Kat ubojica

kika☺crostuff.net

kika☺crostuff.net

Moja agentica je Darley Anderson iz Londona; moji urednici su David Highfill u New Yorku i Marianne Velmans u Londonu. Sve troje su naporno radili kako bi ovom autoru pružili prigodu da malo predahne. Ova je knjiga posvećena njima, u znak poštovanja zbog sveg njihovog truda, koji je daleko prešao granice poslovne obveze.

JEDAN Uhitili su me u restoranu Eno's. U podne. Za doručak sam imao jaja i pio kavu. Kasni doručak, a ne ručak. Bio sam potpuno znojan i umoran nakon dugog hodanja po teškoj kiši, tamo od autoceste do ruba grada. Restoran je bio malen, ali prozračan i čist. Sasvim nov i izgrađen tako da podsjeća na preuređeni ţeljeznički vagon. Uzak, s dugačkim pultom za ručak s jedne strane i kuhinjom zguranom na straţnjoj strani. Separei uza zid sa suprotne strane. Ulazna vrata na mjestu gdje bi trebao biti središnji separe. Bio sam u separeu, pored prozora, čitajući novine koje je netko ostavio za sobom o kampanji za predsjedničke izbore na kojima nisam glasao prošli put i nisam namjeravao ni ovaj. Vani je kiša stala, no staklo je još uvijek bilo prepuno svijetlih kapljica. Vidio sam policijsku patrolu kako ulazi na pošljunčeno parkiralište. Kretali su se brzo i uz škripu zaustavili. Rotaciono svjetlo bilo je upaljeno. Crveno i plavo svjetlo u kapima kiše na mom prozoru. Vrata se naglo otvaraju, policajci iskaču van, po dva iz svakog automobila, s uperenim oruţjem. Dva pištolja, dvije puške. Ovo je bilo prilično opasno.

kika☺crostuff.net

Jedan pištolj i jedna puška otrčali su prema straţnjem izlazu, a drugi par poţurio je prema vratima. Jednostavno sam sjedio i gledao ih. Znao sam tko je sve u restoranu: kuhar straga, dvije konobarice, dva starca i ja. Ova operacija bila je zbog mene. U gradu sam bio manje od pola sata, a ostalih petero ovdje su vjerojatno bili cijeli svoj ţivot. Da je s bilo kim od njih bio kakav problem, posramljeni narednik dogegao bi unutra. Stalno bi se ispričavao, nešto im promrmljao i zamolio bi ih da dođu do policijske postaje. Znači, teško naoruţanje i ţurba nisu bili za bilo koga od njih. Bili su tu zbog mene. Natrpao sam jaja u usta i stavio pet dolara ispod tanjura. Presavio sam ostavljene novine i gurnuo ih u dţep svoga kaputa. Drţao sam ruke iznad stola i ispraznio svoju šalicu. Tip s pištoljem ostao je pored vrata, pogrbljen i s dvije ruke usmjerio oruţje prema mojoj glavi. Tip s puškom prišao je bliţe. Bili su to mršavi momci u formi, uredni i čisti s gotovo školskim pokretima. Pištolj na vratima pokrivao je cijelu prostoriju prilično precizno. Puška je bila dovoljno blizu da bi me mogla raznijeti po cijelom prozoru. Sve ostalo bi bilo velika greška. Pištolj bi mogao promašiti u borbi izbliza, a meci iz dalekometne puške s vrata skupa sa mnom ubili bi policajca koji me privodi i starca u prolazu iza mene. Dosad su sve napravili ispravno, bez sumnje. Bili su u prednosti, ni u to nije bilo sumnje. Bio sam zarobljen u tijesnom separeu, opkoljen. Nisam mogao puno učiniti i stavio sam ruke na stol. Policajac s puškom pribliţio se. "Stoj! Policija!" viknuo je. Vikao je iz sveg glasa, rješavajući se svoje napetosti. Pokušavao me uplašiti. Uobičajen postupak, gotovo knjiški. Što više zvukova i bijesa ne bi li se uplašila ţrtva. Podigao sam ruke. Tip na vratima krenuo je s pištoljem. Tip s puškom prišao je bliţe, čak previše blizu. Njihova prva pogreška. Da sam morao, mogao sam uhvatiti cijev puške i oteti je.

kika☺crostuff.net

Pucanj u strop i u lakat, pa u policajčevo lice i puška bi bila moja. Tip s pištoljem sam je sebi smanjio kut i više ne bi mogao riskirati da pogodi svog partnera. Sve je moglo završiti loše po njih. No ja sam samo sjedio, s rukama u zraku. Tip s puškom još uvijek je vikao i skakao. "Ovdje, na pod!" zaurlao je. Polako sam se izvukao iz separea i pruţio ruke prema policajcu s pištoljem. Nisam namjeravao leći na pod. Ne, zbog ovih seljačina, ni da su sa sobom doveli cijelu postaju naoruţanu haubicama. Tip s pištoljem bio je narednik i prilično miran. Puška me je pokrivala dok je on spremao pištolj, skinuo lisice sa svog pojasa i stavio ih na moje zapešće. Potpora je ušla kroz kuhinju. Prošli su oko pulta na kojemu se posluţivao ručak. Zauzeli su poziciju iza mene i pretresli me veoma temeljito. Vidio sam kako narednik prima na znanje odmahivanje glavama. Nema oruţja. Momci iz pojačanja uhvatili su me za laktove. Puška me još uvijek imala na nišanu. Narednik je stupio ispred mene. Bio je jak, sportski građen bijelac, vitak i preplanuo. Mojih godina. Na sjajnoj pločici iznad dţepa na košulji pisalo je: Baker. Pogledao me. "Uhićeni ste zbog ubojstva", rekao je. "Imate pravo na šutnju, jer sve što kaţete moţe biti upotrijebljeno kao dokaz protiv vas. Imate pravo na odvjetnika. Ukoliko si ne moţete priuštiti odvjetnika, besplatno će vam ga dodijeliti drţava Georgia. Razumijete li svoja prava?" Bilo je to profesionalno izvođenje postupka Miranda. Govorio je jasno i nije čitao s papirića. Pričao je kao da zna što to znači i zašto je to vaţno. Vaţno njemu i meni. Nisam odgovorio. "Razumijete li svoja prava?" ponovio je.

kika☺crostuff.net

Ponovno nisam odgovorio. Znao sam iz iskustva da je najbolje potpuno šutjeti. Što god se kaţe, moţe se pogrešno čuti, pogrešno razumjeti, pogrešno tumačiti. To vas moţe osuditi. Moţe vas ubiti. Tišina uzrujava policajca koji vas privodi. Mora vam kazati da imate pravo šutjeti i on mrzi ako koristite to pravo. Privodili su me zbog ubojstva, no nisam rekao ništa. "Razumijete li svoja prava?" ponovno me upitao Baker. "Govorite li engleski?" Bio je smiren. Nisam rekao ništa. I dalje je ostao smiren. Imao je mirnoću čovjeka koji je znao da je prava opasnost prošla. On će me samo odvesti u zgradu policije i tada ću postati problem nekog drugog. Prešao je pogledom po trojici svojih kolega. "U redu, zabiljeţite da nije rekao ništa", progunđao je. "Idemo." Pratili su me prema izlazu. Na vratima smo stali u jedan red. Prvi Baker, zatim tip s puškom, koji je hodao unazad, s golemom crnom cijevi još uvijek usmjerenom prema meni. Na pločici s imenom pisalo je: Stevenson. I on je bio bijelac osrednje visine, u dobroj formi. Njegovo oruţje izgledalo je kao cijev za kanalizaciju, usmjereno prema mome trbuhu. Iza mene su bili momci koji su činili pojačanje. Gurnuli su me kroz vrata s rukama vezanim na leđima. Vani, na parkiralištu, postalo je vruće. Vjerojatno je kišilo cijelu noć i veći dio jutra, a sada se sunce probijalo i tlo je isparavalo. I inače je ovo, najvjerojatnije, prašnjavo vruće mjesto. Danas se parilo s onim prekrasnim opojnim mirisom prokislog potkrovlja pod vrućim podnevnim suncem. Stao sam, licem okrenut prema suncu i udisao dok su se policajci raspoređivali. Po jedan za svaki lakat za kratku šetnju do patrolnog auta. Stevenson još uvijek na okidaču puške. Kod prvog auta povukao se jedan korak unatrag dok je Baker otvarao straţnja vrata. Gurnuli su mi glavu prema dolje. Ugurali su me u

kika☺crostuff.net

auto uz dobro izveden postupak potpore s lijeve ruke. Dobri pokreti. U gradiću daleko od svega, ovo je zasigurno rezultat puno vjeţbe, prije nego velikog iskustva. Sjedio sam sam na straţnjem sjedalu automobila. Debela staklena pregrada dijelila je prostor. Prednja vrata još su bila otvorena. Ušli su Baker i Stevenson. Baker je vozio. Stevenson je bio okrenut prema nazad i promatrao me. Nitko nije pričao. Automobil u pratnji s pojačanjem slijedio nas je. Automobili su bili novi, voţnja tiha i glatka, unutrašnjost čista i hladna. Bez zaostalih tragova o očajnim i jadnim ljudima koji su se vozili upravo ovdje gdje se ja vozim. Pogledao sam kroz prozor. Georgia. Vidio sam bogatu zemlju. Teško, vlaţno crveno tlo. Dugačke i pravilne redove niskog grmlja u poljima. Kikiriki, moţda. Zahtjevna ţetva, no vrijedna za uzgajivača ili za vlasnika. Posjeduju li ljudi ovdje svoju zemlju? Ili goleme korporacije? Ne znam. Voţnja do grada bila je kratka. Auto je proizvodio piskutave zvukove klizeći natopljenim asfaltom. Nakon moţda jednog kilometra ugledao sam dvije skladne zgrade, obje nove, obje s urednim okolišem. Policijska postaja i vatrogasni dom. Stajale su usamljeno, iza široke tratine s kipom, sjeverni rub gradića. Privlačna lokalna arhitektura sponzorirana velikodušnim budţetom. Ceste su bile od glatkog asfalta, pločnici od crvenih ploča. Stotinjak metara prema jugu vidio sam zasljepljujuće bijeli crkveni zvonik kako se uzdiţe iznad gomile zgrada. Vidio sam jarbole za zastave, krovove šatora, svjeţe boje, zelene travnjake. Sve osvjeţeno velikom kišom. Sada puno pare i nekako moćno u vrućini. Bogata zajednica. Izgrađena, pretpostavljam, od bogatih prihoda s farmi i visokih poreza za ljude koji su putovali na posao gore u Atlantu.

kika☺crostuff.net

Stevenson je još uvijek buljio u mene dok je auto usporavao do prilaza zgradi postaje. Široki pristupni polukrug. Pročitao sam jednostavan zidarski natpis: Zapovjedništvo policije Margrave. Pomislio sam: Trebam li se zabrinuti?' Bio sam uhićen u gradu u kojem nikad prije nisam bio. Navodno zbog ubojstva. No znao sam dvije stvari. Prvo, oni ne mogu dokazati da se nešto dogodilo ako se nije dogodilo. I drugo, nisam ubio nikoga. U svakom slučaju, ne u njihovom gradu i ne već dugo vremena. DVA Zaustavili smo se pred vratima dugačke niske zgrade. Baker je izašao iz auta i pogledao okolo, lijevo i desno. Momci iz potpore stajali su sa strane. Stevenson je obišao auto sa straţnje strane. Zauzeo je poloţaj nasuprot Bakeru i uperio je pušku u mene. Ovo je bio dobar tim. Baker je otvorio moja vrata. "OK, idemo, idemo", rekao je, gotovo šaptom. Skakutao je na vrhovima prstiju, pregledavajući područje. Polako sam se okrenuo i izvukao iz auta. Lisice svakako nisu pomogle. Sad je bilo još toplije. Koraknuo sam naprijed i čekao. Ispred mene bio je ulaz u zgradu policije. Tu je bio dugački mramorni nadvratnik s jasno ugraviranim: Zapovjedništvo policije grada Margravea. Ispod njega stajala su vrata od debelog stakla. Baker je otvorio jedna. Zaškripala su. Jedan iz potpore gurnuo me unutra. Vrata su ponovno zaškripala zatvarajući se iza mene. Unutra je ponovno bilo hladno. Sve je bilo bijelo i kromirano. Svjetla su bila fluorescentna. Izgledalo je poput banke ili osiguravajućeg ureda. Tu je bio i sag. Ĉinovnik za prijem stajao je iza dugačkog prijemnog pulta. Sudeći po tome kako je ovo mjesto izgledalo, morao bi reći: 'Kako vam mogu pomoći, gospodine?' No nije rekao ništa. Samo me je gledao. Iza njega bio je golemi otvoreni prostor. Tamnokosa ţena u uniformi

kika☺crostuff.net

sjedila je za širokim, niskim radnim stolom. Dotad je za računalom radila oko papirologije, a sad je gledala u mene. Stajao sam tu, s po jednim policajcem na svakoj ruci. Stevenson je bio leđima okrenut prema prijamnom pultu i puškom je nišanio prema meni. Baker je stajao, gledajući me. Ĉinovnik na prijemu i ţena u uniformi gledali su me. I ja sam gledao njih. Potom su me otpratili na lijevu stranu. Zaustavili su me ispred nekih vrata. Baker ih je otvorio pa su me ugurali u jednu prostoriju. Bio je to prostor za razgovore, bez prozora. S bijelim stolom i trima stolicama. Sag. U gornjem kutu sobe, kamera. Zrak je bio prilično rashlađen. Ja sam još bio mokar od kiše. Stajao sam dok mi je Baker pretraţio svaki dţep. Sve moje stvari stavljene su na malu hrpu na stolu. Smotuljak novca, nešto kovanica, računi, karte, bilješke. Baker je pregledao novine i vratio mi ih u dţep. Pogledao je sat i ostavio mi ga na ruci. Te stvari nisu ga zanimale. Sve ostalo strpano je u golemu nepromočivu vrećicu. Vrećicu izmišljenu za ljude koji u dţepovima nose puno više stvari nego ja. Na njoj je bila zalijepljena bijela naljepnica. Stevenson je na naljepnici napisao nekakav broj. Baker mi naredi da sjednem. Potom su svi napustili prostoriju. Stevenson je odnio vrećicu s mojim stvarima. Izašli su i zatvorili vrata i čuo sam kako se okreće brava. Bio je to teški, dobro podmazani zvuk. Zvuk preciznosti. Zvuk velike ţeljezne brave. Zvučala je kao brava koja će me drţati unutra. Shvatio sam da će me ostaviti samoga neko vrijeme. Obično se tako radi. Izolacija izaziva potrebu za pričanjem. Potreba za pričanjem moţe se pretvoriti u potrebu za priznavanjem. Brutalno uhićenje praćeno jedno-satnom izolacijom bilo je prilično dobra strategija.

kika☺crostuff.net

No prevario sam se. Nisu planirali sat vremena izolacije. To je vjerojatno bila njihova druga taktička pogreška. Baker je otključao vrata i ponovno ušao unutra. Sa sobom je nosio kavu u plastičnoj šalici. Potom je pozvao unutra ţenu u uniformi, onu koju sam vidio za stolom blizu ulaza. Teška brava škljocnula je iza nje. Donijela je metalni kovčeţić i stavila ga na stol. Otvorila ga i izvadila dugački crni drţač brojeva. U njemu su bili bijeli plastični brojevi. Dodala mi ga je s onim neposrednim smiješkom medicinske sestre kod stomatologa. Uzeo sam ga u ruke koje su bile u lisicama. Pogledao sam ga kako bih se uvjerio da je okrenut na pravu stranu i stavio ga ispod brade. Ţena je iz kovčega izvadila ruţni fotoaparat i sjela nasuprot mene. Naslonila je laktove na stol kako bi poduprla aparat. Nagnula se naprijed. Grudi su joj se oslanjale na rub stola. Bila je zgodna. Tamna kosa, prekrasne oči. Buljio sam u nju i smiješio joj se. Aparat je kliknuo i blicnuo. Prije nego što me je i zamolila, okrenuo sam se za profil. Drţao sam dugački broj uz moje rame i buljio u zid. Aparat je još jednom kliknuo i blicnuo. Okrenuo sam se natrag i pruţio joj broj. S obje ruke, zbog lisica. Uzela mi gaje uz onaj namršteni izraz koji govori: 'Da, neugodno je, ali mora se.' Poput sestre kod zubara. Zatim je izvadila opremu za otiske prstiju. Savijenu kartu s deset odjeljaka, već označenu brojem. Prostor za palce uvijek je premalen. Ova je bila obostrana s dva kvadrata za otiske dlanova. Lisice su oteţale cijeli proces. Baker nije ponudio skinuti ih. Ţena mi je umočila ruke u tintu. Prsti su joj bili glatki i hladni. Bez vjenčanog prstena. Poslije toga dodala mi je sveţanj maramica. Tinta se skinula vrlo lako. Neka nova stvar koju dosad nisam vidio.

kika☺crostuff.net

Ţena je otvorila aparat i stavila film zajedno s katom za otiske na stol. Ponovno je vratila aparat u metalni kovčeţić. Baker je kucnuo na vrata. Brava je ponovno škljocnula. Ţena je skupila svoje stvari. Nitko nije govorio. Ţena je napustila sobu. Baker je ostao unutra sa mnom. Zatvorio je vrata i zaključao ih onim istim masnim škljocanjem, potom se naslonio na vrata i pogledao me. "Moj šef upravo se spušta dolje", rekao je. "Morat ćete razgovarati s njim. Imamo problem ovdje. Moramo ga riješiti." Ništa mu nisam odgovorio. Razgovor sa mnom nikome nije mogao riješiti problem. No čovjek se ponašao pristojno. S poštovanjem. Stoga sam ga stavio na ispit. Ispruţio sam ruke prema njemu. Neizgovoreni zahtjev da mi otključa lisice. Stajao je nepomično nekoliko trenutaka i onda izvadio ključeve i otključao ih. Zadjenuo ih je natrag na svoj pojas. Pogledao me. Uzvratio sam pogled i spustio ruke uz tijelo. Bez zahvalnog uzdaha. Bez ţalosnog trljanja po zglobovima. Nisam ţelio nikakav odnos s ovim čovjekom. No ipak sam progovorio. "OK", rekao sam. "Idemo upoznati vašeg šefa." Ovo je bio prvi put da sam progovorio nakon naručivanja doručka. Sad je Baker bio taj koji je izgledao zahvalno. Dvaput je pokucao po vratima pa su ih otključali s vanjske strane. Otvorio ih je i pokazao prema vani. Stevenson je čekao s leđima okrenutim prema predvorju. Puške više nije bilo. Posada potpore je otišla. Stvari su se smirivale. Postrojili su se, po jedan sa svake strane. Baker me je uhvatio za lakat, lagano. Hodali smo kroz otvoreni prostor i došli do vrata sa straţnje strane. Stevenson ih je otvorio i ušli smo u veliki ured. Sa svih strana prepun ruţa. Debeli čovjek sjedio je za velikim radnim stolom. Iza njega stajalo je nekoliko velikih zastava. Bila je tu američka zastava sa zlatnim resicama, na lijevoj strani, i ono za što

kika☺crostuff.net

sam pretpostavljao da je zastava Georgije, na desnoj. Na zidu između zastava visio je sat. Bio je to veliki stari okrugli predmet uokviren u mahagonij. Izgledao je kao da na sebi ima desetljećima stare slojeve. Pretpostavljao sam da je to sat iz nekakve stare policijske zgrade koju su srušili da bi izgradili ovo novo zdanje. Vjerojatno ga je arhitekt upotrijebio kako bi u novu zgradu ulio dašak povijesti. Pokazivao je oko dvanaest i trideset. Debeljko za velikim stolom pogledao me je dok su me gurali prema njemu. Zapazio sam zbunjen pogled, kao da me je pokušavao negdje smjestiti. Pogledao me je ponovno, temeljitije. Onda mi se podrugljivo nasmijao i progovorio hroptavim glasom koji bi vjerojatno bio urlik da ga nisu obuzdala bolesna pluća. "Dovući svoju dupe u tu stolicu i drţi ta prljava usta zatvorena", zapovjedi odlučno. Ovaj debeljko bio je iznenađenje. Izgledao je kao pravi kreten. Suprotno onome što sam dosad vidio. Baker i njegov tim za privođenje bili su poslovni, profesionalni i učinkoviti. Ţena za otiske prstiju bila je uglađena. No ovaj debeli šef policije bio je čisti gubitak prostora. Rijetka masna kosa. Znojio se, usprkos hladnom zraku. Ĉiravi, crveni i sivi ten na zapuštenom neredu prevelike tjelesne teţine. Krvni tlak visok do neba. Krvne ţile tvrde kao stijena. Nije izgledao ni izbliza sposoban. "Zovem se Morrison", prosikće. Kao da me je bilo briga. "Ja sam šef policije ovdje u Margraveu. A ti si smeće koje ubija i koje je došlo sa strane. Došao si ovdje u moj grad i napravio grešku tamo na privatnom vlasništvu gospodina Klinera. Stoga ćeš sad dati puno priznanje šefu mojih detektiva." Zaustavio se i pogledao me. Kao da me još uvijek pokušava negdje smjestiti ili kao da čeka nekakav odgovor. Nije ga dobio, pa je uperio svoj debeli prst prema meni. "A onda ideš u zatvor", rekao je. "A onda ideš na električnu stolicu. I onda ću te istovariti u tvoj jadni mali siromašni grob."

kika☺crostuff.net

Izvukao je svoju ogromnu masu iz stolice i pogledao mimo mene. "Pozabavio bih se s ovim sam", rekao je, "no previše sam zauzet." Odgegao se od svog stola. Ja sam još stajao između njegovog stola i vrata. Dok se vukao pored mene, zaustavio se. Njegov debeli nos bio je otprilike u razini srednjeg gumba na mom kaputu. Još uvijek je buljio u mene kao da je nečim bio zbunjen. "Već sam te sreo negdje", rekao je. "Gdje je to bilo?" Zirkao je prema Bakeru i Stevensonu. Kao da od njih očekuje da zabiljeţe sve što govori i kad to izgovara. "Već sam negdje vidio ovog tipa", kazao im je. Zalupio je vratima ureda i ostavio me čekati s dvojicom policajaca sve dok šef detektiva nije ušetao. Visoki crnac, ne star, no već pomalo sijed i proćelav. Taman dovoljno da mu da građanski izgled. Ţivahan i pouzdan. Dobro odjeven, u staromodnom odijelu od tvida. Koţni prsluk. Osvjetlati cipele. Ovaj tip izgledao je točno kako šef treba izgledati. Uputio je Bakera i Stevensona van iz ureda. Zatvorio je vrata za njima. Sjeo je za stol i pokazao mi stolicu nasuprot. Bučno je otvorio ladicu i izvadio kasetofon za snimanje. Visoko ga je podigao, drţeći ruke u zraku, kako bi izvukao klupko zamršenih ţica. Uključio ga je u struju i priključio mikrofon. Ubacio je kasetu. Pritisnuo tipku za snimanje i noktom kucnuo po mikrofonu. Zaustavio kasetu i premotao je nazad. Pritisnuo tipku play. Ĉuo udarac svoga nokta. Klimnuo. Ponovno premotao nazad i pritisnuo tipku za snimanje. Sjedio sam i gledao ga. Na trenutak je nastupila tišina. Samo slabo zujanje zraka, svjetla ili računala. Ili kasetofona kako se sporo vrti. Ĉuo sam sporo otkucavanje starog sata.

kika☺crostuff.net

Proizvodio je strpljive zvukove, kao da je spreman kucati zauvijek, bez obzira na to što sam ja odlučio učiniti. Onda se tip naslonio nazad u stolicu i strogo me pogledao. Lupkao je prstima po stolu, onako kako to visoki elegantni ljudi čine. "Dobro", kaţe. "Imamo nekoliko pitanja, zar ne?" Glas je bio dubok. Poput tutnjave. Naglasak nije bio juţnjački. Izgledao je i zvučao poput bankara iz Bostona, osim što je bio crn. "Zovem se Finlay", rekao je. "Imam čin kapetana. Šef sam detektivskog odjela u ovoj postaji. Rečeno mi je da su vas obavijestili o vašim pravima. Još uvijek niste potvrdili da ste ih razumjeli. Prije nego što krenemo dalje moramo najprije riješiti ovu stvar." Nije bankar iz Bostona. Više je nalik nekome s Harvarda. "Razumijem svoja prava", rekao sam. Kimnuo je. "Dobro", rekao je. "Drago mi je. Gdje vam je odvjetnik?" "Ne trebam odvjetnika", rekao sam. "Optuţeni ste za ubojstvo", kazao je. "Treba vam odvjetnik. Mi ćemo vam ga osigurati, znate. Besplatno. Ţelite li da vam ga osiguramo, besplatno?" "Ne, ne trebam odvjetnika", odgovorio sam. Finlay je preko svojih prstiju buljio u mene nekoliko dugih trenutaka. "OK", rekao je. "No morat ćete potpisati pristanak. Znate, da vam je savjetovano da angaţirate odvjetnika, i da ćemo vam ga mi osigurati, bez troškova za vas, no da ga vi nipošto ne ţelite." "OK", prihvatio sam. Izvukao je formular iz neke druge ladice i pogledao na sat da upiše datum i vrijeme. Pruţio mije formular. Veliki tiskani kriţ označavao je crtu na koju se trebam potpisati.

kika☺crostuff.net

Dodao mi je kemijsku olovku. Potpisao sam i pruţio formular nazad. Proučio ga je. Stavio ga je u koţnu fasciklu. "Ne mogu pročitati taj potpis", kaţe. "Stoga ćemo radi zapisnika početi s vašim imenom, adresom i datumom rođenja." Ponovno je nastupila tišina. Pogledao sam ga. Bio je to tvrdoglav tip. Vjerojatno oko 45 godina. Ne moţete postati šef detektiva ovdje u Georgiji ako vam je četrdeset i pet i ako ste crnac, osim ako ste tvrdoglav tip. Nema smisla s njim se zafrkavati. Uzdahnuo sam. "Zovem se Jack Reacher", rekao sam. "Bez drugog imena. Bez adrese." Zapisao je to. Nije bilo puno za pisati. Rekao sam mu datum rođenja. "OK, gospodine Reacher", kazao je Finlay. "Kao što sam rekao, imamo puno pitanja. Pregledao sam sve vaše stvari. Niste sa sobom nosili nikakve dokumente. Ni vozačku dozvolu, ni kreditne kartice, ništa. Nemate adresu, kaţete. Moram se upitati, tko je ovaj čovjek?" Nije čekao nikakav komentar na to. "Tko je bio čovjek s obrijanom glavom?" upitao me. Nisam odgovorio. Gledao sam veliki sat, čekao da se kazaljka za minute pomakne. "Recite mi što se dogodilo", rekao je. Nisam imao pojma što se dogodilo. Nikakvog pojma. Nešto se nekome dogodilo, ali ne meni. Samo sam sjedio. Nisam odgovarao. "Što je Pluribus?" upita me Finlay. Pogledao sam ga i slegnuo ramenima. "Moto Sjedinjenih Drţava?" rekao sam. "E Pluribus Unum?" Usvojeno 1776. godine na drugom Kontinentalnom kongresu, zar ne?"

kika☺crostuff.net

Samo je progunđao. Nastavio sam gledati ravno u njega. Pretpostavljao sam da je bio tip čovjeka koji bi mogao odgovoriti na pitanje. "O čemu se ovdje radi?" upitao sam ga. Ponovno tišina. Sad je red na njemu da gleda mene. Vidio sam kako razmišlja treba li odgovoriti, i kako. "O čemu se ovdje radi?" upitao sam ga ponovno. Naslonio se i ponovno počeo lupkati prstima. "Znate o čemu se radi", rekao je. "Ubojstvu. S vrlo uznemirujućim značajkama. Ţrtva je pronađena jutros u Klinerovom skladištu. Sjeverno od drţavne ceste, gore kod petlje autoceste. Svjedok je prijavio daje viđen muškarac kako napušta tu lokaciju. Nešto iza osam sati jutros. Spomenuti opis govori o bijelcu, veoma visokom, u dugom crnom kaputu, svijetle kose, bez šešira, bez prtljage." Ponovno tišina. Ja sam bijelac. Ja sam veoma visok. Moja kosa je svijetla. Ja sam sjedio tamo u dugom crnom kaputu. Nemam šešir. Ni torbu. Ja sam hodao po drţavnoj cesti najveći dio od četiri sata ovog jutra. Od osam do otprilike jedanaest i četrdeset pet. "Koliko je duga ta cesta?" upitao sam. "Od autoceste skroz do ovdje?" Finlay je razmišljao o tome. "Dvadesetak kilometara, mislim", rekao je. "Dobro", rekao sam. "Hodao sam sve od autoceste do grada. Dvadeset kilometara, moţda. Sigurno me je puno ljudi vidjelo. Ne znači da sam ikome išta napravio." Nije odgovorio. Zbog ovakve situacije postao sam sve znatiţeljniji. "Je li to vaše područje?" upitao sam ga. "Ĉak tamo do autoceste?"

kika☺crostuff.net

"Da, jest", kaţe on. "Pitanje nadleţnosti je sasvim jasno. Ne moţete se na to izvući, gospodine Reacher. Granica grada ide dvadeset kilometara dalje, točno do autoceste. Ona skladišta tamo su moja, bez sumnje u to." Ĉekao je. Ja sam kimnuo. Nastavio je. "Kliner je izgradio to mjesto, prije pet godina", kaţe on. "Ĉuli ste za njega?" Odmahnuo sam glavom. "Kako bih mogao čuti za njega?" kazao sam. "Nikad prije nisam bio ovdje." "On je napravio velike stvari ovdje", objašnjavao je Finlay. "Njegov posao osigurava velike uplate na ime poreza i tako čini puno dobrih stvari. Veliki prihodi i velika korist gradu bez previše problema, jer je daleko, razumijete? Zato se nastojimo dobro brinuti za njega. No sad je to poprište ubojstva, a vi imate puno toga za objasniti." Ĉovjek je radio svoj posao, no uzalud je trošio moje vrijeme. "OK, Finlay", kazao sam. "Dat ću izjavu u kojoj ću opisati svaku najmanju stvar koju sam uradio otkako sam prešao granicu vašeg ušljivog grada do trenutka kad ste me odvukli ovamo usred prokletog doručka. Ako uspijete napraviti što od toga, dat ću vam medalju. Jer sve što sam učinio jest da sam stavljao jednu nogu ispred druge gotovo četiri sata po pljusku cijelih vaših dragocjenih dvadeset kilometara." Ovo je bio najduţi govor koji sam odrţao u posljednjih šest mjeseci. Finlay je sjedio i buljio u mene. Gledao sam kako se lomi u osnovnoj dilemi svakog detektiva. Instinkt mu je govorio da ja moţda nisam njegov čovjek. No ja sam sjedio točno ispred njega. Što bi onda jedan detektiv napravio? Pustio sam ga da razmišlja. Pokušao sam ga u pravom trenutku lagano gurnuti u pravom smjeru. Namjeravao sam reći nešto o pravom čovjeku koji još uvijek tamo negdje vani bjeţi dok on ovdje troši svoje vrijeme na mene. To bi potaklo njegovu nesigurnost. No on je krenuo prvi. U pogrešnom smjeru.

kika☺crostuff.net

"Nema izjava", kazao je. "Ja ću postavljati pitanja, a vi ćete na njih odgovarati. Vi ste Jack-ništa-Reacher. Bez adrese, bez isprava. Tko ste vi, skitnica?" Uzdahnuo sam. Danas je petak. Veliki sat pokazuje da ga je više od pola već prošlo. Ovaj Finlay očito namjerava u ovo poloţiti sve svoje nade. Provest ću vikend u ćeliji. Vjerojatno ću izaći u ponedjeljak. "Nisam skitnica, Finlay", rekao sam. "Ja sam lutalica. To je velika razlika." "Ne pravite se pametni preda mnom, Reacher", kazao je. "U velikom ste sranju. Svašta lošeg dogodilo se tamo gore. Naš svjedok vidio vas je kako napuštate mjesto. Stranac ste bez dokumenata i bez priče. Stoga mi nemojte ovdje pametovati." Još uvijek je radio svoj posao, no još uvijek je uzalud trošio moje vrijeme. "Nisam napuštao mjesto ubojstva", rekao sam. "Hodao sam po prokletoj cesti. Tu ima razlike, zar ne? Ljudi koji napuštaju mjesto ubojstva trče i skrivaju se. Što je loše u hodanju po cesti? Ljudi hodaju po cestama po cijele vraţje dane, zar ne?" Finlay se nagnuo naprijed i zatresao glavom. "Ne", rekao je. "Nitko nije prohodao duljinu te ceste još otkako je izumljen automobil. I zašto bez adrese? Odakle ste? Odgovorite na pitanja. Završimo s ovim." "OK, Finlay, idemo završiti s ovim", pristao sam. "Nemam adresu, jer ne ţivim nigdje. Moţda ću jednog dana ţivjeti negdje i onda ću imati adresu pa ću vam poslati razglednicu kako biste je mogli staviti u svoj vraţji adresar, kad vas to očito toliko zanima." Finlay je buljio u mene i razmatrao svoje mogućnosti. Izabrao je strpljiv način. Strpljiv, ali tvrdoglav. Kao da ga nitko nije mogao odgovoriti. "Odakle ste?" upita me. "Koja vam je bila zadnja adresa?" "Što točno mislite kad me pitate odakle sam?" upitao sam ga.

kika☺crostuff.net

Usne su mu se stisnule. Pokvario sam mu raspoloţenje. No ostao je strpljiv. Strpljenju je dodao ledeni sarkazam. "OK", rekao je. "Ne razumijete moja pitanja, pa ću pokušati biti savršeno jasan. Ono što sam mislio jest gdje ste se rodili, ili gdje ste proveli onaj najveći period svoga ţivota kojeg instinktivno smatrate nadmoćnim u društvenom ili kulturnom kontekstu?" Samo sam ga gledao. "Dat ću vam primjer", rekao je. "Ja, osobno, sam rođen u Bostonu, školovao sam se u Bostonu i nakon toga sam dvadeset godina radio u Bostonu, pa bih rekao, a vjerujem da ćete se i vi s time sloţiti, da sam iz Bostona." Bio sam u pravu. Ĉovjek s Harvarda. Ĉovjek s Harvarda kojem ponestaje strpljenja. "OK", rekao sam. "Postavili ste pitanja. Odgovorit ću, no samo da vam kaţem nešto, ja nisam vaš čovjek. Do ponedjeljka ćete shvatiti da nisam vaš čovjek. Stoga učinite sebi uslugu. Nemojte prestati traţiti." Finlay se borio sa smiješkom. Ozbiljno je kimnuo. "Cijenim vaš savjet", izjavio je. "I vašu brigu za moju karijeru." "Nema na čemu", rekao sam. "Nastavite." "OK", rekao sam. "Po vašem maštovitom zaključku, ja ne dolazim niotkud. Ja sam iz mjesta zvanog Vojska. Rođen sam u američkoj bazi u Zapadnom Berlinu. Moj stari bio je marinac, a majka mi je bila Francuskinja koju je sreo u Nizozemskoj. Vjenčali su se u Koreji." Finlay je kimnuo. Zapisao je bilješku.

kika☺crostuff.net

"Bio sam vojno dijete", rekao sam. "Pokaţite mi listu američkih baza po cijelome svijetu i to je lista mjesta gdje sam ţivio. U srednju školu išao sam u dvadesetak različitih zemalja, a četiri godine proveo sam i na West Pointu." "Nastavite", kaţe Finlay. "Ţivio sam u vojsci", kazao sam. "U Vojnoj policiji. Još jednom ispočetka sluţio sam i ţivio u svim onim bazama. Onda je, Finlay, nakon što sam trideset i šest godina bio najprije dijete vojnika, a onda i sam vojnik, odjednom nestalo potrebe za sjajnom velikom vojskom jer su Sovjeti propuhali. I onda nam je, jupi, stigla korist od mira. Što za vas znači da će se porezi trošiti na nešto drugo, ali za mene da sam tridesetšestogodišnji stari nezaposleni bivši vojni policajac kojeg lijeno civilno smeće, koje u svijetu kojeg sam ja prošao, ne bi preţivjelo ni pet minuta, nazivaju skitnicom." Razmišljao je trenutak. Nije bio impresioniran. "Nastavite", rekao je. Slegnuo sam ramenima. "Tako da sada jednostavno uţivam. Moţda ću nekad pronaći nekakav posao, moţda i neću. Moţda ću se smjestiti negdje, moţda i neću. No trenutno to ne traţim." Kimnuo je. Dodao je još neke bilješke. "Kad ste otišli iz vojske?" upitao me. "Prije šest mjeseci", odgovorio sam. "U travnju." "Jeste li uopće radili od tada?" pita on. "Sigurno se šalite", rekao sam. "Kad ste vi zadnji put traţili posao?" "U travnju", imitirao me je. "Prije šest mjeseci. Tada sam dobio ovaj posao." "Pa, blago vama Finlay", rekao sam. Ničeg pametnijeg se nisam mogao sjetiti. Finlay je na nekoliko trenutaka buljio u mene.

