UDŽBENICI SVEUČ ILIŠTA U ZAGREBU MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS
Barbara Oczkowa HRVATI I NJIHOV JEZIK
I...
401 downloads
1644 Views
5MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
UDŽBENICI SVEUČ ILIŠTA U ZAGREBU MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS
Barbara Oczkowa HRVATI I NJIHOV JEZIK
Iz povijesti kodificiranja književnojezične norme
ff<1 v;.tll-�,. -.J - -..,.."J
� rou Izdavač
Barbara Oczkowa
Školska knjiga, d.d. Zagreb, Masarykova 28 www.skolskaknjiga.hr
Za izdavača Ante Žužul, prof.
Urednica
HRVATI I NJIHOV JEZIK
Jadranka Hađur
Iz povijesti kodificiranja književnojezične norme
Recenzentice Dubravka Sesar Branka Tafra
Naslov izvornika Chorwaci i ich j�zyk. Z dziej 6w kodyfikacji normy literackiej,
Prijevod s poljskogajezika N eda Pintarić
Lexis, Krakow, 2006.
Oblikovanje naslovnice Ana Bere Objavljivanje ovoga sveučilišnog udžbenika
odlukom klasa 032-01/09-01/30, ur. broj
odobrio je Senat Sveučilišta u Zagrebu
od 5. svibnja 2010.
380-04/38-10-4,
Obljavljivanje knjige financijski su poduprli
HAZU i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH.
©ŠKOLSKA KNJIGA, d.d., Zagreb,
2010.
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja.
Zagreb, 2010.
.J
'J'
\'
' \
-
' '
. ...
l
Sadržaj
Predgovor hrvatskomu izdanju
11
Uvod
l.
POGLAVLJE Definiranje hrvatskoga jezika l. l.
1.2. 1.3.
ll.
Pogledi na hrvatski jezik u početcima slavistike Definicija hrvatskoga jezika Teorija književnoga jezika
15 15 24 32
POGLAVLJE Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
111.
9
46
POGLAVLJE Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika 3.1.
3.2. 3.3.
3.4.
Slavenska rodovnica 3.1.1. Stvaranje južnoslavenske zajednice jezika 3.1.2. Seoba Hrvata na jug 3.1.3. Etnonim Hrvat 3.1.4. Raspad jugozapadno slavenske jezične skupine Iranska etnogeneza Hrvata Hrvatski dijalekti 3.3.1. štokavski dijalekti 3.3.2. Čakavski dijalekti 3.3.3. Kajkavski dijalekti Seobe pučanstva i miješanje dijalekata
72 72 72 80 82 85 89 93 94 99 104 106
IV.
Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća 4.1. 4.2. 4.3.
4.4.
4.5.
v.
VII. POGLAVLJE
POGLAVLJE
Povijesni kontekst Latinska pismenost Crkveno slavenska pismenost 4.3.1. Glagoljaštvo 4.3.2. Hrvatsko-staroslavenski jezik neliturgijske glagoljske pismenosti Starohrvatska čakavska pismenost 4.4.1. Glagoljični spomenici 4.4.2. Ćirilični spomenici 4.4.3. Latinični spomenici Početci štokavske pismenosti u Dubrovniku
5.2. 5.3.
5.4. 5.5.
5.6.
Vl.
Povijesni kontekst Čakavština u ulozi književnoga jezika Književna štokavština 5.3.1. Književni jezik Dubrovnika 5.3.2. Književni jezik u Bosni Jezik istarskih protestanata XVI. stoljeća Književna kajkavština 5.5.1. Ozaljski jezično-književni krug (XVII. stoljeće) Oblikovanje jezične norme
121
133 138
143 144 146
6.2. 6.3. 6.4.
Povijesni kontekst Književna štokavština Književna kajkavština Oblikovanje jezične norme 6.4.1. Normiranje pravopisne norme
Povijesni kontekst Hrvatski jezik u doba ilirizma. Zagrebačka filološka škola 7.2 . 1 . Norma ilirskoga jezika Hrvatski jezik u drugoj polovici XIX. stoljeća 7.3.1. Rasprave u filološkim školama 7.3.2. Bečki dogovor
Srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik
IX.
152 157 165 165
243 247 262 268 268 283
))Pitamo li se kakva je budućnost hrvatskog jezika?((
X. Xl.
288
POGLAVLJE 327
POGLAVLJE Hrvatski jezik i nacionalni identitet
152
243
VIli. POGLAVLJE
140
351
POGLAVLJE Izvan norme - hrvatski regionalni jezici
Čakavski i kajkavski - regionalni književni jezici 11.2. Jezik gradišćanskih Hrvata 11.3. Književni regionalni jezik bačkih Bunjevaca 11.1.
365 367 371 379
Zaključak
385
Zusammenfassung
393
182
Literatura
403
186
Kazalo imena
439
191
Bilješka o autorici
451
172 178
Književna štokavsko-kajkavska dihotomija
6.1.
7.3.
121
POGLAVLJE do 1836. godine
7.2.
119
Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku
5.1.
7.1 .
116
POGLAVLJE od XVI. stoljeća do polovice XVIII. stoljeća
Pobjeda štokavštine
116
206 206 211 218 219 234
Predgovor hrvatsko m u izda nj u Knjiga je napisana za poljskoga čitatelja, uglavnom slavističkoga usmjerenja, iako joj je ciljem bilo i širem čitateljskom krugu pribli žiti zamršenu povijest hrvatskoga jezika te objasniti probleme po vezane s njegovim statusom. Kroatistička je problematika u Poljskoj postala aktualna osobito nakon raspada Jugoslavije i razdvajanja tzv. srpsko-hrvatskoga jezika, a ta pitanja nisu zanimala samo je zikoslovce. Knjiga je posvećena prije svega poljskomu adresatu, što opravdava činjenicu da se u njoj provodi usporedba s poviješću poljskoga jezika te citira poljska, a ne samo kroatistička znanstvena bibliografija. Poljska literatura nije ispuštena u prijevodu jer sam smatrala da ona može obogatiti meritorni sadržaj knjige te hrvat skomu čitatelju dati korisna znanja i informacije. U razdoblju proteklome od tiskanja knjige u Poljskoj (2006.) do izdavanja njezina hrvatskoga prijevoda (2010.) ukazalo se u Hrvat skoj nekoliko važnih i dragocjenih djela među kojima svakako va lja spomenuti Hrvatski s naglaskom. Standard i jezični varijeteti Krešimira Mićanovića; Povijest hrvatskih gramatika Sande Ham te svezak Matice hrvatske Hrvatski jezik u XX. stoljeću. Sva ta djela uvelike dopunjuju i obogaćuju moju knjigu koju se usuđujem po nuditi hrvatskomu čitatelju jer je ona, s obzirom na prebogatu fak tografiju, kao i mnoštvo teoretskih problema povezanih s povijesti hrvatskoga jezika, samo skroman pokušaj sinteze njegova nastan ka i trajanja. Autorica
Uvod Nakon raspada Jugoslavije (1991. godine) koji je doveo do krvavo ga Domovinskog rata završenoga 1995. godine, nekad jedinstveni srpsko-hrvatski jezik razdvaja se na dva odvojena jezika, hrvatski i srpski, koji postaju predmetom posebnoga zanimanja i jezikoslo vaca i drugih. Suvremenost hrvatskoga jezika skrivena je u njegovoj povijesti zbog toga što su problemi povezani s njegovim sadašnjim funkci oniranjem uvelike uvjetovani njegovom prošlošću. Zato mnogi autori tvrde da se ne može danas govoriti o hrvatskome jeziku bez pozivanja na njegovu povijest. Jedino ona može objasniti sadašnje činjenice, npr. karakter rekroatizacije jezične norme nakon raspada hrvatsko-srpske norme, zatim polemiku sa Srbima oko identiteta, samostalnosti i samobitnosti hrvatskoga jezika u odnosu prema srp skom jeziku. Rasprave se vode zbog tvrdnji Srba da su Hrvati prisvo jili srpski jezik u XIX. stoljeću, u vrijeme reforme Vuka Karadžića, i zbog ekstremnih tvrdnja srpskih lingvista koji smatraju da je hrvatski jezik redakcija srpskoga. Sve to izaziva goruće sporove koji su često veoma daleko od znanstvene objektivnosti. Nijekanje i zlona mjerna interpretacija činjenica iz povijesti hrvatskoga jezika (npr. datiranje njegovih početaka u doba ilirskoga preporoda), uz prešu ćivanje dugotrajnih hrvatskih napora oko normiranja hrvatskoga jezika, često izaziva emocionalne reakcije hrvatskih jezikoslovaca kojima na sličan način odgovaraju srpski lingvisti. Neki serbisti po zivaju se na stajališta s početaka slavistike koja su poslije znanstve no odbačena, a srpskim lingvistima i dalje odgovaraju u političke svrhe te ih rabe i u znanstvenome diskursu. Poseban je problem razdoblje postojanja hrvatsko-srpskoga jezika od kraja XIX. stolje-
12
HRVATI l NJIHOV J EZIK
ća (prema nekima od 1850. godine) do 1991. godine. Oko definicije toga jezika vodili su se i danas se vode sporovi - što je zapravo bio taj jezik, je li to bio jedan jezik zajednički za više naroda, kako tvrde Srbi, ili umjetni jezik koji nije postojao u praksi - kako tvrde Hrvati. Odgovor na to pitanje u Jugoslaviji bio je istovjetan sa svrstavanjem uz jednu političku opciju. Problem je bila i interpretacija razlika iz među hrvatskoga i srpskoga standarda. Hrvatsko-srpski fenomen, koji je bez presedana u drugim jezicima, svodio se na činjenicu da su i hrvatski i srpski utemeljeni na istome dijalektu pa je iz toga proizlazio i genetsko-strukturni identitet kao glavni argument za promicatelje teze o jezičnome jedinstvu koji je nalazio svoju po tvrdu u nesmetanom vršenju komunikacijske funkcije, nota bene i dalje aktualne. Sociolingvističke razlike koje su istodobno u velikoj mjeri razdvajale oba jezika na razini jezičnih standarda, kao i želja samih jezičnih korisnika, bile su dovoljan dokaz jezične posebnosti. Ako izostavimo same lingvističke argumente, možemo reći da hrvatsko-srpski jezik nije bio narodni ni za jedan od naroda jugo slavenske federacije. Iznimka je bila manja skupina od oko 10% ci jele populacije koja se u popisu stanovništva iz 1971. izjasnila kao Jugoslaveni. Taj je jezik prije svega funkcionirao kao službeni, a po litička funkcija koju je vršio odredila je njegovu sudbinu i odnos njegovih glavnih korisnika (Hrvata, Srba, Bosanaca i Crnogoraca) prema njemu samome. Politiziranost jezičnih problema prouzročena centralističkom državnom politikom koja je dovela do jezičnoga unitarizma iza zvala je i raspad toga jezika, što se za vrijeme rata rabilo kao jedan od instrumenata političke borbe. Cilj ove knjige jest predstavljanje cjelokupne povijesti hrvatsko ga jezika, od trenutka njegova izdvajanja iz praslavenskoga jezika u kontekstu izvanjezičnih čimbenika koji su na njega utjecali, a to su povijest države, vjera i kultura, tj. oni čimbenici koji tvore tzv. vanj sku povijest svakoga jezika. Glavni je cilj prikazati hrvatski jezik u funkciji književnoga jezika, zapravo u više književnih jezika koji su zabilježeni u njegovoj povijesti kao paralelni sa suvremenim knji ževnim jezikom temeljenim na štokavštini, čije standardizacijske
Uvod
13
početke možemo datirati u XVII. stoljeće, iako se taj proces završio kasnije. Međutim, početci hrvatske pismenosti sežu u XII. stoljeće, dok o književnome jeziku, utemeljenom na štokavštini, možemo govoriti još od kraja XV. stoljeća. Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika i nadalje je u kroatistici sporna jer u njezinoj kronologiji različiti autori upozoravaju na ra zličite pojave toga dugotrajnog i zamršenog procesa. Predstavljajući sve danas prisutne periodizacijske modele u kroatistici, u knjizi je primijenjena modificirana podjela koja pridonosi boljem oslikava nju specifičnih čimbenika iz povijesti hrvatskoga jezika. Zbog obilja faktografskih činjenica i materijala nužno je bilo pri mijeniti ograničenja koja su olakšavala pristup sintetski obuhva ćenoj temi u razdoblju od tisuću godina, čime se može opravdati skraćeno predstavljanje povijesne pozadine pojedinih razdoblja. Povijest hrvatskoga književnoga jezika dokazuje njegovu samo stalnost i posebnost te komplicirani tijek procesa njegove standar dizacije koja je rezultirala jezičnim činjenicama - postojanjem tri ju različitih dijalekata na hrvatskome području, što su zapravo tri odvojena jezična sustava: čakavski, štokavski i kajkavski, a koji su u različitim razdobljima imali funkciju književnih jezika. Hrvatska književna tronarječnost u velikom je stupnju zamrsila viđenje i shvaćanje hrvatskoga jezika u slavistici, ali je istodobno, u uspored bi s ostalim slavenskim jezicima, dovela do najbogatije i najzanim ljivije povijesti jezika. Njezina se originalnost vidi i u supostojanju tropismenosti, tj. u rabljenju glagoljice, ćirilice i latinice, kao i u fe nomenu hrvatskoga glagoljaštva. Posebnost i velika različitost čimbenika koji su oblikovali po vijest hrvatskoga jezika omogućila bi da se od svakoga poglavlja napravi posebna knjiga. Tu činjenicu može potvrditi npr. nepro cjenjivo vrijedna monografija Zlatka Vincea Putovima hrvatskoga književnogjezika koja je posvećena uglavnom povijesti jezika u XIX. stoljeću, a broji više od 600 stranica. U najkraćim crtama predstavljena je u ovome radu povijest hr vatskoga jezika u XX. stoljeću, kojoj se danas posvećuje najviše po zornosti, ali koju poljski čitatelj može upoznati zahvaljujući mono-
14
H RVATI l NJIHOV J EZIK
grafijama Agnieszke Spaginske-Pruszak, Henryka Jaroszewicza i Macieja Czerwinskoga. Povijesti književnoga jezika, kojoj pripada vanjska povijestjezi ka, ili, prema nazivlju Stanislawa Borawskoga, povijestjezične upo rabe, treba dodati i podatke iz unutarnje povijesti ili povijestijezične strukture. To se može naći u trećem poglavlju koje upućuje na obi lježja pojedinih dijalekata na kojima se temelje pojedini književni jezici te na evoluciju njihovih sustava koja je našla svoju potvrdu u obilježjima pojedinih hrvatskih književnih jezika. U knjizi je veća pozornost posvećena vanjskoj povijestijezika, tj. društvenim i kulturnim čimbenicima koji su utjecali na karakter i specifičnost tijeka normiranja hrvatskoga jezika. Zamršena i često tragična povijest Hrvatske i hrvatskoga naroda - višestoljetni gubitak državne samostalnosti, ovisnost o različitim državama i kulturnim utjecajima, što je dovelo i do regionalizacije u jeziku - sve je to urodilo posebnim odnosom prema jeziku i osjetlji vosti na njegovu tradiciju i samosvojnost, što se vidi i u današnjem shvaćanju samoga jezika i problema povezanih s njegovim današ njim funkcioniranjem. Na kraju bih željela srdačno zahvaliti svojoj kolegici s Odsjeka za slavensku filologiju Jagellonskoga sveučilišta, prof. dr. hab. Mariji Dqbrowskoj-Partyka, koja mi je dala mnoge poticajne i zanimljive napomene, te gospodinu prof. dr. hab. Wieslawu Borysu na drago cjenim primjedbama.
l. POGLAVLJE
Defi nira nje h rvatskoga jezika 1.1. Pogledi na hrvatski jezik u početcima slavistike Naziv hrvatski jezik pojavio se prvi put u pisanome spomeniku iz 1275. pod nazivom Istarski razvod gdje se kaže: »pisaše listi jazi kom latinskim i hrvackim«1• U tom razdoblju riječjezik ima i drugo značenje - narod2, a najpoznatiji je zapis popa Martinca iz 1493.: »nalegoše /Turci/ na jazik hrvatski«3. Oba citata zapisana su na sta rohrvatskome jeziku koji se tada temeljio na čakavskome dijalektu. Prema tome, svojevrstan je paradoks činjenica da je hrvatski, kao nijedan drugi slavenski jezik, imao problema s primanjem u znanost jer nije bilo prave definicije koja bi odredila obilježja nje gova sustava, kao i njemu svojstvene posebnosti koje ga oblikuju kao samosvojni identitet. Hrvatski jezik u početcima slavenske filologije nije bio defini ran jer nije bio priznat kao samostalan i poseban jezik. Problemi povezani s njegovim definiranjem rezultat su povijesne sudbine i političke situacije naroda koji se njime služio u razdoblju početa1
J. Bratulić, Istarski razvod, Pula, 1992., str. 91.
M. Kravar, Riječjezik u smislu >marod<<, »Jezik<< 34, l, Zagreb, 1986., str. 6.-10. Izvor toga značenja, koje je metonimično, nalazimo u hebrejskome Starom zavjetu (npr. glasnikje pak navijestio uzvišeno: Naredba vama narodi, plemena, jezici..., Danijel 3,4), gdje se jezik često rabi u značenju 'poganski narodi'. Preko grčkih i latinskih prijevoda uvriježilo se ono i u drugim jezicima te postalo opće značenjsko-stilističko obilježje biblijskoga stila. U hrvat skome jeziku pripada crkvenoslavenskomu nasljeđu u koje je kao kalk prešlo iz bizantskoga grčkoga.
'2
Zapis popa Martinca, u: J. Vončina, Jezična baština. Lingvostilistička hrestomatija hrvat ske književnosti od kraja 15. do početka 19. stoljeća, Split, 1988., str. 27.-28.
3
16
HRVATI l NJIHOV J EZIK
ka slavistike. Temelj kasnijim pogrješnim teorijama i pogledima bila je hipoteza o etnogenezi Slavena koju je postavio otac slaven ske filologije, Josef Dobrovsky, po kojoj su svi Slaveni potekli od Srba. Kad bi tako bilo, trebali bismo govoriti o Prasrbima umjesto o Praslavenima4 • Glavni dokaz za utemeljenost njegove teorije bio je kod Prokopija zabilježen etnonim Spori, koji se tiče Anta i Sklavina i koji su Dobrovsky, kao i njegov istomišljenik, Josef Pavel Šafaffk, smatrali iskvarenim oblikom etnonima Srbi. Ostali su znanstvenici sumnjali u tu tezu, a i sam je Dobrovsky smatrao problematičnom hipotezu o srpskom praimenu svih Slavena. Svoju je teoriju iznio 1818. godine5, tj. u vrijeme kada je znanje o južnoslavenskim jezici ma bilo manjkavo zbog nedostatka teoretskih istraživanja i materi jalnih dokaza, napose kad je riječ o južnoslavenskoj dijalektologiji. Ne smije se zanemariti ni činjenica da je klasifikaciju južnoslaven skih jezika Dobrovsky podredio svojemu uvjerenju o srpskoj mo nogenezi i želji da Srbima dade dominirajuću ulogu u slavensko me, a posebice u južnoslavenskome svijetu. Zato je rijetko posezao za jezičnim argumentima te je malokad ilustrirao svoje poglede s pomoću jezičnih obilježja, iako ih je kao jezikoslovac smatrao pre sudnima za rješavanje spornih jezičnih pitanja. U početku je Dobrovsky dijelio Južne Slavene na Hrvate (kajkav ci i Slovenci) i Srbe (čakavci, štokavci, Torlaci, Bugari i Makedonci). Slovenski jezik smatrao je podvrstom hrvatskoga jezika. Takvoj se klasifikaciji oštro protivio slovenski lingvist Jernej Kopitar, koji je kajkavštinu pribrajao slovenskome jeziku. U raspravi koja se oko toga vodila među znanstvenicima Hrvati su nestali kao etnička sku-
4
O toj problematici iscrpno govori M. Grčević u mnogim svojim radovima kojima sam se za obradu navedenoga problema koristila: Zašto slavistika 19. stoljeća nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika? Uzroci i posljedice, >>Jezik« 45, l, Zagreb, 1997., str. 3.-28; idem. Karadžićeva gledišta o hrvatskome jeziku u slavističkome okružju, >>Jezik<< 45, 2, Zagreb, 1997, str. 41-58; idem. Die Entstehung der kroatischen Literatursprache, Kiiln-Weimar-Wien 1997.; idem. Zablude o istočnohercegovačkim govorima kao o dijalekatnoj osnovici hrvatskoga knji ževnoga jezika, >>Jezik<< 46, 2, Zagreb, 1998, str. 41.-56. i 81.-94. Autor daje i iscrpnu literaturu o predmetu te izvorne navode. 5
J. Dobrovsky, Geschichte der bohemischen Sprache und iiltern Literatur, Ganz umgearbei tete Ausgabe, Prag, 1818.
l. POG LAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
17
pina, a njihovo se ime povezivalo samo s toponimom. Kopitar je još 1811. uveo upitne zamjenice kaj, ča i što kao kriterij za podjelu dijalekata. Kaj je pripadao kajkavskomu dijalektu, tj. slovenskomu, a što hrvatskomu jeziku. Č akavci nisu bili klasificirani kao narod. Kopitar je i Bugare »oslobodio« pripadnosti srpskomu narodu i je ziku, smatrao ih je posebnim narodom kad je formulirao panonsku teoriju i smjestio tamo domovinu staroslavenskoga jezika. Prema toj koncepciji, Bugari su, slično kao i Slovenci, bili potomcima ne kadašnjih panonskih Slavena, a njihov je jezik bio jezikom »Starih Slovenaca«6• Poslije Kopitar prestaje kajkavce nazivati Slovencima i naziva ih Pseudocroatorum reetius Slovenorum Zagrabiensium7• František (Franz) Miklosich (Miklošič) također je kajkavce smatrao Slovencima, a čakavce Hrvatima. Nakon razdoblja nijekanja činjenice postojanja hrvatskoga jezi ka koji je smatran srpskim, u slavistici tridesetih godina XIX. stolje ća pojavljuje se hrvatski naziv opet kao složenica srpsko-hrvatski. Taj je naziv za hrvatski jezik označavao zajedništvo štokavskih i ča kavskih govora. U povijesti slavistike naziv srpski ili hrvatski prvi je upotrijebio J. Dobrovsky 1815., a srpsko-hrvatski Jakob Grimm 1824. Međutim, taj je naziv rasprostranio tek J. Kopitar od 1836. godine iako je srpski i hrvatski smatrao istim jezikom8• Dosad nije sigurno je li ga prihvatio od Šafaffka dok je lektorirao rukopis njegova djela Slovanske starožitnosti (1837.)9• Godine 1843. Antun Mažuranić u svojem je radu Vinodolski zakon10 prvi dao znanstveni opis čakav skoga dijalekta pa je na temelju analize jezičnih obilježja doveo u sumnju mišljenje o identičnosti štokavskih i čakavskih dijalekata te ih klasificirao kao dva različita dijalekta istoga jezika. Njemu tako-
6 J. Dobrovsky, autor prve znanstvene gramatike staroslavenskoga jezika Institutiones lin či guae slavicae dialecti veteris, pisao je da staroslavenski potječe iz Bugarske, n'!"!�.�-�-lj\1 _ njenica iz žitija sv. Klimenta, iako je taj jezik, unatoč drugih autora, do �SPJf:'!'IJ�Slll�trao -bugarsko-makedonsko-srpskim dijalektom. 7
V. Jagić, Istorija slavjanskoj filologiji, Petrograd, 1910., str. 578.
Godine 1837. Srbin Pavle Stamatović prvi je put upotrijebio izraze j etnonim Jugoslaven u članku u >>Danici<<, a Gaj ih je zamijenio nazivi
8
9
10
J. P. Šafaiik, Slovansklistarožitnosti, Praha, 1836.-1837.
A. Mažuranić, Vinodolski zakon, >>Kolo<< III., Zagreb, 1843., str. 50.-
18
der možemo zahvaliti uvođenje termina štokavsko i čakavsko nar ječje u hrvatsko jezično nazivlje. Mažuranićev se rad nije u kasni jem razdoblju dovoljno cijenio, ali su njegova istraživanja postala temeljem novoga viđenja čakavskih govora kao izvorno hrvatskih, a štokavskih kao srpskih. Od toga trenutka štokavština je postala ne razdvojno povezana sa srpskim jezikom. Dijalekti se pripisuju na rodnim jezicima, s tim da su se Hrvati služili čakavštinom, Hrvati kajkavci ubrajani su u Slovence, dok su Hrvati štokavci smatrani Srbima, eventualno »Srbima katoličke vjeroispovijesti«. Tadašnja je slavistika pokušavala podijeliti Hrvate između Slovenaca i Srba, a budući da se nije moglo zanijekati povijesno postojanje Hrvata, samo su čakavci priznati Hrvatima kao »Ostatci« plemena o kojemu je pisao još car Konstantin Porfirogenet u djelu De administrando imperiou. Takvo shvaćanje hrvatskoga jezika stvorilo je temelje za kasniju interpretaciju činjenica iz razdoblja narodnoga preporoda i reforme Ljudevita Gaja. Tada se na odustajanje od književnoga kajkavskoga jezika (koji se rabio na relativno malom dijelu Hrvatske) u korist hr vatske štokavštine gledalo kao na prihvaćanje srpskoga jezika me đu Hrvatima jer je taj dijalekt bio isključivo (iako ne znanstveno) prihvaćen kao srpski. Sljedeća znanstvena predrasuda koju je iznjedrila tadašnja sla vistika odnosila se na Vuka Stefanovića Karadžića, revolucionarnog reformatora srpskoga književnog jezika koji je postao ocem Srbima navodno ukradenoga »novohrvatskoga« jezika. Prikazane teorije o statusu i jezikoslovnom temelju hrvatskoga jezika rezultat su gledišta ondašnjih učenjaka koja su tijekom ute meljivanja slavenske filologije doživljavala promjene. Znanstvenik koji je preuzeo i proširio poglede Dobrovskoga bio je J. P. Šafafik. On je Južne Slavene dijelio na Slovence, Hrvate kaj kavce i Srbe u užem ili širem smislu (potonje je smatrao Bugarima). Smatrao je da Hrvati kajkavci, kao i hrvatski štokavci i čakavci (koje je češće nazivao katoličkim Srbima), tvore književnu, jezičnu i kul11
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
M . Grcev1c VI"še puta u svojim radovima spominje taj problem, npr. Karadžićeva ... , str. 55. v
• '
19
turnu cjelinu. »Katolički Srbi« bili su po njemu stanovnici Bosne, Dalmacije, Slavonije i granične Hrvatske. Šafafik dosljedno u Srbe ubraja i Jurja Križanića i Stipana Konzula i Antona Dalmatina. U skladu s tim pogledom dalmatinsko-hrvatske povelje smatra spo menicima srpskoga jezika. Za Šafafika su Hrvati bili kajkavci, a ne čakavci. Ali njegovi pogledi se razvijaju. Uvodeći naziv Iliri u užem smislu, u njih ubraja hrvatske čakavce i štokavce, tj. katoličke Srbe. Rezultat je uporaba naziva srpski kao sinonima ilirskomu (Serbisch oder Illyrisch). Od 1837. i J. Kollar12 naziva Južne Slavene Ilirima, odbacujući, iako ne uvijek dosljedno, prije rabljeni naziv Srbi. Kollar je smatrao da su Slaveni jedan narod s četirima plemenima: Slavopoljacima, Slavorusima, Slavočesima i Slavosrbima. Oni govore četirima dija lektima slavenskoga jezika. Mario Grčević13 u Kollarovu nazivu srp skividi političke motive, tj. prilagodbu tadašnjoj političkoj situaciji. Potpuno je drukčije kolarovsku klasifikaciju vidio L'udovit Štur koji se nije slagao ni s ubrajanjem Slovaka u Č ehe, niti s podjelom Južnih Slavena. Ilirima je smatrao Hrvate koji su bili katolici, za razliku od pravoslavnih Srba. Hrvati ilirci nisu prihvaćali slavističke pogle de koji su ih stavljali u Srbe ili Slovence, a katkad od njih stvarali i »mješavinu« obiju navedenih nacija. Grčevićl4 upućuje na iskaze Ljudevita Gaja (Kratka osnova horvatska-slavonskoga pravopisana iz 1830.), Janka Draškovića (Disertacija iz 1832.) i Ivana Derkosa (Ge nius patriae . iz 1832.) kojima ti autori prosvjeduju protiv takvih pogleda. Ilirci kajkavci, kao Lj. Gaj i A. Mihanović, smatrali su kaj kavce Hrvatima na temelju nacionalnih osjećaja i identifikacije s Hrvatima. Poglede Dobrovskoga, Kopitara i Šafafika preuzima Vuk Kara džić koji s tim u skladu 1849. tiska svoj članak Srbi svi i svuda, 15 ..
12 J. Kolhir, Uber die literarische Wechselseitigkeit zwischen den verschiedenen Stiimmen und Mundarten der slawischen Nation, Pes th, 1837. 13
14 15
M. Grčević, Zašto slavistika ... , str. 25. Ibidem, str. 23.
V. S. Karadžić, Srbi svi i svuda u: idem, Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zako
na, Beč 1849., str. 31.-48. Pretisak u: idem, Sabrana dela Vuka Karadžića, 17, Beograd, 1972.
20
što do danas mnogi autori smatraju simbolom srpskoga šoviniz ma. Odrednica srpske nacionalnosti, osim dotadašnje pravoslavne vjere, postaje i jezični kriterij u skladu s kojim svi govornici štokav skoga narječja, bez obzira na vjeru, dakle, ne samo Srbi nego i Mu slimani i Hrvati katolici bivaju nazivani »Srbi sva tri zakona«. U Hr vate, odnosno u njihove etničke ostatke, ubrojeni su samo čakavci jer oni koji govore kajkavskim dijalektom pripadaju Slovencima.16 Pozivajući se na primjer Nijemaca - katolika, kalvinista i luterana te Mađara - katolika i kalvinista, koji unatoč mnogim vjeroispovijesti ma imaju zajedničko narodno ime, Karadžić se čudio zašto katolici štokavci ne žele biti Srbima.17 Zajednički jezik, kao i više vjera, koje po njemu nisu bile nikakvom zaprjekom, bili su mu dovoljni da svo ju teoriju smatra ispravnom, to više što je ona bila preuzeta od po znatih znanstvenih autoriteta. Karadžić iskreno priznaje da od pet milijuna štokavaca samo tri milijuna sebe naziva Srbi ili Srblji.18 Preostali ne žele prihvatiti taj naziv jer se Muslimani smatraju »pra vim Turcima« (iako mnogi ne znaju turski), a katolici preuzima ju nazive prema regijama u kojima žive, npr: Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani ili »kao što osobito čine književ nici, starinskijem ali Bog zna čijim imenom Iliri ili Ilirci«.19 Vukovi pogledi postali su važan dio u razvoju velikosrpske ideje.
Budući da su štokavski govori, zbog migracija vlaškog stanovništva, bili najrašireniji među južnoslavenskim narodima, dobio je sliku srpstva koja je impresionirala prostornošću i raspaljivala velikosrpske strasti, a drugu stranu, svedenu na šačicu čakavskih >>Ostrvljana<<, nagonila na dokazivaSam V. Karadžić 1863. u zagrebačkom časopisu ••Pozor<< objasnio je značenje naslova ovako: o Srbima svim, makar gdje oni stanovali. To ipak ne mijenja tezu iz članka o kojoj P. Ivić piše: •>Vuk je u rečenom članku Srbima proglašavao sve štokavce, bez obzira na verU<<, u: P. Ivić, /ree.:/ M. Grčević, Die Entstehung der kroatischen ... , »Zbornik za filologiju i lingvistiku<< l, Novi Sad, 1998., str. 166.
16 17
Slično je držao i Đ. Daničić, a u početku i T. Maretić.
D. Obradović, slično kao i Kopitar, smatrao je da se srpskim jezikom govori u Crnoj Gori, Dalmaciji, Hercegovini, Bosni, Srbiji, u Vojnoj krajini, Istri, Slavoniji, Srijemu, Bačkoj i Banatu. Prema M. Grčeviću, Zašto slavistika ... , str. 15.
18 19
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
N. Bašić, V. S. Karadžić izmedujezikoslovlja i politike, Zagreb, 1991., str. 102.
V. Karadžić, Srbi svi i svuda ... , str. 32.
21
nje svoga postojanja i identiteta prekapanjem po povjesnici i traženjem dokaza da je štokavština podjednako svojina hrvatskih kao i srpskih go vora.20 ll jugoslavistici je dosta dugo vladalo uvjerenje da je Vukov članak
nastao ranije, još 1836. godine,21 kako je tvrdio i sam autor. To je dovelo do pogrješnih pogleda na njegov rad. Naime, smatralo se da je on bio prvi koji je počeo razlikovati čakavsko, kajkavska i što kavsko narječje te da je bio autor teze o čakavštini kao hrvatskom d ijalektu i štokavštini kao srpskom dijalektu, što ga je na neki način učinilo ocem »srpsko-hrvatske« dijalektologije. Nakon Aleksandra Belića koji je tvrdio da Karadžić nije mogao napisati svoj članak 1 836. godine, tu je činjenicu revidirao i M. Grčević,22 dokazujući kako Vuk tada nije imao dovoljno znanja da napiše navedeni čla nak. On je, naime, tada smatrao da je kajkavski dijalekt mješavina slovenskoga i srpskoga, bliža srpskomu, dok se u Istri, najzapadni joj primorskoj općini »našeg naroda«, po njegovu mišljenju govo rilo jezikom »između kranjskoga i srpskoga«, tj. nekim slovensko -srpskim. Č akavštinu će Vuk spomenuti tek 1843. godine, navodeći neka jezična obilježja (ča, rekal) primorskih i otočnih stanovnika koji su »Ostatci Hrvata cara Porfirogeneta«. 23 Grčević drži da je Vuk svoje nove poglede, što ih je predstavio u Srbi svi i svuda, prihvatio od šafafika24. Postupno je prikupljao znanja o čakavštini, a nakon Kopitarove smrti promijenio je mišljenje i o kajkavštini, smatrajući mišljenje Dobrovskoga točnim. Donedavno je mišljenje o ranijem nastanku Vukova članka uči n ilo Vuka i tvorcem velikosrpske ideje, dok je on uistinu bio samo :•o
N. Bašić, op. cit., str. 102.
U tu je činjenicu prvi posumnjao A. Belić, Jezičkajedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca kod 1 Jure Daničića i njegovih savremenika, u: Daničićev zbornik, Beograd-Ljubljana, 1925., str.
:• 1
:!B.-71. :·.:�
M. Grčević, Karadžićeva ... , passim.
:•.:J
Vuk se s čakavcima susreo 1839. godine za vrijeme putovanja po Istri i Lici te ih je srna l rao Srbima. Poznata je anegdota s njegovih putovanja s A. Mažuranićem i Lj. Gajem 1841., i._ ada je Vuk očekivao od čakavaca da svoj jezik nazivaju »Srpskim<< (citirano prema: Grčević, 1\aradžićeva ... , str. 46.).
"1
J. P. šafaffk, Slovansky ntirodopis, Praha, 1842.
22
H RVATI l NJIHOV JEZIK
jedan od mnogih takvih ideologa. »Njegovu se utjecaju na stva ranje velikosrpskoga nacionalizma počela pripisivati ključna važ nost tek u drugoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme u koje su mu se pri pisivale i druge zasluge koje mu nisu pripadale.«25 Glavnu ulogu u tome odigrali su pogledi Dobrovskoga čija je prasrpska hipote za o etnogenezi Slavena urodila razvojem i jačanjem velikosrpske ideje. To nalazi odraz i u programu Ilije Garašanina (Načertanije) iz 1844. godine kao u političkome projektu strane (vanjske) i naci onalne srpske politike po kojemu bi se svi Srbi i ostali južnoslaven ski narodi trebali ujediniti pod srpskim vodstvom. U skladu s ta dašnjim aktualnim teorijama o ulozi i raširenosti srpskoga jezika, naziv Južni Slaveni (koji je predlagao Zach) zamijenjen je nazivom Srbi. Načertanije je bilo i protuprojekt aktivnoga ilirskoga pokre ta, a poslije i njegovih nasljednika koji su promicali ideju jugosla venstva. Njezin je tvorac bio biskup Josip Juraj Strossmayer koji je u kredo Jugoslavena upisao uzajamno zbližavanje, pomirbu i uje dinjavanje. 26 Tadašnja idejna kretanja proizlazila su iz kolarovske koncepcije »slavenske uzajamnosti« koja je propovijedala suradnju među svim Slavenima i koja je također iznjedrila i panslavizam kao pokret za ujedinjenjem slavenskih naroda. Srbi nisu prihvatili ideje panslavizma, ilirizma i jugoslavizma, nego su ih zamijenili veliko srpskom idejom (pansrbizmom ili svesrbizmom). Tadašnje slavi stičke teorije i pogledi postali su njezinim temeljem za tumačenje i opravdanje ciljeva te postavljanje srpskoga jezika na prvo mjesto u vrijednosnoj hijerarhiji ostalih južnoslavenskih jezika. Grčević naglašuje činjenicu da za nepriznavanje hrvatskoga kao samostalnoga jezika i njegova poistovjećivanja sa srpskim, kao i za ostale falsifikate, nije kriva samo razina tadašnje slavističke zna nosti, pa ni djelovanje Vuka Karadžića. Uzroci nisu bili samo lin25
M. Grčević, Karadžićeva ... , str. 50.
26 D. Pavličević, Povijest Hrvatske, Zagreb, 2000., str. 267.-269; J. Rapacka, Z dziej6w idei
jugoslowimiskiej (od poczqtk6w do konca XIXw.) lu:/ eadem, Godzina Herdera. O Serbach, Chorwatach i ideijugoslowimiskiej, Warszawa 1995., str. 27.-42; eadem, /ugoslavenska ideja, /u:/ Leksikon hrvatskih tradicija, prev. D. Blažina, Zagreb, 2002., str. 97.-100.
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
23
gvističke prirode, već prije svega ideološke - panslavističke i veli kosrpske. Kao što se vidi, jezikoslovci se nisu mogli nositi s iznimnom po javom tronarječnosti u hrvatskome književnom jeziku jer se nisu istraživali hrvatski dijalekti ni pismenost. Postojanje hrvatske ča kavštine, kajkavštine i štokavštine u odnosu prema samo jednome štokavskom dijalektu u Srbiji bilo je argumentom za sređivanje je zičnog zemljovida i pripisivanje dijalekata pojedinim narodima, što se radilo u skladu s osnovnom tezom Dobrovskoga o izuzetnoj ulozi Srba u povijesti slavenskih jezika zbog toga što su bili prvi ondje i zauzimali najveći teritorij. U odgovoru na pitanje zašto je Karadžić napisao netočan datum nastanka svojega članka Srbi svi i svuda, Grčević iznosi nekoliko uzroka, među ostalim i to da je Vuk, braneći se od oštrih napada srpskoga javnog mišljenja i Pravoslavne crkve, htio ranijim datu mom dokazati kako nije izdajica i da svojom jezičnom reformom ne želi »pošokčiti« Srbe27 - čime je uvjeravao u svoju lojalnost naro du i Crkvi. Izbor godine 1836., koja je istodobno i godina početka ilirskoga pokreta, osiguravao mu je važno mjesto među onima koji su napadali i odbacivali ilirske ideje te umjesto toga promicali ve likosrpske zamisli. 28 U početcima slavistike Hrvati su predstavljali problem jer su osim Srba bili jedini narod »S povijesnim pravom postojanja« - ka ko to kaže Grčević - unutar navodno čistoga srpskog štokavskog je zičnog područja, dodatno zamršenoga netipičnim postojanjem triju narječja. Kako se Hrvate nije moglo izbrisati sa zemljovida, što smo već spomenuli, podijeljeni su između Srba i Slovenaca. Tvrdnja da su štokavski i čakavski različiti dijalekti, a ne govori istoga dijalekta, olakšala je rješenje problema dodjeljivanjem štokavštine srpskomu, a čakavštine hrvatskomu jeziku. Potkraj XIX. stoljeća, kada se zbog djelovanja hrvatskih vukova ca izvršila realna konsolidacija dotadašnjega samostalnog hrvat:'7
šokac je bio pogrdni naziv za Hrvata katolika.
:�H
M. Grčević, Karadžićeva ... , str. 55.
24
1. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
skoga te srpskoga književnog jezika u okviru srpsko-hrvatskoga l hrvatsko-srpskoga, hrvatski jezik prihvatio je definiciju toga jezika kao svoju. Formulu te definicije također treba uvrstiti u probleme koje kroatistika mora verificirati.
dijalekta osnovicom hrvatskoga standarda. Stjepan Babić ovako je to argumentirao:
Prije se isticalo da istočnohercegovačko narječje čini najužu osnovicu književnog jezika ijekavskog izgovora, ali i ono ima mnoge osobine koje štokavština kao književna osnovica nema ili ih bar nema u onom opsegu u kojem je u tom dijalektu 32 ...
1.2. Definicija hrvatskoga jezika Ta je definicija glasila: srpsko-hrvatski l hrvatsko-srpski jezik na stao je polovicom XIX. stoljeća, 29 a temelji se na novoštokavskome istočnohercegovačkom dijalektu. Neupitan dokaz istovjetnosti oba ju jezika bila je zajednička dijalektna osnovica koja se poistovjeći vala s jezičnim zavičajem Vuka Stefanovića Karadžića. Nakon ras pada Jugoslavije, u okviru promatranja stoljetnoga razdoblja jezi čnoga zajedništva, počela je raščlamba lingvističkoga člana defi nicije vezane za dijalektnu osnovicu jezika »Od koje je nekoć bio uzajmio, izravno ili neizravno (tj. preko kakva interdijalekta) ma terijalnu podlogu (tj. supstanciju i strukturu) na kojoj će se odvijati standardizacioni procesi«.30 Iz dijalekta koji čini jezičnu osnovicu standardni jezik preuzima fonetski sustav, osnovne gramatičke za konitosti i temeljni leksički fond, a tim se sastavnicama u procesu standardizacije dodaje još i tzv. kulturno-civilizacijska nadgradnja, intelektualni rječnik i znanstveno nazivlje, kako to naglašava Da libor Brozović i drugi znanstvenici. 31 Ispravak te definicije temelji se na izostavljanju atributa istoč nohercegovački te isticanju novoštokavštine kao jedine dijalektne osnovice hrvatskoga jezika. Taj su problem hrvatski lingvisti po krenuli već u svojim ranijim radovima, osamdesetih godina, doka zujući da nema argumenata za smatranje istočnohercegovačkoga
29
Pokazatelji te kronologije bili su: Gajeva i Vukova reforma te Bečki dogovor iz 1850. koji je trebao biti formalnom potvrdom novonastaloga jezika. D. Brozović, Sociolingvistička situacija i problemi jezične standardizacije u slavenskom svijetu XVIII stoljeća, >>Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru<<, br. l l, Zadar, 1972.-1973., str. 19.
30
31 D. Brozović, O sadržaju pojma norma u leksikologiji, ••Jezik<< 28, 5, Zagreb 1980., str. 138. -145. Pretisak /u:/ Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, ur. M. Samardžija, Zagreb, 1990., str. 140.-150.
25
Pozivajući se na monografiju Asima Pece33, Babić upućuje na ne standardiziranost, npr. jotacije tipa ćerati, devojka. Valja ipak imati na umu da je Vuk 1839. svjesno odustao od toga obilježja jer je te žio jezičnoj normi dati naddijalektni karakter redukcijom obilježja maloga dosega. Takvoga je mišljenja i Radoslav Katičić kada tvrdi:
Novoštokavska osnovica hrvatskoga standardnog jezika samo je načel no određena i ne odnosi se ni na koji konkretni novoštokavski organski sustav.34 Za određenje takve dijalektne osnovice adekvatan je naziv novošto kavskifolklorni koine, što ga predlaže Dalibor Brozović. To je termi nološki neutralna formulacija koja nema spornih konotacija. Hrvatski jezik, koji se formirao od kraja XV. stoljeća po načelu evolucijskog uključivanja elemenata iz različitih dijalekta, razno rodnih u procesu kodifikacijskih zahvata (utemeljenih na jednome dijalektu ili na mješavini više njih), postigao je tako visoku razinu apstraktnosti, naddijalektnosti, da ga danas ne možemo više po vezivati ni s jednim konkretnim hrvatskim dijalektom. Može se tu izdvojiti (i)jekavska novoštokavština, posebice njezina obilježja iz zapadnih područja, uz nešto manji utjecaj novoštokavskoga ikav skoga bosansko-hercegovačkog dijalekta. Kao rezultat povijesnih >>Hrvatski dijalekto 1 � s. Babić, štokavština i današnji književni idiomi na njoj utemeljeni, loški zbornik<< 10, Zagreb, 1985., str. 14. Pretisak /u:/ idem, Hrvatska jezikoslovna čitanka, /.agreb 1990., str. 293-302. Usporedi idem, Standardizacija- stabilizacija književnoga jezika, ..)t•zik<< 35, 2, Zagreb, 1987., str. 65.-77. Pretisak /u:/ idem, Hrvatska jezikoslovna ... , str. 257.269.
11
A. Peco, Govor istočne Hercegovine, >>Srpski dijalektološki zbornik« XIV, Beograd, 1964., str. 1.-200. 1'1 R. Katičić, Načela standardnosti hrvatskoga jezika, >>Jezik<< 43, 5, Zagreb, 1995., str. 177. l'rdisak /u:/ Norme i normiranje . . , str. 295.-307. .
26
HRVATI l NJIHOV JEZIK
standardizacijskih procesa u hrvatskoj su normi danas prisutni i elementi iz neštokavskih i staroštokavskih dijalekata. Najveće od stupanje od novoštokavske norme nalazimo u leksiku koji je naslije đen od stare tronarječnosti, tj. uporabe triju dijalekata (čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga) u funkciji hrvatskoga književnog jezika. No, naziv istočnohercegovački pojavljuje se i dalje u znanstve nim radovima:
Dijalekatnom osnovicom hrvatskoga standardnoga jezika dva su novo štokavska dijalekta, u većoj mjeri istočnohercegovački, osobito njegovi zapadni govori, u manjoj mjeri zapadni bosanskohercegovački dijalekt. 35 U reprezentativnom djelu Hrvatskijezik Josip Lisac tvrdi:
Današnji hrvatski književni jezik temelji se na novoštokavskim dijalekti ma (zapadnom i istočnohercegovačkom), prvenstveno na istočnoherce govačkom. U tom je smislu najvažniji dubrovački jezični sustav, govor koji je predstavljao dijalekatnu osnovicu najuglednijim starim dubrovačkim autorima (Marin Držić, Ivan Gundulić i drugi), a od sredine 18. stoljeća dijalekatnom je osnovicom hrvatskoga jezičnog standarda, zajedno s go vorima zapadnoga dijalekta.36 Istočnohercegovački dijalekt, koji se u definicijama smatra osnovi com hrvatskoga jezika utemeljenoj na znanstvenoj literaturi, posta je predmetom rasprave, slično kao i ostale činjenice koje se tiču nje gove povijesti. Taj je problem podrobno istražio Mario Grčević37 koji se tematski nadovezao na problematiku pogleda na hrvatski jezik u početcima slavistike. Pitanje dijalektne osnovice seže u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda i reforme Vuka Karadžića, što je prijelomno razdoblje u povijesti hrvatskoga jezika, s kojim se isto dobno povezuje i mnogo kasnijih netočnih interpretacija i pogleda. U doba ilirizma osnovicom tadašnjega jezika bila je (novo)štokav ština, bez upućivanja na kakav konkretan dijalekt, što je s jedne
35 J. Lisac, Leksička norma i hrvatska narječja, »Kolo<< VIII, l, Zagreb, 1998., str. 31.-39. Pretisak /u:/ Norme i normiranje ..., str. 246.-259. 36 J. Lisac, Narodni govori /u:/ Hrvatski jezik, ur. M. Lončarić, serija Najnowsze dzieje jrzyk6w slowimiskich, Opole, 1998., str. 189. 37 M. Grčević, Zablude ...
l . POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
27
strane omogućivalo ostvarivanje zamisli o stvaranju zajedničkoga jezika za sve Južne Slavene, a s druge strane osiguravalo njegovoj normi određeni stupanj apstraktnosti do koje se došlo uvođenjem obilježja staroštokavskih i drugih dijalekata. Tek poslije, kako piše Hranka Tafra, 38 pojavio se naziv hercegovački, ali uglavnom pove zan s fonološkom normom ilirskoga jezika (npr. naglascima, izgo vorom jata). Tafra naglašava da je otvorenost prema dijalektnome bogatstvu hrvatskoga jezika i danas obilježjem njegova standarda koje je znatno oslabljeno kasnijim djelovanjem vukovaca. Oni su odvojili hrvatski jezik od mnogih njegovih izvora te ga prilagodili Vukovu modelu i normi. I opet dolazimo do Vuka Karadžića i dija lektne osnovice novoga srpskog književnog jezika koju je on nazi vao (h)ercegovačkom. 39 U hercegovački dijalekt uključivao je ijekav ske dijalekte Hercegovine, Bosne, Crne Gore, Hrvatske, Dalmacije i Srbije (do Mačve, Valjeva i Karanovca - danas Kraljeva). Ti su pro stori ulazili u sastav turskoga hercegovačkog sandžaka, otuda i na ziv dijalekta potječe od administrativnoga naziva toga područja. Obuhvaćao je i staro štokavske ijekavske dijalekte. Vuk je ipak svoju reformu povezivao s novoštokavskim dijalektima. Tomo Maretić, predstavnik vukovaca, poznavao je specifičnost štokavskih dijale kata, shvaćajući Karadžićev izbor dijalekta kojim govori najveći broj ljudi na najširem prostoru i koji ima vrijedno književno naslijeđe pa je zbog toga na prirodan način predodređen za ulogu književ noga jezika. Iste su činjenice još u XVI. stoljeću potaknule Bartula Kašića i Jakova Mikalju na izbor štokavštine kao osnovice hrvat skoga književnoga jezika. Tomo Maretić bio je i poznavatelj razno rodne strukture štokavskih dijalekata među kojima se središnje, ijekavske, određuje kao hercegovačke, iako ne zaslužuju svi dijalekti taj naziv. Hercegovački jezik najispravnije rabi V. S. Karadžić koji ga 38
B. Tafra, Dijalekatna osnovica >>ilirskoga« jezika, >>Rasprave Zavoda za hrvatski jezik HF!« 18, Zagreb, 1992., str. 195.-209.
:;g
Na početku svojega djelovanja Vuk 1818. dijeli srpske dijalekte na sremske, resavske i hercegovačke. Četrdesetih godina XIX. stoljeća izmijenio je klasifikaciju na zapadne dija lekte (njima govore Srbi katoličke vjere, tj. H rvati), južne dijalekte (dubrovački jezik) i istočne dijalekte.
28
je obogatio obilježjima izvan njegova rodnoga govora. Upravo taj uzor prihvaćaju vukovci kao hrvatski jezik na sljedećoj etapi njego va povijesnoga razvitka. U suvremenom jeziku naziv hercegovački ima sasvim drukčiji, uži značenjski opseg. U skladu s tom tradici jom nazivlja, novoštokavski ijekavski dijalekti na širemu sjevernom području Crne Gore nose kasniju inačicu toga naziva: istočnoher cegovački, iako Vojislav Nikčević40 želi naziv crnogorski. Izostanak takva naziva i zadržavanje istočnohercegovačkoga termina svjedoči, po njegovu mišljenju, o političkoj motivaciji koja pomaže u realiza ciji velikosrpskih ideja što naglašavaju ulogu Srba i njihova jezika te istodobno izostavljaju i umanjuju ulogu Crne Gore. Današnju uporabu toga naziva Nikčević uspoređuje s ranijim nazivanjem Ma kedonije Južnom Srbijom. Terminološki je taj problem teško razrije šiti jer se novoštokavskim ijekavskim dijalektom služe četiri naro da: Crnogorci, Hrvati, Muslimani - Bošnjaci i Srbi, a svi oni nakon raspada Jugoslavije žive u četirima državama. Dijalektna osnovica vukovskoga jezika41 zamršen je problem i zbog toga što je poznato da se u Karadžićevoj reformi mogu izdvo jiti dvije etape, od kojih je prva pod geslom uvođenja jezika »kako prosti narod govori«, odnosno onakvoga »kako sam ja u detinjstvu čuo«, a bio je to zapravo govor njegova rodnog Tršića.42 U drugoj etapi Vuk odustaje od lokalnih obilježja, a u prilog širega dosega prihvaća načelo opće pravilnosti kojom se treba proširiti i raspro straniti novi model jezika. Od četrdesetih godina u njegovu su jezi ku posebice vidljiva brojna obilježja dubrovačkoga govora te upra-
40
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
vo tako i naziva svoj jezik, tvrdeći: »Sad pišem po Dubrovačkome«. Dubrovački govor i nadalje se ubraja u istočnohercegovački dijalekt. Naziv istočnohercegovački pojavio se 1956. u dijalektologiji P. Ivića43 i njime se zamjenjuje dotadašnji vukovski naziv hercegova čki. Tom je zamjenom Pavle Ivić na sve novoštokavske ijekavske di jalekte proširio prvotni doseg naziva istočnohercegovački kojim su se do tada obuhvaćali samo dijalekti istočne Hercegovine. Nastala je i opasnost od dvoznačnosti toga naziva, ali ga je Ivić, unatoč svemu, držao boljim od prethodnoga. Zbog toga će se u poglavlju lstočnohercegovački dijalekat kao osnovica književnogjezika,44 ko ji je tada bio hrvatsko-srpski, promijeniti i formulacija definicije o dijalektnoj osnovici hrvatskoga jezika. Sudjelovanje te osnovice u oblikovanju književnoga hrvatsko-srpskoga, a istodobno i hr vatskoga jezika, Ivić objašnjava na način koji oslikava tadašnje po glede na tu temu. U skladu s tim na prijelazu XV. u XVI. stoljeće taj se jezik u Dubrovniku oblikuje kao književni na temelju lokalnoga jekavskoga dijalekta. U drugoj polovici XVII. stoljeća pojavljuje se Matija Divković, glavni predstavnik bosanskih franjevaca, koji pi še istočnobosanskom jekavskom štokavštinom koja će u sljedećem stoljeću ipak ustuknuti pred ikavicom. Prema takvoj interpretaciji u istočno hercegovački dijalekt ubrajaju se i dubrovački i istočnobo sanski dijalekti. Sljedeću etapu povijesti stvara već Vuk S. Karadžić koji se prihvaća napornoga rada na reformi jezika.
Hrvati su u četvrtoj deceniji XIX. v., u težnji da se oslobode regionalne rascepkanosti koja je dotle sputavala razvoj njihove kulture, usvojili što kavsko narečje kao osnovicu književnog jezika. Pritom su oni izabrali jekavski izgovor, ne samo zbog velikog ugleda narodne poezije i želje da se ostvari što veća bliskost sa Srbima, već i zbog prestiža dubrovačke knji ževnosti. Kristalizacija književnog jezika Hrvata nije išla glatko i disku sije oko ovoga trajale su među Hrvatima oko pola veka, dok nije konačno usvojena vukovska osnovica štokavskog južnog narečja, ali u praksi sa dosta modifikacija u sintaksi i leksici, zasnovanih ne uvek na hrvatskim
V. Nikčević, Čijije takozvani Vukovjezik?, »Kritika<<, 12, Zagreb, 1970., str. 370.-385.
41
Literatura o tom problemu neobično je bogata. Najvažnije radove navodi M. Grčević u: Zablude ... , str. 46., bilješka 19. Isto tako neobično opširnu bibliografiju o Vuku Karadžiću navodi N. Bašić, op. cit.
42
Karadžićevi su roditelji bili iz Drobnjaka pod Durmitorom, odakle su se u prvoj polovici XVII . stoljeć� preselili u Tršić kraj Loznice u zapadnoj Srbiji, koji su nase lile izbjeglice iz . _ razhcmh kraJeva Hercegovine. Oba su govora pripadala istočnohercegovačkomu dijalek tu (prema današnjoj terminologiji), a sam Drobnjak i okolica 1878. pripao je Crnoj Gori. u Vukovu jeziku bilo je obilježja toga govora, kao npr. futur II. tipa uspišem, uzdajem. O tome detaljno piše P. Ivić, Srpski narod i njegovjezik, Beograd, 1971., str. 317.-321.
29
�
·1.1 ·H
P. Ivić, Dijalektologija srpskohrvatskogjezika. Uvod i štokavsko narječje, Novi Sad, 1956.
Ibidem, str. 145.-147.
30
1. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
HRVATI l NJIHOV JEZIK
narodnim govorima, već ponekad i na kalkiranju prema nemačkom je ziku.45 Novi naziv s dijalektološkoga motrišta nije bio dobar jer je unosio zabunu i nije odražavao stvarno stanje s obzirom na to da su di jalekti istočne Hercegovine, prema dijalektološkim istraživanjima (uzmimo kao primjer navedenu monografiju A. Pece), pokaziva li znatne razlike u odnosu prema novoštokavskoj ijekavštini kao osnovici književnoga jezika. Jedna od posljedica novoga nazivlja, kako ističe M. Grčević, bila je teza uvriježena u slavistici, da su po četci hrvatskoga književnoga jezika povezani s reformatorskim Vu kovim radom. Kriterij ubrajanja dubrovačkoga i istočnobosanskoga dijalekta u istočnohercegovački za Ivića su bile seobe pučanstva iako je u slučaju istočnobosanskoga dijalekta dodatni problem bio njegov staroštokavski sustav.46 Slično je bilo i s obilježjima dubrovačkoga dijalekta (npr. naglasak, ostvarivanjejata) koja nisu bila u skladu s realizacijom tih pojava u istočnoj Hercegovini. Iako jezikoslovna analiza ne potvrđuje u potpunosti takvu klasifikaciju, a zajedničko obilježje tih dijalekata je ijekavski izgovorjata, za Ivića je glavni ar gument bio živalj na tim prostorima - istočnohercegovački katolički (ili pokatoličeni) naseljenici. Pozivanje na pojavu migracija koje su navodno bile odlučujući čimbenik za određivanje tipa tamošnjega pučanstva pogodovalo je tvrdnjama o srpskom Dubrovniku i njego vom književnom naslijeđu. Nesumnjiv je utjecaj odigralo i mišlje nje da je štokavski dijalekt isključivo srpskiY Obilježja dubrovačko ga dijalekta, iako bliska i srodna istočnohercegovačkoj skupini, ne mogu opravdati njegovo ubrajanje u tu skupinu. Znanost pokušava riješiti taj problem odjeljujući dubrovački govor kao zaseban podtip u okviru istočnohercegovačkoga dijalekta. Dalibor Brozović naziva ga dubrovačkim poddijalektom.
Navedene činjenice opravdavaju tezu hrvatskih jezikoslovaca da naziv istočnohercegovački valja izostaviti kao kvalifikator hrvatske novoštokavštine. Glavni argument pristaša istočnohercegovačke geneze hrvatskoga jezika bila su njegova dva obilježja: nagla� ni sustav i izgovor jata. Međutim, oba ta obilježja u hrvatskome Je ziku ipak nisu povezana s istočnohercegovačkim dijalektom. No voštokavski se naglasni sustav, naime, razvio neovisno i o novošto kavskim ikavskim dijalektima, među ostalim u Dalmaciji i Lici, gdje se rodio Šime Starčević koji je prvi u svojoj gramatici još 1812. opi sao taj sustav. Osim toga, akcentolozi upravo u toj novoštokavskoj i kavštini vide korijene suvremene hrvatske akcentologije.48 S druge strane, hrvatski (i)jekavski izgovor potječe još iz jezika stare štokav ske pismenosti, a izvodi se iz dubrovačke pismenosti i istočnobo sanskoga dijalekta. Zato u slavističkoj tradiciji dosad uvriježena definicija hrvatsko ga jezika izaziva kontroverze kod istraživača49 i nameće potrebu daljnjih dijalektoloških istraživanja, o čemu govori S. Babić kad se uključuje u navedenu raspravu.50 Do tada je možda uputno slijediti primjer D. Brozovića koji je 1976. ovako opisivao osnovicu hrvatskosrpskoga jezika:
Materijalnu dijalekatsku osnovicu jezičnoga standarda dao je u prv�m redu ijekavski novoštokavski dijalekt (t r a d i i o n a l n o z v a n /na�lasila B. 0./ najčešće istočnohercegovački, ili južni), ali važnu su ulogu odigrala . osta la dva, ekavski (šumadijsko-vojvođanski, istočni) i ikavski (zapadni).51 e
Ibidem, str. 146.-147.
Ivić je promijenio svoje gledište odjeljujući taj dijalekt na karti u knjizi Srpski narod ... kao: ostaci istočnobosanskog govora.
47
Više o tome u V. poglavlju
1
s. Vukušić, Prednovoštokavsko prenošenje naglaska i njegovi odrazi u hrvatskoj stan tlu rt/noj prozodiji, >>Hrvatski dijalektološki zbornik<< 9, Zagreb, 1995., str. 101.-105; prema M. 1 ;l {.,viću, Zablude ... , str. 48. ill
1'1
Veliku raspravu 0 tome vodili su u časopisu >>Jezik<< J, Lisac i M. Grčević. Vidi J. Lisac, ]oš tliialekatnoj osnovici hrvatskoga književnog jezika, >>Jezik<< 46, 5, Zagreb, � 998., str. 1 � 4._ 1 1111.; M. Grčević, Ponovno o >>istočnohercegovačkoj štokavštini« i kroatistzčklm stran� utzca1 1 1 1 1 , »Jezik<< 47, 1, Zagreb, 1999., str. 18.-32.; J. Lisac, ]oš jednom o dijalekatnoj osnovicz hrvat , J. "�'' književnog jezika, >>Jezik<< 47, 2, Zagreb, 1999., str. 73.-77.
o
Babić, o dijalekatnoj podlozi hrvatskoga književnogjezika, >>Jezik<< 47, 2, Zagreb, 1999., '17.-80. 'oi 1 l. Brozović, O suvremenoj morfološkoj normi hrvatskoga jezičnog standarda i o morfo /u.\1. im značajkama standardne novoštokavštine uopće, >>Jezik<< 24, Zagreb, 1976., str. l.-12., 1 1 . ·1 'l., 109.-114. Pretisak /u:/ Norme i normiranje . . , str. 151.-181, citat - str. 153.
'•11
45 46
31
•,( l .
s.
.
32
HRVATI J NJIHOV JEZIK
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
1.3. Teorija književnoga jezika Najstariji naziv književnoga jezika, opći (općen) jezik (lingua com munis), rabili su hrvatski pisci za jezik pisanih djela. On se može us porediti s poljskim kulturnim dijalektom (dialekt kulturalny), pisa nim i govorenim jezikom obrazovanih koji nije do kraja normiran, ali je probran i služi kao sredstvo komunikacije između društvenih slojeva. Mlađi naziv, književnijezik, odgovara poljskomu terminu j�zyk literacki. U serbokroatističkoj literaturi:
... pod »književnim jezikom<< u prvom se redu misli na jezik, koji se razvio na osnovi narodnoga jezika, koji je gramatički pravilan i čist od tuđih elemenata, koji je brižno razvijan i usavršavan i kojim se služe u govoru i pisanju obrazovani slojevi naroda; ... 52 Teoretske rasprave o književnome jeziku nalazimo i u članku Herte Kune koja ovako određuje književni/ literarnijezik:
Bitna je karakteristika ovog jezika da je univerzalniji od konkretnih lo k�lni� g�vora i nužno ih prevazilazi, a da pri tome, iako teži objedinjava nJU u IzvJesnom širokom smislu riječi, ipak ne normira i ne dobiva status standardnog jezika, mada postoji, u većoj ili manjoj mjeri, labilna nor ma, ili bar izvjesni jezički uzusi, maniri, koji predstavljaju proizvod ne posredne literarnojezičke tradicije i konkretnih potreba onih slojeva koji neposredno učestvuju u kreiranju i konzumiranju literarnih proizvoda. 53 Ta autorica naglašava da je on prestižan kaofenomen kulturne nad gradnje. Književnijezik katkada se rabi i u užem značenju kao jezik lijepe književnosti, slično kao i u drugim slavenskim jezicima.54 Postoje mnoge definicije književnogajezika. U poljskome jeziku:
Najčešće se književni jezik razumije kao oblik općega jezika obrazovanih slojeva utemeljenoga na pisanoj tradiciji, koji se rabi na cijelom području dotičnoga jezika i u svim oblicima kulturnoga života naroda. Takav jezik
33
obično ima dva lika: pisani i govoreni. U odnosu na stare jezike, srednjo vjekovne ili antičke, naziv književni jezik označuje obično jezik pisme nosti: pisani jezik državne administracije, književnosti, znanosti, religije itd.55 Ta se definicija slaže s klasičnom definicijom Zenona Klemensi ewicza. Njezina novija inačica glasi:
Kulturni dijalekt određenoga narodnog jezika, najčešće samo njegova pi sana verzija, osnovicom je oblikovanja književnosti i razvija se zajedno s njom. U različitih narodnih tradicija, ovisnih uvelike o povijesnim čim benicima, književni se jezik supostavlja narodnim i regionalnim dijalek tima ili razgovornom jeziku.56 Zajednički element različito formuliranih definicija književnoga jezika nesumnjivo je njegov pisani oblik koji ga izdvaja od drugih idioma. Sljedeći je čimbenik tradicija koja jeziku daje naddijalektni, apstraktni karakter, model langue koji je odredio kasniji povijesni razvitak određenoga jezika i osigurao mu kontinuitet. Istodobno, naziv je imao usko značenje pa definicije nisu uvijek uzimale u ob zir ostala obilježja književnoga jezika, kao što je npr. potreba stva ranja norme ili funkcionalnih stilova. Pojedini slavenski jezici izgradili su u okviru teorije književnoga jezika vlastiti pojmovni i terminološki aparat koji pokazuje jezične funkcije u širem kontekstu drugih jezičnih idioma. Poljski jezik ima na tom području istraživanja bogatu tradici j u, počevši od radova Zenona Klemensiewicza (1951.), Stanislawa lJrbanczyka (1956.), Antonija Furdala (1973.) i mnogih drugih.57 S obzirom na to da nema jednoznačne definicije književnoga jezi ka, S. Urbanczyk zahtijeva precizan opis njegova značenja u po'•"
str. 320.-321.
Z . Gol
'•h
52 R. Simeon Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Zagreb, 1969., sv. I., str. 663. 53 H. Kuna, Istorija literarnog (književnog) jezika - standardni jezik, njegova istorija i pred standardni idiomi, >>Izraz« XXXVI., 10, Sarajevo, 1974., str. 433.
54 Više o tome l. Grickat, Jezik književnosti i književi jezik - na osnovu srpskog pisanog na sleda iz starijih epoha, »Južnoslovenski filolog« XXVIII, 1-2, Beograd, 1969., str. 1.-36.
Z. Saloni: ]fzyk literacki, /u:/ Encyklopedia jfzykoznawstwa og6lnego, ur. K. Polanski, Wroclaw-Warszawa-Krakow, 1993., str. 242. '• 1
Posebno je taj problem s bogatom literaturom predstavio S. Borawski, Wprowadzenie do l1istorii jfzyka polskiego, poglavlje Klasyczne pojfCia i terminy do charakterystyki stylowego ijimkcyjnego zr6znicowania polszczyzny, Warszawa, 2002., str. 90.-113. Vidi i W. Pisarek, /rMnicowanie jfzyka narodowego /u:/ Encyklopedia jfzyka polskiego, ur. S. Urbanczyk, Wroclaw-Warszawa-Krakow, 1991., str. 409.-411.
34
HRVATI l NJIHOV JEZIK
jedinoj uporabi ili njegovu zamjenu »sigurnijim« nazivom svena rodni (opći) pisani jezik. Furdal se u svojoj klasifikaciji poziva na unutarnja obilježja jezika te na temelju svojih kriterija razlikuje znanstveni književni jezik, govoreni i pisani; umjetnički književni jezik, govoreni i pisani; razgovorni književnijezik, govoreni i pisani. Potonji stil središnji je tip u cijeloj njegovoj klasifikaciji koja ima 12 jedinica. Svaki od navedenih autora svoju podjelu jezičnih sti lova temelji na primjeni različitih kriterija. Klemensiewiczevi su kriteriji bili sljedeći: nacionalni, teritorijalni doseg, način ostva renja, komunikacijska funkcija i situacija. U konačnici je dobio 15 jezičnih stilova: nacionalni, opći, regionalni jezik, gradski govor, razgovorni jezik, književni (pisani) jezik, konverzacijski, mono loški, umjetnički, znanstveni, normativno-edukativni, regional no konverzacijski, regionalno umjetnički, strukovni jezik i struč ni govor. Iste kriterije58 primijenio je i Urbanczyk, ali ima nešto drukčiju podjelu stilova u jeziku: etnički jezik, općenarodni (opći, nacionalni), dijalekti, pisani (književni) jezik, govorni jezik, komu nikativni, umjetnički, razgovorni, stručni, gradski govori, žargon. Furdalova klasifikacija temelji se na etničkom kriteriju po kojemu se jezik dijeli na: etnički; semantičko-funkcionalni (razgovorni, strukovni, znanstveni književni, umjetnički); socijalno-stilistički (književni i narodni jezik); sintaktički (pisani jezik, govoreni je zik); na kraju se prema fonetskom i fleksijskom kriteriju razlikuje književni govoreni jezik, gradski jezik - stručni govorni, razgovor ni, umjetnički govorni; seoski jezik - stručni govorni, razgovorni, umjetnički govorni. U jugoslavistici je funkcionalno razlikovanje jezika, tada još hrvatsko-srpskoga, pokrenuo Milorad Radovanović59, uključivši funkcionalni, socijalni, teritorijalni i individualni kriterij. U okvi ru prvoga izdvaja profesionalni ili disciplinarni podtip koji se rabi
58
Etnički umjesto nacionalnoga kriterija i kriterij specijalizacije umjesto komunikacijske situacije.
59
M. Radovanović, Sociolingvistika, poglavlje Raslojavanje jezika, Beograd, 1979., str. 63.-82.
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
35
u pravu, administraciji, znanosti, novinarstvu, filozofiji, politici. ls t varuje se s pomoću posebnih sintaktičkih i leksičkih (termino loških) sredstava i tvori temelj za formiranje administrativno-prav noga, publicistička-novinarskoga, znanstvenoga i drugih stilova. Sit uacijski podtip omogućuje razlikovanje jezika ovisno o okolno sl i ma u kojima ga govornici rabe (u obitelji, na radnome mjestu, na sastanku, u školi itd.) pa iako to autor eksplicitno ne navodi, to se I H'sumnjivo odnosi na razgovorni stil govorenoga jezika. Posljednji 1 u l(! tip tematski je blizak profesionalnome podtipu koji se pojavljuje u p r. u tekstovima o športu, politici, znanstvenim novostima, ne k roi ozima, oglasima, što implicira razgovorni pisani stil. Primjena socijalnoga kriterija omogućuje izdvajanje sociolekata (npr. žargo ua), dok individualni kriterij razlikuje idiolekte, osobne jezike ko j i ma se omogućuje istraživanje jezika i stila pisaca. Posljedni, te r i t orijalni kriterij ima dva podtipa od kojih su prvi nestandardni 1 1a rodni jezici, odnosno dijalekti, seoski i gradski, a drugi su inači ro m normiranoga standardnog jezika i njegovih pisanih i govore l 1 i h oblika. Primjena posljednjega kriterija odražavala je posebno raslojavanje tadašnjega hrvatsko-srpskoga jezika na tzv. hrvatsku l srpsku varijantu60. Za hrvatski jezik o tome je raspravljao Josip Silić6I, izdvajajući: 1.11a n stveni, uredski ili administrativni, novinarski ili publicistički, k 1 1 j i ževni ili beletristički i razgovorni stil62.
l
"" Tom se problematikom bavi i B. Tošović, Funkcionalni stilovi, Sarajevo, 1988.; II. izdanje, l l t ·ograd, 2002.
Si l ić, Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnoga jezika, >>Kolo« V, l, Zagreb, 1996., str. �17.; idem, Administrativni stil hrvatskoga književnogjezika, >>Kolo<< V, 4, Zagreb, 1996., .,, , Wl.-358.; idem, Novinarski stil hrvatskoga standardnog jezika, >>Kolo<< Vl, 3, Zagreb, 1 ' 1 ' 1/ . , s t r. 495.-513.; idem, Razgovorni stil hrvatskoga standardnog jezika, »Kolo<< VI, 4, l ' ' 1: ' dl, l 997., str. 483.-495.; idem, Znanstveni stil hrvatskoga standardnogjezika, >>Kolo<< Vl, 2, l o � g rt·h, 1 997., str. 397.-415.; idem, Rečenica i funkcionalni stilovi hrvatskoga standardnog 1 • · tA 11, "Kolo<< VII, l, Zagreb, 1998., str. 435.-441.
,.�
1.
' 1 ·l.
' ' ' Novi j i rad iz toga područja napisale su M. Kovačević i L. Badurina u knjizi Raslojavanje v· u''lll' stvarnosti, Rijeka 2001. te u njemu razmatraju funkcionalno raslojavanje jezika na
' odoravnoj razini, koja rezultira privatnim, javnim, specijalnim, multimedijalnim i literar l l t t l l d i skursom, dok se na okomitoj osi razlikuje govorni i pisani diskurs.
36
H RVATI l NJIHOV JEZIK
Radovanović rabi naziv standardnijezik koji u serbokroatistiku krajem šezdesetih godina XX. stoljeća uvodi D. Brozović63, stvaraju ći tako temelje teorije standardnoga jezika na teritoriju Jugoslavije. Taj je termin bio češći u zapadnom jezikoslovlju iako je bio poznat i u slavistici64 • Brozović odbacuje naziv književni jezik u kojemu vidi samo dvije dobre strane: dugu tradiciju i opću uporabu. Međutim, taj se naziv previše povezivao s književnošću i jezikom književno sti, a ona, kao što je poznato, ne rabi samo književnijezik, nego npr. i dijalekte pa je značenjski njegov opseg preširok. S druge strane, taj termin ima preusko značenje jer se njegova uporaba ne ograničuje samo na beletristiku65• Negativno je ocijenio i terminološka odre đenja koja su prihvaćena u drugim tradicijama, a to su: opći jezik, općenarodnijezik, kulturnijezik, s obzirom na njihovu semantičku n eadekvatnost u odnosu prema opisanim sadržajima. Jedini nedo st atak termina standardni bio je njegovo drugo značenje - 'prosje čan'. Prema Brozovićevoj definiciji standardni je jezik:
... autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno polivalentan, koji nastaje pošto se jedna etnička ili nacionalna formacija, uključivši se u internacionalnu civilizaciju, počne u njoj služiti svojim idiomom, koji je dotad funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije.66 Autonomnost znači da standardni jezik nije konkretan dijalekt, nego ima karakter naddijalekta koji se stvarao u procesu prisvaja nja obilježja iz različitih dijalekata tijekom njegova povijesnoga ra zvitka. Osim toga, obilježava ga prisutnost normi, i to preskriptiv ne, propisane, te uzusne, običajne, koje podliježu svjesnomu ko difikacijskom djelovanju, napose ona prva, preskriptivna norma. Takav jezik također je polifunkcionalan, tj. sposoban izraziti sve funkcionalne stilove jezika koji su se postupno oblikovali uspo-
D. Brozović, Standardni jezik. Teorija, usporedbe, geneza, povijest, suvremena zbilja, Zagreb 1970. Knjiga se sastoji od njegovih ranijih članaka o toj temi.
