Izabranici Božji

IZABRANICI BOŽJI R. C. SPROUL

Naslov izvornika: R. C. Sproul Chosen by God Nakladnik: Kršćanski centar „Dobroga Pastira“ Franje Markovića 7, Osijek Za nakladnika: Dr. sc. Jasmin Milić Prijevod: Goran Bosanac, mag. theol. Teološko-jezična lektura: Ruben Knežević, dipl. theol. Urednik: Dr. sc. Jasmin Milić Priprema i tisak: Grafika, Osijek Copyright: Tyndale House Publishers, Inc. Wheaton, Illinois Copyright za hrvatsko izdanje: Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se bez odobrenja nakladnika reproducirati ili prenositi u bilo kojemu obliku, ni na koji način, elektronički ili mehanički, uključujući fotokopiranje, snimanje ili pohranjivanje u bazu podataka. Biblijski navodi preuzeti su iz Jeruzalemske Biblije (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1994.). Navodi iz Westminsterskog vjeroispovijedanja preuzeti su iz hrvatskoga prijevoda westminsterskih dokumenata (Westminstersko vjeroispovijedanje, Veliki katekizam; Mali katekizam, Tordinci, Reformirani teološki institut Mihael Starin, 2008.). Prijevod dogme s koncila u Tridentu preuzet je iz: H. Denzinger, P. Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, UPT, 2002. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek pod brojem 120923007

ROBERT CHARLES SPROUL

IZABRANICI BOŽJI

PREVEO Goran Bosanac

Kršćanski centar „Dobroga Pastira“ OSIJEK, 2010.

P R E D G O V O R H R V A T S K O M I Z D A NJ U

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU Nauk o predodređenju vezuje se za reformirano odnosno kalvinističko učenje, koje je tako nazvano po reformatoru Jeanu Calvinu. No predodređenje, odnosno učenje da je Bog od vječnosti izabrao pojedince za spasenje, prisutno je u kršćanskoj teologiji i prije Calvina, npr. kod Augustina, reformatora Martina Luthera i drugih. Iako se pod pojmom kalvinizam podrazumijevaju reformirane odnosno prezbiterijanske denominacije, on ipak označava mnogo više: to je čitav jedan teološki pravac koji danas nije prisutan samo u navedenim denominacijama, nego i u drugim protestantskim crkvama i zajednicama u većoj ili manjoj mjeri. Nauk o predodređenju ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Jedni ga zdušno prihvaćaju vjerujući da je Bog suveren u svemu pa tako i u svojoj odluci o tome tko će biti spašen, a tko neće, dok ga drugi energično napadaju smatrajući ga čak opasnom herezom koja dovodi u pitanje ljubav Božju. Iz razgovora s mnogim protivnicima kalvinističkoga učenja razvidno je da se kod njih ipak radi o nedovoljnom poznavanju nauka o predodređenju. Iz takvoga manjkava poznavanja navedene problematike stvaraju se krive predodžbe o kalvinizmu. Osim prijevoda knjižice „Što su izabranje i predestinacija“ od Richarda D. Phillipsa, na hrvatskome jeziku nemamo specifične literature koja je posvećena ovoj problematici. Stoga smo se odlučili na prijevod knjige Dr. R. C. Sproula „Izabranici Božji“. Navedeno djelo na ozbiljan i stručan, a istovremeno i 5

R·C·SPROUL

na svima razumljiv način obrađuje nauk o Božjem izboru u svjetlu Svetoga pisma te pomaže čitatelju razumjeti ono što kalvinisti doista vjeruju kada je u pitanju nauk o predodređenju odnosno izabranju. Vjerujemo da će ova knjiga pomoći i onima koji su kalvinisti i onima koji to nisu, prvima da učvrste svoje uvjerenje u suverenost Božju po pitanju spasenja grješnoga čovjeka, a drugima da dobiju ispravna saznanja o kalvinističkom učenju, što je preduvjet međusobnom razumijevanju i konstruktivnom dijalogu. Dr. sc. Jasmin Milić Superintendent Protestantske reformirane kršćanske crkve u Republici Hrvatskoj Tordinci, siječanj 2010.

6

SADRŽAJ

1 BORBA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 2 PREDODREĐENJE I BOŽJA SUVERENOST . . . . . . . . . . . . 21 3 PREDODREĐENJE I SLOBODNA VOLJA . . . . . . . . . . . . . . 51 4 ADAMOV I MOJ PAD . . . . . . . . . . . . . 77 5 DUHOVNA SMRT I DUHOVNI ŽIVOT: Nanovorođenje i vjera . . . . . . . . . . . . . . 97 6 PREDZNANJE I PREDODREĐENJE . . . . . . . . . . . . . . 119 7 DVOSTRUKA, DVOSTRUKA MUKA I NEPRILIKA: IMA LI PREDODREĐENJE DVOSTRUK KARAKTER? . . . . . . . . . . 131 8 MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI?. . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 9 PITANJA I ZAMJEDBE U VEZI PREDODREĐENJA . . . . . . . . . 177

P R V O P O G L AV L J E

BORBA

BORBA

B

ejzbol. Hot dogs. Pita od jabuka. Chevrolet. Američke stvari. Nedostaje im još samo ovaj američki moto: „Nećemo raspravljati o religiji i politici.“

Pravila postoje da bi se kršila. Izgleda da se ni jedno drugo američko pravilo nije toliko kršilo kao pravilo o neraspravljanju o religiji i politici. Stalno se susrećemo s takvom raspravom. Kada se tema razgovora odnosi na religiju, obično se završi na predodređenju. Nažalost, to znači i kraj razgovora i početak rasprave koja donosi mnogo žara, ali bez nekoga rezultata. Prepirati se oko predodređenja gotovo je neodoljivo. Plodna je to tema, jer daje priliku filozofskog osvrta na svaku stvar. Kada se stvar zakuha, obično postajemo gotovo rodoljubni zaštitnici ljudskih prava, braneći slobodu čovjeka više no što bi Patrick Henry ikad i pomislio. Pogled na svemoćnoga Boga koji odlučuje umjesto nas ili čak protiv nas, tjera nas vrisnuti: „Bože daj mi slobodnu volju ili smrt!.“ Samu riječ predodređenje (predestinacija) okružuje svemoćna aureola. Povezuje se s očajničkim fatalizmom unutar kojega smo mi svedeni na beznačajne lutkice. Riječ nam pruža sliku samovoljnoga Boga koji s nama radi što hoće. Izgledamo podčinjeni volji i odredbi koje sežu prije našega rođenja. Mislimo da bi bilo bolje da nam je život zapisan u zvijezdama, jer bismo tada mogli pronaći odgovore u horoskopu. Strahotnoj riječi predodređenje pridodajmo i ime njezina čuvenoga promicatelja Jeana Calvina i tada 11

R·C·SPROUL

stvari postaju još gorima. Predočavali su nam sliku Calvina kao hladnokrvnoga tiranina iz 16. stoljeća koji najviše uživa u spaljivanju heretika. Samo bi to već bilo dovoljno da se zauvijek povučemo iz prepirke o politici i religiji. Budući da je tema toliko neugodna, čudno je što se o njoj uopće i raspravlja. Zašto pričamo o toj temi? Stoga što uživamo u neugodnosti? Ne, nikako. Raspravljamo, jer je to nezaobilazna tema. Ona je očito izložena u Bibliji, postoji kao biblijski nauk. Mi govorimo o predodređenju, jer Biblija govori o predodređenju. Ukoliko želimo imati biblijski utemeljnu teologiju, tada je to neizbježna tema. Odmah je očito da Jean Calvin nije prvi uočio niti izmislio taj nauk. Doslovno, svaka kršćanska crkva ima svoj vlastiti nauk o predodređenju. Jasna je stvar kako je taj nauk u Rimokatoličkoj crkvi drugačiji od onoga u prezbiterijanskim crkvama. Luterani ga drugačije shvaćaju od episkopalaca. Tolika raznolikost nauka o predodređenju dokaz je da i mi sami moramo dokučiti što je to biblijski nauk o predodređenju. Ne možemo ignorirati poznate biblijske navode: Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim;u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, 12

BORBA

dobrohotnošću svoje volje ... (Efežanima 1,4.5) U njemu, u kome i nama - predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje u dio pade ... (Efežanima 1,11) Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom ... (Rimljanima 8:29) Ukoliko želimo vjerovanje temeljiti na Bibliji ne možemo zaobići predodređenje, nego je jedino što nam preostaje odlučiti se za jedno od mogućih shvaćanja predodređenja. Ako je Biblija riječ Božja, a ne samo ljudsko domišljanje te ukoliko je Bog taj koji je objavio učenje o predodređenju, tada ćemo morati usvojiti nekakav nauk o predodređenju. Na tragu ovakva promišljanja morat ćemo otići još jedan korak dalje. Nije dovoljno usvojiti bilo kakav nauk o predodređenju. Dužnost nam je tražiti ispravan nauk inače ćemo se naći krivima za razvodnjavanje i zanemarivanje Božje riječi. Ovdje započinje naročita borba za točno tumačenje svega što Biblija kaže o ovome nauku. Moja je borba s predodređenjem započela u samome početku moga kršćanskog života. Poznavao sam profesora na fakultetu koji je bio uvjereni ka13

R·C·SPROUL

lvinist. On je iznosio takozvano „reformirano“ gledište na predodređenje. Takvo mi se gledište nije nimalo svidjelo i svim sam se sredstvima borio protiv njega. Diplomirao sam na sveučilištu na kojemu se nisu gajila kalvinistička uvjerenja o predodređenju, a potom sam se našao na fakultetu koji je u redu svojih profesora imao i kalvinističkog kralja profesora Johna H. Gerstnera. Za predodređenje Gerstner je bio isto što je Einstein bio za fiziku ili Arnold Palmer za golf. Radije bih se okušao s Einsteinom oko relativnosti ili zaigrao golf s Palmerom no što bih se htio namjeriti na Gerstnera u vezi s predodređenjem. Ali … luđaci napadaju i ono pred čime čak i anđeli šute. Gerstnera sam izazivao na svakom predavanju, praveći od sebe budalu. Tako sam ustrajao više od godinu dana. Moja je konačna predaja došla po fazama. Sve je počelo kada sam kao student radio kao pastor u jednoj crkvi. Imao sam poruku, koju sam sebi napisao kao podsjetnik i držao je na vidnom mjestu na svome radnom stolu kako bih je mogao stalno gledati. POZVAN SI VJEROVATI, PROPOVIJEDATI I POUČAVATI ONO ŠTO BIBLIJA KAŽE DA JE ISTINA, A NE ONO ŠTO BI TI ŽELIO DA BIBLIJA KAŽE DA JE ISTINA. Podsjetnik me proganjao. Konačna mi je kriza došla pri kraju fakulteta. Imao sam seminare o Jonathanu Edwardsu. Jedan smo semestar, pod Gerstnerovim vodstvom, iscrpili na proučavanju Edwardsove 14

BORBA

najpoznatije knjige Sloboda volje. Istovremeno sam išao na seminar grčkog jezika, preciznije na egzegezu Poslanice Rimljanima na temelju grčkog teksta. Na tom smo seminaru bili samo profesor i ja pa se nigdje nisam mogao sakriti. Bilo mi je preteško nadvladati takav tim: Gerstner, Edwards, profesor Novog zavjeta i povrh svega apostol Pavao – nisam mogao pobijediti. Deveto poglavlje Poslanice Rimljanima bilo je okidačem. Nisam iznašao niti jednoga načina kojim bih izbjegao učenje apostola u tom poglavlju. Potpisao sam, predao se, pokorio se, ali svojim umom ne i srcem: „Ok. Vjerujem u ovu stvar, ali ne moram je i voljeti!“ Potom sam otkrio da nas je Bog tako stvorio da srce mora slijediti glavu. Nije bilo moguće nastaviti nešto voljeti glavom, a mrziti srcem. Tek kada sam počeo uviđati smislenost nauka i njegov širi utjecaj oči su mi se otvorile za milostivu utjehu koju nalazimo u Božjoj suverenosti. Malo-pomalo zavolio sam taj nauk sve dok mi nije buknulo u duši kolika je u njemu dubina i bogatstvo Božje milosti. Više se nisam plašio demona fatalizma ili toga da ću biti sveden na lutku. Sada se radujem za jedinoga Boga, koji je jedini besmrtan, nevidljiv i mudar. Kažu da nitko nije toliko nepodnošljiv kao bivši alkoholičar. Neka pogledaju bivšeg arminijanca. Obraćeni arminijanci često su gorljivi kalvinisti, revni za stvar predodređenja. Upravo čitate knjigu jednoga takvog obraćenika.

15

R·C·SPROUL

Moja me osobna borba usput naučila par stvari. Prvenstveno sam naučio da nisu svi kršćani tako revni što se tiče predodređenja kao što sam ja. Postoje ljudi bolji od mene koji ne dijele moje mišljenje. Naučio sam, također, da mnogi pogrješno shvaćaju što je to predodređenje, a i ja sam bio spoznao bol zablude. Kada poučavam nauk o predodređenju obično me frustriraju oni koji mu se odbijaju podložiti. Vrištao bih: „Zar vam nije jasno da se protivite riječi Božjoj?“ Tada sam kriv za najmanje jedan od dva moguća grijeha. Ukoliko je uopće točno moje uvjerenje o predodređenju, tada sam nestrpljiv s ljudima kakav sam i sâm nekad bio, u svakom sam slučaju drzak i uznosit spram onima s kojima se ne slažem. Ukoliko moje uvjerenje o predodređenju nije točno, tada je moj grijeh opasan jer napadam Božje svete ljude koji se bore na strani anđela. Stoga, ukoliko se bavim ovim predmetom, možete uočiti da su moji ulozi ovdje veliki. Borba oko predodređenja tim je teža jer su se veliki umovi u povijesti Crkve sukobljavali u vezi tê tematike. Akademska zajednica, vođe u Crkvi, prije i sada, zauzimaju različita stajališta. Pogled na povijest Crkve jasno pokazuje da borba oko predodređenja nije borba liberala i konzervativaca ili vjernika i nevjernika. To je debata između predanih i vjernih kršćana međusobno. Korisno je vidjeti kako su se prije nosili s time veliki učitelji: 16

BORBA

„Reformirani“ po uvjerenju Sv. Augustin Sv. Toma Akvinski Martin Luther Jean Calvin Jonathan Edwards

Protivnici Pelagije Arminius Philip Melanchthon John Wesley Charles Finney

Izgleda kao da ja hoću ublažiti stvar. Velikani kršćanske misli pripadaju većim dijelom reformiranoj strani. Uvjeren sam da je to povijesna činjenica koja nije sporna. Naravno, moguće je da su Augustin, Toma, Luther, Calvin i Edwards, svi zajedno, bili u zabludi. Oni su se zasigurno međusobno sporili oko drugih nauka. Navedeni nisu niti pojedinačno niti kolektivno nepogrješivi. Istinu se ne utvrđuje brojenjem nosova njezinih protagonista. Veliki mislioci prošlosti mogu biti u krivu, ali bitno nam je za utvrditi da istinu o predodređenju nije izmislio Jean Calvin. Nema ništa novoga u Calvinovoj misli, a da to već prije nisu izrekli Luther i Augustin. Isto tako, kasnije, luterani nisu u pogledu ovoga nauka slijedili Luthera, nego Melanchthona koji je nametao svoje viđenje nakon Lutherove smrti. Isto tako treba naglasiti da u svojemu teološkom remek-djelu Institucije kršćanske vjere Jean Calvin o ovoj temi piše vrlo oskudno. Luther je napisao više o predodređenju od Calvina. Ostavimo se povijesti i konstatirajmo da su se ti veliki umovi slagali oko ovoga teškog pitanja o predodređenju. Mada, ponavljam, to što su se slagali 17

R·C·SPROUL

ne znači da su bili u pravu. No to nam ipak plijeni pozornost. Ne možemo gledište reformatorâ označiti istovjetnim s prezbiterijanskim. Sjećam se da sam i sâm proživio znatnu borbu proučavajući misli velikana prošlosti o toj tematici. Oni nisu nepogrješivi, ali zaslužuju naše poštovanje i pošteno saslušanje. Suvremena lista daje nam uravnotežen popis oko slaganja i neslaganja po tom predmetu. (Imajte na umu da ovdje govorimo općenitim terminima, a da postoje preciznije daljnje distinkcije i varijacije na tu temu.) „Reformirani“ po uvjerenju Francis Schaeffer Cornelius Van Til Roger Nicole James Montgomery Boice Philip Hughes

Protivnici C. S. Lewis Norman Geisler John Warwick Clark Pinnock Billy Graham

Nisam siguran gdje u ovom razlikovanju stoje Bill Bright, Chuck Swindoll, Pat Robertson i neki drugi. Jimmy Swaggart jasno je izjavio kako smatra reformirano gledište demonskom herezom. Njegovi napadi na nauk bili su manje trezveni i ne slijede napore i senzibilnost gore navedenih pojedinaca. Osobe navedene u gornjoj tablici jesu velikani koji zaslužuju razmatranje njihovih mišljenja. Nadam se da će se naša borba i dalje nastaviti, jer nikad ne smijemo pomisliti da smo stigli do kraja. S druge strane, skepticizam poradi samoga sebe nije neka vrlina. Ne želimo biti oni koji se stalno uče, 18

BORBA

a nikad ne stižu k spoznaji istine. Bog je zadovoljan s ljudima koji imaju uvjerenje. Naravno, brine ga jesu li ta uvjerenja sukladna istini. Borite se zajedno sa mnom na teškom, nadam se korisnom, putu istraživanja nauka o predodređenju.

19

D R U G O P O G L AV L J E

PREDODREĐENJE I BOŽJA SUVERENOST

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

D

ok se hrvamo s predodređenjem prvo bismo trebali definirati sâm taj pojam, a što je poteškoćom odmah na samome početku. Obično naše definicije ovise o nauku u koji vjerujemo. Možemo se ponadati da ćemo si olakšati posao ako se obratimo npr. Websterovu rječniku. Ne baš. Pogledajmo definiciju u Webster’s New Collegiate Dictionary. Predodrediti: sudbinski odrediti, predodrediti unaprijed, predodrediti zemaljsku ili vječnu sudbinu po Božjoj milosti Predodređenje: Nauk da Bog zahvaljujući svom predznanju svih događaja nepogrješivo vodi one koji su predodređeni za spasenje. Predodređeno: određeno, imenovano, unaprijed riješeno Ne vidim da možemo mnogo naučiti iz ovoga rječnika, osim toga da je luteranski. Ono je što možemo iščitati to da nas je predodredio netko tko je to unaprijed napravio prije no što smo mi sami ondje stigli. Ono „pre“ u predodređenju odnosi se na vrijeme. Webster se služi riječju „unaprijed“. Sudbina se odnosi na ono kamo idemo, kao što možemo vidjeti iz svakodnevne uporabe riječi odredište (destinacija). Kada nazovem putničku agenciju, prvo pitanje agenta glasi: „Koje je vaše odredište?“ Ponekad je pi23

R·C·SPROUL

tanje jednostavnije: „Kamo idete?“ Naše je odredište mjesto u koje idemo. U teologiji bi to značilo da je odredište jedno od dva moguća mjesta: nebo ili pakao. U svakom slučaju, put ne možemo otkazati. Bog nam je dao dvije konačne mogućnosti. Jedno ili drugo konačno je odredište. Čak i rimokatoličko učenje koje uključuje i međustadij – čistilište završava na kraju s ta dva konačna odredišta. Njihovi putnici idu sporijom, a protestanti brzom vezom. Predodređenje zapravo znači da je naše konačno odredište, nebo ili pakao, Bog unaprijed odredio, ne samo prije no što ćemo ondje stići, nego i prije našega rođenja. To je učenje koje kaže da je naša konačna sudbina u Božjim rukama. Na drugi način to možemo izreći ovako: da je u vječnosti, prije našega života, Bog odlučio spasiti neke ljude, a ostale je ostavio da propadnu. Bog je odlučio neke spasiti za vječni blagoslov, a druge je ostavio da propadnu i slijedeći svoje grijehe završe u vječnoj paklenoj muci. Teške su to riječi kako god bismo ih pokušali izreći. Pitamo se: „Ima li uopće naš život neki utjecaj na Boga? Čak i ako je Bog sve odlučio i znao naš život prije, je li on uzimao u obzir to predznanje pri donošenju svoje odluke?“ Naš odgovor na ovo posljednje pitanje odredit će naše gledište na predodređenje: je li ono reformirano ili nije. Sjetite se da smo prije rekli kako sve crkve imaju nekakav nauk o predodređenju. Većina je onih koji se slažu da je odluka donesena prije no što smo se rodili. Stoga je pitanje sljedeće: „Na osnovu čega je Bog nešto odlučio?“

24

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

Prije no što dadnemo odgovor, trebat ćemo prvo nešto raščistiti o drugoj stvari. Ljudi uglavnom pomišljaju na predodređenje u kontekstu prometnih nesreća i sličnih nezgoda. Pitaju se je li njihov omiljeni sportski klub pobijedio na prvenstvu ili je drvo palo na njihov automobil prema nekoj božanskoj odredbi. Čak i ugovori s osiguravajućim kućama sadrže odredbu o događajima koji su svrstani pod „djelo Božje“ (kod nas je to „viša sila“, nap. prev.) Takva se i slična pitanja u teologiji obično svrstavaju pod opći naziv učenja o Providnosti. Naše gledište na predodređenje tiče se užega smisla, točnije na pitanje odluke o vječnom spasenju ili prokletstvu. To nazivamo izabranje i odbacivanje. Ostala pitanja povrh navedenoga nadilaze opseg ove knjige. BOŽJA SUVERENOST U svakoj raspravi oko predodređenja zamjetna je velika zabrinutost za slobodu i čovjekovo dostojanstvo. S druge stane mi moramo razjasniti i Božju suverenost. Iako Bog nije stvorenje, on jest osoba s najvišim dostojanstvom i najvećom slobodom. Svjesni smo škakljivosti pitanja odnosa između Božje suverenosti i ljudske slobode. Također, moramo biti svjesni odnosa između Božje suverenosti i Božje slobode. Sloboda je na strani suverenoga vladara uvijek veća od slobode na strani njemu podčinjenih. Kada govorimo o Božjoj suverenosti ustvari govorimo o Božjem autoritetu i Božjoj moći. Kao suvereni vladar, Bog je vrhovni autoritet na nebu i na zemlji. Svaki je drugi autoritet manji. Svaki drugi postojeći autoritet stoji u ovisnosti i svoju vlast iz25

R·C·SPROUL

vodi iz vrhovnoga autoriteta. Svi autoriteti postoje ili na temelju Božje zapovijedi ili na temelju Božjeg odobrenja. Sastavnica riječi autoritet jest riječ autor. Bog je autor svih stvari nad kojima ima autoritet. On je stvorio svemir. On je vlasnik svemira. Vlasništvo mu daje određena vlasnička prava. Sa svojim svemirom može raditi što mu volja. S time u vezi svaka sila u svemiru proizlazi iz Božje vlasti. Svaka je svemirska sila Bogu podčinjena. Čak je i Sotona nemoćan djelovati bez Božjega dopuštenja. Kršćanstvo nije dualizam. Mi ne vjerujemo u dvije jednake sile koje se međusobno bore za prevlast. Kada bi Sotona bio jednak Kristu u snazi, mi ne bismo imali nikakve sigurnosti u konačnu pobjedu, niti u to da će dobro nadvladati zlo. Bili bismo sudbinski stavljeni u položaj između tih dviju sila. Sotona je stvorenje. On je zao, ali i njegovo je zlo podčinjeno Božjoj suverenosti, baš kao što je to i naše vlastito zlo. Božji je autoritet apsolutan i moć nadmoćna. On je suveren. Jedna je od mojih profesorskih dužnosti predavati Westminstersko vjeroispovijedanje. To je vjeroispovijedanje središnji credo povijesnog prezbiterijanizma. Ono predstavlja i osnovne nauke Prezbiterijanske crkve. Jednom sam tako studentima najavio predavanje iz Westminsterskog vjeroispovijedanja na temu predodređenja. To je predavanje bilo otvoreno i za javnost. Moji su studenti pozvali svoje brojne pri-

26

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

jatelje na plodonosnu raspravu. Dvorana je bila popunjena studentima i gostima. Započeo sam čitanjem III. poglavlja Westminsterskog vjeroispovijedanja: Bog je od vječnosti, mudrom i svetom nakanom svoje volje slobodno i nepromjenjivo odredio sve što se ima dogoditi. Zastao sam s čitanjem i pitao: „Ima li netko od nazočnih tko u to ne vjeruje?“ Mnogo se ruku podiglo. Tada sam pitao: „Imali u dvorani netko tko bi bio uvjereni ateist?“ Nitko se nije javio. Potom sam rekao nešto krajnje neumjesno: „Svaki onaj koji je podigao svoju ruku na prvo pitanje, trebao je to učiniti i na drugom.“ Moja je izjava izazvala jeku protivljenja. Kako sam samo mogao nekoga optužiti za ateizam, samo zato što taj ne vjeruje da je Bog unaprijed predodredio što se ima dogoditi? Oni koji su se pobunili na moje riječi nisu nijekali da Bog postoji. Nisu bili protiv kršćanstva. Bunili su se protiv kalvinizma. Pokušao sam objasniti kako ideja o tome da je Bog sve odredio unaprijed nije samo kalvinistička. Ona nije niti samo kršćanska. Ona je jednostavno nužna sastavnica teizma. Da je Bog na neki način, sve što se trebalo dogoditi, odredio, jest pripadajući dio njegove suverenosti. Takva ideja, sama po sebi, ne pripada samo kalvinizmu. To samo znači da je Bog suveren vladar nad svojim stvorenjem. Bog može predodrediti događaje na razne načine, ali sve što se događa moralo je, a da bi se moglo zbiti, imati bar njegovo dopuštenje. Ukoliko je Bog nešto dopustio, morao je odlučiti da 27

R·C·SPROUL

nešto dopusti. Time je na neki način kroz dopuštanje predodredio događanja, jer ih je mogao i ne dopustiti. Ima li neki kršćanin koji bi osporio da Bog može kada hoće intervenirati u svijetu i neko događanje zaustaviti? Bog može, ako poželi, zaustaviti čitav svijet. Reći da je Bog sva događanja unaprijed predodredio ne znači ništa drugo do reći da je on suveren nad djelom svojih ruku. Kada bi se nešto moglo dogoditi bez njegova odobrenja to bi dovelo u pitanje njegovu suverenost. Kada bi Bog nešto zabranio, a to bi se unatoč tomu dogodilo, značilo bi da je uzrok toga događanja jači i viši suveren od Boga. Znači, ukoliko postoji dio Božjega stvorenja koji nije obuhvaćen Božjom suverenošću, tada Bog jednostavno nije suveren. Ukoliko Bog nije suveren, tada Bog jednostavno i nije Bog. Ukoliko postoji samo jedna molekula u svemiru koja se potpuno slobodno kreće, potpuno slobodna od Božjega utjecaja, mi tada nemamo nikakva jamstva da će se ijedno od Božjih obećanja zaista i ostvariti. Možda će ta čudesna molekula srušiti sve Božje namjere. Samo jedno zrno pijeska promijenilo je, po Oliveru Cromwellu, smjer povijesti Engleske; stoga samo jedna čudesna molekula može promijeniti povijest spasenja. Možda bi ta molekula mogla biti razlogom koji bi spriječio Kristov drugi dolazak. Čuli smo priču: zbog manjka jednog čavla izgubljena je potkova, zbog gubitka potkove izgubljen je konj, zbog gubitka konja izgubljen je jahač, zbog gu28

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

bitka jahača izgubljena je bitka, zbog izgubljene bitke izgubljen je rat. Sjećam se koliko sam bio pogođen kada sam čuo da je najveći vozač autoutrka u ovim krajevima Bill Vukovich poginuo u sudaru na utrci Indianapolis 500. Kvar je imao uzrok u metalnom komadiću nalik na kopču za kosu, vrijednosti 10 centi. Bill Vukovich imao je nevjerojatnu mogućnost kontrole trkaćih automobila. Bio je veličanstven vozač, ali nije bio suveren. Djelić vrijedan 10 centi koštao ga je života. Bog se ne mora brinuti hoće li mu mali bezvrijedni djelić poremetiti plan. Nema čudesnih malih molekula koje slobodno lutaju naokolo. Bog je suveren. Bog je Bog. Moji su studenti počeli uviđati da suverenost nije nešto vezano samo uz kalvinizam ili uz kršćanstvo. Bez suverenosti Bog ne bi mogao biti Bogom. Ukoliko odbacimo božansku suverenost moramo prihvatiti ništa manje do ateizam. S tim se problemom svi susrećemo. Držimo se čvrsto Božje suverenosti, no ipak na takav način da ne ugrožavamo ljudsku slobodu. Sada ću vam, kao što sam uradio i mojim studentima na kraju predavanja, predočiti nastavak, potpuni navod iz Westminsterskoga vjeroispovijedanja: Bog je od vječnosti, mudrom i svetom nakanom svoje volje slobodno i nepromjenjivo odredio sve što se ima dogoditi, no Bog nije stvorio grijeh, niti je volja stvorena pod bilo kakvom prisilom, niti je oduzeta sloboda ili nepredvidivost događanjima, nego je ustanovio sve što se ima dogoditi u svim slučajevima. 29

R·C·SPROUL

Uočite makar kako je Bog suveren. On ne čini nasilje niti ograničava čovjekovu slobodu. Ljudska sloboda i zlo postoje, ali su podčinjeni Božjem suverenitetu. BOŽJI SUVERENITET I PROBLEM ZLA Najteže je svakako pitanje kako zlo može supostojati zajedno s Bogom koji je istovremeno svet i suveren. Bojim se kako većina kršćana nije svjesna osjetljivosti i ozbiljnosti ovog problema. Skeptici su ovo pitanje nazvali „Ahilovom petom kršćanstva“. Mogu se prisjetiti kada sam se prvi put susreo s ovim trnovitim problemom. Bio sam novajlija na koledžu i tek nekoliko tjedana kršćaninom. Igrao sam ping-pong u holu muškoga internata kada me je iznenada, poput groma, udarila misao: „Ako je Bog potpuno pravedan, kako je mogao stvoriti svemir u kojemu postoji zlo? Ukoliko sve dolazi od Boga, to bi značilo da i zlo dolazi od Boga?“ Od tada pa do danas znam da je zlo ono koje pravi problem Božjoj suverenosti. Je li zlo došlo na svijet protiv Božje suverene volje? Ukoliko je odgovor „da jest“, tada on nije potpuno suveren Bog. Ukoliko je odgovor niječan, tada moramo zaključiti da je na neki način Bog i zlo unaprijed odredio. Godinama sam pokušavao riješiti ovaj problem čitajući djela teologa i filozofa. Naišao sam na neke mudre pokušaje, ali ne na konačno zadovoljavajući odgovor.