kika☺crostuff.net

"Od čega ste ţivjeli?" upitao me. "Koji čin ste imali?" "Bojnik", rekao sam. "Daju vam otpremninu kad vas izbace. Još uvijek imam veći dio. Nastojim da mi što dulje traje, znate?" Duga tišina. Finlay je tukao ritam krivim krajem svojeg penkala. "Hajdemo onda razgovarati o posljednja dvadeset i četiri sata", predloţio je. Uzdahnuo sam. Sada su mi se spremale nevolje. "Došao sam autobusom Greyhounda", rekao sam. "Iskrcao sam se na drţavnoj cesti, u osam sati jutros. Hodao sam do grada, došao do onog restorana, naručio doručak i jeo kad su vaši momci upali i dovukli me ovdje." "Imate li nekog posla ovdje?" upitao me. Odmahnuo sam glavom. "Nisam zaposlen", rekao sam. "Nemam nikakvog posla nigdje." Zapisao je to. "Gdje ste se ukrcali u autobus?" upitao je. "U Tampi", rekao sam. "Krenuo sam sinoć u ponoć." "U Tampi na Floridi?" upitao je. Kimnuo sam. Bučno je otvorio još jednu ladicu. Izvadio je Greyhoundov red voţnje. Odmotao ga i spustio dugački smeđi prst na dno stranice. Ovo je bio vrlo temeljit čovjek. Ponovo je pogledao na mene. "To je ekspresni bus", rekao je. "Vozi ravno na sjever do Atlante. Stiţe tamo u devet sati ujutro. Ne zaustavlja se ovdje u osam." Odmahnuo sam glavom. "Zamolio sam vozača da stane", rekao sam. "Rekao je da ne bi smio, no ipak je to napravio. Zaustavio se posebno radi mene kako bih se iskrcao." "Jeste li kad prije bili ovdje?" upitao me.

kika☺crostuff.net

Ponovno sam odmahnuo glavom. "Imate li obitelj ovdje negdje?" upitao je. "Ne ovdje", rekao sam. "Imate li obitelj igdje?" upitao je. "Imam brata u Washingtonu", rekao sam. "Radi u Ministarstvu financija." "Imate li prijatelja ovdje u Georgiji?" pitao je. "Ne", odgovorio sam. Finlay je zapisao sve ovo. Potom je nastupila duga tišina. Već sam znao koje će biti sljedeće pitanje. "Zašto onda?" čudio se. "Zašto sići s autobusa na nepredviđenom mjestu i hodati dvadeset kilometara po kiši do mjesta u kojem niste imali apsolutno nikakav razlog za dolazak?" To je bilo ubojito pitanje. Finlay gaje odmah pote-gao, jednako kao što bi i tuţitelj napravio. A ja nisam imao nikakav stvarni odgovor. "Što da vam kaţem?" rekao sam. "To je bila spontana odluka. Bio sam nemiran. Valjda i ja moram biti negdje, zar ne?" "Ali zašto ovdje?" upitao me. "Ne znam", rekao sam. "Ĉovjek do mene imao je kartu, aja sam odabrao ovo mjesto. Ţelio sam se maknuti od velikih gnjavaţa. Razmišljao sam da se zavrtim nazad do zaljeva, moţda malo dalje na zapad." "Vi ste izabrali ovo mjesto?" rekao je Finlay. "Nemojte mi prodavati to sranje. Kako ste mogli izabrati ovo mjesto?" To je samo ime. Samo točka na karti. Morali ste imati nekakav razlog." Kimnuo sam. "Razmišljao sam da navratim i potraţim Blind Bla-kea", rekao sam.

kika☺crostuff.net

"Tko je, dovraga, Blind Blake?" pitao je. Promatrao sam ga kako razmatra mogućnosti kao što računalo za šah ocjenjuje poteze. Je li Blind Blake moj prijatelj, neprijatelj, moj suučesnik, suradnik, mentor, financijer, duţnik, moja sljedeća ţrtva? "Blind Blake je bio gitarist", rekao sam. "Umro je prije šezdeset godina, moţda je i ubijen. Moj brat kupio je njegovu ploču, na omotu je pisalo da se to dogodilo u Margraveu. Pisao mi je o tome. Znam daje na proljeće prolazio ovuda nekoliko puta, zbog nekakvog posla. Odlučio sam doći ovamo i provjeriti priču." Finlay je izgledao tupo. Vjerojatno mu je ovo zvučalo prilično tanko. Zvučalo bi tanko i meni, da sam na njegovom mjestu. "Došli ste ovdje traţeći svirača gitare?" rekao je. "Svirača gitare koji je umro prije šezdeset godina? Zašto? Svirate li vi gitaru?" "Ne", rekao sam. "Kako vam je brat pisao", upitao me, "kad nemate adresu?" "Pisao je u moju staru postrojbu", objasnio sam. "Oni prosljeđuju poštu u moju banku na koju sam stavio otpremninu. Pošalju mi je kad im brzojavom zatraţim novac." Zavrtio je glavom i nešto zabiljeţio. "Ponoćni Greyhoundov autobus iz Tampe, znači?" rekao je. Kimnuo sam. "Imate li svoju autobusnu kartu?" pitao je. "U vrećici sa stvarima, pretpostavljam", rekao sam. Sjećam se da je Baker trpao u vrećicu sve smeće iz mojih dţepova. Stevenson ju je označio. "Bi li se vozač autobusa sjetio?" nadoda Finlay.

kika☺crostuff.net

"Moţda", rekao sam. "Bilo je to posebno stajanje, pa sam ga morao zamoliti." Kao da sam postao promatrač. Situacija je postajala sve apstraktnija. Moj posao nije bio puno drukčiji od Finlayevog. Imao sam čudan osjećaj kao da se jedan drugome povjeravamo oko nekog drugog slučaja. Kao da smo kolege koje raspravljaju o zamršenom slučaju. "Zašto ne radite?" upitao je Finlay. Slegnuo sam ramenima, pokušavši objasniti. "Zato što ne ţelim raditi", rekao sam. "Radio sam trinaest godina pa me to nije dovelo nigdje. Ĉini mi se kao da sam pokušao na njihov način, pa neka idu dovraga. Sad ću na svoj način." Finlay je sjedio i piljio u mene. "Jeste li imali kakvih problema u vojsci?" upitao me. "Ne više nego što ste vi imali u Bostonu", odgovorio sam. Bio je iznenađen. "Što mislite pod time?" kazao je. "Proveli ste dvadeset godina u Bostonu", kaţem. "To ste mi rekli vi, Finlay. Zašto ste onda ovdje u ovom beznačajnom malom mjestu? Trebali biste biti u mirovini, odlaziti na pecanje. U Cape Cod ili negdje drugdje. Koja je vaša priča?" "To je moja stvar, gospodine Reacher", rekao je. "Odgovorite mi na pitanje." Slegnuo sam. "Pitajte u vojsci", rekao sam. "Hoću", rekao je. Moţete biti prokleto sigurni u to. Jeste li dobili častan otpust?" "Zar bi mi dali otpremninu da nisam?" odgovorio sam. "Zašto bih vjerovao da su vam dali i novčić?" kazao je. "Ţivite kao vraţja skitnica. Ĉastan otpust? Da ili ne?"

kika☺crostuff.net

"Da", rekao sam. "Naravno." Napravio je još jednu bilješku. Zamislio se na trenutak. "Kako ste se osjećali tada, kad su vas otpustili?" upitao je. Razmišljao sam o tome. Slegnuo sam ramenima. "Nisam ništa osjećao", rekao sam. "Osjećao sam kao da sam bio u vojsci i kasnije više nisam bio u vojsci." "Jeste li se osjećali ogorčeno?" kazao je. "Iznevjereno?" "Ne", rekao sam. "Zar sam trebao?" "Bez ikakvih problema?" čudio se. Kao da je moralo biti nečega. Osjećao sam se kao da mu moram dati nekakav odgovor. No nisam se mogao sjetiti nijednog. Od rođenja sam bio u vojsci. Sada sam bio vani. To je bilo sjajno. Podsjećalo me na slobodu. Kao da sam cijelog svog ţivota imao laganu glavobolju, koju nisam primjećivao dok nije prestala. Jedini problem bio mi je kako zaraditi za ţivot. Nije bilo jednostavno zarađivati, a ne odreći se slobode. Nisam zaradio ni centa u zadnjih šest mjeseci. To je bio moj jedini problem. No nisam namjeravao reći to Finlayu. On bi to vidio kao motiv. Mislio bi da sam odlučio dokinuti svoj ţivot skitnice tako što ću pljačkati ljude u skladištima i onda ih ubijati. "Mogao bih reći da je prijelaz teţak", rekao sam. "Pogotovo jer sam ţivio takvim ţivotom od djetinjstva." Finlay je kimnuo. Proučavao je moj odgovor. "Zašto baš vi?" pitao je. "Jeste li se dobrovoljno javili za otpust?" "Nikad se ni za što ne javljam dobrovoljno", rekao sam. "Osnovno pravilo svakog vojnika." Ponovno tišina.

kika☺crostuff.net

"Jeste li se specijalizirali?" upitao je. "U vojsci?" "Opće duţnosti, u početku", rekao sam, "takav je sistem. Onda sam se pet godina bavio sigurnošću tajnih podataka, a posljednjih šest godina radio sam nešto drugo." Pustio sam ga da pita. "Ĉime?" upitao je. "Istragama ubojstava", rekao sam. Finlay se naslonio nazad i gunđao. Ponovno je lupkao prstima. Buljio je u mene, otpuhnuo i nagnuo se naprijed. Uperio je prst u mene. "U redu", odgovori. "Provjerit ću vas. Imamo vaše otiske prstiju. Trebali bi biti i u vojnim dosjeima. Nabavit ćemo podatke o vašoj sluţbi, sve do jednog. Sve detalje. Provjerit ćemo kod autobusnog prijevoznika vašu kartu. Pronaći ćemo vozača, pronaći ćemo putnike i vrlo brzo ćemo saznati je li istina sve što govorite. A ako je istina, moglo bi vas izvući. Očito, neki vremenski i metodološki detalji odredit će stvari. Ti detalji su još uvijek nejasni." Napravio je stanku i ponovno uzdahnuo. Pogledao je ravno u mene. "U međuvremenu, ja sam oprezan čovjek", rekao je. "Puno detalja upućuje na vas i vi biste mogli biti krivi. Ĉovjek bez cilja. Skitnica. Bez adrese, bez prošlosti. Vaša priča mogla bi biti sranje. Moţda ste ubijali ljude na sve strane u desetak drţava. Jednostavno ne znam. Ne moţete od mene očekivati da vam vjerujem. U ovom trenutku, ne znam zašto uopće ne bi bio sumnjičav? Ostajete iza rešetaka dok ne budemo potpuno sigurni, u redu?" To sam i očekivao. To je bilo točno ono što bih i ja rekao. No samo sam gledao u njega i vrtio glavom. "Vi ste oprezan čovjek?" potvrdio sam. "To je prokleto sigurno."

kika☺crostuff.net

Pogledao me ponovo. "Ako sam u pravu, častim vas ručkom u ponedjeljak", rekao je. "U restoranu Eno's, kako bih vam se ispričao za ovo danas." Ponovno sam zavrtio glavom. "Nisam ovdje jer traţim prijatelja", kaţem. Finlay je samo slegnuo ramenima. Isključio je kase-tofon. Premotao je kasetu natrag. Izvadio ju je napolje i napisao nešto na njoj. Oglasio se zvučnik na velikom drvenom stolu. Zamolio je Bakera da se vrati unutra. Ĉekao sam. Još uvijek mi je bilo hladno. No konačno sam bio suh. Kiša je bila pala s neba Georgije i natopila me. Sad me suhi uredski zrak konačno ponovno osušio. Isušivač vlage isisao ju je i izvukao van. Baker je pokucao i ušao unutra. Finlay mu je naloţio da me otprati do ćelije. Onda mi je kimnuo glavom. Bilo je to kimanje koje je govorilo: ako se pokaţe da nisi moj čovjek, sjeti se da sam samo radio svoj posao. I ja sam kimnuo. Moje kimanje je govorilo: dok ti ovdje štitiš svoje dupe, ubojica ti negdje vani bjeţi. Blok ćelija ustvari je bio jedna obična široka niša velike otvorene prostorije za policajce. Bio je podijeljen u tri odvojene ćelije s okomitim rešetkama. Umjesto prednjeg zida stajale su rešetke. Vrata svake ćelije okovana šarkama. Metalni dijelovi imali su prekrasan tamni sjaj. Izgledali su poput divova. U svakoj ćeliji bio je sag i bila je bez namještaja ili prostora za krevet. Samo skupa verzija staromodnog naslonjača. "Nema smještaja preko noći kod vas?" upitao sam Bakera. "Nema šanse", odgovorio je. "Premjestit ćemo vas u drţavni zatvor kasnije. Autobus dolazi oko šest. Autobus će vas i vratiti u ponedjeljak."

kika☺crostuff.net

Zalupio je vratima i okrenuo ključ. Ĉuo sam kračun kako ulazi u utore na svim krajevima okvira. Električni. Izvadio sam novine iz dţepa, skinuo kaput i sloţio ga. Legao sam na goli pod i podmetnuo kaput pod glavu. Sad sam već bio stvarno ţivčan. Moram u zatvor na vikend. Ne mogu čak ni ostati u ćeliji u postaji. Iako nisam imao drugih planova, puno sam znao o civilnim zatvorima i nije mi se ostajalo. Puno vojnih dezertera završi u civilnim zatvorima. Obavijesti se vojska kako bi oni poslali vojnog policajca koji će ih vrati natrag. Dakle, vidio sam civilne zatvore i nisu me ludo oduševljavali. Leţao sam ljutito slušajući ţamor iz susjedne sobe u kojoj su bili sluţbenici. Telefoni su zvonili. Pisaći strojevi su tipkali. Tempo je rastao i padao. Policajci su hodali uokolo, tiho razgovarajući. Potom sam pokušao dovršiti čitanje posuđenih novina. Bile su pune sranja o Predsjedniku i njegovoj kampanji da dobije novi mandat. Starije bio dolje u Pensacoli, na obali Zaljeva. Nastojao je dovesti proračun u red prije nego što mu i unuci postanu sijedi. Rezao je troškove poput momka koji mačetom probija svoj put kroz dţunglu. U Pensacoli je to radio s Obalnom straţom. Ona je provodila inicijativu zadnjih dvanaest mjeseci. Godinu dana, svakodnevnome sluţila kao zaobljeni štit uz obalu Floride, zaustavljajući i pretraţujući sav pomorski promet čiji im se iti miris nije sviđao. Bili su hvaljeni na sva zvona i postizali su uspjehe koje su mogli poţeljeti samo u najluđim snovima. Zaplijenili su koješta. Drogu najviše, ali i oruţje i ilegalne migrante s Haitija i Kube. Interdikcija je smanjivala kriminal po cijeloj zemlji još mjesecima kasnije i tisućama milja u unutrašnjost. Hvale vrijedan uspjeh. I sad se to prekida, jer je preskupo. Proračun Obalne straţe je u ozbiljnom manjku. Predsjednik je obznanio da ga ne moţe povećati. U stvari, morat će ga smanjiti. Gospodarstvo je u totalnom kolapsu. Ništa drugo ne moţe učiniti. Stoga će se projekt

kika☺crostuff.net

interdikcije prekinuti u roku od sedam dana. Predsjednik je pokušavao nastupiti kao drţavnik. Glavešine u zakonodavstvu bile su ljute, jer su smatrali da je prevencija bolja od liječenja. Poznavatelji prilika u Washingtonu likovali su, jer je pedeset centi potrošenih na policajce s pendrecima puno vidljivije od dva dolara potrošenih na ocean dvije tisuće milja daleko od glasača. Izmjenjivali su se argumenti za i protiv. A na umrljanim fotografijama Predsjednik je sve više blijedio kao drţavnik izjavama da ništa ne moţe napraviti. Prestao sam čitati jer me je to činilo još ljućim. Pokušao sam se smiriti tako da zamišljam neku glazbu. Refren pjesme Smokestack Lightning. Verzija Howling Wolfa ima prekrasni prigušeni jecaj na kraju prvog stiha. Kaţu da se mora neko vrijeme provesti na tračnicama i tek tada se moţe razumjeti bluz putnika. Pogrešno. Da bi se razumio bluz putnika treba biti negdje zaključan. U ćeliji ili u vojsci. Negdje gdje svjetla dimnjaka izgledaju daleko poput znaka nevjerojatne slobode. Legao sam s kaputom kao jastukom i slušao glazbu u svojoj glavi. Na kraju trećeg refrena zaspao sam. Ponovno sam se probudio kad je Baker počeo lupati po rešetkama. Proizvodile su prigušene zvukove. Poput crkvenih zvona za sprovod. Baker je stajao s Finlayom. Gledali su dolje prema meni. Ja sam ostao na podu, bilo mi je udobno ondje. "Što ste rekli, gdje ste bili sinoć u ponoć?" upita me Finlay. "Ukrcavao sam se u autobus u Tampi", odgovorim. "Imamo novog svjedoka", govori Finlay. "Vidio vas je oko skladišta sinoć. Kako se motate onuda. U ponoć." "Totalno sranje, Finlay", rekao sam. "Nemoguće. Tko je dovraga taj novi svjedok?" "Svjedok je načelnik Morrison", kaţe Finlay. "Načelnik policije. Kaţe da je bio siguran da vas je prije negdje vidio. Sad se sjetio gdje."

kika☺crostuff.net

TRI Odveli su me natrag u glavnu prostoriju s lisicama na rukama. Finlay je sjeo za veliki radni stol, ispred zastava, ispod sata. Sjeo sam nasuprot njemu. Izvadio je napravu za snimanje. Izvukao je kabele. Stavio je mikrofon između nas. Testirao ga je kuckajući noktom. Premotao je kasetu natrag. Spreman. "Zadnja dvadeset i četiri sata, Reacher", kazao je. "U detalje." Dva policajca ţivnula su od potisnutog uzbuđenja. Tanak slučaj odjednom je postao siguran. Počeo ih je obuzimati osjećaj pobjede. Prepoznavao sam simptome. "Sinoć sam bio u Tampi", kazao sam. "Sjeo sam u autobus u ponoć. Svjedoci to mogu potvrditi. Izašao sam iz autobusa jutros u osam na mjestu gdje se kriţaju lokalna cesta i autoput. Ako načelnik Morrison govori da me je vidio u ponoć, pogriješio je. U to vrijeme bio sam šesto kilometara dalje. Nemam ništa više za dodati. Provjerite ovo." Finlay me je gledao. Potom je kimnuo Bakeru koji je otvorio koţni fascikl. "Ţrtva je neidentificirana", kaţe Baker. "Bez dokumenata, bez novčanika, bez znakova razlikovanja. Bijelac, moţda oko četrdeset godina, vrlo visok, obrijane glave. Tijelo je pronađeno jutros u osam, tamo na tlu uz glavnu ogradu, blizu glavnog ulaza i djelomično prekriveno kartonom. Uspjeli smo uzeti otiske prstiju, ali rezultat je zanimljiv. Ne podudaraju se ni s jednim otiskom u bazi podataka." "Tko je bio on, Reacheru?" upitao je Finlay. Baker je čekao neku vrstu moje reakcije. Nije je dobio. Samo sam sjedio i slušao tiho otkucavanje starog sata. Kazaljke su dopuzale do pola tri. Nisam govorio. Baker je pročešljao po fasciklu i izabrao još jedan list papira. Podigne pogled i nastavi.

kika☺crostuff.net

"Ţrtvi je pucano s dva metka u glavu", kazao je. "Vjerojatno automatski pištolj s malim kalibrom i prigušivačem. Prvi pucanj bio je izbliza, u lijevu sljepoočnicu, a drugi u dodiru s glavom iza lijevog uha. Očigledno meci s mekšim vrhom, jer su mu izlazne rane potpuno uklonile lice. Kiša je isprala tragove baruta, ali oblik opeklina upućuje na prigušivač. Prvi pucanj morao je biti smrtonosan. Nijedan metak nije ostao u lubanji. Nije pronađena ni jedna čahura." "Gdje je pištolj, Reacheru?" upitao je Finlay. Pogledao sam ga i napravio grimasu. Nisam govorio. "Ţrtva je preminula sinoć između jedanaest i trideset i jedan sat ujutro", kazao je Baker. "Tijelo nije bilo tamo u jedanaest i trideset, kad je portir noćne smjene otišao s duţnosti. On to potvrđuje. Pronađeno je tek u jutarnjoj smjeni po dolasku novog portira koji je došao otvoriti ulaz, oko osam sati. Vidio vas je kako napuštate mjesto i to je prijavio." "Tko je bio on, Reacheru?" upitao je Finlay. Ignorirao sam ga i gledao prema Bakeru. "Zašto prije jedan sat ujutro?" upitao sam ga. "Kiša je počela padati sinoć u jedan", rekao je. "Tlo ispod tijela bilo je potpuno suho. Dakle, tijelo je bilo na tlu prije jedan, kad je počela kiša. Liječničko vještačenje potvrđuje da je ubijen u ponoć." Kimnuo sam. Nasmiješio sam im se. Vrijeme smrti će me izvući van. "Recite nam što se dalje dogodilo", tiho je upitao Finlay. Slegnuo sam ramenima. "Recite vi meni", kazao sam. "Nisam bio tu. Bio sam u Tampi u ponoć." Baker se nagnuo naprijed i izvukao još jedan list papira iz fascikla. "Dogodilo se da ste vi postali čudni", kazao je. "Poludjeli ste."

kika☺crostuff.net

Zatresao sam glavom. "Nisam bio ondje u ponoć", ponovno sam zanijekao. "Ulazio sam u autobus u Tampi. Nema ništa previše čudno u tome." Dvojica policajaca nisu reagirala. Izgledali su prilično namrgođeno. "Najprije ste ga upucali", kazao je Baker. "Onda ste pucali još jednom, a onda ste pomahnitali i istukli ste tijelo na mrtvo ime. Ima ogromne ozljede nastale nakon smrti. Upucali ste ga i onda ste ga pokušali rastaviti udarcima nogom. Nabijali ste truplo na sve strane. Bili ste bijesni. Onda ste se smirili i pokušali sakriti tijelo ispod kartona." Neko vrijeme sam šutio. "Rane nastale nakon smrti?" upitao sam. Baker je kimnuo. "Kao u ludilu", kazao je. "Tip izgleda kao da ga je pregazio šleper. Gotovo pa svaka kost mu je smrskana. No liječnici kaţu da se to dogodilo nakon što je umro. Vi ste čudak, Reacheru, to je sasvim sigurno." "Tko je bio on?" upitao je Finlay treći put. Samo sam ga pogledao. Baker je bio u pravu. Doista je postalo čudno. Veoma čudno. Ludilo kod ubojstva je dovoljno loše, ali ludilo nakon ubojstva je još gore. Vidio sam to nekoliko puta i ţelio sam da mi se to iskustvo nikad više ne ponovi. No ovo, kako mi je opisano, nije imalo nikakvog smisla. "Gdje ste ga sreli?" upitao je Finlay. Nastavio sam ga samo pogledavati. Nisam odgovarao. "Što znači Pluribus?" upitao je. Slegnuo sam ramenima. Nastavio šutjeti. "Tko je bio on, Reacheru?" ponovno je upitao Finlay. "Nisam bio ondje", rekao sam. "Ne znam ništa." Finlay je ušutio. "Koji vam je broj telefona?" upitao je. Odjednom.

kika☺crostuff.net

Pogledao sam ga kao da je lud. "Finlay, o čemu zaboga pričate?" kaţem. "Nemam telefon. Zar ne slušate? Ne ţivim nigdje." "Mislio sam na vaš mobitel", kaţe on. "Kakav mobitel?" rekao sam. "Nemam mobitel." Pogodila me je jeka straha. Smatrali su me za plaćenog ubojicu. Ĉudnog, svirepog plaćenika s mobitelom koji ide od mjesta do mjesta i ubija ljude; koji šutanjem raskomadava njihova mrtva tijela; koji s podzemljem provjerava koja je njegova sljedeća ţrtva i koji je uvijek u pokretu. Finlay se nagnuo naprijed. Gurnuo mi je komad papira. Bio je to istrgnuti dio računalnog ispisa. Ne star. S masnim sjajem od nošenja, patinom koju papir dobije nakon mjesec dana nošenja u dţepu. Na njemu je stajalo podcrtano zaglavlje. Pisalo je: Pluribus. Ispod zaglavlja stajao je telefonski broj. Pogledao sam to. Nisam ga dotaknuo. Nisam ţelio nikakvu zabunu oko otisaka prstiju. "Je li ovo vaš broj?" upitao je Finlay. "Ja nemam telefon", ponovno sam rekao. "Nisam bio ovdje sinoć. Što me više gnjavite, sve više vremena trošite uzalud, Finlay." "To je broj mobitela", kaţe. "To znamo. Jedne tvrtke iz Atlante. No ne moţemo provjeriti broj do ponedjeljka. Stoga pitamo vas. Trebali biste surađivati, Reacher." Ponovno sam pogledao na komad papira. "Gdje je ovo bilo?" upitao sam ga. Finlay je razmišljao o pitanju. Odlučio je odgovoriti. "Bilo je u cipeli vaše ţrtve", kaţe. "Zamotano i skriveno." Zabrinut, dugo sam sjedio u tišini. Osjećao sam se poput nekog lika iz priča za djecu koji propada u rupu i zatekne se u nekom novom svijetu gdje je sve čudno i drukčije.

kika☺crostuff.net

Poput Alise u zemlji čudesa. Je li i ona propala kroz rupu? Ili je sišla s Greyhounovog autobusa na krivom mjestu? Bio sam u raskošnom i hiperelegantnom uredu. Viđao sam lošije urede samo u švicarskim bankama. Društvo su mi pravila dva policajaca, inteligentni i profesionalni. Pretpostavljam da je to rezultat tridesetogodišnjeg radnog iskustva. Odjel je raspolagao sposobnim osobljem i s dovoljno materijalnih sredstava. Slaba točka bio im je načelnik Morrison, šef. Dobra organizacija kakvu dugo nisam imao priliku vidjeti, no, kao da su svi nestajali trčeći svom snagom u slijepu ulicu. Izgledali su kao da su uvjereni da je Zemlja ravna ploča. Da je golemo nebo iznad Georgije velika kugla koja joj po veličini točno pristaje. Ja sam bio jedini koji je znao da je Zemlja okrugla. "Dvije stvari", rekao sam. "Ĉovjeka su izbliza upucali u glavu automatskim oruţjem s prigušivačem. Prvi metak ga je srušio, drugi metak sluţi kao osiguranje. Ĉahure nedostaju. Što vam to govori? Profesionalno?" Finlay nije rekao ništa. Njegov prvoosumnjičeni raspravlja o slučaju s njime kao da mu je kolega. Kao istraţitelj, ne bi smio to dopustiti, morao bi me prekinuti iako me ţeli poslušati. Moglo se vidjeti kako se bori sam sa sobom. Bio je potpuno miran, no misli su mu se borile poput mačića u vreći. "Nastavite", rekao je napokon. Teško, kao da je to neki veliki problem. "To je egzekucija, Finlay", objašnjavao sam. "Nije pljačka ili prepirka već hladan i precizan pogodak bez ikakvih ostavljenih dokaza. To je pametan čovjek koji s lampom uokolo traţi dvije malokalibarske čahure." "Nastavite", ponovno je rekao Finlay.

kika☺crostuff.net

"Hitac izbliza u lijevu sljepoočnicu", kaţem. "Ţrtva je mogla biti i u autu. Ubojica razgovara s njim kroz prozor i uperi pištolj. Bang. Naginje se naprijed i ispaljuje drugi metak. Onda pokupi čahure i odlazi." "Odlazi?" pita Finlay. "Što sa ostalim stvarima koje su se dogodile? Mislite da je postojao i drugi čovjek?" Odmahnuo sam glavom. "Bila su trojica", izjavim samouvjereno. "To je jasno, zar ne?" "Zašto trojica?" začudi se. "Za izvedbu najmanje dvojica, zar ne?" kazao sam. "Kako je ţrtva došla tamo do skladišta? Vozio je, zar ne? Predaleko je od bilo čega da bi se hodalo. Dakle, gdje je njegov automobil? Ni ubojica nije hodao do tamo. Da bi se ovo izvelo bilo je potrebno najmanje dvoje ljudi. Dovezli su se do tamo zajedno, a odvezli odvojeno, jedan od njih u autu ţrtve." "Ali?" kaţe Finlay. "Ali stvarni dokazi upućuju na minimalno trojicu", kazao sam. "Razmišljajte o tome psihološki. To je ključno u cijeloj stvari. Ĉovjek koji se koristi automatskim malim kalibrom s prigušivačem i puca u glavu iz blizine, a onda još jedan metak za osiguranje, nije tip čovjeka koji će odjednom pošašaviti i šutati tijelo do besvijesti, zar ne? A tip čovjeka koji tako pošašavi neće se onda odjednom smiriti i sakriti tijelo ispod nekakvog kartona. Dakle, trojica su u tome sudjelovala." Finlay je odmahnuo glavom. "Dva, moţda", kazao je. "Onaj koji je pucao moţda je na kraju sve pospremio." "Nema šanse", bio sam uporan. "On ne bi bio tu i čekao. Njemu se ne bi svidio takav bijes. To bi ga sramotilo i zabrinulo jer bi cijeloj stvari bila povećana vidljivost i opasnost

kika☺crostuff.net

da bude razotkriven. A takav bi čovjek, da je nakon svega pospremio, to napravio kako treba. Ne bi ostavio tijelo tamo gdje će ga naći prvi čovjek koji naiđe. Dakle, traţite njih trojicu." Finlay je duboko razmišljao. "Dakle?" kazao je. "Dakle, koji od njih bi mogao biti ja?" upitam. "Onaj koji je pucao, manijak ili onaj koji je sakrio tijelo?" Finlay i Baker su se pogledali. Nisu mi odgovorili. "Dakle, koji god da jesam, što vi mislite?" upitao sam ih. "Da sam se odvezao tamo s dvojicom kompanjona i da smo upucali tog tipa u ponoć, a onda su se moji kompanjoni odvezli dalje, a ja sam odlučio ostati ovdje. Zašto bih to učinio? To je sranje, Finlay." Nije odgovorio. Razmišljao je. "Ja nemam dvojicu kompanjona", rekao sam. "Ni auto. Dakle, najbolje što moţete reći jest da je ţrtva hodala do tamo, a to opet znači da sam i ja hodao. Sreo sam ga i vrlo paţljivo ga upucao, kao profesionalac, onda sam pronašao svoje čahure, uzeo njegov novčanik i ispraznio mu dţepove, ali sam mu zaboravio pretraţiti cipele. Onda sam sakrio svoje oruţje, prigušivač, lampu, mobitel, čahure, novčanik i sve ostalo. Potom sam potpuno promijenio samoga sebe i šutao truplo kao manijak. Onda sam opet promijenio samoga sebe i bezuspješno pokušao sakriti tijelo, a naposljetku sam čekao osam sati po kiši i došetao do grada. To je najbolje što moţete. I to je totalno sranje, Finlay. Jer zašto bih dovraga čekao osam sati, po kiši, do svitanja, i tek onda se udaljio s mjesta zločina?"

kika☺crostuff.net

Nisu se sjetili toga. Tu je nastupila nova tišina. Bili su posramljeni. Nisu ţeljeli pogledati jedan drugoga, ni mene. Tišina. Baker se izvukao iz ove situacije. Prebacio je krumpir Finlayu. Skupio je fascikle i gestikulirao da odlazi raditi na njima. Finlay je kimnuo i mahnuo mu. Baker je ustao i izašao van. Zatvorio je vrata, zaista, jako tiho. Finlay je otvorio usta i brzo ponovno ih zatvorio. Ţelio je sačuvati obraz. Očajnički. "To je mobitel", rekao je. "Ako ga nazovem, još uvijek ne znam tko se javlja ili gdje je." "Slušajte, Finlay", kaţem. "Nije me briga čiji je. Jedino me je briga čiji nije. Razumijete? To nije moj telefon. Dakle, ako ga nazovete i javi se nekakav John Doe u Atlanti ili Jane Doe u Charlestonu onda ćete znati da nije moj." Finlay je buljio u mene. Lupkao je prstima po stolu. Šutio je. "Vi znate kako ovo treba napraviti", rekao sam. "Nazovete broj, ispričate neku bezveznu priču o tehničkoj grešci ili neplaćenom računu, nešto oko računala, i navedite tu osobu da potvrdi ime i adresu. Napravite to, Finlay, pa vi biste trebali biti nekakav vraţji detektiv." Nagnuo se naprijed do mjesta gdje je ostavio broj. Povukao je papir nazad svojim dugim smeđim prstima. Okrenuo ga je tako da ga moţe pročitati i uzeo telefon u ruke. Nazvao je broj. Uključio je zvučnik. Ton pozivanja ispunio je zrak. Ne zvučan dugi ton poput onih na kućnom telefonu. Visok, nametljiv električni zvuk. Zaustavio se. Netko se javio. "Paul Hubble", rekao je glas. "Kako vam mogu pomoći?" Juţnjački naglasak i samouvjeren nastup, prilagođen telefonima. Gledao me dugo i prodorno. "Ne znam zašto", rekao je. Ĉovjek poput Finlaya ne govori tako nešto osim ako se bori sam sa sobom. Izgledao je kao da se smanjio. Slučaj mu je bio sranje i on je to znao. No, imao je ozbiljan problem s

kika☺crostuff.net

načelnikovim novim dokazom. Nije mogao prići svom šefu i reći mu: 'Pun si sranja, Morrison.' Nije mogao aktivno traţiti alternativu kad mu je šef izručio osumnjičenika na pladnju. Mogao bi provjeriti moj alibi. To bi mogao napraviti. Nitko ga ne bi kritizirao jer je temeljit. To bi opet mogao početi raditi u ponedjeljak, ali to ga je činilo jadnim jer će prokockati sedamdeset dva sata. Uz sve to mogao je predvidjeti i novi problem. Mora reći svome šefu da ustvari nisam mogao biti tamo u ponoć. Morat će ga pristojno pridobiti na povlačenje. Teško za napraviti kad ste novi podređeni koji je tu tek šest mjeseci. I kad je osoba s kojom se morate suočiti potpuni kreten i vaš šef. Bio je sav na mukama i zbog toga se osjećao jadno. Sjedio je i teško disao, okruţen problemima, pravi trenutak za ponuditi pomoć. "Broj telefona", nastavio sam, "utvrdili ste da je od mobitela?" "Po pozivnom broju", odgovori. "Umjesto pozivnog broja za regiju ima pozivni broj za mobilnu mreţu." "OK", rekao sam. "Ali ne moţete otkriti kome pripada jer nemate povjerljivi imenik za mobitele, a u njihovom uredu vam ne ţele reći, zar ne?" "Traţe sudski nalog", rekao je. "Ali vi morate znati čiji je to broj, je li tako?" kaţem. "Znate li neki način kako to napraviti bez sudskog naloga?" upitao je. "Moţda", rekao sam. "Zašto ga jednostavno ne nazovete i vidite tko se javlja." "Gospodin Hubble?" priupitao je Finlay. Gledao je u stol i zapisivao ime. "Dobar dan. Zovem iz telefonske kompanije, odjel mobilnih komunikacija. Savjetnik za tehniku. Prijavljena nam je greška na vašem broju." "Greška?" čudio se glas. "Meni se sve čini u redu. Ja nisam prijavio nikakav problem."

