegovu slučaju) nastale su na isti način kao heksagrami I Chinga, kombinirajući elemente jedne jedine praigre, zato igranje miješanja svih njih i ponovnog slaganja nije samo način izbjegavanja depresije nego i način otkrivanja srodnosti medu igrama i eventualno mogućnosti rekonstruiranja njezinih drevnih korijena, san prvoga kineskoga glumca u Kini bio je dizajnirati ploču koja bi, jednako kao one dvorane koje na podu imaju nacrtane terene različitih sportova, imala sve postojeće igre, od Monopolija do Goa. "A Što ćeš sa žetonima?" "U depri sam."
Chen je radio u minimarketu u Ulici Monroe, odveo me da ga posjetim jednoga dana kad je Lito imao casting, čini se da su ga svako toliko zvali na snimanje reklama ili manjih uloga u sapunicama, gotovo uvijek za ulogu Kineza mafijaša ili Kineza glupana, a katkad i za glupoga kineskog mafijaša. Umoran od tolikih poniženja Lito bi se potrudio da ga izaberu i Onda se na dan snimanja ne bi pojavio, obrnuta ksenofobija, tako je on to zvao, nije shvaćao kako to da ga i dalje zovu. Chen nije slagao robu u skladištu kao što je to prikazivao Lito, nego je vodio odjel povrća, priznao mi je da vodi i mesnicu, ali nije posluživao kupce zbog predrasuda ljudi, od kineskog mesara nijedan Argentinac ne bi kupio meso ni za psa. Iskoristio sam priliku da ga upitam je li istina ono što su ljudi komentirali da se u kineskim minimarketima noću gase hladnjaci i rekao je i da i ne, ne za hladnjake koji sadržavaju hranu, ali da za one u kojima stoje gazirana pića, to je ideja koju su preuzeli od velikih lanaca dućana, istih onih koji su poslije pustili glasine da oni gase hladnjače kako bi uštedjeli energiju, da mijenjaju rok trajanja proizvodima koje ušvercaju iz Paragvaja i prodaju staru konjetinu pod govedinu. I tako, tajna po tajna, došli * smo do toga da ga pitam je li istina da je kastriran, Chen mi je opet rekao i da i ne, ali umjesto objašnjena spustio je hlače i pok m o mi ogroman penis omeđen s dva prilično dlakava jaja, nikad
nisam vidio izbliza ništa ni izdaleka slično tome, promrmljao sam nekoliko riječi iznenađenja i divljenja. "Ne uzbuđivati se, to ploteza." "Kako proteza?" "Ploteza. To je ražnjak. Vidjeti ovaj gumb? Stisnuti i dignuti se." "Dakle ipak jesi kastriran." "Jesam, ali sagnuti se i vidjeti da baš i ne toriko." Upitao sam ga je li ga proteza skupo stajala i opet je rekao i da i ne, da jer je morao raditi deset godina da je može platiti, a ne zato Što je nakon operacije bio toliko sretan da mu to nitko nije mogao platiti, prema Chenu, pravi i izvanredni užitak tijekom koitusa nije onaj koji čovjek doživi, nego onaj koji pruži, a za to je pravi pimpek više prepreka. Upitao sam ga ne smeta li mu ipak taj velild aparat, i opet on i da i ne, da jer ne može spavati na trbuhu, a ne zato Što on pridonosi opovrgavanju mita da istočnjaci imaju maloga, svaki put kad bi neka laowai relda da svi Azijcima standardni prezervativi preveliki, on bi skinuo hlače i, takoreći, začepio joj gubicu svojom veličinom. "Ali lažan je, Što onda potvrđuje mit." " I da i ne." "Opet ti i da i ne." "Naučiti od Lija. On to zvati sinorogija." Iskoristio sam priliku što je spomenuo Lija da mu postavim sva pitanja koja nisam mogao postaviti njemu, na prvome mjestu volio bih znati gdje je i zašto tako iznenada ispari, također me zanimalo zašto se nitko ne boji da me ne prepoznaju na ulici i ne upozore policiju ili da ne pokušam sam pobjeći i prijaviti ga, osim toga zahtijevao sam da mi kažu što se očekuje da činim i koliko me još kane držati u zatočeništvu, i na kraju, kad smo već bili kod toga, htio sam da mi Chen govori o Yintai, nisam htio prekasno saznati da je bila Lijeva žena ili da je zaručena za šefa kineske mafije. Kao odgovor na sve to Chen me potapšao po leđima i čestitao na romansi, sam sam si kriv što postavljam toliko pitanja odjednom i stavljam na kraj ono što me zapravo najmanje zanima,
slijepo sam, vjerovao Yintai i, sve i da mi je lagala, baš me briga, ni Li ni šef kineske mafije niti itko drugi ne bi me više odgovorili od toga da je viđam, čak i od toga da posvojim njezina sina i da svi skupa pobjegnemo u Meksiko, čovječe. Chen je navalio na posao, a i ja, ali nisam s njim Čistio grašak, nego u prolazu slagao proizvode, kad su me kao dijete pitali što ću biti kad narastem, u nekom sam razdoblju govorio da ću popunjavati police u dućanu, očarano sam promatrao kako radnici otvaraju kutije i pune one gondole, ta riječ gondola imala je za mene draž koju je za druge imalo venecijansko prometalo. Sretan kao dijete kojemu se ostvario san, bacio sam se na slaganje polica i ne primjećujući da pravom slagaču moja pomoć nije bila potrebna niti mu se imalo svidjela, tek kad sam mu rekao da sam slučajno ondje i samo na nekoliko sati, prestao me namrgođeno gledati i počeo je razgovarati sa mnom, zanimljivo, samo se žalio na posao za koji se prije nekoliko minuta bojao da će ga izgubiti. Prema onomu što je rekao, radio je deset sati dnevno i imao samo dva slobodna dana mjesečno, ako bi zakasnio, odbili bi mu pola dnevnice i nisu mu dopuštali da jede ništa od proizvoda koje je slagao, ni napola gnjilo voće jer su ga prodavali uzgajivaču svinja. "Kažem ti da su ti jebeni Kinezi pravi izrabljivački kurvini siv
novi. Sto misliš zašto mijenjaju radnike svaki mjesec? Jedini trenutak kad se netko ponaša prema tebi kao prema ljudskom biću i plate ti kako Bog zapovijeda jest kad odneseš neku narudžbu (.loma. Napojnica koju ti da kakva paragvajska spremačica veća je nego što ti plati vlasnik kineskog dućana. A vjeruj mi da im love ne nedostaje." Ne znam za ostalo, ali u ovom posljednjem imao je pravo, vlasnik minimarketa došao je u podne džipom koji je vjerojatno vrijedio kao čitav lokal sa svim proizvodima, poslije sam čuo da lo nije njegov jedini auto ni njegov jedini minimarket, nitko nije točno znao koliko ih ima, ali vjerovalo se da ih ima više od dva. Ipak, osim njegova džipa ništa nije tjeralo na razmišljanje da se radi o uspješnom trgovcu, u istrošenim mokasinkama i klasičnoj bež jakni moglo ga se zamijeniti s bilo kojim Kinezom koji je
upravo došao u zemlju, kad je ostao u majici, a još više kad ju je dignuo kako bi prozračio mješinu, izgledao je poput onih ubogara koji skupljaju boce. U podne sam ručao s njim i Chenom, u smjenama su nam se pridružili cura koja radi na blagajni i voditelj lokala, oboje su bili mladi od mene te imali ispeglanu i ofarbanu kosu, i Lito i Chen činili su čuda kako bi ukrotili slamu koja im je rasla na glavi, Yintai je jedina imala tu sreću da joj je kosa svilenkasta, s razlogom je bilo toliko frizeraja u Ulici Arribenos, oni su ih nazivali salonima za uljepšavanje. Razgovor, naravno na kineskome, Chen mi je prenosio djelomično, u početku se usredotočio na bojkot kamiondžija, čini se da je neki Kinez ranio metkom dostavljača vode i sindikat kamiondžija planira tražiti pravdu tako da prestane opskrbljivati sve minimarkete čiji su vlasnici te nacionalnosti. Prema vlasniku, prema Chenu, nikakav Kinez nije nikoga upucao, problem je bio što su kamiondžije tražili posebnu tarifu za minimarkete jer je prema njima, prema vlasniku, prema Chenu, količina robe koju su prevozili svakoga dana varirala i to im je nosilo gubitke. Kinezi nisu htjeli platiti nikakvu posebnu tarifu i, dapače, predlagali su da osnuju vlastitu flotu dostavljača, zapravo su je već počeli organizirati i to je bilo ono što je sindikat htio spriječiti pod svaku cijenu, Li je prvi radio taj posao i malo mu je falilo da završi gore nego Što je završio. Kao u onim istočnjačkim filmovima u kojima na trenutak nestanu titiovi, nikad nećemo saznati je li to zbog prevoditeljeva nemara ili zbog mračne ruke cenzora, razgovor je skrenuo prema drugim aspektima posla, za koje je Chen pretpostavljao da me neće zanimati, ili je, u svakom slučaju, mislio da je pametnije da mi to ne prevodi. Nije mi teško palo jer sam se zamislio o Liju i kamiondžijama, palo mi je na pamet da je taj cehovski sukob ključ enigme koju sam mu ja morao pomoći riješiti i moja je prva pretpostavka bila da su požari i poslije Lijeva zatvorska kazna bili djelo sindikata kako bi pokazali svoju moć i tako prisilili Kineze da plate. To je također objašnjavalo zašto mi je Li pokazao manupunkturu, Falun Gong i filmove o borilačkim vještinama, odjed-
nom mi je postalo očito da je sekta zapravo sindikat, manupunktura je aludirala na to da traže novac ni za Što, a filmovi su se odnosili na okrutne metode ucjene, pokušavao sam razjasniti zašto je Li htio da sve to zaključim sam, kad se Chen ponovno vratio s titlovima. "Vrasnik zadovoljan tvojim lađom. Željeti da ladiš. Nuditi i klevet. Ima mačka da štakoli ne meštari." "Da štakoli ne meštari?" "Ne, šta-ko-li. Sme-ta-ri." "A, da štakori ne smetaju. Chen, znaš izgovarati l i ?', zašto onda govoriš l umjesto r i r umjesto l?" "Lamilo, ako znaš pušiti cigaletu, zašto mi ne popušiš plotezu?" Digli smo se s kutija s voćem, odmah su ih zauzeli slagač i mesar, upitao sam Chena zašto jedu odvojeno, a on mi je rekao da pitam njih, rekao sam da pretpostavljam i bez pitanja, a onda je rekao zašto uopće pitam. "Ali ako je istina da ih izrabljuju, neka..." "Je ri istina da Li jesti biftek za dolučak i pije kavu s Idoasanima navečel? Je ri istina da on biti vojnik kineske mafije?" "Odakle ti sve to?" "Novine, terka. To su govoliri o Liju, To govole o nama Kinezima. Da dolučkujemo navečel i večelamo ujutlo. Da sve ladimo oblatno. Da smo zri i da imamo mafiju. Nitko ne govoli što tlpjeti Li zbog pledlasuda. O tome bi tlebali pisati ti i Lito u mangi." "Naravno, mislili smo na to." "Novinali su kao pjesnici, sve izmisre, samo ragati. Večelas ti pokazati, podsjetiti me."
Misteriji o Liju
(Poema koju je sastavio Chen i koja se u potpunosti, bez ijedne riječi manjka, iako s pokojom viška, temelji na kronici koja je izašla u dnevniku Clarin.)
U baru u Gaoni 2 9 0 0 dobro se sjećaju Lija Kinzhonga katkad bi jeo biftek u sedam ujutro, a redovito je pio kavu s mlijekom u devet navečer. Nosio je prljavu odjeću i na nogama japanke, ali imao je mobitel posljednje generacije. Brzo je govorio pušio je cigaretu za cigaretom i "onako u Šali" znao se bosti nožem po ruci. • Susjedi znaju da je bio jedan od deset Kineza koji žive na sredini bloka, čest posjetitelj svih sobica u kvartu. u kojima je govorio samo kineski
U znak pozdrava imao je pokret revolvera koji puca dok je govorio "Pum! Na Chacaritu!" i ispustio bi prijeteći grohot. Spremačica se prije smijala sad se boji. Slučaj pokazuje dvije različite mogućnosti. Radi li se o luđaku opsjednutom paljenjem lokala ili o vojniku kineske mafije koja pali nekretnine određene da budu kupljene po niskoj cijeni kako bi se pretvorile u minimarkete? Podaci o uhićeniku idu u oba smjera. U Lijevoj sobi pronađena je karta glavnoga grada sa sto označenih mjesta bar dva odgovaraju zapaljenim lokalima. Je li to on označio plan ili su nekoga zanimali ti položaji? Karta je bila u nekoj kutiji iznad njegova kreveta zajedno s tri kamena za razbijanje izloga i s bocom nafte. Ti su ga dokazi usosili, ali kad su ga ispitivali, samo je pogoršao situaciju. Kad su ga pitali preko prevoditelja je li zapalio te lokale, rekao je da jest. Ali kad su ga pitali kako, rekao je da ne razumije što ga pitaju. Liječnici su smatrali da boluje od "mentalne odsutnosti". Lud ili ne,
njegov novčanik nije bio u skladu s njegovim načinom života. Kad su ga uhitili, imao je 7 0 0 pesosa. "Nikad mi nije platio s pet pesosa. Uvijek novčanicom od najmanje 20 pesosa, često s 50 ili 100", tvrdi zaposlenik i ne libi se iznijeti teoriju: "U tom su skloništu prije kuhali nešto s ribom. Susjedi su se bunili. On je radio na tome, ali prošle je godine ostao sam. Ja mislim da je on 'prošvikao'." Li ima privremeno boravište njegova je soba u dnu lokala koji je prije bio željezarija. Prije mjesec dana općina je razvalila ulaz, uselile su se neke kineske obitelji iznenađujući susjede količinom kompjutora koje su nosili. Li je ostao ondje jer njegova soba nije bila uništena, to je posljednja od pet soba od 3 sa 2 metra, s krovom od lima, neoličenim zidovima i podom od cementa. Preostalih osam Kineza ostalo je ondje i žive skupa, imaju jednu kupaonicu i privremenu kuhinju. Kad se policija raspitivala kod njegovih zemljaka, svi su rekli da ga ne poznaju iako su iŠIi s njim do ugla na kavu svakoga dana. Nakon uhićenja više nisu išli, Susjedi naslućuju da sc nešto Čudno
događa u kući u Gaoni stalno netko dolazi nakon što su došli prvi stanari Kinezi. Zbog skupih auta koji se parkiraju pred kućom zato što očito ne rade (ondje su u radno vrijeme) što se ne bi moglo zaključiti po dobrom izgledu i mobitelima kojima se razmeću. I zbog tajanstvene Trafic koja svako jutro u 8.30 nosi pladanj s nekakvom robom koju proizvode. Jedna je Činjenica uznemirila susjede. Mršavi momak koji se kretao na crvenom biciklu imao je oružje koje stoji 7 0 0 pesosa. Odakle mu novac za to?
Uvečer sam večerao s Litom i Chenom za prvim stolom u restoranu Svi zadovoljni ili u Štapićima, počeli bismo utroje, ali uvijek bi nas na kraju bilo više, srećom jer Lito i Chen nisu mogli biti pet minuta zajedno, a da se ne posvađaju, što se izvana možda nije primjećivalo jer su bili prisiljeni pretvarati se, ali s tim neutralnim izrazom lica govorili su si najgore stvari, dodat ću ti papar, neću ti ga otpuhnuti u oči jer znam da ionako polako osljepljuješ od glaukoma, molim te da dobro to prožvaćeŠ jer se inače poslije žališ da ti se začepio šupak, kako se osjećaš kad pojedeš Škamp ili komad svinje ili bilo koje druge životinje za koju znaš da ima viši kvocijent inteligencije od tvoga, nikad mi nije bilo jasno kako onda poslije spavaju u istom krevetu, vjerujem da su se ondje bolje slagali. Za našim su stolom sjedili barem na trenutak gotovo svi Kinezi koji su ulazili u restoran, oni koji nisu bili su posvađani s Litom ili Chenom ili obojicom, zašto, nikad nisam saznao, nakon Što sam ih nešto malo pitao odakle neprijateljstvo s ovim ili onim, gledali su me jednako uzrujano kako bih ja njih gledao da su me pitali kako sam se sprijateljio s ovim ili onim, moj je predosjećaj bio da se ni oni nisu baš dobro sjećali razloga udaljavanja i sad su zadržavali to neprijateljsko ponašanje iz obveze, kao što netko održava prijateljstvo koje je naslijedio od roditelja.
"Ali ako ne znate zašto ste se posvađali, kako se poslije pomirite?" . "Nije nužno znati izvor prehlade kako bi se čovjek izliječio od nje." "Kineska poslovica?" "Ne. Kineska je posrovica: Ako imaš plobrem koji nema lješenja, zašto se blineš zbog njega; a ako ga ima, zašto se blineš?" "Sto mi zapravo želiš reći time?" "Da se ne brineš zato što se mi ne brinemo." Paradoksalno, Lito i Chen najviše su razgovarali o onima koji nisu sjedali za naš stol i, paradoksalno, među tim nepoželjnima nalazile su se osobe s kojima bih se ja najradije družio. Jedan od njih bio je bivši veleposlanik Kine, koji je uvijek dolazio u društvu druge žene, prema onomu što su mi rekli, sve su vjerovale da je on još veleposlanik i Častile ga u zamjenu za njegov utjecaj da ubrza neku formalnost, povremeno bi dežurna žena shvatila prijevaru usred večere i ostavila ga da plati, on bi uvijek našao neku novu da je zamijeni, možda je stvarno imao neku pravu vrlinu. Obično bivši kineski veleposlanici ostaju u svojoj zemlji, ali ovaj je čovjek napravio neku nesmotrenost tijekom mandata i vlada mu je uskratila povratak, Čini se da je bila uobičajena praksa da nesmotrene veleposlanike strogo kažnjavaju, one koji su bili u bogatoj zemlji šalju u siromašnu zemlju, a one koji su bili u siromašnoj zemlji ostave ondje bez papira, novca i zaštite, odatle visoka akademska razina i diplomatske manire u toliko kineskih trgovaca raspršenih po najrjeđe naseljenim zemljama na svijetu. Osim što je otvorio dućan s uvoznim drangulijama, taj je bivši veleposlanik osnovao i vodio novine Nebesko carstvo dobronamjernih spoznaja, one iste u kojima sam ja tražio svoje ime tijekom svojih prvih zatočeničkih dana, jedine u kineskoj zajednici u Kini, iako nisu bile zamišljene u službi te zajednice, nego kao način rehabilitiranja njihova urednika, prema Litu, Carstvo je bilo tako prostački provladin list da su funkcionari katkad morali demantirati divote koje su u njemu pisale o Kini, s njegovih je stranica
prije nekoliko godina izašla glasina da Kinezi kane otkupiti argentinski vanjski dug iz čistoga milosrđa. "Tako da, kao što vidiš, Kinezi koji Čitaju samo Carstvo, a uvjeravam te da ih ima prilično, imaju dosta iskrivljenu siiku svijeta." "Sudeći po Chenovim poemama, nemoj misliti da oni koji čitaju novine na španjolskom imaju mnogo vjerniju sliku." "Dobro, ali barem mogu birati u koju laž žele vjerovati." Drugi koji nije sjedao za naš stol bio je stari mizantrop koji je uvijek jeo u kutu, zvao se Ts'ui Pen i govorio da je njegova kuća smještena usred nepristupačna labirinta, prema Litu, to je bio pomalo ironičan način da natukne da živi u Parque Chas ili možda u ulicama Coghlana. Ts'ui Pen bio je jedini u zajednici koji je vladao umijećem kaligrafije, gotovo sve natpise u četvrti napisao je on i svaka važnija pozivnica imala je njegov potpis, tehnika toga starca bila je slavna po ljepoti, ali i zato što je potjecao iz stare Škole koju je ukinuo Mao, s obzirom na to da nije htio uzimati učenike, s njim neće ubrzo nestati samo jedini takav umjetnik u Argentini nego i jedan od posljednjih koji je poučavan prema najvažnijem propisu tradicionalne kineske kaligrafije, a to je nepismenost. Prema onomu što su mi rekli Lito i Chen, u starim školama kaligrafije poučavao se izgled riječi, ali ne i njihovo značenje, stari majstori te discipline držali su da je nepoznavanje značenja onoga što se črčka kistom neophodan uvjet da to naprave besprijekorno, to što nisu znali ili su možda podcjenjivali taj osnovni princip reprodukcije objašnjavalo je zašto su zapadnjački srednjovjekovni prepisivači toliko griješili, te smo pogreške, u najgorem slučaju, poslije plaćali onim poznatim nesporazumima oko loše prepisane riječi što mi nazivamo filozofijom. ' "Oni su kao eunusi u haremima, kako ne bi griješili, kastriraju im znanje." "Ari postojati zanimljiviji način da plevališ konkubinu." - Nepismenost je u tim Školama bila tako važna da se nije ograničavala na uskraćivanja alfabeta, nego je aktivno poučavana po-
moću knjiga za vježbu, grupnih igara i sportskih aktivnosti, daleko od toga da kriju djetetu značenje piktograma ili da ga zavaravaju pogrešnim značenjem, njima se usađivala univerzalna utopija da svaki crtež znači sve što on želi, bilo je dovoljno poželjeti da neka riječ znači nešto i tako bi bilo, bilo bi dovoljno prestati to željeti da počne značiti nešto drugo, najkasnije s prvim ljubavnim pismima događalo se da bez pomoći učitelja dijete ima poteškoće u komuniciranju s kolegama i tako bi u nekom trenutku gubilo vjeru u pismo kao sveopći način komuniciranja, trenutak u kojem je napokon bilo u stanju pratiti put Ts'ui Pena. "Onaj tko žeri biti učen, mola učiti svakoga dana. Onaj tko tlaži tao, mora leducilati znanje svakoga dana." "Aha, Konfucije." "Lao-ce." "Hmmm. A što bi bio tao?" "Sve i da znati, nikad ga ne dosegnuti." "Kako ćeš ga dosegnuti kad ne znaš Što je to?" "A kako znati sto je, kad ga nikad ne dosegnuti?" "Netko ti je rekao, pročitao si u knjigama, vidio si slike, što ja znam, ima tisuću načina da saznaš, a da ga ne dosegneš." "Sriku taoa, ta ti je genijarna!" "Vi mislite da je sve nogometna lopta, ha? Argentincu daš knjigu koja je stara tisuću godina i koja je duhovni vodič stotinama milijuna osoba i što on učini? Dribla. Prvo nekoliko driblinga, a onda ti je pukne na tribine. I tribina plješće. Jer jedina je priznata vrlina u ovoj zemlji nepristojnost." "Dobro, oprostite, nisam vas htio uvrijediti." "Znam. To vas spašava. Na kraju sve završava roštiljem."
