Kat ubojica

kika☺crostuff.net

kika☺crostuff.net

Moja agentica je Darley Anderson iz Londona; moji urednici su David Highfill u New Yorku i Marianne Velmans u Londonu. Sve troje su naporno radili kako bi ovom autoru pružili prigodu da malo predahne. Ova je knjiga posvećena njima, u znak poštovanja zbog sveg njihovog truda, koji je daleko prešao granice poslovne obveze.

JEDAN Uhitili su me u restoranu Eno's. U podne. Za doručak sam imao jaja i pio kavu. Kasni doručak, a ne ručak. Bio sam potpuno znojan i umoran nakon dugog hodanja po teškoj kiši, tamo od autoceste do ruba grada. Restoran je bio malen, ali prozračan i čist. Sasvim nov i izgrađen tako da podsjeća na preuređeni ţeljeznički vagon. Uzak, s dugačkim pultom za ručak s jedne strane i kuhinjom zguranom na straţnjoj strani. Separei uza zid sa suprotne strane. Ulazna vrata na mjestu gdje bi trebao biti središnji separe. Bio sam u separeu, pored prozora, čitajući novine koje je netko ostavio za sobom o kampanji za predsjedničke izbore na kojima nisam glasao prošli put i nisam namjeravao ni ovaj. Vani je kiša stala, no staklo je još uvijek bilo prepuno svijetlih kapljica. Vidio sam policijsku patrolu kako ulazi na pošljunčeno parkiralište. Kretali su se brzo i uz škripu zaustavili. Rotaciono svjetlo bilo je upaljeno. Crveno i plavo svjetlo u kapima kiše na mom prozoru. Vrata se naglo otvaraju, policajci iskaču van, po dva iz svakog automobila, s uperenim oruţjem. Dva pištolja, dvije puške. Ovo je bilo prilično opasno.

kika☺crostuff.net

Jedan pištolj i jedna puška otrčali su prema straţnjem izlazu, a drugi par poţurio je prema vratima. Jednostavno sam sjedio i gledao ih. Znao sam tko je sve u restoranu: kuhar straga, dvije konobarice, dva starca i ja. Ova operacija bila je zbog mene. U gradu sam bio manje od pola sata, a ostalih petero ovdje su vjerojatno bili cijeli svoj ţivot. Da je s bilo kim od njih bio kakav problem, posramljeni narednik dogegao bi unutra. Stalno bi se ispričavao, nešto im promrmljao i zamolio bi ih da dođu do policijske postaje. Znači, teško naoruţanje i ţurba nisu bili za bilo koga od njih. Bili su tu zbog mene. Natrpao sam jaja u usta i stavio pet dolara ispod tanjura. Presavio sam ostavljene novine i gurnuo ih u dţep svoga kaputa. Drţao sam ruke iznad stola i ispraznio svoju šalicu. Tip s pištoljem ostao je pored vrata, pogrbljen i s dvije ruke usmjerio oruţje prema mojoj glavi. Tip s puškom prišao je bliţe. Bili su to mršavi momci u formi, uredni i čisti s gotovo školskim pokretima. Pištolj na vratima pokrivao je cijelu prostoriju prilično precizno. Puška je bila dovoljno blizu da bi me mogla raznijeti po cijelom prozoru. Sve ostalo bi bilo velika greška. Pištolj bi mogao promašiti u borbi izbliza, a meci iz dalekometne puške s vrata skupa sa mnom ubili bi policajca koji me privodi i starca u prolazu iza mene. Dosad su sve napravili ispravno, bez sumnje. Bili su u prednosti, ni u to nije bilo sumnje. Bio sam zarobljen u tijesnom separeu, opkoljen. Nisam mogao puno učiniti i stavio sam ruke na stol. Policajac s puškom pribliţio se. "Stoj! Policija!" viknuo je. Vikao je iz sveg glasa, rješavajući se svoje napetosti. Pokušavao me uplašiti. Uobičajen postupak, gotovo knjiški. Što više zvukova i bijesa ne bi li se uplašila ţrtva. Podigao sam ruke. Tip na vratima krenuo je s pištoljem. Tip s puškom prišao je bliţe, čak previše blizu. Njihova prva pogreška. Da sam morao, mogao sam uhvatiti cijev puške i oteti je.

kika☺crostuff.net

Pucanj u strop i u lakat, pa u policajčevo lice i puška bi bila moja. Tip s pištoljem sam je sebi smanjio kut i više ne bi mogao riskirati da pogodi svog partnera. Sve je moglo završiti loše po njih. No ja sam samo sjedio, s rukama u zraku. Tip s puškom još uvijek je vikao i skakao. "Ovdje, na pod!" zaurlao je. Polako sam se izvukao iz separea i pruţio ruke prema policajcu s pištoljem. Nisam namjeravao leći na pod. Ne, zbog ovih seljačina, ni da su sa sobom doveli cijelu postaju naoruţanu haubicama. Tip s pištoljem bio je narednik i prilično miran. Puška me je pokrivala dok je on spremao pištolj, skinuo lisice sa svog pojasa i stavio ih na moje zapešće. Potpora je ušla kroz kuhinju. Prošli su oko pulta na kojemu se posluţivao ručak. Zauzeli su poziciju iza mene i pretresli me veoma temeljito. Vidio sam kako narednik prima na znanje odmahivanje glavama. Nema oruţja. Momci iz pojačanja uhvatili su me za laktove. Puška me još uvijek imala na nišanu. Narednik je stupio ispred mene. Bio je jak, sportski građen bijelac, vitak i preplanuo. Mojih godina. Na sjajnoj pločici iznad dţepa na košulji pisalo je: Baker. Pogledao me. "Uhićeni ste zbog ubojstva", rekao je. "Imate pravo na šutnju, jer sve što kaţete moţe biti upotrijebljeno kao dokaz protiv vas. Imate pravo na odvjetnika. Ukoliko si ne moţete priuštiti odvjetnika, besplatno će vam ga dodijeliti drţava Georgia. Razumijete li svoja prava?" Bilo je to profesionalno izvođenje postupka Miranda. Govorio je jasno i nije čitao s papirića. Pričao je kao da zna što to znači i zašto je to vaţno. Vaţno njemu i meni. Nisam odgovorio. "Razumijete li svoja prava?" ponovio je.

kika☺crostuff.net

Ponovno nisam odgovorio. Znao sam iz iskustva da je najbolje potpuno šutjeti. Što god se kaţe, moţe se pogrešno čuti, pogrešno razumjeti, pogrešno tumačiti. To vas moţe osuditi. Moţe vas ubiti. Tišina uzrujava policajca koji vas privodi. Mora vam kazati da imate pravo šutjeti i on mrzi ako koristite to pravo. Privodili su me zbog ubojstva, no nisam rekao ništa. "Razumijete li svoja prava?" ponovno me upitao Baker. "Govorite li engleski?" Bio je smiren. Nisam rekao ništa. I dalje je ostao smiren. Imao je mirnoću čovjeka koji je znao da je prava opasnost prošla. On će me samo odvesti u zgradu policije i tada ću postati problem nekog drugog. Prešao je pogledom po trojici svojih kolega. "U redu, zabiljeţite da nije rekao ništa", progunđao je. "Idemo." Pratili su me prema izlazu. Na vratima smo stali u jedan red. Prvi Baker, zatim tip s puškom, koji je hodao unazad, s golemom crnom cijevi još uvijek usmjerenom prema meni. Na pločici s imenom pisalo je: Stevenson. I on je bio bijelac osrednje visine, u dobroj formi. Njegovo oruţje izgledalo je kao cijev za kanalizaciju, usmjereno prema mome trbuhu. Iza mene su bili momci koji su činili pojačanje. Gurnuli su me kroz vrata s rukama vezanim na leđima. Vani, na parkiralištu, postalo je vruće. Vjerojatno je kišilo cijelu noć i veći dio jutra, a sada se sunce probijalo i tlo je isparavalo. I inače je ovo, najvjerojatnije, prašnjavo vruće mjesto. Danas se parilo s onim prekrasnim opojnim mirisom prokislog potkrovlja pod vrućim podnevnim suncem. Stao sam, licem okrenut prema suncu i udisao dok su se policajci raspoređivali. Po jedan za svaki lakat za kratku šetnju do patrolnog auta. Stevenson još uvijek na okidaču puške. Kod prvog auta povukao se jedan korak unatrag dok je Baker otvarao straţnja vrata. Gurnuli su mi glavu prema dolje. Ugurali su me u

kika☺crostuff.net

auto uz dobro izveden postupak potpore s lijeve ruke. Dobri pokreti. U gradiću daleko od svega, ovo je zasigurno rezultat puno vjeţbe, prije nego velikog iskustva. Sjedio sam sam na straţnjem sjedalu automobila. Debela staklena pregrada dijelila je prostor. Prednja vrata još su bila otvorena. Ušli su Baker i Stevenson. Baker je vozio. Stevenson je bio okrenut prema nazad i promatrao me. Nitko nije pričao. Automobil u pratnji s pojačanjem slijedio nas je. Automobili su bili novi, voţnja tiha i glatka, unutrašnjost čista i hladna. Bez zaostalih tragova o očajnim i jadnim ljudima koji su se vozili upravo ovdje gdje se ja vozim. Pogledao sam kroz prozor. Georgia. Vidio sam bogatu zemlju. Teško, vlaţno crveno tlo. Dugačke i pravilne redove niskog grmlja u poljima. Kikiriki, moţda. Zahtjevna ţetva, no vrijedna za uzgajivača ili za vlasnika. Posjeduju li ljudi ovdje svoju zemlju? Ili goleme korporacije? Ne znam. Voţnja do grada bila je kratka. Auto je proizvodio piskutave zvukove klizeći natopljenim asfaltom. Nakon moţda jednog kilometra ugledao sam dvije skladne zgrade, obje nove, obje s urednim okolišem. Policijska postaja i vatrogasni dom. Stajale su usamljeno, iza široke tratine s kipom, sjeverni rub gradića. Privlačna lokalna arhitektura sponzorirana velikodušnim budţetom. Ceste su bile od glatkog asfalta, pločnici od crvenih ploča. Stotinjak metara prema jugu vidio sam zasljepljujuće bijeli crkveni zvonik kako se uzdiţe iznad gomile zgrada. Vidio sam jarbole za zastave, krovove šatora, svjeţe boje, zelene travnjake. Sve osvjeţeno velikom kišom. Sada puno pare i nekako moćno u vrućini. Bogata zajednica. Izgrađena, pretpostavljam, od bogatih prihoda s farmi i visokih poreza za ljude koji su putovali na posao gore u Atlantu.

kika☺crostuff.net

Stevenson je još uvijek buljio u mene dok je auto usporavao do prilaza zgradi postaje. Široki pristupni polukrug. Pročitao sam jednostavan zidarski natpis: Zapovjedništvo policije Margrave. Pomislio sam: Trebam li se zabrinuti?' Bio sam uhićen u gradu u kojem nikad prije nisam bio. Navodno zbog ubojstva. No znao sam dvije stvari. Prvo, oni ne mogu dokazati da se nešto dogodilo ako se nije dogodilo. I drugo, nisam ubio nikoga. U svakom slučaju, ne u njihovom gradu i ne već dugo vremena. DVA Zaustavili smo se pred vratima dugačke niske zgrade. Baker je izašao iz auta i pogledao okolo, lijevo i desno. Momci iz potpore stajali su sa strane. Stevenson je obišao auto sa straţnje strane. Zauzeo je poloţaj nasuprot Bakeru i uperio je pušku u mene. Ovo je bio dobar tim. Baker je otvorio moja vrata. "OK, idemo, idemo", rekao je, gotovo šaptom. Skakutao je na vrhovima prstiju, pregledavajući područje. Polako sam se okrenuo i izvukao iz auta. Lisice svakako nisu pomogle. Sad je bilo još toplije. Koraknuo sam naprijed i čekao. Ispred mene bio je ulaz u zgradu policije. Tu je bio dugački mramorni nadvratnik s jasno ugraviranim: Zapovjedništvo policije grada Margravea. Ispod njega stajala su vrata od debelog stakla. Baker je otvorio jedna. Zaškripala su. Jedan iz potpore gurnuo me unutra. Vrata su ponovno zaškripala zatvarajući se iza mene. Unutra je ponovno bilo hladno. Sve je bilo bijelo i kromirano. Svjetla su bila fluorescentna. Izgledalo je poput banke ili osiguravajućeg ureda. Tu je bio i sag. Ĉinovnik za prijem stajao je iza dugačkog prijemnog pulta. Sudeći po tome kako je ovo mjesto izgledalo, morao bi reći: 'Kako vam mogu pomoći, gospodine?' No nije rekao ništa. Samo me je gledao. Iza njega bio je golemi otvoreni prostor. Tamnokosa ţena u uniformi

kika☺crostuff.net

sjedila je za širokim, niskim radnim stolom. Dotad je za računalom radila oko papirologije, a sad je gledala u mene. Stajao sam tu, s po jednim policajcem na svakoj ruci. Stevenson je bio leđima okrenut prema prijamnom pultu i puškom je nišanio prema meni. Baker je stajao, gledajući me. Ĉinovnik na prijemu i ţena u uniformi gledali su me. I ja sam gledao njih. Potom su me otpratili na lijevu stranu. Zaustavili su me ispred nekih vrata. Baker ih je otvorio pa su me ugurali u jednu prostoriju. Bio je to prostor za razgovore, bez prozora. S bijelim stolom i trima stolicama. Sag. U gornjem kutu sobe, kamera. Zrak je bio prilično rashlađen. Ja sam još bio mokar od kiše. Stajao sam dok mi je Baker pretraţio svaki dţep. Sve moje stvari stavljene su na malu hrpu na stolu. Smotuljak novca, nešto kovanica, računi, karte, bilješke. Baker je pregledao novine i vratio mi ih u dţep. Pogledao je sat i ostavio mi ga na ruci. Te stvari nisu ga zanimale. Sve ostalo strpano je u golemu nepromočivu vrećicu. Vrećicu izmišljenu za ljude koji u dţepovima nose puno više stvari nego ja. Na njoj je bila zalijepljena bijela naljepnica. Stevenson je na naljepnici napisao nekakav broj. Baker mi naredi da sjednem. Potom su svi napustili prostoriju. Stevenson je odnio vrećicu s mojim stvarima. Izašli su i zatvorili vrata i čuo sam kako se okreće brava. Bio je to teški, dobro podmazani zvuk. Zvuk preciznosti. Zvuk velike ţeljezne brave. Zvučala je kao brava koja će me drţati unutra. Shvatio sam da će me ostaviti samoga neko vrijeme. Obično se tako radi. Izolacija izaziva potrebu za pričanjem. Potreba za pričanjem moţe se pretvoriti u potrebu za priznavanjem. Brutalno uhićenje praćeno jedno-satnom izolacijom bilo je prilično dobra strategija.

kika☺crostuff.net

No prevario sam se. Nisu planirali sat vremena izolacije. To je vjerojatno bila njihova druga taktička pogreška. Baker je otključao vrata i ponovno ušao unutra. Sa sobom je nosio kavu u plastičnoj šalici. Potom je pozvao unutra ţenu u uniformi, onu koju sam vidio za stolom blizu ulaza. Teška brava škljocnula je iza nje. Donijela je metalni kovčeţić i stavila ga na stol. Otvorila ga i izvadila dugački crni drţač brojeva. U njemu su bili bijeli plastični brojevi. Dodala mi ga je s onim neposrednim smiješkom medicinske sestre kod stomatologa. Uzeo sam ga u ruke koje su bile u lisicama. Pogledao sam ga kako bih se uvjerio da je okrenut na pravu stranu i stavio ga ispod brade. Ţena je iz kovčega izvadila ruţni fotoaparat i sjela nasuprot mene. Naslonila je laktove na stol kako bi poduprla aparat. Nagnula se naprijed. Grudi su joj se oslanjale na rub stola. Bila je zgodna. Tamna kosa, prekrasne oči. Buljio sam u nju i smiješio joj se. Aparat je kliknuo i blicnuo. Prije nego što me je i zamolila, okrenuo sam se za profil. Drţao sam dugački broj uz moje rame i buljio u zid. Aparat je još jednom kliknuo i blicnuo. Okrenuo sam se natrag i pruţio joj broj. S obje ruke, zbog lisica. Uzela mi gaje uz onaj namršteni izraz koji govori: 'Da, neugodno je, ali mora se.' Poput sestre kod zubara. Zatim je izvadila opremu za otiske prstiju. Savijenu kartu s deset odjeljaka, već označenu brojem. Prostor za palce uvijek je premalen. Ova je bila obostrana s dva kvadrata za otiske dlanova. Lisice su oteţale cijeli proces. Baker nije ponudio skinuti ih. Ţena mi je umočila ruke u tintu. Prsti su joj bili glatki i hladni. Bez vjenčanog prstena. Poslije toga dodala mi je sveţanj maramica. Tinta se skinula vrlo lako. Neka nova stvar koju dosad nisam vidio.

kika☺crostuff.net

Ţena je otvorila aparat i stavila film zajedno s katom za otiske na stol. Ponovno je vratila aparat u metalni kovčeţić. Baker je kucnuo na vrata. Brava je ponovno škljocnula. Ţena je skupila svoje stvari. Nitko nije govorio. Ţena je napustila sobu. Baker je ostao unutra sa mnom. Zatvorio je vrata i zaključao ih onim istim masnim škljocanjem, potom se naslonio na vrata i pogledao me. "Moj šef upravo se spušta dolje", rekao je. "Morat ćete razgovarati s njim. Imamo problem ovdje. Moramo ga riješiti." Ništa mu nisam odgovorio. Razgovor sa mnom nikome nije mogao riješiti problem. No čovjek se ponašao pristojno. S poštovanjem. Stoga sam ga stavio na ispit. Ispruţio sam ruke prema njemu. Neizgovoreni zahtjev da mi otključa lisice. Stajao je nepomično nekoliko trenutaka i onda izvadio ključeve i otključao ih. Zadjenuo ih je natrag na svoj pojas. Pogledao me. Uzvratio sam pogled i spustio ruke uz tijelo. Bez zahvalnog uzdaha. Bez ţalosnog trljanja po zglobovima. Nisam ţelio nikakav odnos s ovim čovjekom. No ipak sam progovorio. "OK", rekao sam. "Idemo upoznati vašeg šefa." Ovo je bio prvi put da sam progovorio nakon naručivanja doručka. Sad je Baker bio taj koji je izgledao zahvalno. Dvaput je pokucao po vratima pa su ih otključali s vanjske strane. Otvorio ih je i pokazao prema vani. Stevenson je čekao s leđima okrenutim prema predvorju. Puške više nije bilo. Posada potpore je otišla. Stvari su se smirivale. Postrojili su se, po jedan sa svake strane. Baker me je uhvatio za lakat, lagano. Hodali smo kroz otvoreni prostor i došli do vrata sa straţnje strane. Stevenson ih je otvorio i ušli smo u veliki ured. Sa svih strana prepun ruţa. Debeli čovjek sjedio je za velikim radnim stolom. Iza njega stajalo je nekoliko velikih zastava. Bila je tu američka zastava sa zlatnim resicama, na lijevoj strani, i ono za što

kika☺crostuff.net

sam pretpostavljao da je zastava Georgije, na desnoj. Na zidu između zastava visio je sat. Bio je to veliki stari okrugli predmet uokviren u mahagonij. Izgledao je kao da na sebi ima desetljećima stare slojeve. Pretpostavljao sam da je to sat iz nekakve stare policijske zgrade koju su srušili da bi izgradili ovo novo zdanje. Vjerojatno ga je arhitekt upotrijebio kako bi u novu zgradu ulio dašak povijesti. Pokazivao je oko dvanaest i trideset. Debeljko za velikim stolom pogledao me je dok su me gurali prema njemu. Zapazio sam zbunjen pogled, kao da me je pokušavao negdje smjestiti. Pogledao me je ponovno, temeljitije. Onda mi se podrugljivo nasmijao i progovorio hroptavim glasom koji bi vjerojatno bio urlik da ga nisu obuzdala bolesna pluća. "Dovući svoju dupe u tu stolicu i drţi ta prljava usta zatvorena", zapovjedi odlučno. Ovaj debeljko bio je iznenađenje. Izgledao je kao pravi kreten. Suprotno onome što sam dosad vidio. Baker i njegov tim za privođenje bili su poslovni, profesionalni i učinkoviti. Ţena za otiske prstiju bila je uglađena. No ovaj debeli šef policije bio je čisti gubitak prostora. Rijetka masna kosa. Znojio se, usprkos hladnom zraku. Ĉiravi, crveni i sivi ten na zapuštenom neredu prevelike tjelesne teţine. Krvni tlak visok do neba. Krvne ţile tvrde kao stijena. Nije izgledao ni izbliza sposoban. "Zovem se Morrison", prosikće. Kao da me je bilo briga. "Ja sam šef policije ovdje u Margraveu. A ti si smeće koje ubija i koje je došlo sa strane. Došao si ovdje u moj grad i napravio grešku tamo na privatnom vlasništvu gospodina Klinera. Stoga ćeš sad dati puno priznanje šefu mojih detektiva." Zaustavio se i pogledao me. Kao da me još uvijek pokušava negdje smjestiti ili kao da čeka nekakav odgovor. Nije ga dobio, pa je uperio svoj debeli prst prema meni. "A onda ideš u zatvor", rekao je. "A onda ideš na električnu stolicu. I onda ću te istovariti u tvoj jadni mali siromašni grob."

kika☺crostuff.net

Izvukao je svoju ogromnu masu iz stolice i pogledao mimo mene. "Pozabavio bih se s ovim sam", rekao je, "no previše sam zauzet." Odgegao se od svog stola. Ja sam još stajao između njegovog stola i vrata. Dok se vukao pored mene, zaustavio se. Njegov debeli nos bio je otprilike u razini srednjeg gumba na mom kaputu. Još uvijek je buljio u mene kao da je nečim bio zbunjen. "Već sam te sreo negdje", rekao je. "Gdje je to bilo?" Zirkao je prema Bakeru i Stevensonu. Kao da od njih očekuje da zabiljeţe sve što govori i kad to izgovara. "Već sam negdje vidio ovog tipa", kazao im je. Zalupio je vratima ureda i ostavio me čekati s dvojicom policajaca sve dok šef detektiva nije ušetao. Visoki crnac, ne star, no već pomalo sijed i proćelav. Taman dovoljno da mu da građanski izgled. Ţivahan i pouzdan. Dobro odjeven, u staromodnom odijelu od tvida. Koţni prsluk. Osvjetlati cipele. Ovaj tip izgledao je točno kako šef treba izgledati. Uputio je Bakera i Stevensona van iz ureda. Zatvorio je vrata za njima. Sjeo je za stol i pokazao mi stolicu nasuprot. Bučno je otvorio ladicu i izvadio kasetofon za snimanje. Visoko ga je podigao, drţeći ruke u zraku, kako bi izvukao klupko zamršenih ţica. Uključio ga je u struju i priključio mikrofon. Ubacio je kasetu. Pritisnuo tipku za snimanje i noktom kucnuo po mikrofonu. Zaustavio kasetu i premotao je nazad. Pritisnuo tipku play. Ĉuo udarac svoga nokta. Klimnuo. Ponovno premotao nazad i pritisnuo tipku za snimanje. Sjedio sam i gledao ga. Na trenutak je nastupila tišina. Samo slabo zujanje zraka, svjetla ili računala. Ili kasetofona kako se sporo vrti. Ĉuo sam sporo otkucavanje starog sata.

kika☺crostuff.net

Proizvodio je strpljive zvukove, kao da je spreman kucati zauvijek, bez obzira na to što sam ja odlučio učiniti. Onda se tip naslonio nazad u stolicu i strogo me pogledao. Lupkao je prstima po stolu, onako kako to visoki elegantni ljudi čine. "Dobro", kaţe. "Imamo nekoliko pitanja, zar ne?" Glas je bio dubok. Poput tutnjave. Naglasak nije bio juţnjački. Izgledao je i zvučao poput bankara iz Bostona, osim što je bio crn. "Zovem se Finlay", rekao je. "Imam čin kapetana. Šef sam detektivskog odjela u ovoj postaji. Rečeno mi je da su vas obavijestili o vašim pravima. Još uvijek niste potvrdili da ste ih razumjeli. Prije nego što krenemo dalje moramo najprije riješiti ovu stvar." Nije bankar iz Bostona. Više je nalik nekome s Harvarda. "Razumijem svoja prava", rekao sam. Kimnuo je. "Dobro", rekao je. "Drago mi je. Gdje vam je odvjetnik?" "Ne trebam odvjetnika", rekao sam. "Optuţeni ste za ubojstvo", kazao je. "Treba vam odvjetnik. Mi ćemo vam ga osigurati, znate. Besplatno. Ţelite li da vam ga osiguramo, besplatno?" "Ne, ne trebam odvjetnika", odgovorio sam. Finlay je preko svojih prstiju buljio u mene nekoliko dugih trenutaka. "OK", rekao je. "No morat ćete potpisati pristanak. Znate, da vam je savjetovano da angaţirate odvjetnika, i da ćemo vam ga mi osigurati, bez troškova za vas, no da ga vi nipošto ne ţelite." "OK", prihvatio sam. Izvukao je formular iz neke druge ladice i pogledao na sat da upiše datum i vrijeme. Pruţio mije formular. Veliki tiskani kriţ označavao je crtu na koju se trebam potpisati.

kika☺crostuff.net

Dodao mi je kemijsku olovku. Potpisao sam i pruţio formular nazad. Proučio ga je. Stavio ga je u koţnu fasciklu. "Ne mogu pročitati taj potpis", kaţe. "Stoga ćemo radi zapisnika početi s vašim imenom, adresom i datumom rođenja." Ponovno je nastupila tišina. Pogledao sam ga. Bio je to tvrdoglav tip. Vjerojatno oko 45 godina. Ne moţete postati šef detektiva ovdje u Georgiji ako vam je četrdeset i pet i ako ste crnac, osim ako ste tvrdoglav tip. Nema smisla s njim se zafrkavati. Uzdahnuo sam. "Zovem se Jack Reacher", rekao sam. "Bez drugog imena. Bez adrese." Zapisao je to. Nije bilo puno za pisati. Rekao sam mu datum rođenja. "OK, gospodine Reacher", kazao je Finlay. "Kao što sam rekao, imamo puno pitanja. Pregledao sam sve vaše stvari. Niste sa sobom nosili nikakve dokumente. Ni vozačku dozvolu, ni kreditne kartice, ništa. Nemate adresu, kaţete. Moram se upitati, tko je ovaj čovjek?" Nije čekao nikakav komentar na to. "Tko je bio čovjek s obrijanom glavom?" upitao me. Nisam odgovorio. Gledao sam veliki sat, čekao da se kazaljka za minute pomakne. "Recite mi što se dogodilo", rekao je. Nisam imao pojma što se dogodilo. Nikakvog pojma. Nešto se nekome dogodilo, ali ne meni. Samo sam sjedio. Nisam odgovarao. "Što je Pluribus?" upita me Finlay. Pogledao sam ga i slegnuo ramenima. "Moto Sjedinjenih Drţava?" rekao sam. "E Pluribus Unum?" Usvojeno 1776. godine na drugom Kontinentalnom kongresu, zar ne?"

kika☺crostuff.net

Samo je progunđao. Nastavio sam gledati ravno u njega. Pretpostavljao sam da je bio tip čovjeka koji bi mogao odgovoriti na pitanje. "O čemu se ovdje radi?" upitao sam ga. Ponovno tišina. Sad je red na njemu da gleda mene. Vidio sam kako razmišlja treba li odgovoriti, i kako. "O čemu se ovdje radi?" upitao sam ga ponovno. Naslonio se i ponovno počeo lupkati prstima. "Znate o čemu se radi", rekao je. "Ubojstvu. S vrlo uznemirujućim značajkama. Ţrtva je pronađena jutros u Klinerovom skladištu. Sjeverno od drţavne ceste, gore kod petlje autoceste. Svjedok je prijavio daje viđen muškarac kako napušta tu lokaciju. Nešto iza osam sati jutros. Spomenuti opis govori o bijelcu, veoma visokom, u dugom crnom kaputu, svijetle kose, bez šešira, bez prtljage." Ponovno tišina. Ja sam bijelac. Ja sam veoma visok. Moja kosa je svijetla. Ja sam sjedio tamo u dugom crnom kaputu. Nemam šešir. Ni torbu. Ja sam hodao po drţavnoj cesti najveći dio od četiri sata ovog jutra. Od osam do otprilike jedanaest i četrdeset pet. "Koliko je duga ta cesta?" upitao sam. "Od autoceste skroz do ovdje?" Finlay je razmišljao o tome. "Dvadesetak kilometara, mislim", rekao je. "Dobro", rekao sam. "Hodao sam sve od autoceste do grada. Dvadeset kilometara, moţda. Sigurno me je puno ljudi vidjelo. Ne znači da sam ikome išta napravio." Nije odgovorio. Zbog ovakve situacije postao sam sve znatiţeljniji. "Je li to vaše područje?" upitao sam ga. "Ĉak tamo do autoceste?"

kika☺crostuff.net

"Da, jest", kaţe on. "Pitanje nadleţnosti je sasvim jasno. Ne moţete se na to izvući, gospodine Reacher. Granica grada ide dvadeset kilometara dalje, točno do autoceste. Ona skladišta tamo su moja, bez sumnje u to." Ĉekao je. Ja sam kimnuo. Nastavio je. "Kliner je izgradio to mjesto, prije pet godina", kaţe on. "Ĉuli ste za njega?" Odmahnuo sam glavom. "Kako bih mogao čuti za njega?" kazao sam. "Nikad prije nisam bio ovdje." "On je napravio velike stvari ovdje", objašnjavao je Finlay. "Njegov posao osigurava velike uplate na ime poreza i tako čini puno dobrih stvari. Veliki prihodi i velika korist gradu bez previše problema, jer je daleko, razumijete? Zato se nastojimo dobro brinuti za njega. No sad je to poprište ubojstva, a vi imate puno toga za objasniti." Ĉovjek je radio svoj posao, no uzalud je trošio moje vrijeme. "OK, Finlay", kazao sam. "Dat ću izjavu u kojoj ću opisati svaku najmanju stvar koju sam uradio otkako sam prešao granicu vašeg ušljivog grada do trenutka kad ste me odvukli ovamo usred prokletog doručka. Ako uspijete napraviti što od toga, dat ću vam medalju. Jer sve što sam učinio jest da sam stavljao jednu nogu ispred druge gotovo četiri sata po pljusku cijelih vaših dragocjenih dvadeset kilometara." Ovo je bio najduţi govor koji sam odrţao u posljednjih šest mjeseci. Finlay je sjedio i buljio u mene. Gledao sam kako se lomi u osnovnoj dilemi svakog detektiva. Instinkt mu je govorio da ja moţda nisam njegov čovjek. No ja sam sjedio točno ispred njega. Što bi onda jedan detektiv napravio? Pustio sam ga da razmišlja. Pokušao sam ga u pravom trenutku lagano gurnuti u pravom smjeru. Namjeravao sam reći nešto o pravom čovjeku koji još uvijek tamo negdje vani bjeţi dok on ovdje troši svoje vrijeme na mene. To bi potaklo njegovu nesigurnost. No on je krenuo prvi. U pogrešnom smjeru.

kika☺crostuff.net

"Nema izjava", kazao je. "Ja ću postavljati pitanja, a vi ćete na njih odgovarati. Vi ste Jack-ništa-Reacher. Bez adrese, bez isprava. Tko ste vi, skitnica?" Uzdahnuo sam. Danas je petak. Veliki sat pokazuje da ga je više od pola već prošlo. Ovaj Finlay očito namjerava u ovo poloţiti sve svoje nade. Provest ću vikend u ćeliji. Vjerojatno ću izaći u ponedjeljak. "Nisam skitnica, Finlay", rekao sam. "Ja sam lutalica. To je velika razlika." "Ne pravite se pametni preda mnom, Reacher", kazao je. "U velikom ste sranju. Svašta lošeg dogodilo se tamo gore. Naš svjedok vidio vas je kako napuštate mjesto. Stranac ste bez dokumenata i bez priče. Stoga mi nemojte ovdje pametovati." Još uvijek je radio svoj posao, no još uvijek je uzalud trošio moje vrijeme. "Nisam napuštao mjesto ubojstva", rekao sam. "Hodao sam po prokletoj cesti. Tu ima razlike, zar ne? Ljudi koji napuštaju mjesto ubojstva trče i skrivaju se. Što je loše u hodanju po cesti? Ljudi hodaju po cestama po cijele vraţje dane, zar ne?" Finlay se nagnuo naprijed i zatresao glavom. "Ne", rekao je. "Nitko nije prohodao duljinu te ceste još otkako je izumljen automobil. I zašto bez adrese? Odakle ste? Odgovorite na pitanja. Završimo s ovim." "OK, Finlay, idemo završiti s ovim", pristao sam. "Nemam adresu, jer ne ţivim nigdje. Moţda ću jednog dana ţivjeti negdje i onda ću imati adresu pa ću vam poslati razglednicu kako biste je mogli staviti u svoj vraţji adresar, kad vas to očito toliko zanima." Finlay je buljio u mene i razmatrao svoje mogućnosti. Izabrao je strpljiv način. Strpljiv, ali tvrdoglav. Kao da ga nitko nije mogao odgovoriti. "Odakle ste?" upita me. "Koja vam je bila zadnja adresa?" "Što točno mislite kad me pitate odakle sam?" upitao sam ga.

kika☺crostuff.net

Usne su mu se stisnule. Pokvario sam mu raspoloţenje. No ostao je strpljiv. Strpljenju je dodao ledeni sarkazam. "OK", rekao je. "Ne razumijete moja pitanja, pa ću pokušati biti savršeno jasan. Ono što sam mislio jest gdje ste se rodili, ili gdje ste proveli onaj najveći period svoga ţivota kojeg instinktivno smatrate nadmoćnim u društvenom ili kulturnom kontekstu?" Samo sam ga gledao. "Dat ću vam primjer", rekao je. "Ja, osobno, sam rođen u Bostonu, školovao sam se u Bostonu i nakon toga sam dvadeset godina radio u Bostonu, pa bih rekao, a vjerujem da ćete se i vi s time sloţiti, da sam iz Bostona." Bio sam u pravu. Ĉovjek s Harvarda. Ĉovjek s Harvarda kojem ponestaje strpljenja. "OK", rekao sam. "Postavili ste pitanja. Odgovorit ću, no samo da vam kaţem nešto, ja nisam vaš čovjek. Do ponedjeljka ćete shvatiti da nisam vaš čovjek. Stoga učinite sebi uslugu. Nemojte prestati traţiti." Finlay se borio sa smiješkom. Ozbiljno je kimnuo. "Cijenim vaš savjet", izjavio je. "I vašu brigu za moju karijeru." "Nema na čemu", rekao sam. "Nastavite." "OK", rekao sam. "Po vašem maštovitom zaključku, ja ne dolazim niotkud. Ja sam iz mjesta zvanog Vojska. Rođen sam u američkoj bazi u Zapadnom Berlinu. Moj stari bio je marinac, a majka mi je bila Francuskinja koju je sreo u Nizozemskoj. Vjenčali su se u Koreji." Finlay je kimnuo. Zapisao je bilješku.

kika☺crostuff.net

"Bio sam vojno dijete", rekao sam. "Pokaţite mi listu američkih baza po cijelome svijetu i to je lista mjesta gdje sam ţivio. U srednju školu išao sam u dvadesetak različitih zemalja, a četiri godine proveo sam i na West Pointu." "Nastavite", kaţe Finlay. "Ţivio sam u vojsci", kazao sam. "U Vojnoj policiji. Još jednom ispočetka sluţio sam i ţivio u svim onim bazama. Onda je, Finlay, nakon što sam trideset i šest godina bio najprije dijete vojnika, a onda i sam vojnik, odjednom nestalo potrebe za sjajnom velikom vojskom jer su Sovjeti propuhali. I onda nam je, jupi, stigla korist od mira. Što za vas znači da će se porezi trošiti na nešto drugo, ali za mene da sam tridesetšestogodišnji stari nezaposleni bivši vojni policajac kojeg lijeno civilno smeće, koje u svijetu kojeg sam ja prošao, ne bi preţivjelo ni pet minuta, nazivaju skitnicom." Razmišljao je trenutak. Nije bio impresioniran. "Nastavite", rekao je. Slegnuo sam ramenima. "Tako da sada jednostavno uţivam. Moţda ću nekad pronaći nekakav posao, moţda i neću. Moţda ću se smjestiti negdje, moţda i neću. No trenutno to ne traţim." Kimnuo je. Dodao je još neke bilješke. "Kad ste otišli iz vojske?" upitao me. "Prije šest mjeseci", odgovorio sam. "U travnju." "Jeste li uopće radili od tada?" pita on. "Sigurno se šalite", rekao sam. "Kad ste vi zadnji put traţili posao?" "U travnju", imitirao me je. "Prije šest mjeseci. Tada sam dobio ovaj posao." "Pa, blago vama Finlay", rekao sam. Ničeg pametnijeg se nisam mogao sjetiti. Finlay je na nekoliko trenutaka buljio u mene.

kika☺crostuff.net

"Od čega ste ţivjeli?" upitao me. "Koji čin ste imali?" "Bojnik", rekao sam. "Daju vam otpremninu kad vas izbace. Još uvijek imam veći dio. Nastojim da mi što dulje traje, znate?" Duga tišina. Finlay je tukao ritam krivim krajem svojeg penkala. "Hajdemo onda razgovarati o posljednja dvadeset i četiri sata", predloţio je. Uzdahnuo sam. Sada su mi se spremale nevolje. "Došao sam autobusom Greyhounda", rekao sam. "Iskrcao sam se na drţavnoj cesti, u osam sati jutros. Hodao sam do grada, došao do onog restorana, naručio doručak i jeo kad su vaši momci upali i dovukli me ovdje." "Imate li nekog posla ovdje?" upitao me. Odmahnuo sam glavom. "Nisam zaposlen", rekao sam. "Nemam nikakvog posla nigdje." Zapisao je to. "Gdje ste se ukrcali u autobus?" upitao je. "U Tampi", rekao sam. "Krenuo sam sinoć u ponoć." "U Tampi na Floridi?" upitao je. Kimnuo sam. Bučno je otvorio još jednu ladicu. Izvadio je Greyhoundov red voţnje. Odmotao ga i spustio dugački smeđi prst na dno stranice. Ovo je bio vrlo temeljit čovjek. Ponovo je pogledao na mene. "To je ekspresni bus", rekao je. "Vozi ravno na sjever do Atlante. Stiţe tamo u devet sati ujutro. Ne zaustavlja se ovdje u osam." Odmahnuo sam glavom. "Zamolio sam vozača da stane", rekao sam. "Rekao je da ne bi smio, no ipak je to napravio. Zaustavio se posebno radi mene kako bih se iskrcao." "Jeste li kad prije bili ovdje?" upitao me.

kika☺crostuff.net

Ponovno sam odmahnuo glavom. "Imate li obitelj ovdje negdje?" upitao je. "Ne ovdje", rekao sam. "Imate li obitelj igdje?" upitao je. "Imam brata u Washingtonu", rekao sam. "Radi u Ministarstvu financija." "Imate li prijatelja ovdje u Georgiji?" pitao je. "Ne", odgovorio sam. Finlay je zapisao sve ovo. Potom je nastupila duga tišina. Već sam znao koje će biti sljedeće pitanje. "Zašto onda?" čudio se. "Zašto sići s autobusa na nepredviđenom mjestu i hodati dvadeset kilometara po kiši do mjesta u kojem niste imali apsolutno nikakav razlog za dolazak?" To je bilo ubojito pitanje. Finlay gaje odmah pote-gao, jednako kao što bi i tuţitelj napravio. A ja nisam imao nikakav stvarni odgovor. "Što da vam kaţem?" rekao sam. "To je bila spontana odluka. Bio sam nemiran. Valjda i ja moram biti negdje, zar ne?" "Ali zašto ovdje?" upitao me. "Ne znam", rekao sam. "Ĉovjek do mene imao je kartu, aja sam odabrao ovo mjesto. Ţelio sam se maknuti od velikih gnjavaţa. Razmišljao sam da se zavrtim nazad do zaljeva, moţda malo dalje na zapad." "Vi ste izabrali ovo mjesto?" rekao je Finlay. "Nemojte mi prodavati to sranje. Kako ste mogli izabrati ovo mjesto?" To je samo ime. Samo točka na karti. Morali ste imati nekakav razlog." Kimnuo sam. "Razmišljao sam da navratim i potraţim Blind Bla-kea", rekao sam.

kika☺crostuff.net

"Tko je, dovraga, Blind Blake?" pitao je. Promatrao sam ga kako razmatra mogućnosti kao što računalo za šah ocjenjuje poteze. Je li Blind Blake moj prijatelj, neprijatelj, moj suučesnik, suradnik, mentor, financijer, duţnik, moja sljedeća ţrtva? "Blind Blake je bio gitarist", rekao sam. "Umro je prije šezdeset godina, moţda je i ubijen. Moj brat kupio je njegovu ploču, na omotu je pisalo da se to dogodilo u Margraveu. Pisao mi je o tome. Znam daje na proljeće prolazio ovuda nekoliko puta, zbog nekakvog posla. Odlučio sam doći ovamo i provjeriti priču." Finlay je izgledao tupo. Vjerojatno mu je ovo zvučalo prilično tanko. Zvučalo bi tanko i meni, da sam na njegovom mjestu. "Došli ste ovdje traţeći svirača gitare?" rekao je. "Svirača gitare koji je umro prije šezdeset godina? Zašto? Svirate li vi gitaru?" "Ne", rekao sam. "Kako vam je brat pisao", upitao me, "kad nemate adresu?" "Pisao je u moju staru postrojbu", objasnio sam. "Oni prosljeđuju poštu u moju banku na koju sam stavio otpremninu. Pošalju mi je kad im brzojavom zatraţim novac." Zavrtio je glavom i nešto zabiljeţio. "Ponoćni Greyhoundov autobus iz Tampe, znači?" rekao je. Kimnuo sam. "Imate li svoju autobusnu kartu?" pitao je. "U vrećici sa stvarima, pretpostavljam", rekao sam. Sjećam se da je Baker trpao u vrećicu sve smeće iz mojih dţepova. Stevenson ju je označio. "Bi li se vozač autobusa sjetio?" nadoda Finlay.

kika☺crostuff.net

"Moţda", rekao sam. "Bilo je to posebno stajanje, pa sam ga morao zamoliti." Kao da sam postao promatrač. Situacija je postajala sve apstraktnija. Moj posao nije bio puno drukčiji od Finlayevog. Imao sam čudan osjećaj kao da se jedan drugome povjeravamo oko nekog drugog slučaja. Kao da smo kolege koje raspravljaju o zamršenom slučaju. "Zašto ne radite?" upitao je Finlay. Slegnuo sam ramenima, pokušavši objasniti. "Zato što ne ţelim raditi", rekao sam. "Radio sam trinaest godina pa me to nije dovelo nigdje. Ĉini mi se kao da sam pokušao na njihov način, pa neka idu dovraga. Sad ću na svoj način." Finlay je sjedio i piljio u mene. "Jeste li imali kakvih problema u vojsci?" upitao me. "Ne više nego što ste vi imali u Bostonu", odgovorio sam. Bio je iznenađen. "Što mislite pod time?" kazao je. "Proveli ste dvadeset godina u Bostonu", kaţem. "To ste mi rekli vi, Finlay. Zašto ste onda ovdje u ovom beznačajnom malom mjestu? Trebali biste biti u mirovini, odlaziti na pecanje. U Cape Cod ili negdje drugdje. Koja je vaša priča?" "To je moja stvar, gospodine Reacher", rekao je. "Odgovorite mi na pitanje." Slegnuo sam. "Pitajte u vojsci", rekao sam. "Hoću", rekao je. Moţete biti prokleto sigurni u to. Jeste li dobili častan otpust?" "Zar bi mi dali otpremninu da nisam?" odgovorio sam. "Zašto bih vjerovao da su vam dali i novčić?" kazao je. "Ţivite kao vraţja skitnica. Ĉastan otpust? Da ili ne?"

kika☺crostuff.net

"Da", rekao sam. "Naravno." Napravio je još jednu bilješku. Zamislio se na trenutak. "Kako ste se osjećali tada, kad su vas otpustili?" upitao je. Razmišljao sam o tome. Slegnuo sam ramenima. "Nisam ništa osjećao", rekao sam. "Osjećao sam kao da sam bio u vojsci i kasnije više nisam bio u vojsci." "Jeste li se osjećali ogorčeno?" kazao je. "Iznevjereno?" "Ne", rekao sam. "Zar sam trebao?" "Bez ikakvih problema?" čudio se. Kao da je moralo biti nečega. Osjećao sam se kao da mu moram dati nekakav odgovor. No nisam se mogao sjetiti nijednog. Od rođenja sam bio u vojsci. Sada sam bio vani. To je bilo sjajno. Podsjećalo me na slobodu. Kao da sam cijelog svog ţivota imao laganu glavobolju, koju nisam primjećivao dok nije prestala. Jedini problem bio mi je kako zaraditi za ţivot. Nije bilo jednostavno zarađivati, a ne odreći se slobode. Nisam zaradio ni centa u zadnjih šest mjeseci. To je bio moj jedini problem. No nisam namjeravao reći to Finlayu. On bi to vidio kao motiv. Mislio bi da sam odlučio dokinuti svoj ţivot skitnice tako što ću pljačkati ljude u skladištima i onda ih ubijati. "Mogao bih reći da je prijelaz teţak", rekao sam. "Pogotovo jer sam ţivio takvim ţivotom od djetinjstva." Finlay je kimnuo. Proučavao je moj odgovor. "Zašto baš vi?" pitao je. "Jeste li se dobrovoljno javili za otpust?" "Nikad se ni za što ne javljam dobrovoljno", rekao sam. "Osnovno pravilo svakog vojnika." Ponovno tišina.

kika☺crostuff.net

"Jeste li se specijalizirali?" upitao je. "U vojsci?" "Opće duţnosti, u početku", rekao sam, "takav je sistem. Onda sam se pet godina bavio sigurnošću tajnih podataka, a posljednjih šest godina radio sam nešto drugo." Pustio sam ga da pita. "Ĉime?" upitao je. "Istragama ubojstava", rekao sam. Finlay se naslonio nazad i gunđao. Ponovno je lupkao prstima. Buljio je u mene, otpuhnuo i nagnuo se naprijed. Uperio je prst u mene. "U redu", odgovori. "Provjerit ću vas. Imamo vaše otiske prstiju. Trebali bi biti i u vojnim dosjeima. Nabavit ćemo podatke o vašoj sluţbi, sve do jednog. Sve detalje. Provjerit ćemo kod autobusnog prijevoznika vašu kartu. Pronaći ćemo vozača, pronaći ćemo putnike i vrlo brzo ćemo saznati je li istina sve što govorite. A ako je istina, moglo bi vas izvući. Očito, neki vremenski i metodološki detalji odredit će stvari. Ti detalji su još uvijek nejasni." Napravio je stanku i ponovno uzdahnuo. Pogledao je ravno u mene. "U međuvremenu, ja sam oprezan čovjek", rekao je. "Puno detalja upućuje na vas i vi biste mogli biti krivi. Ĉovjek bez cilja. Skitnica. Bez adrese, bez prošlosti. Vaša priča mogla bi biti sranje. Moţda ste ubijali ljude na sve strane u desetak drţava. Jednostavno ne znam. Ne moţete od mene očekivati da vam vjerujem. U ovom trenutku, ne znam zašto uopće ne bi bio sumnjičav? Ostajete iza rešetaka dok ne budemo potpuno sigurni, u redu?" To sam i očekivao. To je bilo točno ono što bih i ja rekao. No samo sam gledao u njega i vrtio glavom. "Vi ste oprezan čovjek?" potvrdio sam. "To je prokleto sigurno."

kika☺crostuff.net

Pogledao me ponovo. "Ako sam u pravu, častim vas ručkom u ponedjeljak", rekao je. "U restoranu Eno's, kako bih vam se ispričao za ovo danas." Ponovno sam zavrtio glavom. "Nisam ovdje jer traţim prijatelja", kaţem. Finlay je samo slegnuo ramenima. Isključio je kase-tofon. Premotao je kasetu natrag. Izvadio ju je napolje i napisao nešto na njoj. Oglasio se zvučnik na velikom drvenom stolu. Zamolio je Bakera da se vrati unutra. Ĉekao sam. Još uvijek mi je bilo hladno. No konačno sam bio suh. Kiša je bila pala s neba Georgije i natopila me. Sad me suhi uredski zrak konačno ponovno osušio. Isušivač vlage isisao ju je i izvukao van. Baker je pokucao i ušao unutra. Finlay mu je naloţio da me otprati do ćelije. Onda mi je kimnuo glavom. Bilo je to kimanje koje je govorilo: ako se pokaţe da nisi moj čovjek, sjeti se da sam samo radio svoj posao. I ja sam kimnuo. Moje kimanje je govorilo: dok ti ovdje štitiš svoje dupe, ubojica ti negdje vani bjeţi. Blok ćelija ustvari je bio jedna obična široka niša velike otvorene prostorije za policajce. Bio je podijeljen u tri odvojene ćelije s okomitim rešetkama. Umjesto prednjeg zida stajale su rešetke. Vrata svake ćelije okovana šarkama. Metalni dijelovi imali su prekrasan tamni sjaj. Izgledali su poput divova. U svakoj ćeliji bio je sag i bila je bez namještaja ili prostora za krevet. Samo skupa verzija staromodnog naslonjača. "Nema smještaja preko noći kod vas?" upitao sam Bakera. "Nema šanse", odgovorio je. "Premjestit ćemo vas u drţavni zatvor kasnije. Autobus dolazi oko šest. Autobus će vas i vratiti u ponedjeljak."

kika☺crostuff.net

Zalupio je vratima i okrenuo ključ. Ĉuo sam kračun kako ulazi u utore na svim krajevima okvira. Električni. Izvadio sam novine iz dţepa, skinuo kaput i sloţio ga. Legao sam na goli pod i podmetnuo kaput pod glavu. Sad sam već bio stvarno ţivčan. Moram u zatvor na vikend. Ne mogu čak ni ostati u ćeliji u postaji. Iako nisam imao drugih planova, puno sam znao o civilnim zatvorima i nije mi se ostajalo. Puno vojnih dezertera završi u civilnim zatvorima. Obavijesti se vojska kako bi oni poslali vojnog policajca koji će ih vrati natrag. Dakle, vidio sam civilne zatvore i nisu me ludo oduševljavali. Leţao sam ljutito slušajući ţamor iz susjedne sobe u kojoj su bili sluţbenici. Telefoni su zvonili. Pisaći strojevi su tipkali. Tempo je rastao i padao. Policajci su hodali uokolo, tiho razgovarajući. Potom sam pokušao dovršiti čitanje posuđenih novina. Bile su pune sranja o Predsjedniku i njegovoj kampanji da dobije novi mandat. Starije bio dolje u Pensacoli, na obali Zaljeva. Nastojao je dovesti proračun u red prije nego što mu i unuci postanu sijedi. Rezao je troškove poput momka koji mačetom probija svoj put kroz dţunglu. U Pensacoli je to radio s Obalnom straţom. Ona je provodila inicijativu zadnjih dvanaest mjeseci. Godinu dana, svakodnevnome sluţila kao zaobljeni štit uz obalu Floride, zaustavljajući i pretraţujući sav pomorski promet čiji im se iti miris nije sviđao. Bili su hvaljeni na sva zvona i postizali su uspjehe koje su mogli poţeljeti samo u najluđim snovima. Zaplijenili su koješta. Drogu najviše, ali i oruţje i ilegalne migrante s Haitija i Kube. Interdikcija je smanjivala kriminal po cijeloj zemlji još mjesecima kasnije i tisućama milja u unutrašnjost. Hvale vrijedan uspjeh. I sad se to prekida, jer je preskupo. Proračun Obalne straţe je u ozbiljnom manjku. Predsjednik je obznanio da ga ne moţe povećati. U stvari, morat će ga smanjiti. Gospodarstvo je u totalnom kolapsu. Ništa drugo ne moţe učiniti. Stoga će se projekt

kika☺crostuff.net

interdikcije prekinuti u roku od sedam dana. Predsjednik je pokušavao nastupiti kao drţavnik. Glavešine u zakonodavstvu bile su ljute, jer su smatrali da je prevencija bolja od liječenja. Poznavatelji prilika u Washingtonu likovali su, jer je pedeset centi potrošenih na policajce s pendrecima puno vidljivije od dva dolara potrošenih na ocean dvije tisuće milja daleko od glasača. Izmjenjivali su se argumenti za i protiv. A na umrljanim fotografijama Predsjednik je sve više blijedio kao drţavnik izjavama da ništa ne moţe napraviti. Prestao sam čitati jer me je to činilo još ljućim. Pokušao sam se smiriti tako da zamišljam neku glazbu. Refren pjesme Smokestack Lightning. Verzija Howling Wolfa ima prekrasni prigušeni jecaj na kraju prvog stiha. Kaţu da se mora neko vrijeme provesti na tračnicama i tek tada se moţe razumjeti bluz putnika. Pogrešno. Da bi se razumio bluz putnika treba biti negdje zaključan. U ćeliji ili u vojsci. Negdje gdje svjetla dimnjaka izgledaju daleko poput znaka nevjerojatne slobode. Legao sam s kaputom kao jastukom i slušao glazbu u svojoj glavi. Na kraju trećeg refrena zaspao sam. Ponovno sam se probudio kad je Baker počeo lupati po rešetkama. Proizvodile su prigušene zvukove. Poput crkvenih zvona za sprovod. Baker je stajao s Finlayom. Gledali su dolje prema meni. Ja sam ostao na podu, bilo mi je udobno ondje. "Što ste rekli, gdje ste bili sinoć u ponoć?" upita me Finlay. "Ukrcavao sam se u autobus u Tampi", odgovorim. "Imamo novog svjedoka", govori Finlay. "Vidio vas je oko skladišta sinoć. Kako se motate onuda. U ponoć." "Totalno sranje, Finlay", rekao sam. "Nemoguće. Tko je dovraga taj novi svjedok?" "Svjedok je načelnik Morrison", kaţe Finlay. "Načelnik policije. Kaţe da je bio siguran da vas je prije negdje vidio. Sad se sjetio gdje."

kika☺crostuff.net

TRI Odveli su me natrag u glavnu prostoriju s lisicama na rukama. Finlay je sjeo za veliki radni stol, ispred zastava, ispod sata. Sjeo sam nasuprot njemu. Izvadio je napravu za snimanje. Izvukao je kabele. Stavio je mikrofon između nas. Testirao ga je kuckajući noktom. Premotao je kasetu natrag. Spreman. "Zadnja dvadeset i četiri sata, Reacher", kazao je. "U detalje." Dva policajca ţivnula su od potisnutog uzbuđenja. Tanak slučaj odjednom je postao siguran. Počeo ih je obuzimati osjećaj pobjede. Prepoznavao sam simptome. "Sinoć sam bio u Tampi", kazao sam. "Sjeo sam u autobus u ponoć. Svjedoci to mogu potvrditi. Izašao sam iz autobusa jutros u osam na mjestu gdje se kriţaju lokalna cesta i autoput. Ako načelnik Morrison govori da me je vidio u ponoć, pogriješio je. U to vrijeme bio sam šesto kilometara dalje. Nemam ništa više za dodati. Provjerite ovo." Finlay me je gledao. Potom je kimnuo Bakeru koji je otvorio koţni fascikl. "Ţrtva je neidentificirana", kaţe Baker. "Bez dokumenata, bez novčanika, bez znakova razlikovanja. Bijelac, moţda oko četrdeset godina, vrlo visok, obrijane glave. Tijelo je pronađeno jutros u osam, tamo na tlu uz glavnu ogradu, blizu glavnog ulaza i djelomično prekriveno kartonom. Uspjeli smo uzeti otiske prstiju, ali rezultat je zanimljiv. Ne podudaraju se ni s jednim otiskom u bazi podataka." "Tko je bio on, Reacheru?" upitao je Finlay. Baker je čekao neku vrstu moje reakcije. Nije je dobio. Samo sam sjedio i slušao tiho otkucavanje starog sata. Kazaljke su dopuzale do pola tri. Nisam govorio. Baker je pročešljao po fasciklu i izabrao još jedan list papira. Podigne pogled i nastavi.

kika☺crostuff.net

"Ţrtvi je pucano s dva metka u glavu", kazao je. "Vjerojatno automatski pištolj s malim kalibrom i prigušivačem. Prvi pucanj bio je izbliza, u lijevu sljepoočnicu, a drugi u dodiru s glavom iza lijevog uha. Očigledno meci s mekšim vrhom, jer su mu izlazne rane potpuno uklonile lice. Kiša je isprala tragove baruta, ali oblik opeklina upućuje na prigušivač. Prvi pucanj morao je biti smrtonosan. Nijedan metak nije ostao u lubanji. Nije pronađena ni jedna čahura." "Gdje je pištolj, Reacheru?" upitao je Finlay. Pogledao sam ga i napravio grimasu. Nisam govorio. "Ţrtva je preminula sinoć između jedanaest i trideset i jedan sat ujutro", kazao je Baker. "Tijelo nije bilo tamo u jedanaest i trideset, kad je portir noćne smjene otišao s duţnosti. On to potvrđuje. Pronađeno je tek u jutarnjoj smjeni po dolasku novog portira koji je došao otvoriti ulaz, oko osam sati. Vidio vas je kako napuštate mjesto i to je prijavio." "Tko je bio on, Reacheru?" upitao je Finlay. Ignorirao sam ga i gledao prema Bakeru. "Zašto prije jedan sat ujutro?" upitao sam ga. "Kiša je počela padati sinoć u jedan", rekao je. "Tlo ispod tijela bilo je potpuno suho. Dakle, tijelo je bilo na tlu prije jedan, kad je počela kiša. Liječničko vještačenje potvrđuje da je ubijen u ponoć." Kimnuo sam. Nasmiješio sam im se. Vrijeme smrti će me izvući van. "Recite nam što se dalje dogodilo", tiho je upitao Finlay. Slegnuo sam ramenima. "Recite vi meni", kazao sam. "Nisam bio tu. Bio sam u Tampi u ponoć." Baker se nagnuo naprijed i izvukao još jedan list papira iz fascikla. "Dogodilo se da ste vi postali čudni", kazao je. "Poludjeli ste."

kika☺crostuff.net

Zatresao sam glavom. "Nisam bio ondje u ponoć", ponovno sam zanijekao. "Ulazio sam u autobus u Tampi. Nema ništa previše čudno u tome." Dvojica policajaca nisu reagirala. Izgledali su prilično namrgođeno. "Najprije ste ga upucali", kazao je Baker. "Onda ste pucali još jednom, a onda ste pomahnitali i istukli ste tijelo na mrtvo ime. Ima ogromne ozljede nastale nakon smrti. Upucali ste ga i onda ste ga pokušali rastaviti udarcima nogom. Nabijali ste truplo na sve strane. Bili ste bijesni. Onda ste se smirili i pokušali sakriti tijelo ispod kartona." Neko vrijeme sam šutio. "Rane nastale nakon smrti?" upitao sam. Baker je kimnuo. "Kao u ludilu", kazao je. "Tip izgleda kao da ga je pregazio šleper. Gotovo pa svaka kost mu je smrskana. No liječnici kaţu da se to dogodilo nakon što je umro. Vi ste čudak, Reacheru, to je sasvim sigurno." "Tko je bio on?" upitao je Finlay treći put. Samo sam ga pogledao. Baker je bio u pravu. Doista je postalo čudno. Veoma čudno. Ludilo kod ubojstva je dovoljno loše, ali ludilo nakon ubojstva je još gore. Vidio sam to nekoliko puta i ţelio sam da mi se to iskustvo nikad više ne ponovi. No ovo, kako mi je opisano, nije imalo nikakvog smisla. "Gdje ste ga sreli?" upitao je Finlay. Nastavio sam ga samo pogledavati. Nisam odgovarao. "Što znači Pluribus?" upitao je. Slegnuo sam ramenima. Nastavio šutjeti. "Tko je bio on, Reacheru?" ponovno je upitao Finlay. "Nisam bio ondje", rekao sam. "Ne znam ništa." Finlay je ušutio. "Koji vam je broj telefona?" upitao je. Odjednom.

kika☺crostuff.net

Pogledao sam ga kao da je lud. "Finlay, o čemu zaboga pričate?" kaţem. "Nemam telefon. Zar ne slušate? Ne ţivim nigdje." "Mislio sam na vaš mobitel", kaţe on. "Kakav mobitel?" rekao sam. "Nemam mobitel." Pogodila me je jeka straha. Smatrali su me za plaćenog ubojicu. Ĉudnog, svirepog plaćenika s mobitelom koji ide od mjesta do mjesta i ubija ljude; koji šutanjem raskomadava njihova mrtva tijela; koji s podzemljem provjerava koja je njegova sljedeća ţrtva i koji je uvijek u pokretu. Finlay se nagnuo naprijed. Gurnuo mi je komad papira. Bio je to istrgnuti dio računalnog ispisa. Ne star. S masnim sjajem od nošenja, patinom koju papir dobije nakon mjesec dana nošenja u dţepu. Na njemu je stajalo podcrtano zaglavlje. Pisalo je: Pluribus. Ispod zaglavlja stajao je telefonski broj. Pogledao sam to. Nisam ga dotaknuo. Nisam ţelio nikakvu zabunu oko otisaka prstiju. "Je li ovo vaš broj?" upitao je Finlay. "Ja nemam telefon", ponovno sam rekao. "Nisam bio ovdje sinoć. Što me više gnjavite, sve više vremena trošite uzalud, Finlay." "To je broj mobitela", kaţe. "To znamo. Jedne tvrtke iz Atlante. No ne moţemo provjeriti broj do ponedjeljka. Stoga pitamo vas. Trebali biste surađivati, Reacher." Ponovno sam pogledao na komad papira. "Gdje je ovo bilo?" upitao sam ga. Finlay je razmišljao o pitanju. Odlučio je odgovoriti. "Bilo je u cipeli vaše ţrtve", kaţe. "Zamotano i skriveno." Zabrinut, dugo sam sjedio u tišini. Osjećao sam se poput nekog lika iz priča za djecu koji propada u rupu i zatekne se u nekom novom svijetu gdje je sve čudno i drukčije.

kika☺crostuff.net

Poput Alise u zemlji čudesa. Je li i ona propala kroz rupu? Ili je sišla s Greyhounovog autobusa na krivom mjestu? Bio sam u raskošnom i hiperelegantnom uredu. Viđao sam lošije urede samo u švicarskim bankama. Društvo su mi pravila dva policajaca, inteligentni i profesionalni. Pretpostavljam da je to rezultat tridesetogodišnjeg radnog iskustva. Odjel je raspolagao sposobnim osobljem i s dovoljno materijalnih sredstava. Slaba točka bio im je načelnik Morrison, šef. Dobra organizacija kakvu dugo nisam imao priliku vidjeti, no, kao da su svi nestajali trčeći svom snagom u slijepu ulicu. Izgledali su kao da su uvjereni da je Zemlja ravna ploča. Da je golemo nebo iznad Georgije velika kugla koja joj po veličini točno pristaje. Ja sam bio jedini koji je znao da je Zemlja okrugla. "Dvije stvari", rekao sam. "Ĉovjeka su izbliza upucali u glavu automatskim oruţjem s prigušivačem. Prvi metak ga je srušio, drugi metak sluţi kao osiguranje. Ĉahure nedostaju. Što vam to govori? Profesionalno?" Finlay nije rekao ništa. Njegov prvoosumnjičeni raspravlja o slučaju s njime kao da mu je kolega. Kao istraţitelj, ne bi smio to dopustiti, morao bi me prekinuti iako me ţeli poslušati. Moglo se vidjeti kako se bori sam sa sobom. Bio je potpuno miran, no misli su mu se borile poput mačića u vreći. "Nastavite", rekao je napokon. Teško, kao da je to neki veliki problem. "To je egzekucija, Finlay", objašnjavao sam. "Nije pljačka ili prepirka već hladan i precizan pogodak bez ikakvih ostavljenih dokaza. To je pametan čovjek koji s lampom uokolo traţi dvije malokalibarske čahure." "Nastavite", ponovno je rekao Finlay.

kika☺crostuff.net

"Hitac izbliza u lijevu sljepoočnicu", kaţem. "Ţrtva je mogla biti i u autu. Ubojica razgovara s njim kroz prozor i uperi pištolj. Bang. Naginje se naprijed i ispaljuje drugi metak. Onda pokupi čahure i odlazi." "Odlazi?" pita Finlay. "Što sa ostalim stvarima koje su se dogodile? Mislite da je postojao i drugi čovjek?" Odmahnuo sam glavom. "Bila su trojica", izjavim samouvjereno. "To je jasno, zar ne?" "Zašto trojica?" začudi se. "Za izvedbu najmanje dvojica, zar ne?" kazao sam. "Kako je ţrtva došla tamo do skladišta? Vozio je, zar ne? Predaleko je od bilo čega da bi se hodalo. Dakle, gdje je njegov automobil? Ni ubojica nije hodao do tamo. Da bi se ovo izvelo bilo je potrebno najmanje dvoje ljudi. Dovezli su se do tamo zajedno, a odvezli odvojeno, jedan od njih u autu ţrtve." "Ali?" kaţe Finlay. "Ali stvarni dokazi upućuju na minimalno trojicu", kazao sam. "Razmišljajte o tome psihološki. To je ključno u cijeloj stvari. Ĉovjek koji se koristi automatskim malim kalibrom s prigušivačem i puca u glavu iz blizine, a onda još jedan metak za osiguranje, nije tip čovjeka koji će odjednom pošašaviti i šutati tijelo do besvijesti, zar ne? A tip čovjeka koji tako pošašavi neće se onda odjednom smiriti i sakriti tijelo ispod nekakvog kartona. Dakle, trojica su u tome sudjelovala." Finlay je odmahnuo glavom. "Dva, moţda", kazao je. "Onaj koji je pucao moţda je na kraju sve pospremio." "Nema šanse", bio sam uporan. "On ne bi bio tu i čekao. Njemu se ne bi svidio takav bijes. To bi ga sramotilo i zabrinulo jer bi cijeloj stvari bila povećana vidljivost i opasnost

kika☺crostuff.net

da bude razotkriven. A takav bi čovjek, da je nakon svega pospremio, to napravio kako treba. Ne bi ostavio tijelo tamo gdje će ga naći prvi čovjek koji naiđe. Dakle, traţite njih trojicu." Finlay je duboko razmišljao. "Dakle?" kazao je. "Dakle, koji od njih bi mogao biti ja?" upitam. "Onaj koji je pucao, manijak ili onaj koji je sakrio tijelo?" Finlay i Baker su se pogledali. Nisu mi odgovorili. "Dakle, koji god da jesam, što vi mislite?" upitao sam ih. "Da sam se odvezao tamo s dvojicom kompanjona i da smo upucali tog tipa u ponoć, a onda su se moji kompanjoni odvezli dalje, a ja sam odlučio ostati ovdje. Zašto bih to učinio? To je sranje, Finlay." Nije odgovorio. Razmišljao je. "Ja nemam dvojicu kompanjona", rekao sam. "Ni auto. Dakle, najbolje što moţete reći jest da je ţrtva hodala do tamo, a to opet znači da sam i ja hodao. Sreo sam ga i vrlo paţljivo ga upucao, kao profesionalac, onda sam pronašao svoje čahure, uzeo njegov novčanik i ispraznio mu dţepove, ali sam mu zaboravio pretraţiti cipele. Onda sam sakrio svoje oruţje, prigušivač, lampu, mobitel, čahure, novčanik i sve ostalo. Potom sam potpuno promijenio samoga sebe i šutao truplo kao manijak. Onda sam opet promijenio samoga sebe i bezuspješno pokušao sakriti tijelo, a naposljetku sam čekao osam sati po kiši i došetao do grada. To je najbolje što moţete. I to je totalno sranje, Finlay. Jer zašto bih dovraga čekao osam sati, po kiši, do svitanja, i tek onda se udaljio s mjesta zločina?"

kika☺crostuff.net

Nisu se sjetili toga. Tu je nastupila nova tišina. Bili su posramljeni. Nisu ţeljeli pogledati jedan drugoga, ni mene. Tišina. Baker se izvukao iz ove situacije. Prebacio je krumpir Finlayu. Skupio je fascikle i gestikulirao da odlazi raditi na njima. Finlay je kimnuo i mahnuo mu. Baker je ustao i izašao van. Zatvorio je vrata, zaista, jako tiho. Finlay je otvorio usta i brzo ponovno ih zatvorio. Ţelio je sačuvati obraz. Očajnički. "To je mobitel", rekao je. "Ako ga nazovem, još uvijek ne znam tko se javlja ili gdje je." "Slušajte, Finlay", kaţem. "Nije me briga čiji je. Jedino me je briga čiji nije. Razumijete? To nije moj telefon. Dakle, ako ga nazovete i javi se nekakav John Doe u Atlanti ili Jane Doe u Charlestonu onda ćete znati da nije moj." Finlay je buljio u mene. Lupkao je prstima po stolu. Šutio je. "Vi znate kako ovo treba napraviti", rekao sam. "Nazovete broj, ispričate neku bezveznu priču o tehničkoj grešci ili neplaćenom računu, nešto oko računala, i navedite tu osobu da potvrdi ime i adresu. Napravite to, Finlay, pa vi biste trebali biti nekakav vraţji detektiv." Nagnuo se naprijed do mjesta gdje je ostavio broj. Povukao je papir nazad svojim dugim smeđim prstima. Okrenuo ga je tako da ga moţe pročitati i uzeo telefon u ruke. Nazvao je broj. Uključio je zvučnik. Ton pozivanja ispunio je zrak. Ne zvučan dugi ton poput onih na kućnom telefonu. Visok, nametljiv električni zvuk. Zaustavio se. Netko se javio. "Paul Hubble", rekao je glas. "Kako vam mogu pomoći?" Juţnjački naglasak i samouvjeren nastup, prilagođen telefonima. Gledao me dugo i prodorno. "Ne znam zašto", rekao je. Ĉovjek poput Finlaya ne govori tako nešto osim ako se bori sam sa sobom. Izgledao je kao da se smanjio. Slučaj mu je bio sranje i on je to znao. No, imao je ozbiljan problem s

kika☺crostuff.net

načelnikovim novim dokazom. Nije mogao prići svom šefu i reći mu: 'Pun si sranja, Morrison.' Nije mogao aktivno traţiti alternativu kad mu je šef izručio osumnjičenika na pladnju. Mogao bi provjeriti moj alibi. To bi mogao napraviti. Nitko ga ne bi kritizirao jer je temeljit. To bi opet mogao početi raditi u ponedjeljak, ali to ga je činilo jadnim jer će prokockati sedamdeset dva sata. Uz sve to mogao je predvidjeti i novi problem. Mora reći svome šefu da ustvari nisam mogao biti tamo u ponoć. Morat će ga pristojno pridobiti na povlačenje. Teško za napraviti kad ste novi podređeni koji je tu tek šest mjeseci. I kad je osoba s kojom se morate suočiti potpuni kreten i vaš šef. Bio je sav na mukama i zbog toga se osjećao jadno. Sjedio je i teško disao, okruţen problemima, pravi trenutak za ponuditi pomoć. "Broj telefona", nastavio sam, "utvrdili ste da je od mobitela?" "Po pozivnom broju", odgovori. "Umjesto pozivnog broja za regiju ima pozivni broj za mobilnu mreţu." "OK", rekao sam. "Ali ne moţete otkriti kome pripada jer nemate povjerljivi imenik za mobitele, a u njihovom uredu vam ne ţele reći, zar ne?" "Traţe sudski nalog", rekao je. "Ali vi morate znati čiji je to broj, je li tako?" kaţem. "Znate li neki način kako to napraviti bez sudskog naloga?" upitao je. "Moţda", rekao sam. "Zašto ga jednostavno ne nazovete i vidite tko se javlja." "Gospodin Hubble?" priupitao je Finlay. Gledao je u stol i zapisivao ime. "Dobar dan. Zovem iz telefonske kompanije, odjel mobilnih komunikacija. Savjetnik za tehniku. Prijavljena nam je greška na vašem broju." "Greška?" čudio se glas. "Meni se sve čini u redu. Ja nisam prijavio nikakav problem."

kika☺crostuff.net

"Vaše nazivanje ne bi trebalo biti nikakav problem", nastavio je Finlay. "Ali moglo bi biti problema s nazivanjem vas, gospodine. Naš mjerač signala upravo je spojen i, zapravo, pokazuje ponešto niţu razinu." "Ja vas sasvim dobro čujem", rekao je glas. "Halo?" kaţe Finlay. "Izgleda da se gubite, gospodine Hubble! Halo? Pomoglo bi mi da mi kaţete točnu zemljopisnu lokaciju vašeg telefona gospodine, znate, u ovom trenutku, u odnosu na naše odašiljače." "Ovdje sam kod kuće", rekao je glas. "OK", kaţe Finlay. Ponovno je uzeo kemijsku olovku. "Moţete li mi još samo potvrditi vašu točnu adresu?" "Zar nemate moju adresu?" kazao je glas. Muška zafrkancija. "Ĉini mi se da mi uredno svaki mjesec šaljete račun." Finaly je skrenuo pogled prema meni. Nasmijao sam mu se. On je napravio grimasu. "Trenutno sam u tehničkom odjelu, gospodine", kazao je, također šaljivo. Kao da se dva obična momka bore protiv tehnologije. "Detalji o pretplatnicima su u drugom odjelu. Mogao bih doći do tih podataka, no to bi potrajalo koji minut, znate kako to već ide. Osim toga, gospodine, ionako morate i dalje pričati dok je naš mjerač signala uključen kako bi mi dao točnu razinu, znate? Najlakše bi bilo da mi iţrecitirate vašu adresu, osim ako nemate nekakvu omiljenu pjesmu ili nešto tako." Iz malenog zvučnika začuo se smijeh čovjeka s prezimenom Hubble. "OK, idemo, test, test", kazao je. "Govori Paul Hubble, direktno iz svog doma u Beckman Drive broj dvadeset i pet, ponovit ću, Beckman Drive dva-pet, ovdje u malom starom Margraveu, dakle M-A-R-G-R-A-V-E, u drţavi Georgia, SAD. Kako stojim sa signalom?" Finlay nije odgovorio. Izgledao je jako zabrinut.

kika☺crostuff.net

"Halo?" zvao je glas. "Jeste li još tu?" "Jesam, gospodine Hubble", rekao je Finlay. "Ovdje sam. Ne mogu naći apsolutno nikakav problem, gospodine. Vjerojatno je samo laţna uzbuna. Hvala vam na vašoj pomoći." "OK", rekao je Hubble. "Nema na čemu." Veza se prekinula i ton biranja ponovno je ispunio sobu. Finlay je vratio slušalicu natrag. Naslonio se i pogledao u strop. Pričao je sa sobom. "Sranje", kazao je. "Baš ovdje u gradu. Tko je dovra-ga taj Paul Hubble?" "Ne znate ga?" rekao sam. Pogledao me, pomalo snuţdeno, kao da je zaboravio na trenutak gdje je. "Ovdje sam tek šest mjeseci", kaţe. "Ne znam baš sve." Nagnuo se naprijed i pritisnuo tipku za kućni telefon na debelom drvenom stolu. Pozvao je Bakera natrag unutra. "Jesi li kad čuo za nekoga tko se zove Hubble?" upitao ga je Finlay. "Paul Hubble, ţivi ovdje u gradu, u Beckman Driveu broj dvadeset pet?" "Paul Hubble?" kaţe Baker. "Naravno. Kao što kaţeš, ţivi ovdje, i oduvijek jest obiteljski čovjek. Stevenson ga zna, oni su nekakav rod. U dobrim su odnosima, mislim. Idu na kuglanje zajedno. Hubble je bankar, ima nekakve veze s financijama, znaš, nekakva velika direktorska zvjerka, radi gore u Atlanti u nekoj velikoj banci. Viđam ga ovdje, s vremena na vrijeme." Finlay ga pogleda. "On je čovjek s druge strane ovog broja", kaţe on. "Hubble?" kaţe Baker. "Odavde u Margraveu? To je jaka stvar."

kika☺crostuff.net

Finlay se okrenuo natrag prema meni. "Pretpostavljam da ćete reći da nikad niste čuli za njega?" upita me. "Nikad čuo", odgovorio sam. Nakratko me je bijesno pogledao. Okrenuo se natrag prema Bakeru. "Bilo bi najbolje da odeš i privedeš tog Hubblea", rekao je. "Beckman Drive broj dvadeset pet. Bog zna kakve on ima veze sa svim ovim, ali ipak bi bilo dobro da popričamo s njim. Budi njeţan s njim, znaš, on je vjerojatno cijenjen čovjek." Ponovno me bijesno pogleda i napusti sobu zalu-pivši teškim vratima. Baker se nagnuo naprijed i zaustavio kasetofon za snimanje. Ispratio me iz ureda i vratio ponovo u ćeliju. Ušao sam. Moja pratnja skine mi lisice i zadjene ih nazad za svoj pojas. Izađe i zatvori vrata za sobom okrenuvši bravu. Električni zasuni ponovno su škljocnuli. On odšeta. "Hej, Baker", dozvao sam ga. Okrenuo se i vratio nazad. Hodao je uspravno i nimalo prijateljski. "Ţelim nešto jesti", rekao sam. "I kavu." "Jest ćete u drţavnom zatvoru", rekao je. "Autobus dolazi u šest." Odšetao je. Mora otići i dovesti tog Hubblea. Prići će mu gegajući se uz isprike. Zamolit će ga da dođe do postaje, gdje će Finlay biti pristojan s njim. Za to vrijeme, dok ja čamim u ćeliji, Finlay će pristojno propitivati Hubblea zašto je njegov broj pronađen u cipeli mrtvog čovjeka. Moj kaput još uvijek je leţao zguţvan na podu ćelije. Protresao sam ga i odjenuo. Ponovno mi je bilo hladno. Zabio sam ruke u dţepove. Naslonio sam se na rešetke i pokušao ponovno proletjeti kroz novine, tek toliko da mi prođe vrijeme. No, ništa se nije primalo. Razmišljao sam o nekome tko je gledao svog partnera kako puca čovjeku u glavu. Nekome tko uzima zgrčeno tijelo i šuta

kika☺crostuff.net

ga naokolo po podu. Nekome tko je upotrijebio toliko unutarnjeg bijesa da smrska sve umrtvljene kosti. Stajao sam ondje i razmišljao o stvarima za koje sam mislio da sam završio s razmišljanjem. Stoga sam bacio papire na pod i pokušao misliti o nečem drugom. Otkrio sam da, ako se popnem na prste u drugom kutu ćelije, mogu vidjeti cijelu veliku prijemnu prostoriju. Mogu gledati preko prijemnog pulta van kroz staklena vrata. Vani je popodnevno sunce bilo svijetlo i vruće. Ponovno je sličilo na suho i prašnjavo mjesto. Teška kiša otišla je dalje. Unutrašnjost je bila hladna i fluorescentna. Sluţbenik za pultom sjedio je na visokoj stolici. Radio je za svojim računalom. Vjerojatno je ispunjavao formulare. Mogao sam vidjeti zadnji dio njegovog pulta. U podnoţju je bio prostor dizajniran da ga se ne vidi s prednje strane. Uredni odjeljci sadrţavali su papire i tvrde fascikle. Bilo je i odjeljaka s mace sprejom. Puška. Prekidač za slučaj uzbune. Iza činovnika za pultom bila je ţena koja mi je uzela otiske prstiju. Posao na računalu. U golemoj prostoriji bila je tišina, ali kao da je brujala energijom istraţivanja. ČETIRI Ljudi potroše stotine, ponekad i tisuće dolara na kupnju glazbene linije. Upravo ovdje u Americi postoji cijela industrija koja je glazbenu opremu dovela gotovo do savršenstva, nezamislivo visokog standarda. Golema pojačala koštaju više od kuće. Zvučnici su veći od mene. Kabeli su deblji od crijeva za polijevanje vrta. Neki momci iz vojske imali su te stvari. Ĉuo sam ih u bazama diljem svijeta. Prekrasno. No bacali su svoj novac, jer najbolja glazbena linija na svijetu je besplatna. Ona u tvojoj glavi. Zvuči točno onako kako ti to ţeliš da zvuči. I onoliko glasno koliko ti to ţeliš.

kika☺crostuff.net

Bio sam naslonjen u kutu i u glavi puštao jednu stvar Bobbya Blanda. Jedan stari hit. Bio je navijen zbilja glasno 'Further On up the Road'. Bobby Bland pjeva je u g-duru. Taj ključ daje joj neobičan, sunčan, veseli zvuk. Ublaţava otrovan ubod teksta. Ĉini je uplakanom, predvidivom, utješnom. Radi ono što bi bluz trebao raditi. Opušteni g-dur umotan je gotovo u slatkoću. Nije zloban. No onda sam vidio debelog policijskog načelnika kako prolazi nedaleko od mene. Morrison, prolazi pokraj ćelija prema velikom uredu u straţnjem dijelu. Upravo na početku treće strofe. Prebacio sam pjesmu u e-mol. Mračni i prijeteći ključ. Pravi ključ za bluz. Ugasio sam ugodnog Bobbya Blanda. Trebao mi je neki jači glas. Nešto puno zlobnije. Muzikalan, no stvarno uništen cigaretama i viskijem. Moţda Wild Child Butler. Netko s kim se ne ţeliš zafrkavati. Premotao sam stvar u svojoj glavi, do dijela koji govori o ubiranju onog što si posijao, malo dalje na putu. Morrison je lagao zbog onoga sinoć. Nisam bio tamo u ponoć. Neko vrijeme bio sam spreman prihvatiti mogućnost da je pogriješio. Moţda je vidio nekoga tko sliči na mene. No zbog toga bi morao biti barem malo sumnjičav. Sada sam ga ţelio opaliti šakom posred lica. Razbiti mu onaj debeli nos. Zatvorio sam oči. Wild Child Butler i ja obećali smo da će se to dogoditi, malo dalje na putu. Otvorio sam oči i isključio glazbu u svojoj glavi. Ispred mene s druge strane rešetaka stajala je sluţbenica za uzimanje otisaka prstiju. Vraćala se od automata za kavu. "Mogu li ti donijeti šalicu kave", upita me. "Naravno", potvrdio sam. "Super. Bez mlijeka, bez šećera." Odloţila je svoju šalicu na najbliţi stol i vratila se nazad do automata. Natočila mi je šalicu iz termosice i vratila se. Dobro je izgledala. Tridesetogodišnjakinja, tamnoputa, ne previše visoka, no ne bi bilo pošteno prema njoj nazvati je prosječno visokom. Zračila je

kika☺crostuff.net

ţivošću. Pokazala se u obliku suosjećajne ţivahno-sti u onoj prvoj sobi za razgovor. Profesionalna uţurbanost. Sada se doimala neformalnom. Vjerojatno je i bila. Vjerojatno je mimo pravila debelog načelnika donosila kavu osuđenom čovjeku. To me nagnalo da mi se svidi. Dodala mi je šalicu kroz rešetke. Izbliza je izgledala dobro. Lijepo je mirisala. Nisam to prije zapazio. Sjećam se da sam o njoj razmišljao kao od medicinskoj sestri nekog zubara. Da su sve sestre kod zubara tako izgledale, vjerojatno bih ih češće posjećivao. Uzeo sam šalicu. To me učinilo sretnim. Bio sam ţedan, a volim kavu. Kad mi se pruţi prilika, pijem kavu kao što alkoholičari piju votku. Potegao sam gutljaj. Dobra kava. Podigao sam styrofoam šalicu kao komad tosta. "Hvala", kazao sam. "Nema na čemu", rekla je i nasmiješila se, čak i očima. Uzvratio sam osmijeh. Oči su joj izgledale kao zraka sunca u trulom poslijepodnevu. "Dakle, i ti misliš da ja to nisam napravio?" upitao sam je. Posegnula je za svojom šalicom koju je bila odloţila. "Misliš da ne donosim kavu onima koji su krivi?" upita ona. "Moţda čak i ne pričaš s krivima", kaţem. "Znam da nisi kriv za nešto veliko", rekla je. "Kako moţeš biti sigurna u to?" kaţem. "Zato što mi oči ne stoje preblizu?" "Ne, ludo", nasmijala se. "Zato što nam se još nisu javili iz Washingtona." Njen smijeh bio je prekrasan. Ţelio sam pogledati na pločicu s imenom na dţepu njene košulje. No nisam ţelio da pomisli da joj gledam u grudi. Sjećam ih se kako su leţale na rubu stola kad me je fotografirala. Pogledao sam. Lijepe grudi. Zvala se Roscoe. Na brzinu se osvrnula uokolo i pribliţila se rešetkama. Srknuo sam kavu.

kika☺crostuff.net

"Poslala sam tvoje otiske preko računalne veze u Washington",objašnjavala je. "To je bilo u dvanaest i trideset šest. Imaju veliku bazu podataka, znate, u FBI-ju. U računalu imaju milijune otisaka. Otiske koji se pošalju, provjeravaju se. Postoji lista prioriteta. Prvo te usporede s desetoricom na listi najtraţenijih, zatim s prvih sto, onda prvih tisuću, razumijete? Da si negdje pri vrhu, znaš, kao traţen, javili bi nam se gotovo odmah. Automatski. Ne ţele da im neki vaţan bjegunac izmakne iz ruku, pa se sistem odmah aktivira. Ali ti si ovdje skoro tri sata i još nam se nisu javili. Tako da mogu reći da nemaš dosje ni za što loše." Sluţbenik za stolom pogledao nas je. Nije to odobravao. Ona će morati otići. Popio sam kavu i kroz rešetke joj dodao šalicu. "Nemam nikakav dosje", rekao sam. "Ne", kaţe ona. "Ne odgovaraš profilu čovjeka problematičnog ponašanja." "Ozbiljno?" pitam. "Odmah se moglo vidjeti", kaţe ona. "Imaš lijepe oči." Namignula mi je i odšetala. Bacila je šalice u kantu za smeće i preselila se natrag u radnu prostoriju. Sjela je. Sve što mi je bilo u vidokrugu jest njen potiljak. Pomaknuo sam se u moj kut i naslonio na tvrde rešetke. Šest mjeseci bio sam usamljeni skitnica. Nešto sam naučio. Poput Blanche u onom starom filmu, skitnica ovisi o ljubaznosti neznanaca. Ne zbog nečeg posebnog ili materijalnog. Zbog morala. Buljio sam u Roscoin potiljak i smiješio se. Sviđala mi se. Bakera nije bilo dvadeset minuta. Dovoljno dugo da se vrati od Hubblea, gdje god on bio. Izračunao sam da se moţe otići do njega i vratiti natrag za dvadeset minuta. Ovo je malen grad, zar ne? Mala točka na karti. Izračunao sam da se bilo gdje moţe doći za dvadeset minuta. Hodajući na rukama. Iako su granice gradskog područja bile prilično

kika☺crostuff.net

čudne. Zavisi od toga ţivi li Hubble u samom gradu ili negdje drugdje unutar njegovih granica. Po mom iskustvu, moţeš biti u gradu čak i ako si dvadeset kilometara daleko. Ako se tih dvadeset kilometara proteţe u svim smjerovima, onda je Margrave velik gotovo kao New York. Baker je bio kazao da je Hubble obiteljski čovjek. Bankar koji radi u Atlanti. To bi značilo da je obiteljska kuća negdje blizu grada. Blizu škola i prijatelja za djecu. Blizu samoposluga i društvenog kluba za ţenu. S laganom voţnjom za njega, drţavnom cestom do autoceste. Ugodno putovanje autocestom do posla u velikom gradu. Adresa je zvučala kao da je u gradu. Beckman Drive dvadeset pet. Ne previše blizu glavnoj ulici. Beckman Drive vjerojatno se proteţe od centra grada prema selu. Hubble je čovjek iz ekonomskog okruţja. Vjerojatno bogat. Vjerojatno ima veliko bijelo zdanje na golemom zemljištu. Stabla koja prave hlad. Moţda bazen. Recimo, četiri jutra. Kvadrat s četiri jutra ima oko sto trideset metara na svakoj strani. Kuće s lijeve i desne strane ulice znače daje broj dvadeset pet oko dvanaest parcela izvan grada. Kilometar i pol, moţda. Iza velikih staklenih vrata sunce je padalo prema popodnevu. Svjetlo je bilo crvenije. Sjene su bile duţe. Vidio sam Bakerov automobil kako skreće i parkira se na prilazu. Bez rotacijskih svjetala. Polako se okrenuo u polukrug i zaustavio. Još jednom je poskočio na oprugama. Ispunio je cijeli pogled kroz staklena vrata. Baker je izašao na drugoj strani i nestao iz vidokruga dok je zaobilazio automobil. Ponovno se pojavio kad je prišao suputnikovim vratima. Otvorio ih je poput osobnog vozača. Izgledao je potpuno zbunjeno i s nespretnim govorom tijela. Dijelom prepun poštovanja, jer se radio o bankaru iz Atlante. Dijelom prijateljski, jer je ovo njegovom prijatelju partner s kuglanja. Dijelom sluţben, jer je ovo čovjek čiji je telefonski broj bio skriven u cipeli jednog leša.

kika☺crostuff.net

Paul Hubble je izašao iz automobila. Baker je zatvorio vrata. Hubble je čekao. Baker gaje zaobišao i otvorio velika staklena vrata policijske postaje. Naslonila su se na zaštitnu gumu. Hubble je ušao unutra. Bio je to visok bijelac. Izgledao je kao sa stranica nekog reklamnog magazina. One vrste na kojoj su izblijedjele fotografije novca s kojim se kocka. Bio je u ranim tridesetima. Dotjeran, ali ne i snaţan. Pepeljaste kose, razbarušene, razrijeđene taman toliko da se vidi inteligentno čelo. Dovoljno da kaţe: da, bio sam pripravnik, ali hej, sad sam veliki čovjek. Nosio je okrugle naočale sa zlatnim okvirom. Imao je četvrtastu čeljust. Dobar ten. Veoma bijele zube. Puno njih pokazalo se kad se nasmiješio činovniku za pultom. Bio je u izblijedjeloj sportskoj majici s malim logom i ispranim širokim hlačama. Vrsti odjeće koja izgleda staro čak i tek kad je kupiš i platiš pet stotina dolara. Imao je debeli bijeli dţemper svezan oko struka. Ruke su mu bile labavo zavezane sprijeda. Nisam mu mogao vidjeti noge jer mi je smetao prijemni pult. Bio sam siguran da nosi šminkerske, stavljene cipele. Kladio sam se sam sa sobom da ih nosi bez čarapa. Bio je to čovjek koji se valjao u snu jednog yuppija kao svinja u blatu. Bio je uznemiren. Stavio je dlanove na prijemni pult, a onda se okrenuo i spustio ih sa strane. Vidio sam podlaktice umrljane pijeskom i bljesak teškog zlatnog sata. Shvatio sam da bi njegov uobičajeni pristup bio ponašanje poput prijateljski raspoloţenog bogataša. Posjetio bi policijsku postaju poput našeg Predsjednika koji bi usred kampanje posjetio kakvu tvornicu. No sad je bio zbunjen. Napet. Nisam imao pojma što mu je Baker rekao, koliko mu je otkrio. Vjerojatno ništa. Dobar narednik poput Bakera ne bi postavljao mine Finlayu. Dakle Hubble nije znao zašto je ovdje. No znao je nešto. Ja sam

kika☺crostuff.net

bio nekakav policajac trideset godina i mogu nanjušiti zabrinutog čovjeka na kilometre daleko. Hubble je bio zabrinut čovjek. Ostao sam naslonjen na rešetke, nepomično. Baker je pokazao Hubbleu da ide za njim na drugoj strani sobe, prema uredu odostraga. Dok je Hubble zaobilazio prijamni pult, ugledao sam mu noge. Šminkerski stavljene cipele, bez čarapa. Njih dvojica izgubili su se iz vidokruga i ušli u ured. Vrata su se zatvorila. Ĉinovnik za pultom ustao se od svog radnog mjesta i izašao van preparkirati Bakerov patrolni automobil. Vratio se natrag s Finlayom pored sebe. Finlay je produţio ravno u ured u straţnjem dijelu, gdje ga je Hubble čekao. Ignorirao me dok je prolazio kroz veliku prostoriju. Otvorio je vrata ureda i ušao unutra. U svom kutu čekao sam Bakera da izađe. Baker nije smio ostati unutra. Ne dok mu se partnerov prijatelj s kuglanja nalazi u krugu istrage za umorstvo. To ne bi bilo etično. Nimalo etično. Finlay je na mene ostavio dojam čovjeka koji čvrsto drţi do etike. Bilo tko s takvim odijelom od tvida, koţnim prslukom i harvardskim obrazovanjem bi čvrsto drţao do etike. Nakon par trenutaka vrata su se otvorila i Baker je izašao. Ušetao je u veliku otvorenu prostoriju i zaputio se prema svom stolu. "Hej, Baker", dozivao sam. Promijenio je smjer i došao do ćelija. Stao je ispred rešetki, tamo gdje je Roscoe stajala. "Moram u toalet", rekao sam. "Osim ako i za to moram čekati da dođem u veliki zatvor?" Nabacio je osmijeh. Mrzovoljan, ali ipak osmijeh. Duboko u ustima primijetio sam zlatni zub. Davao mu je raspušten izgled. Malo ljudskiji. Doviknuo je nešto tipu za pultom. Vjerojatno nekakvu šifru za postupanje. Posegnuo je za ključevima i otključao električnu bravu. Utori su uskočili ponovo unutra. Nakratko sam se zapitao kako ovo rade ako nestane struje. Mogu li se ova vrata otključati i bez struje? Nadao sam se da mogu.

kika☺crostuff.net

Ovdje vjerojatno ima mnogo nevremena s grmljavinom. Puno dalekovoda vjerojatno puca. Povukao je teška vrata prema unutra. Ušli smo u zadnji dio velika otvorene prostorije. Kut suprotan uredu odostraga. Tu je bilo predvorje. Iz predvorja se ulazilo u dva nuţnika. Zaobišao me i otvorio vrata nuţnika namijenjenog muškarcima. Znali su da ja nisam njihov čovjek. Nisu vodili brigu o meni. Nimalo. Tamo u predvorju mogao sam odgurnuti Bakera i uzeti mu pištolj. Bez problema. Mogao sam mu skinuti oruţje s pojasa prije nego što bi on pao na tlo. Mogao sam pucnjavom napraviti put iz zgrade policije do jednog od patrolnih auta. Svi su bili parkirani točno ispred s ključevima. Sasvim sigurno mogao sam se izvesti prema Atlanti prije nego što bi oni organizirali akciju. Dotad bih već nestao. Bez problema. No ipak sam samo ušao u toalet. "Ne zaključavajte ga", kazao je Baker. Nisam ga zaključao. Potpuno su me podcjenjivali. Rekao sam im da sam bio vojni policajac. Moţda su mi vjerovali, moţda i nisu. Moţda im to nije ništa ni značilo. No trebalo bi. Vojni policajac bavi se prijestupnicima u vojsci. Oni su ljudi iz sluţbe. Odlično naučeni rukovati s oruţjem, sabotirati i boriti se bez oruţja. Zelene beretke, rendţeri, marinci. Ne samo ubojice. Istrenirane ubojice. Izvrsno izvjeţbani na veliki drţavni trošak. Stoga je vojni policajac još bolje uvjeţban. Bolji je s oruţjem. Bolji je i bez oruţja. Baker po tom pitanju bio je očigledno velika neznalica. Nije se toga ni sjetio. U suprotnom, imao bi nekoliko pušaka uperenih u mene na putu prema toaletu, kad bi mislio da sam ja njihov čovjek. Zatvorio sam smičak i vratio se natrag u predvorje. Baker je čekao. Hodali smo natrag do prostora s ćelijama. Ušao sam u svoju ćeliju. Naslonio se u svome kutu. Baker je

kika☺crostuff.net

povukao teška vrata i zatvorio ih. Aktivirao je električnu bravu svojim ključem. Utori su uskočili na svoje mjesto. On je odšetao natrag u prostoriju s policajcima. Sljedećih dvadeset minuta nastupila je tišina. Baker je radio za svojim stolom. Kao i Roscoe. Ĉinovnik za pultom sjeo je natrag na svoju stolicu. Finlay je bio u velikom uredu zajedno s Hubbleom. Iznad prednjih vrata stajao je moderan sat. Nije bio elegantan poput starog u uredu, no njegove kazaljke kretale su se jednako sporo. Tišina. Ĉetiri i trideset. Naslonio sam se na rešetke od titana. Tišina. Ĉetiri i četrdeset pet. Vrijeme je ponovno počelo teći nešto prije pet. Iz straţnjeg ureda počeo je dopirati zvuk meteţa. Vikanje, urlanje, zvuk bacanja stvari. Netko se zbilja pobunio. Oglasilo se zvono na Bakerovom stolu i začuo se zvučnik. Ĉuo sam Finlayev glas. Uznemiren. Zove Bakera unutra. Baker se ustao i došao do tamo. Pokucao je i ušao unutra. Začula su se velika staklena vrata na ulazu i unutra je ušao debeljko. Načelnik Morrison. Zaputio se ravno prema straţnjem uredu. Baker je izašao, a Morrison je ušao. Baker je poţurio do prijamnog pulta. Ĉinovniku koji je sjedio za njim šaptao je dugu rečenicu vidno uzbuđen. Roscoe im se pridruţila. Stvorila se gomila. Radilo se o nekoj velikoj vijesti. Nisam mogao čuti što. Bili su predaleko. Zvučnik na Bakerovom stolu ponovno se oglasio. On se zaputio natrag u ured. Velika ulazna vrata ponovno su se otvorila. Popodnevno sunce gasilo se nisko na horizontu. Stevenson je ušetao u zgradu policije. Ovo je prvi put da sam ga vidio nakon što su me uhitili. Kao da je uzbuđenje privlačilo ljude unutra. Stevenson je nešto razgovarao sa činovnikom na pultu. Uznemirio se. Ĉinovnik je stavio ruku na njegovo rame. Stevenson ju je otresao i potrčao prema uredu odostraga. Zaobilazio je stolove kao igrač ra-gbija. Taman kad je stigao do vrata ureda, ona su se otvorila. Gomila ljudi je izašla: Načelnik Morrison, Finlay i Baker, koji je drţao Hubblea

kika☺crostuff.net

ispod ruke. Laganim, ali vještim stiskom, istim kojeg je upotrijebio i na meni. Stevenson je blijedo pogledao Hubblea i potom zgrabio Finlaya za ruku. Povukao ga je natrag u ured. Morrison je zarotirao svoju znojnu masu i slijedio ih. Vrata su se zalupila. Baker je pratio Hubblea hodajući prema meni. Hubble je izgledao kao drugi čovjek. Bio je siv i znojio se. Boja mu je nestala. Izgledao je manji. Izgledao je kao da je netko ispustio sav zrak iz njega i ispuhao ga. Bio je sagnut kao čovjek kojeg razdire bol. Oči iza zlatnih naočala bile su prazne i zurile su u panici i strahu. Tresao se dok je Baker otključavao ćeliju do moje. Nije se pomakao. Drhtao je. Baker ga je uzeo za ruku i gurnuo unutra. Zatvorio je vrata i zaključao ih. Električni utori ponovno su škljocnuli. Baker se vratio nazad u straţnji ured. Hubble je ostao stajati tamo gdje ga je Baker ostavio. Gledao je u prazno. Potom je polako počeo hodati unatrag sve dok nije došao do straţnjeg zida ćelije. Naslonio se na njega i skliznuo na pod. Privukao je glavu koljenima. Spustio ruke na pod. Ĉuo sam lupkanje njegovih prstiju po krutom plastičnom sagu. Roscoe od svog stola gledala je u njega. Policajac s prijamnog pulta buljio je prijeko. Svi su buljili u čovjeka koji se raspada. Ĉuo sam povišene glasove u straţnjem uredu. Tenore argumenata. Lupanje dlanom po stolu. Vrata su se otvorila i izašao je Stevenson zajedno s načelnikom Morrisonom. Stevenson je izgledao bijesan. Hodao je velikim koracima niz veliku prostoriju. Vrat mu je bio ukočen od bijesa. Pogled je fiksirao na glavni ulaz. Ignorirao je debelog policijskog načelnika. Prošao je pored prijamnog pulta i kroz velika vrata izjurio na poslijepodnevno sunce. Morrison ga je slijedio.

kika☺crostuff.net

Baker je izašao iz ureda i prišao mojoj ćeliji. Ništa nije govorio. Samo je otključao kavez i pokazao mi izlaz. Sloţio sam svoj kaput još bolje i ostavio novine s fotografijom Predsjednika u Pensacoli na podu ćelije. Izašao sam i slijedio Bakera natrag u ured. Finlay je sjedio za stolom. Tu je bio kasetofon za snimanje. Debeli kabeli bili su na mjestu. Zrak je bio miran i hladan. Finlay je izgledao izmučen. Kravata mu je bila olabavljena. Ispustio je dubok uzdah. Sjeo sam u stolicu, a Finlay je pokazao Bakeru da izađe iz sobe. Vrata su se za njim tiho zatvorila. "Imamo problem ovdje, gospodine Reacher", kazao je Finlay. "Pravi problem." Izgubio se u napetoj tišini. Imao sam još manje od pola sata do dolaska zatvorskog autobusa. Trebao mi je nekakav zaključak vrlo brzo. Finlay je digao pogled i ponovno se koncentrirao. Počeo je govoriti, ubrzano, elegantnim harvardskim izrazom pod pritiskom. "Privedemo ovog Hubblea, znate?" kaţe on. "Moţda ste ga vidjeli. Bankar, iz Atlante, razumijete? Odijelo Calvin Kleina od tisuću dolara. Zlatni rolex. Vrlo nervozan tip. U početku sam mislio da ga samo ţivciramo. Ĉim sam počeo pričati prepoznao mi je glas. Od poziva na njegov mobitel. Optuţuje me za prevarantsko ponašanje. Govori da se ne bih smio predstavljati kao zaposlenik telefonske kompanije. Naravno, u pravu je." Ponovno se izgubio u tišini. Hrvao se sa svojim etičkim dilemama. "Idemo dalje, Finlay", rekao sam. Imao sam manje od pola sata. "U redu, dakle ukočen je i ţivčan", kaţe Finlay. "Pitam ga zna li vas, Jacka Reachera, bivšeg vojnika. Kaţe da ne zna. Da nikad nije čuo za vas. Vjerujem mu. Počinje se opuštati. Kao, radi se o nekakvom čovjeku imena Jack Reacher. Nikad nije čuo za nekoga po imenu Jack Reacher, dakle sve je u redu. Ĉist je, shvaćate?" "Nastavite", kaţem.

kika☺crostuff.net

"Onda sam ga pitao zna li visokog čovjeka s obrijanom glavom", rekao je. "I pitao sam ga za Pluribus. I onda, Boţe moj! Kao da ga je grom pogodio! Ukočio se. Kao u šoku. Potpuno ukočio. Nije htio odgovarati. Onda sam mu rekao da znamo da je visoki ćelavi gospodin mrtav. Upucan. Pa, to je bilo kao drugi grom. Gotovo je pao sa stolice." "Nastavite", kaţem. Dvadeset pet minuta do dolaska zatvorskog autobusa. "On se sav trese", nastavi Finlay. "Onda sam rekao da znamo za broj telefona u cipeli. Njegov broj telefona napisan na komadu papira, s riječju Pluribus ispisanom iznad njega. To je bio još jedan grom." Ponovno se zaustavio. Kopao je po dţepovima, jednom pa drugom. "Nije htio ništa reći", nastavio je. "Ni riječi. Bio je ukočen i u šoku. Siv u licu. Pomislio sam da ima srčani udar. Usta su mu se otvarala i zatvarala kao kod ribe, ali nije govorio. Onda sam mu rekao da znamo da je truplo udarano. Pitao sam ga tko je još umiješan i dao mu do znanja da znamo kako je tijelo sakriveno ispod komada kartona. Nije izustio ni jednu jedinu prokletu riječ. Samo je gledao naokolo. Poslije nekog vremena shvatio sam da razmišlja poput luđaka i pokušava odlučiti što će mi reći. Samo je šutio, kao luđak, valjda punih četrdeset minuta. Kaseta se vrti cijelo vrijeme. Zabiljeţila je četrdeset minuta tišine." Finlay se ponovno zaustavio. Ovaj put kako bi postigao efekt. Pogledao me je. "I onda je priznao", kazao je. "Kaţe daje to učinio. Ustrijelio ga je. Tip priznaje, razumijete? Na kaseti." "Nastavite", kaţem. "Pitam ga ţeli li odvjetnika", kaţe Finlay. "On odbija i nastavlja ponavljati da je ubio čovjeka. Onda mu pročitam njegova prava, jasno i glasno, da kaseta snimi. Pomislio sam da je moţda lud ili tako nešto, znate? Pa ga ponovo pitam koga je ubio. Visokog čovjeka s

kika☺crostuff.net

obrijanom glavom', kaţe on. Kako, pitam ga. 'Ustrijelio sam ga u glavu', kaţe on. Pitam ga kada. Kaţe: 'Sinoć, oko ponoći.' Pitam ga tko je šutao tijelo uokolo. Tko je bio taj čovjek? Što znači Pluribus? On ne odgovara. Ponovno se ukoči od straha. Ne ţeli progovoriti ni jednu riječ. Kaţem mu da nisam siguran daje on bilo što učinio. On skače i grabi me. Vrišti: 'Priznajem, priznajem, ubio sam ga, ubio sam ga.' Ja ga odgurnem. On se opet smiri." Finlay se nasloni natrag. Stavlja ruke iza glave. Upitno me pogleda. Hubble kao ubojica? Nisam vjerovao u to. Zbog njegove uznemirenosti. Tipovi koji ubiju nekoga starim pištoljem, u borbi ili u napadu bijesa, neurednim hicem u prsa, oni se uznemire nakon svega. Tipovi koji stave dva metka u glavu, s prigušivačem, a onda pokupe čahure, oni su drukčija vrsta ljudi. Oni se ne uznemiravaju poslije svega. Oni jednostavno odše-taju i zaborave na sve. Hubble nije bio ubojica. Način na koji se kretao oko prijamnog pulta to je pobijao. No samo sam slegnuo ramenima i nasmiješio se. "U redu", rekao sam. "Sad me moţete pustiti, zar ne?" Finlay me pogleda i odmahne glavom. "Pogrešno", kaţe on. "Ne vjerujem mu. U ovo su bila umiješana trojica. Vi ste me u to uvjerili. Pa koji bi od njih Hubble trebao biti? Ne vjerujem da je manijak. Ne vidim u njemu dovoljno snage za to. Ne vidim ga ni kao onog koji će sve pospremiti. A sasvim sigurno nije ni onaj koji je pucao, zaboga. Ovakav čovjek ne bi mogao pogoditi ni slona." Kimnuo sam. Kao da sam Finlayev partner. Onaj koji se brine za ovakav problem. "Moram ga strpati u buksu zasad", kaţe on. "Nemam izbora. Priznao je, uz nekoliko neospornih detalja. Ali ovo se definitivno neće odrţati." Ponovno sam kimnuo. Osjetio sam da će biti još nečega. "Nastavite", rekao sam. S rezignacijom.

kika☺crostuff.net

Finlay me je pogledao. Direktan pogled. "Ĉak nije ni bio tamo u ponoć", kaţe. "Bio je na proslavi zlatnog pira nekog starog para. Obiteljska stvar. Blizu mjesta gdje ţivi. Stigao je tamo oko osam navečer, šetajući sa svojom suprugom. Nije otišao do dva sata ujutro. Deseci ljudi vidjeli su ga kad je došao, deseci su ga vidjeli kad je odlazio. Kući ga je odvezao svastikin zet. Prevezao ga je jer je već tada vani bio pljusak." "Nastavite, Finlay", kaţem. "Recite mi." "Svastikin zet?" kaţe on. "Odvezao ga je kući, po kiši, u dva sata ujutro? Policajac Stevenson." PET Finlay se naslonio u svoju fotelju. Duge ruke bile su mu skupljene iza glave. Bio je visok, elegantan muškarac. Obrazovan u Bostonu. Uljuđen. Pun iskustva. I slao me je u zatvor zbog nečega što nisam učinio. Uspravio se. Raširio je ruke nad stolom, s dlanovima okrenutim prema gore. "Ţao mije, Reacher", kazao mi je. "Ţao vam je?" kaţem. "Šaljete u zatvor dvojicu ljudi koji to nisu mogli učiniti i ţao vam je?" Slegnuo je ramenima. Izgledao je nesretno zbog toga. "Ovako ţeli načelnik Morrison", kazao je. "Kaţe da je sve dogovoreno. Zatvaramo preko vikenda. A on je šef, zar ne?" "Sigurno se šalite", kazao sam. "On je kreten. Tvrdi da je Stevenson laţljivac. Njegov vlastiti čovjek."

kika☺crostuff.net

"Ne baš tako", odvrati Finlay. "On pretpostavlja kako se moţda radi o uroti, znate, moţda Hubble nije bio u stvarnosti tamo već je vas angaţirao za to. Zavjera, je li tako? Pretpostavlja da je priznanje pretjerano jer vas se Hubble boji i ne ţeli vas odmah odati. Morrison misli da ste vi bili na putu prema Hubbleovoj kući po isplatu kad smo vas mi dovukli ovdje. Pretpostavlja da ste zato čekali tih osam sati. Misli da je zato Hubble danas bio kod kuće. Nije otišao na posao jer je čekao da vas isplati." Šutio sam. Bio sam zabrinut. Načelnik Morrison bio je opasan. Njegova teorija bila je moguća sve dok Finlay ne provjeri. Ako Finlay to uopće napravi. "Tako, Reacher, ţao mi je", rekao je. "Vi i Hubble ostajete iza rešetaka do ponedjeljka. Uspjet ćete nekako. U Warburtonu. Loše mjesto, ali kreveti su u redu. Puno bi gore bilo da idete tamo na duţe vrijeme. Puno gore. U međuvremenu, ja ću se pozabaviti ovim do ponedjeljka. Zamolit ću policajku Roscoe da dođe na posao u subotu i nedjelju. To je ona zgodna tamo ispred. Ona je dobra, najbolja koju imamo. Ako je ono što govorite istina, bit ćete čisti i slobodni u ponedjeljak. U redu?" Buljio sam u njega. Počeo sam se ljutiti. "Ne, Finlay, nije u redu", rekao sam. "Znate da nisam ništa učinio. Znate da to nisam ja. Samo ste se nasmrt usrali zbog tog beskorisnog debelog kretena Morrisona. Tako ja moram u zatvor jer ste vi jedna obična prokleta kukavica bez petlje." Prilično dobro je to podnio. Njegovo tamno lice postalo je još tamnije. Dugo vremena ostao je sjedeći u tišini. Duboko sam uzdahnuo i buljio u njega. Moje buljenje pretvorilo se u obični pogled dok sam se smirivao. Ponovno pod kontrolom. Sad je njegov red da bulji u mene.

kika☺crostuff.net

"Dvije stvari, Reacher", nastavio je precizno naglašavajući. "Prvo, ako je potrebno pobrinut ću se za načelnika Morrisona u ponedjeljak. Drugo, ja nisam kukavica. Uopće me ne znate. Ne znate ništa o meni." Opet sam se zapiljio u njega. Šest sati. Vrijeme za autobus. "Znam više nego što vi mislite", kazao sam. "Znam da imate poslijediplomski na Harvardu, razvedeni ste i prestali ste pušiti u travnju." Finlay je izgledao blijedo. Baker je pokucao i ušao s priopćenjem da je zatvorski autobus stigao. Finlay je ustao i zaobišao stol. Rekao je Bakeru da će me sam izvesti van. Baker je izašao i otišao po Hubblea. "Kako znate te stvari?" upita me Finlay. Bio je znatiţeljan. Gubio je partiju. "Jednostavno", rekao sam. "Vi ste pametan čovjek, zar ne? Obrazovani ste u Bostonu, to ste mi rekli. Ali kad ste bili u dobi za fakultet, Harvard nije primao previše crnaca. Pametni ste, no niste nuklearni fizičar, pa pretpostavljam da ste u početku išli na Boston University, je li tako?" "Tako je", sloţio se. "A onda Harvard, poslijediplomski", kazao sam. "Dobro ste prošli na Boston Universityu, ţivot je išao dalje, došli ste na Harvard. Govorite kao čovjek s Harvarda. Odmah sam to zaključio. Doktor kriminalistike?" "Tako je", kazao je ponovno. "Kriminalistike." "I onda ste dobili ovaj posao u travnju", kaţem. "Vi ste mi to rekli. Imate mirovinu od bostonske policije jer ste tamo odradili svojih dvadeset godina. Znači da ste došli ovamo sa ušteđenim novcem. No došli ste bez ţene, jer da ste došli s njom ona bi potrošila nešto od tog novca i kupila vam novu odjeću. Vjerojatno je mrzila taj zimski tvid kojeg

kika☺crostuff.net

nosite. Ona bi ga bacila i kupila vam novu ljetnu odjeću kako biste novi ţivot počeli na pravi način. No još uvijek nosite to grozno staro odijelo, dakle ţene više nema. Ili je umrla ili ste se razveli, pa su šanse za pogoditi pedeset-pedeset. Ĉini se da sam pogodio." Blijedo je kimnuo. "A ovo s pušenjem je lako", kaţem. "Bili ste pod stresom i kopali ste po dţepovima, traţeći cigarete. To znači da ste prestali relativno nedavno. Lako je pogoditi da se to dogodilo u travnju, znate, novi ţivot, novi posao, nema više cigareta. Pomislili ste da bi bilo dobro prestati sad i tako ćete moţda pobijediti taj rak." Finlay je buljio u mene. Pomalo neraspoloţeno. "Vrlo dobro, Reacher", rekao je. "Osnove zaključivanja, zar ne?" Slegnuo sam ramenima. Ništa nisam rekao. "Onda zaključite tko je koknuo ovog tipa gore u skladištu", kazao je. "Nije me briga tko je koknuo koga bilo gdje", rekao sam. "To je vaš problem, ne moj. A i to je pogrešno pitanje, Finlay. Prvo morate saznati tko je bio taj tip, zar ne?" "Pa znate li kakav način da to učinimo, pametnjakoviću?" upitao me. "Nema dokumenata, više nema lica, ništa od otisaka prstiju, Hubble neće reći ništa?" "Provjerite otiske ponovno", rekao sam. "Ozbiljno, Finlay. Neka Roscoe to napravi." "Zašto", upitao je. "Nešto tu nije u redu", kaţem. "Što nije u redu?" pita on. "Provjerite ih opet, OK?" kaţem. "Hoćete li to učiniti?" Samo je progunđao. Nije rekao ni da, ni ne. Otvorio sam vrata ureda i izašao van. Roscoe je već otišla. Nije bilo nikoga osim Bakera i Hubblea u ćeliji. Kroz prednja vrata vani sam vidio činovnika s prijamnog pulta. Pisao je na podmetaču za papire kojeg je drţao vozač

kika☺crostuff.net

autobusa. U pozadini iza njih dvojice stajao je zatvorski autobus. Stajao je čvrsto na polukruţnom prilazu. Ispunio je cijeli pogled kroz velika staklena vrata na ulazu. Bio je to školski autobus obojen u sivo. Na njemu je pisalo: Popravni zavod drţave Georgia. Taj natpis protezao se cijelom duţinom autobusa, ispod linije prozora. Ispod natpisa stajao je grb. Preko prozora bile su zavarene rešetke. Finlay je izašao iz ureda iza mene. Dotaknuo me je po laktu i ispratio do Bakera. Baker je na palcu drţao tri para lisičina. Bile su svjetlonarančaste. Boja je bila ispucala. Tamni čelik je provirivao ispod nje. Baker je zataknuo po jedan par na svaki od mojih ručnih zglobova. Otključao je Hubbleovu ćeliju i pokazao preplašenom bankaru da izađe van. Hubble je bio blijed i zbunjen, no izašao je. Baker je prihvatio slobodan kraj lisica na mojoj lijevoj ruci i prikačio ga na Hubbleov zglob. Treći par lisica stavio je na Hu-bbleov drugi zglob. Spremni za polazak. "Uzmite mu sat, Bakeru", kazao sam. "Izgubit će ga u zatvoru." Kimnuo je. Zna na što mislim. Ĉovjek poput Hubblea mogao bi puno izgubiti u zatvoru. Baker je otpustio teški rolex s Hubbleovog zgloba. Narukvica nije mogla prijeći preko lisica, pa je Baker morao prčkati i mučiti se sa skidanjem lisica i njihovim vraćanjem natrag. Vozač zatvorskog autobusa otvorio je vrata i uputio pogled. Ĉovjek je imao red voţnje. Baker je ostavio Hubbleov sat na najbliţem stolu. Točno gdje je moja prijateljica Roscoe bila stavila svoju šalicu kave. "U redu, momci, idemo na put", pozvao je Baker. Otpratio nas je do vrata. Izašli smo na blještavo sunce, zajedno svezani lisicama. Bilo je čudno hodati. Prije nego što smo prešli ulicu do autobusa, Hubble je stao. Okrenuo je glavu i paţljivo pogledao uokolo. Bio je puno oprezniji od Bakera ili vozača autobusa. Moţda se bojao da ga netko od susjeda ne vidi. No nigdje nije bilo nikoga. Bili smo tri

kika☺crostuff.net

stotine metara daleko od grada. U daljini se mogao vidjeti crkveni zvonik. Hodali smo prema autobusu po predvečernjoj toplini. Desni obraz ţario mi se od niskog sunca. Vozač je gurnuo vrata autobusa prema unutra. Hubble se postrance popeo na stube. Slijedio sam ga. Nespretno sam se okrenuo prema prolazu između sjedala. Autobus je bio prazan. Vozač je pokazao Hu-bbleu gdje da sjedne. On se provukao do sjedala kod prozora. Ja sam povučen do njega. Vozač je kleknuo na sjedalo ispred i privezao slobodne krajeve naših lisica za kromiranu šipku koja se protezala po krovu. Protresao je sva tri para lisica, jedan za drugim. Ţelio se uvjeriti jesu li čvrste. Nisam ga krivio za to. I ja sam to radio. Nema ničeg goreg od voţnje sa slobodnim zatvorenicima iza tebe. Vozač je otišao naprijed do svoga sjedala. Pokrenuo je motor uz jaku buku dizela. Autobus je počeo vibrirati. Zrak je bio vruć. Ljepljiv. Nije bilo klimatiza-cijskog uređaja. Nijedan prozor nije bio otvoren. Osjetio sam miris goriva. Štavljenje u brzinu i autobus se pomakao s mjesta. Pogledao sam sebi s desna. Nitko nije mahao na oproštaju. Vozili smo se prema sjeveru s policijskog parkirališta, ostavljajući grad iza leđa, krećući se naprijed prema autocesti. Nakon nešto manje od kilometra prošli smo pored restorana Eno's. Njegovo parkiralište bilo je prazno. Nitko nije došao na ranu večeru. Još neko vrijeme nastavili smo prema sjeveru. Onda smo skrenuli oštro lijevo s drţavne ceste na zapad i izbili na cestu koja je prolazila između polja. Autobus je bu-čio u voţnji. Beskrajni nizovi grmlja prolazili su pored nas. Beskrajni redovi crvene zemlje između njih. Ispred mene sunce je zalazilo. Pretvorilo se u golemu crvenu loptu koja se spuštala prema poljima. Vozač je spustio veliki štitnik za sunce. Na njemu su se nalazile upute proizvođača kako upravljati autobusom. Hubble se klatio i poskakivao pored mene. Ništa nije govorio. Padao je u stolicu s licem okrenutim prema podu. Lijeva ruka bila mu je u zraku jer je bila vezana za kromiranu

kika☺crostuff.net

šipku ispred nas. Desna ruka nepomično je stajala između nas. Skupi dţemper još uvijek mu je bio prebačen preko ramena. Na mjestu gdje je stajao rolex sad se vidio obruč blijede koţe. Ţivotna snaga kao da ga je potpuno napustila. Drţao ga je paralizirajući strah. Klatili smo se i skakutali veći dio sljedećeg sata vozeći se velikim područjem. Nešto stabala bljesnulo je s moje desne strane. Onda sam na velikoj udaljenosti ugledao građevinu. Stajala je usamljena na tisućama jutara zemlje. Na niskom crvenom suncu izgledala je kao da je ispala iz pakla. Kao nešto što je na silu progurano kroz koru zemlje. Bio je to kompleks zgrada. Izgledale su kao kemijska tvornica ili nuklearna elektrana. Golemi betonski bunkeri i sjajni metalni prolazi. Posvuda su se nalazile cijevi iz kojih je izlazila para. Sve je bilo ograđeno ogradom s naglašenim tornjevi-ma. Kako smo se pribliţavali vidio sam svjetla lukova i električnu ogradu. Reflektore i puške na tornjevima. Više slojeva ograde razdvojenih prekopanom crvenom zemljom. Hubble nije dizao pogled. Nisam ga gurkao. Ispred nas nije bio Disneyland. Autobus je usporavao dok smo se pribliţavali. Vanjska ograda bila je na udaljenosti od oko stotinu metara, gdje je formirala golemi obod. Bila je to čvrsta ograda. Visoka negdje oko pet metara, cijelom svojom duţinom imala je parove reflektora. Po jedan iz svakog para bio je okrenut prema unutra na stotinu metara dubokom pojasu prekopane zemlje. Drugi je bio okrenut prema zemljištu koje se nalazilo okolo. Svi reflektori bili su upaljeni. Cijeli kompleks blještao je ţutim svjetlom reflektora. Izbliza bilo je veoma svijetlo. Ţuto svjetlo dalo je crvenoj zemlji mrtvačku boju. Autobus se s brujanjem zaustavio. Motor u praznom hodu proizvodio je vibracije. I ono malo strujanja zraka dotad prekinuto je. Bilo je zagušljivo. Hubble je konačno digao

kika☺crostuff.net

pogled. Promotrio je sve kroz zlatne okvire naočala. Pogledao je oko sebe i kroz prozor. Progunđao je. Bilo je to gunđanje bespomoćne malodušnosti. Spustio je glavu. Vozač je čekao znak straţara s prve ograde. Stra-ţar je nešto govorio u radiostanicu. Vozač je pokrenuo motor i ubacio u brzinu. Straţar mu je dao znak, koristeći se radiom kao palicom, mahnuvši nam da prođemo. Autobus je nastavio lagano ulaziti u kavez. Prošli smo pored dugačkog niskog znaka: Popravna ustanova Warburton, Popravni zavod Georgije. Vrata iza nas zatvorila su se. Bili smo zatočeni u ţičanom kavezu. Imao je ţicu umjesto krova. Na drugom kraju otvorila su se vrata. Autobus je produţio naprijed. Vozili smo se stotinu metara do sljedeće ograde. Tu je bio još jedan kavez za vozila. Autobus je ušao unutra, malo pričekao i produţio naprijed. Uvezli smo se ravno u samo srce zatvora. Zaustavili smo se nasuprot betonskog bunkera. Prijemni prostor. Buka motora odbijala se o betonsko okruţenje oko nas. Onda se ugasio i vibracija i buka pretvorili su se u tišinu. Vozač se izvukao sa svoga sjedala i došetao po prolazu, zaustavljajući se i odguravajući se po naslonima sjedala poput planinara. Izvukao je ključeve i otključao lisice pričvršćene za sjedala ispred. "U redu, momci, idemo", promrmljao je, "vrijeme je za zabavu." Izvukli smo se s naših sjedala provukli kroz autobus. Hubble je potezao nazad moju lijevu ruku. Vozač nas je zaustavio na prednjem kraju. Skinuo je sva tri para lisica i bacio ih u kantu pored svog mjesta. Povukao je polugu i otvorio vrata. Izašli smo iz autobusa. Preko puta nas otvorila su se vrata i straţar je istupio van. Dozvao nas je. Jeo je krafnu i govorio punim ustima. Imao je brkove od šećera na usnama. Bio je prilično leţeran tip. Prošli smo kroz vrata i malu betonsku komoru. Bila je prljava. Stolice od borovine okruţivale su obojeni stol. Još jedan straţar sjedio je za stolom i čitao s pohabanog podloška.