kika☺crostuff.net

"Vaše nazivanje ne bi trebalo biti nikakav problem", nastavio je Finlay. "Ali moglo bi biti problema s nazivanjem vas, gospodine. Naš mjerač signala upravo je spojen i, zapravo, pokazuje ponešto niţu razinu." "Ja vas sasvim dobro čujem", rekao je glas. "Halo?" kaţe Finlay. "Izgleda da se gubite, gospodine Hubble! Halo? Pomoglo bi mi da mi kaţete točnu zemljopisnu lokaciju vašeg telefona gospodine, znate, u ovom trenutku, u odnosu na naše odašiljače." "Ovdje sam kod kuće", rekao je glas. "OK", kaţe Finlay. Ponovno je uzeo kemijsku olovku. "Moţete li mi još samo potvrditi vašu točnu adresu?" "Zar nemate moju adresu?" kazao je glas. Muška zafrkancija. "Ĉini mi se da mi uredno svaki mjesec šaljete račun." Finaly je skrenuo pogled prema meni. Nasmijao sam mu se. On je napravio grimasu. "Trenutno sam u tehničkom odjelu, gospodine", kazao je, također šaljivo. Kao da se dva obična momka bore protiv tehnologije. "Detalji o pretplatnicima su u drugom odjelu. Mogao bih doći do tih podataka, no to bi potrajalo koji minut, znate kako to već ide. Osim toga, gospodine, ionako morate i dalje pričati dok je naš mjerač signala uključen kako bi mi dao točnu razinu, znate? Najlakše bi bilo da mi iţrecitirate vašu adresu, osim ako nemate nekakvu omiljenu pjesmu ili nešto tako." Iz malenog zvučnika začuo se smijeh čovjeka s prezimenom Hubble. "OK, idemo, test, test", kazao je. "Govori Paul Hubble, direktno iz svog doma u Beckman Drive broj dvadeset i pet, ponovit ću, Beckman Drive dva-pet, ovdje u malom starom Margraveu, dakle M-A-R-G-R-A-V-E, u drţavi Georgia, SAD. Kako stojim sa signalom?" Finlay nije odgovorio. Izgledao je jako zabrinut.

kika☺crostuff.net

"Halo?" zvao je glas. "Jeste li još tu?" "Jesam, gospodine Hubble", rekao je Finlay. "Ovdje sam. Ne mogu naći apsolutno nikakav problem, gospodine. Vjerojatno je samo laţna uzbuna. Hvala vam na vašoj pomoći." "OK", rekao je Hubble. "Nema na čemu." Veza se prekinula i ton biranja ponovno je ispunio sobu. Finlay je vratio slušalicu natrag. Naslonio se i pogledao u strop. Pričao je sa sobom. "Sranje", kazao je. "Baš ovdje u gradu. Tko je dovra-ga taj Paul Hubble?" "Ne znate ga?" rekao sam. Pogledao me, pomalo snuţdeno, kao da je zaboravio na trenutak gdje je. "Ovdje sam tek šest mjeseci", kaţe. "Ne znam baš sve." Nagnuo se naprijed i pritisnuo tipku za kućni telefon na debelom drvenom stolu. Pozvao je Bakera natrag unutra. "Jesi li kad čuo za nekoga tko se zove Hubble?" upitao ga je Finlay. "Paul Hubble, ţivi ovdje u gradu, u Beckman Driveu broj dvadeset pet?" "Paul Hubble?" kaţe Baker. "Naravno. Kao što kaţeš, ţivi ovdje, i oduvijek jest obiteljski čovjek. Stevenson ga zna, oni su nekakav rod. U dobrim su odnosima, mislim. Idu na kuglanje zajedno. Hubble je bankar, ima nekakve veze s financijama, znaš, nekakva velika direktorska zvjerka, radi gore u Atlanti u nekoj velikoj banci. Viđam ga ovdje, s vremena na vrijeme." Finlay ga pogleda. "On je čovjek s druge strane ovog broja", kaţe on. "Hubble?" kaţe Baker. "Odavde u Margraveu? To je jaka stvar."

kika☺crostuff.net

Finlay se okrenuo natrag prema meni. "Pretpostavljam da ćete reći da nikad niste čuli za njega?" upita me. "Nikad čuo", odgovorio sam. Nakratko me je bijesno pogledao. Okrenuo se natrag prema Bakeru. "Bilo bi najbolje da odeš i privedeš tog Hubblea", rekao je. "Beckman Drive broj dvadeset pet. Bog zna kakve on ima veze sa svim ovim, ali ipak bi bilo dobro da popričamo s njim. Budi njeţan s njim, znaš, on je vjerojatno cijenjen čovjek." Ponovno me bijesno pogleda i napusti sobu zalu-pivši teškim vratima. Baker se nagnuo naprijed i zaustavio kasetofon za snimanje. Ispratio me iz ureda i vratio ponovo u ćeliju. Ušao sam. Moja pratnja skine mi lisice i zadjene ih nazad za svoj pojas. Izađe i zatvori vrata za sobom okrenuvši bravu. Električni zasuni ponovno su škljocnuli. On odšeta. "Hej, Baker", dozvao sam ga. Okrenuo se i vratio nazad. Hodao je uspravno i nimalo prijateljski. "Ţelim nešto jesti", rekao sam. "I kavu." "Jest ćete u drţavnom zatvoru", rekao je. "Autobus dolazi u šest." Odšetao je. Mora otići i dovesti tog Hubblea. Prići će mu gegajući se uz isprike. Zamolit će ga da dođe do postaje, gdje će Finlay biti pristojan s njim. Za to vrijeme, dok ja čamim u ćeliji, Finlay će pristojno propitivati Hubblea zašto je njegov broj pronađen u cipeli mrtvog čovjeka. Moj kaput još uvijek je leţao zguţvan na podu ćelije. Protresao sam ga i odjenuo. Ponovno mi je bilo hladno. Zabio sam ruke u dţepove. Naslonio sam se na rešetke i pokušao ponovno proletjeti kroz novine, tek toliko da mi prođe vrijeme. No, ništa se nije primalo. Razmišljao sam o nekome tko je gledao svog partnera kako puca čovjeku u glavu. Nekome tko uzima zgrčeno tijelo i šuta

kika☺crostuff.net

ga naokolo po podu. Nekome tko je upotrijebio toliko unutarnjeg bijesa da smrska sve umrtvljene kosti. Stajao sam ondje i razmišljao o stvarima za koje sam mislio da sam završio s razmišljanjem. Stoga sam bacio papire na pod i pokušao misliti o nečem drugom. Otkrio sam da, ako se popnem na prste u drugom kutu ćelije, mogu vidjeti cijelu veliku prijemnu prostoriju. Mogu gledati preko prijemnog pulta van kroz staklena vrata. Vani je popodnevno sunce bilo svijetlo i vruće. Ponovno je sličilo na suho i prašnjavo mjesto. Teška kiša otišla je dalje. Unutrašnjost je bila hladna i fluorescentna. Sluţbenik za pultom sjedio je na visokoj stolici. Radio je za svojim računalom. Vjerojatno je ispunjavao formulare. Mogao sam vidjeti zadnji dio njegovog pulta. U podnoţju je bio prostor dizajniran da ga se ne vidi s prednje strane. Uredni odjeljci sadrţavali su papire i tvrde fascikle. Bilo je i odjeljaka s mace sprejom. Puška. Prekidač za slučaj uzbune. Iza činovnika za pultom bila je ţena koja mi je uzela otiske prstiju. Posao na računalu. U golemoj prostoriji bila je tišina, ali kao da je brujala energijom istraţivanja. ČETIRI Ljudi potroše stotine, ponekad i tisuće dolara na kupnju glazbene linije. Upravo ovdje u Americi postoji cijela industrija koja je glazbenu opremu dovela gotovo do savršenstva, nezamislivo visokog standarda. Golema pojačala koštaju više od kuće. Zvučnici su veći od mene. Kabeli su deblji od crijeva za polijevanje vrta. Neki momci iz vojske imali su te stvari. Ĉuo sam ih u bazama diljem svijeta. Prekrasno. No bacali su svoj novac, jer najbolja glazbena linija na svijetu je besplatna. Ona u tvojoj glavi. Zvuči točno onako kako ti to ţeliš da zvuči. I onoliko glasno koliko ti to ţeliš.

kika☺crostuff.net

Bio sam naslonjen u kutu i u glavi puštao jednu stvar Bobbya Blanda. Jedan stari hit. Bio je navijen zbilja glasno 'Further On up the Road'. Bobby Bland pjeva je u g-duru. Taj ključ daje joj neobičan, sunčan, veseli zvuk. Ublaţava otrovan ubod teksta. Ĉini je uplakanom, predvidivom, utješnom. Radi ono što bi bluz trebao raditi. Opušteni g-dur umotan je gotovo u slatkoću. Nije zloban. No onda sam vidio debelog policijskog načelnika kako prolazi nedaleko od mene. Morrison, prolazi pokraj ćelija prema velikom uredu u straţnjem dijelu. Upravo na početku treće strofe. Prebacio sam pjesmu u e-mol. Mračni i prijeteći ključ. Pravi ključ za bluz. Ugasio sam ugodnog Bobbya Blanda. Trebao mi je neki jači glas. Nešto puno zlobnije. Muzikalan, no stvarno uništen cigaretama i viskijem. Moţda Wild Child Butler. Netko s kim se ne ţeliš zafrkavati. Premotao sam stvar u svojoj glavi, do dijela koji govori o ubiranju onog što si posijao, malo dalje na putu. Morrison je lagao zbog onoga sinoć. Nisam bio tamo u ponoć. Neko vrijeme bio sam spreman prihvatiti mogućnost da je pogriješio. Moţda je vidio nekoga tko sliči na mene. No zbog toga bi morao biti barem malo sumnjičav. Sada sam ga ţelio opaliti šakom posred lica. Razbiti mu onaj debeli nos. Zatvorio sam oči. Wild Child Butler i ja obećali smo da će se to dogoditi, malo dalje na putu. Otvorio sam oči i isključio glazbu u svojoj glavi. Ispred mene s druge strane rešetaka stajala je sluţbenica za uzimanje otisaka prstiju. Vraćala se od automata za kavu. "Mogu li ti donijeti šalicu kave", upita me. "Naravno", potvrdio sam. "Super. Bez mlijeka, bez šećera." Odloţila je svoju šalicu na najbliţi stol i vratila se nazad do automata. Natočila mi je šalicu iz termosice i vratila se. Dobro je izgledala. Tridesetogodišnjakinja, tamnoputa, ne previše visoka, no ne bi bilo pošteno prema njoj nazvati je prosječno visokom. Zračila je

kika☺crostuff.net

ţivošću. Pokazala se u obliku suosjećajne ţivahno-sti u onoj prvoj sobi za razgovor. Profesionalna uţurbanost. Sada se doimala neformalnom. Vjerojatno je i bila. Vjerojatno je mimo pravila debelog načelnika donosila kavu osuđenom čovjeku. To me nagnalo da mi se svidi. Dodala mi je šalicu kroz rešetke. Izbliza je izgledala dobro. Lijepo je mirisala. Nisam to prije zapazio. Sjećam se da sam o njoj razmišljao kao od medicinskoj sestri nekog zubara. Da su sve sestre kod zubara tako izgledale, vjerojatno bih ih češće posjećivao. Uzeo sam šalicu. To me učinilo sretnim. Bio sam ţedan, a volim kavu. Kad mi se pruţi prilika, pijem kavu kao što alkoholičari piju votku. Potegao sam gutljaj. Dobra kava. Podigao sam styrofoam šalicu kao komad tosta. "Hvala", kazao sam. "Nema na čemu", rekla je i nasmiješila se, čak i očima. Uzvratio sam osmijeh. Oči su joj izgledale kao zraka sunca u trulom poslijepodnevu. "Dakle, i ti misliš da ja to nisam napravio?" upitao sam je. Posegnula je za svojom šalicom koju je bila odloţila. "Misliš da ne donosim kavu onima koji su krivi?" upita ona. "Moţda čak i ne pričaš s krivima", kaţem. "Znam da nisi kriv za nešto veliko", rekla je. "Kako moţeš biti sigurna u to?" kaţem. "Zato što mi oči ne stoje preblizu?" "Ne, ludo", nasmijala se. "Zato što nam se još nisu javili iz Washingtona." Njen smijeh bio je prekrasan. Ţelio sam pogledati na pločicu s imenom na dţepu njene košulje. No nisam ţelio da pomisli da joj gledam u grudi. Sjećam ih se kako su leţale na rubu stola kad me je fotografirala. Pogledao sam. Lijepe grudi. Zvala se Roscoe. Na brzinu se osvrnula uokolo i pribliţila se rešetkama. Srknuo sam kavu.

kika☺crostuff.net

"Poslala sam tvoje otiske preko računalne veze u Washington",objašnjavala je. "To je bilo u dvanaest i trideset šest. Imaju veliku bazu podataka, znate, u FBI-ju. U računalu imaju milijune otisaka. Otiske koji se pošalju, provjeravaju se. Postoji lista prioriteta. Prvo te usporede s desetoricom na listi najtraţenijih, zatim s prvih sto, onda prvih tisuću, razumijete? Da si negdje pri vrhu, znaš, kao traţen, javili bi nam se gotovo odmah. Automatski. Ne ţele da im neki vaţan bjegunac izmakne iz ruku, pa se sistem odmah aktivira. Ali ti si ovdje skoro tri sata i još nam se nisu javili. Tako da mogu reći da nemaš dosje ni za što loše." Sluţbenik za stolom pogledao nas je. Nije to odobravao. Ona će morati otići. Popio sam kavu i kroz rešetke joj dodao šalicu. "Nemam nikakav dosje", rekao sam. "Ne", kaţe ona. "Ne odgovaraš profilu čovjeka problematičnog ponašanja." "Ozbiljno?" pitam. "Odmah se moglo vidjeti", kaţe ona. "Imaš lijepe oči." Namignula mi je i odšetala. Bacila je šalice u kantu za smeće i preselila se natrag u radnu prostoriju. Sjela je. Sve što mi je bilo u vidokrugu jest njen potiljak. Pomaknuo sam se u moj kut i naslonio na tvrde rešetke. Šest mjeseci bio sam usamljeni skitnica. Nešto sam naučio. Poput Blanche u onom starom filmu, skitnica ovisi o ljubaznosti neznanaca. Ne zbog nečeg posebnog ili materijalnog. Zbog morala. Buljio sam u Roscoin potiljak i smiješio se. Sviđala mi se. Bakera nije bilo dvadeset minuta. Dovoljno dugo da se vrati od Hubblea, gdje god on bio. Izračunao sam da se moţe otići do njega i vratiti natrag za dvadeset minuta. Ovo je malen grad, zar ne? Mala točka na karti. Izračunao sam da se bilo gdje moţe doći za dvadeset minuta. Hodajući na rukama. Iako su granice gradskog područja bile prilično

kika☺crostuff.net

čudne. Zavisi od toga ţivi li Hubble u samom gradu ili negdje drugdje unutar njegovih granica. Po mom iskustvu, moţeš biti u gradu čak i ako si dvadeset kilometara daleko. Ako se tih dvadeset kilometara proteţe u svim smjerovima, onda je Margrave velik gotovo kao New York. Baker je bio kazao da je Hubble obiteljski čovjek. Bankar koji radi u Atlanti. To bi značilo da je obiteljska kuća negdje blizu grada. Blizu škola i prijatelja za djecu. Blizu samoposluga i društvenog kluba za ţenu. S laganom voţnjom za njega, drţavnom cestom do autoceste. Ugodno putovanje autocestom do posla u velikom gradu. Adresa je zvučala kao da je u gradu. Beckman Drive dvadeset pet. Ne previše blizu glavnoj ulici. Beckman Drive vjerojatno se proteţe od centra grada prema selu. Hubble je čovjek iz ekonomskog okruţja. Vjerojatno bogat. Vjerojatno ima veliko bijelo zdanje na golemom zemljištu. Stabla koja prave hlad. Moţda bazen. Recimo, četiri jutra. Kvadrat s četiri jutra ima oko sto trideset metara na svakoj strani. Kuće s lijeve i desne strane ulice znače daje broj dvadeset pet oko dvanaest parcela izvan grada. Kilometar i pol, moţda. Iza velikih staklenih vrata sunce je padalo prema popodnevu. Svjetlo je bilo crvenije. Sjene su bile duţe. Vidio sam Bakerov automobil kako skreće i parkira se na prilazu. Bez rotacijskih svjetala. Polako se okrenuo u polukrug i zaustavio. Još jednom je poskočio na oprugama. Ispunio je cijeli pogled kroz staklena vrata. Baker je izašao na drugoj strani i nestao iz vidokruga dok je zaobilazio automobil. Ponovno se pojavio kad je prišao suputnikovim vratima. Otvorio ih je poput osobnog vozača. Izgledao je potpuno zbunjeno i s nespretnim govorom tijela. Dijelom prepun poštovanja, jer se radio o bankaru iz Atlante. Dijelom prijateljski, jer je ovo njegovom prijatelju partner s kuglanja. Dijelom sluţben, jer je ovo čovjek čiji je telefonski broj bio skriven u cipeli jednog leša.

kika☺crostuff.net

Paul Hubble je izašao iz automobila. Baker je zatvorio vrata. Hubble je čekao. Baker gaje zaobišao i otvorio velika staklena vrata policijske postaje. Naslonila su se na zaštitnu gumu. Hubble je ušao unutra. Bio je to visok bijelac. Izgledao je kao sa stranica nekog reklamnog magazina. One vrste na kojoj su izblijedjele fotografije novca s kojim se kocka. Bio je u ranim tridesetima. Dotjeran, ali ne i snaţan. Pepeljaste kose, razbarušene, razrijeđene taman toliko da se vidi inteligentno čelo. Dovoljno da kaţe: da, bio sam pripravnik, ali hej, sad sam veliki čovjek. Nosio je okrugle naočale sa zlatnim okvirom. Imao je četvrtastu čeljust. Dobar ten. Veoma bijele zube. Puno njih pokazalo se kad se nasmiješio činovniku za pultom. Bio je u izblijedjeloj sportskoj majici s malim logom i ispranim širokim hlačama. Vrsti odjeće koja izgleda staro čak i tek kad je kupiš i platiš pet stotina dolara. Imao je debeli bijeli dţemper svezan oko struka. Ruke su mu bile labavo zavezane sprijeda. Nisam mu mogao vidjeti noge jer mi je smetao prijemni pult. Bio sam siguran da nosi šminkerske, stavljene cipele. Kladio sam se sam sa sobom da ih nosi bez čarapa. Bio je to čovjek koji se valjao u snu jednog yuppija kao svinja u blatu. Bio je uznemiren. Stavio je dlanove na prijemni pult, a onda se okrenuo i spustio ih sa strane. Vidio sam podlaktice umrljane pijeskom i bljesak teškog zlatnog sata. Shvatio sam da bi njegov uobičajeni pristup bio ponašanje poput prijateljski raspoloţenog bogataša. Posjetio bi policijsku postaju poput našeg Predsjednika koji bi usred kampanje posjetio kakvu tvornicu. No sad je bio zbunjen. Napet. Nisam imao pojma što mu je Baker rekao, koliko mu je otkrio. Vjerojatno ništa. Dobar narednik poput Bakera ne bi postavljao mine Finlayu. Dakle Hubble nije znao zašto je ovdje. No znao je nešto. Ja sam

kika☺crostuff.net

bio nekakav policajac trideset godina i mogu nanjušiti zabrinutog čovjeka na kilometre daleko. Hubble je bio zabrinut čovjek. Ostao sam naslonjen na rešetke, nepomično. Baker je pokazao Hubbleu da ide za njim na drugoj strani sobe, prema uredu odostraga. Dok je Hubble zaobilazio prijamni pult, ugledao sam mu noge. Šminkerski stavljene cipele, bez čarapa. Njih dvojica izgubili su se iz vidokruga i ušli u ured. Vrata su se zatvorila. Ĉinovnik za pultom ustao se od svog radnog mjesta i izašao van preparkirati Bakerov patrolni automobil. Vratio se natrag s Finlayom pored sebe. Finlay je produţio ravno u ured u straţnjem dijelu, gdje ga je Hubble čekao. Ignorirao me dok je prolazio kroz veliku prostoriju. Otvorio je vrata ureda i ušao unutra. U svom kutu čekao sam Bakera da izađe. Baker nije smio ostati unutra. Ne dok mu se partnerov prijatelj s kuglanja nalazi u krugu istrage za umorstvo. To ne bi bilo etično. Nimalo etično. Finlay je na mene ostavio dojam čovjeka koji čvrsto drţi do etike. Bilo tko s takvim odijelom od tvida, koţnim prslukom i harvardskim obrazovanjem bi čvrsto drţao do etike. Nakon par trenutaka vrata su se otvorila i Baker je izašao. Ušetao je u veliku otvorenu prostoriju i zaputio se prema svom stolu. "Hej, Baker", dozivao sam. Promijenio je smjer i došao do ćelija. Stao je ispred rešetki, tamo gdje je Roscoe stajala. "Moram u toalet", rekao sam. "Osim ako i za to moram čekati da dođem u veliki zatvor?" Nabacio je osmijeh. Mrzovoljan, ali ipak osmijeh. Duboko u ustima primijetio sam zlatni zub. Davao mu je raspušten izgled. Malo ljudskiji. Doviknuo je nešto tipu za pultom. Vjerojatno nekakvu šifru za postupanje. Posegnuo je za ključevima i otključao električnu bravu. Utori su uskočili ponovo unutra. Nakratko sam se zapitao kako ovo rade ako nestane struje. Mogu li se ova vrata otključati i bez struje? Nadao sam se da mogu.

kika☺crostuff.net

Ovdje vjerojatno ima mnogo nevremena s grmljavinom. Puno dalekovoda vjerojatno puca. Povukao je teška vrata prema unutra. Ušli smo u zadnji dio velika otvorene prostorije. Kut suprotan uredu odostraga. Tu je bilo predvorje. Iz predvorja se ulazilo u dva nuţnika. Zaobišao me i otvorio vrata nuţnika namijenjenog muškarcima. Znali su da ja nisam njihov čovjek. Nisu vodili brigu o meni. Nimalo. Tamo u predvorju mogao sam odgurnuti Bakera i uzeti mu pištolj. Bez problema. Mogao sam mu skinuti oruţje s pojasa prije nego što bi on pao na tlo. Mogao sam pucnjavom napraviti put iz zgrade policije do jednog od patrolnih auta. Svi su bili parkirani točno ispred s ključevima. Sasvim sigurno mogao sam se izvesti prema Atlanti prije nego što bi oni organizirali akciju. Dotad bih već nestao. Bez problema. No ipak sam samo ušao u toalet. "Ne zaključavajte ga", kazao je Baker. Nisam ga zaključao. Potpuno su me podcjenjivali. Rekao sam im da sam bio vojni policajac. Moţda su mi vjerovali, moţda i nisu. Moţda im to nije ništa ni značilo. No trebalo bi. Vojni policajac bavi se prijestupnicima u vojsci. Oni su ljudi iz sluţbe. Odlično naučeni rukovati s oruţjem, sabotirati i boriti se bez oruţja. Zelene beretke, rendţeri, marinci. Ne samo ubojice. Istrenirane ubojice. Izvrsno izvjeţbani na veliki drţavni trošak. Stoga je vojni policajac još bolje uvjeţban. Bolji je s oruţjem. Bolji je i bez oruţja. Baker po tom pitanju bio je očigledno velika neznalica. Nije se toga ni sjetio. U suprotnom, imao bi nekoliko pušaka uperenih u mene na putu prema toaletu, kad bi mislio da sam ja njihov čovjek. Zatvorio sam smičak i vratio se natrag u predvorje. Baker je čekao. Hodali smo natrag do prostora s ćelijama. Ušao sam u svoju ćeliju. Naslonio se u svome kutu. Baker je

kika☺crostuff.net

povukao teška vrata i zatvorio ih. Aktivirao je električnu bravu svojim ključem. Utori su uskočili na svoje mjesto. On je odšetao natrag u prostoriju s policajcima. Sljedećih dvadeset minuta nastupila je tišina. Baker je radio za svojim stolom. Kao i Roscoe. Ĉinovnik za pultom sjeo je natrag na svoju stolicu. Finlay je bio u velikom uredu zajedno s Hubbleom. Iznad prednjih vrata stajao je moderan sat. Nije bio elegantan poput starog u uredu, no njegove kazaljke kretale su se jednako sporo. Tišina. Ĉetiri i trideset. Naslonio sam se na rešetke od titana. Tišina. Ĉetiri i četrdeset pet. Vrijeme je ponovno počelo teći nešto prije pet. Iz straţnjeg ureda počeo je dopirati zvuk meteţa. Vikanje, urlanje, zvuk bacanja stvari. Netko se zbilja pobunio. Oglasilo se zvono na Bakerovom stolu i začuo se zvučnik. Ĉuo sam Finlayev glas. Uznemiren. Zove Bakera unutra. Baker se ustao i došao do tamo. Pokucao je i ušao unutra. Začula su se velika staklena vrata na ulazu i unutra je ušao debeljko. Načelnik Morrison. Zaputio se ravno prema straţnjem uredu. Baker je izašao, a Morrison je ušao. Baker je poţurio do prijamnog pulta. Ĉinovniku koji je sjedio za njim šaptao je dugu rečenicu vidno uzbuđen. Roscoe im se pridruţila. Stvorila se gomila. Radilo se o nekoj velikoj vijesti. Nisam mogao čuti što. Bili su predaleko. Zvučnik na Bakerovom stolu ponovno se oglasio. On se zaputio natrag u ured. Velika ulazna vrata ponovno su se otvorila. Popodnevno sunce gasilo se nisko na horizontu. Stevenson je ušetao u zgradu policije. Ovo je prvi put da sam ga vidio nakon što su me uhitili. Kao da je uzbuđenje privlačilo ljude unutra. Stevenson je nešto razgovarao sa činovnikom na pultu. Uznemirio se. Ĉinovnik je stavio ruku na njegovo rame. Stevenson ju je otresao i potrčao prema uredu odostraga. Zaobilazio je stolove kao igrač ra-gbija. Taman kad je stigao do vrata ureda, ona su se otvorila. Gomila ljudi je izašla: Načelnik Morrison, Finlay i Baker, koji je drţao Hubblea

kika☺crostuff.net

ispod ruke. Laganim, ali vještim stiskom, istim kojeg je upotrijebio i na meni. Stevenson je blijedo pogledao Hubblea i potom zgrabio Finlaya za ruku. Povukao ga je natrag u ured. Morrison je zarotirao svoju znojnu masu i slijedio ih. Vrata su se zalupila. Baker je pratio Hubblea hodajući prema meni. Hubble je izgledao kao drugi čovjek. Bio je siv i znojio se. Boja mu je nestala. Izgledao je manji. Izgledao je kao da je netko ispustio sav zrak iz njega i ispuhao ga. Bio je sagnut kao čovjek kojeg razdire bol. Oči iza zlatnih naočala bile su prazne i zurile su u panici i strahu. Tresao se dok je Baker otključavao ćeliju do moje. Nije se pomakao. Drhtao je. Baker ga je uzeo za ruku i gurnuo unutra. Zatvorio je vrata i zaključao ih. Električni utori ponovno su škljocnuli. Baker se vratio nazad u straţnji ured. Hubble je ostao stajati tamo gdje ga je Baker ostavio. Gledao je u prazno. Potom je polako počeo hodati unatrag sve dok nije došao do straţnjeg zida ćelije. Naslonio se na njega i skliznuo na pod. Privukao je glavu koljenima. Spustio ruke na pod. Ĉuo sam lupkanje njegovih prstiju po krutom plastičnom sagu. Roscoe od svog stola gledala je u njega. Policajac s prijamnog pulta buljio je prijeko. Svi su buljili u čovjeka koji se raspada. Ĉuo sam povišene glasove u straţnjem uredu. Tenore argumenata. Lupanje dlanom po stolu. Vrata su se otvorila i izašao je Stevenson zajedno s načelnikom Morrisonom. Stevenson je izgledao bijesan. Hodao je velikim koracima niz veliku prostoriju. Vrat mu je bio ukočen od bijesa. Pogled je fiksirao na glavni ulaz. Ignorirao je debelog policijskog načelnika. Prošao je pored prijamnog pulta i kroz velika vrata izjurio na poslijepodnevno sunce. Morrison ga je slijedio.

kika☺crostuff.net

Baker je izašao iz ureda i prišao mojoj ćeliji. Ništa nije govorio. Samo je otključao kavez i pokazao mi izlaz. Sloţio sam svoj kaput još bolje i ostavio novine s fotografijom Predsjednika u Pensacoli na podu ćelije. Izašao sam i slijedio Bakera natrag u ured. Finlay je sjedio za stolom. Tu je bio kasetofon za snimanje. Debeli kabeli bili su na mjestu. Zrak je bio miran i hladan. Finlay je izgledao izmučen. Kravata mu je bila olabavljena. Ispustio je dubok uzdah. Sjeo sam u stolicu, a Finlay je pokazao Bakeru da izađe iz sobe. Vrata su se za njim tiho zatvorila. "Imamo problem ovdje, gospodine Reacher", kazao je Finlay. "Pravi problem." Izgubio se u napetoj tišini. Imao sam još manje od pola sata do dolaska zatvorskog autobusa. Trebao mi je nekakav zaključak vrlo brzo. Finlay je digao pogled i ponovno se koncentrirao. Počeo je govoriti, ubrzano, elegantnim harvardskim izrazom pod pritiskom. "Privedemo ovog Hubblea, znate?" kaţe on. "Moţda ste ga vidjeli. Bankar, iz Atlante, razumijete? Odijelo Calvin Kleina od tisuću dolara. Zlatni rolex. Vrlo nervozan tip. U početku sam mislio da ga samo ţivciramo. Ĉim sam počeo pričati prepoznao mi je glas. Od poziva na njegov mobitel. Optuţuje me za prevarantsko ponašanje. Govori da se ne bih smio predstavljati kao zaposlenik telefonske kompanije. Naravno, u pravu je." Ponovno se izgubio u tišini. Hrvao se sa svojim etičkim dilemama. "Idemo dalje, Finlay", rekao sam. Imao sam manje od pola sata. "U redu, dakle ukočen je i ţivčan", kaţe Finlay. "Pitam ga zna li vas, Jacka Reachera, bivšeg vojnika. Kaţe da ne zna. Da nikad nije čuo za vas. Vjerujem mu. Počinje se opuštati. Kao, radi se o nekakvom čovjeku imena Jack Reacher. Nikad nije čuo za nekoga po imenu Jack Reacher, dakle sve je u redu. Ĉist je, shvaćate?" "Nastavite", kaţem.

kika☺crostuff.net

"Onda sam ga pitao zna li visokog čovjeka s obrijanom glavom", rekao je. "I pitao sam ga za Pluribus. I onda, Boţe moj! Kao da ga je grom pogodio! Ukočio se. Kao u šoku. Potpuno ukočio. Nije htio odgovarati. Onda sam mu rekao da znamo da je visoki ćelavi gospodin mrtav. Upucan. Pa, to je bilo kao drugi grom. Gotovo je pao sa stolice." "Nastavite", kaţem. Dvadeset pet minuta do dolaska zatvorskog autobusa. "On se sav trese", nastavi Finlay. "Onda sam rekao da znamo za broj telefona u cipeli. Njegov broj telefona napisan na komadu papira, s riječju Pluribus ispisanom iznad njega. To je bio još jedan grom." Ponovno se zaustavio. Kopao je po dţepovima, jednom pa drugom. "Nije htio ništa reći", nastavio je. "Ni riječi. Bio je ukočen i u šoku. Siv u licu. Pomislio sam da ima srčani udar. Usta su mu se otvarala i zatvarala kao kod ribe, ali nije govorio. Onda sam mu rekao da znamo da je truplo udarano. Pitao sam ga tko je još umiješan i dao mu do znanja da znamo kako je tijelo sakriveno ispod komada kartona. Nije izustio ni jednu jedinu prokletu riječ. Samo je gledao naokolo. Poslije nekog vremena shvatio sam da razmišlja poput luđaka i pokušava odlučiti što će mi reći. Samo je šutio, kao luđak, valjda punih četrdeset minuta. Kaseta se vrti cijelo vrijeme. Zabiljeţila je četrdeset minuta tišine." Finlay se ponovno zaustavio. Ovaj put kako bi postigao efekt. Pogledao me je. "I onda je priznao", kazao je. "Kaţe daje to učinio. Ustrijelio ga je. Tip priznaje, razumijete? Na kaseti." "Nastavite", kaţem. "Pitam ga ţeli li odvjetnika", kaţe Finlay. "On odbija i nastavlja ponavljati da je ubio čovjeka. Onda mu pročitam njegova prava, jasno i glasno, da kaseta snimi. Pomislio sam da je moţda lud ili tako nešto, znate? Pa ga ponovo pitam koga je ubio. Visokog čovjeka s

kika☺crostuff.net

obrijanom glavom', kaţe on. Kako, pitam ga. 'Ustrijelio sam ga u glavu', kaţe on. Pitam ga kada. Kaţe: 'Sinoć, oko ponoći.' Pitam ga tko je šutao tijelo uokolo. Tko je bio taj čovjek? Što znači Pluribus? On ne odgovara. Ponovno se ukoči od straha. Ne ţeli progovoriti ni jednu riječ. Kaţem mu da nisam siguran daje on bilo što učinio. On skače i grabi me. Vrišti: 'Priznajem, priznajem, ubio sam ga, ubio sam ga.' Ja ga odgurnem. On se opet smiri." Finlay se nasloni natrag. Stavlja ruke iza glave. Upitno me pogleda. Hubble kao ubojica? Nisam vjerovao u to. Zbog njegove uznemirenosti. Tipovi koji ubiju nekoga starim pištoljem, u borbi ili u napadu bijesa, neurednim hicem u prsa, oni se uznemire nakon svega. Tipovi koji stave dva metka u glavu, s prigušivačem, a onda pokupe čahure, oni su drukčija vrsta ljudi. Oni se ne uznemiravaju poslije svega. Oni jednostavno odše-taju i zaborave na sve. Hubble nije bio ubojica. Način na koji se kretao oko prijamnog pulta to je pobijao. No samo sam slegnuo ramenima i nasmiješio se. "U redu", rekao sam. "Sad me moţete pustiti, zar ne?" Finlay me pogleda i odmahne glavom. "Pogrešno", kaţe on. "Ne vjerujem mu. U ovo su bila umiješana trojica. Vi ste me u to uvjerili. Pa koji bi od njih Hubble trebao biti? Ne vjerujem da je manijak. Ne vidim u njemu dovoljno snage za to. Ne vidim ga ni kao onog koji će sve pospremiti. A sasvim sigurno nije ni onaj koji je pucao, zaboga. Ovakav čovjek ne bi mogao pogoditi ni slona." Kimnuo sam. Kao da sam Finlayev partner. Onaj koji se brine za ovakav problem. "Moram ga strpati u buksu zasad", kaţe on. "Nemam izbora. Priznao je, uz nekoliko neospornih detalja. Ali ovo se definitivno neće odrţati." Ponovno sam kimnuo. Osjetio sam da će biti još nečega. "Nastavite", rekao sam. S rezignacijom.

kika☺crostuff.net

Finlay me je pogledao. Direktan pogled. "Ĉak nije ni bio tamo u ponoć", kaţe. "Bio je na proslavi zlatnog pira nekog starog para. Obiteljska stvar. Blizu mjesta gdje ţivi. Stigao je tamo oko osam navečer, šetajući sa svojom suprugom. Nije otišao do dva sata ujutro. Deseci ljudi vidjeli su ga kad je došao, deseci su ga vidjeli kad je odlazio. Kući ga je odvezao svastikin zet. Prevezao ga je jer je već tada vani bio pljusak." "Nastavite, Finlay", kaţem. "Recite mi." "Svastikin zet?" kaţe on. "Odvezao ga je kući, po kiši, u dva sata ujutro? Policajac Stevenson." PET Finlay se naslonio u svoju fotelju. Duge ruke bile su mu skupljene iza glave. Bio je visok, elegantan muškarac. Obrazovan u Bostonu. Uljuđen. Pun iskustva. I slao me je u zatvor zbog nečega što nisam učinio. Uspravio se. Raširio je ruke nad stolom, s dlanovima okrenutim prema gore. "Ţao mije, Reacher", kazao mi je. "Ţao vam je?" kaţem. "Šaljete u zatvor dvojicu ljudi koji to nisu mogli učiniti i ţao vam je?" Slegnuo je ramenima. Izgledao je nesretno zbog toga. "Ovako ţeli načelnik Morrison", kazao je. "Kaţe da je sve dogovoreno. Zatvaramo preko vikenda. A on je šef, zar ne?" "Sigurno se šalite", kazao sam. "On je kreten. Tvrdi da je Stevenson laţljivac. Njegov vlastiti čovjek."

