Katehetske Homilije

KRŠĆANSKI K L A S I C I

Svezak 24

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb U D K 252.8 MOPSUESTIJSKI, Teodor Katehetske homilije / Teodor Mopsuestijski; predgovor, uvod i prijevod Tomislav Zdenko Tenšek. - Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2004. - (Kršćanski klasici; 24) Prijevod djela: Les homelies catechetiques de Theodore De Mopsueste. - Kazala. ISBN 953-151-343-0 441207106

TEODOR MOPSUESTIJSKI

KATEHETSKE HOMILIJE Predgovor, uvod i prijevod: T O M I S L A V Z D E N K O T E N Š E K OFMCap

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB 2004.

Naslov izvornika: L E S H O M E L I E S C A T E C H E T I Q U E S DE THEODORE DE MOPSUESTE © Citta del Vaticano 1949. Biblijski citati prevedeni prema Teodorovu predlošku

TEOLOŠKA LEKTURA: M A R I J A N JURČEVIĆ, OP J E Z I Č N A LEKTURA: MARIJA K L E N O V A R IZRADA KAZALA: V A N D A K R A F T SOIĆ KOREKTURA: A N T E B R A N K O BARIČEVIĆ V A N D A K R A F T SOIĆ GRAFIČKI UREDIO:

CHRISTIAN T O M I S L A V BELINC OPREMIO:

R O M A N TURČINOV1Ć

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Odgovara: dr. Aldo Starić © za hrvatski prijevod by Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004. Naklada: 800 Tisak: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb I S B N 953-151-343-0

PREDGOVOR

Prije dvanaest godina, akademske godine 1992793., na Katoličkom bo­ goslovnom fakultetu u Zagrebu na seminaru sam sa studentima obrađivao kristologiju Teodora Mopsuestijskoga, na temelju njegovih Katehetskih ho­ milija. Od tada pa do danas nisam se prestao zanimati za toga drevnog i vrlo poznatoga sirijskog teologa, jednog od najvrsnijih predstavnika Antiohijske škole, i usuđujem se ustvrditi jednog od najvažnijih kristologa I V . stoljeća, čijaje refleksija uvelike pridonijela produbljenju kristološke dogme i formu­ liranju dogmatske kristološke definicije na Kalcedonskom koncilu, go­ dine 451. Još za svoga poslijediplomskog studij a u Rimu, kad sampriprmao doktor­ sku disertaciju, u jednoj sam rimskoj knjižari naišao na sirijsko-francusko izdanje Teodorovih homilija. Sa zanimanjem sam ih ne samo kupio nego i počeo izučavati. K a d sam se vratio sa studija, u Zagrebu sam niz godina pri­ premao odrasle katekumene za primanje sakramenata inicijacije. U tom za­ htjevnom radu Teodorove homilije bile su mi uvijek svježe i aktualno nadahnuće. Sve sam više osjećao unutarnji poticaj na to kako bi te homilije bilo vrij edno prevesti. Dao sam se na prevođenje, više u želji da ih selektivno objavljujem za užu čitateljsku publiku. Prevodio sam ih, dakako, s francuskoga, tek ponegdje konzultirajući svoje vrlo skromno poznavanje sirijskoga. Tako se dogodilo da sam sve homilije imao prevedene već prije pet godina. Ponudio sam ih za objavljivanje nakladničkoj kući Kršćanska sadašnjost. Naišao sam na veliko razumijevanje i čekalo se samo da sve priredim za tisak, dakako, uz prikladan uvod i popratna kazala. P o m o ć su mi pružili: Marijan Jurčević, O P , profesor na Teologiji u Rijeci, teološkom lekturom prijevoda i Vanda Kraft Soić, izradbom pojmovnoga kazala. Hvala im na stručnosti i elanu koji su uložili, V

kao i na potpori kojom su me sokolili da ovaj posao privedem kraju. Homilije su dugo čekale objavljivanje. Priređivanje uvoda se oduljilo pa zato cijeli ovaj projekt nije ugledao svjetlo dana tada kada je bilo planirano. Dužnost mije reći koju riječ ο samome prijevodu. Svjestan sam daje ne­ zahvalno, gotovo preuzetno, prihvatiti se prevođenja djela nekog autora iz prijevoda, što su učinili francuski prevoditelji prevevši Teodora na temelju sirijskog prijevoda, jer nemamo izvornik na grčkom. Još je problematičnije prevoditi djela istoga autora na temelju francuskoga prijevoda, a stoje naš slučaj. Teodor to zaista ne zaslužuje. Pa ipak, ako sam se odlučio na prevo­ đenje iz francuskoga prijevoda, toje iz dva razloga: p r v o j er ne znam sirijski, a drugo, jer Teodorova teološka misao, i ovako okrnjeno pripremljena, zas­ lužuje svu pozornost kako bi se pojavila na hrvatskom. Vjerujem da uza sve naše nedostatke nije iznevjerena Teodorova misao. Štoviše, držim daje ona istinsko teološko obogaćenje za naše pastoralno i katehetsko područje. U prijevodu sam nastojao maksimalno slijediti način koji je upotrijebio i francuski prevoditelj. Teodora nije lako prevoditi. U tekstu ima puno umet­ nutih rečenica, umetnutih riječi u zagradama kojima se pojašnjava misao, u izlaganju misli često se ponavlja i si. Homilije nisu pisane za radnim stolom, nego su stvarane u živom govoru, što dakako ne znači da se Teodor za njih nije studiozno pripremao. Na osnovi toga živog govora vjerojatno su ih brzopisci pripremili Teodoru za doradu. Homilije, takve kakve se pojavljuju pred nama, imaju upravo ta obilježja: izgovorene su u prisnom dodiru s katekumenima kojima se on obraća i ujedno predstavljaju pravo, studiozno te­ ološko djelo. Čitajući ih, ponekad dobivamo dojam da sadržaj koji obrađuje Teodora toliko zanese da izgubi osjećaj za nazočne katekumene. On ne želi žrtvovati sadržaj jednostavnosti izlaganja. Tekst nije lagan za prevođenje, pa stoga ni za čitanje. No želja m i j e bila, kao i francuskom prevoditelju, ostati što vjerniji Teodoru. Kada sam preveo homilije, došao mije u ruke novi fran­ cuski prijevod, malo slobodniji i tečniji za čitanje. Taj m i j e novi prijevod pomogao u rješavanju nekih dvojbenih mjesta. No ipak držim daje onaj pret­ hodni vjerniji izvorniku i da preciznije izražava Teodorovu misao. U samom tekstu donosimo neke grčke i sirijske riječi u transliteraciji. Francuski ih prevoditelj ne donosi u tekstu, nego u bilješkama. Mi smo se opredijelili za unošenje tih riječi u tekst, koristeći zagrade. To sjedne strane otežava čitanje, ali i p o m a ž e cjelovitijem razumijevanju izvorne Teodorove VI

misli. Svjesni smo da neki čitatelji nece biti zadovoljni tim načinom, ali se nadamo da će biti i onih koji će nas razumjeti i u tome podržati. Francuski prevoditelj na kraju knjige donosi kratak uvod u svako poglav­ lje. U našem prijevodu taj uvod nalazi se na početku svake homilije. Držali smo daje tako mnogo bolje jer se čitatelj upoznaje s tematikom u homiliji i to po slijednim brojevima. Taj uvod je i svojevrsno kazalo za svaku pojedinu homiliju, a to će čitatelju biti od nesumnjive koristi. Teodorje »tumač Svetih pisama«. Tako on sam sebe naziva. U tekstu nje­ govih Homilija nalaze se brojni biblijski navodi, osobito iz N o v o g zavjeta, a sasvim osobito iz Pavlovih spisa. Pavao je omiljeni Teodorov autor. Radi što potpunijeg prikaza biblijskih navoda, na kraju donosimo i biblijsko ka­ zalo, osim pojmovnoga, odnosno tematskoga. Nadamo se da će to pridonijeti kvalitetnijem i studioznijem pristupu čitanju Teodorove teološke, liturgij­ ske, egzegetske i katehetske misli. U prevođenju biblijskih navoda slijedili smo Teodorovo čitanje Svetoga pisma. On se u navođenju svetoga teksta, koliko nam je poznato, u prvom redu služio drevnim sirijskim prijevodom Vetus Syra i m o ž d a već Pešittom za N o v i zavjet, uz L X X za Stari zavjet. Za N o v i zavjet, uz već spomenute drevne sirijske prijevode, koristio je i Tacijanov Diatessaron, verziju Evanđelj a koj a j e u Teodorovo vrij emejoš bila omi­ ljeni tekst Novoga zavjeta kod Sirijaca. Iako nas Teodorov prijevod ponekad udaljuj e od nama poznatog prij evoda, to je i stanovito obogaćenj e poznavanj a i razumijevanja Svetog teksta, uzmemo li u obzir daje Teodor pravi biblijski i egzegetski znalac. Zato se Teodorovo navođenje ponekoga biblijskog tek­ sta gdjekad pokazuje kao pravo egzegetsko i teološko obogaćenje. Zagreb, 30. rujna 2004., spomendan sv. Jeronima

VII

U V O D U K A T E H E T S K E HOMILIJE TEODORA MOPSUESTIJSKOGA

Teodor Mopsuestijski rodio se oko 350. godine u Antiohiji u uglednoj obi­ telji. Umro je na glasu svetosti godine 428. B i o je učenik Diodora Tarškog i prijatelj Ivana Zlatoustog. Obojica, Ivan i Teodor, pohađaju Diodorovu egzegetsku školu, a b i l i su i u školi čuvenog retora Libanija. Pod Ivanovim utjecajem Teodor prima krštenje u dobi od dvadeset godina i odmah potom na prijateljev nagovor ulazi u asketsko samotište koje je usmjeravao biskup Tarza, Diodor. Tamo se posvećuje askezi, molitvi i studiju, osobito egzegetskom. Iz te su »asketske škole« izniknuli glasoviti učitelji Antiohijske škole. Teodor tada upada u duševnu krizu. Razmišlja ο povlačenju iz monaškoga života te napušta samotište. Potom se neko vrijeme okušava kao advokat i razmišlja ο stvaranju vlastite obitelji. No Ivan Zlatousti gaje odvratio od te nakane pismom zid Theodorum lapsum ( P G 47, 277-316). Teodor se vrača svojoj prijašnjoj odluci te ponovno prihvaća asketski život i prianja na biblij­ ski stadij. G o d i n e 383. antiohijski patrijarh Flavijan zaredio ga je za svece... .;.a u zajednici koja je bila podijeljena. Povlači se u Tarz kod svoga starog prijatelja Diodora koji je u m e đ u v r e m e n u postao biskupom toga gra­ da. Godine 392. Teodor je izabran i zaređen za biskupa Mopsuestije u C i l i c i j i , s j e v e r o i s t o č n o od Antiohije, gdje je djelovao 36 godina. Vrijeme provodi zauzetošću egzegetskim poslom i pastoralnom odgovornosti. Ivanu Zlatoustom ostao je vjeran drug, i onda kada je ovaj boravio u izgnanstvu. Drži se neprijepornim učiteljem Antiohijske škole, posebice preko tzv. Ško­ le Perzijanaca u Edesi, čijom zaslugom su brojna njegova djela sačuvana i prevedena na sirijski. Teodor je u osnovnim crtama podijelio sudbinu svog učitelj a Diodora. B i o je izuzetno cijenjen i poštivan za života. No poslije smrti, navlastito zaradi egzegetske aktivnosti kojom se nametnuo kao tipičan predstavnik AntiohijIX

ske škole, bio je uvučen u nestorijevsku kontroverzu i u kristološke sporove, isprva optužbama Rabule Edeškog na koncilu u Efezu (431.). Toje uzroko­ valo pojavu »Capitula«, izvadaka iz njegovih spisa. C i r i l Aleksandrijski u svojoj protunestorijevskoj kampanji napadao je Teodora optužujući ga za nestorijevstvo (Pismo 69.). Ibas Edeški ο njemu je pohvalno govorio na kon­ cilu u Kalcedonu (451.), što će izazvati neprijateljstvo monofizita. B i o je glavna meta u aferi »Triju poglavlja« te je konačno na koncilu u Carigradu godine 553. osuđen na temelju izvadaka iz svojih djela uzetih iz neprijatelj­ ski sačinjenog i falsificiranog florilegija ( M . Richard, R. Devreesse). Taje osuda prouzročila gubitak gotovo svih Teodorovih spisa jer je bilo naređeno da se njegovi spisi spale. Unatoč ovim nevoljama, sreća je prema njemu bila sklonija nego prema Diodoru. Ne samo da su do nas došli Komentari na 12 manjih proroka u grčkom izvorniku nego su i drugi njegovi spisi otkriveni u sirijskom prijevodu. Osobitoj e dragocjen sirij ski prij e vod nj ego vih Kateh etskih homilija. Nestorijanci, m e đ u kojima je Teodor uvijek ostao mjerodav­ n i m učiteljem, preveli su, naime, i sačuvali njegove radove. O s i m toga, suvremeni radovi na temelju katena rekonstruirali su veći dio Teodorovih komentara na Psalme. Znamo daje Teodor sustavno komentirao gotovo sve knjige Staroga i N o ­ voga zavjeta. Od toga silnog blaga, osim već spomenutog, ostali su nam Komentari na Ivana u sirijskom prijevodu i Komentar na 10 Pavlovih poslanica u latinskom prijevodu. Od četiri poslanice koje se ne nalaze u ovih deset (Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Hebrejima) ostali su nam fragmenti, kao i od komentara na knjigu Postanka. Iz ovoga egzegetskog opusa jasno proizlazi Teodorova privrženost Diodorovim egzegetskim načelima, time stoje T e o d o r j o š suzio mogućnost tipološke interpretacije odlomaka koji se odnose na Mesiju i na Crkvu, s jasnim interesom za povijesni značaj svetih tekstova. U toj egzegezi Teodor primjenjuje općenite interpretativne norme za svaki pojedini svetopisamski odlomak, ali uzimajući u obzir cjelokupnu kompoziciju teksta. Činio je to zato dane odvoji interpretaciju jednog stavka i l i nekog pojedinog izraza iz cjeline cjelokupnog konteksta. Osim toga, on vodi računa ο rabinskim egzegetskim tradicijama. Prije samog komentara svete knjige Teodor v o l i dati uvod u kojem govori ο vremenu nastanka i ο autoru, a zatim raspravlja ο značenju djela pod povijesnim i literarnim v i ­ dom. Sljedeći korak koji činijest analitički i potanki razvoj sadržajnih točaka koje je naveo u uvodu, vodeći računa ο jeziku i ο stilu autora djela. Obdaren X

osjećajem za povijest, Teodor umije naznačiti razlike književnih rodova koji postoje između knjiga Svetoga pisma, primjerice između knjiga Zakona i mudrosnih knjiga. Uspijeva, osim toga, razlikovati različite stupnjeve, i l i bo­ lje, načine inspiracije. Nastojanje da svaki odlomak Pisma protumači u skla­ du s kontekstom, očito je osobito u Komentaru Psalama gdjeje svaki psalam uzet kao zasebna cjelina, tako da isključuje mijenjanje perspektive unutar kompozicije. Na temelju takvog pristupa Teodor niječe mesijansku vrijed­ nost koja se gdjegdje u tradiciji pridavala ovom i l i onom zasebnom izrazu, a kao mesijanske priznaje samo četiri Psalma (2, 8, 44 i 109) u skladu s tradi­ cijom. Znatiželja u istraživanju povijesnog ambijenta u kojem su nastale različite knjige Svetoga pisma, te odlučnost da se na temelju toga odredi pra­ vo značenje, doveli su Teodora čak dotle daje nijekao nadahnuće knjigama: Jobu i Pjesmi nad pjesmama. Za Joba drži daje poganska deklamacija, a za Pjesmu nad pjesmama daje profana ljubavna pjesma koju je sastavio Salomon. Teodor nije imao takav smisao za filologiju kakav je imao za povijest. U pristupu svetom tekstu previšeje pod utjecajem autoriteta L X X . Čak i pripi­ sivanje svih Psalama Davidu, pridodajući proročku vrijednost susljednoj povijesti Izraela, naivno je. Osim djela egzegetskog značenja, Teodor je napisao mnoge spise doktrinarnog karaktera. Znamo daje pisao ο Duhu Svetom, ο utjelovljenju, protiv alegorizanata, ο istočnom grijehu, protiv magije, protiv Eunomija itd. V e l i k a je šteta što se izgubilo djelo Ο Utjelovljenju, ο kojem se u starini mnogo go­ vorilo. iaj je spis pronađen god. 1905. u jednom rukopisu u sirijskom prije­ vodu, ali se, na žalost, u previranjima Prvoga svjetskog rata zagubio. Osim toga, nenadoknadiva je šteta što se izgubio spis Protiv alegorizanata, u koj em Teodor teoretski izlaže interpretativne kriterij e u polemici s aleksandrincima; štetaje također što se izgubio spis ο istočnome grij ehu, jer se na temelju toga djela Teodora optuživalo za pelagijevstvo. Teodorove Katehetske homilije Od doktrinarnih djela imali smo samo fragmente, sve do 1932. kada je u sirijskom prijevodu otkriveno i objavljeno Teodorovo glasovito djelo Šes­ naest katehetskih homilija (TONNEAU-DEVREESSE, Les Η omeli es cathechetigues de Theodore de Mopsueste, ST 145, Citta del Vaticano, 1949.). XI

Teodor je te homilije izgovorio između 383., približno vrijeme njegova ređenja za svećenika, i 392., kada postaje biskupom u Mopsuestiji. N e k i ih p o m i č u u razdoblje njegova episkopata, poslije 392, godine. Homilije su dra­ gocjen podatak ο vjeri koju je ispovijedao Teodor, kao i ο metodi koju je primjenjivao u radu s katekumenima prije njihova krštenja. To dvostruko svjedočanstvo pomaže nam j o š više za prosudbu Teodorove ortodoksije i općenito za razumijevanje drevne krsne kateheze uopće. Rukopisna predaja koju je upotrebljavao Alphonse M I N G A N A , prvi izdavač homilija, godine 1932.-33. javlja se u dva različita niza, a svaki za­ vršava jednim Explicit\ prvi je naslovljen Tumačenje Vjerovanja (1-10), a dragi sadrži šest posljednjih Tumačenja otajstava svete Crkve (Očenaš, K r ­ štenje, Euharistija). Prvi niz, kao i kod Ćirila Jeruzalemskog, zamišljen je kao izlaganje članaka krsnog simbola (Nicejskog), s ponekim pojašnjenjem vezanim uz kasniji razvitak trinitarnog pitanja (Carigradski simbol). Gdje­ kad Teodor u tumačenju uzima u obzir i Antiohijski simbol. Drugi niz tumači Očenaš te značenje krsne i euharistijske liturgije. Značenje ovoga otkrića je golemo i dvojako: pod liturgijskim vidom, jer nas izbliza upoznaje s krsnom liturgijom antiohijskog ambijenta potkraj I V . stoljeća; pod doktrinarnim v i ­ dom, jer nam omogućuje steći prilično preciznu i pouzdanu predodžbu ο Teodorovu stajalištu ο kristološkom pitanju, i to na temelju cjelovitog spisa, a ne samo iz fragmenata koje smo dosad imali. Riječ je ο krsnim katehezama koje su u starini imale vremenski i sadržajni karakter i logiku. Početkom korizme kandidat se najprije upisivao u službeni registar Crkve. To je prava ceremonija, za vrijeme koje onaj koji vrši upis provodi ispitivanje ο prethodnom ponašanju katekumena, njihovoj nakani, a jamac (kršćanin) svjedoči ο dobrim dispozicijama svakoga pojedinog. Sva­ komu onom koji teži kršćanskom životu dolikuje prakticiranje kreposnog života koji priliči njegovu stanju. Prema Eterijinu Dnevniku putovanja čini se vjerojatnim daje nakon cere­ monije upisa slijedilo tumačenje Svetoga pisma. Teodorove su homilije iz­ govorene u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. U više navrata on podsjeća na ono stoje rekao »dan ranije« i l i »prethodnih dana« (II1; IV, 1; XI1; XII 7), a u V I I . homiliji naznačuje da već tri dana razlaže ο Kristu. Doista, homi­ lije I I I - V I posvećene su velikim otajstvima života Gospodinova. S druge strane, posljednje homilije, posvećene tumačenju krsnih obreda, izgovorene XII

su neposredno prije primanja krsta (XII, 2), Sve to navodi na pretpostavku da se katehetske homilije Teodora Mopsuestijskoga ne protežu kroz cijelo razdoblje korizme, nego da su izgovorene u dane koji su neposredno pretho­ dili blagdanu Pashe-Uskrsa. S tim u vezi valja jednako tako primijetiti da, suprotno onom kako j e činio ćiril Jeruzalemski nekoliko godina pri) e, tumačenj e krsnih obreda katekumenima se daje prije krštenja (homilije X U - X I V ) , a inici­ jacija u otajstvo euharistije ostaje rezervirana novokrštenicima kao i kod Ćirila (homilije X V - X V I ) . Ta nam razlika ne daje za pravo tvrditi, kako neki čine, da se kateheze C i r i l a Jeruzalemskoga i Teodora Mopsuestijskoga raz­ vijaju prema strogo paralelnom planu. Simbol vjere kojega komentira Teodor i koji pruža opći plan njegovih ho­ milija m o ž e se rekonstruirati u svojoj osnovici polazeći od samih homilija. Nije tu riječ ο Antiohijskom simbolu, nego ο Nicejskom, nadopunjenom C a ­ rigradskim kada je riječ ο Duhu Svetom. Teodor komentira ta dva teksta čla­ nak po članak, izraz po izraz, pođvlačeći logiku koja je vodila njihovu kompoziciju. Jasno je da heretički simbol kojega je Teodoru podmetnuo M a ­ rije Merkator (Symbolum Theodori Mopsuesteni et ejus refutatio, PL 48, 213-232) nema nikakve sličnosti sa simbolima koje komentiraju Katehetske homilije. Teodor Mopsuestijski govori katekumenima, ponekad uz rizik da ga oni ne razumiju. Govor mu je jednostavan, s malo slika, bez lirskih i poetskih prizvuka. Prisutnost katekumena katkad mu gotovo izmiče iz razmišljanja. Usmeni i didaktički stil potvrđuje se osobito u ponavljanjima, tada kada mu je stalo da čvrsto usadi temeljne istine vjere, kao stoje pitanje otajstva Isusa Krista i Duha Svetoga,. Teologija i ekonomija: Teodorova egzegetska metoda Prema Teodoru Mopsuestijskom, baština vjere dijeli se na teologiju i eko­ nomiju. Teologija, uzeta u strogom smislu, tiče se Boga, njegove naravi, nje­ gova trinitarnog života, Oca, Sina, Duha. Ekonomija podrazumijeva stvara­ nje, povijest spasenja, čovjeka (I, 1). Sin i Duh pripadaju dvjema sferama i služe kao »poveznice« jedne i druge i l i kao ljestve kojima se uspinje i l i silazi. Ta činjenicaje važna za Teodorovo izlaganje božanskih osoba, Teodor je egzeget od zanata, i to egzeget koji uvijek prodire u katehetu. Neprestano je zaokupljen time da vjeru osloni na Pismo, Stari i N o v i zavjet, XIII

no N o v i zavjet vidljivo prevladava u biblijskim navodima. Starozavjetni na­ vodi relativno su skromni, osim psalama koji su relativno dobro zastupljeni. N a ­ vodi samo 7 knjiga. Malobrojni su i navodi proroka: Izaije (6), Jeremije (2). I to je sve. Ne navodi se niti jedan drugi prorok, pa niti Jod, klasičar za izlijevanje Duha Svetoga. Matej i Ivan prevladavaju u Novom zavjetu, zatim Pavao, navodi se 12 poslanica, osobito Rimljanima (24), Prva Korinćanima (35), Efežanima (10), Hebrejima (23). Matej evo evanđelje - manje Lukino - omogućuje mu po­ tanko slijediti ljudski život Isusov, kako bi onda konačno kontemplirao njegovu božansku osobu. Učitelji njegova teološkog razmišljanja su Ivan i Pavao. Teodorje ponajprije dosljedan doslovnom smislu teksta, njegovu povije­ snom značenju, koji utjelovljuje riječ Božju u ljudsku povijest. On instink­ tivno reagira protiv aleksandrijskog alegorizma za koji mu se čini daje konstrukcija duha. Brižljivo razlikuje doslovan smisao odrabinske egzegeze koju prakticira Pavao. Ne zanemaruje naglašavati daje ukupnost Svetih knji­ ga usmjerena pripravi Krista, ali više globalno nego u detalju. Njegovo b i ­ blijsko čitanje više je prospektivno (gledanje unaprijed) negoli retrospektivno (gledanje unatrag). Teodor množi navode Psalama koji se odnose na mesijansko doba. »Riječi Novoga zavjeta ο Kristu - kaže - sadržane su u Starome u proroštvu« (I, 14). Ono što im nedostaje, jasno je i savršeno poja­ snio Isus (II, 2). To povezivanje Teodoru omogućuje dajasno naznači zakon rasta, ne samo u životu i razvitku Kristovu nego i u povijesti objave. Rast ne označava iznašašće, nego prijelaz iz implicitnog u eksplicitno, iz sjene u svjetlo (IX, 16; X, 1). Time se otvara prostor teološkom radu (X, 3). Tako je Trojstvo objavljeno prorocima nepotpuno; Krist gaje otkrio u času kada je napuštao zemlju (II, 1). Apostoli ο Trojstvu nisu imali jasnu ideju. Tumačenje simbola započinje izlaganjem ο vjeri općenito, ο vjeri koja jedina privodi spoznavanju nevidljivoga i onoga što još ne postoji. Svoju tvrdnju potre­ be vjere u jednoga Boga oslanja na Heb 11, 6: »Onaj tko pristupa vjeri, mora vjerovati da postojijedan Bog.« Oni koji nemaju vjere i l i čija vjera je iskrivljena, nalik su slijepcima. Oni ne mogu sudjelovati u Savezu što ga Bog nudi svim ljudima, ne mogu ući u zajedništvo njegova života i njegovih otajstava. Teodor svoje homilije započinje tvrdnjom o jedincatosti Boga, naspram politeizma, koji je još uvijek snažan (I, 14, 16; II, 1, 3), i kontradiktornih vrludanja heretika (I, 10). Vjera je uvjet spasenja. Teodor vjeru definira riječima iz Poslanice Hebre­ jima: »A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo« (Heb 11,1). Na tom načelu razlaže osnovne etape puta kojim XIV

se vjera prima, čuva i živi: 1. spasenjskim djelom Božjim u Starom zavjetu; 2. objavom Kristovom; 3. učenjem svetih otaca; 4. Crkvom koja vjeru čuva i nama predlaže da je prihvatimo (l 3-4, 8, % 10,12; VII 9; IX, 3; X, 22; XII 14; XIV, 2; XV, 18,20,24). Vjeraje, štoviše, već spasenje jer omogućuje čovjeku gledati ponad sadašnjih priviđanja, prenijeti se naprijed u onu budućnost u kojoj će upoznati svoje konačno dovršenje. Teodor katekumenima ne razlaže filozofska razmišljanja, nego baštinu vjere izloženu u simbolu što gaje primila Crkva koja je »stup i temelj vjere« (I, 10, 13). »Mi p r i h v a ć a m o vjera u jednoga Boga, prema propovijedanju proroka i naučavanju naših otaca« (I, 17). »Božanska narav, zbiljno, postoji jedna, postoji od sve vječnosti i nema potrebe ničega dragoga za postojanje, nego je ona sama uzrok svemu; zbog toga B o g je jedan i ono stoje on stvorio ne može naravno postati bog, jer je stvoreno od drugoga« (/, 76). Ovo letimično predstavljanje vjere u prvoj homiliji već je naznaka usmjerenjakoje Teodor daje svojoj katehezi, a to je da vjera u vječno otajstvo Božje i u povijesni misterij spasenja nije konzistentnabez nade u dovršenje vremena, u kojem će se spasenjska Božja volja konačno ostvariti u punini. Ta je vjera u prvom redu prianjanje uz velike istine kršćanstva: vjera u Bogajedinoga, Stvoritelja svih stvari, u Sina rođena od Oca koji je B o g kao i njegov Otac, u Duha koji je B o g kao i Otac, u otajstva Kristova, u uskrsnuće mrtvih: »Vjerom, naime, mi znamo da postoj i jedan Bog, i daje on stvoritelj svega i da je iz ničega stvorio sve stvari... Vjerom smo, uistinu, spoznali da Otac ima Sina, rođena iz njegove naravi i daje B o g kao i on. Vjerom smo prihvatili glede Duha Svetoga daje od naravi Boga Oca i daje oduvijek s Ocem i Sinom« (I, 12). Neke aluzije koje donosi Teodor navode na vjerova­ nje da to nabrajanje prethodi i slijedi »tradiciju« Simbola: formula je kratka, kaže on, kako bi se lakše upamtila. Slušatelji su dužni vjerno čuvati vjeru koja će im se povjeriti. To inzistiranje na vjeri općenito, i to letimično navođenje velikih istina podsjećaju na metodu Ćirila Jeruzalemskoga, koji na početku svoje kateheze također obrađuje tu temu prije nego što kateku­ menima počne tumačiti simbol. T u m a č e n j e središnjih istina simbola vjere Nakon ovoga općeg uvoda Teodor odmah ulazi u srž predmeta. Samo je jedan B o g , Otac s v e m o g u ć i , stvoritelj vidljivih i nevidljivih stvarnosti. XV

Bojeći se utjecaja okolnog politeizma na katekumene, Teodor inzistirana toj jedincatosti Božjoj. Ne zadovoljava se tvrdnjama, nego dokazuje, iznosi svjedočanstva, koristeći se tehničkim izrazima ako se to pokaže potrebnim: samo je jedna božanska narav, kaže, koja opstoji od sve vječnosti; ako mi tvrdimo opstojnost triju »hipostaza« (osoba) u Bogu, nema u tome nikakvog traga politeizma, budući da božanska narav ostaje jedna i jedina. Kada mi govorimo ο Ocu, ο Sinu i l i ο Duhu, mi imenujemo jedinu božansku narav, jednu jedinu volju, jedno djelovanje. Krist ne bi bio naredio apostolima da poučavaju politeističke pogane »u ime Oca, Sina i Duha«, kada božanska narav ne bi bilajednajedina: rizik pomutnje bio bi prevelik. Ta jedna jedina narav nazvana je B o g i Gospodin, tako da se svaka od triju božanskih osoba može na jednak način zvati Bogom i Gospodinom. K a k v i god bili Teodorovi napori u razvijanju tvrdnje ο jedincatosti Boga, on je ipak više zaokupljen naglašavanjem opstojnosti triju različitih osoba u Bogu. Osobit naglasak stavlja na drugu osobu Trojstva, jedinog i vječnog Sina Očeva po naravi. Suprotno onome što predmnijevaju arijevci, Sin je rođen, a ne stvoren: nije djelo Očevo poput drugih stvorenih stvarnosti. Nazvan je Riječ jer izlazi iz Oca kao što riječ izlazi iz duše. Kako bi izbjegao ekvivokacije koje bi mogle nastati iz ove usporedbe te naškoditi božanstvu Sinovu, sveti Ivan dodaje: »Riječ bijaše Bog« (Iv 1, 1). Riječ ima, dakle, istu narav kao Otac; pravi je Bog kao i Otac. To su na koncilu u Nicej i oci izrazili precizirajući daje Sin istobitan Ocu (Teodor kaže: istonaravan). To je znači u potpunosti protuarijevski nauk Niceje, kojega Teodor razlaže katekumenima. Kada je pak riječ ο trećoj osobi, Teodor se više ne poziva na Nicejski simbol, koji je odviše nedorečen u toj točki, nego na Carigradski simbol: Duh izlazi od Oca i od sve vječnosti je s Ocem: ne može od njega biti odijeljen. Taj Duh kojije prozvan Životvorcem nužno je božanske naravi i treba biti nazvan Bogom: jedino božanska narav može stvarati, os­ lobađati i obnavljati kako to čini Duh. Ne bojeći se rabiti tehnički rječnik i obrađivati teške pojmove, Teodor svoje katekumene upućuje u mnogo više od samih zametaka vjere. Zabrinut za pravo­ vjernost svojih slušatelja, on ne oklijeva izložiti stanje pitanja ο Bogu jednomu i trojstvenomu kao ishod debate, kojaje trajala više odjednog stoljeća, plodne reflek­ sijama, diskusijama i sporovima svih vrsta, a koje su sankcionirala dva koncila. No to nisu problemi koji kod Teodora predstavljaju bit kateheze. Otajstvo Krista u rasporedbi spasenja čovjeka i svega stvorenoga poglavito privlači nj egovu pozornost. XVI

Otajstvo K r i s t a u ekonomiji spasenja U stilu Ireneja Lionskoga, preuzimajući Pavlov rječnik, Teodorova pri­ mordijalna preokupacija je ekonomija spasenja (mdabranuta) koja podrazu­ mijeva sve stoje izvan Boga: stvaranje, vrijeme, povijest, čovjek (I, 2; V 3, 4; VI4; VII 7). Ekonomijaima za središte utjelovljenje Sina Božjega u kome se sve otkriva i koji otkriva sve stoje ο Bogu shvatljivo. U utjelovljenju naj­ prije je m o g u ć e usmjeriti pogled na konkretnu dvostrukost naravi, poći od čovjeka Isusa i prispjeti do otajstva koje se dovršuje u osobi Sina Božjega. Teodorova je konkretna vizija ona sinoptika, Pavla, starih otaca Antiohijske škole. Drugi, Aleksandrinci, polaze od jedinstva Osobe, Riječi, da bi došli do dvojstva naravi, unutar jedinstva. To je ono što se naziva »Logos-hegemonija). V i z i j a je to koja se oslanja samo na Ivanov Proslov, izdvojen od njegova Evanđelja. V i z i j a je to Cirila Aleksandrijskoga. K o j i je razlog i cilj utjelovljenja? Teodor ga sažima u dvije tvrdnje: »za nas ljude«, »za naše spasenje« (V 3). Bitno je tu. Ekonomija ima svoj izvor u božanskom očinstvu, principu svake plodnosti Božje i izvan Trojstva. Ona se ostvaruje u dvije etape, povezane i sukcesivne istodobno. Ritam im daju Sin i Duh, dva objavitelja Oca i njegova plana. Križište dvaju svjetova, Boga-Nestvorena, stvaranja-stvorena, jest utje­ lovljeni Sin, čvorište koje istodobno povezuje i razlučuje božansko i ljudsko (III 5). U odnosu na Oca Sinje »izišao od Oca« (III 8); »jedini je Sin« (III 12-13; IV 1> 7); »od sve je vječnosti« (III 13; IV 2); »Sin od početka« (III 14-15); »Riječ je Božja« (III 14-15); »pravi B o g od pravog Boga« (IV 6-11); »jed­ nak je Ocu« (IV 12); »iste je naravi kao i Otac, Njemu istobitan« (IV, 13). U odnosu na stvorenje Sinje istodobno stvoritelj i stvorenje (IV, 18): »Jedini je i P r v o r o đ e n i sviju stvorenja«; » P r v o r o đ e n i je mnoge braće« (III, 7); »Stvoritelj svega« (IV, 18); »obnovitelj stvorenja« (III, 9); »potomak je Dav i d o v i A b r a h a m o v « (VIII, 2-4); » r o đ e n od Djevice M a r i j e « (VI, 1); »obličjem čovjek« (VI, 5); »rođen od žene« (VI, 3). Uključenje Prvorođenca u vrijeme i u povijest prozvano je ekonomijom. Vjerovanje jasno tvrdi da Krist dolazi za ljude i za njihovo spasenje. To oci nazivaju čovjekoljubljem (filantropijom), ljubavlju za ljude, čvorištem i po­ jašnjenjem sve ekonomije. Od samog početka Teodor naglašava realizam XVII

utjelovljenjem, nasuprot apolinaristima, doketima, gnosticima. Isus je uzeo cjelovitu ljudsku narav, tijelo i dušu, potpun je i konkretan čovjek, kao i svi ljudi. Na temelju te činjenice Krist je solidaran s cjelokupnim č o v j e č a n s t v o m , od p o č e t k a do kraja povijesti, s č o v j e č a n s t v o m koje nije nevino nego g r e š n o , pod vladavinom je Sotone, učitelja ovoga svijeta. On to č o v j e č a n s t v o dolazi osloboditi, nad njim želi trijumfirati predajući ga njegovoj iskonskoj o d r e đ e n o s t i , a to su besmrtnost, n e u n i š t i v o s t i neraspadljivost (K 11-19). Dakle, jedini Sin poznaje dva življenja: r o đ e n j e od sve vječnosti, ali je rođen i od Marij e. Po tome se on upisuj e u tkivo ljudske povij esti. Ima ljudsko podrijetlo, genealogiju koja započinje s Abrahamom (V, 8-9), potom s D a ­ vidom (VIII, 3-4); on čak nadilazi židovsku rasu jer ona ide sve do samog Adama, tj. do prvih ljudi. Tumače to brojni navodi vezani uz Adama. Od toga povijesnog i univerzalnog čovječanstva Krist uzima i nosi služničko stanje: obličje Boga uzima obličje roba ( VIII, 7), teškoće, neuspjehe, na prvom mje­ stu grijeh i smrt (VI, 6; VII, 1-2). Stvarnost toga stanj a iskušava u svojoj muci i u agoniji. Tu ljudsku solidarnost Isus nosi i podnosi zato daje privede os­ lobođenju i pobjedi nad zlom, grijehom, Sotonom. Konačnica toga slavospjeva K r i s t u nije smrt, nego u s k r s n u ć e , vrhunac cjelokupne Kristove epopeje (VII, 1-3). Taj Kristov ljudski prolazak preobrazio je sliku svijeta i povijesti. On je »prvorođeni od mrtvih«. Kao uskrsnuli, on čovječanstvo ko­ je je uzeo postavlja u slavu Božju. Onje glava Tijela, Crkve, koju on usmje­ rava prema tom cilju (X, 18), na putu prema Uskrsnulomu. Tako je Krist postao prototip novog čovjeka, model kršćaninu. On mu otvara novi svijet, Kraljevstvo i zajedništvo s njime u koje je krštenik pozvan (VI, 11-12), sve do otajstva trinitarnog zajedništva (VIII, 17). Na kraju ovoga razvoja Teodor baca rekapitulacijski pogled na otajstvo Kristovo, na dva lica: jedno je zastrto, drugo otkrito. Bez ikakve dvosmisle­ nosti on tvrdi jedinstvo Sinovo u dvostrukosti njegovih dviju naravi, jedna je ona koja je uzela, druga je uzeta (VIII, 10-15). Progresivnim analogijama Teodor nastoji proniknuti otajstvo toga jedinstvenog zajedništva p o m o ć u tri slike, istodobno znakovite i nesavršene: temom onoga koji U z i m a i Uzetoga (VIII, 5), temom uzajamnog nastanj i vanj a (VIII, 7) i temom zaručničkog je­ dinstva (V7Z7, 10, 14), koja je bila draga predaji i liturgiji.

XVIII

K r i s t - j e d n a osoba u dvije naravi Dvije Kristove naravi - ljudska i božanska - isto su tako stvarne kao i različite. Sveti Pavao ο tome svjedoči kada u razmaku od nekoliko redaka piše da Krist pripada židovskoj rasi iz koje je »izišao po tijelu« i istodobno je » B o g blagoslovljen u vjekove« (Rim 9, 5). Druga osoba Trojstva, Sin Bož­ ji i B o g kao i njegov Otac, uistinu je postao čovjekom, hoteći se podložiti ljudskim i božanskim zakonima: »sve stoje činio za nas, izvodioje po zako­ nu naše naravi« (VI, 10). Sve što pripada čovjeku, druga je osoba Trojstva uzela. N e k i misle, kaže Teodor, aludirajući na apolinarizam, da se Riječ nije stvarno utjelovila, daje uzela tijelo, a dušu u tom tijelu nadomješta božan­ stvo. No kako bi nas bio mogao otkupiti, pita Teodor, da nije sam imao dušu? Jer ona je sagriješila, a ne naše tijelo (VI, 11). Podsjećamo ovdje na identičnu soteriološku argumentaciju kojom Gregorije Nazijanski opovrgava apolina­ r i z a m : » O n o , naime, što nije uzeto, nije n i t i o z d r a v l j e n o « (To γ α ρ ά π ρ ό σ λ η π τ ο ν , ά θ ε ρ ά π ε υ τ ο ν ) , Prvo pismo Kledoniju, 7, tj. ako Riječ po utjelovljenju nije uzela razumsku ljudsku dušu, onda čovjek nije otkupljen. Krist je stvarno savršeni čovjek: obdaren dušom nalik duši svih ljudi, stvarno je umro kao stoje stvarno rođen. Jednako kao što je Riječ koja je uzela ljud­ sku narav istiniti B o g , isto je tako onaj koga je Riječ uzela pravi čovjek. Onaj kojije uzeo ljudsku narav postoji točno onako kao i njegov Otac, i onaj koji je uzet bio je istiniti čovjek kao Abraham i David. Dvije različite naravi ipak su savršeno ujedinjene među sobom. U simbolu (to je Antiohijski simbol na kojega se ovaj put Teodor poziva) dva izraza »Prvorođenac« i »Jedinorođenac« stavljena su jedan do drugoga kako bi se bolje izrazilo to jedinstvo dviju naravi, apsolutno neizrecivo i odsada neraz­ dvojivo. K r i s t je poradi naravi » d v a « , toliko je v e l i k a razlika i z m e đ u čovještva i božanstva. »On je B o g Riječ, onaj kojije uzeo, ali on je čovjek kojije bio uzet I onaj kojije 'lik Božji' (usp. F i l 2,6) uzeo je ' l i k roba'; a lik roba nije lik Boga« (VIII, 1). N o , nedvojbeno je jedinstvo ovih dviju naravi u samo jednoj osobi: » O n nije bio samo B o g , niti samo čovjek; već doista 'u dvojici', i to po naravi; i B o g i čovjek. On je B o g Riječ, onaj kojije uzeo, ali on je čovjek koji je bio uzet. I onaj kojije ' l i k Božji' (usp. F i l 2, 6) uzeo je ' l i k roba'; a lik roba nije lik Boga. U liku Boga onje onaj kojije po naravi B o g , onaj kojije uzeo lik roba; ali lik roba je onaj kojije po naravi čovjek, koji je uzet radi našega spasenja. Dakle, onaj koji je uzeo nije bio onaj isti

XIX

koji je uzet, niti je onaj kojije uzet bio onaj isti koji je uzeo; onaj koji je uzeo jest B o g , a onaj kojije uzetjest čovjek. A onaj kojije uzeo jest to po naravi: ono isto stoje B o g Otac jer je on ' B o g od B o g a ' (Iv 1, 1) i takav je kakav je onaj uz kojega je on bio. A l i onaj kojije bio uzetjest to po naravi: ono isto što bijahu David i Abraham čiji je on sin i od čijegaje potomstva. Tako je on Gospodin i sin Davidov: Sin Davidov zbog naravi, ali Gospodin zbog dosto­ janstva kojeje imao; ali on je bio uzvišeni) i od svoga oca Davida, zbog naravi koja je njega uzela« (VIII 1). Ta kristalno jasna razlika dviju naravi ne znači da su u Kristu dvije osobe i l i π ρ ό σ ω π α : »Ali oni (naši blaženi oci u Niceji!) su slijedili Svete knjige koje govore na različit način ο naravima, naučavajući samo jednu osobu ( π ρ ό σ ω π ο ν ) i to poradi savršenog (hatita) sjedinjenja (naqiputa) koje je uslijedilo (hwa), a i zbog straha da se ne bi mislilo kako oni dijele savršenu povezanost (šautaputa) koju je imao onaj kojije uzet s onim kojije uzeo. Jer ako se poništi ovo spajanje, tada se čini da onaj kojije uzet nije više ništa drugo nego jednostavan (šhima) čovjek kao i mi« (VI, 3; usp. III 6). Jedinstvo i l i prema Teodorovoj terminologiji savršeno sjedinjenje (hatita naqiputa) dviju naravi u Kristu nije nikad prekinuto. Štoviše, to je neizrecivo i vječno neraskidivo sjedinjenje. On kaže: »Na taj nas način Svete knjige poučavaju ο razlici dviju naravi, ο onom što nam je nužno naučiti: kakav je onaj kojije uzeo i kakav je onaj kojije bio uzet; i daje onaj kojije uzeo božansku narav, koja je za nas sve učinila; dok je ovaj ljudska narav, koju je za nas uzeo onaj kojije uzrok svega i on je u jednom neizrecivom i vječno neraskidivom sjedinjenju. Zbog toga će kod nas također ostati dar kojeg očekujemo primiti zbog naše povezanosti (šautaputa) s njime. Božan­ ska nas pisma doista poučavaju ο tom sjedinjenju (naqiputa); ne samo kad nas uče poznavanju svake od ovih naravi nego i kad k a ž u samo (qnoma) za jednoga ono što pripada svakoj od tih naravi. Tada mi s h v a ć a m o kakvo je divno i u z v i š e n o sjedinjenje nastalo ( m e đ u n j i m a ) « (VIII 10). Ta dva lika (lik Božji i lik roba) su u neraskidivu jedinstvu za koje Teodor kaže: » M o r a m o sačuvati poznavanje ovog neraskidivog jedinstva (dla metparša): da nikada, ni u jednom trenutku, ovo obličje roba ne m o ž e biti odijeljeno od božanske naravi koja se tim obličjem obukla. Doista, ta razlika naravi ne poništava savršeno (hatita) sjedinjenje, niti ovo savršeno sjedinjenje razara razliku naravi, nego te različite naravi ostaju u svojoj »usiji«, i njihovo sje­ dinjenje nužno ostaje (dlapulag), jer je onaj koji je bio uzet pridružen onome koji je uzeo, u časti i u slavi, budući da gaje zbog toga B o g želio uzeti« (VIII XX

73). K a d Teodor naglašava dvije različite naravi, ne naučava dva gospodara i l i dva sina: »Doista, nije da smo, kad kažemo dvije naravi, prisiljeni govoriti ο dvama gospodarima i l i ο dvama sinovima, što bi bilo do krajnosti naivno ( ι δ ι ω τ ε ί α ) : jer svi oni koji su nekako dva ijedan nekako, njihovo sjedinje­ nje, koje ih čini jednim, ne poništava razliku naravi, niti se razlika naravi protivi tome da oni budu j e d n o « (VIII, 14). Treba na kraju reći daje Krist »jedan«, ali tako da nikad ne zaboravimo razlikovanje naravi. Za Teodora jedinstvo u Kristu ne poništava razlikovanje naravi, a niti razlikovanje m e đ u naravima nije zapreka da dvije naravi budu jedno (Simonetti). Teodor se za pojašnjenje toga jedinstva i dvojstva poslužio b r a č n o m vezom m u ž a i žene: »Oni ostaju dvoje u onome po č e m u j e s u dvoje, ali također su jedno u onome po čemu oni jesu jedno, a ne dvoje. Na isti način ovdje, dvojica po naravi, ali jedan po sjedinjenju; dvojica po naravi zbog velike razlike među naravima; jedan u sjedinjenju, jer se poklonstvo ne dijeli, nego onaj kojije uzet prima poklonstvo s onim koji gaje uzeo« (VIII 14). Način tog jedinstva osim sli­ kom supružnika nastoji protumačiti i s hramom u kojem božanstvo prebiva. Te nespretne usporedbe, koje su sadržavale mogućnost vrlo različitih inter­ pretacija, ne trebaju ipak zasjeniti čvrstoću kojom Teodor, inzistirajući u v i ­ jek na različitosti naravi, tvrdi jedinstvo Krista i posljedice koje iz toga izvlači. On je j a m a č n o dobro upozorio na potrebu uskog jedinstva dviju cje­ lovitih i savršenih naravi u Kristu kojeje antiohijska tradicija odviše dijelila. Naglasio je daje to jedinstvo daleko j a č e od čisto moralnog, kako su mu kasnije kritičari spočitavali. To je jedinstvo najuže i nedjeljivo jedinstvo. U traženju zadovolj avajuće i prikladne formulacije za toj edinstvo Teodor izričito govori ο dvije naravi i ο jednoj osobi u Kristu, ο jednom Sinu, i to zaradi nedje­ ljivog jedinstva (VI, 3). Osoba (πρόσωπον) kod Teodora zapravo j o š ne pred­ stavlja ono što će ta riječ sadržavati u formuli Kalcedonskog koncila (451.) terminom persona. K o d Teodora osoba označuje formu i l i obličje u kojemu se narav i l i hipostaza očituje, pa zato on m o ž e pridijevati π ρ ό σ ω π ο ν svakoj od dviju Kristovih naravi, a istodobno jedan zajednički π ρ ό σ ω π ο ν jedinstvu dviju naravi. N o , uzme li se u obzir da Teodor, zauzimajući jasno stajalište protiv nauka »o dva S i n a « , n a g l a š a v a nepromjenjivo jedinstvo - κ α τ ά σ υ ν ά φ ε ι α ν - dviju savršenih naravi u Kristu, tada ga valja prosuđivati - kao stoje to bilo j o š za njegova života - kao pravovjernog teologa u razvojnom procesu koji, u kristološkom pitanju, j o š nije došao do svoje zrelosti; uzi­ majući to u obzir, valja ga promatrati kao pravovjernog teologa svoga vreXXI

mena, a ne kao preteču nestorijanizma ( H . R. Drobner). B i o b i , nesumnji­ vo, anakronizam prigovoriti Teodoru da nije prihvatio Kalcedonsku k r i stološku definiciju (J. Quasten). K a d se uzme u obzir ukupni napor što ga je Teodor Mopsuestijski uložio u kristološkom pitanju, nitko kao on nije bio korisniji za napredak kristologije u razdoblju od 381. do 431. ( A . G r i l lmeier). Iako njegov nauk sadrži neke pogibeljne tendencije, on donosi i nesumnjive pozitivne elemente koji su išli u pravcu Kalcedona i priprav­ ljali njegovu formulu. Soteriološki učinci sjedinjenja Budući da je jedinstvo Kristovo apsolutno savršeno, oci su na koncilu u Carigradu (381.) mogli reći daje Sin Božji rođen od Djevice Marije i daje raspet pod Poncijem Pilatom. O n i su dobro znali da se božanska narav ne može roditi niti umrijeti, ali nisu htjeli odijeliti ono stoje tako savršeno sje­ dinjeno. Pripisali su činjenice i povlastice jednoj Kristovoj osobi kako bi se jače istaknula slava Sina Božjega, a u isto vrijeme i slava čovjeka kojeg je Riječ uzela. Isus, koji je bio raspet, sjedi sada ο desnici Očevoj i on će se pojaviti »drugi put« na kraju vremena da sudi živima i mrtvima. Precizirajući »drugi put« odnosno ponovno, koncilski su oci željeli pokazati daje proslav­ ljeni Krist doista Riječ koja se utjelovila u utrobi Djevice Marije. Krštenjem koje će primiti, katekumeni će se pridružiti Kristovoj pobjedi i zadobit će i oni besmrtnost, nepropadljivost i nepromjenjivost. Sakramenti su naime naznaka, kroz znakove i simbole, nevidljivih i neizmjernih stvar­ nosti. Teodoru je jako stalo da naglasi kako su sakramenti ono »već« ali i ono »još ne« (da se poslužimo Pavlovom slikom) nebeskih stvarnosti. Zato snaž­ no podvlači da mi sakramentalne stvarnosti sada primamo tek u znakovima i simbolima, u slikama. Time želi ukazati na progresivnu zadaću koju kršte­ n i c i primaju sakramentima. Po k r š t e n j u koje s a d r ž i znakove smrti i uskrsnuća Kristova, katekumen postaje suobličen Kristu umrlom i uskrsnu­ lom: prisjećanjem na prošli događaj istodobno potvrđujemo našu nadu. D o ­ ista, pojašnjava Teodor, dobra koja Krist nudi novom kršćaninu u krštenju primaju se tek u slici. Onako kao stoje dijete danom svoga rođenja primilo sposobnost slušanja, govorenja i hodanja, ali ono ihjoš ne može primijeniti, tako je i s novokrštenikom na dan njegova krštenja, kada on prima sposobnosti besmrtnosti i neXXII

propadljivosti koje će se efektivno ostvariti tek na dan njegova uskrsnuća. No za potkrepu postojanja tih obećanih dobara Krist nam odsada daje zalog, kaparu. To je D u h Sveti, » D u h obećanja«, koji je, prema Pavlu, jamac budućih dobara koja očekujemo. A l i onje i »zalog baštine« jer u izvjesnom smislu mi već sada imamo dioništvo na tim dobrima. Konačno, oproštenje grijeha neće biti savršeno i krštenje neće postići svoju punu učinkovitost ne­ go tek nakon u s k r s n u ć a mrtvih. U sakramentu krsta u č i n k e K r i s t o v a uskrsnuća primamo u slici. U izvjesnom smislu mi nismo spašeni doli u sili, u onoj sili ο kojoj govori Isus u evanđelju. Naime, čovjek, spašen u nadi, još je uvijek u ovom zemaljskom šatoru, pritisnut bijedom i težinom ljudskoga postojanja koje i dalje nosi trag početnog pada. Iako je, dakle, spašen u nadi, i dalje ostaje pitanje kako će organizirati svoj prijelaz u Božji dom, u koji faktički neće ući sve do dana općeg uskrsnuća. On treba na neki način pono­ vno započeti kročiti etapama svoje smrtne karijere, posvajajući slobodnim izborom sva sredstva svakidašnjega života, prilagoditi njihovu uporabu i sli­ jed jednom drugom rastu. Potrebno mu je ići Isusovim tragom; da svoje ko­ rake usmjeri koracima zemaljskog i b o ž a n s k o g puta Kristova, valja mu vlastitim primjerom posvojiti njegove institucije. Ukratko, treba postati ono što će biti jednog dana kada se uistinu rodi na dan uskrsnuća. U toj transfor­ maciji čovjeka, tom prijelazu iz naravnog u nadnaravno stanje, iz zemalj­ ske katastaze u besmrtnost, v o đ e n i smo uporabom sakramenata koji su » p o k a z i v a č nevidljivih i neizrecivih stvari i to u znakovima ('ata) i sim­ b o l i m a « (XII, 2). Želimo li u nekoliko riječi naznačiti glavne crte sakramentalne teologije, primjećujemo da Teodor spasenje ne situira samo u sadašnjost, nego pose­ bice u b u d u ć n o s t kojoj se nadamo i kojoj jedino B o g određuje događaj: kršćanin živi koliko od vjere toliko od nade. Teodorova kristologija svoje pravo razumijevanje dobiva u liturgiji. Ona nije toliko naslonjena na antro­ pologiju u tradicionalnom smislu, kao participacija duha na Bogu, participa­ cija č o v j e k a i s k r i v l j e n a grijehom i obnovljena K r i s t o m . Teodorova liturgijska kristologija počiva na optimističkoj viziji slobode izbora čovjeka i na rastu koji za čovjeka počinje Kristovim utjelovljenjem. Riječ je ο tako­ zvanom nauku ο dva doba, dobu smrtnosti, koje je započelo s Adamom i smrtnosti koju je B o g htio kako bi spriječio da čovjek bude podložan grijehu na besmrtan, a to znači na definitivan način, i na dobu besmrtnosti, koje će se u punini ostvariti u b u d u ć e m životu, savršenim podlaganjem Bogu. A l i ta XXIII

je besmrtnost već započela Kristovim utjelovljenjem i dijelom se ostvaruje već u ovom životu onoliko koliko smo poslušni Kristu i koliko se njemu suobličujemo. U tom procesu čovjek je u uskoj svezi s cjelokupnim kozmosomjer su u čovjeku ujedinjeni materijalni i nematerijalni svijet, čovještvo Kristovo savršeno je ostvarilo ovu ulogu čovjeka kojije, kao slika Božja, određen za vladalaštvo u svijetu i to vladalaštvo može ostvariti nakon stoje Krist u njemu obnovio tu sliku. Krsni obredi kojima se katekumeni podvrgavaju, pojašnjavaju sav ovaj nauk. Ukupno, oni sadrže odreknuće katekumena od zemaljskih stvarnosti i zadobivanje Kristovih dobara koja očekuje. Stav poniznosti što ga preuzima onaj koji prima otklinjanja podsjeća na stanje ropstva u kojem ga drži đavao. Odreknuće od demona i obećanje prianjanja uz Krista izražavaju volju kate­ kumena da odsada prianja uz Gospodina koji jedini posjeduje istinska dobra. Klečeći sve do sada, katekumen nakon primanja znaka križa napokon ustaje, očituje se tako da odabire nebo za svoje b o r a v i š t e te izgovara »zavjet saveza«: »Odričem se Sotone, svih njegovih anđela, svih njegovih djela, i svega njegova služenja, sve njegove taštine i sve njegove svjetovne zabludjelosti; zavjetom se obvezujem, vjerujem i krstim se u ime Oca, Sina i Duha Svetoga« (XIII tekst obredne knjige; XIII 5; XIII 12). Isti simbolizam nalazimo u samoj ceremoniji krštenja. Katekumen svlači svoju odjeću, znamen smrtnosti, kako bi po čitavom tijelu primio pomaza­ nje, a što je simbol nepropadljivosti. Potom u vodi, koju je Duh posvetio, Stvoritelj iznova oblikuje svoje stvorenje, kao što lončar odlaže na skladište oštećen lonac. Otac, Sin i Duh zazvani u krsnoj formuli obnavljaju kateku­ mena dajući mu dobra koja im je Krist stekao: besmrtnost, nepropadljivost, nepromjenjivost i slobodu. K o n a č n o , bijela haljina, koju n o v o k r š t e n i k oblači, simbolizira novi način života u kojije ovaj prešao u znaku. Ovo novo rođenje isto je tako stvarno kao i prvo, ono tjelesno. U prvom rođenju, koje Teodor drži sličnim začeću, klica po Božjem dj elovanju malo-pomalo poprima ljudski izgled u majčinu krilu. U krštenju je klica položena u dušu krštenikovu koji će, nakon uskrsnuća, postati besmrtna i nepropadljiva narav (XIV, 9y 28). Jasno je da je za Teodora kršćanin krštenjem »začet«, a da se u pravom smislu r a đ a tek na kraju vremena. Krštenje se s pravom m o ž e nazvati »drugo rođenje«, budući daje ono slika istinskog rođenja koje će se ostvariti na dan općeg uskrsnuća. Kršćanin je uistinu čovjek eshatoloških vremena. XXIV

Otajstvo b o ž a n s t v a Duha Svetoga Dvije posljednje homilije prvog dijela u kojima tumači simbol (IX i X>, Teodor Mopsuestijski posvećuje tumačenju posljednjeg dijela Vjerovanja, tada posebice g o r u ć e m pitanju: božanstvu Duha Svetoga, kojeje kontestirano kao i ono Kristovo, stoljeće ranije. Niceja nije na eksplicitan način zauzela stajalište prema božanstvu Duha, no Carigrad je god. 381. njime u potpunosti zaokupljen, iako nije donosio inovacije. »Naši su nas blaženi oci upozorili, poučavajući nas da trebamo vjerovati daje Duh Sveti b o ž a n ­ ske naravi Boga O c a « (X, 13). U Teodorovu izlaganju m o g u ć e j e razlikovati tri etape: katehezu ο D u ­ hu (IX, 3-10), svetost D u h a (IX, 12-18) i, k o n a č n o , svetopisamski oslo­ nac (X, 3-12). Krsni zaziv koji nam dolazi iz evanđelja: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima i sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« (Mt 28, 19) smještava u isti plan Oca, Sina i Duha. To predstavlja bit krsne liturgije. Liturgija je, pak, mjesto i teološka norma. Tvrdi jednakost triju božanskih osoba (IX, 4-5). Budući da »ime« označuje biće, zazivati moć i djelovanje trojice imenovanihjedinstveni je izričaj triju osoba (IX, 5,6). Može se dakle zaključiti: Duh s Ocem dijeli istu i jedinu narav, s tom razlikom stoje nazvan Duh (IX, 8-9), kojemu Teodor nastoji proniknuti intimnu bit (IX, 10). Od svih pridjevaka primjenjivanih za Duha Teodor drži daje svetost nje­ govo primjereno ime: On svet poput Oca i Sina. To daje Duh svet karakte­ rizira prvom redu njegovu ontološku narav, njegovu bit, a ne moralnu kvalifikaciju. U kršćanskoj ekonomiji Duh je djelatnik svetosti, svetost daje jer je sam svet. Svetost je participacija na božanskom biću, njegovu intim­ nom životu. D u h daje ono što on jest, izvor života (IX, 18\X, 9-11), a taj život je neraspadljiv, vječan, kao i B o g sam (X, 12). K a o i sva objava, objava Duha, prema evanđelju, ostvarivala se polako. Teodor prikuplja dosje ο Duhu, crpe iz Staroga zavjeta, jer je ono Duhom nadahnuto, posebice iz Psalama. Privilegirano mjesto, naravno, daje Ivanu i Pavlu, teolozima Duha Svetoga. Nadugačko razlaže ivanovski izričaj: »Duh koji od Oca izlazi« (Iv 15, 26). Glede izlaženja Duha, ne govori se ο Sinu u Vjerovanju (X, 8,10). Filioque je kasnija latinska interpretacija koja se učvršćuje u X I . stoljeću. XXV

Krštenje darovano u i po Duhu donosi katekumenima sam život Božji (VI, 13-14; X, 9-11) koji progresivno preobražava kršćane. Onje duhovni voda u istini, što vjernicima omogućuje da se suoče sa samom smrću sigurnošću uskrsnuća, besmrtnog , nepropadljivog, vječnog života (X, 12). Istodobno, Duh jedini sakramentalnim znakovima daje učinak, on je jednako tako veza m e đ u kršćanima, u jedinoj C r k v i i l i zajednici svetih (X, 14-22). Moralni nauk utemeljen na Očenašu Poput svakog katehete, Teodor doktrinarnom učenju pridodaje moralnu pouku, koju nalažu običaji njegovih poganskih slušatelja koji su na putu obraćenja. Teodor uopće nije konkretan. Njegovi praktični savjeti su rijetki. Tek podsjeća daje potrebno čuvati se poganskih praznovjerja, astrologije, gatanja, obrednih čišćenja i pranja i da su kazalište, stadioni i cirkuske igre zabranjeni. Razlog: »sve to đavao sije po svijetu kako bi, pod prividom za­ bave, naveo dušu na pad« (XIII, 12). Krist, čiji dionici trebaju postati svi ljudi, uveo je u svijet nov način života, novi poredak, sliku budućeg života. Kršćani koji su tu sliku primili po krštenju nasljedovat će Krista živeći po njego­ vim zapovijedima i ponašajući se već tijekom svoga zemaljskog života poput građana nebeskog Jeruzalema; »trudimo se kako bismo se ponašali prema nje­ govim zapovijedima radi nade u buduća dobra koja očekujemo od uskrsnuća od mrtvih koje će nas učiniti zajedničarima s njime« (VI, 12). Teodor u tim zahtjev­ nim moralnim načelima s kojima dolazi pred svoje slušatelje, svjestan čovjekove krhkosti, da se ne pokolebaju, kao da ih hrabri u njihovu kršćanskom hodu te češće dodaje: »onoliko koliko nam je to moguće« (primjerice VI, 13). Očito je da time ne propovijeda ustuk i l i mlakost, nego ustrajnost i napor. To je središnja tema komentara Očenaša, u X I . homiliji, što ga Teodor razvija pred katekumenima poput moralne propovijedi. Nakon uskrsnuća koje će ih podariti besmrtnom, nepropadljivom i nepromjenjivom naravi, krštenici će savršeno slušati Boga jer u njima više neće biti nagnuća koje bi ih suprotstavljalo Božjoj volji. Kršćani zato trebaju, koliko im je moguće, već odsada prihvatiti to ponašanje. Komentar Očenaša ima dva dijela: prvi (1-6) uspoređuje moljenje i djelova­ nje, a drugi (7-18) tumači Molitvu Gospodnju kao normu kršćanskoga ponašanj a. Teodor spočetka otklanja sofizam koji suprotstavlja vertikalnu i horizon­ talnu dimenziju u kršćanskom životu: molitva i bratstvo idu skupa. Samo XXVI

krepostan život, briga za druge, jamstvo su vjerodostojnosti i učinkovitosti molitve (XI, 2). Za Teodora molitva je u prvom redu stanje, ponašanje »u ljubavi i prianjanju uz dobro« (XI, 3). To je smisao Pavlove riječi: »Molite bez prestanka« (usp. Ef 6, 18). Zato život treba biti u skladu s voljom Bož­ jom: »Istinska se dakle molitva sastoji u moralnoj ispravnosti, ljubavi prema Bogu i nastojanju oko svega što se njemu sviđa« (XI, 3). Simptomatično, Teodor uzima prispodobu ο nepravednom sucu, koja na scenu dovodijednog profesionalca pravde i posij edice nemarnosti prema pritužbama (Lk 18,5-7). Bog, naprotiv, sluša one koji usklađuju profesiju i moralni život. Svakod­ nevno ponašanje najbolja je priprava za molitvu (XI, 4). . Komentator profinjeno pojašnjava da mi govorimo »Oče naš« a ne »Oče moj«, što kršćanina neposredno i nužno postavlja u društvenu i komunitarnu dimenziju (XI, 9). Budući daje B o g naš Otac, mi smo pozvani živjeti kao posinjeni sinovi; ime Božje treba biti posvećeno kako bismo jasno svjedočili to sinovsko posinstvo; valja očekivati kraljevstvo Božje živeći već prema običajima Kraljevstva; posvojit ćemo te običaje ako se suobličimo volji Bož­ joj . Tri prošnje: Ime, Kraljevstvo, Volja Božja poziv su na akciju te mijenjaju svakidašnje ponašanje po modelu budućeg i nebeskog života (XI, 77). Sa­ dašnji život, pod vodstvom Duha, odvija se tako da ponavljamo svoju ulogu u vječnosti (XI, 12). Svagdašnji kruh, opraštanje uvreda, napast, uranjaju nas u svagdanje življenje kojeje istodobno zahtjevno, rastrgano, opasno, nepre­ stano pod utjecajem napasnika. Posljednje prošnje Očenaša podsjećaju na naše sadašnje stanje: B o g nam je potreban da dobijemo potrebito za obranu od z l : K r š ć a n s k i moral nije, dakle, drugo nego suobličiti se zakonima budućeg života nasljedujući Krista, budući daje krštenik već u slici član ne­ beskog grada. M o l i t v a Gospodnja nas tako želi poučiti pravilu života, zacr­ tati naš duhovni put, učvrstiti u ljubavi prema Bogu i nastojanju da ispunimo njegovu volju u življenom bratstvu (XI, 16,17). Očenaš predstavlja povelju kršćaninova života. U njemu je izložen nauk »što trebamo postati, čemu pri­ onuti, čega se kloniti, i što prositi od Boga« (XI, 19). T u m a č e n j e sakramenta krsta Tri homilije posvećene krštenju ( X I I - X I V ) pružaju nam dragocjene po­ datke ο tijeku podjeljivanja sakramenta. Obredna knjiga ima središnju ulogu za razumijevanje krsta i njegova učinka. Na samom početku Teodor pojašXXVII

njava: »Svaki je sakrament ('raza na sirijskom) pokazivač nevidljivih i ne­ izrecivih stvari i to u znakovima ('ata) i simbolima. Potrebna je, sigurno, objava i tumačenje tih stvari, kako bi onaj koji pristupa mogao upoznati sna­ gu otajstva« (XII, 2). T o m svojevrsnom definicijom sakramenta Teodor pre­ lazi na istraživanje cjelokupnog podjeljivanja, od upisa do trostrukog uranjanja, podvlačeći zahtjevnu borbu preko otklinjanja, uloge pomazivanja, od kojih je jedno pretkrsno da ojača Kristova vojnika, a drugo pokrsno koje komunicira Duha. Uporaba Staroga zavjeta svodi se na temu dvaju šatora, jednog provizornog i proročkog, to je onaj Mojsijev, drugog konačnog, kojeg nam Krist otvara uskrsnućem. Teodor dodaje: »U Zakonu je bila sjena budućih dobara, jer je tu na zastrt način za tadašnje ljude bila naznaka onoga što će biti« (XII, 5). Globalna tipologija, »otkako je jedan od nas uzet i po zakonu ljudske naravi umire, uskrsava od mrtvih na veličanstven način« (XII, 4), koja povezuje Krista uskrsnuloga i krštenika, postaje jamstvo uskrsnuća ostalih ljudi. Ta Kristova veličajna epopeja započinje na znakovit način njegovim krštenjem koje na programatski način nagoviješta njegov put (XIV, 24). Ostatak svetopisamskog dosjea posuđen je iz Evanđelja po Ivanu: susret s Nikodemom kojije obećanje novog rođenja u Duhu (XIV, 3-4), kao i iz pavlovskog nauka, posebice iz Poslanice Rimljanima koja krštenje predstav­ lja kao prvine našega uskrsnuća (XIV, 5-7). Krštenje je poziv na uskrsnuće Krstje za Teodora Mopsuestijskoga sakrament spasenja i l i sveukupne ek­ onomije. On krštenika čini dionikom života, muke, smrti i uskrsnuća Kristo­ va. On je pashalni sakrament u eminentnom smislu. To pojašnjava stalno navraćanje na temu uskrsnuća kroz sve tri homilije (XII, 5-6; XIII, 19; XIV, 2, 5-7 ,22). Teodor nam čak pruža sažetak ljudske povijesti. Ona počinje stvaranjem »na sliku i priliku Božju«; pad čovjekov predstavlja zapreku, ali ona je po­ ništena, pobijeđena djelom Kristovim, koji pobjeđuje Nasilnika i stječe za sveukupno čovječanstvo m o ć da jednog dana zadobije dioništvo uskrsnuća i svih dobara koja ono za sobom povlači (XII, 8-9). Krist je istodobno ka­ men ugaoni i kamen zaglavni svoda te ekonomije spasenja, i to iz či­ njenice što je uzeo n a š u ljudsku narav. On k a ž e : » N e b e s k e stvarnosti XXVIII

postaju dohvatljive ljudima od časa otkako je jedan od nas uzet i po zakonu ljudske naravi umire, uskrsava od mrtvih na v e l i č a n s t v e n način, postaje besmrtnim i neraspadljivim po naravi te uzlazi na nebo: za ostale ljude postaje v e l i k i m s v e ć e n i k o m i za njih jamcem njihova u z a š a š ć a na n e b o « (XII, 4). To je kapitalan tekst koji rezimira svu Teodorovu kristologiju. K r ­ štenje tako otvara eshatološku perspektivu koja je bitna za Teodorovu kristologiju eminentno liturgijskog tipa. Kristovo u s k r s n u ć e kamen je temeljac Teodorove optimističke vizije slobode izbora čovjeka. Čovječja narav, is­ krivljena grijehom, počinje stjecati obnovu i rast K r i s t o v i m utjelovlje­ njem. Tu je riječ ο takozvanom učenju ο dva doba, ο čemu je već bilo govora, Ο toj velebnoj v i z i j i kojoj je kamen temeljac Kristovo uskrsnuće i čovjekovo krštenje Teodor progovara prije nego će prijeći na opis samog obreda krštenja (XII 1-10). Daljnja karakteristika Teodorovih krsnih kateheza mjesto je koje on pri­ daje Duhu Svetom. Toje mjesto Duhu Svetom već na skrovit način priprav­ ljao Stari zavjet, osobito Psalmi (IX, 13). Zazivanje Duha Svetog daje učinak krsnim vodama, onako kao stoje nad Isusa sišao u krštenju na Jordanu kad je Isus D u h o m bio pomazan za mesijansko poslanje (XIV, 23, 25). Z a ­ hvaljujući Duhu, rađaju se sinovi i kćeri Božje. Dar Duha Svetoga istodobno je sjemenka života koja se može usporediti s božanskim životom: nepropadljivim, besmrtnim, vječnim; svetošću Duha Svetoga naše glinene posude po­ staju otporne protiv smrti (XIV, 13, 23, 27, 29). K a o sakrament spasenja krstje zajednički čin triju božanskih osoba koje se zaziva. Trojstvo je princip krštenja i njegovo dovršenje. To se jednako tako označuje trostrukim uranjanjem, trostrukim zazivanjem imena Oca, imena Sina, imena Duha (XIV, 16,17). Ta zazivanja na neki način vrše ulogu molitve: »Kad kaže: 'U ime O c a ' , smatraj da prvosvećenik kaže: Daruj, Oče, ta zauvijek neizreciva dobra za koja se sada ovaj krsti. A kad kaže: Ί Sina', na isti način: Udijeli, Sine, dar krsnih dobara. I kad kaže: 'Duha Sve­ toga'. Daruj, Duše Sveti, u krštenju ono čemu je pristupio ovaj koji se krsti« (XIV, 17). Diskusije ο božanstvu Sina i Duha, kojima je Teodor posvetio duge ra­ sprave, nisu jednostavne školske teze, nego imaju egzistencijalnu vrijednost jer dotiču sam dar vjere koju krštenik prima od Krista, a tu vjeru prenosi kr­ štenje. XXIX

Euharistija u Teodorovim katehezama Kruh, vino, kao i krsna voda, prijenosnici su skrivenih otajstava, tj. eko­ nomije spasenja, muke i uskrsnuća Kristova. D v a sakramenta: rađanje i hra­ njenje novog života, u dvije etape djeluju na istom činu. »Po krštenju smo zadobili novo rođenje, jedno i jedincato, budući da smo po njemu ujedinjeni ujedinstvenu naravnu svezu. Zahvaćeni tom krsnom svezom, svi uzimamo jednu te istu hranu, u kojoj primamo isto tijelo i krv« (XV, 40). Instruktivno bi bilo proširiti paralelizme j ednog i drugog sakramenta. Dvije posljednje homilije dijele se na tri razvojna pravca: najprije razvijaju nauk ο Euharistiji (XV, 1-27), potom biskup (prvosvećenik) tumači odvijanje liturgije (XV, 28-XVI, 22). Svoju katehezu završava duhovnim i moralnim poticajima, čime popunjava X I . homiliju ο Oćenašu (XVI, 23-44). X V . kateheza počinje kratkim euharistijskim traktatom koji zaslužuje pomnj ivu analizu. Euharistij a se smj ešta u produžetak krsta, razvij a dj elovanje krsta. »Sada se mi rađamo kao u s l i c i d o k ćemo tada, u b u d u ć e m svi­ jetu, po u s k r s n u ć u , ono što očekujemo primiti p o t p u n o « (XV, 3). Teodor krštenje o z n a č a v a kao » p o č e t a k b i v s t v o v a n j a « , dok ulogu euharistije označava kao »trajanje bivstvovanja« (XV, 4). Tako je eshatološko očeki­ vanje utisnuto u srce euharistije. Ona naviješta sveopće uskrsnuće, ponad simbola i znakova, u punoj stvarnosti: »kad budemo u samim stvarnostima, neće nam biti potrebni znakovi ('ata) koji čine da se probudi sjećanje na ono što se ima dogoditi« (XV, 3). Teodor na magistralan način razvija veze između krsta i euharistije (XV, 5, 6). Teodor podvlači prisutnost anđela u euharistijskom slavlju, kao što su se pojavili uz grob Uskrsnuloga (XV, 21, 26, 27; XVI, 7). Kao u uskrsnu zoru, šutnja treba prožimati i pripremiti svako euharistijsko slavlje. Poljubac mira podvlači potrebu čistoće i pomirenja za povezivanje zajednice: »Svi pružaju mir jedan drugomu i tim cjelovom oni izražavaju neku vrstu ispovijesti je­ dinstva i ljubavi koje imaju jedni prema drugima« (XV, 39). Pranje ruku svećenika sve podsjeća »na to da prinosu žrtve moramo pristupiti čistih savjesti« (XV, 42). Anafora započinje trinitarnim pozdravom iz 2 K o r 13,13 koji p o d s j e ć a da je euharistija zajedničko djelo triju b o ž a n s k i h osoba (XVI, 2). B i s k u p koji predsjeda euharistiji p o d s j e ć a da D u h i z v r š a v a posvećenje prinosa, kao i da isti Duh posvećuje pričesnike, okupljajući ih u XXX

jedno te isto i jedino tijelo (XVI,12,13). To zajedništvo učvršćuje ono zajed­ ništvo koje smo primili prilikom našeg rađanja u krštenju (XVI, 25), a euha­ ristija mu osigurava rast. U završnom, dijelu Teodor se vraća na uskrsnuće koje se slavi u euharistiji. Mi primamo uskrsnulo tijelo Kristovo i l i uskrsnulog Gospodina: »Njegovo je to tijelo i njegova krv, po kojima blagujemo hranu besmrtnosti, i po kojima se milost Duha Svetoga izlijeva u nas i hrani nas s ciljem da nas učini besmrt­ nima i neraspadljivima u nadi« (XVI, 25). Potom nadodaje: »Pričešćujući se njime, on nam svima navješćuje naše uskrsnuće ... Tako nas uistinu tijelo i krv našega Gospodina hrane i ostvaruju u nama da očekujemo da budemo preoblikovani u besmrtnu i neraspadljivu narav« (XVI, 26). »Svet, svet, svet«, trisliagion uzet iz Izaije i preuzet u liturgiju (IX, 13; XVI, 6, 37), podvlači raspoloženje srca, odbacivanje grijeha i prljavština, prizna­ nje vlastitih pogrešaka, uredan život već ovdje, usmjeren prema novom svi­ jetu. Nastojimo li se ispravljati, bit ćemo dostojni vječne nade. Valja zabilježiti da euharistija u sebi nosi snagu opraštanja grijeha: »Prijestupi koji nas po slabosti zadese, ne zavređuju da nas zaustave od pričešćivanja svetim otajstvima« (XVI, 33); podvlači također savjet: »Uputno je da se od nje niti ne udaljavamo, niti daj oj nemamo pristupamo« (XVI, 34). Teodor poznaje i nagla­ šava važnost sakramenta pomirenja (XVI, 34,39). »Po božanskoj smo milosti stekli dar da sada slavimo ovo otajstvo, da se radujemo nebeskomu kraljevstvu i svim tim neizrecivim dobrima koja će zauvijek trajati, dobrima koj a ćemo primiti po milosti Gospodina našega Isu­ sa Krista, s kojim neka bude slava Ocu s Duhom Svetim, sada i u sve vijeke vjekova. Amen.« Teodor Mopsuestijski, » u č e n i k Svetih pisama« Sveto pismo, jedini izvor povijesti i jedinu knjigu korisnu kršćanima, Te­ odor tumači doslovno prema normama Antiohijske škole. U Katehetskim homilijama, međutim, taj znanstveni karakter nije toliko naglašen. Teodor se, naime, poput većine kateheta, služi Pismom za potkrepu svojih tvrdnji i onih koje se nalaze u simbolu. On i l i oci ne tvrde ništa što nije sadržano u Pismu. Primjerice, razlikovanje dviju naravi u Kristovoj osobi, kao i njihovo jedinstvo, imaju svoje utemeljenje u samim Svetim knjigama, uzmu li se XXXI

riječi onako kako glase. Kateheza Teodora Mopsuestijskog nikad nije tumačenje Pisma za sebe. To je tumačenje doktrinarni nauk Crkve koji se oslanja na B i b l i j u , u kojemu se svaka alegorijska interpretacija, na način Aleksandrije, otklanja. U Antiohiji uvažavanje povijesnog konteksta ide usporedo s tom doslovnom interpretacijom. U Starom zavjetu, a sasvim posebno u Psalmima, ne može se naći prefiguracija Kristovih otajstava, misli Teodor. Svako razdoblje povijesti spasenja treba držati posebnim trenutkom božanske brige, a da ono ni na kakav način ne nagoviještabuduće i puno ostvarenje spasenjske ekonomije. David, pri­ mjerice, ne gleda ponad svoje dinastije. U Katehetskim homilijama Teodor Mopsuestijski ostaje vjeran čisto povijesnoj interpretaciji Pisma. Prema njemu, ne smije se u Svetim knjigama tražiti ono što ne odgovara mentalitetu onih koji su ih sastavili; Židovi nisu mogli razumjeti daje Krist Bog jer su očekivali samo Mesiju. Pismo je jasno; dovoljno je samo čitati ga onako kako je napisano i u njemu tražiti samo ono stoje u njemu moguće naći. Teodoru se katkad događa da ne primijeni ta pravila. Tvrdi, primjerice, da je Zakon sjena nebeskih stvarnosti; tako je i s dva šatora koja je Moj sije po­ digao i kojima daje tipološku interpretaciju: »Svetinja« predstavlja naš sa­ dašnji život dok je »Svetinja nad svetinjama« simbol neba kamo je Krist već uzašao i prema kojemu mi za njim stupamo. No u tim tumačenjima Teodor je vođen simbolizmom same Poslanice Hebrejima, »liturgijske poslanice«, njemu vrlo drage (Heb 8,4-5; 9,1-15); i tu, usprkos prividnosti, treba samo slijediti slovo Pisma koje ovom prilikom donosi prednost da pojasni ono što Teodor drži istinskim dovršenjem spasenj a, tj. nebo gdj e će čovj ek naći svoj e puno d o v r š e n j e . Naprotiv, kad t u m a č i krsne obrede, Teodor nikad ne navraća na velike događaje biblijske povijesti koji, međutim, za većinu au­ tora predoznačuju kršćansko spasenje. Apologetika u službi kateheze Teodor Mopsuestij ski, keteheta, ne rastaj e se od svojih uobičaj enih radnih me­ toda. Odbijajući pomoć filozofije i profanih znanosti, poziva se jedino na Pismo i sam sebe naziva »učenikom Svetih pisama«. Poganski pjesnici i filozofi, kao i predvodnici hereza: Mani, Marcion, Valentin, veli on, »Sotonini su anđeli« po kojima je poganstvo ušlo u svijet (XIII 8). Pa ipak, to ga ne priječi da tijekom dokazivanja i sam ne upadne u napast sofističkog mudrovanja (III 13). XXXII

Poput većine kateheta svoga vremena, Teodor ponajprije djeluje kao apo­ loget. Na prvom mjestu pomišlja na opasnost okolnog m n o g o b o š t v a za svoje katekumene, te odatle njegovo inzistiranje na jedincatosti Božjoj. Osobito su pred njegovim duhom prisutne velike hereze - arijanizam, macedonijanizam, apolinarizam. Zato naglašava božanstvo Riječi i Duha Svetoga, kao i ljud­ sku dušu Kristovu. Možda strahuje i od sabelijanizma koji već dugo vremena dovoljno ne razlikuje tri božanske osobe u Trojstvu, kao i na monofizitizam koji se j o š ne pojavljuje glasno, ali je već više i l i manje prisutan u zraku i prijeti eliminaciji Kristove ljudske naravi. Zabrinut za ortodoksiju, Teodor je primoran svoje katekumene izravno upozoriti na sve te oblike hereza (II, 19; XIII 9). Onome tko želi primiti krštenje potrebna je solidna vjera. T e o d o r Mopsuestijski, teolog za naše vrijeme Katehetskim homilijama, djelom nadasve pastoralnim u svojim ciljevima, Teodor Mopsuestijski postao je privilegiranim svjedokom teološke misli pred kraj I V . stoljeća. Situirajući svoju misao u tradicionalne strukture kate­ hetske pouke, ali zadržavajući dovoljno slobode da se u njih otisne kako već drži da pristaje, primjerice uvođenjem u krštenje prije samog krštenja, on se ne zadovoljava poukom ο z a č e c i m a vjere i l i razlaganjem Pisma. Često tehničkim i smjelim izrazima razvija ono stoje predstavljalo teškoću tadaš­ njim misliocima, trudeći se svojim katekumenima približiti službeni nauk Crkve. On to čini vjernošću povijesnim, egzegetskim i teološkim smjernica­ ma Antiohijske škole na koju se naslanja, uvijek nastojeći očuvati ravnotežu koja j a m č i pravovjernost. Opstojnost triju božanskih osoba naglašenaje, no tako da ne šteti jedincatosti Božjoj koju treba to jače očuvati što se više inzistira na različitosti osoba. Posebnim marom razmatra čovještvo Kristovo, ali i inzistira na njegovu b o ž a n s t v u jer, k o n a č n o , ono stoje v a ž n o jest to daje K r i s t uistinu Bog i čovjek, a to je jedi no sredstvo za pojašnjenje dara spasenja za č o v j e č a n s t v o . U K r i s t u koegzistiraju usko i nerazdvojivo uje­ dinjene dvije naravi, iako n a č i n toga jedinstva nije jasno r a z l o ž e n . Teo­ dor ne poznaje ortodoksnu uporabu cjelokupne terminologije koju će refleksija Crkve potom precizirati s Kalcedonskim koncilom (451.). N e k i njegovi izričaji i usporedbe ponekad su dvosmisleni i daju naslutiti velike kristološke svađe V. stoljeća. No m o ž e li se od Teodora tražiti oštroumnost u nesputanom izražavanju pojmova koji su još slabo definirani? Može li mu se spočitnuti stoje bio često alergičan, kao istinski Antiohij ac kakav je bio, na staXXXIII

novita usmjerenja Aleksandrijske teološke škole koja je kretala prema pojavi monofizitizma? Unatoč jasnom doktrinarnom karakteru Katehetskih homilija, Teodor M o p suestijski ne izlaže istine vjere same za sebe, jednu za drugom, ne vodeći računa ο povezanosti među njima. Njemu je stalo do njihove unutarnje koherentnosti i do prianjanja uz njih da bi se pristupilo krštenju. Teodoru je na srcu ucijepiti svojim katekumenima istinsku logiku vjere, gdje se dogmatske, liturgijske i mo­ ralne pouke nadopunjuju kako bi zahvatile čovjeka na svim područjima nj egova konkretnog života. Sakramentalna teologija, jedva zacrtana ali već prihvaćena u svojim tradicionalnim crtama, stvara most između Božjih otaj stava i našega ljud­ skog postojanja. Tako nam tumačenja koja se odnose na krsnu liturgiju, daleko od toga da se javljaju kao više i l i manje pedagoške parafraze obreda, žele poka­ zati vječnog Boga na djelu u vremenu među nama. Kateheza Teodora Mopsuestijskoga nije, dakle, toliko opis povijesti spa­ senja niti prikazivanje velikih istina vjere radi njih samih, koliko pokušaj pojašnjenja: kako je svaki pojedini čovjek, na svome mjestu, integriran u povijest spasenja? To je jedna od značajki Teodorove kateheze proizašla, možda, djelomično iz činjenice što on krsnu inicijaciju uključuje u pretkrsnu pouku. Ćiril Jeruzalemski, nekoliko godina ranije, poglavito inzistira na događajima povijesti spasenja, pokazujući daje Krist uistinu Spasitelj i daje on stvarno oslobodio svijet. O n j e podvlačio milosrđe Božje, propovijedao spasenjske događaje Kristova života i ukazivao na njihovu povijesnu istini­ tost. No nikad, osobito ne u pretkrsnim katehezama, on ne razlaže na način, kako to čini Teodor: kako je Krist Spasitelj i na koji način čovjek koji je uključen u povijest spasenja m o ž e zadobiti ta dobra? K o l i k o g o d to m o ž e izgledati paradoksalno, posljedica toga je naglasak na uskrsnulom Kristu. Katekumenje, ako se tako može reći, uistinu suvremenik proslavljenog Krista i od Njega on prima zaloge spasenja. Dok poziva na vjeru u povijesnog Krista, Teodor svoje katekumene j o š j a č e poziva na nadu u istoga toga Krista koji, besmrtan, nepromjenjiv, netrpljiv i neraspadljiv, njima sada nudi dobra nekad stečena, koja će im u konačnici predati na dan općega uskrsnuća. Teodor tako svojim slušateljima prenosi da razmišljaju ο otajstvu spasenja u njegovu totalitetu. Nj egova je kateheza globalna. Nalazeći izvorište u B o ­ gu jednome i trojstvenome, ostvareno po utjelovljenoj Riječi, spasenje će XXXIV

doseći svoju točku dovršenja u posljednje dane. U toj perspektivi Krist nije tek prototip kršteniku, nego samom čovjeku kakav će on biti na kraju vreme­ na kada će svi uskrsnuti, a kršćanin je tek skica novoga čovjeka. Konačno, ono stoje v a ž n o , to je buduće Kraljevstvo kojemu je sve ovo sada, osobito sakramenti, tek slika i l i prvina. Moralno ponašanje krštenika nema po sebi smisla, doli u funkciji budućeg svijeta kojega je on već ovdje član u slici. Do naših dana poduzeti su tako brojni pokušaji ponovnog otkrića smisla posvećenog života i vjerovanja da se za nj može naći temelj u eshatološkoj viziji spasenja. Ne susrećemo li kod Teodora Mopsuestijskoga poziv za pro­ dubljenje našega istraživanja? Ne nalazi li sav kršćanski moral svoj smisao u toj eshatološkoj viziji? Nije li to istodobno poziv na mudrost u propovije­ danju pashalnog otajstva? Odviše se lako, naime, uskrsnuće kršćanina, pro­ matrano kao stečevina, prenosi na čisto duhovni plan, a toliko je evidentno da besmrtnost, nepropadljivost i netrpnost ni propovjednik ni slušatelji ne mogu potraživati kao svoje pravo. Teodor Mopsuestijski ne ispovijeda samo uskrsnog Krista nego svom zauzetošću propovijeda i želi u nama pokrenuti uskrsnog čovjeka. Od Teodora Mopsuestijskoga, katehete, mogli smo o č e k i v a t i ponaj­ prije tzv. pastoralnu pouku. Od jednog Antiohijca, koji je živio u posljed­ njem desetljeću I V . st., bilo je d o p u š t e n o bojati se nekih pretjeranosti i l i nepreciznosti u k r i s t o l o š k o m predmetu. Naime, u Katehetskim homilija­ ma s u s r e ć e m o napadnu doktrinarnu pouku koja, zabrinuta za pravovjer­ je, nadaleko n a d m a š u j e elementarno pojmovlje i korak po korak slijedi zaključke v e l i k i h koncila u N i c e j i (325.) i Carigradu (381.). Ta se teološ­ ka refleksija sama po sebi ne čini iz jednostavne želje za spekuliranjem. Ona, naprotiv, nastoji jasno ukazati na logičku vezu koja ujedinjuje ve­ like istine s ekonomijom spasenja, »teologiju« s » e k o n o m i j o m « , da pre­ uzmemo razlikovanje Gregorija Nazijanskoga. B u d u ć i da je iz Antiohije, Teodor zasigurno stavlja naglasak na čovještvo Kristovo, ali ono što je u biti prije svega v a ž n o , jest to da K r i s t bude pravi B o g i pravi čovjek (Deus perfectus et homo perfectus), da bi se djelo spasenja moglo ostvariti. K o n a č n o , suprotno onome što bi se m o g l o o č e k i v a t i , to nije nauk ο čovještvu K r i s t o v u koji zadržava svoje jedinstvo u Katehetskim h o m i l i ­ jama, nego e s h a t o l o š k a vizija, filigranski zacrtana i u svemu prisutna. Iako v e ć posjeduje » z a l o g e « spasenja, k r š ć a n i n je spašen tek u nadi.