kika☺crostuff.net

"Sjedite, u redu?" kazao je. Sjeli smo. On se ustao. Njegov partner s krafnom zaključao je vanjska vrata i pridruţio mu se. "Evo kako ćemo", kazao je tip s podmetačem. "Vi ste Reacher i Hubble. Došli ste iz Margravea. Niste osuđivani. U pritvoru ste dok traje istraga. Nitko od vas nije traţio puštanje uz jamčevinu. Ĉujete li me? Dosad niste osuđivani. To je vaţno. Ĉuva vas od mnogih sranja ovdje, u redu? Nema uniformi, nema procedure, nema velikih problema, razumijete? Dobar smještaj na gornjem katu." "Dobro", kaţe tip s krafnom. "Stvar je u tome da bismo vas, da ste osuđivani, udarali, tukli i podbadali, dobili biste uniforme i gurnuli bismo vas na kat sa osuđenicima zajedno sa ostalim ţivotinjama i samo bismo se naslonili i gledali zabavu, je li tako?" "Tako je", kaţe njegov partner. "Ono što ţelimo reći jest ovo. Nismo ovdje kako bi vas gnjavili, pa nemojte ni vi nas, razumijete? Ova vraţja ustanova nema dovoljno ljudstva. Guverner je otpustio pola zaposlenih, znate? Morao se uklopiti u proračun, znate? Morao je smanjiti deficit, znate? Zato nemamo dovoljno ljudi da obave posao kako bi trebalo. Pokušavamo napraviti svoj posao s pola ljudi u svakoj smjeni, znate? Stoga je ono što ću vam reći da ćemo vas staviti unutra i ne ţelimo vas ponovno vidjeti dok vas ne izvučemo van u ponedjeljak. Bez gnjavaţe, znate? Nemamo dovoljno ljudi za gnjavaţu. Nemamo dovoljno ljudi ni za gnjavaţu na katovima sa osuđenicima, a kamoli za gnjavaţu na katu za zadrţavanje, razumijete? Halo, Hubble, razumiješ?" Hubble je podigao pogled i blijedo kimnuo. Nije govorio. "Reacher?" upitao je tip s podmetačem. "Razumiješ?" "Naravno", potvrdio sam. Razumio sam. Ovom čovjeku nedostajalo je osoblja. Imao je problema zbog proračuna, a njegovi prijatelji postali su nezaposleni. Meni to ne treba govoriti.

kika☺crostuff.net

"Dobro", rekao je. "Znači, ovakav je dogovor. Nas dvojica smo na duţnosti do sedam sati, što je, otprilike, za jednu minutu. Nećemo ostati duţe zbog vas, momci. Ne ţelimo to, a ni sindikat nam ionako ne bi dozvolio. Tako ćete dobiti jelo i onda ste zaključani ovdje dok se ne nađu ljudi koji će vas odvesti na gornji kat. Neće biti ljudi dok se svjetla ne ugase, moţda oko deset, u redu? No tada nijedan straţar ionako neće htjeti premještati zatvorenike dok su svjetla ugašena, znate? Sindikat im neće dati. Spivey će sam doći po vas, on je pomoćnik upravitelja i glavni je večeras. Oko deset sati, u redu? Ako vam se ne sviđa, ne govorite meni, javite se guverneru, u redu?" Ţderač krafni izašao je u hodnik i koji trenutak kasnije vratio se s pladnjem. Na njemu su bili prekriveni tanjuri, papirnate čaše i termosica. Stavio je pladanj na stol i njih dvojica izgubili su se niz hodnik. Zaključali su vrata s vanjske strane. Unutra je postalo tiho kao u grobu. Jeli smo ribu i riţu. Obrok uobičajen za petak. Kava u termosici. Hubble nije govorio. Ostavio mi je veći dio kave. Jedan bod za Hubblea. Stavio sam ostatke na pladanj i pladanj na pod. Još tri sata za uzaludno gubljenje. Gurnuo sam stolicu natrag i naslonio noge na stol. Nije bilo udobno, no najbolje što se moglo. Topla večer. Rujan u Georgiji. Pogledao sam Hubblea bez imalo znatiţelje. Još uvijek je bio tih. Nisam ga nikad čuo kako govori osim na Finlayevom zvučniku. Uzvratio mi je pogled. Lice mu je bilo prepuno utučenosti i straha. Pogledao me kao stvorenje s nekog drugog svijeta. Buljio je u mene zabrinuto. Onda je skrenuo pogled. Moţda se i ne bih bio zaputio natrag prema Zaljevu. No bilo je već kasno doba godine za krenuti prema sjeveru. Gore je prehladno. Moţda bih skoknuo dolje na otoke. Na Jamajku, moţda. Tamo je dobra glazba.

kika☺crostuff.net

Kolibica na plaţi. Preţivjeti zimu u kolibi na plaţi na Jamajci. Pušiti pola kile trave na tjedan. Raditi ono što ljudi s Jamajke rade. Moţda i kilo trave na tjedan s nekim s kime bih dijelio kolibu. Roscoe se neprestano vraćala u misli. Košulja uniforme bila joj je nevjerojatno kratka. Kratka uska plava košulja. Nikad nisam vidio košulju da tako dobro izgleda. Na plaţi na Jamajci na suncu joj ne bi trebala košulja. Ne vjerujem da bi to predstavljalo kao bilo kakav problem. Njen mig mi je to potvrdio. Donijela mi je šalicu kave. Rekla mi je da imam lijepe oči. To mora nešto značiti, zar ne? To sa očima, to sam čuo i prije. Jednoj Engleskinji, s kojom sam se neko vrijeme jako dobro zabavljao, sviđale su se moje oči. Stalno je to govorila. Plave su. Ljudi su govorili i da izgledaju poput ledenjaka u Arktičkom moru. Ako se koncentriram, mogu prestati treptati. Pogled mi od toga postaje zastrašujući. Korisno. No mig koji mi je dala Roscoe bio mi je najbolji dio dana. Zapravo jedini dio dana, osim pečenih jaja u Eno's-u, koji nije bio loš. Jaja se mogu naći svugdje. No nedostajala mi je Roscoe. S mukom sam prolazio kroz praznu večer. Nešto nakon deset otključala su se vrata iz hodnika i ušao je čovjek u uniformi. Sa sobom je nosio podmetač za pisanje. I pušku. Pogledao sam ga. Sin juga. Velik, jak čovjek. Pocrvenjene koţe. Veliki tvrdi trbuh i široki vrat. Sitne oči. Uska masna uniforma koja se nosi sama sa sobom da ga drţi unutra. Vjerojatno je rođen ovdje na nekoj farmi za koju je naređeno da se na njoj izgradi zatvor. Pomoćnik upravitelja Spiveya. Glavni u ovoj smjeni. Bez ljudi i s puno maltretiranja. Sam okolo razvodi goste na kratkom boravku. S puškom u toj debeloj crvenoj farmerskoj ruci. Proučavao je svoj podmetač. "Koji od vas je Hubble?" upitao je.

kika☺crostuff.net

Imao je visok glas. U suprotnosti s njegovom masom. Hubble je nakratko digao ruku, poput učenika u osnovnoj školi. Spiveyeve sitne oči na brzinu su ga odmjerile. Od gore prema dolje. Poput zmijskih očiju. Nešto je progunđao i dao znak s podmetačem. Stali smo jedan iza drugoga i krenuli van. Hubble je bio blijed i pokoran. Poput iscrpljenog vojnika. "Okrenite se nalijevo i slijedite crvenu liniju", kazao je Spivey. Puškom je mahnuo prema lijevo. Na zidu u visini struka bila je crvena linija. Bio je to vodič za slučaj poţara. Pretpostavljao sam da vodi vani, no da mi idemo u suprotnom smjeru. U zatvor, ne iz njega. Slijedili smo crvenu liniju kroz hodnike, uz stube i iza uglova. Najprije Hubble, ja iza njega. Potom Spivey s puškom. Bilo je veoma mračno. Samo slabašno osvjetljenje za slučaj nuţde. Spivey je naredio zaustavljanje na jednom platou. Otvorili smo elektroničku bravu s njegovim ključem. Bravu koja bi otvorila vrata za nuţdu u slučaju poţara. "Bez priče", nadodao je. "Po pravilima je ovdje potpuna tišina kad se ugase svjetla. Zadnja ćelija desno." Zakoračili smo kroz vrata. Zapuhnuo me odbojan miris zatvora. Noćno disanje bezbroj malodušnih ljudi. Bilo je gotovo potpuno mračno. Noćna svjetlost blago je svijetlila. Više sam osjećao nego što sam vidio red ćelija. Ĉuli su se zvukovi noći. Disanje i hrkanje. Mrmljanje i cviljenje. Spivey nas je ispratio do kraja reda. Pokazao nam je praznu ćeliju. Utrpali smo se unutra. Spivey je zatvorio rešetke iza nas. Zaključale su se automatski. Odšetao je. U ćeliji je bilo veoma mračno. Jedva se mogao vidjeti krevet na kat, umivaonik i školjka. Nije bilo puno slobodnog prostora. Skinuo sam kaput i bacio ga na gornji krevet.

kika☺crostuff.net

Dohvatio sam ga i namjestio tako da jastuk bude dalje od rešetki. Tako mi se više sviđalo. Upotrijebljene plahte i deka, no mirisali su dovoljno čisto. Hubble je tiho sjeo na donji krevet. Ja sam upotrijebio školjku i umio se na umivaoniku. Popeo sam se na krevet. Skinuo cipele. Ostavio sam ih u podnoţju kreveta. Ţelio sam biti siguran gdje su. Cipele se znaju krasti, a ove su bile dobre. Kupljene prije mnogo godina u Oxfordu u Engleskoj. Sveučilišnom gradu blizu zračne baze u koju sam bio raspoređen. Velike teške cipele s tvrdim đonom i debelim koţnim porubom. Krevet mi je bio prekratak, no većina ih je takva. Leţao sam u mraku i osluškivao nemirne zvukove zatvora. Potom sam zatvorio oči i ponovno otplutao na Jamajku s Roscoe. Sigurno sam zaspao tamo s njom, jer je sljedeća stvar koje se sjećam bila subota. Još uvijek sam bio u zatvoru. A počinjao je još gori dan. ŠEST Probudilo me je paljenje jakih svjetala. Zatvor nije imao prozora. Struja je stvarala dan i noć. U sedam sati ujutro zgradu je odjednom preplavilo svjetlo. Nije bilo zore ili blijedog sumraka. Samo prekidači za struju koji su se uključivali svako jutro u sedam. Pod jakim svjetlom ćelija nije izgledala nimalo bolje. Na prednjoj strani bile su rešetke. Otvarale su se na šarkama na polovici i tako bi se pretvorile u vrata. Dva zbijena kreveta zauzimala su oko polovice širine i gotovo cijelu duţinu ćelije. Na straţnjem zidu nalazio se čelični umivaonik i čelična školjka. Zidovi su bili zidani dijelom od lijevanog betona i dijelom od starih opeka. Sve skupa prekriveno debelim slojem boje. Izgledali su jako debeli. Poput tamnice. Iznad moje glave bio je niski betonski strop. Ćelija uopće nije sličila na sobu sa zidovima, podom i stropom. Prije na čvrsti zidani blok u kojeg je na silu uguran malešni prostor za ţivljenje.

kika☺crostuff.net

Nemirno noćno mrmorenje vani zamijenila je dnevna graja. Sve je bilo od metala, opeke i betona. To je pojačavalo zvukove i odbijalo ih na sve strane. Zvučalo je kao u paklu. Kroz rešetke se ništa nije moglo vidjeti. Preko puta moje ćelije bio je prazan zid. Leţeći na krevetu nisam mogao doći do pogleda niz red ćelija. Odbacio sam prekrivač i pronašao cipele. Obuo sam ih i zavezao vezice. Ponovno sam legao. Hubble je sjedio na donjem krevetu. Njegove šminkerske cipele stajale su na betonskom podu. Pitao sam se je li tako sjedio cijelu noć ili je ipak i spavao. Sljedeća osoba koju sam vidio bio je čistač. Došetao je u vidokrug iza rešetki. Jako star čovjek s metlom u ruci. Stari crnac s tankim rubom snjeţnobijele kose. Zgrbljen od starosti. Krhak poput stare suhe ptice. Njegova narančasta zatvorska uniforma od pranja je postala gotovo bijela. Mora da je imao oko osamdeset godina. Vjerojatno je bio unutra šezdesetak godina. Moţda je ukrao koju kokoš za vrijeme velike recesije. Još uvijek vraća svoj dug društvu. Svako malo zamahnuo bi metlom po podu hodnika. Kraljeţnica mu je pritiskala glavu prema tlu. Okretao je glavu poput plivača da vidi na jednu i drugu stranu. Ugledao je Hubblea i mene i zastao. Naslonio se na metlu i zavrtio glavom. Značajno se cerekao. Ponovno je zatresao glavom. Nastavio se smijuckati zahvalnim, zadovoljnim smijehom. Kao da je konačno, nakon svih ovih godina, ugledao neku stvar iz bajke. Poput jednoroga ili sirene. Još uvijek je nastojao govoriti i podizao ruke u zrak, kao da je htio naglasiti svoju misao. No svaki put bi se ponovno počeo cerekati pa se morao nasloniti na metlu. Nisam ga poţurivao. Mogao sam čekati. Imao sam cijeli vikend. On je imao ostatak svog ţivota. "Da, zaista", promrmljao je. Nije imao zubi. "Da, zaista." Pogledao sam ga. "Dakle, što da, djedice?" nadodao sam mrmljajući i ja.

kika☺crostuff.net

I dalje se hihotao. Ovo će potrajati. "Da, zaista", rekao je. Sad je hihotanje stavio po kontrolu. "Ja sam u zatvoru još otkad je Boţji pas bio šte-ne, da gospodine. Otkako je Adam bio mali dječak. No ovo još nisam vidio. Ne gospodine, svih ovih godina." "Što niste vidjeli, stari?" upitao sam ga. "Pa", nastavio je, "ovdje sam svih ovih godina i nikad nisam vidio da netko u ćeliji nosi odjeću poput vaše, čovječe." "Ne sviđa vam se moja odjeća?" upitao sam iznenađeno. "Nisam to rekao, ne gospodine, nisam rekao da mi se ne sviđa vaša odjeća", kazao je. "Vaša odjeća mi se skroz sviđa. Jako dobra odjeća, da gospodine, da zaista, jako dobra." "Pa u čemu je problem?" upitao sam ga. Starac se smijuljio sam za sebe. "Nije stvar u kvaliteti odjeće", rekao je. "Ne gospodine, uopće nije u tome stvar. Stvar je u tome da je nosite, čovječe, znači da ne nosite narančastu uniformu. Nikad prije nisam to vidio, a kao što sam rekao, čovječe, ovdje sam otkako se Zemlja ohladila, otkako su dinosauri rekli da je bilo dovoljno. Sad sam vidio sve, zaista sve, gospodine." "Ali ljudi na katu za zadrţavanje ne nose uniforme", kazao sam. "Da, doista, to je sasvim sigurno točno", duljio je starac. "To je činjenica, sigurno." "Tako su rekli straţari", potvrdio sam. "Oni tako moraju reći", sloţio se. "Jer takva su pravila, a straţari, oni znaju pravila, da gospodine, oni ih znaju jer ih oni i određuju." "Pa u čemu je stvar, stari?" rekao sam. "Pa, kao što kaţete, u tome što ne nosite narančasto odijelo", potvrdio je. Vrtjeli smo se u krug.

kika☺crostuff.net

"Ali ne moram ga ni nositi", rekao sam. Bio je začuđen. Oštre orlovske oči fiksirale su se na mene. "Ne morate?" kazao je. "Zašto to, čovječe? Recite mi. "Zato što ga ne moramo nositi na katu za zadrţavanje", rekao sam. "Upravo ste se sloţili s time, zar ne?" Nastupila je tišina. Zaključak je i njemu i meni došao u isto vrijeme. "Vi mislite da je ovo kat za zadrţavanje?" upitao me. "Zar ovo nije kat za zadrţavanje?" upitao sam ja njega istovremeno. Starac je na trenutak zastao. Uzeo je metlu i nestao iz vidokruga. Što je brţe mogao. Sumnjičavo je vikao dok je odlazio. "Ovo nije kat za zadrţavanje, čovječe", galamio je. "Kat za zadrţavanje je zadnji. Šesti kat. Ovo ovdje je treći kat. Vi ste na trećem katu, čovječe. Ovdje su osuđenici na doţivotno. Oni spadaju u opasne ljude, čovječe. Da, zaista, vi ste momci na pogrešnom mjestu. I u nevolji ste, da, zaista. Imat ćete posjetitelje. Oni će vas provjeriti. Ah, čovječe, bjeţim odavde." Procjenjivanje. Dugo iskustvo naučilo me je procjenjivati i ocjenjivati. Kad te snađe nešto neočekivano, ne gubi vrijeme radi toga. Ne pokušavaj shvatiti kako ili zašto ti se to dogodilo. Ne optuţuj nikoga. Ne pokušavaj zaključivati tko je kriv za to. Ne pokušavaj saznati kako sljedeći put izbjeći istu grešku. Sve to moţeš napraviti kasnije. Ako preţiviš. Prije svega treba napraviti procjenu. Analizirati situaciju. Prepoznati lošu stranu. Ocijeniti dobru. Planirati u skladu s time. Ako sve to napraviš, daješ sebi veću šansu za prolazak kroz sva kasnija iskušenja.

kika☺crostuff.net

Nismo bili u odjelu za zadrţavanje na šestom katu. Tamo gdje bi trebali biti neosuđivani zatvorenici. Bili smo na trećem katu, među opasnim osuđenicima koji su na doţivotnom izdrţavanju kazne. Ovdje nije bilo dobre strane. Loša strana bila je ogromna. Bili smo novi na katu sa osuđenicima. Nećemo moći preţivjeti bez nekakvog statusa. Nismo imali nikakav status. Bit ćemo izazvani. Bit ćemo natjerani da prihvatimo naš poloţaj sasvim na dnu hranidbenog lanca. Ĉekao nas je neugodan vikend. Potencijalno smrtonosan. Pao mi je na pamet jedan tip iz vojske, dezerter. Mladić, nije bio loš novak, dezertirao je jer je bio nekakve luckaste vjere. Upao je u nevolje demonstrirajući u Washingtonu. Na koncu su ga strpali u zatvor, među ološ sličan ovome na našem katu. Umro je prve večeri. Silovan, po procjenama pedeset puta. A na obdukciji su mu pronašli pola litre sperme u stomaku. Novi momak bez statusa. Sasvim na dnu hranidbenog lanca. Dostupan svima onima iznad sebe. Procjena. Mogao bih se koristiti dijelom stroge obuke. I iskustvom. Nisu bili namijenjeni ţivotu u zatvoru, no mogli bi pomoći. Prošao sam dosta neugodnog učenja. Ne samo u vojsci. Protezalo se sve do djetinjstva. Od osnovne do srednje škole djeca vojnika, kao što sam ja bio, promijene dvadeset, moţda trideset škola. Nekih u bazama, nekih u susjedstvu. U opasnim mjestima: Filipini, Koreja, Island, Njemačka, Škotska, Japan, Vijetnam. Po cijelom svijetu. Prvog dana u svakoj novoj školi bio sam novi dečko. Bilo je puno prvih dana, brzo sam naučio kako steći status. U vrućim pustinjskim školskim dvorištima, u hladnim vlaţnim dvorištima, brat i ja prošli smo to zajedno, čuvajući jedan drugome leđa. Imali smo status. A onda, u samoj vojsci, ta okrutnost bila je puno profinjenija. Obučavali su me stručnjaci. Ljudi koji su svoju vlastitu obuku prošli u Drugom svjetskom ratu, u Koreji, u Vijetnamu. Ljudi koji su preţivjeli stvari o kojima sam ja samo čitao u knjigama. Oni

kika☺crostuff.net

su me naučili metode, detalje, vještine. Najviše od svega naučili su me zauzeti stav. Naučili su me da susprezanje ubija. Udari prvi, udari snaţno. Ubij prvim hicem. Prvi ostvari svoju osvetu. Varaj. Gospoda koja su se ponašala pristojno nisu bila tu da bilo koga treniraju. Već su bili mrtvi. U sedam i trideset začuo se snaţan zveket niz red ćelija. Vremenski prekidač otključao je kaveze. Naše rešetke otvorile su se za nekoliko centimetara. Hubble je sjedio nepomično. Još uvijek je šutio. Nisam imao nikakav plan. Najbolje rješenje bilo bi pronaći straţara. Objasniti mu sve i doći do premještaja. No nisam očekivao da ću naići na straţara. Na katovima poput ovoga oni neće bezbriţno patrolirati. Kretat će se u parovima, po mogućnosti u grupama od troje ili četvero. Zatvoru je nedostajalo osoblja. To je bilo jasno rečeno sinoć. Teško da će biti dovoljno ljudi da se osiguraju grupe straţara za svaki kat. Najvjerojatnije je bilo da neću vidjeti straţara cijeli dan. Oni čekaju u sobi sa osobljem. Djeluju kao hitna sluţba u hitnim slučajevima. A i da vidim straţara, što bih mu rekao? Da ne bih trebao biti ovdje? To vjerojatno slušaju po cijeli dan. Pitali bi tko nas je stavio ovdje. Ja bih odgovorio da je to Spivey, glavni. Oni bi rekli da je to u redu, zar ne? Tako da je jedini plan bio da nemam plana. Ĉekaj i vidi što će se dogoditi. Reagiraj pravilno. Cilj: Preţivjeti do ponedjeljka. Ĉulo se mrmorenje dok su ostali zatvorenici gurali svoja vrata i otvarali ih. Ĉulo se kretanje i glasan razgovor dok su hodali i započinjali novi besciljan dan. Ĉekao sam. Nije trebalo dugo čekati. Iz svog uskog kuta na krevetu, glavom udaljenom od vrata, vidio sam susjede iz ćelije do nas kako izlaze van. Pridruţili su se maloj grupi ljudi. Svi su bili obučeni jednako. U narančastu zatvorsku uniformu s crvenkastim šarenim maramama na obrijanim glavama. Ogromni crni momci. Očito bilderi. Neki od njih

kika☺crostuff.net

otkinuli su rukave sa svojih košulja. To bi trebalo otkriti njihovu masu koja ne bi mogla stati ni u jedan dostupan komad odjeće. Moţda su bili u pravu. Impresivan prizor. Tip najbliţe do nas nosio je svijetle naočale za sunce. One koje potamne na suncu. Srebrnobijela put. Ĉovjek je vjerojatno zadnji put vidio sunce u sedamdesetima. Moţda ga nikad više neće ni vidjeti, tako da je zatamnjenje suvišno, no naočale su izgledale dobro. Kao i mišići. Kao i marame i poderane košulje. Cijela slika. Ĉekao sam. Tip s naočalama nas je spazio. Pogled iznenađenja vrlo brzo pretvorio se u uzbuđenje. Upozorio je najvećeg tipa u grupi lupivši ga po ramenu. Veliki se okrenuo. Izgledao je tupo. Potom je nešto promrmljao. Ĉekao sam. Ispred naše ćelije okupila se gru-pica ljudi. Buljili su unutra. Veliki je povukao naša vrata. Ostali su ih dodavali od ruke do ruke u luku. Otvorili su ih. "Pogledajte što su nam poslali", kazao je veliki tip. "Znate li što su nam poslali?" "Što su nam poslali?" upitao je tip s naočalama. "Poslali su nam svjeţe meso", odgovorio je veliki. "To je sigurno, čovječe", kazao je tip s naočalama. "Svjeţe meso." "Svjeţe meso za svih", ponovio je veliki. Nacerio se. Pogledao je okolo na svoje društvo i svi su se nacerili. Dali su jedan drugome 'pet'. Ĉekao sam. Veliki tip zakoračio je pola koraka u našu ćeliju. Bio je ogroman. Moţda nekoliko centimetara niţi od mene, ali vjerojatno dvostruko ili trostruko teţi. Ispunio je cijeli prolaz. Njegove tamne oči prešle su preko mene, potom preko Hubblea. "Ej, bijeli, dođi ovamo", pozvao je Hubblea. Osjetio sam Hubbleovu paniku. Nije se pomaknuo. "Dođi ovamo, bijeli", ponovio je veliki tip. Tiho.

kika☺crostuff.net

Hubble je ustao. Napravio je pola koraka prema čovjeku na vratima. Veliki je isijavao onaj bijesni sjaj koji bi te trebao slediti svojim divljaštvom. "Ovo je područje Crvene bande", kazao je veliki tip. To je objašnjavalo marame. "Što bjelčuge rade na području Crvene bande?" Hubble nije ništa odgovorio. "Porez na boravak, čovječe", kazao je veliki. "Isto što imaju i u hotelima na Floridi, čovječe. Moraš platiti porez. Daj mi svoj dţemper, bjelčugo." Hubble se ukočio od straha. "Daj mi svoj dţemper, bjelčugo", ponovno je kazao. Tiho. Hubble je odvezao svoj skupi dţemper i pruţio ga. Veliki ga je uzeo i bez osvrtanja bacio iza sebe. "Daj mi naočale, bjelčugo", nastavio je. Hubble mi je uputio pogled očajnika. Skinuo je svoje zlatne naočale. Pruţio ih. Veliki ih je uzeo i bacio ih na pod. Zgazio ih svojim cipelama. Povlačio je svoje stopalo okolo. Naočale su se smrskale i zdrobile. Veliki je povukao stopalo natrag i šutnuo ostatke naočala natrag u hodnik. I ostali su se izredali gazeći ih. "Dobar momak", kazao je veliki. "Platio si porez." Hubble se tresao. "Sad dođi ovdje, bijeli", kazao je njegov mučitelj. Hubble se privukao bliţe. "Bliţe, bijeli", kazao je veliki. Hubble se privukao još bliţe, na pola metra udaljenosti od njega. Tresao se. "Na koljena, bijeli", kazao je veliki. Hubble je kleknuo. "Otkopčaj mi hlače, bjelčugo", naredio je. Hubble nije ništa učinio. Bio je pun straha.

kika☺crostuff.net

"Otkopčaj mi hlače, bjelčugo", ponovno je kazao veliki. "Zubima." Hubble je ispustio uzdah straha i gađenja i odskočio unazad. Ustuknuo je natrag na kraj ćelije. Pokušao se sakriti iza školjke. Gotovo ju je grlio. Vrijeme za intervenciju. Ne radi Hubblea. Prema njemu nisam osjećao ništa. No morao sam intervenirati radi sebe. Hubbleovo kukavičko ponašanje bacilo bi ljagu na mene. Ljudi bi gledali na nas kao na par. Hubbleova predaja diskvalificirala bi nas obojicu u igri za status. "Vrati se nazad, bijeli, zar ti se ne sviđam?" veliki je dozivao Hubblea. Dugo i tiho sam uzdahnuo. Prebacio sam noge preko strane kreveta i lagano se spustio ispred velikog tipa. Buljio je u mene. A ja sam gledao u njega, smireno. "U mojoj si kući, debeli", rekao sam. "No, ponudit ću ti mogućnost izbora." "Da biram što?" upitao je veliki. Tupo. Iznenađeno. "Da biraš način na koji ćeš izaći van, debeli", kazao sam. "Što kaţeš?" upita on. "Mislim na ovo", rekao sam. "Izaći ćeš. To je sigurno. Ti biraš kako ćeš izaći. Ili ćeš odšetati odavde sam ili će te ovi kreteni iznijeti van na nosilima." "Ma nemoj?" kazao je. "Sigurno", kaţem. "Brojat ću do tri, u redu, pa ti je bolje da vrlo brzo biraš, shvaćaš?" Buljio je u mene. "Jedan", brojao sam. Bez odgovora. "Dva", brojao sam. Bez odgovora. Onda sam varao. Umjesto da brojim do tri, udario sam ga glavom posred lica. Drugom nogom udario sam ga između nogu, zamahnuo naprijed glavom i udario ga ravno u nos. Sve je učinjeno prekrasno. Ĉelo je savršeno oruţje ima savršen luk na svim svojim dijelo-

kika☺crostuff.net

vima i vrlo je jako. Lubanja je na prednjoj strani vrlo debela. Rub joj je tvrd poput betona. Ljudska glava vrlo je teška. Drţe je sve moguće vrste vratnih i leđnih mišića. To je kao da te kugla za kuglanje udari u lice. To je uvijek iznenađenje. Ljudi očekuju udarac šakom ili nogom. Udarac glavom uvijek je neočekivan, jer on dolazi niotkuda. Vjerojatno sam mu udubio cijelo lice. Pretpostavljam da sam mu zdrobio nos i slomio obje jagodične kosti. Odlično sam protresao njegov maleni mozak. Noge su mu se zapetljale i pao je na pod poput lutke na koncu kojoj su prerezali konac. Poput vola u klaonici, glava mu je udarila u betonski pod. Pogledao sam naokolo grupicu ljudi. Bili su zauzeti ponovnim procjenjivanjem mog statusa. "Tko je sljedeći?" upitao sam. "Ali ovo je kao u Ve-gasu, duplo ili ništa. Ovaj ide u bolnicu, moţda šest tjedana s metalnom maskom. Sljedeći će, znači, dobiti dvanaest tjedana u bolnici, razumijete? Nekoliko slomljenih kostiju, u redu? Dakle, tko je sljedeći?" Nije bilo odgovora. Pokazao sam prstom na tipa sa sunčanim naočalama. "Vrati mi dţemper, debeli", kazao sam. Sagnuo se i podigao dţemper. Pruţio mi ga je. Pribliţio mi se i dodao ga. Nije ţelio prići previše blizu. Uzeo sam dţemper i bacio ga na Hubbleov krevet. "Daj mi naočale", kazao sam. Sagnuo se i pokupio iskrivljene zlatne krhotine. Dodao mi ih je. Bacio sam ih nazad. "Slomljene su, debeli", kazao sam. "Daj mi svoje." Nastupila je duga stanka. Pogledao me i ja sam pogledao njega. Bez treptanja. Skinuo je svoje naočale za sunce i predao mi ih. Stavio sam ih u dţep. "A sad nosite ovu mrcinu odavde", zapovjedio sam.

kika☺crostuff.net

Grupica ljudi u narančastim uniformama i s crvenim maramama uhvatila je velikog za mlitave udove i odvukla ga van. Ponovno sam se popeo na svoj krevet. Tresao me adrenalin. U stomaku mi se grčilo i dahtao sam. Cirkulacija gotovo da mi se prekinula. Osjećao sam se uţasno. No ne tako loše kao što bih se osjećao da ovo nisam učinio. U tom slučaju oni bi završili s Hubbleom i prešli na mene. Nisam doručkovao. Nisam imao apetita. Samo sam leţao na krevetu dok mi ne bude bolje. Hubble je sjedio na svom krevetu. Ljuljao se naprijed-nazad. Još uvijek nije progovorio. Poslije nekog vremena spustio sam se na pod. Umio sam se na umivaoniku. Ljudi bi došetali hodnikom do naših vrata i zavirivali unutra. Odšetali bi. Brzo se pročulo kako je Novi tip iz zadnje ćelije poslao momka iz Crvene bande u bolnicu. Pazi sad, postao sam slavan. Hubble se prestao njihati i pogledao me je. Otvorio je usta i ponovno ih zatvorio. Otvorio ih je i drugi put. "Ne mogu ovo podnijeti", kazao je. Ovo su bile prve njegove riječi koje sam čuo još od njegovog sigurnog podsmijeha na Finlayevom zvučniku. Glas mu je bio tih, no rečenica je bila jasna. Nije to bilo cviljenje ili ţaljenje, već jasna rečenica. Nije mogao ovo podnijeti. Pogledao sam ga. Jedan dugi trenutak razmišljao sam o njegovoj izjavi. "Pa zašto si onda ovdje?" upitao sam ga. "Što radiš ovdje?" "Ništa", odgovorio je tupo. "Priznao si nešto što nisi učinio", kazao sam. "Sam si ovo traţio." "Ne", kazao je Hubble. "Napravio sam ono što sam rekao. Napravio sam to i priznao detektivu."

kika☺crostuff.net

"Sereš, Hubble", kazao sam. "Nisi čak ni bio tamo. Bio si na zabavi. Ĉovjek koji te vozio kući je policajac, zaboga. Nisi to učinio, znaš to, svi to znaju. Nemoj mi prodavati ta sranja." Spustio je pogled na pod. Razmišljao je na trenutak. "Ne mogu to objasniti", kazao je. "Ne mogu reći ništa o tome. Samo moram znati što će se sljedeće dogoditi." Ponovno sam ga pogledao. "Kako, što će se sljedeće dogoditi?" kaţem. "Ostat ćeš ovdje do ponedjeljka ujutro, a onda ideš nazad u Margrave. A onda će te valjda pustiti." "Hoće li?" upitao je. Kao da je raspravljao sam sa sobom. "Ĉak nisi ni bio tamo", ponovno sam kazao. "Oni to znaju. Moţda će ih zanimati zašto si sve priznao kad ništa nisi napravio. I zanimat će ih zašto je tip imao broj tvog mobitela." "Što ako im ne mogu to reći?" kaţe. "Ne moţeš ili ne ţeliš?" upitao sam ga. "Ne mogu im reći", kazao je. "Nikome ništa ne mogu reći." Izgledao je odsutan i drhtav. Jako preplašen. "Ali ne mogu ostati ovdje", kazao je. "Ne mogu to podnijeti." Hubble je bankar. Oni daju svoj broj telefona kao konfete. Poteţu svakoga za rukav da razgovaraju o nekakvim mirovinskim fondovima i poreznim rajevima, o bilo čemu pomoću čega se mogu dokopati nečijeg teško zarađenog novca. No, ovaj telefonski broj bio je isprintan na komadiću otkinutog papira za računala. Nije bio napisan na posjetnici. I bio je sakriven u cipeli, a ne spremljen u novčaniku. Pored svega, u pozadini svega je poput ritmičke sekcije stajao strah koji je izvirao iz čovjeka. "Zašto ne moţeš reći nikome?" upitao sam ga.

kika☺crostuff.net

"Zato što ne mogu", kazao je. Nije htio reći ništa više. Odjednom sam se osjetio sjetno. Prije točno dvadeset i četiri sata izašao sam iz Greyhoundovog autobusa na raskriţju i hodao niz novu cestu. Veselo koračajući po toploj jutarnjoj kiši. Izbjegavajući ljude, izbjegavajući sudjelovanje u bilo čemu. Bez prtljage, bez gnjavaţe. Sloboda. Nisam ţelio da mi je prekine Hubble, ili Finlay, ili neki visoki tip kojeg su upucali u njegovu ćelavu glavu. Nisam ţelio sudjelovati u tome. Samo sam ţelio malo mira i tišine u potrazi za Blind Blakeom. Ţelio sam pronaći nekog osamdesetogodišnjaka koji bi ga se moţda mogao sjetiti iz nekakvog kafića. Trebao sam razgovarati s onim starcem što je meo po zatvoru, ne s Hubbleom, yuppiejevskim kretenom. Naporno je razmišljao. Shvatio sam na što je Finlay mislio. Nikad nisam vidio nekoga da tako intenzivno razmišlja. Usta su mu se bešumno otvarala i zatvarala, pucketao je prstima. Kao da je vagao pozitivne i negativne strane. Procjenjivao situaciju. Promatrao sam ga. Vidio sam kako donosi odluku. Okrenuo se i pogledao me. "Trebam jedan savjet", kazao je. "Imam problem." Nasmijao sam mu se. "Dakle, koje iznenađenje", rekao sam. "Nikad ne bih pogodio. Mislio sam da si ovdje zato što ti je dosadilo igrati golf vikendom." "Trebam pomoć", rekao je. "Dobio si svu pomoć koju ću ti dati", kazao sam. "Bez mene sad bi bio nagnut nad svojim krevetom, s dugim redom velikih napaljenih momaka na vratima. A nisi me dosad zasipao zahvalnošću zbog toga." Spustio je pogled na trenutak. Kimnuo je.

kika☺crostuff.net

"Ţao mi je", kazao je. "Jako sam zahvalan. Vjeruj mi, jesam. Spasio si mi ţivot. Ti si se pobrinuo za to. Zato mi moraš reći što ću raditi. Prijete mi." Pustio sam da otkriće visi u zraku nekoliko trenutaka. "Znam", potvrdio sam. "To je prilično očito." "Pa, ne samo meni", kazao je. "I mojoj obitelji." Nastojao je umiješati me u sve ovo. Pogledao sam ga. Ponovno je počeo razmišljati. Usta su mu radila. Pucketao je prstima. Oči su mu zvjerale lijevo i desno. Kao da je na jednoj strani bila jedna, a na drugoj strani druga hrpa razloga. Koja je hrpa bila veća? "Imaš li obitelj?" upitao me je. "Ne", kazao sam. Što drugo sam mogao reći? Oba roditelja bili su mi mrtvi. Negdje sam imao brata kojeg nikad nisam vidio. Dakle, nisam imao obitelj. Nisam imao pojma ni ţelim li je. Moţda da, moţda i ne. "Oţenjen sam deset godina", kazao je Hubble. "Prošli mjesec napunilo se deset godina. Bila je velika zabava. Imam dvoje djece. Dječaka od devet i djevojčicu od sedam godina. Sjajna ţena, sjajni klinci. Ludo ih volim." Bio je iskren. To se moglo vidjeti. Potonuo je u šutnju. Izgubio se u magli dok je razmišljao o svojoj obitelji. Pitao se kako je, dovraga, dospio ovdje bez nje. Nije bio prvi koji sjedi u ovoj ćeliji i razmišlja o tome. A i neće biti zadnji. "Imamo krasnu kuću", kazao je. "U Beckman Dri-veu. Kupili smo je prije pet godina. Puno novca, no vrijedilo je. Znate tko je bio Beckman?" "Ne", ponovno sam kazao. Bojao se doći do srţi. Vrlo brzo počet će mi pričati o tapetama u kupaonici na donjem katu. I o tome kako kćeri planira platiti zubni aparatić. Pustio sam ga da priča. Zatvorske priče. "Bilo kako bilo", nastavio je napokon, "sve se sada raspada."

kika☺crostuff.net

Sjedio je ondje u laganim hlačama i sportskoj majici. Podigao je svoj bijeli dţemper s poda i ponovno ga prebacio preko ramena. Bez naočala izgledao je starije, neupadljivo. Ljudi koji inače nose naočale bez njih izgledaju nekoncentrirani, ranjivi. Došli su na otvoreno. S jednim slojem manje. On je izgledao kao umorni stari čovjek. Jedna noga bila mu je ispruţena naprijed. Vidio se uzorak na đonu njegove cipele. Što je podrazumijevao pod prijetnjom? Nekakvo izlaganje ili sramoćenje u javnosti? Nešto što bi moglo raspršiti taj savršeni ţivot na Beckman Driveu kojeg je opisao? Moţda mu je supruga bila umiješana u nešto? Moţda je nju štitio? Moţda ga je varala s visokim ćelavcem? Moţda svašta. Moţda bilo što. Moţda je njegovoj obitelji prijetila sramota, bankrot, ljaga, otkazivanje članstva u društvenom klubu? Vrtio sam se u krug. Nisam ţivio u Hubbleovom svijetu. Nisam dijelio njegove vrijednosti. Vidio sam da se trese i drhti od straha. No nisam imao pojma koliko treba takvom čovjeku da ga obuzme strah. Kad sam ga prvi put vidio jučer u policijskoj postaji izgledao je uznemireno i potreseno. Od tada se s vremena na vrijeme tresao, paralizirao, kočio od straha. Ponekad je bio rezigniran i apatičan. Očito se jako bojao nečega. Naslonio sam se na zid ćelije i čekao da mi kaţe o čemu se radi. "Prijete nam", ponovio je. "Rekli su da će, ako ikad ikome kaţem što se događa, provaliti u našu kuću. Da će nas okupiti u mojoj spavaćoj sobi. Rekli su da će me prikovati na zid i da će mi odrezati jaja. A onda će natjerati moju ţenu da ih pojede. Onda će nam prerezati grlo. Rekli su da će natjerati našu djecu da to gledaju i da će im onda raditi stvari za koje, nakon što umremo, nikad nećemo saznati." SEDAM "Što da radim?" upita me Hubble. "Što bi ti napravio?"

kika☺crostuff.net

Buljio je u mene. Ĉekao je odgovor. Što bih ja napravio? Da mi je netko tako prijetio, bio bi mrtav. Rastrgao bih ga. Ili dok govori ili u danima, mjesecima i godinama nakon toga. No Hubble to nije mogao napraviti. Imao je obitelj. Tri taoca koji čekaju da ih se otme. Tri taoca koji su već oteti. Oteti čim je prijetnja izrečena. "Što da radim?" ponovno me upitao. Osjetio sam pritisak. Morao sam reći nešto. A čelo me je boljelo. Naticalo je nakon jakog udarca u facu tipa iz Crvene bande. Koraknuo sam do rešetki i bacio pogled niz red ćelija. Naslonio sam se na kraj kreveta. Razmišljao na trenutak. Došao sam do jedinog mogućeg odgovora. No to nije bio odgovor kojeg je Hubble ţelio čuti. "Ništa ne moţeš napraviti", uzvratio sam. "Rečeno ti je da drţiš jezik za zubima, pa ga tamo i drţi. Ne govori nikome o tome što se događa. Nikada." Spustio je pogled na svoja stopala. Zarinuo glavu u dlanove. Očajnički je zastenjao, kao da ga je slomilo razočaranje. "Moram reći nekome", kazao je. "Moram pobjeći od ovoga. Ozbiljno, moram pobjeći. Moram reći nekome." Zatresao sam glavom. "Ne'smiješ to napraviti", ponovio sam. "Rekli su ti da ništa ne govoriš, ne govori ništa. Tako ćeš ostati ţiv. I ti i tvoja obitelj." Podigao je pogled. Zadrhtao je. "Događa se nešto jako veliko", kazao je. "Moram to zaustaviti ako mogu." Ponovno sam zatresao glavom. Ako se događalo nešto veliko s ljudima koji upotrebljavaju takve prijetnje, nema šanse da on to zaustavi. On je dio toga i ostat će. Blago sam se nasmiješio i treći put zatresao glavom. Kimnuo je kao daje razumio. Kao da

kika☺crostuff.net

se konačno pomirio sa situacijom. Vratio se ljuljanju na mjestu i buljenju u zid. Oči su mu bile širom otvorene. Crvene i ogoljene bez zlatnih okvira. Sjedio je dugo u tišini. Nisam shvatio njegovo priznanje. Trebao je drţati jezik za zubima. Trebao je poreći bilo kakvu vezu s mrtvacom. Trebao je reći da nema pojma zašto je njegov broj telefona zapisan u mrtvačevoj cipeli. Trebao je reći da nema pojma što Pluribus znači. Tako je mogao jednostavno otići kući. "Hubble?" kazao sam. "Zašto si priznao?" Podigao je pogled. Pričekao je koji trenutak prije nego što je odgovorio. "Ne mogu odgovoriti na to", kazao je. "Rekao bih ti više nego što smijem." "Već znam više nego što bih smio", kazao sam. "Finlay je pitao za mrtvaca i za Pluribus i ti si poludio. Tako da znam da postoji veza između tebe, mrtvaca i toga što se naziva Pluribus." Buljio je u mene. Izgledao je mutno. "Je li Finlay detektiv crnac?" upitao je. "Da", kazao sam. "Finlay. Glavni detektiv." "On je novi", kaţe Hubble. "Nikad prije nisam ga vidio. Uvijek je tu bio Gray. On je bio tu godinama, otkad sam ja bio dijete. Postoji samo jedan detektiv, znaš, ne znam zašto ga zovu glavni detektiv kad je samo jedan. Ima ih samo osmero u policijskoj postaji. Načelnik Morrison, on je tu godinama, čovjek za pultom, četiri policajca u uniformi, jedna ţena i detektiv, Gray. Samo što je sad tu Finlay. Novi čovjek. Crnac, prvi kojeg smo ikad imali. Gray se ubio, znaš. Objesio se na gredu u svojoj garaţi, u veljači, mislim." Pustio sam ga da nastavi lutati mislima. Zatvorske priče. Ubijaju vrijeme. Zato i sluţe. Hubble je bio dobar u tome. No još uvijek sam ţelio da mi odgovori na pitanje. Ĉelo me je boljelo i ţelio sam ga zaliti hladnom vodom. Ţelio sam malo prošetati. Ţelio sam jesti.

kika☺crostuff.net

Trebala mi je kava. Odsutno sam čekao dok je Hubble potanko prolazio kroz povijest općine Margrave. Odjednom se zaustavio. "Što si me pitao?" kazao je. "Zašto si priznao da si ga ubio?" ponovio sam. Osvrnuo se okolo. A onda me je pogledao ravno u oči. "Postoji veza", kazao je. "To je sve što se zasad moţe otkriti. Detektiv je spomenuo tog čovjeka i upotrijebio riječ Pluribus, zbog čega sam skočio. Iznenadio sam se. Nisam mogao vjerovati da zna za vezu. Onda sam shvatio da nema pojma da postoji veza, no to sam mu upravo rekao time što sam se uplašio. Odao sam tajnu. A ne smijem to napraviti, zbog prijetnje." Završio je i ušutio. Vratio mu se tračak onog straha i panike koje je osjetio u Finlayevom uredu. Ponovno je digao pogled. Duboko je uzdahnuo. "Bio sam prestrašen", kazao je. "Ali onda mi je detektiv kazao da je tip mrtav. Daje ustrijeljen. Uplašio sam se jer, ako su ubili njega, mogli bi ubiti i mene. Stvarno ti ne mogu reći zašto. No postoji veza, kao što si ti shvatio. Ako su se domogli baš tog čovjeka, znači li to da će srediti i mene? Ili ne? Morao sam razmisliti o tome. Ĉak nisam bio siguran ni tko je ubio tog tipa. Ali onda mi je detektiv kazao za nasilje. Je li i tebi rekao za to?" Kimnuo sam. "Za ozljede?" kazao sam. "Zvuči prilično neugodno." "Istina", kazao je Hubble. "A to dokazuje da je to bio onaj na kojeg sam mislio. Tako da sam bio zbilja preplašen. Razmišljao sam, traţe li moţda i mene? Ili ne traţe? Jednostavno nisam znao. Bio sam prestrašen. Razmišljao sam cijelu vječnost. Te misli

kika☺crostuff.net

su mi se vrtjele po glavi. Detektiv je počeo ludjeti. Nisam ništa govorio jer sam razmišljao. Ĉinilo se kao da prolaze sati. Bio sam u panici, razumiješ?" Ponovno je utonuo u tišinu. Sve mu je opet prolazilo kroz glavu. Vjerojatno tisućiti put. Pokušavao je odrediti je li njegova odluka bila prava. "Odjednom sam shvatio što treba učiniti", kazao je. "Imao sam tri problema. Ako su mi doista bili za petama, morao sam ih izbjeći. Sakriti se, razumiješ? Zaštititi se. No ako mi nisu bili za petama, morao sam šutjeti, znaš? Tako štitim svoju ţenu i djecu. A s njihove točke gledišta tog čovjeka je trebalo ubiti. Tri problema. Tako da sam priznao." Nisam ga mogao pratiti. To kako mi je sve objašnjavao nije imalo previše smisla. Tupo sam ga pogledao. "Tri odvojena problema, je li tako?" priupitao je. "Odlučio sam da me uhite. Tako sam siguran ako su za mnom. Zato što ovdje ne mogu doći do mene, razumiješ? Oni su vani, a ja sam unutra. Problem broj jedan je riješen. Ali isto tako sam shvatio, ovo je komplicirani dio, ako oni, ustvari, ne traţe mene, zašto ne bih pustio da me uhite, ali da im ništa ne kaţem? Mislit će da sam uhićen radi pogreške ili nečeg takvog i vidjet će da ništa ne govorim. Vidjet će, u redu? To će dokazati da sam siguran. To je poput demonstracije da sam ovisan o njima. Neka vrsta dokaza. Neka vrsta iskušenja mučenjem. To znači da je problem broj dva riješen. A to što sam kazao da sam ga u stvari ja ubio, definitivno me stavlja na njihovu stranu. To je kao izjava o vjernosti, shvaćaš? A pomislio sam da će biti zahvalni zato što sam na neko vrijeme uputio istragu u pogrešnom smjeru. Tako je i problem broj tri riješen." Buljio sam u njega. Nije ni čudo što se kod Finlaya bio učahurio i razmišljao poput luđaka punih četrdeset minuta. Tri muhe jednim udarcem. To je ono što je traţio.

kika☺crostuff.net

Dio oko dokazivanja da mu se moţe vjerovati da neće progovoriti bio je u redu. Tko god oni bili, sigurno će to primijetiti. Odlazak u zatvor bez progovara-nja bio je ritualni prolaz. Za medalju časti. Dobro je računao. Pravilno razmišljanje, Hubble. Naţalost, ostali dijelovi bili su prilično klimavi. Da ne mogu doći do njega ovdje? Sigurno se šalio. Ne postoji bolje mjesto na svijetu, za smaknuti nekoga, od zatvora. Znaš gdje je i imaš vremena koliko god hoćeš. Mnoštvo ljudi koji će to učiniti za tebe. Mnoštvo prilika. Jeftino, također. Koliko bi taj posao koštao na ulici? Tisuću, dvije tisuće? Plus rizik. U zatvoru to košta steku cigareta. Plus što nema rizika. Jer nitko neće primijetiti. Ne, zatvor sasvim sigurno nije dobro mjesto za skrivanje. Loše razmišljanje, Hubble. A postojala je još jedna rupa. "Što ćeš učiniti u ponedjeljak?" upitao sam ga. "Vratit ćeš se natrag kući, radit ćeš što god misliš raditi. Šetat ćeš po Margraveu ili Atlanti ili gdje god inače šetaš. Ako te ţele uhvatiti, zar te neće naći?" Ponovno je započeo s razmišljanjem. Radio je to poput luđaka. Nikad prije nije razmišljao tako daleko u budućnost. Jučer poslijepodne bila je to slijepa panika. Suočavao se sa sadašnjošću. To nije bio loš princip. Osim što vrlo brzo budućnost traţi da se i s njom suočiš. "Samo se nadam najboljem", kazao je Hubble. "Mislio sam kao da, moţda, ako me traţe, moţda će se nakon nekog vremena ohladiti. Ja sam im vrlo koristan. Nadam se da će razmisliti o tome. Trenutno je vrlo napeta situacija. Ali sve će se smiriti vrlo brzo. Moţda će mi biti dovoljno da se izvučem. Ako me pronađu, pronaći će me. Više me nije briga. Zabrinut sam za svoju obitelj." Ponovno je stao i slegnuo ramenima. Ispustio je uzdah. Nije bio loš čovjek. Nije bio na putu da postane veliki kriminalac. To mi se neprimjetno ušuljalo sa strane. Povuklo ga je

kika☺crostuff.net

tako njeţno da nije to ni primijetio. Sve dok nije poţelio pobjeći. Ukoliko bude veoma sretan neće mu slomiti kosti sve dok ne bude mrtav. "Koliko tvoja ţena zna?" upitao sam ga. Digao je pogled. Izraz uţasa na njegovom licu. "Ništa", rekao je. "Apsolutno. Nisam joj rekao ništa. Ni riječi. Nisam mogao. To je moja tajna. Nitko drugi nema pojma ni o čemu." "Morat ćeš joj reći nešto", kazao sam. "Sigurno je primijetila da nisi kod kuće, da ne čistiš bazen ili što god radiš preko vikenda." Pokušavao sam uljepšati stvari, no nije išlo. Hubble je ušutio. Ponovno se izgubio u daljini pri pomisli na dvorište njegove kuće na ranom jesenskom suncu. Njegova ţena moţda petlja oko grmlja ruţa ili nečeg takvog. Djeca se svađaju oko zviţdaljke. Moţda imaju i psa. I garaţu za tri auta s limuzinama koje samo čekaju da ih se izveze. Iznad srednjih vrata koš, čeka da devetogodišnjak naraste dovoljno da zakuca tešku loptu. Zastava iznad trijema. Rano jesenje lišće na podu čeka da ga se pomete. Obiteljski ţivot subotom. No ne ove subote, ne za ovog čovjeka. "Moţda će misliti da se radi o pogrešci", kazao je. "Moţda su joj i rekli, ne znam. Znamo jednog od policajaca, Dwighta Stevensona. Moj brat oţenio je sestru njegove ţene. Ne znam što joj je on rekao. Valjda ću se morati suočiti s tim u ponedjeljak. Reći ću da se dogodila nekakva strašna greška. Ona će povjerovati. Svi znaju da se greške mogu dogoditi." Glasno je razmišljao. "Hubble?" dozvao sam ga. "Što im je visoki tip učinio pa je zasluţio da ga upucaju u glavu?" Ustao je i naslonio se na zid. Podigao je nogu na rub čelične zahodske školjke. Pogledao me je. Nije ţelio odgovoriti. Ne na glavno pitanje.

kika☺crostuff.net

"A što je s tobom?" upitao sam ga. "Što si im ti učinio da si zasluţio da te upucaju u glavu?" Nije ţelio odgovoriti. Tišina u ćeliji bila je uţasna. Pustio sam da stoji još nekoliko trenutaka. Ništa novo za reći nije mi padalo na pamet. Hubble je lupkao cipelom po metalnoj školjci. Malo limenog ritma. Zvučalo je kao kao riffBo Diddleya. "Jesi li kad čuo za Blind Blakea?" upitao sam ga. Prestao je lupkati i pogledao me. "Koga?" tupo je ponovio. "Nije vaţno", rekao sam. "Idem pronaći kupaonicu. Moram staviti mokar ručnik na glavu. Boli me." "Ne čudi me", rekao je. "Idem s tobom." Bojao se ostati sam. Razumljivo. Ja bih trebao biti njegov staratelj ovaj vikend. I tako nisam imao drugih planova. Hodali smo niz red ćelija do nekakvog otvorenog prostora na kraju. Vidio sam vrata za slučaj nuţde kojima se Spivey koristio noć prije. Pored njega bio je otvor u zidu od opeke. Iznad njega stajao je sat. Skoro podne. Drţati sat u zatvoru je bizarno. Zašto mjeriti sate i minute kad ljudi ovdje razmišljaju u godinama i desetljećima? Otvor u zidu bio je natrpan ljudima. Probio sam se unutra i Hubble me slijedio. Bila je to velika soba od opeka, četvrtasta. Osjetio se jak smrad sredstava za čišćenje. Na jednom zidu bila su vrata. Lijevo je bio red kabina za tuširanje. Otvorenih. Na straţnjem zidu bio je red zahodskih kabina. Otvorenih sprijeda, vrata podijeljenih u visini struka. Na desnom zidu bio je red umivaonika. Vrlo oskudno. To nije neki problem ako si cijeli ţivot proveo u vojsci, no Hubble nije bio presretan. To nije bilo ono na što je on navikao.

kika☺crostuff.net

Svi komadi bili su ţeljezni. Sve što bi normalno bilo keramičko ovdje je bilo od nehrđajućeg čelika. Smrskani porculanski umivaonik zna nanijeti prilično ozbiljne ozljede. Veći oštriji komad mogao bi posluţiti kao dobro oruţje. Iz istog razloga zrcala iznad umivaonika ustvari su bili komadi ispoliranog ţeljeza. Malo pretamno, no sluţilo je svrsi. U njima si se mogao vidjeti, no nisi ih mogao razbiti i njihovim komadićem nekoga ubosti. Prišao sam jednom umivaoniku i pustio hladnu vodu. Uzeo sam smotuljak papirnatih ubrusa iz stalka i navlaţio ih. Pritisnuo sam ih na čelo puno modrica. Hubble je samo stajao ne radeći ništa. Kratko sam drţao hladne ubruse i onda sam ih uzeo još. Voda mi se slijevala niz lice. Godilo je. Nije bilo neke stvarne ozljede. Tu nema mesa, samo kost i čvrsta koţa. Malo čega za ozlijediti, ništa za slomiti. Savršen luk, najčvršća prirodna struktura. Zato izbjegavam bilo koga udariti rukama. Ruke su prilično lomljive. Imaju kojekakve koščice i tetive. Udarac dovoljno snaţan da sruši onog iz Crvene bande prilično bi mi oštetio ruku. Morao bih mu se pridruţiti u bolnici. To nije imalo previše smisla. Osušio sam lice i sasvim se pribliţio metalnom zrcalu kako bih procijenio štetu. Nije loše. Prstima sam prošao kroz kosu. Dok sam se naginjao iznad umivaonika u dţepu sam osjetio naočale za sunce. Naočale Crvene bande. Ratni plijen. Izvadio sam ih i stavio ih na glavu. Zagledao sam se u svoj tamni odraz. Dok sam se motao ispred metalnog zrcala., iza leđa sam primijetio početak nekakvog komešanja. Začuo sam kratko Hubbleovo upozorenje i okrenuo se. Naočale za sunce zaklonile su jako svjetlo. Pet bijelaca kretalo se po sredini prostorije u mom pravcu. Izgledali su kao motoristi. Narančasta odijela, dakako, još malo potrganih rukava, no s dodacima od crne koţe. Kape, remeni, rukavice bez prstiju. Velike brade. Sva petorica

kika☺crostuff.net

bili su veliki, teški, s onom tvrdom, kompaktnom masnoćom koja je gotovo mišić, no ipak nije. Sva petorica imala su sirove tetovaţe na ramenima i licima. Svastike. Na obrazima ispod očiju i na čelima. Ĉlanovi Arijevskog bratstva. Banda bijelog smeća iz zatvora. Dok su njih petorica jurili niz prostoriju, ostali su se razbjeţali. Tko god nije shvatio poruku, zgrabljen je i gurnut prema vratima, izbačen na hodnik, pa čak i goli nasapunani ispod tuša. U roku od nekoliko sekundi kupatilo je bilo prazno. Vani su bili svi osim petorice motorista, mene i Hubblea. Petorica velikih raspršili su se oko nas u polukrug. Bili su to veliki ruţni tipovi. Svastike na licima bile su im urezane. Grubo obojane. Moja pretpostavka bila je da su me došli regrutirati. Da su nekako došli do podatka da sam srušio jednog od tipova iz Crvene bande. Da ţele iskoristiti moju bizarnu slavu za njihov cilj. Pretvoriti je u trijumf rase za Bratstvo. No bio sam u krivu. Moja pretpostavka bila je potpuno kriva. Tako da sam ostao nepripre-mljen. Tip u sredini grupe pogledom je letio od mene do Hubblea i natrag. Oči su mu se brzo kretale. Zaustavile su se na meni. "U redu, on je taj", kazao je, gledajući ravno u mene. Dogodile su se dvije stvari. Krajnja dvojica motorista zgrabili su Hubblea i odvukli ga prema vratima. A glavni je zamahnuo svojom velikom šakom prema mom licu. Kasno sam je vidio. Izmakao sam se ulijevo pa me je dohvatila po ramenu. Od udarca sam se okrenuo oko sebe. Zgrabili su me s leđa za vrat. Dvije goleme ruke na mom grlu. Guše me. Glavni je zauzeo poloţaj za novi udarac u moj trbuh. Da je pogodio, bio bih mrtav čovjek. Toliko sam znao. Stoga sam se nagnuo unatrag i zamahnuo nogom. Zahvatio sam muda glavnog tipa kao da su lopta koju pokušavam nabiti izvan stadiona. Velika cipela iz Oxforda zdrobila ih je prilično jako. Vrh ga je pogodio kao tupa sjekira.

kika☺crostuff.net

Zgrbio sam se i vrtio vratom kako bih se odupro tipu koji me gušio. Ĉvrsto me je stezao. Gubio sam bitku. Dohvatio sam mu male prste i slomio ih. Kroz zujanje u ušima čuo sam kako se lome zglobovi. Onda sam mu slomio i prstenjake. Još krckanja. Kao kad se kida kokoš. Pustio me je. Umiješao se i treći tip. Bio je to komad sala kao od stijene odvaljen. Nasrnuo je svojim teškim mesnatim rukama. Poput oruţja. Nigdje ga se nije moglo udariti. Treskao me je kratkim udarcima u ramena i prsa. Bio sam zaglavljen između dva umivaonika. Pritiskala me je golema masa. Nigdje ga nisam mogao udariti. Osim u oči. Zabio sam mu palac u jedno oko. Zakačio sam vrhovima prstiju za njego uho i stisnuo. Palac na mom noktu izbacio mu je očnu jabučicu sa strane. Gurnuo sam palac još jače. Jabučica mu je gotovo iskočila. Vrištao je i potezao me za ruke. Nastavio sam. Glavni tip se digao na koljena. Snaţno sam zamahnuo nogom prema njegovom licu. Promašio sam. Umjesto toga pogodio sam ga u grlo. Razbio sam mu grkljan. Ponovno se srušio na tlo. Pokušao sam dohvatiti drugo oko velikog tipa. Promašio sam ga. Nastavio sam raditi prvim palcem. Kao da ga guram kroz krvavi odrezak. Srušio se. Odmaknuo sam se od zida. Tip sa slomljenim prstima trčao je prema vratima. Tip s izvađenim okom puzao je po podu. Vrišteći. Glavni se gušio sa slomljenim grkljanom. Ponovno su me zgrabili otraga. Izvio sam se. Jedan od onih iz Crvene bande. Dvojica. Vrtjelo mi se u glavi. Ovaj put ću izgubiti. No samo su me zgrabili i odvukli prema vratima. Upalile su se sirene. "Bjeţi odavde, čovječe!" vrištali su nadglasavajući sirenu. "Ovo je naše. Mi smo ovo napravili. Razumiješ? Crvena banda je ovo napravila. Mi ćemo preuzeti krivnju, čovječe." Ugurali su me u guţvu ispred vrata. Shvatio sam. Reći će da su oni to napravili. Ne zato što su me ţeljeli zaštititi od krivice. Zato što su ţeljeli preuzeti zasluge. Pobjeda rase.

kika☺crostuff.net

Vidio sam Hubble kako skakuće u guţvi. Vidio sam straţare. Vidio sam stotine ljudi. Vidio sam Spiveya. Zgrabio sam Hubblea i pohitali smo natrag u ćeliju. Sirene su bile zaglušujuće. Straţari su izlazili kroz jedna vrata. Vidjele su se puške i palice. Vikanje i vrištanje. Sirene. Trčali smo prema ćelijama. Uletjeli smo unutra. Dahtao sam i vrtjelo mi se u glavi. Pobjegao sam iz zasjede. Sirene su bile zaglušujuće. Nisam mogao pričati. Polio sam lice vodom. Naočala za sunce više nije bilo. Vjerojatno su ispale. Začuo sam urlanje na vratima. Okrenuo sam se i ugledao Spiveya. Vikao nam je da izađemo van. Uletio je u ćeliju. Zgrabio sam kaput s kreveta. Spivey je uhvatio Hubblea za lakat. Potom je uhvatio i mene i za ruke nas izvukao vani. Vikao nam je da trčimo. Sirene su još uvijek radile. Doveo nas je do izlaza za nuţdu iz kojeg su bili izjurili straţari. Uveo nas je unutra i natjerao uz stube. Gore i gore. Pluća su me izdavala. Na zadnjem odmorištu bila su vrata s brojem šest nacrtanim bojom. Uletjeli smo unutra. Poţurio nas je niz red ćelija. Ugurao nas je u jednu praznu i gurnuo ţeljezna vrata. Zalupila su se i zaključala. On je otrčao dalje. Ja sam se srušio na krevet i zatvorio oči. *** Kad sam ih opet otvorio Hubble je sjedio na krevetu i promatrao me. Bili smo u velikoj ćeliji. Vjerojatno dvostruko većoj od posljednje. Dva odvojena kreveta, po jedan na svakoj strani. Umivaonik, nuţnik. Jedan kraj u rešetkama. Sve je bilo svjetlije i čišće. Bilo je veoma tiho. Zrak je imao ugodniji miris. Ovo je bio kat za zadrţavanje. Ovo je bio šesti kat. Ovdje smo trebali biti cijelo vrijeme. "Što ti se zaboga dogodilo tamo dolje?" upitao me Hubble. Samo sam slegnuo ramenima. Ispred naše ćelije pojavila su se kolica s hranom. Gurao ih je jedan stari bijelac. Ne straţar, nekakav čistač. Više je sličio na nekog starog

kika☺crostuff.net

stjuarda na brodu za krstarenje. Kroz vodoravni otvor na rešetkama dodao nam je pladanj. Pokrivene tanjure, papirne šalice, termosicu. Sjedili smo na krevetima i jeli. Ja sam popio svu kavu. Onda sam prošetao po ćeliji. Protresao vrata. Bila su zaključana. Šesti kat bio je miran i tih. Velika čista ćelija. Odvojeni kreveti. Zrcalo. Ručnici. Ovdje sam se osjećao puno bolje. Hubble je skupio metalni pribor na posluţavnik i ispod vrata ga gurnuo u hodnik. Legao je na svoj krevet i stavio je ruke iza glave, buljeći u strop. Ubijao je vrijeme. I ja sam radio isto. No ja sam naporno razmišljao. Jer oni su sasvim sigurno prošli kroz proces odabira. Vrlo paţljivo su nas pogledali obojicu i izabrali mene. Odlučno su izabrali mene. A potom su me pokušali zadaviti. Bili bi me ubili, da nije bilo jedne stvari. Tip koji mi je drţao ruke oko vrata napravio je grešku. Drţao me je otraga, što je bilo njemu u korist, a bio je dovoljno jak i dovoljno snaţan. No nije skupio prste. Najbolji način za iskoristiti palce jest na straţnjoj strani vrata, no samo ako su prsti skupljeni. Treba iskoristiti pritisak zglobova, ne prstiju. Tip je drţao prste ispravljene. Tako sam ih mogao dohvatiti i zavrnuti. Njegova greška spasila mi je ţivot. U to nije bilo sumnje. Kad sam njega neutraliziralo bilo je dva naprema jedan. A nikad nisam imao problema s takvim omjerom. No to je ipak bio otvoreni pokušaj da me se ubije. Ušli su unutra, izabrali mene i pokušali me ubiti. A Spivey se sasvim slučajno zatekao ispred kupaonice. On je sve namjestio. On je uposlio Arijevsko bratstvo da me ubiju. On je naredio napad i spremno čekao da uleti unutra i pronađe me mrtvog. I isplanirao je to jučer prije deset navečer. To je bilo jasno. Zato nas je smjestio na pogrešni kat. Na treći umjesto na šesti. Na kat sa osuđenicima, a ne na kat za zadrţavanje. Svi su znali da smo mi trebali biti na katu za zadrţavanje. Dvojica straţara

kika☺crostuff.net

sinoć u prijemnoj prostoriji, oni su bili sasvim jasni. Tako je pisalo na njihovom istrošenom podmetaču. No u deset sati Spivey nas je ostavio na trećem katu, gdje je znao da me moţe ubiti. Rekao je Arijevcima da me napadnu sutradan u podne. Ĉekao je ispred kupaonice u podne spreman da uleti unutra. Spreman da vidi moje tijelo kako leţi na pločicama. No onda je došlo do greške u njegovom planu. Nisu me ubili. Arijevci su potjerani batinama. Crvena banda je ušla unutra kako bi iskoristila trenutak. Izbili su neredi. Spremala se pobuna. Spivey je počeo pani-čariti. Aktivirao je alarm i pozvao ekipu za intervencije. Odvukao nas je s tog kata i doveo na šesti, pa nas ostavio ovdje. Po svim dokumentima, na šestom katu trebali smo biti cijelo vrijeme. Dobro povlačenje. Cijelo vrijeme istrage bio sam siguran. Spivey je izabrao opciju u kojoj će reći da nikada nismo bili dolje. Na teretu je imao nekoliko teških ozljeda, vjerojatno i jednog mrtvog. Pretpostavljao sam da se glavni vjerojatno ugušio do smrti. Spivey sigurno zna da sam ja to napravio. No sad to više nikome ne moţe kazati. Jer, po njemu, ja nikad nisam bio tamo. Leţao sam na krevetu i gledao u betonski strop. Lagano sam disao. Plan je bio jasan. Uopće nije bilo sumnje u Spiveyev plan. Uzmak je bio usklađen. Propali plan s pomno razrađenim povlačenjem. Ali zašto? Nisam mogao razumjeti. Recimo da je tip koji me davio skupio prste. Tada bi me dohvatili. Bio bih mrtav. Leţao bih na podu kupaonice dok bi mi iz usta virio veliki natečeni jezik. Spivey bi uletio unutra i pronašao me. Zašto? Što je on htio? Što je on imao protiv mene? Nikad ga prije nisam vidio. Nikad nisam bio ni blizu njega ili njegovog prokletog zatvora. Zašto bi zaboga izveo zamršen plan da me ubije? Nisam uspijevao doći ni do kakvog zaključka. 93

kika☺crostuff.net

OSAM Hubble je spavao neko vrijeme na krevetu nasuprot moga. Onda se drmnuo i probudio. Previjao se neko vrijeme. Na trenutak je izgledao zbunjeno, smeteno, sve dok nije shvatio gdje je. Krenuo je provjeriti koliko je sati na svom satu, no na mjestu gdje je stajao teški rolex vidio je tek komad bijele koţe. Dotaknuo je korijen nosa i sjetio se da je izgubio naočale. Uzdahnuo je i zarinuo glavu natrag u poderani zatvorski jastuk. Jako očajan čovjek. Razumio sam njegov strah. No pored toga izgledao je i poraţen. Kao da se upravo kockao i sve izgubio. Kao da je računao da će se nešto dogoditi, a nije se dogodilo, pa je sad bio očajan. Tada sam počeo shvaćati i to. "Ubijeni tip ti je pokušavao pomoći, nije li?" upitao sam. To pitanje ga je preplašilo. "Ne mogu ti to reći, zar ne?" odgovorio je. "Moram znati", bio sam uporan. "Moţda si mu se obratio za pomoć. Moţda si razgovarao s njime. Moţda je zato ubijen. Moţda je izgledalo kao sad, kad ćeš mi početi pričati. Što bi moglo ubiti i mene." Kimnuo je i počeo se njihati naprijed-nazad na svome krevetu. Duboko je udahnuo. Pogledao je pravo u mene. "On je bio istraţitelj", kazao je. "Doveo sam ga ovdje jer sam ţelio da se cijela ova stvar zaustavi. Više nisam ţelio biti umiješan u to. Ja nisam kriminalac. Nasmrt se bojim i ţelim van. On me je trebao izvući i riješiti se tog šljama. No nekako se poskliznuo i sad je mrtav, a ja se nikada neću izvući. A ako saznaju da sam ga ja doveo ovdje, ubit će i

kika☺crostuff.net

mene. A ako me i ne ubiju vjerojatno ću ionako završiti u zatvoru na tisuću godina, jer je cijela prokleta stvar postala jako javna i jako opasna." "Tko je bio taj tip?" upitao sam. "Nije imao ime", kazao je Hubble. "Samo lozinku za kontakt. Rekao je da je tako sigurnije. Ne mogu vjerovati da su uspjeli doći do njega. Meni je izgledao sposoban. Da ti pravo kaţem, podsjećao me na tebe. I ti mi izgledaš kao sposoban tip." "Što je radio tamo u skladištu?" upitao sam ga. Slegnuo je ramenima i odmahnuo glavom. "Ne razumijem tu situaciju", kazao je. "Spojio sam ga s nekim tipom i tamo su se sastali, no ne bi li u tom slučaju ubili i drugog tipa? Ne razumijem zašto su sredili samo jednog od njih." "Tko je bio taj s kime se išao sastati?" upitao sam. Zaustavio se i odmahnuo glavom. "Ionako sam ti već previše rekao", kazao je. "Sigurno sam lud, ubit će me." "Tko je umiješan u ovu stvar?" upitao sam ga. "Zar ne slušaš?" kazao je. "Neću reći više ni riječi." "Ne trebaju mi imena", kazao sam. "Je li to nešto veliko?" "Ogromno", potvrdio je. "Najveća stvar za koju si ikad čuo." "Koliko ljudi?" upitao sam. Slegnuo je ramenima i trenutak razmišljao. Brojao je u sebi. "Deset", kazao je. "Ne uključujući i mene." Pogledao sam ga i slegnuo ramenima. "Deset ljudi ne zvuči kao nešto veliko", kazao sam.

kika☺crostuff.net

"Pa, tu je i unajmljena pomoć", kazao je. "Oni su tu kad ih se treba. Mislio sam na jezgro od deset ljudi ovdje. Deset ljudi koje znam, ne računajući mene. To je jako malo, ali vjeruj mi, to jest velika stvar." "Što je s čovjekom kojeg si poslao da se nađe sa istraţiteljem?" kazao sam. "Je li on jedan od te desetorice?" Hubble je odmahnuo glavom. "Ne računam ni njega", kazao je. "Dakle, tu ste ti, on i još desetorica drugih?" zaključio sam. "Nešto veliko?" Tiho je kimnuo. "Nešto najveće što si ikad čuo", ponovio je. "A u ovom trenutku je vrlo javno?" upitao sam ga. "Zašto? Zato što je taj istraţitelj njuškao?" Hubble je ponovno odmahnuo glavom. Imao je bolan izraz, kao da su ga moja pitanja trgala. "Ne", kazao je. "Zbog nekog drugog razloga. Kao da je u ovom trenutku otvoren put za ranjavanje. Za izlaganje. Veoma je riskantno i cijelo vrijeme se pogoršava, ali sad moţe ići i na jednu i na drugu stranu. Ako ovo prođemo, nitko neće nikad ništa saznati. Ali ako ne prođemo, bit će to najveća senzacija za koju si ikad čuo, vjeruj mi. Bit će jako blizu, jednoj ili drugoj strani." Pogledao sam ga. Nije mi izgledao kao čovjek koji bi mogao izazvati najveću senzaciju za koju sam ikad čuo. "Pa koliko će to izlaganje trajati?" upitao sam ga. "Skoro je gotovo", kazao je. "Moţda još tjedan dana. Ja pretpostavljam da je tjedan dana od sutra. Sljedeću nedjelju. Moţda ću biti ţiv i vidjeti to."

kika☺crostuff.net

"Dakle, nakon sljedeće nedjelje više nećeš biti ranjiv?" kazao sam. "Zašto ne? Što će se dogoditi sljedeće nedjelje?" Zatresao je glavom i odvratio pogled. Kao da me nije vidio, kao da ne stojim tu i ne postavljam mu ova pitanja. "Što znači Pluribus?" upitao sam ga. Nije ţelio odgovoriti. Samo je nastavio odmahivati glavom. Oči su mu bile čvrsto zatvorene od straha. "Je li to lozinka za nešto?" kazao sam. Nije me slušao. Razgovor je bio gotov. Odustao sam i ponovno smo utonuli u tišinu. To je i meni odgovaralo. Nisam ţelio znati ništa više. Nisam ţelio znati ništa. Biti izvan svega toga i znati Hubbleov posao nije mi se činilo kao dobra kombinacija. Ni visokom tipu s obrijanom glavom nije donijela previše dobra. Nisam ţelio dijeliti njegovu sudbinu, biti mrtav na ulazu u nekakvo skladište, djelomično sakriven ispod komada starog kartona, sa svim slomljenim kostima. Samo sam ţelio potrošiti vrijeme do ponedjeljka, izaći van i pobjeći glavom bez obzira. Planirao sam do sljedeće nedjelje biti jako daleko. "U redu, Hubble", kazao sam. "Nema više pitanja." Slegnuo je ramenima i kimnuo glavom. Dugo je sjedio u tišini. Onda je progovorio, tiho, s puno rezignacije u glasu. "Hvala", kazao je. "Bolje je tako." Bio sam ispruţen na uskom krevetu, pokušavajući otploviti u nekakvo čistilište. No Hubble je bio neumoran. Nemirno se prevrtao, okretao i tiho uzdisao. Ponovno je bio blizu da me iţivcira. Okrenuo sam se prema njemu.

kika☺crostuff.net

"Oprosti", kazao je. "Jako sam napet. Bilo mi je ugodno barem razgovarati s nekim. Poludio bih ovdje da sam sam. Moţemo li razgovarati o nečem drugom? Što je s tobom? Reci mi nešto o sebi. Tko si ti, Reacher?" Slegnuo sam ramenima. "Ja sam nitko", odgovorio sam. "Samo običan čovjek u prolazu. Bit ću daleko u ponedjeljak." "Nitko nije nitko", kazao je. "Svi imamo neku priču. Ispričaj mije." Tako sam pričao neko vrijeme, leţeći na krevetu, ponovno prolazeći kroz posljednjih šest mjeseci. On je leţao na krevetu, gledao u betonski strop, slušao i odvraćao misli od svojih problema. Pričao sam mu o odlasku iz Pentagona. Washington, Baltimore, Philadelphia, New York, Boston, Pittsburgh, Detroit, Chicago. Muzeji, glazba, jeftini hoteli, kafići, autobusi i vlakovi. Samovanje. Putovanje kroz svoju vlastitu zemlju poput kakvog siromašnog turista. Upoznavanje s nekim stvarima prvi put. Gledanje povijesti koju sam naučio u prašnjavim učionicama na drugoj strani svijeta. Promatranje velikih stvari koje su oblikovale naciju. Ratišta, tvornice, deklaracije, revolucije. Traţenje malih stvari. Rodnih mjesta, klubova, ulica, legendi. Velikih i malih stvari koje bi trebale predstavljati dom. Pronašao sam neke od njih. Rekao sam Hubbleu za dugo putovanje preko beskrajnih polja i ušća skroz od Chicaga do New Orle-ansa. Kako sam se polako kretao uz obale Zaljeva sve do Tampe. Onda za putovanje Greyhoundom na sjever prema Atlanti. Za blesavu odluku da se iskrcam kod Margravea. Dugo hodanje po kiši jučer ujutro. Za praćenje hira. Praćenje nečeg što mi je brat kazao i čega se maglovito sjećam, o boravku u jednom mjestu gdje je Blind Blake moţda umro prije šezdeset godina. Dok sam mu govorio o tome osjećao sam se glupo.

kika☺crostuff.net

Hubble se borio s noćnom morom, a ja sam bio na besmislenom hodočašću. No on je shvatio potrebu za tim. "I ja sam to jednom napravio", kazao je. "Na medenom mjesecu. Išli smo u Europu. Stali smo u New Yorku i ja sam pola dana proveo traţeći zgradu Dako-te, znaš, tamo gdje je John Lennon ubijen. Onda smo u Liverpoolu proveli tri dana hodajući i traţeći Cavern Club. Mjesto gdje su Beatlesi započeli karijeru. Nismo ga uspjeli naći, pretpostavljam daje srušen." Nastavio je pričati. Većinom o putovanju. Bio je na puno mjesta sa svojom suprugom. Uţivali su u tome. Bili su po cijeloj Europi, Meksiku, na Karibima. Po cijeloj Americi i Kanadi. Dobro su se provodili. "Jesi li kad bio usamljen?" upitao me. "Putujući cijelo vrijeme sam?" Rekao sam mu da nisam, da sam uţivao u tome. Ja volim samoću, anonimnost. Kao da sam nevidljiv. "Kako misliš nevidljiv?" upita me znatiţeljno. "Putujem uz cestu", kazao sam. "Uvijek uz cestu. Nešto hodam, vozim se autobusima. Ponekad vlakovima. Uvijek plaćam u gotovini. Tako nikad ne ostavljam papirnati trag iza sebe. Nema podataka o prometu kreditne kartice, nema dokaza o putniku, ničega. Nitko mi ne moţe ući u trag. Nikad nikome ne govorim svoje ime. Ako spavam u hotelu platim gotovinom i dam im laţno ime." "Zašto?" čudio se. "Tko te dovraga traţi?" "Nitko", kaţem. "To je samo malo dobre zabave. Sviđa mi se anonimnost. Osjećam kao da se borim protiv sistema. A u ovom trenutku sam iskreno nadrkan na sistem."

kika☺crostuff.net

Vidio sam kako je utonuo natrag u razmišljanje. Dugo je mislio. Vidjelo se kako se smanjuje dok se bori s problemima koji su postali gotovo nerješivi. Vidjelo se kako mu panika dolazi i odlazi poput plimnog vala. "Daj mi tvoj savjet za Finlaya", kazao je. "Kad me pita za priznanje reći ću mu da sam bio pod stresom zbog nekog problema na poslu. Reći ću da postoji nekakvo nadmetanje, prijetnje mojoj obitelji. Reći ću da ne znam ništa o mrtvacu ili bilo čemu tome, ni o telefonskom broju. Sve ću poreći. A onda ću pokušati sve smiriti. Što ti misliš?" Plan mi je izgledao prilično tanak. "Reci mi jednu stvar", kazao sam. "Ako meni ne odaješ nikakve korisne detalje, jesi li njima koristan? Ili si ti samo neka vrsta promatrača?" Navlačio je prste i kratko razmišljao. "Da, ja sam im koristan", kazao je. "Ĉak i ključan." "A, ako tebe nema da to obaviš?" upitao sam ga. "Bi li morali unovačiti nekog drugog?" "Da, morali bi", kazao je. "A to bi im bilo umjereno teško, s obzirom na veličinu koristi." Odmjeravao je svoje šanse o preţivljavanju jednako kao što je na poslu procjenjivao molbu za kredit. "U redu", kazao sam. "Plan ti je dobar onoliko koliko moţe biti dobar. Upotrijebi ga." Nisam vidio što bi drugo mogao napraviti. On je bio mali pijun u nekoj velikoj operaciji. No ključan pijun. A nitko neće prekinuti veliku operaciju bez razloga. Tako da mu je budućnost, ustvari, bila jasna kao dan. Ako ikad saznaju daje on taj koji je izvana doveo istraţitelja, onda je definitivno mrtav. No ako to nikad ne saznaju, onda je definitivno siguran. Potpuno jednostavno. Izračunao sam da su mu šanse dovoljno velike zbog jednog vrlo uvjerljivog podatka.

kika☺crostuff.net

Priznao je jer je mislio da je zatvor neka vrsta sigurnog utočišta u kojem ga se oni neće moći domoći. Tako je on o svemu razmišljao. To je bilo pogrešno razmišljanje. Bio je u krivu. Ovdje nije bio siguran od napada, sasvim suprotno. Mogli su doći do njega da su to htjeli. No druga strane te medalje jest da on nije bio napadnut. Kao što se meni dogodilo. Ne Hubble. Po tome sam zaključio da postoje nekakvi dokazi da će s njim sve biti u redu. Ne traţe ga, jer da ga ţele ubiti mogli su to dosad napraviti, već bi ga ubili. No nisu. Iako su se navodno u ovom trenutku bili prilično napeti zbog nekakvog privremenog rizika. Tako da je to izgledalo kao dokaz. Počeo sam vjerovati kako će sve biti u redu s njim. "Da, Hubble", ponovio sam. "Upotrijebi taj plan, to je najbolje što moţeš napraviti." Ćelije su ostale zaključane cijeli dan. Na katu je vladala tišina. Leţali smo na krevetima i prolazili ostatak popodneva. Više nije bilo priče. Sve smo ispričali. Dosađivao sam se i poţelio da sam iz stanice u Margraveu sa sobom ponio novine. Mogao bih ih ponovno pročitati. Sve o tome kako Predsjednik smanjuje izdatke za borbu protiv kriminala kako bi mogao biti ponovno izabran. Kako štedi jedan dolar na Obalnoj straţi danas da bi sutra mogao potrošiti deset dolara na zatvore poput ovoga. Oko sedam sati stari čistač je navratio s večerom. Jeli smo. Ponovno je došao i pokupio pladanj. Proletjela je prazna večer. U deset je nestalo struje pa smo ostali u mraku. Noć. Nisam skidao cipele i spavao sam tek djelomično. Za svaki slučaj, ukoliko je Spivey imao još nekakvih planova za mene. U sedam ujutro svjetla su se ponovno upalila. Nedjelja. Probudio sam se umoran, no prisiljavao sam se da ustanem. Prisilio sam se na lagano razgibavanje kako bi mi bol u tijelu popustila. Hubble je bio budan, no šutio je. Preko oka me je promatrao kako vjeţbam. Još uvijek je bio zamišljen. Doručak je stigao nešto prije osam. Isti starac je

kika☺crostuff.net

gurao kolica s hranom. Pojeo sam doručak i popio kavu. Taman dok sam praznio bocu škljocnula je brava i vrata su se odškrinu-la. Gurnuo sam ih, otvorio i izašao van te nabasao na straţara koji je namjeravao ući unutra. "Danas je tvoj veliki dan", kazao je. "Izlaziš van." "Ja?" upitao sam. "Obojica", kazao je. "Reacher i Hubble, puštaju se na zahtjev policije Margravea. Budite spremni za pet minuta, u redu?" Vratio sam se u ćeliju. Hubble se podigao na laktove. Nije pojeo doručak. Izgledao je zabrinutiji nego ikad. "Bojim se", priznao je. "Sve će biti u redu", kaţem. "Hoće li?" upita. "Jednom kad izađem van oni me mogu pronaći." Odmahnuo sam glavom. "Lakše bi im bilo uhvatiti te ovdje u zatvoru", kazao sam. "Vjeruj mi, da su te ţeljeli ubiti, već bi bio mrtav. Sad si na sigurnom, Hubble." Kimnuo je sam za sebe i uspravio se. Skupio sam kaput i stali smo zajedno ispred ćelije, čekajući. Straţar se vratio za pet minuta. Ispratio nas je kroz hodnik i dva reda zaključanih ćelija. Stavio nas je u straţnje dizalo. Ušao i okrenuo ključ za spuštanje. Ponovno je izašao kad su se vrata počela zatvarati. "Doviđenja", pozdravio je. "I ne vraćajte se više." Dizalo nas je spustilo do predvorja i potom smo izašli van na vruće betonsko dvorište. Iza nas vrata zatvora su se zatvorila i zaključala. Stajao sam licem okrenutim prema suncu i udisao svjeţi zrak. Vjerojatno sam izgledao poput nekog tipa iz starog sladunjavog filma koji izlazi na slobodu nakon godinu dana u samici.

kika☺crostuff.net

U dvorištu su bila parkirana dva automobila. Jedan je bio velika tamna limuzina, engleski bentley, moţda dvadesetak godina star, no izgledao je kao nov. Unutra je sjedila jedna plavuša, pretpostavljam da je bila Hubbleova supruga zato što je poţurio prema njoj, kao prema najljepšem prizoru kojeg je ikad vidio. U drugom autu sjedila je policajka Roscoe. Izašla je i krenula ravno prema meni. Izgledala je sjajno bez uniforme. U dţinsu, laganoj pamučnoj majici i koţnoj jakni. Blago, inteligentno lice. Mekana tamna kosa. Velike oči. U petak sam pomislio da dobro izgleda. Bio sam u pravu. "Bok, Roscoe", kazao sam. "Bok, Reacher", odgovorila je pa se nasmijala. Glas joj je bio prekrasan. Osmijeh je bio odličan. Gledao sam ga sve dok je trajao, što je bilo prilično dugo. Ispred nas Hubbleovi su se odvezli u benleyu, mašući. Mahnuo sam i ja njima i zapitao se kako će njima stvari ispasti. Vjerojatno nikad neću doznati, osim ako ne budu imali sreće pa o tome budem čitao negdje u novinama. Roscoe i ja ušli smo u njen automobil. Nije bio baš njen, objasnila je, već neoznačeni policijski no ona ga je koristila. Potpuno novi Chevrolet ili nešto tako, velik, udoban i tih. Bila je ostavila motor upaljen pa je zrak unutra bio hladan. Izvezli smo se iz betonskog dvorišta i provukli se kroz ţičane kaveze za vozila. Nakon posljednjeg kaveza Roscoe je zavrtjela volan i odjurili smo niz cestu. Prednji kraj auta podigao se, a zadnji spustio zbog laganog pritiska. Nisam se osvrtao. Samo sam sjedio, bilo mi je dobro. Izlazak iz zatvora je jedan od boljih osjećaja u ţivotu čovjeka. Kao i kad ne znaš što te sutra čeka. Kao i kad kliziš autom niz osunčanu cestu s lijepom ţenom za volanom. "Dakle, što se dogodilo?" upitao sam nakon jednog kilometra. "Reci mi."

kika☺crostuff.net

Ispričala mi je prilično iskrenu priču. Počeli su raditi na mom alibiju u petak kasno navečer. Ona i Finlay. Mračna prostorija. Nekoliko prigušenih svjetala. Hrpe papira. Šalice s kavom. Telefonski imenici. Njih dvoje okreću telefone i grizu olovke. Tihi glasovi. Strpljivo ispitivanje. Scena u kojoj sam ja bio tisuću puta. Zvali su u Tampu i Atlantu i do ponoći su pronašli putnika iz mog autobusa i sluţbenika na šalteru kolodvora u Tampi. Oba su me se sjećali. Onda su došli i do vozača autobusa. Potvrdio je daje stao na petlji u Margraveu kako bih ja izašao, u petak ujutro u osam sati. Do ponoći je moj alibi bio čvrst kao stijena, točno onako kako sam rekao. U subotu ujutro iz Pentagona je pristigao dugački faks s podacima o mojoj sluţbi. Trinaest godina mog ţivota stisnutih na nekoliko stranica zguţvanog papira. Danas je to izgledao kao ţivot nekog drugog, no to je potvrdilo moju priču. Finlay je bio impresioniran. Potom su stigli moji otisci prstiju iz FBI-jeve baze podataka. Neumorno računalo pronašlo ih je u pola tri ujutro. Američka vojska, pisalo je u objašnjenju, prije trinaest godina. Alibi mi je bio čvrst, a pozadina provjerena. "Finlay je bio zadovoljan", kazala mi je Roscoe. "Pokazalo se da jesi onaj za kojeg si se predstavljao i da si u četvrtak navečer bio šest stotina kilometara daleko. To je bilo čvrsto. Još jednom je nazvao medicinskog istraţitelja, samo za slučaj da je utvrdio mogućnost drugog vremena smrti, no ne, još uvijek se kretalo oko ponoći." Zavrtio sam glavom. Finlay je bio prilično oprezan tip. "Što je s mrtvacom?" kazao sam. "Jeste li mu ponovno provjerili otiske prstiju?" Koncentrirala se na prestizanje jednog kamiona. Prvog vozila kojeg smo vidjeli u zadnjih četrdeset pet minuta. Potom me je pogledala i kimnula. "Finlay mi je kazao da ti to ţeliš", kazala je. "Ali zašto?" "Prebrzo su stigli za negativan rezultat", kazao sam. "Prebrzo?" upita ona.

kika☺crostuff.net

"Rekla si da se radi na principu piramide, je li tako?" htio sam biti siguran. "Prvih deset, prvih stotinu, onda prvih tisuću, i tako sve do dna, istina?" Ponovno je kimnula. "Pa uzmi mene za primjer", kazao sam. "Ja sam u bazi podataka, ali prilično nisko u piramidi. Upravo si rekla da im je trebalo četrnaest sati da me pronađu, zar ne?" "Tako je", kazala je. "Poslala sam tvoje otiske oko dvanaest i trideset prijepodne i identificirali su ih u pola tri ujutro." "OK", kazao sam. "Ĉetrnaest sati. Dakle, ako treba četrnaest sati za doći blizu dna piramide, onda treba više od četrnaest sati da se dođe skroz do dna. To je logično, zar ne?" "Tako je", kazala je. "No što se dogodilo s ovim mrtvacom?" kazao sam. "Tijelo je pronađeno u osam ujutro, pa kad su otisci poslani? Osam i trideset, najranije. No Baker mi je već u pola tri kad je razgovarao sa mnom govorio da nisu prepoznati. Sjećam se koliko sati je bilo jer sam gledao na sat. To je samo šest sati. Ako im je trebalo četrnaest sati da pronađu mene, kako su za samo šest sati mogli reći da mrtvi tip nije tamo?" "Boţe", kaţe ona. "U pravu si. Vjerojatno je Baker nešto zeznuo. Finlay je uzeo otiske, a Baker ih je poslao. Pretpostavljam da je nešto zeznuo oko uzoraka. Treba biti paţljiv ili se ne mogu poslati jasno. Ako uzorci nisu dobri, računalo ih pokuša dešifrirati, a onda se vrate kao nečitki. Baker je mislio da je rezultat nula. Šifre su slične. Bilo kako bilo, poslala sam ih ponovno, odmah nakon što si mi rekao. Ubrzo ćemo znati." Dok smo se vozili prema istoku Roscoe mi je rekla da je vršila pritisak na Finlaya da me izvuče iz War-burtona odmah, još jučer popodne. Finlay je gunđao, no pristao je, ali iskrsnuo je problem. Warburton je bio upravo zatvoren. Rekli su Finlayu da su izbili pro-

kika☺crostuff.net

blemi u kupaonici. Jedan zatvorenik mrtav, jedan je izgubio oko, izbila je pobuna golemih razmjera, rat crnačkih i bjelačkih bandi. Samo sam sjedio pored Roscoe i promatrao kako se horizont mijenja. Ubio sam jednog čovjeka i oslijepio drugoga. Sad bih se morao suočiti sa svojim osjećajima. No nisam ih imao puno. Zapravo, ništa nisam osjećao. Ni krivnju, ni kajanje. Ništa. Kao da sam se u kupaonici naganjao s dva ţohara i na koncu ih pregazio. No ţohari su barem racionalna, razumna vrsta bića. Oni Arijevci u kupatilu bili su gori od crvi. Šut-nuo sam jednog od njih u vrat i ugušio se svojim vlastitim grkljanom. Pa, loša sreća. On je prvi započeo, zar ne? Kad me napao kao da je otvorio zabranjena vrata. Ono što ga je čekalo iza njih bio je njegov problem. Njegov rizik. Da mu se nije sviđalo, nije trebao otvarati prokleta vrata. Slegnuo sam ramenima i zaboravio na to. Uputio sam pogled prema Roscoe. "Hvala ti", kazao sam. "Ozbiljno. Puno si radila da mi pomogneš kako bih se izvukao." Odgovorila mi je na zahvalu kratkim odmahivanjem rukom i crvenilom i samo nastavila voziti. Počela mi se sve više sviđati. No vjerojatno ne toliko da bi me spriječilo da bjeţim glavom bez obzira iz Geor-gije što je prije moguće. Moţda ću ostati samo sat ili dva i onda je zamoliti da me odveze negdje na auto-busnu stanicu. "Ţelim te odvesti na ručak", kazao sam. "Kao nekakav znak zahvale." Razmišljala je o tome par stotina metara i onda mi uputila smiješak. "U redu", rekla je. Skrenula je desno na lokalnu cestu i ubrzala juţno prema Margraveu. Provezli smo se pokraj blještavo novog restorana Eno's i zaputili se prema dalje prema gradu.

kika☺crostuff.net

DEVET Nagovorio sam je da otključa policijsku postaju i izvadi mi vrećicu sa stvarima i novcem. Potom smo produţili dalje prema gradu, ostavila me je u centru i dogovorili smo se naći u policijskoj zgradi za nekoliko sati. Stajao sam na pločniku na opakoj vrućini nedjeljnog jutra i mahao joj dok je odlazila. Namjeravao sam provjeriti priču o Blind Blakeu, odvesti Roscoe na ručak i onda pobjeći bestraga iz Georgije i ne vratiti se nikad više. Tako sam proveo neko vrijeme lutajući i razgledajući grad, radeći stvari koje sam bio planirao za petak popodne. Nije to bio nekakav grad. Stara drţavna cesta prolazila je pravo kroz njega, od sjevera prema jugu, a u nekoliko stotina metara nazivala se Main Street. U tih nekoliko stotina metara bilo je malih dućana i ureda koji su preko široke ceste gledali jedni na druge, odvojeni uskim pristupnim pokrajnjim uličicama koje su vodile do straţnjih dijelova zgrada. Vidio sam malu trţnicu voćem, brijačnicu, prodavaonicu, odvjetnički ured i zubarsku ordinaciju. Na straţnjoj strani trgovačkih zgrada nalazila su se parkirališta s bijelim drvenim ogradama i ukrasnim stablima. Na ulici, dućani i uredi imali su cerade preko širokih pločnika. Na pločnicima su stajale i klupe, no bile su prazne. Nedjelja ujutro, kilometrima daleko od ičega. Main Street protezala se prema sjeveru, ravno kao po matrici, pored još nekoliko stotina metara parkirališta do zgrade policije i vatrogasnog doma, a nešto manje od kilometra dalje bio je restoran Eno's. Nekoliko kilometara iza Eno's-a bio je zapadni izlaz u smjeru Warburtona, mjesta gdje se nalazi zatvor. Sjeverno od tog kriţanja uz cestu nije bilo ničega sve dok se ne dođe do skladišta i izlaska s autoceste, dvadeset praznih kilometara od mjesta gdje sam sada stajao. Na juţnom rubu grada vidio se mali gradski park s brončanim kipom i ulicom malom gradskom ulicom koja se protezala prema zapadu. Uputio sam se prema tamo i ugledao

kika☺crostuff.net

diskretni zeleni znak na kojem je pisalo Beckman Drive. Hubbleova ulica. Nisam joj mogao ocijeniti pravu duljinu jer je praktički odmah skretala najprije lijevo pa desno velike travnate površine na kojoj je stajala velika bijela drvena crkva. Okruţivalo ju je nekoliko stabala trešanja dok su oko travnjaka stajali automobili uredno parkirani unutar mjesta označenih bojom na asfaltu. Jedva sam čuo zvuk orgulja i ljudi kako pjevaju. Kip u parkiću bio je tip po imenu Caspar Teale, koji je valjda napravio nešto dobro prije stotinu godina. Gotovo pravilno nasuprot Beckman Driveu s druge strane parka bila je još jedna uličica, prema istoku, s opskrbnim dućanom koji je stajao usamljeno na uglu. I to je bilo to. Ovo nije bio neki grad. Nije se puno toga događalo. Trebalo mi je manje od pola sata da obiđem sve što ovo mjesto nudi. Ovo je bio najčišći grad kojeg sam ikad vidio. To je bilo nevjerojatno. Doslovce svaka zgrada bila je potpuno nova ili svjeţe obojena. Ulice su bile glatke poput stakla, a pločnici ravni i čisti. Bez rupa, bez pukotina, prljavštine. Mali uredi i dućani izgledali su kao da ih se boja svaki tjedan. Travnjaci, zelenilo i stabla bili su savršeno podrezani. Brončani kip Caspara Tealea izgledao je kao da ga netko glanca svaki dan. Boja crkve bila je tako svijetla da su me oči boljele. Posvuda su se vijorile zastave, čije je bjelilo blještalo dok su crvena i plava boja sjajile na suncu. Cijelo mjesto bilo je tako uredno da ti je stvaralo nervozu pri šetnji, jer stalno si u brizi hoćeš li moţda iza sebe ostaviti blatnjav otisak stopala. Opskrbni dućan, na jugoistočnoj strani, prodavao je stvari koje su mu bile dovoljno dobra izlika da bude otvoren u nedjelju ujutro. Bio je otvoren, no nije bilo guţve. Unutra nije bilo nikoga osim tipa za pultom. No sluţio je kavu. Sjeo sam za mali šank, naručio veliku šalicu kave i kupio nedjeljne novine.

kika☺crostuff.net

Na naslovnici je još uvijek bio Predsjednik. Sad je bio u Kaliforniji. Objašnjavao je poduzetnicima koji su imali ugovore s vojskom zašto im je rijeka prihoda presušivala nakon pedeset slavnih godina. Šok nakon njegove najave oko Obalne straţe u Pensacoli još uvijek se osjećao. Brodovi će se u subotu navečer vratiti u luke. Neće ponovno isploviti bez novih sredstava. Kompletno uredništvo novina bunilo se protiv toga. Prestao sam čitati i podigao pogled kad sam čuo vrata kako se otvaraju. Ušla je jedna ţena. Sjela je na stolicu na suprotnom kraju šanka. Bila je starija od mene, imala je moţda četrdesetak godina. S tamnom kosom, jako vitka, odjevena u skupu odjeću crne boje. Imala je jako bijelu koţu. Tako bijelu da je gotovo svijetlila. Nekako se napeto kretala. Na zglobovima su joj se vidjeli tetive i ţile poput konopa. Imala je nekakav uplašeni izraz lica. Tip za pultom nagnuo joj se pa je naručila kavu tako tiho da sam je jedva čuo, iako je bila prilično blizu mene u gotovo potpuno tihoj prostoriji. Nije ostala dugo. Popila je pola svoje kave, cijelo vrijeme gledajući kroz prozor. Onda se ispred zaustavio veliki crni kombi, a ona se zatresla. Bio je to potpuno novi kombi koji očito nikad nije vukao ništa vrijedno. Uhvatio sam obris vozača dok se naginjao unutra da otvori suvozačeva vrata. Izgledao je snaţno. Prilično visok. Širokih ramena i debelog vrata. Crna kosa. Crna kosa prebačena preko jakih kvrgavih ramena. Moţda oko trideset godina. Blijeda ţena poput duha je iskliznula iz svoje stolice i stala na noge. Progutala je knedlu. Dok je otvarala vrata dućana izvana se čula buka motora u leru. Ţene je ušla u kombi, no on se nije maknuo. Samo je stajao uz rub pločnika. Okrenuo sam se na svojoj stolici prema tipu za pultom. "Tko je to?", upitao sam ga. Pogledao me je kao da sam s drugog planeta.

kika☺crostuff.net

"To je gospođa Kliner", kazao je. "Zar ne znate tu obitelj?" "Ĉuo sam za njih", kazao sam. "Ja sam stranac ovdje. Kliner je vlasnik skladišta gore kraj autoceste, zar ne?" "Tako je", kazao je. "I još mnogo čega. On je jak ovdje, gospodin Kliner." "Je li?" upitao sam. "Naravno", kazao je tip. "Jeste li čuli za Fundaci-ju?" Zatresao sam glavom. Iskapio sam kavu i pruţio šalicu da je još jednom natoči. "Kliner je osnovao Fundaciju Kliner", objašnjavao je on. "Grad od nje ima puno koristi na razne načine. Došao je ovamo prije pet godina i otad je svaki dan kao Boţić." Kimnuo sam. "Je li gospođi Kliner dobro?" upitao sam ga. Odmahnuo je glavom dok mi je ponovno punio šalicu. "Ona je bolesna", kazao je. "Jako bolesna. Blijeda je, zar ne? Nekakva slabost? Jako bolesna ţena. Mogla bi biti tuberkuloza. Vidio sam da tuberkuloza to ponekad napravi ljudima. Nekad je bila izrazito zgodna ţena, danas izgleda poput nečeg što je izraslo u ormaru, zar ne? Jako bolesna ţena, to je prokleto sigurno." "Tko je tip u kombiju?" nastavio sam. "Stepson", kaţe on. "Klinerov sin iz prvog braka. Gospođa Kliner mu je druga ţena. Ĉuo sam da se ne slaţe baš dobro s dečkom." Kimnuo mi je na onaj način na koji pokret prekida neobavezni razgovor. Otišao je krpom obrisati nešto s neke kromirane naprave na drugoj strani šanka. Crni kombi još je vani čekao. Slagao sam se s tipom da ţena izgleda poput nečeg što je izraslo u ormaru. Izgledala je kao neka rijetka vrsta orhideje bez dovoljno svjetla i hrane. No nisam se slagao da izgleda bolesno. Nisam vjerovao da ima tuberkulozu. Pretpostavljao sam da

kika☺crostuff.net

boluje od nečeg drugog. Nečega što sam jednom ili dvaput prije već vidio. Pretpostavljao sam da boluje od potpunog straha. Nisam znao čega se bojala. Nije me ni zanimalo o kakvom strahu se radi. Nije bio moj problem. Digao sam se i bacio novčanicu od pet dolara na pult. Tip mi je sav ostatak vratio u kovanicama. Nije imao novčanica od jednog dolara. Kombi je još stajao tamo, točno uz rub pločnika. Vozač je bio nagnut naprijed, s prsima na volanu, gledajući u stranu preko svoje pomajke ravno prema meni. Preko puta mene iza pulta nalazilo se zrcalo. Izgledao sam točno kao netko tko je izašao iz autobusa nakon cjelonoćne voţnje i potom proveo dva dana u zatvoru. Shvatio sam da se moram negdje oprati prije nego što izvedem Roscoe na ručak. Tip za pultom uhvatio me u razmišljanju. "Pokušajte u brijačnici", kazao je. "U nedjelju?" kaţem. Slegnuo je ramenima. "Uvijek su unutra", kazao je. "Nikad zapravo nisu zatvoreni. Onda, opet, nikada nisu ni zapravo otvoreni." Kimnuo sam i gurnuo vrata prema vani. Vidio sam malu hrpu ljudi kako izlaze iz crkve, čavrljaju na tratini i ulaze u svoje automobile. Ostatak grada još uvijek je izgledao napušteno. No crni kombi još uvijek je stajao uz rub pločnika, točno ispred dućana. Vozač je još uvijek netremice gledao u mene. Na suncu sam hodao prema sjeveru, a kombije polako krenuo usporedo sa mnom, odrţavajući ritam. Tip je još uvijek bio nagnut naprijed, buljeći postrance. Ubrzao sam nekoliko koraka i kombi je ubrzao kako bi pratio ritam. Onda sam stao i prestigao me. Tip je očito odlučio da ne treba imati rezervni plan. Odustao je i uz buku otišao. Slegnuo

kika☺crostuff.net

sam ramenima i nastavio. Došao do brijačnice. Prošao ispod prugaste nadstrešnice i pritisnuo kvaku. Vrata su se otvorila. Ušao sam unutra. Poput svega ostalog u Margraveu i brijačnica je izgledala prekrasno. Blještala je od antiknih stolica za brijanje i briţljivo čuvanog i odrţavanog namještaja. Imala je onu vrstu opreme za brijače koju su skoro svi odbacili još prije trideset godina. Sad je svi ţele natrag. Plaćaju pravo bogatstvo za nju jer ponovno oţivljava izgled kakav ljudi ţele da Amerika ima. Onako kako misle da je nekad izgledalo. I ja sam sasvim sigurno mislio da je prije sve izgledalo ovako. Sjedio bih u nekom školskom dvorištu u Manili ili Munche-nu i zamišljao zelene travnjake, stabla, zastave i sjajne kromirane brijačnice poput ove. Naletio sam na dva stara crnca. Oni su se jednostavno ovdje druţili. Nisu baš stvarno radili, ali nisu ni bili zatvoreni. No dali su naslutiti da će me usluţiti. Kao, oni su tu, ja sam tu, pa zašto ne? A pretpostavljam da sam izgledao kao hitan slučaj, traţio sam njihovo djelo. Brijanje, šišanje, topao ručnik i usjajivanje cipela. Na nekoliko mjesta na zidu vise uokvirene naslovnice dnevnih novina. Veliki naslovi. Umro Roosevelt, Dan pobjede nad Japanom, Izvršen atentat na JFK-a, Ubijen Martin Luther King. Stari stolni radio od mahagonija diskretno se oglašavao. Nove, paţljivo presavijene nedjeljne novine stajale su na stalku uz prozor. Starci su u jednoj zdjeli napravili pjenu, iz remena izvadili oštru britvu, smočili četku za brijanje. Prekrili su me ručnicima i krenuli na posao. Jedan me je bri-jao starom ravnom britvom. Drugi je stajao sa strane ne radeći gotovo ništa. Pretpostavljao sam da će se on uključiti u igru kasnije. Onaj koji je radio započeo je čavrljati, kao što to brijači obično čine. Ispričao mi je povijest svoga posla. Njih dvojica bili su prijatelji još od djetinjstva. Ţivjeli su tu u Margrave oduvijek. Počeli su raditi kao brijači davno prije Drugog

kika☺crostuff.net

svjetskog rata. Radili su kao šegrti u Atlanti. Otvorili su radnju zajedno kao mladići. Preselili su se ovdje kad je stari dio grada srušen. Ispričao mi je povijest ovog kraja iz perspektive jednog brijača. Nabrojao je poznate koji su prošli kroz ove stare stolce. Govorio mi je svašta o svakome. "Recite mi nešto o Klinerima", zamolio sam. Bio je brbljav tip, no to pitanje ga je ušutkalo. Zastao je s radom i razmišljao koji trenutak. "Ne mogu vam puno reći o njima, to je sigurno", kazao je. "To je tema o kojoj izbjegavamo razgovarati ovdje. Najbolje bi bilo da me pitate o nekom drugom." Slegnuo sam ramenima koja su bila prekrivena ručnicima. "U redu", kazao sam. "Jeste li ikad čuli za Blind Blakea?" "Za njega sam čuo, naravno", kazao je stari. "O tom čovjeku moţemo razgovarati, nema nikakvih problema." "Odlično", kazao sam. "Što mi moţete reći?" "Dolazio je ovdje, s vremena na vrijeme, jako davno", kazao je. "Kaţu da je rođen u Jacksonvilleu, Florida, odmah s druge strane granice. Išao bi na putovanja od tamo, znate, ovuda pa preko Atlante, na sjever sve do Chicaga, a onda opet na put nazad. Ponovno kroz Atlantu, ponovno ovuda, natrag kući. Tada je bilo puno drukčije, znate. Nije bilo autocesta, nije bilo automobila, barem ne za siromašnog crnca i njegove prijatelje. Svi su hodali ili se vozili u kamionima." "Jeste li ga kada čuli kako svira?" upitao sam ga. Ponovno je stao s radom i zagledao se u mene. "Ĉovječe, meni je sedamdeset godina", kazao je. "To se događalo kad sam ja bio dječak. Razgovaramo o Blind Blakeu ovdje. Takvi ljudi svirali su u barovima. Nikad nisam bio ni

kika☺crostuff.net

u jednom baru kao dječak, razumijete. Da sam bio, bili bi me dobro istukli po straţnjici. Trebali biste pitati ovog mog partnera. On je puno stariji od mene. On ga je moţda čuo kako svira, ali se moţda neće sjetiti jer ne pamti dobro. Ĉak ni što je jeo za doručak. Jesam li u pravu? Hej, prijatelju stari, što si doručkovao?" Starac se zamislio i naslonio na umivaonik pored moga. Bio je to zgrbljeni stari čovjek boje iste kao i kod radija od mahagonija. "Nemam pojma što sam jeo za doručak", kazao je. "Ĉak se ne sjećam ni jesam li uopće doručkovao. Ali slušaj. Moţda sam star, no istina je da starci jako dobro pamte. Ne novije stvari, razumiješ, već starije. Zamisli da ti je memorija poput stare kante, znaš? Jednom kad se napuni starim stvarima nema šanse da u nju stane nešto novo. Nema nikakve šanse, razumiješ? Tako da se ne sjećam ničeg novijeg jer mije ta stara kanta prepuna starih stvari koje su se dogodile jako davno. Razumiješ li što ti govorim?" "Naravno da razumijem", kazao sam. "Pa, jako davno, jeste li ga ikad čuli kako svira?" "Koga?" kazao je. Pogledavao sam naizmjence jednog pa drugog. Nisam bio siguran je li ovo neka uvjeţbana rutina. "Blind Blakea", kazao sam. "Jeste li ga kad čuli kako svira?" "Ne, nikad ga nisam čuo", kazao je stari. "Ali moja sestra jest. Imam sestru staru više od devedeset godina ili tako nešto, Bog je čuvao. Još uvijek je ţiva. Nekad davno malo se bavila pjevanjem i pjevala je s Blind Blakeom puno puta." "Stvarno?" kaţem. "Pjevala je s njim?" "Jest, stvarno", potvrdio je zgrbljeni starac. "Pjevala je gotovo sa svakim tko je prolazio ovuda. Moraš znati da je ovaj stari grad leţao točno na glavnoj cesti za Atlantu. Ona tamo stara lokalna cesta nekad je prolazila ovuda i vodila ravno prema Floridi. To je bio

kika☺crostuff.net

jedini put kroz Georgiju od sjevera prema jugu. Naravno, danas imamo autocestu koja prolazi odmah pored nas bez zaustavljanja, postoje avioni i sve to. Danas Margrave nema nikakvu vaţnost, nitko više ne prolazi ovuda." "Dakle, Blind Blake se zaustavljao ovdje?" podsjetio sam ga. "A vaša sestra je pjevala s njime?" "Svi su se zaustavljali ovdje", kazao je. "Na sjevernoj strani grada bila je sva sila barova i prenoćišta za uslugu ljudima koji su bili u prolazu. Na mjestima svih ovih lickanih dvorišta odavde do vatrogasnog doma prije su bili barovi i prenoćišta. Svi su srušeni, jer bi se inače urušili sami od sebe. Nisu bili imali ništa prometa godinama. Ali onda, to je bio potpuno drukčiji grad. Dolazile su i odlazile rijeke ljudi, bez prestanka. Radnici, berači ljetine, trgovački putnici, borci, skitnice, kamiondţije, glazbenici. Kojekakvi ljudi bi se zaustavljali i svirali i moja sestra bila bi tu s njima svima i pjevala." "I ona se sjeća Blind Blakea?" upitao sam ga. "Sigurno", kaţe starac. "Mislila je o njemu kao najvećem ţivućem čovjeku. Kaţe da je svirao jako veselo. Stvarno veselo." "Što se njemu dogodilo?" pitao sam dalje. "Znate li?" Starac se duboko zamislio. Putovao je unatrag kroz svoje oslabljeno pamćenje. Zatresao je sijedom glavom nekoliko puta. Potom je uzeo mokri ručnik iz vruće posude i stavio ga preko mog lica. Počeo me je šišati. Završio je još uvijek tresući glavom i nekom dozom konačnosti. "Ne mogu točno reći", kazao je. "Dolazio je i odlazio, s vremena na vrijeme. Toga se sjećam jako dobro. Tri, četiri godine kasnije više ga nije bilo. Bio sam gore u Atlanti u to doba, nisam bio ovdje pa ne znam. Ĉuo sam da govore da je ubijen, moţda baš ovdje u Margraveu, moţda i ne. Neka velika nevolja, ubilo ga je na licu mjesta."

kika☺crostuff.net

Sjedio sam i neko vrijeme slušao stari radio. Onda sam im pruţio dvadeseticu iz mog smotuljka s novcem i poţurio van na Main Street. Zaputio sam se prema sjeveru. Bilo je gotovo podne i sunce je prţilo. Vruće za rujan. Nitko nije hodao po ulici. Crna cesta na mene je isijavala svoju vrućinu. Blind Blake je hodao ovom cestom, moţda baš po podnevnoj vrućini. Davno, kad su ovi brijači bili dječaci, ovo je bila glavna prometna arterija prema sjeveru i Atlanti, Chicagu, poslu, nadi, novcu. Podnevna vrućina tada nikog ne bi mogla odvratiti od odlaska tamo gdje se zaputio. No danas je ova cesta tek glatki crni sporedni put koji ne vodi ama baš nigdje. Trebalo mi je nekoliko minuta da po vrućini dođem do zgrade policije. Prešao sam preko urednog travnjaka i pored još jednog brončanog kipa i povukao teška staklena ulazna vrata. Ušao sam u svjeţu unutrašnjost. Roscoe me je čekala, naslonjena na prijemni pult. Iza nje u sobi s policajcima vidio sam Stevensona kako uţurbano razgovara na telefon. Roscoe je bila blijeda i izgledala je veoma zabrinuto. "Pronašli smo još jedno tijelo", kazala je. "Gdje?" upitam. "Ponovno u skladištu", kazala je. "Ovaj put s druge strane ceste, ispod komada kartona, tamo gdje ih se prikuplja." "Tko ga je pronašao?" upitam "Finlay", kaţe ona. "Bio je gore jutros, njuškao, traţio nešto što će nam pomoći oko prvoga. Neku pomoć, razumiješ? I sve što je našao jest još jedan." "Znate li tko je ovaj?" upitam je. Ona zavrti glavom. "Neidentificiran", kaţe. "Jednako kao i prvi." "Gdje je Finlay sada?" upitam je. "Otišao je po Hubblea", kaţe ona. "Misli da Hubble moţda zna nešto o ovome." Kimnuo sam.