kika☺crostuff.net

"Ne baš tako", odvrati Finlay. "On pretpostavlja kako se moţda radi o uroti, znate, moţda Hubble nije bio u stvarnosti tamo već je vas angaţirao za to. Zavjera, je li tako? Pretpostavlja da je priznanje pretjerano jer vas se Hubble boji i ne ţeli vas odmah odati. Morrison misli da ste vi bili na putu prema Hubbleovoj kući po isplatu kad smo vas mi dovukli ovdje. Pretpostavlja da ste zato čekali tih osam sati. Misli da je zato Hubble danas bio kod kuće. Nije otišao na posao jer je čekao da vas isplati." Šutio sam. Bio sam zabrinut. Načelnik Morrison bio je opasan. Njegova teorija bila je moguća sve dok Finlay ne provjeri. Ako Finlay to uopće napravi. "Tako, Reacher, ţao mi je", rekao je. "Vi i Hubble ostajete iza rešetaka do ponedjeljka. Uspjet ćete nekako. U Warburtonu. Loše mjesto, ali kreveti su u redu. Puno bi gore bilo da idete tamo na duţe vrijeme. Puno gore. U međuvremenu, ja ću se pozabaviti ovim do ponedjeljka. Zamolit ću policajku Roscoe da dođe na posao u subotu i nedjelju. To je ona zgodna tamo ispred. Ona je dobra, najbolja koju imamo. Ako je ono što govorite istina, bit ćete čisti i slobodni u ponedjeljak. U redu?" Buljio sam u njega. Počeo sam se ljutiti. "Ne, Finlay, nije u redu", rekao sam. "Znate da nisam ništa učinio. Znate da to nisam ja. Samo ste se nasmrt usrali zbog tog beskorisnog debelog kretena Morrisona. Tako ja moram u zatvor jer ste vi jedna obična prokleta kukavica bez petlje." Prilično dobro je to podnio. Njegovo tamno lice postalo je još tamnije. Dugo vremena ostao je sjedeći u tišini. Duboko sam uzdahnuo i buljio u njega. Moje buljenje pretvorilo se u obični pogled dok sam se smirivao. Ponovno pod kontrolom. Sad je njegov red da bulji u mene.

kika☺crostuff.net

"Dvije stvari, Reacher", nastavio je precizno naglašavajući. "Prvo, ako je potrebno pobrinut ću se za načelnika Morrisona u ponedjeljak. Drugo, ja nisam kukavica. Uopće me ne znate. Ne znate ništa o meni." Opet sam se zapiljio u njega. Šest sati. Vrijeme za autobus. "Znam više nego što vi mislite", kazao sam. "Znam da imate poslijediplomski na Harvardu, razvedeni ste i prestali ste pušiti u travnju." Finlay je izgledao blijedo. Baker je pokucao i ušao s priopćenjem da je zatvorski autobus stigao. Finlay je ustao i zaobišao stol. Rekao je Bakeru da će me sam izvesti van. Baker je izašao i otišao po Hubblea. "Kako znate te stvari?" upita me Finlay. Bio je znatiţeljan. Gubio je partiju. "Jednostavno", rekao sam. "Vi ste pametan čovjek, zar ne? Obrazovani ste u Bostonu, to ste mi rekli. Ali kad ste bili u dobi za fakultet, Harvard nije primao previše crnaca. Pametni ste, no niste nuklearni fizičar, pa pretpostavljam da ste u početku išli na Boston University, je li tako?" "Tako je", sloţio se. "A onda Harvard, poslijediplomski", kazao sam. "Dobro ste prošli na Boston Universityu, ţivot je išao dalje, došli ste na Harvard. Govorite kao čovjek s Harvarda. Odmah sam to zaključio. Doktor kriminalistike?" "Tako je", kazao je ponovno. "Kriminalistike." "I onda ste dobili ovaj posao u travnju", kaţem. "Vi ste mi to rekli. Imate mirovinu od bostonske policije jer ste tamo odradili svojih dvadeset godina. Znači da ste došli ovamo sa ušteđenim novcem. No došli ste bez ţene, jer da ste došli s njom ona bi potrošila nešto od tog novca i kupila vam novu odjeću. Vjerojatno je mrzila taj zimski tvid kojeg

kika☺crostuff.net

nosite. Ona bi ga bacila i kupila vam novu ljetnu odjeću kako biste novi ţivot počeli na pravi način. No još uvijek nosite to grozno staro odijelo, dakle ţene više nema. Ili je umrla ili ste se razveli, pa su šanse za pogoditi pedeset-pedeset. Ĉini se da sam pogodio." Blijedo je kimnuo. "A ovo s pušenjem je lako", kaţem. "Bili ste pod stresom i kopali ste po dţepovima, traţeći cigarete. To znači da ste prestali relativno nedavno. Lako je pogoditi da se to dogodilo u travnju, znate, novi ţivot, novi posao, nema više cigareta. Pomislili ste da bi bilo dobro prestati sad i tako ćete moţda pobijediti taj rak." Finlay je buljio u mene. Pomalo neraspoloţeno. "Vrlo dobro, Reacher", rekao je. "Osnove zaključivanja, zar ne?" Slegnuo sam ramenima. Ništa nisam rekao. "Onda zaključite tko je koknuo ovog tipa gore u skladištu", kazao je. "Nije me briga tko je koknuo koga bilo gdje", rekao sam. "To je vaš problem, ne moj. A i to je pogrešno pitanje, Finlay. Prvo morate saznati tko je bio taj tip, zar ne?" "Pa znate li kakav način da to učinimo, pametnjakoviću?" upitao me. "Nema dokumenata, više nema lica, ništa od otisaka prstiju, Hubble neće reći ništa?" "Provjerite otiske ponovno", rekao sam. "Ozbiljno, Finlay. Neka Roscoe to napravi." "Zašto", upitao je. "Nešto tu nije u redu", kaţem. "Što nije u redu?" pita on. "Provjerite ih opet, OK?" kaţem. "Hoćete li to učiniti?" Samo je progunđao. Nije rekao ni da, ni ne. Otvorio sam vrata ureda i izašao van. Roscoe je već otišla. Nije bilo nikoga osim Bakera i Hubblea u ćeliji. Kroz prednja vrata vani sam vidio činovnika s prijamnog pulta. Pisao je na podmetaču za papire kojeg je drţao vozač

kika☺crostuff.net

autobusa. U pozadini iza njih dvojice stajao je zatvorski autobus. Stajao je čvrsto na polukruţnom prilazu. Ispunio je cijeli pogled kroz velika staklena vrata na ulazu. Bio je to školski autobus obojen u sivo. Na njemu je pisalo: Popravni zavod drţave Georgia. Taj natpis protezao se cijelom duţinom autobusa, ispod linije prozora. Ispod natpisa stajao je grb. Preko prozora bile su zavarene rešetke. Finlay je izašao iz ureda iza mene. Dotaknuo me je po laktu i ispratio do Bakera. Baker je na palcu drţao tri para lisičina. Bile su svjetlonarančaste. Boja je bila ispucala. Tamni čelik je provirivao ispod nje. Baker je zataknuo po jedan par na svaki od mojih ručnih zglobova. Otključao je Hubbleovu ćeliju i pokazao preplašenom bankaru da izađe van. Hubble je bio blijed i zbunjen, no izašao je. Baker je prihvatio slobodan kraj lisica na mojoj lijevoj ruci i prikačio ga na Hubbleov zglob. Treći par lisica stavio je na Hu-bbleov drugi zglob. Spremni za polazak. "Uzmite mu sat, Bakeru", kazao sam. "Izgubit će ga u zatvoru." Kimnuo je. Zna na što mislim. Ĉovjek poput Hubblea mogao bi puno izgubiti u zatvoru. Baker je otpustio teški rolex s Hubbleovog zgloba. Narukvica nije mogla prijeći preko lisica, pa je Baker morao prčkati i mučiti se sa skidanjem lisica i njihovim vraćanjem natrag. Vozač zatvorskog autobusa otvorio je vrata i uputio pogled. Ĉovjek je imao red voţnje. Baker je ostavio Hubbleov sat na najbliţem stolu. Točno gdje je moja prijateljica Roscoe bila stavila svoju šalicu kave. "U redu, momci, idemo na put", pozvao je Baker. Otpratio nas je do vrata. Izašli smo na blještavo sunce, zajedno svezani lisicama. Bilo je čudno hodati. Prije nego što smo prešli ulicu do autobusa, Hubble je stao. Okrenuo je glavu i paţljivo pogledao uokolo. Bio je puno oprezniji od Bakera ili vozača autobusa. Moţda se bojao da ga netko od susjeda ne vidi. No nigdje nije bilo nikoga. Bili smo tri

kika☺crostuff.net

stotine metara daleko od grada. U daljini se mogao vidjeti crkveni zvonik. Hodali smo prema autobusu po predvečernjoj toplini. Desni obraz ţario mi se od niskog sunca. Vozač je gurnuo vrata autobusa prema unutra. Hubble se postrance popeo na stube. Slijedio sam ga. Nespretno sam se okrenuo prema prolazu između sjedala. Autobus je bio prazan. Vozač je pokazao Hu-bbleu gdje da sjedne. On se provukao do sjedala kod prozora. Ja sam povučen do njega. Vozač je kleknuo na sjedalo ispred i privezao slobodne krajeve naših lisica za kromiranu šipku koja se protezala po krovu. Protresao je sva tri para lisica, jedan za drugim. Ţelio se uvjeriti jesu li čvrste. Nisam ga krivio za to. I ja sam to radio. Nema ničeg goreg od voţnje sa slobodnim zatvorenicima iza tebe. Vozač je otišao naprijed do svoga sjedala. Pokrenuo je motor uz jaku buku dizela. Autobus je počeo vibrirati. Zrak je bio vruć. Ljepljiv. Nije bilo klimatiza-cijskog uređaja. Nijedan prozor nije bio otvoren. Osjetio sam miris goriva. Štavljenje u brzinu i autobus se pomakao s mjesta. Pogledao sam sebi s desna. Nitko nije mahao na oproštaju. Vozili smo se prema sjeveru s policijskog parkirališta, ostavljajući grad iza leđa, krećući se naprijed prema autocesti. Nakon nešto manje od kilometra prošli smo pored restorana Eno's. Njegovo parkiralište bilo je prazno. Nitko nije došao na ranu večeru. Još neko vrijeme nastavili smo prema sjeveru. Onda smo skrenuli oštro lijevo s drţavne ceste na zapad i izbili na cestu koja je prolazila između polja. Autobus je bu-čio u voţnji. Beskrajni nizovi grmlja prolazili su pored nas. Beskrajni redovi crvene zemlje između njih. Ispred mene sunce je zalazilo. Pretvorilo se u golemu crvenu loptu koja se spuštala prema poljima. Vozač je spustio veliki štitnik za sunce. Na njemu su se nalazile upute proizvođača kako upravljati autobusom. Hubble se klatio i poskakivao pored mene. Ništa nije govorio. Padao je u stolicu s licem okrenutim prema podu. Lijeva ruka bila mu je u zraku jer je bila vezana za kromiranu

kika☺crostuff.net

šipku ispred nas. Desna ruka nepomično je stajala između nas. Skupi dţemper još uvijek mu je bio prebačen preko ramena. Na mjestu gdje je stajao rolex sad se vidio obruč blijede koţe. Ţivotna snaga kao da ga je potpuno napustila. Drţao ga je paralizirajući strah. Klatili smo se i skakutali veći dio sljedećeg sata vozeći se velikim područjem. Nešto stabala bljesnulo je s moje desne strane. Onda sam na velikoj udaljenosti ugledao građevinu. Stajala je usamljena na tisućama jutara zemlje. Na niskom crvenom suncu izgledala je kao da je ispala iz pakla. Kao nešto što je na silu progurano kroz koru zemlje. Bio je to kompleks zgrada. Izgledale su kao kemijska tvornica ili nuklearna elektrana. Golemi betonski bunkeri i sjajni metalni prolazi. Posvuda su se nalazile cijevi iz kojih je izlazila para. Sve je bilo ograđeno ogradom s naglašenim tornjevi-ma. Kako smo se pribliţavali vidio sam svjetla lukova i električnu ogradu. Reflektore i puške na tornjevima. Više slojeva ograde razdvojenih prekopanom crvenom zemljom. Hubble nije dizao pogled. Nisam ga gurkao. Ispred nas nije bio Disneyland. Autobus je usporavao dok smo se pribliţavali. Vanjska ograda bila je na udaljenosti od oko stotinu metara, gdje je formirala golemi obod. Bila je to čvrsta ograda. Visoka negdje oko pet metara, cijelom svojom duţinom imala je parove reflektora. Po jedan iz svakog para bio je okrenut prema unutra na stotinu metara dubokom pojasu prekopane zemlje. Drugi je bio okrenut prema zemljištu koje se nalazilo okolo. Svi reflektori bili su upaljeni. Cijeli kompleks blještao je ţutim svjetlom reflektora. Izbliza bilo je veoma svijetlo. Ţuto svjetlo dalo je crvenoj zemlji mrtvačku boju. Autobus se s brujanjem zaustavio. Motor u praznom hodu proizvodio je vibracije. I ono malo strujanja zraka dotad prekinuto je. Bilo je zagušljivo. Hubble je konačno digao

kika☺crostuff.net

pogled. Promotrio je sve kroz zlatne okvire naočala. Pogledao je oko sebe i kroz prozor. Progunđao je. Bilo je to gunđanje bespomoćne malodušnosti. Spustio je glavu. Vozač je čekao znak straţara s prve ograde. Stra-ţar je nešto govorio u radiostanicu. Vozač je pokrenuo motor i ubacio u brzinu. Straţar mu je dao znak, koristeći se radiom kao palicom, mahnuvši nam da prođemo. Autobus je nastavio lagano ulaziti u kavez. Prošli smo pored dugačkog niskog znaka: Popravna ustanova Warburton, Popravni zavod Georgije. Vrata iza nas zatvorila su se. Bili smo zatočeni u ţičanom kavezu. Imao je ţicu umjesto krova. Na drugom kraju otvorila su se vrata. Autobus je produţio naprijed. Vozili smo se stotinu metara do sljedeće ograde. Tu je bio još jedan kavez za vozila. Autobus je ušao unutra, malo pričekao i produţio naprijed. Uvezli smo se ravno u samo srce zatvora. Zaustavili smo se nasuprot betonskog bunkera. Prijemni prostor. Buka motora odbijala se o betonsko okruţenje oko nas. Onda se ugasio i vibracija i buka pretvorili su se u tišinu. Vozač se izvukao sa svoga sjedala i došetao po prolazu, zaustavljajući se i odguravajući se po naslonima sjedala poput planinara. Izvukao je ključeve i otključao lisice pričvršćene za sjedala ispred. "U redu, momci, idemo", promrmljao je, "vrijeme je za zabavu." Izvukli smo se s naših sjedala provukli kroz autobus. Hubble je potezao nazad moju lijevu ruku. Vozač nas je zaustavio na prednjem kraju. Skinuo je sva tri para lisica i bacio ih u kantu pored svog mjesta. Povukao je polugu i otvorio vrata. Izašli smo iz autobusa. Preko puta nas otvorila su se vrata i straţar je istupio van. Dozvao nas je. Jeo je krafnu i govorio punim ustima. Imao je brkove od šećera na usnama. Bio je prilično leţeran tip. Prošli smo kroz vrata i malu betonsku komoru. Bila je prljava. Stolice od borovine okruţivale su obojeni stol. Još jedan straţar sjedio je za stolom i čitao s pohabanog podloška.

kika☺crostuff.net

"Sjedite, u redu?" kazao je. Sjeli smo. On se ustao. Njegov partner s krafnom zaključao je vanjska vrata i pridruţio mu se. "Evo kako ćemo", kazao je tip s podmetačem. "Vi ste Reacher i Hubble. Došli ste iz Margravea. Niste osuđivani. U pritvoru ste dok traje istraga. Nitko od vas nije traţio puštanje uz jamčevinu. Ĉujete li me? Dosad niste osuđivani. To je vaţno. Ĉuva vas od mnogih sranja ovdje, u redu? Nema uniformi, nema procedure, nema velikih problema, razumijete? Dobar smještaj na gornjem katu." "Dobro", kaţe tip s krafnom. "Stvar je u tome da bismo vas, da ste osuđivani, udarali, tukli i podbadali, dobili biste uniforme i gurnuli bismo vas na kat sa osuđenicima zajedno sa ostalim ţivotinjama i samo bismo se naslonili i gledali zabavu, je li tako?" "Tako je", kaţe njegov partner. "Ono što ţelimo reći jest ovo. Nismo ovdje kako bi vas gnjavili, pa nemojte ni vi nas, razumijete? Ova vraţja ustanova nema dovoljno ljudstva. Guverner je otpustio pola zaposlenih, znate? Morao se uklopiti u proračun, znate? Morao je smanjiti deficit, znate? Zato nemamo dovoljno ljudi da obave posao kako bi trebalo. Pokušavamo napraviti svoj posao s pola ljudi u svakoj smjeni, znate? Stoga je ono što ću vam reći da ćemo vas staviti unutra i ne ţelimo vas ponovno vidjeti dok vas ne izvučemo van u ponedjeljak. Bez gnjavaţe, znate? Nemamo dovoljno ljudi za gnjavaţu. Nemamo dovoljno ljudi ni za gnjavaţu na katovima sa osuđenicima, a kamoli za gnjavaţu na katu za zadrţavanje, razumijete? Halo, Hubble, razumiješ?" Hubble je podigao pogled i blijedo kimnuo. Nije govorio. "Reacher?" upitao je tip s podmetačem. "Razumiješ?" "Naravno", potvrdio sam. Razumio sam. Ovom čovjeku nedostajalo je osoblja. Imao je problema zbog proračuna, a njegovi prijatelji postali su nezaposleni. Meni to ne treba govoriti.

kika☺crostuff.net

"Dobro", rekao je. "Znači, ovakav je dogovor. Nas dvojica smo na duţnosti do sedam sati, što je, otprilike, za jednu minutu. Nećemo ostati duţe zbog vas, momci. Ne ţelimo to, a ni sindikat nam ionako ne bi dozvolio. Tako ćete dobiti jelo i onda ste zaključani ovdje dok se ne nađu ljudi koji će vas odvesti na gornji kat. Neće biti ljudi dok se svjetla ne ugase, moţda oko deset, u redu? No tada nijedan straţar ionako neće htjeti premještati zatvorenike dok su svjetla ugašena, znate? Sindikat im neće dati. Spivey će sam doći po vas, on je pomoćnik upravitelja i glavni je večeras. Oko deset sati, u redu? Ako vam se ne sviđa, ne govorite meni, javite se guverneru, u redu?" Ţderač krafni izašao je u hodnik i koji trenutak kasnije vratio se s pladnjem. Na njemu su bili prekriveni tanjuri, papirnate čaše i termosica. Stavio je pladanj na stol i njih dvojica izgubili su se niz hodnik. Zaključali su vrata s vanjske strane. Unutra je postalo tiho kao u grobu. Jeli smo ribu i riţu. Obrok uobičajen za petak. Kava u termosici. Hubble nije govorio. Ostavio mi je veći dio kave. Jedan bod za Hubblea. Stavio sam ostatke na pladanj i pladanj na pod. Još tri sata za uzaludno gubljenje. Gurnuo sam stolicu natrag i naslonio noge na stol. Nije bilo udobno, no najbolje što se moglo. Topla večer. Rujan u Georgiji. Pogledao sam Hubblea bez imalo znatiţelje. Još uvijek je bio tih. Nisam ga nikad čuo kako govori osim na Finlayevom zvučniku. Uzvratio mi je pogled. Lice mu je bilo prepuno utučenosti i straha. Pogledao me kao stvorenje s nekog drugog svijeta. Buljio je u mene zabrinuto. Onda je skrenuo pogled. Moţda se i ne bih bio zaputio natrag prema Zaljevu. No bilo je već kasno doba godine za krenuti prema sjeveru. Gore je prehladno. Moţda bih skoknuo dolje na otoke. Na Jamajku, moţda. Tamo je dobra glazba.

kika☺crostuff.net

Kolibica na plaţi. Preţivjeti zimu u kolibi na plaţi na Jamajci. Pušiti pola kile trave na tjedan. Raditi ono što ljudi s Jamajke rade. Moţda i kilo trave na tjedan s nekim s kime bih dijelio kolibu. Roscoe se neprestano vraćala u misli. Košulja uniforme bila joj je nevjerojatno kratka. Kratka uska plava košulja. Nikad nisam vidio košulju da tako dobro izgleda. Na plaţi na Jamajci na suncu joj ne bi trebala košulja. Ne vjerujem da bi to predstavljalo kao bilo kakav problem. Njen mig mi je to potvrdio. Donijela mi je šalicu kave. Rekla mi je da imam lijepe oči. To mora nešto značiti, zar ne? To sa očima, to sam čuo i prije. Jednoj Engleskinji, s kojom sam se neko vrijeme jako dobro zabavljao, sviđale su se moje oči. Stalno je to govorila. Plave su. Ljudi su govorili i da izgledaju poput ledenjaka u Arktičkom moru. Ako se koncentriram, mogu prestati treptati. Pogled mi od toga postaje zastrašujući. Korisno. No mig koji mi je dala Roscoe bio mi je najbolji dio dana. Zapravo jedini dio dana, osim pečenih jaja u Eno's-u, koji nije bio loš. Jaja se mogu naći svugdje. No nedostajala mi je Roscoe. S mukom sam prolazio kroz praznu večer. Nešto nakon deset otključala su se vrata iz hodnika i ušao je čovjek u uniformi. Sa sobom je nosio podmetač za pisanje. I pušku. Pogledao sam ga. Sin juga. Velik, jak čovjek. Pocrvenjene koţe. Veliki tvrdi trbuh i široki vrat. Sitne oči. Uska masna uniforma koja se nosi sama sa sobom da ga drţi unutra. Vjerojatno je rođen ovdje na nekoj farmi za koju je naređeno da se na njoj izgradi zatvor. Pomoćnik upravitelja Spiveya. Glavni u ovoj smjeni. Bez ljudi i s puno maltretiranja. Sam okolo razvodi goste na kratkom boravku. S puškom u toj debeloj crvenoj farmerskoj ruci. Proučavao je svoj podmetač. "Koji od vas je Hubble?" upitao je.

kika☺crostuff.net

Imao je visok glas. U suprotnosti s njegovom masom. Hubble je nakratko digao ruku, poput učenika u osnovnoj školi. Spiveyeve sitne oči na brzinu su ga odmjerile. Od gore prema dolje. Poput zmijskih očiju. Nešto je progunđao i dao znak s podmetačem. Stali smo jedan iza drugoga i krenuli van. Hubble je bio blijed i pokoran. Poput iscrpljenog vojnika. "Okrenite se nalijevo i slijedite crvenu liniju", kazao je Spivey. Puškom je mahnuo prema lijevo. Na zidu u visini struka bila je crvena linija. Bio je to vodič za slučaj poţara. Pretpostavljao sam da vodi vani, no da mi idemo u suprotnom smjeru. U zatvor, ne iz njega. Slijedili smo crvenu liniju kroz hodnike, uz stube i iza uglova. Najprije Hubble, ja iza njega. Potom Spivey s puškom. Bilo je veoma mračno. Samo slabašno osvjetljenje za slučaj nuţde. Spivey je naredio zaustavljanje na jednom platou. Otvorili smo elektroničku bravu s njegovim ključem. Bravu koja bi otvorila vrata za nuţdu u slučaju poţara. "Bez priče", nadodao je. "Po pravilima je ovdje potpuna tišina kad se ugase svjetla. Zadnja ćelija desno." Zakoračili smo kroz vrata. Zapuhnuo me odbojan miris zatvora. Noćno disanje bezbroj malodušnih ljudi. Bilo je gotovo potpuno mračno. Noćna svjetlost blago je svijetlila. Više sam osjećao nego što sam vidio red ćelija. Ĉuli su se zvukovi noći. Disanje i hrkanje. Mrmljanje i cviljenje. Spivey nas je ispratio do kraja reda. Pokazao nam je praznu ćeliju. Utrpali smo se unutra. Spivey je zatvorio rešetke iza nas. Zaključale su se automatski. Odšetao je. U ćeliji je bilo veoma mračno. Jedva se mogao vidjeti krevet na kat, umivaonik i školjka. Nije bilo puno slobodnog prostora. Skinuo sam kaput i bacio ga na gornji krevet.

kika☺crostuff.net

Dohvatio sam ga i namjestio tako da jastuk bude dalje od rešetki. Tako mi se više sviđalo. Upotrijebljene plahte i deka, no mirisali su dovoljno čisto. Hubble je tiho sjeo na donji krevet. Ja sam upotrijebio školjku i umio se na umivaoniku. Popeo sam se na krevet. Skinuo cipele. Ostavio sam ih u podnoţju kreveta. Ţelio sam biti siguran gdje su. Cipele se znaju krasti, a ove su bile dobre. Kupljene prije mnogo godina u Oxfordu u Engleskoj. Sveučilišnom gradu blizu zračne baze u koju sam bio raspoređen. Velike teške cipele s tvrdim đonom i debelim koţnim porubom. Krevet mi je bio prekratak, no većina ih je takva. Leţao sam u mraku i osluškivao nemirne zvukove zatvora. Potom sam zatvorio oči i ponovno otplutao na Jamajku s Roscoe. Sigurno sam zaspao tamo s njom, jer je sljedeća stvar koje se sjećam bila subota. Još uvijek sam bio u zatvoru. A počinjao je još gori dan. ŠEST Probudilo me je paljenje jakih svjetala. Zatvor nije imao prozora. Struja je stvarala dan i noć. U sedam sati ujutro zgradu je odjednom preplavilo svjetlo. Nije bilo zore ili blijedog sumraka. Samo prekidači za struju koji su se uključivali svako jutro u sedam. Pod jakim svjetlom ćelija nije izgledala nimalo bolje. Na prednjoj strani bile su rešetke. Otvarale su se na šarkama na polovici i tako bi se pretvorile u vrata. Dva zbijena kreveta zauzimala su oko polovice širine i gotovo cijelu duţinu ćelije. Na straţnjem zidu nalazio se čelični umivaonik i čelična školjka. Zidovi su bili zidani dijelom od lijevanog betona i dijelom od starih opeka. Sve skupa prekriveno debelim slojem boje. Izgledali su jako debeli. Poput tamnice. Iznad moje glave bio je niski betonski strop. Ćelija uopće nije sličila na sobu sa zidovima, podom i stropom. Prije na čvrsti zidani blok u kojeg je na silu uguran malešni prostor za ţivljenje.

kika☺crostuff.net

Nemirno noćno mrmorenje vani zamijenila je dnevna graja. Sve je bilo od metala, opeke i betona. To je pojačavalo zvukove i odbijalo ih na sve strane. Zvučalo je kao u paklu. Kroz rešetke se ništa nije moglo vidjeti. Preko puta moje ćelije bio je prazan zid. Leţeći na krevetu nisam mogao doći do pogleda niz red ćelija. Odbacio sam prekrivač i pronašao cipele. Obuo sam ih i zavezao vezice. Ponovno sam legao. Hubble je sjedio na donjem krevetu. Njegove šminkerske cipele stajale su na betonskom podu. Pitao sam se je li tako sjedio cijelu noć ili je ipak i spavao. Sljedeća osoba koju sam vidio bio je čistač. Došetao je u vidokrug iza rešetki. Jako star čovjek s metlom u ruci. Stari crnac s tankim rubom snjeţnobijele kose. Zgrbljen od starosti. Krhak poput stare suhe ptice. Njegova narančasta zatvorska uniforma od pranja je postala gotovo bijela. Mora da je imao oko osamdeset godina. Vjerojatno je bio unutra šezdesetak godina. Moţda je ukrao koju kokoš za vrijeme velike recesije. Još uvijek vraća svoj dug društvu. Svako malo zamahnuo bi metlom po podu hodnika. Kraljeţnica mu je pritiskala glavu prema tlu. Okretao je glavu poput plivača da vidi na jednu i drugu stranu. Ugledao je Hubblea i mene i zastao. Naslonio se na metlu i zavrtio glavom. Značajno se cerekao. Ponovno je zatresao glavom. Nastavio se smijuckati zahvalnim, zadovoljnim smijehom. Kao da je konačno, nakon svih ovih godina, ugledao neku stvar iz bajke. Poput jednoroga ili sirene. Još uvijek je nastojao govoriti i podizao ruke u zrak, kao da je htio naglasiti svoju misao. No svaki put bi se ponovno počeo cerekati pa se morao nasloniti na metlu. Nisam ga poţurivao. Mogao sam čekati. Imao sam cijeli vikend. On je imao ostatak svog ţivota. "Da, zaista", promrmljao je. Nije imao zubi. "Da, zaista." Pogledao sam ga. "Dakle, što da, djedice?" nadodao sam mrmljajući i ja.

kika☺crostuff.net

I dalje se hihotao. Ovo će potrajati. "Da, zaista", rekao je. Sad je hihotanje stavio po kontrolu. "Ja sam u zatvoru još otkad je Boţji pas bio šte-ne, da gospodine. Otkako je Adam bio mali dječak. No ovo još nisam vidio. Ne gospodine, svih ovih godina." "Što niste vidjeli, stari?" upitao sam ga. "Pa", nastavio je, "ovdje sam svih ovih godina i nikad nisam vidio da netko u ćeliji nosi odjeću poput vaše, čovječe." "Ne sviđa vam se moja odjeća?" upitao sam iznenađeno. "Nisam to rekao, ne gospodine, nisam rekao da mi se ne sviđa vaša odjeća", kazao je. "Vaša odjeća mi se skroz sviđa. Jako dobra odjeća, da gospodine, da zaista, jako dobra." "Pa u čemu je problem?" upitao sam ga. Starac se smijuljio sam za sebe. "Nije stvar u kvaliteti odjeće", rekao je. "Ne gospodine, uopće nije u tome stvar. Stvar je u tome da je nosite, čovječe, znači da ne nosite narančastu uniformu. Nikad prije nisam to vidio, a kao što sam rekao, čovječe, ovdje sam otkako se Zemlja ohladila, otkako su dinosauri rekli da je bilo dovoljno. Sad sam vidio sve, zaista sve, gospodine." "Ali ljudi na katu za zadrţavanje ne nose uniforme", kazao sam. "Da, doista, to je sasvim sigurno točno", duljio je starac. "To je činjenica, sigurno." "Tako su rekli straţari", potvrdio sam. "Oni tako moraju reći", sloţio se. "Jer takva su pravila, a straţari, oni znaju pravila, da gospodine, oni ih znaju jer ih oni i određuju." "Pa u čemu je stvar, stari?" rekao sam. "Pa, kao što kaţete, u tome što ne nosite narančasto odijelo", potvrdio je. Vrtjeli smo se u krug.

kika☺crostuff.net

"Ali ne moram ga ni nositi", rekao sam. Bio je začuđen. Oštre orlovske oči fiksirale su se na mene. "Ne morate?" kazao je. "Zašto to, čovječe? Recite mi. "Zato što ga ne moramo nositi na katu za zadrţavanje", rekao sam. "Upravo ste se sloţili s time, zar ne?" Nastupila je tišina. Zaključak je i njemu i meni došao u isto vrijeme. "Vi mislite da je ovo kat za zadrţavanje?" upitao me. "Zar ovo nije kat za zadrţavanje?" upitao sam ja njega istovremeno. Starac je na trenutak zastao. Uzeo je metlu i nestao iz vidokruga. Što je brţe mogao. Sumnjičavo je vikao dok je odlazio. "Ovo nije kat za zadrţavanje, čovječe", galamio je. "Kat za zadrţavanje je zadnji. Šesti kat. Ovo ovdje je treći kat. Vi ste na trećem katu, čovječe. Ovdje su osuđenici na doţivotno. Oni spadaju u opasne ljude, čovječe. Da, zaista, vi ste momci na pogrešnom mjestu. I u nevolji ste, da, zaista. Imat ćete posjetitelje. Oni će vas provjeriti. Ah, čovječe, bjeţim odavde." Procjenjivanje. Dugo iskustvo naučilo me je procjenjivati i ocjenjivati. Kad te snađe nešto neočekivano, ne gubi vrijeme radi toga. Ne pokušavaj shvatiti kako ili zašto ti se to dogodilo. Ne optuţuj nikoga. Ne pokušavaj zaključivati tko je kriv za to. Ne pokušavaj saznati kako sljedeći put izbjeći istu grešku. Sve to moţeš napraviti kasnije. Ako preţiviš. Prije svega treba napraviti procjenu. Analizirati situaciju. Prepoznati lošu stranu. Ocijeniti dobru. Planirati u skladu s time. Ako sve to napraviš, daješ sebi veću šansu za prolazak kroz sva kasnija iskušenja.