XXXV

Bibliografija: Izdanja: Sirijski tekst, A, M I N G A N A . Commentaij ofTheodore ofMopsuestia on theNicee Creed, Cambridge, 1932.; Commentarj of Theodore ofMopsuestia on the Lord's Praver and on the Sacraments of Baptisme and the Eucharist, ibid., 1933., Woodbrooke Studies 5,6. Sirijski tekst (fototipski) s francuskim prijevodom, uvodom, indeksom, priredio: Raymond T O N N E A U , u suradnji s: Robert DEVREESSE,Studi e testi 145, Citta del Vaticano, 1959. Francuski prijevod: THEODORE DE MOPSUESTE, »Les Homelies catćchetiques. Traduction du syriaque de Muriel Debie, ancienne eleve de l'Ecole Normale Superieure, agregee de Lettres classiques, de Guy Couturier et de Thaddee Matura. Introduction d'Antoine de Lourmel. Annotations par Muriel Debie et A . - G . Hamman«, Les Pereš dans lafoi, MIGNE, 17, rae d'Alembert 14e, Pariz, 1996., Diffusion Brepols - rue des Grands Augustins 6e, Pariz, Studije: Ε. A M A N N , »La doctrine christologique de Theodore de Mopsueste, m Revne des Sciences Religieuses, 14(1934.), 161-190. M. R1CHARD, »Les traites de Cyrille d'Alexandrie contre Diodore et Theodore«, u: Melanges Felix Gr at I, Pariz, 1946., 99-116. Β. B O T T E , »Le bapteme dans l'Eglise syrienne« u: Orient syrien 1 (1956.), 137-155. ?

y

R. D E V R E E S S E , Essai sur Theodore de Mopsueste, Studi e Testi, 141, Citta del Vaticano, 1948. R. D E V R E E S S E , »Les instructions catechetiques de Theodore de Mopsueste«, u: Revue des Sciences Religieuses, 12 (1933.), 425-436. F. J. D O L G E R , Antike und Christentum, 4 (1914.), 231-232. Μ. V. A N A S T O S , »The Immutability of Christ and Justinian's Condemnation of Theodore ofMopsuestia, u: Dumbarton Oaks Papers, 6 (1951.), Cambridge (Mass), 125-160. P. G A L T I E R , »Theodore de Mopsueste: sa vrai pensee sur l'Incarnation«, u:Recherches de Sciences Religieuses, 45 (1957.), 161-186; 338-360. A. G R I L L M E I E R , »Die theologische und sprachliche Vorbereitung der christologischen Formel von Chalkedon«, u: Das Konzil von Chalkedon. Geschichte und Gegemvart. Ed.: A. Grillmeier i H. Bacht, Wuzburg, 1(1951.), 120-159. A . G R I L L M E I E R , Le Christ dans la tradition chretienne. De l 'age apostoligue a Chalcedoine (451), Pariz, 1973. XXXVI

Ε. Α. NORRIS, Manhood and Christ. A Study in the Christology of Theodore de Mopsuestia, Oxford University Press, Oxford, 1963. W. C. U N N I K V A N , » Π α ρ ρ η σ ί α in the Catechetical Homilies of Theodore of Mopsuestia«, u: Melanges C Mohrmann, Utrecht-Antwerpen, 1963., 12-22. J. L. M c K E N Z I E , »Annotations on the Christology ofTheodore ofMopsuestia«, u: TheologicalStudies, Woodstock (Md.), 19(1958.), 345-373. F. A . S U L L I V A N , »Further notes on Theodore ofMopsuestia«, u: TheologicalStu­ dies, Woodstock (Md.), 20 (1959.), 264-279. H. DIEPEN, »L' 'Assumptus Homo' patristique«, u: Revue Thomiste, 63 (1963.), 225-245 (i sljedeći brojevi). M. JUGIE, »Liber ad baptizandos de Theodore de Mopsueste«, u: Echos d Orient, 38 (1935.), 257-271 (protiv Amanna). A. DE L O U R M E L , Z ) e institutione catechetica apud Patres Graecos in altera parte saeculi quarti, Rim, 1965. (doktorska disertacija). A . DE L O U R M E L , »Theodore de Mopsueste catechete«, u: Etudes franciscaines, 17(1968.), 65-80. J. Q U A S T E N , »The liturgical mysticism ofTheodore«, u: Theological Studies, 15 (1954.),431-439. J.-M. V O S E T , »Liber ad baptizandos«, u: Orientalia Christiana Periodica, 9 (1943.), 211—228; Orientalia Christiana Periodica, 12 (1946.), 201-205. F. J. REINE, »The Eucharistic Doctrine and Liturgy of the Mvstagogical Catecheses ofTheodore ofMopsuestia«, u: Studies in Christian Antiquity, 2, Wash» ington/DC, 1942. V.-S. J A N E R A S , »Enquels jours forentprononcees les homelies catechetiques de Theo­ dore de Mopsueste?«, u: MemorialMgr G. KhouriSarkis, Lov, 1969., 121-133. Η. M. R I L E Y , »Christian Initiation. A Comparative Study of the Interpretation of the Baptismal Liturgy in the Mystagog!cal Writings of Cvril of Jerusalem, John Chrysostom, Theodore ofMopsuestia and. Ambrose ofMilan«, u: Stu­ dies in Christian Antiquity, 17, Washington/DC, 1974. A. C A N I Z A R E S L L O V E R A , »El catecumenado segun Teodoro de Mopsuestia«, u: Estudios. Revista cuatrimestral/trimestralpublićtidapor lospadres de la Orden de la Merced, 52 (1976.), 147-193. J. M . L E R A , »... y se hizo hombre«. La economia trinitaria en las Categuesis de Teodoro de Mopsuestia, Bilbao, 1977. P. B R U N S , »Den Menschen mit dem Hirnmel verbinden. Eine Studie zu den Katechetischen Homilien des Theodor von Mopsuestia«, u: Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium, 549, Rim i drugdje, 1955.

XXXVII

U SNAZI NAŠEGA GOSPODINA ISUSA KRISTA, ZAPOČINJEMO PISATI

TUMAČENJE SIMBOLA VJERE TRI S T O T I N E I O S A M N A E S T O R I C E (OTACA NA NICEJSKOM SABORU)

P R V A HOMILIJA

S A Ž E T A K : Veličina ο taj stava ponuđenih ponovnim slavljenjem uskrsnih svečanosti (§ 1-2); novi savez što gaje B o g sklopio s ljudskim rodom, započet po Kristu; njegovo dovršenje (§ 3-4), nazrijevao se vjerom (§ 5), neprestano izvrgavan pogibljima zbog naše izvorne krhkosti (§ 6). Stoje ispovijest vjere; njezine posljedice (§ 7). Vjerujem: pojam vjere (§ 8-9); Crkva autentična čuvarica vjere (§ 10), isključuje se židovstvo i hereza (§ 11); izvan vjere vlada zabluda (§ 12). U jednoga Boga, Oca svemogućega: odbacivanje mnogoboštva potvrđeno skladom obaju Zavjeta (§1346).

1. Koja bi riječ bila jednakovrijedna i l i koja misao (tareita) prikladna (sapeq) veličini sadržaja koji su nam zadani? K o j i bi jezik bio dostatan da po­ učava ο tim otajstvima ( raza)? Teško je, zaista, našem jeziku točno izložiti već i ono što se odnosi na stvorene naravi, jer i njih je tvorac oblikovao veli­ kom mudrošću. A l i ono što nadilazi našu narav (kyana) - a takvo je ono ο čemu želimo govoriti, - kako (to) ne bi nadilazilo sve ljudske misli? To nuž­ no natkriljuje naše riječi. Sveti je Pavao tomu svjedok kad kaže: što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne ude, to pripravi Bog onima koji ga ljube (1 K o r 2, 9). 5

2. To su te čudesne stvarnosti ο kojima želi zboriti naša rasprava: pozvani smo se radovati nad tim otajstvima, jer samo vrijeme velikog blagdana svete Pashe zahtijeva od nas tu pouku. K a d bi zaista B o g bio htio da nam ta nebeska dobra budu nepoznata, j a m a č n o ni mi ο njima ne bismo mogli go­ voriti. K a k o bi se, naime, moglo govoriti ο nepoznatim stvarima? A l i budući 1

da je htio od prvoga časa i od postanka svijeta (Iv 17, 24) da se po »eko­ nomiji« (mdabranuta) našega Gospodina Isusa Krista pojavi mudrost skri­ vena u njemu, (Bog) nanije objavio tajnovita otajstva i veličinu svojih do­ bara i dao da ih ljudi spoznaju (idata) po Duhu Svetome. Nama to Bog objavi po Duhu (1 K o r 2, 10), i pokaza nam slavna i neizreciva otajstva ostvarena snagom Duha Svetoga; otajstva p o m o ć u kojih smo kadri, po vjeri, uzdići se do budućih dobara. I tako s pouzdanjem, po milosti Božjoj koja nam je da­ rovana, mi namjeravamo govoriti ο tim neizrecivim otajstvima koja su viso­ ko nad nama; štoviše samo nas vrijeme blagdana obvezuje da govorimo oni­ ma koji žude za tim strahovitim tajnama. 3. Čas je za mene da kažem: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna (Ps 97,1). N o v a je to pohvala koju zaista zahtijeva nova stvar­ nost, jer će novi savez [διαθήκη] biti predmetom našeg govora; savez je to što ga (Bog) sklopi s ljudskim rodom [γένος] »ekonomijom« našega Gospo­ dina Isusa Krista, ukidajući sve druge stare stvari i na njihova mjesta pokaza nove. Svaki kojije u Kristu, kaže, novje stvor. Staro uminu, novo, gle, nas ta! (2 K o r 5, 17). Nestala je smrt i propadljivost, gotovo je sa strastima i promjenljivošću. (Eto) pojavio se život novoga stvaranja i njega mi očekujemo da stigne po uskrsnuću od mrtvih: nove stvari namjesto starih, nepokvarljive i besmrtne namjesto smrtnih i pokvarljivih, (evo) što će, po uskrsnuću od mrtvih, (Bog) učiniti s nama; evo novoga saveza koji nam je on donio i koji priliči onima koji su obnovljeni (mdreš haddet). Za taj savez mi primamo spoznanj e tih otaj stava, nakon što smo svukli staroga čovjeka s njegovim dje­ lima i obukli novoga, koji se obnavlja po slici svoga Stvoritelja! Tu više ne­ ma: Grk-Židov Carmaya), rob-slobodnjak, nego sve i u svima-Krist ( K o l 3, 9-11). To će se potpunoma ostvariti (baebada hwa) u b u d u ć e m svijetu, kada, postavši besmrtnima i nepokvarljivima, ugledamo Krista samoga čije ćemo kraljevstvo imati u baštinu, kada se s nas digne svaka razlika židovstva i poganstva, ropstva i l i slobode, i svaka vrsta života kojaje nalik [ σ χ ή μ α ] na ovaj svijet ovdje bit će potpuno dokinuta. K a k v a će razlika između židovstva i poganstva, ropstva i slobode naći mjesta kod ljudi koji budu imali besmrtnu i nepokvarljivu narav prema slici Kristovoj, po svjedočanstvu svetoga Pa» vla? (usp. R i m 8,29; 1 K o r 15, 49; 2 K o r 3, 18). 2

4 A l i , budući da nam je trebalo prije imati čvrstu vjeru u ta buduća dobra, - da ne bismo u njih sumnjali zbog njihove veličine misleći da su veoma daleko i da premašuju našu narav, - ta su strašna otajstva ostvarena za nas kako bismo po njima, kao u simbolima i slikama (taksa i l i tupsa [τύπος]?) pristupali budućoj nadi, te da, bez oklijevanja, vjerujemo u ta buduća dobra, ustrajući u ponašanju koje dolikuje novomu svijetu i da, kolikoje to m o g u ć e , uređujemo svoj život na ovom svijetu prema onoj: naša je domovina na nebe­ sima ( F i l 3,20), i naš dom je (zdanje) od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima (2 K o r 5,1). Već smo dakle od sadašnjega časa zapisani, zahvalju­ jući tim neizrecivim otajstvima, za tu strahovitu proslavu budućeg svijeta. Iako smo j o š na zemlji, već smo kolikoje to moguće određeni prema nebe­ skim ponašanjima, prezirući ono što se v i d i i željni onoga budućega. One dakle koji pristupaju tim strahovitim otajstvima, milost je Božja već sada pozvala: oni će se približiti ne polovičnim i općenitim dobrima, već će postati potpuno drugi i steći veoma raznolike kreposti po daru božanske milosti koju će primiti. Postat će, uistinu, besmrtni umjesto smrtnih, nepokvarljivi umje­ sto pokvarljivih; smireni umjesto uznemirenih; nepromjenljivi umjesto pro­ mjenljivih; umjesto robova, slobodni; umjesto neprijatelja, prijatelji; od stra­ naca (postat će) sinovi i neće se više smatrati dijelom Adama nego Krista; neće više Adama zvati svojom glavom, nego Krista koji ihje obnovio. N e ć e više obrađivati zemlju koja rađa trnje i drač, nego će prebivati na nebu, uda­ ljenu i tuđincu svakoj tuzi i jauku. N e ć e više smrt nad njima vladati, nego će oni vladati u novom životu, jer neće više biti robovi grijehu, nego služitelji pravd ^eće više služiti Sotoni, nego će s Kristom prebivati sve vrijeme. ;

5. A d a m , zajednički otac, dobio je prebivalište u raju, ali zbog svoje neza­ hvalnosti i grijeha, otjeran je iz raja. Nas pak, kao baštinike njegove naravi i kazne, vjera (haymanuta) u Krista po udioništvu na tim otajstvima uzdiže na nebo, kako je kazano: Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kra­ ljevstvo nebesko (Iv 3, 5). Onaj dakle tko primi to duhovno rođenje istog je trenutka upisan u nebu i postaje baštinikom i dionikom tih budućih dobara, kao što kaže i sveti Pavao (usp. R i m 8, 17; G a l 3, 29; 4, 17). Dakle, budući da svi oni koji su povjerovali Kristu očekuju boravište u nebu nakon uskr­ snuća od mrtvih, - za nas je ta nada, uistinu, u nebu, ondje kamo je Krist ušao za nas, prije nas, - oni su uistinu upisani u to boravište posredstvom tih sa­ kramenata. 3

6. Potrebno je dakle da uložimo mnogo nastojanja i truda, da nam se ne dogodi da izgubimo to čudesno obećanje i da budemo istjerani iz raja poput Adama. Mi dakle čvrstom vjerom, bez oklijevanja, primamo to čudesno su­ djelovanje u tim strahovitim otajstvima; i moramo se spominjati te ispovije­ sti (vjere) te s mnogo pažnje čuvati ono što primamo. Kada budemo na savr­ šen način primili ta nebeska dobra koja ćemo uživati, i kad ih budemo uistinu stekli kao istinsku baštinu, nećemo ih više moći izgubiti; ali na ovom svijetu kad ih primamo kao u nadi, sudjelujući u tim otajstvima - moguće je da ih još izgubimo, jer imamo promjenljivu narav. Zato nam je, s puno straha, potrebno uložiti napor i biti budnima kako bismo u sebi imali čvrstu buduću nadu.

7. Koja je dakle ispovijest (vjere) i koje su obveze po kojima primamo sudjelovanje (šautaputa) u otajstvima, u nadi nebeskih dobara koja ćemo uži­ vati, ako to nisu otajstva koja vjerom (bhaymanuta) ispovijedamo pred K r i ­ stom našim Gospodinom u času krštenja? K a d bi bilo moguće po samom slušanju shvatiti (sav) smisao (hayla), naše riječi ne bi bile potrebne; bilo bi dovoljno izgovoriti ih kako bi ih ljudi razumjeli. A l i kako je mnogo smislova tu skriveno, jer naši su blaženi oci darom Božjim nama predali neizrecivu riznicu u kratkoći rij eči da bi bile lake za razumij evanj e i j ednostavne za pam­ ćenje, nužno ih dakle trebaju izučavati oni koji će postati dionicima tih otajstava, kako bi im bio obznanjen nauk i značenje koji su tu skriveni. Usvojivši veličinu dara kojemu će pristupiti i shvativši nauk svoje ispovijesti i obveza, zbog kojih primaju taj dar, budno će u sebi čuvati povjerenu im vjeru.

8. Dakle, načelo vaše ispovijesti i vašeg zalaganja koje vam je potrebno u otajstvu brižno čuvati jest ovo: »Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemoguće­ ga, stvoritelja svih (stvari) vidljivih i nevidljivih«. Milošću našega Gospodi­ na protumačit ćemo sve ove (riječi) jednu za drugom, jer dobro je da vi zna­ dete smisao svih njih; započet ćemo ondje gdje ćete i vi započeti svoju ispo­ vijest (vjere):»Vj eruj em u j ednoga Boga Oca svemogućega.« Toje osnovica vjerničke ispovijesti (vjere), jer srcem vjerovati, (dolazi se) u pravednost, ustima ispovijedati, u život (Rim 10,10). Toje početak čvrstog nauka vjere. Budući daj e poj am bogoboj aznosti (dehlet 'alaha) sadržan u ispovijesti (vje­ re) u nevidljive i neizrecive stvarnosti, potrebna je vjera koja omogućuje da svijest (tar'ita) vidi ono stoje nevidljivo. Vidljivo, naime, mi vidimo svojim 4

očima, dok se nevidljivo može vidjeti vjerom, jer vjera je bit budućih stvar­ nosti i uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo (Heb 11, 1).

9. Vjera bivstveno uvodi u svijest ono što, strogo (govoreći), j o š nije. Uskrsnuće, naime, i kraljevstvo nebesko i sve to buduće stanje (mtaqnanuta), koje j o š nije, mi vjerom čvrsto držimo dajest. Vjera daje da duša v i d i i spo­ znaje nevidljive i neizrecive stvarnosti. Božansku narav, naime, - koja je jedina nevidljiva i nepropadljiva i prebiva u svjetlu nedostupnu, koju nitko od ljudi ne vidje, niti je vidjeti može (1 T i m 6, 16), vjerom zaslužujemo v i d ­ jeti. Na isti način kao stoje moguće gledati vidljive stvari tjelesnim očima, ako su zdrave i sposobne vidjeti i ništa im ne priječi da sve točno vide, - a ako nadođe neka povreda te vidljive stvari očima postaju nevidljive, iako su inače vidljive, - tako (je to) s nevidljivim i neizrecivim stvarima koje nam »bogobojazni govor« (melta ddehlat 'alaha) daje upoznati: sve ih mi vidimo točno, ako je zdrava naša vjera, ali su nevidljive onima čija je vjera bolesna. Budući daje na tim dvjema stvarima sačinjen »bogobojazni govor« - a to su ispovijest (vjere) u Boga, i da sve stoje bilo i što će biti potječe od njega, kako god brojno i različito bilo - sveti Pavao nam pokazuje daje vjera potrebna za oboje. Onaj tko, veli on, pristupa vjeri mora vjerovati da postoji jedan Bog (Heb 11, 6) i j o š : svjetovi su uređeni riječju Božjom, tako te, kaže on, ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga (isto, 3). Prvom izrekom uči da niti ispovijedanje Boga ne može opstojati fetqayyam) osim u religioznoj namjeri (i) samo po vjeri. U sljedećoj izreci uči da ono što potječe od (Boga) mi j e t L u o k o tako ne m o ž e m o razumjeti ni prepoznati, i samo po vjeri prima­ mo mi ο tome spoznaju. Vjera daje onima koje ona uvjeri točnu savršenost u religioznoj istini; a oni koji se od nje udalje tonu potpunoma u zabludu.

10. To je, naime, Crkva Božja koju Pavao nazva »stup i uporište« (1 T i m 3,15), jer je zdrava u vjeri i učvršćena u religioznom nauku. Svi oni, naime, koji su izvan vjere, pogani i Zidovi s ostatkom heretika [ α ί ρ ε σ ι ώ τ η ς ] , jer su lišeni vjere, u velikoj su zabludi glede istine. Pogani, jer nemaju vjere, nisu mogli razumjeti da B o g može iz ničega stvoriti i sazdati svaku stvar i dati da opstoji supstancijalno (qnoma'it), nego su u svojoj zabludjelosti, kao u bu­ nilu, kraj Boga uveli neku družicu koja bi bila od (sve) vječnosti uz njega; i mnogim drugim izmišljotinama zabludiše od istine. 5

11. Što se tiče Židova, koji su poučeni ο imenu Sinovu, nisu shvatili, zbog svoje nevjere, tko je istiniti Sin. Tako su i mnoge druge hereze [αίρεσις], sve izvan istine, na uzaludan i lažan način, same sebi nadjenule Kristovo ime. Budući da su lišeni vjere (heretici) u zabludi su i ne poznaju istinu, i - ne spominjući pred vama sve hereze, poput Arija, Eunomija i sve one koji su bliski njihovu mišljenju, - pate od zla židovstva; zbog svoje nevjere nisu shvatili niti dopustili daje Sin božanske naravi, B o g od Boga, koji od (sve) vječnosti opstoji s njim, te da sve što se kaže ο naravi Očevoj kaže se i ο Sinovoj, i narav Očeva ne trpi nikakve štete od toga što ima istinitog Sina, kojije u sebi kadar (sapqa'it) pokazati svog Oca.

12. Ovo malo stvari, od mnogih, kazano je kao upozorenje onima koji su zabludjeli (daleko) od istine; koji su zabludjeli zato što su lišeni vjere. M n o ­ gostruka je, naime, i raznolika zabludjelost kojom su, zbog nevjere, ljudi zabludjeli. Pa kao stoje onda kada je vjera daleko obilje zabluda, tako i onda kada je ona prisutna, istinita vjera pribavlja znanje. Vjerom, naime, mi zna­ mo da postoji jedan B o g , i daje on stvoritelj svega i daje iz ničega stvorio sve stvari; po njoj znademo ('estakal) da će i oni koji su u m r l i i raspali se oživjeti na život i postojati kada (to) bude htio njihov stvoritelj. Vjerom smo, uistinu, spoznali da Otac ima Sina, r o đ e n a iz njegove naravi i daje B o g kao i on. V j e r o m smo prihvatili glede Duha Svetoga daje od naravi B o g a O c a i daje oduvijek s Ocem i Sinom. Vjerom smo sigurni i ne sum­ njamo u propovijedanje ekonomije Krista koji se pojavio u svijetu. S pra­ v o m su za p o č e t a k n a š e pouke i za otajstvo n a š e g zalaganja naši sveti oci postavili za nas, kao temelj, vjeru; njihova nas predaj a obvezuje da odatle započnemo.

13. »Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega«: ništa tu nema što bi nas trebalo začuditi glede načina kako su nas naši oci učvrstili i predali nam u kratkim riječima svu bogobojaznu (dehlat 'alaha) pouku. M i s l i l i su da du­ gačak govor valja primijeniti u drugim prilikama i prema drugim osobama [πρόσωπον]; ali vama - koji ste se već odavna odijelili od svijeta i dobrom voljom pristupili bogobojaznosti (dehlat 'alaha), i koji ste se s mnogo brige i dobre savjesti pripremali da primite božanska otajstva - u strahovito zna­ čajnom trenutku, trebaju vam kratke riječi lake za shvatiti zbog svoje krat6

koče, tako da sačuvate spomen na ispovijest koju ćete izjaviti i na obvezu koju ćete sklopiti, pristupajući tim otajstvima. N u ž n o će se tu za vas pridodati učenje, kako biste ih točno razumjeli ('estakal) i b i l i na oprezu protiv riječi koje dolaze od neprijatelja religije, držeći se čvrsto toga božanskog nauka koji vam je povjeren. 14 »Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega«: promotrite kako su naši sveti oci, u prvoj izreci ο čvrstoj ispovijesti vjere u jednoga Boga Oca, b i l i zauzeti kako da nas odvrate od zablude mnogoboštva i današnjega judaističkoga bezhoštva; (izreka) je to koja je savršeno u skladu s cjelokupnim naukom Staroga zavjeta [διαθήκη]. Jer riječi Novoga zavjeta [διαθήκη] ο Kristu sadržane su u Starom u proroštvu; ali proroštvo samo postojalo je kao u simbolu (peleta), kao u znaku, tako da su po njemu Židovi očekivali da će se Mesija njima pojaviti kao čovjek, dok u božanstvo Sina Jedinca, koji je B o g Riječ, nitko od njih nije vjerovao. Zaista su nam (naši oci) prenijeli sa­ vršen nauk po kojemu se razlikujemo od poganstva mi koji smo b i l i upućeni u religiju, (nauk) koji silno odvraća od m n o g o b o ž a č k e zablude one koji mu se podlože, a koji nas uči da nisu ni mnoge ni različite božanske naravi (kvana); nego da je jedna jedina narav kojaje B o g , koji opstoji od (sve) vječnosti i uzrok je svake stvari. Taj je B o g i izvan njega ništa drugo nije B o g ; to stoje od (sve) vječnosti i uzrok je svega, to je B o g . Tko nije takav, nije B o g po naravi. A kojije od (sve) vječnosti uzrok je svega; a koji nije od (sve) vječ­ nosti niti je uzrok svega, taj nije B o g , već djelo Boga, kojemu jedinomu pri­ pada da iz ničega stvori svaku stvar. 15. Zato je rečeno: Gospodin je Bog tvoj, Gospodin je jedan (Pnz 6,4; Mk 12,29), kako bismo razumjeli dajejedna božanska narav, kojoj dolikuje ime Gospodin i B o g . Još je rečeno: Bogovi koji nisu stvorili neba ni zemlje mo­ raju nestati s lica zemlje i ispod neba (Jer 10,11), kako bismo shvatili da onaj koji nije uzrok svake stvari nije bog, već daje B o g samo onaj kojije uzrok svega. Zato je rečeno Mojsiju: Ja sam uzrok svega, kako bismo razumjeli da ovaj uistinu postoji, da postoji od (sve) vječnosti i u svako vrijeme, i daje on B o g . A kojije različit od ovoga i nije od (sve) vječnosti, taj ne postoji uistinu, jer je stvoren i načinjen kad nije postojao, onda kada gaje htio načiniti onaj koji postoji od (sve) vječnosti, a taj je B o g . Zato je kazano: Ja sam Bog, ja sam prvi i ja sam posljednji, prije mene nije bilo Boga, niti će ga biti poslije 7

mene (iz 44,6), kako bismo razumjeli daje B o g onaj kojije prvi i od (sve) je vječnosti; nije m o g u ć e da neki drugi, stvoren, postane bog, jer je božanska narav suviše uzvišena da bude stvorena. 16. Sve ove riječi omogućuju religioznu pouku i razaraju pogansku zablu­ du; jer, kako su za pogane bogovi brojni i različiti i neki su od njih mladi a drugi stari, neki posjeduju ovu snagu a neki onu, neki nestaju a drugi rastu, jer su to različite naravi. Nas je Stari zavjet poučio po prorocima koji su go­ vorili u Duhu Svetome da se odvratimo od svega toga,-jer ništavni su bozi naroda (Ps 95, 5), i to nisu bogovi, jer jedini je B o g onaj koji od (sve) vječ­ nosti postoji i uzrok je svega, - govoreći: Nek ne bude u tebe drugog boga, to jest novog boga, / ne klanjaj se bogu tuđem! (Ps 80,10), jer ništa od onoga stoje novo nije bog. Oni su došljaci, rečeno je (Pnz 32, 17); a to znači da su stvoreni. Božanska narav, zbiljno, postoji jedina, postoji od (sve) vječnosti i nema potrebe ničega drugoga za postojanje, nego je ona sama uzrok svemu; zbog toga B o g j e jedan i ono stoje on stvorio ne m o ž e naravno postati bog, jerje stvoreno od drugoga. Sva stvorenja iskreno priznaju svoga stvoritelja, kojije istiniti B o g , od kojega ona imaju postojanje: zbog toga vazda trebaju iskazivati zahvalu, jer iz ničega, samo svojom dobrom voljom, vlašću svoje moći, dao im je on da postoje. 17. Sav ovaj nauk, velik u svojoj kratkoći, naši su sveti oci saželi u ovu riječ: »Vjerujem u jednoga Boga«. Prema tome (naqipa'it), mi prihvaćamo vjeru u jednoga Boga, prema propovijedanju proroka i naučavanju naših ota­ ca. Jer, uistinu, jedna je božanska narav, koja od (sve) vječnosti postoji i uzrok je svake stvari; a ne, prema zabludi pogana, da ima mnogo različitih bogova. A l i budući da vam je potrebno razložiti malo po malo nauk ο svakoj stvari, kako biste se mogli sjećati onoga što će vam biti kazano - j e r i to je potrebno svima onima koji se spremaju imati udjela u otajstvima, onima koji prianjaju uz te riječi - sačuvat ćemo, s pomoću milosti Božje, za druge dane ispunjenje (lamšalamlu) našega obećanja. Za sada, zadovoljimo se onim što je kazano te uzdignimo hvalu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, sada i uvijeke i u vijeke vjekova. Amen.

8

D R U G A HOMILIJA Ο VJERI

S A Ž E T A K : Sažetak prijašnjega članka (§ 1). Poslanje Krista i njegovih apostola: poučavanje i krsta vanje naroda u ime Trojstva (§ 2-4); Bogje Otac, od sve vječnosti (§ 5-9);stvoriteij svega vidljivoga i nevidljivoga (§ 10-15); kako treba razumjeti ova dva imena »otac« i »stvoritelj«, kad ih se nadijeva Bogu, a kad ih se pripisuje čovjeku (§ 16-19).

1.0 vjeri kojaje početni (dresa) temelj bogobojazne (dehlat 'alaha) ispo­ vijesti (vjere) s punim smo pravom, koliko nam je to dala milost, Vašoj Ljubavi govorili jučer; obradili smo riječi koje nas poučavaju ο vjeri, i poka­ zali kako se vjerom u jednoga Boga savršeno uništava svaka zabluda pogan­ skoga mnogoboštva. Pa i od proroka u svetim knjigama naučili smo da valja odbaciti (daleko) od sebe svako pogansko mišljenje ο njihovim brojnim i različitim bogovima i da treba vjerovati daje božanska narav kojoj priliči da dobije ime B o g i Gospodin j edna, j er j e to ona kojaje od (sve) vječnosti i uzrok je svega; od te naravi veoma su daleko sva stvorena bića. Naime, nije moguće da se za ono što je bilo stvoreno reče da postoji od (sve) vječnosti i niti jedno stvoreno (biće) ne prihvaća da bude nazvano u pravom smislu riječi Gospodin i B o g po naravi. Naime, stvar stvorena od drugoga ne m o ž e sama ništa stvoriti iz ničega; nije (potpuno) ispravno da bude nazvana bogom, već ona treba dopustiti daje B o g onaj kojijuje stvorio. Zato kažemo da postoji jedan B o g kako su nas poučili blaženi proroci koji su, milošću Duha Svetoga, govorili i definirali koje je naravi Bog: oni nisu naučavali jasnije ništa drugo. 2. A l i nauk ο Ocu i ο Sinu bio je pridržan Kristu našemu Gospodinu koji je sam poučio svoje učenike ο onome stoje nekoć bilo nepoznato i što nije bilo objavljeno da ο tome ljudi naučavaju, i onje njima zapovjedio da ο tome poučavaju(nelpun) druge, govorećiimjasno:Pođite, evangelizirajtesvena9

rode i krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28,19). Isto onako kao stoje blaženi M o j sije, predajući svoj nauk, govorio: Gospodin je Bog tvoj, Gospodin je jedan (Pnz 6, 4), - i na tom temelju svi su proroci j e d n o d u š n o tako naučavali, - Krist naš Gospodin predade f a š l e m ) svoj nauk u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, a da nije kazao daje potrebno razumjeti i poučavati druge ο Gospodinu i Bogu, jer to su jasno bili razglašavali proroci. Međutim, ono stoje nedostajalo savršenosti njihova poučavanja to je ono stoje naredio svojim učenicima da poučavaju sve narode, govoreći: Pođite, evangelizirajte sve narode i krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. To ne znači da mi mislimo kako jedan od njih ne bi bio Bog, niti da izvan njih postoji Bog, nego da vjerujemo da su samo oni božanska narav, ο kojoj su proroci nekoć po­ učavali daje jedna. 3. Uslijed toga što su pogani prihvaćali politeistički nauk ο brojnim i ra­ zličitim bogovima, mladima i starima, slabima i jakima, od kojih su neki ima­ li ovu m o ć drugi onu, Krist je, usuprot njima, naredio svojim učenicima da poučavaju sve narode da se odvrate od svake poganske zablude i da vjeruju daje božanska narav jedna - prema nauku što gaje nekoć predao ljudima i ο č e m u su b i l i primili bogobojazno (dehlat 'alaha) znanje - i da znaju da onaj koji postoji od (sve) vječnosti i uzrok je svega, daje samo taj božanska narav, koju raspoznajemo u tri hipostaze (qnoma) Oca i Sina i Duha Svetoga. Na­ ime, kad je pogane i š č u p a o od k r i v i h imena bogova, kako bi ih privodio poznavanju Oca, n e m o g u ć e je da nije uistinu znao daje on b o ž a n s k a na­ rav. N i t i bi ih bio privodio poznavanju Sina, kad ne bi bio uistinu znao da (on)jest iste naravi. N i t i bi ih bio p o u č a v a o da upoznaju Duha Svetoga, kad bi njemu bila strana ta narav. To bi bilo značilo da ih iz jedne varke privodi lažnu znanju. N o , sigurno je daje glede lažnih bogova kod pogana, koji iz neopravdana naslova (bwalita) dobivaju ime bogova, Krist naredio svojim u č e n i c i m a da ih njegovim naukom odbace, kako bi ih priveli po­ znavanju istinitoga Boga, a taj se nauk sastoji u ispovijedanju Oca i Sina i Duha Svetoga. Svaka od tih hipostaza (qnoma) jest uistinu B o g ; i jednaje b o ž a n s k a narav O c a i Sina i Duha Svetoga, za koju mi vjerujemo da jest od (sve) vječnosti i daje uzrokom svake stvari. 4. Tako je u skladu nauk Starog s N o v i m zavjetom [διαθήκη]; riječi koje je B o g izgovorio po prorocima nisu strane ni suprotne onima koje je Krist 10

naš Gospodin po apostolima prenio poganima, već su one u skladu s istinitim znanjem ο bogobojaznosti (dehlat alaha) onako kao što se naučavanje pro­ roka apsolutno suprotstavlja zabludi mnogoboštva; ali one nadvisuju nauča­ vanje proroka savršenošću znanja, budući da po prorocima mi nismo b i l i upoznati ο drugom osim da B o g jest i što je nestvorena narav, dok nas je naučavanj e našega Gospodina Isusa Krista točno upoznalo (' ašlem, mašlmanuta) ο hipostazama u kojima opstoji božanska narav. 5

Zato su naši blaženi oci najprije utvrdili ispovijest vjere u jednoga Boga, kako je zapisana u Starom zavjetu [διαθήκη], zato da unište zabludu mnogo­ boštva; potom su nam prenijeli spoznanje (idi'uta) ο hipostazama, prema Kristovu nauku. M o g l i su, 1 to bi im bilo lako, kratko kazati riječ našega Go­ spodina: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga; ali kako su pisali (simbol) vjere protiv heretika [αίρεσιώτης], poučili su ο toj vjeri stoje moguće kraćim ri­ ječima, brojnijim (ipak) od predaje našega Gospodina, da unište zabludu i pouče Crkvu; i to zato da inteligentnim shvaćanjem tih (riječi) pobiju (kas) one koji se suprotstavljaju istinskoj vjeri. Dakle, nakon što su kazali »Vjeru­ jem u Boga«, dodali su s punim pravom ime »Otac«.

5. Nakon riječi ο Bogu, prešli su na nauk ο hipostazama (qnoma), na istin­ sku ispovijest vjere kršćana i na stvarno znanje onih koji postaju učenicima Kristovim. Budući da se rečeni govor ο božanskoj naravi uzima za tri hipostaze, a nauk ο hipostazama nije se mogao izreći odjednom ( ak had), s punim su pravom na pojedinačan način izrekli ono što se odnosi na pojedinu od hipostaza. Na početku svoga govora stavili su Oca, od kojega (izlazi) Sin i Duh Sveti. Jer Otac je uistinu onaj koji je jedini Otac. Za svaku od hipostaza mi čvrsto držimo ('estakal) dajest B o g , jer je to onaj istinski nauk koji nam je u ispovijesti ο tim hipostazama predao Krist. Čuvši (kazati) »Otac«, ne shvaćamo to u o p ć e m značenju (shima), nego čvrsto držimo daje B o g Otac, uistinu Otac, jer je na jedinstven način Otac; onako kako to dolikuje božan­ skoj naravi mi držimo da B o g jest Otac. 5

6. Sva stvorena (bića), naime, tek nakon što su stekla postojanje (hwaya) zadobivajujoš i to da postanu očevi; također nema nikoga medu ljudima koji bi u isto vrijeme kad postaje, imao i to da postane (hwaya) otac. Jer sam Adam, prvi čovjek, nerođen od čovjeka, nije, istovremeno kad je postao, 11

imao to da postane otac. On je postao otac po volji Boga (njegova) stvoritelja; nakon toga rnu je dano to da postane otac. Adam pozna svoju ženu, kazano je, a ona zače i rodi sina (Post 4, 1). Nakon združenja (šautaputa) s E v o m i duga vremena trudnoće i bolova i rađanja, posta on, dakle, otac i (tako) primi to ime: ni jedna od ovih stvari Bože sačuvaj da bi se mislila kao božanska narav. Onaj kojemu nije potrebno vrijeme da bi ušao u postojanje, nije po­ trebno ni vrijeme da postane otac; pa budući daje od (sve) vječnosti postojao, od (sve) je vječnosti bio i otac. 7. On je, dakle, uistinu Otac, B o g Otac, i nije (to) primio u vremenu, jer nije nakon nekog vremena imao sina; nego od (sve) vječnosti postojao je kod njega i od (sve) vječnosti od njega je i s njime kao Sin. Zato je i naš Gospodin predajući ('ašlem) svojim učenicima onaj čudesni nauk: Učite, kazao je, u ime Oca (Mt 28,19). Nije imao potrebe dodati neku riječ da istakne koga on naziva Ocem, jer ono stoje kazao: Učite i krstite, biloje dovoljno da naznači koga zove Ocem« To je, naime, B o g kojega je on nazvao Otac, u kojega je trebalo vjerovati i u njemu biti kršten, B o g koji od (sve) vječnosti postoji prema nauku proroka. 8. Nije dakle m o g u ć e da onaj koji od (sve) vječnosti postoji, postane otac u (nekom) vremenu; i samo ime otac, bez dodatka, to naznačuje. Daje, na­ ime, postao otac poslije, poput nas, bio bi nam sličan po nazivu i po značenju imena: bilo bi potrebno, budući da bi taj naziv bio sličan imenu (koje se pri­ pisuje) za mnoge, n u ž n o pitati: koga on naziva Otac? A l i budući daje on uistinu otac, jedini je on Otac. Isto onako, naime, kao što naravno (kyana'it) od (sve) vječnosti postoji, tako je i Otac od (sve) vječnosti, jedini po imenu i po značenju imena; ne trebamo pitati tko je nazvan Ocem, jer samo nas ime vodi k istinskomu Ocu. 9o Tako i kad kaže: Ja sam koji jesam, i to mije ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena (Izl 3,14-15), mi shvaćamo ('estakal) daje B o g nazvan tim imenom, jer on, uistinu, jest a sva druga stvorenja, uistinu, ne postoje, jer iz ništa i prema volji njihova stvoritelja ona postaju, a on, istinski postoji - zbog togaje nazvan »Onaj kojijest«, jer nije stvoren (hwa) od dru­ goga; tako i (ime) O t a c - j er nam nij e sličan niti je otac kao mi i nije u vremenu primio to da postane otac - kad čujemo »otac«, treba nam misliti ('etraei) 12

toga istinskoga Oca, onoga koji nije u vremenu dobio to da postane otac, niti ima potrebu združivanja (šautaputa), nego je Otac uistinu, i od (sve) vječno­ sti jest Otac, savršena narav s kojim jest od (sve) vječnosti Sin. 10. Sve nas je to poučila ona riječ koja kaže: »Vjerujem u jednoga Boga Oca«; nakon č e g a j e bilo dobro dodati ovo: »stvoritelja sviju stvari, vidljivih i nevidljivih«, kako bismo shvatili da on nije samo Otac Sina, nego i stvoritelj sviju stvorenja, (i da) razaberemo fetraei) kojaje razlika između imena Otac i riječi stvoritelj, te između Sina i stvorenja. Sinu je Otac, stvorenjima stvo­ ritelj ('aboda). Stvorenja su sazdana potom, dok je Sin od početka od njega i s njim. Toje razlika između toga »otac« i onoga »stvoritelj«: nazvan je otac onoga kojije od njega rođen, dok se (kaže) daje stvoritelj sviju naravi (kya-ne) koje, različite od njega, bijahu stvorene iz ništa, njegovom voljom. Tako ispovijedajući da (je) otac, ništa nije dodano. Taj naziv »otac« bioje dovoljan da se upozna Sin, jer nema oca bez sina; svaki otac koji to jest, otac je po tome što ima dijete. A osim toga (nije ništa dodano), jerje trebalo (dopuniti) ono­ liko koliko je moguće naše poučavanje ο Sinu. 11. Onom »stvoritelj«, dodano je »sviju stvari vidljivih i nevidljivih«, da se naznači i time razlika koja postoji između Sina i stvorenja. Otac je samo Sina, dok (jest) stvoritelj svake stvari, bilo vidljive, i l i nevidljive, jer sve su stvorene iz ništa. Ne bi, naime, bilo rečeno daje Otac Sina a stvorenja stvo­ ritelj, kad tu ne bi bila velika razlika m e đ u njima: razlika kojaje dolikovala da bude između Sina i stvorenja. Dok je za Sina nazvan Ocem, jerje iz (iste) naravi kao onaj kojije nazvan njegovim vlastitim Sinom, (nazvan je) stvori­ teljem svake stvari, jer svaka je stvar stvorena iz ništa. Iako se vidljive naravi razlikuju od nevidljivih, ipak sve su one stvorene, vidljive i nevidljive; iako postoji, i mi to znamo ('estakal), razlika m e đ u njima, ipak sve one voljom njihova stvoritelja opstoje. I tako je svaka od njih učinjena (hway), upravo onako kako je želio njihov stvoritelj. A l i (tu kakvoću) da su stvorene iz ništa, one imaju isto tako i zato jer su sve stvorene iz ništa voljom njihova stvori­ telja. Tako blaženi D a v i d govori: Hvalite Gospodina s nebesa, hvalite ga u visinama! Hvalite ga, svi anđeli njegovi, hvalite ga, sve vojske njegove! Hva­ lite ga, sunce i mjesece (Ps 148, 1-3) i redom navodi sve što je stvoreno (hway) na nebu i na zemlji, (bića) vidljiva i nevidljiva, smrtna i nesmrtna, razumska i životinjska, umska i osjetilna, živa i ona koja su lišena života; sve 13

ih poziva da slave Boga, i svima predočuje samo jedan razlog: jer on zapo­ vjedi i postadoše, postavi ih zauvijek i dovijeka, po zakonu koji neće proći (rr. 5-6). 12. Budući daje svaka stvar po njemu bila stvorena i opstoji po njegovoj volji, svaka stvar, vidljiva i l i ne, dužna je iskazivati hvalu svomu stvoritelju. Moramo (zadeq) dakle priznati u Bogu Ocu dvije stvari: daje otac i daje stvoritelj ( aboda), te shvatiti razliku između dvoga. Nije zato stoje otac on također i stvoritelj, ni ti je po tome stoje stvoritelj on otac, - j e r nije stvoritelj onoga kojemu je otac, a nije niti otac onima kojima je stvoritelj. Otac je samo istinskoga Sina, Jedinca, koji je u krilu svoga Oca, od kojega je rođen i s kojim od sve vječnosti on jest; a stvoritelj je sviju stvari koje postaše i bijahu stvorene, a koje su silno udaljene od njegove »biti« (ituta), a stvorene su nje­ govom voljom kad se to njemu svidjelo. Nazvan je, i jest, Otac Sina, jer je on iz njegove naravi (kyana); a stvoritelj je i sazdatelj stvorenja, jer ih je iz ništa priveo u bivstvovanje. 5

13. To daje prozvan ocem ljudi, nije tako nazvan zato stoje ljude stvorio, nego zato što su mu bliski i prijatelji (qaributa). Ne naziva ga se ocem svega svijeta, nego onih koji su iz njegove kuće (baytayuta), prema onoj (riječi): Sinove sam ti odgojio, podigao (Iz 1, 2) - j e r onima koji su postali bliski po naklonosti dao je da se tako nazovu - i j o š onoj drugoj: Izrael je moj prvorodenac (Izl 4, 22), a ostali nisu b i l i sinovi. 14. Dakle poznavajući tu razliku (koja postoji) kad izgovaramo B o g Otac Sina Jedinca, kojije, jedini, istinski Sin njemu istonaravan, mi ga naz­ ivamo i stvoritelj svega stoje iz ništa stvoreno i opstoji - moramo (zadeq) i u svojoj ispovijesti (vjere) sačuvati to značenje; a ipak nemojmo misliti glede Boga, priznajući ga ocem i stvoriteljem, isto što mislimo ο ljudima kad ih nazivamo očevima i stvoriteljima. Razliku između oca i stvoritelja mi shva­ ćamo kako dolikuje (zadeq) po onome što namje vlastito. Kao stoje kod nas drugo stvoritelj a drugo otac, tako (je) i u Bogu; pa i mi dobivamo ime otac onih koji (proizlaze) od nas i rođeni su od naše naravi, dok (nas se naziva) stvoriteljima ne onih koji su od naše naravi, nego onoga stoje stvoreno (od elemenata) izvan nas i tako opstoji: kuća, brod i slične stvari, koje su strane našoj naravi a mi smo ih stvorili. 14

15. K a d tako stvari stoje u nama, potrebna nam je mudra refleksija (hušaba) da ispitamo kojaje razlika i z m e đ u oca i stvoritelja u B o g u : shvatit ć e m o daje on Otac Sina jedinca k o j i j e r o đ e n od njegove naravi, dok je stvoritelj sviju stvorenja koja su iz n i č e g a stvorena i opstoje; nije imao potrebe materije, već je on sam stvorio naravi, koje su se po (materiji) pojavile i postoje.

16. Budući da smo na sliku Božju stvoreni, kao u slici, polazeći od onoga što nam je vlastito u refleksiji, mi shvaćamo daje uzvišenije ono što se kaže za Boga. Na taj način [ σ χ ή μ α ] , razliku između shvaćanja (kao) oca i (kao) stvoritelja, njegove naravi i stupnja, m o g u ć e nam je shvatiti u B o g u polazeći od onoga što je nama vlastito - očito je shvatljivo da postoji velika razlika između nas i Boga - i tako nam (je moguće) stvoriti ispravnu (zadeq) ideju ο božanskoj naravi i nj egovim djelima. Jer sve što nama izmiče zbog slabosti, moramo apsolutno odbaciti iz svoje koncepcije kad govorimo ο božanskoj naravi. K a d mi stvaramo (neku stvar), moramo se mučiti, potrebna nam je materija i vrijeme; a B o g je iznad svega toga, on, po kojemu istog časa kad ih zaželi, postaju djela, i to s a v r š e n o , iz ničega. Još više, rađajući se u muci, progresivno (mardita) mi postajemo očevi, potrebna nam je ž e n s k a narav kao materija i mnogo vremena; bez toga n e m o g u ć e nam je postati očevima. B o g koji je, naprotiv, daleko od svega toga, postoji kao otac. Jer on ne osjeća nikakve muke, nije mu potrebno nikakvo napredovanje (mardita) niti združivanje (šautaputa), ne prolazi ni kroz kakvo vrijeme, nego potpuno u isto doba ('ak hda) od (sve) vječnosti, postoji.

17. Sva nevrijedna shvaćanja (hušaba), koja nam nadolaze zbog slabosti, potrebno nam je odbaciti glede Boga, bilo da govorimo ο rađanju i l i ο djelo­ vanju (ebada); - budući da mi sve činimo s naporom pa i sama narav po na­ poru se umara i napreduje - a Bogje iznad svega toga. Naime, samim (time) što vladamo, gospodarimo, sudimo, brinemo se, govorimo, motrimo, i sve što činimo, ne činimo to bez napora; kada se napor produžuje, slijedi umor; i budući da je naša narav smrtna i raspadljiva, po naporu se rastvara. Dok B o g , sve što se kaže ο njemu, bez napora, bez napredovanja i bez štete vodi i za sve se brine [πρόνοος], bilo da sudi, i l i vlada i l i sve stvara. 15

18. Takvo je poimanje koje nam dolikuje stvoriti ο Bogu, i takva je vjera koju treba imati ο Bogu Ocu. A k o ga nazivamo ocem, zovimo ga Sinovim Ocem, njega kojije uistinu, po naravi, otac kao i mi. To daje on uistinu Otac ne treba shvatiti drukčije nego tako daje on naravni (kyana'it) otac: od (sve) vječnosti on postoji (kao) otac, jer njegova narav, po kojoj je Otac, postoji od sve vječnosti. A k o ga nazivamo stvoriteljem, razumijevamo tako daje mudrošću sve stvorio, kao stoje kazano: Sve si to mudro učinio (Ps 103,24), kao što i mi mudrošću našeg umijeća djelujemo. A l i Bog, istodobno kao stvoritelj (eaboda) on ih želi, djela nastaju (hwa) savršeno, bez potrebe vre­ mena, i nije potrebno nikakvo posredništvo (između) njegova htijenja i po­ staj anj a (hwa) djela; u isti čas kad on hoće učiniti što želi to ulazi u postojanje iz ničega. 19. T o m ispovijesti (vjere) i tim shvaćanjem (re'yana) naši su nam blaženi oci prenijeli vjeru u »jednoga Boga Oca, stvoritelja«, a ο čemu smo vašu ljubav poučili p o d u ž o m poukom, kako biste je bez promjene sačuvali; i kad je tako vaša ispovijest (vjere) postala zdrava, moći ćete se držati daleko od krivih mišljenja heretika milošću našega Gospodina Isusa Krista, kojemu skupa s Ocem i Duhom Svetim bila slava i čast u vijeke vjekova. Amen.

16

TREĆA H O M I L I J A Ο V J E R I

S A Ž E T A K : / u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinoga Sina Božjega i prvorodenca svega stvorenja. Bitan sklad krsne ispovijesti s učenjem svetoga Pavla (1 K o r 8,4-6): » N e m a Boga do Jednoga, jedan je B o g , Otac, od koga je sve; ijedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve.« Tom rečenicom Trojstvo je povezano s Utjelovljenjem; riječi »jedan Gospodin« odnose se na božan­ sku narav, ime »Isus« je onaj čovjek u kojega se Bog obukao prema Anđelovoj riječi, ime »Krist« podsjeća na pomazanje koje je primio od Duha Svetoga (§ 1-4); božanska i ljudska narav pove­ zane u samo jednoj osobi, Gospodinu Isusu Kristu (§ 5-6), prvorodenome svega stvorenja i Sinu jedincu (§ 7-11), a što su nijekali Arije i Eunomije (§ 12). Protiv njih, nicejski su oci, vjerni naučavanju Pisma, razjasnili daje Sin jedinac rođen od svog Oca prije svih vjekova i nije stvoren; on je Riječ, vječna kao njegov Otac, B o g kao i on i s njime (§ 13-15).

1.0 onome što trebaju misliti i reći ο Bogu Ocu oni koji pristupaju religiji (dehlat 'alaha), dovoljno ste shvatili, čini mi se, iz onoga što vam je rečeno. Pristupimo ispitivanju i onoga što su u istom (simbolu) vjere naši sveti oci kazali ο Sinu: »I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinoga Sina Božjega i prvorodenca sviju stvorenja.« Trebalo je nadalje (naqiputa), nakon pouke ο Ocu, da (nas) i ο Sinu pouče prema predaji našega Gospodina, držeći se reda i slijeda (naqiputa) njihovih riječi. K a o što ni za Oca nisu kazali jednostavno (šilima'it) »Otac«, prema nauku našega Gospodina, nego su dodali daje »je­ dan B o g Otac, stvoritelj svake stvari« - i na prvo su mjesto ispovijesti vjere stavili ime B o g , kazavši daje jedan, kako bi uništili zabludu mnogoboštva, a potom su kazali daje »Otac i stvoritelj svake stvari« - tako su postupili i prema Sinu: »i u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinoga Sina Božjega i prvorodenca sviju stvorenja«, i tako su u očitu skladu s propovijedanjem (karozuta) svetoga Pavla koji, poučavajući protiv kipova i idola, kako bi pobio (kas) zabludu mnogoboštva kaže: Nema Boga do Jednoga (1 K o r 8,4). 2. Znajući da se među nama poučava da ispovijedamo (vjeru) u Oca i Sina i Duha Svetoga, brižno nam je dao do znanja da formula ispovijedanja 17

hipostaza (qnoma) ne unosi nikakvu predrasudu u našu bogobojaznost (de­ hlat 'alaha), niti nas uvodi u zabludu mnogoboštva. Budući da mi znamo da je jedna božanska narav Oca, Sina i Duha Svetoga, (sveti Pavao), u želji da nas ukratko pouči ο toj vjeri, kaže: Nama je jedan Bog, Otac, od koga (meneh) je sve (l K o r 8,6). Kazavši da je jedan B o g Otac, pobio je svaku zabludu mnogoboštva i dao do znanja da se kod nas propovijeda samoj edna božanska narav. A l i d o d a v š i osobu (πρόσωπον) Oca, objavio nam je i Sina. On, nai­ me, nakon toga kaže: Jedan je Gospodin, Isus Krist, po kome (bideh) je sve (1 K o r 8,6), da nas pouči istovremeno ο Ocu, Sinu i ο Duhu Svetome, uklju­ čujući u rečenicu i utjelovljenje (pagranuta) našega Gospodina, koje se zbilo za naše spasenje: po utjelovljenju božanska nam je narav postala spasitelj. Dakle (govoreći) »jedan Gospodin, po kome je sve«, (on) nam daje upoznati Boga Riječ, kojije istinski Sin, sunaravan svomu Ocu, kojega s punim pra­ v o m naziva Gospodin, kako bismo shvatili daje božanske naravi Boga Oca. Otac, naime, nije nazvan jedini Bog, kao da Sin nije B o g , niti je Sin nazvan jedini Gospodin, kao da i Otac nije Gospodin. Sigurno je, naime, i očito (da) onaj kojije uistinu Bogjestuistinu i Gospodin; i onaj kojije uistinu Gospodin jest uistinu i B o g . A koj i nij e uistinu Bog, nij e uistinu ni GospodinJ er Gospo­ din Bog tvoj Gospodin je jedan (Pnz 6,4), budući da samo on uistinu postoji (itauhi): onaj koji ima dvije stvarnosti uistinu, toje samo onaj koji uistinu jest Gospodin i B o g i nije nikoji drugi, izvan te naravi, koji bi bio nazvan uistinu Gospodin i B o g .

3. Onaj koji kaže »jedan B o g « , naznačuje također da je jedan Gospodin; a koji kaže daje jedan Gospodin, ispovijeda također da je jedan B o g . Eto zašto, malo prije, (sveti Pavao) kaže daje »jedan Bog«, a nakon toga, daje »jedan Gospodin«, kako bi razlikovao hipostaze (qnoma); za svaku od njih tvrdi daje »jedna«, kako bi dvije hipostaze (qnoma) bile spoznate da su samo jedna božanska narav, a ona je uistinu Gospodin i Bog. 4. Još više, kako bi unijeli (hšab) u svoj govor ljudsku narav uzetu (nsab) za naše spasenje, kazali su: »Jedan Gospodin Isus Krist« jer je upravo to ime čovjeka u kojega se B o g obukao, prema Anđelovoj riječi: Ona će roditi Sina i nadjenut će mu se ime Isus ( L k 1, 31). A l i su dodali i »Krist«, da istaknu Duha Svetoga: Isusa iz Nazareta Bogpomaza Duhom Svetim i snagom (Dj 10,38). Onje B o g zbog savršene svezanosti (neqpahatita) s tom božanskom 18

naravi, koja je uistinu Bog. Na taj su isti način [σχήμα] naši sveti oci, oku­ pljeni na onom čudesnom saboru [σύνοδος] Crkve katoličke [καθολική], sli­ jedeći Pavla, govorili na prvome mjestu ο božanskoj naravi, i tu su unijeli riječ koja naznačuje ljudsko obličje (dmuta) koje on uze: »i u jednoga G o ­ spodina Isusa Krista, jedinoga Sina Božjega, prvorodenca sviju stvorenja«. Tako su željeli poučiti ljude, ističući božansku narav Sina, a (u isto vrijeme) ispovijedili su i njegovo čovještvo, u kojem je božanska narav upoznata i razglašena, kao što kaže sveti Pavao: Bog je očitovan u tijelu (1 T i m 3, 16), a i evanđelist Ivan: Riječ (melta) tijelom postade i nastani se medu nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca ~ pun milosti i istine (Iv 1,14). Naši su dakle oci s punim pravom mislili da ne treba zanemariti nauk ο čovještvu našega Gospodina, koji ima neizrecivu poveza­ nost (šautaputa) s b o ž a n s k o m naravi.

5. »I u jednoga Gospodina Isusa Krista«. Ispovijedamo, kažu oni, daje samo jedan Gospodin, koji je božanske naravi, kojemu uistinu priliči ime Gospodin i Bog. Da za nas istaknu Boga Riječ, kažu: »po kojemu (bideh) je sve stvoreno«, kako kaže evanđelist: Svepostade po njoj i bez nje ne postade ništa (Iv 1, 3). Toje onaj, kažu, kojega mi držimo ('estakal) zajedinoga Go­ spodina, kojije božanske naravi Boga Oca - koja se za naše spasenje obukla u čovjeka, stanovala u njemu i po njemu se očitovala i postala poznata svim l j u d i m a - j e r on je onaj čovjek za kojega anđeo kaže da će se zvati Isus. On jebio pomazan Duhom Svetim, po kojemu je bio savršen i opravdan, po svjed o č a i r u svetoga Pavla. i?r

6. Kazavši dakle to i istakavši božansku i ljudsku narav, u koju se B o g obukao, (naši su oci) nadodali ovo »Jedini Sin, prvorođenac sviju stvorenja«. U dvije su nas riječi poučili ο dvije naravi; razlikovanjem imena poučili su nas ο razlici naravi. Oni koji ο jednoj osobi Sina kazaše te dvije stvari, poučiše nas ο istinskoj povezanosti (naqiputa hatita) dviju naravi. N i s u sami od sebe uporabili te termine, nego iz nauka Svetih knjiga, jer sveti Pavao kaže: Od njih je (od Židova), po tijelu, i Krist, kojije Bog iznad svega (Rim 9, 5). Nije da bi onaj, koji je (izišao) od doma Davidova po tijelu, bio po naravi (kyana'it) [φυσικώς] B o g , nego kaže po tijelu da naznači uzetu (detnseb) ljudsku narav; dok je Bog iznad svega, kojije Gospodin, da nas pouči ο bo­ žanskoj naravi uzvišenijoj od svega. 19

7. Ujedanput ('ak had) ta su dva (termina) izrečena ο jednoj osobi [πρόσω­ πον], da pouče ο istinskoj povezanosti dviju naravi, i da pokažu veličinu i dostojanstvo koje je imao uzeti čovjek u kojega se B o g obukao. Na taj način [σχήμα] također su i oni kazali »Jedini Sin, prvorođeni sviju stvorenja«. Na­ ime, budući da su trebali, glede dviju naravi, nas poučiti kako one opstoje, i tko je božanska narav koja se snizila a tko je ljudska uzeta narav, ujedanput ('ak had) su najprije spomenuli ta dva imena, čime su naznačili dvije naravi. Očito je, naime, da nije jedna narav ona koju nazivaju »Jedini i prvorođeni sviju stvorenja«, jer se ne može te dvije stvari kazati za samo jednu narav. V e l i k a je razlika, naime, između Jedinoga (Sina) i prvorođenca, i nemoguće je da isto bude jedini i prvorođeni: jer prvorođeni se kaže od mnoge braće, dok jedini je onaj koji nema braće. Tolika je (hana kulleh) razlika između Sina Jedinca i prvorođenoga, kolika je između naravi kojaje sama i one kojaje zajednička mnogima. Naziva se »jedini« onaj koji apsolutno nema druge braće, a »prvorođeni« je, očito, onaj koji ima druge braće.

8. Upravo nas to hoće poučiti božansko Pismo, jer želeći govoriti ο (Sinu) Jedincu, vidjesmo, kaže, slavu njegovu — slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca -pun milosti i istine (Iv 1,14). I j o š kaže Pismo: Jedinorođenac Sin, kojije u krilu Očevu (Iv 1, 18), da po sjedinjenju (naqiputa) [συνάφεια] s Ocem bude spoznat kao Jedini; vidjesmo slavu njegovu-slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, da naznači daje samo on koji opstoji po rađanju iz naravi Očeve, i daje samo on Sin. Onom riječju »u krilu« poučava nas ο neodjeljivoj povezanosti od (sve) vječnosti. Jer misliti ('estakal) ο tjelesnom krilu u Bogu bila bi sramota; ali isto onako kao što (Pismo) naziva vid oko, sluh uho, tako (naziva) krilo neodjeljivu vječnu povezanost - kao i ona riječ »našim susjedima vrati sedmerostruko u krilo« (Ps 78,12), to jest: stalno i uvijek nek zadobiju kaznu. Takav je dakle smisao onoga što se k a ž e »jedini Sin«: samo taj je po rođenju od Oca i samo onje S i n , te uvijek opstoji sa svojim O c e m i s njim je spoznat, jer uistinu onje Sin (izišao) od svoga Oca.

9. Glede tog (termina) »prvorođenac svih stvorenja«, mi ga tako shvaća­ mo ('estakal), kao i onu riječ: Koje predvidje, te i predodredi da budusuobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom 20

(Rim 8, 29). Uporabio je to ime »prvorođenac«, ne zato da nas pouči daje samo on Sin, nego da shvatimo da on ima mnogo braće. Jer mnogi, znano je, jesu oni koji s njim imaju udioništvo (šautaputa) u sinovskom posvojenju (simat bnaya); zbog njih on dobiva ime prvorođeni, jer su mu oni braća. Uostalom isto tako, prvorođenac od svih stvorenja ( K o l 1,15); a to se k a ž e za utjelovljenje (pagranuta) Kristovo. Ne k a ž e to tek tako jednostavno (šhima'it) daj e »prvorođenac«, nego od svih stvorenja; ne veli se (za nekoga) daje »prvorođeni«, ako nema druge braće, zbog kojih je prozvan prvorođenim. Tako je isto rečeno prvorođenac od svih stvorenja, jer najprije on, po uskrsnuću od mrtvih, bio obnovljen fethaddat) i preobražen u novi čudesni život; a onje obnovio i sva stvorenja i priveo ih u izvrsno stanje (tuqana). Dakle, rečeno je, tko godje u Kristu, nov je stvor; staro uminu a novo nasta u našemu Gospodinu Isusu Kristu (2 K o r 5, 17). (Onje) dakle prvorođenac sviju stvorenja, jer sve stvorenje je obnovljeno i preobraženo onom obno­ vom koju mu je, po milosti (taybuta), on dao; (to) po obnovi koju je najprije on zadobio (kad) je prešao u novi život i bio uzdignut iznad svih stvorenja. Punimje dakle pravom bio prozvan prvorođeni sviju stvorenja,jer je on sam, na prvom mjestu, bio obnovljen i potom je obnovio stvorenja, te je po časti uzvišeniji od svih njih.

10. E v o kako mi razumijevamo razliku između dvaju imena: naši suje oci shvatili, prema Svetim knjigama, kao r a z l i k u unutar samo jedne osobe [πρόο :ov], te kazali: »i u jedinoga Sina Jedinca, prvorođenca sviju stvore­ nja«, da nas pouče, kako sam već kazao, ο istinskoj (hatita) povezanosti (naqiputa) dviju naravi. Dakle, s punim pravom, kazali su oni ponajprije »jed­ ini« i potom »prvorođenac«, jerje dolikovalo da nam najprije ukazu tko je taj kojije u obličju (dmuta) Božjem, a po svome je milosrđu uzeo (nsab) (taj jedan) našu narav, i da nam potom govore ο obličju sluge kojeje uzeo za naše spasenje. Tako su nam pokazali, razlikovanjem uporabljenih imena, dvije naravi i njihove razlike, ali tako daje Sin jedini zbog istinske povezanosti dviju naravi koje djeluju (hwa) po božanskoj volji. Čuvajući red [τάξις] koji se nameće, oni su najprije poučili ο božanskoj naravi, koja se po milosrđu spustila prema nama i obukla se u jednoga čovjeka, a potom ο ljudskoj pre­ uzetoj po m i l o s t i ; k o n a č n o , - kao č v r s t i nauk da posrame heretike [αίρεσιώτης] koji su nastojali suprotstaviti se istini, - oni su se u svojoj pouci 21

vratili govoru ο božanskoj naravi ο kojoj su na početku simbola vjere kazali »kojije rođen od Oca prije svih vjekova i koji nije bio stvoren«. 11. Očito da su to oni kazali ο božanskoj naravi; iako bi ljudima koji nisu skloni raspravama, ime Jedinca bilo dovoljno da ih pouči ο istinskom pozna­ vanju Sina; jer akojejedini, sigurno daje samo on po rođenju (izišao) od Oca i daje samo on Sin, iz iste naravi kao njegov Otac. To naznačuje ime Sin Jedinac i to tim više zato jer su mnogi prozvani sinovima Božjim, dok (je) samo on (Sin) Jedinac, (kao stoje pisano): Rekoh, vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega (Ps 81, 6), i j o š : Sinove sam ti odgojio, podigao ih (Iz 1, 2). Dakle, budući da (su) mnogi oni koji dobivaju ime sinovi, ovaj ne bi bio prozvan Sin Jedinac kad ne bi bilo razlike među njima. Oni su prozvani sinovima po mi­ losti, zato što su postali bliski ('etqarrab) i domaći (baytaya hwa), i zbog svo­ ga prijateljstva, stječu po milosti naklonost ( eštwi) da nose to ime: jer samo onje Sin, iz naravi svoga Oca. Nije, poput drugih, po milosti zaslužio sinovsko posvojenje (simat bnaya) i zato zadobio ime Sin: nego zato stoje rođen iz same naravi prozvan je Sinom. Pa, iako je to poznato i objavljeno u Svetom pismu, i svemu je svijetu očito da (nitko) ne može biti prozvan Sin Jedinac osim onoga kojije uistinu Sin, iz naravi Očeve, (ipak) pakosno i tvrdokorno mišljenje (tareita) heretika [αίρεσιώτης] ostaje nepopravljivo (turasa). 5

12. Arije, naime, od svih onih koji su primili poznavanje Krista, bio je prvi kojije imao bezbožnu drskost kazati daje Sin djelo (Božje) i stvoren ni iz čega, a stoje strana novotarija općenito promatrajući stvari (tareita) a strana je i zakonima [νόμος] prirode. Jer onaj kojije stvoren nije Sin, a tko je Sin nije stvorenje: jer nije m o g u ć e da neko djelo bude prozvano istinskim Sinom, niti da istiniti Sin bude prozvan djelom. Zbog toga, dakle, naši su blaženi oci b i l i primorani sastati se sa svih strana na sveti sabor [σύνοδος] u gradu Nicej i u pokrajini Bitiniji; oni su napisali simbol vjere da bi zaštitili nauk istine, suzbili bezbožnost (rušea) Arijevu, pobili one koji su se nakon toga poveli za imenom svog zavodnika Eunomija, i uništili hereze [αϊρεσις] sačinjene od krivih mišljenja.

13. Iako je bilo sigurno i očito svima, već po prirodnom zakonu [νόμος], općeprihvaćenu suglasju (tareita dgawa) i nauku Svetih knjiga, oni su dodali 22

i one riječi: »kojije rođen a ne stvoren«. Oni su naime predložili riječi koje su dolikovale za ispovijedanje Sina; jer, kažu, mi velimo Sin - n e u općeni­ tom smislu niti kao daje to ime neka posuđenica (šila), kao za one koji po milosti zadobivaju ime sin radi svoga prijateljstva (baytayuta); - i to istiniti Sin, samo on. O n j e Sin istiniti zato jer je Jedini te je rođen od svog Oca i (izišao) od Njega. Od njegove je naravi i uistinu je rođen te opstoji od sve vječnosti, sličan Njemu. Nema nikoga od (bića) stvorenih koji bi bio prije vjekova, a onje prije vjekova i samo on opstoji od sve vječnosti; kao što od sve vječnosti opstoji Otac, tako i Sin (izašao) od Njega opstoji od sve vječ­ nosti. Nije on nakon (nekog) vremena postao (hwa), ni ti je poslije bio rođen; nego od sve vječnosti, prije svih vjekova, onje rođen od Onoga kojije od sve vječnosti, i onje s N j i m od sve vječnosti. Kao što kaže evanđelist: Upočetku bijaše Riječ (I ν 1,1). On jest, od sve vječnosti, nije postao poslije, nego prije svega, u početku, bijaše. Onaj kojije postao (hwa) nakon nekog vremena je kasniji; a »kasniji« nije (itauhi) prvi, a koji nije (itauhi) prvi nije u početku. A ako je on u početku, on je i prvi, jer nema ničega što bi prethodilo početku. A ako je prvi, nije na­ knadni; a ako nije naknadni, nije postao (hwa) nakon. U početku, dakle, bijaše, ali on u početku bijaše (izašao) od Boga, to znači da od sve vječnosti, prije svih vjekova, on bijaše s Bogom.

14. Da pokaže da bijaše s Bogom - ne izvana, kao stranac - nego iz naravi same B i t i (ituta), nazvao ju je Riječ; jer riječ pripada nekomu i (dolazi) od nekoga. Blaženi evanđelist [ευαγγελιστής] svojom usporedbom uči i ovo: moguće je da postoji kao (izašla) od drugoga, da bude s onim od kojega (proizašla) postoji; tako da slušatelji ne posumnjaju da Sin postoji od sve vječ­ nosti, (proizašao) od vječnosti od Onoga koji od (sve) vječnosti postoji, bu­ dući da i riječ duše, čiji razumski karakter kroz nju zadobiva savršenstvo, postoji naravno u njoj i u njoj ona postoji. To daje duša razumska, jest po njoj (njezinoj riječi) da se to zna, a ona iz duše izlazi, iz nje i u njoj se javlja, i uvijek postoji s njom, i u njoj je poznata. Tako i Sin postoji (izašao) od Oca, slično kao i riječ iz duše, budući da on od sve vječnosti postoji (izašao) od njega i kod njega; u njemu ona jest, i od sve vječnosti s njimje ona poznata. Dakle u početku ona bijaše, to jest: od sve vječnosti ona bijaše i od pradavnina ona bijaše, i prije sviju stvari ona bijaše; nije kao daje nakon nekog 23

vremena postala, nego odpočetka ona bijaše i u sve vrijeme ona bijaše; (izaš­ la) od Njega od (sve) vječnosti ona bijaše; i s N j i m od (sve) vječnosti ona bijaše, nalik riječi duše koja uvijek postoji (izašla) iz nje i s njom. A budući da se riječ (izašla) iz duše čini kao daje nešto drugo od nje, a zapravo je hipostaza (qnoma) duše, - j e r ona sama nema hipostaze, nego se ona vidi u duši, - da si ne bismo, slijedeći tu usporedbu (tahwita), zamišljali daje i Sin bez hipostaze (qnoma) i l i stran naravi Očevoj, ukratko je (evanđelist) nado­ dao da Riječ bijaše B o g (Iv 1, 1). Naime, nakon stoje kazao da ona bijaše i da bijaše kod Boga, na koncu je kazao I Riječ bijaše Bog, da nam jasno dade na znanje da ona nije nešto drugo od te naravi, izvan nje, niti u biti (ituta) njoj strana (mnakray); nego je i ona (Riječ) ono isto što je i onaj od kojega je (izašla), B o g , i da postoji kod onoga koji jest Bog. 15. Zadivljujuće nam dakle (evanđelist) kaže Riječ bijaše Bog, da pokaže daje i ona isto ono stoje i onaj za kojega su naši blaženi oci ustvrdili s punim pravom »rođen prije svih vjekova«, hoteći dati do znanja da od sve vječnosti, (izašao) od njega prije svih vjekova, od početka, on je postojao i s njim je postojao. A l i njihov se govor tu ne zaustavlja; da savršeno pouče ο istini, o č u v a j u vjernike i otklone zabludu heretika, dodali su i ovo »nije bio stvoren«. Mnogo bi nam riječi bilo potrebno kad bismo željeli na savršen način protumačiti sve što su naši blaženi oci kazali ο božanstvu (Sina) Jedin­ ca. A l i da vam ovo što izobilno govorimo ne bude teško, izložit ćemo to malo po malo, kako i treba, kako biste sve mogli čuti i naučiti. Ovdje završavamo, ako dopustite, s ovim što smo danas kazali; ostavljamo za neki drugi dan nastavak onoga stoje rečeno; na sve pak ovo uzdignimo hvalu Bogu Ocu, Sinu Jedincu i Duhu Svetomu, sada i uvijeke i u vijeke vjekova. Amen.

24

ČETVRTA HOMILIJA

S A Ž E T A κ: Nakon kratkog podsjećanja na sve stoje kazano prethodnog dana glede božanstva Jedinorodenca (§ 1-2), govornik kreće na razlaganje onoga što se posebice odnosi na njegovo vječno rađanje. Riječ je od naravi Božje, nije djelo Božje (§ 3-7);pravije Bog od pravoga Boga (§ 8-12), istohitna svomu Ocu (§ \3-\l);po njoj su sazdani svjetovi i sveje stvoreno (§18-19).