kika☺crostuff.net

"Koliko dugo je ovaj leţao gore?" kaţem. "Moţda dva ili tri dana", kaţe ona. "Finlay kaţe da je to moţda bilo dvostruko ubojstvo u četvrtak navečer." Ponovno sam kimnuo. Hubble jest znao nešto o ovome. Ovo je bio tip kojeg je poslao da se sretne s visokim istraţiteljem obrijane glave. Nije mogao shvatiti kako se ovaj tip izvukao. Ali nije se izvukao. S parkirališta ispred zgrade začuo sam automobil i potom su se otvorila staklena vrata. Finlay je provirio glavom unutra. "Mrtvačnica, Roscoe", kazao je. "I ti, Reacher." Slijedili smo ga van, na vrućinu. Svi smo sjeli u Roscoeinu neoznačenu limuzinu. Roscoe je vozila. Ja sam sjedio straga. Finlay je bio na suvozačevom mjestu, okrenuo se na sjedalu kako bi mogao pričati s nama oboma u isto vrijeme. Roscoe se izvezla s policijskog parkirališta i zaputila prema jugu. "Ne mogu pronaći Hubblea", kazao je Finlay, gledajući u mene. "Kod kuće mu nema nikoga. Je li ti spominjao da ide negdje?" "Nije", odgovorio sam. "Ni riječi. Gotovo da nismo ni progovorili cijeli vikend." Finlay je progunđao. "Moram doznati što on zna o svemu ovome", kazao je. "Ovo je ozbiljno sranje i on zna nešto, to je vraţji sigurno. Što ti je rekao o ovome, Reacher?" Nisam odgovorio. Još uvijek nisam bio siguran na čijoj sam strani. Finlayevoj, vjerojatno, no ukoliko on počne srljati po tome u što je Hubble umiješan, Hubble i njegova obitelj završit će mrtvi. Nema sumnje u to. Tako sam odlučio da ću jednostavno ostati nepristran i pobjeći odavde što je brţe moguće. "Jesi li ga pokušao nazvati na mobitel?" upitao sam ga.

kika☺crostuff.net

Finlay je nešto promrmljao i odmahnuo glavom. "Isključen je", kazao je. "Javlja se neka automatska sekretarica." "Je li dolazio ovdje uzeti svoj sat?" upitao sam ga. "Uzeti što?" kaţe on. "Sat", kaţem. "U petak je kod Bakera ostavio sat vrijedan deset tisuća dolara. Kad nam je Baker stavljao lisice za put do Warburtona. Zar nije došao po njega?" "Nije", kazao je Finlay. "Nitko mi nije rekao da je dolazio." "U redu", kazao sam. "Znači da negdje ima nekakav hitan posao. Ĉak ni kreten poput Hubblea neće zaboraviti na sat od deset tisuća dolara, zar ne?" "Kakav hitan posao?" upita Finlay. "Što ti je rekao o tome?" "Nije mi rekao ni mrvu", kazao sam. "Kao što sam ti rekao, gotovo da nismo ni progovorili." Finlay je buljio u mene s prednjeg sjedala. "Nemoj se zafrkavati sa mnom, Reacheru", kazao je. "Dok ne pronađem Hubble drţat ću tebe i iscijediti iz tebe ono što ti je rekao. I nemoj izmišljati daje drţao usta zatvorena cijeli vikend jer takvi tipovi nikad to ne rade. To znamo i ja i ti, dakle nemoj se zafrkavati sa mnom, OK?" Samo sam slegnuo ramenima. Nije me namjeravao ponovno uhititi. Moţda ću moći uhvatiti neki autobus kod mrtvačnice, gdje god ona bila. Morat ću propustiti ručak s Roscoe. Šteta. "Dakle, kakva je priča s ovim?" upitao sam ga. "Više-manje ista kao i s prošlim", kazao je Finlay. "Izgleda da se dogodilo u isto vrijeme. Upucan, vjerojatno istim oruţjem. Ovog nisu nabijali nogom nakon svega, no vjerojatno je dio istog događaja."

kika☺crostuff.net

"Ne znate tko je on?" kaţem. "Zove se Sherman", kaţe on, "to je sve što znamo 0 njemu." "Pričaj mi što znaš", kazao sam. Pitao sam čisto iz navike. Finlay je na trenutak razmišljao. Vidio sam kad je odlučio odgovoriti. Kao da smo partneri. "Neidentificirani bijelac", kaţe on. "Ista stvar kao 1 s prvim, bez dokumenata, bez lisnice, bez ikakvih prepoznatljivih karakternih znakova. No ovaj je imao zlatni ručni sat na kojem je sa straţnje strane ugravirano: 'Shermanu s ljubavlju, Judy.' Ima moţda trideset ili trideset pet godina. Teško je reći jer je leţao tamo tri noći i male ţivotinje već su ga prilično pojele. Nema više usana ni očiju, ali desna ruka mu je sačuvana jer je bila podmetnuta ispod tijela, tako da smo uspjeli uzeti pristojne otiske prstiju. Poslali smo ih prije sat vremena i moţda nešto ispadne od toga, ako budemo imali sreće." "Rane od metaka?" upitao sam ga. Finlay kimne glavom. "Izgleda kao da je isti pištolj", kaţe on. "Mali kalibar, meci s mekšim vrhom. Izgleda kao da ga je prvi pogodak samo ranio pa je bio u stanju trčati. Pogođen je još nekoliko puta, ali uspio je doći do nadvoţnjaka autoceste. Tu je pao i iskrvario do smrti. Nisu ga šutali naokolo jer ga nisu mogli pronaći. Tako se meni čini." Razmišljao sam o ovome. Hodao sam upravo tim putem u petak ujutro u osam sati. Točno između dva trupla. "I ti su zaključio da se zove Sherman?" kaţem. "Ime mu piše na satu", kaţe Finlay. "Moţda nije njegov sat", kaţem ja. "Moţda ga je ukrao negdje. Moţda ga je naslijedio, moţda ga je kupio u zalagaonici, moţda ga je našao na ulici?"

kika☺crostuff.net

Finlay samo još jednom progunđa. Sada smo već bili barem petnaest kilometara juţno od Margravea. Roscoe je drţala dobar ritam u voţnji starom cestom. Onda je usporila i na kriţanju skrenula lijevo, na cestu koja je vodila ravno prema praznom horizontu. "Gdje zaboga idemo?" pitao sam. "U okruţnu bolnicu", kazao je Finlay. "Dolje u Yellow Springsu. Drugi grad prema jugu. Nema još puno." Nastavili smo se voziti. Yellow Springs izgledao je kao magličasta mrlja od vrućine na horizontu. Odmah na granici gradskog područja nalazila se okruţna bolnica, gdje je stajala manje-više osamljeno. Smještena je tamo kad su sve bolesti bile zarazne i kad se bolesne ljude stavljalo u izolaciju. Bila je to velika bolnica, kompleks niskih širokih zgrada raspršenih na nekoliko jutara zemlje. Roscoe je usporila i skrenula na pristupnu cestu. Poskakivali smo preko leţećih policajaca i zaputili se prema skupini zgrada koje su bile stajale odvojeno na straţnjoj strani kompleksa. Mrtvačnica je izgledala kao dugačko spremište s velikim garaţnim vratima koja su trenutno bila otvorena. Zaustavili smo se na pristojnoj udaljenosti od vrata i ostavili automobil u dvorištu. Međusobno smo se pogledali i ušli unutra. Nekakav liječnik dočekao nas je i uveo u ured. Sjeo je za veliki metalni stol i pokazao Finlayu i Roscoe stolice na koje mogu sjesti. Ja sam se naslonio na pult, između računalnog terminala i telefaks uređaja. Ovaj pogon nije imao veliki proračun. Očito je jeftino opremljen prije dosta godina. Sve je bilo istrošeno, izudarano i neuredno. Potpuno drukčije od zgrade policije u Margraveu. Tip za stolom izgledao je umorno. Ni star ni mlad, moţda Finlayevo godište. Bijeli mantil. Izgledao je kao čovjek oko čijih se prosudbi ne treba previše zabrinjavati. Nije se predstavio. Uzeo je zdravo za gotovo da svi znamo tko je on i što ovdje radi.

kika☺crostuff.net

"Što vam mogu reći, ljudi?" upitao je. Naizmjence je pogledavao u nas troje. Ĉekao je. Uzvratili smo mu pogledima. "Radi li se o istom incidentu", upitao je Finlay. Njegov duboki harvardski glas kao da nije pripadao ovom zapuštenom uredu. Liječnik je slegnuo ramenima. "Drugo truplo je kod mene tek sat vremena", kazao je. "No da, rekao bih da se radi o istom incidentu. Gotovo sigurno je riječ o istom oruţju. U oba slučaja izgleda kao mali kalibar i meci s mekšim vrhom. Meci su očito bili spori, izgleda da je pištolj imao prigušivač. "Mali kalibar?" htio sam biti siguran. "Koliko malen?" Liječnik umornog pogleda okrene se prema meni. "Ja nisam stručnjak za oruţje", kazao je. "No kladio bih se da je kalibar dvadeset i dva. Ĉini mi se da je toliki. Rekao bih da traţimo čahure metaka s mekšim vrhom širine dvadeset i dva. Uzmimo glavu prve ţrtve, na primjer: dvije male raspuknute ulazne rane i dvije velike neuredne izlazne rane, karakteristično za male metke s mekšim vrhom." Kimnuo sam. "Upravo to rade meci s mekšim vrhom. Ulaze unutra i spljošte se dok to rade. Pretvore se u grudice olova veličine novčića koji se probijaju kroz tkivo u koje su ušli. Sami sebi probiju velike izlazne rupe. A s jednom lijepom dvadesetdvicom ima smisla upotrijebiti prigušivač. Nema smisla koristiti prigušivač osim kod stišavanja zvučne frekvencije. U suprotnom bi metak probio svoj vlastiti zvučni zid na putu prema meti, poput sićušnog borbenog aviona." "U redu", prihvatio sam. "Jesu li ubijeni tamo gdje su i pronađeni?" "U to nema sumnje. Hipostaza je očita kod oba tijela." Pogledao me. Ţelio je da ga pitam što je hipostaza. Znao sam što je to, no ţelio sam biti pristojan. Pogledao sam ga zbunjeno.

kika☺crostuff.net

"Posmrtna hipostaza", htio je biti precizan. "Siva boja. Kad umreš, cirkulacija se zaustavlja, razumijete? Srce prestane kucati. Krv se pokorava zakonu gravitacije. Odlazi u donji dio tijela, u najniţe moguće krvne ţile, sve do kapilara u koţi koja je naslonjena na tlo ili na čemu god leţi. Najprije se smjeste crvena krvna zrnca. Od njih koţa pocrveni. Onda se ona zgrušaju pa postane stalna, kao na fotografiji. Nakon nekoliko sati, ona je trajna. Mrlje na prvom tipu su potpuno u skladu s poloţajem njegovog tijela u dvorištu skladišta. U to nema sumnje. Ustrijelili su ga, pao je mrtav na zemlju, u nekom ludom bijesu nekoliko minuta su ga šutali okolo i onda je ostao tu leţati osam sati. U to nema sumnje." "Što mislite o šutanju?" upitao ga je Finlay. Liječnik je zatresao glavom i slegnuo ramenima. "Nikad prije nisam vidio takvo što", kazao je. "Ĉitao sam o takvim slučajevima u časopisima, s vremena na vrijeme. Očito stvar nekog psihopata. Ne moţe se drukčije objasniti. Nije imalo nimalo učinka na mrtvaca. Nije ga boljelo jer je već bio mrtav. Tako da je vjerojatno na neki način koristilo onom tko ga je šutao. Nevjerojatan bijes, ogromna snaga. Ozljede su uţasne." "Što je s drugim?" upitao je Finlay. "On je bjeţao", kazao je liječnik. "Pogođen je prvim metkom iz blizine u leđa, no to ga nije srušilo pa je počeo bjeţati. Usput je dobio još dva puta. Jedan u vrat, a drugi smrtonosni u prepone. Raznio mu je bedrenu arteriju. Uspio je doći do nadvoţnjaka na autocesti, tu je legao na tlo i iskrvario. U to nema sumnje. Da u četvrtak nije cijelu noć padala kiša, siguran sam da biste vidjeli trag krvi na cesti. Vjerojatno je bilo oko pet-šest litara krvi posvuda naokolo, k'o zavraga, sigurno je više nema u tijelu ovog tipa."

kika☺crostuff.net

Svi smo zašutjeli. Razmišljao sam o očajničkom trku drugog tipa po cesti. Kako je pokušavao doći do nadvoţnjaka dok su mu se meci zabijali u tijelo. Kako lijega kod rampe za autocestu među tihu guţvu malih noćnih ţivotinja. "U redu", kazao je Finlay. "Dakle moţemo sigurno reći da su dvije ţrtve bile zajedno. Ubojica je u grupi od troje, iznenađuje ih, puca dva puta prvom u glavu, u međuvremenu drugi pokušava pobjeći i dok trči pogađaju ga tri metka, je li tako?" "Pretpostavljate da je bilo troje ubojica?" kaţe liječnik. Finlay je kimnuo glavom prema meni. To je bila moja teorija, ja je moram i objasniti. "Tri odvojena profila ličnosti", kaţem. "Sposoban ubojica, bijesni manijak i onaj nesposobni koji je pokušao sve prikriti." Liječnik je polako kimnuo. "To bi moglo imati smisla", kazao je. "Prvi tip je pogođen iz neposredne blizine, pa moţda moţemo pretpostaviti da je znao napadače i dozvolio im da mu se pribliţe?" Finlay kimne. "Moralo je biti tako", kazao je. "Nalaze se njih petorica. Trojica napadnu dvojicu. Ovo je nešto veliko, zar ne?" "Znamo li tko su bili napadači?" upitao je liječnik. "Ne znamo čak ni tko su bile ţrtve", kaţe Roscoe. "Imate li kakvu teoriju o ţrtvama?" upita Finlay liječnika. "Za drugu nemam, osim što imamo ime na ručnom satu", kazao je liječnik. "Tek mi je stigao na stol prije sat vremena." "Dakle, imate neke teorije o prvome?" kaţe Finlay. Liječnik je počeo čeprkati po nekim bilješkama na stolu, no zazvonio je telefon. Javio se i potom predao slušalicu Finlayu.

kika☺crostuff.net

"Za vas", rekao je. Finlay se nagnuo naprijed na svojoj stolici i preuzeo poziv. Slušao je nekoliko trenutaka. "U redu", kazao je u slušalicu. "Samo isprintaj podatke i faksiraj nam ih ovamo, hoćeš?" Potom je vratio slušalicu liječniku i počeo se ljuljati na svojoj stolici. Na licu mu se počeo ocrtavati osmijeh. "To je bio Stevenson, zove iz postaje", kazao je. "Konačno smo dobili potvrdu o otiscima prstiju prve ţrtve. Izgleda da je dobro što smo ih poslali na ponovnu provjeru. Stevenson će nam ih poslati faksom ovako za koji minut, pa nam vi doktore recite što imate i onda ćemo sve skupa povezati." Umorni čovjek u bijelom mantilu slegnuo je ramenima i podigao list papira. "Prvi tip?" kazao je. "Uopće nemam puno o njemu. Tijelo je bilo u potpunom neredu. Bio je visok, u dobroj formi, imao je obrijanu glavu. Najvaţnija stvar mu je zubalo. Izgleda da je čovjek popravljao zube na svim stranama svijeta. Nešto je američko, nešto samo izgleda američki, nešto je strano." Pored moga boka faks-uređaj je počeo svirati i brujati. Povukao je u sebe list tankog papira. "Što iz toga moţemo zaključiti?" kaţe Finlay. "Tip je bio stranac? Ili Amerikanac koji je ţivio u inozemstvu, što li?" Tanki list papira izleti van, sav ispisan. Uređaj se potom zaustavio i utihnuo. Uzeo sam papir i bacio pogled na njega. Onda sam ga dvaput pročitao. Smrznuo sam se. Stisnula me ledena paraliza i nisam se mogao pomaknuti. Jednostavno nisam mogao vjerovati što čitam na tom komadu papira tek pristiglom. Nebo se srušilo na mene. Buljio sam u liječnika i progovorio.

kika☺crostuff.net

"Odrastao je u inozemstvu", kazao sam. "Popravljao je zube tamo gdje je u tom trenutku ţivio. Sa osam godina slomio je desnu ruku i izliječio to u Njemačkoj. Krajnike je izvadio u bolnici u Seoulu." Liječnik me je pogledao. "To se sve moţe vidjeti iz otisaka prstiju?" upitao je. Odmahnuo sam glavom. "To je bio moj brat", odgovorio sam. DESET Jednom davno gledao sam mornarički film o ekspediciji na smrznutom Arktiku. Moţe se hodati po čvrstom ledenjaku. No led se odjednom moţe uskovitlati i slomiti. Od nekakvih nezamislivih potresa u odlo-mljenim santama. Stvorili bi se potpuno novi zemljopisni podaci. Goleme strmine tamo gdje je prije sve bilo ravno. Golemi klanci iza tebe. Novo jezero ispred tebe. Svijet koji je u jednoj sekundi potpuno promijenjen. Tako sam se ja osjećao. Sjedio sam tu ukočen od šoka na pultu između računalnog terminala i faksa i osjećao se kao tip na Arktiku čiji se cijeli svijet promijenio nakon samo jednog koraka. Odveli su me do hladnog skladišta straga kako bi obavili formalnu identifikaciju tijela. Lice mu je bilo razneseno od metaka i sve kosti su mu bile slomljene, no prepoznao sam mu oţiljak u obliku zvijezde na vratu. Dobio ga je kad smo se igrali sa slomljenom bocom, prije dvadeset devet godina. Potom su me odveli natrag u zgradu policije u Margraveu. Finlay je vozio. Roscoe je sjedila sa mnom na straţnjem sjedalu automobila i cijelo vrijeme drţala me za ruku. Voţnja je trajala samo dvadesetak minuta, no za to vrijeme ja sam prošao kroz dva cijela ţivota. Njegov i moj.

kika☺crostuff.net

Moj brat Joe. Dvije godine stariji od mene. Rođenje u jednoj bazi na Dalekom istoku točno na koncu Eise-howerovog doba. Nakon toga ja sam se rodio u jednoj bazi u Europi, točno na početku Kennedyeve ere. Potom smo rasli skupa po cijelom svijetu u onoj tijesnoj izoliranoj prolaznosti koju obitelji vojnika same stvore za sebe. Cijeli ţivot sastojao se od seljenja u povremenim i nepredvidivim intervalima. Došlo je do toga da bi bilo čudno provesti više od jednog i pol polugodišta na samo jednom mjestu. Nekoliko puta prošle su godine, a da nismo ni vidjeli zimu. Odselili bismo se iz Europe početkom jeseni otišli negdje na Tihi ocean gdje bi ljeto ponovno tek započinjalo. Prijatelji su nam uvijek nestajali. Neka jedinica bi dobila premještaj negdje drugdje i cijele hrpe djece bi otišle. Ponekad bismo na neke od njih naletjeli mjesecima kasnije na potpuno drugim mjestima. Ogroman dio njih nikad više nismo vidjeli. Nitko nikad nije govorio dobar dan ili doviđenja. Jednostavno, bio si tu ili nisi bio tu. Onda smo Joe i ja odrasli, pa smo se još više selili. Vijetnam je značio da će vojska seljakati ljude oko svijeta sve brţe i brţe. Ţivot se pretvorio u zamagljene baze. Nikad nismo ništa posjedovali. Na transportnim avionima uvijek nam je bila dozvoljena samo po jedna torba s prtljagom. U toj magli skupa smo proveli šesnaest godina. Joe je bio jedina konstanta u mom ţivotu. I volio sam ga kao brata. No ta fraza ima sasvim precizno značenje. Puno tih starih izreka nemaju. Kao, recimo, kad ljudi kaţu da su 'spavali kao beba'. Misle li pod time da su spavali odlično? Ili misle da su se budili vrišteći svakih deset minuta? Volio sam Joea poput brata, što je u našoj obitelji imalo puno značenja. Istina je da nikad nisam bio siguran volim li ga ili ne. A ni on nikad nije bio siguran voli li mene ili ne. Između nas bilo je samo dvije godine razlike, no on je rođen u pedesetima, a ja u šezdesetima. To kao da je nama predstavljalo puno više od dvije godine razlike. A

kika☺crostuff.net

kao i bilo koja dvojica braće u razmaku od dvije godine, jedan drugoga smo prokleto puno ţivcirali. Tukli smo se, svađali i potajno čekali da odrastemo i izađemo iz podređenog poloţaja. Veći dio tih šesnaest godina nismo znali volimo li se ili se mrzimo. No imali smo ono što imaju obitelji u vojsci. Tvoja obitelj je tvoja jedinica. Ljude u bazama učilo se potpunoj odanosti svojim jedinicama. To je bila doslovce najvaţnija stvar u njihovim ţivotima. Sinovi su ih kopirali. Oni su prenosili taj isti stupanj odanosti na svoje obitelji. Stoga bi s vremena na vrijeme mrzio svoga brata, no nikad ne bi dopustio da ti ga netko dira. To je ono što smo mi imali, Joe i ja. Imali smo onu bezuvjetnu ljubav. Ĉuvali smo jedan drugome leđa u svakom novom školskom dvorištu i zajedno šakama pronalazili izlaz iz nevolja. Ja sam pazio na njega, on je pazio na mene, kao što braća i inače rade. Šesnaest punih godina. To nije bilo previše normalno djetinjstvo, no bilo je jedino djetinjstvo koje ću ikad imati. Joe je bio baš na njegovom početku i na kraju. A sad ga je netko ubio. Sjedio sam na straţnjem sjedalu policijskog chevroleta i slušao tihi glas u mojoj glavi koji me je pitao što ću, dovraga, sada napraviti. Finlay nas je provezao direktno kroz Margrave i parkirao točno ispred zgrade policijske postaje. Točno uz rub pločnika ispred velikih staklenih ulaznih vrata. Roscoe je izašla iz auta i čekala me pored njega, baš kao što su to Baker i Stevenson napravili prije četrdeset osam sati. Izašao sam i pridruţio im se na podnevnoj ţezi. Stajali smo tu koji trenutak, a onda je Finly povukao teška vrata i otvorio ih, pa smo ušli unutra. Prošli smo kroz praznu prostoriju za policajce i došli do velikog drvenog ureda na straţnjoj strani. Finlay je sjeo za stol. Ja sam sjeo na istu stolicu na kojoj sam sjedio u petak. Roscoe je privukla stolicu i stavila je do moje. Finlay je bučno otvorio ladicu stola. Izvadio je

kika☺crostuff.net

kasetofon za snimanje. Ponovno je prošao svoju rutinu testiranja mikrofona noktom. Potom je sjeo i pogledao me. "Iskrena sućut zbog tvog brata", kazao je. Kimnuo sam. Ništa nisam rekao. "Bojim se da ću ti morati postaviti hrpu pitanja", kazao je. Samo sam još jednom kimnuo. Razumio sam njegov poloţaj. I ja sam prije bio u takvom poloţaju bezbroj puta. "Tko bi mu mogao biti najbliţi rod?" upitao me. "Ja sam", kazao sam. "Osim ako se u međuvremenu oţenio bez da mi je rekao." "Misliš li da je moţda to učinio?" upita me Finlay. "Nismo bili bliski", kazao sam. "No sumnjam u to." "Roditelji su vam mrtvi?" Kimnuo sam. I Finlay kimnu. Upisao me je kao najbliţi rod. "Kako mu je bilo točno ime?" "Joe Reacher", kazao sam. "Bez drugog imena." "Je li to skraćeno za Joseph?" "Ne", kazao sam. "Samo Joe. Kao što se i ja zovem samo Jack. Imali smo oca koji je volio jednostavna imena." "U redu", kaţe Finlay. "Stariji ili mlađi?" "Stariji", kazao sam. Izdiktirao sam mu Joeov datum rođenja. "Dvije godine stariji od mene." "Znači da je imao trideset osam?" Kimnuo sam. Baker je rekao da je ţrtva imala oko četrdeset godina. Moţda se Joe nije dobro pazio. "Imaš li njegovu trenutnu adresu?"

kika☺crostuff.net

Odmahnuo sam glavom. "Ne", kazao sam. "Ţivio je negdje u Washingtonu. Kao što sam rekao, nismo bili previše bliski." "U redu", kaţe on ponovno. "Kad si ga zadnji put vidio?" "Prije dvadesetak minuta", kazao sam. "U mrtvačnici." Finlay blago kimnu. "A prije toga?" "Prije sedam godina", kaţem. "Na pogrebu naše majke." "Imaš li koju njegovu fotografiju?" "Vido si sadrţaj vrećice sa stvarima", kazao sam. "Nemam ničiju fotografiju." Ponovno je kimnuo. Zašutio je. Ovo mu je bilo teško. "Moţeš li mi ga opisati?" "Prije nego što mu je lice razneseno?" "To bi nam moţda pomoglo, znaš", kaţe Finlay. "Moramo saznati tko ga je vidio, kada i gdje." Kimnuo sam. "Izgledao je poput mene, pretpostavljam", kazao sam. "Moţda koji centimetar viši, moţda pet-šest kila manje." "To bi značilo daje bio visok, koliko, 201 centimetar?" kaţe on. "Da", odgovorim. "I moţda stotinjak kila." Finlay zapiše sve. "I brijao je glavu?" upita. "Kad sam ga ja zadnji put vidio, nije", kazao sam. "Imao je kosu poput svih drugih." "Prije sedam godina, je li tako?" kaţe Finlay. Slegnuo sam ramenima. "Moţda je počeo ćelaviti", kazao sam. "Moţda mu je kosa nestajala." Finlay kimnu. "Što je radio?" upita. "Ono što sam zadnje čuo jest da je radio za Ministarstvo financija", kazao sam. "Što, nisam posve siguran."

kika☺crostuff.net

"Kakvu prošlost je imao?" upita Finlay. "Je li i on bio u vojsci?" Kimnuo sam. "Vojna obavještajna sluţba", kazao sam. "Dao je otkaz nakon nekog vremena i počeo raditi za Vladu." "Pisao ti je da je bio ovdje, zar ne?" upita on. "Spomenuo je ono oko Blind Blakea", kazao sam. "Nije kazao što ga je dovelo ovamo. No to ne bi trebalo biti teško saznati." Finlay kimnu. "Odmah ujutro obavit ćemo nekoliko poziva", kazao je. "Dotad, sigurno nemaš nikakve ideje zašto bi on bio ovdje?" Odmahnuo sam glavom. Nisam imao pojma zašto je došao ovamo. No znao sam da Hubble zna. Joe je bio taj istraţitelj s obrijanom glavom i lozinkom umjesto imena. Hubble ga je doveo ovamo i točno je znao zašto ga dovodi. Prvo što je trebalo napraviti jest pronaći Hubblea i raspitati se o svemu. "Rekao si da ne moţete pronaći Hubblea?" upitao sam Finlaya. "Nigdje ga ne moţemo naći", kaţe on. "Nije u svojoj kući u Beckman Driveu i nitko ga nije vidio po gradu. Hubble zna sve o ovome, zar ne?" Slegnuo sam ramenima. Jednostavno sam ţelio neke karte zadrţati samo za sebe. Ukoliko ţelim pritisnuti Hubblea da progovori o nečemu o čemu mu nije drago pričati, onda to trebam napraviti u četiri oka. Nije mi baš trebao Finlay da mi čirka preko ramena dok to radim. A ja definitivno nisam ţelio čirkati preko Finlayevog ramena. Nisam ţelio prepustiti pritiskanje njemu. Moţda bih pomislio da ne vrši pritisak dovoljno jako. I, pored svega, Hubble bi puno brţe progovorio meni nego policajcu. Sa mnom je

kika☺crostuff.net

već stigao gotovo do pola puta. Stoga će podatak o tome koliko je Hubble znao ostati moja tajna. Barem zasad. "Nemam pojma što Hubble zna", odgovorio sam. "Vi ste oni koji tvrde da se slomio na ispitivanju." Finlay je nešto progunđao i pogledao me preko stola. Moglo se vidjeti kako upada u novi slijed misli. Bio sam prilično siguran kakve su one. Ĉekao sam da izbiju na površinu. Postoji praktično pravilo kod ubojstava. Ono je nastalo iz puno statistike i mnogo iskustva. Praktično pravilo glasi: kad imaš nekog ubijenog, najprije dobro prouči njegovu obitelj. Jer prokleto puno ubojstava počini rodbina. Muţevi, supruge, sinovi. I braća. To je bila ta teorija. Finlay ju je sigurno vidio u praksi stotine puta u svojoj karijeri u Bostonu. Sad sam vidio kako je isprobava u glavi i na slučaju u Margraveu. Morao sam ga zaokupiti nečim drugim. Nisam ţelio da razmišlja o tome. Nisam ţelio ponovo nepotrebno gubiti vrijeme u ćeliji. Shvatio sam da bi mi to vrijeme moglo trebati za nešto drugo. "Zadovoljan si mojim alibijem, zar ne?" kazao sam. Shvatio je kamo smjeram. Kao da smo kolege na nekom zamršenom slučaju. Dobacio mi je kratki smiješak. "Izdrţao je", kazao je. "Bio si u Tampi kad se ovo događalo." "U redu", kazao sam. "A je li načelnik Morrison zadovoljan time?" "On još ne zna za to", kazao je Finlay. "Ne javlja se na telefon." "Ne ţelim više nikakve zgodne greške", kazao sam. "Debeli kreten kazao je da me je vidio tamo gore. Ţelim da zna da to više ne prolazi."

kika☺crostuff.net

Finlay kimnu. Podigao je slušalicu s telefona na stolu i okrenuo neki broj. Iz malog zvučnika čuo se nerazgovjetni zvuk tona za pozivanje. Trajao je dugo i prekinuo se kad je Finlay spustio slušalicu. "Nije kod kuće", kazao je. "Nedjelja je, u redu?" Potom je iz ladice izvukao telefonski imenik. Otvorio ga je na slovu H. Potraţio je Hubbleov broj u Beckman Driveu. Pozvao ga je i dobio isti rezultat. Puno tona za pozivanje i nikoga doma. Onda je pokušao s brojem mobitela. Automatska sekretarica počela mu je govoriti daje telefon isključen. Poklopio je prije nego što je završila. "Privest ću Hubble čim ga pronađem", kazao je Finlay. "On zna nešto što bi nam trebao reći. Dotad, ne mogu puno učiniti, zar ne?" Slegnuo sam ramenima. Bio je u pravu. To je bio prilično tanak trag. Jedina svijetla točka za koju je Finlay znao bila je panika koju je Hubble pokazao u petak. "Što ćeš ti učiniti, Reacher?" upitao me je. "Razmislit ću o svemu", kazao sam. Finlay me pogleda ravno u oči. Ne neprijateljski, no veoma ozbiljno, kao da jednim jedinim oštrim pogledom u oči pokušava uspostaviti red i zamolbu. "Pusti mene da se pozabavim ovim, u redu?" kazao je. "Ti ćeš se osjećati jako loše i htjet ćeš uzeti pravdu u svoje ruke, no ja ne ţelim da se ovdje izvode nikakve samostalne akcije, OK? Ovo je stvar policije. Ti si civil. Pusti mene da se bavim time, OK?" Slegnuo sam ramenima i kimnuo glavom. Digao sam se na noge i pogledao ih oboje. "Idem prošetati", kazao sam. Ostavio sam njih dvoje i prošao kroz sobu za policajce. Gurnuo sam staklena vrata i izašao na vruće poslijepodne. Lutao sam po parkiralištu i prešao širok travnjak s prednje strane, sve do brončanog kipa. Bio je to još jedan spomenik u čast Caspara Tealea, tko

kika☺crostuff.net

god on bio. Isti kip kao u malom parku u juţnom dijelu grada. Naslonio sam se na njegov vrući bok i razmišljao. Sjedinjene Drţave su ogromna zemlja. Milijuni četvornih kilometara. Najmanje tristo milijuna ljudi. Nisam vidio Joea sedam godina, a nije ni on mene, no završili smo točno na istom malom mjestu u samo osam sati razlike. Hodao sam unutar pedeset metara od mjesta na kojem je leţalo njegovo tijelo. To je bila prokleto velika slučajnost. Gotovo za ne povjerovati. Stoga mi je Finlay činio veliku uslugu time što je to tretirao kao slučajnost. On bi morao pokušavati oboriti moj alibi. Moţda je već to činio. Moţda je već telefonirao u Tampu, radeći još jednu provjeru. No neće pronaći ništa jer se doista radilo o slučajnosti. Nema smisla bezbroj puta prolaziti kroz to. Ja sam se našao u Margraveu samo zbog lude hirovite odluke u zadnji trenutak. Da sam samo minutu dulje proučavao kartu onog tipa, autobus bi prošao kriţanje i ja bih vrlo brzo potpuno zaboravio Margrave. Otišao bih u Atlantu i nikad ne bih saznao ništa o Joeu. Moţda bi prošlo još nekih sedam godina dok bi me stigla ta vijest. Stoga nije imalo smisla razbijati glavu ovom slučajnošću. Jedina stvar o kojoj sam morao donijeti odluku jest što ću, dovraga, učiniti oko toga. Bilo mi je moţda četiri godine kad sam shvatio u čemu je bit oko odanosti. Odjednom sam shvatio da trebam čuvati Joea isto onako kako je on pazio na mene. Poslije nekog vremena to je postalo prirodno, kao nešto potpuno automatsko. Uvijek mi je na pameti bilo da promatram okolo i provjeravam je li s njime sve u redu. Puno puta bih naletio u neko novo školsko dvorište i ugledao hrpu klinaca kako se zabavljaju nad novim visokim i mršavim dečkom. Dojurio bih tamo i potjerao ih, usput razbivši nekoliko glava. Onda bih se vratio svojim prijateljima i nastavio igrati nogomet ili što god već smo radili. Duţnost je obavljena, rutinski. Bila je to rutina koja je trajala dvanaest godina, od moje

kika☺crostuff.net

navršene četvrte godine pa sve dok Joe nije konačno otišao od kuće. Dvanaest godina te rutine kao da je ostavilo nevidljive tragove u mom umu, jer sam kasnije neprestano u sebi nosio tihu jeku pitanja: 'Gdje je Joe?' Jednom kad smo odrasli i kad je on otišao od kuće, nije mi više bilo vaţno gdje je. No uvijek mi je u svijesti bila slaba jeka te stare rutine. Duboko u sebi uvijek sam bio svjestan da se od mene očekuje zauzimanje za njega ako sam mu potreban. No, sad je bio mrtav. Nije ga više bilo nigdje. Naslonio sam se na kip ispred policijske zgrade i osluškivao tanašni glasić u glavi koji mi je govorio: 'Moraš nešto poduzeti u svezi s tim. Vrata postaje su se otvorila. Zirkao sam kroz izmaglicu od vrućine i vidio Roscoe kako izlazi van. Stajala je ispred sunca koje joj je osvijetlilo kosu kao da iznad nje nosi aureolu. Pogledom je prošetala okolo i ugledala me naslonjenog na kip na sredini travnjaka. Krenula je prema meni. Odgurnuo sam se od vruće bronce. "Jesi li dobro?" upitala me. "Dobro sam", kazao sam. "Siguran si?" kaţe ona. "Neću se slomiti", kazao sam. "Moţda bih trebao, no neću. Da budem iskren, samo se osjećam nekako tupo." To je bila istina. Gotovo ništa nisam osjećao. Moţda je to bila neka vrsta neobične reakcije, no tako je bilo. Nema smisla poricati. "U redu", kazala je Roscoe. "Treba li te negdje odvesti?"

kika☺crostuff.net

Moţda ju je Finlay poslao da prati gdje se krećem, no ja nisam namjeravao ne slagati se s tim. Stajala je na suncu i izgledala je prekrasno. Shvatio sam da mi se sve više sviđa kad god je ponovno ugledam. "Hoćeš li mi pokazati gdje Hubble ţivi?" upitao sam je. Vidjelo se kako razmišlja o tome. "Ne bismo li trebali to prepustiti Finlayu?" kazala je. "Samo ţelim provjeriti je li se već vratio kući", kazao sam. "Neću ga pojesti. Ako je tamo, odmah ćemo pozvati Finlaya, OK?" "OK", kazala je. Slegnula je ramenima i nasmiješila se: "Idemo." Skupa smo prešli preko travnjaka i ušli u policijski Chevrolet. Upalila ga je i izveli smo se s parkirališta. Skrenuli smo lijevo i klizili kroz savršen gradić. Bio je prekrasan rujanski dan. Jako sunce pretvorilo ga je u fantaziju. Popločani pločnici blještali su, a bijela boja zgrada bila je zasljepljujuća. Na nedjeljnoj vrućini cijeli grad bio je tih i osunčan. Napušten. Roscoe je zaokrenula desno kod malog zelenog parka skrenula u Beckman Drive. Zarubila je oko malog trga s crkvom. Automobila više nije bilo pa je sve bilo tiho. Sluţba je bila gotova. Beckman Drive pretvorio se u široku rezidencijalnu ulicu s tri traka, s blagom uzbrdicom. Odavala je dobrostojeći dojam. Rashlađena, sjenovita i bogata. To je bilo ono o čemu agenti nekretnina pričaju kad prodaju neku lokaciju. Kuće se nisu mogle vidjeti. Bile su smještene duboko iza širokih zelenih prepreka, velikih stabala i širokih ţivica. Prilazi za automobile nestajali su im iz vidokruga. Povremeno bi mi se u vidokrugu našao bijeli trijem ili crveni krov. Što smo dalje išli, parcele su bivale sve veće. Stotine metara između dvaju poštanskih sandučića. Golema zrela stabla. Mjesto je izgledalo zdravo. No sigurno je imalo kojekakve priče sakrivene iza fasada prekrivenih

kika☺crostuff.net

lišćem. U Hubbleovom slučaju, radilo se o nekakvoj očajničkoj priči koja ga je natjerala da pozove mog brata u pomoć. Priči zbog koje je moj brat ubijen. Kod jednog bijelog sandučića Roscoe je usporila i skrenula lijevo na prilaz broja dvadeset pet. Oko kilometar i pol izvan grada, na lijevoj strani, sa straţnjom stranom okrenutom prema popodnevnom suncu. Bila je to zadnja kuća u ulici. Dalje naprijed nasadi bresaka protezali su se unedogled. Polako smo se vozili niz krivudavi prilaz, zaobilazeći velike dijelove uređenog vrta. Kuća nije bila onakva kakvu sam je zamišljao. Imao sam sliku velike bijele zgrade, jednake normalnoj kući no samo veće. Ova je bila puno raskošnija. Poput palače. Bila je ogromna. Svaki detalj na njoj bio je skup. Prostor pošljunčenog prilaza, baršunasto mekana travnata površina, golema, odabrana stabla, sve se blještalo i šarenilo na suncu koje je zasljepljivalo. No nigdje na vidiku nije bilo tamnog bentleya kojeg sam vidio ispred zatvora. Izgledalo je kao da nikoga nema kod kuće. Roscoe se zaustavila blizu ulaznih vrata pa smo izašli iz auta. Vladala je tišina. Nije se čulo ništa osim teškog zujanja popodnevne vrućine. Pozvonili smo i pokucali na vrata. Nikakvog odgovora iznutra. Slegnuli smo jedno drugom ramenima i preko tratine se zaputili na drugu stranu kuće. Hektari zemlje i nasadi nekakvog cvijeća okruţivali su sobu s pogledom na dvorište. Potom široki trijem i dugačak travnjak koji se spuštao do golemog bazena. Voda je na suncu bila svjetloplava. U vrućem zraku osjetio se miris klora. "Dobro mjesto", kazala je Roscoe. Kimnuo sam. Pitao sam se je li moj brat bio ovdje. "Ĉujem auto", kazala je. Vratili smo se natrag do prednje strane kuće taman da vidimo kako veliki bentley usporava i staje. Plavuša koju sam vidio da vozi od zatvora izašla je iz njega. Sa sobom je

kika☺crostuff.net

imala dvoje djece. Dječaka i djevojčicu. To je bila Hubbleova obitelj. Volio ih je poput luđaka, no nije bio s njima. Ĉinilo se da plavuša poznaje Roscoe. Pozdravile su se i Roscoe ju je predstavila meni. Pruţila mi je ruku i rekla da se zove Charlene, no da je mogu zvati Charlie. Vanjski izgled je odavao visoku, vitku, dobro građenu, paţljivo odjevenu i dobro očuvanu gospođu. No imala je tračak duha koji joj se očitavao na licu. Dovoljno duha da me nagna da mi se svidi. Drţala mi je ruku i smiješila se, no bio je to smiješak s dosta suzdrţanosti u sebi. "Bojim se da mi ovo nije bio baš najbolji vikend u ţivotu", kazala je. "No čini se da vama dugujem veliku zahvalnost, gospodine Reacher. Suprug mi je rekao da ste mu spasili ţivot u zatvoru." Kazala je to gotovo ledenim glasom. Nije ciljala na mene. Ciljala je na okolnosti koje su je tjerale da upotrebljava riječi 'suprug' i 'zatvor' u istoj rečenici. "Nema na čemu", kazao sam. "Gdje je on?" "Otišao je pobrinuti se za nešto", kazala je Charlie. "Očekujem da će se vratiti malo kasnije." Kimnuo sam. To je bio Hubbleov plan. Kazao je da će joj ispričati neku nevjerojatnu priču i potom pokušati smiriti stvari. Zanimalo me ţeli li Charlie o tome razgovarati no djeca su u tišini stajala odmah do nje, a vidjelo se da ne ţeli pričati ispred njih. Stoga sam im se nasmiješio u nadi da će se posramiti i negdje pobjeći, kao što djeca inače rade, no i oni su se jednostavno nasmijali meni. "Ovo je Ben", kazala je Charlie. "A ovo je Lucy." Djeca su lijepo izgledala. Djevojčica je još bila u onoj dječjoj fazi bucmastosti. Nije imala prednjih zubi. Uredna crvenkasta kosa svezana u konjski rep. Dječak nije bio puno veći od svoje mlađe sestre. Imao je slabašno tijelo i ozbiljno lice. Nije bio neotesani huligan

kika☺crostuff.net

poput nekih. Bilo je to dvoje dobre djece. Tihe i pristojne. Oboje su se rukovali sa mnom i potom se vratili pod majčine skute. Pogledao sam njih troje i gotovo sam mogao vidjeti uţasni oblak iznad njih kako im prijeti. Ako se Hubble ne pobrine za njih, zbog njega će svi biti mrtvi kao što moj brat već jest. "Hoćete li ući na čašu ledenog čaja?" upitala nas je Charlie. Stajala je dok joj se glava naginjala u stranu kao da čeka odgovor. Imala je otprilike trideset godina, slično godište kao i Roscoe. No imala je manire bogatašice. Prije sto pedeset godina bila bi gazdarica neke velike plantaţe. "Moţe", prihvatio sam. "Hvala." Djeca su otrčala negdje igrati se, a Charlie nas je kroz prednja vrata uvela u kuću. U stvari, nije mi se ni pio ledeni čaj, no ţelio sam ostati u blizini za slučaj da se Hubble vrati. Ţelio sam ga uhvatiti nasamo na pet minuta. Ţelio sam ga upitati neka prilično hitna pitanja prije nego što Hubble počne s rutinskim upozorenjem o njegovim pravima. Kuća je bila prekrasna. Ogromna. Prekrasno uređena. Svijetla i puna svjeţine. U smeđim i svjetloţutim bojama. Charlie nas je uvela kroz sobu s pogledom na dvorište koju smo vidjeli s vanjske strane. Izgledala je kao iz nekog časopisa. Roscoe je otišla s njom da joj pomogne pripraviti čaj. Ostavile su me samoga u sobi. Bilo mi je nelagodno. Nisam bio navikao na kuće. Puno vojničkog smještaja i uţasne prazne spavaonice na Hudsonu dok sam studirao na West Po-intu. To su mjesta gdje sam ţivio. Poput vanzemaljca sjeo sam na jastuk s cvjetnim uzorkom na naslonjaču od trske i čekao. Nelagoda i ukočenost, u onoj mrtvoj zoni između akcije i reakcije. Dvije ţene ubrzo su se vratile s čajem. Charlie je nosila srebreni posluţavnik. Bila je zgodna ţena, no nije bila ništa u usporedbi s Roscoe. Roscoe je u očima imala neku iskru koja je bila tako snaţna da je pored nje Charlie izgledala gotovo nevidljivo.

kika☺crostuff.net

Onda se nešto dogodilo. Roscoe je sjela do mene na naslonjač od trske. Dok je sjedala, gurnula je jednu moju nogu u stranu. Bio je to leţeran potez, no bio je jako osoban i prisan. Umrtvljeni ţivac odjednom mi je proradio i zavikao: 'I ti se sviđaš njoj. I ti se sviđaš njoj.' Vidjelo se to po načinu na koji mi je dotakla nogu. Vratio sam se unazad i stvari sagledao u tom novom svjetlu. Njeno ponašanje dok mi je uzimala otiske prstiju i dok me fotografirala. Ono kad mi je donijela kavu. Osmijeh i namigivanje. Njen smijeh. To što je radila u petak navečer i cijelu subotu kako bi me izvukla iz Warburtona. Ĉinjenica da je vozila sve do tamo kako bi me pokupila. Kako me je drţala za ruku nakon što sam vidio bratovo slomljeno tijelo. To što me je dovezla ovamo. I ja sam se njoj sviđao. Odjednom mi je postalo drago što sam iskočio iz onog prokletog autobusa. Drago što sam u posljednji trenutak donio tu suludu odluku. Odjednom sam se opustio. Osjećao sam se bolje. Tanašni glas u mojoj glavi odjednom je zašutio. U tom trenutku više nisam imao što raditi. Razgovarat ću s Hubbleom kad ga vidim. Dotad ću samo sjediti na naslonjaču sa zgodnom i prijateljski raspoloţenom crnkom u mekanoj pamučnoj majici. Nevolja će sama od sebe doći dovoljno brzo. Uvijek dođe. Charlie Hubble sjela je nasuprot nas i stala točiti ledeni čaj iz vrča. Raširio se miris limuna i začina. Uhvatila je moj pogled i uputila onaj isti suzdrţani osmijeh kao maloprije. "U ovakvom trenutku bilo bi uobičajeno da vas pitam uţivate li u posjetu ovdje kod nas u Margraveu", kazala je, gledajući me sa suzdrţanim osmijehom. Nisam se mogao dosjetiti nikakvog odgovora na to. Samo sam slegnuo ramenima. Bilo je očito da Charlie ne zna ništa. Mislila je da joj je suprug uhićen zbog nekakve pogreške. Ne zato što je umiješan u neku nevolju zbog koje je dvoje ljudi nedavno ubijeno. Od kojih

kika☺crostuff.net

je jedan bio brat stranca kojemu se tako prijazno smješkala. Roscoe je spasila razgovor i njih dvije počele su jednostavno ubijati vrijeme. Ja sam samo sjedio, pio čaj i čekao Hubblea. Nije se pojavio. Potom je razgovor završen pa smo otišli. Charlie se počela nervozno vrpoljiti kao da ima drugog posla. Roscoe je stavila ruku na moje rame. Njen dodir stresao me je poput struje. "Idemo", kazala je. "Odvest ću te nazad u grad." Bilo mi je krivo što nisam ostao čekati Hubblea. Osjećao sam se kao da nisam dovoljno odan Joeu. No jednostavno sam ţelio biti nasamo s Roscoe. Izgarao sam za time. Moţda je neka vrsta potisnute tuge to još pojačavala. Ţelio sam odgoditi problem s Joeom do sutra. Sam sebi sam rekao da ionako nemam nikakvog izbora. Hubble se nije pojavio. Ništa više nisam mogao napraviti. Stoga smo se zajedno vratili do chevroleta i otklizili niz vijugavi prilaz. Milili smo niz Beckman Drive. Zgrade su bivale sve gušće što smo se dalje vozili. Zaokruţili smo oko crkve. Ispred nas je bio mali park s kipom starog Caspara Tealea. "Reascher?" kazala je Roscoe. "Bit ćeš ovdje još neko vrijeme, je li tako? Dok se ne sredi ovo oko tvog brata?" "Pretpostavljam da hoću", kazao sam. "Gdje planiraš odsjesti?" upitala je. "Ne znam", odgovorio sam. Zaustavila se na pločniku pored travnjaka. Gurnula je mjenjač u poziciju za parkiranje. Imala je blagi izraz na licu. "Ţelim da dođeš k meni", kazala je. Osjetio sam se kao da gubim razum, no sav sam gorio pa sam je privukao sebi i poljubili smo se. Onaj nevjerojatni prvi poljubac. Nove nepoznate usne, kosa, okus i miris. Ljubila

kika☺crostuff.net

se snaţno i dugo i čvrsto se drţala za mene. Nekoliko puta posezali smo za zrakom prije nego što se ona vratila natrag na svoje sjedalo. Odjurila je par stotina metara niz ulicu koja je stajala točno nasuprot Beckman Driveu. Vidio sam mrvu zelenila na suncu dok je brzo ulazila u prilaz svojoj kući. Gume su zaškripale dok se zaustavljala. Gotovo smo ispali iz automobila i potrčali prema vratima. Upotrijebila je ključ pa smo ušli unutra. Vrata su se zatvorila iza nas i prije nego što su škljocnula bila je ponovno u mom naručju. Ljubili smo se i spoticali po dnevnom boravku. Bila je tridesetak centimetara manja od mene i noge su joj bile iznad poda. Strgali smo jedno drugom odjeću kao da gorimo. Bila je sjajna. Ĉvrsta, snaţna i s tijelom kao iz snova. Koţa njeţna poput svile. Povukla me je na pod kroz vruće zrake sunca koje su dopirale kroz prozor. Bili smo divlji. Prevrtali smo se okolo i ništa nas nije moglo zaustaviti. Kao da se spremao smak svijeta. Zaustavili smo se drhtanjem i dahtanjem. Bili smo okupani u znoju. Potpuno potrošeni. Leţali smo grleći i ljubeći se. Onda se odvojila od mene i povukla me gore. Ponovno smo se ljubili dok smo teturali do njene sobe. Povukla je prekrivače s kreveta pa smo se srušili na njega. Drţali smo jedno drugo i pali u duboku omamljenost poslije vrhunca. Osjećao sam se kao da su mi sve kosti i mišići bili od gume. Leţao sam na nepoznatom krevetu i odlutao na mjesta puno dalja od opuštanja. Lebdio sam. Rosco-eino toplo tijelo bilo je sklupčano pored mene. Disao sam kroz njenu kosu. Ruke su nam se lijeno isprepletale u neobične oblike. Upitala me je ţelim li ići pronaći motel. Ili ţelim ostati ovdje s njom. Nasmijao sam se i kazao joj daje jedini način da me se sada riješi taj da ode u postaju, uzme pušku i njome

kika☺crostuff.net

me potjera. Rekao sam joj da čak ni to moţda ne bi upalilo. Zahihotala se i pribliţila još bliţe. "Ne bih uzela pušku", kazala je. "Uzela bih lisice. Vezala bih te za krevet i drţala te ovdje zauvijek." Drijemali smo cijelo poslijepodne. Nazvao sam Hu-bbleovu kuću u sedam navečer. Još uvijek se nije vratio. Ostavio sam Roscoein broj kod Charlie i rekao joj da me Hubble nazove čim se vrati. Ostatak večeri ponovo smo proveli zajedno. Zaspali smo u ponoć. Hubble nije nazvao. U ponedjeljak ujutro kroz maglu sam primijetio da je Roscoe otišla na posao. Ĉuo sam zvuk tuša i sjećam se da me je njeţno poljubila, a potom je kuća ostala topla, tiha i mirna. Nastavio sam spavati do devet. Telefon nije zvonio. To je bilo u redu. Trebalo mi je malo vremena za razmišljanje u miru. Morao sam donijeti neke odluke. Protegnuo sam se u Roscoeinom toplom krevetu počeo odgovarati na pitanja koja mi je tanašni glasić u glavi ponovno počeo postavljati. Što ću učiniti oko Joea? Odgovor mi je stigao vrlo lako. Znao sam da hoće. Znao sam da me čeka tu još otkako sam prvi put stao kraj Joeovog polomljenog tijela u mrtvačnici. Odgovor je bio vrlo jednostavan. Zauzet ću se za njega. Dovršit ću njegov posao. Što god to bilo. Što god je trebalo. Nisam vidio nikakve velike teškoće. Hubble je bio jedina veza koju sam imao, no Hubble je bio i jedina veza koja mije trebala. Surađivat će. Ovisio je o Joeu i njegovoj pomoći. Sad će ovisiti o meni. Dat će mi sve što mi treba. Njegovi gospodari ranjivi su jedan tjedan. Što je rekao? Prozor izloţenosti otvoren je do nedjelje? Iskoristit ću to da ih raskrinkam. Bio sam odlučan. Nisam mogao učiniti ništa drukčije. Nisam mogao prepustiti sve Finlayu. Finlay je bi razumio sve one godine i godine prošlosti. Finlay ne bi

kika☺crostuff.net

proveo sve kazne koje će trebati provesti. Finlay ne bi shvatio jednostavnu istinu koju sam ja naučio sa četiri godine: ne diraj mog brata. Stoga je ovo bio moj posao. To je bilo između mene i Joea. To je bila moja duţnost. Leţao sam u Roscoeinom toplom krevetu i napravio procjenu. Bit će to jednostavan proces. Najjednostavniji mogući. Neće biti teško doći do Hubblea. Znam sam gdje ţivi. Znam mu broj telefona. Protegnuo sam se, nasmijao i napunio nemirnom energijom. Izvukao sam se iz kreveta i pronašao kavu. Na posuđuje bila naslonjena poruka. Pisalo je: Rani ručak u Eno's-u? Jedanaest? Prepusti Hubblea Finlayu, OK? U pozdravu na poruci stajalo je mnoštvo poljubaca i mali crteţ para lisica. Pročitao sam je i nasmijao se crteţu, no nisam namjeravao Hubblea prepustiti Finlayu. Nema šanse. Ja ću se pozabaviti Hubbleom. Stoga sam ponovno potraţio broj i nazvao Beckman Drive. Nije bilo nikoga kod kuće. Natočio sam veliku šalicu kave i lunjao po dnevnom boravku. Vani je sunce bilo zasljepljujuće. Bio je to još jedan vrući dan. Prošetao sam po kući. Mala. Dnevni boravak, kuhinja i blagovaonica zajedno, dvije spavaće sobe, kupatilo i WC. Jako nova, jako čista. Uređena moderno, lijepo. Ono što bih očekivao od Roscoe. Moderan jednostavan stil. Malo dobre Navajo umjetnosti, malo debelih sagova, bijeli zidovi. Mora da je bila u New Mexicu i da joj se svidjelo. Još uvijek je sve bilo tiho i mirno. Imala je glazbenu liniju, nekoliko ploča i kaseta, puno slađih i zvučnijih od buke i urlanja koje ja nazivam glazbom. Uzeo sam još kave iz kuhinje. Izašao sam vani na straţnju stranu kuće. Tu je bilo malo dvorište, uredna, obična travnata površina i nešto nedavno posađenog zelenila. Komadići kore drveća kako bi se smekšala trava i čvrsti komadi drveta vezani uz posađene biljke. Stajao sam na suncu i pijuckao kavu.

kika☺crostuff.net

Onda sam se ponovno uvukao unutra i opet okrenuo Hubbleov broj. Bez odgovora. Istuširao sam se i odjenuo. Roscoe je imala malu kabinu za tuširanje, s tušem postavljenim nisko i ţenskim kupkama na stalku. Pronašao sam ručnik u ormaru i češalj kraj zrcala. Nije bilo britvi. Odjenuo sam odjeću i oprao šalicu od kave. Ponovno sam pokušao dobiti Hubbleov broj s telefona u kuhinji. Pustio sam da dugo zvoni, ali nije bilo nikoga kod kuće. Odlučio sam da će me Roscoe odvesti tamo nakon ručka. Ovo neće čekati zauvijek. Još jednom sam zaključao straţnja vrata i izašao na prednja. Bilo je oko pola jedanaest. Oko dva kilometra do Eno's-a. Lagana polusatna šetnja po suncu. Već je bilo veoma vruće. Dobro preko dvadeset stupnjeva. Prekrasno jesensko vrijeme na jugu. Hodao sam četi-ristotinjak metara do Main Streeta uz laganu vijugavu uzbrdicu. Sve je bilo prekrasno uređeno. Posvuda su stajala visoka stabla magnolije i svo grmlje je bilo u kasnom cvatu. Skrenuo sam kod supermarketa i zaputio se niz Main Street. Pločnici su bili pometeni. Na malim zelenim površinama vidjele su se grupice vrtlara. Postavljali su prskalice i vadili stvari iz lijepih zelenih kamiona na kojima je zlatnim slovima stajao natpis 'Fundacija Kliner'. Nekoliko ljudi bojalo je drvene ograde. Mahnuo sam dvojici starih brijača u njihovoj radnji. Bili su naslonjeni na vrata s unutrašnje strane, kao da su čekali mušterije. Odmahnuli su mi i nastavio sam dalje. Eno's mi je došao u vidokrug. Sjajna aluminijska fasada blistala je na suncu. Roscoein Chevrolet bio je na parkiralištu. Pored njega na šljunku je stajao crni kombi kojeg sam dan ranije vidio ispred kafića. Došao sam do restorana i otvorio vrata. Ovuda su me u petak izveli sa Stevesnonovom puškom uperenom u moj trbuh. Bio sam vezan lisicama. Pitao sam se hoće li me se ljudi iz restorana sjetiti. Pretpostavio sam da hoće. Margrave je veoma tiho mjesto. Ne vjerujem da puno stranaca prolazi ovuda.

kika☺crostuff.net

Roscoe je sjedila u separeu, istom u kojem sam i ja sjedio u petak. Ponovno je bila u uniformi i izgledala je kao najseksi stvorenje na planetu. Došetao sam do nje. Uputila mi je njeţan osmijeh i ja sam se sagnuo da je poljubim u usne. Gurnula je pladanj prema prozoru. Na njemu su stajale dvije šalice. Uzeo sam njenu i pruţio joj je. Vozač crnog kombija sjedio je za pultom za ruča-vanje. Momak Kliner, pastorče one blijede ţene. Zavrtio je stolicu i sjedio leđima okrenut pultu. Sjedio je s raširenim nogama, laktovima naslonjenim iza, dignutom glavom, raširenih očiju, ponovno buljeći u mene. Okrenuo sam mu leđa i ponovno poljubio Roscoe. "Hoće li ti ovo srozati autoritet?" upitao sam je. "Da te vide kako se ljubiš sa skitnicom koju su u petak ovdje uhitili?" "Vjerojatno", kazala je. "No koga briga?" Stoga sam je ponovno poljubio. Mlađi Kliner je gledao. Osjetio sam to na straţnjoj strani vrata. Okrenuo sam se da ga pogledam. Izdrţao je moj pogled na sekundu, onda se ustao sa stolice i krenuo vani. Zaustavio se na izlazu i posljednji put me odmjerio pogledom. Začula se buka automobila i potom je restoran postao tih. Bio je više-manje prazan, baš kao i u petak. Nekoliko starijih ljudi i par konobarica. Bile su to iste ţene kao u petak. Obje plavuše, jedna malo viša i teţa od druge. U uniformama za konobarice. Niţa je nosila naočale. Nisu bile potpuno jednake, no imale su puno sličnosti. Kao da su sestre ili rodice. Tu negdje bilo je zajedničkih gena. Mali grad, miljama daleko od ičega. "Donio sam odluku", kazao sam. "Moram doznati što se dogodilo s Joeom. Stoga se ţelim unaprijed ispričati u slučaju da vam to bude smetalo, u redu?" Roscoe je slegnula ramenima i uputila njeţan osmijeh. Izgledala je kao da je zabrinuta za mene.

kika☺crostuff.net

"Neće nam smetati", kazala, je. "Nema razloga zašto bi smetalo." Srknuo sam kavu. Bila je dobra. To mi je ostalo u sjećanju još od petka. "Identificirali smo drugo tijelo", kazala je. "Otisci prstiju jednaki su otiscima čovjeka koji je prije dvije godine uhićen u Floridi. Zvao se Sherman Stolle. Znači li ti to ime nešto?" Odmahnuo sam glavom. "Nikad nisam čuo za njega", kazao sam. Onda se oglasio njen biper. Bila je to mala crna naprava zataknuta na njen pojas. Nisam ga vidio dotad. Moţda ga je morala koristiti samo za radnog vremena. I dalje je zvonio. Posegnula je za njim i isključila ga. "Dovraga", kazala je. "Moram se javiti. Oprosti. Posluţit ću se telefonom u autu." Izvukao sam se iz separea i pustio je da prođe. "Naruči mi nešto za jelo, OK?" kazala je."Uzmi isto što i sebi." "OK", kazao sam. "Koja je naša konobarica?" "Ona s naočalama", kazala je. Izašla je iz restorana. Gledao sam kako ulazi u auto i poseţe za telefonom. Potom mi je nešto pokazivala rukama. Objašnjavala je daje nešto jako vaţno. Da bih ja trebao ostati ondje. Uskočila je u automobil i odvezla se prema jugu. Odsutno sam joj mahnuo, gotovo je i ne gledajući, jer sam umjesto toga zurio u konobaricu. Gotovo sam prestao disati. Trebao mi je Hubble. A Roscoe mi je upravo rekla da je Hubble mrtav. JEDANAEST Blijedo sam buljio prijeko u dvije plavokose konobarice. Jedna je bila moţda deset centimetara viša od druge, šest-sedam kilograma teţa i koju godinu starija. U usporedbi s njom manja je izgledala sićušno, zgodnija i imala je duţu, svjetliju kosu. Iza naočala

kika☺crostuff.net

vidjele su se ugodnije oči. Kao par, njih dvije bile su slične samo na prvi pogled. No nisu bile iste. Nipošto nije bilo teško uočiti razlike između njih dvije, a bilo ih je milijun. Bio sam upitao Roscoe koja je naša konobarica. I kako je odgovorila? Nije me uputila na niţu, ili na onu s duţom kosom, ili na onu sa svjetlijom kosom, ili na vitkiju, ili na ljepšu, ili na mlađu. Rekla je, ona s naočalama. Jedna je nosila naočale, druga nije. Naša je bila ona s naočalama. Naočale su bile glavna razlika između njih. One su nadjačale sve ostale razlike. Ostale razlike bile su stvar usporedbe. Viša, teţa, dulja, kraća, manja, ljepša, tamnija, mlađa. Naočale nisu bile stvar usporedbe. Jedna ih je nosila, druga nije. Potpuna razlika. Bez zabune. Naša konobarica je bila ona s naočalama. To je ono što je Spivey vidio u petak navečer. Izašao je iz prijemne prostorije nešto nakon deset sati. S puškom i podmetačem za pisanje u onim velikim seljačkim rukama. Upitao je koji od nas je Hubble. Sjećam se njegovog visokog glasa u tišini prostorije. Nije bilo razloga za to pitanje. Zašto bi dovraga Spiveyu bilo vaţno koji od nas je koji. On to nije morao znati. No pitao je. Hubble je podigao ruku. Spivey ga je odmjerio onim svojim malim zmijskim očima. Vidio je daje Hubble manji, niţi, lakši, svjetliji, ćelaviji i mlađi od mene. No što je bila glavna razlika za koju se zakačio? Hubble je nosio naočale. Ja nisam. Male sa zlatnim okvirom. Potpuna razlika. Spivey je sam sebi te večeri rekao: Hubble je onaj s naočalama. No do sljedećeg jutra ja sam bio taj koji je nosio naočale, ne Hubble. Zato što je Hubbleov zlatni okvir Crvena banda smrskala na podu ispred naše ćelije. Kao prvu stvar tog jutra. Malog zlatnog okvira više nije bilo. Ja sam im uzeo nekakve fotoosjetljive naočale kao trofej. Uzeo ih i zaboravio na njih. Bio sam se naslonio na umivaonik u kupaonici, pregledavajući svoje čelo u metalnom zrcalu. Bio sam napipao naočale u dţepu. Izvadio sam ih i stavio na lice. Tada nisu bile zatam-njene jer inače reagiraju

kika☺crostuff.net

samo na sunce. Izgledale su kao obične naočale. Imao sam ih na glavi stajao pred zrcalom kad su u kupaonicu upali Arijevci. Spivey im je malo prije toga rekao: nađite onu dvojicu novih i ubijte onog s naočalama. Dobro su se potrudili. Jako dobro su se potrudili da ubiju Paula Hubblea. Bili su me napali jer je opis koji im je dan odjednom postao pogrešan. Spivey im ga je dao puno ranije. Tko god se bio namjerio na Hubblea nije odustao. Pokušali su još jednom, drugi put. A drugi pokušaj je uspio. Cijela policija Margrave skupila se u Beckman Driveu. Na broju dvadeset pet. Netko je ondje otkrio uţasavajući prizor. Pokolj. On je bio mrtav. Svo četvero bili su mrtvi. Mučeni i zaklani. Moja krivica. Ja nisam dovoljno razmišljao. Dotrčao sam do pulta. Obratio se našoj konobarici. Onoj s naočalama. "Moţete li mi pozvati taksi?" upitao sam je. Kuhar je sve promatrao iz kuhinje. Moţda je on sam bio Eno. Nizak, nabijen, tamnoput, proćelav. Stariji od mene. "Ne, ne moţemo", doviknuo je. "Što misliš gdje se nalaziš? U hotelu? Nije ovo Waldorf ili Astoria, prijatelju. Ako ti treba taksi, pronađi ga sam. Nisi previše dobrodošao ovdje, prijatelju. Ti si nevolja." Tupo sam ga pogledao. Previše iscrpljen za bilo kakvu reakciju. No konobarica mu se samo nasmijala. Uhvatila me za ruku. "Ne obraćajte pozornost na Enoa", kazala je. "On je samo čangrizavi stari čovjek. Ja ću vam pozvati taksi. Samo ga čekajte na parkiralištu, OK?" Ĉekao sam ga na cesti. Pet minuta. Stigao je. Sasvim nov i čist, poput svega ostalog u Margraveu. "Gdje idemo, gospodine?" upitao je vozač.

kika☺crostuff.net

Izdiktirao sam mu Hubbleovu adresu, a on se široko i lagano zaokrenuo, nasred drţavne ceste. Uputio se nazad prema gradu. Prošli smo pored vatrogasnog doma i zgrade policije. Parkiralište je bilo prazno. Ros-coein Chevrolet nije bio tu. Nije bilo ni patrolnih kola. Svi su bili na zadatku. Kod Hubblea. Skrenuli smo lijevo kod malog zelenog parka i u luku zaobišli potpuno tihu crkvu. Zaputili smo se uz Beckman Drive. Na udaljenosti od kilometra i pol trebao bih vidjeti gomilu vozila ispred broja dvadeset pet. Patrolne automobile s upaljenim rotacijskim svjetlima i sirenama. Finlayev i Roscoein neobiljeţeni automobil. Jedna ili dvoja kola Hitne pomoći. Bio bi tu mrtvozornik, onaj iz neurednog ureda u Yellow Springsu. No ulica je bila prazna. Ušetao sam na Hubbleov prilaz. Taksi se okrenuo i odvezao natrag prema gradu. Potom je nastupila tišina. Teška tišina koja obično vlada na ulici za vrućeg, tihog dana. Zaobišao sam velike dijelove uređenog dvorišta. Nije bilo nikoga. Ni policijskih auta, ni Hitne pomoći, ni vike. Ni uţurbanih naredbi, ni strašnih prizora. Nije bilo ni policijskih fotografa ni policijske trake koja bi zabranjivala pristup. Na pošljunčenom prilazu stajao je parkiran veliki tamni bentley. Hodajući prema kući prošao sam pored njega. Ulazna vrata bučno su se otvorila. Izletjela je Charlie Hubble. Vikala je. Bila je histerična. No bila je ţiva. "Hub je nestao", zaderala se. "Nestao je. Ne mogu ga pronaći." Dakle radilo se samo o Hubbleu. Odveli su ga i odbacili negdje. Netko je pronašao tijelo i pozvao policiju. Vrištećim, urlajućim pozivom. Gomila policijskih automobila i vozila Hitne pomoći bila je tamo. Ne ovdje u Beckman Driveu. Negdje drugdje. No radilo se samo o Hubbleu.

kika☺crostuff.net

"Nešto nije u redu", zakukala je Charlie,"ovo sa zatvorom. Nešto je pošlo krivo u banci. Sigurno je to. Hub je bio tako napet. Sad ga nema. Nestao je. Nešto se dogodilo, znam to." Ĉvrsto je zatvorila oči. Počela je vikati. Ludila je. Postajala je sve više i više histerična. Nisam imao pojma kako se ponijeti prema njoj. "Vratio se kasno sinoć", zavrištala je. "Jutros je još bio ovdje. Odveo je Lucy i Bena u školu. Sad ga više nema. Nije otišao na posao. Nazvali su ga s posla da mu kaţu da moţe ostati kod kuće, aktovka mu je još ovdje, mobitel mu je još ovdje, jakna mu je još ovdje, novčanik mu je još ovdje, kreditne kartice su u njoj, vozačka dozvola mu je u njoj, njegovi ključevi su u kuhinji. "Ulazna vrata bila su širom otvorena. Nije otišao na posao. Jednostavno je nestao. Stajao sam nepomično. Paraliziran. Na silu su ga odvukli odavde i ubili. Charlie se počela vješati za mene. Zatim mi je počela šaptati. Šaptanje je bilo još gore od vikanja. "Auto mu je još ovdje", prošaptala je. "Nije mogao nigdje odšetati. Nikad nigdje ne hoda. Uvijek ide ben-tleyem." Nehajno je mahnula prema straţnjoj strani kuće. "Njegov je zeleni bentley", kazala je. "Još je u garaţi. Provjerila sam. Morate nam pomoći. Morate ga pronaći. Gospodine Reacher, molim vas. Molim vas da nam pomognete. Hub je u nevolji, znam to. Nestao je. Rekao je da biste vi moţda mogli pomoći. Vi ste mu spasili ţivot. Rekao je da vi uvijek znate što treba uraditi." Bila je histerična. Preklinjala je. No nisam joj mogao pomoći. Doznat će to vrlo brzo. Baker ili Finlay će vrlo brzo doći k njenoj kući i reći joj razarajuću vijest. Vjerojatno će Finlay to napraviti. Vjerojatno je jako dobar u tome jer je u Bostonu to napravio tisuću puta. Imao je dostojanstvo i određenu teţinu. On će joj otkriti vijest, preletjeti preko

kika☺crostuff.net

detalja, odvesti je u mrtvačnicu da identificira tijelo. Ljudi iz mrtvačnice će prekriti truplo teškom gazom kako bi sakrili šo-kantne detalje. "Hoćete li nam pomoći?" upita me Charlie. Odlučio sam da neću čekati s njom. Odlučio sam otići u policijsku zgradu. Doznati pojedinosti poput: Gdje, kad i kako. No vratit ću se nazad s Finlayem. Ja sam kriv za ovo, zato se moram vratiti. "Ostanite ovdje", kazao sam. "Morat ćete mi posuditi vaš auto, u redu?" Posegnula je u svoju torbicu i izvukla veliki sveţanj ključeva. Pruţila mi ih je. Ključ od automobila na sebi je imao izrezbareno veliko slovo 'B'. Kratko mi je kimnula i ostala stajati na mjestu. Prišao sam bentleyu i ušao na vozačevo sjedalo. Okrenuo sam automobil i odvezao ga niz krivudavi prilaz. Klizio sam niz Beckman Drive u tišini. Skrenuo sam lijevo u Main Street i zaputio se prema zgradi policije. Patrolna kola i neoznačena vozila proširila su se po cijelom parkiralištu. Ostavio sam Charliein bentley na pločniku i ušao unutra. Svi su se motali po velikoj prostoriji. Vidio sam Bakera, Stevensona, Finlaya. Vidio sam Roscoe. Prepoznao sam ekipu za pojačanje od petka. Morrisona nije bilo. Kao ni tipa koji je prije sjedio za radnim stolom. Nitko nije čuvao dugi pult. Svi su bili zbunjeni. Bili su blijedi i zvjerali su naokolo. Rastreseni. Nitko nije pričao sa mnom. Pogledavali su me blijedo. Nisu me doista gledali, izgledalo je kao da me uopće nisu spazili. Vladala je potpuna tišina. Konačno je Roscoe krenula prema meni. Plakala je. Pribliţila mi je. Naslonila je glavu na moje grudi. Gorila je. Obuhvatila me rukama i čvrsto se drţala. "Bilo je strašno", kazala je. Nije htjela reći ništa više. Odveo sam je do njenog stola i posjeo je na stolicu. Stisnuo sam je za rame i potom prišao Finlayu. Sjedio je na jednom od stolova i izgledao blijedo. Ki-manjem sam ga

kika☺crostuff.net

uputio prema velikom uredu u straţnjem dijelu. Morao sam doznati, a Finlay je bio čovjek koji će mi sve reći. Slijedio me je u ured. Sjeo je na stolicu ispred radnog stola. Tamo gdje sam ja sjedio u petak, s lisicama na rukama. Sjeo sam za stol. Uloge su se obrnule. Gledao sam ga neko vrijeme. Bio je zbilja potresen. Iznutra me je ponovno obuzela hladnoća. Sigurno je Hubble ostavljen u ogromnom neredu kad je to kod Finlaya pobudilo ovakvu reakciju. On je bio čovjek s dvadesetogodišnjim stazom u velikom gradu. Morao je vidjeti sve što se moţe vidjeti. No sad je bio zbilja potresen. Sjedio sam tu i gorio od srama. Naravno Hubble, rekao sam, taj plan koji si smislio je siguran. "Pa, koja je priča?" kazao sam. S velikim naporom podigao je glavu i pogledao me. "Zašto se ti brineš", kazao je. "Što je on tebi predstavljao?" Dobro pitanje. Jedino na koje ne mogu odgovoriti. Finlay nije znao ono što sam ja znao o Hubbleu. Šutio sam o tome. Tako da Finlay nije mogao znati zašto mi je Hubble vaţan. "Samo mi reci što se dogodilo", kazao sam. "Bilo je jako loše", kazao je. Nije ţelio nastaviti. Zabrinjavao me je. Moga brata upucali su u glavu. S dvije velike neuredne izlazne rane koje su mu ra-znijele lice. Onda mu je netko pretvorio tijelo u golemu vreću kaše. No Finlay se nije slomio tada. Drugog tipa cijelog su izjeli štakori. Nije ostalo ni kapi krvi u njemu. No Finlay se ni tada nije slomio. Hubble je bio čovjek iz susjedstva, što je stvari učinilo malo gorim, priznajem. No u petak Finlay uopće nije znao tko je Hubble. A sad se ponaša poput duha. Sigurno se radi 0 nekom spektakularnom pothvatu.

kika☺crostuff.net

Što znači da se negdje dolje u Margraveu događaju nekakve velike stvari. Jer nema smisla poduzimati nikakve spektakularne pothvate ukoliko oni ne sluţe svrsi. Već sama prethodna prijetnja postiţe nekakve učinke. Sasvim sigurno je djelovala na Hubblea. Doţivljavao ju je jako ozbiljno. U tome i jest smisao prijetnje. No doista ostvariti nešto poput toga je potpuno druga stvar. Ima potpuno drukčiju svrhu. Njeno izvršenje ne odnosi se samo na tipa nad kojim je izvršena. To je podrška prijetnji koja je upućena sljedećoj osobi u nizu. Ona govori: Vidiš li što smo učinili onom drugom tipu? To bismo mogli učiniti i tebi.' Dakle, obavljajući nekakav spektakularan posao na Hubbleu netko je upravo otkrio da se u ovom trenutku odvija igra s velikim ulozima, s drugim ljudima koji čekaju u redu, točno na svojim mjestima. "Reci mi što se dogodilo, Finlay", ponovio sam. Nagnuo se naprijed. Rukama je prekrio usta i nos 1 tiho progovorio kroz njih. "OK", kazao je. "Bilo je prilično strašno. Jedan od najgorih prizora koje sam ikad vidio. A vidio sam ih mnogo, budi siguran. Vidio sam neke prilično uţasne, no ovo je bilo nešto potpuno drukčije. Bio je gol. Pri-kovali su ga čavlima na zid. Sa šest ili sedam velikih tesarskih čavala u rukama i ramenima. Kroz dijelove na kojima ima mesa. Prikovali su mu stopala za pod. Onda su mu odsjekli muda. Samo su ih prerezali. Krv posvuda. Zastrašujuće, govorim ti. Onda su mu prerezali vrat. Od uha do uha. Loši ljudi, Reacher. Ovo su loši ljudi. Najlošiji što mogu biti." Ostao sam nijem. Finlay je čekao nekakav komentar. Ništa mi nije padalo na pamet. Razmišljao sam o Charlie. Pitat će me jesam li išta saznao. Finlay bi trebao otići gore. Finlay bi trebao odmah otići i priopćiti joj vijest. To je njegov posao, ne moj. Vidio sam

kika☺crostuff.net

zašto se opire.. Teška vijest za priopćavanje. Teški detalji koje treba preletjeti. No, to je njegov posao. Ići ću s njim. Zato što sam ja bio kriv. Nema smisla bjeţati od toga. "Da", potvrdio sam mu. "Zvuči jako loše." Zabacio je glavu unazad i pogledao okolo. Uputio je još jedan uzdah prema stropu. Utučen čovjek. "To nije najgore", kazao je. "Trebaš vidjeti što su učinili njegovoj ţeni." "Ţeni?" kazao sam. "Što dovraga govoriš?" "Govorim o njegovoj supruzi", kazao je. "Izgledala je kao kod mesara." Na trenutak nisam mogao progovoriti. Svijet se vrtio unazad. "Ali upravo sam je vidio", kazao sam. "Prije dvadeset minuta. Sve je u redu s njom. Ništa joj se nije dogodilo." "Koga si vidio?" kaţe Finlay. "Charlie", odgovorim. "Tko je dovraga Charlie?" upita on. "Charlie", ponovio sam tupo,"Charlie Hubble. Njegova ţena. U redu je. Nisu došli do nje." DVANAEST Promatrao sam Finlaya jako paţljivo, pokušavajući odlučiti koliko mu mogu vjerovati. Bit će to odluka na ţivot ili smrt. Na koncu sam odlučio da će presuditi njegov odgovor na jedno jednostavno pitanje. "Hoćeš li ti sad postati načelnik?" upitao sam ga. Odmahnuo je glavom. "Neću", kazao je. "Neće me imenovati šefom."

kika☺crostuff.net

"Jesi li siguran?" kazao sam. "Siguran", odgovorio je. "Tko o tome odlučuje", upitao sam ga. "Gradonačelnik", odgovori Finlay. "Gradonačelnik imenuje šefa policije. Upravo dolazi ovamo. Zove se Teale. Iz neke stare obitelji iz Georgije. Neki njegov predak bio je gospodar ţeljeznice koji je posjedovao sve u ovom kraju." "Je li to onaj čovjek čiji kipovi stoje uokolo?" kaţem. Finlay kimnu. "Caspar Teale", kazao je. "On je bio prvi. Tealovi su ovdje oduvijek. Ovaj gradonačelnik mora da mu je pra-praunuk ili tako nešto." Našao sam se u minskom polju. Trebao mi je čist i siguran prolaz. "Kakva je to priča o tom Tealeu?" upitao sam ga. Finlay slegnu ramenima. Pokušavao je pronaći riječi da to objasni. "On je samo obični juţnjački kreten", kazao je. "To je stara obitelj iz Georgije, vjerojatno imaju dugu lozu takvih juţnjačkih kretena. Oni su gradonačelnici ovog "Kakve veze ima Hubble s ovim?" upitao je. Buljio sam u njega. "O kome ti pričaš?" bio sam šokiran. "Tko je ubijen?" Finlay me pogleda kao da sam lud. "Mislio sam da znaš", kazao je. "Načelnik Morrison. Šef policije. Morrison. I njegova ţena." LEE CHILD mjesta još od njegovih početaka. Usuđujem se reći da ovaj nije nimalo gori od ostalih." "Je li se uzrujao?" upitao sam. "Kad si ga nazvao zbog Morrisona?" "Prije zabrinut, mislim", kazao je. "Mrzi nered." "Zašto neće tebe imenovati šefom?" kazao sam. "Ti si najstariji ovdje, zar ne?"

kika☺crostuff.net

"Jednostavno neće", kaţe Finlay. "Zašto, to se mene ne tiče." Gledao sam ga dugo. Ţivot ili smrt. "Moţemo li negdje otići popričati u miru?" kazao sam. Pogledao me je preko stola. "Mislio si da je Hubble ubijen, zar ne?" kazao je. "Zašto?" "Hubble jest ubijen", kazao sam. "To što je ubijen i Morrison ništa ne mijenja na stvari." Odšetali smo do dućana na uglu. Sjeli jedan do drugog za prazni pult, odmah pored prozora. Sjeo sam na isto mjesto gdje je dan ranije, kad sam bio ovdje, sjedila blijeda gospođa Kliner. To mi se činilo kao da je bilo prije sto godina. Svijet se od tada promijenio. Dobili smo duboke šalice s kavom i veliki pladanj krafni. Nismo se gledali u oči. Gledali smo jedan drugoga u zrcalu iza pulta. "Zašto nećeš dobiti promaknuće?" upitao sam ga. Njegov odraz u zrcalu slegnuo je ramenima. Izgledao je zbunjen. Nije vidio vezu. No vidjet će je uskoro. "Trebao bi ga dobiti", kazao je. "Imam bolje kvalifikacije od svih ostalih zajedno. Radio sam dvadeset godina u velikom gradu. U pravoj policiji. Što su dovraga oni radili? Pogledaj Bakera, na primjer. Sam sebe smatra pametnim momkom. No što je dosad napravio? Petnaest godina u zabiti? U ovoj ţabokrečini? Što on dovraga zna?" "Pa, zašto ga nećeš dobiti?" upitao sam. "To je stvar osobne naravi", kaţe on. "Zar misliš da ću ja ovo prodati novinama?" upitao sam ga. "Duga priča", kaţe on. "Pa ispričaj mi je", kaţem. "Moram to znati." Pogledao me u zrcalu. Duboko je uzdahnuo.

kika☺crostuff.net

"Bio sam gotovu Bostonu u oţujku", kazao je. "Završio sam svojih dvadeset godina. Dosje bez greške. Osam preporuka. Bio sam vraški dobar detektiv, Reacher. Veselio sam se umirovljenju i punoj mirovini. No supruga mi je ludjela. Još od zadnje jeseni postajala bi uzrujana. To je bilo tako ironično. Bili smo u braku svih tih dvadeset godina. Ja sam radio od jutra do sutra. Bostonska policija bila je potpuna ludnica. Radili smo sedam dana tjedno. Po cijeli dan i cijelu noć. Posvuda oko sebe gledao sam kako se brakovi raspadaju. Svi su se razvodili. Jedan za drugim." Zastao je i povukao velik gutljaj kave. Zagrizao je svoju krafnu. "No, ne i ja", kazao je. "Moja supruga je to podnosila. Nikad se nije ţalila, nijednom. Ona je bila čudo. Nikad mi nije zadavala probleme." Ponovno je zašutio. Razmišljao je o dvadeset godina provedenih u Bostonu. Radio je po cijeli dan u tom uţurbanom starom gradu. Prljave policijske zgrade iz devetnaestog stoljeća. Preopterećeni kapaciteti. Stalni pritisak. Beskrajna parada čudaka, zločinaca, političara, problema. Finlay je dobro radio ako je preţivio. "Počelo je prošle jeseni", kazao je ponovno. "Nedostajalo nam je još šest mjeseci do kraja. Tad je sve trebalo biti gotovo. Razmišljali smo o kupovini kolibe negdje. Odmaranje. Puno zajedničkog vremena. No ona je počela paničariti. Nije ţeljela puno zajedničkog vremena. Nije ţeljela da odem u mirovinu. Nije me ţeljela kod kuće. Izjavila je kako je postala svjesna činjenice da joj se ne sviđam. Da me ne voli. Nije me ţeljela blizu sebe. Sviđalo joj se zadnjih dvadeset godina. Nije ţeljela promjene. Nisam mogao vjerovati. Radilo se o mom snu. Dvadeset godina rada i onda mirovina u četrdeset petoj. Onda moţda još dvadeset godina zajedničkog uţivanja prije nego što postanemo prestari, razumiješ? To je bio moj san i radio sam za njega tih dvadeset godina. No ona to nije ţeljela. Završilo je s njenom izjavom da na samu pomisao o još dvadeset godina sa mnom

kika☺crostuff.net

u nekakvoj kolibi u šumi dobija ospice. Stvarno sam bio ogorčen. Razdvojili smo se. Postao sam pravi višak." Ponovno je zastao. Popili smo još malo kave. Bila je to tuţna priča. Priče o razorenim snovima uvijek su takve. "Dakle, očito, razveli smo se", nastavio je. "Ništa drugo nije se moglo napraviti. Ona je to zahtijevala. Bilo je uţasno. Potpuno sam propao. Onda sam u zadnjem mjesecu na starom poslu počeo prelistavati sindikalnu listu poslova nakon umirovljenja. Spazio sam ovaj posao ovdje. Nazvao sam prijatelja u FBI u Atlanti i raspitao se kod njega. Odvraćao me je. Savjetovao mi je da zaboravim to. Da se radi o nekoj dječjoj policiji u gradu kojeg čak nema ni na karti. Radno mjesto zvalo se šef detektiva, no u stvarnosti je postojao samo jedan detektiv. Prethodni je bio neki čudak koji se objesio. Policiju je vodio neki debeli kreten. Grad je vodio neki stari čovjek tipičan za Georgiju, koji još nije čuo da je ropstvo ukinuto. Prijatelj u Atlanti kazao mi je da zaboravim na to. No bio sam tako sjeban da sam upravo to ţelio. Pomislio sam da se mogu ovdje zakopati za kaznu, znaš?" Kao neka vrsta pokore. Osim toga, trebao mi je novac. Nudili su dobre novce, a mene su čekali alimentacija i odvjetnički troškovi, znaš? Stoga sam se prijavio i došao ovamo. Gradonačelnik Teale i Morrison bili su prvi koji su me vidjeli. Izgledao sam kao propalica, Reacher. Bio sam ruševina. Nisam mogao spojiti dvije suvisle riječi. To mora da je bila najgora prijava za posao u povijesti svijeta. Sigurno sam izgledao kao idiot. No dali su mi posao. Pretpostavljam da im je trebao jedan crnac kako bi izgledali dobro. Ja sam prvi crni policajac u povijesti Margravea." Okrenuo sam se na stolici i pogledao ravno u njega. "Znači, misliš da si samo simbol?" kazao sam. "I zato te Teale neće imenovati načelnikom?"

kika☺crostuff.net

"To je očito, pretpostavljam", kazao je. "Označio me je kao simbol i kao idiota. Da ne mogu biti promoviran naviše. Na neki način ima smisla. Ionako ne mogu vjerovati da mi je uopće dao ovaj posao, bio ja simbol ili ne." Mahnuo sam tipu iza pulta da nam donese račun. Bio sam zadovoljan Finlayevom pričom. Neće postati načelnik. A vjerovao sam i Roscoe. Bit će nas troje, protiv koga god. U zrcalu sam mu odmahnuo glavom. "U krivu si", kazao sam. "To nije pravi razlog. Nećeš postati načelnik zato što nisi kriminalac." Platio sam račun novčanicom od deset dolara i za ostatak dobio sve kovanice. Ĉovjek još uvijek nije imao novčanica od jednog dolara. Onda sam kazao Finlayu da moram vidjeti Morrisonovu kuću. Rekao sam mu da mi trebaju detalji. Slegnuo je ramenima i izveo me van. Zaokrenuli smo se i pješice uputili prema jugu. Prošli smo pored malog zelenog parka i ostavili grad iza nas. "Ja sam prvi bio tamo", kazao je. "Jutros oko deset. Nisam vidio Morrisona još od petka i morao sam mu prenijeti novosti, no nisam ga mogao dobiti na telefon. Već je ponedjeljak prijepodne, a mi još od četvrtka navečer nismo napravili ništa vrijedno spomena oko dvostrukog ubojstva. Morali smo se pokrenuti. Zato sam otišao do njegove kuće i počeo ga traţiti." Zašutio je i nastavio hodati. Ponovno u glavi pre-motavao je scenu koju je jutros zatekao. "Prednja vrata bila su otvorena", kazao je. "Moţda dva-tri centimetra. To je bio loš znak. Ušao sam i pronašao ih na gornjem katu, u glavnoj spavaćoj sobi. Bilo je kao u klaonici. Krv posvuda. Bio je pribijen na zid, nekako viseći. Oboje izrezani, on i ţena. Uţasno. Oko dvadeset četiri sata raspadanja. Toplo vrijeme. Jako neugodno. Onda sam pozvao sve da dođu pa smo pregledali svaki centimetar i sve skupa zalijepili. Doslovno, bojim se."

kika☺crostuff.net

Ponovno je zastao. Jednostavno je zamuknuo. "Znači, to se dogodilo u nedjelju ujutro?" kazao sam. Kimnuo je. "Na kuhinjskom stolu su bile novine od nedjelje", kazao je. "Nekoliko prelistanih stranica i ostatak netaknut. Pribor za doručak na stolu. Medicinski istraţitelj ustvrdio je da se to dogodilo u nedjelju oko deset sati ujutro." "Ima li kakvih vidljivih tragova?" upitao sam ga. Ponovno je kimnuo s gađenjem. "Otisci stopala u krvi", kazao je. "Bila je cijela lokva krvi. Litre. Dotad se dio već osušio, naravno. Ostavili su otiske stopala posvuda naokolo. No na nogama su imali gumene čizme, znaš? Poput onih što se zimi prodaju na sjeveru. Nema šanse da im uđemo u trag. Svake godine ih se vjerojatno proda na milijune. Došli su pripremljeni. Znali su da će biti puno krvi. Ponijeli su čizme sa sobom. Mora da su ponijeli pre-krivače za sebe. Poput onih najlonskih mantila što se nose u klaonicama, na katu za ubijanje. Velika bijela odijela od najlona, s kapuljačama, bijeli najlon poprskan i zamazan svjetlocrvenom krvlju." "Nosili su i rukavice", kazao je. "Na zidu smo našli krvave tragove nečeg gumenog." "Koliko ih je bilo?" upitao sam. Pokušavao sam stvoriti sliku. "Ĉetvero", kazao je. "Otisci stopala su prilično nejasni, no mislim da ih je četiri." Kimnuo sam. Ĉetvero je zvučalo u redu. Oko minimuma, ocijenio sam. Morrison i njegova ţena borili bi se za svoje ţivote. Trebalo bi ih najmanje četvero. Ĉetvero od onih deset koje je Hubble spomenuo. "Prijevoz?" upitao sam.

kika☺crostuff.net

"Nisam sasvim siguran", odgovorio je Finlay. "Pošljunčeni prilaz, s tragovima na sve strane. Vidio sam neke tragove koji izgledaju novi, moţda. Mogle bi biti široke gume. Moţda veliki auto ili mali kamion." Nalazili smo se nekoliko stotina metara juţnije od mjesta gdje je završila Main Street. Skrenuli smo na zapad u prilaz koji bi mogao biti otprilike paralelan s Beckman Driveom. Na kraju prilaza nalazila se Morrisonova kuća. Bila je to velika pravilna kuća, s bijelim stupovima na prednjoj strani, sa zelenim stablima simetrično posađenim s obje strane. Ispred vrata bio je parkiran novi lincoln, a oko stupova u visini struka protezalo se puno policijske trake. "Hoćemo li ući unutra?" upitao je Finlay. "Moţe", kazao sam. Provukli smo se ispod trake i ušli kroz Morriso-nova prednja vrata. Kuća je bila u potpunom neredu. Srebrnosivi prašak za otkrivanje otisaka prstiju razasut posvuda. Sve je bilo razbacano, pretraţeno i fotografirano. "Ništa nećeš pronaći", kazao je Finlay. "Sve smo pretraţili." Kimnuo sam i zaputio se prema stubama. Zaustavio sam se pred vratima i zavirio unutra. Nije se vidjelo ništa osim šupljih tragova rupa za čavle po zidu i golemih mrlja krvi. Krv je već poprimala tamniju boju. Izgledalo je kao da je netko na sve strane isprolijevao kante katrana. Sag se od toga stvrdnuo. Na parketu u hodniku bili su vidljivi tragovi čizama, kao i zamršeni tragovi kretanja. Spustio sam se nazad na donji kat i pronašao Finlaya na trijemu, naslonjenog na jedan od stupova. "U redu?" upita on. "Uţasno", kazao sam. "Jeste li pretraţili auto?" Odmahnuo je glavom.

kika☺crostuff.net

"Ovo je Morrisonov", pokazao je. "Samo smo pogledali ima li stvari koje su uljezi moţda ostavili za sobom." Prišao sam lincolnu i pokušao otvoriti vrata. Bilo je otključano. Unutra je bio jaki miris novog auta i praktički ništa više. Ovo je bio načelnkov auto. Sigurno neće biti pun omota od cheesburgera i limenki sokova, poput auta nekog policajca u patroli. No ipak sam provjerio. Zavirio sam u pretince u vratima i ispod sjedala. Nisam pronašao apsolutno ništa. Onda sam otvorio pretinac za rukavice i nešto pronašao. Unutra se nalazio švicarski noţ. Prilično moderan. Ručka od ebanovine s Morrisonovim imenom ugraviranim slovima zlatne boje. Izvukao sam oštricu. S dva ruba, petnaest centimetara, od japanskog kirurškog čelika. Izgledala je dobro. Potpuno nova, nikad upotrijebljena. Zatvorio sam je i gurnuo tu stvar u dţep. Bio sam nenaoruţan i spremala mi se velika nevolja. Morrisonov noţ mogao bi mi pomoći. Izvukao sam se iz lincolna i pridruţio Finlayu na šljunku. "Jesi li pronašao što?" upitao me. "Nisam", kazao sam. "Idemo." Odšetali smo zajedno nazad niz prilaz i skrenuli sjeverno na drţavnu cestu. Zaputili smo se natrag prema gradu. U daljini su se vidjeli crkveni zvonik i brončani kip kako nas čekaju. TRINAEST "Moram nešto provjeriti kod tebe", kazao sam. Finlayevo strpljenje bilo je na izmaku. Pogledao je na sat. "Nadam se da ne trošiš moje vrijeme uzalud", zaključio je.

kika☺crostuff.net

Hodali smo prema sjeveru. Sunce više nije bilo u zenitu, no još uvijek je bilo jako. Nije mi bilo jasno kako Finlay moţe izdrţati u jakni od tvida. I koţnom prsluku. Poveo sam ga prema parku. Prešli smo preko trave i naslonili se na kip starog Caspara Tealea, svaki sa svoje strane. "Odrezali su mu muda, je li tako?" upitao sam. Kimnuo je. Pogledao me, čekajući odgovor. "U redu", nastavio sam, "pitanje glasi: Jeste li pronašli njegova muda?" "Nismo", kazao je. "Pretraţili smo sve. I mi i medicinski istraţitelj. Nisu bila tamo. Testisi su mu nestali." Nasmiješio se dok je to govorio. Vraćalo mu je policijski smisao za humor. "U redu", kazao sam. "To sam htio znati." Smiješak mu se rastegao. Podigao se skoro do očiju. "Zašto?" kazao je. "Znaš li ti gdje su?" "Kad je obdukcija?" upitao sam ga. Još uvijek se smiješio. "Obdukcija neće pomoći. Odrezani su, nisu više na njegovom tijelu. Nije ih bilo na njemu. Nestali su. Kako bismo ih onda mogli pronaći na obdukciji?" "Ne njegovoj obdukciji", kazao sam. "Njenoj. Njegove supruge. Kad provjere što je jela." Finlay se prestao smiješiti. Zašutio je i samo me gledao. "Pričaj, Reacher", kazao je. "U redu", kaţem. "Zato smo i došli ovdje, sjećaš se? Stoga mi odgovori na još jedno pitanje. Koliko je dosad bilo ubojstava u Margraveu?" Razmišljao je, a onda slegne ramenima. "Nijedno", zaključi. "Barem trideset godina ili tako nešto. Sigurno ne još od vremena popisa birača, pretpostavljam."

kika☺crostuff.net

"A sad ih imate četiri u četiri dana", kazao sam. "I uskoro ćete pronaći i petoga." "Petoga?" upita on. "Tko je peti?" "Hubble", odgovorim. "Moj brat, taj Sherman Sto-ller, dvoje Morrisona i Hubble su pet. Nije bilo ubojstava trideset godina i sad ih imate pet odjednom. To ne moţe biti nikakva slučajnost, je li tako?" "Nema šanse", kazao je. "Naravno da ne. Sva su povezana." "Tako je", kazao sam. "Sad ću ti reći neke nove veze. Ali prije svega moraš nešto shvatiti, u redu? Ja sam ovdje samo slučajni prolaznik. U petak, subotu i nedjelju, sve dok se nije pokazalo da su ono otisci prstiju moga brata, nisam obraćao ni najmanju pozornost na bilo što. Bio sam odlučio da ću samo čekati i pobjeći odavde što je prije moguće." "Pa?" kaţe on. "Pa su mi rečene neke stvari", kazao sam. "Hubble mi je nešto kazao u Warburtonu, no nisam svemu tome pridavao preveliku pozornost. On me nije zanimao, OK? Govorio mi je neke stvari i ja ga nisam baš pratio i vjerojatno se svega ni ne sjećam." "Kakve stvari?" kaţe Finlay. Onda sam mu ispričao stvari kojih sam se sjećao. Počeo sam na isti način kako je počeo Hubble. Uhvaćen u mreţu nekakvog reketa, prestrašen prijetnjama njemu i njegovoj ţeni. Prijetnjama koje su se od riječi do riječi sastojale upravo od onoga što je Finlay jutros vidio svojim očima. "Jesi li siguran u to?" kaţe on. "Potpuno iste?" "Od riječi do riječi", kazao sam. "Potpuno identične. Prikovani na zid, odsječena muda, ţena natjerana da ih pojede, onda im se jednome i drugome prereze vrat. Riječ po riječ isto, Finlay. Dakle, ako nemamo dvoje njih koji prijete u isto vrijeme i na istom mjestu, i to s istim prijetnjama, to je još jedna veza."

kika☺crostuff.net

"Dakle, Morrison je bio u istoj muljaţi kao i Hubble?" kaţe on. "U onoj koju organiziraju i provode isti ljudi", kazao sam. Onda sam mu ispričao da je Hubble razgovarao s jednim istraţiteljem. I da je taj istraţitelj razgovarao sa Shermanom Stollerom, tko god on bio. "Tko je bio istraţitelj?" upitao on. "I gdje se Joe tu uklapa?" "Joe je bio istraţitelj", kazao sam. "Hubble mi je kazao da je visoki ćelavac bio istraţitelj, koji ga je pokušavao osloboditi." "Kakva vrsta istraţitelja je bio tvoj brat?" upita Finlay. "Za koga je dovraga on radio?" "Ne znam", odgovorio sam. "Zadnje što sam čuo jest da je radio za Ministarstvo financija." Finlay se odgurne od kipa i stane hodati nazad prema sjeveru. "Moram obaviti nekoliko telefonskih poziva", kazao je. "Vrijeme je da se počne raditi na ovom slučaju." "Polako hodaj", kazao sam. "Nisam još završio." Finlay je bio na pločniku. Ja sam hodao po cesti, izbjegavajući niske cerade ispred svakog dućana. Na cesti nije bilo prometa oko kojeg bih se trebao brinuti. Bio je ponedjeljak, dva sata popodne, i grad je bio napušten. "Kako znaš da je Hubble mrtav?" upita me Finlay. Onda sam mu rekao po čemu naslućujem. Razmišljao je o tome. Sloţio se sa mnom. "Zato što je razgovarao sa istraţiteljem?" kaţe on. Odmahnuo sam glavom. Zaustavili smo se ispred brijačnice. "Ne", kazao sam. "Oni nisu znali za to. Da jesu, došli bi do njega puno ranije. Najkasnije u četvrtak. Pretpostavljam da su odlučili da će ga se riješiti u petak, negdje oko pet sati. Zato što ste ga vi priveli zbog telefonskog broja u Joeovoj cipeli. Shvatili su da ne bi

kika☺crostuff.net

smjeli dozvoliti da priča s policijom ili sa zatvorskim straţarima. Stoga su to namjestili sa Spiveyem. No Spiveyevi momci su uprskali, pa su opet pokušali. Njegova ţena kazala je da ga je netko nazvao i rekao da čeka kod kuće. Namještali su situaciju za drugi pokušaj. Izgleda da su uspjeli." Finlay polagano kimnu. "Sranje", kazao je. "On nam je bio jedina veza sa svime što se ovdje događa. Trebao si navaljivati na njega dok si još imao šansu, Reacher." "Hvala, Finlay", kazao sam. "Da sam znao da je onaj mrtvac ustvari Joe, navalio bih na njega tako snaţno da bi ga se i ovdje čulo kako urla." Samo je progunđao. Pomaknuli smo se i sjeli na klupu točno ispred izloga brijačnice. "Pitao sam ga što je Pluribus", kazao sam. "Nije htio odgovoriti. Samo je rekao kako je deset lokalnih ljudi umiješano u cij?li posao, plus vanjska pomoć koja se unajmi izvana kad je potrebna. I nadodao da je stvar ranjiva sve dok se nešto ne dogodi u nedjelju. Da je nekako izloţena." "Što će se dogoditi u nedjelju?" upita Finlay. Crni kombi kojeg sam zadnji put vidio na parkiralištu restorana Eno's nakratko se zaustavio s druge strane ulice. Na trenutak je stajao, s upaljenim motorom. Kliner mlađi naslonio je glavu na podlaktice i kroz prozor automobila buljio u mene na drugoj strani ceste. Finlay ga nije vidio. Gledao je na drugu stranu, niz pločnik. "Ti bi morao razmišljati o Morrisonu", kazao sam mu. "Zašto o njemu?" upita. "On je mrtav, zar ne?" "Ali kako mrtav?" kaţem. "Što bi ti to trebalo govoriti?" "Nije mi rekao", kaţem.

kika☺crostuff.net

"I nisi vršio pritisak na njega?" upitao je on. "Nije me previše zanimalo", odgovorim. "Rekao sam ti." "A nije ti dao čak ni naslutiti o čemu se u cijeloj stvari radi?" upitao je on. "Ni naslutiti", kazao sam. "Je li rekao tko su ta desetorica?" upitao je. "Ne", kazao sam. "Zaboga, Reacheru, stvarno si od velike pomoći, znaš?" kazao je. "Ţao mi je, Finlay", odvratim. "Mislio sam daje Hubble samo jedan obični seronja. Da se mogu vratiti nazad i učiniti sve ponovno, vjeruj mi da bih postupio puno drukčije." "Deset ljudi?" ponovio je. "Ne računajući njega", kazao sam. "I ne računajući ni Shermana Stollera. No pretpostavljam da je ubrojio načelnika Morrisona." "Sjajno", kazao je Finlay. "Znači da ih trebam pronaći još samo devet." "Naći ćeš jednoga od njih već danas", dodao sam. On slegnu ramenima. "Da je posluţio kao primjer nekome drugome?" kazao je. "Kao poruka?" "Točno, Finlay", kazao sam. "No što je on pogrešno učinio?" "Nešto je zajebao, pretpostavljam", kazao je. "Točno, Finlay", kazao sam ponovno. "Rekli su mu da prikrije što se dogodilo u skladištu u četvrtak navečer. To je bila njegova zadaća tog dana. On je bio tamo u ponoć, znaš?" "Je li?" kaţe Finlay. "Ali ti si rekao da je ta priča sranje." "Ne", bio sam odlučan. "On me nije vidio tamo gore. Taj dio priče je sranje. No, on sam je bio tamo. Vidio je Joea." "Je li?" kaţe on. "Kako to znaš?" "Mene je prvi put vidio u petak, je li tako?" kazao sam. "U uredu? Buljio je u mene kao da me je već prije vidio, no nije me mogao nigdje smjestiti. To je bilo zato što je vidio

kika☺crostuff.net

Joea. Primijetio je sličnost. Hubble je rekao isto. Kazao je da ga podsjećam na njegovog istraţitelja." "Znači, Morrison je bio tamo?" kazao je Finlay. "Je li on bio onaj koji je pucao?" "Ne mogu to zamisliti", kazao sam. "Joe je bio prilično pametan momak. Ne bi dopustio da ga upuca debeli idiot poput Morrisona. Okidač je sigurno povukao netko drugi. Ne bih mogao zamisliti Morrisona ni kao manijaka, također. Toliko fizičkog napora dovelo bi ga do srčanog udara. Mislim da je on bio treći, onaj koji je pospremao. No nije pretraţio Joeove cipele, a zbog toga je Hubble priveden. To je nekoga razljutilo. Značilo je da se moraju riješiti Hubblea, pa su se za kaznu riješili Morrisona." "Kakva kazna", kazao je Finlay. "Ujedno i poruka", kazao sam. "Stoga razmisli o tome." "O čemu?" kaţe on. "To nije bila poruka za mene." "Za koga je onda bila?" kazao sam. "Za koga bi takva poruka uopće mogla biti?" pitao se. "Za sljedećeg čovjeka na redu, je li tako?" Kimnuo sam. "Vidiš zašto sam bio zabrinut oko toga tko će biti novi načelnik?" kazao sam. Finlay je ponovno pognuo glavu i stao buljiti u pločnik. "Isuse", kazao je. "Misliš da će idući načelnik biti umiješan u cijelu stvar?" "Morao bi biti", kaţem. "Zašto bi oni uopće drţali Morrisona umiješanog? Ne zbog njegove prekrasne osobnosti, je li tako? Drţali su ga jer im je trebalo da načelnik bude na njihovoj strani. Zato što od toga na neki način imaju koristi. Dakle, ne bi se riješili Morrisona da već nemaju spremnu zamjenu za njega. A tko god on bio, bit će to jako opasan čovjek. Bit će na tom mjestu cijelo vrijeme s Morrisonovim primjerom pred očima. Netko će mu svako malo došapnuti: Vidiš što smo učinili Morrisonu? To ćemo učiniti i tebi ako za-jebeš onako kako je on zajebao.'"

kika☺crostuff.net

"Dakle, tko je on?" kaţe Finlay. "Tko će biti nov načelnik?" "To ja tebe pitam", kazao sam. Nakratko smo sjeli na klupu pred brijačnicom. Uţivali smo u suncu što se provlačilo ispod ruba prugaste platnene nadstrešnice. "Tu smo ti, ja i Roscoe", rekao sam. "U ovom trenutku jedino sigurno je pretpostaviti da su uključeni i svi ostali." "Zašto Roscoe?" rekao je on. "Iz više razloga", odgovorio sam. "Ali najviše zato što je naporno radila da bi me izvukla iz Warburtona. Morrison me je ţelio zadrţati tamo kao krivca za ono što se dogodilo u četvrtak navečer, je li tako? Dakle, da je Roscoe u igri, ostavila bi me tamo. No ona me izvukla. Povukla je u potpuno suprotnom smjeru od Morri-sonovog. Dakle, ako je on bio unutra, ona nije." Pogledao me je. Promrmljao. "Samo nas troje?" kazao je. "Ti si prilično oprezan čovjek, Reacheru." "Moţeš se kladiti da ću biti oprezan, Finlay", kazao sam. "Ovdje ljude ubijaju. Jedan od njih bio je i moj brat." Ustali smo se s klupe na pločniku. Na drugoj strani ulice, dečko Kliner, ugasio je motor kombija i izašao iz njega. Polako je počeo prilaziti. Finlay je trljao lice rukama, kao da se umiva bez vode. "Dakle, što sad?" kazao je. "Ti imaš puno posla", kazao sam. "Moraš odvesti Roscoe na stranu i prenijeti joj sve informacije, OK? Reci joj da bude jako oprezna. Onda moraš obaviti puno telefonskih poziva i u Washingtonu doznati što je Joe radio ovdje." "U redu", pristao je Finlay. "A ti?" Glavom sam kimnuo prema Klineru mlađem. "Ja ću popričati s ovim tipom", kazao sam. "Cijelo vrijeme me gleda."

kika☺crostuff.net

Kad se Kliner pribliţio, dvije stvari su se dogodile. Prvo, Finlay je otišao u ţurbi. Jednostavno je odjurio prema sjeveru bez ijedne riječi. Drugo, iza sebe sam čuo kako se na izlogu brijačnice navlače zastori. Pogledao sam naokolo. Kao da na cijelom planetu nije bilo nikoga osim mene i mladog Klinera. Izbliza, momak je bio zanimljiv za proučavanje. Sasvim sigurno nije spadao u laku kategoriju. Imao je oko metar i devedeset, vjerojatno oko devedeset pet kila, zračio je nekom nemirnom energijom. U očima se ocrtavalo puno inteligencije, no istovremeno je unutra gorilo neko jezivo svjetlo. Njegove oči govorile su mi da on vjerojatno ne spada baš u red najracionalnijih osoba koje ću sresti u ţivotu. Pribliţio mi se i stao ispred mene. Samo je buljio. "Na tuđem si posjedu", kazao je. "Ovo je tvoj pločnik?" upitao sam. "Jest, sto posto", kazao je momak. "Fundacija mog oca platila je svaki njegov centimetar, svaku ploču. Ali ne pričam ja o tome. Govorim o gospođici Roscoe. Ona je moja. Ona je moja još otkad sam je prvi put vidio. Ona mene čeka. Već pet godina me čeka, dok ne dođe pravo vrijeme." Buljio sam u njega. "Razumiješ li engleski?" kazao sam. Momak je postao nervozan. Premještao je teţinu s noge na nogu. "Ja sam razuman čovjek", kazao sam. "Ĉim mi gospođica Roscoe prvi put kaţe da ţeli tebe umjesto mene, odlazim. Dotad, odstupi. Razumiješ?" Momak je kuhao. No onda se odjednom promijenio. Kao da je njime upravljao nekakav daljinski upravljač kojim je netko upravo stisnuo gumb i isključio program. Opustio se, slegnuo ramenima i nasmijao se širokim, dječačkim smiješkom.

kika☺crostuff.net

"OK", kazao je. "Nemoj nešto zamjeriti, u redu?" Pruţio mi je ruku i tu me zamalo prevario. Točno u zadnjem djeliću sekunde povukao sam svoju ruku malo natrag i stisnuo njegovu oko zglobova, umjesto oko dlana. To je stari trik iz vojske. Pruţe vam ruku kao da će se rukovati s vašom, no namjeravaju je slomiti. Nekakav macho ritual. Jedini izlaz iz te pozicije je biti spreman. Povučeš ruku mrvicu nazad i stisneš i ti njih. Pritišćeš i ti njihove zglobove, ne mesnati dio dlanova. Stisak je neutraliziran. Ako dobro pogodiš, ne moţeš nikako izgubiti. Počeo je stiskati, no nije imao nikakve izglede. Išao je na miran stisak, kako bi mi mogao gledati u oči dok se znojim. No nije došao ni blizu. Stisnuo sam mu zglobove koji su krčkali, najprije jednom, potom i drugi put, malo čvršće, a potom sam mu pustio ruku i okrenuo se. Prošao sam dobrih pedesetak metara prije nego što sam čuo kombi kako se pali. Protut-njao je prema jugu i njegov zvuk izgubio se u cvrčanju vrućine. ČETRNAEST Kod zgrade policije, točno preko puta ulaza, stajao je parkiran veliki bijeli cadillac. Sasvim nov, potpuno sređen. Prepun umjetne crne koţe i laţnog drve-ta. Izgledao je poput javne kuće iz Las Vegasa nakon strogog drveta oraha i starog krzna u bentleyu Charlie Hubble. Trebalo mi je pet koraka da mu zaobiđem haubu i dođem do vrata. Unutra, u prohladnoj prostoriji, svi su milili oko nekog visokog starca sa sijedom kosom. Bio je u staromodnom odijelu. Kravata sa uskim vezanjem i srebrna kopča. Izgledao je kao pravi seronja. Kao nekakav političar. To je bio vozač cadillaca. Imao je oko sedamdeset pet godina i šepao je naokolo naslanjajući se na debeli štap s velikim srebrnim drškom na vrhu. Pretpostavljao sam da je to gradonačelnik Teale.

kika☺crostuff.net

Roscoe je upravo izlazila iz velikog ureda otraga. Bila je prilično potresena nakon boravka u Morriso-novom stanu. Ni sad nije izgledala puno bolje, no ipak je mahnula i pokušala se nasmiješiti. Pokazala mi je da priđem. Ţeljela je da uđem s njom u ured. Još jednom sam na brzinu bacio pogled na gradonačelnika Tealea i prišao joj. "Jesi li dobro?" kazao sam. "Bilo je i boljih dana", kaţe ona. "Jesi li upućena?" upitao sam je. "Je li ti Finlay dao informacije?" Kimnula je. "Finlay mi je sve ispričao", kaţe ona. Provukli smo se u veliki ured. Finlay je sjedio za stolom ispod velikog sata. Pokazivao je petnaest minuta do četiri. Roscoe je zatvorila vrata pa sam ih ja počeo pogledavati, jedno pa drugo. "Dakle, tko je izabran?" kaţem. "Tko je novi načelnik?" Finlay me pogleda s mjesta na kojem je sjedio. Zatrese glavom. "Nitko", kaţe on. "Policiju će voditi osobno gradonačelnik Teale." Vratio sam se do vrata i odškrinuo ih nekoliko centimetara. Provirio sam van i bacio pogled na Tealea na drugoj strani sobe. Pritisnuo je Bakera uza zid. Izgledalo je kao da ga gnjavi oko nečega. Gledao sam ga nekoliko trenutaka. "Dakle, što iz toga zaključujete?" upitao sam ih. "Svi ostali u policiji su čisti", kaţe Roscoe. "Tako izgleda, pretpostavljam", kazao sam. "No to dokazuje i daje sam Teale umiješan. Teale je zamjena koju su pronašli, dakle Teale je njihov igrač." "Kako znamo da je samo igrač?" kaţe ona. "Moţda je on veliki mozak. Moţda on vodi cijelu stvar."

kika☺crostuff.net

"Nije", rekao sam. "Veliki mozak je dao zaklati Morrisona kao poruku. Da je Teale veliki mozak, zašto bi slao poruku sam sebi? On pripada nekome. Postavljen je ovdje kako bi proveo ometanje." "To je sigurno", kaţe Finlay. "Već je počelo. Kazao nam je da slučajeve Joea i Stollera bacimo u smeće. Bacamo sve karte na Morrisonov slučaj. Radit ćemo na njemu sami, bez pomoći izvana, bez FBI-ja, bez ikoga. Govori da je ponos policije u pitanju. Već nas vodi u slijepu ulicu. Kaţe da je očito da je Morrisona ubio netko tko je upravo izašao iz zatvora. Netko koga je sam Morrison tamo pospremio jako davno, iz osvete." "A to je prokleto slijepa ulica", kazala je Roscoe. "Sad bismo morali češljati kroz dosjee stare dvadeset godina i usporediti sva imena s podacima svih puštenih iz zatvora u cijeloj zemlji. To bi moglo trajati mjesecima. Povukao je Stevensona s terena radi toga. Dok se ovo ne završi, on će raditi činovnički posao. Kao i ja." "To je gore nego slijepa ulica", kazao je Finlay. "To je kodirano upozorenje. Nitko u našim dosjeima nije kandidat za nasilno osvećivanje. Nikad nismo ovdje imali kriminalce takve vrste. Mi to znamo. A i Teale zna da mi znamo. No ne moţemo ovo nazvati blefira-njem, zar ne?" "Zar ga ne moţete jednostavno ignorirati?" kazao sam. "Jednostavno raditi ono što treba?" Naslonio se na naslonjač stolice. Podigao je pogled prema stropu i zatresao glavom. "Ne moţemo", kazao je. "Radimo pred nosom neprijatelju. U ovom trenutku, Teale nema nikakvog razloga posumnjati da mi znamo bilo što o ovome. A mi se moramo pobrinuti da tako i ostane. Moramo se praviti glupi i glumiti nevinost, je li tako? To će nam smanjiti djelokrug rada. No najveći problem su odobrenja. Ako bi mi zatrebao nalog za privođenje ili tako nešto, moram imati njegov potpis. A on mi ga neće dati, zar ne?"

kika☺crostuff.net

Slegnuo sam ramenima. "Ja se ne namjeravam koristiti nalozima", kazao sam. "Jesi li zvao Washington?" "Javit će mi se natrag", kazao je. "Samo se nadam da se Teale neće dočepati telefona prije mene." Kimnuo sam. "Treba ti neko drugo mjesto za rad", kazao sam. "Što je s onim tvojim prijateljem u FBI-u u Atlanti? Onom o kojem si mi pričao? Bi li se mogao posluţiti njegovim uredom kao nekom vrstom privatnog pogona?" Finlay je na trenutak razmišljao o tome. Kimnuo je. "To nije loša ideja", kazao je. "Morat ću ići nesluţbenim putem. Ne mogu traţiti od Tealea da uputi sluţbeni zahtjev, zar ne? Nazvat ću ga od kuće, večeras. Zove se Picard. Dobar tip, svidjet će ti se. On je iz Quartern, dolje u New Orleansu. Odradio je praksu u Bostonu prije sto godina. Sjajan, veliki čovjek, jako pametan, jako oštar." "Reci mu da nam je vaţno da se radi u tišini", kazao sam. "Ne ţelimo njegove agente ovdje sve dok ne budemo spremni." "Što ćeš napraviti s Tealeom?" upitala me Roscoe. "On radi za ljude koji su ti ubili brata." Ponovno sam slegnuo ramenima. "Zavisi koliko duboko je umiješan", kazao sam. "On nije bio onaj koji je pucao." "Nije?" kaţe Roscoe. "Kako to znaš?" "Nije dovoljno brz", kazao sam. "Šepa naokolo sa štapom u rukama. Previše je spor da bi izvukao pištolj. Previše je spor i da dostigne Joea, u svakom slučaju. Nije bio ni onaj koji je šutao tijelo, također. Previše star, nije dovoljno snaţan. A nije bio ni čistač. To je bio

kika☺crostuff.net

Morrison. No ako se počne zezati sa mnom, upast će u veliko sranje. U suprotnome, neka ide dovraga." "Dakle, što sada?" kaţe ona. Slegnuo sam ramenima. Nisam odgovorio. "Mislim da je stvar u nedjelji", kazao je Finlay. Nedjelja će riješiti nekakav njihov problem. To da je Teale postavljen ovdje izgleda privremeno, znate? Ĉovjek ima sedamdeset pet godina. Nema nikakvog iskustva u policiji. Ovo je samo privremena zakrpa, ispomoć, da izdrţe do nedjelje." Zazvonio je zvučnik na stolu. Začuo se Stevensonov glas koji je traţio Roscoe. Imali su posla oko provjeravanja dosjea. Otvorio sam joj vrata. No ona se zaustavila. Nečega se dosjetila. "Što je sa Spiveyom?" kazala je. "Tamo u Warbur-tonu? Njemu su naredili da organizira napad na Hubblea, zar ne? Dakle, on bi morao znati tko mu je dao naredbu. Trebao bi ga otići pitati. To bi nas moglo negdje odvesti." "Moţda", kazao sam. Zatvorio sam vrata za njom. "Gubitak vremena", kazao mije Finlay. "Zar misliš da će ti Spivey jednostavno reći tako nešto?" Nasmiješio sam mu se. "Ako zna, reći će mi", kazao sam mu. "Kod takvog pitanja vaţno je kako ga se postavi, zar ne?" "Ĉuvaj se, Reacher", kazao je. "Ako te vide da se pribliţavaš onomu što je Hubble znao, uklonit će te kao što su uklonili i njega." Pred očima mi se stvorila slika Charlie i njene djece pa sam zadrhtao. Shvatit će da je Charlie bila blizu onoga što je Hubble znao. To je neupitno. Moţda čak i njegova djeca.