kika☺crostuff.net

Nismo bili u odjelu za zadrţavanje na šestom katu. Tamo gdje bi trebali biti neosuđivani zatvorenici. Bili smo na trećem katu, među opasnim osuđenicima koji su na doţivotnom izdrţavanju kazne. Ovdje nije bilo dobre strane. Loša strana bila je ogromna. Bili smo novi na katu sa osuđenicima. Nećemo moći preţivjeti bez nekakvog statusa. Nismo imali nikakav status. Bit ćemo izazvani. Bit ćemo natjerani da prihvatimo naš poloţaj sasvim na dnu hranidbenog lanca. Ĉekao nas je neugodan vikend. Potencijalno smrtonosan. Pao mi je na pamet jedan tip iz vojske, dezerter. Mladić, nije bio loš novak, dezertirao je jer je bio nekakve luckaste vjere. Upao je u nevolje demonstrirajući u Washingtonu. Na koncu su ga strpali u zatvor, među ološ sličan ovome na našem katu. Umro je prve večeri. Silovan, po procjenama pedeset puta. A na obdukciji su mu pronašli pola litre sperme u stomaku. Novi momak bez statusa. Sasvim na dnu hranidbenog lanca. Dostupan svima onima iznad sebe. Procjena. Mogao bih se koristiti dijelom stroge obuke. I iskustvom. Nisu bili namijenjeni ţivotu u zatvoru, no mogli bi pomoći. Prošao sam dosta neugodnog učenja. Ne samo u vojsci. Protezalo se sve do djetinjstva. Od osnovne do srednje škole djeca vojnika, kao što sam ja bio, promijene dvadeset, moţda trideset škola. Nekih u bazama, nekih u susjedstvu. U opasnim mjestima: Filipini, Koreja, Island, Njemačka, Škotska, Japan, Vijetnam. Po cijelom svijetu. Prvog dana u svakoj novoj školi bio sam novi dečko. Bilo je puno prvih dana, brzo sam naučio kako steći status. U vrućim pustinjskim školskim dvorištima, u hladnim vlaţnim dvorištima, brat i ja prošli smo to zajedno, čuvajući jedan drugome leđa. Imali smo status. A onda, u samoj vojsci, ta okrutnost bila je puno profinjenija. Obučavali su me stručnjaci. Ljudi koji su svoju vlastitu obuku prošli u Drugom svjetskom ratu, u Koreji, u Vijetnamu. Ljudi koji su preţivjeli stvari o kojima sam ja samo čitao u knjigama. Oni

kika☺crostuff.net

su me naučili metode, detalje, vještine. Najviše od svega naučili su me zauzeti stav. Naučili su me da susprezanje ubija. Udari prvi, udari snaţno. Ubij prvim hicem. Prvi ostvari svoju osvetu. Varaj. Gospoda koja su se ponašala pristojno nisu bila tu da bilo koga treniraju. Već su bili mrtvi. U sedam i trideset začuo se snaţan zveket niz red ćelija. Vremenski prekidač otključao je kaveze. Naše rešetke otvorile su se za nekoliko centimetara. Hubble je sjedio nepomično. Još uvijek je šutio. Nisam imao nikakav plan. Najbolje rješenje bilo bi pronaći straţara. Objasniti mu sve i doći do premještaja. No nisam očekivao da ću naići na straţara. Na katovima poput ovoga oni neće bezbriţno patrolirati. Kretat će se u parovima, po mogućnosti u grupama od troje ili četvero. Zatvoru je nedostajalo osoblja. To je bilo jasno rečeno sinoć. Teško da će biti dovoljno ljudi da se osiguraju grupe straţara za svaki kat. Najvjerojatnije je bilo da neću vidjeti straţara cijeli dan. Oni čekaju u sobi sa osobljem. Djeluju kao hitna sluţba u hitnim slučajevima. A i da vidim straţara, što bih mu rekao? Da ne bih trebao biti ovdje? To vjerojatno slušaju po cijeli dan. Pitali bi tko nas je stavio ovdje. Ja bih odgovorio da je to Spivey, glavni. Oni bi rekli da je to u redu, zar ne? Tako da je jedini plan bio da nemam plana. Ĉekaj i vidi što će se dogoditi. Reagiraj pravilno. Cilj: Preţivjeti do ponedjeljka. Ĉulo se mrmorenje dok su ostali zatvorenici gurali svoja vrata i otvarali ih. Ĉulo se kretanje i glasan razgovor dok su hodali i započinjali novi besciljan dan. Ĉekao sam. Nije trebalo dugo čekati. Iz svog uskog kuta na krevetu, glavom udaljenom od vrata, vidio sam susjede iz ćelije do nas kako izlaze van. Pridruţili su se maloj grupi ljudi. Svi su bili obučeni jednako. U narančastu zatvorsku uniformu s crvenkastim šarenim maramama na obrijanim glavama. Ogromni crni momci. Očito bilderi. Neki od njih

kika☺crostuff.net

otkinuli su rukave sa svojih košulja. To bi trebalo otkriti njihovu masu koja ne bi mogla stati ni u jedan dostupan komad odjeće. Moţda su bili u pravu. Impresivan prizor. Tip najbliţe do nas nosio je svijetle naočale za sunce. One koje potamne na suncu. Srebrnobijela put. Ĉovjek je vjerojatno zadnji put vidio sunce u sedamdesetima. Moţda ga nikad više neće ni vidjeti, tako da je zatamnjenje suvišno, no naočale su izgledale dobro. Kao i mišići. Kao i marame i poderane košulje. Cijela slika. Ĉekao sam. Tip s naočalama nas je spazio. Pogled iznenađenja vrlo brzo pretvorio se u uzbuđenje. Upozorio je najvećeg tipa u grupi lupivši ga po ramenu. Veliki se okrenuo. Izgledao je tupo. Potom je nešto promrmljao. Ĉekao sam. Ispred naše ćelije okupila se gru-pica ljudi. Buljili su unutra. Veliki je povukao naša vrata. Ostali su ih dodavali od ruke do ruke u luku. Otvorili su ih. "Pogledajte što su nam poslali", kazao je veliki tip. "Znate li što su nam poslali?" "Što su nam poslali?" upitao je tip s naočalama. "Poslali su nam svjeţe meso", odgovorio je veliki. "To je sigurno, čovječe", kazao je tip s naočalama. "Svjeţe meso." "Svjeţe meso za svih", ponovio je veliki. Nacerio se. Pogledao je okolo na svoje društvo i svi su se nacerili. Dali su jedan drugome 'pet'. Ĉekao sam. Veliki tip zakoračio je pola koraka u našu ćeliju. Bio je ogroman. Moţda nekoliko centimetara niţi od mene, ali vjerojatno dvostruko ili trostruko teţi. Ispunio je cijeli prolaz. Njegove tamne oči prešle su preko mene, potom preko Hubblea. "Ej, bijeli, dođi ovamo", pozvao je Hubblea. Osjetio sam Hubbleovu paniku. Nije se pomaknuo. "Dođi ovamo, bijeli", ponovio je veliki tip. Tiho.

kika☺crostuff.net

Hubble je ustao. Napravio je pola koraka prema čovjeku na vratima. Veliki je isijavao onaj bijesni sjaj koji bi te trebao slediti svojim divljaštvom. "Ovo je područje Crvene bande", kazao je veliki tip. To je objašnjavalo marame. "Što bjelčuge rade na području Crvene bande?" Hubble nije ništa odgovorio. "Porez na boravak, čovječe", kazao je veliki. "Isto što imaju i u hotelima na Floridi, čovječe. Moraš platiti porez. Daj mi svoj dţemper, bjelčugo." Hubble se ukočio od straha. "Daj mi svoj dţemper, bjelčugo", ponovno je kazao. Tiho. Hubble je odvezao svoj skupi dţemper i pruţio ga. Veliki ga je uzeo i bez osvrtanja bacio iza sebe. "Daj mi naočale, bjelčugo", nastavio je. Hubble mi je uputio pogled očajnika. Skinuo je svoje zlatne naočale. Pruţio ih. Veliki ih je uzeo i bacio ih na pod. Zgazio ih svojim cipelama. Povlačio je svoje stopalo okolo. Naočale su se smrskale i zdrobile. Veliki je povukao stopalo natrag i šutnuo ostatke naočala natrag u hodnik. I ostali su se izredali gazeći ih. "Dobar momak", kazao je veliki. "Platio si porez." Hubble se tresao. "Sad dođi ovdje, bijeli", kazao je njegov mučitelj. Hubble se privukao bliţe. "Bliţe, bijeli", kazao je veliki. Hubble se privukao još bliţe, na pola metra udaljenosti od njega. Tresao se. "Na koljena, bijeli", kazao je veliki. Hubble je kleknuo. "Otkopčaj mi hlače, bjelčugo", naredio je. Hubble nije ništa učinio. Bio je pun straha.

kika☺crostuff.net

"Otkopčaj mi hlače, bjelčugo", ponovno je kazao veliki. "Zubima." Hubble je ispustio uzdah straha i gađenja i odskočio unazad. Ustuknuo je natrag na kraj ćelije. Pokušao se sakriti iza školjke. Gotovo ju je grlio. Vrijeme za intervenciju. Ne radi Hubblea. Prema njemu nisam osjećao ništa. No morao sam intervenirati radi sebe. Hubbleovo kukavičko ponašanje bacilo bi ljagu na mene. Ljudi bi gledali na nas kao na par. Hubbleova predaja diskvalificirala bi nas obojicu u igri za status. "Vrati se nazad, bijeli, zar ti se ne sviđam?" veliki je dozivao Hubblea. Dugo i tiho sam uzdahnuo. Prebacio sam noge preko strane kreveta i lagano se spustio ispred velikog tipa. Buljio je u mene. A ja sam gledao u njega, smireno. "U mojoj si kući, debeli", rekao sam. "No, ponudit ću ti mogućnost izbora." "Da biram što?" upitao je veliki. Tupo. Iznenađeno. "Da biraš način na koji ćeš izaći van, debeli", kazao sam. "Što kaţeš?" upita on. "Mislim na ovo", rekao sam. "Izaći ćeš. To je sigurno. Ti biraš kako ćeš izaći. Ili ćeš odšetati odavde sam ili će te ovi kreteni iznijeti van na nosilima." "Ma nemoj?" kazao je. "Sigurno", kaţem. "Brojat ću do tri, u redu, pa ti je bolje da vrlo brzo biraš, shvaćaš?" Buljio je u mene. "Jedan", brojao sam. Bez odgovora. "Dva", brojao sam. Bez odgovora. Onda sam varao. Umjesto da brojim do tri, udario sam ga glavom posred lica. Drugom nogom udario sam ga između nogu, zamahnuo naprijed glavom i udario ga ravno u nos. Sve je učinjeno prekrasno. Ĉelo je savršeno oruţje ima savršen luk na svim svojim dijelo-

kika☺crostuff.net

vima i vrlo je jako. Lubanja je na prednjoj strani vrlo debela. Rub joj je tvrd poput betona. Ljudska glava vrlo je teška. Drţe je sve moguće vrste vratnih i leđnih mišića. To je kao da te kugla za kuglanje udari u lice. To je uvijek iznenađenje. Ljudi očekuju udarac šakom ili nogom. Udarac glavom uvijek je neočekivan, jer on dolazi niotkuda. Vjerojatno sam mu udubio cijelo lice. Pretpostavljam da sam mu zdrobio nos i slomio obje jagodične kosti. Odlično sam protresao njegov maleni mozak. Noge su mu se zapetljale i pao je na pod poput lutke na koncu kojoj su prerezali konac. Poput vola u klaonici, glava mu je udarila u betonski pod. Pogledao sam naokolo grupicu ljudi. Bili su zauzeti ponovnim procjenjivanjem mog statusa. "Tko je sljedeći?" upitao sam. "Ali ovo je kao u Ve-gasu, duplo ili ništa. Ovaj ide u bolnicu, moţda šest tjedana s metalnom maskom. Sljedeći će, znači, dobiti dvanaest tjedana u bolnici, razumijete? Nekoliko slomljenih kostiju, u redu? Dakle, tko je sljedeći?" Nije bilo odgovora. Pokazao sam prstom na tipa sa sunčanim naočalama. "Vrati mi dţemper, debeli", kazao sam. Sagnuo se i podigao dţemper. Pruţio mi ga je. Pribliţio mi se i dodao ga. Nije ţelio prići previše blizu. Uzeo sam dţemper i bacio ga na Hubbleov krevet. "Daj mi naočale", kazao sam. Sagnuo se i pokupio iskrivljene zlatne krhotine. Dodao mi ih je. Bacio sam ih nazad. "Slomljene su, debeli", kazao sam. "Daj mi svoje." Nastupila je duga stanka. Pogledao me i ja sam pogledao njega. Bez treptanja. Skinuo je svoje naočale za sunce i predao mi ih. Stavio sam ih u dţep. "A sad nosite ovu mrcinu odavde", zapovjedio sam.

kika☺crostuff.net

Grupica ljudi u narančastim uniformama i s crvenim maramama uhvatila je velikog za mlitave udove i odvukla ga van. Ponovno sam se popeo na svoj krevet. Tresao me adrenalin. U stomaku mi se grčilo i dahtao sam. Cirkulacija gotovo da mi se prekinula. Osjećao sam se uţasno. No ne tako loše kao što bih se osjećao da ovo nisam učinio. U tom slučaju oni bi završili s Hubbleom i prešli na mene. Nisam doručkovao. Nisam imao apetita. Samo sam leţao na krevetu dok mi ne bude bolje. Hubble je sjedio na svom krevetu. Ljuljao se naprijed-nazad. Još uvijek nije progovorio. Poslije nekog vremena spustio sam se na pod. Umio sam se na umivaoniku. Ljudi bi došetali hodnikom do naših vrata i zavirivali unutra. Odšetali bi. Brzo se pročulo kako je Novi tip iz zadnje ćelije poslao momka iz Crvene bande u bolnicu. Pazi sad, postao sam slavan. Hubble se prestao njihati i pogledao me je. Otvorio je usta i ponovno ih zatvorio. Otvorio ih je i drugi put. "Ne mogu ovo podnijeti", kazao je. Ovo su bile prve njegove riječi koje sam čuo još od njegovog sigurnog podsmijeha na Finlayevom zvučniku. Glas mu je bio tih, no rečenica je bila jasna. Nije to bilo cviljenje ili ţaljenje, već jasna rečenica. Nije mogao ovo podnijeti. Pogledao sam ga. Jedan dugi trenutak razmišljao sam o njegovoj izjavi. "Pa zašto si onda ovdje?" upitao sam ga. "Što radiš ovdje?" "Ništa", odgovorio je tupo. "Priznao si nešto što nisi učinio", kazao sam. "Sam si ovo traţio." "Ne", kazao je Hubble. "Napravio sam ono što sam rekao. Napravio sam to i priznao detektivu."

kika☺crostuff.net

"Sereš, Hubble", kazao sam. "Nisi čak ni bio tamo. Bio si na zabavi. Ĉovjek koji te vozio kući je policajac, zaboga. Nisi to učinio, znaš to, svi to znaju. Nemoj mi prodavati ta sranja." Spustio je pogled na pod. Razmišljao je na trenutak. "Ne mogu to objasniti", kazao je. "Ne mogu reći ništa o tome. Samo moram znati što će se sljedeće dogoditi." Ponovno sam ga pogledao. "Kako, što će se sljedeće dogoditi?" kaţem. "Ostat ćeš ovdje do ponedjeljka ujutro, a onda ideš nazad u Margrave. A onda će te valjda pustiti." "Hoće li?" upitao je. Kao da je raspravljao sam sa sobom. "Ĉak nisi ni bio tamo", ponovno sam kazao. "Oni to znaju. Moţda će ih zanimati zašto si sve priznao kad ništa nisi napravio. I zanimat će ih zašto je tip imao broj tvog mobitela." "Što ako im ne mogu to reći?" kaţe. "Ne moţeš ili ne ţeliš?" upitao sam ga. "Ne mogu im reći", kazao je. "Nikome ništa ne mogu reći." Izgledao je odsutan i drhtav. Jako preplašen. "Ali ne mogu ostati ovdje", kazao je. "Ne mogu to podnijeti." Hubble je bankar. Oni daju svoj broj telefona kao konfete. Poteţu svakoga za rukav da razgovaraju o nekakvim mirovinskim fondovima i poreznim rajevima, o bilo čemu pomoću čega se mogu dokopati nečijeg teško zarađenog novca. No, ovaj telefonski broj bio je isprintan na komadiću otkinutog papira za računala. Nije bio napisan na posjetnici. I bio je sakriven u cipeli, a ne spremljen u novčaniku. Pored svega, u pozadini svega je poput ritmičke sekcije stajao strah koji je izvirao iz čovjeka. "Zašto ne moţeš reći nikome?" upitao sam ga.

kika☺crostuff.net

"Zato što ne mogu", kazao je. Nije htio reći ništa više. Odjednom sam se osjetio sjetno. Prije točno dvadeset i četiri sata izašao sam iz Greyhoundovog autobusa na raskriţju i hodao niz novu cestu. Veselo koračajući po toploj jutarnjoj kiši. Izbjegavajući ljude, izbjegavajući sudjelovanje u bilo čemu. Bez prtljage, bez gnjavaţe. Sloboda. Nisam ţelio da mi je prekine Hubble, ili Finlay, ili neki visoki tip kojeg su upucali u njegovu ćelavu glavu. Nisam ţelio sudjelovati u tome. Samo sam ţelio malo mira i tišine u potrazi za Blind Blakeom. Ţelio sam pronaći nekog osamdesetogodišnjaka koji bi ga se moţda mogao sjetiti iz nekakvog kafića. Trebao sam razgovarati s onim starcem što je meo po zatvoru, ne s Hubbleom, yuppiejevskim kretenom. Naporno je razmišljao. Shvatio sam na što je Finlay mislio. Nikad nisam vidio nekoga da tako intenzivno razmišlja. Usta su mu se bešumno otvarala i zatvarala, pucketao je prstima. Kao da je vagao pozitivne i negativne strane. Procjenjivao situaciju. Promatrao sam ga. Vidio sam kako donosi odluku. Okrenuo se i pogledao me. "Trebam jedan savjet", kazao je. "Imam problem." Nasmijao sam mu se. "Dakle, koje iznenađenje", rekao sam. "Nikad ne bih pogodio. Mislio sam da si ovdje zato što ti je dosadilo igrati golf vikendom." "Trebam pomoć", rekao je. "Dobio si svu pomoć koju ću ti dati", kazao sam. "Bez mene sad bi bio nagnut nad svojim krevetom, s dugim redom velikih napaljenih momaka na vratima. A nisi me dosad zasipao zahvalnošću zbog toga." Spustio je pogled na trenutak. Kimnuo je.

kika☺crostuff.net

"Ţao mi je", kazao je. "Jako sam zahvalan. Vjeruj mi, jesam. Spasio si mi ţivot. Ti si se pobrinuo za to. Zato mi moraš reći što ću raditi. Prijete mi." Pustio sam da otkriće visi u zraku nekoliko trenutaka. "Znam", potvrdio sam. "To je prilično očito." "Pa, ne samo meni", kazao je. "I mojoj obitelji." Nastojao je umiješati me u sve ovo. Pogledao sam ga. Ponovno je počeo razmišljati. Usta su mu radila. Pucketao je prstima. Oči su mu zvjerale lijevo i desno. Kao da je na jednoj strani bila jedna, a na drugoj strani druga hrpa razloga. Koja je hrpa bila veća? "Imaš li obitelj?" upitao me je. "Ne", kazao sam. Što drugo sam mogao reći? Oba roditelja bili su mi mrtvi. Negdje sam imao brata kojeg nikad nisam vidio. Dakle, nisam imao obitelj. Nisam imao pojma ni ţelim li je. Moţda da, moţda i ne. "Oţenjen sam deset godina", kazao je Hubble. "Prošli mjesec napunilo se deset godina. Bila je velika zabava. Imam dvoje djece. Dječaka od devet i djevojčicu od sedam godina. Sjajna ţena, sjajni klinci. Ludo ih volim." Bio je iskren. To se moglo vidjeti. Potonuo je u šutnju. Izgubio se u magli dok je razmišljao o svojoj obitelji. Pitao se kako je, dovraga, dospio ovdje bez nje. Nije bio prvi koji sjedi u ovoj ćeliji i razmišlja o tome. A i neće biti zadnji. "Imamo krasnu kuću", kazao je. "U Beckman Dri-veu. Kupili smo je prije pet godina. Puno novca, no vrijedilo je. Znate tko je bio Beckman?" "Ne", ponovno sam kazao. Bojao se doći do srţi. Vrlo brzo počet će mi pričati o tapetama u kupaonici na donjem katu. I o tome kako kćeri planira platiti zubni aparatić. Pustio sam ga da priča. Zatvorske priče. "Bilo kako bilo", nastavio je napokon, "sve se sada raspada."

kika☺crostuff.net

Sjedio je ondje u laganim hlačama i sportskoj majici. Podigao je svoj bijeli dţemper s poda i ponovno ga prebacio preko ramena. Bez naočala izgledao je starije, neupadljivo. Ljudi koji inače nose naočale bez njih izgledaju nekoncentrirani, ranjivi. Došli su na otvoreno. S jednim slojem manje. On je izgledao kao umorni stari čovjek. Jedna noga bila mu je ispruţena naprijed. Vidio se uzorak na đonu njegove cipele. Što je podrazumijevao pod prijetnjom? Nekakvo izlaganje ili sramoćenje u javnosti? Nešto što bi moglo raspršiti taj savršeni ţivot na Beckman Driveu kojeg je opisao? Moţda mu je supruga bila umiješana u nešto? Moţda je nju štitio? Moţda ga je varala s visokim ćelavcem? Moţda svašta. Moţda bilo što. Moţda je njegovoj obitelji prijetila sramota, bankrot, ljaga, otkazivanje članstva u društvenom klubu? Vrtio sam se u krug. Nisam ţivio u Hubbleovom svijetu. Nisam dijelio njegove vrijednosti. Vidio sam da se trese i drhti od straha. No nisam imao pojma koliko treba takvom čovjeku da ga obuzme strah. Kad sam ga prvi put vidio jučer u policijskoj postaji izgledao je uznemireno i potreseno. Od tada se s vremena na vrijeme tresao, paralizirao, kočio od straha. Ponekad je bio rezigniran i apatičan. Očito se jako bojao nečega. Naslonio sam se na zid ćelije i čekao da mi kaţe o čemu se radi. "Prijete nam", ponovio je. "Rekli su da će, ako ikad ikome kaţem što se događa, provaliti u našu kuću. Da će nas okupiti u mojoj spavaćoj sobi. Rekli su da će me prikovati na zid i da će mi odrezati jaja. A onda će natjerati moju ţenu da ih pojede. Onda će nam prerezati grlo. Rekli su da će natjerati našu djecu da to gledaju i da će im onda raditi stvari za koje, nakon što umremo, nikad nećemo saznati." SEDAM "Što da radim?" upita me Hubble. "Što bi ti napravio?"

kika☺crostuff.net

Buljio je u mene. Ĉekao je odgovor. Što bih ja napravio? Da mi je netko tako prijetio, bio bi mrtav. Rastrgao bih ga. Ili dok govori ili u danima, mjesecima i godinama nakon toga. No Hubble to nije mogao napraviti. Imao je obitelj. Tri taoca koji čekaju da ih se otme. Tri taoca koji su već oteti. Oteti čim je prijetnja izrečena. "Što da radim?" ponovno me upitao. Osjetio sam pritisak. Morao sam reći nešto. A čelo me je boljelo. Naticalo je nakon jakog udarca u facu tipa iz Crvene bande. Koraknuo sam do rešetki i bacio pogled niz red ćelija. Naslonio sam se na kraj kreveta. Razmišljao na trenutak. Došao sam do jedinog mogućeg odgovora. No to nije bio odgovor kojeg je Hubble ţelio čuti. "Ništa ne moţeš napraviti", uzvratio sam. "Rečeno ti je da drţiš jezik za zubima, pa ga tamo i drţi. Ne govori nikome o tome što se događa. Nikada." Spustio je pogled na svoja stopala. Zarinuo glavu u dlanove. Očajnički je zastenjao, kao da ga je slomilo razočaranje. "Moram reći nekome", kazao je. "Moram pobjeći od ovoga. Ozbiljno, moram pobjeći. Moram reći nekome." Zatresao sam glavom. "Ne'smiješ to napraviti", ponovio sam. "Rekli su ti da ništa ne govoriš, ne govori ništa. Tako ćeš ostati ţiv. I ti i tvoja obitelj." Podigao je pogled. Zadrhtao je. "Događa se nešto jako veliko", kazao je. "Moram to zaustaviti ako mogu." Ponovno sam zatresao glavom. Ako se događalo nešto veliko s ljudima koji upotrebljavaju takve prijetnje, nema šanse da on to zaustavi. On je dio toga i ostat će. Blago sam se nasmiješio i treći put zatresao glavom. Kimnuo je kao daje razumio. Kao da

kika☺crostuff.net

se konačno pomirio sa situacijom. Vratio se ljuljanju na mjestu i buljenju u zid. Oči su mu bile širom otvorene. Crvene i ogoljene bez zlatnih okvira. Sjedio je dugo u tišini. Nisam shvatio njegovo priznanje. Trebao je drţati jezik za zubima. Trebao je poreći bilo kakvu vezu s mrtvacom. Trebao je reći da nema pojma zašto je njegov broj telefona zapisan u mrtvačevoj cipeli. Trebao je reći da nema pojma što Pluribus znači. Tako je mogao jednostavno otići kući. "Hubble?" kazao sam. "Zašto si priznao?" Podigao je pogled. Pričekao je koji trenutak prije nego što je odgovorio. "Ne mogu odgovoriti na to", kazao je. "Rekao bih ti više nego što smijem." "Već znam više nego što bih smio", kazao sam. "Finlay je pitao za mrtvaca i za Pluribus i ti si poludio. Tako da znam da postoji veza između tebe, mrtvaca i toga što se naziva Pluribus." Buljio je u mene. Izgledao je mutno. "Je li Finlay detektiv crnac?" upitao je. "Da", kazao sam. "Finlay. Glavni detektiv." "On je novi", kaţe Hubble. "Nikad prije nisam ga vidio. Uvijek je tu bio Gray. On je bio tu godinama, otkad sam ja bio dijete. Postoji samo jedan detektiv, znaš, ne znam zašto ga zovu glavni detektiv kad je samo jedan. Ima ih samo osmero u policijskoj postaji. Načelnik Morrison, on je tu godinama, čovjek za pultom, četiri policajca u uniformi, jedna ţena i detektiv, Gray. Samo što je sad tu Finlay. Novi čovjek. Crnac, prvi kojeg smo ikad imali. Gray se ubio, znaš. Objesio se na gredu u svojoj garaţi, u veljači, mislim." Pustio sam ga da nastavi lutati mislima. Zatvorske priče. Ubijaju vrijeme. Zato i sluţe. Hubble je bio dobar u tome. No još uvijek sam ţelio da mi odgovori na pitanje. Ĉelo me je boljelo i ţelio sam ga zaliti hladnom vodom. Ţelio sam malo prošetati. Ţelio sam jesti.

kika☺crostuff.net

Trebala mi je kava. Odsutno sam čekao dok je Hubble potanko prolazio kroz povijest općine Margrave. Odjednom se zaustavio. "Što si me pitao?" kazao je. "Zašto si priznao da si ga ubio?" ponovio sam. Osvrnuo se okolo. A onda me je pogledao ravno u oči. "Postoji veza", kazao je. "To je sve što se zasad moţe otkriti. Detektiv je spomenuo tog čovjeka i upotrijebio riječ Pluribus, zbog čega sam skočio. Iznenadio sam se. Nisam mogao vjerovati da zna za vezu. Onda sam shvatio da nema pojma da postoji veza, no to sam mu upravo rekao time što sam se uplašio. Odao sam tajnu. A ne smijem to napraviti, zbog prijetnje." Završio je i ušutio. Vratio mu se tračak onog straha i panike koje je osjetio u Finlayevom uredu. Ponovno je digao pogled. Duboko je uzdahnuo. "Bio sam prestrašen", kazao je. "Ali onda mi je detektiv kazao da je tip mrtav. Daje ustrijeljen. Uplašio sam se jer, ako su ubili njega, mogli bi ubiti i mene. Stvarno ti ne mogu reći zašto. No postoji veza, kao što si ti shvatio. Ako su se domogli baš tog čovjeka, znači li to da će srediti i mene? Ili ne? Morao sam razmisliti o tome. Ĉak nisam bio siguran ni tko je ubio tog tipa. Ali onda mi je detektiv kazao za nasilje. Je li i tebi rekao za to?" Kimnuo sam. "Za ozljede?" kazao sam. "Zvuči prilično neugodno." "Istina", kazao je Hubble. "A to dokazuje da je to bio onaj na kojeg sam mislio. Tako da sam bio zbilja preplašen. Razmišljao sam, traţe li moţda i mene? Ili ne traţe? Jednostavno nisam znao. Bio sam prestrašen. Razmišljao sam cijelu vječnost. Te misli

kika☺crostuff.net

su mi se vrtjele po glavi. Detektiv je počeo ludjeti. Nisam ništa govorio jer sam razmišljao. Ĉinilo se kao da prolaze sati. Bio sam u panici, razumiješ?" Ponovno je utonuo u tišinu. Sve mu je opet prolazilo kroz glavu. Vjerojatno tisućiti put. Pokušavao je odrediti je li njegova odluka bila prava. "Odjednom sam shvatio što treba učiniti", kazao je. "Imao sam tri problema. Ako su mi doista bili za petama, morao sam ih izbjeći. Sakriti se, razumiješ? Zaštititi se. No ako mi nisu bili za petama, morao sam šutjeti, znaš? Tako štitim svoju ţenu i djecu. A s njihove točke gledišta tog čovjeka je trebalo ubiti. Tri problema. Tako da sam priznao." Nisam ga mogao pratiti. To kako mi je sve objašnjavao nije imalo previše smisla. Tupo sam ga pogledao. "Tri odvojena problema, je li tako?" priupitao je. "Odlučio sam da me uhite. Tako sam siguran ako su za mnom. Zato što ovdje ne mogu doći do mene, razumiješ? Oni su vani, a ja sam unutra. Problem broj jedan je riješen. Ali isto tako sam shvatio, ovo je komplicirani dio, ako oni, ustvari, ne traţe mene, zašto ne bih pustio da me uhite, ali da im ništa ne kaţem? Mislit će da sam uhićen radi pogreške ili nečeg takvog i vidjet će da ništa ne govorim. Vidjet će, u redu? To će dokazati da sam siguran. To je poput demonstracije da sam ovisan o njima. Neka vrsta dokaza. Neka vrsta iskušenja mučenjem. To znači da je problem broj dva riješen. A to što sam kazao da sam ga u stvari ja ubio, definitivno me stavlja na njihovu stranu. To je kao izjava o vjernosti, shvaćaš? A pomislio sam da će biti zahvalni zato što sam na neko vrijeme uputio istragu u pogrešnom smjeru. Tako je i problem broj tri riješen." Buljio sam u njega. Nije ni čudo što se kod Finlaya bio učahurio i razmišljao poput luđaka punih četrdeset minuta. Tri muhe jednim udarcem. To je ono što je traţio.

kika☺crostuff.net

Dio oko dokazivanja da mu se moţe vjerovati da neće progovoriti bio je u redu. Tko god oni bili, sigurno će to primijetiti. Odlazak u zatvor bez progovara-nja bio je ritualni prolaz. Za medalju časti. Dobro je računao. Pravilno razmišljanje, Hubble. Naţalost, ostali dijelovi bili su prilično klimavi. Da ne mogu doći do njega ovdje? Sigurno se šalio. Ne postoji bolje mjesto na svijetu, za smaknuti nekoga, od zatvora. Znaš gdje je i imaš vremena koliko god hoćeš. Mnoštvo ljudi koji će to učiniti za tebe. Mnoštvo prilika. Jeftino, također. Koliko bi taj posao koštao na ulici? Tisuću, dvije tisuće? Plus rizik. U zatvoru to košta steku cigareta. Plus što nema rizika. Jer nitko neće primijetiti. Ne, zatvor sasvim sigurno nije dobro mjesto za skrivanje. Loše razmišljanje, Hubble. A postojala je još jedna rupa. "Što ćeš učiniti u ponedjeljak?" upitao sam ga. "Vratit ćeš se natrag kući, radit ćeš što god misliš raditi. Šetat ćeš po Margraveu ili Atlanti ili gdje god inače šetaš. Ako te ţele uhvatiti, zar te neće naći?" Ponovno je započeo s razmišljanjem. Radio je to poput luđaka. Nikad prije nije razmišljao tako daleko u budućnost. Jučer poslijepodne bila je to slijepa panika. Suočavao se sa sadašnjošću. To nije bio loš princip. Osim što vrlo brzo budućnost traţi da se i s njom suočiš. "Samo se nadam najboljem", kazao je Hubble. "Mislio sam kao da, moţda, ako me traţe, moţda će se nakon nekog vremena ohladiti. Ja sam im vrlo koristan. Nadam se da će razmisliti o tome. Trenutno je vrlo napeta situacija. Ali sve će se smiriti vrlo brzo. Moţda će mi biti dovoljno da se izvučem. Ako me pronađu, pronaći će me. Više me nije briga. Zabrinut sam za svoju obitelj." Ponovno je stao i slegnuo ramenima. Ispustio je uzdah. Nije bio loš čovjek. Nije bio na putu da postane veliki kriminalac. To mi se neprimjetno ušuljalo sa strane. Povuklo ga je

kika☺crostuff.net

tako njeţno da nije to ni primijetio. Sve dok nije poţelio pobjeći. Ukoliko bude veoma sretan neće mu slomiti kosti sve dok ne bude mrtav. "Koliko tvoja ţena zna?" upitao sam ga. Digao je pogled. Izraz uţasa na njegovom licu. "Ništa", rekao je. "Apsolutno. Nisam joj rekao ništa. Ni riječi. Nisam mogao. To je moja tajna. Nitko drugi nema pojma ni o čemu." "Morat ćeš joj reći nešto", kazao sam. "Sigurno je primijetila da nisi kod kuće, da ne čistiš bazen ili što god radiš preko vikenda." Pokušavao sam uljepšati stvari, no nije išlo. Hubble je ušutio. Ponovno se izgubio u daljini pri pomisli na dvorište njegove kuće na ranom jesenskom suncu. Njegova ţena moţda petlja oko grmlja ruţa ili nečeg takvog. Djeca se svađaju oko zviţdaljke. Moţda imaju i psa. I garaţu za tri auta s limuzinama koje samo čekaju da ih se izveze. Iznad srednjih vrata koš, čeka da devetogodišnjak naraste dovoljno da zakuca tešku loptu. Zastava iznad trijema. Rano jesenje lišće na podu čeka da ga se pomete. Obiteljski ţivot subotom. No ne ove subote, ne za ovog čovjeka. "Moţda će misliti da se radi o pogrešci", kazao je. "Moţda su joj i rekli, ne znam. Znamo jednog od policajaca, Dwighta Stevensona. Moj brat oţenio je sestru njegove ţene. Ne znam što joj je on rekao. Valjda ću se morati suočiti s tim u ponedjeljak. Reći ću da se dogodila nekakva strašna greška. Ona će povjerovati. Svi znaju da se greške mogu dogoditi." Glasno je razmišljao. "Hubble?" dozvao sam ga. "Što im je visoki tip učinio pa je zasluţio da ga upucaju u glavu?" Ustao je i naslonio se na zid. Podigao je nogu na rub čelične zahodske školjke. Pogledao me je. Nije ţelio odgovoriti. Ne na glavno pitanje.

kika☺crostuff.net

"A što je s tobom?" upitao sam ga. "Što si im ti učinio da si zasluţio da te upucaju u glavu?" Nije ţelio odgovoriti. Tišina u ćeliji bila je uţasna. Pustio sam da stoji još nekoliko trenutaka. Ništa novo za reći nije mi padalo na pamet. Hubble je lupkao cipelom po metalnoj školjci. Malo limenog ritma. Zvučalo je kao kao riffBo Diddleya. "Jesi li kad čuo za Blind Blakea?" upitao sam ga. Prestao je lupkati i pogledao me. "Koga?" tupo je ponovio. "Nije vaţno", rekao sam. "Idem pronaći kupaonicu. Moram staviti mokar ručnik na glavu. Boli me." "Ne čudi me", rekao je. "Idem s tobom." Bojao se ostati sam. Razumljivo. Ja bih trebao biti njegov staratelj ovaj vikend. I tako nisam imao drugih planova. Hodali smo niz red ćelija do nekakvog otvorenog prostora na kraju. Vidio sam vrata za slučaj nuţde kojima se Spivey koristio noć prije. Pored njega bio je otvor u zidu od opeke. Iznad njega stajao je sat. Skoro podne. Drţati sat u zatvoru je bizarno. Zašto mjeriti sate i minute kad ljudi ovdje razmišljaju u godinama i desetljećima? Otvor u zidu bio je natrpan ljudima. Probio sam se unutra i Hubble me slijedio. Bila je to velika soba od opeka, četvrtasta. Osjetio se jak smrad sredstava za čišćenje. Na jednom zidu bila su vrata. Lijevo je bio red kabina za tuširanje. Otvorenih. Na straţnjem zidu bio je red zahodskih kabina. Otvorenih sprijeda, vrata podijeljenih u visini struka. Na desnom zidu bio je red umivaonika. Vrlo oskudno. To nije neki problem ako si cijeli ţivot proveo u vojsci, no Hubble nije bio presretan. To nije bilo ono na što je on navikao.