1· Ono što su naši sveti oci kazali ο božanstvu (Sina) Jedinca, jučer smo, prema svojoj sposobnosti, obradili i protumačili vašoj ljubavi, i to koliko je moguće ukratko, ostavljajući ostalo za neki drugi dan. U svom smo izlaga­ nju, kako se prisjećate, došli do one riječi koju valja razložiti: »kojije rođen od svog Oca prije svih vjekova, i nije stvoren«; tu smo stali s našim govorom. A k o dopustite, započet ćemo, milošću našega Gospodina, od te rečenice. B i l i smo kazali da su tom riječi »kojije rođen od svog Oca prije svih vjekova« (naši oci) nas poučili da uistinu on jest Sin, ne po pripisivanju (šelta) - kako kažu heretici [αίρεσιώτης] daje on po p o s u đ e n o m (šila) imenu sin - poput onih koji su po milosti prozvani sinovima. Samo je on istiniti Sin Boga Oca, budući daje on Jedinac i samo je on rođen od Boga, svoga Oca. 2. Zato su i dodali to »kojije rođen od svog Oca prije svih vjekova«, jerje to dolikovalo Jedincu Sinu Božjemu, koji je uistinu Sin i nije dobio samo sinovsko ime, nego je iz naravi Očeve i od (sve) vječnosti postoji od Njega i s Njim; i to zato j er nij e moguće zamisliti fetraei) da bude nešto između Boga Oca i Boga Sina. Jer Bogje iznad svake stvari; a ono stoje iznad svake stvari jest iznad vremena i od (sve) vječnosti postoji. A k o dakle Otac od (sve) vječ­ nosti postoji i (ako) je Sin B o g , i on od (sve) vječnosti postoji, »Bog od Boga«, - koji postoji od sve vječnosti, - (izašao) odNjegakoji postoji od sve vječnosti: nema ničega između Boga i Boga. Nije dakle moguće zamisliti ni vrijeme ni vjekove koji bi (mogli) biti prije Boga; tako niti prije Sina nema 25

ničega, jer i on je B o g . Dakle, od svog O č a j e rođen prije svake stvari, i od sve vječnosti postoji, jer od Onoga koji postoji od sve vječnosti, on je rođen. 3. K a o ispovijest savršene vjere, bilo bi dovoljno ljudima čija je volja bo­ gobojazna (sebyana taba dehlat 'alaha), prihvatiti ime Jedinac i kazati daje istiniti Sin. A l i (oci) su dodali toj riječi j o š i ovo: » k o j i j e rođen prije svih vjekova«, jer te dvije riječi naznačuju kako je Jedinac Sin Božji, Dakle, s pravom, da opovrgnu one koji mrze istinu, dodali su: »koji nije stvoren«. Jer mi ispovijedamo daje on Jedinac i daje Sin Božji, daje Bog i daje rođen prije svih vjekova, i da od (sve) vječnosti postoji iz naravi Očeve; (ali) apsolutno se odričemo onoga što zamišljaju bezbožnici (rašiea) govoreći daje Sin Bož­ ji (jedno) djelo. Jer onje rođen od Boga i nije stvoren; iz naravi je Božje i nije djelo: jer (biti) Sin sasvim je drugo (mnakray) od (biti) djelo. Naime, ako je Sin, nije bio djelo, a ako je djelo nije Sin. A ako je Sin od njega je i nije njemu izvanjski (Ibar); ali ako je djelo (njemu) je izvanjski. A k o pak je Sin, od njega je i sličan mu je; ako l i j e djelo, njemu je izvanjski, nije od njega i nije mu sličan. 4. Čak i zakoni prirode nas tome uče, jer mi nazivamo sinovima one koji su od nas rođeni, a djela ono što nije bilo, a postalo je, izvana (Ibar), od nas izrađeno. Na takav je način [σχήμα] i u Bogu: znademo ('estakal) da ima mnogo njegovih djela; ali Sinjejedan, onaj kojega nazivamo također Jedini. I samo taj Sinje onaj koji opstoji kod njega, od (sve) vječnosti, dok su djela brojna, bezbrojna, sastavljena od mnogih naravi, a sazdana su (hwa) poslije na različit i mnogovrstan način, prema (dobroj) volji njihova stvoritelja. B o g je naime znao daje različitost veoma korisna stvorenjima, zato su učinjena: neka su od njih sazdana (hwa) prije, a druga nakon ovih, a neka opet potom; ima ih koja postoje skupa ('ak hađ) a neka pak nakon mnogo (drugih). B u ­ dući da su sva stvorenja trebala doći u postojanje (hwa), nužno su neka saz­ dana prva a druga iza njih. 5. Budući da svako djelo kakvo god ono bilo ima početak svoga postojanja (hwa), sva ona koja su uslijedila, bila su slična onima prvima; Sin međutim, budući da ga nije njegov Otac imao nakon, nego od početka je (izišao) od njega postojao i s njimje od (sve) vječnosti, samo onje Sin. Nije naime bilo moguće da bude sličan Onomu koji od (sve) vječnosti postoji onaj koji bi bio 26

načinjen (hwa) poslije, jer nije bilo m o g u ć e ni da onaj koji ima početak bude sličan Onomu koji od (sve) vječnosti postoji, 6. V e l i k a je suprotnost (nukrayuta) između jednoga i dragoga, između onoga što postoji od (sve) vječnosti i onoga što ima početak svog postojanja (hwa); takva je (hana kulleh) udaljenost m e đ u njima da nije m o g u ć e da se to dvoje nađe skupa pak hda). K a k v o druženje (šautaputa), naime, može biti između. Onoga koji od (sve) vječnosti postoji i. onoga koji ne postoji i potom je primio postojanje? J a m a č n o daje jako daleko i da postoji silna razlika između onoga koji ima početak i onoga koji od sve vječnosti postoji, jer onaj kojije od sve vječnosti nema granica. A onomu čiji postanak ima početak, i samo postojanje je o m e đ e n o granicom; i onomu čiji je početak omeđen ne­ ograničeno je vrijeme koje prethodi njegovu postojanju. Jer nije m o g u ć e omeđiti niti kazati koliko je onaj koji od sve vječnosti postoji udaljen od ono­ ga koji nije postojao i onda p o č e o postojati (hwa). Kakva, sličnost dakle i l i kakvo zajedništvo (šautaputa) može biti između onih koji se toliko (hana kulleh) razlikuju između sebe? Budući daje Sin od (sve) vječnosti izišao od Oca koji postoji od sve vječnosti, nema nekog drugog Sina koji bi njemu poslije postao (hwa) sličan; on ostaje jedini Sin, zato jer od sve vječnosti on jest (izašao) od Onoga koji. od sve vječnosti postoji; dolikovalo je onomu koji na takav način postoji da bude jedini Sin (izašao) od Oca. 7o Tako su nas naši oci zaštitili glede poznavanja Sina: napisali su nam istiniti nauk, (to jest) da ispovijedajući Jedinoga Sina moramo njega shvatiti ('estakal) da je od Oca; (tako) su nas poučili da bježimo od bezbožnosti (rušea) heretika i da se klonimo govora da je Sin stvoren, jer (to) je potpuno strano istini, Ne smijemo misliti daje Sin stvoren, ni daje djelo: nego za oboje (sina i djelo) valja ispovijedati kako dolikuje za svakoga od njih: Sin je iz naravi Oca a djelo nije (izašlo) od Oca, nego je izvanjsko (min Ibar), stvoreno ni iz čega. 8. Evo što su nas poučili naši blaženi oci, a potom su dodali ono što je zahtijevala rečenica: »pravoga Boga od pravoga Boga«. Ο onome koji je (izašao) od Oca i nije postao izvana (min lbar), nego iz naravi samoga Oca, što bismo drugo trebali misliti ('traei) da jest, nego ono stoje i Otac u svojoj naravi, to jest istiniti Bog? I u tome su, naime, oni slijedili nauk evanđelja 27

koje kaže: Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog (Iv 1, 1). Isto onako kao što kaže evanđelist [ ε υ α γ γ ε λ ι σ τ ή ς ] : bijaše u Boga, - bijaše upravo ono stoje i onaj u kojega je on i od kojega je on, - kazaše i naši oci: »pravi B o g od pra­ voga Boga«. 9„ Dodali su onomu »Bog od Boga« i »pravi od pravoga«, zbog zlobe onih koji su željeli raspravljati i pobijati čak tako uzvišene stvari. Riječ koju su kazali ne odudara od onoga što kaže evanđelje [εύαγγέλιον]; ono naime ka­ že: Onje Bog u Boga; zasigurno kaže »pravi u pravoga«, jer ne veli daje prozvan Bogom, poput onih koje se među ljudima naziva bogovima, niti da je u onoga koji je jedini prozvan Bogom, nego daje B o g u onoga koji je Bog. 10. Naravno je (kyana'it) B o g u onoga kojije u naravi B o g . Ljude se naz­ iva bogovima, ali se ne misli da su oni bogovi po naravi: Rekoh: 'Vi ste bo­ govi i svi ste sinovi Višnjega! Ali ćete ko svi ljudi umrijeti.' (Ps 81, 6-7); to sam ο vama kazao da vam iskažem čast; niste po naravi bogovi; jer, kao ljudi, vi ste po naravi smrtni, a stoje strano (mnakray) naravi Boga; a toje očito po samim činjenicama, jer kad biste b i l i bogovi po naravi, ne biste b i l i upleteni u grijeh i zaradi toga podložni smrti. ( A l i ) B o g , ne zove se tako samo po imenu, nego je po naravi to kakvo ime nosi; i Bog Riječ, kojije u njega, ime koje nosi nijeposuđenica (šila), nego je po naravi B o g ; a onaj kojije po naravi B o g , stoje drugo nego uistinu Bog? Jer stoje istinitije od naravi? Ili kako bi bilo m o g u ć e da ne nosi uistinu ime onoga iz čije je naravi? A k o dakle po naravi nije B o g , nije ni istiniti Bog; jer to se ime božanstva i l i nosi iz prijevare i pobune u demona koji se usuđuju njega sebi pripisivati nasilno sebi ga pri­ svajajući, i l i iz časti kod ljudi kao povlastica milosti. Dakle, Sinje B o g po naravi, kao stoje i Otac. 11. Drukčije se heretici usuđuju pridijevati Jedincu ime Sina i Boga, kad za njih on nije po naravi (kyana'it) B o g ; sasvim je sigurno daje i on uistinu B o g , jer nema ništa istinitijega od onoga koji postoji po svojoj naravi; b u d u ć i daje očito da onaj kojije B o g po svojoj naravi jest istiniti B o g , nije manje ('ella) istinito da ništa nije »pravije od pravoga«, kako (kaže) nova mudrost heretika, kada za svakog od njih (Otac i Sin) ispovijedaju da je po svojoj naravi istiniti B o g . Jer, govoreći daje B o g Otac po naravi B o g i (da) je B o g Sin po naravi B o g , oni ne mogu kazati da Sin nije istinski Bog, 28

onaj ο kojemu su kazali daje po svojoj naravi B o g . Toje neki novi zakon što ga uvode m e đ u nas svojim iznašašćima: onje B o g , vele oni, ali nije B o g kao njegov Otac. 1.2. Dakle, budući daje svaki od njih B o g po naravi, kako je m o g u ć e misliti daje ovaj viši a onaj niži, kad su obojica B o g po naravi? Nije, naime, m o g u ć e da postoji neki pridodatak i l i nedostatak kod onoga za kojega Svete knjige i oni koji uz njih prianjaju uče daje po naravi B o g . Pa i naši sveti oci oslanjali su se na Pisma i upozorili nas da se č u v a m o odvratnog mišljenja (tar'ita) i brbljarija heretika [ α ί ρ ε σ ι ώ τ η ς ] , pišući »pravi B o g od pravoga B o g a « ; daje B o g , a što vele Pisma, kazali su i oni; ali uz ono što su Pisma kazala oni su razborito nadodali »pravi«, kako bismo mi vjerovali daje Sin pravi B o g kao i Otac, jer je po naravi istiniti B o g , kao i Otac. 13. Isto onako kao što se ispovijeda daje Otac B o g , kako bi se poništila zabluda ο mnoštvu bogova koje narodi na zemlji krivo imenuju bogovima, tako (je) i Sin B o g , iako mi ispovijedamo da su B o g Otac i B o g Sin samo jedan B o g , budući da je jedna jedina božanska narav Oca i Sina. Zbog toga naši su sveti oci nadodali daje »istobitan (barkyana) svomu Ocu«, riječ koja učvršćuje vjernike a pobija nevjernike, iako sama ta riječ nije zapisana u Sve­ tim knjigama zapisana je ideja; tu su ideju (reeyana) oci razradili već gore, a ovdje su je protumačili jasnim izrazom. Nema naime razlike između »isto­ bitan svom Ocu« i »pravi B o g od pravoga Boga«. T i m »kojije istobitan svom Ocu« nisu htjeli drugo reći nego ono isto što su kazali prije: » k o j i j e rođen od Oca prije svih vjekova i nije stvoren«. Jer ako je rođen od (Oca) prije svih vjekova, i nije stvoren, nije stvorenje, nego istiniti Sin svoga Oca. Sigurno je da nije izvanjski (min lbar), nego je od njega, i r o đ e n j e od same njegove naravi, i »istobitan je svomu Ocu«. A k o je »pravi B o g od pravoga B o g a « , očito je daje jedan istobitan drugomu, jer onaj kojije uistinu po naravi B o g , »istobitan« je onomu kojije uistinu B o g . 14. Ideja, naime, onoga »istobitan svomu Ocu«, jasna je i u Pismu, kada ono kaže: U početku bijaše u Boga i bijaše Bog (Iv 1, 1). S ta dva izraza ono nas uči daje B o g i daje istobitan Bogu. Ideja je to i u »Ja i moj Otac jedno smo« (Iv 10,30). A k o je d a k l e j e d a n u m o ć i (hayla) i u naravi, Sinje istobitan Ocu: j er kazavši: Ovce moje slušaju glas moj; i one idu za mnom. Ja im dajem 29

život vječni, i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke (Iv 10,27-28), posvjedočio je za sebe ο svojoj veličini i snazi te da nema nikoga tko bi bio iznad njega; ali kako je mišljenje koje je (budila) ta riječ bilo suviše visoko za čovjeka koji se pojavio, nadoda: Otac moj, koji mi (ih) dade, veći je od svih i nitko (ih) ne može ugrabiti iz ruke Očeve (Iv 10, 29) - izjavu koju on umanjuje dodajući »koji mi dade«. Ο osobi [πρόσωπον] Oca on kaže istu stvar koju je kazao ο sebi: nitko ne nadmašuje njegovu m o ć . Da pokaže kako to nije bilo bez na­ kane (šhima it) kad se poslužio sličnim izrazima, već zato da dade do znanja daje u obojice jedna jedina moć, te da nitko ne premašuje njegovu m o ć na jednak način kao niti moć Očevu, za kojega se vjeruje daje veći od svega, on kaže: Ja i moj Otac jedno smo. 5

15. Isti smisao što gaje za shvaćanje tih riječi dao gore, ovdje to kažejasno: Jedna je moć i onaje uzvišenija od svega, kao stoje i moj Otac. I nema ničega što bi bilo j a č e od moje moći, jednako kao i od moći mojega Oca. Naime, jedno smo ja i moj Otac, ijednaje moć ijedan autoritet kojije viši od svega. Zbog toga Židovi su ga zvali huliteljem, ne shvaćajući božansku narav koja je boravila u njemu jer nisu poznavali drugo osim pojavnoga, pa su ga htjeli kamenovati kao čovjeka koji rabi bogohulne riječi. 16. Istu stvar poučava i ona (rij eč): Tko vidi mene, vidi i Oca. Ja sam u Ocu i Otac u meni (Iv 14, 9-11). Jer ako se Oca vidi u Sinu, očito je da je jedna narav obojice i svakoga od njih se vidi i poznaje u drugom; tako i jednakost (šauyuta) jednoga prema drugomu naznačuje jednakost naravi. Sinje dakle istobitan (bar kyana) Ocu, i to je ideja onoga Nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin (Mt 11,27). A k o se, naime, niti jednoga niti dru­ goga na jednak način ne poznaje ni vidi, očito je daje to zbog jednakosti (njihove) naravi što su nevidljivi svima, dok samo svaki od njih poznaje dru­ goga. A k o je tako, Sinje istobitan Ocu. 17. Unatoč tomu stoje sve ovo jasno očitovano u Svetim knjigama, oni koji naginju zlu i opaki su, imali su odvažnosti, na svoju vlastitu osudu, ka­ zati daje druga narav Sina a druga (ona) Očeva, - čime naznačuju da on nije ni Sin. A sigurno je da onaj kojije istiniti Sinjest istobitan i onomu od kojega je Sin. S punim pravom, dakle, naši su sveti oci smatrali dobrim, da upozore vjernike i potom da pobiju heretike [αίρεσιώτης], unijeti taj izraz čijaje ideja 30

(reeyana) po sebi razumljiva u mnogim riječima u Svetim knjigama. Ο tom su nas htjeli poučiti s malo riječi. Pa ako se sveti Pavao nije sustezao umjeti u svoj nauk izraze koje rabe grčki mudraci, kao Božji smo čak i rod (Dj 17, 28) i Krećani uvijek lasci, opake zvijeri, trbusi dangubni (Tit 1, 12), ako se dakle nije bojao da napiše to, kako bi pobio (maksanuta) neprijatelje, s koliko su većim pravom naši oci sastavljajući obrazac (melta) vjere, uporabili (ri­ ječ) » S i n j e istobitan Ocu«, čija je ideja (reeyana) sigurna na mnogim mje­ stima, iako se (riječ) kao takva ne nalazi u Svetim knjigama. 18. Potom su kazali: »Po kojemu su sazdani svjetovi i sve je stvoreno«. Isto onako kao što su nakon ispovijesti Boga Oca, poslije riječi »Otac« na­ dodali »stvoritelj svega«, (učinili su) i glede Sina; pošto su ispovjedili daje rođen od Oca i daje njemu istobitan, nadodali su ono što su trebali dodati: da je »stvoritelj (eaboda) svega«. Istiniti Sin, kojije iz naravi svoga Oca, uistinu je i stvoritelj (eaboda) kao on. Zbog toga i blaženi evanđelist [ευαγγελιστής] Ivan nakon stoje kazao: U početku bijaše u Boga i bijaše Bog, nadoda: sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa (Iv 1,3), da nas uvjeri daje stvoritelj kao i B o g njegov Otac. 19. Na taj su način [ σ χ ή μ α ] još naši blaženi oci, pošto su kazali daje »Sin od Oca« i »pravi B o g od pravoga Boga«, te daje »istobitan« svomu Ocu, nadodali: »po njemu su sazdani ('ettaqqan) svjetovi i sve je stvoreno«. To su oni kazali zato što, prije svih svjetova, on postoji sa svojim Ocem, stvori­ telj je svega kao i B o g njegov Otac. Zato što su po njemu sazdani svjetovi, onje stvoritelj svega stvorenoga; prije svih svjetova, on jest, jer od sve vječ­ nosti on jest, i nije u (nekom) »poslije« on počeo postojati nego u početku bijaše; onje stvoritelj svih svjetova, kao što blaženi Pavao kaže ά&po Njemu Bog sazda svjetove (Heb 1, 3). K a o i on (sveti Pavao), i naši su blaženi oci, nakon što su kazali da su »po Njemu sazdani svjetovi«, nadodali: »onje stvo­ ritelj svega«; tako su nas poučili i ο božanstvu (Sina) Jedinca, kazavši nešto stoje u skladu s mišlju (reeyana) Svetih knjiga, a upozoravaju one koji prianjajuuz bogobojaznost (dehlat'alaha) i otklanjaju nijekatelje božanstva S i ­ na Jedinca. Što se nas tiče, protumačili smo vašoj ljubavi smisao simbola vjere, onoliko kratko koliko smo mogli. A k o se slažete, količina rečenoga bit će dovoljna za današnju pouku. Uzdignimo hvalu Ocu, Sinu i Duhu Sve­ tomu, u vijeke vjekova. Arnen. 31

PETA HOMILIJA

S A Ž E T A K : Polazeći od kratka tumačenja božanske naravi Sina (§ 1), govornik prelazi na izla­ ganje krsnog članka vjere koji se tiče Utjelovljenja (§ 2). Radi nas i radi našega spasenja (§ 3) sišaoje s nebesa; kako treba shvatiti silazak Božji (§ 4): ekonomija čovještva Kristova, posvojenje po Riječi svega što pripada ljudskoj naravi, djelovanje njene moći na tijelo od kojega sebi stvara hram (§ 5-6). Utjelovio se i postao čovjekom, ne prividnim čovjekom, nego savršenim čovjekom, obdarenim tijelom sličnim našemu (§ 7-8), i dušom razumnom i spoznajnom (§ 9); ta duša trebalaje biti tako potpuna sa svim vlastitostima zato da bi bilo moguće otkupi teljsko djelo (§ 10-17); protiv nje vladalac svijeta nije mogao ništa poduzeti (§ 18); pobjedničko slavlje K r i ­ stovo zalogje naše nade u besmrtnost (§ 19-21).

1. Znam da se sjećate što smo kazali vašoj ljubavi ο božanstvu (Sina) Je­ dinca, i kako su naši sveti oci, nakon svoje pouke ο Ocu, prišli također raz­ matranju govora ο Sinu u Svetim knjigama i izložili zajedno ( ak hda) nauk ο božanstvu Sina i ο obličju (dmuta) [μορφή] čovjeka koje on uze radi našega spasenja. Oni su zaista smatrali da im ne priliči prešutjeti ljudsku narav, koju je on obukao, jer upravo po njoj mi primismo spoznaju ο božanskoj naravi (Sina) Jedinca. N a k o n što su, naime, rekli »u jednoga Gospodina Isusa Krista«, da bi nas upoznali s božanskom i s ljudskom naravi, dodali su »Sina i Jedinca, prvorođenog od svih stvorenja«, te su nas iznovice poučili ο bo­ žanskoj naravi i ο obličju čovjeka koje je uzeto (nsab) za naše spasenje. Da bi nas poučili ο svim stvarima malo po malo podrobno (hatita'it) - najprije ο božanstvu (Sina) Jedinca i ο načinu kako mi vjerujemo da ono jest - oni nam prenesoše ('ašlem) (tradiciju) govoreći: Sin Jedinac kojije iz očeve na­ ravi i nije sin po imenu pozajmljenu (šila), kao ostali ljudi koji su to po milosti a ne po naravi; ali on, (izašao) od Oca, onje Sin istiniti. Zbog toga, onje također Jedinac, j er j e upravo on jedini kojije rođen iz naravi svoga Oca. Nije on poslije postao niti primio ime Sina; od početka, prije svih vjekova (rođen) od svog Oca, od (sve) vječnosti on jest i nije bio stvoren; također ne smije se ?

32

Sina Božjega zvati »djelo Božje«, budući da nije iz ništavila došao u posto­ janje prema zakonu svih stvorenih bića, nego od sve vječnosti onje »od svo­ ga Oca, pravi B o g od pravoga Boga, istobitan s Ocem«, budući daje istiniti Sin onje i po naravi onakav isti kakav je onaj koji gaje rodio. 2. E v o , toje što su nas ο božanstvu (Sina) Jedinca učili naši oci i takvo je naše ispovijedanje vjere koje su oni utvrdili u našim dušama, odstranjujući daleko od nas mnijenje bezbožnika (rašiea) koji se usuđuju govoriti daje načinjen i stvoren Sin Božji, onaj koji se od (sve) vječnosti, prije svih vjek­ ova, rodio od svog Oca. I nakon što su očistili našu savjest od svih prijevara heretika [αίρεσιώτης] oni su počeli govoriti i ο Utjelovljenju našega Gospo­ dina koji postade čovjekom za naše spasenje, govoreći: »kojije radi nas, lju­ di, i radi našega spasenja, sišao s nebesa i utjelovio se ('etgaššam) i postao čovjekom«. 3. S pravom su oni postavili na početku ovo »radi nas ljudi i radi našega spasenja«, jerje dolikovalo, budući da su trebali govoriti ο ekonomiji njego­ va čovještva, izložiti ('eštaei) prvo razlog; no oni ne mogoše to učiniti u for­ mulama izrečenima ο božanstvu (Sina) Jedinca, jer su bili jako zaokupljeni da nam objasne kako On od (sve) vječnosti proizlazi od svoga Oca. A l i , tru­ deći se poučiti nas ο njegovu čovještvu, prije svega im je bilo potrebno reći razlog zašto se toliko (hana kulleh) ponizila božanska narav: »radi nas«, za­ ista, i zato jerje preuzela brigu »za naše spasenje«, ona uze (šqal) oblik roba. Počinjući naučavati »ekonomiju« njegova čovještva, naši su oci smatrali nužnim uzeti taj razlog za početak svoje rasprave: »kojije radi nas ljudi i radi našega spasenja«. I taj »radi našega spasenja«, dobro je postavljen iza onoga »radi nas ljudi«. To nije bilo samo »radi ljudi«, nego je to bio cilj njegova dolaska, kao što su nas oni učili: on dođe spasiti ljude, da bi one koji su bili izgubljeni i predani zlu, neizrecivom milošću i milosrđem oživio i izbavio od zla. E v o zašto, rekoše oni, on siđe s neba. 4. Dakle, »on siđe«: To ne znači da se on premjestio s jednog mjesta na drugo. Jer ne smijemo misliti da se božanska narav kojaje na svakom mjestu premješta s jednog mjesta na drugo, budući da nije čak ni moguće da božan­ ska narav, kao netjelesna, bude zatvorena najednom mjestu, nego je to što nije ograničeno mjestom na svakom mjestu; i n e m o g u ć e j e zamisliti ('etraei) 33

da se premjesti s jednog mjesta na drago to stoje na svakom mjestu. Ο tome donosi svjedočanstvo sveti Ivan koji kaže: On bijaše u svijetu, i svijet po njemu bi sazdan, i svijet ga ne upozna. Κ svojima dođe i njegovi ga neprimiše. (Iv 1, 10-11). Dakle, Ivan kaže da on bijaše u svijetu i da dođe u svijet. A k o je on bio u svijetu, kako li dođe (itauhi) u svijet? Jer kako se može reći da se došlo tamo gdje se već bilo? A l i , on reče (ovo): On bijaše u svijetu, da naznači daje on svagdje; i ono dođe ksvojima, on to nadoda ( ausepu) glede »ekonomije« čovještva. Tako i blaženi David reče: on nagnu nebesa i siđe (Ps 17,10) da nas pouči daje Bog njih spasio iz njihovih nevolja, jer ono što on zove »silazak Božji« to je dragovoljnost Božja: on kojije toliko (hana kulleh) uzvišen iznad svega, dragovoljno privoli spasiti ih od nevolja. Isto tako je ο Bogu Riječi, Sinu Jedincu Božjem rečeno daje sišao za naše spasenje: jer od (sve) vječnosti onje od svoga Oca i sve vrijeme je sNjim, uzvišen iznad svega; on, koji je uzrok svega, prihvati ipak, zbog njega samog, radi našeg spasenja, dragovoljno spustiti samog sebe do tolikog poniženja da uzme obličje (dmuta) [μορφή] roba i bude u takvom stanju da bi nam po tome dao uživanje svoga divnog dara. ?

5. S pravom su sveti oci rekli »radi nas ljudi i radi našega spasenja, on siđe s nebesa«. To što oni nazivaju silaženje Svevišnjega, to je »ekonomija« nje­ gova čovještva, čemu se blaženi David također zadivio: Što je čovjek, reče on, da ga se spominješ i Sin čovječji da si ga posjetio? (Ps 8, 5). »Kojije radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa.« Stoje dakle taj njegov silazak i koji mu je cilj? Stoje bio (čovjek) da se radi njega (Sin Jedinac) snizio do te mjere (hana kulleh) da postade čovjekom i uze obličje (dmuta) roba? I za naše spasenje onje prihvatio postati čovjekom i objaviti se svima. I sve što (pripada) naravi čovjeka, to sveje on uzeo na sebe: budući daje bio kušan u svim svojim svojstvima, on gaje usavršio svojom moći do te mjere da, kad je čak primio smrt prema zakonu svoje naravi, on se od nje nije udaljio; budući daje s njim, po djelovanju milosti, on gaje oteo smrti i raspad ljivosti groba (šiol), uskrisio ga od mrtvih i udijelio mu onu uzvišenu slavu koju mu je bio obećao prije nego je podnio smrt, kad je rekao: Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići (Iv 2,19), i to je ispunio.

6. Ni u njegovu raspeću on se od njega nije dijelio, ni u smrti nije se od njega udaljio. Već je ostao dok nije po pomoći njegove moći slomio veze 34

smrti i oslobodio njegovu dušu nerazrješivih veza; on gaje uskrisio od mr­ tvih i prenio u život koji ne umire i učinio ga besmrtnim, neraspadljivim i nepromjenljivim i uzdigao gaje na nebo, gdje sada, sjedi s desne Bogu i iznad svih vlasti i moći i sila i gospodstava i iznad svakog imena imenovanog i to ne samo u ovom svijetu nego također u onom budućem ( E f 1,20-21), po svje­ dočanstvu svetoga Pavla, i trajno od svih stvorenja on prima klanjanje radi svoje najuže sjedinjenosti (neqpa hatita) s B o g o m Riječi.

7. Stoga su s pravom naši blaženi oci kazali: »koji se utjelovio i postao čovjekom«, (onoga) kojije za naše spasenje (hayye) ostvario jednu takvu eko­ nomiju, smatrali su običnim čovjekom (šhima); oni koji nisu poznavali božan­ stvo koje prebiva u njemu, već je sva njihova pažnja bila usmjerena na ono što se vidi. Židovi, zaista, njemu rekoše: zbog dobrog djela te ne kamenujemo, nego zbog hule, jer si čovjek, a praviš se Bogom (Iv 10,33). Daje bio čovjek kaže i Pavao: On je, kaže, postao ljudima sličan i obličjem [ σ χ ή μ α ] čovjeku nalik (Fil 2, 7). Zaista, »obličje čovjeka«, ne naznačuje ništa drugo, doli to, daje postao čovjekom. Jer kad Pismo kaže: Bog posla svoga Sina u obličju grešnoga tijela ( R i m 8, 3), »obličje tijela« ne kaže ništa drugo nego tijelo, kao što drugdjejoš za nj kaže: On se pojavi u tijelu (1 Tim 3,16). To stoje Pismo tu stavilo »tijelo« i »sličnost tijela«, ne naznačuje nam drugu stvar riječ »tijelo«, a dragu »sličnost tij ela«, nego dva puta ono uči da se on poj avio u tij elu. Također, ona riječ »obličje« nije drugo nego »čovjek«. Pravo su naši sveti oci rekli: »koji se utjelovio i postao čovjekom«, da naznače daje on postao čovjekom prema svjedi. ...astvu svetoga Pavla, te daje tu »ekonomiju« ostvario za spasenje svih. S pravom su se u izlaganju ο vjeri naši sveti oci izrazili tom riječju da bi uništili bezbožnost (rušea) heretika [αίρεσιώτης], i tako se uskladili s ispo viješću (maemodita) prave vjere Crkve. I jer je bilo mnoštvo podjela među ljudima oko predmeta te neizrecive »ekonomije« i glede osobe čovjeka ko­ jega je uzeo naš Gospodin, s pravom, da ih sve opovrgnu, oni su stavili taj izraz: »koji se utjelovio i postao čovjekom«.

8. Marcionovci, Manihejci skupa s Valentinovcima i ostalim hereticima [αίρεσιώτης] koji pate od toga zla, govore da naš Gospodin nije uzeo ništa od naše naravi, tijelo i l i dušu, nego da je to bio »privid« (rnasbranuta), koji se pojavio pred očima ljudi na način vizije kakvu su imali proroci i obličja 35

(dmuta) pod kojim je Abraham vidio tri čovjeka koji nisu imali ništa od tjelesne naravi, ali za kojeje on vjerovao da su ljudi i da su činili ljudske čine, hodali su, govorili, prali se, jeli i pili. Na takav način, oni govore, niti naš Gospodin nije uzeo ništa tjelesno, već se vjerovalo daje čovjek, budući da su ga promatrali kako čini i podnosi sve prema zakonu [νόμος] ljudi, a u stvari sve to što se vidjelo nije bila ljudska narav, već su ga samo prema izgledu takvim smatrali, a u istinu on nije ništa trpio, nego su oni koji su ga vidjeli mislili da to trpi.

9. Što se tiče (učenika) Arija i Eunomija, oni govore daje on uzeo tijelo, ali ne i dušu: umjesto duše, kažu oni, božanska je narav. I oni snizuju božan­ sku narav (Sina) Jedinca do te mjere da prema njima on gubi od svoje naravne veličine i čini čine duše, zatvarajući se u to tijelo i vršeći sve da ono postoji. Tako, ako božanstvo zauzima mjesto duše, on nije bio ni gladan ni žedan, nije se umarao, nije imao potrebu za hranom, jer to se sve događa tijelu zbog njegove slabosti, a duša nije sposobna zadovoljiti tomu što ono (tijelo) treba, osim s onim što ona posjeduje prema zakonu [νόμος] naravi, kako joj je B o g dao. A l i , ona treba da tijelo bude savršeno u svemu da bi postojalo. Dakle, ako njemu nedostaje nešto, ne samo da mu ona ne može pomoći ni u čemu, već svladana slabošću tijela i protiv svoje volje, prisiljenaje otići. Međutim, ako bi božanstvo vršilo i (ulogu) duše, nužno bi vršilo i ulogu tijela, (i) istinita bi bila riječ zabludjelih heretika [αίρεσιώτης] - koji niječu daje (Sin) uzeo tijelo i zato se samo prividno [σχήματι] Njega vidjelo, kao anđele - daje on bio čovjek samo obličjem, a nikako nije imao naravi. Doista, božanstvo je bilo sposobno (sapqa) ispuniti (ulogu) svega i (učiniti) da očevidci misle da gle­ daju »običnog čovjeka«; tako Abraham vidje anđele po Božjoj volji. A l i ako je njegova božanska narav dostajala (sapqa) za sve to, nije li trebalo da on uzme ljudsku narav, onu koja treba milosti spasenja, koje (dolazi) od Boga? A l i prema mišljenju heretika [αίρεσιώτης], samo božanstvo je držalo ulogu ljudske naravi, te mu je bilo izlišno (yatira) uzeti tijelo, budući daje božan­ stvo zadovoljilo svemu tomu.

10. A l i to nije bilo ono stoje Bog htio. On se htio zaodjenuti u čovjeka koji je pao i podići ga - njega, sastavljena od tijela i besmrtne i razumske duše, da kao što po jednome čovjeku grijeh uđe u svijet i po grijehu smrt, tako mi­ lost i dar Božji po pravednosti jednog čovjeka, Isusa Krista, ona (praved36

no st) preobilova u mnogima ( R i m 5, 12. 15). Jer po čovjeku bi smrt tako po čovjeku i uskrsnuće od mrtvih. Kako po Adamu svi mi umrijesmo, tako po Kristu svi mi živimo, prema svjedočanstvu blaženog Pavla (1 K o r 15,21 -22). Ne samo daje Sin morao uzeti tijelo, već i besmrtnu i razumsku dušu. I ne bijaše smrt tijela, koju je on trebao dokinuti, već duše, a toje grijeh; jer, time što po čovjeku grijeh ude u svijet, - prema riječi svetoga (Pavla), dakle po grijehu uđe smrt, (Rim 5,12) - dolikovalo je da se prvo ukloni grijeh, kojije bio uzrok smrti, i zatim će smrt biti dokinuta ('eštri) s njim. A l i ako grijeh nije uklonjen, kobno mi ostajemo u smrtnosti, i mi u našoj promjenljivosti griješimo; a ako griješimo, ponovno ćemo biti izloženi kazni (msam breša) i ponovno će kobno trajati vlast smrti. 11. S pravom je dakle, prije svega, bilo važno ukidanje grijeha, budući da nakon poništenja grijeha nema više ulaza za smrt. Jasno je dakle da sklonost grijehu ima u volji duše svoj početak, budući da je i kod Adama (to bila) najprije duša (koja) je prihvatila savjet zavodništva, a ne njegovo tijelo: jer ne bijaše njegovo tijelo ono koje je Sotona uvjerio [πείθω] p o m o ć u žudnje za uzvišenim dobrima da se složi s njime i da se udalji od Boga i da uzme za zavodnika onoga koji bi mu pomogao. I (Adam) je prekršio zapovijed Božju i više je volio ono stoje bilo protiv Božje zapovijedi, prema savjetu Sotone. Ne bijaše njegovo tijelo ono kojeje te stvari trebalo upoznati, nego je njegova duša, kojaje strastveno žudila za obećanom veličinom, bila ona kojaje pri­ hvatila savjet lukavca i kojaje učinila da izgubi dobra kojaje držala. Nije dakle' ist trebao uzeti samo tijelo, nego i dušu; štoviše (dalqubla), najprije je dušu trebao uzeti, zatim, radi nje, tijelo. Jer ako od grijeha dolazi smrt - a raspadljivost tijela je smrt-grij eh je najprije trebao biti dokinut i nakon toga s njime (bila bi) smrt; jer tako je tijelo oslobođeno od smrti i raspadljivosti. Dakle, to bijaše moguće ako je najprije (Krist) učinio dušu nepromj enlj ivom i oslobodio je od pobuda grijeha, kako bismo, zadobivši nepromj enlj i vost, b i l i oslobođeni od grijeha; a ukidanje grijeha ostvaruje ukidanje smrti i či­ nom ukinuća smrti naše tijelo može sačuvati neuništivost i neraspadljivost. 12. Dakle, daje duša činila samo one grijehe koji joj dolaze od žudnja tijela, m o ž d a bi bilo dovoljno daje naš Gospodin uzeo samo tijelo kako bije spasio od grijeha; ali sada, sama duša začinje bezbrojna i sramotna zla i gri­ jehe, i prije svega onaj koji pokazuje da duša ima zajedništvo (šautaputa) sa 37

Sotonom, atoje oholost, ο kojoj sveti Pavao kaže: od straha da se ne uzoholi i ne padne pod istim sudom kao Sotona (1 T i m 3,6). Ovom je riječju Apostol doista pokazao daje tko god padne u oholost vezan uz Sotonu u kazni, jer je primio u svoju dušu tu žudnju koju Sotona, iako je bestjelesan, posjeduje po zlobi svoje svijesti; posveje dakle sigurno da duša zahtijeva puno pozornosti da bi bila oslobođena padova pa i spašena od žudnji tijela, koje su, snagom koju ono posjeduje, sposobne njome vladati. 13c I sveti Pavao svjedoči (u prilog) našoj riječi, u svom nabrajanju zala u koje su uvučeni i do kojih se spuštaju ('etahtiu) ljudi kojeje Krist došao izli­ ječiti u ovom svijetu, kad kaže: Ikako nisu smatrali vrijednim držati se spo­ znaje Boga, predade ih nevaljanu umu te čine što ne dolikuje, puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlo namjern os ti; došaptavala, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni nevjerni, bešćutni, nemilosrdni ( R i m 1, 28-31). Svatko, i prije naših riječi, ima jasnu si­ gurnost svega toga, - i da puno od tih stvari ne dolazi od nagnuća tijela, nego od same volje duše. Jer i zloća, gorčina, zavist, svađa, prijevara, opačina s ohološću i praznom slavom, sposobnost za zlo, nepokornost roditeljima, ne­ dostatak ljubavi, vjernosti, samilosti, sve to očito dolazi od duše. 14. N u ž n o je dakle naš Gospodin uzeo dušu kako bi najprije nju spasio od grijeha i kako b i , milošću Božjom, prešla u nepromjenljivost; a time duša vlada i nad težnjama tijela. K a d je tako grijeh ukinut ('eštaryat) i nema više ulaza u dušu koja je postala nepromjenljiva, nakon toga je nužno ukinut i svaki oblik [ σ χ ή μ α ] kazne i tako je uništena i smrt. I takvo će biti prebivanje tijela, kojeje postalo stranac smrti time stoje dobilo udio u besmrtnosti. A toje ono što potvrđuje sveti Pavao kad kaže: Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu! Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me za­ kona grijeha i smrti ( R i m 8,1-2). On naime kaže daje svaka smrtna presuda i osuda ukinuta ('eštri) za one koji su povjerovali Kristu, jer su postali stran­ cima običajima smrtnosti i jer su dobili Duha i besmrtnost - i njome su za­ dobili i nepromjenljivost - te su potpuno oslobođeni od grijeha i smrtnosti. 15. V e l i k a je, dakle, bezumnost ne priznati daje Krist uzeo dušu; i j o š je više lud onaj koji kaže da on nije uzeo ljudski um (madea) [νους], jer time 38

kaže i l i da on nije uzeo dušu - i l i daje uzeo dušu, ali ne ljudsku, nego nera­ zumnu, onu koja daje život životinjama i stoci. A samo se u ovome razlikuje ljudska duša od one životinj ske, što ova potonj a nema vlastitu osobnost (qnoma) [ύπόστασις], naime u sastavu, same životinje nije to da bi njeno postoja­ nje (yatah) bilo izvan nje, i nakon smrti životinje vjeruje se da ona više ne postoji, Kaže se j o š daje i krv životinj a njihova duša, jer istog časa. k a d p o t e č e krv, nestaje i ono što se naziva duša, ona za koju se prije smrti životinje vje­ rovalo da živi u biću životinja i njihovim svojstvima. Što se tiče ljudi, ne ide tako: duša postoji u svojoj vlastitoj osobnosti i snažno je izdignuta nad tije­ lom, budući daje tijelo smrtno, a život dobiva od duše; ono umire, propada, ako se desi da se duša udalji od njega, A ona, izlazeći, ostaje neuništiva, te zauvijek traje u svojoj osobnosti jer je besmrtna i ne m o ž e dobiti ništa narav­ no od ljudi. Ne bojte se, rečeno je, onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti (Mi 10,28). Zasigurno, ovo jasno pokazuje da ono (tijelo) m o ž e umri­ jeti jer je smrtno po naravi, ali ona (duša) ostaje besmrtna jer naravno ne m o ž e biti podložna nikakvoj šteti sa strane ljudi. 16. Toliko je dakle velika razlika između ljudske i životinjske duše, daje ova bez razuma i nema vlastitu osobnost, dok je ona ljudska besmrtna i n u ž n o se vjeruje daje i razumska (yadeutana). Tko bi dakle bio toliko lud i lišen ljudskog uma (madea) [νους] da kaže kako je ljudska duša bez spoznavanja i bez razuma (melta)? Osim ako takav želi postati novi učitelj neke stvari koja ne postoji u svijetu, naime da postoji neka besmrtna i živa narav koja bi imala neki vječni život, a koja bi ipak bila bez razuma. Zasigurno ne može biti tako. Doista, tko god je besmrtan po naravi i ima neraspadljiv život, sposoban je i istinski spoznavati (yadeutana) i obdaren je razumom. 17. Naši su sveti oci ο svemu tome upozorili govoreći: »koji se utjelovio ( etgaššarn) i postao čovjekom«, da bismo mi vjerovali daje on savršen čo­ vjek, onaj koji je bio uzet i u kome je stanovao B o g - Riječ - on koji je bio savršen u svemu prema ljudskoj naravi i čije je stanje (quyama) proizlazilo iz smrtnog tijela i razumske (yaduetana) duše, jer »za čovjeka i za njegovo spasenje sišao je s nebesa«. S pravom su rekli daje uzeo (šqal) čovjeka slična onima od koj ih j e uzet; j er čovj ek koj egaj e uzeo (nsab), postajući sličan A d a ­ mu kojije uveo grijeh u svijet, ukinut će grijeh p o m o ć u onoga što muje bilo istobitno. I obukao se čovjekom sličnim Adamu kojije, nakon stoje sagrije5

39

šio, bio dobio smrtnu osudu, da bi po jednom sličnom (biću) grijeh bio išču­ pan iz nas i smrt poništena.

18. Dolazi knez svijeta, kaže on, ali na meni on nema ništa (Iv 14, 30), pokazujući daje to uzrok njegovog uskrsnuća od mrtvih. Jer kako Sotona drži p r e m o ć smrti zbog grijeha bitno prisutnoga (naqipa) u nama, prema Pa­ vlovoj riječi (usp. R i m 3, 9-23; 5, 12ss), uvijek je smrt pobjeđivala i na taj način, kao sluge grijeha, mi nismo imali nadu u bilo kakvo oslobođenje: mi­ lost Božja čuvalaje čovjeka slobodna od grijeha u kojega se B o g za nas obu­ kao. Iznenada dođe Sotona; svojom prijevarom pobudio je protiv njega sve Židove, spustio j e na nj ega smrt kao na čovj eka. I budući da nij e bilo na nj emu grijeha, ništa od onoga zbog čegaje Krist naš Gospodin predan na smrt, sam je (Krist Gospodin) prihvatio na sebe smrt koju je nasilnik [τύραννος] Sotona nepravdom svalio na njega. A l i on (Krist) pokazao je Bogu da nema nika­ kvoga grijeha i daje bilo protiv pravde to stoje podnio iskušenje smrti; i lako (dalila'it) je zadobio ukinuće kazne, uskrsnuo je od mrtvih božanskom sna­ gom, zaslužio je nov i neizreciv život i vratio je zajedničku milost cijelomu ljudskomu rodu. Zato i naš Gospodin ovdje kaže: Knez ovog svijeta dolazi, ali na meni on nema ništa (Iv 14, 30) i na drugom mjestu: Sada je sud ovomu svijetu; sada je knez ovoga svijeta osuđen i izbačen van. A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući ksebi (Iv 12, 31-32). Prvim (navodom) on uistinu pokazuje da Sotona nema nijednoga pravoga razloga da mu zadaje smrt; drugim kao daj e Gospodin imao neku vrstu suda (dina) protiv nasilnika [τύραννος], te gaje osudio i izbacio iz njegova nepravedna autoriteta, pa kad su njemu bila predana ta izvrsna dobra, onje pridružio sve ljude svojoj slavi.

19. Naši su sveti oci zato kazali: »koji se utjelovio« kako bi ti razumio festakal) daje on uzeo savršena čovjeka; to nije bilo samo po (njegovu) izgledu da su ga smatrali takvim, nego zato jer je uistinu imao (itauhi) ljudsku narav. Vjerujemo, dakle, da nije uzeo samo tijelo, nego čitavoga čovjeka, sastavljenoga od tijela i duše, besmrtne i razumne. On gaje uzeo za naše spasenje i po njemu ostvario spasenje za naš život. I taj (čovjek) je bio oprav­ dan i bez mane snagom Duha Svetoga - kao što kaže sveti Pavao: bio je opravdan po Duhu (1 T i m 3, 16) i dalje: koji u Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu (Heb 9, 14) - i iskusivši smrt po zakonu ljudskom, 40

onje uskrsnuo od mrtvih, jerje bio bez grijeha, snagom Duha Svetoga, i zaslužio je nov život u kojem su volje duše nepromjenljive; i svoje je tijelo učinio besmrtnim i nepok varljivim, i tako nasje sve učinio sudionicima svo­ j i h obećanja. Kao zaloge svojih obećanja dao nam je prvine Duha da bismo imali vjeru bez kolebanja u stvarnosti koje će doći. Onaj, rečeno je, koji nas je učvrstio s vama u Kristu i zapečatio nas svojim pečatom i dao nam zaloge Duha u naša srca (2 K o r 1, 21 -22). 20. M i , dakle, isto č e k a m o da postanemo besmrtni i neraspadljivi u uskr­ snuću od mrtvih, kad grijeh više ne bude imao ulaza u nas. I ο tome svjedoči sveti Pavao kad kaže: A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno tijelo u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac? Žalac je smrti grijeh, a snaga je grijeha Zakon (1 K o r 15,54-55). Dakle on kaže da kad budemo uskrsnuli od mrtvih, besmrtni i neraspadljivi, i kad naša narav bude dobila nepromj enlj i vost, više nećemo moći griješiti; i kad budemo os­ lobođeni od grijeha, n e ć e m o više imati potrebe za zakonom. Jer kakvu će imati potrebu za zakonom narav oslobođena od grijeha koja više neće biti sklona naginjanju prema zlu? 2L B i l o j e zato dobro da nakon ovoga blaženi Pavao kaže: On nam je dao pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu (1 K o r 15, 57), poučavajući nas daje B o g onaj kojije bio za nas uzrok svega dobra, daje on onaj koji nam je dao pobjedu nad svime stoje škodljivo, bila to smrt, grijeh i l i bilo koje zlo koje iz toga potječe; on se za nas obukao u našega Gospodina Isusa, čovjeka, i po uskrsnuću od mrtvih učinio je da prijeđe u nov život i da mu sjedne zde­ sna; i nama, po svojoj milosti, dat će zajedništvo (šautaputa) s njime kad ui­ stinu, prema riječi svetoga Pavla, budepreobraženo ovo naše bijedno tijelo ipostane suobličeno njegovu slavnom tijelu (Fil 3, 21). A l i kako su mnogo­ brojne riječi naših blaženih otaca ο čovještvu našega Gospodina, završimo ovdje današnju pouku i uzdignimo slavu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen.

41

ŠESTA HOMILIJA

S A Ž E T A K : Ljudski životni put Krista, kojije rođen od Marije Djevice, raspet u vrijeme Ρoncija Pilata: početak i dovršenje ekonomije ostvarene u našu korist (§ 1 -2). Jednoj osobi, jednomu Sinu, pridaju se izrazi i djelovanja koja označuju jednu i drugu od dviju naravi (§ 3), tako to čini Pavao (§ 4-6), kao i krsna ispovijest vjere (§ 7). Krist se podlaže uvjetovanostima ljudskih zakona, od rođenja pa sve do smrti (§ 8-9); zbog zajedništva naravi stekao je zaslugu za sav ljudski rod (§ 10); prvak je u svemu i naš uzor (§ 11), svojim nas je uskrsnućem povezao u buduću obnovu (§ 12), koja je predoznačena krštenjem (§ 13), a zajamčena obećanjem Duha Svetoga (§ 14-15).

1. Već smo protumačili Vašoj Ljubavi kako su ο čovještvu našega Gospo­ dina govorili blaženi oci u simbolu vjere (havmanuta); to su oni napisali i nama potom predali slijedeći nakane Pisama. B i l i smo prisiljeni rabiti mnogo riječi kako biste vi na savršen način razumjeli smisao njihova govora. M o g l i smo, dapače, govoriti još i više za učvršćenje istine i kako odbaciti izmišljene riječi heretika [αίρεσιώτης]. Međutim, onoliko koliko smo kazali nama je dovoljno, a sigurni smo i vama koji imate dobru volju bogobojaznosti (đehlat 'alaha). Buntovničkoj savjesti, pa i kad bi se kazalo mnoštvo riječi, ništa ne bi koristilo, dok je dobroj volji i kratak govor dovoljan da bi se razotkrila istina, kad je riječ ο svjedočanstvu Svetih knjiga iz kojih se ta istina izvodi Dakle, prionimo danas j o š dublje u nastavak onoga stoje bilo rečeno uz po­ m o ć božanske milosti. Nakon stoje rečeno: »kojije radi nas ljudi i radi na­ šega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se i postao čovjekom«, naši su oci nadodali: »koji je rođen od Djevice Marije, bio raspet pod Poncijem Pila­ tom«. Oni su mogli kazati mnogo toga što se zbilo u međuvremenu - tako

npr. da je bio umotan u krpe i da je bio položen u štalicu (Lk 2, 7), daje bio podložan zakonu (Gal 4, 4), i da je pristupio krštenju (Mt 3, 3) te daje primj erom pokazao evanđeoski način života i mnogo toga sličnoga - da su htj eli pripovijedati sve ono što nam Svete knjige ο njemu govore. 42

2 Sve je to on učinio za naše spasenje: čak je i zakon [νόμος] naravi savr­ šeno (hatita'it) poštivao za nas, i to zato jer je trebao ispraviti našu narav; i Mojsijev zakon savršeno je opsluživao, kako bi naplatio dug prema zakono­ davcu; pristupio je krštenju da dade model [τύπος] milosti našega krštenja; sam je dao savršeni primjer evanđeoskoga [εύαγγέλιον] života svima nama. Nakon svega predao se raspeću i smrti kako bi uništio posljednjeg neprija­ telja, smrt (l K o r 15, 26) i da nam jasno p o k a ž e novi besmrtni život. A l i naši su oci brižno i kratkim riječima sve to izrekli, i to tako da za slušatelje sve to bude jednostavno shvatiti. Svaku od ovih istina mi savršeno izvodimo iz Svetih knjiga; ali oni su simbol vjere napisali i sastavili kratkim riječima. Zato su i kazali: »kojije rođen od Djevice Marije i raspet pod Poncijem Pila­ tom«. Oni su time izrekli početak i dovršenje ekonomije (mdabranuta) koja je ostvarena za nas, jer početak svake milosti bijaše njegovo rođenje od M a ­ rije, a dovršenje raspeće - jer pod križem oni misle na muku i na sve ono što je u svezi s mukom; sve je to sadržano u jednoj jedinoj riječi, jer po križu je nastupila smrt, a potom je po smrti nadošao besmrtni život; tako i Pavao uči: nauk križa ludostje za nevjernike, ali za nas spašenike ona je snaga Božja (1 K o r 1, 18). On j o š kaže: Doista, on je raspet u slabosti, ali je živ po snazi Božjoj (2 K o r 13,4). Apostol nas uči daje nauk križa Božja snaga onima koji žive, jerje upravo po križu on uništio smrt i dao primjer novoga života. e

3* Budući daje riječ ο početku i kraju, naši su nam oci u kratkoći simbola (havmanuta) prenijeli sve ono što se zbilo u međuvremenu za poučavanje onih koji žele naučiti istinu. Zasigurno oni ne misle daje božanska narav Jedinca (Si­ na) rođena od žene, kao da joj je tamo početak; jer ona (narav) - za koju su oni kazali »kojije rođen od Oca prije svih vjekova i koji od sve vječnosti (izašao) od nj ega i s nj im opstoj i« - nij e imala svoj početak u Mariji. A l i oni su slijedili Svete knjige koje govore na različit način ο naravima, naučavajući samoj ednu oso­ bu [πρόσωπον] i to poradi savršenog (hatita) sjedinjenja (naqiputa) koje je uslijedilo (hwa), a i zbog straha da se ne bi mislilo kako oni dijele savršenu povezanost (šautaputa) kojuje imao onaj kojije uzet s onim kojije uzeo. Jer ako se poništi ovo sjedinjenje, tada se čini da onaj kojije uzet nije više ništa drugo nego jednostavan (šhima) čovjek kao i mi. Zato Svete knjige razglašuju ('akrez) dva izraza govoreći samo ο jednom Sinu, kako bi nam dozvale 43

u svijest da ispovijedamo istu vjeru i slavu Jedinca (Sina) i čast čovjeka u kojega se obukao. 4. Sveti Pavao, naime, nakon stoje kazao »Židovi od kojih je Krist«, nadodaje »po tijelu« (Rim 9,5), kako bi razlikovao naravi. On nam daje znati da pod Kristom (izašlim) od Zidova po tijelu, on ne misli da se radi ο božan­ skoj naravi Jedinorođenca (ihidava), niti daje to Riječ Božja kojoj se daje to ime - onaj koji od početka bijaše u Bogu i kojije od sve vječnosti bio u krilu Oca svoga (Iv 1, 18) - nego obličje (dmuta) čovjeka kojeje uzeo. K a k o se tim imenom i tim dodatkom - to daje od Židova uzeo ljudsku narav - ne bi pogrđivala i l i ponižavala slava Kristova - koji je čovjek po naravi i rođen između ljudi i (u toj naravi) nema ništa više - on kaže ovo: kojije Bog iznad svega, kako bi pokazao slavu Kristovu, koja dolazi od Boga Logosa koji ju je uzeo i sebi pridružio (naqqep), kao uzročnik i gospodar svega. Zbog tog savršenog (hatita) sjedinjenja (naqiputa) koje ima taj čovjek sa Sinom Bož­ j i m , čitavo ga stvorenje časti i klanja mu se. Neosporno sveti bi Pavao bio mogao kazati: »u kojemu je B o g iznad svega«, ali on ne kaže tu formulu nego veli: »on koji jest Bog iznad svega«, zbog savršenog sjedinjenja dviju naravi. Dakle, on nije smatrao onoga koji se rodio po tijelu od Židova po naravi B o ­ gom iznad svega; nije to ni ljudska narav koju bi on smatrao uzročnikom svega i po naravi gospodaricom svega; nego (pod) Krist u tijelu onje razu­ mijevao obličje (dmuta) čovjeka kojeje uzeo, a onoga kojije uzeo to obličje on naziva Bogom iznad svega. Dakle, on veli ove dvije stvari istodobno ('ak hda) da bi naznačio razlikovanje naravi. Jer nema nikoga koji bi govoreći ο »onome kojije rođen od Židova po tijelu« smatrao daje taj po naravi B o g , niti da bi »Bog iznad svega« bio po naravi (izašao) od Židova. Time što kaže ove dvije stvari istodobno, on nam daje upoznati savršeno (hatita) sjedinjenje (naqiputa) kojeje posjedovao onaj kojije uzeo s onim koga je uzeo; na takav način razlikovanjem naravi on obznanjuje svima dostojanstvo (iqara) i slavu (šubha) koju je čovjek imao uzeti na temelju tog sjedinjenja s Bogom koji gaje uzeo. 5. Tako je on pisao Filipljanima i rekao: »Onaj kojije lik Božji i nije sma­ trao nasilnim prisvojenjem to da je jednak (pehma) Bogu; već je samoga sebe poništio i uzeo lik roba, u ljudskom liku bivstvujući uzeo je obličje [ σ χ ή μ α ] čovjeka ( F i l 2,6-7). I ovdje on bjelodano pokazuje razlikovanje na­ ravi, one koja je lik Boga i ove kojaje lik roba; onu koja je uzela i ovu koja 44

je bila uzeta; te da onaj koji je uzeo postade, u onome koga uze, obličjem čovjek; onaj naime kojije uzet bijaše doista obličjem čovjek, u kojemu je bio onaj koji gaje uzeo. I onaj kojije uzeo - budući da nije bio čovjek nego po svojoj naravi netjelesan i nesastavljen - postade po liku rob, (lik) kojije po naravi imao tijelo i bio sastavljen; po zakonu [νόμος] biloje to ljudsko tijelo, bio je to čovjek. I tako je sam sebe sakrio u vremenu u kojem bijaše u svijetu: općio je ('ethappak) s ljudima na n a č i n da svi oni koji su ga motrili kako živi kao čovjek, i nisu poznavali ništa drugo, mi sijahu daje bio o b i č a n (šhima) čovjek. K a z a v š i to, i očitim je pokazao razlikovanje naravi, samom č i n j e n i c o m da je ona po obličju B o g , a ova po obličju (dmuta) rob, koju je ona uzela i po kojoj je ova bila uzeta, - p o u č i o nas je ο ljud­ skoj naravi u kojoj je bio n a š Gospodin, te time i z r a ž a v a ono što dolikuje (zadeq) obličju roba koje je uzeo: ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu; zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime iznad svakog imena, da se u ime Isusovoprigne svako koljeno na nebu (bašmaya) i na zemlji i pod zemljom i da svaki jezik prizna da je Isus Krist Gospodin na slavu Boga svoga Oca ( F i l 2, 8-11). 6. Nije božanska narav bila pogođena smrću, već zasigurno čovjek kojije bio uzet da bude (kao) hram Boga Riječi. Taj je bio razoren, a uskrisio gaje onaj koji gaje uzeo. I nakon raspeća nije bila uzdignuta božanska narav nego hram kojije ta božanska narav uzela: »I uskrsnu od mrtvih, u z a š a o j e na ne­ besa i sjede ο desnicu Očevu«. Nije božanska narav, koja je uzrok svemu, ona kojoj se duguje sve poklonstvo - da bi se pred njom prignulo svako ko­ ljeno, - nego je klanjanje udijeljeno obličju sluge koje božanska narav po sebi nije bila posjedovala. Budući daje sigurno i bjelodano daje to rečeno ο ljudskoj naravi, on to međutim kaže, po komunikaciji (neqpa'it), ο božan­ skoj naravi zato da bi ta riječ zaprepastila (tmiha) i da bi se upila u slušatelje. Budući daje on kojemu se svi klanjaju iznad ljudske naravi, potrebno je da to bude rečeno samo zajednoga; tako da to bude potpuno (hatita) sjedinjenje (naqiputa) m e đ u naravima, a što vjerujemo da znači ta riječ. Doista, apostol je jasno dao do znanja odakle je onaj koji bijaše uzet primio jednu takvu čast: jedino od b o ž a n s k e naravi onoga koji juje uzeo i u njoj se nastanio. 7. Na isti su način naši sveti oci nešto slično progovorili u sastavljanju simbola vjere. U prvom redu dotičući božansku narav Jedinca (Sina) poučili 45

su nas » d a j e on od Oca prije svih vjekova, daje od naravi Oca rođen i da nije stvoren«, i daje »istinski i pravi B o g i sunaravan Bogu«, jer je rođen od svog Oca. Nakon što su nas poučili ovo ο božanstvu (Sina) Jedinca, oni su prešli na nauk ο ekonomiji njegova čovještva i rekoše daje »za nas ljude i za naše spasenje sišao s nebesa, utjelovio se i postao čovjekom« kao mi, kako bi iz­ vršio spasenje svega svoga roda. I oni su uzeli u obzir sve stoje palo u ljud­ skoj naravi po kojoj je B o g želio da se dovrši njegova ekonomija u našu ko­ rist. A onaj koji je radi našeg spasenja (hayye) uzet uze na sebe sve što u redovitom rasporedu pripada ljudima, te zasluži izvrsnost položaja i posta za nas uzrokom dobara po (našem) sjedinjenju (šautaputa) s njim. Oni su to kazali samo za jednoga, u potpunom suglasju s mišlju (reeyana) Pisama. Nije riječ ο tome da bi ove ljudske ('našavata) stvari po naravi bile izvršene po Bogu, nego radi potpunog sjedinjenja s njime, oni su govorili ο ovim ljud­ skim stvarima zato da bismo povjerovali i u stvari koje se govore ο njemu proslavljenome, a koje su se njemu dogodile nakon njegove muke, stvari koje su ponad ljudske naravi, - na način da se svi u tome usugiase priznajući da se božanska narav obukla u ovoga čovjeka, i daje na temelju svoje pove­ zanosti s njome primila toliku čast i slavu.

8. Bezbroj se stvari, kako smo kazali, njemu dogodilo po zakonu [νόμος] ljudi, koje mi m o ž e m o razaznati iz Evanđelja [εύαγγέλιον]. Tako je bio umotan u povoje nakon rođenja i postavljen u jasle, obrezan je po zakonu, ušao u Hram po zakonu M o j sijevu i pojavio se pred Gospodinom; podnio je (saybar) sve to u razdoblju dokje rastao u dobi, mudrosti i milosti i bio po­ slušan svojim roditeljima, p o n a š a o se savršeno prema svoj pravednosti zakona. Potom je pristupio krštenju da bi nam njime prenio N o v i savez [διαθήκη], kao u primjeru. Podnio je napasti Sotone, prihvatio umor puto­ vanja i s velikom je p o z o r n o š ć u prinosio Bogu svoju molitvu. Ukratko go­ voreći, živio je evanđeoskim životom s mnogo napora i znoja, veliku je svoju strpljivost pokazao prema onima koji su mu krivo činili; konačno, pošao je u smrt na križu, kako bi po njemu uništio smrt svojim uskrsnućem od mrtvih.

9. Sve su to naši oci pustili (po strani) i rekli: » k o j i j e rođen od Djevice Marije i bio raspet u vrijeme Poncija Pilata«, budući daje jedan početak nje­ gove ekonomije (mdabranuta) za nas, a drugi njen svršetak. U ove dvije kraj46

nosti oni su saželi sve ono što nam Evanđelje govori jedno za drugim. Onje rođen od Djevice Marije, poput čovjeka podložna zakonu [νόμος] ljudi, od žene nasta (hwa), kao što govori apostol: »Bog odasla Sina svoga, od žene bi rođen, podložan zakonu, da podložnike zakona otkupi, da primimo posinstvo (Gal 4, 4-5), Onim »od žene rođen« apostol nam želi kazati daje rođen po zakonu ljud­ skom od žene, daje takav ušao u ovaj svijet, a onim »podložan zakonu da otkupi podložnike zakona da primimo posinstvo« (apostol) naznačuje daje za nas platio Zakonodavcu dug pravednosti i daje za nas stekao život. 10. Budući daje po naravi postao kao jedan od nas, nužno je daje za svoj rod [γένος] stekao otkupninu, jer je dolikovalo da on radi zajedništva (šau­ taputa) naravi učini ono stoje doista učinio. Mi smo zaista spašeni od ropstva zbog slobode koju nam je on milošću svojom udijelio. To da nije začet od nekog čovjeka nego snagom Duha Svetoga oblikovan u utrobi svoje majke, to je izvan ljudske naravi; ali to da je »postao od žene« nama pokazuje daje oblikovan od naravi žene i takav rođen po zakonu naravi. To stoje takva stvar izvršena na nov način, a ona druga po zakonu naravi, prva ne uvodi nikakvu tuđu (nukrayuta) značajku u narav: doista, i E v a je također postala od A d a ­ ma. Dakle, njezino je podrijetlo različito od podrijetla svih ljudi: bez bračnog združivanja (šautaputa) ona je sazdana (tuqana) ođ jednostavnog rebra. Z a ­ sigurno, ona je posjedovala zajedništvo naravi s Adamom jer je od njega primila počelo svoga bivstvovanja (hwaya). Na isti način trebamo razumjeti ('estakal) i u Kristu našem Gospodinu ono stoje novo: bez združivanja (ša­ utaputa) s m u ž e m onje oblikovan od žene silom Duha Svetoga; budući da sudjeluje u ljudskoj naravi samo činjenicom daje iz naravi Marijine; onje naime po tome prozvan i » p o t o m k o m (zarea) Davidovim i A b r a h a m o v i m « , budući daje po svojoj naravi iz njihova roda [γένος]. Blaženi je Pavao tako kazao: »Nije doista anđelima podložio budući svijet ο kojem govorimo. Net­ ko negdje posvjedoči: Što je čovjek da ga se spominješ, Sin čovječji te ga pohađaš?« (Heb 2, 5-6). I još: »jer doista ne pomaže anđelima već pomaže Abrahamovupotomstvu« (Heb 2, 16), naznačujući to onim riječima: nije od anđela naš Gospodin primio tijelo, niti je (koji) od anđela bio gospodar i ob­ novitelj onog b u d u ć e g stvaranja koje mi očekujemo (saki); ne, onje uzeo čovjeka iz roda Abrahamova i u njemu izvršio takvu neizrecivu »eko­ nomiju« i daje uskrsnuo prvi od mrtvih i premjestio se u besmrtni i nepro™ mjenljivi život, i na takav je način postao glavar i obnovitelj svega stvaranja, 47

pa je trebalo vjerovati daje on glavar novoga stvaranja. K a o čovjek po za­ konu [νόμος] naravi rodio se od žene; nesumnjivoje zadobio nešto novo, a to je da je jedini od cijelog ljudskog roda [γένος] postao u ljudskom tijelu bez združivanja s m u ž e m , u jednoj utrobi, oblikovan po Duhu Svetom. Međutim, sve stoje činio za nas izvodio je po zakonu [νόμος] naše naravi: malo pomalo je rastao i došao do savršena uzrasta opslužujući savršeno (hatita'it) također zapovijedi Zakona [νόμος]. Time stoje zadovoljio našoj obvezi (haubta) pre­ ma Zakonu, od Zakonodavca je primio vijenac slave, zato stoje vršio zapovijedi Zakona, teje time sobom za sav svoj rod [γένος] zadobio onaj blagoslov kojije po Zakonu bio obećan svima onima koji ga budu opsluživali.

11. Pristupio je i krštenju da bi na redovit [τάξις] način prenio ('ašlem) život Evanđelja [εύαγγέλιον], a konačno je primio smrt i uništio smrt. B i l o bi jednostavno i lako Bogu da gaje odmah učinio neraspadljivim i nepro­ mjenljivim kakav je postao (hwa) poslije uskrsnuća. A l i budući da nije želio da samo on bude besmrtan i nepromjenljiv nego da to budemo i mi koji smo mu pridruženi (šautapa) u njegovoj naravi, trebalo je, zbog samoga ovoga združivanja (šautaputa), da to bude on kojije postao prvijencem svih nas kao što reče blaženi Pavao: »da bude prvak u svemu« ( K o l 1, 19). Dolikuje radi povezanosti koju mi imamo s njim na ovome svijetu, da i mi primimo s njim udio (šautaputa) u njegovim dobrima. Isto tako on, rođen od žene, malo po­ malo je rastao prema ljudskom zakonu i postao odrastao, bio je pod zakonom i zakonu je podvrgao svoj život fethappak); i tako je ponudio ljudima, kao čovjek, model [τύπος] evanđeoskoga života. Budući daje dolikovalo da mi koji smo se trebali kasnije roditi primimo vjeru u ta buduća dobra, te da povjerujemo daje Krist naš Gospodin Spasitelj za nas, vladar i uzročnik svega toga, trebalo je fetbei), već na ovom svijetu, koliko je moguće, u red staviti naša ponašanja (dubare) u skladu s tom budućom nadom. Radi toga je bilo nužno da on bude naš vladar. Onje, dakle, pristupio krštenju da bi dao model [τύπος] n a š e m krštenju, i od tada je on napustio svoje ponašanje (hupaka) koje pripada Zakonu i cijelim je svojim životom ispunio Evanđelje. Izabrao je sebi učenike, uspostavio je novo poučavanje zakona i nauka, pokazao je koje ćudoređe dolikuje njegovu nauku, (ćudoređe) različito od onoga koje naučava Zakon, i poučio da naše ćudoređe u koje i mi vjerujemo treba biti u skladu s njegovim. 48

12.1 mi, jednoć kršteni, nudimo pogledima sliku [τύπος] onoga svijeta. Jer, u krštenju mi s njim umiremo i kao u slici [τύπος] s njim uskrisujemo; trudimo se fethappat) kako bismo se ponašali ('etdbar) prema njegovim za­ povijedima radi nade u b u d u ć a dobra koja očekujemo (saki) od uskrsnuća od mrtvih koje će nas učiniti zajedničarima (šautaputa) s njime. D a j e u času kad je Krist naš Gospodin uskrsnuo od mrtvih on uskrisio sve ljude koji su od vijeka umrli i njima odmah dao savršenstvo novoga života, nama više ne bi bili potrebni ti čini. A l i kako je naravno on zapravo (bsuerane) samo u sebi ostvario tu buduću obnovu - uskrsnuo je od mrtvih, njegovo je tijelo ostalo besmrtno, a duša nepro­ mjenljiva, - trebalo je da taj stari i smrtni svijetjoš potraje, da bi ljudi povjerovali u njega i u nadi primili zajedništvo s njime u b u d u ć e m životu. Trebaloje, dakle, da on naplati dug (haubta) Zakonu [νόμος], pristupio je krštenju, i pokazao je (primjerom) novo evanđeosko ćudoređe koje je slika [τύπος] budućega svijeta; tako i mi, koji smo povjerovali Kristu i primili dar (šwa) krštenja, u otajstvu ('raza) tih (obreda) primili smo sliku [τύπος] budućega svijeta, pa nam je živjeti ('etdabbar) prema njegovim zapovijedima.

13. Tako i sveti Pavao govori: Ali hvala Bogu što ste se, pošto ste bili ro­ bovi grijeha, od svega srca pokorili onome obliku nauka koji vam je bio pre­ dan ('eštlem) (Rim 6,17), da bi naznačio kako smo po krštenju primili nauk novoga života (dubare), kojije kao slika ('ak dabtupsa) budućega života, i po kojemu, onoliko koliko nam je to moguće, mi nastojimo živjeti - ali ne po običajima Zakona [νόμος] - odvraćajući se od grijeha. Ovako smo bili kršteni: kao ljudi koji s njim umiremo i s njime, kao u slici ('ak dabtupsa), uskrisujemo, jer svi koji smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kr­ šteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da, kao štoje Krist uskrsnuo od mrtvih na slavu svoga Oca, i mi tako hodimo u novosti života ( R i m 6, 3-4). Pošto smo primili milost krštenja, postajemo stranci ('etnakri) svim činima (hupake) Zakona, i kao da ulazimo u drugi život: »Stoga ste i vi, braćo moja, umrli Zakonu po Kristovu tijelu« (Rim 7,4); (apostol) govori da ste po krsnom rođenju stupili u novi život i postali ste dio tijela Krista našega Go­ spodina. Mi očekujemo da imamo zajedništvo (šautaputa) s njime; i (već) odsada on nas otima životu ovoga svijeta i čini da umremo svijetu i Zakonu, 49

jer Zakon ima m o ć nad svijetom, dok smo mi, prema slici [τύπος] krštenja, postali strancima svemu ovomu svijetu. 14. K a d je, dakle, Krist naš Gospodin dovršio sve to za nas, pristupio je smrti, smrti na križu. Nije ona bila u tajnosti (btušya), već je njegova smrt bila javna i svima poznata, jer su uskrsnuće našega Gospodina trebali navi­ jestiti ('etkrez) blaženi apostoli svemu stvorenju. Za potvrdu njihovim svje­ dočanstvima, čudesni su znakovi ('atuata) koje su činili po Duhu Svetom bili dovoljni; pa ipak je dolikovalo da njegova smrt bude očitovana svemu svi­ jetu, jer je njegovo uskrsnuće zapravo bilo njezino poništenje (šraya). Onje dakle savršeno raskinuo (šraya) veze smrti svojim uskrsnućem od mrtvih, uzašao je na nebesa i sjeo ο desnicu Božju; onje nama sada istinski jamac, po povezanosti (šautaputa) s njegovim uskrsnućem; »nas, koji bijasmo mrtvi zbog grijeha, s Kristom oživi (hya) — milošću smo spašeni! — te nas zajedno s njim uskrisi iposadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu našem Gospodinu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje« ( E f 2, 5-7). A l i kako zbog njihove veličine i jer su ti darovi suviše uzvišeni za nas, mi ne bismo b i l i u dvojbi glede tih dobara koja nam je obećao ('eštaudi), on nam je dao kao zalog (rahbona) onoga što će doći prvine (rešita) Duha Svetoga. Kao što govori blaženi Petar: »Desnicom dakle Božjom uzvišen, potvrdi obećanje Duha Svetoga kojegaje primio i izobilnoga na nas izlio, kako i sami vidite i čujete« (Dj 2,33); naziva obećanjem Duha Svetoga milost koja je dana kao potvrda budućih dobara po Duhu Sve­ tomu; budući da te buduće stvari snagom Duha Svetoga opstoje u nama, kao što k a ž e sveti Pavao da se »sije tijelo naravno, uskrsava tijelo duhovno« (1 K o r 15, 44). Budući da mi po takvoj vjeri zasigurno zadobivamo buduća dobra, on nam je već ovdje dao prvine Duha, koje smo primili kao u zalog; ο tome sveti Pavao k a ž e : » U njemu ste i vi, pošto ste čuli riječ istine- radosnu vijest svoga spasenja - u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Cethtem) Du­ hom obećanim, Svetim, kojije zalog naše baštine« ( E f 1, 13-14). 15. Takva je ekonomij a milosti kojuje ostvario Krist naš Gospodin: poradi nje pristupamo krštenju. S pravom su naši sveti Oci nama prenijeli ispravnost vjere te predajući nam sažetak (rešita) oni su zasvjedočili sve stoje trebalo kad govore: »kojije rođen od Djevice Marije, bio raspet za vrijeme Poncija Pilata«. N o , meni se čini da ono stoje rečeno premašuje primjerenu mjeru. 50

Ti pojmovi ο ekonomiji milosti Kristove predani su nama tim izrazima, da ih vi ne biste primili kao nesavršeni nauk, i da ih mi vama ne nametnemo kao teret obiljem rijeci; ostavljamo, dakle, za jedan drugi dan, ako B o g dopusti, nastavak govora ondje gdje smo stali: neka bude dovoljno za sada ono stoje danas rečeno; uzdignimo hvalu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, sada i u vijeke vjekova. A m e n .

51

SEDMA HOMILIJA

S A Ž E T A K : Treća homilija ο Utjelovljenju (§ 1) posvećena je smrti, uskrsnuću i slavnoj pro­ slavi Kristovoj. Po kopan, a što dokazuje stvarnost smrti (§ 2-3), uskrsnuo je treći dan, po Pismi­ ma; uskrsnuće Kristovo obilježava dovršetak njegova djela (§ 4), i postavlja temelje našoj nadi (§ 5). Uzašao je na nebesa (§ 6), kamo će nas uvesti da budemo uvijek s njime (§ 7-9); sjede s desne Bogu, a što označuje slavu koju je primio kao uzeti čovjek uslijed svogajedinstva s Riječju (§ 10); taj isti uzeti čovjek, hram Boga Riječi doći će suditi žive i mrtve (§ 11-15).

1· Vratimo se govoru ο milosnoj ekonomiji prema čovještvu našega Go­ spodina i Spasitelja (mahyana) Isusa Krista i sagledajmo što su nam predali naši sveti oci u iskazu simbola vjere. Već se tri dana zadržavam s vama na ovom predmetu nastojeći oko toga da vi malo po malo razumijete ono što vam je kazano i da se sjećate što vam je rečeno. Danas se tako nadovezujemo (naqiputa) na ono stoje već bilo kazano. Odmah nakon što su progovorili ο ekonomij i naši su sveti oci na prvom mj estu naznačili za kogaj e ta ekonomij a bila ostvarena, kazavši »Radi nas ljudi«. A l i oni su također nadodali »I radi našega spasenja«, - kako bi bilo bjelodano daje upravo to cilj (niša) ekono­ mije, -i j o š »Sišao je s nebesa«, kako bi ukazali na neograničenu poniznost (Sina B o ž j e g a ) u njegovoj susretljivosti prema nama, te su time gotovo ponovili riječi svetoga Pavla: Premda bogat, on radi vas posta siromašan (2 K o r 8, 9), on koji se s vrhunaca i veličine svoga dostojanstva ponizio sve do naše nejakosti. Da nas nauče kako je sišao, oni rekoše »Posta čovjekom«. Nije se tako snizio iz jednostavna promisla (btiluta), niti nekim darom snažne potpore kako je to učinio mnogo puta, pa i sada; već je ovim činom on uzeo samu našu narav, njom se zaodjenuo, u njoj je bio i stanovao, kako bije, po muci, učinio savršenom. S tom se naravi on sjedinio (naqqep). (Naši su oci to kazali) zato da bi time pojasnili dar njegove milosti očitovan prema ljudskomu rodu [γένος], naime daje uzet, (proizašao) od nas, jedan 52

čovjek, i daje u njemu bio i stanovao. Poučili su nas daje trpio i sve podnio po zakonu [νόμος] ljudske naravi, kako bismo mi razumjeli da to nije bilo na način [ σ χ ή μ α ] nekog priviđenja (masbranuta) čovjeka, nego daje bio doista č o v j e k , u skladu s ljudskom naravi, p o d l o ž a n onomu stoje ljudsko ('našayata). A l i , bojeći se da ne bi produživali svoj govor, oci su ispustili sve one stvari koje je on jednu za drugom ostvario, a koje m o ž e m o čitanjem Evanđelja [εύαγγέλιον] točno (hatita'it) saznati; s pravom su uporabili krat­ koću u riječima govoreći: »Kojije rođen od Djevice Marije i bio raspet pod Poncijem Pilatom«, kako bi uključili sveukupnu ekonomiju u njezin početak i kraj. Sjećamo se, naime, kako je rečeno vašoj ljubavi daje pravilo [νόμος] svetih Pisama označiti spominjanjem Križa ukupnu Kristovu ekonomiju, jer je po križu pobijedio smrt; dakle, smrću je poništio (šra) smrt i bjelodano pokazao novi život, besmrtan i nepromjenljiv. Tako su naši blaženi oci, iako su u te izraze uključili sveukupnu ekonomi­ ju, ipak shvatili (idae) da moraju (etbei) biti oprezni kad govore ο muci i l i ο onome stoje iz te muke slijedilo, jer to premašuje ljudsko shvaćanje (tareita). Bojeći se da veličina onoga stoje nadošlo iz muke ne uvede slušatelje u sum­ nju same muke i da si ne zamišljaju (sabbar) tu muku kao daje ona bila pri­ vidna [ σ χ ή μ α ] , morali su biti oprezni u svom govoru kako bi učvrstili vjeru daje on doista umro, te potom ukazali da su ljudska smrt i sve patnje (hašše) poništene uskrsnućem Isusa Krista. Jer ako je on, Krist, podnio smrt razapi­ njanjem radi toga, - da dade svima nama očitu sigurnost svoje smrti i, svojom smrću svoga uskrsnuća, koj im j e poništena smrt - s pravom su nam naši sveti oci ponajprije posvijestili sadržaj njegove smrti i zatim su nas poučili ο nje­ govu uskrsnuću.

2. Radi toga, nakon što su kazali »kojije raspet pod Poncijem Pilatom«, nadodali su »bio pokopan«, kako bi nas poučili da to nije bio privid i da se nije radilo ο prividnoj smrti, nego daje stvarno umro ljudskom smrću, budući daje nakon njegove smrti tijelo njegovo položeno u grob po zakonu ljudske naravi. Time su oni slijedili nauk svetoga Pavla kad je govorio Korinćanima ο uskrsnuću od mrtvih, - a u potvrdu kojeg je podsjetio na uskrsnuće Krista na­ šega Gospodina, budući daje opće (uskrsnuće) zasvjedočeno Kristovim uskr­ snućem. Ponajprije, dodirujući smrt, uči on daje Krist umro, daje doista umro: tek nakon stoje provjerena smrt, bit će prihvaćen govor kojim se naviješta uskr53

smiče. On naime kaže: Predadoh vam ponajprije što iprimih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan (1 Kor 15, 3-4). Nije dakle bez razloga (šhima'it) upotrijebio dodatak bi pokopan, nego zato da pokaže daje stvarno, prema zakonu [νόμος] ljudi, umro i podnio smrt kako to priliči smrtnoj naravi. 3. Na isti način [ σ χ ή μ α ] , naši su sveti oci, - pošto su kazali: »bio je raspet pod Poncijem P i l a t o m « , kako bi poučili daje umro, - nadodali taj »bi po­ kopan«, da nas, po propovijedanju Apostolovu, pouče daje doista umro. I nakon što je kazao: bi pokopan, i poučio daje doista umro, sveti je Pavao nadodao: Bi uskrišen treći dan po Pismima (isto, 5), - jerje i na taj način poučio ο uskrsnuću Kristovu nakon smrti, te tako učvrstio duše slušatelja u istinitost vjere u njegovu smrt, - isto su tako naši sveti oci, nakon što su ka­ zali: »Bi pokopan«, nadodali »i treći dan uskrsnuo, po Pismima«: toje točno riječ iz Pisma, i njome su se oni poslužili kako bi nam predali ispovijest (vje­ re) u uskrsnuće. 4. Ne smije se naime zanemariti (zeorya) niti govor koji obećava uskrsnu­ će: za one koji ne vjeruju taj je govor smrtna opasnost [κίνδυνος] i gubitak svih dobara, ali za one koji vjeruju, priskrbljuje povjerenje; svim čudesnim djelima koja su izvršena u Kristovoj ekonomiji, uskrsnuće daje pečat (hattem). Dovršenje sveukupne Kristove ekonomije također je uskrsnuće; glav­ no djelo od svih ispravaka koji su se u njemu izvršili upravo je uskrsnuće, po kojemu je uništena f e š t r i ) smrt i odstranjeno raspadanje, nestalo je muka (hašše), raspršena je promjenljivost, utrnute su pobude grijeha, uništena je Sotonina m o ć i srušena m o ć demona, prevladana tjeskoba Zakona [νόμος]. A k tome (se nadodaje) obećanje besmrtnog i nepromjenljivog života po ko­ jemu će sve to biti skršeno i uništeno, jer su upravo po tim stvarima demoni ušli i ustali protiv nas. 5. Tako sveti Pavao kaže: Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskr­ snuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzaludje doista propovijedanje naše, uza­ lud i vjera vaša (1 K o r 15, 13-14). A k o nije moguće da mrtvi uskrsavaju, očitoje dani Krist nije uskrsnuo, jerje i on, tijelom, bio iste naravi i po zakonu [νόμος] naravi podnio je smrt. A l i ako mi ispovijedamo daje Krist uskrsnuo, sasvim je sigurno da postoji uskrsnuće, jer ono što ne bi bilo moguće, ne bi 54

bilo niti u njemu. A l i ako je to u njemu bilo (hwa) i u njemu, se ostvarilo, očito je i sigurno daje ono m o g u ć e . Ne dolikuje (zadeq) nam dakle da niječemo uskrsnuće kao nemoguće, nego smo dužni ispovijedati (vjera) u njega, bu­ dući da jednom ostvareno ono ima svoj začetak u Kristu našem Gospodinu. Dakle onaj tko niječe sveopće uskrsnuće, zatire i uskrsnuće Kristovo, budući daje i on svojim tijelom bio dionikom zajedničke naravi; tko dakle niječe uskrsnuće kazuje daje uzalud propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. B u ­ dući daje uskrsnuće osnovno dobro sveukupne Kristove ekonomije u tijelu, - koje uništava ('eštri) sva zla i uvodi u sva dobra, - tkogod ništi uskrsnuće uzaludnim čini naše propovijedanje (karozuta) i vašu vjera. A k o smrt nije uništena, m o ć zla ostaje, pa onda nemamo niti očekivati nikakva dobra. Bje­ lodano je ako uskrsnuća ne bi bilo, da bi smrt vladala dalje i njezina vlast ne bi bila ukinuta, Po smrti grijeh također ima m o ć i sva zla ostaju oko nas. Ako mrtvi ne uskrsavaju, veli (Apostol), ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima (1 K o r 15, 16-17), na­ značujući (time) daje uskrsnućem uništena smrt, a po smrti grijeh. Naime nakon uskrsnuća mi ćemo biti besmrtni i nepromjenljivi; a ako nema uskr­ snuća, uzaludna je vjera, i dalje smrt vlada i grijeh s njom. Još ste u grijesima, i nema vam (nikakve) nade u zadobivanje dobara, (nade) koja slijedi po uskr­ snuću. A to smo vam propovijedali.

6. S pravom su dakle naši sveti oci, prema Apostolovoj riječi, kao pogla­ vito dobro Kristove ekonomije na prvom mjestu spomenuli: »Uskrsnuo je od mrtvih«, i potom nadodali: »I uzašao na nebesa«. I mi tako trebamo sa­ znati, nakon što smo spoznali daje uskrsnuo od mrtvih, gdjeje poslije svoga uskrsnuća. K a o što veli Sveta knjiga ο Adamu kojegje B o g stvorio, dodajući kako i odakle, i na koje gaje mjesto postavio da boravi, tako su i ο Kristu našem Gospodinu, - nakon što su kazali daje »uskrsnuo od mrtvih«, s pra­ vom nadodali: »Uzašao je na nebesa«, kako bismo mi b i l i podučeni daje on premješten u besmrtnu narav i daje uzašao na nebesa, jer je dolikovalo da bude iznad svega. 7o Svi su nam evanđelisti ispripovjedili uskrsnuće od mrtvih i upravo su uskrsnuće stavili u zaključak svojim evanđeljima, svjesni da nam je dovoljno da spoznamo daje on uskrsnuo od mrtvih i daje premješten u besmrtan i nepromjenljiv život i da nam je dao nadu da smo s njim združeni u budućim 55

dobrima. Ipak je sveti Luka, također jedan od sastavljača evanđelja, nado­ dao: I uznesen bina nebo (24,51), kako bismo bili upoznati ('estakal) gdjeje on nakon uskrsnuća. Bjelodano je daje pišući Djela [πράξεις] apostolska, od sa­ mog početka pisanja upravo ο tome želio poučiti; potom je nadodao ostalo po uobičajenom redu [τάξις] govora. Naime, Krist nama nije postao začet­ nikom samo po svom uskrsnuću, nego i po svom uzašašću na nebesa. Po obojemu nas je sa sobom združio po milosti. Zato je za nas prikladno da pri­ hvatimo oba ta događaja, jer ono što mi očekujemo nije samo uskrsnuće od mrtvih, nego i uznesenje na nebo da budemo ondje s Kristom našim Gospo­ dinom. 8» Tako i sveti Pavao kaže: Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje-sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima bitiponeseni na obla­ cima u susret Gospodinu, u zrak(l Sol 4,16-17). Na jednom drugom mjestu također govori: Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spa­ sitelja, Gospodina našega Isusa Krista, koji će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličitiga tijelu svomu slavnomu (Fil 3,20-21), kako bi pokazao da ćemo mi biti privedeni na nebo, odakle će se pojaviti Krist naš Gospodin koji će nas preoblikovati svojim uskrsnućem od mrtvih, učiniti nas sličnima svo­ mu tijelu i uzdići nas na nebo da budemo stalno s njim. U vezi s tim još kaže: Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima (2 K o r 5, 1), poučavajući nas da ć e m o po uskrsnuću postati besmrtnima i živjeti na nebu. 9o M a l o potom on j o š kaže: Naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju; ali u nadi očekujemo da se iselimo iz tijela i da budemo s Kristom (2 K o r 5, 6-7); time on uči da dok smo u ovom smrt­ nom tijelu, mi smo prolaznici, udaljeni od našega Gospodina, jer još stvarno ne uživamo buduća dobra. Naime ta smo dobra primili samo po vjeri, pa ipak imamo golemu sigurnost ο onom što treba nadoći; zato veoma brižno očeku­ jemo taj trenutak, kad ćemo svući i odbaciti (daleko) od sebe smrtnost ovoga tijela, postati besmrtnima i nepromj enlj i vima po uskrsnuću od mrtvih i po­ tom biti s našim Gospodinom poput ljudi koji su, nakon mnogo vremena i duga trajanja ovoga svijeta udaljeni od njega, u očekivanju da mu se pridru­ žimo. U tom smislu (apostol) veli: Onaj pak Jeruzalem gore slobodan je; on 56

je majka naša (Gal 4,26). Jeruzalem gore znači boravak na nebu, gdje ćemo, uskrsnućem od mrtvih, biti rođeni i postati besmrtni i nepromjenljivi, odistinski uživajući slobodu u istinskoj radosti, gdje nas nikakva sila više neće mučiti, nikakva nas tuga neće zadesiti; tu ćemo biti u neizrecivu blaženstvu i radostima bez kraja. Budući da mi težimo za uživanjem tih dobara, čije je prvine zadobio Krist naš Gospodin, - a u njega se obukla Riječ Božja i po savršenom sjedinjenju zaslužio za sebe takvu čast, te je i nama udijelio nadu da mu se pridružimo, - pravo j e da nas Sveto pismo poduči da ne samo daj e on uskrsnuo od mrtvih, nego daje i uzašao na nebo; na takav način i nama priliči da se tomu nadamo, kao što su naši blaženi oci nakon što su kazali: »Uskrsnuo je treći dan« na­ dodali »Uzašao je na nebo«.

10. O n i su m e đ u t i m nadodali svomu govoru i ovo: »Sjede s desne B o g u « : ponajprije da bi naznačili neizmjernu čast koju je taj uzeti čovjek primio usli­ jed svoga zajedništva (šautaputa) s Bogom Riječju, koja se njime obukla; zatim, da bismo mi razumjeli u kojim ćemo dobrima biti mi ukoliko smo zaista s njim povezani. Sveti je Pavao naime kazao: / vi bijaste mrtvi zbog prijestupa (sakhvata) i grijeha, ali Bog vas oživi zajedno s Kristom, te nado­ daj e: po milosti živite, i on vas je uskrisio i posadio na nebesima, u Kristu Isusu ( E f 2 , 1 . 5-6), kako bi nam pokazao veličinu dioništva (šautaputa) koje ćemo imati s njim.

11. Nakon što su to utvrdili, naši su oci s pravom nadodali: »I doći će suditi žive i mrtve«, da nas pouče ο njegovu drugom dolasku, kada ćemo nanovo zadobiti dioništvo s njime; doista iščekujemo ga s nebesa, prema riječi A p o stolovoj, da nas suobl ići svojoj slavi (usp. F i l 3 21). Dakle u svezi s njegovim dolaskom oni su nadodali »da sudi žive i mrtve«, kako bi, prisjećanjem na dobra kojaje prema nama izveo, u nama učvrstili strah, te nas tako pripravili na slavno dobročinstvo jedne takve ekonomije. »Žive i mrtve«, vele oni: ne da bi se sudilo mrtvima, - jer kakav bi se sud mogao voditi prema mrtvima koji nemaju svijesti? - nego, riječ je ο tome da ćemo u času njegova ponov­ nog dolaska svi mi uskrsnuti; sve koji su došli poslije Adama, sve preminule, on će preobraziti u besmrtnu narav; a one ljude koje će uskrsnuće zadesiti žive, on će samo preobraziti i od smrtnih ih učiniti besmrtnima. Zato su kazali: ?

57

»žive i mrtve«. Oni su nazvali »živima« one koji će se tada takvima zadesiti, »mrtvima« one koji su (već) mrtvi i preminuli, da nas pouče kako će svim ljudima suditi i kako nitko neće umaći razlučivanju kako bi primio, na temelju presude, plaću koju zaslužuju njegova djela, - neki dobra, drugi zla. Svi će hiti podvrgnuti razlučivanju i suđeni prema tome što njihova volja odabere.

12. To isto kazao je i sveti Pavao u svojoj poslanici Korinćanima: Svi doduše nećemo usnuti, ali svi ćemo se izmijeniti ('eštahlap). Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju, mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti (1 K o r 1.5, 51 -52); poučavajući time, - kad veli da svi nećemo umrijeti, ali svi ćemo se izmijeniti, - (da) će mrtvi uskrsnuti neraspadljivi i besmrtni, (da) će živi biti iz­ mijenjeni u besmrtnu narav, a obadvije stvarnosti zbit će se (hwa) u tren oka. Jer pod mi ćemo se izmijeniti on govori ο onima koji će (još) biti živi, poput njega, koji piše kao živ, te za sebe rabi izraz osobe koja živi. Onje tako pisao i Solunjanima: Mi koji smo ostali, nećemo preteći onih koji su usnuli, jer sam će Gospodin, na zapovijed, na glas arkanđelov i na zov trublje Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi koji živimo, zajedno s njima biti poneseni na oblacima, u zrak, u susret našemu Gospodinu, i tako ćemo uvijek biti s Gospodinom (I Sol 4, 15-17). On dakle kaže da će se sve to zgoditi veoma brzo, u tren oka. A to da živi neće preteći mrtve idući u susret našemu Gospodinu, znači da će ovi uskrsnuti, a oni će biti promijen­ jeni; i oba će kora biti ponesena u susret našemu Gospodinu.