64
Tridesetih godina XX. stoljeća E. D. Polivanov rabio ga je u ruskom jezikoslovlju kao si nonim za književni jezik ili općeruski jezik. Usp. D. Brozović, op. cit., str. 16., bilješka 8.a. D. Brozović, op. cit., str. 15. D. Brozović, op. cit., str. 28.
37
redno s jezičnim razvitkom. Njegov je nastanak povezan s posto janjem određene etničke ili narodne formacije u kojoj on vrši ko munikativnu funkciju. Brozovićeva definicija iz sedamdesetih go d i na dopunjena je obilježjem elastične stabilnosti67, terminom koji su praški strukturalisti prihvatili kao određenu sposobnost za ra zvoj donekle stalnoga, određenoga jezičnoga sustava, otvorenoga za nove komunikacijske potrebe njegovih korisnika. Ta je teorija istodobno obuhvaćala sve one elemente koji su postojali u drugim, brojnim definicijama. Brozovićeva teorija time je nastavila temelj l i e postavke definicije književnoga jezika koja je bila formulirana s obzirom na jezični sustav i njegovo funkcioniranje u određenome d ruštvu. Tu su teoriju na temelju istraživanja u praškome jezičnom krugu tridesetih godina68 postavili B. Havranek i A. Jedlička, a po slije dopunio B. Havranek69 • Brozović tvrdi da na proces standar d i zacije dotičnoga idioma ne utječe karakter njegove supstancije i s t rukture, nego tri čimbenika u koje ubraja: L karakter jezika kao sredstva komunikacije i ekspresije određenoga društva; 2. njego va funkcionalna obilježja kao instrumente za vršenje navedenih funkcija; 3. karakter samoga društva kojemu služi. Taj se čimbenik od nosi na promjene u hrvatskome društvu kojima se etničke sku pi ne integriraju u narod, a s pomoću kojih se, napose u razdoblju buđenja nacionalne svijesti (narodnoga preporoda), narod integri ra u europsku zajednicu. Brozović u svojoj definiciji standardnoga jt�zika naglašava njegovu ulogu instrumenta društvene komunika cije. Taj aspekt ističe i J. Silić koji hrvatski standardni jezik definira kao »jezik hrvatske polifunkcionalne javne komunikacije.«70 Obje "' >>Elastična stabilnost<< ili >>gipka postojanost<<, na češkome: >>pružna stabilita<<.
1'11
11. Havranek, M. Weingart: Pražsky lingvisticky kroužek: Spisovna čeština a jazykova kul
I ll m,
63
65 66
l . POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
"'1
Praha, 1932., str. 245-258.
11. Havranek, A. Jedlička: Česka mluvnice, Praha, 1960., str. 7.; definiraju književni je
t i k kao: >>Spisovny jazyk je {ltvar jednoty, s ustalenou mluvnickou stavbou a se společnou, t ut•tti!ž ustalenou, ale stale rastouci slovnizasobow< (>>Književni jezik je jedinstvena tvorevina
, od ređenim gramatičkim sustavom i zajedničkim, također utvrđenim, ali stalno rastućim ll'ksičkim fondom<<). ;o 1,
J. Silić: Hrvatski jezik kao sustav i kao standard, u: Riječkifilološki dani. Zbornik radova H ijeka, 1996., str. 187.-193. Pretisak u: Norma i normiranje..., str. 235.-245. Književni jezik
38
HRVATI l NJIHOV JEZIK
definicije ispunjavaju kriterije koji u poljskoj terminologiji određuju općijezik/svenarodnijezik. Brozović je za svoju teoriju stvorio poseban pojmovni aparat. Uveo je termin idiom s potpuno novim i posebnim značenjem. To je neutralan, a istodobno i vrlo općenit, neodređen naziv za bilo koji oblik jezičnoga postojanja. Idiom zato, ovisno o kontekstu, mo že značiti: jezik (bilo koji, razgovorni), dijalekt, interdijalekt, govor, ali i standardni jezik te žargon. Novi je naziv i organski idiom ko ji označuje »govor konkretnog sela ili skupine uže povezanih sela odnosno zaselaka«71, kao komunikacijskoga sredstva određene, za tvorene seoske zajednice. U tom se značenju rabi i termin lokalni mjesni govor.72 Supstandardni idiom definira jezik gradske zajed nice, manje-više obrazovane, te obuhvaća: razgovorni jezik, dob ne žargone mladeži, stručne žargone, šatrovački kao tajni žargon rubnih društvenih skupina. Brozović u svojim radovima rabi i ter min dijasistem za određivanje jezičnoga sustava uopće, tj. njegova apstraktnog oblika. U odnosu prema hrvatsko-srpskom jeziku di jasistem bi bio njegov sinonim, dok je u dijalektnom kontekstu on sinonimom (novo)štokavštine koja čini zajednički dijasistem i hr vatskoga i srpskoga jezika. Tako je u razdoblju hrvatsko-srpskoga jezika dijasistem vršio funkciju langue, dok su njegove konkretne realizacije, tj. standardni hrvatski i standardni srpski - zvani još i varijantama - bile istovjetne s parole. U konačnici zajednički je dijasistem jezično spajao dva naroda, a praktično se realizirao s pomoću dvaju standarda. Teorija varijanata koju je u osnovi posta vio Brozović73 stvorila je raskol u tada vladajućem službenom dr žavnom tumačenju karaktera i funkcioniranja hrvatsko-srpskoga jezika koji se smatrao jednim jedinstvenim jezikom.
l . POG LAVLJE : Definiranje hrvatskoga jezika U Brozovićevoj
teoriji standardnoga jezika osnovni je i neutralni termin idiom koji je istobno osnovom klasifikacije jezičnih stilova, t j . upravo idioma. Brozović rabi tri kriterija: organičnost/neorganič1/ost; konkretnost/nekonkretnost; viši hijerarhijski stupanj/niži hije rarhijski stupanj. Kao rezultat primjene tih kriterija, standardni je j<�zik primjerice neograničen, konkretan i s hijerarhijom najvišega st upnja. Nekonkretan je interdijalekt, dok se na najnižem hijerar11 i j skom stupnju nalazi razgovornijezik i lokalni dijalekt. Jedno od nužnih obilježja standardnoga jezika jest njegova nor ma i njoj pridruženi procesi normiranja. Pod jezičnom normom ra zumijevamo:
Skup jezičnih jedinica i pravila njihova povezivanja koje potvrde kori snici jezika. Apstraktno shvaćanje jezične norme uzima se kao posredno izmeđujezičnoga sustava i jezičnoga uzusa (običaja). Norma obuhvaća sve pojave koje joj nameće sustav, ali se u nekim slučajevima ne ogranič uje _ u na njih, nego daje prednost kojoj od izbornih inačica. Ona se ostvaruJe tekstovima temeljenima na jezičnome uzusu koji može odrediti obiljež ja tih tekstova u većem stupnju nego norma. Suprotno od uzusa, jezična je norma čvršća i ne dopušta postojanje prevelikoga broja inačica. Ona obuhvaća isključivo općeprihvaćene pojave. Nepoštivanje norme može primatelja dovesti do nesporazuma ili tumačenja koje nije u skladu s namjerama pošiljatelja?4 u
Definicija preskriptivne (kodificirane, propisane) norme odgo vara opisu uzusne (običajne, uporabne) norme koja se katkada po istovjećuje s uzusom75 - jezičnim običajem - i tada se definira kao:
... način korištenja jezičnim sustavom, njegovim jedinicama i pravili ma njihova povezivanja, što ih određena društvena zajednica prihvaća. Smatra se da jezični uzus ima veći utjecaj na upotrijebljena jezična sred stva od jezičnoga sustava te da čini osnovu za oblikovanje norme. Uzus može biti znatno kolebljiviji od norme i može dopuštati velik broj inačica. Također može obuhvaćati pojave koje nisu općeprihvaćene, ali su rašire ne i s vremenom se mogu ubrojiti u normu. Jezična norma može konačno
autor definira kao jezik hrvatske lijepe književnosti.
71
D. Brozović, op. cit., str. l l .
72 B. Kryzan-Stanojević primjećuje da se ovaj naziv ••sve češće javlja u značenju hrvatskih
dijalekata i predstavlja određeno izbjegavanje preciznijih klasifikacija«, usp. eadem, Od bl� du do innowacji, u: Procesy innowacyjne wj�zykach slowimiskich, ur. Z. Rudnik-Karwatowa, Warszawa, 2003., str. 96., bilješka 16.
73
Opširnije o tome u VIII. poglavlju.
39
'/.. Saloni: Norma j�zykowa, u: Encyklopedia j�zykoznawstwa og6lnego . .. , str. 363. ., , , lJ nekim se radovima razlikuje pojam uzusne norme od uzusa te se obraća pozornost na <,iri opseg toga drugoga pojma, s obzirom na to da on obuhvaća i jezične pogrješke, efemerije ;1
11ast ale pod utjecajem mode, posuđivanja, kao i citate i okazionalizme.
40
sankcionirati jezični uzus ako koje jezično sredstvo ima visoku čestotnost, pojavljuje se i u govornom i u pisanom jeziku te poštuje gramatička i logič ka načela. Nije dovoljna široka primjena u jednoj zajednici ili u jednome jezičnom stilu, a razdoblje pojavljivanja mora biti dovoljno dugo da se ne shvati kao prolazna moda.76 Zbog toga normu razumijemo kao odabrana i stabilizirana obiljež ja sustava koja čine pravila za jezičnu uporabu, dok je uzus način njezina ostvaraja. Postojanje uzusne norme upućuje na dvije op rjeke: pisani - govoreni (razgovorni) jezik koji se u hrvatskom stan dardnom jeziku, kako smo već spomenuli, smješta u supstandard (supstandardni idiom). Uzajamnost razgovornog uzusa i propisane norme temelji se na činjenici da uzus određuje buduće promjene u propisanoj normi koja je po prirodi konzervativnija te osigurava standardu elastičnu stabilnost, tj. mogućnost razvoja.77 Josip Silić18 u pokušaju rješavanja teoretskoga problema normiranja predlaže gledanje na normu kao na statično-dinamičnu pojavu s jedne stra ne uvjetovanu sustavom, što određuje njezin statični, sinkronijski aspekt kojim osigurava stabilnost i jamči kontinuitet jezične komu nikacije te kulturne tradicije, a s druge strane govorom koji normi daje dinamični i razvojni karakter, tj. unosi element promjene bez kojega ne bi bio moguć razvoj norme ni književnoga jezika.79 Hrvatski lingvisti koji se bave teorijom hrvatskoga standardnog jezika80 u okviru rada na postizanju i stabiliziranju jezične norme 76
1. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
Z. Saloni: Uzus (zwyczaj)j�zykowy, u: Encyklopediaj�zykoznawstwa og6lnego ... , str. 575.
77
O odnosu obiju normi u suvremenom jeziku usp. R. Katičić: Hrvatski jezični stan dard, >>Jezik<< 51, 2, Zagreb, 2004., str. 49.-60.; B. Oczkowa: Obecnosć normy w swiadomosci uiytkownik6w j�zyka czyli jak m6wiq Chorwaci, u: W poszukiwaniu nowego kanonu. Reinterpretacje tradycji kulturalne} w pmistwach postjugoslowimiskich po 1995 roku, ur. M. Dqbrowska-Partyka, Krakow, 2005., str. 85.-95. 78 J. Silić: Nekoliko misli o normi, u: Jezik u savremenoj komunikaciji, Beograd, 1982., str. 155.-161. Pretisak u: Norme i normiranje ... , str. 203.-21 1 .
79
De Saussureovoj dihotomiji u kojoj apstraktni langue tvori skup društvenih norma, a parole je njegova konkretna, individualna realizacija, E. Coseriu (Systema, Norma y Habla) suprotstavlja trihotomnu klasifikaciju: sistem - norma - govor, na koju se u svojim radovima poziva i Silić, npr. u: idem, Hvatskijezik kao sustav ... 80 Osim D. Brozovića tim su se problemima bavili i Lj. Jonke, R. Katičić, J. Silić, S. Babić, I. Pranjković, M. Samardžija i drugi. Reprezentativan izbor članaka s tog područja predstav-
41
razlučuju standardizaciju od standardnosti (normativnosti), razu mijevajući pod prvom proces čiji je cilj i rezultat standardnost, tj. već ostvaren stupanj normiranih ili standardizirajućih uzusnih operacija.81 Standardnost bi u konačnici bila ono što bismo mogli nazvati imanentnim obilježjem standardnoga jezika, tj. upravlja nje statičnim (jezičnim) pravilima, dok bi standardizacija bila ono što podliježe dinamičnim (sociolingvističkim) pravilima.82 Zbog toga se načela standardnosti razlikuju od načela standardizacije. Glavna obilježja koja čine hrvatski standard jesu: l. novoštokavska dijalektna osnovica s jekavskim izgovorom; 2. određeni gramati čki sustav (32 fonema, sedam padeža, sedam glagolskih vremena, četiri naglaska); 3. latinično pismo; 4. fonološki pravopis uz pisanje stranih riječi prema originalnome zapisu. Ostala obilježja smatraju se kulturnom ili civilizacijskom nadgradnjom i bila su prihvaća na u različitim razdobljima standardizacije, npr. način stvaranja znanstvenoga nazivlja ili odnos prema stranim riječima.83 Pritom se razlikuje početni i krajnji trenutak normativnoga djelovanja koje može biti svjesno, plansko normiranje kada se odnosi na kodifici ranu normu ili uzusno, spontano, tipično za govorni jezik. Kodificiranje, koje se u poljskom jeziku katkada shvaća i primje njuje kao opći naziv za stvaranje jezične norme, samo je jedna od etapa dugotrajnog i višeslojnog procesa djelovanja za koji bi bolji naziv bio normiranje. Taj naziv rabi u svojim ranijim radovima i M. Radovanović koji prikazuje model toga procesa u deset faza. 84 Stvaranje i funkcioniranje norme odvija se u sljedećim fazama:
�
!
ljen je u zborniku Norme i normiranje ... . Tamo_ se _nalazi i pane -dis_kusija o na v � žnijim cl � os�epitanjima normiranja suvremenoga hrvatskoga Jezika. Nedavno Je tOJ problematl . . 1 i o opsežnu i sintetsku monografiju K. Mićanović, Hrvatski s naglaskom. Standard 1Jezzcm uarijeteti, Zagreb, 2006.
111
112 tn 111
R. Katičić: Načela standardnosti ... , str. 175.-182. J. Silić: riječ u raspravi u : Norme i normiranje ... , str. 326.
s. Babić: Standardizacija - stabilizacija ... , str. 65.-77.; R. Katičić, op. cit.
M. Radovanović, op. cit., str. 83.-93. Autor se poziva na Advances in Language Planning, potak izd. J. A. Fishman, The Hague-Paris, 1974. Materijal s toga sociolingvističkoga skupa podjelu. nuo ga je na takvu
42
H RVATI l NJIHOV JEZI K
l . selekcija - izbor norme ili izbor osnovice - najčešće dijalekta ili sociolekta - čija će sistemska obilježja određivati normu bu dućega standardnog jezika; 2. deskripcija - opis norme u deskriptivnim gramatikama i rječ nicima; 3. kodifikacija - preskripcija, određivanje obvezatnih jezičnih oblika ili zabrana oblika koji se smatraju neispravnima - provo di se s pomoću normativnih gramatika, rječnika i pravopisnih pravila; 4. elaboracija - obrada norme za uporabu u različitim situacija ma koje su određene društvenim potrebama, što se ostvaruje u dugotrajnom, nikada završenom procesu; u toj fazi norma mora omogućiti polifunkcionalnost jezika; 5. - 6. akceptuacija - službeno prihvaćanje norme od određe ne društvene zajednice, npr. u školstvu, znanosti, administra ciji85, nakon čega dolazi do implementacije, tj. stupanja norme na snagu; 7. - 8. ekspanzija - širenje norme na nova područja i među nove društvene skupine, što se događa npr. izbacivanjem dijalekata; - proces teče zajedno s fazom kultivacije (njegovanja) norme u školstvu, izdavaštvu, sredstvima masovnoga informiranja itd.; što je neobično važna iako često zanemarivana »normativna« djelatnost; 9. - 10. evaluacija - vrjednovanje i ocjena primjenjivosti kodi ficiranoga standarda na aktualne društvene potrebe za nepre stanim mijenjanjem uvjeta, što je zadaća rekonstrukcije koja se temelji na bilježenju novih komunikacijskih potreba i osigura vanju sredstava za njihovo namirivanje. Radovanovićev model detaljno upućuje na faze samoga procesa nastajanja norme, počevši od njezina izbora i razvoja, preko opisa,
85
Autor se poziva na primjer Vuka koji je započeo srpsku jezičnu i pravopisnu reformu 1818. godine, a službeno prihvaćanje pravopisa dogodilo se tek 1868. godine, tj. četiri godi ne nakon smrti reformatora, iako je sam jezik prihvaćen ranije.
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
43
kodificiranja, elaboracije, a zatim funkcioniranja u jezičnome stan dardu (prihvaćanje, stupanje na snagu, širenje, njegovanje, vrjed novanje). Autor je u svojem radu ocijenio da je hrvatsko-srpski jezik dostigao šestu fazu toga procesa i nalazi se pred fazom ekspanzije. S druge strane, taj model na sociolingvističkoj razini dokazuje da su hrvatski i srpski različiti jezici jer su se pojedine faze njihove stan dardizacije odvijale u različitim razdobljima. Te razlike vidljive su već od prve faze selekcije koja za hrvatski jezik započinje u XVI. XVII. stoljeću, a za srpski tek početkom XIX. stoljeća. Dubravko Škiljan definira standardizaciju kao proces stvaranja preskriptivne norme, koji se odvija u trenutku kada dotična druš l vena zajednica osjeti potrebu za njezinim uvođenjem. Taj proces je, prema autoru, uvjetovan ekonomskim, političkim i kulturno -političkim čimbenicima, kao što su npr. nastanak suvremenih gra danskih država, jedinstvenoga tržišta robe i radne snage. Tim se čimbenicima nerijetko pridružuje i porast nacionalne svijesti. U ko d i fikaciju sensu stricto autor ubraja samo deskripciju, kodifikaciju i elaboraciju.86 Jezična se standardizacija razmatra i u kontekstu jezične poli t ike. Nju se u tom slučaju definira kao jezično planiranje unutar kojega se izdvaja planiranje jezičnoga korpusa, što ostaje u dome ni lingvista i svodi se na izdavanje normativnih gramatika, rječni ka i jezičnih savjetnika. Time gramatičari vrše izbor i normiranje. Planiranjejezičnoga statusa temelji se na promicanju i primjeni je zika u jednoj društvenoj zajednici, odnosno na prihvaćanju odre denoga jezika kao društvene pojave. Znanstvenici različito gledaju na obje pojave. D. Škiljan jedino planiranje korpusa poistovjećuje s procesom standardizacije.87 Specifičnost hrvatske pismenosti u predstandardnome razdo blju bila je njegova tronarječnost, što je u praksi označavalo čakavIH i D. škiljan: Pogled u lingvistiku, Zagreb, 1985., str. 148.; idem: Jezična politika, Zagreb, 1 988., str. 40.-55.
117
Više o tome, uz pregled različitih stajališta, vidi u M. Czerwinski: Jrzyk, ideologia, narod. l'olitykajrzykowa w Chorwacji ajrzyk medi6w, Krakow, 2005.; H. Jaroszewicz: Nowe ten dencje normatywne w standardowychjrzykach chorwackim i serbskim, Opale, 2004.
44
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
sku, štokavsku i kajkavsku pismenost, a tim samim i više različitih norma koje su uzajamno djelovale jedna na drugu, pa čak i njihovo svjesno »miješanje«, o čemu će biti riječi u sljedećim poglavljima. Ovdje bih željela samo naznačiti faze nastajanja štokavske norme prema Radovanovićevu modelu, jer ona Čini osnovicu suvremeno ga hrvatskoga jezika. Povijest normiranja u hrvatskome jeziku započinje od izbora štokavštine kao temelja općega jezika, o čemu svjedoči dubrovač ka književnost od kraja XV. stoljeća. Selekcija se vršila gotovo auto matski jer je i sam Dubrovnik bio štokavski. O svjesnom izboru možemo govoriti i u djelatnosti Bartula Kašića - rođena čakavca - te Jakova Mikalje, protureformatora, koji je za jezik svojega mi sionarenja odabrao dijalekt što je obuhvaćao najveći dio teritorija. U to doba zamisao općega jezika drukčije su shvaćali njihovi pro tivnici, istarski protestanti, koji su širenje svojih ideja povjeravali miješanomu jeziku što je u sebi povezivao sva tri dijalekta i staro slavensku tradiciju. Normiranje je u predstandardnom razdoblju, koje je trajalo do polovice XVIII. stoljeća,88 bilo spontano, tipično za uzusnu normu. U tom najranijem razdoblju drugu fazu normiranja - opis (deskrip ciju) zahvaljujemo ondašnjim autorima gramatika, a dijelom i lek sikografima koji su u svojim djelima često davali savjete o tome što je ispravno. Gramatike za školsku uporabu ostvarivale su sljedeći zahtjev normiranja, tj. širenje (implementaciju) norme, što je na neki način prethodilo i narušavalo propisani red njezina razvoja. Tomu je pridonio velik broj gramatika (računajući od prve grama tike B. Kašića (1604.) do gramatike T. Maretića (1899.). Ukupno je objavljeno oko sto izdanja, većina tek u razdoblju standardizaci je.89 Normativni elementi u gramatikama i rječnicima uzimani su kao svjesno standardiziranje, što je dobar argument za pomicanje standardizacije u XVII. stoljeće. No tada ipak nisu bili ispunjeni svi
uvjeti. S obzirom na teritorijalnu rascjepkanost Hrvatske i njezinu zamršenu političku situaciju, do prihvaćanja (akceptuacije) hrvat skoga jezika kao službenoga i diplomatskoga (umjesto latinskoga jezika) došlo je tek 1847. godine. Do toga razdoblja možemo govoriti, po mišljenju B. Tafre, 90 samo o individualnoj normi o kojoj je odlu čivao autoritet gramatičara ili pisca. O kontinuitetu preskriptivne norme svjedoči činjenica da su u njoj prisutna današnja obiljež ja hrvatskoga standarda koja su postojala još u gramatici Bartula Kašića na početku XVII. stoljeća, među koja se nesumnjivo ubraja ju: jekavizam u dugom slogu, jednostavna i složena sklonidba opis n ih pridjeva (potonja s tzv. kratkim oblicima, bez navezaka -a, -u, - e), različiti nastavci za dativ i lokativ jednine u pridjevno-zamje ničnoj deklinaciji, zbirni brojevi na -era, deklinacija brojeva dva, l ri, četiri. 91 Za polovicu XVIII. stoljeća, koju je Brozović označio kao početak razdoblja standardizacije u hrvatskome jeziku, specifična je preva ga novoštokavštine, funkcionalno razlikovanje jezika i kodificirana pravopisna norma (tzv. slavonski pravopis). Od polovice XIX. sto ljeća može se govoriti o institucionaliziranoj normi za razliku od njezina prethodnoga individualnog karaktera. To je povezano s ilir skim pokretom i jezičnom koncepcijom iliraca. Početci teorij skoga zanimanja za normu i za književni jezik pojavljuju se u radovima A. Vebera Tkalčevića - predstavnika tzv. zagrebačke filološke škole.92 Dugotrajan i zamršen proces hrvatske standardizacije povezan je s određivanjem njezine kronologije i može se različito interpre1 i rati.
'10
88
Taj datum nisu bezrezervno prihvatili svi hrvatski jezikoslovci. Raspravu o toj temi vidi u 2. poglavlju.
89
Popis gramatika vidi u B. Tafra: O hrvatskim vukovcima iz drugoga kuta, >>Rasprave Zavoda za hrvatski jezik HFI<< 19., Zagreb, 1993., str. 339.-362. Vidi i bibliografiju.
45
B. Tafra: Dijakronijski aspekti normiranja hrvatskoga jezika, u: Zbornik Zagrebačke sla Zagreb, 2003., str. 305.-319.; eadem: Obilježja hrvatske gramatičke norme do kraja 19. stoljeća, >>Filologija<< 24.-25, Zagreb, 1995., str. 349.-354.
P ističke škole, '� 1
B. Tafra: Dijakronijski aspekti ... , str. 316.
'J:!
Više o tome vidi u VII. poglavlju.
11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
47
Upravo takav kriterij u svojoj periodizaciji, tj. »apstraktni jezik sljedećim fazama njegova razvitka, neovisno o svemu drugome«, prihvatio je 1958. godine Aleksandar Belić2 izdvajajući u razvoju tadašnjega srpsko-hrvatskoga jezika tri glavne epohe s osam raz doblja: u
ll. POGLAVLJE
Periodizacija povijesti h rvatskoga jezi ka Proučavanje periodizacije povijesti hrvatskoga jezika nema tako bogatu tradiciju kao u drugih slavenskih jezika, npr. kao u poljsko me, iako je prvi pokušaj svođenja razvoja jezika, istina srpskoga, u kronološke okvire ostvario u početcima slavenske filologije Josef Pavel šafaffk1 1833. godine. Slično kao i Jernej Kopitar, on je naj prije nijekao postojanje posebnoga hrvatskog jezika, a zatim ga je, smatrajući štokavske i čakavske dijalekte određenom cjelinom koja pripada istomu jeziku, nazvao srpskim, poslije srpsko-hrvatskim. Šafafik je u povijesti toga jezika izdvojio dva razdoblja, a kao kriterij je uzeo njemu tada poznate pisane jezične spomenike: L razdoblje - od 857. do 1400. - u njemu razlikuje razdoblje grč kih i latinskih izvora, koji traje do kraja X. stoljeća; popis ćiri ličnih izvora započinje Poveljom Kulina bana iz 1 189. IL razdoblje - od 1400. do 1730. Šafafikova periodizacija tako je zapravo periodizacija srpskoga književnoga jezika pa su ju kasniji autori koji su se bavili tom pro blematikom u svojim istraživanjima odlučno odbacili. Oni su kao jedini kriterij prihvatili isključivo jezične činjenice koje ne preuzi maju čimbenike izvan sustava kao što su kulturno-društveno-po vijesne pojave pridružene razvoju i funkcioniranju jezika.
1
J. P. Šafarfk: Serbische Lesekorner; oder historisch-kritische Beleuchtung der serbischen Mundart. Ein Beitrag zur slawischen Sprachkunde, Pesth, 1833. {pretisak iz 1957.).
1.
epoha (IV. - VII. stoljeće) - od raspada praslavenske zajednice do seobe Slavena na Balkan: 1. period - srpsko-hrvatski jezik kao dio prasl�vensk�ga j�zika; jezična obilježja razdoblja: npr. prijelaz skupma kve, gve > eve, zve te pojednostavljivanje skupina tl, dl > l, bila su tipična i za istočnoslavenske jezike; 2. period - srpsko-hrvatski jezik kao dio južnoslavenske zaje nice (metateza skupina -TorT-, -TolT-, -TerT-, -TelT-) te kao dw zasebnoga prajugozapadno-slavenskoga, tj. pra-srpsko-hr vatsko-slovenskoga jezika (obilježja: tj > t', dj > d'; razvitak jerova prema jednome poluglasu; nastavak -mo u l . os. pl. prezenta; gubitak -t u 3. os. sg. i pl. prezenta; početak razli kovanja upitne zamjenice kaj, Čb, Čbto).
�
1 1 . epoha (VII. - XIV. stoljeće) - od naseljavanja Balkana do poče
taka velike seobe naroda: 3. period (VII . - VIII. stoljeće) - približavanje čakavskoga i kajkavskoga dijalekta (npr. zajednički razvoj d' > j), a nakon toga produbljivanje razlika između štokavskoga, čakavskoga i kajkavskoga (npr. afrikatiziranje t' > č, za razliku od čakav skoga t'); 4. period (IX. - XII. stoljeće) - približavanje i zajednički razvoj štokavskih i čakavskih dijalekata (štokavsko i čakavsko p > u, � > e, y > i, b, b > a, štokavsko va > u); 5. period (XIII. - XIV. stoljeće) - glavno razdoblje u razvoju srp sko-hrvatskoga jezika; nastavljanje (iako u manjoj mjeri) za jedničkoga štokavsko-čakavskoga razvoja; konačno oblikoA. Belić: Periodizacija srpskohrvatskogjezika, >>Južnoslovenski filolog<<, XXIII., Beograd, 1 '!:ill., str. 3.-15.
48
11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV J EZIK
vanje čakavskoga dijalekta te južne i zapadne štokavštine (obilježja štokavštine: vokalizacija poluglasa u a, vokalskoga J > u, e > e/ilje: ije; -l > -o); Ill. epoha (XV. - kraj XIX. stoljeća) - period mlađih jezičnih inova cija: 6. period (XV. - XVI.) - razvoj morfoloških obilježja u okviru štokavskoga dijalekta (Gen pl. ii, Dat. i Instr. pl. -ma, mije šanje Lak. pl. s Gen. pl., gubitak h u većini dijalekata, početci novoštokavske akcentuacije); 7. period (XVII. - XVIII. stoljeće) - provođenje nove jotacije u skupinama tbj > Ć, dbj >j, nbj > nj ... i t + je (< e) > ć; d + je (<e) >j, npr. ćerati, devojka; završetak procesa sinkretizma u pl. dodavanjem Lak. pl., Dat. i Instr. pl.; 8. period (XIX. stoljeće) - pojavljivanje pojedinih perifernih je zičnih obilježja nastalih zbog seobe naroda. -
Belićeva periodizacija pokazuje stanje tadašnje znanosti, napose u okviru kronologije pojava, što je u velikoj mjeri verificirano slavi stičkim istraživanjima u sljedećim desetljećima. 3 Osim toga, kako naglašava Belić, izbor jezičnih činjenica koje se nalaze u pojedinim epohama i periodima ovisi o individualnoj ocjeni autora. Ostale periodizacije nastavljaju se na Belićeve metodološke po stavke4 uz eventualni pomak težišta na druge jezične pojave, iako operiraju istim faktografskim materijalom. U periodizaciji Ivana Popovića5 (1960.) u povijesti jezika izdva jaju se tri razdoblja:
I.
2. 3.
( 1 961.): 1.
epoha (do XL stoljeća) - nastavak pojava započetih u prado movini (glavne tendencije za otvaranje slogova - metateza) te susret s romanskim supstratom koji je utjecao na razvitak psl. dj >j u čakavskim i kajkavskim dijalektima, kao i oblik zamje nice kaj.
tl.
epoha (XL - XIV. stoljeće) - evolucija samoglasničkoga sustava: 1. period (XL - XII. stoljeće) - denazalizacija nosnika, ujedna čenostjerova, razvitaky > i; 2. period (XIII. - XIV. stoljeće) - pojavljivanje novih samogla snika kao rezultat vokalizacije jera, razvoja vokalnoga J > u te -l > -o.
I l l . epoha (od kraja XIV. stoljeća do početka XX. stoljeća) - nastav
ljanje evolucije s težištem na miješanju dijalekata: 1. period (kraj XIV. - XVII. stoljeća) - novoštokavska akcentu acija, gubitak kategorije dvojine, novi Gen. pl. -ii; 2. period (XVII. - početak XIX. stoljeća) - treća (nova) jotacija, Lak. pl. -ma.
Usporedi poglavlje III. Osim toga, u odnosu prema drugom periodu, F. Ramovš u svo jim je radovima upozorio na nedostatak jezičnih obilježja od prije VII. st. koja bi potvrdila Belićev pogled da su se čakavski, kajkavski i štokavski dijalekti izdvojili još prije dolaska Slavena na Balkan.
4
5
l. Popović: Geschichte der serbokroatischen Sprache, Wiesbaden, 1960., str. 347.-350.
razdoblje Altserbokroatisch (IX. - XIV. stoljeće) - srednjovjekov no, stabilno, koje počinje s početcima pismenosti, a u jezičnome smislu to je vrijeme oblikovanja dijalekata; razdoblje Mittelserbokroatisch (XIV. - početak XVIII. stoljeće) - burno, gotovo revolucionarno s obzirom na migracije zbog najezde Turaka; razdoblje Neuserbokroatisch (XVIII. - XIX. stoljeće uključivo) - novo, nacionalno; nastaje nacionalni jezik Srba i Hrvata u no vim društvenim uvjetima.
Taj projekt ne uzima u obzir samo jezične nego i izvanjezične činje n ice koje uvjetuju jezični razvitak. Malo drugačiji kronološki okvir predložio je Milivoj PavloviĆ6
3
S. Manojlović: Glavne etape u razvitku hrvatskosrpskogjezika, >>Radovi. Razdio lingvi stičko-filološki« 4, Zadar, 1968., str. 46.-69. ovako komentira Belićeve teoretske postavke: >>pokojni prof. Belić se oslobodio literarno-jezičnih pa čak i literarno-kulturnih kriterija koji su naše stručnjake dugo vremena sputavali« (str. 50.).
49
M . Pavlović: Uslovi razvitka i periodizacija istorije srpskohrvatskogjezika, >>Južnoslovenski l i lolog«, XXV., Beograd, 1961., str. 49.-63.
1'
so
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Drugačije problem rješava Svetozar Manojlovie (1968.), koji svoj projekt ilustrira jezičnim činjenicama iz prethodnih periodizacija: I.
etapa - od etničkoga i jezičnog raspada praslavenske zajednice do kraja IX. stoljeća, s tim da se IX. stoljeće uzima kao prijelazni period između I. i II. etape.
II. etapa: L period (X. - XII. st.) 2. period (XIII. - XV. st.) III. etapa - od XV. st. do danas. Zajedničko je obilježje predstavljenih periodizacija da su one na stale u razdoblju funkcioniranja hrvatsko-srpskoga jezika i za njega su bile rađene. Autori su se slagali s datiranjem III. razdoblja koje počinje od XV. stoljeća. Stoljeća XIV. i XV. prijelomna su u jezičnoj dijakroniji. Poveznicom je bio lingvistički kriterij (iznimka su ra dovi šafafika i Popovića). Te su se periodizacije odnosile na faze razvoja gramatičkoga sustava, prije svega štokavskoga, ali isto tako i na usporedbu čakavskoga i kajkavskoga, tj. zapravo na povijesnu gramatiku, te su prikazivale glavne etape razvoja, a ne povijesti je zika koja kao predmet istraživanja postavlja jedinstvenost jezičnih i izvanjezičnih pojava. Pri naznačivanju etapa u pojedinim razdo bljima svjesno su se izbjegavale činjenice s područja funkcionira nja jezika u pisano-književnoj ulozi i promjene koje su se u jeziku događale pod utjecajem stoljetnih promjena društveno-povijesnih i kulturno-političkih uvjeta. Jugoslavenski su autori, naime, smatrali da je lingvistički kriterij jedina ispravna osnovica za periodizaciju, a pozivali su se na unutarnju povijest jezika i dokumentirali ju po javama koje su bile tipične za određeno razdoblje. Osim toga, kako je to opravdavao S. Manojlović8, pozivanje na povijest pisanoga je zika znatno bi sužavalo predmet istraživanja evolucije jezika jer bi se njegov početak datirao zajedno s prvim pisanim spomenicima, a 7
8
S. Manojlović, op. cit. lbidem, str. 47.
Sl
1 1 . POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
t ime bi se odbacivao cijeli period njegova razvitka u razdoblju prije pismenosti koji seže čak do raspada praslavenske zajednice. Zbog toga je autor kritički ocjenjivao periodizacije bugarskoga jezika koje su prema radovima Lubomira Miletiča (1896.), Ben'e Coneva (1908. i 1940.), Stefana Mladenova (1928.), Vladimira Georgieva (1952.) i Kirila Mirčeva (1958.)9 u razvoju bugarskoga jezika imale tri raz doblja: starobugarsko, srednjobugarsko i novobugarsko, na temelju jezičnih pojava potvrđenih u pisanim spomenicima. Periodizaciju »Unutarnje« povijesti hrvatskoga jezika predstavila je i Dragica Malić10• Njezin sintetički pogled, slično kao i prethodne, smatrat ćemo nadopunom »vanjske« periodizacije povijesti jezika. Autorica je u evoluciji jezičnoga sustava izdvojila tri razdoblja: 1.
I l.
razdoblje (do kraja XII. stoljeća) - to j e etapa polaganoga na stanka sve manjih razlika, uglavnom fonoloških, među dija lektima. Dohistorijsko podrazdoblje traje do kraja X. ili početka XI. stoljeća i zbog nedostatka izvornih spomenika možemo o jezičnim činjenicama zaključivati samo putem rekonstrukcije na temelju npr. načina prilagodbe stranih posuđenica u hrvat skome jeziku, eventualno iz malobrojnih zapisa slavenskih ri ječi (najčešće imena) u stranim izvorima. Druga, starohrvatska podetapa (XI. - XII. stoljeće) istodobno je etapa prvih pisanih spomenika koji potvrđuju jezične pojave; razdoblje (od XIII. do XIV. stoljeća) - srednjohrvatsko razdoblje; tijekom brzoga razvoja nastaju velike razlike među dijalektima, posebice na području fonologije i morfologije, kao rezultat vla dajuće tendencije redukcije fonemskoga inventara i gramati čkih kategorija;
'1 L. Miletič: Starob'lgarska gramatika, Sofija, 1896., str. 2.; B. Conev: Istorija na b'lgar�ki ,·�ik, 1., Sofija, 1940., str. 140.; S. Mladenov: Geschichte der bulgarischen Sprache, Berhn
��
�
l .eipzig, 1929., str. 10-11.; V. Georgiev: Opit za periodizacija na istorijata n 'lgarskij ezik, � 1 z ves tija na Instituta za b'lgarski ezik<<, ll, Sofija, 1952., str. 71.-116.; K. M1rcev: Istonceska gramatika na b'lgarskija ezik, Sofija, 1958., str. 9.-10. i 43.-58. .,
D. Malić: Povijesnejezične promjene, u: E. Barić, M. Lončarić, D. Malić, S. Pavešić, M. Peti, V. Zečević, M. Znika: Hrvatska gramatika, Zagreb, 1997., str. 601. 10
52
11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
HRVATI l NJIHOV JEZIK
staropoljsko doba - od XII. do kraja XV. i početka XVI. stoljeća. To doba ima određena jezična obilježja: postojanje samogla sničke duljine, aorista, imperfekta, dvojine, triju rodova imeni ca te brojnih leksičkih posuđenica. Poljska jezična norma ni je čvrsta, u nju ulaze neka dijalektna obilježja određenoga po dručja; srednjopoljsko doba - počinje u vrijeme renesanse, a traje do sedamdesetih godina XVIII. stoljeća. Jezične promjene (npr. gubitak duljine, što predstavlja granicu između epoha, te kul turološke pojave kao što je razvitak tiskarstva, školstva, procvat lijepe književnosti) uvjetuju povoljan razvitak poljskoga knji ževnog jezika; novopoljsko doba - počinje s razdobljem prosvjetiteljstva kada se zahvaljujući radu Nacionalne prosvjetne komisije (Komisja Edukacji Narodowej) korigira sustav (npr. izbacuju se dugi sa moglasnici) te se ponajprije postavljaju temelji svenarodnoga (općega) jezika; novopoljsko doba završava s Drugim svjetskim ratom, 19 od kada datira suvremeni poljski jezik.
III. razdoblje (od XIV. stoljeća do danas) - novohrvatsko razdoblje; i dalje traje brzi razvitak jezika zbog masovnih migracija stanov ništva koje su dovele do znatnih promjena (gubitka, miješanja) u prvotnoj rasprostranjenosti dijalekata, što je rezultiralo no vim dijalektološkim zemljovidom. To je i razdoblje nastanka većine novoštokavskih obilježja i oblikovanje tih dijalekata kao posebnoga tipa. S tim je promjenama povezan i porast važnosti štokavskoga dijalekta. Prijelomna razdoblja u povijesnome razvoju jezika u sociolingvi stičkom kontekstu nisu se naznačivala samo u periodizaciji bugar skoga jezika. Bogata tradicija u periodizaciji povijesti poljskoga jezika poči nje 1883. godine radom Antonija Kaline11, a nastavlja ju Aleksander Bruckner (1906.)12, Jan Baudouin de Courtenay (1922.)13, Stanislaw Slmiski (1934.)14, Tadeusz Lehr-Splawinski (1947.)15, zatim Zenon Klemensiewicz (1961.)16, Stanislaw Urbanczyk (1963.)17 i Stanislaw BorawskU8 Navedene klasifikacije (osim prve, autora A. Kaline i J. Baudouina de Courtenaya) povijest poljskoga jezika ne dijele samo prema evoluciji njegova sustava nego prije svega s obzirom na izva njezične činjenice, važne događaje u njegovoj povijesti, kulturi i po litici koji se događaju usporedno s njegovim razvojem. U povijesti poljskoga jezika, prema Z. Klemensiewiczu, iz toga slijedi najopće nitija podjela na dva razdoblja: razdoblje prije početka pismenosti i razdoblje pisanih spomenika. Drugo se razdoblje dijeli na tri doba:
11
--------
A. Kalina: Historiaj�zyka polskiego, sv. 1.: Formygramatycznej�zyka polskiego do konca XVIII. wieku, Lw6w, 1883.
12 13 14 15
A. Bruckner: Dziejej�zyka polskiego, Lw6w, 1906. J. Baudouin de Courtenay: Zarys historiij�zyka polskiego, Warszawa, 1922. S. Sionski: Historiaj�zyka polskiego w zarysie, Lw6w-Warszawa, 1934. T. Lehr-Splawiriski: Nzyk po/ski. Pochodzenie, powstanie, rozw6j, Warszawa, 1947.
16 Z. Klemensiewicz: Historia jfZyka polskiego, Warszawa, sv. l. (1961.), sv. 2. (1965.), sv. 3 .
- posmrtno (1972.).
17 18
1 •eriodizacija pokazuje odnos prema povijesti određenoga jezika te
istodobno i poglede autora na njegov karakter, ona zatim postavlja h ijerarhiju događaja važnih u povijesti toga jezika i njegov identi tt·t, što se potvrdilo nakon pojavljivanja Brozovićeve periodizacije. Periodizacija hrvatsko-s rpskoga jezika temeljila se na za njega neutralnim jezikoslovnim kriterijim a koji su, na razini istoga gra l llatičkoga sustava, što istodobno podrazumijeva zajedničku gene t. ll obaju jezika, povezivali povijest hrvatskoga i srpskoga jezika u v rijeme srpsko-hrvatske zajednice. Autori su ju smatrali objektiv nom i važnijom od sociolingvističkih pojava. »Vanjske« povijesti, h rvatska i srpska, bile su potpuno različite i teško bi ih bilo pove /.a t i zajednički m periodizacijskim projektom koji bi uzimao u obzir i ·;. vanjezične čimbenike, napose one u povijesti hrvatskoga jezika odgovorne za toliko zamršen tijek njegove povijesti. Istina, u tom
S. Urbariczyk: Periodyzacja dziej6w polskiego j�zyka literackiego, Warszawa, 1963.
S. Borawski: Wprowadzenie do historiij�zyka polskiego, Warszawa, 2002. Tu se može naći detaljna obrada svih navedenih periodizacija.
53
1 ''
J. Hcczek: Historia j�zyka, u: Encyklopediaj�zyka polskiego ... , str. 1 14.-117.
54
su se razdoblju različite povijesti jezika obaju naroda promatrale kao zajednička povijest hrvatsko-srpskoga jezika. 20 S obzirom na sve dosad rečeno u jugoslavistici je prvi autor pe riodizacije povijesti hrvatskoga jezika temeljene na sociolingvisti čkome kriteriju bio Dalibor Brozović. On je 1978. u radu Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti21 stvorio periodizaciju koja je postala autoritetna sinteza hrvatske sociolingvistike i uzor primjenjivan u svim kasnijim radovima iz povijesti hrvatskoga jezika. D. Brozović u svojoj periodizaciji povijesti jezika u književnoj funkciji izdvaja šest razdoblja: tri predstandardna i tri razdoblja ra zvoja jezičnoga standarda. 22
l.
Predstandardno razdoblje: razdoblje (IX. - XV. stoljeće) - srednjovjekovna pismenost od prihvaćanja glagoljice krajem IX. i početkom X. stoljeća do kra ja XV. stoljeća. Ono izrasta iz duhovnoga ćirilo-metodskoga na sljeđa te iz latinične književnosti. Njegova su obilježja: a) prevaga čakavštine i razvitak staroslavenskoga hrvatske re dakcije kao liturgijskoga jezika, ali i jezika u svjetovnoj funk ciji (pravne povelje), uz mnogo čakavskih primjesa, zatim i štokavskih i kajkavskih; b) pojava ćiriličnoga pisma polovicom XII. stoljeća te latinice u XIV. stoljeću; e) bilježe se i početci tiskarstva.
20
Takve poglede nalazimo npr. u radovima A. Beli ća: Oko našeg književnog jezika, Beograd, 1951. ili P. Ivića: Srpski narod ... .
21
D. Brozović: Hrvatskijezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kaojezika hrvatske književnosti, u: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb, 1978., str. 9.-83. + karte. Periodizacija se nalazi na str. 23.-73., a nedavno je pretisnuta u Brozovićevoj knjizi Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog stan darda, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 155.-278.
22
ll. POGLAVLJE : Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV J EZIK
D. Brozović: Povijesna podloga ijezičnopolitičke i sociolingvističke okolnosti, u: Hrvatski jezik ... , str. 3.-34., nadopunjuje obilježja pojedinih razdoblja novim činjenicama i s obzirom na promjene statusa hrvatskoga jezika, što se tiče šestoga razdoblja.
2.
:\.
55
razdoblje (XVI. stoljeće) - nastanak i razvoj pokrajinskih knji ževnosti. Njegova su obilježja: a) istodobna i istovrijedna uporaba čakavštine, štokavštine i kajkavštine, a u lijepoj književnosti čakavštine i štokavštine; b) nastanak dvaju regionalnih pisanih kompleksa: sjeveroza padnoga (sjeverno-čakavsko-kajkavskoga) i jugoistočnoga (južno-čakavsko-štokavskoga); e) povlačenje glagoljice; d) nastanak nekoliko pokrajinskih jezika i književnosti; e) zapadni utjecaji - latinska poezija, petrarkizam, renesansa. razdoblje (XVII. - prva pol. XVIII. stoljeća) - razvitak i nasta nak novih pokrajinskih jezika i književnosti (štokavskih, kaj kavskih, čakavskih). Njegove su karakteristike: a) jačanje uzajamnih književnih veza unutar samih kompleksa i među njima; b) prevaga štokavštine na jugoistočnim područjima; e) zamiranje čakavštine u književnoj funkciji kao i nestanak ćiriličnoga pisma u prvoj polovici XVIII. stoljeća; d) jačanje kajkavskoga književnoga jezika; e) razvoj novoštokavštine na južnim područjima; f) promišljanja o ujedinjavanju hrvatskoga jezika i reformi gra fije.
Hazdoblje razvoja jezičnoga standarda: tl . razdoblje (1750. - 1830.) - ikavska i ijekavska novoštokavština kao jedini književni jezik u južnome kompleksu. Njegova su obilježja: a) početak standardizacije toga jezika i jačanje njegova utjecaja na područje drugoga kompleksa; b) relativno brz razvoj kajkavskoga književnoga jezika i njegove ortografske stabilizacije, uz nizak stupanj standardizacije; e) opadanje književne čakavštine; d) pobjeda latinice na jugu i dalji pokušaji njezina reformiranja; e) jačanje uzajamnih veza među književnim središtima;
56
H RVATI l NJIHOV J EZIK
f) razvoj funkcionalnih stilova jezika (osim beletrističkoga) u obama književnim jezicima. Za rješavanje spornih jezičnih problema od pomoći su brojne tadašnje gramatike i rječnici. 5.
razdoblje (1830. - kraj XIX. stoljeća) - povezivanje obaju kom pleksa uz prihvaćanje štokavštine kao jedinoga hrvatskoga je zičnoga standarda. Njegova su obilježja: a) općehrvatska pravopisna reforma s prihvaćanjem fonološ koga pravopisa; b) postupno otklanjanje ikavsko-ijekavske dihotomije; e) borba različitih koncepcija kako bi se utvrdio optimalan oblik novoštokavskoga standarda koji se znatno razvija; d) borba s ostatcima jezičnoga regionalizma.
6.
razdoblje (XX. stoljeće) - učvršćivanje standarda. Njegova su obilježja: a) sporenja oko pravopisne reforme kao izraz protivljenja jezič noj unifikaciji; b) polovicom šezdesetih godina dozrijeva svijest o nužnosti stvaranja posebne, stabilne, novoštokavske hrvatske norme; e) oštri jezični sporovi protiv vladine politike, a u korist razvoja hrvatskoga standarda; d) na početku stoljeća pojavljuju se čakavska i kajkavska dija lektna književnost koje se neprestano razvijaju.
Nadređeni element u Brozovićevoj periodizaciji jest proces jezične standardizacije koja se dijeli na dva glavna razdoblja, od kojih prvo obuhvaća razdoblje prije jezičnoga normiranja, a drugo pokazuje pojedine etape funkcioniranja već standardiziranoga jezika. Povijest svakoga književnoga jezika postavlja pitanje njegovih početaka, tj. njegove potvrđenosti kao pisanoga jezika koji u počet ku još nema norme, a zatim počinju radovi na njegovu normiranju koji u dugom procesu konačno dovode do jezične standardizacije u suvremenu obliku.
l l . POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
57
Problem početaka standardizacije suvremenoga hrvatskog jezi ka bio je i ostao spornim predmetom rasprave. D. Brozović početak standardizacije datira u polovicu XVIII. stoljeća, a potvrdom za to su po njegovu mišljenju novoštokavska djela Andrije Kačića Miošića (1704. - 1760.) i Matije Antuna Relkovića (1732. - 1798.). To je bio novatorski, čak i revolucionarni pogled u odnosu prema dotad po stojećem. Brozovićeva je rasprava, naime, rušila tradicionalni, do 60-ih godina XIX. stoljeća obvezatni pogled na početke suvreme noga hrvatskoga standarda, datirane u tridesete godine XIX. stolje ća. Osim toga, on je trebao nastati kao rezultat reforma Ljudevita Gaja. Gaj ipak nije bio ocem hrvatskoga jezika. Prema mišljenju Stjepana Ivšića njemu se može pripisati samo titula ujedinitelja. Takvo poimanje sužavalo je povijest hrvatskoga jezika na vrijeme od narodnoga preporoda do suvremenih dana. Prijašnje jezično nasljeđe tretiralo se kao manje vrijedno i manje važno, a veličalo se u jeziku ono što se dogodilo nakon narodnoga preporoda, kada se rodio hrvatski jezik i od toga se trenutka počelo brojiti razdoblja njegove povijesti. Polovicu XIX. stoljeća Srbi su prikazivali kao po četak hrvatskoga standarda brišući najmanje dvostoljetne pokušaje njegova normiranja. Osim toga, kronološko podudaranje ilirizma s razdobljem reforme Vuka Karadžića23 olakšavalo je precjenjivanje Vukove uloge, a umanjivanje uloge Lj. Gaja. Na kraju su suvreme ni hrvatski i srpski jezik počinjali od Gaja i Vuka Karadžića. Taj je pogled bio aktualan u razdoblju funkcioniranja hrvatsko-srpskoga jezika. Kao njegovu reprezentativnu i ranu konstataciju možemo navesti riječi A. Belića:
Sve je to presečeno (tj. cijeli dotadašnji razvoj hrvatskoga književnoga je zika - B.O.) radom Vuka Karadžića (od 1814. godine i docnije) i radom Ljudevita Gaja, osnivača tzv. Ilirskog pokreta, od 30-te godine XIX. v. Iako
:• 1
O tom, među ostalim, vidi: R. Katičić: O početku novoštokavskoga hrvatskoga jezičnog 11andarda, o njegovu položaju u povijesti hrvatskoga književnogjezika i u cjelini standardne twuoštokavštine, »Filologija<< 8, Zagreb, 1978., str. 165.-180.; D. Brozović: Hrvatskijezik, nje gouo mjesto unutar ... ; S. Babić: Nova i cjelovita slika povijesti hrvatskoga književnogjezika, ..Jezik<< 26, 5, Zagreb, 1978., str. 1 19.-123. (recenzija rada D. Brozovića).
su njihovi putevi bili u prvo vreme različni, ipak su se hrvatski rodoljubi sreli sa Vukom na istom terenu 1850. godine.z4 Takva interpretacija dovela je do iskrivljavanja jezičnih činjenica i na kraju se čak i do danas uvriježio pogled da hrvatski jezik nije ništa drugo doli srpski jezik koji su Hrvati prihvatili u vrijeme ilir skoga preporoda. Ti su pogledi i dalje prisutni u srpskoj znanstve �oj literaturi, a kao primjer mogu poslužiti riječi u poznatoj poljskoj tzdavačkoj seriji u kojoj se hrvatski jezik nakon reforme definira kao »hrva � ka re akcija vukovskoga srpskog jezika«. 25 Takvo gledanje . na Jeztcne poJave u povijesti negativno je utjecalo na srpske i hrvat ske odnose u dugom razdoblju državnoga i jezičnoga suživota oba ju naroda. Pogrješno je bilo povezati dvije reforme u jednu cjelinu. Ili �ski jezik Lj. Gaja bio je potpuno različit od hercegovačkoga no vostokavskog dijalekta koji je predložio Vuk Karadžić, i to ne samo na razini sustava nego i na razini norme. Ilirski jezik, zamišljen kao zajednički jezik svih Južnih Slavena, povezivao je u sebi elemente različitih dijalekata, težeći utopijskomu univerzalnom idealu. Stoga je u njemu bila prisutna staroštokavština i novoštokavština s diha tamnim ikavskim ili jekavskim izgovorom te čakavizmi i kajkaviz mi, uz prijedlog norme koja bi bila naddijalektna. Suprotno tomu, Vu ova reforma bila je puristička književna norma koja se temeljila na Jednome konkretnom dijalektu. Treba znati da u doba ilirizma Vukova reforma još nije bila završena, nalazila se naime na određe nom stupnju svojega razvoja. 26 Do stvarnoga približavanja uz, kao što je poznato, nikada nepostignutu ujedinjenost, došlo je nakon 70 godina, pod sam kraj XIX. stoljeća, i to zbog djelovanja jedne od hrvatskih filoloških škola, tzv. vukovaca. Njihove su se ideje učvr stite još prije Prvoga svjetskoga rata. Od toga vremena može se tek
�
�
�
2 4 A. Belić, op. cit., str. 27. 25 Noi :ešik
an: Pravo� isna norma, u: Srpski jezik, ur. M. Radovanović, serija: Najnowsze . · . slowianskich, Opole, 1996., str. 172. dzzeJeJrzykow
26
l l . POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV J EZIK
58
�rpski j �:ik koji j � pr�dla�ao Vuk Karadžić 1818. također se razvijao jer je Vuk ispravljao
svoJa polaz1s�a te se Jezik miJenJaO od lokalnoga tršićkoga govora u jezik naddijalektnoga · reprezentirao cijeli istočnohercegovački dijalekt. Npr. Vuk je tako 1836. karaktera kOJI· Je uveo fonem h, a 1839. je odustao od riječi tipa devojka, ćerati.
59
govoriti o stvarnoj konsolidaciji obaju do tada još različitih jezika, ilirskoga i wukovskoga«, čime započinje nova etapa u povijesti hr vatskoga jezika, nazvana hrvatsko-srpskim l srpsko-hrvatskim je zikom. Njegova je osnovica štokavština čiji je izbor i u Srba (Vuk), i u Hrvata (Gaj) bio samostalan rezultat normativnih odluka uteme ljenih na različitim postavkama. Pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća pojavili su se radovi Ljudevita Jonkea27 o ilirizmu koji su revidirati dotadašnje poglede na povijest jezika prije narodnoga preporoda, kao i na sam prepo rod. Nametnuti pogled na početke povijesti hrvatskoga jezika, koji nikako nije u skladu s jezičnim činjenicama, u filološkoj se tradi ciji dugo zadržao, što se može shvatiti kao izraz tadašnje jezične politike. Rezultat toga bilo je »pomlađivanje« hrvatskoga jezika, odbacivanje njegove tradicije, približavanje obaju jezika u počet cima navodne zajedničke geneze, umanjivanje uloge samostalnih h rvatskih radova na području standardizacije, naglašavanje inici jative i glavne uloge Srba (u ulozi Vuka Karadžića) u tom procesu te prebacivanje konstituiranja hrvatsko-srpskoga jezika na tridesete godine XIX. stoljeća. Bečki dogovor iz 1850. godine postao je bitan posrednik i važna poveznica u navedenim događajima. U stvarno sti je to bila samo formalna deklaracija koja nije imala praktičnih posljedica na kreiranje zajedničkoga srpskog i hrvatskog standar d nog jezika. Bečki je dogovor demitologiziran, kao uostalom i druge {:injenice iz zajedničke prošlosti.28 U kontekstu predstavljenih standardizacijskih problema peri o dizacija D. Brozovića, koja datira početke standardizacije hrvat skoga jezika u polovicu XVIII. stoljeća a ne u 1830. godinu, bila je prijelomna u dotadašnjim pogledima na taj problem. Zato ne ču d i reakcija u medijima, koju S. Babić naziva »pravom političkom
'; ( :Janci se nalaze u njegovim knjigama: Lj. Jonke: Književnijezik u teoriji i praksi, Zagreb, l %1. i Hrvatski književnijezik 19. i 20. stoljeća, Zagreb, 1971.
.'ll
(l tome je između ostalih pisao M. Kačić: Politika u znanstvenoj slavistici iliti političko w:iknslovlje, »Croatica<< 45-46, Zagreb, 1997., str. 93.-100.
60
11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
kampanjom«29, iako je već nastupilo razdoblje određene liberaliza cije jezične politike. Ocijenjena je kao pojava jezičnoga nacionaliz ma. Istraživanje početaka hrvatskoga jezika postalo je politički pro blem koji je ugrožavao jedinstvo jezika, a time i države. Rasprava je k tomu započela nakon slavne Deklaracije o nazivu i položaju hr vatskog književnogjezika iz 1967. godine, čiji je Brozović bio suautor i jedan od pokretača. Zajednički cilj Deklaracije i rasprave bio je vraćanje hrvatskomu jeziku samostalnoga statusa koji mu pripada. Istraživanje početaka hrvatskoga književnog jezika odnosilo se na pitanje njegove odjelitosti, specifičnosti i samostalnosti u tijeku povijesnoga razvitka, a prije svega na pitanje trajanja književne tra dicije. Pomicanje te tradicije za sto godina unaprijed, za razliku od službeno obvezujućega pogleda, dovelo je do shvaćanja da je hrvat ski jezik »stariji« od srpskoga, a u ono doba ta je činjenica narastala do uloge važnoga argumenta u sporu o »krađi jezika«, tj.:
Ako je hrvatski književni jezik stariji od srpskoga, a jest, onda nikako Hrvati nisu mogli svoj jezik preuzeti od Srba. Ponavljam svoju već izre čenu misao: ako je riječ o preuzimanju, onda su Srbi prije preuzeli svoj jezik od Hrvata negoli je obratno. 30 U raspravama obiju strana »prisvajanje jezika« može dakle biti dvo
sjekli argument. Datiranje u Brozovićevoj standardizaciji rezultat je teoretskih pretpostavaka koje je on prihvatio, a koje proizlaze iz same defini cije standardnoga jezika. 31 Autor to obrazlaže sljedećim riječima:
... egzistencija jednoga standardnog jezika računa se otkada on postoji kao pismeni jezik, sa svojom današnjom supstancijom i strukturom, uz e v o l u i o n i razvoj (dakle bez skokova i bez revolucionarnih promjee
29
S. Babić dokumentira televizijske emisije te komentare i intervjue iz tiska u pretisku svoje recenzije Nova i cjelovita slika ... , u: idem: Hrvatskajučer i danas, Zagreb, 1995., str. 246. ·252., u dodanoj bilješci 6 na str. 251. U tome svesku istoga autora: ]ezična politika Dalibora Brozovića, str. 266.-271 . O tome vidi i A. Selak: Taj hrvatski, Zagreb, 1992., str. 88.-96.
30 S. Babić: Poticaji i podaci za raspravu o početku hrvatskoga književnoga jezika, >>Jezik<< 45, 4, Zagreb, 1998., str. 128.
31 Usporedi I. poglavlje.
61
na svoje materije) i otkada se u njem izgrađuje iznadregionalna norma, spontano ili kodifikacionim zahvatima. 32 < ; l avni kriterij su obilježja standarda pa se hrvatski jezik iz polovice
X VIII. stoljeća ne treba previše razlikovati od njegova suvremenog oblika. Brozović također navodi i pismeni ili literarnijezik koji je u odnosu na standardni na nižem stupnju hijerarhije, a oba se jezika međusobno razlikuju po funkciji i opsegu uporabe. 33 U raspravi o početcima standardizacije veliku ulogu igraju upra vo termini standardnijezik i književnijezik. Stjepan BabiĆ34 nagla sak stavlja na dosta nejasnu razgraničenost pojmova: standardni, k njiževni, pisani jezik, a posebice na definiranje prvoga u povije snom kontekstu, kada on ne mora biti istoznačan s ostalim nazivi ma. Književni jezik je širi, univerzalan, ne postavlja restrikcije za obilježja koje mora ispunjavati standardni jezik, kao što su auto nomnost, normiranje, polifunkcionalnost, elastična stabilnost pa ga je stoga bolje primjenjivati na početno razdoblje pisanoga jezika. Nakon pojave Brozovićeve knjige za tadašnju kroatistiku važ no je bilo samo narušavanje iskrivljenoga stereotipa o postanku jezika u vrijeme preporoda. Nakon toga počele su rasprave o nje govim stvarnim početcima, što se pokazalo daleko zamršenijim te h rvatski jezikoslovci o tome ni do danas nisu izgradili zajednič ko mišljenje. Razlika u pogledima proizlazila je uglavnom iz već spomenutih terminoloških razlika između naziva standardni jezik i književnijezik. Na problem početaka hrvatskoga jezika D. Brozović je obratio pozornost još 1970. godine.35 U isto je vrijeme započela rasprava u kojoj se prije svega postavljalo pitanje o datiranju hrvatskoga jeziL'
11 11
D. Brozović: Hrvatskijezik, njegovo mjesto ..., str. 48 l b idem, str. 16.
s. Babić: Nova i cjelovita slika ... ,; idem: Gundulićevjezik prema suvremenome hrvatskome
A 11iiževnomjeziku, >>Forum<< XXVIII, Zagreb, 1989., str. 534.-548. Pretisak u: idem.: Hrvatska /t':ikoslovna čitanka ... , str. 280.-292.
1 ' ' D. Brozović: O početku hrvatskoga jezičnog standarda, >>Kritika<< 10, Zagreb, 1970., str. :•. 1 . ·12. Pretisak u: idem: Standardnijezik ... , str. 127.-158.
62
ka u polovicu XVIII. stoljeća. Mate Šimundić, 36 na temelju jezičnih obilježja renesansnih pisaca XVI. stoljeća (Džore Držića, Marina Držića, Nikole Nalješkovića, Dominka Zlatarića, Matije Divkovića) i XVII. stoljeća (Ivana Gundulića, Ivana Bunića Vučića, Junij a Pal matića, Ignjata Đurđevića i drugih), postavio je taj početak u XVI. stoljeće navodeći da:
Njihov jezik, jezik književnika XVI. i XVII. stoljeća, nije posve jednak su vremenomu standardnom jeziku, ili točnije: nije mu jednak u potankosti ma morfološke i leksičke naravi. U minula četiri stoljeća moguće je uočiti više evolucionih ravni ili slojeva, ali tvarnost i struktura jezika ostaju ne izmijenjene u književnosti i sveukupnoj pisanoj praksiY Šimundićevo je mišljenje dijelio S. Babić u recenziji Brozovićevih radova i u kasnijim člancima38 u kojima prihvaća kronološke okvi re njegove periodizacije i teoretske pretpostavke, ali tvrdi da po lovicom XVIII. st. nije bilo takvih promjena koje bi mogle znači ti početke hrvatskoga standarda. Stoga predlaže pomak početka standardizacije na drugo razdoblje. Analizom jezika I. Gundulića pokazuje da nema razlika u jezicima pisaca koje je Brozović smje stio u dva različita razdoblja u svojoj periodizaciji, tj. u drugo i treće razdoblje. Po njegovu mišljenju hrvatski jezik u XVI. i XVII. stoljeću ima sva obilježja standardnoga jezika. Dalibor Brozović39 u anali zi Šimundićevih pogleda upozorava na regionalni karakter dubro vačke pismenosti, na njegov nenovoštokavski jezik, kao i na revo lucionarni, a ne evolucijski karakter promjena supstancije i struk ture jezika koje se u njemu vrše na putu prema novoštokavizaciji. Osim toga Brozović gleda na problem jezične standardizacije šire, u kontekstu ostalih slavenskih jezika40 koji su, po njegovu mišije-
36
M. Šimundić: Protiv podjele hrvatske književnosti na >>staru<< i »novu<< (U svezi s temom »Kada uistinu počinje hrvatski standardnijezik«), »Kritika<< 13, Zagreb, 1970., str. 439.-451.
37 38 39
lbidem, str. 448. S. Babić: Nova i cjelovita slika ... ; idem, Gundulićevjezik ... ; idem, Poticaji i podaci ... D. Brozović: Hrvatskijezik, njegovo mjesto ... , str. 52.-53.
D . Brozović: Sociolingvistička situacija i problemijezične standardizacije u slavenskom svijetu XVIII. stoljeća, >>Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru<< l l , Zadar, 1972.-1973., str. 17. -35. Autor pokreće isti problem u: Hrvatski jezik, njegovo mjesto ... , str. 44.-47. U novije vri-
40
ll. POGLAVLJ E: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV J EZIK
63
nju kao i hrvatski došli u taj status zajedno s njim u XVIII. stolje l:u, s iznimkom poljskoga jezika, normiranoga dvjesta godina prije. < )samnaesto je stoljeće prijelomno razdoblje u oblikovanju slaven skih naroda i njihovih književnih jezika. Standardizacijom vlastita nacionalnog jezika Hrvatska se uz ostale slavenske narode i njihove d ržave uključila u tadašnju europsku civilizaciju. Polovicu XVIII. stoljeća Brozović smatra razdobljem pretečom za budući narodni preporod Slavena. S obzirom na sociolingvističke čimbenike pri sutne u procesu standardizacije, Brozović dijeli slavenske jezike u d vije skupine: jugoistočnu (Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Bugarska, Makedonija, Srbija) i zapadnoslavensku (zapadnoslavenski narodi i Slovenci). Tražeći usporednicu, autor smješta Hrvatsku u sredi nu, s obzirom na obilježja zajednička jugoistočnoj (crkvenoslaven ska tradicija) i zapadnoj skupini (katolicizam, pismo), ubrajajući l l rvatsku i u slavenski i u širi, europski kontekst jezične standardi zacije. U povijesti hrvatskoga jezika veliku su ulogu odigrala origi nalna i samo njemu svojstvena obilježja koja su odredila vrijeme nastanka i oblik budućega standarda. Tu se može navesti političko razbijanje države i njezino potpadanje pod Tursku i pod europske zemlje, iz čega je proizašla regionalizacija te pripadnost sredoze m nom krugu, kao i »dijeljenje« štokavštine s ostalim narodima Srbima, Crnogorcima i Bošnjacima. Za dubrovački jezik S. Babić tvrdi da se problem svodi na pojavu a kcentuacije i novih nastavaka u im enskoj fleksiji. Oba ta obiljež ja, tj. novoštokavska akcentuacija (s četirima naglasnim tipovima) i fleksijske inovacije (prije svega sinkretizam dativa, lokativa i in s t rumentala množine), osobitost su novoštokavskih dijalekata, ali po Babićevu mišljenju nisu odlučujuće kad je riječ o jeziku dubro v ačke pismenosti jer u pisanome jeziku nisu bilježeni naglasci pa i h je teško provjeravati, iako su istraživanja i praksa pokazali da se < ; undulićeva poezija može čitati po staroj i novoj akcentuaciW\ to l • · • ne tom se temom bavila i D. Sesar: Slavenskijezici u XVIII. stoljeću: hrvatska književna i f•·.Hna baština u slavistička} magli, >>Fluminensia« 16, 1-2, Rijeka, 2004., str. 65.-76. 11
Više o tome S. Babić: Gundulićevjezik ... , str. 288.-289.
64
više što su pjesnici dosta slobodno rabili rimu. Osim toga, iako se pojava novoštokavske akcentuacije bilježi krajem XIV. i početkom XV. stoljeća, evolucija dijalekta staroštokavskoga tipa u novoštokav ski događala se postupno, a naglasna se norma uspostavila posljed nja. Isto tako novi se padežni oblici za Dat./Lok./Instr. pojavljuju uz stare nastavke i u jeziku Antuna Kačića Miošića i Matije Antuna Relkovića. U gramatici B. Kašića (1604.) oni se pojavljuju kao nor mativni prijedlozi uz stare oblike. U novoštokavskome sustavu oni su dobili prevagu od XVII. stoljeća. Ali stari, nesinkretični nastavci obvezatni su još u fleksijskoj normi ilirskoga jezika koja se povlači pred standardom vukovaca tek potkraj XIX. stoljeća. Stjepan Babić, pozivajući se na Brozovićeve teoretske pretpostavke, dokazuje da polovicom XVIII. st. nije bilo u štokavštini jezičnih promjena koje bi mogle biti granicom nove faze u povijesti jezika. Prema njegovu mišljenju promjene iz staroštokavštine u novoštokavštinu događale su se evolucijski, a ne revolucionarno. To potvrđuje i sam Brozović, navodeći da je dubrovački jezik XVII. i prve polovice XVIII. stoljeća već dijalektno bio većinom novoštokavski te se nalazio na sličnome razvojnom stupnju kao i ostali novoštokavski dijalekti, iako ga je ka rakterizirala veća količina arhaizama.42 Sljedeći je problem regi onalizam Gundulićeva jezika i jezika ostalih dubrovačkih pisaca koji se u hrvatskoj pismenosti XVI. i XVII. stoljeća preklapao s pojavom tronarječnosti, što je teoretski i praktično otežavalo i kompliciralo proces standardizacije hrvatskoga jezika. Postojanje više književ nih jezika koji u određenom razdoblju prestaju vršiti tu funkciju, nije u suprotnosti s činjenicom da je štokavski dijalekt u toj funkciji očuvao kontinuitet od kraja XV. stoljeća do danas. Regionalizam je, istina, u suprotnosti s nadregionalnim zahtjevima standardnoga jezika, iako se ipak (osim baroknoga pjesništva samoga Gundulića koje je bilo na najvišoj umjetničkoj i intelektualnoj razini, ali na mijenjeno elitnom čitatelju, pa u njegovo vrijeme nije nalazilo ma sovnu publiku) ta pojava ne može uopćiti i prenijeti na sve dubro vačke pisce XVI. i XVII. stoljeća čiji se utjecaj i recepcija postupno 42
11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV J EZIK
D. Brozović: Hrvatskijezik, njegovo mjesto ... , str. 35.
65
š i r i la nadilazeći dalmatinsko-dubrovačko područje i obuhvaćajući ozaljski krug i Slavoniju, da bi na kraju u razdoblju ilirizma učinila Iz Gundulića vodećega pjesnika, a iz njegova Osmana kultnu knjigu n arodnoga preporoda, potvrđujući tako dubrovačko sudjelovanje l l stvaranju hrvatskoga jezika - kako drži Josip Vončina. Isto takvo j P i mišljenje Lj. Jonkea:
Bujna književna djelatnost u Dubrovniku od druge polovice XV. do kraja XVIII. st. izgradila je izražajan književni jezik, koji nije bio puki prijenos štokavskog narodnog dijalekta u književnost, nego oplemenjeni književni izraz i za poeziju i za prozu. Bio je to u velikom stupnju normiran književni jezik, koji je svojom normom djelovao i preko granica svoga područja.43 Sl ičnoga je mišljenja i R. Katičić.44 Prepreke regionalizma najlakše su prelazila djela koje Brozović tw uzima u obzir, koja pripadaju nižemu, popularnomu kulturnom k rugu, a to su sakralna djela žive crkvenoslavenske tradicije prisut t w u Hrvatskoj od XII. do kraja XV. stoljeća. Babić podupire svoje m išljenje djelom bosanskoga franjevca, Ivana Bandulavića, Pištole 1 l'uangelija (1613.) koje je u 250 godina doživjelo 20 izdanja i čitalo s P po cijeloj Hrvatskoj.45 Slično je bilo i s djelom Matije Divkovića Nauk krstjanski (1611.) s 30 izdanja u dvjesto godina. Neosporna ji' činjenica da je pismenost bosanskih franjevaca u XVII. stoljeću hi la nadregionalna, a uz to je pomagala dubrovačkoj štokavštini u l l'ritorijalnom smislu, znatno proširujući granice njezina književ n a funkcioniranja. Sličnu je ulogu odigrao i Ritual rimski Bartula Kašića iz 1640. godine, djelo koje je imalo sedam izdanja i rabilo se u l , rvatskoj Crkvi dva i pol stoljeća. Kašić je odigrao i najvažniju ulogu l l pridavanju naddijalektnoga karaktera štokavštini, provodeći oda h i r odbacivanjem čakavštine i započinjući proces normiranja hr vat skoga jezika kao autor prve hrvatske gramatike iz 1604. godine. 1 1
l .j. Jonke: Jezik srpskohrvatski, u: Enciklopedija Jugoslavije, IV., Zagreb, 1960., str. 520.
H. Katičić: Opseg povijesti hrvatskogjezika, u: Hrvatski znanstveni zbornik, l, 1971., str. i. 12. Pretisak: idem, Novijezikoslovni ogledi, Zagreb, 1986., str. 265.-286.
1 1
_o
" ' l ' rema S. Babiću: Poticaji i podaci ... , str. 125. Detaljnije o tome E. von Erdmann-Pandžić:
1 ·d iri stoljeća hrvatskefilologije, u: Prvi hrvatski sla vistički kongres, Zbornik radova I, Zagreb,
1 ' 1'17., str. 51.-54.