30

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

Najčešći je odgovor onaj koji ukazuje na čovjekovu slobodnu volju. Slušamo odgovore: „Zlo je došlo u svijet po čovjekovoj slobodnoj volji. Čovjek je autor grijeha, a ne Bog.“ Dakako da ova rečenica podsjeća na biblijsko izvješće o padu u grijeh. Znamo da je čovjek stvoren sa slobodnom voljom i da je izabrao grijeh. Nije Bog počinio grijeh, nego je čovjek taj koji ga je počinio. Ipak, problem time nije riješen. Odakle čovjeku uopće ideja da može griješiti? Ukoliko je stvoren sa željom da griješi, to baca sjenku na integritet Stvoritelja koji je tako stvarao. Ukoliko je stvoren bez želje da griješi, moramo se pitati odakle mu onda takav poticaj? Otajstvo grijeha usko je povezano s čovjekovom slobodnom voljom, stanjem tek stvorenoga čovjeka i Božjim suverenitetom. Pitanje o slobodnoj volji toliko je bitno za nauk o predodređenju da ćemo mu posvetiti cijelo jedno poglavlje. Sada ćemo se ograničiti na pitanje o prvome čovjekovu grijehu. Kako je moguće da su Adam i Eva mogli pasti? Stvoreni su dobro. Sotona ih je zaveo pričom. Prevario ih je i naveo na kušanje zabranjenog ploda. Možemo pretpostaviti da je zmija bila takvih sposobnosti da je uspješno i potpuno uspjela prevariti naše praroditelje. Takvo objašnjenje ipak pati od više boljki. Ukoliko Adam i Eva nisu mogli shvatiti prijevaru, tada bi grijeh bio samo na Sotoni. Pismo kaže da je unatoč varljivu govoru zmija jasno pozivala na protivljenje Božjoj zapovijedi. Adam i Eva čuli su Boga kada je izrekao zabranu kušanja ploda. Čuli su i Sotonu kako 31

R·C·SPROUL

se protivi Bogu. Odluka je bila samo na njima. Nisu se mogli uspješno pozvati na Sotoninu prijevaru i opravdati se. Čak i ako je Sotona prisilio Adama i Evu na grijeh, bez nastojanja da bi ih prevario, to nam ništa ne pomaže u rješavanju problema. Kada bismo mogli reći: „Đavao nas je natjerao“, i dalje bismo imali problem s pitanjem: odakle je grijeh došao Sotoni? Odakle uopće dolazi đavao? Kako je on uspio pasti iz dobra u zlo? Neovisno o tome govorimo li o padu čovjeka ili Sotone u grijeh, imamo uvijek isti problem: kako dobro stvorena stvorenja postaju zla. Opet čujemo laka objašnjenja kako je to zbog slobodne volje. Slobodna je volja, da se razumijemo, dobra stvar. Bog nije pogriješio što nam je dao slobodnu volju. Pri stvaranju čovjek je dobio slobodu griješiti ili ne griješiti. On je izabrao grijeh. Pitanje je zašto? U tome jest problem, jer prije no što čovjek može počiniti grijeh u njemu mora postojati želja da ga počini. Biblija kaže da grješna djela proizlaze iz grješnih želja. Međutim, prisutnost grješne želje već je samo po sebi grijeh. Mi činimo grijeh, jer smo grješnici. Rođeni smo s grješnom naravi. Mi smo pala stvorenja, ali Adam i Eva nisu stvoreni kao pala stvorenja. Oni nisu imali grješnu narav. Bili su dobra stvorenja sa slobodnom voljom, ali su ipak izabrali grijeh. Zašto? Ne znam. Niti sam dosad susreo nekoga tko to zna. Ipak, unatoč tome prevažnom problemu, moramo priznati da Bog nije autor grijeha. Biblija ne daje 32

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

odgovore na sva naša pitanja. Ona otkriva Božju narav i karakter. Nezamislivo je da bi Bog bio autor ili počinitelj grijeha. Ovo poglavlje govori o Božjoj suverenosti. Ostali smo i dalje pred pitanjem o tome kako se ljudski grijeh odnosi prema Božjoj suverenosti? Ukoliko je istina da je Bog na neki način svaku stvar predodredio, tada je on isto tako unaprijed znao za grijeh i predodredio ga. Ne znači pak da je to bilo po Božjoj inicijativi ili da je on to nametnuo stvorenjima. To samo znači da je Bog to morao dopustiti. Kada to ne bi bilo po Božjem dopuštenju, tada on ne bi bio suveren. Mi znamo da je Bog suveren, jer znamo da Bog jest Bog. Stoga moramo zaključiti da je Bog predodredio grijeh. Što drugo možemo zaključiti? Možemo zaključiti da je Božja odluka kojom je dopustio pojavu grijeha dobra odluka. To ne znači da je naše činjenje grijeha dobra stvar, nego da je to što ga je Bog dopustio dobra stvar. Dobro je što je Bog dopustio grijeh, ali grijeh koji je dopustio još je uvijek zao. Božja umiješanost u sve to posve je pravedna. Naša je umiješanost pak potpuno pokvarena. Činjenica da nam je Bog dopustio griješiti ne oslobađa nas od odgovornosti što griješimo. Često se čuje primjedba: zašto nas je Bog uopće i stvorio ukoliko je unaprijed znao da ćemo griješiti? Jedan je filozof to ovako izrekao: „Ako je Bog znao da ćemo griješiti, ali to nije mogao zaustaviti, tada on nije ni svemoćan ni suveren. Ako je mogao to 33

R·C·SPROUL

zaustaviti, a nije, tada nije ni pun ljubavi ni dobronamjeran.“ Tako je Bog ocijenjen lošim u svakom slučaju. Moramo pretpostaviti da je Bog unaprijed znao da ćemo griješiti. Isto tako, moramo pretpostaviti da je to mogao zaustaviti. Također, mogao je izabrati da nas uopće ne stvori. Sve navedene hipoteze imaju težinu. Konačni zaključak kaže da nas je ipak odlučio stvoriti, makar je unaprijed znao da ćemo pasti. Zašto bi to odmah značilo i da nije pun ljubavi? On je istovremeno znao i imao plan spasenja kojim će se savršeno pokazati njegova pravednost, ljubav i milosrđe. Definitivno jest da je on iz ljubavi predodredio one koje Biblija naziva njegovim „izabranicima“ za spasenje. Problem je u tome što ima i onih koji nisu izabranici. Čini se da zbog njih i prema njima Bog i nije tako pun ljubavi. Proizlazi sljedeće: bilo bi dobro da je takvima Bog dopustio da se uopće ne moraju ni roditi. Zaista tako izgleda, ali moramo postaviti jedno vrlo teško pitanje: Postoji li ijedan opravdani razlog zašto bi pravedni Bog bio blagonaklon prema onima koji ga mrze i opetovano se bune protiv njegova autoriteta i svetosti? Primjedba navedenog filozofa ide u smjeru razmišljanja o tome da je Bog dužan ljubiti grješna stvorenja. Prešutno se shvaća kako je Bog u obvezi biti milostiv prema grješnicima. Međutim, ono što taj filozof ne opaža jest da milost koja proizlazi iz dužnosti više zapravo i nije milost. 34

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

Bit je milosti u tome da je nezaslužena. Bog uvijek zadržava pravo biti milostiv prema onima kojima želi biti milostiv. Ljudima Bog može biti dužan pravdu, ali nikako milost. Važno je naglasiti da se s ovim problemom susreću svi kršćani koji vjeruju u suverenoga Boga. Ova pitanja nisu izričito vezana samo uz neko posebno gledište na predodređenje. Ljudi često tvrde kako je Bog u mogućnosti pribaviti spasenje za sve grješnike. Budući da kalvinizam drži kako je milost samo za izabrane, time izgleda kao da podrazumijeva manje milostivoga Boga. Površno gledano, nekalvinističko gledište pruža prigodu za spasenje mnogo većem broju ljudi nego što to nudi kalvinističko učenje. O tome će se više govoriti u narednim poglavljima. Samo ću ukratko napomenuti sljedeće: u slučaju kada bi se konačnu odluku o spasenju grješnika prepuštalo volji tih istih grješnika, tada nam ne bi preostalo nimalo nade da će itko biti spašen. Kada raščlanjujemo odnos Boga prema palome svijetu, obično postoje četiri gledišta: 1. Bog je mogao odlučiti kako neće nikomu omogućiti da se spasi. 2. Bog je mogao odlučiti kako će omogućiti svima da budu spašeni. 3. Bog se mogao osobno i neposredno zauzeti i spasiti sve ljude. 4. Bog se mogao osobno i neposredno zauzeti i spasiti samo neke ljude. 35

R·C·SPROUL

Svi kršćani odmah će prekrižiti prvo gledište. Većina kršćana prekrižit će i treće. Muči nas problem hoće li Bog spasiti samo neke od ljudi. Kalvinisti potpisuju četvrto gledište. Kalvinističko gledište tvrdi da se Bog zauzima za živote izabranih kako bi osigurao njihovo spasenje. Naravno da su svi ostali pozvani Kristu i imaju prigodu spasiti se ukoliko to ushtjednu. No, kalvinizam uvjerava da Kristovo spasenje nitko ne može ushtjednuti sam od sebe. Da je to prepušteno nama samima, nitko nikad ne bi ushtjednuo biti Kristov. U ovome je sporna točka. Nereformirani koncepti uvjeravaju nas da je svakome grješniku ostavljena mogućnost izabrati i odlučiti se za Krista. Ne gleda se na čovjeka kao na toliko grješnoga da nije u stanju spasiti se bez izravnoga Božjeg zauzimanja, kako to uči kalvinizam. Sva nereformirana gledišta postavljaju odluku o čovjekovoj vječnoj sudbini na čovjeka samoga. U tim je gledištima najbolji izbor uvijek drugi. Bog osigurava prigodu svakomu da se spasi. Međutim, prigoda očito nije ista za sve, jer mnogi umiru bez prigode da uopće čuju evanđelje. Nereformirani kršćani zamjeraju četvrtome gledištu, jer ono ograničava spasenje na određenu od Boga izabranu skupinu. Reformirani kršćani imaju primjedbu na drugo gledište, jer smatraju da opća prigoda za spasenje ne jamči spasenje nikomu. Kalvinisti smatraju da Bog mnogo više daje palome ljudskom rodu kroz četvrto nego kroz drugo gledište. Nekalvinisti vide upravo suprotno. Oni smatraju da je Bog znatno dobronamjerniji omogući li spasenje svima, no što bi bio kada bi spasenje bilo samo za izabranike. 36

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

Za kalviniste se smatra da imaju težak problem kada se usporedi treće i četvrto gledište: ako Bog hoće i može jamčiti spasenje nekom pojedincu, zašto onda ne bi to isto mogao htjeti i jamčiti i za sve? Najprije želim reći kako to i nije samo kalvinistički problem. Svaki kršćanin osjeća težinu ovoga problema. Na prvome se mjestu nameće pitanje: „Ima li dakle Bog snagu kojom bi sve spasio?“ Zasigurno je da Bog može promijeniti srce svakoga grješnika i privući ga k sebi. Ukoliko to ne bi mogao, tada ne bi bio suveren. Stoga, ako Bog ima tu snagu, zašto je ne iskoristi za sve ljude? Nereformirani mislilac rekao bi da bi Bog u tom slučaju nametao nekomu spasenje protiv njegove volje. Izvršiti nasilje nad ljudskom slobodnom voljom jest grijeh. Budući da Bog ne može griješiti, on ne može niti takvo nešto učiniti. Prisiliti grješnika na nešto što taj grješnik ne želi, znači učiniti nasilje nad njim. Ideja je sljedeća: Bog je, ponudivši milost evanđelja, učinio sve što je mogao ne bi li grješnik bio spašen. Bog ima neupotrebljenu snagu kojom bi grješnike mogao primoravati, ali ako bi se njome koristio to bi bilo suprot njegovoj pravednosti. To ne pruža mnogo utjehe grješniku koji će završiti u paklu. Takav može pitati: „Bože, ako me zaista ljubiš, što me nisi primorao da budem spašen? Više bih volio da si mi učinio nasilje protiv moje slobodne volje nego to što sam sada završio u vječnim mukama.“ Ipak, takvi pozivi prokletih ne bi mogli biti od neke važnosti, uzme li se u obzir da bi bio grijeh kada bi Bog takvo nešto i učinio. Kalvinisti pitaju drugačije: „Što ima loše u tome da Bog stvori vjeru u srcu nekoga grješnika?“ 37

R·C·SPROUL

Bog ne mora od grješnika tražiti dopuštenje da bi mu nešto učinio po svojoj volji. Grješnik nije mogao birati gdje će se roditi, niti hoće li uopće doći na svijet. Niti je grješnika netko pitao želi li biti rođen s grješnom naravi. Kada je Bog sve to učinio ne pitajući za dopuštenje, što bi značilo ako bi otišao korak dalje i spasio grješnika? Što je Jeremija mislio, kada je uzviknuo: „Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti“? (Jer 20,7) Jeremija sigurno nije pozvao Boga da ga zavede. Pitanje ostaje isto: „Zašto Bog spašava samo neke, a ne sve?“ Ako nam zvuči prihvatljivo da bi ipak bilo dobro djelo ukoliko bi Bog počinio prisilu protiv naše volje, zašto je tada jednostavno ne počini prema svima nama i sve nas spasi? (Terminom „nasilja nad voljom“ koristim se ne stoga što smatram da bi se radilo o nasilju, nego zato što nekalvinisti inzistiraju na tom terminu.) Jedini odgovor koji mogu dati jest onaj da ni sam ne znam odgovora. Nemam pojma zašto Bog spašava samo neke, a ne sve. Uopće ne sumnjam da Bog može sve spasiti, ali isto tako znam da to ne čini. Ne znam razloga tomu. Jednu stvar znam. Ukoliko Bog odluči spasiti samo neke, a ne sve, u tome nema ništa pogrješno. Bog nije dužan nikoga spasiti. To što on neke spašava ni na koji ga način ne obvezuje da sve spasi. Biblija tvrdi da je Božje božansko pravo izabrati one prema kojima će iskazati milost. Kalvinistima se sada, uz buku i viku, obično prigovori: „Pa to nije pošteno!“ Međutim, što ovdje znači 38

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

„biti pošten“? Ako pod „pošten“ mislimo na jednakost, tada je to točna primjedba. Bog ne postupa prema svima jednako. U Bibliji se to jasno pokazuje. Bog se Mojsiju otkrio drugačije nego Hamurabiju. Bog je Izraelu dao blagoslove kakve nije dao Perziji. Krist se na jedan način očitovao Pavlu na putu prema Damasku, a Pilatu na drugi. Jednostavno, Bog nije kroz povijest postupao prema svakome pojedincu na jednak način. To je, nema sumnje, jasna stvar. Vjerojatno se pod „pošteno“ zapravo misli na „pravedno“. Ne čini se pravednim da Bog nekima udjeljuje svoju milost dok drugi nisu te sreće. Da bismo mogli riješiti taj problem, morat ćemo preciznije promišljati. Pretpostavimo kako su svi ljudi u Božjim očima krivi za grijeh. U toj gomili krivaca, Bog je neke izabrao i nekima odlučio podariti milost. Što će pripasti ostalima? Pripada im pravda. Spašeni primaju po milosti, a nespašeni po pravdi. Nikomu nije učinjena nepravda. Milost nije nešto po pravdi, no nije ni nepravda. Pogledajmo sljedeći prikaz:

PRAVDA

NEPRAVDA MILOST NEPRAVEDNOST

39

R·C·SPROUL

Postoji pravda i postoji nepravda. Sve što nije pravda nalazi se izvan pravde. U području ne-pravde može biti nepravednost i milost. Milost je dobar oblik ne-pravde, dok je nepravednost njezin loš oblik. U planu spasenja Bog ne čini ništa loše. Nikada ne počini nepravednost. Nekima udijeli pravdu koju i zaslužuju, a neki ljudi prime milost. Činjenica da jedni dobivaju milost ne znači da je i ostali moraju dobiti. Bog zadržava pravo odlučiti. Kao čovjek ja mogu biti skloniji tome da Bog dadne milost svima, ali to ne mogu od njega i zahtijevati. Ukoliko Bog nije spreman svoju milost dati svima, meni jedino preostaje podložiti se njegovoj pravednoj odluci. Bog nije nikada obvezan pružati milost. To je važno za istaći poradi shvaćanja dubine Božje milosti. Pravo je pitanje: zašto je Bog uopće odlučio bilo komu pružiti milost? Nitko to nije od njega tražio, a on je ipak pruža izabranima. Tu je milost dao Jakovu na drugačiji način nego Ezavu. Pružio ju je Petru na drugačiji način nego Judi. Moramo naučiti slaviti Boga kako zbog njegove milosti tako i zbog njegove pravednosti. Kada on očituje svoju pravdu time ne čini ništa loše. On je u svojoj pravednosti udijelio pravdu. BOŽJA SUVERENOST I LJUDSKA SLOBODA Svaki kršćanin bespogovorno ispovijeda da je Bog suveren. Božja suverenost nama je utješna. U njoj je jamstvo da Bog može učiniti ono što je obećao. 40

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

Međutim, pitanje o Božjoj suverenosti otvara još jedno pitanje. Kako se Božja suverenost odnosi prema ljudskoj slobodi? Takvo pitanje dovodi nas pred izbor „boriti se ili pobjeći“. Možemo pokušati naći logičko objašnjenje ili se pak okrenuti i pobjeći. Često odlučimo pobjeći u raznim smjerovima. Najlakši je bijeg kada kažemo kako je tu riječ o proturječju kojega možemo samo hrabro prihvatiti. Tragamo za analogijama koje nam umiruju um. Kao student čuo sam za dva umirujuća rješenja koja su mi bila ukusna poput teološke rolade: Analogija 1 – „Božja suverenost i ljudska sloboda dva su beskonačna pravca koja se susreću negdje u vječnosti.“ Analogija 2 – „Božja suverenost i ljudska sloboda kao dva su konopa koja su spuštena u bunar. Na površini izgledaju odvojeno, ali u dubokom mraku na dnu bunara oni se isprepleću.“ Kada sam ih prvi puta čuo, laknulo mi je. Zvuče jednostavno, ali oštroumno. Ideja o dva paralelna pravca koja se susreću u vječnosti bila mi je sasvim zadovoljavajuća. Imao sam time prigodu nešto pametno reći ukoliko me napadne neki tvrdi skeptik. Moje je olakšanje bilo privremeno. Ubrzo sam bio u potrebi za snažnijom dozom. Dosadno pitanje odbijalo je napustiti moje misli. Kako se to paralelni pravci mogu susresti? Ako bi se i susreli, tada nisu 41

R·C·SPROUL

doista paralelni. Bilo mi je sve jasnije da problem nisam riješio. Reći da se paralelni pravci susreću u vječnosti je besmisao, očito proturječje. Nisam ljubitelj proturječja i u njima ne nalazim utjehe. Uvijek sam ostajao zatečen s kolikom ih lakoćom ostali kršćani pronalaze utješnima. Kada se unutar teologije hoće obraniti neko proturječje, tada čujem izjave; „Bog je veći od logike!“, i, „Vjera je veća od razuma!“. I ja sam definitivno, srcem i umom, suglasan s izjavama da je Bog veći od logike i vjera od razuma. Upravo i ja želim izbjeći Boga koji bi bio manji od logike ili vjeru koja je manja od razuma. Logika bi uništila (i trebali bismo uništiti) boga koji bi od nje bio manji. Vjera koja je manja od razuma iracionalna je i apsurdna. Čini mi se da je upravo napetost između Božje suverenosti i ljudske slobodne volje natjerala mnoštvo kršćana da proturječje smatraju pravovaljanim dijelom vjere. Smatra se da logika ne može pomiriti jedno s drugim, jer se to protivi logičkoj harmoniji. Budući da Biblija naučava obje stvari i mi ih moramo usvojiti, makar su one međusobno proturječne. Ne daj Bože! Kršćani koji usvoje oba pola očitoga proturječja počinili su intelektualno samoubojstvo i oklevetali Duha Svetoga. Duh Sveti nije autor nereda. Bog ne govori nejasnim glasom. Ukoliko su Božja suverenost i ljudska slobodna volja zaista proturječja, tada se bar jedno od njih 42

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

mora ukloniti, jer ako jedno drugo isključuju tada niti je Bog suveren niti je čovjek slobodan. Na sreću, postoji alternativa. Možemo i jedno i drugo usvojiti dokažemo li da ona ipak nisu proturječja. Ljudski gledano, vidimo da ljudi koji žive kao podanici u zemlji kojom vlada suvereni vladar ipak imaju značajnu razinu slobode. Suverenitet ne isključuje slobodu, nego isključuje mogućnosti autonomije. Što je to autonomija? Riječ dolazi od prefiksa auto i korijena nomija. „Auto“ znači „jastvo“. Automobil je nešto što samo sebe nosi. Automatika znači nešto što radi samo po sebi. Korijen nomos grčka je riječ za „zakon“. Stoga riječ autonomija znači „sam svoj zakon ili po vlastitome zakonu“. Biti sam sebi zakonodavcem. Odgovarati samo pred samim sobom. Autonomna osoba nema iznad sebe vladara, a pogotovo ne suverena. Očito je kako suvereni Bog i autonomna osoba ne mogu postojati istovremeno. Ta su dva koncepta nespojiva. Zamišljati njihovo supostojanje značilo bi isto kao i zamisliti nepokretan objekt na koji utječe neodoljiva sila. Što bi se dogodilo? Pomakne li se objekt, tada on prestaje biti nepokretnim objektom; a ukoliko se odupre i ostane nepomičan, neodoljiva sila ne bi više bila neodoljivom silom. Isto je i sa suverenošću i autonomijom. Ako je Bog suveren, čovjek očito ne može biti autonoman. Ukoliko je pak čovjek autonoman, Bog ne može biti 43

R·C·SPROUL

suverenim. To bi bila proturječja. Međutim, netko može biti slobodan, makar nije autonoman. Autonomija znači apsolutnu slobodu. Mi imamo slobodu, ali s ograničenjima. Vrhovni je limit u samoj suverenosti Božjoj. Jednom sam pročitao izjavu koju je izrekao kršćanski mislilac: „Božja suverenost nikada ne može ograničiti ljudsku slobodu.“ Tu se radi se o čistom humanizmu. Postavlja li Božji zakon ograničenja ljudskoj slobodi? Nije li Bog ovlašten ograničavati ostvarenje mojih želja? Ne samo da Bog može postaviti moralna ograničenja mojoj slobodi, nego on ima pravo bilo kada udariti me na smrt ne bi li tako zaustavio ostvarenje mojih zlih namjera. Bog ne bi imao pravo upravljanja stvorenim ukoliko ne bi smio utjecati na stvorenje. Pokušajmo ponovno sagledati izjavu: „Božja suverenost nikada ne može ograničiti ljudsku slobodu.“ Upravo je u tome značenje suverenosti. Ako bi Božja suverenost bila ograničena čovjekovom slobodom, tad bi čovjek bio suveren. Bog je slobodan. Ja sam slobodan. Bog je više slobodan ili slobodniji od mene. U sukobu moje i Božje slobode Bog pobjeđuje, a ja gubim. Njegova sloboda ograničava moju, a moja ne ograničava njegovu. Postoji primjer takve stvari u našim obiteljima. Ja imam slobodnu volju. Moja djeca imaju slobodnu volju. Kada se naše volje sukobe moja je tâ koja pobjeđuje, jer imam autoritet nad djecom. Njihova volja treba biti podčinjena meni kao roditelju, a ne obratno. Naravno da se tu ne može govoriti u apso44

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

lutnom smislu. Božja i ljudska volja obično se gledaju kao proturječne, jer one na površini to i jesu. Treba usvojiti neka važna razlikovanja kako bismo riješili taj složeni problem. Pogledajmo tri riječi iz našeg svakodnevnog rječnika kojima često zamjenjujemo značenje: 1. proturječje (kontradikcija) 2. paradoks 3. otajstvo (misterij) 1. Proturječje. Logički zakon proturječja kaže da stvar ne može istovremeno biti nešto i ne biti to nešto, a u istom trenutku i istom odnosu. Čovjek može biti i otac i sin u istom trenutku, ali ne može biti čovjek i ne biti čovjek. Čovjek može biti istovremeno otac i sin, ali ne u istom odnosu. Nijedan čovjek nije sam sebi otac. Čak i kad govorimo o Isusu da je i Bog i čovjek istovremeno, oprezno dodajemo, ali ne u istom odnosu. Ima božansku i ljudsku narav. Njih ne treba miješati. Proturječja ne trebaju postojati i njih nema u Božjem umu, jer ako tako ne bi bilo, tada niti ono što nam je objavljeno ne bi imalo nikakva smisla. Ako bi dobro i zlo, pravda i nepravda, nepravednost i pravednost, Krist i Sotona imali jednako značenje u Božjem umu, to bi onemogućilo postojanje bilo kakve istine kao istine. 2. Paradoks. To je prividno proturječje koje se s malo truda može razriješiti. Slušao sam kako se poučava da je kršćansko vjerovanje u Trojedinoga Boga proturječno. To jednostavno nije tako, jer ne krši logiku. Prolazi test zakona proturječja. Bog je jedan u biti, a tri su božanske osobe. U tome nema 45

R·C·SPROUL

ništa proturječno. Da smo rekli da je Bog jedan u biti i troje u biti, tada bismo imali neosporno proturječje. Tada bi kršćanstvo bilo beznadno apsurdno i iracionalno. Izričaj „Trojedini Bog“ jest paradoksalan, ali to nije proturječje. Tragajući dalje dolazimo do termina antinomija. Na prvome je mjestu riječ o sinonimu za proturječje, ali isto tako i za paradoks. Vidimo da ima isti korijen kao autonomija. Korijen je riječ nomos, što znači „zakon“. Prefiks je anti, što znači protiv ili namjesto nečega. Stoga je doslovno značenje riječi antinomija: „protiv zakona“. Što mislite, o kakvom se zakonu ovdje radi? Zakonu proturječja. Izvorno značenje riječi bilo bi: „ono što krši zakon proturječja“. Stoga svakodnevno i u filozofskoj raspravi riječ antinomija ima značenje proturječja. Zbrka nastaje kada se ljudi koriste riječju „antinomija“ za paradoks ili za prividno proturječje. Paradoks je dakle ono što na prvi pogled izgleda kao kontradikcija, a to u stvari nije. U Velikoj Britaniji obično se služe riječju „antinomija“ za paradoks. Osvrnuo sam se na tu finu razliku zbog dva razloga. Prvo, poradi toga da izbjegnemo zabunu imajući jasno značenje o tome što je proturječje, a što prividno proturječje. Riječ je o razlici između racionalnoga i iracionalnog, između istine i apsurda. Drugi je razlog u tome što jedan od najvećih današnjih teologa branitelja nauka o predodređenju upotrebljava termin „antinomija“. Mislim na nenadmašnoga teologa Dr. J. I. Packera. On je pomogao nebrojenim pojed46

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

incima doći do boljega poznavanja Boga, a osobito njegove suverenosti. Nisam nikada o ovome razgovarao s Dr. J. I. Packerom. Pretpostavljam da se terminom „antinomija“ služi na britanski način značenja ove riječi za „paradoks“. Ne usuđujem se pomisliti da bi slučajno govorio o proturječju u riječi Božjoj. Zapravo, u svojoj knjizi Evangelism and Sovereignty of God govori kako u riječi Božjoj nema proturječja. Dr. Packer je bio ne samo neumoran u obrani kršćanske teologije, nego i u obrani nepogrješivosti Božje riječi. Kada bi Biblija sadržavala proturječja, to bi bio kraj njezinoj nepogrješivosti. Pojedinci zaista smatraju da u Božjoj riječi postoje prava proturječja. Oni misle da je to spojivo s nepogrješivošću, a koja bi tada značila: nepogrješivu objavu proturječja u Božjoj istini. Naravno, kratko promišljanje dovelo bi do sljedećega zaključka: ako je Božja istina proturječna, tad ona uopće i nije istina. Sama riječ „istina“ bila bi ispražnjena od svoga značenja. Kada bi proturječje bilo istinom, mi ne bismo uopće mogli više razlikovati istinu od laži. Stoga mislim da Dr. Packer misli na paradoks kada govori o antinomiji, a ne na proturječje. 3. Otajstvo (misterij). Riječ „otajstvo“ odnosi se na nekakvu istinu, a koju mi još ne možemo shvatiti. Tako je na primjer s Trojedinim Bogom. Ne mogu svojim slabim umom prodrijeti u otajstvo Trojedinoga Boga niti Kristova utjelovljenja. Takve su istine previsoke za mene. Znam da je Isus bio jedna osoba s dvije naravi, ali to ne mogu shvatiti. Slične stvari imamo i u prirodi. Tko shvaća prirodu gravitacije ili 47

R·C·SPROUL

kretanja? Tko je protumačio otajstvo života? Koji je filozof protumačio dubinu značenja čovjekova „ja“? To su sve otajstva, a ne proturječja. Lako je zamijeniti otajstvo i proturječje. Ne razumijemo niti jedno niti drugo. Nitko ne shvaća proturječje, jer proturječje je neshvatljivo. Bog, također, ne razumije proturječje. Proturječje je besmisao. Ono nema nikakav smisao ni za koga. Otajstva je moguće shvatiti. Novi zavjet otkriva nam stvari koje su nam bile skrivene u Starome zavjetu. Postoje stvari koje su nam nekad bile skrivene, a sada ih razumijevamo. To ne znači da će nam baš sve biti jednom u budućnosti otkriveno, nego da će nam dosta toga biti otkriveno. Do nekih se otkrića dolazi u ovome svijetu. Znamo da će nam neke stvari biti otkrivene tek na nebu. No, ni na nebu nećemo moći u potpunosti shvatiti značenje beskonačnosti. To može samo onaj koji je i sam u sebi bez ograničenja. Bog može shvatiti beskonačnost, ne stoga što bi on djelovao po nekoj nebeskoj logici, nego zato jer je on sam beskonačan. On promatra na sve iz beskonačne perspektive. Izreći ću to na drugi način: sva su proturječja otajstvena, ali sva otajstva nisu proturječja. U kršćanstvu ima mnogo mjesta za otajstva, no nema za proturječja. Otajstva mogu biti istinita. Proturječja nikada ne mogu biti istinita niti u našem umu, a niti u Božjem umu. Veliko pitanje i dalje stoji. Rasprava je usredotočena na pitanje: „Kakav je učinak predodređenja na našu slobodnu volju?“ 48

P R E D O D R E Đ E NJ E I B O Ž J A S U V E R E N O S T

To ćemo pitanje raspraviti u sljedećem poglavlju. SAŽETAK DRUGOGA POGLAVLJA 1. Definicija predodređenja. Predodređenje znači to da je naše krajnje odredište, nebo ili pakao, određeno od Boga prije no što smo se mi rodili. 2. Božja suverenost. Bog je vrhovni autoritet neba i zemlje. 3. Bog je vrhovna vlast. Svaki autoritet i vlast Bogu su podređeni. 4. Da Bog nije suveren, ne bi ni bio Bog. 5. Božji suverenitet ostvaruje se tako što on ne krši niti vrši nasilje nad ljudskom slobodnom voljom. 6. Čovjekov prvi pad u grijeh jest otajstvo. To što je Bog čovjeku dopustio griješiti ne govori ništa loše o Bogu. 7. Svi kršćani suočavaju se s teškim pitanjem: zašto Bog, koji teoretski može sve spasiti, ipak spašava samo neke, a neke ne. 8. Bog nikomu ne duguje spasenje. 9. Božja milost čin je dobre volje. On nije obvezatan biti milostiv. On zadržava pravo smilovati se onomu prema komu se hoće smilovati. 10. Božji suverenitet i čovjekova sloboda nisu u proturječju.

49

T R E Ć E P O G L AV L J E

PREDODREĐENJE I SLOBODNA VOLJA

P R E D O D R E Đ E NJ E I S L O B O D N A V O LJ A

P

redodređenje se doživljava kao tamna sjenka nad čovjekovom slobodnom voljom. Ukoliko je Bog predodredio sve prije vječnosti, naša slobodna volja doima se kao farsa u kojoj su naši izbori slovčana zagonetka, isprazni pokušaji unutar igre koja se otprije zna. Kao da je Bog za nas napisao scenarij, a mi ga samo odigravamo. Kako bismo se mogli uhvatiti u koštac s odnosom između predodređenja i slobodne volje, najprije moramo definirati što je to slobodna volja. Sama definicija izaziva različita tumačenja. Uobičajena definicija glasi: slobodna volja jest sposobnost donošenja odluka, slobodnog izbora, bez ikakvih predrasuda, sklonosti ili određenja. Volja da bi bila slobodna mora biti u stanju donositi odluke potpuno neutralno, bez ikakva utjecaja. Površnim pogledom ovo može izgledati jasnim. Ne smije dakle biti nikakvih utjecaja, bilo unutarnjih bilo vanjskih, kako bi se moglo raditi o slobodi. Ispod površine nalaze se dva ozbiljna problema. Prvi je problem u sljedećem: ako bismo mi donosili odluke potpuno slobodno, bez ikakvih utjecaja ili sklonosti, tada bismo ih donosili bez ikakva razloga. Onda kada odluke donosimo spontano, bez razloga, mi nismo niti odgovorni za naše odluke te one nemaju moralni značaj. Ukoliko odluka sama dođe, bez razumijevanja i razloga, ona ne može biti prosuđivana kao dobra ili zla. Kada Bog prosuđuje naša djela zanimaju ga naši motivi.