Kuća se promijenila kad sam došao živjeti s Yintai, ne samo zato što sam imao romansu s njom nego i zato što je sve poprimilo novi smisao zahvaljujući njezinim objašnjenjima, najmisterioznija ponašanja počela su odgovarati razumnim uzrocima, a dijalozi su izgubili, kad bi ih prevela, bilo kakvi; ezoteričnu ili prijeteću nijansu. Zahvaljujući Yintai napokon sam shvatio zašto Chao pije čaj iz velike staklenke Nescafća (mislio sam da želi dati bolji okus čaju ili zato što je kao dijete razbio neku porculansku čašu i otac ga je natjerao da pojede sve komadiće, ali ništa od toga, čaj je bio ljekovit i liječnik mu je propisao da mora popiti točno tu količinu dnevno); također sam saznao zašto Fan zalijeva cvijeće vodom kojom bi isprala rižu (nikakva veza s umijećem ikebane, samo Štedi) i zašto stari ne drži cigaretu između kažiprsta i srednjega prsta kao kakav mamin sin ili između kažiprsta i palca kao kakav policajčev sin, nego između prstenjaka i srednjega (navika). Ne kažem da su mi ta objašnjenja učinila život zanimljivijim, ali jesu stvarnijim, Što nikako ne znači da je učiniti ga stvarnijim nužno nešto dobro iako jest neizbježno, čovjek ne može sve vrijeme naslućivati urote u svakom razgovoru ili vidjeti sotonske rituale m svakoj gesti samo zato što ne razumije jezik ih kulturu, kad imaš priliku kao što ju je meni pružila Yintai, glupo ju je ne iskoristiti,
Iskreno, u svakom slučaju, meni je draže neznanje. Možda je glupo od mene da to tako kažem, ako je i bilo nešto čarobno u tom dvorištu punom čudnih ljudi, bilo je upravo to Što nisam shvaćao pola onoga što se zbiva, otkad je za sve postojalo objašnjenje, bilo je gotovo s fantazijama, a stvarna je bila, jedina neosporna, dosada. Što će mi ime biljke sad kad sam znao da nisu budističke, drugim riječima mesožderke? Zar je bilo nužno da mi Yintai otkrije da se instrument koji visi sa zida zove pipa i da služi za proizvodnju Li-yiieh ili sakramentalne glazbe ako sam se ja potajno nadao da će jedan akord te divovske tambure dovesti do toga da eksplodira oprema za karaoke, što se ipak nije dogodilo? Zašto sam morao saznati da je Chao zaključio da Yintaijin sin nema talenta za badminton kad mi je bilo mnogo draže razmišljati kako ću ga nacionalizirati i učiniti od njega prvoga argentinskog svjetskog prvaka u tom sportu? Razgovori tijekom večere bili su posve banalni, a riječi pjesama koje je Chao pjevao ogledalu bile su gotovo gluplje od onih koje sam ja zamišljao, samo što je mene zabavljalo zamišljati ih, ali znati ne. Najveće razočaranje, ipak, bio mi je djed koji je računao na abakusu, prvo zato što nismo znali za njegovu unučad ni djecu, i drugo zato Što nije rabio abakus zbog tradicije ili užitka, nego zato što mu se razbio kalkulator i bio je previše Škrt da si kupi novi. Ja sam zamišljao da je astrolog koji svojom tisućljetnom napravom izračunava položaj planeta, ali stari je zapravo računao prihod koji je ostvarivao od poslova koje, što je najgore, nikad ne bi ostvario, čitav je dan samo govorio o velikim burzovnim ulaganjima koja samo što nije realizirao i o veoma uspješnim markama elektroničkih proizvoda (kalkulatora na primjer) koje je gledao kako se rađaju, ali u koje, zbog opreza, nije uložio novac. Rečenica kojom bi zaključivao sva svoja matematička razglabanja i koju sam ja držao Konfucijevom poslovicom bilo je klasično kukanje jadnika: "Uz malo više sreće danas bih bio bogat." Nimalo drukčije, iako me boli priznati to, nije bilo razočaranje Yintai i njezinim kolegicama krojaČicama, makar nikad nisam mislio niti bih u biti volio da se njihovi razgovori vrl'C oko položaja
žena u arapskom svijetu ili oko zaokreta ulijevo u vladama latinoameričkih zemalja, činjenica je da je spoznaja da razgovaraju o problemima s muževima ili o onome Što su gledale na kineskoj televiziji bila nimalo ugodno iznenađenje, barem sam od Yintai očekivao nešto pametnije i osjetljivije, napokon, menije govorila o romanima Amy Tan, Pearl S. Buck i Zoe Valdes, koje je čitala noću dok sam ja igrao Playstation s njezinim sinom. Čak i Što se tiče hrane, Yintaijina objašnjenja samo su mi priskrbila razočaranje, jela koja sam držao specijalitetima Dalekog istoka bila su pečena svinjetina, grašak i varivo s kukuruzom, tipična karipska hrana pripremljena prema receptima njezine mame, naravno, nisu zbog toga prestala biti ukusna, ali svejedno mi je ostao gorak okus u ustima jer sam to tako saznao, ružno je shvatiti da je čovjek neznalica čak i po pitanjima koja ga nikad i nisu zanimala. Slična se shema ponavljala vani kad bih išao u kupnju s Yintai u Kinesku kuću ili u Orijentalnu Aziju, ondje kupuju Kinezi, a poslužuju bijelci, sa zvučnika se čuju pjesme Madonne ili Abbe na kineskom, i kad sam išao s njom do salona za uljepšavanje na uglu Olazabala, na medicinsku ventozu, refleksologiju, aurikuloterapiju, nigdje ono što sam gledao nije dugo ostajalo misterij i nijedna od osoba koje smo susretali nije imala ništa divno reći, da argentinskom umaku od soje, umjesto da ga puste da fermentira, stave šećer i da stoga ne daje boju hrani niti je tako ukusan kao kineski, to je najzanimljivije što sam čuo tih dana, što mi je prevela Yintai. Život u zhong guo cheng polako je počeo sve više sličiti bilo kojem drugom kvartu u Buenos Airesu, mojem na primjer, samo sam Kineze morao zamijeniti Galježanima i kroasane instant-juhama, mate divovskim termosicama za pripremu čaja i Gardelove fotografije slikama vodopada nepomične vode, nemam pojma zašto ljudi toliko putuju ako na kraju sve opet bude manje-vise kao doma.
Shao Mien, Yintaijin sin, ja sam ga zvao Sushi, bio je lud za pandama, čini se da su to svi Kinezi, nisam ni znao da panda potječe iz Kine, nisam baš sasvim ni povjerovao sve dok nisam bio pred kavezom u zoološkom vrtu i pročitao natpis, Ailuropoda melanoleuca, iz obitelji medvjeda. U to me doba neki prodavač uvjeravao da je magična kocka kineski proizvod, a dobro sam znao da nije, Vaninina je obitelj bila iz Mađarske i oni su mi rekli da je to mađarski proizvod, kao i gulaš i kemijska, ma kako to teško palo nama Argentincima, problem je u tome što, budući da su Kinezi izmislili toliko toga, misle da su izmislili sve, sad puštaju druge da izmišljaju, a oni žive od izrade jeftinih kopija ograničenog vijeka trajanja, tisućljeća povijesti kako bi na kraju bili kraljevi bofla. Odveli smo dakle Sushija da vidi pandu u zoološkom vrtu, sažalio sam se jer mu je to bio prvi put, budući da ide u školu u Ulici Montaneses zajedno s djecom kineskih diplomata, djeci su bili zabranjeni poučni izlasci, Yintai pak nije prelazila Barrancas osim kako bi obavila neke formalnosti i vratila se. "Poslije se žalite da vas karakteriziraju da ste zatvorena zajednica, kao i vaše oči." * "Tko se žaliti?" "Istina je, Toliko ste zatvoreni da vas i ne zanima." "A ti biti toliko otvoren da zanimati samo Što drugi raditi."
To je bio dobar znak, to da si možemo reći u lice svoje kulturne razlike, s Vaninom sam to stalno činio, ja sam njoj skrivao šunku u jelima, a ona je mene htjela pod svaku cijenu nagovoriti da mi odreže prepucij, poslije je sve završilo kako je završilo, ali po tom pitanju to je bio, rekli bismo, zdrav odnos. Nezdrava i nimalo dobar znak bila je ova moja manija da uspoređujem sadašnju ljubav s onom mrtvom, osim očitih razlika medu njima, i Vanina i Yintai uvele su me u sasvim novi svijet za mene, prije nego što sam upoznao Vaninu, o židovstvu sam znao koliko i o pandama i kubanskoj hrani prije nego što sam upoznao Yintai, umjesto jidiša djed i baka moje bivše mogli su govoriti i mandarinski, a da ja to ne bih ni skužio. Imam osjećaj da mi u Buenos Airesu općenito ne pravimo velike razlike među narodnostima, Kinezi su daleko, Turci malo bliže, na jugu su Digići, a na sjeveru Pirati, od Pireneja naovamo postoje samo Galježani, a južno od Amazone su Brazilerosi ili Bolivijančerosi, mnogi nisu ni opazili da su u Once Korejci zamijenili Zidove, dok prodaju jeftinu robu, koga briga. "Gdje je medvjedić pamba?" "Sad ćemo ga naći." Doći do pande nije bilo lako, bio je izoliran od ostatka svoje vrste u takozvanoj kineskoj zoni zoološkoga vrta, na nekoj vrsti otočića na koji se dolazilo drvenim mostom, to s rječicom i lučnim mostom baš je po kineski, možda su to izmislili oni, ili barem vjeruju u to, sigurno. Natpis na kineskom poželio nam je dobrodošlicu, upozorio sam na to ponosno Yintai, ali ona je to prihvatila tako prirodno, bilo joj je vise nego očito da je njezina kultura počašćena ovim ne baš časnim načinom, unutra su bili samo jedna pagoda u kojoj se skrivao medvjed i nekoliko rečenica istočnjačke mudrosti, i zgrada s devet katova, i kreće od prvoga, ma zamisli ti to. Doći do medvjeda nije bilo lako, ali vidjeti ga bilo je još teže, u početku životinja nije željela izaći iz svoje Špilje, a kad je izašao, bilo je toliko ljudi da ga Sushi, iako sam ga dignuo, nije uspio u miru vidjeti, još dosta kompliciranije postalo je kad je pri kraju
obilaska pitao za zmaja, najpoštenije bi bilo sastaviti ga kao slagalicu, konjska glava, lavlje oči, jelenji parošci, zmijslco tijelo, pijetlova kandža, riblje ljuske, ali Sushi nije shvatio, pokušao sam s gmazovima, ali Sushi je očekivao nešto veće, na kraju sam se odlučio za vodenoga konja. "To je stari zmaj, otpala su mu krila." "I bjuvati vatlu?" "Ne, kad ostare, zmajevi se zovu vodeni konji i najviše vole biti u vodi." "Dakle, penzionilati zmaj deba spavati." "Da, mnogo stlesa." Shao Mien nije govorio mnogo, ali kad je govorio, bio je sladak da ga pojedeš, zato Što je imao čvrsto i okruglasto tijelo, dao sam mu nadimak Sushi, naravno i zato Što je Kinez, on je imao najkosije oči od svih, otac mu je bio potomak Mongola, a čini se da Mongoli imaju posebno nakošene oči, možda kako bi se obranili od stepskoga vjetra, ili kako bi mogli odjednom vidjeti zid koji su im sagradili ispred nosa, Yintai je imala velike i okrugle oči, kao u mangama. Kako je imao obrijanu glavu, a majka mu je stalno oblačila nešto narančasto, Sushi je izgledao kao maleni Buda, budistima je zabranjeno dirati glavu, ali ja sam koristio svaku priliku da to činim, isto kao i zabiti štapiće u rižu, iako to nisam činio namjerno, nego bih zaboravio, katkad bih zaboravio i skinuti cipele prije ulaska u kuću, Yintai bi poludjela svaki put kad bi otkrila da kršim neko pravilo s istočnjačkom etiketom, poslije bi hodala i pljuvala na sve strane kao kakva seljanka, ili bi češala leda lepezom, ja joj ništa ne bih govorio. Rekao sam joj jednom da ne može Sushija tako oblačiti, podsjećala me na one majke koje svoje blizance oblače uvijek jednako, rekao sam joj to jednom prilikom kad smo susreli djecu iz vrtića, a djeca su umjesto u majmune gledala u Shao Miena. "To je zato što ga odijevaš kao Budu." "To tvoja predrasuda. Ja voljeti narančastu, u Čemu tu problem."
"Možda to jest moja predrasuda, ali vidim da je dijelim s još nekolicinom, Yini. Brijad mu glavu i oblačiti narančaste majice isto je kao oblačiti hozntregere i drvene klompe plavokosom dječaku modrih očiju. Ili poput židovskih d ječale a kojima odmalena nataknu šešir i pletenice. Kad odraste, neka se odijeva kako želi, ali dok je dijete, trebamo ga oblačiti u normalnu odjeću, inače naravno da će ga gledati kao da je iz druge galaksije." "A što normalno? Dati mu špagerice i pončo?" "Znaš o čemu govorim. Vidi kako se ti oblačiš, traperice, majica, to je normalno." "Još mi faliti bejzbol-kapa." "I mislim da je loše da ga šalješ u kinesku Školu, u Argentini smo i on mora naučiti Španjolski." "U školi učiti španjolski. Osim toga imati mene i televiziju." "Na televiziji gleda kineske programe i ti to znaš. Isto tako, to mi se drugo čini loše, mislim da nije dobro da Sushi toliko gleda televiziju i da toliko igra Playstation." "Kao otac ni ti ne biti bolji primjer." Da mi je netko prije nego što sam upoznao Yintai rekao da ima dijete, ne bih uopće imao volje upoznati se s njom, rastavljena žena, i to s klincem, činila bi mi se kao oronula žena, stara, sad se, naprotiv, ne bih mogao zamisliti s nekom koja nije majka, biti samo momak za nju činilo mi se isto kao biti liftboj, tek igračka, možda mi je zato bilo sasvim prirodno da me tog popodneva Yintai prihvati kao oca svoga djeteta, makar nesavršenoga. Gledanje životinja koje mole za hranu otvorilo nam je apetit, meni se čini kao da je to sve dio iste taktike, životinje ubijaju glađu kako bi molile hranu koju im posjetitelji kupuju u zoološkom vrtu i kako bi dok ih gledaju kako žvaču i njih spopala glad i kako bi sjeli u Jedem li ga jedem, restoran koji je širio svoj kreativni talent za imena i na hamburgere, onaj koji je naručio Sushi zvao se Hipopotamus, trebalo mi je neko vrijeme da mu objasnim da nema nikakve veze s penzioniranim i smrdljivim zmajem kojeg smo ostavili vani. Ali bolji od te lekcije iz predmeta neukus, što
je u zoološkom vrtu ukusno, bilo je ono što se zove uspješan izlazak, zaokružen, jedan od onih u kojima nisam mogao uživati kao dijete, možda su Yintai i Sushi imali bolje uspomene, ali ja do toga dana nisam imao priliku uvjeriti se da obiteljski izlazak može biti tako skladan i sretan.
Kinesko vjenčanje (prije)
Yintai je bila pozivana gotovo na sva vjenčanja u zajednici, mladenke koje su naručivale vjenčanice kod nje zvale su je zbog osjećaja obveze, a one koje si nisu mogle priuštiti taj luksuz zvale su je kako bi drugi mislili da jesu, ona ionako nije išla ni na jedno jer, govorila je, napila bi se i onda sutradan ne bi mogla-ubosti koncem, ja sam je naučio ispravnu frazu, ali ona ju je uporno upotrebljavala naopako. Tih je dana došla jedna od tih beskorisnih pozivnica i čineći iznimku od pravila Yintai je odlučila otići sa mnom, navodno zato što su mladenci kućni prijatelji, ali ja- sam znao da to čini zbog mene, zbog mene je prestajala raditi sat vremena ranije svaki dan i zbog mene je uzela slobodno pOpodne onoga dana da odemo u zoološki vrt, prvo slobodno popodne koje je uzela otkad je došla u Argentinu, jednom sam je prilikom upitao kako se kaže odmor na kineskom i trebalo joj je dosta vremena da mi odgovori. • "Znaš da je kinesko vjenčanje igra koju sam ja kao dječak igrao na tulumima?" "Na čega?" " N a zabavama. Cure bi se zatvorile u sobu, a dečki bi ulazili j«dan po jedan, kleknuli bi pred curu koja im se sviđa i dobili ili poljubac ili pljusku. Poslije su se zatvarali dječaci, a ulazile bi i klečale cure. Gotovo su svi dječaci imali crvena lica, ali ne od ruža.