66
H RVATI l NJIHOV JEZIK
Važan prinos toj problematici bila su istraživanja Ivana Pede rina46 koja su dokazala neposrednu svezu dubrovačke petrarkisti čke poezije s tradicijom glagoljske pismenosti pisane hrvatskom sta roslavenskom redakcijom. U njoj su rabljenomu leksiku svjetovni pisci dali nova značenja. Autor analizira jezik ljubavnoga pjesništva Šiška Menčetića i Džore Držića kako bi pokazao da dotadašnji teol oški leksik dobiva u njih nova značenja: ljubav ne označuje samo ljubav prema Bogu nego i prema ženi; cvilenje ne izražava samo bol učenika za raspetim Kristom već je i izraz ljubavnih patnji zaljublje noga pjesnika; služiti se nije moralo samo Isusu nego i odabranici srca. Takva promjena značenja bila je moguća jer je XV. stoljeće u povijesti hrvatskoga jezika značilo kraj hrvatske, tj. čakavske redak cije staroslavenskoga jezika u književnoj funkciji. Njegovu ulogu preuzimaju domaći dijalekti, što ga potpuno razlikuje od ostalih slavenskih jezika čiji su izvori pismenosti također povezani s ćiri lometodskim nasljeđem, ali u kojih se taj proces odvija tek u XVIII. stoljeću. U Hrvatskoj je došlo do toga zbog pobjede latinaša, tj. odr žavanja liturgije na latinskom jeziku koji je ograničio doseg i ulogu slavenskoga obreda čiji je jezik, izgubivši prestiž u Crkvi, mogao početi vršiti novu, svjetovnu funkciju a da mu se pritom ne pred bacuje bogohuljenje. Tako nije bilo u srpskom jeziku u kojemu je 46
I. Pederin: Pretvorba hrvatskog iz crkvenog u književni jezik (Raščlamba uporabe bogo slovnog i književnog nazivlja kod Šiška Menčetića i Džore Držića), »Crkva u svijetu« l, Split, 1970., str. 65.-74.; zatim u njegovoj knjizi Začinjavci, štioci i pregaoci, Zagreb, 1977. Pederinov rad nije imao odjeka pa je ponovno izdan u: >>Jezik« 45, 4, Zagreb, 1998., str. 128.-139. Naslov zahtijeva objašnjenje: tvorac riječi začinjavac bio je M. Marulić koji ga je skovao posvećujući Juditu splitskomu kanoniku Dujmu Balistriliću, misleći najvjerojatnije na srednjovjekovne autore koji su svoja djela ukrašavali i stvarali nov pjesnički oblik. Postoje i druge interpreta cije koje se pozivaju na druga značenja glagola začiniti/začinjali (ukrašavati, začinj ati miro dijama/ počinjati), što je tvorbena osnova navedene riječi. Zato ju neki istraživači povezuju s anonimnim stvaraocima koji su >>začinjali<< književnost u njezinim početcima, a neki su to povezivali čak sa srednjovjekovnom kulinarnom metaforikom, napose s danteovskom. O tome J. Rapacka: Fragmenty o Maruliciu, u: eadem: Sr6dziemnomorze. Europa Srodkowa. Balkany. Studia z literatur poludniowoslowianskich, ur. M. D>začinjavci«, u: idem: ]ezičnopovijesne rasprave, Zagreb, 1979., str. 77.-105. Taj autor daje pregled svih značenjskih interpretacija riječi, sam se opredjeljuje za značenje pjesnik - pjevač. Štioci- arh. >>Čitatelji«, zapravo čitači. Pregaoci (pregalac) je označavalo >>ljude od djela, one koji su bezinteresno djelovali za opće dobro<<.
l l . POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
67
nkvenoslavenski, kako kaže Pederin, ostao mumificiran i zatvoren u
teološki okvir. U povijesti hrvatskoga jezika to je bila revolucio na rna pojava i nije obuhvatila mnogo riječi, ali, kako kaže autor, e me su bile iznimno važne. Ne može se tako zamisliti ljubavnu liri ku bez riječi poput: kripos, lipos, ljubav, milost, oholost, služiti, služ ha, cviliti, tužiti . Rezultati Pederinovih istraživanja u kojima je ot k rio uporabu višestoljetne leksičke tradicije u posve narodnoj, svje tovnoj dubrovačkoj književnosti, omogućili su povezivanje s prvim razdobljem pismenosti te tako pokazali neprekinut razvojni slijed h rvatskoga književnoga jezika od XV. stoljeća do suvremenih da na . Na području versifikacije analogna je istraživanja proveo Ivan Slamnig koji je otkrio vezu između renesansnoga dvostruko rimo vanoga dvanaesterca te versifikacije i ritma glagoljičnih tekstovaY Zahvaljujući navedenim istraživanjima, početke hrvatskoga knji �.c�vnoga jezika temeljenoga na štokavskome dijalektu sasvim si gu mo možemo datirati na kraj XV. stoljeća. S takvim se ispravkom clatiranja početaka slaže S. Babić. On svoje poglede temelji na us poređivanju tekstova na hrvatskome jeziku iz toga razdoblja s istim t !'kstovima suvremenoga hrvatskog jezika, pokazujući da se oni je zično vrlo malo razlikuju i potpuno su razumljivi današnjemu či t a telju. Kao primjer, među ostalim može poslužiti molitva Oče naš. Prva ovdje navedena verzija potječe iz 1595. i nalazi se u rječniku 1 :. Vrančića, dok je druga suvremena verzija iz Biblije (Novi zavjet, /.agreb, 1968.). ..
1 lt'l' naš kojijesi
na nebesih.
1•
Oče naš, kojijesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja Kako na nebu, tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim!
l . Slamnig: Hrvatska versifikacija. Narav, povijest, veze, Zagreb, 1981.
68
HRVATI l NJIHOV J EZI K
I ne
uvedi nas u napast, da oslobodi I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas oda zla. Amen. nas od zla! Amen 48
Iako molitve po prirodi stvari čuvaju mnogo arhaizama, u objema verzijama najvažnije su razlike u staroštokavskoj fleksiji: nebesih, dužnikom prema nebesima, dužnicima ili u fonetskoj realizaciji pra slavenske jotacije, šćakavske, tipične za ikavske dijalekte: otpušća mo prema štokavskom obliku otpuštamo, tj. prema drugačijem je zičnom sustavu no što je sadašnji. Vraćamo se dakle pitanju možemo li XVI. stoljeće smatrati po cetkom hrvatskoga standarda. Za Brozovića, koji dosljedno primje njuje postavke svoje teorije, početak hrvatskoga standarda pripada polovici XVIII. stoljeća. On razlikuje tri razdoblja standardizacije, a dva posljednja mogu se smatrati »poststandardizacijskima« jer se odnose na evoluciju već priznatoga standarda. Temeljeći se na teoretskim postavkama D. Brozovića iz 1970. go dine, R. KatičiĆ49 korigira njegov periodizacijski projekt i uzima u obzir kasnija istraživanja hrvatskoga jezičnog nasljeđa. Poziva se na njegovu definiciju jezičnoga standarda, verificira složeni pro ces jezičnoga oblikovanja i precizira kronologiju pojedinih njemu svojstvenih obilježja.50 Prvo obilježje, funkcija jezika kao sredstva komunikacije i izra žavanja, datirano je u drugu polovicu XVI. stoljeća, a razvoj i jača nje te funkcije pojavljuje se u XVII. stoljeću. Tomu je posebno pri pomogla djelatnost Katoličke crkve u okviru protureformacije. U tom se razdoblju pojavljuju začetci preskriptivne norme zahvalju jući gramatici B. Kašića i rječniku F. Vrančića. Sljedeći čimbenik koji jeziku daje naziv standardnoga jest njego va »funkcionalna kvaliteta«, tj. postignuta sposobnost izražavanja v
48
j
S. Babić viš � e puta pi �ao o tome. Najdostupniji je članak Važnost poznavanja povijesti . . hrvatskoga kn}lzevnogJezzka, u: idem, Tisućljetnijezik naš hrvatski, Zagreb, 1991., str. 93. ·98. To je izmijenjeni pretisak članka pod malo drukčijim naslovom objavljenoga u >>Hrvatskom tjedniku<<, Zagreb, 16. VII. 1971.
4�. R .. Katičić: Hrvatskijezični standard, >>Jezik« Sl, 2, Zagreb, 2004., str. 49.-60. Članak je no autorovih pogleda. VIJa smteza 0 5 Usp. poglavlje I.
ll. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
69
fu nkcionalnih stilova radi poboljšanja komunikacijskoga procesa u d ruštvu koje se još uvijek razvija. To obilježje doseže željenu razinu polovicom XVIII. stoljeća inspirirano, uz stariju protureformaciju, novim pokretima i idejama prosvjetiteljstva i predromantizma. U Puropsku kulturnu zajednicu Hrvatska se upisuje djelom A. Kačića M iošića. Riječ je o djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga, ute rneljenome na epskome narodnom pjesništvu. Razdoblje prosvje l iteljstva pridonosi jezičnom razvitku i omogućuje bogatstvo stili stičkoga izraza te razvija dotad postignuti stupanj normiranosti. Treći čimbenik o kojemu je ovisio prijelaz književnoga jezika u standardni bio je sam karakter društva koje se njime služilo. Tada je to bila hrvatska etnička zajednica koja se u vrijeme ilirskoga na rodnoga preporoda integrirala i pretvorila u nacionalnu zajednicu. Odvijalo se to u doba Francuske revolucije, Napoleonovih Ilirskih provincija i širenja rodoljubnih ideja romantizma o nacionalnoj ne ovisnosti. R. Katičić slaže se s Brozovićem kad je riječ o datiranju početa ka jezičnoga standarda polovicom XVIII. stoljećaY Smatrajući pak standardizaciju procesom, a standard njezinim rezultatom, Katičić u standardizacijsko razdoblje ubraja i povijest hrvatskoga jezika od polovice XVI. stoljeća, čime znatno pomiče datiranje njegovih po četaka i naglašuje postupnost njegova oblikovanja. Tako se prema njegovu mišljenju o početcima hrvatskoga standarda može govoriti već od kraja XVI. i početka XVII. stoljeća. Tim se pogledima Katičić približava mišljenju S. Babića, iako kronologiju pojava koje oni proučavaju dijeli stotina godina. Posto jeće su razlike rezultatom različitih teoretskih polazišta. Babić se radije poziva na književni jezik ističući u raspravi posljedice upo rabe višeznačnoga naziva »standardni« u odnosu prema jeziku koji je već na određenoj etapi svojega razvitka. Prema njegovu mišljenju »Standard mora biti stanje, a ne može biti razvoj, odnosno, gdje ima
"1
U skladu s tim njegova sintaksa ima primjere iz toga razdoblja, od Reljkovića do Kačića Miošića. Usp. R. Katičić: Sintaksa hrvatskoga književnogjezika. Nacrt za gramatiku, Zagreb, 1986.
70
razvoja, nema standarda.«52 U skladu s tim postavkama, on je pot puno u pravu kada kraj XV. stoljeća smatra početkom hrvatskoga književnog jezika jer je to oblik jezika koji ne mora ispunjavati de finicijske postavke standardnoga jezika. S njegovim se mišljenjem slaže Mario Grčević53, ali on istodobno upućuje na sistemske pro mjene koje su se odvile u tom razdoblju hrvatskoga jezika. S druge strane, M. Moguš upozorava na nepostojanje oštre gra nice između »procesa« i »rezultata«, tj. između predstandardnog i standardnog razdoblja:
Standardizacija je proces koji obično počinje duboko u predstandardnom razdoblju i na osobit način povezuje povijest književnoga jezika, pred standardnoga i standardnoga, u jednu cjelinu. 54 I M. Radovanović smatra jezičnu standardizaciju dugotrajnim pro cesom s više etapa.55 U raspravi je sudjelovao i D. Škiljan56 koji u skladu sa svojom ra nijom definicijom procesa standardizacije tvrdi da se o standardi zaciji hrvatskoga jezika prije XIX. stoljeća ne može govoriti jer tada jezik još nije ispunjavao standardološke kriterije. Glavnu je ulogu u nastanku standarda odigrala, po mišljenju tog autora, djelatnost društveno-političke elite XIX. stoljeća, tj. iliraca. Zbog toga on ističe krajnju fazu standardizacije umanjujući značenje djelatnosti za-
52 53
S. Babić: Gundulićevjezik ... , str. 284.
M. Grčević: Die Entstehung der kroatischen Literatursprache, K6ln-Weimar-Wien, 1997. Knjiga je dobila vrlo pozitivnu recenziju hrvatske jezikoslovke Nataše Bašić i vrlo negativnu recenziju Pavla Ivića koji je kritizirao autorovu interpretaciju perioda nastanka hrvatsko -srpskoga jezika i Vukove uloge. Autoru je također predbacio sinonimnu uporabu pojmova književni i standardni jezik (vidi bibliografiju).
54 M. Moguš: Povijesni pregled hrvatskoga književnogjezika, u: S. Babić, D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, l. Škarić, S. Težak: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika. Nacrti za gramatiku, Zagreb, 1991., str. 18. . . 55 o ngma l ne pag l ede o standardizaciji prikazuje u svojim radovima R. Auty: Literary Language and Literary Dialekt in Medieval and Early Modern Slavonic Literatures, >>The Slavonic and East European Review«, vol. 56, London, 1978., str. 192.-201. U skladu s njego vim teoretskim postavkama književni se jezik datira od trenutka kada je on istovjetan obli ku suvremenoga jezika. Prepreku za priznavanje nastanka hrvatskoga književnoga jezika prije XIX. stoljeća činila je za autora ikavsko-jekavska dihotomija. U Autyjevoj teoriji nema mjesta procesu standardizacije, a književni jezik sukladno tomu nema povijesti. 56
11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
HRVATI l NJIHOV J EZI K
D . Škiljan: Govor nacije. Jezik, nacija, Hrvati, Zagreb, 2002.
71
ardiz acije počet e u preth odnim razdobljim a koja su proce s stand dovela do krajnjega rezultataY počet aka Kako ne postoji jedinstven pogled kroatista na temu najvažnije hrvatskoga standarda, u rezimeu predstavljamo samo činjenice. počin je od Povij est hrvatskoga knjiž evno g jezika nesum njivo a razdoblja Bašćanske ploče, koja simb olizir a počet ak najst arijeg na kraj XV. sežu hrvatske pismenosti. Korije ni suvremenoga jezika ve povij esti i u stolje ća, čime se zatvara prvi, najstariji perio d njego potvrde pi išnje kojemu dubrovačka štokavština bilježi dvjestagod m štokav sane književnosti. Započinju sljede ća razdoblja s udjelo govoriti o štine kao osnov ice suvremenoga jezik a. Zato se može jezika već od neprekinutom razvitku hrvatskoga kao književnoga skoga je kraja XV. stolje ća pa sve do dana s. Standardizacija hrvat se uju brojna zika bila je dugotrajan proce s. Od XVI. stolje ća oblik proživljava definicijska obilježja kasnijega standardnoga jezika koji ga su samo u evoluciju tipičnu za povije st svakoga jezika , i u okvir i traje do po stava i u normi. Potonja se pojavljuje u XVII. stolje ću individual ni , enuli lovice XIX. stolje ća te ima, kako smo već spom je stvaralaš karakter jer su ju preskribirali gram atičari ili pisci čije rezultata kao e norm ne tvo bilo uzorom. Zbog slabosti preskriptiv i književne posebnih socio lingvističkih činitelja, između ostaloga a. Razli čito trona rječn osti, važnu je ulogu odigr ala uzusna norm XVI. i počet ak datiranje početaka jezika: kraj XV. st. (Babić), kraj no XIX. st. XVII. st. (Katičić), polovica XVIII . st. (Brozović) te konač ini� pojed u (Škiljan), stavlja samo naglasak na različite činjen ice ve evoluci fazama njegova razvoja i ne odbacuje kontinuitet njego vićeve Brozo ata je i samostalnoga jezičnog status a. Jedan od aspek ljanje neisti periodizacije i s njom povezane rasprave bilo je isprav ) hrvatskog evnog nitog prikazivanja početaka standardnoga (knjiž različitosti i jezika te upućivanje na specifičnost njegova razvitka, a se nala samo staln osti u posebnim povije snim uvjet ima u kojim se na kraju zio i koji su određ ivali smjer njegova razvitka, da bi mu vratilo mjesto koje mu pripada. "7
o pogledima toga autora vidi i u X. poglavlju.
I l l . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
1 1 1 . POGLAVLJE
Razdoblje pretpismenosti u povijesti h rvatskoga jezika 3.1. Slavenska rodovnica 3 .1 .1 . Stvaranje j užnoslavenske zajednice jezika
Hrvatski jezik, uz slovenski, srpski i bosanski, pripada zapadno južnoslavenskim jezicima. Zajedno s bugarskim i makedonskim, koj p_:ipadaju istočnojužnoslavenskomu ogranku, oni čine skupi nu JUznoslavenskih jezika koji se izvode iz praslavenskoga. Raspad �r�sla�enskoga jezika istodobno je i početak izdvajanja hrvatskoga Jezika IZ praslavenske zajednice u nizu faza, sve do odvajanja za padnojužnoslavenske skupine.1 Slavenski su jezici u istraživanjima genealoške srodnosti jezika primjero � dvosložne obitelji jer »između njih i praslavenskoga je . Zika postoJe posredne faze u obliku zapadnoslavenskoga, istočno slavenskoga i južnoslavenskog prajezika«.2 Posljedicom toga starijega povijesnog izdvajanja razvojnih fa za u istraživanjima praslavenskoga jezika bilo je postavljanje da tuma raspada prajezika na VI. stoljeće i početak novoga razdoblja zajednica (npr. južnoslavenske zajednice), shvaćenih kao zasebni jezični sustavi iz kojih se razvijaju kasniji jezici pojedinih grupa.
�
1 Po �i�� m se �a s;�j članak: B. o � zkowa: Poludniowoslowiariska wsp6lnota j�zykowa _ (Pewmkl l wqtphwosci), u: Praslowwn szczyzna ijej rozpad, ur. J. Rusek, w. Borys, warszawa, I998., str. 193.-I99.
2
Z. Golqb, A. Heinz, K. Polanski: Slownik terminologiijfZykoznawczei ,, Warszawa ' 1968 . str. 491.
,
u
povijesti hrvatskoga jezika
73
Nešto drukčija je interpretacija toga problema u novijoj formu laciji koja uzima u obzir ispravak mnogih praslavenskih jezičnih pojava u kronologiji, ali pretpostavlja kontinuitet praslavenskoga jezika kao sustava sve do X. st. n. e., uz istodobnu njegovu podjelu u dvije faze, od kojih je prva trajala do V. stoljeća, tj. do početka ve like seobe Slavena, s jedinstvenim jezikom. U drugoj fazi praslaven ski jezik, proširen već na velikom teritoriju, ima različita dijalektna obilježja koja postaju osnovicom za izdvajanje kasnijih pojedinih slavenskih jezika. Na sadašnjem stupnju istraživanja smatra se da se praslavenski jezik razdvojio na tri osnovne skupine, što se dogodilo manje-više istodobno.3 Tradicionalni pogled o njegovoj prvoj podjeli na dva ogranka (istočni ogranak s kasnijim istočnoslavenskim i južnosla venskim jezicima te zapadni ogranak) još prije početka seobe na jug, dakle prije VI. st., neki su znanstvenici odbacili na temelju iz mjena u kronologijama jezičnih pojava koje su to trebale potvrditi.4 To i dalje ostaje predmetom rasprava. Izdvojene tri glavne skupine praslavenskih dijalekata, tj. tradici onalne zajednice, nisu istovrijedne, ni po povijesnome oblikovanju određene zajednice s njezinom kasnijom unutarnjom podjelom i odnosima između pojedinih jezika, ni po karakteru njezinih jezič nih obilježja. Ovdje ćemo izostaviti problematiku zapadnih i istočnih jezičnih skupina i pozabavit ćemo se pitanjem koje izaziva najviše rasprava, problemom tzv. južnoslavenske zajednice čija su tri glavna proble ma mjesto, vrijeme nastanka i jezične pojave koje bi mogle potvr diti njezino postojanje. Posebnost te skupine bila je činjenica da su p redci Južnih Slavena zauzimali prilično velik teritorij koji su nase ljavali u dvama migracijskim valovima, tj. Panoniju (područje A) i 1 H. Popowska-Taborska: Wczesne dzieje Slowian w swietle ichj�zyka, Wroclaw-Warszawa K rakow, I99l., str. 73.-91.
Dokazom je trebao biti rezultat razvoja x u procesu II. i III. palatalizacije kao s' u istoč ogranku, a š u zapadnome te razvitak skupine kv, gv u procesu II. palatalizacije i po jl'd nostavljenost skupina tl, dl > l na istoku u odnosu prema njihovoj očuvanosti na zapadu. 1
I lome
74
1 1 1 . POGLAVLJ E: Razdoblje pretpismenosti
H RVATI l NJIHOV JEZIK
Balkanski poluotok (područje B). Danas nema sumnje da su u slavi zaciji juga5 sudjelovali i Istočni i Zapadni Slaveni prelazeći Karpate u dva smjera: s istoka - Dukljanskim i Tatarskim sedlom preko da našnje Rumunjske, sve do istočnoga dijela Balkana, te sa zapada kroz Moravska vrata, današnju Č ešku, Moravsku, Slovačku, zatim Panoniju, sve do zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka. Istočni smjer kretanja potvrđuju, među ostalim, leksički južnoslavizmi u karpatskim ukrajinskim dijalektima i govorima Polesja, npr. srpski i hrvatski bumbar, dosta, naviljak, gmizati, sl(ij}epi miš; ukrajinski dijalekt: bumbar, dosta, slipa myš; poleški: navylnik, gomzity ... . 6 O udjelu Zapadnih Slavena svjedoče etnonimi Srba i Hrvata koji su prisutni u zapadnim i u južnim slavenskim jezicima i leksik, npr.: cesta, chorpa, chuliti, kaZati, kl�ka, mamiti, muditi, pil�, ručati, ru cho, stenica, verdlo itd.7 Idući prema jugu, Slaveni su postupno zauzimali teritorije južno od Karpata, naseljavajući istočne Alpe, Daciju i Panonsku nizinu u kojoj su živjeli i Avari, prije no što ih je 796. 803. pobijedio Karlo Veliki. To su istodobno granice područja A. Slaveni koji su nastanji vali taj teritorij održavali su još živi kontakt s tadašnjim zapadnim i istočnim dijelom praslavenskoga jezika, o čemu svjedoči zajednički ostvaraj nekolicine jezičnih pojava u tom razdoblju:
b)
zajednički s istočnim dijelom: l. rezultat razvoja X u procesu Il. i Ill. palatalizacije kao s; 2. razvoj skupina kv, gv > cv, zv u procesu Il. palatalizacije iako u obje te pojave ne možemo isključiti paralelan razvoj;
5
Migracijama na jug prethodila je seoba Slavena na istok i zapad, vjerojatno još u III. i IV. stoljeću. Problem na kojemu temeljim svoje zaključke posebno su obradili: H. Lowmiari.ski: Poczqtki Polski. ZDziej6w Slowian w I tysiqcleciu n.e., II. Wie/ka migracja Slowian, Warszawa, 1964.; W. Felczak, T. Wasilewski: Historia Jugoslawii, Wrodaw-Warszawa-Krak6w-Gdari.sk L6d:i, 1985.; D. Pavličević: PovijestHrvatske . . ; L. Podhorodecki: Jugoslawia. Dzieje narod6w, pmistw i razpadfederacji, Warszawa, 2000. .
6 7
.
Usp. P. Ivić: Srpski narod . . , str. 16.
W. Borys: Problematyka dialektyzm6w leksykalnych, u: Etnogeneza i topogeneza Slowian, Warszawa-Poznali, 1980., str. 75.-87.
povijesti hrvatskoga jezika
75
3. i nadalje kontroverzna pojednostavljenost skupina tl, dl > l, s iznimkom ostataka njihova očuvanja u slovenskim di jalektima koje su u zapadni dio slavenskoga jezika donijeli kolonisti;8
-
a)
u
B
zajednički sa zapadnom, tj. s češko-slovačkom skupinom, još aktualan polovicom VIII. st. razvitak je skupina TarT, TalT, TerT, Telt > TraT, TlaT, TreT, TleTu srednjem dijelu riječi, kao i leksi ka, npr. grčiti, chrstati, chvrliti, kača, pipati itd.9 Isključivo južnoslavenskih crta iz toga vremena nije na tom po dručju bilo mnogo. Možemo nabrojiti: 1. razvoj arT-, alT- > raT-, laT- u početnom slogu, za razliku od sjevernoga dijela, gdje je razvitak dvodijelan, ovisno o into naciji riječi; 2. razlika u nastavcima: južno -� u Gen. sg., Nom. i Ak. pl. ja -osnova te u Ak. pl. jo-osnova, za razliku od sjevernoga tzv. trećega jata; 3. južni nastavak -omb u Instr. sg. o-osnova prema sjevernopra slavenskom -bmb; usporedi staroslavenski glasomb s potvr đenim oblikom oplatbmb u Kijevskome misalu; 4. aktivni particip prezenta s nastavkom -y u Nom. sg. m. i sr. roda (usp. stsl. mogy, reky) suprotno s još uvijek neobjašnje nim sjevernim nastavkom -a (usp. staropoljski rzeka, staro ruski moga); 5. stavljanje veznika da na početak zavisne ciljne i objektne surečenice; 6. prevaga sufiksalne derivacije s elementom -e u odnosu na sjeverno -k10; 7. južni leksički dijalektizmi, npr. gaziti, opanak, brna, broj, bu na, kolto, mariti, oholb, rpdb, ruta, slutb, solna, šupl'b.11 H. Popowska-Taborska, op. cit., str. 87.
9
w. Borys, op. cit.
11
w. Borys, op. cit., tamo se nalazi i literatura o predmetu.
1 0 R. Bošković: Razvitak sufiksa u južnoslavenskoj zajednici, >>Južnoslovenski filolog<<, XV, Beograd, 1936., str. l.-155.
76
H RVATI l NJIHOV JEZIK
Navedena obilježja pojavljuju se i na južnome području, ali nijedno od njih zapravo nije isključivo južnoslavensko jer su neka potvrđena i na ostalim slavenskim područjima ili su tamo sekundarno zami jenjena kojim drugim obilježjem . 12 Teritorij A bio je onaj koji su znanstvenici smatrali kolijevkom prajužnoslavenskoga jezika, tj. prve faze u razvoju južnoslavenskih jezika. Aleksandar Mladenović - koji zastupa to mišljenje13 - tvrdio je da »teritorija na kojoj se nalazila ova zajednica obuhvata prostor uglavnom južno od Karpata: zahvata Panonsku niziju, kao i veliki deo današnje Rumunije«.14 To je bio već drugi zemljopisni smještaj domovine južnosla venske zajednice. Pristaše prvoga smještaja pradomovine Južnih Slavena na sjevernoj strani Karpata bili su, među ostalima, Tadeusz Lehr-Splawinski, Ivan Popović, Pavle Ivić, Dalibor Brozović. Pavle Ivić npr. drži »da su Južni Sloveni u eposi neposredno pred polazak na jug već sačinjavali grupu s određenim, iako nevelikim krugom zajedničkih osobina«.15 D. Brozović je opet pretpostavljao »da se po stojbina južnoslavenskih predaka nalazila u pradomovini prvotno u neposrednu susjedstvu baltičkih plemena«.16 Postojanje prajuž noslavenskoga jezika prihvaća i Mijo Lončarić17 koji se priklanja tom gledištu u kontekstu izdvajanja kajkavskoga narječja iz jugo zapadne jezične skupine. Hrvatski znanstvenici pristaše su starijih gledišta o toj problematici.
12 13
Kao npr. u slučaju nastavaka Instr. sg. m. roda ili tzv. trećega jata.
Slično su smatrali V. Jagić, A. Meillet, A. Marguilies, N. van Wijk. Tu se može ubrojiti i A. Belića: Osnovi istorije srpskohrvatskogjezika l, Fonetika, Beograd, 1972. koji piše da se juž noslavenska pradomovina morala nalaziti »negde na putu od nekadašnjega mesta boravka Praslovena ka Balkanskom poluostrvu, ali je teško sa apsolutnom pouzdanošću odrediti to mesto<< (str. 7).
14 A. Mladenović: Elementi istorije srpskohrvatskogjezika, u: Opšta enciklopedija Larousse, sv. l, Beograd, 1971., str. 419.
15
u
povijesti hrvatskoga jezika
77
Suvremeno stanje istraživanja kronologije praslavenskih jezič nih pojava dovodi u pitanje panonsku hipotezu jer ona znatno skra ćuje vremenske mogućnosti za stvaranje odvojenoga južnosla venskog sustava u Panonskoj nizini. Protuargument je nadalje nepostojanje »južnoslavenske isključivosti« u navedenim jezič nim obilježjima. Osim toga, proučavanje slavenskih posuđenica u mađarskome jeziku pokazalo je da jezik panonskih Slavena ni je imao svojih posebnih jezičnih obilježja, nego ih je ostvarivao u skladu sa sustavima susjednih skupina18• Dakle, bio je neka vrsta »prijelaznoga jezika« između zapadne, istočne i južne jezične sku pine. Dominacija Slavena u novoj domovini nije trajala predugo. Već u IX. stoljeću ta područja nakon franačkih ratova postaju objek tom germanske kolonizacije. Zatim krajem IX. stoljeća 895. godine, Panoniju nastanjuju Mađari, ratnički narod ugrofinskoga podrije tla. O postojanju slavenskih prijelaznih dijalekata svjedoče izrav ni jezični izvori, kao i brojna slavenska toponimija u Mađarskoj, Rumunjskoj i zapadnoj Austriji. Tu pripada Kijevski misal (Kijevski listići) - glagoljski misal rimskoga obreda iz X. stoljeća i s južnim obilježjima (dl > l; x > s') i sa zapadnima (tj, dj > e, z; Instr. sg. m. roda -oMb; sk' > šč), slično kao i u Evangelijaru iz Čedada (IX. sto ljeće) koji bilježi imena slavenskih hodočasnika iz istočnih Alpa, Panonije i Moravske. Slavensku toponimiju s katkada zatrtim fono loškim i morfološkim obilježjima rekonstruiramo i u Austriji, npr. Graz (Gradad Leibnitz (Lipnica); u Rumunjskoj: Dobra, Lipova, ili u Mađarskoj: Budim, Pešta, Dombovar. Stoga je ispravnije smatrati »panonsko razdoblje« prvom fazom u oblikovanju južnoslavenskih jezika s više južnih dijalektizama. Sljedeći je problem činjenica da su se Južni Slaveni koji su živjeli na teritoriju A istodobno selili na jug te u VL i VII. stoljeću zauzi mali teritorij B (cijeli Balkanski poluotok zajedno s Peloponezom i otocima Egejskoga mora). Teritorij B - jezično izrazito podijeljen na
P. Ivić, op. cit., str. 14.
16 D. Brozović: u: D. Brozović, P. Ivić: Jezik srpskohrvatski/ hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Izvadak iz drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb, 1988., str. 2.
17
l l i . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
M. Lončarić: Rani razvitak kajkavštine, >>Rasprave Zavoda za jezik<< 14, Zagreb, 1988., str. 79.-104.
1 11
E. A. XeJmMCKHli:
, -,,no cJlaeucmoe,
XMeJICOyHapooHblU
BeHzepcKuu R3blK KaK ucmo'IHUK OllR npaclla6RHCKOU peKoHcmpyKl(UU u
1 >< 'KOHcmpyKl(UU clla6RHCKOZO R3blKa IlaiiiiOHUU, u: Clla6RIICKoe R3blK0311aHue.
Coqmj[, ceHTj[6p�>, 1988., str. 347.-368.
78
HRVATI l NJIH OV J EZI K
istočnu i zapadnu skupinu - ipak nije mogao biti mjesto na kojemu bi se stvorila zajednička obilježja. Iz toga nastaju sljedeća pitanja kao što je rekonstruiranje slaven skih seobenih putova po Balkanu koji su bili smatrani veoma važ nima u otkrivanju uzroka jezičnoga razlikovanja te su upućivali na razmještaj i premještanje Južnih Slavena na području A. Bizantski izvori bilježe da su Slaveni koji su dolazili iz Panonije i Dacije prelazili Dunav u dvama neovisnim pravcima - zapadno i istočno od Đerdapa (Željezna vrata). Zemljopisno podudaranje tijeka izoglosa - koje upućuju na razli čito ostvarivanje jezičnih pojava iz toga razdoblja, a time i na unu tarnje razdvajanje južnoga područja - s mjestom prijelaza Slavena na Balkan - bilo je za neke znanstvenike dovoljno opravdanje za nastale razlike. Uz to su se pojavljivale hipoteze da su jezične razlike koje su dijelile južnoslavenski teritorij postojale još na tlu Panonije i Dacije. No ipak se n ij edna od izoglosa nije protezala na te terene. Može se dakle posvek sigurno tvrditi da je do razlika došlo u vrije me različitoga dolas a na jug ili nakon naseljavanja, na novim bo ravištima. Problematičan je i oblik slavenskih posuđenica u mađarskome jeziku. U najstarijem sloju posuđenica dominiraju jugoistočnosla venske riječi umjesto Posuđenica jugozapadnoslavenskoga tipa ko je bismo očekivali (npr. mađ. Pest - usp. bug. pešt, srp. i hrv. peć, slov. peč). Dva su moguća objašnjenja: prvo, da su te nazive Mađari preuzeli na teritoriju Rumunjske, dakle na području jugoistočno slavenskih utjecaja, odnosno drugo, da se ogranak jugoistočnih Slavena u kasnijem razdoblju našao ponovno u Panonskoj nizini. Protiv hipoteze da j e razdvajanje južnih područja jezika rezul tat kolon izacij e B alkana od dviju različitih skupina Slavena koje su se razišle u dva suprotna smjera: smjer istok - zapad, upravo na Đerdapu, geografska je situiranost niza izoglosa koje nisu istovjet ne sa smjerom kojim su Slaveni prelazili Dunav, nego su smješte ne malo zapadnije od toga mjesta. Naime, izoglose se protežu od ušća Timoka, duž srpsko-bugarske i mađarsko-bugarske granice, od Osogova, zatim u širokom luku sjeveroistočnom Makedonijom
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
79
do Ovčeg Polja i Skopja, a nakon toga južno od Tetova, do albanske etničke granice blizu Šar-planine.19 Kao što je poznato, uzrok podijeljenosti Južnih Slavena UVJerlJl�o je objasnio Nicolaas van Wijk, 20 koji je dvadesetih godi�a XX. �tolJ � ća postavio hipotezu o pojasu neslavenskih romansk1h past1�s��h naroda, zvanih Vlasima, po planinama, a to su bili predc1. danasnJlh Rumunja. Oni su izolirali obje skupine Južnih Slavena sve do tre nutka ponovnoga dodira koji se mogao dogoditi tek poslije, nakon migracije ili slaviziranja neslavenskih autohtonih �ta�ovnika. Van Wijkovu hipotezu potvrdilo je kasnije otkriće skupme 1zog�os� k��.e je zahvaljujući istraživanjima lingvističke geografij.e utvrd1lo Je ��c nu razdvojenost južnih područja. Teoriju su obogatila nova ot�nc�, među ostalim nazočnost albanskih stanovnika na tom podruqu, t]. starosjedilačkih ilirskih i tračkih stanovnika Balkana.21 Navedene izoglose ubrajaju se u jezične pojave koje možemo da tirati na kraj razdoblja praslavenskoga jezika. Nesumnjivo u njih pripadaju sljedeće: 1. odvojen razvoj p sl. tj, kt� dj te psl. st],. skj,. Z�J, z�. u zapa�n�J. skupini, a njihove zajedničke kontinuante u 1stocnoJ. skupm�: . od nJ l 2. ujednačenost praslavenskihjerova na zapadu, za razhku hova razlikovanja u istočnoj skupini; očuvanost epentetskoga l na zapadu te njegovo zatiranje na isto 3. ku; .
•.
.
1 ''
.'ll
Prema: P. Ivić, op. cit., str.
18.
N. van Wijk: Taalkundige en historiese gegevens betreffende de � udste betrekkingen tu'-"'n serven en Bulgaren >>Mededelingen der Koninklijke akademw van wetenschappen, . 11 fdeeling letterkunde«, deel 55, serie A, 3, Amsterdam, 1923.; 1dem: Les langues slaves. De ' f 'unitt! a pluralite, s-Gravenhage, 1956. •
.!l
Najnovija istraživanja grupiranja jezika na Balka�u predstavio je L. B e dnarczuk: lndoeuropejskie jfzyki Balkan6w, u: ]fZyki indoeuropejskle, l, ur. L. Bedna�czuk arszawa, � 1 �lHS., str. 469.-513. Najvjerojatnije su te grupacije tvorile paleob al �ns u l Jgu u CIJI su sastav ._ _ u lazile tri jezične skupine: mesapsko-ilirska (bliska italskoj obitelJ!), fnglJSko : mak; don� a ( koji se dovezuje na grčki i armenski), tračko-dacijska (bez izrazite povezanosti, m oz a bh z� _ !>alto-slavenskoj skupini). U okviru takve podjele nejasan je s� atus al� an �koga Jezika OJI p okazuje određena obilježja povezana sa svakom od navedemh skup ma, Jako ga se be u v j etno ne može pridružiti ni jednoj.
� �
�
�
�
�
80
H RVATI l NJIHOV JEZIK
4.
uska realizacija praslavenskogajata na zapadu, a široka na isto ku; 5. eventualno: rezultat denazalizacije p sl. p - otvoreniji u istočnoj skupini (bug. riika, mak. raka) nego u zapadnoj (srp. i hrv. ruka, slov. roka); 6. nastavak u Gen. sg. zamjeničko-pridjevne deklinacije -ga na zapadu, nasuprot bugarskoga i makedonskoga -go; 7. tendencija unificiranja nastavaka prvotno mekih osnova -ja, -jo na zapadu (npr. Dat., Lak. sg., Nom., Ak. pl. ž. roda i Ak. pl. m. roda) za razliku od istoka gdje je vladala tendencija uopćavanja nastavaka tvrdih osnova. 8. razlika u konjugacijskim nastavcima na zapadu: l . os. pl. sa dašnjega vremena -mo za razliku od istočnoga -m, -me; 3. os. pl. prezenta -o na zapadu, za razliku od -t na istoku. Ukratko prikazane razlike tzv. južnoslavenske zajednice svjedoče o složenosti problematike - kronološke, teritorijalne i dokumenta cijske. Postoji i dalje niz pojedinačnih pitanja koja čekaju odgovor. Sadašnje stanje istraživanja pokazuje nam da je u razvoju južno slavenskih jezika postojalo kratko razdoblje u kojemu su prapredci Južnih Slavena zauzimali teritorij A (Panonija, Dacija) koji je urodio zajedničkim praslavenskim dijalektizmima. U drugoj fazi, pove zanoj s prijelaznim područjem A/B ili B, teško je govoriti o jačanju ili nastavljanju zajednice jer je to već razdoblje kada Južni Slaveni ostaju bez geografskoga dodira, zbog čega različito ostvaruju niz jezičnih pojava koje su osnovicom njihove današnje podjele. 3.1 .2. Seoba Hrvata na jug
Kroničar Jordanes iz VI. stoljeća u slavenske je narode ubrajao Vende, Ante i Sklavine. Venedi su u njegovo vrijeme živjeli na Baltiku, u porječju Visle te u Č eškoj, Moravskoj i Slovačkoj. Antički su ih autori spominjali već mnogo ranije kao najstarije slavensko pleme. Autima su nazivani istočni Slaveni koji su živjeli između Dnjepra i Dnjestra, dok su Sklavini u V. i Vl. stoljeću zauzimali Daciju i dijelom Panoniju, a sezali su čak do Mezije. Sklavini i Anti
1 1 1 . POGLAVLJE : Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
81
istodobno su bili važni u slaviziranju juga, višekratno napadajući granicu koja je zaustavljala prodor na Balkanski poluotok pod bizantskom vlašću. Napadali su samostal no ili u savezu s Avarima. Jedna od praslavenskih plemenskih sku pina bili su i Hrvati. To pretpovijesno vrijeme u povijesti Hrvatske smatra se najpro blematičnijim razdobljem o kojemu se mnogo raspravlja i oko ko jega ima dosta spornih pitanja: podrijetlo Hrvata (ne samo slaven sko), njihova pradomovina, etimologija njihova etnonima te sama seoba na jug u današnju postojbinu. Put seobe Hrvata u kontekstu slavenske migracije na jug može se pratiti od mjesta njihova prvot noga sjedišta koje se barem na posljednjoj, predmigracijskoj fazi može locirati u Malopoljsku i sjeveroistočnu Češku, a zove se Bijela Hrvatska.22 Henryk Lowmianski, čiji pogledi također nisu općepri hvaćeni, smješta Hrvate još ranije na gornji tok Visle. Kao pleme, Hrvati su se formirali u III. - IV. stoljeću, iako prve povijesne po tvrde potječu tek iz IX. stoljeća, iz opisa engleskoga kralja Alfreda Velikoga, koji spominje i Srbe. U drugoj polovici VI. stoljeća Hrvati su zajedno s Obodritima i Srbima krenuli na jug, a ostali dio življa asimilirao se s poljskim i češkim plemenima. Njihova je seoba, na kon zaustavljanja na gornjem toku Dnjestra, išla prema Dunavu, odakle su skrenuli na zapad i stigli oko 630. godine u današnju po stojbinu. Došli su tamo na poziv bizantskoga cara Heraklija da se bore s Avarima koji su s Antima i Sklavinima u prijašnjim najezda ma (oko 614.) naselili osvojenu Dalmaciju. U to se doba (609. - 615.) može govoriti o slavenskoj kolonizaciji cijeloga Balkana. S pomoću saveza s Heraklijem Hrvati i Srbi dobili su svoje buduće teritori je i asimilirali se s prijašnjim skupinama. Ostatci Avara (nazvanih Obrima) najduže su se zadržali u Lici i Krbavi te su iza sebe ostavili toponime kao Obrovac, Obrovo, Obrovnica. Zauzimanje Dalmacije omogućilo je nastajanje gradova koje su gradili autohtoni romanski stanovnici bježeći pred najezdama osvajača. Nakon što je osvojen limes Romanus na Dunavu,
��2 Označivanje strana svijeta bojama (bijela označuje zapad, crvena jug) poznato je i u iran skome jeziku, što se navodi kao jedan od argumenata iranske etnogeneze Hrvata.
82
H RVATI l NJIHOV J EZIK
glavni grad Dalmacije, Salona (današnji Solin), romansko se sta novništvo sklonilo u Dioklecijanovu palaču, gdje su osnovali Split (ranije Aspalaton). U sličnim je okolnostima nastao i Dubrovnik (Raguza). Obranili su se i malobrojni bizantski gradovi na kopnu: Trogir, Zadar, Kotor, ili na otocima: Krk, Rab te grad Osor na otoku Cresu. Bila je to srednjovjekovna bizantska Dalmacija s romanskim stanovništvom.23 S dolaskom Hrvata u Dalmaciju, na Jadran, povezuje se najsta rija hrvatska etnogenetska legenda.24 Prvi ju je put zapisao u X. sto ljeću, u djelu De administrando imperio, u XXX. poglavlju, anonim ni autor koji je nastavio posao bizantskoga cara, Konstantina VII. Porfirogeneta. Sadržaj toga zapisa bio je dolazak jednoga od hrvat skih rodova iz Bagibareje (Havarije), gdje se prema autoru nalazila pradomovina Bijelih Hrvata. Jedan od rodova je u VII. stoljeću pred vodilo petero braće (Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos) te dvije sestre: Tuga i Buga (što su zapravo muška imena). U VII. stoljeću, nakon što su avarsko-slavenski osvajači uništili Salonu, Hrvati su pobijedili osvajače i zaposjeli Dalmaciju. Prema iskazi ma povjesničara, autor je zapisao mjesnu usmenu predaju koja nije potvrđena u ostalim izvorima, ali je istinita po činjenicama. Ona ipak nije odigrala tako veliku ulogu kao druge autohtone legende, a napose ona iranska.25 3.1 .3. Etnonim Hrvat
Prva potvrda etnonima nalazi se u darovnici kneza Trpimira (vla dao 845. - 864.) koji je splitskomu biskupu Petru darovao crkvu u zamjenu za pozajmicu. Darovnica je pisana latinicom, a darovatelj 23 �
Primorska ili dalmatinska Hrvatska koju nastanjuju Hrvati obuhvaćala je tzv. Gornju Dalmaciju, odnosno teritorij u zaleđu bizantskih gradova, između obale i Dinare, od rijeke etine do planinskoga lanca Gvozda. To je bila kolijevka hrvatsk e države. Sjeverni predjeli, Između Gvozda i Drave, nazivali su se Posavskom ili Panonsk om Hrvatskom. 24 J. Rapacka: Dolazak Hrvata na Jadran, u: eadem, Leksikon ... , str. 41.-44. Dukljanin iz Bara i splitski kroniča r Toma Arhiđakon iz XIII. stoljeća izvodili su Hrvate od gotsko-slavenskoga vođe Totile i njegovih sedam ili osam plemena te je tako nastala sljedeća >>gotska« legenda. Veću je ulogu odigrala legenda o autohtonosti Hrvata i njihovu južnom, balkanskom podrijetlu te o seobi na sjever. Usp. J. Rapacka, op. cit.
25
1 1 1 . POGLAVLJE : Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
83
je zabilježen kao dux Chroatorum. Dokument je očuvan u prijepi su iz XVI. stoljeća. Do X. stoljeća etnonim Xorvato označavao je stanovnike maloga područja Like, Krbave, Bosne (do rijeke Plive) i Dalmatinske zagore u zaleđu Zadra, Trogira i Splita. Na ostalim hr vatskim teritorijima rabio se etnonim Slo vinci (na jugu) ili Slovenci (na sjeveru). Etimologija etničkoga naziva Hrvat teška je i unatoč brojnim in terpretacijama26 nije u zanosti općeprihvaćena. Prvu, a ujedno i najstariju etimologiju imena nalazimo u već spomenutome djelu De administrando imperio, gdje se izvodi iz grčkoga khora 'zemlja' te bi prema tome Hrvati bili 'oni koji imaju puno zemlje'. Splitski ar hiđakon Toma (XIII. stoljeće) izvodi ju od naziva starih stanovnika Krka: Curetes, Curibantes. Sljedeća etimologija, ona Jurja Ratkaja iz XVII. stoljeća, povezana je s glagolom hrvati (se). Tu koncepciju možemo naći i u T. Lehra-Splawinskoga koji se poziva na slovačko charviti se 'braniti se' te taj naziv tumači kao epitet za borbena ple mena. Prihvatio ju je Zbigniew Gol'!b (1981.) koji zaključuje da je »prvotno značenje etnikona bio opis dan izvana kojim se izdvajalo red bojovnika od nenaoružana puka. S vremenom se to ime počelo rabiti i za cijelu etničku skupinu«.27 Henryk Lowmianski razumi jeva taj etnonim u značenju 'naoružani ljudi'. Kako bismo pokazali zanimanje za taj problem i njegove različite interpretacije, vratit ćemo se na starije etimologije i navesti pokušaje povezivanja ime na s korijenima: hrev 'panj', haru 'mač' ili Šafafikovu etimologiju chrib� chfbt iz XIX. stoljeća. Poznata su i izvođenja naziva od ger manskoga oblika Harfada 'Karpati' ili gatskoga plemenskoga naziva l lraeda. Naš suvremenik, Heinz Schuster- Šewc, izvodi Hrvate iz psl. chorv-/korv- 'rog, rogat', što upućuje na vrstu kaciga koje su nosili hrvatski ratnici. Druga skupina odnosi se na etimologiju koja traži izvore u iranskome jeziku, na čemu se temelji i iranska etnogeneu pregledu o etimologiji vidi H. Lowmianski: op. cit.; H. Popowska-Taborska, op. cit., str. h:i.-66.; P. Skok: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskogajezika, l, Zagreb, 1971., str. 690. li'l2. Posebnu knjigu posvetio je tom problemu A. Gluhak: Porijeklo imena Hrvat, Zagreb, 1 �l'lO.; idem, Hrvatski etimološki rječnik, Zagreb, 1993., str. 267.-270. :-l;
-' 1
l l . Popowska-Taborska, op. cit., str. 66.
84
H RVATI l NJIHOV JEZIK
za Hrvata. Još je Maks Vasmer dvadesetih godina XX. st. upozora vao na staroiransko (Jšu)haurvata 'pastir', odnosno na osobno ime Horoatos, zapisano na Tanaj skim pločama. I Alemko Gluhak navodi �timol�giju po�ezanu sa staroiranskim hu-urvatha- 'prijatelj' ili s uanskrm hvar- sunce' i huravant- 'sunčan', od iranskoga harvat št� .dolazi o � indoeuropskoga serw- (> serb-), zajedničkoga element� koJ� povez�Je eti.molo�ij� o �aju etnonima: Hrvata i Srba, a to je slje deca skupm� e�rmolosklh Interpretacija koju prihvaćaju npr. Jerzy Nalepa, Kazrmrerz Moszyriski ili Oleg Trubačov.28 Iransko podrije tlo promatranoga naziva nalazi sve više pristaša među znanstve nicima, pa se i Gluhak priklanja Trubačovljevoj hipotezi o etnoni mu Horvati kao o putujućem iranizmu koji se premještao od sta re Rusij�, gdje Tr�bačov vidi prvotno središte, na zapad i na jug. Gluhak rz toga dalje zaključuje da je naziv Hrvat (iz iranskog oblika ha':v�t-) najvjerojatnije isprva imenovao neko iranojezično pleme koje Je poslije slavizirano, odnosno da su to genetski bili Slaveni koji �u poslije primili iranski naziv. To je za sada jedini prihvatljiv za�ljucak �a te.melju č.i.�jenica kojima raspolaže znanost kad je riječ o »IranskoJ« etrmologtJI etnonima. Pov�jes.�i d�seg im�na Hrvat znatno je širi nego današnje nji ho�o SJedrste, ��o upucuje na prijašnja područja koja su naselja vali te na kasmJe seobe. Etnonimi su prisutni od Bijele Hrvatske do Peloponeza, npr.: Charvatce (Češka), Chruati Churbate Kobeth (Nj�m�č��), Charvaty (Moravska), Chorvaty, Ch;rvatice (Sl�vačka). NaJbroJniJI su u Karintiji i Stiriji, na Muri i Glanu: Chorwat, Krot v
tendorf, Krautkogel, Hrvat, Chraberstorf, Krawerspach, Shrawat, Krowot, �robothen i Krobathen. U Sloveniji postoji npr. mjesto Hro vate. Na Jugu Makedonije, kraj Bitole, nalazi se selo Hrvati a uz Prespu Hrvat. Ta imena postoje i na Kosovu i u Srbiji. U Grčkoj �u bi la dva sela, a zanimljiv je i oblik Hrvat na Kreti kraj Irakliona. Osim
toponima, u Sloveniji i Mađarskoj postoje i brojna prezimena tipa Hrvat/Horvat, ali ona su nastala kao rezultat masovnih migracija u XV. i XVI. stoljeću. 28
Detaljnu bibliografiju vidi u: H. Popowska-Taborska, op. cit., str. 66.
1 1 1 . POGLAVLJE : Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
85
3.1 .4. Raspad jugozapad noslavenske jezične skupine
Sljedeća faza u procesu stvaranja budućega hrvatskoga jezika bilo je odvajanje zapadnoga dijela Balkana, što je osim nastanka sloven skoga jezika urodilo i pojavom triju glavnih dijalekata: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga. Dva prva bila su u povijesti hrvatskoga jezika osnovom njegovih književnih jezika, treći je osim povijesne uloge postao temeljem suvremenih jezika: hrvatskoga, srpskoga i bosanskoga te crnogorskoga. Južna slavistika smatra da je to područje, u skladu s geografskim smještajem etničkih skupina koje su postupno zauzele dio Bal kanskoga poluotoka, bilo podijeljeno na četiri jezične podskupine: alpsku (budući slovenski dijalekti), panonsku (kajkavski dijalekti), primorsku (čakavski dijalekti) i dinarsko-rašku (štokavski dijalekti). Daljnji razvoj te prapodjele bio je predmetom mnogih znanst venih hipoteza. U starije među njima ubrajaju se teorije Frana Ra movša i Aleksandra Belića koji su istraživali kajkavštinu i njezinu genezu, pri čemu nisu mogli zaobići ni njezino mjesto u cijeloj pra skupini, što je dovelo do hipoteza o uzajamnoj povezanosti i podjeli unutar skupine. Slovenski dijalektolog F. Ramovš tridesetih je go dina XX. stoljeća smatrao29 da je daljnji razvoj utemeljen na odva janju dinarsko-raške skupine, a potom i primorske, dok su alpska i panonska skupina imale zajednički razvoj do X. stoljeća, kada je kajkavština ušla u sastav i u sferu utjecaja hrvatskoga kraljevstva za kralja Tomislava. Time je Ramovš priznao genetsko srodstvo kaj kavskoga dijalekta sa slovenskim jezikom.3° Kao potvrdu svoje hiF. Ramovš: Slovenački jezik, u: S. Stanojević: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko jezika, -slovenačka , IV., Beograd, 1929., str. 192.-208.; idem: Kratka zgodovina slovenskega Ljubljana, 1936.; i ostali radovi. M. Lončarić: Kajkavska nar :w Pregled svih hipoteza s literaturom o predmetu predstavlja 10-11, Zagreb, 1985., str. jezik<< za Zavoda »Rasprave a, proučavanj ječje u svjetlu dosadašnjih 281.-295. Ranije se ovom temom bavio A. Peca: Kajkavski dijalekt. Mesto kajkavskog dija lekta medu ostalim dijalektima srpskohrvatskogjezika, u: Pregled srpskohrvatskih dijaleka ta, Beograd, 1978., str. 165.-169. Usporedi i Z. Vince: Teorije o kajkavskom narječju, u: idem: škoPutovima hrvatskoga književnogjezika. Lingvističko-kulturnopovijesni prikazfiloloških la i njihovih izbora, Zagreb, 1978., str. 29.-33. 29
86
HRVATI l NJIHOV J EZIK 1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
poteze naveo je niz zajedničkih kajkavska-slovenskih obilježja, od kojih su samo četiri najstarija potvrdila točnost njegova mišljenja.31 Ramovšova hipotez a imala je višestoljetnu ulogu u povijesti slavi stike jer su genetsku povezanost kajkavštine sa slovenskim jezikom priznavali među ostalim J. Dobrovsky, J. Kopitar, F. Miklosich, v. Oblak, M. Murko, A. Margulies, a dijelom i I. Popović. 32 Prema Belićevoj teoriji33, koju je zapravo preuzeo od A. M. Luk janenka, autora prve monografije o tom dijalektu, 34 raznorodna kaj kavština može se podijeliti u tri skupine: prema razvoju psl. tj, d " �oji u�ućuje na genetske veze sa slovenskim jezikom (Zagorje _ � J), zatim s čakavskim dijalektom (Prigorje - t 'Ić, j) i štokavskim di jalektom (istočnokajkavsko i!, 3 uz d: j). Kajkavski bi dijalekt ta ko imao trojaku dijalektnu osnovicu (slovensko-čakavsko-štokav sku). Vatroslav Jagić, rođeni kajkavac, mijenjao je svoje mišljenje o statusu kajkavskoga dijalekta, prihvaćajući najprije Ramovšovu tezu. Stoga je kajkavski smatrao prijelaznim dijalektom, iako se ni je slagao s tvrdnjom da je on nastao miješanjem različitih dijaleka ta. Belić je tvrdio da je prvotno, tj. genetski, kajkavski dijalekt bio povezan sa srpsko-hrvatskim dijalektima, a tek se pod utjecajem kasnijih povijesnih i političkih uvjeta, uglavnom zbog turske na jezde, približio slovenskim dijalektima. Slično su status kajkavštine Bio j� to �� zvoj psi . tj, dj > č, j; stj, skj ; zdj, zgj > šč, žj! s, i (jugoistočno) š, l ž (zapadno); , anos denazahzaciJa g > o; ocuv t mekoga p rasi. r]·. razvoJ· nastavka u In str. sg. ž . roda -ojg · > -g > -o. Ostala obi!JeZJa, kao npr. tvorb a futura s pomoćnim glagolom biti· . · nestanak vokatIVa, · pertekta; ? cuva ' �orist a, Im ' �?st supina, utjecaj intonacije i duljine na boju samo glasn ika is tu� po':'�zana �ogucnost nJihove redu kcije - s kasnijom kronologijom, ne mogu dokazivati za]edmcku ka]kavsko-slovensku genez u. 32 Popović pledira za zajedničku slov nsko -kajkavsk u genezu, ali je u kasnijem razdoblju , pove��� _ bh. zu , ost sa slovenskim pokazivala caka vština, a ne kajkavština. Slični stav zauzeli su R. Kolanc 1 J. Hamm. Detaljno o tome i bibliografiju vidi u·. M. Lončarić·. lG aj"kausko narječje u svjetlu ...
31
.
.
•
, .
�
r
B e IC �e ovi· � p:.oblemom bavio od 1908. , postupno ispravljajući svoje pogl .. ede. Vidi: A. Bel�c: Kajkavskz dyalekat, u: S. Stanojević: Narodna enciklopedija srpsko-hrv atsko-slove na�ka, II, Beograd, 1927., str. 222.- 228.; vidi i njegovu rece nziju Ivšićeva rada Jezik Hrvata kajkavaca, »Južnoslovenski filolog« XIV, Beograd, 1935. , str. 241.- 246. 34 A. M. Lukjanenko: Kajkavska narr!čie, Kijev, 1905 .
33
·
u
povijesti hrvatskoga jezika
87
određivali J. P. Šafafik, A. M. Lukjanenko, T. Maretić, M. Rešetar, V. Rožić, P. Ivić. 35 Ramovš i Belić svoje su teorije temeljili na činjenicama iz fonolo gije i morfologije. Dovodeći njihove teze u sumnju, Stjepan Ivšić36 se poslužio istraživanjima kajkavske akcentuacije te je na temelju toga dokazao da kajkavština ima originalan i različit karakter, čime se ne potvrđuje njezina genetska srodnost ni sa slovenskim jezikom, ni s hrvatskim dijalektima. Sljedeću je hipotezu o genezi kajkavskoga dijalekta predstavio z. Junković37 istražujući jezik Antuna Vramca i time rekonstruirao odnose koji su ranije vladali u jugozapadnoj skupini slavenskih je zika. Po njegovu mišljenju sporno se područje raspalo na dvije sku pine: alpsku i panonsku te primorsku i dinarsko-rašku. Osim toga su se iz panonske skupine uz kajkavski dijalekt razvili i neki sloven ski dijalekti (goričanski, prleski, prekmurski, a možda i štajerski) te najvjerojatnije neki štokavski dijalekti. U toj situaciji pitanje o ge netskoj srodnosti kajkavskoga s ostalim dijalektima postaje sada bespredmetno.38 Prva faza podjele, tj. odvajanje alpske skupine od ostalih, zavr šila je do kraja XII. stoljeća. Kako smo već spomenuli, iz panonske su se skupine razvili kajkavski dijalekti, iz primorske - čakavski, a iz dinarsko-raške - štokavski dijalekti koji su se tada dijelili na za padnoštokavske, istočnoštokavske i torlačke (prototorlačke). U tom su razdoblju uzajamne odnose održavali s jedne strane zapadno štokavski s kajkavskim i čakavskim dijalektima, a s druge strane istočnoštokavski s torlačkima. Stara izoglosa, koja je nije diferenci rala južnoslavenske jezike samo na istočnu i zapadnu granu, nego : I S Njegova su istraživanja potvrđivala ujednačenost sljednicajata i jera (> e) te samogla sničkoga l i stražnjega nazala (> o) u srednjokajkavskim dijalektima, kao i novu akcentua cijsku skupinu. : l li
S. Ivšić: Jezik Hrvata kajkavaca, >>Ljetopis JAZU«, 48, Zagreb, 1936., str. 47.-195.
z. Junković: Jezik Antuna Vramca i podrijetlo kajkavskoga dijalekta, Rad JAZU 358, Zagreb, 1972., str. 1.-229. :l? : I ll
Junković naglašuje teškoće do kojih dolazi zbog poistovjećivanja današnjega jezičnog shvaćanja dijalekta s njegovim povijesno-teritorijalnim poimanjem.
88
H RVATI l NJIHOV J EZ I K
i unutar nje samu zapadnu granu, bio je razvoj psl. tj, kt� dj > ć, .f9 (štok.); t', j (čak.); č, j/j',j (kajk.). Dijalekte je izdvajao i razvoj p sl. stj, skj, zdj, zgj > št, žd (ist. štok.); šć, žj (zap. štok.); št� žj (čak.); šč, žj /š, ž (ist. kajk. i zap. kajk.); s, i (jugozap. kajk.). Pojava štakavizma i šćakavizma razlikovala je tadašnju istočnu štokavštinu od zapadne. Obilježja takva tipa bile su naglasne specifičnosti (očuvanje akuta: striiža), odnosno leksičke posebnosti, te nešto kasniji razvojjata. Iz toga je razdoblja i denazalizirano psl. p koje na zapadu daje o, oču vano do danas u kajkavštini, a nešto kasnije u čakavštini i zapadnoj štokavštini > u, dok se u istočnoj štokavštini ranije izjednačuje s eti mološkim u.40 Tomu razdoblju pripada i općeštokavsko u < vo, na prama čakavskomu v/va i kajkavskomu v/ve, kao i razvoj čr- > cr-. Od XIII. do XV. stoljeća može se govoriti o drugoj fazi dijalektne izdiferenciranosti toga područja. Torlačka skupina,41 odnosno ti močko-prizrenski dijalekt koji zbog kontakta s balkanskim jezici ma postupno dobiva njihova obilježja (gubitak duljine i intonacije, zbog čega nastaje ekspiratorni akcent, zatim analitička deklinacija, gubitak infinitiva, postpozicijski član, analitičko stupnjevanje, dvo struki zamjenički objekt ...) te se u velikoj mjeri udaljava od istočne štokavštine. S druge strane, istočnu i zapadnu štokavštinu zbližu ju novonastala zajednička obilježja (npr. novoštokavski naglasni sustav). Zapadna štokavština nadalje se udaljuje od čakavštine i kajkavštine. U tom razdoblju svi dijalekti stvaraju svoja tipična obi lježja. U štokavštini se događaju važne promjene u samoglasničko me sustavu, npr. razvoj jata (jekavski, ijekavski, ikavski, ekavski, miješani), vokalizacija kao u čakavštini, slično kao i razvoj samo glasničkoga l te inovacijska obilježja koja se pojavljuju samo u što kavštini, npr. razvitak -l > -o (ili -a); palatalizacija tipa poći, pođem; 39
osti 1 1 1 . POG LAVL JE: Razd oblje pretp ismen
u
povijesti hrvatskoga jezika
89
te različite fleksijske izmjene, npr. nov nastavak u Gen. pl. m., ž. i sr. roda -ii itd. ini slaNešto drukčiju koncepciju razlika u jugozapadnoj skup razvit oblje venskih jezika daje M. Lončarić,42 istražujući ranojurazd at�an� se ka kajkavskoga dijalekta. Prema njegovu �iš�je� r�oz�lstoc nosto skupina podijelila u dva dijela, od kojih je 1stocm tvonavsku štok av kavsko i torlačko narječje, a zapadni - zapadnu šćak . Do te točn e štinu, čakavski i kajkavski dijalekt te slovenski jezik � iz dviju oja razv tvrdnje autora je dovela analiza tijeka i rezultata �ven��o�� J. ��l: glosa: tj, dj te štakavsko-šćakavske izog lose . U sl avstml: e, J; sc, ku razvoj psl. tj, dj te stj, skj, zdj, zgj isti je kao u kaJk ine slaže se živane skup . ž3 (š ž). Kronologija pojava u okviru istra ? JUgozas prethodnim shvaćanjem. Naime, do X. stolJ eCa skupm �benik Ci a. padno-slavenskih dijalekata cjelina je s istim obilježjim a diJal ekta koji je utjecao na formiranje kajkavskoga kao posebnog m novi p�a bio je svojstven naglasni sustav s tzv. metatonij�kim iliznat ostahm slavenskim kajkavskim cirkumfleksom u osnov1, nepo i dijalek hrvatskim dijalektima. U tom se razdoblju oblikuju i ostal i slije d. ensk vrem ti, samo je u torlačkom narječju malo pomaknut v
l
•
.
'
a 3.2. I ran ska etn oge nez a H rvat
stječe u Hr Osamdesetih godina XX. stolj eća veliku popularnostniječ e nj�hov vatskoj teorija o iranskom podrijetlu Hrvata kojaosobnom slavenski rodovnik. Izvorište te teorije nalazi se u ma nadgIme nu Horoathos ili Horovathos, zapi sanome na dvje oj polorob vic� drug nim ploč ama iz II. ili III. stolj eća, otkrivenima u(dan Azov kraJ XIX. stolj eća na tlu antičke grčke kolonije Tanais asploč ttostova na Donu).43 U znanstvenu literaturu Tanajske e uveo
U zapadnoj štokavštini djelomično dolazi j.
40 Ovo nije iscrpan pregled obilježja koja su utjecala na raspad i jezično razlikovanje jugo zapadno-slavenskih dijalekata. Detaljan opis toga problema viđenoga iz kajkavskoga dija lekta vidi u: M. Lončarić: Rani razvitak ...
41 Naziv potječe od Torlak, tor/ački (iz turskoga) i označava ljude koji ne govore ni srpski ni bugarski. Te se dijalekte naziva i šopski, a Šop je (iz turskoga) označavao stanovnika gora s obje strane srpsko-bugarske granice. Danas se te dijalekte smatra prijelaznima između srpskoga jezika s jedne te makedonskoga i bugarskoga s druge strane.
M. Lončarić: Rani razvitak ... im po � hodzeni� nom na članku J. Mol �sa: Te_o �ia o irans n Te tvrdnje temel jim uglav w krajach slow!owej kultur oscl · tozsam my · Proble , u neza kCJe 1· 0o;e 1': ], 1un < )wrwatow - rozwo" pro, 7.-3 � . str. 2003. awa, Warsz zynska, 11/tskich. (!ejJormy i przemiany), 2, ur. J. Goszc e vidi elanak podatk · . tvene znans e iscrpn za a , a crtam m 1 Ille m pred stavlJam samo u glavn l:'
•
•
1. Molasa.
•
�
!�J •
90
HRVATI l NJIHOV JEZIK
je K. ]irečeJ
44 K. Jireček: Geschichte der Serben, Gotha, 1911. 45 Nedavno je G. Labuda: Narodziny sredniowiecznej Europy, Warszawa, 1999., str. 299.
-300. ustvrdio da su Hrvati i Srbi potomci iranskoga plemena Alana koji su došli u Europu i pomiješali se sa Slavenima. 4 6 J. Molas, op. cit., str. 13.
111. POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
91
ne sličnosti (staroperzijska akcentuacija kao čakavska i kajkavska); tradicija označivanja strana svijeta bojama; pripadnost Hrvata eli tama i nastanjivanje civilizacijski najrazvijenijih dijelova Perzije; sudjelovanje s Avarima i Slavenima u osvajanju Balkana, o čemu svjedoče toponimi koje su ostavili; dobivanje prava na naseljava nje u novoj domovini nakon što su istjerali Avare; zadržavanje svo ga prvotnoga iranskoga mentaliteta, jezičnih elemenata, državne i kulturne tradicije unatoč slaveziranju. Iranska se teorija nakon Drugoga svjetskoga rata u komunistič koj Jugoslaviji nalazila na indeksu i širila se uglavnom među emi gracijom koju su komunisti smatrali ustaškom. Osim toga, ta se te orija povezivala s gotsko-nordijskom etnogenetskom teorijom (L. Gumplowicz, K. Š egvić), popularnom u vrijeme NDH, koja je po drijetlo Hrvata izvodila od baltičkih Germana, što nije išlo u prilog njezinu prihvaćanju. Nastajali su novi radovi pa je ta teorija u posljednje vrijeme do bila nekoliko inačica. Jedna od njih smatra da je sam etnonim iran ski, ali da su Hrvati podrijetlom Slaveni (A. Gluhak). Prema drugoj koncepciji nije samo etnonim iranski, nego i sam hrvatski narod ima iransku genezu (M. Marčinko, pseudonim T. Heres). Devedesetih godina XX. stoljeća, kada je Hrvatska dobila sa mostalnost, teorija se ponovno mijenja u ranoarijsku ili prahrvat sko-prapovijesnu (A. ž. Lovrić47). Prema njoj su Hrvati vrlo star narod koji je postojao još 2000 godina prije Krista. Prahrvati su potekli od praindoeuropskih naroda i bili su utemeljiteljima naj starijih drevnih država - Urgini, Mitanni, Urartu.48 Kao dokaz tre baju poslužiti arheološka otkrića i primjeri iz huritskoga i urartsko ga jezika. U skladu s tom inačicom teorije, Hrvati su uz Egipćane, židove, Armence i Kurde jedan od najstarijih živućih naroda na svijetu. Njihovi su predci bili ranoarijski Mitanci i Protohurijci iz >Ognište<< 6, Zagreb, 1994., str. 52.-61. Za 1 a k ve poglede reprezentativna je knjiga Staroiransko podrijetlo Hrvata. Zbornik simpozija, :�·1. Vl. 1998., urednik Z. Tomčić, A. ž. Lovrić, Zagreb-Tehran, 1999. 111
Iznosim prema J. Molasu, op. cit., koji ovu teoriju predstavlja detaljno.
92
l l i . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
H RVATI l NJIHOV JEZIK
nas konačno našli u svojoj sadašnjoj domovini, koja je četvrta hr vatska država (nakon kraljevstva Mitanaca, sjedišta u Zakavkazju i kraljevstva Trpimirovića). Od toga prastarog nasljeđa u Hrvata se nije očuvao samo naziv nego, po mišljenju Lovrićevu, dinarski an tropološki tip, starohrvatski pleter, simbol šahovnice, motiv drveta života, monolitske nadgrobne ploče bogumila - stećci, bogumili, uglata glagoljica i neslavenske riječi huritskoga podrijetla koje su ostale u starohrvatskom jeziku i u dijalektima. Pristaše te inačice iranske teorije čak posežu za biogenetskim analizama koje potvr đuju da se gen EU-7 nalazi u 45% Hrvata, a on potječe iz jugoistočne Azije. Slavenski gen EU-19 ima samo 23-29% Hrvata. U drugoj polo vici devedesetih godina XX. stoljeća pojavljuje se sljedeća, najnovija inačica teorije koja etnogenezu Hrvata pomiče unatrag za još ne koliko stoljeća, u prapovijesno vrijeme civilizacije Indijskoga polu otoka. Kako kaže J. Molas, ta inačica ne mijenja bit problema, nego samo premješta hrvatsku kolijevku iz Irana, Iraka i Afganistana koji danas u međunarodnoj politici nisu baš pozitivno viđeni. Unatoč uključivanju velike količine znanstvenih argumenata iz različitih područja, često zlonamjerno interpretiranih, ta se teori ja ubraja u tipične etnogenetske znanstvene legende. Nastavlja se �a starije predaje, npr. o dolasku Hrvata na more, legende o Lehu, Cehu i Rusu (hrv. Mehu) ili o kraljevstvu Slavena, a potonja potječe iz XVI. stoljeća.49 Iranska je teorija obnovljena u razdoblju razoča ranja u jugoslavensku državu (kako naglašava Molas), a veliku je popularnost stekla nakon 1991. godine, kada je počela vršiti jed nu od funkcija specifičnih za autohtone legende, tj. konstruiranje i građenje nacionalnoga identiteta te konsolidaciju društva u novoj državi. Ona tu funkciju idealno ispunjava, stvarajući osjećaj naci onalnoga ponosa stanovnika čija nacija i država potječu iz anti ke, visoke kulture i tradicije, genetski nepovezane s »primitivnim Balkanom«. Istodobno ona odvaja Hrvate od zajedničkih korijena 49
J. Molas detaljno analizira autohtone legende, njihove funkcije i međusobnu povezanost, usp. op. cit., str. 22.-30. O funkciji i značenju iranske teorije za stvaranje suvremenoga hr vatskog nacionalnog identiteta usp. i E. Kale: Hrvatski kulturni i politički identitet, Osijek Zagreb - Split, 1999. te D. Škiljan: Govor nacije . . . O tome vidi i X. poglavlje. .
u
povijesti hrvatskoga jezika
93
sa Srbima, napose od onih jezičnih, dodajući dodatni niz argume nata o odvojenosti obaju jezika. Zbog toga ta teorija ima izrazito po litički karakter s narodnim/nacionalističkim prizvukom i rabi se u tom cilju, posebice u vrijeme hrvatsko-srpskoga sukoba koji i dalje traje, a vodi se oko etničkih, kulturnih, vjerskih i jezičnih pitanja. Znanstvena jezikoslovna sredina u Hrvatskoj tu teoriju znan stveno ne prihvaća. Katičić, koji se više puta izjašnjavao o toj te mi,50odlučan je u tvrdnji o slavenskome podrijetlu Hrvata, iako ne isključuje iransko podrijetlo samoga etnonima ni postojanje naro da istoga imena koji živi u Perziji. Te činjenice on ipak ne povezuje s etnogenezom Hrvata. Na kraju, kao primjer drugačijega gleda nja na iransku teoriju, Molas navodi iskaz I. Biondića (predstavni ka Znanstvenoga društva za istraživanje podrijetla Hrvata), koji je 2003. godine, prigodom svečanog postavljanja odljeva Tanaj skih ploča u zgradi Matice hrvatske u Zagrebu rekao da se poziva na genetske i paleolingvističke dokaze te smatra točnom tu teoriju u njezinoj najnovijoj, već spomenutoj inačiciY 3.3. H rvatski dijalekti
Glavna podjela hrvatskih narječja na štokavsko, čakavsko i kajkav ska nastavlja se na tradiciju još iz vremena J. Kopitara te se teme lji na kriteriju kontinuanata psl. upitne zamjenice Čbto koja se rea lizira kao: što, ča i kaj. Razvoj te discipline započinje polovicom XIX. stoljeća.52 U hrvatskoj dijalektologiji53 prihvaćen je naziv nar''11 R. Katičić: Uz početke hrvatskih početaka, Split, 1993., str. 262.-263.; idem, Etnogeneza hr uatskog naroda. Ime, podrijetlo ijezik Hrvata, u: idem: Na kroatističkim raskrižjima, Zagreb, l '199., str. 7.-19. 'd
J. Molas, op. cit., str. 19.-22.
Povijest srpske i hrvatske dijalektologije daje D. Brozović: Tri razdoblja u razvitku naše dijalektologije, »Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru<< l, Zadar, 1960., str. 51.-65. '•"
'Ll
mo osnovne monografije u kojima se mogu naći detaljni bibliografski podatci o pojedinim
Hrvatska i srpska dijalektološka literatura neobično je bogata. Stoga ovdje navodim sa
d ijalektima i problemima. P. Ivić: Dijalektologija srpskohrvatskogjezika. Uvod u štokavsko 11arječje, Novi Sad, 1956.; F. Slawski: Zarys dialektologii poludniowoslowianskiej z wyborem tt·kst6w gwarowych, Warszawa, 1962.; A. Peca: Pregled ... ; J. Lisac: Hrvatska dijalektologija t. llrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori tor/ačkog narječja, Zagreb,
94
HRVATI l NJIHOV J EZIK
ječje54 koje se dalje dijeli na dijalekte,
a oni na govore. 55 Unatoč za jedničkih obilježja koja potječu iz početnoga razdoblja njihova na stanka, uglavnom do XII., a čak i do XIV. stoljeća, ti su dijalekti uza jamno tako raznoliki da ih se može smatrati odvojenim jezičnim su stavima. Štokavski dijalekti, a posebice novoštokavski, s obzirom na svoj inovacijski karakter, suprotno od arhaičnoga karaktera čakav štine i kajkavštine, bili su glavnim izvorom nastalih razlika. Silić56 raspravlja o uzajamnom odnosu standardnoga jezika i specifične hrvatske »tronarječnosti« te tvrdi da se dijalekte može izdvajati sa mo u okviru jednoga jezičnoga sustava pa u hrvatskome jeziku, čiju �snovu čini štokavština, mogu biti samo dijalekti štokavskoga tipa. Cakavski i kajkavski dijalekti tako nisu dijalektima suvremenoga hrvatskoga jezika, nego hrvatski dijalekti koji su odigrali veliku ulo gu u povijesti toga jezika, ostavljajući u njemu velikoga traga, na pri mjer u leksiku. U skladu s metodološkim postavkama dijalektizmi ma u hrvatskome jeziku mogu biti samo štokavizmi. O čakavizmi ma i kajkavizmima može se govoriti samo onda kada određujemo etimologiju riječi koje su se već integrirale u jezik, npr. iz čakavsko ga spužva, klesati ili iz kajkavskoga rubac, bedast, po istom načelu po kojemu se rabe termini germanizam ili anglizam. 3 .3.1 . Štokavski dijalekti
U razvoju štokavskih dijalekata, uz dva prva razdoblja (od I. do XII. stoljeća i od XIII. do kraja XV. stoljeća) o kojima je bila riječ (3.1.4.), treće se razdoblje datira od kraja XV. stoljeća. Označuje ga turska 2003. Sintetska obrada dijalekata različitih autora kao i dijalekata hrvatske dijaspore, nalazi se u svesku Hrvatskijezik ... , str. 1 75. -294. 54 Narječ!e kao prij�vod latinskoga dialectus prvi je put spomenuto 1837. godine u hrvat s�om� p�!Jevodu latmskoga govora biskupa Vrhovca u obraćanju kleru, odakle se prihva tilo u JezJko�lovn�m nazivlju. Vuk je rabio ovaj naziv još 1814. u svojoj prvoj gramatici pod naslovom Pzsmenzca Serbskogajezika po govoru prostoga naroda (Beč). . te �ermine kao: >>govor je konkretan idiom kojega mjesta ili kraja, 55.. D. Brozov1c. ' def"1mra _ diJalekt Je skup uskosrodmh govora pojedinoga područja, a narječje je skup srodnih dija lekata«. 56 J. S�!ić: Hrvatski standardnijezik i dijalekti. Teze za diskusiju, u: Jezična norma i varijeteti, Zbormk HDPL, ur. L. Badurina, B. Pritchard, D. Stolac, Zagreb-Rijeka, 1998., str. 481.-484.