53

R·C·SPROUL

Pogledajmo biblijski primjer Josipa i njegove braće. Kada su braća prodala Josipa u Egipat, to je bilo djelo Božje providnosti. Godinama kasnije, kada se Josip susreo sa svojom braćom u Egiptu, rekao im je: „Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro“ (Post 50,20). Očito je ovdje motiv bio taj koji je pravio razliku između dobra i zla. Božja je upletenost bila dobra, a upletenost braće zla. Postojao je razlog zašto su braća prodala Josipa u ropstvo. Imali su zlu motivaciju. Njihova odluka nije bila niti spontana niti neutralna. Braća su bila zavidna Josipu. Njihova odluka da ga prodaju bila je nadahnuta zlim željama. Drugi je problem više problem racionalne, a ne moralne prirode. Ukoliko nema ničega što bi stvar poguralo, izvršilo utisak, utjecaj, odnosno kada nema prethodne motivacije i razloga za neki izbor, može li se uopće raditi o izboru kao takvom? Što bi neutralna volja imala uopće birati između lijevoga ili desnog? To je problem koji je imala Alisa u zemlji čudesa kada je došla do raskrižja na cesti. Nije znala kojim putem ići. Pitala je mačku na drvetu kojim da putem krene. Mačka je uzvratila: „Kamo želiš stići?’“ Alisa je odgovorila: „Ne znam.’“ Tada je mačka rekla: „Ma nema niti veze.“ Pogledajmo Alisinu dilemu. Imala je četiri mogućnosti izbora: ići lijevo ili desno, natrag ili pravo naprijed. Ili je mogla do smrti ne pomaknuti se i samo stajati. Da bi krenula u bilo kojemu smjeru, morala je imati nekakav poticaj – jer bez ikakve motivacije i poticaja jedina bi mogućnost bila ostati ondje do smrti. 54

P R E D O D R E Đ E NJ E I S L O B O D N A V O LJ A

Drugu ilustraciju pronalazimo u prispodobi o neodlučnoj mazgi. Mazga nema unaprijed stvorenih želja ili jednakih želja za odlazak u bilo kojemu od dva smjera. Ukoliko njezin vlasnik stavi na jednu stranu vrećicu zobi, a na drugu vrećicu žita mazga, kada bi bila bez ikakvih želja, ne bi izabrala niti jednu stranu i umrla bi od gladi. Isto bi tako umrla od gladi ako bi imala istu mogućnost dosegnuti zob ili dosegnuti žito. Takva pozicija jednake želje i dosega izazvala bi paralizu odluke. Ne bi bilo motiva, a bez motiva ne bi bilo odluke. Bez odluke ne bi bilo hrane, a bez hrane uskoro ne bi više bilo niti mazge. Teoriju neutralne volje moramo odbaciti kao pogrješnu, ali i kao nebiblijsku. Kršćanski mislioci podarili su nas dvjema važnim definicijama slobodne volje. Prvo ćemo razmotriti definiciju koju je dao Jonathan Edwards u poznatoj knjizi On the Freedom of the Will. Edwards je definirao slobodnu volju kao „biranje uma“. Prije no što donesemo moralnu odluku moramo imati nekakvu informaciju o mogućnostima. Naš izbor tada ovisi o tome što će um odobriti, a što odbaciti. Naše će razumijevanje vrednota igrati presudnu ulogu. Moje sklonosti, stremljenja i odluke bit će oblikovani u mom umu. Ponavljam, ako um nije umiješan, odluke se donose bez nekoga razloga, znači nerazumno. Takav bi čin bio moralno beznačajan i bez moguće osude. Instinkt i izbor dvije su različite stvari. Druga definicija slobodne volje jest ‘“sposobnost izabiranja onoga što želimo“. Temelji se na vrijed55

R·C·SPROUL

nom postulatu ljudske želje. Imati slobodnu volju znači moći izabirati ono što se želi. Ovdje je želja glavna motivacija i razlog za odluku. Sada malo komplikacije. Prema Edwardsu, ljudsko biće ne samo da izabire ono što želi, nego mora moći izabrati ono što želi da bi uopće bilo slobodne volje. Ono što ja zovem Edwardsov zakon izbora glasi: „Volja bira prema trenutačno najjačoj težnji.“ To znači kako je svaki izbor istovremeno slobodan i određen. Rekao sam kako je to komplicirana stvar. Ona zvuči kao očito proturječje, kad se kaže da je izbor slobodan, ali i uzrokovan željom. No, „određeno“ ovdje ne znači određenost od strane vanjskog utjecaja ili sile, nego prije ovisi o nutarnjim sklonostima. Ukratko: „naši izbori uvjetovani su našim željama“. Oni ostaju našim izborima, jer se temelje na našim željama. To se naziva samoodređenjem, što je sama suština svake slobode. Promisli na tren o svojim izborima. Kako i zašto si birao? Trenutačno čitaš stranice ove knjige. Zašto? Jesi li izabrao ovu knjigu zato što se zanimaš za ovu tešku temu o predodređenju? Možda. Možda si dobio ovu knjigu kao dio fakultetske obvezne literature. Možda misliš kako uopće i nemaš želje ovo čitati, i tužno i teško ideš po stranicama ne bi li ostvario želju nekoga trećeg da ovo pročitaš. Kada bi sve stvari imale jednak značaj, ja ovo nikad ne bih izabrao čitati. Ali, nemaju sve stvari isti značaj, zar ne? Ako čitaš po zadaći, još uvijek imaš izbor podložiti se nečijemu 56

P R E D O D R E Đ E NJ E I S L O B O D N A V O LJ A

zahtjevu ili ne. Očito si izabrao kako je poželjnije pročitati, nego ne pročitati. Toliko mogu biti siguran o tvom čitanju. Svaku svoju odluku donosiš s nekim razlogom. Sljedeći put kada odeš na neko javno mjesto i izabereš stolicu na koju bi sjeo (kazalište, učionica ili crkva) pitaj se zašto baš tu sjedim. Možda je to jedino slobodno mjesto, i bolje je to nego da moraš stajati. Možda ćeš otkriti da potpuno nesvjesno odlučuješ gdje ćeš sjesti. Možda otkriješ sklonost da uvijek voliš sjesti na kraj ili na početak reda. Odkuda to? Možda je takvo ponašanje uzrokovano tvojim očnim vidom. Možda si sramežljiv. Možda pomisliš sjesti negdje bez ikakva razloga, ali vidjet ćeš da je uvijek postojala neka sklonost. Ta sklonost može biti u tome da ne voliš duže hodati do udaljenije stolice. Odlučivanje je uvijek složeno, jer se u pravilu susrećemo s mnogo mogućnosti. Tome pribroji i to da smo mi stvorenja s mnoštvom želja koje istovremeno imaju različite i čak oprječne motivacije. Uzmimo za primjer zdjelice sladoleda. Ukoliko postoji neka ovisnost o sladoledu, tada sam ja takav ovisnik. Premda sam bar malo pretila osoba, ne mogu si pomoći. Poslovica je istinita: „Sekundu na usnama, čitav život na bokovima.“ Zbog sladoleda kupujem majice s izbočinom na trbuhu. Budući da sve mogu jednako valjano poželjeti, želim ravan trbuh, jer ne volim da male stare žene lupkaju po trbuhu sa smiješkom. Znam da ako prestanem jesti sladoled mogu mnogo doprinijeti smanjenju masnih naslaga na trbuhu. Stoga sam otišao na 57

R·C·SPROUL

dijetu, ne radi toga što želim dijetu, nego zato što želim smršaviti. Sve je u redu dok me netko ne pozove u slastičarnicu. Tada su moje želje u sukobu. U tom trenutku pobjeđuje veća želja. Sada ćemo sagledati slučaj moje žene. Spremamo se proslaviti srebrni pir i znam da je njezina težina ostala ista te da stane u vjenčanicu od prije toliko godina. Ona nema većih problema sa sladoledom. No i moja žena ponekad ima velikih problema s određenim vrstama čokolade. Mi uvijek izabiremo prema najjačoj težnji trenutka. Čak i nekakva vanjska ograničenja ne mogu nam u potpunosti oduzeti slobodu. Vanjski pritisci jesu nekakva sila koja utječe na ljude da izaberu ono što u stvari ne bi inače izabrali. Ja definitivno nemam nikakve želje plaćati porez državi. Mogu i odlučiti odbiti plaćanje, ali su posljedice neželjene. Prijetnjom odlaska u zatvor država me uspijeva natjerati na plaćanje. Razmislimo dalje, na primjer, o oružanoj pljački. Pljačkaš mi postavi pušku pred lice i kaže: „Novac ili život!“ Smanjio je mogućnosti na dvije. Budući da su sve stvari jednake, ja ne želim njemu dati novac jer znam za mogućnost uplate u dobrotvorne svrhe gdje bih radije želio dati. No moje se želje iznenada mijenjaju pod utjecajem vanjskoga pritiska. On se služi silom kako bi kod mene izazvao određene odluke. Konačno, moram birati između moje želje za životom i toga da mu predam novac. Moram mu predati novac, jer ako me ubije ionako će ga sam uzeti. Ima ljudi koji će reći: „Radije ću umrijeti nego dati, dovraga, neka ga uzme s moga mrtvog tijela!“ 58

P R E D O D R E Đ E NJ E I S L O B O D N A V O LJ A

U svakom slučaju radi se o izboru koji je donesen u skladu s najjačom težnjom u tom trenutku. Probaj se sjetiti jedne odluke koju si donio, a da je bila slobodna od najjače težnje u nekom trenutku. Što je s grijehom? Svaki kršćanin ima u svom srcu sklonost služiti Kristu. Ipak, svaki kršćanin ujedno i griješi. Strašna je istina da mi u trenutku kada činimo grijeh, više želimo grijeh nego Kristu služiti. Kada bismo mi najviše od svega željeli slušati Krista, nikada ne bismo griješili. Ne uči li apostol Pavao drugačije? Zar nam on nije opisao situaciju u kojoj postupa protivno svojim željama. Kaže u Poslanici Rimljanima: „Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio - to činim.“ (Rim 7,19) Ovdje Pavao, pod utjecajem Duha Svetoga, uči kako postoje situacije kada postupa protiv svoje najjače težnje. Pavao nam ovdje ne želi dati nekakvu raščlambu djelovanja volje, nego nam svjedoči ono što i sami znamo. Mi svi želimo biti slobodni od grijeha. Ovdje i dalje razmatramo načelo da je sve stvari moguće izabrati slobodno i s istim naporom. Kada bi bilo tako, ja bih želio izabrati biti savršen. Želim biti slobodan od grijeha baš kao što želim biti slobodan i od sladoleda. No, moje želje nisu konstanta, one su lutajuće. S punim stomakom lako pričam o dijeti. Kad mi je stomak prazan, sve zaboravljam i želim drugo. Iskušenja iskaču u takvim trenutcima, između dviju sklonosti. Tada radim stvari koje ne želim. Kršćanin živi rastrgan između jačajuće želje da ugodi Kristu i slabeće želje za ugađanjem grijehu. Pavao to naziva ratom između tijela i Duha.

59

R·C·SPROUL

Reći da u trenutku biramo uvijek prema jačoj težnji, značilo bi reći da uvijek biramo po svojoj volji. U svakom trenutku mi smo slobodni i samoodređeni. Samoodređenost nije isto što i determinizam. Determinizam znači da smo vanjskim utjecajem potaknuti i prisiljeni učiniti neke stvari. No ovdje vanjske sile mogu utjecati, ali nemaju presudnu ulogu. One ne mogu prouzročiti užitak u stvarima koje mi mrzimo. Kada bi se to dogodilo i mržnja bi se pretvorila u prihvaćanje; bilo bi riječi o uvjeravanju, a ne o poticanju. Isto tako nisam primoran činiti nešto što i sam inače volim činiti. Neutralno je gledište na slobodnu volju nemoguće, jer predmnijeva izbor bez želja. To je nešto iz ničega, a time je to iracionalno. Biblija jasno govori kako mi biramo po svojim željama. Zla želja proizvodi zle izbore i zla djela. Dobre želje proizvode dobra djela. Isus je govorio o lošem drvetu koje donosi i loše plodove. Drvo smokve ne daje jabuke niti drvo jabuke smokve. Pravedne želje donose prave izbore, a zle želje zle. MORAL I PRIRODNE SKLONOSTI Jonathan Edwards daje još jedan koristan opis. Pravi razliku između moralnih sklonosti i prirodnih sklonosti. Prirodna sklonost ovisi o moći koju naslijeđujemo kroz ljudsku prirodu. Kao biološko ljudsko biće imam prirodnu sklonost hodati, gledati, misliti i povrh svega donositi odluke. Postoje i određene prirodne sklonosti koje mi manjkaju. Neka živa bića mogu letjeti sama bez pomoći motora i letje60

P R E D O D R E Đ E NJ E I S L O B O D N A V O LJ A

lice. Ja tu mogućnost nemam, makar mogu poželjeti letjeti naokolo kao Superman. Moja nemogućnost letenja nije nastala zbog moje moralne nedostatnosti, nego zato što Stvoritelj nije tako stvorio. Nije mi načinio krila. Imanje volje prirodna je sklonost koju nam je Stvoritelj podario. Imamo sve prirodne mogućnosti za donošenje odluka. Imamo um i imamo volju. Posjedujemo prirodnu sklonost odlučiti što ćemo izabrati. U čemu je onda naš problem? Biblija je u tome jasna. Problem je u prirodi naših želja. To je središte našega stanja palosti u grijeh. Pismo svjedoči kako ljudsko srce stalno rađa zle želje. (Post 6,5) Biblija mnogo govori o stanju ljudskoga srca. Srce je, osim prirodne funkcije koju ima u protoku krvi kroz tijelo, simbol najdubljih sklonosti. Isus je vidio usku povezanost između želja srca i ljudskog blaga. Ukoliko pronađeš mapu puta do onoga što čovjek smatra dragocjenim blagom, našao si put do njegova srca. Edwards tvrdi kako je čovjekov problem u ovisnosti o njegovoj moralnoj moći, to jest, nemoći. Prije no što može donijeti odluku da ugodi Bogu, čovjek to najprije mora poželjeti. Prije no što Boga nađemo, moramo ga poželjeti pronaći. Prije no što možemo izabrati dobro, moramo moći poželjeti dobro. Prije no što možemo izabrati Krista, moramo moći poželjeti Krista. Suma i središte rasprave o predodređenju nalazi se u sljedećem: Ima li pali čovjek po prirodi mogućnost da bi poželio Krista? Edwards odgovara kratkim: „Ne!“ Inzistira da je po padu u grijeh čovjek izgubio prirodnu sklonost prema dobru. Izgubivši tu mogućnost, nešto se dogodilo i 61

R·C·SPROUL

s njegovom slobodom. Izgubio je moralnu sklonost prema Kristu. Grješnik najprije treba Krista poželjeti da bi ga mogao izabrati. Stoga on ili u sebi ima tu moć kojom bi poželio Krista ili mu je Bog, ukoliko grješnik nema te moći, mora dati. Edwards i svi koji su usvojili reformirano gledište na predodređenje slažu se u jednom: nitko nikad ne bi poželio Krista po svojoj sklonosti da nije Bog taj koji ucjepljuje tu želju u čovjeku. Evanđelje bi bilo svugdje i uvijek odbačeno, jer nema sklonosti k evanđelju. Krist bi bio svugdje i uvijek odbačen, jer kod nikoga nema želje za Kristom. Ljudi bi slobodnim izborom odbacili Krista zbog toga što bi sklonosti nagnale odluku u tom pravcu. Moja namjera nije dokazivati kako je Edwards bio u pravu. Da bi se to moglo dokazati treba sagledati biblijsko motrište o čovjekovoj sposobnosti ili nesposobnosti, a što ćemo učiniti poslije. Najprije moramo postaviti pitanje: „Ukoliko čovjek nema sklonosti poželjeti Krista, kako ga Bog može za to odbacivanje držati odgovornim? Ako je čovjek rođen bez te prirodne sklonosti, zar to nije pogrješka samoga Stvoritelja?“ Molim čitatelja za strpljenje, jer ću se vratiti na ta pitanja poslije. AUGUSTINOVO GLEDIŠTE NA SLOBODU Augustin je prije Edwardsa načinio podjelu sličnu njegovoj. Augustin je definirao čovjekov problem kao situaciju u kojoj čovjek ima slobodnu volju, ali nema slobodu. Ovo na prvi pogled izgleda kao čudna podjela. Kako to da netko može imati slobod62

P R E D O D R E Đ E NJ E I S L O B O D N A V O LJ A

nu volju, a istovremeno nemati slobodu? Augustin je ciljao na istu stvar kao i Edwards. Pali čovjek nije izgubio moć za donošenje odluka. Grješnik još uvijek može izabirati prema svojim željama. Ipak, zbog podčinjenosti pokvarenim željama nema kraljevsku slobodu izabirati dobro, kao oni koju su oslobođeni i na putu su pravednosti. Pali čovjek u ozbiljnom je stanju moralne vezanosti. To se naziva nasljednim grijehom. Nasljedni grijeh vrlo je ozbiljna stvar s kojom se morala suočiti svaka kršćanska denominacija. Čovjekov pad u grijeh toliko je jasna stvar u Pismu, da je ta tema nezaobilazna. Među kršćanima vrlo je malo onih koji tvrde da čovjek nije pao u stanje grijeha. No bez prihvaćanja da smo pali ne možemo niti prepoznati da smo grješnici, a ako ne prepoznajemo sebe kao grješnike, ne možemo se niti poželjeti uteći Kristu Spasitelju. Priznati stanje palosti uvjet je da bi netko postao kršćaninom, to je onaj koji se utekao Kristu. Teži put do priznanja stanja palosti u grijeh jest put nepriznavanja nauka o nasljednom grijehu. Nije slučajnost što svaka kršćanska denominacija ima definiran nauk o nasljednom grijehu. Trenutno je među kršćanima veliko neslaganje. Svi se slažu da moramo imati nauk o nasljednom grijehu, ali se razlikuju mišljenja kakav bi taj nauk trebao biti. Recimo najprije što nauk o nasljednom grijehu nije. Nasljedni grijeh nije isto što i prvi grijeh. Nasljedni grijeh ne odnosi se samo na grijeh Adama i Eve. Nasljedni je grijeh Božja kazna zbog prvoga 63

R·C·SPROUL

grijeha. Ide nekako ovako: Adam i Eva su sagriješili. To je prvi grijeh. Rezultat toga je pad čovječanstva u moralnu propast. Ljudska je priroda doživjela moralnu degradaciju. Stvari su se promijenile nakon prvoga grijeha. Ljudska se rasa izopačila. Ova neizbježna iskvarenost jest ono što Crkva naziva nasljednim grijehom. Nasljedni grijeh nije neki zaseban čin. Riječ je o stanju grješnosti. Riječ je o grješnoj naravi zbog koje i iz koje dolaze grješna djela. Ponavljam, mi činimo grijeh, jer nam je prirodno griješiti. Izvorna čovjekova narav nije bila takva, nego se narav, po padu, promijenila. Mi stoga, zbog nasljednog grijeha, imamo palu i pokvarenu narav. Biblija uči kako je pali čovjek rođen u grijehu. On je „pod“ grijehom. Mi smo prirodno nazvani djecom gnjeva. Ni kao tek rođeni mi nismo nedužni. John Gersrner bio je jednoć pozvan propovijedati u lokalnoj prezbiterijanskoj crkvi. Crkvene su mu starješine objasnile kako je toga dana bilo na redu krštenje novorođenčadi. Dr. Gersner prihvatio je obaviti i tu službu. Jedan od starješina objasnio je kako crkva ima u tom pogledu posebnu tradiciju te zatražio od Dr. Gersnera da svakom djetešcetu pokaže bijelu ružu prije krštenja. Doktor je pitao za pojašnjenje o bijeloj ruži. Starješina je pojasnio: „Mi pokazujemo bijelu ružu kao simbol dječje nevinosti pred Bogom.“ „Razumijem“, odgovorio je Dr. Gersner – i nastavio – „A što voda simbolizira?“ Zamislite zbu64

P R E D O D R E Đ E NJ E I S L O B O D N A V O LJ A

njenost starješine koji se trudio pojasniti kako voda briše grijehe nevine dječice. Zbunjenost ove zajednice nije izuzetak. Kada uočimo kako dječica ne mogu počiniti nekakav grješan čin, brzo žurimo zaključiti kako su istodobno i potpuno nevina, to jest, bez krivice. Ovo je teološki skok u rupu sa šiljcima. Makar da djetešce nije krivo ni za jedan grješan čin, ipak je ono u stanju krivnje zbog nasljednoga grijeha. Kako bismo mogli shvatiti reformirano gledište na predodređenje, moramo razumjeti reformirano gledište na nasljedni grijeh. Obje stvari stoje ili padaju zajedno. Reformirano gledište slijedi Augustinov. Augustin razlikuje Adamovo stanje prije pada od stanja čovjeka nakon pada. Prije pada Adam je imao dvije mogućnosti: odlučiti ne sagriješiti ili sagriješiti. Nakon pada Adam je i dalje imao moć odlučiti griješiti, ali više nije mogao odlučiti ne griješiti. Augustinova je formula na latinskom glasila: non posse non peccare. Drugim riječima, nakon pada Adam više nije mogao živjeti bez grijeha. Sposobnost života bez grijeha zauvijek je ostala izgubljena. Ta moralna nemoć bit je učenja o nasljednom grijehu. Kad se nanovo rodimo uskrisuje naša sposobnost za život bez grijeha. Kad smo oživljeni u Kristu, mi opet imamo obje mogućnosti. Na nebu ćemo biti bez mogućnosti počinjenja grijeha.

65

R·C·SPROUL

Pogledajmo ovo u tablici:

Čovjek prije pada

Čovjek poslije pada

Čovjek po nanovorođenju

Može griješiti

Može griješiti

Može griješiti

Može ne griješiti

Može ne griješiti

Proslavljeni čovjek

Može ne griješiti

Ne može ne griješiti Ne može griješiti Vidljivo je kako čovjek prije i nakon pada te po nanovorođenju može i dalje griješiti. Prije pada mogao je i ne griješiti. Tu mogućnost da ne griješi, pri padu je izgubio. Ona se obnavlja u pojedincu po nanovorođenju i nastavlja se na nebu. Po stvaranju čovjek nije patio od moralne nemoći. Ta je nemoć nastala padom. Drugim riječima, čovjek je prije pada mogao sebe spriječiti da sagriješi, a nakon pada više se ne može obuzdati. To mi zovemo nasljednim grijehom. Tâ se moralna nemoć nadvladava duhovnim nanovorođenjem. Duhovno rođenje oslobađa nas od krivice nasljednoga grijeha. Prije nanovorođenja mi imamo slobodnu volju, ali nemamo moć protiv sile grijeha, a to je ta sloboda koju Augustin spominje. 66

P R E D O D R E Đ E NJ E I S L O B O D N A V O LJ A

Nanovorođena osoba i dalje može griješiti. Tâ mogućnost nije uklonjena sve dok ne dođemo na nebo. Imamo mogućnost griješiti, ali nismo više pod ropstvom nasljednoga grijeha. Oslobođeni smo, no to ne znači kako sada živimo savršenim životom. I dalje griješimo. No više ne možemo reći da griješimo jer je to sve što možemo. ISUSOVO GLEDIŠTE NA ČOVJEKOVU MORALNU SPOSOBNOST Ukratko smo sagledali Edwardsovo i Augustinovo gledište na moralnu moć čovjeka. Osobno smatram kako su ta gledišta točna i korisna. Iako su obojica bili veliki teolozi, nijedan nam ne može narediti da se podložimo njihovim gledištima. Obojica su pogrješivi. No, Isusova su učenja za kršćane nešto drugo i posebno. Za nas kao i za svakoga drugog Isusovo bi učenje, budući da je on Sin Božji, trebalo biti obvezatno. Njegovo učenje o čovjekovim moralnim sposobnostima jest konačno učenje. Jedno od najvažnijih Isusovih učenja o toj temi nalazimo u Ivanovu Evanđelju: „Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.“ (Iv 6,65) Promotrimo redak pobliže. Prvi je element ovoga učenja opća nemogućnost. Riječi „nitko ne može“ uključuju sve i ne daju prostora iznimkama osim one koju sam Isus navodi. Druga je riječ ključna. To je riječ „može“. Riječ je o mogućnosti, ne dopuštenju. Zar nismo svi često zamjenjivali riječi „mogu“ i 67

R·C·SPROUL

„smijem“. Imao sam učiteljicu u školi koja nije nikad propuštala prigodu za ovu igru riječi. Ako bih digao ruku i pitao: „Mogu li otići zašiljiti olovku?“, odgovor je uvijek bio: „Sigurna sam da ti to možeš, a isto tako i smiješ otići.“ Riječ mogu odnosi se na mogućnost, a smijem na dopuštenje. U navedenom odlomku Isus nije rekao: „nikome nije dopušteno doći k meni“, nego: „nitko ne može doći k meni.“ Sljedeća je riječ u odlomku također od značaja. To je riječ „ako“, i ona se odnosi na neophodan uvjet. Neophodan uvjet jest nešto što se mora dogoditi prije nečega drugog. Isus je potpuno jasan. Nitko od ljudi ne može doći k njemu, ukoliko se najprije ne dogodi nešto drugo. Isus kaže da je taj neophodan uvjet to da čovjeku bude „dano od Oca“. Isus kaže kako je ta mogućnost zapravo Očev dar. Čovjek u sebi nema te mogućnosti, nego je Otac taj koji mora prvi djelovati. Najmanje je što možemo reći da ovaj odlomak uči kako nitko ne može doći Kristu, sam, bez prethodna božanskog djelovanja. Vidimo da su Edwards i Augustin bili u skladu s riječju Božjom. Preostaje pitanje: Daje li Bog svim ljudima sposobnost za dolazak Kristu? Reformirano gledište kaže da ne daje. Neka druga gledišta na predodređenje kažu suprotno. No, jedno je definitivno, čovjek to ne može ostvariti sam, bez nekakve Božje pomoći. Kakva je pomoć od strane Boga nužna, kolika je ta naša nemoć za pristup Kristu? Odgovor nalazimo u druge dvije izjave u istom poglavlju. 68

P R E D O D R E Đ E NJ E I S L O B O D N A V O LJ A

Na jednom od prethodnih mjesta u 6. poglavlju Isus izjavljuje nešto slično. Kaže: „Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla“ (Iv 6,44). Ključna je riječ „povući“. Što bi to značilo da Otac povlači ljude Kristu? Često sam slušao objašnjenja kako Otac potiče ljude da dođu Kristu. Bez toga poticanja i nagovaranja nitko neće doći Kristu. Otac se bori za ljude. Međutim, čovjek se tome može usprotiviti. Nagovaranje je nužno, ali ne i uvijek uspješno. Filozofskim rječnikom to znači da je poticanje i nagovaranje nužno, ali ne i dovoljno. Znači da mi Kristu ne možemo doći bez toga poticaja, ali taj poticaj ne znači da ćemo Kristu zaista i stići. Uvjeren sam da je izrečeno značenje, makar je ono i općeprihvaćeno, u stvari pogrješno – jer pogrješno čita riječ „povući“, osobito u biblijskom kontekstu. Ovdje se koristi grčka riječ elkō. Kittelov teološki rječnik kaže da to znači poticati neodoljivom silom. Lingvistički i leksikografski riječ znači „natjerati“. Ta riječ predstavlja mnogo više prinude nego kada se kaže da se Otac bori. Radi daljnje usporedbe pogledajmo i druga mjesta gdje se u Novom zavjetu koristi ista riječ. U Jakovu 2,6 kaže: „A vi prezreste siromaha! Ne tlače li vas upravo bogataši? Ne vuku li vas baš oni na sudove?“ Pogađate kako se ovdje koristi ista riječ. Ukoliko se ta riječ zamjeni s riječju „boriti“, glasilo bi: Ne bore li se baš oni da vi dođete na sudove? Ista se riječ pojavljuje u Djelima 16,19: „Kad njezini gospodari vidješe da im nesta nade u dobit,

69

R·C·SPROUL

pograbiše Pavla i Silu te ih odvukoše na trg pred glavare.“ Opet pokušajte riječ ‘’odvukoše’’ zamijeniti, na primjer, s „nagovaraše“. Pavla i Silu nisu pograbili i potom nagovarali da odu na trg. Jednom su me pozvali predstaviti učenje o predodređenju na javnom forumu koji se održavao na arminijanskom učilištu. Protivnik mi je bio voditelj katedre za Novi zavjet. Na vrhuncu rasprave usredotočili smo se na odlomak o Ocu koji povlači ljude Sinu. Upravo je moj protivnik predstavio taj tekst kao dokaz da Bog nikoga nikad ne primorava niti natjerava da dođe Kristu. Ustrajao je na tome da je božanski utjecaj na grješnika ograničen na to povlačenje, što je on je protumačio kao da bi to značilo nagovaranje (borbu za naklonost grješnika, nap. prev.). Tada sam mu ukazao na druga mjesta u Novome zavjetu i na Kittelov rječnik gdje se koristi ista riječ. Bio sam siguran da ga imam. Mislio sam da sam ga stjerao u kut, no iznenadio me. Uhvatio me nespremnog. Nikada nisam zaboravio agoniju kada sam slušao kako citira grčkog pjesnika koji istom riječju opisuje događaj povlačenja vode van iz bunara. Rekao mi je: Dakle, profesore Sproul, vučemo li vodu da izađe iz bunara? (na engleskome bi riječ „drag“ značila da smo rukom uzeli vodu kao čovjeka za ovratnik i povukli je, nap. prev.) Odmah je slušateljstvo prasnulo u smijeh, puno zadovoljstva zbog ovoga neočekivanog otkrivenja značenja riječi „povlačiti“. Sjedio sam ondje izgledajući tupo. Kad se smijeh stišao, odgovorio sam: „Ne, mi zasigurno ne povlačimo vodu van iz bunara, ali da li ju nagovaramo da izađe? Stojimo li na vrhu bunara i vičemo:

70

P R E D O D R E Đ E NJ E I S L O B O D N A V O LJ A

vodo izađi, vodo izađi?’’ Nužno je da se voda povuče u kanti kako bi izašla iz bunara, a isto tako je nužno da Bog uđe u naše srce kako bi nas spasio. Voda jednostavno ne može sama izaći van. Premda ovo važno učenje iz Ivanova Evanđelja i jest prevažno, ono ipak ne nadmašuje jedno drugo Isusovo učenje koje se tiče čovjekove nemoći. Mislim na čuvenu raspravu između Isusa i Nikodema, zapisanu u Ivanu, 3. poglavlju. Isus je rekao Nikodemu: „Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!“ Dva retka kasnije zapisano je kako Isus ponavlja ovo učenje: „Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.“ Ponovno se suočavamo s glavnom riječju „ako“. Isus pokazuje da postoji taj uvjet kao prethodni uvjet da bi ljudi mogli vidjeti i ući u Kraljevstvo. Taj je uvjet duhovno nanovorođenje. Reformirano učenje kaže da prije no što netko bude u stanju prihvatiti Isusa mora najprije doživjeti promjenu srca. Mora biti nanovorođen. Nereformirano gledište kaže kako ljudi prvo izaberu Krista, a potom budu i nanovorođeni. Dakle, neobnovljeni ljudi vide i ulaze u Kraljevstvo. Trenutak kada čovjek prihvati Krista jest trenutak ulaska u Kraljevstvo. Nije točno da čovjek najprije povjeruje, nanovo se rodi pa onda uđe u Kraljevstvo. Kako da netko izabere kraljevstvo koje ne može niti vidjeti? Može li čovjek ući u Kraljevstvo bez da je prethodno nanovorođen? Isus je istaknuo Nikodemovu potrebu da najprije bude duhovno rođen. Tada je Nikodem još bio tjelesan. Tijelo vidi samo tjelesno. Tijelo, kaže Isus, ne koristi ništa. Luther je 71

R·C·SPROUL

rekao da to „ništa“ ne može značiti da „ono ipak malo znači“. Kod nereformiranih gledišta duhovno nenanovorođeni ljudi prihvaćaju ili odbacuju Krista i, premda su još tjelesni, to za njih znači da ipak s tim „malo“ čime se tijelo koristi oni ipak mogu donositi najvažniju odluku o ulasku u Božje kraljevstvo. Ukoliko tjelesan čovjek može prihvatiti ili odbaciti Krista, čemu onda još i nanovorođenje nakon toga? U tome je sudbinska pogrješka. Propustilo se vidjeti čovjekovu moralnu nemoć i nemoć tijela. Središnja je točka reformirane vjere da „Obnova prethodi vjerovanju“. Naša palost prirode je toliko velika i sila je grijeha toliko snažna da ukoliko Bog ne bi učinio nadnaravno djelo, mi nikad ne bismo mogli povjerovati u Krista. Nismo povjerovali kako bismo bili nanovorođeni, mi smo nanovorođeni kako bismo mogli povjerovati. Ironija je to nereformiranog gledišta da upravo u onom poglavlju Evanđelja gdje Isus uči kako čovjek ne može vjerovati ako nije prethodno duhovno rođen, oni čitaju da ipak čovjeku postoji mogućnost izabrati da povjeruje ili ne povjeruje. Riječ je o Ivanu 3,16: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Što taj čuveni redak uči o čovjekovoj mogućnosti da izabere vjeru u Krista? Jednostavno NIŠTA. Uči se da svatko u svijetu ima u svojoj vlasti izabrati vjeru ili ne. Pažljiv pogled na tekst otkriva da on ne sadrži ništa slično. Tekst uči da će svatko tko vjeruje u Krista biti spašen. Svatko tko A (vjeruje) ima B 72

P R E D O D R E Đ E NJ E I S L O B O D N A V O LJ A

(vječni život). Tekst ništa ne govori o tome tko će vjerovati. Ništa ne kaže o čovjekovoj prirodno moralnoj sposobnosti. Reformirano i nereformirano gledište definitivno se slažu u tome da će svatko tko vjeruje biti spašen. Oni se ne slažu oko toga tko ima snage povjerovati. Reći će netko: „Dobro, tekst sigurno ne kaže izravno, ali kaže neizravno da će onaj tko povjeruje biti spašen.“ Nisam siguran niti u tu neizravnu poruku teksta, no čak i kada bi bilo tako, to ne utječe na srž raspave. Zašto? Načelo kojeg se držimo jest da se pojedini tekst može primijeniti samo u skladu s cjelokupnim sveopisamskim tekstom. Ovo su načelo bile prihvatile obje strane i ne smijemo ga napuštati. Kada bi redak u Ivan 3,16 zaista učio o mogućnosti da grješnici prihvaćaju Krista te ako bi to bilo protivno drugom Kristovu učenju, ipak bi takvo neizravno tumačenje bilo pogrješno i izvan cjeline. Prije smo naveli izravna Isusova učenja o tome da nitko ne može k njemu doći bez da ga prethodno Otac ne dovede k Isusu. Pali je čovjek tjelesan i kao takav ne može učiniti išta Bogu ugodno. Pavao kaže: „Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može. Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti.“ (Rim 8,7-8) Pitamo se dalje, koji su to oni u tijelu? Pavao nastavlja u Rim 8,9: „A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov.“ Ključna je riječ „ako“. Stoga, u čemu je razlika između onih 73

R·C·SPROUL

koji su tjelesni i onih koji to nisu? Nitko tko nije nanovorođen nema u sebi Duha Svetoga. Ljudi u tijelu jesu oni koji nisu nanovorođeni. Ako nisu, nemaju niti Duha Svetoga i ne mogu se Bogu svidjeti. Bog nam zapovijeda da vjerujemo u Krista. Ugađaju mu oni koji izabiru Krista. Kada bi nenanovorođeni ljudi mogli izabrati Krista, bili bi poslušni bar jednoj od Božjih zapovijedi i mogli bi bar nešto učiniti kako bi Bogu ugodili. U tom bi slučaju apostol onda ovdje pogriješio, jer on tvrdi da tjelesni ljudi ne mogu Bogu ugoditi niti mu biti poslušni. Zaključujemo kako je pali čovjek još uvijek slobodan izabrati ono što želi, ali budući da želi samo zlo, ne može izabrati Krista. Dokle god on ostaje nepreporođen, ostaje bez mogućnosti izabrati Krista. Krista ne može izabrati upravo zato što mu to nije po volji. Nedostaje mu poželjeti Krista. Ne može izabrati ono što ne može poželjeti. Pad je golem. Toliko velik da samo učinkovita Božja milost može u čovjeku prouzročiti da zaželi vjeru u Krista. SAŽETAK TREĆEGA POGLAVLJA 1. Slobodna volja definirana je kao „moć za donošenje odluka koje su u skladu sa željama pojedinca“. 2. Teorija o neutralnoj volji je lažna, neracionalna i nebiblijska. 3. Slobodna volja podrazumijeva samoodređenje, što je suprotno vanjskom utjecaju na volju – određenju. 74

P R E D O D R E Đ E NJ E I S L O B O D N A V O LJ A

4. Razdiru nas naša dvoumljenja, jer smo rastrgani između nestalnih želja. 5. Pali čovjek ima prirodnu sposobnost odluči-vati, ali ne može odlučiti u skladu s Božjom voljom. 6. Kako je Augustin rekao, pali čovjek ima „slobodnu volju“, ali ne i „slobodu“. 7. Nasljedni grijeh nije prvi grješni čin, nego stanje grješnosti, a takvo je stanje uzrokovao Adamov i Evin grijeh. 8. Pali čovjek ne može ne griješiti. 9. Isus je poučavao o tome da je čovjeku nemoguće prići mu bez božanske intervencije. 10. Čovjek najprije mora biti nanovorođen i tek tada može izabrati Isusa.

75

Č E T V R T O P O G L AV L J E

ADAMOV I MOJ PAD

ADAMOV I MOJ PAD

J

oš jedna teška primjedba predodređenju glasi: Kako se to grješna narav može nasljeđivati od Adama pa iz naraštaja u naraštaj? Ako smo grješni rođeni, ako smo rođeni s moralnom nemoći, kako nas Bog može smatrati odgovornima za naše grijehe?