13. Evo dakle što vele naši blaženi oci da nas upozore, da nas zastraše i priprave na budući sud (mappeq bruha). S punim je pravom ovdje riječ ο osobi [πρόσωπον] uzetoga čovjeka za nas kad oni k a ž u »da sudi žive i mrtve«, da nam pokažu kakvo će dostojanstvo imati Hram Boga Riječi - to jest taj čovjek koji je uzet za naše spasenje - te da u nama učvrste strah po­ dučavajući nas svojim govorom ο budućem sudu. Taj će sud za nas biti ve­ oma strog, ako je naša volja zla i izopačena. On, kojije (izašao) od nas, bio uzet i u takvom je dostojanstvu da će suditi žive i mrtve, jer je bio slobodan od svakoga grijeha i mogao je zbog svoga dostojanstva umaći smrti, - jer je kazano: Vlast imam položiti svoju dušu, vlast imam opetje uzeti (Iv 10, 18), kako bi pokazao daje gospodar i moćan umrijeti i ne umrijeti, - on je dakle prihvatio nasilnu smrt; ali, smjelošću 58

[παρρησία] koju je imao, bio je kadar pobijediti je i pribaviti svemu ljud­ skom rodu [γένος] ukinuće (šraya) smrti. A k o je dakle taj, kojije izišao od nas i od naše rase, čovjek i viši od smrti zaradi svoje uzvišene proslave, - i budući daje apsolutno bez mane snagom Duha Svetoga, teje primio na sebe smrt i trpljenje, i to groznu smrt na križu, kako bi nas obdario b u d u ć i m do­ brima, - protivno je svakoj pravednosti (bwalita) da ga mi prezirerno, njega kojije podnio takve stvari za nas, i da ne ustrajemo u njegovoj ljubavi. Po­ našajmo se dakle po zakonu [νόμος] njegovih zapovijedi i častimo njegovu ljubav i njegovo milosrđe više od svega: eto to nam valja pokazati glede ne­ izrecivih dobara koja se po njemu izlijevaju na nas.

14. Promotri dakle točnost (hatituta) njihova govora budući da, govoreći ('eštaei) ο njegovu čovještvu, njegovim patnjama i ο uskrsnuću, oni govorahu ο istoj osobi [πρόσωπον], i toje taj koji treba suditi, kako ne bi nitko sumnjao daje to čovjek koji treba biti sudac svega stvorenja. Oni su dodali »opet«, da ukazu, kao nekim znakom, na božanstvo (Sina) Jedinca kojije u njemu, od kojega božanstva njemu proistječe to da prima takvo dostojanstvo. K a d ne bi b i l i htjeli to pokazati, bilo bi im dovoljno kazati: »koji će doći suditi žive i mrtve«; ali tim pridodatkom »opet«, oni su ukazali na njegovo božan­ stvo. Jer onaj koji dolazi, očito, jest doista čovjek koji je uzet od nas; onaj koji će doći s neba, a ο kojemu se s punim pravom kaže da se premješta s jednog mjesta na drugo, - kao stoje kazano: Ovaj Isus kojije od vas uznesen (na nebo) isto će tako doći kao što ste ga vidjeli da uzlazi na nebo (Dj 1,11), želeći jasno naznačiti da onaj koji im se prikazuje, kojije s njima i sada se od njih dijeli, taj isti nanovo će doći, tako da će ga svi ljudi vidjeti. A l i za tog čovjeka ono »opet« ne vrijedi: nije on došao, nego (je to bilo) božanstvo (koje) dođe s neba. Nije to bilo nekim premještanjem s jednog mjesta na drugo, nego je susretljivošću i providnošću božanstvo po uzetom čovjeku djelovalo u našu korist. Ono će, »opet« u budućnosti, doći u tog istog čovjeka kojeg je uzelo. Dakle, čovjek kojije za nas uzet, sada po prvi puta biva uzdignut u nebo; zatim će, po prvi put »opet« doći s neba. A l i budući da se nakana njihova govora kretala oko božanske naravi, oni su dva puta raču­ nali njegov dolazak: prvi (put), (božanska narav) sišla je s neba po tom čo­ vjeku; i ona » o p e t « treba d o ć i u tom istom uzetom č o v j e k u , poradi neizrecivog sjedinjenja (naqiputa) koje se dogodilo između čovjeka i Boga. 59

15. Tako i sveti Pavao nakon stoje kazao: Očekujemo pojavak Velikoga Boga, nadoda i Spasitelja (mahyana) Isusa Krista (Tit 2, 13), kako bi poka­ zao da mi očekujemo da božanska narav, koja je iznad svega, dođe i objavi se svim ljudima. Božanska se narav ne javlja u vidljivom pojavku, nego se očituje ljudima prema sposobnosti očevidaca; a u kojem obličju mi očekuje­ mo da se objavi božanska narav, on nam daje znati dodajući: i Spasitelja Isusa Krista. A pod tim misli tjelesnog čovjeka; a bjelodano on pokazuje da se dolaskom njegovim i njegovim pojavkom objavljuje božanska narav; te da će se u tom istom čovjeku, po kojemu nas je ona nekoć spasila ('ahi), ona ponovno pokazati da nas podari svojim neizrecivim dobrima. S punim su pravom dakle naši sveti oci donijeli taj dodatak. T i m »opet« oni označuju božansku narav koja je dala onomu koji se pojavio također veliko dostojan­ stvo da bude on onaj koji sudi. Jer ona će suditi svekoliki svijet, prema riječi apostolovoj, koji kaže: ona će suditi sav svijet po čovjeku Isusu (2 T i m 4, 1). Bjelodano, dakle, blaženi Pavao naučava da će po tom čovjeku uzetom za nas i uskrslom od mrtvih za učvršćenje naše vjere B o g suditi svu zemlju. Neka bude dovoljno za našu današnju pouku ono stoje kazano, pauzdignimo hvalu Bogu Ocu i Jedinomu Sinu i Duhu Svetomu, sada i uvijek i u vijeke vjekova. A m e n .

60

O S M A HOMILIJA

S A Ž E T A K : Opći pregled teologije Utjelovljenja: Kristje »u dva« po naravi, B o g i Čovjek, koji je uzeo i kojije uzet (§ 1), sin Davidov i Gospodin Davida (§ 2-4), B o g koji prebiva u hramu od kojega je učinio svoje boravište, i gospodar hrama koji on može napustiti po smrti i uskrsnuti (§ 5-6); Krist u smrti (§ 7-9). Razlikovanje naravi i njihova čudesna povezanost u jednoj osobi (§ 10), zasvjedočena zajedništvom vlastitosti, a što razjašnjava veličinu povlastica koje je zadobila ljudska narav (§ 11-13); dvije naravi, ali jedan Sin: povezanost je nerazdvojiva ali ne ukida razlikovanje (§ 14-16). U tom obličju sluge kojije uzet bijaše Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti (§ 17-18). Ο Duhu Svetom govorit će se u sljedećim homilijama.

1. Pouku ο Kristu n a š e m Gospodinu, sukladno (neqpa'it) predaji naših blaženih otaca, dovoljno smo izložili vašoj ljubavi prošlih dana. Odsadje na vama da čuvate uspomenu ο onome što vam je govoreno s mnogo pažnje. Slijedeći misao Pisama, dvostruku su nam riječ oni predali s obzirom na K r i ­ sta našeg Gospodina: on nije bio samo Bog, niti samo čovjek; već doista »u dvojici«, i to po naravi; i B o g i čovjek. Onje B o g Riječ, onaj kojije uzeo, ali onje čovjek kojije bio uzet. I onaj kojije lik Božji (usp. F i l 2, 6) uzeo je lik roba; a lik roba nije lik Boga. U liku Boga onje onaj kojije po naravi B o g , onaj kojije uzeo lik roba; ali lik roba je onaj kojije po naravi čovjek, kojije uzet radi našega spasenja. Dakle, onaj kojije uzeo nije bio onaj isti kojije uzet, niti je onaj kojije uzet bio onaj isti kojije uzeo; onaj kojije uzeo jest B o g , a onaj kojije uzet jest čovjek. A onaj kojije uzeo jest to po naravi: ono isto stoje B o g Otac jer je on »Bog od Boga« (Iv 1,1) i takav je kakav je onaj uz kojega je on bio. A l i onaj kojije bio uzet jest to po naravi: ono isto što bijahu David i Abraham čiji je on sin i od čijega je potomstva. Tako je on Gospodin i sin Davidov: Sin Davidov zbog naravi, ali Gospodin zbog dostoj anstva koj e j e imao; ali onje bio uzvišeniji od svoga oca Davida, zbog naravi kojaje njega uzela. 61

2» Također, kad je naš Gospođin pitao farizeje: Isus Krist, čiji je on sin? i oni rekoše: on je sin Davidov (usp. Mt 22,42), on nije odbacio rečenu riječ. Doista, Matej evanđelist [ευαγγελιστής] izvijestio je daje naš Gospodin to pitao farizeje, on, kojije u početku svoga Evanđelja [εύαγγέλιον] također napisao: »Početak evanđelja Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova« (Mt 1, 1). N e m o g u ć e je da bi na početku svog Evanđelja on nas to učio kad bi znao daje naš Gospodin to porekao, jer on se ne bi usudio upotrijebiti niti jednu jedinu riječ koja bi bila suprotna nauci našega Gospodina, on kojije uložio toliki trud da napiše svoje Evanđelje sukladno (naqipa'it) Kristovim zapovijedima [νόμος].

3» Dakle, zna se da naš Gospodin nije odbacio ono stoje njemu bilo rečeno, daje Krist Sin Davidov; naprotiv, to stoje rečeno bilo je kratko i jasno rečeno. A l i , jer su (sjedne strane) svi farizeji i Židovi iščekivali kao Mesiju jedno­ stavno (šhima) čovjeka, koji bi došao od potomstva Davidova, i s tim su se slagale (naqipa'it) izjave proroka, a jer (s druge strane) nisu znali daje to bio (Sin) Jedinac Božji, - onaj kojije uzeo onoga kojije bio od potomstva Da­ vidova i koji je u njemu boravio, koji je svojom mogućnošću izvršio svu ekonomiju za naše spasenje, i bio njemu pridružen i kao takav uzdignut je nad sve stvorenje; a budući da to farizeji nisu znali, naš Gospodin ih upita: »Krist, čijije on Sin?«Nakon što su oni rekli što su znali: »Sin Davidov«, on ih je upitao: »Kako ga David, u Duhu Svetom zove Gospodinom govoreći: »Reče Gospodin Gospodinu mojemu: sjedni mi zdesna dok ne položim dušmane tvoje za podnožje tvojim nogama. Ako, dakle, David njega zove Go­ spodinom, kako je on njegov Sin?« (Mt 22,42). Toje bilo kao u znaku (remza), i ne u jasnom govoru, daje on njima predao to naučavanje ο božanstvu; jer toje bilo toliko uzvišeno u taj čas za razum Židova, da blaženi učenici također to nisu znali prije r a s p e ć a : »Jer kad biste vi mene poznavali, pozna­ vali biste i mog Oca.«(Iv 8,19);i: »Toliko sam vremena s vama i ti me, Filipe, nisi upoznao« (Iv 14,9); i j o š : »To sam vam govorio u prispodobama. Dolazi čas kad vam neću više govoriti u prispodobama nego ću vam otvoreno na­ vješćivati Oca«. (Iv 16, 25); i: »Dosad niste iskali ništa u moje ime« (Iv 16, 24); i: »Još vam mnogo imam kazati, ali vi to sada ne možete nositi. No kada dođe on - Duh istine, - upućivat će vas u svu istinu« (Iv 16, 12-13). Naći ćemo u knjizi Evanđelja mnogo dokaza da apostoli, prije raspeća, nisu pre­ poznavali božanstvo (Sina) Jedinca, niti daje Sin bio B o g Riječ (izašao) od 62

Oca, - (on) kojije uistinu Sin Božji i kojega mi priznajemo kao onoga koji je iste naravi kao njegov Otac. 4. Onje doista vjerovao da j o š nije bio čas da preda jasno to naučavanje ο svom božanstvu. A l i , po svom pitanju, on je pokazao da to nije savršeno znanje ο Kristu koje imamo sve dotle dok se misli daje on samo čovjek, bez poznavanja božanske naravi koja boravi u njemu, (naravi) zbog kojeje onaj kojije od potomstva Davidova zaslužio dostojanstvo Gospodina. Jer David ne bi zvao svojim Gospodinom onoga kojije po naravi (proizašao) od njega, kad on ne bi imao nešto uzvišeni) e, odličnije nego stoje ljudska narav koja je, u sjedinjenju (naqiputa) s njim, njega uzdigla na takvo dostojanstvo da ga je Gospodinom smatrao onaj od koga je on (proizašao) po naravi. Dakle, on je istobitan (bar kyana) Davidu po tome stoje on od njegova potomstva; mi držimo daje on također Gospodin zbog sjedinjenja (naqiputa) kojeje imao s b o ž a n s k o m naravi, (on) kojije uzrok i Gospodin svemira. 5. N u ž n o , dakle, mi trebamo upoznati oboje: narav kojaje uzela i (narav) onoga kojije bio uzet, onoga kojije B o g i onoga kojije obličje roba. Bogje onaj koji stanuje, ali čovjek je njegov hram, od kojega on sam, koji gaje sagradio, čini i svoje boravište. Tako se kaže: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići« (Iv 2,19); objašnjavajući to evanđelist [ ε υ α γ γ ε λ ι σ τ ή ς ] kaže: » 7 b je on govorio ο hramu svoga tijela«. Hramom, dakle, naziva čo­ vjeka kojega je uzeo, pokazujući nam samim sobom onoga kojije nastanji­ vao taj hram; i po »svom stanovanju«, očito nam je pokazao svoju m o ć , jer gaje predao uništenju smrti, kako je sam želio, i po sili svoje moći, on gaje uskrisio. I u toj smrti, on gaje pustio da podnese ono stoje imao po svojoj naravi, - ali on sam, kao Gospodin, spriječio je da se raspadne i da bude pre­ dan uništenju. A l i gaje pustio umrijeti jer je to bila njegova volja, i nakon njegove smrti, on gaje uskrisio po svojoj volji. On zaista ne bi rekao: »Razrušite ovaj hram«, kad ne bi znao da ima m o ć ; ali sada, jerje on Gospodin obojega, on govori: »Razrušite ovaj h r a m « . 6. Doista, po samoj je naravi to da ovaj m o ž e biti razoren: ali ja imam moć, kaže on, da se to dogodi i l i ne, jer tojepo mojoj volji da dopustim da ga razore po njegovoj naravi; ali ako ja ne želim, ja sam vlastan to spriječiti. Razvalite, dakle, ovaj hram: što se mene tiče, ne može se dogoditi daj a budem razoren, 63

jer je moja narav neuništiva; ovoga ovdje, ja ću pustiti da bude razoren, jer je to u njegovoj naravi; no ni to mu ja ne bih dopustio, kad ne bih u njemu želio sazdati nešto izvrsno. Ja to dopuštam, jer smišljam [πρόνοος] drugi plan. A l i stoje to? U tri dana ću ga obnoviti; kad bude razrušen, ponovno ću ga sagraditi i obnoviti po uskrsnuću od mrtvih: stvar uzvišenija od mnogih i odličnija nego prva. On neće biti smrtan, doista, niti uništiv po svojoj naravi, kao stoje to sada; nego besmrtan i neraspadljiv i netrpljiv i nepromjenljiv: jer tako ću ja njega uskrisiti, na mnogo uzvišenije stanje nego je on sada po naravi. Stoga ga puštam da bude razvaljen, da od njega učinim bolje. Raz­ valite, dakle, ovaj hram, dovršite stvarno svoju volju, pridodajte svoje lukavstvo, jer ja dopuštam da činite to što želite, da biste, učinivši to, iskusili moju m o ć više od svega. Po njoj, ja ću ga uskrisiti od mrtvih i načinit ću ga odlič­ nij im nego stoje sada; i tada ćete uvidjeti da ga vi ne biste b i l i mogli razvaliti kad ja ne bih to bio htio; i da on ne bi niti umro, kad ja to ne bih dopustio. Budući da to želim, to će i njemu samom biti korisno: »Razrušite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići«. 7. Dovoljno je, dakle, po ovim riječima on pokazao razliku između njega i onoga kojije bio razvaljen: toje hram i onje u njemu stanar. Štoviše, njegov je stan kao hram, i on tu stanuje kao B o g . To nije bio samo prolazan hram, niti je B o g Riječ stanovao tu jedan trenutak, a onda poslije netko drugi, nego je to bio hram od kojega se on nije nikada odijelio, kojije na neizreciv način sjedinjen (naqiputa) s onim koji tamo stanuje, i »on sam ga je usavršio po svojoj patnji (hašše)«, prema riječi svetoga Pavla (Heb 2,10). Onje prihvatio patnje po svojoj naravi, jer je trebao Onoga koji gaje po patnjama spasio, Onoga kojije preobrazio njegovu narav, i učinio je netrpnom te njoj pribavio krunu od njegovih patnja; ali (Riječ) je ostala u njemu i netrpnaje po naravi te m o ž e učiniti netrpnim onoga istoga kojije podložan trpljenju. Na taj način, onjej?o patnjama usavršio »likroba« kojije preuzeo, svoj hram, tog čovjeka uzetog za naše spasenje, i učinio gaje apsolutno besmrtnim i nepromjenji­ vim. 8. Sveti je Pavao rekao: »Nije doista anđelima podložio budući svijet ο kojem govorimo, kako to svjedoči Pismo koje kaže: Sto je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji da ga ti blagonaklono gledaš? Ti ga za malo učini manjim od anđela, čašću i slavom njega ovjenča, stavio si ga na čelo djela 64

svojih ruku, i sve si stavio pod noge njegove« (Heb 2, 5-8). I nakon što je naznačio da to nije bio (jedan) od anđela kojega je on uzeo, nego čovjek, objašnjava nam što je taj čovjek i govori: »Njega kojije malo manji od anđela, tj. Isusa Krista, jerje podnio smrt, vidimo čašću i slavom ovjenčana (Heb 2, 9), da pokaže daje Isus, taj čovjek uzet radi našega spasenja, bio snižen za malo vremena ispod anđela, zatim daje on okusio smrt; ali slavom i čašću je ovjenčan, budući daje uskrsnuo od mrtvih, i, po svom sjedinjenju (naqiputa) s Bogom, bio je uzdignut nad sve stvorenje. 9. Da bi nas poučio zašto je on podnio da bude snižen za malo vremena, on kaže: Osim (star min) Boga, za sve je okusio smrt (Heb 2,9), jer božanska narav je to htjela: da za korist svih on iskusi (team) smrt. I da pokaže daje božanstvo različito od onoga kojije patio u iskušenju smrti, - budući da ono nije moglo okusiti iskušenje smrti, - a da se ne udalji od njega po svojoj pro­ vidnosti (btiluta), nego muje posve blizu, ono je uradilo to stoje bilo nužno (dwalyan) i što je dolikovalo (dzadqan) naravi onoga kojeg je ono uzelo. »Dolikovalo je, doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je Sve - kako bi mnoge sinove priveo k slavi — po patnjama do savršenstva dovede Počet­ nika njihova spasenja« (Heb 2,10). U kušnji smrti, dakle, nije on sam (Bog) bio kušan, alije on bio uz njega i djelovao stoje dolikovalo njegovoj naravi, ono što dolikuje Stvoritelju (eaboda) kojije uzrok svega; i on sam, da njega dovede po patnjama do savršenosti, (Bog) ga učini besmrtnim, netrpnim, neraspadljivim i apsolutno nepromjenljivim za spasenje velikog broja onih koji trebaju primiti zajedništvo s njim. 10. Na taj nas način Svete knjige poučavaju ο razlici dviju naravi, ο onom što nam je nužno naučiti: kakav je onaj kojije uzeo i kakav je onaj kojije bio uzet; i daje onaj kojije uzeo božanska narav, kojaje za nas sve učinila; dok je ovaj ljudska narav, koju je za nas uzeo onaj kojije uzrok svega i onje u jednom neizrecivom i vječno neraskidivom sjedinjenju. Zbog toga će kod nas također ostati dar kojeg očekujemo primiti zbog naše povezanosti (šau­ taputa) s njime. Božanska nas Pisma doista poučavaju ο tom sjedinjenju (naqiputa) ; ne samo kad nas uče poznavanju svake od ovih naravi nego i kad kažu samo (qnoma) zajednoga ono što pripada svakoj od tih naravi. Tada mi shvaćamo kakvo je divno i uzvišeno sjedinjenje nastalo (među njima). To kažu i riječi: Od njih (Zidova) je izašao po tijelu Krist, kojije Bog iznad svega 65

( R i m 9, 5). Onaj kojije (izašao) od Židova, nije po naravi B o g iznad svega; niti je onaj kojije po naravi iznad svega, po naravi (izašao) od Židova; nego su to dvije naravi koje nam pokazuje apostol svojom riječju. Govoreći daje od njih izašao Krist po tijelu on misli na njegovo čovještvo ('alahuta); ali onim kojije Bog iznad svega on nas je poučio ο njegovoj božanskoj naravi. On nam, dakle, daje pouku (o dvjema naravima) kao ο jednoj, govoreći: od njih (Židova) je izašao po tijelu Krist, kojije Bog iznad svega.

11. Isto kaže naš Gospodin u evanđelju: Ako vidite Sina čovječjega kako ulazi onamo gdje je bio u početku (Iv 6, 62). Sigurno (ha) je da Sin čovječji, onaj kojije bio čovjek po svojoj naravi, nije bio na nebu otpočetka, nego je ondje uzašao zbog božanske naravi u njemu, one kojaje bila na nebu. Govo­ reći ο svome tijelu, da ono može dati vječni život onima koji ga blaguju kako je ova riječ bila nevjerojatna slušateljima, - on ih je želio uvjeriti [πείθω] da će sve ono stoje tada bilo nevjerojatno, ipak kasnije biti vjerovano. Kada me budete vidjeli besmrtna i uzašla na nebo, po onome što se izvr­ šilo u meni, vi ćete povjerovati da ćete i v i , zbog vašega sjedinjenja sa mnom, primiti ono stoje bilo učinjeno u meni po božanskoj naravi u meni nastanje­ noj. Ona, kojaje otpočetka na nebu, daje ovomu ovdje besmrtnost i čini da u z a đ e na nebo; vama će ona dati sjedinjenje s njime. Za jednoga, dakle, ona kaže: Kada budete vidjeli Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je bio u početku, da bi posvjedočio ovo savršeno sjedinjenje koje se zbilo. K a d to ne bi bilo tako, kao što smo mi rekli, trebalo bi reći: kada budete vidjeli Sina čovječjega kako uzlazi onamo gdje je bio onaj kojije u njemu, shvatit ćete veličinu božanske naravi nastanjene u meni i divit ćete se čudu onoga što se izvršava u meni, a zbog mene također i u vama.

12. Toje smisao i ove (riječi): Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji side s neba, Sin Čovječji kojije na nebu (Iv 3, 13). On ne kaže: nitko nije uzašao na n e b o , - j a sam ondje uzašao zbog božanske naravi nastanjene u meni, one kojaje j o š sada na nebu, - nego istodobno (naqipa'it) on to pripisuje kao jednomu: Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji side s neba, Sin Čovječji kojije na nebu. I on nije želio, posluživši se razlikovanjem, kazati: Nitko nije uzašao na nebo, doli Sin čovječji, onaj u kojem prebiva onaj kojije sišao s neba i kojije bio na nebu; nego je on napustio ovaj način [ σ χ ή μ α ] govora da 66

bi ga izrekao govorom sjedinjenja i jednote, da bi izložio i potvrdio ove di­ vote koje se ostvaruju u onomu kojega se v i d i . I svaki put kada Pismo želi govoriti ο onome što nastaje glede ljudske na­ ravi, kako je to puno više od naše naravi, s punim pravom ono pokazuje (rmaz) b o ž a n s k u narav, naznačujući njezino sjedinjenje, kako bi se vjerova­ lo stvarima koje su kazane ο tom čovjeku, stvarima (kazanima) zbog ove divne i b o ž a n s k e naravi koju je sebi sjedinila: po njoj onje za sebe zaslužio svu čast i slavu i po njoj je i narna osigurano da ta ista (dobra) trebaju biti ostvarena i u nama. Jer taj čovjek ne bi imao ta prekrasna dobra, da nije bio sjedinjen s Bogom; a ni mi ne bismo očekivali nadu u ta dobra, da božanska narav, koja se obukla u obličje roba, nije pristala njemu dati sva ta dobra i proširila njihovo posjedovanje i na nas.

13. Zbog svega ovoga, n a u č i m o , dakle, iz Svetih knjiga razliku naravi i njihovo sjedinjenje, priljubimo se čvrsto toj nauci i usmjerimo svoj duh ra­ z l i c i naravi: daje onaj kojije uzeo B o g i Sin Jedinac; ali (da) je obličje roba, ono kojeje bilo uzeto, čovjek; i Bogje uzeo dobra našeg roda [γένος], i taj je rod uzeo onaj, - koji prebiva u »preuzvišenostima« i nama podjeljuje udioništvo u svojoj milosti. A l i moramo također sačuvati poznavanje ovog neraskidivog jedinstva (dla metparša): da nikada, ni u jednom trenutku, ovo obličje roba ne m o ž e biti odijeljeno od božanske naravi koja se tim obličjem obukla. Doista, ta razlika naravi ne poništava savršeno (hatita) sjedinjenje, niti ov~ savršeno sjedinjenje razara razliku naravi, nego te različite naravi ostaju u svojoj »usiji« (ituta), i njihovo sjedinjenje nužno ostaje (dla pulag), jerje onaj koji je bio uzet pridružen onome koji je uzeo, u časti i u slavi, budući da gaje zbog toga B o g želio uzeti.

14. Doista, nije da smo, kad kažemo dvije naravi, prisiljeni govoriti ο dvama gospodarima i l i ο dvama sinovima, što bi bilo do krajnosti naivno [ ι δ ι ω τ ε ί α ] : jer svi oni koji su nekako dva ijedan nekako, njihovo sjedinjenje, koje ih čini jednim, ne poništava razliku naravi, niti se razlika naravi protivi tome da oni budu jedno. Ja, rečeno je, i Otac moj, jedno smo (Iv 10, 30); to nije »jedno« koje ukida » m e n e i mog O c a « , koji su dvojica. I drugdje je rečeno ο čovjeku i ženi da oni neće biti dvoje, nego jedno tijelo (Mt 19, 5) i to ne znači ako su oni jedno tijelo, da čovjek i žena nisu dvoje. Nego oni ostaju dvoje u onome 67

po čemu jesu dvoje, ali također su jedno u onome po čemu oni jesu jedno, a ne dvoje. Na isti način [ σ χ ή μ α ] ovdje, dvojica po naravi, ali jedan po sjedi­ njenju; - dvojica po naravi zbog velike razlike među naravima; jedan u sje­ dinjenju, jer se poklonstvo ne dijeli, nego onaj kojije uzet prima poklonstvo s onim koji gaje uzeo, jer je on hram iz kojeg je apsolutno n e m o g u ć e izaći onomu koji u njemu prebiva. 15. A l i sve ove stvari rečene ο dvojici, dobivaju naziv dvojice, onda kad jedna od njih nije preoblikovana (šagni) samim činom primanja broja dva. Tako nam Pisma govore ο četiri životinje, - lavu, medvjedu, leopardu i jed­ noj drugoj (životinji) goroj od ovih; ono doista kaže četiri, jer je svaka od njih životinja po svojoj naravi. I j o š : svjedočanstvo dvojice je istinito (Iv 8, 17), jer je svaki od njih po svojoj naravi ono stoje i njegov drug. Isto tako, ne možete služiti dvojici gospodara (Mt 6, 24) jer onaj koji isto služi Bogu i Mamoni, taj ima dvojicu gospodara. Isto tako u ovom slučaju. K a d bi svaki od njih bio po naravi sin i gospodin, moglo bi se po broju osoba [πρόσωπον] reći dva sina i dva gospodina; no budući da je jedan po svojoj naravi sin i gospodin, dok drugi nije po naravi niti sin niti gospodin, - nego je to po svo­ j e m savršenom sjedinjenju sa (Sinom) Jedincem, Bogom Riječju, da mi vje­ rujemo daje on primio ove (naslove) - mi ispovijedamo da je jedini Sin. I doista, mi na prvom mjestu smatramo ('estakal) daje Sin i Gospodin onaj koji po naravi ima ova dva (naslova); ali dodajemo ('aqqep) ovdje našoj misli i ovu, daje on hram koji ovaj nastanjuje u sve vrijeme i od koga se on nikako ne dijeli (dla metparša), (i to) zbog nerazdvojnog sjedinjenja što ga on ima s njime, i zbog kojega mi vjerujemo daje on Sin i Gospodin. 16. U k o l i k o postoji neko drugo mjesto u kojem Pismo naziva Sinom ono­ ga kojije bio uzet, toje zbog savršenog sjedinjenja kojeg je imao s onim koji gaje uzeo, daje dobio ime Sina. K a d je dakle rečeno ο Sinu kojije izašao od Davida po tijelu, sigurno je daje ovdje ime Sin dano onomu kojije bio iz Davidova potomstva po tijelu, ne ο Bogu Riječi, nego ο obličju roba kojeje bilo uzeto. Doista, nije daje B o g postao tijelom, ni daje B o g postao iz Da­ vidova potomstva; nego očito sveti Pavao naziva Sinom ovog čovjeka koji je bio uzet za nas. Dakle, mi ga smatramo ('estakal) Sinom i dajemo mu ime; ne njemu naprosto (eartela'it), nego zbog sjedinjenja kojeje imao s istinskim Sinom. 68

17. K o l i k o znamo naš je Gospodin također naložio ('ašlem) svojim uče­ nicima: Pođite, učinite mojim učenicima sve narode i krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28,19). E v o kako iskazujemo čast ovoj predaji: isto kao što nazivamo Oca božanska narav i Duha Svetoga božanska narav koja (proizlazi) iz Boga Oca; isto kao Oca i Duha Svetoga mi nazivamo i Sina b o ž a n s k o m naravi (Sina) Jedinca. A l i (toj) spoznaji božanske naravi mi do­ dajemo ('aqqep) čovjeka kojije bio uzet, po kojemu smo primili spoznaju božanske naravi, kojije Onaj koji gaje uzeo, kojije B o g Riječ i njegov Otac i D u h Sveti: Otac moj kojiprebiva u meni čini ova djela (Iv 14,10);aza Duha Svetoga veli daje sišao u obličju goluba i ostao u njemu (Iv 1, 32). Budući da se ne dijele jedan od drugoga, Sin od Oca i Otac od Sina, - jer ja sam u mom Ocu i moj je Otac u meni (Iv 17, 21), niti Otac od Duha Svetoga: Tko doista zna ono što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha koji (izlazi) od Oca (1 K o r 2,11), - toje da bi nam se na taj način pokazalo daje Duh Sveti kod Boga Oca neprekidno i bez odvajanja; kao što se ni od nas ne dijeli naša duša dokle god živimo i ljudi smo. N u ž n o je, dakle, u ovom obličju roba kojeje bilo uzeto bio i Sin, i Otac sa Sinom i Duhom Svetim. 18. A k o je, dakle, za ostale ljude rečeno: Tko me ljubi, čuva moje zapovi­ jedi, ja cuga ljubiti i očitovati mu se; i ja i moj Otac doći ćemo k njemu i kod njega se nastaniti (Iv 14, 23. 21), zašto se čudiš ako u Gospodinu Kristu ut­ jelovljenome postoji Otac sa Sinom i Duhom Svetim? Isto tako kada se kaže: Otac, % i D u h Sveti, toje božanska narav koju mi imenujemo, u kojoj nam je predana bogobojaznost (dehlat 'alaha) i u kojoj trebamo biti kršteni; tako kad k a ž e m o Sin, mi govorimo ο božanskoj naravi Jedinca i dobro shvaćamo čovjeka uzetog za nas, - u kojem se Boga Riječ spoznalo i propovijedalo i u kojemje on sada, a da se od njega ne udaljuje ni Oca ni Sina, jer se Trojstvo ne dijeli, ono je jedinstveno po naravi, bestjelesno i bezgranično. To smo naučili iz božanskih Pisama, i tako moramo misliti i vjerovati. Q

A l i jer je dovoljno ono stoje rečeno, pridružujemo svomu govoru hvalu Bogu O c u i Sinu Jedincu i Duhu Svetomu u vijeke vjekova. Amen.

69

D E V E T A HOMILIJA

S A Ž E T A K : / u Duha Svetoga: okolnosti u kojima je umetnut ovaj članak (§ 1-2); božanska narav Duha obilježena zazivanjem Trojice (§ 3-4), uzrok svih dobara kojima pristupamo kršte­ njem (§ 5-7). M n o g i su duhovi (§ 8), kao što su mnoga bića, ali Duhjejedini kojemu je ime strogo osobno, isto kao stoje »biti« ponajprije ime za Boga (§ 9-10); onje »svet«, iz iste vječne naravi kao i Otac i Sin (§ 11-13); hula je dakle kad ga se željelo smatrati slugom i stvorenjem; protiv toga su oci u Niceji i Carigradu definirali, u punom suglasju s Pismima, daje Bog, isto kao Otac i Sin, jedini kao oni, vječan kao oni, svet po naravi kao oni, jer takvo je nestvoreno božanstvo i uzrok svega (§ 14-18).

1. K a k o su nas, u skladu s (neqpa'it) predajom Svetih knjiga, naši sveti oci poučili ο Ocu i ο Sinu, ne zanemarujući niti ekonomiju našega Gospodina Isusa Krista, čuli ste iz onoga što vam je kazano. Prijeđimo sada na ono što se kaže dalje: dolazi članak ο Duhu Svetom, kojega su naši blaženi oci, sa­ brani iz svih krajeva u gradu Niceji, na veličanstvenom saboru [σύνοδος], jednostavno (pšita'it) izrekli, ne produbljujući ga: »I u Duha Svetoga«. O n i su smatrali daje to dovoljno slušateljstvu (mašmaeta) onoga vremena; ali njihovi su nasljednici popunili nauk ο Duhu Svetome i predali nam ga. Najprije su se zapadni biskupi [επίσκοπος] sastali na saboru [σύνοδος], jer nisu mogli doći na Istok zbog arij evskoga progonstva u toj pokraj ini; kasnij e, kad je milošću Božjom prestalo progonstvo, istočni su biskupi [επίσκοπος] također radosno prihvatili nauk kojije predan s tog koncila na Zapadu. O n i su se suglasili s njihovim načinom gledanja (reeyana) i svojim su potpisima iskazali svoje zajedništvo u pogledima. A l i glede dodatka koji je umetnut tijekom vremena u njihov nauk ο Duhu Svetomu, promotri li se pažljivo (hatita'it), otkrit će se da su razlog ponudili oni sveti oci okupljeni iz cijelog svijeta u gradu Niceji na onom prvom saboru. 70

2. Zašto su nam tako nesavršeno naši sveti oci prenijeli sve ono stoje ka­ snije rečeno ο Duhu Svetome? Razlog je pouzdan i očit: zato što je u ono vrijeme bezbožni Arije, kojije prvi iznašao hulu protiv Sina Božjega, bogo­ hulno kazao daje Jedini Sin Božji, B o g Riječ rođena i stvorena iz ništa: i da, kažu oni, tako treba naučavati. S punim su se pravom, zbog toga, naši blaženi oci okupili zajedno da održe veličanstveni sabor. Vrijeme im je podarilo slo­ bodu [παρρησία] da se sastanu,-prijatelj Božji, blaženi car Konstantni potaknuo ih je kako bi suzbio bezbožnost heretika [αίρεσιώτης] i bdio nad vjerom Crkve. Zbog toga, u svomu nauku ο Sinu, oni su rabili precizne (hatita) i razvijene for­ mule, da posrame bezbožnost Arijevu i da učvrste istinitu vjem Crkve Božje. A l i za Duha Svetoga ništa takva nisu poduzeli; budući da se nikakvo pitanje glede njega nije podiglo do tada sa strane heretika [αίρεσιώτης], mislili su daje to do­ voljno za savršenu ispovijest istinite vjere: da se u skladu s (neqpa/it) predajom našega Gospodina ime Duha smjesti u nauk te da se svima prenosi nauk da s Ocem i sa Sinom i njega treba imenovati u ispovijedanju i u Vjerovanju (haymanuta); i da nije moguće biti bogobojazan (dahel 'alaha) ako se, s Ocem i sa Sinom, (njega) ne imenuje i ne ispovijeda i (ako se) ne vjeruje u Duha Svetoga. Toje istina koju naučava njihova formula »i u Duha Svetoga«. 3. Jer ljudi koji nisu dopustili da se ispovijeda nijedan od stvorova, ne bi b i l i brižno umetnuli u svoje Vjerovanje i u svoju vjeroispovijest, uz Oca i Sina, Duha Svetoga, kad ne bi b i l i željeli razlikovati u toj vjeroispovijesti sve stvorove od nestvorene naravi. Tako je dolikovalo da se s Ocem i Sinom imenuje i ispovijeda Duh, jer je i on nestvorene naravi, opstoji od sve vječ­ nosti i uzrokom je svega, i njemu samomu sva stvorenja duguju poklonstvo. Daje tako svjedoči naša vjeroispovijest. Doista, dolikuje da mu vjeru iska­ zujemo, ne kao stvorenoj naravi, nego kao božanskoj nestvorenoj naravi. Nije naime ništa novoga što su već naši sveti oci našli i napisali, budući da su se na očit način oslonili na predaju koju je naš Gospodin dao svojim uče­ nicima govoreći im: Pođite, učite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28, 19). Očito je, dakle, i bjelodano daje Gospodin svoje učenike postavio učiteljima svemu stvorenomu i naredio im da sve ljude od­ vrate od zablude mnogoboštva, kojemu su se ljudi priklanjali od davnine pri­ dajući stvorenjima ime Boga i iskazujući prirodnim pojavama čast koja im ne dolikuje, te da ih pouče da iskazuju istinsko klanjanje božanskoj naravi koja opstoji od sve vječnosti i kojaje nestvorena i uzrok je svemu. Ne bi im 71

bilo dakle naređeno da odvrate sve narode od zablude klanjanja onima koji po naravi nisu B o g , i da ih privedu da budu učenici nekoga koji ne bi bio po naravi B o g . A l i on im je naredio da umjesto onih koji su dobivali lažno ime bogova, oni naučavaju daje B o g po naravi nestvoren i da opstoji od sve vječ­ nosti, i daje ta narav uzrokom svemu, te da njoj s pravom pripada ime Go­ spodin i B o g , budući daje, naravno, ona Gospodin i Bog. U toj se vjeri sastoji bogobojazna (dehlat 'alaha) [θεοσέβεια] spoznaja, ona je uzrokom svih do­ bara; u to smo ime kršteni te očekujemo, po krštenju, udioništvo na božan­ skim, neizrecivim dobrima. Ne bismo doista zazivali u krštenju nešto što ne bi bilo uzrokom tih dobara koj a moramo primiti; ali mi ga imenujemo (Duha Svetoga) jer smo uvjereni da nam je on kadar priskrbiti nebeska dobra koja ne prolaze, (dobra) u nadi kojih mi primamo dar krštenja. 4. Isto onako kao kad (Petar) kaže: U ime Isusa Nazarećanina ustani i hodaj (Dj 3, 6), on pokazuje daje Krist uzrokom ozdravljenja uzetoga, tako i kad (Isus) naređuje: Krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, očito on po­ kazuje da ta imena izgovorena u samom krštenju jesu uzrokom sviju dobara koja mi kanimo primiti. Jer kazati: »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, ne znači tek izreći ih, nego (tvrditi) da iz samih njihovih imena mi očekujemo uživanje budućih dobara. Takva je ona riječ proroka: Gospodina osim tebe mi ne poznajemo; ime tvoje zazivamo (Iz 27, 13), da pokaže da oni nisu po­ znavali drugog Gospodina i nisu nijednog drugog zazivali osim istinitog Gospodina; i još: U tvome imenu zgazismo one koji se na nas digoše (Ps 43,6); i: lu tvome imenu rast će nam snaga (Ps 88,25), da pokaže da su zazivajući ga dobili snagu protiv svih svojih neprijatelja; i drugdje: Zazvat ću ime Go­ spodnje (Ps 115, 13), to jest: vjerovao sam daje Gospodin za mene, i onje meni uzrokom svih dobara. 5. Tako i ovdje: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga on izgovara kako bi učenike poučio ο onome što su svi narodi očekivali, daje naime to zazivanje uzrokom svih njihovih dobara, budući daje Gospodin doista ta narav koja prima ime Oca, Sina i Duha Svetoga, u čije (ime) mi primamo krštenje, jer je on kadar pribaviti nam nebeska dobra koja očekujemo, u nadi kojih mi pristupamo milosti krštenja. Isto kao što nam je naredio da izgovaramo ime Oca za našu (katehetsku) pouku (talmiduta) i u k r š t e n j u , - j e r onje božanska narav koja postoji od (sve) vječnosti i uzrokom je svega, i m o ž e nam udijeliti 72

dobra o b e ć a n a (šudaya) u krštenju - tako je on naredio da zazivamo i Sina, jer onje (iste) naravi i može nam dati sama ta dobra. Očito je da to m o ž e i Duh Sveti, zato ga zazivamo s Ocem i Sinomjerje iste naravi, opstoji od sve vječnosti i uzrokom je svemu, te njemu samomu uistinu dolikuje ime Gospo­ din i B o g .

6. Sigurno, ako je u toj ispovijesti (vjere) nama želio prenijeti (ašlem) (po­ znavanje) stvorene i nestvorene naravi, moramo znati daje propustio mirijadu stvorova kojima nema broja, tj. sve. A l i nitko tko je duha postojana (taquin) [ κ α τ α σ κ ε υ α σ μ έ ν ο ς ] neće to misliti. Sigurno je daje to nauk ο spo­ znaji Boga koji nam je predao naš Gospodin, i imena vjeroispovijesti, ο kojoj nas je poučio, jesu ona koja dolikuju božanskoj naravi u kojoj nanije naredio da budemo kršteni, koja nam mogu dati b u d u ć a dobra. Tako smo primili na­ redbu da ne očekujemo niti od jednog drugog imena uzrok budućih dobara, osim od božanske naravi koja opstoji od (sve) vječnosti i uzrokom je svega. Očito je da ne bi spominjali Duha (Svetoga) s Ocem i Sinom kad oni ne bi bilijednejedine naravi, božanske naravi koja opstoji od sve vječnosti i uzro­ kom je svega, a kojoj uistinu dolikuje ime Gospodin i B o g , čijom milošću i mi imamo dioništvo na budućim dobrima. I to su naši blaženi oci shvatili; zato su kazali »i u Duha Svetoga«, kako bi i po tome bilo znano da su slijedili predaju našega Gospodina; i oni su sve poučili, onako kako je to učio naš Gospodin, da se s Ocem i Sinom imenuje Duha Svetoga kojije iste božanske naravi kao Otac, (naravi) iz kojeje i Sin, (naravi) u koju nam valja vjerovati i kojoj se treba klanjati, jerje uzrok budućih dobara.

7c A l i oni su ostavili izričaj u svoj oj jednostavnosti (pšita'it), ne produblju­ jući ga, jer do tada heretici [αίρεσιώτης] nisu podizali nikakvo pitanje glede Duha Svetoga. B i l i su mišljenja daje dodatak »svet« uz ime »Duh« dostatan, prema predaji našega Gospodina, za savršenu poduku onih koji štuju istinu. Dostatno je, za ljude dobrog htijenja, ono što su naši sveti oci kazali slijedeći nauk našega Gospodina. Zacijelo oni, učitelji vjere, naučavajući koje poima­ nje treba imati ο božanskoj n a r a v i , - a o čemu su oni iznijeli jasan nauk glede Sina Božj ega da ga trebamo smatrati istobitnim (bar kyana) [ομοούσιος] svo­ mu Ocu, - ne bi b i l i dodali u samu svoju vjeroispovijest jednu riječ ο Duhu Svetomu, kad ne bi b i l i uvjereni daje i on božanske naravi Boga Oca. 73

8. Dostatno je također, da se dokaže narav Duha Svetoga, uzeti ime zase­ bno, kako nas poučava Božansko pismo; jer to zasebno ime ne bi mu bilo pripisano, kad ne bi bilo božanske naravi. Mnoštvo je onih koje Svete knjige označuju imenom duhovi (ruha) [πνεύμα]. I anđeli su tako nazivani: Duhove uzimaš za anđele (Ps 103,4); i naša duša: Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća (Ps 145, 4); tako je i sa zrakom: Dunii vjetrom, i vode otječu (Ps 147,7). I tako sve što ima neku suptilnu narav, u usporedbi s onim što se vidi, ο čemu ne postoji neko jasno osjetilno opažanje, i ο čemu ne znamo kojim ga obličjem [σχήμα] odrediti, mi nazivamo duh.

9. Iako ima mnogo (bića) koja su, u općoj uporabi, nazvana tim. ime­ nom duha, (ipak) prema nauku koji nam daje B o ž a n s k o pismo, uzeto za­ sebno, to ime duh o z n a č u j e b o ž a n s k u narav, netjelesnu i apsolutno ne­ o g r a n i č e n u ; njoj B o ž a n s k o pismo daje s v j e d o č a n s t v o daje uistinu D u h i da nosi to ime. Zato Samarijanki, - kojaje mislila da se B o g u treba kla­ njati najednom mjestu ( o d r e đ e n o m ) , i kojaje raspravljala sa Ž i d o v i m a je li prikladnije klanjati se na brdu G a r i z i m u i l i u Jeruzalemu, - n a š Gos­ podin v e l i : Bog je duh, i koji se njemu klanjaju u duhu i istini treba da se klanjaju (Iv 4,24); a to znači: S v i v i , gdjegod b i l i , varate se daje B o g više na ovom nego na nekom drugom mjestu; b u d u ć i da je B o g netjelesan, n e o g r a n i č e n j e i nije ( m o g u ć e daje) zatvoren na neko mjesto: na svakom mjestu on je jednako. On pokazuje kakvo treba biti dostojno i prikladno klanjanje: to je klanjanje koje proizlazi iz vjere da je B o g netjelesan i beskrajan, časteći ga u čistoj svijesti vjerom da on nije zatvoren u neki prostor niti o m e đ e n granicama.

10. K a o što ima mnoštvo bića koja nose ime »biće«, jer sve stoje stvoreno tako se naziva budući da »jest«; - kad je blaženi Moj sije upitao Boga kako muje ime, B o g muje rekao: Ja sam onaj kojijest: to mije ime dovijeka, tako će me spominjati u vijeke vjekova (Izl 3, 14-15), želio je kazati, ne da ništa drugo »nije«, nego da samo njemu dolikuje točno (hatita'it) to ime » O n jest«, jer on nije u nekom času bio nepostojeći a u nekom (drugom) postojeći; nego od (sve) vječnosti i u svakom vremenu, onje ijest; - tako su i mnogi prozvani »duhovi«, međutim božanskoj naravi dolikuje točno to ime duha, njoj koja je uistinu netjelesna i beskrajna. 74

lio A l i uzmimo da Pismo, govoreći » D u h Sveti«, njemu pridijeva to ime prema općoj uporabi, te uvodi slušatelje u neodlučnost; - kad čuju (kazati) »Duh Sveti«, koje mu značenje daje, kad je tim imenom jednak svima koji nose to ime? A k o pak (čujemo) da se za nj kaže »Onaj koji jest«, mi jednako tako ne razumijemo ο kome govori, jer mnogi su »koji j e s u « , i ne zna se je li to čovjek i l i druga stvar. To opće ime (dakle) potrebu]e dodatak, po kojem se može znati koga se tako imenuje. A l i mi Boga tako ne razumijevamo, ni onda kad kažemo da »on jest«, ni kada ga nazivamo »duh«. Uvjereni smo [πείθω] doista ako ga nazivamo »On jest«, mi označujem.0 time da doista samo on »jest«; i ako ga nazivamo »duh«, to znači da doista samo on jest »duh«. 12. Glede Duha Svetoga također se moramo pitati ο kojem, se duhu govori kaci se kaže »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga«? Nema nikoga tko bi bio toliko bezuman, da bi mislio kako ova riječ iziskuje ispitivanje, jer je sigurno da samo njega B o ž a n s k o pismo običava nazivati isključivo tim nazivom i da ga imenuje posvuda s Ocem i Sinom; isto tako u krsnoj predaji samo njega tako zove. D o k svi duhovi imaju samo jedno opće ime, radi opće uporabe, jer imaju suptilnu narav u usporedbi s onima koji se vide, i jer ih nije m o g u ć e osjetiti ni na koji način [ σ χ ή μ α ] vidljivim osjetilima, - ovo ime duh s pravom se kaže za božansku narav, jer je ona uistinu netjelesni i bezgranični duh. Naučili smo daje takva božanska narav; tako se samo tim imenom zove i ispovijeda D u h Sveti, s Ocem i Sinom, jer im je pridružen u naravi. Tako i kad čujemo kazati Otac, iako ima velik broj otaca, mi ipak pod tim podrazu­ mijevamo samo Boga Velikoga koji uistinu opstoji od sve vječnosti; i iako ima mnogo onih koji se zovu sinovima, mi ipak držimo daje samo jedan Sin, ne onaj koji je postao i bio bi Sin nekom transformacijom, na način onih sinova koji, m e đ u nama, transformacijom sjemena postaju sinovima i potom uzimaju ime, - nego samo on uistinu jest sin (izišao) od Oca koji opstoji od (sve) vječnosti; i on (Sin), od sve vječnosti, od njega i s njime jest. Jednako tako kada čujemo (kazati) Duh Sveti, mi ne mislimo na nekoga od onih koje se naziva duhovima, nego na onoga koji jedini uistinu nosi to ime i netjelesan je i beskrajan, koga ispovijedamo da (je) s Ocem i Sinom u samo jednoj na­ ravi.

13.1 dodatak »svet« ima isto značenje kao i »duh«; jer mnogi su nazvani svetima, kao što se kaže: Kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela 75

( L k 9,26) i: Svet je šator Višnjega (Ps 45,5); mnoga bića nose to ime svetosti, ali tojeu općoj uporabi govora da ih se naziva svetima, jer su od Boga primili svetost. A l i onaj kojije uistinu svet, toje božanska narav: Sveto je i čudesno ime tvoje (Ps 110,9). I Serafini jednako tako, hvaleći pohvalom koja dolikuje toj božanskoj naravi, govore: Svet, Svet, Svet je Gospodin nad Vojskama; puna su nebesa i zemlja Slave njegove (Iz 6,3). Uistinu je svet onaj koji se u svojoj naravi ne mijenja niti preobražava, i koji ni od koga nije primio sve­ tost, nego samo on m o ž e dati svetost onima kojima želi. Tako Božansko pi­ smo zove Duh Sveti onoga koji, jedini s Ocem i Sinom, jest nazvan u ispo­ vijedanju vjere u krštenju i u katehetskoj pouci (talmiduta), jer se ime Duh Sveti uistinu dolikuje božanskoj naravi. Tako kad mi čujemo ime Duh Sveti, ne pitamo: K o m u se daje to ime? Jer mi smo uvjereni [πείθω] da se ono daje samo onomu kojije takav po svojoj naravi i, kako dolikuje njegovoj naravi, imenujemo ga s Ocem i Sinom. 14. Jedna jedina je narav Oca, Sina i Duha Svetoga. Radi toga je lako oni­ ma koji imaju dobro htijenje da shvate kako su naši sveti oci s dovoljno jas­ noće poučili ο naravi Duha Svetoga, predstavljajući ga s Ocem i sa Sinom, prema predaji koju je svojim učenicima dao naš Gospodin, kad muje dao naziv koji dolikuje božanskoj naravi. B i l o je dovoljno (našim očima) da to ime stave u Vjerovanje koje su naučavali, jerje to ime samo dovoljno da izrazi narav onoga čije ime izražava. K a d su stvari takve, a kako su oni koji naginju prema zlu unijeli svoje drskosti (tlomuta) - neki su Duha Svetoga zvali sluga i stvorenje (ebada) a drugi iako nisu uporabljali ta imena, nisu se mogli odlučiti da ga nazovu Bogom, - bilo je potrebno da učitelji Crkve, okupljeni iz cijelog svijeta i baštinici prvih svetih otaca, pažljivim ispitivan­ jem, pokažu stoje istina vjere, razjašnjujući također misao svojih otaca. Oni su nam pismeno prenijeli riječi koje su upozorile vjernike i porazile zabludu heretika [αίρεσιώτης]. I kao što su učinili njihovi oci glede ispovijesti vjere u Sina, suzbivši bezbožnostArijevu, tako su učinili i ovi glede Duha Svetoga, pobijajući one koji su ga hulili. 15. Oni su držali daje potpuna ludost nazivati stvorenjem i slugom onoga za koga mi vjerujemo da nas prizivanje njegova imena u krštenju oslobađa od grijeha i propadljivosti, te nas obnavlja, prema predaji našega Gospodina, budući daje n e m o g u ć e da nam jedan sluga podari slobodu i stvorenje prepo76

rod. Njima se činilo nedostatkom razboritosti ako netko oklijeva Duha naz­ vati Bogom. Naime onaj koji nije stvorenje ni sluga, sigurno je B o g . Jer ako je stvorenje, onda je i sluga; ali on nije ni stvorenje ni sluga, nego je uistinu Bog. Onoga dakle u ime kojega očekujemo preporod i oslobođenje, - kad je zazvan imenom s Ocem i Sinom mi vjerujemo da nam daje oslobođenje i preporod, - nazvati stvorenje i l i sluga stvar je veoma pogibeljna (dehlta) i velika hula. Stogaje naša zadaća njega zvati Bogom, j er nema nikakve druge naravi koja bi mogla stvarati, obnavljati i l i oslobađati, ako to nije jedino bo­ žanska narav, koja nije niti stvorena niti sazdana, već opstoji kao uzrok sve­ ga, te m o ž e obnoviti svoja djela kako želi, i kadra je darovati nam slobodu po svom htijenju.

16. Radi toga i u takvom razmišljanju bilo je dobro što su naši blaženi oci u svom Vjerovanju (haymanuta) proglasili da s Ocem i Sinom jest i D u h Sveti božanske naravi; dodatak u kratkim riječima učvrstio je istiniti nauk Crkve, - ono stoje trebalo protumačiti onima koji pristupaju svetomu kršte­ nju, - koji kaže: »I u j e d n o g a « Duha Svetoga. Nema nikakve smisaone razli­ ke između onoga što su unijeli naši oci (u Niceji) i »u j e d n o g a « Duha Sveto­ ga. Jer oni su unijeli tu riječ, uvjereni daje jedan jedini Duh Sveti koji nosi to ime, kako su nas poučila Božanska pisma; protumačen nam je međutim na jasan način smisao tim »i u jednoga Duha Svetoga«, u suglasju s pravilom [νόμος] Pisama. Na isti način kao što ona kažu da je jedan jedini Otac, jedan jedini Sin, tako su nam oni prenijeli daj e također samo jedan Duh Sveti. Zbog toga blaženi Pavao veli najednom mjestu: Ujednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni (l K o r 12, 13). I drugdje: Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedno tijelo ijedan Duh! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima ( E f 4, 5.4.6). I j o š : Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima (1 K o r 12,4-6). Sigurno je da on ovdje jasno pokazuje: kao stoje jedan jedini Gos­ podin, jer onje Gospodin i nitko drugi izvan njega; (i) kao stoje on B o g , jer jedan je B o g , nema Boga izvan njega; tako je on Duh, i nema nikojeg drugog duha izvan njega. Stvorenih (bića) ima mnogo, i različite su im naravi; ali jedna je nepromjenljiva narav kojaje uzrok svega, i nema ničeg stoje stvo­ reno i ništa nema uzrok u drugim stvorenim bićima osim u toj naravi; i onaj kojije od te naravi uistinu je nestvoren i uzrok je svega. Tako je Otac jedan jedini, i samo onje uistinu Otac i božanska je narav; j edan j edini j e i Sin koji 77

je uistinu Sin iste božanske naravi, kojaje B o g ; jedan jedini je i Duh Sveti, onaj kojije »jedini D u h Sveti«, ο kojemu su nas Svete knjige poučile daje tako nazvan jer je i on iz one jedne jedine naravi koja od (sve) vječnosti op­ stoji, jest B o g , i kao narav nestvorena uzrok je svega; i ona sama jest uistinu B o g i Gospodin jer je sve stvorila i ima m o ć nad svime. On, u strogom zna­ čenju (hatitait) jest i nosi ime Duha, jer je uistinu netjelesan i bezgraničan; njemu u pravom smislu pripadaju imena svetosti, jer je samo on po naravi svet i nepromjenljiv i dariva komu hoće svetost i oslobađa od nagnuća na zlo: nijedno stvorenje nije po naravi sveto, ali stvorenja mogu zadobiti svetost od onoga koji bijaše uzrokom njihova postajanja (hwaya) [γενέσθαι].

17. S pravim razlogom sveti Pavao u preporuci Efežanima govoreći im ο slozi, da budu jednog srca, spominje tu božansku narav koja ih obvezuje da budu jednog htijenja. On naime kaže: Trudite se ('ethappat) sačuvati jedin­ stvo duha svezom mira ( E f 4, 3), pa kao što ste bili preporođeni jednim D u ­ hom, te postali jedan po svom rođenju (ilidutkhon), tako vam dolikuje da budete povezani jedan s drugim; zato nastavlja: (Vi ste), kaže jedno tijelo i jedan duh, kao što ste i pozvani najednu nadu svog poziva (r. 4). Jer ako ste odjednog Duha preporođeni, postali ste jedno jedino tijelo Kristovo, jer njemuje glava uzeti čovjek, po kojemu smo u intimnosti (baytayuta) s tom bo­ žanskom naravi, - mi koji u budućem svijetu očekujemo da ćemo biti dionici s nj om, j er vj eruj emo da će se preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti tijelu njegovu slavnomu (Fil 3, 21). U nadi tih (dobara) mi smo pozvani, i rođeni u krštenju, snagom Duha Svetoga, tako da smo kao u slici [τύπος] i kao budući zalog [άρραβών] primili prvine Duha Svetoga koji nam je prisk­ rbio drugo rođenj e, a zahvaljujući tomu rođenju primili smo to da postanemo samo jedno tijelo Kristovo.

18. A blaženi Pavao razvijajući svoj govor j o š kaže: Jedan Gospodin! Jed­ na vjera! Jedan krst! Jedno tijelo ijedan Duh! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima ( E f 4, 5.4). Jedan je jedini, veli on, Duh u kojemu ste preporođeni, isto kao što mi vjerujemo dajejedanjedini Gospodin ijedan jedini je B o g naš Gospodar i sazdatelj, kojega zahvaljujući milosti krštenja zovemo Otac. Zato je samo jedna vjera i samo jedan krst; iako govorimo Otac, Sin i D u h Sveti, ipak kažemo dajejednajedina narav Oca i Sina i Duha 78

Svetoga, u koju smo b i l i poučeni (talmed) da vjerujemo i u krštenju postigli daje imenujemo. Očito dakle da on ne bi nazvao »jedna jedina« vjera, kad ne bi bio uvjeren da je jedna jedina narav imena Oca, Sina i Duha Svetoga, a što je predmet naše pouke (talmudita). N i t i bi on rekao da je jedno jedino krštenje, kad ne bi bio znao daje zahvaljujući tim izgovorenim imenima u krštenju, j edna j edina m o ć (hay la), j edna j edina volja (sebyana) i jedno jedi­ no djelovanje (suerana) po čemu se usavršuje milost drugoga rađanja. Zato je pridodatak »jedan« dovoljan da nas točno pouči ο božanskoj na­ ravi Duha Svetoga, jer onje jedan jedini kao što je jedan jedini Otac ijedan jedini je Sin, pa tako mi vjerujemo daje svaki j edan j edini, j er j edna j edina je nestvorena b o ž a n s k a narav koja od (sve) vječnosti opstoji i uzrokom je svega. Sva stvorena bića, naime, brojna su, to je jasno, raznolika su i različita u svojim naravima, jer su počela postojati onako kako se svidjelo njihovu autoru; i ona su dužna potpunoma upravljati svoj pogled prema toj nestvorenoj naravi kojaje uzrokom svega. K o l i k o je do nas ovo što smo kazali dovoljnoje; čuvajmo ostalo za neki drugi dan, ako to naš Gospodin dopusti. A sada završimo svoj govor uzdižući hvalu Bogu Ocu i Sinu Jedincu i Duhu Svetomu, sada i u sve vrijeme i u vijeke vjekova. A m e n i Amen.

79

DESETA HOMILIJA

S A Ž E T A K : Nauk ο božanskoj osobi Duha Svetoga ukratko se sažimlje (§ 1-2), te se nado­ punjuje izlaganjem ο »poslanjima« toga istog Duha, kojeg je naš Gospodin obećao poslati da ostane zauvijek m e đ u njegovim vjernicima; on ga naziva » D u h istine« (§ 3-6), objavio nam j e - onako kako su nam to prenijeli oci - da izlazi od Oca (§ 7), to znači daje neprestano s njim i od njega nije odijeljen (§ 8); poput tijeka nepresušne rijeke on dijeli obilje žive vode, a to je dar milosti koja se razlijeva na sve stvoreno (§ 9-10). Nazvan je j o š Duh životvorac, jer on će nam udijeliti dar v j e č n o g a ž i v o t a , kao stoje i njegovom snagom postalo besmrt­ no tijelo n a š e g a Gospodina (§ 11-12). Takva je b o ž a n s k a narav Trojice, u ime kojih smo k r š t e n i i p r i m i l i zalog u ž i v a n j a b u d u ć i h dobara (§ 13-14).

T r i članka dopunjuju ovu krsnu ispovijest: Vjerujem u Crkvu katoličku, tj. u ono općinstvo vjernika kojemu je Krist o b e ć a o p o m o ć (§ 15-16), atoje njegovo tijelo (§ 17), čiji mi posta­ jemo udovi po krštenju u iščekivanju da jednoga dana budemo preobraženi na sliku slave njegove (§ 18-19), kad prestane m o ć zla po oprošteni u grijeha (§ 20), koje je u suodnosu s uskrsnućem tijela i ulaskom u uživanje vječnoga života (§ 21), a toje kruna vjere i posljednja svrha naše nade (§ 22-23).

1. Uvjeren sam da se sjećate onoga što smo kazali vašoj ljubavi ο Duhu Svetome, kad smo u katehezi (talmudita) dokazivali veličinu njegova dosto­ janstva (činjenicom) da se on ispovijeda s Ocem i Sinom. I j o š smo jedan (dokaz), ne manji, povukli iz toga, naime daje samo on isključivo nazvan »Duh Sveti«, imenom koje se u nauku Pisma ne pridijeva drugomu nego božanskoj naravi; osim toga, činjenica je daje on prozvan »samo jedan« Duh, kao što (se kaže) »samo jedan Otac i samo jedan Sin i samo jedan B o g i Gospodin«. Onima koji u pitanju vjere imaju dobro htijenje, biloje dovolj­ no ono što kažu Svete knjige; to isto je međutim predložila predaja naših svetih otaca. A l i kako nema riječi koja bi bila kadra lako uvjeriti [πείθω] zlu savjest, bilo je potrebno da dodaju svomu nauku ono što su znali, kako bi sačuvali vjernike i pobili bezbožnost heretika [αίρεσιώτης]. Unijeli su u svoj govor riječi slične onima koje su kazali za Sina. Govoreći ο Sinu, naime, za 80

one koji prihvaćaju podložiti se, biloje dovoljno da ga nazovu »Sin Jedinac« za dokaz daje uistinu Sin iz naravi Očeve; ali zbog ovih pokvarenjaka koji žele ići stranputicom, dodali su »od kojega je rođen prije svih vjekova, nije stvoren, pravi B o g od pravoga Boga, istobitan svom Ocu«; značenje imena »jedinorođeni« oni su jasno pokazali pred svima kako bi učvrstili vjernike i pobili neprijatelje istine. 2. Na taj isti način i ovdje su unijeli jednu riječ koja nam u pitanju Duha daje da razumijemo točnost (hatituta) njegova imena koje su nam prenijela Sveta pisma, - (njega) kojeg u katehezi (talmudita) i u krštenju ispovijedamo s Ocem i Sinom. Za one koji u pitanju vjere imaju dobru volju toje bilo do­ voljno da naznače daje D u h Sveti božanske naravi Boga Oca; ali kako su ti u svojim nakanama usmjereni bezbožnosti, i nakon što su unatoč tako dosto­ janstvenu vjerničkomu nauku ustrajali u svom bezboštvu i huljenju, naši su blaženi oci smatrali potrebnim da sve ljude, a naročito vas koji ste dužni na­ predovati prema daru Duha, učvrste kratkim dodatkom nauka ο bogobojaznosti (dehlet 'alaha). Sto su dakle oni kazali? 3. »I u jednoga Duha Svetoga«. Sigurno da nisu oni iznašli tu riječ; oni su je uzajmili iz nauka našega Gospodina koji, govoreći prije svoje M u k e sa svim svojim učenicima, htjede ih poučiti ο tome što će biti uskrsnuće od mr­ tvih koje će on darovati ljudima, pa imje kazao da će im udijeliti milost Duha Svetoga po kojoj će imati uživanje budućih dobara, - čudesnih (dobara) koja će biti trajna u onih koji ih budu zaslužili primiti. Sigurno nam je svojim naukom izložio veličinu i dostojanstvo Duha Svetoga onda kad nas je upo­ znavao s veličinom milosti koja će biti darovana vjernicima. Mi vjerujemo čvrsto (hatita'it) da su nam time darovana čudesna dobra koja nam nikad neće biti oduzeta. E v o dakle što on kaže: Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek (Iv 14,15-16). E v o što označuje ovaj njegov govor: Zadatak vam je ustrajati u mojim zapovijedima, i ni na koji način [ σ χ ή μ α ] ne smijete od njih odstupiti. Jer niste primili nešto običnog (šhima), nego vidi kakve ćete skrbi postati predmet: primit ćete milost Duha Svetoga koji će sve vrijeme biti s vama i pribaviti vam nebeska dobra. Da bi učvrstio ono stoje rekao, dodao je ('ausep) kojeje dostojanstvo Duha Svetoga pa kaže Duha istine; jer toje narav Duha, da kao nepromjenljivi daje uistinu sve. Jer, budući daje od sve 81

vječnosti i ne mijenja se i ne pretvara u svojoj naravi, kadar je i drugima darivati nebeska dobra koja ne prolaze i ne mijenjaju se.

5

4» »Laž« je ime što ga on daje nekoj stvari koja nestaje ( eštri) i nema tra­ jnosti, a »istina« je ona stvar koja ne nestaje i traje; budući daje lažac onaj koji govori ono što nije a istiniti koji govori ono što jest, on daje ime laž stvari koja ne traje, jer ta stvar postaje nešto što ne postoji, dok ime istine daje ono­ me što traje i postoji uvijek. Zato je blaženi David kazao: U smetenosti svojoj rekoh: »Svaki je čovjek lažac!« (Ps 315,2), to jest: zato što sam se uzoholio i visoko mislio ο sebi, nenadano sam pao u grozna zla i strah me spopao da nisam ništa, bio bih se gotovo izgubio da mi tvoj a čudesna zaštita nij e pritekla u p o m o ć . Čudio sam se mnoštvu zala koja su me snašla i shvatio daje uza­ ludno visoko misliti ο sebi, jer sam iskustveno otkrio da ljudske stvari ne pred­ stavljaju ništa, štoviše sve su one lažne. Čak i bogatstvo, kraljevanje i m o ć i sve ono što se smatra velikim i udivijenja vrijednim među ljudima, sve to skupa, pa i samo naše postojanje, sve je j a m a č n o laž, jer sve je to kao da otkriješ one koji nas motre kako pravimo uru ('asraha) našeg življenja; po­ tom nas smrt uvjeri (metkassas) da nismo ništa, i sva ta velika dobra za koja smo pretpostavljali da ih imamo, sve nas to napušta na kraju našega života.

5. Kao što on laž zove ono što nema trajnosti, tako naziva istinom ono što traje i ne prolazi, prema onoj riječi Milost će se i istina sastati (Ps 84,10), da pokaže da nam uistinu on daje milost. Zato se i (Boga) zove »Bog istine«, jer on nam može uistinu sve dati j e r ti si nas spasio, Gospodine, Bože istiniti (Ps 30,6). Ti si nas spasio od sigurnih zala, jer samo ti si kadar dati svima kojima želiš dobra koja traju i ne nestaju. To je što blaženi David kaže Bogu, ime­ nujući ga »Istiniti B o g « , naznačujući da on m o ž e uistinu sve dati. 6. Toje ono stoje ο Duhu Svetome kazao naš Gospodin da dokaže istinitost dobara koja nam je Duh Sveti vlastan darovati u budućem svijetu. Takav je Duh Sveti od kojega imate primiti dar milosti: on podjeljuje nebeska dobra, koja ne prestaju, svima onima kojima on to želi, jer od (sve) vječnosti opstoji u svojoj naravi, ne mijenja se, niti se preobražava. Zbog toga ono što on daje traje vječno i ne mijenja se i ne prolazi. Dakle, dati ono što se ne mijenja i ne prolazi m o g u ć e je samo onomu koji i sam opstoji od (sve) vječnosti i ne­ promjenljiv je u svojoj naravi, a toje božanska narav koja opstoji od (sve) 82

vječnosti. M e đ u stvorenim stvarima zaista nema nijedne koja bi po sebi bila sposobna trajati. Onaj koji u drugom ima uzrok da uđe u postojanje, kako bi po sebi mogao uistinu trajati ako taj dar nije primio od svoga stvoritelja? Onaj koji opstoji od sve vječnosti, zato stoje nepromjenljiv u svojoj nara­ v i , m o ž e po svojoj volji darivati dragima dobra koja ne prolaze. Svojom kratkoćom veliko je bilo svjedočanstvo ο naravi Duha Svetoga koje je Krist naš Gospodin izrazio kazavši Duh istine. K a k o ta riječ apsolutno ne pripada stvorenjima koja daleko od toga da bi drugima davala neku stvar koja bi trajala, - jer sama moraju imati tvorca kako bi trajala u toj naravi odakle su j e d n o ć nastala, - dosljedno (naqipa'it) nadodaj e: Kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje (Iv 14, 17). Ne treba se, (kako se) govori, čuditi ako je D u h Sveti takav u svojoj naravi i u svojoj moći: jer on je iznad svakog stvora po svojoj naravi i niti jedno od stvorenja ne m o ž e ga po naravi vidjeti niti primiti, niti ga m o ž e shvatiti ('estakal), ako on sam svo­ j o m vlastitom voljom ne objavi ljudima spoznaju ο tome tko je on. Zato i nadodaj e: Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je (Iv 14, 17); vi s pra­ vom primate spoznaju ο njemu, jer od njega ste primili dar milosti koji u vama traje zasvagda i to tako da vam osigurava uživanje budućih dobara, vama koji ćete postati besmrtni i nepromjenljivi. 7. Tako su naši sveti oci nazvali Duha Svetog istom riječi koju su primili od našega Gospodina; dodali sujoš i ovo: »Koji izlazi od Oca«. I toje bilo sadržano u naul lašega Gospodina svojim učenicima: A kada dođe, kaže on, Branitelj, koga ću vam poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi - on će svjedočiti za mene (Iv 15,26). I ovdje on unaprijed naznačuje dar milosti Duha Svetoga, (mi­ losti) koja će biti darovana svim učenicima poslije Uzašašća. Naime, kada dođe Branitelj, koga ću vam poslati, to jamačno označuje milost Duha koju će im on darovati. Nije božanska narav Duha, kojaje na svakom mj estu, koju bi on trebao poslati; tu j e on govorio ο daru milosti koj a se razlila na njih; nju on naziva također Branitelj, to jest »tješitelj«, jer on može i kadar je poučiti ih u onom što im je potrebno da ih utješi u mnogim kušnjama ovoga svijeta.

8. Dakle, nakon stoje govorio ο milosti Duha Svetoga, on im želi govoriti ο naravi i veličini njegova dostojanstva, da naznači koju će milost primiti; on kaže »Duh istine«, a to naznačuje veličinu njegove naravi i to da on m o ž e 83

dati dobra koja ne prolaze svima onima kojima on to želi; potom nadodaje »koji od Oca izlazi«, to znači daje on sve vrijeme s Bogom Ocem i neodijeIjenje od njega. To isto kaže sveti Pavao: Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu ? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega (koji od Boga izlazi) (1 K o r 2, 11). Evo što želi kazati: Isto onako kao što duh čovječji nije od čovjeka odijeljen sve dok onjest i ostaje čovjek, tako ni od Boga Oca nije odijeljen Duh Sveti koji, (izlazeći) iz njega, jest njegove naravi i s njimje sve vrijeme znan i ispovijedan.

9. N a š je Gospodin to kazao na skriven (bpeleta) način govoreći: koji izlazi od Oca. D u h Sveti je dakle vrelo koje postoji u Bogu u sve vrijeme i od (sve) vječnosti od njega nije odijeljen. Jer on nije stvoren nakon nekog vremena, već je od (sve) vječnosti u njemu i iz naravi je Boga Oca, tako daje od (sve) vječnosti; on, poput tijeka nepresušne rijeke, dijeli svoje darove komu želi. Tako na drugom mjestu također kaže: Koji vjeruje u mene, kao što reče Pi­ smo, rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe; tumačeći tu riječ, blaženi evanđelist [ ε υ α γ γ ε λ ι σ τ ή ς ] kaže: To reče ο Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus još nije bio proslavljen (Iv 7, 38-39). Očito on ovdje naznačuje da govori ο daru Duha. Nije to hipostaza (qnoma) [ύπόστασις] i l i narav Duha Svetoga ο kojoj bi kazao daje nema jer Isus još nije bio proslavljen; jer ona jest od (sve) vječnosti, prije svega stvaranja. Međutim onje tu govorio ο daru Duha Svetoga, (daru) koji, nakon Uzašašća našega Gospodina na nebo, bij aše razliven i viđen nad blaženim apostolima i nad onima koji su bili s njima. On dakle kaže da će se dar Duha Svetoga uskoro izliti, poput tij eka nepresušne rij eke, nad one koj i budu vj erovali u njega, jer će im Duh biti darovan od Boga; on naznačuje i njegovo djelovanje, naime da će onima koji u nj vjeruju dati život koji ne prolazi.

10. Dakle onaj koji kaže da od Oca izlazi Duh Sveti, naznačuje daje on od (sve) vječnosti s B o g o m Ocem i nije od njega odijeljen, jerje sve vrijeme, od (sve) vj ečnosti u nj emu. A k o darovi proizlaze od Duha Svetoga poput rij eke, - i nepresušan je njihov izvor, a toje narav Duha Svetoga, koji sam proizlazi od Boga Oca, - očito je da od (sve) vječnosti on jest od njega i s njim, i da nije bio nakon nekog vremena i na koncu postao (hwa) [έγένετο]. Isto onako kao kad Pismo veli: Rijeka je izvirala u Edenu i natapala vrt; odatle se gra84

nala u četiri kraka (Post 2, 10), i mi trebamo shvatiti da izvor tih rijeka daje da one mogu teći izvan Edena a da (taj izvor) u Edenu ne napuštaj u, j er uvij ek odatle on proistječe; tako i kad ο Duhu Svetom naš Gospodin kaže, u slici (bpeleta), da izlazi od Oca, on nam daje da shvatimo da D u h Sveti nije od njega odijeljen, nego je od (sve) vječnosti od njega, u njemu i s njim; i poput nepresušne rijeke on dijeli svoje darove svemu stvorenomu, prema mjeri vje­ re koju imaju oni koji te darove primaju. Blaženi Pavao kaže ovako: Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i onda: A svakomu se daje očitovanje Duha na korist (\ K o r 12,4.7). Tumačeći dakle tu riječ našega Gospodina, naši su sveti oci kazali: »koji izlazi iz naravi Očeve«, od (sve) vječnosti proizlazi od njega i od (sve) vječnosti bijaše u Ocu, i nije nakon nekog vremena postao. Dakle onaj kojije od (sve) vječnosti od Oca i s nj im, jamačno proizlazi također iz njegove naravi, jer nemoguće je da bi nešto drugo bilo s Bogom što po svojoj naravi ne bi bilo od njega.

11. Nakon toga oni su u svoj nauk dodali »Duh životvorac«, riječ kojaje dovoljna da dokaže daje Duh Sveti B o g , kao što smo gore kazali. Jer naš Gospodin kaže: Voda koju ću mu ja datipostat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni (Iv 4,14); o n u svom govoru naznačuje dar Duha Svetoga koji će udijeliti život vječni onima koji to budu zaslužili. I drugdje još: Koji vjeruje u mene, kao što reče Pismo, rijeke žive vode poteći će iz njegove utro­ be! (Iv 7, 38); naziv »žive vode« jesi dar Duha Svetoga, jer on može priskrbiti život v ' ^ č n i A i Apostol kaže: Slovo ubija, a Duh oživljuje (2 K o r 3, 6), dajući nam cio znanja da će nas Duh učiniti besmrtnima. I drugdje još: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam—duh životvorni (1 K o r 15,45); ovom riječi želi kazati daje Krist naš Gospodin imao, na temelju uskrsnuća od mrtvih, tijelo preobraženo u besmrtnost snagom Duha Svetoga. Isto tako veli na drugom mjestu: On je postavljen Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnu­ ćem od mrtvih Isusa Krista, Gospodina našega (Rim 1,4). Ako li, kaže on, Duh Onoga koji uskrisi Isusa Krista našega Gospodina od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome kojiprebiva u vama (Rim 8,11).

12. N a š Gospodin također poučavajući nas ο svom tijelu, kaže: Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa (Iv 6, 63), kako bi naznačio da i on 85

po Duhu Svetom ima besmrtnost koju kao model daje dragima, Dakle i ona pripada naravi koja od sve vječnosti opstoji i uzrok je svega: jer onomu koji iz ništa može učiniti nešto pripada i to da daje život, tojest da nas čini besmrt­ nima, kako bismo zasvagda bili živi; jer i među svim stvorovima najuzvišeniji su oni koji imaju besmrtnu narav. Očitoje i sigurno da onaj koji to može udijeliti, može učiniti i ostalo. B o g dokazuje da pripada božanskoj naravi da to čini, kad kaže: Vidite sada dajedinijajesam, i da drugogBoga pored mene nema! Ja usmrćujem i oživljujem; ja udaram i iscjeljujem (Pnz 32, 39). On naznačuje da njemu pripada da samo svojom snagom uskrisuje od mrtvih i da oslobađa od kazne one koji su predani udarcima. 13. T i m su nas dakle izrazima naši blaženi oci upozorili, poučavajući nas da trebamo vjerovati daje Duh Sveti božanske naravi Boga Oca; zbog toga njega se s Ocem i Sinom imenuje u ispovijesti vjere, u (katehetskoj) pouci (talmudita) i u krštenju. Svaki je od nas kršten u ime Oca i Sina i Duha Sve­ toga, prema nauku otaca, (nauku kojije došao) od predaje našega Gospodina, tako daje svima očito i sigurno da su prema tome (neqpa'it) nauk istinske vjere naši oci prenijeli prema zapovijedi Kristovoj. I same riječi Vjerovanja (haymanuta) nisu ništa drugo osim razjašnjenje i tumačenje riječi i predaje (započete) od našega Gospodina. On, određujući »Učite narode u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, najasanje način naznačio da je jedina božanska narav Oca, Sina i Duha Svetoga. N e m o g u ć e je, doista, da bi one od pogana koji su pristupali istinskoj bogobojaznosti (dehlat 'alaha) odbacujući zabludu mno­ goboštva i udaljujući se od onih koji na lažan način nose ime bogova, (da bi njih navodio) da prihvate za uzvrat nauk koji ih privodi Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, kad ne bi bio uvjeren i siguran dajejedina b o ž a n s k a narav koja od (sve) vječnosti opstoji i uzrok je svega, - kako bismo se udaljili od onih koji nisu istinski bogovi, i da uzvjerujemo u jedinu b o ž a n s k u narav koja je Otac, Sin i Duh Sveti, da se uzdržimo od pridavanja Božjih imena stvorenjima i da vjerujemo u jednu nestvorenu narav koja od ništa m o ž e učiniti sve, jer ona je Gospodin i istiniti B o g , kojemu s pravom dugujemo taj naslov i tu čast. 14. Tako je naš Gospodin nadodao uz krštenje pouku (katehetsku) kako bi krštenje postalo zaključenje (te) pouke. Onima koji su napustili lažne bo­ gove i spoznali da je jedna jedina božanska narav, - koja od (sve) vječnosti 86

opstoji i uzrok je svega, a to su Otac, Sin i Duh Sveti, - priličilo je primiti u tim imenima krštenje, podijeljeno u vidu čudesne radosti i kao zalog (rahbona) neizrecivih budućih dobara. Zazivajući ta imena ispovijeda se vjera kod krštenja, jer ta imena koja se zaziviju jesu baš imena jedne jedine božanske naravi koja opstoji od sve vječnosti i uzrok je svega, koja m o ž e od ništa sve stvoriti, brine se za svako vrijeme i njime upravlja. Treba da mi u tim imeni­ ma Oca, Sina i. Duha Svetoga izgovorenima u krštenju, očekujemo da bude™ mo obnovljeni i da primimo istinsko oslobođenje. -'.5. Slijedom toga, oni su krsnoj ispovijesti nadodali j o š i ispovijest vjere u »jednu Crkvu katoličku«. Kršten sam da postanem član velikog tijela Cr­ kve kako kaže sveti Pavao: Jedno tijelo ijedan Duh - kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! ( E f 4,4). Zasigurno to nije zdanje od ljudi (didaya) izgrađeno koje on naziva »crkvom«, iako ima to ime poradi okupljanja vjernika koji služe Bogu (dhel min 'alaha) na pravovjeran način, koji su, na­ kon dolaska Kristova, na svakom mjestu u nj povjerovali, (i) sve do svršetka svijeta i dolaska našega Spasitelja kojega mi očekujemo s neba, - jer i naš Gospodin je kazao svojim blaženim apostolima: Pođite dakle i poučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio, dodajući: evo, ja ću biti s vama u sve dane-do svršetka

svijeta (Mtin, 19-20). 16, To »s vama«, u osobi [πρόσωπον] apostola, on kaže svima onima koji su na svakom mjestu trebali u nj povjerovati, i prema toj su predaji kršteni, sve do svršetka svijeta. T o j e taj skup vjernika i » b o g o b o j a z n i k a « (dahel 'alaha), koje naš Gospodin zove t a k o đ e r » C r k v a « , kad k a ž e : Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata Hada neće je nadvladati (Mt 16, 18). Na toj vjeri i ispovijesti obećao je okupljati sve »bogohojaznike«, tako da se njihovo općinstvo neće raspršiti niti će ga nadvladati navala nepri­ jatelja. Sveti Pavao zato kaže dajemo Crkvi obznanjena Vrhovništvima i Vla­ stima na nebesima dubina mudrosti Božje, (Crkva) zasnovana od vjekova u Kristu Isusu Gospodinu našemu ( E f 3, 10-11), naznačujući da su te nevidlji­ ve sile s udivljenjem u njoj gledale mnogovrsnu mudrost Božju koja okuplja sve ljude u bogobojaznosti (dehlat 'alaha) i od njih stvara samo jedno tijelo Kristovo po drugom rođenju svetog krsta, i čini da oni mogu fatted) očeki­ vati da će u budućem svijetu imati zajedništvo s njim u budućim dobrima. 87

17. Crkva je ta koju on zove »tijelo Kristovo«: na ovom svijetu, po drugom rođenju krštenja, u slici [τύπος] ona prima zajedništvo (šautaputa) s njim; ali u b u d u ć e m svijetu ono će biti doista istinsko, onda kad će naše bijedno tijelo bitipreobraženo isuobličeno tijelu njegovu slavnomu ( F i l 3,21). Jer, kao što smo na ovom svijetu na sliku Adamova tijela, i sličimo mu tijelom, tako no­ simo i ime »tijela Krista našega Gospodina«, jer moramo primiti slavu nje­ gove sličnosti, kada bude preobraženo naše bijedno tijelo.

18. Sveti Pavao na drugom mjestu n a u č a v a g o v o r e ć i : Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjani što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu, kojoj ja, Pavao, postadoh poslužiteljem ( K o l 1, 24). Očito, ono što on zove »tijelo Kristovo« jest Crkva, za čije podizanje on postade poslužiteljem i radi č e g a j e podnašao mnogobrojne patnje. Tako su, kaže on, postali samo jedno tijelo jedinstvenom snagom Duha Svetoga svi vjernici pozvani na samo jednu buduću nadu. Zaradi toga, pišući K o r i n ćanima, on jednako tako kaže: Vi ste tijelo Krista našega Gospodina (1 K o r 12, 27). N a š je Gospodin u govorima svojim učenicima još kazao u obliku molitve :7Ve molim samo za ove nego iza one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno: kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu (Iv 17, 20-21). Želim, (kaže on), da to ne budu samo ovi, nego i oni koji će po njima vjerovati u mene, da budu jedno po preobraženju koje (će im pribaviti) ta dobra. K a o štoj a s tobom imam strogo (hatita) i neizrecivo sjedinjenje (naqiputa), da i oni, po svojoj vjeri u nas, postanu jedan; svi oni po savršenstvu svoga preobraženja u vidu dobara, neka budu na sliku slave koju ja imam i (neka i oni) imaju sjedinjenje sa mnom, po kojem nek budu uzdignuti na čast prisnosti (baytayuta) s božanskom naravi.