Cure su dobivale samo poljupce, tako ti mi ovdje razmazimo žene još odmalena." "Ja željeti vidjeti čitavu ceremoniju, ne samo zabavu. Vidjed da nije tako različito od tvoje igre u djetinjstvo." Možda zato što je njoj kao arheologinji za sve morao postojati razlog, Yintai je tražila opravdanje za svaku uporabu kineskih riječi, čak izraza koje uopće nisam poznavao i koji su mi zvučali prilično grubo, kao što je ne baciti ni koru naranče Kinezu, što je značilo biti kukavica, ili imati Kineza uza se, što je značilo imati nesreću, ili prevariti nekoga kao Kineza, dalde prevariti nekoga kao budaletinu, čak i tako uvredljivi izrazi odgovarali su, prema Yintai, povijesnim činjenicama koje bi bilo bolje proučiti nego osuditi. Onako naviknut na obitelj svoje bivše, u kojoj je svaki spomen v
riječi Židov u ustima nekoga tko to nije bio predstavljao antisemitski napad sve dok se ne bi dokazalo suprotno, Yintaijina mi se liberalnost činila nedopustivom, dapače, nerijetko bih se ja uvrijedio kao da sam Kinez, ali onda me ona uvjerila da je primiti k srcu te folklorne uvrede jednako besmisleno kao naljutiti se, u odrasloj dobi, zbog šale koju je netko zbijao na naš račun u školi. Za nju je politička korektnost bila oblik rasizma, možda najgori, bila je uvjerena da ćemo već snositi posljedice što si ne govorimo svoje predrasude u lice i tako se oslobodimo napetosti, i govorila je da će nam, kad sva ta licemjerna melasa počne čitati knjige koje se danas pišu, to izazvati jednako zla koliko ga sada donosi čitanje rasističkih ulomaka iz knjiga od prije sto godina. "Istina ne vrijeđati." "Ali nije istina da te kad imaš Kineza uza se prati nesreća." "Laž još manje vrijeđati." Vrijeme će pokazati je li Yintai imala pravo ili ne u vezi s političkom korektnošću našega vremena, ali što se tiče kineskog vjenčanja, nije toliko griješila, isposlovala je da nam obitelj dopusti da prisustvujemo obredu od početka i tako sam imao priliku uvjeriti se da ima jasne sličnosti s kineskim mučenjem kojeg sam se igrao kao dijete. Slijedeći tradiciju, ili su mi barem tako rekli, ja bih na njihovu mjestu bio u iskušenju da iskoristim lakovjernost stranaca
nepostojećim ritualima i navodno tisućljetnim običajima, slijedeći tradiciju, mladoženja je prije zabave bio, zajedno sa svojom pratnjom, u mladenkinu domu, mladenka ga nije pustila da uđe i on je morao izgovarati svakakve ljubavne izjave i gurati omotnice s novcem ispod vrata dok su mu se unutra rugali, shvaćao sam da je sve to gluma, ali svejedno mi ga je bilo žao, susjedi koji su baš prolazili onuda također su se zadržavali promatrajući s mješavinom začuđenosti i užasnutosti, vrata su bila urešena crvenim znakom sreće. Nakon dugoga moljakanja i mnogo novca mladoženji je napokon bilo dopušteno da ude u kuću, dotad se mladenka već zaključala u svoju sobu i mladoženja je ponovno započeo s cjenkanjem pred novim vratima, činilo se kao da se svi dobro zabavljaju tim glumatanjem ljubavnoga osvajanja, ali mene je situacija podsjetila na tjeskobu koju sam osjećao tijekom kineskoga vjenčanja prije nego što sam ušao u žensku sobu, u to me doba Vanina uvijek dočekivala pljuskom, vjerujem da je u ovom slučaju jadni tip imao više uspjeha. Nakon što su se pomirili, mladenci su popili čaj s njezinim i njegovim roditeljima, za svaku šalicu dobili su crvenu omotnicu s kineskim slovima, Yintai mi je rekla da su te omotnice upotrebljavane za darove na kinesku Novu godinu ili kad netko želi podmititi političara, zapravo Centralni komitet za disciplinsku inspekciju nazvan je kolokvijalno Pošta za crvene omotnice, također mi je rekla da iznos novčanica koji je unutra treba u tim slučajevima odgovarati nekom sretnom broju, najuobičajeniji je bio osamsto osamdeset osam jer osam na kineskome zvuči kao bogatstvo, ili triput šest iako je ovdje to đavolji broj, sve osim četiri jer Četiri zvuči isto kao smrt i to je tako strašan broj, Čini se, kao medu nama trinaest. ( 'Ti vjeruješ u te gluposti?" "I u mnoge druge. Ne moći reći da to glupost," "Ja ne vjerujem u to." * "Lažeš, Ti misliti đa ne vjerovati, to sve. Da imati omotnicu, sigurno staviti okrugao broj. Zašto okrugao broj? Iz praznovjerja da okrugao broj ne biti praznovjeran. U biti isto, ali ne biti zgo-
dno. Ja govoriti satima o kineskom broju, ti ne moći reći ni zašto slaviti dolazak novoga stoljeća." "Znaš kako se kaže devedeset devet na kineskome?" "Ha?" "Ništa, glupost." Istina je da je Yintai voljela govoriti o brojevima, ona mi je objasnila čemu služi 108 mantra, bolje rečeno čemu ne služi, jer to nema veze s time što je originalnih Upanišada bilo 108, ni s činjenicom da 108 pomnoženo s 20 daje broj godina koje poništi ekvinocij u svakom zodijačkom sektoru, ni s još jezovitijom činjenicom da udaljenost između Sunca i Zemlje iznosi 108 dijametara sunca, naučila me i brojiti do deset samo jednom rukom, dok mi trebamo drugu nakon što dođemo do pet, oni imaju čudne znakove da nastave bez pomoći, čudne jer nama znače neke sasvim druge stvari, šestica se oblikuje palcem i malim prstom kao kad želimo pokazati da govorimo na telefon, sedam je kao naša gesta: što to govoriš, za osmicu moraš staviti ruku u obliku revolvera, devet je kao naručiti kavu u baru, a za deset treba prekrižiti prste kao kad želimo sreću ili lažemo.
Priča o Kinezu koji je htio kupiti šest kroasana, a na kraju ih je kupio deset (kratica alegorija o sudaru kultura, ali sa sretnim svršetkom)
Ulazi Kinez u pekarnicu, pokazuje kroasane i naručuje, rukom jer ne zna španjolski, došao je u zemlju tek prije nekoliko mjeseci, pola tuceta. Iznenađen i smeten zbog toga Što to smatra neuobičajenom molbom, napokon, grad je pun kabina, govornica i mobitela, pekar mu doda telefon. "Ali neka bude kratico." Kinez, koji je baš trebao obaviti razgovor, iznenađeno i skromno prihvaća ono što smatra neuobičajenom ponudom za grad u kojem, prema njegovim prvim opažanjima, gdje god prdneš, imaš govornicu, ali ne možeš naći nijedan javni zahod ma koliko ti se kenjalo. Dok bira broj, Knez ljubazno zahvaljuje osmijehom i pokretom ruke: traži sedam kroasana. v
"Sto sad hoćeš?" pita ga pekar oponašajući Kinezov pokret, koji bi mu u drugim okolnostima poslužio da aludira na novac ili hranu, da kaže bližnjemu da se boji ili pokaže da je mjesto krcato, ali prvotno značenje bilo je to, ono što je naučio još u kolijevci, kad je plakao, a njegova majka, već bijesna, pitala bi ga vičući koji joj cazzo pokušava reći, "Da, da, sedam", čini se kao da zamuckuje, naravno bez riječi, njegova problematična mušterija. . Pekar diže ruku još više u već prijetećoj gesti, a Kinez, iznenada u strahu da je problem u izabranom broju, možda je to nesretan
broj, činjenica je da nije imao vremena proučiti praznovjerje te zemlje, naravno jednako važno kao i poznavanje ružnih riječi ili običaja da se napojnica ostavi na stolu, traži osam. Pekar, blijed od panike, ustukne. U svom nekontroliranom bijegu usput tresne policu, pod se jedva spasi da se ne pretvori u more bageta i zemljica. "Nosi sve", diže ruke, "nosi sve, samo me nemoj ubiti." "Ne bojte se, oprostite, ako nećete osam, dajte mi devet", pokazuje Kinez desnom rukom. "Baš lijepo", vraća pekar svoje dostojanstveno dostojanstvo. "Prvo želiš telefon, a sad bi kavu. Još nešto?" "Halo? Tko je? Recite, Recite! Nabij si ga u šupak ili ga nabij svojoj majci!" čuje se iz slušalice, naravno na kineskome, prijevod je približan. Kinez spusti slušalicu i skuplja ruke na struku. Argentinac se uspravlja i također skuplja ruke na struku. Kinez i Argentinac gledaju se u tišini. Čini mi se da se ne razumijemo, misle u isti glas, svatko na svom jeziku. U tom trenutku Veliki Kompjutor, Machina ex Deus, donosi čudo: svatko ovlada jezikom onog drugog. "Dobro, neka bude devet", predlaže ljubazno pekar na kineskome . "Neka bude deset", odgovara velikodušno Kinez na španjolskome. Pekar poslaže kroasane u obliku piramide, preda paket od recikliranog papira, objavljuje odgovarajući iznos. "Nisam ponio novčanik, sutra ću vam platiti", ispričava, se Kinez prekriživši prste desne ruke iza leđa. "Nema problema", vjeruje mu Argentinac, Kad se Kinez okrene, Argentinac vidi da je prekrižio prste na leđima, shvati to kao prijateljsku aluziju na Diega i zahvali Bogu, sav uzbuđen, na postojanju međunarodnih kodova koji nas povezuju usprkos svim jezicima i udaljenostima.
Kinesko vjenčanje (poslije)
Nestrpljivo sam čekao kraj vjerskog obreda, ako je na Španjolskome bio dosadan, na kineskom je bio upravo nepodnošljiv, osim toga htio sam doživjeti trenutak kad bacaju rižu na mladence, pomislio sam da će vidjeti Kineze kako prakticiraju jedan od tih svojih običaja koje je zapadnjačka kultura bezuvjetno prihvatila biti jednako uzbudljivo kao, ne znam, promatrati Talijana kako priprema pizzu ako ga nemamo iza ugla ili vidjeti Brazilca kako pleše sambu ako to ne izaziva u nama onu bolesnu mješavinu divljenja i mržnje. Ipak, na moje iznenađenje, nitko nije bacao rižu, upitao sam Yintai zašto, a ona mi je objasnila da je taj običaj živ samo u nekim dijelovima Kine i da ni u kojem slučaju nije značio obilje ni bilo koju od svih onih interpretacija koje smo im mi dali, razlog je bio zabaviti kokoši da ne iskljucaju mladenkinu haljinu, Čini se da su te živine velike ljubiteljice svile, među seljacima nekih regija ta je taktika i dalje, više nego običaj, nasušna potreba. Nakon obreda mladenka se presvukla, iz klasične bijele vjenčanice'u crvenu haljinu istočnjačkijega kroja, Yintai mi je objasnila da se zove kipao, onda se opet presvukla u drugu, koja je imala zlatne reljefne vitice i zmajeve, što se tiče odjeće, vjenčanje kao da*je započelo u Buenos Airesu, a završilo u Peldngu, u svakom slučaju, srećom za Yintai, uz takve običaje nikad neće ostati bez posla, Muškarci su, s druge strane, svi imali nešto crveno, ja sam
nosio Litovu kravatu te boje prema Yintaijinu naputku, Kinezi su opčinjeni crvenom bojom, nije se uzalud kod njih komunizam tako brzo primio, osim toga crveno i žuto daju narančasto, budističku boju. Iznenadio sam se kad sam vidio da se većina odjenula neupitno otmjeno, da budem iskren, dotad nisam mislio da je dobar ukus u odijevanju bio medu stvarima koje je poučavao Konfucije, pravo je olakšanje uvjeriti se da je hodanje u košulji i mokasinkama estetski izbor, ali ako okolnosti nalažu, da se mogu pristojno obući, Čak bih rekao sa stilom, mislim da ne pretjerujem ako tvrdim da bi rijetki bijelci dali fraku toliko uglađenosti kao Kinez začešljan gelom. Medu dotjeranim Kinezima bio je Lijev sudsld prevoditelj, jedini službeni kinesko-španjolsld prevoditelj u zemlji i djelomični krivac za to da se Yintai posvetila Šivanju, a ne intelektualnijem radu, ona tvrdi da nikomu osim tom Wengu nije bilo dopušteno da isposluje u Argentini titulu prevoditelja s ldneskog i iako vodi tu katedru već petnaest godina, još nijedna osoba nije uspjela proći završne ispite, moja slutnja da to ima veze s tim što naplaćuje sto dolara sat rada, i baš ne umire od želje za konkurencijom, bila je dosta vjerojatna i blizu istini. No mene se nije ticalo što radi taj Kinez kao profesor, dovoljno sam znao koliko je nesposoban kao prevoditelj da bih se iznenadio joŠ kojoj njegovoj svinjariji, no dosta me uznemirivala mogućnost da me prepozna, ako sam prije žudio da netko dode i spasi me, sad sam najmanje na svijetu želio da netko sazna gdje živim, moj je svijet u tom trenutku bila Yintai i kako bih ga zaštitio, bio bih sagradio zid koji bi se vidio s Mjeseca. "Bok, plijatelju!" obratio mi se Weng iako sam učinio sve što sam mogao da ga izbjegnem. "Lado lazgovalati s vama Celvantesov jezik." "Ne govorim Cervantesov jezik. Nitko u Argentini ga ne govori." "Ha? Da, da. Chin, chin! Ha, ha! Chin, chin!" Razgovarao sam s Wengom, da to nekako nazovemo, s obzirom na to da me Weng nije shvaćao, vodio je monolog, u manje od
pola sata ispričao mi je priču o svojoj obitelji, bez mnogo okolišanja rekao mi je da u Kini nije imao Školu, a da je ovdje igrom sudbine završio kao ugledan čovjek koji je večerao kod veleposlanika, prema njegovu iskustvu Argentina je bila veoma velikodušna prema strancima iako, po njegovu mišljenju, sad je dosta, ako ne želimo završiti kao divljaci, već je vrijeme da zatvorimo granice Azijcima; razgovarao sam s Wengom, koji mi je prišao zato što sam ja bio jedini s kim je mogao vježbati jezik koji je on nazvao Cervantesovim, ali u njegovu slučaju nije bio ni blizu jeziku iz priručnika o instalaciji Windowsa, razgovarao sam s Wengom i na kraju shvatio Lijevu taktiku, kasno ali sigurno postalo mi je očito da me sakrio u taj kvart znajući da ondje nitko ne može razlikovati jednoga bijelca od drugoga i znajući da policija onamo nikad ne zalazi jer nema što tražiti, ili bolje rečeno nema Što naći, s iznimkom djece i žena odjevenih poput djece, za argentinskog policajca svaki je Kinez mogao biti Li. v
"Sto mislite o Lijevom suđenju?" htio sam odvesti Wenga do ekstremne situacije u kojoj više ne bi mogao kriti da me poznaje ili definitivno potvrditi svoju tezu da i ne zna s kim razgovara. "Li Šibica?" upitao me začuđeno. "O, zakoni ovdje veoma... U Kini Lija,.." Onda je Weng prerezao vrat prstom, nakon čega se gušio u grohotu. Druga mogućnost koja mi je pala na pamet dok sam razgovarao s Wengom bila je da su on kao i ostatak zajednice u dosluhu s Lijem, da su svi dio velike urote u najboljem stilu istočnoga trojca, ali nisam odmah dobro shvatio da je ta pretpostavka morala uključiti i Yintai i odlučio sam je odmah odbaciti, radije bih, prije nego da saznam da je ona agentica koja je bila sa mnom samo zato da motri da ne pobjegnem, napravio harakiri svinjskim kostima koje su nam poslužili za predjelo. Razmišljanje o tim stvarima podsjetilo me da tjednima nisam vidio Lija, također sam se suočio sa svojim neodržanim obećanjem da ću mu pomoći u odstupnici, srećom uz sake sam ubrzo zaboravio njega i sve svoje teorije urote, uz sake i druge vrste zabave, počevši od rata za cipele, kao što se na mađarskim vjenčanjima mladoženja koristi
mladenkinom cipelom za nazdravljanje, čini se da je medu Kinezima običaj baciti tu istu cipelu svisoka, zapravo samo tu, ali barem u našem slučaju svi su počeli skidati cipelu svojim ženama i ne samo kako bi je bacili iz visine, nego s preciznim ciljem, na nekih deset minuta zabava se pretvorila u bojno polje, mnogo je dulje trajalo uklanjanje kožnih trupala. Ali bilo je i civiliziranijih oblika zabave, na primjer neki mađioničar koji je sve pretvarao u novac, počeo je s pretvaranjem salveta u novčanice, a završio sa ženskim lančićima, problem je bio što je ono što je izlazilo u novčanicama iz njegove ruke bilo dosta manje od onoga koliko bi stajao taj nakit u zalagaonici, netko je to shvatio i zamalo da ga nisu linčovali, poslije smo shvatili daje to bio dio Šale. Nakon toga je došla skupina gejša s nekom predstavom, dosta glupom, Čak sam je i ja shvatio, nakon ribe došlo je glavno jelo te noći, a kako nije moglo bez karaoka, sati su prošli u karaokiranju, drugim riječima mi smo ih tako proveli, Čemu poricati, ako ih ne možeš ušutkati, pjevaj s njima.
Kinezi u prolazu (bilješke za psihoantrokulturopsihološku teoriju o imemigraciji)
Kinesko vjenčanje, ili možda moje zvjezdane interpretacije pjesama "Yesterday" i "Dragi moj Buenos Aires", otvorilo mi je vrata srca kvarta i njegovih stanovnika, tjednima nisam izašao izvan njegovih granica, ali tek nakon zabave ljudi su me počeli pozdravljati na ulici, što mi je dalo priliku da porazgovaram s njima i upoznam obiteljske priče svih njih, da saznam što im nedostaje iz Kine i što im se čini da će im nedostajati kad otidu odavde. Ako su se u nečemu poklapale sve te priče, onda je to u tome, počele su u manje ili više marginalnim kineskim pokrajinama i odvijale se s manje ili više sreće s one strane svijeta, ali sve imaju isti sretan kraj izvan Argentine, ono što bi drugima bila kućica na rubu grada ili čak povratak u dragu domovinu u njihovu je slučaju uvijek bio Chinatown, New York. Ondje se, tako barem kažu, rodila hrana koja je u cijelome svijetu poznata kao kineska i koju nijedan Kinez starosjedilac ne zna pripremiti, za one koji su dio gastronomskog sektora proboj u neku latinoameričku suburbiju postaje stoga nevjerojatna prilika da nauče stranjsku verziju svojih autohtonih jela, nijedan newyorški orijentalac ne bi u svojoj kuhinji zaposlio nekoga tko ne zna pripremiti piletinu s bademima ili chao fan. * "Jedino su mjesto u Kini gdje se može naći ono Što vi zovete kineskom hranom restorani hotela za turiste", objasnili su mi, "i uvijek je pripremaju kuhari koji su rođeni izvan Kine."