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
95
najezda na Balkan i njezine posljedice u obliku migracija. To je i razdoblje završetka novoštokavskih inovacija kao što je akcentua cija i sinkretizam Dat., Lok., Ins tr. pl., i drugih jezičnih pojava, npr. nove palatalizacije sjotom (novijajotacija: braća < bratja < bratbja). štokavski dijalekti zauzimaju najveći prostor današnje Hrvatske, a kao j e d i n i pojavljuju se u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji. Glavni krite rij njihove unutarnje podjele jest razvoj p sl. jata (XIII. - XIV. stolje ća) u > e, i, ije, je; otuda ekavski, ikavski, ijekavski i jekavski dijalekti. Neki od njih imaju miješanu realizacijujata. Drugi su kriterij no voštokavske naglasne i fleksijske inovacije prema kojima dijalekte dijelimo na staroštokavske i novoštokavske. U zajednička obilježja većine štokavskih dijalekata ubrajaju se57: l. što ili šta kao neosobna upitna zamjenica. 2. Razlikovanje dvaju kratkih i dvaju (ili triju) dugih silaznih i uzlaznih akcenata te zanaglasne duljine (u dijelu dijalekata). 3. Razvoj p sl. tj, dj > ć, 3 (iznimno j). 4. Razvoj psl. p > u (zub) i samoglasničkoga l > o (vuk), uz dvogla sno uo (vuok) u srednjoj Bosni i različit razvoj u torlačkom di jalektu. Razvoj inicijalnoga Vo (sa slabimjerom) > u (unuk). 5. 6. Vokalizacija izjednačenogajera u a (s iznimkom zetsko-južnosandžačkoga i torlačkoga dijalekta). 7. Metateza psl. VbS- > sv- (sve). B. Razvoj psl. čr- > cr- (crn), osim u slavonskome dijalektu. �l. Prijelaz suglasničke skupine cr > tr (črešna > crešna > trešna). 1 0 . Razvoj -l > -o/-a (osim glagolskog pridjeva radnog u dijelu Slavonije). I l. Razvojjt, jd u procesu nove jotacije > ć, 3 kao rezultat parnica uja granice sloga u prefiksalnim oblicima glagola iti - poiti > pojti > potji > poć(i), pođem (s iznimkom u slavonskome, zapad nobosanskome i istočnobosanskome). �.7
Navodim prema: J. Lisac: Hrvatska dijalektologija ... , str. 7.-18. te idem: Narodni govori. 1/uod, u: Hrvatskijezik... , str. 177.-193., kao i štokavski i tor/ački idiomi Hrvata, str. 97.-204.
96
H RVATI l NJIHOV J EZIK
12. Sekundarna palatalizacija (novija jotacija) usnika i prednjo-je zičn o-zubnih suglasnika: braća, pred građe, groblje, snoplje < bratbja, predgradbje, grobbje, snopbje (osim u Slavoniji i Bosni). 13. Gubitak fonema h (uz iznimke). 14. Nov i nastavak u Gen . pl. m., ž. i sr. rod a -ii (u XIV. stolj eću) (gradova, žena, sela, s broj nim iznimka ma). 15. Od XIV. stolj eća proširenost nast avka -u za Lok. sg. m. i sr. rod a (iz deklinacije u-osnova): u gradu, u selu. 16. Sinkretizam Dat., Lok., lnstr. pl. m., ž. i sr. roda: gradovima, se lima, ženama (uz iznimke). 17. Proširenost množine u većini jedn osložnih imenica muškoga roda morfemom -ov-l-ev - (sin - sinovi, kraj - krajevi), uz brojna odstupanja. 18. Nastanak novoga nastavka -om u Inst r. sg. ž. roda po analogi ji s o- osnovama (rukom, rukan, ruku n) umjesto nastavka -ov < - OVb < psi. -ojp (do druge polovice XIII . stolj eća). 19. Nastavak -og(a) u Gen., Ak. sg. m. i sr. roda pridjevno-zamjenič ne deklinacije (drugoga), s iznimkama, npr. u dubrovačkome dijalektu. 20. U žen skoj deklinaciji, u većini dija lekata uopćeni su nas tavci -ja-osnova. 21. Očuvanost aorista. 22. Posebne konstrukcije s brojevim a 2 - 4 (dva, tri, četiri učenika) . 23. Veli k broj turcizama.
U skupini štokavskih dijalekata izdvaja se sedam dijalekata s obzi rom na već spomenute kriterije (izgovorjata, novoštokavske pojave, eventualno pojava štakavizma/šćakavizma). Dva su staroštokavska: slavonski, istočnobosanski; i dva novoštokavska: zapadni bosan sko-hercegovački i istočnohercegovački. Ostali su dijalekti izvan granica Hrvatske i njima se služi malobrojni hrvatski živalj. U njih pripadaju: novoštokavski šumadijsko-vojvođanski te staroštokav ski: kosovsko-resavski i zetsko-južnosandžački. Posebno mjesto za uzima prijelazni torlački (timočko-prizrenski) dijalekt.
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika
97
Slavonski je dijalekt58 najarhaičniji staroštokavski dijalekt, a isto dobno je unutar sebe raznolik, posebno u odnosu prema reflek su jata. Sjeverni, podravski dio uglavnom je ekavski uz miješani ekavsko-ikavski izgovor (dite - deteta) te s očuvanjem reliktnoga psi. nezamijenjenoga jata koji se izgovara kao suženo e ili kao dvo glas ei, ali i s ikavsko-ekavskom realizacijom. Na južnome, posavskom dijelu postoji ikavizam (dite) uz ikavsko-jekavsku realizaciju (dite djeca/deca) i ikavsko-ekavsku (dite - dete) te ekavsku, a ima i rijetko očuvanjat. Nema ijekavskoga izgovora. Dio slavonskih govora čuva staru akcentuaciju u kojoj uz silazne akcente postoji i posebni me tatonijski akut (dugouzlazni koji se nije slio s dugosilaznim akcen tom kao što je to slučaj u drugim dijalektima). Veći dio dijalekata ima nove uzlazne akcente pa se na nekim područjima pojavljuje pet naglasaka. Ostala su obilježja šćakavizmi uz rjeđu pojavu štakavi zama; gubitak h, omekšano st l, n ispred i (moljiti, naslonjiti); nedo sljedan prijelaz ovisno o kategoriji -l > -o (posal, dal > posao, dao/ do); čest izostanak nove i novije jo tacije - otuda riječi tipa najt(i), dojdem, divji; redukcija prednjonepčanih i stražnjonepčanih afri kata u jedne: ć, 3 (nema č, dž) ili obrnuto; na dijelu teritorija očuva na je suglasnička skupina čr-; javlja se protetsko v- (vuzak); uz ar haičnu deklinaciju postoje i novoštokavski oblici; češći je infinitiv t ipa namazat; nema imperfekta, a aorist se rabi rijetko; pojavljuju se originalne tvorbene kategorije; u leksiku ima mnogo turcizama, germanizama i hungarizama. Istočnobošnjački je staroštokavski, šćakavski dijalekt: ima sta re silazne akcente, katkada se pojavljuje pomak kratkosilaznoga i prednaglasno duljenje; ijekavsku realizaciju jata uz miješanu: de t e - djeteta, dijete - diteta, dete - diteta; usporednu pojavu j/j < psi. dj; prelaženje a > e nakon r (vrebac); susreće se razvoj samoglasno ga l > uo; novija su obilježja: čr- > cr-; Vb- > u-; nedosljednu realiza ciju novije jotacije; deklinacija je u većem stupnju novoštokavska; radnja koja se ponavlja izriče se u prošlosti konstrukcijom tipa on '•11
l il l
d ijalektološku literaturu.
Navodim samo osnovna obilježja dijalekata te upućujem na bogatu prethodno prikaza
98
H RVATI l NJIHOV JEZIK
bi pričaj 'često bi pričao' (pomoćni glagol u kondicionalu i glagol u 2. os. imperativa). Zapadni bosansko-hercegovački jest ikavski novoštokavski di jalekt iako ima neke ostatke stare akcentuacije u zapadnoj šćakav skoj Bosni (očuvanost akuta, nepomicanje dugosilaznoga nagla ska). Istodobno su neka akcentološka obilježja pridjeva i zamjenica (tužan - tužno, mene - meni), suprotno od vukovske norme (tužan tužna - tužno; mime, meni) katkada prihvaćena u hrvatskome stan dardu. Kako smo već spomenuli, naglasni sustav toga dijalekta po stao je osnovnom naglasne norme u hrvatskome jeziku. Dijalekt se teritorijalno razlikuje s obzirom na realizaciju mnogih obilježja, npr. na tlu tzv. jezičnih otoka koji su kao posljedica migracija nastali izvan glavnoga područja i gdje se pojavio utjecaj susjednih dijale kata. Može se tako izdvojiti štakavsko područje (najopćenitije: u za padnoj i srednjoj Bosni i Dalmaciji) i šćakavsko područje (zapadna Hercegovina, područje zapadno od Cetine, Lika i oaze: Bačka - bač ki Bunjevci, Molise u Italiji, Mađarska ...). Nejednoličnost razvoja -l, gdje se uz -o (čuo) pojavljuje -ja (čuja); gubitak h (osim u Bošnjaka) uz supstitute j, v, k. Nedosljedno provođena novija jotacija (grubji, netjak); u blizini čakavštine pojavljuju se obilježja poznata i tim di jalektima, npr. psl. dj >j (meja, slaji); tip vrebac ili jadranizmi: -m > -n, j < lj Uudi). Osim toga, uz jadransku obalu ima mnogo roma nizama, dok se u cijelome navedenom dijalektu pojavljuju brojni turcizmi. Istočnohercegovački je novoštokavski dijalekt. Kratki jat na ju goistoku se ostvaruje kaoje, dugijat daje dvosložno ije na jugoisto ku, a na sjeverozapadu jednosložno -je. S tom je pojavom povezana novija jotacija, tj. sekundarna palatalizacija suglasnika koji stoje ispredjote, prema načelu: suglasnik + je < e > ć, j, s, i, pij, bij, mij, vij (ćerati, devojka, sekira, zenica, pljesma, mljera, vijera, blježim, usp. književno: tjerati, djevojka, sjekira, zjenica, pjesma, mjera, vje ra, bježim) s različitim tijekom izaglasa za pojedine novonastale suglasnike. U Dubrovniku nema takve pojave. Pojavljuje se gubitak h (osim u Dubrovniku) ili njegova zamjena supstitutima k, g i pri mjeri rotacizma (more umjesto književnoga može). Završetak par-
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
99
ticipa -ao često prelazi u -o (reko) ili -a (reka). Osim novoštokavske fleksije postoje i stari oblici (posebice na sjeveroistoku). Pridjevno -zamjenična deklinacija zadržava nastavke tipa tvrdih osnova s dvosložnom kontinuantomjata (tvojijeh, vrućijem). U leksiku ima brojnih turskih, romanskih i njemačkih posuđenica. Dubrovački se govor ubraja u taj dijalekt, ali ima niz posebnih obilježja, što je povijesno nasljeđe. Poznat je tzv. kanovački naglasak, tj. duljenje kratkouzlaznoga naglaska u dvosložnim riječima ispred kratkoga sloga Uezik umjesto književnogajezik). Kratkijat dajeje, dok se dugi jat pod uzlaznim akcentom obično razvija uje (rjeka), a pod sila znim naglaskom u dvosložno ije (br'ijeg). U dalmatinizme se ubraja ju kraćenje dugoga samoglasničkoga r; prijelaz -m > -n; lj >j; čk > šk, kao rezultat prirodne blizine čakavskih područja s tim obilježjima. 3.3.2. Čakavski dijalekti
Čakavski dijalekti59 danas zauzimaju relativno malo područje od lstre do Lastova, a obuhvaćaju otoke (od Cresa do Lastova i Kor čule), uski dio obale (Hrvatsko primorje do Novoga i Senja, od Zadra do ušća Cetine te zapadni dio poluotoka Pelješca) te dio kopna ko j i obuhvaća Istru i otoke unutar štokavskih i kajkavskih dijalekata (Žumberak, okolica Karlovca, Ogulin, Otočac). Kolijevka hrvatske države bila je srednja Dalmacija koja je također teritorijalno pripa dala čakavskome dijalektu koji postoji i danas, ali zbog migracija samo djelomično. Južnu granicu čakavskoga dijalekta dijalektolozi su postavili na rijeci Cetini, iako postoje hipoteze o njegovoj neka dašnjoj prisutnosti na makarskom i dubrovačkom primorju koji su smješteni mnogo južnije. Bila je to važna hipoteza oko koje se du go godina raspravljalo jer je riječ o prvotnoj dijalektalnoj čakavskoj osnovici u Dubrovniku, a raspravu je potaknuo »miješani« čakav sko-štokavski jezik dubrovačke poezije u XVI. stoljeću.60 Takav ras506. M. Hraste: Čakavski dijalekat, u: Enciklopedija Jugoslavije, IV., Zagreb, 1960., str. Č je, u: D. -508.; M. Moguš: Čakavsko narječje, Zagreb, 1977.; D. Brozović: akavsko narječ vidi Brozović, P. Ivić: Jezik srpskohrvatski/ hrvatskosrpski ... , str. 217.-230. Od starijih radova A. Peco: Pregled . . , str. 127.-164.
"9
r;o
.
Više o tome u V. poglavlju.
100
HRVATI l NJIHOV J EZIK
pored čakavskih dijalekata rezultat je migracija zbog kojih je došlo ' do ekspanzije štokavskih dijalekata. Zato se prvotno područje ča kavskih dijalekata očuvala kao čisto čakavsko, najčešće na udalje nijim otocima, negdje je poprimilo jače ili slabije štokavske utje caje, a drugdje su ga opet preplavili štokavski dijalekti s vidljivim čakavskim supstratom ili adstratom. Njegov najmanji dio zaposjeli su čisti štokavski dijalekti. Iz toga proizlaze velike razlike u čakav skome dijalektu, njegova su obilježja ili isključivo čakavska ili su zajednička s kajkavskim i štokavskim dijalektima, što uvelike ote žava klasifikaciju čakavskih dijalekata jer se ne može primijeniti jedan nadređeni kriterij. U dijalektologiji se rabi nekoliko kriterija, a najčešće su to morfološki, naglasni, teritorijalni ili fonetski kriterij. Potonji se može temeljiti na izgovoru psl. jata, suglasni čkih skupina št!šć te pojavi caka vizma. Teritorijalna podjela M. Hraste sastoji se od dvije skupine ča- 1 kavštine na osi sjeverozapad - jugoistok, gdje postoji niz izaglasa koje doduše nisu posve povezane, nego teku samostalno i opisu ju granice arhaizama kao i inovacija. Sjeverni dio čuva starije sta nje dijalekata, pokazuje zajednička obilježja s kajkavskim i sloven skim dijalektima, dok je južni ogranak pod štokavskim utjecajem. Sjevernu skupinu obilježuje niz fonetskih, fleksijskih, akcenatskih i sintaktičkih pojava koje se razlikuju od južnih realizacija. U te poja ve pripada ekavski ili ikavsko-ekavski refleksjata, za razliku od juž noga, ikavskoga izgovora (od Zadra prema jugu), slična je i posebna vokalizacijajera na kvarnerskim otocima, razvoj sonanata ili razvoj p > o (/južno u). Može se ovdje navesti prijedlog i inicijalno v(a-) na prama u- (vnuk). Rjeđa je pojava prefiksa vi- (< vy-), zajednička sa slovenskim jezikom. Glavno je fleksijsko obilježje širenje nastavaka tvrdih a-osnova (na jugu ja-osnova), uz Instr. jednine tipa vodu(n), što je zajedničko kajkavskim i slovenskim dijalektima, u opoziciji s južnim oblicima vodov, vodon. Slični su i oblici Dat., Lok. i Instr. množine: ženan, ženami, ženah naprama južnim nastavcima -an, -ama(n), -ami(n) koji su već rezultat utjecaja novoštokavskoga sin kretizma. Kvarner je očuvao ostatke specifičnoga čakavskoga im-
u povijes ti hrvats koga jezika 1 1 1 . POGL AVLJE : Razdo blje pretpi smeno sti
101
Osim toga, u perfekta. Južni dio nije očuv ao aoris t ni imperfekt. nosti . sjevernome dijelu bilo je arhai zama i akcenatskih poseb i i podje la Osim podje le prem a »meridijanu« može se prim ijenit u i kopne prem a »para leli« koja čakavštinu dijeli na otočnu, obaln u odno su -0, nu. Na otocima je jedan od češćih primjera razvoj -l > ajem ikav prema obaln im područjima koja čuvaj u -l ili ga pod utjec ske štokavštine ostvaruju kao -OJa. Č esto primj enjivan fonetski kriterij (izgovorjata) omogućuje podjelu čakavštine u četiri skupi ne: l. 2.
:1. ·1 .
od Rijeke Ekavski dijalekti u sjeveroistočnoj Istri, na Kvarneru, ično do Bakra, u Senju te na kvarnerskim otocima (Cres, djelom Krk i Lošinj). od Bakra Ikavsko-ekavski dijalekti danas postoje na području erski te do Novoga Vinodolskog, a takav izgovor imaju i kvarn Otok . Toj zadarski otoci : Krk, Rab, Pag, Susak, Uglja n i Dugi a juž mjest i skupi ni pripada i kopneno zaleđe Kvarnera (Lika) su jata u no od Kupe . Izgovor se teme lji na ikavs kom reflek d, s, z, svim polož ajima osim ispre d denta lnih sugla snika (t, dica, brig, n, l, r) ako u sljedećem slogu dolazi a, o, u, fJ (vrime, Meyera i mliko, svića - leto, testo, zvezda, belo, sused, (pravilo Jakubinskoga). od Zadra Ikavski dijalekti zauzimaju srednju i južnu Dalmaciju, : Brač, do polov ice poluo toka Pelje šca te dalm atins ke otoke Hvar, Vis, Korčula ... se ne Jekavski dijalekt nalaz i se samo na otoku Lastovu, iako čakavski može isključiti da je takav izgovor u prošlosti imao i da je Las Pelješ ac. Razlo g takva izgovora traži se u činjen ici 1272. go tovo dugo bilo pod vlašću jekavskoga Dubrovnika (od dine).61
povijesnom razvoju te pojave i usporedbi sa susjedn im "l'· cit., te A. Peco, op. cit.
'' 1
(>
dijalektima vidi D. Brozović,
102
H R VATI l NJIHOV J EZIK
Glavne zajedničke crte čakavskoga narječja su sljedeće: l.
2.
3. 4. 5. 6. 7. 8.
9.
62
Upitna neosobna zamjenica ča (če), Gen. česa. U nekim govo rima dolazi što/šta, čak i kaj, ali uz to se čuvaju oblici zač, nač, poč. Vokalizacija ujednačenoga jera, također i slaboga (zajedničko sa štokavštinom), bez obzira na duljinu jest a, osim n a kvarner skim otocima, gdje je vokalizacija ostala povezana s duljinom (slično kao u slovenskome),jer se u dugom slogu također voka lizirao kao a, dok je u kratkome slogu davao e (Cres te Vrbnik i Omišalj na Krku) ili o (u Dobrinju na Krku). U ovome dijelu javlja se iznimna i povezana s prethodnom pojavom realizacija vokalnoga l > bl > el (Vrbnik, Omišalj) te ol (Dobrinj) naspram općega razvoja vokalnoga l > u.62 Denazalizacija '� >'a (poslije j, č, ž), npr.jazik, žaja, pačati. Razvoj p sl. tj, dj > t', j (kut'a, meja), a p sl. stj, skj, zdj, zgj > št: žj (št'ipati, možjani) uz štakavsku realizaciju. Očuvanje skupina čr- (črivo/črevo, črn). Očuvanje fonema h. Nepostojanje palatalizacije tipične za štokavštinu, ali postoja nje oblika tipa: najden, najt(i), dojde, netjak, sudje. Arhaična akcentuacija koja čuva praslavensko mjesto naglaska. Postoje tri vrste naglasaka: dugosilazni, kratkosilazni i dugo uzlazni, tzv. čakavski metatonijski akut n koji potječe od novo ga praslavenskog akuta ili od novijega čakavskog akuta koji se u štokavštini spojio s dugosilaznim naglaskom (usp. štok. straža, čak. straža). U nekim su govorima oni reducirani na dva nagla ska zbog ujednačavanja čakavskoga akuta s dugosilaznim na glaskom. Duljinu čuvaju i prednaglasni samoglasnici. Sjeverni dio ima arhaičniji tip naglasaka (starca) od juga (starca). Arhaičan pogodbeni način bin, biš, bi, bimo, bite, bi nije samo lokalni nego općeslavenski arhaizam.
Ovdje nismo iscrpili te probleme jer npr. na otoku Lošinju vokalno l > al, a kao arhaizam očuvan je u mjestu Risika na Krku. Vokalizacija i razvoj sonanta na kvarnerskim otocima dobro ilustrira teritorijalni kriterij te pripadnost sjevernoj čakavštini te otočnome pojasu.
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
103
U čakavštini ima ijadranizama63 kao novijih crta čiji su izvori čakavski dijalekti na otocima i obali, odakle su se širili na druge ja dranske štokavske dijalekte (Dubrovnik), čak i na kajkavske, iako i h nema u čakavskim dijalektima dijaspore te u onima dublje na kopnu. U njihovu nastanku sigurno su važnu ulogu imali dodiri s venecijanskim dijalektom. U njih se ubrajaju već spomenuti: prije laz -m > -n, lj > j; čk > šk, kraćenje dugoga vokalnoga r. Rjeđi je ne stanak -t (pe < pet, da < dati). U jadranizmima je nesumnjivo i velik broj romanskih posuđenica. Može se spomenuti i cakavizam64 koji je danas prisutan na Visu, Hvaru, Braču, Molatu, Istu, Silbi, Pagu, Krku, Cresu, Lošinju, Susku, a na kopnu u Trogiru te djelomično u Senju i gradu Bakru kao i u brojnim mjestima istočne, srednje i za padne Istre. Klasični cakavizam odnosi se na prijelaz č, ž, š u e, z, s (ea, macka, zena, sirak, kazes), odnosno na razvoj č, ž, š > e, i, s (ea, c:udo, iena, iivit, sirak, selo). Miješanjem nekoliko spomenutih kriterija dobivamo podjelu čakavštine na šest glavnih dijalekata: t. 2.
"·1
Ekavski, čakavski, u sjeveroistočnoj i srednjoj Istri (Pazin) te na obali Hrvatskoga primorja, do Bakra, na Cresu i u sjevernom dijelu Lošinja. Ikavsko-ekavski, srednjočakavski, nalazi se na obali od Bakra do Novoga, i s izoliranim Senjom. Obuhvaća i Krk, južni dio
Ranije se rabio termin dalmatinizam koji je ipak ograničavao doseg tih pojava. ' "' Prvi se tim problemom bavio M. Malecki: Cakawizm z uwzglf!d� ieniem zjawis� podob. � 11ych, Krakow, 1929. Njegovi pogledi na genezu cakavizma (utjecaJ mletackoga diJalekta) p.ri hvatili su A. Belić i M. Hraste pomičući tako kronologiju pojave s XVII. na XV. st. S druge 1 , . s t rane J. Hamm: Cakavizam i njegova geneza, »Radovi Instituta � Zadr�·� 3 , Zagreb, 1 �58., ·· s t r. 21.-38., tražio njegov uzrok unutar samoga jezičnoga sustava. Z. Mul]anc: Lo cakaV!smo ul/a luce della linguistica »contrastiva«, »Die Welt der Slaven« 4, Wiesbaden, 1966., str. 367.:17'!. u navedenoj je raspravi tražio uzrok u sustavu kao i u vanjskim čimbenic�ma - u do1 1 i r u s mletačkim dijalektom koji je mogao ubrzati potencijalne čakavske razvoJne tenden-. 1 i jP. Taj pogled dokumentira M. Moguš: Uzroci cakavizmu, u: Prilozi za VIII. meduna�odm ,f11pistički kongres, Zagreb - Ljubljana 3.-9. IX. 1978., Zagreb, 1978., str. 85.-9 3. Na nuz�ost . da ljnjih istraživanja i kritičke analize postojećih hipoteza upozorava W. B ?rys: O badamac� M_alec�l. Mteczyslaw u: /atach), 75 (po Maleckiego Mieczyslawa przez chorwackich rl ;11Lekt6w t ':/owiek, uczony, organizator, ur. J. Rusek, Krakow, 2005., str. 183.-191. Autor se pnklanJ � � 1 1 raženju uzroka cakavizma u dodirima dvaju jezičnih sustava: slavenskoga (cakavskog) 1 11 1 11anskoga.
104
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Lošinja, proteže se do Ugljana i Dugog otoka. U tu skupinu ub rajamo i dijalekte u Lici i Pokuplju te najveći dio Gradišća (Bur genland) u Austriji. Taj je dijalekt najraznolikiji. 3. Ikavski, južnočakavski, zbog migracija povučen sa svoga pra teritorija na uski, isprekidani obalni pojas od Novigrada, Za dra, do ušća Cetine. Tu su i otoci: od Pašmana na zapadu do Korčule i Visa na istoku zajedno s polovicom poluotoka Pelje šca. Starosjedioci su emigrirali iz te pradomovine u Istru i u Gradišće (Burgenland). 4. Jekavski dijalekt Lastova s njemu hipotetski pripadajućem ča kavskim Pelješcem. Vidljivi su zapadnoštokavski utjecaji. 5. Ikavski štokavsko-čakavski, u južnoj i zapadnoj Istri s vodičkom oazom u sjeveroistočnoj Istri. On je nastao kao posljedica mi gracija iz Dalmacije, gdje su ljudi govorili prijelaznim štokav sko-čakavskim dijalektom. Ima sljedeća obilježja: ča, skupine št, žd, ujednačenost ć - č, prijelaz štokavskoga j > ž (mlaži). 6. Buzetski (ili gornjomiranski) u sjeverozapadnome dijelu Istre, s refleksomjata kao uskoga e. Osim svojih tipičnih crta, pokazuje povezanost sa slovenskim jezikom. 3.3.3. Kajkavski d ijalekti
Kajkavski dijalekti65 zauzimaju zatvoreno područje sjeverozapad ne Hrvatske i Gorski kotar. Kajkavska je i Hrvatsko Selo izvan južne granice kajkavštine, kao i druge oaze izvan granica zemlje, nasta li kao rezultat migracija, kao u Banatu (Vojvodina), Rumunjskoj, Mađarskoj i u austrijskome Gradišću (Burgenland), gdje postoje dva jaka središta, te konačno u koloniji Horvatsky Grob kraj Bratislave koja ondje postoji od XVI. stoljeća. Kajkavska narječje, slično kao i čakavsko, iz njihovih prasjedišta u zapadnoj Slavoniji te u dijelu južnih i jugoistočnih područja od XVI. do polovice XVII. stoljeće . 65 o sim vec. nave dene l Iterature " , potpunu bibliogra fiju ima opširna monografija M . Lončarića: Kajkavska narječje, Zagreb, 1977. Sintetski pregled: idem, Kajkavska narječje, u: Hrvatskijezik ..., str. 231.-246.; A. Peco: Pregled. ., str. 164.-192.; M. Hraste: Kajkavski di jalekat, u: Enciklopedija Jugoslavije, IV., Zagreb, 1960., str. 508.-51 1.; D. Brozović: Kajkavska narječje, u: D. Brozović, P. Ivić: Jezik, srpskohrvatski! hrvatskosrpski ... , str. 90.-99. .
105
i z bacili su štokavski dijalekti.
Kajkavština je zato zauzela čakavske l1�rene. Istočna kajkavska granica u Slavoniji sezala je u davnini do Požege, Slatine i Virovitice. Narječje je počelo gubiti teritorij još u X . stoljeću kada su zbog upada Mađara kajkavci izgubili zemlju sje verno od Drave. Manji dio izgubljenih teritorija na istoku ponovno se naseljava od XVII. stoljeća, zbog čega su i zahvaljujući novošto kavskim dijalektima i različitim kajkavskim dijalektima nastali no vi dijalektni tipovi, kao npr. u sjevernoj Moslavini ili u Podravini. Kajkavska narječje vrlo je raznoliko. Kako su tekla istraživanja njegovih dijalekata, tako su se mijenjali i kriteriji njegove podjele i sama podjela. Aleksandar Belić (1927.) dijelio je kajkavske dijalekte prema fonološkom kriteriju u tri skupine, a S. Ivšić (1936.) s obzirom naglasna obilježja - u četiri skupine. Brozovićeva se klasifikacija ( 1 963.) sastoji od šest dijalektnih skupina.66 Mijo Lončarić dijeli kaj kavska narječje u dvije glavne skupine. U prvu, središnju, ubraja ve ,:i nu kajkavskih govora koji imaju zajednička obilježja tipična za to n arječje. U drugu, manju skupinu ubraja granične zapadne govore koji nemaju svih tipičnih obilježja. U toj skupini Lončarić izdvaja {�etiri govora: gorskokotarski, zapadnomeđimurski, donjosutlanski (s čakavskom osnovicom) i plešivičko-prigorski. Prva se skupina di jdi na temelju naglasnih i samoglasničkih obilježja (npr. razvoj p i vokalnoga l) u niz podtipova, što na kraju daje 15 dijalekata na koje l .ončarić dijeli kajkavska narječje. To ipak nije konačna klasifika cija ovoga dijalekta, što naglašava i sam autor jer još nisu proučeni svi kajkavski govori. Stoga ćemo prikazati samo glavne crte tog narječja: l.
�-
Neosobna upitna zamjenica kaj, kej, ke, koj, kuj. Posebni naglasni sustav s tzv. metatonijskim ili novim kajkav skim praslavenskim cirkumfleksom.
"" D. Brozović pokrenuo je i teoretske probleme oko klasifikacije dijalekata, usp. O kryte ' iu ch strukturalnych i genetycznych w klasyfikacji dialekt6w chorwackoserbskich, >>Biuletyn
l 'olskiego Towarzystwa J'rzykoznawczego<<, 22, Krakow, 1963., str. 175.-191.; idem, O aktu u/nim znanstvenim i nastavnim problemima hrvatskosrpske dijalektologije, osobito u klasi /ikaciji dijalekata, >>Jezik« l l , 2, Zagreb, 963., str. 53.-60.; idem, Dijalekatska slika hrvatsko11pskogajezičnog prostora. In memoriam prof Mati Hrasti, »Radovi Filozofskog fakulteta u /.ad rU<<, 8, Zadar, 1968.-1969., 1969.-1970., str. 5.-30. + 7 karata.
106
3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.
ll. 12. 13.
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Ujednačenost refleksa psl. jata te ujednačenoga jera koji daju usko e (cvet, deca - otec, denes). Ujednačenost kontinuanata psl. stražnjega nosnika p i samo glasnoga ! koji daju o (roka, vok) uz u, ou. Protetsko v- ispred -u (vuho, vučitel). Izjednačenost izgovora ć - č izgovaranih kao jedno posredno omekšano č. Djelomična obezvučenost krajnjega suglasnika (grat - grada, mras - mraza). Tvorba budućega vremena od pomoćnoga glagola biti i partici pa na -l (born/bum došel/došla). Očuvanost supina poslije glagola kretanja: idem spat/kopat za razliku od infinitiva: neč'e spati/kopati). Nepostojanje vokativa, osim u govorima gdje postoji u vlastitim imenima i rodbinskim nazivima. U Gen. pl. m. roda nastavci -ofl-ef(sirof, mišef) te nastavak - 0 u ženskome i srednjem rodu (žen, sel). Nema alternacija u osnovi (roki/ruki, voki/vuki). Komparativ ima specifični sufiks š (debelši, slabeši).
3.4. Seobe pučanstva i m iješanje dijalekata Današnja podjela hrvatskih i srpskih dijalekata ne pokazuje ni po vijesne granice ni odnose koji su nekada vladali u dijalektima tih jezika. Posebna je pojava, kakve nema nigdje kad je riječ o razmje rima, premještanje dijalekata i zbog toga njihovo miješanje, što je dovelo do potpune izmjene prvotnih granica dijalekata. Ta je pojava uvjetovana migracijama u kojima je pred turskom najezdom iz svo je postojbine bježalo više od polovice stanovništva.67 U početku su pod turskom vlašću životni uvjeti bili podnošljivi, ali su se poslije promijenili. Uzroci migracija bili su vjerski pritisci, uzimanje dje-
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika
107
ce u janjičarske škole, visoki porezi, neprestani napadi, razbojstva i prolaženje različitih vojska. Migracije su počele najprije u feudal nim obiteljima, još u prvoj polovici XV. stoljeća, a već su u drugoj polovici XVI. stoljeća postale masovna pojava. Seobe su tekle pre ma sljedećoj shemi: zemlju napuštenu zbog bijega pred Turcima ili nenaseljenu zbog masakriranja stanovništva zauzimali su izbjegli ce s daljih područja koji su bježali pred neprijateljem. Katkada su i sami Turci napučivali napuštenu zemlju ljudima iz unutrašnjosti kako bi ju ponovno obrađivali. Već se u drugoj polovici XV. stoljeća na mađarsko-turskoj, a zatim i na habsburška-turskoj granici poče la organizirati protuturska obrana pod vodstvom mjesnih feudala ca. Pogranična područja koja su razdvajala dvije sile konačno su se 1578. pretvorila u Vojnu krajinu (Granica, Krajina, Vojna krajina)68 s tri okruga koje su činile: Primorska krajina (s utvrdama među ostalim u Senju, Rijeci, Otočcu), Hrvatska krajina (među ostalim sa Siskom, Slunjem i Ogulinom) te Slavonska krajina (među osta lim s Varaždinom, Križevcima, Koprivnicom). Ondje su se skupile izbjeglice prozvane krajišnicima koji su dobili određene povlastice, ali su se morali boriti s Turcima. Tako je nastajao pojas »miješanoga stanovništva«, a njegove su se posljedice pojavile i u jeziku. Seoba je poprimala različite oblike: od organiziranih brojnih skupina (kao što je bila npr. najpoznatija Velika seoba Srba iz 1690. pod vodstvom srpskoga patrijarha Arsenija III. Crnojevića koji je nakon poraza p rotuturskoga ustanka 1689. iz južne Srbije poveo oko 70 tisuća Srba na sjever, sve do Baranje, Slavonije i Mađarske), pa do individualnih seoba pojedinih obitelji. Taj drugi oblik pojedinačnih migracija najviše je promijenio etnički i dijalektni karakter hrvat skoga i srpskoga jezika. O seobama znamo relativno mnogo. Osim arhivskih podataka o zemljama pod vlašću Mađarske, Austrije ili Mletaka, raspolažemo i još uvijek živom narodnom predajom koja čuva povijest svake raseljene obitelji.
67 Tu je pojavu istraživao J. Cvijić: Metanastazička kretanja, njihovi uzroci i posledice, Beograd, 1922. O tome vidi i P. Ivić: Srpski narod ... , str. 48.-82.; D. Brozović: O rekonstrukciji predmigracionog mozaika hrvatskosrpskih dijalekata >>Filologija<<, 4, Zagreb, 1963., str. 45. -55.
li S
.
Problem Vojne krajine detaljno obrađuje J. Rapacka: Leksikon .. , str. 195.-202. Tamo se može naći i natuknica: Mletačka krajina, str. 127.-129.
108
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Migracije se dijele s obzirom na izvor, područje s kojega potječu. U dinarsku seobu koja je krenula iz Dinare uključena je:
l.
Južnohrvatska skupina čija s e seoba temeljila n a premješta ju katoličkih čakavaca ikavaca i čakavaca ikavaca-ekavaca s područja između Une i Kupe te obale Jadrana od Vinodola do Cetine. Naselili su Istru, Krk, sjevernu kajkavsku Hrvatsku, Sloveniju, istočni dio današnje Austrije (Gradišće - Burgen land), Mađarske, Č eške, Slovačke, tj. teritorije Habsburške Mo narhije. Njihove su zemlje zauzeli štokavci. 2. Skupina iz zapadne Hercegovine i Makarskoga primorja - emi grirali su štokavci-ikavci, katolici i dijelom muslimani te na selili sjevernu Dalmaciju, Liku, zapadnu Bosnu i čak sjevernu Bačku, gdje su se prozvali bačkim Bunjevcima i očuvali svoju rodnu ikavicu, iako su došli u ekavsko okružje. 3. Istočnohercegovačka skupina (s područja staroga Huma i Tre binja) obuhvaćala je najbrojnije migracije štokavskih jekavaca u zapadnu Srbiju, Vojvodinu, Slavoniju, Baranju, Bosnu, Hrvat sku i sjevernu Dalmaciju. Na tim je teritorijima izazvala razli čite promjene. U Slavoniji je npr. smanjila doseg lokalnoga di jalekta te ga je razbila odvajaj ući sjeverni podravski dijalekt od južnoga posavskoga slavonskoga. Izazvala je i seobu Slavonaca na sjever, u Baranju, zapadnu Bačku i u Mađarsku. Istočna, je kavska Bosna, koja je prihvatila najviše izbjeglica, razbijena je i etnički i jezično. Tu je zemlju naselilo pravoslavno stanovniš tvo koje je govorilo istočnohercegovačkim dijalektom te kato ličko, muslimansko i pravoslavno stanovništvo koje je govorilo istočnobosanskim dijalektom s hercegovačkim utjecajima. U zapadnoj Srbiji su zbog migracija izumrli stari govori. 4. Zetska skupina odnosila se na migraciju štokavskih jekavaca koji su išli dolinom Lima u Srbiju. Ostale su seobe s dinarskoga područja bile uglavnom migracije pra voslavnoga stanovništva, ekavskih štokavaca, iz Srbije. U srpskoj se migraciji mogu izdvojiti sljedeće skupine:
l l i . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika l.
2.
3.
109
Kosovsko-metohijska skupina obuhvaćala j e štokavske ekav ce iz Stare Raške. Oni su emigrirali na sjever i sjeveroistok, u Šumadiju i u Pomoravlje, sve do Đerdapa. Vardarsko-južnomoravska skupina išla j e s područja što su se nalazila s obje strane srpsko-makedonske granice, tj. iz Pri zrena, jugoistočnoga Kosova, Skopske Crne Gore. Stanovništvo je uglavnom govorilo prizrenskim dijalektom s kojim su se mi ješali bliski makedonski dijalekti. Seobe su išle na sjever, u do linu Južne Morave i u Šumadiju. Šopska se skupina izvodila iz gorskih područja s obje strane srpsko-bugarske granice. Stanovništvo, slično kao i njegovi su sjedi, naseljavalo je dolinu Južne i Velike Morave, istočnu šu madiju, okolicu Beograda, ušće Timoka.
(:esto je isti cilj seoba u različitim migracijskim valovima pro uzročio miješanje migracija, posebice u Srbiji. Najbolji je primjer šumadija, gdje su se susrele hercegovačka i zetska skupina iz di narske migracije te predstavnici svih triju valova srpske migracije. Te seobe nisu jednako napučile sva područja. Na periferijama, npr. na području timočko-lužničkoga dijalekta te na sjeverozapadnim graničnim područjima Hrvatske prevladava autohtono stanovniš t vo. Ali postoje područja u kojima nije ostao nikakav trag staroga naseljavanja, čak ni u obliku jedne obitelji. Najviše je iseljenih lju di dolazilo iz Dinare i Srbije. Iako su doseljenici bili brojniji od sta roga stanovništva, događalo se da u dijalektu jednoga kraja ipak prevladavaju obilježja staroga govora koji reprezentira manjinsko st anovništvo. To se objašnjava činjenicom da su stariji stanovnici i mali uglavnom viši životni standard od doseljenika, bili su gos podari zemlje s vlastitom poviješću i tradicijom, tvorili su zatvore I l l i društvenu sredinu. Zato su novi doseljenici često bili asimili ra ni, te su miješali crte svoga dijalekta s dijalektom u koji su došli. l >oseljenički dijalekt mogao je opstati samo ako su stari stanovnici 1 1apustili zemlju ili ako je između starosjedilaca i doseljenika po stojala razlika u vjeri. Najveće su se promjene zbog migracija dogodile u prvotnom grupiranju hrvatskih i srpskih dijalekata, zbog čega je došlo do za-
1 10
HRVATI l NJIHOV JEZIK
tiranja njihovih početnih granica, do miješanja i nestanka mnogih dijalekata. Posljedice tih migracija bile su sljedeće: l. Kajkavski dijalekt štokavština je izgurala s istočnih i južnih kaj kavskih područja. Kajkavština je zato zauzela prvotno čakav ske terene na jugozapadu. Jedan od rezultata bio je nastanak čakavsko-kajkavskih miješanih dijalekata oko Ozlja i Karlovca koji će odigrati važnu ulogu u povijesti književnoga jezika. Čakavština je podnijela najveće gubitke. Ona je ostavila što 2. kavskim i kajkavskim dijalektima gotovo polovicu svoga prvot noga teritorija. Njezin kopneni dio podijeljen je na male zaseb ne komade. Jedino su na otocima stari čakavski dijalekti do bro očuvani, iako su novi doseljenici doprli i do tamo. Tako su npr. čakavci iz Like i Velebita osim dijela Istre zauzeli i jugo zapadni dio Krka. Jugoistočni Krk zadržali su stari stanovnici. Doseljenici su kao i starosjedioci bili ikavci-ekavci, ali ipak su imali drugačije dijalektne crte. U tome se vidi uzrok današnjega razlikovanja dijalekata na Krku. 3. Seobe su uništile i stare prijelazne dijalekte, npr. štokavsko -čakavske. Na njihovo su mjesto došli štokavski dijalekti pa je nastala oštra, kontrastna granica. Uz seobe zbog turskoga prodiranja, osim u socijalnoj i jezičnoj sfe ri, pojavili su se Muslimani kao nova etnička skupina.69 Riječ je o islamiziranome slavenskom, uglavnom hrvatskom, a u manjoj mjeri srpskom stanovništvu mahom iz Bosne i Hercegovine. Dio stanovništva bio je turskoga podrijetla. Bili su to potomci Turaka koji su se tamo ranije naselili. Društveno-gospodarska politika Os manskoga Carstva davala je povlastice toj društvenoj skupini, uvla čeći ju u orbitu bogate orijentalne kulture, pa se s vremenom stvo rila golema razlika između muslimana i ostaloga katoličkog i pra voslavnog stanovništva. U jeziku se stvorilo nekoliko sekundarnih 69 Muslimanima je odlukom partijske vlasti 1968. bila priznata nacionalnost. Godine 1971. to je potvrdio i popis stanovništva. To je jedini slučaj da se u XX. stoljeću priznaje vjera kao kriterij za nacionalnu pripadnost.
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika
lll
isno o fonetskih razlika koje su se pojavile u svih Muslimana, neov a h, tome kakvim su dijalektom govorili. To je npr. izgovor fonem �na omj � p se � T dok je on u štokavštini nestao ili je bio za�ij �njen. an� su ocu dogodila krajem XVI. i početkom XVII . stoljeca. Muslm� Jez�. kom vali izgovor h, što se tumači njihovim dodirom .s t�rskrmu koJ �m� koji je bio službeni jezik i arapskim (vjerskim) Jezrkom, �a e - e, je postojao taj fonem h. Sljedeće je obilježje miješ.anje .fone zbog Je dosl� j - j, slične pojavi čakavskoga eakavizma, d� �oj ega a. U dodira s neslavenskim jezicima, u ovom slucaJU s romainskrm Muslimana je to obilježje nastalo zbog dodira s turskim arapskim jezikom.7° . . . kata . . Ta nova »postmigracijska« karta hrvatskih 1 srpskih diJale199 - � ., ponovno je izmijenjena u vrijeme Domo��nskog� :�ta,. l �191. napose u Bosni, a do nje je došlo zbog etmckoga ciscenJa masovmh progonstava stanovništva.
�� � � � � � � �
Problem jezičnih dodira hrvatskoga s drugim jezicima, napo u eksi u, nije u o:o radu iscrpno predstavljen. Opći se podatci o tome mogu nac1 u clanc1ma bo� mka _ /awebačke slavističke škole, Zagreb, 2001. Tamo nema jed no do d !fa s ma arsk1m 1 tur 'k i m jezikom. Vidi i D. Brozović, P. Ivić: Jezik, srpskohrvatski l hrvatskosrpskz ..., s r. 43.-54. _ r11 se nalazi i opširna literatura o predmetu. Usp. i M. Turk: Hrva:s z_ u konta tu t�:kom �0. . ,lo/jeća, u: Hrvatskijezik u XX. stoljeću. Zbornik, ur. M. Samardz!Ja, l. PranJ kOvlc, Matica i l r � atska, Zagreb, MMVI, str. 423.-447. Ill
I I H'
�
112
HRVATI l NJIHOV JEZIK
111. POGLAVLJE:
Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika
113
Dijalektološka karta čakavskoga narječja (autor Dalibor Brozović)
Vjerojatan predmigracijski raspored dijalekata
O
ba
E?3
,..m ed
Narječja
�� KAJKAVSKO till ČAKAVSKO t �� ŠĆAKAVSKO l§ ŠTOKAVSKO t] TORLAČKO
� of.
•SIBENIK U>
T
e,
Prema:
M. Lončarić, Rani razvitak kajkavštine, >>Rasprave Zavoda za jezik<<, XIV, Zagreb, 1988.
O l j a le k t i:
'
-
-buzetski - jogoupadni istarsk• - sjevernotakavski CJ srednjočakavski
-t, •
o
,., r
jutnotakavski
-
lastovski
-
�
Izvadak iz II. izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb,
1988.
114
111. POGLAVLJE:
HRVATI l NJIHOV JEZIK
115
Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika
Dijalektološka karta kajkavskoga narječja (autor Dalibor Brozović) cu ·r
�
�
;... ('j p.. ..... o .... ;:l ('j --' ('j
:u (l)
�
�
r
(
\ • PULA
't:;' ('j e: ('j b.O o �Vl ;... ('j � o .... •Vl ('j t: ('j � ('j � •Vl o o J:(
J
. ..J'--/ • ... __ '-� ...Y'-
......
'l
\ t �
/
l l
-...... , � \
l
J l \ .J ' ,_
l
�
."
y \
" \
\ \
'V!.
o
"Cl.-
."
{
u �
"'
q,
(l)
e
e;;
!:::;"
o
r
."
..,
"'�.. "
-"'"'""*'\.
o
i J ale k t 1:
D
'iJ
�
zagorP.o-medimurski
t;>
o
turopoiJiko-pouvski
?
").
Izvadak iz II. izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb,
1988.
,;.
\'?;
- .r"'""" )\ ��· -..... .
� '1-
....
""- ��....'. ...
f' �:>.
)
'<"-
";;::) >9
prigoraki donjosutlansk.i goranski
',
-t,.
knf:evačko-podravstu
O • D •
)
�---
"
\
��
o
�
t
l
� i
! ! � •
l
1
llj
!
l
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća
1 17
Hrvatski srednji vijek označen je nastajanjem i učvršćivanjem mla de države, ali ubrzo i gubitkom njezine samosta lnosti, prvotnoga središta državotvornosti, narodne dinastije te početkom teritori jalne i političke destabilizacije prouzročene turskom najezdom ko ja je izazvala masovne migracije stanovništva. Prva hrvatska dr žava uspostavljena je početkom IX. stoljeća u Posavskoj Hrvatskoj (Slavoniji). 2 Osnovao ju je knez Ljudevit nakon ustanka i oslobađa nja od franačke vlasti. Konačno ju je uništio dolazak Mađara. Druga hrvatska država koja je uspored no postojala i koja se smatra koli jevkom državnosti, nastala je krajem VIIL i početkom IX. stoljeća u Dalmatinskoj Hrvatskoj te će se upravo na nju do XV. stoljeća odno siti naziv Hrvatska . I ona je u početku bila ovisna o franačkoj drža- ' vi, ali se krajem IX. stoljeća oslobodila od nje. Dio Dalmacije - neki
gradovi (Trogir, Zadar, Dubrovnik, Budva, Split, Kotor) i otoci (Krk, ( :res, Rab) koji su se oduprli slavenskim napadima i očuvali roman ski karakter - potpao je pod Bizant i unutar njega postao regijom (te mom) Dalmacije, ali je bizantska vlast nad tim teritorijem postupno slabila. Na početku IX. stoljeća (800. godine), u vrijeme vladavine kneza Borne, došlo je do prihvaćanja kršćanstva. Prvi poznati knez bio je Višeslav, a osnivač jedine narodne dinastije kojoj su pripadali svi hrvatski vladari bio je Trpimir L (845. - 864.) . Hrvatska je postala kraljevstvom od 925. godine kada se kruni kralj Tomislav. Sljedeći predstavnici loze Trpimirovića oslobodili su se bizantskoga vrhov n ištva, izborili neovisnost Hrvatske te Tomislav konačno ujedinjuje obje Hrvatske u jednu državu. U to doba traje i rat s Venecijom za Dalmaciju u kojoj je u mnogim gradovima živjelo romansko sta novništvo. U drugoj polovici XL stoljeća Dalmacija se vraća pod h rvatsku vlast, a gradovi se slaviziraju. To povijesno razdoblje, od 925. godine, u znaku je borba s latinašima za slavensku liturgiju. l )o završetka spora dolazi tek polovicom XIII. stoljeća. Trpimirovići vladaju do 1102. godine, kada Hrvatska kao Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije stupa u personalnu uniju s Mađarima. Ta unija traje do 1 527. godine, a sljedeće godine, nakon poraza na Mohačkom polju i smrti Ludovika Il. Jagelovića, Hrvati za kralja izabiru Ferdinanda l . Habsburga. Godine 1241. Hrvati se zajedno s Mađarima brane od mongolsko-tatarske najezde, a u XV. stoljeću već počinju nava ljivati Turci koji napreduju zbog pada susjednih balkanskih država · Srbije 1459., Bosne 1463., Hercegovine 1483. i konačno Crne Gore 1 499. godine. Pad Bosne otvorio je Osmanskome Carstvu put na /,apad i na Hrvatsku čije se granice postupno počinju pomicati na ·t.apad i sjever. Prvi su poraz Hrvati doživjeli u Bitci na Krbavskom polju 1493., a poslije toga su uslijedili i drugi porazi, zbog čega je l l rvatska počela gubiti svoj teritorij koji je Petar Zoranić nazvao »ra sutom bašćinom«.3 Hrvatska još nije u Krbavskoj bitci izgubila svoje zemlje, ali je u njoj izginulo južnohrvatsko plemstvo, a preživjeli su
2
lill
I V.
POGLAVLJE
Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju,
nalegoše najazik hrvatski posilajući zastupi veli ke; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda že robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske.
Zapis popa Martinca, 1493.1 4.1. Povijesni kontekst
Citirano prema: J. Vončina: Jezična baština . .. , str. 27.
O teritorijalnom rasprostiranju obiju Hrvatska vidi III. poglavlje, bilješku 23.
,
1
Tako je Petar Zoranićnazvao teritorijalno-političku situaciju u svom pastoralnom roma !'!anine (1536.).
1 18
HRVATI l NJIHOV J EZIK
IV. POGLAVLJ E: Početci pismenosti
dobili ime reliquiae nobilium regni nostri Croatiae »Ostatci plem stva našega hrvatskoga kraljevstva«.4 U sljedećem će se stoljeću taj naziv odnositi na cijelo stanje ondašnje države. Joanna Rapacka postavlja tezu da je
� � �
�
Hrvata do kraja XV. stoljeća
119
4 . 2 . Latinska pismenost
krba��ki p�raz paradoksalno pridonio idejnom ujedinjenju hrvatskog sje ve�� I ]Uga I �a J.� hr�atska d:ž �va, koja se upravo raspala u sferi povijesne . tek pocmJala _ zbilJe, u sfen SVIJeSti graditi svoje jedinstvo.5 To je uvelike skraćen povije sni kontekst u kojemu se odvija lo prvo razdoblje u povije sti hrvatskoga književnog jezika . Oslikava ga bo gatstvo književnih jezika (stranih i domaćega) kao i fenom en hr vatske tropismenosti. Od samih početaka hrvatske pismenosti za hrvatsku je poseb nost veliku ulogu imao geogr afski polož aj zemlje na zapad nome dijelu Balkanskoga poluotoka, zahvaljujuć i čemu je Hrvatska na slijedi la ostavštinu preth odnog a roman skoga stano vništv a pod vladavinom Rimskoga Carstva koje je nakon dva stoljeć a borbi za uzelo teritorij što je pripadao istovremeno roman iziran im ilirski m plemenima. Naseljavanje tih zemalja upisat će Hrvate u zapad ni kultur no-civilizacijski krug, a rimsk o-ilirska tradicija i njezin e vri jednosti (latinski jezik, katolicizam, iliriza m) trajno će ući u teme lje hrvatske narodne tradicije te postati obilježjem koje će Hrvat e uvelike razlikovati od njihovih istočnih slavenskih susjeda, trajno p �vezani s gr ko- izan skim nasljeđem. Položaj Hrvatske na gra mcama UtjeCaJa grcko -b1zantskoga Istoka i latinsko-germansk oga Zapada odigrao je veliku ulogu u stvaranju hrvatskoga nacion alno ga bića. Mogućnost da crpi iz različitih kulturnih tradicija (istočn e, ćirilometodske i zapadne, latinske) neobično je obogatila hrvats ki kulturni model i uz to izvršila snažan utjecaj na povije st jezika .
u
1
Zbog spomenutih povijesnih uvjeta na početku hrvatske povijesti pojavio se u IX. stoljeću i latinski kao prvi jezik pisanih spomenika na tom području. To je bio jezik ondašnje duhovne i svjetske obra zovane elite. Najstariji pisani spomenik je kameni natpis: Pro duce Trepim(ero) s crkve u Rižinicama podno Klisa. Iz 852. godine po tječe Trpimirova darovnica, najstariji hrvatski povijesni dokument koji je sačuvan u prijepisu iz XVI. stoljeća. Od starijih natpisa tre ba spomenuti i Branimirov natpis iz Muća (888. godine) koji glasi: Branimira comite dux cruatorum cogitavit »Branimir vojvoda, knez Hrvata, naumi«.6 U latinskim i grčkim izvorima nalazimo potvrde o najstarijim jezičnim pojavama koje su se dogodile prije domaćega razdoblja pismenosti, kao što su postojanje i kasnija denazalizacija nosnika ili ujednačavanje jerova. Nalazimo ih u zapisima slavenskih riječi, toponima i vlastitih imena (grč. Muntimeros = Mptimirb > Mutimir, lat. Centena = Cf!tina > Cetina)? Latinski je jezik u Hrvatskoj imao iznimno važnu ulogu. »Ogromno je bogatstvo i raznorodnost hrvatske latinske knji ževnosti od srednjovjekovlja do 18. stoljeća. Stvorena je na latin skom književnost vjerska, filozofska, historiografska, znanstvena i - a prije svega - lijepa književnost, koja je od humanizma do osam naestostoljetnoga klasicizma stvorila, i kvantitativno i kvalitativno, impozantan opus u području svih pjesničkih vrsta, od epa do ele gije i epigrama.«8 Funkcija toga jezika nije bila samo književna. Latinski je bio je zik u školama i državnim institucijama. Kao jezik na kojemu se preli O toj vrsti pismenosti više piše R. Katičić: Na ishodištu. Književnost u hrvatskim zemljama od 7. do 12. stoljeća, Zagreb, 1944.
4
O važnosti bitke za hrvatsku tradiciju potvrđenu u historio grafiji i književnosti vidi J. Ra� ac��: Krbav�ko Polje, u: eadem, Leksikon ... , str. 115.-117. Natuknice iz te problematike su 1: Flms Croat1ae, str. 52.-53.; Kraljevina Hrvatska, str. 110.-112 ., Reliquiae Reliquiarum, str. 152.-153 .
5
Ibidem, str.
116.
7
Grčki i latinski izvori objavljeni su u zbirkama: T. Smičiklas: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, serija JAZU, 2-12, Zagreb, 1904.-1914.; M. Kostrenčić, E. Laszowski izdali su svezak 13, Zagreb, 1915.; M. Kostrenčić, 14, Zagreb, 1916.; idem, 15, Zagreb, 1934.; F. Rački: Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb, 1877. u seriji: Monumenta Slavorum Meridionalium.
8
]. Rapacka, Latinskijezik, u: eadem, Leksikon ... , str.
119.-121.
120
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća
HRVATI l NJIHOV J EZIK
davalo u gimnaziji, rabio se do 1850. godine. Hrvatski će dobiti tu funkciju tek 1868. godine. Latinski jezik ustupa mjesto hrvatsko mu kao službenomu jeziku tek 23. listopada 1847. godine te se tako u toj ulozi zadržao najdulje u Europi. Uzrok tomu bila je tadašnja politička situacija u kojoj su Hrvati više voljeli ostati uz mrtvi la tinski jezik nego prihvatiti živi mađarski ili njemački jezik, koji bi značili i njihovu političku dominaciju. Tu paradoksalnu situaciju komentirao je Ivan Kukuljević Sakcinski u govoru u Saboru 1843. godine ovim riječima: »Mrtvi jezik rimski a živi mađarski, njemač ki i talijanski, to su naši tutori. Živi nam se groze, mrtvi nas drže za grlo.« Hrvati su na zajedničkome mađarsko-hrvatskom Saboru u Bratislavi (1832. - 1836.) izjavili da latinski nije mrtav jezik jer su na njemu zapisani hrvatski zakoni i privilegije. Latinski jezik su postojao je s narodom i državom od njezina početka, a latinski do kumenti svjedočili su o njezinu povijesnom kontinuitetu. Zato je latinski jezik bio stražar hrvatstva i jamcem državnoga integriteta kojemu je prijetila germanizacija i mađarizacija. Još su 1805. godi ne ta shvaćanja formulirana u Deklaraciji o hrvatskim staležima:
... u ovim kraljevinama i u njihovim poslovima juridičkim i političkim ni kada u nijedno vrijeme neima biti jezik magjarski niti kakav drugi nego samo latinski, jer da su u ovom jeziku, koji je jednako star kao i kraljevstvo i konštitucija, zapisani svi zakoni i zapisnici, a kad bi se dokinuo, da bi pro pala kultura i narod, koji nebi napokon razumio vlastitih prava i zakona . .. 9
Rapacka upozorava na još jednu funkciju latinskoga kao »nadregio nalnoga jezika Hrvata, jezičnoga i kulturnoga koda u čijoj su zajed nici nalazile svoj identitet rascjepkane hrvatske zemlje.«10 Tomu je u prilog išlo izvrsno poznavanje latinskoga jezika među hrvatskim plemstvom, napose na sjeveru zemlje. Latinski je bio i liturgijski jezik na većem dijelu hrvatskoga tla. Na znatno manjem području liturgijski latinski bio je u sukobu s
9
T. Smičiklas, Obrana i razvitak hrvatske narodne ideje od 1790. do 1835., u: Rad JAZU LXXX, 1885., str. 22. 10 J. Rapacka: Schylek ideologii szlacheckiej w obliczu ksztaltowania sif ideologii narodowej, u: eadem, Godzina Herdera ... , str. l l O.
121
crkvenoslavenskim liturgijskim jezikom slavenskoga obreda. Njihovo višestoljetno supostojanje bilo je društveno i kulturno ču do u cijelome slavenskom svijetu. Slavenstvo i latinitet upisani su u hrvatsku tradiciju te su postali izvorno obilježje nacionalnoga iden titeta kakav nije poznat drugim južnoslavenskim narodima.
4.3. Crkvenoslavenska pismenost 4.3.1 . Glag oljaštvo
Hrvatske bio hrvatsko Kronološki je drugi književni jezik na teritoriju slavenskoga jezika. -staroslavenski jezik ili hrvatska redakcija staro tskomu, a uz to su ga Bio je to strani jezik iako genetski srodan hrva sustavi južn oslaven razumjeli i široki slojevi jer se u tom razdoblju ske jezične zajednice, skih jezika, tek nedavno izdvojeni iz praslaven se odnosilo na sta nisu međusobno u velikoj mjeri razlikovali. To -makedonski dijalekt. roslavenski jezik koji je bio solunski bugarsko je u Moravskoj, je Nakon smrti Metoda i završetka njegove misi se su na teritorije juž zično-kulturne ideje Solunske braće proširile me srednjem vijeku nih i istočnih slavenskih zemalja, a već u rano rni organizam u koje oba ta područja ujedinjena su u jeda n kultu Pravoslavnoj crkvi sa mu je zajedničko bilo: l. pripadnost istočnoj om životu uporaba slavenskom liturgijom; 2. u vjerskom i društven ja narodnih redak staroslavenskoga jezika koji je unatoč postojan a pism aY cija bio općeknjiževni jezik; 3. širenje ćiriličnog i tvor ila pose b Hrvatska je osta la izvan te kulturne zajed nice ište na zapadnoj peri no, od pravoslavnoga Istok a izoli rano sred velikomoravske ideje, feriji južnoslavenskih zemalja. Nastavljajući j tada šnjoj političkoj Hrvatska je naiz gled to činil a protivno svojo rafski i religijskosituaciji koju su odre đivali već spomenuti geog -politički uvje ti. -rnetodianskie w Chorwacji i Bosni, u: Cyryl i Više 0 tome vidi B. Oczkowa: Tradycje cyrylo L. Studia i dokurnenty, dio l, Studia, ur. J. Gaj�k, Metody, Apostolowie i Nauczyciele Stowian. eta; eadem, Glagol!tyzrn predm iz ura literat i nalazi se Tu 4. 169.-18 str. Gorka, Lublin, 1991., LX, Polskiego Towarzystwa J'>Biuletyn ll
Krakow, 2004., str. 57.-63.
122
kraja XV. stoljeća IV. POGLA VLJE: Početci pismen osti u Hrvata do
HRVATI l NJIHOV J EZIK
Sveukupnost pojava povezanih s njegovanjem ćirilometodske tradicije, zajedno sa svim posljedicama koje su one izazivale u vjer skom, društvenom i kulturnom životu, označujemo terminom gla goljaštvo.12 On se nije ograničavao samo na uporabu glagoljskoga pisma, kako bi mogao sugerirati termin, nego se temeljio na njego vanju slavenske liturgije prema rimskom obredu, administrativno pripadajući Rimu, te na uporabi hrvatske redakcije staroslavenska ga jezika s temeljima na čakavskome narječju u funkciji liturgijsko ga jezika. Staroslavenski jezik liturgijski je povezivao Hrvatsku s pravoslavnim jugom: Bugarskom, Srbijom, Makedonijom i Rusijom, dok su rimski ritual obreda od XII. stoljeća i čuvanje stare glagolji ce bila izvorna obilježja slavenske liturgije u Hrvatskoj. Hrvatska je jedina zemlja koja je očuvala prvo slavensko pismo što ga je u XII. stoljeću istisnula ćirilica i s ostalih južnoslavenskih područja - iz Bugarske, Srbije, Bosne, Makedonije te iz Č eške koja je odustala od glagoljice i prihvatila latinicu krajem XI. stoljeća. U istočnih Slavena početci pismenosti povezani su s ćirilicom. Okolnosti početaka slavenskoga obreda u Hrvatskoj do danas ni su jednoznačno objašnjene. Najraniji povijesni dokumenti potječu tek s početka X. stoljeća, ali tradicija povezuje njegovu prisutnost s radom Solunske braće (put u Rim preko Hrvatske i Istre, djelovanje Metoda kao sirmijskoga nadbiskupa), odnosno s misionarskim ra dom njihovih učenika. Postoji i manje popularna hipoteza koja vidi utjecaj ohridskoga središta u Makedoniji. Doseg liturgije bio je ograničen na relativno malo područje Istre, Hrvatskoga primorja, kvarnerskih otoka (Krk, Cres, Rab), sjeverne Dalmacije i zadarskih otoka (Pašman) te dalmatinskih otoka (Brač). Središta obreda bili su Krk (Jagić ga je nazvao vagina rerum glagoli ticarum), Rijeka i Senj. Razvoj slavenske liturgije na tom području bio je moguć zato što su to sve do X. stoljeća bile zemlje bizantske Dalmacije, a Carigrad je, suprotno od Rima, bio tolerantan prema 1 2 Nije moguće nabrojiti čak ni osnovne radove iz toga razdoblja u povijesti jezika. Tu sva
kako moramo ubrojiti radove koji se odnose na različite aspekte te pojave, a pisali su ih ra zni autori, npr. V. štefanić, J. Hamm, S. Damjanović, E. Hercigonja, J. Tandarić, J. Bratulić, B. Fučić i drugi, što se može naći u bibliografiji ili u bilješkama u tekstu.
123
ćega hr nekanonskim liturgijskim jezicima. Preostale zemlje budu eje, a Akvil iz vatskoga kraljevstva u kojima su djelovali misio nari potom iz Rima, u budućnosti su posta le zemlje »latinaša«. nije do Problem kolijevke slavenskoga obred a u Hrvatskoj ipak vi (npr. di kraja riješe n jer i povije sni dokumenti i sačuvani teksto da je središte jelovi Apostola Grškovića i Mihanovića) upućuju na to a u Stonu, slaven skoga obreda bila južna Dalm acija s biskupijam ko-kvarner Dubrovniku i Kotoru, odakle se širio na sjevernu istars čjima krajem sku periferiju. Glagoljaštvo je nesta lo na tim podru enila ćiriXII. i početkom XIII. stolje ća, a glagoljicu je ondje zamij lica. ala s noGlagoljica je uvelike prešla granice obreda, što se povez nim pis vom funkcijom pism a koje je posta lo svjetovnim, narod oga na čakav mom onda šnjeg a staro hrvat skog jezik a utemeljen vima ovoga skome narječju, o čemu će biti riječi u sljede ćim dijelo poglavlja.13 srednjeGlagoljica je dakle obuhvaćala Liku, Krbavu i područja s obzirom na ga toka Kupe i Une. Malobrojna središta glagoljaštva, buduće samo ati ograničena materijalna sredstva, mogl a su školov ku, Roču, glagoljaše, tj. slavenske redovnike te su se nalazila u Vrbni Bermu, Rijeci, Vinodolu i Zadru. jezik a i Hrvatsko je glagoljaštvo, koje se sasto jalo od liturgije, pisma ja čuvan pisma, bilo dvostruki fenomen: »fenomen upornog e slavenskog čiji je doseg još samo lokalan i fenomen uporne obran tretirala gla bogoslužja u okviru Katoličke crkve «.14 Naime, crkva je a barba r goljaštvo kao herezu, a Rim se borio i protiv liturgijskog dima sino kim skog jezika i protiv njegova pisma. Na sljedećim splits ne te litur(925., 927., 1060., 1185.) postupno su se zaoštravale zabra kataloga V. Štefanića: Glagolj.ski 13 Ulogu glagoljice u društvenom životu ilustrira trilogija u njima opisao 255 spomemka je Autor 1960. Zagreb, 51, rukopisi otoka Krka, Djela JAZU, ski rukopisi]ugoslavenske �ka pismenosti iz 16 glagoljaških središta na Krku; idem: Glagolj . enta. To n ��u samo htur� dokum 444 io prikup je kojemu u demije, 1-2, Zagreb, 1969.-1 970., ugovon ztvota: a nevnog svakod iz gijski tekstovi i religijska književnost, nego i dokumenti gosporačuni, r, inventa , registri ki kaptols i anski samost e, notara, knjige rođenih, oporuk darski zapisi, korespondencija itd. 14
J. Rapacka: Glagoljaštvo, u: eadem: Leksikon ..., str. 61.
124
HRVATI l NJIHOV J EZIK
gije. Uz prvu su zabranu povezana dva pisma pape Ivana X.,15 a to je ujedno i prvi povijesni zapis o hrvatskoj slavenskoj liturgiji. U jed nom se pismu, koje je kralju Tomislavu uputio knez Mihajlo Višević iz Zahumlja i cijeli narod, blati barbarski, slavenski liturgijski je zik. Drugo je pismo poslano dalmatinskim biskupima i u njemu se osuđuje Metodov nauk, »quae in sacris voluminibus non reperitur, vobis tacentibus et consentientibus« te se kaže: »ad Methodii doc trinam confugiant quem in nulla volumine inter sacros auctores comperimus«.16 To je za posljedicu, među ostalim, imalo zabra nu promicanja glagoljaša u više crkvene redove. O tome govori X. kanon Sinoda iz 925. godine. Sljedeći sinod 1060. godine vodio je Majnard, legat pape Nikole II. Kako nema sačuvanih izvornih do kumenata, o sinodskim odlukama doznajemo posredno, iz pisma koje je sljedeći papa, Aleksandar II., uputio dalmatinskim bisku pima te im napisao: »Sclavos, nisi latinas litteras didicerint, ad sa eros ordines promoveri /... / sub excomunicationis vinculo omnimo do prohibemus.«17 O tom Sinodu poslije opširno informira splitski arhiđakon Toma 1266. godine u svojemu izvještaju upisanome u djelu Historia Salonitana.18 Na tom Sinodu glagoljica je proglašena heretičkim gotskim pismom, a sam je Metod proglašen krivovjer nikom. Uvedena je i konačna zabrana liturgije na slavenskom jezi ku. Odluku Sinoda poduprla je i ekskomunikacija pape Nikole 11. i dikta Aleksandra II. Osim sankcija nakon Sinoda, situaciju glagolja ša (koji su najčešće bili benediktinci, pavlini i franjevci trećoredci) pogoršavao je povećani utjecaj papinske države, a zajedno s tim i jačanje latinske liturgije, posebice od trenutka sklapanja hrvatsko -ugarske personalne unije (1102.) i osnivanja Biskupije zagrebačke (1094.). Sljedeći je sinod, 1185. godine, još jednom potvrdio prijašnje odluke. Latinaši su bili feudalci i više svećenstvo, a pristaše slaven ske liturgije - sitno plemstvo, niže svećenstvo i puk. -- - � -------�--�------ -��---------� -
15
16
F. Rački: Documenta historiae chroaticae ... , str. 188.-190. Ibidem, str. 188.
17 F. Šišić: Priručnik izvora za hrvatsku povijest, l, Zagreb, 1914., str. 237. 18 Th. Archidiaconus: Historia Salonitana, izdao F. Rački, Zagreb, 1894.
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti
u
Hrvata do kraja XV. stoljeća
125
Poboljšanje su donijele tek odluke IV. lateranskoga sabora iz 1215. kojim su priznata prava na nelatinski liturgijski jezik i obred. Hrvatska je tada dobila dvije lokalne dozvole: 1248. Inocent IV. do pustio je slavenski obred senjskome biskupu Filipu, a 1252. takvo su dopuštenje dobili benediktinci iz Omišlja na Krku. U dokumentu iz 1248. papa spominje poglede glagoljaša koji su tvrdili da su glago ljicu dobili od sv. Jeronima iz Stridona, oca Crkve katoličke, autora Vulgate.19 Ta »pobožna prijevara« slavenskih duhovnika, koja je bila aktualna do XVIII. stoljeća, štitila je iza autoriteta sv. Jeronima gla goljicu i skinula s nje ljagu heretičnoga pisma. Nastanku te legende o podrijetlu glagoljice pomoglo je nazivanje sv. Metoda heretikom, kao i teorija o autohtonosti Hrvata u Dalmaciji (nastala još u X. sto ljeću, a trajala do XVIII. stoljeća) koja je na neki način bila posljedi com jedne od tadašnjih teza o balkanskoj pradomovini Slavena.20 U skladu s tom teorijom o autohtonosti vrijeme pokrštavanja Hrvata preneseno je iz 800. godine u apostolsko vrijeme, što je dovelo do po istovjećivanja etničkoga pojma hrvatskih Dalmata s romanskima. Tako je sv. Jeronim, rođen u IV. stoljeću u rimskoj Dalmaciji, postao Slavenom i ocem glagoljice te se u ikonografiji predstavlja s glagolj skom knjigom u ruci.21 Zbog svega toga sv. Jeronim je u hrvatskoj tradiciji imao važno mjesto jer ga se smatra ocem hrvatske pisme nosti te je u mnogim djelima hrvatskih autora bio spominjan sto ljećima.22 Legenda o sv. Jeronimu postala je još jedan narodni mit izrastao iz glagoljice koji je stvorio i učvrstio narodnu zajednicu 1 9 Najnovija istraživanja pokazuju da je sv. Jeronim bio iz sjeverne Istre, iz Kastva. Literaturu o tome vidi u: J, Bratulić: Prijevodi biblijskih tekstova u razvitku hrvatskoga knji ževnogjezika, >>Croatica« 45-46, Zagreb, 1997., str. 14, bilješka 4.
20 Više o tome u V. poglavlju. 2 1 Takvo gledište nalazimo npr. u Kronici A. Vramca: >>Sveti Hiejeronim, doktor, Sloven,
ovo vreme vmre v Betleheme. Devedeset i jedno leto je bil star, rojen od Euzebijuša v Š t r i g o v e. Vnoge knjige dijačkim jezikom popisa i glagolsku knjigu i pismo on najde i spravi.<<, citirano prema: A. Jembrih: Antun Vramec i njegovo djelo. Prilog proučavanju starije hrvatske književnosti i povijesne dijalektologije, Č akovec, 1981., str. 104. Taj je pogled revidirao još F. Vrančić (usp. V. poglavlje) objašnjavajući da su Slaveni došli na Balkan tek 200 godina na kon smrti sv. Jeronima koji se šireći vjeru među ljudima služio latinskim, a ne slavenskim jezikom.
2 2 J. Rapacka: Jeronim, sveti, u: eadem, Leksikon ... , str. 91.-93.