19. Dakle, budući da to kao u slici [τύπος] od nas čini krštenje, - d a s K r i ­ stom umiremo i uskrsavamo u krštenju, prema svjedočanstvu blaženoga Pavla, - zato svaki od nas ispovijeda: »Vjerujem i krstim se u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u jednu, svetu, Crkvu katoličku [καθολική]«, a ta izjava označuje: Krstim se ne poradi polovičnih stvari, nego radi čudesno velikih nebeskih dobara; doista, od krštenja očekujem da i ja postanem jedan od si­ nova Crkve, zajednice vjernika, koji su po krštenju zadobili neizrecivo pos­ većenje i nadu buduće besmrtnosti i nepromj enlj ivo sti. Samoj e jedna Crkva 88

koja prigrljuje sve, i to poradi onih koji na svakom mjestu vjeruju i očekuju da prime nebeski život, kao što kaže sveti Pavao: Crkva kojaje na nebu, gdje su zapisaniprvorođenci Božji (usp. Heb 12, 23). On ih zove »prvorodencima« jer imaju primiti čudesno posinstvo (simat bnaya) po uzvišenom odabranju, - ne ono od Židova, koje se promijenilo, - nego čudesna će besmrt­ nost i nepromj enlj i vost u dobru biti udijeljena onima koji to zasluže. On ih naziva »zapisanima na nebu«, jer (tamo) će oni boraviti. (Oci) ih naziva­ ju C r k v a » s v e t a « , poradi svetosti i nepromj enlj ivosti koju će primiti od D u ­ ha Svetoga; » k a t o l i č k a « [ κ α θ ο λ ι κ ή ] , da označi sve one koji su na svakom mjestu i u svako vrijeme povjerovali; » j e d n a « , oni k a ž u jer samo oni koji su uz vjerovali u Krista primit će b u d u ć a dobra, a to su oni koji čine jednu svetu C r k v u . 20o Da naznače kakva je korist od ispovijedanja ovog Vjerovanja, oni su kazali »otpuštenje (šbaq, šubqana) grijeha«. Nije to tek jednostavno (šhima) otpušten]e koje su oni ponudili u svom govoru, nego je to potpuno uništenje (butala) grijeha, kao što kaže i naš Gospodin: Ovo je moje tijelo koje se lomi za mnoge na otpuštenje grijeha (usp. Mt 26,26.28), tojest: kako bi svi grijesi b i l i izbrisani, - jer istinsko otpuštenje je ono koje ne dodiruje samo neke grijehe, nego gdje su apsolutno svi otpušteni; tako i sveti Ivan govori: Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! (Iv 1, 29). To će se dakle na savršen način dogoditi u budućem svijetu, kada, po uskrsnuću, postanemo besmrtnima i nepromjenljivima, i kad prestanu sve najezde grijeha. Sveti je Pavao u tom smislu kazao: Jer ako mrtvi ne uskrsavaju, ni Krist nije uskr­ snuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima (1 K o r 15, 1.6-17), naznačujući daje uskrsnuće od mrtvih koje mi č e k a m o stanje i mjesto gdje se savršeno uništava grijeh. 21. Zato su naši sveti oci, nakon što su kazali »otpuštenje grijeha« još do­ dali »uskrsnuće tijela i život vječni«, naznačujući da ćemo mi to primiti kad budemo uskrsnuli od mrtvih i (kad) budemo zadobili uživanje vječnih doba­ ra. Tada, nakon što postanemo nepromjenljivi, dogodit će se uistinu potpuno uništenje grijeha, i mi ćemo postati samo jedna »sveta, katolička [καθολική] Crkva« jer ćemo zadobiti neizrecivu svetost i bit ćemo besmrtni i nepromjen­ ljivi i u dio ćemo primiti da budemo uvijek s Kristom. A kad se ovo raspadIjivo tijelo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će 89

se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, Šeole, tvoja pob­ jeda? Gdjeje, smrti, žalac tvoj? Žalacje smrti grijeh, snaga je grij eha Zakon (I K o r 15,54-56), Tada će se istom dogoditi potpuno uništenje (butala) svega toga odjednom, smrti, grijeha, pokvarenosti; a s tim će nestati i Zakon [νόμος], budući da n e ć e m o imati više potrebu zakona, jer kao sveti postat ć e m o besmrtni i nepokvarijivi.

22. S pravom su nam naši sveti oci prenijeli u prvom redu vjeroispovijest, u kojoj smo poučeni ('ettalmad) prema predaji našega Gospodina i mi sazna­ jemo ('estakal) što treba znati ο Ocu, Sinu i ο Duhu Svetome: da je jedna jedina narav Oca, Sina i Duha Svetoga, (narav) koja od sve vječnosti opstoji i uzrokom je svega, i daje ta narav jedina koja ispravno dobiva ime Gospodin i B o g , te dolikuje da ga vjerom ispovijedamo i da mu duguju poklonstvo sva stvorenja. Nakon toga oni su nas poučili ο krsnoj ispovijesti (vjere), da na­ znače, sukladno predaji našega Gospodina kojije rekao: Idite, poučavajte i krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, kako treba poučavati i podjeljivati krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga; onima koji, u nadi čudesnih dobara, bivaju kršteni, nije dolikovalo da spominju bilo koju drugu narav, osim one po kojoj su darovana dobra svim stvorenjima. A l i oni su i k tome dodali is­ povijest (vjere) u buduća dobra, u nadi kojih mi pristupamo milosti krštenja: jer mi n u ž n o treba da znamo koja su dobra spojena s tim naukom (talmudita), - da je jedna jedina b o ž a n s k a narav Oca, Sina i Duha Svetoga - i (s tom) vjerom, - da po drugom rođenju svetog krsta primamo ta (dobra), koja su nebeska i neprolazna, da b o ž a n s k a narav koja opstoji od (sve) vječnosti i uzrok je svega može njih nama udijeliti.

23. Mi dakle, u vidu savršene pouke, kroz brojne dane koji su prošli pre­ dložili smo vašoj ljubavi tumačenje Vjerovanja (haymanuta). Na vama je odsada da se brižno sjećate onoga što vam je kazano, kako biste, čvrsto držeći bez promjene bogobojaznu (dehlet 'alaha) vjeroispovijest, primili uistinu uživanje budućih dobara, (dobra) koja neka se B o g udostoji i nama udijeliti, po milosti svoga (Sina) Jedinca, našega Gospodina Isusa Krista, kojemu s njegovim Ocem i s Duhom Svetim neka bude slava i čast sada i u svako vri­ jeme i u vijeke vjekova, A m e n i Amen.

90

Zgotovljeno je pisanje deset homilija: TUMAČENJE S I M B O L A V J E R E tri stotine i osamnaestorice (otaca na Nicejskom saboru), kojeje sačinio odličnik i prijatelj Kristov M a r Teodor, biskup i tumač božanskih Pisama. >

T V O J O M S N A G O M , GOSPODINE NAŠ ISUSE KRISTE, ISTI B L A Ž E N I M A R T E O D O R Z A P O Č I N J E P I S A T I

TUMAČENJE O T A J S T A V A ('raže) [μυστήρια] SVETE C R K V E GOSPODINE, ΡΟΜΟΖΙ MI, I D A J D A D J E L O P R I V E D E M K R A J U

J E D A N A E S T A HOMILIJA (O OČENAŠU)

S A Ž E T A K : N a ispovijest vjere, pravilo onoga što moramo vjerovati, nado vezuje se molitva kojuje izgovorio naš Gospodin, pravilo onoga što moramo vršiti (§ 1); kako valja moliti, tj. kako valja imati stalan osjećaj za Boga, Isus je pokazao svojim primjerom (§ 2); autentično obilježje molitve jest ljubav i prianjanje uz dobro, izvršavanje volje Božje, uporno nastojanje da od njega molimo pomoć za ponašanje u životu (§ 3); prispodoba ο nepravednu sucu (§ 4); kako moliti bez prestanka (§ 5). Isus uči učenike istinsku molitvu (§ 6): Oče naš, koji jesi na nebesima (§ 7-9), sveti se ime tvoje (§ 10); dođi kraljevstvo tvoje (§ 11); budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji (§ 12-13); kruh naš koji nam je potreban daj nam danas (§ 14); otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim (§ 15-16); i ne uvedi nas u napast (§ 17), nego izbavi nas od Zloga (§ 18). Sveukupni kodeks moralnog ponašanja sadržan je u ovome (§ 19).

1. Nakon što smo, s pomoću milosti Božje, jučer (dovršili) naš govor ο Vjerovanju, - koje su naši sveti oci sastavili nama za pouku slijedeći riječi božanskih Pisama kako bi nam pružili (katehetsku) pouku (talmed) prema predaji našega Gospodina »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, - bit će dobro danas kazati sve ono potrebito ο molitvi kojuje predao naš Gospodin. Naši su je oci pridodali riječima Vjerovanja budući daje nakon njega, potrebno da i nju spoznajom i pamćenjem nauče oni koji prigrljuju vjeru krštenja. Sam Gospodin, naime, nakon stoje kazao: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, nadoda: učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio (Mt 28,19), kako bi pokazao da ponad bogobo­ jazne (dehlat 'alaha) i pravovjerne pouke moramo brižno nastojati da i naš život bude u skladu s božanskim zapovijedima. Zaradi toga, uz riječi Vjerovanj a pridodaše molitvu u koj ojje sadržan potrebiti nauk ο ćudorednosti, onu kojuje naš Gospodin sažeo u kratke riječi i predao svojim učenicima. Svaka 92

molitva, kakva god ona bila, pouka je ο životu, za onoga koji prianja uz ob­ vezu (walita). Jer, onoliko koliko nam je stalo da nam budu ćudoredni obi­ čaji, toliko i nastojimo da nam takva bude molitva. Onaj naime koji prianja uz ćudorednost, koji nastoji činiti stoje milo Bogu, više od svega brižno se predaje molitvi. Dok onaj koji ne ulaže trud niti ο jednoj kreposti i ne nastoji da čini stoje Bogu milo, očito da će i prema molitvi biti nemaran.

2. Kao što nam je onaj koga zavolimo više od svih ljudi odmah drag i želimo ga susresti, živjeti s njim, govoriti mu, - a prema onima s kojima nismo zadovolj­ ni ne ulažemo napor da ih susretnemo niti da s njima govorimo, - tako oni koji Boga imaju u srcu (tareita) i pomno nastoje oko onoga stoje Bogu milo redovito uporno mole držeći da govore i žive s njim u vrijeme molitve. Tako nam blaženi Pavao nalaže da molimo bez prestanka (usp. 1 Sol 5,17) kako bi se po ustrajnoj molitvi u nama učvrstila ljubav prema Bogu i revnost u vršenju njegove volje. Tako i naš Gospodin, čovjek u onome kako se pokazivao po naravi, kako bi dje­ lima pokazao tu vrstu [τύπος] života i ponašanja, gorljivo je prianjao uz molitvu. Naime, provodeći dan u poučavanju oko dobra (dzadqan), noćno je vrijeme na­ mijenio djelu molitve; zbog toga je pošao u pustinju, kako bi poučio da onaj koji moli mora biti slobodan od svake stvari; ako uistinu pogled njegove duše treba počivati u Bogu, u njega mora upraviti pogled i ne dati se rastresti ničim drugim. Time štoj e odabrao čak i mj esta da bude slobodan od bilo kakve smetaj e, uklonio je od nas bojazan od svega onoga čime se ponekad naša duša uzbuđuje ili uzne­ miruje i, najčešće nesvjesno, odvraća od onoga što sije zadala.,

3. K a k o je (Isus) postupao na takav način, prema riječi svetoga Luke, uče­ nici mu pristupiše i upitaše ga: Kako treba moliti, kadje i Ivan naučio svoje učenike moliti? (Lk 11, Iss); i u veoma kratkim riječima molitve (Gospod­ nje) prenio im je savršeni nauk govoreći: Vi, dakle, ovako molite: Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji; kruh naš svagdašnji daj nam danas i otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga, jer tvoja je moć i kraljevstvo i slava, sada i u sve vrijeme i u vijeke vjekova. Amen (Mt 6, 9-13). T i m kratkim riječima poslužio se (naš Gospodin), kao da namje želio ka­ zati da se molitva ne sastoji u riječima, nego u ponašanju (znaya), ljubavi i 93

prianjanju uz dobro (walyata); onomu koji se priklanja dobru sav život treba biti u molitvi, -a to postiže time što izabire činiti dobro. M o l i t v u dakle treba ('aisa'it) prakticirati u vidu ponašanja: ono što ne dolikuje činiti ne valja niti moliti, jer bila bi to gora smrt od svih smrti tražiti od Boga suprotno od onoga što je on naredio. Tko bi Bogu došao s takvim molbama, na srdžbu bi ga navodio a ne na pomirenje i blagost. Istinska se dakle molitva sastoji u mo­ ralnoj ispravnosti, ljubavi prema Bogu i nastojanju oko svega što se njemu sviđa. Koji uz to prianja, čije srce (reeyana) ο svemu tome razmišlja, trajno moli, bez zapreke, svakog časa, svuda gdje svagda čini ono stoje (Bogu) milo. Tko je takav, neprestano ima potrebu za molitvom: jer onomu koji prianja uz dobro dolikuje tražiti pomoć od Boga koji mu pomaže uzvraćajući mu za nastojanje koje ulaže kako bi sav njegov život bio u skladu s voljom Božjom. Jamačno da će takav čovjek primiti ono što moli, jer onaj koji se podlaže božanskim zakoni­ ma, koji se po njima ravna i od njih ne odstupa, nije moguće da bi tražio pomoć a daje ne bi na neki način primio od Onoga koji nam je te zapovijedi naložio; jednako tako onaj tko živi suprotno zakonu, unaprijed je bjelodano da jednako tako neće zadobiti ništa u vrijeme molitve, budući da čini ono što se Bogu ne sviđa a traži ono stoje odabrao da će činiti kroz sav svoj život. 4. Zato nas naš Gospodin poučava da ne budemo nemarni kad molimo, prema riječi blaženoga Luke koji nam je ο tome u prispodobi prenio nauk. On dakle kaže: U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica (Lk 18,2), kojuje neki čovjekjači od nje zlostavljao, i kojaje svaki dan dolazila k tom sucu daje obrani (šraya) od nepravde koja joj je nanijeta. Dugo je čekala. A l i na koncu, žena gaje svladala upornošću, tako da se zauzeo za nju i oslobodio je od napadača koji ju je nepravedno zlostavljao a bio je jači od nje. Evo sada što nadoda (naš Gospodin): Čujte što govori nepravedni sudac: jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me. Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape knjemu sve ako i odgađa stvar njihovu? (Lk 18, 5-7). Doista, budući da one koji nastoje oko kreposti spopadaju beskrajne patnje, - (koje dolaze) od prirodnih nagnuća i od đavolskih zamki, čak i od onih dnevnih nezgoda koje su za mnoge tako često na sablazan i odvode ih od dobra (walita), - i (da) u ovom svijetu uzrokuju stalnu borbu, takvi neka si od straha ne umišljaju da ihje B o g napustio; a budući da nemaju više mira u svakidašnjoj borbi, bilo je dobro što im je (naš Gospodin) predstavio toga nepravednog suca, eda bi, kao u usporedbi, bjelodano pokazao kako je ne94

m o g u ć e da B o g napusti one koji su odabrali dobro. Jer, kaže, toga opakog čovjeka koji ni najmanje nije držao do pravice, nije se bojao Boga nitije imao stida pred ljudima, svladala je svojom dosadnom upornošću jedna žena, te se zauzeo za ono stoje trebalo (vvalita), i mimo svakog očekivanja obranio juje od ugnjetača. Kako možete misliti da bi Bog, - kojije tako milosrdan i blag, koji sve čini za naš život i za naše spasenje, toliko da ni grešnike ne može napustiti, - (kako možete misliti) da bi napustio one koji prianjaju uz dobro i nastoje oko onoga stoje njemu milo? On ne napušta one koje predaje protivnicima fulsane) i izlaže dnevnim kušnjama koje, iako ih oni ne žele, moraju podnositi, bilo patnjom prirodnih nagnuća, bilo slabošću koja imje prirođena, - zbog koje, tako često i ne hoteći, pristaju uz ono što ne bi trebalo. V e l i k a je borba koju moraju voditi poradi demona, i takvi su neprestano pri­ siljeni boriti se protiv nagnuća koja se javljaju u (tolikim) neprilikama. A l i dobra koja su im obećana za ta nastojanja nisu svagdašnja (šhima) i (Bog) vred­ nuje njihovu volju i udjeljuje takvim ljudima (dobročinstvo) svoje velike briž­ nosti (btiluta). On (često) dopušta da u ovom svijetu oni podnose muke i poteškoće, (ali) toje zato što će za uzvrat primiti vječna i neizreciva dobra.

5. Zato je, još jedanput, učenicima koji su tražili da ih nauči moliti, uputio sljedeće riječi: ako nastojite oko molitve, znajte da se ona ne sastoji u riječi­ ma, nego u izboru kreposnog života, u ljubavi prema B o g u i u nastojanju oko dobra. A k o , dakle, prianjate uz te stvari, kroz čitav ćete život moliti; i kad ste takve stvari željeli i nakon što ste ih izabrali, imat ćete živu želju za molitvom. Znat ćete j a m a č n o što prositi; jer ako birate dobro (walita), nećete se dati uvjeriti da tražite nešto ponad toga, jer zacijelo ne biste prihvatili da tražite nešto do čega vam ne bi bilo stalo. Vi koji žudite za krepostima i koji oko njih nastojite, očito je da će takve biti i prošnje koje ćete upravljati Bogu. Dakle, živite li takvim životom i (ako) upravljate Bogu takve prošnje svim svojim marom, ne sumnjajte da ćete to i zadobiti.

6. Poslušajte dakle u nekoliko riječi čemu vam valja prionuti i kakav se život od vas traži, u čemu vam valja ustrajati i za što vam valja upravljati prošnje, kako bi potom zasigurno uslijedilo da zadobijete što ste tražili. Evanđelist [ευαγγελιστής] veli: Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Cim prest a, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike« (Lk 11, 1). I nadoda: On im reče: »Kad mo95

lite, govorite: Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje« (isto, 2). Riječ »on je na nekome mjestu molio« sliči onomu stoje isti evanđelist [ ε υ α γ γ ε λ ι σ τ ή ς ] kazao drugdje: Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I pro­ vede noć moleći se Bogu (Lk 6, 12). Riječ »na nekome mjestu« označuje nešto slično ovomu: »na nekom mjestu povučenu i slobodnu od buke ljudi upra­ vio je molitvu (Bogu)«. Videći ga kako moli s tolikim žarom (bahpituta), učenici razumješe ('estakal) da (molitvu) ne valja shvatiti kao nešto moguće (dmeškha), već kao potrebnij e (' alsa) od svega drugoga; i oni su ga zamolili da ih nauči moliti kao stoje i Ivan naučio svoje učenike predavajući im riječi molitve. Dakle, ako prianj ate uz molitvu, upoznaj te što vam valj a prositi od Boga; očito morate uzna­ stojati fethappat) oko onoga što ćete prinijeti i kao prošnju (Bogu). Što vam dakle valja govoriti kad molite, i uz što vam valja prionuti?

7* Oče naš kojijesi na nebesima. Prije svega, kaže, trebate spoznati što ste bili a što ste postali (hwa), kakav je i kolik dar što ste ga primili od Boga. Jer velike stvari bjehu učinjene (hwa) u vašu korist, mnogo veće nego stoje učinjeno za ljude prije vas. Naime, to što ja činim za one koji vjeruju u mene i odabiru postati mojim učenicima toliko je da su oni uzdignuti daleko iznad onih koji žive po zakonu [νόμος] M o j sije vu ako je (istinito) da je onaj prvi savez [ δ ι α θ ή κ η ] bio dan na brdu Sinaju, koji rađa za ropstvo; i on je rob, on i njegovi sinovi (Gal 4, 24-25). O n i naime bijahu robovi, svi koji bijahu podložni zakonu zapovijedi ( E f 2, 15); oni bijahu primili pravilo ponašanja, a osnovni pro­ pisi kojima nitko nije mogao izmaći bijahu usmjereni protiv prekršaja zapovi­ jedi. A l i vi, vi ste od mene primili milost Duha Svetoga koja vam je pribavila adoptivno sinovstvo; vi imate slobodu Boga zvati Ocem: Ta ne primiste Duha da opet budete u ropstvu i strahu, nego primiste duha adoptivnog sinovstva u kojem slobodno Boga zovete: Oče! (Rim 8,15). Odsad vi imate službu u Jeruza­ lemu odozgor i primate ono slobodno stanje koje pripada onima kojeje uskrsnu­ će učinilo besmrtnima i nepromjenlji vima i koji u toj naravi žive u nebu.

8. Budući da postoji razlika između vas i onih koji su podložni Zakonu [νό­ μος], - ako je (točno) da slovo, a toje Zakon, ubija i njegovim prekršiteljima dosuđuje presudu neizbježne smrti, dok Duh oživljuje (usp. Iv 6, 63), a On nas milošću po uskrsnuću čini besmrtnima i nepromj enlj i vima, - dobro je da prije svega znadete ovo: da se ponašate dostojno te uzvišenostijer to su oni koje vodi 96

Duh Božji i postali su sinovima Božjim, dok oni koji su podložni Zakonu nisu primili drugo osim imena sina; naime: Rekoh doduše:» Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega! Ali ćete ko svi ljudi umrijeti« (Ps 81, 6-7). Onima, me­ đutim, koji su primili Duha Svetoga i koji odsad trebaju očekivati besmrt­ nost, dolikuje da žive po Duhu, da se suobličuju Duhu i da svjesno (reyana) odgovore na tu uzvišenost što su od onih kojima Duh gospodari, da se klone svakog grešnog čina i da se vladaju dostojno života (hupaka) u nebeskom boravištu. K a k o da ne budem suglasan s vama koji zazivate »Naš Gospodin i naš B o g « . Očito da morate znati daje B o g Gospodar kojije sve stvorio i vas same, te da će vas on prenijeti u uživanje tih dobara; m e đ u t i m ja sam vam naložio da ga nazivate » O c e m « , kako biste, nakon što ste shvatili svoju uz­ višenost i dostojanstvo kojega ste dionici i veličinu u koju ste premješteni tako da ste nazvani sinovima sveopćeg i vašeg Gospodina, djelovali kao ta­ k v i sve do konca. 9. E v o zastoja ne želim (niti) da vi govorite »Oče moj«, nego »Oče naš«: zato jerje Otac zajednički svima već po tome ( ayaka) stoje i milost po kojoj smo primili to posinstvo zajednička; tako da vi ne prikazujete samo B o g u što dolikuje, nego da i jedni prema drugima njegujete onu slogu koju trebate gajiti jedni prema drugima, vi koji ste braća i pod zaštitom istoga Oca. Dodao sam »koji jesi na nebesima«, kako bi vam bio predočen ovdje (dolje) onaj život (odozgora) u koji vam je dan (zadatak) da se premjestite. Primivši adoptivno sinovstvo postali ste građanima neba: takvo je boravište koje pri­ liči sinovima Božjim. ?

10. Što je dakle činiti onima koji imaju takve misli? Sveti se ime tvoje. Ponajprije, starajte se oko hvaljenja Boga, vašeg Oca. Ono stoje (Isus) na j ednom mj estu kazao, - tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega kojije na nebesima (Mt 5, 16), - to ponavlja i ovdje ovim »sveti se ime tvoje«; to je isto kao da kaže: Morate nastojati da činite takva djela da se po svima njima ime Božje slavi; dok s udivljenjem motrite njegovo milosrđe i obilno razlivenu milost na vama, nije uzaludno što vas je učinio sinovima i (što) vamje, u svom milosrđu, darovao Duha, kako biste rasli i napredovali bez kraja, i što vas je ispravio i učinio doličnima da postanete rod kojije zadobio to da Boga naziva »Oče«. A k o pak činimo suprotno, postat ćemo uzročnicima pogrđivanja Boga, -a to zna97

či da će svi stranci (našoj vjeri), promatrajući kako smo (zaokupljeni) lošim djelima, ο nama govoriti: oni su nedostojni da budu sinovi Božji, - a ako je, naprotiv, naše ponašanje dobro, potvrđivat ćemo da smo djeca Božja i da smo dostojni uzvišenosti našega Oca, jer smo dobro odgojeni i živimo živo­ tom dostojnim našega Oca. Bojeći se dakle da se tako ne govori, već nastojeći da se na sva usta hvali B o g , koji vasj e podigao na toliko uzvišenje, uznastojte ('ethappat) činiti djela koja polučuju takav uspjeh.

11. Dođi kraljevstvo tvoje. Dobro je daje (naš Gospodin) onomu dodao i ovo. O n i koji su po adoptivnom sinovstvu pozvani u kraljevstvo nebesko i očekuju da budu u nebu s Kristom, -jer, prema riječi svetoga Pavla bit ćemo poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s našim Gospodinom (1 Sol 4,17), - dužni su imati misli dostojne tog kraljev­ stva i činiti što dolikuje nebeskomu životu (dubara), kloniti se zemaljskih stvari i držati ih tako (neznatnima) da baviti se njima u nama izaziva stid. Onomu, na­ ime, kojije smjestio svoje boravište u kraljevskim palačama, koji u svakom času ima čast družiti se s kraljem, gledati ga, ne priliči kružiti po tržnicama, gostioni­ cama i sličnim mjestima; on se druži s onima koji također stalno borave u tim (prostorima). Tako i nama, koji smo pozvani u kraljevstvo nebesko, nije do­ pušteno napustiti one običaje (odozgora) i sve ono stoje u skladu sa životom (hupaka) odozgora i prepustiti se ponašanju ovoga svij eta u koj em ima toliko malo vrijednih stvari a služe opačini. K a k o dakle da (istodobno) sve bude tako, pa da djelujemo na način dostojan plemenitosti našega Oca?

12. A l i kako istražiti običaje neba i kako činiti djela koja će poticati na veliko hvaljenje u ime Boga? Budi volja tvoja kako na nebu, tako i na zemlji. To se ostvaruje ako u ovom svijetu nastojimo fethappak) koliko je to moguće nasljedovati ponašanje koje očekujemo da ć e m o provoditi u nebu,-jer u nebu niša nije protiv Boga, grij eh je iskorijenjen, m o ć demona ukinuta f e š t r i ) i, ukratko, sve što ovdje navaljuje na nas poraženo je. K a d sve to bude uništeno, mi ć e m o uskrsnuti od mrtvih i stolovat ćemo u nebu u besmrtnoj i nepromjenljivoj naravi; ponad svega, prianjat ćemo uz volju Božju, jer ćemo imati svi nebeske misli, htjet ćemo i činiti što se Bogu m i l i , jer ( ayka) neće više biti nikakva nagnuća i l i strasti koja bi se u nama 5

98

opirala volji Božjoj. Ono što se dakle od nas traži jest, koliko nam je to mo­ guće u ovom svijetu, ustrajati u volji Božjoj, ne odstupajući od nje: kao što držimo da u nebu vlada volja Božja, tako i na zemlji nastojimo uz nju prian­ jati; što se naše volje i svijesti (reeyana) tiče, nemojmo u njima imati nikakav podražaj suprotan (volji Božjoj) kako sada tako i ondje (gore). To nije mo­ guće dok smo u ovom svijetu, u smrtnoj i promjenljivoj naravi; zato neka se naša volja odvraća od tih suprotnih pobuda i neka ih ne prihvaća. Činimo što nalaže sveti Pavao: Ne suobličujte se, veli, ovomu svijetu, nego sepreobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što lije dobro, Bogu milo, savršeno ( R i m 12, 2). To što nalaže, nije da strasti neće više navaljivati na nas, već da se ne suobličujemo onomu što će se za­ sigurno rasplinuti ('eštri) skupa s opstankom (qauma) ovoga svijeta; neka se naša volj a ne suobličuj e životu (hupaka) ovoga svij eta, već neka ratuj e protiv onih događaja, m u č n i h i l i ugodnih, dičnih i l i sramotnih, koji, da kratko ka­ žem, uznose i l i ponizuju; (neka ratuje) naročito (protiv) onih koji dolaze od naravi a navode nas da upadamo u misli (hušaba) suprotne (Bogu), i tako o d v r a ć a m o svoje srce od volje za dobrom. Nastojmo da naša sklonost ne upadne u to, već obnavljajmo svoje misli ispravljanjem svakog dana; odbacujmo štetnosti koje nam nanose strasti od ovoga svijeta, i svakog dana uzdižimo svoju volju prema kreposnim (stvarima), iskustvom nastojeći oko onoga stoje milo Bogu. Eto, to smatramo (hšab) savršenim dobrom, toje B o g u milo. Pored svega, držimo vrijednim prezira slasti ovdje (dolje), te podnosimo patnje ('ulsana) koje nas zadese; svemu pak pretpostavimo volju Božju/ smatrajmo se blaženima ako tako činimo, pa makar kušani svim mu­ kama j o g a svijeta; bijednih li nas, više od svih gnusoba, ako nismo takvi, pa makar živjeli u izobilju svih (dobara) ovoga svijeta. {/

13. Takvaje dakle ćudoredna savršenost kojoj nas je u tim kratkim riječima poučio naš Gospodin: onima koji vjeruju u njega naređuje da prianjaju uz do­ bra djela i da se vladaju na nebeski način, da preziru sve stvari ovoga svijeta i da se trude kolikoje god moguće suobličiti se stvarnostima budućega svijeta. Eto što valja sve do konca moliti od Boga; jer, kako nam je imati zdravu savjest (reeyana) i iskrenu ljubav do tih stvari, - svjesni smo da smo nesposobni išta postići bez Božje potpore,-bilo je potrebno da nam u obliku [ σ χ ή μ α ] molitve prenese te stvari, kako bismo ih izabrali savršenom ljubavlju, i ustrajali svo­ j i m nastojanjem (bahpituta) i prianjanjem moliti ih od Boga, kao dobre i ko99

risne. B i l o bi nam n e m o g u ć e imati ih, pa makar ih deset tisuća puta izabrali i u njima se naslađivali, da nam B o g učinkovito ne pomaže. A l i zasigurno mi ćemo ih imati, ako smo im dali prvenstvo i istovremeno ih molili od Boga.

14. Sveti je L u k a povezao mnogo stvari s ovom molitvom kojuje izgovo­ rio Krist naš Gospodin, kako bi potvrdio da će oni koji budu molili uistinu to primiti. N o , postoje želio nas pozvati da se suobličimo tom budućem svijetu, - gdje ć e m o , kad tamo budemo, biti apsolutno uzdignuti ponad stvari ovih ovdje i n e ć e m o više imati potrebu za apsolutno ničim, - a kako se (s druge strane) mislilo da naređuje nešto nemoguće, - da sejoš smrtna bića po naravi, u kojih su j o š mnoge potrebe u ovom svijetu, suobliče tom besmrtnom živo­ tu, - kratko je nadodao: Kruh naš svagdašnji daj nam danas. Želim, kaže, da težite za stvarima budućega svijeta i da, dok ste još na ovom svijetu, prema svojim silama, uredite [τάξις] svoj život kao da ste već na drugom. Ne tako da više ne jedete i l i ne pijete, i l i da više ne uzimate nikakvu nužnu ( alsaya) stvar koja vam je potrebna za ovaj život, nego tako da odabravši dobro to dobro ljubite i u potpunosti ga tražite. Dopuštam vam upotrebljavati stvari ovoga svijeta onoliko koliko je to potrebno za zadovoljenje nužne ( alsaya) potrebe; više od potrebnog nemojte niti tražiti niti truditi se imati. Ono što sveti Pavao kaže: Imamo li dakle hranu i odjeću, zadovoljimo se time (1 T i m 6, 8), to ovdje naš Gospodin zove »kruh«, nazivajući tako ono čime se treba služiti; jer za hranjenje i uzdržavanje ovoga života (ovdje), kruh namje, čini se, potreban više od svega. A l i i taj »danas« označuje »sada«, budući da »danas« postojimo i ne postojimo »sutra«; jer čak i ako dosižemo sljedeći dan, i tada kad tamo budemo bit ć e m o »danas«. 9

5

B o ž a n s k o Pismo zove »danas« ono stoje sada prisutno i l i blizu; tako onaj danas, ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni, (tako) izjav­ ljuje sveti Pavao, pače hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono »danas« (Heb 3, 7-8.13); a to znači: D o k smo na ovom svijetu, nepre­ stano kao da osluškujemo tu riječ; i svakog dana taj će glas poticati našu savjest (tareita), držati našu dušu budnom i bodriti je da ispravljamo naše ponašanje i klonimo se zla (sanyata) a prianjamo uz dobro. Iz dana u dan, u ovom svijetu gdje namje dano vrijeme za popravak i za pokoru, nastojmo, koliko je do nas, oko napretka; jer kad budemo napustili ovaj svijet, vrijeme pokore i popravka udaljit će se, a nadoći će vrijeme suda. U tom smislu naš Gospodin govori ovdje: Kruh naš svagdašnji daj nam danas, to jest: Dok 100

smo u ovom životu, potrebno nam je ono što nam je na korist. N i t i hranu, niti piće, niti odjeću, niti bilo koju stvar koja je nužna za uzdržavanje tijela ja vam ne uzimam niti vam branim; imajući sve to, potrebno je da se time služimo; a kad sve to dobivamo od drugih nije za prijekor primati, budući da ('ayka) nije neprilično te stvari tražiti od Boga. K a k o bi se moglo smatrati zlom (sne) služiti se onim što nam je čak dopu­ šteno tražiti od Boga, kad je i korisno za uzdržavanje i očuvanje naravi? »Kruh« je naime ime koje on daje svemu što služi i koristi uzdržavanju na­ ravi. Ono što nam je potrebno označuje »prema našoj naravi«, to jest ono što je korisno i potrebno naravi i za uzdržavanje naravi. Budući daje Stvoritelj tomu naložio uporabu, dolikuje da potrebno posjedujemo, ali suvišno (yatirta) i stoje izvan onoga što nam je potrebno za uporabu, onima koji žude za postignu­ ćem savršenosti ne priliči ni čuvati. Dakle, daje potrebno moliti ono što priliči za uporabu, dao namje do znanja govoreći »koji nam je potreban«, - to jest ono što je korisno i potrebno našoj naravi, - a onim »danas«: ako je za uzdržavanje naravi njezin sazdatelj odlučio da te stvari budu potrebne u ovom svijetu, pravo je da ih molimo i nije neprilično time se služiti. A l i sve stoje više od toga, nitko, kažem, ne smije moliti od Boga niti nastojati da stekne. Jer što ne traži naše uzdržavanje, niti je za nužnu potrebu ovdje (dolje), ako to gomilamo, pripast će drugima. N i k a k v u korist od toga neće imati onaj koji se trudi i nastoji da zgrne i stekne: nakon svog odlaska, očito da će, makar i ne bi htio, to pripasti drugima. Naime (naš Gospodin) apsolutno je odbacio brigu za suviškom, a nije zabranio uporabu onoga stoje nekomu potrebno; štoviše, naredio je da to molimo od Bogajer namje potrebno, dobro je dakle stoje dodao: Otpusti nam duge naše.

15. U prvim je (riječima, naš Gospodin) postavio definiciju kreposti i ću­ doredne savršenosti. Dodajući »kruh naš svagdanji daj nam danas«, odredio je čime nam se potrebno umjereno i brižno služiti. I budući da nam, koliko­ god mi prianjali uz krepost, nije m o g u ć e apsolutno ostati bez grijeha, nama koji smo, toliko puta i ne hoteći, prisiljeni pasti zbog slabosti naravi, spremno nađe tomu lijek u traženju oproštenja, iako ne bje samo zato što to reče. A k o , (kazao je), prianjate uz dobro, (ako) u to ulažete napor i ne želite tražiti su­ višno, nego ono što vam je za upotrebu potrebno, morate imati povjerenje da ćete primiti oproštenje vaših grijeha, jer takvi su grijesi, zasigurno, nehotič101

ni; tko dakle prianja uz dobro, i brižno nastoji da se oslobodi zla (sne), očito da nije dragovoljno posrnuo. K a k o bi pao dragovoljno onaj koji se gnuša na zlo i želi dobro? Sigurno da su za takvog (čovjeka) grijesi nehotični, i jamač­ no će za njih zadobiti oproštenje. A potom nadodaje: 16. Kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Pokazuje kako valja imati po­ vjerenje da će nam biti udijeljeno oproštenje tih (grijeha) ako i mi činimo isto, koliko to m o ž e m o , prema onima koji bi nas uvrijedili. Jer, nakon što smo izabrali za sebe dobro i u njemu nalazeći zadovoljstvo, događa se mnogo puta da griješimo i protiv Boga i protiv ljudi, paje zato dobro daje B o g našao lijek za ta dva (zla) u praštanju što ga primjenjujemo prema onima koji nas vrijeđaju (i) imamo sigurno pouzdanje da ćemo i m i , na isti način, zadobiti od Boga oproštenje naših pogrešaka. Jer, isto onako kao što onda kad grije­ šimo nužno moramo pasti (na koljena), vapiti Bogu i moliti ga oproštenje, tako i mi praštamo onima koji nam nanose uvrede i za njih se kaju; prihvati­ mo dobrohotno one koji su nas na bilo koji način uvrijedili i l i nam nanijeli bol. Očito je, naime, i izvan sumnje (heryan), da oni koji su bili povrijeđeni i l i ojađeni, ako praštaju onima koji su ih povrijedili, koji, kajući se za svoje uvrede za njih traže (oprost), bit će im oprost udijeljen isto kao i onima koji su povrijeđeni, kad oni zažele tražiti (oprost) kod Boga. N a š Gospodin nam je bjelodano naredio da tražimo oprost u zamjenu za to što smo i mi oprostili onima koji su nas povrijedili.

17. A kako mi iznenada upadamo u mnoge muke u ovom svijetu, - tj elesne bolesti, zlobe ljudi i tolike druge (nedaće) koje nas hvataju u mrežu (metpahhinan) i potresaju nas, toliko da se naša duša (jako) uznemiruje mislima koj e nas često odvode od izvršavanja dobra, - doda s pravom: I ne uvedi nas u napast, kako bismo bili očuvani koliko namje to moguće. A k o se dogodi da navale napasti, uložimo napor i hrabro podnesimo muke koje nismo očeki­ vali da će nadoći. Prije svega, tražimo od Boga da nas napast ne pogodi, a ako upadnemo u napast, molimo daje herojski podnesemo i da joj brzo dođe kraj. Jer nije tajna da u svijetu brojne kušnje na različite načine uznemiruju naša srca (reeyana). Čak i tjelesna patnja, ako se odulji i poveća, jako uzne­ miruje one koji u nju padnu; a tjelesne strasti, a da to i ne bismo željeli, svojim zavođenjem odvode nas od dužnosti (walita). Lijepa lica, čim ih ugledamo, bude požudu kojaje u našoj naravi; i druge stvari na različite načine nadola102

ze, kada ο tome i ne pomišljamo: naš izbor, čak naša samodopadnost u dobra, a da to i ne bismo željeli, sve to našu narav vuče na zlo. A l i osobito namjere zlih, buntovnih ljudi koji uporno nastoje da nam nanesu zlo (sanyata), do­ voljne su da nas pošto poto odvuku od onog što namje drago, čak i onoga koji se jako trudi oko kreposti; naročito, kad su to braća u vjeri (bnay bayta dhaymanuta) koja su radila protiv nas. Ο njima je naš Gospodin kazao: Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se ο vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku (Mt 18, 6). Buntovnima m e đ u nama to reče prijeteći im okrutnim presudama ako u svojoj opakosti i zloći poniznima i čistima p o d m e ć u (zam­ ke) koje ih lako mogu udaljiti od dužnosti. On to podrazumijeva pod »sab­ lazniti«, kad takvi zloćom i l i bestidnošću nanose zlo onima koji krepošću nastoje živjeti skromnim i čistim životom. Za sve to, nakon stoje kazao: ne uvedi nas u napast, nadoda: Nego izbavi nas od Zloga. 18, U svemu ovome nije neznatna šteta koju nam nanosi zloća Sotonina, koji se služi različitim i brojnim lukavstvima da postigne ono što se nada da će mu omogućiti da nas odvede od poštivanja i od izbora dužnosti (wale, walita). 19. N a š je Gospodin, dakle, u te molitvene riječi uključio ćudoredno savr­ šenstvo i j asno izložio nauk što trebamo (wale, walita) postati, čemu prionuti, čega se kloniti, i što prositi od Boga. Dakle, znajući da se uz doktrinalnu ispravnost i iskrenu vjeru trebamo truditi oko života i dobrog ponašanja, naši su sveti oci prenijeli tu molitvu onima koji pristupaju daru krštenja; tako su nas izlaganjem (syama) ο vjeri poučili doktrinalnoj ispravnosti, a s druge strane molitvom određuju smjernice našemu životu, kako bi po kreposti naš život bio takav kakav dolikuje da ga provode oni koji primaju dar krštenja, oni koji su odsada (ovdje) upisani kao sinovi boravišta s nebeskim ponašan­ jem. Eto čemu nas poučava Gospodnja molitva kratkim riječima: trudite se da te riječi budu na čist način u vašim srcima (tareita), brižljivo ο njima raz­ mišljajte i zalazite se da ih stavite u praksu, tako da se već ovdje (dolje) suobličujete, prema svojim silama, budućemu svijetu. Kročite po nauku našega Gospodina i zadobit ćete nebeska dobra koja svi mi trebamo primiti po mi­ losti Sina Božjega Jedinorođenca, kojemu neka je slava s Ocem i s Duhom Svetim, sada i u sve vrijeme, i u vijeke vjekova. A m e n . 103

D V A N A E S T A HOMILIJA ( P R V A K R S N A )

S A Ž E T A K : Pogled na prethodne homilije (§ 1). Definicija sakramenta; sjena Starog zavjeta (§ 2); dva tabernakula (§ 3-4). Trijumf Kristov znači kraj sjene, označuje početak našeg sudioništva u nevidljivim stvarnostima (§ 5-6); ostvarujući znakove Kristove, učvršćujemo svoju nadu da ćemo definitivno njemu biti pridruženi (§ 7). Stanje svijeta od pada Adamova (§ 8), stoje postao po Otkupljenju (§ 9): sakramenti su prijelaz iz jednoga u drugo (§ 10). Prvi dio krsnog obreda nakon upisa kandidata do vraćanja simbola. Upis u crkvu (§ 11-14) i uloga »jamca« (§ 15-16); parnica s đavlom i egzorcisti (§ 17-22), obrana pred sucem (§ 23-24); vraća­ nje simbola (§ 25-28).

T E K S T O B R E D N E KNJIGE (za komentirati). »Tko želi pristupiti daru svetoga kr­ štenja, neka se prijavi Crkvi Božjoj. Primit će ga onaj kojije za to postavljen, prema ustaljenu običaju po kojemu neka budu upisani oni koji pristupaju kršte­ nju. On će se raspitati ο njegovu načinu života (zna). Za one koji se krste, tu službu vrši onaj koga se naziva 'jamac'. Onaj kojije za to postavljen, nakon što te upisao u knj igu Crkve upisuj e u knj igu uz tvoj e ime i onoga, koj i j e kao svj edok, i l i 'voditelj' u tom mjestu i l i za tu 'disciplinu' (dubara). Apsolutno se traži usluga (služba) onih koj i se z o v u ' egzorcisti'. Potrebnoj e, kada se vrši obrana u procesu, da u tišini stoji onaj koji iznosi optužbu. Ti držiš raširene ruke, u stavu [σχήμα] onoga koji moli, pogledom upravljenim prema dolje. Zato svlačiš svoje izvanj­ sko odijelo i bosih si nogu. Stojiš uspravan na tkanini od dlake. Tih dana primaš nalog da se u duhu baviš riječima Vjerovanja«.

1.0 ispovijesti vjere koju sastaviše naši blaženi oci, prema predaji našega Gospodina, u kojoj htjede da budemo poučeni (talmed) i kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, govorili smo Vašoj Ljubavi dovoljno, čini mi se, pret­ hodnih dana; trebalo je (tih dana) da vi koji pristupate daru krštenja naučite koje misli valja imati i u čije (ime) se krstite, te bude jasno, u skladu s preda­ j o m našega Gospodina, da ste poučeni i da se krstite u ime Oca i Sina i Duha 104

Svetoga. Dodali smo također govor ο molitvi, da biste upoznali što treba zna­ ti kako se trebaju ponašati oni koji primaju taj veliki dar krštenja. K a k o je vrijeme sakramenta fraza) došlo, i vi krećete, milošću Božjom, da primite sudioništvo u svetom krštenju, treba vam sada razložiti, a to i red [τάξις] traži, slijed sakramenta i (ceremonije) kako se događaju, zašto se svaka od njih čini, kako biste shvatili uzrok svih njih, i tako primili velikom ljubavlju ono što će se dogoditi.

5

2. Svaki je sakrament ( raza) [μυστήριον] pokazivač nevidljivih i neizre­ civih stvari i to u znakovima fata) [σημεΐον] i simbolima. Potrebna je, si­ gurno, objava (gelyana) i tumačenje tih stvari, kako bi onaj koji pristupa mogao upoznati snagu otajstva. K a d bi se stvarno događale te stvari, bio bi suvišan (yatira) govor, a samo gledanje bilo bi dovoljno da nam pokaže svaku od tih stvari koje se događaju. A l i budući da u sakramentu postoje znakovi onoga što će se dogoditi i l i se već dogodilo, potreban je govor koji razjašnjava smi­ sao znakova i otaj stava. Z i d o v i su tako, u slici i sjeni onoga nebeskoga služili Bogu (Heb 8,5) jer Zakon sadržavaše tek sjenu budućih dobara, a ne sam lik [είκών] zbiljnosti (Heb 10, 1), prema riječi svetoga Pavla. Sjena otkriva bli­ zinu nekog tijela, jer nije moguće da se pojavi sjena bez tijela; ali sjena ne pokazuje tijelo koje otkriva, dok slika to ima u svojoj naravi. K a d se vidi sliku, upoznaje se onoga kojije na slici, zbog točnosti (natituta) sličnosti, ako recimo poznajemo onoga kojije na slici predstavljen; iz sjene nikad nije mo­ guće znati kakav je onaj čiju sjenu vidimo, jer sjena nema nikakve sličnosti s predstavljanjem tijela (gušma) od kojeg sjena dolazi. Takav je bio sadržaj Zakona [νόμος]: u njemu je sve bilo tek naznaka nebeskih stvari, kako reče Apostol. A stoje to bilo? Valja vas poučiti.

3. D v a tabernakula načini blaženi Moj sije, poučen božanskim viđenjem. Prvi prozva »svetište«, drugi »svetište nad svetištem«. Prvi bijaše sličan na­ činu življenja (hupaka) zemaljskog boravka gdje mi sada živimo; dokje dru­ gi, koji prozva »svetište nad svetištem«, sličan obitavalištima ponad vidljiva neba, gdje uzađe Krist naš Gospodin, koji radi našega spasenja bi uzet, i gdje je sada. On i nama udijeli da tamo u z a đ e m o , da tamo budemo i boravimo s njime, kako reče sveti Pavao, kamo je kao preteča za nas ušao Isus postavši zauvijek Veliki svećenik po redu Melkizedekovu (Heb 6, 20). Reče, daje bio 105

po redu [τάξις] velikih svećenika, jer prvi uđe i tako namje ulazak u to mjesto on udijelio; djelo velikog svećenika je i to da se on, prvi, približio Bogu, a potom se, po njemu približavaju drugi. A l i kako to j o š nije ostvareno (hway), nego treba biti na kraju, svećenici po Zakonu nisu nijedanput vršili kult (tešmešta) po Zakonu u mjestu (zvanu) »svetište nad svetištem«. 4. Budući daje to mjesto bilo nepristupačno svima, jednom na godinu u nj je ulazio samo veliki svećenik. Na ulazu bi prinosio žrtvu (garreb debhta), ali i on sam nije mogao unutra ući u svako vrijeme; ulazio je jedanput furha) na godinu. Iz svegaje toga jasno da su zakonske uredbe (dubara nemosaya) obuhvaćale taj smrtan život na zemlji i nisu imale nikakva učešća u nebeskim stvarima, - kao što ni mi, dok smo smrtni po naravi, ne m o ž e m o prodrijeti u nebo. A l i nebeske stvarnosti postaju dohvatljive ljudima od časa otkako je jedan od nas uzet i po zakonu [νόμος] ljudske naravi umire, uskrsava od mr­ tvih na veličanstven način, postaje besmrtnim i neraspadljivim po naravi te uzlazi na nebo: za ostale (ljude) postaje velikim svećenikom i za nj ih jamcem njihova uzašašća na nebo. 5. U Zakonu je bila sjena budućih dobara, jer je tu na zasjenjen način za tadašnje ljude bila naznaka (peleta) onoga što će biti. Tako su u naznaci (tahwita) i u sjeni nebeskih stvari služili (šammeš) Bogu, jer je po tabemakulu i svemu stoje tu bilo (zakon) pružao naznaku stanovite objave onoga načina života (dubara) koji treba biti u nebu, - onoga kojeg namje naš Gospodin u nj uzlazeći pokazao i po kojemu namje svima dao da sudjelujemo u toj tako velikoj stvarnosti koja nije bila očitovana ljudima onoga vremena; tako da su si Židovi, očekujući uskrsnuće, ο tome stvarali plitku ideju. Mi ne zami­ šljamo tako taj način života besmrtnosti, za koji se nadamo da treba nestati; oni su ga tako zamišljali: da ćemo još jesti i piti i da ćemo se ženiti, a što mi držimo daje velika sramota, jer treba vjerovati riječi našega Gospodina koji veli: U zabludi ste jer ne razumijete Pisama ni sile Božje. Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu (Mt 22, 29-30) i: sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća (Lk 20,36). Istodobno kori njihovo neznanje glede uskr­ snuća i poučava da mi trebamo smatrati daje to način božanskog života (hupaka) koji će imati oni koji uskrsavaju, jer jasno kaže da će biti kao anđeli. 6. To su, kao u naznakama i u sjeni držali (Židovi); a ostvarilo se sada u našem Gospodinu Isusu Kristu, kojije uzet od nas i za nas, umro po zakonu 106

ljudskom i postao, po uskrsnuću, besmrtnim, neraspadljivim i apsolutno ne­ promjenljivim. Takav je uzašao na nebo, jer odsada, sudjelovanjem (šauta­ puta) u naravi, postao je za nas jamcem, stvarnog združivanja. Ako je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki medu vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? (1 K o r 15, 12): a što jasno pokazuje, jer se stvarno dogodilo, da moramo priznati da postoji zajedničko uskrsnuće; priznajući to, očito je da i mi vje­ rujemo da će i za nas biti. Dakle, zbog toga što će biti, imamo apsolutnu vjeru da će i za nas biti tako. Ono što se dogodilo Kristu budi u nama apso­ lutnu vjeru da će se to isto i za nas dogoditi. Priznajući odsada bez oklijevanja da će se to i za nas dogoditi, ostvarujemo ovaj strašan, neizreciv sakrament ('raza), koji sadrži neshvatljive znakove ( ata) ekonomije (mdabranuta) [božanske] koja se odnosi na Krista našega Gospodina; od tog sakramenta i mi očekujemo, za sebe, da ć e m o dobiti slične (plodove). Za nas je bjelodano, prema riječi Apostolovoj, da mi i krštenje i službu stola našega Gospodina zato ostvarujemo: u spomen na smrt i na uskrsnuće Krista našega Gospodina to činimo, kako bi po tome bila i u nama ojačana nada. 5

7. Ο uskrsnuću je naime ovako govorio: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime uk­ opani u smrt da kao što Krist slavom Očevom biuslmšen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života ( R i m 6, 3-4). On jasno uči da smo kršteni zato da budemo suobličeni našem Gospodinu u njegovu smrt i u njegovo uskrsnuće, istodobno se spominjemo onoga što se dogodilo, i ο tome primamo potvrdu nade u budućnosti. Dakle ο sudjelovanju u svetim otajstvima ('raza) on veli: Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dokon ne dode (1 K o r 11,26); ovako govori i naš Gospodin: Ovo je tijelo moje koje se lomi za vas; ovo je krv moja, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha ( M t 26, 26.28). Time postaje očito da, bilo (sudjelovati) na toj liturgiji (tešmešta), bilo primati prinos, znači spominjati smrt K r i s t o v u i njegovo u s k r s n u ć e , po kojem svi mi o č e k u j e m o da mu se p r i d r u ž i m o ; tako da u tom otajstvu mi ostvarujemo znakove ('ata) onoga što se zbilo u n a š e m Gospodinu Isusu K r i s t u , kako b i , posredstvom tih znakova, združivanje s njim učvrstilo našu nadu. Dobro je da vam odsada govorim ο uzrocima svih otaj stava i znakova. 8. N a š Gospodin B o g od zemlje stvori čovjeka na svoju sliku; svakojakim častima gaje obdario, ali muje udijelio naročitu čast prozvavši ga svojom 107

slikom, tako daje po tome čovjekjedino prozvan B o g i sin Božji. Daje imao razbora, čovjek bi bio obitavao kod onoga koji mu je bio uzrokom svih do­ bara; uistinu ih je imao u posjedu. A l i , kako je uzeo sliku đavolsku i njoj se suobličio, taj (potonji), - koji se kao tiranin [τύραννος] digao protiv Boga i, čast koja dolikuje Bogu, zaželje prigrabiti za sebe, - postavljao je sve mo­ guće stupice da odvrati čovjeka od Boga; pred njim se postavljao u dostojan­ stvu Boga, kako bi i čovjek iz zavisti ustao protiv Boga; prisvajao sije ugled (masbranuta) i slavu dobročinitelja. A kako se (čovjek) dao uvjeriti ('ettpis) njegovim riječima, te odbacio (daleko) od sebe zakone [νόμος] koje mu je B o g dao i odao počast kao svomu dobročinitelju svomu zločincu, (Bog) mu je izrekao kaznu da se vrati u zemlju odaklejeuzet Po grijehu dakle uđe smrt; a smrt, koja slabi narav, učini da sklonost na grijeh postade jača: i oboje je (smrt i grijeh) raslo jedno s drugim. Smrtjejačala, uvećavala mnoštvo grije­ ha, a smrtnost je, iz slabosti, rađala m n o š t v o m grijeha, dotle, da su i zakoni kojeje B o g dao da ih popravi, pripomogli njihovu množenju, a prekršitelji tih (zakona) zbog mnoštva grijeha nagnaše (Boga) da ih kazni. Time je kod tiranina [τύραννος] rasla gorka volja da radi protiv nas, jer se silno radovaše kako se svakog dana naše stanje pogoršava, raspada i vodi u propast.

9. Tako, našemu stanju (halen dilan) dospjelu do beznađa, naš Gospodin htjede, svojom milošću, pribaviti popravak; da bi to učinio, od nas uze čo­ vjeka koji posta savršeni vršitelj božanskih zakona; a, budući daje bio izuzet (dalbar) od svakog grijeha, pokaza se daje slobodan i izuzet od svake smrtne osude. Tiranin [τύραννος] pak, koji u tom stanju nije znao što da poduzme, spusti na nj nepravednu smrt po Zidovima, njegovim slugama. On smrt dra­ govoljno prihvati i pred Bogom, pravednim sucem, povede proces protiv (ti­ ranina); bi oslobođen od smrtne presude, jer muje ona zadana nepravedno i u bezakonju. Posta apsolutno slobodan od smrti, besmrtan i nepropadljiv po naravi. Tako uzađe na nebo i bi uzdignut apsolutno iznad (svake) ukletosti i prijevare Sotoninejer taj ne m o g a š e odsad više ništa nauditi čovjeku kojije besmrtan, nepropadljiv i nepromjenljiv, stanuje u nebu a s naravi božanskom ima savršenu povezanost (naqiputa). Budući da je imao takvu sigurnost [ π α ρ ρ η σ ί α ] , čovjek uzet od nas postao je zakoniti poslanik za ljudski rod [γένος], kako bi u tom izuzetnu preobražaju, ostatak ljudi bio njemu pridru­ žen, kako reče sveti Pavao: Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravda­ va! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu 108

- on se baš zauzima za nas! ( R i m 8, 33-34). Pokazuje dakle da su dobra koja imamo odsada bez promjenljivosti i izmjene: otkad ( aykad) je Krist za nas umro, uskrsnuo od mrtvih i zadobio zajedništvo (šautaputa) s b o ž a n s k o m naravi, svojom nas molitvom za nas on privlači da imamo sudioništvo (šau­ taputa) u uskrsnuću i u dobrima koja iz uskrsnuća proizlaze. ?

10. Eto zašto pristupamo sakramentu ('raza), u kojem činimo znakove ( ata) koji odstranjuju zla od kojih smo, kad smo bili izvan nade, oslobođeni, a koji nam omogućuju da sudjelujemo na takvim novim i veličajnim dobri­ ma, onim dobrima koja imaju svoje počelo u n a š e m Gospodinu Kristu. I mi očekujemo da ć e m o uživati u tim (dobrima) koja nadilaze našu narav, a za koja se nikad nije očekivalo da bi mogla postati naša. Nakon što smo to ra­ zložili, da bi postalo jasnije ono stoje kazano, vrijeme je da vam odsada go­ vorimo ο razlogu svake od (ceremonija) koje se čine. 5

11c »Tko dakle želi pristupiti daru svetoga krštenja neka se prijavi C r k v i Božjoj«, koju naš Gospodin Krist pokaza vjernicima kao neku sliku [τύπος] nebeskih stvarnosti u ovom svijetu, kad reče: Ti si Petar-Stijena i na toj sti­ jeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa štogodsvežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima (Mt 16, 18-19). (Krist) pokazuje daje dao, (kao) sliku nebeskih stvarnosti, samu C r k v u , koja ima tu (povlasticu) da tkogod bude njoj familijaran (baytaya, baytayuta) posjeduje familijarnost s nebeskim (stvarnostima), a tko je njoj stran ('etnakri) očito je stranac i nebeskim stvarnostima. Naime, sigurno je daje onima koji su na čelu Crkve povjerio upravljanje (mdabranuta) Cr­ kvom, i njima govori, u ovoj riječi (upravljenoj) svetomu Petru, da imaju ključeve kraljevstva nebeskoga i daje ono što oni svezu (metesran) na zemlji svezano na nebu, a što odriješe na zemlji odriješeno je na nebu. Ne da bi ljudi b i l i gospodari toga, nego zato stoje Crkva od Boga primila m o ć da oni koji sujoj familijarni i koji su povjereni skrbi onih koji su C r k v i na čelu, sigurno posjeduju familijarnost s nebom; isto tako oni koji su isključeni iz nje, nema­ ju nikakva sudioništva u nebeskim stvarima. 12, Krist naš Gospodin uspostavio je na nebu kraljevstvo; toje kao neka vrsta grada koji postavlja tamo (gore), da tu ima svoje kraljevstvo, ono koje 109

sveti Pavao prozva Jeruzalem gore slobodan je i onje naša majka (Gal 4, 26), gdje očekujemo da ć e m o stanovati i živjeti ('ethappak). Taj je dakle grad ispunjen mirijadama anđela, i nebrojenom m n o ž i n o m ljudi, i svi su oni be­ smrtni i nepromj enlj i v i , j er sveti Pavao govori: Vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkviprvorođenaca zapisanih na nebu (Heb 12, 22-23). Imenuje prvorođencima besmrtne i nepromjenljive, jer oni su primili milosnu naklonost adoptivnog sinovstva (simat bnaya), kao što govori naš G o ­ spodin: Sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća ( L k 20, 36) i upisani su u nebu, jer u njem prebivaju. 13. A l i u b u d u ć e m svijetu to će se učinkovito pojaviti, kad ćemo: biti po­ neseni na oblacima u susret Gospodinu, i biti uvijek s njim, prema riječi A p o stolovoj (1 Sol4,17). On će nas zaista uzeti, uzaći će na nebo i tu će se poj aviti njegovo kraljevstvo; svi ćemo mi tu biti s njim, slobodni i oslobođeni od svih bolova. B i t ć e m o u radosti, nasladi, i uživat ćemo dobra tog kraljevstva; dok u ovom svijetu, oni koji mu se približuju bogobojaznošću (dehlat 'alaha) i vjerom, kao u slici [τύπος], (kao) u želji, imaju nebeske stvarnosti. Tu neku sličnost nebeskih stvarnosti priskrbio je C r k v i , u kojoj htjede da žive ('ethap­ pak) oni koji u nj vjeruju. Tako sveti Pavao govori: Da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine (1 T i m 3, 15); »Crkva Boga živoga«, to jest čije je ime vječno slika (bahpituta) oni­ ma koji vjeruju da će uživati bez kraja život; »stup i uporište istine«, kaže, zbog neporočna, istinita, nepokolebljiva i nepromjenljiva ponašanja koje će zablistati u njima i u njima zadobiti svoju snagu. 14. »Tko dakle želi pristupiti krštenju neka se prijavi C r k v i Božjoj« i po njoj se on pouzdaje stići u život u nebeskom boravištu. A l i , kako pristupa novomu i uzvišenomu gradu, i jer želi postati sinom toga grada, valja mu svom pomnjom (bahpituta) poraditi na tome da tu bude upisan. »Pristupa dakle C r k v i Božjoj. Primit će ga onaj koji je za to postavljen, budući daje običaj da oni koji pristupaju krštenju budu upisani. On se raspituje ο njegovu načinu života«, ima li sve potrebno da bi mogao postati stanovnikom toga tako uzvišena grada; jer valja mu se odreći sve zloće ovoga svijeta i kad se od svega apsolutno udalji, čak i u duhu, tek onda postaje dostojan živjeti u tom gradu i u njega biti upisan. Zato, budući daje stranac u gradu i tuđinac 110

(nukray) tim običajima (dubara), netko od onih koji su privrženi tomu gradu u koji se on upisuje, i za kojega se zna da poznaje njegova zanimanja (hupake), prati ga i dovodi onomu koji upisuje, kako bi dao svjedočanstvo daje dostojan toga grada i da u njemu boravi, i da mu bude vodič u njegovu stanju stranca [ξένος], - njemu koji nije stekao iskustvo toga grada i njegova načina života (hupaka) i ne zna kako se tu treba ponašati.

15« » O v o je uloga [τάξις] koju vrši onaj koga se naziva »jamac« za one koji se krste. Dakako da nije jamac za buduće grijehe, budući da svaki od nas odgovara za sebe pred Bogom; on za onoga koji pristupa daje svjedočanstvo ο onome stoje učinio i da se pripremao, kroz prošlo vrijeme, da postane do­ stojan toga grada i života (dubara) koji se tu živi. Pravo je daje taj prozvan »jamac«, jer na njegovu riječ (kandidat) će postati dostojan primiti krštenje. T o j e kao i u ovom svijetu, ako se na kraljevski nalog popisuje zemlja i ljudi koji tu žive, oni koji su upisani u tu zemlju dužni su obrađivati polja koja su na njih pripisana i od njih dragovoljno davati kralju doprinose; tako se od onoga kojije upisan u nebeski grad i u njegovo građanstvo - naša je pak, kaže naime (sveti Pavao), domovina na nebesima (Fil 3,20) - ponajprije traži da zna da mu nije dopušteno napustiti taj upis; mora se štoviše udaljiti od svih zemaljskih stvari, kao onaj koji je upisan u nebo, sve činiti kako dolikuje obitavanju i građanstvu neba, tako, da kao trajan porez kralju daje to da bude mudar i da živi ponašajući se kako priliči krštenju.

16. Tako su Rimljani, u vrijeme kad su zauzeli Judeju, naredili da se svi upišu u svoju zemlju, kako bi plaćali najamninu i poreze carstvu. Tako se sav svijet požurio da se upiše u svoju zemlju, pa je i Josip s blaženom Marijom pošao u Betlehem da se tu upiše, budući daje bio iz kuće i roda Davidova; na taj isti način moramo postupiti i mi, koji vjerujemo u Krista. On, naime, nakon što se ratnim zakonom [νόμος] dočepao svih protivnika, ote iz vlasti demona ljudski rod [γένος], oslobodi nas tog služenja ropstvu i postavi nas pod vlast svoje ruke - uzađe, kaže (Pismo) na visine vodeći sužnje (Ps 67, 19); (odakle) pokaza novi budući svijet i čudesan način života (dubara) ono­ ga koji je prozvan nebeski Jeruzalem, gdje je Krist naš Gospodin utvrdio svoje kraljevstvo, koje ne nestaje. Svi mi, koji smo podložni njegovu kraljev­ stvu, moramo moliti i željeti pristupiti krštenju vjerujući da ćemo zadobiti 11!

naklonost da budemo upisani u nebo. Radi svega toga, vas koji pristupate daru krštenja, »onaj kojije postavljen za tu službu upisuje u knjigu Crkve; uz tvoje ime on u knjigu unosi također onoga, bilo kao svjedoka, bilo kao ' v o d i č a ' toga grada i te discipline (dubara)«, hoću kazati tvog »jamca«; tako da ti znaš da si već, odsada, upisan u nebu, ο kojem tvoj »jamac« velikim marom nastoji poučiti tebe, stranca [ξένος] u tom gradu koji se tek od nedav­ na (šarvva'it) njemu približavaš, ο svemu što se odnosi na taj grad i na život (hupaka) toga mjesta, kako bi se bez smetnje i zbrke priučio na zaduženja u tom velebnom gradu. 17. N o , upoznaj i razlog ostalog dijela tih (ceremonija). Ne vrši se tek tako (šhimai'it) i kojekako za tebe taj upis, već se ο tebi vrši postupak velike pre­ sude. V a l j a t i se podvrgnuti božanskoj administraciji, kako bi bio oslobođen od Jakoga koji te muči, te tako istrgnut od svega zla što ti ga nanošahu pro­ tivnici, i bježeći od novog ropstva, mogneš s istinskim užitkom prihvatiti taj upis. T o j e isto kao da se, nekom kraljevskom odredbom, vrši popis u ovom svijetu i da se netko j a v i koji bi želio biti upisan za neku zemlju s bogatom ljetinom i golemim probitkom, u kojoj jako uživaju oni koji su tu upisani; neka to sazna netko koji odavna bje njegov neprijatelj, taj, ljubomoran na dobro (nyaha) koje ovoga čeka, - j e r je i taj držao tu zemlju i na njoj dugo bio, - poduzima sve da se suprotstavi ovomu koji se treba upisati zato što se zemlja njemu vraća po nasljedstvu otaca, smatrajući da nije pravedno da mu se oduzme imanje i vlasništvo te da prijeđe u drugu svojinu; ovaj kojega se upisuje, ako je pun žara, treba poći do suca s ispravom (šrara) koju ima, po­ kazati je vlasniku zemlje gdje treba biti upisan i povesti parnicu. I na takav je način B o g ponudio ljudima kraljevstvo nebesko, te je htio da u njem svi budu besmrtni, nepromjenljivi i onakvi kakvi dolikuju biti stanovnici neba. A l i sliku [τύπος] nebeskih stvarnosti u ovomu svijetu (Bog) dade u posjed C r k v i , - njoj, koju smo željeli i tražili u svojim molitvama, mi se predajemo po krštenju, i njezini ć e m o građani biti u tom nebeskom gradu. 18. Potrebno je da se sada povede sudski postupak u našu korist protiv tiranina [τύραννος] koji kao neprijatelj protiv nas ratuje, k a ž e m Sotone, koji je neprestano zavidan na naš život i na naše spasenje, koji ima isto htijenje prema nama sve do sada, pokušava i trudi se svjedočiti protiv nas, pod izli­ kom da mi nemamo pravo izaći iz njegove moći. On ο nama govori daje već 112

odavna (min leel), i po nasljedstvu od glavara našega roda na nas dobio pra­ vo; pripovijeda povijest Adamovu: daje uz vjerovao njegovim riječima i da se svojevoljno udaljio od svog stvoritelja i da se odlučio služiti njemu, Soto­ ni; zbog toga se B o g naljuti i izbaci ga iz raja, osudi ga na smrt i priveza uz ovaj svijet govoreći: U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti. Zemlja će ti rađati trnjem i korovom, jer si prah, u prah ćeš se i vratit (Post 3, 18-19). T i m mu je riječima, kaže se, izrečena presuda za ovaj smrtni svijet, a svojom je vo­ ljom odabrao moju vlast; jasno je pokazao da meni pripada, koji sam Knez vlasti zraka, po tomu duhu (ruha) koji sada djeluje u sinovima neposlušnima ( E f 2, 2). Kako ovaj, koji odavna i po svojim praroditeljima meni pripada po pravu, nad koj im je, prema onim (riječima), izrečena s pravom smrtna presuda u ovom smrtnom svijetu, - koji što duže traje, ja (nad njim) imam veću vlast,-kako je moguće da odsada on bude otet iz toga svijeta i takvog (hana kulleh) načina života, i odsada (ovdje) oslobođen iz moje vlasti, on kojije tu vlast dragovoljno prihvatio? I da će sada biti besmrtan, a što j e iznad nj egove naravi? Hoće li se naći u načinu života (dubara) i zanimanjima nebeskog boravišta? - a što ne pripada ljudima niti onima koji imaju takvu narav, koji su stranci uzvišenoj naravi.

19. K a d je to tako učinio i kazao đavao, - koji od početka živi ratujući protiv nas kao neprijatelj, ali koji naročito sada nama zavidi zbog onoga što očekujemo da ć e m o primiti tim neizrecivim upisom, kojije ponad svakoga govora kakav god bio ljudski način izražavanja, jer oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe to što pripravi Bog onima koji ga ljube (1 K o r 2, 9), - moramo se požuriti do suca i pokazati mu svim marom kako bi se utvrdio naslov (šrara) koji imamo: da po pravu mi od početka (min leed) ne potječemo ni od Sotone ni od praroditelja, nego od Boga koji nas sazda kad mi ne bijasmo, i načini nas na svoju sliku; ali, zloćom i gorkom voljom tiranina [τύραννος] i našim nemarom odvedeni smo u zlo, a time smo izgubili dosto­ janstvo i veličinu slike (Božje); zbog naše zloće zadesila nas je smrt kao ka­ zna. Puno je vremena prošlo, i u njemu se samo učvršćivao utjecaj Sotonin na nas, a on sam uvećavao je zlo nad nama. Vrijeme, makar dugotrajno, nije moglo zasititi volju našeg neprijatelja; a mi smo se već toliko naviknuli na trajanje toga teškog i okrutnog ropstva da namje činilo zadovoljstvo i uživali smo u bestidnim i izopačenim djelima grijeha; time smo učvršćivali m o ć So­ tone, našega protivnika. 113

20. U takvom stanju stvari, onomu kojije uistinu naš tvorac i naš učitelj, koji nas sazda dok mi j o š ne postojasmo i koji svojim vlastitim rukama oblikova od zemlje naše tijelo i svojim djelovanjem udahnu nam dušu koja ne postojaše, - svidje se pokazati prema svojim djelima odgovarajuću pro­ vidnost: u č i n i o ih je - (ta djela) koja bjehu izgubljena z l o ć o m tiranina [τύραννος] - da mu više apsolutno ne dopusti naškoditi nam do kraja; poni­ štio je naše grijehe i našu nezahvalnost (talomuta) prema njemu. Svojom m i lošću htjede popraviti naše stanje. S tom namjerom uze jednoga od nas i njega postavi začetnikom svih naših dobara. On ga preda, kako bi svaki pokušaj zloće Sotonine zadobio svoju kaznu. Postavi ga ponad zloće i spletaka nje­ govih, ali dopusti da podnese smrt njegovom himbom, pa da on upravo u njoj (smrti) nađe svoju kaznu. Zahtjev je onoga koji bje uzet da se vrati, u našu korist, protiv đavla: Nakon stoje izrekao sve spletke, koje od početka pa sve do konca nije prestajao nanositi, i kad na kraju, nemajući nikakva prava mo­ tiva, bez razloga, navali smrt na nj (Krista), time samo potvrdi kolikoje sve od početka (min leel) nanio štete svemu ljudskomu rodu [γένος]. A (Bog) bje slušatelj svega spora; i nakon stoje čuo što su kazale dvije strane, kazni tira­ nina [τύραννος] zbog izopačene volje kojuje iskazao prema njemu (Kristu) i protiv našeg roda, i izreče presudu protiv njega. Uskrisi tada od mrtvih na­ šega Gospodina Krista, učini ga besmrtnim i nepromj enlj i vim i uzdignu ga u nebo. Od tada ponudi svemu rodu (ljudskomu, [γένος]) uživanje dobara, tako da ne osta više demonu ni najmanj a prilika da nam nanosi zlo. Tako smo u sjajnoj naravi i uzvišenu prebivalištu, toliko visoku da nemamo ništa od (kušnje) zloće Sotonine, daleko ponad svakog grijeha. Nije li to ( au la) ono čemu nas p o u č a v a i riječ našega Gospodina: Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući ksebi (Iv 12, 31-32). 9

21. Dakle, nakon što se sve to ispita i postane javno (lamsaeta), valja sada potvrditi, tako da postane vidljivo da se mi apsolutno više ne m o ž e m o po pravu vratiti đavlu. Pravo je da smo se okrenuli našemu Gospodinu, jer prije zloće Sotonine mi smo b i l i njegovi (Gospodinovi) i po pravu njemu pripa­ dali, na sliku smo Božju stvoreni od početka. Izgubili smo to dostojanstvo svojim nehajem, ali darom Božjim vraćeno namje to dostojanstvo (njegove) slike, i zbog toga smo besmrtni i prebivat ćemo u nebu, jer ta dobra treba uživati božanska slika: ima dostojanstvo onoga koji obeća da ć e m o postati i 114

biti prozvani na njegovu sliku. Kako smo darom milosti Božje apsolutno na­ pustili smrtni svijet i s pravom smo premješteni u boravište i u građanstvo (hupaka) neba, naučili smo poznavati našega Gospodina i hitimo prema prvinama (rešita) koje su preuzete za nas, jer po njima nam tvorac i učitelj sve­ mira daje besmrtni život, boravište i građanstvo u nebu. Eto zašto se sada moramo predstaviti Crkvi Božjoj, kako bismo bili oslobođeni od zala i uži­ vali dobra, budući da darom svetoga krštenja očekujemo da budemo upisani u nebu.

22. Razlog ovoga ispita i istraživanja u stvari ste v i , jer darom svetoga krštenja vi se javno uklanjate ropstvu tiranina [τύραννος] kojemu su b i l i pod­ ložni i služili svi vođe našega roda [γένος], počevši od Adama. Time je So­ tona bio podjarivan, a onje (tako) jak naš protivnik da se nije čak sustezao zapodjenuti boj [άγων] protiv našega Gospodina, za kojeg mišljaše daje sa­ mo čovjek zbog svoje pojavnosti; mislio gaje svojim varkama i napastima odvratiti od ljubavi prema Bogu. A l i kako vi niste kadri sami od sebe voditi parnicu i borbu [άγων] sa Sotonom, »nužno se traži uloga (služba) onih koji se zovu egzorcisti«; oni su vam jamci božanske potpore. V e l i k i m zapomagan­ jem, koje je duga trajanja, oni mole da onaj koji vas mrzi bude kažnjen, te da presuda suca odluči njegovo uklanjanje, tako da nema više nikakvu priliku niti mogućnost zlo djelovati protiv vas, pa da apsolutno umaknemo nj egovu ropstvu, budemo u istinskoj slobodi i uživamo od tog upisa već odsada.

23. Vi j a m a č n o znadete da za vrijeme odvijanja parnice pred sucem kad je netko proglašen slobodnim i dok se taj žali na teško i okrutno ropstvo u koje gaje moćni čovjek podjarmio vršeći nad njim okrutno nasilje, »treba da za vrijeme odvijanja parnice, onaj koj i podiže optužnicu bude n a m i r u « , kako bi svojim stajalištem [σχήμα] i držanjem koliko je moguće doprinio da sudac bude taknut smilovanjem prema njemu. Drugi, koji vrši službu branitelja (btaksa dsnigra) [συνήγορος], pokazivat će sucu pravo (šrara) onih kojima je nanesena nepravda; prizvat će se na zakone [νόμος] kraljevstva, kako bi p o m o ć u njih polučio rješenje nepravde. Na isti način sada, u egzorcizmima koji se vrše dok ti stojiš nepokretan, ti ostaješ apsolutno bez riječi, stojiš kao dajoš dršćeš i bojiš se tiranina [τύραννος], nemoćan čak pogled u nj upraviti, zbog golema zla kojim se služio protiv tebe i protiv tvojih otaca, odvodeći 115

vas u ropstvo i za dugo vrijeme podjarmljujući vas teškim i okrutnim rop­ stvom, nanoseći vam neizlječive rane presudom smrti; odavna (min ruhqa) vas držaše u ropstvu koje ste navlačili na sebe.

24. »Ti držiš raširene ruke, u stavu [σχήμα] onoga koji moli, pogleda upravljena prema dolje«, ostaješ tako kako bi privukao smilovanje suca. »Zato, nakon što si svukao izvanjsku odjeću, stojiš bosih nogu«, kako bi izra­ zio to zlobno ropstvo u kojem si poput [τάξις] sužnja kroz dugo razdoblje služio đavlu, ispunjavao svaki njegov nalog, kako je on tražio; i zato se naklanjaš pred sucem da ti se smiluje, budući daje to stav [σχήμα] sužnja prema riječi Božjoj kako kaže prorok Izaija: Kao što je sluga moj Izaija tri godine išao gol i bos kao znak i znamenje Egiptu i Kušu, tako će kralj asirski odvesti sužnje iz Egipta i izgnanike iz Kuša, mlade i stare, gole i bose (Iz 20, 3-4).

25. »Stojiš dakle na tkanini od dlake«. Neka to ne bude samo bockanje tvojih nogu i nadraživanje prostirača. Neka te sve to podsjeti tvojih starih zala; pokaži se u stavu tuge i pokore za grijehe tvojih otaca, koji su nas sve uveli u taj jad od zala; nastoj za sve to prikloniti milosrđe suca da u pogodno vrijeme m o g n e š kazati: Skinuo si kostrijet s mene i opasao me radošću (Ps 29, 12). T o j e značenje koje imaju egzorcizmi; no, da ne bi za vrijeme ovog velikog događanja koje ti je ponuđeno u međuvremenu ostao besposlen, »tih dana primaš nalog da se u duhu baviš riječima Vjerovanja«, kako bi toga bio svjestan. Prebireš dakle Vjerovanje ustima, kako bi stalnom zaokupljenošću duha poradio na tome da shvatiš tumačenje. B i l o bi sramotno da Židovi imaju Zakon [νόμος] koji napisan drže u rukama, kako bi se trajno spominjali za­ povijedi, dok m i , spominjanje tako (hana kulleh) uzvišene ispovijesti, ne bi­ smo urezali u svoje srce kako se iz njeg ne bi izbrisalo. Budući daje A d a m , čim je primio zapovijed susreo đavla koji gaje lako svladao zato jer mu duh nije bio zaokupljen i nije se bavio b o ž a n s k o m zapovijeđu, potrebno je da se ti kroz sve to vrijeme, iz časa u čas, u duhu baviš recitiranjem Vjerovanja (haymanuta) kako bi se ono čvrsto upilo u tvoj um (tareita) pa da uzljubiš svoju ispovijest (vjere), jer bez toga ne bi mogao primiti božanski dar, niti, primivši ga, biti čvrst u njegovu držanju. 116

26. K a d je došao čas sakramenta ('raza) i kad je završila parnica i l i ročište

[άγων] protiv đavla, zbog čega su se i vršili egzorcizmi, - i kad je božanski pravorijek potvrdio i zaključio braniteljev [συνήγορος] poklik, daje tiranin osuđen tako da se više ne smije približiti tebi koji si oslobođen svakog zlo­ stavljanja s te strane, i da bez odgađanja dobivaš uživanje tog upisa, - tada te oni koji su za to postavljeni dovode do prvosvećenika (kahna), pred kojim m o r a š učiniti svoju ispovijest vjere i dati obveze prema Bogu. T o j e naime obećanje vjernosti da ćeš čvrsto čuvati ispovijest i obveze i da se nećeš uda­ ljiti od (Boga), uzroka svih dobara, kako učini A d a m glava našega roda, nego da ćeš ustrajati do kraja u ispovijedanju Oca i Sina i Duha Svetoga, i da ćeš brojiti (hšab) samo jednu božansku Usiju (ituta) [ουσία], koja od sve vječ­ nosti opstoji i kojaje sama uzrok svega, kojaje Otac i Sin i D u h Sveti, ο čemu si poučen (talmed) po Vjerovanju (haymanuta), po zazivanju kojih primaš uživanje tog upisa koji znači sudioništvo (šautaputa) u nebeskim dobrima. 27. Isto onako kao u nekom velikom domu, čijije gospodar jedan od onih koji u ovom svijetu imaju vlast, ako netko želi u taj dom ući obaviti neki zadatak, kad dolazi ne obraća se samomu gospodaru kako bi s njim sklopio neki ugovor i l i savez,-jer bila bi bruka za gospodara doma pristati na jedan takav susret, - nego se obraća upravitelju doma i s njim sklapa ugovor ο ono­ me radi čega dolazi; po tom posredniku sklapa pogodbu s gospodarom doma, onim kojije vlasnik doma i svega što tu ima; - isto tako i vi koji dolazite kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, kako govori sveti Pavao (1 T i m 3, 15): jer B o g je toliko (hana kulleh) veći od nas, daje uzvišeniji od nas po naravi i apsolutno je nevidljiv, on koji prebiva u svjetlu nedostupnu, prema riječi svetoga Pavla (1 T i m 6, 16). Dolazimo dakle k upravitelju toga velikog do­ ma, to jest Crkve; jer upravitelj, toje prvosvećenik kojije dobio povjerenje da bude na čelu Crkve. Izgovarajući pred njim Vjerovanje, s Bogom po nje­ mu sklapamo pogodbu i ugovor, (Bog) je taj kojemu, u tim ispovijedanjima vjere, obećajemo da ćemo mu biti podložni, služiti mu i zauvijek ustrajati te trajno i bez promjene čuvati njegovu ljubav. Tako, dakle, posredovanjem prvosvećenika, sklapajući s našim Gospodinom Bogom pogodbe i ugovor recitiranjem Vjerovanja, odsada primamo povjerenje da u đ e m o u dom, da gledamo, upoznajemo, stanujemo u tom mjestu; tako u tom gradu s njegovim 117

g r a đ a n i m a (hupaka), u koji smo upisani, zadobivamo v e l i k u sigurnost [παρρησία]. 28. Sve to dobivamo pristupajući sakramentu fraza), kojemu se predaje­ mo nakon recitiran)a Vjerovanja, i ο kojem valja kazati što jest i kako se ostvaruje. B i l o bi zacijelo sramotno kazati razloge onoga što prethodi sakra­ mentu, a propustiti nauk samoga sakramenta. A l i kako smo već prevršili uo­ bičajenu mjeru, ali i zato jer ono stoje kazano preopterećuje vaše pamćenje, ostavimo za neki drugi dan ostalo što milošću Božjom valja kazati. Završimo ovdje danas naš govor i uzdignimo slavu Bogu Ocu i njegovu Sinu Jedincu i Duhu Svetomu, sada i u sve vrijeme i u vijeke vjekova. Amen.

118

TRINAESTA H O M I L I J A ( D R U G A K R S N A )

S A Ž E T A K : Dragi dio krsnog obreda. Odreknuće od Sotone (§ 1-7), njegovih anđela (§ 8-9), njegova služenja (§ 10), njegove oholosti (§ 11), njegove svjetovne zabludjelosti (§ 12); pogodba s Bogom i ispovijest vjere (§ 13-16); znamenovanje na čelu uljem pomazanja, u ime Trojstva, znak pripadništva Bogu (§ 17-18); polaganje lanenog rupca (§ 19-20).

(za komentirati). »Ponovno stojite uspravno na gruboj tkanini, bosonogi, nakon što ste odložili svoje izvanjsko odijelo, ruku raširenih prema Bogu, kao u stavu [ σ χ ή μ α ] molitve. Najprije ste na koljeni­ ma: kleknete, ali ostali dio tijela je uspravan. Tada govoriš: Odričem se So­ tone, svih njegovih anđela, svih njegovih djela, i svega njegova služenja, sve njegove taštine i sve njegove svjetovne zabludjelosti; zavjetom se obvezu­ jem, vjerujem i krstim se u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Tvoja koljena prostrta su na tlo, ali ostalo tijelo uspravno, pogled upraviš u nebo i raširiš ruke u stavu molitve. Prvosvećenik, noseći odjeću od lagana i svijetla lana, znamenuje te po čelu uljem pomazanja i govori: Znamenuje se Taj u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Tvoj jamac, stojeći iza tebe polaže laneni rubac na tvoju glavu, podiže te i pomaže ti da se uspraviš.« T E K S T O B R E D N E KNJIGE

lc Ο onome što trebaju izvršiti prije sakramenta, prema drevnoj predaji, oni koji bivaju kršteni, dovoljno ste poučeni onim stoje već rečeno; kad pri­ stupate da se upišete, u nadi da boravite i budete građani (hupaka) neba, u egzorcizmima se odvija neke vrste parnice s đavlom, a božanska presuda vas oslobađa njegova ropstva. I onda recitirate riječi Vjerovanja i molitve (Go­ spodnje); od tada, posredovanjem prvosvećenika, stvarate s B o g o m pogod­ be i savez ustrajnosti u ljubavi prema božanskoj naravi, - koja će za vas biti uzrokom čudesnih darova budete li prema njoj imali misli koje dolikuju, to jest daje ona Otac, Sin i Duh Sveti, i ako se budete ponašali, prema svojim 119

m o ć i m a , dolično toga svijeta, na način koji priliči boravljenju i građanstvu neba. Dobro je da odsada primite pouku koja se odnosi na odvijanje samog sakramenta, jer ukoliko shvatite njegovu unutarnju razložitost, posjedovat ćete na izvanredan način nauk, a što nije od malog (značenja). K a d ste dakle po egzorcizmima umakli ropstvu tiranina i kad ste s Bogom sklopili strašne pogodbe, kroz recitiranje Vjerovanja, vi odsad pristupate samom sakramen­ tu; ali na kakav način? E v o što trebate naučiti. 2. » P o n o v n o stojite uspravno na gruboj tkanini, bosonogi, nakon što ste svukli svoje izvanjsko odijelo, raširenih ruku prema B o g u kao u stavu moli­ tve.« U svemu tome vi se prilagođavate tomu stavu [ σ χ ή μ α ] egzorcizama, čime ste označili svoje staro ropstvo i robovanje koje vam je preko tiranina [τύραννος] pribavilo okrutnu kaznu; pravo je nakon što ste napustili taj stav i ta sjećanja, da se približite sakramentu koji obećava sudjelovanje u budu­ ćim dobrima. Tako se vi spominjete tih starih zala, da naznačite od čega se udaljujete i prema č e m u se obraćate. 3. »Najprije na koljena: kleknete, ali ostali dio tijela neka bude uspravan.« U stavu nekoga tko moli, upravljate ruke prema Bogu. S v i smo mi upali u grijeh i smrtna osuda bacila nas je na zemlju; ali na ime Isusovo neka se prigne svako koljeno, prema riječi svetoga apostola Pavla, i svaki će jezik priznati: »Isus Kristjest Gospodin!« ( F i l 2, 10-11). Po toj ispovijesti mi na­ značujemo ono što nam pribavlja božanska narav zahvaljujući ekonomiji Krista našega Gospodina, kojega je ona uzdigla na nebo i pokazala kao G o ­ spodara Svemira i vladara našega spasenja. Dakle, nakon toga, svima nama koji smo pali na zemlju, prema riječi svetoga Pavla (Dj 26, 14), dolikuje da to činimo, vi pak, koji po sakramentu krećete primiti udio na tim neizrecivim dobrima, na koj a vas zove vj era u Krista našega Gospodina, treba da prignete koljena i pokažete svoj stari pad te iskažete poklonstvo Bogu, uzroku (svih) dobara.