I trgovci ovdje nauče ono što moraju znati kako bi uspjeli ondje, drangulije made in China koje prodaju u svojim južnoameričkim dućanima proizvode se zapravo prema željama gospodara sjevernoameričkih tržišta, laowai sa sjevera oni su koji odlučuju koje se kineske stvari sviđaju laowai općenito, ne može se drukčije objasniti da su debeli Bude toliko prisutni u zemljama u kojima kokice i palačinke nisu dio domaće dijete. Buenos Aires, Lima, Quito, Bogota, svi gradovi od Bio Grandea prema jugu za Kineze su samo škola, dođu u njih kao vojnici u kamp za obuku i kale svoje specijalnosti tijekom godina kako bi poslije služili Carstvu kao što su njihovi preci služili caru. "Ovdje se rade mnogi eksperimenti", rekoše mi. "Kao što Sjedinjene Države iskušavaju svoje oružje za masovno uništenje na Dalekom istoku, njihovo stanovništvo iskušava na nama nova autohtona jela i igre za opuštanje." To objašnjava zašto svaki kineski restoran priprema chao mien na svoj način i zašto svi dućani prodaju navlas iste drangulije, ali po različitim cijenama, tako da bi svald huncut mogao otvoriti vlastiti štand kupujući proizvode u jeftinim dućanima i zamijeniti ih za skupe, doista za onoliko koliko vrijedi Buda na jednoj strani Arribenosa na drugoj strani možeš dobiti dvije lepeze, a za vrijednost svake pojedine lepeze blizu stanice, pola bloka niže možeš dobiti masažu stopala koju u prvom dućanu možeš mijenjati za barem dvojicu Buda i onda sve ispočetka, račun nikad ne dobije onaj tko ga ne traži, bijelčeva lica ne sjećaju se ni pod prijetnjom smrtne kazne. To da prodaju istu robu za tako različite cijene ili poslužuju različita jela pod istim imenom potpuno je neshvatljivo nekomu tko ne zna da se radi o početnicima koji tek kale svoje oruđe u branši, njihovi su lokali kao auti iz autoškole koji voze po cesti bez natpisa držite razmak, osim što ih ta praksa prije ili poslije dovede do bijesnoga sukoba s bijelcima i tako se stvaraju antižute predrasude, jednako važno kao doći u Sjedinjene Države znajući sve Što laowai vole kod Kineza jest imati na umu koliko ih također mogu mrziti. Zelja za odlaskom u New York na kraju postaje razlog mnogih
frustracija i nemale mržnje prema mjestu koje ih drži, u ovom slučaju Buenos Airesu, najveći dio obitelji već je godinama u zemlji i još nisu otplatili zajmove koje su uzeli kako bi ušli u nju, da ne govorimo o novima koji ih čekaju kako bi nastavili put prema sjeveru. Ali mnogo je i onih kojima spoznaja da je Buenos Aires samo prolazna luka povećava zanimanje i hrabrost, barem mi se čini da to mogu zaključiti iz toga što su već postali fanatični navijači nekog nogometnoga kluba ili im je teško zamisliti život bez raznog mesa na roštilju, jedne od posljednjih utvrda argentinštine u glavnoj ulici četvrti. "Kineska ti je četvrt kao cirkus", ilustrirali su mi to. "Ima mnogo boja, puna je čudnih stvari i jednako zabavlja djecu i odrasle. Ali iako izgleda kao da je tu vječno, kao i dječji cirkus, nije ju mnogo teže podići od nekoliko šatora i kuća na kotačima. U bilo kojem trenutku grad se okrene u drugom smjeru i ovdje ponovno bude pustoš."
Nedostajanje
Ikebana Chou En-Lai harakiri tobogan majica Chang Kai-Shek balkon. Mata Hari krokodil Honolulu Tucuman walkie-talkie čimpanza ping-pong. L E S LUTHIERS
Deset stvari koje Kinezima nedostaju iz Kine: Karta svijeta s Kinom u sredini Javni zahodi s četiri zvjezdice Budistički svećenici koji hodaju ulicom Semafori za bicikle Vlak sa stjuardesama i vrelom vodom Skele od bambusa Rani ručak Kreme za izbjeljivanje kože Morski konjici s likerom od guštera Filmovi s Joeyjem Wongom
Deset stvari koje bi Kinezima nedostajale iz Buenos Airesa: Karta svijeta s Europom u sredini Nedostatak natpisa zabranjeno pljuvanje Muškarci s dlakavim rukama Ručak u kasne sate Hladno pivo
Uredni redovi u kojima se nitko ne šverca
Ljudi koji se sunčaju Koncept "termičkog osjeta" Savršena netočnost Kapitalizam
Vragovi dolaze po svoj dug. L I HONGZHI,
Falun Gong ni
"Sad shvaćam zašto želiš otići u Meksiko." "Proučavati Maje, već razgovarati o tome." "Ne, to je samo izlika. Želiš prijeći u Sjedinjene Države." "Tko rekao?" "Svi to govore, Razgovarao sam s tvojim zemljacima i devet od deset želi živjeti u New Yorku." "To naučiti reći kada dati gaolidani." "Što?" "Pozajmica koju dati mafijaši kako pokazati da imaju novac kad ući u Argentinu. Svi kažu doći na neko vrijeme i poslije ići u Sjedinjene Države, tako nema problema." "A koji bi imali problem?" "Joj, xiao-ai, Kinez ne doći naseliti Patagoniju, doći uzeti posao. Ne mogu reći zauvijek, Neki željeti ići u New York, ali i neki Argentinci željeti ići u Miami. Što ti još rekli?" "Mnogo toga. Zašto?" "Opasni biti. Sad tebe predstavila u društvu, sad službeni momak i više te poštovati. Nisi shvatiti?" "Ne." * "Čudno." "Dobro, jesam. Prije mi se nisu obraćali, s sad me pozdravljaju,
razgovaraju sa mnom."
"Klasika, kako ti govoriti. Ali oprezan. Oni samo željeti popust na vjenčanice. Oni čekati da napraviti jeftinu uslugu, a onda meni skupo naplatiti." " T o me podsjeća na Vanininu obitelj. Ali ondje su ti htjeli uvaliti osjećaj krivnje. Onda te obraduju kako bi im činio usluge." "Kad spomenuti drugu ženu, samo te obavijestiti da sad, kad biti viđen sa mnom u javnosti, ne smjeti se pokazivati s druga žena, Drugom Kineskinjom, ako je laowai, svejedno je." "Ljubomorna si?" "Nisam, ali zemljakinje da." "A što će mi učiniti tvoje zemljakinje?" "Ubiti te, vjerojatno. A ja posije.,." "Po-sli-je." "...ja poslije dužna uslugu njima, veliku uslugu." "Nisu li rekli da kineska mafija ne dira bijelce?" "Ja ne govoriti mafija. Govoriti o običaji, običaji, govoriti što morati učiniti. Kako pomoći starcu na ulici. I momku koji varati treba pomoći, ali nožem. Osim toga ako si s nama, to nama biti kao da ti Kinez." "Ma nemoj! Klasika bi bila drukčija, ti bi bila izdajnica jer si s bijelcem." "To ovisiti kakva biti djeca, ako budu Kinezi..." "Polako, ženo! Prvo dobijem da je to što sam otišao s tobom na tuđe vjenčanje kao da sam se oženio tobom, a sad mi još govoriš o djeci." "Ne željeti imati djecu sa mnom?" "Da, mislim, može, ali recimo da trebam vremena." "I ja, devet mjeseci." "Duhovito." "Idem kakiti." "Odvratno!" "Što odvratno?" "Kaže se idem na zahod, to što radiš unutra tvoja je stvar."
"A, dobro." "I ne sviđa mi se kad pljuješ, kad smo kod toga." "I ti pljuvati," "Ja?" "I ne znati." "Svejedno. To što ja pljujem i to što ti pljuješ nije isto. Na ženama to ružno izgleda. Znam da je to vama kao disanje, ali izgleda ružno." "Jos nešto?" "Jošš neššto, da. Ne sviđa mi se da koristiš štapiće za jelo kao ukosnice." "Onda ti depilirašš grudi." "Ne voliš dlakave grudi?" "Nimalo." "Tvoj problem. Ako želiš ćosavoga, potraži zemljaka. Ja imam argentinske grudi." "Ne sviđa mi se ni da pišati stojećke, sve isprljati. Ne biti teško sjesti." "Kao žensko? Nikada! I kad smo kod toga, mogla bi se češće kupati." "Ne, to škoditi koži. I želim da ti hodati meni slijeva. I da ne ispuhivati nos, to biti gnusno, to je gnusno. I naučiti nešto kineskoga da možeš upoznati moje roditelje." "Jošnešto?" "Ne, Sad mi više ništa ne sinuti." "Malo sam razmišljao o onome da me vide s drugom. Što će biti ako tebe vide s drugim muškarcem?" "Nikad me neće vidjeti s drugim." "Ne budi blesava, svakomu se može dogoditi da se zagrije za nekoga i . . . " "Rekla sam nikad ne vidjeti, nikad ne biti s drugim muškarcem." "Prava si mi mustra." "To tebi drago?"
"Da, meni drago. Poljubi me." "Zagrli me." "Dođi." "Lin-doh."
i zahvaljujem svom nadahnuću na otkriću ovoga labirinta koji nikad neće biti moj. J . L . BORG.ES, " G o "
" T o je moj Lao-shi." "Ma zamisli!" "To je moj učitelj kineskoga. Lao-shi znači učitelj." "A, nemoj mi reći!" Otišao sam s Litom na natjecanje u Gou u tajvanski klub, misleći da mi čini uslugu, upoznao me s drugim Argentincem koji se motao onuda i otad sam ga morao podnositi kraj sebe dok sam gledao ljude kako pomiču žetone. Mršavko se zvao Federico, no svi su ga znali po njegovu kineskom imenu Tcheng, ja, iskreno, nisam nikoga vidio da mu se obraća, ni ovako ni onako, što uključuje i mene, ali nije ni bilo potrebno, iako ga nitko ništa nije pitao, pričao je o svojim putovanjima u Kinu, o napretku u borilačkim vještinama, o svojoj omiljenoj hrani i o tome kako je teško naučiti mandarinski. Bio je veći Kinez od Fu Manchua, koji nije bio Kinez, nego Englez, kineskiji od igre kineskih Štapića, koja je zapravo europska, kineskiji od slastičarnice Dva Kineza, koja je bila talijanska, siguran sam da je taj blesan upotrebljavao štapiće i za vađenje Šmrklji iz nosa i da se izuvao i kad je ulazio u telefonsku govornicu, a ako ne bi imao dosta pljuvačke, uzeo bi žvakaću "gumu kako bi imao što izbaciti iz usta i iako je imao kamo sjesti, gledao je televiziju čučeći, a to je prvo Što Kinezi prestanu činiti
kad upoznaju dobar naslonjač. Medu njegovim najluđim manijama najnepodnošljivija bila je ubacivanje kineskih termina, od svakih pet riječi jedna se nije razumjela, nije se razumjelo ni da je kineska riječ, tako ih je loše izgovarao da bi se uvijek čulo nešto slično španjolskoj riječi i stalno je nešto interpretirao, no ionako kažu da čovjek čuje prvi slog, a ostatak sam izmisli. Njegova je druga važna mana bila gestikuliranje, poput onih debila koji se oblače kao Indijci i misle da če time što vježbaju jogu pobjeći karmi vlastite gluposti, ovaj je lažni Kinez sigurno mislio, ako bude kopirao geste budističkih svećenika, da će ga nominirati za Nobelovu nagradu za mir, govorio je polagano i uvijek s osmijehom na usnama, ali čovjek nije trebao biti posebno pronicav da shvati da se iza te filantropske ljubavi krije samo suzdržana mržnja, dam ruku da ako se netko pregura preko reda u dućanu, smjesta na vidjelo izlazi špiljski čovjek u njemu i pravi masakr. "Ni jao ma, Lao-shi. Ovo je Ramiro gong." "Prezivam se Valestra," "Ne, gong znači gospodin. Samo Što u kineskom ide al wanjie, iliti na kraju. Kineski je sav naopačke, ha, ha, ha!" Učitelj mi je pružio ruku, mekanu kao u princeze, onda se naklonio nekoliko puta i rekao mi nekoliko rečenica, valjda iz kurtoazije, kao i njegov učenik izgledao je kao da je pojeo priručnik za kineske formalnosti iako mu nije dugo trebalo da se pokaže kao usavršena verzija istoga, ono Što je u Argentinca bila manjkava mješavina nesigurnosti i idiotizma u Kineza je bila najčisća i do savršenstva dotjerana doktorska napuhanost. Osim klasičnoga kineskog brka s rijetkom bradicom i strogih naočala imao je dugu crnu togu i nosio nekoliko knjiga pod rukom, a da se nade ispred bilo čega sličnoga ploči, vjerujem da bi odmah počeo poučavati. Ali kulisa se okrenula protiv njega dok još nije otvorio usta, ma kako dobro uvježbao svoju ulogu učena čovjeka, činjenica je da je govorio španjolski gore od najtupljih trgovaca u levartu, njegova je taktika bila prikriti to tako da složi facu kao da razmišlja o prevažnim stvarima da bi se sad bavio točnim na-
glaŠavanjem riječi, stavljanjem članova ili traženjem odgovarajućih priloga, o tom se prljavom poslu sigurno brinula njegova tajnica. Prema onomu što mi je rekao, a da ga nitko nije pitao, došao je iz Taipeija u Buenos Aires kako bi proučavao, medu drugim stvarima, jer sve što je činio bilo je samo dio nečega mnogo širega, zapravo je to bio dio koji mu se najmanje svidio, ali što je malena osobna žrtva u odnosu na akademsku dobrobit u svojoj ukupnosti, dakle, kao što je rekao, proučavao je slavnu Grupu Buenos Aires iz Šangaja, literarnu konklavu koja si je dala taj nadimale prije nekoliko desetljeća jer su se njezini članovi, protiveći se odredbi Partije da se bave samo kineskim temama, bavili manje angažiranom književnošću, čak fantastičnom, u kojoj se radnja u većini slučajeva dogadala s druge strane svijeta i nerijetko upravo u Argentini. Ta skupina buntovnika, pod vodstvom pisca Zhang-R.ua, veoma sugestivna prezimena, objasnio mi je usput Tajvanac jer ru znači meso, trebao sam pretpostaviti da je to kao da neki argentinski pisac ima riječ riža u prezimenu i da osnuje Grupu Sangaj, ne čini li mi se to veoma znakovitim i zanimljivim; skupina antikomunističkih buntovnika već je davno ugasla (njezin je voda sad uspješni član Partije) i kako se isto ne bi dogodilo s njegovim djelima, iako moj učitelj kaže da su to zaslužila, da ih je čitao samo zbog obaveze, tužnoga li akademskoga života, kako djela ne bi ugasla kao što je ugasla grupa, on kao njihov voda pripremao je njihovo kritičko izdanje. Djela su bila u osnovi tri, nastavio je prosvjetljivati me, jedno koje se zvalo Stihovi gospodina, Kodolfa M. nekoga Wua, niz malenih priča i aforizama toliko osrednjih da je jedini način da im da malo duha bio da ih stavi u usta mudroga gauča; onda je tu bila Argentinska priča Po-Fu-Chana, to je priča o gauču homoseksualcu koji odgaja malenog Indijanca kako bi postao njegov seksualni rob, ali.kad dječak stasa toliko da ga može opsluživati, Po-Toh (tako se zove gaučo) shvati da mu se zapravo sviđaju krave; i zadnja je bila Žena u indijanskom taboru Tai «ls Chiaa, priča o Argentini po gaučko-pornografskom ključu s mnogo neukusnih dijelova (na primjer onaj u kojem autor citira
jednu od svojih prethodnih knjiga), ali s nezaboravnom rečenicom: "Kako je samo velika sličnost između pravog Učitelja i luđaka; jedina je razlika u tome što je jedan luđak, a drugi Učitelj." "Veoma sanimljiv lad, ha?" "Da, da, neizmjerno." Učitelj je nastavio govoriti o izgubljenim zmajevima, jedino pozitivno u njegovu beskonačnom naklapanju bilo je što je tako neutralizirao svoga učenika, ja sam pokušavao ne slušati ga, ali znate kako to ide, Bog nam je dao uši, ali zaboravio je dati nam nešto čime bismo ih poldopili, umjesto slijepoga crijeva, koje ničemu ne služi, mogli bismo imati kapke na ušima, srećom iPod popravlja Božje djelo. Kako bih se malo zabavio, proučavao sam partije Goa, zadivljujuće je kako igra tako jednostavnih pravila može biti kompleksna, nekoliko žetona i pravokutna ploča bili su dovoljni da muškarci i žene svih dobi ostanu satima prikovani za stol, naslućujući možda moju opčinjenost, učitelj je pokušao u jednom je trenutku uhvatiti za sebe izlažući povijest Goa i, boli me priznati to, uspio je. Igra, za koju bi, prema učiteljevim riječima, bilo redundantno reći da je tisućljetna, svaka je kineska stvar takva, biti tisućljetan u Srednjem Carstvu isto je kao biti crnac u Gani ili nizak u Boliviji, čista nesreća, isto kao riječi milijuni ili vječno, u Kini se sve mjeri sa šest nula, kao i ovdje u doba inflacije, i sve je zauvijek, s razlogom kineski nema glagolska vremena; ta se tisućljetna igra zvala zapravo Weiqui ili Igra zatvaranja i ima dvije specifičnosti koje ju razlikuju od drugih društvenih igara, prva je da se nijedna partija Goa u povijesti ljudskoga roda nije igrala niti će se igrati dvaput jer, za razliku od šaha, mogućnost kombiniranja žetona vjerojatno je beskonačna, a druga je, također za razliku od šaha, da je Go jedina igra u kojoj kompjutor još nije pobijedio Čovjeka. "Ali ja, eh, ja znati, kompjutol, da." "Vi znate što?" "Ja, eh, ploglam, pobijediti, čovjek."
"Vi znate kako načiniti kompjutorski program koji će pobijediti Čovjeka?" "Da, da, ja znati, ja." Znanstvenici su veoma ljubomorni na svoje ideje, to Ijubomorniji što im je manje stalo do ostatka svijeta, ali možda ih zadatak čuvanja beskorisnih tajni učini tako osamljenima i jadnima da su ti ako im pružiš malo pažnje spremni otkriti i šifru svoga sefa, zato ili jednostavno zato što nije znao ili je podcjenjivao moje znanje o toj materiji, učitelj mi je objasnio do u detalje kako treba izgledati program koji može pobijediti ljudski um u igri Go. Prema njegovu skromnome mišljenju, kompjutori čine početničku pogrešku, drugim riječima, napadaju od prvoga pokreta i pokušavaju pojesti sve protivnikove žetone u što kraćem vremenu, iskusan igrač zna, naprotiv, da je važno znati braniti se, njegova je taktika umnožavanje frontova i najprije negdje izgubiti kako bi poslije pobijedio. Navikli da računaju sve mogućnosti i biraju najbrži put do uspjeha, kompjutori nisu uspijevali shvatiti da je u toj igri mnogo važnije odlučiti gdje gubiti, a gdje pobjeđivati, poput preljubnika koji priznaje jednu nevjeru kako bi prikrio preostalih tisuću, ovdje se radi o dovođenju protivnika do područja na ploči na kojem on žrtvuje žetone koje će poslije višestruko vratiti na drugom području. Kako svi žetoni imaju istu vrijednost, a kombinacije su na ploči beskonačne, matematička moć kompjutora nije dovoljna da zna je U jedan potez dobar ili nije, zato, prema učitelju, samo softver koji misli protiv zakona koji upravljaju softverom, samo manjkavi softver bio bi u stanju pružiti otpor Čovjeku pred pločom Goa. "Razumjeti?" "Manje-više." Učitelj je nastavio govoriti, ja sam ipak vjerovao da sam našao rješenje: budući da je stvoriti nesavršeni softver jednako nemoguće kao stvoriti savršeno ljudsko biće, ključ je bio u razvoju ljudskoga •softvera, drugim riječima, softvera koji bi u sebi sadržavao druge softvere koji bi ga onemogućivali da funkcionira učinkovito, nešto
kao unutrašnji virus koji bi ga kao trauma iz djetinjstva ili urođena mana prisiljavao da sumnja i samoga sebe bojkotira, da katkad čini stvari ne znajući zašto ih čini i da povremeno ne vjeruje sebi, nego sreći. Krstio sam ga GO, kao Grandiozan ovjek, i zauzima prvo mjesto na mojem popisu ciljeva koje nikad neću ostvariti.
"Shvaćaš li ideju?" "Shvaćam da je to sranje." "Obavještavam te da je to znatno bolje od svih gluposti koje tebi padnu na pamet." "To nije nikakvo postignuće." "Tu imaš pravo. Prava je zasluga da se takvim programom nakrcamo lovom." "Tko smo to mi?" "Ti i ja, tko drugi." "Pitam se što će biti s tim nama kao ljudima ako nastavimo razvijati kompjutorske programe koji ponižavaju našu moždanu sposobnost." "Mene stroj koji me pobijedi u Gou ne ponižava. Ionako sam ja taj koji ga je izmislio. To je kao kad te sin pobijedi u nogometu. To je ponos." "Ne možeš biti tako naivan da vjeruješ da si ti izmislio bolje od sebe. To što si izmislio tvoja je inferiornost. Sad ti se čini kao igra, ali slobodno se prisjeti da će svijet pokoriti strojevi i da ćeš ti igrati Playstation zatvoren u kavezu u zoološkom vrtu. Jer u flekom trenutku i mi smo bili samo izmišljotina majmuna i vidi kako su završili jadni majmuni. To je evolucija, igra, pobjeđuje
onaj tko zatvara vrata zoološkog vrta izvana."