kika☺crostuff.net

Oprezna osoba bi pretpostavila da su djeca moţda slučajno nešto čula. Bilo je četiri sata. Djeca bi već trebala biti gotova sa školom. Vani su bili ljudi koji su se opremili gumenim čizmama, najlonskim kabanicama i kirurškim rukavicama. I oštrim noţevima. I vrećicom čavala. I čekićem. "Finlay, odmah nazovi svog prijatelja Picarda", kazao sam. "Treba nam njegova pomoć. Moramo odvesti Charlie Hubble na neko sigurno mjesto. Nju i djecu. Odmah." Finlay ozbiljno kimnu. Vidio je. Razumio je sve. "Naravno", kazao je. "Ti odvuci svoje dupe u Beckman Drive. Odmah. Ostani tamo. Ja ću organizirati Picarda. Ne napuštaj ih dok se on ne pojavi, OK?" Podigao je telefonsku slušalicu i napamet birao broj u Atlanti. Roscoe je ponovno bila za stolom. Gradonačelnik Teale upravo joj je dodavao debelu hrpu fascikala. Prišao sam joj, privukao slobodnu stolicu i sjeo sam do nje. "Kad si gotova?" upitao sam. "Oko šest, pretpostavljam", kazala je. "Donesi koje lisice kući, OK?" kaţem. "Ti si sasvim poludio, Jack Reacheru", kaţe ona. Teale je promatrao pa sam se ustao i poljubio je u kosu. Izašao sam van na popodnevno sunce i krenuo prema bentleyu. Sunce je polako padalo i više nije bilo vruće. Sjene su se produţavale. Izgledalo je kao da stiţe jesen. Iza sebe začuo sam dozivanje. Gradonačelnik Teale slijedio me od zgrade. Pozvao me natrag. Ostao sam na mjestu. Natjerao sam ga da priđe k meni. Do-šepao je, lupkajući svojim štapom, smiješeći se. Ispruţio je ruku i predstavio se. Kazao je da se zove Grover Teale. Imao je one pokrete političara kad vas pogledom i osmijehom zaslijepe kao svjetiljkom. Kao da je presretan samo zato što razgovara sa mnom.

kika☺crostuff.net

"Drago mi je da sam vas uhvatio", kazao je. "Narednik Baker mi je dao najnovije podatke o ubojstvima kod skladišta. Sve mi se čini jako očitim. Napravili smo nespretnu pogrešku u postupanju prema vama i svima nam je doista ţao zbog vašeg brata, a sigurno ćemo vas obavijestiti čim dođemo do nekih zaključaka. Dakle, prije nego što krenete na put bilo bi mi drago da prihvatite moju ispriku u ime policije. Ne bih ţelio da odavde ponesete loš dojam o nama. Moţemo li sve jednostavno nazvati greškom?" "U redu, Teale", kazao sam. "No zašto mislite da ja odlazim?" Glatko je odgovorio, gotovo bez imalo oklijevanja. "Shvatio sam da ste ovdje bili samo u prolazu", kazao je. "Ovdje u Margraveu nemamo hotel pa sam mislio da nećete imati priliku nigdje odsjesti." "Ostajem", kazao sam. "Dobio sam velikodušnu ponudu kad je u pitanju gostoprimstvo. Razumijem da je Jug poznat po tome, zar ne? Po gostoprimstvu?" Nasmiješio mi se i čvrsto se uhvatio za svoj ukrašeni rever. "Ah, nema sumnje da je to točno, gospodine", potvrdio je. "Cijeli Jug, a Georgia posebno, zaista su poznati po toploj dobrodošlici. Bilo kako bilo, kako već znate, u ovom trenutku imamo strašno velike teškoće. U ovim okolnostima motel u Atlanti ili Maconu sigurno bi vam više odgovarao. Naravno, bili bismo u bliskom kontaktu i pruţili bismo vam svu pomoć u organiziranju pogreba vašeg brata, kad dođe vrijeme za to. Ovdje u Margraveu, bojim se, svi ćemo biti prilično zauzeti. Bit će vam dosadno. Policajka Roscoe imat će puno posla. Ne bi je trebalo ometati u ovom trenutku, zar ne mislite tako?" "Ja je neću ometati", kazao sam pomirljivo. "Znam da radi vrlo vaţan posao." Pogledao me je. Bezizraţajan pogled. Oči u oči, no on ipak nije bio dovoljno visok. Istezao je svoj mršavi starački vrat. A da je nastavio tako buljiti u mene, slomio bi taj svoj

kika☺crostuff.net

mršavi stari vrat. Uputio sam mu ledeni osmijeh i odšetao prema bentleyu. Otključao sam ga i ušao unutra. Upalio sam snaţan motor i spustio prozor. "Vidimo se kasnije, Teale", doviknuo sam dok se automobil udaljavao. Vrijeme završetka nastave bilo je najţivlje doba koje sam dosad vidio u ovom gradiću. Prošao sam pored dvoje ljudi u Main Streetu i vidio još četvero na kriţanju kod crkve. Moţda se radilo o nekakvom klubu za poslijepodnevna druţenja. Ĉitanje Biblije ili spremanje bresaka za zimu. Provezao sam se pokraj njih i zaputio automobilom uz raskošni kilometar i pol Beckman Dri-vea. Skrenuo sam kod Hubbleovog bijelog poštanskog sandučića i okretao volan po zavojima prilaza. Problem koji se pojavio kod upozoravanja Charlie bio je taj što nisam znao koliko joj doista ţelim reći. Sigurno joj neću reći detalje. Ĉak mi se nije činilo u redu reći joj ni da je Hubble mrtav. Zaglavili smo, ni naprijed ni nazad. No nisam je mogao drţati u neznanju zauvijek. Morala je saznati barem kontekst događanja. Ili, u suprotnom, neće poslušati moje upozorenje. Parkirao sam automobil ispred njenih vrata i pozvonio. Djeca su dotrčala odnekud dok mije Charlie otvarala vrata i puštala me unutra. Izgledala je prilično umorno i napeto. Djeca su izgledala dovoljno sretna. Nisu prenijela na sebe majčine brige. Otjerala ih je i pošao sam za njom prema kuhinji. Bila je to velika, moderna prostorija. Nagovorio sam je da mi napravi malo kave. Vidjelo se da nestrpljivo ţeli razgovarati, no nije znala kako početi. Gledao sam je kako nespretno rukuje napravom za pripremanje kave. "Zar nemate kućnu pomoćnicu?" upitao sam je. Odmahnula je glavom. "Ne ţelim je", kazala je. "Volim stvari raditi sama."

kika☺crostuff.net

"Kuća je velika", kazao sam. "Volim biti zauzeta, pretpostavljam", kaţe ona. Potom je nastupila tišina. Charlie je uključila aparat za kavu i on je stao slabo zviţdati. Sjeo sam za stol na mjestu pored prozora. Pruţao se pogled na golemi, glatki travnjak. Prišla je i sjela nasuprot mene. Skupila je dlanove. "Ĉula sam za Morrisonove", kazala je napokon. "Ima li moj suprug veze s tim slučajem?" Pokušavao sam smisliti što bih joj točno trebao reći. Ĉekala je nekakav odgovor. Aparat za kavu prigušeno je zujao u velikoj tihoj kuhinji. "Da, Charlie", kazao sam. "Bojim se da jest. No on nije ţelio biti umiješan, OK? Događala se neka vrsta ucjene." Dobro je to primila. Sigurno je, ionako, i sama došla do tog zaključka. Sigurno su joj kroz glavu prošli svi mogući scenariji. Ovo objašnjenje bilo je jedno od onih koji se mogu uklopiti. Zato nije izgledala iznenađena ili bijesna. Samo je kimnula. Potom se opustila. Izgledalo je kao da joj je godilo čuti nekog drugog da to govori. Sad je konačno javno rečeno. Priznato je. S time se moglo nositi. "Bojim se da to ima smisla", kazala je. Ustala se da natoči kavu. Dok je hodala, nastavila je govoriti. "Jedino tako mogu objasniti njegovo ponašanje", kazala je. "Je li u opasnosti?" "Charlie, bojim se da nemam pojma gdje je on", kazao sam. Dodala mi je šalicu kave. Ponovno je sjela za kuhinjski šank. "Je li u opasnosti?" upitala je ponovno. Nisam mogao odgovoriti. Nikako nisam mogao izbaciti riječi iz usta. Odmaknula se od šanka i prišla bliţe kako bi ponovno sjela nasuprot mene za stolom pored prozora. U rukama je drţala svoju šalicu kave. Bila je prilično zgodna ţena. Plava i lijepa. Savršeni

kika☺crostuff.net

zubi, dobra građa, vitka, u dobroj formi. Puna duha. Ja sam je doţivio kao tipičnu ţenu plantaţera. One koje zovu ljepoticama. Sam sebi bio sam rekao da bi prije stotinu pedeset godina ona bila vlasnica robova. No počeo sam mijenjati to mišljenje. Osjetio sam dašak čvrstoće koji izvire iz nje. Uţivalaje u svom bogatstvu i u besposličarenju. Tretmani kod kozmetičara i ručko-vi s prijateljicama u Atlanti. bentley i zlatne kreditne kartice. Velika kuhinja koja stoji više nego što sam ja ikada zaradio u cijeloj godini. No kad bi došlo do toga, ovo je ţena koja bi bila spremna spustiti se u blato i boriti se. Moţda bi prije stotinu i pedeset godina bila u jednom od vlakova za Zapad. Imala je dovoljno duha za to. Oštro me je gledala preko stola. "Jutros me je uhvatila panika", kazala je. "To uopće ne sliči na mene. Sigurno sam ostavila loš dojam na vas jutros, bojim se. Nakon što ste otišli, smirila sam se i dobro razmislila o svemu. Došla sam do zaključka kojeg ste upravo opisali. Hub je greškom upao u nešto i sad se u tome zapetljao. Što ću napraviti oko toga? Dakle, prestat ću paničariti i početi misliti. U neredu sam još od petka i sram me je toga. To uopće nisam prava ja. Stoga sam učinila nešto i nadam se da ćete mi oprostiti?" "Nastavite", kazao sam. "Nazvala sam Dwighta Stevensona", kazala je. "On je spomenuo da je vidio faks poruku iz Pentagona o vašem sluţenju na mjestu vojnog policajca. Zamolila sam ga da ga pronađe i pročita mi ga. Ĉini mi se da se radi o sjajnom dosjeu." Nasmiješila mi se. Pribliţila je svoju stolicu još bliţe. "Dakle, ono što sada ţelim napraviti jest unajmiti vas", kazala je. "Ţelim vas privatno unajmiti da riješite problem moga supruga. Hoćete li razmisliti o tome?" "Neću", kazao sam. "Ne mogu to napraviti, Charlie." "Ne moţete ili ne ţelite?" kaţe ona.

kika☺crostuff.net

"Postojala bi neka vrsta sukoba interesa", kazao sam. "To bi značilo da moţda ne mogu dobro obaviti posao za vas." "Sukob interesa?" kaţe ona. "Kakav?" Zastao sam nekoliko trenutaka. Pokušao smisliti kako da joj to objasnim. "Vašem suprugu nije bilo dobro, OK?" kazao sam. "Došao je do nekakvog istraţitelja, nekog tipa iz Vlade, i pokušali su riješiti situaciju. No čovjek iz Vlade je ubijen. A ja se bojim da mene više zanima tip iz Vlade nego vaš suprug." Pratila je što govorim i kimnula. "No zašto?" upita ona. "Vi ne radite za Vladu." "Ĉovjek iz Vlade bio je moj brat", kazao sam joj. "Samo luda slučajnost, znam, no ništa mi drugo ne preostaje." Zašutjela je. Shvatila je gdje bi mogao leţati sukob interesa. "Jako mi je ţao", kazala je. "Ne govorite daje Hub izdao vašeg brata?" "Nije", kazao sam. "To je zadnja stvar koju bi on bio učinio. Ovisio je o njemu kako bi se izvukao. Nešto je izmaklo kontroli, to je sve." "Mogu li vas nešto pitati?" kazala je. "Zašto o mom suprugu govorite u prošlom vremenu?" Pogledao sam je ravno u oči. "Zato što je mrtav", odgovorio sam. "Jako mi je ţao." Charlie se ukoči. Problijedila je i čvrsto stiskala ruke sve dok joj zglobovi nisu postali snjeţnobijeli. No nije ih razdvojila. "Ja ne mislim da je mrtav", prošaptala je. "Znala bih to. Mogla bih to osjetiti. Mislim da se on samo skriva negdje. Ţelim da ga pronađete. Platit ću vam koliko god ţelite." Samo sam polako odmahnuo glavom.

kika☺crostuff.net

"Molim vas", bila je uporna. "Neću to učiniti, Charlie", kazao sam. "Neću vam uzeti novac za to. Ne ţelim vas iskorištavati. Ne mogu vam uzeti novac jer znam da je on već mrtav. Ţao mi je, no to je tako." U kuhinji je nastupila duga tišina. Sjedio sam za stolom, drţeći u rukama kavu koju mi je ona napravila. "Biste li to napravili da vam ne platim?" kazala je. "Moţda biste ga mogli samo malo potraţiti istovremeno dok pokušavate saznati više oko vašeg brata?" Razmislio sam o tome. Nisam mogao vidjeti kako na ovo reći ne. "OK", pristao sam. "Učinit ću to, Charlie. No, kao što sam rekao, ne očekujte čuda. Mislim da nas ovdje čeka nešto jako loše." "Ja mislim da je ţiv", kazala je. "Znala bih da nije." Počeo sam se brinuti oko toga što će se dogoditi kad se pronađe njegovo tijelo. Ona će se suočiti sa surovom stvarnošću kao što se kamion koji vozi bez kontrole odjednom nađe licem u lice sa zgradom u koju će se zabiti. "Trebat će vam novac za troškove", kazala je Charlie. Nisam bio siguran trebam li ga uzeti, no već mi je dodala debelu omotnicu. "Hoće li ovo biti dovoljno?" upita ona. Pogledao sam u omotnicu. Unutra je bio debeli snop novčanica od sto dolara. Kimnuo sam. To će biti dovoljno. "I, molim vas, zadrţite auto", kazala je. "Koristite ga sve dok vam treba." Ponovno sam kimnuo. Promislio sam što bih još trebao reći i prisilio se da koristim sadašnje vrijeme. "Gdje on radi?" upitao sam je.

kika☺crostuff.net

"U Sunrise Internationalu", kazala je. "To je jedna banka. Izdiktirala je adresu u Atlanti." "OK, Charlie", kazao sam. "Sad ću vas upitati nešto drugo. Jako je vaţno. Je li vaš suprug ikad koristio riječ 'Pluribus'?" Razmislila je i slegnula ramenima. " 'Pluribus'?" kazala je. "Nema li to nekakve veze s politikom? Nešto u vezi s govornicom kad Predsjednik drţi govore? Nikad nisam čula da Hub govori o tome. On je diplomirao bankarstvo." "Nikad ga niste čuli da upotrebljava tu riječ?" upitao sam je ponovno. "Ni na telefonu, ni u snu, baš nikada?" "Nikada", kazala je. "A iduća nedjelja?" upitao sam je. "Je li kada spomenuo iduću nedjelju? Bilo što o tome što bi se trebalo dogoditi iduće nedjelje?" "Iduća nedjelja?" ponovila je. "Mislim da je nije spominjao. Zašto? Što će se dogoditi u nedjelju?" "Ne znam", kazao sam. "Upravo to pokušavam saznati." Ponovno je razmišljala nekoliko dugih trenutaka, no ponovno je samo odmahnula glavom i slegnula ramenima, okrećući dlanove prema gore, kao da joj to ništa ne znači. "Ţao mi je", kazala je. "Ne opterećujte se time", kazao sam. "Sad morate nešto učiniti." "Što moram napraviti?" kazala je. "Morate otići odavde", kazao sam. Zglobovi na rukama još uvijek su bili potpuno bijeli, no uspijevala je zadrţati kontrolu. "Moram bjeţati i skrivati se?" kazala je. "Ali kamo?"

kika☺crostuff.net

"Doći će jedan agent iz FBI-ja i pokupiti vas", kazao sam. Gledala je u mene panično. "FBI?" kazala je. Postala je još bljeđa. "Ovo je stvarno ozbiljno, zar ne?" "Smrtno ozbiljno", kazao sam. "Morate odmah otići odavde." "U redu", kazala je polako. "Ne mogu vjerovati da se ovo događa." Odšetao sam iz njene kuhinje u dnevni boravak u kojem smo dan ranije pili čaj. Izašao sam kroz francuski prozor i napravio mali polukrug oko kuće. Pješice sam se šetao niz prilaz, kroz nasade zelenila, do Beckman Drivea. Ramenom sam se naslonio na bijeli poštanski sandučić. Bila je tišina. Nije se moglo čuti ništa osim suhog šuškanja trave koja se hladila pod mojim stopalima. Potom sam začuo kako se sa zapada iz smjera grada pribliţava automobil. Usporio je točno pri vrhu uzbrdice i čulo se kako automatski mjenjač ubacuje u niţu brzinu istovremeno sa smanjivanjem brzine automobila. Na vrhu uzbrdice pojavio se u vidokrugu. Bio je to bijeli buick, posve običan, s dva čovjeka unutra. Dva niska tamnoputa tipa, hispanskog izgleda, u širokim košuljama. Usporili su i skrenuli na lijevu stranu ulice, traţeći Hubbleov poštanski sandučić. Ja sam bio naslonjen na njega i gledao ravno u njih. Oči su nam se srele. Automobil je ubrzao i krenuo dalje. Odjurio je u pravcu pustih nasada bresaka. Napravio sam par koraka naprijed i promatrao ih kako odlaze. Vidio se oblak prašine koji se digao za njima nakon što su s besprijekorno čiste gradske ulice u Margraveu prešli na prašnjavu seosku cestu. Potom sam otrčao nazad do kuće. Ţelio sam da Charlie poţuri. Ona je stajala unutra, uzbuđena, brbljajući kao da se sprema na godišnji odmor. Glasno je nabrajala stvari koje mora ponijeti. To je bio nekakav mehanizam kojim je pokušavala otjerati paniku koju osjeća. U petak je bila bogata besposlena ţena udana za bankara.

kika☺crostuff.net

Danas, u ponedjeljak, stranac koji joj je kazao da je bankar mrtav govori joj da poţuri i bjeţi kako bi spasila vlastiti ţivot. "Ponesite mobitel sa sobom", doviknuo sam joj. Nije odgovorila. Ĉula se samo tišina koja je odisala zabrinutošću. Zvuk koraka i lupanje vratima ormara. Sjedio sam u kuhinji i ispijao ostatak kave još gotovo sat vremena. Potom sam začuo automobilsku sirenu i zvuk teških koraka po šljunčanom prilazu. Jako kucanje na ulaznim vratima. Stavio sam ruku u dţep i dlanovima čvrsto stisnuo drţak Morrisonovog dţepnog noţa. Odšetao sam u hodnik i otvorio vrata. Vani se pored bentleya nalazila čista plava limuzina, a na kraju stuba stajao je golemi crnac. Bio je visok otprilike kao i ja, moţda čak i malo viši, no bio je barem pedeset kila teţi od mene. Pored njega, ja sam izgledao lagan kao perce. Laganim atletskim korakom zakoračio je naprijed. "Reacher?" kazao je div. "Drago mi je. Ja sam Pi-card iz FBI-ja." Rukovali smo se. On je bio golem. Odavao je nekakav dojam leţerne sposobnosti zbog čega mi je bilo drago da je na mojoj strani. Izgledao je kao moj tip čovjeka. Kao onaj koji bi u stisci u kutu bio jako koristan. Odjednom me je preplavilo ohrabrenje. Pomaknuo sam se u stranu i propustio ga da uđe u Charlieinu kuću. "OK", kazao mi je Picard. "Finlay mi je ispričao sve detalje. Jako mi je ţao zbog tvog brata, prijatelju. Jako ţao. Gdje moţemo popričati?" Odveo sam ga do kuhinje. Skakutao je pored mene i prešao tu razdaljinu u nekoliko koraka. Pogledom je prešao prostoriju i natočio si ostatke kave iz aparata. Potom je prišao meni i rukom me potapšao po ramenu. Osjećao sam se kao da me je netko pogodio vrećom cementa. "Osnovna pravila", kazao je. "Sve ovo je nesluţbeno, u redu?"

kika☺crostuff.net

Kimnuo sam. Glas mu je odgovarao pojavi. Bila je to tiha tutnjava. Tako bi mrki medvjed zvučao kad bi kojim slučajem naučio govoriti. Nisam mogao ocijeniti koliko tip ima godina. Bio je jedan od onih velikih ljudi u dobroj formi čije najbolje godine traju desetljećima. Kimnuo je i odmaknuo se. Naslonio je svoje golemo tijelo na kuhinjski šank. "Ovo mi je veliki problem", kazao je. "Biro ne smije djelovati bez poziva odgovorne osobe u lokalnoj upravi. To bi bio taj Teale, zar ne? A iz onoga što mi je rekao Finlay, pretpostavljam da Teale neće biti taj koji će obaviti taj poziv. Zbog toga bi moje veliko dupe moglo dobiti otkaz. No zaobići ću pravila zbog Finlaya. Poznajemo se jako dugo. No moraš zapamtiti, sve ovo je nesluţbeno, OK?" Ponovno sam kimnuo. Ovo mi je odgovaralo. Jako mi je odgovaralo. Bio sam sasvim zadovoljan nesluţbenom pomoći. S njom će se posao moći obaviti bez zapetljavanja u proceduru. Ostalo mi je još punih pet dana do nedjelje. Jutros se pet dana činilo više nego dovoljnim. No sada, kad je Hubble nestao, osjećao sam kao da sam jako tanak s vremenom. Previše tanak da bih imalo od njega trošio na proceduru. "Gdje ćeš ih odvesti?" upitao sam ga. "U sigurno sklonište u Atlanti", kazao je Picard. "Kuću FBI-ja, imamo je već godinama. Tamo će biti sigurni, no neću ti reći gdje se točno ona nalazi i zamolit ću te da ne ispituješ gospođu Hubble o tome nakon što se sve ovo završi, OK? Moram čuvati svoja leđa u ovome. Ako razotkrijem sigurnu kuću, bit ću u velikim sranjima." "OK, Picard", kazao sam. "Neću ti stvarati probleme. I cijenim to." Kimnuo je, ozbiljno, kao daje bio u jako opasnom poloţaju. Potom su Charlie i djeca uletjeli u prostoriju. Savijali su se pod teretom prepunih putnih torbi. Picard im se predstavio. Vidjelo se da je Charlieina kći bila prestrašena njegovom veličinom. Oči dječaka širile su se dok je gledao u FBI-jevu značku koju je Picard drţao u rukama.

kika☺crostuff.net

Potom smo svih petero iznijeli torbe i smjestili ih u prtljaţnik plavog automobila. Rukovao sam se s Picardom i Charlie. Potom su oni ušli u automobil. Picard ih je odvezao. Mahao sam za njima. PETNAEST Zaputio sam se prema Warburtonu sto puta brţe nego što je to bio radio vozač zatvorskog autobusa i stigao sam tamo za manje od petnaest minuta. Bio je to strašan prizor. Sa zapada se velikom blizinom pribliţavala oluja, a zadnje zrake niskog poslijepodnevnog sunca probijale su se kroz oblake i padale na mjesto. Sjajni metalni tornjevi i kule poprimali su narančastu boju. Usporio sam i skrenuo na prilazni put za zatvor. Zaustavio sam se ispred prvog kaveza za automobile. Nisam namjeravao ući unutra. Već mi je bilo dosta toga. Spivey će morati izaći vani do mene. Izašao sam iz bentleya i došetao do straţara. Ĉinio se dovoljno prijateljski raspoloţen. "Je li Spivey na duţnosti?" upitao sam ga. "Trebate li ga?" kazao je straţar. "Recite mu da je gospodin Reacher ovdje", odgovorio sam. - Tip je uvukao glavu kroz otvor na kućici i okrenuo telefonski broj. Ponovno se izvukao i doviknuo mi. "Ne poznaje nikakvog gospodina Reachera", kazao je. "Recite mu da me poslao načelnik Morrison", kazao sam. "Iz Margravea." Tip se ponovno uvukao u kućicu i počeo nešto govoriti. Nakon minute ponovno je bio vani. "OK, vozite naprijed", kazao je. "Spivey će vas čekati na prijemnom odjelu." "Recite mu da mora izaći van", kazao sam. "Srest ćemo se na cesti."

kika☺crostuff.net

Odšetao sam i ostao stajati na prašnjavom rubu asfalta. Bila je to bitka ţivaca. Mogao sam se kladiti da će Spivey izaći van. Doznat ću za pet minuta. Ĉekao sam. Mogla se namirisati kiša koja je dolazila sa zapada. Za sat vremena protutnjat će ravno iznad nas. Stajao sam i čekao. Spivey je izašao van. Ĉuo sam kako se pomiču rešetke na kavezu za automobile. Okrenuo sam se i vidio kako kroz njih prolazi prljavi ford. Izašao je i zaustavio se pored bentleya. Spivey se izvukao iz njega. Prišao mi je. Bio je velik, znojan, crvenog lica i ruku. Uniforma mu je bila prljava. "Sjećaš li se mene?" upitao sam ga. Njegove male zmijske oči sijevale su naokolo. Bio je izgubljen i zabrinut. "Ti si Reacher", kazao je. "Pa što?" "Tako je", kazao sam. "Ja sam Reacher. Onaj od petka. Što se dogodilo?" Premještao se s noge na nogu. Namjeravao je glumiti nepristupačnost. No već je pokazao svoje karte. Izašao je van kako bismo se sreli. Već je izgubio partiju. No nije progovorio. "I što se dogodilo u petak?" ponovio sam. "Morrison je mrtav", kazao je. Zatim je slegnuo ramenima i stisnuo svoje tanke usne. Nije htio više govoriti. Leţerno sam se pomakao ulijevo. Samo pola metra ili tako nešto, da smjestim Spiveyevo tijelo između mene i straţara na ulazu. Kako me straţar ne bi mogao vidjeti. U rukama mi se pojavio Morrisonov noţ. Na sekundu sam ga drţao u razini Spiveyevih očiju. Taman dovoljno da pročita natpis ugraviran zlatnim slovima na ebanovini. Potom je s glasnim klikom iskočila oštrica. Spiveyeve male oči netremice su gledale u nju. "Misliš li da sam ga upotrijebio na Morrisonu?" kazao sam. Buljio je u oštricu. Na olujnom suncu isijavala je plavom bojom.

kika☺crostuff.net

"To nisi bio ti", kazao je. "No moţda si imao jako dobar razlog." Nasmiješio sam mu se. Znao je da ja nisam bio taj koji je ubio Morrisona. Stoga je znao tko jest. Stoga je znao tko su Morrisonovi šefovi. Tako jednostavno. Ĉetiri male riječi i već sam se pomakao naprijed. Pribliţio sam oštricu malo bliţe njegovom crvenom licu. "Ţeliš li da ga upotrijebim na tebi?" kazao sam. Spivey je divlje gledao uokolo. Ugledao je straţara tridesetak metara dalje. "On ti neće pomoći", kazao sam. "On mrzi vas, beskorisne debele ljude. On je samo straţar. Ti si se uli-zivao i dobio promaknuće. Da goriš, on se na tebe ne bi ni popisao. Zašto i bi?" "Što ţeliš?" kaţe Spivey. "Petak", kazao sam. "Što se dogodilo?" "A ako ti kaţem?" kaţe on. Slegnuo sam ramenima. "Zavisi što mi kaţeš", kazao sam. "Ako mi kaţeš istinu, pustit ću te nazad unutra. Hoćeš li mi reći istinu?" Nije odgovorio. Stajali smo pored ceste. Bitka ţivaca. Njegovi ţivci bili su puno tanji. Zato je gubio. Njegove male oči zvjerale su naokolo. Uvijek su se vraćale na oštricu. "OK, reći ću ti", kazao je. "S vremena na vrijeme, pomogao bih Morrisonu. Nazvao me je u petak. Kazao je da mi šalje dva tipa. Imena mi nisu ništa značila. Nikad nisam čuo ni za tebe ni za drugoga. Ja sam trebao srediti da Hubble bude ubijen. To je sve. Tebi se ništa nije trebalo dogoditi, kunem ti se." "Pa, što je pošlo krivo?" upitao sam ga.

kika☺crostuff.net

"Moji momci su zajebali", kazao je. "To je sve, kunem se. Trebali smo se baviti drugim tipom. Tebi se ništa nije trebalo dogoditi. Izvukao si se, zar ne? Nije bilo nikakve štete, je li tako? Zašto me onda mučiš?" Povukao sam noţ jako brzo i zarezao mu bradu. Smrznuo se od šoka. Trenutak kasnije debela crta tamne krvi procurila je iz posjekotine. "Koji je bio razlog?" upitao sam ga. "Nikad ne postoji razlog", kazao je. "Samo radim ono što mi je naređeno." "Radiš što ti je naređeno?" kaţem. "Radim što mi je naređeno", kaţe on ponovno. "Ne ţelim znati nikakve razloge." "Tko ti je onda naredio što da radiš?" kazao sam. "Morrison", kaţe on. "Morrison mi je naredio što da radim." "A tko je to kazao Morrisonu?" upitao sam ga. Drţao sam oštricu nekoliko centimetara od njegovog obraza. Gotovo je cvilio od straha. Buljio sam u njegove male zmijske oči. Znao je odgovor. Vidio sam to, duboko u tim očima. Znao je tko je naredio Morrisonu što da radi. "Tko mu je naredio što da radi?" upitao sam ga ponovno. "Ne znam", kazao je. "Kunem se na grob moje majke." Buljio sam u njega nekoliko dugih trenutaka. Odmahnuo sam glavom. "Krivo, Spivey", kazao sam. "Znaš i reći ćeš mi." Sad je Spivey odmahnuo glavom. Njegovo veliko crveno lice pomicalo se s jedne na drugu stranu. Krv mu je tekla niz bradu na ljepljivu vilicu. "Ubit će me ako to napravim", kazao je. Spustio sam mu noţ do trbuha. Razrezao sam njegovu masnu košulju. "Ja ću te ubiti ako ne napraviš", kazao sam.

kika☺crostuff.net

Ĉovjek poput Spiveya razmišlja kratko unaprijed. Ako mi kaţe, umrijet će sutra. Ako mi ne kaţe, umrijet će danas. Tako je on razmišljao. Kratkoročno. Stoga se pripremio da mi kaţe. Grlo mu se počelo pomicati gore-dolje, kao da je presahlo i ne moţe progovoriti. Buljio sam u njegove oči. Nije mogao progovoriti ni riječi. Izgledao je poput čovjeka u pustinji koji je do-puzao do oaze i pokušava traţiti malo vode. No, namjeravao mi je reći. A onda više nije. Preko njegovog ramena vidio sam oblak prašine na istoku. Potom sam začuo slab zvuk dizelskog motora. Onda sam ugledao sivi zatvorski autobus kako se pribliţava. Spivey naglo okrenu glavu kako bi pogledao u svoj spas. Zatvorski straţar odšetao je sa svog mjesta kako bi prišao autobusu. Spivey okrenu glavu natrag prema meni i pogleda me. U očima mu se mogao vidjeti zločesti sjaj trijumfa. Autobus se pribliţavao. "Tko je to bio, Spivey?" kazao sam. "Reci mi sad ili ću se vratiti po tebe." No on se samo odmaknuo, okrenuo i poţurio prema svome fordu. Autobus je prošao pored mene i zapuh-nuo me oblakom prašine. Sklopio sam noţ i vratio ga nazad u dţep. Otrčao sam do bentleya i odvezao se. Oluja koja se pribliţavala pratila me je putem prema istoku. Osjećao sam kao da me ne prati samo oluja. Bio sam pun frustracija. Jutros mi je samo jedan razgovor mogao pomoći da saznam sve. Sad više nisam znao ništa. Situacija se odjednom promijenila nagore. Nisam imao nikakvu potporu, nikakva sredstva, nikakvu pomoć. Nisam se mogao osloniti na Roscoe ili na Finlaya. Nisam mogao očekivati da će se ijedno od njih sloţiti s mojim planom. A i oni sami imali su dovoljno svojih problema u policiji. Što je ono Finlay rekao? Rad pred neprijateljevim nosom? A nisam mogao puno očekivati ni od Picarda. I on je već bio na rubu. Nisam mogao računati ni na koga osim na sebe.

kika☺crostuff.net

S druge strane, nisam se morao zabrinjavati nikakvim zakonima, nikakvim zabranama, nikakvim ometanjima. Nisam morao razmišljati o pravima uhićenih, vjerojatnom povodu, ustavnim pravima. Nisam morao misliti na opravdanu sumnju ni na pravila postupanja s dokazima. Ovi tipovi nisu imali nikakvo pravo ţalbe višim tijelima. Je li to pošteno? Moţete se kladiti da jest. Ovo su loši ljudi. Oni su prešli granicu davno prije. Loši ljudi. Što je Finlay rekao? Ne mogu biti gori. A oni su ubili Joea Reachera. Odvezao sam bentleya niz blagu nizbrdicu do Ros-coeine kuće. Parkirao sam na cesti ispred nje. Nije bila doma. Chevrolet nije bio ondje. Veliki kromirani sat na nadzornoj ploči u bentleyu pokazivao je deset minuta do šest sati. Deset minuta čekanja. Izašao sam iz prednjeg dijela auta i sjeo na zadnje. Rastegao sam se na koţnim sjedalima velikog starog automobila. Ţelio sam tu večer pobjeći iz Margravea. Ţelio sam zauvijek otići iz Georgije. U dţepu iza vozačevog mjesta pronašao sam kartu. Proučio sam je i otkrio da ćemo, ako odemo na zapad, opet pored Warburtona, za sat ili sat i pol prijeći drţavnu granicu i ući u Alabamu. To sam ţelio napraviti. Odjuriti s Roscoe na zapad u Alabamu i zaustaviti se u prvom kafiću koji ima glazbu uţivo. Staviti sve svoje probleme na čekanje do sutra. Jesti jeftinu hranu, piti neko hladno pivo, slušati neku običnu glazbu. Moja ideja za vraški dobru večer. Odlučio sam se čekati je. Mrak se polako spuštao. U večernjem zraku osjetila se lagana hladnoća. Oko šest sati velike kapljice počele su udarati po krovu bentleya. Izgledalo je kao da se pribliţava velika večernja oluja s grmljavinom, no nikad nije doista stigla. Nikako se nije doista spustila. Samo velike rane kapljice koje su štrcale kao da se nebo pokušava ocijediti, ali mu ne ide. Spustio se potpuni mrak i teški automobil lagano se njihao na slabom vjetru.

kika☺crostuff.net

Roscoe je kasnila. Oluja je prijetila punih dvadeset minuta prije nego što sam ugledao njen Chevrolet kako se lagano spušta niz nizbrdicu. Svjetla su joj gorila i pomicala se lijevo-desno. Obasjala su i mene dok je prolazila i skretala u svoj prilaz. Osvijetlila su garaţna vrata na njenoj kući i ugasila se nakon što je ona prekinula kontakt. Izašao sam iz bentleya i prišao joj. Zagrlili smo se i poljubili se. Potom smo ušli unutra. "Jesi li dobro?" upitao sam je. "Pretpostavljam", kazala je. "Vraški naporan dan." Kimnuo sam. Doista je bio naporan. "Jesi li uzrujana?" upitao sam je. Kretala se po sobi i palila svjetla na lampama. Povlačila je zastore. "Ono jutros bilo je nešto najgore što sam u ţivotu vidjela", kazala je. "Daleko najgora stvar. No reći ću ti nešto što nikad nikome ne bih rekla. Nisam bila uzrujana. Ne zbog Morrisona. Zbog jednog takvog čovjeka ne moţeš biti uzrujan. No uznemirena sam zbog njegove ţene. Bilo je dovoljno što je ţivjela s čovjekom poput Morrisona, nije morala zbog njega i umrijeti, zar ne?" "A što je s ostalim?" upitao sam je. "S Tealeom?" "Nisam iznenađena", kazala je. "U toj obitelji svi su govna već punih dvjesto godina. Njegova i moja obitelj poznaju se jako dugo. Zašto bi on bio malo drukčiji? Ali, Boţe, drago mi je što je ispalo da su svi ostali u policiji čisti. Smrtno sam se bojala spoznaje da bi još netko od onih ljudi mogao biti umiješan. Ne znam bi li se mogla suočiti s time." Otišla je u kuhinju ja sam je slijedio. Zašutjela je. Nije bila na rubu sloma, no nije bila ni previše sretna.

kika☺crostuff.net

Oko kilometar i pol dalje ugledali smo staru kuću uz cestu. Zaustavili smo se na parkiralištu i izašli van. Izgledalo je u redu. Dovoljno veliko mjesto, široko i jednostavno, izgrađeno od dasaka premazanih katranom. Puno neonskog svjetla, puno automobila na parkiralištu, a čula se i glazba. Na znaku na vratima pisalo je: 'Močvara, glazba uţivo sedam dana tjedno u devet i pol'. Roscoe i ja drţali smo se za ruke i ušli unutra. Naletjeli smo na zvukove kafića, glazbu iz dţuboksa i udar zraka s mirisom piva. Provukli smo se do straţnjeg dijela i tamo našli široki prsten odjeljaka oko plesnog podija iza kojeg se nalazila pozornica. Pozornica je, u stvari, bila niska betonska platforma. Ovo je moţda nekoć bilo nekakvo skladište. Strop je bio nizak, a osvjetljenje slabo. Pronašli smo prazan odjeljak i skliznuli unutra. Dok smo čekali da nas posluţe promatrali smo grupu kako se priprema za nastup. Konobarice su trčkarale okolo kao da igraju košarku. Jedna je doskakala do nas pa smo naručili pivo, cheesburgere, pomfri i salate. Gotovo odmah dotrčala je nazad s tankim pladnjem na kojemu je bila poslagana naša narudţba. Pojeli smo, popili i onda naručili još. "Dakle, što ćeš učiniti oko Joea?" upitala me Roscoe. Namjeravao sam završiti njegov posao. Što god to bilo. Što god trebalo za to. To je bila odluka koju sam donio tog jutra u njenom krevetu. No ona je policajka. Ona se zaklela provoditi sve moguće zakone. Zakoni su stvoreni kako bi se meni našli na putu. Nisam znao što bih joj rekao. No nije čekala da joj išta kaţem. "Mislim da bi trebao saznati tko ga je ubio", kazala je. "A što onda?" upitao sam je. No, to je bilo najdalje do čega smo došli. Bend je započeo svirati. Nismo mogli više razgovarati. Roscoe mi uputi apologetski smiješak i zatrese glavom. Slegnu ramenima, ispričavajući se zato što više ne mogu čuti što ona govori. Preko stola mi je uputila

kika☺crostuff.net

'reći-ću-ti-poslije' gestu pa smo okrenuli glave prema pozornici. Volio bih da sam čuo njen odgovor na moje pitanje. Bar se zvao 'Močvara', a grupa je nosila naziv 'Ţivot u močvari'. Počeli su prilično dobro. Klasični trio. Gitara, bas, bubnjevi. Odmah su krenuli s jednom stvari Stevie Ray Vaughana. Još otkako je Stevie Ray poginuo u svom helikopteru iznad Chicaga, čini mi se da se moţe zbrojiti sve bijelce ispod četrdeset godina u juţnjačkim drţavama, podijeliti taj broj s tri i to je broj bendova posvećenim Stevie Ray Vaughanu. Svi to rade. Zato što nije previše zahtjevno. Nema veze kako izgledate, nema veze kakvu opremu imate. Sve što treba napraviti jest, pognuti glavu i svirati. Najbolji od njih mogli bi se usporediti sa Stevie Rayevim privremenim preobrazbama iz svirača opuštenog barskog rocka u svirača bluza iz Teksasa. Ova grupica bila je prilično dobra. 'Ţivot u močvari'. Dobro su odgovarali svom ironičnom nazivu. Na basu i bubnjevima svirali su veliki neuredni momci, dugačke kose, debeli i prljavi. Gitarist je bio mali tamnoputi tip, ne previše različit od samoga Stevie Raya. Isti široki osmijeh. Znao je i svirati, također. Imao je crnu kopiju Les Paula i veliki Marshallov zvučnik. Dobar staromodni zvuk. Labave teške ţice i velika pojačala opterećivala su jake Marshallove zvučnike, dajući onaj slavni puni zvuk koji se nikako drukčije ne moţe postići. Dobro smo se zabavljali. Popili smo puno piva, sjedili jedno do drugog u separeu. Potom smo malo i plesali. Nisam mogao odoljeti. Grupa je svirala bez prestanka. U prostoriji je postalo vruće i guţva. Glazba je postajala glasnija i brţa. Konobarice su trčale naprijed-nazad drţeći u rukama boce s dugim grlićima.

kika☺crostuff.net

Otvorila je vrata hladnjaka. Bila je to gesta koja je govorila: prazan je. Uputila mi je umorni osmijeh. "Ţeliš li me častiti večerom?" upitala je. "Naravno", kazao sam. "No ne ovdje. U Alabami." Rekao sam joj što ţelim napraviti. Plan joj se svidio. Razvedrila se i krenula se tuširati. Shvatio sam da bi tuš i meni dobro došao pa sam otišao s njom. No došlo je do kašnjenja jer su se moji prioriteti promijenili čim je ona počela otkopčavati svoju usku košulju od uniforme. Zov kafića u Alabami odjednom je utihnuo, a i tuš moţe pričekati, također. Ispod uniforme nosila je crno donje rublje. Prilično nepotrebne stvari. Završili smo strastveno zagrljeni na podu spavaće sobe. Vani je oluja konačno provalila. Kiša je oblijevala malu kuću. Munje su sijevale, a gromovi su udarali posvuda naokolo. Konačno smo dospjeli do tuša. No tada smo ga već zaista trebali. Nakon toga legao sam na krevet dok se Roscoe oblačila. Obukla je izblijedjele traperice i svilenu majicu. Ponovno smo ugasili lampe, zaključali kuću i krenuli na put s bentleyem. Bilo je sedam i pol i oluja se već udaljavala prema istoku, kretala se prema Charlestonu prije nego što se potpuno isprazni iznad Atlantika. Moţda će doći do Bermuda sutra. Mi smo se zaputili na zapad, prema ruţičastom nebu. Pronašao sam cestu koja vodi do Warburtona. Vozio sam niz seoske putove između beskrajnih mračnih polja i projurio pokraj zatvora. Stajao je sjajeći svojim mrtvački ţutim osvjetljenjem. Pola sata nakon što smo prošli Warburton zaustavili smo se napuniti golemi spremnik za gorivo ovog starog automobila. Provezli smo se pored nekih nasada duhana i prešli rijeku Chattahoochee na starom mostu u Franklinu. Zatim je uslijedila jurnjava do

kika☺crostuff.net

drţavne granice. Došli smo do Alabame prije devet sati. Sloţili smo se da ćemo riskirati i zaustaviti se u prvom baru. Roscoe je izgledala sjajno. Svilena majica postala je mokra. Nije nosila ništa ispod nje. To se vidjelo po načinu na koji je svila prianjala na njenu mokru koţu. Nalazio sam se u raju. Bio sam u najobičnijem starom baru s predivnom ţenom i pristojnim bendom. Joe je bio na čekanju do sutra. Margrave je bio milijun kilometara daleko. Nisam imao nikakvih problema. Nisam ţelio da ova večer završi. Bend je svirao sve do prilično kasno. Mora daje ponoć već bila davno prošla. Mi smo bili pripiti i znojni. Nisam se mogao suočiti s voţnjom nazad. Ponovno je počelo kišiti, lagano, i nisam ţelio voziti sat i pol po kiši. Ne nakon ovoliko piva. Mogao bih završiti negdje u jarku ili u zatvoru. Pokraj ceste stajao je znak koji je upućivao na motel oko kilometar i pol dalje. Roscoe je predloţila da bismo trebali ići tamo. To joj se činilo vragolasto. Kao da bjeţimo od nekoga ili tako nešto. Kao da sam je prevezao preko drţavne granice upravo radi toga. Ustvari, nisam. No nisam namjeravao imati previše primjedbi na sve to. Stoga smo se iskobeljali iz bara sa zujanjem u ušima i ušli u bentley. Vozili smo veliki stari automobil kilometar i pol niz cestu oprezno i sporo. Ugledali smo motel ispred nas. Dugačko, jednostavno zdanje kao iz filma. Zaustavio sam automobil na parkiralištu i izašli smo prema recepciji. Pokvarili smo san tipu za pultom. Dali smo mu novac i dogovorili rano buđenje ujutro. Uzeli smo ključ i vratili se nazad do auta. Premjestio sam ga do našeg apartmana i ušli smo u njega. Bilo je to tiho, diskretno mjesto. Takvih bi se moglo naći bilo gdje u Americi. No bilo je nekako toplo i udobno s kišom koja tapka po krovu. A imao je i veliki krevet.

kika☺crostuff.net

Nisam ţelio da Roscoe uhvati prehladu. Trebala bi skinuti tu mokru majicu. To sam joj i rekao. Zahiho-tala mi se. Kazala je da nije prije znala da imam kvalifikacije za liječnika. Rekao sam joj da su nas naučili dovoljno za prvu pomoć. "Je li ovo slučaj za prvu pomoć?" zahihotala je. "Uskoro će biti", kazao sam kroz smijeh. "Ako ne skineš tu majicu." Pa ju je i skinula. Onda sam se bacio na nju. Bila je tako lijepa, tako provokativna. Spremna za bilo što. Nakon svega leţali smo na krevetu u zamršenom klupku i razgovarali. O tome tko smo mi i što smo napravili. O tome tko ţelimo biti i što ţelimo napraviti. Pričala mi je o njenoj obitelji. Bila je to priča o nesreći koja se protezala unatrag generacijama. Oni su izgleda bili čestiti ljudi, farmeri, ljudi kojima je malo nedostajalo da uspiju, no nikada nisu uspjeli. Ljudi koji su se borili s teškim vremenima prije pojave kemikalija i strojeva, taoci snage prirode. Neki njen predak gotovo je napravio puno, no izgubio je najveći dio bogatstva kad je pradjed gradonačelnika Tealea izgradio ţeljeznicu. Onda su se aktivirale neke hipoteke i ta gruda nezadovoljstva nastavila se kotrljati do danas, tako da ona sada voli Margrave no mrzi vidjeti Tealea koji šeta po njemu kao da je njegov, što ustvari i jest, i što je oduvijek i bio. Pričao sam s njom o Joeu. Kazao sam joj stvari koje nikad prije nikome nisam rekao. Sve stvari koje sam čuvao samo za sebe. Sve o mojim osjećajima prema njemu i zašto sam se osjetio ponukanim učiniti nešto nakon njegove smrti. I kako mi je drago to napraviti. Prošli smo kroz mnoge osobne stvari. Razgovarali smo dugo i zaspali jedno drugom u naručju. Izgledalo je kao da je gotovo odmah tip počeo lupati po vratima i buditi nas. Utorak. Ustali smo i protezali se u sobi. Sunce na izlasku borilo se s maglovitom zorom. U roku

kika☺crostuff.net

od petnaest minuta ponovno smo sjedili u bentleyu i vozili se prema istoku. Uzlazeći, sunce je blještalo iza umrljanih stakala. Polako smo se razbudili. Prešli smo drţavnu granicu i ponovno ušli u Georgiju. Prešli smo i rijeku Franklin. Ustalili se u brzoj voţnji kroz prazno seosko područje. Polja su bila skrivena ispod sloja jutarnje izmaglice. Nadvijala se nad crvenom zemljom poput pare. Sunce se dizalo sve više i pripremalo za jačanje. Nijedno od nas nije govorilo. Ţeljeli smo sačuvati naše tiho intimno gnijezdo što je duţe moguće. Dolazak u Margrave vrlo brzo će raspršiti taj balon. Stoga sam vozio impozantni veliki automobil po seoskim cestama i nadao se. Nadao sam se da će biti više noći poput ove. I tihih jutara poput ovoga. Rosocoe je bila sklupčana pored mene na suvozačevom mjestu. Izgubljena u mislima. Izgledala je jako zadovoljna. Nadao sam se da doista i jest. Ponovno smo projurili pokraj Warburtona. Na niskoj magli zatvor je plutao poput svemirskog grada. Prošli smo pokraj šiblja kojeg sam vidio iz zatvorskog autobusa. Prošli smo i pokraj redova grmlja sakrivenih u poljima. Došli smo do kriţanja i skrenuli na lokalnu cestu prema jugu. Prošli pokraj restorana Eno's, policijske stanice i vatrogasnog doma. Prema Main Streetu. Skrenuli smo lijevo pokraj kipa čovjeku koji je uzeo svu dobru zemlju za ţeljeznicu. Niz nizbrdicu do Roscoeine kuće. Parkirao sam uz rub ceste i izašli smo van iz auta, zijevajući i rasteţući se. Nasmiješili smo se jedno drugome. Dobro smo se zabavili. Drţeći se za ruke hodali smo niz prilaz. Vrata njene kuće bila su otvorena. Ne širom otvorena, već samo koji centimetar odškrinuta. Bila su odškrinuta jer je brava razbijena. Neko se koristio ţeljeznom polugom. Od ostataka slomljene brave i krhotina vrata se ionako ne bi mogla zatvoriti do kraja. Roscoe je prekrila usta rukom i ispustila tihi uzdah. Oči su joj bile širom otvorene. Skrenula je pogled s vrata na mene.

kika☺crostuff.net

Zgrabio sam je za lakat i odvukao je. Stali smo kao ukopani pred garaţnim vratima. Razvaljena. Pripili smo se skroz uz zidove i počeli kruţiti oko kuće. Kraj svakog prozora pomno smo osluškivali i riskirali provirujući glavom kako bismo na brzinu vidjeli unutrašnjost svake sobe. Stigli smo natrag do provaljenih ulaznih vrata. Bili smo potpuno mokri od klečanja na natopljenom tlu i naslanjanja na mokro zelenilo. Ustali smo. Pogledali smo jedno drugo i slegnuli ramenima. Gurnuli smo vrata i ušli unutra. Sve smo provjerili. U kući nije bilo nikoga. Nije bilo štete. Ni nereda. Ništa nije ukradeno. Glazbena linija još je bila tu, kao i televizija. Roscoe je provjerila u ormaru. Policijski pištolj još uvijek je bio na opasaču. Provjerila je ladice i noćni ormarić. Ništa nije dirano. Ništa nije bilo ni pretraţeno. Ništa nije nedostajalo. Stajali smo u predvorju i pogledavali se. Onda sam primijetio da je nešto ipak ostalo iza provalnika. Nisko jutarnje sunce ulazilo je unutra kroz otvorena vrata i stvaralo niski snop svjetlosti iznad poda. Uočio sam niz tragova na parketu. Puno tragova stopala. Nekoliko ljudi išlo je jedno za drugim od ulaznih vrata do dnevnog boravka. Tragovi su nestali na debelom sagu u dnevnom boravku. Ponovno su se pojavili na drvenom podu na putu prema spavaćoj sobi. Vratili su se natrag, kroz dnevni boravak do ulaznih vrata. Ostavili su ih ljudi koji su ušli unutra za kišne noći. Male količine blatnjave kišnice osušile su se na drvu, ostavljajući blijede tragove. Blijede, no savršene. Prebrojao sam najmanje četvero ljudi. Ušli su i izašli. Vidjeli su se tragovi kretanja koje su ostavili za sobom. Nosili su gumene čizme. One koje se zimi nose na sjeveru.

kika☺crostuff.net

ŠESNAEST Došli su po nas usred noći. Došli su očekujući puno krvi i sa svom svojom opremom: gumene čizme i najlonske kabanice; noţeve, čekiće, vrećicu čavala. Došli su da na nama obave svoj posao, kao što su ga obavili na Morrisonu i njegovoj ţeni. Otvorili su zabranjena vrata i napravili svoju drugu kobnu pogrešku. Sad su bili mrtvi. Ulovit ću ih i smijat ću im se dok budu umirali. Jer napad na mene je kao drugi napad na Joea. On više nije bio ovdje da bi stao uz mene. To je bio drugi izazov. Drugo poniţenje. Ovo nije imalo veze sa samoobranom. Ovdje se radilo o poštovanju uspomene na Joea. Roscoe je slijedila trag otisaka stopala. Pokazivala je klasičnu reakciju. Poricanje. Preko noći došla su četvorica ljudi kako bi je zaklali. Znala je to, no nije ţeljela priznati. Potiskivala je tu spoznaju u svom umu. U neku ruku nosila se s njom, no ustvari nije. To nije bio loš pristup, no vrlo brzo ona će pasti s velike visine. Dotad, sama sebe je drţala okupiranom slijedeći tragove otisaka na podu. Pregledali su cijelu kuću u potrazi za nama. U spavaćoj sobi su se razdvojili i traţili dalje. Potom su se ponovno okupili u sobi i otišli. I vani na cesti traţili smo tragove, no nije bilo ničega. Glatki asfalt bio je mokar i isparavao je. Vratili smo se unutra. Nije bilo apsolutno nikakvih dokaza osim slomljene brave i blijedih otisaka po cijeloj kući. Nitko od nas nije govorio. Pucao sam od bijesa. Još uvijek sam promatrao Roscoe. Ĉekao sam da brana popusti. Vidjela je leševe Morrisonovih. Ja nisam. Finlay mi je nacrtao detalje. To je bilo dovoljno uţasno. On je bio tamo. Njega je cijela ta stvar potresla. I Roscoe je bila tamo. Ona je vidjela točno ono što je netko ţelio učiniti nama dvoma. "Dakle, koga su traţili?" upitalaje konačno. "Mene, tebe ili oboje?"

kika☺crostuff.net

"Traţili su nas oboje", potvrdio sam. "Shvatili su da je Hubble razgovarao sa mnom u zatvoru. Shvatili su i da sam ja tebi rekao sve o tome. Znači da misle da ti i ja znamo to što je Hubble znao, što god to bilo." Kimnula je, ozbiljno. Potom se pomakla i naslonila na zid pokraj straţnjih vrata. Gledala je prema vani, na svoj pomno uređeni zeleni vrt. Vidio sam kako je problijedila. Stresla se. Obrambeni mehanizam joj je popuštao. Stisnula se u kut pokraj vrata. Pokušala se stopiti sa zidom. Zurila je u prazno kao da je vidjela sve te bezimene uţase. Počela je plakati kao da joj se srce slomilo. Prišao sam joj i čvrsto je zagrlio. Pritisnuo sam je uz sebe dok je plakala i izbacivala iz sebe strah i napetost. Plakala je dugo. Bila je vruća i slaba. Moja košulja natopila se njenim suzama. "Hvala Bogu da sinoć nismo bili ovdje", prošapta-la je. Znao sam da moram zvučati sigurno. Strah joj nikako nije mogao pomoći. Strah bi samo potkopao njenu energiju. Morala je suočiti se s time. I morala je suočiti se s tamom i tišinom ponovno večeras, i svake iduće večeri u svome ţivotu. "Ja bih volio da smo bili ovdje", kazao sam. "Mogli bismo doći do nekih odgovora." Gledala me kao da sam lud. Odmahnula je glavom. "Što bi ti napravio?" kazala je. "Ubio četiri čovjeka?" "Samo troje", kazao sam. "Ĉetvrti bi nam dao odgovore." Izgovorio sam ovo s potpunim samopouzdanjem. S potpunim uvjerenjem. Kao da nije postojala apsolutno ni jedna druga mogućnost. Pogledala me je. Ţelio sam da vidi ovog velikog tipa. Vojnika s trinaest dugih godina staţa. Ubojicu golih ruku. Ledeno plavih očiju. Davao sam sve od sebe za to. Tjerao sam se da pokaţem svu nepobjedivost, svu odlučnost, svu ţelju za zaštitom koju sam imao. Upućivao sam joj onaj oštar pogled bez treptanja, od kojeg bi se smirila dvojica pijanih marinaca odjednom. Ţelio sam da se

kika☺crostuff.net

Roscoe osjeća sigurnom. Nakon svega što je ona meni dala, ţelio sam joj to pruţiti. Nisam ţelio da bude prestrašena. "Ako misle mene srediti, trebat će im više od četiri mala seljačića", kazao sam. "S kime se oni šale? Sredio sam puno bolje protivnike od njih. Ako ponovno dođu ovamo, izaći će van u kantama. I reći ću ti još nešto, Roscoe, ako ti itko od njih i pomisli nauditi umrijet će prije nego što završi o tome razmišljati." Djelovalo je. Bio sam uvjerljiv. Trebala mi je vedra, čvrsta, puna samopouzdanja. Nagovarao sam je da postane takva. Djelovalo je. Njene prekrasne oči ponovno su se ispunile duhom. "Mislim ozbiljno, Roscoe", kazao sam. "Drţi se mene i sve će biti u redu, OK?" Ponovno me pogledala. Zabacila je kosu iza ramena. "Obećaješ?" upitala me. "Sigurno, dušo", potvrdio sam, zadrţavajući dah. Ispustila je isprekidan uzdah. Odgurnula se od zida i prišla mi. Pokušala se hrabro nasmijati. Kriza je prošla. Sad je bila vedra i odlučna. "Sad moramo pobjeći daleko odavde", kazao sam. "Ne moţemo ostati ovdje poput glinenih golubova. Skupi sve što ti treba i strpaj u jednu torbu." "OK", kazala je. "Hoćemo li najprije popraviti ulazna vrata?" Razmislio sam o njenom pitanju. To je bio vaţan dio taktike. "Nećemo", kazao sam. "Ako ih popravimo, to će značiti da smo ih vidjeli. Bit će bolje ako budu mislili da ne znamo da nas napadaju. Tako će misliti da sljedeći put ne moraju biti previše oprezni. Zato nećemo uopće reagirati. Glumit ćemo da se nismo ni vraćali ovamo.

kika☺crostuff.net

Nastavit ćemo glumiti da smo glupi i neduţni. Ako oni budu mislili da smo glupi i neduţni, postat će neoprezni. Lakše ćemo ih uočiti kad idući put budu dolazili." "OK", pristala je. Nije zvučala previše uvjereno, no barem se slagala. "Znači, spakiraj sve što ti treba", ponovio sam. Nije bila presretna, no ipak je otišla skupiti svoje stvari. Igra započinje. Nisam znao točno tko su ostali igrači. Nisam čak znao ni o kakvoj igri se radi. No znao sam kako igrati. Prvi potez bio je da ih drţim u uvjerenju da smo cijelo vrijeme jedan korak iza njih. "Hoću li ići na posao danas?" upita Roscoe. "Moraš", kazao sam. "Ne smiješ napraviti ništa što odskače od normalnog. I moramo razgovarati s Fin-layem. On očekuje poziv iz Washingtona. A mi moramo saznati što više moţemo o Shermanu Stolleru. No ne brini, sigurno neće krenuti na nas s puškama usred policije. Pokušat će to napraviti na nekom tihom i osamljenom mjestu, vjerojatno noću. Teale je jedini loš momak tamo, stoga samo nemoj biti nasamo s njim. Drţi se Finlaya, Bakera ili Stevensona, OK?" Kimnula je. Otišla se istuširati i odjenuti za posao. U roku od dvadeset minuta vratila se iz spavaće sobe u uniformi. Počešljala se. Spremna za novi dan. Pogledala me je. "Obećaješ?" kazala je. Rekla je to tako da je u jednoj riječi uputila pitanje, ispriku i potvrdu. Pogledao sam i ja nju. "Moţeš se kladiti", kazao sam i namignuo. Kimnula je. Namignula i ona meni. Sve je bilo u redu. Izašli smo kroz prednja vrata i ostavili ih lagano odškrinutim, kakvim smo ih i pronašli.

kika☺crostuff.net

Sakrio sam bentley u garaţi kako bih odrţao iluziju da se nismo vraćali njenoj kući. Potom smo sjeli u Chevrolet i odlučili početi dan doručkom u Eno's-u. Krenuli smo i ona potjera auto uz uzbrdicu. Bio je mekan i uzak nakon čvrstog bentleya. S brda se prema nama spuštao visoki kombi. Tamnozelene boje, jako čist, potpuno nov. Izgledao je kao kombi za dostavu, no sa sirane je imao natpis s raskošnim zlatnim slovima. Pisalo je: Fundacija Kliner. Potpuno isti kao i onaj kojeg su koristili vrtlari. "Ĉemu sluţi taj kamion?" upitao sam Roscoe. Brzo je skretala desno pokraj kafića. Prema Main Streetu. "Fundacija ima puno kombija", kazala je. "Ĉemu sluţe?" upitao sam je. "On je vaţan ovdje", kazalaje. "Stari Kliner. Grad mu je prodao zemljište za njegova skladišta i dio dogovora bio je da on organizira program komunalnog odrţavanja. Teale ga vodi iz svog gradonačelničkog ureda." "Teale ga vodi?" kazao sam. "Teale je neprijatelj." "Vodi ga zato što je gradonačelnik", kazala je. "Ne zato što se zove Teale. Program vrijedi jako puno novaca, troši ga na javne stvari, ceste, parkove, knjiţnicu, donacije za lokalne obrtnike. Daje jako puno i policiji. Daje i meni dio novca za hipoteku jer radim tamo." "To daje Tealeu veliku moć", kazao sam. "A kakva je priča s Klinerovim malim? Pokušao me je otjerati od tebe. Tvrdio je da on ima pravo prvenstva." Slegnula je ramenima. "On je kreten", kazala je. "Izbjegavam ga kad god mogu. I ti bi trebao raditi isto." Nastavila je voziti, izgledala je razdraţena. Cijelo vrijeme je preplašeno zvjerala uokolo. Kao da je bez prestanka pod prijetnjom. Kao da će nam netko iskočiti na cestu ispred

kika☺crostuff.net

auta i upucati nas. Njen mirni ţivot u seoskom predjelu Georgije bio je gotov. Noćni posjet četvorice njenoj kući raspršio je sve. Skrenuli smo na parkiralište restorana Eno's i veliki Chevrolet lagano se njihao na svojim mekanim amortizerima. Izvukao sam se s niskog sjedala i zajedno s Roscoe zaputio se preko šljunčanog prilaza do ulaza u Eno's. Dan je bio siv. Noćna kiša ohladila je zrak i za sobom ostavila nakupine oblaka po cijelom nebu. Na bočnoj strani restorana odraţavala se ta potmulost. Bilo je hladno. Kao daje stiglo novo godišnje doba. Ušli smo unutra. Bilo je prazno. Zauzeli smo jedan odjeljak i ţena s naočalama donijela nam je kavu. Naručili smo jaja i slaninu sa svim mogućim prilozima sa strane. Vani na parkiralištu upravo se zaustavljao crni kombi. Isti kojeg sam vidio već tri puta. Vozio ga je drugi vozač. Ne Klinerov mali. Ovo je bio neki stariji čovjek. Moţda blizu šezdesete, no mršav i čvrste građe. Tamnosiva kosa obrijana gotovo do koţe. Bio je odjeven u dţins poput rendţera. Izgledao je kao da ţivi vani, na suncu. Ĉak i kroz prozor Eno's-a osjetila se njegova snaga i sjaj u očima. Roscoe me gurnu i kimnu prema njemu. "To je Kliner", kazalaje. "Stari osobno." Gurnuo je vrata, ušao unutra i ostao stajati nekoliko trenutaka. Pogledao je najprije lijevo, potom desno, a onda prišao pultu za ručavanje. Eno je izašao iz kuhinje. Njih dvojica tiho su razgovarali. S glavama potpuno pribliţenim. Potom je Kliner ponovno ustao i okrenuo se prema vratima. Stao je, ponovno pogledao lijevo pa desno. Na sekundu je zaustavio pogled na Roscoe. Lice mu je bilo suho, mirno i ukočeno. Usta su mu bila samo jedna crta urezana na njemu. Onda je skrenuo pogled na mene. Osjetio sam kao da me je osvijetlila ručna svjetiljka. Usne su mu se razdvojile u znatiţeljni smiješak. Imao je prekrasne zube. Duge očnjake, nagnute prema unutra, i ravne četvrtaste sjekutiće. Ţute, kao kod starog vuka. Usne su mu se ponovno zatvorile pa je

kika☺crostuff.net

skrenuo pogled dalje. Povukao je vrata i izašao vani, prešavši preko šljunka do kombija. Otišao je uz buku snaţnog motora i prskanje kamenčića. Gledao sam ga kako odlazi i potom se okrenuo prema Roscoe. "Dakle, reci mi nešto više o ovim Klinerima", kazao sam. Još je izgledala razdraţljivo. "Zašto?" kazala je. "Mi se ovdje borimo za svoje ţivote, a ti ţeliš razgovarati o Klinerima?" "Trebaju mi informacije", kazao sam. "Klinerovo ime iskrsava sa svih strana. Izgleda kao zanimljiv čovjek. Sin mu je remek-djelo prirode. A vidio sam mu i ţenu. Izgledala je nesretno. Pitam se ima li to sve veze s nečim." Slegnula je ramenima i odmahnula glavom. "Ne vidim kako bi imalo", kazala je. "Oni su pridoš-lice, došli su ovdje prije samo pet godina. Obitelj je stekla bogatstvo preradom pamuka u Mississippiju, prije puno generacija. Izmislili su nekakvu novu kemikaliju, neku novu formulu. Nešto s klorom ili natrijem, nisam baš sigurna. Zaradili su ogromno bogatstvo, no onda su tamo upali u nekakve nevolje s Agencijom za okoliš, znaš, prije moţda pet godina, oko zagađenja ili tako nešto. Zbog bacanja otpada u rijeku dogodio se pomor ribe sve do New Orleansa." "I, što se dogodilo?" upitao sam je. "Kliner je preselio cijelu plantaţu", kazala je. "Dotad je već cijela kompanija bila njegova. Zatvorio je sve pogone uz Mississippi i ponovno ih otvorio u Venezueli ili negdje drugdje. Potom je pokušao proširiti poslovanje. Pojavio se ovdje u Georgiji prije pet godina s ovim oko skladišta, potrošačka dobra, elektronika ili nešto tako." "Znači, oni nisu odavde?" htio sam biti siguran.

kika☺crostuff.net

"Do prije pet godina nikad ih nisam vidjela", kazala je. "Ne znam puno o njima. No nikad nisam čula ništa loše. Kliner je vjerojatno teţak čovjek, moţda čak i bezobziran, no u redu je sve dok nisi riba, pretpostavljam." "Zašto mu je onda ţena tako isprepadana?" kazao sam. Roscoe je napravila grimasu. "Nije isprepadana", kazala je. "Bolesna je. Moţda se boji zato što je bolesna. Umrijet će, zar ne? To nije Klinerova krivica." Konobarica je stigla s hranom. Jeli smo u tišini. Porcije su bile ogromne. Sve prţeno bilo je jako dobro. Jaja su bila ukusna. Ovaj Eno zbilja zna kako ih spraviti. Sve sam zalio ogromnim količinama kave. Natjerao sam konobaricu da trči tamo-amo s vrčem. "'Pluribus' ti ne znači apsolutno ništa?" upita me Roscoe. "Nikad niste čuli za nešto oko 'Pluribusa'? Kad ste bili djeca?" Naporno sam mislio pa odmahnuo glavom. "Je li to latinski?" upita ona. "To je dio mota Sjedinjenih Drţava, zar ne?" kazao sam. "E Pluribus Unum. Znači: 'Iz svih nastaje jedno.' Jedna nacija izgrađena bivšim kolonijama." "Dakle, 'Pluribus' znači svi?" kazala je. "Je li Joe učio latinski?" Slegnuo sam. "Nemam pojma", kazao sam. "Vjerojatno. On je bio pametan. Vjerojatno je znao neke dijelove latinskog. Nisam siguran." "OK", kazala je. "Nemaš nikakve ideje zašto bi Joe došao ovamo?" "Novac, moţda", kazao sam. "To je jedino što mi pada na pamet. Joe je radio za Ministarstvo financija, koliko znam. Hubble je radio u banci. Jedina zajednička stvar

kika☺crostuff.net

njima dvojici mogao bi biti novac. Moţda ćemo doznati iz Washingtona. Ako ne doznamo, morat ćemo ponovno početi ispočetka." "OK", kazala je. "Treba li ti nešto?" "Trebat će mi izvještaj o uhićenju u Floridi", kazao sam. "Za Shermana Stollera?" kaţe ona. "To je staro dvije godine." "Moram početi negdje", kazao sam. "OK, zatraţit ću ga", slegnu ona. "Nazvat ću Floridu. Još nešto?" "Treba mi pištolj", kazao sam. Nije odgovorila. Bacio sam na stol novčanicu od dvadeset dolara pa smo se ustali i izvukli iz odjeljka. Došetali smo do neoznačenog automobila. "Treba mi pištolj", ponovio sam. "Ovo je veliko, zar ne? Stoga mi treba oruţje. Ne mogu jednostavno ušetati u dućan i kupiti ga. Nemam dokumente, nemam adrese." "OK", kazala je. "Nabavit ću ti jedan." "Nemam dozvolu za nošenje", kazao sam. "Tako da ćeš morati to napraviti u tišini, OK?" Kimnula je. "To je u redu", kazala je. "Postoji jedan za kojeg nitko ne zna." Dugo i snaţno poljubili smo se na parkiralištu ispred policije. Potom smo izašli iz auta i ušli u zgradu kroz teška staklena vrata. Gotovo odmah smo naletjeli na Finlaya, koji je upravo zaobilazio prijemni pult na izlasku iz zgrade. "Moram se vratiti do mrtvačnice", kazao je. "Dođite sa mnom, OK? Moramo razgovarati. Moramo pričati o puno toga." Stoga smo se vratili i izašli s njim na sumorno jutarnje vrijeme. Ponovno sjeli u Roscoein Chevrolet. Sve isto kao i maloprije. Ona je vozila, a ja sam sjeo na straţnje sjedalo.

kika☺crostuff.net

Finlay je sjeo na suvozačevo mjesto, okrenuvši se na sjedalici kako bi nas mogao vidjeti oboje u isto vrijeme. Roscoe je upalila automobil i okrenula prema jugu. "Dugo sam razgovarao s Ministarstvom financija", kazao je Finlay. "Najmanje dvadeset minuta, moţda i pola sata. Zabrinuo sam se što će Teale reći." "Što su ti kazali?" upitao sam ga. "Ništa", odgovorio je. "Trebalo im je pola sata da mi kaţu ništa." "Ništa?" upitao sam. "Što dovraga to znači?" "Nisu mi ţeljeli reći ništa", kazao je. "Traţe gomilu formalnih odobrenja od Tealea prije nego što mi kaţu jednu jedinu riječ." "Potvrdili su da je Joe radio za njih, zar ne?" kazao sam. "Naravno, toliko su mogli reći", kazao je. "Došao im je iz vojne obavještajne sluţbe prije deset godina. Oni su ga tamo pronašli. Htjeli su zaposliti baš njega." "Zašto?" upitao sam ga. Finlay samo slegnu ramenima. "Nisu mi htjeli reći", kazao je. "Započeo je s nekim novim projektom prije točno godinu dana, no cijela stvar je potpuno tajna. On je bio nekakva velika faca gore, Reacher, to je sigurno. Morao si čuti kako su se ponašali kad se govorilo o njemu. Kao da pričaju o Bogu." Zašutio sam na trenutak. Nisam znao ništa o Joeu. Ama baš ništa. "I to je to?" kazao sam. "To je sve što imaš?" "Ne", kazao je. "Nastavio sam ih gnjaviti sve dok nisam dospio do gospođe koja se zove Molly Beth Gordon. Jesi li kad čuo za to ime?" "Nisam", kazao sam. "Zar sam trebao?"

kika☺crostuff.net

"Zvuči kao daje bila jako bliska s Joeom", kazao je Finlay. "Kao da se između njih dvoje puno toga događalo. Bila je jako uzrujana. Plakala je kao kišna godina." "I što ti je rekla?" upitao sam ga. "Ništa", kazao je Finlay. "Nije ovlaštena za davanje informacija. No obećala mi je reći sve što moţe. Obećala je da će prekoračiti ovlasti zbog tebe, jer ti si Jo-eov mali brat." Kimnuo sam. "OK", kazao sam. "To je bolje. Kad mogu razgovarati s njom?" "Nazovi je oko pola dva", kazao je. "Tada ima stanku za ručak, pa će joj ured biti prazan. Puno riskira, ali će pričati s tobom. Tako je barem rekla." "OK", kazao sam. "Je li rekla još nešto?" "Jedna stvar joj je pobjegla" kazao je Finlay. "Joe je imao zakazan veliki sastanak na kojem je trebao otkriti neke informacije. Za ponedjeljak ujutro." "Ponedjeljak?" kazao sam. "Kao, dan nakon nedjelje?" "Točno", kazao je. "Izgleda da je Hubble imao pravo. Nešto se treba dogoditi u nedjelju ili malo prije nje. Što god je on radio, izgleda da je Joe znao da će dotad dobiti ili izgubiti. No nije htjela reći ništa više. Kršila je pravila samim time što je pričala sa mnom i zvučala je kao daje netko sluša. Dakle nazovi je, no nemoj polagati previše nade u nju Reacher. Ona moţda ne zna ništa. Gore inače, lijeva ruka ne zna što radi desna. Velika tajnovitost, znaš?" "Birokracija", kazao sam. "Tko je, dovraga, uopće treba? OK, moramo pretpostaviti da smo u ovome sami. Barem neko vrijeme. Ponovno će nam trebati Picard." Finlay kimnu. "On će učiniti što moţe", kazao je. "Zvao me je sinoć. Obitelj Hubble je na sigurnome. U ovom trenutku on radi na tome, no izaći će nam ususret ukoliko ga zatrebamo."

kika☺crostuff.net

"Trebao bi početi ići Joeovim tragom", kazao sam. "Sigurno je koristio automobil. Vjerojatno je putovao avionom iz Washingtona do Atlante, uzeo sobu u hotelu i iznajmio auto, je li tako? Trebali bismo traţiti auto. Sigurno da je njime došao ovamo u četvrtak navečer. Mora da je odbačen negdje u okolici. Moţda bi nas njegov trag mogao dovesti do hotela. Moţda ćemo naći nešto u Joevoj hotelskoj sobi. Dokumente, moţda." "Picard ne moţe to napraviti", kazao je Finlay. "FBI nije dovoljno opremljen da traţi napuštene iznajmljene automobile. A ni mi ne moţemo sami to napraviti, ne dok se Teale mota ovuda." Slegnuo sam. "Morat ćemo", kazao sam. "Nema drugog načina. Moţeš prodati Tealeu neku priču. Dvostruko ga blefirati. Reci mu da misliš da je odbjegli zatvorenik za kojeg on tvrdi da je ubio Morrisona sigurno bio u unajmljenom autu. Reci mu da moraš provjeriti to. Ne moţe ti reći ne, jer bi u tom slučaju potkopavao svoju vlastitu paravan-priču, zar ne?" "OK", kazao je Finlay. "Pokušat ću. Moglo bi upaliti, valjda." "Joe je sigurno imao neke brojeve telefona", kazao sam. "Broj koji ste pronašli u njegovoj cipeli bio je istrgnut s popisa isprintanog na računalu, zar ne? Dakle, gdje je ostatak popisa? Mogu se kladiti da je u njegovoj sobi, da samo leţi tamo prekriven drugim telefonskim brojevima, s Hubbleovim na vrhu. Dakle, pronađi auto, a onda natjeraj Picarda da preko agencije za iznajmljivanje pronađe hotel, OK?" "OK", kazao je. "Dat ću sve od sebe." Kliznuli smo u bolnički prilaz u Yellow Springsu i usporili kad smo se pribliţili leţećim policajcima. Kruţili smo kroz kompleks do parkirališta sa straţnje strane. Parkirali smo blizu ulaza u mrtvačnicu. Nije mi se baš ulazilo unutra. Joe je još bio tu. Nehajno sam

kika☺crostuff.net

počeo razmišljati o pripremama za sahranu. Nikad prije nisam to radio. Mornarica se pobrinula za moga oca. Joe se pobrinuo za našu majku. No ipak sam izašao iz automobila s njih dvoje pa smo se po prohladnom zraku skupa zaputili prema vratima. Pronašli smo put do prašnjavog ureda u straţnjem dijelu. Za stolom je sjedio isti doktor kao i prošli put. U istom bijelom mantilu. Još uvijek je izgledao umorno. Mahnuo nam je da uđemo i sjednemo. Uzeo sam jednu stolicu. Nisam ţelio ponovno sjesti pokraj faks-uređaja. Doktor nas je redom pogledavao. I mi smo gledali njega. "Što imate za nas?" upitao je Finlay. Umorni čovjek za stolom pripremao se za odgovoriti. Kao da se sprema za predavanje. Uzeo je tri dosjea sa svoje lijeve strane i bacio ih na vrh hrpe ispred sebe. Otvorio je najgornji. Izvukao je onaj ispod njega i otvorio i njega. "Morisonovi", kazao je. "Gospodin i gospođa." Ponovno preleti pogledom preko nas troje. Finlay mu kimnu. "Mučeni i ubijeni", kazao je patolog. "Slijed događaja je prilično jasan. Ţena je svladana. Dvojica muškaraca, rekao bih, po jedan za svaku ruku, stiskali su i uvrtali je. Ima velike modrice na nadlakticama i ramenima, nešto ligamenata oštećenih uvrtanjem ruke prema nazad. Očigledno, modrice su se pojavljivale bez prestanka otkako su je prvi put zgrabili do vremena kad je umrla. One se prestaju razvijati kad se cirkulacija krvi zaustavi, razumijete?" Kimnuli smo. Shvatili smo. "Rekao bih da je trajalo deset minuta", kazao je. "Deset minuta, od početka do kraja. Dakle, ţenu su drţali. Muškarca su u to vrijeme čavlima prikivali na zid. Pretpostavljam da su dotad već bili goli. Prije napada nosili su noćnu pidţamu i spavaćicu, zar ne?"

kika☺crostuff.net

"Kućne ogrtače", kazao je Finlay. "Upravo su bili doručkovali." "OK, ogrtače su im brzo skinuli", kazao je doktor. "Muškarca su prikovali za zid, tehnički govoreći i na pod, kroz stopala. Krenuli su mu na genitalije. Mošnje su mu odrubljene. Dokazi nastali poslije smrti upućuju na zaključak da je ţena natjerana da proguta odrezane testise." U ureduje nastupila tišina. Tiho kao u grobu. Roscoe me je pogledala. Zurila je u mene nekoliko trenutaka. Potom je skrenula pogled natrag prema doktoru. "Pronašao sam ih u njenom ţelucu", kazao je doktor. Roscoe je bila blijeda poput njegovog mantila. Mislio sam da će se srušiti ravno na stol. Zatvorila je oči i zamišljala. Upravo je slušala nešto što je bilo planirano da se sinoć dogodi i nama dvoma. "I?" kazao je Finlay. "Ţena je masakrirana", kazao je doktor. "Odrubljena prsa, područje genitalija teško ozlijeđeno, vrat prerezan. Onda su prerezali i njegov vrat. To je bila zadnja ozljeda koju su nanijeli. Vidjeli ste da je mlaz krvi iz njegove arterije prekrio sve ostale mrlje krvi u sobi." U sobi je nastupila mrtvačka tišina. Potrajala je prilično dugo. "Oruţje?" upitao sam. Ĉovjek za stolom uputio mi je svoj umorni pogled. "Nešto oštro, očito", kazao je. Blagi smiješak. "Ravno, dugačko moţda 12 centimetara." "Britva?" upitao sam. "Ne", kazao je. "Sasvim sigurno nešto oštro poput britve, no čvršće, ne moţe se saviti i ima dvostruki rub." "Zašto?" kazao sam.

kika☺crostuff.net

"Postoje dokazi da je korišten naprijed-nazad", kazao je čovjek. Zamahnuo je rukom naprijed-nazad u malom luku. "Ovako. Na njenim prsima. Rezao je s obje strane. Kao kad se čisti losos." Kimnuo sam. Roscoe i Finlay su šutjeli. "Što je s drugim tipom?" kazao sam. "Stollerom?" Patolog odgurnu u stranu dva dosjea o Morrisono-vima i otvori treći. Preletio je pogledom kroz njega i pogledao me. Treći dosje bio je puno deblji od prva dva. "Zvao se Stoller?" kazao je. "Mi ovdje imamo zapisano da je neidentificiran." Roscoe dignu pogled. "Poslali smo vam faks", kazala je. "Jučer ujutro. Ušli smo u trag njegovim otiscima prstiju." Patolog stane traţiti po neurednom stolu. Pronašao je zguţvanu faks-poruku. Pročitao ju je i kimnuo. Prekriţio je natpis 'John Doe' na fasciklu i ispod toga napisao 'Sherman Stoller'. Ponovno nam je uputio smiješak. "Ovdje je još od nedjelje", kazao je. "Imao sam priliku obaviti posao puno temeljitije, znate? Malo su ga izgrickali štakori, no nije skašen kao onaj prvi, a sve skupa je puno urednije nego kod Morrisonovih." "Dakle, što nam moţete reći?" kazao sam. "Razgovarali smo o mecima, je li tako?" kaţe on. "O točnom uzroku smrti ne treba ništa više dodati." "Što još znate?" upitao sam ga. Dosje je bio predebel za najobičnije pucanje, bjeţa-nje i krvarenje do zadnje kapi krvi. Ovaj čovjek nam je očito imao više od toga za reći. Gledao sam kako stavlja prste na

kika☺crostuff.net

papir i lagano ga pritišće. Kao da je pokušavao izvući vibracije iz njega ili ga pročitati na Brailleovom pismu. "Bio je vozač kamiona", kazao je. "Je li?" kazao sam "Vjerujem da jest", kazao je on prilično samouvjereno. Finlay je digao pogled. Zainteresirao se. Oboţavao je proces dolaţenja do zaključaka. To gaje fasciniralo. Kao onda kad sam ja s preciznim udarcima pogodio ono o Harvardu, njegovom razvodu i prestanku pušenja. "Nastavite", kazao je. "OK, ukratko", kazao je patolog. "Pronašao sam određene uvjerljive dokaze. Posao koji se obavlja sjedeći, po labavosti njegovih mišića, stav tijela prilično loš, mlitava straţnjica. Pomalo grube ruke, prilična količina dizelskog goriva ukorijenjena u koţu. Također, tragovi starog dizela na donovima cipela. Unutra, loša prehrana, s puno masti, plus malo previše vodik-sulfata u krvnim plinovima i tkivu. Ĉovjek je proveo cijeli ţivot na cesti, udišući plinove iz tuđih katalizatora. Ja mislim da je vozač kamiona, zbog dizelskog goriva." Finlay kimnu glavom. I ja također. Stoller je doveden ovdje bez ikakvih dokumenata, bez prošlosti, bez ičega osim ručnog sata. Ovaj čovjek bio je prilično dobar. Gledao nas je kako mu kimamo. Izgledao je zadovoljno. Kao da ima još toga za reći. "No nije radio svoj posao neko vrijeme", kazao je. "Zašto?" upitao ga je Finlay. "Zato što su svi ti dokazi stari", kazao je doktor. "Meni izgleda da je puno vozio kroz jedan dug period, no onda je prestao. Mislim daje jako malo vozio u posljednjih devet mjeseci, moţda godinu dana. Zato mislim da je vozač kamiona, ali nezaposlen."

kika☺crostuff.net

"OK, doktore, dobro obavljen posao", kazao je Finlay. "Imate li kopije svih tih dokumenata za nas?" Doktor nam preko stola gurnu veliku omotnicu. Finlay priđe i pokupi je. Potom smo svi ustali. Ţelio sam otići. Nije mi se dalo ponovno ići u hladno skladište. Nisam ţelio da se dogodi neka nova šteta. Roscoe i Finlay osjetili su to pa su mi kimnuli. Izjurili smo vani kao da smo već deset minuta nekamo kasnili. Tip za stolom pustio nas je. Vidio je puno ljudi koji su jurili iz njegovog ureda kao da negdje kasne deset minuta. Ušli smo u Roscoein automobil. Finlay je otvorio veliku omotnicu i izvukao sve o Shermanu Stolleru. Ugurao ga je u svoj dţep. "To je naše, barem zasad", kazao je. "Moţda će nas odvesti negdje." "Ja ću doći do izvještaja o uhićenju u Floridi", kazala je Roscoe. "A pronaći ćemo negdje i njegovu adresu. O jednom kamiondţiji mora postojati hrpa dokumenata, zar ne? Sindikat, liječnici, dozvole. Trebalo bi biti dovoljno lako." Ostatak puta do Margravea vozili smo se u tišini. Svi su otišli iz zgrade policije, osim tipa za prijamnim pultom. Stanka za ručak u Margraveu, stanka za ručak u Washingtonu Ista vremenska zona. Finlay mi je dodao komadić papira iz svoga dţepa i ostao drţati straţu ispred vrata velikog ureda. Ušao sam unutra kako bih nazvao ţenu za koju sam pretpostavljao da je moţda bila ljubavnica moga brata. Broj kojeg mi je Finlay dao pripadao je privatnoj telefonskoj liniji Molly Beth Gordon. Digla je slušalicu odmah nakon što je zazvonio. Predstavio sam se. To ju je natjeralo da zaplače. "Zvučite tako slično Joeu", kazala je.

kika☺crostuff.net

Nisam odgovorio. Nisam se ţelio previše baviti uspomenama. Ne bi trebala ni ona, ne ako prekoračuje svoje ovlasti i ako je u opasnosti daje netko sluša. Trebala bi mi samo reći ono što ima i što prije prekinuti vezu. "Što je Joe radio ovdje?" upitao sam je. Začuo sam je kako šmrca, a potom joj je glas ponovno postao jasan. "Provodio je istragu", kazala je. "Ne znam točno o čemu." "Ali o kakvoj vrsti stvari?" upitao sam je. "Što je on inače radio?" "Zar ne znate?" kazala je. "Ne", kazao sam. "Bojim se da nam je bilo jako teško odrţavati kontakt. Morat ćete mi pričati sve ispočetka." Nastupila je duga stanka. "OK", kazala je. "Ne bih vam ovo smjela reći. Ne bez odobrenja. No reći ću. Radio je na krivotvorenju. Vodio je operaciju Ministarstva financija protiv krivotvorenja." "Krivotvorenja?" kazao sam. "Falsificiranja novca?" "Da", kazala je. "On je bio šef cijelog odjela. Vodio je cijelu tu stvar. Bio je nevjerojatan čovjek, Jack." "Ali zašto je bio ovdje u Georgiji?" upitao sam je. "Ne znam", kazala je. "Zaista ne znam. No za tebe ću to doznati. Mogu kopirati sve njegove dosjee. Znam njegovu lozinku za računalo." Tu je nastupila nova stanka. Sada sam doznao nešto o Molly Beth Gordon. Potrošio sam puno vremena na kompjuterske lozinke. Svaki vojni policajac to radi. Studirao sam psihologiju. Većina ljudi koji koriste računala obično napravi loš potez. Puno njih napiše tu prokletu riječ na komadiću papira i zalijepi to na monitor. Oni koji su prepametni za to upotrijebe ime svoga bračnog druga, ili ime svoga psa, svoje omiljeno auto ili

kika☺crostuff.net

nogometaša, ili naziv otoka gdje su proveli medeni mjesec ili tucali svoju tajnicu. Oni koji misle da su zaista pametni koriste se brojkama, ne riječima, no obično izaberu svoj rođendan, godišnjicu braka ili nešto jako očito. Ako moţete saznati nešto o korisniku, obično imate puno bolje šanse doznati i njegovu lozinku. No to nikad ne bi upalilo kod Joea. On je bio profesionalac. Proveo je puno vaţnih godina u vojnoj obavještajnoj sluţbi. Njegova lozinka bila bi slučajna mješavina brojeva, slova, interpunkcijskih znakova, malih i velikih slova. Njegovu lozinku bilo bi nemoguće probiti. Ako je Molly Beth Gordon zna, sigurno joj ju je Joe kazao. Nema drugog načina. Zaista joj je vjerovao. Bio je stvarno blizak s njom. Stoga sam u svoj glas unio malo njeţnosti. "Molly, to bi bilo sjajno", kazao sam. "Stvarno mi trebaju te informacije." "Znam", kazala je. "Nadam se da ću ih dobiti sutra. Nazvat ću vas ponovno, čim budem mogla. Ĉim doznam nešto." "Događa li se krivotvorenje ovdje dolje?" upitao sam je. "Moţe li biti da je u tome cijela stvar?" "Ne", kazala je. "To se ne događa tako. Ne unutar Sjedinjenih Drţava. Sve one priče o malim ljudima sa zelenim kalupima koji u tajnovitim podrumima tiskaju novčanice dolara su gluposti. To se jednostavno ne događa. Joe je to zaustavio. Vaš brat bio je genij, Jack. On je prije puno godina postavio pravila prodaje posebnog papira i tinte, pa kad netko nešto tako počne raditi uhvati ga se u roku od dan-dva. Sto posto učinkovit sistem protiv idiota. Tiskanje novca u Sjedinjenim Drţavama jednostavno se više ne događa. Joe se pobrinuo za to. Sve se događa u inozemstvu. Sve krivotvorine koje dođu ovdje su uvezene. Joe je provodio svoje vrijeme traţeći to. Međunarodne stvari. Zašto je bio u Georgiji, ne znam. Zaista ne znam. No doznat ću sutra, obećavam."

kika☺crostuff.net

Dao sam joj broj telefona u policiji i objasnio da ne priča ni sa kim osim mene, Roscoe ili Finlaya. Onda je u ţurbi poklopila slušalicu, kao da joj je netko upravo ušao prostoriju. Ostao sam sjediti nekoliko trenutaka i pokušavao zamisliti kako ona izgleda. Teale se ponovno vratio u policiju. Unutra s njime stajao je stari Kliner. Nalazili su se preko puta kod prijamnog pulta, s glavama pribliţenima jedna drugoj. Kliner je razgovarao s Tealeom na isti način na koji je razgovarao s Enom kad sam ih vidio. Nešto u vezi Fundacije, moţda. Roscoe i Finlay stajali su zajedno u blizini ćelija. Prišao sam im. Stao sam između njih i tiho progovorio. "Krivotvorenje", kazao sam. "Ovo ima veze s krivotvorenim novcem. Joe je u Ministarstvu financija vodio obranu protiv toga. Znate li išta o nečemu takvome ovdje. Bilo tko od vas?" Oboje su slegni ramenima i odmahnuli glavama. Začuo sam kako se otvaraju staklena vrata. Podigao sam pogled. Kliner je upravo izlazio. Teale je krenuo prema nama. "Odlazim", kazao sam. U prolasku sam okrznuo Tealea i krenuo prema vratima. Kliner je stajao na parkiralištu, odmah pored crnog kombija. Ĉekao me. Bio je nasmiješen. Vidjeli su mu se očnjaci. "Ţao mi je zbog vašeg gubitka", kazao je. Glas mu je imao tih, kulturan ton. Obrazovan. Lagano zviţdanje na zvučnim glasovima. Nije to bio glas koji bi išao zajedno s njegovom potamnjelom pojavom. "Uzrujali ste mog sina", kazao je. Pogledao me je. Nešto je gorilo u njegovim očima. Slegnuo sam ramenima. "Momak je prvi uzrujao mene", kazao sam. "Kako?" upita Finlay oštro. "Tako što ţivi i diše?" kazao sam.

kika☺crostuff.net

Krenuo sam preko parkirališta. Kliner je sjeo u crni kombi. Upalio ga je i krenuo prema izlazu. Skrenuo je prema sjeveru. Ja sam krenuo prema jugu. Počeo sam hodati prema Roscoeinoj kući. Bila je to malo manje od kilometra duga šetnja po novoj jesenskoj hladnoći. Deset minuta uz malo ţustriji hod. Izvukao sam bentley iz garaţe. Vozio sam ga uz kosinu prema gradu. Skrenuo sam desno na Main Street i nastavio kliziti naprijed. Zirkao sam lijevo i desno ispod cerada, traţeći dućan s odjećom. Pronašao sam ga troja vrata dalje od brijačnice. Ostavio sam bentley na ulici i ušao unutra. Ostavio sam nešto novca kojeg sam dobio od Charlie Hubble natmurenom sredovječnom čovjeku za par hlača, košulju i jaknu. Svijetle ţućkastosmeđe boje, prošarani pamuk, sluţbeno otprilike onoliko koliko sluţben sam ţelio biti. Bez kravate. Odmah sam sve obukao u kabini za presvlačenje u straţnjem dijelu dućana. Skupio sam stare stvari i ubacio ih u prtljaţnik bentleya dok sam prolazio pored njega. Odšetao sam troja vrata prema jugu do brijačnice. Mlađi od dvojice staraca upravo je bio na izlasku na vratima. Stao je i stavio mi ruku na rame. "Kako se zoveš, sinko?" upitao me je. Nema razloga da mu ne kaţem. Barem ga ja nisam vidio. "Jack Reacher", kazao sam. "Imaš li kakve hispanske prijatelje u gradi?" "Nemam", kazao sam. "Pa, sada ih imaš", kazao je. "Dvojica, traţe te na sve strane." Pogledao sam ga. On je očima pretraţivao ulicu. "Tko su oni bili", upitao sam ga.

kika☺crostuff.net

"Nikad ih prije nisam vidio", kazao je starac. "Mali ljudi, smeđi auto, moderne košulje. Bili su posvuda, pitali su za Jacka Reachera. Rekli smo im da nikad nismo čuli za Jacka Reachera." "Kad se to dogodilo?" kazao sam. "Jutros", kaţe on. "Nakon doručka." Kimnuo sam. "OK", kazao sam. "Hvala." Ĉovjek mi je pridrţao vrata. "Uđi", kazao je. "Moj partner pobrinut će se za tebe. No malo je nestašan jutros. Pomalo stari." "Hvala", kazao sam ponovno. "Vidimo se." "Nadam se, sinko", kaţe on. Odšetao je niz Main Street, a ja sam ušao u radnju. Stariji čovjek bio je unutra. Smeţurani starac čija je sestra nekoć pjevala s Blind Blakeom. Nije bilo drugih mušterija. Kimnuo sam starcu i sjeo u njegovu stolicu. "Dobro jutro, prijatelju", kazao je. "Sjećate se mene?" kazao sam. "Kako ne bih", kaţe on. "Ti si nam posljednja mušterija. Nitko nas u međuvremenu nije posjetio." Zamolio sam ga za brijanje i on je stao pripremati pjenu. "Ja sam vam posljednja mušterija?" kazao sam. "To je bilo u nedjelju. Danas je utorak. Ide li posao uvijek tako loše?" Starac napravi stanku i napravi gestu britvom "Tako je već godinama", kazao je. "Stari gradonačelnik Teale ne ţeli doći ovdje, a ono što stari gradonačelnik ne ţeli napraviti ne ţeli ni bilo tko drugi. Osim starog gospodina Graya iz policije, dolazio je ovamo redovno, uvijek točno u tri, četiri puta tjedno, sve dok se nije objesio, Bog mu se smilovao. Ti si prvi bijelac ovdje još od prošle veljače, da gospodine, to je sigurno." "Zašto Teale ne ţeli dolaziti ovamo?" upitao sam ga.

kika☺crostuff.net

"Ĉovjek ima problem", kazao je starac. "Pretpostavljam da mu se ne sviđa sjediti ovdje sav zamotan u ručnike dok iznad njega stoji crnac s britvom u rukama. Moţda je zabrinut da bi mu se nešto loše moglo dogoditi." "Bi li mu se moglo nešto dogoditi?" kazao sam. Kratko se nasmijao. "Mislim da postoji ozbiljan rizik", kazao je. "Sero-nja." "Znači, imate dovoljno mušterija crnaca da zaradite za ţivot?" upitao sam ga. Stavio je ručnik na moja ramena i počeo nanositi pjenu. "Ĉovječe, ne trebaju nam mušterije da bismo zaradili za ţivot", kazao je. "Ne trebaju?" kazao sam. "Zašto ne?" "Imamo općinski novac", kazao je. "Je li?" kaţem. "Koliko?" "Tisuću dolara", kaţe on. "Tko vam to daje?" upitao sam ga. Započeo je strugati po mojoj bradi. Ruka mu se tresla kao kod svakog starca. "Fundacija Kliner", prošaptao je. "Općinski program. To je pomoć za poduzetnike. Svi obrtnici je dobiju. Nama stiţe već pet godina." Kimnuo sam. "To je dobro", kazao sam. "No tisuća dolara godišnje ne moţe vam biti od velike pomoći. To je bolje od šake u oko, ali trebaju vam i mušterije, zar ne?" Samo sam nastojao odrţati razgovor, kao što se uvijek radi kod brijača. No to je starog natjeralo na priču. Sav se tresao i drhtao. Imao je pregršt problema oko privođenja brijanja kraju. Buljio sam u zrcalo. Nakon onoga sinoć, bila bi vrhunska ironija da mi netko danas slučajno prereze vrat.

kika☺crostuff.net

"Ĉovječe, ne bih ti smio ovo govoriti", prošaputao je. "Ali pošto si prijatelj moje sestre, reći ću ti jednu veliku tajnu." Postao je sve zbunjeniji. Nisam bio prijatelj njegove sestre. Nisam je ni poznavao. On mi je o njoj pričao, to je sve. Stajao je iznad mene s britvom u ruci. Gledali smo jedan drugoga u zrcalu. Isto kao s Fin-layem u kafiću. "Nije tisuću dolara godišnje", prošaputao je. Potom se sagnuo i pribliţio usta mojim ušima:" Tisuću dolara tjedno." Stao je plesati po prostoriji i cerekati se kao demon. Napunio je umivaonik i isprao višak pjene za brijanje. Obrisao mi je lice mokrom vrućom krpom. Potom je poput mađioničara strgnuo ručnik s mojih ramena. "Zato nam ne trebaju mušterije", cerekao se. Platio sam mu i izašao van. Tip je bio lud. "Pozdravi mi sestru", viknuo je za mnom. SEDAMNAEST Put do Atlante bio je dug oko sedamdeset i pet kilometara. Trajao je gotovo sat vremena. Autoput doveo me je ravno u centar grada. Krenuo sam prema najvišem neboderu. Ĉim sam ugledao prva mramorna predvorja ostavio sam automobil, odšetao do prvog ugla i upitao policajca za poslovnu četvrt. Uputio me je na nešto manje od jednog kilometra dugu šetnju nakon koje su se jedna za drugom počele redati banke. Sunrise International imao je svoju vlastitu zgradu. Bio je to veliki stakleni toranj smješten uz mali trg s fontanom na sredini. Taj dio grada podsjećao je na Milano, no prostor oko ulaza u zgrade bio je popločan teškim kamenom, u nastojanju da podsjeti na Frankfurt ili London. Nastojalo se ostaviti dojam da se radi o

kika☺crostuff.net

teškoj i moćnoj banci. Predvorje je bilo puno tamnih sagova i koţe. Recepcionarka je stajala iza pulta od mahagonija. Ova zgrada mogla bi proći i za jedan mirni i tihi hotel. Upitao sam je za ured Paula Hubblea i recepcionarka je stala listati imenik. Ispričala mi je jer je nova na tom radnom mjestu i nije me prepoznavala, pa me je zamolila da pričekam da dobije odobrenje za moj ulazak. Okrenula je jedan telefonski broj i započela tiho razgovarati. Potom je stavila ruku preko slušalice. "Mogu li znati koji je razlog vaše posjete?" "Ja sam mu prijatelj", kazao sam. Nastavila je s razgovorom i potom me uputila prema dizalu. Trebao sam se javiti na recepciji na sedamnaestom katu. Ušao sam u dizalo i pritisnuo gumb. Stajao sam mirno dok me vozilo uvis. Sedamnaesti kat podsjećao je na društveni klub, čak i više nego predvorje zgrade. Bio je sav obloţen u drvu, prekriven sagovima i s prigušenom rasvjetom. Prepun blještavih antikviteta i starih slika. Dok sam gazio naprijed otvorila su se jedna od vrata i kroz njih je izašao čovjek u odijelu koji je krenuo ususret meni. Pruţio mi je ruku i pozvao me natrag u svoj ured. Predstavio se kao nekakav menadţer pa smo sjeli za stol. "Dakle, kako vam mogu pomoći?" upitao je. "Traţim Paula Hubblea", kazao sam. "Smijem li znati zašto?" "Ja sam njegov stari prijatelj", kazao sam. "Sjećam se da mi je govorio da radi ovdje, pa mi je palo na pamet da ga potraţim kad sam već u prolazu." Ĉovjek u odijelu kimnu glavom. Spustio je pogled. "Vidite, stvar je u ovome", nastavio je," gospodin Hubble više ne radi ovdje. Bojim se da smo ga morali otpustiti, prije nekih osamnaest mjeseci."

kika☺crostuff.net

Samo sam bezizraţajno kimnuo. Ostao sam sjediti u tom ugodnom uredu, gledao u tipa u odijelu i čekao. Malo tišine moţda će ga potaknuti da progovori. Da ga počnem propitkivati, mogao bi se zatvoriti. Moţda bi se odjednom počeo pozivati na diskreciju, poput odvjetnika. No moglo se vidjeti da se radi o čovjeku koji voli čavrljati. Mnogi menadţeri su takvi. Ako im se pruţi prilika, oboţavaju vas impresionirati. Stoga sam mirno sjedio i čekao. Potom mi se čovjek počeo ispričavati, zato što sam Hubbleov prijatelj. "Nije on bio kriv, razumijete", kazao je. "On je radio izvrstan posao, no to je u području na kojem smo mi prestali raditi. Strateška poslovna odluka, jako nezgodna za ljude na koje se odnose, no što je-tu je." Kimnuo sam mu kao da ga razumijem. "Nismo bili u kontaktu jako dugo", kazao sam. "Nisam znao. Nisam čak znao ni što radi ovdje." Nasmiješio sam mu se, pokušavajući izgledati kao ljubazna neznalica. U banci za to nije trebalo puno. Uputio sam mu moj najdojmiljiviji pogled. Upalio mi je bezbroj puta prije ovoga. "On je radio na jednom od naših prodajnih poslova", kazao je tip. "Zatvorili smo ga." Upitno sam ga pogledao. "Prodaja?" kazao sam. "Maloprodajno bankarstvo", kazao je. "Znate, gotovina, čekovi, krediti, osobno bankarstvo." "I to ste zatvorili?" kazao sam. "Zašto?" "Preskupo", kaţe on. "Veliki troškovi, mala zarada. Moralo se zatvoriti." "A Hubble je bio dio toga?" upitao sam ga.

kika☺crostuff.net

Kimnuo je. "Gospodin Hubble bio je naš menadţer zaduţen za valute", kazao je. "To je bila prilično vaţna funkcija. Bio je jako dobar." "A što je točno on radio?" upitao sam ga. Tip mi to nije mogao objasniti. Nije znao gdje početi. Pokušao je nekoliko puta i onda odustao. "Razumijete li se u gotovinu?" kazao je. "Imam nešto", kazao sam. "A ne znam točno razumijem li se u nju." Ustao je i nemirno me pozvao rukom. Ţelio je da mu se pridruţim kod prozora. Zajedno smo zirka-li ljude na ulici, sedamnaest katova niţe. Prstom je pokazao jednog čovjeka u odijelu koji je ţurno hodao po pločniku. "Uzmimo tog gospodina za primjer", kazao je. "Idemo malo nagađati, hoćemo? Vjerojatno ţivi u nekom od predgrađa, moţda negdje ima malu vikendicu, dva velika kredita, dva auta, nekoliko zajedničkih računa, mirovinska štednja, nešto sigurnih dionica, planovi za doškolovavanje, pet ili šest kreditnih kartica, bankovne kartice, kartice za dućane. Sve skupa vrijedno oko pola milijuna, je li tako?" "OK", kazao sam. "No, koliko gotovine on ima?" upita me tip. "Nemam pojma", kazao sam. "Vjerojatno pedeset dolara", kazao je. "Pedesetak dolara u koţnom novčaniku koji ga je stajao sto pedeset dolara." Pogledao sam ga. Nisam shvaćao smisao. Tip je ubacio u niţu brzinu. Postao je jako strpljiv. "Američko gospodarstvo je ogromno", kazao je. "Vrijednost imovine i vrijednost dionica je neprocjenjiva. Trilijuni dolara. No gotovo ništa od toga nije u obliku gotovine. Gospodin ima imovinu vrijednu pola milijuna dolara, ali samo pedeset dolara je stvarno u gotovini.

kika☺crostuff.net

Sve ostalo je u papirima ili u računalu. U stvarnosti, nema puno gotovine u opticaju. U cijelom SAD-u ima samo oko sto trideset milijardi dolara stvarne gotovine." Ponovno sam slegnuo ramenima. "Meni zvuči dovoljno", kazao sam. Tip me ozbiljno pogleda. "Ali koliko ima ljudi?" upitao me je. "Gotovo tristo milijuna. To je samo oko četiristo pedeset dolara stvarne gotovine po glavi stanovnika. To je problem s kojim se banka koja barata gotovinom mora suočiti, dan za danom. Ĉetiristo pedeset dolara je jako skromna svota, no da se svi odjednom odluče toliko podići, sve banke u zemlji ostale bi bez novca u tren oka." Zaustavio se i pogledao me. Kimnuo sam. "OK", kazao sam. "To razumijem." "A veći dio te gotovine uopće nije u bankama", kazao je. "Ona je u Vegasu ili u kladionicama. Koncentrirana je na onim mjestima koje nazivamo intenzivnim područjima gospodarstva. Zato dobar menadţer za gotovinu, a gospodin Hubble je bio jedan od najboljih, vodi stalnu bitku samo kako bi zadrţao dovoljno papirnatih novčanica u našem sistemu. On mora traţiti i pronaći ih. Mora znati gdje se one mogu naći. Mora ih nanjušiti. To nije lako. Na koncu, to je bio jedan od razloga zašto su nam poslovi prodaje postali preskupi. Jedan od razloga zašto smo se povukli. Gurali smo koliko smo mogli, no morali smo prekinuti s poslom prije ili kasnije. Morali smo otpustiti Hubblea. Bilo nam je jako ţao zbog toga." "Imate li ikakvih informacija gdje on radi danas?" kazao sam. Odmahnuo je glavom. "Bojim se da nemam", kazao je.

kika☺crostuff.net

"Sigurno radi negdje, zar ne?" kazao sam. Tip ponovno odmahne glavom. "U stručnom smislu, nije u vidokrugu", kazao je. "Više ne radi u bankarstvu, to je sigurno. Njegovo članstvo u stručnim udrugama isteklo je istog trena, a nikad nismo dobili nikakav zahtjev za preporukom. Ţao mije, ali ne mogu vam pomoći. Da radi bilo gdje u bankarskom sektoru, ja bih to znao, moţete biti sigurni. Mora biti u nekom drugom poslu danas." Slegnuo sam. Hubbleov trag bio je ledeno hladan, a razgovor s ovim čovjekom bio je gotov. Njegov govor tijela upućivao je na to. Naginjao se naprijed, spreman da ustane i nastavi dalje. Ustao sam s njim. Zahvalio sam mu na paţnji. Rukovali smo se. Odšetao sam kroz tamno predvorje s antikvitetima do dizala. Pritisnuo sam gumb za prizemlje i izašao van na tamni, sivi dan. Sve moje pretpostavke bile su pogrešne. Vidio sam Hubblea kao bankara koji se bavi urednim poslom. Kao nekoga tko moţda zaţmiri na jedno oko na neku perifernu prijevaru, tko je moţda jednom nogom uvučen u nekakav prljavi posao. Tko moţda stavlja svoj potpis na nekoliko laţnih iznosa. Netko ga na to prisiljava. Umiješan, koristan, okaljan, ali nikako ne glavni. No, on nije bio bankar. Barem ne posljednjih godinu i pol. Bio je kriminalac. Pravi. Potpuno umiješan u prijevaru. U samom njenom centru. Nimalo sporedan lik. Odvezao sam se ravno natrag u zgradu policije u Margraveu. Parkirao sam se i otišao potraţiti Roscoe. Teale je sve motrio u velikoj prostoriji s policajcima, no tip za prijemnim pultom namignuo mi je i klimnuo prema sobi s dosjeima. Roscoe je bila unutra. Izgledala je umorno. Nosila je pun naramak dosjea. Nasmiješila se. "Bok, Reacher", kazala je. "Došao si me odvesti od svega ovoga?"

kika☺crostuff.net

"Što je novo?" upitao sam. Spustila je hrpu papira na vrh ormarića. Obrisala je prašinu sa sebe i zabacila kosu unazad. Bacila je pogled prema vratima. "Nekoliko stvari", kazala je. "Teale ima sastanak upravnog odbora Fundacije za deset minuta. Dobit ću faks iz Floride čim on ode odavde. A dugujemo i poziv drţavnoj policiji oko napuštenih auta." "Gdje je pištolj za mene?" upitao sam je. Napravila je stanku. Zagrizla je usnu. Ponovno se sjetila zašto mi treba pištolj. "U kutiji je", kazala je. "Na mom stolu. Morat ćemo pričekati dok Teale ne ode. I nemoj je otvarati ovdje, OK? Nitko ne zna za to." Izašli smo iz prostorije s dosjeima i krenuli prema straţnjem uredu. U sobi s policajcima vladala je tišina. Dvojica koji su u petak bili u ekipi potpore sada su za računalima pregledavali dosjee. Posvuda su se nalazile uredne hrpe spisa. Na djeluje bila laţna hajka protiv šefovog ubojice. Na zidu sam zapazio novu veliku oglasnu ploču. Na njoj je pisalo: Morrison. Osim toga bila je prazna. Nije postignut veliki napredak. Ĉekali smo u velikom uredu s Finlayem. Pet minuta. Deset. Potom smo začuli kucanje na vratima pa je Baker glavom provirio unutra. Nasmiješio se. Ponovno sam mu vidio onaj zlatni zub. "Teale je otišao", kazao je. Izašli smo iz sobe. Roscoe je uključila faks uređaj i podigla slušalicu da nazove Floridu. Finlay je nazvao drţavnu policiju kako bi dobio informacije o napuštenim unajmljenim automobilima. Sjeo sam za stol pokraj Roscoeinog i nazvao Charlie Hubble. Okrenuo sam broj koji je Joe isprintao i sakrio u svojoj cipeli. Nitko se nije javljao. Samo elektronski zvuk i snimljena poruka da je mobitel kojeg zovem isključen.

kika☺crostuff.net

Uputio sam pogled prema Roscoe. "Isključila je vraţji mobitel", kazao sam. Roscoe slegnu ramenima i premjesti se do faks-uređaja. Finlay je još uvijek razgovarao s drţavnom policijom. Vidio sam Bakera kako se vrzma po rubu trokuta kojeg smo nas troje formirali. Ustao sam i otišao se pridruţiti Roscoe. "Ţeli li se Baker uključiti u ovo?" upitao sam je. "Izgleda", kazala je. "Finlay ga je uposlio kao nekakvog straţara. Misliš da bismo ga trebali uključiti?" Razmišljao sam na trenutak, no onda sam odmahnuo glavom. "Ne", kazao sam. "Što nas je manje to bolje, barem u ovakvim slučajevima, zar ne?" Vratio sam se za stol kojeg sam posudio i ponovno pokušao dobiti vezu prema mobitelu. Isti rezultat. Isti strpljivi elektronski glas koji govori da je naprava isključena. "Dovraga", kazao sam sam sebi. "Moţeš li vjerovati?" Morao sam doznati gdje je Hubble proveo zadnjih godinu i pol dana svoga ţivota. Charlie bi mi moţda mogla dati nekakvu ideju. Doba jutra u koje bi odlazio od kuće, doba u koje bi se navečer vraćao, računi za cestarinu, računi iz restorana, takve stvari. A moţda se sjetila i nečega u vezi s nedjeljom ili oko Pluribusa. Bilo je moguće da je došla do nečeg korisnog. A meni je trebalo nešto korisno. Jako mije trebalo. A ona je isključila vraţji mobitel. "Reacher?" kazala je Roscoe. "Dobila sam podatke o Shermanu Stolleru." U ruci je drţala nekoliko stranica faks-poruke, gusto tipkanih. "Sjajno", kazao sam. "Idemo pogledati." Finlay je završio sa svojim razgovorom i prišao nam. "Momci iz drţavne nazvat će nas", kazao je. "Moţda imaju nešto za nas."

kika☺crostuff.net

"Sjajno", kazao sam ponovno. "Moţda ćemo se maknuti negdje naprijed." Svi skupa smo se vratili u veliki straţnji ured. Raširili smo podatke o Shermanu Stolleru po cijelom stolu i zajedno se nagnuli nad njima. Bio je to izvještaj o uhićenju iz policijske postaje u Jacksonvilleu, Florida. "Blind Blake je rođen u Jacksonvilleu", kazao sam. "Jeste li znali to?" "Tko je Blind Blake?" upita me Roscoe. "Pjevač", odgovori Finlay. "Gitarist", nadopunio sam ja. Policijska patrola zbog prebrze voţnje bila je zaustavila Shermana Stollera na mostu između Jacksonvi-llea i Jacksonville Beacha u četvrt do dvanaest navečer, u rujnu prije dvije godine. Vozio je mali dostavni kamion, dvadeset kilometara na sat preko ograničenja. Postao je iznimno nervozan i nasilan prema posadi patrolnog automobila. Zbog toga su ga uhitili pod sumnjom da je bjegunac. Uzeli su mu otiske i fotografirali ga u glavnoj policiji u Jacksonvilleu i pretraţili su i njega i njegovo vozilo. Kazao je da ţivi u Atlanti i da je vozač kamiona. Njegova pretraga dala je negativne rezultate. Kamion su mu pretraţili ručno i uz pomoć pasa, no i ovdje je rezultat bio negativan. U kamionu nije bilo nikakvog drugog tereta osim dvadeset klimatizacijskih uređaja, spakiranih i spremnih za izvoz iz Jacksonvillea. Kutije su bile zatvorene i zapečaćene znakom proizvođača, a svaka je na sebi imala serijski broj. Nakon što su mu pročitali njegova prava, Stoller je obavio jedan telefonski poziv. U roku od dvadeset minuta od poziva pojavio se odvjetnik imena Perez iz ugledne tvrtke Zacarias Perez iz Jacksonvillea, a za još deset minuta Stoller je pušten. Od trenutka kad je

kika☺crostuff.net

zaustavljen do trenutka kad je s odvjetnikom odšetao iz policije prošlo je ukupno pedeset pet minuta. "Zanimljivo", kazao je Finlay. "Tip je pets to kilometara od kuće, ponoć je, a odvjetnik mu dojuri za dvadeset minuta? I to partner iz ugledne odvjetničke tvrtke? Stoller jest bio nekakav vozač kamiona, to je sigurno." "Je li ti poznata njegova adresa?" upitao sam Roscoe. Odmahnula je glavom. "Pa, baš i nije", kazala je. "No mogla bih je pronaći". Otvorila su se vrata i Baker je ponovno provirio glavom unutra. "Na liniji je drţavna policija", kazao je. "Izgleda da su pronašli auto za vas." Finlay pogleda na svoj sat. Provjeravao je ima li dovoljno vremena prije nego što se Teale vrati. "OK", kazao je. "Proslijedi ga ovdje, Baker." Finlay je podigao slušalicu s telefona na velikom stolu i slušao. Naţvrljao je neke bilješke i promrmljao zahvalu. Poklopio je slušalicu i digao se sa stolice. "OK", kazao je. "Idemo pogledati." Svo troje brzo smo izašli iz sobe. Morali smo se izgubiti obvezno prije nego što se Teale vrati i počne postavljati pitanja. Baker nas je gledao kako odlazimo. Doviknuo je za nama. "Što ću reći Tealeu?" kazao je. "Reci mu da smo ušli u trag autu", kazao je Finlay. "Onom kojim se koristio ludi bivši zatvorenik kako bi došao do Morrisonove kuće. Reci mu da jako dobro napredujemo, OK?"

kika☺crostuff.net

Ovog puta Finlay je vozio. Išli smo neoznačenim chevroletom, jednakim onom kojeg je Roscoe imala. Izvezao ga je s parkirališta i skrenuo lijevo. Ubrzao je vozeći kroz mali grad. Prvih nekoliko kilometara prepoznao sam kao put za Yellow Springs, no onda smo skrenuli na put koji se protezao dalje na istok. Vodio je prema autocesti i završavao na nekakvom prostoru za odrţavanje, točno ispod kolnika. Naokolo su stajale hrpe asfalta i gomile bačvi katrana. I automobil. Bio je izguran s autoceste i leţao je na krovu. Spaljen. "Primijetili su ga u petak ujutro", kazao je Finlay. "Nije bio ovdje u četvrtak, to je sigurno. Mogao bi biti Joeov." Paţljivo smo ga pregledali. Nije mnogo ostalo za gledanje. Bio je potpuno spaljen. Sve što nije bilo čelik nestalo je. Nismo mogli prepoznati čak ni o kojem modelu se radi. Po obliku, Finlay je vjerovao da se radi o proizvodu General Motorsa, no nije mogao reći koje od njegovih tvornica. Bila je to limuzina srednje veličine, a kad plastični dijelovi nestanu teško je razlikovati buick od chevroleta ili pontiaca. Zamolio sam Finlaya da rukama podigne jedan bok automobila pa sam se uvukao ispod naopako okrenute haube. Potraţio sam serijski broj koji se obično ugravira na motoru. Morao sam ostrugati nekoliko izgorjelih slojeva, no pronašao sam malu aluminijsku pločicu i uspio doći do većeg dijela broja. Ponovno sam se izvukao ispod auta i izrecitirao ga Roscoe. Zapisala ga je. "Dakle, što misliš?" upita Finlay. "Mogao bi biti taj", kazao sam. "Recimo da ga je unajmio u zračnoj luci u Atlanti, u utorak navečer, s punim rezervoarom goriva. Dovezao ga je do skladišta, na petlji za Margrave, a nakon svega netko ga je dovezao ovamo. Potrošeno oko deset-petnaest litara. Ostalo je više nego dovoljno za zapaliti." Finlay kimnu.

kika☺crostuff.net

"Ima smisla", kazao je. "No to bi morali biti ljudi odavde. Ovo je sjajno mjesto za odbaciti auto, zar ne? Odgurati ga gore, gurnuti ga preko ruba, sjuriti se dolje i zapaliti ga, potom uskočiti u auto prijatelja koji te dolje već čeka i pobjeći. No samo ako znaš za ovu malu stazu za odrţavanje. A samo ljudi odavde znali bi za nju, zar ne?" Makli smo se od olupine. Odvezli smo se natrag do policijske postaje. Ĉinovnik za pultom čekao je Finlaya. "Teale vas treba u svom uredu", kazao je. Finlay mu nešto progunđa i uputi se tamo, no ja sam ga uhvatio za rame. "Zadrţi ga neko vrijeme", kazao sam. "Daj Roscoe vremena da nazove i javi onaj serijski broj auta." Kimnuo je i nastavio dalje. Roscoe i ja zaputili smo se prema njenom stolu. Podigla je slušalicu, no ja sam je zaustavio. "Daj mi pištolj", kazao sam. "Prije nego što Teale završi s Finlayem." Kimnula je bacivši pogled po sobi. Sjela je i skinula ključeve sa svoga opasača. Otključala je stol i otvorila jednu duboku ladicu. Glavom mi je pokazala na plitku kartonsku kutiju. Izvadio sam je. Bila je to kutija za uredski materijal, duboka oko pet centimetara, u kojoj se drţi papir. Karton je bio pomno ispisan tamnim slovima. Netko je preko toga napisao jedno ime. Gray. Gurnuo sam kutiju ispod ruke i kimnuo Roscoe. Ona je zatvorila ladicu i ponovno zaključala stol. "Hvala", kazao sam. "Sad obavi te pozive, OK?" Odšetao sam do ulaza i leđima gurnuo teška staklena vrata. Odnio sam kutiju do bentleya. Odloţio sam je na krov i otključao vrata. Bacio sam kutiju na sjedalo za suvozača i ušao unutra. Privukao sam kutiju na koljena. Oko stotinu metara sjevernije na cesti vidio sam smeđi automobil kako usporava.