kika☺crostuff.net

Svi komadi bili su ţeljezni. Sve što bi normalno bilo keramičko ovdje je bilo od nehrđajućeg čelika. Smrskani porculanski umivaonik zna nanijeti prilično ozbiljne ozljede. Veći oštriji komad mogao bi posluţiti kao dobro oruţje. Iz istog razloga zrcala iznad umivaonika ustvari su bili komadi ispoliranog ţeljeza. Malo pretamno, no sluţilo je svrsi. U njima si se mogao vidjeti, no nisi ih mogao razbiti i njihovim komadićem nekoga ubosti. Prišao sam jednom umivaoniku i pustio hladnu vodu. Uzeo sam smotuljak papirnatih ubrusa iz stalka i navlaţio ih. Pritisnuo sam ih na čelo puno modrica. Hubble je samo stajao ne radeći ništa. Kratko sam drţao hladne ubruse i onda sam ih uzeo još. Voda mi se slijevala niz lice. Godilo je. Nije bilo neke stvarne ozljede. Tu nema mesa, samo kost i čvrsta koţa. Malo čega za ozlijediti, ništa za slomiti. Savršen luk, najčvršća prirodna struktura. Zato izbjegavam bilo koga udariti rukama. Ruke su prilično lomljive. Imaju kojekakve koščice i tetive. Udarac dovoljno snaţan da sruši onog iz Crvene bande prilično bi mi oštetio ruku. Morao bih mu se pridruţiti u bolnici. To nije imalo previše smisla. Osušio sam lice i sasvim se pribliţio metalnom zrcalu kako bih procijenio štetu. Nije loše. Prstima sam prošao kroz kosu. Dok sam se naginjao iznad umivaonika u dţepu sam osjetio naočale za sunce. Naočale Crvene bande. Ratni plijen. Izvadio sam ih i stavio ih na glavu. Zagledao sam se u svoj tamni odraz. Dok sam se motao ispred metalnog zrcala., iza leđa sam primijetio početak nekakvog komešanja. Začuo sam kratko Hubbleovo upozorenje i okrenuo se. Naočale za sunce zaklonile su jako svjetlo. Pet bijelaca kretalo se po sredini prostorije u mom pravcu. Izgledali su kao motoristi. Narančasta odijela, dakako, još malo potrganih rukava, no s dodacima od crne koţe. Kape, remeni, rukavice bez prstiju. Velike brade. Sva petorica

kika☺crostuff.net

bili su veliki, teški, s onom tvrdom, kompaktnom masnoćom koja je gotovo mišić, no ipak nije. Sva petorica imala su sirove tetovaţe na ramenima i licima. Svastike. Na obrazima ispod očiju i na čelima. Ĉlanovi Arijevskog bratstva. Banda bijelog smeća iz zatvora. Dok su njih petorica jurili niz prostoriju, ostali su se razbjeţali. Tko god nije shvatio poruku, zgrabljen je i gurnut prema vratima, izbačen na hodnik, pa čak i goli nasapunani ispod tuša. U roku od nekoliko sekundi kupatilo je bilo prazno. Vani su bili svi osim petorice motorista, mene i Hubblea. Petorica velikih raspršili su se oko nas u polukrug. Bili su to veliki ruţni tipovi. Svastike na licima bile su im urezane. Grubo obojane. Moja pretpostavka bila je da su me došli regrutirati. Da su nekako došli do podatka da sam srušio jednog od tipova iz Crvene bande. Da ţele iskoristiti moju bizarnu slavu za njihov cilj. Pretvoriti je u trijumf rase za Bratstvo. No bio sam u krivu. Moja pretpostavka bila je potpuno kriva. Tako da sam ostao nepripre-mljen. Tip u sredini grupe pogledom je letio od mene do Hubblea i natrag. Oči su mu se brzo kretale. Zaustavile su se na meni. "U redu, on je taj", kazao je, gledajući ravno u mene. Dogodile su se dvije stvari. Krajnja dvojica motorista zgrabili su Hubblea i odvukli ga prema vratima. A glavni je zamahnuo svojom velikom šakom prema mom licu. Kasno sam je vidio. Izmakao sam se ulijevo pa me je dohvatila po ramenu. Od udarca sam se okrenuo oko sebe. Zgrabili su me s leđa za vrat. Dvije goleme ruke na mom grlu. Guše me. Glavni je zauzeo poloţaj za novi udarac u moj trbuh. Da je pogodio, bio bih mrtav čovjek. Toliko sam znao. Stoga sam se nagnuo unatrag i zamahnuo nogom. Zahvatio sam muda glavnog tipa kao da su lopta koju pokušavam nabiti izvan stadiona. Velika cipela iz Oxforda zdrobila ih je prilično jako. Vrh ga je pogodio kao tupa sjekira.

kika☺crostuff.net

Zgrbio sam se i vrtio vratom kako bih se odupro tipu koji me gušio. Ĉvrsto me je stezao. Gubio sam bitku. Dohvatio sam mu male prste i slomio ih. Kroz zujanje u ušima čuo sam kako se lome zglobovi. Onda sam mu slomio i prstenjake. Još krckanja. Kao kad se kida kokoš. Pustio me je. Umiješao se i treći tip. Bio je to komad sala kao od stijene odvaljen. Nasrnuo je svojim teškim mesnatim rukama. Poput oruţja. Nigdje ga se nije moglo udariti. Treskao me je kratkim udarcima u ramena i prsa. Bio sam zaglavljen između dva umivaonika. Pritiskala me je golema masa. Nigdje ga nisam mogao udariti. Osim u oči. Zabio sam mu palac u jedno oko. Zakačio sam vrhovima prstiju za njego uho i stisnuo. Palac na mom noktu izbacio mu je očnu jabučicu sa strane. Gurnuo sam palac još jače. Jabučica mu je gotovo iskočila. Vrištao je i potezao me za ruke. Nastavio sam. Glavni tip se digao na koljena. Snaţno sam zamahnuo nogom prema njegovom licu. Promašio sam. Umjesto toga pogodio sam ga u grlo. Razbio sam mu grkljan. Ponovno se srušio na tlo. Pokušao sam dohvatiti drugo oko velikog tipa. Promašio sam ga. Nastavio sam raditi prvim palcem. Kao da ga guram kroz krvavi odrezak. Srušio se. Odmaknuo sam se od zida. Tip sa slomljenim prstima trčao je prema vratima. Tip s izvađenim okom puzao je po podu. Vrišteći. Glavni se gušio sa slomljenim grkljanom. Ponovno su me zgrabili otraga. Izvio sam se. Jedan od onih iz Crvene bande. Dvojica. Vrtjelo mi se u glavi. Ovaj put ću izgubiti. No samo su me zgrabili i odvukli prema vratima. Upalile su se sirene. "Bjeţi odavde, čovječe!" vrištali su nadglasavajući sirenu. "Ovo je naše. Mi smo ovo napravili. Razumiješ? Crvena banda je ovo napravila. Mi ćemo preuzeti krivnju, čovječe." Ugurali su me u guţvu ispred vrata. Shvatio sam. Reći će da su oni to napravili. Ne zato što su me ţeljeli zaštititi od krivice. Zato što su ţeljeli preuzeti zasluge. Pobjeda rase.

kika☺crostuff.net

Vidio sam Hubble kako skakuće u guţvi. Vidio sam straţare. Vidio sam stotine ljudi. Vidio sam Spiveya. Zgrabio sam Hubblea i pohitali smo natrag u ćeliju. Sirene su bile zaglušujuće. Straţari su izlazili kroz jedna vrata. Vidjele su se puške i palice. Vikanje i vrištanje. Sirene. Trčali smo prema ćelijama. Uletjeli smo unutra. Dahtao sam i vrtjelo mi se u glavi. Pobjegao sam iz zasjede. Sirene su bile zaglušujuće. Nisam mogao pričati. Polio sam lice vodom. Naočala za sunce više nije bilo. Vjerojatno su ispale. Začuo sam urlanje na vratima. Okrenuo sam se i ugledao Spiveya. Vikao nam je da izađemo van. Uletio je u ćeliju. Zgrabio sam kaput s kreveta. Spivey je uhvatio Hubblea za lakat. Potom je uhvatio i mene i za ruke nas izvukao vani. Vikao nam je da trčimo. Sirene su još uvijek radile. Doveo nas je do izlaza za nuţdu iz kojeg su bili izjurili straţari. Uveo nas je unutra i natjerao uz stube. Gore i gore. Pluća su me izdavala. Na zadnjem odmorištu bila su vrata s brojem šest nacrtanim bojom. Uletjeli smo unutra. Poţurio nas je niz red ćelija. Ugurao nas je u jednu praznu i gurnuo ţeljezna vrata. Zalupila su se i zaključala. On je otrčao dalje. Ja sam se srušio na krevet i zatvorio oči. *** Kad sam ih opet otvorio Hubble je sjedio na krevetu i promatrao me. Bili smo u velikoj ćeliji. Vjerojatno dvostruko većoj od posljednje. Dva odvojena kreveta, po jedan na svakoj strani. Umivaonik, nuţnik. Jedan kraj u rešetkama. Sve je bilo svjetlije i čišće. Bilo je veoma tiho. Zrak je imao ugodniji miris. Ovo je bio kat za zadrţavanje. Ovo je bio šesti kat. Ovdje smo trebali biti cijelo vrijeme. "Što ti se zaboga dogodilo tamo dolje?" upitao me Hubble. Samo sam slegnuo ramenima. Ispred naše ćelije pojavila su se kolica s hranom. Gurao ih je jedan stari bijelac. Ne straţar, nekakav čistač. Više je sličio na nekog starog

kika☺crostuff.net

stjuarda na brodu za krstarenje. Kroz vodoravni otvor na rešetkama dodao nam je pladanj. Pokrivene tanjure, papirne šalice, termosicu. Sjedili smo na krevetima i jeli. Ja sam popio svu kavu. Onda sam prošetao po ćeliji. Protresao vrata. Bila su zaključana. Šesti kat bio je miran i tih. Velika čista ćelija. Odvojeni kreveti. Zrcalo. Ručnici. Ovdje sam se osjećao puno bolje. Hubble je skupio metalni pribor na posluţavnik i ispod vrata ga gurnuo u hodnik. Legao je na svoj krevet i stavio je ruke iza glave, buljeći u strop. Ubijao je vrijeme. I ja sam radio isto. No ja sam naporno razmišljao. Jer oni su sasvim sigurno prošli kroz proces odabira. Vrlo paţljivo su nas pogledali obojicu i izabrali mene. Odlučno su izabrali mene. A potom su me pokušali zadaviti. Bili bi me ubili, da nije bilo jedne stvari. Tip koji mi je drţao ruke oko vrata napravio je grešku. Drţao me je otraga, što je bilo njemu u korist, a bio je dovoljno jak i dovoljno snaţan. No nije skupio prste. Najbolji način za iskoristiti palce jest na straţnjoj strani vrata, no samo ako su prsti skupljeni. Treba iskoristiti pritisak zglobova, ne prstiju. Tip je drţao prste ispravljene. Tako sam ih mogao dohvatiti i zavrnuti. Njegova greška spasila mi je ţivot. U to nije bilo sumnje. Kad sam njega neutraliziralo bilo je dva naprema jedan. A nikad nisam imao problema s takvim omjerom. No to je ipak bio otvoreni pokušaj da me se ubije. Ušli su unutra, izabrali mene i pokušali me ubiti. A Spivey se sasvim slučajno zatekao ispred kupaonice. On je sve namjestio. On je uposlio Arijevsko bratstvo da me ubiju. On je naredio napad i spremno čekao da uleti unutra i pronađe me mrtvog. I isplanirao je to jučer prije deset navečer. To je bilo jasno. Zato nas je smjestio na pogrešni kat. Na treći umjesto na šesti. Na kat sa osuđenicima, a ne na kat za zadrţavanje. Svi su znali da smo mi trebali biti na katu za zadrţavanje. Dvojica straţara

kika☺crostuff.net

sinoć u prijemnoj prostoriji, oni su bili sasvim jasni. Tako je pisalo na njihovom istrošenom podmetaču. No u deset sati Spivey nas je ostavio na trećem katu, gdje je znao da me moţe ubiti. Rekao je Arijevcima da me napadnu sutradan u podne. Ĉekao je ispred kupaonice u podne spreman da uleti unutra. Spreman da vidi moje tijelo kako leţi na pločicama. No onda je došlo do greške u njegovom planu. Nisu me ubili. Arijevci su potjerani batinama. Crvena banda je ušla unutra kako bi iskoristila trenutak. Izbili su neredi. Spremala se pobuna. Spivey je počeo pani-čariti. Aktivirao je alarm i pozvao ekipu za intervencije. Odvukao nas je s tog kata i doveo na šesti, pa nas ostavio ovdje. Po svim dokumentima, na šestom katu trebali smo biti cijelo vrijeme. Dobro povlačenje. Cijelo vrijeme istrage bio sam siguran. Spivey je izabrao opciju u kojoj će reći da nikada nismo bili dolje. Na teretu je imao nekoliko teških ozljeda, vjerojatno i jednog mrtvog. Pretpostavljao sam da se glavni vjerojatno ugušio do smrti. Spivey sigurno zna da sam ja to napravio. No sad to više nikome ne moţe kazati. Jer, po njemu, ja nikad nisam bio tamo. Leţao sam na krevetu i gledao u betonski strop. Lagano sam disao. Plan je bio jasan. Uopće nije bilo sumnje u Spiveyev plan. Uzmak je bio usklađen. Propali plan s pomno razrađenim povlačenjem. Ali zašto? Nisam mogao razumjeti. Recimo da je tip koji me davio skupio prste. Tada bi me dohvatili. Bio bih mrtav. Leţao bih na podu kupaonice dok bi mi iz usta virio veliki natečeni jezik. Spivey bi uletio unutra i pronašao me. Zašto? Što je on htio? Što je on imao protiv mene? Nikad ga prije nisam vidio. Nikad nisam bio ni blizu njega ili njegovog prokletog zatvora. Zašto bi zaboga izveo zamršen plan da me ubije? Nisam uspijevao doći ni do kakvog zaključka. 93

kika☺crostuff.net

OSAM Hubble je spavao neko vrijeme na krevetu nasuprot moga. Onda se drmnuo i probudio. Previjao se neko vrijeme. Na trenutak je izgledao zbunjeno, smeteno, sve dok nije shvatio gdje je. Krenuo je provjeriti koliko je sati na svom satu, no na mjestu gdje je stajao teški rolex vidio je tek komad bijele koţe. Dotaknuo je korijen nosa i sjetio se da je izgubio naočale. Uzdahnuo je i zarinuo glavu natrag u poderani zatvorski jastuk. Jako očajan čovjek. Razumio sam njegov strah. No pored toga izgledao je i poraţen. Kao da se upravo kockao i sve izgubio. Kao da je računao da će se nešto dogoditi, a nije se dogodilo, pa je sad bio očajan. Tada sam počeo shvaćati i to. "Ubijeni tip ti je pokušavao pomoći, nije li?" upitao sam. To pitanje ga je preplašilo. "Ne mogu ti to reći, zar ne?" odgovorio je. "Moram znati", bio sam uporan. "Moţda si mu se obratio za pomoć. Moţda si razgovarao s njime. Moţda je zato ubijen. Moţda je izgledalo kao sad, kad ćeš mi početi pričati. Što bi moglo ubiti i mene." Kimnuo je i počeo se njihati naprijed-nazad na svome krevetu. Duboko je udahnuo. Pogledao je pravo u mene. "On je bio istraţitelj", kazao je. "Doveo sam ga ovdje jer sam ţelio da se cijela ova stvar zaustavi. Više nisam ţelio biti umiješan u to. Ja nisam kriminalac. Nasmrt se bojim i ţelim van. On me je trebao izvući i riješiti se tog šljama. No nekako se poskliznuo i sad je mrtav, a ja se nikada neću izvući. A ako saznaju da sam ga ja doveo ovdje, ubit će i

kika☺crostuff.net

mene. A ako me i ne ubiju vjerojatno ću ionako završiti u zatvoru na tisuću godina, jer je cijela prokleta stvar postala jako javna i jako opasna." "Tko je bio taj tip?" upitao sam. "Nije imao ime", kazao je Hubble. "Samo lozinku za kontakt. Rekao je da je tako sigurnije. Ne mogu vjerovati da su uspjeli doći do njega. Meni je izgledao sposoban. Da ti pravo kaţem, podsjećao me na tebe. I ti mi izgledaš kao sposoban tip." "Što je radio tamo u skladištu?" upitao sam ga. Slegnuo je ramenima i odmahnuo glavom. "Ne razumijem tu situaciju", kazao je. "Spojio sam ga s nekim tipom i tamo su se sastali, no ne bi li u tom slučaju ubili i drugog tipa? Ne razumijem zašto su sredili samo jednog od njih." "Tko je bio taj s kime se išao sastati?" upitao sam. Zaustavio se i odmahnuo glavom. "Ionako sam ti već previše rekao", kazao je. "Sigurno sam lud, ubit će me." "Tko je umiješan u ovu stvar?" upitao sam ga. "Zar ne slušaš?" kazao je. "Neću reći više ni riječi." "Ne trebaju mi imena", kazao sam. "Je li to nešto veliko?" "Ogromno", potvrdio je. "Najveća stvar za koju si ikad čuo." "Koliko ljudi?" upitao sam. Slegnuo je ramenima i trenutak razmišljao. Brojao je u sebi. "Deset", kazao je. "Ne uključujući i mene." Pogledao sam ga i slegnuo ramenima. "Deset ljudi ne zvuči kao nešto veliko", kazao sam.

kika☺crostuff.net

"Pa, tu je i unajmljena pomoć", kazao je. "Oni su tu kad ih se treba. Mislio sam na jezgro od deset ljudi ovdje. Deset ljudi koje znam, ne računajući mene. To je jako malo, ali vjeruj mi, to jest velika stvar." "Što je s čovjekom kojeg si poslao da se nađe sa istraţiteljem?" kazao sam. "Je li on jedan od te desetorice?" Hubble je odmahnuo glavom. "Ne računam ni njega", kazao je. "Dakle, tu ste ti, on i još desetorica drugih?" zaključio sam. "Nešto veliko?" Tiho je kimnuo. "Nešto najveće što si ikad čuo", ponovio je. "A u ovom trenutku je vrlo javno?" upitao sam ga. "Zašto? Zato što je taj istraţitelj njuškao?" Hubble je ponovno odmahnuo glavom. Imao je bolan izraz, kao da su ga moja pitanja trgala. "Ne", kazao je. "Zbog nekog drugog razloga. Kao da je u ovom trenutku otvoren put za ranjavanje. Za izlaganje. Veoma je riskantno i cijelo vrijeme se pogoršava, ali sad moţe ići i na jednu i na drugu stranu. Ako ovo prođemo, nitko neće nikad ništa saznati. Ali ako ne prođemo, bit će to najveća senzacija za koju si ikad čuo, vjeruj mi. Bit će jako blizu, jednoj ili drugoj strani." Pogledao sam ga. Nije mi izgledao kao čovjek koji bi mogao izazvati najveću senzaciju za koju sam ikad čuo. "Pa koliko će to izlaganje trajati?" upitao sam ga. "Skoro je gotovo", kazao je. "Moţda još tjedan dana. Ja pretpostavljam da je tjedan dana od sutra. Sljedeću nedjelju. Moţda ću biti ţiv i vidjeti to."

kika☺crostuff.net

"Dakle, nakon sljedeće nedjelje više nećeš biti ranjiv?" kazao sam. "Zašto ne? Što će se dogoditi sljedeće nedjelje?" Zatresao je glavom i odvratio pogled. Kao da me nije vidio, kao da ne stojim tu i ne postavljam mu ova pitanja. "Što znači Pluribus?" upitao sam ga. Nije ţelio odgovoriti. Samo je nastavio odmahivati glavom. Oči su mu bile čvrsto zatvorene od straha. "Je li to lozinka za nešto?" kazao sam. Nije me slušao. Razgovor je bio gotov. Odustao sam i ponovno smo utonuli u tišinu. To je i meni odgovaralo. Nisam ţelio znati ništa više. Nisam ţelio znati ništa. Biti izvan svega toga i znati Hubbleov posao nije mi se činilo kao dobra kombinacija. Ni visokom tipu s obrijanom glavom nije donijela previše dobra. Nisam ţelio dijeliti njegovu sudbinu, biti mrtav na ulazu u nekakvo skladište, djelomično sakriven ispod komada starog kartona, sa svim slomljenim kostima. Samo sam ţelio potrošiti vrijeme do ponedjeljka, izaći van i pobjeći glavom bez obzira. Planirao sam do sljedeće nedjelje biti jako daleko. "U redu, Hubble", kazao sam. "Nema više pitanja." Slegnuo je ramenima i kimnuo glavom. Dugo je sjedio u tišini. Onda je progovorio, tiho, s puno rezignacije u glasu. "Hvala", kazao je. "Bolje je tako." Bio sam ispruţen na uskom krevetu, pokušavajući otploviti u nekakvo čistilište. No Hubble je bio neumoran. Nemirno se prevrtao, okretao i tiho uzdisao. Ponovno je bio blizu da me iţivcira. Okrenuo sam se prema njemu.

kika☺crostuff.net

"Oprosti", kazao je. "Jako sam napet. Bilo mi je ugodno barem razgovarati s nekim. Poludio bih ovdje da sam sam. Moţemo li razgovarati o nečem drugom? Što je s tobom? Reci mi nešto o sebi. Tko si ti, Reacher?" Slegnuo sam ramenima. "Ja sam nitko", odgovorio sam. "Samo običan čovjek u prolazu. Bit ću daleko u ponedjeljak." "Nitko nije nitko", kazao je. "Svi imamo neku priču. Ispričaj mije." Tako sam pričao neko vrijeme, leţeći na krevetu, ponovno prolazeći kroz posljednjih šest mjeseci. On je leţao na krevetu, gledao u betonski strop, slušao i odvraćao misli od svojih problema. Pričao sam mu o odlasku iz Pentagona. Washington, Baltimore, Philadelphia, New York, Boston, Pittsburgh, Detroit, Chicago. Muzeji, glazba, jeftini hoteli, kafići, autobusi i vlakovi. Samovanje. Putovanje kroz svoju vlastitu zemlju poput kakvog siromašnog turista. Upoznavanje s nekim stvarima prvi put. Gledanje povijesti koju sam naučio u prašnjavim učionicama na drugoj strani svijeta. Promatranje velikih stvari koje su oblikovale naciju. Ratišta, tvornice, deklaracije, revolucije. Traţenje malih stvari. Rodnih mjesta, klubova, ulica, legendi. Velikih i malih stvari koje bi trebale predstavljati dom. Pronašao sam neke od njih. Rekao sam Hubbleu za dugo putovanje preko beskrajnih polja i ušća skroz od Chicaga do New Orle-ansa. Kako sam se polako kretao uz obale Zaljeva sve do Tampe. Onda za putovanje Greyhoundom na sjever prema Atlanti. Za blesavu odluku da se iskrcam kod Margravea. Dugo hodanje po kiši jučer ujutro. Za praćenje hira. Praćenje nečeg što mi je brat kazao i čega se maglovito sjećam, o boravku u jednom mjestu gdje je Blind Blake moţda umro prije šezdeset godina. Dok sam mu govorio o tome osjećao sam se glupo.

kika☺crostuff.net

Hubble se borio s noćnom morom, a ja sam bio na besmislenom hodočašću. No on je shvatio potrebu za tim. "I ja sam to jednom napravio", kazao je. "Na medenom mjesecu. Išli smo u Europu. Stali smo u New Yorku i ja sam pola dana proveo traţeći zgradu Dako-te, znaš, tamo gdje je John Lennon ubijen. Onda smo u Liverpoolu proveli tri dana hodajući i traţeći Cavern Club. Mjesto gdje su Beatlesi započeli karijeru. Nismo ga uspjeli naći, pretpostavljam daje srušen." Nastavio je pričati. Većinom o putovanju. Bio je na puno mjesta sa svojom suprugom. Uţivali su u tome. Bili su po cijeloj Europi, Meksiku, na Karibima. Po cijeloj Americi i Kanadi. Dobro su se provodili. "Jesi li kad bio usamljen?" upitao me. "Putujući cijelo vrijeme sam?" Rekao sam mu da nisam, da sam uţivao u tome. Ja volim samoću, anonimnost. Kao da sam nevidljiv. "Kako misliš nevidljiv?" upita me znatiţeljno. "Putujem uz cestu", kazao sam. "Uvijek uz cestu. Nešto hodam, vozim se autobusima. Ponekad vlakovima. Uvijek plaćam u gotovini. Tako nikad ne ostavljam papirnati trag iza sebe. Nema podataka o prometu kreditne kartice, nema dokaza o putniku, ničega. Nitko mi ne moţe ući u trag. Nikad nikome ne govorim svoje ime. Ako spavam u hotelu platim gotovinom i dam im laţno ime." "Zašto?" čudio se. "Tko te dovraga traţi?" "Nitko", kaţem. "To je samo malo dobre zabave. Sviđa mi se anonimnost. Osjećam kao da se borim protiv sistema. A u ovom trenutku sam iskreno nadrkan na sistem."

kika☺crostuff.net

Vidio sam kako je utonuo natrag u razmišljanje. Dugo je mislio. Vidjelo se kako se smanjuje dok se bori s problemima koji su postali gotovo nerješivi. Vidjelo se kako mu panika dolazi i odlazi poput plimnog vala. "Daj mi tvoj savjet za Finlaya", kazao je. "Kad me pita za priznanje reći ću mu da sam bio pod stresom zbog nekog problema na poslu. Reći ću da postoji nekakvo nadmetanje, prijetnje mojoj obitelji. Reći ću da ne znam ništa o mrtvacu ili bilo čemu tome, ni o telefonskom broju. Sve ću poreći. A onda ću pokušati sve smiriti. Što ti misliš?" Plan mi je izgledao prilično tanak. "Reci mi jednu stvar", kazao sam. "Ako meni ne odaješ nikakve korisne detalje, jesi li njima koristan? Ili si ti samo neka vrsta promatrača?" Navlačio je prste i kratko razmišljao. "Da, ja sam im koristan", kazao je. "Ĉak i ključan." "A, ako tebe nema da to obaviš?" upitao sam ga. "Bi li morali unovačiti nekog drugog?" "Da, morali bi", kazao je. "A to bi im bilo umjereno teško, s obzirom na veličinu koristi." Odmjeravao je svoje šanse o preţivljavanju jednako kao što je na poslu procjenjivao molbu za kredit. "U redu", kazao sam. "Plan ti je dobar onoliko koliko moţe biti dobar. Upotrijebi ga." Nisam vidio što bi drugo mogao napraviti. On je bio mali pijun u nekoj velikoj operaciji. No ključan pijun. A nitko neće prekinuti veliku operaciju bez razloga. Tako da mu je budućnost, ustvari, bila jasna kao dan. Ako ikad saznaju daje on taj koji je izvana doveo istraţitelja, onda je definitivno mrtav. No ako to nikad ne saznaju, onda je definitivno siguran. Potpuno jednostavno. Izračunao sam da su mu šanse dovoljno velike zbog jednog vrlo uvjerljivog podatka.

kika☺crostuff.net

Priznao je jer je mislio da je zatvor neka vrsta sigurnog utočišta u kojem ga se oni neće moći domoći. Tako je on o svemu razmišljao. To je bilo pogrešno razmišljanje. Bio je u krivu. Ovdje nije bio siguran od napada, sasvim suprotno. Mogli su doći do njega da su to htjeli. No druga strane te medalje jest da on nije bio napadnut. Kao što se meni dogodilo. Ne Hubble. Po tome sam zaključio da postoje nekakvi dokazi da će s njim sve biti u redu. Ne traţe ga, jer da ga ţele ubiti mogli su to dosad napraviti, već bi ga ubili. No nisu. Iako su se navodno u ovom trenutku bili prilično napeti zbog nekakvog privremenog rizika. Tako da je to izgledalo kao dokaz. Počeo sam vjerovati kako će sve biti u redu s njim. "Da, Hubble", ponovio sam. "Upotrijebi taj plan, to je najbolje što moţeš napraviti." Ćelije su ostale zaključane cijeli dan. Na katu je vladala tišina. Leţali smo na krevetima i prolazili ostatak popodneva. Više nije bilo priče. Sve smo ispričali. Dosađivao sam se i poţelio da sam iz stanice u Margraveu sa sobom ponio novine. Mogao bih ih ponovno pročitati. Sve o tome kako Predsjednik smanjuje izdatke za borbu protiv kriminala kako bi mogao biti ponovno izabran. Kako štedi jedan dolar na Obalnoj straţi danas da bi sutra mogao potrošiti deset dolara na zatvore poput ovoga. Oko sedam sati stari čistač je navratio s večerom. Jeli smo. Ponovno je došao i pokupio pladanj. Proletjela je prazna večer. U deset je nestalo struje pa smo ostali u mraku. Noć. Nisam skidao cipele i spavao sam tek djelomično. Za svaki slučaj, ukoliko je Spivey imao još nekakvih planova za mene. U sedam ujutro svjetla su se ponovno upalila. Nedjelja. Probudio sam se umoran, no prisiljavao sam se da ustanem. Prisilio sam se na lagano razgibavanje kako bi mi bol u tijelu popustila. Hubble je bio budan, no šutio je. Preko oka me je promatrao kako vjeţbam. Još uvijek je bio zamišljen. Doručak je stigao nešto prije osam. Isti starac je

kika☺crostuff.net

gurao kolica s hranom. Pojeo sam doručak i popio kavu. Taman dok sam praznio bocu škljocnula je brava i vrata su se odškrinu-la. Gurnuo sam ih, otvorio i izašao van te nabasao na straţara koji je namjeravao ući unutra. "Danas je tvoj veliki dan", kazao je. "Izlaziš van." "Ja?" upitao sam. "Obojica", kazao je. "Reacher i Hubble, puštaju se na zahtjev policije Margravea. Budite spremni za pet minuta, u redu?" Vratio sam se u ćeliju. Hubble se podigao na laktove. Nije pojeo doručak. Izgledao je zabrinutiji nego ikad. "Bojim se", priznao je. "Sve će biti u redu", kaţem. "Hoće li?" upita. "Jednom kad izađem van oni me mogu pronaći." Odmahnuo sam glavom. "Lakše bi im bilo uhvatiti te ovdje u zatvoru", kazao sam. "Vjeruj mi, da su te ţeljeli ubiti, već bi bio mrtav. Sad si na sigurnom, Hubble." Kimnuo je sam za sebe i uspravio se. Skupio sam kaput i stali smo zajedno ispred ćelije, čekajući. Straţar se vratio za pet minuta. Ispratio nas je kroz hodnik i dva reda zaključanih ćelija. Stavio nas je u straţnje dizalo. Ušao i okrenuo ključ za spuštanje. Ponovno je izašao kad su se vrata počela zatvarati. "Doviđenja", pozdravio je. "I ne vraćajte se više." Dizalo nas je spustilo do predvorja i potom smo izašli van na vruće betonsko dvorište. Iza nas vrata zatvora su se zatvorila i zaključala. Stajao sam licem okrenutim prema suncu i udisao svjeţi zrak. Vjerojatno sam izgledao poput nekog tipa iz starog sladunjavog filma koji izlazi na slobodu nakon godinu dana u samici.

kika☺crostuff.net

U dvorištu su bila parkirana dva automobila. Jedan je bio velika tamna limuzina, engleski bentley, moţda dvadesetak godina star, no izgledao je kao nov. Unutra je sjedila jedna plavuša, pretpostavljam da je bila Hubbleova supruga zato što je poţurio prema njoj, kao prema najljepšem prizoru kojeg je ikad vidio. U drugom autu sjedila je policajka Roscoe. Izašla je i krenula ravno prema meni. Izgledala je sjajno bez uniforme. U dţinsu, laganoj pamučnoj majici i koţnoj jakni. Blago, inteligentno lice. Mekana tamna kosa. Velike oči. U petak sam pomislio da dobro izgleda. Bio sam u pravu. "Bok, Roscoe", kazao sam. "Bok, Reacher", odgovorila je pa se nasmijala. Glas joj je bio prekrasan. Osmijeh je bio odličan. Gledao sam ga sve dok je trajao, što je bilo prilično dugo. Ispred nas Hubbleovi su se odvezli u benleyu, mašući. Mahnuo sam i ja njima i zapitao se kako će njima stvari ispasti. Vjerojatno nikad neću doznati, osim ako ne budu imali sreće pa o tome budem čitao negdje u novinama. Roscoe i ja ušli smo u njen automobil. Nije bio baš njen, objasnila je, već neoznačeni policijski no ona ga je koristila. Potpuno novi Chevrolet ili nešto tako, velik, udoban i tih. Bila je ostavila motor upaljen pa je zrak unutra bio hladan. Izvezli smo se iz betonskog dvorišta i provukli se kroz ţičane kaveze za vozila. Nakon posljednjeg kaveza Roscoe je zavrtjela volan i odjurili smo niz cestu. Prednji kraj auta podigao se, a zadnji spustio zbog laganog pritiska. Nisam se osvrtao. Samo sam sjedio, bilo mi je dobro. Izlazak iz zatvora je jedan od boljih osjećaja u ţivotu čovjeka. Kao i kad ne znaš što te sutra čeka. Kao i kad kliziš autom niz osunčanu cestu s lijepom ţenom za volanom. "Dakle, što se dogodilo?" upitao sam nakon jednog kilometra. "Reci mi."

kika☺crostuff.net

Ispričala mi je prilično iskrenu priču. Počeli su raditi na mom alibiju u petak kasno navečer. Ona i Finlay. Mračna prostorija. Nekoliko prigušenih svjetala. Hrpe papira. Šalice s kavom. Telefonski imenici. Njih dvoje okreću telefone i grizu olovke. Tihi glasovi. Strpljivo ispitivanje. Scena u kojoj sam ja bio tisuću puta. Zvali su u Tampu i Atlantu i do ponoći su pronašli putnika iz mog autobusa i sluţbenika na šalteru kolodvora u Tampi. Oba su me se sjećali. Onda su došli i do vozača autobusa. Potvrdio je daje stao na petlji u Margraveu kako bih ja izašao, u petak ujutro u osam sati. Do ponoći je moj alibi bio čvrst kao stijena, točno onako kako sam rekao. U subotu ujutro iz Pentagona je pristigao dugački faks s podacima o mojoj sluţbi. Trinaest godina mog ţivota stisnutih na nekoliko stranica zguţvanog papira. Danas je to izgledao kao ţivot nekog drugog, no to je potvrdilo moju priču. Finlay je bio impresioniran. Potom su stigli moji otisci prstiju iz FBI-jeve baze podataka. Neumorno računalo pronašlo ih je u pola tri ujutro. Američka vojska, pisalo je u objašnjenju, prije trinaest godina. Alibi mi je bio čvrst, a pozadina provjerena. "Finlay je bio zadovoljan", kazala mi je Roscoe. "Pokazalo se da jesi onaj za kojeg si se predstavljao i da si u četvrtak navečer bio šest stotina kilometara daleko. To je bilo čvrsto. Još jednom je nazvao medicinskog istraţitelja, samo za slučaj da je utvrdio mogućnost drugog vremena smrti, no ne, još uvijek se kretalo oko ponoći." Zavrtio sam glavom. Finlay je bio prilično oprezan tip. "Što je s mrtvacom?" kazao sam. "Jeste li mu ponovno provjerili otiske prstiju?" Koncentrirala se na prestizanje jednog kamiona. Prvog vozila kojeg smo vidjeli u zadnjih četrdeset pet minuta. Potom me je pogledala i kimnula. "Finlay mi je kazao da ti to ţeliš", kazala je. "Ali zašto?" "Prebrzo su stigli za negativan rezultat", kazao sam. "Prebrzo?" upita ona.

kika☺crostuff.net

"Rekla si da se radi na principu piramide, je li tako?" htio sam biti siguran. "Prvih deset, prvih stotinu, onda prvih tisuću, i tako sve do dna, istina?" Ponovno je kimnula. "Pa uzmi mene za primjer", kazao sam. "Ja sam u bazi podataka, ali prilično nisko u piramidi. Upravo si rekla da im je trebalo četrnaest sati da me pronađu, zar ne?" "Tako je", kazala je. "Poslala sam tvoje otiske oko dvanaest i trideset prijepodne i identificirali su ih u pola tri ujutro." "OK", kazao sam. "Ĉetrnaest sati. Dakle, ako treba četrnaest sati za doći blizu dna piramide, onda treba više od četrnaest sati da se dođe skroz do dna. To je logično, zar ne?" "Tako je", kazala je. "No što se dogodilo s ovim mrtvacom?" kazao sam. "Tijelo je pronađeno u osam ujutro, pa kad su otisci poslani? Osam i trideset, najranije. No Baker mi je već u pola tri kad je razgovarao sa mnom govorio da nisu prepoznati. Sjećam se koliko sati je bilo jer sam gledao na sat. To je samo šest sati. Ako im je trebalo četrnaest sati da pronađu mene, kako su za samo šest sati mogli reći da mrtvi tip nije tamo?" "Boţe", kaţe ona. "U pravu si. Vjerojatno je Baker nešto zeznuo. Finlay je uzeo otiske, a Baker ih je poslao. Pretpostavljam da je nešto zeznuo oko uzoraka. Treba biti paţljiv ili se ne mogu poslati jasno. Ako uzorci nisu dobri, računalo ih pokuša dešifrirati, a onda se vrate kao nečitki. Baker je mislio da je rezultat nula. Šifre su slične. Bilo kako bilo, poslala sam ih ponovno, odmah nakon što si mi rekao. Ubrzo ćemo znati." Dok smo se vozili prema istoku Roscoe mi je rekla da je vršila pritisak na Finlaya da me izvuče iz War-burtona odmah, još jučer popodne. Finlay je gunđao, no pristao je, ali iskrsnuo je problem. Warburton je bio upravo zatvoren. Rekli su Finlayu da su izbili pro-

kika☺crostuff.net

blemi u kupaonici. Jedan zatvorenik mrtav, jedan je izgubio oko, izbila je pobuna golemih razmjera, rat crnačkih i bjelačkih bandi. Samo sam sjedio pored Roscoe i promatrao kako se horizont mijenja. Ubio sam jednog čovjeka i oslijepio drugoga. Sad bih se morao suočiti sa svojim osjećajima. No nisam ih imao puno. Zapravo, ništa nisam osjećao. Ni krivnju, ni kajanje. Ništa. Kao da sam se u kupaonici naganjao s dva ţohara i na koncu ih pregazio. No ţohari su barem racionalna, razumna vrsta bića. Oni Arijevci u kupatilu bili su gori od crvi. Šut-nuo sam jednog od njih u vrat i ugušio se svojim vlastitim grkljanom. Pa, loša sreća. On je prvi započeo, zar ne? Kad me napao kao da je otvorio zabranjena vrata. Ono što ga je čekalo iza njih bio je njegov problem. Njegov rizik. Da mu se nije sviđalo, nije trebao otvarati prokleta vrata. Slegnuo sam ramenima i zaboravio na to. Uputio sam pogled prema Roscoe. "Hvala ti", kazao sam. "Ozbiljno. Puno si radila da mi pomogneš kako bih se izvukao." Odgovorila mi je na zahvalu kratkim odmahivanjem rukom i crvenilom i samo nastavila voziti. Počela mi se sve više sviđati. No vjerojatno ne toliko da bi me spriječilo da bjeţim glavom bez obzira iz Geor-gije što je prije moguće. Moţda ću ostati samo sat ili dva i onda je zamoliti da me odveze negdje na auto-busnu stanicu. "Ţelim te odvesti na ručak", kazao sam. "Kao nekakav znak zahvale." Razmišljala je o tome par stotina metara i onda mi uputila smiješak. "U redu", rekla je. Skrenula je desno na lokalnu cestu i ubrzala juţno prema Margraveu. Provezli smo se pokraj blještavo novog restorana Eno's i zaputili se prema dalje prema gradu.