Rekli smo kako nasljedni grijeh nije onaj prvi grijeh, nego je nastao kao njegova posljedica. Pismo govori da je grijeh ušao u svijet „neposluhom jednoga čovjeka“. Posljedica je Adamova grijeha da su svi ljudi grješnici. To je velik pad. Imao je ključne posljedice za ljudsku rasu. Bilo je mnogo pokušaja objašnjenja utjecaja Adamova pada na ostatak čovječanstva. Postoje složene i zamršene teorije. S popisa svih teorija, tri se ističu kao najpoznatije. Prvu od njih nazivam „Mitološka teorija o padu u grijeh“. MITOLOŠKA TEORIJA O PADU U GRIJEH Mitološka teorija tvrdi kako nije ni postojao stvarni događaj pada. Adam i Eva nisu povijesne ličnosti. Oni su mitološki simboli kojima se pojašnjava čovjekova grješnost. Biblijska je pripovijest o padu poput neke usporedbe i ima značaj moralnoga poučka. Prema ovoj teoriji, prvih nekoliko poglavlja knjige Postanka mitološke su pripovijesti. Zapravo nikada nije bilo ni Adama ni Eve. Struktura pripovijesti snažno je mitološka jer sadrži simboličke elemente: zmija koja govori, postojanje stabla dobra i zla. Moralni je poučak pripovijesti u tome da ljudi padaju u grijeh. 79

R·C·SPROUL

Grijeh je taj sveopći problem. Svi griješe i nitko nije savršen. Pripovijest ukazuje na višu stvarnost: svatko je sam svoj Adam. Svaka osoba ima svoj privatni pad. Grijeh je opći problem stoga što svaki pojedinac podlegne osobnim iskušenjima. Treba istaći privlačne elemente ove teorije. Prvo, Boga se potpuno izuzima iz odgovornosti za to što sve naraštaje drži odgovornima za njihove grijehe. Nitko za pad ne može kriviti ni praroditelje ni Boga. Samo sam ja, i nitko drugi, uzrok svome padu. Druga je prednost ovoga gledišta u tome što mu ne treba nikakva povijesna autentičnost pripovijesti o padu. Ovu se teoriju ne može napasti niti se ona obazire na teoriju evolucije ni na druga znanstvena gledišta o nastanku života. Činjenično stanje mita ne potrebuje obrane. S druge strane, mnogo su ozbiljnije mane ove teorije. Prva je ta što ova teorija ne nudi nikakvo objašnjenje za postanak općega grijeha. Ako smo svi mi rođeni nevini, kako to da smo opet umiješani u opći grijeh? Ukoliko je četiri milijarde ljudi rođeno bez sklonosti prema grijehu, bez iskvarene naravi, mi bismo očekivali da bar neki među njima ne padnu u grijeh. Ako je bar polovini stanovništva moral u stanju nevine neutralnosti, očekivali bismo da polovina ljudi postane savršena. Držim kako pad u grijeh jedne nevine osobe predstavlja težak intelektualni problem. Ako tome pridodamo milijarde ljudi, tada problem postaje još težim. Držim kako je točno sljedeće: ako jedna nevina osoba može pasti u grijeh, tada mogu pasti i milijarde drugih. No, ovdje 80

ADAMOV I MOJ PAD

začuđuje statistička računica. Kada razmišljamo o jednoj ili o više osoba kako padaju u grijeh, to nam se čini u redu, ali kada vidimo da upravo svi padaju, onda se pitamo kako to može biti. Počinjemo dovoditi u pitanje tvrdnju da čovjekovo prirodno stanje i nije baš tako neutralno. Obično se u obranu mitološke teorije navodi da ljudi nisu rođeni i ne žive u idealnom okruženju i uvjetima raja kakve je imao Adam. Društvena je zajednica pokvarena. Rođeni smo u iskvarenom okruženju. Mi smo kao Rousseauov „nevini divljak“ koji je iskvaren pod lošim utjecajem civilizacije. Ovo objašnjenje zahtijeva da ga se dovede u pitanje: Otkuda dolazi to da su društvo i civilizacija uopće postali moralno pokvarenima? Kada bi svi bili rođeni neutralni i nevini, očekivali bismo bar upola manje iskvareno društvo i civilizaciju. Očekivali bismo okupljanje u društva u koja se okupljaju zli nasuprot društvu i civilizaciji dobrih među kojima ne bi bilo zla. Sociološki utjecaj društva ne može biti takav da navodi na zlo, ako samo društvo nije već i prije bilo pokvareno. Kako bismo se mogli suočiti s činjenicom opće moralne pokvarenosti cjelokupnog društva i civilizacije, moramo se suočiti i s već navedenim pitanjima. U svome djelu o nasljednom grijehu Jonathan Edwards opet je odlično primijetio sljedeće: čak i ako Biblija ne bi sadržavala ništa o tome, opća je grješnost razumski dokaz da je tomu tako. Ništa ne govori glasnije o tome da se nalazimo u stanju grijeha od činjenice kako svi mi griješimo.

81

R·C·SPROUL

Sljedeće trnovito pitanje koje nam se nameće govori o odnosu između smrti i grijeha. U skladu s Biblijom jasno je kako smrt nije prirodno stanje namijenjeno čovjeku. Više je puta napisano kako je smrt izravna posljedica grijeha. Što je onda sa smrću nedonoščadi? Bog bi bio nepravedan da nevinu dječicu pusti da umiru, iako nisu počinila nikakav grijeh. Mitološka teorija također mora podnijeti kritiku zato što čini nasilje nad tekstom Svetoga pisma. Ta teorija čini mnogo više nego što, na prvi pogled, samo mitološki tumači prve stranice Biblije. Time se stavlja nasuprot novozavjetnom učenju o padu. Potrebna je osobita intelektualna vratolomija kako bi se dokazalo da apostol Pavao nije vjerovao u čovjekovo stanje palosti. Apostolova usporedba prvoga s drugim Adamom odviše je jasna, izuzev ako pokušamo dokazati da je Pavao imao mitološko gledište što se tiče Isusa. Slažem se da izvješće u Postanku ima neobičnu strukturu teksta. Sadrži sliku drveta koje nema sličnosti s uobičajenim drvećem, navodi na pomisao kako je to pjesnički izraz. Razumljivo je da se poezija tumači kao poezija, a ne kao povijesna činjenica. No, u 3. poglavlju Postanka ima snažnih elemenata povijesnog zapisa. Zemljopisni položaj raja lociran je u 2. poglavlju između četiri rijeke, to su: Pišon, Gihon, Tigris i Eufrat. Znamo da se prispodobe mogu smjestiti i u pravo povijesno okruženje. Radnja prispodobe o milosrd82

ADAMOV I MOJ PAD

nom Samarijancu smještena je na stvarni put za Jerihon. Stoga činjenica navođenja naziva stvarnih rijeka nije nužan uvjet za to da na pripovijest iz Postanka gledamo kao na pravu povijesnu činjenicu. Postoji, međutim, jedan drugi element u tekstu koji mnogo više govori. Izvješće o Adamu i Evi ima znakovito rodoslovlje. Rimljani kao mitološki nastrojen narod nisu imali mnogo problema povezati se sa svojim precima Romulom i Remom, no Židovi su bili obazriviji u tom pogledu i pridavali su veliku važnost stvarnoj povijesti. Za razliku od grčke povijesnosti, Židovi zasigurno ne bi u povijesna izvješća unijeli mitološke pripovijesti. U pravilu, kod židovskih povijesnih zapisa rodoslovlje je znak autentičnosti izvješća kao stvarnoga događaja. Zapazite kako novozavjetni povjesničar Luka u Isusovo rodoslovlje uključuje i Adama. Mnogo je lakše drvo dobra i zla smatrati stvarnim drvetom i provjerom koja je imala učinak na spoznaju dobra i zla, nego rodoslovlje pokušati protumačiti u mitološkom smislu. Naravno, to bi se moglo kada bi i drugi čimbenici isto uvjetovali. No, njih nema. Nema mnogo razloga zbog kojih mi ne bismo trebali izvješće o postanku smatrati kao pripovijest o stvarnom događaju, a isto tako nema mnogo razloga zbog kojih bismo trebali istu tu pripovijest smatrati mitom. Držati izvješće o postanku povijesnim znači biti istoga gledišta kao što su bili Pavao i Isus. Suprotna gledišta obično su potaknuta nekim suvremenim težnjama i nemaju veze sa židovskom poviješću.

83

R·C·SPROUL

REALISTIČKO GLEDIŠTE NA PAD Sjetite se poznate televizijske serije „Vi ste ondje?“ iz 1950-ih. Serija je gledateljima predočavala povijesne događaje na način kao da su im gledatelji sami prisustvovali. Ne postoji, međutim, niti jedan stroj koji bi nas vratio natrag u prošlost. Mi uvijek živimo u sadašnjosti. Jedini pristup prošlosti imamo preko knjiga, arheoloških nalazaka i po sjećanju nas samih ili nekih drugih. Sjećam se kako sam jednom držao predavanje koje je potrebovalo realistički prikaz rimskih vojnika. Spomenuo sam rimsko pravilo o nošenju naziva SPQR na postrojbama. Pitao sam zna li netko što ta skraćenica znači. Dragi prijatelj, koji je tada imao sedamdeset godina, viknuo je: „Senatus Populus Que Romanus“, „Senat i narod Rima“. Ja sam mu uzvratio kako je on jedini u dvorani dovoljno star da bi se sjećao. Nitko od nas nije dovoljno star da bi se sjećao Adamova pada. Ili? Realističko gledište na pad smatra da se svi mi možemo prisjetiti pada. Možemo se prisjetiti, jer smo i mi zaista bili ondje. Realizam nije vježbanje reinkarnacije nego ozbiljan pokušaj da se riješi pitanje o padu u grijeh. Ključ koncepta glasi: Nas se ne može držati moralno odgovornim za grijeh koji je počinio netko drugi. Da bismo bili odgovorni i mi smo na neki način morali biti umiješani u konkretan grijeh. Na neki način mi smo bili nazočni kod pada u grijeh. Stvarno nazočni. Odatle je i naziv realistički. 84

ADAMOV I MOJ PAD

Realistički koncept potrebuje nekakvu mogućnost postojanja naše ljudske duše prije naše same tjelesne egzistencije u svijetu. Drugim riječima, prije nego smo se rodili, naše su duše već postojale. Bile su prisutne u Adamu prigodom pada. Pale su zajedno s Adamom. Adamov grijeh nije bio samo čin koji je utjecao na nas, nego i sâm naš čin. Bili smo ondje. Ovo izgleda spekulativno ili čak bizarno. No ovo se mišljenje temelji na dvama važnim biblijskim tekstovima. Prvi nalazimo u Ezekielu 18,2-4: „Što vam je te o Izraelu ponavljate poslovicu: ‘Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi!’ Života mi moga, riječ je Jahve Gospoda: nitko od vas neće više u Izraelu ponavljati tu poslovicu; jer, svi su životi moji, kako život očev tako i život sinovlji. I evo, onaj koji zgriješi, taj će umrijeti.“ Kasnije u istom poglavlju Ezekiel piše: „Ali vi kažete: ‘Zašto da sin ne snosi očev grijeh?’ Zato što sin vrši zakon i pravdu, čuva i vrši sve moje naredbe, živjet će. Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti. Sin neće snositi grijeha očeva, ni otac grijeha sinovljega. Na pravedniku će biti pravda njegova, a na bezbožniku bezbožnost njegova.“ (Ez 18,1920). Ovdje realist nalazi tekstove u svoju korist. Bog objavljuje da se sina neće smatrati odgovornim za grijehe oca. Čini se kako se ovdje nalazi velik problem za cijelo učenje o padu ljudi „u Adamu“. Drugi važan tekst za realiste nalazimo u poslanici Hebrejima: 85

R·C·SPROUL

‘’I u Abrahamu se, tako reći, ubire desetina i od Levija koji inače desetinu prima jer još bijaše u boku očevu kad mu u susret iziđe Melkisedek.’’ (Heb 7,9-10). Ovaj je tekst dio većega dijela kojim autor poslanice pojašnjava ulogu Krista kao velikoga svećenika. Isus je naš kralj i naš svećenik te se ovaj tekst bavi dokazivanjem da je Isus, koji je od Judina plemena, ipak legitiman svećenik. Isus je kao potomak Davidov iz Judina plemena. Svećenička je loza, prema Starome zavjetu, dana Levijevu plemenu, a ne Judinu. I mi govorimo o levitskome ili Aronovu svećenstvu. Aron je bio levit. Shodno tome postavilo se pitanje kako Isus može biti svećenik kada nije od te loze? To je pitanje mučilo neke Židove. Pisac poslanice Hebrejima govori kako je postojala još jedna svećenička loza, tajanstvena loza svećenika Melkisedeka. Poslanica Hebrejima ne zadovoljava se, međutim, samo time da dokaže postojanje dvije svećeničke loze. Glavna je poruka u tom dijelu bila o tome da je Melkisedekova loza nadmoćnija od Levijeve. Autor ponavlja dio starozavjetne povijesti ne bi li dokazao svoju glavnu misao. Ističe činjenicu kako je Abraham platio desetak Melkisedeku, a nije bilo obratno. Melkisedek je također blagoslovio Abrahama. Abraham nije blagoslovio Melkisedeka. To sve dokazuje kako je, u odnosu između njih dvojice, Melkisedek bio svećenik Abrahamu. Ključne riječi upućene Židovima bile su u retku 7: „A posve je neprijeporno: veći blagoslivlja manjega.“ Pisac poslanice nastavlja dalje, tvrdeći kako je otac nadmoćniji sinu pa tako i Abraham Izaku. Izak 86

ADAMOV I MOJ PAD

je glava Jakovu, a Jakov svojim sinovima uključujući i jednoga od svojih sinova, Levija. Tim slijedom Abraham je veći od svoga praunuka Levija. Nadalje, ako je Abraham sebe smatrao manjim od Melkisedeka, tim je više i Levi manji od Melkisedeka. Jasno jest da je svećenstvo po Melkisedeku nadređeno levitima. To daje vrhovni autoritet Kristovu velikom svećenstvu. Cilj autora poslanice nije prvenstveno bio objasniti otajstvo Adamova pada, nego pisac usput nešto napominje čime se realisti potom prebrzo koriste kao potvrdom svoje teorije. Piše kako je „u Abrahamu i od Levija ubrana desetina“. Levi je to učinio dok je još bio u „boku“ Abrahamovu. U tome da je Levi nešto učinio prije no što je bio rođen realisti vide biblijski dokaz za predegzistencijalno postojanje ljudske duše. Ako je Levi na taj način mogao platiti desetak, znači da je on na neki način postojao. Ovakav pristup poslanici Hebrejima potrebit je pitanja. Tekst doista ne uči kako je Levi doslovce postojao u očevu boku. Jasno je kako se radi o načinu izražavanja. Tekstu ne treba tumačenja koje bi reklo da je Levi oduvijek postojao. Realisti svoju teoriju učitavaju u taj tekst. Isto je i s tekstovima iz Ezekiela. Ezekiel nije niti na jedan način govorio o Adamovu padu. Pad nije njegova tema. Tema je izgovor kojim se ljudi koriste kako bi opravdali svoje grijehe. Pokušava se uvijek nekoga drugog okriviti za svoje grijehe. Tako je i bilo kod Adamova pada; Adam je krivio Evu, a Eva Boga. 87

R·C·SPROUL

Od tada ljudi uvijek krive nekoga drugog. No i nadalje realisti smatraju kako je u Ezekielu 18. uspostavljeno načelo da ljudi nisu odgovorni za tuđe grijehe. Sasvim se sigurno možemo složiti da takvo načelo zaista postoji. To je veliko načelo Božje pravde. No mi to načelo nikako ne vidimo kao apsolutno. U suprotnom bi taj tekst imao prevelika suznačenja. Poništio bi Kristovu žrtvu pomirenja. Ukoliko je opće načelo da se ne može jednu osobu kazniti za grijehe drugih, tada mi ne bismo imali Spasitelja. Isus je kažnjen za naše grijehe. To je sama suština evanđelja. Ne samo to, nego je i njegova pravednost osnova naše pravednosti. Opravdani smo tuđom pravednošću, ne svojom. Ako tekst iz Ezekiela, koji glasi: „Na pravedniku će biti pravda njegova, a na bezbožniku bezbožnost njegova“ primijenimo kao apsolutno načelo, tada smo mi još uvijek grješnici koji moraju spasiti sami sebe. To nas baca u težak problem. Da ne bude zabune, Biblija govori o tome kako Bog pohodi grijehe otaca do trećega i četvrtog naraštaja. To ukazuje na veličinu pada i posljedicu grijeha. Dijete može trpjeti zbog očevih grijeha, no Bog ga neće držati odgovornim za te grijehe. Načelo iz Ezekiela dopušta dvije iznimke: Kristov križ i Adamov pad. Iznimka križa nekako nije sporna, ali što se tiče pada nije tako. Ne smeta nam da se naša krivnja prenosi na Isusa, a njegova pravednost na nas: prijenos Adamova grijeha na nas jest ono što nam se ne sviđa. Naš je stav kako bi i Isusovo djelo na križu bilo nepotrebno da Adamov pad nije prenesen i na nas. 88

ADAMOV I MOJ PAD

ZASTUPNIČKO GLEDIŠTE NA ADAMOV PAD Ovo je gledište među braniteljima reformirane vjere i predodređenja najzastupljenije. Ono uči kako je Adam djelovao kao predstavnik svih ljudi. Ispit koji je stajao pred Adamom i Evom bio je ispit za sve čovječanstvo. Adamovo ime znači „čovjek“ ili „čovječanstvo“. Adam je prvi stvoreni čovjek. Stoji kao prvi od svih ljudi. Bio je postavljen u raj ne samo da bi djelovao u svoje ime, nego u ime svih budućih potomaka. Kao što neka državna vlast ima svoga glasnogovornika, tako je Adam predstavljao sve ljude. Glavna je ideja da je Adam sagriješio u ime svih nas. Njegov je pad naš pad. Kada je Bog kaznio Adama tako da mu je oduzeo izvornu pravednost, kaznio je sve nas. Prokletstvo pada palo je i na nas. Ne samo da je Adamu određeno zarađivati za život u „znoju lica svoga“, nego to vrijedi i za nas. Nije samo Evi određeno „u mukama rađati“, nego je to sudbina svih žena. Zmija iz Edena nije jedina životinjska vrsta koja je prokleta time da „po trbuhu svome puzi“. Adamu i Evi dana je po stvaranju vlast nad svim ostalim stvorenjem i zbog njihova grijeha ne pate samo ljudi nego pati cijeli svijet. Pavao piše: „stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti - ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu - ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.“ (Rim 8,20-22). 89

R·C·SPROUL

Cijelo se stvorenje muči dok iščekuje potpuno otkupljenje ljudi. Kada je čovjek pao u grijeh posljedica je prešla na sve koji su bili u čovjekovoj vlasti. Zbog nas pate lavovi, slonovi, leptiri i psići. Oni nisu sami zahtijevali učešće u patnji. Povrijeđeni su padom svoga gospodara. U Novome zavjetu nedvojbeno je potvrđeno kako je uzrok naše patnje u Adamovu grijehu. U 5. poglavlju Rimljanima poslanice Pavao zapaža sljedeće: „po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt“ (redak 12.) „grijehom jednoga mnogi su umrli“ (r. 15.) „grijeh jednoga - svim ljudima na osudu“ (r. 18.) „neposluhom jednoga čovjeka mnogi su postali grješnici“ (r. 19.) Ne može se izbjeći užasavajuće učenje Pisma koje kaže da je po jednom čovjeku posljedica grijeha prešla na sve njegove potomke. Zbog te jasnoće Pisma svaka je kršćanska skupina izradila nekakvu svoju verziju učenja o nasljednom grijehu. Pred nama još uvijek stoji veliko pitanje: Ako je Bog sve ljude osudio u Adamu, kako da je to pravedno? Izgleda nepravednim da bi Bog osudio ne samo sve ljude, nego i sva druga stvorenja na zemlji, zbog Adama. Zastupničko gledište pokušava iznaći odgovor na to i pretpostavlja da je Adam, kao naš predstavnik, zastupao sve nas te da je to pošteno i pravedno. 90

ADAMOV I MOJ PAD

Drži, nadalje, da nas je Adam savršeno predstavljao. U našem pravnom sustavu imamo jednu sličnost. Znamo da ako naručim ubojstvo posredstvom plaćenoga ubojice da sam u tom slučaju i ja pred zakonom odgovoran za to ubojstvo, makar ga sâm nisam počinio. Kriv sam za zločin drugoga koji je radio po mojemu nalogu. Međutim, ovdje obično slijedi primjedba: „Ali, mi nismo unajmili Adama kako bi radio za nas!“ To je istina. To dokazuje da postoje neki slučajevi kada je opravdano kazniti jednu osobu zbog pogrješke koju je počinila druga osoba. Zastupničko gledište ipak nije gledište na Boga kao na tiranina. Naše je geslo: „Nema prokletstva bez zastupništva!“ Kao što narod zahtjeva predstavnički ustroj vlasti ne bi li se obranio od tiranije, tako i mi zahtijevamo predstavnika pred Bogom, i to pravednoga i poštenog predstavnika. Zastupničko gledište drži da smo pravo suđeni po našemu predstavniku Adamu. Ipak, sačekajmo; Adam nas je možda predstavljao, ali mi ga nismo bili izabrali. Mi želimo pravo izabrati svoga vlastitog predstavnika. Mi hoćemo imati pravo glasa, a ne da netko drugi glasuje za nas. Engleska riječ „vote“ dolazi od latinskoga izraza za „željeti“ i „izabrati“. Kada glasujemo, mi iskazujemo svoju volju. Pretpostavimo da smo ipak imali slobodno pravo izabrati svoga predstavnika u Edenu. Bismo li time bili zadovoljni? Uopće, što će nam naš predstavnik? Možemo li se pobuniti ako bi neki kralj imenovao našega predstavnika bez da nas je pitao? Odgovor je očit. Hoćemo biti sigurni da nas pravil91

R·C·SPROUL

no predstavljaju. Kada netko drugi imenuje našega predstavnika, osjećamo se da nas ne zastupaju ispravno. No i kada imamo mogućnost birati predstavnike to nije jamstvo da će nas oni valjano predstavljati. Tko od nas nije čuo kako političari u kampanji obećavaju jedno, a poslije rade drugo? Nikad nas u povijesti netko nije bolje predstavljao, nego Adam u Edenu. Zasigurno je da nismo birali Adama. Nama je netko drugi izabrao predstavnika. No taj koji ga je odabrao nije bio neki Kralj George, nego Svemoćni Bog. Kada Bog bira, on to radi savršeno. Njegov je izbor nepogrješiv. Kada ja biram, pogriješim. Ponekad izaberem pogrješnoga predstavnika te me on ne predstavlja ispravno. Adam je bio savršen predstavnik samo zato što ga je Bog za to izabrao. Budući da je Bog nepogrješiv, ja ne mogu tvrditi da je on u tom izboru pogriješio. Svatko od nas pretpostavlja kako bismo mi na Adamovu mjestu napravili drugačiji izbor. Mi navodno ne bismo izabrali na takav način kojim bismo potopili svijet. Takva pretpostavka nije realna s obzirom na Božji karakter. Bog ne pravi pogrješke. Njegov izbor mojega predstavnika bolji je od mojega vlastitog izbora. Čak i ako prihvatimo pretpostavku da nas je Adam ispravno zastupao, još uvijek možemo dvojiti oko toga treba li uopće odluka u tako važnoj stvari biti povjerena posredniku. Jedini odgovor koji mogu dati jest da je Bogu tako bilo po volji. Znamo kako je 92

ADAMOV I MOJ PAD

svijet pao po Adamu. Znamo kako je i nas predstavljao na isti način. Znamo kako ga mi nismo birali. Znamo da je Božji izbor dobar. Jesmo li, međutim, uvjereni u to da je cijela ta stvar pravedna? Na ovo mogu odgovoriti samo zajedno s apostolom Pavlom. Na pitanje, „Možda da u Boga ima nepravde?“, apostol odgovara: „Nipošto!’“ Ako nešto znamo o Božjem karakteru, onda znamo to da Bog nije tiranin i da nije nepravednik. Metoda kojom je Bog iskušavao svijet u skladu je s njegovom pravednošću. To bi nas trebalo zadovoljiti. Ipak, i dalje gunđamo na Svemogućega. I dalje pretpostavljamo da nam je učinjeno krivo te da trpimo zbog Božje prosudbe. Takva osjećanja samo potvrđuju golemost našega pada. Ovako razmišljamo kao Adamova djeca, što samo potvrđuje kako je Adam bio naš vjeran predstavnik. Uvjerenja sam da je zastupničko gledište na pad suštinski ispravno. Od svih navedenih pristupa jedino ovaj ne čini nasilje nad biblijskim izvješćem o padu. Mene zadovoljava spoznaja da Bog nije arbitrarni tiranin. Znam da ja jesam palo stvorenje. Znam da sam stvorenje i znam da sam ja onaj koji je pao. Isto tako znam da Bog nije za to kriv. Bog me je spasio od moga grijeha, a ne od njegova. Premda mnogi kalvinisti vjeruju u ispravnost zastupničkoga gledišta, treba napomenuti kako problem razumijevanja našega odnosa s Adamovim padom postoji i kod drugih denominacija.

93

R·C·SPROUL

Također je nužno gledati na predodređenje u kontekstu pada. Svi se slažu kako je Bog donio odluku o predodređenju prije pada. Neki tvrde kako je Bog odredio jedne za spas, a druge za propast te odredio događaj pada kako bi osigurao propast neizabranih. Ovo užasno gledište ponekad se čak pripisuje i kalvinistima. Calvin je odbacio takvu ideju, a odbacuju je isto tako i svi ortodoksni kršćani. Takvo se gledište ponekad naziva „hiperkalvinizmom“. No i tada se radi o uvredi kalvinizmu. To gledište nema ništa s kalvinizmom. Tu je prije riječ o antikalvinizmu. Kalvinizam uči kako je Božja odluka donesena prije pada, ali u kontekstu i predznanju pada. Zašto je to bitno? Zato što kalvinističko gledište uvijek naglašava veliku milost Božjega djela otkupljenja. Kada Bog predodređuje ljude na spasenje to su upravo oni ljudi za koje Bog zna i on zna da su oni potrebiti spasenja. Trebaju biti spašeni jer su pali u Adamu, a ne zato što ih je Bog učinio takvima. Kalvinizam smatra da je Adam pao po svojoj slobodnoj volji, a ne da bi ga na to netko prisilio. Zasigurno jest da je Bog i prije pada znao za pad te da je poduzeo neke spasiti. Bog je predodredio pad u smislu da ga je dopustio, a ne na način da bi doveo do njega. Milost predodređenja nekih na spas jest milost, jer je on spasio one za koje je znao da će biti duhovno mrtvi. Za kraj jedna korisna ilustracija. Gunđamo što nas Bog poziva biti pravednima, jer kažemo kako je to nemoguće budući da smo mi u stanju nasljednoga grijeha. Ilustracija je sljedeća: pretpostavimo da je Bog rekao ljudima: „Idite, pokosite travnjak najkas94

ADAMOV I MOJ PAD

nije do tri sata poslije podne, ali pazite, u njegovu je središtu velika rupa i ako u nju upadnete nećete moći sami izaći. Stoga, klonite se te rupe.“ I čim Bog ode iz vrta, čovjek odmah pojuri upasti u rupu. Bog se vrati u tri sata i nađe travu nepokošenom. Pozove vrtlara – čovjeka, i začuje slabašan zvuk iz rupe. Pristupi i ugleda vrtlara kako se uzaludno napinje izaći pa mu kaže: „Što nisi pokosio travu kao što sam rekao?’“ Vrtlar ljutito odgovori: „Da nisi ostavio tu rupu, ja se ne bih našao u ovoj situaciji i dovršio bih posao!“ Adam je skočio u rupu, i mi s njime. Bog nas nije ondje bacio. Adam je bio jasno upozoren da se čuva. Posljedice koje je iskusio samim padom u rupu imale su značaj kazne za pad. To je ilustracija i nasljednoga grijeha. On je istovremeno i posljedica i kazna. Mi smo grješnici, pali u Adamu. Takvima se rađamo. Sama riječ „pad“ jest eufemizam. Nije se Adam poskliznuo i pao. On je uskočio! To nije bila planirana Božja kazna. Bog nas nije prevario. To je samo naša pogrješka. Ne radi se o tome da nama trnu zubi zato što je Adam jeo kiselo grožđe. Biblijsko učenje tvrdi da smo svi mi, u Adamu, jeli kiselo grožđe. SAŽETAK ČETVRTOGA POGLAVLJA: 1. Pokvarenost i sveprisutnost grijeha ne može se objasniti na mitski način. 2. Ljudska grješnost ne može se pripisati „društvu“. 95

R·C·SPROUL

3. Društvo je sastavljeno od pojedinaca koji najprije sami u sebi moraju biti grješnima da bi cijelo društvo bilo iskvareno. 4. Realizam je također pogrješno gledište, jer se zasniva na modernome shvaćanju Pisma, a time i prolaznom. 5. Zastupničko gledište ozbiljno razumijeva Adamov pad i Adama kao našega zastupnika. 6. Adam je savršeni zastupnik ne po našemu izboru, nego po nepogrješivu Božjem izboru. 7. Svi kršćani moraju izgraditi nekakvo gledište na pitanje o padu. 8. Bog je spasonosnu milost iskazao prema onima za koje je znao da su pali grješnici.

96

P E T O P O G L AV L J E

DUHOVNA SMRT I DUHOVNI ŽIVOT: Nanovorođenje i vjera

DUHOVNA SMRT I DUHOVNI ŽIVOT

R

eformirana teologija poznata je po kratku akrostihu kojim se sažeto prikazuju tzv. Pet točaka kalvinizma. Akrostih glasi TULIP (na engleskome, a niže se daje hrvatski prijevod, nap. prev.)

T – Potpuna iskvarenost U – Bezuvjetan izbor L – Ograničeno pomirenje I – Neodoljiva milost P – Ustrajnost svetih

Ova skraćenica mnogima je pomogla zapamtiti pet točaka kalvinizma. Nažalost, isto tako uzrokuje mnogo zabune. Problem je što ideje koje želimo iskazati često ne odgovaraju početnom slovu koje nam odgovara. Navedena skraćenica služi samo kao alat za pamćenje i ništa više. Osobno imam problem već s prvim slovom i idejom T – Potpuna iskvarenost. Termin je to koji zavarava. Koncept potpune kao svekolike iskvarenosti često se zamjenjuje s krajnjom i cijelom iskvarenošću. U reformiranoj teologiji taj termin označava činjenicu da je cijelo čovječanstvo palo. Isto tako, da ne postoji neki djelić mene osobno koji bi ostao nedodirnut tim padom. Grijeh utječe na moju volju, srce, um i tijelo. Da Adam nikada nije sagriješio, ne bi trebalo nositi naočala. Samo starenje ne bi postojalo kao termin. Adam ne bi ni umro. Potpuna iskvarenost također ukazuje na to da grijeh utječe na sam korijen našega postojanja. Grijeh nije površinski sloj savršenoga. Grijeh je radikalan, jer utječe na korijen (radix) života. 99

R·C·SPROUL

Potpuna iskvarenost nije krajnja iskvarenost. Krajnja iskvarenost značila bi da smo svi mi toliko grješni da grješniji ne možemo biti. Svi znamo da nije tako. Koliko god mi sami počinili zla, možemo se sjetiti i većih zala. Čak ni Adolf Hitler nije sebi dopustio usmrtiti vlastitu majku. Zbog česte zabune kod uporabe ovog termina, ja se osobno umjesto njega služim terminom korjenita pokvarenost čovjeka. Tako si dopuštam poremetiti našu omiljenu skraćenicu. Kakav je to sada RULIP? (engl. root = korijen, nap. prev.) Koncept naše korjenite grješnosti prva je stvar koju moramo shvatiti ukoliko hoćemo poći dalje k razumijevanju biblijskoga koncepta predodređenja. Kao što sam već napomenuo u ranijim poglavljima, tu se radi o samoj suštini. Jednom sam poučavao na teološkom fakultetu. Razred se sastojao od 25 učenika različitih denominacija. Na početku izlaganja o predodređenju pitao sam smatra li tko među njima sebe kalvinistom. Samo je jedan student podigao ruku. Nastavili smo s proučavanjem tematike o čovjekovoj grješnosti. Nakon nekoliko dana, ponovno sam pitao: „Tko je od vas suglasan s time da je ovo što smo poučavali ispravni biblijski nauk o grješnosti?’’ Svi su podigli ruke. Provjerio sam to pitanjem: „Jeste li sigurni?“ Svi su bili uvjereni. Opet sam ih upozorio. Otišao sam do ploče i pri rubu sam napisao datum i broj 25 te ih zaokružio. Zamolio sam da se taj dio ploče ne obriše. 100

DUHOVNA SMRT I DUHOVNI ŽIVOT

Nakon nekoliko tjedana prešli smo na temu o predodređenju. Kada sam došao do točke gdje se govori o čovjekovoj nemoći, naišli su bučni protesti. Tad sam ukazao na crtež na ploči. Sljedeća dva tjedna sam tumačio: prihvaćaju li biblijsku nauku o potpunoj iskvarenosti, time prihvaćaju i predodređenje. Pokušat ću i sada učiniti slično. BIBLIJSKO GLEDIŠTE NA ČOVJEKOVU ISKVARENOST Započnimo proučavanje stupnja čovjekova stanja pogledom u 3. poglavlje Poslanice Rimljanima. Apostol u Rim 3,10-12 piše: „Kao što je pisano: Nema pravedna ni jednoga, nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro – nijednoga nema.“ Ovdje nalazimo kratku sumu ljudske iskvarenosti. Grijeh je takav da je sve uhvatio u mrežu. Pavao se služi takvim riječima koje naglašavaju da nema izuzetaka. Među palim ljudskim stvorenjima nema ni jednoga pravednoga, nikoga da čini dobro. Tvrdnja kako „nema pravedna ni jednoga“ protivi se našim današnjim kulturološkim predrasudama. Odrasli smo slušajući kako nitko nije savršen te da je ljudski griješiti. Spremni smo priznati kako nitko od nas nije savršen. Da smo svi grješnici, lako je priznati, ali da nitko od nas nikada ne čini ništa dobroga, ipak je, pomalo, previše. Ni jedan od tisuću neće priznati kako je grijeh toliko velik problem. Baš nitko ne čini dobra? Je li to moguće? Sva101

R·C·SPROUL

koga dana gledamo deklarirane nevjernike kako učine ponešto dobra. Vidimo da čine herojske žrtve, pošteno rade, čine djela dobročinstva i iskrenosti. Vidimo ih kako poštuju ograničenje brzine na cestama, dok pored njih prolijeću automobili s kršćanskim naljepnicama. Mora da se Pavao poslužio hiperbolom. Mora da namjerno pretjeruje kako bi istaknuo glavnu misao. Moraju postojati ljudi koji čine dobro. Ne! Trezveni sud Božji kaže da nema ni jednoga. Teško nam je ovo shvatiti zbog toga što imamo ograničeno poimanje o tome što je dobro. Dobro je zaista relativan pojam. Što je dobro, a što nije, mora se prosuđivati prema nekom čvrstom mjerilu. Kada se mi uobičajeno koristimo terminom dobro, koristimo se njime kod usporedbe između čovjeka i čovjeka. Međutim, ultimativni standard dobrote, prema kojemu nas Bog sudi, samo je jedan: Božji Zakon. Taj zakon nije sam po sebi bog, on proizlazi od Boga i odražava savršeni Božji karakter. Prema tom standardu nema nikoga dobrog. U Bibliji se dobro djelo prosuđuje na dva načina. Prvo je vanjska sukladnost s Božjim zakonom. To bi značilo: ako Božji zakon zabranjuje krađu, nije dobro krasti. Dobro je govoriti istinu. Dobro je plaćati režije. Dobro je pomagati onima u potrebi. Takve se aktivnosti događaju svakodnevno. Kada ih vidimo, odmah zaključujemo kako neki ljudi čine dobra djela. Drugo je mjerilo problem. Kada Bog mjeri što je dobro djelo, on ne gleda samo na vanjski čin, nego 102