kika☺crostuff.net

Unutra su bila dvojica hispanskog izgleda. Bio je to isti auto kojeg sam vidio dan ranije ispred kuće Charlie Hubble. Isti ljudi. U to nije bilo sumnje. Auto im se zaustavio oko sedamdeset metara daleko od zgrade policije. Vidio sam kako se smirio, kao da su mu ugasili motor. Nijedan nije izašao. Samo su ostali sjediti, sedamdeset metara dalje, promatrajući policijsko parkiralište. Ĉinilo mi se da gledaju ravno prema bentleyu. Ĉinilo mi se da su me moji novi prijatelji konačno pronašli. Traţili su cijelo jutro. Sada više nisu morali traţiti. Nisu se pomicali. Samo su sjedili i gledali. I ja sam gledao njih dulje od pet minuta. Nisu namjeravali izaći. To se vidjelo. Udobno su se smjestili. Stoga sam ponovno usmjerio paţnju prema kutiji. U njoj nije bilo ničega osim kutijice s mecima i pištolja. Strašno oruţje. Bio je to Desert Eagle, automatski. Već sam ga koristio prije. Proizvodi se u Izraelu. Dobili smo ih u zamjenu za koješta što smo slali tamo. Uzeo sam ga. Prilično teţak, cijev duga tridesetak centimetara, jako dugačak. Izvadio sam leţište za metke. Imao je osam mjesta za kalibar 44. Unutra stane osam metaka tipa Magnum 44. Ovo se ne bi moglo nazvati diskretnim oruţjem. Meci su gotovo dvostruko teţi od kalibra 38 u policijskim revolverima. Izlaze iz cijevi brzinom dvostruko većom od brzine zvuka. Pogađaju ţrtvu s više snage od bilo čega osim naleta vlaka. Nimalo suptilno. Municija je problem. Ovdje postoji izbor. Ako ga se napuni mecima s tvrdim vrhom, oni prolaze kroz tipa u kojeg se puca i pogađaju vjerojatno čak i nekoga tko stoji stotinu metara iza njega. Ili ga se napuni mecima s mekšim vrhom koji u ţrtvi naprave rupu veličine vrtne kante za smeće. Tvoj izbor. Svi meci u kutijici bili su oni s mekšim vrhom. Meni je odgovaralo. Pomno sam pregledao oruţje. Okrutno, no u vrlo dobrom stanju. Sve je funkcioniralo. Na ručki je bilo ugravirano ime. Gray. Isto kao i na kutiji. To je bio mrtvi detektiv, onaj prije Finlaya.

kika☺crostuff.net

Onaj koji se u veljači objesio. Pretpostavljam da je bio kolekcionar oruţja. Ovo nije bio komad kojim se koristio u sluţbi. Nijedna policija na svijetu ne bi dopunila upotrebu ovakvog topa na poslu. Uza sve bio je jako i teţak. Napunio sam pušku mrtvog detektiva sa osam njegovih metaka. Ostale sam ostavio u kutiji pa sam kutiju stavio na pod u autu. Nategnuo sam oruţje i pritisnuo sigurnosni prekidač. Nategnuo i zakočio, kako bismo to prije govorili. To uštedi djeličak sekunde prije prvog pucnja. Moţda ti i spasi ţivot. Spremio sam pištolj u Bentleyev pretinac za rukavice. Taman je stao unutra. Onda sam ostao sjediti još koji trenutak i gledao dvojicu momaka kako sjede u svome automobilu. Još uvijek su me promatrali. Gledali smo se s udaljenosti od sedamdesetak metara. Oni su bili opušteni i udobno smješteni. No još uvijek su me promatrali. Izašao sam iz bentleya i ponovno ga zaključao. Odšetao sam natrag do ulaza u zgradu i povukao vrata. Zirkao sam prema smeđem autu. Još su bili tu. Još su me gledali. Roscoe je sjedila za svojim stolom i razgovarala na telefon. Mahnula mi je. Izgledala je uzbuđeno. Zadrţala je ruku u zraku kako bi me pozvala da pričekam. Gledao sam u vrata straţnjeg ureda. Nadao sam se da Teale neće izaći iz sobe prije nego što ona završi s razgovorom. Izašao je točno nakon što je spustila slušalicu. Bio je sav crven u licu. Izgledao je ljutito. Stao je gaziti po prostoriji, lupajući svojim teškim štapom po podu. Buljio je u praznu ploču za obavijesti. Finlay je provirio glavom kroz vrata ureda i kimnuo mi da dođem. Slegnuo sam ramenima prema Roscoe i otišao vidjeti što mi Finlay ima za reći. "O čemu se ovdje radilo?" upitao sam ga. Nasmijao se.

kika☺crostuff.net

"Ja sam ga zeznuo", kazao je. "Upitao me je zašto smo otišli gledati auto. Rekao sam mu da nismo, već smo rekli Finlayu da idemo pojesti nešto, a da je on krivo čuo da idemo vidjeti auto." "Pazi se, Finlay", kazao sam. "Oni ubijaju ljude. To je velika stvar." Slegnuo je ramenima. "Sve ovo me izluđuje", kazao je. "Moramo se malo zabaviti, zar ne?" Preţivio je dvadeset godina u Bostonu. Mogao bi preţivjeti i ovo. "Što se događa s Picardom?" upitao sam ga. "Je li ti se javio?" "Ništa", odgovori. "Samo čeka." "Da nije moţda on poslao dvojicu tipova da nadziru stvari?" kazao sam. "Nema šanse", kaţe on. "Ne bez toga da najprije kaţe meni. Zašto?" "Tamo su dvojica koja nadgledaju ovo mjesto", kazao sam. "Došli su prije desetak minuta. U običnom smeđem autu. Bili su kod Hubbleove kuće jučer, a jutros su hodali po gradu, raspitujući se za mene." Odmahnuo je glavom. "Nisu Picardovi", kazao je. "On bi mi rekao." Roscoe uđe unutra i zatvori vrata. Drţala je kvaku rukom, kao da bi Teale mogao provaliti za njom. "Zvala sam u Detroit", kazalaje. "Ono je bio ponti-ac. Isporučen je prije četiri mjeseca. Velika narudţba voznog parka za rent-a-car agenciju. U centralnom registru traţe broj registracije. Rekla sam im da se jave Picardu u Atlantu. Ljudi iz agencije moţda bi mu mogli ispričati gdje je auto unajmljen. Moţda ćemo uspjeti nešto doznati." Osjetio sam kao da se pribliţavam Joeu. Kao da sam čuo slabašan glas u mojoj glavi. "Sjajno", kazao sam joj. "Odlično obavljen posao, Roscoe. Odlazim odavde. Vratit ću se oko šest. Vas dvoje drţite se jedno drugoga, OK? Ĉuvajte jedno drugom leđa."

kika☺crostuff.net

"Gdje ćeš ti?" kaţe Finlay. "Idem se voziti po selu", kazao sam. Ostavio sam ih u uredu i odšetao do izlaza. Gurnuo sam vrata i izašao van. Pogledao sam prema sjeveru. Obični auto još uvijek je stajao tamo, sedamdesetak metara daleko. Dvojica tipova još su sjedili u njemu. Još uvijek su promatrali. Prišao sam bentleyu. Otključao sam ga i ušao unutra. Izveo sam ga s parkirališta i skrenuo na lokalnu cestu. Polako sam napravio široki krug. Sporo sam se provezao pored dvojice tipova i produţio dalje prema sjeveru. U zrcalu sam vidio kako se motor auta iza mene upalio. Vido sam kako izlazi s parkirališta i skreće na cestu. Ubrzao je prema sjeveru i sustigao me. Kao da sam ga vukao na dugom nevidljivom uţetu. Ja bih usporio, oni bi usporili. Ja bih ubrzao, oni bi ubrzali. Kao da smo se igrali. OSAMNAEST Provezao sam se pokraj restorana Eno's i nastavio prema sjevernom izlazu iz grada. Slijedila me obična limuzina, četrdeset metara iza mene, bez namjere da se skriva. Dva tipa jednostavno su vozila iza mene i buljili su ispred sebe. Skrenuo sam prema zapadu, na cestu za Warburton. Smanjio sam brzinu. Obična limuzina slijedila me još uvijek četrdesetak metara iza mene. Vozili smo prema zapadu. Mi smo bili jedina dva objekta, na golemom krajoliku, koja su se kretala. U zrcalu sam gledao te tipove. Buljili su u mene. Jasno ih je osvjetljavalo nisko poslijepodnevno sunce. Nisko svjetlo bakrene boje učinilo ih je vidljivima. Mladi momci, Hispanoamerikanci, u širokim košuljama, crnokosi, vrlo uredni, jako slični. Njihov auto mirno je stajao u mome zrcalu. Vozio sam deset-jedanaest kilometara. Traţio sam jedno mjesto. Svakih sedamstotinjak metara na lijevoj i desnoj strani ceste nalazile su se neravne zemljane staze koje su

kika☺crostuff.net

vodile prema poljima. Nepregledno su se prostirale uokolo i nisam znao čemu sluţe. Moţda su vodile do točaka za okupljanje gdje farmeri parkiraju svoje strojeve za ţetvu kad god se ona događala. Traţio sam jednu posebnu stazu koju sam već prije vidio. Vodila je iza malog drvoreda na desnoj strani ceste, jedinog zaklona kilometrima. Vidio sam je iz zatvorskog autobusa u petak. Ponovno sam je vidio na povratku iz Alabame. Krupan niz stabala jutros je plutao na izmaglici. Mali ovalni drvored pored ceste, s desne strane, zemljani put koji skreće iza njega i ponovno se spaja s cestom. Ugledao sam ga nekoliko kilometara naprijed. Stabla su bila samo mrlja na horizontu. Nastavio sam voziti prema njima. Pritisnuo sam pretinac za rukavice i izvadio veliki automatski pištolj. Učvrstio sam ga između jastučića na sjedalu do mene. Dvojac me još uvijek slijedio, još uvijek četrdesetak metara iza mene. Petstotinjak metara prije šumice ubacio sam mjenjač u drugu brzinu i nagazio na gas. Stari automobil zastenjao je i pojurio naprijed. Kod staze sam snaţno okrenuo volan i uz poskakivanje skrenuo bentley s ceste. Odvezao sam ga do straţnje strane šumarka. Naglo sam se zaustavio. Zgrabio sam pištolj i iskočio van. Ostavio sam vrata automobila otvorenima, kao da sam iskočio iz auta i odmah se otkotrljao ulijevo, prema stablima. No otišao sam na drugu stranu, otišao sam desno. Zaobišao sam auto s prednje strane, bacio se pet-šest metara dalje u polje kikirikija i priljubio se uz zemlju. Puzao sam kroz grmlje i došao do mjesta gdje bi se njihov automobil morao zaustaviti, na stazi iza bentleya. Legao sam potrbuške uz snaţno klasje i sakrio se ispod lišća, na suhu crvenu zemlju. Potom sam čekao. Izračunao sam da su zaostajali oko šezdeset ili sedamdeset metara. Nisu pratili moje iznenadno ubrzanje i ja sam isključio sigurnosni prekidač. A onda sam začuo njihov smeđi buick. Uhvatio sam zvuk motora i škripu kočenja.

kika☺crostuff.net

Odjednom mi se stvorio pred očima na stazi ispred mene. Zaustavio se iza bentleya, usporedo sa stablima. Bio je oko dvadeset metara daleko od mene. Ovo su bili donekle pametni tipovi. Sigurno nisu bili najgori koje sam vidio. Suvozač je iskočio na cestu prije nego što su se zaustavili. Mislio je da sam u šumi i mislio me napasti s leđa. Vozač se prebacio na drugu stranu auta i iskočio kroz suvozačeva vrata, na strani daljoj od stabala. Točno ispred mene. Drţao je pištolj u ruci i kleknuo u blato, leđima okrenut prema meni, buickom skriven od onog mjesta na kojem je mislio da se ja nalazim, kroz auto pogledavajući prema šumici. Morao sam ga natjerati da se pomakne. Nisam ţelio da ostane uz automobil. Auto je moralo ostati u voznom stanju. Nisam ţelio da se ošteti. Pazili su na šumarak. To sam i očekivao. Zašto bih vozio kilometrima do jedine šumice u okolici, a onda se sakrio u polju? Klasična diverzija. Bez razmišljanja su upali u zamku. Tip pored auta zurio je kroz stabla, a ja sam zurio u njegova leđa. Imao sam Desert Eagle uperen u njega, tiho sam disao. Njegov partner sporo je puzao kroz drveće, traţeći mene. Vrlo brzo trebao bi mi ponovno doći u vidokrug. Stigao je za oko pet minuta. Drţao je pištolj u ruci ispruţenoj prema naprijed. Zaobišao je straţnji dio buicka. Drţao se na popriličnoj udaljenosti od bentleya. Ĉučnuo je pokraj svog partnera pa su jedan drugome slegnuli ramenima. Potom su stali čirkati prema bentleyu. Zabrinuti da moţda nisam unutra na podu ili da ne čučim iza jednog od kotača. Tip koji se upravo vratio od stabala krenuo je naprijed kroz blato, drţeći buick između sebe i stabala, točno ispred mene, zureći ispod bentleya u potrazi za mojim stopalima. Otpuzao je cijelom duljinom bentleya. Ĉuo sam ga kako mrmlja i dašće dok se potezao na laktovima. Potom je ponovno dopuzao natrag i ponovno kleknuo pokraj svoga

kika☺crostuff.net

partnera. Stali su jedan do drugoga i pored Buickove haube polako se uspravili. Prišli su bentleyu i provjerili njegovu unutrašnjost. Polako su došetali do ruba šumarka i bacili pogled prema tami. Nisu me mogli pronaći. Potom su se vratili i ostali stajati na neravnoj stazi, odmaknuti od automobila, nasuprot nebu narančaste boje, s leđima okrenutim prema polju, leđima okrenutim prema meni. Nisu znali što učiniti. Bili su to gradski momci, moţda iz Miamija. Na sebi su imali odjeću tipičnu za Floridu. Bili su naviknuti na neonski osvijetljene ulice i na gradilišta. Navikli na akciju ispod nadvoţnjaka na autocesti, među smećem na parkiralištima koja turisti nikada nisu vidjeli. Nisu znali što učiniti oko malog šumarka koji stoji usred milijuna jutara kikirikija. Još dok su stajali, pucao sam i pogodio ih obojicu u leđa. S dva brza pucnja. Ciljao sam im visoko između lopatica. Veliki automatski pištolj proizveo je zvuk poput eksplozije ručne granate. Posvuda naokolo uzletjela su jata ptica. Dvostruka eksplozija odjeknula je seoskim okolišem poput groma. U ruci sam osjetio trzaj. Dvojica tipova gurnuta su s nogu prema naprijed. Pali su na lica, opruţeni pokraj stabala na daljoj strani puta. Podigao sam glavu i provirio. Imali su onaj mlitavi, prazni izgled koji ostane tijelu nakon što mu se oduzme ţivot. Ĉvrsto sam uhvatio pištolj i prišao im. Obojica su bili mrtvi. Vidio sam puno mrtvaca u svom ţivotu, a ova dvojica bili su mrtvi točno kao i svi ostali. Veliki meci iz Magnuma dohvatili su ih visoko na leđima. Tamo gdje se nalaze velike vene i arterije koje idu ravno prema glavi. Meci su napravili priličan nered. U tišini sam stajao nad dvojicom tipova, gledao ih i mislio na Joea. Trebalo je, potom, puno stvari napraviti. Vratio sam se do bentleya. Na pištolju sam ponovno pritisnuo sigurnosni prekidač i bacio Desert Eagle natrag na sjedalo. Prišao

kika☺crostuff.net

sam njihovom buicku i izvukao mu ključ iz brave. Otvorio sam prtljaţnik. Pretpostavljam da sam se nadao da ću pronaći nešto unutra. Nisam se osjećao loše zbog ove dvojice. No ipak bih se osjećao puno bolje da ovdje pronađem nešto, poput automatika kalibra 22 s prigušivačem, ili nešto poput četiri para gumenih čizama i četiri najlonske kabanice, nekoliko noţeva s oštricama od trideset centimetara. Tako nešto. No nisam pronašao ništa slično. Pronašao sam Spiveya. Bio je mrtav već nekoliko sati. Upucan u čelo tridesetosmicom. Izbliza. Cijev pištolja vjerojatno je bila dvadesetak centimetara daleko od glave. Palcem sam protrljao koţu oko rupe od metka. Pogledao sam ga. Nije bilo gareţi, no bilo je sitnih komadića baruta urezanih u koţu. Nisam ih mogao skinuti. Takvi tragovi označavaju prilično malu udaljenost. Dvadeset centimetara, moţda koji centimetar više. Netko je na brzinu podigao pištolj, a spori i teški pomoćnik upravitelja zatvora nije bio dovoljno brz da se sagne. Na bradi, na mjestu na kojem sam ga porezao Morrisonovim noţem, nalazio se oţiljak. Njegove male zmijske oči bile su otvorene. Još uvijek je bio u svojoj masnoj uniformi. Na mjestu gdje sam mu zarezao košulju provirivao je bijeli dlakavi stomak. Bio je golem tip. Da bi ga smjestili u prtljaţnik, slomili su mu noge, vjerojatno lopatom. Slomili su ih i savili u koljenima kako bi ugurali njegovo tijelo unutra. Buljio sam u njega i osjećao se ljutito. Znao je, a nije mi rekao. No svejedno su ga ubili. Ĉinjenica da mi nije rekao nije značila ništa. Bili su u panici. Ušutkavali su sve redom, dok je sat polako otkucavao vrijeme do nedjelje. Buljio sam u Spiveyeve mrtve oči, kao da se u njima još uvijek nalazila informacija. Potom sam otrčao do dva leša na rubu šumarka i pretraţio ih. Dvije lisnice i ugovor o unajmljivanju automobila. Mobitel. To je bilo sve. Ugovor o unajmljivanju odnosio se na

kika☺crostuff.net

Buick. Unajmljen je u zračnoj luci u Atlanti, u ponedjeljak navečer u osam sati. Nakon ranog slijetanja od negdje. Protresao sam im lisnice. Nije bilo avionskih karata. Vozačke dozvole iz Floride, obje s adresom u Jacksonvilleu. Nezanimljive fotografije, besmislena imena. Iste takve kreditne kartice. Puno gotovine. Sve sam ukrao. Oni je ionako neće potrošiti. Izvadio sam bateriju iz mobitela i stavio je u dţep jednog od njih, a mobitel kod drugoga. Potom sam odvukao tijela do Buicka i ugurao ih u prtljaţnik sa Spiveyem. Nije bilo lako. Nisu bili visoki, no bili su gipki i čudnih tijela. Uznojio sam se, unatoč hladnoći u zraku. Morao sam ih dobro ispremještati da bi stali u prostor koji je ostao pored Spiveya. Malo sam pro-njuškao i pronašao njihove pištolje. Oba kalibra 38. Jedan je imao puno punjenje. Iz drugoga je pucano jednom. Mirisalo je kao da se to dogodilo nedavno. Bacio sam pištolje u prtljaţnik. Pronašao sam suvozačeve cipele. Desert Eagle ga je iz njih otpuhnuo. Bacio sam i njih u prtljaţnik i zalupio poklopcem. Ponovno sam odšetao do polja i pronašao mjesto na kojem sam se skrivao. Pregledao sam ga i pronašao dvije čahure. Stavio sam ih u dţep. Potom sam zaključao buick i ostavio ga. Otvorio sam prtljaţnik bentleya. Izvukao sam torbu s mojom starom odjećom. Nova na meni bila je prekrivena tragovima blata i mrljama krvi dvojice mrtvih tipova. Ponovno sam obukao stare stvari. Smotao sam blatnjavu i krvavu odjeću i gurnuo je u torbu. Ubacio sam je u bentleyev prtljaţnik i spustio poklopac. Zadnje što sam učinio jest da sam se posluţio jednom granom kako bih obrisao sve otiske stopala koje sam vidio. Polako sam vozio bentley prema istoku i Margraveu i koristio vrijeme da se smirim. Izravna zasjeda, bez tehničkih problema, bez stvarne opasnosti. Iza sebe imao sam trinaest godina teških vremena. Ĉak i u snu morao bih biti u stanju bez problema proći

kika☺crostuff.net

situaciju jedan na dva protiv dvojice amatera. No srce mi je lupalo jače nego što bi smjelo, a još uvijek me drţala hladna injekcija adrenalina. To je bilo zbog prizora Spiveya kako leţi u prtljaţniku s nogama savijenim u stranu. Duboko sam disao i ponovno se počeo kontrolirati. Desna ruka me boljela. Kao da me je netko udario čekićem po dlanu. Cijela je ţarila, sve do ramena. Taj Desert Eagle imao je vraški jak trzaj, a proizvodio je i uţasnu buku. U ušima mi je još zujalo od zvuka pucnjeva. No osjećao sam se dobro. Bio je to dobro obavljen posao. Dva opaka tipa tamo su me slijedila, ali se nisu i vraćali natrag. Parkirao sam na policijskom parkiralištu, na mjestu najudaljenijem od ulaza. Vratio sam pištolj u pretinac za rukavice i izašao iz automobila. Bivalo je kasno, počela se spuštati večernja tama. Golemo nebo Georgije postajalo je sve tamnije, poprimajući tmurne nijanse. Mjesec je izlazio. Roscoe je sjedila za svojim stolom. Kad me je vidjela, ustala je i prišla mi. Izašli smo van kroz glavna vrata. Malo prošetali. Poljubili se. "Ima li kakvih vijesti iz rent-a-car agencije?" upitao sam je. Odmahnula je glavom. "Sutra", odgovorila je. "Picard se bavi s time. Daje sve od sebe." "OK", kazao sam. "Koji hoteli se nalaze u zračnoj luci?" Izdiktirala je popis hotela. Više-manje isti popis koji se dobije u gotovo svakoj zračnoj luci. Izabrao sam prvog kojeg je rekla. Onda sam joj kazao što se dogodilo s dvojicom momaka iz Floride. Prošlog tjedna uhapsila bi me zbog ovoga. Poslala bi me na električnu stolicu. Sad je njena reakcija bila drukčija. Ona četvorica koja su joj u gumenim čizmama pretraţivala kuću promijenila su joj mišljenje o mnogim stvarima. Stoga je samo kimnula glavom i uputila mi blagi osmijeh zadovoljstva.

kika☺crostuff.net

"Dvojica su riješena", kazala je. "Dobar posao, Reacher. Jesu li oni bili pravi?" "Od sinoć?" kazao sam. "Ne. Ovi nisu bili odavde. Ne moţemo ih ubrajati među Hubbleovu desetoricu. Ovi su bili unajmljena pomoć sa strane." "Jesu li bili dobri?" upitala je. Slegnuo sam ramenima. Neodređeno sam odmahnuo rukom, dvosmisleno. "Ne baš", kazao sam. "U svakom slučaju, nisu bili dovoljno dobri." Potom sam joj ispričao što sam pronašao u prtljaţniku buicka. Ponovno se stresla. "Dakle, je li on jedan od desetorice?" upitala je. "Spivey?" Odmahnuo sam glavom. "Nije", kazao sam. "Ne mogu to zamisliti. I on je bio pomoć sa strane. Nitko ne bi uključio lijenčinu poput njega." Kimnula je. Otvorio sam bentley i izvadio pištolj iz pretinca za rukavice. Bio je prevelik za moj dţep. Vratio sam ga nazad u kutiju za spise u kojoj su se nalazili meci. Roscoe je stavila sve skupa u prtljaţnik svoga chevroleta. Izvadio sam van torbu s umrljanom odjećom. Zaključao sam bentley i ostavio ga na policijskom parkiralištu. "Nazvat ću Molly ponovno", kazao sam. "Prilično duboko sam upetljan. Treba mi pozadina svega. Ima stvari koje ne razumijem." Zgrada je bila prilično tiha pa sam se posluţio straţnjim uredom. Okrenuo sam broj u Washingtonu i dobio Molly nakon drugog zvona. "Moţete li razgovarati?" upitao sam je. Kazala mije da pričekam, a nakon toga sam je čuo kako se ustaje i zatvara vrata. "Prerano je, Jack", kazalaje. "Ne mogu doznati ono prije sutra."

kika☺crostuff.net

"Treba mi pozadina", kazao sam. "Moram razumjeti ove međunarodne poslove koje je Joe radio. Moram znati zašto se stvari događaju ovdje, ako se akcija navodno obavlja preko mora." Osjetio sam kako na drugoj strani razmišlja gdje početi. "OK, pozadina", kazala je. "Moţda je Joeva pretpostavka bila da se kontrolira iz ove zemlje. Jako je teško to objasniti, no pokušat ću. Krivotvorenje se događa u inozemstvu, a stvar je u tome da većina tamo i ostaje. Samo manji dio laţnih novčanica uopće dođe ovdje, što za nas i nije neki problem, no to je očito nešto što ţelimo zaustaviti. No u inozemstvu to predstavlja potpuno drukčiji problem. Znaš li koliko gotovine postoji u SAD-u, Jack?" Razmislio sam o onome što mi je rekao tip iz banke. "Stotinu trideset milijardi dolara", kazao sam. "Tako je", kazala je. "No točno dva puta više od toga nalazi se u inozemstvu. To je činjenica. Ljudi diljem svijeta imaju dvije stotine i šezdeset milijardi dolara vrijednu američku gotovinu. Ona je u sefovima u Londonu, Rimu, Berlinu, Moskvi, zabijena u madrace po cijeloj Juţnoj Americi i Istočnoj Europi, skrivena ispod parketa, u laţnim zidovima, u bankama, putničkim agencijama, svugdje. A zašto je tako?" "Ne znam", kazao sam. "Zato što je dolar valuta kojoj se vjeruje najviše na svijetu", kazala je. "Ljudi vjeruju u njega. Ţele ga. A, dakako, Vlada je jako, jako sretna zbog toga." "To je dobro za ego, zar ne?" kazao sam. Začuo sam kako premješta slušalicu iz jedne u drugu ruku. "Nije to emocionalna stvar", kazalaje. "To je posao. Razmislite malo o tome, Jack. Ako negdje u nečijem uredu u Bukureštu postoji novčanica od stotinu dolara, to znači da je

kika☺crostuff.net

jednom netko negdje za nju mijenjao stranu imovinu vrijednu stotinu dolara. To znači da im je naša Vlada za stotinu dolara prodala komad papira sa zelenom i crnom tintom na njemu. Dobar posao. A budući da je to valuta kojoj se vjeruje, sve su šanse da će ta novčanica od stotinu dolara puno godina ostati u tom uredu. SAD nikad neće morati vratiti onu imovinu vrijednu stotinu dolara. Sve dok se dolaru vjeruje, ne moţemo izgubiti." "Dakle, u čemu je problem?" upitao sam je. "Teško je opisati", kazala je Molly. "Sve je u povjerenju i vjeri. To je gotovo metafizička stvar. Ako strana trţišta preplave laţni dolari, to samo po sebi nije vaţno. No ako ljudi na stranim trţištima doznaju za to, onda jest vaţno. Zato što nastane panika. Oni gube vjeru. Gube svoje povjerenje. Više ne ţele dolare. Okrenut će se eurima ili japanskim jenima i s njima napuniti madrace. Riješit će se dolara koje imaju. Kao posljedicu toga, Vlada će preko noći morati vratiti strani zajam vrijedan dvjesto šezdeset milijuna dolara. Preko noći. A mi to ne bismo mogli napraviti, Jack." "Veliki problem", kazao sam. "Istina", kazala je. "I to izvezen problem. Krivotvorine se rade u inozemstvu, a tamo se većinom i distribuiraju. To ima smisla. Tiskare su skrivene u nekim zabačenim dijelovima svijeta, gdje mi ne znamo za njih, a krivotvorine se distribuiraju strancima koji su sretni sve dok ti papiri izgledaju barem izbliza kao što bi dolari trebali izgledati. Zato se mali dio njih uveze ovamo. Samo najbolje krivotvorine stiţu u Sjedinjene Drţave." "Koliko ih se vrati?" upitao sam je. Ĉuo sam je kako se premišlja. Tihi uzdah, kao da pomiče usne. "Ne previše", kazala je. "Nekoliko milijardi, tu i tamo, pretpostavljam."

kika☺crostuff.net

"Nekoliko milijardi?" čudio sam se. "To nije previše?" "To je kap u moru", kaţe ona. "S makroekonomskog gledišta. Mislim, u usporedbi s veličinom gospodarstva." "A što točno mi činimo u svezi s tim?" upitao sam je. "Dvije stvari", kazala je. "Prvo: Joe je poput luđaka pokušavao spriječiti da se to događa. Drugo: svi se poput luđaka pretvaramo kao da se to uopće ne događa, kako bismo sačuvali povjerenje." Kimnuo sam. Iza ogromne tajnovitosti u Washingotnu počeli su mi se nazirati neki obrisi. "OK", kazao sam. "Što bi se dogodilo da nazovem Ministarstvo financija i pitam ih za to?" "Sve bi porekli", kazala je. "Rekli bi, kakvo krivotvorenje?" Prošao sam kroz tihu prostoriju s policajcima i pridruţio se Roscoe u njenom autu. Kazao sam joj da vozi prema Warburtonu. Bio je mrak kad smo stigli do male skupine stabala. Bila je mjesečina, taman dovoljno da ih prepoznam. Roscoe se zaustavila gdje sam joj pokazao. Poljubio sam je i izašao iz auta. Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti u hotelu. Lagano sam lupnuo po krovu chevroleta i mahnuo joj. Skrenula je na cestu. Polako se odvezla. Prošao sam ravno kroz šumarak. Nisam ţelio ostaviti otiske na stazi. S velikom torbom na ramenima to nije bilo nimalo lako. Cijelo vrijeme je zapinjala za granje. Izašao sam ravno pred buick. Još uvijek je bio tu. Sve je bilo mirno. Otključao sam vrata za vozača i ušao unutra. Upalio sam ga i zaputio se niz stazu. Straţnji kraj automobila svako malo je zapinjao za tlo. To me nije previše iznenađivalo, bilo je barem dvjesto pedeset kilograma u prtljaţniku.

kika☺crostuff.net

Izbio sam na cestu i krenuo na istok prema Margraveu. No na lokalnoj cesti sam potom skrenuo lijevo i zaputio se prema sjeveru. Vozio sam idućih dvadeset kilometara do autoceste. Prošao sam pokraj skladišta i uključio se u smjer prema Atlanti. Nisam vozio prebrzo, a nisam vozio ni presporo. Nisam ţelio biti primijećen. Obični buick bio je jako anoniman, neprimjetan. Ţelio sam da tako i ostane. Nakon sat vremena počeo sam slijediti znakove za zračnu luku. Pronašao sam put do parkirališta za dulje vrijeme. Na maloj automatskoj rampi uzeo sam karticu u uvezao se unutra. Bilo je to ogromno parkiralište i upravo takvo mi je trebalo. Nije moglo biti bolje. Pronašao sam mjesto blizu sredine, otprilike stotinu metara od najbliţe ograde. Krpom sam obrisao volan i mjenjač. Izašao sam iz auta s torbom na ramenima. Bacio sam zadnji pogled na buick i odšetao. Nakon jedne minute, osvrnuo sam se natrag. Nisam mogao prepoznati auto koje sam upravo ostavio. Koje je najbolje mjesto za odbaciti automobil? Parkiralište za dulje vrijeme. Kao, koje je najbolje mjesto za odbaciti zrnce pijeska? Plaţa. Buick moţe mjesecima stajati ovdje. Nitko ga neće ni pogledati. Krenuo sam pješice prema ulaznoj rampi. Torbu s ramena ubacio sam u prvu kanti za smeće. U drugu sam bacio karticu za parkiranje. Kod rampe sam uhvatio mali lokalni autobus i odvezao se do terminala za odlaske. Ušao sam unutra i pronašao toalet. Umotao sam ključeve buicka u toalet papir i bacio ih u smeće. Potom sam se provukao do sale za dolaske i ponovno izašao na vlaţnu večer. Sjeo sam u autobus za hotel i odvezao se susresti s Roscoe. Pronašao sam je kako sjedi u hotelskom predvorju osvijetljenom neonskim svjetlom. Platio sam sobu gotovinom. Upotrijebio sam jednu od novčanica koje sam uzeo od momaka iz Floride. Dizalom smo se popeli gore. Soba je bila prljava i mračna, dovoljno

kika☺crostuff.net

velika. Pogledao sam kroz staklo, preko velikog kompleksa zračne luke. Prozor je imao trostruko staklo, zbog buke aviona, pa u sobi gotovo da i nije bilo zraka. "Prvo ćemo jesti", kazao sam. "Ne, prvo ćemo se istuširati", kazala je Roscoe. Stoga smo otišli pod tuš. Pročistilo nam je um. Na-sapunali smo se i počeli se zafrkavati. Završili smo s vođenjem ljubavi u kabini pod mlazom vode. Nakon svega, poţelio sam se samo sklupčati od sreće. No bili smo gladni, a i imali smo posla. Roscoe je obukla odjeću koju je uzela iz svoje kuće tog jutra. Dţins košulju, jaknu. Izgledala je prekrasno. Jako ţenstveno, no istovremeno i jako odlučno. Bila je puna duha. Odvezli smo se do velikog restorana na vrhu zgrade. Bio je pristojan. Veliki panoramski pogled na prostor zračne luke. Sjeli smo kraj prozora, na mjesto osvijetljeno svijećama. Veseli stranac donio nam je hranu. Sve sam poţderao. Umirao sam od gladi. Popio sam pivo i pola litre kave. Ponovno sam se počeo osjećati donekle kao čovjek. I večeru sam platio novcem dvojice mrtvih ljudi. Potom smo se spustili do predvorja i na pultu uzeli plan grada Atlante. Izašli smo prema Roscoeinom autu. Noćni zrak bio je hladan, vlaţan i natopljen kerozi-nom. Miris zračne luke. Ušli smo u Chevrolet i rastvorili plan grada. Zaputili smo se prema sjeverozapadu. Roscoe je vozila, a ja sam je pokušavao usmjeriti. Borili smo se s gustim prometom i završili otprilike na pravom mjestu. Bio je to niz niskih kuća. Jedno od onih mjesta koja se vide iz aviona dok slijeće na zemlju. Male kuće na malim parcelama, zaštitna ograda protiv vjetra, bazeni iznad razine zemlje. Neka dvorišta uredna, neka poput smetlišta. Stari automobili podignu ti na ciglama umjesto kotača. Sve skupa okupano blagim ţućkastim sjajem. Pronašli smo pravu ulicu. Pronašli smo i pravu kuću. Pristojno mjesto. Dobro očuvano. Ĉisto i uredno. Mala jednokatnica. Malo dvorište, mala garaţa za jedan automobil. Uska

kika☺crostuff.net

vrata na ţicanoj ogradi. Pozvonili smo na zvono. Stara ţena otvorila nam je vrata koliko joj je lanac dopuštao. "Dobra večer", kazalaje Roscoe. "Traţimo Sherma-na Stollera." Nakon što je to izgovorila, pogledala me je. Morala je kazati da traţimo njegovu kuću. Znali smo gdje je Sherman Stoller. On je u mrtvačnici u Yellow Sprin-gsu, stotinu kilometara dalje. "Tko ste vi?" upitala je starica pristojno. "Gospođo, mi smo iz policije", kazala je Roscoe, napola točno. Starica pritvori vrata i otpusti lanac. "Onda bolje da uđete", kazala je. "On je u kuhinji. Jede, bojim se." "Tko?" kaţe Roscoe. Starica stane i pogleda je zbunjeno. "Sherman", kazala je. "Njega traţite, zar ne?" Slijedili smo je u kuhinju. Tamo je za stolom starac sjedio i večerao. Kad nas je ugledao, ustao je i obrisao usta ubrusom. "Policija, Shermane", kazala je starica. Starac nas tupo pogleda. "Postoji li još jedan Sherman Stoller?" upitao sam ga. Starac kimnu. Izgledao je zabrinuto. "Naš sin", kazao je. "Oko trideset i četiri godine?" upitao sam ga. "Moţda trideset i pet?" Starac ponovno kimnu. Starica se pomakne, stane iza njega i stavi mu ruku na rame. Roditelji.

kika☺crostuff.net

Balkoni, garaţe, dobri detalji. Ambiciozno oblikovani krajolik potonuo u tamu. Osvijetljena staza vodila je do zdravstvenog kluba. Na drugoj strani nije bilo ničega. Vjerojatno je tu teren za golf. Roscoe je ugasila motor. Ostali smo sjediti u autu. Stavio sam ruku na naslon za glavu na njenom sjedalu. Zagrlio sam je. Bio sam umoran. Radio sam nešto cijeli dan. Ţelio sam neko vrijeme samo sjediti. Noć je bila tiha i tmurna. U autu je bilo toplo. Poţelio sam glazbu. Neku u kojoj se spominje bol. No, imali smo posla. Morali smo pronaći Judy. Ţenu koja je kupila sat Shermana Stollera i dala ga ugravirati. Shermanu s ljubavlju, Judy. Morali smo pronaći Judy i reći joj da je čovjek kojeg voli nasmrt iskrvario ispod jednog nadvoţnjaka autoceste. "Kakvim ti se ovo čini?" kazala je Roscoe. Bila je vedra i potpuno budna. "Ne znam", kazao sam. "Prodaju se, nisu za iznajmljivanje. Izgledaju skupe. Moţe li jedan vozač kamiona ovo sebi priuštiti?" "Sumnjam", kaţe ona. "Ove kuće vjerojatno vrijede otprilike kao i moja, a ja svoju ne bih mogla plaćati bez subvencija koje zaradim. A zarađujem više od vozača kamiona, to je sigurno." "OK", kazao sam. "Dakle, naša pretpostavka je da je i pokojni Sherman dobijao nekakvu subvenciju, zar ne? U suprotnom, ne bi si mogao priuštiti da ţivi ovdje." "Sigurno", kazala je. "Ali kakvu subvenciju?" "Onu zbog koje se ljude ubija", kazao sam. Stollerova zgrada bila je daleko, na kraju. Vjerojatno je izgrađena u prvoj fazi gradnje kompleksa. Starac u siromašnom dijelu grada kazao nam je da mu se sin iselio prije dvije godine. To bi moglo biti otprilike točno. Ovaj prvi blok mogao bi biti otprilike dvije godine star. Lutali smo po pješačkim stazama i gredicama sa cvijećem. Skrenuli smo na prilaz prema vratima Shermana Stollera. Stazu su činile kamene ploče uglavljene u

kika☺crostuff.net

čvrsti travnjak. Stvorile su ulaz koji izgleda neprirodno. Morao sam koračati malim koracima. Roscoe je morala pruţiti korak kako bi skočila s jednog na drugi kamen. Došli smo do vrata. Bila su plave boje. Bez ikakvog sjaja. Staromodna boja. "Hoćemo li joj reći?" upitao sam. "Ne moţemo joj ne reći, zar ne?" kaţe Roscoe. "Ona mora znati." Pokucao sam na vrata. Ĉekao sam. Ponovno sam pokucao. Ĉuo sam pucketanje poda unutra. Netko je dolazio. Vrata su se otvorila. Iza njih stajala je ţena. Imala je tridesetak godina, no izgledala je starija. Niska, nervozna, umorna. Umjetna plavuša. Pogledavala nas je. "Mi smo policajci, gospođo", kazala je Roscoe. "Traţimo stan Shermana Stollera." Na trenutak je nastupila tišina. "Pa, pronašli ste ga, pretpostavljam", kazala je ţena. "Moţemo li ući?" upita Roscoe blago. Ponovno je nastupila tišina. Bez pokreta. Potom se plavuša okrenula i stala hodati natrag niz hodnik. Roscoe i ja pogledali smo se. Roscoe je slijedila ţenu, a ja sam slijedio Roscoe. Zatvorio sam vrata za nama. Ţena nas je uvela u dnevni boravak. Prostorija pristojne veličine. Skupi namještaj i naslonjači. Veliki televizor. Bez glazbene linije, bez knjiga. Sve skupa izgledalo je kao bez duše. Kao da je netko potrošio dvadeset minuta na uređenje, s katalogom i deset tisuća dolara u rukama. Malo ovoga, malo onoga, svega po malo. Kao da je sve dovezeno jednog jutra i nekako odloţeno ovdje. "Ne ţivi ovdje", kazao je starac. "Je li u nevolji?" upita starica. "Moţete li nam kazati njegovu adresu?" kaţe Roscoe.

kika☺crostuff.net

Muvali su se po sobi, kao što stari ljudi obično čine. Jako snishodljivi prema autoritetu. Puni poštovanja. Ţeljeli su nam postaviti puno pitanja, no samo su nam dali adresu. "Ne ţivi ovdje već godinama", kazao je starac. Bio je u stranu. Pokušavao se distancirati od nevolje u koju se uvalio njegov sin. Kimnuli smo im i krenuli prema izlazu. Dok smo zatvarali kućna vrata, starac nam je doviknuo. "Odselio se prije dvije godine", kazao je. Izašli smo kroz vrata i vratili se u auto. Ponovno smo pogledali plan grada. Nova adrese nije bilo na njemu. "Što ti se čini od ovih dvoje?" upita me Roscoe. "Znaju da njihov momak nije u poštenom poslu. Znaju da radi nešto loše. Vjerojatno ne znaju o čemu se točno radi." "To sam i ja pomislila", kaţe ona. "Idemo pronaći ovo drugo mjesto." Odvezli smo se. Na prvoj pumpi koju smo ugledali Roscoe je uzela benzin i upute kamo ići. "Oko sedam kilometara na drugu stranu", kazala je. Okrenula je auto i zaputila se u smjeru suprotnom od grada. Nove zgrade uz terene za golf. Zirkala je vani, traţeći znakove na koje ju je uputio radnik na benzinskoj crpki. Nakon sedam kilometara skrenula je s glavne ulice. Vozila je niz novu ulicu i zaustavila se kod oznake za gradilište. Reklamirali su se stanovi, vrhunske kvalitete, izgrađeni odmah pokraj rijeke. Hvalilo se da ih je ostalo samo još nekoliko slobodnih. Iza panoa nalazili su se nizovi novih zgrada. Jako ugodnih, ne prevelikih, lijepo uređenih. "Jeste li vi gospođa Stoller?" upita Roscoe ţenu. Još uvijek blago.

kika☺crostuff.net

"Više-manje", kazala je ţena. "Nisam mu zapravo supruga, no blizu sam dovoljno da nikome nije ni bitno." "Jeste li vi Judy?" upitao sam je. Kimnula je glavom. Potom je nastavila kimati još neko vrijeme. Razmišljala je. "Mrtav je, zar ne?" kazala je Judy. Nisam odgovorio. Ovo je bio dio razgovora u kojem nisam baš najbolji. To je Roscoein zadatak. Ni ona nije ništa rekla. "Mrtav je, zar ne?" ponovila je Judy, ovaj put glasnije. "Da, jest", kazala je Roscoe. "Jako mi je ţao." Judy je kimnula sama za sebe i osvrnula se po odvratnoj sobi. Nitko nije govorio. Samo smo stajali u tišini. Judy je sjela. Mahnula nam je da i mi to napravimo. Sjeli smo svatko na svoju stolicu, oblikujući pravilan trokut. "Moram vam postaviti neka pitanja", kazala je Roscoe. Bila je nagnuta naprijed, prema plavuši:" Moţemo li?" Judy kimnu. Izgledala je prilično blijedo. "Koliko dugo ste poznavali Shermana?" upitala je Roscoe. "Oko četiri godine, mislim", kazala je Judy. "Srela sam ga na Floridi, gdje sam ţivjela. Prije četiri godine doselila sam ovamo, kako bih bila s njim. Ovdje smo od tada." "Što je Sherman radio?" upita Roscoe. Judy tuţno slegnu ramenima. "Bio je vozač kamiona", kazala je. "Ovdje je dobio nekakav veliki ugovor za prevoţenje. Trebalo je biti dugoročno, znate? Zato smo kupili jednu malu kuću. I njegovi roditelji su se uselili s nama. Ţivjeli smo skupa neko vrijeme. Onda smo se doselili ovamo. Njegovim roditeljima ostavili smo staru kuću. Zaradio je dobre novce u tri godine. Cijelo vrijeme je

kika☺crostuff.net

radio. Onda je sve stalo, prije moţda godinu dana. Od tada gotovo da nije radio ništa. Samo tu i tamo pokoji dan." "Jeste li vi vlasnik obiju kuća?" kaţe Roscoe. "Jesam vraga", odgovori Judy. "Sherman je bio vlasnik. Da, obiju kuća." "Znači, dobro mu je išlo prve tri godine?" upita je Roscoe. Judy joj uputi prijekoran pogled. "Dobro?" kaţe ona. "Odrastite, zaboga! On je bio lopov. Potkradao je nekoga." "Jeste li sigurni?" kazao sam. Judy skrenu pogled prema meni. Kao da je skre-tala komad teške artiljerije. "Ne treba puno mozga da se dođe do tog zaključka", kazala je. "U tri godine zaradio je dovoljno gotovine da plati dvije kuće, dva seta namještaja, dva auta, Bog zna što još. A ni ova kuća nije bila baš jeftina. Oko nas ţive sami odvjetnici, liječnici i slični ljudi. A on je imao dovoljno ušteđevine da od rujna prošle godine nije morao ništa raditi. Ako je sve to stekao na pošten način, onda sam ja predsjednikova ţena." Uputila nam je prkosan pogled. Ona je cijelo vrijeme znala za ovo. Znala je što će se dogoditi kad ga otkriju. Izazivala nas je da joj poreknemo pravo da ga optuţi. "S kime je imao taj veliki ugovor?" upitala je Roscoe. "S nekom tvrtkom za opremanje koja se zove Island Air-conditioning", kazala je. "Proveo je tri godine prevozeći klimatizacijske uređaje. Vozio ih je dolje na Floridu. Moţda su ih slali na otoke, ne znam. Prije bi ih obično potkradao. I sad u garaţi imam dvije stare kutije. Ţelite li ih vidjeti?" Nije čekala odgovor. Samo je poskočila i krenula prema izlazu. Mi smo je slijedili. Svi smo se spustili niz neke straţnje stube prošli kroz podrumska vrata. Ušli smo u garaţu. U njoj nije bilo ničega osim nekoliko kutija naslonjenih uz zid. Kartonskih kutija, starih

kika☺crostuff.net

moţda godinu ili dvije. Na njima je stajao logotip proizvođača. Island Air-conditioning d.d. Ovu stranu drţati prema gore. Ljepljiva traka bila je poderana i visjela je. Svaka kutija na sebi je imala dugački serijski broj ispisan rukom. Valjda je u svakoj kutiji bio po jedan uređaj. Po jedan od onih koje staviš iznad prozora i koji proizvode strašnu buku. Judy je naizmjence buljila u kutije i u nas. Bio je to pogled koji je govorio: ja sam mu dala zlatni sat, a on je meni dao punu torbu briga. Prišao sam i pogledao kutije. Bile su prazne. Imale su slab, kiselkast miris. Potom smo se vratili na gornji kat. Judy je iz regala izvadila album. Sjela je i pogledala Shermanovu fotografiju. "Što mu se dogodilo?" upitala je. Pitanje je bilo jednostavno. Zasluţilo je jednostavan odgovor. "Upucali su ga u glavu", kazao sam. "Umro je istog trenutka." Judy kimnu. Kao da nije bila iznenađena. "Kad?" upita ona. "U četvrtak navečer", kaţe Roscoe. "U ponoć. Je li vam rekao gdje ide u četvrtak?" Judy odmahne glavom. "Nikad nije puno govorio", kazala je. "Je li kad spomenuo da se nalazi s nekim istraţiteljem?" upita Roscoe. Judy ponovno odmahne glavom. "A Pluribus?" upitao sam je. "Je li kad spomenuo tu riječ?" Izgledala je kao da ništa ne zna. "Je li to neka bolest?" upita. "Bolest pluća ili nešto tako?" "Što je s nedjeljom?" kazao sam. "Sljedećom nedjeljom? Je li ikad spominjao što u vezi s tim?" "Ne", kazala je Judy. "Nikad nije puno govorio."

kika☺crostuff.net

Sjedila je i buljila u fotografije u albumu. U sobi je vladala tišina. "Je li poznavao kakve odvjetnike na Floridi?" upita je Roscoe. "Odvjetnike?" kazala je Judy. "Na Floridi? Zašto bi?" "Bio je uhićen u Jacksonvilleu", kazala je Roscoe. "Prije dvije godine. Zbog prometnog prekršaja s njegovim kamionom. Došao mu je odvjetnik pomoći." Judy slegnu ramenima, kao da vrijeme prije dvije godine njoj predstavlja daleku prošlost. "Odvjetnici njuškaju svugdje, zar ne?" kazala je. "To nije neka stvar." "Ovaj tip nije bio jedan od onih koji trče za kolima hitne pomoći", kazala je Roscoe. "On je bio partner u jednoj velikoj tvrtki tamo dolje. Imate li ikakve ideje kako bi Sherman mogao doći do njega?" Judy ponovno slegnu ramenima. "Moţda je njegov poslodavac to napravio", kazala je. "Island Air-conditioning. Davali su nam i dobro zdravstveno osiguranje. Sherman me je prije puštao da idem liječniku kad god hoću." Svi smo zašutjeli. Nismo imali ništa više za reći. Judy je sjedila i buljila u fotografije u albumu. "Ţelite li vidjeli slike?" kazala je. Zaobišao sam njenu stolicu i sagnuo se da vidim fotografiju. Na njoj je bio potamnjeli čovjek s licem nalik na štakora. Nizak, slab, sa smiješkom na licu. Stajao je ispred ţutog kombija. Smješkao se i razroko gledao prema kameri. Smiješak je otkrivao zajedljivost. "To je kamion kojeg je vozio", kazala je Judy.

kika☺crostuff.net

No ja nisam gledao ni u kamion, ni u zajedljiv smiješak Shermana Stollera. Gledao sam u lik u pozadini slike. Nije bio oštar i bio je napola okrenut od kamere, no mogao sam prepoznati o kome se radi. Bio je to Paul Hubble. Rukom sam pozvao Roscoe da priđe pa se i ona sagnula i pogledala fotografiju. Na licu joj se vidio val iznenađenja kad je prepoznala Hubblea. Potom je prišla još bliţe. Pogledala je bolje. Vidio sam drugi val iznenađenja. Prepoznala je još nešto. "Kad je ova slika napravljena?" upitala je. Judy slegne ramenima. "Prošlog ljeta, pretpostavljam", kazala je. Roscoe noktom dotakne mutnu sliku Hubbleovog lika. "Je li Sherman kazao tko je ovo?" "Novi šef, kaţe Judy. "Bio je tamo šest mjeseci, onda je najurio Shermana." Novi šef Island Air-conditioninga?" kaţe Roscoe. "Je li postojao razlog zašto je najurio Shermana?" "Sherman mi je kazao da ga više ne trebaju", kazala je Judy. "Nije puno govorio." "Je li ovdje sjedište Island Air-conditioninga?" upita Roscoe. "Ovdje gdje je snimljena ova slika?" Judy je slegnula ramenima i kimnula glavom, oklijevajući. "Pretpostavljam", kazala je. "Sherman mi nikad nije govorio puno o tome." "Morat ćemo zadrţati ovu fotografiju", kazala joj je Roscoe. "Vratit ćemo vam je kasnije." "Zadrţite je", kazala je. "Ne ţelim je." Roscoe je uzela fotografiju i stavila je u unutrašnji dţep jakne. Ona i ja pomakli smo se na sredinu prostorije i tu stali.

kika☺crostuff.net

"Upucan u glavu", kaţe Judy. "To se dogodi kad se miješaš u mutne poslove. Govorila sam mu da će ga uhvatiti, prije ili kasnije." Roscoe suosjećajno kimne glavom. "Bit ćemo u kontaktu", kazala joj je. "Znate, oko dogovora za pogreb, a moţda će nam trebati i vaša izjava." Judy nas ponovno pogleda. "Ne trudite se", kazala je. "Ne dolazim na njegovu sahranu. Nisam mu bila supruga, dakle, nisam ni njegova udovica. Zaboravit ću sve što sam znala o njemu. Taj čovjek od početka je nosio nevolje." Stajala je i buljila u nas. Mi smo se zaputili prema izlazu, niz hodnik i kroz ulazna vrata. Preko neobičnog puteljka. "Što?" upitao sam je. "Što je na fotografiji?" Hodala je brzo. "Ĉekaj", kazala je. "Pokazat ću ti u autu." DEVETNAEST Ušli smo u Chevrolet i ona je upalila unutrašnje svjetlo u autu. Izvukla je fotografiju iz dţepa jakne. Nagnula se prema meni i namjestila fotografiju tako da je svjetlo zahvatilo svjetlucavu površinu. Pogledala ju je paţljivo i dodala ju je meni. "Pogledaj na rub", kazala je. "Na lijevoj strani." Na slici je bio Sherman Stoller kako stoji ispred ţutog kamiona. Paul Hubble je bio u pozadini, okrenut u stranu. Dva lika i kamion ispunili su cijelu fotografiju, izuzev komada zemlje u obliku klina na njenom dnu i tankog ruba pozadine na lijevoj strani.

kika☺crostuff.net

Pozadina je bila još mutnija od Hubblea, no nazirao se rub moderne metalne zgrade s jednim zidom srebrne boje. Iza toga nalazilo se visoko stablo. Okvir nekakvih vrata. Bila su to velika industrijska vrata, srolana prema gore. Okvir je bio tamnocrvene boje. Neka vrsta industrijskog premaza. Dijelom ukrasni, dijelom zaštitni. U hangaru je stajalo upaljeno svjetlo. "To je Klinerovo skladište", kazala je. "Na kraju lokalne ceste." "Jesi li sigurna?" upitao sam. "Prepoznala sam stablo." Pogledao sam ponovno. Bilo je to jako prepoznatljivo stablo. Umrtvljeno s jedne strane. Moţda ga je rascijepio grom. "To je Klinerovo skladište", kazala je ponovno. "Nema sumnje." Potom je uključila automobilski telefon i ponovno uzela fotografiju u ruke. Okrenula je policijske informacije u Atlanti i prijavila broj koji je stajao na prednjem dijelu Stollerovog kamiona. Ĉekala je nekoliko trenutaka, tapkajući kaţiprstom po volanu. Iz slušalice se začuo zvuk javljanja. Potom je spustila slušalicu i okrenula se prema meni. "Kamion je registriran na Industriju Kliner", kazala je. "A sluţbena adresa je Odvjetnički ured Zacarias Perez, Jacksonville, Florida." Kimnuo sam. Kimnula je i ona. Kompe Shermana Stollera. Oni koji su ga prije dvije godine za samo pedeset pet minuta izbavili iz zatvora Jacksonville Central. "OK", kazala je. "Idemo sve zbrojiti. Hubble, Stoller, Joeova istraga. Tiskaju krivotvoreni novac u Klinerovom skladištu, zar ne?" Odmahnuo sam glavom. "Krivo", kazao sam. "Nikakvo tiskanje ne događa se unutar Sjedinjenih Drţava. Sve se događa u inozemstvu. To mi je kazala Molly Beth Gordon, a ona valjda zna što govori.

kika☺crostuff.net

Kazala mi je da je Joe to onemogućio. A što god je Stoller radio, Judy je kazala daje prestao prije godinu dana. A Finlay je kazao da je Joe sa svim ovim započeo tek prije godinu dana. Otprilike u isto vrijeme kad je Hubble otpustio Stollera." Roscoe kimnu. Slegne ramenima. "Treba nam Mollyina pomoć", kazala nam je. "Trebamo kopiju Joeovog dosjea." "Ili pomoć od Picarda", kazao sam. "Moţda bismo mogli pronaći Joeovu hotelsku sobu i doći do originala. Vidjet ćemo tko će nas nazvati prvi, Molly ili Picard." Roscoe je ugasila svjetlo u automobilu. Upalila je auto i krenula natrag prema hotelu zračne luke. Samo sam se rastezao na sjedalu pokraj nje, zijevajući. Osjetio sam da postaje napeta. Nestalo joj je stvari koje bi mogla raditi. Nestalo joj je nečega što joj skreće pozornost. Sad se morala suočiti s tišinom i ranjivošću noći. Bila je ovo prva noć nakon sinoćnje provale. Perspektiva ju je uznemirivala. "Imaš li još uvijek onaj pištolj, Reacher?" upitala je. Izvio sam se na sjedalu i okrenuo se prema njoj. "U prtljaţniku je", kazao sam. "U onoj kutiji. Ti si ga stavila tamo, sjećaš se?" "Ponesi ga sa sobom, OK?" kazala je. "Od toga ću se bolje osjećati." Pospano sam se nasmiješio. Zijevnuo sam. "I ja ću se bolje osjećati", kazao sam. "To je strašan pištolj." Potom smo ponovno zašutjeli. Roscoe je pronašla hotelsko parkiralište. Izašli smo iz auta i stali se rastezati u mraku. Otvorio sam prtljaţnik. Izvadio sam kutiju i zalupio poklopcem. Ušli smo kroz predvorje hotela i dizalom se popeli gore. U sobi smo se jednostavno srušili na krevet. Roscoe je poloţila svoj pištolj kalibra 38 na sag pored kreveta. Ja sam ponovno napunio golemi 44 i stavio ga na svoju stranu.

kika☺crostuff.net

Nategnuo sam i zakočio. Podmetnuli smo stolicu pod kvaku na vratima. Roscoe se zbog toga osjećala sigurnijom. Probudio sam se rano, razmišljajući o Joeu. Srijeda ujutro. Mrtav je već pet dana. Roscoe je već bila na nogama. Stajala je nasred poda sobe i rastezala se. Radila je nekakvu jogu. Već se bila istuširala i bila je tek napola odjevena. Nije imala hlače. Samo majicu. Bila je okrenuta leđima prema meni. Kako se rastezala, majica joj se podizala visoko na leđima. Odjednom više nisam razmišljao o Joeu. "Roscoe?" dozivao sam je. "Molim?" "Imaš najbolje dupe na planetu", izjavio sam. Zahihotala se. Skočio sam na nju. Nisam se mogao suzdrţati. Nisam mogao napraviti ništa drugo. Dovodila me je do ludila. Hihotanje je bilo najbolje. Izluđivalo me je. Odnio sam je nazad na veliki hotelski krevet. U tom trenutku zgrada se mogla srušiti, a da mi to ni ne primijetimo. Svršili smo u znojnom grču. Ostali smo leţati neko vrijeme. Roscoe ponovno ustane i ode se istuširati, drugi put toga jutra. Ponovno se odjenula. Hlače i sve ostalo. Nasmiješila mi se kao da to čini samo zato da bi spriječila da ponovno dođem u napast. "I, jesi li to doista mislio?" kazala je. "Jesam li mislio što?" kazao sam s osmijehom. "Znaš što", uzvratila je smiješak. "Kad si mi kazao da imam slatko dupe." "Nisam kazao da imaš slatko dupe", objašnjavao sam. "Vidio sam bezbroj slatkih dupeta. Rekao sam da je tvoje najbolje na cijelom prokletom planetu." "No jesi li to mislio?" kaţe ona.

kika☺crostuff.net

"Moţeš se kladiti", kazao sam. "Što god radila, Roscoe, nikad ne podcjenjuj privlačnost svog dupeta." Naručio sam poslugu u sobu za doručak. Uklonio sam stolicu od kvake na vratima kako bi kolica s hranom mogla proći. Razmaknuo sam teške zastore. Jutro je bilo veličanstveno. Vedro nebo, bez i jednog oblaka, sjajno jesensko sunce. Svjetlost je preplavila sobu. Otvorili smo prozor i pustili u sobu zrak i mirise i zvukove dana. Pogled je bio spektakularan. Preko zračne luke vidio se grad koji je stajao u pozadini. Sunce se odbijalo o automobile na parkiralištu, koji su izgledali kao biseri na ţućkastom platnu. Avioni su se dizali u zrak i polako se udaljavali poput debelih, vaţnih ptica. Zgrade u centru grada uzdizale su se visoko i ravno prema suncu. Veličanstveno jutro. No bilo je to šesto jutro za redom koje moj brat nije doţivio. Roscoe je upotrijebila telefon kako bi nazvala. Finlaya u Margrave. Rekla mu je za fotografiju Hubblea i Stollera kako stoje na suncu u dvorištu skladišta. Potom mu je dala broj naše hotelske sobe i kazala mu da nas nazove u slučaju da se javi Molly iz Washingtona. Ili ako nam se javi Picard s informacijama rent-a-car agencije o zapaljenom Pontiacu. Odlučio sam da bismo trebali ostati u Atlanti za slučaj da Picard preduhitri Molly i da dobijemo trag za Joeovom hotelskom sobom. Vjerojatno je bio odsjeo negdje u gradu, moţda čak i u blizini zračne luke. Nije imalo smisla ići ponovno natrag u Margrave i onda se ponovno vraćati u Atlantu. Stoga smo čekali. Uključio sam radio koji je bio ugrađen u noćni ormarić. Oglasila se postaja na kojoj je sviralo nešto donekle pristojno. Zvučalo kao jedan od ranih albuma Canned Heata. Veselo, vedro i taman prava stvar za tiho i vedro jutro. Stigao je doručak pa smo jeli. Sve smo pojeli. Palačinke, marmeladu, slaninu. Puno kave u debelim porculanskim šalicama. Nakon toga legao sam natrag na krevet. Vrlo brzo

kika☺crostuff.net

počeo sam se osjećati beskorisnim. Počeo sam misliti da je bila greška ostati ovdje i čekati. Bilo je kao da ne radimo ništa. Moglo se vidjeti da i Roscoe to osjeća. Izvukla je fotografiju Hubblea, Stollera i ţutog kombija, stavila je na noćni ormarić i zurila u nju. Ja sam zurio u telefon. Nikako da zazvoni. Lutali smo po sobi i čekali. Onda sam zastao da pokupim Desert Eagle s poda pokraj kreveta. Ĉvrsto sam ga stisnuo dlanovima. Prstima sam potraţio ime ugravirano na dršku. Pogledao sam prema Roscoe. Zanimao me je čovjek koji je kupio tako golem automatski pištolj. "Kakav je bio Gray?" upitao sam. "Grey?" kaţe ona. "Bio je tako temeljit. Ţeliš doći do Joeovih dosjea? Trebao bi vidjeti Grayevu papirologiju. U zgradi policije nalazi se dvadeset pet godina njegovih dosjea. Svi uredni do detalja, svi pomno sloţeni. Gray je bio dobar detektiv." "Zašto se objesio?" upitao sam je. "Ne znam", kazala je. "Nikad to nisam razumjela." "Je li bio u depresiji?" "Ustvari nije", kazala je. "Mislim, uvijek je bio pomalo depresivan. Nekako potišten, znaš? Bio je jako ozbiljan čovjek, znaš, ne previše blizak s bilo kim. Nikad se nije ţenio, uvijek je ţivio sam, nije imao nikakve rodbine. Bio je trezvenjak, pa nikad ne bi izašao van na pivo ili nešto tako. Bio je tih, neuredne pojave, s kojim kilogramom viška. Ćelav, s velikom neurednom bradom. Jako samozadovoljan, ugodan čovjek. Ustvari, samotnjak. No sa mnom je bio blizak otprilike najviše koliko bi bio blizak s bilo kim. Voljeli smo se, na nekakav tih način." "I nikad nije ništa rekao?" upitao sam je. "Samo se jednog dana objesio?" "Upravo tako", kazala je. "Totalni šok. Nikad to neću razumjeti." "Zašto si drţala njegov pištolj u stolu?" kazao sam.

kika☺crostuff.net

"Zamolio me da ga čuvam ondje", kazala je. "Nije imao više prostora u svom stolu. Stvorila se hrpa papira. Jednostavno me zamolio da mu pričuvam kutiju u kojoj je bio sakriven pištolj. To je bilo njegovo privatno oruţje. Rekao je da ne moţe dobiti odobrenje policije zato što je kalibar prevelik. Od svega je napravio veliku tajnu." Ponovno sam spustio mrtvačevo oruţje natrag na pod, a tišinu je narušilo zvonjenje telefona. Dotrčao sam do noćnog ormarića i javio se. Začuo sam Finlayev glas. Stisnuo sam slušalicu i zadrţao dah. "Reacher?" kazao je Finlay. "Picard je napravio što nam je trebalo. Ušao je u trag autu." Izdahnuo sam i kimnuo prema Roscoe. "Sjajno, Finlay", kazao sam. "Dakle, kakva je priča?" "Otiđi do njegovog ureda", kazao je. "Sve će ti reći u lice. Nisam ţelio previše govoriti preko ovih ovdje telefona." Na trenutak sam zatvorio oči i osjetio ubod energije. "Hvala, Finlay", kazao sam. "Ĉujemo se kasnije." "OK", kaţe on. "Ĉujemo se, u redu?" Potom je prekinuo vezu i ostavio me da sjedim i smiješim se sa slušalicom u ruci. "Mislila sam da nikad neće nazvati", nasmija se Roscoe. "No pretpostavljam da osamnaest sati nije previše loše, čak ni za Biro, zar ne?" FBI Atlante nalazio se u jednoj od novih drţavnih zgrada u centru grada. Roscoe je parkirala na pločniku ispred nje. Ĉovjek s recepcije nazvao je u jedan od ureda na gornjem katu i kazao nam da će se specijalni agent Picard odmah spustiti da se nađe s nama. Ĉekali smo ga u predvorju. Bila je to golema dvorana, s hrabro postavljenim ukrasima, no još uvijek je imala onu mrku atmosferu kakvu obično imaju vladine

kika☺crostuff.net

zgrade. Spustio se s gornjeg. Ĉinilo se kao da je zauzeo cijelo predvorje. Kimnuo mi je i pruţio ruku Roscoe. "Od Finlaya sam čuo puno o vama", kazao joj je. Njegov medvjeđi glas tutnjio je. Roscoe mu je kimnula i nasmijala se. "Auto kojeg je Finlay pronašao?" kazao je. "Iznajmljeni pontiac. Izdan Joeu Reacheru, zračna luka Atlanta, u četvrtak u osam sati navečer." "Sjajno, Picard", kazao sam. "Imate li ikakve ideje gdje je bio nakon toga?" "Bolje od pogađanja, prijatelju", kazao je Picard. "Imali su točno lokaciju. Auto je bio unaprijed rezerviram. Isporučili su ga ravno u njegov hotel." Spomenuo je mjesto oko kilometar i pol daleko od našeg hotela. "Hvala, Picard", kazao sam. "Dugujemo vam." "Nema na čemu, prijatelju", kaţe on. "Ĉuvajte se sada, u redu?" Odšetao je nazad prema dizalu, a mi smo pojurili natrag prema jugu i zračnoj luci. Roscoe je skrenula na brzu cestu i ubrzala skupa s rijekom automobila. S druge strane zaštitne ograde projurio je crni kombi. Potpuno nov. Okrenuo sam se i vidio kako nestaje iza kolone kamiona. Crn. Potpuno nov. Vjerojatno nije ništa. Ovdje prodaju više kombija nego bilo kojih drugih vozila. Na šalteru za kojeg je Picard kazao da se Joe na njemu prijavio u četvrtak Roscoe je izvukla svoju policijsku značku. Sluţbenica je malo pretraţivala na računalu i kazala nam da je bio odsjeo u sobi 621, na šestom katu, na kraju hodnika. Rekla nam je da će nas gore dočekati upravitelj. Stoga smo ušli u dizalo, popeli se na šesti kat i hodali cijelom duţinom mračnog hodnika. Stajali smo ispred Joeove sobe i čekali.

kika☺crostuff.net

Upravitelj je došao gotovo odmah i svojim ključem otključao vrata sobe. Ušli smo unutra. Soba je bila prazna. Bila je sređena i očišćena. Izgledala je kao da je spremna za nove goste. "Što je s njegovim stvarima", kazao sam. "Gdje je sve?" "Iznijeli smo ih u nedjelju", kazao je upravitelj. "Ĉovjek se prijavio u četvrtak navečer, bilo je predviđeno da se odjavi do petka u jedanaest sati ujutro. U ovakvim slučajevima mi čekamo još jedan dan, a ako se ni tada ne pojave očistimo stvari i spremimo ih u skladište." "Dakle, njegove stvari su u nekom ormaru?" upitao sam. "Dolje", kazao je upravitelj. "Morate vidjeti što sve ondje imamo. Ljudi uvijek ostave ponešto." "Moţemo li otići pogledati?" kazao sam. "U podrumu", kazao je. "Koristite se stubama iz predvorja. Lako ćete ih pronaći." Upravitelj je odšetao dalje. Roscoe i ja ponovno smo prošli cijelom duţinom mračnog hodnika i spustili se dolje dizalom. Pronašli smo pomoćno stubište i spustili se u podrum. Mjesto za odrţavanje ustvari je bilo golema dvorana natrpana posteljinom i ručnicima. Tu su bile košare i posude pune sapuna i onih besplatnih kapa za tuširanje koje se obično nađe u hotelskim tuš kabinama. U prostoriju su ulazile i izlazile sobarice s kolicima kojima se koriste za pospremanje soba. U bliţem kutu nalazio se ured ograđen staklom, sa ţenom koja je sjedila unutra za stolom. Prišli smo i pokucali po staklu. Podigla je pogled. Roscoe joj je pokazala značku. "Mogu li vam pomoći?" kazala je ţena. "Soba šest-dva-jedan", kazala je Roscoe. "U subotu ujutro ispraznili ste je i odnijeli neke stvari. Imate li ih ovdje?"

kika☺crostuff.net

Ponovno sam zadrţavao dah. "Šest-dva-jedan?" kaţe ţena. "Već je došao po njih. Nema ih više". Izdahnuo sam. Zakasnili smo. Potonuo sam u razočarenje. "Tko je došao?" upitao sam. "Kada?" "Gost", kaţe ona. "Jutros, oko devet, moţda pola deset." "Tko je to bio?" upitao sam je. S police je izvukla malu kutiju i otvorila je. Liznula je kratki prst i pokazala na jednu liniju na papiru. "Joe Reacher", kazala je. "Potpisao je zapisnik i odnio stvari." Okrenula je knjigu i gurnula je prema nama. Na liniji je stajao nečitak potpis. "Kako je izgledao taj Reacher?" upitao sam je. Slegnula je ramenima. "Stranac", kazala je. "Odnekud iz Latinske Amerike. Moţda s Kube? Mali taman tip, mršav, s lijepim osmijehom. Koliko se sjećam, jako pristojan čovjek." "Imate li popis njegovih stvari?" kazao sam. Pomaknula je zdepasti prst dalje po liniji. Tamo je bio stupac ispunjen malim rukopisom. Na popisu je bila torba za odjeću, osam komada odjeće, neseser, četiri cipele. Zadnja stvar na popisu bila je aktovka. Odšetali smo od nje i pronašli stepenice koje vode natrag u predvorje. Izašli smo vani, na jutarnje sunce. Dan više nije izgledao tako veličanstveno. Došli smo do automobila. Naslonili smo se jedno do drugoga na prednji branik. U sebi sam vagao bi li Joe bio dovoljno pametan da napravi ono što bih ja u njegovoj situaciji napravio. Došao sam do zaključka da bi moglo biti tako. On je provodio dosta vremena s pametnim i opreznim ljudima.

kika☺crostuff.net

"Roscoe?" kazao sam. "Da si ti tip koji izlazi odavde s Joeovim stvarima u ruci, što bi učinila?" Stala je, drţači vrata automobila napola otvorenim. Razmislila je o ovome. "Zadrţala bih aktovku", kazala je. "Odnijela bih je tamo gdje je trebam odnijeti. Ostale stvari bih bacila." "To bih i ja učinio", kazao sam. "Gdje bi ih bacila?" "Na prvom mjestu koje ugledam, pretpostavljam", kaţe ona. Između hotela i sljedeće ulice nalazila je se sporedna uličica. Zamicala je iza hotela i potom je izbijala na brzu cestu. U njenih dvadesetak metara duţine nalazio se red kontejnera. Pokazao sam prstom prema njima. "Pretpostavimo da se odvezao tim putem", kazao sam. "Pretpostavimo da se tamo zaustavio i iskrcao torbu ravno ujedan od onih kontejnera?" "No zadrţao bi aktovku, zar ne?" kaţe Roscoe. "Moţda uopće ne traţimo aktovku", kazao sam. "Jučer sam se vozio kilometrima i kilometrima kako bih došao do onih stabala, no ipak sam se sakrio u polju. Zavaravanje, zar ne? To je navika. Moţda je Joe imao istu naviku. Moţda je sa sobom nosio aktovku, a u isto vrijeme sve vaţne stvari čuvao u torbi." Roscoe slegne ramenima. Nije bila previše uvjerena u to. Krenuli smo lagano niz sporednu uličicu. Izbliza, kontejneri su izgledali ogromni. Morao sam se rukama podignuti na njihove rubove kako bih provirio unutra. Prvi je bio prazan. U njemu nije bilo baš ničega, osim nataloţene prljavštine od puno godina upotrebe. Drugi je bio pun. Pronašao sam komad daske od nekog razbijenog pregradnog zida i stao čeprkati po njemu. Nisam mogao vidjeti ništa. Spustio sam se dolje i prešao na treći.

kika☺crostuff.net

Unutra je stajala torba. Nalazila se točno na vrhu, leţeći na nekakvim komadima starog kartona. Dosegao sam je dugim komadom drveta i izvukao sam je van. Bacio sam je na tlo, odmah pored Roscoeinih nogu. Skočio sam do nje. Bila je to iznošena torba, ona koja je prošla velika putovanja. Pohabana i iz-grebana. Na sebi je imala puno naljepnica s raznih zračnih luka. Na ručki je bila zavezana mala pločica s imenom, u obliku minijaturne zlatne kreditne kartice. Na njoj je pisalo: Reacher. "OK, Joe", kazao sam sam sebi. "Idemo vidjeti jesi li bio pametan." Potraţio sam cipele. Nalazile su se u vanjskom dţepu torbe. Dva para. Ĉetiri cipele, baš kao što je pisalo na domarovoj listi. Iz svake od njih izvukao sam uloške. Ispod trećeg sam pronašao malu nepromočivu vrećicu. Unutra je stajao sloţen list papira za računala. "Pametan kao pravi klipan, Joe", kazao sam sebi i nasmijao se. DVADESET Roscoe i ja plesali smo u uličici poput igrača koji na klupi gledaju kako njihov kolega sa sto metara razlike prolazi kroz cilj utrke. Potom smo poţurili do chevroleta i brzo odvozili kilometar i pol natrag do hotela. Protrčali smo kroz predvorje i uletjeli u dizalo. Otključali smo sobu i upali unutra. Telefon je zvonio. Bio je to ponovno Finlay, koji nas je zvao iz Margra-vea. Zvučao je jednako oduševljen kao i mi. "Upravo je zvala Molly Beth Gordon", kazao je. "Uspjela je. Nabavila je sve dosjee koji nam trebaju. Upravo je u avionu prema ovamo. Kazala mi je da su to nevjerojatne stvari. Zvučala je poput zmaja. Prostor za dolaske na zračnoj luci Atlanta, u dva sata. Naći ćemo se tamo. Kompanija Delta, iz Washingtona. Je li vam Picard dao što?" "Naravno", kazao sam. "On je sjajan tip. Mislim da sam nabavio i ostatak isprinta."

kika☺crostuff.net

"Misliš", kaţe Finlay. "Ne znaš sigurno?" "Tek smo se vratili", kazao sam. "Nismo ga još ni pogledali." "Pa pogledaj ga, zaboga!" kaţe on. "Vaţno je, zar ne?" "Vidimo se kasnije, cjepidlako", kazao sam. Sjeli smo za stol pored prozora. Otvorio sam malu plastičnu vrećicu i izvukao papir. Paţljivo sam ga rastvorio. Bio je to list kompjuterskog papira. Na gornjem desnom kutu bilo je iskidano nekoliko centimetara. Ostalo je malo više od pola naslova. Pisalo je: Operacija E Unum. "Operacija E Unum Pluribus", kaţe Roscoe. Ispod toga stajala je lista s tri grupe inicijala. Prvi su bili P.H. Telefonski broj bio je otrgnut. "Paul Hubble", kazala je Roscoe. "Finlay je pronašao njegov broj i drugu polovicu naslova." Kimnuo sam. Iza toga su stajala još četiri para inicijala. Prva dva bila su W.B. i K.K. Pored njih stajali su telefonski brojevi. Prepoznao sam pozivni broj za New York pored inicijala K.K. Promislio sam da moram provjeriti koji je pozivni broj pored inicijala W.B. Treći inicijali bili su J.S. Pozivni broj bio je 504. Područje New Orleansa. Bio sam tamo prije manje od mjesec dana. Ĉetvrti inicijali bili su M.B.G. Pored njih stajao je telefonski broj s pozivnim 202. Pokazao sam ga prstom, kako bi Roscoe primijetila. "Molly Beth Gordon", kazala je. "Washington DC." Ponovno sam kimnuo. To nije bio broj kojeg sam zvao iz straţnjeg ureda policije u Margraveu. Moţda njen kućni broj. Posljednje dvije stvari na poderanom popisu nisu bili inicijali, a pored njih nisu stajali nikakvi telefonski brojevi. Pretposljednja stvar bile su samo dvije riječi: Garaţa Stollerovih. Zadnja stvar bile su četiri riječi: Grayev dosje o

kika☺crostuff.net

Klineru. Pogledao sam na točno zapisana velika početna slova i gotovo da sam osjeti kako s tog lista isijava uredan, pedantni karakter moga brata. Za Paula Hubble znali smo. Bio je mrtav. Znali smo za Molly Beth Gordon. Ona će biti ovdje u dva sata. Vidjeli smo garaţu u kući Shermana Stollera pokraj terena za golf. U njoj nije bilo ničega osim dvije prazne kutije. Znači da nam je ostao pocrtani naslov, tri para inicijala s tri telefonska broja i još četiri riječi: Grayev dosje o Klineru. Pogledao sam na sat. Upravo je prošlo podne. Bilo je prerano da se samo odmaramo čekajući dolazak Molly Beth. Odlučio sam da bismo morali početi. "Prvo ćemo razmisliti o naslovu", kazao sam. "E Unum Pluribus." Roscoe slegne ramenima. "To je moto SAD-a, zar ne?" kazalaje. "Stvar na latinskom?" "Ne", kazao sam. "To je moto napisan naopako. Ovo manje-više znači da iz jednog nastaje sve. Ne da iz svih postaje jedno." "Je li moguće da je Joe to napisao pogrešno?" kaţe ona. Odmahnuo sam glavom. "Sumnjam", kazao sam. "Ne vjerujem da bi Joe mogao napraviti takvu grešku. Sigurno ovo znači nešto." Roscoe ponovno slegne ramenima. "Meni ne znači ništa", kazalaje. "Što još?" "Grayev dosje o Klineru", kazao sam. "Je li Gray imao dosje o Klineru?" "Vjerojatno", kazalaje Roscoe. "Imao je dosje o gotovo svakome. Kad bi se netko posvađao na ulici, on bi to stavio u dosje." Kimnuo sam. Vratio sam se nazad do kreveta i podigao telefonsku slušalicu. Nazvao sam Finlaya u Margrave. Baker mi je kazao da je već otišao. Onda sam nazvao ostale brojeve

kika☺crostuff.net

na Joeovom isprintu. Broj W.B.-a bio je u New Jerseyu. Sveučilište Princeton. Fakultet novije povijesti. Odmah sam poklopio. Nisam vidio nikakvu vezu. Broj K.K.-a bio je u New Yorku. Sveučilište Columbia. Fakultet novije povijesti. Ponovno sam spustio slušalicu. Onda sam okrenuo J.S. u Nwe Orleansu. Telefon je jedanput zazvonio, a potom se začuo uţurban glas. "Petnaesta postaja, detektivi", kazao je. "Detektivi?" kaţem. "Je li to policija New Orlean-sa?" "Petnaesta postaja", ponovio je glas. "Mogu li vam pomoći?" "Postoji li kod vas netko s inicijalima J.S.?" upitao sam. "J.S.?" kaţe glas. "Imamo ih troje. Kojega trebate?" "Ne znam", kazao sam. "Znači li vam što ime Joe Reacher?" "Što je ovo dovraga?" kazao je glas. "Kviz ili tako nešto?" "Pitajte ih, hoćete li?" kazao sam. "Pitajte svakog J.S. zna li Joea Reachera. Hoćete li to napraviti? Nazvat ću vas ponovno kasnije, u redu?" Ĉinovnik u petnaestoj policijskoj postaji dolje u New Orleansu progunđao je i spustio slušalicu. Slegnuo sam ramenima prema Roscoe i vratio telefon na noćni ormarić. "Ĉekamo Molly?" kaţe ona. Kimnuo sam. Bio sam malo nervozan zbog upoznavanja s Molly. To će biti kao da upoznajem duha koji je povezan s drugim duhom. Ĉekali smo za skučenim stolom pokraj prozora. Gledali smo sunce kako pada iz zenita. Kratili smo vrijeme iznova prolazeći Joeov isprint od početka do kraja. Počeo sam s naslovom. E Unum Pluribus. Iz jednog nastaje sve. To je bio Joe Reacher, u tri riječi. Nešto vaţno, ali saţeto u iskrivljenu malu dosjetku.

kika☺crostuff.net

"Idemo", kaţe Roscoe. Bilo je rano, no mi smo bili nestrpljivi. Skupili smo svoje stvari. Dizalom smo se spustili u hodnik i pustili da nam mrtvaci svojim novcem plate telefonske pozive koje smo obavili. Potom smo prišli Roscoeinom chevroletu. Započeli smo probijati put prema prostoru za dolaske zračne luke. Nije bilo lako. Hoteli zračne luke predviđeni su za ljude koji dolaze iz prostora za dolaske ili idu prema prostoru za odlaske. Nitko nije misli na ljude koji moţda idu našim putem. "Ne znamo kako Molly izgleda", kaţe Roscoe. "Ali ona zna kako ja izgledam", kazao sam. "Izgledam poput Joea." Zračna luka je bila ogromna. Vidjeli smo veći njegov dio dok smo se guţvali prema mjestu koje nas zanima. Bio je veći od nekih gradova u kojima sam nekad boravio. Vozili smo se kilometrima. Pronašli smo pravi terminal. Zaboravili smo se prestrojiti pa smo promašili parkiralište. Ponovno smo napravili krug i došli do rampe. Roscoe je uzela karticu za parkiranje u uvezla nas na parking. "Skreni lijevo", kazao sam. Parking je bio prekrcan. Istezao sam vrat, traţeći slobodno mjesto. Onda sam ugledao nejasni crni obris kako prolazi jednom od traka s moje desne strane. Uhvatio sam ga djeličkom oka. "Idi desno, idi desno", upitao sam. Učinilo mi se da sam vidio straţnji dio nekog crnog kombija. Potpuno novog. Kako prolazi s moje desne strane. Roscoe je okrenula volan pa smo ušli u sljedeći odjeljak. Uhvatio sam bljesak crvenih svjetala za kočenje na glatkom crnom metalu. Kombije skrenuo i nestao s vidokruga. Roscoe je pojurila niz odjeljak i oštro zarubila.

kika☺crostuff.net

Sljedeći odjeljak bio je prazan. Ništa se nije kretalo. Samo redovi automobila koji u tišini stole na suncu. Ista stvar i u sljedećem odjeljku. Ništa u pokretu. Nigdje nije bilo crnog kombija. Provezli smo se cijelim parkiralištem. Dugo je trajalo. Zadrţavali su nas automobili koju su ulazili i izlazili. No prešli smo cijelo područje. Nigdje nismo mogli pronaći crni kombi. No pronašli smo Finlaya. Parkirali smo na jednom praznom mjestu i započeli s dugim hodom prema terminalu. Finlay je parkirao u drugom dijelu parkirališta i prišao nam je iz suprotnog smjera. Ostatak puta hodao je s nama. Na terminalu je vladala velika guţva. I bio je ogroman. Izgrađen je nisko, no prostirao se horizontalno na puno jutara zemlje. Bio je prepun ljudi. Trepereća svjetla visoko na oglasnim pločama najavljivala su dolaske. Let Delta Airlinesa u dva sata iz Washingotna bio je sletio i upravo se iskrcavao. Hodali smo prema izlazu. Izgledalo je kao da hodamo gotovo kilometar. Bili smo u dugačkom hodniku s hrapavim gumenim podom. Dvije pokretne trake protezale su se središtem hodnika. Na desnoj strani bio je beskrajan niz svijetlih gizdavih reklama o atrakcijama ovog dijela zemlje. Bilo poslovno, bilo privatno, sve se ovdje nalazilo, to je sigurno. Na lijevoj strani nalazila se staklena prerada, od poda do stropa, s isprekidanom bijelom trakom nalijepljenom u visini očiju kako bi se spriječilo da ljudi pokušavaju proći kroz staklo. Iza stakla nalazili su se izlazi. Beskrajan niz izlaza. Putnici su izlazili iz aviona i hodali sa svoje strane staklene pregrade. Pola njih nestalo bi negdje sa strane, u prostore za preuzimanje prtljage. Potom bi ponovno izašli i na staklenoj pregradi pronašli vrata koja ih propuštaju u glavni hodnik. Druga polovina bili su putnici na kratke relacije, koji nisu imali nikakvu prtljagu. Oni bi došli ravno do vrata. Kod svakog para vrata stajala je

kika☺crostuff.net

hrpica ljudi koji su nekog dočekivali ili došli pozdraviti. Probijali smo se kroz njih dok smo hodali dalje niz hodnik. Putnici su izlazili iz vrata svakih tridesetak metara. Prijatelji i rodbina su se pribliţavali bliţe i dvije struje ljudi bi se sudarile. Probili smo se kroz osam gomila ljudi prije nego što smo stigli do pravog izlaza. Ja sam se samo gurao. Bio sam nervozan. Priviđenje crnog kombija na parkiralištu uznemirilo me je. Došli smo do izlaza. Hodali smo na našoj strani stakla još malo dale od vrata. Točno do razine gdje je stajao avion. Ljudi su već izlazili iz njega. Gledao sam kako mile iz aviona i skreću prema prostoru za preuzimanje prtljage i izlaznim vratima. Na našoj strani stakla ljudi su hodali prema daljim izlazima. Gurali su se dok su prolazili pored nas. Vukli su nas niz hodnik. Bilo je kao da plivamo po nemirnom moru. Cijelo vrijeme koračali smo unatrag samo kako bismo ostali na istom mjestu. Iza stakla nalazila se rijeka ljudi. Vidio sam jednu ţenu koja bi mogla biti Molly. Imala je oko trideset pet godina, bila je odjevena u poslovni kostim, nosila je aktovku i kofer. Stajao sam uz staklo, nastojeći da me prepozna, no ona je odjednom ugledala nekog drugog, mahnula mu rukom, ispustila lagani vrisak iza stakla i uputila poljubac čovjeku koji je stajao deset metara od mene. On se progurao natrag do vrata kako bi je dočekao. Potom mi se učinilo da bi gotovo svaka od tih ţena mogla biti Molly. Mora da je bilo na desetke kandidatkinja. Bilo je plavuša i brineta, visokih, niskih, lijepih i priprostih. Sve poslovno odjevene, sve su nosile primjerenu prtljagu, sve su koračale onim hodom umornog direktora usred radnog dana. Promatrao sam ih svih. Utopile su se u rijeku ljudi iza stakla, neke od njih su provirivale traţeći muţeve, ljubavnike, vozače, poslovne partnere, druge su samo gledale ispred sebe. Sve su išle naprijed u nesnosnoj guţvi.

kika☺crostuff.net

Jedna od njih imala je smeđu koţnu prtljagu, tešku aktovku u jednoj ruci i kofer na kotačima kojeg je vukla drugom. Bila je niska, plava, izgledala je uzbuđeno. Kad je izašla iz prolaza za avion usporila je i pogledom preletjela gomilu ljudi iza stakla. Oči su joj prešle preko mene. Potom su se brzo vratile. Pogledala me je ravno u oči. Stala je. Ljudi su je zaobilazili s jedne i druge strane. Gurali su je prema naprijed. Probila se do stakla. I ja sam se pribliţio sa svoje strane. Buljila je u mene. Nasmiješila se. Očima je pozdravila brata svoga mrtvog ljubavnika. "Molly?" prozborio sam prema njoj kroz staklo. Podigla je tešku aktovku u rukama poput trofeja. Glavom je kimnula prema njoj. Uputila mi je veliki široki osmijeh zbog uzbudljive pobjede. Gurnuli su je u leđa i struja ju je odnijela prema izlazu. Okrenula se da vidi slijedim li je. Roscoe, Finlay i ja borili smo se kako bismo je sustigli. Na Mollynoj strani stakla struja je išla u njenom smjeru. Na našoj je išla obrnuto. Razdvajali smo se dvostruko brţe. Nas je gurala poprilično velika rulja srednjoškolaca. Pokušavali su se maknuti od izlaza i ići dalje niz hodnik. Velika, dobro uhranjena djeca, pomalo nepristojna, s velikom i teškom prtljagom. Gurnuli su nas troje pet metara dalje. S druge strane stakla, Molly se već prilično udaljila. Vidio sam kako njena plava glava nestaje. Probio sam se na stranu i skočio na pokretnu traku. Išla je u pogrešnom smjeru. Nosila me je još nekoliko metara prije nego što sam se preko hvataljki za ruke prebacio na pravu stranu. Sada sam se konačno kretao u pravom smjeru, no na traci se nalazila velika hrpa ljudi koji su samo stajali na nogama. Zadovoljni puţevim korakom kojim ih je pokretna guma nosila naprijed. Stajali su po troje jedno pored drugoga. Nije bilo šanse da se probijem. Popeo sam se na uske hvataljke za ruke i pokušao hodati na njima kao na konopcu.

kika☺crostuff.net

Morao sam se sagnuti jer nisam uspio odrţati ravnoteţu. Pao sam na moju desnu stranu. Struja me je odnijela pet metara u suprotnom smjeru prije nego što sam se uspio uspraviti. U panici sam pogledao oko sebe. Molly je bila odvučena u prostor za preuzimanje prtljage. Vidio sam da su Roscoe i Finlay daleko iza mene. Ja sam se polako kretao u pogrešnom smjeru. Nisam ţelio da Molly uđe u prostor za preuzimanje prtljage. Doletjela je ovamo u ţurbi. Imala je hitne vijesti. Nema šanse da bi sa sobom ponijela veliku putnu torbu. Nema šanse da bi ponijela bilo kakvu veću prtljagu. Ne bi smjela ići u ovaj prostor. Sagnuo sam glavu u potrčao. Odguravao sam ljude s puta. Išao sam u suprotnom smjeru od trake na kojoj sam se nalazio. Gumeni pod škripao je pod mojim cipelama. Svaki sudar stajao me je vremena. Ljudi su bijesno dovikivali. Nije me bilo briga. Proguravao sam se kroz njih i rušio ih na pod. Izvukao sam se s pokretne trake i probio se kroz guţvu na izlaznim vratima. Prostor za preuzimanje prtljage bila je široka dvorana niskog stropa, osvijetljena mutnim ţutim svjetlima. Probio sam se kroz izlaznu traku. Posvuda sam traţio Molly. Nisam je mogao pronaći. Dvorana je bila pretrpana ljudima. Morao da je bilo stotine ljudi koji su stajali oko trake za prtljagu, u tri reda. Traka se polako kretala pod teretom teških putnih torbi. Uz zid je stajao dugi niz kolica za prtljagu. Ljudi su stajali u redu kako bi ubacili novčiće u proreze i uzeli ih. Odvozili su ih od zida prema gomili. Kolica su se sudarala i odbijala jedna od drugih. Ljudi su se gurali i probijali laktovima. Utopio sam se u gomilu. Rukama sam probio put i odguravao ljude, nastojeći pronaći Molly. Vidio sam da je ušla ovamo. Nisam vidio da je izašle. No nije bila ovdje. Pogledao sam sva lica. Pretraţio sam cijelu dvoranu. Pustio sam da me struja iznese van. Potom

kika☺crostuff.net

sam se probio do izlaznih vrata. Roscoe je stajala i čvrsto se drţala za okvir vrata, nastojeći se oduprijeti struji. "Je li izašla?" upitao sam. "Nije", kaţe ona. "Finlay je otišao do kraja hodnika. On čeka tamo, ja čekam ovdje." Stajali smo na mjestu dok su ljudi milili pored nas. Onda se rijeka ljudi koja je išla od izlaza prema nama odjednom smanjila. Gotovo svi putnici već su bili izašli. Oni koji su ostali posljednji hodali su dalje. Sa straţnje strane pribliţavala se jedna starica u invalidskim kolicima. Gurao ju je jedan čovjek iz osoblja zračne luke. Tip je morao stati i zaobići nešto što je leţalo na podu na ulazu u dvoranu za prtljagu. Bio je to smeđi koţni kovčeg na kotačima. Leţao je postrance. Ručka mu je još uvijek bila izvučena. S petnaest metara udaljenosti vidio sam lijepi zlatni monogram na prednjoj strani. Pisalo je: M.B.G. Roscoe i ja ponovno smo ušli u dvoranu za preuzimanje prtljage. U nekoliko minuta, koliko sam proveo izvan njega, prostor se gotovo potpuno ispraznio. U njemu nije ostalo više od desetak ljudi. Većina njih već je skidala svoju prtljagu s trake i kretala prema izlazu. U roku od minute, dvorana je ostala prazna. Traka za prtljagu prazna se vrtila u krug. Potom se zaustavila. Dvorana je utihnula. Roscoe i ja stajali smo u iznenadnoj tišini i gledali jedno u drugo. Dvorana je imala četiri zida, pod i strop. Imala je ulazna i izlazna vrata. Pokretna traka ulazila je kroz rupu visoku i široku jedan metar i ponovno se gubila kroz rupu veličine jednog četvornog metra. Obje rupe bile su prekrivene crnim gumenim zastorima, izrezanim u trake širine po desetak centimetara. Pored trake stajala su vrata za ukrcaj i iskrcaj tereta. S naše strane bila su prazna. Bez kvake. Zaključana. Roscoe se povukla natrag i zgrabila kofer Molly Beth. Otvorila ga je. Unutra je bilo nešto malo odjeće i neseser. I jedna fotografija. Velikog formata, uokvirena u okvir brončane

kika☺crostuff.net

boje. Na njoj je bio Joe. Izgledao je poput mene, osim što je bio nešto mršaviji. Obrijane, potamnjele glave. Iskrivljeni, zabavni osmijeh. Dvoranu je ispunio zvuk upozoravajuće sirene. Zasvirala je na trenutak i potom se traka za prtljagu ponovno pokrenula. Zurili smo u nju. Zurili smo u rupu iz koje je izlazila. Gumeni zastor se savio. Izašla je aktovka. Od smeđe koţe. Kaiši su bili razrezani. Aktovka je bila otvorena. Bila je prazna. Mehanički se klatila na traci na putu prema nama. Buljili smo u nju. Buljili smo u prerezane kaiše. Bili su prerezani nečim oštrim. Prerezao ih je netko kome se previše ţurilo da bi jednostavno otvorio bravu. Skočio sam na traku koja se još uvijek kretala. Potrčao sam u smjeru suprotnom od njenog i poput plivača s glavom prema naprijed skočio ispod gumenih traka koje su prekrivale rupu od jednog kvadrata. Grubo sam se prizemljio a traka me je počela ponovno vući vani. Poput malog djeteta penjao sam se i puzao na rukama i koljenima. Otkotrljao sam se sa trake i skočio na noge. Bio sam u bazenu za ukrcavanje. Praznom. Blještavo popodnevno svjetlo probijalo se izvana. U zraku se osjetio miris kerozina i dizelskog goriva, nošen vlakovima za prtljagu koji su pristizali od aviona na asfaltu. Posvuda oko mene nalazila se izgubljena prtljaga i zaboravljeni kovčezi. Bili su zbijeni u odjeljke. Gumeni pod bio je pretrpan starim naljepnicama i oznakama. Mjesto je izgledalo poput prljavog labirinta. Vrzmao sam se i lutao naokolo, beznadno pokušavajući pronaći Molly. Optrčavao sam jednu hrpu za drugom. Ulazio sam u jedan za drugi odjeljak. Hvatao sam se za metalne police i provlačio se kroz uske prolaze. Očajnički sam gledao naokolo. Nije bilo nikoga. Nigdje nije bilo nikoga. Nastavio sam trčati, posklizujući se i teturajući po otpacima.

kika☺crostuff.net

Pronašao sam njenu lijevu cipelu. Leţala je postrance na ulazu u jedan mračni odjeljak. Ušao sam unutra. Nije bilo ničega. Pokušao sam u sljedećem odjeljku. Nije bilo ničega. Drţao sam se za police, teško dišući. Morao sam se organizirati. Otrčao sam do najdaljeg kraja hodnika. Započeo sam provirivati redom u svaki odjeljak. Lijevo pa desno, lijevo pa desno, nastojeći doći do kraja što prije, u očajničkom cik-cak trčanju bez daha. Pronašao sam joj i desnu cipelu tri odjeljka prije kraja. Potom sam naišao na njenu krv. Na ulazu u sljedeći odjeljak bila je razlivena po podu, ljepljiva, šireći se sve brţe. Ona je bila gurnuta u straţnji dio odjeljka, u mraku je leţala na leđima, zaglavljena između dvije hrpe prtljage. Jednostavno je leţala na gumenom podu. Iz nje je curila krv. Trbuh joj je bio razrezan. Netko joj je zabio noţ i okrutno ga povukao prema gore. No bila je ţiva. Jedna blijeda ruka joj je podrhtavala. Usne su joj bile umrljana svijetlim mrljama krvi. Glava joj je mirovala, no oči su kruţile naokolo. Dotrčao sam do nje. Primio sam je za glavu. Pogledala me je. Natjerala se da progovori. "Moraš se uvući unutra prije nedjelje", prošaptala je. Onda mi je umrla na rukama. DVADESET JEDAN Kemiju sam učio u otprilike sedam različitih srednjih škola. Nisam je puno naučio. Samo sam se provukao uz opće dojmove. Jedna od stvari koje sam zapamtio jest da se u staklenu epruvetu moţe ubaciti neka stvar od koje sve moţe eksplodirati uz veliki prasak. Mala količina praška proizvodi učinak puno veći nego što bi trebalo. Tako sam se osjećao oko Molly. Nikad prije nisam je vidio. No Nisam čak ni čuo za nju. No bio sam bijesan, preko svake mjere. Bilo je gore s njom nego s Joeom. Ono što se dogodilo Joeu dogodilo se dok je bio na duţnosti. Joe je znao za to. On bi to prihvatio.

kika☺crostuff.net

Joe i ja znali smo sve o rizicima i pravilima sluţbe još otkako smo znali bilo što. No s Molly je to bilo drukčije. Druga stvar koje se sjećam iz laboratorija kemije jesu priče o pritisku. Pritisak pretvara ugljen u dijamante. Pritisak radi svašta. Radio je i meni. Bio sam bijesan i u stisci s vremenom. U sebi sam još uvijek gledao Molly kako izlazi iz onog prolaza za avion. Korača naprijed, odlučna da pronađe Joeovog brata i pomogne mu. Smiješi se smiješkom trijumfa. U ruci drţi aktovku punu dosjea koje nije smjela kopirati. Riskira puno. Za mene. Za Joea. Ta slika u mojoj glavi bivala je sve jača, poput jakog pritiska na neki geološki oblik. Morao sam odlučiti kako iskoristiti taj pritisak. Morao sam odlučiti hoće li me slomiti ili će me pretvoriti u dijamant. Stajali smo na parkiralištu zračne luke naslonjeni na Roscoein auto. Ošamućeni i nijemi. Bila je srijeda, oko tri sata poslijepodne. Drţao sam Finlaya za ruku. On je ţelio ostati unutra i umiješati se u cijelu stvar. Kazao je da je to njegova duţnost. Ja sam vrištao na njega da nemamo vremena. Na silu sam ga odvukao s terminala. Odveo sam ga ravno do auta jer sam znao da će ono što napravimo u idućim trenucima presuditi između pobjede i poraza. "Moramo doći do Grayevog dosjea", kazao sam. "To je sljedeća najbolja stvar koju moţemo napraviti." Finlay slegne ramenima. Odustao je od borbe. "To je sve što nam preostaje", kazao je. Roscoe kimnu glavom. "Idemo", kaţe ona. Ona i ja odvezli smo se njenim autom. Finlay je cijelo vrijeme vozio ispred nas. Nas dvoje nismo progovorili ni riječ. No Finlay je cijelim putem razgovarao sa sobom. Vikao je i

kika☺crostuff.net

psovao. Vidio sam kako u autu zabacuje glavom naprijed-nazad. Psovao je i vikao u svoje vjetrobransko staklo. Teale je čekao točno iza vrata policijske zgrade. Naslonjen na prijemni pult. U svojoj naboranoj staroj ruci drţao je štap. Ugledao je nas troje kako dolazimo i šepajući ušao u prostoriju s policajcima. Sjeo je za stol. Stol najbliţi vratima sobe s dokumentacijom. Prošli smo pokraj njega i ušli u straţnji ured. Sjeli smo da ovdje odradimo čekanje. Iz dţepa sam izvukao Joeov isprint i gurnuo ga preko stola. Finlay ga je preletio pogledom. "Nema puno toga, zar ne?" kazao je. "Što naslov znači? E Unum Pluribus? To je obrnuto, zar ne?" Kimnuo sam. "Iz jednog nastaje sve", kazao sam. "Ne shvaćam značenje." On slegne ramenima. Počeo je čitati ispočetka. Promatrao sam kako proučava papir. Potom se na vratima sobe začulo kucanje i Baker uđe unutra. "Teale izlazi iz zgrade", kazao je. "Razgovara sa Ste-vensonom na parkiralištu. Treba li vama nešto?" Finlay mu pruţi poderani isprint. "Napravi mi kopiju ovoga, hoćeš?" kaţe. Baker izađe iz sobe kako bi to napravio a Finlay stane lupkati prstima po stolu. "Ĉiji su sve ono inicijali?" kaţe on. "Znamo samo one koji su mrtvi", kazao sam. "Hubble i Molly Beth. Dva broja su od fakulteta. Princeton i Columbia. Posljednji je detektiv dolje u New Orleansu." "Što je sa Stollerovom garaţom?" kaţe on. "Jeste li je pregledali?"

kika☺crostuff.net

"Ništa", kazao sam. "Samo par praznih kutija u kojima su bili kilmatizacijski uređaji od prošle godine, kad ih je prevozio za Floridu i krao ih." Finlay progunđa i Baker ponovno uđe unutra. Dodao mi je Joeov papir zajedno s njegovom kopijom. Zadrţao sam original a kopiju predao Finlayu. "Teale je otišao", kaţe Baker. Poţurili smo vani iz ureda. Krajičkom oka uhvatio sam prizor bijelog cadillaca kako izlazi s parkirališta. Gurnuo sam vrata sobe s dokumentacijom i otvorio ih. Margrave je bio gradić usred ničega, no Gray je proveo dvadeset pet godina puneći tu sobu papirima. Unutra je bilo više papira nego što sam ikad vidio. Na sva četiri zida stajali su ormari od poda do stropa, s vratima od snjeţnobijelog emajla. Svih smo ih otvorili. Svaki ormar bio je pun redova s dosjeima. Mora daje unutra bilo najmanje tisuću kutija s dokumentima. Kutije od čvrstog kartona, s naljepnicama na stranama, male plastične ručice ispod naljepnica kako bi se moglo izvući kutije ako zatrebaju. Lijevo od vrata, na najgornjoj polici, stajao je odjeljak za slovo 'A'. Desno od vrata, skroz dolje, nalazio se odjeljak slova 'Z'. Slovo 'K' bilo je na zidu nasuprot vrata, lijevo od centra, u razini očiju. Pronašli smo kutiju označenu s 'Kliner'. Točno između triju kutija s oznakama 'Klan' i one s oznakom 'Klipspringer protiv Drţave Georgia'. Uvukao sam prst kroz malu ručku. Izvukao sam kutiju. Bila je teška. Dodao sam je Finlayu. Vratili smo se ponovno u straţnji ured. Stavio sam kutiju na veliki drveni stol. Otvorio sam je. Bila je puna starog poţutjelog papira. No to su bili pogrešni papiri. Nisu imali nikakve veze s Klinerom. Apsolutno nikakve. Bila je to deset centimetara debela hrpa papira s prastarim policijskim bilješkama. Svakodnevne stvari. Stvari koje su trebale biti bačene godinama prije. Komadić povijesti.

kika☺crostuff.net

Procedura koju bi trebalo slijediti za slučaj da Sovjetski Savez usmjeri svoj projektil prema Atlanti. Procedura koju treba slijediti za slučaj da se neki crnac poţeli voziti u prednjem dijelu autobusa. Hrpa stvari. No nijedan od naslova nije počinjao slovom 'K'. Ni jedna riječ nije se odnosila na Klinera. Buljio sam u hrpu debelu deset centimetara i osjetio kako se pritisak gomila. "Netko nas je pretekao", kazalaje Roscoe. "Izvadili su stvari o Klineru i zamijenili ih ovim smećem." Finlay kimnu. No ja sam odmahnuo glavom. "Ne", kazao sam. "To nema nikakvog smisla. U tom slučaju izvukli bi cijelu kutiju i jednostavno je bacili u smeće. Ovo je napravio sam Gray. Morao je sakriti materijal, no nije se mogao natjerati da pokvari savršen raspored svoje sobe s dokumentima. Zato je izvadio sadrţaj ove kutije i unutra stavio ove stare stvari. Drţao je sve čistim i urednim. Rekli ste daje bio pedantan, je li tako?" Roscoe slegne ramenima. "Gray ga je sakrio?" kaţe. "Moţda i jest. Sakrio je svoj pištolj u mome stolu. Nije mu smetalo sakrivanje stvari." Pogledao sam je. Nešto od onog što je rekla upalilo je zvonce za uzbunu. "Kad ti je dao pištolj?" upitao sam je. "Odmah nakon Boţića", kaţe ona. "Nedugo prije nego što je umro". "Nešto nije u redu s time", kazao sam. "Ĉovjek je bio detektiv s dvadeset pet godina iskustva, zar ne? Dobar detektiv. Stariji, cijenjen gospodin. Zašto bi takav čovjek mislio da bi njegov izbor oruţja kojeg posjeduje izvan sluţbe morao biti tajna? To nije bio problem. Dao ti je kutiju zato što se u njoj nalazilo nešto vrijedno za sakriti." "Skrivao je pištolj", kaţe Roscoe. "Rekla sam ti to."

kika☺crostuff.net

"Ne", kazao sam. "Ne vjerujem u to. Pištolj je bio mamac, kako bi bio siguran da se kutija čuva u zaključanoj ladici. On nije morao skrivati pištolj. Ĉovjek poput njega mogao je za oruţje izvan sluţbe imati i nuklearne projektile, da je htio. Pištolj nije bio neka velika tajna. Velika tajna bilo je nešto drugo u kutiji." "Ali u kutiji nema ničeg drugog", kaţe Roscoe. "U svakom slučaju nema nikakvih dosjea, zar ne?" Na sekundu smo ostali stajati mirno. A onda smo potrčali prema vratima. Projurili smo kroz njih i dotrčali do Roscoeinog chevroleta na parkiralištu. Izvadili smo Grayevu kutiju iz prtljaţnika. Otvorili smo je. Pruţio sam Desert Eagle Finlayu. Pregledao kutiju s mecima. Nije bilo ničega. U kutiji za dosjee nije bilo više ničega. Protresao sam je. Pregledao sam poklopac. Ništa ni ovdje. Pokidao sam kutiju. Razdvojio sam dijelove zalijepljene ljepilom i ispravio karton. Nije bilo ničega. Potom sam pokidao i poklopac. Ispod prijeloma na kutu nalazio se skriven ključ. Zalijepljen za unutrašnju stranu. Tamo gdje ga nitko ne bi mogao vidjeti. Tamo gdje ga je paţljivo sakrio čovjek koji je danas mrtav. Nismo znali čemu ključ pripada. Isključili smo sve u zgradi policije. Isključili smo sve u Grayevom domu. Zaključili smo da su ta mjesta preočita da bi ih osobito oprezan čovjek izabrao. Buljio sam u ključ i ponovno osjetio kako se pritisak pojačava. Zatvorio sam oči i stvorio sliku Graya kako ispravlja kut ovog poklopca i na njega lijepi svoj ključ. Pruţa kutiju svojoj prijateljici Roscoe. Gleda kako je stavlja u ladicu. Gleda kako se ladica zatvara. Gleda kako je zaključava. Opušta se. Tu sliku pretvorio sam u film i dva puta ga zavrtio u glavi prije nego što mi je otkrio čemu sluţi ključ. "Nečemu u brijačnici", kazao sam.

kika☺crostuff.net

Istrgnuo sam Desert Eagle iz Finlayevih ruku i poţurio njega i Roscoe da uđu u auto. Roscoe je sjela za volan. Upalila ga je i uz škripu guma izjurila s parkirališta. Skrenula je juţno, prema gradu. "Zašto?" upita ona. "On je često išao tamo", kazao sam. "Tri, četiri puta tjedno. Stari mije to rekao. On je bio jedini bijelac koji je ikad tamo ušao. To mu je bio siguran teritorij. Daleko od Tealea, Klinera i svih ostalih. A on ni nije morao ići tamo, zar ne? Sami ste rekli da je imao veliku neurednu bradu i da je bio ćelav. Nije išao tamo na brijanje. Išao je tamo jer je volio one starce. Njima se obratio. Dao im je stvari i zamolio ih da ih sakriju." Roscoe skrenu chevroletom i zaustavi ga na ulici ispred brijačnice, pa smo mi iskočili iz auta i utrčali unutra. Nije bilo mušterija. Samo dvojica staraca, sjedili su u svojim stolicama i nisu radili ništa. Pokazao sam im ključ. "Došlo smo po Grayeve stvari", kazao sam. Mlađi od njih dvojice odmahne glavom. "Ne mogu ti ih dati, prijatelju", kaţe on. Prišao mi je i uzeo ključ. Odšetao je do Roscoe i stavio joj ga u ruku. "Sada moţemo", kazao je. "Stari gospo'n Gray kazao nam je da ih ne smijemo dati nikome osim njegovoj prijateljici, gospođici Roscoe." Ponovno je uzeo ključ od nje. Prišao je umivaoniku i sagnuo se kako bi otključao ladicu od mahagonija, ugrađenu ispod njega. Izvukao je tri dosjea. Bile su to podebele hrpe papira, svaka umotana u stari masni papir. Pruţio je jednu meni, jednu Finlayu i jednu Roscoe. Potom je dao znak svome partneru pa su nas njih dvojica otpratili do straţnjeg dijela prostorije. Ostavili su nas same. Roscoe je sjela na tapeciranu klupu u prozoru.

kika☺crostuff.net

Finlay i ja smjestili smo se u stolce za brijanje. Digli smo noge na kromirana postolja. Započeli smo sa čitanjem. Moj dosje bio je debela hrpa policijskih izvještaja. Svi su bili kopirani i faksirani. Dvostruko mutni, no ipak su se mogli čitati. Bio je to dosje kojeg je sastavio detektiv James Spirenza, Petanesta postaja, Policija New Orleansa, Odjel za umorstva. Spirenza je prije osam godina bio raspoređen na jedno ubojstvo. Potom su mu ih dodijelili još sedam. Završio je na slučaju u kojeg je bilo uključeno osam umorstava. Nije razriješio nijedno od njih. Niti jedno. Potpuni podbačaj. No on se jako trudio. Proveo je pedantnu istragu. Mukotrpnu. Prva ţrtva bio je vlasnik jedne tvornice tekstila. Specijalist, uključen u neki novi kemijski proces oko pamuka. Druga ţrtva bio je prethodnik prvog tipa. On je napustio njegovu operaciju i pokušavao je prikupiti početni kapital da sam pokrene svoj posao. Sljedećih šest ţrtava bili su ljudi iz vlasti. Zaposlenici Agencije za zaštitu okoliša. Radili su na slučaju iz svog ureda u New Orleansu. Radilo se o slučaju zagađenja u delti rijeke Mississippi. Pomor ribe. Uzrok je detektiran četiri stotine kilometara uzvodno. Tvornica za preradu tekstila u drţavi Mississippi ispuštala je kemikalije u rijeku, natrijev hidroksid, natrijev hipoklorit i klor, što se sve miješalo s riječnom vodom i formiralo smrtonosni koktel kemikalija. Svih osam ţrtava umrlo je na isti način. S dva pogotka u glavu iz automatskog pištolja s prigušivačem. Kalibar 22. Uredan i klinički precizan. Spirenza je pretpostavljao da su to bili pogoci profesionalca. Traţio je ubojicu na dva načina. Povukao je sve veze koje je imao i pretresao sve moguće rupe. Profesionalni ubojice su tanki na terenu. Spirenza je zamolio svoje veze da po-pričaju sa svima njima. Nitko nije znao ništa.

kika☺crostuff.net

Spirenzin drugi pristup bio je klasičan. Pokušavao je otkriti tko je od svega imao koristi. Nije mu trebalo puno da spoji komadiće mozaika. Prerađivač tekstila iz drţave Mississippi dobro je izgledao. Napadalo ga je osmero ljudi koji su poginuli. Dvojica od njih napadala su ga poslovno. Ostalih šest prijetili su da će ga zatvoriti. Spirenza ga je dohvatio i prevrnuo ga naopako. Stajao mu je za vratom godinu dana. Papiri u mojim rukama to su dokazivali. Spirenza je pozvao FBI i poreznike.. Oni su na svakom računu pretraţili svaki cent u potrazi za neopravdanom isplatom novca neuhvatljivim plaćenim ubojicama. Traţili su godinu dana i ništa nisu našli. Usput su pronašli mnoštvo drugih stvari. Spirenza je bio uvjeren da je tip ubio svoju ţenu. Da ju je jednostavno pretukao nasmrt. Tip se ponovno oţenio i Spiranza je lokalnoj policiji poslao faks s upozorenjem. Njegov jedini sin bio je psihopat, po Spirenzinom mišljenju, gori od svoga oca. Hladnokrvni psihopat. Prerađivač tekstila cijelo vrijeme je štitio svoga sina. Pokrivao ga je. Novcem se izvlačio iz svih nevolja. Momak je imao dosje u desetak različitih institucija. No ništa nije bilo dovoljno čvrsto. FBI iz New Orle-ansa izgubio je zanimanje. Spirenza je zaključio slučaj. Zaboravio je sve o tome, sve dok mu nije pristigao faks od jednog starog detektiva iz zabačenog dijela Georgije u kojem su se traţile informacije o obitelji Kliner. Finlay zatvori svoj dosje. Okrenuo je svoj brijački stolac prema meni. "Fundacija Kliner je laţna", kazao je. "Potpuno laţna. To je paravan za nešto drugo. Sve ovdje piše. Gray je sve provalio. Pregledao je sve od početka do kraja. Fundacija je svake godine trošila milijune, a prihodi su joj nikakvi. Doslovce na nuli." Izabrao je jedan list papira i izvukao ga iz dosjea. Nagnuo se prema naprijed. Pruţio mi ga je. Bio je to nekakav obračun troškova koji je pokazivao rashode Fundacije.

kika☺crostuff.net

"Vidiš ovo?" kazao je. "To je nevjerojatno. Toliko oni troše." Pogledao sam. Na papiru je bio napisan golemi iznos. Kimnuo sam. "Moţda još i puno više od toga", kazao sam. "Ovdje sam pet dana, znaš? Prije toga proveo sam šest mjeseci lutajući po Sjedinjenim Drţavama. Prije toga bio sam po cijelom svijetu. Margrave je daleko najči-šće, najbolje odrţavano, najbolje uređeno mjesto koje sam ikad vidio. Bolje ga se pazi nego na Bijelu kuću u Washingtonu. Vjeruj mi, bio sam tamo. Sve u Margraveu ili je potpuno novo, ili je savršeno obnovljeno. Sve je potpuno savršeno. Tako savršeno da je to zastrašujuće. To mora stajati cijelo bogatstvo." Kimnuo je. "A Margrave je jako čudno mjesto", kazao sam. "Gotovo uvijek je prazan. Nema ţivota. U cijelom gradu ne odvija se praktički nikakva poslovna aktivnost. Ništa se nikad ne događa. Nitko ne zarađuje nikakav novac." Izgledao je nekako tupo. Nije me pratio. "Razmisli o tome", kazao sam. "Pogledaj Eno's, na primjer. Potpuno novo mjesto. Vrhunski uređen restoran. No nikad nema mušterija. Bio sam tamo nekoliko puta. Nikad nije bilo više od dva čovjeka. Više je konobarica nego gostiju. Kako onda Eno's plaća račune? Poreze? Hipoteku? Isto vaţi i za sve druge u gradu. Jesi li ikad vidio red kupaca koji čekaju da uđu u prodavaonicu ili koji ţure iz nje van?" Finlay je malo razmislio o tome. Odmahnuo je glavom. "Isto vrijedi i za brijačnicu", kazao sam. "Bio sam ovdje u nedjelju ujutro i u utorak ujutro. Stari mi je kazao da u međuvremenu nisu imali mušterija. Nikoga u četrdeset osam sati." Onda sam prestao pričati. Razmišljao sam o tome što mi je još starac rekao. Smeţurani stari brijač. Odjednom sam sve vidio u drugom svjetlu.

kika☺crostuff.net

"Stari brijač", kazao sam. "On mi je kazao nešto. Bilo je prilično čudno. Mislio sam daje lud. Pitao sam ga kako zarađuju za ţivot kad nemaju mušterija. On mi je rekao da im ne trebaju mušterije kako bi preţivjeli jer imaju novac kojeg primaju od Fundacije Kliner. Onda sam ja rekao, kakav novac? On kaţe tisuću dolara. Objašnjavao mi je da ih svi obrtnici u gradu dobijaju. Onda sam pomislio da misli na nekakvu poslovnu subvenciju, tisuću dolara mjesečno, znaš?" Finlay kimnu. To mu se činilo u redu. "Nešto sam čavrljao s njime", kazao sam. "Onako kao što se obično radi na stolcu kod brijača. Pa sam mu rekao da je tisuću dolara godišnje u redu, ali da neće baš prehraniti sva usta, tako nešto, znaš? I znaš što mi je onda rekao?" Odmahnuo je glavom i čekao da mu kaţem. Koncentrirao sam se ne bih li se sjetio što mi je točno starac bio rekao. Htio sam vidjeti hoće li on to odbaciti jednako brzo kao što sam i ja napravio. "Htio je da sve zvuči kao neka velika tajna", kazao sam. "Kao da je prešao sve granice samim time što mi je išta čak i spomenuo. Šaptao je. Kazao je da mi ne bi smio ništa reći, no da hoće zato što znam njegovu sestru." "Znaš njegovu sestru?" upita Finlay iznenađeno. "Ne, ne znam", kazao sam. "Izgledao je jako zbunjeno. U nedjelju sam ga bio pitao o Blind Blakeu, znaš, starom gitaristi, on mi je kazao da ga je prije šezdeset godina znala njegova sestra. To mu se sve pomiješalo, mora da je mislio da sam mu kazao da poznajem njegovu sestru." "Pa, u čemu je ta velika tajna?" kaţe on. "Kazao je da nije tisuću dolara mjesečno", kazao sam. "Već tisuću dolara tjedno." "Tisuću dolara tjedno?" kaţe Finlay. "Svaki tjedan? Je li to moguće?"