kika☺crostuff.net

DEVET Nagovorio sam je da otključa policijsku postaju i izvadi mi vrećicu sa stvarima i novcem. Potom smo produţili dalje prema gradu, ostavila me je u centru i dogovorili smo se naći u policijskoj zgradi za nekoliko sati. Stajao sam na pločniku na opakoj vrućini nedjeljnog jutra i mahao joj dok je odlazila. Namjeravao sam provjeriti priču o Blind Blakeu, odvesti Roscoe na ručak i onda pobjeći bestraga iz Georgije i ne vratiti se nikad više. Tako sam proveo neko vrijeme lutajući i razgledajući grad, radeći stvari koje sam bio planirao za petak popodne. Nije to bio nekakav grad. Stara drţavna cesta prolazila je pravo kroz njega, od sjevera prema jugu, a u nekoliko stotina metara nazivala se Main Street. U tih nekoliko stotina metara bilo je malih dućana i ureda koji su preko široke ceste gledali jedni na druge, odvojeni uskim pristupnim pokrajnjim uličicama koje su vodile do straţnjih dijelova zgrada. Vidio sam malu trţnicu voćem, brijačnicu, prodavaonicu, odvjetnički ured i zubarsku ordinaciju. Na straţnjoj strani trgovačkih zgrada nalazila su se parkirališta s bijelim drvenim ogradama i ukrasnim stablima. Na ulici, dućani i uredi imali su cerade preko širokih pločnika. Na pločnicima su stajale i klupe, no bile su prazne. Nedjelja ujutro, kilometrima daleko od ičega. Main Street protezala se prema sjeveru, ravno kao po matrici, pored još nekoliko stotina metara parkirališta do zgrade policije i vatrogasnog doma, a nešto manje od kilometra dalje bio je restoran Eno's. Nekoliko kilometara iza Eno's-a bio je zapadni izlaz u smjeru Warburtona, mjesta gdje se nalazi zatvor. Sjeverno od tog kriţanja uz cestu nije bilo ničega sve dok se ne dođe do skladišta i izlaska s autoceste, dvadeset praznih kilometara od mjesta gdje sam sada stajao. Na juţnom rubu grada vidio se mali gradski park s brončanim kipom i ulicom malom gradskom ulicom koja se protezala prema zapadu. Uputio sam se prema tamo i ugledao

kika☺crostuff.net

diskretni zeleni znak na kojem je pisalo Beckman Drive. Hubbleova ulica. Nisam joj mogao ocijeniti pravu duljinu jer je praktički odmah skretala najprije lijevo pa desno velike travnate površine na kojoj je stajala velika bijela drvena crkva. Okruţivalo ju je nekoliko stabala trešanja dok su oko travnjaka stajali automobili uredno parkirani unutar mjesta označenih bojom na asfaltu. Jedva sam čuo zvuk orgulja i ljudi kako pjevaju. Kip u parkiću bio je tip po imenu Caspar Teale, koji je valjda napravio nešto dobro prije stotinu godina. Gotovo pravilno nasuprot Beckman Driveu s druge strane parka bila je još jedna uličica, prema istoku, s opskrbnim dućanom koji je stajao usamljeno na uglu. I to je bilo to. Ovo nije bio neki grad. Nije se puno toga događalo. Trebalo mi je manje od pola sata da obiđem sve što ovo mjesto nudi. Ovo je bio najčišći grad kojeg sam ikad vidio. To je bilo nevjerojatno. Doslovce svaka zgrada bila je potpuno nova ili svjeţe obojena. Ulice su bile glatke poput stakla, a pločnici ravni i čisti. Bez rupa, bez pukotina, prljavštine. Mali uredi i dućani izgledali su kao da ih se boja svaki tjedan. Travnjaci, zelenilo i stabla bili su savršeno podrezani. Brončani kip Caspara Tealea izgledao je kao da ga netko glanca svaki dan. Boja crkve bila je tako svijetla da su me oči boljele. Posvuda su se vijorile zastave, čije je bjelilo blještalo dok su crvena i plava boja sjajile na suncu. Cijelo mjesto bilo je tako uredno da ti je stvaralo nervozu pri šetnji, jer stalno si u brizi hoćeš li moţda iza sebe ostaviti blatnjav otisak stopala. Opskrbni dućan, na jugoistočnoj strani, prodavao je stvari koje su mu bile dovoljno dobra izlika da bude otvoren u nedjelju ujutro. Bio je otvoren, no nije bilo guţve. Unutra nije bilo nikoga osim tipa za pultom. No sluţio je kavu. Sjeo sam za mali šank, naručio veliku šalicu kave i kupio nedjeljne novine.

kika☺crostuff.net

Na naslovnici je još uvijek bio Predsjednik. Sad je bio u Kaliforniji. Objašnjavao je poduzetnicima koji su imali ugovore s vojskom zašto im je rijeka prihoda presušivala nakon pedeset slavnih godina. Šok nakon njegove najave oko Obalne straţe u Pensacoli još uvijek se osjećao. Brodovi će se u subotu navečer vratiti u luke. Neće ponovno isploviti bez novih sredstava. Kompletno uredništvo novina bunilo se protiv toga. Prestao sam čitati i podigao pogled kad sam čuo vrata kako se otvaraju. Ušla je jedna ţena. Sjela je na stolicu na suprotnom kraju šanka. Bila je starija od mene, imala je moţda četrdesetak godina. S tamnom kosom, jako vitka, odjevena u skupu odjeću crne boje. Imala je jako bijelu koţu. Tako bijelu da je gotovo svijetlila. Nekako se napeto kretala. Na zglobovima su joj se vidjeli tetive i ţile poput konopa. Imala je nekakav uplašeni izraz lica. Tip za pultom nagnuo joj se pa je naručila kavu tako tiho da sam je jedva čuo, iako je bila prilično blizu mene u gotovo potpuno tihoj prostoriji. Nije ostala dugo. Popila je pola svoje kave, cijelo vrijeme gledajući kroz prozor. Onda se ispred zaustavio veliki crni kombi, a ona se zatresla. Bio je to potpuno novi kombi koji očito nikad nije vukao ništa vrijedno. Uhvatio sam obris vozača dok se naginjao unutra da otvori suvozačeva vrata. Izgledao je snaţno. Prilično visok. Širokih ramena i debelog vrata. Crna kosa. Crna kosa prebačena preko jakih kvrgavih ramena. Moţda oko trideset godina. Blijeda ţena poput duha je iskliznula iz svoje stolice i stala na noge. Progutala je knedlu. Dok je otvarala vrata dućana izvana se čula buka motora u leru. Ţene je ušla u kombi, no on se nije maknuo. Samo je stajao uz rub pločnika. Okrenuo sam se na svojoj stolici prema tipu za pultom. "Tko je to?", upitao sam ga. Pogledao me je kao da sam s drugog planeta.

kika☺crostuff.net

"To je gospođa Kliner", kazao je. "Zar ne znate tu obitelj?" "Ĉuo sam za njih", kazao sam. "Ja sam stranac ovdje. Kliner je vlasnik skladišta gore kraj autoceste, zar ne?" "Tako je", kazao je. "I još mnogo čega. On je jak ovdje, gospodin Kliner." "Je li?" upitao sam. "Naravno", kazao je tip. "Jeste li čuli za Fundaci-ju?" Zatresao sam glavom. Iskapio sam kavu i pruţio šalicu da je još jednom natoči. "Kliner je osnovao Fundaciju Kliner", objašnjavao je on. "Grad od nje ima puno koristi na razne načine. Došao je ovamo prije pet godina i otad je svaki dan kao Boţić." Kimnuo sam. "Je li gospođi Kliner dobro?" upitao sam ga. Odmahnuo je glavom dok mi je ponovno punio šalicu. "Ona je bolesna", kazao je. "Jako bolesna. Blijeda je, zar ne? Nekakva slabost? Jako bolesna ţena. Mogla bi biti tuberkuloza. Vidio sam da tuberkuloza to ponekad napravi ljudima. Nekad je bila izrazito zgodna ţena, danas izgleda poput nečeg što je izraslo u ormaru, zar ne? Jako bolesna ţena, to je prokleto sigurno." "Tko je tip u kombiju?" nastavio sam. "Stepson", kaţe on. "Klinerov sin iz prvog braka. Gospođa Kliner mu je druga ţena. Ĉuo sam da se ne slaţe baš dobro s dečkom." Kimnuo mi je na onaj način na koji pokret prekida neobavezni razgovor. Otišao je krpom obrisati nešto s neke kromirane naprave na drugoj strani šanka. Crni kombi još je vani čekao. Slagao sam se s tipom da ţena izgleda poput nečeg što je izraslo u ormaru. Izgledala je kao neka rijetka vrsta orhideje bez dovoljno svjetla i hrane. No nisam se slagao da izgleda bolesno. Nisam vjerovao da ima tuberkulozu. Pretpostavljao sam da

kika☺crostuff.net

boluje od nečeg drugog. Nečega što sam jednom ili dvaput prije već vidio. Pretpostavljao sam da boluje od potpunog straha. Nisam znao čega se bojala. Nije me ni zanimalo o kakvom strahu se radi. Nije bio moj problem. Digao sam se i bacio novčanicu od pet dolara na pult. Tip mi je sav ostatak vratio u kovanicama. Nije imao novčanica od jednog dolara. Kombi je još stajao tamo, točno uz rub pločnika. Vozač je bio nagnut naprijed, s prsima na volanu, gledajući u stranu preko svoje pomajke ravno prema meni. Preko puta mene iza pulta nalazilo se zrcalo. Izgledao sam točno kao netko tko je izašao iz autobusa nakon cjelonoćne voţnje i potom proveo dva dana u zatvoru. Shvatio sam da se moram negdje oprati prije nego što izvedem Roscoe na ručak. Tip za pultom uhvatio me u razmišljanju. "Pokušajte u brijačnici", kazao je. "U nedjelju?" kaţem. Slegnuo je ramenima. "Uvijek su unutra", kazao je. "Nikad zapravo nisu zatvoreni. Onda, opet, nikada nisu ni zapravo otvoreni." Kimnuo sam i gurnuo vrata prema vani. Vidio sam malu hrpu ljudi kako izlaze iz crkve, čavrljaju na tratini i ulaze u svoje automobile. Ostatak grada još uvijek je izgledao napušteno. No crni kombi još uvijek je stajao uz rub pločnika, točno ispred dućana. Vozač je još uvijek netremice gledao u mene. Na suncu sam hodao prema sjeveru, a kombije polako krenuo usporedo sa mnom, odrţavajući ritam. Tip je još uvijek bio nagnut naprijed, buljeći postrance. Ubrzao sam nekoliko koraka i kombi je ubrzao kako bi pratio ritam. Onda sam stao i prestigao me. Tip je očito odlučio da ne treba imati rezervni plan. Odustao je i uz buku otišao. Slegnuo

kika☺crostuff.net

sam ramenima i nastavio. Došao do brijačnice. Prošao ispod prugaste nadstrešnice i pritisnuo kvaku. Vrata su se otvorila. Ušao sam unutra. Poput svega ostalog u Margraveu i brijačnica je izgledala prekrasno. Blještala je od antiknih stolica za brijanje i briţljivo čuvanog i odrţavanog namještaja. Imala je onu vrstu opreme za brijače koju su skoro svi odbacili još prije trideset godina. Sad je svi ţele natrag. Plaćaju pravo bogatstvo za nju jer ponovno oţivljava izgled kakav ljudi ţele da Amerika ima. Onako kako misle da je nekad izgledalo. I ja sam sasvim sigurno mislio da je prije sve izgledalo ovako. Sjedio bih u nekom školskom dvorištu u Manili ili Munche-nu i zamišljao zelene travnjake, stabla, zastave i sjajne kromirane brijačnice poput ove. Naletio sam na dva stara crnca. Oni su se jednostavno ovdje druţili. Nisu baš stvarno radili, ali nisu ni bili zatvoreni. No dali su naslutiti da će me usluţiti. Kao, oni su tu, ja sam tu, pa zašto ne? A pretpostavljam da sam izgledao kao hitan slučaj, traţio sam njihovo djelo. Brijanje, šišanje, topao ručnik i usjajivanje cipela. Na nekoliko mjesta na zidu vise uokvirene naslovnice dnevnih novina. Veliki naslovi. Umro Roosevelt, Dan pobjede nad Japanom, Izvršen atentat na JFK-a, Ubijen Martin Luther King. Stari stolni radio od mahagonija diskretno se oglašavao. Nove, paţljivo presavijene nedjeljne novine stajale su na stalku uz prozor. Starci su u jednoj zdjeli napravili pjenu, iz remena izvadili oštru britvu, smočili četku za brijanje. Prekrili su me ručnicima i krenuli na posao. Jedan me je bri-jao starom ravnom britvom. Drugi je stajao sa strane ne radeći gotovo ništa. Pretpostavljao sam da će se on uključiti u igru kasnije. Onaj koji je radio započeo je čavrljati, kao što to brijači obično čine. Ispričao mi je povijest svoga posla. Njih dvojica bili su prijatelji još od djetinjstva. Ţivjeli su tu u Margrave oduvijek. Počeli su raditi kao brijači davno prije Drugog

kika☺crostuff.net

svjetskog rata. Radili su kao šegrti u Atlanti. Otvorili su radnju zajedno kao mladići. Preselili su se ovdje kad je stari dio grada srušen. Ispričao mi je povijest ovog kraja iz perspektive jednog brijača. Nabrojao je poznate koji su prošli kroz ove stare stolce. Govorio mi je svašta o svakome. "Recite mi nešto o Klinerima", zamolio sam. Bio je brbljav tip, no to pitanje ga je ušutkalo. Zastao je s radom i razmišljao koji trenutak. "Ne mogu vam puno reći o njima, to je sigurno", kazao je. "To je tema o kojoj izbjegavamo razgovarati ovdje. Najbolje bi bilo da me pitate o nekom drugom." Slegnuo sam ramenima koja su bila prekrivena ručnicima. "U redu", kazao sam. "Jeste li ikad čuli za Blind Blakea?" "Za njega sam čuo, naravno", kazao je stari. "O tom čovjeku moţemo razgovarati, nema nikakvih problema." "Odlično", kazao sam. "Što mi moţete reći?" "Dolazio je ovdje, s vremena na vrijeme, jako davno", kazao je. "Kaţu da je rođen u Jacksonvilleu, Florida, odmah s druge strane granice. Išao bi na putovanja od tamo, znate, ovuda pa preko Atlante, na sjever sve do Chicaga, a onda opet na put nazad. Ponovno kroz Atlantu, ponovno ovuda, natrag kući. Tada je bilo puno drukčije, znate. Nije bilo autocesta, nije bilo automobila, barem ne za siromašnog crnca i njegove prijatelje. Svi su hodali ili se vozili u kamionima." "Jeste li ga kada čuli kako svira?" upitao sam ga. Ponovno je stao s radom i zagledao se u mene. "Ĉovječe, meni je sedamdeset godina", kazao je. "To se događalo kad sam ja bio dječak. Razgovaramo o Blind Blakeu ovdje. Takvi ljudi svirali su u barovima. Nikad nisam bio ni

kika☺crostuff.net

u jednom baru kao dječak, razumijete. Da sam bio, bili bi me dobro istukli po straţnjici. Trebali biste pitati ovog mog partnera. On je puno stariji od mene. On ga je moţda čuo kako svira, ali se moţda neće sjetiti jer ne pamti dobro. Ĉak ni što je jeo za doručak. Jesam li u pravu? Hej, prijatelju stari, što si doručkovao?" Starac se zamislio i naslonio na umivaonik pored moga. Bio je to zgrbljeni stari čovjek boje iste kao i kod radija od mahagonija. "Nemam pojma što sam jeo za doručak", kazao je. "Ĉak se ne sjećam ni jesam li uopće doručkovao. Ali slušaj. Moţda sam star, no istina je da starci jako dobro pamte. Ne novije stvari, razumiješ, već starije. Zamisli da ti je memorija poput stare kante, znaš? Jednom kad se napuni starim stvarima nema šanse da u nju stane nešto novo. Nema nikakve šanse, razumiješ? Tako da se ne sjećam ničeg novijeg jer mije ta stara kanta prepuna starih stvari koje su se dogodile jako davno. Razumiješ li što ti govorim?" "Naravno da razumijem", kazao sam. "Pa, jako davno, jeste li ga ikad čuli kako svira?" "Koga?" kazao je. Pogledavao sam naizmjence jednog pa drugog. Nisam bio siguran je li ovo neka uvjeţbana rutina. "Blind Blakea", kazao sam. "Jeste li ga kad čuli kako svira?" "Ne, nikad ga nisam čuo", kazao je stari. "Ali moja sestra jest. Imam sestru staru više od devedeset godina ili tako nešto, Bog je čuvao. Još uvijek je ţiva. Nekad davno malo se bavila pjevanjem i pjevala je s Blind Blakeom puno puta." "Stvarno?" kaţem. "Pjevala je s njim?" "Jest, stvarno", potvrdio je zgrbljeni starac. "Pjevala je gotovo sa svakim tko je prolazio ovuda. Moraš znati da je ovaj stari grad leţao točno na glavnoj cesti za Atlantu. Ona tamo stara lokalna cesta nekad je prolazila ovuda i vodila ravno prema Floridi. To je bio

kika☺crostuff.net

jedini put kroz Georgiju od sjevera prema jugu. Naravno, danas imamo autocestu koja prolazi odmah pored nas bez zaustavljanja, postoje avioni i sve to. Danas Margrave nema nikakvu vaţnost, nitko više ne prolazi ovuda." "Dakle, Blind Blake se zaustavljao ovdje?" podsjetio sam ga. "A vaša sestra je pjevala s njime?" "Svi su se zaustavljali ovdje", kazao je. "Na sjevernoj strani grada bila je sva sila barova i prenoćišta za uslugu ljudima koji su bili u prolazu. Na mjestima svih ovih lickanih dvorišta odavde do vatrogasnog doma prije su bili barovi i prenoćišta. Svi su srušeni, jer bi se inače urušili sami od sebe. Nisu bili imali ništa prometa godinama. Ali onda, to je bio potpuno drukčiji grad. Dolazile su i odlazile rijeke ljudi, bez prestanka. Radnici, berači ljetine, trgovački putnici, borci, skitnice, kamiondţije, glazbenici. Kojekakvi ljudi bi se zaustavljali i svirali i moja sestra bila bi tu s njima svima i pjevala." "I ona se sjeća Blind Blakea?" upitao sam ga. "Sigurno", kaţe starac. "Mislila je o njemu kao najvećem ţivućem čovjeku. Kaţe da je svirao jako veselo. Stvarno veselo." "Što se njemu dogodilo?" pitao sam dalje. "Znate li?" Starac se duboko zamislio. Putovao je unatrag kroz svoje oslabljeno pamćenje. Zatresao je sijedom glavom nekoliko puta. Potom je uzeo mokri ručnik iz vruće posude i stavio ga preko mog lica. Počeo me je šišati. Završio je još uvijek tresući glavom i nekom dozom konačnosti. "Ne mogu točno reći", kazao je. "Dolazio je i odlazio, s vremena na vrijeme. Toga se sjećam jako dobro. Tri, četiri godine kasnije više ga nije bilo. Bio sam gore u Atlanti u to doba, nisam bio ovdje pa ne znam. Ĉuo sam da govore da je ubijen, moţda baš ovdje u Margraveu, moţda i ne. Neka velika nevolja, ubilo ga je na licu mjesta."

kika☺crostuff.net

Sjedio sam i neko vrijeme slušao stari radio. Onda sam im pruţio dvadeseticu iz mog smotuljka s novcem i poţurio van na Main Street. Zaputio sam se prema sjeveru. Bilo je gotovo podne i sunce je prţilo. Vruće za rujan. Nitko nije hodao po ulici. Crna cesta na mene je isijavala svoju vrućinu. Blind Blake je hodao ovom cestom, moţda baš po podnevnoj vrućini. Davno, kad su ovi brijači bili dječaci, ovo je bila glavna prometna arterija prema sjeveru i Atlanti, Chicagu, poslu, nadi, novcu. Podnevna vrućina tada nikog ne bi mogla odvratiti od odlaska tamo gdje se zaputio. No danas je ova cesta tek glatki crni sporedni put koji ne vodi ama baš nigdje. Trebalo mi je nekoliko minuta da po vrućini dođem do zgrade policije. Prešao sam preko urednog travnjaka i pored još jednog brončanog kipa i povukao teška staklena ulazna vrata. Ušao sam u svjeţu unutrašnjost. Roscoe me je čekala, naslonjena na prijemni pult. Iza nje u sobi s policajcima vidio sam Stevensona kako uţurbano razgovara na telefon. Roscoe je bila blijeda i izgledala je veoma zabrinuto. "Pronašli smo još jedno tijelo", kazala je. "Gdje?" upitam. "Ponovno u skladištu", kazala je. "Ovaj put s druge strane ceste, ispod komada kartona, tamo gdje ih se prikuplja." "Tko ga je pronašao?" upitam "Finlay", kaţe ona. "Bio je gore jutros, njuškao, traţio nešto što će nam pomoći oko prvoga. Neku pomoć, razumiješ? I sve što je našao jest još jedan." "Znate li tko je ovaj?" upitam je. Ona zavrti glavom. "Neidentificiran", kaţe. "Jednako kao i prvi." "Gdje je Finlay sada?" upitam je. "Otišao je po Hubblea", kaţe ona. "Misli da Hubble moţda zna nešto o ovome." Kimnuo sam.

kika☺crostuff.net

"Koliko dugo je ovaj leţao gore?" kaţem. "Moţda dva ili tri dana", kaţe ona. "Finlay kaţe da je to moţda bilo dvostruko ubojstvo u četvrtak navečer." Ponovno sam kimnuo. Hubble jest znao nešto o ovome. Ovo je bio tip kojeg je poslao da se sretne s visokim istraţiteljem obrijane glave. Nije mogao shvatiti kako se ovaj tip izvukao. Ali nije se izvukao. S parkirališta ispred zgrade začuo sam automobil i potom su se otvorila staklena vrata. Finlay je provirio glavom unutra. "Mrtvačnica, Roscoe", kazao je. "I ti, Reacher." Slijedili smo ga van, na vrućinu. Svi smo sjeli u Roscoeinu neoznačenu limuzinu. Roscoe je vozila. Ja sam sjedio straga. Finlay je bio na suvozačevom mjestu, okrenuo se na sjedalu kako bi mogao pričati s nama oboma u isto vrijeme. Roscoe se izvezla s policijskog parkirališta i zaputila prema jugu. "Ne mogu pronaći Hubblea", kazao je Finlay, gledajući u mene. "Kod kuće mu nema nikoga. Je li ti spominjao da ide negdje?" "Nije", odgovorio sam. "Ni riječi. Gotovo da nismo ni progovorili cijeli vikend." Finlay je progunđao. "Moram doznati što on zna o svemu ovome", kazao je. "Ovo je ozbiljno sranje i on zna nešto, to je vraţji sigurno. Što ti je rekao o ovome, Reacher?" Nisam odgovorio. Još uvijek nisam bio siguran na čijoj sam strani. Finlayevoj, vjerojatno, no ukoliko on počne srljati po tome u što je Hubble umiješan, Hubble i njegova obitelj završit će mrtvi. Nema sumnje u to. Tako sam odlučio da ću jednostavno ostati nepristran i pobjeći odavde što je brţe moguće. "Jesi li ga pokušao nazvati na mobitel?" upitao sam ga.

kika☺crostuff.net

Finlay je nešto promrmljao i odmahnuo glavom. "Isključen je", kazao je. "Javlja se neka automatska sekretarica." "Je li dolazio ovdje uzeti svoj sat?" upitao sam ga. "Uzeti što?" kaţe on. "Sat", kaţem. "U petak je kod Bakera ostavio sat vrijedan deset tisuća dolara. Kad nam je Baker stavljao lisice za put do Warburtona. Zar nije došao po njega?" "Nije", kazao je Finlay. "Nitko mi nije rekao da je dolazio." "U redu", kazao sam. "Znači da negdje ima nekakav hitan posao. Ĉak ni kreten poput Hubblea neće zaboraviti na sat od deset tisuća dolara, zar ne?" "Kakav hitan posao?" upita Finlay. "Što ti je rekao o tome?" "Nije mi rekao ni mrvu", kazao sam. "Kao što sam ti rekao, gotovo da nismo ni progovorili." Finlay je buljio u mene s prednjeg sjedala. "Nemoj se zafrkavati sa mnom, Reacheru", kazao je. "Dok ne pronađem Hubble drţat ću tebe i iscijediti iz tebe ono što ti je rekao. I nemoj izmišljati daje drţao usta zatvorena cijeli vikend jer takvi tipovi nikad to ne rade. To znamo i ja i ti, dakle nemoj se zafrkavati sa mnom, OK?" Samo sam slegnuo ramenima. Nije me namjeravao ponovno uhititi. Moţda ću moći uhvatiti neki autobus kod mrtvačnice, gdje god ona bila. Morat ću propustiti ručak s Roscoe. Šteta. "Dakle, kakva je priča s ovim?" upitao sam ga. "Više-manje ista kao i s prošlim", kazao je Finlay. "Izgleda da se dogodilo u isto vrijeme. Upucan, vjerojatno istim oruţjem. Ovog nisu nabijali nogom nakon svega, no vjerojatno je dio istog događaja."

kika☺crostuff.net

"Ne znate tko je on?" kaţem. "Zove se Sherman", kaţe on, "to je sve što znamo 0 njemu." "Pričaj mi što znaš", kazao sam. Pitao sam čisto iz navike. Finlay je na trenutak razmišljao. Vidio sam kad je odlučio odgovoriti. Kao da smo partneri. "Neidentificirani bijelac", kaţe on. "Ista stvar kao 1 s prvim, bez dokumenata, bez lisnice, bez ikakvih prepoznatljivih karakternih znakova. No ovaj je imao zlatni ručni sat na kojem je sa straţnje strane ugravirano: 'Shermanu s ljubavlju, Judy.' Ima moţda trideset ili trideset pet godina. Teško je reći jer je leţao tamo tri noći i male ţivotinje već su ga prilično pojele. Nema više usana ni očiju, ali desna ruka mu je sačuvana jer je bila podmetnuta ispod tijela, tako da smo uspjeli uzeti pristojne otiske prstiju. Poslali smo ih prije sat vremena i moţda nešto ispadne od toga, ako budemo imali sreće." "Rane od metaka?" upitao sam ga. Finlay kimne glavom. "Izgleda kao da je isti pištolj", kaţe on. "Mali kalibar, meci s mekšim vrhom. Izgleda kao da ga je prvi pogodak samo ranio pa je bio u stanju trčati. Pogođen je još nekoliko puta, ali uspio je doći do nadvoţnjaka autoceste. Tu je pao i iskrvario do smrti. Nisu ga šutali naokolo jer ga nisu mogli pronaći. Tako se meni čini." Razmišljao sam o ovome. Hodao sam upravo tim putem u petak ujutro u osam sati. Točno između dva trupla. "I ti su zaključio da se zove Sherman?" kaţem. "Ime mu piše na satu", kaţe Finlay. "Moţda nije njegov sat", kaţem ja. "Moţda ga je ukrao negdje. Moţda ga je naslijedio, moţda ga je kupio u zalagaonici, moţda ga je našao na ulici?"

kika☺crostuff.net

Finlay samo još jednom progunđa. Sada smo već bili barem petnaest kilometara juţno od Margravea. Roscoe je drţala dobar ritam u voţnji starom cestom. Onda je usporila i na kriţanju skrenula lijevo, na cestu koja je vodila ravno prema praznom horizontu. "Gdje zaboga idemo?" pitao sam. "U okruţnu bolnicu", kazao je Finlay. "Dolje u Yellow Springsu. Drugi grad prema jugu. Nema još puno." Nastavili smo se voziti. Yellow Springs izgledao je kao magličasta mrlja od vrućine na horizontu. Odmah na granici gradskog područja nalazila se okruţna bolnica, gdje je stajala manje-više osamljeno. Smještena je tamo kad su sve bolesti bile zarazne i kad se bolesne ljude stavljalo u izolaciju. Bila je to velika bolnica, kompleks niskih širokih zgrada raspršenih na nekoliko jutara zemlje. Roscoe je usporila i skrenula na pristupnu cestu. Poskakivali smo preko leţećih policajaca i zaputili se prema skupini zgrada koje su bile stajale odvojeno na straţnjoj strani kompleksa. Mrtvačnica je izgledala kao dugačko spremište s velikim garaţnim vratima koja su trenutno bila otvorena. Zaustavili smo se na pristojnoj udaljenosti od vrata i ostavili automobil u dvorištu. Međusobno smo se pogledali i ušli unutra. Nekakav liječnik dočekao nas je i uveo u ured. Sjeo je za veliki metalni stol i pokazao Finlayu i Roscoe stolice na koje mogu sjesti. Ja sam se naslonio na pult, između računalnog terminala i telefaks uređaja. Ovaj pogon nije imao veliki proračun. Očito je jeftino opremljen prije dosta godina. Sve je bilo istrošeno, izudarano i neuredno. Potpuno drukčije od zgrade policije u Margraveu. Tip za stolom izgledao je umorno. Ni star ni mlad, moţda Finlayevo godište. Bijeli mantil. Izgledao je kao čovjek oko čijih se prosudbi ne treba previše zabrinjavati. Nije se predstavio. Uzeo je zdravo za gotovo da svi znamo tko je on i što ovdje radi.

kika☺crostuff.net

"Što vam mogu reći, ljudi?" upitao je. Naizmjence je pogledavao u nas troje. Ĉekao je. Uzvratili smo mu pogledima. "Radi li se o istom incidentu", upitao je Finlay. Njegov duboki harvardski glas kao da nije pripadao ovom zapuštenom uredu. Liječnik je slegnuo ramenima. "Drugo truplo je kod mene tek sat vremena", kazao je. "No da, rekao bih da se radi o istom incidentu. Gotovo sigurno je riječ o istom oruţju. U oba slučaja izgleda kao mali kalibar i meci s mekšim vrhom. Meci su očito bili spori, izgleda da je pištolj imao prigušivač. "Mali kalibar?" htio sam biti siguran. "Koliko malen?" Liječnik umornog pogleda okrene se prema meni. "Ja nisam stručnjak za oruţje", kazao je. "No kladio bih se da je kalibar dvadeset i dva. Ĉini mi se da je toliki. Rekao bih da traţimo čahure metaka s mekšim vrhom širine dvadeset i dva. Uzmimo glavu prve ţrtve, na primjer: dvije male raspuknute ulazne rane i dvije velike neuredne izlazne rane, karakteristično za male metke s mekšim vrhom." Kimnuo sam. "Upravo to rade meci s mekšim vrhom. Ulaze unutra i spljošte se dok to rade. Pretvore se u grudice olova veličine novčića koji se probijaju kroz tkivo u koje su ušli. Sami sebi probiju velike izlazne rupe. A s jednom lijepom dvadesetdvicom ima smisla upotrijebiti prigušivač. Nema smisla koristiti prigušivač osim kod stišavanja zvučne frekvencije. U suprotnom bi metak probio svoj vlastiti zvučni zid na putu prema meti, poput sićušnog borbenog aviona." "U redu", prihvatio sam. "Jesu li ubijeni tamo gdje su i pronađeni?" "U to nema sumnje. Hipostaza je očita kod oba tijela." Pogledao me. Ţelio je da ga pitam što je hipostaza. Znao sam što je to, no ţelio sam biti pristojan. Pogledao sam ga zbunjeno.

kika☺crostuff.net

"Posmrtna hipostaza", htio je biti precizan. "Siva boja. Kad umreš, cirkulacija se zaustavlja, razumijete? Srce prestane kucati. Krv se pokorava zakonu gravitacije. Odlazi u donji dio tijela, u najniţe moguće krvne ţile, sve do kapilara u koţi koja je naslonjena na tlo ili na čemu god leţi. Najprije se smjeste crvena krvna zrnca. Od njih koţa pocrveni. Onda se ona zgrušaju pa postane stalna, kao na fotografiji. Nakon nekoliko sati, ona je trajna. Mrlje na prvom tipu su potpuno u skladu s poloţajem njegovog tijela u dvorištu skladišta. U to nema sumnje. Ustrijelili su ga, pao je mrtav na zemlju, u nekom ludom bijesu nekoliko minuta su ga šutali okolo i onda je ostao tu leţati osam sati. U to nema sumnje." "Što mislite o šutanju?" upitao ga je Finlay. Liječnik je zatresao glavom i slegnuo ramenima. "Nikad prije nisam vidio takvo što", kazao je. "Ĉitao sam o takvim slučajevima u časopisima, s vremena na vrijeme. Očito stvar nekog psihopata. Ne moţe se drukčije objasniti. Nije imalo nimalo učinka na mrtvaca. Nije ga boljelo jer je već bio mrtav. Tako da je vjerojatno na neki način koristilo onom tko ga je šutao. Nevjerojatan bijes, ogromna snaga. Ozljede su uţasne." "Što je s drugim?" upitao je Finlay. "On je bjeţao", kazao je liječnik. "Pogođen je prvim metkom iz blizine u leđa, no to ga nije srušilo pa je počeo bjeţati. Usput je dobio još dva puta. Jedan u vrat, a drugi smrtonosni u prepone. Raznio mu je bedrenu arteriju. Uspio je doći do nadvoţnjaka na autocesti, tu je legao na tlo i iskrvario. U to nema sumnje. Da u četvrtak nije cijelu noć padala kiša, siguran sam da biste vidjeli trag krvi na cesti. Vjerojatno je bilo oko pet-šest litara krvi posvuda naokolo, k'o zavraga, sigurno je više nema u tijelu ovog tipa."

kika☺crostuff.net

Svi smo zašutjeli. Razmišljao sam o očajničkom trku drugog tipa po cesti. Kako je pokušavao doći do nadvoţnjaka dok su mu se meci zabijali u tijelo. Kako lijega kod rampe za autocestu među tihu guţvu malih noćnih ţivotinja. "U redu", kazao je Finlay. "Dakle moţemo sigurno reći da su dvije ţrtve bile zajedno. Ubojica je u grupi od troje, iznenađuje ih, puca dva puta prvom u glavu, u međuvremenu drugi pokušava pobjeći i dok trči pogađaju ga tri metka, je li tako?" "Pretpostavljate da je bilo troje ubojica?" kaţe liječnik. Finlay je kimnuo glavom prema meni. To je bila moja teorija, ja je moram i objasniti. "Tri odvojena profila ličnosti", kaţem. "Sposoban ubojica, bijesni manijak i onaj nesposobni koji je pokušao sve prikriti." Liječnik je polako kimnuo. "To bi moglo imati smisla", kazao je. "Prvi tip je pogođen iz neposredne blizine, pa moţda moţemo pretpostaviti da je znao napadače i dozvolio im da mu se pribliţe?" Finlay kimne. "Moralo je biti tako", kazao je. "Nalaze se njih petorica. Trojica napadnu dvojicu. Ovo je nešto veliko, zar ne?" "Znamo li tko su bili napadači?" upitao je liječnik. "Ne znamo čak ni tko su bile ţrtve", kaţe Roscoe. "Imate li kakvu teoriju o ţrtvama?" upita Finlay liječnika. "Za drugu nemam, osim što imamo ime na ručnom satu", kazao je liječnik. "Tek mi je stigao na stol prije sat vremena." "Dakle, imate neke teorije o prvome?" kaţe Finlay. Liječnik je počeo čeprkati po nekim bilješkama na stolu, no zazvonio je telefon. Javio se i potom predao slušalicu Finlayu.