4. »Ostatak tijela neka bude uspravan« i pogleda upravljena prema nebu. Toje neka vrsta traženja da se vi tim stavom [ σ χ ή μ α ] obraćate B o g u i molite ga vapijući da vas istrgne iz vašeg starog pada pa da sudjelujete u nebeskim dobrima. I dok ste u tom stavu, približavaju se oni koji su postavljeni za tu 120

službu i govore vam približno (balhod dla) [μονονουχί] ono što svetomu Komeliju reče anđeo koji mu se pojavi (usp. Dj 10, 3-5): Molitve su se vaše čule i vaše su molbe uslišane. Bogje pogledao na patnje ('ulsane) kojima ste od početka b i l i zahvaćeni; ima smilovanja prema vama koji ste dugo služili tiraninu [τύραννος] i b i l i u službi okrutnog ropstva. Onje vidio kolika i kakva ste zla podnijeli kod njega; svidjelo mu se osloboditi vas tog ropstva, da vas spasi od mnoštva starih zala i da vas izvede na slobodu, da vam dade udio u nebeskim neizrecivim dobrima tako da, kad ih primite, budete apsolutno slo­ bodni od svih zala. Tko vam se dakle pojavio da vas pouči ο onom po čemu trebate biti oslobođeni od starih zala i uživati dobra? Koje su dakle pogodbe i savez što ga ovog časa sklapate, po kojem ste oslobođeni starih zala i pri­ mate dioništvo na očekivanim dobrima?

5. »Odričem se Sotone, svih njegovih anđela, svega njegova služenja, sve njegove taštine i sve njegove svjetovne zabludjelosti; zavjetom se obvezu­ jem, vjerujem i krstim se u ime Oca, Sina i Duha Svetoga«. Đakoni, koji se tog časa vama približe, pripremaju vas da to kažete. A l i kojaje vrijednost (hayla) tih riječi, čas je da to sada sebi posvijestite, tako da spoznate m o ć (hayla) saveza, zavjete i obveze po kojima ulazite u uživanje takvog dara. Budući daje đavao zasigurno za vas bio uzrokom mnoštva i golemih zala, a njega ste slušali, počevši od vođa vašega roda, valja vam obećati da odstu­ pate od njega, sada kad ste se činjenicama i iskustvom uvjerili u njegova zlodjela. Zato kažete »Odričem se Sotone«. Nekoć, čak i da ste to htjeli, ne biste se bili usudili služiti se tim riječima, prestrašeni njegovim ropstvom. A l i otkako vam je, zahvaljujući egzorcizmima, božanski pravorijek priskr­ bio oslobođenje, odsada pouzdanjem, svojim vlastitim glasom, ispovijedate da se njega odričete: zato kažete »Odričem se Sotone«, označujući istodobno prethodno zajedništvo (šautaputa) koje ste imali s njim i od kojeg se sada odvraćate; jer nitko ne kaže »Odričem se« nečega u čemu prije nije imao nikakva udjela (šautaputa). Ta riječ nužno se traži od vas, koji ste od svojih otaca primili prisnost (baytayuta) s njim, koji ste nekoć s njim sklopili zao savez i ono okrutno ropstvo kojim ste njemu b i l i podložni.

6. Maločas ste čuli ο šteti koju ste iskusili iz prisnosti s njim, ali i da ste p r i m i l i m o ć da od nje budete s p a š e n i , pa vam je zato potrebno kazati 121

»Odričem se Sotone«, hoteći kazati ovo: odsada nemamo više nikakva za­ jedništva s njim. Upravo sam čuo zla u koja nas je svaki dan nastojao baciti, i shvatih koliku je štetu snosio Adam, zajednički otac, koji mu vjerovaše, i u kolika je zla pao, on i svi koji mu se sami od sebe predaju; kolika zla podnašahu i ljudi koji nadalje izabraše postati njegovim robovima. A l i kako se sa­ da, zahvaljujući samomu Kristu, pojavila ('etgalli) neizmjerna i čudesna milost, - ona koja nas je oslobodila nasilja koje (namje nanosio) tiranin [τύραννος], koja nas je istrgla iz tog ropstva, koja namje priskrbila čudesno dioništvo u dobrima, - shvatio sam odsada tko mi čini dobro, priznao svoga Gospodina; uistinu je on moj Gospodin, on koji me je stvorio kad ne bijah, koji nije prestao svaki dan činiti mi dobro, i, čak kad se uzbunim, ne odvraća se od mene, čini mi dobro. On nam objavi strahoviti dar i udijeli nam ne samo ukinuće zala, već i nadu neizrecivih dobara koja stavi pred nas. Odričem se odsada Sotone: bježim od njegova društva, obvezujem se zavjetom da neću više trčati za njim. N e ć u imati više nikakav kontakt (hultana) s njim, već ću od njega bježati baš kao od pakosnika, zločinca, - (od njega) koji nam bje uzrokom bezbrojnih zala, koji ne zna činiti dobro, već se svom silom daje na rat i da svlada. Evo što znači to »Odričem se«: da više neću izabrati niti pri­ hvatiti društvo s njim. 7 A k o je dakle Sotona bez pomoći (artela'it) ustao ratovati protiv nas, i ako je on sam nama prouzročio zlo, bila bi dovoljna ta riječ, koja sadrži mo­ del (tahwita) ispovijesti: »Odričem se njega«, i ti više nikad ne bi pristao na prij atelj stvo s nj im. A l i kako je on ne vidlj i v, u ratu protiv nas znade se služiti v i d l j i v i m stvarnostima, onim ljudima koje je j e d n o ć pokorio, od kojih čini sredstva svoje zloće i kojima se služi da padnu drugi, zbog toga dodaješ fayti) »i svih njegovih anđela«. 0

8. »Njegovim anđelima« zovu se svi ljudi koji primiše od njega bilo koju pakost kojom nanose zlo drugima. U početku, naime, kako nije j o š bilo nik­ oga tko bi bio pao i koji bi mu mogao služiti nanoseći zlo drugima, zmija mu bje sredstvo kojim se posluži da zavede čovjeka na pad. A l i čim (min kadu) je podložio ljude uhvaćene u zamku, neprestano se služi onima koji mu od­ govaraju da nanese zlo drugima. I sveti Pavao kaže: Bojim se da se - kao što zmija zavede Evu svojom lukavštinom — misli vaše ne pokvare i odmetnu od iskrenosti prema Kristu (2 K o r 11,3). Poučava da oni koji sada nastoje ljude 122

odvratiti od dobra (walita) ispunjavaju za đavla onu istu zadaću koju zmija izvrši onda da zavede ljude. Zato nakon što si kazao: »Odričem se Sotone« dodaješ »i svih njegovih anđela«. Zoveš anđelima Sotoninim sve one koji su u službi njegove volje kako bi srušili i zaveli ljude. Anđelima Sotoninim tre­ bamo smatrati sve one koji prianjaju uz svjetovnu mudrost (dalbar) i unose u svijet zabludu poganstva. Sotonini su a n đ e l i , naravno, s v i pjesnici [ποιητής] koji svojim izmišljotinama umnožavaju idolopoklonstvo (dehlat ptakra) i rade na tome da se njihovom » m u d r o š ć u « učvrsti zabluda pogan­ stva. Anđeli su Sotonini oni koji u ime filozofije [φιλοσοφία] uzdižu m e đ u poganima pogubne nauke koji kvare mnoge, toliko da ne pristaju na riječ vjere. Sotonini su anđeli također predvodnici hereza [αϊρεσίς], koji su od dolaska Krista našega Gospodina, u ime Krista, iznosili svoje sanje strane (nukrava) vjeri, i unosili ih u svijet. Sotonini su anđeli M a n i , Marcion, V a ­ lentin, koji su vidljive stvari odbili pripisati stvarateljskoj moći Božjoj; oni kažu da vidljive stvari opstoje od drugog počela, izvan Boga. A n đ e o Sotonin je Pavao Samosatski koji kaže daje Krist naš Gospodin jednostavno (šhima) čovjek i koji ne priznaje (tlem) božanstvo hipostazi (qnoma) (Sina) Jedinca (opstojećeg) prije vjekova. Sotonini su anđeli Arije i Eunomije koji se usudiše kazati daje božanska narav (Sina) Jedinca stvorena i da ne opstoji od početka, nego da, po zakonu [νόμος] stvorenja, dođe iz ničega u postojanje: oni oponašaju poganske priče govoreći daje Sinova bit (ituta) stvorena, i poput njih vjeruju daje on B o g po naravi; oponašaju i dj etinj arij u Židova koj i ne ispovijedaju daje Sin (izašao) od Oca i da bez početka opstoji u njegovoj biti, - on kojije uistinu istiniti Sin, - već govore daje Sin poput onih kod Židova koji su prozvani sinovima Božjim, koji imaju sinovstvo po milosti a ne po biti.

9. Anđeo Sotonin je i Apolinar koji pokvari ispovijest (vjere) u Oca i u Sina i u Duha Svetoga i, pod prividom [σχήμα] ortodoksije [ορθοδοξία], za­ ključi daj e nesavršeno naše spasenje; on kaže da nij e uzet naš razum (madea) i da on nije, kao i tijelo, imao dioništvo u primitku milosti. Anđeli su Sotonini oni koji su u svim herezama [αϊρεσις] vođe i učitelji zablude, pa makar b i l i počašćeni dostojanstvom biskupstva i l i svećeništva, jer i oni usmjeravaju i podržavaju govor zablude: svi služe volji Sotoninoj i, pod prividom crkvenih stvari, strovaljuju se prema zabludi. Anđeli su Sotonini i oni koji od ukinuća 123

Zakona rade i j o š privlače prema židovskim opsluživanjima one koji su po­ vjerovali u Krista. Sotonini su anđeli i oni koji ljude savjetuju na zlo i neči­ stoću, protv božanskih zakona [νόμος] i nastoje ih navesti na služenje zlu. Ispoviješću si se odrekao svih njih; dolikuje zato da odsada s njima nemaš više nikakva druženja ('eštautapat). Budući da si pristupio Kristu, upisao si se u C r k v u Božju i čekaš da postaneš tijelo i ud Kristov, po rođenju svetoga krštenja imat ćeš zajedništvo s Kristom našim Gospodinom, njemu si prilju­ bljen (naqip) kao glavi udaljujući se od svih onih koji se usuđuju raskinuti s ispoviješću vjere Crkve.

10. Nakon što si kazao: »Odričem se Sotone i svih njegovih anđela«, pro­ slijediš favti) »i svega njegova služenja«. Isto onako kao ljudi (koji su) u službi prohtjeva Zloga, ti ćeš jednako tako s gnušanjem nastojati odvratiti se od svega što se čini pod imenom nauka, jer toje očito bezbožnost. Sve slu­ ženje (tešmešta) Sotoni je od poganstva: ne samo žrtve, pa klanjanje idolima i sve što se čini u kultu prema starom običaju, nego i sve ono što ondje ima svoje podrijetlo i dovodi do kvarenja duše u ljudima. Služenje Sotoni očito je vezati se uz kaldejstvo; ispitivati izmjene i kretanja sunca, mjeseca i z v i ­ jezda, da krenemo na put i l i izađemo i poduzmemo bilo koje djelo; umišlja­ jući da su njihovo kretanje i tok korisni i l i štetni; jednom riječju, motriti kre­ tanje zvijezda i koje su one koje obećavaju da će objaviti što će se dogoditi, očito je u službi Sotone. Od svih sličnih stvari j a m a č n o se treba udaljiti onaj koji odlučuje da neće gledati doli Boga i ovisiti ο njegovoj providnosti; oda­ tle on očekuje svaku stvar, dobro i ukinuće zla, i ništa takva ne očekuje od drugud. On znade da ono stoje izvan takve ljubavi i (takve) nade, odvodi ga iznova pod podložnost tiranskog kraljevanja đavlova. Služenje Sotoni su či­ šćenja, pranja, podvezivanja (magijska), uklanjanje fermentiranih (proizvo­ da), promatranja tjelesa, pokreta i l i glasa ptica, i drugih sličnih stvari. Služe­ nje Sotoni također je vjerovati u bilo kakva opsluživanj a židovstva. Služenje Sotoni je također ono služenje koje se nalazi kod heretika [αίρεσιώτης] pod imenom bogobojaznosti (dehlat 'alaha), jer, čak ako se i po izgledu [σχήμα] opaža stanovita sličnost sa služenjem (tešmešta) Crkve, ipak je ono lišeno dara milosti Duha Svetoga i ono se bezbožno vrši; očito daje to služenje đavlu, utoliko je istinita riječ našega Gospodina koji kaže: Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine! ' nego onaj koji vrši volju Oca mojega, kojije na nebesima (Mt 7,21). Očitoj e naime da nema 124

koristi od zazivanja našega Gospodina, ako se to čini b e z b o ž n o m savješću (reevana) kojoj je pobožnost strana. Isto tako, ništa od onoga što se kod njih čini, pod prividom crkvenog nauka, ne koristi onima koji to čine; jer B o g zabranjuje da se ti (obredi) čine, i svi su oni lišeni dara Duha Svetoga. T o j e isto kao u kazalištu [θέατρον]; one koji glume kralja, ne smatraš kraljevima zbog sličnosti izgleda [ σ χ ή μ α ] , - nego (da) je sve to igra, šala, izrugivanje koje zaslužuje smijeh, jer stvarnosti su jasnije očima od svjetovnog izgleda [ σ χ ή μ α ] , - isto je s onim što se čini kod heretika [αίρεσιώτης] pod imenom nauka, bilo daje to krštenje i l i prinos (euharistijski) i l i neki dragi (obred), to je smiješno i nalikuje sotonskomu služenju: trebamo se toga groziti, jer sve se to čini u vidu grijeha,

l i o T i j o š kažeš: » I sve njegove taštine«. Sotonska taština postaje jasan izraz ako se ima na umu sve što se čini kod pogana pod imenom nauka; jer sve što oni šire pred licem svega svijeta, čine iz taštine, da zadive gle­ datelje i smute ostale. K a d je sve to danas m i l o š ć u B o ž j o m p o n i š t e n o , ne smijemo heretičke (obrede) ipak smatrati m a l i m (zlom). Jer Sotona, v i d ­ j e v š i da je poganska zabluda p o n i š t e n a imenom K r i s t o v i m , rovario je otada drukčije da zavede ljude: izmislio je hereze [ α ϊ ρ ε σ ι ς ] i one koji su im na č e l u , kako bi i m i t i r a j u ć i o b i č a j e C r k v e i m e n i m a i pod v i d o m [ σ χ ή μ α ] zajednice (šautaputa) b i l i u stanju prevariti jednostavne i tako ih uvesti daleko u bezakonje.

12, Nakon toga ti kažeš: »I sve njegove svjetovne zabludjelosti«. Ono što se naziva »njegova zabludjelost« jest kazalište [θέατρον], cirkus [κίρκος], stadion [στάδιον], atletske [άθλήτης] borbe [άγων], pjesme, hidraulične [ΰδραυλις] orgulje, plesovi, sve to što đavao sije po svijetu kako bi, pod pri­ vidom [ σ χ ή μ α ] zabave, naveo dušu ljudi na (njen) pad. Jer nije teško spo­ znati kolika je opasnost u tome za dušu ljudi. Od svega toga treba se udaljiti onaj koji sudjeluje u sakramentu ('raza) Novoga zavjeta [διαθήκη], onaj koji je upisan da bude građanin (dubara) neba, subaštinik (bar palguta) budućih (dobara), koji očekuje, po preporodu krštenja, da odsada postane ud našega Gospodina Krista, glave svih nas, kojije u nebu; prema običajima koji njemu dolikuju trebamo živjeti, mi koji vršimo ulogu [έν τάξει] njegovih udova. 125

Radi toga u tom času, i u onoj spremi [ σ χ ή μ α ] kako smo gore kazali, izgo­ varaš zavjete saveza: »Odričem se Sotone, svih njegovih anđela, svega njegova služenja, sve njegove taštine i sve njegove zahludjelosti; i zavjetom se obvezujem na božansku i blaženu narav, vječno opstojeću, Oca, Sina i Duha Svetoga«.

13. Jer kad si rekao: »Odričem se Sotone, njegovih anđela, njegova služe­ nja, njegove taštine i sve njegove svjetovne zabludjelosti«, kažeš »zavjetom se obvezujem: vjerujem i krstim se u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. Kao i kad kažeš »Odričem se« i kad apsolutno odstupaš, pokazuješ da se odsada nećeš više vratiti, da odsada više nećeš nalaziti ugodu u njegovu društvu, tako i kad kažeš »Zavjetom se obvezujem«, pokazuješ da ćeš čvrsto ostati uz Boga i da ćeš odsada biti nepokolebiv (zuezaea), da se ni na koji način nećeš od njega odvratiti i da ćeš odsada smatrati dragocjenijim od svake stvari, živjeti i razgo­ varati s njim i da ćeš se ponašati u skladu s njegovim zakonima [νόμος].

14. A l i je potrebno dodati i: »Ja vjerujem«, jer »tko Bogu pristupa, vjero­ vati mora da postoji«, kako kaže sveti Pavao (Heb 11,6). Nevidljivaje naime božanska narav, i vjera se traži od onoga koji pristupa i obećava ostati odsada čvrst u druženju (baytayuta) s njom. Nevidljiva su također i neizreciva ona dobra koja nam ona priprema u nebu zahvaljujući ekonomiji (mdabranuta) kojuje započeo naš Gospodin Krist, (dobra) u nadi kojih pristupamo da pri­ mimo sakrament fraza) krštenja. Treba dakle da i radi toga vjerujemo u ta dobra koja su pripremljena i koja su sada nevidljiva, kojima savjest pruža sigurnost a koja ćemo j a m a č n o imati. Zato nakon »ja vjerujem« slijedi »i krstim se«, jer vjerom u ono što će biti ti pristupaš daru svetoga krštenja, u cilju preporođen]a, da umreš i da uskrsneš s Kristom, kako bi nakon što si tako primio drugo rođenje umjesto prvoga, mogao imati udio (šautaputa) u nebu. Naime, dok si smrtan po naravi, ne m o ž e š prodrijeti u prebivalište u nebu; kad odložiš tu (smrtnost) u krštenju, i uskrsneš s Kristom po krštenju, te primiš sliku [τύπος] toga novog rođenja koje se očekuje, tada postaješ gra­ đaninom neba, postaješ subaštinikom (bar palguta) kraljevstva nebeskog.

15. Na sve to nadodaješ »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, jer takva je božanska narav: onaj e bit (ituta) koja od (sve) vječnosti postoji, onaje uzrok 126

svega, ona koja nas ponajprije stvori i sada nas obnavlja, ona je Otac, Sin i Duh Sveti. Njoj se sada primičemo, njoj se u pravednosti zavjetujemo, jer ona za nas bje uzrokom mnogobrojnih i veličajnih dobara (jednako tako) nekad kao i sada. Njoj polažemo te neizrecive zavjete; njoj obećajemo da ćemo joj odsada vjerovati; zazivajući nju mi se krstimo; po njoj i očekujemo da ćemo primiti ta dobra koja nam se sada darivaju kao u slici [τύπος] i (po njoj) ćemo biti u uživanju onih budućih, kad budemo istinski (bhon baebade) uskrsnuli od mrtvih, besmrtni i nepromjenljivi po naravi, i kad budemo po­ stali baštinicima i dionicima obitavališta i građanstva (hupaka) neba.

16. Te zavjete i taj savez, ti činiš u spomenutom stavu [ σ χ ή μ α ] , »klečeći na tlu«, i l i klanjanjem kojim namiruješ dug prema Bogu, i kao podsjećanje na pad na zemlju od nekada; »ali ostali dio tijela je uspravan, pogled imaš upravljen gore prema nebu, a ruke raširene u stavu [σχήμα] molitve«. Time pokazuješ da si klanjatelj Bogu kojije na nebu i odande očekuješ da budeš podignut iz starog pada. Budući da si se sačuvao za njega, tim savezom i spomenutim zavjetima obećavaš mu da ćeš postati dostojan njegova očeki­ vana dara, prema njemu gledaš, raširenih ruku, i čekaš milosrđe, podizanje iz pada i uživanje dobara. Treba dakle da odsada primaš prvine otajstva ('raza), koje su, vjerujemo, obećanje onih neizrecivih dobara koja očekuje­ mo u nebu.

17. K a d si dakle učinio te zavjete i taj savez, pristupa prvosvećenik, noseći ne uobičajeno ruho [ σ χ ή μ α ] , ni obučen u odjeću koju je dosada redovito no­ sio; već umjesto odijela koje redovito nosi povrh odjeće, sada ima »ornat (mana) od finoga i sjajnog lana koji ga pokriva«, a novost njegova izgleda [ σ χ ή μ α ] očituje novost tog svijeta u koji ti ulaziš. Svojim sjajem on pokazuje da ćeš se ti sjajiti u tom novom životu, a svojom tananošću simbolizira finoću i milost toga svijeta. Evo dakle što ti pokazuje izgledom [σχήμα] koji ga okružuje: otajstvom svoje odjeće istovremeno pobuđuje u tebi strah, a sa strahom ulijeva u tebe ljubav, tako da te ta novost (odjeće) učini pomnjivim na odličnost tog (obreda). »Tada te znamenuje po čelu uljem pomazanja i govori: Znamenovan je Taj, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.« To su već prvine sakramenta ('raza) koji ti podjeljuje; to što on ne čini drukčije nego »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, jest zato što upravo odatle ti očekuješ 127

uzrok svih dobara, pa upravo odatle nužno i prvosvećenik (kahna) započinje sakrament. Nakon toga on te već privodi da uistinu zazoveš (bhon baebade) njega (Trojstvo), prema kojem trebaš usmjeriti svoj pogled i po čijoj ćeš vo­ lji, ponad svake stvari, trebati živjeti. A l i to znamenovanje (rušma) kojim si sada označen, znak je da si odsada obilježen kao ovca Kristova, kao vojnik nebeskog Kralja. Ovca naime odmah pri nabavci prima biljeg po kojem se prepoznaje čijem gospodaru pripada; i tako ona pase na istom pašnjaku i u istom je stadu s onima koje imaju isti biljeg, čime se raspoznaje da pripadaju istomu gospodaru. Istoj e tako s vojnikom u službi; kad se na temelju nj egove visine i stasa tijela ustanovilo daje prikladan za izboru carsku službu, dobiva najprije na ruku obilježje koje naznačuje kojemu kralju odsada služi; tako se sada i tebe koji si izabran za kraljevstvo nebesko poznaje na temelju proma­ tranja da si vojnik nebeskog kralja.

18. Najprije ćeš primiti biljeg na čelo kojeje dio glave, kojaje naj otmjeniji dio čitavog tijela, a čelo je na najvišem dijelu čitavoga tijela i iznad lica [πρόσωπον], gdje imamo poglavito običaj usmjeravati svoj pogled jedni u druge kad govorimo. Dakle na (čelo) primaš (taj) biljeg, kako bi to mjesto odražavalo (kako) veliku sigurnost [παρρησία] koju posjeduješ. Jer sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice (1 K o r 13, 12), i otkrivenim licem odrazujemo kao u zrcalu slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku - iz slave u slavu, kao što kaže sveti Pavao (2 K o r 3, 18), pa zato trebamo to znamenovanje primiti na najviši dio lica; tako da izdaleka ulijevamo strah demonima koji se odsada više ne mogu nama približiti i nanositi nam zlo, a i da bude znano da nama od Boga dolazi sloboda [ π α ρ ρ η σ ί α ] kojom odsada gledamo prema njemu otkrivena lica, kada ('ayka d) [όπου] pred njim pokazujemo biljeg koji odražava da smo prisni prijatelji (baytaya) i vojnici Krista našega Gospodina.

19. K a d je prvosvećenik (kahna) dovršio za tebe sve te (obrede) i kad te obilježio znamenovanjem na čelu, onim spomenutim riječima postavio te odsada na stranu od svih i odlučio da si vojnik istinskoga Kralja i građanin neba. Znamenovanje pokazuje da u svemu tome ti imaš učešće (šautaputa) i prisnost. Odmah potom »tvoj jamac koji stoji iza tebe, istovremeno stavlja na tvoju glavu laneni rubac [ώράριον] i podiže te da stojiš uspravno«. Nakon 128

što te podigao pošto si klečao, pokazuješ time da si napustio svoj nekadašnji pad i da nemaš nikakva dijela sa zemljom i sa zemaljskim poslovima. Tvoje klanjanje i tvoja molba Bogu uslišani su. Primio si znamenovanje (rušma), znak (ata) da si izabran za neizrecivu službu; u nebo si pozvan, odsada ti valja ići u to obitavalište i u taj način života i udaljiti se od svih zemaljskih stvari, jer lan raširen po tvojoj glavi objavljuje slobodno stanje u koje si odsada po­ zvan. Najprije, dakako, stojiš gol, jer takav je izgled [σχήμα] zatvorenika i robova; ali kad si bio obilježen ('eštrem), stavljaš na glavu (rubac) od lana, kojije znak slobodnoga stanja u koje si bio pozvan. Ljudi toga (stanja), na­ ime, imaju običaj staviti (rubac) od lana na svoju glavu i nose taj ukras kako u kući tako i na trgu. 20. K a d si dakle bio priznat i obilježen za vojnika našega Gospodina K r i ­ sta, primit ćeš ostalo od sakramenta i zadobiti potpun oklop Duha; time ćeš primiti dioništvo u nebeskim dobrima. Kako će se to odvijati? M a l o po malo treba ο tome govoriti. Za danas se zadovoljimo rečenim, a za uobičajen zak­ ljučak završimo naš govor uzdižući hvalu Bogu Ocu, njegovu Sinu Jedincu i Duhu Svetomu, sada i u sve vrijeme i u vijeke vjekova. Amen.

129

ČETRNAESTA HOMILIJA (TREĆA K R S N A )

S A Ž E T A K : Treći dio krsnog obreda: uranjanje i novo rođenje. Znamenovanje i polaganje rup­ ca označavalo je izbor u nebesku vojsku i zadobivanje slobode (§ 1); krštenje je slika novog rođenja, koje će postati zbiljsko tek na dan uskrsnuća (§ 2); stoje novo rođenje: egzegeza govora Nikodemu (Iv 3,3ss)(§ 3-4), nekih odlomaka sv. Pavla (§ 5-7). Nakon stoje svukao svoju odjeću, katekumen se čitav pomazuje uljem pomazanja (§ 8); ulazi u vodu kojuje blagoslovio prvosve­ ćenik, a kojaje silaskom Duha Svetoga postala utroba sakramentalnog rađanja (§ 9-10); onje u njoj preoblikovan (§ 11-13); trostruko uranjanje u ime Oca, Sina, Duha Svetoga (§ 14-21); kr­ štenje Kristovo i naše (§ 22-25); novokrštenik oblači bijelu odjeću (§ 26), znamenuje se na čelu u ime Triju Osoba (§ 27). Krsno rođenje slikaje našega uskrsnuća i vječne obnove (§ 28-29).

uz ISTU H O M I L I J U . »Pristupaš dakle svetomu kr­ štenju, najprije svlačiš svu svoju odjeću; trebaš biti cijeli pomazan uljem po­ mazanja. Prvosvećenik počinje govoreći: Pomazuje se Taj, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Nakon toga ulaziš u vodu kojuj e prvosvećenik blagoslovom posvetio. Prvosvećenik stojeći pruža ruku, polaže je na tvoju glavu i govori: 'Krsti se Taj u ime Oca i Sina i Duha Svetoga'; on nosi isti ornat kao i ranije. Tada (prvosvećenik) polaže ruku na tvoju glavu i govori: 'U ime Oca ; istovre­ meno dok govori, uroni te u vodu. K a d bi tebi tada bilo dopušteno govoriti, rekao bi: Amen. Ti dakle uranj aš i podižeš glavu, a prvosvećenik nanovo kaže: 1 Sina ; i na isti način rukom te uroni. A ti podižeš glavu. Zatim ponovo prvosvećenik kaže: Ί Duha Svetoga'; i na isti način rukom te uranja. K a d dakle izlaziš odatle, oblačiš potpuno sjajnu odjeću. Prvosvećenik pristupi, na čelu te znamenuje i go­ vori: 'Znamenuje se Taj u ime Oca i Sina i Duha Svetoga'«. T E K S T IZ O B R E D N E K N J I G E

5

5

5

1. Jučer smo s (našom) poukom stali na govoru ο tome kako ste bili znamenovani krsnim uljem, b i l i priznati kao služitelji u nebeskoj vojsci i kako ste se predstavili kao izabrani i prokušani. Kraljevstvo je nebesko objavljeno (božanskom) ekonomijom u našem Gospodinu Kristu, koji, nakon Muke i 130

Uskrsnuća, uzađe na nebo i tamo uspostavi svoje kraljevstvo. S v i m i , koji smo pozvani u tu vojsku, trebamo imati udio na nebu, budući da nam svima dolikuje da stignemo onamo gdje je naš kralj, kako je on sam kazao: Hoću da gdje sam ja, i oni budu sa mnom (Iv 17,24). Radi toga i mi očekujemo da kraljujemo s njim, prema riječi svetoga Pavla, ako ustrajemo i iskazujemo mu svoju ljubav (2 T i m 2, 12), budući da s njim kročimo u nebo i učestvuje­ mo ('eštautap) na veličini te slave. Za taj poziv vi ste dakle b i l i obilježeni ('eštrem, rušma) i tim znamenovanjem ('eštrem, rušma) priznato vam je da ste izabrani za nebesku vojsku. Radi toga, čim ste ustali, odmah nakon što ste p r i m i l i pečat, raširili ste (rubac) od lana po svojoj glavi: toje znak fata) slobodnog stanja. Budući da ste izabrani za nebesku vojsku, oslobođeni ste svakog sudjelovanja u zemaljskim stvarima i primili ste slobodno stanje koje (je) u nebu; ako naime onaj koji vlada na zemlji apsolutno ne dozvoljava jednomu robu da bude u njegovoj vojsci, j o š više onaj koji ulazi u službu neba treba biti potpuno izvan svakog ropstva. Dakle mi smo slobodni, svi m i , kao oni koji su primili dioništvo u nebeskim stvarima, prema riječi svetoga Pavla: onaj pak Jeruzalem gore slobodan je: on je majka naša (Gal 4, 26).

2. E v o dakle učinaka znamenovanja; a koje su tu (ceremonije), poznato (vam) je, jer jučer smo ο tome dovoljno govorili. A l i koje su one koje potom (dolaze), ο tome namje govoriti danas, jer vi odsad trebate pristupiti samom krštenju, u kojem se događaju slike [τύπος] toga novog (đmin dreš) rođenja: jer ovo drugo rođenje, istinsko, koje će se tada obistiniti, vi ćete primiti kad budet * skrsnuli od mrtvih i kad budete zadobili to da nanovo postanete ono čega će vas smrt lišiti. Jer onaj koji se rađa, naravno da ulazi u postojanje; dok onaj koji umire, naravno da napušta postojanje. Novo rađanje, dakle, vi ćete imati po uskrsnuću, zahvaljujući kojem vam je darovano da još postojite, isto onako kao što ste, kad ste se rodili od žene, ušli u postojanje: time ste oteti smrti. A l i to ćete uistinu posjedovati u određeno vrijeme kad budete rođeni po uskr­ snuću; sada imate vjeru u Krista našega Gospodina, a zaradi očekivanja tih (dobara), nužno su to slike [τύπος] i znakovi ('ata) [σημεΐον] tih dobara, koje ćete po tom strahovitom sakramentu primiti; tako da odsada, vi j a m a č n o imate dioništvo u tim budućim dobrima.

3. Pristupaš dakle svetom krštenju, gdje je slika [τύπος] toga očekivanog rođenja. Zato ga Krist naš Gospodin i zove drugo (dmen dreš) rođenje. On 131

naime kaže Nikodemu: Tko se ne rodi nanovo (dmin dres), ne može vidjeti kraljevstva Božjega (Iv 3,3). Pokazuje da se drugim rođenjem trebaju roditi oni koji ulaze u kraljevstvo Božje. To pak rođenje, ο kojem (Isus) kaže da se za nj moraju nanovo roditi, (Nikodem) zamišlja da sliči onom (koje dolazi) od žene; pa kaže: Kako se čovjek može roditi kadje star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se? (isto, 4). Zato jer je to kazao i jer sebi zamišlja da se treba roditi rođenjem sličnim prvomu, Krist naš Gospodin sa­ da izostavlja pokazivati mu da ćemo, drugi put, po uskrsnuću, doista zadobiti (to drugo rođenje); on to ne kaže, znajući daje to prevelika stvarnost za nje­ govo shvaćanje; zato mu sada otkriva slikovito rođenje, ono koje se ostvaruje u krštenju, kojem trebaju pristupiti oni koji vjeruju, kako bi, po tim znakovi­ ma, prešli u posjedovanje stvarnosti. Pa kaže: Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje (isto, 5). Kaže i način, iz vode; pa očitova tko muje uzrokom, govoreći Duh. Pa zato nadodaj e ('ayti): Što je od tijela rođeno, tijelo je; isto je od Duha rođeno, duh je (isto, 6). Ne spominje vodu, jer ona vrši ulogu [τάξις] znaka i sakramenta fraza); ali kaže Duh, jer se njegovim djelovanjem ostvaruje to rođenje. Timejasno kaže sljedeće: Isto onako kao stoje onaj koji se rađa po tijelu, po naravi smrtan, trpljiv, propadljiv i promjenljiv u svakoj stvari, tako trebamo mi očekivati, rađajući se na neki način od Duha, da će nam kada budemo tako rođeni, dolikovati da po­ stanemo, u skladu s našim rođenjem, po naravi besmrtni, netrpljivi i nepro­ mjenljivi u svakoj stvari.

4. A l i kad ga Nikodem iznova pita: Kako to može biti? (Isus) mu dalje odgovara: Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim kojije rođen od Duha (isto, 8). V o d u potpuno prešućuje; ali da potvrdi (kako postoji) neodlučnost u tom predmetu, nagla­ šava autoritet (šrara) Duha i potrebu da se u nj vjeruje. Jer riječ: puše gdje hoće, naznačuje suverenitet kojim on ostvaruje sve što mu se sviđa; a i odakle dolazi da m o ž e sve činiti. Onaj naime koji ima (povlasticu) da može suvereno činiti što hoće, lako može apsolutno ostvariti sve što želi. Zato na apodiktičan (mhauyana'it) način kaže: Tako je sa svakim kojije rođen od Duha. On to kaže zato jer nam valja Duhu pripisati takvu suverenost i takvu moć da mo­ ramo biti sigurni u ono što se po njemu događa i ne oklijevati ni u čem, iako je to suviše veliko i suviše visoko za naše shvaćanje. Tako on daje krštenju ime novoga rođenja, jer u sebi sadrži sliku [τύπος] toga novog rođenja; kao 132

u znaku, po krštenju sudjelujemo u tom rođenju: tako da po njemu, bez (ika­ kve) dvojbe i diskusije, mi imamo udio u tom rođenju. 5. Zato i sveti Pavao jednako tako kaže: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime uk­ opani u smrt da kao što Krist slavom Očevom Μ uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života ( R i m 6, 3-4). N e k o ć i prije dolaska Kristova, smrt je, po božanskoj presudi, suvereno vladala nad nama i apsolutno nije bilo m o g u ć e slomiti (šra) joj okove. V e l i k a bijaše m o ć koju imaše nad nama. A l i zbog smrti i uskrsnuća našega Gospodina Krista, B o g je promijenio tu odred­ bu i poništio (šra) m o ć smrti. Prema tome, odsadaje smrt onih koji vjeruju u Krista slična produljenu snu, kako kaže sveti Pavao: Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (1 K o r 15,20). Usnulima naziva one koji su umrli poslije Kristova uskrsnuća, jer oni će uskrsnuti i oslobodit će se smrti po uskrsnuću. Zato stoje Krist naš Gospodin dokinuo m o ć smrti po svome uskr­ snuću, (Pavao) m o ž e reći: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni ( R i m 6, 3); znamo, kaže, daje smrt već bila poništena po n a š e m Gospodinu Kristu. U toj vjeri mi pristupamo njemu i krstimo se, jer odsada želimo učestvovati u njegovoj smrti, u nadi da ćemo sudjelovati u istim (dobrima, a to znači): uskrsnut ćemo od mrtvih na isti način kako je i on uskrsnuo. Zaradi toga, kad se krstim, uranjajući svoju glavu, primam smrt našega Gospodina Krista, i želim prihvatiti njegov pokop; potom uistinujoš ispovijedam uskrsnuće našega Gospodina, dok, izranjajući iz vode, kao neke vrste t:.,£Q [τύπος], smatram sebe već uskrslim. 6. Dakle, budući da su te stvari u slici i u znakovima, (hoteći) pokazati da mi ne uporabljamo uzalud te znakove, već kroz njih ispovijedamo stvarnosti koje bez oklijevanja želimo, on kaže: Ako smo doista s njime sraslipo slič­ nosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću (Rim 6, 5). Onim što će biti, on potvrđuje ovo stoje sada; i kroz izvrsnost onoga što treba biti, on pokazuje daje dostojno vjerovati u veličinu slika [τύπος]. A slika tih stvari jest krštenje: takvo je djelo Duha Svetoga. U nadi tih budu­ ćih (dobara) ti primaš milost krštenja; zbog njih ti pristupaš daru krštenja, tako da umreš i uskrsneš s Kristom, kako bi iznova (dmen dreš) bio rođen na nov život, pa da ostvariš sliku [τύπος] toga istinskog drugog rođenja (dmen dreš), te da, privučen tim znakovima, prispiješ do udjela u (njihovim) stvar133

nostima. A k o bi, naime, kazao daje u ovoj vidljivoj vodi veličina znakova i sakramenata, stvarnost bi bila prevarena i na prvo bi mjesto došlo ono što se vrši. A l i budući da se to drugo rođenje ostvaruje djelovanjem Duha Svetoga, kojeg u sakramentu sada primaš kao u obliku ('ak dabtupsa) zaloga, velik je sakrament koji se ostvaruje, strahovita izvrsnost znakova; dostojno je da u to rođenje vjerujemo i ono će nam sigurno darovati da sudjelujemo u tim b u d u ć i m (dobrima). A k o smo, naime, kao zalog tih budućih dobara primili milost Duha Svetoga, po kojoj milosti smo sada primili to da ostvarujemo sakramente, iščekivat ć e m o (dakle) i uživanje tih budućih dobara. Zato sveti Pavao kaže: U njemu ste i vi, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, Svetim, koji je zalog naše baštine na hvalu Slave njegove ( E f 1, 13-14). Duhom obećanim zove tu milost koja nam je dana ovdje (dolje) po Duhu Svetom, jer kao obećanje tih budućih (dobara) mije primamo. A l i on također kaže: zalog naše baštine, jer po njoj mi već (sada) imamo dioništvo u tim b u d u ć i m (dobrima). 7o U jednom drugom odlomku on isto tako govori: A Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas ipomaza, on nas i zapečati i u srca naša dade zalog - Duha (2 K o r 1,21 -22). I j o š na drugom mjestu kaže: Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine (rešita) Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela ( R i m 8, 23). Prvine (rešita) Duha su, veli, to što mi imamo ovdje (dolje); jer puninu milosti primit ć e m o onda, kad budemo u uživanju same stvarnosti. Iščekujemo, k&že,posinstvo, otkupljenje svoga tijela; pokazuje daje ovdje (dolje) slika [τύπος] posinstva koju ć e m o primiti, dok ć e m o samo posinstvo primiti onda kad nanovo bude­ mo rođeni i kad uskrsnemo od mrtvih, kad budemo istovremeno postali besmrtni i neraspadljivi i kad budemo primili savršeno poništenje naših tje­ lesnih zala. Ono što naziva otkupljenje svoga tijela, očito je (činjenica) za­ dobivan] a neraspadljivosti i besmrtnosti, jer će se po tome zbiti savršeno poništenje naših tjelesnih zala. T o j e krepost svetoga krštenja: ono ti daje nadu tih budućih (dobara), pruža ti sudjelovanje na tim obećanim (dobrima); u slikama [τύπος] i otajstvima fraza) tih budućih dobara ono ti omogućuje da, po daru Duha Svetoga, primiš njegove prvine kad se krstiš.

8. »Ti dakle pristupaš svetom krštenju i najprije svlačiš svu svoju odjeću«. Budući da A d a m u početku bijaše gol, i nije se nimalo stidio sama sebe, već nakon stoje prekršio zapovijed i postao smrtan, imao je potrebu tuđe (dmen 134

Ibar) odjeće, ti, - koji pristupaš dara svetog krštenja, kako bi se nanovo po njemu rodio i postao besmrtan kao u slici ('ak dabtupsa), - potrebno je da najprije bude odloženo tvoje odijelo, znak smrtnosti, uvjerljiv (makkes) do­ kaz (tahwita) one presude koja obori (čovjeka) da ima potrebu za odjećom. K a d si dakle svukao svoju odjeću, »trebaš biti čitav pomazan uljem po­ mazanja«, obilježje i znak da ćeš primiti odjeću besmrtnosti u koju ćeš se krštenjem obući. K a d si dakle skinuo tu odjeću, kojaje demonstracija smrt­ nosti, obučen si pomazanjem, znakom odjeće neraspadljivosti, koju očeku­ j e š primiti po krštenju. »I cijeli budeš pomazan«. K a k o je izradba (mana) odjeće prigodna, ona ne pokriva sve dijelove tijela, - pa i kad bi pokrila sve izvanjske udove, ona međutim nikako ne zahvaća one iznutra, - dok će se čitava naša narav obući besmrtnošću u času uskrsnuća; i sve stoje u nama, bilo (to) iznutra i l i što se na van pojavljuje, priječi će potpuno u besmrtnost, djelovanjem Duha Svetoga koji će tada stanovati u nama. Ti dakle primaš to pomazanje, dok onaj koga je dopalo ('eštwi) prvosvećeničko dostojanstvo, »počinje govoriti: Pomazuje se Taj u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, a oni koji su postavljeni za tu službu pomazuju čitavo tijelo.

9* K a d je to za tebe učinjeno, u danom času, »ti silaziš u vodu koju je bla­ goslovom posvetio prvosvećenik«. Dakako da to nije tek obična (šhima) voda u kojoj se krstiš, nego voda drugog rađanja, koja ne može takva postati nego sila­ skom Duha Svetoga. Treba da prije prvosvećenik, prema zakonu [νόμος] prvosvećeničke službe, uporabi određene riječi prošnje Bogu da milost Duha Svetoga siđe nad vodu, učini je sposobnom poroditi tim strahovitim rođen­ jem i (od nje učini) utrobu sakramentalnog ('raza) rađanja, jer naš Gospodin, Nikodemu, koji muje rekao: Zar može po drugiput ući u utrobu majke svoje i roditi se? odgovori: Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kra­ ljevstvo Božje (Iv 3,5). Pokazuje ovo: K a o i u tjelesnom rođenju, utroba ma­ jke prima sjeme, ali božanska ruka ga oblikuje prema odredbi (donesenoj) na početku; tako i u krštenju voda postaje utroba za onoga koji se rađa, ali milost Duha oblikuje onoga kojije kršten za drugo rođenje i čini ga posve drugim. Dakle na isti način kao što sjeme ulazi u utrobu majke, a da nema ni života ni duše ni osjeta, ali oblikovano božanskom rukom iz utrobe izlazi živi čovjek, obdaren dušom i osjetom te prima narav sposobnu za svako ljudsko djelovanje, isto tako je i ovdje: onaj koji se krsti ulazi u vodu kao u neku vrstu utrobe, ulazi poput sjemena koje nema nikakav izgled znaka besmrtne nara135

v i ; ali kad je kršten i primio božansku i duhovnu milost, on postaje apsolutno drugi: oblikovanje od smrtne naravi (kakva je bila) u besmrtnu, u nepropadljivu od propadljive; od promjenljive (ona postaje) nepromjenljiva, i cijela potpuno drukčija, prema suverenoj (moći) onoga kojije oblikuje. 10. K a o što onaj koji se rađa od žene ima m o ć (hayla) govoriti, čuti, hodati i raditi svojim rukama, ali je apsolutno preslab za sve (čine) te vrste, no tije­ k o m vremena, prema božanskoj odredbi, dobiva te stvari, tako i sada onaj koji se rađa u krštenju u sebi posjeduje svu m o ć besmrtne i nepropadljive naravi i obdaren je svim (svojstvima), ali je nesposoban sada primijeniti ih u djelo (sear), pokrenuti ih, pokazati ih sve do časa kojije B o g odredio, kad ć e m o uskrsnuti od mrtvih i kad će nam biti udijeljeno potpuno ostvarenje (saeoruta) nepropadljivosti, besmrtnosti, netrpljivosti i nepromj enlj ivosti. Naime, m o ć koju prima po krštenju, učinkovito će se (bhen bsebwata) ostva­ riti kad apsolutno više neće biti naravan (napšanaya), nego duhovan (ruhanaya), k a d djelovanje D u h a bude o b l i k o v a l o nepropadljivo tijelo i nepromjenljivu dušu, proželo ih oboje svojom vlastitom krepošću i čuvalo ih, kako govori sveti Pavao: Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskrsava u slavi; sije se u slabosti, uskrsava u snazi; sije se tijelo naravno, uskrsava tijelo duhovno (1 K o r 15, 42-44), Pokazuje da nepropadljivost, slava i snaga, koje će čovjek tada imati, dolaze djelova­ njem Duha Svetoga, a to (djelovanje) prožima dušu i tijelo, (učvršćujući) jedno u besmrtnosti i drugo u nepromj enlj ivosti. A bit će duhovno a ne du­ ševno (naravno) to tijelo koje će uskrsnuti od mrtvih a koje će (čovjek) pri­ miti. Dakle, budući da nisu u naravi vode sve te stvari, nego je djelovanje Duha koje ih daje u krštenju vodom, započinjući, prvosvećenik, (prema) prv o s v e ć e n i č k o m zakonu [νόμος], rabi posvetne i blagoslovne formule; moli da milost Duha Svetoga siđe na vodu i učini je prikladnom, po tom svetom i strahovitom silasku, da postane savršena za izvršenje svega toga. Tako ona postaje uzvišena utroba za drugi dolazak na svijet; (tako) je onaj koji silazi »nanovo« oblikovan milošću Duha Svetoga, i »nanovo« se rađa u drugu višu ljudsku narav. Onda (bhalen), kad je voda silaskom Duha postala savršena, i kad je zadobila tu krepost (hayla), ti taj čas siđeš u nju, čekajući da od nje primiš, prikladnim načinom ponašanja, uzvišen život.

l i « Toje kao neke vrste peći, na što trebaš misliti kad ulaziš u vodu, u kojoj si nanovo oblikovan tako da prelaziš u višu narav: odlažeš staru smrtnost i pri136

rnaš potpuno besmrtnu i nepropadljivu narav. A razlog zašto se i stvarnosti rođenja za tebe događaju u vodi jest: jer si iz zemlje i vode bio oblikovan u početku, ali budući da si potom pao u grijeh, zadesila te potpuna propadljivost smrtnom presudom. Kao što i lončari imaju običaj, da posude koje prave od gline ako budu oštećene kad ih se oblikuje (taqqen), po dragi put obrađuju u vodi, te tako nanovo (men dreš) oblikovane zadobivaju oblik koji im dolikuje, tako B o g naredi proroku Jeremiji da ide do lončara; ali kad je otišao i vidio da taj radi svoj posao, i da ono što bijaše oštećeno nanovo obrađuje u vodi i oblikuje premaprvotnom stanju, reče mu (Bog): Ne mogu li ijasvama činitikao ovaj lončar; domelzraelov? - riječje Gospodnja (Jr 18,1 -6). Budući da smo i mi bili oblikovani od zemlje i kala - kao i ti, od gline bjeh načinjen (Job 33,6) i oprašta onima koji prebivaju u stanovima glinenim, jer svima namje temelj u prahu zemaljskom. (Job 4, 19) — i budući da smo pali i pokvarili se grijehom, smrtna presuda uzrok­ ovala je u nama potpuno rastvaranje (šra); ali potom, naš Stvoritelj i Učitelj, neizrecivom moći opet nas nanovo oblikova - on koji poništi smrt uskrsnu­ ćem, darova nam svima nadu da ćemo biti oslobođeni (hayye) od mrtvih i imati taj bolji život; tako ne samo da ć e m o opet postojati, nego ćemo istovre­ meno biti besmrtni i neraspadljivi. 12. Te stvari, koje držimo takvima da ih nitko ne m o ž e izreći, u njihovoj slici [τύπος] i znakovima fata) mi ostvarujemo u krštenju i vodi. Toje nužno znak uskrsnuća koji nam predaja (mašlmanuta) nalaže činiti, budući da mi mislimo da smo načinjeni od kala, po svojoj naravi; ali smo pali, grijeh nas je pokvario: a po tome nadođe smrtna presuda; jedna se obnova (hudata) po­ krenula za nas i popravak (turasa), milost nam Božj a ponudi besmrtnu narav, stvarnost kojoj se nitko od ljudi nije nadao i koja ne uniđe u njihovo srce. Znakovi fata) su dakle i otajstva ('raza) to što mi ostvaraj emo po vodi; na­ novo smo obnovljeni i oblikovani djelovanjem Duha koje se ostvaruje u toj (vodi); zahvaljujući njoj, po sakramentu, kao u slici ('ak dbtapsa), primamo te (darove), mi koji pristupamo krštenju i koji ćemo, u budućem svijetu, svi doista (bhen bsebwata) primiti neizrecivu obnovu naše naravi. 13o Kao što se posuda koju lončar izrađuje i daj ej oj oblik dade još iznova oblikovati u vodi, sve dok opstoji njezina narav i dokje j o š gipka i mekana, (dok) j o š nije ušla u dodir s naravi vatre; ali, nakon stoje pečena u vatri, nema više nikakva načina [πόρος] da bude iznova izrađena i oblikovana; tako je i 137

s nama sada: jer smo u smrtnoj naravi, treba da primimo tu novost po kršte­ nju; ali kad budemo iznova oblikovani po krštenju, i kad budemo primili milost Duha Svetoga, koji će nas više od bilo koje vatre učvrstiti, nećemo primati više neku drugu obnovu, niti ćemo više očekivati neko drugo kršte­ nje, - isto kao što ne očekujemo nego samo jedno uskrsnuće, po kojem ć e m o postati besmrtnima i n e ć e m o više pasti u smrt te n e ć e m o trebati druge obno­ ve, jerje i naš Gospodin Krist, po riječima svetoga Pavla uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje (Rim 6, 9).

14. E v o dakle što će ti se dogoditi po daru svetoga krštenja. A l i da bi od­ sada saznao tko je uzrok svih dobara, kakav je onaj koji te provodeći te kroz peć sada obnavlja, kakav je taj koji te prenosi u višu narav, koji te čini be­ smrtnim od smrtnoga (kakav si bio), kakav je onaj koji te izvodi iz propadIjivosti u neraspadljivost, »prvosvećenik stojeći pruži ruku, polažeje na tvo­ ju glavu i govori: Krsti se Taj, u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. On nosi isti ornat [ σ χ ή μ α ] kao ranije«, onaj kojije imao kad si klečao i kad te znamenovao (ršam) po čelu; isti je to ornat u kojije bio obučen za posvećivanje vode i u kojem obavlja službu dara krštenja, jer priliči da, za čitavog trajanja sak­ ramenta ('raza), obavlja službu noseći taj ornat [σχήμα], u koj em je sadržana naznaka tog novog svijeta, u koji ćeš, po tom sakramentu, ti biti prenesen. Zatim on kaže: »Krsti se Taj u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, tako da ti po toj riječi pokaže tko je uzrok te milosti. Zato i kaže: »Znamenuje se Taj u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« i »Krsti se Taj u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, a što odgovara (nqap) predaji (mašlmanuta) našega Gospodina koji kaže: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28, 19). T o m riječju on pokazuje daje sveukupni uzrok tih dobara taj, Otac, Sin i D u h Sveti: narav (koja opstoji) od vječnosti i uzrok je svega, ista ona po kojoj smo od početka i po kojoj sada očekujemo da bu­ demo obnovljeni; jer nije m o g u ć e da jedna bude za nas uzrok našeg prvog oblikovanja (gbilta) a druga ovog drugog (oblikovanja), mnogo izvrsnijeg od onog. Najprije, sigurno je da onaj koji od početka htjede nas stvoriti smrt­ nima, isti je koj em je sada po volji učiniti nas besmrtnima; i onaj koji nas od početka sazda propadljivima, isti je koji nas sada čini neraspadljivima. Jer on nas htjede ispočetka učiniti trpljivima i raspadljivima, ali na kraju on nas čini netrpljivima i nepromj enlj i vima, jerje gospodar koji može činiti ovo i ono. Lijepo je (šapir) i primjereno (bzedqa) da nas iz onog stoje niže (bsira) 138

uvede u ono što j e izvrsni] e (myatra), da u toni prijenosu iz siaboga u uzvišeno, steknemo uzvišeno poimanje ο našem stvoritelju., uzroku svih naših dobara. On nas najprije sazda po svojoj volji i (kako) zaželje, a na. kraju uvede nas u. izvrsnost (myatra), kako bi nas, po tom prijelazu u izvrsnost, poučio da ga štujemo (hšab), njega, kojije uzrok i tog prvog (stanja); ali, jer namje on bio potreban za prijelaz u izvrsnost, moramo (dakle) misliti da ni ispočetka mi ne bismo bili, kad nas on ne bi bio uveo u postojanje«

1 5 * S toga razloga prvosvećenik, polažuči svoju ruku na tvoju glavu, go­ vori: »Krsti se Taj u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. Ne: »Ja krstim«, nego »krsti se«; isto kao maloprije on nije rekao: »Ja znamenujem«, nego »zna­ menuje se«; jer nema nijednog čovjeka m e đ u ljudima koji bi bio viastan ta­ kvog dara, a samo božanska milost može ga takvim učiniti, on nije smio ka­ zati: »Ja krstim« i »ja znamenujem«, nego »znamenuje se i krsti se«. Umah nadodaje po kome je znamenovan i kršten: (to) »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« pokazuje tko je uzrok toga što se čini. A on (velikosvećenik) po­ kazuje daje poslušan i u službi onoga što obavlja. Otkriva, uzrok koji daje učinak tim (obredima); kad naime kaže: »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, otkriva ti (mbadaqu) u tim riječima tko je uzrok ovome što se zbiva. Isto kao kad (Petar) govori: U ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj! (Dj 3, 6), on označuje Krista kao uzrok toga što se događa i tko će ovomu darovati da ustane i hoda, pa kad (velikosvećenik) kaže: »U ime Oca, Sina i Duha Sve­ toga«, naznačuje da su Otac, Sin i Duh Sveti uzrok tih dobara koja nam se daruju u krštenju. Po tom uzroku događa se obnova; odatle potječe to da nam je darovano da se iznova rodimo; odatle proistječe to da smo oblikovani u nove ljude, besmrtne, nepropadljive, netrpljive i nepromjenljive; odatle do­ lazi da mi odiažemo staro ropstvo i primamo slobodno stanje, u kojem nasta­ je potpuno poništenje zala i uživanje tih zauvijek neizrecivih dobara. ?

16. (Prvosvećenik) dakle kaže: »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, kao da bi kazao: »zazivajući Oca, Sina i Duha Svetoga«. Prorok Izaija kaže ova­ ko: Gospodine, osim tebe mi ne poznajemo drugog, mi se tvojim zovemo imenom (usp. Jr 14, 9); evo što (htjede) kazati: Mi ne priznajemo drugog Gospodina osim tebe, koji si uzrok svemira; po tebi su uništena sva naša zla i od tebe očekujemo primiti uživanje svih naših dobara; tebe smo naučili za139

zivati po predaji f e š t l e m ) u svemu što nam treba, tebe koji si uzrok svemira; i svaku stvar ti jedini kako želiš možeš darovati i učiniti. Tako ovdje još (prvosvećenik) govori: »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, kao da bi kazao: Kršteni smo zazivajući Oca, Sina i Duha Svetoga; toje ta narav koju zazivamo za očekivana dobra, ona je uzrok svemira, i ona sama može sve učiniti kako želi. Isto tako ne kaže ni: »U ime Oca, i u ime Sina, i u ime Duha Svetoga.« Na taj način svaki od nj ih je zasebno ime, koje nije zajedničko ostali­ ma; drugo je ime Oca, a drugo ime Sina; a drugo opet ime Duha Svetoga. Kako? reći ću na to. Jer ime koje izgovara (prvosvećenik) nije ono pod kojim je zazvana svaka od njih (triju osoba), tojest Otac i l i Sin ili Duh Sveti; ali ime koje spominje u zazivanju, - u kojem zazivamo uzrok dobara, -jest narav koja postoji od (sve) vječnosti: ona Oca i Sina i Duha Svetoga; zato kaže: »U ime Oca, Sina i Duha Svetoga«, jer jedno je zazivanje po kojem mi zazivamo Oca, Sina i Duha Sveto­ ga. Nij e kao neki različit uzrok kad mi zazivamo Oca i kao drugi Sina i opet drugi Duha Svetoga; nego budući daje za nas jedini objekt tog zazivanja, onaj prema kojemu motrimo kako bismo odatle (zadobili) uživanje tih očekivanih dobara pomoću krštenja, s pravom (dakle) mi tvrdimo da je jedino ime koje zazivamo, ono radi kojeg zazivamo Oca i Sina i Duha Svetoga.

17* Zamisli sebi da ovi zazivi vrše na neki način ulogu [τάξις] molitve; kad kaže: »U ime Oca«, smatraj da prvosvećenik kaže: Daruj, Oče, ta zauvijek neizreciva dobra za koja se sada ovaj krsti. A kad kaže: »I Sina«, na isti način: Udijeli, Sine, dar krsnih dobara. I kad kaže: »Duha Svetoga«: Daruj, Duše Sveti, u krštenju ono čemu je pristupio ovaj koji se krsti. Isto tako kad (Petar) kaže: U ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj, (želi) reći ovo: Daruj, Gospo­ dine Isuse, ovomu da ustane i hoda; tako, kad (prvosvećenik) kaže: »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, ne kaže ništa drugo nego: »Oče i Sine i Duše Sveti, daruj ovomu koji se krsti milost da se nanovo rodi. Ono U ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj također je isto kao ono Eneja, ozdravlja te Isus Krist! (Dj 9, 34); naime, kao i gore, on objavi Eneji, kojije ozdravljen, i pri­ sutnima, tko je uzrok ozdravljenja, tako i ovdje ovo U ime Isusa Krista Naz­ arećanina objavi uistinu tko je uzrok ozdravljenja. Slično toj istoj riječi je i ono »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga«; pokazuje onoga tko daje po krštenju dobra, a to su: ponovno rođenje, obnova, besmrtnost, nepropadljivost, netrpljivost, nepromj enlj ivost, oslobođenje od smrti, ropstva i svih zala, uživa­ nje slobode i dioništvo u očekivanim dobrima koja su neizreciva. Za to se 140

krsti onaj koga se krsti. Zazivanje Oca, Sina i Duha Svetoga čini se dakle kako bi ti znao odakle ti je očekivati dobra krštenja. 18. Tada (bhalen) »prvosvećenik polaže ruku na tvoju glavu i govori 'U ime O c a , i istovremeno dok govori, on te zaroni u vodu«. Ti ga slušaš; sli­ j e d e ć i naznaku prvosvećenikove ruke, na njegov glas i na pokret njegove ruke, u isti mah ti uranjaš u vodu; naklanjaš glavu, kao da time želiš pokazati svoj pristanak i ispovijediti da od Oca primaš dobra krštenja, prema riječi prvosvećenika. »Kad bi ti tada mogao govoriti, rekao bi i: A m e n « , riječ za koju mislimo da znači naš pristanak na ono stoje rekao prvosvećenik, prema riječi blaženoga Pavla, kako će neupućen [ιδιώτης] reći »Amen« na tvoju zahvalnicu? (1 K o r 14,16). Pokazuje da tu riječ (Amen) kao odgovor na is­ povijesti prvosvećenika izgovaraju oni iz puka; tom riječju oni doista ispo­ vijedaju svoj pristanak na ono stoje rečeno. Budući da u času krštenja ti ne možeš govoriti, već trebaš u šutnji i strahopoštovanju primiti obnovu po ota­ jstvima, kad uranjaš, naklanjajući istovremeno glavu prema dolje, ti doista izražavaš svoj pristanak na ono što govori prvosvećenik. 9

19. »Ti uranjaš i podižeš glavu, dok nanovo prvosvećenik govori Ί S i n a ' , . i na isti način rukom te zaroni«; kada te zaronio nanovo, ti na isti način iska­ zuješ svoj pristanak na prvosvećenikovu riječ, dajući time znak da od Sina očekuješ primiti dobra (koja proizlaze) iz krštenja. »Podižeš glavu. I nanovo prvosvećenik govori Τ Duha Svetoga'; na isti način on te rukom zaroni.« A ti, uranjajući iznova, daješ ponizno znak da i sada ispovijedaš daje Duh Sveti onaj od kojeg očekuješ dobra (koja slijede) iz krštenja. Tada (bhalen) izlaziš iz vode. K a d prvosvećenik govori »Oca«, ti samo uranjaš i podižeš glavu, ali ne izlaziš iz vode; i kad kaže »I Sina«, jednako tako ti uranjaš i podižeš glavu, ali ne izlaziš iz vode; ali kad kaže »I Duha Svetoga«, nadopunjujući zaziva­ nje Oca i Sina i Duha Svetoga on time daje do znanja da tebi više ništa ne nedostaje od onoga stoje određeno da se zazove kao uzrok očekivanih do­ bara; istovremeno ti uranjaš i podižeš glavu, i od tada potpuno izlaziš iz vode krštenja kako bi potom primio dopunu (šulama) [τελεί ωσις]. 20. T r i puta ('urha) uranjaš i svako od tih uranjanja na sliku je drugoga: jedno u ime Oca, jedno u ime Sina ijedno u ime Duha Svetoga; kako se svaki od njih spominje, po tome znadeš da svaki od njih ima jednako savršenstvo 141

i da je kadar pribaviti dobra (koja dolaze) od krštenja. Samo jedan puta ('urha) ulaziš u vodu, ali tri puta uranjaš prema riječi prvosvećenikovoj; a nakon toga također jedan puta izlaziš: toje zato da znadeš da je jedno krštenje ijedna milost koju ti daju Otac, Sin i Duh Sveti, koji se apsolutno ne odvajaju jedan od drugoga, j er j edna j e njihova narav. Zato, iako je svaki od njih kadar podariti dar, kao što pokazuje uranjanje gdje uranjaš u ime svakoga od njih, ipak smatramo (nsab) daje krštenje savršeno kad se zazivaju Otac i Sin i D u h Sveti. Budući da je jedna B i t (ituta) ijedno božanstvo, moramo zato razumi­ jevati daje jedna volja (sebyana) [θέλημα] ijedno djelovanje (maebdanuta) po čemu je sve stavljeno u red u odnosu na stvorenje po Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Prema tome, i mi kad se nanovo r a đ a m o , kad postajemo novo stvo­ renje (gbal), i kratko rečeno, sva dobra krštenja nemamo od drugog očekivati osim zazivajući Oca i Sina i Duha Svetoga; to pak zazivanje mi smatramo (hšab) daje nama uzrokom svih dobara.

21c Zbog toga i sveti Pavao kaže: Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima (Ef 4, 5-6). To što kaže, ne znači: Ovaj je Gospodin, ali nije Bog niti Duh; dok taj jest Bog, ali nije Gos­ podin niti Duh; a onaj jest Duh, ali nije ni Gospodin ni Bog; - j e r nužno onaj koji je Gospodin jest i Duh, a onaj kojije uistinu Duh - ali Duh Sveti, napominjem jest i B o g i Gospodin. Nego evo što nas uči: da jedino Gospodstvo jest jedino Božanstvo. Jednajedinaje Bit (ituta), bez tijela i granica, Oca i Sina i Duha Sve­ toga, i ona nam u krštenju daje posinjenje, (ono) u koje mi vjerujemo, u koje se krstimo i po kojem postajemo jedno tijelo po djelovanju (maebdanuta) koje, u krštenju, u nama izvodi Duh Sveti. Po tom (djelovanju) mi postajemo sinovi Božji ijedno tijelo našega Gospodina Krista, kojega smatramo našom glavom, jerje iz naše vlastite naravi, i kao takav prvi je uskrsnuo od mrtvih kako bismo po njemu zadobili dioništvo (šautaputa) na tim dobrima. Imenujući Oca i Sina i Duha Svetoga, mi smo primili uzrok svih dobara. Zaista, (sveti Pavao) ne bi kazao da je jedna vjera u Oca i u Sina i u Duha Svetoga, kad bi mislio da je različita njihova narav; niti bi kazao daje samo jedno krštenje, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, kad bi mislio daje različita njihova volja (sebyana), njihova m o ć (hayla) i djelovanje. A l i sigurno je daje jedna vjera jer jedna je Usija u koju vjerujemo; i samo jedno je krštenje, jer samo jedna je volja onih koji su zazivani, jedna m o ć i djelatnost (saeoruta) koja nam priskrbljuje da se nanovo rodimo i postanemo samo jedno tijelo Kristovo, mi svi koji radi 142

toga označujemo kao našu glavu našega Gospodina K r i s t a , - k o j i j e po tijelu uzet od nas, i p r n j e uskrsnuo od mrtvih, te nam tako osigurao dioništvo u uskrsnuću; od njega mi očekujemo da i naše tijelo postane na sliku njegova tijela: Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličitiga tijelu svomu slavnomu (Fil 3, 20-21). 22. To će se stvarno dogoditi (bhon bsebwata) u uskrsnuću, dok su njegove slike [τύπος] i znakovi fata) ovo što mi ostvarujemo u krštenju. Mi smo zato prozvani i tijelo našega Gospodina Krista, prema riječi svetoga Pavla, i naša je glava Krist naš Gospodin, jer, kaže on, Krist je glava od koje sve Tijelo, zglobovima i svezama zbrinuto ipovezano, raste rastom Božjim ( K o l 2,19). Jamačno, i sam je naš Gospodin Krist, prije uskrsnuća od mrtvih, primio kr­ štenje od Ivana Krstitelja u rijeci Jordanu, kako bi time unaprijed predstavio sliku [τύπος] ovoga krštenja koje smo njegovom milošću mi trebali primiti. Jer on je Prvorodenac od mrtvih, kako kaže sveti Pavao, da u svemu bude Prvak ( K o l 1,18), jer ne bje samo u stvarnosti uskrsnuća da htjede biti za tebe prvi, nego i u slici [τύπος]; i zato čak prihvati da bude kršten od Ivana Krsti­ telja, te tu unaprijed naznači sliku [τύπος] milosti ovoga krštenja koje ti imaš primiti, kako bi postao tvoj v o đ a j o š i u tome. Zaista, sveti Ivan Krstitelj mu reče: Treba da ti krstiš mene, a ti dolaziš k meni! kako bi pokazao da postoji golema razlika između njega i Isusa; ali (Isus) reče: Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost (Mt 3, 14-15). E v o što (želi) kazati: pravednost je sazdana od milosti u krštenju, i po tvojim rukama dolikuje da ona uđe m e đ u one koji su podložni Zakonu [νόμος]; tako i Zakon biva u stvari počašćen budući da po njemu ulazi ta pravednost.

23. Samje dakle naš Gospodin bio kršten od Ivana: ali ne krštenjem Ivanovim, - j e r toje (krštenje) bilo krštenje pokore, za oproštenje grijeha, a naš Gospodin nije imao potrebu takvoga, (on) kojije bio apsolutno slobodan od svakoga grije­ ha. On j e dakle bio kršten ovim našim (krštenj em), a onimj e unaprij ed kao slikom [τύπος] predstavio ovo. Dakle, i on primi Duha Svetoga koji se pojavi kako siđe u obliku goluba i počinu na nj emu, kako kaže evanđelist [ευαγγελιστής]. Naime, Ivan ne mogaše dati Duha; ta i sam kaže: Ja vas, istina, krstim vodom na obra­ ćenje; među vama stoji koga vi ne poznate; on će vas krstiti Duhom Svetim i 143

ognjem (Mt 3,11; I ν 1,26): jasno očitova da ne pripada njemu dati Duha, jer nije primio drugo osim da krsti vodom krštenja u pokori, za otpuštenje gri­ jeha. Dok je n a š e m u Gospodinu pripalo da dade Duha, od kojega mi sada primamo prvine (rešita) u krštenju s nadom u buduća (dobra), koja namje obećao potpuno dati, u času uskrsnuća, kad će naša narav primiti istinsko (hatita) i potpuno uzdignuće u stanje savršenosti.

24 Treba dakle znati da se ti krstiš onim krštenjem koj im je naš Gospodin Krist u tij elu bio kršten: eto zašto se krstiš »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, naime zato jer je to (krštenje) bilo već zacrtano u samim činjenicama, na taj način, u slikama [τύπος]. Naime Otac, izdaleka reče povišenim glasom: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! ( M t 3,17). Naznačio je u stvari milost posinstva, u vidu kojeg se događa to krštenje. Kazati, naime: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina, isto je kao kazati: Evo istinskog posinstva; ovaj je »Ljubljeni«, u njemu je moja milina; ovaj (krštenik) jest Sin, onaj kojije primio to posinstvo, --jer ono je daleko više od onoga kod Židova, kojeje bilo podložno promjeni: kaže se naime Rekoh doduše: »Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega! Ali ćete ko svi ljudi umrijeti! (Ps 81,6-7). Ovo ostaje čvrsto i nepokolebivo, jer onaj koji primi to posinstvo ostat će besmrtnim; dakako, on u slikama [τύπος] prelazi u posinstvo, jer će pravo biti u uskrsnuću, koje će ga preoblikovati u besmrtnu i nepropadljivu narav. Jamačno, i Sin bijaše tamo, prisutan (qaributa) u onome koji bijaše kršten, i povezan (naqiputa) s onim kojije bio uzet: onje potvrdio samo posinstvo. Također i Duh Sveti: on siđe u obličju goluba i počinu na njemu; i tako, i on (Krist) bje kršten u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

25. Kada dakle prvosvećenik kaže: »U ime Oca«, podsjećana riječ Očevu: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina; a ti misli na posinstvo koje ti je time dano. A kada veli: »I Sina«, ti misli na onoga koji bijaše prisutan u onomu koji bje kršten, i shvati daje on bio za tebe razlogom posinstva. I kada kaže: »I u Duha Svetoga«, sjeti se onoga kojije sišao u obličju goluba i počinu na njemu; ukratko, očekuj i ti po tome potvrdu posinstva, j er koje vodi Duh Božji sinovi su Božji, prema riječi svetoga Pavla ( R i m 8,14). Istinsko je posinstvo ono koje daje D u h Sveti; ono nije istinsko ako D u h nije prisutan, ako on ne 144

djeluje i ne potiče na dar onoga koji u nj vjeruje. Dakle, po zazivanju Oca i Sina i Duha Svetoga, ti primaš milost posinstva, i potom izlaziš iz vode. Primio si krštenje, drugo rođenje. Svojim si uranjanjem u vodu ispunio dekret ukopa, a izranjanjem primio si znak uskrsnuća. Rođen si i postao pot­ punoma nov; odsada nisi više dio (onog) Adama, kojije promjenljiv,-jerje pritisnut grijesima i nesretan, - nego (si dio) Krista, kojije potpunoma izuzet od (napada) grijeha po uskrsnuću, nije učinio niti jedan od početka, jerje dolikovalo da to tako bude u njemu s naslova prvobitnosti; ali po uskrsnuću on potpunoma prima nepromjenljivu narav. Prema tome, on i za nas učvr­ šćuje uskrsnuće od mrtvih i sudjelovanje u neraspadljivosti. 26. » Č i m si izašao odatle, oblačiš potpuno sjajnu odjeću«: ona je znak onog sjajnog i blistavog svijeta, načina života i ponašanja u koji si ti već sli­ kovito [τύπος] u š a o . K a d budeš, naime, uistinu (bhon baebade) zadobio uskrsnuće i obukao se besmrtnošću i neraspadljivošću, neće više biti potrebe za takvom odjećom; budući, pak, d a j o š efektivno u tom nisi, nego si sve to primio u simbolima ('raze) i slikama [τύπος], potrebna ti je sada odjeća; ti tom odjećom oblačiš ono očitovanje miline u kojoj si sada na slikovit [τύπος] način, a u kojoj ćeš, u svoje vrijeme, biti efektivno. 27. K a d si tako primio milost po krštenju, i kad si se obukao bijelom sjaj­ nom odjećom, »prvosvećenik pristupi, znamenuje te po čelu i govori: Zna­ menuje se Taj u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. Toje zato stoje Isus izlazeći iz vode primio Duha Svetoga koji, u obličju goluba, počinu na njem; nakon toga za nj je rečeno da bj e pomazan Duhom Svetim-Duh Gospodnji na meni je, rečeno je, jer mepomazal (Lk 4,18) i Isusa iz Nazareta Bogpomaza Du­ hom Svetim i snagom (Dj 10, 38), da pokaže da se Duh Sveti apsolutno ne dijeli od njega; kao što na onima koje ljudi pomazuju uljem, to ulje prodire u njih i od njih se ne dijeli, - tako i ti trebaš primiti »znamenovanje« na čelu. »Znamenujući te prvosvećenik govori: Znamenuje se Taj u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, kako bi ti imao taj znak i znamen kojim je, nakon što su imenovani Otac, Sin i Duh Sveti, i na tebe sišao Duh Sveti, te si i ti njime pomazan, primio (ga) po milosti, on je u tebi i u tebi prebiva. Ti već sada (ovdje) imaš njegove prvine (rešita), jer, kao u slici [τύπος], sada zadobivaš uživanje onih budućih dobara; primit ćeš posvemašnju milost i po njoj ćeš biti besmrtan i nepropadljiv, netrpljiv i nepromjenljiv, a istovremeno i tvoje 145

će tijelo zasvagda trajati i neće se više raspasti (meštre), i tvoja duša jednako tako neće više moći biti podložna nikakvoj promjeni niti zlu. 28. Takvo je to drugo (men dreš) rođenje koje imamo po krštenju, kojemu vi sada pristupate. Po njemu se mi nadamo efektivno prijeći u ono strašno rođenje, ono, velim, kojeje uskrsnuće; jer ovo nam osigurava (šarrar) ono, ovo u slikama i znakovima koje primamo sakramentalno frazana'it) po vje­ ri, osigurava nam prijelaz iz jednoga u drugo. Nema (mjesta) čuđenju što mi primamo dvostruko rođenje, i što prelazimo iz ovoga u ono, budući da fayka d) i u n a š e m tjelesnom postajanju imamo dvostruko rođenje, jedno od muškar­ ca i potom drugo od žene. Najprije, u sjemenu, nastajemo od muškarca a da j o š nema tragova ljudske sličnosti. Jasno je naime svakomu da sjeme nema nikakve ljudske sličnosti; ali kad se, po zakonima [νόμος] kojeje B o g posta­ vio u ljudsku narav, sjeme začne i oblikuje, nakon što je zadobilo oblik i začelo se u ženi, tada zadobiva sličnost ljudske naravi. Na takav se način i mi r a đ a m o ; najprije u sjemenu po krštenju, a da j o š nismo rođeni u besmrtnu narav u koju očekujemo da ćemo prijeći po uskrsnuću, sličnost kojega još nismo zadobili. A l i kad se, po vjeri i nadi u ta buduća (dobra), za njih odga­ jamo i oblikujemo kršćanskim ponašanjem, (nakon što) smo ustrajali sve do vremena uskrsnuća, tada, prema božanskoj odredbi, iz praha (' adamta) ćemo zadobiti drugo (dmen dreš) rođenje i primit ćemo onu besmrtnu i nepropadIjivu narav, kad Gospodin naš Isus Krist preobrazi ovo naše bijedno tijelo, prema riječi svetoga Pavla, isuobličiga tijelu svomu slavnomu (Fil. 3,21). 29. Jamačno, kad budete tako primili sakramentalno frazanaya) rođenje po krštenju, tada ćete pristupiti besmrtnoj hrani kojom ćete se hraniti kao priklad­ nom (hranom) za svoje rođenje. Stoje ta hrana, na koji vam je način ponuđena, u prikladno ćete vrijeme trebati naučiti. Za sada, budući da ćete nakon (naše) pouke primiti sakramentalno rođenje, - a vi ste se sada raspoložili kako biste sudjelovali u tom neizrecivom svjetlu pomoću toga drugog rođenja -, onim što je rečeno vi ste se kao povojima čvrsto svezali, kako biste čvrsto i bez oklijevanja držali i čuvali sjećanje na to rođenje koje će se dogoditi. Ostavit ćemo vas da se u njem odmorite; u prikladno vrijeme, kad Bog to bude udijelio, dovest ćemo vas do božanske hrane i izložiti vam tumačenje ο njoj. A sada, za uobičajeni zaklju­ čak, završimo svoj govor uzdižući hvalu Bogu Ocu, njegovu Sinu Jedincu i Duhu Svetomu, sada, uvijek i u vijeke vjekova. Amen. 146

PETNAESTA H O M I L I J A ( P R V A Ο MISI)

S A Ž E T A K : Hrana koja pristaje krštenicima (§ 1). U uskrsnuću, milost Duha Svetoga bit će jedina hrana izabranih (§ 2); ali kako ovdje nemamo nego prvine te milosti, potrebna nam je prikladna hrana za naše prijelazno stanje (§ 3-4), kojeje započelo primanjem krštenja (§ 5); dva sakramenta, krštenje i euharistija, povezani su s mukom i uskrsnućem Gospodinovim (§ 6-7). Znakovi i slike euharistije: kruh i vino pomiješano s vodom, bitni su elementi za naš zemaljski opstanak (§ 8), a Krist im je dao obilježje svoga tijela i krvi zbog svoga slomljena tijela i krvi prolivene u M u c i , a mijenjaju se dolaskom Duha Svetoga (§ 9-10), hrana za vječnost (§ 11-14). Euharistijska liturgija, spomen-čin žrtve Kristove na zemlji, slika njegova nebeskog svećeništva ( § 1 5 - 1 7 ) ; euharistij ska hrana slikaje hrane besmrtnosti (§ 18); samo je jedna žrtva, ona Kristova (§ 19), koju komemoriraju službenici Novoga saveza (§ 20), koji na oltaru predstavljaju sliku našega nebeskog prvosvećenika okružena nevidljivim moćima (§ 21-24). Ceremonije mise: đakoni donose prilike i polažu ih na oltar prekriven stolnjacima (§ 25), odstranjuju sa stolnjaka sve ostalo (§ 26-27); tišina (§ 28-29); proglas glasnika koji poziva na molitvu (§ 30); prvosvećenik započinje službu izla­ ganja zahvalom našemu Gospodinu (§31), zahvaljuje za sebe (§ 32); »Amen« prisutnih (§ 33); prvo­ svećenik zaželi »mir« skupštini (§ 34); »i s duhom tvojim«, odgovaraju prisutni (§ 35-38); poljubac mira (§ 39-41); pranje ruku (§ 42); čitanje diptihona (§ 43); glasnik razglašuje »Gledajte prema prinose^ (§ 44-45).

T E K S T O B R E D N E K N J I G E uz ISTU H O M I L I J U . »Prije svega treba znati ovo: ono što primamo za hranu neka je vrsta žrtve koju ostvarujemo. Evo kojeje djelo prvosvećenika (dkahna) Novoga saveza: prinošenje žrtve, po kojoj se poja­ vio i u kojoj se sastoji N o v i savez. Slikaje to tog prvosvećenika na kojeg nam je misliti da predstavlja onaj kojije kod oltara. Valja nam smatrati daje to izvjesna slika [είκών] »liturgije« nevidljivih sila koju predstavljaju đakoni. Zato su i oni o b u č e n i u ruho [ σ χ ή μ α ] koje priliči stvarnosti, jerje uzviše­ ni) e od njih njihovo izvanjsko ruho. O n i na lijevo rame prebacuju rubac [ωράριο v], koji visi jednako na dvije strane. Valja nam promatrati Krista ko­ jega sada vode i koji ide na muku; u drugom času onje iznova za nas položen na oltaru da bude žrtvovan. Zato neki od đakona koji prostiru stolnjake na

147

oltar, izražavaju sličnost s povojima pri ukopu; a oni koji stoje na dvije strane mahanj em rastj eruju zrak iznad svetoga tij ela. Dok se to zbiva posvuda vlada tišina. Slijedi najprije molitva, ne više u šutnji, nego je đakon razglašuje po­ višenim glasom. Svi stoje, u tišini, prvosvećenik započinje službu izlaganja. Prvosvećenik zaključuje molitvu. Nakon toga uzdiže zahvalnu molitvu za sebe, a svi prisutni govore: Amen. Potom prvosvećenik moli: Neka mir bude nad njima. Na to prisutni odgovaraju: I s tvojim Duhom. Prvosvećenik onda počinje s pružanjem mira; zatim glasnik Crkve povišenim glasom nalaže uzajamno davanje mira jednih drugima. Prvosvećenik, prvi, pere ruke, i onda svi oni, kolikogod brojni b i l i , koji su u svećeničkom zajedništvu. Onda se s crkvenih pločica čitaju imena živih i mrtvih. Prvosvećenik tada pristupa za liturgiju, dok glasnik Crkve najprije povišenim glasom govori: Gledajte pre­ ma prinošenju!

1. Zakon [νόμος] je kod ljudi odjećom zaogrnuti djecu kod rođenja, kako tijelo kojeje tek sačinjeno i j o š je nježno, ne bi pretrpjelo nikakvu štetu, nego da, bez kretnji, ostane u svom sastavu (rukaba); povojima ih se povija da se odmore, potom im se daje prirodna hrana koj a im odgovara: na isti smo način i mi one koji su rođeni po krštenju kao povojima čvrsto povezali poukom, kako bi se u njima učvrstio spomen na milost koja im je darovana; dovršivši govor, dali smo im da se odmore, jer im je dovoljno ono stoje kazano. Danas ću s milošću Božjom prionuti tome da vam predstavim hranu koja vam od­ govara, ο kojoj je potrebno da znate što je ona i da točno saznate njezinu veličinu.

2. Pošto ste primili istinsko rođenje po uskrsnuću, primit ćete jednu drugu hranu, koja svojom uzvišenošću nadvisuje svaki govor; jamačno, vi ćete se onda hraniti milošću Duha, po kojoj ćete ostati besmrtnima u svojim tijelima i nepromj enlj i vima u svojim dušama. Takva je naime hrana koja odgovara ovomu rođenju: milost Duha, koja onima koji su rođeni po uskrsnuću daje da nepokolebivo traju, tako da se odsada njihovo tijelo ne raspada ('eštri), niti njihovu dušu pogađa bilo kakva promjena koja bije priklanjala zlu.

3. Budući da se sada, po krštenju, u nadi toga očekivanog rođenja mi ra­ đamo kao u slici [τύπος]; - jer sada imamo prvine milosti Duha Svetoga, 148

danas ih primamo kao u zalogu [έν τ ά ξ ε ι ] , dok ćemo tada, u b u d u ć e m svije­ tu, po uskrsnuću, ono što očekujemo primiti potpuno, (i) sve ono što namje dano učinit će nas, nadamo se, besmrtnima i nepromj enlj i vima; - stoga i hra­ na mora biti kakva odgovara ovomu životu (ovdje), tj. takva da nas kao u slici [τύπος] hrani milošću Duha Svetoga. Sveti Pavao naime reče: Svaki put kad jedete ovaj kruh ipijete ovu čašu, vi činite spomen smrti našega Gospodina, dokon ne dođe (l K o r 11,26). Pokazuje da će naš Gospodin, dolazeći s neba, objaviti taj oblik budućeg života (dubara) i da će izvesti uskrsnuće svih nas. Budući da ćemo odonda biti besmrtni u svom tijelu i nepromjenljivi u duši, nužno će prestati uporaba simbola ('raze) i slika [τύπος]: jer, kad budemo u samim stvarnostima, neće nam biti potrebni znakovi ( ata) koji čine da se probudi sjećanje na ono što se ima dogoditi. ?

4. Isto onako kao što nam u ovom svijetu dvije stvari daju bivstvovanje, rođenje i hrana, te po rođenju dobivamo bivstvovanje, a hraneći se dobiva­ mo trajanje u bivstvovanju, - jer bez hrane oni koji su se rodili neizbježno propadaju, - tako je i u svijetu koji ima doći: kad budemo za nj rođeni po uskrsnuću, zadobit ćemo bivstvovanje; postavši besmrtnima trajat ćemo u svom bivstvovanju. Ο tom sveti Pavao kaže: Znamo doista, ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima (2 K o r , 5,1). U ovom svijetu, naime, mi sebi pribavljamo hranu radom svojih ruku, i po njoj m o ž e m o trajati; - ali kad po uskrsnuću postane­ mo he nrtnima i steknemo boravište na nebu, neće nam više trebati hrana (koja se pripravlja) radom ruku, nego će nas besmrtnost koju budemo tada imali držati u bivstvovanju snagom milosti kao hranom; - Sveti je Pavao zato takav način života (hupaka) nazvao dom nerukotvoren, zdanje od Boga.