DUHOVNA SMRT I DUHOVNI ŽIVOT

i na motivaciju. Mi gledamo kakvo je nešto na oči, a Bog čita srca. Da bi neko djelo bilo dobro, ono mora biti i motivirano ljubavlju prema Bogu. Sjećamo se prvog dijela velike zapovijedi, a taj je da ljubimo Boga svim srcem, svom snagom i svim umom; drugi dio pak kaže da ljubimo bližnjega kao samoga sebe. Svako bi dobro djelo trebalo proizaći iz srca koje ljubi Boga. Iz ove perspektive lakše je uočiti da nitko ne čini savršeno dobro. Naša najbolja djela prožeta su našim ne toliko dobrim motivima. Nitko od nas nikada nije ljubio Boga svim srcem i umom. Naša tjelesnost uvijek je umiješana u svako dobro koje činimo. Jonathan Edwards govorio je o prosvijetljenome sebičnom interesu. Riječ je o tome da smo svjesni potrebe činjenja izvanjske dobrote i obuzdavanja grješnih poriva u sebi samima. Postoji vrijeme i mjesto kada se zločin ne isplati. To je onda kada strah od kazne prevlada nad užitkom činjenja zlodjela. S druge strane, možda to činimo radi pljeska ljudi oko sebe. Mogu nas pohvaliti ili poštovati. Cijeli svijet plješće glazbenicima kada snime album ili održe koncert čiji prihodi idu gladnima u Etiopiju. Aplauzi nikada ne štete nečijoj karijeri. Mnogi smo od nas naučili kako uspješno poslovanje zaista u određenoj mjeri ovisi o poslovnom poštenju koje daje ugled. Ne želim biti toliko ciničan pa reći da je svaki koncert za Etiopiju uvijek motiviran željom za pljeskom. Zasigurno, postojali su snažni osjećaji sućuti i sažaljenja za gladne. No, s druge strane nisam niti toliko naivan pa da mislim kako su motivi bili savršeno 103

R·C·SPROUL

nesebični. Možda je tu bilo samo malo, makar jedno zrno, sebičnog interesa. To je zrno uvijek u nama. Ukoliko to poreknemo, nećemo biti iskreni. Mi to želimo poreći. U svojim srcima često osjećamo kako nešto činimo iz dužnosti. Volimo misliti da smo altruisti, ali nitko nam nikada nije toliko laskao koliko mi sami laskamo sebi. Težište naših motiva nekad prevaže na stranu altruizma, ali nikada potpuno. Bog ne važe na vagi. On traži savršenstvo. Mi nikada ne činimo ono što Bog zapovijeda. Stoga se apostol ne služi hiperbolom, nego upravo jasno progovara. Nema nikoga tko čini dobro. Isus je isto to rekao u razgovoru s bogatim mladićem: „Nitko nije dobar, doli Bog jedini.“ (Lk 18,19) Koliko god ovo što je rečeno bilo uznemiravajuće, ima i jedan odlomak koji je još gori. Pavao kaže: „Nema nikoga tko bi Boga tražio.“ Mnogo smo puta rekli i čuli da se kaže: „Taj i taj nije kršćanin, ali traži istinu.“ Ta je izjava u sličnim verzijama uobičajena među kršćanima. Misao je o tome kako postoje ljudi koji traže Boga. Njihov je pak problem u tome što ga dosad nisu uspjeli naći. On se igra skrivača. Teško ga je naći. Prilikom pada u grijeh, tko se – Bog ili Adam – sakrio u rajskom vrtu? Isus je došao naći ono što je izgubljeno. Isus nije bio taj koji se skrivao. Bog nije bjegunac. Mi smo ti koji bježe. Pismo uči da zločinac bježi i kada ga nitko ne progoni. Kao što je Luther dobro primjetio: „Pogani drhte kada list padne.“

104

DUHOVNA SMRT I DUHOVNI ŽIVOT

Biblija uči da čovjek bježi od Boga. Nema nikoga tko bi Boga tražio. Zašto onda kršćani i pored tako jasnoga učenja Biblije i dalje govore kako postoje ljudi koji Boga traže, ali ga nisu pronašli? Sveti Toma Akvinski pružio je određeni uvid u to pitanje. Rekao je da zamjenjujemo dvije različite, ali na oko slične funkcije. Zaista vidimo ljude kako tragaju za duševnim mirom, olakšanjem od krivnje, smislom i svrhom života te prihvaćanjem. Spoznajemo kako se nabrojane stvari u punini mogu naći jedino u Bogu. Pretpostavljamo da ukoliko ljudi traže te stvari, onda mora biti da traže Boga. Ljudi ne traže Boga. Tragaju za pogodnostima koje samo Bog može dati. Grijeh je paloga čovjeka ovaj: Čovjek traži Božje blagoslove dok istovremeno bježi od Boga. Po naravi mi smo bjegunci. Biblija nas poziva da tražimo Boga. Stari zavjet kaže: „Tražite Gospoda dok se može naći.“ (Iz 55,6). Isus kaže: „Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“ (Mt 7,7). Iz ovih redaka zaključujemo: zato što smo pozvani tražiti Boga, moramo imati i potrebnu sposobnost za tu potragu. Međutim, kome su tî tekstovi upućeni? U slučaju starozavjetnog teksta, misli se na Izrael. U novozavjetnom tekstu vjernici su ti koji su pozvani tražiti Božje kraljevstvo. Mnogo smo puta slušali kako se propovijeda iz sljedećega teksta: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“ (Otk 3,20).

105

R·C·SPROUL

Obično se kršćani koriste tim tekstom za pozivanje nekršćana, i kažu: „Isus kuca na vratima tvoga srca i ako otvoriš vrata, unići će.“ Isus se u ovome tekstu zapravo obraća Crkvi i to nije evanđeoski poziv. I što sad? Zaključak je da nevjernici ne mogu tražiti sami od sebe. Nevjernik neće tražiti. Nevjernik neće kucati. Traganje je posao vjernika. Edwards je rekao: „Traženje kraljevstva Božjeg prvi je posao u životu kršćanina.“ Traženje je posljedica vjere, a nije uzrokom vjere. Kada se obratimo Kristu, služimo se riječima kojima opisujemo da smo nešto našli. Kažemo da smo našli Krista. Istinita je to izjava, no ironija je sljedeća: kada smo ga jednom našli, to nije kraj nego početak potrage. Obično kad se nešto nađe, nastupa i kraj potrage, ali kod Krista je obratno. Kršćanski život započinje obraćenjem, no tu ne završava. Raste, ide iz vjere u vjeru, iz milosti u milost, iz života u život. To vrijeme rasta sastoji se od traženja. U 3. poglavlju Poslanice Rimljanima ima još jedan uvid, vrijedan zapažanja. Ne samo da apostol tvrdi da nitko Boga ne traži, nego i da se „svi zajedno pokvariše“. Ne zaboravimo da Pavao ovdje govori o neobraćenicima. To je opis tjelesnoga čovjeka. Što Pavao misli kada kaže da se „pokvariše“ (u engleskom: „beskorisni“, nap. prev.). Isus je govorio o beskorisnim slugama. Korist je vezana uz pozitivne vrijednosti. Neobraćenik djeluje u tijelu i ne postiže ništa što bi bilo od trajne vrijednosti. Takav 106

DUHOVNA SMRT I DUHOVNI ŽIVOT

može steći čitav svijet, ali izgubiti najveću vrijednost, vlastitu dušu. Steći Krista najveća je vrijednost koju čovjek može steći. Krist je dragulj velike vrijednosti. Duhovno mrtva osoba nije u stanju steći Krista. Takav je u Rimljanima 3,18 opisan kao onaj koji nema straha Božjega pred očima. Oni koji nikada nisu učinili nešto pravedno, koji nisu učinili dobrih djela, koji su svi skupa beskorisni, nemaju straha Božjega; isto tako, nisu u stanju približiti sebe Kristu. PROBUĐENJE IZ DUHOVNE SMRTI Lijek za duhovnu smrt nalazi se u duhovnom životu, kojega daje Božji Duh. Sažeti opis ovoga čitamo u Poslanici Efežanima: „I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha u kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima. Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi. Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom - milošću ste spašeni! - te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo. (Ef 2,1-10) 107

R·C·SPROUL

Ovdje se nalazi odlomak o predodređenju par excellence. Iz teksta je očito kako Pavao veliku težinu pridaje upravo Božjoj milosti. Nemojmo to umanjivati. Odlomak slavi novinu života koji nam je darovan u Kristu. To djelo Duha Svetoga ponekad se naziva probuđenjem ili poticajem. Termin se rjeđe upotrebljava u smislu trudnoće, a tada se misli na tren kada žena prvi put osjeti i prepozna život koji se u njoj nalazi. Ono što žena naziva buđenjem života u sebi, negdje se naziva ponovnim rađanjem – nanovorođenjem (regeneracijom). To znači da se nešto ponovno rodilo – opet postalo. Prva biblijska knjiga naziva se Postanak (grč. Genesis). Prefiks re-označava ponovljeno događanje. U našem kontekstu tu se radi o ponovnom rađanju ili postanku duhovnog života. Jasan je kontrast između rađanja i smrti. Pali čovjek opisan je kao mrtav u grijehu. Da bi netko, tko je bio mrtav za Božje stvari, postao živim za Boga, mora se na njega nekako djelovati. Mrtav ne može sam sebe oživjeti. Ne može sam u sebi stvoriti duhovni život. Pavlu je jasno da je Bog onaj koji oživljuje. Pali je čovjek mrtav u grijehu. Opisan je kao onaj koji je „po naravi dijete gnjeva“. Njegova je sklonost „živjeti po Eonu ovoga svijeta“. On nije Božji saveznik, nego je saveznik „knezu ovoga svijeta“. Pavao ne kaže da je to stanje najgorih grješnika, nego stanje njega samoga i kršćana kojima piše. („Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi 108

DUHOVNA SMRT I DUHOVNI ŽIVOT

bijasmo djeca gnjeva kao i drugi.“) Većina nereformiranih svjetonazora propušta shvatiti kako je čovjek duhovno mrtav u grijehu. Priznaju to drugi; priznaju da je čovjek bolestan na smrt, ali ipak još nije umro. Ima u sebi još jedan dah duhovnoga života. Još ima mali ostatak pravednosti u svom srcu, još malo moralnosti unutar opće slabosti. Znam za dvije ilustracije kojima se propovjednici koriste kada pozivaju slušatelja na obraćenje i pokajanje. Prva je o smrtno bolesnoj osobi. Grješnik kao smrtno bolestan nema snagu izliječiti sam sebe. Ne može se mnogo ni pomicati. Ne može se oporaviti, osim da mu Bog dadne lijek. Toliko je bolestan da ne može niti ruku pružiti kako bi uzeo lijek. Na rubu je pada u komu. Bog mora izliti lijek na žličicu i prinijeti je njegovim usnama. Bog je učinio 99%, ali čovjeku ostaje 1%. Čovjek treba otvoriti usta kako bi primio lijek. U tome je pokazatelj voljnosti koja čini razliku između pakla i raja. Tko otvori usta, bit će spašen. Ilustracija je skoro biblijski točna. Biblija ne govori o smrtno bolesnim grješnicima. Prema Pavlu, grješnik je doslovce mrtav. U njima nema ostatka duhovnog života. Bog mora učiniti više od pribavljanja lijeka. Mrtav čovjek neće otvoriti usta. Mora uskrsnuti od mrtvih. Mora postati novo stvorenje koje je Krist zadobio i koje je rođeno od Duha Svetoga. Druga je ilustracija jednako popularna. Ona opisuje paloga čovjeka, utopljenika koji ne zna plivati. Dvaput je potonouo i dvaput se pojavio na površini; 109

R·C·SPROUL

ako opet potone, neće više izroniti. Jedina mu je nada u tome da Bog dobaci pojas za spašavanje. Bog dobacuje pojas i to točno na ispruženu ruku utopljenika. Čovjek treba čvrsto uhvatiti pojas. Bog će ga izvući van. Ako odbije, umrijet će. Ovdje se opet ilustrira potpuna bespomoćnost čovjeka i potreba za Božjom intervencijom. Biti utopljenik ozbiljna je stvar. On sebi ne može pomoći. Ipak, još je živ i može pružiti ruku. Njegov stisak šake ključan je za spasenje. Pavao, nasuprot tomu, kaže kako je čovjek mrtav. On se ne utapa, nego leži mrtav ne dnu. Ovu ilustraciju razumijevam na način da je Pavao mislio kako Bog zaranja na dno, izranja mrtvoga čovjeka i pruža mu disanje usta na usta, uskrsavajuću pomoć. Udahnjuje mu novi život. Regeneracija je bitna za spasenje. Nanovorođenje. Mnogo je zbrke oko značenja tog pojma. Nanovorođenje je u Bibliji povezano s novim životom u Kristu. Logika je ponovnog rođenja da postoji novo rađanje. Rođenje i život usko su povezani, ali ipak nisu istoznačni. Rođenje je početak života. Odlučan trenutak. Rođenje je jedan trenutak i stoga se slave rođendani. Može se slaviti, ali ne i ponavljati. Osoba jest rođena ili nije. Tako je i s duhovnim rođenjem. Ponovno rođenje donosi duhovni život. Ono nije čitav novi život, nego samo prijeloman trenutak. Pojedinac nikada nije djelomično rođen.

110

DUHOVNA SMRT I DUHOVNI ŽIVOT

Biblijsko učenje o novome stvaranju kaže da je to Božji čin i samo Božji čin. Mi ne možemo sami sebe roditi. Plod tijela ne može biti duh. Tu se radi o činu stvaranja. Kada kažemo da je samo jedan djelatan pri stvaranju, onda doista mislimo na to da je samo jedan djelatan. Bog ne treba našu pomoć. Može zvučati kako ljude smatramo kazališnim lutkama. Lutke su drvene. Beživotne. Ne govorimo o lutkama. Govorimo o ljudima koji su živi, ali duhovno mrtvi. Ovi ljudi nemaju srca napravljena od piljevine, nego od kamena. Njima se ne upravlja uzicama. Živi su. Donose odluke, ali nikad ne odlučuju u korist Boga. Kada smo, po Bogu, ponovno rođeni, mi živimo i odlučujemo. Vjerujemo, skloni smo Kristu. Bog ne vjeruje umjesto nas. Prije smo govorili o stanju ljudske volje. Rekli smo kako pali čovjek može donositi odluke i ima slobodnu volju. Njegov je problem u manjku želje za Kristom. Čovjek sâm nikada ne bi prionuo Kristu. Bog nam mijenja srca. Daje nove sklonosti. U našim srcima usađuje želju za Kristom. Stoga smo rekli da nanovorođenje prethodi vjeri. Zaključujemo: prije nego netko uzvjeruje, Bog mu najprije mora promijeniti sklonosti srca. To je čin milosti. U Efežanima poslanici stoji: „Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom - milošću ste spašeni!“ 111

R·C·SPROUL

Na svome radnom stolu imam za uspomenu jedan znak koji jednostavno kaže: „ali“. Pavlov opis našega stanja lako nas baca u očaj. Konačno nas dovodi do olakšanja koristeći se riječju „ali“. Riječ „ALI“ obuhvaća suštinu Radosne vijesti. Zapazimo da Pavao kaže: „Ali Bog, bogat milosrđem.’“ Ne kaže: „Ali čovjek, bogat dobrotom.“ Samo je Bog onaj koji nas oživljuje. Nema zabune kod Pavla, on kaže: „nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa.“ Milosni nam je dar udijeljen kad smo bili mrtvi. Pavao zaključuje da je to pitanje milosti, a ne zasluge. Zaključuje: „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.“ Ovo bi trebalo dovesti raspravu do kraja. Spasonosna vjera jest dar. To ne znači da ta vjera nije naša. Naša je, ali ne nastaje od nas. Dar ne stječemo radom ili zaslugom. Dar je čista milost darodavca. Tijekom protestantske reformacije nastala su tri poznata slogana. Riječ je o latinskim izričajima: sola fide, sola gratia i soli Deo gloria. Ta tri idu zajedno. Značenje im je: „samo po vjeri“, „samo po milosti“ i „samo Bogu slava“. NEODOLJIVA MILOST? Većina će se kršćana složiti kako je Božje djelo nanovorođenja djelo milosti. Neslaganje je oko toga je li to djelo neodoljivo. Je li moguće da netko bude nanovorođen, a da ipak ne dođe u vjeru? 112

DUHOVNA SMRT I DUHOVNI ŽIVOT

Kalvinistički je odgovor jedno kratko: „NE!“, ali ne zato što bi se vjerovalo da je Božja milost zaista neodoljiva. Opet dolazimo do problema starog TULIP-a. Već smo ga ranije mijenjali u RULIP, a sada ćemo još i u RULEP. Termin neodoljive milosti nejasan je. Kalvinisti vjeruju kako se čovjek i ljudi skupno zaista mogu i protive se Božjoj milosti. Pitanje bi trebalo biti: „Može li se dogoditi da milost nanovorođenja bude nedostatna da djelo izvrši do kraja?’“ Sjetimo se da su duhovno mrtvi ljudi ipak biološki živi. Još imaju volju koja je protivna Bogu. Učinit će sve u svojoj moći kako bi se oduprli Božjoj milosti. Povijest Izraela jest povijest tvrdoglavih i tvrdovratih ljudi koji su se stalno opirali Bogu. Mi se možemo opirati Božjoj milosti i zaista se opiremo. Ona je nazvana neodoljivom jer postiže uspjeh u svojoj zadaći. Stoga više volim naziv efikasna milost. Mi ovdje govorimo o milosti koja ponovno rađa ili ponovno stvara. Bog stvara kod nas želju da mu ugodimo. No i kad se ta želja usadi u nas, mi nastavljamo djelovati po načelu najjače želje. Želju za Kristom, koju nam je Bog usadio, morat ćemo najviše poželjeti kako bismo mogli ići za Kristom. Kada nas Bog duhovno oživi, postajemo duhovno oživljeni. Bog ne stvara mogućnost da postanemo duhovno živi. Stvara duhovni život. Govorimo o unutarnjemu Božjem pozivu. Taj je poziv toliko efikasan kao što je bio i pri stvaranju svijeta. Svijet nije napola stvoren, nego je stvoren. 113

R·C·SPROUL

Bog je rekao: „Neka bude svjetlost!“ I bi svjetlost. Svjetlost je morala svijetliti. Je li Lazar mogao ostati u grobu kada ga je Isus pozvao van? Čovjek je izašao van. Božja je stvaralačka moć neodoljiva. Samo Bog stvara živo iz mrtvoga. Ovo pitanje zbunjuje. Sjećam se prvoga predavanja Johna Gertsnera na temu o predodređenju. U pola ga je predavanja neki ga student prekinuo. Pitao ga je: „Dr. Gertsner, može li se pretpostaviti da ste vi kalvinist?“ Odgovor je bio: „Da.“ Nakon nekog vremena, profesor je upitao toga studenta: „Tko je, prema tvojoj definiciji, kalvinist?“ Student je odgovorio: „Kalvinist je osoba koja vjeruje kako Bog prisiljava neke ljude vjerovati u Krista, a druge sprječava kako oni ne bi mogli vjerovati.“ Gertsner se užasnuo i rekao da u tom slučaju on ipak nije kalvinist. Shvaćanje ovog studenta vrlo je prošireno. Jednom sam čuo predsjednika prezbiterijanskog sveučilišta gdje govori: „Nisam kalvinist, jer ne mogu vjerovati kako Bog neke ljude prisiljava u kraljevstvo Božje, dok se oni opiru, a druge koji bi htjeli ući, sprječava da uđu.“ Prenerazio sam se kada sam to čuo. Nisam mogao vjerovati kako tako visoko pozicionirana osoba ima takvo pogrješno znanje o teologiji vlastite crkve. To što je on govorio bilo je karikaturom. Takvo nešto kalvinizam nije nikada učio. Temeljna je točka učenja ona o čovjekovu stanju duhovne smrti. Čovjek po naravi ne želi Krista. Poželjet će 114

DUHOVNA SMRT I DUHOVNI ŽIVOT

ga samo ako mu to Bog usadi kao novu želju u srce. Kad je želja jednom usađena, tada više takvi ljudi ne dolaze Kristu protiv svoje volje. Dolaze, jer oni to žele. Trče prema Spasitelju. Glavna je misao neodoljive milosti u tome što je sada Krist za njih neodoljivo privlačan jer su oni oživljeni za Božje stvari. Svaka duša koja živi u zajednici s Božjim životom želi Krista. Svi koje Otac šalje doći će Kristu (Iv 6,37). Termin efikasne milosti uklanja ponešto od zabune. To je milost koja efikasno provodi u djelo Božje želje. Koliko se ovo gledište razlikuje od nereformiranih gledišta? Najpopularnije gledište na milost promatra je kao preventivnu milost. PREVENTIVNA MILOST Kao što i sam naziv kaže, ta milost dolazi prije nečega što se očekuje. Obično se pod time smatra ono što Bog čini ili je učinio općenito za sve. Bog je dao svakome čovjeku dovoljno milosti kako bi on mogao donijeti odluku za Krista. Oni koji odgovore i surađuju nazivaju se izabranima. Oni koji odbiju poziv i suradnju pronaći će se izgubljenima. Snaga je ovoga gledišta u tome što prepoznaje palo stanje ljudi i potrebu za Božjim djelovanjem. Slabosti ima dvostruko više. Prvo, ukoliko je preventiva samo izvanjska, izvan čovjekove nutrine, tada se na nju odnosi ono što je rečeno kod ilustracije o pojasu za spašavanje. Nema koristi od vanjske milosti upućene bićima koja su iznutra duhovno mrtva. 115

R·C·SPROUL

S druge strane, ako se pod tim smatra na preventivni čin koji djeluje iznutra, unutar ljudi, tada se moramo pitati zašto takav čin nije uvijek dovoljno efikasan. Kako i zašto neki ljudi hoće, a neki neće surađivati s preventivnom milošću? Zar nije svatko primio jednako? Razmislimo u prvome licu. Ako si ti kršćanin, sigurno je da znaš za nekolicinu drugih koji nisu kršćani. Zbog kojega si razloga ti izabrao Krista, a oni nisu? Je li to možda stoga što si ponešto pravedniji od njih? Ako je tako, onda se imaš čime pohvaliti. Je li ta veća mjera pravde nešto što si sam postigao ili ti je Bog pomogao? Ukoliko si to sam postigao, tada u konačnici tvoje spasenje ovisi o tebi i o tvojoj pravednosti. Ukoliko ti je Bog pokazao naklonost i darovao ti svoju pomoć, tada je na mjestu pitati zašto je istu pomoć uskratio drugima. Možda je Bog tako postupio jer si ti bio nešto više bio pravedan ili si ti osobito mudar. Zašto si baš ti toliko mudar? Možda zato što više učiš (što je i odlika pravednosti)? Ili, možda ti je Bog dao više pameti nego drugima? Zasigurno jest da mnogi kršćani koji vjeruju na ovaj način ne bi ova pitanja smatrali prihvatljivima. Čine se drskima. Radije će reći: „Ne, izabrao sam Krista jer sam ga veoma trebao kao Spasitelja.“ To zvuči ponizno. No, moram dalje nastaviti s pitanjem: Zašto si osjećao potrebu koju tvoj susjed nije osjećao? Možda stoga što si od njega pravedniji ili pametniji? 116

DUHOVNA SMRT I DUHOVNI ŽIVOT

Pitanje svih pitanja o preventivnoj milosti jest sljedeće: zašto neki ljudi surađuju, a neki ne? I o tome ovisi koliko je naše spasenje vezano uz milost. Drugo pitanje, za milijun kuna, glasi: „Uči li Biblija o nečemu takvom? Ako da, gdje je to zapisano?“ Zaključujemo kako je naše spasenje proizašlo od Gospodina. On je jedini koji nas ponovno oživljava. Oživljava u nama sklonost prema Kristu. Bez toga nitko ne bi prihvatio Krista, a nakon toga nitko ga više ne želi odbaciti. Božja milost postiže Božji cilj. SAŽETAK PETOGA POGLAVLJA 1. Spasenje proizlazi iz božanske inicijative. Bog Duh Sveti oslobađa robove. On u nas udahnjuje duhovni život i oživljava nas od duhovne smrti. 2. Naše stanje prije toga jest stanje duhovne smrti. To je ozbiljnije stanje od obične duhovne bolesti. Prije no što nas Bog oživi nema ni trunka duhovnog života u nama, 3. Bez nanovorođenja nitko neće doći Kristu. Svi nanovorođeni dolaze Kristu. Mrtvi ostaju mrtvima za Boga sve dok ih Bog ne oživi. Oni koje Bog oživi postaju živi. Spasenje je od Boga.

117

Š E S T O P O G L AV L J E

PREDZNANJE I PREDODREĐENJE

P R E D Z N A NJ E I P R E D O D R E Đ E NJ E

V

ećina kršćana koji ne prihvaćaju učenje o predodređenju usvojili su gledište koje nazivaju Božje predznanje. Ukratko, to bi značilo da je Bog prije postanka svega unaprijed znao tko će kako živjeti. Unaprijed je znao hoćemo li mi prihvatiti ili odbaciti Krista. Znao je kakve ćemo slobodne odluke donositi prije nego što bismo ih mi donijeli. Izabrao je one za koje je znao da bi i sami to izabrali kada bi to samo mogli. Izabrani su stoga oni ljudi, koji bi i sami izabrali Krista svojom slobodnom voljom, ali koju – zbog pada u grijeh i ropstva – ne mogu slobodno očitovati bez Božje pomoći. U ovoj je verziji očuvan integritet i Božje svemoći i čovjekove slobode. Bog nije arbitar, nego poštuje slobodu izbora. Nema govora o ljudima-lutkama i nasilju nad slobodnom voljom. Bog je isključen iz bilo kakve nepravde prema čovjeku. Suština vječne sudbine ovisi o pravoj volji pojedinca. Ovaj pristup predodređenju zadovoljava u mnogim pogledima. Ima i bar jedan biblijski tekst u svoju korist: „Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.“ (Rim 8,29-30) Ovaj dobro poznati tekst naziva se „zlatnim lancem spasenja“. Uočavamo red koji počinje Božjim predznanjem, a završava proslavljanjem vjernika.

121

R·C·SPROUL

Od presudne je važnosti u ovom tekstu to da Božje predznanje dolazi prije predodređenja. Osobno vrlo cijenim ovo gledište na pitanje o predodređenju. Prije no što sam se priklonio reformiranom gledištu, imao sam uvjerenje da je gledište o predznanju točno, ali sam ga odbacio zbog nekoliko razloga. Uvjerio sam se da gledište koje uzima u obzir predznanje nije točan opis biblijskoga učenja te da ga, dapače, čak i niječe. Ne uspijeva sagledati puninu Božje perspektive. Najveća se slabost ovoga učenja nalazi upravo u tekstu koji se ističe kao njegova najveća snaga. Tekst iz Rimljanima poslanice, kada ga se pobliže pogleda, sadrži velike poteškoće. Navedeno poglavlje uči premalo o onome što se tiče predznanja, a previše o nečemu drugom što nije predznanje. Kako? Prvo, u tekstu ne piše da je predodređenje uvjetovano Božjim predznanjem. Pavao ne kaže da Bog izabire na temelju znanja o tome što je nečija slobodna volja. Ta se ideja ne nalazi u tekstu. Sve što tekst kaže jest da je Bog predodredio one za koje je unaprijed znao. Nitko ne će osporavati da Bog ima predznanje. Bog zaista ne izabire sebi nepoznate ljude. Kad je izabrao Jakova, sigurno jest da je imao u umu neku predodžbu o Jakovu. No tekst ne uči da je Bog izabrao Jakova na temlju Jakovljeva izbora. Pošteno je reći da je redoslljed, koji najprije ima predzanje pa potom predodređenje, točan. Ostali je dio teksta problematičan. Zapazimo daljnji red događanja. Predznanje – predodređenje – poziv – opravdanje – proslavljenje. 122

P R E D Z N A NJ E I P R E D O D R E Đ E NJ E

Ključan je problem u odnosu između poziva i opravdanja. Na što Pavao misli kada kaže „poziv“? Novi zavjet višeznačno govori o Božjem pozivu. U teologiji razlikujemo Božji vanjski i unutarnji poziv. Izvanjski je poziv propovijedanje evanđelja. Kada se evanđelje propovijeda, svatko tko ga čuje pozvan je Kristu. Ne odgovaraju svi prihvaćanjem. Ne postaje vjernikom svatko tko čuje evanđelje. Ponekad evanđelje pada na gluhe uši. Znamo da su opravdani samo oni koji poslušaju vanjski poziv vjerom, jer opravdanje je po vjeri. No, ipak ne odgovara svatko vjerom na poziv. Stoga, očito je kako nisu svi koji su tako pozvani, ujedno i opravdani. Pavao, međutim, kaže da svi oni koji su pozvani jesu ili bit će i opravdani. Često pogrješno čitamo riječ „svi“. Možda smo krivi što učitavamo u tekst nešto što ne stoji. Riječ „svi“ treba sagledati u kontekstu. Stoga si dozvoljavamo, poradi kontekstualizacije, donositi određene zaključke. Ukoliko Pavao nije mislio da su svi pozvani i opravdani, onda je jedina opcija da je pod „svi“ mislio na određenu „nekolicinu“. Ako je mislio na „neke“, onda to moramo primijeniti u Zlatnom lancu: Nekolicinu, koju je unaprijed znao, također je i predodredio. Neke je od predodređenih i pozvao. Neke je od pozvanih također i opravdao. Neke je od opravdanih i proslavio.

123

R·C·SPROUL

Ovakvo je shvaćanje teološki čudovišno i stvara nam noćnu moru. Znači da su samo neki od predodređenih čuli evanđelje, a opet samo neki od onih koji su čuli jesu opravdani. Opet samo neki od opravdanih jesu i spašeni. To je protivno ostalom učenju Biblije. Ideja o Božjem predzanju, o kojoj sada govorimo, pati i od još teže boljke. Ukoliko se Božje predzanje temelji na poznavanju odgovora koji će ljudi imati na evanđelje, kako to da su samo neki od predodređenih zaista i pozvani? To bi značilo da Bog predodređuje i neke koje ne poziva. Ako neke predodređuje bez poziva, tada se Božje predznanje ne bi temeljilo na predzanju činjenice kako će netko odgovoriti na evanđeoski poziv. Ne bi bilo nikakva odgovora na poziv, kad poziva za njih ne bi ni bilo. Bog nema predznanje o nečijemu odgovoru na poziv koji taj nije nikada ni primio. Opa! Nastavimo li u tom pravcu, susrest ćemo se s očiglednim zaključkom. Pavao se ne koristi riječju „neki“, nego radije riječju „svi“. Pogledajmo još jednom. Vidjeli smo da je korištenje riječi „neki“ u Zlatnom lancu katastrofalno za ideju o Božjem predznanju, jer bi to značilo da su neki ostali nepozvanima, makar su predodređeni. Ta se ideja temelji na Božjemu predznanju o tome tko želi prihvatiti evanđelje, a tko ne želi, i stoga ona pada ukoliko su neki ostali nepozvani makar su bili predodređeni. Čak i da pravilno primijenimo riječ „svi“, opet bi to imalo katastrofalan učinak na ideju o Božjem 124

P R E D Z N A NJ E I P R E D O D R E Đ E NJ E

predznanju. Teškoća je u odnosu između poziva i opravdanja. Ukoliko su svi koji su pozvani ujedno i opravdani, odlomak bi značio: (A) Svi koji izvanjski čuju poziv, jesu i opravdani, ili (B) Svi koji su čuli nutarnji poziv jesu opravdani Odaberemo li mogućnost „A“, to znači da su svi koji su ikada čuli evanđelje ujedno i spašeni. No, većina onih koji se drže ovoga gledišta o Božjem predznanju isto tako smatraju da nisu spašeni baš svi koji su čuli evanđelje. Ima i nekih koji su univerzalisti. Oni vjeruju da će svi biti spašeni, bilo da su čuli evanđelje ili nisu. Ovdje, međutim, napominjem da se glavna rasprava među evangelicima ne odvija oko pitanja o univerzalizmu. Na ovome je mjestu bitno je reći da se oni koji su reformiranog gledišta, kao i oni koji vjeruju u Božje predznanje slažu u stavu da ne vjeruju u univerzalizam. Slažu se i u tome da neki tjelesnim uhom čuju evanđelje (izvanjski poziv), ali na nj ne odgovaraju vjerom. Mogućnost „A“ jednako je neprihvatljiva i jednima i drugima. Dolazimo do mogućnosti „B“: svi koji su čuli nutarnji poziv jesu i opravdani. Što je to nutarnji Božji poziv? Izvanjski poziv odnosi se na slušanje propovijedanja evanđelja. Propovijedanje je nešto što mi ljudi činimo, to je sposobnost svojstvena čovjeku. Osim slušanjem, izvanjski se poziv može čuti i čitanjem Božje riječi. Biblija je Božja riječ pisana perom, ljudskom rukom. Na taj način ona je izvanjska. Nijedan čovjek nema moći djelovati na nutarnjost drugoga. Ne može ući u tuđe srce i djelovati. Moje su riječi vanjsko očitovanje. Može se dogoditi da te riječi uđu 125

R·C·SPROUL

u srce, ali to nije po mojoj moći. Samo Bog može uputiti nutarnji poziv. Samo Bog može djelovati toliko duboko u čovjeku da ovaj prihvati vjeru. Stoga, ako je „B“ mogućnost prava, onda je stvar jasna: svi su oni koje Bog poziva opravdani, a svi koje je Bog predodredio, njih je i pozvao nutarnjim pozivom. Provedbom ove misli dolazimo do toga da je Bog morao unaprijed znati i više od pukoga predznanja o željama i budućim odgovorima ljudi. Zasigurno je Bog prije početka vremena znao tko će sve prihvatiti evanđelje odnosno tko neće. To, međutim, nije pasivno promatračko znanje. Bog od vječnosti zna koga on želi pozvati. Sve će takve on i opravdati. Prije sam rekao da Zlatni lanac uči i više nego što bi zastupnici ovoga gledišta željeli. Uči da je Bog predodredio nutarnji poziv. One koje je predodredio za taj poziv, tê će i opravdati. Ovdje Bog djeluje u srcima da prihvate poziv. U mogućnosti „B“ Bog daje nekima poseban poziv koji ne daje drugima. Kako su svi pozvani ujedno i opravdani, a nisu svi ljudi opravdani, to znači da Bog djeluje prema onima koji su pozvani da bi bili opravdani. Sada se vraćamo na ozbiljno pitanje: Zašto su neki predodređeni prihvatiti poziv, a drugi predodređeni ne prihvatiti poziva? Leži li odgovor u čovjeku, ili u nekoj od Boga određenoj svrsi? Zastupnici učenja o Božjem predznanju rekli bi da je odgovor u tome što Bog zna tko želi, a tko ne želi prihvatiti poziv. Stoga Bog ne poziva uzalud nego poziva točno. 126

P R E D Z N A NJ E I P R E D O D R E Đ E NJ E

Kakva je snaga u takvome pozivu? Ima li za njim uopće potrebe? Ukoliko Bog poziva samo onoga za koga zna da će poziv prihvatiti, onda bi to bio poziv bez poziva. Stvara li se tako razlika u odnosu na to da netko čuje izvanjski poziv, a drugi ne čuje, čime se Boga čini nepravednim prema onima koji nisu imali prigode čuti poziv. Ukoliko ne postoji nikakav ujecaj poziva na čovjekovu odluku, tada je poziv besmislen i nebitan dio Zlatnoga lanca. Bitno je ponoviti da se nutarnji poziv daje ljudima prije nego što povjeruju, prije nego što odgovore vjerom. Djelovanje bilo kakva Božjega utjecaja na konačan učinak značilo bi davanje naklonosti. No, ako ne postoji nikakav utjecaj na ljude, čemu onda i sam poziv kao takav? To je bolna rana ovoga gledišta. REFORMIRANO GLEDIŠTE NA PREDODREĐENJE Ovo je gledište osobito po tome što težište odluke o spasenju postavlja na Božju stranu, a ne na čovjekovu. Uči da je Bog od vječnoga prapočetka vremena već bio odlučio kojima će od ljudi podariti spasonosnu vjeru, a kojima neće. Od vječnosti je izabrao neke bez utjecaja predznanja njihovih budućih djela, a neke je ostavio da propadnu. Nečija vječna sudbina odlučena je prije no što se taj rodio i neovisno od njegova osobnog izbora. Zasigurno je da čovjek donosi takvu odluku, ali ne prije nego što mu je Bog darovao tu sposobnost. 127

R·C·SPROUL

Čovjek nije utjecao na Božju odluku, ta je odluka autnomna. Reformirano gledište ističe da Božja odluka nastaje prije čovjekove. Mi smo izabrali njega, jer je on izabrao nas. Bez božanskoga predodređenja i nutarnjeg poziva nitko se nikada ne bi sam odlučio za Krista. Ovo je gledište uznemirujuće za mnoge kršćane. Izaziva ozbiljna pitanja o slobodi volje i Božjoj pravednosti. Mnogi su se gnjevni glasovi podignuli suprot tomu gledištu, optužujući ga za fatalizam, determinizam i sl. Reformirano gledište tumači Zlatni lanac na sljedeći način: Od vječnosti Bog je već bio znao svoje izabranike. Imao je ideju o njima u svome umu prije no što ih je stvorio. Ne samo da je imao takvu ideju, nego ih je i prije no što su postali, zavolio. Sjetimo se da se Biblija služi riječju „poznavati“ u smislu intimnosti odnosa. Reformirano gledište uči da one koje je Bog unaprijed poznao, te je i pozvao nutarnjim pozivom, opravdao i proslavio ili će ih opravdati i proslaviti. Božja suverenost jamac je tomu da će Bog takve proslaviti, a da neće proslaviti nikoga drugog izuzev njih. SAŽETAK ŠESTOGA POGLAVLJA 1. Predznanje nije dostatno pojašnjenje predodređenja. 128

P R E D Z N A NJ E I P R E D O D R E Đ E NJ E

2. Predznanje ipak postavlja težište spasenja na čovjekovo djelovanje. 3. Predznanje, u odnosu na predodređenje, znači potpunu negaciju sadržaja predodređenja. 4. Zlatni lanac pokazuje da spasenje ovisi o Božjemu pozivu. 5. Božji poziv temelji se na unaprijed stvorenoj nakani. 6. Bez predodređenja nema opravdanja. 7. Boga ne pokreće njegovo predznanje o našim budućim odlukama. 8. Boga pokreće njegova vlastita slobodna odluka.