126
na vjerskoj osnovi.23 Njegov je kult odigrao i veliku ulogu u hrvat skom katolicizmu. Kanonički staroslavenski spomenik Fragmenty Cloza (Glagolita Clozianus), kućna relikvija roda Frankopana, sma trao se autogramom sv. Jeronima. 24 Glagoljica se od XII. do XIII. stoljeća naziva pismom sv. Jeronima (Littera Hieronymiana, scrip tura Hieronymitana). Noviji termin, glagoljica, također je nastao u Hrvatskoj i zamijenio je raniji naziv pismena slovenbskaja i kuri/ovi ea. Naziv glagoljica potječe od glagolo 'riječ' i glagola ti 'govoriti' koji često dolaze u tekstovima: glagola Isuso 'reče Isus'. Zato i riječ glago /jaši označuje da su oni bili pronositelji riječi Božje. U dokumenti ma se pojavljuju i drugi nazivi koji povezuju to pismo s Hrvatskom: littera/lingua slava, illyrica; hrvacke knjige; breviri hrvacki.25 Pronalazeći dalje uvjete za razvoj, glagoljica je polovicom XIII. stoljeća, vjerojatno pod utjecajem latinske beneventane, promije nila grafički oblik od oble u uglatu te je pisana u uncijalnom, polu uncijalnom i kurzivnom obliku. Početci hrvatskoga tiskarstva također su povezana s glagoljicom. Prva tiskana knjiga bila je Misal po zakonu Rimskoga dvora (tzv. hr vatski prvotisak) objavljena 22. veljače 1483., tiskana u ličkome Ko sinju.26 Misal je objavljen na dan Svete stolice, a njegovo je objavlji vanje trebalo biti znakom lojalnosti Rimu. Za usporedbu, prva ćiri lična knjiga Oktoih tiskana je u Cetinju ll godina poslije (1494.), a 1495. objavljena je u Veneciji prva knjiga na latinici (Lekcionar Ber nardina Splićanina). Hrvatski su benediktinci u XIV. stoljeću imali također utjecaja na preporod slavenske liturgije u Č eškoj - u praškom samostanu Emaus, a zatim i u Poljskoj, u Olesnicy i krakovskome samostanu sv. Križa. 27
23 24
J. Molas: op. cit., str. 26.
Očuvala se 14 listova koji su fragment velikoga kodeksa (od oko 500 listova), vjerojatno dio Metodova Paterika. Pretpostavlja se da je prepisan u Hrvatskoj. Znanstvenici povezuju njegov nastanak ili uporabu s otočićem Košljunom kraj Punta na otoku Krku.
25 26 27
J. Bratulić: Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb, 1995., str. 81. Usp. Hrvatski leksikon II. L-Ž, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., str. 1 13.
Godine 1380. olešnicki knez Konrad II. osnovao je glagoljaški samostan u Olesnicy, a nakon deset godina glagolja ši su došli u krakovsku četvrt Kleparz, u samostan sv. Križa
127
Hrvata do kraja XV. stoljeća IV. POGL AVLJ E: Počet ci pisme nosti u
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Karlu IV. da osnuje Godi ne 1346 . papa Klement Vl. dopustio je diktince z s �m� sta glagoljaški samostan u Pragu i da pozove bene 1337. godme 1 taJ mu na sv. Jurja u Senju. Karlo IV. posjetio je Senj s liturgijom na naro u je posjet trebao dati ideju o osnivanju crkve _ i o tome pisao papi razu mljivome jeziku, što će - kako se nada o ka. Praš ki Ema� s (Na pripomoći obraćenju shizmatika i nevj erni ime sv. Jerom ma te Slovanech), koji je djelovao do 1419 ., dobio je . 6 rila i Meto da pa je tako spojena stara i nova hrvatska tradicija . tskoj pismo dvaJU Kako smo već spomenuli, glagoljica je u Hrva dnoga, starohrv t različitih jezika, liturgijskoga, crkvenoga i naro opstala do XX. st lJ skog a. u svojoj je prvotnoj funkciji glagoljica · vni seminari za glagolJ ase u XVII I . stolj" eću otvaraJu se čak duho ea. � pisma u sred nj er_n (Zadar 1727., Omiš 1748. ), ali je pozn avanje toga _ ljica � ah alJUJe glago ću stolje XIX. u nje ljava Oživ je.28 slabi već vijeku _ orodu Jer Je b1la va slavenofilstvu i hrvatskomu naro dnomu prep identiteta. Niz akcija ·/.an element tradicije i građenja nacionalnoga Stros smayer, 29 tv?;ac podu zeo je u tom smjeru biskup Josip Juraj __ no, kult rno 1 Jez1cno jugoslavenske ideje koja je pronosila nacional va, š ? ! e davalo po � jedin stvo južnoslavenskih naroda te obiju Crka na cmlometodskoJ sebnu ulogu hrvatskomu glagoljaštvu, izraslom zajednička s pravoslavnim Istokom. 1 radiciji koja je imal a obilj ežja da obj vi crk eno Već je 1859 . godine Stros smayer zamolio papu duhovmh semmara slavenske liturgijske knjige. želio je i obnovu nski ezik. jegova koji bi u Rimu i Dalmaciji naučavali staro slave naglasavala Je ulogu !'oslanica iz 1877. godine o zajed ništvu crkava initi južn os ven� toga jezika kao jedinoga koji bi imao snagu ujed javanje kulta Cml a I s ke naro de. Tome je trebalo pridonijeti i oživl
�
�
� ��
�
�
�
�
�
!
�
��
. Slaven ska je litu �gija � stala tamo . glagoljske rukop tse. Vtse o tome L. je umštw e godin 1584. tanu samos u , 10 godin a. Požar i w Po/see, >>Slovo<< 21, Zagre b, 1971., str. Moszy nski: Liturgia stowianska i glagolskie zabytk :�:>5.-273. jaša, Ogulin, glagoljaša obradio je P. Runje : Školovanje glagol :•11 Problematiku školovanja
�
�oji je osnovala kraljica Jadwiga i Vladislav Jag�lo:i
:�003.
�
vnom i liturgijskom jeziku, u: !?sip ]uraj B. Oczkowa: ]osip ]uraj Strossmayer prema knjiže D
·"'
,
128
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća
HRVATI l NJIHOV JEZIK
Metoda koje je po njegovu zagovoru papa Lav XIII. 1880. progla sio svetcima Rimokatoličke crkve u enciklici Grande munus, što je značilo i konačnu legalizaciju slavenske liturgije u Hrvatskoj. Ipak nije uspjelo njezino proširivanje izvan malobrojnih dalmatinskih i istarskih biskupija koje su ju od XIII. stoljeća kultivirale s dopušte njem Rima. Strossmayer nije uspio oživjeti glagoljicu i povjeriti joj nove funkcije. Njezin je konačni pad prouzročio češki slavist, Josef Vajs, koji je bio povezan sa Staroslavenskom akademijom na Krku kada je u misal objavljen 1927. godine uveo latinsku transkripciju, s iznimkom misnoga kanona. Od toga trenutka hrvatska se glagoljica praktično prestaje rabiti u liturgiji. Slavenski se obred u Hrvatskoj zadržao do II. vatikanskoga sabo ra (1962. - 1965.) kojim se preko uvođenja narodnih jezika u bogo služje priznala konačna pobjeda ideje Ć irila i Metoda. Neprekinuta tradicija slavenske liturgije očuvala se u riječkoj nadbiskupiji, a po sebice na Krku, gdje je do danas ostao običaj svakodnevnih molita va i crkvenih pjesama na hrvatsko-staroslavenskome jeziku. 30 Sljedeći element glagoljaštva i sam je jezik te liturgije: hrvatska redakcija staroslavenskoga jezika. 31 Obilježja te redakcije u njezinu najranijem razdoblju bila su: l . denazalizacija nosnika: p > u, f > e uz rjeđi razvoj, češći za ča kavštinu, 'f > a; 2. ujednačavanje psl. jerova u jedan, grafički označen kao o, a ka snije apostrofom; 3. prijelazy > i; 4. razvoj psl. dj >j;
5. 6.
glagoljski grafem šta ostvaruje se kao ć, šć, rijetko i št; novije obilježje je razvoj psl. e > e, i. Najstarije su potvrde natpisi uklesani u kamenu okrug��m ili ugla _ u Istn 1 Kvarneru tom glagoljicom. Bogatstvo kamene epigraf1ke značilo je nastavak tradicije rimske umjetnosti. 32 Datirani od Xl. stoljeća, to su najčešće bili vrlo kratki, katkada oštećeni, � ovr�men� dvojezični (latinski) natpisi. U najstarije pripadaj� �lomz�s�z n�tpzs (Istra) na crkvi sv. Jurja Staroga (se e pisolo S); Krckz natpzs sto c�va imena opata i braće benediktinaca koji su gradili samosta� (se zzda Ma 1jo opato i Raldone RugotaiDobroslavo); Valunska placa (Cres), dvojezični nadgrobni kameni spomenik (Teha sino vznuko ]una -
Techa etfilius eius bratohna et ]una nepus eius); Grdoselski � Zamak
iz XII. stoljeća (Istra) koji govori o posvećivanju oltara (Oltare l S(ve)
tama l Golobo s ti(na)na l A Panograc). Iz oko HOO. godine potječe najpoznatiji spomenik glagoljične pismenosti, Bašćanska ploča, pronađena 1851. u crkv ci sv. Lu�ije
�
_ u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku. Prvotno Je_ stajala kao hje vi dio pluteja koji je odjeljivao prezbiterij od nave. Ploča od bij�l� ga vapnenca duga je 199 cm, visoka 99,5 cm i debela 9 cm, a na nJOJ su dva zapisa. Prva inskripcija potvrda je o darovanju zemlJe_ � led1_ �e _ koju je kralj Zvonimira dao opatiji. Drugi z�pis dokum:ntl;a �a J � _ gradiO tu crkvu. 3 Ostecen l opat Dobrovit s devetoricom redovmka puknut na tri mjesta te već gotovo nečitljiv dragi kamen34 svjedoči o stanju jezika, iako je rekonstrukcija nekih dijelova i dalje predme tom filoloških rasprava. >>Taj jedinstveni monument, što stoji na razmeđu ep oha: vladavine Trpi _ mraka nJene _ supo mirovića i Arpadovića, izvodi i hrvatsku književnost IZ nirane pretpovijesti - začete negdje s pokršte��e� iz latinsko�a ��hovn�g ozračja i obogaćene prihvaćanjem slavenske cmlometodske Jezicno-knJI-_
30
U Hrvatskoj se posljednjih godina pojavio pokret za oživljavanjem tradicije glagoljičnoga pisma nazvan neoglagoljaštvom. Tu djelatnost u sklopu Matice hrvatske provodi od 1993. godine prije svega Društvo prijatelja glagoljice u okviru kojega djeluje i zbor Bašćina koji pjeva na glagoljaškoj misi u jednoj od zagrebačkih crkava prvu nedjelju u mjesecu.
31
Uz neobično bogatu literaturu tu su i radovi S. Damjanovića: Tragom jezika hrvatskih glagoljaša, Zagreb, 1984.; idem, Jezik otačaski, Zagreb, 1995.; idem, Hrvatski i staroslavenski, u: Zbornik Zagrebačke slavističkeškole, Zagreb, 2001., str. 107.-116.; idem, Jezik hrvatskih gla goljaša, u: Amoenitates vel lepores philologiae, ur. R. Laskowski, R. Mazurkiewicz, Krakow, 2007., str. 385.-393.
129
32 B. Fučić: Glagoljski natpisi, Djela JAZU, 57, Zagreb, � 982 . go i� e. � utor je obradio više .. od 500 natpisa; idem: Glagoljska epigrafika. Kulturno-hzstor1Jskz vzdovz, Zagreb, 1982.
�
M. žagar: Kakoje tkan tekst Bašćanske ploče, Zagreb, 199� . To naj�ovij � monografija _ tome spomeniku s potpunom literaturom o predmetu 1_ poviJeSti IstrazivanJa.
:n 0
.
J�
34 Tako Ivšić naziva Bašćansku ploču, vidi S. Ivšić: Bašćanska ploča, »Omladina<<, XXIII, 4, Zagreb, 1940., str. 75.
130
H R VATI l NJIHOV J EZIK
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti
l. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. lO. ll. 12. 13.
a[zn] Vb ime o/tea i s(i)na /i s/vetago duha azn opat/n/ drnžiha pisahn se o ledi/n/e juže da znvnmimirn kraln hrnvatnsky /vn/ dni svoj� Vb svetuju luciju i sv(e)/do/mi župann desimra krn/ba/ve mra/tin/'b vn l(i)ce prbnnebža /S/b posl/'b/ vin/(odo/le /ek(o)Vb V 0 toce da iže to poreče klnni i bo(g) i bY ap(osto)la i g evan(je)listi i s(ve)tae lucie am(e)nn da iže sde živetn moli za ne boga azn opat'b dbrovitn zn dah'b creknV'b siju i SVOeju bratiju S dev etiju vn dni knneza kosnmnta obladajućago vnsu knrainu i beše vn tn dni mikula Vb otočnci /sn s/vetuju luciju vn edino /.. ./.
Slično kao tekst, tako je i jezik Bašćanske ploče bio predmetom raz ličitih interpretacija. To je staroslavenski jezik hrvatske redakcije iako ga se određuje i kao starohrvatski jezik s crkvenim elementi ma (Štefanić, Fučić, Moguš, Bratulić). 37 Obrtanje proporcija jezič nih elemenata i stavljanje starohrvatskoga (čakavskoga) jezika na prvo mjesto dovelo je do pomicanja početaka hrvatske pismenosti, a prema nekim shvaćanjima i književnosti, zajedno s Bašćanskom pločom na HOO. godinu. Stjepan DamjanoviĆ38, čija su istraživa nja jednoznačno omogućila definirati jezik Bašćanske ploče, tvrdi:
35 E. Hercigonja: Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb, 1994., str. 29. . . 36 Trans1·JteraCIJa prema M . Žagaru, op. cit., str. 9. Rekonstruirani oblici nalaze se u uglatim zagradama, a okrugle zagrade sadržavaju rješenja kratica u tekstu. .
37 S. Damjanović: Jezik Bašćanske ploče, u: idem: Jezik otačaski, Zagreb, 1995., str. 5 1 .-62. Tu je i točan pregled različitih shvaćanja i rješenja.
38
S. Damjanović: Kojim je jezikom pisana »Bašćanska ploča«, u: Od fonetike do etike. Zbornik o sedamdesetogodišnjici prof dr. ]osipa Silića, ur. I. Pranjković, Zagreb, 205., str. 221.
Hrvata do kraja XV. stoljeća
131
Ako kažemo istinu, tj. da je Bašćanska ploča pisana hrvatskostaroslaven skim jezikom, ona neće ni najmanje izgubiti na svojem nacionalnom značenju.
ževne tradicije u našoj sredini - na svjetlo povijesnog, pismeno zasvjedo čenog, trajanja.«35 Tekst pisan glagoljicom pripada prijelaznom razdoblju između okrugla i uglata oblika te glasi:36
u
Obilježja redakcije su: dosljedna denazalizacija (osim svoN), prijelaz y > i, ujednačeni oblici jerova u obliku b. Bašćanska ploča nije samo dragocjeni jezični spomenik koji pokazuje taj oblik pismenosti, ni povijesni i pravni dokument nego i svojevrsno književno djelo koje je predmetom za znanstveno proucavanJe. 39 Glagoljska liturgijska pismenost počinje s djelomično očuvanim misalom (dva lista) s kraja XL i početka XII. stoljeća, zvanim Bečki listići u kojemu se pojavljuju navedena obilježja redakcije . Iz toga razdoblja potječu i dijelovi misala (Kukuljevićev misal) pronađen i u uvezu rukopisa iz XIV. stoljeća. U najstarije jezične spomeni ke ubrajamo i Grškovićev i Mihanovićev apostol (ulomak), Splitski mi sal (ulomak). Razdoblje svojega procvata proživljava ta pismenost u XIII. stoljeću kada je franjevačka reforma misala i brevijara prisilila glagoljaš e da prevedu brojne nove liturgijske tekstove s latinskoga v
•
na jezik redakcije. U povijesti hrvatske redakcije možemo razlikovati nekoliko faza:40 L
Klasično razdoblje - do XVI. stoljeća, koje J. Hamm dijeli na tri podrazdoblja, od kojih se prvo odlikuje slobodnim i spontanim razvojem utemeljenim na kanonskim uzorima, a traje do polo vice XIV. stoljeća. U drugom se podrazdoblju provodi revizija tekstova i jezično »osvježavanje«, a ono traje do kraja XV. st. U trećem podrazdoblju koje traje do polovice XVI. stoljeća jezik se prilagođuje novome vremenu, potrebama tiskanja glagolj skih knjiga. Granicu toga podrazdoblja označuje izdanje bre-
:19
M. žagar: Natpis Bašćanske ploče kao književno djelo, u: idem: Kakoje tkan ... , str. 138. ·145. o istraživanju spomenika i pripisivanju obilježja za stvaranje strukture nacionalnoga identiteta vidi: J. Molas: »Bašćanska ploča« w strukturze chorwackiej to:isamosci narodowej, u : Problemy to:isamosci kulturowej w krajach slowianskich, 3, (Jej znaki i symbole), ur. J. ( ;uszczynska, Warszawa, 2005., str. 143.-168. ·10
J. Hamm: Hrvatski tip crkvenoslavenskogjezika, >>Slovo<<, 13, Zagreb, 1963., str. 43.-68.
132
IL
H R VATI l NJIHOV J EZIK
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća
133
vijara Brozića iz 1561. godine koje je ujedno i posljednja knjiga hrvatske redakcije prije njezine rusifikacije.
4.3.2. Hrvatsko-staroslavenski jezik neliturgijske
Sljedeće je razdoblje41 od 1631. do 1893. godine i tada dolazi do izmjene redakcije. Nju je izvršio Rafael Levaković uvodeći u Misal obilježja ruske redakcije, prema naputku rimske kongre gacije De Propaganda Fide. Rusifikacija narodne redakcije tre bala je olakšati novi oblik ujedinjavanja slavenskoga istočno ga obreda s Rimom u okviru Unijatske crkve, na temelju Unije u Brestu iz 1596. po kojoj je Hrvatska trebala biti most izme đu katolika i unijata. Sljedeće misale miješane hrvatsko-ruske redakcije izdali su Ivan Paštrić (misal - 1706., brevijar - 1688.) i Matija Karaman (Misal rimskij - 1741.) s dosta rusificiranim oblikom.
Poseban status glagoljaša stvarao je niz suprotnosti, prije svega os cilaciju između Zapada i Istoka. Ona se temeljila na pripadnosti Rimokatoličkoj crkvi i otvorenosti prema zapadnoj kulturi, a s dru ge strane vjernost slavenstvu u obliku pisma i liturgije uvjetovala je protivljenje prihvaćanju latinskoga jezika u liturgiji. Prvi su hr vatski glagoljaši nastali iz redova benediktinaca, a zatim pavlina i franjevaca, iako su među njima bili i svjetski duhovnici.43 Njih je obilježavala otvorenost i tolerancija prema uključivanju hrvatskih jezičnih crta u staroslavenski jezik, odnosno jaka kroatizacija re dakcije.44 Na kraju se može govoriti o tipu jezika kojim su se gla goljaši počeli služiti u svjetovnoj pismenosti u razdoblju od XV. do polovice XVI. stoljeća, nastalom u sudaru crkvene književne tra dicije s jezičnom praksom, konkretno s čakavskim dijalektom na čijem su tlu djelovali njegovi tvorci. To je nesumnjivo bio miješani, nenormirani, neujednačeni jezik u kojemu je odnos staroslavenskih i čakavskih elemenata bio različit od teksta do teksta. U literaturi se opisuje kao amalgam nastao u procesu amalgamizacije.45 Eduard 1 {ercigonja naziva ga jezikom neliturgijske pismenosti hrvatskih glagoljaša. S. Damjanović taj tip miješanoga jezika naziva hrvatsko -staroslavenski te ga razlikuje od redakcije (hrvatskostaroslavenski). Miješan i čakavsko-staroslavenski jezik vidimo u Zapisu popa
III. Posljednje je razdoblje obnavljanja hrvatske staroslavenske li turgije. Do njega je došlo na inicijativu biskupa J. J. Strossma yera koji je u Rim poslao Dragutina Parčića da uredi i izda no vi misal, očišćen od rusizama. Bilo je to godine 1893. (1894. i 1905.). Izdanju iz 1894. bio je dodan Mali azbukovar za pravilno ijednolično čitanje glagoljice u novih crkvenih knjigah. Funkcija hrvatskostaroslavenskoga jezika nije se ograničavala sa mo na bogoslužje. Od početka svojih potvrda do XIII. stoljeća vršio je i funkciju književnoga jezika, bilo da su se na njemu ispisivali pravni akti, kao u Bašćanskoj ploči, ili pak svjetovni tekstovi.42 Od XIII. st. hrvatska se redakcija ograničava na liturgijsku funkciju, što ne znači da jezična crkvenoslavenska tradicija nestaje iz hrvatske pismenosti.
glagoljske pismenosti
Martinca.46
!početak teksta/ Az mnogo grešni Martinac pop, plemenem L�p��nin, Bo gu davšu mi, sice že priprošće dosvrši? sije knjigi side v moJ_ eJ ��z� v Gr?b v v gospodm1 Davidi,. nici, budući v plni djeli crkovnom pn castnom muzu
n Detaljno 0 tom problemu, kao i o povijesti slavenskih redova u Hrvatskoj vidi: B. ( lczkowa: Tradycje cyrylo-metodianskie ...
41 Kao drugo razdoblje Hamm navodi udjel hrvatske redakcije u jeziku istarskih protesta nata polovice XVI. stoljeća. 42
Brojni se primjeri nalaze u hrestomatiji V. štefanića: Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, usp. bilješku 13.
11 ·1''
lli
E. Hercigonja: Tropismena i trojezična ...
Usp. D. Brozović: Hrvatskijezik, njegovo mjesto ...
Taj odlomak citiram prema: Hrvatsko književno srednjovj:kovlje, urednik i autor uvoda s. Damjanović, Zagreb, 1994., str. 35. Vidi i moto toga poglavlJa.
134
plova ni grobničkom v vrjeme svetago otea v Bozje pape Aleksandra Še stago i v vrjeme Maksimijana, kralja rimskago .. .47 U nekim se spomenicima pojavljuju i kajkavizmi. U tom nejedin stvenom jeziku s obzirom na postojanje kajkavizama, E. Hercigonja izdvaja dvije inačice.48 U prvoj čakavski dijalekt čini osnovicu uz staroslavenske i kajkavske elemente. Drugi je staroslavenska osno vica uz kajkavske elemente. Sadržaj svih triju elemenata bio je raz ličit ovisno o teritoriju na kojemu je tekst nastajao. Taj teritorij Hercigonja dijeli na istočni i zapadni kompleks. Na granici tih dva ju područja bio je Vinodol. Istočni je kompleks obuhvaćao područja južno od Vinodola do Otočca i Gacke te sjeveroistočno od Vinodola s Modrušem do Pokuplja (s mjestima Ozalj, Svetice). Dio istočne i sjeverne Istre činio je zapadni kompleks. Veći broj kajkavizama bi lježi se u spomenicima nastalima na istočnim područjima. Među njih pripada Vinodolski zbornik (početak XV. stoljeća), Petrisov zbornik (1468.) s najvećim brojem kajkavizama, naročito u po sljednjem dijelu, Grškovićev zbornik (druga polovica XVI. stoljeća) i Tkonski zbornik (početak XVI. stoljeća). Istarski su spomenici npr. Homilijar na Matejevo evanđelje (kraj XV. stoljeća), Žgombićev zbor nik (polovica XV. stoljeća). Zasićenost kajkavskim elementima slabi što se više približa vamo jugozapadnim (Vinodol) i zapadnim područjima (Istra). Usporedno s čestotnošću pojavljivanja mijenja se i njihov tip. Dok na sjeveroistoku postoje fonetski, morfološki, frazeološki i leksič ki kajkavizmi, na ostalim područjima nalazimo samo leksičke. Najčešći su ovi:
135
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća
HRVATI l NJIHOV J EZIK
l.
2.
zamjenica kaj, zakaj, nikaj/ča, zač i nih'če, niče, koteri (»... ki mu e potribu kotero v nove vrimeni est«); , prilozi zapet, nazopet/opet, vaspet (»v trihn d nehn hoces JU ,
v,
.
sopet načiniti«); promjene u inicijalnim suglasničkim skupinama: mn > �n (vno 3. gi), vl > 1 (lasi), tvr > tr (trdo) (»takajše vnoga čuda, om mnogo krat'h ugane a to esto začn vnogo kratn«); 4. protetsko v- (vuzdu, vulici, vuči); 5. razvoj psl. p, u > o (»goboka, bode, trodan - ... kada emu ta rog' trodan' bude tada ga ... «); 6. ekavizam u korijenu i sufiksima (očistite se od greha); 7. zamjena vokativa sg. imenica -a-deklinacije oblicima nomina tiva (»r'ci mi ti mužu ili žena«); buduće vrijeme u oblicima: bu, bumo, buš + infinitiv (»ako bušn 8. poslušan'h, ako vavek buš goriti«); proširena uporaba komparativa sa sufiksom -s- (u cak. -e-, -j-) 9. (vekši, manjši, bolše - »Vele vek'šu ričn rekaln, ... ke se mogu zreći do main' šega«); rotacizam: moraše, morahu (>>da morešn razisliti po ki račun' lO. v
v
,
•
se more včiniti«); brojni leksički kajkavizmi s njihovim tipičnim njemačkim i ma ll. đarskim posuđenicama, dok se u spomenicima u kojima prevladavaju čakavski elementi, rabe talijanizmi. Navodimo odlomak teksta iz Grškovićeva zbornika: 49
>>Ništar s vumom' ni grišniku ča v ne čistoti svoi is čistoće ... Ča gos� odin' bog' va obeti obeća včini e 1... 1 vekša sila est' i vekše dobro z bog�m ��go s cv lovev kom' 1... 1 Kai ga na dobro delo naučiš' a zlo delo ot nega oumes .. .
47
Taj zapis po svojoj dramatičnosti i povijesnim okolnostima podsjeća na riječi srpskoga starca Isaije koje je nakon poraza Srba u Bitki na Marici 137 1 . godina zapisao: >>I ostade zem lja od svih dobara lišena, od ljudi i stoke, i drugih plodova. Jer ne bejaše kneza, ni vožda, ni predvodnika u narodu, ni izbavitelja ni spasitelja ... I zaista tada živi zavideše mrtvima<< (srpski prijevod originala sa srpske staroslavenske redakcije prema: D. Bogdanović: Istorija stare srpske književnosti, Beograd, 1980., str. 189. E . Hercigonja: Kajkavski elementi u jeziku glagoljaške književnosti 15. i 16. stoljeća, u: idem: Nad iskonom hrvatske knjige, Zagreb, 1983., str. 303.-385. O tome i S. Damjanović: Glagolitica kajkaviana, u: idem, Jezik otačaski, Zagreb, 1995., str. 63.-80.
<<
u navedenome odlomku nalazimo riječi iz staroslavenskoga te ča
kavizme i kajkavizme. Da bi tekst bio razumljiviji, glagoljaši s� uvo . dili kontaktne sinonime: zna'e i umen'e, gnev' i srdu, greh telesnz,
48
49
.
Prema E. Hercigonja: Kajkavski elementi . ., str. 327.
136
plteni. 50 Miješani jezik neliturgijske glagoljske pismenosti nije do kraja istražen jer nisu detaljno proučeni pojedini spomenici. Osim toga, S. Damjanović obraća pozornost na teškoće u određivanju ne kih riječi kao kajkavizama jer su kajkavski i sjevernočakavski dija lekti imali neke zajedničke crte, napose u XV. stoljeću. Nastanak hrvatsko(čakavsko)-staroslavenskoga amalgama bio je moguć u Hrvatskoj i zbog specifičnoga statusa staroslavenska ga jezika i njegova marginalnoga položaja kao liturgijskoga jezika, suprotno od uloge koju je imao u pravoslavnih Slavena. U Srba je proces ponarodnjavanja redakcije bio znatno sporiji, a tomu je pri donio službeni status staroslavenskoga kao jedinoga jezika Srpske autokefalne crkve te djelatnost prepisivačkih škola koje su uvodile reforme, ali su čuvale njegove kanonske oblike. Eventualne kasnije promjene zakočio je prodor Turaka i rusifikacija redakcije 1726. go dine. Daljnje prožimanje nove redakcije sa srpskom štokavštinom nije bilo iskorišteno u procesu kodificiranja jezika. Vuk Karadžić provodio je reforme na temelju narodnoga dijalekta i odbacivao je crkvenu tradiciju. Međutim, snažno ponarođivanje redakcije (»amalgamizacija«) dogodilo se u Rusiji, ali tek u XVIII. stoljeću, potkraj funkcioniranja redakcije kao književnoga jezika, dakle ci jelih tri stotine godina kasnije nego u Hrvatskoj. Početci i proces normiranja suvremenoga ruskoga jezika sežu u polovicu XVIII. sto ljeća s teorijom triju stilova koju je formulirao Lomonosov 1757. go dine i koja im je podredila pojedine književne rodove i vrstu jezika kojim trebaju biti pisani. Ruski crkvenoslavenski jezik pripadao je visokome stilu zajedno s poemama i adama, dok je ruski govorni jezik bio smj ešten u niski stil kojim su se pisale pjesme i korespon dencija. Jezična reforma morala se postaviti prema jakoj crkvenoj tradiciji i uzeti u obzir živi ruski jezik. Nikolaj Karamzin vidio je cilj te reforme u ostvarivanju načela: »treba pisati kako se govori, a govoriti kako se piše«. Ponarođivanje norme teklo je postupno i tra jalo do početaka XIX. stoljeća, a krajnji je oblik dobilo zahvaljujući
50
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća
H RVATI l NJ IHOV JEZIK
Tehnika sinonima proizlazi iz latinske tradicije i jedno je od renesansnih stilskih sred stava. Usporedi i V. poglavlje.
137
Puškinovu stvaralaštvu. Suvremeni ruski književni jezik temelji se na središnjemu (moskovskome) narodnom dijalektu, uz čuvanje elemenata crkvene tradicije. Nastanak hibridnoga jezika nije se dogodio zbog nekompeten tnosti samoukih ljudi od pera, kako se katkada tvrdi. Glagoljaši su svjesno uvodili elemente govornoga jezika želeći približiti staro slavenski kao crkveni jezik i olakšati njegovo razumijevanje širo kome krugu primatelja. Njihovo je stvaralaštvo bilo »učineno za priprošćihn« (Kolunićev zbornik, 1486.). Na karakter njihova jezi ka nesumnjivo je utjecalo i postojanje konkretnoga čakavsko-kaj kavskoga miješanoga dijalekta s područja Pokuplja, a on je pripa dao »istočnomu« kompleksu. U radu glagoljaša može se vidjeti prvi svjesni pokušaj stvaranja općega jezika miješanjem dijaleka ta. 51 Njihova je koncepcija proizlazila iz jezika koji ih je u stvarnosti okruživao i kojim su obogaćivati njima poznatu pisanu crkvenu tra diciju. Pojava hrvatske tronarječnosti na neki je način implicirala način normiranja jezika. Ideju glagoljaša nastavit će u budućno sti istarski protestanti i »ozljani«. D. Brozović52 smatra da je hrvat sko-staroslavenski jezik, utemeljen na čakavskoj osnovici, a obo gaćen kajkavskim i štokavskim elementima, mogao postati opće hrvatskim književnim jezikom već polovicom XV. stoljeća. Uzrok neuspjeha takve standardizacije bilo je širenje latinice na područja koja su prije pripadala »hibridnomu« jeziku pisanomu glagoljicom. Latinica je istisnula i ćirilicu i zauzela kajkavski teritorij u kojemu je uporaba obaju tih slavenskih pisama bila neznatna. Prethodno veći domet glagoljice u neliturgijskoj pismenosti ograničio se na malo područje Kvarnera, a njezina uporaba u svjetovnoj funkciji postup no je oslabila te se glagoljica krajem XVI. stoljeća konačno predala pred latinicom. Istiskivanje glagoljice onemogućilo je širenje jezika čija se crkvena tradicija povezivala s dijalektima na tom području. Na kraju je hrvatskostaroslavenski jezik u tom specifičnom obliku, "1 B. Oczkowa: ]�zyk >>mieszany« jako specyficzna propozycja normalizacji chorwackiego ){'zyka literackiego, »Studia z Filologii Polskiej i Slowianskiej<<, 28, Warszawa, 1991., str. 125. - 1 33. '-2
D. Brozović, op. cit., str. 25.-28.
H R VATI l NJIHOV J EZIK
138
kao sastavnica miješanoga jezika, prestao vršiti funkciju književ noga jezika u Hrvatskoj krajem XV. i početkom XVI. stoljeća, što je kod pravoslavnih Slavena nastupilo tek krajem XVIII. stoljeća. Od toga vremena njegova se uloga u Hrvatskoj ograničila samo na li turgijsku funkciju. To je otvorilo put narodnim dijalektima. Tu či njenicu BrozoviĆ53 ubraja u najveći i prijelomni događaj u povijesti hrvatskoga jezika. Staroslavenski jezik i crkvena pismenost ipak je trajno uključena u t �adiciju kulture i povijesti hrvatskoga jezika, vršeći ulogu kari ke 1z �eđu srednjovjekovne pismenosti i kasnijih razdoblja njegova razvoJa. 4.4. Staroh rvatska čakavska pismenost
Usporedno s crkvenom pismenosti pojavljuje se i književnost na starohrvatskome jeziku, tj. na čakavskome dijalektu. Razdoblje srednjega vijeka - do kraja XV. stoljeća - u jeziku se ocrtava obliko vanjem hrvatskih dijalekata. Kasnije će migracije utjecati na njiho ve gramce, ali ne i na vrstu jezičnih obilježja. Pismenost na narodnome jeziku obilježena je pojavom tropisme n �sti oja započinje s latinicom polovicom XIV. stoljeća i traje u po VIJ. �S l hrvatsk?ga j ezika do XVII. stoljeća, kada glagoljica prestaje . ulogu SVJetovnoga pisma, iako i dalje ostaje liturgijsko pismo vrs1t1 crkvenih knjiga. To je fenomen koji Hrvatsku ubraja u dva kulturna kruga - slavenski i latinski. Gla�oljica kao h �v�tsko pismo pojavljuje se od početaka pisme . . nosti, tj. od XII. stoljeca. NJome su pisani statuti, zakonici - pravni spisi, urbariji - pravni zakonici kojima su regulirani odnosi izme đu feudalaca i njihovih podanika, vjerska književnost i beletristika. U toj se funkciji glagoljica rabi do XVII. stoljeća, s tim da se od XV. stoljeća, � r zvojem konkurentne latinice, njezino značenje postup no s ��nJUJe · akon XVII. stoljeća rabi se samo iznimno u lokalnoj . .. a mmistraCIJI pn sklapanju ugovora ili notarskih spisa. u povije sti Hrvatske XVI. stoljeće je prijelomno. Turske najezde, migracije
� �
�
�
53
Ibidem, str. 28.
�
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti
u
Hrvata do kraja XV. stoljeća
139
stanovništva, protestantizam, sve to uzrokuje velike kulturno-po litičke promjene. Ideje renesanse, koje se šire iz dalmatinskih gra dova, promoviraju latinicu - simbol europske kulture i dovode do propadanja glagoljice - pronositeljice slavenstva. Drugo slavensko pismo - ćirilica - nikada nije bilo konkurentom glagoljici, iako je potvrđeno još od XII. stoljeća na južnim, nekada glagoljaškim prostorima Hrvatske, kamo je ćirilica došla iz Srbije, Duklje (danas Crna Gora) i Zahumlja. Njom su se služili u autonom noj pokrajini Poljica između ušća Cetine i Splita (Poljički statut iz XV. stoljeća), u Dubrovniku gdje je bila službeno pismo Srpske kan celarije Republike te u domaćoj svjetovnoj i vjerskoj pismenosti, sve do širenja latinice u XV. stoljeću. Ta dva slavenska pisma nisu bila u neposrednom dodiru. Te ritorij koji je štitio glagoljicu od širenja ćirilice nalazio se između Zadra i Splita. Ondje je u uporabi bila književnost na latinskom ili talijanskom jeziku (pisana latinicom) i upravo su ondje polovicom XIV. stoljeća nastala prva hrvatska djela pisana latinicom. Hrvatska je ćirilica, s nekim specifičnim grafičkim dodatcima koji su uglavnom nastali u razdoblju od XIV. do XVI. stoljeća, na zivana arvacko pismo, poljičica, zapadna ćirilica i bosančica jer se rabila u Bosni. Glagoljaši su to pismo poznavali, o čemu svjedoče ćirilični umetci u glagoljičnim tekstovima. »Otvorenost glagoljaša drugim pismima neobična je i čudesna pojava u tadašnjoj europ skoj kulturi, i u zapadnoj i u istočnoj.«54 Kasnije širenje latinice i opadanje važnosti glagolj ice i ćirilice potonju čini vjerski obilježenim pismom. U XIX. stoljeću rabila se jedino među pravoslavnom manjinom i na nju se gledalo kao na srpsko pismo i jedan od pokazatelja srpskoga nacionalnoga iden titeta. Latinica se u hrvatskoj narodnoj pismenosti pojavila polovicom XIV. stoljeća, od XV. stoljeća bilježi znatan razvoj, a od XVII. sto ljeća konačno istiskuje glagoljicu i postaje dominantnim i jedinim hrvatskim pismom.
"4
J. Bratulić: Leksikon ... , str. 18.
140
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Hrvatska tropismenost u svome posljednjem razdoblju nalazi odraz u djelatnosti istarskih protestanata koji su tiskali knjige tri ma pismima. Pobjedu latinice D. Brozović55 tumači činjenicom što je ona na teritoriju Hrvatske bila univerzalna. Ona je postojala »oduvijek« kao pismo latinskoga, poslije talijanskog jezika, što je pridonosilo nje zinu poznavanju i popularnosti u cijeloj Hrvatskoj. Ć irilica je stigla prekasno da bi se usvojila i proširila na cijeli teritorij. Hrvatska glagoljica kao svjetovno i narodno pismo mrtva je već 400 godina, a kao pismo mrtvoga hrvatskostaroslavenskog jezi ka izgubila je svoju važnost i zbog latinske transliteracije gotovo prije stotinu godina. Unatoč toga, od svih triju pisama rabljenih u Hrvatskoj upravo se ona najjače i najtrajnije upisala u hrvatsku povijest i kulturu te postala simbolom nacionalnoga identiteta, si nonimom hrvatstva. Leszek Moszyriski56 među simbolične funk cije koje je glagoljica imala u svojoj povijesti ubraja njezina slje deća značenja: simbol nacionalnoga suvereniteta, simbol vjernosti rimskome papi, simbol hrvatske narodne kulture, simbol posebne ljubavi Spasiteljeve, znak preteče u odnosu prema renesansi i pro mjene koje uvodi II. vatikanski sabor.57 Zbog svega navedenoga u ovome nužno ograničenom pregledu starohrvatske pismenosti kao nadređeni kriterij u daljnjim poglav ljima uzimamo pismo.
IV. POGLAVLJE : Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća
-ekavskim ili ikavsko-ekavskim dijalektom s određenom količi nom staroslavenizama. 58 Tematski su to sudski i pravni dokumenti. Spomenikom hrvatskoga prava i pravnoga nazivlja jest Vinodolski zakon (1288.) - zbirka zakona koji obvezuju dotad slobodne gradove vinodolske općine kojima se određuju feudalne obveze prema krč kim knezovima i uvode izmjene pravnoga statusa dotad slobodnih seljaka u kmetove.
/ulomak teksta/ Va vrime ubo velikih muži, gospode Fedriga, Ivana, Levnarda, Duima, Bartola i Vida, krčkih, vinodolskih i modruških knezi. Zač dole kr/at/ videći ludi, ki bludeći svoih starii/h i is/kušenih zakon, zato ubo edin po edinom i /vsi/ ludi vinodolski želeći one stare d/obre z/akone shraniti e napuni, ke nih prvi v/sag/da su /shra/neni neureeni. Skupiše se vs/i/ na kup /tako/ crikveni tako priprošći ludi.59 Ostali su takvi dokumenti: Statut grada i otoka Korčule (1214.), Vrbanski statut (1362.), Krčki statut (1388.), Kastavski statut (1490.), Veprinački statut (1507.) i Trsatski statut (1640.). Urbariji su uređivali pravne odnose između feudalca i podanika, npr. Urbar modruški (1486.). Neobično je dragocjen jezični, književni, društveni i poli tički spomenik Istarski razvod (1275.)60 koji je sačuvan u prijepisu iz XVI. stoljeća, a opisuje granice feudalnih posjeda u Istri:
/ulomak teksta/ I tako mi niže imenovani nodari preda vsu tu gospodu
pročtesmo kako se v njih udrži. I tako onde ob e strane se sjediniše i kun tentaše i kordaše i razvodi svojimi zlamenji postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebi shraniše jazikom nemškim.61
4.4.1 . Glagoljični spomenici
Najstarija čakavska pismenost lokalizirana je na sjeveru, u Istri i široko uzetom Kvarneru. Tekstovi su pisani lokalnim čakavsko-
55 56
D. Brozović: Hrvatskijezik, njegovo mjesto ... , str. 29.
L. Moszyri.ski: Glago/ica, najstarsze pismo slowimiskie, jako symbol, u: Srodkowoeuro pejskie dziedzictwo cyrylo-metodimiskie, ur. A. Barciak, Katowice, 1999., str. 231.-241. 57 Glagoljica se danas rabi politički kao jedan od argumenata u dokazivanju tzv. iranskoga podrijetla Hrvata. Te poglede zastupa između ostalih dr. fra M. Japundžić: Hrvatska glagolji ca, Zagreb, ožujak 1998., koji niječe autorstvo sv. Ć irila i njezinu genezu povezuje s Iranom. Više o tome vidi M. D<')browska-Partyka: Pismojako znak toisamosci, u: Jrzyk a toisamosć narodowa: Slavica, ur. M. Bobrownicka, Krakow, 2000., str. 169.-182.
141
U srednjovjekovnoj pismenosti potvrđuju se stilske razlike, ovisno o književnom rodu u kojemu se ostvaruju. Osim obilato zastupljene religijske literature, nalazimo i primjere beletristike koja je obuhva ćala mitološku povijest (Rumanac trojski), pjesničko i prozno stva58 A. Šepić: Jezik hrvatskih općinskih statuta istarskih i primorskih, Rad JAZU, 295, Zagreb, 1953., str. 5.-40. 59 J. Bratulić: Vinodolski zakon 1288. Faksimil, diplomatička izdanje, kritički tekst, tumače nje, rječnik, Zagreb, 1988. (citat sa str. 51).
60 61
J. Bratulić: Istarski razvod, Studija i tekst, Pula, 1978. Tekst prema: M. Moguš: Povijest hrvatskoga književnogjezika, Zagreb, 1993., str. 24.
142
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća
HRVATI l NJIHOV J EZIK
/ulomak božićne pjesme/
ralaštvo o viteškim djelima (Aleksandrida) i bestijarij e (Fiziolog) te lucidare (Lucidar) - vrstu srednjovjekovne enciklopedije:
Spasitel' se rodi danas, ki je s neba prišal za nas. Ne kasnite veće stati, hoćete ga blizu najti! Povit Gospod /v/ Vitliomi, u jaselceh, v tujem domi. Oni tako skoro tekše, obretoše čudo vekše.
/ulomak teksta/ Učenik prosi: Na koliko puti jest si svjet razdelen? Učitelj reče: Na troje jest razdeljen: jedna strana imenuje se Asija, druga Europija, treta Afrika. Učenik uprosi: Povej mi o toj zemlji ja že imenujet se Asija. Učitelj reče: Asija počenjet se na vstok Slnca i jide na poldne daže do mora. V toj strane jest raj, a v raji jest l istočnik. Is toga stočnika tekut 4 reki. I jest ime jednoj reke Jion, drugoj Pison, tretoj Tigra, četvrtoj Eprata.62 Bogatu crkvenu književnost reprezentira djelo Počinju mirakuli slavne dive Marije s početka XVI. stoljeća, pisano čistim ikavsko -ekavskim čakavskim dijalektom, iz kojega potječe tekst O djevojci bez ruku:
/ulomak teksta/ Čte se v nikoj kroniki da va vrime v ko biše prestvljeno
cesarstvo rimsko kraljevstvu franačkomu gospodovaše tada jedan cesar, ki imiše svoju ženu ka biše noseća, ka potom porodi jednu lipu hćer. I v tom porodi, za veliku boljezan ku imiše, ta kraljica preminu od sega svita. Zgoda se tom da kralj po ni koliki vrimeni vze drugu ženu, ka va no vrjeme biše štimana najliplja žena na sviti.63
Hrvatska pjesmarica64 skup je od devet čakavskih religijskih pje sama zapisanih gotovo čistim narodnim jezikom Splita i najbliže okolice (Brač, Hvar, Šolta, Solin), koji se nalazi u Pariškom kodeksu iz 1380. godine.
/ulomak teksta/ Nad grobom /pojut/ glagol'uće sije/
Tu mislimo, bratja, ča smo! Razumijmo zeml'a da smo! Slast i dika tvojga tila hoće biti kal i gnila. Tako naše tilo gine, tako naša slava mine. Grišnici se teško hine to videći, ki zlo čine.
62 63 64
Tekst iz: Hrvatsko književno srednjovjekovlje ..., str. 27. Ibidem, str. 57.
D. Malić: Jezik najstarije hrvatske pjesmarice, Zagreb, 1972. Pretisak autoričinih radova u: eadem, Na izvorima hrvatskogajezika, Zagreb, 2002. Navedeni ulomci nalaze se na str. 664. i 661.
143
4.4.2. Ćirilični spomenici
Prvotna granica zapadnoga dometa ćirilice protezala se lijevom obalom donjega toka rijeke Cetine. U kasnijem se razdoblju pre mjestila te je obuhvatila otok Brač i velik dio Dalmacije, čemu je svakako pridonijela bosanska kolonizacija kopnene Dalmacije već od kraja XV. stoljeća. Iz mjesta Povija na Braču potječu najstariji ći rilični spomenici, Povaljska listina65 i Povaljski prag.66 Prvi je napi san 1250. iako se poziva na stariji dokument iz 1 184. To je pravni akt koji opisuje imanja benediktinskoga samostana sv. Ivana Krstitelja. Pripada najstarijim starohrvatskim spomenicima nakon Bašćanske ploče i dviju drugih pisanih potvrda (iz Do brinja godine 1230. te ugovora o prij ateljstvu makarskih Krajinjana s Dubrovnikom iz 1247. godine). Listina je pisana bračkom čakavštinom s elementi ma romanske i staroslavenske crkvene tradicije, što je očito poka zalo supostojanje obaju elemenata na tom prostoru.
/ulomak teksta/ Bi v dni kraja Beli, biskupa Mikuli otokom hvarskim brač kim Brečko knez, otokom Prvoš župan, sudja Desin, brašćik Prvoslav. Ti vsi sut didići vladanju otočkomu I v /ti/ dni bi Radko pop i koludar služe crkvi svetago Joana v Pavl'ah. I bi plk brački i hvarski s knezem Brečkom GS D . Malić: Povaljska listina kao jezični spomenik, Zagreb, 1988.; eadem, Čakavske crte
»Povaljske listine«, »Hrvatski dijalektološki zbornik<<, 9, Zagreb, 1995., str. 61.-82; eadem, »Staro<< i »novo<< u jeziku Povaljske listine, u: Obljetnica Povaljske listine i praga 1184.-1984., »Brački zbornik<<, 15, Supetar, 1987., str. 84.-101.; E. Hercigonja: Povaljska listina i natpis Povaljskog praga u hrvatskoj kulturnoj i književnoj praksi, u: idem, Na temeljima hrvatske književne kulture, Zagreb, 2004., str. 209.-233.
66
D. Malić: Jezični sadržaj »Povaljskoga praga<<, >>Rasprave Zavoda za jezik !FF<<, 10-11, Zagreb, 1985., str. 87.-98.
144
H RVATI l NJIHOV J EZIK
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti
na Bolu. I nače govoriti Rado kalujer: >>Kneže i vsi vlasteli! Molstir svetago Joana je/st/ velik bil prežde, kako vi viste, na je zapusti! i j ego zemje.« /.. ./ Pride Marija, raba Rašćina, iskupivši se. I dala j ej biše gospoja vsega svo jega četvrtu čest. I da ju u molstir svetago Joana u Pavl'ah. Povaljski prag je stariji kratak natpis na kamenom nadvratniku iz 1 184 . godine, na čakavskom dijalektu s malim brojem staroslaven skih riječi Uaz, svetago, Joana).
Jaz moj str jimenem Radona sazdah sja vrata Boga Gospoda radi da budu česnik sej crkvi - crkvi svetago Joana. Knez Brečko vloži se biti česnik j ej i da zeml'e u nu po Koncu.67
/početak teksta/
. blazmh Bogom z1v1m uzvlO blažena! O prislavna! O presvitla! Svrhu vs1h šena! Vsimi Božjimi dari urešena! O prislavna prije vsega vika! Bogom živim zbrana! O umil'ena Divo Marije! Gospoje, ti si blaženih patrijarak uprošanje. Gospoje, ti si blaženih prorokov proročastva isplnenje. Gospoje, ti si anjelsko pozdravi'enje. Gospoje, ti si Boga živoga obsijanje i okripl'enje. Gospoje, ti si Svetoga Duha osvećenje i okripl'enje.70 •
v .
•
•
O b[l]aJena O priflauna O prefuitla Sharhu (!)Hih bla[Je]nih Bogom fiuin (!) vfuifena Ffimi Bofgimi dari urefena O p(ri) flauna prige Hega uicca Bogo(m) Jiuim fbrana o humilena diuo marie Gofpoye ti Hi blafenich pat(ri)arach ubrofa(n) ye (!) Go(fpoye) ti Hi blafenih p(ro)rocof p(ro)rocaftua ifpulne(n)ge G(ofpoye) tl. J1. angel(f)co pofdrafle(n)[ge] GoCfpoye) ti Ji boga Jiuoga obfiga(n)ge y oc(ri)plenge G(ofpoye) tl. h. Juetoga duha (!) oJuege(n)ge y oc(ri)plenge?1 •
•
•
•
•
•
•
ea kapitula nih jima sazvati sve sestre zajedno i postaviti je u misto kako je koja dostojna po počtenju i po starišini. - Drugo: jima viće učiniti /s/ sestrami starimi, ke jesu od vića i ke j imaju glas po zakonu redovskom u kapituli, ako jest takova žena da se jima primiti na pomoć duhovnu i na dil dobroga činenja svetoga reda našega. - Treto: jimavši viće s većom
jezik<<, 3, Zagreb, 1977., str. 59.-128. Tekst prema: D. Malić: Na izvorima ... , str. 642.
v
Isti ulomak u izvornoj verziji još izrazitije pokazuje grafijske pro bleme tadašnje latinice:
/početak teksta/ Red i zakon od primi'enja na dil dobroga činenja sestar naših reda svetoga otea našega Dominika. Najprija prijura na glas od zvo
.
145
Prvo pjesničko djelo je Šibenska molitva.69 To je pjesma Djevici Mariji te iako je nedatirana, potječe iz istoga doba kao Red i za kon. Nađena je u franjevačkom samostanu u Šibeniku, a pisana je ikavsko-ekavskom čakavštinom iz okolice mjesta gdje je nađena. Nestabilna i nedosljedna grafija dobro ilustrira početno razdoblje prilagodbe latinice u starohrvatskome jeziku.
4.4.3. Latinični spomenici
67 Oba teksta citirana prema: D. Malić: Na izvorima . ., str. 638., 640.; 637. 68 D. Malić: >>Red i zakon<< zadarskih dominikanki iz 1345. godine, >>Rasprave Instituta za
Hrvata do kraja XV. stoljeća
stranom od se star svojih, jima obrati tada prijura dvi sestre najstarije i ke najprija jesu obučene u sveti habit jima poslati po onu ka pita umil'eno i skrušeno prijata biti na dil dobroga činenja svetoga reda.
Od mlađih ćiriličnih spomenika najpoznatiji je Poljički statut iz 1440. godine, pisan na čakavskome dijalektu s određenim elemen tima štokavskoga. Poljica - samostalna kneževina (knežina), smje štena između ušća Cetine i Splita - sve do XVIII. stoljeća u svojoj je korespondenciji i lokalnoj administraciji rabila ćirilicu. I z 1410 . potječe i dokument splitskoga kaptola.
Početci čakavske pismenosti na latinici povezani su sa srednjom Dalmacijom. Riječ je o tematski raznolikim tekstovima, od vjer skih sadržaja kao što su molitvenici, žitija, legende o svetcima, pa do pravnih, administrativnih i poučnih dokumenata (lucidari). Najstariji je spomenik Red i zakon sestara dominikanki u Zadru68 iz 1345 . godine.
u
•
•
•
•
•
D. Malić: šibenska molitva (Filo loška monografija), »Rasprave Instituta za jezik<<, 2, Zagreb, 1973., str. 81.-190.
69 70
71
Tekst prema: D. Malić: Na izvorima .. , str. 644. Ibidem, str. 132.-133.
.
146
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Ostali spomenici jesu npr.: Žića svetih otaca - prvi opširniji ikav sko-ekavski tekst iz okolice Zadra, vjerojatno s kraja XIV. i početka XV. stoljeća, Zadarski lekcionar iz polovice XV. stoljeća, Lekcionar Bernardina Splićanina - prva čakavska ikavsko-ekavska knjiga tis kana u Veneciji 1495. godine. Život svetoga Jerolima potječe najvje rojatnije iz prve polovice XVI. stoljeća s područja između Zadra i Splita. Pisana je ikavskom čakavštinom s određenim brojem eka vizama. Latinska grafija posebno je kaotična. Psalmi Davidovi fra Luke Bračanina cjelovit je psaltir iz 1598. godine, pisan ikavskim dijalektom otoka Brača. Citirani ulomci tekstova pisani su na lokalnim čakavskim di jalektima od sjeverne ekavske Istre do južne ikavske Dalamacije, katkada i sa staroslavenskim elementima. Jezik tih spomenika nije normiran, ali ga resi bogatstvo vrsta i funkcionalnih stilova te je u svoje vrijeme bio dobro komunikacijsko sredstvo. 4.5. Početci štokavske pismenosti u Dubrovniku
Jezični mozaik srednjovjekovne pismenosti u Hrvatskoj obo gaćuje Dubrovnik koji je nastao najprije kao rimski grad Raguza. Njegova slavizacija počela je u Xl. stoljeću, a završila krajem XIV. i početkom XV. stoljeća, što je imalo utjecaj i na jezik(e) grada. Njegova je kultura stoljećima bila nadahnuta humanističkim prav cima sredozemne i zapadnoeuropske kulture. Po ulozi koju je vršio prozvan je »južnoslavenskom Atenom«. Tomu je pogodovao njegov položaj i gospodarsko-politički status posve različit od onoga dru gih dijelova zemlje. Dubrovnik je zapravo bio slobodan grad iako je formalno u različitim razdobljima ovisio o stranim vladarima. Do 1 205. godine bio je pod vlašću Bizanta i u tom se razdoblju po čela oblikovati buduća gradska komuna koja je svoj konačni oblik dobila polovicom XIV. stoljeća. Od 1 205. do 1358. grad je pripadao Veneciji. Od 1358. do 1526. Dubrovnik je bio pod protektoratom hr vatsko-ugarskih kraljeva, a poslije Bitke na Mohaču (1526.) pao je pod turski protektorat i plaćao mu danak. Istodobno je tražio zašti tu od habsburške Španjolske koja ga je trebala braniti od Venecije i
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća
147
prevelike ovisnosti o Turcima. Nakon turskoga poraza pod Bečom (1683.) Dubrovnik priznaje habsburšku vlast, iako Turcima plaća danak sve do početka XIX. stoljeća. Zatim u vrijeme Napoleona Dubrovnik prestaje biti Republikom i 1808. biva uključen u Ilirske provincije. Od Bečkoga kongresa 1815. pa sve do 1918. Dubrovnik je zajedno s cijelom Dalmacijom pripao Austriji. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata ušao je u sastav novonastale države, a 1939. kao kotar postaje dio autonomne Banovine Hrvatske. Od XV. sto ljeća Dubrovnik je proširen na susjedne zemlje koje je dobio još od srpskih kraljeva te od komune postaje slobodni grad - republika u kojoj vlast drže patriciji u Velikom vijeću, a ono bira Malo vijeće, Senat (tzv. Vijeće umoljenih) i kneza. Dubrovnik se koristio svo jim političkim statusom slobodnoga grada pa je u europsko-tur skim sporovima očuvao neutralnost i imao ulogu diplomatskoga posrednika, prije svega za trgovinu jer je bio na važnom putu sa Zapada na Istok, između Europe i Levanta, od čega je imao velike gospodarske koristi i zbog čega je doživljavao dinamični procvat. Do perfekcije se razvila umjetnost plovidbe, trgovanja i diplomaci je, od koje je starija bila jedino mletačka. Razvoj Dubrovnika prvi put se prekida polovicom XVI. stoljeća zbog opće europske gospo darske krize. Poslije se pojavljuje francuska, engleska i nizozemska trgovačka konkurencija, a ratovi na Balkanu krajem XVII. stoljeća prouzrokuju propast dubrovačkih trgovačkih emporija, proširenih prije po cijelom Balkanu, koji su donosili velike prihode. Razvoj Dubrovnika slabili su i potresi. Najjači se dogodio 6. IV. 1667. kada je grad uništen zajedno s tri četvrtine njegova stanovništva, što je onemogućilo njegov kulturni napredak. Prvi jezik u Dubrovniku bio je romanski raguzijanski dijalekt ko ji je nestao krajem XV. stoljeća. U Dubrovniku se govorilo i talijanski (mletačkim dijalektom, a prema mišljenju ž. Muljačića i toskan skim), dok je latinski bio jezik znanosti. Usporedan je govorni je zik od najranijih vremena bio štokavski koji je imao sve veću ulogu kako je grad bivao slaviziran, a od početka XIII. stoljeća postao je i jezikom pismenosti. Ispočetka je štokavski bio službeni jezik Srpske kancelarije Republike koja je kao ured imala korespondenciju sa
148
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti
HRVATI l NJIHOV JEZIK
Srbijom, Bosnom i Zetom. To su listine i povelje72, pravni, politički i trgovački dokumenti pisani ćirilicom. U XV. se stoljeću pojavlju ju i druge vrste tekstova,73 npr. privatna korespondencija trgovaca, izvodi iz matica te vjerska literatura, npr. molitvenici: Srpski molit veniF4 tiskan je u Veneciji 1512. godine. Popularni su i lekcionari: Dubrovački lekcionar nastajao je od 1495. do 1520., a bio je prerada čakavskoga lekcionara Bernardina Splićanina.75 Zbirka pobožnih tekstova sadržava Libro od mnozijeh razloga76 iz 1520. godine. Tekst je jezično podijeljen na tri dijela, a pisala su ga tri autora. Jedan je autor Dubrovačkog lekcionara. U nekim se odlomcima vide utjecaji čakavskoga, talijanskoga i hrvatskostaroslavenskoga izvornika. To je uobičajeno za takvu vrstu pismenosti, takvi su i tekstovi pisani latinicom. Ali nije to ona vrsta »miješanoga« jezika koja će se poja viti u renesansnoj dubrovačkoj poeziji i čiji će nastanak imati drugi izvor od onih koje susrećemo u najstarijem razdoblju, tj. do kraja XV. stoljeća, a koji je rezultatom infiltracije tekstova iz različitih di jalekata/jezika (idioma) postojećih na tom tlu. Latinica se u dubrovačkoj štokavskoj pismenosti pojavila počet kom XV. stoljeća. Tada najčešće služi za prepisivanje religijskih tek stova. Krajem XV. stoljeća primjećuje se njezin brzi razvoj, što je s jedne strane povezano s nestajanjem dubrovačkoga (raguzijansko ga) romanskog dijalekta, a s druge strane prihvaćanjem ideje tali janske renesanse koja uvodi ponarodnjavanje književnoga jezika.
72 Dubrovačke spomenike pismenosti objavio je još 1840. godine u Beogradu Pavle Karano -Tvrdković: Srpski spomenici, koristeći se arhivskim is pisima koje mu je priredio pravo slavni dubrovački pop, Đorđe Nikolajević. Dubrovačke tekstove objavljuje i F. Miklosich: Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosniae, Ragusii, Viennae, 1858. (reprint: Graz, 1964.) 73
M. Rešetar: Najstarija dubrovačka proza. Posebna izdanja Srpske akademije nauka, 192, Odeljenje literature ijezika, 4, SANU, Beograd, 1952.; idem: Najstariji dubrovački govor, <
u
Hrvata do kraja XV. stoljeća
149
i tiska Ciklu s dubrovačkih tekstova pisan ih latinicom (rukopisnih daje nih) neobično je važna faza u povijesti hrvatskoga jezika koja moli ti naves o možem osnovicu današnjega jezika . Iz XV. stoljeć a a XV. tvenike: Vatikanski molitvenik rukopis s kraja XIV. i početk nski � vatik III. te stoljeć a; tzv. II. vatikanski molitvenik - tiskan 1495. godm e. molitvenik koji je prepisan iz Srpskog molitvenika iz 1512. Hr stvo. tiskar a razvij Potkraj sredn jega vijeka u Hrvatskoj se dvora vatski prvotisak, tj. već spomenut Misal po zakonu Rimskoga n Johan je što nakon brzo no tiskan je u Kosinju 1483. godine, relativ na a tiskar Gutenberg 1455. izumio tiskarski stroj. Prva glagoljaška Na on stala je vjerojatno u Istri, a sljedeće u Kosinju, Senju i Rijeci ?7 misal no ponov Misala tiska se u Kosinj u (Lika) 1491. brevijar, a 1494. d �� iz senjske tiskare, kao i druge liturgijske i vjerske knjige (Spovi a, umrt1J dobra od ija ćena, Naručnik plebanušev, Korizmenjak, Meštr go e 1530. Mirakuli slavne dive Marije . .). Utemeljitelj riječke tiskar o šest knji tiskan je njoj u a , dine bio je biskup Šimun Kožičić Benja �ijskim litur ga. Hrvatsko je tiskarstvo namirivalo potrebe Crkve za �o om i vjerskim knjigama. Imalo je malu ulogu i bilo kr:tkom ep1 n}:� ostoJa � e � I � a � u povije sti narod ne kulture, što Rapacka78 tu . poht1ck�, dovoljnoga broja čitatelja u tadašnjoj HrvatskoJ koJa J � b1la a preuz1� jezično i kulturno rascjepkana. Funkciju hrvatskih tiskar tanti maju strane tiskare, u Veneciji i Urachu, gdje će istarski protes -
�
.
�
tiskati knjige na trima pismima. Roča Prerana je dakle bila radost žakna (đakona, pisara) Jurja iz ovak� kojom je u bilješc i na posljednjim stranicama Misa_la kneza gon nasa a Stamp vita. napisao veseleći se razvoju tiskarstva: »Vita, osnogre tako ja hoću da naša gori gre.« Notabene, taj je misal bio vom prvotiska iz 1483. godine. . . zava Razdoblje srednjovjekovne pismenosti u HrvatskoJ 79 obllJe pogleizrazita crkvenoslavensko-hrvatska dihotomija. Kad se bolje
N_, •
•
v
74
M. Rešetar: Jezik srpskoga Molitvenika od god. 1512., >>Glas Srpske kraljevske akademije<<, 176, Beograd, 1938. Autor je pokazao da se pojedini dijelovi spomenika jezično i grafijski razlikuju, a neki dijelovi sadržavaju staroslavenizme.
77
75
78
76
M. Rešetar: Bernardinov lekcionar i njegovi dubrovački prepisi, Beograd, 1933.
M. Rešetar: Libro od mnozijeh razloga. Dubrovački ćiri/ski zbornik od g. 1520. Zbonik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda. Prvo odeljenje: Spomenici na srpskomjeziku, 15, Sremski Karlovci, 1926.
Više 0 razvoju tiskarstva u: M. Moguš: Povijest ... , str. 31.-50. ka, Warszawa, 1993., str. J. Rapacka: Dawna literatura serbska i dawna literatura chorwac
76. Središta hrvatske pismenosti u pojedinim razdobljima prikazan sljedećih poglavlj a.
79
i su na kartama pri kraju
150
H RVATI l NJIHOV J EZIK
da, ipak se vidi da je situacija povezana s jezicima/književnim je zicima kompliciranija jer staroslavenski ima različite oblike, a uz (staro)hrvatsku uglavnom čakavsku pismenost, na koju se u tom razdoblju odnosi termin hrvatski, pojavljuje se i dubrovačka što kavština. Ne smije se izostaviti ni kajkavština koja se marginalno pojavljuje kao sastavnica prvoga »miješanog« jezika. Staroslavenski postoji ne samo u obliku samostalne redakcije nego i u sastavu spo menutoga jezika. Svaka od sastavnica ima svoje pismo. Kad govo rimo o jezicima pismenosti, valja navesti:
l.
2.
3. 4.
Staroslavenski hrvatske redakcije (hrvatskostaroslavenski) - pi san glagoljicom: a) u funkciji liturgijskoga jezika - do danas, b) u funkciji svjetovnoga književnog jezika. Njegovu ulogu pre uzima: Jezik neliturgijske glagoljaške pismenosti (hrvatsko-starosla venski) - prvi »miješani« jezik s različitim brojem staroslaven skih, čakavskih i kajkavskih elemenata, ovisno o mjestu na stanka. Pisan je glagoljicom. Starohrvatski književni jezik u obliku čakavskoga dijalekta, pisan glagoljicom, ćirilicom i latinicom. štokavska dubrovačka pismenost na ćirilici, a kasnije na latinici.
Ovdje je izostavljena pismenost na latinskome jeziku koju E. Her cigonja80 tretira kao treći jezik pismenosti hrvatskoga srednjovje kovlja, uz slavenske jezike, te tu specifičnost naziva trojezičnošću. U tom razdoblju bilježimo i pojavu prvoga hibridnog jezika koji je nastao kao rezultat susreta crkvene književne tradicije s pozna tom glagoljaškom jezičnom praksom. Osim toga, cilj im je bio pri bližiti slušateljstvu pisanu riječ, što se može smatrati prvim poku šajem svjesnoga kodificiranja dijalekatne različitosti. Taj pokušaj normiranja zajedno sa sličnom teoretskom utemeljenošću bit će provođen u sljedećim stoljećima. Razdoblje srednjega vijeka stoga je preteča za kasnije epohe zato što predviđa komplicirani razvoj književnih jezika i tijek procesa njihova kodificiranja.
80
E. Hercigonja: Tropismena i trojezična ...
IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti
u
151
Hrvata do kraja XV. stoljeća
Središta hrvatske pismenosti do kraja XV. stoljeća
• Beograd
SRBIJA
V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
V. POGLAVLJE
Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku od XVI. stoljeća do polovice XVIII. stoljeća I ako rič ku najdeš ka polag tebe ne bi bila obi čajna, procini dajezik naš po vnogih državahjest razštrkan ter nigdi nikako, a nigdi nikako riči una šaju; zato nejednoj ržavi, nego i većim želi ugoditi, a knjige ne mogu se nijedne po misli svakoga slo žiti: nego jest od potribe da človik pametjom gre za knjigom. F.
Glavinić: Cvit svetih, 1628.1
5.1 . Povijesni kontekst
Š esnaesto stoljeće u Hrvatskoj vrijeme je neprestanih borba s Turcima koji su nakon Krbavske bitke doprli na sjever, a dalje po bjede odnose u Dalmatinskoj Hrvatskoj zauzimajući Knin i Skradin (1522.), Ostrovicu (1523.) i Sinj (1524.). Dvije godine poslije, 1526., Turci razbijaju mađarsku vojsku na Mohaču gdje je poginuo kralj Č eške i Ugarske, mladi Ludovik IL Jagelović (unuk u izravnom srod stvu s Kazimirom Jagelovićem i praunuk Vladislava Jagelovića).
Za hrvatski sjever poraz na Mohačkom polju značio je kočenje razvoja re nesansnoga modela kulture, započetoga u XV. stoljeću, što je ta područja gurnulo na margine glavne europske civilizacijske struje.2 1
Citirano prema: J. Vončina: ]ezična baština ... , str. 213.
J. Rapacka: Rola regionalizmu w kultu rze chorwackiej, u: eadem, Godzina Herdera . .. , str. 76.-77.
2
153
Nakon Mohača u Hrvatskoj je buknuo građanski rat jer je dio plemstva za novoga kralja izabralo Ferdinanda Habsburga (muža Ane Jagelović, sestre Ludovika IL) računajući na pomoć u obrani od Turaka. Slavonsko se plemstvo međutim odlučilo za Mađara Ivana Zapolju (Ištvan Zapoly). Zbog tih borba, paktova i turske intervenci je u kojoj je Turska bila sklona Zapoljskomu, Turci su obnovili borbe s Dalmatinskom Hrvatskom te su 1537. zauzeli Požegu, a zatim Klis. Iste su godine razbili Ferdinandove snage kod Gorjana, što je znat no pridonijelo prekidu građanskoga rata i uspostavljanju sporazu ma kojim su Mađarska i Hrvatska podijeljene između dvaju preten denata. Turska agresija nije prestajala. Godine 1541. Turci osvaja ju Budim, zatim sjevernu Slavoniju, pale i pljačkaju po Hrvatskoj. Sljedeće turske pobjede donose tragični pad Sigeta (1566.), 3 Gvozda (1576.) i Bihaća (1592.) . Tek je izgubljena bitka pod Siskom (1593.) početkom XVII. stoljeća zadržala njihov daljnji prodor. Od Hrvatske su tada ostale još samo reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti Regni Croatiae (ostatci ostataka nekadašnjeg velikoga i slavnoga hrvatskoga kraljevstva) u obliku triju županija: zagrebačke, karlo vačke i varaždinske s glavnim gradom Zagrebom. Na tu političku i teritorijalnu situaciju u zemlji odnosi se već spomenut Zoranićev naziv: rasuta bašćina. Tamo se seli središte hrvatske države koje se prvotno nalazilo južno od planinskoga lanca Gvozda (Kapele). Od 1527. godine s dolaskom novoga kralja, Ferdinanda I. Habsburga, mijenja se i dotadašnje ime Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije u Kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, odnosno u Trojedna Kraljevstvo pod upravom hrvatskoga bana (regnorum Dalmacie, Croacie et tocius Sclavonie banus). Bilo je ono dio mađarske mo narhije sv. Stjepana s manjim područjem površine 18 200 kvadrat-
3 Junačka obrana tvrđave i mučenička smrt proslavila je bana Nikolu Šubića Zrinskoga koji je ostavio trajno mjesto u hrvatskoj i mađarskoj povijesti i književnosti. Njegov praunuk Nikola posvetio mu je poemu na mađarskome jeziku koju je njegov brat Petar preveo na hrvatski (Adrijanskoga mora sirena, 1660.). Poslije se književnost često vraćala na njegovu sudbinu kao >>hrvatskoga Leonide<< - rodoljubnoga branitelja zemlje. Vidi J. Rapacka: Siget (Sziget, Szigetvar), u: eadem: Leksikon ... , str. 156.-158.
154
H RVATI l NJIHOV JEZIK
nih kilometara smještenim između Save i Drave.4 Podsjetimo na dalje da se hrvatska obala od otoka Krka do ušća Neretve, a zatim od Kotora do Bara od polovice XV. stoljeća nalazila pod mletačkom vlašću. U tom su razdoblju Mađari izgubili Zadar, Šibenik, Trogir i Split koji su prodani Veneciji za sto tisuća dukata. Dubrovnik je na kon Mohačke bitke također pao pod turski protektorat. Prodor je za ustavljen početkom XVII. stoljeća i od tada se hrvatske zemlje poči nju polako oslobađati, ali još uvijek nisu vraćene Hrvatskoj, nego su uključene u Vojnu krajinu koja je pripadala Beču. Do sljedećih etapa oslobađanja dolazi sklapanjem Karlovačkoga mira (1699.) kojemu je prethodio poraz Turaka pod Bečom (1683.), a zatim u XVIII. stolje ću sklapanjem mira u Požarevcu (1718.) i Beogradu (1739.). Turska osvajanja Balkana produbila su već postojeću podjelu na latinski zapad i grčko-pravoslavni istok, uvodeći treći element islamske kul ture koja će obogatiti, zamrsiti, ali i u velikoj mjeri odrediti povijest i kulturu južnoslavenskih naroda i Hrvata. Događaj iz unutarnje politike bila je prisega Zrinskoga i Fran kopana 167 1 . godine, kada su se oni našli na čelu urote hrvatskih feudalaca protiv centralističke politike Beča, između ostaloga pre ma Vojnoj krajini i protiv mira s Turcima, sklopljena po Hrvate ne povoljnim uvjetima. Urota, kojoj je cilj bio osloboditi Krunu sv. Stjepana od habsburške vlasti, završila je neuspjehom. Lukavstvom dovedeni u Beč kako bi dobili carski oprost, Zrinski i Frankopan optuženi su za veleizdaju i pogubljeni u Bečkome Novom Mjestu (Wiener Neustadt). Njihova su velika imanja oduzeta i povjerena carskoj blagajni, što je ozbiljno osiromašilo gospodarske moguć nosti hrvatskoga sabora. Osim velikih i nepovoljnih gospodarsko-političkih promjena, pojavljuju se i novi idejni i kulturni pravci. Na početku XVI. stoljeća pod utjecajem djelovanja Martina Luthera razvija se protestantski
4
Ovisnost o Mađarskoj temeljila se na zajedničkoj vlasti (Sabor, Kraljevska kancelarija). Postupno se dinastijska austro-ugarska unija pretvarala u realnu uniju, što je značilo da je carski dvor u Beču preuzimao poslove koji su ranije bili u domeni vlasti mađarskoga kra ljevstva u Požunu (Bratislavi).
v. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
155
društveno-religijski pokret - reformacija. Protestantizam se proši rio od Njemačke do Slovenije, odakle je stigao u Istru, Hrvatsko pri morje, Vojnu krajinu (Karlovac, Varaždin), zatim u Međimurje i dio Slavonije. Odgovor na reformaciju bila je protureformacija. Obje te pojave utjecale su na proces oblikovanja hrvatskoga jezičnog standarda. Prikazane povijesne činjenice, zbog kojih je došlo do gubitka teritorija, pomicanja središta i promjene političkoga statusa države, prouzročile su regionalizaciju zemlje.
Uloga regionalizma, ovisno o povijesnom trenut�� i ku�� �i-đenja, �ogla bi se različito ocjenjivati, na hrvatskome podrueJU naJcesce neg�t��n?. To je proizlazila iz uvjerenja velike većine hrvatski? kultur�? -pohuckth elita kako je regionalizam kočnica i jedna od glavmh smetnjl na putu do stvaranja općenarodnoga modela hrvatske kulture, što su kr�z e!je�-� XI�. stoljeće, a donekle i u XX. stoljeću, hrvatske elite smatrale naJvazmJlm Cl ljem svih društveno-kulturnih procesa.5 Regije su se uzajamno razlikovale ne samo s obzirom na političku situaciju, tj. zbog ovisnosti o stranim vladarima (Veneciji, Ugarskoj, Turskoj) nego i s obzirom na gospodarsku, društvenu pa i jezičnu situaciju. Regionalizam se na području jezika ogledao u pojavi tro narječnosti, tj. u postojanju triju dijalekata u funkciji književnoga . jezika: čakavskoga dijalekta u Dalmaciji, štokavskoga u Dubrovm ku te kajkavskoga u Zagrebu. Najveću ulogu na području kulture i književnosti, a time i u oblikovanju i razvoju književnoga jezika, odigrala je južna, dalmatinsko-dubrovačka regija koja je pripadala svijetu Mediterana, do kojega su najprije stizala zapadnoeuropska književna strujanja, kao npr. talijanska renesansa. Njihovu je pri hvaćanju i kultiviranju išao u prilog niz činjenica, npr., kako na glašava Rapacka, gradski karakter regije s dugom tradicijom u sa mostalnoj municipalnoj upravi, održavanju sigurnosti i gospodar ske stabilnosti te postojanje obrazovane svjetske elite. Dalmaciju i Dubrovnik dijelila je jezična granica, što je izazvalo određene posljedice u trenutku upoznavanja i prožimanja obiju književnos
..