"U tvom bi slučaju evolucija bila da prestaneš pušiti taj crni prah od kojeg su ti i misli crne." "Ne upleći moju ovisnost u to. Opijum samo ubrzava procese. Koncentrira svu sreću koja mi je ostala na ovome svijetu i poslije me šalje na drugi svijet, spašavajući me od tjeskobe i tuge i svih tjelesnih boljetica. Mi ljudi imamo isti omjer tekućine u tijelu kao i otrova u duši, Opijum zapravo destilira ono malo Čvrstoga zbog čega je vrijedilo živjeti, pa što ako od njega ostaneš suh kao grožđica." "Ali važan je upravo taj omjer, kiselo-slatko u svemu. Ti kao Kinez trebao bi to znati bolje i od koga." "Hoćeš reći da je koncentrirana sreća odvratna? Vidi se da nikad nisi uzimao drogu." "Naravno da jesam, ali umjereno." "Ideja umjerenosti veoma je zapadnjačka. Zato su ovdje svi osrednje sretni, osrednje nesretni, osrednje osrednji. U depri sam. Tao je, kao Što je govorio Leslie, u krajnosti," "Tko je Leslie?" "Kako tko je Leslie? Leslie Cheung, nikad ti nisam govorio o njemu?"
Jedna noć s Lesliejem Cheungom
O, pitaj ovu rijeku koja teče prema istoku može li putovati dalje od prijateljske ljubavi. Li
BAI
Odjednom počinjem misliti na Ho Po-Winga. Osjećam tugu. Mislim da bismo obojica trebala biti ovdje. Tony Leung u Sretni zajedno, WONC. KAR-WAIJA
Leslie Cheung bio je kineski pjevač i glumac, veoma poznat u svojoj zemlji i, čini se, u čitavom svijetu, Lito je imao sreće da ga osobno upozna sredinom devedesetih kad je Leslie došao u Buenos Aires kako bi snimio Sretni zajedno, Lito kaže da je to najtužniji i najljepši film koji je ikad snimljen o ljubavi između dva muškarca, s najboljim tangom i najviše ljubavi prema Buenos Airesu iako su svi, od redatelja do tonca, bili Kinezi. Upravo je te godine počeo raditi na televiziji i zato su ga zvali da dođe, prizori koje je snimio nisu ostali u konačnoj verziji filma, ali on je svejedno mislio da je to bila najviša točka u njegovoj glumačkoj karijeri, od toga da bude nidco i ništa do toga da glumi sa svojim idolom Lesliejem, udaljenost je bila tako velika da je njezin prelazak u tako kratkom vremenu bio dovoljan motiv da se povuče, što je i učinio, i nikad ga više nisu pozvali da išta snimi. 1 "Znaš li kako je čekati godine i godine da telefon zazvoni, a on ne zvoni?" "Vjerujem da je to teško." * "Rao kornjačin oklop." Kao i svi dobri glumci, Leslie je bio nedostupan dok je bio na setu, uronjen u svoju ulogu nije govorio ništa osim onoga što je
trebao izgovoriti pred kamerom, ali kad bi se ugasili reflektori, jednako profesionalno posvetio bi se najbarbarskijem divljanju. Lito je imao priliku sudjelovati u jednoj od njegovih destruktivnih noći i mogao je reći da je to bila najdulja i najkraća noć u njegovu životu, najdulja zbog količine stvari koje su se dogodile u tako kratkom vremenu i najkraća jer je htio da nikad ne završi. Zbilo se to njegova posljednjeg dana snimanja od sveukupno tri, snimali su u Japanskom vrtu i odande otišli večerati u kinesku četvrt, bilo je već gotovo dva po ponoći, ali svejedno su im poslužili večeru, kako bi poslužio Leslieja i ostale, bilo koji Kinez ne bi spavao čitavu godinu, vlasnici još danas prepričavaju tu anegdotu. Iz restorana su otišli u korejsku četvrt u Bajo Flores, u to doba Korejaca nije bilo toliko kao danas, ali već su trgovali bolivijskim opijumom i to im je bilo dovoljno, paradoksalno, preko tih je stranaca Lito upoznao svoga sadašnjeg dealem i preko njih se navukao na taj porok, pušenje opijuma bilo je stoga kao povratak u prošlost, kao da je ponovno mlad, uz Leslieja, u još nepoznatu gradu i kao da još jednom vjeruje da je budućnost produženje sadašnje sreće, ne njezin grob. Malo pod gasom, od opijuma i neldh drugih stimulansa lokalnoga porijekla, prije svega vina, prema Litovim riječima pili su kao da u Kini nema grožđa ili kao da ga nisu naučili fermentirati i, što je najgore, loše vino, bilo im je fora nazdravljati u nekoj posudi koja ih je podsjećala na mlijeko i voćne sokove; prilično naroljani otišli su onda na neki plesnjak za homiće u San Telmu, prava novost za Lita, ali ne i za Kineze, oni su bili uvjereni da je tango ples za homiće i došli su snimiti film o Buenos Airesu jer su vjerovali da su Argentinci u duši pederi, otud naša sklonost transvestitima, u nastavku noći digli su dvojicu u Ulici Godoy Cruz i zatvorili se u stan jednoga od njih, Lito ne, njega je zapalo da se vrati u korejsku četvrt u potrazi za opijumom. "Moramo jednoga dana otići u korejsku Četvrt." "Zašto? Samo zamijeni Zidove za Bolivijce, restorane za ilegalne krojačke radnje i uštedjet ćeš si putovanje." "Pa, i nije tako daleko."
"Kad jedanput pustiš sidro u ovoj četvrti, sve što nije ovdje kao da je u Kini." Kad se Lito vratio iz korejske četvrti, Wong Kar-wai i Tony Leung pušili su na vratima zgrade, prvi je bio redatelj filma, a drugi koprotagonist uz Leslieja, drugi kineski glumac, također poznat kao pjevač, prema Litovim riječima, svi imalo poznatiji ldneski glumci bili su i pjevači, zato Kinezi toliko vole karaoke, to je najjeftiniji i najpristupačniji način da se osjetiš kao filmska zvijezda, Dok su čekali da Leslie i tonac zasite svoju znatiželju s transvestitima, Kar-wai i Tony objasnili su Litu da su oni, unatoč prividu, normalni muškarci, da nisu ni homići, ono što su napravili izvan seta bilo je na neki način dio filma, čini se da je taj Kar-wai radio bez scenarija, umjesto da zamisli prizor i onda traži lokaciju za nju, otišao bi na neko mjesto i kad bi ga vidio, nadahnulo bi ga za prizor, ili ne bi, taj stan s transvestitima na primjer nije ga nadahnuo ni za što, ni Milonga, trebali su nastaviti s obilaskom. Leslie je izašao iz zgrade, kao uvijek u svojoj žutoj jakni, zapalio jednu Lemans i predložio da otiđu pecati, predložio je to lako poput nekoga tko predlaže da provedu noć u krčmi, kolege su mu natuknuli da je malo kasno za to, ali on je odgovorio da ribe ne spavaju. Na obali su ustanovili da ni ribiči ne spavaju, barem pola tuceta noćnika bdjelo je uz štapove uza svjetlost plinskih svjetiljaka, Lito je objasnio da se te svjetiljke zovu noćno sunce i ICar-waija je to ganulo, takve su stvari njemu dokazivale da španjolski može biti gotovo jednako poetičan kao kineski. Isposlovali su da im jedan besani ribič posudi štap i za manje od deset minuta Leslie je izvukao ribu, koju su ispekli i pojeli na licu mjesta, Leslie je poslije predložio da se okupaju u rijeci, ali drugi su tvrdili da bi mu to moglo naškoditi probavi, nevjerojatno, ali uspjeli su ga odgovoriti. Iskoristili su priliku što su bili na obali, pa su gledah kako irzlijcću i slijeću avioni, odande su hodali do stadiona Rivera, 1 eslie je predložio da udu i ušli su, ja ne bih vjerovao Litu koliko je jednostavno ući na to mjesto noću kad te prate tri strašna,
atletski građena Kineza, unutar praznoga stadiona Leslie i Tony pjevali su a capela neke stare pjesme koje su natjerale Lita da plače u tišini, također su počeli izvoditi arije iz kineskih opera, jedan od Litovih snova bio je glumiti ulogu Xiao Shenga, nešto od svega ostvarilo mu se te noći. "Bila je to posljednja noć moga života." " I sad je noć." "Ali sad sam mrtav." "Dosta se dobro pretvaraš." "Kad sam glumac." Nakon stadiona Rivera vratili su se u Četvrt, prema Lesliejevim riječima jednu od najtužnijih koju je vidio u životu, nije imala nijedan iskrivljeni krov, i iako je bila istina da sve kineske četvrti na svijetu imaju isti miris po ribi, četvrt u Buenos Airesu bila je posebno aromatična, i posebno prljava i mračna, on je dosta putovao i došao do zaključka da su kineske č e m ti poput izokrenutih veleposlanstava, umjesto turističkih reklama i našminkanih tajnica pokazivale su zemlju takvom kakva jest, s njezinim lošim i najgorim stranama. Sjeli su na vlak do Retira i onda otišli podzemnom do Constituciona, samo su htjeli vidjeti kakve će face složiti ranoranioci kad vide tu malenu hordu ekscentričnih istočnjaka kako ulazi, nadahnut publikom Leslie je zapjevao i onda prošao s cipelom umjesto šešira, najsmješnije je bilo to što su mu ljudi davali, ne mnogo, ali dovoljno da časti kroasanima, jeli su bez Leslieja jer je 011 htio istražiti druge dijelove zgrade, čini se da je fama o zahodima na stanicama došla do Kine. Bili su na nekoliko metara od hotela, ali Leslieju je pala na pamet posljednja ideja, da otiđu na bingo u Congreso, i ondje je upecao nagradu za manje od deset minuta, prvi put te noći Lito se usudio dotaknuti ga i tapšući ga po leđima rekao mu je da je najsretniji čovjek na svijetu, Leslie mu je uzvratio melankoličnim osmijehom, ali nije porekao, nekoliko godina nakon toga ubio se u hotelu u Hong ICongu. "Kad sam to čuo, mjesec dana nisam progovorio. Otad mi riječi nemaju nikakav okus, kao tofu,"
Što dalje putuješ, to manje znaš. Lao-ce, Tao Te King, XLVII
Jednoga dana našao sam police minimarketa u Juramentu poluprazne, kamiondžije su doista počeli bojkot protiv istočnjaka, učinilo mi se to besmislenim i pokazao sam to pred blagajnicom, očajnički sam htio reći istinu, klasični argentinski histerik koji se žali vičući, Kinezi su me gledali kao da ne razumiju o čemu govorim, ali razumjeli su, sigurno su razmiljeli, no oni radije misle da pada kiša nego da vide da netko piša po njima, oni to zovu zen-budizam. Poslije sam se kod kuće gadno posvađao s Yintai, moja se srdžba protiv ksenofobičnih kamiondžija okrenula protiv njezinih zemljaka, učinilo mi se nedopustivim da ne odgovore na uvredu, Yintai me upitala kako bi trebali odgovoriti i rekao sam joj da su mogli staviti plaćeni oglas u novine, marširati do obeliska, otići razgovarati s predsjednikom, bilo što samo da ne stoje spuštenih ruku, ona se smijala, želio sam je pljusnuti. "Sto je tu smiješno?" "Najstariji Kinez ovdje ne imati ni dvadeset godina otkad Mao. Tražiti njihovo mišljenje ih tražiti buntovništvo isto kao tražiti tko nije išao u školu napisati zašto ne zna pisati." "Ne radi se samo o jednom Kinezu, Ima vas na tisuće ovdje." "A ondje milijuni, Ne raditi se o broju. Mi smo kao piktogrami, skupa tijelo, duša odvojena. Ne imati momčadski duh, zato Kinezi dobri sportaši sami, nikad pobjednici u momčadski sportovi."
Tek kad je svojim argumentima dodala onaj s krhkom zakonskom situacijom Kineza u Argentini, morao sam priznati da Yintai ima pravo, naravno da joj to nikad nisam rekao, mi Argentinci imamo bolji momčadski duh, ali veoma loše podnosimo poraz. Toga sam dana ostao s Chaom i počeo mu slagati web-stranicu restorana, već sam dugo jeo za njegovim stolom i osjećao sam potrebu da učinim nešto korisno, više od toga da noću puštam glazbu sa svoga iPoda priključenog na njegove zvučnike, za što i nisam baš siguran da ga posebno usrećuje; ako sam i imao planove za taj dan, odbacio sam ih, svađajući se s Yintai, shvatio sam da se žalim na Kineze, ali baš po argentinski ništa nisam činio da im pomognem, počevši od Lija, već je prošlo mjesec dana otkad mi je dao kartu i do toga trenutka nisam osjetio grižnju savjesti što je nisam ni pogledao. Izvadio sam nekoliko novčanica iz blagajne, nikad ne smiješ vjerovati taocu, iako se u ovom slučaju radilo o plemenitu cilju, i otišao sam u grad. Koliko-volim Buenos Aires noću, toliko ga mrzim danju, a još više ljeti, ne radi se samo o količini ljudi i buke i smoga, nego prije svega o svjetlu, budući da mi se od sunčanih naočala vrti, stojim na milost i nemilost suncu i njegovim prodornim odsjajima, možda sam se zbog toga dobro osjećao u kineskoj četvrti, ondje su kuće bile mračne, a ulice su bile pod okriljem stabala, rado bih s vremenom razvio kose oči njezinih stanovnika kako bih se bolje obranio. Nakon što sam kraće vrijeme proučavao kartu, odlučio sam sjesti ha vlak do Retira i započeti svoj obilazak od dna, kad sam je poslije pomnije pogledao, uočio sam da su oznake raspoređene po Čitavu gradu u jednoj osi koja je išla od Once na jugu do Floreste na sjeveru, naprotiv, u širinu nije bilo vise od nekoliko blokova udaljenosti između jednog i drugoga dućana s namještajem, razmislio sam kako bi ruta mogla lako odgovarati ruti dostavnoga kamiona koji je pokrivao centralni sektor u vertikalnom smjeru. Prvi se dućan nalazio u Belgranu, negdje oko broja 2 4 0 0 ili 2 5 0 0 , oznaka na karti nije bila baš jasna, budući da je to područje bilo krcato dućanima s namještajem, bojao sam se da neću pre-
poznati svoj, ali ispalo je veoma lako, bio je najnoviji i najuočljiviji u tom bloku, ako ne i u čitavoj aveniji. Svejedno sam ušao da se uvjerim, nisam imao osjećaj da se ništa nije dogodilo, nego da se dogodilo mnogo, ali što se tu može, hoću reći da su besprijekorna dekoracija i ultramoderno osvjedjenje davali povoda za klasičnu sumnju da su podmetnuli požar u dućanu kako bi naplatili osiguranje i mogli ga preurediti. Moj je predosjećaj potvrdila i vlasni čina reakcija kad sam je upitao je li njezin dućan jedan od oštećenih, uzrujana i sumnjičava kao da sam joj uputio nemoralnu ponudu kimnula je i odmah htjela znati tko sam ja, pitanje na koje bih i ja rado znao odgovor. "Ja? Ja... Ja sam novinar." " I z kojeg medija?" "Novina." "Kojih novina?" "To su novine koje još nisu izašle. Ali izaći će." "Ne razumijem." "To su novine koje... Kako da vam objasnim? Vidjeli ste da novine danima i danima imaju jednu te istu vijest i onda to zaborave, kao da se ništa nije dogodilo? Eto, naše novine žele se baviti time što se dogodilo nakon toga. Dalde bit će novine sa starim vijestima, u kojima se piše o onome o čemu druge novine više ne v
pišu. To je antižuti tisak. Zato smo se sjetili slučaja Kineza Šibice. Novine se sigurno više ne bave vama..." "Nakon požara svi su željeli razgovarati s nama, a dva dana nakon toga nismo više zanimali nikoga." "Vidite? O tome se radi." Moj profesor računalstva govorio je da je mašta najbolje oružje koje ljudi imaju za izvlačenje, jedino koje kompjutori nikad neće moći oponašati, prema njemu čovjek može programirati baš sve osim toga čarobnog trenutka u kojem se dvije međusobno strane ideje skupe kako bi stvorile treću, novu, čudnu čak i za onoga tko ju je oblikovao. No, kako bilo, važno je da je moja improvizirana vjerodajnica upalila i vlasnica se nije ustručavala otvoreno mi govoriti o tragediji, kako ju je ona zvala iako je sedamnaest i pol mje-
seci nakon toga jedino što ju je podsjećalo na nju bila točnost s kojom je brojila dane, poput udovice. O drugim stvarima čini se da nije imala tako precizan zapisnik, ne samo da nije znala da je Li pobjegao s taocem iz sudnice nego nije ni znala da je bilo suđenja, kao da stvarnost staje ondje gdje se mediji prestanu zanimati za tu ženu, koja me, uzgred budi rečeno, uznemirujuće podsjećala na Vanininu majku, ili su mi već svi bijelci počeli izgledati jednako, ta je žena i dalje mislila da je Li u umobolnici, također zato što je to bilo mjesto na koje je, prema njezinu mišljenju, spadao ili gdje bi ga ona željela zamišljati do kraja života. "Ali na suđenju se pokazalo vrlo jasnim da nije lud. Nisu našli krivca koji je spalio ovaj dućan." "Baš me briga Što govore suci. Oni su svi korumpirani. Sigurno je to mafija riješila. Svi znamo da je kriv taj ludi Kinez. Pisalo je u svim novinama, Osim toga postoje svjedoci." "Nisu se pojavili na suđenju." "Zbog straha od mafije. Oni su opasni ljudi. Danas ti zapale dućan, sutra zapale tebe. To je Kinezima u genima. Istraživala sam na internetu i to je tako, vatra je njima poput igre, to je dio njihove kulture, to je nešto što nose od rođenja. Kao u Židova, oni imaju problem sa želucem i umiru od raka. No oni vole vatru i mnogi završe kao piromani." Prekinuo nas je dolazak jednoga kamiona s robom, dok su radnici istovarivali namještaj, vozač je razgovarao s vlasnicom, činilo se kao da imaju dosta blizak odnos, ne bih čak isključio rodbinske veze, prema tome kako su se pozdravili i zato što su odmah počeli skupa piti mate, ali i po načinu na koji su šutjeli, onom šutnjom u kojoj se vidi da je povezanost jača od isključivo poslovne. Došlo je vrijeme da se oprostim, ali nisam htio dok ne postavim posljednje pitanje, zapravo najvažnije, kako bili malo prikrio svoju drskost, izabrao sam onu klasičnu foru da otvorim vrata i onda se sjetim, je li istina ono što su govorili mediji da dućan nije bio osiguran?, sad me vozač gledao sumnjičavo, vlasnica je pak odgovorila da je bio osiguran, ali kao da nije shvatila pita-
nje, kao da je očito da dućan s namještajem ima osiguranje ili kao da je očito da mediji uvijek govore neistinu. Dok sam išao prema idućoj oznaci na karti, povezivao sam konce i došao do zaključka da su dućani s namještajem djelovali u sprezi s kamiondžijama, dućani kako bi naplatili osiguranje, a oni kako bi ocrnili Kineze koji prijete da će pokrenuti vlasdtu opskrbnu flotu i, dalekosežno, uzeti im posao sa supermarketima, sigurno najunosniji u toj branši. Zašto su izabrali baš dućane s namještajem, i to je bilo lako naslutiti: trebali su vidljiva mjesta kako bi sve završilo u novinama, zapaljiva kako bi ih mogli napasti nečim stvarno kineskim kao Što je vatra i dovoljno velika kako bi mogli pustiti glasine da ih mafija želi za buduće minimarkete, poznato je već da ništa tako ne uvjeri medije, čak ni policiju, kao dobro smišljena teorija zavjere, ono Što poslije kaže pravda nikoga ne zanima. Jedina slaba točka plana bila je njegova savršenost, cehovi obično rabe manje maštovita sredstva i dosta izravnija u svojoj borbenoj taktici, to je pokazao antikineski plan toga dana, svejedno mi to nije bio dovoljno dobar razlog da ga odbacim kao mogućnost, kamiondžije imaju mnogo vremena za razmišljanje o tim i drugim stvarima dok voze, u usporedbi s drugim zanimanjima njihovo je najsličnije zanimanju filozofa, osim toga iz principa mislim daje loše podcjenjivati nečije sposobnosti, pogotovo kad se taj netko njima koristi kako bi naudio drugomu.