5. To će, kako sam kazao, u budućnosti biti naše po uskrsnuću; sada smo, međutim, u krštenju rođeni posredstvom slika [τύπος] i znakova, paje potre­ bno da sada dobivamo hranu također u slikama [τύπος], hranu koj a odgovara (lput) onome što smo postali, kako bismo mogli trajati u svom bivstvovanju, nakon primitka krštenja. Budući da svako živo biće prirodno prima hranu od tijela onoga živog bića koje gaje rodilo, - tako je od početka uredio sam B o g da tako bude m e đ u stvorenim bićima (hwa), kako bi svako živo biće rađajući živo biće imalo u sebi hranu koja odgovara onima koji su rođeni, - stoga je 149

red da i mi, koji smo u slici [τύπος] primili božansku milost, primamo i hranu iz onostranosti, iz istoga vrela odakle nam stiže (hwa) rođenje. Nakon stoje smrt našega Gospodina poništena ('eštri) uskrsnućem, pojavi se to rođenje koje će, po uskrsnuću, biti naše u b u d u ć e m svijetu. U vidu ishrane tog (rođe­ nja) koje imamo po k r š t e n j u , - u slici [τύπος] se rađamo ovdje (dolje) - sveti Pavao govori: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršte­ ni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom biuskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću (Rim 6, 3-5). 6. On pokazuje daje uskrsnuće zasvjedočeno po smrti Krista našega Gospo­ dina; ali mi smo u slici [τύπος] ukopani s njim, po krštenju, kako bismo po vjeri kojom smo ovdje (dolje) postali dionicima njegove smrti, primili i di­ oništvo u uskrsnuću. Kao što po smrti Krista našega Gospodina primamo krsno rođenje, tako i hranu također primamo u slici [τύπος] posredstvom nje­ gove smrti. Svjedok je tomu sveti Pavao koji ovako govori: Kad godjedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dokon ne dođe{\ K o r 11, 26). Pokazuje da uzeti prinos i biti dionik u otajstvima znači komemorirati smrt našega Gospodina, koji nam pribavlja uskrsnuće i uživanje besmrtnosti; jer dolikuje da mi, koji smo po smrti našega Gospodina Krista primili sakra­ mentalno rođenje, primimo po istoj smrti sakramentalnu hranu besmrtnosti. Treba da se hranimo iz istoga odakle smo i rođeni, kao što se obično zbiva kod svih živih bića kod njihova rođenja, da ih naime prirodno hrane oni koji su ih rodili.

7. N a š je Gospodin također svjedok (toga) razloga, (on) kojije u predaji otaj stava govorio ovako: Uzmite, jedite: ovo je moje tijelo, koje se predaje za vas za otpuštenje grijeha; uzmite, pijte: ovo je moja krv koja se prolijeva za otpuštenje grijeha (Mt 26, 26-28; 1 K o r 11, 24-25). Evo što (hoće) reći: po svojoj smrti on će nam dati budući život u koj em će se dogoditi otpuštenje svih grijeha. Dolikuje nam, sudjelujući u otajstvu (eraza), da komemoriramo u slici [τύπος] njegovu muku po kojoj ćemo zadobiti posjedovanje budućih do­ bara s otpuštenjem (šraya) grijeha. Dakle, hrana svetih otaj stava ima takvu krepkost (hayla) i u suodnosu je s rođenjem onih koji se (njome) hrane, jer zasada u ovom svijetu primamo u znakovima Pata) i slikama [τύπος] duhovnu hranu. 150

8. Narav znakova i slika [τύπος] mora odgovarati ovomu sadašnjemu sta­ nju (quyama) života u kojem uzimamo hranu u slikama [τύπος]. Isto onako kao što smo primili novo rođenje u vodi - što i treba i čak je neophodno potrebno za to stanje ovdje, toliko da bez vode nije m o g u ć e praviti kruh, tako j e i hrana koju primamo sastavlj ena od kraha i pomij ešana (mzaga) vina, jerje to glavno što odgovara ovomu životu i što nas drži da u njem opstojimo. U ovome svijetu mi se dovoljno uzdržavamo, slikama [τύπος] koje su potre™ bne, kako bismo opstali u životu, i one su nužne kako bismo se uzdržali na životu. Tu duhovnu hranu koju imamo, predstavimo sebi u svom srcu: po njoj očekujemo da ćemo postati besmrtnima i trajati zasvagda u tim (dobri­ ma) u nadi kojih primamo tu otajstvenu svetu branu. 9. Razlog je, dakle, kraha i čaše koje namje predao taj što mi po hrani i piću trajemo u ovome zemaljskom životu. A l i j e on kruh nazvao »tijelom« i čašu »krvlju«, jerje muka zahvatila tijelo, šamije! a ga i dovela do toga da se krv prolila; od toga dvoga (tijela i krvi) po kojem se zbila muka, onje načinio sliku [τύπος] hrane i pića, da očituje trajan život u besmrtnosti; iščekujući (sakki) da primimo taj život, mi sudjelujemo u tom otajstvu, po kojemu vje­ rujemo da imamo čvrstu nadu u ona (dobra) što imaju doći.

10. Dobro je da dajući kruh on nije rekao: » O v o je slika [τύπος] moga tijela«, nego: ovoje moje tijelo; isto tako ο čaši, ne: »ovo je slika [τύπος] moje krvi«, nego: ovo je moja krv; jer htjede da ovo dvoje (kruh i čašu), pošto prime milost i dolazak Duha Svetoga, mi više ne promatramo u njihovoj na­ ravi, nego da ih uzimamo kao takve koji jesu tijelo i krv našega Gospodina. Jer, ni tijelo našega Gospodina nije posjedovalo po svojoj naravi besmrtnost i (moć) da dade besmrtnost, nego je to njemu dao Duh Sveti, a po uskrsnuću od mrtvih ono zadobi povezanost s b o ž a n s k o m naravi, postade besmrtnim i uzrokom besmrtnosti za druge. 11. Prema tome, kad je naš Gospodin rekao: Tko blaguje tijelo moje ipije krv moju ima život vječni (Iv 6,54), kako vidje da Židovi mrmljaju i sumnjaju u tu riječ, - misleći kako je po smrtnom tijelu n e m o g u ć e zadobiti besmrtnost, - on nadoda ('ayti) kako bi odmah raspršio sumnju: A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio (Iv 6, 62), kao da kaže: sada 151

vam se to ne čini sigurnim, ali kad me budete vidjeli uskrsnula od mrtvih i kako uzlazim na nebo, bit će bjelodano da ne valja tu riječ smatrati tvrdom i šokantnom, jer ćete se iz samih činjenica uvjeriti da ću prijeći u besmrtnu narav: da tamo nisam bio, ne bih niti uzašao na nebo. A da protumači odakle će mu to doći brzo nadoda: Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa (Iv 6, 63). To će mu, kaže, doći po naravi Duha koji oživljuje, po kojem će biti prenesen u ono (stanje): i tako on sam postaje besmrtnim i daje također drugima besmrtnost, - koju sam nije imao i drugima je iz svoje naravi nije mogao dati, jerje narav tijela nemoćna za jedan takav dar i takvu p o m o ć . A l i ako narav Duha koji oživljuje učini tijelo našega Gospodina takve naravi u kakvoj prije nije bilo, ni m i , koji smo primili milost Duha Svetoga po sakramentalnim slikama [τύπος], ne smijemo odsada ovo stoje stavljeno pred nas gledati kao kruh i čašu, nego (smatrati) daje to tijelo i krv Krista, u što ih pretvara silazak (ruhapa) milosti Duha Svetoga; ona pribavlja onima koji u njoj sudjeluju to da, po tijelu i krvi našega Gospodina, tu milost primaju vjer­ nici. Zaradi toga kaže: Ja sam kruh kojije sišao s neba, i ja sam kruh života (Iv 6,41. 48); a, da pokaže što on naziva kruhom, kaže: Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta (Iv 6, 51). Budući da po kruhu i hrani trajemo u ovom životu, on sam sebe naziva kruhom života, kojije sišao s neba, (ho­ teći) kazati: Uistinu, ja sam kruh života, koji onima koji u mene vjeruju da­ jem besmrtnost posredstvom ovoga vidljiva (tijela), poradi kojega sam sišao i kojemu sam dao besmrtnost, i posredstvom kojega (nju ja dajem) onima koji u mene vjeruju. Mogao bi kazati: ja dajem život, ali se uzdržava to reći, pa veli: Ja sam kruh života. Naime, budući da očekivanu besmrtnost, čije namje obećanje ovdje dano, u sakramentalnim slikama [τύπος] mi primamo posredstvom kruha i čaše, trebao je sam sebe i svoje tijelo prozvati kruhom, tako da i po samoj slici [τύπος] častimo (onoga) kojije potraživao taj naslov: da bi nas upoznao s tim darovima, sam sebe prozva kruhom, ali htjede tako­ đer da po tim stvarima ovdje (na zemlji) primimo bez dvoumljenja ona dobra koja nadaleko premašuju svaki govor.

12. Naime, budući da za trajanje u ovom životu za hranu uzimamo kruh, koji ništa takva ne posjeduje u svojoj naravi, - ali je sposoban uzdržavati u nama život, jer muje B o g u svomu promislu dao takvu krepkost, - snažno nas time uvjerava da nikako ne sumnjamo da ćemo zadobiti i besmrtnost jedući sakramentalni kruh, budući da, iako kruh nema takvu narav, ipak po 152

primitku Duha Svetoga i milosti koja odatle (dolazi), on postaje sposoban privoditi (drae) one koji ga blaguju k uživanju besmrtnosti. Jamačno, ako je po božanskoj odredbi sposoban uzdržavati nas u tom životu, a ne posjeduje tu sposobnost u svojoj naravi, to će više po primitku silaska Duha Svetoga biti sposoban privesti nas do zadobivanja besmrtnosti. Ne ostvaruje on to snagom svoje naravi, nego poradi Duha koji u njem počiva, isto onako kao stoje tijelo n a š e g a Gospodina, čija je on slika [τύπος], snagom Duha Svetoga primilo besmrtnost i daloje drugima, iako je samo po svojoj naravi apsolutno nije posjedovalo.

13. V r l o je prikladno da za hranu uze kruh i za piće čašu, kojaje od miješana (mziga) vina, jer već u Starom zavjetu bijaše dopušteno vino zvati »krvlju«: I napoji ga pjenušavom krvlju grožđa (Pnz 32, 14) veli (Pismo); i u drugom odlomku: U vinu on kupa svoju odjeću, svoju halju u krvi od grožđa (Post 49,11). A daje bilo upravo vino ono stoje (Krist) dao, on to sam objavi: Ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga - novoga s vama piti u kraljevstvu Oca svojega (Mt 26,29). Kraljevstvo Božje ο kojem govori je uskrsnuće, budući da na onima koji će uskrsnuti od mrtvih, u bu­ dućem svijetu, on sazdaje kraljevstvo Božje. A l i , kako se nakon uskrsnuća, prije nego stoje uzašao na nebo, njima pridružio u jelu i pilu, - j e o je s njima, kaže sveti L u k a , - pokazuje daje muka blizu i da im se neće više pridružiti da s nj ima jede prije muke; ali kad bude uskrsnuo od mrtvih, prihvatit će da s njima jede, kako bi potvrdio uskrsnuće. Zaradi toga govori: Ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga - novoga - s vama piti u kraljevstvu Oca svojega. Neću s vama više uzimati hranu i piće prije muke, jer ona samo što nije nastupila; ali kad budem uskrsnuo od mrtvih, prihvatit ću da j o š jedem i pijem s vama; i (od toga) ću učiniti nešto nova; to novo jest da onaj kojije uskrsnuo od mrtvih i postao po naravi besmrtnim, jede i pije. S i l u ću izvesti nad naravi stvari, kako biste bez dvoumljenja po­ vjerovali u mene: a to je da sam ja uskrsnuo od mrtvih, i da sam to ja, uskr­ snuli, kojeg ste otprije poznavali, koji sam jeo i pio s vama. Budući da ćete biti u velikoj sumnji glede uskrsnuća, nužno je potrebno da silu učinim nad naravi stvari kako bih vas učvrstio, i da učinim nešto nova čega nikad nije bilo: da jedem i pijem nakon primitka besmrtne naravi. Jamačno, upoznati bez dvoumljenja moje uskrsnuće, toje vama nadasve potrebno, vama koji ćete to naučavati i drugima. 153

1 4 o Daje bilo vino ono što vam je Krist naš Gospodin dao kao sliku [τύπος] svoje krvi, m o ž e se vidjeti iz ovoga (stoje rečeno); ali daje ono bilo pomi­ j e š a n o s vodom, razlog je i l i taj daje bio opći zakon [νόμος] da se vino tako pilo, i l i pak zato stoje dolikovalo da se vino pomiješa s vodom, budući daje i krali zahtijevao vodu; - ne m o ž e biti kruha bez miješanja s vodom. Onako kao što smo za krsno rođenje uporabili (tu) sliku [τύπος], istu tu sliku [τύπος] rabimo i u sakramentu hrane i čaše: oni koji u krštenju čine spomen smrti našega Gospodina podsjećajući na tu smrt u svetim otajstvima, prema riječi svetoga Pavla (usp. 1 K o r 11,26), trebali su umiješati u sakramentalne slike [τύπος] ono isto što se trebalo pomiješati za nas u dara krštenja po kojemu vjerujemo da u slici [τύπος] primamo novo rođenje. Takva je dakle snaga sakramenta, i takve su slike [τύπος] i znakovi fata) sakramenta, kako hrane, tako i pića. Dobro je da vam kažem, kako bih vas točno poučio, kako oni nastaju. IC-o »Prije svega treba znati ovo: ono čime se hranimo neke je vrste žrtva koju ostvarujemo«. Naime, iako se u hrani i piću spominjemo smrti našega Gospodina, pa iako mi mislimo da su te stvarnosti spominjanje njegove mu­ ke, jerje kazao: Ovo je moje tijelo koje se lomi za vas; ovo je moja krv koja se za vas prolijeva (Mt 26, 26), očito je da u liturgiji (tešmešta) mi nekako ostvarujemo žrtvu. » O v o je, naime, djelo p r v o s v e ć e n i k a novoga saveza [διαθήκη]: prinositi tu žrtvu po kojoj se pojavi ono u čemu se sastoji (quyana) novi savez«. To je dakle očito žrtva, a da ipak nije to ništa nova, niti je to nešto njegova što on (prvosvećenik) čini; već je to spomen-čin onog istin­ skog prinosa. Budući da su to znakovi nebeskih (stvarnosti) koje on u slici [τύπος] ostvaraje, treba (dakle) da ta žrtva bude očitovanje tih stvarnosti; prvosvećenik ostvaraje neke vrste slike [εικών] liturgije koja (je) u nebu, jer ne bi bilo m o g u ć e da mi budemo svećenici, (mi) koji izvan Zakona [νόμος] vršimo svoju službu, kad ne bismo imali sliku [εικών] nebeskih (stvarnosti). Sveti Pavao, naime, govoreći ο našem Gospodinu Isusu Kristu, kaže, da je na zemlji, ne bi bio svećenikjer postoje oni koji po Zakonu prinose darove. Oni služe slici i sjeni onoga nebeskoga (Heb 8,4-5). E v o što (htjede) kazati: svi svećenici po Zakonu [νόμος] na zemlji ostvaraju svoju svećeničku (služ­ bu), ondje gdje je Zakon bio prikladan f ahen) smrtnima, a žrtve, - one u kojima su nerazumne životinje klanjem ubijane, - bijahu takve kakve su do­ likovale (zadeq) onom smrtnom boravku na zemlji. Nije naime tajna daje 154

smrtnima pristajala svaka takva odredba i obred [τάξις] Zakona. Obrezanje, sabat, (dani) mirovanja, dnevne odredbe i razlikovanje m e đ u jelima, sve je to pristajalo smrtnoj naravi, a sve to nema mjesta u besmrtnoj naravi; takvima (naravima) ne trebaju žrtve nerazumnih životinja koje se ubijaju za žrtvova­ nje i svršavaju u smrti. A (sveti Pavao) kaže: Daje Krist naš Gospodin i sam morao na zemlji vršiti »liturgiju« (tešmešta), bio bi i on apsolutno trebao vršiti svećeništvo po božanskom Zakonu [νόμος] i vršiti »liturgiju« na način kojije u skladu sa zakonskom odredbom; ako pak ne bi vršio svećeništvo-po Zakonu, ne bi bio niti svećenik, jer ne vrši svoje svećeništvo po Zakonu Bož­ jemu. Sada međutim on u nebu vrši svećeništvo, a ne na zemlji, jerje umro, uskrsnuo i uzašao na nebo da i sve nas uskrisi i da nas uznese u nebo; takav je savez [διαθήκη] što ga ostvari za one koji u njega vjeruju, da ih učini di­ onicima uskrsnuća od mrtvih i da ih uznese u nebo.

16. To je dakle neka vrst velikog pontifikata koji on uistinu ostvaruje (bhon baebade); a ta žrtva koju on prinosi Bogu nije drugo doli on sam, (žr­ tva) u kojoj se on predaje u smrt za sve. A l i on najprije uskrsnu od mrtvih, uzađe na nebo i sjede zdesne Bogu da uništi sve naše neprijatelje, kako reče sveti Pavao: Pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje noga­ ma njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene (Heb i 0, 12-14). Naziva svojim neprijateljima one koji nas napadaju, jer njihovo je uništenje očito potrebno za naše usavršenje. Djelo je velikoga svećenika i to da se najprije on sam približi Bogu i potom da se po njemu Bogu približi preostali dio, te je pravo da ga taj ostatak zove v e l i k i m svećenikom, njega koji se (takvim) uistinu pokazao. Sveti mu Pavao dade (to) ime, jer on, prvi, uskrsnućem od mrtvih, uzađe u nebo i sjede zdesna B o g u te i nama dade, preko sebe, bliskost (qaributa) s Bogom i udio (šautaputa) u dobrima. Dakle, veliki svećenik svih nas, prema riječi blaženoga Pavla, Krist naš Gospodin, nije to bio u slici i sjeni onoga nebeskoga (Heb 8, 5), kao što (je) to kult koji se vrši po Zakonu [νόμος], v e ć j e on bogoslužnik Svetinje i Šatora istinskoga što ga podiže Gospodin, a ne čovjek (Heb 8, 1-2), da mi po tome upoznamo nebeske stvarnosti. »Svetima« naziva nebeske stvarnosti, jer one ne sadrže nikakve protivštine i l i zlo; istinskim Šatorom što ga podiže Gospodin, a ne čovjek zove boravište u nebu, j er šator po Zakonu [νόμος] bi podignut (ettaqqan) od ljudi, a nebo nisu stvorili ljudi, nego Bog; njegovim je povjerenikom 155

Krist koji uziđe na nebo, i tu on za nas vrši »liturgiju«, da sve nas svim sredstvima [πόρος] tu privuče, prema svom obećanju (usp. Iv 12,32). Zbog toga, na drugom mjestu j o š kaže: on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas! (Rim 8, 34). Ono što on zove »zauzimanje« to nije neka usrdna molba izgo­ varana riječima, negoje to ostvarenje samim djelima; to stoje uzašao na nebo neka je vrsta molitve koju Bogu prinosi za nas; a za sve nas on se pobrinuo da nas uznese k Njemu u nebo.

17c Krist naš Gospodin, prema riječi svetoga Pavla, ne bi bio svećenik, da je trebao na zemlji vršitisvedeništvo (Heb 8,4), osim ako bi vršio svećeništvo po obredu [τάξις] Zakona [νόμος]; - budući daje svećeništvo i službu (tešmešta) po Zakonu na zemlji B o g uspostavio, i nije dolikovalo prezirati ono što (dolazi) od Boga pa da netko drugi osim njega to ustanovi na zemlji. A l i onje veliki svećenik s pravom zato jer (ulogu) svećenika vrši na nebu, ondje gdje nema nikakva miješanja (šautaputa) sa zemaljskim stvarima. Tako se ne nanosi ništa kriva svećenicima po Zakonu, jer oni, kao u prolazu, primaju nalog da budu m e đ u smrtnicima i pozemljarima, a ovaj nalog (Kristov) ostvaruje se među drugim (stvarnostima), mnogo većim i izvrsni)im, i tu, u be­ smrtnim i nebeskim stvarnostima, on ostvaruje svoje svećeništvo. Kako dakle ne bi bilo očito da niti nama ne bi bilo moguće biti svećenicima postavljenima na zemlji da vršimo svećeništvo? Sigurnoje međutim daje svećeništvo po Zakonu vrijedilo za zemljane i smrtne (ljude); a Krist je veliki svećenik nebeskih stvar­ nosti; i sve nas će, u prikladno vrijeme, uznijeti (gore).

18. Dakle, mi koji smo po njemu pozvani u novi savez [διαθήκη], prema riječi svetoga Pavla (usp. Heb 8,6), u nadi smo primili to spasenje i (taj) život; pa iako ne vidimo, jer sada strpljivo čekamo da se iselimo iz tijela i naselimo se kod Gospodina, te u vjeri hodimo, ne u gledanju (2 K o r 5, 8 i 7), jer j o š nismo u samim stvarnostima. K a k o j o š nismo do sada u tim nebeskim stvar­ nostima, u vjeri sada ustrajemo, dok ne u z a đ e m o na nebo i ne p o đ e m o do našega Gospodina; tada nećemo više gledati u ogledalu i kao u zagonetki, nego ćemo motriti licem u lice. Kako očekujemo da to uistinu primimo po uskrsnuću, u vrijeme kojeje B o g odredio, - dok se sada vjerom primičemo prvinama tih dobara, Kristu našemu Gospodinu, velikomu svećeniku onoga što nam (pripada), - imamo nalog na ovom svijetu ostvarivati slike [τύπος] 156

i simbole fraza) tih budućih (dobara); tako, kao ljudi koji po »liturgiji« sa­ kramenata, u slici (bpeleta), ulaze u uživanje nebeskih dobara, stječemo po­ sjedovanje i sigurnu nadu u ta očekivana (dobra). Dakle, kao stoje istinsko novo rođenje (men dres) koje po uskrsnuću očekujemo, dok je novo rođenje, koje vršimo u krštenju, u slici [τύπος] i u simbolu, (tako) je istinska hrana be­ smrtnosti ona koju se nadamo primiti, koju ćemo, darom Duha Svetoga, ima­ ti odistinski tada, - dok se sada kao u slici [τύπος] hranimo besmrtnom hra­ nom, koju imamo, bilo u slici bilo zahvaljujući slikama [τύπος], milošću D u ­ ha Svetoga.

19. N u ž n o j ε dakle bilo da se ostvari neka slika [είκών] velikog svećenika; zbog toga ima onih koji predsjedaju »liturgiji« tih slika [τύπος]. Jer ono isto, mi vjerujemo, stoje Krist naš Gospodin istinski ostvario i što će ostvariti, je ono, vjerujemo, što po sakramentima ostvaruju oni kojeje božanska milost silaskom Duha Svetoga nad njih, izabrala za svećenike novoga saveza, da budu potvrda i sigurnost »sinovima« sakramenta. Upravo zbog toga to nisu bile nove žrtve (koje su oni prinosili), poput onih koje se uvijek prinosilo prema Zakonu. O n i su b i l i primali nalog da prinose (qarreb debhe) B o g u mnogobrojne i različite žrtve, od junaca, koza i ovaca, i uvijek su prinosili nove žrtve; naime, kad su prve bile žrtvovane, usmrćene i potpuno uništene, druge se prinosilo u svako vrijeme, namjesto onih koje su već bile žrtvovane. Naprotiv, svi svećenici novoga saveza [διαθήκη] prinose (qarreb debhe) istu žrtvu, neprekidno, na svakom mjestu i u svako vrijeme: jer jedna jedina je žrtva prinesena za sve nas, (žrtva) Krista našega Gospodina, koji za nas pri­ hvati smrt i po prinosu (quraba) [προσφορά] te žrtve steče za nas savršenstvo, kako reče sveti Pavao: Jednim uistinu prinosom, veli on, zasvagda usavrši posvećene (Heb 10, 14).

20. Svi mi dakle, na svakom mjestu, u svako vrijeme i neprekidno, vršimo spomen-čin te iste žrtve, jer svaki put kad jedemo od toga kruha i pijemo iz te čaše, vršimo spomen muke našega Gospodina, dok on ne dođe (usp. 1 K o r 11,26). Svaki put dakle kad se ostvaruje liturgija te čudesne žrtve, - kojaje bjelodano sličnost nebeskih stvarnosti, pa kad je ostvarujemo primamo m i ­ lost po uzimanju jela i pića u vidu istinskog učestvovanja na budućim dobri­ ma, - trebamo sebi u svijesti predstaviti, kao u »priviđenju« (šragragyata), 157

da smo poput nekoga tko je u nebu; po vjeri, mi u svom umu stvaramo nacrt vizije nebeskih stvarnosti, pažljivo motreći kakoje sam Krist, kojije u nebu, koji je za nas umro, uskrsnuo i uzašao na nebo, i sada onaj kojije pomoću tih slika [τύπος] žrtvovan; tako, pažljivo vjerom motreći svojim očima te uspomene ('uhdane) koje se događaju sada, mi bivamo privučeni da i opet gledamo kako umire, uskrsava i uzlazi na nebo, - sve ono što se nekoć dogodilo za nas. 2L Budući da se Krist naš Gospodin sam za nas prinio za žrtvu, i tako odistinski (bhon baebade) postao za nas veliki svećenik, »slika [εικών] je tog velikog svećenika na kojega moramo misliti da predstavlja ovaj ovdje koji je blizu oltara«. Ne prinosi on ovdje svoju žrtvu, jer tu nije on onaj kojije uistinu veliki svećenik; toje kao u neke vrste slika [εικών] što on vrši »litur­ giju« te neizrecive žrtve, - (slika) koja predstavlja one neizrecive nebeske stvarnosti koje, kao u »priviđenju« (šragragyata), nacrt stvara za tebe, - i (predstavljanje) razumskih (metyadeana) i bestjelesnih moći. Budući da to bijaše ta rasporedba, preuzvišena da bi se riječima mogla izraziti, koju je za nas dovršio Krist naš Gospodin, sve su mu nevidljive moći služile (šammeš). Doista svi su služnički duhovi poslani (od Boga) služiti za one koji imaju baštiniti život (Heb 1,14), kako govori sveti Pavao; i sveti evanđelist [ευαγ­ γ ε λ ι σ τ ή ς ] Matej to očitova govoreći: anđeli su pristupili ι služili mu (Mt 4, 11); pa i sam naš Gospodin to pokaza govoreći: Odsad ćete gledati otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega (iv 1,51). Dokaz tomu je i ono što evanđelje govori da su učinili, kako oni koji su kod rođenja našega Gospodina pjevali: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir i dobra nada ljudima ( L k 2,14), tako oni koji su za uskrsnuća objavili ženama što se zbilo i kod uznesenja protumačili apostolima što nisu znali (usp. Lk 24,1 ss; Dj 1, 10). N u ž n o (dakle) i mi sada, kad se vrši ta strahovita »liturgija«, » m o r a m o smatrati daje to neka slika [εικών] liturgije tih nevidljivih moći koje predstavljaju đakoni«, koji su, milošću Duha Svetoga koja im je dana, postavljeni u službu te čudesne liturgije.

22. Zbog toga, i mi smo prozvani služiteljima (mšamšana) [διάκονος] K r i ­ stovim, svi mi koji smo izabrani u neke vrste službe (tešmešta), kako kaže sveti Pavao: Ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ( R i m 11, 13). A l i to ime primjereno je samo onima koji vrše tu službu; a, između svih, 158

prozvani su »đakonima« (mšamšana) [διάκονος] samo oni koji su postavlje­ ni u tu službu, a predstavljaju sličnost s tom službom kao poslanici i duhovi u služenju.

23. »Oni imaju i ukras [σχήμα] koji odgovara stvarnosti, jeruzvišenije od njih jest njihovo izvanjsko odijelo«, budući da taj ukras odgovara objektu njihove službe. » N a svoje lijevo rame oni prebacuju rubac [ώράριον] koji visi na dvije strane«, »jednako« ispred i iza njih; tako da to bude neke vrste znak ( ata) da to nije služnička služba koju vrše, nego služba slobode, budući da stvarnosti koje su predmet njihove službe privode slobodi sve one koji se s pravom vraćaju u veliku kuću Božju, (hoću) kazati u Crkvu. Naime, oni ne prebacuju rubac na svoj zatilj ak s dvije strane, tako da ne bi bio (wlayt) ispred njih, budući da nema osobe, koja vrši službu u nekom domu, koja bi nosila taj ukras [ σ χ ή μ α ] ; slobodni ljudi, koji žive ('etdbar) upravljajući sobom, i udaljeni od svakog ropstva, običavaju ga tako nositi. Nose ga dakle samo ti (đakoni) na svojim ramenima, budući da su oni postavljeni u službu; rubac [ώράριον] je naime na posvemašnji način znak slobode u koju smo svi mi, koji smo povjerovali Kristu, pozvani, i kamo žurimo prijeći da budemo u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine, kako kaže sveti Pavao (1 T i m 3, 15); oni su naime u službi svih i očito su u tu svrhu postav­ ljeni nad stvarima koje se tu ostvaruju. ?

24. Budući da su j a m a č n o čudesne te stvarnosti koje Krist naš Gospodin za nas učini, - (stvarnosti) kojih savršeno dovršenje očekujemo u b u d u ć e m svijetu, ali koje smo po vjeri proniknuli, tako da se već sada u ovom svijetu na njih privikavamo kako nam ne bi ništa izmaklo od vjere u te stvarnosti, zasigurno se (dakle), po toj sakramentalnoj liturgiji, učvršćujemo u vjeri u te stvarnosti koje su nam pokazane: privedeni smo po toj (liturgiji) upravo ono­ mu što treba nadoći, budući da taj (sakrament) sadrži neku vrst slike [είκών] neizrecive rasporedbe (ostvarene) po Kristu našem Gospodinu, u kojoj slici dobivamo viziju i trag onoga što se dogodilo. Zbog toga, kao u nekoj vrsti slike, mi sebi u srcu (reeyana) predstavljamo, posredstvom prvosvećenika, Krista našega Gospodina kojega promatramo kako u žrtvi samoga sebe (daqnoma) nas spašava i oživljuje. Preko đakona, koji služe onome što se izvrša­ va, mi u svojoj svijesti (madea) sebi predstavljamo služničke duhove (Heb 1, 159

14) koji služe toj neizrecivoj liturgiji; oni donose i raspoređuju na čudesnom oltaru (patora) tu žrtvu i l i slike [τύπος] žrtve; u viziji koja se prikazuje u našoj svijesti toje zadivljujuća stvarnost za gledatelje.

25. U slikama [τύπος], »moramo motriti Krista kojega sada vode, koji ide u muku i kojije potom nanovo predan za nas na oltaru da bude žrtvovan«. Kada se u svetom posudu, na patenama [πίναξ] i u kaležima, prinosi dar koji će biti prikazan (qurbana mettsamu), trebaš misliti na prinos Krista našega Gospodina koji stupa u muku. Ne odvode ga Židovi (kad izlazi): nije ni pri­ kladno ni dopušteno da u slikama [τύπος] našega života i našega spasenja bude kakva lošeg uspoređivanja; to su (slike) koje nas privode služničkim duhovima, onima koji su i tada, kad se dovršavala spasenjska muka, bili pri­ sutni i ispunjavali svoju službu, budući da su u cjelokupnoj rasporedbi Krista našega Gospodina oni služili njima vlastitom službom. Ništa dakle ne nedo­ staje. U času muke oni bijahu također svojom službom prisutni; trudili su se ispuniti volju Božju. Na samom mjestu gdjeje naš Gospodin bio u molitvi i strahu uoči muke, kako kaže sveti evanđelist L u k a (Lk 22,43), ukaza mu se anđeo koji ga ohrabri i, poput onih koji obično glasom hrabre natjecatelje [ ά θ λ ή τ η ς ] , kao da gaje uljem mazao kako bi izdržao u patnjama fulsane) te ga, (punom) strpljivošću, usrdno zaklinjao da najvećom gorljivošću (bkullah hpituta) podnese patnje, govoreći mu daje kratka muka u usporedbi s dobit­ kom koji iz nje treba proizaći, budući da će ona biti na veliku slavu odmah nakon muke i smrti, i da će biti uzrokom nebrojenih dobara, ne samo za ljude, nego i za sveukupno stvorenje. Trebaš dakle smatrati daje slika nevidljivih duhova (Heb 1, 14) to što (čine) đakoni sada kad izvana donose »česticu« (qsata) [ κ λ ά σ μ α ] za prinošenje; samo što svojom službom oni ne šalju Krista našega Gospodina u životvornu muku, po tim komemoracijama fuhdane). 26. K a d su (česticu) donijeli, stave je na sveti oltar za potpuno dovršenje muke. S obzirom na njega (Krista) mi vjerujemo sada kad je već podnio mu­ ku da se on nalazi u nekoj vrsti groba. »Zato neki od đakona prostiru stolnj ake na oltar koji označuju sličnost s platnom kod ukopa; a oni koji«, kad je već bio položen, »stoje s dva kraja i rastjeruju zrak [αήρ] kojije iznad svetoga tijela« i čuvaju ga da mu se ništa ne primakne, i tom kretnjom [σχήμα] po­ kazuju veličinu tijela kojeje (tu) položeno, - budući daje običaj i kod moć160

nika ovog svijeta, kad je na krevetu (žalovanja) položeno tijelo njihovih mr­ tvih, kako bi mu iskazali čast drugi ga hlade mašući. Nakon toga postupka, treba da se sveto tijelo, veličanstveno, koje nije podložno nikakvu propada­ nju, prinese kako bi bilo položeno; onoga koji će, ne poslije duga čekanja, uskrsnuti u besmrtnu narav, trebaju oni koji su postavljeni za tu službu sa svih strana, stojeći pred njim, mahanjem hladiti, iskazujući mu čast koja mu dolikuje, i tako, tom raskoši [σχήμα] pokazuju svima prisutnima veličinu svetoga tijela kojeje (tu) položeno.

27. Budući daje očito i nama, koji smo poučeni božanskim Pismom, da su uz grob b i l i anđeli sjedeći na kamenu, koji objaviše ženama uskrsnuće, te sve vrijeme dok (bijaše) u smrti, ostadoše tu u čast onoga koji bijaše mrtav, sve dok nisu ugledali uskrsnuće, - koje su razglasili daje zajedničko dobro svih ljudi i obnova sveukupnog stvorenja, prema riječi svetoga Pavla koji kaže: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta (2 K o r 5, 17), - nije li bilo potrebno, i sada, skicirati kao u slici [εικών] sličnost te anđeoske liturgij e? U spomen na one (anđele), koji su za vrij eme muke i smrti našega Gospodina, u svakom trenutku dolazili i stajali, (evo) i oni (đakoni) ga okružuju i mašu lepezama. Oni iskazuju neke vrste časti i klanjanja polo­ ženu svetu i strahovitu tijelu; pokazuju onima koji su prisutni veličinu onoga kojije položen, i pripremaju sve prisutne da ga smatraju strahovitim i istinski svetim, budući da ( ayka d), poradi toga, oni njega čuvaju kako ga ništa ne bi zadesilo: oni tako ne dopuštaju da na nj padne ružan zadah ptica ni da mu se tko bez straha približi. Prema njihovu uobičajenu pravilu [νόμος], oni to čine i sada, j er uzvišeno j e, veličanstveno i sveto tijelo kojeje položeno: to je uistinu Gospodin, zahvaljujući svojoj povezanosti (naqiputa) s božan­ skom naravi. S velikim strahom dolikuje položiti ga, promatrati i čuvati. ?

28. »Dok se to zbiva vlada posvuda tišina«, naime, dok još nije započela liturgija, dolikuje da puk u sabranosti, strahu i u molitvi promatra iznošenje i polaganje (syama) onoga kojije tako velik i čudesan, - jer, kad je naš Go­ spodin podnio smrt, učenici i ostali koji tu bijahu povukoše se u velikoj sa­ branosti i strahu u jednu kuću. Svuda je vladala neopisiva tišina; i nevidljivi duhovi ostadoše u sabranosti, u pomnu očekivanju uskrsnuća sve dok nije došao trenutak kad je Krist naš Gospodin uskrsnuo; bila je to neopisiva ra161

dost i milina za nevidljive duhove. I žene koje dođoše počastiti tijelo primiše po anđelima novost objave uskrsnuća kojeje nastupilo, a potom su učenici, kojima su one događaj prenijele, skupa dotrčali do groba u velikom žaru. 29. Zbog toga, to isto sada privlači i nas da se spominjemo muke našega Gospodina; pa kada na oltaru (patora) promatramo prinošenje, - poput nek­ oga koga su nakon smrti položili u neku vrstu groba, - sabranost (šelya) tada (bhalen) prožme sve prisutne, jer strašno je za sve to što se zbiva. Zato moraju u sabranosti i strahu promatrati što se događa, jer odsada, od tog (časa) [bhalen], po strahovitoj »liturgiji« koja se odvija po svećeničkim pravilima [νόμος], priliči da Krist naš Gospodin uskrsne, navješćujući svima sudioniš­ tvo u neizrecivim dobrima. Zato se, naime, u prinošenju prisjećamo smrti našega Gospodina: jer onaje navještaj uskrsnuća i neizrecivih dobara. 30. »Molitva koja slijedi nije više u tišini, nego nju glasom naviješta đakon«, koji mora znati upozoravati na znak fata) i cilj svega što se događa u crkvi. Naime, đakon pozivom objavljuje sve ono što svi koji su skupljeni moraju činiti; on naređuje i podsjeća sav puk na sve što trebaju i što dolikuje da čine okupljeni u crkvi Božjoj. 31 ο K a d je đakon dovršio svoju službu kako dolikuje i glasom potaknuo sav puk, kad je pozvao na molitve koje su prikladne za crkvene skupove, »svi stoje, u tišini, a prvosvećenik počinje službu izlaganja (syama)«. Prije svega uzdiže molitvu prema Bogu, jer sve što se odnosi na bogobojaznost (dehlat 'alaha), nužno treba započeti molitvom, a to posebno vrijedi za tu čudesnu liturgiju, kada namje potrebna božanska p o m o ć , koja je jedina kadra ostva­ r i t i takve stvari. » P r v o s v e ć e n i k dakle d o v r š a v a m o l i t v u najprije za­ hvaljujući« našemu Gospodinu za te tako velike stvari kojeje za spasenje i za život ljudi rasporedio i što namje dao spoznaju tih čudesnih otaj stava, koji su spomen-čin toga neizreciva dara što gaje vlastitom mukom nama podije­ lio, (to jest) što namje svima obećao da ćemo uskrsnuti od mrtvih i uzici na nebo. 32. » N a k o n toga, zahvalnu molitvu prinosi za sebe«, zato što gaje Krist učinio službenikom tako strahovitog sakramenta; potom (bhalen) prinosi i 162

(ovu) prošnju: neka mu milost Duha Svetoga, po kojoj je stupio u svećeniš­ tvo, udijeli i sada, tako da bude dovoljna (sapeq) za uzvišenost takvoga sak­ ramenta te da, oslobođen od svake zle nakane, ne bojeći se nikakve kazne, po božanskoj milosti izvrši tu službu, - (on) koji se, neizmjerno daleko od njegove veličine, približio stvarnostima previše uzvišenima za njega. 33. Na te dakle stvari i (na druge) slične, kad je prvosvećenik dovršio mo­ litvu i kad su »svi prisutni rekli: A m e n « , - a to je riječ pristanka koja potvr­ đuje svećeničku molitvu: Kako će, govori (sveti Pavao), neupućen [ιδιώτης] reći »Amen« na tvoju zahvalnicu, ako ne zna što govoriš? (1 K o r 14, 16) kako bi pokazali daje tako utvrđeno, upravo tom riječju trebaju se služiti prisutnici (qariba) [παρών], koji svojom riječju daju svoj pristanak na prvosvećenikove molitve i zahvalnice. 34. K a d su dakle prisutni kazali tu riječ, »prvosvećenik moli neka mir bude s njima«; dobro je da njime započinje svaki postupak na crkvenom skupu, a naročito kad se vrši veličanstvena liturgija, jer i sveti Pavao u svim svojim poslanicama najprije govori: Milost i mir (bio) s vama, moleći za nas u tim prošnjama ono što namje svima na uživanje udijeljeno po rasporedbi Krista našega Gospodina. Svojim dolaskom, onje uništio sve ratove i potpuno isk­ orijenio svaku mržnju i borbu protiv nas, bilo smrt, bilo pokvarenost, bilo grijeh, bilo muku, bilo zlostavljanje demona, i l i štogod bilo stoje uzrokovalo tugu, budući da nas je po svom uskrsnuću svega toga oslobodio; on nas čini savršt i besmrtnima i nepromjenljivima, te nas uznosi u nebo i udjeljuje nam da imamo punu sigurnost [παρρησία] kod Njega; raspoređuje nas da imamo veliku ljubav i zajedništvo (šautaputa) s Bogu vjernim i nevidljivim duhovima. Zato i sveti Pavao, u svim svojim poslanicama, prije imena mir stavlja ime milost, jer nismo m i , po sebi, začetnici i uzročnici ničega, po čemu bismo primili jedan takav dar; B o g nam ga daruje svojom milošću. 35. Za sve one koji su primili dar da obavljaju svećeničko djelo, od početka je bilo utvrđeno pravilo da sve što se obavlja na crkvenom skupu time zapo­ činje; ali daleko više nego u drugoj stvari, tako započinje liturgija ovoga tako veličanstvenog sakramenta. »Prvosvećenik dakle moli: M i r svima vama«; a toje navještaj ovih čudesnih dobara, kojih je znak i slika [τύπος] ova božan­ ska liturgija, kojaje spomen-čin smrti našega Gospodina, po kojoj namje 163

obećana uzvišenost tih dobara i (drugih) iste vrste. »Na to prisutnici odgo­ vore: I s Duhom tvojim«. 36. Upravo tom molitvom i oni njemu odgovaraju: tako postaje očito sa­ momu prvosvećeniku i svima ostalima, da nemaju samo drugi potrebu bla­ goslova i molitve prvosvećenika, nego da i on ima potrebu molitve svih. Prema tome, slijedeći pravilo [νόμος] koje je od početka (utvrđeno), spominjanje prvosvećenika kao i ostalih čini se u svim crkvenim molitvama, jer svi smo mi tijelo Kristovo (1 K o r 12,27), i svi smo udovi jedni drugima (Ef 4,25). Prvosve­ ćenik vrši ulogu [τάξις] časnijeg uda od drugih udova tijela; kazat ću kako. (On je) oko i l i jezik. Naime, poput oka, on promatra djela svega puka i, svećenič­ kom skrbi (btiluta), ispravlja i dovodi u red [τάξις] svakoga kako traži sve­ ćenički red [νόμος]; u ulozi [τάξις] jezika, on prinosi molitve svih. A l i , kao što (oko i jezik) potrebuju tjelesne udove, koji im se (dobro) prilagođavaju, i tako ispunjavaju svoju funkciju (hšahta), - potrebno je da i ti (udovi) budu zdravi kako bi organizam bio dobro sačinjen, žele li brižno i besprijekorno ispuniti svoju funkciju, - na isti način prvosvećenik (dobro) prilagođavajući se tijelu Crkve, treba biti zdrav u svom redu, kako bi nakon stoje dokazao mo­ ralno i svećeničko zdravlje kako dolikuje, pokazao da zaslužuje svoje dosto­ janstvo te da, za zajednicu, korisno ispunjava ono što priliči njegovoj funkciji (hšahta). Radi toga na riječ (bart qala) »mir« on blagoslivlje prisutne, a za uzvrat od njih prima blagoslov time što oni govore »i s Duhom tvojim«.

37. Dakle, ne misli se na dušu kad (hoće) kazati taj »i s tvojim D u h o m « , nego je to milost Duha Svetoga, kojom oni koji su mu povjereni vjeruju da on ima pristup svećeništvu. Tako govori sveti Pavao: (Bog) komu Duhom svojim služim u evanđelju [εύαγγέλιον] Sina njegova ( R i m 1, 9), kao da go­ vori: milošću Duha Svetoga, koja mije dana da ispunim službu Evanđelja i (kojom) ste se, svi v i , ujedinili s mojim duhom; to jest: ja sam od Boga primio da budem u stanju izvršiti to i (druge) slične stvari, a nisam mislio na spokoj za svoj duh; to j est: j a nisam mogao ispuniti što treba da čini onaj koj i služi Duhu Svetomu na korist drugih, jer onaj koji mije trebao pomoći bijaše udaljen. 38. Tako oni koji su okupljeni u C r k v i govore »I s Duhom tvojim«, prema pravilima [νόμος] postavljenima od početka Crkve. Naime, kada se sve do­ bro odvija što (se odnosi) na prvosvećenika, toje na korist tijela Crkve, na164

protiv, kad stradava ono što se odnosi na prvosvećenika, toje onda na štetu za zajednicu, zato svi mole da, po »miru«, on dobije milost Duha Svetoga; time će on preuzeti skrb ο svemu što je potrebno (walita), i kako dolikuje izvršit će liturgiju (tešmešta) za zajednicu. Naime, naročito na taj način, po preobilju milosti Duha Svetoga, prvosvećenik će imati mir, jer na taj način on dobiva p o m o ć za postupke koji se (od njega) traže, budući da, u liturgiji, kao i u drugim poslovima, on pokazuje da muje savjest kakva dolikuje.

39. Dakle, nakon blagoslova prvosvećenikova prisutnima i prisutnih nje­ mu, »prvosvećenik započinje podjeljivati mir. Tada 'glasnik' Crkve«, a toje jedan đakon, »pozove sav puk dajedni drugima pruže mir«, tako da čine ono što čini prvosvećenik. S v i pružaju mir jedan drugomu i tim cjelovom oni izražavaju neku vrstu ispovijesti jedinstva i ljubavi koje imaju jedni prema drugima. Svaki pojedini od nas pruža, naime, mir svomu prvomu susjedu, kako se n a đ e m o : virtualno (bhayla), svi si mi pružamo uzajamno mir, jer je u tom činu sadržano ispovijedanje da svi koji smo postali jedno jedincato tijelo Krista našega Gospodina moramo uzajamno biti u skladu kakav postoji među udovima, moramo jedni druge jednako ljubiti, uzajamno se podupirati i poma­ gati; moramo poslovejedni drugih cijeniti kao poslove zajednice, suosjećatijedni s drugima u žalosti i radovati se uzajamno nad dobrima jedni drugih.

40. Eto, po krštenju smo zadobili novo rođenje, jedno i jedincato, budući da njemu ujedinjeni u jedinstvenu naravnu svezu (naqiputa). Zahva­ ćeni tom krsnom svezom, svi uzimamo jednu te istu hranu, u kojoj primamo isto tijelo i krv, kako reče sveti Pavao: Sviprimamo odjednoga kruha jer svi jesmo jedan kruh, mi koji smo brojna tijela (1 K o r 10, 17). Zato moramo, prije nego što pristupimo otajstvima i liturgiji, ispuniti odredbu [νόμος] ο pružanju mira, čime svijedni drugima dajemo javnu izjavu ojedinstvu i ljubavi. Onima koji tvore jedno jedinstveno crkveno tijelo očito ne bi pristajalo da smatraju (hšab) mrskim bilo kojega brata po vjeri, kojije ušao u to jedno tijelo (da ga s nama tvori) po istom rođenju (kao i mi), i po kojemu vjerujemo daje i on, jednako kao i m i , ud samoga Krista našega Gospodina, i da se i on hrani istom hranom (uzetom) kod duhovnog stola. Zbog toga je sam naš Gospodin rekao: Svaki koji se bez razloga srdi na svoga brata, bit će osuđen na sudu (Mt 5, 22). Prema tome, taj čin nij e samo ispovij est Ijubavi nego i neka vrsta podsj ećanj a, da se oslobodimo svakog prljava neprijateljstva ako nam se čini da bez opravdana 165

razloga nosimo u srcu neku (tužbu) protiv nekoga od svoje braće u vjeri. Naš je Gospodin naime zapovjedio da ne smije biti apsolutno nikakve neoprav­ dane srdžbe, a onda je kao lijek za grešnike, na bilo koji način oni to bili, odredio sljedeće: Ako dakle prinosiš dar na oltar pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi svoj dar na oltaru, idi i najprije se izmiri sa svojim bratom, pa onda dođi iprinesi svoj dar (Mt 5, 23-24). Grešniku naređuje da se na svaki način požuri pomiriti s onim kojega je uvrijedio, te da se ne usuđuj e prinositi dar (qarreb qurbana) [προσφέρειν προσφοράν] prije nego što pru­ ži zadovoljštinu onomu koga je razljutio, već da ga nastoji umiriti kako god zna i može. Svi naime, po prvosvećeniku, prinosimo žrtvu. 41. Naime, iako prvosvećenik pristupa da prinosi, ipak, on prinosi žrtvu, kao jezik, za sveukupno tijelo; naime, žrtva koja se tu prinosi zajednička je žrtva svih nas, paje zajedničko i dobročinstvo koje se tu nalazi i čije primanje je na jednak način ponuđeno svima. Tako i sveti Pavao govori ο velikom svećeniku da mora i za narod i za sebe prinositi okajnicu (Heb 5, 3); poka­ zuje daje tu riječ ο zajedničkoj žrtvi koju prinosi prvosvećenik te daje utvr­ đeno da prinosi (žrtvu) za sebe i za sve ostale. Uvreditelj, dakle, mora kako najbolje može pružiti zadovoljštinu onomu kojega je uvrijedio, te se s njime pomiriti. A k o je onaj kojemu je nanesena uvreda nazočan, neka se (pomirba) zbiljski izvede. A k o nije nazočan, neka (uvreditelj) u svojoj savjesti odluči da će se s njime na svaki način [πόρος] pomiriti, čim bude mogao. Tek onda neka pristupi sudjelovanju u prinošenju žrtve. Uvrijeđeni pak, sa svoje strane, mora bez oklijevanja prihvatiti zado­ voljštinu od uvreditelj a, budući da ono što s najvećom hitnjom mora učiniti uvreditelj, s jednakom hitnjom mora prihvatiti i uvrijeđeni, to jest izagnati iz svoga srca sve uvrede koje su mu (nanesene), imajući na pameti onu (riječ): Ako vi ne oprostite ljudima njihovih uvreda, neće ni vama oprostiti vaših uvreda Otac vaš kojije na nebesima (Mt 6,15). Eto, taj »mir« moramo shva­ ćati i cijeniti kao ispovijest svega toga i kao podsjećanje na sve to, ako mir dajemo jedni drugima kao sveti Pavao u svetom cjelovu (usp. R i m 16, 16), a ne cjelivamo se samo ustima, kao Juda, ustrajući istodobno u mržnji i zlobi prema svojoj braći u vjeri. 42. »Potom prvosvećenik prvi pere sebi ruke a i svi oni, kolikogod brojni b i l i , koji su u svećeničkom zboru.« To nije poradi čišćenja ruku, - ako savjest 166

nije nemarna, sav puk to treba činiti, oni zbog (svoje) službe, a ovi zbog žrtve koju će primiti, - nego, budući da pretpostavljeni svećenici prinose žrtvu za sveukupnu zajednicu, oni nas sve podsjećaju na to da prinosu žrtve moramo pristupiti čistih savjesti. Prema tome, nakon što smo pružili mir, ispovijeda­ jući da smo odbacili i (daleko) od sebe otjerali svaku mržnju i gorčinu protiv svoje braće u vjeri, i oprali spomen na uvrede, moramo se koliko god namje to m o g u ć e sami (qnoma) očistiti od svake ljage,

43, Sav puk stoji i, prema znaku što gaje dao đakon, promatra što se do­ gađa, »Tada se s pločica [πίναξ] Crkve čitaju imena živih i mrtvih« koji su preminuli u vjeri u Krista; dakako daje (sasvim) očito da su u tom malenu broju spomenutih virtualno uključeni svi živi i mrtvi; želi se time poučiti kako učinak rasporedbe Krista našega Gospodina, čiji je spomen-čin ova ak­ tualna liturgija, donosi pomoć svima, i živima i mrtvima: živi naime upiru svoj pogled prema nadi a preminuli više nisu u smrti, već, uronjeni u san, oni ostaju u toj nadi za koju je Krist naš Gospodin prihvatio smrt, koju ovim sakramentom komemoriramo.

44. Kada je to čitanje obavljeno, »prvosvećenik pristupi slaviti liturgiju, dok glasnik Crkve«, - mislim na đakona čije riječ i jasno pojašnjavaju sve što trebaju činiti prisutni kako bi slijedili svećeničke »znakove« ('atwata) koji su im ponuđeni, - »najprije obznanjuje: Gledajte prema prinošenju«; time potakne sav puk da brižno promatra prema prinošenju, jer je stvar zajednice to što će se događati. Jedna je žrtva zajednice žrtvovana, i j edno j e prinošenj e zajednice prikazano: za sve, ne samo za prisutne, nego i za odsutne, onoliko koliko su b i l i dionici vjere po kojoj su b i l i pribrojeni C r k v i Božjoj i u njoj dovršili svoj život. Sasvim je bjelodano daje to ista (stvar) kad k a ž e m o »pri­ kazati prinošenje« i »žrtvovati prinošenje« (qurab qurbana, masqa qurbana), budući daje to neke vrste čudesne žrtve kojaje žrtvovana (debha saleq), i potom prinijeta Bogu, kako sveti Pavao sad veli: Krist to učini jednom prinijevši samoga sebe (Heb 7,27), sad opet: odatle je potrebno da i on ima što biprinio (Heb 8, 3). I tako, budući daje ovo što mi činimo sličnost s tim žrtvovanjem, nazivamo ga »prinošenje« i l i »anafora« prinošenja (qurbana, masqa dqurbana). Zbog toga đakon s pravom prije prikazivanja prinosa ka­ že: »Gledajte prema prinosu«. 167

45. K a d su tako svi pripremljeni da gledaju prema onom stoje postavljeno (meddem dsim) [το προκείμενον] na izlaganje, kad je dovršeno sve ο čemu je bilo govora, a stoje trebalo učiniti prije svete liturgije i stoje bilo potrebno za vašu pouku kako biste se toga sjećali, - odsada, prvosvećenik započinje samo prikazivanje žrtve. A l i kako? To trebate naučiti. N o , budući daje mjera (postig­ nuta) u onom stoje rečeno, ostavljam za jedan drugi dan da vam ο tome govorim, kada mi to Bog dopusti. Za sve učinjeno uzdignimo hvalu Bogu Ocu, njegovu Sinu Jedincu i Duhu Svetomu, sada i uvijeke i u vijeke vjekova. Amen.

168

ŠESNAESTA HOMILIJA (DRUGA Ο MISI)

S A Ž E T A K : Nakon đakonova poziva (§ 1) prvosvećenik pristupa prinošenju žrtve. Blagoslivlja puk (§ 2); dijalog prvosvećenika i prisutnih (predslovlje) (§ 3-4); u međuvremenu dok su prisutnici u tišini (§ 5) prvosvećenik uzdiže hvalu Trojstvu, svoju pohvalnicu ujedinjuje u »Sanctus« nebeskih Serafina a pridružuje mu se zajednica (§ 6-9); zahvala za ekonomiju Kristovu (anam­ neza) (§ 10); prizivanje Duha Svetoga da pretvori prinose (epikleza) (§ 11 -12) i učvrsti jedinstvo vjernika (§ 13); molitva za žive i za mrtve (§ 14); lomljenje kruha: posvećene prilike jedne s drugima znamenuje se znakom križa i sjedinjuje (§ 15-16); miješanje kruha i vina u kaležu (im« mixtio) (§ 17-20); molitva za onoga koji je donio prinos za žrtvu (§ 21); blagoslov prisutnih, »Sveto Svetima« (§ 22); ispovijest vjere u Trojstvo (§ 23); obred pričesti (§ 24-28); zahvaljivanje (§ 29). Veličina liturgije i kakvo raspoloženje trebaju imati oni koji u njoj sudjeluju (§ 30): pod­ ložnost Bogu, udaljavanje od zla, milosrđe prema bližnjemu (§ 31), skrb za nebeske stvarnosti (§ 32). Euharistija i pokora: pogreške iz same slabosti (§ 33-35); pričest uspoređena s usijanim ugarkom koji pročisti usta Izaijina (§ 36-38); velike pogreške koje valja priznati »iskusnima« i njihovo postupanje (§ 39-40); pravila za popravak kojeje postavio sveti Pavao (§ 41-43); ljubav službenika pokore. Zaključak (§ 44).

T E K S T O B R E D N E K N J I G E uz ISTU H O M I L I J U . »Prvosvećenik započinje prino­ siti žrtvu, no, najprije blagoslivlja puk ovim riječima: 'Milost Gospodina na­ šega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama'. Narod mu na to odgovara: Ί s Duhom tvojim'. Prvosvećenik govori narodu: 'Gore srca . A puk odgovara: 'K tebi, Gospodine'. Prvosvećenik kaže: ' H v a l u dajmo Gospodinu'. A puk na to odgovara: 'Dostojno je i pra­ vedno'. Prvosvećenik započinje prikazivati prinosnicu i žrtvuje žrtvu zajed­ nice. Prvosvećenik govori... povišenim glasom i hvaleći 'Svet, Svet, Svet Gospodin svemogući, puna su nebesa i zemlja slave tvoje'. Upozorivši nas na tišinu i da upravimo svoj pogled prema dolje, glasnik Crkve razglašava: ' S v i mi budimo u velikom strahu i drhtanju'. Odmah sada, snagom tih (litur­ gijskih) čina treba da Krist naš Gospodin uskrsne od mrtvih i svoju milost izlije na sve nas. Prvosvećenik također moli da milost Duha Svetoga siđe na 5

169

sve koji su se okupili. Prvosvećenik upravlja prošnju za sve koje po pravilu [νόμος] treba spomenuti u C r k v i , a potom prelazi na spomen, mrtvih. Nakon tih molitava prvosvećenik stane, te odmah rukama uzima posvećeni kruh i upravi pogled prema nebu; razlomi krah moleći nad narodom, da milost Isu­ sa Krista našega Gospodina bude nad njim. Narod odgovara uobičajenom riječju. Kruhom čini znak [τύπος] križa nad krvlju, a krvlju nad kruhom. Pra­ vilo [νόμος] je naime da se životvorni kruh malo po malo stavlja u kalež. Prije svega trebamo moliti našega Gospodina za one koji su prinijeli ovu svetu žrtvu. Prvosvećenik blagoslivlja narod mirom; a narod odgovara uobičaje­ nom molitvom tako da svi prisutni drže nagnutu glavu, kako treba. Glasnik Crkve oglašava: 'Budimo pažljivi'. A prvosvećenik kliče: 'Sveto svetima'. S v i odgovaraju govoreći: 'Samo jedan sveti Otac; samo jedan sveti Sin; sa­ mo jedan sveti D u h Sveti', te nadodaju: 'Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu'. Tada svi pohitimo da blagujemo žrtvu. Zato prvosvećenik koji prinosi prvi pristupa blagovati; potom svaki od nas pristupa, oborena pogleda i raširenih ruku; pruži tada desnu ruku da primi darovanu žrtvu, no pod tu (raku) pod­ meće ljevicu. Biskup dajući (je) govori: 'Tijelo Kristovo', isto se tako pos­ tupa kod uzimanja kaleža; zbog toga ti odmah nakon njega govoriš ' A m e n ' . Uzimaš žrtveni prinos i pojedeš ga kako bi sudjelovao u otajstvima; nakon što si ga uzeo, uzdižeš Bogu zahvalu i blagoslov. Sa svima ostalima ostaješ iskazivati zahvalu i blagoslov, prema pravilu [νόμος] Crkve«.

1. Sada je čas što ga B o g daje, da ispunim prema vama što nedostaje. S vama smo, naime, započeli govoriti ο duhovnoj hrani koju blagujete prima­ njem svetih otaj stava; govorili smo Vašoj Ljubavi i ο drugim potrebnim stva­ rima koje su s tim povezane; poučili smo vas i liturgiji u kojoj se ova (hrana) ostvaruje, i došli do »Gledajte prema prinošenju«, što po pravilu [νόμος] naloženu od Crkve oglašava đakon. Nakon toga prvosvećenik treba započeti prikazivati (žrtvu); no kako smo govorili ο mnogim stvarima, prekinuli smo, kako dolikuje, govor i ostavili tu prvosvećenikovu službu (tešmešta) za dru­ gu homiliju, ovu koju danas, Božjom milošću, namjeravam privesti kraju.

2. Čim je naime đakon rekao: »Gledajte prema prinošenju«, - i svi pogled u p r a v i l i prema o n o m u š t o se z b i v a , kako je v e ć ( đ a k o n ) p o z v a o , »prvosvećenik odmah započinje prinositi žrtvu, te prije svega upravlja bla170

goslovne riječi narodu: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama« (2 K o r 13, 13); on smatra daje prikladno prije ove liturgije (tešmešta), više nego prije svake drage stvari, narod blagosloviti ovom apostolskom riječju koja u sebi ima nešto izvanredno; zbog njene časne naravi nju prvu izgovara, a ona je u skladu i s Pismom: Bog je tako ljubio svijet, prema evanđeoskoj [εύαγγέλιον] riječi, te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propad­ ne, nego da ima život vječni (Iν 3, 16). On dakle prema ljudima iskaza takvu ljubav, ne zato što bi primio od nas (išta) što bi bilo dostojno te dobrohotnosti, nego samo svojom milošću i milosrđem iskaza nam (tu) ljubav, zaradi koje jedini Sin Božji, Riječ Božja, htjede, on sam za spasenje nas svih, uzeti (jed­ noga) od nas, da bi ga uskrisio od mrtvih; on ga uznese na nebo, sebi ga pri­ druži (aqqep) i postavi zdesna Bogu; sudioništvo u tome udijeli i nama i j o š nam dade Duha Svetoga, od kojega sada primamo prvine kao [εν τάξει] ka­ paru [άρραβών], a primit ćemo ga potpuno onda kad budemo zadobili stvar­ no zajedništvo s njime, kad se ovo naše bijedno tijelo preobrazi i suobliči tijelu njegovu slavnomu (Fil 3, 21). Stogaje u svojim poslanicama sveti Pa­ vao to isto molio za svoje vjernike, da budu dostojni te ljubavi koju B o g svo­ j o m m i l o š ć u iskaza svemu n a š e m rodu [γένος], koji nam svima darova milosni dar Duha Svetoga, kako bi nam, po tom daru, udijelio zajedništvo sa samim sobom. Zato i prvosvećenik, u času kad ostvaruje ovu veličanstvenu liturgiju (tešmešta) po kojoj smo upravljeni ('etdraea) prema tim očekivan­ jima, s punim pravom blagoslivlje najprije narod ovim riječima; - neki pr­ vosvećenici govore samo: Milost Gospodina našega Isusa Krista sa svima vama, obuhvaćajući cijelu apostolovu riječ u te granice. »A narod mu odgo­ vara: I s Duhom tvojim«; prema pravilu [νόμος] naloženu za sve (slučajeve) kad prvosvećenik blagoslivlje narod, bilo s »milošću«, bilo s »mirom«, svi prisutni (qariba) mu odgovaraju ovom riječju čije sam razloge gore razložio.

3. Nakon ovog blagoslova »prvosvećenik priprema narod govoreći: Gore srca (madea)«, da pokaže kako mi iako na zemlji mislimo ostvariti ovu veli­ čanstvenu i neizrecivu liturgiju, ipak trebamo gledati i upraviti prema nebu nakanu naše duše, jer ostvarujemo spomen-čin žrtve i smrti Krista našega Gospodina, koji je za nas trpio i uskrsnuo, bio združen (naqip) božanskoj naravi, sjeo zdesna Bogu i u nebu je. I mi dakle trebamo upraviti onamo po­ gled svoje duše te po spomen-činu onamo prenijeti svoje srce (tareita). 171

4. »A narod odgovara: Imamo kod Gospodina«. Svojim riječima ispovi­ jedaju da su pripravni to ostvariti. K a d je dakle prvosvećenik tako pripremio i upravio [τάξις] dušu i srce (tareita) prisutnih, »govori: Hvalu dajmo Gospo­ dinu«. Doista, za tolike stvari koje su se za nas dogodile (i) kojih ćemo spomenčin ostvariti u ovoj liturgiji, mi prije svega dugujemo Bogu, uzroku svih tih do­ bara, čin zahvale, pa za ta dobra »narod odgovara: Dostojno je i pravedno«. On ispovijeda daje uistinu pravedno da to ostvarujemo, kako zbog veličine Boga koji nam učini te darove, tako i zato jerje pravedno da oni koji su primili dobro­ činstva ne budu nezahvalni prema svojem dobročinitelju.

5. Dok tako svi stojimo, u šutnji i u velikom strahu, »prvosvećenik počinje prikazivati prinosnicu (qurab qurbana) i žrtvuje žrtvu (debhta masseq) za­ jednice«. Njega samoga i sve nas obuzima zajednički strah, zbog onoga što se zbilo: naime naš je Gospodin za sve nas prihvatio smrt, čiji će se spomen-čin ostvariti u ovoj žrtvi. Kako je tog časa prvosvećenik zajednički jezik Crkve, on u toj veličanstvenoj liturgiji rabi prikladne riječi, - to su pohvale Bogu - ispovijedajući da Bogu dolikuju sve pohvale i slavljenja: njemu do­ likuje sa strane sviju nas klanjanje i liturgija; a prije svih drugih ova kojaje sada spomen-čin milosti nama pribavljene i koju (cjelokupno) stvorenje ne može opisom obuhvatiti.

6. Budući da smo poučeni (talmed) i kršteni u ime Oca i Sina i Duha Sve­ toga i da namje odatle očekivati dovršenje onoga što se ostvaruje, (prvosve­ ćenik) govori »Slava Ocu«; dodaje također i »Sinu«,jer onje ovomu kao što i treba biti onaj kojije uistinu i stvarno Sin, sličan Ocu, iste biti (ituta), i ni u č e m u manji od njega. Obavezno odmah dodaje spominjanje Duha Svetoga, ispovijedajući (time) daje i D u h božanska bit. On dakle kazuje (da) toj bo­ žanskoj naravi, koja (opstoji) od sve vječnosti, sve stvorenje, a prije svih ne­ vidljive moći sve vrijeme iskazuju pohvale i slavljenja. Između svih spomi­ nje Serafine koji uzdižu (prema Bogu) tu pohvalu, koju božanskom objavom začu blaženi Izaija i koju preda u Pismu, onu koju svi mi okupljeni izgova­ ramo uzdignuta glasa; na taj način mi izgovaramo ono isto što izgovaraju nevidljive naravi: Svet, Svet, Svet, Gospodin nad Vojskama, puna su nebesa i zemlja slave tvoje (Iz 6,3); naime i blaženi Izaija, vidjevši unaprijed jednim duhovnim zahvatom dobra koja su trebala biti učinjena ljudskomu rodu 172

[γένος], začu u tom viđenju da Serafini izgovaraju te iste riječi. Objavom, u v i z i j i , prorok upozna neke vrste veličanstvene liturgije, jerje ona suviše uz­ višena za ljudsku narav i razumske je m o ć i (metyadeana) promatraju s puno straha i poštovanja; zbog toga spuštaju svoj pogled i prekrivaju krilima svoje noge i lice [πρόσωπον]: (to) se dovoljno pokaza proroku. A l i tada bi objavljen i nauk ο Trojstvu, obznanjeno je jedno jedino božanstvo u Trojstvu. Naime, ono je objavljeno (time) što tri puta ('urha) oni rekoše »Svet«, a samoj ednom rekoše »Gospodin«. Kazati tri puta »Svet« naznačivalo je tri osobe [πρόσω­ πον] - osobu Oca, osobu Sina, osobu Duha Svetoga. Moramo vjerovati daje svaka od njih Onaj kojije od (sve) vječnosti, i daje svaka uistinu sveta: bo­ žanstvo je uistinu sveto i nepromjenljivo, dok se stvorenje m o ž e nazivati i postati svetim po b o ž a n s k o m daru. A ono što potom rekoše: Gospodin nad Vojskama, pokazuje daje on Gospodin i B o g Moćni i B o g svemogući. Sve to doista označuje ime »Gospodin Sabaot«, i to odgovara naravi Trojstva, koje jedino opstoji od (sve) vječnosti i jest B o g .

7o U ovoj liturgiji nužno prvosvećenik, nakon stoje spomenuo Oca, Sina i Duha Svetoga, kaže: »Slava i poklonstvo od svega stvorenoga neka bude božanskoj naravi«; no on spominje i Serafine, jer ih nalazimo u božanskom Pismu, kako pjevaju taj hvalospjev koji svi mi, prisutni, izgovaramo kličući božanskoj slavi molitvu koju ostvarujemo sa svim nevidljivim moćima, da tako iskažemo svoj kult Bogu; istu imamo nakanu (mahšabta) kao i oni, iz­ govaramo ispovijedanje slično njihovu, jer namje ono darovano ekonomi­ j o m (ostvarenom) po Kristu našem Gospodinu: da postanemo besmrtni i ne­ raspadljivi i da iskazujemo kult zajedno s nevidljivim moćima kad budemo poneseni na oblacima u susret Gospodinu, i tako ćemo uvijek biti s Gospo­ dinom (1 Sol 4, 17) prema Apostol ovoj riječi; a ona ne vara kao ni riječ na­ šega Gospodina koji kaže: Zaista, anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća ( L k 20, 36).

8. A Izaija, u jednom duhovnom viđenju čuvši tu riječ, pade na lice i reče: Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama (Iz 6,5), kao da je u svom srcu trpio za sveukupnu ljudsku narav zbog onoga što mi jesmo i koje (darove) primamo. Zato i govori: Čovjek sam; spominjući zajedničku 173

narav, kako bi pokazao daje sklonost zlu zajednička ljudskoj naravi, kao što B o g reče: Ta sklonost je ljudskog srca snažno usmjerena na zlo, od njegove mladosti (Post 8, 21). Zato je tada, trpeći za sav ljudski rod [γένος], Izaija s udivljenjem motrio neizmjerno Božje milosrđe kojeje rodu zatrpanom toli­ k i m grijesima udijelilo toliko milosti.

9. A mi, budući da nam se pokazala veličina dara kojije već proroku bio unaprijed pokazan i budući daje za nas već ostvarena žrtva koje spomen-čin po odredbi ispunjavamo u ovoj liturgiji, - »oborena pogleda prema zemlji svi stojimo u velikoj smjernosti« jer nismo u stanju čak ni pogled upraviti prema veličini te liturgije. Služimo se strašnim riječima nevidljivih moći, kako bismo pokazali veličinu milosrđa koje se, a da ga mi nismo očekivali, na nas razlilo. Strah ne izlazi iz naše svijesti (reeyana); jednako tako tijekom liturgije, kako prije poklika »Svet«, tako i poslije, prema zemlji obaramo pogled zbog uzvišenosti onoga što se zbiva: taj strah mi iskazujemo onako kako dolikuje. Potom se i prvosvećenik glasom potpunoma pridružuje ne­ vidljivim moćima, i on moli i slavi božanstvo; i on sam je u strahu pred onim što se događa, jer je pravo da ne bude manji od drugih; štoviše dužan je više od svih drugih da bude u strahu i drhtanju pred onim što se događa, jer tu strahovitu liturgiju on ostvaruje za sve. 10. N o nakon što su svi prisutni kliknuli: Svet, Svet, Svet, Gospodin nad Vojskama, i kad su malo po malo »utonuli u šutnju«, prvosvećenik nastavlja ('aqqep) svetu liturgiju, te najprije govori: »Svet je Otac, Svet je i Sin, i Svet je također D u h Sveti«; tako on ispovijeda (vjeru) u onu narav koja jest od (sve) vječnosti i sveta je, te na taj način daje do znanja da je jasno izložio smisao pohvale Serafina koju je čuo prorok i prenio je u Pismu. Potom izlaže i neizrecivo milosrđe (razliveno) na nas, zbog kojega je (Bog) očitovao (bo­ žansku) ekonomiju po Kristu, koji jest lik Božji a dragovoljno htjede uzeti liksluge ( F i l 2,6-7), koji uze potpuna i čitava čovjeka za spasenje svega roda [γένος] ljudskoga, dokinu prijašnje i nepodnošljive stvari koje namje nekad nametalo breme Zakona i m o ć smrti (nad nama) odavna; dade nam dobra neizreciva i uzvišenija od svega ljudskog poimanja (tareita), (dobra) za koja je Krist naš Gospodin prihvatio trpljenje, kako bi svojim uskrsnućem ostva­ rio potpuno ukinuće smrti; a i nama obeća da ćemo mu biti pridruženi u uži­ vanju te budućnosti. 174

B i l o je dakle potrebno da nam (Krist) dade to otajstvo fraza) kojeje kadro (sapqa'it) da nas tamo privede. Po njemu se mi nanovo r a đ a m o u slici [τύπος] krštenja i spominjemo se smrti našega Gospodina ovom strahovitom liturgi­ j o m . Uzimamo besmrtnu i duhovnu hranu a to (je) tijelo i krv našega Gospo­ dina, (mi) za koje n a š Gospodin u č a s u primicanja svojoj m u c i , (njih) predade svojim učenicima, tako da ih po njima mi primamo i ostvarujemo, - svi mi koji vjerujemo u Krista, i nadalje redom ostvarujemo spomen-čin smrti Krista našega Gospodina te po tome primamo neizrecivu hranu, i oda­ tle imamo nadu kojaje kadra (sapqa'it) privući nas zajedništvu budućih (do­ bara). 11. Ovo i (druge) slične stvari prvosvećenik govori u ovoj svetoj liturgiji; spominjući se onoga što se dogodilo, sam je dar Krista našega Gospodina to na što sve nas priprema (eatted) da gledamo posredstvom tih prinosa (siman). » N o potrebnoje da od tog časa Krist naš Gospodin uskrsne od mrtvih snagom tih čina, te da izlije svoju milost na sve nas«, a što ne m o ž e biti drukčije nego po dolasku milosti Duha Svetoga. Po njoj gaje također nekoć uskrisio, kako je to naučavao sveti Pavao koji najednom mjestu kaže: postavljen je Sinom Božjim, u snazi, po Duhuposvetitelju uskrsnućem od mrtvih Isusa Krista našega Gospodina ( R i m 1, 4); a na drugom: Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama ( R i m 8, 11). Tako govori i n a š Gospodin: Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa (Iv 6, 63). 12. Potrebnoje dakle da prvosvećenik, slijedeći zakon [νόμος] svećeništva, B o g u prinese molitvu i prošnju za dolazak Duha Svetoga i da milost od gore dođe nad prineseni kruh i vino, kako bi se vidjelo da su to uistinu tijelo i krv našega Gospodina Isusa Krista kao spomen-čin besmrtnosti. Jer tijelo Krista našega Gospodina koje je također od naše naravi, bijaše najprije smrt­ no po naravi, ali po uskrsnuću ono je prešlo u besmrtnu i nepromjenljivu narav. Kada dakle prvosvećenik govori da su (kruh i vino) tijelo i krv Krista, on jasno otkriva da su to postali (hwa) po dolasku Duha Svetoga, te da su po njemu oni postali besmrtni, - jer se i tijelo našega Gospodina takvim poka­ zalo kad je on bio pomazan i kad je primio Duha. M i s l i m o da su tako i prine­ seni kruh i vino primili neku vrstu pomazanja po nadošloj milosti. Od toga 175

časa mi vjerujemo da (su) oni Kristovo tijelo i krv, po naravi besmrtni, nepropadljivi, netrpljivi i nepromjenljivi, onako kako se to dogodilo s tijelom našega Gospodina po uskrsnuću. 13. »Ali prvosvećenik moli također da milost Duha Svetoga siđe na sve koji su se sabrali«, da onako kao što su po novom (dmen dreš) rođenju postali savršeni u jednom tijelu, budu sada i utvrđeni kao u jednom tijelu po zajed­ ništvu (šautaputa) u tijelu našega Gospodina, te da u slozi, miru i prianjanju uz dobro (zadeq) prispiju do toga da budu samo jedan fetnaqqap); tako ć e m o svi mi, gledajući čista srca (reeyana) prema Bogu primiti dioništvo u Duhu Svetom ne na (našu) kaznu, kao podijeljeni u svojim načinima gledanja (tar'ita) i skloni raspravama, prepirkama, zavisti, ljubomori, prezirući dobro ponašanje; nego tako da se p o k a ž e m o dostojnima (njega) primiti, jer u slozi, miru i prianjanju uz dobro i srca čista, oko naše duše gleda prema Bogu. Tako ćemo se ujediniti u zajedništvu u svetim otajstvima, i po tom zajedništvu bit ćemo povezani sa svojom glavom, Kristom našim Gospodinom, čije smo, vjerujemo, mi tijelo i po kojem zadobivamo zajedništvo u božanskoj naravi (usp. 2 Pt 1,4). 14. Tako »prvosvećenik dovršava božansku liturgiju prinoseći molitvu za sve one (lhon) koje namje po pravilu uvijek spominjati u crkvi. Potom pre­ lazi na spomen preminulih«: ova nam naime žrtva udjeljuje da budemo oču­ vani na ovom svij etu, a, nakon smrti ona daj e, onima koj i su preminuli u vj eri, neizrecivu nadu za koj om žude i prema koj oj teže sva dj eca Kristova otaj stva. 15. » N a k o n tih molitava prvosvećenik stane; i odmah potom, u svoje ruke uzima sveti kruh i upre pogled prema nebu«; očima usmjerenima prema gore on čini neku vrstu zahvalne ispovijesti za tako veličanstvene darove, »lomi (kruh)«; istovremeno dok ga lomi, »moli za narod, da milost Božja bude nad njima«. I govori ovako: Neka milost Isusa Krista našega Gospodina (bude) sa svima vama. »A narod« to prihvaća i »odgovara uobičajenom riječju. K r u ­ hom čini znak križa nad krvlju i krvlju nad kruhom«. Tada ih spaja ('aqqeq), sjedinjuje ih skupa, kako bi time svima pokazao, da iako su dva, ipak su jedan po snazi i da su spomen-čin smrti i muke koju (podnese) tijelo našega Go­ spodina, kad njegova krv bi prolivena na križu za sve nas, - sve to označuje ono što prvosvećenik (čini) znakom križa, skupljajući ih i miješajući zajed176

no. Ljudsko je tijelo jedno s njegovom krvlju i posvuda je u njemu pomije­ šana krv. Prema tome, od svake posjekotine i l i porezotine koja mu se čini, bila ona mala i l i velika, nužno je [ α ν ά γ κ η ] da krv teče prema porezotini koja je učinjena. Takvo bijaše tijelo našega Gospodina prije muke; sigurno je iz njegova tijela proliveno mnogo krvi iz rana na križu. 16. N a š Gospodin, dakle, predajući oboje (tijelo i krv) reče: Ovo je moje tijelo koje je slomljeno za vas na otpuštenje grijeha; i ovo je moja krv koja je prolivena za vas na otpuštenje grijeha (1 K o r 11, 24). Prvom riječju on ob­ javljuje muku; a drugom nasilje i veličinu muke u kojoj bi proliveno mnogo k r v i . I m i , s pravom, prema toj predaj i stavlj amo nj ih dvoj e na oltar da razgla­ simo ono što se zbilo, kako bi nam postalo poznato da to dvoje (tijelo i krv) jesu jedno u snazi, budući da pripadaju onomu koji sam podnese muku, hoću reći tijelu našega Gospodina čija je krv bila također prolivena. Zaradi toga dakle (bwalita), prvosvećenik, nakon stoje dovršio prinositi žrtvu (qurab qurbana), lomi kruh i sjedinjuje ga s njom (krvlju); (kruhom) čini znak [τύπος] križa; a na isti način primiče i (krv) prema (kruhu), kako bi pokazao da su oboje jedan, - oni kojeje zahvatila muka čiji je spomen-čin ovo što mi imamo nalog ostvarivati na taj način.

17. »Poradi toga, pravilo [νόμος] je umetati malo po malo životvornog kruha u kalež«, da bi se pokazalo da su (tijelo i krv) neodjeljivi, da su jedno u snazi, i da onima koji ih primaju oni daju samo jednu (i istu) milost. Prvosvećenik lomi kruh, ne tek tako (šilima'it), nego, zato što se Krist naš Gospodin, poslije uskrsnuća od mrtvih, pokazao svima svojima; - i na prvom mjestu ukazao se ženama, potom jedanaestorici pa malo po malo ponekom od njih i ostalim vjernicima okupljenima skupa, kao kad se ukazao onoj dvo­ j i c i iz Kleofme kuće (usp. Lk 24,18); to bijaše zato da se njima pokaže uskr­ snuli i da razglasi uskrsnuće koje se dogodilo te da im navijesti da će i oni njemu biti pridruženi u tim veličanstvenim dobrima kojima ih počašćuje; pobudio ih je da se raduju u očekivanju budućih dobara, te im reče, kao i ženama, čim im se ukazao nakon uskrsnuća: M i r vama. 18. Poradi toga je n u ž n o da i sada kad je liturgija već dovoljno poodmakla, - prema predaji našega Gospodina kojaje spomen-čin njegove muke i uskr177

snuća, - (prvosvećenik) sada lomi kruh kao što se i (naš Gospodin) darovao u svojim očitovanjima; ponekad se ukazao ovomu ponekad onomu; dogo­ dilo se da se ukazao velikom broju odjedanput, tako daje bilo o m o g u ć e n o svima da mu se približe. A oni miluju dobročinstvo koje im je očitovano, klanjaju (mu) se prepoznavajući veličinu dostojanstva koje se pojavilo, pri­ hvaćaju (ga) u svoje srce (reeyana) blagujući posvećeni kruh, kako bi s njim imali zajedništvo (šautaputa) koje (je) neizrecivo. To zajedništvo puno je miline, velike radosti i čvrste nade što smo i mi privedeni ovoj veličini koju po uskrsnuću očekujemo da ćemo je imati kod njega u budućem svijetu. 19. Zbog toga, na kraju se sav kruh lomi, kako bi svima nama koji smo prisutni bilo moguće od njega primiti; vjerujemo da svaki od nas, primajući mali zalogaj, u tom zalogaju prima njega (Krista) čitava. Jer (bilo bi) jako nedolično ako bi žena kojaje bolovala od krvarenja dotaknuvši se okrajka njegove odjeće (mana), - a to ne bijaše dio tijela, nego odjeće, - primila dar Božji, a da mi ne bismo vjerovali da u djeliću njegova tijela primamo njega čitava; pa i f a y k a d) kad se ljubimo, a redovito se ljubimo u usta, koja su mali dio tijela, mislimo da po tome tijesno spajamo čitavo tijelo. Osim toga koliko se puta uzimamo za ruke i zajedno hodamo, i (tim) dijelom (tijela) pokazu­ jemo svoje sjedinjenje (šautaputa) jednoga s drugim. 20. Poradi onoga što se na kraju treba ostvariti, prvosvećenik koji prinosi ovu svetu, neizrecivu žrtvu (qarreb debhta) treba također od toga započeti; kad je prvosvećenik dovršio svu liturgiju konsekracije (tešmešta dqudaša), počinje s lomljenjem kruha onako kako dolikuje, tako da odsada u tom (kru­ hu) sebi trebamo u srcu predočiti Krista našega Gospodina, budući da se u svakoj čestici on približava onomu koji ga prima. On odaje počast i objav­ ljuje svoje uskrsnuće te nam daje prvine (eareb) budućih dobara poradi kojih i mi pristupamo tomu svetomu otajstvu; na takav smo način, po besmrtnoj hrani, nahranjeni darom besmrtnosti. 21. K a d je tako sve privedeno kraju, glasnik Crkve iznova kliče i ukratko podsjeća na one za koje svi trebaju moliti, »te prije svega kaže ovo: Trebamo moliti za onoga kojije donio prinos za ovu svetu žrtvu«, kao da se veli: mo­ limo za nas koji smo imali milost ove žrtve da postanemo dostojnima vidjeti je, da ostanemo uz nju i da u njoj imamo udjela. Tada prvosvećenik zaklju178

čuje prošnju (moleći) da ova žrtva bude uslišana pred Bogom i da nad sve siđe milost Duha Svetoga, da mognemo zadobiti milost u njoj sudjelovati i daje ne primimo na svoju kaznu, jerje neizmjerno i suviše uzvišena za nas. 22. K a d je tim riječima (prvosvećenik) dovršio molitvu, »on blagoslivlja narod ' m i r o m ' ; a narod odgovara uobičajenom molitvom koju svi sudionici izgovaraju sagnute glave kako dolikuje«. K a d je molitva već dovršena, kad je sve privedeno kraju i kad je svaki od njih pozoran prihvatiti »Svetoga«, tada »glasnik Crkve kliče: Budimo pozorni (netbaqqe)«, i sve glasno poziva da p r o m i š l j e n o gledaju što će biti rečeno. »I prvosvećenik kliče: Sveto svetima«, jerje uistinu sveta i besmrtna ova hrana kojaje tijelo i krv našega Gospodina i puna je svetosti, jerje Duh Sveti nad nju sišao. N o , ne uzimaju svi ovu hranu, nego oni koji su već bili posvećeni: uzimaju je samo kršteni, koji po novom rođenju (yalda dmen dreš) primljenu u krštenju imaju prvine Duha Svetoga ( R i m 8,23) i po tome su primili posvećenje. Zato prvosveće­ nik govori »Sveto svetima« i privlači srce (reeyana) svih da bude pomno prema onomu stoje (tu) postavljeno. On želi reći ovo: Trebate pomno motriti veličinu prikazane žrtve. Trebate znati da primate takvu hranu koje po svojoj naravi niste dostojni, kojaje besmrtna i apsolutno nepromjenljiva, (hranu) koju nije slobodno da svi primaju, negoje primaju oni koji su b i l i posvećeni. 23.1 zato, vama kao ljudima koji ste u krštenju primili posvećenje, dakle samo vama koji uzimate ovu hranu, priliči poznavati veličinu toga što ona jest i B.^ ste vi postali, vi koji ste primili milost ove posvećene hrane. Stoga trebate također dobrim ponašanjem u sebi utvrditi dar koji vam je udijeljen, kako biste koliko vam je moguće provodeći život dostojan onoga što vam je dano primili ovu hranu koja vam pripada. Svakoj je, naime, životinji, koja nastaje od druge životinje, B o g posredovao prikladnu hranu koja odgovara naravi onoga koji ju je dao na svijet; tako je svaka od njih rođena od sebi slične i hranjena od sebi slične. Ovcaje rođena od ovce i hranjenaje od ovčje naravi. Ždrijebe isto tako; i sve ostale (životinje), time što jesu, rađaju se (od majke) istoga roda kao one, i (svaka životinja) prima hranu od naravi one kojajuje rodila. I vama dakle, koji ste u krštenju b i l i rođeni po milosti i do­ lasku Duha Svetoga, i primili ste ovo posvećenje, pripada hrana koja muje slična, daje primite po milosti i dolasku Duha Svetoga, kako bi se učvrstilo i poraslo posvećenje koje vam je darovano i kako biste dosegnuli očekivana 179

dobra u kojima ć e m o se u b u d u ć e m u svijetu naći mi u punini sveti. Tako vam je p o n u đ e n o da uzmete »Sveto svetima«. Mi dakle (bhalen) pristupamo uzvišenosti ovog zajedništva (šautaputa) tim raspoloženjem (tareita), tom is­ poviješću (vjere), tim žarom; sa strahom, i ljubavlju priliči primati ovu svetu i besmrtnu hranu. K a d je o v i m značenjem »prvosvećenik kazao: 'Sveto svetima' svi odgovaraju govoreći: 'Samo jedan svet, Otac, samo jedan svet, Sin, samo jedan svet, D u h Sveti«. Oni ispovijedaju d a j e j e đ i n a uistinu sveta narav kojaje Otac i Sin i D u h Sveti, narav koja jedina opstoji od (sve) vječ­ nosti ijedinaje nepromjenljiva, sposobna dati posvećenje onomu komu želi. » P o t o m nastavljaju: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu u vijeke vjekova. A m e n « , jer onima koji ispovijedaju (božansku) narav kao svetu, priliči daje hvale izražavajući svoju dužnu pohvalu.