J. Rapacka: Rola regionalizmu w kulturze chorwackiej, u: Godzina Herdera . , str. 73.
156
sti te je u konačnici onemogućilo toj regiji da postane središtem općehrvatske kulture. Nije tamo postojao ni osjećaj pripadnosti hr atskomu društvu. Dubrovnik kao samostalna republika bio je SVJestan odvojenosti svojega »zavičaja« i nije se mogao poistovjetiti s hrvatskim kraljevstvom. Dalmacija opet, barem do polovice XVI. stolj ć , pa ti kraljevinu i plače zbog njezine propasti (Zoranić). TradiCIJU pnpadnosti hrvatskoj zajednici i ulogu čuvara pamćenja slavne prošlosti zadržava sjeverna regija koja će imati ulogu sredi šta u blikovanju svehrvatske kulture. Sjeverna je regija pripadala srednJoeuropskomu civilizacijskom krugu s posebnim društvenim (feudalizam) i političkim uvjetima različitim od južnih struktura (pl stvo - seljaštvo - građanstvo) koji se nije mogao uspoređi vati s ntelektualnom razinom dalmatinsko-dubrovačkih patricija. Zadaca plemstva bila je obrana predziđa kršćanstva jer je velik dio regije bio Vojna krajina, a opasnost od turskih napada postojala je sve do XVIII. stoljeća. U takvoj je situaciji kulturna i književna dje latnost pripala svećenstvu, uglavnom redu pavlina i kapucina te od početka XVII. stoljeća isusovcima. Intelektualnoj eliti pripadali su predstavnici roda Zrinskih i Frankopana te njihov dvorac u Ozlju. pr om s mj stu n lazi a latinska književnost i latinski jezik ko I J bw luz em u drzavmm i školskim institucijama. Regionalni _ Jezik, kaJkavstma, postupno se razvijao od XVI. stoljeća, ali to nije smetalo kajkavskim autorima da stvore vlastitu normativnu kon cepci c a ski krug) koja je imala velike šanse da postane općehr vatski J ztcm model. U sjevernu regiju pripadaju također Slavonija i Bosna, Iako se oba područja izdvajaju po nizu izvornih i samo nji ma svojstvenih crta. S obziro na � ri orijalni smještaj i povezanost regionalnih knji _ zevnosti koJe oblljezava ravnomjerna tronarječnost, D. Brozović u okviru XVI. stoljeća izdvaja dva kulturna kruga pismenosti: sjeve ozapadni, tj. sjevernočakavsko-kajkavski te jugoistočni, tj. južno cakavsko-štokavski. Prvi povezuje istarskočakavske protestante s kajkavcima, a u drugome se uzajamni utjecaji zbivaju između dal matinske čakavske književnosti i štokavskoga Dubrovnika. u XVII. stoljeću nestat će ta ravnoteža i prevagnut će štokavština koja se
:
��
�
�
�� �
�� : : � � � � �
� �
�� �: ? �
•
�
V. POGLAVLJ E: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
H RVATI l NJIHOV J EZIK
�
��
157
pojavljuje u novome, bosanskom središtu pismenosti. Oslabit će i status čakavštine, a povećat će se uloga književne kajkavštine.6 5.2. Čakavština u u lozi književnoga jezika
Č akavština u ulozi književnoga jezika koju je imala od XIII. stoljeća kao jezik pismenosti doseže u XVI. stoljeću vrhunac svoga razvoja, koji je s obzirom na razinu što je dostigla ta renesansna književnost donesena iz Italije, nazvan zlatnim stoljećem dalmatinske knji ževnosti. Ona je obuhvaćala i pjesnička i prozna djela uključujući različite književne vrste kao što su: ljubavna lirika, epske poeme, pjesnička pisma, poučna poezija, satira, religijske pjesme, romani, drame, komedije. Njezini su autori potjecali iz najboljih patricijskih obitelji, a glavna su se središta nalazila u Splitu, Zadru i na otoku Hvaru. Najslavniji njezin predstavnik nesumnjivo je Marko Marulić (1450. - 1524.) iz Splita koji je pisao krajem XV. i početkom XVI. sto ljeća na latinskom i hrvatskom jeziku, ali je bio i prevoditelj (npr. preveo je hrvatsku redakciju Ljetopisa popa Dukljanina na latinski jezik) i filozof moralist. Pisao je na splitskoj čakavštini s manjim štokavskim utjecajima (npr. razvoj '� > 'e; Vb- > u-; -l > o; raguzija nizmi: tisi, taci, jaci < tihi, taki, jaki),7 germanizmi (farba, hiža, vah tar) i hungarizmi (šereg 'vojska, odred', rusag 'država', beteg 'bolest') bili su u njega rezultat kajkavskoga posredništva. Naslov »oca hr vatske književnosti« zahvaljuje epskoj poemi ]udita (Libar Marka Marulića Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena; 1501., tiskana 1521. u Veneciji), koju je na pisao »našim jezikom, neka ju budu razumiti i oni ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke«. U njegovu se jeziku ogleda i leksička
6
U poglavlju su povezana dva razdoblja Brozovićeve periodizacije: drugo (XVI. st.) i treće (XVII. - prva polovica XVIII. st.) zato što nema izrazito različitih crta, suprotno od nadređe ne pojave tronarječnosti koja ih povezuje. To je i početno razdoblje standardizacije hrvat skoga jezika.
7
A. Mladenović: Ponetske i morfološke osobine Marulićevogjezika, >>Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadw<, II, Novi Sad, I957., str. 89.-1-44.
158
crkvenoslavenska tradicija (počtovani, otačaski, čtući, bljusti, raba • l 1 sluzv b emca ...) . Pripadnik je zadarskoga središta Petar Zoranić (1508. - 1569.), pisac tzv. rodoljubnoga pjesništva i autor alegorijskoga pastoralnog romana Planine ke zdrže u sebi pisni pete po pastirih, pripovisti i pri tvori junakov i deklic i mnoge ostale stvari (1536., tiskana u Veneciji 1569.). U njemu se pojavljuje uplakana nimfa Hrvatica, personifi kacija hrvatske književnosti, koja tuži i plače zbog propasti države i kulture.8 Djelo je pisano zadarskom čakavštinom.9 Iz Zadra je i Juraj Baraković (1548. - 1628.), autor poema Vila Slovinka (1614.) i ]arula, skraćenoga Sv. pisma u stihovima. S Hvara potječe Hanibal Lucić (1485. - 1553.), autor ljubavne li rike Pisni ljuvene i tvorac prve drame Robinja (treće desetljeće XVI. stoljeća, tiskana u Veneciji 1556.) . Lucić svjesno u domaću čakav štinu uvodi elemente štokavskoga dijalekta (neskraćene zamjenič ke oblike: tvoje; v/u; -1/-o), što nije proizlazila samo iz dubrovačkih uzora i štokavskoga narodnog pjesništva nego se rabilo i kao stilsko sredstvo (npr. razlikovanje jezika pojedinih likova). Autor je pase zao i za staroslavenizmima (raba)J0 Petar Hektorović (1487. - 1572.) autor je poeme Ribanje i ribarsko prigovaranje (1555., tiskano u Veneciji 1568.) koja povezuje pjesnič ku poslanicu, ribarsku eklogu i opisni spjev. Iako je Hektorovićev jezik bliži rodnoj čakavštini s tipičnim crtama (dj >j; st' > šć; Gen. pl. -fJ; Dat. pl. -om; Instr. pl. -i), u njega se nalaze i štokavizmi (-o /-l: ho tio/htil; koji/ki; koja/ka) i tragovi crkvenoslavenske tradicije (čtili). Jezik dalmatinske književnosti nije ujednačen jer nema norme. Djela pojedinih pisaca sadržavaju njihov rodni dijalekt, tj. južno-
8
V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
H RVATI l NJIHOV J EZ I K
J. Rapacka: Croatia plorans, u: eadem: Leksikon ... , str. 32.-34.
9 G. Ružičić: Jezik Petra Zoranića, zadarski dijalekat u početku XVI. veka, >>Južnoslovenski filolog«, IX, Beograd, 1930., str. 1.-91.; X., Beograd, 1931., str. 1.-90.; D. Brozović: Djelo Petra Zoranića u razvitku jezika hrvatske književnosti, >>Zadarska revija«, 18, 5, Zadar, 1969., str. 477.-494; A. Mladenović: O nekim osobinama jezika Petra Zoranića i drugih dalmatinskih čakavskih pisaca, >>Zadarska revija<<, 18, 5, Zadar, 1969., str. 495.-500.
10 B. Klaić: Jezik Hanibala Lucića i Petra Hektorovića. Prilog historijskoj gramatici hrvatskog jezika, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 7, Zagreb, 1968., str. 267.-324.; J. Vončina: Jezična baština .. . , str. 45.-48.
159
ikavsku čakavštinu: splitsku, zadarsku, hvarsku. Gotovo u svih pi saca ima ekavizama, usporednih ikavsko-ekavskih (devojka, belo ga, dekla/dikla, venčac) ili ijekavskih oblika (pjesnivac, stijena, dje la). Izvančakavski jezični elementi uvode se svjesno kao određena stilska sredstva (tzv. jezična stilizacija). Sličnu praksu imaju i du brovački stvaraoci. U posljednjoj fazi toga ciklusa, tj. krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća pojavljuje se pod dubrovačkim utjecajem sve više štokavizama, čak i jekavske inačice. Bila je to sveopća ten dencija vidljiva i u stvaralaštvu Jerolima Kavanjina iz Splita (1643. 1714.), Andrije Vitaljića s Visa te Petra Kanavelovića s Korčule (1637. - 1719.) koji piše više dubrovačkim dijalektom nego korčulanskom čakavštinom. Iako se dalmatinski pisci nisu laćali normiranja, jezična ih je problematika zanimala. Promatranje materinskoga jezika i stra nih jezika u Planinama Zoraniću omogućuje podjelu jezika na dva oblika: »prirodni« jezik (sermo rudis) i »kićeni« jezik (narešena govo renje; sermo politus) kojima se služe strani pisci hvaleći svoje kraje ve (»Nisi li većkrat čtil i čtiš svaki dan razlike pisce ki deželje svoje razlikim i narešenim govorenjem ča već mogu hvale«) .U Drugačija situacija vlada u njegovoj zemlji, gdje je jezik »pošpuren« latinskim i talijanskim riječima, napose mletačkim leksikom koji se širio po Dalmaciji jer je od početka XV. stoljeća bila pod mletačkom vla šću. Takvim jezikom, kako kaže, sramio bi se Zoranić pisati, pa mu je uzor sv. Jeronim - koji se smatra ocem glagoljice - i njego vi prijevodi, a zapravo se poziva na domaću tradiciju i glagoljaš ku pismenost, s neiskvarenim leksikom i čvrstom, kodificiranom normom koja je bila bolja od tadašnje govorne prakse (» ... jer jezik kim općimo pošpuren jest latinskim; i da bi me tumačen'je blaže noga Hieronima ne uvižbalo, s prirokom ('stideći se') bih pisal, boju se.«)P Zoranić prvi pokreće pitanje jezične čistoće, žaleći se na za pušten jezik kojemu se ne pridaje potrebna pomnost (»ah, nepom njo i nehaju jazika harvackoga«), jer mudri pisci, iako su sposobni 11
12
Citirano prema: J. Vončina: Jezična baština ... , str. 56. Ibidem, str. 57.
160
prihvatiti se poteškoća oko popravljanja jezičnoga stanja, na žalost ljenčare i ništa ne rade na tom području, srameći se svoga jezika i pišući na stranima (»Znam da Harvat mojih ne jedan ali dva, da mnozi mudri i naučeni jesu ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohva liti, proslaviti i narešiti umili bi, da vidi mi se da se manom, pačeli sobom sramuju i stide. I prem ako ki poje ali piše, u j ini tuj jazik piše i poje«)P P. Hektorović međutim u poemi Ribanje slavi urešen jezik djela M. Marulića diveći mu se:
Dugo vrime Marul Marko je tuj š njim bil, koga, mnim, da si čul i knjige njega čtil, ke su raznesene po sve svita kraje, čudno narešene, svake slasti slaj e, ki cića umin'ja koje on imiše i čista živin'ja svude poznan biše, ki svojom dobrotom kud godi je hodil i svetim životom svim je bil drag i mil. Svu našu okruni stranu mnogom dikom i častj u napuni i hvalom velikom; kim je urešen bil i jezik slovinski i kim se je dičil tokoje latinski.14 Nerad na normiranju dalmatinske čakavštine J. Vončina15 tuma či malim brojem čitatelja te nesumnjivo elitne književnosti i ta dašnjim pogledom na sam jezik, što ga je iskazao dominikanac s Hvara Vinko Pribojević 1525. godine u govoru objavljenome 1532., De origine successibusque Slavorum.16 U raspravi koja je nešto po put preteče predstavljanja ideje panslavizma, autor govori o srod nosti i bratstvu slavenskih naroda, što je bila neosporna činjenica. Međutim, velikom je zabludom bila tvrdnja da se dalmatinskim je zikom govori čak »U zemlji Moskovljana«, o čemu se autor, kako pi še, sam uvjerio. Jezik se tamo zapisuje njihovim vlastitim pismom,
13 14 15 16
V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
HRVATI l NJIHOV JEZIK
Ibidem, str. 60. lbidem, str. 52 Ibidem, str. 23
V. Pribojević: O podrijetlu i zgodama Slavena (De origine successibusque Slavorum), obra dio G. Novak, preveo V. Gortan, u : Hrvatski latinisti, l, JAZU, Zagreb, 1951.
161
čiji je autor bio sv. Ćiril. Takavprestiž i veliko geografsko prostiranje kao da je oslobađalo obveze za brigu oko usavršavanja i razvitka toga jezika. Pribojevićevo mišljenje nalazimo u pismu Hektorovića Pelegrinoviću iz 1557. godine u kojemu on navodi »sve strane naše ga jezika (koji se meju svima ostalimi na svitu najveći broji i naho di)«. Ta je ideja poznata i D. Ranjini u Dubrovniku koji hvali stvara laštvo š. Menčetića i Dž. Držića »er su oni prva svitlost našega jezika koga tolik dio veličak od svita govori.«.17 Intenzivan i stvaralački razvoj dalmatinske renesanse cvjeta iz među M. Marulića i J. Barakovića, tj. krajem XV. i polovicom XVII. stoljeća. Č akavština od polovice XVIII. stoljeća praktično presta je postojati i kao književni jezik i kao pisani jezik uopće, iako ima najstariju i bogatu pisanu i beletrističku tradiciju. Od vremena po sljednjega čakavskog pjesnika, Matije Kuhačevića iz Senja, pa do početka XX. stoljeća i ponovnoga oživljavanja književne čakavštine, zabilježene su samo tri slučajno napisane pjesme na tom dijalektu. Č akavski se jezik povukao pred štokavštinom i izgubio šansu da dobije status općehrvatskoga jezika. Tomu je pridonijelo nekoliko činjenica.18 Prije svega već spomenuta masovna migracija stanov ništva koja je trajala od XV. stoljeća. Čakavci su se iseljavali pri je svega izvan granica Hrvatske: u Sloveniju, Austriju (Gradišće/ Burgenland), Mađarsku, Č ešku, Slovačku, ali i na sjeverne čakav ske (na Krk, u Istru) i kajkavske teritorije (donjosutlanski dijalekt). Rezultat tih migracija bio je gubitak gotovo polovice prethodnoga teritorija i pretvaranje prvotno zatvorenoga i cjelovitoga područja u uske dijelove obale, dio Istre i otoke. Čakavština je dakle potis nuta na periferiju zemlje i nije mogla stvoriti središte, a osim toga, pripadala je samo malom broju osiromašenih stanovnika pod mle tačkom vlašću. Uzrok se može tražiti i u tadašnjemu položaju regionalnih knji ževnih jezika. Nakon procvata čakavštine u XVI. stoljeću, ona znat no slabi u XVII. stoljeću zbog već spomenutih društveno-povijesnih 17
Oba navoda prema: J. Vončina: Jezična baština ... , str. 194.
18
D. Brozović: Djelo Petra Zoranića ... , str. 481.-486.
162
čimb enika, ali i zbog rastućega ugleda i položaja Dubrovnika koji tada proživljava svoje »zlatno doba« pripomognuto bosanskom što kavštinom. Dušanka Ignjatović naglašava da je u XVI. i XVII. sto ljeću Katolička crkva imala glavnu ulogu u raspravi o izboru knji ževnoga jezika - lingua communis, koji je trebao biti djelotvornim oružjem u borbi s reformacijom. Odbacivanjem čakavštine kao da se svjesno išlo na podređivanje izboru jezika izvršenom u kontra reformacijskom središtu.19 U takvoj situaciji jezični su čimbenici osim migracija prouzročili nestanak čakavskoga književnog jezi ka. Štokavština se tada nalazila na početku normativnih proce sa, prihvatimo li Katičićevo mišljenje20 kojim se taj trenutak datira na kraj XVI. i početak XVII. stoljeća. Dalmatinska čakavština nije mogla, a zapravo nije stigla, izraditi književnu normu, iako bi nje zin temelj mogla činiti Judita kao normativni uzor u skladu s na čelom »piši kako dobri pisci pišu«, a koja je doživjela čak pet izda nja (1521., dvaput 1522., 1586. i 1677.). Sličnu su ulogu mogli imati i čakavski rječnici koji su u najranijemu normativnom razdoblju jezika bili oblikom njegova opisa (deskripcije) nakon što je izvršen izbor (selekcija). Prvi čakavsko-talijanski rječniF1 bio je Opera nu ova che insegna a parlare la lingua schiavonescha alli grandi, alli pi coli et alle donne, autora Pietra Lupisa Valentiana (1527., Ancona). 22 Najvažniji je ipak bio rječnik šibenskoga kanonika, Fausta Vranči ća, Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, La tinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae (Venetiis, apud
19 D. Ignj atović: Jezik štampanih dela Jerolima Filipovića, franjevačkoga pisca XVIII. veka, Biblioteka južnoslavenskog filologa, 5, Beograd, 1974., str. 153.-157. 20
21 p
V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku. . .
HRVATI l NJIHOV JEZIK
Usp. II. poglavlje. . ' " raq ecmkom<< se smatra Liber de simplicibus (Knjiga ljekovita bilja). To je arapsko-talijansko-latinsko-hrvatski ilustrirani rječnik nastao u prvoj polovici XV. stoljeća u Zadru, a njegov je autor bio Nicolo Roccabonella, mjesni liječnik. Najvjerojatnije je prikupio oko 400 hrvatskih naziva biljaka. 22 . RJec " , m"k Je otkriven sedamdesetih godina. Usp. ]. Petr: Italsko-čakavsktijazykovti pfiručka z r. 1527., >>Slavia<< 42, Praha, 1973., str. 44.-67.; V. Putanec: Talijansko-hrvatski i hrvatsko -talijanski rječnik Petra Lupisa Valentiana (Ankona, 1527.), >>Filologija<< 9, Zagreb, 1979., str. 101.-138 .
163
Nicolaum Morettum, 1595.).23 Na 128 malih stranica autor je za pisao oko 5 800 riječi. Određenje »jezik Dalmacije« odnosilo se tu na ikavsku čakavštinu, iako je Vrančićev rječnik imao već i mno go štokavskih i nekoliko kajkavskih izraza. Taj je rječnik odigrao golemu ulogu u povijesti hrvatske leksikografije24 iako nije imao utjecaja na nastanak čakavskoga standarda. Njegov je leksik po novljen u rječnicima Hieronima Megisera (Thesaurus polyglottus, 1603.) i Petra Lodereckera, benediktinskoga priora praškoga samo stana Emaus (Dictionarium septem diversarum linguarum, Prag, 1605., pretisak: Zagreb, 2005.), koji je taj rječnik nadopunio polj skim i češkim leksikom. Kasniji hrvatski leksikografi: J. Mikalja, I. Belostenec, J. Habdelić i A. Della Bella, također su se pozivali na rječnik F. Vrančića koji je postao uzorom štokavske preskriptivne norme, iako se temeljio na čakavskome materijalu. U predgovoru se vidi autorovo poznavanje jezika. Tako lingua Slavonica obuhvaća teritorij Europe, od Jadranskoga mora do još neistraženih područja azijske obale. U tome jeziku Vrančić izdvaja idioma Dalmatica, u granicama od Jadrana prema jugu, do Drave i Dunava na sjeveru, do Italije i Austrije na zapadu, sve do Tracije i Makedonije na istoku, a time u taj jezik uključuje Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu, Slavoniju, Srbiju i Bugarsku. Idioma Dalmatica nije dakle čakavski dijalekt, nego neki zajednički južnoslavenski jezik i to nas asocira na iste one granice koje će na karti Balkana crtati u budućnosti ilirci kao mjesto svoga utopijskog jezika. Vrančić pripisuje dalmatinskomu čistoću i ljepotu kojom se ponosi toskanski dijalekt. Iz Dalmacije su svoj jezik dobili i Poljaci i Č esi.
23
Pretisci: F. Vrančić: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika: latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog, Zagreb, 1971., 1990., 1992. Njima su dodani radovi Lj. Jonkea i V. Putanca. Usp. i V. Dukat: Rječnik Fausta Vrančića, Rad JAZU 231, Zagreb, 1925., str. l02.-136.; ]. Vončina: Vrančićev rječnik, >>Filologija<< 9, Zagreb, 1979., str. 7.-36.; V. Putanec: Faust Vrančić {1551.-1617.) kao leksikograf, u: Encyclopaedia moderna, 14, 2, Zagrfeb, 1993., str. 144.-149.
s. Musulin: Hrvatska i srpska leksikografija, >>Filologija« 2, Zagreb, 1959., str. 41.-63.; V. Putanec, K. Kristić: Leksikografija, u: Enciklopedija Jugoslavije, 5, Zagreb, 1962., str. 503.-511.
21
164
Godine 1606. Vrančić objavljuje Život nikoliko izabranih divic25 pisan hrvatskim jezikom, a u njega su uključena i dva kratka teksta na latinskome. Prvi nosi naslov O načinu čitanja i sadržava nekoli ko napomena iz grafije koju rabi autor. Drugi tekst ima tri stranice i to je mala rasprava De Slovvinis seu Sarmatis26 u kojoj Vrančić da je svoj pogled na pradomovinu, kasnije seobe i uzajamne odnose među pojedinim skupinama Slavena i na jezik kojim su se služili. Najopćenitije rečeno, u srednjem vijeku genealogija Slavena izvodi la se od Noina sina, Jafeta, čiji su potomci imali biti predci Slavena - Leh, Č eh i Rus. Dalmacija i Panonija, tj. zapravo Balkan, smatra ne su zemljama u kojima su se nastanili potomci onih prapredaka pristiglih iz biblijske zemlje u Europu. Pristaša balkanske prado movine Slavena bio je V. Priboj ević koji je prvi proširio na jugu tu legendu o Č ehu, Lehu i Rusu. Tu je teoriju odbacio tek J. Dobrovsky i J. P. Šafafik. Sam je Vrančić bio za »sarmatsku« koncepciju po kojoj se u europskoj Sarmaciji, a preciznije u Poljskoj, nalazila pradomo vina iz koje su poslije u tri velika migracijska pravca krenuli Slaveni - Sarmati u svoje buduće zemlje. U krivu su oni koji misle, kako tvrdi autor, da Č esi, Poljaci i Rusini vode podrijetlo iz Dalmacije od svojih prapredaka, Č eha, Leha i Rusa, iako dopušta da su ti praoci možda davno iz onih strana došli na područje Sarmatije. Vrančić je shvatio da su Slaveni davno imali zajednički jezik koji se obliko vao u sarmatskoj pradomovini, a koji su u »Čistom« obliku sačuvali samo Južni Slaveni. » Čistoća« jezika, tj. njegova sličnost i bliskost s davnim prajezikom, temelji se, kako se može zaključiti iz njegove teorije, na različitosti, specifičnosti i duljini riječi, na čestoj izmjeni samoglasnika što se lako izgovaraju te na razlikovanju padeža, ro dova, načina i vremena. Za razliku od toga, Sjeverni Slaveni krate ri ječi, izbacuju samoglasnike, a njihov je izgovor šuškav, siktav i zviž-
25
Život nikoliko izabranih divic po Faustu Vrančiću, biskupu čanadskomu, vićniku cesarovu istumačen u Rimu, kodA. Zanettija 1606.; obradio J. Bratulić ... /i drugi/; ur. J. Lisac, Šibenik, 1995.
26
Detaljno o tome vidi B. Oczkowa: De Slovvinis seu Sarmatis czyli Fausta Vrančicia po· glqdy na etnogeneZf! Slowian, u: Studia Slawistyczne, ur. H. Mieczkowska, J. Kornhauser, Krakow, 1998., str. lOl.-106.
165
v. POGLAVLJ E : Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku ...
HRVATI l NJIHOV J EZIK
dukav. Vrančićeva jezična koncepcija, slično kao i Priboj evićeva, imala je znatno širi karakter i doseg, ona nije bila lokalna ni pove zana s konkretnim dijalektom. u XVII. se stoljeću rješavao proces prevladavanja štokavštine nad čakavštinom, i to ne samo s obzirom na razinu dubrovačke književnosti nego i na rađanje novoga bosanskog središta z hvalj� jući kojemu književna štokavština zadovoljava potrebe pnmatelJa koji su također štokavci, a uz to još žive na najvećem dijelu hrvat skoga teritorija. Ona istodobno ispunjava zahtjeve za st ndardo� jer se pojačava njezina uloga komunikacijskoga ��ed� tv 1 �kspreSIJe koju zahvaljuje uglavnom bosanskoj pismenosti Jer Je nJezm nadre gionalni karakter u tom pogledu bio znatno iznad dubro�ačko�a. Iako je dalmatinska književnost bila povezana s Dubrovmkom, Je . zik te književnosti nije izišao iz granica regije pa nije dobiO status koine zbog već spomenutih izvanjezičnih čimbenika, kao i zbog to ga što ju od samih početaka karakterizira elitnost pisaca i njiho� h čitatelja. Slaba dostupnost tih djela i činjenica da su mnoga od nJih ostala u rukopisu, također su bili čimbenici koji su kočili širenje književne čakavštine. Čakavština j e do danas ostala jezikom regionalne pismenosti Clju osnovicu zbog nepostojanja norme čine pojedini lokalni govori.27
�
�
�
�
.
.
V •
5.3. Književna štokavština 5.3.1 . Književni jezik Dubrovnika
oblja i dalje na Dubrovačka se pism enos t nakon poče tnog a razd dalmatins e k�j stavlj a razvijati te pomalo postaje nasljednicom jest Zbormk Nzkse ževnosti. Primjer takva razvoja u tom razdoblju im� ih �uto�a z Ranjinezs koji je sastavljen od 820 pjesa ma anon je pnku p1o N1ks a razdo blja dubrovačkoga petra rkizm a. Pjesm e Ranjina (1494 . - 1582 .).
�
�
�
27 28
Vidi XI. poglav lje.
M. Rešetar: Autorstvo pjesama Rafzinina Zbornika, - 147.
Rad JAZU 247, Zagreb, 1933., str. 92.·
166
H RVATI l NJI HOV J E Z I K V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
Glavni stvaraoci tada nesumnjiv o su petrarkisti: Šiško Menčetić (1457. - 152 7.) i Džore Držić (146 1. - 150 1.), autori ljubavne lirik e. Me đ�tim , p rvo izd anj e njihovi h djela pojavilo se tek 1870. god i v ne (Pjesme Sišk a Menčetića i Gjore Držića) . Njih ovo je stvaralaštvo imalo golemo značenje za oblikov anje hrvatskoga standarda zbog novih jezičnih i umjetničkih vrij ednostF9 koje su crpili iz crkven e tradicije i zbog funkcije tih djela koja su pos tala karikom što je spa jala »staro s novim« te istodobno otvorila novo razdoblje u štokav skoj povijesti hrvatskoga jezi ka, potvrđujući tako kontinuitet nje gova razvitka od kraja XV. stoljeć a. Štokavski jezi k dubrovačke renesa nsne poezije, od druge pol o vic e XV. i XV I. stoljeć a pa sve do Gundulića, pun je čak avi zam a. Naj češ ći su:
l. ikaviz mi : lip, vrime, misto; 2. uporaba zamjenica zač, nač , ča; 3. očuvanje -ll-l-: velmi, vidil; 4. rije či bez novije jotacije: bra tja, pitje, listje, dubje, grozdje, zdra vje: 5. rije či tipa najti, dojti (bez nov e jotacije); 6. va umjesto u; 7. realizacija psi . dj >j: gospoj a. Primjer iz Menčetića:
Blaženi čas i hip najprvo kad sam ja vidil tvoj obraz lip, od koga slava sja. Blažena sva mista kada te gdi vidih, dni, noći, godišta koja te ja slidih. Hibridni jezik dubrovačke poezije pos tao je razlogom zna nstvene ras prave o prvotnom j eziku gra da. Zap oče o ju je u XIX . stoljeć u l. Kukuljević- Sakcin ski tvrd eći da su š. Menčetić i pjesnici koji su bili njegovim suvremenicima pisa li čistim čakavskim dijalektom. lako je pos lije povukao tu tvrdnju , svratio je poz orn ost jezi kos lo29 Usp. II. poglavlje, o istraživa nju
I. Pederi na.
167
vaca na problem čakavizama u dubrovačkoj štokavštini. Za objaš njenje te pojave postavljale su se različite hipoteze. Npr., neki su smatrali da je dubrovački jezik u svojim početcima bio miješan ili da su samo određeni slojevi društva govorili čakavski. V. Jagić i S. Ivšić upozoravali su na čakavštinu patricija, A. Vaillant smatrao je da su čakavski govorili obrazovani Dubrovčani, A . Belić mislio je obrnuto, tj. da su ribari i pomorci bili čakavci, a H. Barić držao je da su čakavci bili obrtnici i sluge. Milan Rešetar30 dokazivao je da je Dubrovik bio štokavski, a da su čakavizmi iz renesansne poezije po suđeni iz Dalmacije koja je već ranije prihvatila renesansne pjesnič ke uzore. S metrikom, stilističkim sredstvima i tematikom preuzeta su i obilježja dalmatinske čakavštine kao dodatno stilsko sredstvo. Dubrovačke čakavizme on tretira kao prijelaznu pjesničku maniru rane renesanse. Dodatni je argument činjenica da su se oni pojav ljivali od XV. stoljeću isključivo u poeziji, dok je ostala pismenost, starija ćirilična i mlađa pisana latinicom te umjetnička proza (npr. komedije M. Držića), bila pisana čistom (i)jekavskom štokavštinom : Spor se ne odnosi na one čakavizme koji su postojali u određenoJ skupini djela kao očit utjecaj čakavskoga izvornika koje je bio osno vom za prijevod. Primjer su već spomenuti Dubrovački lekcionar ili Libro od mnozijeh razloga, ali i latinicom pisan Ranjinin lekcionar. 31 U kasnijem razdoblju, tj. u XVII. stoljeću, nakon opadanja utje caja Dalmacije, a u doba procvata dubrovačke književnosti, ta mošnji su pisci napustili čakavizme i doveli na vrhunac književne vrsnoće i rafiniranosti rodnu ijekavsku štokavštinu. Rešetarovo tumačenje doveo je u pitanje C. A . van den Berk32 tvrdeći da je dubrovački jezik nastao kao rezultat taloženja štokav-
30
Konačnu formulaciju nalazimo u posmrtno izdanim radovima M. Rešetara: Najstariji dubrovački govor i Najstarija dubrovačka proza ... O tome vidi i R. Katičić: O Držićevujeziku pedeset godina nakon Rešetara, »Forum<< 28, 9-10, Zagreb, 1989., str. 313.-326.
M. Rešetar: Jezik pjesama Raninina Zbornika, Rad JAZU 255, Zagreb, 1936., str. 77.-_220 : Autor je dubrovački patricij, Nikša Ranjina. Rešetar, izdavač spome�ika, u �je �� izdvaJa tn _ dijela: 1 . dio - dubrovački, prerada dalmatinskoga lekcionara; II. dw - pnJepis cakav �koga lekcionara Bernardina Splićanina; III. dio - prijevod latinskoga lekcionara. Usp. M. Resetar: Zadarski i Raninin lekcionar, Djela JAZU 13, Zagreb, 1894.
31
e. A. van den Berk: y a-t-til un substrat čaka vien dans le dia leete de Dubrovnik, 's-Graven hage, 1957.
32
168
skoga elementa na prvotni čakavski supstrat. To mišljenje zastupaju i neki hrvatski lingvisti. Dragica Malić33 ne isključuje da dubrovački čakavizmi mogu biti mjesnoga podrijetla. Josip Vončina34 smatra da je najprije postojala čakavsko-ikavska osnovica dubrovačkoga dijalekta koja je u XVI. stoljeću štokavizirana. S tim se mišljenjem slaže i Mate Šimundić. 35 On dovodi u pitanje shvaćanje po kojemu je Dalmacija imala utjecaja na Dubrovnik j er je Dubrovnik imao vi ši ekonomski i kulturni status, a osim toga »distribucija« literature tada nije bila laka. Navodi i dijalektološke argumente slažući se s tezom A. Belića koji je prvotnu granicu čakavskoga dijalekta zacr tavao na Neretvi, tj. znatno bliže Dubrovniku nego što je tu granicu na rijeci Cetini naznačio D. Brozović. Šimundić se poziva i na svoja istraživanja imotskoga i bekijskoga govora te na analizu dijalekta Hrvata iz talijanske pokrajine Molise, kamo je prva skupina emi granata stigla s imotska-neretvanskoga područja, a govor njihovih predaka imao je čakavsku osnovicu. R. Katičić36 naglašava zamršenost toga problema. Po njegovu mišljenju romanski supstrat grada bio je štokaviziran s kopneno ga zaleđa, a s mora i otoka dopirali su do njega ikavski čakavizmi. U Držićeva vrijeme gradski je govor već uvelike bio štokaviziran, ali sigurno ne toliko koliko je velik prije bio udjel čakavskih eleme nata. Sudski dokumenti iz XV. stoljeća pokazuju da je dubrovački govorni jezik imao ikavske čakavizme, što su potvrdila istraživanja A. Vaillanta.37 U toj situaciji neobično su važni dijalektološki argumenti koji rješavaju to sporno pitanje, iako ne treba zaobilaziti ni izvanjezične činitelje. Brozović38 postavlja granicu čakavskoga dijalekta uz rijeku
33
D. Malić: Pravci razvoja hrvatskoga književnogjezika do ilirskog razdoblja (Pokušaj sin teze), >>Rasprave Zavoda za jezik<< 6-7, Zagreb, I980.-I98l., str. I4l.-I62.
34 35 36 37
J. Vončina: ]ezična baština ... , str. 77.-81. M. Šimundić: Protiv podjele .. . R. Katičić: O Držićevujeziku ..., str. 323.
A. Vaillant: Les origines de la langue litteraire ragusaine, »Revue des etudes slaves<< 4, Paris, I924, str. 222.-251.
38
ost u hrvat skom e jeziku ... v. POGL AVLJ E: Knjiže vna trona rječn
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Usp. npr. D. Brozović: O rekonstrukciji predmigracionog mozaika hrvatskosrpskih di jalektata ... , str. 45.-55.; idem: O dijalektološkom aspektu dubrovačke jezične problematike,
169
no od toga područja, Cetinu, a hipotezu o njegovoj prisutnosti istoč smatra neutemelje��� tj. na makarskom i dubrovačkom primorju, « štokavska, a obilJeZ Ta su područja po njegovu mišljenju »oduvijek ltat postoj nja sta�ij � ga ja koja ih povezuju s čakavštinom nisu rezu v dna poJava prmzisla hipotetičnog čakavskog supstrata, nego priro iz bliskoga susjedstva dvaj u dijalekata. ra kao sam osta lni diPovijesn o se dubrovački dijalekt klasifici nakon �igracija i pro �e jalekt zapa dno štokavskoga tipa39 koji se novostokavskom diJa sa novoštokavizacije približio (i)jekavskom se on ubraja u istočno lektu istočnoštokavskoga podrijetla. Danas J. Lisac, slično kao i D. hercegovački tip. Dubrovačke čakavizme dnič kih izaglasa koje Brozović, sma tra priro dnim rezultatom zaje orije, koje uz to postoje su prolazile kroz štokavske i čakavske terit om u susjedstvu s ča u zapa dno štokavskom dijalektu, što je dijel e govoru nisu ostatci kavskim govo rima . Ikavizmi u dubrovačkom va distribucija, a za ikavske čakavštine, o čemu svjed oči prvo njiho m (ijekavsko-šć akav tim slaganje s ikavizmima u istočnobosa nsko isključuju štokavizira skom) dijalektu. Dijalektološka istraživanja dubrovačkih tok�vs i.h nje čakavskoga supstrata zbog neslaganja trebala potJ ecat i, t). IZ obilj ežja s obilježjima dijalekta iz kojega bi istočne Hercegovine. dijalekta ne pobuđuPrvotna štokavska osnovica dubrovačkoga je činjenica bila i ostaje je sumnju barem među dijalektolozima. Ta pristaše teorije njegove iskorištavana u politici, na što upozoravaju je post alo osnovicom za čakavske osnovice (npr. M. Šimundić). To jezikom jer Vuk je tvrdio nazivanje dubrovačke štokavštine srpskim je smatrao da su hrvatski da su štokavci Srbi.40 Još je M. Rešetar, koji od hrvatskoga mora pri i srpski jeda n jezik, pisao »ko dijeli srpsko k srps ki«.4 1 Sami stanovznati da je Dubrovnik po jeziku bio uvije
�
�
�
>>Dubrovnik<<, 3, I992., 2-3, str. 3I6.-3 24. 39 J. Lisac: Hrvatska dijalektologija ... , str. 106.-1 07.
Usp. I. poglavlje. nja u članstvo Akademije, u: >>G � di.šnj �� Govor M. Rešet ara u povodu njegova prima I940., str. I89. Rešet ar�vi pogledi na Jez � Srpske kraljevske akademije<<, 50, Beograd, i narodnost. U mladosti se smatrao katohckim narod pojma anje su vezani uz njegovo shvać
40 41
� �Ih
170
nici Republike svoj su jezik nazivali dubrovačkim. Rabio se i naziv širega dometa: ilirski ili slovinski. U službenim dokumentima pisanima talijanskim ili latinskim jezikom, od XV. do XVIII. stoljeća rabio se termin lingua serviana, »srpski jezik«.42 I dubrovačka se književnost poput jezika ubrajala u staru srp sku književnost. Jedan od prvih pristaša toga pogleda bio je Pavle PopoviĆ43 koji je u svoju povijesti srpske književnosti ubrojio i knji ževno stvaralaštvo dubrovačkih autora. S ulogom osnovnoga izvo ra za upoznavanje povijesti srpske književnosti, ta je knjiga dugo vremena širila i učvršćivala ideju o srpskom nasljeđu Dubrovnika. Mate Šimundić naziva to pavlepopovićizmom, obuhvaćajući tim nazivom djelovanje mnogih Popovićevih sljedbenika. Oni Hrvati ma predbacuju svrstavanje dubrovačke književnosti u hrvatsku naSrbinom i slagao se s podjelom na štokavce - Srbe i čakavce - Hrvate te kajkavce - Slovence. Zatim je promijenio mišljenje, smatrajući Srbe i Hrvate jednim narodom s dvama imenima: >>,Srbi' i ,Hrvati' nijesu dakle dva etnografska naroda, a nijesu ni dvije političke nacije, nego su dva političko-vjerska tabora istoga naroda, koji samo zloupotrebljavaju riječ ,narod' ili ,nacija', da time prikriju prave razloge što ih dijele. Da smo kojom srećom od starih bašti nili samo j e d n o ime, da se dakle svi zovemo ili Hrvati ili Srbi, mi bismo dandanas, pored svega što nas je vijekovima dijelilo i od česti još danas dijeli ne samo bili j e d a n narod ne go bismo se svi bez izuzetka tako i osjećali, niti bi komu dolazilo na pamet da govori o dva naroda ili dvije nacije; ne bi tomu smetala ni razlika u vjeri, iako bi dabome i kod nas bilo trzavica među sljedbenicima obiju vjera, kao što ih eto ima i među katoličkim i protestant skim Nijemcima, ali dvojaka vjera ne bi ni kod nas cijepala i p odvajala jedinstvo naroda. Nažalost, tu kobnu baštinu ne možemo zabaciti, pa ako iskreno hoćemo da budemo j e d a n narod u jednoj državi, onda treba mnogo razumnosti i popustljivosti i s jedne i s druge strane, jer mi smo , Srbi' i , Hrvati' tako ispremiješani da ne možemo biti jedni bez drugih; mi smo prava ,sijamska braća' - kad jednoga zaboli, boli i drugoga, ako bi jedan poginuo, nestalo bi i drugoga.« (prema: Koliko naroda živi u Jugoslaviji? »Nova Europa« Vl, 7, Zagreb, 1922., str. 21 1.-212., cit. prema: M. Samardžija: Milan Rešetar , u: idem: Jezikoslovne raspra ve i članci, Zagreb, 2001., str. 273.-274. U Samardžijinoj knjizi poglavlje posvećeno Rešetaru najnovija je i najiscrpnija obrada cijeloga njegova znanstvenoga rada.
42
P. Ivić: O značenju izraza >>, lingua serviana<< u dubrovačkim dokumentima XV-XVIII ve ka, Zbornik za filologiju i lingvistiku br. 12, Novi Sad, 1969., str. 73.-81. Ivić naglašava da se Dubrovčani nisu osjećali ni kao Srbi niti kao Hrvati. Pretpostavlja također da su taj termin mogli rabiti dubrovački patriciji romanskoga podrijetla, nazivajući tako slavenski jezik gra da čiji je dio građana njime govorio. Bio je to i jezik gradskoga zaleđa koje je politički pri padalo Srbiji. Zato su možda ime jezika mogli širiti njegovi stanovnici koji su tako nazivali svoj jezik.
43
V. POGLAVLJ E: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku ...
HRVATI l NJIHOV J EZIK
P. Popović: Pregled srpske književnosti, Beograd, 1909.
171
rodnu književnost. I dalje brane Vukovu koncepciju srpskoga iden titeta koji uključuje i jezični kriterij, tj. štokavštinu. Tu koncepciju prihvaća Jovan Deretić44 i drugi imajući pritom vrlo agresivan od nos prema navedenim pitanjima.45 Deretić optužuje Jovana Skerlića za izdaju Vukove ideje jugoslavenstva, zbog čega su Hrvati u kanon svoje književnosti uključili djela dubrovačkih, bosanskih i slavon skih autora koja su zapravo dio srpskoga nasljeđa jer su ih napisali »Srbi katoličke veroispovesti«.46 Spor pokazuje kako su dugo bili živi znanstveno neutemeljeni pogledi Vuka Karadžića kojima se srpstvo poistovjećuje sa štokavskim dijalektom i kako se oni i dalje često rabe u znanstvenome diskursu. Najpoznatiji su dubrovački pisci XVI. stoljeća: Dinko Ranjina (1536. - 1607.) - autor lirike Pjesni razlike. Dominko Zlatarić (1555? - 1609?)47 - tvorac ljubavne i refleksivne lirike Pjesni na smrt od razlicijeh i prevoditelj Tassa, Ovidija, Sofokla. Mavro Vetranović (1482. - 1576.) - benediktinac, pjesnik i dram ski pisac: Posveti/ište Abramova, Prikazanje od poroda Jezušova, Uskrsnutje Isukrstovo. Marin Držić48 (1508? - 1567.) - pjesnik i dramaturg, autor slav nih komedija u prozi: Dundo Maroje, Skup, Tripče de Utolče i pastir skih igara: Plakir i vila, Đuho Krpeta. Služio se govornim jezikom ulica i trgova koji je, kako sam kaže, bogat talijanizmima (kolacjun,
44 45
J. Deretić: Srpska književnost: identitet, granice, težnje, Beograd, 1996.
Tu pripadaju i radovi: P. Milosavljević: Srpski nacionalni program i srpska književnost, Priština, 1995. te L. M. Kostić: Nasilno prisvajanje dubrovačke kulture (kulturno-istorijska i etnopolitička studija), Novi Sad, 2000.
46
To detaljno obrađuje M. D
47
A. Vaillant: La langue de Dominko Zlatarić, poete ragusain de la fin du XVI siecle, I. Phonetique, Paris, 1928.; II. Morphologie, Paris, 1931.; III. Syntaxe, Belgrade, 1979.
48
M. Rešetar: Jezik Marina Držića, Rad JAZU 248, Zagreb, 1933.; M. Moguš: Jezični elementi Držićeva >>Dunda Maroja<<, >>Umjetnost riječi<< XII/l, Zagreb, 1968., str. 49.-62.
172
HRVATI l NJIHOV J EZ I K
kofan, galanta, maškarate) i kolokvijalizmima. Č akavski ikavizmi (kripost, zvizda, svitlost, cvitja, prolitja) iz šesnaestostoljetne knji ževne tradicije služili su mu za stvaranje »književnoga« stila kojim se služe neki junaci iz njegovih djela. U XVII. stoljeću, zlatnom stoljeću dubrovačke književnosti, naj poznatiji su pisci: Ivan (Dživo) Gundulić49 (1589. - 1638.) - autor poeme Suze sina razmetnoga (1622.), pastirske igre Dubravka (1628?) te nedovrše noga spjeva Osman (objavljenoga 1826.) u kojemu se opisuje borba Poljaka i Turaka 1621. kod Chocima. Zahvaljujući tomu, Gundulić postaje idejni predvodnik ilirizma, što nije ostalo bez odjeka i utje caja na stvaranje ilirskoga jezika. Ostali su predstavnici: Junije (Džona) Palmotić (1606. - 1657.), Gundulićev nećak , pjes nik i pisac dram a (Pavlimir). Dživo (Ivan) Bunić Vučić (oko 1591. - 1658.) , autor zbirke lirskih pjesama Plandovanje i lirsko-epske pjesme Mandaljena pokornica. Dubrovačka književnost gubi svoje značenje u XVIII . stolje ću, a njezin poslje dni znam eniti pjesn ik bio je Ignja t Đurđ ević (1675. - 1737.) - Uzdasi Mandaljene pokornice i prijevod cijelo ga Psaltira (Saltijer iliti pjesn i Davidove). 5.3.2. Knjiž evni jezik u Bosn i
Počet ci književnoga jezika u Bosn i sežu u XII. stolje će, slično kao u Hrvatskoj. Osim tradicionalnoga staro slavenskog jezika bosan ske (štokavske) redakcije koji je funkcionirao u sakra lnoj sferi, u svjetovnom stvaralaštvu pojavljuje se narodni jezik (listin e, povelje: Povelja Kulina bana, 1 189.). Središnji zemlj opisn i položaj Bosne omogućio joj je sličnu ulo gu na Balkanu kao što je imala Hrvatska u posre dovan ju izmeđ u istoka i zapad a. Bosna je posta la nepos redno m karik om izmeđ u
49 M. Rešetar: Glavne osobine Gundulićevajezika, Rad HAZU 272, Zagreb, 1941., str. 1.-44. Usp. i bibliografiju u II. poglavlju.
V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
173
Hrvatske i Srbije. Taj je položaj odredio kasniju povijest te multire ligijske, višenacionalne i multikulturne regije. J. Rapacka taj status izvrsno opisuje:
U hrvatskoj nacionalnoj ideologiji, slično uostalom kao i u Srba, zauzi ma mjesto izgubljene, iako stvarno zapravo nikada posjedovane zemlje. 50 Povijest bosanske državnosti51 bila je zamršena kao i njezini naci onalni52 i vjerski odnosi (bogumilstvo). Osim razdoblja državne ne ovisnosti i moći u vrijeme kralja Tvrtka Kotromanića u XIV. stoljeću, kada se proširila čak na srpske i hrvatske zemlje, Bosna je češće pot padala pod vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva. Pošto su ju 1463. osvo jili Turci, ostala je pod njihovom vlašću najdulje, sve do 1878. godine, kada je odlukom Berlinskoga kongresa prešla pod administracijsku upravu Austrije, iako je formalno i dalje pripadala Turskoj. To se pro mijenilo tek 1908. kada je aneksijom pripojena Austro-Ugarskoj. U XVII. stoljeću razvija se na tom tlu pismenost bosanskih fra njevaca koji su se pojavili 1291. kako bi pobijedili bogumilske here tike. Zajedno s franjevcima došli su i dominikanci koji se ipak nisu mogli nositi s misionarskim problemima. Početkom XV. stoljeća, u novim političkim okolnostima prouzročenim turskim najezdama, borba s bogumilima postala je bespredmetna, a povijest je u XVI. sto ljeću franjevačkomu redu donijela novu borbu protiv novina refor macije. Franjevci, koji su se u početku organizirali u biskupije, po četkom XV. stoljeća dobili su status provincije reda Bosna Argentina (Bosna Srebrena po gradu Srebrenica) - koja je osim Bosne obu hvaćala jugoistočnu Dalmaciju, Slavoniju i dio Mađarske. Nakon Austrijsko-turskoga rata (1683. - 1699.) bosanska se provincija našla u okviru triju država: Turske, Austrije i Venecije, pa su i u Dalmaciji
50 J. Rapacka: Bosna u: eadem, Leksikon ... , str. 21
51 N. Malcolm: Povijest Bosne, preveo z. Crnković, Zagreb 1995. (Naslov izvornika: Bosnia - A Short Story).
52
Neki znanstvenici smatraju da bosanski narod potječe od ranijih starosjedilaca, Hrvata i Srba. Drugi tvrde da potječu od neidentificiranih slavenskih plemena koja su zauzela te ritorije još prije dolaska Hrvata i Srba. Od turske najezde etnički sastav stanovništva stalno se mijenjao (naseljavanje Turaka, migracije domaćega stanovništva) zbog čega Bosna pred stavlja mozaik naroda, kultura i religija.
174
HRVATI l NJIH OV J EZ I K
V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
�173� ') i Sl�voniji (17�7.) stvor�ne �asebne provincije toga reda koji . o Simpati..Je . , sireci međ Je �ziVa VJermka u njima duhovnu, ali i ma . tenJaln� kulturu. Bosanske je franjevce narod nazivao ujac ima' što pokazuJ e kakva je bliskost vladala među njim a. Bosanska knji ževnost, 53 izrazito utilitar a karaktera nema preve��kih umjetničkih ambicija i u velikoj jenog mje ri neiz vorn � temelJI u�la:nom �� prijevo dima, ali je imala ipak veliku jer se �ost kao Jed�na knJize�nost na narodnom jeziku u vrijeme vrijed cene Bosn� 1 Hercegovme. Autori su imali različite stupnjevpotur o�raz�e, �h su odgovarali potrebama običnoga puka. Tem e na ptsamh dJ�la vrti se oko vjerskih, moralističkih i poučnih atika tih sadrža·J a te obuhvaca: l. z�i�ke vj�rskih prip ovij esti rasp oređenih ešće prema ne dJelJa�a 1 blagdanima kao vrsta praktičnihnajč priručnika; 2. katekt�m� s �snovnim načelima vjer e i praktičnim savjetima za svecemcvkt rad s vjernicima; 3. zbirke vjerskih sentencija i molitava s popularnim križ nim pu�m,· 4. zbirke vjerskih pjesama; 5. kn�ige po�ožn� sadr�aja � objašnjenjima crkvene dogme (npr. . . Ta su djela �vzt od krzpostz P. Postlovtca) zanimljivih fabula opi �Ivala nevjerojatne i čudesne događaje, a nerijetko �� bos an��e prošlosti ili onodobnosti. Te su se prip i činjenice etke na ztvale pnlzke 1. trebale su običnome čitatelju olakšatiovij shvaćan·e apstraktnih vjerskih pojmova te prenijeti osnovni fond znanJa o okružujućem svijetu; 53 . Bosan��a p!sm eno�t ima bogatu znanstvenu literaturu, a gotovo svaki . �. Osno pisac os· edu ·e �onog�afl]� svoga Je�Jk vni su radovi: H. Kuna: Hrestomatija starije bosa�sk � kn !i zevnos�z, �nJ. I, Srednj�Vjeko �na knjiž evnost hrvatska književna tradicija, Sara· evo, 197�.,· �=��m. Djela bosansklhfranjev�ca s gledišta iistori jske dijalektologije, >>Jezik« 10:5, Zagre b . ·• str. 149.- 153.; eadem: Jezzk bosanskefranjevačke književnosti XVII. i XVIII Vl}·· ka u' SVjetlosti književno-jezičkog man ira, >>Zbornik za filologiju i lingvistikU<< XIV/l N �S d �trk3�::52.; D. ��zović: Uloga bosanskohercegovački hfranjevaca uformi:anj ez � s e njzzevn �Stl l ulture - odDivkovića dofra Grge Martića, >>Jezik<< 20 2 Zagre b' 1972 str. 37.-5 1.; I. PranJković: Hrvatskijezik ifranjevci Bosn e Srebrene Zagr eb• 2�0� ovd"Je postO . na literatura JI:: 1 1scrp ' · 0 predmetu.
����;
�� �
175
6. pobožnu poeziju koja postaje popularnija tek u XVIII. stoljeću i koja je obuhvaćala u prozne tekstove (npr. Pisna od pakla L. Sitovića). Iz religijske tematike izdvajaju se samo ljetopisi koji nastavljaju sta ru bosansku tradiciju. Najpoznatiji su izišli iz pera S. Margitića i N. Lašanina. U svakodnevnome životu pomagale su i ljekaruše - knjige s re ceptima iz narodne medicine koje su sastavljalji opati: Kojoj ženi dica mru. Načini od voska dvanaest svića i napiši na knjižici
dvanest imena apoštoli, pak pristrizi svakoga ponase. Prilipi na sviće, a kada se rodi dite, ter ga oće krstiti, podaj te sviće popu, neka uzme jednu koju mu drago i koje ime bude upisano na onoj svići, onako neka ime na dije ditetu i onim ga imenom zove. Staće i neće umriti. 54
S obzirom na to da je reformacija u nauk Crkve uvela narodne jezi ke koje je smatrala djelotvornim oruđem promidžbe vlastitih ide ja, Katolička je crkva bila prisiljena protudjelovati na narodnim jezicima. Bosanskifranjevci za književni jezik svojih dj ela izabiru mjesni bosanski dijalekt koji nazivaju: ilirički, slovenski, naški, bo sanski, a katkada, napose u Hercegovini hrvatski. Rjeđe se spomi nju i lokalni nazivi, npr. dumanskijezik (u Ančića iz Duvna), zatim zanimljiv neologizam slavobosanski koji je skovao Laštrić. Bosanska štokavica nije ujednačena, a napose u početnome razdoblju pokazu je rodni dijalekt pojedinoga autora. Matija Divković (1563. - 1631.), »otac« bosanske pismenosti, piše staroštokavskom istočnobosan skom jekavštinom,55 dok ostali pisci pišu uglavnom čistom novo štokavskom ikavštinom ili ikavštinom s jekavskim primjesama, što bi odgovaralo njihovu zapadnobosanskomu podrijetlu. Takav jezik nalazimo u P. Posilovića, I. Bandulavića, S. Matijevića, I. Ančića. Krajem XVIII. stoljeća vidimo jaku ikavizaciju bosanskih tekstova. H. Kuna: Hrestomatija ... , str. 227. Izbor bosanskih tekstova iz XVII. i XVIII. stoljeća, str. 122.-228. 55 Divković je uzimao ikavizme iz stilističkih razloga, npr. kako bi naglasio riječi poštova nja u pisanome obraćanju: Prisvitlomu i pripoštovanomu gospodinu, gospodinufra Bartolu Kadčiću, dostojnomu biskupu ... , dok se u stilski neobilježenim oblicima rabi: prisvijetlomu, svijetlo, svijetloga. Usp. J. Vončina: Jezična baština ... , str. l23.-125.
54
176
HRVATI l NJIHOV J EZ I K
Tako je ikavizirano i novo izdanje djela M. Divkovića i F. Laštrića. To govori da je u navedenome razdoblju jezik već u određenoj mjeri normiran. Izbor ikavske štokavštine u bosanskih franjevaca bit će presudan u XVIII. stoljeću, kad će se ona zajedno s osamnaestosto ljetnom dalmatinskom i slavonskom ikavskom štokavštinom pove zati u jedan književni jezik i time ojačati svoje mjesto književnoga jezika u navedenome razdoblju. U djelima iz sedamnaestoga stolje ća još se neće pojaviti autorske napomene o jeziku ili gramatici. Njih ćemo naći tek u sljedećem stoljeću. Obilježje svojstveno tomu raz doblju bilo je pismo bosanske pismenosti, ćirilica, koja se različito naziva: bosanica, bosanska azbuka, bosanska ćirilica, hrvatsko-bo sanska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica, bosanska brzopisna grafija, zapadna varijanta ćirilskog brzopisa, zapadna (bosanska) ćirilica, a često se spominje i naziv srpsko pismo (npr. u Divkovića). U XIX. stoljeću Ć iro Truhelka uveo je najpopularniji naziv - hasan čica. Nije to bilo novo pismo, nego samo posebna, bosanska inačica ćiriličnoga brzopisa. Ć irilica je u Bosni imala dugu tradiciju, a od vremena kralja Tvrtka I. (1353. -1391.)56 počela je dobivati tipična obilježja buduće bosančice. Poštujući lokalnu tradiciju koju su za tekli u toj zemlji, franjevci su u početku rabili samo bosančicu, a to im je bilo zadano i posebnim naredbama provincijala njihova re da. Bosančica se razlikovala od klasične ćirilice drugačijom grafi jom. Sekundarne razlike uveo je sam Divković tiskajući svoja djela u Veneciji, poznatoj po ćiriličnim tiskarama. Po njegovu su se nalo gu odlila specijalna slova za bosančicu (tj. ćirilični brzopis), dok se do tada tiskalo prema ćiriličnom sustavu.57 Bosanska ćirilica u XVII. stoljeću prodrla je čak i na teritorij su sjedne Slavonije, odakle se ipak već u sljedećem stoljeću morala povući.
56 Tvrtko l. bio je sinovac bana Stjepana II. Kotromanića koji se oženio poljskom kneginjom iz roda Pjastovića, Elizabetom Gniewkowskom i imao kćer Elizabetu Bosansku, a ona je bila žena Ludovika l. i majka poljske kraljice Jadwige, žene Vladislava Jagelovića. 57 Divković je u svoju grafiju, vjerojatno po uzoru na talijansku latinicu, uveo novo pisa nje fonema lj, nj, označujući njihovu mekoću dervom(h): 3eMnna (zemlja). Divkovićeva je bosančica osim toga imala i tradicionalanjer, ali pisao se samo u finalnome slogu. Slovojat rabio je za označavanjejote, što je bilo tipično za bosansku ortografiju.
V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
177
Latinica, koju su kao pismo katoličkih liturgijskih knjiga izvrsno poznavali franjevci, postupno je počela istiskivati bosančicu iz fra njevačke pismenosti, što se završilo u XVIII. stoljeću. Posljednji je bosančicom pisao Stjepan Margitić. Najpoznatiji pisac toga razdoblja bio je M. Divković, autor prve knjige na narodnome jeziku kojom otpočinje franjevačka literatura, Nauk karstjanski z mnoziemi stvari duhovniemi i vele bogoljubniemi, objavljena 1611. u Veneciji, doživjela je više od 30 izdanja, a imala je i dodatak Sto čudesa. On je napisao i Razlike besjede svrhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta (tiskano 1614. u Veneciji), što je dugo služilo za propovijedi u crkvama obaju obreda. Ivan Bandulavić potjecao je iz zapadne Bosne. Pisao je ikavicom s jekavskim elementima. Suprotno Divkoviću, Bandulavić je djela tiskao na latinici. Izdao je lekcionar Pištole i evanđelja priko svega godišta (1613.) koji je imao više od 20 izdanja, a jezično je zanimljiv zbog toga što je to pokušaj djelomične štokavizacije staroga čakav skog lekcionara u nastojanju da se stvori zajednički književni jezik. Stjepan Matijević (oko 1580. - 1654.) autor je djela Ispoviedaonik (1630.), tiskanoga ćiriličnim slovima u Rimu, na ikavsko-jekavskoj štokavštini. Riječ je o preradi talijanskoga priručnika za ispovijed. Pavle Posilović (umro 1653.) bio je autorom vrlo popularnih djela Naslađenje duhovno (1639.) i Cvit od kriposti (1647.), tiskanih bo sančicom na ikavsko-jekavskoj štokavštini. Ivan Ančić (oko 1624. - 1685.) rođen je u zapadnoj Bosni. Tiskao je na latinici Vrata nebeska i život vičnji (1678.), Svitlost krstjanska (1679.) i Ogledalo misničko (1681.). Pavle Papić (1593. - 1649.) preveo je talijansko mistično religijsko djelo Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru. Rukopis pisan bosančicom objavljen je tek 1990. godine. Bosanska pismenost nastavila se i u sljedećem stoljeću, a s ob zirom na svoja obilježja i naddijalektni karakter koji je uspjela po stići, odigrat će ključnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika.
178
HRVATI l NJIHOV J EZ I K
5.4. Jezik istarskih protestanata XVI. stoljeća
Glavna središta hrvatske protestantske pismenosti XVI. stoljeća, rođene u pokretu reformacije, bila su u Istri i Primorju, odakle je dolazilo najviše njezinih širitelja. Reformatorski pisci željeli su stvo riti zajednički općejužnoslavenski jezik za Hrvate i Dalmatince u prvome redu, a zatim i za Slovence, Bosance, Srbe i Bugare, 58 kako bi s reformatorskom vjerskom filozofijom dopro do što većega broja vjernika. Koncepcija koju su sebi zadali kao dalekosežan cilj znatno je nadilazila ono što su željeli ostvariti glagoljaši ili ozaljci. Jezična zamisao istarskih protestanata po svojim teoretskim postavkama najbliža je budućoj ilirskoj reformi. Svoje su namjere reformatori ostvarili stvarajući miješani (hibridni) jezik. U istarsku (sjevernu, ekavsku) i primorsku (središnju, ikavsko-ekavsku) čakavštinu rav nopravno su uvodili elemente kajkavskoga i štokavskoga dijalekta te staroslavenizme, napose onda kada su djela bila pisana ćirilicom. Tako se taj jezik razlikovao od »miješanoga« dubrovačkog jezika ili od mlađega jezika dalmatinske književnosti koji je obuhvaćao brojne štokavizme. Teorijska baza za njihove poglede bio je uvod u glagoljsko izdanje djela: Prvi del novoga testamenta, va tomjesu svi četiri evanjelisti i Dijane Apustolsko (1562.) koji su napisali Anton Dalmatin i Stjepan Istranin:
Mi paki takaiše jure dobro znamo da vsakomu ovo naše tumačenje i ova naša slova ne bude ugodno. Na to vi, predragi dobri krstjani Hrvate, znajte da jesmo s tim našim tumačenjem vsim slovenskoga jazika ljudem služiti hoteli, najprvo vam, Hrvatom i Dalmatinom, potom takajše Bošnjakom, Bezjakom,59 Srbljanom i Bulgarom. Jere znamo po nauku svetoga Pavla Rimlja(nom) l. Da dužni jesmo svim ljudem, Grkom zajedno i Barbarom, i tako učenim kako neučenim. Toga radi jesmo va ovo naše tlmačenje ove priproste, navadne, razumne, obćene, vsagdanje, sadašnjega vremena besede, koje Hrvate, Dalmatini i drugi Slovenci i Kranjci najveće va njih 58 F. Fancev: Jezik hrvatskih protestantskih pisaca 16. vijeka. Prilog historičkoj gramatici hr
vatskog ili srpskogjezika, Rad JAZU 212, Zagreb, 1916., str. 147.-225.; Rad JAZU 214, Zagreb, 1916., str. l.-112.; J. Vončina: Hibridni književnojezični tip, u: idem: Jezična baština..., str. 187. -195. Protestantsku je literaturu obradio F. Bučar: Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije, Zagreb, 1910.
59
Bezjak je >>istarski kajkavac«, a u XVI. stoljeću i naziv za kajkavca iz Varaždina i okolice.
V. POGLAVLJE : Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
179
govorenju govore, hoteli postaviti. I kadagode dve ili tri besede za jednu, kako na strani videti hoćete, da svaki bude moći razumeti, jedna beseda ili ime, po dva puta i po tri izrečena i pisana, da jedna drugu tlm ači. Da nesmo paki posvuda svih hesed kakono u vaših misalih i brvijalih stoji va ovo naše tlmačenje postavili, to jesmo voljno učinili, zato da v dosta mestih u misalih našli smo pismenim načinom (kako niki prave) pisano ili nikim tujim nerazumnim jazikom, kako sami znate, i nekude krivo tlmačeno.60 Taj ulomak pokazuje teorijski i praktično njihov projekt normi ranja jezika u čijim je temeljima multidijalektnost koja je postoja la na terenu gdje su djelovali. Jezičnu osnovicu glagoljskoga izda nja toga teksta činila je istarska čakavština, dok se u ćiriličnome izdanju iz 1563. godine, namijenjenomu jugoistočnim balkan skim zemljama, kao prilagodba tamošnje staroslavenske tradicije uveo jer. U toj se situaciji prikladnim činilo stvaranje jezika koji bi imao elemente svih dijalekata jer bi to jamčilo da ga razumiju svi korisnici različitih jezika. Taj su cilj istarski protestanti ostvarivali na leksičkoj razini uporabom dviju ili triju riječi iz različitih dija lekata za određivanje istoga designata. Sinonime u toj funkciji E . Hercigonja61 naziva kontaktnim sinonimima. Tehnikom kontaktnih sinonima, tipičnom za hibridne jezike, služili su se već glagoljaši, a rjeđe i drugi pisci (Zoranić čakavskima i štokavskima). U navede nome ulomku autori objašnjavaju načelo te pojave: »/.. ./ da svaki bude moći razumeti, jedna beseda ili ime (imenica) po dva puta i po tri izrečena i pisana, da jedna drugu tlmači«, te potvrđuju svoje svjesno reformatorsko djelovanje (to jesmo voljno učinili). U tekstu se usporedno nalaze čakavski, kajkavski i štokavski oblici: va/v/u; riječi bez metateze: vsakomu, vsim/ svim, svaki (sa štokavskom me tatezom); tumačenje/tumačenje, dlžni/ dužni stariji oblici sa so-
6° Citirano prema: J. Vončina: Jezična baština..., str. 199. 61 E. Hercigonja: Iz radova na istraživanju stilematike i sintakse glagoljaške neliturgijske
proze 15. stoljaća, u: idem: Nad iskonom hrvatske knjige ... , str. 395.-439. E. Hercigonja razli kuje i distantne sinonime koji se rabe radi izbjegavanja ponavljanja i monotonije teksta. J. Vončina (op. cit., str. 194.) u njihovu funkcioniranju izdvaja tri faze: u prvoj sinonimi olak šavaju proces komunikaciji sudionicima koji govore različitim dijalektima, u drugoj postaju zajedničko leksičko dobro miješanoga jezika, u trećoj dolazi do njihova semantičko-stili stičkoga razlikovanja, npr. postelja (kajk.) 'krevet' - odar 'smrtna postelja, katafalk'.
180
HRVATI l NJIHOV J EZ I K
nantom l i razvojem l > u; tradicija staroslavenskoga e (besede/be sede), čakavizam jejazik, a kajkavizam futur ne bude, leksem takaj še 'također'. Primož Trubar negativno je ocjenjivao uporabu staro slavenizama u jeziku jer je smatrao da nisu razumljivi čitatelju i da kvare prijevod protestantskih djela koja bi trebala širiti Lutherovu doktrinu, a za to su krivi autori navedenoga prijevoda, tj. S. Konzul i A. Dalmatin. A jedan od ciljeva novoga jezika bilo je zaobilaženje starih nerazumljivih riječi koje su se nalazile u misalih i brvijalih pisanih nikim tujim nerazumnim jazikom, iako su se izjasnili da će u prijevodima rabiti riječijednostavne, obične, mudre, opće, svakod nevne, riječi iz našega vremena. Novu su ideologiju u Istri prihvatili ponajprije stari glagoljaši. Njihov duhovni vođa i teoretičar bio je glagoljaš Matija Vlačić, zvan Flacius Illyricus (1520. - 1575.). Glavni tvorci hrvatske protestantske pismenosti bili su Stjepan (Stipan) Istranin (Istrijan) zvan Konzulom iz Buzeta (1521. - nakon 1568.), Juraj Cvečić iz Pazina, Anton Dal matin iz Senja (? - 1579.) i Juraj Jurišić iz Vinodola. S njima su sura điv�li slovenski pisci Petar Pavao Vergerije iz Kopra i Sebastian Krelj. Sezdesetih godina XVI. stoljeća u Urachu kraj Tiibingena (Nje mačka) otvorena je tzv. Biblijska zaklada u kojoj su protestantski emigranti iz južnoslavenskih zemalja tiskali knjige na svim trima pismima: 13 glagoljskih, 9 latinskih i 8 ćiriličnih s ukupnom nakla dom od 25 tisuća primjeraka. Osnivač Zaklade bio je Primož Tru bar, otac slovenskoga književnog jezika, koji je uživao potporu nje mačkih protestanata, napose baruna Hansa Ungnada Weissenhofa. Protestantizam su podupirale i hrvatske feudalne obitelji Zrinskih i Frankopana. U objavljenim knjigama najčešće su bili religijski tekstovi, od prijevoda Novoga zavjeta do polemičkih rasprava, npr.: Katehismus. Edna malahna kniga, u koi esu vele potribni i prud ni nauki i artikuli prave krstianske vere. Krozi Stip. Istranina. U Tu bingi 1561. Bilo je to glagoljsko izdanje. Iste je godine u suradnji s A. Dalmatinom objavljena i ćirilična verzija. Tabla za dicu: Edne malahne knižice iz koih se ta mlada ditca tere priprosti ljudi z glagolskimi slovmi čtati, i poglavitei, i potribnei
V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
181
artikuli, ili členi ove prave stare karstianske vere koe svakoga čovika izveliča lahko mogu naučiti (1561.).62 Artikuli ili deli prave stare krstjanske vere (1562.) autora A. Dal matina i S. Konzula. Postila to est, kratko istlmačenje vsih »nedelskih evanjeliov« i po glaviteh proznikov (1562., glagoljsko izdanje). Drugi del novoga teštamenta, v kom se zadrže apustolske episto le ... (1563.). Spovid i spoznanie prave krsztianszke vere ... (1564.) autora A. Dalmatina i S. Konzula. Vsih prorokov stumačenje hrvatsko (oko 1564.), spomenik pisan ikavskom i ekavskom čakavštinom sa štokavskim elementima. Beneficium Christi. Govorenye vele prudno od dobrotsinenya ili dobrote propetoga Isukrsta ka krstianom (1565.). Razgovaranje meju papistu i jednim luteran(om) stumačeno po Antone Senanine ... (1555.), brošura napisana vjerojatno senjskom ikavsko-ekavskom čakavštinom. Istarski protestanti nisu ostvarili svoj projekt stvaranja općejuž noslavenskoga jezika. »Protestantski« jezik bio je samo kratka epi zoda u povijesti hrvatskoga jezika, ali je izazvao snažnu reakciju Crkve i postao inspiracijom za protuprijedlog normiranja u pro tureformatora: Bartula Kašića i Jakova Mikalje. Jezična koncepcija protestanata naći će međutim nasljednike među piscima okuplje nima oko tzv. ozaljskoga književno-jezičnoga kruga. Josip Bratulić također primjećuje da protestantizam u Hrvatskoj nije bio tako važan kao u drugim europskim zemljama, s obzirom na to da je već postojao i slavenski obred na narodu razumljivom jeziku, kao i djelomično prevedena Biblija. Ta činjenica mogla je utjecati na neuspjeh jezičnoga projekta istarskih protestanata.63
62 Fototipsko izdanje: Glagoljska i ćirilska tabla za dicu. Tiibingen, 1561., u seriji: Cymelia Croatica, 3, Zagreb,
1986., ur. i pogovor S. Damjanović; novo izdanje 2008.
63 J. Bratulić: Glagoljaštvo i protestantizam, »Radovi Zavoda za slavensku filologiju« 27, Zagreb, 1992., str. 231.·235.
182
5.5. Književna kajkavština
Razvoju pismenosti na kajkavštini pomogla je reformacija koja se obraća masovnome krugu čitateljstva i promiče narodni jezik, čime se krug proširio s dotadašnjih elitnih čimbenika na širu či tateljsku publiku. Praktično djelovanje koje je išlo u prilog razvo ju kajkavštine bilo je osnivanje tiskare u Nedelišću kraj Čakovca. Tiskaru je 1572. godine osnovao Juraj Zrinski na imanju Zrinskih, nakon što je prešao na kalvinizam. On je bio sin slavnoga bana Ni kole koji se proslavio u obrani Sigeta. Tu su se tiskale protestantske vjerske knjige na kajkavskom jeziku. U XVI. stoljeću ta su djela bila više nego skromna. Teško je govoriti o čistome kajkavskom jezi ku koji se tada zove slovenskim jezikom. Od sedamdesetih godina XVII. stoljeća zamjenjuje ga horvatskijezik, koji je do tada označa vao samo čakavski dijalekt. Slovenski je jezik tada nosio ime kranj ski (krajnski, kranski). Osim beletristike koja nije nikada postala ravnopravna s dalmatinskom i dubrovačkom, kajkavština je obu hvaćala religijsku književnost, privatnu korespondenciju, lokalne administrativne dokumente, rukopise narodnih pjesama, prijevo de stranih djela, kronike te rječnike i gramatike. Kao prva se često spominju djela Mihajla Bučića, svećenika iz Belice u Međimurju, iako ih znamo samo po naslovima: Novi zavjet, Katekizam, O sakra mentima, a poznata nam nisu ni ta djela ni jezik kojim su pisana. U Nedelišću izlazi 1574. Decretum Tripartitum, koterogaje Vrboczy Ištvan dijački popisa[ u autorstvu varaždinskoga notara, Ivana Per gošića (? - 1592.) . Svoj prijevod djela mađarskoga pravnika s latin skoga Pergošić je obradio u trima verzijama:64 »više kajkavskoj«, »Čakavsko-štokavskoj« i »manje kajkavskoj«, od kojih su dvije prve zanimljivije. Razlike među tim verzijama pokazao je Mate Hraste.65 U kajkavskoj inačici: 64 Hrvatski kajkavski pisci I., Druga polovina 16. stoljeća, u: Pet stoljeća hrvatske književno sti,
15/1, obrada O. Šojat, Zagreb, 1977. Istraživanja Pergošićeva jezika koja su trajala gotovo od početka XX. stoljeća prikazao je J. Vončina: ]ezična baština ..., str. 257.-260. 65 M. Hraste: Kajkavski književnijezik, u: Enciklopedija Jugoslavije, 4, Zagreb, 160, str. 526. -528. Hraste pojedine verzije naziva kajkavskom, štokavskom i miješanom štokavsko-kaj kavskom.
183
v. POGLAVLJ E : Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku ...