Ništa ne može iznenaditi onoga tko već ima nekoliko tisuća godina. U najboljem će se slušaju nasmiješiti. PEARL S. BUCK
Nisam planirao svratiti u majčin dom, nisam bio ni svjestan da sam na nekoliko blokova od njega, ipak između prve oznake i sljedeće prešao sam križanje Quintino Bocayuva i kad sam instinktivno okrenuo glavu, vidio sam natpis, Gisella Prieto Vende, nisam mogao samo produžiti. Stan moje majke posljednji je u dugačkom prolazu koji vodi u još četiri stana, natpis na početku hodnika mogao je odgovarati bilo kojem od njih, kao i površan opis u malenome dodatku iznad njega, "3 sobe, s dvorištem, 80 m 2 ", samo što je ta Gisella Prieto bila mamina školska kolegica i moja je mama uvijek govorila da će ako ikad odluči prodati stan to učiniti preko njezine agencije. "Bok, ti si Marcos? Ja sam Ignacio, iz agencije Gisella Prieto, drago mi je. Čekaš nekoga ili možemo ući?" "To je stan u dnu?" "Tako j e . " "Idemo unutra." Taj je Ignacio nosio odijelo koje je sigurno stajalo više od njegove tri bruto mjesečne plaće, bilo je tako novo i čisto da je u jednom trenutku zasjenilo vlažne zidove i napukle ploče u hodniku, samo u jednom trenutku, nježan parfem koji je izbijao iz te tkanine odmah je bio ugušen mirisom hrane, a otmjeno lupkanje njegovih cipela izgubilo se u buci televizora, lajanja psa i plača
neke bebe. Hodanje kroz taj hodnik nakon toliko vremena i nakon tolikih događaja bilo je kao da mi je prvi put, užasno iskustvo, osjetio sam ono Što sam uvijek vjerovao da bi osjetila Vanina da ga vidi, s razlogom je nikad u deset godina hodanja nisam pozvao k sebi, radije sam sav novac potrošio na motele nego je podvrgao ovomu mučenju, umjesto da mi zahvali, ona je to shvaćala kao nedostatak povjerenja, mislim da mi to nikad nije oprostila. Ignaciju je toliko trebalo da otvori vrata da sam bio u iskušenju da mu pomognem, povuci malo prema van i onda prema gore i otvorit će se, kad ih je napokon pobijedio, došlo mi je da užasnuto pobjegnem i, na njegovo iznenađenje, u kuhinji je sjedila moja majka, pred njom gotovo prazna boca, sigurno ne prva toga dana. "Mislio sam da nema nikoga." "Piće? Dođite, sjednite." "Hvala, ali ne mogu. Pokazat ću mladiću kuću i odlazim." "Momče, dodi i popij koju čašicu sa mnom." Nije to bio prvi put da je moja mama bila tako pijana da me nije ni prepoznala, otkad se rastala, provodila je pola tjedna alkoholizirana i svi pokušaji da je odvedeni na liječenje propali su, iako ih nije bilo mnogo, moj brat isto voli piti, a ja sam se volio zatvoriti u sobu ili se i ne pojavljivati. Nije bio prvi put da me majka nije prepoznala, ali je bio prvi kad ja nisam prepoznao nju, hoću reći nisam je prepoznao kao majku, sažalio sam se vidjevši je talcvu, ali ne više nego da vidim bilo koju neizlječivu alkoholičarku, da sam htio kupiti taj stan, skinuo bih joj cijenu kao kakvoj neznanki. Ignacio je otvorio grilje i pokazivao mi sobe, on ih je zvao prostorijama, naglašavao je njihovu osvijetljenost, a da nisu bile takve, manje bi se vidjele mrlje na zidovima i rupe na drvenini, kad smo došli u moju sobu, sjetio sam se da imam nešto novca skrivenog u priručniku za Photoshop i iskoristio sam prodavačeva nepažnju da ga uzmem, imam osjećaj da je shvatio, ali nije ništa rekao, bilo bi zabavno vidjeti kako me optužuje da sam okrao samoga sebe. Kako bih uzeo taj novac i zbog liostalgije, najdulje sam ostao u svojoj sobi, Ignacio je pretpostavljao da razmišljam
da to bude soba moje djece i rekao je da gospoda neće imati ništa protiv da mi ostavi krevet na kat, jebeni krevet na kat u kojem sam spavao još prije mjesec dana i s kojeg sam tog trenutka mogao ustajati gledajući neuljudno uljeza, tog uljeza koji je zabunom imao lice kupca i budućeg oca, Bacio sam posljednji melankolični pogled, rado bih bio ponio i neke druge stvari osim novca, hard disk s kompa, knjige, možda odjeću, ali popis ne bi bio predugačak, ništa nije neophodno kad čovjek zna da mu je napuštanje toga donijelo slobodu. "Eto, gospodo, idemo mi." "Ne želim prodati stan, ali susjedi Kinezi ne daju mi živjeti, Kinezi su odveli moga sina, ušrani susjedi, oni su krivi za sve..." "Vino nisu izmislili oni." "Ha?" Majka me gledala praznih očiju i mislio sam da bi bila dovoljna jedna riječ mog oca, tek gesta, da život ponovo bude kao prije, ništa nije tako spetljano na svijetu da se ne može raspetljati škarama, ali kad me Vanina ostavila, shvatio sam da to isto vrijedi i za prijašnji život, ako ljubavne veze nisu vječne, ne moraju biti ni obiteljske, svaka se kineska dinastija proglašavala vječnom, a danas od njih nije ostao ni sustav koji im je omogućivao da se povremeno sruše. Možda sam upravo stoga postao programer, možda me utopija da sve kontroliram privlači virtualnom svijetu, ondje se ništa ne dogada ako to ne želiš i sve se poništi samo pritiskom gumba. U hodniku sam se uvjerio da mama ne laže, susjedni stan, koji je godinama bio prazan, sad su nastanjivali Kinezi, baš kad smo izlazili, ulazio je par s djetetom, pozdravio sam ih na njihovu jeziku i uzvratili su mi smiješeći se, Ignacio je to sigurno shvatio kao'da mi se nekretnina sviđa i da se želim svidjeti susjedima, kako sam mu mogao objasniti da mi je susret s tim istočnjacima u kući moje majke bio kao susret sa skupinom sunarodnjaka u nekoj dalekoj i neljubaznoj zemlji, kao zraka familijarnosti među tako čudnim stvarima.
~ L9B -
Nakošeni svijet
Sve je ondje isto kao i ovdje. G . W . LEIBNIZ,
Najnovije o Kini
Nastavio sam obilazak prema karti, ali nisam više nikamo ulazio, nisam prošao ni sve označene dućane s namještajem, detektiv mora vjerovati u svoju moć indukcije, osim toga bilo je preko 35 stupnjeva, pojeo sam dobar komad mesa i u povratku sjeo u podzemnu, noge su mi bile u komi. Ispruženih nogu, s kapljicama znoja koje su mi se cijedile niz leda, otkrio sam da su vagoni u podzemnoj kineski, barem su natpisi da je zabranjeno pušenje bili na tom jeziku, pitao sam se koliko je još kineskih stvari u podzemlju Buenos Airesa i pokušao sam si odgovoriti zamišljajući kakav bi bio grad da mu maknu sve stvari toga porijekla, ne samo dućane nego i predmete kao što su digitalne kamere i staklene pepeljare, MP3 playeri i tenisice marke Niki, posude od bijeloga porculana, plastični pištolji, neslužbene majice argentinske nacionalne momčadi, dekoderi za kanale s pornićima, vrećice u supermarketima, vrtne sjedalice. Doista me baŠ zanima što bi se dogodilo da odjednom sve kinesko objavi štrajk, i nisam mislio samo na Buenos Aires nego i na čitav svijet, moj je osjećaj bio da bi naš svijet istoga trena potonuo u kaos, siguran sam da je većina stvari koje svakodnevno rabimo kineskog porijekla ili je barem jedan njihov dio Made in, da Ameri odu u štrajk, imali bismo problema s komunikacijom zbog nedostatka satelita, a da Europljani počnu štrajkati, ostali bismo bez autorskoga filma na neko vrijeme, ali da štrajkaju
Kinezi, svijet bi stao, razmišljajući tako, nema mjesta sumnji tko je prava svjetska sila. Sila u smislu moći, naravno, svijetom ne vladaju oni koji imaju praktičnu sposobnost da to čine, nego oni koji znaju inteligentno iskoristiti tuđu moć u svoju korist, da svi siromašni stope u štrajk, planet bi kolabirao i stoga nisu oni ti koji drže uzde, to je veliki paradoks koji je komunizam želio riješiti, ali paradoksi nemaju rješenje, to je najveći paradoks. Ionako ne znam zašto sam razmišljao o tome, vidi se da sam toga dana bio raspoložen za rješavanje svih svjetskih problema, od antikineskog bojkota preko misterija s požarima do najconspicious enigmi međunarodne politike, u umjetnosti opinologije najteže je učiniti prvi korak, poslije te nitko ne može zaustaviti ni za tisuću lija. Predosjećao sam da u svemu tome postoji nešto simptomatično, Čovjek izađe na ulicu s jednom idejom i sve što vidi povezuje s onim o čemu razmišlja, to sam otkrio prije nekoliko godina jednoga daiia kad sam izašao zabrinut jer su moje traperice imale previsok struk, jedino što sam vidio bili su strukovi hlača, isto kao kad sam napaljen, samo vidim guzice, i kad sam sumoran, samo vidim jadnike, možda je katkad obratno i ono što čovjek vidi određuje ono Što misli, ali ja mislim da u tom slučaju kokoš dolazi prije jajeta, sve se rađa u onome tko grije jaja. Budući da sam tjednima bio u četvrti, logično da sam toga dana izašao kao da sam upravo došao iz Kine, samo jedan kosi pogled objašnjava to da mi je natpis koji sam vidio tisuću puta sad privukao pozornost, kinesko je bilo i razmišljanje da bi svijet prestao funkcioniran bez njihovih proizvoda, tašta kao što je kineska rijetko je koja druga rasa na svijetu, tu je dosta slična argentinskoj, s izuzetkom što oni imaju razloga za to. Prema momu mišljenju, Kinezi ne vladaju svijetom jer ne žele, lijeno im je, unatoč fami o njihovoj radišnosti i o tome da neprestano rade, najviše na svijetu vole ljenčariti i ako im je dobro, neće prstom mrdnuti da im bude bolje, ne znam je li to nepomičnost koju je propovijedao Lao-ce ili nedostatak glagolskih vremena u jeziku, ali činjenica je da su u tom smislu savršeni komunistički birokrati. Vjerojatno je i zbog toga Maou bilo tako lako osvojiti zemlju, Kinezi su shvatili da •
nikad neće naći birolcratskiji sustav od komunizma i da je birokracija najsavršeniji oblik hedonizma, u biti oni su jedini koji znaju kako voditi dobar život bez previše napora, a prijetnje koje svako toliko upute da će zavladati svijetom služe samo tomu da ih ostavimo na miru, žele da se preplašimo i prestanemo kupovati smeće kako bi oni što više vremena mogli posvetiti igranju Goa i pijenju čaja. Ja ionako mislim da ako Kinezi ovladaju svijetom, neće biti velikih promjena, manje hamburgera, više chao fana, manje MTV-ja, više karaoka, u svakom slučaju manje nečega različitoga i više istoga, ništa novo pod kapom nebeskom, ni ondje gdje se sunce budi ni ondje gdje ide na počinak.
Forget it, Jake. It's Chinatown. Joe Mantell u
Chinatownu
ROMANA POLANSKOG
Veliki Kompjutor htio je da izađem prvi put u šest tjedana, i to na nekoliko sati da moj povratak u četvrt ne bude isti, Li je nestao, Lito i Chen bili su mrtvi, a Yintai je bila trudna. Te sam novosti saznao obratnim redom, prvu od vlasnika restorana, ne baš osjećajna čovjeka koji mi je objavio stanje moje djevojke s tankoćutnošću telegrama, Yintai lose se osjećati tlbuh beba tludna, nakon toga me podsjetio da mu moram napraviti web-stranicu i zahtijevao da mu vratim novac u blagajnu, mogućnost da je lopov bio netko drugi, čini se, uopće nije bila za raspravu. Našao sam Yintai kako leži na krevetu, rasplakala se kad me vidjela, rekla je da nije očekivala da će me više ikad vidjeti, gladeći joj kosu, ukorio sam je što si je dopustila takve fantazije i upitao je ima li mi što važno reći, da, ima, Lito i Chen su mrtvi, to mi je priopćila tako hladno da sam još jednom razmotrio nedostatak takta vlasnika restorana, možda je to način na koji Kinezi najavljuju dobre ili loše vijesti, one koje ne trebaju retorički pojačavati da ostave dojam. "Nemaš mi ništa drugo reći? Da si trudna na primjer?" "Kako znati? Htjela ti reći jutros, ali posvadzali i otišao. Mislila da ću imati još jedno dijete bez oca." "Budalice." Rekao sam joj za svoj posjet dućanu s namještajem i epizodu sa svojim domom, i da je čovjek iz agencije za nekretnine pred-
vidio da ću postati otac, a u međuvremenu sam se pitao kako se to dogodilo i računao dane, kako, to je zapravo bilo predvidljivo, wuwei i prezervativ nisu se dobro slagali, da tako kažem, a i nismo se baš trudili da se prilagodimo, što se tiče datuma, pretpostavio sam da su tehnički uvjeti zadovoljeni, prije manje-više mjesec dana spavali smo skupa i nije dobila menstruaciju, postojala je mogućnost da je trudna otprije, ali, iskreno, nije me previše zanimalo, ako me htjela kao oca svoje djece, ja sam bio toliko sretan kao da to doista i jesam. "Što je bilo s Litom i Chenom?" "Ne znam, idi vidjeti. Li je tu." Lito i Chen bili su goli na krevetu, svaki je imao šaku zabijenu u trbuh onoga drugog, kao da su jedan drugomu napravili harakiri, u sredini su bila izmiješana crijeva, prizor me toliko šokirao da sam osjetio napadaj smijeha, ali povratio sam, poprskao sam trupla napola probavljenim mesom od ručka. Li me upozorio da ne ulazim u sobu, ali to je kao da vam netko savjetuje da ne kušate tortu od koje ste si već odrezali jedan komad, da sam obratio više pozornosti na njegovo upozorenje, danas bih se sjećao Lita i Chena onako kako sam ih poznavao za života, a ne kao dva rasporena pileta koja plivaju u vlastitim crijevima. "Ne misliš li da bismo trebali pozvati policiju?" "Koga?" "Jing-cha." "Tai hao le! Vidim da si napredovao dok me nije bilo." "Xie-xie. Hoćemo li pozvati policiju?" "Meio." Dok smo zamatali tijela u plahte, pitao sam Lija gdje je bio i zašto mu je trebalo toliko da se vrati, umjesto da mi odgovori, fakin mi je davao upute i psovao napola na kineskome, a napola na španjolskome, kako je samo težak kurva li ga sheng Chu, yin hu stavio ključeve, mješavina jezika nasmijavala me iako baš i nisam imao razloga za veselje, zapravo nisam znao kako se osjećam, Yintaijina trudnoća i Lijev povratak usrećili su me, dok su me Litova i Chenova smrt boljele više nego što sam htio priznati,
bile su to preteške stvari da bih ih izmjerio odjednom, nije bilo vage koja bi to izdržala čak ni da je ista težina na obje strane. Razriješio sam kaos s osjećajima najdvoznačnijim načinom izražavanja, plačem, kao netko pristojan i predvidljiv tko zna da će povratiti, zauzeo sam fetalni položaj i pustio suze, naizmjenično sam plakao zbog Lita i Chena, zbog Vanine i svoje majke, zbog djeteta koje ću dobiti i zbog svoga novog života s Yintai, čitav sam sat proveo namačući jastuke, stoljeća koliko to nisam činio nisu nimalo negativno utjecala na moju produktivnost. "Postali ste dobri prijatelji?" "Jesmo. S Litom sam pisao mangu. O tebi." "O meni?" "Htjeli smo ispričati priču o tebi, ne službenu, nego drugu. Ne mogu vjerovati da su to učinili. Da ih nije ubila kineska mapija, kao što je govorio Chen, i ostavila ih tako da izgleda kao dvostruko ubojstvo?" "Ne postoji kineska mafija, Ezop ima tu sreću da mu pripisuju sve basne. Ako se i radilo o osveti, ako su Lita ubili zato Što je Japanac, a Chena zato što spava s neprijateljem, nije velika razlika." "Kako nije? Ne saznamo li tko je to učinio, nikad nećemo moći izvršiti pravdu." "Onaj tko ih treba osvetiti saznat će." "Nisam mislio na tu pravdu." "Nema druge." "Ima. Ovo nije prašuma." "Ne, ovo je kineska četvrt."
Rasisti obično pitaju je li tko lead vidio kineski pogreb jer, kao, nije, zato što se Kinezi jedu međusobno i upotrebljavaju ostatke od svojih kanibalskih banketa kako bi punili ljetne rolice, to bi, kao, trebala biti šala, hehehihihahar, Činjenica je, ipak, da se Kinezi pokapaju kao bilo koji drugi smrtnik, ja sam to vidio, razlika je samo što oni ne mogu birati između sanduka i kremiranja, svi idu u pećnicu, logično, ako imaju problema s natalitetom, ne čudi podatak da ih imaju i s mortalitetom, Čini se da su groblja pretrpana koliko i dječji vrtići, svaki mrtvac u sanduku znači dva kvadratna metra manje rižinih polja za žive. "Onako kao što rade kampanju da ljudi nemaju više djece mogli bi raditi kampanje da ljudi ne umiru: jedan mrtvac po obitelji, nakon toga trebaju plaćati porez." "Samo se ti smij, ali ubrzo će biti jeftinije pokapati pepeo u Mongoliji ili Vijetnamu." Bdijenje za Lita i Chena trajalo je do idućeg dana, prema pravilu trebalo je trajati tri dana, ali Li ga je odlučio skratiti zbog nedostatka publike, zapravo nije došao gotovo nitko, neke starice iz četvrti i Litova rođakinja koja nam je ostavila crvenu omotnicu s osam pesosa, potrošili smo ih na dvije vrećice Chun-zaa i sok od ličija, očito je i na pogrebima običaj darovati te omotnice, zovu se Lai-si, ako se jednoga dana preselim u Kinu, otvorit ću tvornicu
omotnica, milijuni su se sigurno sjetili iste ideje prije mene, ali svejedno je to dobar posao. Došli su i neki igrači Goa iz tajvanskoga kluba, bilo ih je petero, poklonili su se pred tijelima, istisnuli pokoju suzu kao Što ljudi nasilu istisnu stolicu u laboratorijskom zahodu, čini se da donosi nesreću gledati mrtvaca suhih očiju, poslije su nam prišli kako bi nas informirali da im je Lito ostao dužan i da će doći po kompjutor i još pokoju stvar, iako u Kini ne vlada demokracija, s Lijem sam prihvatio volju većine, tako sam i shvatio da turniri u Gou nisu tako nevini kao što su izgledali. "U tajvanski ldub ne ulazi nitko tko ne ulaže oveći iznos." "Ali to je ilegalno." "Tako govore oni koji gube, uvjeravam te da te to ne zanima kad pobijediš." Tijekom sati koje smo proveli bdijući uz svoje prijatelje, saznao sam još dosta toga, najzanimljivija je bila Lijeva teorija o porijeklu požara u dućanima s namještajem, otkrio mi ju je nakon što me pitao gdje sam bio toga jutra kad se dogodila tragedija i kad sam mu iznio svoju teoriju o uroti kamiondžija, tezu koja je i mojim ušima bila sve besmislenija dok sam je iznosio, manje je držala vodu od interneta. "Reći ću ti što se zapravo dogodilo jer vidim da sam nećeš skužiti ni do sudnjeg dana." "Nikad nisam bio dobar u zagonetkama, to je točno." Da sam se umjesto da sam rabio kartu za nedopuštene izlete, dao na pozorno proučavanje, shvatio bih da oznake tvore crtež, objasnio mi je Li, da budemo precizniji, slovo kuf židovskoga pisma, sastavljenog od slova zayin i reish, a ovo od slova yud i shin. Kao što sigurno znam, nastavio me precjenjivati Li, ili je jednostavno bio ironičan na moj račun, teško je uhvatiti tu nijansu kod njega, osim što sam bio u šoku zbog smrti, on nije djelovao kao da je posebno pogođen, klasična istočnjačka odbojnost; svako od tih slova imalo je u židovskoj kabali značenje i brojčanu vrijednost, koja je opet imala svoje značenje, slovo kuf značilo je na primjer sveprisutnost Boga i imalo vrijednost broja sto, drugim riječima
Abrahamove godine u trenutku kad se rodio Izak, slovo zayin imalo je pale oblik mača i budući da se izgovaralo kao riječ naoružanje, simboliziralo je snagu, a slovo yud, nedjeljivo, podsjećalo nas je svojom numeričkom vrijednošću na deset pošasti, a posebno na desetu, na pokolj prvorodenaca. "Počinješ li shvaćati?" "Ni riječ." "A komplicirano tek dolazi." Crtež na mapi nije samo odgovarao slovu kuf hebrejskoga pisma nego i suglasniku zi kineskog pisma, oblikovanoga slovima xi i buo, prvo simbolizira bogatstvo, drugo smanjenje i treće prvorodenca. Što mi je htio reći time, ispitivao je Li, veoma jednostavno, odgovorio si je: da mjesta požara nisu bila slučajna, nego namjerna, da odgovaraju sasvim posebnom tragu i da slova kriju šifriranu poruku židovske zajednice kineskoj. "A koja bi to poruka bila?" "Da će nas pretvoriti u pepeo našim vlastitim metodama."