kika☺crostuff.net

"Ne znam", kazao sam. "Tada sam pretpostavio da je stari jednostavno lud. No sada mislim da je govorio istinu." "Tisuću dolara tjedno?" ponovio je. "To je vraški velika subvencija. To je pedeset dvije tisuće dolara godišnje. A to je vraški puno novca, Reacher." Razmislio sam o tome. Prstom sam pokazao na Grayev izračun. "Njima bi trebali takvi iznosi", kazao sam. "Ako doista troše ovoliko, trebali bi im takvi iznosi samo da se riješe svog novca." Finlay je bio zamišljen. Razmišljao je o ovome. "Kupili su cijeli grad", kazao je. "Jako polako, jako tiho. Kupili su cijeli grad za tisuću dolara tjedno, malo ovdje, malo tamo." "Tako je", kazao sam. "Fundacija Kliner postala je zlatna koka. Nitko ne ţeli riskirati i zaklati je. Svi drţe zatvorena usta i okreću glavu od onoga od čega je trebaju okrenuti." "Tako je", kaţe on. "Klineri bi se mogli izvući i zbog ubojstva." Pogledao sam ga. "Izvukli su se s ubojstvom", kazao sam. "Dakle, što ćemo napraviti oko ovoga?" kaţe Finlay. "Najprije ćemo pokušati otkriti što to dovraga oni uopće rade", kazao sam. Pogledao me je kao da sam lud. "Znamo što rade, zar ne?" kaţe. "Tiskaju pun kufer laţnog novca gore u skladištu." Odmahnuo sam glavom. "Ne, ne rade to", kaţem. "Nema ozbiljne proizvodnje krivotvorenog novca u SAD-u. Joe je sve to zaustavio. Jedino mjesto gdje se to radi jest inozemstvo." "Što se onda događa?" upita Finlay. "Mislio sam da se ovdje cijelo vrijeme radi o krivotvorenom novcu. Zbog čega drugog bi Joe bio umiješan?"

kika☺crostuff.net

Roscoe nas pogleda s klupe u prozoru. "I radi se o krivotvorenom novcu", kaţe ona. "Znam točno o čemu se radi. Sve do zadnjeg detalja." U jednoj ruci podigla je Grayev dosje. "Dio odgovora je ovdje", kazala je. Onda je drugom rukom podigla dnevne novine koje su stajale u brijačnici. "A ostatak odgovora je ovdje", dodala je. Finlay i ja pridruţili smo joj se na klupi. Proučili smo dosje koji je bila čitala. Bio je to izvještaj o nadzoru. Gray se bio sakrio ispod petlje na autocesti i promatrao kamione koji ulaze i izlaze u skladišta. Trideset dva dana. Rezultati su bili pomno nabrojani, razdvojeni na tri dijela. U prvih jedanaest navrata vidio je po jedan kamion koji dolazi s juga, uvijek rano ujutro. Po cijeli dan viđao je kamione koji izlaze iz skladišta i kreću prema sjeveru i prema zapadu. Nabrojao je sve kamione po mjestu gdje idu, koristeći se njihovim tablicama. Mora da se koristio dalekozorom. Lista odredišta bila je uţasno široka, od Kalifornije pa sve do Massa-chusettsa. U tih prvih jedanaest dana zabiljeţio je jedanaest kamiona koji su došli i šezdeset sedam koji su otišli. U prosjeku je dolazio jedan, a odlazilo njih šest, malih kamiona, moţda tona tereta na tjedan. Prvi dio Grayevih zapisa pokrivao je prvu kalendarsku godinu. Drugi dio pokrivao je drugu. Tada se sakrio u devet odvojenih navrata. Vidio je pedeset tri odlazeća kamiona, istih šest na dan kao i prije, sa slićnim popisom odredišta. No evidencija kamiona u dolasku bila je različita. U prvom dijelu godine dolazio je po jedan kamion dnevno, kao i obično. No u drugom dijelu godine isporuke su narasle. Skočile su na dva kamiona dnevno.

kika☺crostuff.net

Posljednjih dvanaest dana njegovog nadzora ponovno su bili različiti. Svi su bili u zadnjih pet mjeseci njegovog ţivota. Od prošle jeseni do veljače još uvijek je biljeţio oko šest kamiona na dan koji odlaze na širok niz odredišta. No nije zabiljeţen dolazak nijednog kamiona. Ama baš nijednog. Od prošle jeseni stvari su se odvozile, no ništa se nije dovozilo. "Dakle?" Finlay upita Roscoe. Naslonila se i nasmiješila. Sve je shvatila. "Očito je, zar ne?" kazala je. "Dovoze krivotvoreni novac u zemlju. Tiskanje u Venezueli, na nekom mjestu koje je Kliner postavio usporedo sa svojom novom tvornicom kemikalija. Dolazi ovamo brodom i onda ga dovlače iz Floride u skladište u Margraveu. Onda ga kamionima šalju na sjever i zapad, u velike gradove, Los Angeles, Chicago, Detroit, New York, Boston. Utapaju ga u tokove novca u velikim gradovima. To je međunarodna mreţa za distribuciju krivotvorenog novca. Očito je, Finlay." "Je li?" kaţe on. "Naravno da jest", kaţe ona ponovno. "Sjeti se Shermana Stollera. Vozio je do Floride i nazad, kako bi tamo, u Jacksonville Beachu, sreo brod koji dolazi. Bio je na putu prema tamo kako bi došao do broda kad su ga na mostu zaustavili zbog brzine, zar ne? Zato se bio toliko uzrujao. Zato je tako brzo dobio tako poznatog odvjetnika, zar ne?" Finlay kimnu. "Sve se uklapa", kaţe ona. "Zamisli kartu Sjedinjenih Drţava. Novac se tiska u Juţnoj Americi, ovamo dolazi morem. Pristaje u Floridi. Teče prema jugoistoku i onda se iz Margravea rasprši na sve strane. Utječe u Los Angeles na zapadu, gore u Chicago na sjeveru i Boston i New York na istoku. Različite grane, zar ne? Izgleda kao svijećnjak ili menora. Znaš što je menora?"

kika☺crostuff.net

"Naravno", kaţe Finlay. "To je svijećnjak koji koriste Ţidovi." "Tako je", kaţe ona. "Tako to izgleda na karti. Od Floride do Margravea je ručka. Onda se posebni stalci granaju prema velikim gradovima, od LA-a preko Chi-caga do Bostona. To je uvoznička mreţa, Finlay." Puno mu je pomagala. Rukama je u zraku oblikovala menoru. Zemljopisno mi je sve izgledalo u redu. Imalo je smisla. Ruta za uvoz, voţnja prema sjeveru u kamionima, iz Floride. Morao bi se koristiti onaj prometni čvor oko Atlante kako bi se sve razgranalo i zaputilo prema velikim gradovima na sjeveru. Ideja o menori bila je dobra. Lijevi dio svijećnjaka morao bi se malo iskriviti prema dolje, kako bi došao do LA-ja. Kao da ju je netko ispustio na pod i da je netko drugi slučajno na nju nagazio. No ideja je imala smisla. Sam Margrave je gotovo sigurno bio čvorište. To skladište gotovo sigurno bilo je centar za distribuciju. Zemljopisno, sve je bilo u redu. Korištenje uspavanog mjesta usred ničega, poput Margravea, bilo bi jako pametno. A imali bi dostupne i goleme količine novca, to je sigurno. Laţnog novca, no trošio bi se sasvim jednako. A bilo gaje jako puno. Slali su po jednu tonu tjedno, jer je to bila operacija golemih razmjera. Ogromna. To bi objasnilo ogromno trošenje novca Fundacije Kliner. Ako bi im ga ikad ponestalo, mogli su ga jednostavno tiskati još više. No Finlay još uvijek nije bio uvjeren. "Što je sa zadnjih dvanaest mjeseci?" kaţe on. "Nije bilo nikakvog priljeva iz uvoza. Pogledaj Grayevu listu. Nijedna dostava nije obavljena. Stali su prije točno godinu dana. Sherman Stoller je bio otpušten, zar ne? Ništa se nije događalo cijelu godinu. No još uvijek su nešto distribuirali. Još uvijek je šest kamiona dnevno izlazilo iz skladišta. Ništa nije dolazilo, no šest kamiona dnevno je odlazilo. Što to znači? Kakav je to uvoz?" Roscoe mu se nasmiješi i podigne novine.

kika☺crostuff.net

"Odgovor je ovdje", kaţe ona. "U novinamaje još od prošlog petka. Obalna straţa. Prošlog rujna pokrenuli su veliku akciju protiv krijumčarenja, zar ne? Bilo je puno publiciteta oko toga. Kliner je sigurno znao što se sprema. Zato je unaprijed napravio veliku zalihu. Vidiš Grayevu listu? U zadnjih šest mjeseci prije rujna prošle godine udvostručio je količine koje mu se dostavljaju. Nastavio je s distribucijom cijelu godinu. Zato su se panično bojali izlaganja. Cijelu godinu sjedili su tamo na hrpi krivotvorenog novca. Sad će Obalna straţa prekinuti s operacijom, zar ne? Zato ponovno mogu početi uvoziti, kao i inače. To će se dogoditi u nedjelju. To je nesretna Molly mislila kad je kazala da se moraš uvući unutra prije nedjelje. Moramo ući u skladište prije nego što i zadnja hrpa novca nestane." DVADESET DVA Finlay kimnu glavom. Uvjerila ga je. Potom se nasmiješio. Ustao je s klupe u brijačnici i pruţio Roscoe ruku. Rukovao se s njom vrlo formalno. "Dobar posao", kazao joj je. "Savršena analiza. Uvijek sam govorio da si pametna, Roscoe. Je li tako, Reacher? Zar ti nisam rekao da je ona najbolje što imamo?" Kimnuo sam i nasmiješio se, a Roscoe se stane crvenjeti. Finlay joj nastavi drţati ruku i dalje se smiješeći. No vidjelo se kako ponovno prolazi njenu teoriju od početka do kraja, traţeći tanke dijelove. Našao je samo dva. "Što je s Hubbleom?" upita on. "Gdje se on tu uklapao? Oni ne bi regrutirali jednog od šefova banke samo da ukrcava kamione, zar ne?" Odmahnuo sam glavom.

kika☺crostuff.net

"Hubble je bio menadţer za valute", kazao sam. "On je bio tu kako bi se riješio laţnog novca, utapajući ga u sistem. Znao je gdje postoje rupe kroz koje ga se moţe provući. Gdje je novac potreban. Kao na njegovom starom poslu, samo obrnuto." On kimnu. "A što je s klimatizacijskim uređajima?" upita. "Sherman Stoller ih je vozio na Floridu. Ţena vam je to rekla. Znamo da je to istina jer ste vidjeli dvije stare kutije u njenoj garaţi. A i njegov kamion bio ih je pun kad ga je pretraţila policija Jacksonvillea. O čemu se tu radi?" "Zakonski posao, pretpostavljam", kazao sam. "Poput varke. Prikrivao je ilegalni dio operacije. Nešto poput kamuflaţe. To je opravdavalo voţnje kamiona u Floridu i iz nje. U suprotnom, morali bi voziti prema jugu prazni." Finlay kimnu. "Pametan potez, pretpostavljam", kazao je. "Bez praznog hoda. Ima smisla. Usput se proda koji kli-matizacijski uređaj, pa se novac zaradi na dva načina, je li tako?" Ponovno je kimnuo glavom i pustio Roscoeinu ruku. "Trebaju nam uzorci tog novca", kazao je. Nasmiješio sam mu se. Odjednom sam nešto shvatio. "Imam uzorke", kazao sam. Stavio sam ruku u dţep i izvukao debeli smotuljak novčanica od sto dolara. Izvukao sam po jednu s početka i kraja hrpe. Pruţio sam obje novčanice Finlayu. "Ovo su njihove krivotvorine?" kaţe on. "Morali bi biti", kazao sam. "Charlie Hubble dala mi je hrpu novca za troškove. Vjerojatno ih je dobila od Hubblea. Nakon toga uzeo sam jednu hrpu i od one dvojice koja su me traţila u utorak." "A to znači da su krivotvorine?" kaţe Finlay. "Zašto?"

kika☺crostuff.net

"Razmisli o tome", kazao sam. "Klineru treba gotovina za svaki dan, zašto bi se koristio pravim novcem? A kladim se i da je onim momcima iz Jacksonvillea za njihove troškove dao krivotvoreni novac." Finlay podigne dvije stotke i uperi ih ravno prema jakom svjetlu koje je ulazilo kroz prozor. Roscoe i ja pribliţili smo mu se kako bismo i mi pogledali. "Jesi li siguran?" upita Roscoe. "Meni izgledaju kao prave." "Laţne su", kazao sam. "Moraju biti. To je očigledno. Krivotvoritelji vole raditi sa stoticama. Sve više od toga teško prolazi, sve manje od toga nije vrijedno truda. A zašto bi trošili prave dolare kad su im dostupne hrpe krivotvorenog novca?" Dobro smo ih pregledali. Buljili smo u njih, opipavali, mirisali, trljali smo ih prstima. Finlay je otvorio svoju lisnicu i izvukao svojih stotinu dolara. Usporedili smo sve tri novčanice. Okretali smo ih na jednu pa na drugu stranu. Nismo vidjeli nikakvu razliku. "Ako su ovo krivotvorine, onda su stvarno dobre", kaţe Finlay. "No ono što si rekao ima smisla. Vjerojatno se cijela 'Fundacija Kliner' opskrbljuje laţnim novcem. Milijunima dolara svake godine." Vratio je svoju stoticu u lisnicu. Krivotvorine je gurnuo u dţep. "Vraćam se u postaju", kazao je. "Vas dvoje dođite sutra, negdje oko podne. Teale će biti na ručku. Tamo ćemo nastaviti." Roscoe i ja odvezli smo se osamdesetak kilometara juţnije, u Macon. Ţelio sam ostati u pokretu. To je glavno pravilo za sigurnost. Uvijek se negdje kreći. Izabrali smo neupadljiv hotel na jugoistočnom rubu grada. Najdalje što se u Maconu moţe otići od Margravea, s gradom koji se raširio između nas i naših neprijatelja. Stari gradonačelnik Teale bio je kazao da će mi odgovarati nekakav motel u Maconu. Bio je u pravu, barem za večeras.

kika☺crostuff.net

Istuširali smo se hladnom vodom i srušili se u krevet. Utonuli smo u nemiran san. U sobi je bilo toplo. Veći dio noći grčevito smo se vrtili na krevetu. U zoru smo odustali od svega i ustali se. Stajali smo na nogama i zijevali u polutami. Ĉetvrtak ujutro. Osjećali smo se kao da uopće nismo spavali. Opipavali smo po sobi i u mraku se odjenuli. Roscoe je obukla svoju uniformu. Ja sam odjenuo svoje stare stvari. Shvatio sam da ću uskoro morati kupiti nešto nove odjeće. Napravit ću to s Klinerovim krivotvorinama. "Što ćemo raditi?" upita Roscoe. Nisam odgovorio. Razmišljao sam o nečem drugom. "Reacher?" kaţe ona. "Što ćemo napraviti oko ovo-ga?"_ "Što je Gray napravio?" kazao sam. "Objesio se." Još malo sam razmišljao. "Je li?" upitam. Nastupila je tišina. "Ah, Boţe", kaţe ona. "Misliš da tu ima nešto sumnjivo?" "Moţda", kazao sam. "Razmisli malo. Pretpostavimo da se suprotstavio nekome od njih. Pretpostavimo da je njuškao tamo gdje nije smio?" "Misliš da su ga ubili?" upita ona. U njenom glasu osjetila se panika. "Moţda", kazao sam ponovno. "Mislim da su ubili Joea, Stollera, Morrisonove, Hubblea i Molly Beth Gordon. Mislim da su pokušali ubiti tebe i mene. Ako im netko postane prijetnja, oni ga ubiju. Tako Kliner radi." Roscoe je na trenutak zašutjela. Mislila je na svog starog kolegu. Graya, strogog i strpljivog detektiva. Dvadeset i pet godina pedantnog rada. Takav čovjek predstavljao je prijetnju. Ĉovjek koji je strpljivo radio trideset dva dana kako bi provjerio svoje sumnje, predstavljao je prijetnju. Roscoe digne pogled i kimnu glavom. "Negdje je napravio pogrešan korak", kaţe ona. Blago sam kimnuo glavom. "Objesili su ga", kazao sam. "Namjestili su da izgleda kao samoubojstvo."

kika☺crostuff.net

"Ne mogu vjerovati", kaţe ona. "Je li napravljena obdukcije?" upitao sam je. Pretpostavljam. "Onda ćemo provjeriti", kazao sam. "Morat ćemo ponovno popričati s doktorom. Onim u Yellow Springsu." "No on bi sam kazao, zar ne?" upita me ona. "Da je imao bilo kakvih sumnji, zar ih ne bi izrekao onda?" "Podijelio bi ih s Morrisonom", kazao sam. "Morrison bi ih ignorirao. Njegovi ljudi su ih i prouzročili. Morat ćemo sve sami provjeriti." Roscoe slegne ramenima. "Bila sam na njegovom pogrebu", kazala je. "Svi smo bili tamo. Načelnik Morrison odrţao je govor na travnjaku ispred crkve. Kao i gradonačelnik Teale. Rekli su da je bio odličan policajac. Rekli su daje bio najbolji u Margraveu, pa ipak su ga ubili." Izgovorila je to s puno osjećaja u glasu. Ona voli Margrave. Njena obitelj ovdje je već generacijama. Ima duboke korijene. Voljela je svoj posao. Uţivala je u osjećaju da doprinosi nečemu. No zajednica kojoj je sluţila bila je pokvarena. Bila je prljava i korumpirana. Bila je to močvara, puna prljavog novca i krvi. Sjedio sam i gledao kako se raspada. Vozili smo se prema sjeveru, cestom između Ma-cona i Margravea. Na pola puta do kuće Roscoe skrenu s ceste pa smo se uskom cestom zaputili prema Yellow Springsu. Prema bolnici. Bio sam gladan. Nismo doručkovali. To nije bilo najbolje stanje za ponovno vraćanje u mrtvačnicu. Skrenuli smo na bolničko parkiralište. Polako smo prešli preko

kika☺crostuff.net

leţećih policajaca i skrenuli prema straţnjem dijelu parkin-ga. Parkirali smo malo dalje od velikih metalnih vrata na izvlačenje. Izašli smo iz auta. Rastegnuli smo nogu na putu prema vratima ureda. Sunce je postajalo sve jače. Bilo bi ugodno ostati vani. No mi smo ipak ušli unutra i krenuli traţiti doktora. Pronašli smo ga u njegovom neurednom uredu. Bio je za svojim drvenim stolom. Još uvijek je izgledao umorno. Još uvijek je imao bijeli mantil. Podigao je pogled i pokazao nam da uđemo unutra. "Jutro, prijatelji", kazao je. "Kako vam mogu pomoći?" Sjeli smo na iste stolice kao i u utorak. Drţao sam se podalje od faks-uređaja. Pustio sam Roscoe da ona vodi priču. Bolje je tako. Ja nisam imao nikakvu sluţbenu duţnost. "U veljači ove godine", kaţe ona. "Moj šef, detektiv, u policiji Margravea ubio se. Sjećate li se toga?" "Je li to bio neki tip po imenu Gray?" kaţe doktor. Roscoe kimnu glavom i doktor se ustane i priđe ormaru s dosjeima. Otvorio je jednu ladicu. Jedva se otvarala i jako je zaškripala. Doktor je prstima prebirao po dosjeima. "Veljača", ponovi. "Gray." Izvukao je jedan dosje i donio ga natrag do stola. Bacio ga je na svoj blok za bilješke. Teško je sjeo na stolicu i otvorio ga. Bio je to tanak dosje. Nije bilo puno toga unutra. "Gray", kaţe on ponovno. "Da, sjećam se tog tipa. Objesio se, zar ne? To je bio prvi put u zadnjih trideset godina da smo imali jedan slučaj iz Margravea. Pozvali su me u njegovu kuću. U garaţi se dogodilo, zar ne? Na gredi?" "Tako je", potvrdi Roscoe i zašuti. "Dakle, kako vam mogu pomoći?" "Ima li što sumnjivo oko toga?" upita ona.

kika☺crostuff.net

Doktor pogleda u dosje. Okrene stranicu. "Ĉovjek se objesio, uvijek ima nešto sumnjivo u tome", kaţe on. "Ima li nečeg posebno pogrešnog?" kazao sam. Doktor skrene svoj umorni pogled s Roscoe na mene. "Sumnjivo?" kaţe on. "Je li bilo nečeg sumnjivog u tome?" upitao sam ga. Odmahnuo je glavom. "Ne", kazao je. "Počinio je samoubojstvo vješanjem. Ĉisto kao suza. Bio je na kuhinjskoj stolici u svojoj garaţi. Napravio je omču za sebe i skočio sa stolice. Sve je bilo po pravilima. Priču o pozadini svega dobili smo od lokalnih ljudi. U svemu nisam vidio nikakav problem." "Kakva je bila priča o pozadini?" upita ga Roscoe. On ponovno skrene pogled prema njoj. Ćirne u dosje. "Bio je u depresiji", kazao je. "Već dulje vrijeme. Tu noć kad se ovo dogodilo bio je vani i pio sa svojim šefom, to je onaj Morrison kojeg smo baš nedavno imali ovdje, i tamošnjim gradonačelnikom, nekim tipom što se zove Teale. Njih trojica utapali su tugu u piću zbog nekog slučaja kojeg je Gray zeznuo. On se na kraju napio, pa su mu njih dvojica morali pomoći i odvesti ga doma. Uveli su ga u kuću i ostavili ga tamo. Sigurno se osjećao jako loše. Uspio je doći do garaţe i tamo se objesiti." "To je bila priča?" kaţe Roscoe. "Morrison je potpisao izjavu", kaţe doktor. "Bio je prilično uzrujan. Mislio je daje trebao napraviti nešto više, znate, ostati s njime ili tako nešto." "Je li se to vama činilo u redu?" upitala ga je. "Ja uopće nisam znao Graya", kazao je. "Ova ustanova radi s desecima policijskih postaja. Dotad nisam ni sreo nikoga iz Margravea. Mirno neko mjesto, zar ne? Barem je

kika☺crostuff.net

takvo bilo. Ali ono što se dogodilo s ovim tipom je u skladu s onim što se obično događa. Alkohol kod ljudi poteţe okidač." "Je li bilo kakvih fizičkih dokaza?" upitao sam ga. Doktor ponovno pogleda u svoj dosje. Digne pogled do mene. "Leš nakrcan viskijem", kazao je. "Nešto svjeţih modrica iznad i ispod lakta. U skladu s onim da su ga dvojica ljudi pijanog doveli kući. Nisam vidio nikakav problem." "Jeste li napravili obdukciju?" upita ga Rsocoe. Doktor odmahne glavom. "Nije bilo potrebe za to", kaţe on. "Samo smo ga malo pogledali i zatvorili, imali smo puno posla. Kao što sam rekao, ovdje imamo pun više stvari za brinuti se od samoubojstva u Margraveu. U veljači smo imali slučajeve sa svih strana. Bili smo u poslu do grla. Vaš načelnik Morrison traţio je što manje buke oko ovoga. Mislim da nam je poslao nekakvu poruku. Kazao je da je slučaj osjetljiv. Nije ţelio da Grayeva obitelj dozna da je bio mrtav pijan. Ţelio je da mu se sačuva nekakvo dostojanstvo. To mi je bilo u redu. Nisam vidio nikakvih problema, a bili smo i puno zauzeti, pa sam odmah proslijedio tijelo na kremiranje." Roscoe i ja sjedili smo i gledali se. Doktor je odšetao natrag do ormara i spremio dosje. Uz škripu je zatvorio ladicu. "OK, ljudi", kazao je. "Ispričajte me, imam puno posla." Kimnuli smo i zahvalili mu se na njegovom vremenu. Ustali smo se i izašli iz pretrpanog ureda. Vratili smo se van na toplo jesenje sunce. Stajali smo i ţmirkali. Ništa nismo govorili. Roscoe je bila previše uzrujana. Upravo je čula da joj je stari prijatelj bio ubijen. "Ţao mije", kazao sam.

kika☺crostuff.net

"Priča je sranje od početka do kraja", kazala je. "On nije zeznuo neki slučaj. Nikad nije zeznuo nijedan slučaj. Nije bio posebno depresivan. I nije pio. Nikad nije okusio ni kapljicu. Stoga sigurno nije padao s nogu od pijanstva. A i nikad se ne bi druţio s Morrisonom ili s vraţjim gradonačelnikom. Ni za milijun godina nikad ne bi proveo jednu večer s njima. I nije imao nikakvu obitelj. Sve one priče o njegovoj obitelji, osjetljivosti i dostojanstvu su potpuno sranje. Ubili su ga i prodali maglu mrtvozorniku, kako ne bi gledao previše paţljivo." Sjedio sam u autu i pustio da bijes izađe iz nje. Potom se smirila i zašutjela. Pokušavala je shvatiti kako su to napravili. "Misliš da su to bili Morrison i Teale?" upita me. "I još netko treći", kazao sam. "Trojica su bila umiješana. Mislim da ih je troje otišlo do njegove kuće i pokucalo mu na vrata. Gray ih je otvorio i Teale je izvukao pištolj. Morrison i taj treći tip zgrabili su ga i drţali ga za ruke. To objašnjava modrice. Teale mu je moţda ulio bocu viskija u grlo, ili ga je barem pro-lio po njegovoj odjeći. Odveli su ga do garaţe i tamo ga objesili." Roscoe je upalila auto i izvezla ga s bolničkog parkirališta. Polako je vozila preko leţećih policajaca. Potom je okrenula volan i kroz cestu usred seoske idile pojurila prema Margraveu. "Ubili su ga", kazala je. Jednostavnom, kratkom izjavom. "Kao što su ubili Joea. Mislim da sad znam kako se ti osjećaš." Kimnuo sam. "Platit će za ovo", kazao sam. "Za obojicu." "Moţeš se kladiti", kaţe ona.

kika☺crostuff.net

Zašutjeli smo. Jurili smo prema sjeveru neko vrijeme, a onda se naš put spojio s drţavnom cestom. Još točno osamnaest kilometara do Margravea. "Jadni stari Gray", kaţe ona. "Ne mogu vjerovati. Bio je tako pametan, tako oprezan." "Nije bio dovoljno pametan", kazao sam. "Ili dovoljno oprezan. Moramo se uvijek toga sjetiti. Ti znaš pravila, zar ne? Nikad ne budi sama. Ako vidiš nekoga da ide prema tebi, bjeţi koliko te noge nose. Ili pucaj u gada. Drţi se Finlaya, ako moţeš, OK?" Ona se koncentrirala na voţnju. Vozila je strašnom brzinom po ravnoj cesti. Razmišljala je o Finlayu. "Finlay", ponovi ona. "Znaš što nikako ne mogu shvatiti?" "Što?" "Njih dvojica su u igri", kaţe ona. "Teale i Morrison. Oni za Klinera vode grad. Oni vode policiju. Sve sređuju između sebe. Šef detektiva je Gray. Stari čovjek, mudra glava, pametan i tvrdoglav. On je ovdje već dvadeset i pet godina, bio je tu puno prije nego što je sve ovo započelo. Naslijede ga i nikako ga se ne mogu riješiti. Onda ih, naravno, pametni i tvrdoglavi detektiv jednog dana nanjuši. Otkrio je da se nešto događa. A oni su otkrili da je on otkrio. Stoga ga maknu s puta. Ubiju ga radi vlastite sigurnosti. I što onda naprave?" "Nastavi", kazao sam. "Zaposle njegovu zamjenu", kaţe. "Finlaya, iz Bostona. Tipa koji je čak pametniji i tvrdoglaviji nego što je Gray bio. Zašto bi dovraga napravili nešto takvo? Ako im je Gray predstavljao opasnost, onda je Finlay bio dvostruko opasniji. I zašto su to napravili? Zašto su zaposlili nekoga tko je još pametniji od prošlog tipa?" "To je jednostavno", kazao sam. "Mislili su da je Finlay uţasno glup." "Glup?" kaţe ona. "Kako bi dovraga mogli pomisliti to?"

kika☺crostuff.net

Onda sam joj ispričao priču koju mi je u ponedjeljak uz krafne za pultom u prodavaonici ispričao Finlay. O njegovom razvodu. O njegovom duševnom stanju u to vrijeme. Što je bio rekao? Daje bio otpadak. Idiot. Nije mogao spojiti dvije riječi. "Načelnik Morrison i gradonačelnik Teale intervjuirali su ga", kazao sam joj. "On je mislio da je to bio najgori razgovor za posao u povijesti. Mislio je da je izgledao kao idiot. Bio je potpuno iznenađen kad su mu dali posao. Sad razumijem zašto su to napravili. Oni stvarno i jesu traţili idiota." Roscoe se nasmija. Od toga sam se odmah osjećao bolje. "Boţe", kaţe ona. "To je ironija. Sigurno su sjeli i sve isplanirali. Kazali su da im je Gray bio problem. Najbolje bi bilo zamijeniti ga nekom budalom, kazali su. Najbolje je izabrati najgoreg kandidata koji se prijavi. "Tako je", kazao sam. "I jesu. Izabrali su udarenog idiota iz Bostona. No, do vremena kad se trebao pojaviti na novom poslu, smirio se i ponovno postao miran i inteligentan tip, kakav je oduvijek i bio." Puna tri kilometra smijala se mojim riječima. Potom smo došli do vrha male uzbrdice i započeli s dugim spuštanjem u Margrave. Bili smo napeti. Kao da ulazimo u ratnu zonu. Izbivali smo iz nje neko vrijeme. Od povratka natrag nismo se osjećali previše dobro. Očekivao sam da ću se osjećati bolje jednom kad identificiram igrače na suprotnoj strani. No ovo nije bilo ono što sam očekivao. To nije bitka mene protiv njih, na neutralnom terenu. Teren nije bio neutralan. Sam teren bio mi je protivnik. Cijeli grad bio je umiješan, cijelo mjesto bilo je kupljeno i plaćeno. Nitko neće biti neutralan. Valjali smo se nizbrdicom brzinom od sto kilometara na sat i pribliţavali smo se opasnom neredu. Opasnijem nego što sam očekivao.

kika☺crostuff.net

Na ulazu u grad Roscoe je usporila. Veliki Chevrolet klizio je po glatkom asfaltu. Grmlja magnolije i drena pored ceste zamijenili su uredno pokošeni travnjaci i ukrasna stabla trešanja. Drveća su imala uredna i sjajna stabla. Kao da su im se krošnje obre-zivale ručno. U Margraveu vjerojatno i jesu. 'Fundacija Kliner' vjerojatno je nekome davala pristojnu plaću da to radi. Prošli smo pokraj urednog niza dućana, svih praznih i urednih, sređenih na račun tisuću nezarađenih dolara tjedno. Zaokrenuli smo oko malog gradskog parka s kipom Caspara Tealea. Prozujali smo pored Roscoeine kuće s razbijenim ulaznim vratima. Pored kafića. Pored kipa ispod urednih tendi. Pored zemljišta gdje su nekoć stajali barovi i moteli, onda kad je Margrave bio pošten grad. Potom do zgrade policije. Uvezli smo se na parkiralište i parkirali auto. bentley Charlie Hubble još je bio tamo gdje sam ga i ostavio. Roscoe je ugasila motor pa smo na minutu ostali sjediti. Nismo ţeljeli izaći. Stisnuli smo jedno drugome ruku, moju lijevu i njenu desnu. Gesta koja je značila podršku. Izašli smo iz auta i krenuli u bitku. Zgrada je bila hladna i prazna, izuzev Bakera za njegovim stolom i Finlaya koji je upravo izlazio iz straţnjeg ureda. Ugledao nas je i brzo nam prišao. "Teale se vraća za deset minuta", kazao je. "I imamo mali problem." Poţurio nas je natrag u ured. Ušli smo i on je zatvorio vrata za nama. "Zvao je Picard", kazao je. "Dakle, u čemu je problem?" bio sam znatiţeljan. "U sigurnoj kući", kazao je. "Tamo gdje se skrivaju Charlie Hubble i djeca. To mora ostati nesluţbeno, je li tako?"

kika☺crostuff.net

"To mi je rekao", potvrdio sam. "Tu je malo prekoračio ovlasti." "Točno", kazao je. "U tome i jest problem. Nema više ljudi za to. Treba mu netko da bude tamo s Charlie. I on sam bio je tamo dosad, ali više ne moţe to raditi. Ne moţe uzeti više slobodnih dana. A misli i da to nije primjereno, znate, budući da je Charlie ţensko, a tu je i djevojčica i tako dalje. Dijete ga se boji." Pogledao je Roscoe. Ona je shvatila gdje ovaj razgovor vodi. "Ţeli da ja odem tamo?" upita ona. Samo na dvadeset i četiri sata", kaţe Finlay. "Samo to traţi. Hoćeš li to napraviti za njega?" Roscoe slegnu ramenima. Nasmiješi se. "Dakako da hoću", kazala je. "Nema problema. Mogu potrošiti jedan dan. Sve dok mi obećajete da ćete me vratiti kad zabava počne, OK?" "To se događa automatski", kaţe Finlay. "Zabava ne moţe početi sve dok ne doznamo detalje, čim dobijemo detalje Picard će postupiti sluţbeno i poslati svoje agente u sigurnu kuću. Ti ćeš se vratiti ovamo." "OK", kaţe Roscoe. "Kad trebam ići." "Odmah", kaţe Finlay. "Bit će ovdje svakog trenutka." Ona mu se nasmiješi. "Znači, već si znao da ću se sloţiti?" kaţe ona. I on se nasmiješi njoj. "Kao što sam rekao Reacheru", kaţe on," ti si nabolje što imamo." Ona i ja krenuli smo natrag kroz sobu s policajcima i izašli van kroz staklena vrata. Roscoe je izvadila stvari iz chevroleta i spustila ih na pločnik. "Vidimo se sutra, valjda", kaţe ona. "Hoćeš li biti dobro?" upitao sam je.

kika☺crostuff.net

"Naravno", potvrdi ona. "Bit će sve OK. Ne mogu biti na sigurnijem mjestu od FBI-jeve sigurne kuće, zar ne? Ali nedostajat ćeš mi, Reacher. Nisam planirala ovako brzo rastanak." Stisnuo sam joj ruku. Poljubila me u obraz. Samo se protegnula za kratku pusu. Finlay gurnu staklena vrata i otvori ih. Ĉuo sam zvuk gumenih brtvi na vratima. Provirio je glavom i dozvao Roscoe. "Bilo bi dobro da kaţeš Picardu što se novo dogodilo", kazao je. Roscoe mu kimnu glavom, dok smo mirno stajali i čekali na suncu. Nismo morali dugo čekati. Picardova duga limuzina u roku od nekoliko minuta uz cviljenje je došla na parkiralište. Zaustavila se točno pokraj nas. Veliki tip izvukao se sa svoga sjedala i izašao van. Gotovo nam je zaklonio sunce. "Cijenim ovo, Roscoe", kazao joj je. "Stvarno mi puno pomaţeš." "Nema problema", odgovorila je. "I ti nama pomaţeš, zar ne? Gdje je to mjesto kamo idem?" Picard joj uputi nestrpljiv smiješak. Kimnu glavom prema meni. "Ne mogu reći gdje je", kaţe on. "Ne ispred civila, znaš? Već sam ionako prekoračio svoje ovlasti. I morat ću te zamoliti da mu ne kaţeš ni poslije svega, OK? A Reacher, nemoj je gnjaviti oko toga, ni nju ni Charlie, OK?" "OK", pristao sam. "Ne bih je ni gnjavio. Ionako bi mi rekla." "Dobro", kaţe Picard. Na brzinu nas pozdravi i skupi Roscoeinu torbu. Bacio ju je na straţnje sjedalo svog automobila. Potom njih dvoje sjedoše u plavu limuzinu i odvezoše se. Izvezli su se s parkirališta i zaputili prema sjeveru. Mahao sam za njima sve dok se automobil nije izgubio iz vida.

kika☺crostuff.net

DVADESET TRI Detalji. Prikupljanje dokaza. Praćenje. To je osnova svega. Treba se smiriti i promatrati dovoljno dugo i dovoljno paţljivo kako bi se došlo do onoga što se traţi. Dok je Roscoe pripremala šalice kave za Charlie Hubble i dok je Finlay sjedio u straţnjem uredu u policiji, ja sam trebao promatrati operacije u skladištu. Dovoljno dugo i dovoljno paţljivo dok ne bih dobio dobar dojam o tome kako točno se radi. Za to bi mi moglo biti potrebno dvadeset četiri sata. Moglo bi se dogoditi da se Roscoe vrati prije mene. Ušao sam u bentley i odvezao se dvadeset kilometara do petlje na autocesti. Usporio sam dok sam prolazio pokraj skladišta. Morao sam pronaći dobro mjesto za promatranje. Sjeverna traka za prilaz autocesti ponirala je ispod juţne, za silazak s autoceste. Bio je nekakav niski nadvoţnjak. Kratki, široki betonski stupovi podupirali su cestu iznad. Procijenio sam da bi bilo dobro sakriti se iza jednog od tih stupova. Bio bih dobro skriven u tami, a blaga uzvisina dala bi mi dobar pogled na cijelo područje skladišta. To je bilo mjesto za mene. Ubrzao sam bentleyem uz rampu za autocestu i nastavio na sjever prema Atlanti. Trebalo mi je sat vremena. Ugrubo sam procjenjivao krajolik. Traţio sam gdje bi moglo biti područje s šoping centrima i pronašao sam ga prilično lako. Ugledao sam ulicu kakvu sam traţio. Automehaničari, veletrgovci stolovima za bilijar, rabljeni uredski namještaj. Parkirao sam na ulici ispred skladišta. Preko puta mene bile su dvije prodavaonice s opremom za preţivljavanje. Izabrao sam lijevu i ušao unutra. Vrata su zazvonila zvonce. Ĉovjek za pultom podigao je pogled. Bio je to sasvim običan tip. Bijelac, s crnom bradom, maskirna uniforma, čizme. U jednom uhu imao je golemu

kika☺crostuff.net

naušnicu. Izgledao je poput kakvog gusara. Moţda je bio ratni veteran. Moţda je samo ţelio biti veteran. Kimnuo mi je. Imao je sve što mi treba. Izabrao sam maslinasto-zelene maskirne hlače i košulju. Pronašao sam dovoljno veliku maskirnu jaknu. Paţljivo sam pregledao dţepove. Tu je morao stati Desert Eagle. Potom sam pronašao pljoskicu za vodu i pristojan dalekozor. Dovukao sam sve stvari do blagajne i sloţio ih jedno na drugo. Izvukao sam svoj smotuljak stotica. Tip s bradom pogledao me je. "Dobro bi mi došao pendrek", kazao sam. Pogledao je najprije mene, a onda smotuljak u mojoj ruci. Sagnuo se i izvukao jednu kutiju. Izgledala je teška. Izabrao sam debelu palicu dugu tridesetak centimetara. Bila je to gumena cijev, prekrivena trakom na jednoj strani, kako bi ju se lakše drţalo u ruci. Napravljena oko opruge od cijevi za vodu. Stvari koju stavljaju u cijevi prije nego što ih saviju. Bila je pojačana još i komadima olova. Učinkovito oruţje. Kimnuo sam. Platio sam sve i izašao. Dok sam otvarao vrata, zvonce je ponovno zazvonilo. Pomakao sam bentley stotinjak metara dalje i zaustavio se ispred prve automehaničarske radnje kojoj sam vidio da svijetli reklama. Zasvirao sam i izašao van kako bih porazgovarao s tipom koji je izašao kroz vrata. "Moţete li mi ovo zatamniti?" upitao sam ga. "Ovo?" kaţe on. "Naravno da mogu. Mogu zatamniti što god hoćete." "Koliko vremena je potrebno da se to napravi?" upitao sam. Tip priđe automobilu i prijeđe prstima preko glatkog stakla auta. "Za nešto ovakvo trebat će vam prvoklasan posao", kazao je. "Bit će mi potrebna dva dana, moţda tri." "Koliko?" upitao sam.

kika☺crostuff.net

Nastavio je s opipavanjem boje na automobilu i uvlačio zrak kroz zube, kao što automehaničari obično rade kad ih se upita za cijenu. "Dvije stotine", odgovori. "To je za prvoklasni posao, a ne ţelite ništa manje za nešto ovakvo." "Dat ću vam dvjesto pedeset", kazao sam. "To je za nešto još bolje od prvoklasnog posla, a vi mi posudite neko auto za tih dva ili tri dana, koliko vam treba da sve napravite, OK?" Tip povuče još malo zraka kroz zube i potom lagano lupne po haubi bentleya. "Dogovoreno, prijatelju", prihvati. Skinuo sam ključ bentleya s Charliejevog privjeska za ključeve i zamijenio ga za osam godina star cadillac boje starog avokada. Ĉinilo se da vozi jako dobro, a bio je anoniman taman koliko bi trebao biti. bentley je bio krasan automobil, no nije bio ono što mi treba ukoliko nadgledanje bude i u pokretu. Bio je uočljiv, najuočljivija stvar na svijetu. Izašao sam na juţni izlaz iz grada i zaustavio se na benzinskoj crpki. Napunio sam veliki rezervoar starog cadillaca i nakupovao se čokoladica, grickalica i boca negazirane vode. Potom sam se presvukao u toaletu. Obukao sam svoju novu maskirnu odjeću, a staru bacio u koš za otpatke. Vratio sam se do auta. Stavio sam Desert Eagle u duboki unutrašnji dţep moje nove jakne. Nategnuo sam ga i zakočio. Preostale metke istresao sam u vanjski gornji dţep. Morrisonov noţ bio je u lijevom dţepu, a pendrek sam ugurao u desni. Grickalice i čokoladice rasporedio sam po ostalim dţepovima. U pljoskicu sam ulio bocu vode i krenuo na posao. Još sat vremena trebalo mi je za vratiti se u Margrave. Dovezao sam stari cadillac ravno do petlje na autocesti. Popeo sam ga na rampu za izlaz prema

kika☺crostuff.net

sjeveru. Odvezao sam se stotinjak metara u rikverc i zaustavio se točno na ničijoj zemlji, između ulazne i izlazne rampe. Tamo gdje ne prolazi nitko, ni oni koji se uključuju ni oni koji silaze s autoceste. Nitko ne moţe vidjeti auto osim ljudi koji samo jure pored Margravea, a njih neće biti briga. Otključao sam haubu i podigao poklopac. Zaključao sam auto i ostavio ga tako. Tako je bio nevidljiv. Samo pokvarena stara limuzina na odmorištu. Tako običan prizor da ga ni ne primjećujete. Potom sam preskočio niski betonski zid na rubu odmorišta i skočio sam s visokog bedema. Potrčao sam prema jugu i projurio preko pristupne rampe. Nastavio sam trčati do zaklona ispod niskog podvoţnjaka. Protrčao sam cijelom širinom autoceste i zaustavio se iza jednog širokog stupa. Iznad moje glave kamioni koji su silazili s autoceste skretali su na staru lokalnu cestu, a onda bi usporili i skrenuli prema skladištima. Smjestio sam se iza stupa. Bio sam na prilično dobroj točki za promatranje, oko dvjestotinjak metara udaljenosti, tridesetak metara visinske razlike. Cijelo mjesto kao da mi je leţalo pod nogama. Dalekozor kojeg sam kupio bio je oštar i moćan. Tamo su, ustvari, bila četiri odvojena skladišta. Jednaka, izgrađena točno kao po špagu, ukoso su se udaljavala od mene. Cijelo područje bilo je ograđeno visokom ogradom. Na njenom vrhu bilo je prilično bodljikave ţice. Svaka od četiri zgrade unutra imala je i svoju vlastitu ogradu. Svaka unutrašnja ograda imala je vrata na sebi. Na vanjskoj ogradi stajao je glavni ulaz, na stranu okrenutoj prema cesti. Cijelo područje vrvilo je od aktivnosti. Prvo skladište vidjelo se potpuno jasno. Velika vrata na povlačenje bila su otvorena. Vidjeli su se kamioni s lokalnih farmi kako ulaze i izlaze iz njega. Dobro se vidjelo kako ih ljudi ukrcavaju i iskrcavaju. Krupne platnene vreće nakrcane koječim. Moţda nekim proizvodima, moţda sjemenom ili gnojivom. Uglavnom, onim što seljaci koriste. Nisam

kika☺crostuff.net

imao pojma čime. No ovdje nije bilo nikakvih tajni. Ništa nije bilo sakriveno. Svi kamioni bili su s ovog područja. Na svima su stajale pločice Georgije. Nije bilo nijednog izvan ove drţave. Ničeg dovoljno velikog da razvozi nešto od krajnjeg juga do krajnjeg sjevera, duţinom cijele zemlje. Prvo skladište bilo je čisto, u to nije bilo sumnje. Isto je bilo i s drugim i trećim. Njihovi ulazi bili su otvoreni, vrata su bila podignuta. Od svih aktivnosti ovdje bilo je samo vesele guţve u njihovim dvorištima. Ničega tajnovitog. Sve se jasno vidjelo. Različiti kamioni, no svi su bili s ovog područja. Nisam mogao vidjeti što su prevozili. Moţda stvari s veleprodaje za lokalne dućane. Moţda neke stvari proizvedene ovdje koje treba prevesti negdje. Nekakve bačve za ulje u trećem skladištu. No ništa oko čega bi se trebalo uzrujavati. Ĉetvrto skladište bilo je ono što sam traţio. Ono na kraju reda. U to nije bilo nikakve sumnje. Bio je to pametno izabran poloţaj. Imao je smisla, jer je zaklonjen kaosom u dvorištima prvih triju skladišta. No zato što je bio posljednji u nizu, nitko od lokalnih zemljoradnika nikad nije imao potrebu proći pokraj njega. Nitko ga nikad ne treba ni pogledati. Pametna lokacija. To je definitivno bila ona prava. Iza njega, sedamdesetak metara dalje u polju, stajalo je slomljeno stablo koje je Roscoe prepoznala na fotografiji Stollera i Hubblea ispred ţutog kombija. Aparat u dvorištu uhvatio bi stablo odmah iza daljeg ugla građevine. To se moglo vidjeti. To je bilo to mjesto, bez sumnje. Velika klizna vrata odmah ispred prednjeg ulaza bila su zatvorena. Dvorištem su šetkala dvojica straţara. Ĉak i s udaljenosti od dvjesto metara, dalekozorom se moglo vidjeti njihovo nervozno pogledavanje uokolo i oprezan hod po dvorištu. Bili su očito zaduţeni za sigurnost. Promatrao sam ih neko vrijeme. Koračali su amo-tamo, no ništa se nije događalo. Stoga sam se okrenuo i stao promatrati cestu. Ĉekao sam neki kamion koji će se zaputi prema četvrtom skladištu.

kika☺crostuff.net

Bilo je to dugo čekanje. Bio sam napet zato što mi prolazi vrijeme, pa sam stao sam sebi pjevati. Prošao sam sve verzije pjesme 'Rambling on My Mind' koje sam znao. Svi imaju po jednu njenu verziju. Uz nju uvijek piše da je to tradicionalna pjesma. Nitko ne zna čija je, nitko ne zna odakle je stigla. Vjerojatno negdje sa Delte. To je pjesma o ljudima koji se ne mogu smiriti na jednom mjestu, čak i ako postoji neki dobar razlog za to. O ljudima poput mene. U Margraveu sam već tjedan dana. To je najdulje vrijeme koje sam ikad igdje dobrovoljno proveo. Morao bih ostati zauvijek, s Roscoe, jer ona je dobra za mene. Počeo sam zamišljati budućnost s njom. Osjećao sam se dobro zbog toga. No, bit će problema. Kad se odnese Klinerov prljavi novac, cijeli grad će se raspasti po šavovima. Neće više ni biti mjesta u kojem vrijedi ostati. A ja moram lutati, kao u pjesmi koju sam pjevao u sebi. Moram skitati. Tradicionalna pjesma. Pjesma koja je mogla biti napisana samo radi mene. U svom srcu vjerovao sam da me je Blind Blake obikovao. On je lutao. On je prolazio ovuda u vrijeme kad su se umjesto betonskih stupova ovdje nalazila velika zelena stabla. Prije šezdeset godina on je hodao cestom koju sada ja promatram, moţda je čak i pjevao pjesmu koju ja upravo pjevam. Joe i ja pjevali bismo tu staru pjesmu. Pjevali bismo je kao ironičan komentar na obiteljski ţivot u vojsci. Negdje bismo se iskrcali iz aviona i dovezli se u praznu kuću bez zraka u kakvoj zračnoj bazi. Dvadeset minuta nakon što bismo uselili, već bismo počeli pjevati tu pjesmu. Kao da smo već dovoljno dugo na tom mjestu i da smo spremni seliti se dalje. Zato sam se naslonio na betonski stup i pjevao pjesmu za njega, jednako kao i za sebe. Trebalo mi je trideset pet minuta da otpjevam sve verzije te stare pjesme, jednom za mene i jednom za Joea. Za to vrijeme vidio sam šest-sedam kamiona koji su skrenuli na pristupnu cestu za skladišta. Sve sami lokalni ljudi. Sve mali prašnjavi kamioni iz

kika☺crostuff.net

Georgije. Nijedan prekriven prljavštinom i čađom od dugog puta. Nijedan koji ide prema zadnjoj zgradi kompleksa. Lagano sam pjevušio trideset pet minuta i za to vrijeme nisam prikupio apsolutno nikakve informacije. No, ipak sam dobio aplauz. Završio sam sa zadnjom pjesmom i začuo ironično pljeskanje rukama koje je stizalo iz mraka iza mene. Zaobišao sam okrugli betonski stup i stao zuriti prema tami. Pljeskanje se zaustavilo pa sam začuo zvuk komešanja. Zapazio sam nejasan obris muškarca koji puţe prema meni. Obris se iskristalizirao. Nekakva skitnica. Duga sijeda zamršena kosa i puno slojeva tople odjeće. Na naboranom i prljavom licu gorile su svijetle oči. Tip se zaustavio na pristojnoj udaljenosti. "Tko si, dovraga, ti?" upitao sam ga. Zabacio je svoj debeli zastor od kose u stranu i nacerio mi se. "Tko si, dovraga, ti?" ponovio je. "Dođeš kod mene i još tako vičeš?" "Ovdje ţiviš?" kazao sam. "Ţiviš ispod ovoga?" Naslonio se na bok i slegnuo ramenima. "Privremeno", kazao je. "Ovdje sam mjesec dana. Tebi to smeta?" Odmahnuo sam glavom. To mi nije smetalo. Ĉovjek mora negdje ţivjeti. "Oprosti što te ometam", kazao sam. "Otići ću još večeras." Njegov zadah dopirao je do mene. Nije bilo previše ugodno. Tip je smrdio kao da skita cijeli svoj ţivot. "Ostani koliko god hoćeš", kaţe on. "Upravo smo odlučili krenuti dalje. Upravo napuštamo ovaj prostor." "Mi?" priupitao sam. "Zar ovdje ima još netko?"

kika☺crostuff.net

Tip me pogleda u čudu. Okrenuo se i pokazao zrak iza sebe. Tamo nije bilo nikoga. Oči su mi se prilagodile mraku. Vidjelo se sve do betonske grede ispod povišene ceste. Bio je to samo prazan prostor. "Moja obitelj", kazao je. "Drago nam je da smo te upoznali. No moramo ići dalje. Vrijeme leti." Pruţio je ruku iza sebe i u mraku posegnuo za svojom platnenom torbom za alat. Vojnička oprema. Na njoj je stajala blijeda prišivka, oznaka klase, sa serijskim brojem i oznakom jedinice. Privukao je k sebi i pošao. "Ĉekaj", kazao sam. "Jesi li bio ovdje prošlog tjedna? U četvrtak?" Tip se zaustavi i dopola se okrene nazad. "Ovdje sam mjesec dana", odgovori. "Prošlog četvrtka nisam vidio ništa." Pogledao sam njega i njegovu torbu za alat. Vojnik. Vojnici ništa ne rade volonterski i besplatno. To je njihovo osnovno pravilo. Zato sam se odmaknuo od betona i iz dţepa izvukao jednu čokoladicu. Omotao sam je novčanicom od stotinu dolara i bacio sam je prema njemu. Uhvatio ju je i spremio u kaput. Tiho mi je kimnuo. "Dakle, što si vidio prošlog četvrtka?" upitao sam gaOn slegne ramenima. "Nisam vidio ništa", kazao je. "To je stvarno istina. No moja ţena jest. Ona je vidjela puno stvari." "OK", kazao sa polako. "Hoćeš li je upitati što je vidjela?" On kimne glavom. Okrenuo se i stane tiho razgovarati sa zrakom iza sebe. Potom se ponovno okrene prema meni. "Vidjela je svemirce", kazao je. "Neprijateljski svemirski brod, prerušen u sjajni crni kamion. U njemu dvojica svemiraca prerušena u obične zemljane. Vidjela je svjetlo na

kika☺crostuff.net

nebu. Dim. Spušta se svemirski brod, pretvara se u veliki automobil, zapovjednik izlazi iz njega odjeven kao policajac, niski debeli tip. Onda se s autoceste spušta bijeli auto, ali to je u stvari borbeni avion, unutra dva tipa, zemljani, pilot i kopilot. Onda svi otplešu ples, točno tamo pored glavnog ulaza, zato što stiţu iz druge galaksije. Kazala je da je bilo jako uzbudljivo. Ona oboţava takve stvari. Vidi ih gdje god ide." Kimnu glavom prema meni. Zaista je to mislio. "Ja sam sve propustio", kazao je. Pokazao je prema zraku pored sebe. "Bebu je trebalo okupati. No tako kaţe moja ţena. Ona oboţava takve stvari." "Je li što čula?" upitao sam ga. On upita nju. Dobio je odgovor i počeo tresti glavom kao da sam lud. "Svemirska bića ne proizvode nikakve zvukove", kazao je. "No kopilota borbenog aviona cijelog su upucali fazerima, kasnije je dopuzao do ovog mjesta. Iskrvario je nasmrt baš na tom mjestu na kojem ti sjediš. Pokušali smo mu pomoći, no ne moţe se puno učiniti kad se radi o fazerima, znaš? Liječnici su došli po njega u nedjelju." Kimnuo sam. On otpuza dalje, vukući za sobom svoju torbu za alat. Promatrao sam ga kako odlazi i potom kliznuo natrag oko betonskog stupa. Promatrao sam cestu. Ponovno sam prolazio kroz priču njegove ţene. Izjavu svjedoka. Tip ne bi uvjerio Vrhovni sud, no mene je sasvim sigurno uvjerio. Jer, nije se brat Vrhovnog suda spustio u borbenom avionu i otplesao ples na ulazu u skladište, već moj brat. Prošao je još jedan cijeli sat prije nego što se nešto pojavilo. Pojeo sam komad čokolade i popio skoro cijelu bočicu vode. Samo sam sjedio i čekao. S juga je pristigao poveliki šleper. Usporio je kod pristupa za skladište. Kroz dalekozor sam ugledao registracijske pločice New Yorka. Prljavi bijeli pravokutnici. Kamion je napravio polukrug na asfaltu i

kika☺crostuff.net

čekao na glavnom ulazu. Momci s druge strane otvorili su ogradu i pokazali vozaču kamiona da ga uveze unutra. Ponovno se zaustavio i dva tipa zatvorila su vrata iza njega. Potom se vozač dovezao do kliznih vrata i zaustavio se. Izašao je iz kamiona. Jedan od vratara popeo se u kamion, a drugi je nestao kroz straţnja vrata i podigao klizna vrata. Kamion je nestao u tami, a vrata su se ponovno spustila za njim. Vozač iz New Yorka ostao je u dvorištu, rasteţući se na suncu. To je bilo to. Oko trideset sekundi, od početka do kraja. Ništa se nije dogodilo. Promatrao sam i čekao. Kamion je bio unutra osamnaest minuta. Potom su se klizna vrata ponovno otvorila i vratar je ponovno izvezao kamion napolje. Ĉim je izašao, vrata su se ponovno spustila i vratar je iskočio iz kabine. Tip iz New Yorka ponovno se popeo do svoga sjedala dok je vratar otrčao naprijed kako bi otvorio ulazna vrata na ogradi. Kamion je prošao kroz njih, izašao van i vratio se natrag na lokalnu cestu. Skrenuo je prema sjeveru i prošao dvadeset metara od mjesta gdje sam ja stajao, naslonjen na betonski stup nadvoţnjaka. Skrenuo je na pristupnu rampu i uz buku se uključio u prometnu traku prema sjeveru. Gotovo odmah nakon toga još jedan kamion počeo se spuštati silazom s autoceste, ostavljajući iza sebe rijeku automobila koja je dolazila sa sjevera. Bio je to sličan kamion. Isti tip, ista veličina, ista prljavština s autoceste. Klatio se i poskakivao na prilazu skladištima. Bacio sam pogled kroz dalekozor. Registracija Illinoisa. Prošao je potpuno isti ritual. Napravio je pauze na vratima. Prišao je kliznim vratima. Vozača je zamijenio vratar. Vrata su se podigla taman koliko je dovoljno da kamion nestane u mračnoj unutrašnjosti. Brzo i učinkovito. Ponovno tridesetak sekundi od početka do kraja. I tajnovito. Vozačima šlepera nije bilo dozvoljeno ući u skladište. Morali su čekati vani.

kika☺crostuff.net

Kamion iz Illinoisa izašao je van nešto brţe. Za šesnaest minuta. Vozač je ponovno zauzeo svoje mjesto za volanom i zaputio se van, natrag prema autocesti. Gledao sam ga kako prolazi, dvadeset metara od mene. Naša teorija bila je da su oba kamiona nakrcana dijelom zaliha i da se kreću prema sjeveru. Da jure natrag gore prema velikim gradovima, spremni da tamo ostave svoj teret. Dosad, naša teorija izgledala je u redu. Nisam joj pronašao nikakve rupe. U sljedećih sat vremena ništa novo nije se dogodilo. Ĉetvrta zgrada ostala je čvrsto zatvorena. Počeo sam se dosađivati i priţeljkivati društvo skitnice. Mogli smo čavrljati u međuvremenu. Potom sam ugledao kako dolazi treći kamion tog dana. Podigao sam dalekozor i ugledao registraciju iz Kalifornije. Isti tip kamiona, prljava crvena boja, dotutnjao je s autoceste i zaputio se prema straţnjem dijelu kompleksa. Prošao je različit postupak od prva dva. Ušao je kroz ogradna vrata, no nije bilo zamjene vozača. Kamion je jednostavno nastavio ravno unutra kroz klizna vrata. Tip je očito imao dozvolu da uđe u skladište. Uslijedilo je čekanje. Izmjerio sam dvadeset dvije minute, a onda su se klizna vrata podigla i kamion je ponovno izašao van. Odmah se izvezao kroz ulaz i zaputio se prema autocesti. Donio sam brzu odluku. Vrijeme je za pokret. Ţelio sam zaviriti u unutrašnjost jednog od tih kamiona, stoga sam skočio na noge i zgrabio dalekozor i pljoskicu s vodom. Otrčao sam ispod nadvoţnjaka do sjeverne strane ceste. Uspentrao sam se uz strmi nasip i preskočio betonski zidić. Vratio sam se do starog cadi-llaca, zalupio poklopac haube i ušao unutra. Upalio sam motor i malo se odvezao u rikverc. Sačekao sam rupu u prometu i potjerao veliki motor. Okrenuo sam upravljač i zaputio se prema sjeveru. Izračunao sam da bi crveni kamion trebao biti tri ili četiri minute ispred mene. Ne više od toliko. Jurio sam pored puno automobila i tjerao veliki stari automobil još brţe

kika☺crostuff.net

naprijed. Zatim sam se vratio normalnoj, malo brţoj voţnji. Izračunao sam da cijelo vrijeme smanjujem razliku. Nakon nekoliko kilometara ugledao sam kamion. Usporio sam i drţao se podalje od njega, nekih tristotinjak metara. Drţao sam šest-sedam vozila između nas cijelo vrijeme. Naslonio sam se na sjedalo i opustio se. Po Roscoeinoj teoriji o me-nori, na putu sam za Los Angeles. Polako smo se vozili prema sjeveru, ne brţe od sedamdeset kilometara na sat. Rezervoar za gorivo u cadillacu bio je gotovo pun. S njime mogu prijeći oko četiristo pedeset kilometara, moţda i petsto. Ovakvom sporom voţnjom moţda i više, jer kod ubrzanja troši se najviše. Jurcanje sa istrošenim, osam godina starim V8 motorom trošilo bi gorivo brţe nego što voda teče iz crijeva. No lagana voţnja osigurala bi mi pristojan broj kilometara koje bi mogao prijeći. Dovoljno da na zapadu dođem čak negdje do Memphisa, moţda. Nastavili smo dalje. Prljavi crveni kamion bio je dobro vidljiv, tristo metara ispred mene. Zaputio se lijevo na juţnom prilazu Atlanti. Spremao se za put prema zapadu, preko cijele drţave. Teorija o distribuciji izgledala je dobro. Usporio sam i malo se povukao nazad dok sam prolazio petlju. Nisam ţelio da vozač posumnja da ga slijede. No po načinu na koji je prelazio iz trake u traku vidjelo se da se ne radi o čovjeku koji se previše koristi retrovizorima. Pribliţio sam mu se malo bliţe. Crveni kamion vozio je dalje. Ja sam još uvijek bio osam auta iza njega. Vrijeme je prolazilo i već je bilo kasno poslijepodne. Gotovo je stigla večer. Dok sam vozio, večerao sam komadić čokolade i vodu. Nisam mogao upaliti radio. Bila je to neka skupa japanska naprava. Tip u mehaničarskoj radnji sigurno ju je prebacio iz nekog drugog auta. Moţda je bila ukradena. Pitao sam se kako napreduje sa zatamnjivanjem prozora na bentleyu. Pitao sam se i što će Charlie reći kad joj vratim njen auto s crnim staklima.

kika☺crostuff.net

Shvatio sam da će to vjerojatno biti jedna od najmanjih njenih briga. Nastavili smo voziti dalje. Vozili smo se gotovo šesto kilometara. Osam sati. Izašli smo iz Georgije, prošli kroz Alabamu i ušli u sjeveroistočni dio Mississippija. Pao je mrak. Toplo jesenje sunce palo je iza horizonta daleko ispred nas. Ljudi u automobilima počeli su paliti svjetla. Satima smo se vozili po mraku. Ĉinilo mi se kao da cijeli svoj ţivot slijedim tog tipa. Zatim, kad se već pribliţila ponoć, crveni kamion je usporio. Sedamstotinjak metara ispred mene vidio sam kako skreće na odmorište za kamione usred ničega. U blizini mjesta imena Myrtle. Negdje oko devedeset kilometara prije granice drţave Tennessee, moţda stotinu kilometara prije Memphisa. Slijedio sam kamion do parkirališta. Parkirao sam na pristojnoj udaljenosti od njega. Vidio sam vozača kako izlazi. Visok, podebel čovjek, debelog vrata i širokih, snaţnih ramena; tamne puti, u tridesetim godinama ţivota; duge ruke, poput majmuna. Znao sam tko je to. To je Klinerov sin, hladnokrvni psihopat. Promatrao sam ga. Malo se rastezao i zijevao u mraku. Buljio sam u njega i zamišljao ga kako pleše ispred skladišta u četvrtak navečer. Mladi Kliner zaključao je kamion i leţerno se zaputio prema zgradama. Pričekao sam nekoliko trenutaka i onda ga slijedio. Shvatio sam da se vjerojatno odmah bio zaputio prema kupatilu, pa sam se zato motao oko kioska s novinama, osvijetljenog jakim neonskim svjetlima i promatrao vrata. Ugledao sam ga kako izlazi i polako korača prema blagovaonici. Smjestio se za jednim stolom i ponovno se počeo rastezati. Uzeo je jelovnik s primjetnim stavom čovjeka kojemu se nigdje ne ţuri. Došao je na kasnu večeru. Računao sam da će potrajati dvadeset pet minuta. Moţda i pola sata.

kika☺crostuff.net

Zaputio sam se natrag prema parkiralištu s namjerom da provalim u crveni kamion i provjerim što se nalazi unutra. No, vidio sam da je neizvedivo to napraviti na parkiralištu. Uistinu neizvedivo. Posvuda okolo šetali su ljudi, a kruţila su i dva policijska automobila. Sve je bilo osvijetljeno jakim svjetlima. S provaljivanjem u kamion morat ću pričekati. Vratio sam se do zgrada, zabio se u jednu telefonsku govornicu i okrenuo broj policije u Margraveu. Odmah se javio Finlay. Začuo sam njegov duboki har-vardski glas. Očito je sjedio pokraj telefona, čekajući da se ja javim. "Gdje si?" upitao je. "Nedaleko od Memphisa", odgovorio sam. "Gledao sam kako se ukrcava kamion i sad ću se drţati njega sve dok ne dobijem priliku da pogledam što je unutra." "OK", kaţe on. "Javio mi se Picard. Roscoe je smještena na sigurnom. Ako ima imalo razuma, sad čvrsto spava. Rekla je da ti šalje puno poljubaca." "Pošalji ih i ti od mene ako budeš imao priliku", kazao sam. "Ĉuvaj se, harvardski tipu." "Ĉuvaj i ti sebe", reče. Spustio je slušalicu. Odšetao sam natrag do cadillaca. Ušao sam unutra i čekao. Prošlo je još pola sata prije nego što je Kliner ponovno izašao. Vidio sam ga kako hoda prema crvenom kamionu. Brisao je usta gornjim dijelom ruke. Izgledao je kao da je jako dobro večerao. Sasvim sigurno joj je posvetio dovoljno vremena. Izašao mi je iz vidokruga. Minutu kasnije kamion je prošao pokraj mene prema izlaznoj cesti. No nakon toga momak se nije zaputio nazad na autocestu. Skrenuo je lijevo na prvu pristupačnu cestu. Zaobilazio je motel. Ovdje će provesti noć. Odvezao se ravno do niza motelskih soba. Parkirao je kamion preko puta predzadnje sobe, točno pod svjetlom velikog reflektora na stupu. Izašao je iz kamiona i zaključao ga.

kika☺crostuff.net

Izvadio je ključ iz dţepa i otključao sobu. Ušao je unutra. Vidio sam kako se pali svjetlo i zatim sam začuo kako se spušta zasun. Imao je ključ u dţepu. Nije ulazio u ured motela. Morao je uzeti sobu dok je bio unutra na večeri. Pretpostavljam da ju je odmah platio i uzeo ključ. Zato je unutra proveo tako prokleto puno vremena. To mi je stvorilo problem. Morao sam vidjeti unutrašnjost tog kamiona, jer trebali su mi dokazi. Morao sam znati jesam li u pravu i morao sam to saznati jako brzo. Do nedjelje je bilo još samo četrdeset osam sati. Morao sam neke stvari obaviti dotad. Puno stvari. Morat ću provaliti u kamion, točno tamo pod svjetlošću javne rasvjete. Sve to dok Klinerov mali sjedi u motelskoj sobi samo deset metara dalje. To nije bila baš najsigurnija stvar na svijetu. Morao sam čekati, kako bih to napravio, sve dok mali ne zaspe dovoljno čvrsto da ne čuje lupanje i grebanje dok ja obavljam taj posao. Ĉekao sam pola sata. Nisam mogao više. Upalio sam stari cadillac i vozio ga kroz tišinu. Poluga je bila dignuta i klipovi su lupali. Motor je stvarao vraški jaku buku usred tišine. Parkirao sam auto odmah do crvenog kamiona. Okrenuo sam ga prema vratima Klinero-ve motelske sobe. Izvukao sam se preko suvozačevog sjedala, stao sam mirno i osluškivao. Ništa. Iz jakne sam izvadio Morrisonov noţ i onda se popeo na prednji kotač cadillaca. Zakoračio sam na haubu i potom prešao preko vjetrobranskog stakla. Na krov cadillaca. Stajao sam mirno, uspravljen. Ponovno sam osluškivao. Ništa. Nagnuo sam se prema kamionu i rukama se povukao na njegov krov. Šleperi poput ovog obično imaju proziran krov. To je obično cerada od nekog čvršćeg materijala. Od toga se radi krov, ili barem od neke vrste plastične cerade uklopljene u metalne okvire. To je rađeno kako bi u prostor s teretom prodrlo barem malo danjeg svjetla i pomaţe pri ukrcavanju i iskrcavanju. Moţda mu je i teţina manja. Moţda je

kika☺crostuff.net

jeftinije. Proizvođači će napraviti što god treba kako bi uštedjeli novac. U takav kamion najbolje je ući kroz krov. Gornjim dijelom tijela leţao sam na ceradi krova kamiona, a noge su mi virile iznad cadillacovog krova. Pruţio sam ruku što dalje sam mogao i izvukao oštricu noţa. Zabio sam je u plastičnu ceradu, točno u središte krova. Noţem sam izrezao prorez dubok tridesetak centimetara i širok negdje oko pola metra. Mogao sam je gurnuti unutra i zaviriti, kao da gledam kroz uzak lijevak. Onda se upalilo svjetlo u motelskoj sobi. Ţuti kvadrat svjetla pao je s prozora sobe na cadillac i na crveni kamion. Na moje noge. Progunđao sam i odgurnuo se. Dočekao sam se na krovu kamiona. Ispruţio sam se i umirio zadrţavajući dah. Vrata sobe su se otvorila. Mladi Kliner izašao je van, stao i buljio u cadillac. Sagnuo se i zavirio u unutrašnjost. Zaobišao je i provjerio kamion. Provjerio je vrata na kabini povukavši za kvake. Ispod mene vozilo se zanjihalo. Otišao je do straţnjeg dijela i pokušao otvoriti straţnja vrata. Prodrmao je ručke. Začulo se kako vrata zapinju na bravama. Obišao je cijeli kamion. Leţao sam i osluškivao njegove korake na tlu ispod mene. Ponovno je provjerio cadillac. Onda se vratio unutra zalupivši vratima sobe. Svjetlo se ugasilo i ţuti kvadrat svjetlosti je nestao. Ĉekao sam pet minuta. Jednostavno sam leţao na krovu i čekao. Potom sam se pridigao na laktove. Dohvatio sam prorez na ceradi kojeg sam upravo razrezao. Gurnuo sam izrezani komad prema unutra i zakačio prste za izrez. Privukao sam se i provirio unutra. Kamion je bio prazan. Potpuno prazan. U njemu nije bilo apsolutno ničega.

kika☺crostuff.net

DVADESET ČETIRI Do policije u Margraveu trebalo mi je preko šest stotina kilometara. Odvozio sam ih što sam brţe mogao. Morao sam vidjeti Finlaya. Morao sam mu izloţiti potpuno novu teoriju. Uvukao sam stari cadillac na mjesto točno pored potpuno novog modela kojeg Teale vozi. Ušao sam unutra i kimnuo tipu na prijemnom pultu. I on kimnu meni. "Je li Finlay ovdje?" upitao sam ga. "Iza je", odgovori. "Gradonačelnik je kod njega." Zaobišao sam prijemni pult i protrčao kroz sobu s policajcima do straţnjeg ureda. Unutra je Finlay bio s Tealeom. Finlay je imao loše vijesti za mene. To se vidjelo po načinu na koji su mu bila pogrbljena ramena. Teale me pogleda, iznenađeno. "Vratili ste se u vojsku, gospodine Reacher?" kaţe on. Trebala mi je sekunda da shvatim. Mislio je na moju uniformu i maskirnu jaknu. Odmjerio sam ga od glave do pete. Bio je u sjajnom sivom odijelu koje je na sebi imalo svu silu prišivaka. Uska kravata sa srebrnom kopčom. "Molim te, nemoj mi ti pričati o odjeći, seronjo", kazao sam. Iznenađen, spustio je pogled. Stao je čistiti mrlju koje nije bilo. Ponovno digne pogled prema meni. "Mogao bih te uhititi zbog takvog rječnika", kazao je. "A ja bih tebe mogao skratiti za glavu", odbrusio sam mu. "A onda bih ti je mogao ugurati u to šuga-vo staro dupe." Stajali smo i buljili jedan u drugoga, činilo se da to traje cijelu vječnost. Teale je stisnuo svoj teški štap, kao da ga ţeli dignuti i udariti me s njime. Vidio sam kako mu se ruka steţe oko ručke i kako njegov pogled cilja prema mojoj glavi. No na koncu je samo odšepao iz ureda i zalupio vratima za sobom. Ponovno sam ih odškrinuo i izvirio za njim.

kika☺crostuff.net

Upravo je podizao slušalicu s jednog od telefona u prostoriji. Očito je namjeravao zvati Klinera. Pitat će ga kad će dovraga poduzeti nešto u vezi sa mnom. Ponovno sam zatvorio vrata i okrenuo se prema Finlayu. "U čemu je problem?" upitao sam ga. "Veliko sranje", kazao je. "Ali, jesi li uspio pogledati u kamion?" "Doći ćemo do toga za koji trenutak", kazao sam. "U čemu je problem ovdje?" "Ţeliš li prvo čuti manji problem?" upita on. "Ili onaj veliki?" "Najprije manji", kazao sam. "Picard će zadrţati Roscoe još jedan dan", dodao je. "Nema izbora." "Sranje", kazao sam. "Ţelio sam je vidjeti. Je li ona zadovoljna s tim?" "Po onome što Picard govori, jest." "Sranje", kazao sam ponovno. "Dakle, što je onda veći problem?" "Netko je ispred nas", prošaptao je. "Ispred nas?" upitao sam. "Na što misliš?" "Na popisu tvoga brata?" kaţe on. "Inicijali i bilješka o garaţi Shermana Stollera? Prvo je jutros stigao faks iz policije u Atlanti. Stollerova garaţa sinoć je izgorjela. Ona pored terena za golf, tamo gdje si bio s Roscoe? Potpuno je uništena, garaţa i sve ostalo. Netko je sve polio benzinom." "Kriste", kazao sam. "Što je s Judy?" "Susjed je kazao da je otišla u utorak navečer", kaţe on. "Odmah nakon što ste razgovarali s njom. Nije se vraćala. Kuća je bila prazna." Kimnuo sam.

kika☺crostuff.net

"Judy je pametna ţena", kazao sam. "No to ih ne stavlja ispred nas. Već smo vidjeli unutrašnjost te garaţe. Ako su pokušavali nešto sakriti, zakasnili su. Ionako nije bilo ničega za sakriti, zar ne?" "Inicijali?" kaţe on. "Kolege? Jutros sam uspio identificirati tipa s Princetona. W.B. bio je Walter Bartholomew. Profesor. Ubijen je sinoć ispred svoje kuće." "Sranje", odgovorio sam. "Kako je ubijen?" "Izboden noţem", kaţe on. "Policija Jerseya opisuje to kao ulični prepad. Ali mi znamo bolje od toga, zar ne?" "Ima li još dobrih vijesti?" upitao sam. On odmahne glavom. "Postaje još gore. Bartholomew je znao nešto. Došli su do njega prije nego što je dobio priliku popričati s nama. Ispred nas su, Reacher." "Znao je nešto?" upitao sam. "Što?" "Ne znam", kaţe Finlay. "Kad sam nazvao onaj broj, javio mi se neki njegov asistent, tip koji radi za Bar-tholomewa. Izgleda da je Bartholomew bio uzbuđen zbog nečega, sinoć je do kasno ostao u uredu i radio. Asistent mu je donosio hrpe starog materijala. Bartholomew ga je provjeravao. Kasnije se spakirao, poslao je e-mail na Joevo računalo i otišao kući. Naišao je na pljačkaša i to je to." "Što je pisalo u e-mailu?" upitao sam ga. "Pisalo je da treba biti spreman za poziv ujutro", kaţe on. "Asistent mije rekao daje izgledao kao daje Bartholomew naletio na nešto jako vaţno." "Sranje", kazao sam. "Što je s inicijalima iz New Yorka? K. K.?" "Još ne znam", kaţe on. "Pretpostavljam daje to još jedan profesor. Ako već nisu došli do njega." "OK", kazao sam. "Idem u New York pronaći ga."

kika☺crostuff.net

"Ĉemu panika?" upita Finlay. "Zar je bilo problema oko kamiona?" "Bio je jedan veliki problem", kazao sam. "Kamion je bio prazan." U uredu je nastupila duga tišina. "Vraćao se prazan?" kaţe Finlay. "Uspio sam pogledati unutra odmah nakon što sam tebe zvao", kazao sam. "Bio je prazan. U njemu nije bilo ama baš ničega. Samo svjeţ zrak." "Kriste", kaţe on. Izgledao je uzrujano. Nije mogao vjerovati. Bio se divio Roscoeinoj teoriji o distribuciji. Ĉestitao joj je, pruţio joj je ruku. Oblik menore. To je bila dobra teorija. Bila je tako dobra da nije mogao vjerovati da je pogrešna. "Moramo biti u pravu", nadodao je. "Ima tako puno smisla. Razmisli o ono što je Roscoe rekla. Razmisli o karti. Razmisli o Grayevim brojkama. Sve se uklapa. Tako je očito da se to gotovo moţe opipati. Mogu to gotovo vidjeti. To je protok novca. Ne moţe biti ništa drugo. Prešao sam sve bezbroj puta." "Roscoe je bila u pravu", sloţio sam se. "A sve što si rekao je točno. Oblik menore je točan. Margrave je centar. To jest protok novca, ali pogriješili smo u samo jednom detalju." "Kojem detalju?" upita on. "Imamo pogrešan smjer", odgovorio sam. "Potpuno je kriv. Protok ide u potpuno suprotnom smjeru. Isti oblik, no sve se slijeva prema ovamo, a ne odavde." On kimnu. Shvatio je. "Dakle, ovdje se ne radi ukrcaj", kaţe on. "Ovdje se iskrcava. Oni ne raspršuju hrpu novca odavde. Ovdje je slaţu. Točno ovdje u Margraveu. No hrpu čega? Sam si rekao da si siguran kako je nemoguće novac tiskati negdje i dovoziti ga ovamo?"

kika☺crostuff.net

Odmahnuo sam glavom. "To nema smisla", kazao sam. "Molly je rekla da se nikakvo tiskanje ne događa u Sjedinjenim Drţavama. Joe je to zaustavio." "Dakle, što onda dovoze ovamo?" upita on. "To moramo shvatiti", dodao sam. "Ali znamo da se skupi otprilike jedna tona tjedno. I znamo da moţe stati u kutije za klimatizacijske uređaje." "Zar znamo?" upita Finlay. "To se promijenilo prošle godine", kazao sam. "Do rujna prošle godine krijumčarili su to iz zemlje. To je Sherman Stoller radio. Ture s klimatizacijskim uređajima nisu bile nikakva varka. One su, ustvari, bile prava operacija. Izvozili su nešto zapakirano u kartonske kutije klimatizacijskih uređaja. Sherman Stoller ih je svaki dan vozio u Floridu kako bi ih stavio na brod. Zato je bio onako nervozan kad su ga zaustavili zbog prebrze voţnje. Zato je dojurio ugledni odvjetnik. Ne zato što je on bio na putu da se ukrca, već zato što je bio na putu da se iskrca." Policija Jacksonvillea njuškala mu je po teretu punih pedeset pet minuta. "No po kakvom teretu?" kaţe Finlay. "Ne znam", kazao sam. "Policajci nisu ni razmišljali da provjere. Vidjeli su hrpu zapečaćenih kartonskih kutija za klimatizacijske uređaje, potpuno novih, sa serijskim brojevima i svime što spada, pa su jednostavno pretpostavili da je sve čisto. Kutije za klimatizacijske uređaje bile su prokleto dobro pokriće. Proizvodi čije je prevoţenje na jug prilično objašnjivo. Nitko neće posumnjati na nove klimatizacijske uređaje koji se kreću prema jugu, zar ne?" "No prestali su prije godinu dana?" kaţe on.

kika☺crostuff.net

"Točno", potvrdio sam. "Znali su da se sprema ovo s Obalnom straţom pa su pokušali unaprijed iznijeti iz zemlje što više su mogli. Sjeti se dvostrukih tura u Grayevim bilješkama? Nakon toga se sve zaustavilo, prije godinu dana. Zato što su se osjećali ranjivo kri-jumčareći stvari iz zemlje pred Obalne straţe, jednako kao što smo mi mislili da bi se oni mogli osjetiti krijumčareći u zemlju." Finlay kimnu. Izgledao je nezadovoljan samim sobom. "To nam je promaklo", kazao je. "Mnogo toga nam je promaklo", kazao sam. "Otpustili su Shermana Stollera jer im više nije trebao. Odlučili su se neko vrijeme primiriti i pričekati da se ovo s Obalnom straţom zaustavi. Upravo zato su sada ranjivi. Zato su u panici, Finlay. Ono što čuvaju do nedjelje nisu samo posljednji ostaci hrpe novca. Ĉuvaju cijelu vraţju hrpu." Finlay je čuvao straţu ispred uredskih vrata, a ja sam sjeo za stol u velikom straţnjem uredu u policiji i nazvao Sveučilište Columbia u New Yorku. Broj telefona odnosio se na Odsjek moderne povijesti. Prvi dio razgovora bio je lagan. Dobio sam jednu usluţnu ţenu u uredu s administracijom. Pitao sam je imaju li i jednog profesora s inicijalima K. K. Istog trenutka prepoznala je tipa s imenom Kelvin Kelstein. Kod njih je puno godina. Zvučalo je kao da se radi o jako uglednom čovjeku. Potom je razgovor postao jako teţak. Ja sam upitao moţe li ga se dobiti na telefon. Ţena je odgovorila da ne moţe. Bio je vrlo zauzet i nije ga se smjelo ponovno ometati. "Ponovno?" upito sam. "Tko ga je već ometao?" "Dva detektiva iz Atlante, Georgia", odgovori ona. "Kad se to dogodilo?" upitam.

kika☺crostuff.net

"Jutros", kaţe ona. "Došli su ovdje raspitujući se za njega i nisu ţeljeli prihvatiti negativan odgovor." "Moţete li mi opisati tu dvojicu?" upitao sam je. Nastupila je stanka dok se ona pokušavala prisjetiti. "Bili su Hispanoamerikanci", kaţe. "Ne sjećam se nikakvih detalja. Onaj koji je za njih pričao bio je vrlo uredan, vrlo pristojan čovjek. Ustvari, besprijekoran, bojim se." "Jesu li se već susreli s njime?" upitao sam je. "Dogovorili su sastanak ujedan", kaţe ona. "Mislim da ga vode nekamo na ručak." Ĉvršće sam stisnuo slušalicu u rukama. "OK", kazao sam. "Ovo je jako vaţno. Jesu li ga traţili pod njegovim imenom? Ili po inicijalima K.K.? Onako kao što sam ga ja traţio?" "Postavili su pitanje potpuno jednako vašemu", kaţe ona. "Pitali su postoji li na fakultetu netko s tim inicijalima." "Slušajte me", kazao sam. "Slušajte jako paţljivo. Ţelim da odete do profesora Kelsteina. Odmah. Prekinite ga, bez obzira što radi. Recite mu da se radi o pitanju ţivota i smrti. Recite mu da su oni detektivi iz Atlante laţni. Sinoć su bili na Prince tonu i tamo su ubili profesora Waltera Bartholomews." "Recite mi da se šalite", rekla je ţena, gotovo vri-štećim glasom. "Istina je", potvrdio sam. "Ja sam Jack Reacher. Mislim da je profesor Kelstein bio u kontaktu s mojim bratom, Joeom Reacherom iz Ministarstva financija. Recite mu da je moj brat također ubijen." Ţena je ponovno napravila stanku. Progutala je knedlu. Potom se ponovno oglasila, smirenim glasom. "Što bih trebala reći profesoru Kelsteinu da napravi?" upita.

kika☺crostuff.net

"Dvije stvari", kazao sam. "Prvo, ne smije se, ponavljam, nipošto se ne smije sastati s tom dvojicom Hispanoamerikanaca iz Atlante. Ni u koje doba. Jeste li razumjeli." "Da", potvrdila je. "Dobro", kazao sam. "Drugo, mora se odmah javiti zaštitarskoj sluţi na fakultetu. Odmah, OK? Neka me tamo čeka. Doći ću za oko tri sata. Kelstein neka sjedi u sobi zajedno sa zaštitarom pokraj sebe sve dok ja ne dođem. Moţete li garantirati da će to napraviti?" "Da", kaţe ona ponovno. "Recite mu da iz prostorije zaštitarske sluţbe nazove Princeton", kazao sam. "Recite mu da pita za Bar-tholomewa. To bi ga trebalo uvjeriti." "Da", kaţe ţena ponovno. "Potrudit ću se da napravi to što ste kazali." "I dajte moje ime i prezime vašem straţaru na ulazu. Ne ţelim imati nikakvih problema oko ulaska kad dođem tamo. Profesor Kelstein me moţe prepoznati. Recite mu da izgledam poput svoga brata." Spustio sam slušalicu. Doviknuo sam Finlayu na drugoj strani sobe. "Imaju Joeov popis", kazao sam. "Imaju dvojicu ljudi gore u New Yorku. Jedan od njih je isti onaj koji se domogao Joeove aktovke. Uredni, pristoji tip. Oni imaju popis." "Ali kako?" kaţe on. "Popis nije bio u aktovci." Jeka straha došla je do mene. Znao sam kako. Stajalo mi je ravno pred nosom. "Baker", kazao sam. "Baker je uključen u pothvat. On je napravio jednu kopiju više. Ti si ga poslao da kopira Joeov popis. Napravio je dvije kopije i dao jednu Tealeu." "Kriste", kaţe Finlay. "Jesi li siguran?" Kimnuo sam.

kika☺crostuff.net

"Bilo je i nekih drugih naznaka", kazao sam. "Teale je izveo blef. Mi smo računali da su svi u policiji čisti. No on ih je samo dobro sakrio. Tako da sada ne moţemo znati tko je dovraga umiješan u sve ovo, a tko nije. Moramo otići odavde, odmah. Idemo." Istrčali smo iz ureda, ravno kroz sobu za policajce. Van, kroz velika staklena vrata, pa u Finlayev auto. "Kamo?" upita on. "Atlanta", odgovorio sam. "Zračna luka. Moram otići do New Yorka." Upalio je automobil i zaputio se prema sjeveru. "Baker je bio umiješan još od početka", potvrdio sam. "To mi je cijelo vrijeme bilo pod nosom." Dok je vozio, prošao sam s njime cijelu priču. Korak po korak. U petak sam bio sam s Bakerom u maloj bijeloj prostoriji za razgovore u policijskoj postaji. Ispruţio sam svoje zglobove prema njemu. Skinuo mi je lisičine. Skinuo je lisice čovjeku za kojeg je pretpostavljao da je ubojica. Ubojica koji je nogama divljački izudarao tijelo svoje ţrtve. Bio je spreman ostati u sobi nasamo s takvim čovjekom. Zatim sam ga nešto kasnije dozvao i natjerao da me prati do toaleta. Bio je nemaran i nepaţljiv. Imao sam nekoliko prilika razoruţati ga i pobjeći. Ja sam to uzeo kao znak da je slušao kako odgovaram na Finlayeva pitanja i da je polako postajao uvjeren da sam neduţan. No on je cijelo vrijeme znao da sam nevin. Točno je znao tko je nevin, a tko nije. Zato je bio tako opušten. Znao je da sam ja tek prikladan deţurni krivac. Znao je da sam samo neduţni prolaznik. Tko bi se brinuo oko skidanja lisičina jednom nevinom prolazniku? Tko bi poduzeo bilo kakve mjere opreza za ispratiti neduţnog prolaznika do toaleta? I on je doveo Hubblea na ispitivanje. Primijetio sam njegov govor tijela. Sukob ga je razarao. Bio sam pretpostavljao da se osjeća nelagodno jer je Hubble bio Stevensonov

kika☺crostuff.net

prijatelj i u rodu s njegovom ţenom. No nije se radilo o tome. Bio je sav nervozan zato što je bio uhvaćen u klopku. Znao je da je privođenje Hubblea katastrofa, no nije mogao ne poslušati Finlaya tako da ga ne pozove. Bio je u klopci. Nastradao je ako to napravi, nastradao je i ako ne napravi. A tu je bio i namjerni pokušaj prikrivanja Joeo-vog identiteta. Baker je namjerno oštetio računalne isprinte otisaka prstiju kako bi Joe ostao neidentifici-ran. Znao je daje Joe Vladin istraţitelj. Znao je da će njegovi otisci prstiju biti u bazi podataka u Washin-gtonu. Stoga je pokušao sve kako ih se ne bi moglo prepoznati. No sam se raskrinkao time što je objavio da nema rezultata puno prije nego što je trebalo. To je bilo neiskustvo. Oduvijek je prebacivao tehnički dio posla na Roscoe, stoga nije poznavao sistem. No ja nisam zbrojio dva i dva. Bio sam previše zatečen kad je drugi pokušaj prepoznavanja otisaka prstiju izbacio ime moga brata. Sve do tada on je dangubio i svugdje zabadao nos, motajući se na rubu naše skrivene istrage. Ţelio je uključiti se i bio je spreman pomoći. Finlay ga je koristio za poslove straţarenja. A on je cijelo vrijeme trčao Tealeu i nosio mu fragmente koje je saznao od nas. Finlay je jurio prema sjeveru vraški velikom brzinom. Preko petlje je doveo Chevrolet na autocestu i potom nagazio na gas. Veliki automobil pojurio je naprijed. "Bismo li mogli pokušati s Obalnom straţom?" kaţe on. "Da ih natjeramo da pričekaju do nedjelje, kada oni ponovno počnu slati svoje pošiljke? Nekakva posebna patrola?" "Šališ se", kazao sam. "S političkom strkom koju je Predsjednik digao oko toga, nema šanse da već prvi dan sam sebi skoči u usta samo zato što ti to od njega traţiš." "Što ćemo onda napraviti?" upita on.

kika☺crostuff.net

"Ponovno nazovi Princeton", kazao sam mu. "Dođi opet do onog asistenta. On će moţda uspjeti sklepati što je Bartholomew zaključio sinoć. Zavući se negdje gdje si na sigurnome i baci se na posao." On se nasmije. "Gdje bih, dovraga, sad mogao biti siguran?" Predloţio sam mu da ode u motel u Alabami, onaj u kojem smo mi bili u ponedjeljak. Nalazio se usred ničega i bio je dovoljno siguran. Rekao sam mu da ću ga tamo potraţiti kad se vratim. Zamolio sam ga da doveze bentley u zračnu luku i ostavi ključeve i kartu za parkiranje na šalteru za informacije na odjelu za dolaske. On mi je sve dogovoreno ponovno izgovorio, kako bi potvrdio da je sve zapamtio. Vozio je više od sto trideset kilometara na sat, no kod svake nove rečenice okrenuo bi se kako bi me pogledao u oči. "Pazi na cestu, Finlay", kazao sam. "Nikome neće biti od koristi ako poginemo u vraţjem autu." Nasmiješio se i okrenuo glavu prema naprijed. Nogom je još jače stisnuo papučicu gasa. Veliki policijski Chevrolet ubrzao je na više od sto pedeset kilometara na sat, a on je okrenuo glavu prema meni i gledao me u oči gotovo punih stotinu metara. "Kukavice", kaţe on. DVADESET PET Nije jednostavno proći kontrolu zračne luke s pljo-skicom za vodu, noţem i velikim ţeljeznim pištoljem, pa sam stoga svoju maskirnu jaknu ostavio u Fin-layevom autu i zamolio ga da je prebaci u bentley. On se dovukao do odjela za odlaske sa mnom i izdvojio gotovo svih sedam stotina dolara sa svoje kreditne kartice za moju povratnu kartu tvrtkom Delta do New Yorka. Potom je otišao traţiti hotel u Alabami, a ja sam prošao kroz izlaz za avion na letu za zračnu luku La Guardia.

kika☺crostuff.net

U avionu sam proveo nešto malo više od dva sata, a u taksiju oko trideset pet minuta. Došao sam na Manhattan malo iza pola pet. Bio sam ondje u svibnju, a u rujnu je sve izgledalo manje-više isto. Ljetne vrućine su završile i grad je ponovno postao uţurban. Taksi me je prevezao preko mosta Triborough i zaputio se prema zapadu i 116. ulici. Zaobišao je Morningside Park i iskrcao me na glavnom ulazu Sveučilišta Columbia. Ušao sam unutra i pronašao put do prostorija zašti-tarske sluţbe sveučilišta. Pokucao sam po staklu. Sveučilišni policajac provjerio je popis i pustio me unutra. Proveo me do straţnje prostorije i rukom pokazao profesora Kelvina Kelsteina. Ugledao sam jako starog čovjeka, sitnog, suhonjavog, s velikim busenom sijede kose na glavi. Izgledao je potpuno jednako onom čistaču na trećem katu zatvora Warburton, osim što je bio bijelac. "Jesu li se ona dvojica Hispanoamerikanaca vraćali?" upitao sam sveučilišnog policajca. On odmahnu glavom. "Nisam ih više vidio", kaţe. "Iz ureda ovog starog rečeno im je da je dogovor za ručak otpao. Moţda su otišli." "Nadam se da jesu", kazao sam. "U međuvremenu, morat ćete na smjene čuvati ovog starog. Do nedjelje." "Zašto?" upita on. "Što se događa?" "Nisam sasvim siguran", odgovorio sam. "Nadam se da će mi stari moći objasniti." Straţar nas je odveo natrag do Kelsteinovog ureda i ostavio nas tamo. Bila je to mala neuredna soba, s knjigama i časopisima poslaganim od poda do stropa. Kelstein sjede u jednu staru fotelju i pokaza mi da sjednem u drugu nasuprot njemu. "Što se točno dogodilo Bartholomewu?" upita on.

kika☺crostuff.net

"Ne znam točno", odgovorio sam. "Policija New Yer-seya objavila je da je izboden tijekom pljačke ispred njegove kuće." "No vi ste sumnjičavi?" upita Kelstein. "Moj brat imao je popis ljudi za kontakt", kazao sam. "Vi ste jedini, na njemu, još uvijek ţivi." "Vaš brat bio je gospodin Joe Reacher?" Kimnuo sam. "Ubijen je prošlog četvrtka", kazao sam. "Još uvijek pokušavam doznati zašto." Kelstein podigne glavu i proviri van kroz prljavi prozor. "Siguran sam da znate zašto", kaţe on. "Bio je istraţitelj. Očito je ubijen za vrijeme nekakve istrage. Ono što vi morate doznati jest što je točno istraţivao." "Moţete li mi vi to objasniti?" Stari profesor odmahne glavom. "Samo u najširim crtama", kaţe. "Ne mogu vam otkriti nikakve pojedinosti." "Nije li s vama raspravljao o pojedinostima?" upitao sam ga. "Koristio me je kao poligon za istraţivanje", kaţe on. "Zajedno smo se bavili spekulacijama. Beskrajno sam uţivao u tome. Vaš brat, Joe, bio je jako stimulativna osoba. Imao je bistar um i jako privlačnu oštrinu u načinu na koji se izraţavao. Bilo je zadovoljstvo raditi s njime." "No niste raspravljali o pojedinostima?" upitao sam ponovno. Kelstein skupi ruke, poput čovjeka koji drţi praznu vazu. "Raspravljali smo o svačemu", kaţe on. "No nismo došli ni do kakvih zaključaka." "OK", kazao sam. "Moţemo li početi od početka? Rasprave su se vodile o krivotvorenju novca, je li tako?"

kika☺crostuff.net

Kelstein okrenu svoju sijedu glavu na jednu stranu. Izgledao je kao da se zabavlja. "Dakako", kaţe on. "O čemu bismo drugome gospodin Joe Reacher i ja raspravljali?" "Zašto vi?" upitao sam ga zbunjeno. Stari profesor uputi blagi smiješak koji se pretvori u grimasu, a onda se ironično nasmije. "Zato što sam ja najveći krivotvoritelj u povijesti", odgovori on. "Namjeravao sam reći da sam jedan od dva najveća, no nakon sinoćnjih događaja na Prince-tonu ja sam, naţalost, ostao jedini." "Vi i Bartholomew?" kazao sam. "Vi ste bili krivotvoritelji?" Starac se ponovno nasmiješi. "Ne vlastitim izborom", nadodao je. "Za vrijeme Drugog svjetskog rata mladi ljudi poput Waltera i mene završili smo na čudnim poslovima. Smatralo se da smo on i ja puno korisniji u obavještajnoj sluţbi nego u borbi. Unovačio nas je SIS, koji je, kao što znate, bio prvi oblik današnje CIA-e. Drugi su bili odgovorni za napadanje neprijatelja puškama i bombama. Mi smo se bavili napadanjem neprijatelja ekonomijom. Razvili smo sistem rušenja nacističkog gospodarstva napadom na vrijednost njegove valute. Naš projekt proizveo je stotine milijardi krivotvorenih maraka. Dodatni bombarderi prosuli su ih iznad Njemačke. Padale su s neba poput konfeta." "Je li to djelovalo?" upitao sam ga. "I da i ne", kaţe on. "Dakako, njihovo gospodarstvo vrlo brzo se urušilo. Njihova valuta vrlo brzo je postala bezvrijedna. No, naravno, velik dio njihove proizvodnje koristi se radom zatvorenika. Zatvorenika nije briga je li sadrţaj nečije plaće vrijedi nešto ili ne vrijedi. I, naravno, pronašle su se alternativne valute. Ĉokolada, cigarete, bilo što. Sve skupa, uspjeh je bio samo djelomičan. No Walter i ja ostali smo dva najveća kri-

kika☺crostuff.net

votvoritelja u povijesti. Odnosno, to je tako ako se za mjeru uzima samo puka količina. Ne mogu tvrditi da imam veliki talent za škakljivi kraj samog procesa." "Dakle, Joe je kupio vaše znanje?" upitao sam ga. "Walter i ja postali smo opsjednuti", kaţe Kelstein. "Proučavali smo povijest krivotvorenja novca. Ono je započelo samo dan nakon što je u promet stavljen prvi papirnati novac i nikada nije prestalo. Postali smo stručnjaci. Zainteresirani za ovo ostali smo i nakon rata. Razvili smo labavu vezu s vladom. Napokon, prije nekoliko godina, pododbor Senata od nas je zatraţio jedan izvještaj. Sa svim duţnim poštovanjem mogu tvrditi da je to postala Biblija borbe protiv krivotvorenja. Vaš brat bio je s tim upoznat, dakako. Zato je razgovarao s Walterom i sa mnom." "No o čemu je razgovarao s vama?" upitao sam. "Joe je predstavljao novu metlu", kaţe Kelstein. "Doveden je da riješi probleme. Bio je doista jako talentiran čovjek. Njegov posao bio je da iskorijeni krivotvorenje. Gledajte, to je nemoguć zadatak. Walter i ja to smo mu i kazali. No, on je zamalo uspio. Naporno je razmišljao i primijenio je zadivljujuću jednostavnost. On je gotovo zaustavio svo nezakonito tiskanje unutar granica Sjedinjenih Drţava." Sjedio sam u pretrpanom uredu i slušao tog starca kako govori. Kelstein je znao Joea bolje nego ja. Dijelio je Joeove nade i planove s njime. Slavio je njegove uspjehe i suosjećao je zbog neuspjeha. Razgovarali su dugo, ţivahno, potičući jedan drugoga. Zadnji put kad sam ja razgovarao s Joeom lice u lice bilo je na pogrebu naše majke. Nisam ga ni pitao što radi. Jednostavno sam ga gledao kao svoga starijeg brata. Jednostavno kao Joea. Nisam vidio njegov stvarni ţivot starijeg agenta, sa stotinama ljudi koji su mu podređeni, s povjerenjem Bijele kuće da rješava probleme, sposobnog

kika☺crostuff.net

impresionirati stare lisce poput Kelsteina. Sjedio sam u toj fotelji i loše se osjećao. Izgubio sam nešto za što nikada nisam ni znao da imam. "Njegov sistem bio je briljantan", nastavio je Kelstein. "Njegove analize bile su točne. Ciljao je na tintu i papir. Na kraju, sve se svodi na tintu i papir, zar ne? Kad bi bilo tko kupio bilo koju vrstu tinte ili papira koji bi se mogli upotrijebiti za krivotvorenje novčanica, Joe i njegovi ljudi saznali bi za to u roku od nekoliko sati. Skupio bi ljude u roku od nekoliko dana. Unutar Sjedinjenih Drţava smanjio je krivotvorenje za devedeset posto, a bio je na tragu preostalih deset posto toliko blizu da ih je gotovo svih uhvatio čak i prije nego što su počeli distribuirati laţni novac." Jako me je impresionirao. "Onda, u čemu je bio problem?" upitao sam ga. Kelstein je napravio nekoliko preciznih malih pokreta svojim malim rukama, kao da jednu priču stavlja na stranu i uzima drugu. "Problem je bio u inozemstvu", kazao je. "Izvan Sjedinjenih Drţava. Tamo je situacija potpuno drukčija. Jeste li znali da izvan SAD-a ima dvostruko više dolara nego u samoj zemlji?" Kimnuo sam. Ukratko sam mu prepričao sve što samo od Molly čuo o zalihama u inozemstvu. O povjerenju i vjeri. O strahu od iznenadnog urušavanja poţeljnosti dolara kao valute. Kelstein je kimao glavom kao da sam ja jedan od njegovih studenata i da mu se sviđaju moje teze. "Upravo tako", kazao je. "Više je stvar u politici nego u kriminalu. Na koncu, osnovna duţnost svake vlade jest da brani vrijednost svoje valute. Imamo dvije stotine i šezdeset milijardi dolara u inozemstvu. Dolar je nesluţbena valuta u desetak zemalja. U novoj Rusiji, na primjer, ima više dolara nego rubalja. U posljedicama, to je kao da je Washington podigao golemi zajam u inozemstvu. Da je podignut na bilo koji drugi način,

kika☺crostuff.net

taj bi nas kredit koštao dvadeset šest milijardi dolara godišnje samo za kamate. No, na ovaj način ne košta nas ništa više od onoga što potrošimo na tiskanje slika mrtvih političara na komadiće papira. U tome je cijela stvar, gospodine Reacher. Tiskanje valute i njeno prodavanje strancima je najbolji posao u koji vlada moţe ući. Stoga je Joeov posao u stvarnosti ovoj drţavi vrijedio dvadeset šest milijardi dolara godišnje. A on ga je obavljao energijom prikladnoj tim visokim ulozima." "Dakle, u čemu je bio problem?" upitao sam. "Zemljopisno?" "Na dva glavna mjesta", kaţe Kelstein. "Prvo, na Bliskom istoku. Joe je vjerovao da u dolini Bekaa postoji tvornica koja proizvodi gotovo savršene krivotvorine. No nije mogao učiniti puno oko toga. Jeste li vi bili tamo?" Odmahnuo sam glavom. Neko vrijeme bio sam raspoređen u Bejrutu. Znao sam neke ljude koji su zbog ovog ili onog razloga otišli u dolinu Bekaa i nije ih se puno vratilo. "Dio Libanona pod sirijskom kontrolom", kaţe Kelstein. "Joe ga je zvao loša zemlja. Tamo se radi svašta. Kampovi za obuku međunarodnih terorista, laboratoriji za proizvodnju droge, što god poţelite tamo se moţe naći, uključujući i jako dobru repliku našeg Ureda za tiskanje i kovanje." Razmišljao sam o tome. Razmišljao sam o vremenu koje sam tamo proveo. "Tko ih štiti?" upitao sam ga. Kelstein mi se ponovno nasmiješi. Kimne glavom. "Razumljivo pitanje", kazao je. "Instinktivno mislite da je operacija te veličine toliko vidljiva, toliko sloţena, da mora na neki način biti sponzorirana. Joe je vjerovao da je bila zaštićena od sirijske vlade, ili da joj je ona čak i vlasnik. Stoga je njegov utjecaj bio marginalan. Njegov zaključak bio je da se do rješenja moţe doći jedino diplomatskim

kika☺crostuff.net

putem. Ukoliko to ne bi uspjelo, on se zalagao za zračne napade na pogon. Moţda ćemo poţivjeti da jednog dana vidimo takvo rješenje." "A drugo mjesto?" upitao sam ga. Pokazao je prstom prema svom prljavom uredskom prozoru. Ciljao je prema jugu, niz Aveniju Amsterdam. "Juţna Amerika", kazao je. "Drugi izvor je Venezuela. Na tome je on radio. Apsolutno savršene krivotvorene novčanice od stotinu dolara dolaze iz Venezuele. No to je isključivo privatni biznis i nema nikakvih naznaka o umiješanosti Vlade." Kimnuo sam. "Došli smo do toga", kazao sam. "Do tipa imena Kliner, sa sjedištem u Georgiji, tamo gdje je Joe ubijen." "Upravo tako", kaţe Kelstein. "Spretni gospodin Kliner. To je njegova operacija. On vodi cijelu stvar. Znali smo to potpuno provjereno. Kako je on?" "U panici je", kazao sam. "Ubija ljude." Kelstein tuţno kimne glavom. "I mislili smo da bi Kliner mogao početi paničariti", kazao je. "On štiti, uistinu, sjajnu operaciju. Najbolju koju smo ikad vidjeli." "Najbolju?" upitao sam. Kelstein oduševljeno kimne glavom. "Sjajnu", kaţe ponovno. "Koliko vi znate o krivotvorenju?" Slegnuo sam ramenima. "Znam više nego što sam znao prošlog tjedna", kazao sam. "Ali ne znam dovoljno, pretpostavljam." Kelstein kimnu i nagnu svoje krhko tijelo u fotelji prema naprijed. Oči su mu se zasjajile. Spremao se započeti predavanje o svojoj najdraţoj lekciji.

kika☺crostuff.net

"Postoje dvije vrste krivotvoritelja", nastavio je. "Oni loši i oni dobri. Dobri to rade kako treba. Znate li razliku između natiskivanja i litografije?" Slegnuo sam ramenima i odmahnuo glavom. Kelstein je na hrpi potraţio jedan od časopisa i pruţio mi ga. Bio je to tromjesečni bilten društva povjesničara. "Otvorite ga", kazao je. "Na bilo koju stranicu i prijeđite prstima preko papira. Gladak je, zar ne? To je litografsko tiskanje. Tako se doslovce sve tiska. Knjige, časopisi, novine, sve. Valjak s tintom prelazi preko praznog papira. No, natiskivanje je drukčije." Odjednom je snaţno pljesnuo rukama. Poskočio sam. U njegovoj jako tihoj sobi to je bio vrlo snaţan zvuk. "To je natiskivanje", kazao je. "Metalna ploča se velikom snagom zabija u papir. To ostavlja konačan reljefan trag na proizvodu. Natiskana slika izgleda trodimenzionalno. I pod prstima ima tri dimenzije. To je nepogrešivo." Naslonio se na fotelju i iz dţepa na hlačama izvadio lisnicu. Izvukao je novčanicu od deset dolara. Pruţio ju je prema meni. "Osjećate li?" upitao je. "Metalne ploče su niklova-ne, obloţene kromom. U kromu su ugravirane tanke crte koje se potom napune tintom. Ploča udara papir i tinta se ostavlja na njegovoj samoj površini. Razumijete? Tinta je u udubinama ploče, tako da se prenosi na same izbočine na papiru. Tehnika natiskivanja je jedina pomoću koje se moţe dobiti ona reljefna slika. Jedini način na koji se odmah moţe prepoznati krivotvorina. Tako se prave stvari rade." "A što je s tintom?" upitao sam. "Postoje tri boje", kaţe on. "Crna i dvije zelene. Najprije se tiska poleđina novčanice, s tamnijom zelenom. Zatim se papir suši, a sljedeći dan prednja strana se tiska crnom tintom. I to se osuši, pa se onda ponovno tiska prednja strana, ovaj put sa svjetlijom

kika☺crostuff.net

zelenom. To su sve one druge stvari koje se mogu vidjeti na prednjoj strani novčanice, uključujući i serijski broj. No, svjetlozelena boja zahtijeva drukčiji proces pri tiskanju, nazvanim utiskivanje. To je također tehnika pečata, ista kao i natiskivanje, no ovdje se tinta tiska u udubine na papiru, a ne na izbočine." Kimnuo sam i proučio novčanicu od deset dolara, i prednji i straţnji dio. Paţljivo sam je prešao prstima. Nikad prije nisam tako proučavao novac. "Dakle, postoje četiri problema", kaţe Kelstein. "Stroj za tiskanje, ploče, papir i tinta. Stroj se moţe kupiti, nov ili rabljeni, bilo gdje u svijetu. Postoje stotine izvora za to. Većina drţava tiska novac, vrijed-nosnice i dionice na njima. Dakle, strojevi se mogu nabaviti u inozemstvu. Ĉak se mogu i sklepati. Joe je jednom na Tajlantu naišao na posao natiskivanja koji je rađen prerađenim strojem za obradu liganja. Njihove novčanice od stotinu dolara bile su apsolutno besprijekorne." "Što je s pločama?" upitao sam ga. "Ploče su problem broj dva", kazao je. "No to je pitanje talenta. Na svijetu postoje ljudi koji mogu krivotvoriti slike starih majstora i ljudi koji mogu odsvirati Mozartov koncert na klaviru nakon što su ga čuli samo jedanput. A sasvim sigurno postoje i ljudi koji graviraju i koji mogu preslikati novčanice. To je sasvim logična pretpostavka, zar ne? Ako jedno ljudsko biće u Washingtonu moţe izgravirati original, sasvim sigurno negdje na svijetu postoji drugo biće koje ga moţe kopirati. No oni su rijetki. Jako dobri kopiranti još su rjeđi. Ima ih nekoliko u Armeniji. U operaciji na Tajlandu u kojoj se koristio stroj za lignje, ploče je radio čovjek iz Malezije." "OK", kazao sam. "Dakle, Kliner je kupio stroj i pronašao čovjeka za graviranje. Što je s tintom?"

kika☺crostuff.net

"Tinte su problem broj tri", kaţe on. "U SAD-u se ne moţe kupiti ništa slično njima. Joe se pobrinuo za to. No, u inozemstvu su dostupne. Kao što sam rekao, doslovce svaka zemlja na svijetu ima svoju industriju za tiskanje novčanica. I, očigledno, Joe nije mogao nametnuti svoj sistem u svakoj zemlji na svijetu. Stoga je tintu relativno lako pronaći. Kod zelenih je samo pitanje boje. Miješaju ih i eksperimentiraju sve dok ih ne pogode. Crna tinta je magnetična, jeste li znali to?" Odmahnuo sam glavom. Izbliza sam proučavao novčanicu. Kelstein se nasmiješi. "To se ne moţe vidjeti", kaţe on. "Tekući metal je pomiješan s crnom tintom. Tako rade električni brojači novca. Oni skeniraju ugravirani dio na središtu portreta, a uređaj očitava signal koji on šalje, kao što glava kaseto fona očitava zvuk s audio kasete." "A oni mogu nabaviti tu tintu?" upitao sam. "Bilo gdje na svijetu", kaţe on. "Svi je koriste. Mi zaostajemo za drugim zemljama i ne volimo priznati da se brinemo zbog krivotvorenja." Sjetio sam se onoga što mi je Molly kazala. Vjera i povjerenje. Kimnuo sam. "Valuta mora izgledati stabilno", kazao je Kelstein. "Zato toliko oklijevamo u njenom mijenjanju. Mora izgledati pouzdano, čvrsto, nepromjenjivo. Okrenite tu desetku i dobro pogledajte." Pogledao sam zelenu sliku na pozadini desetice. Na pustoj ulici nalazila se zgrada Ministarstva financija. Pored nje prolazio je samo jedan automobil. Izgledao je kao T-model forda. "Gotovo se nije mijenjala od 1929. godine", kaţe Kelstein. "Psihološki, to je jako vaţno. Odlučili smo ostaviti dojam pouzdanosti ispred sigurnosti. To je jako oteţalo Joeov posao." Ponovno sam kimnuo.

kika☺crostuff.net

"Dobro", kazao sam. "Prošli smo stroj, ploče i tintu. Što je s papirom?" Kelstein se razvedri i zapljeska svojim malim rukama, kao da smo došli do jako zanimljivog dijela. "Papir je problem broj četiri", kaţe on. "Zapravo, morali bismo reći da je problem broj jedan. To je daleko najveći problem. To je dio Klinerove operacije koji Joe nikako nije mogao razumjeti." "Zašto?" upitao sam ga. "Zato što je njihov papir savršen", kaţe on. "Sto posto je savršen. Njihov papir bolji je čak i od njihovog tiska. A za takav slučaj se nikad dosad nije čulo." Stao je u čuđenju vrtjeti svojom sijedom glavom. Kao da se izgubio u divljenju Klinerovom postignuću. U tišini smo sjedili u foteljama jedan do drugoga. "Savršen?" potaknuo sam ga. Kimnuo je i ponovno započeo s predavanjem. "To je dosad nepoznat slučaj", kazao je ponovno. "Papir je najteţi dio cijelog procesa. Ne zaboravite, ne razgovaramo ovdje o nekakvom amaterskom pothvatu. Razgovaramo o operaciji golemih razmjera. U jednoj godini oni natiskaju novčanica od stotinu dolara u ukupnoj vrijednosti od četiri milijarde dolara." "Tako puno?" kazao sam, iznenađen. "Ĉetiri milijarde", potvrdi on ponovno. "Otprilike isto kao i operacija u Libanonu. To su bile Joeove brojke. On je bio u poziciji da ih moţe znati. A to čini stvari neobjašnjivima. Ĉetiri milijarde u stoticama predstavlja četrdeset milijuna novčanica. To je puno papira. To je potpuno neobjašnjiva količina papira, gospodine Reacher. A njihov papir je savršen."

kika☺crostuff.net

"Kakva vrsta papira im je potrebna?" upitao sam ga. Posegnuo je i ponovno uzeo novčanicu od deset dolara iz moje ruke. Zguţvao ju je, povukao i pokidao. "To je mješavina vlakana", kazao je. "Jako zahtjevna i posve jedinstvena. Oko osamdeset posto pamuka, dvadesetak posto lana. U njoj nema nimalo drveta. Ima više zajedničkog s majicom koju nosite na sebi nego, primjerice, s novinama. U sebi sadrţi jako kompliciranu kemijsku boju, kako bi mu dala jedinstvenu nijansu. I ima utisnute naizmjenične crvene i bijele niti polimera, osjetljive poput svile. Materijal za novčanice je prekrasan papir. Izdrţljiv, traje godinama, neće se raspasti u vodi, ni vrućoj ni hladnoj. Ima apsolutno preciznu moć apsorbiranja, u stanju je upiti najfinije gravirane stvari što proizvođači ploča naprave." "Dakle, papir bi bilo teško kopirati?" kazao sam. "Doslovce nemoguće", kaţe on. "Na neki način, tako ga je teško kopirati da čak ni sluţbeni vladin dobavljač to ne moţe napraviti. Imaju ogromne poteškoće samo kako bi ga odrţali jednakim, od jedne do druge isporuke, a oni su daleko najsofisticiraniji proizvođači papira na cijelom svijetu. U glavi sam ponovno prošao sve ispočetka. Stroj, ploče, tinta i papir. "Dakle, isporuka papira je u stvari ključ svega?" upitao sam. Kelstein snuţdeno kimne glavom. "To je bio naš zaključak", odgovorio je. "Sloţili smo se da je isporuka papira ključna, i sloţili smo se da nemamo ideje kako to uspijevaju. Zato vam ja zaista ne mogu puno pomoći. Nisam mogao pomoći Joeu, ne mogu pomoći ni vama. Strašno mi je ţao." Pogledao sam ga. "Imaju skladište puno nečega", kazao sam. "Bi li to mogao biti papir?" Uzdahnuo je podrugljivo i okrenuo je svoju veliku glavu prema meni.

kika☺crostuff.net

"Zar me ne slušate?" upitao je. "Materijal za novčanice ne moţe se nabaviti. Potpuno nemoguće. Ne moţe se nabaviti čak ni četrdeset komada papira za novac, a kamoli četrdeset milijuna komada. Cijela stvar je potpuna misterija. Joe, Walter i ja godinu dana smo razbijali glave oko toga i ništa nismo uspjeli smisliti." "Mislim da je Bartholomew došao do nečega", kazao sam. Kelstein tuţno kimne glavom. Polako se ustao iz svoje stolice i pribliţio se radnom stolu. Pritisnuo je tipku za ponovno preslušavanje poruka na telefonskoj sekretarici. Sobu je ispunio elektronički zvuk, a potom glas sada već mrtvog čovjeka. "Kelstein?" kazao je glas. "Ovdje Bartholomew. Danas je četvrtak, kasno navečer. Nazvat ću te ujutro i dat ću ti odgovor. Znao sam da ću te pobijediti. Laku noć, stari." U glasuje bilo uzbuđenja. Kelstein je stajao i zurio u prazno, kao da se Kelsteinov duh još uvijek mota tu negdje u zraku. Izgledao je uznemiren. Nisam mogao procijeniti je li bio takav zato što je njegov stari kolega mrtav ili zato što ga je pretekao u pronalasku odgovora. "Jadni Walter", kaţe on. "Znao sam ga punih pedeset šest godina." Nakratko sam ostao sjediti, a onda sam se i ja ustao s fotelje. "Ja ću to riješiti", rekao sam. Kelstein okrenu glavu u stranu i oštro me pogleda. "Zar doista mislite da hoćete?" kaţe on. "Kad ni Joe nije mogao?" Slegnuo sam ramenima prema starcu. "Moţda je Joe uspio", kazao sam. "Ne znamo do kojih zaključaka je došao prije nego što su ga dohvatili. Bilo kako bilo, ja se sada vraćam u Georgiju. Nastavite s potragom." Kelstein kimnu glavom i uzdahne. Izgledao je kao daje pod stresom.