H RVATI l NJIHOV J EZ I K
l.
jerovi > e Ueden, konec, mrtev, našel); docz, pojat > e, dok u drugom dijelu sloga ie (deca, mesta, posve viedane niesu); v .
2.
3. Dat., Lok. sg. ž. roda pridjeva i pridjevnih zamjenica imaju na-e, stavak -e (po uzoru na imensku sklonidbu, npr. očine, smrtn njego ve, kako ve, druge).
štokavska se inačica navedene pojave ovako ostvaruje: jerovi > a Uedan, konac, mrtav, našal); jat > i (dica, mistu, posvidoči, povidane, nisu); Dat., Lok. sg. ž. roda s nastavkom -oj (po uzoru na zamJemcnu idbu) : očinoj, smrtnoj, njegovoj, kakovoj, drugoj.
L
2. 3.
.
. v
sklon u toj verziji ima i čakavizama: va, kadi, crikveni kojima u kajkavskoj inačici odgovara: vu, gde, cirkveni. Postojanje čakavizama i štokavizama Hraste tumaCI utjeCaJem dalmatinske i dubrovačke književnosti koju je Pergošić dobro po znavao. Olga šojat međutim smatra da su nekajkavski elemen�i t�� bali olakšati razumijevanje djela i izvan granica kajkavskoga Jezlc nog područja u Hrvatskoj. Vončina je ipak u prav� kada p_ri�jećuje da je štokavsko-čakavska verzija bila i rezultat pnsutnostl visokoga prestiža miješanoga jezika u autorovoj sredini. u tom je razdoblju stvarao i katolički svećenik, Antun Vramec (1538. 1587.),66 kanonik iz Vrbovca, autor prve tiskane hrv�tske kronike koja opisuje povijest od početaka svijeta �o �5�8. god1�e Kronika vezda znovič spravljena kratka slovenskzmJezzkom (LJUb ljana, 1578.). Objavio je i zbirku propovijedi s evanđeoskim tema ma kao protutežu protestantskim postilama: Poštila na vse leto po nedelne dni vezda znovič spravlena slovenskim jezikom (Varaždin, 1586.). Vramčeva kajkavština nije ujednačena, tj. n� _te�elji s� �� v sljedno na jednome dijalektu, nego je mješavina oblljeZJa razhc1t1h V ·
•
•
_
ih: Jezik Antuna Vramca u kontekstu �ljale str. 53.-68:;. idem, �ntun Vra':!ec ! njegovo 981., 1980.-1 , kata i tradicije, »Filologija<< 10, Zagreb tologye, Cakovec, starije hrvatske književnosti i povyesne dl]alek
��
z. Junković:]ezikAntuna Vramca ... ; A. Jembr
djelo. Prilog proučavanju
1981.
184
kajkavskih govora. Osim toga u njegovu se jeziku nalaze čakavizmi i štokavizmi koji su rezultat boravka na studiju u Rimu, u Zavodu sv. Jeronima. Također ima i mnogo latinskih izraza te dijalektizama iz rodnoga slovenskoga štaj erskog dijalekta. Uvođenjem nekajkavskih obilježja i kontaktnih sinonima Vramec je želio olakšati razumije vanje jezika svojih djela širemu krugu korisnika. U početnom razdoblju kajkavske pismenosti, u drugoj polovici XVI. stoljeća, prozno stvaralaštvo Pergošića i Vramca reprezenti ra jedan od tipova tadašnje književne kajkavštine u koju su autori uveli obilježja drugih dijalekata radi širenja (propagiranja) svojih djela. Ti svjesno ostvareni praktični ciljevi nisu ograničavali ano nimne narodne pjesnike koji su u ono doba pisali na drukčijem je ziku - čistom kajkavštinom . Kao primjer može poslužiti Narodna popevka božična:
Po svetu je bila tmica kakti v rogu, v štalice je spala vu trudeh Marija, sladko si Marija senjke prebirala, kad je došel j angel i zbudil Mariju: »Vstani se, Marija, sinek ti se rodil, stani gor, Marija, Jež uš se narodil, sad je prav polnoči, al je vs e v svetloči.<<67
To je djelo pisano čistom kajkavštinom: jat > e (svetu), jerovi > e (do šel, sinek), -l (došel, zbudil, jangel), protetsko j Uangel), protetsko v (vu), ć > č (polnoči), Vok. = Nom. (Marija), Lok. sg. - e (v štalice), Lok. pl. -eh (trudeh) ... Tek XVII. stoljeće donosi procvat kajkavske književnosti. Autori toga razdoblja uglavnom su svećenici: jezuiti, pavlini, franjevci. Oni nastoje pisati čistim kajkavskim dijalektom, kao npr. Nikola Krajačević Sartorius (Sveti evangeliomi, 1651.). Primjerom lijepe barokne kajkavske proze stvaralaštvo je Jurja Hab delića (1609. - 1678.). Svoju književnu kajkavštinu oživljavao je mjesnim zagrebačkim dijalektom i seoskim turopoljskim govorom. Moralizatorska je djela Zrcalo Marijansko (1662.) i Pervi otca na67
v. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
HRVATI l NJI H O V JEZIK
e· .
Ituano prema: J. Vončina: Jezična baština . .. , str. 255.
185
šega Adama greh (1674.) namijenio »vsem slovenskoga i horvatsko ga naroda krščenikom«. Uvod u Zrcalu, tj. Opomenek k oveh knjižic ogovorniku (Primjedba ogovaratelju ovih knjiga) prema mišljenju
J. Vončine68 jedan je od najvažnijih jezičnih programa nastalih u sredini kajkavskih pisaca. Habdelić je svjestan postojanja dvaju pi sanih jezika. Slovenskim jezikom govore kajkavci (slovenski narod), a horvatskim jezikom - čakavci, eventualno štokavci. Svoju podjelu ilustrira jezičnim obilježjima - razlikama u razvojujerova i jata: Ništarmenje, komu se horvatski hoče govoriti neka reče mesto lehko la hko, mesto osem osam, mesto jalen jalan, mesto nesem nisam etc. Ar ne teško mesto E postaviti ili reči I ali mesto E A. Ja sem činil štampati onak kak onde govore gde sem pisal. 69
Poslje dnja rečen ica tumači njegov izbor kajkavštine kao jezika onakvoga »kak onde govore gde sem pisal«. Ipak ostavlj a čitatelju na volju:
Tak, komu knjižice ove ne budu po volje, naj je ostavi, a svoje, ako je ima, naj popravi, ako ih nema, naj nove bolše spravi, listor /samo/ na hvalu božju, D. MARIJE poštenje i opčinsku korist.
Dobro ocjenjuje i situaciju na dvojezičnom slovenskom i horvatskom »izdavačkom tržištu«, kao i moguće kritične ocjene svojih čitatelja: Malo je do se dobe slovenskem jezikom, za ktere bi ja bil znal, knjig štam pano. Ali ni onem ogovorljivi jeziki prostili nesu. Nekomu teh takoveh knjig reči nesu bile prave horvatske, nekomu nesu bile prave slovenske, nekomu bile su jako priproste, nekomu štampa ne valjala, nekomu navuk ne be prikladen, nekomu litera ali slovo nepotrebno mesto potrebnejega i priličnejega be postavljeno, etc. I zato pred vnoge suce morahu siromaš�e knjige dohajati i od vnogeh sucev (ne smem reči kriveh) vnoga osuđavan1a i šentencije prijimati.
Habdelić je i autor prvoga kajkavska-latinskoga rječnika: Dictionar
ili reči slovenske zvekšega ukup zebrane, u red postavljene i dijačkemi zlahkotene (Graz, 1670.; pretisak Zagreb, 1989.). Nastao je na pomoč liH 1;�J
Ibidem, str. 270.-273. Ibidem, str. 270. I sljedeća dva navoda nalaze se na str. 270. i 269.
186
napredka u dijačkom navuku školneh mladencev horvatskoga i slo venskoga naroda (kako bi bio od pomoći školskoj mladeži hrvat
skoga i slovenskoga naroda pri učenju latinskoga jezika). Zbog toga ima raznoliku i ne samo kajkavsku leksičku građu. Autor obilježava riječi kao zagorske (sjeverno-kajkavske), majdačke (sjeverozapad no-kajkavske), solarske (čakavske) i tukavske (štokavske). Sedamnaesta stoljeće je za kajkavštinu na malom području kaj kavske Hrvatske ponovno razdoblje književne dihotomije. Osim či stoga dijalekta pojavljuje se i miješani jezik. 5 .5.1 . Ozaljski jezično-književni krug (XVII. stoljeće)
Djelovanje glagoljaša i istarskih protestanata imalo je nasljednike među autorima koji su se okupili u tzv. ozaljskome jezično-književ nome krugu?0 S prvima ih zapravo povezuje dio istoga područja, s istom dijalektnom osnovicom, a s drugima svjesno stvaranje mo dela već trećega miješanoga jezika utemeljenoga na istim princi pima, iako ozaljci nisu računali na čitateljstvo s cijeloga poluoto ka. Važan je čimbenik koji je inspirirao stvaranje naddijalektalno ga književnog jezika nesumnjivo činjenica posve jezične naravi, tj. postojanje konkretnoga čakavsko-kajkavskog miješanog dijalekta u Pokuplju (sa središtem u Ozlju), odnosno na području koje je u kontekstu glagoljaškoga jezika E. Hercigonja nazvao »istočnim«.71 Ozaljsku skupinu činili su prije svega članovi vladajućih hrvatskih obitelji, Zrinskih i Frankopana. Potonji početke svoje genealogije smještaju u vrijeme Križarskih ratova. Posjed roda Zrinskih, Ozalj, bio je središtem djelovanja kruga.72 Njihov je teoretičar bio Franjo Glavinić, gvardijan samostana na frankopanskom Trsatu, autor dje-
70 To je naziv istraživača ovoga jezika, J. Vončine: Ozaljskijezično-književni krug, u: idem: 1973., str. 203.-237. 71 S. Težak: Ozaljskigovor, >>Hrvatski dijalektološki zbornik<< 5, Zagreb, 1981., str. 203.-428.;
]ezičnopovijesne rasprave, Zagreb,
idem: Dokleje kaj prodro na čakavsko područje?, >>Hrvatski dijalektološki zbornik« 5, Zagreb, 1981., str. 169.-200. Prvo djelo pisano na hibridnome, >>ozaljskom« jeziku može se smatrati Raj duše (1560.) Nikole Dešića koje je pronađeno tek 1967. godine. Budući da je bio posvećen Ani Katarini Zrinskoj, ženi Nikole Šubića Zrinskoga >>Sigetskoga«, bio je pisan jezikom kojim je govorila ona i njezina sredina.
72
V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
HRVATI l NJIHOV J EZIK
187
la Cvit svetih u kojemu on utemeljuje i objašnjava ozaljsku jezičnu koncepciju.73 Istraživanja K. Pavletića74 pokazala su da je u XVII. stoljeću broj zajedničkih čakavsko-kajkavskih obilježja bio veći, što je još više pridonosilo uzajamnim dodirima i opravdavalo uporabu »hibrid noga« jezika na tome području. Miješani jezici glagoljaša i ozaljaca mogli bi se nazvati »prirodnima«, za razliku od »Umjetnoga« jezika protestanata, jer motivi njegova nastanka nisu bili povezani s kon kretnim govornim jezikom na danom području, nego su proizlazili iz njihova općeg poznavanja različitih dijalekata na hrvatskome tlu i iz ideoloških razloga zbog kojih se taj jezik pojavio. Glavna obilježja kajkavska-čakavskoga dijalekta iz okolice Oz lja75 koja se pojavljuju i u jeziku Krste Frankopana, njegove sestre Katarine i šogora, Petra Zrinskoga, bila su: l. ikavsko-ekavski refleks e (brig, brime, cvit, bel, leto, belosnižna); 2. vokalizacija jerova > a (otac, veran, magla); 3. denazalizacija nosnika u e, u (brime, jezik, put); 4. razvoj psl. dj > j, tj > ć (sujen, rojen, srića); 5. razvoj psl. stj, skj > šć (dvorišće); 6. očuvanost skupine čr/cr (črn, crn); 7. protetsko v- ispred u (vuglen, vuho); 8. tip najti, najdem; 9. leksik je u većem stupnju kajkavski nego čakavski, s malim utjecajem štokavskoga. U jeziku Frankopana te Katarine i Petra Zrinskoga nalazimo ma nje štokavizama nego u P. Rittera Vitezovića - epigona kruga, ili L Belostenca - leksikografa, autora Gazophylaciuma u koji je uključio kajkavske, čakavske i štokavske riječi. 73
Vidi moto uz to poglavlje. K. Pavletić: Pabircipo »Zrinijadi« Petra Zrinskoga, >>Nastavni vjesnik« VII., Zagreb, 1899., str. 112.-129., 209.-220., 305 . -314. 7" S. Težak: Dijalekatska osnovica ujeziku Frana Krsta Frankopana, >>Filologija« 8, Zagreb, 1 978., str. 341.-353.
74
188
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Prvotna jezična situacija na tom području počinje se postup no mijenjati zbog izvanjezičnih čimbenika. Uzrokom su migraci je stanovništva te nastanak Vojne krajine na posjedima Zrinskih i Frankopana 1580. godine s centrom u Karlovcu koji se nalazio oko 20 km južno od Ozlja. Vojna krajina bila je nastanjena prije svega čakavskim i štokav skim ikavcima (tzv. Bunjevci), ali na njezinoj sjevernoj granici ži vjeli su i kajkavci ekavci, a na istočnoj su se granici, razasuti po cijelom području uskočkih i vlaških76 naselja, naselili štokavci ije kavci. Jezična situacija Vojne krajine s mozaikom svih triju glavnih dijalekata u nekoliko podtipova dovela je do uvođenja elemenata štokavskoga dijalekta. Glavni su pisci te književnosti Petar Zrinski i Fran Krsto Fran kopan. Petar Zrinski (1621. - 1671.) preveo je s mađarskoga epski spjev svojega brata Nikole, Adrijanskoga mora sirena (1660.).77 Najpo znatije je njegovo pismo uoči pogubljenja, čiji jezik svjedoči da je autor zaista govorio miješanim jezikom koji nije bio umjetno stvo ren. Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag božjega dokončanja sutra o deseti ori budu mene glavu sekli i tuli kajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan veko večni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čem za meril (koje ja dobro znam), oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega, koji me je na ovom svitu ponizi!, da se tulikajše meni hoće smiluvati, i ja ga bu dem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupe pred nje76 Naziv je višeznačan. Uglavnom se odnosi na srbizirane pastirske doseljenike, Vlahe, ali i srpske poljodjelce koji su bježali pred Turcima iz srpskih zemalja, Bosne i Hercegovine, uglavnom pravoslavne, ali i katolike. Usp. J. Rapacka: Vlah, u: eadem: Leksikon ... , str. 190.192.
77 Na temelju toga djela V. Jagić uočio je 1866. poseban tip jezika kojim je bilo napisano,
a kako nije bilo dijalekta s takvim obilježjima, on je smatrao da je taj jezik autor izmislio i opisao ga kao: >>jezik mješovit i šarovit; niti je prava štokavština niti čakavština, a k tomu još ima primiešanih tragova kajkavskoga narječja<<. Navedeno prema: J. Vončina: Jezična ba ština . . , str. 192. .
v. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
189
govim svetim tronušem u dike vekivečne sas�anemo. V�će niš�ar ne znam v ti pisati, niti za sina niti za druga dokoncanJa n� šeg� suomastva. Ja s� m . V vse na božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar Je tak moralo b1tl. . Novom mestu pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. d� n apr�la �e seca sedme ore pod večer, leta 1671. Naj te gosp. Bog s moJum kcequm Aurorum Veronikum blagoslovi. GrofZrini Petar78 0
»Ozaljski« jezik dobiva svoj opis, koji je postao početkom njego va konačno prekinutoga normiranja, u obliku rječnika Ivana Be lostenca (1594. - 1675.),79 napisanoga prije 1675. godine, a tiskano ga tek 1740. u Zagrebu. To je bio latinsko-hrvatski rječnik (Gazo phylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium, 1288 stra nica) i hrvatsko-latinski (Gazhophylacium illyrico-latinum, 650 stranica). Belostenec je u njemu ispisivao sinonime kao obilježje leksičke norme: arka/ladica/škrinjica; dom, hiža, stan, prebiva lišče; zbog, radi, zaradi, zavoly. Rječnik su priredili za tisak Jerolim Orlović i Andrija Mužar koji su malo izmijenili Belostenčevu ruko pisnu građu u korist pretežitoga kajkavskog leksika. Obogatili su ga riječima iz Vitezovićeva Priričnika (1703.) te iz rječnika �· Del la Belle. Time su pokvarili prvotnu leksikografsku koncepCiJU Be lostenca koja je slijedila ozaljsku normu. Ozaljske jezične zamisli svjesno je prihvatio, praktično realizirao i teoretski obradio Pavao Ritter Vitezović (1622. - 1713.),80 pjesnik, polihistor, filolog. Rodom Nijemac, rođen u čakavskome Senju, kaj kavštinu je naučio tek u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji. U po četku je pisao na čakavsko-kajkavskom jeziku koji je zatim sve više štokavizirao pod utjecajem dubrovačke književnosti, djelovanja B. Kašića i ozaljske ideje te na kraju pisao miješanim jezikom. Jezični su se Vitezovićevi pogledi odnosili na nastajanje zajedničkoga knji ževnoga jezika, a on se zalagao za koncepciju miješanoga jezika: 78 Ibidem, str. 221. laciuma, II, 79 J. Vončina: Leksikografski rad Ivana Belostenca, pogovor pretisku Gazophy ... , str. 213.-269.
str. IlL-XLV III, Zagreb, 1973. Pretisak u: idem: ]ezičnopovijesne rasprave so J. Vončina: Pavao Ritter Vitezović, predgovor Izabranim djelima, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 17, Zagreb, 1976., str. 337.-351 .
190
HRVATI l NJIHOV J EZIK
Zato nemojte se čuditi da negdi č(t)ete slovensku, negdi majdačku, negdi posavsku, negdi podravsku, negdi pako primorsku a negdi i krajnsku reč, budući i ja tako pisane našel, i to vse slovenski jeziki, od kojih vsakoga lip še se pristoji uzeti reči neg od tujega kogagoder, dijačkoga, nemškoga ali ugerskoga, posuđivati (Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, Zagreb' 1696.).81
U skladu s tim načelima napisao je svoj rječnik Lexicon latino-ill yricum koji je završen oko 1700. godine i nije objavljen, a uz to je hr vatsko-latinski dio nestao. Rječnik je kao i u Belostenca sadržavao sinonimni leksik: narrare - praviti (dubrovačko-dalmatinski), ka zati (štokavski), povedat (kajkavski); quid - ča, što, kaj. Nije postigao svoj cilj, uostalom kao ni Belostenčev rječnik koji je nakon kajka viziranja njegova leksika obogatio samo kajkavsku leksikografiju. Vitezović je, osim toga, pridonio širenju imena hrvatskijezik umje sto dotadašnjih naziva: slovinski ili slovenskijezik. Ozaljski jezični model nalazio se na početku puta za dobivanje statusa općehrvatskoga jezika. Tomu je išla u prilog činjenica da je nastao na području sjeverne, središnje, integrirajuće i vodeće regije koja je unatoč posebnih uvjetovanosti i razmještaja Vojne krajine očuvala i reprezentirala »ostatke ostataka« Hrvatske, pa je mogla biti mjestom nastanka književnoga jezika. Osim toga, pozitivan je čimbenik bilo pokroviteljstvo Zrinskoga i Frankopana. Na putu do norme i širenja toga novog književnog jezika koji je imao velike šan se za ostvarenje, ispriječila se smrt Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana 30. travnja 1671. godine.82 Simbolična je činjenica da je zajedno s Frankopanom pokopano i njegovo stvaralaštvo koje je uglavnom nastalo u zatvoru. Pronađeno u bečkim arhivima, objav ljeno je tek 1936. kao Djela Frana Krste Frankopana. 81 Navedeno prema J . Vončina: Jezična baština . . . , str. 239. 82 Represija je obuhvatila i čitavu njihovu obitelj. Katarina Frankopan Zrinska (autori c� m?litvenika Putni tovaruš) zatvorena je zajedno s kćeri Zorom u Grazu, gdje je polu d]eVŠI umrla 1673. Jedini sin Ivan umro je u zatvoru 1703. Tek su 1919. na inicijativu Braće hrvatskoga zmaja svečano preneseni posmrtni ostatci P. Zrinskoga i F. K. Frankopana iz Neustadta u zagrebačku katedralu.
V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
191
5.6. Obl ikov anje jezi čne nor me
je Pojava hrvatskoga regionalizma na području jezika, tj. postća,ojan književne tronarječnosti od XVI. do polovice XVII I. stoljeu pojedaje di nam mogućnost za proučavanje uzajamnih odnosa međe naddija nim književnim jezicima i promatranje nastajanja pojav ju. lektnosti, što je jedan od potrebnih uvjeta za standardizacikratk om Kajkavski književni jezik u svojemu prvome, relativno ži po razdoblju od 150 godina, do polovice XVIII. stolje ća, ne bilje vskih kušaje normiranj a. To se događa zbog postojanja dvaju kajka no oda književnih jezika: tzv. »hibridnoga« modela uz čistu i svjesse u po branu kajkavštinu. Potonji tip književnoga jezika nalazio nije četnom razdoblju razvoja svoje književne funkcije pa joše stranbioe, dovoljno dobar i spreman za oblikovanje norme. S drug kontekst sedamnaestostoljetni »ozaljski« jezik ulazi u sjeverni, širi pojavom pojave čiji početak treba datirati u XV. stoljeće, zajedno s u imaju hibridnoga jezika glagoljaša. U XVI. stoljeću istu koncepcij a istarski protestanti. Nažalost, ni jedni ni drugi nisu ostavili gram o vrije tičke opise, što se može razumjeti ako se uzme u obzir kratk jskoga me njihova djelovanja, a da ne govorimo o poteškoćama teori tih pi predstavljanja njihove koncepcije. Uzajamni odnosi83 izmeđuutem e smenosti, a prije svega ista zamisao o normiranju, potvrđuju dvije na ljenost podjele regionalnih književnosti prema Brozoviću avsko već spomenute: tj. na sjevernočakavsko-kajkavsku i južnočak odvo štokavsku (dalmatinsko-dubrovačku). Sjeverna regija nije bila posluži jena od južnih regionalnih književnosti. Kao primjer može ti poznavanje i utjec aj dubrovačke književnosti na Vitezovićevu ili Habdelićevu koncepciju, kao i na Vramčeva stvaralaštvo.i, najprije Uzaj amn a se interferencija ostvaruje i u južnoj regij na Dal utjec ajem Dalmacije na Dubrovnik, a zatim Dubrovnika i karakmaciju. Međusobne je dodire otežavao već spomenuti elitn 83 Znamo da je Glavinić poznavao jezik protestantskoga prijevoda Novoga zavjeta, iako mu je bilo žao što je izišao iz pera heretika. Istarsku književnost poznavao je i Habdelić za kojega je naziv jezika slovenskoga koji su rabili protestanti značio kajkavski.
192
HRVATI l NJIHOV J EZ I K
ter tadašnje književne kulture.84 Unatoč toga, regionalni su književ ni jezici (dalmatinska čakavština, dubrovačka i bosanska štokav ština, kajkavština, kao i »miješani« jezici) tada gradili zajedničku leksičku i frazeološku bazu koja je poslije ušla u standard. Najvažniju ulogu odigrala je priprosta književnost bosanskih franjevaca pisana za narod čiji je jezik bio utemeljen na uzusu te ritorija s kojega su potjecali ili na kojima su stvarali i koji je prešao granice gradeći nadregionalni model štokavštine. Dubrovačka je književnost tomu jeziku osiguravala najvišu umjetničku razinu, a bosanska ju je implementirala na velikom prostoru vršeći ulogu posrednika između pojedinih regija zemlje. U navedenom razdoblju prvi su put pokrenuti pokušaji standar dizacije raznorodne hrvatske pisane građe. Može se uočiti ostvarivanje dviju normativnih teorija koje kon cepciji hibridnoga jezika suprotstavljaju ujednačeni istorodni jezik. Druga je zamisao dobila teorijsku opravdanost izvan Dubrovnika i Bosne. Njezina je načela odredila Katolička crkva koja je protiv re formacije tražila djelotvorno komunikacijsko sredstvo. Ti su prob lemi bili predmet zaključaka Tridentskoga sabora koji se sastajao tri puta, 1545. - 1549., 1551. - 1552. i 1562. - 1563. Nakon Sabora kon gregacija De propagandafide ostvarivala je posttridentske odluke i prijedloge pape Grgura XIII. da se stvore priručne osnove (gramati ke, rječnici) za svećenstvo koje je provodilo protureformacijsku dje latnost na južnoslavenskome tlu. Godine 1582. Martin Temperica iz Dubrovnika, 85 isusovac i bivši trgovac, predao je generalu reda isusovaca, Klaudiju Aquavivi »jezični raport« u kojemu je tvrdio da se na Balkanskome poluotoku, od Slovenije do Bugarske, govo ri istim jezikom. Upozoravao je također i na potrebu objavljivanja gramatike i rječnika toga jezika. Akademija Ilirskoga jezika, koja je osnovana u Rimu 1599. godine i koja je odgajala protureformacij ske misionare, odredila je da to mora biti opći, općeni jezik (lingua 84 U Dubrovniku je od oko šest tisuća stanovnika (a 30 tisuća u najbližoj okolici) samo 150 do 200 osoba čitalo knjige. Dubrovnik nije imao ni vlastite tiskare.
85 M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti, 2. izd., Zagreb, 1961., str. 217.; J. Jurić: Pokušaj
Zbora za širenje vjere, >>Croatia sacra«, Zagreb, 1934., str. 143.-144.
V. POGLAVLJ E: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
193
communis) kao »najbolji, naj općenitiji i najrazumljiviji«. Te je uvjete
ispunjavala štokavština. Taj posljednji prijedlog pokazat će se djelo tvornijim načinom standardizacije jezika od koncepcije »hibridno ga« jezika. Teorijske temelje za njezinu praktičnu realizaciju položili su isusovci Bartul Kašić i Jakov Mikalja. Bartul Kašić (1575. - 1650.)86 autor je prve gramatike hrvatskoga jezika koju je napisao po nalogu Ilirske akademije, a koja je tiskana u Rimu 1604. godine pod naslovom Institutionum linguae Illyricae libri duo87 (Osnove ilirskoga jezika u dvije knjige). Zadaća joj je bila da služi misionarima kao priručnik za učenje jezika na kojemu su morali vršiti svećeničku misiju među poganima i hereticima. Tada je latinski naziv ilirski prema antičkoj tradiciji obuhvaćao cijelo područje Balkanskoga poluotoka na koje su se upućivali misionari. Pristupajući pisanju gramatike Kašić nije imao nikakva narod noga uzora pa se morao poslužiti njemu poznatim latinskim gra matikama,88 što je utjecalo na oblik njegove gramatike. Opis su stava ilirskoga jezika preuzet je iz latinskoga sustava, što je autoru pričinjalo teškoće u predstavljanju posebnosti jezika koji je opisivao te je obavijesti o njima pisao u obliku pouka i iznimaka. 89 Rođen na Pagu, čakavac Kašić u vrijeme pisanja gramatike nije još dobro po----------�-----
86 znanstvena je literatura o B. Kašiću opširna. Sintetski su radovi D. Gabrić-Bagarić: Život i
djelovanje Bartola Kašića (1575.-1650.), pogovor za reprint: Bartol Kašić, Institutiones linguae Jllyricae/Osnove ilirskogajezika, Zagreb, 2002., str. 385.-431. Ovdje je i potpuna bibliografija; eadem: Jezik Bartola Kašića, Sarajevo, 1984.; Život i djelo Bartola Kašića, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa u povodu 340. obljetnice Kašićeve smrti, održanog u Zadru i Pagu od 18. do 21. travnja 1991., »Hrvatsko filološko društvo<<, Zadar, 1994.; B. Tafra: Kašićevi tragovi u hrvatskoj gramatici, »Jezik« 47, 2, Zagreb, 1999., str. 43.-52.
87 Objavljeni su sljedeći pretisci: Kiiln-Beč, 1977., Zagreb 1990. (u prijevodu S. Perić
-Gavrančić), Zagreb 2002., Zagreb-Mostar, 2005. o detaljnim izvorima govori z. Pandžić: Semantika tradicionalne gramatike. Jezično filozofijska prolegomena za Osnove Bartu/a Kašića, u: B. Cassius, B. Kašić: I� s;itutiones . Zagreblinguae žllyricae, Osnove hrvatskoga jezika, prijevod, ur. i komentari Z. Pandz1c, -Mostar, 2005., str. 14.-175. 89 D. Gabrić.-Bagarić: Život i djelovanje ... ; eadem, Jezik u gramatikamajužnih hrvatskih prostora 17. i 18. stoljeća, >>Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje«, 29, Zagreb, 2003., str. 65.-86.; R. Katičić: Gramatika Bartola Kašića, Rad JAZU 388, Zagreb, 1981., str. 5.-129.; N. Pintarić: Bartul Kašić i njegovi poljski suvremenici, u: Drugi hrvatski slavistički kongres, Zbornik radova I., str. 143.-157.
88
194
HRVATI l NJIHOV J EZ I K
V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...
znavao štokavski dijalekt,90 stoga se u njegovoj gramatici osim opisa štokavskoga sustava i stvaranja osnove njegove norme nalaze i broj ni čakavizmi. To nije bila gramatika konkretnoga dijalekta. Autor uz vladanje tadašnjom jezičnom kompetencijom želio predstavitije - kako piše u uvodu - »oblik govorenja koji je najboljemu najbliži te ga ilirski ljudi razumiju«. Gramatika je izrastala iz pisane dalm tinsko-dubrovačke tradicije i bila je slikom tada opće pisane jezičnae prakse naddijalektnoga karaktera s obzirom na oblik i funkciju. 91 Branka Tafra smatra da se ta prva gramatika hrvatskoga jezika ne može smatrati štokavskom jer ima previše čakavskih jezičnihipak cr ta (što je razumljivo ne samo zbog čakavskoga podrijetla Kašićeva, nego i zbog dotadašnjega razvoja čakavske književnosti), ali posto janje usporednih štokavskih i novo štokavskih oblika te Kašićev što kavski književni jezik u njegovim kasnijim djelima bez sumnje se može smatrati prijelomnim trenutkom u procesu normiranja hrvat skoga jezika.92 Fonološki sustav u toj gramatici D. Gabrić-Bagarić opisuje kao čakavski, dok ga B. Tafra zbog postojanja fonema č, j smatra štokavskim.93 U Kašićevim djelima iz tridesetih godinć,a XVII. stoljeća taj je sustav već nesumnjivo štokavski. Kao čakavizme možemo navesti: dj > j; -l > -o/-1; ikavizam (s malobrojnim ekaviz mima), dok se u njegovim kasnijim djelima javlja ijekavizam; obli ci: človik, treti, dvignuti; usporedni oblici: tko/ko; što/ča; zač/zašto; ki, ka, ke/koji, koja, koje; sa mnom/s manom; čakavski tronaglasn sustav; u imenskoj deklinaciji postojanje starih i novih nastavaka,i što je u skladu s tadašnjim stanjem razvoja te kategorije: Gen. pl.: -ov l-ev, -a, -i, - o (vrimen, vrimena, vrimeni; vojvod, vojvoda ); Ak. pl. m. roda -i, -e, u Dat., Instr., Lak. pl. stari, novi i »prijelazni« nastavci: Dat.: -om/- em/-am; Instr.: -i/-imi/-ima/-ami/-ama/-ima (golubi, go---�--�-----�---- ------
90 T�� 160�. Kašić odlaz� u Dubrovnik gdje ostaje do 1612. predaju ći na isusovačkoj aka-
dem!Jl. �raJe� 1612. krece na prvo misionarska putovanje u turske Bosnu, Srijem, S�avom. ]u 1. Srbi].� . Na drugo je putovanje otišao 1618. - 1619., a zatimzemlje: od 1620. do 1633. pre biva u Dubrovmku, odakle odlazi u Italiju. 91 D. Gabrić-Bagarić, op. cit., str. 400. 92 B. Tafra: Dijakronijski aspekti .. , str. 308. 93 D. Gabrić-Bagarić: Život i djelovanje.. , str. 396.; B. Tafra: Kašićevi tragovi .. , str. 47. .
.
195
lubimi, golubima; vojvodami, vojvodama); Lak.: -ih/-i/-ah. Neke što kavske pojave opisane u gramatici B. Kašića ušle su u hrvatski stan dard kao trajna obilježja, npr. razvoj dugogajata >je; jednostavni i složeni oblici pridjeva (potonji s tzv. kratkim oblicima), razlikovanje nastavaka u Dat. i Lak. sg. u složenom obliku pridjeva; zbirni bro jevi na -era, sklonidba brojeva dva, tri, četiri, sklonidba posvojnih pridjeva i zamjenica prema imenskoj paradigmi (Petrova, Petrovu uz Petrovoga, Petrovomu).94 Kašićeva i Mikaljino bilježenje nastav ka -ii u Gen. pl. značilo je izbor novoštokavštine. Kašić je prihvatio fonetsko načelo u tada još nesređenoj hrvatskoj latinici i fonemski način pravopisanja, iako je sve to primjenjivao nedosljedno, uvode ći elemente morfološkoga pravopisa. Kašićeva je gramatika nesum njivo početak i osnova procesa standardizacije jezika koji je izvršen zahvaljujući izboru dijalekatnog temelja i gramatičkoga opisa. Ta je gramatika istodobno i početak hrvatske gramatičke škole u koju su trajno ušla neka obilježja jezičnoga opisa.95 Kašićeva gramatika nije ponovno objavljena, ali su se njome ko ristili J. Mikalja, Della Bella i Appendini, a Kašić je priznat kao otac hrvatske gramatike i jezikoslovlja. Kasniji su gramatičari čuvali Kašićevu tradiciju, ali su obogaći vati opis hrvatskoga jezika npr. kategorijom živoga ili glagolskim vidom, čega nije bilo u Kašićevoj gramatici. Drugo značajno Kašićeva djelo jest prijevod liturgijske knjige s tekstovima i propisima crkvenih obreda. Kašić je taj prijevod ra dio po naputku rimske kongregacije De propagandafide. Napisana 1636. godine, u Rimu je objavljena 1640. kao Ritual rimski. 96 Vrijeme koje je proteklo od napisane gramatike i koje je Kašić proveo na pu tovanjima po Balkanu omogućilo mu je da dobro upozna ne samo
94 Detaljno o tome D. Gabrić-Bagarić, op. cit. 95 Usp. i poglavlje VI. 96 V. Horvat: Bartol Kašić i njegov »Ritual rimski<< u razvoju hrvatskoga književnogjezika,
pogovor pre tisku Rituala, Zagreb, 1993., str. 3.-22; S. Babić: jezik »Rituala rimskoga<< - važna sastavnica u razvoju hrvatskoga književnogjezika, u: Život i djelo Bartola Kašića. Zbornik radova .. , str. 95.-100.; idem: Teze ojeziku Kašićeva Rituala rimskoga, u: idem. Hrvatskiju čer i danas, Zagreb, 1995., str. 239.-240. Autor je u obliku 17 teza opisao njegovo značenje za povijest hrvatskoga književnoga jezika. .
196
HRVATI l NJIHOV J EZIK
situaciju kod kršćana, nego i razmještaj i obilježja hrvatskih dijale kata. U tom se razdoblju, prije svega, provela konačna štokavizaci ja Kašićeva jezika. Predgovor Ritualu prema mišljenju istraživača predstavlja teoretske postavke njegovih jezikoslovnih pogleda koji su sazrijevali 30 godina. U njemu se pojavljuju nazivi štokavskoga jezika: naški ili bosanski koji su odabrani s obzirom na opću raši renost i razumljivost: Velekrat sam razmišljao i razgovarajući se s druzimi iziskovao kojim bi smo načinom najboljim i najugodnijim mogli upisati i izgovoriti naša besiden'ja slovinska; ne mogosmo nikakova posobita najći s kojim bi se moglo ne samo svima rus agom paček ni jednomu samomu ugoditi gra du. Jere svaki človik svoga grada govor i besiden'je hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin. Što ćemo dakle reći i odlučiti? Razborito i razložito scinim ja zaisto i mnim da oni pisalac koji hoće štogod upisati naški ima nastojati, koliko najbolje može, onim govorom upisati koga on višt u mnozih pozna da je naj opće niji i koga može svaklašnje razumiti i s koristju pročitati: neka kakogodire mnozima ugodi. Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika isto mačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govoren'ja razumio i oni su moja (kr stjani, Rašij ani, Srbiji poluvirci i Turci}. Jur dakle, ako ja bosanski u pišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: posla/ sam, učil sam, rekal sam, ni manje Dubrovčaninu da ne reče: paslo sam, reko sam; ali gđi ja upišem što ili šta, ne branim Dalmatinu da on reče: ča, ter tako u inih ričih koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak na svoj način na vrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni dru zih veleći da zanose. 97 Ritual je objavljen sedam puta u ukupnoj nakladi 2500 primjeraka
te je ušao u kanon religijske književnosti za svakodnevnu upora bu, uz knjige kao što su Nauk krstjanski i Besjede Divkovićeve ili Pištole i evanđelja Bandulavićeve. Tom se literaturom svakodnev no služila Katolička crkva bez obzira na vrstu obreda. Glagoljaši su
97 Citirano prema J. Vončina: ]ezična baština ..., str. 126.
u hrvats kome jeziku ... v. POGL AVLJ E : Knjiže vna trona rječnost
197
iz rabili rusificirani Levakovićev misal (1631 .), lekcije su se čitale ve oviće Bandulavićeva lekcionara, u propovijedima su rabljene Divk lom. evim Ritua Besjede, dok se sakramente dijelilo u skladu s Kašić k za Divkovićevim U vjerskom naučavanju naroda po sezalo se uvije krstjanski kratak u Naukom krstjanskim ili Kašićevim djelom Nauk
počtovani otac Bart. jezik dalmatinski iz tali(j)anskoga prinese ga j sredini nekajkav Kašić iz 1617. godine.98 U zagrebačkoj kajkavsko v ski su se elementi također širili preko vjerske literature. U kajka su se propovijedima A. Vramca (Poštila, 1586.) očuvali na pri
skim a. Tako se mjer utjecaji čakavskoga lekcionara Bernardina Splićaninno ži u praksi provodilo međuregionalna interdijalektno jezič »proulo manje« u kojemu je Crkva odigrala važnu, ako ne i presudnu regi gu, a rezultat toga bilo je stvaranje naddijalektnoga karakterastolje onalnih hrvatskih književnosti u XVII. stoljeću. U sljedećem ćeva i ću nastavak te djelatnosti osigurat će bosanska Babuša Babi Stjepanuša Margitić eva. 99 statak Biblije na Ritu al i Pištole u prak si su zamj enjivali nedo naro dnom jeziku.10° Kaši ć je dodu še 1625 . - 1637 . preveo cijelo e za tisak. Smatralo Sveto pismo, ali to djelo nije dobi lo dopuštenj se da je prijevod nepotreban jer je u glagoljskim knjigama posto J. jala Vulgata sv. Jeronima. Povijesni paradoks, kako to ocjenjuje ikaci Bratulić, bila je činjenica da je upravo tada započinjala rusifkakv iti ja hrvatskoga glagolanja . Može se dakle samo pretp ostav izacijeu bi ulogu odigrao jezik Kašićeve Biblije u procesu standard hrvatskoga jezika.101 9B E. von Erdmann-Pandžić: Četiri stoljeća .. . , str. 52. cit. 99 Posebnu ulogu Crkve naglašava i E. von Erdmann-Pandžić, op. nogjezi�a, " � roatica<: književ u hrvatskoga . od, ah w o J. Bratulić: Prijevodi biblijskih tekstova u razvitk etu p:ed� � a era�ur lit nija _ najvaž i je : _Prvidpr�Je: _ 45.-46 ., Zagreb, 1997., str. 9.-15. Tu BzbliJe M. P. pnjevo t CJelovi deci Slje tanti. protes i istarsk su li objavi jeta, zav a samo Novog Katančića objavljen je tek 1831. godine. 101 Kašićeva Biblija objavlj ena je tek 1999. pod naslovom Biblia sacra versio illy�ica s�lecta
lomaei Cassij Curictensis e Sonetatls Jesu seu declaratio Vulgatae Editionis Latinae. Barho Congregationis de propag. Fide. Anno Sacrae Professi ac Sacerdotis Theologi. Ex manda to 1999. ch, n-Ziiri n-Wie 1625. , Paderborn-Milnche
198
Kašić je i autor rukopisnoga Hrvatsko-talijanskoga rječnika (1599.) s Konverzacijskim priručnikom (1595.).102 Veći su utjecaj i po pularnost ipak imala njegova brojna djela vjerske tematike. Jezik Kašićevih djela koji je u konačnici reprezentirao ikavsko -ijekavsku štokavštinu nadregionalnoga karaktera, izrastao je iz na sljeđa hrvatske dalmatinske, dubrovačke i bosanske pismenosti te je odigrao važnu ulogu u početnom razdoblju standardizacije. Kašićeve jezične poglede poduprijet će svojim leksikografskim radom Jakov Mikalja (Micaglia) (1600. ili 1601. - 1654.). Taj talijan ski isusovac, potomak hrvatskih izbjeglica, podrijetlom je iz sla venske kolonije na talijanskom poluotoku Gargano. Kao misionar u Dubrovniku, u Temišvaru (danas Timi�oara, koji je pripadao Bosni Srebrenoj) i u Dalmaciji, upoznao je štokavski i čakavski dijalekt. Svoj izbor štokavštine opravdao je jedino njezinom »ljepotom«. U predgovoru rječnika piše: »la lingua bosnese la piu bella« i uspo ređuje ju s toskanskim i rimskim dijalektom. Hrvatsko-talijansko -latinski rječnik izišao je o trošku Congregatio de propaganda fide kao Blago jezika slovinskoga ili slovnik u komu izgovarajuse rječi slovinske latinski i diački (Loreto-Ancona 1649. - 1651.) (Thesaurus linguae illyricae ... ). Materijal je bio uglavnom štokavski primor skoga tipa - ikavski s određenim elementima ikavske čakavštine. Uz rječnik je dodana mala gramatika talijanskoga jezika, prema Kašićevu uzoru, pisana »bošnjačkim« jezikom - Gramatika tali (j)anska ukratko ili kratak nauk za naučiti latinskijezik.103 Mikaljina gramatika bila je dosljedno ijekavska, s oblicima tipičnima za Du brovnik: ovizijeh, mojijeh, nijesam, njeki; razvojem psl. dj > j, sa skupinama št, žd; s oblicima doći, nade (u Kašića: pojde); u fleksiji, npr. u Gen. pl. javlja se novoštokavski nastavak - a.104 102
Taj je rječnik prema rukopisu Rkp 194 Knjižnice Male braće u Dubrovniku za tisak pri premio V. Horvat, Zagreb, 1990., 455 stranica. 1 03 Latinskijezik označavao je talijanski jezik, a Mikalja latinskijezik naziva dijačkimjezi
104 D. Gabrić-Bagarić: Jezik u gramatikama . . . Autorica istražuje opise fonologije, morfolo gije i sintakse u gramatikama: Kašića, Mikalje, Della Belle, Šitovića, Babića i Jurina.
kom.
st v. POGL AVLJ E: Knjiže vna trona rječno
H RVATI l NJIHOV J EZ I K
u
hrvat skom e jeziku ...
199
anoga Mikaljin rječnik s obzirom na bogatstvo materijala ispis na 863 stranice jedan je od najvrjednijih leksikografskih izvora u povijesti hrvatskoga jezika. iRječnici su, poput gramatika, u početnom razdoblju standard funk zacije oblikovali preskriptivnu normu i tada bili jedini s tom liko rječ cijom. U bogatoj povijesti hrvatske leksikografije ima neko ću što nika u rukopisu (Kašićev, Vitezovićev) koji nisu ispunili zada talijan su im namijenili njihovi autori. U takve rječnike pripajeda autor Ivan sko-hrvatsko-latinski riječnik s kraja XVII . stoljeća čiji acije iz dje Tanclinger Zanotti.105 Građa mu je leksik sjeverne Dalmse koris la čakavskih i štokavskih dalmatinskih pisaca. Autor je datiosei bila drugim rječnicima, npr. Habdelićevim. Svrha rječnikaova pomogne korisnicima u izboru domaćega leksika i njeg čišćenja od talijanskih riječi. ja u Osim dviju glavnih pred stavljenih normativnih koncepci šaji navedenom su razdoblju postojali još i individualni pokuh jezikrje ai šavanja problema »regionalne rascjepkanosti« književni stvaranja svenarodnoga hrvatskog jezika. ./ U individualni popis treba uključiti Šimu Budinića (oko 1530 epci 1535 . - 1600 .), kano nika iz Zad ra i autora orig inal ne konc tno je opće slavenskoga knji ževnoga jezika u Hrvatskoj.106ti.· Poče Godine Budinićevo stvaralaštvo pripada čakavskoj pismenos Sum a na 1583 . u Rimu je objavljeno njegovo treće religijsko djelo ćirilično j. latiničnoj i uka kristjanskoga u dvije grafijske inač ice: kizma koji je sastavio Sum a je bila prijevod posttridentskoga kate ljučio isusovac Petar Kan iz.107 U doba reformacije Budinić se prik budu ći skupini njez inih širitelja i kao jeda n od prvih, prethodevidu alan ćem djelovanju Kaši ća i Mik alje, poku šao na svoj indi 105 T. Matić: Prva redakcija Tanclingerova rječnika, Rad JAZU 393, Zagreb, 1953., str. 253. ·279. 106
ego przez Šime Budinicia, u: B. Oczkowa: Proba stworzenia jfzyka og6lnoslowianski(do konca XVIII w.), Wroclaw,
por6wnawczego Prekursorzy slowianskiego jfzykoznawstwa etu. predm o ura literat i je Tu 9. 121.-12 1987., str. jen u B�ču 15�4. ik pod naslovom Summa doctrinae christianae prvi put je objavl
107 Izvorn u svakoj europskoJ zemlJ!. godine i imao je nebrojeno mnoštvo prijevoda i izdanja gotovo
200
rječnost u hrvat skom e jezik u... V. POG LAV LJE: Knjiž evna trona
H RVATI l NJIHOV J EZIK
način sudjelovati u praktičnoj izradi novoga jezika pismenosti. Jezik Sume bio je shvaćen kao hibridni jezik, ali je dublja ana liza pokazala da je osnovicom djela bio Budinićev rodni ikav ski zadarski čakavski dijalekt sa svim svojim tipičnim crtama. Od izvančakavskih elemenata najbrojniji su staroslavenizmi koji katkada dolaze kao cijeli odlomci, napose kada autor navo di evanđeliste ili crkvene oce, ali ima i pojedinačnih leksema. Autor uključuje i štokavske ijekavske riječi prije Kašića te cijeni književnu funkciju štokavštine. Osim toga Budinić uvodi češke riječi (kteri, mluvio, proto, učedelnikom .. .), poljske riječi (droge, krolj .. ) i nedešifrirane oblike koji se mogu odrediti kao zapadno slavenski (matke, najprvšie, pametka ..). One uglavnom nemaju samostalne funkcije, nego se pojavljuju kao kontaktni sinonimi (ovako rekao i mluvio jest; vinni i krivci). Budinićeve posuđenice iz zapadnoslavenskih jezika, iako malobrojne, bile su u njegovo �o� a �edini pokušaj posezanja u slavensko nasljeđe te zbog toga 1 pwmrsko nastojanje stvaranja općeslavenskoga jezika kao sred stva za univerzalnu komunikaciju. Međutim, skromna slavenska građa, nepostojanje kontinuiteta i teoretske osnove učinili su da je Budinićeva Suma ostala jedino originalnom epizodom u po vijesti hrvatskoga jezika. Individualni reformator bio je i Aleksandar Komulović iz Splita (1548. - 1608.), kanonik, misionar ne samo u balkanskim zemljama. �a poticaj pape putovao je i u Rusiju. Slično kao i Križanić, u Rusiju Je polagao velike nade, maštao o ujedinjenju Katoličke i Pravoslavne crkve. Ti su pogledi utjecali i na karakter njegove jezične koncep cije po kojoj je općehrvatski, a zapravo južnoslavenski trebao biti hibridni jezik. Rodnu čakavštinu obogaćivao je štokavskim crtama i arhaizirao staroslavenskim elementima. On je autorom djela Nauk kršćanski (1582.) i Zrcalo od ispovijesti (1606.). Njegovo okretanje štokavštini bilo je, kako se pretpostavlja, inspiracijom i primjerom z� B. Kašića. Oba svećenika pripadala su Zboru sv. Jeronima koji je dJelovao u sklopu Zavoda sv. jeronima. Zbog njegova djelovanja F. Kurelac ga je prozvao vseslovincem. .
.
201
anića (oko Sličnu ulogu odigrala je i jezična koncepcije Jurja Križ isusovca koji je više godina 1618 . - 1683 ., u Bitki pod Bečom)108 gregacija . Za svo proveo u Rusiji kao misionar kojega je poslala Kon nje katoličkih i jega burnoga života Križanić je promicao ujedinje iteljicu Balkana od pravoslavnih Slavena, a u Rusiji je vidio oslobodslav e zajednice turske vlasti. S Rusijom je povezivao stvaranjenjegaensk rili preteču na području kulture i jezika. Ti su pogledi od ovistvo brojni politič ideje panslavizma, nasljednika Priboj evića. Njeg roslavenski rječnik i ki, povijesni, teološki i gramatički radovi (stajezi ku, 1666 ., objavlje gramatika Gramatično izkazanje ob ruskom u Tob u. Križanić no 1859 .) nastali su uglavnom u progonstvu odnolsk o jer je rođen u predlaže miješani jezik, što je za njega bilo prir avsk oga miješa Pokuplju (Obrh kraj Ribnika), kraju čakavsko-kajk venski jezik, koji je noga dijalekta. Iz ideoloških je razloga staroslanu ulogu u konstru povezivao Južne Slavene s Istočnima, imao glav jezik ruskim iranju njegova jezičnog modela. Bio je to umjetnitskih, tj.zvan čakavskokoji se sastojao od staroslavenskih, ruskih i hrva -kajkavskih elemenata. od poloviO normiranju pravopisa može se govoriti zapravosutek ojali po post ce XVIII. stoljeća, no u ranijem razdoblju također elovali kušaji reformiranja grafije i pravopisa, a u tome su često sudj navedeni pisci. Zadra i Splita, Kolijevka latinice nalazila se u Dalmaciji, između skoj i talijanskoj gdje se od najranijih vremena ona rabila u latin e obale na kaj pismenosti.109 U XVI. stoljeću proširila se s jadransk u Dalmaciji se kavsku unutrašnjost. Iz kulturno-političkih razloga ice, tj. ortografija u XVI. stoljeću prihvatila talijanska verzija latin sustava. Na sjeveru, prilagođena potrebama talijanskoga jezičnog ica oj inana kajkavskim prostorima, prihvaćena je latin u mađarsk 108 W. Borys: Juraj Križanić ajifzyk chorwacki, »Pami'
II, Ossolineum,
tem czakawskim Juraja Križanicia. Wroclaw, 1986. , str. 49.-7 1.; idem: Studia nad dialek arszawa-Krak6w-Gdansk-L6dz, 1986.; M. Moguš:, Akcentuacja rzeczownik6w, Wroclaw-W vi Zavoda za slavensku filologijU<< 19, Zagreb, 1984. Križanićeva hrvatska gramatika, >>Rado teksto vima i današnji ribnički govor, u: str. 1.-96. ; S. Težak: Hrvatske riječi u Križan ićevim riječi, Zagreb, 2002. , str. 46.-6 3. nosti : Jezični prije/omi i mijene u hrvatskoj umjet
idem 109 Usp. IV. poglavlje.
202
H RVATI l NJIHOV J EZIK v. POGLAVLJ E: Književna tronarječnost
čici. Razlike među tim ortografskim sustavima ilustrir pisivanja hrvatskih fonema, npr. lj, nj koji su se prema a način za ortografiji bilježili kao gl, gli; gn, gni, dok je to u mađ talijanskoj zapisivano kao ly, ny. Kako je latinski imao siromašnijiarskoj verziji stav, u pojedinim se ortografijama pokušavalo za potrebglasovni su jezika rabiti različite grafijske kombinacije. Ondašnja hrve dotičnoga grafija, kao i »mađarska« i »talijanska«, nije bila dosljed atska orto na u pisanju � oj edinih fonema. Klasičan je primjer pravopisnoga kaosa rukopis Zivot svetoga Jerolima iz XVI. stoljeća , gdje je npr. fonemj pisan kao g, gi, i, y, yi. Ta su slova istodobno mog la označavati i druge foneme. Iscrpni pregled brojnih načina zapisivanja poje ih fonema dao je u svom radu T. Maretić,uo koji za fonem š bilježidinčak 22 grafema ili 16 grafema za ozn ačavanje č: e, ch, chi, ci, ej, cs, csj, csy, cf, cz, f, fi, tch, z, zh, zi. Neprilagođenost latin skoga a sustavu hrvatskoga jezika bila je od najranijih vremena predmpism etom reformatorskih za hvata. Prvi pokušaji usustavljivanja i ujednačivan ja latinice pove zuju se s djelovanjem rim ske Akademije ilirskoga jezi promicanje vjere (Kongregatio de Propaganda Fidae).ka i Zbora za koristi tamo bio Budinić koji je pozvan u Rim 158 1. godOd velike je u njemu dvije godine radi suradnje s Kongregacijom ine te ostao . U svojoj je Sum i uveo znatno ujed načeniju graf iju te je poč eo rabiti dijakritič ke znakove, što nije bio utjecaj češke latinice, kako nek i misle, nego uglavnom njegov vlastiti izbor.1ll Isti m je smjerom krenuo i Rafael Levaković koji je uveo nove grafeme: ć, z ( ž) f (=č), n (=nj), l (=lj). Bud u latinicu inićevu i Le vakovićevu grafiju preuzeo je Juraj Križanić. Sljedeći reformator bio je Bartul Kašić koji je u predgo voru »Ri tualu« ovako formulirao svoj pravop isni postulat: »Namislih bo da će biti lasno pročtiti ona pisma u koji h bude imati sva ko slovo svu da jedno vazda samo glasen'j e, a ne sad jedno, sad li dru go.« Bio je =
uo
,
.. T. M are t'Ic: Iston;a hrvatskoga pravop1sa skljem slovima, Zagreb, 1889 ; O refor . mi latinice vidi i M. Moguš, J. Vončina: Latinica ulatin Hrvata, >>Radovi Zavoda za slavensku filolo giju<< l l , Zagreb, 1969., str. 61.-8 3. 1 11 •. . NaJnoV M . M ogus , J. V:onem a, op. cit. Vončina: Jezična baština ..., str. 1 13.-1 15. IJe podatke o Budinićevoj ortografiji vidi u: J . ·
'
•
·
..
u
hrvatskome jeziku...
203
pristaša fonematskoga načela i prvi koji je svoja praktična rješenja zapisao u obliku teorijskih napomena. .. Nauk Manju ulogu odigrala je rasprava Rajmunda ĐamanJica ,
za dobro pisati latinskijem slovima riječi jezika slovinskoga (1639.)
u kojoj je predložio relativno dosljednu i unifici�an� grafiju su� �a snika, dok je slabije riješenje dao za samoglasmke Jer se temel�1l� na lošoj analizi hrvatskoga vokalizma. Đamanjić je uveo i komplici rane akcenatske znakove, što je znatno otežalo praktičnu primjenu njegova pravopisa. .. . na tradi. I Kašić i Đamanjić svoje su reformske projekte temelJlh ciji dalmatinske, tj. talijanske grafije, za razliku od Levakovića koji je posezao za drugim stranim (poljskim) uzorima. Na popisu reformatora nalazi se i zagrebački biskup Petar Pe tretić koji je 1651. predstavio neoriginalnu zamisao ponavljanja ma đarske ortografije. Zrelu i originalnu koncepciju za reformu latinice dao je Pavao Ritter Vitezović u raspravi Ortograpfia Illyricana. S obzirom na vrijednost njegova projekta, on se smatra prethodnikom Ljudevita Gaja. Iako se Vitezovićev latinski traktat nije očuvao do naših da na, 0 načelima njegove reforme možemo doznati iz drugih izvora u kojima je svoju teoriju praktično primijenio. Vitezovićev ideal bila je glagoljica utemeljena na fonetskom načelu, prema kojemu je sva komu fonemu odgovarao jedan grafem. To je obilježje postalo te meljem njegove reforme te je s tim u skladu izbacio dvoslove (digra fe), a uveo dijakritične znakove. Zbog tradicije i otpora društvene sredine Vitezović je bio prisiljen postupno provoditi svoju reformu u djelima Odiljenje sigetsko, Kronika i Priričnik. Novi Vitezovićevi grafemi bili su npr. e ili f (= č); e' ili ć (=ć); l' ili l (=lj). Time je n� �e ki način stvorio prvi zajednički grafički uzor za dva dotad razhCita središta: za južni dalmatinski i za sjeverni kajkavski. Sve do Gajeva vremena, unatoč radova nastalih u XVIII. stoljeću, Vitezovićeva je reforma bila jedina kojoj je cilj bio izlazak iz uskih granica vlastite provincije i stvaranje općehrvatskoga pravopisa. Razdoblje hrvatske književne tronarječnosti neobično je važno i faktografski bogato. U najvažnije događaje nesumnjivo se mora
204
H RVATI l NJIHOV JEZIK
ubrojiti preuzimanje vodeće uloge štokavskoga dijalekta od polo vice XVII. stoljeća, kada je kraj »ozaljskomu« jeziku, što određuje budući razvoj hrvatskoga jezika, povezan s oblikovanjem naddija lektnoga štokavskog koine. To je istodobno razdoblje »izgubljenih šansa« za jezike koji su mogli dobiti status općehrvatske norme da im nisu na put stali određeni društveno-povijesni uvjeti. U tu sku pinu pripada čakavština koja svoje književno značenje gubi krajem XVII. stoljeća, zatim jezik istarskih protestanata, ali prije svega mi ješani jezik ozalj skoga kruga čiji je model imao najveće šanse uje dinjenja dijalekata/jezika i »ostataka« hrvatske državnosti. U XVIII. stoljeće Hrvatska će ući s književno-jezičnom dihotomijom.
205
v. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku ...
Književna središta od XVI. do polovice XV!II. stolje�a. Srebrenica je simbol središta bosanske p1smenost1.
•
Beograd SRBIJA
V l . POGLAVLJE: Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
Vl. PO G LAV LJ E
Kn již evn a što kavs ke -ka j kavs ka dih oto m ija do 1 83 6. go din e Zato uči se pravo svojimjezikom govoriti, a nemoj od drugogajezika riči krasti, zašto znadeš sam da tu �e ukradeno opet valja povratiti, i da se običaje r��z: S t��a konja u pol blata ... Dakle kada govo ns s svopm slavnim jezikom, nemoj mišati tuđih riči govoreći:felćjer, tišljar, šmit i ostalo, nego reci materinskim svojim jezikom: brijač, strugač, ko vač, šilac, cipelar i ostalo.
Blaž Tadijanović: Svašta po malo iliti kratko slo ženje imena i riči u ilirski i njemačkijezik, 1761. 1 6.1 . Pov ijes ni ko ntekst
:olitička situacija na Balkanu u XVI II. se stolj eću promijenila na stetu Turaka,Z nakon razdoblja koje P. Ritter Vitezovi ć u naslovu svojega djela o povijesnoj borbi Hrvata s Turcima i Mleč anima u XVI" i �VII. stoljeću opisuje kao Plorantis Croatiae saecula duo (dva stolj. eca uplakane Hrvatske). Slavonija se oslobodila turske vlas �691:, a o njezinoj daljnjoj sudbini odlučio je Karlovački mir sklopti ljen Između Turaka i članova Svete lige 1699 . godine. Prema tom su spo��zumu �ađarska sa Sedmogradskom, Likom, Krbavom i Sl avo�IJOm pres�: pod vlast Austrije. Sjeverna granica s Turs kom v sti� a se_ na r�Jeci Savi, a južna na Dinari. ucvr Zemlje koje su Turci napustih,. tj. vehk dio Dalmacije, uzela je Venecija koja je ranije Navedeno prema: ). Vončina: Jezična baština . , str. I69. Uglavnom na temelju: W. Felczak, T. Wasilewski, op. cit. ..
207
imala samo uzak pojas obale od Zadra do Splita. Novi stanovni ci Republike sv. Marka bili su katolici štokavsko-ikavskoga govora. Gospodarska i politička situacija bila je za Hrvate veoma nepovolj na. Na zapadnim područjima stanovništvo je živjelo na opustošenoj zemlji koju je moralo ponovno osposobiti za urod. U XVIII. stolje ću pravu Hrvatsku predstavljala je Trojedna kraljevina (Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) u čiji su sastav ulazile tri županije (Zagrebačka, Karlovačka i Varaždinska) s velikim stupnjem auto nomije, o čemu svjedoče institucije kao: ured bana (otuda naziv Banovina), sabor i županijska samouprava. Hrvatska se dobrovolj no ujedinila s Mađarskom u okviru zajedničke krune sv. Stjepana koja je u XVI. stoljeću pripadala Habsburgovcima. Osnovna je za taj oblik državnosti bila povijesna tradicija (naše pravice), tj. skup pravnih akata kojima se potvrđuje kontinuitet hrvatske državno sti na njezinu povijesnom, integralnom teritoriju. Ostala područja nekadašnje Hrvatske bile su regije s različitim statusom. Slavonija je u početku bila pod vojnom vlašću Austrije, a Hrvatskoj je pri ključena tek 1741. te je bila podijeljena na tri županije (Virovitičku, Požešku i Srijemsku). Sljedeće uvijek problematično područje bila je Vojna krajina u kojoj su carski vojni namjesnici nametnuli te ške uvjete i surovu disciplinu tamošnjem stanovništvu, uglavnom Srbima, Hrvatima i Vlasima. Granični pojas, koji se protezao od Jadrana do Dunava, dijelio je, zapravo, izolirao je Hrvatsku od Sla vonije i ostatka zemlje, što je znatno kočilo razvoj života u narodu. Nastanjivali su ga graničari (oko pola milijuna), što je bila gotovo polovica stanovništva cijele tadašnje Hrvatske i Slavonije (1,2 mili juna). Sljedeće područje bila je Dalmacija i dio Istre koje su pripale Veneciji. Južna Istra bila je austrijska provincija. Katolici u Bosni i Hercegovini smatrali su se Hrvatima te su i dalje bili turski poda nici bez ikakvih prava. Brojne hrvatske izbjeglice naselile su se u Međimurju u mađarskim komitatima na Muri, gdje također nisu imali nikakvih političkih prava. Neovisnost je do 1808. godine sa čuvao jedino Dubrovnik. Osim toga, Austrija je vodila vlastitu kolonizatorsku politiku pre ma zemljama koje su napustili Turci (Slavonija, Srijem). Tamo su
208
HRVATI l NJIHOV J EZIK
naseljavali ljude njemačkoga, francuskoga, talijanskoga, španjol skoga, slovačkoga, rusinskoga, srpskoga i rumunjskoga podrijetla. Stvarnjem nacionalnog mozaika, istiskivala se hrvatstvo s tih po dručja. Prikazano stanje hrvatske države i njezina stanovništva u XVIII. stoljeću dobro je opisivao već spomenuti naziv rasuta bašćina, od nosno membra disiecta, a težnja za njihovim ujedinjenjem bila je glavni cilj hrvatske politike od XVI. stoljeća pa sve do Prvoga svjet skog rata, kada je taj cilj postignut. Podsjetimo da je XVIII. stoljeće bilo posebno važno razdoblje ne samo u povijesti Hrvatske, nego i za druge narode koji su stajali pred izazovom nove civilizacije,3 što je uključivala i pitanje naci onalnoga jezika. Wadaw Felczak4 naglašavao je u svezi s društve no-gospodarskom situacijom toga razdoblja da je snaga Hrvatske bilo njezino vlastito, neodnarođeno plemstvo, dok je aristokracija izginula uglavnom u ratovanju s Turcima. Međutim, Hrvatska nije imala industrije ni gospodarskoga razvoja, a u gradovima je u veći ni bilo njemačko stanovništvo, što je Hrvatsku slabilo. Od polovice XVIII. stoljeća Austrijom je vladala Marija Terezija (1740. - 1780.) i njezin sin Josip II. (1780. - 1790.), koji su u doba pro svijećenoga apsolutizma u Europi započeli s nizom reforma i dje lomično ih proveli. Uglavnom je riječ o agrarnoj reforma (urbarski patent), zatim o prosvjetnoj, vjerskoj (tolerancijski patent) i admi nistrativnoj reformi. Prvom se reformom ukinulo kmetstvo, sma njile su se daće seljacima i zabranilo njihovo izbacivanje sa zemlje. Marija Terezija uvela je i novi smjer u prosvjeti stvarajući zagrebački školski krug u koji su bile uključene sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji. Godine 1769. otvorena je prva svjetovna škola (studium politicum camerale) u Varaždinu, gdje se predavalo na njemačkome jeziku. U Zagrebu je tada otvorena Glavna gimnazija i Kraljevska akademija s teološkim, pravnim i filozofskim fakultetom. To je do 1850. bila jedina visoka škola za Južne Slavene u Kraljevini Ugarskoj. 3
D. Brozović: Sociolingvistička situacija ...
4 W. Felczak, T. Wasilewski, op. cit., str. 238.
Vl. POGLAVLJE: Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1 836. godine
209
Kad je riječ o religiji, protureformacija je u Hrvatskoj završila potpunom pobjedom katolicizma koji je bio jedina dopuštena vje roispovijest. Ta će činjenica biti uzrokom hrvatsko-ugarskoga suko ba zbog prava hrvatskih protestanata u čiju će obranu stati ugarski parlament. Osamnaesto stoljeće bilo je i doba ugarsko-hrvatskoga sukoba oko hrvatske autonomije koja je bila postupno ograničavana (npr. smanjene su ovlasti bana). Administrativni sustav u županijama preuzeli su Mađari, a zajednički ustav zatirao je posebnost Hrvatske koja je uz to bila slabiji partner u naoko ravnopravnoj uniji dviju država. U drugoj polovici XVIII. stoljeća Hrvatska je proživljavala državnu krizu zbog centralizacije i germanizacijske politike Josipa II. koji je kršio povijesna prava i povlastice (naše pravice) hrvatskoga plemstva smatrajući ga srednjovjekovnim prežitkom. Za Hrvate su Konštitucija ugarska i Kraljevina hrvatska bili temeljem ideologije, državnoga i nacionalnoga opstanka.5 U takvoj su situaciji Hrvati tražili zbližavanje s Mađarima, zbog čega se personalna unija pre tvorila u stvarnu uniju u kojoj su Hrvati postali još ovisniji i podre đeni zajedničkom senatu ugarskoga kraljevstva. Na posljedice ni je trebalo dugo čekati, iako je nakon smrti Josipa II. 1780. godine vlast preuzeo Leopold II. koji je poštivao prava naroda na terenu Monarhije. Već od 1790. godine Mađari su tražili uvođenje mađar skoga kao službenoga jezika na terenu cijele ugarske krune umjesto dotadašnjega latinskogjezika.6 Slijedeći francuski primjer, željeli su da se jedan politički narod, tj. mađarski, služi jednim jezikom, što je u višenacionalnoj zemlji izazvalo pobunu Hrvata i Srba protiv Mađara koja je trajala sve do 1918. godine. Hrvati su branili latin ski jezik podsjećajući Mađare da postupaju poput Josipa II. koji je 1784. htio u Hrvatsku uvesti njemački kao službeni jezik. U takvim je okolnostima hrvatski ban Ivan Erdody izrekao 1790. svoju slavnu 5 Više o tome J. Rapacka: Schytek ideologU szlacheckiej, u: eadem, Godzina Herdera ... , str. 85.-94.
6 V. Klaić: Regnum regno non praescribit leges (4. rujna 1 790.}, u: Crtice iz hrvatske povijesti, Zagreb, 1928.; F. Francev: Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskoga preporoda {1790.-1932.}, Grada za povijest književnosti hrvatske, XII., JAZU, Zagreb, 1933.
210
HRVATI l NJI H OV J EZIK
rečenicu: »Regnum regno non praescribit leges« (Kraljevstvo kra ljevstvu ne nameće zakona). Tako je latinski i dalje ostao službe nim jezikom, a mađarski je 7. lipnja 1791. uveden u škole kao jedan od predmeta te nije postao službenim jezikom. Tek je 1827., nakon mnogih rasprava u Saboru, Mađarima uspjelo nametnuti svoj jezik kao obvezatan predmet u školama Hrvatske i Slavonije. Od 1790. godine7 Hrvati više od pola stoljeća (do 1848.) gube veći dio svoje političke autonomije u korist mađarskoga parlamenta koji je od tada postao jedino političko ustavotvorno tijelo. Potkraj XVIII. stoljeća na dijelu hrvatskih zemalja promijenili su se »vlasnički odnosi« zbog ratova između Francuske i Austrije za vrijeme Napoleona. Nakon mira sklopljenoga u Campo Formiju 1797. godine i pada Mletačke Republike, njezini su posjedi, tj. Dal macija, Istra i kvarnerski otoci, prešli u ruke Austrije koja se nije složila da se ta povijesna područja priključe Banovini. Njihov se status promijenio tek 1805. godine, kada ih je Napoleon, pobijedivši Austriju, pripojio Kraljevini Italiji, a 1809. Krajinu, Karintiju, Istru, civilnu Hrvatsku, Dalmaciju i Dubrovnik ujedinio u sklopu Ilirskih provincija. Vojna krajina ostala je u svojem prijašnjem obliku i do dijeljena je francuskom gubernatoru na upravljanje. Napoleon je osim reformiranja pravnih (Napoleonov kodeks) i administrativ nih institucija po uzoru na francuske uveo i narodni jezik u ško le. Kratko razdoblje postojanja Ilirskih provincija (do Napoleonova pada 1813.) bilo je narodu kulturno i gospodarski toliko zaostale Hrvatske prilika da se susretne s visokom civilizacijom, pravom, školstvom i idejom nacionalnoga jezika. Godine 1814. Austrija je ponovno zavladala hrvatskim zemlja ma, ali je desetak godina postojanja Ilirskih provincija bilo važno razdoblje u kojemu se mogao pripremati budući ilirski narodni pre porod. 7
O tome piše i M. Samardžija: Hrvatsko sociolingvističko stanje od godine 1 790. do hrvat skoga narodnog preporoda, u: Zbornik Zagrebačke slavističke škole, Zagreb, 2003., str. 259. -277.
V l . POGLAVLJE: Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
211
6 . 2 . Književna štokavština
U XVIII. stoljeću pismenost na štokavskome dijalektu nastavila se u Dubrovniku i Bosni. Međutim, nova književna strujanja pojavljuju se u Slavoniji i Dalmaciji. Uloga Dubrovnika kao književnoga središta u XVIII. stoljeću slabi. Od smrti posljednjega znamenitog pjesnika, Ignjata Đurđevića (1675. - 1737.), ondje se stvara latinsko pjesništvo i prijevodi. Grad sve više propada gospodarski i politički, te na kraju 1808. godine gubi samostalnost. Doprinos razvoju narodnoga jezika dat će u to vrijeme rad na leksikografiji i gramatici. Zbog kočenja aktivnoga književnog djelovanja na jeziku dubrovačke (i)jekavske štokavštine, dolazi u narodnom stvaralaštvu do dominacije bosanske, slavonske i dalmatinske ikavske štokavštine. Na taj će način (i)jekavsko-ikav ska štokavska dihotomija, nastala u književnoj tradiciji, hrvatske standardologe u drugoj polovici XIX. stoljeća staviti pred problem izbora. Osamnaesto stoljeće u Bosni započinje pojavom istaknute osobnosti Stjepana (Stipana) Markovca Margitića (? - 1730.)8 kojega se smatra nasljednikom Divkovićevim. Pisao je nedosljednom jeka vicom sa svojim rodnim ikavskim oblicima. Bio je posljednji koji je pisao bosančicom. Autor je popularnoga djela Izpovied krstjan ska (1703.) koje je doživjelo sedam izdanja i nazvano je po njemu Stjepanuša. U uvodu autor piše o bosančici, predstavlja pokušaj kla sificiranja bosanskih dijalekata i daje napomene o utjecaju stranih jezika na bosanski: Ali jezik bosanski, što zovu ilirički, ni s jednim se ne slaže, niti se nijedan toliko razširio po razliki kraljestvi, kako svak zna, ali se izkvario na mnogo mista, i svuda, i pomiešao s razlicim jezicim, kako u Bosni s jezikom tur skim okraj mora s italianskim. I kada mi u Bosni govorimo, mnoge tursk� . v rieči mećemo i miešamo, tako u Dalmaciji i u Dubrovniku mnoge nect meću italinski. /... / Ima mnogo stvari u našemu jeziku da im ni mi imena - -- -----------
s. Vukomanović: Jezik Stipana Markovca Margitića. Monografije Filološkogfakulteta, XXXIX., Beograd, 1971.
8
212
Vl. POGLAVLJE: Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
HRVATI l NJIHOV J EZIK
ne znamo, aliti ne služimo se, kako rečemo: kail, sam, čakšire, đečerma� dolama, kalpak, kalčine, marama, peškir, sopra, kašika, i to je sve turski.