Apokalipsa prema Liju
Tvoji udarci šakom ništa ne znače. Ne možeš ubiti svoga učitelja boksa udarcima koje si od njega naučio.
Lu SIN, Let na Mjesec
Prema Židovima, prema l i j u , Kinezi ih izbace odasvud, prvo su im oteli četvrt uz Once, danas je doista prenapučena istočnjacima, ne Kinezima, nego Korejcima, ali neka ja objasnim Židovu razliku, prvo su ih izbacili iz Once, a sad iz Belgrana, drugoga područja židovske tradicije u gradu, razlika je bila u tome što su u drugome prevladavali Aškenazi, dok su u prvome prevladavali Sefardi, ali neka ne pokušavam objasniti razliku Kinezu. Kako bi zaustavili taj prisilni egzodus, zbog kojeg su lutali svijetom lcao u Mojsijevo vrijeme pustinjom, sunarodnjaci su planirali, Li je u ovom slučaju sunarodnjacima zvao Hebreje, prema njima, riječ se odnosila isključivo na članove židovske zajednice prije nego što su ih Kinezi razvlastili, i to su im oteli, kako bi se suočili s kineskom prepotencijom, Židovi su planirali osnovati neku vrstu Izraela nasred Ulice Arribenos. "A, baš dobro, usred najvećeg sranja." "Iskustva imaju dovoljno." Semitska protuofenziva započela je prije više od desetljeća, nastavio je Li, prvo gradnjom sinagoge, a onda otvorenjem dućana s pirotehničkim sredstvima, dućan blizu stanice i sinagoge na drugoj strani, tako da bude dovoljno jasno odakle je i dokle Kinezima dopušteno da prošire svoj geto. Fizička nazočnost bila je na tome mjestu popraćena ne manje pokvarenim psihološkim
smicalicama, počevši od drskosti koju podrazumijeva otvoriti lokal s pirotehničkim sredstvima u četvrti izumitelja baruta pa do imena sinagoge, Amijai, prema Zidovima u čast pjesnika Yehuda Amijaija, ali prema Liju to je bila kineska riječ koja se trebala čitati kao a-I (prljav) mi-I (poluzatvorene oči) hai-3 (okupljanje gomile), ili ti gomila prljavih Kineza. "A otkud ti znaš toliko o židovstvu?" " I z zatvorske sinagoge." "U Devotu postoji sinagoga?" "Naravno. I znaš tko je vodi? Žena rabina iz Amijaija." Pretvarajući se da je Židov, nastavio je govoriti Li, ali zastao je kako bi me pitao čemu se smijem, kao što ima gauča Židova, tako v
4
ima i Kineza Zidova, i to ne od jučer, nego oduvijek, grad Kaifeng na obalama Žute rijeke bio je poznat po svojoj semitskoj populaciji, neka mu učinim uslugu i malo se informiram prije nego što v prerano donesem zaključke. Pretvarajući se da je Židov, Li je uspio saznati koja je mistična pozadina borbe za četvrt oko Once, čini se da je prema kabali Stari zavjet napisan crnom vatrom preko bijele vatre i zbog toga su židovski urotnici izabrali vatru za svoju prvu poruku, htjeli su dokazati da medu njima vatrena supstanca ima jednako dugu tradiciju kao medu Kinezima i da neće oklijevati u primjeni kako bi ih pretvorili u dim, također iz praktičnih razloga, svi su vlasnici dućana s namještajem bili Zidovi i žrtvovali su se za stvar. "Istina! Vlasnica dućana s namještajem u kojem sam ja bio veoma je nalikovala na moju bivšu punicu. I govorila mi je protiv Kineza. Kako nisam skužio?" "To se i ja pitam." Sukob je buknuo u Buenos Airesu, ali datirao je otprije i uključivao čitav svijet, nastavio je objašnjavati Li, u igri je bila drevnost obiju kultura, dokv su se drugi borili da zagospodare budućnošću planeta, Kinezi i Zidovi borili su se oko svoje prošlosti, oba su naroda znala da je onaj koji vlada onime što se već dogodilo osvojio velik dio onoga Što će se tek dogoditi, Kinezi su to znali jer su bili tradicionalisti, a Židovi zato što idu na psihoanalize.
Epicentar borbe između kipe i kipaoa bila je američka rasa, prema v
Kinezima potječemo s Dalekoga istoka, a prema Zidovima s Bliskoga, u tom smislu požari govore jezikom jasnim kao dan: kufi njegova pomoćna slova, jedna u drugima poput manupunkture u akupunkturi i dedopunkture unutar manupunkture, objavljivali su sveprisutnost jednog i nedjeljivoga Boga koji je postojao stoljeće prije bilo kojega sina čovječjeg i koji će svojom snagom umanjiti zi Kineza, drugim riječima njihovo bogatstvo i dokrajčiti njihove buo ili prvorođence kao i u Egiptu. "Nema načina da se zaustavi to ludilo?" "Meio." Bitka neće stati dok jedna od dviju strana ne nestane s lica zemlje, proricao je Li sve apokaliptičnijim glasom, ulaskom Kineza iz nogometnoga kluba iz Jaureguija u Defensores de Belgrano situacija je izmakla kontroli, prema Liju Zidovi nikad neće oprostiti Kinezima što igraju za Zmaja. "Zašto?" "To je nacistički klub, kao što je Atlanta židovski. Nisi skužio kad smo bili na stadionu da su s papirićima pljuštali i sapunčići? Nije to bilo zato da optuže tipove iz Atlante da su prljavi, nego da ih podsjete što su Nijemci učinili s njihovim bakama i djedovima." Zbog te ne baš mudre odluke vratara Garcije Buenos Aires postao je epicentar ratnoga naboja, čiji su zapaljeni dućani s namještajem tek blagi nagovještaj, neka se ne dam zavarati slučajevima navodnoga međurasnog sklada kao između židovskog redatelja Ariela Rottera i kineske glumice Aili Chen, jer ako situacija ostane takva, grad neće preživjeti nadolazeću kinesku Novu godinu, što sam ja mislio da istovaruju kamioni u lokalu s pirotehničkim sredstvima u Ulici Arribenos? Rakete, prskalice, žabice, neka ne budem naivan, ono Što su ondje uskladištili Zidovi bio je arsenal dovoljan da dovede do katastrofe nepredviđenih razmjera još prije nego što Kinezi počnu sa slavljem.
Kremirali smo Litovo i Chenovo tijelo u Ghacariti, Chao nam je posudio svoj kamionet da transportiramo tijela, pepeo smo spremili u nekakve bijele keramičke posude, dvije za deset pesosa, kako smo samo jadni. Kad smo se vratili u stan, bacili smo se na slaganje društvenih igara, htjeli smo ih prodati na nekom sajmu kako bismo vratili ono čime smo podmitili tipove u krematoriju, budući da su bili Kinezi i kao za vraga bez dokumentacije, pravili su nam probleme, čista predstava, ako im daš nešto gotovine, ta ti dvojica karboniziraju bilo što. I ostatak stvari trebao je biti prodan, uključujući i Chenovu protezu, ideja je, naravno, bila Lijeva, klasični istočnjački pragmatizam, ja bih kao pravi Argentinac sve odložio u kakvo spremište i neka to pojedu štakori. "Ne razumijem zašto si baš ti žrtveni jarac", usudio sam se ponovno izvući temu požara u jednoj od naših pauza u poslu. "Žrtveni Kinez", ispravio me. Kad policija nije mogla riješiti zločin, što se događalo alarmantno učestalo, njezina je taktika bila uhititi bilo kojega žrtvenoga Kineza i osloboditi ga samo da riješi nešto, objasnio mi je Li, zatvorenici su zato imali dopuštenje da povremeno izađu iz zatvora i tako skupljaju dokaze, usput bi im bilo predloženo da ukradu pokoju stvar kako bi podmitili zatvorske čuvare. Metoda
jc bila učinkovita, bolja od bilo kakvog mučenja, čak i od bilo
kakvoga kineskog mučenja, njezina je primjena dovodila do rješavanja tri četvrtine najtežih slučajeva, iako je rješavanje zapravo eufemizam, pravilno bi bilo reći da bi ti slučajevi bili zaključeni, kao što nevini sve priznaju dok ih muče, žrtveni bi Kinezi obično optužili ljude koji bi o zločinu znali jednako malo kao i oni. S tom razlikom, obzirno je iznio Li, uvijek paleći cigaretu ili pušeći ili gaseći je, ali paleći odmah drugu šibicama iz svoje kutije Los Tres Patitos, obiteljsko pakiranje, s tom razlikom što su zatvorenici bili prisiljeni da se mnogo više istaknu od policajaca u vjerodostojnosti svojih optužaba, zato su ih zvali žrtveni Kinezi, a ne žrtveni jarci, jer su dolazili s nerazumljivim pričama, ali dobro osmišljenim, vjerojatnim, po tom je pitanju sudstvo kao i književnost, najmanje je važna istina. "Ja sam mislio da je igru riječi oko žrtvenoga jarca i Kineza izmislio tvoj odvjetnik." v
"Nije. Žrtveni Kinez javna je tajna, svi to znaju, ali znaju i da to ne smiju reći." On je bio prvi žrtveni Kinez, ali pravi Kinez, objasnio mi je Li, možda je upravo zato u njegovu slučaju sustav funkcionirao obratno od uobičajenoga, umjesto da mu policajci ponude slobodu u zamjenu za riješenu enigmu požara, on je bio taj koji ih je uvjerio da to može učiniti, budući da je njima bilo jednako odvratno biti na strani Zidova koliko i Kineza, složili su se i tako je Li mogao dobiti drugu priliku da dode do istine. I drugo, objasnio mi je nakon klasične dramatske pauze, zato što su ga uhitili upravo u trenutku kad je pokušavao riješiti zločin s požarima, njegov je san bio da postane policajac i bio je uvjeren da, kako bi riješio zločin, mora ga razumjeti, a kako bi ga shvatio, morao ga je počiniti. "Dakle ti si podmetao požar u dućanima s namještajem?" " I da i ne." Da, on je zapalio jedan dućan s namještajem, priznao mi je Li, posljednji, da budemo precizniji, ali samo s ciljem da se stavi u kožu serijskog piromana te tako shvati njegovo ponašanje i postupke, Li je vjerovao da će tako ščepati zločinca i da će tako
dobiti policijsko priznanje, postojala je ta mogućnost, ali potpunu potporu i argentinsko državljanstvo u zamjenu za to, nikako. On nije znao znam li ja, ali unatoč desecima tisuća istočnjačkih imigranata koji su boravili u našoj zemlji, snage reda nisu imale nijednog agenta tog porijekla, zato se nisu usuđivali ući u četvrt, policajac koji je hodao onuda bio je prerušeni Židov, iako i ne baš toliko dobro, gdje se danas može vidjeti policajac s bradom koji pusi lulu. "I bio mi je čudan taj tip." "Oduševljen sam tvojom moći zapažanja." U želji da riješi tajnu i tako si otvori put prema policijskoj postaji u četvrti, Li je učinio tri pogreške, priznao je, prva je bila Što nije naučio voziti bicikl, zna da će mi to zvučati smiješno, ali moram mu vjerovati, kao što postoje mornari koji ne znaju plivati i Argentinci koji ne jedu meso, postoje i Kinezi koji ne znaju držati ravnotežu na dva kotača, on je bio jedan od njih i zato je nadrapao, ili kako drukčije objasniti to što su ga ščepali dvadeset minuta nakon požara sedam blokova dalje, tri minute po bloku nije bio ni prosjek hodanja, osim ako ne hodaš s biciklom kraj sebe. Druga je pogreška bila u izboru alibija, nastavio je Li sa svojom komunističkom samokritikom, da mu šibice služe za paljenje cigareta, a kamenje za popravak bicikla, bili su savršeno razumljivi razlozi u Kini, u Argentini nisu. "Isto mi ie bilo s čirom koji su mi izvadili kao djetetu. U postaji su me pitali zašto imam tu ranu na glavi, a ja sam im rekao da mi je predsjednik Kine umetnuo čip. To je klasična šala, kako bi ti rekao, koju mi Kinezi kažemo kad imamo neku ranu, ali oni to nisu shvatili." Jedina utjeha koju je Li imao u tom smislu bila je da su Židovi učinili istu pogrešku, mislili su da je, kako bi prisili požare nekom Kinezu, očito da se piroman kretao na bicildu, ali zaboravili su prije provjeriti ispunjava U Li taj tako istočnjački uvjet. I to je bila njegova treća pogreška, požalio se Li, najteža prema njemu, ona zbog koje je zauvijek morao odustati od svoje policijske karijere: nije bio svjestan da Židovi znaju za njegove aspiracije, znali su
njegove metode i podmetnuli su požare na taj način da on prije ili poslije upadne u zamku da ga i on potpali. "Ali kako bi oni znali sve to o tebi?" "Znaju i da moje ime odgovara heltsagramu vatre u I Chingu. Nikad ne podcjenjuj Mossad." "Mene je usosio." "Ja sam mu zahvalan, i Mossadu i policajcima koji su me uhitili. Da nije bilo njih, nikad ne bih dobio svoj šatori." "Svoj što?"
Satori koji nikad nije dosegao Židov koji to zapravo nije ni bio
Znanje koje može prenositi filozofija oblikovana prema takvoj vrsti jezika nužno teži da bude rezultat slijeda primjera i ilustracija čiji pak slijed nije poredan logično i ne nudi vezu između jednih i drugih. F . S . C . NORTHROP,
Susret Istoka i Zapada
Satori je bio trenutak intuitivne spoznaje istine, objasnio mi je učitelj l i , ili ludi Li, tko bi to sad više mogao razaznati, trenutak u kojem iznenada naš um napokon spozna čitav univerzum, istočnjačka heureka. Svaka je metoda prihvatljiva u trenutku traženja satorija, put prema njemu vidljiv je samo kad se dođe do njegova kraja, Liju je na primjer pomoglo podmetanje požara zbog kojeg su ga uhitili, meni se, naprotiv, činilo da mi ne služi ni temeljito objašnjenje. Svi požari koje je Li nagomilao oko mene, sve njegove dvosmislenosti i šutnje imali su za cilj samo to da postignem šatori prema klasičnoj taktici učitelja kung fua, drugim riječima nikad ne na izravan način, nego uvijek za učenika neshvatljivim okolišanjem, kao da je svjetlost intelekta jednaka svjetlosti sunca i kao da izravno gledanje može naškoditi očima. Kao što se govorilo da je Kineski zid sagrađen spajanjem nespojivih dijelova i kao što su kineske riječi bile spoj izoliranih simbola, Li mi je davao simbolične opeke kako bih ih ja sam posložio u trenutku božanskoga prosvjetljenja, prema njegovim riječima to je bio jedini način da ostanem sasvim uvjeren u istinitost njegovih teorija i prenesem to uvjerenje drugim ljudima, jedini način da spasim grad i svijet od neizbježne apokalipse. "Ali ti to nisi shvaćao. To je za tebe bio kineski." "A zašto sam ja to trebao shvatiti?"
Lijeva je računica bila da će samo Židovu vjerovati za postojanje židovske urote, shvatio sam tada, upravo suprotno od Lija Hongzhija, tvorca Falun Gonga, koji se koristio svojim egzilom u New Yorlcu kako bi razotkrio što rade njegovim ljudima u unutrašnjosti Kine, Lijeva je ideja bila da ja iskoristim svoj prisilni egzil u kineskoj četvrti i otkrijem što moji ljudi rade Kinezima izvan njega, doista nepogrešiva računica, osim u jednome malenom detalju, Li je vjerovao da sam ja Židov, kad je shvatio da to nije slučaj, bilo je prekasno za popravak. v
"Kad si shvatio da nisam Židov?" "Kad smo se skupa kupali." "A, zato sam se morao tuširati s tobom!" "Naravno. Ponadao si se?" "Ali tuširali smo se više no jednom," "Morao sam se pretvarati, kako bi ti mislio da je to drevni kineski običaj." "Xiao-ren!" Zato što sam debeljuškast, pjegav i nosat, Li je bio siguran da sam Židov, onda je vidio moj prepucij i teško se deprimirao, zapravo ga je deprimiralo to što nije mogao prepoznati Židove, jer zapravo ni otfikareni pimpek u muškaraca ni široki bokovi u žena niti orlovski nos u oboje nisu bili pouzdani znakovi, žalio se, katkad ni prezime ne može biti dokaz, bilo je to kao borba protiv nevidljive vojske, a on ima školjkaste oči, svijet je nepravedan. Gorčina je bila tako velika da je čak pomislio odustati od zadatka, ali nije jer je već bio dao riječ policiji, omogućili su mu bijeg iz sudnice i izdali su naredbu da ne objavljuju moju sliku te da me ne traže, tako da se više nije mogao povući, ili će im riješiti slučaj s požarima, ili se vraća u zatvor. v "Dobro, nema veze, iako nisam Židov, mogu objaviti urotu koju su smislili protiv tebe." "Vise ne. Ako sve shvatiš bez satorija, to nema smisla. To je kao objašnjavanje šale, ako se drugi smije samo reda radi." "Ali ja se smijem, hoću reći da ti vjerujem, Li."
"Ne dovoljno. I moje ime nije Li, nego Qin-Zhong, kao lik u 'Snu o crvenoj odaji'." "Sad mi to govoriš?" "Nikad nije kasno. Ni za to ni za nešto drugo. Zato se ja povlačim u govna. Ne želim biti ovdje za Novu godinu kad sve odleti u zrak," I otišao je, bijednik, sredio je sa mnom stvari, pozvao me na večeru u pečenjarnicu na uglu, darovao mi je sliku na kojoj smo zagrljeni s Kineskim zidom u pozadini i otišao, bezdušnik, otišao je na biciklu, kako sam mogao vidjeti s balkona, nije mogao otići daleko ako mi je govorio istinu, ali ipak se više nikad nije vratio.