129

S E D M O P O G L AV L J E

DVOSTRUKA, DVOSTRUKA MUKA I NEPRILIKA: IMA LI PREDODREĐENJE DVOSTRUK KARAKTER?

I M A L I P R E D O D R E Đ E NJ E D V O S T R U K K A R A K T E R

P

redodređenje je dvostruko. Sama riječ zvuči strašno. Jedno je prihvatiti da Bog predodređuje svoje izabranike za spasenje. No, što je s onima koji nisu izabrani? Jesu li i oni predodređeni? Postoji li užasna odluka o vječnoj propasti? Predodređuje li Bog neke ljude za pakao? Navedena se pitanja postavljaju čim se spomene mogućnost dvostrukoga predodređenja. Zbog toga se predodređenje smatra problematičnim. Drugi opet prihvaćaju samo jednu stranu predodređenja, dok drugu odbacuju; to jest, prihvaćaju da su neki predodređeni za spasenje, ali ne prihvaćaju da su ostali predodređeni na propast. Ideja je da neki jesu predodređeni za spasenje, ali i svima je drugima spasenje isto tako moguće. Bog nekima pruža naročitu pomoć, ali i drugima je spasenje moguće. Unatoč tomu što je lako izbjeći ovu temu, mi joj se moramo posvetiti. Ukoliko ne želimo zaključiti da su baš svi ljudi predodređeni, tada moramo uočiti kako izabranje ima i drugu stranu. Ukoliko uopće postoji takva stvar kao što je predodređenje i ako ona u pozitivnom smislu ne uključuje sve, tada moramo zaključiti da postoji i druga strana predodređenja. Nije dovoljno razgovarati samo o Jakovu, nego i o Ezavu. KRAJNJA SIMETRIČNOST Različita su gledišta na dvostrukost Božje odredbe o predodređenju. Jedno je gledište posebno zastrašujuće, ono koje zovu „krajnja simetričnost predodređenja“. 133

R·C·SPROUL

Temelji se na simetriji. Zahtjeva potpunu ravnotežu između spasenja i prokletstva. Ključna je ideja sljedeća: Bog, jednako kao što djeluje u srcima izabranika darujući im spasonosu vjeru, isto tako djeluje u srcima prokletih dajući im nevjeru. Ideja o tome da Bog uzrokuje nevjerstvo temelji se na biblijskim tekstovima koji na nekim mjestima kažu kako je „Bog otvrdnuo srca ljudi“. To nije reformirano ili kalvinističko gledište. Neki to nazivaju „hiperkalvinizmom“. Ja to volim nazivati „subkalvinizmom“ ili „antikalvinizmom“. Svakako da kalvinizam ima dvostruko gledište na predodređenje, no to nije simetrično gledište. Kako bismo ovo razumjeli, moramo najprije biti u stanju razlikovati pozitivne od negativnih Božjih odredaba ili odluka. Pozitivne odluke odnose se na Božje djelovanje u srcu onih koji se spašavaju. Negativna odluka odnosi se na Božje propuštanje pomoći nespašenima. Reformirano gledište uči kako Bog pozitivno djeluje za one koji se spašavaju kako bi oni mogli bili spašeni. Ostale prepušta same sebi. Bog ne stvara nevjerstvo u njihovim srcima. Ono je već ondje prisutno. Bog ne primorava na grijeh. Oni sami izabiru grijeh. Kalvinističko je gledište pozitivno u odnosu na spašene, a negativno u odnosu na nespašene. Hiperkalvinističko gledište o dvostrukome predodređenju može se nazvati pozitivno-pozitivnim gledištem, dok je ortodoksno kalvinističko gledište pozitivno-negativno.

134

I M A L I P R E D O D R E Đ E NJ E D V O S T R U K K A R A K T E R

Pogledajmo tablicu: KALVINIZAM

HIPERKALVINIZAM

Pozitivno-negativni Asimetrično gledište Bez krajnosti Bog zapostavlja one koji propadaju

Pozitivno-pozitivni Simetrično gledište Ide u krajnost Bog stvara nevjerstvo u onima za koje hoće da propadnu

Užasna je pogrješka hiperkalvinizma u tome što Boga čini poticateljem grijeha i time čini nepravdu dijelu Božjega karaktera. Tipičan je biblijski dokaz u korist hiperkalvinizma primjer faraona. Čitamo na više mjesta u knjizi Izlaska kako je Bog „otvrdnuo srce faraonu“. Bog je čak to ranije najavio Mojsiju: „Ti kazuj sve što ti naređujem, a tvoj brat Aron neka faraonu ponovi da pusti Izraelce te odu iz njegove zemlje. Ja ću učiniti da otvrdne srce faraonu i umnožit ću znakove i čudesa u zemlji egipatskoj. Kako vas faraon neće poslušati, ja ću staviti svoju ruku na Egipat: strašno kažnjavajući, izbavit ću svoje čete, narod svoj, Izraelce, iz egipatske zemlje. Kad pružim svoju ruku na Egipat i izvedem Izraelce iz njihove sredine, tada će Egipćani spoznati da sam ja Jahve.“ Biblija uči kako je Bog otvrdnuo srce faraonu. Znamo da je Bog to učinio na svoju slavu i kao znak Izraelu i Egiptu. Znamo da je Božja motivacija bila spasiteljska. No i dalje smo ostavljeni s problemom. 135

R·C·SPROUL

Bog je otvrdnuo srce faraonu pa mu je opet poslije sudio zbog grijeha. Može li Bog suditi faraonu ili nekomu drugom što mu je on sam otvrdnuo srce? Odgovor ovisi o tome na koji način razumijevamo čin otvrdnjavanja. Kako je to Bog otvrdnuo srce faraonu? Biblija je jasna. Međutim, to se može učiniti na dva moguća načina: aktivno ili prepuštanjem. Aktivno bi značilo da je Bog djelovao na način da faraona učini ogrezlim u zlu. Tako je Bog postigao svoj cilj, ali i sebe pokazao kao autora grijeha. Pasivno otvrdnjavanje potpuno je drugačija stvar. Riječ je o božanskom sudu i kazni nad već postojećim grijehom i zlom. Ono što Bog čini prema onome tko je već ogrezao u grijehu i zlu jest to da ga „prepušta grijehu“. Ovo načelo kažnjavanja nalazimo posvuda u Pismu. Kako to načelo djeluje? Najprije moramo shvatiti kako djeluje Božja opća milost, to jest, blagonaklonost koju Bog daje svim ljudima jednako. Kiša pada jednako na pravedne i nepravedne, i to nije po zasluzi. Isto je i sa suncem i dugom. Svijet je prizorište opće milosti. Jedno je od naznačajnijih Božjih djelovanja u svijetu to što na mnoge načine obuzdava zlo. Zlo obuzdavaju policajci, zakoni, javno mijenje, ravnoteža moći itd. Premda je svijet zao, on nije ni približno zao u onoj mjeri koliko bi to mogao biti. Bog kontrolira vatru zla. Neobuzdano zlo donijelo bi nemoguće uvjete za život na zemlji.

136

I M A L I P R E D O D R E Đ E NJ E D V O S T R U K K A R A K T E R

Sve što Bog treba učiniti da nekomu otvrdne srce jest to da malo umanji kontrolu kojom obuzdava zlo koje već postoji u srcu, da ga malo više otpusti na uzici i uveća ljudsku slobodu činjenja zla; da ih prepusti djelovanju po njihovim željama. Slikovito: da im dadne dovoljno dugačko uže da se sami objese. Ne radi se stoga o tome da je Bog stvorio zlo u nečijemu srcu, nego da ga je pustio na slobodu. Pokušamo li odrediti tko su bili neki od najgorih ljudi u povijesti, nameću nam se neka imena. Zamijetit ćemo imena Hitlera, Staljina, Nerona i drugih koji su počinili masovna ubojstva i slična zlodjela. Što oni imaju zajedničko? Svi su do jednoga bili diktatori. Svi su imali neograničenu vlast na određenom prostoru i vremenu. Zbog čega postoji uzrečica da vlast kvari, a apsolutna vlast totalno kvari čovjeka? (Isto se ne odnosi na Boga, nego samo na vlasti u kontekstu grijeha.) Vlast nekoga kvari zato što pojedincu daje slobodu od uobičajenih ograničenja. Ja sam ograničen sukobom svoga interesa s interesima onih koji su jednako moćni ili moćniji od mene. Od malih se nogu učimo povući pred većim i jačim. U sukobe ulazimo selektivno. Izbjegavamo onoga koji je očito u nekoj prednosti. Faraon je bio najmoćniji čovjek tadašnjega svijeta. Jedina moć jača od njega bila je Božja ruka koja je obuzdavala njegovo zlo htijenje. Maknuti svoju ruku i otvrdnuti faraonu srce – to je bilo sve što je Bog trebao učiniti. 137

R·C·SPROUL

U pasivnom otvrdnjavanju Bog prestaje obuzdavati, a zlo slobodno djeluje samo po sebi. Bog nije nimalo povrijedio faraonovu slobodnu volju, nego mu je samo dao više slobode u prostoru i vremenu. Isto načelo vidimo kod Jude, kao i kod zlih ljudi koji su po naredbi Sotone počinili zlodjela prema Jobu. Juda nije nevina žrtva Božjega plana, on nije pravedan čovjek koga je Bog iskoristio za svoj plan žrtvovanja Krista. Juda je izdao Krista, jer je želio trideset srebrnjaka. Kao što Pisma kažu, Juda je bio sin propasti od početka. Zasigurno da se Bog služi zlim sklonostima ljudi poradi svojih svrha. Bez Jude nema križa. Bez križa nema otkupljenja. No, to ne znači da je Bog inicijator zla. Prije je ovdje riječ o Božjoj sjajnoj pobjedi nad zlom, jer zle sklonosti ljudi ne mogu ograničiti Božju suverenost, nego su i takve sklonosti Bogu podčinjene. Kada proučavamo model Božje kazne nad zlikovcima, vidimo kako se i kroz to očituje Božji pravedni sud. U posljednjem činu knjige Otkrivenja (22,11) čitamo: „Nepravednik neka samo i dalje čini nepravdu! Okaljan neka se i dalje kalja! Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i dalje posvećuje!“ Kod konačnoga obračuna sa zlom Bog prepušta grješnike njihovu grijehu. U suštini, prepušta ih njihovim požudama. Tako je bilo i s faraonom. Bog je utvrdio je svoju pravednost kažnjavajući već postojeću nepravednost kod faraona.

138

I M A L I P R E D O D R E Đ E NJ E D V O S T R U K K A R A K T E R

Tako trebamo shvatiti dvostruki utjecaj predodređenja. Bog daje milost izabranima darivanjem vjere u srca. Bog daje pravedan sud prokletima prepuštajući ih njima samima. To nije simetrična odluka, jer jedni dobivaju milost, dok drugi dobivaju pravedan sud. Nitko nije žrtva Božje nepravde, jer u Boga nema nepravde. Rimljanima 9 Najznačajniji tekst koji se odnosi na dvostruko predodređenje nalazi se u 9. poglavlju Poslanice Rimljanima. „Evo doista riječi obećanja: U ovo ću doba doći i Sara će imati sina. Ali ne samo to! I Rebeka je s jednim, s Izakom, ocem našim, zanijela. Pa kad još blizanci ne bijahu rođeni niti učiniše što dobro ili zlo - da bi trajnom ostala odluka Božja o izabranju: ne po djelima, nego po onome tko poziva - rečeno joj je: Stariji će služiti mlađemu, kako je pisano: Jakova sam zavolio, a Ezav mi omrznu. Što ćemo dakle reći? Možda da u Boga ima nepravde? Nipošto! Ta Mojsiju veli: Smilovat ću se komu hoću da se smilujem; sažalit ću se nad kim hoću da se sažalim. Nije dakle do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje. Jer Pismo veli faraonu: Zato te upravo podigoh da na tebi pokažem svoju moć i da se razglasi ime moje po svoj zemlji. Tako dakle: smiluje se komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće.“ (Rim 9,9-18) Ne postoji jasniji biblijski tekst koji bi se ticao ove teme. Tekst je jasan i nedvosmislen: „Smilovat ću se komu hoću da se smilujem; sažalit ću se nad kim hoću da se sažalim.“ Nekima milost, drugima pravda. Razlika proizlazi iz Božje volje. 139

R·C·SPROUL

Pavao ilustrira ovu tematiku na primjeru Ezava i Jakova. Njih su dvojica braća blizanci. Nosila ih je ista maternica, u isto vrijeme. Jedan, međutim, prima blagoslov, drugi ne prima. Jedan prima posebnu naklonost, drugi ne prima. Ezava je Bog „mrzio“. Božanska mržnja o kojoj je riječ nije neka zloba ili nasillje. David je to nazvao „mržnjom dubokom“ (Ps 139,22). Takva mržnja nije zla. Riječ je o neimanju naklonosti. Bog je „za“ one koje ljubi. Svoje lice okreće od onih koji nisu predmetom njegovih naklonosti. Onaj koga Bog ljubi prima njegovu milost. Onaj koga Bog mrzi prima njegov pravedan sud. Ponavljamo da niti u jednom slučaju nije riječ o nepravdi. Zašto je Bog izabrao Jakova, a nije Ezava? Je li Bog predvidio da će Jakov napraviti neko pravedno djelo? Je li Bog gledao unatrag, prije početka vremena i predvidio da će Jakov donijeti pravi izbor, a Ezav neće? Ukoliko je Pavao to želio naglasiti, tada bi to jasno bilo vidljivo iz njegova teksta. Pavlu bi to bila prigoda za predstavljanje predznanja kao temelja predodređenja. Začuđujuće jest da on ipak takvo što ne tvrdi. On, međutim, ni ne šuti, nego kazuje nešto drugo. Razrađuje posve suprotno gledište. Ističe da je Božja odluka donesena prije no što su se blizanci rodili i neovisno od toga kakva će im biti buduća djela. Redak 11. je ključan: „Pa kad još blizanci ne bijahu rođeni niti učiniše što dobro ili zlo - da bi trajnom ostala odluka Božja o izabranju.“ Zašto to? Naglasak se jasno postavlja na Božje djelovanje. Od140

I M A L I P R E D O D R E Đ E NJ E D V O S T R U K K A R A K T E R

bacuje se da bi izabranje bilo ikako povezano s ljudskim djelima, učinjenima ili predviđenima. U središte je postavljena Božja svrha po kojoj on izabire. Ukoliko je Pavao mislio da je izabranje ovisilo o nekome ljudskom djelu, zašto to nije jasno rekao? Zaista, on kaže da je izabranje učinjeno prije rođenja i prije no što su počinili dobro ili zlo. Pristaše predznanja uočit će kako je izbor učinjen prije rođenja, ali na temelju znanja o budućim djelima. No, zašto tako Pavao ne kaže? Sve što on kaže jest to da je odluka donesena prije rođenja i njihova djelovanja. Priznajemo da Pavao ne kaže da Božja odluka nije donesena na predznanju o budućem činjenju dobra ili zla. No, ne kaže niti da jest. Razlika je u onome što on kaže. Pavao stavlja naglasak na Božje svrhe, a ne na ljudske odluke. Biblija ne dodaje niti na kojemu mjestu da se Božje svrhe temelje na predznanju čovjekovih budućih djela ili odluka. Moja je poruka ova: ako je Pavao želio istaći činjenicu da Bog donosi odluke na temelju predznanja, ovdje mu je za to bila kontekstualna prigoda. Idemo još jedan korak dalje. Premda Pavao na ovome mjestu šuti o pitanju poznavanja budućih odluka, on kaže (redak 16.): „Nije dakle do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje.“ Ovdje se nalazi „čaša milosti“ za arminijanizam i za sva druga nereformirana gledišta. Ovdje je riječ Božja za sve kršćane koja poziva na odbacivanje gledišta o tome da pitanje spasenja ovisi o čovjekovoj volji. Citat: „Nije do onoga koji hoće.“ 141

R·C·SPROUL

Nereformirani moraju ipak reći da jest do onoga koji želi. Takvo nešto bilo bi nasilje nad biblijskim tekstom. Ovaj je redak fatalan za arminijanizam. Moramo častiti Boga i priznati da naše spasenje nije do nas, nego do toga koliko je u skladu s Božjim svrhama i koliko im služi. Pavao dalje postavlja dva retorička pitanja. Prvo glasi: „Što ćemo dakle reći? Možda da u Boga ima nepravde?“ Zašto Pavao postavlja ovo pitanje? Takvo pitanje nije potrebno postavljati ako na drugoj strani stoje arminijanci. Oni kažu kako sámo spasenje i jest u skladu s čovjekovom voljom pa niti ne može biti nepravde na Božjoj strani. Ovo se pitanje postavlja cjelovitome biblijskom učenju o predodređenju. Predodređenju koje je u skladu s Božjim suverenim nakanama i svrhama, koje se ne obaziru na Ezavove i Jakovljeve želje i izbore. Zbog takva se predodređenja uzvikuje: „Bog nije pošten!“ No, bilo bi to površno shvaćanje građe kada bi taj uzvik bio i upućen. Protest je to paloga čovjeka koji proziva Boga zbog manjka milosti. Kako Pavao odgovara na to pitanje? On ne kaže jednostavno: „Ne, nema u Boga nepravde.“ Njegov je odgovor radije nedvosmislen, da nedvosmisleniji ne može ni biti. On kaže: „Nipošto!“ ili „Bože sačuvaj!“, ovisno o tome koji se prijevod Biblije čita. Drugi prigovor koji Pavao ističe glasi: „Da, reći ćeš mi: Što se onda još tuži? Ta tko se to volji njegovoj odupro?“ Opet se pitamo zašto Pavao post-

142

I M A L I P R E D O D R E Đ E NJ E D V O S T R U K K A R A K T E R

avlja to pitanje. Ovaj se prigovor, također, ne može uputiti arminijanizmu. Nereformirano gledište na predodređenje nema problema s ovim pitanjem, jer im je jasno da će Bog smatrati krivima ljude koji se nisu odlučili za Krista. Ukoliko se temeljni uzrok ljudske krivnje usredotoči na čovjekov slobodan izbor, tada ovomu pitanju nema mjesta. Pavao ga, međutim, postavlja, jer biblijski nauk o predodređenju to zahtijeva. Proučimo Pavlov odgovor: „Čovječe, tko si ti zapravo da se pravdaš s Bogom? Zar da djelo rekne tvorcu: “Što si me ovakvim načinio?” Ili zar lončar nema vlasti nad glinom da od istoga tijesta načini posudu sad časnu, sad nečasnu. A što ako je Bog, hoteći očitovati gnjev i obznaniti svoju moć u silnoj strpljivosti podnosio posude gnjeva, dozrele za propast, da obznani bogatstvo slave svoje na posudama milosrđa, koje unaprijed pripravi za slavu, na nama koje pozva ne samo između Židova nego i između pogana? (Rim 9,20-24) Snažan je ovo odgovor. Priznajem da se i sam lomim oko njega. No, ne borim se oko toga poučava li se ovdje o dvostrukom predodređenju, jer tomu nije tako. Borim se s time što ovaj tekst pruža streljivo onima koji poučavaju o dvostrukom izabranju. Može zvučati kako Bog od nekih ljudi traži da budu grješnicima. No, ipak sam tekst to ne kaže. Posude časti i posude gnjeva Bog, doduše, pravi od istoga materijala. Pozornim promatranjem uočit će se da je riječ o „palim“ glinenim posudama. Određeni komadići gline postat će časne posude, a drugi opet

143

R·C·SPROUL

neće. Riječ je o glini koja je već „kriva“. Bog će otrpjeti glinu koja je već spremna za otpad, jer će nju uporabiti za izradu posuda gnjeva. Iznova je naglasak na Božjim suverenim svrhama, a ne na čovjekovu slobodnom izboru dobrote. Iste su pretpostavke u igri kao i kod prvoga pitanja. ODGOVOR ARMINIJANIZMA Neki će arminijanci moju interpretaciju teksta odbaciti s gađenjem. Složit će se kako tekst snažno uči o Božjoj suverenosti. Zamjeraju, međutim, nešto drugo. Istaknut će kako Pavao uopće ne govori o predodređenju ljudi, pojedinaca, iz citiranoga 9. poglavlja. U 9. poglavlju nije riječ o pojedincima, nego o izabranju naroda. Pavao govori o Izraelu kao o izabranom narodu. Primjer Jakova simbol je za Izrael. Njegovo je ime Jakov promijenjeno poslije u Izrael i od njegovih dvanaest sinova nastalo je dvanaest Izraelovih plemena. Nije sporno da je Bog izabrao Izraela između svih ostalih naroda. Isus je došao iz Izraela. Po Izraelu smo primili Deset zapovijedi i Abrahamovo obećanje. Znamo da je spasenje od Židova. To je jasno rečeno u 9. poglavlju. Moramo, međutim, uočiti da je Bog unutar naroda izabirao pojedince. Narod jest skup pojedinaca. Jakov je bio pojedinac, kao i Ezav. Božja suverenost jednako izabire kako narode tako i pojedince. Dodajemo i sljedeće. Pavao, kako je zapisano u 24. retku, proširuje

144

I M A L I P R E D O D R E Đ E NJ E D V O S T R U K K A R A K T E R

pitanje o izabranju s naroda na pojedince, kad kaže: „na nama koje pozva ne samo između Židova nego i između pogana.“ BEZUVJETNO IZABRANJE Vratimo se na trenutak našemu čuvenom TULIP-u. Već smo ga ranije promijenili u RULEP, pa makar prednost dajem izrazu „suvereni izbor“ pred „bezuvjetnim izabranjem“, ipak nećemo dalje mijenjati i otići do RSLEP-a koji čak ne bi niti u rimi bio sličan TULIP-u. Bezuvjetno izabranje znači da je pitanje o našemu izabranju ovisilo samo o Bogu i njegovim svrhama. Nije znači riječ o predznanju o tome hoćemo li ispuniti neke uvjete koje neizabranici neće htjeti ispuniti. Tako da to nema veze s našim htijenjem ili trčanjem, nego ovisi o suverenoj Božjoj volji. Termin bezuvjetno izabranje može se zlorabiti i zlorabi se. Jednom sam susreo čovjeka koji nije nikada ušao na crkvena vrata niti pokazivao ikakve znakove kršćanina. Nije ispovijedao vjeru niti imao veze s ikakvim kršćanskim aktivnostima. Rekao mi je kako on vjeruje u bezuvjetno izabranje. Vjerovao je u svoje izabranje bez potrebe da vjeruje u Krista, bez potrebe da se pokaje ili da na ikoji način bude Kristu poslušan. Objavio je svoje izabranje i to je bila gotova stvar. Nema nikakvih potreba za nekim uvjetima glede spasenja. Po njemu, on je izabran, posvećen, zadovoljan i na njega se blagonaklono gleda. Moramo razlikovati uvjete za spasenje od uvjeta za izabranje. Često se tim riječima služimo kao 145

R·C·SPROUL

istoznačnicama, makar one nisu iste. Izabranje je put prema spasenju. Spasenje je konačnost Božjega otkupljujućeg djela za nas. Nekoliko je uvjeta koji se moraju ispuniti kako bi netko bio spašen. Glavni je taj da moramo imati vjeru u Krista. Opravdanje vjerom. Vjera je nužan uvjet. Dakako da reformirano učenje kaže da su svi izabranici dovedeni i do vjere. Bog se pobrinuo da uvjeti budu ispunjeni. Ono što mislimo kada kažemo da je izabranje bezuvjetno jest to da Božja odluka o tome tko će biti spašen nije ničime uvjetovana. Nije uvjetovana njegovim saznanjem o tome kakva su djela i volje ljudi. Nema nekakve naše posebne kvalitete zbog koje bi Bog bio u obvezi bilo koga spasiti. Nema toga našega čina kojega bi Bog predznanjem spoznao i zbog toga odlučio u našu korist. Sve što bi i mogao vidjeti u životima palih stvorenja, prepuštenih samima sebi, bio bi samo grijeh. Bog stoga izabire samo ono što je u skladu s njegovom vlastitom voljom i što ga zadovoljava. JE LI BOG PRISTRAN? Budući da Bog ne postupa prema saznanju o tome kakvi mi jesmo, nego po svojoj volji, postavlja se pitanje: je li Bog pristran? Ono što je rečeno navodi na to da Bog ćudljivo i samovoljno donosi odluke. Izgleda kao da je naše izabranje rezultat neke lutrije. Izabrani smo, jer smo imali sreće. Bog je iz šešira izvukao papiriće s našim imenom. 146

I M A L I P R E D O D R E Đ E NJ E D V O S T R U K K A R A K T E R

Biti pristran znači učiniti nešto bez ikakva razumnog razloga. Ipak, rečeno je da u nama nema nekakva razloga koji bi nas određivao za spasenje. No, to ne znači da Bog nema neke svoje razumne razloge. Bog ne čini ništa što bi bilo nerazumno, jer je Bog razuman. Bog je trezven i suveren. Kada se odluka namjerno prepušta slučaju, tada možemo govoriti o lutriji. Bog ništa ne prepušta slučaju. On zna zašto izabire. Unaprijed je znao za svoje izabranike i njih je zavolio. To nije slijepi slučaj, jer Bog nije slijep. Moramo ipak ustrajati u tvrdnji da ništa što bi Bog unaprijed upoznao, vidio ili zavolio u nama nije moglo biti uvjetom koji bi nas odredio za izabranje. Kalvinisti u pravilu ne vole govoriti o sreći. Umjesto da ljudima poželimo „Sretno!“, mi običavamo reći: „Božji blagoslov!“ Ipak, ako moramo govoriti o sretnom danu, reći ćemo da je to onaj dan kad nas je Bog odlučio izabrati. Pogledajmo što Pavao uči o tome: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti.“ (Ef 1,3-6) Zapazimo: „dobrohotnošću (engleski: „zadovoljstvom“, nap. prev.) svoje volje.“ Ova apostolska izjava pretpostavlja nekakvu Božju pristranost. Glav-

147

R·C·SPROUL

ni je naglasak na riječi „zadovoljstvo“. U današnjoj se kulturi riječ zadovoljstvo obično povezuje s razuzdanošću i prepuštanju uživanjima u smislu senzualne i osjećajne zahvaćenosti. Oko nas je prisutno mnoštvo poročnih užitaka. Kada Biblija piše o Božjim zadovoljstvima, ona tada misli na nešto drugo. To „zadovoljstvo“ jednostavno znači „ono što mu je po volji“. Bog nas je predodredio prema onome što je bilo u skladu s njegovom voljom. Biblija govori o Božjoj „dobroj volji“. Takvu dobru volju i zadovoljstvo ne treba miješati sa zlim zadovoljstvima. Bog uživa u dobroti. Mi ne uživamo samo u dobroti. Bog ne pronalazi zadovoljstva u pokvarenosti. Nema ništa zlo u njegovoj dobroj volji. Iako uzrok našeg izabranja ne leži u nama, nego u Božjoj volji, mi možemo biti spokojni jer je to dobra volja. Prisjećamo se, također, onoga što je apostol rekao Filipljanima: „Tako, ljubljeni moji, poslušni kako uvijek bijaste, ne samo kao ono za moje nazočnosti nego mnogo više sada, za moje nenazočnosti, sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja! Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati.“ (Fil 2,12-13) Pavao ovdje ne uči o tome kako je izabranje partnerski posao između Boga i čovjeka. Izabranje je isključivo Božje djelo. Pavao govori o onome što slijedi, a to je naše spasenje. Točnije rečeno, govori o posvećenju. Posvećenje je zajednički pothvat. To zapravo znači da obnovljeni vjernik postaje Božjim suradnikom. Kažemo kako vjernik radi na tome da 148

I M A L I P R E D O D R E Đ E NJ E D V O S T R U K K A R A K T E R

raste u milosti. Moramo raditi bez milosti, oduprijeti se grijehu do krvi, osakatiti svoje tijelo – ako je to potrebno da se pokorimo. Bog nas je pozvao na ovo svoje djelo posvećenja. Posao treba dovršiti u duhu straha i drhtanja. Posvećenje nije usputna stvar. Tome se ne pristupa olako, riječima: „Sve prepusti Bogu.“ Bog neće naš dio dovršiti umjesto nas. Bog nas, međutim, neće ostaviti da sami radimo oko svoga spasenja. Utješno je obećanje da će Bog izvoditi u nama dvije stvari: htjeti i djelovati. Nedavno sam slušao propovijed velikoga škotskog propovjednika Erica Alexandera, u kojoj on ističe kako Bog djeluje u nama kako bismo mu se svidjeli. Pavao, također, ne kaže kako će Bog u nama (i s nama) djelovati u korist našega zadovoljstva. Obično mi i nismo posve zadovoljni s onim što Bog čini u našim životima. Ponekad doživimo sukob između našega i Božjeg zadovoljstva. Nikada nisam svojom voljom izabrao da poželim patnju. Međutim, u Božjem planu može stajati kako ja trebam patiti. On nam daje obećanje kako sve ide na dobro i u korist onih koji su pozvani prema njegovoj volji. Moje svrhe često ne uključuju Božje. Ja sam grješnik. On je pravednik. On uvijek ima dobre namjere. On djeluje za moje dobro i kada radi protiv mojih nakana. Usudio bih se reći, baš tada kada se meni protivi, tada radi u moju korist i za moje dobro. Ono što njemu čini zadovoljstvo, ujedno je dobro i za mene. To je jedna od najtežih lekcija za kršćanina. 149

R·C·SPROUL

Naše je izabranje bezuvjetno, osim po jednoj stvari. Postoji jedan preduvjet koji moramo ispuniti da bi nas Bog izabrao. Moramo najprije biti grješnici. Bog ne bira pravednike kako bi njih spasio. Pravedniku ne treba spasenja. Samo grješnici trebaju Spasitelja. Zdravi ne trebaju liječnika. Krist je došao pronaći i spasiti ljude koji su zapravo izgubljeni. Bog ga je poslao na svijet, ne samo da spasenje omogući, nego i ostvari. Krist nije umro uzalud. Njegove su ovce spašene kroz njegov bezgrješan život i njegovu pomiriteljsku smrt. U tome nema pristranosti ni lutrije. SAŽETAK SEDMOGA POGLAVLJA 1. Nisu svi ljudi predodređeni za spasenje. 2. Medalja ima dvije strane. Na jednoj su oni koji su izabrani, na drugoj oni koji to nisu. 3. Predodređenje je dvostruko. 4. Moramo biti oprezni i ne promišljati u smislu simetričnog izabranja. 5. Bog nije stvorio grijeh u srcima grješnika. 6. Izabranici primaju milost, neizabranici primaju pravdu. 7. Nikomu nije učinjena nepravda. 8. Božje djelo „otvrdnjavanja srca“ jest kazna za grijeh koji i bez toga već postoji. 9. Bog izabire svoje izabranike suvereno, ali ne i pristrano. 10. Sve Božje odluke proizlaze iz njegova svetog karaktera.

150

O S M O P O G L AV L J E

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI?