kika☺crostuff.net

"Sretno, gospodine Reacher", kazao je. "Nadam se da ćete dovršiti bratov posao. Moţda i hoćete. Ĉesto je pričao o vama. Sviđali ste mu se, znate." "Pričao je o meni?" upitao sam. "Ĉesto", ponovi starac. "Bili ste mu vrlo dragi. Bilo mu je ţao što vas posao drţi tako daleko od njega." Na trenutak sam izgubio dar govora. Osjećao sam nepodnošljivu krivicu. Prošlo bi još puno godina prije nego što bih ja pomislio na njega. A on je razmišljao o meni? "On je bio stariji, no vi ste se ugledali na njega", kazao je. "Tako mi je Joe rekao. Rekao je da ste jako oštri, jako čvrsti. Pretpostavljam da bi, da je Joe ţelio da se bilo tko pobrine za Klinerove, on sam izabrao vas." Kimnuo sam. "Odlazim", kazao sam. Stisnuo sam njegovu krhku ruku i ostavio ga kod policajaca u uredu zaštitarske sluţbe. Pokušavao sam dokučiti odakle Kliner nabavlja svoj savršeni papir, pokušavao sam izračunati mogu li stići na let za Atlantu u šest sati ako poţurim i nastojao sam ne misliti na ono što mi je Kelstein rekao o Joeu kako lijepo govori o meni. Ulice su bile pretrpane ljudima i ja sam bio zaokupljen mislima i o tome i traţio sam slobodan taksi, pa zbog svega toga nisam primijetio dvojicu Hispanoamerikanaca kako hodaju ravno prema meni. No jesam primijetio pištolj kojeg mi je prvi tip pokazao. Bio je to mali automatski pištolj u maloj ruci, skriven ispod onih kaputa kaki boje koje u rujnu ljudi obično nose preko ruke. Pokazao mi je oruţje, a njegov partner me je uputio na automobil koji je stajao uz cestu desetak metara dalje. Auto je doklizao do nas, a partner je već stajao spreman otvoriti

kika☺crostuff.net

vrata, poput ljudi sa šeširom koji isto to rade ispred obliţnjih zgrada sa skupim stanovima. Gledao sam naizmjence u pištolj i u auto, pokušavajući se odlučiti. "Ulazi u auto", tiho je rekao tip s pištoljem. "Ulazi ili ćeš dobiti metak." Stajao sam na mjestu i jedino što mi je u tom trenutku prolazilo kroz glavu, bilo je da ću moţda propustiti svoj let. U sedam sati, pomislio sam. "U auto", tip je još jednom ponovio. Bio sam prilično siguran da neće pucati iz pištolja na ulici. Bio je to mali pištolj, no nije imao prigušivač. Napravio bi uţasnu buku, a ova je ulica bila puna ljudi. Ruke drugog tipa bile su prazne. Moţda je imao pištolj u dţepu. U autu je bio samo vozač. Vjerojatno i pištolj na sjedištu pored njegovog. Ja sam bio nenaoruţan. Moja jakna s dţepnim noţem, noţem i Desert Eagleom bila je tisuću i dvije stotine kilometara dalje, u Atlanti. Biram. Izabrao sam ne ući u auto. Samo sam ostao stajati na ulici, ulaţući svoj ţivot u okladu da tip neće pucati na javnom mjestu. On je stajao, s kišnim kaputom okrenutim prema meni. Auto se zaustavio odmah pored nas. Njegov partner stao je na moju drugu stranu. Bili su to mali tipovi. Njih dvojica skupa bili su manji od mene. Auto je čekao, tiho brujeći uz rub pločnika. Nitko se nije micao. Bili smo kao zaleđeni, poput lutaka u izlogu dućana. Poput nove jesenske kolekcije, stara maskirna vojnička odjeća skupa s Burberrye-vim kišnim kaputima. To je njima dvojici stvorilo veliki problem. U takvoj situaciji postoji samo jedan djelić sekunde u kojem se moţe ostvariti prijetnju. Ako kaţeš da ćeš pucati, moraš pucati. Ako ne pucaš, potrošio si svoj adut. Tvoj blef je razotkriven. Ako ne pucaš, onda ne predstavljaš ništa. A ovaj tip nije pucao. Samo je stajao, rastrgan neodlučnošću. Ljudi su zujali oko nas po pretrpanom pločniku. Iz automobila su se svako malo začule sirene upućene prema tipu koji je zaustavio automobil uz pločnik.

kika☺crostuff.net

Bili su to pametni momci. Dovoljno pametni da me ne upucaju na vrlo prometnoj ulici u New Yorku. Dovoljno pametni da znaju da sam prozreo njihov blef. Dovoljno pametni da nikad više ne upute prijetnju koju nisu spremni i ostvariti. No nisu bili dovoljno pametni da se jednostavno odšetaju. Samo su ostali stajati. Stoga sam se ja nagnuo prema nazad, kao da ću napraviti jedan korak unatrag. Pištolj ispod kišnog kaputa krenuo je prema meni. Pratio sam pokrete i lijevom rukom zgrabio zglob malog tipa. Povukao sam pištolj oko sebe i privukao tipa bliţe, posluţivši se desnom rukom omotanom oko njegovih ramena. Izgledalo je kao da plešemo valcer ili kao da smo ljubavnici koji se grle na ţeljezničkoj stanici. Potom sam se odgurnuo prema naprijed i zgnječio ga uz auto. Cijelo vrijeme sam mu stiskao zglob, što jače sam mogao, s noktima duboko urezanim u njega. Lijevom rukom, no još uvijek sam ga ozljeđivao. Od moje teţine naslonjene na njega jedva je disao. Njegov partner stajao je nepomično s rukom na vratima automobila. Pogled mu je letio naprijed-nazad. Potom je drugom rukom posegnuo prema dţepu. Stoga sam se naglo okrenuo prema nazad, zavrnuo tipu ruku u kojoj je drţao pištolj i gurnuo ga na auto. I onda sam stao trčati poput vjetra. U pet dugih koraka već sam se izgubio u guţvi. Izmicao sam se i probijao kroz gomile ljudi. Ulazio i izlazio u predvorja i i prelazio ulice između automobila koji su trubili i čiji vozači su vrištali. Dva tipa neko vrijeme su me pratila, no promet ih je vrlo brzo zaustavio. Nisu riskirali onoliko koliko sam ja riskirao. Uhvatio sam taksi osam ulica dalje od mjesta gdje sam započeo i uhvatio redovni let u šest sati, s La Gu-ardie za Atlantu. Iz nekog razloga povratak je trajao duţe. Sjedio sam puna dva i pol sata. Cijelo vrijeme dok smo letjeli iznad Jerseya, Marylanda i Virginije

kika☺crostuff.net

razmišljao sam o Joeu. Iznad Caroline i dijela Georgije mislio sam na Roscoe. Ţelio sam da se vrati. Luđački mi je nedostajala. Spustili smo se kroz petnaest kilometara debele olujne oblake. Večernje blještavilo Atlante oblaci su pretvorili u mrkli mrak. Izgledalo je kao da se odnekud valja golemi vremenski sistem. Kad smo izašli iz aviona, zrak u malom tunelu bio je debel i teţak, mirisao je na oluju jednako kao i na kerozin. Na šalteru za informacije u Sali za dolaske pokupio sam ključeve bentleya. Bili su u omotnici skupa s kartom za parkiranje. Izašao sam vani da pronađem auto. Osjetio sam kako sa sjevera puše topli vjetar. Ovo će biti velika oluja. Moglo se osjetiti kako se skuplja naboj za munje. Pronašao sam auto na parkin-gu za kratko vrijeme. Straţnji prozori bili su potpuno zatamnjeni. Tip nije stigao to isto napraviti na staklima prednjih vrata i na vjetrobranu. Zbog toga je auto izgledao poput onih što ih koriste kraljevske obitelji, s vozačem koji ih vozi naokolo. Moja jakna bila je poloţena u prtljaţniku. Obukao sam je i u dţepovima ponovno osjetio onu teţinu koja mi je davala sigurnost. Ušao sam na vozačevo mjesto, izvezao se s parkirališta i zaputio se prema jugu, niz autocestu koja je bila u potpunom mraku. Bilo je devet sati, petak navečer. Oko trideset šest sati prije nego što u nedjelju mogu ponovno početi slati materijal sa zalihe. Bilo je deset sati kad sam došao u Margrave. Još trideset pet sati. Proveo sam sat vremena razmišljajući o nekim stvarima koje smo učili na Vojnoj akademiji. Proučavali smo vojnu filozofiju, većinom onu koju su napisali stari Švabe, koji su oboţavali te stvari. Nisam obraćao previše pozornosti, no sjećam se nekog vaţnog pravila koje govori da se prije ili kasnije mora uhvatiti ukoštac s neprijateljskom silom. Bez da se to

kika☺crostuff.net

napravi, ne moţe se dobiti rat. Prije ili kasnije mora se potraţiti njegova glavna snaga, suočiti se s njom i uništiti je. Znao sam da je njihova sila na početku brojala deset ljudi. Hubble mi je to kazao. Potom ih je ostalo devet, nakon što su se riješili Morrisona. Znao sam za dvojicu Klinera, Tealea i Bakera. Time mi je ostalo za pronaći još pet imena. Sam sebi sam se nasmiješio. Skrenuo sam s ceste na parkiralište restorana Eno's. Parkirao sam na njegovom daljem dijelu i izašao iz auta. Protegnuo sam se i zijevnuo na svjeţem večernjem zraku. Oluja još uvijek nije stigla, no bivala je sve bliţe. Zrak je još uvijek bio debel i teţak. Još se mogao osjetiti napon u oblacima. Na leđima sam još uvijek osjećao topli vjetar. Vratio sam sa natrag u auto. Rastegao sam se na straţnjim koţnim sjedalima i zaspao. Ţelio sam se odmoriti sat, sat i pol vremena. Počeo sam sanjati John Lee Hookera. U ranim danima, prije nego što je ponovno postao poznat. Imao je staru gitaru s ţeljeznim ţicama, svirao ju je sjedeći na maloj stolici. Stolica je bila smještena točno na sredini četvrtaste drvene ploče. Utisnuo je čepove pivskih boca u donove cipela, kako bi proizvodio što veću buku. Sjedio je na svojoj stolici i svirao gitaru svojim jednostavnim, vrckavim stilom. Cijelo vrijeme lupkajući po drvenoj ploči svojim bučnim cipelama. Sanjao sam kako pravi ritam lupajući cipelama po toj staroj ploči. No, nije John Lee bio taj koji je stvarao buku. Netko je kucao po vjetrobranskom staklu bentleya. Trgnuo sam se i uspravio. Narednik Baker me je gledao. Na velikom kromiranom satu na komandnoj ploči pisalo je da je deset i trideset. Prospavao sam pola sata. To je bio sav san koji ću imati. Prva stvar koju sam učinio jest da sam promijenio plan. Puno bolji mi je pao ravno u krilo. Stari Švabe bi se s time sloţili. Njihova fleksibilnost kod određivanja taktike bila je

kika☺crostuff.net

jako velika. Druga stvar koju sam učinio jest da sam rukom posegnuo u dţep i otkočio Desert Eagle. Potom sam izašao iz auta kroz vrata na suprotnoj strani i preko krova pogledao Bakera. Na licu je imao svoj ljubazni smiješak, sa zlatnim zubom i svim ostalim. "Kako je?" kaţe on. "Ovdje te zbog spavanja na javnom mjestu mogu uhititi zbog skitnje." I ja sam njemu uputio prijateljski osmijeh. "To je sigurnost na autocesti", kazao sam. "Tu se savjetuje da se ne vozi ako si umoran. 'Stanite sa strane i odmorite se', zar ne?" "Daj, uđi da te počastim kavom. Ako se ţeliš razbuditi, kava kod Eno's-a bi ti trebala pomoći." Zaključao sam auto. Ruku sam i dalje drţao u dţepu. Preko šljunčanog prilaza došli smo do restorana i ušli u njega. Uvukli smo se u zadnji separe. Ţena s naočalama donijela nam je kavu. Nismo je čak ni traţili. Jednostavno je izgledalo kao da zna što nam treba. "I, kako si?" upita Baker. "Loše se osjećaš radi brata?" Slegnuo sam ramenima. Lijevom rukom sam prinio šalicu s kavom. Desna mi je još uvijek čvrsto drţala Desert Eagle u dţepu. "Nismo bili tako bliski", kazao sam. Baker kimnu glavom. "Je li Roscoe još uvijek na ispomoći FBI-ju?" "Pretpostavljam." "A gdje je večeras stari Finlay?" "U Jacksonvilleu. Morao je otići u Floridu nešto provjeriti." "Jacksonville?" upita on. "Što mora provjeriti tamo?" Ponovno sam slegnuo ramenima. Srknuo sam kavu. "Ne pitaj mene", kazao sam. "On mi ništa ne govori. Nisam na platnom spisku. Ja sam samo potrčko. Sad me šalje u Hubbleovu kuću da mu nešto donesem." "Hubbleovu kuću? Što moraš donijeti od tamo?"

kika☺crostuff.net

"Neke stare papire", kazao sam. "Što god uspijem pronaći, valjda." "I onda? I ti ideš u Floridu?" Odmahnuo sam glavom. Ponovno sam srknuo kavu. "Finlay mi je kazao da ih pošaljem poštom. Na neku adresu u Washingtonu. Prespavat ću u Hubbleovoj kući i poslati ih ujutro." Baker polako kimnu glavom. Potom je ponovno uputio svoj prijateljski smiješak. No bio je isforsiran. Završili smo s kavom. Baker je na stol bacio nekoliko dolara pa smo se izvukli iz separea i otišli. On je ušao u svoja patrolna kola. Mahnuo mi je dok je odlazio. Pričekao sam da ode i potom se zaputio prema bentleyu. Odvezao sam se juţno, prema malom mračnom gradu, i skrenuo desno na Beckman Drive. DVADESET ŠEST Morao sam vrlo paţljivo izabrati gdje ostaviti bentley. Ţelio sam da izgleda kao da sam ga samo nehajno parkirao. No morao je biti ostavljen tako da nitko ne moţe proći pored njega. Vozio sam ga naprijed-nazad nekoliko puta. Ostavio sam ga na vrhu Hubbleovog prilaza s kotačima okrenutim u stranu. Izgledalo je kao da je dovezen u ţurbi i da je stao pri skretanju. Ţelio sam da kuća izgleda kao da sam ja unutra. Ništa nije očitije od prazne zgrade. Onaj tihi, napušteni izgled je odličan mamac. Tu je i mirnoća. Bez ljudskih vibracija. Stoga sam jednim od ključeva sa sveţnja kojeg mi je Charlie dala otvorio prednja vrata. Ušao sam unutra i nasumce upalio nekoliko svjetala. U dnevnom boravku sam uključio televizor i ostavio ga da lagano mrmori. Isto sam učinio i s radiom u kuhinji. Razvu-kao sam nekoliko zastora. Ponovno sam izašao napolje. Izgledalo je prilično dobro. Izgledalo je kao da bi netko mogao biti unutra.

kika☺crostuff.net

Prva postaja nakon toga bio je ormar za kapute u glavnom hodniku. Traţio sam rukavice. Nije ih jednostavno pronaći ovako daleko na jugu. Nema velike potrebe za njima. No Hubble ih je imao. Dva para, uredno posloţena na polici. Jedan par bile su skijaške rukavice. Svjetlozelena i ljubičasta kombinacija. To mi nije bilo od velike koristi. Traţio sam nešto tamno. Drugi par bio je ono što sam traţio. Pomodan par od tanke crne koţe. Bankarske rukavice. Jako mekane. Poput druge koţe. Skijaške rukavice nagnale su me da potraţim i kapu. Ako su Hubbleovi odlazili na izlete u Colorado, sigurno su imali svu opremu. Pronašao sam kutiju punu kapa. Među njima je bila i jedna straţarska, od nekakvog umjetnog materijala. Donji dio mogao se spustiti kako bi prekrio uši. Bila je išarana nekakvim tamnozelenim uzorkom. Moći će posluţiti. Sljedeća postaja bila je glavna spavaća soba. Pronašao sam Charlienu komodu. Bila je veća od nekih soba u kojima sam ja ţivio. Imala je hrpu kozmetike. Kojekakve stvari. Uzeo sam tubu s vodootpornom maškarom i odnio je u kupaonicu. Razmazao sam je po cijelom licu. Potom sam zakopčao jaknu, stavio kapu i obukao rukavice. Odšetao sam natrag u spavaću sobu i na velikom zrcalu na vratima ormara provjerio rezultat. Nije loše. Otprilike dovoljno za noćni rad. Opet sam izašao van. Ponovno sam zaključao ulazna vrata. Iznad glave sam začuo kako se sudaraju teški oblaci. Bilo je jako mračno. Stajao sam kraj prednjih vrata i još jednom sve provjerio. Stavio sam pištolj u unutrašnji dţep jakne. Otvorio sam patent i provjerio kako gaje izvući. Izašao je OK. Napunjen, nabijen. Sigurnosni prekidač bio je uključen. Rezervni meci su u vanjskom, gornjem desnom dţepu na jakni. Noţ na otvaranje u lijevom dţepu, veliki noţ u desnom. Vezice na cipelama čvrsto svezane. Odšetao sam niz prilaz, udaljavajući se od kuće, pokraj parkiranog bentleya, još nekih deset ili petnaest metara. Probio sam se kroz grmlje i smjestio se na mjestu s kojeg se

kika☺crostuff.net

mogao vidjeti cijeli potez na obje strane prilaza. Sjeo sam na hladno tlo i pripremio se na čekanje. U zasjedama, čekanje je ono kojim se dobija bitka. Ako je protivnik lukav, doći će ili jako rano ili jako kasno. Onda kada misli da ga ne očekuješ. Znači, koliko god rano on odluči doći, moraš biti spreman još ranije. Koliko god kasno on odluči otići, moraš čekati još duţe od njega. Ĉeka se u nekoj vrsti transa. Potrebno je beskrajno strpljenje. Bez razdraţljivosti ili brige. Jednostavno se čeka. Ne radi se ništa, o ničemu se ne razmišlja, ne troši se nikakva energija. Potom se naglo krene u akciju. Nakon jednog sata, pet sati, jednog dana, tjedna. Ĉekanje je vještina poput svih drugih. Bilo je četvrt do ponoći kad sam se spremio na čekanje. Osjetio sam kako se iznad mene zahuktava oluja. Zrak je bio gust poput juhe. Bio je mrkli mrak. Otprilike oko ponoći oluja je konačno izbila. Teške kapi veličine novčića pljuštale su po lišću oko mene. Vrlo brzo kiša se pretvorila u potop. Osjećao sam se kao da sjedim u kabini za tuširanje. Golemi gromovi udarali su svuda naokolo. Pucali su i lupali, a svako malo zasvijetlila bi pokoja munja. Po nekoliko sekundi vrt oko mene bio bi osvijetljen kao po danu. Sjedio sam na kiši koja je pljuštala i čekao. Deset minuta. Petnaest. Došli su po mene dvadeset minuta nakon ponoći. Kiša je još uvijek jako padala, a gromovi su tresli i udarali. Nisam čuo njihov kamion sve dok nije prešao dobar dio prilaza. Začuo sam kako vozi preko šljunka kad je bio otprilike petnaest metara daleko. Bio je to tamnozeleni dostavni kamion. S natpisom u finim slovima. Fundacija Kliner. Poput onog kojeg sam u utorak ujutro vidio pored Roscoeine kuće. Prošao je pokraj mene na udaljenosti od otprilike dva metra. Široke gume koje voze po šljunku. To je ono što je Finlay bio vidio kod Morrisonove kuće. Tragovi širokih guma u pijesku.

kika☺crostuff.net

Kamion se zaustavio nekoliko metara ispred mene. Naglo se zaustavio točno iza bentleya. Nije mogao proći pokraj njega. Točno kako sam ţelio. Začuo sam kako se gasi motor i kako se podiţe ručna kočnica. Prvi koji je izašao bio je vozač. Na sebi je imao bijeli najlonski mantil. Imao je i kapuljaču, čvrsto stegnutu oko lica. Preko lica nosio je kiruršku masku. Imao je tanke gumene rukavice. Na nogama gumene čizme. Izvukao se s vozačevog sjedala i došetao do straţnjih vrata. Poznavao sam taj hod. Bila mi je poznata ta visoka, teška građa. Bio je to mlađi Kliner. Sam mlađi Kliner došao je ubiti me. Dlanom je lupnuo po straţnjim vratima. To je proizvelo tupi zvuk. Potom je pritisnuo ručicu i otvorio ih. Iznutra su izašla četvorica muškaraca. Svi su bili odjeveni jednako. Bijele najlonske kabanice, čvrsto stegnute kapuljače, maske, rukavice, gumene čizme. Dvojica od njih nosili su torbe. Dvojica su imali velike puške. Ukupno pet ljudi. Očekivao sam ih četvoricu. S petoricom će biti teţe. No i puno učinkovitije. Kiša se slijevala po njima. Dobro se čulo rasprskavanje kapljica dok su padale na njihova najlonska odijela. Ĉulo se i metalno lupkanje dok su se teške kapljice odbijale od krova njihovog kamiona. Vidio sam ih u jednom trenutku, osvijetljene svjetlošću munje. Izgledali su poput divova. Poput nekoga tko je pobjegao iz pakla. Bio je to zastrašujući prizor. Prvi put sam se zapitao bih li ih pobijedio u ponedjeljak navečer. No pobijedit ću ih večeras. Večeras ću imati prednost iznenađenja. Bit ću nevidljivi lik iz noće more ubačen među njih. Mladi Kliner ih je organizirao. Rukom je posegnuo u straţnji dio vozila i vani izvukao ţeljeznu polugu. Prstom je odabrao trojicu svojih vojnika i skupa s njima po pljusku odšetao do kuće. Peti tip je namjeravao ostati pored kamiona. Zbog kiše, namjeravao je vratiti se natrag u kabinu. Vidio sam kako upućuje pogled prema crnom nebu i onda

kika☺crostuff.net

prema vozačevom sjedalu. Izvukao sam šipku. Probio sam se kroz grmlje. Tip me ionako nije mogao čuti. Kiša mu je bubnjala u ušima. Okrenuo mi je leđa i zakoračio prema vratima za vozača. Na trenutak sam zatvorio oči i zamislio Joea na leţaju u mrtvačnici, s potpuno uništenim licem. Zamislio sam Roscoe kako se trese od straha dok gleda otiske stopala na podu svog hodnika. Potom sam iskočio iz grmlja. S leđa sam zaskočio tipa. Šipkom sam jako zamahnuo po straţnjoj strani njegove lubanje. Bila je to velika šipka i ja sam udario svom snagom. Osjetio sam kako se pod njom smrskavaju kosti. Tip se srušio na tlo poput posječenog stabla. Pao je s licem prema dolje i kiša je nastavila udarati po njegovom najlonskom odijelu. Slomio sam mu vrat jednim jedinim snaţnim udarcem. Jedan manje. Odvukao sam tijelo po šljunku i ostavio ga naslonjenog na straţnji dio kamiona. Obišao sam vozilo i izvukao ključeve iz brave. Odšuljao sam se do kuće. Vratio sam šipku natrag u dţep. Izvukao sam noţ na otvaranje i drţao ga u desnoj ruci. Nisam ţelio koristiti pištolj u kući. Previše bučno, čak i ako vani udaraju gromovi. Zaustavio sam se kod prednjih vrata. Brava je bila razvaljena, a drvo je bilo smrskano. Na podu hodnika ugledao sam njihovu ţeljeznu polugu. Kuća je bila velika. Trebat će im neko vrijeme da ju pretraţe. Moja pretpostavka bila je da će se sva četvorica drţati u grupi. Obavit će pretragu zajedno. Potom će se razdvojiti. Ĉuo sam ih kako hodaju po gornjem katu. Ponovno sam se povukao vani kako bih dočekao jednog od njih koji se spusti u hodnik. Ĉekao sam, naslonjen na zid, odmah pored razvaljenih vrata. Produţeni dio krova pruţao mi je zaštitu. Još uvijek je bio prolom oblaka. Gotovo kao jaka tropska oluja. Ĉekao sam oko pet minuta prije nego što se jedan od njih spustio niz stube. Ĉuo sam zvuk njegovih koraka u hodniku. Ĉuo sam kako otvara vrata ormara. Ušao sam u kuću.

kika☺crostuff.net

Bio je okrenut leđima prema meni. On je bio jedan od onih koji su nosili pušku, visok, lakši od mene. Zaskočio sam ga otraga. Lijevom rukom sam ga dohvatio preko glave. Zabio sam mu prste u oči. Ispustio je pušku. Pala je na pod. Povukao sam ga prema natrag, okrenuo ga i izvukao kroz vrata. Natrag na pljusak. Zabio sam mu prste još dublje u oči. Zabacio sam mu glavu unatrag. Prerezao sam mu vrat. To se ne radi jednim elegantnim potezom. Ne kao u filmovima. Nijedan noţ nije dovoljno oštar za to. U ljudskom grlu postoje kojekakve koščice i hrskavice. Mora se rezati naprijed-nazad s velikom snagom. To zna potrajati. No djeluje, djeluje prilično dobro. Dok se dođe do vratne kosti, tip je već mrtav. Ni ovaj tip nije bio nikakva iznimka. Krv mu je stala prskati i miješati se s kišom. Omlohavio mi je u rukama. Dvojica manje. Uhvatio sam tijelo za vrh kapuljače i odvukao ga do travnjaka. Nije bilo koristi da ga hvatam za noge ili ispod ruku. Glava bi mu se vukla po podu i spala. Ostavio sam ga na travi. Otrčao sam natrag unutra. Podigao sam pušku i nasmiješio se. Bilo je to sasvim ozbiljno oruţje. Ithaca Mag-10. Vidio sam takve u vojsci. Moţe ispucati golemu količinu streljiva odjednom. Zovu ga 'puška koja blokira cestu'. Ima dovoljno snage da ubije čovjeka kroz oplatu automobila. Iz male blizine, razara. Prima samo tri metka ali, kako bismo mi znali kazati, dok se dođe do trećeg bitka je definitivno gotova. Ostavio sam noţ u ruci kao prvo oruţje. Tiho. No puška bi bila puno bolja za potporu umjesto Desert Eaglea. S puškom je stvar u tome što je ciljanje nepotrebno. Puške rasipaju široku kišu olova. S Mag-10, ako je uperen barem pribliţno u dobrom smjeru, ne moţe se promašiti. Ponovno sam ušao kroz razvaljena vrata i naslonio se na zid, tako da sam se sklonio s pljuska. Ĉekao sam. Moja pretpostavka bila je da će početi izlaziti iz kuće. Neće me pronaći unutra i nedostajat će im tip kojeg sam upravo maknuo. Tako da će početi

kika☺crostuff.net

izlaziti. To je bilo neizbjeţno. Ne mogu ostati unutra zauvijek. Ĉekao sam. Deset minuta. Iznutra se čulo pucketanje parketa. Ignorirao sam ga. Prije ili kasnije, izaći će van. Izašli su. Dvojica odjednom. Izašli su zajedno. Zbog toga sam jedan djeličak sekunde oklijevao. Stupili su na pljusak i začulo se kako kiša počinje padati po njihovim najlonskim kapuljačama. Ponovno sam izvukao ţeljeznu polugu. Prebacio sam je u desnu ruku. Prvog tipa sam sredio jako lako. Pogodio sam ga ravno u straţnji dio vrata teškom palicom i glava mu je gotovo otpala. No drugi je reagirao i izmakao se, tako da sam sljedeći udarac promašio. Poluga mu je samo slomila ključnu kost i srušila ga na koljena. Lijevom rukom sam ga čvrsto uhvatio za glavu. Pripremio sam se na novi zamah polugom. Trebala su mi još dva udarca da mu slomim vrat. Bio je ţilav momak. Ali ne dovoljno ţilav. Ĉetvorica manje. Po uţasnom pljusku odvukao sam oba tijela do travnjaka na kraju pošljunčenog prilaza. Posloţio sam ih pored posljednjeg tipa. Sredio sam ih četvoricu i zaplijenio jednu pušku. Ključevi kombija bili su u mom dţepu. Ostao mi je još samo Kliner mlađi s puškom. Nisam ga uspio pronaći. Nisam imao pojma gdje je. Ušao sam u kuću da se maknem s pljuska i osluškivao. Ništa se nije čulo. Zvuk kiše kako tutnji po krovu i po šljunku ispred kuće bio je previše. Nadjačavao je sve ostalo. Ako je momka nešto uznemirilo i ako se oprezno šulja po kući, neću ga čuti. To će biti problem. Uvukao sam se u dnevni boravak. Kiša je lupala po krovu. Stajao sam mirno i paţljivo slušao. Začuo sam ga iz hodnika. Upravo je izlazio. Prolazio je kroz prednja vrata. Ako skrene desno, spotaknut će se na tijela trojice svojih kolega poslaganih na travnjaku. No skrenuo je lijevo. Prošao je pokraj prozora dnevnog boravka. Zaputio se preko travnjaka punog lokvi prema dvorištu. Gledao sam ga kako prolazi pokraj mene, po pljusku, bio je

kika☺crostuff.net

moţda tri metra daleko. Izgledao je kao duh iz pakla. Duh iz pakla koji ispred sebe drţi uperenu dugačku crnu pušku. U dţepu, na ključevima bentleya, imao sam ključ kućnih vrata u dnevnom boravku. Otključao sam vrata i izašao van. Kiša me je pogodila poput mlaza iz vatrogasne cijevi. Tiho sam se šuljao po rubovima dvorišta. Mali Kliner je stajao, gledajući prema velikom bazenu. Pognuo sam se zbog kiše i promatrao i ja njega. S udaljenosti od sedam-osam metara čulo se kako se pljusak razbija u dodiru s njegovom najlonskom kabanicom. Nebom su parale munje, a gromovi su bez prestanka udarali. Nisam ga ţelio upucati s Magom 10 kojeg sam drţao u ruci. Morao sam se riješiti tijela. Ţelio sam da stari Kliner bude uznemiren. Ţelio sam prisiliti da nagađa što se dogodilo. Da nagađa gdje je njegov mali nestao. To će ga izbaciti iz takta. A to je bilo ključno za moju vlastitu sigurnost. Nisam si mogao priuštiti da iza sebe ostavim i najmanji trag. Da iskoristim veliku Ithacu protiv momka, to bi ostavilo ogroman nered. Rješavanje njegovog tijela bilo bi velik problem. Teško bi bilo i pronaći sve njegove dijelove. Ĉekao sam. Momak se zaputio preko dugačkog mokrog travnjaka prema bazenu. Ja sam se polako pomicao, cijelo vrijeme hodajući po travi. Momak je hodao polako. Bio je zabrinut. Ostao je sam. Izgledi mu nisu bili dobri. Kapuljača koja mu je bila čvrsto stegnuta oko lica suţavala mu je vid. Cijelo vrijeme je okretao glavu s jedne na drugu stranu, oprezno pomičući vratom kao da se radi o mehaničkim pokretima. Zaustavio se na rubu bazena. Bio sam metar iza njega. Izmicao sam se lijevo i desno, lijevo i desno, izmičući mu se iz pogleda dok je okretao glavu u stranu. Njegova golema puška pomicala se lijevo i desno iznad bazena.

kika☺crostuff.net

Po knjigama koje sam pročitao i filmovima koje ljudi obično gledaju trebao bih se časno boriti protiv njega. Ovdje sam da stanem uz svog brata. A točno ispred mene stajao je čovjek koji je šutao njegovo tijelo poput hrpe dronjaka. Morali bismo to riješiti časno, licem u lice. On bi morao biti svjestan tko mu je protivnik. Uglavnom sva ta sranja o časti i borbi prsa o prsa. No, stvarni ţivot nije takav. Joe bi se svemu tome samo nasmijao. Svom snagom zamahnuo sam polugom prema njegovoj glavi. Upravo u trenutku kad se okrenuo u namjeri da se vrati u kuću. Poluga je samo okrznula skliski najlon i momentum teške cijevi punjene olovom bespovratno me je izbacio iz ravnoteţe. Padao sam kao da stojim na ledu. Momak se brzo okrenuo i podigao pušku. Ugurao je metak u cijev. Zamahnuo sam rukom i udario pušku po strani. Skupio sam se točno ispod njenog vatrenog polja. Potegao je obarač 1 nastala je ogromna eksplozija, jača od svih gromova. Ĉuo sam kako se lišće kida i pada nakon što se metak zabio u stabla iza nas. Od pucnja je nekontrolirano odskočio unatrag, no ipak je uspio nategnuti drugi metak. Ĉuo sam prijeteći dvostruki škljocaj mehanizma puške. Leţao sam na leđima na pločicama bazena, no skočio sam i zgrabio pušku objema rukama. Na silu sam okrenuo cijev prema gore i drţak prema dolje, pa je ponovno pucao u prazno. Još jedna strašna eksplozija. Ovaj put mene je odbacila unatrag, pa sam mu istrgnuo pušku iz ruku. Uspravio sam se i udario ga drškom u lice. Bio je to loš udarac. Ithaca na dršku ima veliku gumenu podlogu. Ona štiti rame čovjeka koji puca od razornog udarca. Sad je zaštitila glavu momka od mog udarca. Samo se zateturao unatrag. Posegnuo sam za njegovim nogama i gurnuo ga na leđa. Uzeo sam ga za stopala i gurnuo ga u bazen. Pao je na leđa. Skočio sam na njega.

kika☺crostuff.net

Bili smo u dubljem dijelu bazena, bacajući se kako bismo došli u bolji poloţaj. Kiša je pljuštala. Klor mi je izjedao oči i nos. Nastavio sam se boriti sve dok nisam došao do njegovog vrata. Pokidao sam najlonsku kapuljaču i stavio mu ruke navrat. Ĉvrsto sam ga obuhvatio dlanovima i gurnuo glavu momka duboko ispod vode. Lomio sam mu vrat svom svojom snagom. Onaj motorist u Warburtonu mislio je da me čvrsto steţe, no to je bio ljubavni zagrljaj u usporedbi s onim što sam ja radio Klineru mlađem. Kidao sam mu glavu s ramena. Stiskao sam vrat, izvijao glavu i čvrsto ga drţao metar ispod vode sve dok nije umro. Nije mu trebalo puno. U takvim situacijama, nikad ne treba. Prvi kojeg gurnu ispod vode, ostaje dolje. To sam mogao biti i ja. Plivao sam po vodi i nastojao pobjeći od smrada klora. Kiša je uzburkavala površinu. Bilo je nemoguće odrediti gdje voda završava i gdje zrak počinje. Pustio sam da mu tijelo pluta i nasuče se na jednu stranu bazena. Smirio sam se da dođem do daha. Vrijeme je bilo kao u noćnoj mori. Gromovi su se pretvorili u neprekidnu buku, a munje su sijevale u serijama. Bio je to pljusak bez kraja. Manje bih bio mokar da sam ostao u bazenu. No, imao sam posla. Otplivao sam natrag po tijelo. Plutalo je na dubini od jednog metra. Odvukao sam ga do ruba bazena. Izašao sam van. Objema rukama uhvatio sam najlon i odvukao tijelo za sobom. Bilo je vraški teško. Leţalo je pored bazena dok mu se voda izlijevala iz kabanice kod gleţnjeva i zglobova. Ostavio sam ga ondje i teturao natrag do garaţe. Nije bilo lako hodati. Odjeća mi je bila potpuno mokra i bilo je hladno. Bilo je kao da hodam sa ţeljeznim kuglama oko nogu. No uspio sam doći do garaţe i pronašao sam ključ. Otključao sam vrata i upalio svjetlo. Bila je to garaţa za tri automobila. Unutra je bio samo drugi bentley. Hubbleov automobil, isto godište kao i Charliein. Prekrasne tamnozelena boje, s ljubavlju ispolirane do visokog sjaja. Dok sam se kretao, u boji sam

kika☺crostuff.net

vidio svoj odraz. Traţio sam ručna kolica ili nešto slično, što god vrtlari koriste. Garaţa je bila prepuna opreme za vrtlarstvo. Velika kosilica, crijeva, alati. U daljem kutu stajala su nekakva kolica, s velikim kotačima kao na biciklu. Izvukao sam ih vani na kišu i odvezao do bazena. Pretraţio sam okolicu i pronašao dvije puške i mokru polugu. Bacio sam puške u kolica i vratio polugu u dţep. Provjerio sam ima li momkov leš još uvijek na sebi cipele i potom ga ubacio u kolica. Odvezao sam ga do kuće i potom niz prilaz. Jedva sam provukao kolica pokraj bentleya i potom ih odvezao do kombija. Otvorio sam straţnja vrata i ubacio leš unutra. I ja sam ušao i potom ga odvukao dosta unutra. Kiša je bubnjala po krovu. Potom sam podigao tijelo prvog momka i odvukao ga do tijela Klinera mlađeg. Bacio sam puške na njih. Dvojica riješena. Potom sam odvezao kolica do mjesta gdje sam pospremio ostalu trojicu. Leţali su na natopljenoj zemlji dok je kiša udarala u njihova odvratna odijela. Odvukao sam ih natrag do kombija s kojim su došli. Uspio sam ih svih petoricu poloţiti na pod. Potom sam po pljusku ponovno odvezao kolica do garaţe. Vratio sam ih u kut gdje sam ih pronašao. S radnog stola uzeo sam svjetiljku. Ţelio sam dobro pogledati četvoricu momaka koje je Kliner mlađi doveo sa sobom. Po kiši sam ponovno otrčao do kombija i ušao u njega. Upalio sam bateriju i nagnuo se nad poslagani red leševa. Klinera mlađeg sam znao. S glava ostale četvorice skinuo sam kapuljače i pokidao im maske. Uperio sam snop svjetlosti svjetiljke na njihova lica. Dvojica su bili straţari iz skladišta. Bio sam siguran da sam ih u četvrtak vidio kroz dalekozor. Moţda se ne bih mogao zakleti u to pred sudom, no tu večer me nije zanimao nikakav sudski postupak. Za drugu dvojicu sam bio potpuno siguran. Bez imalo sumnje. Bili su policajci. Bili su u grupi za potporu u petak. Došli su s Bakerom i Stevensonom u restoran kako bi me

kika☺crostuff.net

uhapsili. Nakon toga nekoliko puta sam ih vidio u policijskoj stanici. Oni su bili uključeni u pothvat. Još jedan dio skrivenih postrojbi gradonačelnika Tealea. Ponovno sam izašao iz kombija i odnio svjetiljku natrag u garaţu. Zaključao sam vrata i po kiši otrčao do prednjeg dijela kuće. Potraţio sam dvije torbe koje su donijeli sa sobom. Ubacio sam ih u hodnik Hubble-ove kuće i upalio svjetlo. Pogledao sam unutra. Rezervne rukavice i maske. Kutija s deset velikih metaka za pušku. Malj. Vrećica čavala dugih osamnaest centimetara. I četiri noţa. Nekakav liječnički alat. Na njih bi se moglo porezati čak i od samog gledanja. Skupio sam polugu s mjesta na kojeg su je bacili nakon što su razvalili vrata. Stavio sam je u jednu od torbi. Odnio sam torbe do kombija i ubacio ih unutra, na pet tijela koja su tu leţala. Potom sam zatvorio i zaključao straţnja vrata i po ogromnom pljusku ponovno otrčao do kuće. Protrčao sam kroz hodnik i zaključao straţnja vrata u dnevnom boravku. Otrčao sam do kuhinje. Otvorio sam vrata pećnice i ispraznio svoje dţepove. Poloţio sam sve stvari na pod. U ormariću pored pećnice pronašao sam nekoliko posuda za pečenje. Rastavio sam Desert Eagle i sve dijelove paţljivo poloţio na pladanj. Do njih sam poslagao rezervne metke. Stavio sam noţ, palicu, ključeve bentleya, sav svoj novac i dokumente na drugi pladanj. Stavio sam obje posude u pećnicu i uključio je na jako malu temperaturu. Izašao sam vani i zatvorio razvaljena vrata najbolje što sam mogao. Protrčao sam pokraj bentleya i ušao u kombi Fundacije Kliner. Malo sam se zbunio zbog nepoznatih ključeva i potom ga upalio. Paţljivo sam vozio unatrag niz prilaz i tako izašao na Beckman Drive. Vozio sam se niz nizbrdicu prema gradu. Brisači su bijesno radili i pokušavali maknuti goleme količine vode s vjetrobranskog stakla. Vozeći sam zaobišao crkvu. Na kraju ulice skrenuo sam desno i zaputio se prema jugu. Sve je bilo pusto. Na cesti nije bilo nikoga.

kika☺crostuff.net

Tristo metara juţno od parka skrenuo sam na Morrisonov prilaz. Odvezao sam kombi do kuće i parkirao ga pored njegovog ostavljenog Lincolna. Zaključao sam vrata. Otrčao sam do Morrisonove vanjske ograde, zamahnuo rukom i bacio ključeve daleko u polje. Ĉvrsto sam zakopčao jaknu i stao hodati natrag po kiši. Započeo sam duboko razmišljati. Već je prošao prvi sat subote. Znači daje do nedjelje ostalo još manje od jednog dana. Sve je bilo ma-nje-više jasno. Imao sam tri pouzdano točne činjenice. Ĉinjenica broj jedan: Klineru treba poseban papir. Ĉinjenica broj dva: to se ne moţe nabaviti u Sjedinjenim Drţavama. No treća činjenica bila je da je skladište ipak bilo prepuno nečega. A mučio me je i natpis na onim kutijama za klimatizacijske uređaje. Ne Island Air-conditioning. Ne natpis tiskan strojevima. Drugi natpis. Serijski brojevi. Kutije koje sam vidio u strojno tiskanim pravokutnicima imale su ručno upisane serijske brojeve. Vidio sam ih prilično jasno. Policajci iz Jacksonvillea jednako su opisali kutije u Stollerovom kamionu koji je jurio po cesti. Dugi serijski brojevi napisani ručno. No zašto? Same kutije bile su dobar paravan. Dobra kamuflaţa. Prevoţenje nečeg tajnovitog u Floridu i dalje u kutijama za klimatizacijske uređaje bio je dobar potez. Nijedan drugi proizvod ne bi bio uvjerljiviji za to trţište. Kutije su zavarale policajce iz Jacksonvillea. Nisu ni dvaput promislili o tome. No mene su mučili serijski brojevi. Ako u kutijama nije bilo nikakvih električnih uređaja, zašto bi se na njih pisalo serijske brojeve? To bi bilo maskiranje do apsurdnih razmjera. Dakle, što su, dovraga, ti serijski brojevi značili? Što je, dovraga, bilo u tim kutijama? To je bilo pitanje koje sam sebi postavljao. Na koncu mi je Joe dao odgovor. Šetao sam po kiši i razmišljao o onome što je profesor Kelstein kazao o njegovoj preciznosti. Rekao

kika☺crostuff.net

je daje Joe imao jako privlačnu preciznost u načinu svog izraţavanja. Znao sam to. Razmišljao sam o urednom popisu kojeg je napravio samo za sebe. Velika početna slova. Redovi inicijala. Stupac s telefonskim brojevima. Dvije bilješke na samom dnu. Garaţa Stollerovih. Grayev dosje o Klineru. Morao sam ponovno provjeriti popis. No odjednom sam postao siguran da mi je Joe govorio da bi, ukoliko ţelim doznati što je Kliner stavljao u te kutije, moţda bilo dobro otići do garaţe Stollerovih i malo pogledati. DVADESET SEDAM Prva stvar koju sam napravio natrag u kući bila je da se provrtim po skupoj kuhinji Charlie Hubble i potraţim kavu. Uključio sam aparat koji je počeo brujati. Potom sam otvorio pećnicu. Izvukao sam sve svoje stvari. Gotovo sat vremena su se zagrijavale i bile su potpuno suhe. Koţa na palici i privjesak za ključeve malo su se rastopili. Osim toga, nije bilo nikakve štete. Ponovno sam sastavio pištolj i napunio ga. Ostavio sam ga na kuhinjskom stolu. Nategnutog i zakočenog. Potom sam na Joevom isprintanom popisu potraţio potvrdu za koju sam mislio da je na njemu. No, iskrsnuo je problem. Ogroman problem. Papir je bio potpuno suh i krut, no sve napisano na njemu je nestalo. Papir je bio potpuno prazan. Voda iz bazena isprala je svu tintu. Ostale su jako blijede mutne mrlje, no nisu se mogle raspoznati riječi. Slegnuo sam ramenima. Pročitao sam to stotinu puta. Oslanjat ću se na svoje pamćenje o tome što je pisalo. Sljedeća postaja bio je podrum. Petljao sam oko peći dok nije proradila. Potom sam skinuo svu odjeću sa sebe i ubacio je u Charlieinu električnu sušilicu. Namjestio sam je da radi polako sat vremena. Nisam imao pojma što radim. U vojsci se mojim rubljem ba-

kika☺crostuff.net

vio neki vodnik. Odnio bi ga i vratio čistog i uredno sloţenog. Nakon toga uvijek bih kupovao jeftine stvari i jednostavno ih bacao nakon upotrebe. Popeo sam se uz stube i ušao u Hubbleovu kupaonicu. Dugo sam se tuširao vrućom vodom i isprao maskaru s lica. Dugo sam stajao pod mlazom vruće vode. Zamotao sam se ručnikom i sišao dolje na kavu. Nisam mogao otići u Atlantu te večeri. Nisam mogao stići tamo prije otprilike tri i pol ujutro. To je bilo loše vrijeme za pokušati ući na razgovor. Nisam imao nikakve dokumente za pokazati, niti ikakav status. Noćni posjet mogao bi se pretvoriti u problem. Morat ću ga ostaviti za ujutro, prvu stvar koju ću učiniti. Nisam imao izbora. Stoga sam razmislio o odlasku na spavanje. Isključio sam radio u kuhinji i odšetao do Hubbleove radne sobe. Isključio sam televizor. Pogledao sam uokolo. Bila je to mračna, udobna soba. S mnogo drvenih polica i velikim koţnim foteljama. Pored televizora stajala je glazbena linija. Nekakvog japanskog proizvođača. Redovi CD-a i kaseta. S velikim naglaskom na Beatlesima. Hubble je kazao da ga zanima John Lennon. Bio je u Dakoti u New York Cityu i u Liverpoolu u Engleskoj. Imao je gotovo sve. Sve albume, nekoliko piratskih kompilacija, onu kolekciju singlova na CD-u koja se prodavala u drvenom omotu. Iznad stola nalazila se polica. Hrpa časopisa sa stručnom tematikom i red teških debelih knjiga. Tehnički bankarski listovi i izvještaji. Ĉasopisi su zauzimali gotovo metar duljine police. Izgledali su prilično beţivotno. Nekoliko primjeraka nečega što se zove Bankarska kronika. Nekoliko izdanja čvrsto ukoričenog Bankarskog menadžmenta. Jedan imena Bankar. Bankarske novine, Bankarski mjesečnik, Poslovna kronika, Poslovni tjednik, Bilten o raspolaganju gotovinom, The Economist, The Financial Post. Svi uredno poslagani po abecedi, svi poredani po datumima. Samo povremeni primjerci, stari do unatrag

kika☺crostuff.net

nekoliko godina. Nigdje cijele serije. Na kraju reda nalazilo se nešto pošiljki Ministarstva financija SAD-a i nekoliko primjeraka nečega što se zove Svijet bankarstva. Zanimljiva zbirka. Izgledalo je jako probrano. Moţda su to bili posebno teški primjerci. Moţda ih je Hubble pročitao onda kad nije mogao spavati. Ja nisam trebao imati nikakvih problema sa spavanjem. Bio sam na izlasku iz radne sobe, na putu da pronađem krevet na kojeg ću se izvaliti, kad mi je nešto palo na pamet. Vratio sam se natrag do stola i ponovno pogledao na policu. Prstom sam prešao preko reda novina i časopisa. Provjerio sam datume tiskane na koricama, odmah ispod pompoznih naziva. Neki od njih bili su noviji brojevi. Nasumični redoslijed vodio je do najnovijih brojeva nekoliko njih. Preko deset njih imalo je datum od ove godine. Točno trećina njih izašla je nakon što je Hubble otišao sa svog posla u banci. Nakon što su ga otpustili. Tiskali su se za bankare, no u to vrijeme Hubble više nije bio bankar. Ali još uvijek je naručivao ove teške stručne časopise. Još uvijek ih je primao. Još uvijek je čitao sve te teške stručne stvari. Zašto? Izvukao sam nekoliko biltena. Pogledao sam im korice. Bili su to teški, sjajni časopisi. Uhvatio sam ih vršcima prstiju na vrhu i dnu korica. Otvorili su se na stranicama koje je Hubble gledao. Pogledao sam te stranice. Izvadio sam još nekoliko primjeraka. Pustio sam da se i oni otvore. Sjeo sam u Hubbleovu koţnu fotelju. Sjedio sam zamotan u njegov ručnik i čitao. Pročitao sam sve s police. Slijeva nadesno, od početka do kraja. Sve časopise. Trebalo mi je sat vremena. Potom sam se prebacio na knjige. Prstom sam prešao po prašnjavom redu. Zaustavio sam se u laganom šoku kad sam ugledao neka imena koja sam poznavao. Kelstein i Bartholomew. Velika stara knjiga. Omotana u crvenu koţu. Izvještaj senatskog pododbora. Izvadio sam ga i stao listati. Bilo je to sjajno izdanje. Kelstein ga je bio

kika☺crostuff.net

skromno opisao kao Bibliju za borbu protiv krivotvoritenja. I doista je bilo. Bio je previše skroman. Bila je to potpuno iscrpna knjiga. Pomno prepričana povijest svih poznatih tehnika krivotvorenja. Svi ikad otkriveni slučajevi opširno i pomno su opisani. Smjestio sam tešku knjigu u krilo. Ĉitao sam je još dobar sat vremena. Najprije sam se koncentrirao na problem papira. Kelstein je bio kazao da je papir ključ svega. On i Bartholomew napisali su dugačak dodatak o problemu papira. Široko je govorio o onome što mi je Kelstein kazao licem u lice. Pamučna i lanena vlakna, kemijske boje, uvođenje crvenih i plavih niti polimera. Papir se proizvodi u Daltonu u drţavi Massachusetts, u tvornici naziva Crane and Company. Kimnuo sam. Ĉuo sam za njih. Ĉini mi se da sam jednom kupio boţične čestitke koje su oni proizveli. Sjećam se debelih i teških čestitki i obojenih kartonskih omotnica. Sviđale su mi se. Tvrtka proizvodi materijal za novac za Ministarstvo financija još od 1879. godine. Već više od stoljeća prevozi ga se u Washington u oklopljenim vozilima i pod oruţanom zaštitom. Ništa nikad nije ukradeno. Ni jedan jedini komad papira. Potom sam se ostavio dodatka i stao proučavati glavni tekst. Sloţio sam Hubbleovu malu biblioteku na njegovom radnom stolu. Ponovno sam prošao kroz sve. Nešto sam pročitao i dva, tri puta. Neprestano sam se vraćao na neurednu hrpu napornih članaka i izvještaja. Provjeravao, uspoređivao, nastojao svladati tajanstveni jezik. Neprestano sam se vraćao izvještaju Senata. Bila su tri pasusa koja sam bez prestanka ponovno čitao. Prvi je bio o starom krivotvoriteljskom lancu u Bogoti u Kolumbiji. Drugi o jednoj operaciji u Libanonu puno prije toga. Tijekom starog građanskog rata kršćanski Falangisti udruţili su se s nekim Armencima koji su radili na graviranju. U trećemu se radilo o osnovama kemije. Puno sloţenih formula, no bilo je nekoliko riječi koje sam

kika☺crostuff.net

prepoznao. Ĉitao sam ta tri pasusa bez prestanka. Odlutao sam do kuhinje. Uzeo sam Joeovu praznu listu. Dugo sam zurio u nju. Odlutao sam natrag do mračne i tihe radne sobe i pod svjetlom gotovo pola noći ostao sjediti i razmišljati. To me nije uspavalo. Imalo je potpuno suprotan učinak. Razbudilo me je. Vraški me je uzbudilo. Ostao sam se tresti od šoka i uzbuđenja. Zato što sam, kad sam završio s razmišljanjem, točno znao kako nabavljaju papir. Točno sam znao gdje ga nabavljaju. Znao sam što je prošle godine bilo u onim kutijama za klimatizacijski uređaje. Nisam trebao ići u Atlantu i provjeravati. Znao sam. Znao sam što Kliner skladi-šti u svome skladištu. Znao sam što su oni kamioni dovozili svakog dana. Znao sam što je Joeov naslov značio. E Unum Pluribus. Znao sam zašto je odlučio preokrenuti slogan. Znao sam sve, a ostala su mi još dvadeset četiri sata. Cijelu stvar, od početka do kraja. Od vrha do dna. Od iznutra prema vani. I bila je to jedna vraţji pametna operacija. Stari profesor Kelstein bio je rekao da se papir ne moţe nabaviti. No Kliner je dokazao da je u krivu. Kliner je pronašao način kako ga nabaviti. Jako jednostavan način. Odskočio sam od stola i otrčao do podruma. Brzo sam otvorio vrata sušilice i izvukao svoju odjeću. Odjenuo sam se poskakujući na jednoj nozi po betonskom podu. Ostavio sam ručnik tamo gdje je spao. Otrčao sam natrag do kuhinje. Nakrcao sam jaknu stvarima koje će mi trebati. Istrčao sam vani, ostavivši razva-ljena vrata da se njišu za mnom. Pretrčao sam preko šljunka do bentleya. Upalio sam ga i krenuo unatrag niz prilaz. Odjurio sam niz Beckman Drive uz cviljenje guma skrenuo na Main Street. Projurio sam kroz tihi pusti grad i prošao pokraj restorana. Ponovno sam skrenuo lijevo na cestu prema Warburtonu i nagazio stari auto najbrţe što sam se usudio. Svjetla bentleya bila su slaba. Dizajn star dvadeset godina. Noć je bila mračna. Do zore je bilo još nekoliko sati, a posljednji oblaci oluje koja je prolazila vukli su se ispred

kika☺crostuff.net

mjeseca. Cesta ni u jednom trenutku nije bila potpuno ravna. Bilo je izbočina i pijeska, a i bila je klizava od kišnice. Stari automobil je prokli-zavao i krivudao. Stoga sam smanjio brzinu. Shvatio sam da je pametnije izgubiti deset minuta vremena nego sletjeti s ceste u polje. Nisam se ţelio pridruţiti Joeu. Nisam ţelio biti drugi brat Reacher koji je sve znao, no bio mrtav. Prošao sam pored drvoreda. Bio je samo nešto tamnija mrlja na horizontu. Kilometrima ispred sebe vidio sam rub zatvorskih svjetala. Sjajili su na noćnom horizontu. Provezao sam se pored njih. Potom sam još kilometrima vidio njihov sjaj iza sebe. Onda sam prešao preko mosta, kroz Franklin, izašao iz Georgije i ušao u Alabamu. Brzo sam prošao pored starog motela uz cestu u kojem smo Roscoe i ja bili odsjeli. Močvara. Bio je zatvoren i leţao je u mraku. Kilometar i pol dalje, naišao sam na motel. Ostavio sam motor upaljen, provirio unutra i probudio noćnog čuvara. "Imate li slučajno gosta koji se zove Finlay?" upitao sam ga. "Jedanaest", odgovori on. Cijelo mjesto imalo je onaj tipični noćni izgled. Umorno, tiho i uspavano. Pronašao sam Finlayevu sobu. Broj jedanaest. Njegov policijski Chevrolet bio je parkiran ispred nje. Bio sam prilično bučan dok sam mu kucao na vrata. Morao sam lupati neko vrijeme. Potom sam začuo iznervirano gunđanje. Nisam mogao raspoznati ni riječi. Još malo sam lupao. "Hajde, Finlay", uzviknuo sam. "Tko je?" začuo sam kako viče. "Ja sam, Reacher", kazao sam. "Otvori vraţja vrata." Nastala je stanka. Potom su se vrata otvorila. Finlay je stajao na njima. Probudio sam ga. Bio je u sivoj majici kratkih rukava i boksericama. Bio sam zapanjen. Shvatio sam da sam očekivao da će spavati u svom odijelu od tvida. S koţnim prslukom.

kika☺crostuff.net

"Što dovraga hoćeš?" kazao je. "Ţelim ti nešto pokazati", kaţem ja. Ostao je stajati, zijevajući i škiljeći. "Zaboga, koliko je sati?" "Nemam pojma", kazao sam. "Pet, šest, moţda. Oblači se. Idemo na jedno mjesto." "Gdje?" upita on. "U Atlantu. Imam ti nešto za pokazati." "Što?" upita. "Jednostavno mi reci, zar ne moţeš?" "Oblači se, Finlay", kazao sam. "Moramo ići." Progunđao je, no ipak je otišao odjenuti se. Potrajalo je neko vrijeme. Petnaest minuta, moţda. Nestao je u pravcu kupaonice. Ušao je unutra izgledajući kao normalan čovjek koji se upravo probudio. Izašao je izgledajući kao Finlay. S odijelom od tvida i svim ostalim. "OK", kazao je. "Ovo mora biti vraški dobro, Reacher." Izašli smo van u noć. Prišao sam autu dok je on zaključavao vrata sobe. Potom mi se pridruţio. "Ti voziš?" upita on. "Zašto?" kazao sam. "Smeta ti to?" Izgledao je razdraţeno poput samog vraga. Buljio je u blješteći bentley. "Ne volim se voziti s drugima", kazao je. "Hoćeš li pustiti mene da vozim?" "Nije me briga tko će voziti", kazao sam. "Samo uđi u vraţji auto, hoćeš?" Ušao je na vozačevo mjesto i ja sam mu pruţio ključeve. Bio sam prilično sretan kad sam to učinio.

kika☺crostuff.net

Bio sam jako umoran. On upali bentley i unatrag se izvuče s parkirališta. Skrenuo je prema istoku. Ubrzao je. Vozio je brzo. Brţe nego ja. Bio je vraški dobar vozač. "Dakle, što se događa?" upita me on. Pogledao sam ga. U odsjaju ploče s instrumentima mogle su mu se vidjeti oči. "Shvatio sam", kazao sam. "Znam o čemu se radi." Ponovno mi uputu pogled. "Pa hoćeš li mi reći?" "Jesi li nazvao Princeton?" upitao sam ga. On progunđa i iznervirano rukom udari po volanu bentleya. "Proveo sam sat vremena na telefonu", kazao je. "Tip je znao koješta, no na koncu, ustvari, nije znao ništa." "Što ti je rekao?" upitao sam ga. "Ispričao mi je sve", kazao je. "Bio je pametan čovjek. Magistar povijesti, radi za Bartholomewa. Ispalo je da su Bartholomew i i onaj drugi tip, Kelstein, bili velike njuške u istraţivanju krivotvorenja. Joe se koristio njima kako bi saznao pozadinu." Kimnuo sam mu. "Sve to saznao sam od Kelsteina", kazao sam. Ponovno mi uputi pogled. Još uvijek razdraţen. "Zašto me onda pitaš?" kaţe on. "Ţelim tvoje zaključke", kazao sam mu. "Ţelim vidjeti gdje ste vi stigli." "Nisto dospjeli nigdje", kaţe on. "Svi oni raspravljali su punih godinu dana i zaključili da nema šanse da Kliner moţe nabaviti tolike količine kvalitetnog papira." "Točno to rekao mi je Kelstein", kazao sam mu. "No shvatio sam." Ponovno me pogleda. Na licu mu se vidjelo iznenađenje. Daleko ispred nas vidjela su se svjetla zatvora u Warburtonu.

kika☺crostuff.net

"Pa, reci mi", kaţe on. "Probudi se i shvati sam, momče s Harvarda", kazao sam. On ponovno progunđa. Još uvijek razdraţljivo. Nastavili smo se voziti. Dojurili smo pod snop svjetla koji se razlijevao sa zatvorske ograde. Prošli smo pokraj ulaza u zatvor. Potom je ţarko ţuto svjetlo ostalo iza nas. "Onda barem započni s nekom natuknicom, hoćeš?" kaţe on. "Dat ću ti dva traga", kazao sam. "Naslov kojeg je Joe stavio na svoj popis. E Unum Pluribus. A onda razmisli o tome što je jedinstveno kod američke valute." On kimnu. Razmišljao je o tome. Lupkao je svojim dugim prstima po volanu. "E Unum Pluribus", kaţe on. "To je obrnuto od mota SAD-a. Dakle, moţemo pretpostaviti da znači da iz jednog izvire sve, zar ne?" "Točno", kazao sam. "A što je jedinstveno s američkim novčanicama, u usporedbi s bilo kojom drugom zemljom na svijetu?" On razmisli o tome. Razmišljao je o nečemu tako poznatom da ga uopće nije primjećivao. Nastavili smo se voziti. Projurili smo pokraj malog šumarka na lijevoj strani uz cestu. Daleko naprijed na istoku pojavili su se prvi znaci zore. "Što?" upita on. "Ţivio sam na svim stranama svijeta", kazao sam. "Na šest kontinenata, računamo li kratku sluţbu u zrakoplovnoj meteorološko bazi na Anktartici. Deseci drţava. U dţepovima sam imao kojekakve vrste novčanica. Jene, njemačke marke, funte, lire, pesose, wonove, franke, šekele, rublje. Sad imam dolare. Što sam primijetio?" Finlay slegne ramenima. "Što?" upita. "Svi dolari su jednake veličine", kazao sam. "Pedesetice, stotice, desetice, dvadesetice, petice i jedinice. Svi su jednake veličine. Ni u jednoj drugoj drţavi nisam to primijetio.

kika☺crostuff.net

Bilo gdje drugdje novčanice s većom vrijednosti su veće od onih manje vrijednih. To je napredak, zar ne? Bilo gdje drugdje novčanica od jedan je najmanje, petica je nešto veća, desetka još veća i tako dalje. Novčanice najveće vrijednosti obično su golemi komadi papira. No svi američki dolari su jednake veličine. Novčanica od sto dolara jednaka je onoj od jednog dolara." "Pa?" kaţe on. "Dakle, gdje nabavljaju papir?" upitao sam ga. Ĉekao sam. On je zurio kroz prozor. Na suprotnu stranu od mene. Nije uspijevao doći do zaključka i to ga je iritiralo. "Kupuju ga", kazao sam. "Kupuju ga po cijeni od jednog dolara za novčanicu." On uzdahne i uputi mi pogled. "Ne, ne kupuju ga, za Boga miloga", kazao je. "Bar-tholomewev tip je bio jasan oko toga. Proizvodi se u Dal-tonu i cijela operacija je čvrsta kao riblji šupak. Nisu izgubili ni jedan jedini komad papira u stotinu dvadeset godina. Nitko ga ne prodaje sa strane, Reacher." "Pogrešno, Finlay", kazao sam. "Prodaje se na otvorenom trţištu." On ponovno progunđa. Nastavili smo s voţnjom. Došli smo do kriţanja s drţavnom cestom. Finlay uspori i skrene ulijevo. Zaputili smo se na sjever, prema autocesti. Sjaj zore sad nam se nalazio s desne strane. Postajao je sve jači. "Pretraţuju zemlju u potrazi za novčanicama od jednog dolara", kazao sam. "To je bila uloga koju je Hubble preuzeo prije godinu i pol dana. To je prije bio njegov posao u banci, baratanje s gotovinom. On je znao kako doći do gotovine. Stoga je uredio stvari da zadrţi novčanice od jednog dolara iz banaka, prodajnih centara, dućana, trkališta, kasina, odakle god je mogao. To je bio velik posao. Trebalo im je puno novčanica. Koriste

kika☺crostuff.net

se čekovima, prebacivanjem novca i laţnim stoticama i otkupljuju originalne novčanice od jednog dolara po cijelom SAD-u. Otprilike jednu tonu tjedno." Finlay stane buljiti u mene. Kimne glavom. Počinjao je shvaćati. "Jednu tonu tjedno?" kaţe. "Koliko je to?" "U novčanicama od jednog, to je milijun dolara", kazao sam. "Treba im četrdeset tona godišnje. Ĉetrdeset milijuna dolara u novčanicama od jednog dolara." "Nastavi", kaţe on. "Kamioni ih dovoze ovamo u Margrave", kazao sam. "Odakle god ih Hubble pronađe. Dolaze u skladište." Finlay kimne. Sve više je shvaćao. Dolazio je do ideje. "Onda ih se pošalje vani u kutijama za klimatizacijske uređaje", kaţe on. "Točno", kazao sam. "Sve do prije godinu dana. Dok ih Obalna straţa nije zaustavila. Lijepe nove svjeţe kartonske kutije, vjerojatno naručene iz neke tvornice papira tri tisuće kilometara daleko odavde. Oni ih zatvore, zalijepe trakom i pošalju iz skladišta. No obično bi ih najprije prebrajali, prije nego što bi ih poslali." On ponovno kimne. "Da bi im knjige bile uredne", kaţe. "Ali kako se dovraga moţe u jednom tjednu prebrajati tonu novčanica od jednog dolara?" "Vaţu ih", kazao sam. "Svaki put kad bi napunili kutiju stavili bi je na vagu i izvagali je. S novčanicama od dolara deset dekagrama vrijedi sto dolara. Kilogram vrijedi tisuću. Sinoć sam čitao o tome. Izvagali bi ga, izračunali vrijednost i potom na kutiji napisali iznos." "Kako znaš?" upita on. "Serijski brojevi", odgovorio sam. "Oni su pokazivali koliko je novca bilo u svakoj kutiji."

kika☺crostuff.net

Finlay uputi snuţden osmijeh. "OK", kazao je. "Onda su kutije odlazile u Jacksonville Beach, je li tako?" Kimnuo sam. "Stavljane su na brod", nastavio je. "I odvoţene u Venezuelu." Potom je zašutio. Upravo smo prilazili kompleksu skladišta na kraju stare drţavne ceste. Izbio je na našoj lijevoj strani poput centra našeg svemira. U metalnoj fasadi odbijala se blaga boja zore. Finlay uspori. Pogledom smo pregledali mjesto. Glave su nam se okretale u stranu dok smo se vozili pokraj njega. Potom smo skrenuli na pristupnu rampu za autocestu. Zaputili smo se na sjever prema Atlanti. Finlay nagazi na papučicu gasa i veliki automobil pojuri naprijed još brţe. "Što je u Venezueli?" upitao sam ga. On slegne ramenima. "Puno toga, zar ne?" kaţe on. "Klinerova kemijska tvornica", kazao sam. "Preseljena je tamo nakon problema s Agencijom za okoliš." "Pa?" kaţe on. "Dakle, što on radi?" upitao sam ga. "Ĉemu sluţi ta kemijska tvornica?" "Nešto u vezi s pamukom", kazao je. "Tako je. Radi se s natrijevim hidrosidom, natrije-vim hipokloritom, klorom i vodom. Što se dobije kad se pomiješa sve te kemikalije zajedno?" On slegne ramenima. Policajac je, a ne kemičar. "Izbjeljivač", kazao sam. "Izbjeljivač, prilično jak, posebno za vlakna pamuka." "Pa?" kaţe on ponovno. "Što ti je Bartholomewev tip rekao o papiru za novčanice?" upitao sam ga. Finlay oštro uzdahne. Gotovo je počeo dahtati.

kika☺crostuff.net

"Kriste," kazao je. "Papir za novčanice najvećim dijelom sastoji se od pamuka. S nešto malo lana. Oni izbjeljuju novčanice od jednog dolara. Gospode, Reacher, oni izbjeljuju tintu s njih. Ne mogu vjerovati. Izbjeljuju tintu s novčanica od jednog dolara i tako dobiju četrdeset milijuna komada originalnog papira s kojim se mogu igrati." Nasmiješio sam mu se i on podigne desnu ruku. Dali smo jedan drugome 'pet' i počeli vikati, sami jureći u autu. "Shvatio si, harvardski junače!" kazao sam. "Tako to rade. Nema sumnje. Shvatili su kemiju i prazne novčanice ponovno tiskaju u stotice. Na to je Joe mislio. E Unum Pluribus. Iz jednog nastaje puno. Iz jednog dolara nastaje stotina." "Kriste", kaţe Finlay ponovno. "Oni izbjeljuju tintu s novčanica. To je zaista nešto, Reacher. A znaš što to znači? U ovom trenutku to skladište je do vrha puno s četrdeset milijuna originalnih novčanica od jednog dolara. Ĉetrdeset tona, sve uredno posloţeno, samo se čeka da se Obalna straţa povuče. Uhvatili smo ih sa spuštenim gaćama, zar ne?" Nasmijao sam se, sretno. "Tako je", kazao sam. "Hlače su im točno negdje oko zglobova. Guzice su im gole na vjetru. Zato su bili onako zabrinuti. Zato su u panici." Finlay zavrti glavom. Nasmije se u smjeru vjetrobranskog stakla. "Kako si dovraga sve to shvatio?" upita. Nisam mu odmah odgovorio. Nastavili smo se voziti. Autocesta nas je vodila kroz široka juţna predgrađa Atlante. Zgrade su bivale sve bliţe i bliţe. Gradnja i trgovina jačali su, potvrđujući sve veću gospodarsku snagu Juga. Dizalice su stajale spremne za početak izgradnje juţnog gradskog zida prema ruralnoj neizgrađenosti s druge strane.

kika☺crostuff.net

"Ići ćemo korak po korak", kazao sam. "Najprije, Najprije ću ti ovo dokazati. Pokazat ću ti kutiju za klimatizacijski uređaj napunjenu originalnim novčanicama od jednog dolara." "Hoćeš? Gdje?" upita on. Nakratko sam ga pogledao. "U garaţi Stollerovih", kazao sam. "Zaboga, Reacher", kazao je. "Ona je izgorjela. A unutra nije bilo ničega, je li tako? A čak i da jest, sad sve to pregledava policija Atlante i vatrogasci." "Ja nemam nikakvih informacija da je izgorjela", kazao sam. "O čemu zaboga pričaš?" kazao je. "Kazao sam ti, bilo je na teleksu." "Gdje si ti išao u školu?" upitao sam ga. "Kakve to ima veze s bilo čime?" prenerazi se on. "Preciznost", kazao sam. "To je sposobnost uma. Moţe se povećati dobrim školovanjem. Vidio si Joeov računalni isprint, zar ne?" Finlay kimne. "Sjećaš li se predzadnje stvari s popisa?" upitao sam ga. "Garaţa Stollerovih", kazao je. "Tako je", kazao sam. "Ali razmisli malo o tom obliku. Daje bilo napisano drukčije, značilo bi da se radi o garaţi jednog tipa koji se zove Stoller." "Ali?" kaţe on. "Ali nije napisano tako", kazao sam. "Već upravo ovako. Znači da garaţa pripada Stollerovima. Mnoţina. Garaţa pripada dvojici koji imaju prezime Stoller. A u kući pored terena za golf nije ţivjelo dvoje ljudi prezimena Stoller. Judy i Sherman nisu bili vjenčani. Jedino mjesto gdje moţemo pronaći dvoje ljudi s prezimena Stoller je ona mala kuća u kojoj ţive Shermanovi roditelji. A oni imaju garaţu."

kika☺crostuff.net

Finlay je nastavio voziti i šutio. Vratio se natrag na gramatiku prvog razreda. "Misliš da je sakrio kutiju kod svojih staraca?" upita on. "To je logično", kazao sam. "Kutije koje smo vidjeli kod njegove vlastite kuće bile su prazne. No Sherman nije znao da će u četvrtak umrijeti. Stoga je razumno za pretpostaviti da je negdje drugdje imao spremljeno još ušteđevine. Mislio je da će godinama ţivjeti bez posla." Bili smo na samom ulasku u Atlantu. Dolazili smo do velikog kriţanja. "Zaobiđi zračnu luku", kazao sam mu. Prošli smo uz sam rub grada po visokom betonskom nadvoţnjaku. Provezli smo se pokraj zračne luke. Uspio sam pronaći put natrag prema siromašnom dijelu grada. Bilo je negdje oko sedam i trideset ujutro. Mjesto je izgledalo prilično dobro na blagom jutarnjem svjetlu. Nisko sunce davalo mu je prividan sjaj. Pronašao sam pravu ulicu, a potom i pravu kuću, koja se nenametljivo uzdizala iznad svoje ograde za zaštitu od uragana. Izašli smo iz automobila pa sam proveo Finlaya kroz vrata na ţicanoj ogradi. Po ravnoj stazici došetali smo do ulaznih vrata. On izvuče svoju policijsku značku i pokuca na vrata. Ĉuli smo kako se u hodniku otvaraju vrata. Ĉuli smo kako se brava otključava i kako se pomiče lanac s vrata. Potom su se otvorila. Na njima je stajala majka Shermana Stollera. Izgledala je budna. Nije izgledala kao da smo je probudili. Ništa nije govorila. Samo je zurila u nas. "Dobro jutro, gospođo Stoller", kazao sam. "Sjećate se mene?" "Vi ste policajac", kaţe ona. Finlay ispruţi svoju značku i pokaţe joj. Ona kimne glavom. "Bolje je da uđete", kaţe ona.

kika☺crostuff.net

Slijedili smo je niz hodnik, do prenatrpane kuhinje. "Kako vam mogu pomoći?" upita starica. "Ţeljeli bismo malo pogledati vašu garaţu, gospođo", kaţe Finlay. "Imamo razloga vjerovati da je vaš sin tamo ostavio nešto ukradeno." Ţena je nekoliko trenutaka stajala u tišini nasred kuhinje. Potom se okrenula i sa čavla na zidu skinula jedan ključ. Pruţila nam ga je bez riječi. Odšetala je niz uski hodnik i nestala u nekoj drugoj sobi. Finlay se okrene prema meni i slegne ramenima, pa se zajedno uputismo natrag prema ulaznim vratima i oko kuće do garaţe. Bila je to mala građevina niskog stropa, jedva dovoljna da u nju stane jedan automobil. Finlay upotrijebi ključ i otvori vrata. U garaţi nije bilo ničega osim dviju visokih kartonskih kutija. Stajale su prislonjene na straţnji zid garaţe. Jednake praznim kutijama koje sam vidio u novoj kući Shermana Stollera. Island Air-conditioning, d.d. No, ove su još uvijek bile zatvorene ljepljivom trakom. Na njima su se nalazili dugački serijski brojevi ispisani rukom. Dobro sam ih pogledao. Po njima, u svakoj kutiji nalazilo se po stotinu tisuća dolara. Finlay i ja stajali smo i gledali u kutije. Jednostavno smo zurili u njih. Potom sam im ja prišao i jednu od njih odmaknuo od zida. Izvadio sam Morrisonov dţepni noţ i izvukao oštricu. Gurnuo sam vršak ispod trake i odlijepio je od kutije. Podigao sam poklopac i prevrnuo kutiju. Pala je na betonski pod i usput podigla velik oblak prašine. Iz nje je potekla prava lavina papirnatog novca. Gotovina je prekrila cijeli pod. Hrpa novca. Tisuće i tisuće novčanica od jednog dolara. Cijela rijeka dolarskih novčanica, novih, zguţvanih, nekih u debelim sveţnjima, nekih sloţenih u debele hrpe, nekih koje su same plutale u bujici novca. Kutija se prosula na pod i plima novca došla je do Finlayevih lakiranih cipela. On se

kika☺crostuff.net

sagne i ruke uroni u pravo malo jezero dolara. Nasumce zgrabi dvije šake novčanica i podigne ih. U maloj garaţi bio je mrak. Imala je samo jedan mali prozor kroz koji je dopiralo nekoliko zraka jutarnjeg svjetla. Finlay ostane čučati na podu s rukama prepunim dolara. Pogledali smo u novac i potom jedan u drugoga. "Koliko novca je bilo unutra?" upita Finlay. Nogom sam udario u kutiju i pronašao broj ispisan rukom. Iz nje se na pod prospe još nešto novca. "Gotovo sto tisuća dolara", kazao sam. "Što je s drugom?" upita on. Pogledao sam drugu kutiju. Pročitao sam dugi broj napisan ručno na njoj. "Sto tisuća plus nešto sitno", kazao sam. "Mora da su je nešto jače nabili." On zatrese glavom. Baci dolare iz ruke i stane rukama prolaziti kroz brdo novca na podu. Potom se ustane i stane ga nogama nabijati po prostoriji. Kao što djeca rade s lišćem otpalim sa stabala u jesen. Pridruţio sam mu se. Smijali smo se i šutali goleme nakupine novca po cijeloj garaţi. Zrak je bio prepun letećih novčanica. Vriskali smo i tuckali jedan drugoga po ramenima. Pljeskali smo rukama i plesali u stotini tisuća dolara na podu garaţe. Finlay parkira bentley s prtljaţnikom točno ispred garaţe. Ja sam nogama udarao novčanice i stao ih ponovno nabijati u kutiju za klimatizacijski uređaj. Nije moglo stati baš sve. Problem je bio što su se debeli sveţnjevi i hrpe rastavili. Sve se pretvorilo u hrpu običnih novčanica od jednog dolara. Uspravio sam kutiju i nabijao novac što sam jače mogao, no sve je bilo bezuspješno. Mora da sam ostavio barem trideset tisuća na podu garaţe.

kika☺crostuff.net

"Uzet ćemo zatvorenu kutiju", kazao je Finlay. "Vratit ćemo se kasnije po ostatak." "To je samo kap u moru", kaţem ja. "Trebali bismo taj novac ostaviti starcima. Kao štednju iz mirovinskog fonda. Nasljedstvo od njihovog malog." On razmisli o tome. Slegne ramenima, kao da ga nije ni briga. Novac je jednostavno leţao na podu, poput smeća. Bilo gaje toliko puno da jednostavno nije bilo moguće ni zamisliti koliko vrijedi. "OK", kaţe on. Izvukli smo zatvorenu kutiju iz mraka garaţe na danje svjetlo. Ugurali smo je u prtljaţnik bentleya. Nije bilo jednostavno. Kutija je bila uţasno teška. Stotinu tisuća dolara teţi otprilike stotinu kilograma. Stali smo na trenutak odmoriti se, teško dišući. Potom smo zatvorili vrata garaţe. Ostalih stotinu tisuća dolara ostavili smo unutra. "Nazvat ću Picarda", kaţe Finlay. Vratio se natrag u kuću dvoje staraca kako bi se posluţio telefonom. Ja sam se naslonio na vruću haubu bentleya i uţivao na jutarnjem suncu. Nakon dvije minute vratio se natrag. "Moramo otići do njegovog ureda", kazao je. "Na dogovor oko taktike." On je vozio. Uspio nas je izvući iz spleta uskih neurednih uličica i zaputio se prema centru grada. Okrenuo je veliki volan i skrenuo prema predjelu s neboderima. "OK", kaţe on. "Uspio si mi dokazati. Sad mi reci kako si sve shvatio." Promeškoljio sam se u velikom koţnom sjedalu i okrenuo prema njemu. "Htio sam provjeriti Joeov popis", kazao sam. "Onaj detalj o tome kako je točno opisana garaţa. No, popis se izgubio nakon što je bio natopljen vodom s klorom. Sve napisano je jednostavno izblijelo." On me pogleda.

kika☺crostuff.net

"Iz toga si sve zaključio?" Odmahnuo sam glavom. "Ne, nego iz izvještaja Senata", kazao sam. "U njemu je bilo nekoliko malih pasusa. Jedan o staroj prijevari u Bogoti. Drugi o jednoj operaciji u Libanonu prije puno godina. Oni su radili istu stvar, izbjeljivali prave dolare kako bi na pravom papiru mogli ponovno tiskati." Finlay prođe kroz crveno svjetlo. Pogleda me. "Znači, Klinerova ideja nije originalna?" upita. "Nimalo", odgovorio sam. "No svi ovi drugi bili su male zvjerke. Sve je bilo jako malih razmjera. Kliner je sve skupa podigao na puno veću razinu. Gotovo pa industrijsku. On je Henry Ford za krivotvorenje. Henry Ford nije izmislio automobile, zar ne? No izumio je masovnu proizvodnju." Finlay se zaustavi na sljedećem semaforu. U ulicu koju smo presijecali bilo je prometa. "Stvar s izbjeljivanjem bila je u izvještaju Senata? Pa kako onda Bartholomew i Kelstein nisu došli do toga? Oni su napisali tu vraţju stvar, zar ne?" "Mislim da je Bartolomew shvatio", kazao sam. "Mislim da je to bio zaključak do kojegje konačno došao. O tome je pisalo u onom e-mailu. On se upravo bio dosjetio. To je bio jako dugačak izvještaj. Tisuće stranica napisanih prije mnogo godina. Stvar sa izbjeljivanjem bila je samo jedna crtica u hrpi drugih primjera. I odnosila se na operaciju jako malih razmjera. Ni blizu ovome čime se Kliner bavi. Ne moţemo kriviti Bartholomewa ili Kelsteina. Oni su stari ljudi. Bez mašte." Finlay slegne ramenima. Parkira pored hidranta, na mjestu gdje je parkiranje zabranjeno.

kika☺crostuff.net

DVADESET OSAM Picard nas primi u svom asketski uređenom predvorju i odvede nas u straţnju prostoriju. Na brzinu smo mu ispričali sve što znamo. On kimnu, a oči mu se zasjaje od uzbuđenja. Nabasao je na velik slučaj. "Sjajan posao, prijatelji moji", kazao je. "Ali s kime se sada borimo? Mislim da se moţe reći da su trojica Hispanoamerikanaca autsajderi. Oni su pomoć unajmljena sa strane. No na samom licu mjesta petorica od desetorice još uvijek su nam nepoznati. Nismo ih još otkrili. To bi nam moglo jako zakomplicirati stvari. Znamo za Morrisona, Tealea, Bakera i dvojicu Klinera, zar ne. No tko su ostala petorica? To bi mogao biti bilo tko tamo dolje, zar ne?" Ja sam odmahnuo glavom. "Trebamo identificirati još samo jednoga", kazao sam. "Ja sam sinoć maknuo četvoricu. Ne znamo samo još desetoga." I Picard i Finlay odjednom se uspraviše. "Tko su oni?" upita Picard. "Dvojica straţara iz skladišta", kazao sam. "I još dvojica policajaca. Iz ekipe za potporu od prošlog petka." "Još policajaca?" kaţe Finlay. "Sranje." Picard kimnu. Poloţi svoje goleme ruke na stol. "OK", kaţe on. "Vas dvojica se odmah vratite u Margrave. Nastojte izbjegavati guţvu, no ukoliko ne moţete, slobodno uhićujte. No dobro se pazite tog desetog tipa. To bi mogao biti bilo tko. Ja ću doći odmah za vama. Dajte mi samo dvadeset minuta da skupim Roscoe i vidimo se tamo dolje."

kika☺crostuff.net

Svi smo se ustali. Rukovali smo se međusobno. Picard se zaputi na gornji kat, a Finlay i ja natrag prema bentleyu. "Kako?" upita me on. "Baker", kazao sam. "Naletio sam na njega sinoć. Ubacio sam mu bubu o tome da idem u Hubbleovu kuću potraţiti neke dokumente, potom sam otišao gore i čekao da vidim što će se dogoditi. Onda je došao Kliner s još četvoricom svojih ljudi. Došli su kako bi me prikovali na zid Hubbleove spavaonice." "Kriste", kaţe Finlay. "I, što se dogodilo?" "Zbrisao sam ih." Ponovno je napravio ono svoje buljenje u mene pri brzini od sto trideset kilometara na sat. "Zbrisao si ih? Zbrisao si mlađeg Klinera?" Kimnuo sam. On neko vrijeme ostane šutjeti. Uspori na stotinu i deset na sat. "Kako ti je uspjelo?" "Napravio sam im zasjedu", odgovorio sam. "Trojicu sam mlatnuo po glavi. Jednom sam prerezao vrat. Klinera mlađeg sam utopio u bazenu. Tu sam smočio Joeov popis. Sve napisano se ispralo." "Kriste", kaţe on ponovno. "Ubio si pet ljudi. To je strašna stvar, Reacher. Kako se osjećaš?" Slegnuo sam ramenima. Pomislio sam na brata Joea. Zamislio sam ga kao visokog nespretnog osa-mnaestogodišnjaka koji se upravo upisao na West Point. Sjetio sam se i Molly Beth Gordon, kako vuče svoj teški koţni kovčeg na kotačima i smiješi mi se. Pogledao sam Finlaya i na njegovo pitanje odgovorio protupitanjem. "Kako se ti osjećaš kad središ opakog drumskog razbojnika?"

kika☺crostuff.net

On zatrese glavom, pokretima sličnim psu koji s krzna trese vodu. "Ostala su još samo četvorica", kaţe on. Stane masirati volan starog automobila, poput pekara koji ručno mijesi tijesto za kruh. Pogleda kroz staklo sa strane i duboko uzdahne. "Što misliš, tko je taj deseti?" upita. "Uopće nije vaţno tko je to", kazao sam. "U ovom trenutku on je u skladištu s ostalom trojicom. Nedostaje im ljudi, zar ne? Straţarit će cijelu noć. Bit će na duţnosti i sutra. Sva četvorica." Uključio sam radio u bentleyu. Nekakva velika kromirana naprava. Engleskog podrijetla, stara otprilike dvadeset godina. No, ipak je radila. Pronašao sam pristojnu postaju. Sjedio sam i slušao glazbu, nastojeći ne zaspati. "Nevjerojatno", kaţe Finlay. "Kako se, dovraga, nešto ovako uopće počelo događati u Margraveu?" "Kako je počelo? Počelo je s Eisenhowerom. On je kriv." "Eisenhower?" reče Finlay. "Kakve veze on ima sa svime?" "On je izgradio autoceste", kazao sam. "On je ubio Margrave. Prije njega, ona stara drţavna cesta bila je jedina. Svi i sve morali su proći kroz Margrave. Grad je bio pun prenoćišta i barova, ljudi su prolazili kroz njega i trošili novac. Potom se izgradila autocesta, pojeftinio je i zračni prijevoz, i odjednom je cijeli grad postao mrtav. Uvenuo je i postao samo jedna mala točka na karti jer ga je autocesta promašila za dvadeset kilometara." "Znači, za sve je kriva autocesta?" upita Finlay. "Kriv je gradonačelnik Teale", kazao sam. "Grad je prodao zemlju za skladišta kako bi zaradio nešto novog novca, je li tako? Stari Teale vodio je taj posao. No nije imao

kika☺crostuff.net

hrabrosti reći 'ne' kada se ispostavilo da novi novac dolazi iz sumnjivih izvora. Kliner je namjeravao iskoristiti zemljište za prijevaru koju planira, a Teale mu je istog trena uskočio u krevet." "On je političar", kaţe Finlay. "Oni nikada ne kaţu 'ne' novcu. A to je bilo vraški puno novaca. Teale je s njime uredio cijeli grad." "Utopio je cijeli grad u njemu", kazao sam. "Pretvorio ga u jamu bez dna. Svi plivaju u novcu. Od gradonačelnika naniţe, sve do tipa koji sređuje stabla u parku." Ponovno smo prestali razgovarati. Malo sam vrtio radiostanica i došao do Alberta Kinga koji mi je otpjevao da bez nesreće prava sreća uopće ne bi ni postojala. "Ali zašto Margrave?" upita on. Stari Albert upravo mi je pjevao da je nesreća njegov jedini prijatelj. "Zemljopis i prilika", kazao sam. "Na pravom je mjestu. Nekoliko raznih autocesta kriţa se dolje, a do luka u Floridi stiţe se relativno lako i brzo. Grad je miran, a ljudi koji ga vode su pohlepna stoka koja radi što god im se naredi." Zašutio je. Razmišljao je o bujici dolarskih novčanica koje jure od sjevera prema jugu. Poput vode koja otječe nakon oluje. Malog plimnog vala. O maloj i zapostavljenoj radnoj snazi u Margraveu koja ga slaţe i broji. Jedan mali zastoj i deseci dolara bi zastali i zaglavili se. Poput kanalizacijskog odvoda. Dovoljno novca za utopiti cijeli grad. On počne lupkati svojim dugačkim prstima po volanu. Ostatak puta vozili smo se u tišini. Parkirali smo na parkiralištu, na mjestu najbliţem ulaznim vratima policijske postaje. Na velikim staklenim vratima odraţavao se naš automobil. Gotovo antikni bentley, i sam vrijedan stotinjak tisuća. S još stotinu tisuća u prtljaţniku. Najvrjednije vozilo u drţavi

kika☺crostuff.net

Georgia. Otvorio sam poklopac prtljaţnika. Poloţio sam svoju jaknu preko kutije klimatizacijski uređaja. Pričekao sam Finlaya i skupa s njime odšetao do ulaza. Unutra nije bilo nikoga osim činovnika za prijemnim pultom. On nam je kimnuo. Mi smo zaobišli pult. Prošli smo kroz veliku tihu prostoriju do velikog straţnjeg ureda. Ušli smo unutra i zatvorili vrata za sobom. Finlayu je bilo nelagodno. "Ţelim znati tko je deseti čovjek", kaţe on. "Mogao bi biti bilo tko. Mogao bi biti i ovaj narednik s prijemnog pulta. Već postoje četiri leša." "Nije on", kazao sam. "On nikad ništa ne radi. Samo drţi svoje debelo dupe na onoj stolici. Ipak, mogao bi biti Stevenson. On je imao veze s Hubbleom." On odmahne glavom. "Ne", kaţe on. "Teale gaje povukao s terena čim je preuzeo stvari. Ţelio ga je drţati tamo gdje ga moţe uvijek imati na oku. Dakle, nije Stevenson. Pretpostavljam da bi mogao biti bilo tko. Mogao bi biti Eno. Onaj u restoranu? On je čovjek s lošom naravi." Pogledao sam ga. "I ti imaš lošu narav, Finlay", kazao sam. "Loša narav nikad nije od čovjeka napravila kriminalca." On slegne ramenima. Ignorirao je ovu šalu. "Dakle, što ćemo napraviti?" upita. "Ĉekat ćemo Roscoe i Picarda", kazao sam. "Onda ćemo dalje." Sjedio sam na rubu stola u velikoj straţnjoj prostoriji i mlatarao nogama. Finlay je hodao naprijed-nazad po skupom sagu. Tako smo čekali dvadesetak minuta, a potom su se vrata otvorila. Na njima je stajao Picard. Bio je toliki daje zauzeo gotovo cijeli okvir vrata. Vidio sam kako Finlay bulji u njega, kao da nešto nije u redu. Slijedio sam njegov pogled.

kika☺crostuff.net

Dvije stvari nisu bile u redu s Picardom. Prvo, Roscoe nije bila s njim. Drugo, u svojoj golemoj ruci drţao je sluţbeni policijski revolver kalibra 38. Drţao ga je mirno kao skamenjen, uperenog ravno prema Finlayu. DVADESET DEVET "Ti?" reče Finlay bez daha. Picard mu se nasmiješi ledenim osmijehom. "Nitko drugi nego ja", kaţe on. "Veliko mi je zadovoljstvo, vjerujte mi. Puno ste mi pomogli, obojica. Jako lijepo od vas. Cijelo vrijeme obavještavali ste me o svim detaljima. Izručili ste mu obitelj Hubble, dali ste mi i policajku Roscoe. Zbilja nisam mogao traţiti ništa više." Finlay je stajao kao ukopan. Tresao se. "Ti?" kaţe on ponovno. "Trebao si to shvatiti još u srijedu, kretenčino", kaţe Picard. "Poslao sam onog malog u Joeov hotel dva sata prije nego što sam ti rekao za to. Razočarao si me. Očekivao sam da će do ovoga doći puno prije." Pogleda nas i nasmije se. Finlay se okrene. Pogleda me. Nisam mogao smisliti ništa pametno reći mu. Ništa mi uopće nije padalo na pamet. Samo sam buljio u Picardovo golemo tijelo na vratima i imao jak osjećaj da će ovo biti posljednji dan moga ţivota. Danas će sve biti gotovo. "Dođi ovamo", kaţe mi Picard. "Ovdje, pored Finlaya." Napravio je dva golema koraka u prostoriji i uperio pištolj ravno u mene. Odmah sam primijetio da ima novu tridesetosmicu s kratkom cijevi. Automatski sam procijenio da bi na ovako kratkoj udaljenosti ovo oruţje bilo precizno. No, ne bi moglo podnijeti metu

kika☺crostuff.net

koja se kreće. A bili smo nas dvojica protiv njega, sakoa od tvida. Jedan mali djeličak sekunde odmjeravao sam kakvi su nam izgledi. Potom sam odustao od računanja jer se na vratima iza Picarda pojavio gradonačelnik Teale. U lijevoj ruci drţao je svoj teški štap. No u desnoj je imao veliku policijsku pušku. Bila je to Ithaca Mag-10. Nije bilo previše vaţno u kojem smjeru je uperena. "Dođi ovamo", kaţe mi Picard ponovno. "Gdje je Roscoe", upitao sam ga. On mi se nasmije. Samo mi se nasmijao i puškom me upozori da se moram ustati i pridruţiti Finlayu. Spustio sam se sa stola i prišao mu. Noge su mi bile kao od olova. Stisnuo sam usne i pomaknuo se pokretima bogalja koji pokušava hodati normalno. Stao sam pokraj Finlaya. Teale nas je pokrivao svojom golemom sačmaricom. Picard zavuče ruku ispod Finlayeve jakne. Izvukao je pištolj iz futrole. Gurnuo ga je u dţep svoje vlastite goleme jakne. Jakna se rastegne od teţine. Bila je velika gotovo kao šator. On mi priđe s boka i pretrese me. Bio sam nenaoruţan. Jakna mi je bila vani, u prtljaţniku bentleya. On se potom povuče natrag i stane pored Tealea. Finlay je zurio u Picarda i izgledao kao da mu se srce slama. "O čemu se ovdje radi?" upita ga Finlay. "Znamo se cijelu vječnost, zar ne?" Picard samo slegne ramenima. "Rekao sam ti da se ne miješaš", kaţe on. "Još u oţujku, pokušao sam te odvratiti od dolaska ovamo. Upozorio sam te. Istina, je li tako? No ti nisi htio poslušati, je li, ti tvrdoglava kretenčino. Zato ćeš dobiti ono što zasluţuješ, prijatelju." Slušao sam Picardovo rezanje i bilo mi je gore zbog Finlaya nego zbog mene. Ali onda je kroz vrata ušao Kliner. Na njegovom koščatom starom licu bio je osmijeh. Prednji zubi su mu blještali. Oči su mu sijevale ravno prema meni. U lijevoj ruci nosio je još jednu It-

kika☺crostuff.net

haca Mag-10 pušku. U desnoj je imao pištolj kojim je ubio Joea. Bio je uperen točno prema meni. Bio je to Ruger mark II. Podmukli mali automatski pištolj kalibra 22. S debelim prigušivačem na cijevi. To je pištolj za ubojice koji oboţavaju to raditi iz blizine. Zurio sam u napravu. Prije devet dana kraj tog prigušivača dodirivao je čelo moga brata. Bez sumnje je bilo tako. Osjećao sam to. Picard i Teale prišli su stolu. Teale sjede u stolicu. Picard je stao iza njegovih leđa. Kliner pokaza Finlayu i meni da sjednemo. Koristio se cijevi svoje puške kao palicom. Kratkim, bahatim pokretima zapovjedio nam je da se maknemo. Sjeli smo. Sjedili smo jedan uz drugoga pred velikim drvenim stolom. Zurili smo ravno u Tealea. Kliner zatvori uredska vrata i nasloni se na njih. Drţao je pušku jednom rukom, na boku, uperenu meni u glavu. Kalibar 22 s prigušivačem bio je uperen u pod. Paţljivo sam promatrao svu trojicu za redom. Stari Teale buljio je u mene dok mu se na smeţuranom starom licu ocrtavala golema mrţnja. Bio je potresen. Izgledao je kao čovjek pod ogromnim stresom. Izgledao je poput očajnika. Kao da je na rubu sloma. Kao da je dvadeset godina stariji od onog vitalnog čovjeka kojeg sam upoznao u ponedjeljak. Picard je izgledao puno bolje. Imao je mirnoću kakvu obično imaju veliki sportaši. Poput nogometne zvijezde ili olimpijca u posjetu svojoj staroj srednjoj školi. No oči su mu bile nešto skupljene. A palcem je neprestano trljao bedro. Bilo je tu neke napetosti. Okrenuo sam glavu u stranu i stao buljiti u Klinera. Paţljivo sam ga pogledao. No, s njime se ništa nije događalo. Bio je sagnut, miran i sasušen. Nije se micao. Bio je savršeno miran. Ni lice ni tijelo nisu ništa odavali. Izgledao je poput drvenog kipa. No oči su mu plamtjele u nekakvoj okrutnoj energiji. Buljile su u mene s njegovog bezizraţajnog, koščatog lica.

kika☺crostuff.net

Teale bučno otvori jednu od ladica radnog stola. Izvuče kasetofon kojim me Finlay prošlog tjedna snimao. Pruţi ga Picardu, koji je stajao iza njega. Picard stavi svoj pištolj na stol i stane petljati s kabelima kasetofona. Uključio ga je u struju. Uopće se nije mučio s mikrofonom. Ionako nisu namjeravali ništa snimati. Namjeravali su nam nešto pustiti. Teale se nagne naprijed i na zvučniku pritisne tipku za pozivanje. U tišini koja je vladala začuo sam kako se u drugoj sobi oglasilo zvonce. "Baker?" kaţe Teale. "Ovamo, molim te." Kliner se odmakne od vrata i Baker uđe u prostoriju. Bio je u uniformi. S kalibrom 38 zataknutim za remen. Pogledao me je. Nije se osmjehnuo. U rukama je nosio dvije kasete. Teale ih uzme od njega. Izabrao je drugu. "Kaseta", kazao je. "Poslušajte. Ovo će vam biti zanimljivo." On ubaci kasetu u kasetofon i zatvori njegova mala vrata. Prisne tipku za play. Motor započne s radom i iz zvučnika se začulo brujanje. Ispod šumova se čula duboka akustika. A potom Roscoein glas. Govorila je jako glasno i panično. Njen glas ispunio je tihu prostoriju. "Reacher?" kaţe Roscoein glas. "Ovo je poruka za tebe, OK? Učini ono što ti narede, ili sam u velikoj nevolji. Moja poruka je da, ukoliko si u bilo kakvoj dilemi, odeš u mrtvačnicu i izvučeš rezultate autopsije gospođe Morrison. U takvu nevolju ću se ja uvaliti. Zato mi pomozi, OK? Kraj poruke, Reacher." Njen glas potom se pretvorio u nerazumljiv šum. Ĉuo sam slabi uzdah, kao da su je na silu odvukli od mikrofona. Potom je Teale isključio kasetofon. Zurio sam u njega. Temperatura mi su spustila gotovo do ništice. Više se uopće nisam osjećao kao čovjek.

kika☺crostuff.net

Picard i Baker su gledali u mene. Prštali su od zadovoljstva. Kao da su u rukama drţali karte kojima dobijaju cijelu partiju. Teale pritisne tipku na kasetofonu i otvori malena vrata, a potom izvadi kasetu. Stavio ju je na stol. Zatim izvuče drugu kasetu, pokaţe mi je i stavi u kasetofon. Ponovno zatvori mala vrata i pritisne play. "Još jedna", kaţe on. "Slušaj." Ĉuli smo slično brujanje. Istu duboku akustiku. Potom se začuo glas Charlie Hubble. Zvučala je histerično. Jednako kao u ponedjeljak, kada je stajala na šljunčanom prilazu ispred svoje kuće. "Hub?" kaţe njen glas. "Ovdje Charlie. Djeca su sa mnom. Nisam kod kuće, znaš što to znači? Moram ti dati jednu poruku. Ako se ne vratiš, nešto će se dogoditi djeci. Rekli su mi da ti znaš što je to. Rekli su da je to ono isto što će se dogoditi meni i tebi, samo što će umjesto nas biti djeca. Znači, moraš se vratiti odmah, OK?" Završila je s posljednjom notom panike, a potom joj je glas nestao u brujanju. Teale pritisne tipku za stop. Izvadio je kasetu i paţljivo je poloţio na rub stola. Točno ispred mene. Potom je Kliner došetao u moj vidokrug i progovorio. "To ćeš ponijeti sa sobom", kazao mi je. "Ponijet ćeš sa sobom tamo gdje si sakrio Hubblea i pustiti mu je." Finlay i ja smo se pogledali. Buljili smo jedan u drugoga u nijemom zaprepaštenju. Potom sam se trgnuo i okrenuo Klineru. "Već ste ubili Hubblea", kazao sam. Kliner je na trenutak oklijevao. "Nemoj pokušavati meni prodati ta sranja", kazao je. "Namjeravali smo, ali ti si nam ga sklonio s puta. Sakrio si ga. Charlie nam je to kazala."

kika☺crostuff.net

"Charlie vam je kazala?" upitao sam. "Pitali smo je gdje je", kaţe on. "Ona nam je obećala da ćeš ga ti pronaći. Bila je jako ustrajna u tome. U tom trenutku drţali smo noţ među nogama one njene djevojčice. Odjednom nas je svim snagama uvjeravala da ćemo moći pronaći njenog supruga. Rekla je da si mu ti dao svu silu savjeta i uputa. Rekla je da si mu pomogao na razne načine. Rekla je da ga ti moţeš pronaći. Nadam se za svih bi bilo dobro da je to istina." "Vi ste ga ubili", kazao sam. "Ne znam ništa o tome." Kliner kimne glavom i uzdahne. Glas mu je bio dubok. "Prekinimo sa sranjima", kazao je. "Ti ga skrivaš, a mi ga trebamo. Trebamo ga odmah. Stvar je jako hitna. Imamo posao za njega. Zato imamo nekoliko mogućnosti. Moţemo te na silu natjerati da priznaš. O tome smo već raspravili. Problem je u taktici, je li tako? No shvatili smo da bi nas mogao poslati u pogrešnom smjeru, jer smo u škripcu s vremenom. Ti bi moţda pomislio da je to tvoja najbolja opcija, zar ne?" Očekivao je nekakav komentar od mene. Nije ga dobio. "Stoga ćemo napraviti ovo", kazao je. "Picard ide s tobom pokupiti ga. Kad dođete tamo gdje se nalazi, Picard će me nazvati. Na mobitel. On zna broj. Onda ćete se sva trojica vratiti ovamo, OK?" Nisam odgovorio. "Gdje je on?" naglo upita Kliner. Počeo sam govoriti, no Kliner je digao ruku i zaustavio me. "Kao što sam ti rekao, prekinimo sa sranjima. Na primjer, sjedio si ovdje i naporno razmišljao. Nema sumnje da si pokušavao doći do načina kako bi se riješio Picarda. Ali nećeš moći to napraviti." Slegnuo sam ramenima. Nisam kazao ništa.

kika☺crostuff.net

"Dva problema", kaţe Kliner. "Sumnjam da bi ti mogao srediti Picarda. Sumnjam da bi itko mogao to napraviti. Nitko nikad nije uspio. A broj mog mobitela nigdje nije zapisan. U Picardovoj je glavi." Ponovno sam slegnuo ramenima. Kliner je pametan čovjek. Najgore vrste. "Da dodam još nekoliko detalja", kazao je. "Ne znamo točno koliko daleko se Hubble nalazi. A ti nam nećeš reći istinu o tome. Reci ću ti što ćemo napraviti. Odredit ćemo ti vremenski limit." Prestao je pričati i došetao do mjesta gdje je Finlay sjedio. Podigao je pištolj i prislonio cijev prigušivača na Finlayevo uho. Snaţno ga je gurnuo unutra, sve dok se Finlay skupa sa stolicom nije poprilično nagnuo. "Ovaj detektiv ovdje ide u ćeliju", kazao je. "Lisicama ćemo ga zavezati za rešetke. Ako me Picard ne nazove, najkasnije sat vremena prije zore, okrenut ću ovaj pištolj prema detektivovoj glavi i raznijeti je. Onda ću natjerati prekrasnu policajku Roscoe da spuţvom očisti njegovu utrobu sa zida. Onda ću ti dati još jedan sat. Ako me Picard ne nazove do izlaska sunca, pozabavit ću se i prekrasnom gospođicom Roscoe. Na kraju će je jako boljeti, Reacher. No prije toga bit će jako puno seksa. Jako puno. To ti obećajem, Reacher. Sve skupa bit će jako neuredno. Zaista, jako neuredno. Gradonačelnik Teale i ja proveli smo sate i sate razgovarajući o tome što ćemo joj napraviti." Od pritiska automatskog pištolja na uho, Kliner je Finlaya praktički izgurao sa stolice. Finlayeve usne bile su čvrsto stisnute. Kliner mi se podrugljivo smijao. Ja sam mu se nasmiješio. Kliner je bio mrtav čovjek. Bio je mrtav otprilike koliko i čovjek koji je upravo skočio s visokog nebodera. Još uvijek nije pao na tlo. No skočio jest.

kika☺crostuff.net

"Razumiješ?" kazao mi je Kliner. "Recimo da do šest sati sutra ujutro moţeš spasiti ţivot gospodina Finlaya, do sedam sati gospođicu Roscoe. I nemoj se slučajno pokušavati zezati s Picardom. Nitko drugi ne zna moj broj mobitela." Ponovno sam slegnuo ramenima. "Razumiješ li?" ponovi on. "Mislim da razumijem", kazao sam. "Hubble je pobjegao i ti ga ne moţeš pronaći, je li tako? Pokušavaš li mi to reći?" Nitko nije progovorio. "Ne moţeš ga pronaći, je li tako?" kazao sam. "Ti si beskoristan, Klineru. Ti si jedno obično beskorisno govno. Misliš da si nešto strašno pametan, ali ne moţeš naći Hubblea. Ne bi mogao pronaći ni vlastiti šu-pak čak ni kad bih ti dao zrcalo na drţaču." Moglo se čuti kako je Finlay prestao disati. Mislio je da se poigravam s njegovim ţivotom. No, stari Kliner ga je ostavio na miru. Ponovno se vratio u moje vidno polje. Potpuno je problijedio. Njegov stres gotovo se mogao osjetiti u zraku. Ja sam se upravno privikavao na ideju da je Hubble još uvijek ţiv. Bio je mrtav cijeli tjedan, a sad je ponovno oţivio. Ţiv, negdje se skriva. Cijelog prošlog tjedna negdje se skrivao, dok su ga oni cijelo vrijeme traţili. Bio je u bijegu. Nisu ga u ponedjeljak ujutro odvukli iz kuće. Otišao je sam. Obavio je onaj telefonski poziv s porukom da će ostati kod kuće, postao bjegunac i otišao da spasi svoj ţivot. A oni ga nisu mogli pronaći. Paul Hubble dao mi je onu malu šansu koja mi je trebala. "Što Hubble ima pa ga toliko traţite?" upitao sam. Kliner slegne ramenima. "On je jedini dio priče za koji se nismo pobrinuli", kaţe on. "Pobrinuo sam se za sve ostalo. A ne namjeravam ispasti iz posla samo zato što kretenčina poput Hubblea

kika☺crostuff.net

trčkara naokolo i brblja na sve strane. Zato ga ţelim kod kuće. Tamo gdje mu je i mjesto. I stoga ćeš ga ti pronaći za mene." Nagnuo sam se naprijed i zagledao ravno u njegove oči. "Zar ga ne moţe pronaći tvoj sin?" tiho sam kazao. Nitko nije odgovorio. Još više sam se nagnuo naprijed. "Reci svom malom da ga pokupi", kazao sam. Kliner nije ništa govorio. "Gdje ti je sin, Klineru?" upitao sam ga. Ništa nije odgovorio. "Što mu se dogodilo?" upitao sam. "Znaš li?" Znao je, no ipak nije znao. To se moglo vidjeti na njemu. Još uvijek nije mogao prihvatiti. Poslao je svog sina na mene, a mali se nije vratio. Dakle, znao je, no još uvijek sam sebi to nije priznao. Njegovo čvrsto lice se opusti. Ţelio je znati. No nije me mogao pitati. Ţelio me je mrziti jer sam mu ubio sina. No ni to nije mogao napraviti. Jer bi to značilo da je priznao da je sve istina. Zurio sam u njega. Ţelio je podići tu veliku pušku, opaliti je i pretvoriti me u veliku crvenu mrlju. No nije smio to napraviti. Zato što me je trebao da mu dovedem Hubblea natrag. U sebi je gorio. U tom trenutku ţelio me je upucati. No četrdeset tona novca bilo je vaţnije od ţivota njegovog sina. Buljio sam u njegove mrtve oči. Nije treptao. Tiho je govorio. "Gdje ti je sin, Klineru?" upitao sam. U prostoriji je nastupila dugačka tišina. "Vodite ga odavde", kazao je Kliner. "Ako ne izađeš iz prostorije u roku od jedne minute, istog trena ću upucati detektiva." Ustao sam. Pogledom sam prešao svu petoricu. Kimnuo sam Finlayu. Zaputio sam se prema vratima. Picard me slijedio i tiho zatvorio vrata za sobom.

kika☺crostuff.net

TRIDESET Picard i ja prošli smo kroz veliku prostoriju za policajce. Bila je pusta i tiha. Ĉinovnika za pultom više nije bilo. Mora da ga je Teale poslao kući. Aparat za kavu je radio, to se moglo namirisati. Vidio sam Roscoein stol i veliku oglasnu ploču. Onu istragu Morrisonove smrti. Još uvijek je bila prazna. Bez napretka. Zaobišao sam prijemni pult. Gurnuo sam i otvorio velika staklena vrata. Izašli smo van na vedro poslijepodne. Picard mi velikom debelom cijevi pištolja pokaza da bih trebao ući u bentley i voziti ga. Nisam se svađao s njime. Samo sam se zaputio preko parkirališta prema autu. Bio sam jako blizu panike, najbliţe što sam ikad u ţivotu bio. Srce mi je snaţno lupalo i di-sao sam jako plitko. Stavljao sam nogu ispred noge i koristio svu snagu koju imam kako bih se kontrolirao. Kad sam došao do vozačevih vrata, sam sebi sam kazao da bi mi bilo bolje da imam nekakvu prokletu ideju što učiniti dalje. Ušao sam u bentley i odvezao se do restorana Eno's. Posegnuo sam prema dţepu u suvozačevim vratima i izvukao kartu. Po jakom poslijepodnevnom suncu došetao sam do vrata restorana i otvorio ih. Uvukao sam se u jedan prazan separe. Naručio sam kavu i jaja. U sebi sam vrištao sam na sebe da poslušam ono što sam naučio u zadnjih trinaest teških godina. Što kraće vrijeme imaš na raspolaganju, to sabraniji moraš biti. Ako imaš samo jedan metak, moraš ga dobro iskoristiti. Ne moţeš si dopustiti grešku samo zato jer je planiranje loše napravljeno. Ili zato što ti je u ranim jutarnjim satima pao šećer u krvi pa si odjednom osjetio mučninu i vrtoglavicu. Stoga sam na silu pojeo jaja i popio kavu. Onda sam prazan tanjur i šalicu maknuo na stranu i raširio kartu preko stola. Počeo sam traţiti Hubblea. Mogao bi biti bilo gdje. No, morao sam ga pronaći. Imao sam

kika☺crostuff.net

pravo na samo jedan pokušaj. Nisam imao priliku trčkarati od jednog do drugog mjesta. Morao sam ga pronaći u svojoj glavi. To je morao biti proces razmišljanja. Morao sam ga najprije pronaći u mojoj glavi, a potom se zaputiti ravno do njega. Stoga sam se nagnuo nad stol u Eno's-u. Buljio sam u kartu i buljio sam jako dugo. Nad kartom sam proveo gotovo cijelih sat vremena. Potom sam je presavio i odloţio na stol. S tanjura na kojem su bila jaja uzeo sam vilicu i noţ. Kriomice sam ih gurnuo u dţep na hlačama. Osvrnuo sam se. Konobarica mi je prišla. Ona s naočalama. "Planiraš neko putovanje, ljubavi?" upita me. Pogledao sam je. Mogao sam vidjeti svoj odraz u njenim naočalama. Vidio sam golemog Picarda kako me poprijeko gleda iz susjednog separea. Gotovo sam mogao osjetiti kako u dţepu steţe drţak svoga pištolja kalibra 38. Kimnuo sam ţeni. "To je plan", odgovorio sam. "Vraţje putovanje. Putovanje ţivota." Nije znala što odgovoriti na to. "Pa, čuvaj se, OK?" kaţe ona. Ustao sam se i na stol joj bacio jednu od stotica koje sam dobio od Charlie Hubble. Moţda je bila prava, moţda i nije. I ovako i onako će se potrošiti. A ţelio sam joj ostaviti veliku napojnicu. Eno's je svaki tjedan dobijao tisuću dolara prljavog novca, no nisam bio siguran prosljeđuje li išta od toga svojim zaposlenicima. Sudeći po njegovom izgledu, rekao bih da nije. "Vidimo se, gospodine", kazala je ţena s naočalama. "Moţda", kazao sam. Picard me izgurao kroz vrata. Bilo je četiri sata poslijepodne. Poţurio sam preko prilaza do bentleya. Picard me je slijedio s rukom u dţepu. Ušao sam u automobil i upalio ga.

kika☺crostuff.net

Izašao sam s parkirališta i zaputio se prema sjeveru starom drţavnom cestom. Jureći sam odvozio tih dvadeset kilometara za oko dvanaest minuta. Picard me natjerao da se posluţim bentleyem, a ne njegovim vlastitim autom. Za to je morao postojati neki razlog. Nije to napravio samo zato da ima više prostora za noge. Ne, već zato što se radi o vrlo uočljivom automobilu. Što znači da je spremljeno neko dodatno osiguranje. Pogledao sam u retrovizor i uočio običnu limuzinu. Stotinjak metara iza nas. Unutra su bila dva muškarca. Sam za sebe sam slegnuo ramenima. Usporio sam i na kraju drţavne ceste kod skladišta skrenuo lijevo. Popeo sam se na pristupnu rampu za autoput. Na njega sam izbio vozeći što sam mogao brţe. Vrijeme je bilo ključno. Cesta nas je provela oko jugoistočnog ruba Atlante. Probio sam se kroz nekoliko petlji. Zaputio sam se istokom preko 1-20. Nastavio sam voziti, s dvojicom u limuzini stotinjak metara iza mene, kilometar za kilometrom. "Dakle, gdje je on?" upitao me je Picard. To je bio prvi put da je progovorio još otkako smo otišli iz policijske postaje. Uputio sam mu kratki pogled i slegnuo ramenima. "Nemam pojma", kazao sam. "Najbolje što mogu jest otići pronaći jednog njegovog prijatelja u Augusti." "Tko je taj prijatelj?" upita on. "Neki tip Lennon", odgovorio sam. "U Augusti?" "Augusta", kazao sam. "Tamo idemo." Picard nešto progunđa. Nastavili smo se voziti. Ona dva tipa još uvijek su bila iza nas. "I, tko je taj tip u Augusti?" upita Picard. "Taj Lennon?"

kika☺crostuff.net

"Hubbleov prijatelj", odgovorio sam. "Kao što sam ti rekao." "On nema nijednog prijatelja u Augusti", kaţe on. "Zar misliš da ćemo provjeravati stvari poput te?" Slegnuo sam ramenima. Nisam odgovorio. "Bolje bi ti bilo da me ne zajebavaš, prijatelju", kazao je Picard. "Klineru se to ne bi svidjelo. To bi ţenskoj samo pogoršalo situaciju. On ima skrivenu u sebi veliku okrutnost. Vjeruj mi, vidio sam ga na djelu." Na primjer?" upitao sam. "Puno puta", kaţe on. "Recimo u srijedu, u zračnoj luci. Ona ţena, Molly Beth. Vrištala je, on to oboţava. Ili recimo nedjelja. Gore u Morrisonovoj kući." "Kliner je u nedjelju bio tamo?" "Jako mu se svidjelo", kaţe Picard. "I njemu i njegovom vraţjem sinu. Kad si se riješio tog maloga, napravio si svijetu veliku uslugu. Trebao si ga vidjeti u nedjelju. Dali smo onoj dvojici policajaca slobodan dan, jer nam se nije činilo u redu da moraju smaknuti svoga vlastitog šefa. Klineri i ja uskočili smo umjesto njih. Stari je uţivao u svakom trenutku. Velika okrutnost, govorim ti. Bolje ti je osigurati poziv na vrijeme, ili će se prijatelj tvoje ţenske naći u velikoj nevolji." Zašutio sam na trenutak. Vidio sam Klinera mlađeg u nedjelju. Došao je u kafić pokupiti svoju maćehu, otprilike u deset i trideset, tada je buljio u mene. Upravo je bio na povratku od Morrisonovih, sa zadatka na kojemu ih je raskomadao. "Je li stari Kliner upucao moga brata?" upitao sam Picarda. "U četvrtak navečer?" upita on. "Naravno. To je njegovo oruţje, kalibar 22 s prigušivačem." "I onda ga je mali šutao naokolo?" Picard slegne ramenima.

kika☺crostuff.net

"Momak je bio pomahnitao", kaţe on. "Udaren." "I onda je Morrison trebao sve počistiti?" upitao sam. "Trebao je", progunđa Picard. "Seronja je trebao spaliti tijela u autu, no nije mogao pronaći Stollerovo truplo. Onda ih je obojicu jednostavno ostavio tamo." "A Kliner je ubio i onih osam u Lousiani, je li tako?" Picard se nasmija. "Osam za koje znaju", kazao je. "Onaj seronja Spirenza bio mu je za vratom punu godinu dana. Traţio je tragove isplata ubojicama. No nikad nije bilo ubojica. Kliner je sve radio sam. Nešto poput hobija, znaš." "Jesi li tada poznavao Klinera?" upitao sam ga. "Oduvijek znam Klinera", kaţe on. "Bio sam raspoređen kao Spirenzina veza s FBI-jem. Pazio sam da sve bude čisto i uredno." Sljedećih kilometar, dva vozili smo se u tišini. Dvojica u limuzini iza nas cijelo vrijeme odrţavali su stotinu metara razmaka. Onda me je Picard pogledao. "Taj tip Lennon?" kaţe on. "On nije još jedan vraţji špijun iz Ministarstva za koje je radio tvoj brat, je li?" "Hubbleov prijatelj", upitao sam. "Jest vraga", kaţe on. "Provjerili smo, on nema nikakvih prijatelja u Augusti. Dovraga, on nigdje nema prijatelje. Mislio je da mu je Kliner vraţji prijatelj, jer mu je dao posao i sve to." Picard se stane smijuljiti sam sebi na suvozačevom sjedalu. Njegovo golemo tijelo treslo se od veselja. "Kao što je Finlay mislio da si ti njegov prijatelj?" upitao sam. On slegne ramenima.

kika☺crostuff.net

"Nastojao sam ga drţati podalje od sebe", priznao je. "Pokušao sam ga upozoriti da se ne miješa. I, što sam trebao napraviti? Poginuti zbog njega?" Nisam odgovorio na to. Vozili smo se u tišini. Neugledna limuzina oprezno je vozila za nama, stotinjak metara iza. "Treba nam benzin", kazao sam. Picard se nagne prema meni i proviri prema kazaljki benzina. Već je dodirivala crveno polje. "Zaustavi se na sljedećoj pumpi", kazao je. Blizu mjesta imena Madison ugledao sam znak za benzinsku crpku. Skrenuo sam i dovezao bentley do pumpe. Izabrao sam najdalje mjesto i polako zaustavio automobil. "Hoćeš li ti ovo napraviti?" upitao sam Picarda. Pogledao me je sa iznenađenjem. "Neću", kazao je. "Za koga me ti smatraš? Prokleti radnik na pumpi? Napravi to sam." To je bio odgovor kojeg sam ţelio čuti. Izašao sam iz automobila. Picard je izašao na drugoj strani. Obična limuzina koja nas je pratila zaustavila se blizu nas i dva tipa su izašla van. Pogledao sam ih. Bila su to ista dvojica s kojima sam se tukao u New Yorku, na onom pločniku punom ljudi ispred Kelsteinovog fakulteta. Manji tip je na sebi imao svoj kaki mantil. Ljubazno sam im kimnuo. Shvatio sam da im je preostalo još samo sat vremena ţivota. Oni su nam prišli i s Picar-dom stali u grupu. Otkačio sam pištolj za benzin i gurnuo ga u bentleyev spremnik. Spremnik je bio velik, zapremnine preko sedamdeset litara. Prstom sam drţao prekidač na pumpi, kako ne bi točio punom brzinom. Drţao sam ga leţernim stavom i naslonio se na automobil dok se benzin lijevao unutra. Pitao sam se bih li trebao početi zviţdati.

kika☺crostuff.net

Picard i dvojica Hispanoamerikanaca izgubili su interes. Naišao je lagani vjetar i oni su stali lagano šetati zbog večernje svjeţine. Izvukao sam Eno's-ov pribor za jelo iz dţepa i vrškom noţa pritisnuo gumu točno kraj mog koljena. S mjesta gdje je Picard stajao to je moglo izgledati kao da se češkam po nozi. Onda sam izvadio vilicu i jedan od šiljaka iskrivio prema vani. Gurnuo sam ga u rupu koju sam napravio te jače pritisnuo. Napravio sam nekoliko centimetara široku rupu u gumi. Potom sam završio s točenjem benzina i vratio pumpu natrag na njeno mjesto. "Vi plaćate?" doviknuo sam Picardu. On se osvrne i slegne ramenima. Iz svoje hrpe novčanica izvukao je jednu i poslao tipa u mantilu da plati. Potom smo se vratili u automobil. "Ĉekaj", kazao je Picard. Ĉekao sam dok se limuzina iza nas nije upalila i dok nam vozač nije dva puta blicnuo svjetlima. Potom sam krenuo i lagano ubrzavao do autoceste, a tamo opet nastavio sa istom mirnom voţnjom. Nastavili smo dalje i pored nas su počeli letjeti putokazi. Augusta, sto kilometara. Augusta, osamdeset kilometara. Augusta, pedeset kilometara. Stari bentley tiho je brujio, bez treskanja. Dva tipa su nas slijedila. Zalazeći, sunce iza nas bilo je crveno u retrovizoru, a horizont ispred nas bio je taman. Daleko naprijed, iznad Atlantskog oceana, već je pala noć. Nastavili smo se voziti. Straţnja guma ispuhala se otprilike trideset kilometara prije Auguste. Već je prošlo sedam i trideset i sve brţe je padao mrak. Obojica smo čuli buku straga i osjetili kako automobil odjednom ne moţe drţati pravac. "Sranje", kazao sam. "Probušila nam se guma." "Stani", kazao je Picard.