Lijeva manga
Daj ti to napravi, ja idem popušiti lulu. LITO MING
(in memoriam)
Završna bitka između Atlanata i Zmajeva odvit će se u galaksiji Baires. Onamo se zaputio Šibica s planete Nezki, gdje žive Zmajevi (Atlanti su s planete Zrliae). Šibičin je specijalitet vatra. Može zapaliti bilo što, uključujući i vatru. Prije odlaska kralj Zmajeva stavlja mu čip u glavu. "Tako ćemo ti moći slati poruke do pobjede, uvijek. Pokušaj se ne češati po tome. I ne boji kosu." Od planete Nezki do galaksije Baires tisuće su lija udaljenosti. Osim toga Šibica je trebao prijeći Atlantik, u kojem živi gomila Atlanata (nije baš siguran, ali zaključuje to iz imena). Zato kreće drugim putem, pacifističkijim. Stiže za dva sata. U redu pred imigracijskim uredom izvangalaktički pripadnik rase Rejacko ružno ga gleda i pograbe se. Šibica, koji je po pitanju borbi slijedio nauk Jeet Kune Doa Brucea Leea, Tvoje ograničenje nije ograničenje, iliti sve je dopušteno, škaklja ga ispod pazuha, ugrize ga za uho i onda mu jednim udarcem noge lomi sve kosti. Rejacko se oporavi i smjesti mu vilicu u visini čela takvim krošeom da se zatreslo tlo (poslije se rasvijetlilo da to nije bilo od udarca, nego je prolazila podzemna). Toga mu časa Šibica u jugularku zabije kemijsku kojom je popunjavao papire, mlaz krvi posluži komarcima kao pojiliste. Kad ga je tako oslabio, preda Rejackoa nekim radnicima i objasni im kako da ga uzidaju u neki zid.
"Tom metodom na mom planetu gradimo najveći zid na svijetu", argumentira. Šibica ima sve papire uredne, ali vlasti Bairesa odbijaju mu dati ulaznu vizu. "Hvala, imamo već." Pokazuju mu svoje upaljače u boji (pet za peso). Planet Nezkija glavni je dobavljač automatskih upaljača u svemiru. Prodaju ih toliko da im ne ostane za njih i zato Zmajevi upotrebljavaju šibice. Stanovnicima Bairesa događa se nešto slično, ali s mlijekom i mesom (jedu karton). Očajan, Šibica traži upute od kralja, ali čip se slomio. Nezki kvaliteta. Dok ruča, čistač cipela nudi mu svoje usluge. Šibica ga odbije. Ovaj drugi navaljuje. Pograbe se. Čistač cipela obori ga jednim udarcem glave i tako mu savine noge da ovaj pojede vlastite cipele. Šibica se oporavi pa mu rukama iščupa srce i mozak te im zamijeni mjesta. Čistač cipela postane pjesnik i više ga ne gnjavi. Konobar u baru izvangalaktičko je biće rase Uerp koje ga za dvije kutije Maribora light obavještava da se na sjeverna vrata ulazi bez papira. "Bairesanci su tako velikodušni", objašnjava mu, "osim onih koji ih dolaze pokrasti, svi dolaze kroz vrata za poslugu." Šibica se zaputi prema sjevernim vratima u svom svemirskom brodu, koji se kreće na pikantne začine (stavljaju se u vozačem hranu). Na putu zastaje kako bi se divio vodopadu rijeke Iguazu (u drevna vremena poznat kao vodopad rijeke Iguazu, a još prije toga kao vodopad rijeke Iguazu). Kao što je pisalo u njegovu turističkom vodiču galaktiČkog ratnika, radi se o izvanrednoj velikoj reprodukciji malenih vodopada kojima Zmajevi ukrašavaju svoje kuće i restorane. Šibica razmišlja: priroda oponaša umjetnost koja oponaša prirodu oponašajući umjetnost imitiranja umjetničke prirode. Na granici ga puštaju da ude ne pogledavši mu papire. Za administrativne troškove uzmu mu još dvije kutije Maribora light, Sad mu ih ostaje još samo 9,999.996,
Za to vrijeme u sjedištu galaksije Baires Atlanti kuju urotu protiv Zmajeva. Optužuju ih za kolonijalizam trećega stupnja (Baires je bio seruropska kolonija koju su oni kolonizirali dio po dio na drugostupanjskoj razini). Njihov je plan oteti Šibici vatru, izazvati nekoliko požara na strateškim mjestima u galaksiji i onda ga optužiti pred Seruropljanima. Operacija se zove Obrezani Prometej. Glavno oružje Atlanata jesu; kipa (naoštreni čelični disk tipa zvijezda kod nindža, ali s ugrađenim efektom bumeranga), tora (leteći ćilim koji funkcionira kao traka za trčanje koja funkcionira kao leteći ćilim) i talit (šal koji kad se napne poprima čvrstoću mača i ako borba postane dobra, čak bljuje neke projektile, zove se i pots). Oružje Zmajeva jesu: pljuvačka (mogu proizvesti toliku količinu da se njihova žrtva utopi u nekoliko sekunda), štapići (tako su spretni s njima da znaju uzeti dlačicu s vrata, čak čitav vrat), borilačke vještine (skupina borilačkih tehnika koje uključuju vještine sa štapićima, pljuvačkom i pljuvačke sa štapićima). Oružja koja su zajednička Zmajevima i Atlantima također su tri: Mahjong (koji Atlanti zovu Burako i kažu da su ga oni izmislili prije), cjenkanje (koje Zmajevi nazivaju Bisnis) i loš ukus (koji obje vrste nazivaju tradicija). Atlanti i Zmajevi već su se ogledali jedanput u legendarnoj bici kod Once. Anali su zabilježili te činjenice o nasilju: "100!" "1!"
"99!» "2!"
"98!" "3!" ltd... "50!" "OK." Operacija Obrezani Prometej pokazala se uspješnom: koristeći priliku što je Šibica u jet lagu (manje poznatom kao disritmia circadiana), Atlanti su mu ukrali vatru i raspršili je čitavom galak-
šijom. Crtež koji su oblikovala vatrena žarišta može se vidjeti iz drugih galaksija, a najbolje s Velikog zida Zmajeva. Gledatelji, već prema kutu gledanja, osobnoj povijesti i razini pismenosti, Otkrivaju pastira s ovcom, ženu kako izvodi felatio nekom pastiru, pola prazne ili pola pune čaše, riječ Osveta, napisanu Osvjeta. Šibica izađe vratiti vatru, ali se opeče i mora biti smješten u bolnicu u Bordi, za koju se ispostavi da nije bolnica za opekline, nego dobro čuvana neuropsihijatrijska bolnica. Kad to shvati, pograbi se sa sedam bolesnika koji ga drže vezanoga za ruke. Jednim jedinim udarcem skine im sedam glava (jedan je bio dvoglav, ali drugi je bio bez glave, pa se to kompenziralo). Krv šikće iz iznakaženih tijela tvoreći valove. Šibica napravi splav od ekstremiteti bolesnika međusobno povezanih komadima rnošnja i plovi prema izlaznim vratima. Ali automatska se vrata ne otvaraju (Nezld kvaliteta) i Šibica je ponovno u klopci. Šibica provodi mjesece u Bordi pod utjecajem afekta pacijenata, kako se u toj ustanovi naziva efekt medikamenata. Nakon nekog vremena prebačen je u samostan Devoto. Ondje dolazi u kontakt s rabinicom koja ga uvodi u vjerske tajne Atlanata. Uvodi ga i u druge tajne: cunnilingus, felatio, misionarski, njezine noge na njegova ramena, ona gore leđima okrenuta prema njemu, on na njoj, ali glavom prema njezinim nogama, zlatna ldša. U svom novom prebivalištu Šibica počinje uređivati svoju ćeliju prema napucima feng shuija. Želi je podijeliti na zone (ljubav, novac, kupaonica) i reorganizirati namještaj (krevet i lavor) prema principu osam kua, tako da gledaju prema glavnom znalcu koji dovodi u sklad jin i jang i omogućuje slobodno kretanje chija. Ne uspijeva. Potišten, Šibica započinje strogu dijetu na bazi sline, uvjeren da je više energizirajuća od ginsenga. Štrajk glađu prijeti da postane štrajk smrću, pa je prebačen u bolnicu, gdje mu dijagnosticiraju mnogo stlesa i preporučuju da se odmak. U međuvremenu na planeti Nezki okupljaju se najbolji ratnici od terakote za spasilački zadatak. Sedmorica su i nazivaju se Man ga
o Argenkinezima. U veoma opasnoj operaciji ulaze u bolnicu i oslobađaju Šibicu. Sad se pripremaju za završnu bitku protiv Atlanata koja će se dogoditi na Novu godinu. Može li galaksija Baires preživjeti najstrašniji sudar svih vremena?
Kad d kažem Kineskinjo Kineskinjo Kineskinjo moja, ti mi odgovaraš: Kinezu, dlagi. Kad ti kažem Kinezu Kinezu Kinezu moj, ti mi odgovaraš: Kineskinjo, dlaga. Kineskinjica ti, Kinezić ja, Kinezić ti, Kineskinjica ja, a naša će ljubav uvijek biti sletna, uvijek uvijek ista. GABI; FOFO I M I L I K I
U devet ujutro već se mogu vidjeti prvi sunarodnjaci kako postavljaju svoje štandove, prodaju sve od bonsaija do sirupa na bazi gingka, liječnici liječe, a trave zaljeČuju, piše na bočicama, piše i da se u slučaju nedoumica konzultiramo sa svojim liječnikom, pretpostavljam da nas izliječe od zalječenja. Blizu njih nalaze se kaligrafi koji pišu tvoje ime na kineskome za peso i pol, slušaju mušterije i prevode zvukove u ideograme koji imaju vlastito značenje, u mom slučaju Lamilo vrijedi koliko i slano pile-prije svega-gledati, svatko to interpretira kako želi i ako nije zadovoljan, može tražiti isto ime kod susjednoga kaligrafa, nikad se neće podudarati. Uza sunarodnjake smještaju se i oportunisti, Western Union nudi da pošalje novac bilo kamo u inozemstvu za samo dolar, a oni iz zaklade Tzu Chi traže novac za svoje Škrabice od bambusa, Coca-Cola daruje svoj napitak i Eisenbeck svoje pivo, Quilmes mu je snizio cijenu i poslao promotoricu da dijeli letke na kineskome, cura u minici. izgleda kao Azijka, ali govori sretna Nova godina na španjolsko me, ako joj odgovore na kineskome, nasmiješi se bez razumijevanja, ni Xiri Ni an Le nisu je naučili reći,
Osim proljetnih rolica i čaja s biserima, osim Chichai-kaa i Chin-Paoa i Chenku-Tsija i Su-Wena, ovo posljednje mi je omiljeno, nešto kao rakija, ali ne peče, no svejedno ga ne preporučujem, uštipci izgledaju bezopasni kao učitelj tai chija, ali poslije te boli trbuh kao kad te on zvekne nogom; osim kineskih specijaliteta tu su i štand s kebabom, još jedan s voćnim salatama i još jedan s kineskim hot-dogom, kineski hot-dog je kobasica omotana palačinkom i onda zapečena, slutim da kad prođe kineska Nova godina idu na nacionalni festival sira u Tafi del Valle i prodaju ono što je ostalo kao gvaranski hot-dog. "Nisam znao daje kebab .kineska hrana, Cacho." "To je dobro kod ovakvih događaja, Pocha, uvijek se nauči nešto novo." Oko jedanaest ljudi počinju preplavljivati pločnike, nakon dvanaest ne može se hodati ni po ulici, a oko jedan gomila je tolika da počinje nestajali zraka, u Tajvanskom društvu na televiziji se vidi direktan prijenos Nove godine u Kini, nisu manje stisnuti od nas ovdje. Oko dva napokon izlazi zmaj, hoda iza Chaova kamioneta, na kojem neki Kinezi sviraju udarajući po tanjurima i bubnju, ritam koji proizvode nije baš sasvim ortodoksan, ali ni baš ritmičan, ljudi svejedno plješću, vidi se da nema Brazilaca. Svi čekaju da zmaj krene Ulicom Arribenos, ali mi koji smo obaviješteni krećemo na drugu stranu, živina ima nekih dvadeset metara i vodi ga Kinez s nekom vrstom žezla i još jedan sa zviždaljkom, ostali su sudionici lokalci, žalim one koji hodaju malo otraga prerušeni u lava, kao Djedovi Mrazovi koji se kuhaju u prosincu iza svojih bijelih brada, to je problem kad se tradicije doslovno prevode. Zmaj se valovito ziba na zraku, izgleda kao rollercoaster koji je oživio, katkad zastane i iznenada ustukne, katkad glava miruje na svome mjesni, a ostatak tijela ornata se oko nje, pred nekim se dućanima pokloni i onda uđe, ljudi gledaju s balkona, jadni oni koji su se u ovo doba zatekli u motelima. "Fabricio, kakva je ovo buka?" "Smak svijeta, Magdalena, mogu li te sad naguziti?" Djeca idu na ramenima svojih očeva, a Sushi prema tome na
mojima, ideja je da što više puta dotakne rep, kažu da to donosi sreću, a činjenica je da nam treba, tek smo se preselili u Litov i Chenov stan, čuvam njihov pepeo u kuhinji, katkad im se obratim, i tek sam počeo raditi u dućanu s kompjutorima, osim toga Yintaijin trbuh raste i raste, kineska su djeca obično velika, za nekoliko mjeseci bit ću tata. Već jesam, da budem iskren, kao što se kaže na kineskome, Sushi mi je narastao u srcu, malecki i ja nerazdvojni smo, ujutro sam mu darovao crvenu omotnicu š nešto novca, želim da počne štedjeti za svoje prvo računalo, na Yintaijin Lai-si stavio sam ostatak svoje ušteđevine, nije mnogo, ali nešto jest, sviđa mi se ideja da otiđemo u Meksiko kad se rodi naše dijete. "Ali obećavaš li mi da nećeš poslije htjeli prijeći u Sjedinjene Države kao svi tvoji sunarodnjaci?" "Obećavam." Samo pješaci subotom i nedjeljom od 11 do 20 sati i na kinesku Novu godinu, piše na natpisu na početku Ulice Arribenos, potpuno beskorisnom kao i svi natpisi u ovome gradu, subotom i nedjeljom onaj tko želi proći proći će, a tijekom proljetnih blagdana ne može se ići ni autom ni pješice, kad zmaj dođe do ugla Ulice Arribenos, plima ljudi poprima razmjere lavine i guranja, ako ovo nije Kina, što onda jest? Onda se dogada ono čega sam se najviše bojao, točno ispred Multicolora bacaju zaglušne petarde i vatromet, Sushi viče od veselja i Yintai plješće, ali ja sam uznemiren, zapravo sam užasnut, razgovor s lijem još mi se mota po glavi i iako nikad nisam doista vjerovao u njegova apokaliptična predviđanja, ne odbacujem ni mogućnost da se dogodi nešto loše, barut je već dovoljno opasan i kad nije nabijen teorijama zavjere, osim toga ulazimo u godinu Svinje, prava uvreda za Zidove. "Blijed si. Što se zbiva?" "NiŠta o čemu bi imalo smisla razgovarati prije ako će se dogoditi poslije." Ali, hvala nebesima, ništa se ružno ne dogodi, petarde i vatromet upereni protiv čudovišta Nian utihnu i long nastavi sa svojim obilaskom, poslije dolazi ples lavova i Yuen Chija, ljudi plješću,
jedu i kupuju, bijelci se cjenkaju govoreći kao Kinezi, napraviti meni nižu cijenu, Kinezi im se osmjehuju, a to prevedeno znači Min-Ga. Oko četiri ulazim s Yintai i Sushijem u Tajvansko društvo i gledamo plesni spektakl, ondje susretnemo Ludovicu Squirm, ona je popularizirala kineski horoskop u Argentini, Čini se da je bila medu prvima koja ga je križala s mitologijom Maja, kaže da je ovo godina za ljubav, djecu i putovanja, momak koji je uz nju pokušava mi objasniti kako funkcionira hinarni kalendar, ali ne uspijeva, možda zato što je pijan, ali vjerojatnije zato što u tom kalendaru nema logike. Vračamo se doma nakon dvanaest, u krevetu razmišljam kako ima još petnaest dana slavlja i kako bih ih rado proveo s Litom i Chenom, onda razmišljam o Liju, prije nekoliko dana uhitili su ga u El Palomaru s ruksakom punim Molotovljevih koktela, možda se pripremao za treći svjetski rat koji je sam najavio, kažu da je danima spavao na ulici pokriven novinama, ljudi su mu davali hranu koliko je suosjećanja budio u njima, jadni Li, sad sigurno više nikad neće izaći iz zatvora. "Biti lud, tvoj učitelj", rugala se svojevremeno Yintai. "On kaže da bombe nisu bile njegove", branio sam ga ja. "I dalje vjerovati? Ne mogu vjerovati. Ti biti praznovjerniji od Kineza." "Ne kažem da mu vjerujem, kažem da moramo čekati suđenje kako bismo ga osudili." "Tvoj problem politička korektnost. Ne usuđuješ se reći da je usrani Kinez i da ga trebati poslati u Kinu da ga objese." "Zavređuje suđenje kao bilo koji drugi građanin." "Dobro, ali za svaki slučaj ti ne ići da te opet ne otme." Yintai ponovno polegne malenoga, zavuče se u krevet i zagrli me, onda prestanem razmišljati o Liju i mislim na sve Što je morao učiniti Veliki Kompjutor kako bih ja upoznao ovu svoju obitelj, ona je morala pobjeći iz Kine i naći utočište u kući Lijevih prijatelja, ja sam morao biti svjedok kad su ga uhitili, morao me oteti nakon suđenja, vraćajući sve unatrag, osjećam zapanjenost, ali i
malo ljutnje, nije mi jasno da je potrebno toliko slučajnosti da čovjek nade sreću. "Je li ti kad palo na pamet da se nas dvoje nikad nismo trebali sresti?" "Dui. Previše sreće, bojim se da mi okrasti nekoga i da on našom krivnjom patiti." "Ali da sretneš toga nekog, vratila bi mu sreću?" "Meio." "Taj netko može biti bilo tko od nas u budućnosti." "BaŠ me briga." "I mene, zapravo. Sretna Nova godina, ljubavi."
Ariel Magnus rođen je 1975. u Buenos Airesu. Studirao je u Njemačkoj te pisao za različite medije u Latinskoj Americi i njemačke novine taz u Berlinu. Živi i radi kao autor i književni prevoditelj u Buenos Airesu. Dosada je objavio pet knjiga. Godine 2 0 0 7 . nagrađen je međunarodnom nagradom za književnost Premio La otra Orilla za roman Kinez na biciklu, koji je preveden na brojne jezike.
Silvana Roglić rođena je u Londonu 1971. Završila je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1990. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Kao stipendistica Španjolskog veleposlanstva u Zagrebu boravila je na madridskom sveučilištu Complutense. Predaje španjolski jezik i likovnu umjetnost u XVIII. gimnaziji u Zagrebu. Redovito prevodi filmove i dokumentarne emisije za televiziju (remek-djela poznatih španjolskih redatelja Carlosa Saure, Vicentea Arande, Alejandra Amenabara, Pilar Miro, Pedra AJmodovara), kao i hrvatske filmove na španjolski jezik (Mondo Bobo Gorana Rušinovića, Glembajevi Antuna Vrdoljaka i Oficir s ružom Dejana Sorka). Za III. program Hrvatskoga radija prevela je odlomke romana Instinto de Inez Carlosa Fuentesa i La fiesta del Chivo Marija Vargasa Llose. Objavila je prijevod autobiografskog romana španjolskog veleposlanika Raymunda Bassolsa Espana en Europa te prijevode sljedećih romana i knjiga priča: Manuel Vazquez Montalban, Davitelj, 2004., Jorge Bucay, Ispričat tu ti priču, 2007., Javier Cercas, Salaminski vojnici, 2008., Carlos Ruiz Zafon, Andelova igra, 2009., Susana Fortes, Quattrocento, 2010., Jorge Bucay, Voljeti se otvorenih očiju, 2010.
Djelo je objavljeno u okviru. Programa "Sur" za potporu prevođenju Ministarstva vanjskih poslova, međunarodne trgovine i bogoštovlja Republike Argentine.
Nakladnik Fraktura,
Zaprešić
Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Srećko Horvat Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn naslovnice dizajn_ured Prijelom Fraktura Godina izdanja, 2010., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 9 7 8 - 9 5 3 - 2 6 6 - 1 7 6 - 7 [email protected] T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83:20 ,