24. K a d je to učinjeno, i liturgija (tešmešta) privedena kraju, »mi svi žuri­ mo da uzmemo prineseno«. Od strahovitog stola (patora), uzvišenijega od svake riječi, primamo besmrtnu i svetu hranu. Iako, u stvari, oni koji ostaju kod žrtvenika (madbha) i vrše predstojništvo nad božanskom liturgijom, pri­ laze k stolu da prime božansku hranu, a drugi je primaju dalje od njega, ipak zbog toga u samoj hrani nema nikakve razlike, j er j edincati j e kruh i jedincato je tijelo Krista našega Gospodina u koje je pretvoren prineseni kruh, a koji po samom dolasku Duha Svetoga dobiva tu pretvorbu, i od kojega svi mi jednako primamo, jer smo svi jedincato tijelo Krista našega Gospodina, te se svi hranimo od istoga tijela i od iste krvi. Jednako kao što smo posredstvom novoga rođenja (yalda dmen dreš) i po Duhu Svetom svi postali jedno tijelo Kristovo, tako po jednoj hrani od svetih otajstava, kojom nas hrani milost Duha Svetoga, svi ulazimo ujedno zajedništvo (šautaputa) Krista našega Gospodina. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Zidovi, bilo Aramejci, bilo robovi, bilo slobodni (1 K o r 12, 13); a s druge strane svi smo dionici jednoga kruha; budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi (1 K o r 10, 17). K a d se dakle svi mi hranimo od istoga tijela našega Gospo­ dina, i kad je to što primamo preko te hrane zajedništvo s Njime, svi postaje­ mo jedno tijelo Kristovo: time primamo zajedništvo i povezanost (naqiputa) s Njime kao svojom glavom. Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kri­ stova? I čaša koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? (1 K o r 10, 16). Apostol uči da primajući njih mi bivamo povezani (etnaqqap) s tije­ lom i krvlju našega Gospodina, te tako, kad to primamo, ostajemo u zajed180

ništvu s Njime, budući da smo mi sami tijelo Kristovo, te po tom zajedništvu mi činimo tješnjim ono (zajedništvo) koje smo primili po novom rođenju u krstu. T o j e njegovo vlastito tijelo, što mi postajemo, po riječi Apostolovoj koji kaže: A vi ste tijelo Kristovo (1 K o r 12, 27), i drugdje: Krist je glava od koje se sve tijelo sastavlja, uzglobljuje i raste rastom Božjim ( K o l 2, 19).

25. Svima nama općenito udijeljen je dar pričešćivanja otajstvima, jer nam je to svima jednako potrebno, budući da vjerujemo da nam je u tom (daru) ponuđena slast vječnoga života. »Zato prvosvećenik koji vrši službu prvi pristupa da primi«. Na taj način postaje očito da prinos (qarreb qurbana) prikazan po liturgijskoj uredbi [έν τ ά ξ ε ι ] , on po svećeničkom pravilniku [νόμος] prikazuje za sve; jer i njemu je potrebno da ga primi, kao i ostalima. Ustanovio je (naš Gospodin) to kao jelo i piće, da se postigne korist, jer evo što on kaže: Tko jede moje tijelo i pije moju krv, živjet će zauvijek (Iv 6, 56). Ne »onaj koji vrši službu«, nego »onaj koj i jede«, a to se odnosi na svejed­ nako: isti je prinos (zna) prikazan da ono stoje prineseno, po dolasku Duha Svetoga, postane tijelo i krv Krista, pa da ih svi mi takve kakvi su postali primimo, jer svi mi vjerujemo da namje u tom jelu i u tom piću dano da primimo život, po riječi našega Gospodina. Primiti, dakle, pripada (svima) općenito. Naročito pak onomu koji po lju­ bavi, vjeri i običajima (zna), koliko je to čovjeku moguće, pokazuje da ih je dostojan primiti, - iako je očito da ih nitko od ljudi nije dostojan primiti. K a k o , naime, propadljiv i smrtan čovjek, podložan grijehu, bio dostojan uzeti i primiti to tijelo kojeje postalo besmrtno i nepropadljivo, kojeje u nebu zdesna Bogu, i koje kao [έν τάξει] gospodin i kralj prima čast cijeloga svi­ jeta? Jednom riječi (saka), imamo povjerenje, zbog milosrđa našega Gospo­ dina koji nam u č i n i te darove; i mi mu se p r i b l i ž a v a m o s onoliko žara (hpituta) i pažnje (btiluta) koliko m o ž e m o i koliko smo za to sposobni, kako bismo mu dostojno pristupili prema sposobnosti ljudske naravi. T i m pouz­ danjima svi mi pristupamo Kristu našem Gospodinu. U svetom krstu on nam je podario novo rođenje, i po njemu učini od nas svoje vlastito tijelo, svoje vlastito meso, svoje potomstvo, - kao što je pisano: Evo, ja i djeca koju mi Bog dade (Heb 2, 13), - i s nekom vrstom ljubavi prirodne majke, preuze brigu da nas hrani svojim vlastitim tijelom. U jednom drugom obliku, onje stavio pred nas dvoje: kruh i čašu; njegovo je to tijelo i njegova krv, po kojima 181

blagujemo hranu besmrtnosti, i po kojima se milost Duha Svetoga izlijeva u nas i hrani nas s ciljem da nas učini besmrtnima i neraspadljivima u nadi; po njima (po kruhu i čaši), na način koji nitko ne može izreći, on nas vodi k dioništvu budućih dobara. Tada ćemo na čist način biti hranjeni milošću D u ­ ha Svetoga, bez sakramenata i znakova, postat ćemo savršeno besmrtni, ne­ raspadljivi i nepromjenljivi po naravi. 26. Svi mi, dakle, sada p o m o ć u tih uspomena, simbolima i znakovima koji su ostvareni, kao da se velikom milinom i radošću približavamo Kristu na­ šem Gospodinu uskrsnulu od mrtvih; i koliko god m o ž e m o grlimo ga m i l i ­ nom, jer vidimo daje uskrsnuo od mrtvih i jer se nadamo da ćemo prispjeti dioništvu na uskrsnuću; i on, naime, kao da iz neke vrste groba iz svetog žrtvenika (patora) uskrsnu od mrtvih, a to se ispunilo u slici [τύπος]; on se nama približio svojim ukazanjem; pričešćujući se njime on nam svima na­ vješćuje naše uskrsnuće. Iako fapen) prilazi svima nama dijeleći sama sebe, onje čitav u svakom dijelu i blizak svima nama; predaje se svakomu od nas, kako bismo ga primili (labbek) i prigrlili svom svojom snagom i pokazali mu svoju ljubav kako to svaki od nas želi. Tako nas uistinu tijelo i krv našega Gospodina hrane i ostvaruju u nama da očekujemo da budemo preoblikovani u besmrtnu i neraspadljivu narav. 27. »Tada svaki od nas pristupa oborena pogleda i s raširenim objema rukama«. Gledajući prema dolje izražava poklonstvom neku vrstu dolične obveze; time izražava neke vrste ispovijesti vjere što prima tijelo Kralja, ono­ ga koji po sjedinjenju s b o ž a n s k o m naravi posta Gospodinom, i kojega s na­ slova [έν τάξει] Gospodina jednako štuje sve stvorenje. A kako su njegove obje ruke jednako tako raširene, primalac uistinu priznaje veličinu toga dara kojeg će primiti. »Pruži (ruku) desnicu da primi darovani prinos; a pod nju podmeće ljevicu«, te time izražava veliku smjernost; ako je ona raširena i uzdignuta položaja [τάξις] zato jer prima kraljevsko tijelo, dok druga u me­ đuvremenu podržava i prati svoju sestru i pratilju, ova ne smatra uvredom to što vrši ulogu [τάξις] sluškinje prema onoj kojajoj je jednaka u dostojanstvu - i (to) zbog kraljevskog tijela koje ona nosi. 28. »Prvosvećenik dakle, dajući (prinos), govori: Tijelo Kristovo«; tom te riječju poučava da ne gledaš ono što se vidi, već da svojim srcem (reeyana) 182

zamisliš stoje postalo to stoje prikazano (rneddem dettsim) [τό προκείμενον], a to je po dolasku Duha Svetoga tijelo Kristovo. Tako trebaš pristupiti, s mnogo straha i s velikom ljubavlju, imajući u vidu veličinu onoga stoje da­ rovano; on zaslužuje naš strah zbog veličine svoga dostojanstva, i ljubav za milost. »Zato i ti nakon njega kažeš: A m e n « . Svojim vlastitim odgovorom potvrđuješ (šarrar) prvosvećenikovu riječ, te supotpisuješ (htem) riječ onoga koji daje. » N a isti se način postupa kod uzimanja kaleža«. T i , kad si svojim vlastitim rukama uzeo tijelo, iskazuješ mu štovanje, - a ono je u priznavanju vlasti (onoga) koji je položen u tvoje ruke, "-prisjećajući se one riječi našega Gospodina uskrsla od mrtvih koju je kazao svojim uče­ nicima: Dana mije vlast na nebu i na zemlji (Mt 28,18). S velikom i iskrenom ljubavlju upravljaš k njemu svoje oči, daješ mu poljubac, i kao Kristu našem Gospodinu, kojije odsada blizu tebe, upravljaš svoje molitve, jerje velika sloboda [παρρησία] kojoj si se nadao, već tvoja; kad se približavaš i uzimaš ga, primio si (tu) slobodu [παρρησία]. A ti moliš priznavajući svoju slabost i mnoštvo svojih grijeha i da si mnogo niži od dara kao što je ovaj; kako dolikuje slaviš onoga kojije takvomu (kao što si ti) darovao takve (darove) i udijelio ti milost da primiš toliku p o m o ć kako bi primio prinos, postao slo­ bodnim od svih zala i činio sve što se njemu sviđa.

29. T i m i sličnim (raspoloženjima) »ti primaš i blaguješ sakramentalnu pričest«. Po toj strahovitoj pričesti milost Duha Svetoga ne hrani samo tijelo, već prije tijela ona hrani samu dušu s tijelom: kad u budućem svijetu tijelo čini besmrtnim, (ona ima učinak) da i duša bude nepromjenljiva, nepristu­ pačna za bilo koji grij eh. »Nakon što si primio (prinos), ti ćeš s punim pravom uzdići Bogu zahvalnu molitvu i blagoslov«, ti sam, tako da ne budeš neza­ hvalan za taj božanski dar; »zadržat ćeš se kako bi i sa svima ostalima namirio dug zahvalne molitve i blagoslova prema pravilu [νόμος] Crkve«, jer pravo je da svi koji su primili tu duhovnu hranu zajedno zahvale Bogu za taj veliki dar.

30. Tijekom brojnih dana govorili smo vam ο svemu što se odnosi na tolika otajstva, kako biste (ih) upoznali, otajstva čija veličina uvelike premašuje riječi. Doista, što će riječ jednog smrtnika kazati što bi bilo dostojno besmrt­ nih i nebeskih stvarnosti koje su neizrecive? N o , bilo je potrebno da se to 183

vama kaže, kako ni u kojem slučaju ne biste ostali prikraćeni glede veličine toga dara. T i m uzvišenim (dobrima) kojima ste bili obdareni odsada se tre­ bate služiti duhom (reeyana) koji priliči. Procjenjivat ćete, na način koji pri­ liči veličini jednog takvog dara, ono što bijasmo i ono u što smo prešli: m i , koji bijasmo smrtni po naravi, očekujemo primiti besmrtnost; propadljivi, postajemo nepropadljivima, od trpljivih netrpljivi, od promjenljivih pot­ puno nepromjenljivi; od zemlje i zemaljskih zala, mi prelazimo u nebo i uži­ vamo u svim tim dobrima i blagodatima neba. Tu smo nadu p r i m i l i od ekonomije (ostvarene) po Kristu n a š e m Gospodinu, po njemu kojije bio uzet između nas; on, prvi, zadobi (tu) preobrazbu po božanskoj naravi, te je tako postao za nas onaj koji pribavlja zajedništvo tih (dobara). Zaradi toga mi na­ stojimo sudjelovati fethallat) u otajstvima, budući da, p o m o ć u (tih) vrsta slika [τύπος], u znakovima fata) silno uzvišenim za raspravljanje ο njima, mi vjerujemo da već posjedujemo same te stvarnosti, primivši čak u tom za­ jedništvu u otajstvima prvine Duha Svetoga ( R i m 8, 2 3 ) - j e r primajući kr­ štenje zadobivamo kao novo rođenje (dmen dreš), a primajući Sakrament, vjerujemo da primamo baš hranu i samostojnost za naš život. 31. E v o naputaka i sličnih raspoloženja, koje moramo imati svakoga dana i kroz čitav naš život, te nastojati, koliko je god moguće, da se pokažemo dostojnima ο taj stava. B i t ć e m o toga dostojni budemo li se podlagali zapovi­ jedima Krista našega Gospodina koji namje unaprijed obećao ta i slična do­ bra, budemo li revno nastojali udaljiti se od zla i prianjati uz dobro, uništavati zlobu i napredovati u milosrđu koje nam pribavi tolika (dobra). A k o naš Go­ spodin naređuje onima koji mole da govore: Otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim (Mt 6,12), i nadodaje: Ako li vi ne otpustite ljudima njihove prijestupe, ni Otac vaš kojije na nebesima neće otpustiti vaših prijestupa (isto, 15), j o š više, milosrđe i dobra, od Boga pripravljena već na ovom svijetu, mi nećemo primiti ne budemo li se trudili, kolikoje u našoj moći, iskazivati milosrđe bližnjemu. B i t ćemo dakle dostojni toga stra­ hovitog sakramenta, ako su naša raspoloženja onakva kako je već rečeno: da imamo, kolikoje u našoj moći, srce ponad zemaljskih stvari, tražeći nebeska (dobra) te da sve vrijeme razmišljamo da smo u nadi (primitka) tih dobara primili taj sakrament.

32. Onima čiji je život potpuno slobodan od braka, priliči da preziru ze­ maljske stvari, da sve vrijeme gledaju prema nebeskima, i da se sjećaju riječi 184

svetoga Pavla: Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu; a oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi (1 K o r 7, 32-33). E v o što on p o u č a v a da priliči onomu koji nije oženjen: da bude slobodan od svake svjetovne brige i da sva njegova pomnja bude usmjerena kako da ugodi B o ­ gu, s kojim se i obećanjem svezao ( aqqep). Onomu dakle koji se približio tom sakramentu i kojije pozvan u nebo, gdje nema ni ženidbe ni jela ni pića, priliči da se već odsada ponaša na način kojije u skladu s onim svijetom, jer je odabrao beženstvo zato da taj svijet nasljeduje. A l i i onima koji su ožen­ jeni, priliči da ne budu okovani brigama svijeta, budući da su posredstvom sakramenta primili nadu uživanja budućega svijeta, u kojem ćemo se ostaviti ženidbe i, ukratko rečeno, svih poslova ovoga svijeta. 1 njima dakle, koji su (vezani) brakom, priliči da koliko mogu nastoje nasljedovati budući svijet. Ovako naime govori sveti Pavao: Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji kupuju (zabnin), kao da ne posjeduju; i koji se raduju zbog svojih dobara, kao da se ne raduju; i koji uživaju dobra ovoga svijeta, da to ne (bude) mimo pravde: jer -prolazi slika ovoga svijeta (1 K o r 7, 29-31). ?

33.1 tako, budući da sav ovaj svijet postoji tek kao (šhima) privid [ σ χ ή μ α ] , - čak prolazan (privid), prema apostolovoj riječi, i sigurno će se raspasti, dok mi očekujemo budući (svijet) koji će zauvijek trajati, - svima namje (dakle) urediti [τάξις] svoj život prema (stvarnostima) onoga svijeta. Priliči nam na­ ime i dolikuje da takvi postanemo, kad smo nahranjeni sakramentalnom hra­ nom, pa da imamo u vidu ono u nadi čega blagujemo sveto (otajstvo). Prije­ stupi koji nas po slabosti zadese ne zavređuju da nas zaustave od pričešćivanja s v e t i m o t a j s t v i m a . A l i , j e d n a k o t a k o , o n i k o j i s u n a v i k n u t i ('ethaššah) na grijehe ne smiju se bez straha približiti pričesti; dakle, onima koji se brinu oko svoga spasenja (hayye) [ζωή] priliči pristupiti da prime sve­ ta otajstva, svjesni da onako kako za uzdržavanje ovoga života potrebujemo hranu, isto tako za uzdržavanje budućega, duhovnu će nam hranu pribaviti, po b o ž a n s k o m daru, ekonomija (ostvarena) po Kristu n a š e m Gospodinu.

34. Uputno je, dakle, da se (od nje) niti ne udaljavamo, niti da (joj) nemar­ no pristupamo, već da svim marom prianjamo uz dobro. K a d smo (uz dobro) prionuli, požurimo pričesti, znajući dobro da predajući svoj život potpunu 185

nemaru, griješeći bez straha, čineći bilo što i bilo kako, ne mareći za dobro, na svoju osudu jedemo i pijemo tu hranu i (to) piće koji su za govor previše uzvišeni. A l i ako se brinemo ο svom životu i nastojimo oko dobra, ako ο njem sve vrijeme razmišljamo u srcu, pogreške ne škode ni u čemu što nas, po slabosti, zadesi a da (to) i ne mislimo; naprotiv, primanjem otajstava dobit ćemo p o m o ć koja nije malena. Tijelo i krv našega Gospodina, i milost Duha Svetoga koja će nam time biti darovana, pribavit će nam pomoći za dobra djela i ojačati nas u našim raspoloženjima, odbijajući isprazne proračune i uništavajući tako potpuno prolaz [πόρος] pogreškama, - ako nismo hotimič­ no postupali, već su nas one napale a da to nismo mislili i ako smo, po slabosti naše naravi, a da to nismo željeli, njima podlegli, ali smo zbog toga osjetili veliku žalost i živim se kajanjem molimo Bogu zbog tih pogrešaka koje smo počinili. 35. Nesumnjivo će nam pričešćivanje svetim otajstvima udijeliti otpustenje takvih pogrešaka, budući daje sam naš Gospodin jasno kazao: Ovo je tijelo moje, koje je za vas slomljeno, na otpuštenje grijeha, i: ovo je krv moja koja se za vas prolila za otpuštenje grijeha (Mt 26, 26-28), i: Dođoh, reče, ne zvati pravednike, nego grešnike na pokoru (Mt 9, 13). A k o , dakle, i neopazice griješimo, bit će nam teško pristupiti svetim otajstvima; (no ako), revno činimo dobro i u ž a s a v a m o se činiti zlo te se iskreno kajemo za pogreš­ ke koje nam se dogode, - (mi) koji smo, kao grešnici, bili izabrani za pokoru u cilju sveopćega života i spasenja, po samom milosrđu onoga koji nas je pozvao, - po primanju svetih otaj stava sigurno ćemo zadobiti dar otpušten] a grijeha, prema riječi Krista našega Gospodina, budući daje čak po riječima blaženoga Izaije m o g u ć e to naučiti (usp. Iz 6, 1-6). 36. K a d on vidje tu strahovitu objavu, kojaje bila naznaka ekonomije (ostvarene) po Kristu našem Gospodinu, - po kojoj čitav svemir treba biti ispunjen b o ž a n s k o m pohvalom, naučiti otajstvo Trojstva i primiti pouku, is­ povijest i krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, - kako bi to pokazali, Serafi klicahu jakim glasom onaj hvalospjev: Svet, Svet, Svet Gospodin, pu­ na su nebesa i zemlja slave njegove (Iz 6, 3). Vidjevši dakle to u duhovnoj objavi, prorok pade na lice, jer u duhu posta svjestan svoje ljudske slabosti pune grijeha i nečistoće; jedan od Serafa bi mu poslan koji kliještima uze sa žrtvenika užaren ugljen i dotače se njime njegovih usta i reče: Evo, usne je 186

tvoje dotaklo: krivica ti je skinuta i grijesi su tvoji otpušteni (isto, 7). Na žr­ tveniku je dakle bio užaren ugljen, objava (budaqa) otajstva koje namje tre­ balo biti predano. N o , ovaj ugljen bijaše najprije crn i hladan; ali kad je bio prinesen vatri, on posta sjajan i topao. Hrana svetog otajstva također bi tre­ bala biti nešto slično: jer (to što) je prineseno obični su (šhima) kruh i vino (mzaga); ali, dolaskom Duha Svetoga promijenjeno je u tijelo i krv; tako se pretvara u duhovnu i besmrtnu hranu. Zato (Izaija) u viđenju (tog) užarenog ugljevlja vidje naznaku i objavu onoga što se trebalo zbiti. D u h Sveti također, u obličju ognja, siđe s neba na svete apostole, po kojima se na sveukupni ljudski rod [γένος] pridoda faqqep) milost Duha. K a o što se onaj (Seraf) zasigurno primače, očisti i ukloni sve prorokove grijehe, tako i mi trebamo držati da su u pričesti svetim otajstvima naši dugovi potpuno uklonjeni, ako se kajemo, trpimo, te ako smo u svom srcu skrušeni zbog svojih grijeha.

37. Prorok, kad muje to bilo dano, pade na lice i reče: Jao meni, bijedniku, jer trpim i jer sam čovjek; nečistih sam usana i u narodu nečistih usana pre­ bivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama (Iz 6, 5), riječi ne­ koga kojije prožet bolju i kojega kori savjest zbog njegovih prijestupa; dok je bio u takvom stanju bi mu udijeljeno da čuje one (riječi), ajedan od Serafa primakao muje žeravu. A k o nastojimo da zaista postanemo takvi, svakako je sigurno da će nam milost Duha Svetoga dati p o m o ć da činimo dobro i ona će, slično vatri koja uništava trnje, potpuno ukloniti sve naše grijehe.

38. No Seraf ne uze žeravu svojom rukom nego kliještima: ovo viđenje pokazuje da se i oni boje približiti otajstvima, ako za to nemaju neko posredstvo. No tebi će prvosvećenik iz svoje ruke pružiti otajstva, govoreći: »Tijelo Kristovo«. N i t i on ne smatra daje dostojan uzeti i raspolagati s takvim daro­ vima; no on umjesto kliješta ima duhovnu milost koju je primio da bi postao prvosvećenikom, (i) ona mu daje smjelost [παρρησία] da raspolaže s takvim darovima. On ih uzima svojom rukom, tako da ih s povjerenjem prima u svo­ je ruke. Ne samo da se ne boji, zbog (njihove) veličine, nego ima i pouzdanje zaradi milosti. A k o , naime, žerava koju je Seraf prinio kliještima, približivši se usnama skinu potpuno grijehe i ne sažga niti uništi vidljivi objekt po na­ ravi, j o š više, - kad ti vidiš prvosvećenika, zaradi milosti Duha kojaje u nje­ mu s obzirom na tu službu, kako ti svojim rukama daje ovaj dar s velikom 187

sigurnošću [παρρησία], - ti trebaš imati povjerenje i primiti ga s velikom nadom. Zbog veličine onoga što ti je dano tebe prožima strah, ali uzimajući ga, imaš povjerenje u milosrđe onoga koji ljudima udijeli te darove, kojije i prvosvećeniku dao takvu smjelost [παρρησία], ne radi njega samoga, nego i zaradi svih koji potrebuju Božje milosrđe, ako je (istinito), prema riječi sve­ toga Pavla, daje zato postavljen (prvosvećenikom), da prinosi (žrtvu) za svo­ je vlastite grijehe i (za grijehe) naroda (Heb 7, 27). 39. Od nas se traži da imamo takvo raspoloženje (tareita) i takvu ljubav za pričešćivanje svetim otajstvima. A k o smo počinili velik grijeh, koji odbacu­ je zakon [νόμος], zauvijek-ne (kaže se) bilo kako - trebamo se suzdržati od pričesti, ali ne i sebi samima udijeliti dopuštenje za udaljavanje od tih (otajstava). K o j u bismo korist imali da to činimo, kad pokazujemo da ustrajemo u istim grijesima? Nego od nas se traži da rastužimo svoju savjest svom svo­ jom snagom, kako bismo, kako treba, pohitili na ispovijed za grijehe; ne određujmo sami sebi liječenje tih (grijeha), nego znajmo daje našemu tijelu koje učini trpljivim B o g dao lijekove (eeqare) kojima se stručnjaci služe za naše liječenje, tako je i našoj duši, stvorenoj promjenljivom, kao lijekove (eeqare) za pogreške dao ispovijed; a odredbe za nju dane su od početka. Prvosvećenici i stručnjaci koji liječe i brinu se za krivce, prema crkvenoj disciplini i mudrosti, uzimajući u obzir veličinu grijeha, neka savjesti pok­ ornika ponude lijek koji im je potreban. 40. Zato je naš Gospodin kazao: Pogriješi li tvoj brat protiv tebe, poharaj ga nasamo; ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka bude utvr­ đena svaka riječ. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi; ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik (Mi 18,15-17). Takvo je, doista, B o g liječenje grijeha zamislio i povjerio svećenicima Crkve kako bi oni, slu­ žeći se njime svom svojom revnošću, liječili zla u ljudima.

41. Ovako j o š govori sveti Pavao: Navješćuj u zgodno i nezgodno vrijeme, kori, ispravljaj, potiči (2 T i m 4, 2). Sa svom strpljivošću i poukom, nalaže, kori krivce, kako bi oni sami spoznali svoje pogreške; ali ispravljaj, kako bi oni odlučno prihvatili ukor, pa da po njem sami sebi pribave pomoć. No on također nalaže »poticanje«, kada se pomoću ukora i ispravljanja oni pokažu 188

spremnima popraviti se, udaljiti se od zla i revnima da prigrle dobro. Svemu tomu on nalaže daje nužno pridodati pouku i strpljivost. Preporuča, naime, strpljivost, jerje ona nužno potrebna da bi se oporavio onaj kojije osvojen; pouku, tako da u svakoj stvari koj a bude poduzeta, - bilo ukor, bilo ispravljanje, bilo poticaj, - on po riječi nauči ono što priliči i uputi se prema dužnosti. 42. Sve je to, čini se, primijenio i sveti Pavao (1 K o r 5, 1) koji, čuvši daje u Korintu jedan bestidnik uzeo očevu ženu, naloži da takav bude predan So­ toni, tj. da istupi iz Crkve. Donosi i razlog tog postupka: na propast njegova tijela, kaže, da bipo duhu živio u dan Gospodina Isusa (1 K o r 5,5). (Čini se) da misli kazati, neka u ovom svijetu bude mučen, i ja nalažem da se tako postupi, kako bi on spoznao svoje pogreške i prihvatio ukor; p o m o ć u isprav­ ljanja neka bude kažnjen, i kad se vrati pameti udaljit će se od grijeha i pri­ bližiti dužnosti: tako, kad bude napustio grij eh, u b u d u ć e m će svij etu zadobiti savršen život, - budući daje, naime, primio krštenje, primio je milost Duha, koji gaje, dok je griješio i ustrajao u grijehu, napustio. Ono što on naziva »život D u h a « , zasigurno j est udalj avanj e od grij eha i savršeni primitak Duha Svetoga, koji će ga povratiti u njegovo prijašnje stanje. A onda, čim se poka­ janjem promijenio, u drugoj poslanici on naloži da bude primljen natrag te reče: Dosta je takvu ona kazna; a sada postupite drukčije: pomilujte ga i utješite da ovoga kojije u takvu stanju pretjerana žalost ne shrva; zato vas molim, iskažite mu ljubav. Komu dakle vi oprostite (pogreške), tomu i ja (2 K o r 2, 6-10). Prema svemu tome, on naloži da se (tomu grešniku) vrati povjerenje kojeje prije imao, jer je primio kaznu i popravio se, te je po strogoj pokori stekao oproštenje svojih grijeha. 43. A l i potom on naloži j o š odluke ο tom predmetu, i kaže: Ima li koji nazovibrat koji bi bio bludnik, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili pijanica, ili pogrđivač, ili kradljivac, s takvim niza stol! Sto spada na me suditi one vani? Ne sudite li vi one koji su unutra? (1 K o r 5,11-12). On poučava da to popra vljanje ne treba prepuštati strancima da ga vrše, nego domaćima, onima koji su poslušali ono što je bilo govoreno, i koji, kako treba prihvaćaju od nas popravljanje. (Apostol) također poučava koj a će korist biti od tog suda za one unutra, kada kaže: One vani sudit će Bog (r. 13). Evo što uči: oni »vani«, ako uporno ustraju bez popravka, sigurno će primiti kaznu, jer imje čak i bogobojaznost (dehlat 'alaha) tuđa. (Što se tiče) braće u vjeri (bnay bayta dhay189

manuta), žele li primiti taj put popravka, oni primaju otpuštenje svojih grije­ ha i oslobođeni su prijetnje kazne u budućem svijetu. Prema tome, kako se događa da ima ljudi koji ne prihvaćaju to popravljanje koje imje ponuđeno, (apostol) govori: Iskorijenite opakoga iz svoje sredine (1 K o r 5, 13), kao da bi rekao: Neka bude od vas potpuno isključen; sličnu besjedu onoj koju reče naš Gospodin: Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik (Mt 18, 17).

44. Budući da to znate, - da nam B o g u svojoj velikoj brižnosti za nas udijeli pokoru i pokaza nam lijek pokajanja (twata), te da nam postavi sve­ ćenike kao liječnike pogrešaka, kako bismo, po njihovu posredovanju, pri­ mivši ovdje (dolje) lijek i oproštenje grijeha, bili izbavljeni od buduće kazne, - s velikim nam dakle povjerenjem valja pristupati svećenicima i otkrivati im svoje grijehe, njima koji sa svom brižnošću, samilošću i ljubavlju, prema gore izloženim odredbama, nude lijek krivcima, ne proširujući ono što se ne smije otkriti, nego čuvajući za sebe same ono što se dogodilo, - kako to i priliči ondje gdje su, kao istinski i dobrohotni očevi, dužni uzeti u obzir (hšab) sramotu svojih sinova te nalagati njihovu tijelu ono što će ga izliječiti. Uredivši [τάξις], uistinu, tako svoj život, uviđajući veličinu otaj stava i neiz­ mjerna dara na koji smo pozvani i koji nas obvezuje za naš život, pošto smo brižno prionuli da popravimo svoje grijehe, kako se pristoji, pokazat ćemo se dostojnima buduće nade. Zbog nje smo po božanskoj milosti stekli dar da sada slavimo ovo otajstvo, da se radujemo nebeskomu kraljevstvu i svim tim neizrecivim dobrima koja će zauvijek trajati, (dobra) koja ćemo primiti po milosti Gospodina našega Isusa Krista, s kojim neka bude slava Ocu s D u ­ hom Svetim, sada i u sve vrijeme i u vijeke vjekova. Amen.

Zgotovljeno je šest homilija: TUMAČENJE O T A J S T A V A SVETE C R K V E , kojeje sačinio Mar Teodor, biskup i tumač božanskih Pisama. Slava Kristu Gospodinu našemu.

190

K A Z A L O BIBLIJSKIH N A V O D A

Postanak 2, 10 3, 18-19 4,1 8,21 49,11

X,9 XII, 18-19 11,6 XVI, 8 X V , 13

Izlazak 3, 14-15 4,22

II, 9; IX, 10 II, 13

Ponovljeni zakon 6,4 32,14 32,17 32,39

1,15; III, 2 X V , 13 1,16 X , 12

81,6.7 84,11 88,25 97, 1 103,4 110,9 115,2 147,7 148,1-3 148,5-6

I V , 10; X I , 8; X I V , 24 X,5 IX, 4 1,3 IX, 8 I X , 13 IX,4;X,4 IX, 8 11,11 II, 11

Izaija 1.2 6.3 20,3-4 20,7 16, 13 44,6

II, 13; III, 11 IX, 13; X V I , 6; X V I , 36 X I I , 24; X V I , 37 X V I , 36 X I V , 4; X I V , 16 I, 15

Job 4,19 33,6

X I V , 11 X I V , 11

Jeremija

V,5 V,4 XII, 25

Matej

10,11 18,2

1,5 X I V , 11

Psalmi 8,5 17,10 29,12 30,6 43,6 45,5 78,12 81,6

X,5 IX, 4 IX, 13 111,8 III, 1 1

1, i 1,21 3, 11 3, 13 3,14.15 3,17 4, 11

VIII, 2 111,4 X I V , 23 VI, 1 X I V , 22 X I V , 24 X V , 21

191

5, 16 5,23-24 6, 9-13 6, 12 6, 15 6,24 7,21 9, 13 11,27 16,18 18,6 18,15-17 18, 17 19,5 22,29-30 26,26-28 26,26 26,29 28, 18 28,19 28,19.20

X I , 10 X V , 40 XI, 3 X V I , 31 X V I , 31 VIII, 15 XIII, 10 X V I , 35 I V , 16 X , 16 X I , 18 X V I , 40 X V I . 43 VIII, 14 XII, 5 X I I , 7; X V , 7; X V I , 15; X V I , 35 X,20 X V , 13 X V I , 28 11,2-7; VIII, 19; X I , 1; X I V , 15 X , 15

Luka 1,31 2, 1-5 2,7 2,14 4, 18 6, 12 9,26 11, i 18,2 20,36 22,43 24,51

111,4 X I I , 16 VI, 1 X V , 22 X I V , 27 XI, 6 I X , 13 XI, 6 XI, 4 X I , 5; XII, 12; X V I , 7 VIII, 3; X V , 25 VII, 7

Ivan 1, i 1,3 1,10-11 1, 14 1, 18 1,29

192

III, 13; IV, 8; IV, 14; 111,4 V,4 111,4; III, 8 III, 8; V I , 4 X , 20

1,32 1,51 2, 19 3,3 3,4 3,5 3,6 3, 13 4,24 6,41 6,48 6,51 6, 54 6, 56.58 6,62 6, 63 7,38 7,38-39 8, 17 8, 19 10,18 10,27-28 10,29 10,30 10,33 12,31-32 14,9-11 14,9 14,10 14,15-16 14,17 14,21 14,23 14,30 15,26 16,12-13 16,24.25 17,20-21 17,24

VIII, 17 X V , 21 V, 6; VIII. 5 XIV, 3 X I V , 3; X I V , 9 1.5; X I V , 3; X I V , 9 XIV, 4 VIII. 12 IX, 9 X V , 11 X V , 11 X V , 11 X V . 11 X V I , 25 VIII, 11; X V , 11 X . 12; X V , 11; X V I , 11 X , 11 X,9 VIII, 15 VIII, 4 VII, 13 IV, 14 I V , 14 IV, 14; VIII, 14 V,7 XII, 20 I V , 16 VIII, 4 VIII, 17 X,3 X,6 VIII, 17 VIII, 17 V , 18 X,7 VIII, 4 VIII, 4 VIII, 17; X, 18 XIV, 1

Djela apostolska 1,11 2,33 3,6 9,34

VII, 14 V I , 14 IX, 4; X I V , 16 X I V , 17

10,3.4 10,38 17,28

XIII, 4 III, 4; X I V , 27 I V , 17

Rimljanima 1,3 1,4 1,9 1,28-30 5,12 5, 15 6,3.4 6,3-5 6,5 6,9 6, 17 7,4 8, 1-2 8,3 8, 11 8, 14 8, 15 8,23 8,29 8,33-34 10,10 11, 13

VIII, 16 X , 11; X V I , 10 X V , 37 V , 13 V , 10 V , 10 V I , 13; XII, 7; X I V , 5 XV, 3 XIV, 6 X I V , 13 V I , 13 V I , 13 V , 14 V,7 X , 11; X V I , 11 X I V , 25 XI, 7 XIV, 7 111,9 XII, 9; III, 6; VI, 4; VIII, 10 1,8 X V , 22

P r v a Korinćanima 1,18 2,9 2, 10 2,11-13 5,5 5, 11.12 5,13 7,29-31 7,32.33 8,6 8,9 10,16 10,17 11,24 11,26 12,2-4

VI. 2 I. 1: XII, 19 1,2 I, 1; VIII, 17; X, 8 X V I , 42 X V I , 43 X V I , 43 X V I , 33 X V I , 32 111,2 VII, 1 X V I , 24 X V , 40; X V I , 24 X , 20 XII, 7; X V , 3; X V , 6; X V . 20 I X . 16

12,4.7 12,13 12,27 13,12 14,16 15,3-4 15,5 15,12 15.13-14 15, 16-17 15,20 15,21.22 15,26 15.42-44 15,44 15,45 15.51-55 15,53-56 15. 54-56 15,57

X , 10 I X , 16; X V I , 24 X . 18; X V , 36; X V I , 24 XIII, 18 X I V , 18; X V , 33 VII, 2 VII. 3 XI, 6 VII, 5 VII, 5; X , 20 XIV, 5 V , 10 VI, 2 X I V , 10 V I , 14 1,4;X, 11 VII, 12 V , 20 X,21 V,21

Druga Korinćanima 1,21.22 2, 6-8 3,6 3, 18 5, 1 5,7 5,8 5,17 11,3 13, 13

V , 19; X I V , 7 X V I , 42 X , 11; X I , 8 1,3; XIII, 18 1,4; VII, 8; X V , 4 X V , 18 X V , 18 3, 9; X V , 27 XIII. 7 XVI, 2

Gaiaćanima 4,4 4,4-5 4,24-25 4,26

VI, 1 VI, 9 XI, 7 VII, 9; XII, 12; X I V , 1

Efežanima 1,13.14 1,20.21 2, 1 2,2 2, 5-7

V I , 14; X I V . 6 V,6 VII, 9 XII, 18 V I . 14; VII, 9

193

2, 15 3, 10.11 4,4 4,4-6 4,8

XI, 7 X , 16 I X , 18; X , 15 I X , 16; X I V , 21 XII, 16

Druga Timoteju 2, 12 4,1 4,2

XIV, 1 VII, 14 X V I , 41

Titu Filip ljanima 111,4; V I , 5; X V I , 10 V,7 V I , 5; XIII, 3 I, 4; XII, 15 VII. 8; X I V , 21 V , 2 1 ; I X , 18; X, 17; X I V , 28; X V I , 2

2,6.7 2,7 2, 8-11 3,20 3,20.21 3,21

Kološanima 1, 15 1, 18

1, 19 1,24 2, 19 3,9-11

III,4; III,9 V I , 11 X I V , 22 X , 18 X V I , 24 1,3

Prva Solunjanima 4, 15-17 4, 16-17 5. 17

VII, 12; X I , 11; X I I . 13; XVI, 7 VII, 8 XI, 2

Prva Timoteju 3,6 3,15 3, 16 6,8 6, 16

194

V , 12 1,10; XII, 13, XII, 27; X V , 23 111,4; V. 7; V, 19 X I , 13 1,9; X I I , 27

1,12 2, 13

IV, 17 VII, 14

Hebrejima 1,2 1,14 2,5-8 2,7.8 2,9 2, 10 2, 13 2, 16 5,3 6,20 7,27 8,1.2 8,3 8,4 8,5 8,4.5 9, 14 10,1 10,12-14 11,1 11,3 11,6 12,22-23

IV, 18 X V , 21; X V , 25 V I , 10; VIII, 8 X I , 13 VIII, 8; VIII, 9 VIII, 7; VIII, 9 X I , 13; X V I , 25 V I , 10 X V , 41 XII, 3 X V . 44; X V I , 38 X V , 16 X V , 44 X V , 17 X I , 2; X V , 16 X V , 15 V , 19 XII, 2 X V , 16 1,9 1,9 1,9; XIII, 14 X , 19; X I I , 12

K A Z A L O OSOBA, STVARI I POJMOVA

Abraham 36,47,61.62 Adam 3, 11-12, 15,37,39, 47,55, 57, 85. 88, 99, 102, 104. 106, 113. 115117,122, 134.145-146,149,157,182 anđeo 19, 106, 121,123, 160 Apolinar 123 apostol 38,43,45,47,49-50, 55-56,62, 66, 85, 105,158, 180, 189-190 Arije 17,22,71, 123 autoritet (šrara) 112-113, 115, 132 baštinik, subaštinik (barpalguta) 3,125126 beskrajan 74-75 besmrtnost 32, 38, 39-41. 48-49, 53, 55,64,66, 80,85-86,89-90,97,108, 1 13, 135, 140, 145, 149, 151-153, 179,181. 184 bezbožnost (rušea) 7, 22, 26, 33, 35, 81; v. hereza, nevjera, zabluda bezgraničan 69. 75, 78 biljeg (pečat) 128 biskup (επίσκοπος) 91, 123, 131, 134, 170,190 B i t (ituta, ο υ σ ί α ) 14, 23-24, 67, 117, 123,126,142, 172; ν. Usija bivstvovanje, postojanje (hwaya) 47, 78; v. opstojati blagdan 1 -2 blagoslivljati, blagosloviti 130, 136, 164, 169-171,179-180 blagoslov 48,130,164-165,169-171,183

blagoslov vode 130, 135-136, 138 bliskost (qaributa) s Bogom 14, 155 Bog 1-20, 24-29, 31, 33-34, 36. 39-41, 44-46,51,55,57.60-74,77-78,80-82, 85-86, 89-90, 94-95, 97-98. 100, 102, 107-108,112-114,117,121,123,125, 133-134,136-137.142,144-146,149, 152,155-156,163-164,168,170-171, 173-174,178-179, 181, 188,190 bog, bogovi 7-10,22, 28-29, 72, 86, 97, 144 bogobojaznost (dehlat 'alaha) 4,6,10-11, 18,31,42,69,71,81,86-87, 110,124, 162, 189 borba ( ά γ ω ν ) , boj (sa Sotonom) 94-95, 115,125,163 božanski 6,17-18,36,60,65,77,115-116, 119,135,139.157,162-163,172,174, 183 božanstvo 7,24-25,28,31-33,35-36,46, 59,62-63,65.123,142,173-174 braća 20-21,49, 97,166-167 braća u vjeri (bnay bayta dhavmanuta) 103,189 brak (ženidba) 105, 184-185 Branitelj 81,83; v. Duh Sveti branitelj (btaksa dsnigra, συνήγορος) [u parnici protiv Sotone] 115, 117 ceremonija 105, 109, 112, 131, 147 communicatio idiomatum III, 4; V I , 3. 4. 6; VII, 14; VIII, 10.12.14-16

195

Crkva 1,5, 11,19,35,71,77,80,87-89, 104,109-110,112.115,117,124-125, 159, 162,164,167,172,176,188-190 crkva 87, 104, 162, 176 crkveni 123, 125, 164-165, 188 crkvene pločice ( π ί ν α ξ ) 148, 167 crkveni skup 162-163 čast 1 6 , 2 1 . 2 8 , 44-46, 57, 67. 69. 71, 86, 88, 90, 98, 107-108, 161, 178, 181 častiti 59, 74, 107, 152, 162 čaša 64-65, 107, 149-154, 157. 180-182; v. kalež čestica (qsata, κ λ ά σ μ α ) 160, 178 čitanje imena živih i mrtvih 148, 167 čovjek 7, 11, 17, 19. 34-36, 39-40, 4345,47-48,53,58-59,61,63-67,75,82, 84-85,93-94.108, 115, 122-123,132, 135-136, 173, 181, 187 čovještvo Calahuta) Isusa Krista 19, 3334,41-42,46, 52,59,66

disciplina (dubara) 104. 112 Djela (πράξεις) apostolska 56; v. Kazalo biblijskih navoda djelovanje (suerana, maebdanuta. ebada) 15, 32, 34, 42, 77, 79, 84, 114, 132, 134-137,142, 146 dobra (buduća, ostvarena po Kristu) 1 -4, 37,40-41, 48-50, 55-59, 67, 72-73, 81-84, 87-90, 93-95, 97, 99, 103, 105-106, 109-110. 1 14-115. 117, 120-123, 125-127, 131, 133-134, 138-142, 144-146, 151-152. 157-158, 172, 174-175, 177-178, 180,182, 184-186, 190 dobra krštenja 138-142 dobro (walyata, walita) 93-95, 99-100, 102,122-124, 176, 184-187, 189 dokinuti (grijeh, smrt) 36-37,133,174 dostojanstvo (iqara) 20, 44, 52, 58-61, 63, 80-81, 83, 97, 108, 113-115, 123, 135, 164, 178,182-183

ćudoređe 48-49, 93, 99, 101, 103

drugi dolazak (Kristov) 57, 59

dar (švva, qarreb qurbana, πρόσφορα) 45, 49-50, 84-85, 119, 137, 152, 154, 166,171-173.176, 181,183,187-188 darivati, darovati, obdariti 77, 81-83, 134, 139, 178.183 darovan, obdaren 2, 81, 83-84, 90, 97, 131,139,148,170,173,179,182-183. 186 dati 5, 24, 41, 66-67, 73, 76, 81-82, 8485, 93, 95, 109, 111, 117, 143-144, 150,152,180,187 David 13,19,34,47,61-63,68,82,111; v. Kazalo biblijskih citata: Psalmi demon 28, 54, 95, 98, 1 1 1, 1 14, 128, 135,163 dionik, sudionik 3-4,49,55,78,97,127, 150, 155, 167, 179-180 dioništvo, udioništvo (šautaputa) 3, 8, 21, 38, 48, 57, 73, 120-123, 126, 129, 131,133-134,140,142,150,155,176, 178, 182

dug (haubta) [Bogu, koji je platio Isus Krist] 43,47,49

196

Duh Sveti 1-2,6, 8-11, 16-19.24,31,4042,47-48, 50-51, 59-62, 69-90,92, 9697, 104-105, 117-119, 121-127, 129-130, 133-136, 138-153, 157-158, 163-165,168-176,179-190; v. Branitelj duh, duhovi (ruha, π ν ε ύ μ α ) 67, 69-70, 73-75. 77-78, 84-85, 96, 104, 110, 113,116,132,147.159,161-164.184, 186,189 duhovan(ruhanava) 3,136,150-151,160, 170,172-173,175,183,185-187 duša 5,23-24,32,36-39,41, 49, 54, 69, 74, 85, 93, 102, 124, 135, 140, 145, 149, 171, 176, 183, 188 - razumska (razumna) d. 23,32,36-37, 39 - nerazumna d. 39 dužnost (walita, wale) 102-103, 189

đ a k o n ( m š a m š a n a , διάκονος), glasnik Crkve.služite!) 3,88,121,130,147-148, 158-162,165,167,169-170,178-179

114, 116, 120, 125, 137, 143-145, 150, 155, 163, 174, 177, 181, 183, 185-190 grob (Siol) 34,53,160-162, 182

Eden (raj) 84-85, 103, 113 egzorcist 104,115 egzorcizam 115-117, 119-121 ekonomija (mdabranuta) 1,43,46,107, 109,126; v. rasporedba Eneja 140 Eunomije 5,17, 22,36. 123 Eva 12,47, 122 evanđelje (εύαγγέλιον) 28,47-48.62.158 evanđeoski (način) život(a), 42-43,46.48

heretik (αίρεσιώτης) 5, 11, 16, 21-22, 24-25,27-30,33,35-36,42,71,73,76, 80,124-125 hereza (αϊρεσις) 1, 5, 22, 123, 125; ν. bezbožnost, nevjera, zabluda hipostaza (qnoma, ύ π ό σ τ α σ ι ς ) 10-11. 17-18,24,39. 84, 123; ν. osoba Hram (SZ) 46 hram Boga Riječi (uzeti čovjek) 45, 58, 63-64,68 hrana (jelo) - zemaljska h. 36. 100-101, 106, 113, 146,148-149, 151-153,155 - euharistij ska h. 147, 150, 153-154, 157,165-170,175,178-187 hula, huljenje 30,35,70-71,76-77,81,122

familijarnost, intimnost (baytayuta) - s Bogom 8,22-23,78,109,128 - sa Sotonom 121-122; v. prijateljstvo, prisnost farizeji 62 filozofij a (φιλοσοφ ί α ) 123 formula (vjeroispovijesti) 17, 33, 71; v. obrazac vjere, simbol vjere, Vjerovanje glava - A d a m 3, 117 -Krist 3,78.125,142-143,176,180-181 glavar - A d a m 113 - K r i s t 47-48 golub 69, 74, 143-145 gospodar 15,44,47,58,61,67-68,78, 97, 109, 117,120, 128, 138 Gospodin 7,9-12,17-19,35-38,40,45,4750, 56-58, 61-63, 66, 68-69, 71-80, 8294,97-103,105-109,111,120,122-123, 126, 131-133, 135, 138, 142-144, 146, 149-151, 154-162, 165-167, 169, 172175,177-178,181,184,186,188,190 grad (nebeski) 109-112, 117 građanin, građanstvo (hupaka, dubara) [neba, nebeskog grada] 97, 111-112, 115, 118-120, 125-128; v. stanovnik grešnik 95, 166, 186 grijeh3,28,36-41,49-50,54-55,57-58,76, 80-90,98,101-102,107-108.111,113-

ideja (reevana) 15,29-31,46,99,102.106, 125,159,174,176,178-179,182,184 idol 17, 124 idolopoklonstvo (dehlatptakra) 123,189 ime 5, 7, 9-12, 14, 17-19,21-23, 25-26. 28,32,44-45,62,68-78,80,82,86-88, 90, 92-93, 95, 97-98, 101, 104-105, 110,112,119-121,123,126-127.130, 132,135,138-142,144-145,155,158, 163, 172-173,186 ispovijed 188 ispovijedanje (vjere) 4-5, 10,13, 17-19, 23,26-29,33,44,54-55,68,71,75-76. 80-81, 84, 87-90. 117, 121, 123, 133, 141,167,172-174,180 ispovijest (maemodita) vjere 1, 4-5, 9, 11, 16, 26, 35, 42, 54-55, 68, 71, 73, 76,86-88,92,116-117,119-124,133, 169,174, 180; v. vjeroispovijest istina 42-43,71,76, 82,143 istinit 5-6, 8, 10-1 1, 22-23, 25-33, 36, 41, 54, 68, 71-72, 77, 82, 86, 90, 96, 110, 123-124,131, 188 istinski 4,11-14,18-22,29,39.46,50,57, 68.71,86-89,92,94,112,115,127-128,

197

131, 133. 144, 148. 154-155, 157-158. 161, 190 istobitan, istonaravan, sunaravan (bar kyana, ομοούσιος) 14, 18, 25, 29-31, 33,39, 46, 63,73,81 Isus K r i s t 1-2, 11, 16-19, 21, 32, 36, 41. 45. 52-53. 56. 60, 62, 65, 70, 85, 90, 106-107. 120, 139-140, 143. 146, 154,169-171, 175-176, 190 Ivan evanđ.; v. Kazalo biblijskih navoda Ivan Krstitelj 89,96, 143 Izaija; v. Kazalo biblijskih navoda izlaziti (proizlaziti) - Duh Sveti od Oca 69,84-85 - S i n od Oca 11.20,22-27.32,43,62, 75,123 - K r i s t p o tijelu 19,33,44,52,58,63, 65-66. 68, 111,142 izranjanje (krst) 133, 145 izvrsno stanje (tuqana) 21,46, 138 izvrsnost 40, 46, 64, 133-134, 138139,156 jamac - Krist j. našeg uskrsnuća 50, 150 - j . (svjedok, voditelj) n a k r š t e n j u 104, 106, 111-112, 119, 128 jedan (Bog, bož. narav, Bit) 4-11, 13, 16-19, 29. 67-69, 73, 75-80, 86-87, 89-90, 142,170,180 Jedinac 17, 22, 25-26, 28. 32. 34, 62, 67,81 jedini (Sin) 8, 11-12, 14, 17-23,26-28, 32,68,71,75-79 Jedinorođenac (Ihidava), jeđinorođeni 19-20,25,44,81, 103, 171 Jeremija; v. Kazalo biblijskih navoda Jeruzalem (nebeski) 56, 96, 110-111, 131 Jordan 143 Josip 111 Juda 166 Judeja 111 kajanje 102, 186-187 kaldejstvo 124

198

kalež 160, 169-170. 177, 183; v. čaša katolički 19,80.87-89 k a z n a ( m s a m b r e š a ) 3,20,37-38,40, 86, 108, 113-114, 120. 163, 176, 179, 189-190; v. osuda, presuda klanjanje, poklonstvo 35, 45, 68, 71-72, 74,90,120,124,127,129,161,172-173, 182 klečanje 119-120, 129, 138 knjiga Crkve 104, 1 12 komunikacija (neqpa'it) naravi u Kristu 45 Konstantin 71 Kornelije 121 kralj 98. 1 11. 1 16, 128, 130-131, 153, 173,181-182, 187 kraljevstvo (Božje, Kristovo) 2-3, 5,93, 98,109-112,115,124,126,128,131-132, 135,153, 190 krepost 3,93-95, 99, 101, 103, 134,136 krilo (Oca) 14,20,44, 173 križ 43,45-46,50,53,59,169-170,176177 krsna sveza (naqiputa) 109,165 krsno ulje 130 krstiti 10, 12, 69, 71-72, 87-88, 90, 92, 104-105,111,119,121.126-127,130, 133-135,138-140, 142-144 kršten 12, 49, 69, 72-73, 77, 80, 86-87, 90, 104, 107, 119, 130, 133, 135-136, 139-140, 143-144, 147, 150, 172, 179-180 krštenje, krst 4,17,32,42-43,46,48-50. 70, 7 2 - 7 3 , 7 6 - 8 1 , 86-88, 90, 92, 103-105, 107, 109-112, 1 15, 119, 124-126, 130-150, 154, 157, 165, 175,179, 181, 184, 186, 189 kruh 92-93,100-101,107,113,149-154, 157,165,170,175-178,180-182,187 krv 39, 107, 147, 150-154, 165, 170, 175-177, 179-182, 186-187 kult (tešmešta) 106, 124, 155, 173 kušnja 34,65, 83, 95,99, 102,114, 130

liturgija (tešmešta) 107,147-148,154-163, 165-177, 180-181 liturgija konsekracije (tešmešta dqudaša) 178 Logos 44 lomljenje kruha 169-170, 177-178 Luka evanđ.; v. Kazalo biblijskih navoda ljubav 9, 16, 25, 31-32, 38, 42, 53, 59. 61, 80, 90, 92-95, 99, 104-105. 115, 117, 119, 124, 127, 131, 163, 165, 169-171, 180-183,188-190 ljubiti 69.81, 100. 165 ljudi 1-2, 4-6, 9-11, 14, 19, 22, 26. 28, 32-36,38-40,42,44,46-49,52,54.56, 58-59, 69, 71, 84, 87, 93, 96-97, 102103,108-111,122.124-125,129,137, 144-145,148,155,157,159,161-162, 181,190 ljudski rod (γένος) 1-2, 40, 42, 48, 52, 58,108, 111, 114,172,174, 187 majka 47,56,110,131-132,135,179,181 Mamona 68 Mani 35, 123 Marcion 35, 123 Marija 42-43,46-47, 50, 53, 111 Matej evanđ.; v. Kazalo biblijskih citata Mesija 7, 62 miješanje kruha i vina 147, 151, 169, 175 milosrđe 21, 33, 59, 95, 97, 116, 127, 169, 171, 174,181, 184, 186,188 milost (tavbuta) 2-3, 8-9, 19, 20-23, 25, 28,32,34,36,38,40-43,46,49-52,5657, 67, 72, 78-83, 90, 92, 96-97. 103, 110, 115, 122-124, 127, 133-140, 142145, 147-153, 157, 163-165, 169-172, 174-180,182-183,186-187,189-190 mir 78,94,115,147-148,158,163,165166, 170,176-177 misao(tareita, tarita) 1,22, 6!, 76 mnogoboštvo (politeizam) 1, 7, 9-11. 17-18,71,86 moć (havla) 4, 10.29-30. 50, 54-55,6364, 78-80, 82. 93, 98, 109, 113, 12!, 132-133,136, 142, 150-151, 174

model (τύπος)-Krist 43.48,86; v. primjer Mojsije 10,74, 105 molitva (prošnja) 46, 81, 88, 92-96, 99103,105,109,111-112,119-121,127, 135,140,147-148.156.160-164,169170, 173, 175-176, 178-179, 183 - m. Gospodnja 93, 103. 119 mrtav 2-3, 21, 34-35. 37, 40-41, 45-47. 49-50,52-60,64-65,81,85-86,89,98, 106-107,109,114,127,131,133-134, 136-138.142-143,145,150-153,155. 161-162. 167, 169, 171, 175, 177, 182-183 mudrost 1,28.46,87, 123, 188 muka 15,43,46,53-54,81,88,95.99, 102,130,147,150-151,153-154,157, 160-163, 176-177 nada 3-4, 32, 40, 49, 52, 55-57, 67, 72, 78, 80, 87-88, 90, 103-104, 107, 109, 119,122,124,126,133-134,137,146, 148,151,156-158,167,175-176,178, 184-185,190 naklonost ('eštvi) 14,22,110, 112 napast 46, 92-93, 102-103, 115 naplatiti (dug Zakonu) [Krist] 43,47,49 narav (kyana) - božanska n. 5-20, 29-30,32-33,36, 43, 45-46. 59-60, 63, 65-67, 69-70, 72-88, 90, 108, 117, 119-120, 123, 126, 135. 138, 140, 142. 146. 151152,155,161,174, 176,180,182 -ljudska (stvorena) n. 1,7,17-21,32, 36, 39-40, 44-47. 53, 55, 57-58, 61, 63, 65, 67, 79, 96, 98-99, 106, 136138, 142, 146, 155, 173-174, 181182 nauk 4-12, 17, 19,21-22,27,31-32,43. 46,48-49,51,53,62-63,70-71,73-74, 77, 80-81, 83, 85-86, 90, 92-94, 103, 118, 120, 123-125, 173 nebeski 1,4, 72, 81-82, 90, 98-99. 103, 111-112,124,128, 130,184 nebo 3, 13,32,34-35,39,42,45-46,50, 52. 55-57, 59. 66, 76, 84. 106-1 12, 114,119-120,129,131,152-153,155-

199

156,158,160,162-163,169,171-172, 184486 nepokvarljivost 2-3,41, 90 neprijatelj 3 , 6 , 3 1 , 43, 72, 81, 87, 112113,155, 165 nepromjenljiv, nepromjenljivost 3, 35, 37-38,41,48-49,53-57,64-65,77-78, 81-84, 88-89, 96, 98, 107408, 110, 112, i 14,127,132,136,138-140,145, 148-149,163,173,175-176,179-180, 182-184 neraspadljiv, neraspadlj i vost 35, 37,39, 41, 48, 58, 64-65, 90, 106-107, 134138,145,173,182 nestvoren 11,45,70-73,77-79, 86 netjelesan 38,45,74-75,78 netrpljiv, netrpan 64,132,136,138-140, 145, 176, 184 neuništiv 37, 39, 64 nevidljiv 4-5, 9, 13, 30, 104-105, 117, 122, 126,147,158,160-163, 172-174 nevjera 5-6,29,38,43,66; v. bezbožnost, hereza, zabluda Niceja 17, 22,70, 77 Nikodem 130, 132, 135 novi savez (διαθήκη) 2, 46, 147, 154157 N o v i zavjet (διαθήκη) 7, 10, 125 novo stvorenj e (gbal) 142, 144 obećanje 3, 8, 37,41-42, 48, 50, 54, 73, 95, 117, 121,127, 134,152,156,164, 185 objava (gelvana, budaqa) 22,34,60,90. 105-106, 124, 130, 149, 162, 173^ 186487 obličje, lik (dmuta, μορφή) [Krist] 60, 74,144-145 - o . Božje 21,44-45,61 - o. čovjeka 32,35-36,44-45 - o. ljudsko 19,32,35-36,44-45 - o. roba 33-34,44-45,61,63-64,67-69 - o. sluge 21 obnova (hudata) po Kristu 2,21,49, 64, 76-77, 99, 127, 137-141, 161 obnovitelj 3,21,47

200

obrazac (melta) vjere 5, 19, 31, 39; v. formula, simbol vjere, Vjerovanje obred (τάξις) 49, 104, 119, 125, 127128, 130, 139, 155-156, 169 obredna knjiga 104, 119, 130, 147, 169 obveza (walita) 2,4,6,40-41,48,78,92, 117, 119, 121-122, 126, 182, 190 oci (na Nicejskom koncilu) 4, 6-8, 11, 16-17,19,21-22,24-40,42-43,45-46, 50,52-58,60,70-71,73,76-77,80-81, 83,85-86, 89-90, 92, 103-104 odjeća (odijelo, ruho) 100-101, 104, 116,119-120,127,130,134-135,145, 147, 150, 153, 159, 178 odreći se (Sotone) 110, 119, 121-124, 126 oholost 38, 119 oltar (patora) 147-148, 158, 160, 162, 166, 177 opravdanje 19,40, 108, 165 oproštenje (grijeha, kazne) 80, 101-102, 137,143,166,189-190 opstojati('etqayyam) 5-7,11,13-15,20, 23,26,43,50,71-73,75,77-79,82-83, 86-87, 90, 117, 123, 126, 137-138, 151, 172-173, 180; v. bivstvovanje ornat (mana, σ χ ή μ α ) 127, 130, 138 ortodoksija (όρθοδοξί α) 123 oslobođenje, osloboditi 35, 37-38, 4041, 77, 86-87, 94, 108-110, 112-113, 115,117,121-122,131,133,137,140, 163, 190 osoba (πρόσωπον) 17-21, 30, 35, 42, 58-59, 61, 68, 80, 87, 130, 140, 159, 173; ν. hipostaza - jedna osoba Isusa Krista 20-21, 43, 59,68 osuda - smrtna o. nad čovjekom 38,40,108, 113,117,120 - o. đavla 117; v. kazna, presuda Otac 3,6,8-9,11-18,22-23.25-31,41, 61, 63, 67, 69-70, 73, 75-80, 86-87, 97, 1 12, 1 16-1 17, 1 19, 121-122, 127, 138-140, 142, 144-145, 166, 170,174, 180, 184

otajstvo ('raza) 1-2, 4, 6, 49, 107, 127, 137, 150, 175, 183, 186487 otkupitelj 32 otkupljenje 47, 104, 134 otpuštenje (šbaq, šraya, šubqana) [grijeha, kazne] 89,107,144,150,177,186,190 oživjeti 85-86,96, 152, 159, 175 pad 36, 38, 46, 101-102, 120, 122, 125, 127, 129, 161, 137-138 parnica (protiv đavla) 104, 112, 115, 117, 119 Pasha 1 patena ( π ί ν α ξ ) 160 patnja (hašše, ulsana) 53, 59, 64-65, 88, 94-95, 99, 102, 121, 160 Pavao 1-3, 5, 17-19,31,35,37-38,4044,47-50,54,56-58,60,64,68,77-78, 84-85, 87-89, 93, 99-100, 105, 108, 110-111,117,122,126,128,133-134, 136,142-143,149-150,154-155,157159, 163-167, 169, 171, 175, 185, 188- 189; v. Kazalo biblijskih navoda Pavao Samosatski 123 Petar 50, 72, 87, 109, 139-140 piće - zemaljsko p. 101, 106, 151, 186 -euharistija 151,153-154,157,181,186 pobijediti 40, 53,58 početak 4,6,9,11,13,22-24,26-27,29, 31-33,37,42-44,46,53,56,62,65-66, 104,113-114,121-123,134-135,137138, 145, 149, 163-164, 188 pogani 2,5,7-11,86,123-125,158,188, 190 pokajanje (tvvata) 189-190 pokora 100, 116, 143-144, 169, 186, 189- 190 pokvarljivost 2-3 polaganje ruku 170, 182 pomazanje 17-19, 119, 127, 130, 134135,145, 175; v. znamenovanje pomirenje 94, 166 ponašanje (dubare, hupaka) 3, 48-49, 94, 96, 98, 100, 103, 105, 110-11 i 126, 136, 145-146, 159, 176, 179 5

Poncije Pilat 42-43,46, 50, 53-54 poništenje (šraya) grijeha, smrti, patnje 37,40,50,53,114,133-134,137,139, 150 pontifikat 155 popravak (turasa) [po Kristu] 22, 100, 108, 114, 137, 169, 189-190 posinstvo, posinjenje (simat bnaya) 47, 89,97,134,142,144-145; v. sinovsko posvojenje, sinovstvo posvećen 52,155,157,169-170,178-179 posvećenje 85, 88,175,179-180 pouka, kateheza [talmed, talmituda] 1, 5-7,9-10,13,16-17,19-20,31-33,41, 43, 48, 56, 60-61, 66, 80-81, 83, 86, 72, 79, 90, 92-93, 99, 104-105, 112, 117, 119-120, 130, 146, 148, 161, 167-168, 172, 186, 188-189 povezanost (naqiputa, šautaputa, συνάφεια) - ρ. dviju naravi u osobi Isusa Krista 1819,21,43,46,65,108,144,151,161 - naša p. s Kristom po njegovoj ljud­ skoj naravi 18,48, 50, 57, 65,176 povjerovati 3,38,46,49,66,87,89,124, 153,159 poziv, pozvati I, 3, 13, 78, 87-88, 98, 100, 129, 131, 147, 156, 159, 162, 169-170,179,185-186,190 pranje ruku 147-148, 166 pravda 3,40, 185 pravednost (bwalita) 4, 10, 36, 46-47, 59, 127, 143, 177 pravilo (νόμος) Crkve 170, 183 pravo 35, 57, 101, 111, 113415, 120, 144, 155, 174, 183 predaja, tradicija(mašlmanuta, 'eštlem) 6, 10-12,17,32,48-51,61,69-71,73,76, 80, 86, 90, 92, 95, 104, 136-139, 150, 177, 185 - krsna p. 75, 87, 112, 119 predati se (na smrt- Krist) 40,43,155,160 preoblikovanje 56,68,130,144, 182 preobrazba 21,41,56-57,78,80,85,88, 108, 184 preporoditi, preporađati 76-78,125-126

201

presuda

38, 58, 96, 103, 112-116, 119-

120, 133, 135, 137; ν. osuda, kazna pretvorba

58,

152, 180, 187

p r i č e s t 169, 181, 183, 185-188

pridružen (šautapa, naqqep) - ljudska narav Kristova ρ. božanskoj naravi 44, 62, 67, 171 - čovjek p. Kristu 40,48, 56-57, 107108, 174, 177 prijatelj(baytaya,qaributa) 3,14,71,91, 128 prijateljstvo (baytayuta) - s Bogom 22-23 - sa Sotonom 122; v. familijarnost, pris­ nost prijaviti se (Crkvi) 104, 109-110 prijestup 57, 184-185, 187 prijevara 28, 33,38, 40, 108, 125, 134 prikazanje (qurbana mettsamu, meden dettsin) 167-170, 172, 179, 181, 183 primjer (Krist) 42-43,46,49; v. model prinos ,(quraba, zna, π ρ ο σ φ ο ρ ά ) 107, 125,147-148,154-155,157-158,160162,166-167,169-170,172,175,177178, 180-183,187-188; ν. žrtva prisnost (baytayuta) - s Bogom 88, 128 - sa Sotonom 121; v. familijarnost, pri­ jateljstvo privid (σχήμα) [Kristovo čovještvo i muka prema hereticima] 32,35-36,53 priviđenje (masbranuta, š r a g r a g y a t a ) 53, 157-158 proces (protiv Sotone) 104,108 promjenljivost 37, 54,109 propadljivost 2,76, 132, 136-138, 181, 184 propovijedanje (karozuta) 6,8,17,54-55 proroci 7-12, 35, 62, 72, 116, 137, 139, 173-174, 186-187 proslava 3,46, 52,59,84, 158 providnost(btiluta) 52,65,95,114,124, 164, 181

202

prvine (rešita) 41, 50, 57, 78, 115, 127, 133-134,144-145,147-148,156,171, 178-179, 184 prvorođen, prvorođenac 14, 17, 19-21. 32,89, 110, 143 prvosvećenik (kahna), ve liki svećenik . 106,117,119,127-128,130,135-136, 138-141, 144-145, 147-148, 154-159, 162-183, 187-188 raspadljivost, raspadanje 15, 34, 37,41, 54, 90, 136, 138, 145, 185 raspeće 34,42-43,45-46, 50, 53-54, 62 rasporedba 158-160, 163, 167; v. eko­ nomija rastjerivanje zraka (nad prilikama) 148, 160-161 razlika naravi (u Kristu) 18-21, 43-45, 61,64-68 religija (dehlat'alaha) 5-7, 17 Riječ 7,17-19,23-25,28,32,34-35,39, 44-45, 52, 57-58, 61-62, 64, 68-69, 71,96, 171 rob 2-3,33-34,44-45,49,61,63-64,6769, 96, 122, 129, 131, 180 rod (γένος) 31, 46-48, 56, 67, 97, 111, 113-115,117,121,153,171,174,179 rođenje - r. Sina iz naravi Očeve 6, 13-15, 20-26, 29,31-33,43,46, 71, 78, 81 - r. Kristovo od Marije 18, 42-44, 47-48,50,53, 158 -ljudsko r. 12,78, 136, 149 - drugo, novo r. (dmen dreš) čovjeka (krst, uskrsnuće) 3, 22, 46, 49, 57, 78-79, 87, 90, 124, 126, 130-136, 139-140, 142, 145-146, 148-151, 154,157,165,175,180-181,184 ropstvo 2,47,96,111-113,115-116,119122,131,139-140,159 rubac (laneni) [ώράριον] 119, 128-129, 131, 147, 159 sabor (σύνοδος) 19,22, 70-71 sakrament ('raza, μ υ σ τ ή ρ ι ο ν ) 3, 104105,107,109,117-120,125-129,131-

132,134,137-138,147.150,154,157, 159, 162-163,167, 183-185 sakramentalno, sakramentalni ('razanava, razana'it) 146,152,159,185 savez (διαθήκη) [s Bogom u krštenju] 117, 119. 121, 126-127 savjest (tareita, reevana) 6, 33, 42, 80, 99-100,126,165-167,187-188 savršen, savršeno (hatita'it) 7,9,13,15-16, 18-19,24,26,32,36,39-40,42-44,46, 48, 50, 52, 57, 63, 66-68, 71, 73, 8990, 93, 99, 108, 134, 136, 142, 159, 163, 176,182, 189 savršenstvo, savršenost 5,10-11,23,49, 65,88,99, 101,103, 141,144,157 Serafini 76, 169,172-174 sigurnost ( π α ρ ρ ε σ ί α ) 38, 53, 56, 108, 118, 126,128,157, 163 simbol (peleta) 2,7,11, 17,22,43,104105,145,149,157,182 simbol vjere (havmanuta) 11, 17, 22, 31,42-43,45, 52; v. formula, obrazac vjere, Vjerovanje Sin (Isus) 5-6, 11-14, 17-34, 36-37, 6163, 67-71, 73, 75, 77-81, 86-87, 97, 108,117,119,123,127,138-140,142, 144-145,170-172, 174,180 -Sinčovječji 34,47,64,66,151,158 - Sin Davidov 61-62 sin 3. . 2, 14, 21-22, 25-26, 28, 65, 67, 75,88,96-97,103,106,110,113,123, 144,173, 190 -sinoviBožji 22,25,97-98,106,110, 123,142,144,173 sinovsko posvojenje (simat bnaya) 21-22; v. posinstvo, sinovstvo sinovstvo - adoptivno s. (simat bnaya) 96-97,110 - s. po milosti 22-23,123; v. posinstvo, sinovsko posvojenje sjećanje 25,57,120,127,146,149,165-166 sjedinjenje (naqiputa, šautaputa) - s. dviju naravi u Kristu 20, 35, 4345,48,52,57, 59,63-68,88.178 - naše s. s Kristom 46, 66, 88,107

slabost 15, 36, 43, 101, 108, 136, 169. 183.185-186 slava (šubha) 13, 16. 19-20, 34, 40-41, 44-46, 49, 52, 65, 67, 75, 88, 90. 93, 97,103, 108,118, 128, 136,160,170, 173-174.180, 190 sličan, sličnost 12,23,26-27,35.39.88. 105,110,124-125,133.146,148,150, 157,159-161,167,172 slika (taksa, tupsa, τ ύ π ο ς , έικών) 49. 105.110.115,130-131.133-134,147149, 151,153, 157-158, 160, 163, 184-185 slika Božja 15, 113-115, 118 sloboda ( π α ρ ρ ε σ ί α ) 2-3,40,47,56-58, 71,76-77, 93, 96, 108, 110, 115, 121, 128-132,140,143,145,159,179-180, 183-185 slobodno stanje 96, 129, 131, 139 sluga 21,40,45,61,70,76-77,108,116, 174 služba (tešmešta) 77, 85, 96, 104, 112, 115,121,123-124,128-129,131.135, 138-139,147,154,156,158-164,167, 169-170,181,187 - s. izlaganja (syama) 103, 147-148, 161-162 - s. stola 107 služenje (tešmešta) 3,68,100-101, 111, 113,117,119,121-122.124-126,158159,163, 184 smrt 2-3, 34, 36-38, 40-41, 43, 46, 4850, 53-55, 58-59, 65, 82, 90, 94, 107108,113-114,131,133,137-138,150, 154-155,157,161, 163,167,172 smrtan 37-39,41,54,56,64,90,99,106, 108,113,126,132-138,151,154-155, 175,181 snaga 1,8,18. 38.40-41,43, 47, 50, 59. 72,78,80,85-86.88.90-91,105,110, 136,145,149,153-154,169,175,182, 188 Sotona (lukavac, nasilnik, tiranin [τύραν­ νος], Jaki, đavao) 3, 37-38, 40, 46, 54, 64, 94. 103-104, 108, 112-117, 119,121-126,189

203

spasenje (hayye, ζωή) 18-19,21,32-36, 38-40,42-43,46-47,50,52,58,61-62, 64-65, 95, 105, 112, 120-121, 123, 137, 156,160,162, 171,174,185-186 Spasitelj (mahyana) 18, 48. 52, 56, 60, 87, 143 spomen mrtvih 107, 170, 176 s p o m e n - č i n (komemoracija) ['uhdane] 107, 147, 150, 154, 157-158, 160, 162-163, 167,171-172, 174-177 spoznaja, spoznanje (idi'uta) 1-2, 5, 11, 20, 32, 38-39, 69, 72-73, 83, 92, 96, 121, 125, 128, 162 srce (reeyana, tareita) 1, 94, 99, 113, 116, 137, 171-172, 178-179, 182, 184 stanovnik (neba) 110,112; v. građanin Stari zavjet (διαθήκη) 7-8, 10-11, 96, 104, 153 stol (patora) 165, 180, 189 stolnjak 147,160 strah 4, 38, 43, 57-58, 82, 94, 96, 127128,160-162,169,172-174,180,183, 185-186,188 stranac ('etnakri, ξένος) 3, 23, 38, 4950, 98,109-113,189 stvaranje 47, 84 -izničega 5-9,12-16,33,71,86-87,123 - novo stvaranje 2,48; v. stvoriti stvarnost 1, 4-5, 41, 52, 58, 99, 104, 106, 109-110, 112, 122, 125, 132134, 137, 143, 147, 149, 154-160, 163,169,183-185 stvorenje (ebada) 8, 12-15, 17, 19-22, 26,29, 32, 35, 44, 50, 59, 62, 65, 7071,76-78, 83, 86, 90, 123, 142, 160161, 172473, 182 stvoritelj, sazdatelj, tvorac (eaboda) 1-2, 4,6,8-9,12-17,26,31,65,78,83,101, 113-115,137,139 stvoriti, stvarati, sazdati (bra) 5,7,9,12-13, 15-17, 22-27, 29, 31-34, 46-47, 64, 77, 81,84,87,119,138,143; v. stvaranje sud (dina) 40,57-58, 112, 114, 189 sudac 59, 92, 94, 104, 108, 112-113, 115-116

204

sudioništvo 104-105, 109, 117, 162, 171; v. dioništvo, sudjelovanje, učešće suditi 52, 57-60, 189 sudjelovanje 3-4,107,120,131,133-134, 145, 166, 179, 184; v. d i o n i š t v o , sudioništvo, učešće suobličavanje 20,41, 56-57, 78, 88, 97, 99-100, 103, 107-108, 143, 146, 171 svećenički pravilnik (νόμος) 181 svećenik 154-157, 190 svećeništvo 123, 147, 155-156, 163-164, 166, 175 svemoguć 1,4, 6-7, 169, 173 svet 1,19,21 -22,29-32,42-44,57,64,67, 70,7576,78, 87-89,97,100, 103,140, 149,154-155,169,172,174,180,186 Svete knjige (Sveta knjiga, božansko Pismo, Pismo, Pisma) 17,20, 22,29,35,4243,52-55,57,64-65,67-68,70,74-81, 84-85, 100, 111, 153, 161, 171-174 svetište 105-106 sveto posuđe 160 »Sveto svetima« 170, 179-180 svetost

76,78,89, 179

svijest (reeyana) 4,38,44,55,57,74,97, 99, 157, 159-160, 174, 185 svijet - ovaj s. 2, 4-6, 14, 22,31, 34-40, 45, 47-50,56,60,76,83,87-89,94-95,98100,102-103,109-115,117,119,123, 125,150-152,156,159,161,171,176, 179,181,184-185 - novi, budući s. 2-3, 35, 47, 49, 64, 78,82,87-89,98-103,110-111,120, 127, 137-138, 145, 149, 153, 159, 178,180,183,185,189-190 - svršetak svijeta 87 svjedočanstvo 2, 19, 34-35, 37, 42, 50, 53,61,68,74, 83, 88, 111-112, 150 štovati 141, 173, 185 tajna 1-2, 50, 102, 154 taština 119, 121, 125-126 tijelo 19, 32, 35-37, 39-41, 45, 47, 4950, 53, 56, 67, 7 7 7 8 , 80, 85, 87-90,

105,107,114,119,123,124,132,135, 136,142-143,145-146,148,150,153, 162, 166, 171, 178-179 - duhovno t. 50,136 - 1 . Kristovo -- Crkva 78, 87-88, 124, 142-143,164-165, 175-176 - 1 . Kristovo - euharistijsko 107,150152, 154, 161, 165, 170, 175-183, 186-187 tjelesno 5,20,33, 36,60, 102, 134-135, 146,164 Trojstvo 9, 17, 61, 69, 119, 128, 169, 173, 186 trpljenje 6,36,53,59,64,88,171,173-174, 187 trpljiv 132, 138, 184, 188 učenik 9-12, 36, 48, 62, 69, 71, 72, 76, 81, 83, 88, 92-93, 95-96, 109, 138, 161-162,175, 183 učešće (šautaputa) 106,128,133,157;v. dioništvo, sudioništvo, sudjelovanje ud 124-125, 164-165 ukinuće (šraya) [grijeha, smrti, osude ...] 37-40,55,59,98, 122-123, 174 uklanjanje (smrti, grijeha) 37, 187 ukop 49,52-54,107,133,145,148,150, 160 ulje, ulje pomazanja 119,127,130,135, 145. 160 u m ( m , , , e a , ν ο υ ς ) , r a z u m 38-39,62,116, 123,158 umrijeti 28,37,39,49,53-54,58,63-64,97, 106-109,126,133,144,155,158 uništenje (butala) [smrti, grijeha...] 11, 38, 43, 46, 48, 54-55, 63, 89-90, 98, 139,155,157,163 upis (u knjigu Crkve, na nebo) 3, 103104, 110-113, 115, 117-118, 124-125 uroniti, zaroniti (krst) 130,133,141-142, 145 Usija (ituta, ουσία) 67, 117, 142, 169; ν. Bit uskrisiti 64 u s k r s n u ć e 2-4. 21, 37, 40-42, 46-50, 52-61, 64-65, 80-81, 85, 89, 96,98,

106-107,109-110,127,130-133,135138.142-153.155-158.161-163,171, 173-178,182-183 - opće (zajedničko) u. 53, 55. 107 uskrsavati 50, 54-55, 136 utjelovljenje (pagranuta) 17-18,21,32-33. 39.46, 52.61,69 - u. kao »oblačenje« ljudske naravi 18-21, 32,34.36,39,46.52,57,67 - u. kao poniženje božanske naravi 20.33-34,45,52 - u . kao »silazak« Sina 12,21,33-34, 39,46, 52,152 - u. kao »stanovanje« bož. naravi u čovjeku 19,39,52-53,63-64,66.68-69 - u. kao uzimanje ljudske naravi 1821, 32-33, 35-40, 43-47, 52, 57-69, 78, 105-108, 123, 143-144, 171, 174, 184 utroba 47-48,84,130,132,135-136 uzašašće 45,50,55-57,59,66,83-84,106107,110,152-153,155-156,158,162 uzdignuće 2,21,40,45,56,59,62,65,88, 96,100,108,114,144,172,182-183 Valentin, valentinovci 35, 123 vidljivo 4-5. 9, 13-14, 60, 75, 105, 114, 122-123,134.152,187 vino(mzaga) 147,151,153-154.175,187 vječnost 5-16, 20, 23-27, 31-34, 40, 4344, 65, 71-75, 78-80, 82-87. 90, 94, 110,117,126,138,140,147,172-174, 180-181 vjera (haymanuta) 3-6,9,12,16,48,5455. 69, 71, 73, 77-79, 86-90, 92, 106107,116-117,120,124,126-127.133, 142,173 vjernik 24,29-30,76,80-81,87-88,169. 171 vjernost 38,117 vjeroispovijest 71, 73, 90; v. ispovijest vjere Vjerovanje (haymanuta) 71, 76-77, 86, 89-92, 104, 116-120; v. formula, obrazac vjere, simbol vjere vlast 35,37,55,58, 111, 113, 117,183

205

voda 3. 12, 15, 74, 80, 84-85, 96, 108, 130,132-137.141.143-145.147,151. 154, 160, 182 volja (sebvana, θ έ λ η μ α ) 79, 92, 99. 142 zabluda, zabludjelost 1, 5-11, 17-18, 24, 29,36,71-72,76,86,106,119,121.123, 125-126; v. bezbožnost, hereza, nevjera začet (Krist) 26,47 začetnik (Krist) 56, 114 zahvala 3, 8, 78-79, 120-122, 126, 131, 137,141,147-148,157,161-162,169170, 172, 176, 183 zajednica (šautaputa) 88, 125, 164-165, 167,169, 172 zajedničari (šautaputa) 49 zajedništvo (šautaputa) - z. dviju naravi u Kristu 47, 57, 109 - naše z.s Kristom 49,65,87-88,124, 171,175-176,178,180-181 - z. sa Sotonom 121-122 - z. u tijelu Kristovu i b u d u ć i m do­ brima 175-176, 184 zakon(νόμος) - B o ž j i ζ . 94,108, 124, 126 - l j u d s k i ζ . 46-47,106,123,148 - Moj sije ν z. 43, 46, 48-49, 54, 90, 96-97, 105-106, 116, 124, 143, 154157,174 - z. naravi 22, 26, 34, 36, 45, 47-48, 53-54,106 Zakonodavac 43,47-48 zalog, kapara (rahbona, rešita, άρραβών) 32,41, 50, 78, 80,87, 134, 149,171 zapovijed 37, 48-49, 56, 58-59, 62, 69, 81,86,92,94,96,116,134,184 zemaljsko 56, 98, 105, 111, 129, 131, 137,147, 149, 151, 156, 184 zemlja 3, 7, 13, 29, 40, 45, 60, 74, 76, 92-93, 98-99, 106-109, 111-114,120,

206

127.129,131,137,147.152,154-156, 158, 169,171-172, 174,183-184, 186 zlo (sanvata, sne) 38, 41, 78, 82, 102103,113-116,120-122,124,128,134. 139-140, 155,174.183-184. 186 zloća 38,103, 110, 113-114. 122 znak (remza, 'ata, σ η μ ε ί ο ν , τ ύ π ο ς ) 7, 50, 59, 62, 104-105, 107, 109, 116, 119,128-129,131-135,137,141,143. 145-147,149-151,154,159,162-163, 167, 169-170, 176-177, 182, 184 -ζ. križa 169-170, 176-177 - ζ . mira 148, 165,167 znamenovanje ('eštrem, rušma, ršam) 119, 127-131,138-139,145; v. pomazanje žena 67,94-95, 158, 161, 177-178 Židovi, židovstvo 1-2, 5-7, 19, 30, 35, 40, 44, 62, 65-66, 74, 89, 105-108, 116, 123-124,144, 151, 160,180 živ, živjeti ('etddabar) 39, 43, 45, 49, 52, 56-59, 80, 84-86, 93-94, 96-97, 103, 110-111, 113, 125-126, 128, 135,159,167, 169, 181 život ('ethappak, dubara, hupaka) - zemaljski ž. 3,39,92-94,98,100-101, 103,106,149,151.167,179,184-185, 190 - budući ž. 2-3,6,21,30,35,39-41, 43, 47-49, 53, 55, 57, 66, 80, 85-86, 89, 95-98, 105-106, 110-112, 115, 127, 133, 136-137, 149-153, 156, 162,171,181,185,189 žrtva (dubara, προσφορά) - starozavjetnaž. 106, 155, 157 - Kristova ž. samoga sebe 147, 155, 157-159,171 - euharistijska ž. 147, 154, 157-160, 166-172,174,176-179,188; v. prinos žrtvenik (madbha) 180, 182, 186-187

SADRŽAJ

PREDGOVOR

V

U V O D U KATEHETSKE HOMILIJETEODORA MOPSUESTIJSKOG

. . . .

IX

TUMAČENJE SIMBOLA VJERE

PRVAHOMILIJA

I

D R U G A HOMILIJA Ο VJERI

9

T R E Ć A HOMILIJA Ο VJERI

17

ČETVRTA HOMILIJA

25

PETA HOMILIJA

32

ŠESTA HOMILIJA

42

SEDMA HOMILIJA

52

O S M A HOMILIJA

61

DEVETA HOMILIJA

70

DESETA HOMILIJA

80

TUMAČENJE OTAJSTVA SVETE CRKVE

JEDANAESTA HOMILIJA (OOČENAŠU)

92

D V A N A E S T A HOMILIJA (PRVA KRSNA)

104

TRINAESTA HOMILIJA (DRUGA KRSNA)

119

ČETRNAESTA HOMILIJA (TREĆA KRSNA)

130

P E T N A E S T A H O M I L I J A ( P R V A Ο MISI)

147

Š E S N A E S T A H O M I L I J A ( D R U G A Ο MISI)

169

K A Z A L O BIBLIJSKIH N A V O D A

191

K A Z A L O OSOBA, STVARI I POJMOVA

195

207