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI

K

njiga Evangelism Explosion predstavlja evanđelje kroz dva pitanja. Prvo glasi: „Jeste li došli do točke u svome duhovnom životu u kojoj ste potpuno sigurni da ćete nakon smrti ići na nebo?“ Prema statistici, većina ljudi na ovo pitanje odgovara negativno. Većina ljudi nije sigurna u svoje buduće spasenje. Mnogi dovode u pitanje može li uopće postojati takva konačna sigurnost. Kada sam bio na fakultetu, postavilo se u razredu slično pitanje. Otprilike 90% studenata u razredu izjavilo je da nema sigurnosti u svoje spasenje. Mnogi su gnjevno reagirali na postavljeno pitanje, smatrajući kako ono u sebi sadrži prijedlog pravoga odgovora. Uopće, razgovor o pitanju sigurnosti spasenja nekima zvuči uobraženo. Zasigurno da ponekad može biti riječi i o uobraženosti. Ukoliko naša sigurnost počiva na povjerenju u sebe same, onda to i jest uobraženost. Ukoliko mislimo da smo zaslužili ići na nebo te da je neupitno Božja obveza da nam to omogući, tada je to zaista neobično uobraženo. Što se tiče sigurnosti spasenja, postoje četiri osnovne skupine ljudi u svijetu: (1) ljudi koji nisu spašeni i znaju da nisu spašeni (2) ljudi koji jesu spašeni, ali to ne znaju (3) ljudi koji su spašeni i znaju da su spašeni (4) ljudi koji nisu spašeni, a misle da jesu spašeni Upravo se ova posljednja skupina osobito pouzdaje u svoja djela. Kada ima ljudi koji misle da

153

R·C·SPROUL

su spašeni, a oni to nisu, kako onda može uopće postojati mogućnost sigurnosti da netko misli da je spašen, a da to zaista i jest? Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, moramo najprije postaviti još jedno. Zašto neki ljudi imaju lažnu sigurnost spasenja? Zapravo, lako je biti takav. Lažno pouzdanje dolazi kao posljedica pogrješnoga shvaćanja uvjeta koji su potrebni za spasenje. Pretpostavimo da je osoba univerzalist. To znači da vjeruje kako će svi biti spašeni. Na temelju te premise, njegovi se zaključci izvode kako slijedi: Svi su spašeni. Ja sam jedan od njih. Stoga, ja sam spašen. Univerzalizam je zastupljeniji nego što se to obično smatra. Kada je moj sin imao pet godina, postavio sam mu dva pitanja iz knjige Evangelism Explosion. Na prvo je odgovorio pozitivno. Siguran je da će po smrti ići na nebo. Potom sam postavio drugo pitanje iz knjige: „Ukoliko bude tako da još noćas umreš i Bog ti postavi pitanje: Zbog kojega bih ti razloga trebao dopustiti ući u nebo? – što bi ti odgovorio?“ Moj sin nije oklijevao. Odmah je odgovorio: „Pa zato što sam mrtav!“ Već do svoje pete godine života moj je sin jasno i glasno čuo poruku da će svatko tko umre ići na nebo. Njegov nauk nije bilo „opravdanje samo po vjeri“. Nije čak bilo riječi niti o „opravdanju djelima“ ili o nekoj kombinaciji. Njegov nauk bio je mnogo 154

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI

jednostavniji, on je vjerovao u „opravdanje po smrti“. Imao je lažnu sigurnost u spasenje. Uz univerzalizam, koji je značajno rašireno vjerovanje u našoj kulturi, postoji i vjerovanje u opravdanje djelima. Približno 80% ljudi kojima je postavljeno isto pitanje kao mojemu sinu, dali su odgovor koji je na neki način značio vjerovanje u „pravednost po djelima“. Ljudi su odgovarali: „išao sam u crkvu preko 30 godina“; „nisam nikada propustio nazočiti nedjeljnoj biblijskoj školi“; „nisam nikada nikome učinio nešto zlo“. Jedno sam naučio kroz svoje iskustvo u evagelizaciji: Naša kultura nikada nije prihvatila poruku o opravdanju samo vjerom. Milijuni se ljudi uzdaju u spasenje na temelju svojih djela. Spremno tvrde kako nisu savršeni, ali ipak jesu dovoljno dobri. Dali su „sve od sebe“ i to je, smatraju tragično pogrješno, dovoljno za Boga. Sjećam se studenta koji je prosvjedovao kod profesora Johna Gerstnera zbog primljene ocjene. Počeo je svoj govor riječima: „Dr. Gerstner, ali dao sam sve od sebe!“ . Dr. Gerstner ga je pogledao i rekao: „Mladiću, niste nikada dali sve od sebe.“ Kada smo iskreni, zasigurno znamo da ne dajemo baš sve od sebe. Prisjetimo se samo svojih posljednjih dvadeset i četiri sata i bit će nam jasno da nismo dali sve od sebe; nije čak niti potrebno analizirati čitav svoj život kako bismo to mogli zaključiti. No ako i priznamo da je moguće dati sve od sebe, isto je tako jasno da čak ni najbolji ljudi nisu dovolj-

155

R·C·SPROUL

no dobri. Za ulazak u nebo traži se savršenstvo. To savršenstvo možemo pokušati naći u sebi samima ili u nekome drugom. Ukoliko mislimo da to možemo naći u sebi samima, varamo se i u nama nema istine. Nama je jasno kako je lako imati lažno pouzdanje u sebe. Što ako imamo pravo poznavanje o uvjetima spasenja, možemo li i tada imati lažno uvjerenje? Ni slučajno. Sam đavao razumije spasenje, intelektualno bolje od nas, ali on se ne pouzdaje u Spasitelja Isusa Krista. On mrzi Spasitelja. Mi možemo imati pravilno razumijevanje spasenja, ali i dalje biti zbunjeni oko toga ispunjavamo li uvjete za spasenje. Možemo se varati da vjeru imamo, a vjere zapravo nemamo. Možemo se varati time što vjerujemo u Krista, ali ne u biblijskoga Krista. Možemo misliti da ljubimo Boga, ali bog kojega ljubimo može biti idol. Ljubimo li suverenoga Boga? Ljubimo li Boga koji šalje ljude u pakao? Ljubimo li Boga koji traži apsolutnu poslušnost? Ljubimo li Krista koji će u posljednji dan nekima reći: „Idite od mene, nikada vas nisam poznavao!“? Nisam pitao ljubimo li takvoga Boga i Krista savršeno, nego: ljubimo li ga uopće? Jednu od meni omiljenih anegdota izrekao je Dr. James Montgomery Boice. Pričao je o planinaru koji se poskliznuo i trebao je sa stotinama metara visoke litice pasti u smrt. U panici se uhvatio za grm koji je izrastao na rubu litice. Uspio se zaustaviti hvatajući se za grm. No, grm se počeo čupati iz korijena. Planinar je pogledao na nebo i rekao: „Ima li nekoga gore tko bi mi pomogao?“ Obratio mu se duboki glas. „Da, ja ću ti pomoći. Vjeruj mi. Pusti grm.“ Plani156

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI

nar je pogledao još jednom u nebo i rekao: „Ima li netko drugi tko bi mi pomogao?“ Moguće je da bog u koga vjerujemo bude „nešto“. Često sam volio razgovarati s članovima misije za tinejdžere Young Life. Snaga te misije ujedno je i njezina najveća opasnost. Oni imaju najveći postotak mladih koji ispovijedaju vjeru, a isto tako i najveći postotak onih koji vrlo brzo priznaju da ne vjeruju. Misija Young Life ostvarila je velik pothvat time što se približila mladima. Majstori su u predstavljanju evanđelja na zanimljiv način. Problem je u tome što su i previše atraktivni pa privuku mlade bez da ih ikada uvedu u bilo kakav odnos s biblijskim Isusom. Nije mi namjera kritizirati. Ne želim reći da treba raditi suprotno, odnosno prikazati evanđelje neatraktivnim. To ionako već radimo. Samo želim podsjetiti da ljude možemo privući, mi ili neka crkva, neka skupina, netko tko je nadomjestak za Krista – ali Krist ne bude taj koji ih je privukao te oni na taj način stječu lažnu sigurnost spasenja. Biblija ne govori samo o tome da je moguće steći pravu sigurnost spasenja, nego nas i poziva u ime dužnosti da istu steknemo. Ukoliko je sigurnost moguća i ako je nam se zapovijeda da je steknemo, onda nismo uobraženi ako je tražimo, nego bismo bili uobraženi ako je ne tražimo. Apostol Petar piše: „Zato, braćo, to revnije uznastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje: to čineći – ne, nećete posrnuti nikada! Tako će vam se bogato osigurati ulazak u vječno kraljevstvo Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista.“ (2 Pt 1,10-11)

157

R·C·SPROUL

Ovdje nam se daje ovlast da svoje izabranje učinimo sigurnim. Ovo zahtijeva pozornost. Petar povezuje sigurnost i slobodu od posrtanja. Sigurnost spasenja jedan je od glavnih čimbenika kršćanskog rasta. Zaista je mnogo kršćana koji su spašeni, a nemaju sigurnosti. Nemati sigurnost pogubno je za duhovni rast. Osoba koja sumnja u svoje stanje izložena je duševnom užasu i stalnoj muci. Nedostaje joj sidro duhovnoga života. Nesigurnost uzrokuje oklijevanje na duhovnome putu. Nije samo nužnost steći sigurnost spasenja, nego i to da je steknemo što prije. Ona je ključna za postizanje duhovne zrelosti. Pastori moraju biti toga svjesni i upućivati vjernike na potragu za sigurnošću. Nikada ne mogu zasigurno znati je li osoba koju sretnem izabrana ili nije. Ne mogu zaviriti u tuđe duše. Ljudi mogu vidjeti samo vanjski oblik nečega. Mi ne možemo vidjeti što je u čovjeku. Stoga si ti sâm jedina osoba koja može znati jesi li spašen. Tko može zasigurno znati da taj i taj nije spašen? Nitko. Možeš biti uvjeren da u nekome trenutku nisi u stanju milosti. Ne možeš zasigurno tvrditi da već sutra nećeš biti u stanju milosti. Unaokolo hodaju milijuni izabranika koji još nisu obraćeni. Takva osoba može reći: „Ne znam jesam li izabran, a i ne tiče me se.“ Smatram, međutim, da je prvo pitanje na koje moraš znati odgovor upravo to pitanje o sigurnosti izabranja.

158

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI

Bilo bi mudro to saznati. Nemoj nikada smatrati sebe neizabranikom. Potrudi se saznati. Apostol Pavao bio je siguran u svoje izabranje. Često se služio terminom „mi“ kad je govorio o izabranicima. Na kraju života rekao je: „Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak“ (2 Tim 4,6-8) U istoj poslanici izjavio je prethodno sljedeće: „Poradi toga i ovo trpim, ali se ne stidim jer znam komu sam povjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj Dan.“ (2 Tim 1,12) Možemo li i mi imati Pavlovu sigurnost? Prava sigurnost temelji se na Božjim obećanjima kojima nam je obećao spasenje. Sigurnost najprije dolazi iz naše vjere u Boga koji je nešto obećao. Potom sigurnost dolazi iz naše unutarnje svijesti o našoj vjeri. Znamo da nikad ne bismo imali bilo kakve naklonosti prema Kristu da nismo prethodno bili nanovorođeni. Znamo da ne bismo bili nanovorođeni da nismo bili izabrani. Nadalje, zdravo teološko znanje daje nam sigurnost. Pravilno razumijevanje izabranja osposobit će nas razumjeti svoje nutarnje stanje. Ja u sebi prepoznajem da Krista ne ljubim potpuno. Istovremeno ipak znam da ga ljubim. U sebi osjetim radost na pomisao o Kristovoj sjajnoj pob-

159

R·C·SPROUL

jedi. U sebi osjetim radost na pomisao o njegovu dolasku. Želim njegovo uzvišenje ponad svih. Svjestan sam da nijedan od navedenih osjećaja ne bi postojao u meni da to nije dar milosti. Kada su muškarac i žena u ljubavi, mi pretpostavljamo da su oni toga svjesni. Obično to osoba može to znati. To dolazi iz nutarnje svjesnosti. Povrh nutarnjih dokaza, tu su i vanjski dokazi. Mora postojati vidljiv plod obraćenja. Vanjski dokaz isto može biti uzrokom slabljenja sigurnosti. Moguće je uočiti grijeh u našim životima. Grijeh nam baš i ne pomaže u stjecanju sigurnosti. Gledamo sebe kako činimo grijeh i pitamo se: „Kako to mogu činiti ako ljubim Krista?“ Kako bismo stekli pravu sigurnost, moramo trezveno analizirati svoj život. Pri tome nema mnogo koristi od usporedbe s drugima. Uvijek ćemo naći druge koji su bolji od nas. Pronaći ćemo i one koji su lošiji. Ne postoje dvije osobe koje su na istoj razini duhovnoga rasta. Moramo se zapitati vidimo li ikakvu stvarnu promjenu u našemu vanjskom životu kao posljedicu djelovanja milosti. To je varljiv postupak, jer možemo sami sebi lagati. To je težak zadatak, ali nije i nemoguć. Imamo još jednu metodu za stjecanje sigurnosti. Pismo govori o nutarnjem svjedočanstvu Duha Svetoga. Pavao piše da je „sam Duh susvjedok s našim duhom da smo djeca Božja“. (Rim 8,16) Glavno sredstvo kojim nam Duh svjedoči jest riječ Božja. Najveću sigurnost imam kada proučavam 160

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI

Bibliju. Ukoliko to zanemarimo, nećemo postići sigurnost. Reformirani teolog A. A. Hodge iznosi sljedeće razlikovanje prave od lažne sigurnosti: PRAVA SIGURNOST LAŽNA SIGURNOST Donosi nehinjenu poniznost

Donosi duhovnu oholost

Vodi u pažljivost, imajući u vidu posvećenje

Vodi u nemar

Vodi u pošteno samoispitivanje

Izbjegava točno ispitivanje

Vodi u želju za većim zajedništvom s Bogom Hladna je prema Bogu Sigurnost spasenja može se potkrijepiti ili srušiti. Mi svoju vlastitu sigurnost možemo ojačati ili je, bar na neko vrijeme, posve izgubiti. Mnogo je stvari koje mogu uzrokovati gubitak sigurnosti. Možemo postati i nemarnima. Pozvani smo da budemo uporni u stjecanju sigurnosti i ta je upornost trajno potrebna. Ukoliko postanemo lakomisleni i nemarni prema svojoj sigurnosti u spasenje, lako ćemo je izgubiti. Najveća prijetnja našoj sigurnosti nastaje kad padnemo u neki težak grijeh. Znamo da ljubav pokriva mnoštvo grijeha. Znamo da nije potrebno savršenstvo. Ipak, ako upadnemo u posebno teške 161

R·C·SPROUL

grijehe, izgubit ćemo sigurnost. Davida je grijeh preljuba doveo do stanja da drhti pred Bogom. Čitajući njegov Psalam 51. vidimo čovjeka koji se bori da bi opet stekao sigurnost spasenja. Kada je Petar zanijekao Isusa i susreo se s Isusovim pogledom, kakva mu je bila sigurnost u spasenje? Svi mi prolazimo kroz razdoblja ledene duhovne tame kada nam izgleda da je Bog uskratio svu svoju svjetlost. Sveti su ljudi to nazivali „mračna noć duše“. Ponekad padamo kao da nas je Bog napustio. Mislimo da on više ne sluša naše molitve. Ne osjećamo njegovu ugodnu prisutnost. Tada se trebamo još više potruditi na utvrđivanju svoje sigurnosti. Približimo li se Bogu, on je obećao da će se i on približiti nama. Isto tako, ukoliko smo izloženi velikoj patnji i to može poljuljati našu sigurnost spasenja. Teška bolest ili ozljeda, nezgoda, gubitak bližnjih može uzrokovati veliku patnju. Sjećamo se da je Job rekao: „On me ubit’ može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.“ Bio je to uzvik čovjeka u boli. Makar je rekao da je siguran kako njegov Otkupitelj živi, ipak je i Job imao teških trenutaka sumnje. Opet je Božja riječ tâ koja nas tješi u takvim trenutcima. Konačni je cilj iskušenjâ da utvrde našu vjeru. Petar je napisao: „Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa štogod neobično! Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati“ (1 Pt 4,12-13) 162

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI

Poslušamo li Božja obećanja, patnja čak može ojačati vjeru. Kriza vjere nije potrebna. Vjera se može ojačati u patnji. Bog nije samo obećao da će se naša patnja pretvoriti u radost nego u „radosno klicanje“. MOŽEMO LI IZGUBITI SPASENJE? Već smo ustvrdili da je moguće izgubiti sigurnost spasenja. No to što se mi ne osjećamo spašenima, ne znači nužno da smo izgubili i samo spasenje. Riječ je o pitanju vječne sigurnosti. Može li opravdana osoba izgubiti svoje opravdanje? Poznato nam je kako je Rimokatolička crkva odgovorila na ovo pitanje. Rim tvrdi da se milost opravdanja može izgubiti. Zbog toga je ustanovljen sakrament pokore. Rim taj sakrament naziva „pomoćnim osloncem opravdanja za one koji su doživjeli brodolome duše“. Po Rimu, kada osoba počini smrtni grijeh, spasonosna milost biva uništena u duši. Smrtni grijeh dobio je naziv po svojoj snazi koja ubija milost. Milost, znači, može umrijeti. Kada smrtni grijeh uništi milost, tada je nju moguće obnoviti po sakramentu pokore kako duša ne bi izgubila spasenje. Reformirano vjerovanje ne shvaća smrtni grijeh na isti način. Mi vjerujemo da je svaki grijeh smrtan u smislu da zaslužuje smrtnu kaznu, ali ne u smislu da grijeh može uništiti milost Božju (kasnije ćemo se osvrnuti na pojam „neoprostiva grijeha“).

163

R·C·SPROUL

Reformirano gledište na vječnu sigurnost spasenja naziva se ustrajnost svetih. Ideja glasi: „Jednom u milosti, zauvijek u milosti.“ Drugačije se to može izreći ovako: „Imaš li to, nećeš to izgubiti; ako to izgubiš, nisi to nikada ni imao.“ Ustrajnost svetih ne temelji se na našoj vjeri u sposobnost svetih da ustraju. Ja bih opet donekle promijenio TULIP i rekao da je pravi naziv za to očuvanje svetih. Razlog zašto pravi kršćani ne gube vjeru nalazi se u tome što ih Bog milostivo čuva. Ustrajnost je ono što mi činimo. Ono što Bog čini omogućuje nam da ustrajavamo. Mi ustrajavamo, jer Bog ustrajava. Nauk o vječnoj sigurnosti temelji se na Božjemu obećanju. Donosimo nekoliko ključnih tekstova: „Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.“ (Fil 1,6) „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.“ (Iv 10,27-29) „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. (1 Pt 1,3-5) „Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene.“ (Heb 10,14) 164

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI

„Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.“ (Rim 8,33-39) Iz navedenih tekstova vidimo da je temelj naše sigurnosti vjera u Boga. Bog je obećao dovršiti ono što je započeo. Naša sigurnost ne počiva u volji čovjeka. Razlikovanje između čovjekove volje i Božje moći čini razliku između kalvinizma i arminijanizma. Arminijanizam smatra da Bog izabire ljude u skladu s njihovom voljom i ustrajnošću u milosti do smrti, a prema svome predznanju o istome. Rimokatolička crkva objavila je sljedeće: „Tko kaže da jednom opravdan čovjek ne može više sagriješiti niti izgubiti milost, te dosljedno, da onaj tko je sagriješio nikada i nije bio opravdan ... neka bude kažnjen anatemom.“ (Koncil u Tridentu: 6/23) Protestanti arminijanci rekli su nešto slično: „Osoba koja je zaista nanovorođena, odbacujući milost i žalosteći Duha Svetoga time što griješi, potpuno će otpasti, a na kraju i od milosti u vječnu propast.“ (Konferencija remonstranata 11/7). Glavni arminijanski argument kaže da bi bilo nepošteno kada bi Bog čovjeka, protiv njegove volje, 165

R·C·SPROUL

prisiljavao na ustrajnost. S druge strane, arminijanci vjeruju da na nebu neće biti moguće izgubiti milost. U našemu proslavljenom stanju Bog više neće dopustiti pojavu grijeha. Ipak, sveti na nebu ostaju istovremeno i slobodni. Ukoliko je moguće da ustrajnost i slobodna volja zajedno opstoje na nebu, trebalo bi tako biti i na zemlji. Arminijanci opet žele previše postići svojim argumentom o slobodnoj volji. Ako nas Bog može očuvati na nebu bez da pogazi našu slobodnu volju, on to može učiniti i na zemlji. Ustrajavamo, jer Bog djeluje na našu slobodnu volju. I zato što je Bog na djelu u nama, mi ustrajavamo. Božja je odluka o izabranju nepromjenjiva, jer se ni Bog ne mijenja. Onoga koga opravda, toga će i proslaviti. Izabranici neće nikada biti izgubljeni. Zašto nam onda izgleda da mnogo ljudi otpada od milosti? Mnogo je ljudi koje smo vidjeli da su revno započeli vjeru, a poslije se iste odrekli. Čuli smo za značajne kršćanske pojedince koji su počinili odvratne grijehe i na loš glas doveli svoju vjeru. Reformiranoj vjeri nije strano da ljudi ispovjedaju vjeru pa se iste potom odriču. Mi znamo da se kršćani „spotiču“. Mi znamo da su kršćani sposobni počiniti velike, strašne grijehe. Najozbiljnije vjerujemo da pravi kršćani mogu pasti. Ne vjerujemo, međutim, da oni mogu otpasti potpuno i konačno. Poznat nam je slučaj kralja Davida koji nije samo počinio preljub, nego i sudjelovao u zavjeri ubojstva Urije, Bat-Šebina supruga. Bilo je to ubojstvo s predumišljajem. David je zlorabio svoju moć i položaj kako bi se ubojstvo prikazalo kao smrt 166

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI

na bojišnici. U suštini je David bio kriv za ubojstvo s predumišljajem i zajveru za ubojstvo i zataškavanje istog. David je bio toliko pao i srce mu je toliko okorjelo da mu je jedino moglo pomoći i prizvati ga pameti izravno suočenje s Božjim prorokom. Njegovo je kasnije pokajanje bilo temeljito kao i njegov grijeh. David je do srži griješio, ali ne potpuno i konačno. David je bio obnovljen. Sjetimo se dvije najpoznatije osobe Novoga zavjeta. Obojicu je Isus pozvao da budu apostoli. Obojica su hodali s Isusom. Obojica su izdali Isusa. Njihova su imena Petar i Juda. Juda se nakon izdaje otišao objesiti. Petar se nakon izdaje pokajao i postao jedan od stubova Crkve. U čemu je razlika? Isus je predvidio da će ga obojica izdati. Kada je završio razgovor s Judom, rekao mu je: „Što činiš, učini brzo!“ Isus je drugačije govorio s Petrom. Rekao mu je: „Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.“ (Lk 22,31-32) Zapazite da Isus nije rekao „ako“ nego „kada“. Isus je bio siguran da će se Petar vratiti. Njegov je pad bio ozbiljan, ali ne i potpun i konačan. Očito je kako se Isusovo uvjerenje u Petrov povratak nije temeljilo na povjerenju u Petrovu snagu. Znao je da će Sotona prorešetati Petra. To je slično kao da je rekao kako je Petar „mačji kašalj“ za Sotonu. Isus se

167

R·C·SPROUL

pouzdao u snagu svoga posredovanja. Zbog Isusova obećanja da će biti naš veliki svećenik, pravedni posrednik kod Oca, mi vjerujemo da ćemo uspjeti. Naše je pouzdanje u tome što će naš Spasitelj i Svećenik moliti za nas. Biblija, u sedamnestom poglavlju Ivanova Evanđelja, donosi zapis Isusove molitve za nas. Često volim čitati tu velesvećeničku molitvu. Proučimo jedan njezin dio. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. (r. 11-12) Dalje čitamo: Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. (r .24) Naša ustrajnost djelo je Trojedinoga Boga. Bog Otac čuva nas i održava. Bog Sin posreduje za nas. Bog Duh Sveti prebiva s nama i poučava nas. Primili smo pečat i jamstvo Duha Svetoga za nas (2 Tim 2,19., Ef 1,14., Rim 8,23.) Navedeni tekstovi opisuju božanska jamstva. Božji je Duh kao kraljevski prsten pečatnjak. Njime se pečati kraljev posjed. Želi se reći da smo mi njegov posjed. Ova riječ, međutim, ipak nije istoga značenja kao ona koja se upotrebljava u današnjem značenju pri plaćanju kapare kupoprodajne cijene. Kupoprodaja može otpasti. U našem je 168

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI

slučaju Bog obvezan platiti i ostalo. Neće odustati. Prvi plodovi Duha jamče da će nadoći i svi ostali. Božje djelo očuvanja moguće je prikazati analogijom – slikom na kojoj su prikazani otac i sin gdje hodaju, a otac sina drži za ruku. Prema arminijanskom gledištu sigurnost djeteta leži u snazi njegova stiska očeve ruke. Ukoliko dijete ispusti očevu ruku, izgubljeno je. Prema kalvinističkom gledištu sigurnost leži u snazi očeva stiska. Ukoliko djetetov stisak popusti, držat će ga očev stisak. Ruka Gospodnja neće oslabjeti. Zašto nam se ipak čini da neki ljudi unatoč svemu otpadaju potpuno i trajno? Ovdje trebamo uočiti dvije riječi apostola Ivana: „Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kada bi bili od nas, ostali bi s nama; ali neka se očituje da nisu od nas“ (1 Iv 2,19) Mi ponavljamo aforizam: „Imamo li ga, nećemo ga nikada izgubiti; ako ga izgubimo, nismo ga ni imali.“ Prepoznajemo da je Crkva Kristova mješovito tijelo. Žito živi zajedno s kukoljem i ovce s jarcima. Prispodoba o žetvi jasno ukazuje na mogućnosti lažnog obraćenja. Netko naizgled može imati vjeru, ali ona je bez temelja. Znamo za ljude koji su više puta bili obraćenici. Često je netko, na takozvanim crkvenim probuđenjima, bio potaknut pristupiti k oltaru i ispovjediti da je spašen. Jedan je svećenik tako pričao o nekom svom vjerniku da je bio spašen sedamnaest puta. Tako se tijekom evangelizacije, na poziv za pristup prema oltaru, baš taj čovjek opet osjetio 169

R·C·SPROUL

pozvanim prići. Neka je žena viknula: „Bože, nemoj ga ispuniti, iz njega curi!“ Iz svih nas pomalo curi i nema nekoga potpunog među nama. Oni koji postanu „neobraćenima“ nisu nikad ni bili obraćeni. Juda je bio sin propasti od početka. Njegovo je obraćenje bilo prividno. Isus se nije molio za njegovo obnovljenje. Juda nije izgubio Duha Svetoga, jer ga nije ni imao. Nema, naravno, ništa loše u ponavljanju poziva za Krista i odgovora na Kristov poziv. Može se dogoditi da pristupamo oltaru više puta i da na kraju nismo sigurni koji je pristup bio pravi. Uloga je, međutim, opetovanih poziva k oltaru da produbimo i obnovimo naše predanje. BIBLIJSKA UPOZORENJA O OTPADU Najjači argument koji arminijanci izlažu protiv nauka o ustrajnosti svetih nalazi se u mnoštvu svetopisamskih opomena o mogućnosti otpada. Pavao primjerice piše: „Nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao.“ (1 Kor 9,27) Pavao na drugom mjestu piše o ljudima koji su otpali: „I riječ će njihova kao rak-rana izgrizati. Od njih su Himenej i Filet, koji zastraniše od istine tvrdeći da je uskrsnuće već bilo te nekima prevraćaju vjeru.“ (2 Tim 2,17-18) Ovi odlomci govore da vjernici mogu biti „isključeni“ i da njihovu vjeru netko može „prevrati170

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI

ti“. Važno je također uočiti kako Pavao sve zaključuje sljedećom izjavom upućenom Timoteju: „Ipak čvrsti temelj Božji stoji – pod ovim je pečatom: Poznaje Gospodin one koji su njegovi i neka se kloni zloće tko god imenuje ime Gospodnje.“ (r. 19) Petar također piše o psima koji se vraćaju svojoj bljuvotinu i o svinjama koje se vraćaju u blato, uspoređujući ih s ljudima koji su se „prevratili“ od vjere natrag u nevjeru. To su lažni obraćenici čija narav nije bila promijenjena. (2 Pt 2,22) HEBREJIMA 6 Tekst koji je najsporniji u odnosu na nauk o ustrajnosti svetih i koji najasnije upozorava na otpad jest onaj u šestom poglavlju Poslanice Hebrejima. „Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju.“ (r. 4-6) Ovaj odlomak snažno ukazuje na mogućnost da vjernici otpadnu i to potpuno i trajno. Kako da mi shvatimo ovaj tekst? Doći do pravoga značenja ovog teksta bilo bi teško iz više razloga. Prvo, jer ne znamo o kojoj se vrsti otpada ovdje radi. Nismo ni sigurni tko je autor poslanice ni komu je ona upućena. Postojala su dva goruća problema u Prvoj crkvi koja su mogla biti 171

R·C·SPROUL

povodom ovim opomenama. Prvi su problem bili oni koji nakon progonstva nisu imali snage očuvati vjeru. Nije svaki član crkve odlazio među lavove pjevajući. Neki su se slomili i odrekli se vjere. Neki su čak prokazivali svoje sudrugove Rimljanima. Kada je progon prestao, neki su se od takvih pokajali i vraćali se u crkvu. Nije bilo neznatno pitanje kako takve primiti natrag. Drugo goruće pitanje bilo je ono kojim su izazivali judaisti. Destruktivan utjecaj ove skupine često se spominje u Novome zavjetu, a Poslanica Galaćanima razračunava se s njima. Judaisti su priznavali Krista uz istovremeno obdržavanje starozavjetnih obreda. Čini mi se kako je autor poslanice Hebrejima mislio na njih dok je pisao svoju poslanicu. Drugi je problem identifikacija naslovnika poslanice. Je li riječ o pravim vjernicima ili o kukolju koji raste među žitom? Ovdje se radi o tri vrste ljudi. To su : 1) vjernici, 2) nevjernici koji dolaze u crkvu i 3) nevjernici koji ne dolaze u crkvu. Poslanica Hebrejima povlači nekoliko usporedbi između tadašnje Crkve i staroga Izraela, posebice govori o onima koji su bili zločinci unutar izraelskoga tabora. Je li bilo takvih među onima kojima je poslanica naslovljena? Kako se oni opisuju? Pogledajmo njihove osobine: 1. jednom prosvijetljeni 2. okusili su dar nebeski 3. dionici su dara Duha Svetoga 4. okusili su lijepu riječ Božju 5. ne može ih se ponovno obnoviti na obraćenje 172

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI

Na prvi pogled, tu se radi o pravim vjernicima. Tekst se, međutim, također može razumjeti u smislu da opisuje lažne vjernike koji su dali lažno svjedočanstvo vjere. Sve te osobine mogu imati i nevjernici. Kukolj koji dolazi u Crkvu čuje propovijedanje Božje riječi i takvi ljudi time postaju prosvijetljeni. Sudjeluju u sredstvima milosti. Učestvuju u Večeri Gospodnjoj. Doživljavaju iskustvo Duha Svetoga u zajednici. Čak su pokazali i kajanje ili bar izvanjsku formu kajanja. Mnogi kalvinisti iznalaze rješenje za ovaj tekst primjenjujući ga na nevjerujuće koji se ipak nalaze u Crkvi, ali se odreknu Krista. Nisam posve zadovoljan s takvim objašnjenjem. Mislim da ovaj odlomak isto tako može opisivati prave kršćane. Za to je najvažniji onaj dio koji kaže „opet se obnoviti na obraćenje“. Svjestan sam da postoji i lažno kajanje, koje autor poslanice naziva Ezavovo kajanje. Ovdje on, međutim govori o obraćenju (obnovljenju). Novo pokajanje bilo bi potrebno, ali ne može se ostvariti kao ono prvo. Shvaćam da pisac ovdje govori o istinskome prvom obraćenju. Smatram da se autor ovdje služi „ad hominem“ argumentom. To je argumentacija koja uzima mišljenje protivnika i dovodi ga do svoga logičnog zaključka. Logičan kraj hereze judaista jest uništenje svake nade u spasenje. Logika kaže ovako. Kad osoba prihvati Kristovo pomirenje i opet se vrati pod Mojsijev zavjet, što će joj ostati od svega? U konačnici, ona se odriče Kristova djela pomirenja, ponovno postaje dužnikom pred Zakonom. Gdje da sada potraži spasenje? Takav se čovjek odrekao križa i ne može se više uteći križu. 173

R·C·SPROUL

Neće mu preostati nade u spasenje, jer neće imati Spasitelja. Njegova teologija ne dopušta postojanje dovršenoga Kristova djela. Ključ čitavoga 6. poglavlja nalazi se u devetome retku: „A uvjereni smo, ljubljeni, sve ako tako i govorimo, da je s vama dobro i da ste na putu spasenja.“ Autor sam kaže da je pisao na neuobičajeni način. Njegov se zaključak ne izvodi u smislu da će bilo tko otpasti. On zaključuje da će sve biti dobro i da će oni ići putem spasenja. Zasigurno je da nakon otpada ne slijedi spasenje. Autor nije rekao da je bilo tko otpao. Dapače, on kaže da je siguran kako nitko neće otpasti. Ali, zašto se autor onda uopće zamara pišući? Besmisleno je nagovarati ljude da izbjegnu ono što je ionako nemoguće. Na ovome mjestu moramo shvatiti odnos ustrajnosti s daljnjom ustrajnosti. Ustrajnost je istovremeno i milost i dužnost. Moramo uložiti sav napor. Ljudski govoreći, može se otpasti. No, ako se trudimo vidjet ćemo Boga koji nas održava. Nemoguće je da Bog bude neuspješan. Sjetimo se opet usporedbe u kojoj otac drži sina za ruku. Dijete će možda ispustiti ruku. Kada je Bog otac, on zasigurno neće pustiti ruku. No, ipak je i djetetova dužnost držati se. Zato autor poslanice opominje vjernike. Luther je to nazivao „evanđeoski način nagovaranja“. Podsjeća nas na našu dužnost da hodamo s Bogom. Konačno, moramo s obzirom na ustrajnost pogledati i u Stari zavjet. Preko proroka Jeremije Bog je obećao da će sklopiti novi vječni savez s narodom: 174

MOŽEMO LI ZNATI DA SMO SPAŠENI

„I sklopit ću s njima Savez vječan, nikad se više neću odvratiti od njih i uvijek ću im činiti dobro; usadit ću im u srce svoj strah, da se nikad više ne odmetnu od mene.“ (Jeremija 32,40) SAŽETAK OSMOGA POGLAVLJA 1. Zaključujemo da je sigurnost spasenja od presudne važnosti za naš duhovni život. Bez nje bi naš duhovni život bio osakaćen i živjeli bismo pod teretom koji bi nas sputavao. 2. Bog nas poziva da učvrstimo svoje izabranje kako bismo pronašli utjehu i sigurnost koju nam on daje. Pavao piše da je Bog uzrok naše sigurnosti i nade. Naći sigurnost naša je dužnost i prednost. 3. Nijedan istinski vjernik nikada ne gubi spasenje. Sigurno je da kršćani padaju, ozbiljno i teško, ali nikada potpuno. Ustrajavamo ne po svojoj snazi, nego po snazi Boga koji nas održava.