kika☺crostuff.net

Usporio sam i zaustavio se sasvim sa strane na cesti. Limuzina je skrenula i zaustavila se odmah iza nas. Sva četvorica izašli smo van. Lagani povjetarac pretvorio se u hladni vjetar koji je puhao sa istoka. Stresao sam se i otvorio poklopac prtljaţnika. Izvadio sam svoju jaknu i odjenuo je, kao da sam jedva dočekao utopliti se. "Rezervni kotač je ispod poda prtljaţnika", kazao sam Picardu. "Hoćeš li mi pomoći izvući ovu kutiju?" Picard je prišao i pogledao kutiju punu dolarskih novčanica. "Spalili smo pogrešnu kuću", kazao je i potom se nasmijao. On i ja izvadili smo tešku kutiju i postrance je naslonili na ogradu autoceste. On potom izvuče svoj teški pištolj i pokaza mi ga. Golema jakna mu se napu-hala na vjetru. "Pustit ćemo da ova dvojica promijene gumu", kazao je. "Ti stoj mirno, baš tu, pored te kutije." Dozvao je dvojicu Hispanoamerikanaca i kazao im što da rade. Oni su pronašli dizalicu i odvijač za vijke na kotaču. Podigli su automobil i skinuli kotač. Potom su podigli rezervni i stavili ga na mjesto. Paţljivo su ga pričvrstili. Stajao sam pored kutije s novcem, tresao se od vjetra, svezavši jaknu čvrsto oko struka. Zabio sam ruke duboko u dţepove i poskakivao s noge na nogu, nastojeći izgledati poput tipa koji se smrzava dok besposleno stoji na vjetru. Ĉekao sam sve dok Picard nije prišao da provjeri jesu li vijci dobro pričvršćeni. Svom svojom teţinom stao je na gumu i začulo se kako metal kotača krčka. Ja sam izvadio Morrisonov noţ na otvaranje kojeg sam već otvorio u dţepu i njime prerezao jednu stranu kutije za klimatizacijski uređaj. Potom vrh i drugu stranu. Prije nego što je Picard uspio izvući svoj pištolj, kutija se rastvorila poput dimnjaka na parobrodu i vjetar je

kika☺crostuff.net

zahvatio stotinu tisuća novčanica od jednog dolara, raspršivši ih iznad autoceste poput mećave. Brzo sam skočio preko betonskog zidića na rubu autoceste i skotrljao se niz malu kosinu. Izvukao sam Desert Eagle. Pucao sam prema tipu u mantilu kad je za mnom skočio preko zida, no promašio sam i samo ga pogodio u nogu. Iza njega vidio sam kamion kojemu su dolari prekrili cijelo vjetrobransko staklo kako slijeće s ceste i zabija se u limuzinu koja je stajala iza bentleya. Picard se odupirao oluji novčanica i teturajući prilazio zidiću. Ĉulo se škripanje guma dok su automobili kočili na autocesti, nastojeći izbjeći slupani kamion. Sagnuo sam se, naciljao prema ogradi i upucao drugog Hispanoamerikanca. Pogodio sam ga u prsa i on se skotrlja prema meni. Tip u mantilu se nastojao dovući do vrha uzvisine, vrišteći, hvatajući se za svoju raznesenu nogu, nastojeći izvaditi mali automatik kojeg mi je pokazao u New Yorku. Ispalio sam treći metak i prosvirao mu glavu. Vidio sam kako Picard cilja svojim velikim pištoljem prema meni. Cijelo vrijeme vjetar je puhao i automobili su škripeći kočili na autocesti. Vidio sam kako vozači iskaču iz automobila, hvatajući novac koji je letio po zraku. Bio je kaos. "Ne pucaj, Picard", zavikao sam. "Ako to napraviš, nećeš doći do Hubblea." Znao je on to. A znao je i da je mrtav čovjek ukoliko ne dođe do Hubblea. Kliner ne bi podnio neuspjeh. Stajao je tamo sa svojim pištoljem kalibra 38 uperenim prema mojoj glavi, no nije pucao. Popeo sam se uz kosinu i zaobišao automobil, Desert Eagleom tjerajući ga prema prometu na autocesti. "Ne pucaj ni ti", povika Picard. "Moj telefonski poziv je jedini način na koji moţeš spasiti onu ţenu. To je sigurno. Bolje ti je, vjeruj." "Znam to, Picard", doviknuo sam mu natrag. "Vjerujem ti. I neću te upucati. Hoćeš li ti pucati u mene?"

kika☺crostuff.net

Zatresao je glavom iznad svog pištolja. "Neću te upucati, Reacher", kazao je. Izgledalo je kao situacija bez izlaza. Kruţili smo oko bentleya s prstima čvrsto na obaračima, govoreći jedan drugome da nećemo pucati. On je govorio istinu, ali ja sam lagao. Ĉekao sam dok on dođe u razinu sa slupanim kamionom, a ja pored bentleya. Potom sam povukao obarač. Metak kalibra 44 dohvatio ga je i odbacio njegovo golemo tijelo natrag u smrskani metal. Nisam čekao na drugi metak. Zalupio sam poklopac prtljaţnika i uskočio u vozačevo sjedalo. Upalio sam automobil i naglo krenuo. Odjurio sam s odmorišta, izbjegavajući ljude koji su trčali za dolarskim novčanicama. Ĉvrsto sam stisnuo papučicu gasa pa pojurio prema istoku. Još trideset kilometara. Trebalo mi je dvadeset minuta. Dahtao sam i tresao se od adrenalina. Duboko sam uzdisao i natjerao srce na sporije otkucaje. Onda sam sam sebi vrišteći odao priznanje. Vikao sam i urlao na sav glas. Picarda više nije bilo. TRIDESET JEDAN Bio je mrak kad sam došao do predgrađa Auguste. Sišao sam s autoceste čim sam naišao na prve skupine nešto viših zgrada. Vozio sam se niz gradske ulice i zaustavio se kod prvog motela kojeg sam ugledao. Zaključao sam bentley pa provirio u predvorje. Prišao sam recepciji. Ĉovjek koji je ondje radio podigao je glavu. "Imate li slobodnu sobu?" upitao sam ga. "Trideset šest dolara", odgovorio je. "Telefon u sobi?" "Naravno", kaţe on. "Klimatizacija i kabelska televizija."

kika☺crostuff.net

"Imate li telefonski imenik u sobi?" On kimne glavom. "Imate li kartu Auguste?" upitao sam. Lijeno je pokazao prstom prema polici pored automata za cigarete. Bila je pretrpana kartama i brošurama. Iz smotuljka novca u dţepu odvojio sam trideset šest dolara. Bacio sam novčanice na pult. Ispunio sam formular za goste. Stavio sam da se zovem Ros-coe Finlay. "Soba dvanaest", kaţe on. Pruţio mi je ključ. Stao sam kako bih uzeo kartu i potom poţurio prema sobi. Trčao sam kroz hodnik do sobe dvanaest, ušao unutra i zaključao vrata. Nisam se ni osvrnuo po sobi samo sam potraţio telefon i telefonski imenik. Legao sam na krevet i otvorio plan grada. Otvorio sam imenik na slovo 'H' kao hoteli. Popis je bio ogroman. U Augusti ima stotine mjesta na kojima se moţe prenoćiti, doslovno stotine. Zauzeli su nekoliko cijelih stranica. Zato sam pogledao na plan grada. Koncentrirao sam se na otprilike kilometar dug i nekoliko blokova širok pojas s obje strane glavne ulice koja se proteţe od zapada prema istoku. To je bilo područje na koje sam ciljao. Zanemario sam mjesta točno uz glavnu ulicu. Dao sam veću vaţnost onima koji su jedan ili dva bloka udaljena od nje. Kao najvaţnija sam označio ona između četiri stotine i sedam stotina metara od glavne ulice. Pred sobom sam imao gotovo pravilan četverokut, otprilike četiri-sto metara dug i širok. Stavio sam plan grada i imenik jedno pokraj drugoga i počeo raditi popis mjesta koja me zanimaju. Osamnaest hotela. Jedan od njih bio je onaj u kojem sam se i sam nalazio. Stoga sam podigao slušalicu telefona, okrenuo nulu i nazvao recepciju. Ĉovjek se javio. "Je li kod vas kao gost prijavljen gospodin Paul Le-nnon?" upitao sam ga. Nastala je stanka. Provjeravao je knjigu gostiju.

kika☺crostuff.net

"Lennon? Ne, gospodine." "OK", kazao sam. Spustio sam slušalicu. Duboko sam uzdahnuo i krenuo s vrha moga popisa. Nazvao sam prvi hotel. "Je li kod vas kao gost prijavljen gospodin Paul Lennon?" upitao sam čovjeka koji se javio. Nastala je stanka. "Ne, gospodine", kazao je tip. Išao sam dalje po popisu. Zivkao sam jedan hotel za drugim. "Je li kod vas kao gost prijavljen gospodin Paul Lennon?" pitao sam svakog tko bi mi se javio. Svaki put bi nastala stanka dok bi oni provjeravali knjige gostiju. Katkad bih čuo kako listaju stranice. Neki su imali računala. Ĉuo bih kako lupkaju po tipkovnici. "Ne, gospodine", odgovarali su svi, jedan za drugim. Leţao sam na krevetu s telefonom na prsima. Došao sam do trinaestog od osamnaest hotela s popisa. "Je li kod vas kao gost prijavljen gospodin Paul Lennon?" upitao sam. Nastala je stanka. Ĉuo sam kako se okreću stranice. "Ne, gospodine", kazao je trinaesti tip po redu. "OK", odgovorio sam spuštajući slušalicu. Ponovno sam je podigao i utipkao četrnaesti broj. Veza je bila zauzeta. Stoga sam pritisnuo drţač i birao petnaesti. "Je li kod vas kao gost registriran gospodin Paul Lennon?" upitao sam. Nastala je stanka. "Soba sto dvadeset", kazao je petnaesti tip.

kika☺crostuff.net

"Hvala", kazao sam i spustio slušalicu. Ostao sam leţeći i sklopio sam oči. Duboko sam izdahnuo. Vratio sam telefon natrag na noćni ormarić i pogledao na plan grada. Petnaesti hotel bio je tri bloka dalje. Sjeverno od glavne ulice. Ostavio sam ključ sobe na krevetu pa ponovno otišao do automobila. Motor je još uvijek bio topao. Unutra sam proveo samo oko dvadeset pet minuta. Morao sam proći tri bloka prema istoku prije nego što sam naišao na mjesto gdje se moţe skrenuti lijevo. Potom još tri bloka do novog skretanja. Kretao sam se kao po nekoj nazubljenoj spirali. Pronašao sam petnaesti hotel i parkirao ispred njegovih vrata. Ušao sam u predvorje. Bilo je to nekakvo mračno mjesto. Ne previše čisto i neosvijetljeno. Izgledalo je poput spilje. "Mogu li vam pomoći?" upitao me je tip na recepciji. "Ne", odgovorio sam. Slijedio sam strelicu na zidu niz zamršeni splet hodnika. Pronašao sam sobu sto dvadeset. Pokucao sam na vrata. Začuo sam kako se skida mali lanac. Stajao sam pred vratima kad su se otvorila. "Bok, Readier", kazao je. "Bok, Hubble", odgovorio sam ja. Zasipao me je pitanjima, no ja sam ga samo poţurio do automobila. Imali smo četiri sata voţnje za razgovor. Morali smo krenuti. Već sam bio dva sata brţi nego što sam planirao, a ţelio sam da tako i ostane. Ţelio sam sačuvati ta dva sata, jer sam pretpostavljao da će mi kasnije trebati. Izgledao je dobro. Nije bio slomljen. Bio je u bijegu šest dana i to mu je koristilo. Nestala je ona njegova samodopadnost koju je imao. Izgledao je jači i sposobniji. Malo čvršći.

kika☺crostuff.net

Više nekako moj tip ljudi. Na sebi je imao jeftinu odjeću iz robne kuće i na nogama čarape. Imao je stare naočale od nehrđajućeg metala. Sat vrijedan otprilike sedam dolara prekrivao je bijeli komad koţe gdje je nekoć stajao Rolex. Izgledao je poput vodoinstalatera ili tipa koji vodi lokalni dućan skijaškom odjećom. Nije imao nikakve torbe sa sobom. Putovao je bez ičega. Samo je pogledom preletio sobu i zaputio se sa mnom. Kao da nije mogao vjerovati da je njegov ţivot u bijegu gotov. Kao da će jedan njegov dio propustiti. Prošli smo kroz mračno predvorje i izašli u noć. Stao je kad je pred vratima ugledao parkirani automobil. "Došao si s Charlieinim autom?" upitao je. "Bila je zabrinuta za tebe", kazao sam mu. "Molila me da te pronađem." Kimnuo je. Bio je blijed. "Ĉemu zatamnjena stakla?" kaţe on. Nasmiješio sam mu se i slegnuo ramenima. "Ne pitaj", kazao sam. "Duga priča." Upalio sam automobil i polako se udaljio od hotela. Morao me je odmah upitati kako je Charlie, no nešto gaje mučilo. Kad su se bila odškrinula vrata hotelske sobe, primijetio sam kako ga je obuzeo val olakšanja. No malo je oklijevao. Bilo je to u vezi s ponosom. Bio je u bijegu i skrivao se. Cijelo vrijeme mislio je da radi dobro. No nije radio, budući da sam ga pronašao. O tome je razmišljao. U isto vrijeme obuzelo ga je olakšanje i razočaranje. "Kako si me dovraga pronašao?" upitao me. Ponovno sam mu slegnuo ramenima. "Jednostavno", odgovorio sam. "Imam puno iskustva. Pronašao sam puno ljudi. Godinama sam skupljao dezertere."

kika☺crostuff.net

Probijao sam se kroz splet jednosmjernih ulica, nastojeći se vratiti do autoceste. Vidio sam dugačku liniju jakih svjetala koja se proteţu prema zapadu, no doći do ulaza bilo je poput zgoditka na lutriji. Vozio sam se istom šiljastom spiralom ulica kojom sam morao ići kad sam traţio Hubbleov hotel. "Ali kako si to učinio?" upita on. "Mogao sam biti bilo gdje." "Ne, nisi", kazao sam. "U tome i jest stvar. To mi je olakšalo stvari. Nisi sa sobom imao ni kreditne kartice, ni vozačku dozvolu, ni osobnu iskaznicu. Sve što si imao jest gotovina. Dakle, nisi se koristio avionom ili iznajmljenim autom. Preostao ti je samo autobus." Pronašao sam pristupnu rampu za autocestu. Koncentrirao sam se na promjenu traka i okretao volan. Ubrzao sam uz rampu i spojio se s rijekom automobila koja se kretala prema Atlanti. "S tim sam počeo", kazao sam. "Potom sam se stavio u tvoju koţu, psihološki. Bio si u strahu za svoju obitelj. Stoga sam pretpostavio da ćeš kruţiti oko Margravea na određenoj udaljenosti. Znao sam da ćeš ţeljeti osjećati da si još u vezi s njima, svjesno ili podsvjesno. Uzeo si taksi do autobusnog kolodvora u Atlanti, je li tako?" "Tako je", kaţe on. "Prvi autobus bio je za Memphis, no ja sam pričekao sljedeći. Memphis je bio predaleko. Nisam ţelio ići tako daleko." "To mi je olakšalo stvari", kazao sam. "Kruţio si oko Margravea. Ni preblizu, ni predaleko. I u smjeru suprotnom od kazaljke sata. Kad se ljude pusti da sami biraju, uvijek idu u smjeru suprotnom od kazaljke sata. To je univerzalna istina, Hubble. Sve što sam trebao napraviti bilo je da prebrojim dane, proučim kartu i predvidim skok koji si svaki put napravio. Pretpostavio sam da si u ponedjeljak bio u Birming-hamu, Alabama. U utorak u Montgomeryu, u srijedu u Columbusu. Malo sam se mučio oko

kika☺crostuff.net

četvrtka. Riskirao sam s Maconom, no mislio sam da je to moţda malo preblizu Margraveu." On kimne glavom. "Ĉetvrtak je bio kao noćna mora", kazao je. "Bio sam u Maconu, uţasna noć, nisam ni oka sklopio." "Dakle, u petak ujutro došao si ovdje, u Augustu. Moj drugi rizik bio je da si ovdje ostao dva dana, s obzirom da si bio potresen nakon Macona, moţda i zato što ti je nestalo snage. Nisam bio sasvim siguran. Skoro sam večeras otišao u Greenville, gore u Juţnoj Carolini. No, ipak sam pogodio." Hubble je zašutio. Bio je mislio da je nevidljiv, no kruţio je oko Margravea poput svjetla koje noću kruţi sa svjetionika. "No koristio sam se laţnim imenom", kaţe on prkosno. "Koristio si se s pet laţnih imena", kazao sam. "Pet noći, pet hotela, pet imena. Peto ime je bilo isto kao i prvo, zar ne?" Bio je zadivljen. Razmislio je malo i kimnuo glavom. "Kako si dovraga znao to?" upitao je ponovno. "Lovio sam puno ljudi", odgovorio sam. "A znao sam i nešto o tebi." "Što si znao?" "Ti si tip koji voli Beatlese", kazao sam. "Govorio si mi o posjetu zgradi Dakote i odlasku u Liverpool u Engleskoj. U svojoj radnoj sobi imaš gotovo sve CD-e Beatlesa. Dakle, prvu večer si se na recepciji nekog hotela prijavio kao Paul Lennon, zar ne?" "Tako je", kaţe on. "Ne John Lennon", kazao sam. "Ljudi se obično koriste svojim imenom. Ne znam zašto, no obično tako rade. Dakle, bio su Paul Lennon. U utorak si bio Paul McCartney. U

kika☺crostuff.net

srijedu Paul Harrison. U četvrtak si bio Paul Starr. U petak, u Augusti, ponovno si počeo kao Paul Lennon, je li tako?" "Tako je", kaţe on. "Ali u Augusti ima milijun hotela. Kongresnih, sportskih... Kako si dovraga znao gdje treba traţiti?" "Razmislio sam o tome", kazao sam. "Došao si u petak, kasno prijepodne, sa zapada. Ljudi poput tebe vraćaju se na put kojeg su već vidjeli. Tako se osjećaju sigurnije. Proveo si sate u autobusu, bio si sav ukočen, trebalo ti je zraka, stoga si malo prohodao, moţda par stotina metara. Onda te je uhvatila panika i maknuo si se s glavne ulice, moţda jedan ili dva bloka zgrada. Dakle, imao sam prilično malo područje na koje sam ciljao. Osamnaest mjesta. Bio si na petnaestom." Zatresao je glavom. Pomiješani osjećaji. U mraku smo nastavili juriti niz mračnu cestu. Veliki stari bentley mirno je klizio, mrvicu brţe od najveće dopuštene brzine. "Kako sada stoje stvari u Margraveu?" upitao me je. To je bilo pravo pitanje. Postavio ga je ispitivački, kao da gaje činilo nervoznim. I ja sam bio nervozan jer moram odgovoriti. Digao sam nogu s papučice gasa i usporio. Samo za slučaj da se on jako uznemiri i skoči na mene. Nisam ţelio uništiti automobil. Nisam imao vremena za to. "U velikom sranju smo", kazao sam mu. "Imamo otprilike sedam sati za spašavanje." Sačuvao sam najgori dio za kraj. Kazao sam mu da su Charlie i djeca u ponedjeljak otišli s agentom FBI-ja. Zbog toga što su bili u opasnosti. A onda sam mu rekao da je agent FBI-ja bio Picard. U autu je nastala tišina. Pet, šest kilometara vozio sam u tišini. Bilo je to više od tišine. Bio je to potresni vakuum mirnoće. Kao da je netko odjednom sa cijelog planeta usisao cijelu atmosferu. Bila je to tišina koje mi je grmjela i zujala u ušima.

kika☺crostuff.net

Stao je skupljati i širiti dlanove. Počeo se ljuljati naprijed-nazad na sjedalu pored mene. No potom se smirio. Njegova reakcija ustvari nikako nije ni počela. Nikad ga nije uhvatila. Mozak mu se jednostavno zablokirao i odbijao dalje reagirati, kao da se prekinuo strujni krug. To je bilo preveliko i prestrašno da bi uopće reagirao, samo me je pogledao. "OK", kazao je. "Onda ćeš ih morati vratiti natrag, je li tako?" Ponovno sam ubrzao. Nastavili smo se voziti prema Atlanti. "Vratit ću ih", kazao sam. "No treba mi tvoja pomoć. Zato sam tebe pokupio prvoga." On ponovno kimne glavom. Prešao je sve barijere. Prestao je brinuti se i počeo se opuštati. Bio je u onom stanju kada se naprosto radi ono što se mora raditi. Znam kako je to. Bio sam tamo. Trideset kilometara iza Auguste ugledali smo rotacijska svjetla i ljude koji mašu zastavicama za opasnost. Na drugoj strani autoceste dogodila se nesreća. Kamion se zabio u parkirani automobil. Hrpa drugih automobila bila je razbacana posvuda naokolo. Posvuda naokolo leţale su hrpice papira nalik smeću. Okolo je milila gomila ljudi koja ih je kupila s poda. Polako smo u koloni prošli pored mjesta nesreće. Hubble je sve promatrao kroz prozor. "Jako mi je ţao zbog tvog brata", kazao je. "Nisam imao pojma. Pretpostavljam da je poginuo zbog mene, zar ne?" Potonuo je u sjedalo. No ja sam ţelio da nastavi pričati. Morao je ostati pribran. Stoga sam mu postavio pitanje s kojim sam čekao punih tjedan dana. "Kako si se dovraga uvalio u sve ovo?"

kika☺crostuff.net

On slegne ramenima. Duboko uzdahne, gledajući kroz vjetrobransko staklo. Kao da je nemoguće zamisliti da se netko moţe uvaliti u ovo. Kao da je nemoguće zamisliti da netko uopće moţe ostati izvan svega. "Izgubio sam posao", jednostavno je izjavio. "Bio sam shrvan, ljutit i uznemiren. I preplašen, Reacher. Dotad smo ţivjeli kao u snu, znaš? U zlatnom snu. Bilo je savršeno, prava idila. Zarađivao sam hrpe novaca i isto toliko sam i trošio. Bilo je potpuno savršeno. No onda su do mene počele dolaziti glasine. Poslovi s građanstvom bili su pred gašenjem. U moj odjel dolazila je revizija. Odjednom sam shvatio da me od katastrofe dijeli samo još jedna plaća. Potom je cijeli odjel ugašen. Najurili su me. I plaće su prestale stizati." "I?" upitao sam. "Potpuno sam poludio", kaţe on. "Bio sam nevjerojatno ljut. Lomio sam se od posla za te kretene. Bio sam dobar u svome poslu. Zaradio sam im milijune. A oni su me jednostavno otkačili, kao da sam se odjednom pretvorio u govno na njihovim cipelama. I bio sam preplašen. Bio sam na rubu da izgubim sve, zar ne?" I bio sam umoran. Nisam mogao negdje drugdje ponovno počinjati od početka. Bio sam prestar i nisam imao dovoljno snage. Jednostavno nisam znao što raditi. "I onda se pojavio Kliner?" On kimne glavom. Bio je blijed. "Ĉuo je za sve ovo", kaţe Hubble. "Pretpostavljam da mu je Teale rekao. Teale zna sve o svakome. Kliner me nazvao u roku od nekoliko dana. U tom trenutku nisam čak ni rekao Charlie. Nisam se mogao suočiti s tim. Nazvao me i predloţio da se nađemo gore u zračnoj luci. Bio je u svom privatnom avionu, na povratku iz Venezuele. Odveo me na Bahame na ručak i tamo smo razgovarali. Laskalo mi je, moram priznati."

kika☺crostuff.net

"I?" upitam. "Ispričao mi je kojekakva sranja", kaţe Hubble. "Govorio mi je da na to gledam kao na priliku da se izvučem iz problema. Rekao mi je da bih se trebao ostaviti posla s velikim kompanijama, da trebam doći k njemu, raditi pravi posao i zaraditi pravi novac. Nisam znao previše o njemu. Znao sam za bogatstvo koje obitelj ima i za Fundaciju, naravno, no nikad ga prije nisam osobno sreo. No bilo je očito daje jako bogat i jako uspješan tip. I jako, jako pametan. A ja sam bio s njim, u njegovom privatnom avionu, razmišljao o ponudi da radim s njim. Ne za njega, s njim. Laskalo mi je, bio sam očajan i zabrinut i pristao sam." "I onda?" "Nazvao me je odmah idući dan", kaţe Hubble. "Poslao je avion po mene. Morao sam otići u Klinerovu tvornicu u Venezueli i tamo se naći s njim. To sam i napravio. Bio sam tamo samo jedan dan. Nisam vidio gotovo ništa. Onda me je odveo u Jacksonville. Tjedan dana proveo sam u odvjetničkom uredu. Nakon toga je bilo prekasno. Više nisam mogao odustati." "Zašto?" upitao sam ga. "To je bio strašan tjedan", kaţe on. "Zvuči kao da nije puno vremena, zar ne? Samo tjedan dana. No dobro me je obradio. Prvi dan sve je bilo samo laskanje. Odredio mi je ogromnu plaću, bonuse, sve što sam poţelio. Obilazili smo klubove i hotele, trošio je novac kao da mu pada s neba. U utorak sam počeo s poslom. Posao je, ustvari, bio jako izazovan. Bio je jako naporan u usporedbi s onim što sam radio u banci. Bio je strogo određen. Trebala mu je gotovina, naravno, no ţelio je samo novčanice od jednog dolara. Ništa osim njih. Nisam imao pojma zašto. I ţelio je dokaze o svemu, Jako uredne knjige.

kika☺crostuff.net

No, mogao sam se nositi s time. A on je bio prilično opušten šef, bez ikakvih pritisaka, bez problema. Problemi su počeli u srijedu." "Kako?" upitao sam. "U srijedu sam ga upitao što se događa", kaţe on. "I rekao mi je. Rekao mi je točno što on radi. No, kazao je da od tog trenutka i ja to radim s njim. I ja sam bio umiješan. Morao sam šutjeti. U četvrtak sam već postao jako nesretan. Nisam mogao vjerovati kazao sam mu da ţelim odustati. Onda me je odvukao na neko grozno mjesto. Njegov sin bio je tamo. S njim su bila neka dvojica Hispanoamerikanaca. U straţnjoj sobi jedan tip bio je okovan. Kliner je kazao da je taj prešao granicu. Rekao mi je da dobro gledam. Njegov sin pretvorio je čovjeka u kašu, točno pred mojim očima, bilo ga je po cijeloj sobi. Onda su ta dva Hispanoame-rikanca izvukla noţeve i jadnog tipa jednostavno isjekli. Posvuda je bilo krvi. Bilo je uţasno. Nisam mogao vjerovati. Povraćao sam na sve strane." "Nastavi", kazao sam. "Bila je to noćna mora", kaţe Hubble. "Tu noć nisam mogao zaspati. Mislio sam da nikad više neću moći spavati. U petak ujutro vratili smo se kući. Zajedno smo sjeli u mali avion i on mi je rekao što će se dogoditi. Rekao mi je da neću biti jedini koga će razrezati. Isto se spremalo i za Charlie. Razgovarao je sa mnom o tome. O tome koju će joj bradavicu prvo odrezati. Lijevu ili desnu? I o tome koje će dijete, nakon što mi budemo mrtvi, biti prvo. Lucy ili Ben? Bilo je kao u noćnoj mori. Rekao je da će me čavlima prikovati na zid. Usrao sam se. Potom smo sletjeli, a on je nazvao Charlie i insistirao da idemo na večeru s njim. Rekao joj je da radimo zajedno. Charlie je bila oduševljena jer je Kliner velika njuška u okrugu. Bila je to prava noćna mora jer sam se morao pretvarati da je sve u redu. Nisam Charlie čak ni rekao da sam izgubio posao. Morao sam se pretvarati da još uvijek radim

kika☺crostuff.net

u banci, a taj seronja cijelu večer pristojno je razgovarao s Charlie i djecom i smiješio mi se." Zašutjeli smo. Ponovno sam se vozio oko jugoistočnog ruba Atlante, traţeći autocestu koja vodi prema jugu. S naše desne strane veliki grad je sjajio i blje-štao. Na lijevoj strani nalazilo se veliko mračno prostranstvo jugoistoka. Pronašao sam autocestu i ubrzao prema jugu. Dolje, prema jednoj maloj svijetloj točki u tom mračnom prostranstvu. "I, onda?" upitao sam ga. "Započeo sam raditi u skladištu", kaţe on. "Ţelio je da tamo radim." "Radiš što?" "Bavim se robom", kaţe on. "Imao sam tamo mali ured, morao sam nabaviti dolare i potom nadgledati njihovo pakiranje i otpremanje." "Sherman Stoller je bio vozač?" upitao sam ga. "Tako je", kaţe on. "Njemu su povjerili rutu za Floridu. Ja bih ga slao dolje s milijun dolara na tjedan. Ponekad bi to radio vratar, onda kad bi Stoller imao slobodan dan. No obično je to bio on. Pomagao mi je s kutijama i utovarom. Morali smo raditi kao luđaci. Nemaš pojma koliko je strašan prizor milijun dolara u novčanicama od jednog dolara. To je kao da pokušavaš isprazniti bazen jednom jedinom lopatom." "No Sherman je potkradao, zar ne?" On kimne glavom. U odsjaju svjetala autoceste vidio sam mali bljesak njegovih metalnih naočala. "Novac se paţljivo brojao u Venezueli", kaţe on. "Nakon, otprilike, mjesec dana ja bih dobio točne brojke. Koristio sam se njima da još jednom provjerim moju formulu za vaganje. Puno puta nedostajalo nam je sto tisuća. Nije bilo šanse da sam ja napravio tu grešku. To je bio beznačajan iznos s obzirom da smo nakon svega dobili četiri milijarde dolara u odlično izrađenim novčanicama, pa se nitko nije previše uzrujavao. No svaki

kika☺crostuff.net

put bi nedostajala otprilike jedna kutija. To je preveliko odstupanje za slučajnu grešku, pa sam stoga zaključio da Sherman povremeno krade po jednu kutiju." "I?" upitao sam. "Upozorio sam ga", kaţe Hubble. "Mislim, nisam namjeravao reći nikome. Samo sam mu rekao da dobro pazi jer će ga Kliner ubiti ako dozna, i da bi i mene mogao uvaliti u probleme. Već sam imao dovoljno briga zbog toga što radim. Cijela ta stvar bila je potpuno blesava. Kliner je uvozio brda laţnog novca, jednostavno, nije mogao odoljeti. Ja sam mislio da je zbog toga cijela stvar bila puno uočljivija. Teale je laţni novac bacao poput konfeta, uljepšavajući grad." "A što je sa zadnjih dvanaest mjeseci?" upitao sam ga. On slegne ramenima i zatrese glavom. "Morali smo stati sa isporukama", kaţe. "Stvar s Obalnom straţom sve je onemogućila. Kliner je odlučio skupljati zalihe, jer je pretpostavljao da tako jak nadzor neće dugo potrajati. Znao je da proračun Obalne straţe neće biti dugog vijeka. No to je ipak trajalo i trajalo. Bila je to paklena godina. Napetost je bila ogromna. A sad kad se Obalna straţa konačno povlači, ostali smo nespremni. Kliner je pretpostavljao da će, kad je već potrajalo ovako dugo, cijela stvar trajati barem još do izbora u studenome. Nismo spremni za slanje pošiljke. Nimalo spremni. Sav novac je tamo uskladišten. No još nije raspoređen u kutije." "Kad si stupio u vezu s Joeom?" upitao sam ga. "S Joeom?" kaţe on. "Tako se tvoj brat zvao? Ja sam ga znao pod imenom Polo." Kimnuo sam.

kika☺crostuff.net

"Polo", kazao sam. "Tako se zove mjesto gdje je rođen. To je grad na otoku Leyte. Na Filipinima. Bolnica je bila u preuređenoj staroj katedrali. Tamo sam se cijepio protiv malarije kad sam imao sedam godina." Nije progovorio gotovo cijeli kilometar, kao da je odavao duţnu počast. "Prije godinu dana nazvao sam Ministarstvo financija", nastavio je. "Nisam znao koga drugog zvati. Zbog Morrisona nisam mogao zvati policiju, zbog Picarda nisam mogao zvati FBI. Stoga sam nazvao Washington i došao do tog tipa koji se nazvao Polo. Bio je to pametan čovjek. Mislio sam da će uspjeti. Znao sam da je vrijeme dok skupljaju zalihe najbolje vrijeme za udar, jer su svi dokazi još uvijek tu." Ugledao sam znak za benzinsku pumpu i u zadnji čas odlučio zaustaviti se. Hubble je napunio rezervoar. U kanti za smeće pronašao sam praznu plastičnu bocu i rekao mu da napuni i nju. "Za što ti je to?" upita me. Slegnuo sam ramenima. "Za hitne slučajeve", odgovorio sam. Nije reagirao na to. Samo smo na šalteru platili i vratili se nazad na autocestu. Nastavili smo se voziti prema jugu. Bili smo oko pola sata voţnje udaljeni od Margravea. Pribliţavala se ponoć. "I, zašto si pobjegao u ponedjeljak?" upitao sam ga. "Nazvao me je Kliner", kaţe on. "Rekao mi je da ostanem kod kuće. Rekao je da će navratiti dva tipa. Upitao sam ga zašto i on mi je objašnjavao kako je u dijelu na Floridi nastao problem kojeg moram riješiti." "Ali?"

kika☺crostuff.net

"Nisam mu vjerovao", kaţe on. "Ĉim je spomenuo dva tipa kroz glavu mi je prošlo ono što se u mom prvom tjednu dogodilo u Jacksonvilleu. Uspaničio sam se. Pozvao sam taksi i pobjegao." "Dobro si napravio, Hubble", potvrdio sam. "Spasio si sebi ţivot." "Znaš što?" kaţe on. Znatiţeljno sam ga pogledao. "Da je rekao da će navratiti jedan tip, ne bih ni primijetio", kaţe on. "Znaš, da je rekao da ostanem kod kuće jer će netko navratiti, popio bih to. No najavio je dva tipa." "Pogriješio je", kazao sam. "Znam", kaţe Hubble. "Ne mogu vjerovati. On nikad ne griješi." Odmahnuo sam glavom. Nasmiješio sam se u tami. "Pogriješio je prošlog četvrtka." Veliki kromirani sat na komandnoj ploči bentleya pokazivao je ponoć. Ţelio sam sve napraviti i završiti do pet sati ujutro. Dakle, preostajalo mi je još pet sati. Ukoliko sve bude išlo po planu, to bi mi trebalo biti više nego dovoljno. Ukoliko nešto zabrljam, svejedno je imam li na raspolaganju pet sati, pet dana ili pet godina. Ovo je bila stvar koja se moţe napraviti samo jedanput. Unutra i vani. U vojsci bismo obično rekli: radi to jedanput i napravi kako treba. Tu večer ja sam dodao: i napravi to brzo. "Hubble?" kazao sam. "Treba mi tvoja pomoć." Trgnuo se i pogledao me. "Kakva?" upita on. Zadnjih deset minuta voţnje potrošio sam na objašnjavanje. Nekoliko puta, sve dok nije potpuno zapamtio. Skrenuo sam s autoceste na mjestu gdje se kriţala s drţavnom

kika☺crostuff.net

cestom. Projurio sam pokraj skladišta i nastavio još dvadeset kilometara do grada. Usporio sam dok sam prolazio pored policijske zgrade. Bilo je tiho, svjetla su bila ugašena. Na parkiralištu nije bilo automobila. Vatrogasni dom pored nje izgledao je u redu. Grad je bio tih i pust. Jedino upaljeno svjetlo u cijelom mjestu bilo je ono u brijačnici. Skrenuo sam desno na Beckman Drive i odvozio uzbrdicu do Hubbleove kuće. Kod poštanskog sandučića koji mi je bio poznat skrenuo sam i po zavojima na prilazu polako okretao volan. Zaustavio sam se pred vratima. "Ključevi mog auta su u kući", kaţe Hubble. "Otvoreno je", odgovorio sam. Otišao je provjeriti. Jednim prstom oprezno je gurnuo razvaljena vrata, kao da ga čeka neka klopka. Vidio sam kako ulazi. Minutu kasnije već je bio ponovo vani. U ruci je imao ključeve, no nije odšetao prema garaţi. Vratio se do mene i naslonio na automobil. "Unutra je strašan nered", kazao je. "Što se dogodilo?" "Ovdje sam napravio zasjedu", odgovorio sam. "Ĉetiri tipa rasturila su cijelo mjesto kako bi me pronašli. Cijelo vrijeme padala je kiša." Sagnuo se niţe i pogledao me. "Jesu li to bili oni?" upita. "Znaš, oni koje bi Kliner poslao da sam ja progovorio?" Kimnuo sam. "Imali su svu opremu sa sobom", dodao sam. U slabom svjetlu instrumenata na staroj komandnoj ploči vidio sam njegov izraz lica. Oči su mu bile širom otvorene, no nije vidio ništa. Gledao je ono što je viđao u svojim noćnim morama. Polako kimne glavom. Potom gurne ruku unutra i stavi mi je na rame. Stisnuo

kika☺crostuff.net

ga je. Ništa nije govorio. Onda se ponovno izvuče van i odšeta. Ostao sam sjedeći i sam sebi čudio se kako sam, dovraga, prije samo tjedan dana mrzio ovog tipa. Iskoristio sam taj trenutak da napunim Desert Eagle. Zamijenio sam četiri čahure metaka koje sam upotrijebio na autocesti blizu Auguste. Onda sam ugledao Hubblea kako iz garaţe izvozi svoj stari bentley. Motor je bio hladan pa je iz auspuha izlazio oblak bijele pare. Dok je prolazio pored mene prstom podignutim uvis pokazao mi je da je sve u redu, pa sam slijedio bijeli oblak niz prilaz i niz Beckman Drive. Prošli smo pokraj crkve i u koloni skrenuli lijevo na Main Street. Dva velika lijepa automobila jedan za drugim vozila su se kroz uspavani grad, spremna za bitku. Hubble se zaustavio oko četrdeset metara prije zgrade policije. Skrenuo je na pločnik točno na mjestu kojeg sam mu opisao. Ugasio je svjetla i čekao s upaljenim motorom. Prošao sam pored njega i ušao na policijsko parkiralište. Parkirao sam na zadnjem mjestu i izašao iz automobila. Ostavio sam sva vrata otključana. Iz dţepa sam izvadio veliki automatski pištolj. Noćni zrak bio je hladan, a tišina potpuna. Ĉuo sam kako motor Hubbleovog automobila četrdeset metara dalje tiho bruji. Izvukao sam sigurnosni obarač na Desert Eagleu i u tišini noći škljocaj je bio zaglušujući. Otrčao sam do zgrade policije i legao na tlo. Otpu-zao sam naprijed sve dok kroz dno teških staklenih vrata nisam mogao vidjeti unutra. Gledao sam i slušao. Zadrţao sam dah. Gledao sam i slušao dovoljno dugo kako bih bio siguran. Ustao sam i ponovno pritisnuo sigurnosni prekidač. Vratio sam pištolj u dţep, stajao sam kod vrata i računao. Vatrogasni dom i zgrada policije zajedno su bile oko tristo metara daleko od sjevernog kraja Main Streeta. Dalje uz cestu, restoran Eno's bio je udaljen oko osamsto metara. Izračunao sam da bi bilo kome trebalo najmanje tri minute da dođe do nas. Dvije minute za reakciju i minuta brzog trčanja od Main Streeta. Znači,

kika☺crostuff.net

imali smo tri minute. Ako to za svaki slučaj prepolovimo, radi sigurnosti, recimo da nam je preostalo devedeset sekundi. Istrčao sam na sredinu drţavne ceste i mahnuo Hu-bbleu da dođe. Vidio sam kako njegov automobil silazi s pločnika pa sam otrčao do ulaza u vatrogasni dom. Stao sam pokraj velikih crvenih vrata i čekao. Hubble se dovezao i bentleyem oštro skrenuo s ceste na parkiralište. Stao je točno u pravom poloţaju, otprilike točno u razini s ulazom u vatrogasni dom, sa straţnjim dijelom automobila okrenutim prema meni. Svjetla na bentleyu upalila su se kad je ubacio u rikverc. Potom je stisnuo papučicu gasa i velika stara limuzina poletjela je prema meni. Cijelo vrijeme ubrzavala je i unatraške se zabila u vrata vatrogasnog doma. Taj stari bentley teţio je najmanje dvije tone i bez problema je iščupao metalna vrata iz njihovog leţišta. Začuo se jak udarac i zvuk lomljenja metala i čuo sam kako se straţnja svjetla automobila razbijaju i kako branik otpada i pada na beton. Prošao sam kroz rupu na vratima i prije nego što je Hubble uspio ubaciti u prvu brzinu i odmaknuti se od krša. Unutra je bio mrak, no pronašao sam ono što sam traţio. Bilo je pričvršćeno na jednoj strani vatrogasnog vozila, u visini glave. Rezač ţeljeza, golema stvar, mora da je bio dugačak najmanje četiri metra. Izvukao sam ga iz leţišta i istrčao kroz vrata. Ĉim me je Hubble vidio kako izlazim, automobilom je napravio široki krug posred ceste. Straţnji dio njegovog bentleya bio je uništen. Poklopac prtljaţnika lupao je, a komadi metala visili su i strugali po tlu. No, obavio je svoj dio posla. Široko se okrenuo i poravnao s ulaznim vratima policijske zgrade. Napravio je pauzu od sekunde ili dvije i nagazio na gas. Ubrzao je ravno prema velikim teškim staklenim vratima, ali ovaj put prema naprijed.

kika☺crostuff.net

Uz kišu komada stakla stari bentley prošao je kroz vrata i uništio prijemni pult. Probio se do prostorije za policiju i tamo se zaustavio. Utrčao sam odmah iza njega. Finlay je bio u srednjoj ćeliji. Sleđen od šoka. Lijevi zglob bio mu je lisicama vezan za rešetke koje su dijelile njegovu od zadnje ćelije. Daleko natrag. Nije moglo biti bolje. Probio sam se kroz ostatke prijemnog pulta i gurnuo ih u stranu, kako bih očistio put za Hubblea. Mahnuo sam mu. On okrene volan i vrati se na mjesto koje sam očistio. Vukao sam i gurao stolove kako bih oslobodio put ispred njega. Okrenuo sam se i dao mu signal. Prednji dio njegova automobila bio je u jednako lošem stanju kao i straţnji. Hauba je bila savijena, a hladnjak smrskan. Iz donjeg dijela automobila curila je zelena tekućina, a iz haube je izlazila para. Svjetla su bila smrskana, branik je dodirivao gumu. No, Hubble je radio svoj dio posla. Drţao je nogu na kočnici i istovremeno dodavao gas. Vidio sam kako automobil podrhtava pod kočnicom, a onda je naglo krenuo naprijed i pojurio prema Fin-layevoj ćeliji. Pod malim kutom zabio se u rešetke od ti-tana i slomio ih poput sjekire koja lomi drvenu ogradu, bentleyeva hauba odletjela je u zrak, a vjetrobransko staklo se smrskalo. Pokidani metal zveketao je i cvilio. Hubble se zaustavio otprilike metar ispred mjesta gdje je Finlay stajao. Iz smrskanog automobila podigao se golemi oblak pare. Zrak je bio prepun prašine. Kroz rupu sam se uvukao u ćeliju i prislonio rezač ţeljeza na lanac koji je Finlayeve zglob vezao s rešetkama. Ĉvrsto sam stegao četiri metra duga kliješta, sve dok nisam konačno prerezao lisice. Dao sam Finlayu rezač ţeljeza i kroz rupu ga izgurao iz ćelije. Hubble je upravo kroz prozor izlazio iz bentleya. Udarac je iskrivio vrata, pa se nisu mogla otvoriti. Izvukao sam ga, uvukao ruku kroz prozor automobila i izvadio ključeve. Potom smo sva trojica protrčali kroz uništenu prostoriju i prešli preko krhotina stakla na mjestu gdje su

kika☺crostuff.net

do maloprije stajala velika ulazna vrata. Dotrčali smo do auta i uletjeli unutra. Upalio sam ga i unatrag izvezao s parkirališta. Ubacio sam u brzinu i odjurio niz cestu prema gradu. Izvukli smo Finlaya. Za devedeset sekundi, od početka do kraja. TRIDESET DVA Na sjevernom kraju Main Streeta usporio sam i polako skrenuo ulijevo, usred uspavanog grada. Nitko nije govorio. Hubble je leţao na straţnjem sjedalu, sav potresen. Finlay je sjedio pored mene, na mjestu za suvozača. Samo je sjedio, ukočen i buljio je kroz vjetrobransko staklo. Svi smo teško disali. Svi smo bili u onoj fazi opuštanja koja slijedi nakon velike opasnosti. Sat na ploči s instrumentima pokazivao je jedan iza ponoći. Ţelio sam pričekati do četiri. Bio sam pomalo praznovjeran kad se radi o vremenu od četiri sata ujutro. Mi bismo ga zvali vrijeme KGB-a. Pričalo se da oni obično izaberu to vrijeme kada kreću ljudima kucati na vrata. Ĉetiri sata ujutro. Pričalo se kako im je to uvijek upalilo. U to vrijeme njihove ţrtve imale su pad koncentracije. Bilo je lako napredovati. I mi bismo to sami iskušali s vremena na vrijeme. Meni je uvijek upalilo. Stoga sam ţelio pričekati do četiri ujutro, još samo ovaj, zadnji put. Krivudao sam autom lijevo-desno niz straţnju ulicu iza posljednjeg bloka dućana. Ugasio sam svjetla automobila i zaustavio se u mraku iza brijačnice. Ugasio sam motor. Finlay se osvrne i slegne ramenima. Odlazak kod brijača u jedan sat ujutro nije nimalo luđi potez od zabijanja u zgradu sto tisuća dolara vrijednog bentleya. To nije bilo ništa luđe od onoga da te luđak na deset sati zatvori u ćeliju. Nakon dvadeset godina u Bostonu i šest mjeseci u Margraveu, nije ostalo puno stvari na koje bi Finlay podigao obrve.

kika☺crostuff.net

Hubble se nagnuo naprijed na svome sjedalu. Bio je prilično potresen. Namjerno je sudjelovao u tri različite prometne nesreće. Nakon tri udara bio je na-tučen, ukočen i iscrpljen. Trebalo je dosta odlučnosti za čvrsto drţanje nogu na papučici gasa i zabijati se u zgrade, jednu za drugom. No, ipak je to učinio. Malo ljudi bi to uspjelo. No, sada je patio zbog toga. Izvukao sam se iz auta i stao nasred uličice. Pokazao sam Hubbleu da i on izađe. Pridruţio mi se u mraku. Stajao je kraj mene, pomalo nestabilno. "Jesi li dobro?" upitao sam ga. On slegne ramenima. "Mislim da jesam" odgovorio je. "Udario sam se u koljeno, a i vrat me boli kao sam vrag." "Šetaj malo", savjetovao sam mu. "Nemoj se ukočiti." Hodao sam s njim gore-dolje po mračnoj uličici. Deset koraka gore i isto toliko dolje, nekoliko puta. Malo se zanosio ulijevo. Moţda su se vrata iskrivila prema unutra i udarila ga po koljenu. Vrtio je glavom, opuštajući ukočene vratne mišiće. "OK?" upitao sam. Nasmiješio se. Smiješak se pretvorio u grimasu kad mu se mišić stegao. "Preţivjet ću", dodao je. Finlay je izašao iz automobila i pridruţio nam se na uličici. Prilazio nam je, rasteţući se kao da se tek sad probudio. Kao da tek slijede uzbuđenja. Nasmiješi mi se u mraku. "Dobro obavljen posao, Readier", kazao je. "Baš sam se bio pitao kako ćete me izvući. Što se dogodilo s Picardom?" Prstima ruke sam imitirao pištolj, kao u dječjoj igri. On mi kimne glavom, kao što partner obično kimne partneru. Bio je previše rezerviran da napravi išta više. Pruţio sam mu ruku. To mi se činilo kao normalna reakcija za napraviti. Potom sam se okrenuo i

kika☺crostuff.net

lagano pokucao na straţnja vrata brijačnice. Odmah su se otvorila. Stariji tip je stajao iza njih, kao da je cijelo vrijeme čekao kad ćemo pokucati. Pokazao nam je da uđemo. Jedan za drugim prošli smo kroz prolaz do skladišta. Ĉekali smo pored polica do vrha napunjenim stvarima, potrepštinama za brijanje. Naborani starac uskoro nam se pridruţio. "Treba nam vaša pomoć", kazao sam. Starac slegne ramenima. Svijetlim dlanom svoje crnačke ruke pokazao nam je da pričekamo. Otišao je u prednji dio brijačnice i uskoro se vratio sa svojim partnerom. Mlađim starcem. Glasnim šaptom raspravljali smo o mom zahtjevu. "Na gornjem katu", kaţe mlađi od njih dvojice. Popeli smo se uskim stubama. Došli smo u stan iznad brijačnice. Dva stara brijača odvela su nas do dnevnog boravka. Navukli su rolete pa upalili nekoliko manjih lampi. Mahnuli su nam da sjednemo. Soba je bila mala i otrcana, no čista. Imala je neki leţeran ugođaj. Shvatio sam da bih, da imam sobu, ţelio da izgleda upravo tako. Sjeli smo. Mlađi brijač je sjeo s nama, a stariji se ponovno negdje izgubio. Zatvorio je vrata za sobom. Nas četvorica sjedili smo i gledali jedan drugoga. Potom se brijač nagnuo naprijed. "Vi momci niste prvi koji se kod nas skrivaju", kazao je. Finlay se osvrne po sobi. Sebe je imenovao glasnogovornikom. "Zar nismo?" upita. "Ne, gospodine, niste", odgovori brijač. "Puno momaka skrivalo se ovdje. I cura, da budem iskren." "Na primjer?" kaţe Finlay. "Koga god se sjetite, bio je ovdje", kaţe starac. "Bili su momci iz sindikata farmera s farme kikirikija. Bili su momci iz sindikata s farme bresaka. Imali smo i cure iz

kika☺crostuff.net

organizacije za ljudska prava. Momke koji nisu ţeljeli ići u Vijetnam. Koga god se sjetite, bio je ovdje." Finlay kimne glavom. "A sad, evo i nas", kaţe on. "Lokalni problem?" upita brijač. Finlay ponovno kimne. "Veliki problem", dodao je. "Spremaju se velike promjene." "Očekivao sam ih", kaţe starac. "Očekujem ih već godinama." "Zaista?" upita Finlay. Brijač kimne glavom i ustane. Priđe jednom velikom ormaru. Otvori vrata i pozove nas da bacimo pogled. Bio je to veliki ormar, s dubokim policama. Police su bile prekrcane novcem. Cigle i cigle sloţenih novčanica, povezane gumenim trakama. Ispunjavale su ormar od poda do stropa. Vjerojatno je unutra bilo nekoliko stotina tisuća dolara. "Novac Fundacije Kliner", kaţe starac. "Samo nas zatrpavaju njime. Nešto tu nije u redu. Ja imam sedamdeset četiri godine. Sedamdeset godina ljudi pišaju po meni. A sad me zasipaju novcem. Nešto tu nije u redu, je li tako?" Zatvorio je vrata ormara s novcem. "Ne trošimo ga", kaţe. "Ne potrošimo ni cent više od onoga što zaradimo. Samo ga slaţemo u ormar. Vi momci se borite protiv Fundacije Kliner?" "Od sutra više neće biti Fundacije Kliner", kazao sam. Starac samo kimne glavom. Dok je prolazio pokraj ormara baci na njega pogled i odmahne glavom. Zatvorio je vrata za sobom i ostavio nas same u maloj ugodnoj prostoriji. "Neće biti lako", kaţe Finlay. "Nas trojica protiv njih trojice. Oni drţe četiri taoca. Dvoje talaca su djeca. Ĉak ne znamo ni gdje ih drţe."

kika☺crostuff.net

"U skladištu su", kazao sam. "To je sigurno. Gdje drugo bi mogli biti?Nemaju dovoljno ljudi da ih drţe bilo gdje drugdje. A čuo si kasetu. Ono brujanje i akustika? To je bilo skladište, sto posto." "Koju kasetu?" upita Hubble. Finlay ga pogleda. "Natjerali su Roscoe da snimi kasetu za Reachera", kaţe on. "Poruku. Kao dokaz da je drţe." "Roscoe?" kaţe Hubble. "A Charlie?" Finlay odmahne glavom. "Samo Roscoe", kaţe on. "Ništa od Charlie." Hubble kimne. Pametan potez harvardskog tipa, pomislio sam. Pomisao na Charlie koju drţe pred mikrofonom sa oštrim noţem pod grlom gurnula bi Hubblea preko ruba. Kao s ruba litice, u provaliju u kojoj bi ga panika učinila beskorisnim. "Drţe ih u skladištu", objašnjavao sam. "U to nema sumnje." Hubble je dobro poznavao skladište. Radio je tamo po cijele dane, gotovo godinu i pol dana. Stoga smo ga potaknuli da nam ga opiše nekoliko puta za redom, da detaljno ispriča kako izgleda tlocrt. Pronašli smo papir i olovku i zamolili da nam ga nacrta. Iznova i iznova smo pregledavali tlocrt, ucrtavajući vrata i stube, upisujući udaljenosti i detalje. Na kraju smo dobili nacrt kojim bi se i prosječan arhitekt ponosio. Skladište se nalazilo na svojoj vlastitoj parceli, na kraju četvrtog reda. Bilo je vrlo blizu trećoj zgradi u redu, u kojoj se nalazilo skladište poljoprivrednika. Između te dvije zgrade nalazila se ograda, a između nje i metalnog zida zgrade bila je samo uska stazica. Ostale tri strane skladišta bile su ograđene velikom ogradom koja se protezala oko cijelog

kika☺crostuff.net

kompleksa. Ta ograda bila je jako blizu skladištu sa straţnje i dalje bočne strane, no ispred zgrade ostavljeno je puno prostora kako bi se kamioni mogli okretati. Velika klizna vrata prekrivala su gotovo cijelu prednju sranu zgrade. Odmah iza daljeg ugla nalazila su se mala pomoćna vrata kroz koja se dolazilo na glavni kat. U malom kavezu odmah unutar pomoćnih vrata nalazio se automat za podizanje pomičnih vrata. Lijevo od pomoćnih vrata nalazilo se otvoreno ţeljezno stubište kojim se dolazi do ureda. Ured je bio smješten daleko u gornjem straţnjem kutu goleme hale, na visini od oko trinaest metara iznad tla. Ured je imao velike prozore i odvojeni balkon, s kojeg se moţe nadgledati događanja u hali. U njegovom straţnjem dijelu nalazila su se vrata kroz koja se dolazilo na vanjske poţarne stube, metalnu konstrukciju zakačenu na vanjski zid. "OK", kazao sam. "Sve je jasno, zar ne?" Finlay slegne ramenima. "Brinu me njihova pojačanja", kazao je. "Straţari ispred zgrade." I ja njemu slegnem ramenima. "Neće biti nikakvih pojačanja", kazao sam. "Više me brinu puške. To je veliki prostor unutra, a tu je i dvoje djece." Finlay kimne. Bio je namršten. Znao je o čemu pričam. Puške rasprskavaju olovo u širokom luku. Puške i djeca ne idu zajedno. Zašutjeli smo. Bilo je gotovo dva sata ujutro. Još sat i pol čekanja. Otići ćemo u tri i trideset. Doći ćemo tamo u četiri, moje omiljeno vrijeme za napad. Vrijeme čekanja. Poput vojnika u zasjedi, poput pilota prije leta. Vladala je tišina. Finlay je drijemao. Radio je ovakve stvari i prije. Vjerojatno desetke puta. Opustio se u svojoj

kika☺crostuff.net

fotelji. Lijeva ruka visila mu je do poda. Pola razrezanih lisičina visjelo mu je sa zgloba, poput srebrne narukvice. Hubble je sjedio uspravno. On nikad nije sudjelovao u ovako nečemu. Samo se vrpoljio, trošeći energiju. Nisam ga mogao kriviti. Svako malo je pogledavao prema meni. U očima mu se vidjelo bezbroj pitanja. Ja sam mu samo slijegao ramenima. U dva i trideset netko je pokucao na vrata. Samo lagano kuckanje. Vrata su se odškrinula. Na njima je stajao stariji od dvojice brijača. Smeţuranim i drhte-ćim prstom pokazivao je na drugu stranu prostorije, ravno prema meni. "Netko te je došao vidjeti, sinko", kazao je. Finlay se uspravio, a Hubble je izgledao prestrašeno. Pokazao sam im obojici da ostanu mirni. Ustao sam i iz jakne izvukao veliki automatski pištolj. Izvukao sam sigurnosni prekidač. Starac me rukom zaustavi i promrmlja. "Ne treba ti to, sinko", kaţe on. "Nimalo ti ne treba." Bio je nestrpljiv, poţurujući me da mu se pridruţim. Spremio sam pištolj. Prema ostaloj dvojici slegnuo sam ramenima i krenuo za starim. Odveo me je u malenu kuhinju. Unutra je na stolici sjedila jedna jako stara ţena, mršava kao štap. Podsjećala je na staro drvo usred zime. "To je moja sestra", kaţe brijač. "Vaše čavrljanje ju je probudilo." Zatim joj je prišao, sagnuo se i progovorio joj ravno u uho. "To je momak o kojem sam ti pričao", kazao je. Ona podigne pogled i nasmiješi mi se. Osmijeh je izgledao poput izlaska sunca. Vidio se tračak ljepote koju je nekoć davno sasvim sigurno imala. Ispruţila mi je ruku pa smo se rukovali. Ĉinilo mi se kao da se rukujem s tankim ţicama umotanim u suhu, mekanu

kika☺crostuff.net

rukavicu. Stari brijač ostavio nas je same u kuhinji. Dok je prolazio pored mene, zaustavio se. "Pitaj je za njega", kazao je. Starac nestade iz prostorije. Još uvijek sam u ruci imao staričinu ruku. Smjestio sam se pored nje. Nije ni pokušala povući svoju ruku. Samo ju je ostavila kod mene, poput smeđog pruta u mojoj ruci. "Ne čujem baš najbolje", kazala je. "Moraš mi se pribliţiti." Progovorio sam joj odmah pored uha. Mirisala je poput nekakvog starog cvijeta. Poput osušenog pupoljka. "Je li ovo dobro?" upitao sam. "Dobro je sinko", odgovorila je. "Ovako te dobro čujem." "Kod vašeg brata raspitivao sam se za Blind Bla-kea", kazao sam. "Znam, sinko", kaţe ona. "Sve mi je rekao." "Rekao mi je da ste ga poznavali", nastavio sam joj govoriti, ravno u uho. "Naravno da jesam. Poznavala sam ga jako dobro", kaţe starica. "Moţete li mi reći nešto o njemu?" zamolio sam je. Okrenula je glavu prema meni i tuţno me pogledala. "Što se moţe reći?" odgovori ona. "Odavno ga nema među ţivima." "Kakav je bio?" upitao sam. Još uvijek je buljila u mene. Oči su joj polako to-nule u maglu dok se vraćala šezdeset, sedamdeset godina unazad. "Bio je slijep", kaţe ona. Neko vrijeme nije kazala ništa više. Usne su joj se bezvučno pomicale, a u njenom koščatom zglobu osjetio sam jako lupanje pulsa. Okrenulaje glavu, kao da je pokušavala čuti nešto iz velike daljine.

kika☺crostuff.net

"Bio je slijep", kaţe ona ponovno. "I bio je jako sladak momak." Imala je više od devedeset godina. Bila je stara gotovo kao cijelo dvadeseto stoljeće. Dakle, pokušavala je prisjetiti se dvadesetih i tridesetih godina svoga ţivota. Ne djetinjstva ili puberteta. Vraćala se u svoje djevojačko vrijeme i nazvala je Blind Blakea 'slatkim dečkom'. "Ja sam bila pjevačica", nastavila je. "A on je svirao gitaru. Znaš onaj izraz, svirao je gitaru kao da se s njom rodio? To sam ja običavala govoriti o njemu. Uzeo bi onaj svoj stari instrument i note bi jednostavno potekle iz njega, brţe nego što bi ih se moglo otpjevati. No svaka nota bila je savršena poput malog srebrnog zvonca, naprosto je lebdjela u zraku. Pjevali bismo i svirali po cijelu noć, a onda bih ga ja ujutro odvela na livadu, sjeli bismo u sjenu nekog starog stabla i nastavili dalje pjevati i svirati. Onako, samo za nas. Iz čistog uţitka. Samo zato što sam ja znala pjevati, a on je znao svirati." Potiho je otpjevušila nekoliko taktova neke pjesme. Glas joj je bio nešto dublji nego što bi trebao biti. Od tako mršave i krhke starice očekivao bi se visoki sopran, no, pjevala je niţim, dubljim altom. Skupa s njom vratio sam se u prošlost i smjestio ih na neku staru livadu usred Georgije. Jaki miris cvjetanja divljeg cvijeća, zvuk cvrčaka u podne, njih dvoje naslonjeni na stablo, pjevaju i sviraju samo iz uţitka. Kako izmišljaju one pjesme pune prkosa koje sam tako puno volio. "Što se dogodilo s njim?" upitao sam je. "Znate li?" Ona kimne glavom. "To zna samo dvoje ljudi na svijetu", odgovorila je. "Ja sam jedna od njih." "Hoćete li mi reći?" zamolio sam. "Ja sam u neku ruku došao ovamo kako bih to saznao." "Šezdeset dvije godine", kaţe ona. "Šezdeset dvije godine nisam rekla ţivoj duši ništa o tome."

kika☺crostuff.net

"Hoćete li mi reći?" zamolio sam ponovno. Kimnula je. Tuţno. U zamagljenim starim očima pojavile su se suze. "Šezdeset dvije godine", ponovi ona. "Ti si prva osoba koja me ikad upitala za to." Zadrţao sam dah. Usne su joj se tresle, ruka joj je podrhtavala u mojoj. "Bio je slijep", kaţe ona. "No bio je bećar. Znaš li tu riječ? Bećar? To označava neku vrstu drskosti. Drskost sa smiješkom i vedrinom je bećarstvo. Blake je bio bećar. Imao je puno duha i energije. Hodao je brzo, govorio brzo, uvijek je bio u pokretu, uvijek je pucao od smijeha. No, jednom smo izašli iz nekog lokala, ovdje u gradu, hodali po pločniku i smijali se. Nigdje nije bilo nikoga osim dvojice bijelaca koji su hodali po pločniku, prema nama. Muškarac i dječak. Ugledala sam ih i sklonila se s pločnika, kao što smo tada morali napraviti. Stajala sam u blatu kako bi oni prošli. No, jadni Blake bio je slijep i nije ih vidio. Jednostavno se sudario s bijelim dječakom. Bijeli dječak, imao je moţda deset, dvanaest godina. Blake ga je gurnuo u blato. Bijeli dječak porezao je glavu na kamen i stao se derati kao da ga kolju. Njegov otac stajao je pored njega. Poznavala sam ga. Bio je velik, jako vaţan čovjek za ovaj gradić. Njegov sin derao se na sav glas. Vrištao je na svog oca da kazni prokletu crnčugu. Stoga se ocu pomračio um i napao je Blakea svojim štapom. S velikom srebrnom ručkom na vrhu. Mlatio je jadnog Blakea tim štapom sve dok mu se glava nije rasprsnula poput lubenice. Hladnokrvno ga je ubio. Podigao je dječaka i okrenuo se prema meni. Poslao me je do korita za konje da operem krv i kosu jadnog Blakea s vrha njegovog štapa. Rekao mi je da nikada nikome ne smijem ništa reći, jer će u suprotnom i mene ubiti. Zato sam se samo sakrila i čekala da netko drugi na pločniku naiđe na nesretnog Blakea. Onda sam dotrčala, i kukala, i zapomagala kao i svi ostali. Nikad o tome nisam pričala ni sa kim, sve do dana današnjeg."

kika☺crostuff.net

Iz očiju su joj potekle krupne suze i polako se počele spuštati niz mršave obraze. Pribliţio sam joj se i straţnjom stranom prsta ih obrisao. Posegnuo sam i za njenom drugom rukom. "Tko je bio dječak?" upitao sam je. "Netko koga od tada viđam naokolo", kazala je. "Netko koga gotovo svaki dan gledam kako se podrugljivo smješka i podsjeća me na mog jadnog Blakea kako leţi na pločniku smrskane glave." "Tko je to bio?" upitao sam ponovno. "To se dogodilo slučajno", kaţe ona. "To bi svatko vidio. Jadni Blake bio je slijepac. Dječak nije morao napraviti toliku dernjavu, jer nije bio tako ozlijeđen. Bio je dovoljno star da to zna. Sam je kriv zato što se toliko derao i kukao." "Tko je bio dječak?" ponovio sam pitanje. Okrenula se i duboko se zagledala u moje oči. Otkrila mi je šezdeset dvije godine staru tajnu. "Grover Teale", kaţe ona. "Odrastao je i postao gradonačelnik, poput svog starog oca. Misli da je prokleti kralj cijelog svijeta, no on je samo vrišteće derište zbog kojeg je moj jadni Blake poginuo bez ikakvog razloga, osim što je bio slijep i osim što je bio crnac." TRIDESET TRI Ponovno smo se vratili u Charliein crni bentley u uličici iza brijačnice. Nitko nije govorio. Upalio sam ga. Krenuli smo i zaputili se prema sjeveru. Ostavili smo svjetla ugašenima i vozili se polako. Velika crna limuzina u mraku je klizila prema sjeveru poput tihe ţivotinje koja napušta svoje gnijezdo. Poput velike crne podmornice koja se udaljava s

kika☺crostuff.net

veza i polako tone u ledenu vodu. Provezao sam se kroz grad i zaustavio podalje od zgrade policije. Bilo je tiho kao u grobu. "Ţelim uzeti oruţje", kaţe Finlay. Probili smo se kroz krš na ulazu u zgradu. Hubbleov bentley bio je nasred prostorije, nepomičan u mraku. Prednje gume bile su probušene, a prednji kraj automobila bio je potpuno slupan, zakopan u ostatke onoga što su nekoć bile ćelije. Sve je smrdilo na benzin, kao da se spremnik izlio. Poklopac prtljaţnika bio je podignut zbog načina na koji se straţnji dio automobila slupao. Hubble ga nije čak ni pogledao. Finlay se paţljivo provuče do velikog ureda u straţnjem dijelu prostorije. Nestao je unutra. Stajao sam s Hubbleom i čekao na hrpi krhotina stakla što su nekoć bila ulazna vrata. Finlay je izašao iz mraka s revolverom od nehrđajućeg čelika i kutijom šibica. Mahnuo nam je da izađemo van i upalio šibicu. Bacio ju je ispod straţnjeg dijela bentleya i potrčao za nama. "Diverzija, je li tako?" kazao je. Vidjeli smo kako se zapalila vatra dok smo izlazili s policijskog parkirališta. Svjetloplavi plamen kretao se po sagu poput valova na plaţi. Vatra je zahvatila razvaljene komade drveta i kretala se prema vani, hraneći se velikom lokvom benzina. Plamen je poprimio ţutu i narančastu boju i zrak je počeo ulaziti kroz rupu gdje se nekoć nalazio ulaz u zgradu. U roku od minute, cijela zgrada bila je u plamenu. Nasmiješio sam se i odvezao uz staru cestu. Veći dio od dvadeset kilometara imali smo upaljena svjetla na automobilu. Vozio sam brzo. Trebalo nam je moţda dvanaest minuta. Prigušio sam svjetla i i zaustavio se negdje oko četiri stotine metara prije mete. Okrenuo sam se na cesti malo se vratio unatrag.

kika☺crostuff.net

Ostavio sam automobil okrenut prema jugu, dolje prema gradu. Vrata otključana, ključ u bravi. Hubble je nosio velike rezač ţeljeza. Finlay je još jednom pregledao revolver kojeg je uzeo iz ureda. Ja sam posegnuo ispod sjedala i izvukao plastičnu bocu koju smo bili napunili benzinom. Gurnuo sam je u dţep, zajedno s noţem na rasklapanje. Bila je teška. Povukla mi je desnu stranu jakne prema dolje i dovukla Desert Eagle visoko na prsa. Finlay mi pruţi šibice. Stavio sam ih u drugi dţep. Stajali smo zajedno u mraku, u blatu pored ceste. Ozbiljno smo kimnuli glavama. Poţurili smo preko polja, prema stablu sa slomljenim vrhom. Jasno se ocrtavalo na mjesečini. Trebalo nam je nekoliko minuta da dođemo do njega. Gazili smo po mekanoj zemlji. Napravili smo stanku kod raspuknutog debla. Preuzeo sam rezač ţeljeza od Hubblea pa smo ponovno kimnuli glavama i zaputili se prema dijelu ograde koji je prolazio blizu straţnjeg dijela skladišta. Bilo je deset minuta do četiri sata ujutro. Nitko nije progovorio još otkako smo izašli iz policijske zgrade u plamenu. Od stabla do ograde bilo je oko sedamdeset metara. Trebala nam je jedna minuta. Nastavili smo naprijed sve dok nismo došli preko puta donjeg dijela poţarnog izlaza. Točno tamo gdje se spajao s betonskom stazom koja se protezala oko cijele zgrade. Finlay i Hubble zgrabili su ogradu i nategnuli je, a ja sam rezačem ţeljeza rezao jedan po jedan segment. Išlo je kao da je od papira. Izrezao sam veliki komad, visok dva metra, točno do mjesta gdje je počinjala bodljikava ţica, širok moţda dva i pol metra. Prošli smo kroz rupu. Prišli smo dnu stuba. Ĉekali smo. Iznutra su se čuli zvukovi. Zvukovi kretanja i grebanja, u golemom prostoru preobličeni u potmulo lupanje. Duboko sam uzdahnuo. Pokazao sam ostalima da se priljube uz metalnu stranu zgrade. Još uvijek nisam bio siguran u ono s čuvarima na vanjskoj strani skladišta. Predosjećaj mi je

kika☺crostuff.net

govorio da neće biti nikakvih pojačanja. No, Finlay je bio zabrinut. A ja sam još davno naučio da treba voditi računa o onome što brine ljude poput Finlaya. Stoga sam pokazao ostalima da ostanu na mjestu i otpuzao iza ugla goleme zgrade. Sagnuo sam se i bacio rezač ţeljeza na betonsku stazu s visine od tridesetak centimetara. Proizveo je taman dovoljnu količinu buke. Zvučalo je kao da netko pokušava provaliti unutra. Priljubio sam se uz zid i čekao s noţem u desnoj ruci. Finlay je bio u pravu. S vanjske strane skladišta ipak je netko straţario. No, i ja sam bio u pravu. Nije bilo nikakvih pojačanja. Vanjski čuvar bio je narednik Baker. On je deţurao patrolirajući oko zgrade. Ĉuo sam ga prije nego što sam ga ugledao, jer se čulo njegovo teško disanje i zvuk hodanja po betonu. Došao je iza ugla zgrade i zaustavio se oko metar daleko od mene. Stao je i buljio u rezač ţeljeza. U ruci je imao svoj pištolj kalibra 38. Pogledao je rezač ţeljeza i onda pogledao niz ogradu, sve do dijela koji nedostaje, onda je stao trčati prema njemu. I onda je umro. Zamahnuo sam noţem i pogodio ga. No, nije se srušio. Ispustio je revolver. Otplesao je jedan krug u svojim gumenim cipelama. Finlay mu je prišao s leđa i uhvatio ga je za vrat. Izgledalo je kao kad seoski dječak kolje kokoš. Fino je to napravio. Baker je iznad dţepa na košulji još uvijek nosio sjajnu pločicu s imenom. To je bila prva stvar koju sam na njemu primijetio prije devet dana. Ostavili smo njegovo tijelo na stazi. Ĉekali smo pet minuta. Paţljivo smo osluškivali, no nitko drugi nije došao. Vratili smo se do mjesta gdje nas je Hubble čekao. Još jednom sam duboko uzdahnuo. Prišao sam poţarnim stubama i popeo se. Kod svakog koraka sam tiho i paţljivo polagao stopala na stube. Polako sam se uspinjao. Stubište je bilo napravljeno od nekakve vrste ţeljeza ili čelika s otvorenim spojevima između stuba. Da smo bili nespretni, sve skupa bi odjekivalo poput prokletog zvona. Finlay je bio iza mene, stišćući drţač za ruke

kika☺crostuff.net

desnom rukom dok je u lijevoj drţao pušku. Iza njega bio je Hubble, previše uplašen čak i da bi disao. Popeli smo se do vrha. Trebalo nam je nekoliko minuta da prijeđemo četrdesetak metara. Bili smo vrlo oprezni. Stali smo na malu platformu na vrhu. Prislonio sam uho na vrata. Tišina. Bez ikakvih zvukova. Hubble je izvukao ključeve svog ureda. Ĉvrsto ih je stisnuo rukama kako ne bi zveckali. Izabrao je odgovarajući, polako, paţljivo. Precizno ga je gurnuo u bravu. Zadrţali smo dah. On okrene ključ. Brava je kliknula, vrata se odškrinuše. Zadrţali smo dah. Bez zvuka. Bez reakcije. Tišina. Hubble je gurnuo vrata dalje, polako i paţljivo. Finlay ih je preuzeo od njega i gurnuo još dalje. Predao ih je meni. Ja sam ih otvorio do kraja, skroz do zida. Kako bi ostala otvorena, podupro sam ih bocom benzina koja mi se nalazila u jakni. Iz ureda se izlijevao jak snop svjetlosti, prelijevao preko izlaza za slučaj nuţde i napravio svijetlu prugu niz ogradu na polje četrdeset metara niţe. U samom skladištu gorjele su električne svjetiljke i njihova svjetlost prolazila je kroz velike prozore na uredu. Moglo se vidjeti sve što se događa unutra. A od onoga što sam vidio gotovo mi je stalo srce. Nikad nisam vjerovao u sreću. Nikad nisam imao razloga za to. Nisam se na nju oslanjao jer nisam imao ni prilike za to. No, ovaj put mi se debelo posrećilo. Trideset šest godina loše sreće nestalo je jednim jedinim pogledom. Bogovi su mi se smilovali, vodili me i pazili me. Samo s tim jednim jedinim pogledom znao sam da sam pobijedio. Jer, djeca su spavala na podu u uredu. Hubbleova djeca, Ben i Lucy, leţala su na hrpi praznih platnenih vreća. Ĉvrsto u snu, raširenih ruku, izgledali su nevino onako kako samo djeca mogu izgledati. Bili su prljavi i čupavi. Na sebi su još uvijek imali školske uniforme od ponedjeljka. Izgledali su kao siročad s poţutjelih fotografija New Yorka, izvaljeni na podu, u dubokom snu. Bilo je četiri sata ujutro. Moje sretno vrijeme.

kika☺crostuff.net

Djeca su me bila vraški brinula. Zbog njih je ova cijela stvar bila gotovo neizvediva. Promislio sam na to tisuću puta. U glavi sam prošao sve moguće ratne igre, pokušavajući pronaći jednu koja bi djelovala u ovoj situaciji. Nisam uspio. Svaki put bih došao do nekog lošeg ishoda. Do onoga što bi profesori s fakulteta nazvali nezadovoljavajućim rezultatima. Svaki put bi mi djeca završila raspršena po zidovima onom velikom puškom. Djeca i puške ne idu zajedno, a ja sam cijelo vrijeme zamišljao četvero talaca i dvije puške na istom mjestu i u isto vrijeme. Zamišljao sam djecu kako paničare, Charlie kako vrišti i velika Ithace kako pucaju. Sve na jednom mjestu. Nisam bio došao ni do kakvog rješenja. Da sam trebao dati sve što imam ili što ću ikada imati, dao bih samo da nađem djecu kako negdje drugdje sama spavaju. A to se dogodilo. Dogodilo se. Od zanosa mi je zujalo u ušima, poput histerične buke na stadionu. Okrenuo sam se ostaloj dvojici. Stavio sam im svoje ruke na potiljke i pribliţio ih sebi. Progovorio sam najtišim mogućim šaptom. "Hubble, uzmi djevojčicu", prošaptao sam. "Finlay, uzmi dječaka. Stavite im ruke preko usta. Bez i jednog zvuka. Odnesite ih van, do stabla. Hubble, odvedi ih tamo do auta. Ostani ondje s njima i čekaj. Finlay, ti se vrati ovamo. Idite, odmah. Budite tihi." Izvadio sam Desert Eagle i izvukao njegov sigurnosni prekidač. Zglobom sam drţao vrata i drţao pištolj uperen u vrata na drugoj strani. Finlay i Hubble uvukli su se u ured. Napravili su sve kako treba. Drţali su se nisko. Bili su tihi. Dlanovima su djeci prekrili usta. Podigli su ih s poda. Šuljali su se napolje. Uspravili su se i prošli pored dugačke cijevi mog velikog pištolja. Djeca su se probudila i trgnula. Njihove širom otvorene oči buljile su u mene. Hubble i Finlay odveli su ih do vrha dugačkog stubišta. Tiho su se spustili niz njega. Ja sam se povukao iz hodnika, do daljeg kuta metalne platforme. Pronašao sam kut iz kojeg ih mogu pokrivati cijelim putem. Gledao sam ih kako polako

kika☺crostuff.net

odlaze izlazom za slučaj nuţde, sve do tla, do ograde, kroz rupu prema daljini. Prošli su kroz snop jake svjetlosti koji se prostirao po polju, petnaestak metara ispod mene, pa nestali u noći. Opustio sam se. Spustio sam pištolj. Paţljivo sam osluškivao. Nije se čulo ništa osim prigušenih zvukova iz unutrašnjosti goleme metalne zgrade. Uvukao sam se u ured. Po podu sam dopuzao do prozora. Polako sam podigao glavu i pogledao dolje. Ugledao sam prizor kojeg nikad neću zaboraviti. Na krovu skladišta nalazilo se najmanje stotinu jakih ţarulja. Osvjetljavale su mjesto bolje od danje svjetlosti. Bio je to ogroman prostor. Dug najmanje trideset, širok moţda dvadeset pet, i visok otprilike dvadeset metara. I bio je pun dolarskih novčanica. Golema hrpa novca zauzimala je gotovo cijelo skladište. U daljem kutu bila je poslagana najmanje osamnaest metara visoko i spuštala se prema podu poput kakve velike planine. Bila je to planina novca. Uzdizala se poput ogromnog ledenjaka. Bila je golema. Na drugom kraju skladišta ugledao sam Tealea. Sjedio je na jednom niţem dijelu planine, visokom moţda tri metra. Na koljenima je drţao pušku. Izgledao je poput patuljka u usporedbi s gomilom iza njega. Petnaestak metara bliţe meni stajao je stari Kliner. Sjedio je, na nešto višem dijelu hrpe. Sjedio je na četrdeset tona novca. Na koljenima je drţao pušku. Obje puške bile su uperene prema Roscoe i Charlie Hubble. Njih dvije bile su dvije male figure dvanaest metara ispod mene. Tjerali su ih da rade. Roscoe je u ruci drţala lopatu za snijeg, jednu od onih zakrivljenih alatki kojima u drţavama u kojima pada snijeg čiste prilaze. Gurala je hrpe dolara prema Charlie. Charlie ih je trpala u kutije za klimatizacijske uređaje i gurala ih unutra vrtnim grabljama. Iza njih dvije stajao je red

kika☺crostuff.net

zapečaćenih kutija. Ispred njih nalazila se golema hrpa. Naporno su radile daleko ispod mene, izgledajući poput dva mrava na toj hrpi novca. Zadrţao sam dah. Bio sam paraliziran. To je bio, doslovno, nevjerojatan prizor. Vidio sam Klinerov crni kombi. Bio je parkiran sa straţnjom stranom prema unutra, odmah pored kliznih vrata. Pored njega nalazio se Tealeov bijeli cadillac. Oba su bili veliki automobili, no izgledali su neprimjetno pored planine novca. Bili su ništa, poput igračaka na plaţi. Bilo je strašno, kao priča iz bajke, kao nekakva podzemna spilja u rudniku smaragda u nekoj prekrasnoj bajci. Sve ţarko osvijetljeno stotinama jakih ţarulja. Sitne figure daleko ispod mene. Nisam mogao vjerovati. Hubble je rekao da je milijun dolara u gotovini vraški dobar prizor, a ja sam gledao u četrdeset milijuna. Visina hrpe me je fascinirala. Uzdizala se daleko uvis, deset puta više od onih dviju sićušnih figura koje su radila na razini poda. Više od prosječne kuće, više od dvije kuće. Bilo je nevjerojatno. To je bilo golemo skladište, i bilo je puno neopisive količine novca. Prepu-njeno s četrdeset milijuna originalnih novčanica od jednog dolara. Dvije ţene kretale su se tromim pokretima velikog umora, poput iscrpljenih vojnika na kraju nekog iznimno okrutnog manevra. Spavale su na nogama, krećući se automatski dok im je um vapio za odmorom. S goleme hrpe u kutije su pakirale naramak za naramkom novčanice. To je bila uzaludna zadaća. Povlačenje Obalne straţe uhvatilo je Klinera na krivoj nozi. Nije bio spreman. Skladište je bilo beznadno zatrpano. Roscoe i Charlie tjerane su da rade poput ropkinja. Teale i Kliner promatrali su ih poput nadglednika, ravnodušno, kao da su znali da su stigli do kraja puta. Ogromna hrpa novca će ih pokopati, progutati i udaviti ih. Začuo sam slabašan zvuk Finlayevih koraka na poţarnom stubištu. Otpuzao sam natrag iz ureda i sreo ga na metalnoj platformi s vanjske strane.

kika☺crostuff.net

"Odvedeni su u auto", prošaptao mi je. "Kako stojimo ovdje?" "Dvije puške, napete i spremne", prošaptao sam. "Roscoe i Charlie izgledaju OK." Bacio je pogled prema jakim svjetlima i prigušenim zvukovima. "Što svi oni rade tamo?" upitao me šaptom. "Dođi i pogledaj", polako sam kazao. "No, zadrţi dah." Zajedno smo otpuzali unutra. Puzali smo preko poda do prozora. Polako smo podigli glave. Finlay pogleda prema fantastičnom prizoru ispod nas. Dugo je buljio prema dolje. Očima je prelijetao cijelo skladište. Na koncu je počeo buljiti u mene, zadrţavajući svoj dah. "Kriste", prošaptao je. Kimnuo sam mu glavom. Otpuzali smo do platforme na poţarnom izlazu. "Kriste", prošaptao je ponovno. "Moţeš li vjerovati u ovo?" Odmahnuo sam glavom. "Ne", prošaptao sam. "Ne mogu vjerovati." "Što ćemo napraviti?" upitao me je. Podigao sam ruku u zrak, kao znak Finlayu da pričeka na platformi. Uvukao sam se ponovo unutra i provirio kroz prozor. Dobro sam pogledao cijelo mjesto. Pogledao sam gdje Teale sjedi, pogledao sam unutrašnja vrata ureda, provjerio sam Klinerovo vatreno polje, pretpostavio gdje bi Roscoe i Charlie mogli završiti. Preračunao sam kutove i procijenio udaljenosti. Došao sam do jednog konačnog zaključka. Bio je to strašan problem. Stari Kliner bio nam je najbliţi. Roscoe i Charlie radili su između njega i Tealea. Teale je bio najopasniji jer je bio na daljem dijelu skladišta. Da se pojavim na vrhu unutrašnjih

kika☺crostuff.net

stuba, svih četvero bi podiglo pogled prema meni. Kliner bi podigao svoju pušku. Teale bi podigao svoju. Obojica bi pucali ravno u mene. Kliner bi imao čistu priliku, šezdeset stupnjeva prema gore, poput lovca na fazane. No Roscoe i Charlie bi bile dolje između Tealea i mene. Teale bi pucao u relativno malom kutu. Već bi bio stajao tri metra više na kosini. S udaljenosti od tridesetak metara trebao bi pucati još desetak metara uvis. Mali kut. Moţda petnaest ili dvadeset stupnjeva. Njegova velika Ithaca dizajnirana je da pokrije puno veći kut od petnaest ili dvadeset stupnjeva. Njegova ubojita kiša baruta pogodila bi i ţene. Njegov pucanj bi ih ubio. Kad bi Tele podigao svoj pogled i pucao u mene, Roscoe i Charlie bi bile mrtve. Otpuzao sam van iz ureda i pridruţio se Finlayu na poţarnom izlazu. Sagnuo sam se i podigao plastičnu bocu s benzinom. Pruţio sam je njemu zajedno sa ţigicama. Pribliţio sam mu se i pokazao što da učini. Skupa smo šaptali i potom se on polako počeo spuštati niz dugački red metalnih stuba. Ja sam puzeći otišao u ured i paţljivo poloţio Desert Eagle na pod pored unutrašnjih vrata. Sa izvučenim sigurnosnim okidačem, otpuzao sam natrag do prozora. Podigao sam glavu i čekao. Prošle su tri minute. Buljio sam u dalji dio pomičnih vrata za skladište. Buljio sam i čekao. Promatrao sam prorez između dna vrata i betona, točno na daljem dijelu, dijagonalno od mene do drugog kraja goleme prostorije. Buljio sam i čekao. Prošle su četiri minute. Sićušne figure ispod mene nastavile su naporno raditi. Roscoe i Charlie punili su kutije pod budnim Tealeovim okom. Kliner se verao po brdima novca kako bi niz padinu prema ţenama šutnuo novu rijeku novčanica. Prošlo je pet minuta. Kliner je odloţio svoju pušku. Bio je desetak metara udaljen od nje, teturajući na hrpi papira,

kika☺crostuff.net

pokrećući malu lavinu koja se kotrljala do Roscoeinih nogu. Prošlo je šest minuta. Sedam. Onda sam ispod pomičnih vrata ugledao tamnu mokru mrlju benzina. Tekla je u polukrug i nastavila je ulaziti unutra. Došla je do dna golemog brda novca, tri metra niţe od mjesta gdje je Teale bio izvaljen na jednoj od padina. Sve više se povećavala. Tamna mrlja na betonu. Kliner je još uvijek radio, trinaestak metara daleko od Tealea na drugoj strani brda. Još uvijek deset metara daleko od svoga oruţja. Otpuzao sam do unutrašnjih vrata ureda. Pritisnuo sam kvaku. Vrata su se malo odškrinula. Podigao sam svoj pištolj. Napola sam otvorio vrata. Otpuzao sam natrag do prozora i gledao sam mali bazen benzina kako raste. Bojao sam se da će ga Teale odmah nanjušiti. To je bio najslabiji dio plana. No, nije ga mogao osjetiti jer je cijelo skladište bilo ispunjeno jakim, uţasnim smradom. Ĉim sam otvorio vrata, pogodio me poput čekića. Teţak, kiselkast, mastan smrad. Miris novca. Iz milijuna i milijuna zguţvanih i masnih novčanica od jednog dolara isparavao je smrad znojnih ruku i prljavih dţepova. Miris je ispunjavao zrak. Bio je jednak onom kojeg sam osjetio u praznim kutijama u garaţi Shermana Stollera. Prljavi miris korištenog novca. Zatim sam ispod vrata ugledao izbijanje plamena. Finlay je bacio šibicu. Bio je to plamen svjetloplave boje. Probio se ispod vrata i proširio se iznad široke lokve benzina, poput cvijeta koji se otvara i cvjeta. Došao je do podnoţja goleme zelene planine. Vidio sam kako Teale trza glavom i bulji u njega, sleđen od straha. Prišao sam vratima i provukao se kroz njih. Naciljao sam pištoljem. Naslonio sam zglob na ogradu. Povukao sam okidač i raznio glavu Tealeu, s udaljenosti od trideset metara.

kika☺crostuff.net

Veliki metak pogodio ga je u sljepoočnicu i raznio mu lubanju po metalnom zidu iza njega. Onda je sve pošlo po krivome. Vidio sam to u onom uţasnom usporenom snimku kada um radi puno brţe nego što se tijelo kreće. Moja ruka s pištoljem kretala se prema lijevo, kako bih uhvatio Klinera na putu prema njegovom oruţju. No Kliner se bacio udesno. Očajnički je skočio niz brdo novca prema mjestu gdje je Teale odbacio svoju pušku. Namjeravao je upotrijebiti Tealeovo oruţje. Koristio bi se istom smrtonosnom geometrijom koju sam izračunao za Tealea. Vidio sam svoju ruku kako se okreće prema njemu. Glatko je prolazila kroz zrak i došla do Klinera točno u trenutku kad se bacio na hrpu novčanica i skotrljao se niz nju. Potom sam čuo lupanje i otvaranje vrata za ulaz radnika. Zvuk otvaranja vrata nadjačao je jeku pucnja koji je ubio Tealea i ugledao sam Picarda kako šepa po podu skladišta. Na sebi više nije imao jaknu i vidio sam kako krv natapa njegovu golemu košulju. Vidio sam kako golemim koracima prilazi ţenama. Glava mu se okrenula i desna ruka se podizala uvis prema meni. Vidio sam kako u ruci stišće svoj pištolj kalibra 38. Trideset metara dalje vidio sam kako Kliner poseţe za Tealeovom puškom koja je pala i zakopala se u hrpu novčanica. Vidio sam plavi plamen kako se podiţe s dna golemog brda novca. Vidio sam Roscoe kako se polako okreće prema meni. Vidio sam Charlie kako se polako okreće na drugu stranu kako bi vidjela Tealea. Vidio sam kako počinje vrištati. Ruke su joj se polako podizale prema licu, usta su joj se otvarala, a oči zatvarale. Njen vrisak polako je došao do mene i utopio se u buci pucnja iz Desert Eaglea i treska otvaranja vrata. Zgrabio sam ogradu metalnog balkona i jednom rukom joj se privukao. Ruku s pištoljem uperio sam potpuno okomito i pogodio Picarda u rame, samo djeličak sekunde prije nego

kika☺crostuff.net

što bi njegov pištolj bio uperen ravno u mene. Vidio sam kako u eksploziji krvi pada na pod i ponovno podigao ruku kako bih naciljao Klinera. Um mi je bio odvojen od tijela. U svemu se ponašao kao da se radi o čisto mehaničkom problemu. Stegnuo sam rame kako bi ga trzaj velikog automatskog pištolja gurnuo prema gore. Time sam uštedio djeličak sekunde dok sam podizao pogled prema daljem dijelu skladišta. Osjetio sam ţarenje na dlanu dok su plinovi izgaranja gurali potrošenu čahuru vani i novi metak u cijev pištolja. Cijev Klinerove Ithace bila je na putu prema gore uz kišu novčanica dok ju je natezao. Kroz buku metka koji je ubio Picarda začuo sam dvostruki škljocaj mehanizma. Moj odvojeni um predvidio je da će Kliner pucati tek nešto više od horizontale kako bi me pogodio vrhom kiše baruta, dok će njen donji dio skinuti glavu Roscoe i Charlie. Kazao mi je da će mom metku trebati djeličak dulje od sedam stotinki sekunde da prijeđe duljinu prostorije i da bih ga trebao ciljati visoko desno kako bi se puška okrenula od ţena. Nakon toga, moj mozak jednostavno se ugasio. Pruţio mi je sve te informacije i naslonio se da se ruga mom pokušaju da podignem ruku prije nego što će Kliner podignuti svoju pušku. Bila je to utrka u mučnom usporenom smislu. Bio sam gotovo napola visio s balkona, polako podiţući ruku kao da podiţem nevjerojatnu teţinu. Trideset metara dalje Kliner je polako podizao cijev puške, kao da je bila premazana nekom ljepljivom masom. Dizale su se zajedno, polako, centimetar po centimetar, stupanj po stupanj, sve više i više. Trajalo je cijelu vječnost. Trajalo je kao cijeli moj ţivot. U podnoţju planine novca plamen je jačao i pucketao, preko novca se širio na sve strane. Klinerovi ţuti zubi širili su se u vučji osmijeh. Charlie je vrištala. Roscoe se polako lelujala prema podu be-

kika☺crostuff.net

tonskom podu poput laganog komada tkanine. Moja ruka i Klinerova puška polako su putovale prema gore, jedan po jedan uţasni centimetar. Moja ruka podigla se prva. Pucao sam i pogodio Klinera u gornji desni dio prsa, a udar golemog pištolja kalibra 44 oborio ga je s nogu. Cijev Ithace pala je u stranu dok je on povukao obarač. Puška je puknu-la i opalila u prazno, u golemo brdo novca. Komadi i komadići novčanica poletjeli su po cijeloj prostoriji. Vrtjeli su se kao u velikoj mećavi i planuli kad bi došli do vatre. Potom je vrijeme iznova krenulo, a ja sam potrčao niz stube do poda skladišta. Plamen se širio po masnoj planini brţe nego što normalan čovjek moţe trčati. Probio sam se kroz dim i uhvatio Roscoe jednom, a Charlie drugom rukom. Podigao sam ih i odnio do stubišta. Ispod kliznih vrata osjetio se vjetar kisika kako ulazi u prostoriju i hrani vatru. Cijelo golemo skladište gutao je plamen. Ogromno brdo novca je pucketalo. Trčao sam ravno prema stubama, vukući dvije ţene pod rukama. Naletio sam pravo na Picarda. On se bio podigao s poda i od sudara sam pao na pod. Stajao je tamo poput ranjenog diva, ričući od bijesa. Desno rame bilo mu je razneseno i iz njega je šikljala krv. Košulja mu je bila natopljena ţarkocrvenom mrljom. Jedva sam se podigao s poda, a on me je dohvatio lijevom rukom. Bio je to snaţan udarac koji me je odbacio natrag. Uslijedio je još jedan s lijeve strane koji me je pogodio u lijevo rame i uz zveket odbacio Desert Eagle na beton. Vatra oko nas je jačala, pluća su mi gorjela i čuo sam Charlie Hubble kako histerično vrišti. Picard je izgubio svoj pištolj. Nesigurno je stajao ispred mene, njišući se naprijed-nazad, zamahujući svojom lijevom rukom za još jedan udarac. Bacio sam se na njega i laktom ga udario po vratu. Udario sam ga jače nego što sam ikada ikoga udario. No on se samo

kika☺crostuff.net

stresao i prišao mi bliţe. Zamahnuo je svojom golemom lijevom rukom i srušio me postrance u vatru. Dok sam se izvlačio iz nje udisao sam čisti dim. Picard je prišao bliţe. Nagnuo se nad mene i nogom me udario u prsa. Bilo je kao da me pregazio šleper. Jaknu mi je zahvatio plamen. Svukao sam je i bacio je na njega. No, on ju je samo rukom odbacio na stranu pa zamahnuo nogom, spremajući se za udarac koji će me ubiti. Onda mu se tijelo počelo tresti kao da ga netko udara po leđima, kao da ga udara čekićem. Ugledao sam Finlaya kako puca u Picarda pištoljem kojeg je uzeo u postaji. Ispalio je šest metaka u Picardova leđa. Picard se okrenu i pogleda ga. Napravio je jedan korak prema njemu. Finlayev pištolj klikne u prazno. Posegnuo sam za mojim velikim izraelskim automa-tikom. Pronašao sam ga na vrućem betonu, podigao ga i upucao Picarda ravno u potiljak. Pod udarom golemog metka lubanja mu je eksplodirala. Noge su mu se zaplele i počeo je padati. Ispalio sam svoja posljednja četiri metka u njega, prije nego što je pao na pod. Finlay je zgrabio Charlie i otrčao kroz vatru. Ja sam podigao Roscoe s poda, bacio se prema stubama i odvukao je uz njih i kroz ured. Izašli smo vani i spustili se niz poţarne stube dok je kroz vrata iza nas prolazio plamen. Provukli smo se kroz rupu na ogradi. Podigao sam Roscoe visoko kroz zrak pa potrčao preko polja do stabla. Iza nas, pregrijani zrak odbacio je krov sa skladišta pa se plamen digao desetke metara uvis. Posvuda oko nas letjeli su zapaljeni komadi novčanica od jednog dolara. Skladište je isijavalo toplinom poput peći. Na leđima sam osjetio vrućinu, a Roscoe nam je s ramena tresla komade pepela koji su padali po nama. Trčali smo prema stablu. Nismo se zaustavljali. Nastavili smo trčati prema cesti. Dvije stotine metara. Iza nas čulo se škripanje i zvuk lomljenja metala dok se skladište raspadalo i nestajalo u plamenu.

kika☺crostuff.net

Ispred nas Hubble je stajao pokraj Bentleya. Otvorio je straţnja vrata i potrčao prema sjedalu za vozača. Nas četvero ugurali smo se na straţnje sjedalo, pa Hubble nagazi na papučicu gasa. Automobil naglo krene naprijed i vrata se sama zatvoriše. Djeca su sjedila na prednjem sjedalu. Oboje su vrištali. Charlie je vrištala. Roscoe je vrištala. S nekakvim stranim čuđenjem ustanovio sam da i ja vrištim. Hubble je odjurio oko kilometar i pol niz cestu. Onda se naglo zaustavio, a mi smo se iskobeljali sa sjedala i ispali iz auta. Spoticali smo se. Grlili smo se, ljubili se i plakali, posrćući u blatu pokraj ceste. Sva četiri člana obitelji Hubble zagrlila su se. Roscoe, Finlay i ja zagrlili smo se. Potom Finlay stane plesati, vrišteći i smijući se poput luđaka. Sva ona njegova re-zerviranost iz Bostona nestala je. Roscoe i ja bili smo čvrsto zagrljeni. Ja sam promatrao vatru, kilometar i pol dalje. Bivala je sve veća i veća, sve viša. Širila se na susjedno skladište farmera. Vreće gnojiva i bačve motornog ulja eksplodirale su poput bombi. Svi smo se okrenuli kako bismo vidjeli pakao tih eksplozija. Svih sedam, postrojenih u nepravilan red pokraj ceste. S udaljenosti od kilometra i pol promatrali smo oluju. Veliki plameni jezičci sezali su tristo metara uvis. Bačve ulja koje su eksplodirale, padale su naokolo poput smrtonosnih granata. Noćni horizont bio je prepun zapaljenih novčanica, poput tisuću narančastih zvijezda. Izgledalo je kao u paklu. "Kriste", kaţe Finlay. "Jesmo li mi to napravili?" "Ti si to napravio, Finlay", kazao sam. "Ti si bacio šibicu." Nasmijali smo se i zagrlili se. Plesali smo, cerili se i kuckali po leđima. Bacali smo djecu uvis, grlili ih i ljubili ih. Hubble me zagrli i snaţno udari po leđima. Charlie me zagrli i poljubi. Podigao sam Roscoe i dugo i snaţno je poljubio. Bez prestanka. Ona omota svoje

kika☺crostuff.net

noge oko moga struka i rukama me čvrsto obuhvati oko glave. Ljubili smo se, kao da ćemo umrijeti ako stanemo. Potom sam nas polako i tiho odvezao do grada. Finlay i Roscoe stisnuli su se na sjedalu pored mene. Ĉetiri člana obitelji Hubble ugurali su se na straţnja sjedala. Ĉim smo za sobom ostavili skladište u plamenu, ispred sebe smo ugledali zapaljenu policijsku postaju. Usporio sam dok smo prolazili pored nje. Divlje je gorila. Skupa s njom malo-pomalo počela je gorjeti i zemlja ispod nje. Stotine ljudi stajale su u krugu oko nje i promatrale. Nitko nije ni pokušavao nešto napraviti. Ponovno sam podigao brzinu i projurili smo kroz uspavani grad. Preko puta kipa starog Caspara Tealea skrenuli smo desno, u Beckman Drive. Zaobišli smo tihu bijelu crkvu. Vozili smo kilometar i pol uzbrdo, do poznatog bijelog poštanskog sandučića na broju dvadeset pet. Skrenuo sam pa se polako provezao zavojitim prilazom. Zaustavio se pred vratima točno koliko je obitelji Hubble trebalo da se izađe. Okrenuo sam stari automobil i ponovno sišao niz prilaz. Ponovno sam se spustio niz Beckman Drive i zaustavio se na početku ulice. "Van, Finlay", kazao sam. On se nasmiješi i izađe iz auta. Odšetao je u noć. Ja sam autom prešao Main Street i odjurio do Roscoeine kuće. Zaustavili smo se na njenom prilazu. Utrčali smo u kuću. Iz ormara na kraju hodnika izvukli smo nekoliko ladica i njima poduprli razvaljena ulazna vrata. Zatvorili smo se i ostavili ostatak svijeta vani.

kika☺crostuff.net

TRIDESET ČETIRI Nije uspjelo između Roscoe i mene. Ustvari, nikada nismo ni imali izgleda. Bilo je previše problema. Trajalo je mrvicu dulje od dvadeset četiri sata, a onda je završilo. Ponovno sam se vratio skitnji. Kad smo izvukli one ladice i njima poduprli razvaljena vrata bila je nedjelja, pet sati ujutro. Oboje smo bili iscrpljeni. No u nama je još uvijek kuhao adrenalin. Stoga nismo mogli spavati. Umjesto toga, razgovarali smo. A što smo više pričali, to je postajalo gore. Roscoe je bila zarobljena gotovo šezdeset četiri sata. Nisu je zlostavljali. Rekla mi je da je nisu ni takli. Bila je prestrašena, no oni su je samo tjerali da radi poput roba. U četvrtak ju je Picard odvezao u njegovom autu. Gledao sam ih kako odlaze. Mahao sam im. Ona mu je ispričala sve što se događalo. Kilometar i pol dalje, uperio je pištolj u nju. Razoruţao ju je, stavio joj lisice i odvezao je u skladište. Ušli su ravno kroz ona pomična vrata i ona je odmah morala početi raditi s Charlie Hubble. Njih dvije radile su unutra, cijelo vrijeme dok sam ja stajao ispod nadvoţnjaka i promatrao skladište. Sama Roscoe istovarila je onaj crveni kamion kojeg je dovezao Kliner mlađi. A onda sam ga ja slijedio do onog parkirališta za kamione pored Memphisa i čudio se zašto je prazan. Charlie Hubble je bila unutra i radila punih pet i pol dana. Od ponedjeljka navečer. Već tada je Kliner počeo paničariti. Povlačenje Obalne straţe došlo je prebrzo za njega. Znao je da mora raditi brzo kako bi raščistio onu hrpu novca. Stoga je Picard doveo obitelj Hubble ravno u skladište. Kliner je natjerao taoce da rade. Noću su spavali samo po nekoliko sati, leţeći na hrpi novca, lisicama vezani za dno uredskih stuba. U subotu ujutro, kad se njegov sin i dvojica straţa-ra nisu vratili, Kliner je poludio. Tada mu je potpuno nestalo radne snage. Stoga je natjerao taoce da rade bez prestanka. U subotu navečer uopće nisu spavali. Samo su nastavili raditi s lopatama, u uzaludnom

kika☺crostuff.net

zadatku da cijelo brdo potrpaju u kutije. Sve više i više su zaostajali s poslom. Svaki put kad bi novi kamion prosuo svoj teret na pod skladišta, Kliner bi postajao sve nervozniji. Dakle, Roscoe je bila rob gotovo puna tri dana. U strahu za svoj vlastiti ţivot, u opasnosti, iscrpljivana i poniţavana puna tri dana. A ja sam bio kriv. Kazao sam joj to. Što sam joj više govorio, to je ona više govorila da ne krivi mene. Ja sam kriv, govorio sam joj. Nisi ti kriv, govorila je ona. Ţao mi je govorio sam. Nemoj da ti bude ţao, odvraćala je ona. Slušali smo jedno drugo. Prihvaćali smo ono govorili. No ja sam još uvijek mislio da sam ja kriv. Nisam bio sto posto siguran da i ona tako ne misli. Bez obzira na to što je govorila. Nismo se posvađali oko toga. No to je bila prva slabašna naznaka problema između nas. Tuširali smo se zajedno u njenoj maloj kabini za tuširanje. Ostali smo unutra gotovo sat vremena. Prali smo sa sebe smrad novca, znoja i poţara. I još uvijek smo razgovarali. Ja sam joj pričao o petku navečer. O zasjedi po oluji u Hubbleovoj kući. Ispričao sam joj sve o tome. Kazao sam joj za torbu s noţevima, čekićem i čavlima. Ispričao sam joj što sam učinio onoj petorici. Mislio sam da će joj biti drago. A to je bio drugi problem. Nije bilo bogzna što dok smo stajali pod mlazom vruće vode. No, osjetio sam nešto u njenom glasu. Lagano drhtanje. Nije to bio šok, niti neodobravanje. Samo naznaka pitanja. Pitanja jesam li moţda malo pretjerao. Osjetio sam to u njenom glasu. Cijelo vrijeme mislio sam da sve radim za nju i Joea. Ništa nisam radio zato što ţelim. Bio je to Joeov posao, a ovo je bio njezin grad i njezini ljudi. Napravio sam to jer sam je vidio kako se pokušava stopiti s kuhinjskim zidom, kako plače kao da joj se srce slama.

kika☺crostuff.net

Napravio sam to za Joea i Molly. Istovremeno dok sam osjećao da mi ne treba nikakvo opravdanje, sam sebi sam sve ovako pokušavao opravdati. U to vrijeme, nisam mislio da se radi o problemu. Tuširanje nas je opustilo. Ponovno nam je vratilo nešto energije. Otišli smo u krevet. Ostavili smo zastore razmaknute. Dan je bio prekrasan. Sunce je bilo visoko na vedrom plavom nebu, a zrak je izgledao svjeţ i čist. Izgledalo je baš onako kako bi trebalo izgledati. Kao novi dan. Vodili smo ljubav s puno njeţnosti, s puno energije, s puno radosti. Da mi je tada netko kazao da ću idućeg jutra ponovno biti na putovanju, rekao bih mu da je lud. Sam sebi sam rekao da nema nikakvih problema. Da ih izmišljam. I da, ako problema i ima, za to ima itekakvih razloga. Moţda posttraumatski efekt, moţda adrenalin. Moţda ogromni umor. Moţda to što je Roscoe bila talac. Moţda je reagirala onako kako većina talaca reagira. Oni su obično u neku ruku ljubomorni na sve one koji skupa s njima nisu bili taoci. Neka vrsta slabe srdţbe. Moţda je to hranilo onu krivnju koju sam osjećao zato što sam uopće dozvolio da je zarobe. Moţda puno stvari. Zaspao sam siguran da ćemo se probuditi sretni i da ću ondje ostati zauvijek. Nismo se probudili sretni. Spavali smo sve do kasno poslijepodne. Potom smo proveli nekoliko prekrasnih sati na poslijepodnevnom suncu koje nam je ulazilo kroz prozor, drijemajući i rasteţući se, ljubeći se i smijući se. Ponovno smo vodili ljubav. Ispunila nas je radost osjećaja da smo na sigurnom, da smo ţivi i zdravi i da smo zajedno sami. To nam je bilo najbolje vođenje ljubavi zajedno. Bilo je ujedno i posljednje. No, tada to nismo znali. Roscoe je uzela bentley i otišla u Eno's po jelo. Nije je bilo sat vremena, a onda se vratila s vijestima. Vidjela je Finlaya. Govorila mi je o tome što će se iduće dogoditi. To je bio veliki problem. Pored njega, svi ostali problemi izgledali su mali kao kikiriki.

kika☺crostuff.net

"Trebaš vidjeti kako izgleda postaja", kazala je. "Potpuno je sravnjena sa zemljom." Izvadila je hranu, stavila je na pladanj pa smo jeli u krevetu. Prţenu piletinu. "Sva četiri skladišta su izgorjela", kaţe ona. "Krhotine od eksplozije letjele su na sve strane, po autocesti. Umiješala se drţavna policija. Dovukli su vatrogasna vozila čak iz Atlante i Macona." "Umiješala se drţavna policija?" upitao sam. "Ona se nasmija." "Svi su se umiješali", kazala je. "Cijela stvar se zakotrljala. Šef vatrogasaca u Atlanti zbog eksplozija je pozvao stručnjake za deaktiviranje bombi, jer nije znao što se događa. Oni ne mogu nigdje bez da obavijeste FBI, za slučaj da se radi o terorizmu, pa se i Biro za to zainteresirao. Potom se jutros u sve umiješala i Nacionalna garda." "Nacionalna garda?" kazao sam. "Zašto?" "To je najbolje od svega", kaţe ona. "Finlay je kazao da je, kad je sinoć krov odletio u zrak, nagli dotok zraka raspršio novac na sve strane. Sjećaš se onih zapaljenih komada koji su padali po nama?" Posvuda naokolo bili su milijuni dolara. Na kilometre daleko. Vjetar ih je nosio po poljima, po autocesti. Većina novčanica je djelomično izgorjela, dakako, ali neke i nisu. Ĉim je sunce izašlo odjednom su se pojavile tisuće ljudi, kruţili su naokolo i skupljali novac. Stoga je Nacionalnoj gardi naređeno da rastjera gomilu. Polako sam jeo. Razmišljao sam o ovome. "Guverner je taj koji poziva Nacionalnu gardu, je li tako?" upitao sam je. Kimnula je. Usta su joj bila puna mesa s pilećeg krila. "Guverner se umiješao", kazala je. "Trenutno je ovdje u gradu. A Finlay je javio Ministarstvu financija, zbog Joea. Šalju jednu ekipu ovamo. Rekla sam ti, sve se zakotrljalo."

kika☺crostuff.net

"Dovraga, što još?" upitao sam. "Ovdje su veliki problemi, dakako", kaţe ona. "Glasine se šire na sve strane. Izgleda da svi znaju da je Fundacija gotova. Finlay kaţe da ih se pola pretvara da nisu imali pojma što se događa, a da su ostali ljuti poput samog vraga jer više neće primati svojih tisuću dolara tjedno. Trebao si vidjeti starog Enoa, sad kad sam išla po hranu. Izgledao je bijesan poput risa." "Je li Finlay zabrinut?" upitao sam. "Izgleda OK", kaţe ona. "Naravno, pun je posla. U policiji nam je ostalo još samo četvero ljudi. Finlay, ja, Stevenson i momak s prijemnog pulta. Finlay kaţe da je to upola manje nego što nam trenutno treba, zbog krize, ali i dvostruko više nego što si moţemo priuštiti, s obzirom da više neće biti subvencija Fundacije. No, bilo kako bilo, nitko ne moţe ni zapošljavati ni otpuštati ljude bez odobrenja gradonačelnika, a mi gradonačelnika više nemamo, je li tako?" Sjedio sam na krevetu i jeo. Problemi su se srušili na mene. Prije ih nisam previše jasno razaznavao. No sad su bili potpuno jasni. U glavi mi se formiralo jedno ogromno pitanje. Bilo je to pitanje za Roscoe. Ţelio sam joj ga odmah postaviti i dobiti iskren, spontan odgovor. Nisam joj ţelio dati nimalo vremena za razmišljanje. "Roscoe?" kazao sam. Ona podigne glavu i pogleda me. Ĉekala je. "Što misliš napraviti?" upitao sam je. Pogledala me je kao da sam postavio jako čudno pitanje. "Raditi dok ne padnem s nogu, pretpostavljam", kazala je. "Bit će puno posla. Morat ćemo ponovno izgraditi cijeli ovaj grad. Moţda ćemo uspjeti od njega napraviti nešto bolje, nešto što vrijedi. A ja u tome mogu igrati vaţnu ulogu. Uspet ću se po totemu nekoliko ureza više. Zbilja sam uzbuđena. Veselim se svemu tome, jer ovo je moj grad i

kika☺crostuff.net

namjeravam u sve biti uključena. Moţda ću ući u gradsko vijeće. Moţda ću se čak kandidirati za gradonačelnicu. To bi bila najstrašnija stvar, zar ne? Nakon svih onih godina, umjesto Tealea da gradonačelnik postane netko s prezimenom Roscoe?" Pogledao sam je. Ovo je bio sjajan odgovor, ali pogrešan odgovor. Pogrešan za mene. Nisam ţelio ni pokušati nagovoriti je da se predomisli. Nisam ţelio na nju vršiti nikakav pritisak. Zato sam je morao odmah izravno pitati, prije nego što joj kaţem što ja namjeravam. Ţelio sam njen iskren, prirodan odgovor. I dobio sam ga. To je bilo ispravno za nju. Ovo je bio njen grad. Ako itko moţe popraviti stvari, to je ona. Ako itko treba ostati, raditi dok ne padne s nogu, to bi trebala biti ona. Roscoe je spomenula guvernera, Ministarstvo financija, Nacionalnu gardu, drţavnu policiju, FBI, istraţitelje iz Atlante. Gotovo deset različitih sluţbi, sve će nastojati ispitati što se dogodilo u Margraveu. A radit će jako temeljito. Nazvat će Klinera krivotvoriteljem stoljeća. Otkrit će da je gradonačelnik nestao. Otkrit će da su u sve bila umiješana i četvorica policajaca. FBI će traţiti Picarda. Zbog veze s Venezuelom umije-šat će se i Interpol. Bit će pakleno. Šest agencija natjecat će se poput luđaka da dođu do rezultata. Ra-strgat će cijelo mjesto. A prije ili poslije jedna od njih će me početi gnjaviti. Ja sam stranac koji se zatekao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Trebat će im otprilike minuta i pol da shvate da sam ja brat ubijenog Vladinog istraţitelja koji je započeo cijelu stvar. Pogledat će što sam radio. Netko će pomisliti: osveta. Dovući će me na razgovor i početi me obrađivati. Neću biti osuđen. Za to nema nikakve šanse. Nigdje nije bilo nikakvih dokaza. Na svakom koraku bio sam jako paţljiv. A znao sam i te kako ukenjati. Mogu me drţati sve dok mi ne naraste dugačka sijeda brada, svejedno ništa ne bi dobili od mene. To je sigurno. No, pokušali bi. Pokušavali bi kao blesavi. Drţali bi me u Warburtonu dvije

kika☺crostuff.net

godine. Dvije godine gore, na katu za pritvorenike. Dvije godine mog ţivota. To je bio problem. Nije bilo šanse da mirno pristanem na to. Upravo sam bio dobio svoj ţivot natrag. Imao sam samo šest mjeseci slobode u trideset šest godina. Tih šest mjeseci bili su najsretnije vrijeme u mom ţivotu. Dakle, izvlačio sam se. Prije nego što itko od njih dozna da sam uopće bio tu. Odlučio sam se. Morao sam ponovno postati nevidljiv. Morao sam se maknuti sa svjetla reflektora u Margraveu, nekamo gdje one revne agencije nikada neće traţiti. To je značilo da će se moji snovi o zajedničkoj budućnosti s Roscoe rasplinuti prije nego što su uopće i počeli. Značilo je da moram kazati Roscoe da nije toliko vrijedna da se radi nje kockam s dvije godine svoga ţivota. Morao sam joj to reći. Razgovarali smo o tome cijelu noć. Nismo se posvadili oko toga. Jednostavno smo razgovarali. Onaje znala da je ono što ću ja napraviti dobro za mene. Ja sam znao da je ono što će ona napraviti dobro za nju. Pitala me je hoću li ostati. Puno sam razmišljao, no odgovorio da neću. Nije bilo ništa više za reći. Onda smo razgovarali o drugim stvarima. Pričali smo o tome što ću ja raditi i što će ona raditi. A ja sam polako shvatio da bi me ostanak u Margraveu uništio jednako kao što će me uništiti odlazak. Jer, nisam ţelio stvari o kojima je ona pričala. Nisam ţelio izbore, gradonačelnike, glasove, vijeća i komisije. Nisam ţelio porez na imovinu, porez na odrţavanje, gospodarsku komoru i strategije. Nisam ţelio sjediti ondje, dosađivati se i nabijati ţuljeve. Ne s onom malom srdţbom, osjećajem krivnje i neslaganjem koji bi rasli i rasli sve dok nas ne uguše. Ţelio sam ono o čemu sam govorio. Ţelio sam cestu ispred sebe i novo mjesto svakog dana. Ţelio sam kilometre i kilometre putovanja bez ikakvog pojma gdje uopće idem. Ţelio sam skitati. Na umu mi je bila samo skitnja.

kika☺crostuff.net

Sjedili smo i razgovarali, snuţdeni, sve do zore. Zamolio sam je da napravi za mene još samo jednu stvar. Da se pobrine oko Joeovog sprovoda. Kazao sam joj da ţelim da na njemu bude Finlay, obitelj Hubble, ona dva stara brijača i ona. Kazao sam joj da zamoli sestru onog starijeg da bude tamo i otpjeva Joeu jednu tuţnu pjesmu. Kazao sam joj da pita staricu gdje je ta livada na kojoj je ona pjevala uz pratnju gitare Blind Blakea, prije punih šezdeset dvije godine. Rekao sam joj da tamo prospe Joeov pepeo. Roscoe me je bentleyem odvezla do Macona. Bilo je sedam ujutro. Uopće nismo spavali. Putovanje je potrajalo oko sat vremena. Sjedio sam na straţnjem sjedalu, iza novih zatamnjenih stakala. Nisam ţelio da me itko vidi. Prošli smo uzbrdicu od njene kuće do grada i stali se probijati kroz gust promet. Grad je bivao sve puniji i puniji. Ĉak i prije nego što smo stigli do Main Streeta, vidjelo se da vlada velika guţva. Na svim stranama stajali su parkirani deseci automobila. Tu su bili kombiji kabelskih televizija i CNN-a. Sagnuo sam se na straţnjem sjedalu. Posvuda su šetali ljudi, iako je bilo tek sedam sati. Na svim stranama stajali su redovi vladinih tamnoplavih automobila. Skrenuli smo na uglu kod kafića. Ljudi su stajali u redu na pločniku, čekajući doručak. Provezli smo se kroz osunčani grad. Main Street bio je prepun parkiranih automobila. Vozila su se nalazila na pločnicima. Vidio sam auta vatrogasnih šefova i patrolna vozila drţavne policije. Dok smo se vozili pogledavao sam prema brijačnici, no starci nisu bili ondje. Nedostajat će mi. Nedostajat će mi stari Finlay. Uvijek ću se pitati kako su stvari ispale za njega. Sretno, stari momče s Harvarda, mislio sam u sebi. Sretno i obitelji Hubble. To jutro za njih je predstavljalo novi početak. Trebat će im puno sreće. Sretno i Roscoe. Sjedio sam i potiho joj ţelio sve najbolje. Zasluţila je. Zaista jest.

kika☺crostuff.net

Odvela me skroz na jug, do Macona. Pronašla je autobusni kolodvor i parkirala automobil. Pruţila mi je malu omotnicu. Rekla mi je da je ne otvaram odmah. Stavio sam je u dţep. Poljubio sam je za oproštaj i izašao sam iz auta. Nisam se okretao. Začuo sam zvuk velikih guma po pločniku i znao sam da je otišla. Ušao sam u kolodvorsku zgradu i kupio kartu. Potom sam prešao cestu, ušao u neki dućan s jeftinim stvarima i kupio novu odjeću. Presvukao sam se u kabini, a prljave stare maskirne hlače bacio u kantu za smeće. Potom sam ponovno odšetao i sjeo na autobus za Kaliforniju. Više od stotinu kilometara u očima su mi bile suze. Onda je stari autobus prešao drţavnu granicu. Nalazio sam se u jugoistočnom dijelu Alabame. Otvorio sam Roscoeinu omotnicu. Unutra je bila Joeova fotografija. Uzela ju je iz stvari Molly Beth. Izvadila ju je iz okvira. Noţicama ju je smanjila, kako bi štala u moj dţep. Na poleđini je napisala svoj telefonski broj. No nije mi trebao, jer sam ga znao napamet. KRAJ 18.05.2010.