kika☺crostuff.net

"Za vas", rekao je. Finlay se nagnuo naprijed na svojoj stolici i preuzeo poziv. Slušao je nekoliko trenutaka. "U redu", kazao je u slušalicu. "Samo isprintaj podatke i faksiraj nam ih ovamo, hoćeš?" Potom je vratio slušalicu liječniku i počeo se ljuljati na svojoj stolici. Na licu mu se počeo ocrtavati osmijeh. "To je bio Stevenson, zove iz postaje", kazao je. "Konačno smo dobili potvrdu o otiscima prstiju prve ţrtve. Izgleda da je dobro što smo ih poslali na ponovnu provjeru. Stevenson će nam ih poslati faksom ovako za koji minut, pa nam vi doktore recite što imate i onda ćemo sve skupa povezati." Umorni čovjek u bijelom mantilu slegnuo je ramenima i podigao list papira. "Prvi tip?" kazao je. "Uopće nemam puno o njemu. Tijelo je bilo u potpunom neredu. Bio je visok, u dobroj formi, imao je obrijanu glavu. Najvaţnija stvar mu je zubalo. Izgleda da je čovjek popravljao zube na svim stranama svijeta. Nešto je američko, nešto samo izgleda američki, nešto je strano." Pored moga boka faks-uređaj je počeo svirati i brujati. Povukao je u sebe list tankog papira. "Što iz toga moţemo zaključiti?" kaţe Finlay. "Tip je bio stranac? Ili Amerikanac koji je ţivio u inozemstvu, što li?" Tanki list papira izleti van, sav ispisan. Uređaj se potom zaustavio i utihnuo. Uzeo sam papir i bacio pogled na njega. Onda sam ga dvaput pročitao. Smrznuo sam se. Stisnula me ledena paraliza i nisam se mogao pomaknuti. Jednostavno nisam mogao vjerovati što čitam na tom komadu papira tek pristiglom. Nebo se srušilo na mene. Buljio sam u liječnika i progovorio.

kika☺crostuff.net

"Odrastao je u inozemstvu", kazao sam. "Popravljao je zube tamo gdje je u tom trenutku ţivio. Sa osam godina slomio je desnu ruku i izliječio to u Njemačkoj. Krajnike je izvadio u bolnici u Seoulu." Liječnik me je pogledao. "To se sve moţe vidjeti iz otisaka prstiju?" upitao je. Odmahnuo sam glavom. "To je bio moj brat", odgovorio sam. DESET Jednom davno gledao sam mornarički film o ekspediciji na smrznutom Arktiku. Moţe se hodati po čvrstom ledenjaku. No led se odjednom moţe uskovitlati i slomiti. Od nekakvih nezamislivih potresa u odlo-mljenim santama. Stvorili bi se potpuno novi zemljopisni podaci. Goleme strmine tamo gdje je prije sve bilo ravno. Golemi klanci iza tebe. Novo jezero ispred tebe. Svijet koji je u jednoj sekundi potpuno promijenjen. Tako sam se ja osjećao. Sjedio sam tu ukočen od šoka na pultu između računalnog terminala i faksa i osjećao se kao tip na Arktiku čiji se cijeli svijet promijenio nakon samo jednog koraka. Odveli su me do hladnog skladišta straga kako bi obavili formalnu identifikaciju tijela. Lice mu je bilo razneseno od metaka i sve kosti su mu bile slomljene, no prepoznao sam mu oţiljak u obliku zvijezde na vratu. Dobio ga je kad smo se igrali sa slomljenom bocom, prije dvadeset devet godina. Potom su me odveli natrag u zgradu policije u Margraveu. Finlay je vozio. Roscoe je sjedila sa mnom na straţnjem sjedalu automobila i cijelo vrijeme drţala me za ruku. Voţnja je trajala samo dvadesetak minuta, no za to vrijeme ja sam prošao kroz dva cijela ţivota. Njegov i moj.

kika☺crostuff.net

Moj brat Joe. Dvije godine stariji od mene. Rođenje u jednoj bazi na Dalekom istoku točno na koncu Eise-howerovog doba. Nakon toga ja sam se rodio u jednoj bazi u Europi, točno na početku Kennedyeve ere. Potom smo rasli skupa po cijelom svijetu u onoj tijesnoj izoliranoj prolaznosti koju obitelji vojnika same stvore za sebe. Cijeli ţivot sastojao se od seljenja u povremenim i nepredvidivim intervalima. Došlo je do toga da bi bilo čudno provesti više od jednog i pol polugodišta na samo jednom mjestu. Nekoliko puta prošle su godine, a da nismo ni vidjeli zimu. Odselili bismo se iz Europe početkom jeseni otišli negdje na Tihi ocean gdje bi ljeto ponovno tek započinjalo. Prijatelji su nam uvijek nestajali. Neka jedinica bi dobila premještaj negdje drugdje i cijele hrpe djece bi otišle. Ponekad bismo na neke od njih naletjeli mjesecima kasnije na potpuno drugim mjestima. Ogroman dio njih nikad više nismo vidjeli. Nitko nikad nije govorio dobar dan ili doviđenja. Jednostavno, bio si tu ili nisi bio tu. Onda smo Joe i ja odrasli, pa smo se još više selili. Vijetnam je značio da će vojska seljakati ljude oko svijeta sve brţe i brţe. Ţivot se pretvorio u zamagljene baze. Nikad nismo ništa posjedovali. Na transportnim avionima uvijek nam je bila dozvoljena samo po jedna torba s prtljagom. U toj magli skupa smo proveli šesnaest godina. Joe je bio jedina konstanta u mom ţivotu. I volio sam ga kao brata. No ta fraza ima sasvim precizno značenje. Puno tih starih izreka nemaju. Kao, recimo, kad ljudi kaţu da su 'spavali kao beba'. Misle li pod time da su spavali odlično? Ili misle da su se budili vrišteći svakih deset minuta? Volio sam Joea poput brata, što je u našoj obitelji imalo puno značenja. Istina je da nikad nisam bio siguran volim li ga ili ne. A ni on nikad nije bio siguran voli li mene ili ne. Između nas bilo je samo dvije godine razlike, no on je rođen u pedesetima, a ja u šezdesetima. To kao da je nama predstavljalo puno više od dvije godine razlike. A

kika☺crostuff.net

kao i bilo koja dvojica braće u razmaku od dvije godine, jedan drugoga smo prokleto puno ţivcirali. Tukli smo se, svađali i potajno čekali da odrastemo i izađemo iz podređenog poloţaja. Veći dio tih šesnaest godina nismo znali volimo li se ili se mrzimo. No imali smo ono što imaju obitelji u vojsci. Tvoja obitelj je tvoja jedinica. Ljude u bazama učilo se potpunoj odanosti svojim jedinicama. To je bila doslovce najvaţnija stvar u njihovim ţivotima. Sinovi su ih kopirali. Oni su prenosili taj isti stupanj odanosti na svoje obitelji. Stoga bi s vremena na vrijeme mrzio svoga brata, no nikad ne bi dopustio da ti ga netko dira. To je ono što smo mi imali, Joe i ja. Imali smo onu bezuvjetnu ljubav. Ĉuvali smo jedan drugome leđa u svakom novom školskom dvorištu i zajedno šakama pronalazili izlaz iz nevolja. Ja sam pazio na njega, on je pazio na mene, kao što braća i inače rade. Šesnaest punih godina. To nije bilo previše normalno djetinjstvo, no bilo je jedino djetinjstvo koje ću ikad imati. Joe je bio baš na njegovom početku i na kraju. A sad ga je netko ubio. Sjedio sam na straţnjem sjedalu policijskog chevroleta i slušao tihi glas u mojoj glavi koji me je pitao što ću, dovraga, sada napraviti. Finlay nas je provezao direktno kroz Margrave i parkirao točno ispred zgrade policijske postaje. Točno uz rub pločnika ispred velikih staklenih ulaznih vrata. Roscoe je izašla iz auta i čekala me pored njega, baš kao što su to Baker i Stevenson napravili prije četrdeset osam sati. Izašao sam i pridruţio im se na podnevnoj ţezi. Stajali smo tu koji trenutak, a onda je Finly povukao teška vrata i otvorio ih, pa smo ušli unutra. Prošli smo kroz praznu prostoriju za policajce i došli do velikog drvenog ureda na straţnjoj strani. Finlay je sjeo za stol. Ja sam sjeo na istu stolicu na kojoj sam sjedio u petak. Roscoe je privukla stolicu i stavila je do moje. Finlay je bučno otvorio ladicu stola. Izvadio je

kika☺crostuff.net

kasetofon za snimanje. Ponovno je prošao svoju rutinu testiranja mikrofona noktom. Potom je sjeo i pogledao me. "Iskrena sućut zbog tvog brata", kazao je. Kimnuo sam. Ništa nisam rekao. "Bojim se da ću ti morati postaviti hrpu pitanja", kazao je. Samo sam još jednom kimnuo. Razumio sam njegov poloţaj. I ja sam prije bio u takvom poloţaju bezbroj puta. "Tko bi mu mogao biti najbliţi rod?" upitao me. "Ja sam", kazao sam. "Osim ako se u međuvremenu oţenio bez da mi je rekao." "Misliš li da je moţda to učinio?" upita me Finlay. "Nismo bili bliski", kazao sam. "No sumnjam u to." "Roditelji su vam mrtvi?" Kimnuo sam. I Finlay kimnu. Upisao me je kao najbliţi rod. "Kako mu je bilo točno ime?" "Joe Reacher", kazao sam. "Bez drugog imena." "Je li to skraćeno za Joseph?" "Ne", kazao sam. "Samo Joe. Kao što se i ja zovem samo Jack. Imali smo oca koji je volio jednostavna imena." "U redu", kaţe Finlay. "Stariji ili mlađi?" "Stariji", kazao sam. Izdiktirao sam mu Joeov datum rođenja. "Dvije godine stariji od mene." "Znači da je imao trideset osam?" Kimnuo sam. Baker je rekao da je ţrtva imala oko četrdeset godina. Moţda se Joe nije dobro pazio. "Imaš li njegovu trenutnu adresu?"

kika☺crostuff.net

Odmahnuo sam glavom. "Ne", kazao sam. "Ţivio je negdje u Washingtonu. Kao što sam rekao, nismo bili previše bliski." "U redu", kaţe on ponovno. "Kad si ga zadnji put vidio?" "Prije dvadesetak minuta", kazao sam. "U mrtvačnici." Finlay blago kimnu. "A prije toga?" "Prije sedam godina", kaţem. "Na pogrebu naše majke." "Imaš li koju njegovu fotografiju?" "Vido si sadrţaj vrećice sa stvarima", kazao sam. "Nemam ničiju fotografiju." Ponovno je kimnuo. Zašutio je. Ovo mu je bilo teško. "Moţeš li mi ga opisati?" "Prije nego što mu je lice razneseno?" "To bi nam moţda pomoglo, znaš", kaţe Finlay. "Moramo saznati tko ga je vidio, kada i gdje." Kimnuo sam. "Izgledao je poput mene, pretpostavljam", kazao sam. "Moţda koji centimetar viši, moţda pet-šest kila manje." "To bi značilo daje bio visok, koliko, 201 centimetar?" kaţe on. "Da", odgovorim. "I moţda stotinjak kila." Finlay zapiše sve. "I brijao je glavu?" upita. "Kad sam ga ja zadnji put vidio, nije", kazao sam. "Imao je kosu poput svih drugih." "Prije sedam godina, je li tako?" kaţe Finlay. Slegnuo sam ramenima. "Moţda je počeo ćelaviti", kazao sam. "Moţda mu je kosa nestajala." Finlay kimnu. "Što je radio?" upita. "Ono što sam zadnje čuo jest da je radio za Ministarstvo financija", kazao sam. "Što, nisam posve siguran."

kika☺crostuff.net

"Kakvu prošlost je imao?" upita Finlay. "Je li i on bio u vojsci?" Kimnuo sam. "Vojna obavještajna sluţba", kazao sam. "Dao je otkaz nakon nekog vremena i počeo raditi za Vladu." "Pisao ti je da je bio ovdje, zar ne?" upita on. "Spomenuo je ono oko Blind Blakea", kazao sam. "Nije kazao što ga je dovelo ovamo. No to ne bi trebalo biti teško saznati." Finlay kimnu. "Odmah ujutro obavit ćemo nekoliko poziva", kazao je. "Dotad, sigurno nemaš nikakve ideje zašto bi on bio ovdje?" Odmahnuo sam glavom. Nisam imao pojma zašto je došao ovamo. No znao sam da Hubble zna. Joe je bio taj istraţitelj s obrijanom glavom i lozinkom umjesto imena. Hubble ga je doveo ovamo i točno je znao zašto ga dovodi. Prvo što je trebalo napraviti jest pronaći Hubblea i raspitati se o svemu. "Rekao si da ne moţete pronaći Hubblea?" upitao sam Finlaya. "Nigdje ga ne moţemo naći", kaţe on. "Nije u svojoj kući u Beckman Driveu i nitko ga nije vidio po gradu. Hubble zna sve o ovome, zar ne?" Slegnuo sam ramenima. Jednostavno sam ţelio neke karte zadrţati samo za sebe. Ukoliko ţelim pritisnuti Hubblea da progovori o nečemu o čemu mu nije drago pričati, onda to trebam napraviti u četiri oka. Nije mi baš trebao Finlay da mi čirka preko ramena dok to radim. A ja definitivno nisam ţelio čirkati preko Finlayevog ramena. Nisam ţelio prepustiti pritiskanje njemu. Moţda bih pomislio da ne vrši pritisak dovoljno jako. I, pored svega, Hubble bi puno brţe progovorio meni nego policajcu. Sa mnom je

kika☺crostuff.net

već stigao gotovo do pola puta. Stoga će podatak o tome koliko je Hubble znao ostati moja tajna. Barem zasad. "Nemam pojma što Hubble zna", odgovorio sam. "Vi ste oni koji tvrde da se slomio na ispitivanju." Finlay je nešto progunđao i pogledao me preko stola. Moglo se vidjeti kako upada u novi slijed misli. Bio sam prilično siguran kakve su one. Ĉekao sam da izbiju na površinu. Postoji praktično pravilo kod ubojstava. Ono je nastalo iz puno statistike i mnogo iskustva. Praktično pravilo glasi: kad imaš nekog ubijenog, najprije dobro prouči njegovu obitelj. Jer prokleto puno ubojstava počini rodbina. Muţevi, supruge, sinovi. I braća. To je bila ta teorija. Finlay ju je sigurno vidio u praksi stotine puta u svojoj karijeri u Bostonu. Sad sam vidio kako je isprobava u glavi i na slučaju u Margraveu. Morao sam ga zaokupiti nečim drugim. Nisam ţelio da razmišlja o tome. Nisam ţelio ponovo nepotrebno gubiti vrijeme u ćeliji. Shvatio sam da bi mi to vrijeme moglo trebati za nešto drugo. "Zadovoljan si mojim alibijem, zar ne?" kazao sam. Shvatio je kamo smjeram. Kao da smo kolege na nekom zamršenom slučaju. Dobacio mi je kratki smiješak. "Izdrţao je", kazao je. "Bio si u Tampi kad se ovo događalo." "U redu", kazao sam. "A je li načelnik Morrison zadovoljan time?" "On još ne zna za to", kazao je Finlay. "Ne javlja se na telefon." "Ne ţelim više nikakve zgodne greške", kazao sam. "Debeli kreten kazao je da me je vidio tamo gore. Ţelim da zna da to više ne prolazi."

kika☺crostuff.net

Finlay kimnu. Podigao je slušalicu s telefona na stolu i okrenuo neki broj. Iz malog zvučnika čuo se nerazgovjetni zvuk tona za pozivanje. Trajao je dugo i prekinuo se kad je Finlay spustio slušalicu. "Nije kod kuće", kazao je. "Nedjelja je, u redu?" Potom je iz ladice izvukao telefonski imenik. Otvorio ga je na slovu H. Potraţio je Hubbleov broj u Beckman Driveu. Pozvao ga je i dobio isti rezultat. Puno tona za pozivanje i nikoga doma. Onda je pokušao s brojem mobitela. Automatska sekretarica počela mu je govoriti daje telefon isključen. Poklopio je prije nego što je završila. "Privest ću Hubble čim ga pronađem", kazao je Finlay. "On zna nešto što bi nam trebao reći. Dotad, ne mogu puno učiniti, zar ne?" Slegnuo sam ramenima. Bio je u pravu. To je bio prilično tanak trag. Jedina svijetla točka za koju je Finlay znao bila je panika koju je Hubble pokazao u petak. "Što ćeš ti učiniti, Reacher?" upitao me je. "Razmislit ću o svemu", kazao sam. Finlay me pogleda ravno u oči. Ne neprijateljski, no veoma ozbiljno, kao da jednim jedinim oštrim pogledom u oči pokušava uspostaviti red i zamolbu. "Pusti mene da se pozabavim ovim, u redu?" kazao je. "Ti ćeš se osjećati jako loše i htjet ćeš uzeti pravdu u svoje ruke, no ja ne ţelim da se ovdje izvode nikakve samostalne akcije, OK? Ovo je stvar policije. Ti si civil. Pusti mene da se bavim time, OK?" Slegnuo sam ramenima i kimnuo glavom. Digao sam se na noge i pogledao ih oboje. "Idem prošetati", kazao sam. Ostavio sam njih dvoje i prošao kroz sobu za policajce. Gurnuo sam staklena vrata i izašao na vruće poslijepodne. Lutao sam po parkiralištu i prešao širok travnjak s prednje strane, sve do brončanog kipa. Bio je to još jedan spomenik u čast Caspara Tealea, tko

kika☺crostuff.net

god on bio. Isti kip kao u malom parku u juţnom dijelu grada. Naslonio sam se na njegov vrući bok i razmišljao. Sjedinjene Drţave su ogromna zemlja. Milijuni četvornih kilometara. Najmanje tristo milijuna ljudi. Nisam vidio Joea sedam godina, a nije ni on mene, no završili smo točno na istom malom mjestu u samo osam sati razlike. Hodao sam unutar pedeset metara od mjesta na kojem je leţalo njegovo tijelo. To je bila prokleto velika slučajnost. Gotovo za ne povjerovati. Stoga mi je Finlay činio veliku uslugu time što je to tretirao kao slučajnost. On bi morao pokušavati oboriti moj alibi. Moţda je već to činio. Moţda je već telefonirao u Tampu, radeći još jednu provjeru. No neće pronaći ništa jer se doista radilo o slučajnosti. Nema smisla bezbroj puta prolaziti kroz to. Ja sam se našao u Margraveu samo zbog lude hirovite odluke u zadnji trenutak. Da sam samo minutu dulje proučavao kartu onog tipa, autobus bi prošao kriţanje i ja bih vrlo brzo potpuno zaboravio Margrave. Otišao bih u Atlantu i nikad ne bih saznao ništa o Joeu. Moţda bi prošlo još nekih sedam godina dok bi me stigla ta vijest. Stoga nije imalo smisla razbijati glavu ovom slučajnošću. Jedina stvar o kojoj sam morao donijeti odluku jest što ću, dovraga, učiniti oko toga. Bilo mi je moţda četiri godine kad sam shvatio u čemu je bit oko odanosti. Odjednom sam shvatio da trebam čuvati Joea isto onako kako je on pazio na mene. Poslije nekog vremena to je postalo prirodno, kao nešto potpuno automatsko. Uvijek mi je na pameti bilo da promatram okolo i provjeravam je li s njime sve u redu. Puno puta bih naletio u neko novo školsko dvorište i ugledao hrpu klinaca kako se zabavljaju nad novim visokim i mršavim dečkom. Dojurio bih tamo i potjerao ih, usput razbivši nekoliko glava. Onda bih se vratio svojim prijateljima i nastavio igrati nogomet ili što god već smo radili. Duţnost je obavljena, rutinski. Bila je to rutina koja je trajala dvanaest godina, od moje

kika☺crostuff.net

navršene četvrte godine pa sve dok Joe nije konačno otišao od kuće. Dvanaest godina te rutine kao da je ostavilo nevidljive tragove u mom umu, jer sam kasnije neprestano u sebi nosio tihu jeku pitanja: 'Gdje je Joe?' Jednom kad smo odrasli i kad je on otišao od kuće, nije mi više bilo vaţno gdje je. No uvijek mi je u svijesti bila slaba jeka te stare rutine. Duboko u sebi uvijek sam bio svjestan da se od mene očekuje zauzimanje za njega ako sam mu potreban. No, sad je bio mrtav. Nije ga više bilo nigdje. Naslonio sam se na kip ispred policijske zgrade i osluškivao tanašni glasić u glavi koji mi je govorio: 'Moraš nešto poduzeti u svezi s tim. Vrata postaje su se otvorila. Zirkao sam kroz izmaglicu od vrućine i vidio Roscoe kako izlazi van. Stajala je ispred sunca koje joj je osvijetlilo kosu kao da iznad nje nosi aureolu. Pogledom je prošetala okolo i ugledala me naslonjenog na kip na sredini travnjaka. Krenula je prema meni. Odgurnuo sam se od vruće bronce. "Jesi li dobro?" upitala me. "Dobro sam", kazao sam. "Siguran si?" kaţe ona. "Neću se slomiti", kazao sam. "Moţda bih trebao, no neću. Da budem iskren, samo se osjećam nekako tupo." To je bila istina. Gotovo ništa nisam osjećao. Moţda je to bila neka vrsta neobične reakcije, no tako je bilo. Nema smisla poricati. "U redu", kazala je Roscoe. "Treba li te negdje odvesti?"

kika☺crostuff.net

Moţda ju je Finlay poslao da prati gdje se krećem, no ja nisam namjeravao ne slagati se s tim. Stajala je na suncu i izgledala je prekrasno. Shvatio sam da mi se sve više sviđa kad god je ponovno ugledam. "Hoćeš li mi pokazati gdje Hubble ţivi?" upitao sam je. Vidjelo se kako razmišlja o tome. "Ne bismo li trebali to prepustiti Finlayu?" kazala je. "Samo ţelim provjeriti je li se već vratio kući", kazao sam. "Neću ga pojesti. Ako je tamo, odmah ćemo pozvati Finlaya, OK?" "OK", kazala je. Slegnula je ramenima i nasmiješila se: "Idemo." Skupa smo prešli preko travnjaka i ušli u policijski Chevrolet. Upalila ga je i izveli smo se s parkirališta. Skrenuli smo lijevo i klizili kroz savršen gradić. Bio je prekrasan rujanski dan. Jako sunce pretvorilo ga je u fantaziju. Popločani pločnici blještali su, a bijela boja zgrada bila je zasljepljujuća. Na nedjeljnoj vrućini cijeli grad bio je tih i osunčan. Napušten. Roscoe je zaokrenula desno kod malog zelenog parka skrenula u Beckman Drive. Zarubila je oko malog trga s crkvom. Automobila više nije bilo pa je sve bilo tiho. Sluţba je bila gotova. Beckman Drive pretvorio se u široku rezidencijalnu ulicu s tri traka, s blagom uzbrdicom. Odavala je dobrostojeći dojam. Rashlađena, sjenovita i bogata. To je bilo ono o čemu agenti nekretnina pričaju kad prodaju neku lokaciju. Kuće se nisu mogle vidjeti. Bile su smještene duboko iza širokih zelenih prepreka, velikih stabala i širokih ţivica. Prilazi za automobile nestajali su im iz vidokruga. Povremeno bi mi se u vidokrugu našao bijeli trijem ili crveni krov. Što smo dalje išli, parcele su bivale sve veće. Stotine metara između dvaju poštanskih sandučića. Golema zrela stabla. Mjesto je izgledalo zdravo. No sigurno je imalo kojekakve priče sakrivene iza fasada prekrivenih

kika☺crostuff.net

lišćem. U Hubbleovom slučaju, radilo se o nekakvoj očajničkoj priči koja ga je natjerala da pozove mog brata u pomoć. Priči zbog koje je moj brat ubijen. Kod jednog bijelog sandučića Roscoe je usporila i skrenula lijevo na prilaz broja dvadeset pet. Oko kilometar i pol izvan grada, na lijevoj strani, sa straţnjom stranom okrenutom prema popodnevnom suncu. Bila je to zadnja kuća u ulici. Dalje naprijed nasadi bresaka protezali su se unedogled. Polako smo se vozili niz krivudavi prilaz, zaobilazeći velike dijelove uređenog vrta. Kuća nije bila onakva kakvu sam je zamišljao. Imao sam sliku velike bijele zgrade, jednake normalnoj kući no samo veće. Ova je bila puno raskošnija. Poput palače. Bila je ogromna. Svaki detalj na njoj bio je skup. Prostor pošljunčenog prilaza, baršunasto mekana travnata površina, golema, odabrana stabla, sve se blještalo i šarenilo na suncu koje je zasljepljivalo. No nigdje na vidiku nije bilo tamnog bentleya kojeg sam vidio ispred zatvora. Izgledalo je kao da nikoga nema kod kuće. Roscoe se zaustavila blizu ulaznih vrata pa smo izašli iz auta. Vladala je tišina. Nije se čulo ništa osim teškog zujanja popodnevne vrućine. Pozvonili smo i pokucali na vrata. Nikakvog odgovora iznutra. Slegnuli smo jedno drugom ramenima i preko tratine se zaputili na drugu stranu kuće. Hektari zemlje i nasadi nekakvog cvijeća okruţivali su sobu s pogledom na dvorište. Potom široki trijem i dugačak travnjak koji se spuštao do golemog bazena. Voda je na suncu bila svjetloplava. U vrućem zraku osjetio se miris klora. "Dobro mjesto", kazala je Roscoe. Kimnuo sam. Pitao sam se je li moj brat bio ovdje. "Ĉujem auto", kazala je. Vratili smo se natrag do prednje strane kuće taman da vidimo kako veliki bentley usporava i staje. Plavuša koju sam vidio da vozi od zatvora izašla je iz njega. Sa sobom je

kika☺crostuff.net

imala dvoje djece. Dječaka i djevojčicu. To je bila Hubbleova obitelj. Volio ih je poput luđaka, no nije bio s njima. Ĉinilo se da plavuša poznaje Roscoe. Pozdravile su se i Roscoe ju je predstavila meni. Pruţila mi je ruku i rekla da se zove Charlene, no da je mogu zvati Charlie. Vanjski izgled je odavao visoku, vitku, dobro građenu, paţljivo odjevenu i dobro očuvanu gospođu. No imala je tračak duha koji joj se očitavao na licu. Dovoljno duha da me nagna da mi se svidi. Drţala mi je ruku i smiješila se, no bio je to smiješak s dosta suzdrţanosti u sebi. "Bojim se da mi ovo nije bio baš najbolji vikend u ţivotu", kazala je. "No čini se da vama dugujem veliku zahvalnost, gospodine Reacher. Suprug mi je rekao da ste mu spasili ţivot u zatvoru." Kazala je to gotovo ledenim glasom. Nije ciljala na mene. Ciljala je na okolnosti koje su je tjerale da upotrebljava riječi 'suprug' i 'zatvor' u istoj rečenici. "Nema na čemu", kazao sam. "Gdje je on?" "Otišao je pobrinuti se za nešto", kazala je Charlie. "Očekujem da će se vratiti malo kasnije." Kimnuo sam. To je bio Hubbleov plan. Kazao je da će joj ispričati neku nevjerojatnu priču i potom pokušati smiriti stvari. Zanimalo me ţeli li Charlie o tome razgovarati no djeca su u tišini stajala odmah do nje, a vidjelo se da ne ţeli pričati ispred njih. Stoga sam im se nasmiješio u nadi da će se posramiti i negdje pobjeći, kao što djeca inače rade, no i oni su se jednostavno nasmijali meni. "Ovo je Ben", kazala je Charlie. "A ovo je Lucy." Djeca su lijepo izgledala. Djevojčica je još bila u onoj dječjoj fazi bucmastosti. Nije imala prednjih zubi. Uredna crvenkasta kosa svezana u konjski rep. Dječak nije bio puno veći od svoje mlađe sestre. Imao je slabašno tijelo i ozbiljno lice. Nije bio neotesani huligan

kika☺crostuff.net

poput nekih. Bilo je to dvoje dobre djece. Tihe i pristojne. Oboje su se rukovali sa mnom i potom se vratili pod majčine skute. Pogledao sam njih troje i gotovo sam mogao vidjeti uţasni oblak iznad njih kako im prijeti. Ako se Hubble ne pobrine za njih, zbog njega će svi biti mrtvi kao što moj brat već jest. "Hoćete li ući na čašu ledenog čaja?" upitala nas je Charlie. Stajala je dok joj se glava naginjala u stranu kao da čeka odgovor. Imala je otprilike trideset godina, slično godište kao i Roscoe. No imala je manire bogatašice. Prije sto pedeset godina bila bi gazdarica neke velike plantaţe. "Moţe", prihvatio sam. "Hvala." Djeca su otrčala negdje igrati se, a Charlie nas je kroz prednja vrata uvela u kuću. U stvari, nije mi se ni pio ledeni čaj, no ţelio sam ostati u blizini za slučaj da se Hubble vrati. Ţelio sam ga uhvatiti nasamo na pet minuta. Ţelio sam ga upitati neka prilično hitna pitanja prije nego što Hubble počne s rutinskim upozorenjem o njegovim pravima. Kuća je bila prekrasna. Ogromna. Prekrasno uređena. Svijetla i puna svjeţine. U smeđim i svjetloţutim bojama. Charlie nas je uvela kroz sobu s pogledom na dvorište koju smo vidjeli s vanjske strane. Izgledala je kao iz nekog časopisa. Roscoe je otišla s njom da joj pomogne pripraviti čaj. Ostavile su me samoga u sobi. Bilo mi je nelagodno. Nisam bio navikao na kuće. Puno vojničkog smještaja i uţasne prazne spavaonice na Hudsonu dok sam studirao na West Po-intu. To su mjesta gdje sam ţivio. Poput vanzemaljca sjeo sam na jastuk s cvjetnim uzorkom na naslonjaču od trske i čekao. Nelagoda i ukočenost, u onoj mrtvoj zoni između akcije i reakcije. Dvije ţene ubrzo su se vratile s čajem. Charlie je nosila srebreni posluţavnik. Bila je zgodna ţena, no nije bila ništa u usporedbi s Roscoe. Roscoe je u očima imala neku iskru koja je bila tako snaţna da je pored nje Charlie izgledala gotovo nevidljivo.

kika☺crostuff.net

Onda se nešto dogodilo. Roscoe je sjela do mene na naslonjač od trske. Dok je sjedala, gurnula je jednu moju nogu u stranu. Bio je to leţeran potez, no bio je jako osoban i prisan. Umrtvljeni ţivac odjednom mi je proradio i zavikao: 'I ti se sviđaš njoj. I ti se sviđaš njoj.' Vidjelo se to po načinu na koji mi je dotakla nogu. Vratio sam se unazad i stvari sagledao u tom novom svjetlu. Njeno ponašanje dok mi je uzimala otiske prstiju i dok me fotografirala. Ono kad mi je donijela kavu. Osmijeh i namigivanje. Njen smijeh. To što je radila u petak navečer i cijelu subotu kako bi me izvukla iz Warburtona. Ĉinjenica da je vozila sve do tamo kako bi me pokupila. Kako me je drţala za ruku nakon što sam vidio bratovo slomljeno tijelo. To što me je dovezla ovamo. I ja sam se njoj sviđao. Odjednom mi je postalo drago što sam iskočio iz onog prokletog autobusa. Drago što sam u posljednji trenutak donio tu suludu odluku. Odjednom sam se opustio. Osjećao sam se bolje. Tanašni glas u mojoj glavi odjednom je zašutio. U tom trenutku više nisam imao što raditi. Razgovarat ću s Hubbleom kad ga vidim. Dotad ću samo sjediti na naslonjaču sa zgodnom i prijateljski raspoloţenom crnkom u mekanoj pamučnoj majici. Nevolja će sama od sebe doći dovoljno brzo. Uvijek dođe. Charlie Hubble sjela je nasuprot nas i stala točiti ledeni čaj iz vrča. Raširio se miris limuna i začina. Uhvatila je moj pogled i uputila onaj isti suzdrţani osmijeh kao maloprije. "U ovakvom trenutku bilo bi uobičajeno da vas pitam uţivate li u posjetu ovdje kod nas u Margraveu", kazala je, gledajući me sa suzdrţanim osmijehom. Nisam se mogao dosjetiti nikakvog odgovora na to. Samo sam slegnuo ramenima. Bilo je očito da Charlie ne zna ništa. Mislila je da joj je suprug uhićen zbog nekakve pogreške. Ne zato što je umiješan u neku nevolju zbog koje je dvoje ljudi nedavno ubijeno. Od kojih

kika☺crostuff.net

je jedan bio brat stranca kojemu se tako prijazno smješkala. Roscoe je spasila razgovor i njih dvije počele su jednostavno ubijati vrijeme. Ja sam samo sjedio, pio čaj i čekao Hubblea. Nije se pojavio. Potom je razgovor završen pa smo otišli. Charlie se počela nervozno vrpoljiti kao da ima drugog posla. Roscoe je stavila ruku na moje rame. Njen dodir stresao me je poput struje. "Idemo", kazala je. "Odvest ću te nazad u grad." Bilo mi je krivo što nisam ostao čekati Hubblea. Osjećao sam se kao da nisam dovoljno odan Joeu. No jednostavno sam ţelio biti nasamo s Roscoe. Izgarao sam za time. Moţda je neka vrsta potisnute tuge to još pojačavala. Ţelio sam odgoditi problem s Joeom do sutra. Sam sebi sam rekao da ionako nemam nikakvog izbora. Hubble se nije pojavio. Ništa više nisam mogao napraviti. Stoga smo se zajedno vratili do chevroleta i otklizili niz vijugavi prilaz. Milili smo niz Beckman Drive. Zgrade su bivale sve gušće što smo se dalje vozili. Zaokruţili smo oko crkve. Ispred nas je bio mali park s kipom starog Caspara Tealea. "Reascher?" kazala je Roscoe. "Bit ćeš ovdje još neko vrijeme, je li tako? Dok se ne sredi ovo oko tvog brata?" "Pretpostavljam da hoću", kazao sam. "Gdje planiraš odsjesti?" upitala je. "Ne znam", odgovorio sam. Zaustavila se na pločniku pored travnjaka. Gurnula je mjenjač u poziciju za parkiranje. Imala je blagi izraz na licu. "Ţelim da dođeš k meni", kazala je. Osjetio sam se kao da gubim razum, no sav sam gorio pa sam je privukao sebi i poljubili smo se. Onaj nevjerojatni prvi poljubac. Nove nepoznate usne, kosa, okus i miris. Ljubila

kika☺crostuff.net

se snaţno i dugo i čvrsto se drţala za mene. Nekoliko puta posezali smo za zrakom prije nego što se ona vratila natrag na svoje sjedalo. Odjurila je par stotina metara niz ulicu koja je stajala točno nasuprot Beckman Driveu. Vidio sam mrvu zelenila na suncu dok je brzo ulazila u prilaz svojoj kući. Gume su zaškripale dok se zaustavljala. Gotovo smo ispali iz automobila i potrčali prema vratima. Upotrijebila je ključ pa smo ušli unutra. Vrata su se zatvorila iza nas i prije nego što su škljocnula bila je ponovno u mom naručju. Ljubili smo se i spoticali po dnevnom boravku. Bila je tridesetak centimetara manja od mene i noge su joj bile iznad poda. Strgali smo jedno drugom odjeću kao da gorimo. Bila je sjajna. Ĉvrsta, snaţna i s tijelom kao iz snova. Koţa njeţna poput svile. Povukla me je na pod kroz vruće zrake