175

D E V E T O P O G L AV L J E

PITANJA I ZAMJEDBE U VEZI PREDODREĐENJA

P I T A NJ A I Z A M J E D B E U V E Z I P R E D O D R E Đ E NJ A

P

reostalo je nekoliko zamjedbi i pitanja u vezi predodređenja na koja se treba osvrnuti.

JE LI PREDODREĐENJE FATALIZAM? Česta zamjedba koja se postavlja suprot predodređenju kaže da je ono samo religijski oblik fatalizma. Ukoliko proučimo što znači riječ fatalizam, vidjet ćemo da je fatalizam udaljen od biblijskog učenja o predodređenju jednako koliko je istok udaljen od zapada. Fatalizam doslovno znači da sve čovjekovo događanje kontrolira ili neko nazovibožanstvo (sudbina) ili neke neosobne sile ili slučaj. Predodređenje nije niti život koji određuje igra božica ili neko slučajno preslagivanje atoma i čestica. Predodređenje je ukorijenjeno u karakteru osobnoga i pravednog Boga. Onoga Boga koji je suveren vladar povijesti. Zastrašujuća je pomisao da bi moja sudbina bila u rukama neprijateljske i neosobne sile. Sasvim je drugačije ako je ona u rukama pravednoga Boga Oca. Atomi nemaju pravde i, u najbolju ruku, oni su amoralni. Bog je svet. Bolje je da mi je sudbina u njegovim rukama. Veliko i popularno suvremeno praznovjerje slučaju daje veliku ulogu u ljudskim pothvatima. Slučajnost je novo moderno božanstvo u ljudskome umu. Slučaj je naselio Božje prebivalište. Slučaju je dano dostojanstvo kao stvoritelju svemira i onome 179

R·C·SPROUL

koji je omogućio postanak čovjeka iz praha zemaljskog. Slučaj je stidljiv i skriven izraz kojim se objašnjava nepoznato. Omiljen je kao objašnjenje svakog uzroka samo da se ne bi moralo spominjati Boga. To praznovjerje nije nešto novo. U ranoj biblijskoj povijesti čitamo o njegovoj privlačnosti. Poznat nam je događaj iz izraelske povijesti kada su Filistejci oteli kovčeg saveza. Na taj je dan smrt posjetila Elijevu kuću, a Božja je slava napustila Izrael. Filistejci se nisu dugo radovali svojoj pobjedi. Gdje god da su odnijeli kovčeg, bili su udareni pošastima. Dagonov je hram bio ponižen. Ljudi su poumirali u čirevima. Tijekom sedam mjeseci selili su kovčeg od grada do grada s istim kobnim posljedicama. Filistejeski su kraljevi potom zasjedali i zaključili vratiti kovčeg natrag u Izrael i to s darovima kako bi ublažili gnjev Boga kovčega. Važne su njihove posljednje riječi: „Tada ćete uzeti Kovčeg Jahvin i staviti ga na kola. Zlatne predmete koje mu prinosite kao žrtvu naknadnicu stavit ćete u kovčežić kraj njega i tako neka pođe. Zatim gledajte: ako krene prema svome kraju, put Bet Šemeša, onda je sigurno da nam je on zadao ovo veliko zlo; ako li ne krene tako, znat ćemo da nas nije udarila njegova ruka, nego da nam se to dogodilo slučajno.“ (1 Sam 6,8-9). Već smo zaključili da slučaj ne može napraviti ništa, jer slučaj i ne postoji. Pojasnit ću. Riječju „slučaj“ služimo se kod iskazivanja matematičkih mogućnosti. Recimo, kada bacimo novčić u zrak

180

P I T A NJ A I Z A M J E D B E U V E Z I P R E D O D R E Đ E NJ A

kažemo da ima 50% vjerojatnosti da padne i okrene se „na glavu“. Ukoliko padne i okrene se „na pismo“, možemo reći da nismo imali sreće. Koliki je utjecaj „slučaja“ na pad novčića? Zbog čega novčić pada „na glavu“ ili „na pismo“? Bi li šanse bile manje slučajne, kada bismo znali: koja se strana novčića nalazila sprijeda kod bacanja, koliko je snažna bila sila koja je uzrokovala određenu rotaciju, kakva je bila atmosfera zraka i koliko se puta novčić trebao okrenuti prije pada? Imajući takva saznanja, naša bi mogućnost utjecanja na ishod dala drugačiji omjer šanse od 50:50. No, ruka je brža od oka i ne možemo u uobičajenim uvjetima sve to izmjeriti. Budući da to sve ne možemo znati, mi smo reducirali svoje šanse na pola/pola i počeli govoriti o sreći slučaja. Trebamo, međutim, zapamtiti da slučaj nema nikakve veze s bacanjem novčića. Zašto? Jer slučaj niti ne postoji. Samo nešto što postoji može vršiti utjecaj. Slučaj je konstrukcija uma. Reći da se nešto dogodilo slučajno, isto je kao i reći da se tu radi o podudarnosti (koincidenciji). Radi se samo o konstataciji da mi nismo u stanju shvatiti utjecaje nekih sila na nešto. Isto tako su i složenije stvari u životu izvan našega domašaja razumijevanja. Slučaj je samo riječ koju smo izmislili kako bismo nadomjestili svoje neznanje. Nedavno sam pisao o temi uzroka i posljedice. Profesor filozofije poslao mi je pismo u kojemu ukazuje na moje naivno shvaćanje uzroka i posljedice. Zamjerio mi je što nisam uzeo u obzir tzv. „neuzročna događanja“. Zahvalio sam se na pismu i rekao da sam spreman na daljnju korespodenciju pod uvje181

R·C·SPROUL

tom da mi najprije odgovori pismom u kojem će navesti jedan primjer „neuzročnog događanja“. Još čekam. Čekat ću vječno, jer čak niti Bog ne čini takva djela. Čekati „nezuzročni događaj“ isto je kao i čekati kvadratni krug. Naša sudbina nije plod slučaja. Kažem to kao pravu dogmu. Kažem da slučaj ne može upravljati mojoj sudbinom, jer slučaj nije ništa i ne može biti ništa. Kolike su šanse da je svemir stvoren slučajem? Nema šanse. Takav se fatalizam ponajbolje pokazuje u astrologiji. Dnevni horoskop ovisi o kretanju zvijezda. Suvremeni čovjek zna više o dvanaest zodijačkih znakova, nego o dvanaest Izraleovih plemena. Ipak, Ruben ili Juda imaju veći utjecaj na moju sudbinu nego neki planet. ZAR BIBLIJA NE KAŽE KAKO BOG NE ŽELI DA ITKO PROPADNE Apostol Petar kaže kako nije Božja volja da netko propadne. „Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“ (2 Pt 3,9) Kako možemo uskladiti ovaj redak s predodređenjem? Ukoliko, s jedne strane, Bog neće sve odabrati za spasenje, kako da onda on, s druge strane, ipak ne želi da itko propadne? Najprije moramo shvatiti da Biblija govori o Božjoj volji na više načina. S jedne strane govori o 182

P I T A NJ A I Z A M J E D B E U V E Z I P R E D O D R E Đ E NJ A

Božjoj suverenoj i učinkovitoj volji. Suverena volja jest ona volja kojom Bog čini da se dogodi sve ono što je on htio. Tako je stvorio svijet. U tom se smislu ništa ne može tomu oprijeti. Svjetlost, kada ju je Bog stvorio, nije mogla odbiti svijetliti. Biblija o Božjoj volji govori i na drugi način, a to je onda kada je opisuje kao poučavajuću volju. On poučava o poštivanju svojih zapovijedi i propisa. Njegova je volja da mi poslušamo njegove naredbe, ali mi možemo i biti neposlušnima i zaista često kršimo njegove zapovijedi. Ne možemo to činiti bez pripadajuće kazne. Mi to činimo bez njegova dopuštenja, a ipak to činimo. Griješimo. Činimo grijeh. Treći način na koji Biblija govori o Božjoj volji jest u smislu onoga što je njemu po volji, onoga što mu je ugodno, a što nije. Bog ne uživa u smrti zločinaca. Znači da Bogu kažnjavanje zločinaca ne pričinjava zadovoljstvo. On će ih kazniti, jer je dobro kazniti zlo. Zadovoljan je s pravednom odlukom, ali mu posljedica ne pričinjava zadovoljstvo. Prije se može reći da je „žalostan“. Nešto je to slično usporedbi u kojoj sudac sjedi na sudačkom mjestu i određuje svome sinu zatvorsku kaznu. Pokušajmo ovo što je rečeno primijeniti na 2 Petrovu 3,9. Kada bismo uzeli iskaz: „neće da tko propadne“ u smislu suverene volje, onda je zaključak jasan da čovjek i neće propasti. Kada bi Božja naredba glasila da nitko neće propasti, tada zasigurno niti ne bi propao. Tada bi ovaj tekst bio dokazom za univerzalizam, a ne za arminijanizam. Pretpostavimo 183

R·C·SPROUL

da ćemo na smisao ovoga teksta primijeniti Božju poučavajuću volju. Smisao bi bio da Bog nikoga ne prepušta propasti. On se tome protivi, protuzakonito je. Ako ljudi idu u propast, on bi ih zbog toga kaznio, kaznom zato što propadaju, ali bi ih kaznio opet još većim propadanjem. Neće to biti dobar pristup za ovo poglavlje. Nema smisla. Treća je mogućnost razumjeti kako Bogu ne pričinja zadovoljstvo kada ljudi propadaju. Ovo se podudara s ostalim mjestima na kojma Biblija govori o istoj temi. Ovaj pristup imao bi smisla unutar ovoga poglavlja. Petar možda jednostavno kaže da bilo čija propast Bogu ne pričinja zadovoljstvo. Iako ova treća mogućnost zvuči privlačno, treba razmotriti još jedan čimbenik. Tekst ne kaže samo to da Bogu nije drago da itko propadne, nego završava riječima: „nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“ Tko su to svi, ako ne mi. Odnosi li se to „mi“ na sve ljude? Odnosi li se samo na kršćane, djecu Božju? Petar je pisao izabranima, kao posebnoj skupini ljudi. Mislim da Petar ovdje nastoji reći kako Bog ne želi da bilo tko od nas izabranih propadne. Ukoliko je to točno, onda ipak niti treće tumačenje ne stoji, nego se tekst treba shvatiti u korist nauka o predodređenju. Na dva se načina ovaj tekst može uskladiti s predodređenjem. On nipošto ne podupire arminijanizam. Jedina je preostala mogućnost da ovaj tekst podupire univerzalizam, a što bi bilo protiv ostaloga biblijskoga učenja o toj tematici. 184

P I T A NJ A I Z A M J E D B E U V E Z I P R E D O D R E Đ E NJ A

ŠTO JE TO NEOPROSTIVI GRIJEH? U raspravi o sigurnosti spasenja i o ustrajnosti svetih dotakli smo se i pitanja o neoprostivu grijehu. Uopće nije upitno da je Isus upozorio na takav grijeh. Mi se suočavamo s pitanjem: što je to neoprostivi grijeh? Mogu li kršćani počiniti takav grijeh? Isus je upozorio na mogućnost „bogohulstva protiv Duha Svetoga“: „Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem.“ (Mt 12,31-32) U ovom tekstu Isus nije objasnio narav ovoga strašnog grijeha, samo kaže da takav grijeh postoji i upozorava na njega. Ostali dio Novoga zavjeta ne daje dodatna pojašnjenja. Rezultat su te šutnje mnoga nagađanja o tome što bi to moglo biti. Često se znalo ukazivati da su preljub i ubojstvo takav grijeh. Preljub je izabran u tom smislu što je tijelo hram Duha Svetoga pa se time griješi protiv Duha. Preljub je bio velik grijeh u Starome zavjetu. Zaključuje se: budući da preljub zaslužuje smrtnu kaznu i čineći preljub ne poštuje se tijelo kao hram Duha Svetoga, tada je zasigurno preljub taj neoprostivi grijeh. Ubojstvo je izabrano zbog sličnih razloga. Budući da je čovjek stvoren na sliku Božju, udar na čovjeka napad je na Boga samoga. Ubiti nositelja slike, na-

185

R·C·SPROUL

pad je na onoga čiju sliku nositelj nosi. Ubojstvo je isto veliki grijeh. Možemo dodati da je ubojstvo isto tako i grijeh protiv svetosti života. Budući da je Duh Sveti „onaj koji oživljuje“, ubiti znači sagriješiti protiv Duha. Makar su te spekulativne teorije privlačne, kršćanski učenjaci nisu se složili ni oko jedne. Popularnije je gledište koje drži da se taj grijeh odnosi na ustrajno protivljenje svjedočanstvu Duha Svetoga u vezi Isusove žrtve pomirenja. Na krajnje nevjerstvo gleda se kao na neoprostivi grijeh. Sve te teorije manjkavo pristupaju ozbiljnosti značenja „bogohulstva“. Bogohulstvo je nešto što izgovaramo svojim ustima. To ima veze s onim što izgovaramo naglas. Zasigurno se to može isto učiniti i pismom, ali načelno je to govorni čin. Deset zapovijedi uključuju zabranu protiv hule na Boga. Zabranjeno je spominjati ime Božje uzalud. U Božjim je očima zloporaba njegova imena dovoljno ozbiljan problem, tako da je tu zabranu uvrstio u Deset zapovijedi. Uočavamo da je to velik grijeh u Božjim očima te da je hula neprihvatljiva protiv bilo koje božanske osoba u Trojstvu. Znači li to da nema nade u spasenje za bilo koga tko je ikada zlorabio ime Božje? Znači li to da čovjek, ako je samo jednom opsovao Boga, nema više nade u spasenje? Čini mi se da nije tako. Ključno je uočiti da Isus pravi razliku između grijeha protiv njegova imena i grijeha protiv Duha Svetoga. 186

P I T A NJ A I Z A M J E D B E U V E Z I P R E D O D R E Đ E NJ A

Znači li to da je prihvatljivo opsovati ime prve i druge božanske osobe u Trojstvu, ali kad je riječ o trećoj osobi onda se to ne smije. To nema smisla. Zašto Isus pravi razliku između sebe i Duha Svetoga? Odgovor na to pitanje jest ključ za razumijevanje neoprostiva grijeha. Ključ se nalazi u kontekstu unutar kojega je Isus i dao ovu izjavu. U Mateju 12,24 čitamo: „A farizeji čuvši to rekoše: ‘Ne može ovaj izgoniti đavle osim po Beelzebulu, poglavici đavolskom’.“ Isus im je odgovorio kako bi to ludost bila da Sotona radi protiv sebe. Njegovo je upozorenje zaključak izlaganja. „Zato“ je uvodna riječ upozorenja. Situacija je bila ovakva: Farizeji su stalno kritizirali Isusa. Napadi na Isusa postajali su sve zlobniji. Isus je istjerivao zloduhe „prstom Božjim“, što znači uz pomoć Duha Svetoga. Farizeji su postali toliko zlobni rekavši da Isus svoj sveti posao obavlja uz Sotoninu pomoć. Isus ih je prekorio. Isus je rekao nešto u ovome smislu: „Budite oprezni, jako oprezni. Vrlo ste blizu da počinite grijeh kojemu nema oprosta. Jedna je stvar napadati mene, ali ušli ste na opasno tlo. Sveto tlo.“ Još se pitamo zašto je Isus dao razlikovati između sebe i Duha Svetoga. Vidimo i da se na križu Isus zalaže u korist onih koji ga usmrćuju. Petar u Djelima apostolskim ukazuje na velik zločin koji je počinjen prema Isusu, ali ipak ulijeva nadu u oprost. Pavao piše:

187

R·C·SPROUL

„nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.“ (1 Kor 2,7-8). Tekstovi očito strpljivo dopuštaju svaku vrstu ljudskoga neznanja i propusta. Moramo se sjetiti da farizeji, u trenutku kada su rekli da Isus djeluje đavolskom moći, nisu imalu punu objavu o tome tko je Isus. Njihove su optužbe izrečene prije uskrsnuća. Zasigurno je da su farizeji trebali prepoznati Krista, ali nisu. Značajne su Isusove riječi upućene s križa: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ Razlikovanje hule protiv sebe od hule prema Duhu Svetome Isus je izrekao prije nego što se objavio u punini. Primjećujemo da ta razlika prestaje nakon uskrsnuća, Pedesetnice i uznesenja. Uočimo što piše autor poslanice Hebrejima: „Jer ako svojevoljno griješimo pošto primismo spoznanje istine, nema više žrtve za grijehe, nego strašno iščekivanje suda i bijesa ognja što će proždrijeti protivnike. Je li tko prekršio Zakon Mojsijev, bez milosrđa biva pogubljen na osnovi dvojice ili trojice svjedoka. Zamislite koliko li će goru kaznu zavrijediti tko Sina Božjega pogazi, i nečistom smatra krv Saveza kojom je posvećen, i Duha milosti pogrdi? (Heb 10,26-29) U ovome poglavlju nema više razlike između grijeha protiv Krista i grijeha protiv Duha Svetoga. Na ovome mjestu „griješiti protiv Krista“ znači istovremeno „griješiti protiv Duha milosti“. Ključ je u voljnom grijehu kojega činimo nakon što smo već primili poznanje istine. Ukoliko doslovno shvatimo 188

P I T A NJ A I Z A M J E D B E U V E Z I P R E D O D R E Đ E NJ A

početak ovoga teksta, tada za nikoga od nas više nema nade. Svi mi voljno sagriješimo i nakon što smo primili istinu. Ipak, ovdje se ne radi općenito o grijehu, nego o naročitu grijehu. Uvjeren sam da se ovdje misli na grijeh protiv Duha Svetoga. Suglasan sam s teolozima Novoga zavjeta koji kažu da je neoprostivi grijeh protiv Duha Svetoga onda kada se kaže da je Isus đavao, a zna se suprotno. Znači da se neoprostivi grijeh ne može počiniti iz neznanja. Ukoliko čovjek pouzdano zna da je Isus Sin Božji, a ipak tvrdi da je Isus Sotona, počinio je neoprostivu hulu na Duha Svetoga. Tko je počinio takav grijeh? Ovaj je grijeh karakterističan za đavle i potpuno izopačene ljude. Đavao zna tko je Isus. Ne može se pozvati na ispriku neznanja. Jedna od očaravajućih stvari koju uočavamo kroz povijest jest visoko uvažavajući način na koji nevjernici govore o Isusu. Nekada neprijateljski napadnu Crkvu, ali i dalje govore o Isusu kao o „velikom čovjeku“. Samo sam jednom u životu čuo nekoga tko je rekao da je Isus đavao. Bio sam preneražen kada sam vidio čovjeka kako nasred ceste upire prstom prema nebu i galami. Proklinjao je Boga, na sve moguće načine psovao Isusa. Još sam bio preneraženiji kada sam istog čovjeka vidio sat vremena kasnije kako leži na cesti s rupom od metka u prsima. Sam je sebe upucao. Umro je prije svitanja. Čak me ni taj strašan prizor nije mogao uvjeriti da bi taj čovjek počinio neoprostivi grijeh. Nisam imao saznanja je li on bio u neznanju u pogledu Isusa, ili nije. 189

R·C·SPROUL

Ne vidimo često da netko Isusa naziva đavlom. Dakako, moguće je da ljudi koji znaju istinu o Isusu potonu tako duboko. Nije potrebno nanovorođenje da bi se imalo intelektualno znanje o Isusu. Sjetimo se da su i zlodusi znali tko je Isus. Što je s kršćanima? Je li moguće da i oni počine neoprostivi grijeh? Smatram da to nije moguće. Milost Božja to ne dopušta. Mi jesmo sposobni počiniti svaki grijeh pa i onaj neoprostivi. No, Bog nas čuva. Čuva nas od takvoga potpunog pada kojeg bismo mogli počinili svojim ustima. Mi počinjamo druge grijehe i hule, ali ne i ovu hulu protiv Duha Svetoga. JE LI ISUS UMRO ZA SVE LJUDE? Jedno je od najspornijih učenja reforimirane teologije ono koja govori o ograničenom pomirenju. To je toliko problematično učenje da mnogi kršćani kažu kako se u svemu ostalome mogu složiti s kalvinizmom, ali u tome nipošto. Kažu za sebe da su „kalvinisti u četiri točke“. Petu točku, onu o ograničenom pomirenju, ne mogu prihvatiti. Meni se čini kako nije moguće da netko razumije preostale četiri točke, a da istodobno ne razumije ovu petu. Naravno, uvijek je moguć sretan suživot uz ignoriranje suprotnosti. O ograničenom pomirenju može se napisati zasebna knjiga. Nisam u ovoj knjizi tome posvetio niti jedno cijelo poglavlje, jer jedno poglavlje ne može dati pravo objašnjenje. Razmišljao sam ne reći

190

P I T A NJ A I Z A M J E D B E U V E Z I P R E D O D R E Đ E NJ A

ništa, jer reći malo nekad je opasnije nego ne reći ništa. Čitatelj ipak zaslužuje sažet opis toga učenja, uz rezervu da je on ipak prekratak. Tema ograničenog pomirenja jest pitanje: „Za koga je Isus umro? Za sve ili samo za izabranike?“ Složit ćemo se da je učinak Kristove žrtve dovoljan da pokrije sve grijehe svih. Složit ćemo se da je to žrtva koja je ponuđena na korist svih. Bilo koji pojedinac koji se pouzda u tu žrtvu imat će korist od toga. Složit ćemo se da će i svaki onaj koji prihvati tu žrtvu biti spašen. Pitanje je : „Radi koga je uopće osmišljena žrtva pomirenja?“ Je li je Bog Otac poslao Sina u svijet radi toga da svima omogući spasenje? Je li Bog imao ipak nešto određenije na umu? (Roger Nicole, uvaženi baptistički teolog, govori o „Određenom pomirenju“ i tako remeti TULIP, isto kao i ja) Neki tvrde da je sve značenje ograničenog pomirenja u tome što je ono ograničeno u smislu da je namijenjeno samo onima koji prihvate uvjete vjere u žrtvu. To znači: iako žrtva pomirenja ima snage za sve ljude, i u potpunosti zadovoljava Boga, od nje korist imaju ipak samo vjernici. Tvrdnja je sljedeća: dovoljna je za sve, djelotvorna je za izabranike. To je formula koja nas odvaja od univerzalista koji tvrde da je žrtva pomirenja djelotvorna za sve. Nauk o ograničenom pomirenju ipak ide dalje od toga. Riječ je o dubljim razlozima koji su na strani Sina i Oca što se tiče nakane djela na križu. Objavljuje se da je žrtva bila namijenjena samo izabranicima, njegovim ovcama. Isus je nazvan „Isusom“, jer to znači 191

R·C·SPROUL

da će on spasiti svoj narod od njegovih grijeha (Mat 1,21). Dobri pastir daje svoj život za ovce (Iv 10,15). Slične tekstove nalazimo kroza cijeli Novi zavjet. Kristovo je poslanje bilo: spasiti izabrane. „A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.“ (Iv 6,39). Da nije unaprijed u Božjem umu bio određen broj onih za koje će Isus umrijeti, tada bi rezultati Kristove žrtve bili nesigurni. Tada bi bilo moguće da Kristova žrtva bude promašaj. Kristova žrtva pomirenja, zajedno s njegovim posredovanjem na nebu, djelo je Isusa kao velikoga svećenika. On je izričito isključio neizabranike iz svoje velikosvećeničke molitve: „Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji.“ (Iv 17,9) Je li Krist umro za one za koje se nije želio moliti? Suštinsko pitanje svodi se na pitanje o naravi žrtve pomirnice. Ona je istovremeno obuhvaćala ispaštanje i umilostivljenje. Ispaštanjem se uklonio naš grijeh. Umilostivljenje se odnosi na prikazanje boguugodne žrtve. Arminijanizam ima žrtvu koja je manje vrijednosti, jer ne pokriva grijeh nevjerovanja. Ako je Isus umro za sve tako da je ispaštao za sve grijehe i prinio zadovoljavajuću žrtvu za sve, tada su svi spašeni. Omogućiti pomirenje nije isto što i izvršiti pomirenje. Isus je izvršio pomirenje za grijehe svojih ovaca.

192

P I T A NJ A I Z A M J E D B E U V E Z I P R E D O D R E Đ E NJ A

Najveći problem za prihvaćanje ograničenoga pomirenja jesu neki tekstovi Svetoga pisma koji govore o žrtvi za „sve“ i za „cijeli svijet“. Svijet za koji je Isus umro ne može značiti cijelo čovječanstvo. Moralo bi biti da to znači za sve izabrane „iz svih jezika i naroda“, ili da se želi ukazati da su uz Židove uključeni i pogani. Židovski je pisac napisao da Isus nije umro samo za „naše“ grijehe, nego za grijehe cijeloga svijeta. Odnosi li se riječ „naše“ na sve vjernike ili na vjernike Židove? Znamo da je jedna od glavnih poruka evanđelja ona o uključenju pogana u plan spasenja. Spasenje je od Židova, ali nije samo za Židove. Kada se kaže „za sve“, tada je nekakvo ograničenje nužno, jer bi to u protivnom značilo univerzalizam ili samo neku mogućnost, ponudu prema svima. Kristovo je pomirenje bilo stvarno. Djelotvorno u punom smislu u svemu što su time htjeli postići Otac i Sin. Božje odredbe nisu sputane ljudskim nevjerovanjem. Suvereni Bog poslao je suvereno svoga Sina da izvrši pomirenje za svoj narod. Naše se izabranje nalazi u Kristu. Po njemu smo spašeni, u njemu i za njega. Motiv za naše spasenje ne nalazi se samo u Božjoj ljubavi prema nama. Utemeljen je i u ljubavi koju Bog ima prema svome Sinu. Bog jamči da će Sin vidjeti trud svoje duše i obradovati se. Ni u kojem slučaju ne može biti da je Sin umro uzalud. Budući da je čovjek mrtav u grijehu, tada ne samo da bi omogućavanje spasenja moglo biti uzaludno, nego bi ono takvo sigurno i bilo. Arminijanci nemaju nikakva dokaza da Isus nije 193

R·C·SPROUL

umro uzalud. Imaju Krista koji je pokušao sve spasiti, ali nije još nikoga spasio. KAKAV JE UTJECAJ PREDODREĐENJA NA EVANGELIZACIJU? Ovo pitanje predstavlja vrlo značajnu dvojbu u pogledu ishoda crkvenoga poslanja. Osobit je teret evanđeoskim kršćanima. Ukoliko je spasenje pojedinca predodređeno božanskom odredbom, dovodi li se tada u pitanje opravdanost hitnosti propovijedanja evanđelja? Neću nikada zaboraviti strašno iskustvo kada me je Dr. J. Gerstner, na nastavi, ispreskakao na ovom pitanju. Sjedili smo nas dvadesetak u polukrugu. On je rekao: „U redu, gospodo, ako je Bog izabranike odredio od vječnih vremena, kao i one koje će odbaciti, zašto bismo se mi onda uopće brinuli oko evangelizacije?“ Laknulo mi je kada sam vidio da je počeo redom tražiti odgovor, počevši od meni suprotnoga kraja, jer ja sam sjedio na drugome kraju. Utjeha je bila kratkoga daha. Prvi je student brzo odgovorio: „Ne znam, gospodine, uvijek me zanimao odgovor na to pitanje.“ Drugi je rekao: „Nemam blage veze.“ Treći je samo odmahnuo glavom i pogledao u pod. Pitanje je brzo došlo do mene. „No, gospodine Sproul, što Vi kažete?“ Htio sam propasti u zemlju, ali ništa od toga. Počeo sam mumljati. Dr. Gerstner je podviknuo: „Hajde, govori!“ Odgovorio sam: „Dr. Gerstner, znam da ovo nije odgovor koji tražite, ali ima jedan mali razlog zbog 194

P I T A NJ A I Z A M J E D B E U V E Z I P R E D O D R E Đ E NJ A

kojega bi se trebalo baviti evangelizacijom, a to je taj, uh, ah, puf, pa zato jer je Isus to naredio.“ Dr. Gerstneru zasjale su oči te mi je rekao: „Dakle, g. Sproul, to što je Kralj, Gospodin slave naredio, za Vas je to mali razlog. Mali razlog? Nastavio je: „Gotovo je nebitno što je neki suvereni Bog, koji je suvereno odredio izabranike, naredio i uključenost u evangelizaciju?“ Poželio sam da se nisam služio riječju mali. Shvatio sam poruku. Evangelizacija je naša dužnost. Gospodin je tako zapovijedio. To bi trebalo biti dovoljno. No, nije to sve. Evangelizirati je i prednost. Bog nam je omogućio sudjelovati u najvećem djelu povijesti, djelu spasenja. Poslušajmo 10. poglavlje Rimljanima poslanice, ono koje slijedi čuveno 9. poglavlje, što Pavao ondje kaže: „Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja? Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra. (Rim 10,13-15) Zapažamo Pavlovu logiku. Nabraja niz potrebnih uvjeta za spasenje. Bez poslanja nema propovjednika. Bez propovjednika nema propovijedanja. Bez propovijedanja nema slušanja evanđelja. Bez slušanja nema ni vjerovanja. Bez vjere nema poziva na spasenje. Bez poslušanoga poziva nema ni spasenja. Bog nije samo predodredio tko će se spasiti, nego je predodredio i sredstva za spasenje. Bog je 195

R·C·SPROUL

izabrao ludost propovijedanja kao sredstvo spasenja. Naravno, da bi to mogao učiniti i bez nas. Mogao je evanđelje pisati po nebu. Mogao je propovijedati sâm, svojim glasom. On,međutim, nije tako izabrao. Velika je prednost biti Božjim suradnikom u provedbi plana spasenja. Pavao citira Stari zavjet kada govori o onima koji donose dobre vijesti: „Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta govoreć Sionu: ‘Bog tvoj kraljuje!’ Čuj, stražari ti glas podižu, zajedno svi kliču od radosti, jer na svoje oči vide gdje se na Sion vraća Jahve. Radujte se, kličite, razvaline jeruzalemske, jer je Jahve utješio narod svoj i otkupio Jeruzalem. Ogolio je Jahve svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.“ (Izaija 52,7-10). U davna vremena trkači su prenosili važne vijesti. Moderni naziv „maratonska utrka“ dobio je ime po bitci kod Maratona, zbog spomena na izdržljivost glasnika koji je nosio vijesti. Izvidnice su bile postavljene da gledaju kada će glasnik stići. Izvidnici su oštrim pogledom promatrali dolazak glasnika. Oni koji su nosili loše vijesti dolazili su teškoga koraka. Oni koji su nosili dobre vijesti dolazili su lagana koraka, „u trku“. Njihov je način dolaska otkrivao njihovo uzbuđenje. Uočiti glasnika kako dolazi bio je veličanstven prizor. Biblija govori o tome kako su divne noge onih koji donose radosnu vijest. Kada se moja kćer rodila, želio sam zagrliti liječnika koji je donio vijest o rođenju. Nama su dragi oni koji nam donose do196

P I T A NJ A I Z A M J E D B E U V E Z I P R E D O D R E Đ E NJ A

bre vijesti. Uvijek nosim u lijepom sjećanju čovjeka koji mi je donio vijest o Kristu. Svjestan sam da me je Bog spasio, ali se uvijek rado sjetim i čovjeka po kojemu mi je došlo spasenje. Dovoditi ljude Kristu jedan je od najvećih mogućih osobnih blagoslova koji uopće možemo iskusiti. To što smo kalvinisti neće nas udaljiti od takvoga iskustva. Povijesno gledano, kalvinisti su vrlo aktivni u evangelizaciji i svjetskoj misiji. Kao ilustraciju toga, dovoljno je podsjetiti se na Edwardsa, Whitefielda i na Veliko probuđenje. Mi imamo smislenu ulogu u propovijedanju evanđelja: propovijedamo i objavljujemo evanđelje. To nam je dužnost i prednost. Bog je, međutim, onaj koji daje sjemenu da raste. On nas ne treba za svoje djelo, ali je vrlo zadovoljan kad smo dijelom toga djela. Jednom mi je neki evangelizator rekao: „Daj mi bilo kojega čovjeka na petnaest minuta, i ja ću ga dovesti do odluke za Krista.“ Nažalost, čovjek je zaista vjerovao u te svoje riječi. Bio je uvjeren u svoju moć uvjeravanja. Ne sumnjam da je to čovjek koji je imao uspjeha. Bio je toliko naporan da mu vjerujem kako su se svi već nakon petnaest minuta odlučivali za Krista. On je možda mogao jamčiti odluku za petnaest minuta, ali nije mogao jamčiti obraćenje. Ljudi su donosili odluku samo da ga se otarase. Ne smijemo zapostaviti našu ulogu u evangelizaciji, ali je ne smijemo ni precijeniti. Mi propovi-

197

R·C·SPROUL

jedamo, svjedočimo. Dajemo izvanjski poziv. Samo Bog može poslati nutarnji poziv. To me tješi, a ne obeshrabruje. Mi moramo učiniti svoje, a Bog će svoje. ZAKLJUČAK Na početku sam iznio dio svoga osobnog puta u predodređenje. Spomenuo sam da je to imalo za posljedicu veliku nutarnju borbu. Spomenuo sam da sam najprije bio intelektualno obraćen, to jest, uvjeren u tu istinu kao takvu, a ona mi se tek poslije svidjela. To je utješujuća istina. Pokazuje do čega je sve Bog spreman ići za nas. To je teologija koja započinje i završava milošću. Započinje i završava doksologijom. Slavimo Boga koji nas je podigao iz tame u svoje čudesno svjetlo. Imamo Boga koji je s nama, i znamo da sve ide na dobro. Imamo Spasitelja koji nas zapravo spašava, očuvat će nas i posreduje za nas. Divimo se njegovu djelu. Poskakujemo od radosti zbog njegova obećanja da će u nama dovršiti ono što je započeo. Gledamo otajstva, ali ne bez doksologije o veličini milosti koju Bog daje: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.“ (Rim 11,33.36) KRAJ

198