Margitićev purizam, kao i u ostalih autora, ne samo bosanskih, bio je opravdan zbog sociolingvističke situacije u kojoj se našao tadaš nji »bošnjački« jezik. Jednako popularan bio je i Tomo Babić (1680. - 1750.) čiji su Cvit razlika mirisa duhovnoga (1726.) njegovi zdušni čitatelji nazva li Babuša. Više puta objavljena, imala je sličnu funkciju u širenju književne štokavštine kao i druga djela bosanskih franjevaca. Nikola Lašvanin (1703? - 1750.) autorom je jednoga od najvećih ljetopisa, pod naslovom Kronika aliti uspomena od vikovah svega svi lO
Najveću slavu i priznanje dobio je Andrija Kačić Miošić (1704. - 1760.),12 rodom iz Brista kraj Makarske. Njegov Razgovor ugod ni naroda slovinskoga (1756.) smatrao se narodnim brevijarom te je bio najobjavljivanija hrvatska knjiga (imala je čak 65 izdanja!). Pisana pola u stihu, pola u prozi, bila je to, slično kao Cvit razgovora, vrsta povijesne kronike u kojoj je autor posegnuo za Vramčevom i Vitezovićevom kronikom. Razgovor je bio namijenjen piprostu pu ku koji nije poznavao druge jezike osim rodnoga, materinskoga. Kačić je time pokazao da je za narodni jezik. Dajem ti, moj štioče, na znanje da ja ovi trud nisam činio za ljude koji la tinski i talijanski jezik posiduju, jer oni znadu iste i puno veće stvari nego sam ji ja u moje knjige postavio. Samo dakle ovo učinio jesam za službu oni ljudi koji izvan slovinski drugim jezikom govoriti ne znadu, niti se mislim radi toga slaviti pod imenom od istorika, jer je to j izbina ljudi sve znanaca, kojim ja nisam vrstan sluga biti. Mnoge stvari jesam iz knjiga izvadio, mnoge iz diploma, dukala i atestata, kako se štije u početku mo ji knjiga, a nike po svidožbi mudri i veliki ljudi, koji su veće štili nego ja i kojizim se virovati ima brez sumlje svake.13
eta, od koje prvi dio zdrži stvari koje se zgadiše od počela svieta do po rodenja Isukrstova. Stigao je do 1690. godine i nije tiskan jer su činje
nice u njemu franjevce mogle dovesti u opasnost od turskih vlasti. Nemamo ovdje mogućnosti navoditi djela brojnih stvaralaca kao što su: Jerolim Filipović, Marko Dobretić, Vice Vicić, Marijan Lekušić, Filip Lastrić (Laštrić), Bono Benić, Marijan Bogdanović, Ambroz Matić, Ivan Franjo Jukić, Jako Baltić i mnogi drugi franjevci te oni izvan Bosne i Hercegovine. S tradicijom bosanske pismenosti povezano je i stvaralaštvo dal matinskih franjevaca, Filipa Grabovca i Andrije Kačića Miošića.U Filip Grabovac (1697. ili 1698. - 1794.) bio je kapelanom kod dal matinskih četa u mletačkoj službi i autorom djela Cvit razgovora na roda ijezika iliričkoga aliti rvackoga (1747.), prve za narod napisane povijesti Južnih Slavena. Zbog svojih pogleda i povijesne interpre tacije u tom djelu mletačke su ga vlasti zatvorile, a njegovo je djelo spaljeno. Boravak u zatvoru te prisilan odlazak u samostan doveli su do njegove prerane smrti. Grabovac je terminu ilirički pretpo stavljao naziv rvacki (hrvatski). 9 Navedeno prema: H. Kuna: Hrestomatija . .., str. 172. . . . 10 D . G abne• B agnc: Ba b usa ' ! 1ranjevačka " književnojezična baština, u: Zbornik o Tomi Babiću, Zagreb, 2002., str. 65.-79. 11 T. Maretić: Jezik dalmatinskih pisaca XVIII. vijeka. Drugi prilog istoričkoj gramatici naše gajezika, Rad JAZU 209, Zagreb, 1915., str. 173.-240.; Rad JAZU 211, Zagreb, 1916., str. 1.-92. •
213
Andrija Kačić Miošić naglašavao je svoju slovinsku narodnost, dok su se ostali stvaraoci smatrali Dalmatincima ili Hrvatima (Gra bovac). Razgovor je kao nijedno drugo djelo imao iznimno ve lik utjecaj na duhovni život hrvatskoga naroda, na njegove estet ske poglede i razvijanje nacionalne svijesti. Povjesničari jezika i književnosti uspoređuju to djelo s Lutherovom Biblijom koja je učinila sličan obrat u nacionalnim pogledima na vlastitu povijest i svoj jezik. On je potaknuo i Srbina, D. Obradovića, da piše mi narod nom jeziku, a V. S. Karadžića da objavi zbirku narodnih pjesama. Razgovor je izazvao i reakcije u susjednim područjima, npr. u dje lu E. Pavića iz Slavonije pod naslovom Nadodanja glavni događaja Razgovoru ugodnomu (1768.). 12
J. Vončina: Kačić i Reljković na razmeđi epoha. Predgovor zajedničkomu izdanju Razgovora ugodnog naroda slovinskoga i Satira iliti divjeg čovika, Zagreb, 1988., str. 7.-105.; idem: Kačićev udio u razvoju hrvatskoga književnogjezika do kraja narodnoga preporoda, »Kolo<< 10, 3, Zagreb, 2000., str. 302.-305. 13 Navedeno prema: J. Vončina: Jezična baština ... , str. 161.
214
HRVATI l NJIHOV J EZI K
I Grabovac i Kačić Miošić pisali su na novoštokavskome ikav skom dalmatinskom dijalektu s tipičnim obilježjima poput sljede ćih: gubitak h (moji(h), (h)rvacki, Gen. pl. -a (sveznanaca, knjiga ...) i stariji oblici Lok. pl. (u knjigam, u s/ovim ...). Karakteristična crta književnoga jezika slavonskih pisaca bila je izbor jednoga od slavonskih dijalekata 14 - posavske ikavske štokav štine. Odustajanje nekih slavonskih pisaca od vlastita, lokalnoga dijalekta radi stvaranja jednoga općeg jezičnog modela svjedoči o namjeri stvaranja naddijalektne jezične norme. Slavonska književnost15 koja je bila u razvoju, u početku je bila u rukama franjevačkoga svećenstva, a ono je po nalogu Crkve ak tivno djelovalo na područjima tek oslobođenim od utjecaja islama i vrlo zaostalima u prosvjećivanju. Neobično je važno književno djelovanje isusovca Antuna Ka nižlića (1699. - 1777.),16 zaslužnoga ne samo za razvoj lokalne sla vonske inačice književnoga jezika, nego i u širemu, svehrvatskom kontekstu. Autorom je brojnih vjerskih djela u kojima je posebnu pozornost obraćao jeziku, usavršavajući ga i popravljajući. Nazivao ga je slovinski, slavonski, našjezik, ilirički. U Kanižlićeva se vrije me naziv illyricus, koji je dotad postojao jedino u latinskim tek stovima i imao opće značenje »južnoslavenski«, počeo uvoditi i u hrvatsko nazivlje suzujući svoje značenje samo na hrvatski jezik. Otuda su nazivi ilirički, ilirijanski sinonimi za dotadašnje oblike slovenski, horvatski (u kajkavaca), hrvatski (u čakavaca) i slovinski (u Dubrovniku). Kanižlićeva jezična osnova posavska je štokavština čija su obi lježja: ikavizam, gubitak h, redukcija nenaglašenoga i (vidla), oblici tipa bitje, grozdje, ljubeznivostju (tj. bez novoštokavske jotacije: biće, 14
Usp. III. poglavlje. Iz bogate literature o književnome jeziku: T. Maretić: Jezik slavonskijeh pisaca, Rad JAZU 180, Zagreb, 1910., str. 146.-233.; T. Matić: Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije prepo roda, Djela HAZU, XLI, Zagreb, 1945.; E. Tanocki: Slavonska jezikoslovna baština (izbor), Osijek, 1996. 16 J. Vončina: Jezik Antuna Kanižlića, Rad JAZU 368., Zagreb, 1975., str. 5.-172.; idem: Jezik Antuna Kanižlića, u: idem: Jezičnopovijesne rasprave, str. 271.-287. 15
V l . POGLAVLJE: Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
215
grožde, ljubeznivošću). Teoretska osnova njegovih pogleda prika zana je u uvodu djela Primogući i srdce nadvladajući uzroci (1760.),
gdje Kanižlić piše o tadašnjoj ortografiji i leksiku čija bi uporaba trebala prijeći regionalne granice: Činiti će se komu da su ovde nikoje riči nove i izmišljene. Ali nove nisu, premda običajne svima nisu, nahođe bo se u različitih knjigah ilirskih, i razlog isti kaže da se bolje i lipše jedne i druge stvari drugimi ričma izgovoriti ne mogu. Drugi narodi, naša po jeziku i govorenju braća, imaju po tri i četiri riči za jednu izminiti, a mi kadkad trudimo kako ćemo, gdi li ćemo samo jednu izvaditi za obratiti što neobičajno u naš jezik. Odkuda to njima? Uživaju blago naše, Ilirički iliti slovinski jezik jest bogata i vele plodna mati toliko jezika kojima druga kraljevstva govore. Umiju se oni našim dobrom služiti, a zašto ne bi i mi? ... Istina je, kada Turci godište 1544. nadvladaše Slavoniju oružjem, nadvlada še i jezik slovinski jezikom svojim ... Protiraše naši priko Save Turčina, ali mloge riči turske ostadoše, kanoti na priliku: penđer, tefter, čaršija, ćuprija i ostale koje se u slovniku turskomu nahođe, a ne nahođe se u slovnicih oniju naroda koji se ilirskim jezikom, premda drugim od izgovaranja načinom, služe.17
Kao purist savjetuje posezanje za korijenima »pravoslavnoga sta roga jezika slovinskoga iz kojih imamo riči slovinske namisto tur skih izvoditi«. Najdragocjenija je ipak u Kanižlića svjesno izražena težnja za standardizacijom koja se temelji na prihvaćanju oblika iz drugih dijalekata. Mnogo je godina posvetio jezičnomu studiju koji je obu hvaćao čitanje literature (1. Gundulića, I. Đurđevića) i proučava nje dubrovačkih rječnika. Iz Dubrovnika je preuzimao tematiku, o čemu svjedoči njegova Sveta Rožalija, panormitanska divica ko ja ima uzor u Đurđevićevu djelu Uzdasi Mandaljene pokornice. Preuzimao je i leksik i metriku (dvostruko rimovani dvanaesterac). Iz djela Kamen pravi smutnje velike (posmrtno izdanje 1780.), koje je stilistički i jezično savršeno, doznajemo da je znao za rječnike A. Della Belle i J. Mikalje, dok je kajkavštinu učio iz njemu suvremenih rječnika I. Belostenca te F. Sušnika i A. Jambrešića. Osim toga, to 17
Navedeno prema: J. Vončina: Jezična baština ... , str. 165.-166.
216
H RVATI l NJI HOV JEZ IK
djelo koj� govori o okolnostima i uzrocima na stanka shizme, stva ra te�elJe hrvatskoga filozofskog i rel igij sko naddi! �lekt�oga modela Kanižlić je temelji g nazivlja. Stvaranje noga sca�av1zma rabeći štakavske oblike: o na izbjegavanju rod Dub�ovmka je dosljedno primjenjivao promjgodište, posvetilište. Iz enu -l u -o (Aristoteo ma mp uo) . Pos lije viš ego diš nje g boravka u Zagrebu i Varaždin � (�717: - 1 �25 ; 173 1. - 1745.) Kanižlić je preuze o kaj . : kav sku dep ala ta hzacyu �, nJ, �P�· bogomo/ci < bogomoljc �aucztelj. RabiO Je i kajkavski leksik, np i, želni < željni, naučite[ < r. baštinik, jadro, sobota kao �toka�ske d�blete: baštenik, jedro, subota Kanižlićeva fleksija vrlo Je �euJe_d� ac�na, za isti padež on rabi čak .šes To_ Je mJ �savma novoštokavske fleksije s t raz ličitih nastavaka. arhaičnim slavonskim i kaJkavskim paradigmama. U tome s� vidi Ka niž lićeva tež nja za stvaranjem općehrvatske norme temelJene na dubrovačkoj što kavštini i sjevernoj kajkavštini. Z�og_ toga s� uz sta �e �lavonske nastav ke mogu naći: Gen. pl. -ii . nastav _ smkreticm Rzmljana), ci Dat 1 Lok 1 Ins tr. pl. - z'ma, -ama(od uz �aJkavsku uporabu oblika Nom. u funkciji Vok . sg. mu ško ga rod a _0 v 1 Vok . sg. zenskoga roda na -a. Proučavatelj j:zika A. Kanižlića, J. Vončina, . �Je_�ova stvarala�_tva �ao epohalno s obziro ocj enjuje značenje Jezic�� k�ncepc1� e koJ om je svjesno namjerm na karakter njegove vatski Jezik temelJen na postojećoj književno avao stvoriti općehr j tradiciji djela Kašića Della Belle i Belostenca. ' Sljedeći je predstavnik te knj iževnosti Ma (�732. - 179 8.), 18 časnik po zanimanju i prv tija Antun Relko · , PI � �c : _NJe_ �ovo najpoznatije djelo poučna je i svjetovni slavan :�� abicaJima I na��dn�m �an�ma, pod naslov po ema 0 slavonskim (1726.). Relkov1cev Jezik, shcno kao i Kaniž om Satir iliti divji čovik lićev, obilježava: ikavi·
.
18
R. Alek sić: Jezik Matije Ant una
� ;
Reljkovića,
·
r. 19 ·-272.; X, B�ogr�d, 1931 ., str. 91.-165.; >>Južnoslovenski filolog<< IX Beograd 1930 J. Vončina: O postanku i načelima Relk � ves a vonske e. m macke gram �vićev� atike 1767.}, u: Vojna krajina, . povijesni pregled- historiograf Ja ras�rave, Zagreb, 1984 ., i str. 451. .; I. Pranjković: Gramatika Mat ije Antuna Relkoviea, >>Croatlca<< 22-23, Zagreb, 1985 ., str.-469 . . 97 .l l 7.; VnJeme t. djelo MatijeA ntun a Reljkovića, Osij 1991. ek, ··
VL POGLAVLJE : Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
217
zam (uz česte ekavizme i sporadične jekavizme), očuvanje -l, gubi tak nove i novijejotacije, šćakavizam, nestabilnost uporabe h (mlo gih, starije < starijeh), neravnomjerna fleksija s paralelnim starim i novim nastavcima za Dat. pl. (-oml-em, -ma; -am, -ama), Instr. pl. (-i, -ima, -am, -ami, -ama) i Lok. pl. (-i, -ima, -a, -am, -ama). Osim toga u Instr. sg. ženskoga roda suglasničkih osnova dolazi -jom (krvjom, ričjom), dok su u Gen. pl. m., ž. i sr. roda nastavci, -01-ahl-a (divojak, stabat, Turakah, junaka), Ak. pl. muškoga roda -ove (gra dove - duga množina), infinitiv -til-t, particip pasivni na -t, -ta, -to. Petar Matija Katančić (1750. - 1825.),19 sljedeći je među slavon skim piscima XVIII. stoljeća, franjevac, pjesnik, istaknuti znanstve nik svojega doba: arheolog, geograf, lingvist, poliglot, autor prvoga rukopisnog i nezavršenog etimološkog rječnika (do riječi svemo guch) nazvanoga Pravoslovnik, tj. Etymologicon illyricum koji ima 1473 stranice i 53 tisuće natuknica. Katančić ga je pisao na margi nama prijevoda Svetoga pisma. Građu je vadio iz rječnika (Della Bella, Stulić) i iz književnih djela (Menčetić, D. Ranjina, Palmotić, Zlatarić, Vitezović, Kašić, Divković, Margitić, Kanižlić, Kačić Miošić itd.). Dio riječi potječe iz autorova rodnoga slavonskog dijalekta, a njegove se etimološke analize svode uglavnom na pučku etimolo giju. Katančić je i autor prvoga cjelovitog prijevoda Biblije,20 koji je završio oko 1817., a objavljen je tek posmrtno 1831. u Beču, u šest svezaka. Prevodio je s latinskoga »U jezik slavno-illyricski izgovora bosanskog«. Katančić se u svojem prijevodu koristio bogatom tra dicijom hrvatskih lekcionara, konkretno slavonskim lekcionarima XVIII. stoljeća (Nikole Kesića 1740., Marijana Lanosovića 1794.), ko ji su opet nasljedovali bosansko djelo Ivana Bandulavića (Pištole i evanđelja). Bandulavić se koristio trogirskim čakavskim lekcionari ma i sačuvao neke njihove crte, a izvor za sve njih bio je prvi tiskani 19 J. Hamm: Etymologicon Illyricum, >>Nastavni vjesnik<< LI, Zagreb, 1942. - 1943., str. 13.36.; z. Vince: Katančićev Pravoslovnik - Etymologicon Illyricum, u: idem: Putovima . . . , str. 149.-151.; R. Katičić: Slavonski pabirci, >>Kritika<< 17, Zagreb, 1971., str. 280.-291.; idem: Matija Petar Katančić i počeci novoštokavskogjezika u Hrvata, >>Forum<< XXII, 10-12, Zagreb, 1983., str. 539.-556. 20 z. Vince: Prvi cjelovit tiskani prijevod Svetoga pisma na hrvatskom jeziku - Katančićev, u: idem: Putovima ... , str. 140.-149.
218
HRVATI l NJIHOV JEZIK
čakavski lekcionar Bernardina Splićanina 1495.21 preko kojega se Katančić povezuje s najstarijom hrvatskom pismenošću, stvara jući tako naddijalektni model književnoga jezika. Pisano lijepom ikavskom štokavštinom, Katančićeva Sveto pismo nikada nije pri hvaćeno jer se pojavilo uoči ilirskoga preporoda kada se preferira la jekavska štokavština, a s njom je slavonska ikavština izgubila na važnosti. Slična je sudbina snašla i drugi štokavsko-ikavski prijevod Biblije Ivana Matije Škarića (1858. - 1861., Beč). Među brojne slavonske pisce, uz Vida Došena (Aždaja sedmog/a va) i Adama T. Blagojevića, ubraja se i Antun Ivanošić koji je, slično kao Kanižlić, u jezik svojih djela (npr. Svemogući neba i zemlje stvo ritelj) uvodio kajkavske i dubrovačke elemente.
VL POGLAVLJE: Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
219
stoljeća Tomaš Mikloušić pisao je poučne pripovijetke za narod, što su činili i Dragutin Rakovac te Ljudevit Vukotinović. Dvojica poto njih prelaze na štokavštinu kada se jezična reforma u doba iliriz ma mijenja u korist štokavštine. Mikloušić 1810. počinje objavljivati Stoletni kalendar jer
ljubav domovine i želja naš domorodni jezik ku�iko izvisi�i j ��u mene ge . . se more, nula /... /. Naš horvatski jezik /... / pred vnogem1 drugem1 dJcttl da k diačkomu, hoču reči najpoglavitejšemu na svetu jeziku je najspo dobneši.23
Visoka ocjena koju je dao kajkavskomu jeziku utjecat će na njegova bratića, Ignaca Kristij anovića, koji je taj jezik nastavio njegovati u svojemu radu i stvaralaštvu.
6.3. Književna kajkavština
6.4. Oblikovanje jezične norme
U XVIII.
Navedeno razdoblje neposredno uoči ilirizma Z. Vince24 ocjenju je kao književno jalovo iako važno iz sociolingvističkih razloga. Jezičnu problematiku toga razdoblja, kako sudi Marko Samardžija,25 zaokupljala su pitanja službenoga jezika, općehrvatskoga književ nog jezika s postojećom štokavsko-kajkavskom dihotomijom te pro blem neujednačene grafije i pravopisa koji su zahtijevali uvođenje reforme. S obzirom na obvezatni službeni jezik u tadašnjoj politički i administrativno rascjepkanoj Hrvatskoj, postojale su jezične diho tomije: talijansko-hrvatska na područjima pod mletačkom vlašću (osim Dubrovnika), njemačko-hrvatska u Vojnoj krajini i latinsko -hrvatska26 u središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji gdje ju se pokušavalo zamijeniti njemačkim i mađarskim, kako smo već spomenuli. U Bosni i Hercegovini, koja je tada bila izvan toga područja, nailazi mo na tursko-hrvatsku dvojezičnost. Samardžija27 se pita zašto se u raspravi o službenome, »diplomatskom« jeziku uz latinski i ma-
stoljeću, zlatnom stoljeću kajkavske književnosti, pisme nost je uglavnom u rukama pavlina i isusovaca. To su Franjo Sušnik, Andrija Jambrešić, Juraj i Ivan Mulih, Josip Sibenegg, Stjepan Fuček te Mihalj Šilobod Balšić. Svi su bili rođeni kajkavci, odgojeni u kaj kavskoj sredini i uglavnom su za kajkavskoga čitatelja stvarali mo ralizatorsko-religijska djela. Među najplodnije pisce XVIII. stoljeća ubraja se Juraj Mulih, 22 koji katkad piše u dvije inačice: na kajkav skome i štokavsko-ikavskome, a namjenjuje svoja djela slavonsko me čitatelju. Djela na štokavskome pisao je i Tituš Brezovački iz Za greba (1757. - 1805.), najpoznatiji pisac toga razdoblja, autor kome dije Matijaš Grabancijaš dijak i Diogeneš iliti sluga dveh zgubljenih bratov. Kao i prva kajkavska drama J. Sibenegga, Lysimachus, ta su djela bila na repertoaru školskih kazališta u isusovačkim kolegiji ma. U tom razdoblju odbačena je koncepcija miješanja dijalekata, dok se pozornost zadržala na čistoj i bogatoj kajkavštini. No to je na žalost bio kraj njezina književnoga funkcioniranja. Početkom XIX. 21
Z. Vince, op. cit.; R. Katančić, op. cit.; J. Fućak: Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljeća hrvatskoga glagoljaštva, Zagreb, 1975.
22 I. Fuček: juraj Mulih. Život i djelo, Rim-Zagreb, 1994.
23 24 25 26 27
Navedeno prema: M. Moguš Povijest ... , str. 135. z. Vince: Putovima ... , str. 99. M. Samardžija: Hrvatsko sociolingvističko ... , str. 268. Latinski jezik vršio je tu funkciju do 1847. godine. Usp. IV. poglavlje. M. Samardžija, op. cit., str. 263.
H RVATI l NJIHOV J EZIK
220
đarski, �o�i se nametao, nije predlagala uporaba narodnoga jezika. ?�r�� v1d1 u posebnom prestižu latinskoga jezika te u tada posto JeCOJ stokavsko-kajkavskoj dvojezičnosti, tj. u nepostojanju poseb no �a hrvatskoga jezika koji bi mogao ravnopravno konkurirati nje mackomu, mađarskomu ili latinskomu jeziku. To je postalo moguće tek nakon provedene ilirske reforme. :.r�ble� jezika ipak je postojao u društvenoj svijesti, napose kad Je. riJec o nJe �ovoj ulozi u javnom životu i nekoliko je publikacija iz toga razdoblJa razmatralo taj problem. :r.vi ga j � pokrenuo Josip Šipuš iz Karlovca28 u predgovoru svoje . v � obJavljene 1796. pod naslovom Temelj žitne trgovine polag knJIZic
narave z dogadajev razborito po JožefŠipuš Horvaćanu karlovačko me. Vu Z�g�ebu, �ritiskano vu ces. kraljevs. slab. biškups. štampariji. .
PosvetiO JU Je svoJemu zemljaku i meceni, biskupu Maksimilijanu
�rhovcu - glavnome pokretaču hrvatskoga kulturnog života kra Jem �VIII. i početkom XIX. stoljeća, osobi velikoga društvenoga
autonteta, �aukov ljubitelju - kako ga u posveti naziva Šipuš, du
v �o.ko angazuanomu oko problema jezičnoga normiranja. Knjižica
Je 1m�la ��spodarsku tematiku i bavila se uglavnom problemom t ��ovme z1tom. �li u uvodu je na pet stranica autor pokrenuo je ��c�u problematiku dobro opisujući tadašnju situaciju. Tužio se na Jezicnu razdvojenost i navodio njezine posljedice, npr. poteškoće u spora�umijevanju, nepostojanje ujednačenoga nazivlja, što se sve negatiVno odražavalo na funkcioniranje i razvoj hrvatskoga druš t�a. Predgovor je napisan njegovim rodnim, miješanim kajkavsko -cakavsko-štokavskim karlovačkim dijalektom: Kajti naš narod pako kako govori, več spomenuo jesam, z nikakvum
�?
re ulom do o čano još nej ade, kakvog dijalektuša vsaki v pisanju v km derzat1 b1 se moral, vec se radi ovakova manjkanja razumivati
�
�
moze
�
?a �o do one dobe vsakome na volju ostavito jeste, dok se i naš :
slavm Jez k pod svoje kn i ž evne regule zjedinit, vsigdi primit i uputit
�
ne postavi.
. Š!pUŠ z 28l B: �cz�owa: ]OSip Karlowca - uczen Schliizera, u: Slawistyka niemiecka a kraje s owwnsk1e, Warszawa, 1998., str. 101.-1 03. Tu je i literatura 0 predmetu. .
V l . POGLAVLJE: Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
221
Uvidjevši nepostojanje pravila za hrvatski jezik, autor se pozi va na primjer njemačkoga jezika u kojemu ljudi govore različitim dijalektima, ali su njihovi pismoznanci i knjigopisci stvorili pravila svima razumljivoga zajedničkog jezika. Šipuš ne gaji nadu da će se što slično dogoditi u Hrvatskoj u najbližoj budućnosti: »Kod našeg slavnog naroda još dugo, ja mislim, ima do take sloge«, dok se ne pojave učeni ljudi: »koji bi nas čistije govoriti i pisat naučali«. Devetnaest godina nakon Šipuševe brošure, godine 1815., uka zala se u Beču rasprava Antuna Mihanovića (1796. - 1861.)29 Reč do movini od hasnovitosti pisanja vu domorodnomjeziku.30 Njegova je glavna teza da je uvjet za napredak bilo kojega naroda uporaba svo jega jezika u školstvu i javnome životu. Kao primjer za potvrdu tak va mišljenja Mihanović navodi civilizacijski napredak antičkih na roda, Grka i Rimljana, te suvremenih naroda: Francuza, Nijemaca, Engleza i Talijana. Takve zrele poglede imao je Mihanović sa samo dvadeset godina, kada je hrvatsko školstvo bilo zapostavljano, u zemlji nije izlazio nijedan časopis, a mađarizacija je poprimala sve jači oblik. Mihanovićev je postulat prethodio ideji ilirizma. Iako je njegov traktat napisan na kajkavskome, nema sumnje da je on bu dući hrvatski jezik vidio u štokavštini, jeziku dubrovačke književ nosti, a prije svega u jeziku Osmana koji je obožavao. Godine 1818. organizirao je predbilježbu za izdavanje toga djela. U apelu koji je tad napisao, Znanostih i narodnogajezika prijateljom, uglavnom na štokavskome, jasno je vidljivo da Mihanović za osnovu hrvatskoga jezika odabire štokavicu kojom se Hrvati mogu s ponosom služiti. Godine 1832. objavljena su dva druga dokumenta u kojima se navodi potreba za uklanjanjem jezične dvojnosti te se upućuje na 29 Antun Mihanović je autor stihova Lijepa naša domovino, ojjunačka zemljo mila (1835.) koja je od 1862. hrvatska himna. Osim toga, otkrio je Zografsko evanđelje na gori Atos te ćiri lične spomenike iz XIII. stoljeća (Collectio Mihanovićiana u arhivu HAZU), kao i glagoljični fragment: Mihanovićev odlomak djela Apostola. 30 T. Matić: Mihanovićeva Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku, Historijski zbornik, Zagreb, 1949.; S. Damjanović, pogovor fototipskomu izdanju Rech do movini .. , u seriji Cymelia croatica, 2, Zagreb, 1985. i 2008. Usp. i J. Vončina: Rani teksto vi Antuna Mihanovića, »Croatica<< 26-27-28, Zagreb, 1987., str. 261.-270.; J. Očak: Antun Mihanović, Zagreb, 1998. .
222
HRVATI l NJIHOV J EZIK
štokavštinu kao na budući općehrvatski jezik. Prvi dokument napi sao je na latinskome pravnik iz kruga Ljudevita Gaja, Ivan Derkos (1808. - 1834.). To je bila rasprava Genius patriae super dormientibus suisfiliis (Duh domovine koji bdije nad svojim usnulim sinovima), 31 u kojoj autor poziva narod na buđenje iz sna, na pokazivanje lju bavi prema domovini te ria brigu oko ujednačavanja i unaprjeđi vanja svojega jezika. Predlaže ujedinjavanje dijalekata Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u jedan jezik u kojemu dubrovački, neretvan ski i slavonski elementi trebaju postati osnovom budućega jezika, ne samo govornoga, nego i književnoga i znanstvenoga. Taj projekt konačno upućuje na štokavštinu iako je spajanje različitih dijaleka ta u konačnici moglo dati samo umjetni miješani jezik. Drugačije rješenje predlaže grofJanko Drašković (1770. - 1856.), jedan od ideologa i vođa ilirskoga pokreta, autor rasprave Diser
tacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i bu dućim zakonotvorcem kraljevinah naših. U tom manifestu pisa
nom na štokavskome koji zapravo predstavlja upute poslanicima, Drašković tvrdi:
Ja odaberem za moj razgovor naški jezik, želeći dokazati, da mi narod nog jezika imademo, u kojemu sve reći moguće jest, što srdce i pamet zahteva. Dijalekta pako ovoga kao običnoga u pismoznanju starinsko mu i kao punijega izvolio jesam. 32
Drašković kao zagrebački kajkavac za budući ilirski jezik odabire štokavštinu zbog njezine teritorijalne raširenosti i zbog njezine sve opće uporabe u životu i sporazumijevanju jer: Slavonac, krajišni Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac, Bosanac, Cr nogorac i oni Hrvati, koji se Wasser-Kroaten zovu i po Madjarske zemlje rasute jesu, jednako govore.
Poziva se i na pismenu tradiciju jezika koji je odabrao:
sve knjige starije, koje u Zagrebu, Požege, Splitu, Mletkih i Dubrovniku utišnjene jesu i mašna knjiga senjske i drugihprimorskih bisku pijah sve u
� ----
- -- -� ----------
31 Z. Vince: Putovima .. , str. 208.-2 11. .
3 2 Svi su navodi prema Z. Vince, op. cit., str. 210.
V l . POGlAVlJE: Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
223
istomu dijalektu lijepo pisane jesu, i jere ovoga dijalekta nigdo prebivaju ći u drugom kotaru ne promini, gdje protivno, oni pomiešanoga dijalekta govoreći svojega odmar kao manje krasnoga s ovim promine, kad se ga nauče, kao ja, koji u Zagrebu rodjen jesam.
Drašković tumači da i moguće strane riječi u njegovu tekstu »one niesu inokrajne, jere se u svakome staromu riečoslovniku na laze«, što je prema autoru dokaz veće »pokretljivosti« jezika i nje govih dodira u prošlosti - »ovaj naš jezik u starije doba hodniji bio jest, neželi našim viekom«. Draškovićeva Disertacija osim dijela o jeziku sadržava i politič ki projekt stvaranja Velike Ilirije koja u prvoj fazi ostvarivanja tre ba ujediniti Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu krajinu, Rijeku i dio Bosne. Zatim bi trebalo doći do priključenja Slovenije, pa Srbije, Bugarske i dijela Albanije. Konkretne je poteze u tom smjeru počeo provoditi već spome nuti biskup Maksimilijan Vrhovac (1752. - 1827.)33 koji je u latinskoj poslanici 1813. pozvao svećenstvo na prikupljanje usmene narod ne književnosti, starih knjiga i riječi iz lingua illirica te hrvatskih (kajkavskih) i slavonskih koji pripadaju nasljeđu iz bogate prošlosti narodnoga jezika. Vrhovčeva Poslanica je apologija jeziku koji una toč različitu izgovoru ima: čistoću, ljepotu, raznolikost, bogatstvo i slatkoću, a resi ga snaga i krasota. 34 Neobično važan događaj za rastuću ulogu hrvatskoga jezika u tom je razdoblju bilo njegovo uvođenje kao izbornoga predme ta u zagrebačku Kraljevsku akademiju znanosti (Regia scientiari um accademia) 6. studenoga 1832. godine. Predavao ga je, naža lost na latinskome, Matija Smodek.35 Iste godine (l l . studenoga) Juraj Rukavina Vidovgradski u Saboru je na hrvatskom jeziku izrez. Vince: Djelatnost Maksimilijana Vrhovca na kulturno-jezičnom planu, Putovima . . . , str. 165.-171. Ovdje je i detaljna bibliografija.
33
u: idem:
34 Ilirski, tj. štokavski prijevod iz 1837. tiskan je u >>Danici<< pod naslovom Poziv pokojnoga episkopa Maximiliana Verhovca Rakitovackoga na sve duhovne pastire svoje ep iskopie, g. 1813 izdat, navodi J. Vončina: Jezična baština... , str. 298.-300.
35 M. Moguš: O početku visokoškolske nastave hrvatskogajezika, >>Jezik« 43, 4, Zagreb, 1996., str. 121.-129.
224
V l . POGLAVLJ E: Književna štokavske-kajkavska dihtomija do 1 836. godine
HRVATI l NJIHOV J EZIK
kao zahvalu za svoj izbor na mjesto podkapetana. Ivan Kukuljević Sakcinski održao je u Saboru govor tek 1843. godine. U lipnju 1846. pri Akademiji je otvorena prva katedra za jezik hrvatsko-slavonski čiji je predstojnik bio ilirski gramatičar, Vjekoslav Babukić. Drugi oblik djelovanja na području reformiranja postojeće jezič ne situacije na tlu razdvojene Hrvatske neobično je plodan i stvara lački rad gramatičara i leksikografa. Gramatike i rječnici jedini su ondašnji priručnici sa standardizirajućom normom. 36 To su prije svega štokavske gramatike, što je dokaz velike uloge toga dijalekta u navedenome razdoblju. Njegovu su širenju prido nijeli, kao što znamo, bosanski franjevci, a u XVIII. stoljeću nje gov je položaj neobično ojačalo popularno djelo Kačića Miošića (Razgovor... ) pisano za narod, koje je neprimjetno učvrstilo uzusnu normu. Malobrojnih pet kajkavskih gramatika potječe tek s kraja XVIII. stoljeća.37 Gramatike su bile samostalna izdanja ili dodatak rječnicima. Bile su to gramatike hrvatskoga jezika pisane na tali janskome, njemačkome, latinskome, odnosno na drugim stranim jezicima u kojima je metajezik bio hrvatski, kao npr. u Mikaljinoj talijanskoj gramatici. Ta druga vrsta imala je ograničen broj po dataka o hrvatskome jeziku jer je predmet opisa bio strani jezični sustav. Zbog toga u nekim gramatikama talijanskoga ili latinskoga jezika nema nekih hrvatskih padeža ili kategorija, npr. sklonidba složenih pridjeva. Prva gramatika u kojoj je metajezik samo hrvat ski tek je Starčevićeva gramatika iz 1812. godine. S obzirom na mje sto odakle potječu, gramatike možemo podijeliti na bosanske, du brovačke, slavonske i dalmatinske. Njihovi su autori bili stranci ili Hrvati. Nastale su kao priručnici za lakše učenje hrvatskoga jezika, npr. za misionare, ili za učenje stranoga jezika za Hrvate. U njemu se davao opis jednoga dijalekta (npr. slavonske gramatike) ili su se uzimala u obzir obilježja drugih dijalekata, kako je bilo u dubro36 Z. Vince: Gramatička i leksikografska djela 18. stoljeća. Neobjavljeni rječnici, Putovima ... , str. 66.-71.
u: idem:
37 B. Tafra: Tragom hrvatske gramatike, u: eadem: Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić, Zagreb, 1993., str. 12.-27. Rad osim obrade pojedinih gramatika ima i popis koji obuhvaća 40 gramatika tiskanih do 1876. te detaljnu literaturu o predmetu.
225
vačkim gramatikama koje su imale ikavske dalmatinsko-bosan ske elemente, čime su postizale određeni stupanj naddijalektnosti. Dodatni izvor informacija o hrvatskom jeziku bile su napomene i pouke koje su zapravo upozoravale na ispravnost u normativnome smislu. Jedna od takvih čestih napomena bio je savjet da se ne ra be strane riječi. Autor prve bosanske gramatike, Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis accomodata, tiskane u Veneciji 1712. i 1745., 38 bio je Tomo Babić. To je latinsko-hrvatska gramatika pisana na la tinskom, sa štokavskim odlomcima, a slično je pisana i sljedeća gra matika. Za T. Babića: »Gramatika je umjetnost ispravnoga govorenja i pisanja koja se vidi u djelima pisaca i pjesnika«, što bi se moglo smatrati definicijom normativne gramatike. Autor prvi određuje uzor norme i jezične ispravnosti utemeljene u književnim djelima, što se kasnije formulira kao savjet »piši kao što dobri pisci pišu«, a aktualno je i u nekih današnjih standardologa koji to načelo odre đuju kao načelo autoritetnosti - tj. kriterija kulturnoga autoriteta ili književno-autorskoga kriterija. Sljedeći je bosanski gramatičar Lovro Sitović (Šitović) Ljubušak (umro 1729.), 39 autor djela Grammatica latino-illyrica ex Emanuelis (Venecija, 1713., ponovljena izdanja 1742. i 1781.) . U njoj se prvi put bilježi nastavak u Gen. pl. -ah, što je u skladu s tradicijom bosan ske, ali i slavonske pismenosti, a uz to je i jedan od argumenata u raspravi o funkciji h - grafema ili fonema - u tome nastavku, 40 što će posebnu ulogu imati za ilirce ahavce. Dubrovačka gramatika, napisana na talijanskome i po uzoru na Kašićevu, dodatak je rječniku čiji je autor Talijan Ardelio Della Bella (1655. - 1737.) .41 U njegovoj se raspravi Instruzioni grammati38 D. Gabrić-Bagarić: Jezik u gramatikama ... ; Zbornik o Tomi Babiću, urednik
A. Jembrih,
Zagreb, 2002. 39 D. Gabrić-Bagarić, op. cit. 40 Više o tome vidi u VII. poglavlju.
della Bella 1655. - 1737.), Split-Zagreb, 1990.; B. Tafra: 41 znanstveni skup Isusovac Ardelio e u povijesti hrvatskih gramatika, >>Rasprave Zavoda za jezik« Mjesto Della Belline gramatik gramatike, »Filologija<< 19, 16, Zagreb, 1990., str. 263.-274.; J. Jernej: Struktura Della Belline
226
HRVATI l NJIHOV J EZIK
cali della lingua illirica (Venecija 1728.)42 opisuje ijekavska štokav ština (vjetar, vrjeme, vremena, ali i vrime; tijeh, stadijeh). Kako tvrdi
B. Tafra koja je istraživala njegovo značenje za hrvatsku gramatičku misao, Della Bellina je zasluga dobra gramatička i leksička klasifi kacija riječi, objašnjavanje jezičnih pojava i originalne prozodijske opservacije. Zajedno s rječnikom, o čemu će biti riječi kasnije, ta je gramatika imala velik utjecaj na gramatičare i leksikografe, a time i na oblikovanje hrvatskoga standardnoga jezika. Slavonske su gramatike bile atipične jer nisu imale samo funkci ju priručnika nego su služile i kao priručnik za učenje stranoga jezi ka te su imale i rječnički dio. Bile su dvojezične: njemačko-slavon ske, jer je njihova zadaća bila da olakšaju učenje njemačkoga jezika hrvatskim vojnicima koji su se borili za Austro-Ugarsku Monarhiju (B. Tadijanović, M. A. Relković), a služile su i Nijemcima koji su že ljeli upoznati hrvatski (M. Lanosović). Dvojezične slavonske i kaj kavske gramatike u drugoj polovici XVIII. stoljeća bile su zapravo odgovor na političku i jezičnu situaciju u kojoj je njemački bio pri sutan u tadašnjem javnom životu i politici germanizatorske vlasti.43 Prva je bila gramatika Blaža Tadijanovića Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik (Magdeburg, 1761., 2. izd., Tropava, 1766.).44 Autor ju je napisao u zatočeništvu za vrijeme sedmogodišnjega rata, želeći pomoći svojim zemljaci ma u učenju njemačkoga jezika. Ona je zaista imala »od svega po malo«, slično kao i dvije preostale slavonske gramatike, jer je osim gramatičkoga opisa imala i nadopune kao u priručniku: hrvatsko njemački rječnik, razgovorni jezik, zbirku poslovica, uzorke pisaZagreb, 1991., str. 23.-29.; M. Kravar: Staro i novo u Della Bellinoj gramatici, »Filologija<< 19, Zagreb, 1991., str. 13.-22. 42 II. izdanje, Dubrovnik, 1785 .. Samostalno izdanje gramatike: Ardelio Della Bella: Principi elementari della grammatica illirica, Ragusa, 1837. 43 M. Samardžija: Hrvatsko sociolingvističko ... , str. 261. 44 Lj. Jonke: Jezikoslovni rad Blaža Tadijanovića, >>Časopis za hrvatsku poviest, jezik i knji ževnost i umjetnost« II, 1-4, Zagreb, 1944., str. l.-19.; idem: Tadijanovićev hrvatsko-nje mački jezični priručnik iz g. 1 761. Orbis scriptus. Festschriftfilr Dmitrij Tschiževskij zum 70. Geburtstag, Miinchen, 1966., str. 403.-409.; Zbornik o Vidu Došenu i Blažu Tadijanoviću,
Osijek, 1981.
Vl. POGLAVLJ E : Književna štokavske-kajkavska dihtomija do 1836. godine
227
ma ... U uvodu se vidi autorova briga za jezičnu ispravnost i čistoću. Tadijanović je bio pravi jezični purist45 te je kao pravopisno načelo predlagao: » ... onako piši kako govoriš.« Autorom opširnije gramatike (na 522 stranice) bio je Matija Antun Relković. Bila je to Nova slavonska i nimačka gramatika Neue Slavonisch und Deutsche Grammatik (Zagreb, 1767., Beč 1744. i 1789.).46 Relković je uzimao primjere iz ričnika dalmatinskog F. Vrančića i ričnika horvatskog (možda Jambrešićeva). Dio posvećen isključivo hrvatskomu jeziku sadržava, među ostalim, i opis njego ve morfologije, sintakse, rječnik i razgovorne oblike. Autor je uveo i opis kategorije živo/neživo, opis uporabe zamjenica, a označeni na glasci izvor su informacija iz povijesti akcenata u njegovu dijalektu. Sve se slavonske gramatike temelje na rodnoj ikavskoj štokavšti ni, iako se sporadično u njima pojavljuju ekavizmi i jekavizmi kao i crte koje nisu slavonske. Iako Relković tvrdi da u svojoj gramati ci ne želi biti zakonodavac (» ... neću u ovomu biti zakonoša«)47 i da svatko može govoriti kako hoće (»Ovako, komu ova moja Gramatika ne bude po ćudi, nego navadne riči potribovati i običajno govoriti hoće, po meni može«), ipak predlaže prekoračenje granice vlasti ta dijalekta. Naime, on vidi razliku između teorije, znanja o jeziku (znanje) s jedne, i jezične prakse, govorenja (običaj, običajno govo riti) s druge strane. Relković primjećuje postojanje jezičnoga uzu sa i postulira stvaranje standardne norme, tj. nastanak pisanoga, književnoga jezika s naddijalektnim oblikom: »Ali ja znam dobro razlučiti znanje od običaja i da je drugo što se čini, a drugo što bi se ili činiti moglo ili činiti imalo.« Tako izgleda Relkovićeva gramatika za razliku od njegova više »dijalektnoga« književnog stvaralaštva. Marijan Lanosović napisao je Neue Einleitung zur slavonischen Sprache (Osijek, 1778., 1789.; Anleitung zur slavonischen Sprache, 1795.) _48 Tu se nalaze dragocjeni grafijski i pravopisni podatci. 45
Usp. moto ovoga poglavlja. Bibliografija je i u bilješci 18. 47 Svi citati iz: J. Vončina: Jezična baština... , str. 173. 48 Zbornik o Marijanu Lanosoviću, Osijek, 1985. 46
228
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Skupinu dalmatinskih gramatika započinje trojezična latinsko -talijansko-hrvatska gramatika s kraja XVIII. stoljeća, zvana Slov kinja Josipa Jurina (Grammatica Illyricae iuventuti Latino !talo
que sermone instruendae accomodata ... Slovkigna slavnoj slovin skoj mladosti diackim, illirckim, talianskim izgovorom napravgle na, Venecija, 1793.).49 U rukopisu je ostao njegov veliki rječnik (Ca lepinus trium linguarum). Autor rodom iz Primoštena kraj Šibenika
prikupio je materijal iz toga područja te je napisao čakavsko-štokav ski, uglavnom ikavski rječnik. 50 Dodatak rječniku Josipa Voltića mala je Grammatica illirica (Beč, 1803.) s opisom hrvatske morfologije i sintakse koja nastavlja tradiciju hrvatskih gramatika, npr. u izboru nastavka za Gen. sg. kao kriterija podjele na deklinacije ili u broju padeža. Voltić vidi, slično kao i Relković, razlike između govornoga jezika koji se razli kuje u različitim regijama zemlje, te književnoga jezika koji je na mijenjen školovanim ljudima. Naziva ga iliričkim jezikom koji po autorovu mišljenju mora imati riječi iz svih dijalekata, a praktična je realizacija te zamisli njegov rječnik. Ta je koncepcija prethodila ideologiji hrvatskih iliraca. Dubrovačka je i Grammatica della lingua illirica, koju je na ta lijanskom jeziku napisao Talijan, Francesco Maria Appendini (1768. - 1837.)51 Objavljena u Dubrovniku 1808., nakon toga više je puta obnavljana (1828., 1838. i 1850.). Nastala je po narudžbi gu bernatora Ilirskih provincija, maršala Augusta Marmonta, kojemu je i posvećena i kojom se i sam koristio kao zaljubljenik i mecena hrvatskoga jezika. U predgovoru autor donosi svoje poglede o ra zlici među slavenskim jezicima koje prije Kollara dijeli na dijalekte: ruski, poljski, češko-slovački i ilirski. Potonji je za njega dubrovač ki dijalekt čiju je ulogu usporedio s onom koju je za grčki nekada davno imao atički dijalekt ili u talijanskome - toskanski dijalekt. 49 Jezikoslovacfra Josip Jurin. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Primošten-Šibenik,
1999.; D. Gabrić-Bagarić, op. cit.
50 Z. Vince: Putovima ... , str. 69., a tu je i literatura o predmetu.
5 1 Z. Vince: Gramatika Franje Marije Appendinija, u: idem: Putovima . .. , str. 159.-161.
V L POGLAVLJE: Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
229
Osim toga, jezik Dubrovnika Appendini poistovjećuje s »dalma tinsko-bosanskim« dijalektom. Kao izvori služila su mu književna djela, ali i jezikoslovni radovi među kojima navodi Kašića, Šitovića, Babića, Mikalju, Della Bellu, Jurina, Voltića, Stulića, Jambrešića, Belostenca, pa čak i Slovenca - Adama Bohoriča. Gramatika je ipak uglavnom pisana dubrovačkim štokavsko-ijekavskim dijalektom. Vrijednost tadašnjih gramatika bila je različita kao i njihova ocjena, što M. Samardžija52 konstatira u kontekstu obrade Appen dinijeve gramatike koju Rešetar ubraja u najbolje, dok joj Vince pri pisuje jedino »povijesno-bibliografsku vrijednost«. Nesumnjivo je ipak da je ona s obzirom na vrijeme nastanka i opisivani jezik bi la reprezentativan primjer ondašnjega naddijalektnoga hrvatskog standarda. Gramatike stranih autora (>>ne od Ilirijanacah, nego /žalosti!/ od inostranacah«) nije priznavao Šime Starčević (1784. - 1859.),53 svećenik iz Like, autor gramatike Nova ricsoslovnica iliri(:ska voj
nicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novoga u Lici (Trst, 1812., Zagreb, 2002.) .
Ona je nastala u vrijeme Ilirskih provincija,54 a kako kazuje i nje zin naslov, bila je namijenjena hrvatskoj »vojnoj mladeži« iz Vojne krajine pa se zato temelji na govorenoj ikavskoj štokavštini Like. Svjestan dijalektnih razlika, Starčević je propovijedao jedinstvo jezika (slovinski ili ilirički jezik) utemeljeno na narodnome štokav skom dijalektu koji »U govorenju mnogo među se ne razlučuje«. Na prvo je mjesto stavljao ikavštinu. Pozivao se na velike ikavske auto re: Relkovića, Došena, Kanižlića, Voltića itd. Njegova Nova ričoslov nica bila je prva hrvatska gramatika pisana na hrvatskom jeziku za -----�-------
52 53
M.
Samardžija, op. cit., str. 265.
v. Anić: Akcenat u gramatici Šime Starčevića,
>>Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru<< 7, Zadar, 1968., str. 70.-88.; Z. Vince: Zasluge Šime Starčevića za hrvatski književni jezik, >>Filologija<<, 7, Zagreb, 1973., str. 157.-201.; idem: Jezična pitanja u >>Ilirskim Provincijama«. šime Starčević, u: idem: Putovima ... , str. 114.-131.; Z. Junković: Šime Starčević ifonološki opis novoštokavskih naglasaka, »Jezik<< 25, 3, Zagreb, 1977., str. 80.-85.; B. Tafra: Jezikoslovac Šime Starčević, Pogovor pretisku Nove ričoslovnice, Zagreb, 2002., str. 127.-177. 54 Istovremeno je izišla i hrvatsko-francuska verzija: Nova ričoslovnica iliričko-franceska, Trst, 1812.
230
V L POGLAVLJE: Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
H RVATI l NJIHOV J EZIK
hrvatskoga govornika. Starčević je prvi razlikovao i opisao novošto kavski četveroakcenatski sustav, dok su Kašić i Relković izdvajali tri naglaska. Prvi je pravilno opisao deklinaciju jednostavnih i slože nih pridjeva (Mlada mladajoš nije dosta mlada) - mlada - složeni pridjev, mlada imenica, mlada - jednostavni pridjev. Starčević se nije držao konkretnoga govora, nego je u formuliranju načela funkcioniranja prozodijskoga sustava njemu dodijelio naddijalekt ni karakter. Gramatika izdana u slavonskoj ortografiji naglašavala je njezinu vrijednost smatrajući ju boljom od kajkavskoga i dalma tinskoga pravopisa. Tradiciju slavonskih gramatika Relkovića i Lanosovića nastav lja Ignjat Alojzije Brlić (1795. - 1855.)55 - trgovac koji je 1822. po čeo pisati djelo Slavonische Sprachlehre, tiskano tek 1833. godine s izmijenjenim naslovom, po Kopitarovu nagovoru: Grammatik der -
Illyrischen Sprache, wie solche in Bosnien, Dalmazien, Slawonien, Serbien, Ragusa etc. dann von Illyriern in Banat und Ungarn ge sprochen wird (Budim 1833., Zagreb, 1842. i 1850.). Prije no što je
počeo pisati, proučavao je gramatike: slavonske, dubrovačke, Star čevićevu i na kraju Karadžićevu. S Karadžićem je vodio živu znan stvenu korespondenciju. Bio je uvjeren u ispravnost svojih pogleda o jedinstvenosti jezika koji je nazivao ilirskim, a tim je nazivom obuhvaćao jezik kojim se govorilo u Bosni, Dalmaciji, Slavoniji, Sr biji, Dubrovniku i Vojvodini. Kajkavska je Hrvatska uključena u ilir ski jezik tek u sljedećim izdanjima. Brlić je htio uzeti u obzir materi jal s područja cijele Hrvatske i Srbije te tako opisati ilirski jezik. Ali uspio je opisati samo svoj vlastiti posavski dijalekt sa staroštokav skim naglasnim sustavom. Vjerujući u zajednički ilirski jezik Srba i Hrvata, smatrao je da bi ćirilica kao većinsko pismo bila pogodna svima. U latinicu je uveo neutralni grafem y koji je imao istu funk ciju kao ilirsko rogato e (e) za označivanje ekavskoga, ikavskoga ili (i)jekavskoga refleksa praslavenskoga jata. 55 Z. Vince: Gramatika IgnjataAlojzija Brlića, započeta god. 1822., u : idem: Putovima .. , str. 151.-154; I. Pranjković: Gramatika Ignjata Alojzija Brlića, >>Jezikoslovlje«, 2-3, Osijek, 1999., str. 170.-181. .
231
Malobrojne kasnije kajkavske gramatike pisane su na njemač kom jeziku. Prva tiskana kajkavska gramatika, 56 namijenjena Nijemcima koji žele naučiti kajkavski, bila je Einleintung zur kroat ischen Sprachlehre fiir Teutschen (Varaždin, 1783.) koju je napisao Ignacij Szentmartony. Ta je gramatika opisivala ortografiju, fone tiku i morfologiju, ali je imala i nekajkavske elemente, što je bilo u ondašnjem duhu i u književnoj tradiciji kajkavskoga jezika. Zatim 1795. izlazi gramatika Franza Korniga Kroatische Sprach
lehre oder Anweisungfiir Deutsche die kroatische Sprache in kurzer Zeit griindlich zu erlernen. Slično kao u slavonskim gramatikama,
u njoj se nalazio hrvatsko-njemački rječnik i drugi dodatci. Josip Matijeveć ju je 1810. preradio i nazvao Horvatzka Gramatika oder kroatische Sprachlehre, a napisao je i gramatiku njemačkoga jezika na kajkavskome po uzoru na slavonske gramatike. Godine 1826. Josip Đurkovečki objavljuje kontrastivnu hrvat sko-njemačku gramatiku: Jezichnica horvatzko-slavinzka za hasen Slavincev, i potrebochu oztaleh ztranzskoga jezika narodo v - Kro atisch-Slavische Sprachlehre (Pešta). Autor u njoj govori o slično
sti kajkavskoga i slavonskoga te o potrebi stvaranja zajedničkoga književnog jezika. Epigon književne kajkavštine, Ignac Kristijanović, autor je gra matike kajkavskoga jezika objavljene u Zagrebu 1837. godine, nakon Gajeve reforme, i nosi naslov Grammatik der Kroatischen Mundart. Kajkavske gramatike nisu imale normativnu funkciju jer su bile na mijenjene Nijemcima i pojavile su se pred sam kraj povijesti knji ževne kajkavštine. Međutim, one služe kao izvor koji ilustrira po glede svojih autora na tadašnju jezičnu situaciju, ukazujući na nuž nost reformiranja toga jezičnog stanja. One osim toga predstavljaju i izvor za poznavanje tadašnjega kajkavskog dijalekta. Funkciju sličnu gramatikama imali su i rječnici. Ardelio Della Bella, autor jednoga od najboljih rječnika u povijesti hrvatskoga jezika, napisao je Dizionario italiano-latino-illirico. Taj trojezični rječnik zamišljen je kao pomoć u radu rimskih misionara. Prvo se 56
B. Tafra: Gramatika u Hrvata ... , str. 19.-20.
232
Vl. POGLAVLJE: Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
HRVATI l NJIHOV J EZIK
233
izdanje pojavilo u Veneciji 1728. godine, a drugo je priredio Petar Bašić u Dubrovniku 1785., dodajući nešto svoje građe. Rječnik obu hvaća 785 stranica, a uz to i 200 stranica latinsko-talijanskoga lek sičkoga indeksa. Rječnički materijal prikupljen je iz 40 rukopisa i tiskanih djela, među njima i dalmatinskih (Hektorović, Zoranić, Ivanišević te Komulović i Kašić), kao i iz dubrovačke poezije XVI. i XVII. stoljeća (Menčetić, Palmotić, Gundulić, Đurđević). Zbog toga u njemu ima i čakavizama pa se može ubrojiti u rječnike književ ne dubrovačko-dalmatinske tradicije. U njemu se nalazi i bogata sinonimija zbog iscrpne građe. Prvi put su se uz neke natuknice pojavili i navodi iz djela.57 Rječniku je pridodana i gramatika koju smo ranije spomenuli. U kajkavskoj je sredini Franjo Sušnik napisao latinsko-kajkav ski rječnik koji je nakon njegove smrti u Zagrebu 1742. godine pod svojim imenom objavio Andrija Jambrešić (1706. - 1758.).58 Rječnik koji je Jambrešić nadopunio njemačkim i mađarskim materijalom nosio je naslov Lexicon latinum interpretatione illyrica, germani ca, et hungarica locuples. Osim bogatoga kajkavskog materijala, bi lježio je i štokavski i čakavski leksik, poput onoga u Habdelićevu Dikcionaru, pa je bio namijenjen školama. U Jambrešićevo vrije me kajkavština je bila najbolje povezana sa slavonskom ikavskom štokavštinom (kaj, što; išao, išel, išal), dok su u prethodnom raz doblju »miješanih jezika« najjače bile kajkavska-čakavske veze. U Jambrešićevu rječniku mogu se naći i rjeđe ijekavske forme (vira, vera, viera). Natuknice su okupljene u tvorbena gnijezda. Dio rječ nika činila je Orthographia ... , u kojoj su predloženi novi grafemi za lj, nj iz Relkovićeve gramatike. Rad na ortografiji Jambrešić je na stavio u traktatu Manuductio ad croatiam orthographiam (Zagreb, 1732.), gdje je proučavao dijakritičke znakove. Njegov prijedlog is korišten je u školskoj kajkavskoj ortografiji Kratki navuk ... (1779.),
a »po svom rodoljublju i po mislima o jedinstvu jezika našega, pra vopisu, o jedinstvu Ilirije, o slavenstvu, on je bio preteča iliraca«.59 Kajkavski su rječnici u procesu normiranja odigrali veću ulo gu od kajkavske gramatike jer su sadržavali bogat nekajkavski lek sik, a njima su se koristili različiti hrvatski leksikografi. Dva rječ nika nisu ugledala svjetlo dana. Prvi je već spomenuti rječnik P. R. Vitezovića, a drugi je Dictionarium latino-illyricum et germanicum Adama Patačića. Onje nastajao od 1772. do 1779. i može se smatra ti više priručnim leksikonom nego rječnikom, a osim zagrebačke kajkavštine, u njemu ima i nekih štokavskih riječi, iako manje no u Belostenca i Jambrešića. Nije poznata ni sudbina velikoga latinsko -njemačko-hrvatskog rječnika koji je pisao Josip Stjepan Relković, sin M. A. Relkovića, po uzoru na Della Bellu. Autor je sljedećega dubrovačkog rječnika franjevac Joakim Stulli (Stulić) (1734. - 1817.).60 Sam je radio na njemu gotovo pola stoljeća, napisao je najveći rječnik koji se smatra vrlo vrijednim u povijesti hrvatske leksikografije. I Stulić se koristio gotovo svim dotadašnjim rječnicima. Građu je prikupljao i iz djela oko 120 pisaca dubrovač ke, dalmatinske, bosanske, hercegovačke, slavonske i istarske knji ževnosti, ali i iz dijalekata. Ispisivao je i srpska i slovenska djela. Konzultirao je i strane, staroslavenske, ruske, poljske i češke rječ nike te je nepotrebno u svoj ilirski materijal uključivao neke riječi kako bi ga obogatio: »da bih /.. ./ ovaj domorodni jezik tja obilnijim nego itko dotle riječi obogatio«.61 Zato su mu predbacivali da je pre malo kritičan u obradi prikupljene građe. Stulićev se rječnik sastoji od triju dijelova (u šest svezaka) koji su postupno izlazili: Lexicon latino-italico-illyricum (1620 stranica, Budim, 1801.); Rjecsosloxje iliricsko-italiansko-nimacsko (1401 stranica, Dubrovnik, 1806.) ; Vocabolario italiano-illirico-latino (1700 stranica, Dubrovnik, 1810.;
57 Njego; miješani čakavsko-štokavski materijal ponukao je van den Berka da postavi hi
60 J. Nagy: Leksikografjoakim Stulli u slavenskojfilologiji, »Filologija<< 12, Zagreb, 1984., str.
potezu o cakavskom supstratu u Dubrovniku, vidi V. poglavlje. 58 A. Š�j at: Latinsko-h �vatsko-njemačko-madžarski rječnik Franje Sušnika . pogovor pret1ska Lexicona, Zagreb, 1992., str. III.-XXVIII. jambrestca,
i Andrije
·
59 s. Musulin: Hrvatska i srpska leksikografija . . . , str. 49 .
461.-469; J. Vončina: joakim Stulli i starija hrvatska leksikografija, >>Filologija<< 12, Zagreb, 1984., str. 245.-264.; M. Brlek: Leksikografjoakim Stulli, Djela HAZU, Razred filološke zna nosti 60, Zagreb, 1987. 61 S. Musulin, op. cit., str. 52.
234
H RVATI l NJIHOV J EZIK
pretisak: Mi.inchen, 1987.). Hrvatski dio objavljen je u slavonskoj grafiji. Zbog raznorodnosti građe taj je rječnik utjecao na ilirce. Istarski rječnik Ricsoslovnik iliricskoga, italianskoga i nimacsko gajezika napisao je Josip Voltić (Jose Voltiggi).62 Tiskan je u Beču 1803. godine. Dodana mu je gramatika koju smo već spomenuli. U usporedbi s ostalim rječnicima on zauzima manje važno mjesto, ali ipak zaslužuje da se spomene jer je u njemu dosljedno primijenjena slavonska ortografija, a i jer se službeno rabio u školstvu. Postao je i jedan od izvora za prvi ilirski rječnik A. Richtera, A. Ballmanna i R. Frohlicha iz 1839. godine. Građa uglavnom ikavskih govora Istre obogaćena je ispisima iz rječnika Mikalje, Della Belle, Belostenca i Stullija (iz 1801.) . I na kraju, u tom je rječniku zastupljen leksik svih triju dijalekata ikavskoga, ekavskoga i jekavskoga izgovora (lik, lek, ljek).
6.4.1. Normiranje pravopisne norme
Osim leksikografsko-gramatičkih radova, predmet zanimanja ta dašnjih jezikoslovaca postala je hrvatska grafija koja je zahtije vala reforme kako bi se ujednačili različiti postojeći pravopisni su stavi, odnosno sustavi kajkavske i dalmatinske ortografije. 63 Re formatorska djelatnost brojnih slavonskih pisaca povezana s or tografijom trajala je od polovice XVIII. stoljeća, a krajem XVIII. stoljeća dovela je do rješenja zahvaljujući kojemu je nadmoć dobio slavonski pravopis (slovopis).64 Dugi popis reformatora započinje s franjevcem Emerikom Pavićem koji u djelu Nadodanja glavni do62 V. Dukat: Voltićev »Ričoslovnik«, »Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor« IX, Beograd, 1929., str. 19.-31.; A. Sekulić: Istranin /osip Voltić - hrvatskijezikoslovac, >>Radovi Pedagoške akademije u Rijeci«, Rijeka, 1970., str. ll8.-132. 63 Usp. V. poglavlje. 64 Usp. bibliografiju u bilješkama iz prethodnoga poglavlja, kao i: z. Vince: Slavonski grafijski sustav, u: idem, Putovima ... , str. 78.-83.; L. Hadrovics : Zur Geschicht e der kro atischen Rechtschreibug im XVIII. Ih., Budapest, 1940.; idem: Zur Geschicht e der kroati schen Schriftsprache, Archivum Europae Centro-Orientalis, 8/1, 2, Budapest, 1942.; idem: Pokušaj reforme latiničkogpravopisa 1 785. godine, >>Anali Filološkog fakulteta u Beogradu«, 5, Beograd, 1965., str. 267.-272.; L. Badurina: Hrvatska (orto)grafija prije pojave prvoga pra vopisa, >>Dometi<< 23, Rijeka, 1990., str. 657.-665.
V l . POGLAVLJE : Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
235
gadaja Razgovoru ugodnomu (1768.) u stihovima predstavlja nače la pravopisa što ih je ranije, 1736. godine, postavio Stjepan Vilov. U
radovima na pravopisu uspješno su sudjelovali i drugi autori, me đu njima npr. Marko Dobretić koji je u predgovoru jednom od svo jih teoloških djela (1782.) pisao o jeziku i pravopisnim problemima. U taj se niz ubraja i Ivan Velikanović s djelom Ukazanje slovoslož ja iliti uredna pisanja. Reformu su pokušali napraviti i kajkavci: A. Jambrešić i I. Mulih te A. Kanižlić, I. Grličić, L. Bračuljević i N. Kesić. Važni su bili grafički prijedlozi Jerolima Lipovčića koji su smatrani najjednostavnijima i najboljima, pa su ih rabili slavonski pisci šez desetih i sedamdesetih godina XVIII. stoljeća. Tu je grafiju između ostalih primjenjivao M. A. Relković. Lipovčić je za pojedine foneme uzeo sljedeće znakove: e (=e), ch (=ć), cs (=č), gj (=j), ex (=j), lj (=lj), nj (=nj), s (=s), ss (=š), z (=z), x (=ž), er (= r).
Slavonsko pismo, ustaljeno tijekom XVIII. stoljeća, zapravo je bilo kompromisom između dalmatinske (južne, talijanske) i kajkav ske (sjeverne, mađarske) grafije. Njihovim je izvorom bio književni rad franjevaca koji su svojim djelima širili tradiciju dalmatinske grafije te isusovaca koji su u Slavoniji uvodili kajkavske grafijske uzore. Mješavinom tih dvaju sustava došlo je do promjena i pobolj šanja u radovima slavonskih reformatora te se konačno pojavio re lativno ujednačen i dosljedan grafijski sustav. Primjenjivao se već na velikom području, izvan Slavonije, u Bosni i u Vojnoj krajini. Kajkavski i slavonski pravopis dobio je dopuštenje za primjenu u školstvu kao priručnik, što se može smatrati prvim institucional nim normiranjem u povijesti hrvatskoga jezika, iako ono još nema općehrvatski karakter. Jedan od tih priručnika bio je i već spome nuti Jambrešićev kajkavski pravopis pod naslovom Kratki navuk za pravopiszanjye horvatzko za potreboszt narodnih skol (1779.) i sla vonski priručnik Uput}enje k'slavonskomu Pravopisanju za potrebu narodnieh ucsionicah u Kraljestvu Slavonie (1779., 1810.).65 Međutim, sljedeće izdanje kajkavskoga pravopisa izišlo je kao Naputchenye vu horvatzki prav chteti i piszati. Slavonski pravopis imao je prilike 65 O problemu autorstva obaju priručnika vidi M. Samardžija, op. cit., str. 260.
236
HRVATI l NJI HOV J EZI K
pob�jed iti 1785. godine, kada je Be ču Jos ip II. osnovao po sebno P?�Je�e�s:v� (A. Man�ić, M. Lanuoso vić , J. Krm . n�UJUCI qe cm k J. Stulica naredilo da svoju gra potić) ko'e J' e oc'� e fiju prilago�i zahtJe vrma slavonskoga pravoprs· a, Cim v. . zaprav e mu je o pribavljen status . . sluzv benoga pravoprsa ... sve do Ga Istodobno se u Da lmaCIJI jeve reforme tiskaju knjige . . p�ema tradrCionalnom dalmatinskom pra vop isu. Godine 182 . enstvo po sti osm.v�J.U povJer d vodstvom F. M. AppendiniJ'a ka0kvla o bi se otklomle razlike između dub oga i dalmat'mskoga pravopr-. sa. u' tu Je· ;vrhu prema naputcimrova ačk jerenstva dopisano nekoliko novrh gr� em�, npr. � (=č), ch (=ć), xpov ), lj (=lj), nj (=nj} . Još PriJe GaJeve reforme nastala su(=ždva . a projek . vop rsn ta, na žalost u rukop isu . Autor prvoga, Obnova pra . servatwnes circa croati. (18 14.) cam ort�gra��zam , bio je Marko Ma han ović koj i kajkavšti n� ubraJ� u Il�rs�u skupinu jez ika, a ne u slo ven ski , �aze �a �Je�m. Je�Je dijalekata Hrvatske, Slavonije i Daalmuzacito se za je u J· ean Jezrk s Jedmm pravopisom. Josip Završn . smatra Gajevim pretečom,66 napisao je 181 ik iz Rijeke k ga se 5. Izku�tvo v'uv��e!Ja u Pravvogo vvoren , e' pravvostc;l}e l. Pravvopis a!J tinskima Slovvi. m� ... : gdj. e Je �od utjecajem poljskoga pravopeisaLapok ušavao reformrratr hrvatski pravopis uvodeći dijakritičke zna kov . e (za lj ć ž predl agao Je grafeme: l, ć, z). Kronološki u t_o r�z doblje ulazi i Kra tka osn ova horvatska-sla vensko ,
J
J
ga pravopzsana, poleg mudrol . ubneh na rodneh i przg ospo darneh temefov i zrokov (Bu : . . dim, 1830.),67 k .
OJU Je napr sao dvadeset. v JI.. Lju . devit Gaj, Je dnog�d ISn iak o nek i sm atraju da taj rad označuje P?cv eta raz doblja ilirizma. Taj je prvi pro prs�a z a sust�v kajkavskoga dijalekta napjekt reforme latinskoga ravljen po Kopitarovu . ao Je uzo S �Vjetu I. Im r u češ koj latinici, a dijakritički zna k ko " . e llj�m� u:eo ?a! bila j� tilda (-). U povijesti kaj pnmJenJrvah drJ.akn.tick v i znakovi. Njih je pre kavske grafije n::� s� dložio tek Vitezović, a
66
W.
preteča Ljudevita Gay·a, >> C roafJ�a<< 22-23, Zagreb, 1985., str. 7.-22.; M. Nosić: Gajev preteča: Josi . p Završnik 1. n;eg . , RiJe ovo dyelo ka, 1997. 67 . . LJ . GaJ: Kratka osnova horvatska-slavens . koga pravoplsa , .. . , u sen.J. . na l,
Twardzik: Malo poznati
Zagreb, 1983.; pogovor: J. Bratulić.· Riie ,
e, uz
. Ga;evu »Kratku osnovu<<.
l:
Cymelia Croatica,
V l . POGLAVLJE : Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
237
od njega ih prihvatio Gaj. U tome je bila razlika između kajkavske grafije te dalmatinske i slavonske koje su imale neke dijakritičke znakove. Gajeva je ortografija bila dvojezična - kajkavska-njemač ka - i nije se praktično primjenjivala jer je sljedeći Gajev članak o tom problemu, Pravopisz, bio pisan već za ilirski jezik. Gaj je ve liku pozornost posvećivao pravopisu jer je smatrao da je ujedna čen pravopis put za postizanje jedinstvenoga jezika: »blizfii brati nasi Šlavonci, Dalmatinci, Štajerci, Krajnci i Korusci /.. ./ vu ovem /.. ./ prikladnem pravpisanu z ' nami /.. ./ zjedinili budu«. Ponavljao je tako Vitezovićeva mišljenja koje je poznavao, kao i Jambrešićev pravopis. U predgovoru Gaj govori i o općoj jezičnoj situaciji, o za puštenosti materinskoga jezika i nezahvalnoj ulozi onih koji su to stanje nastojali promijeniti: Materinski jezik vu horvatski zemli, ako baš za ništar i nemar nederzi se; vu nikakovem vendar poštenu nestoji izvišen. - Muzev, koji se za fiega nekuliko trudili starali jesu, plača bila je ruzna nezahvalnost, nekda pače sramota, ter kaj više je, odurjavafie i pregon.
68
Pravopisna norma69 koju je prije obilježavalo prepletanje morfološ kih i fonoloških načela (s prevagom potonjih), odlučit će se konač no za morfološki (tj. etimološkO pravopis tek u razdoblju ilirizma. Brozović tvrdi: da nije bilo Gajeve ilirske reforme, vjerojatno bi tije kom XIX. stoljeća pobijedio fonetski pravopis u hrvatskoj ortografi ji, iako možda ne u tako radikalnom obliku kao u Vuka?0 U razdoblju o kojemu je bila riječ postojala je štokavsko-kajkav ska dihotomija te pojačan rad na standardizaciji jezika. U Hrvatskoj i Slavoniji, na području gdje je vladala spomenuta dihotomija, ja sno se vidjela potreba za stvaranjem jednoga zajedničkog jezika na osnovici različitih dijalekata (slavonskoga, dalmatinskoga, dubro vačkoga, kajkavskoga), što je predlagao l. Derkos, ili pak na temelju 68
Lj. Gaj: Kratka osnova . . . , str. 4. Najnovija monografija koja govori i o povijesti hrvatskoga pravopisa rad je L. Badurine: Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja, Rijeka, 1996. 70 D. Brozović: Jezična i pravopisna previranja u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, >>Jezik« 33, l, Zagreb, 1985., str. 1.-15. 69
238
HRVATI l NJIHOV J EZI K
jednoga, najčešće štokavskoga dijalekta. To nisu zagovarali samo štokavci (š. Starčević), nego i kajkavci (A. Mihanović, J. Drašković). Dihotomija je pridonijela postojanju uzajamnih književnih i lek sikografskih veza. Najčešće se to ticalo kajkavštine i slavonske ikav ske štokavštine. To se vidi u stvaralaštvu Brezovačkoga koji poseže za Kačićem ili A. Ivanošića iz Slavonije koji prevodi štokavske riječi na kajkavske, pa konačno i I. Muliha. Na štokavskim područjima postojeći se standard razvijao i učvr šćivao također s pomoću jakih bosansko-dalmatinsko-slavonskih književnih veza, pa sve do dubrovačkoga nasljeđa (Kanižlić, Ka tančić). Postojala je dihotomija i u sklopu same štokavštine, i to na dvjema razinama: štakavsko-šćakavska i ikavsko-jekavska, uglav nom novoštokavskoga tipa, ali i sa staroštokavskim obilježjima u Slavoniji. Ikavsko-jekavska dihotomija urodila je čestim miješa njem tih realizacija, i u književnosti i u gramatikama. Ikavski pisci češće rabe jekavske oblike koji imaju veliki prestiž (Dubrovnik), čije su posljedice i hiperjekavizmi (Mjelovan, vjetezove, vjeka, Lijeka u Kačića Miošića). Normativna djelovanja ostvarivala su se uglavnom putem gra matika, rječnika, jezičnih traktata ili uvoda u književna djela, u ko jima su autori često iskazivali svoje jezične poglede. Jezični puri zam postaje važan u stvaranju norme i vidljiv je u književnim dje lima i u gramatikama. On je u hrvatskome jeziku jedna od karak terističnih crta razvoja leksika i rezultat vanjskih sociolingvističkih činitelja - okružja i ugroženosti hrvatskoga jezika od stranih utjeca ja. Rječnici kao kodifikatori leksičke norme bili su s druge strane če sto primjerom postojanja drugoga obilježja koje je bilo uvjetovano unutarnjom jezičnom situacijom, odnosno suživotom i uzajamnim prožimanjem dijalekata. Nije nevažna ni činjenica da su leksikogra fi posezali za ranijim rječnicima i tako stvarali dio zajedničkoga, općehrvatskoga leksika. Autori sljedećih gramatika poznavali su djela svojih prethodni ka iako su djelovali u različitim sredinama i od njih preuzimali na čin opisa, katkada s određenim modifikacijama, čak su znali sami navoditi i primjere. Gramatike su se također pozivale na određenu
Vl. POGLAVLJE : Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
239
književnu tradiciju, npr. Bošnjaci na Bandulavića, Della Bella na Gundulića i Palmotića, a svi oni na Kašića. Zbog toga su i gramatike XVII. stoljeća, počevši od Kašića, s gramatikama iz XVIII. stoljeća tvorile određenu cjelinu, što se može nazvati hrvatskom grama tičkom školom71 s obzirom na to da su sadržavale stalna obilježja hrvatskoga jezika. Tu tradiciju tvori i sam način trodijelnoga opisa jezične građe sa sačuvanom tradicijom latinskih gramatika: foneti kom, etimologijom (tj. morfologijom) i sintaksom kao i podjelom na tri sklonidbena tipa: -a (muški i srednji), -e (ženski), -i (ženski sugla snički) prema obliku Gen. sg. (a ne kao u Srba, prema gramatičkome rodu); zatim s brojem padeža,72 odjelitim pisanjem futura (pisat ću) i konačno, naglasnim znakovima. Gramatike su normirale jezik u svim njegovim područjima, ne samo u dijelovima uskoga grama tičkog opisa, nego i u tzv. »dodatcima«. Na temelju njih možemo zaključivati o stanju ortografske i ortoepske norme (potonja govori o izgovoru pojedinih fonema u Hrvata i u stranaca), zatim o fono loškoj, morfološkoj, leksičkoj, naglasnoj, sintaktičnoj, pa čak i prag matičkoj normi uz navođenje uzoraka tekstova. Gramatike imaju po nekoliko izdanja i mogle su normirati jezik uvođenjem odre đenih obilježja sustava i pravila za njegovu uporabu. Omogućuju nam uvid u neke ondašnje tendencije i tijek procesa standardiza cije. Izvori u gramatikama bili su književna djela te su se uzimali oni oblici koji su bili potvrđeni u djelima poznatih pisaca, odnosno u Kašića, koji je služio kao uzor sljedećim generacijama gramatiča ra. Oblici s malom čestotnošću najčešće su se odbacivali (npr. neki oblici participa). Tako se provodio izbor između nekolicine uzus nih oblika. U obilježja tadašnjega standarda, među kojima nalazimo potvr du već u Kašićevoj gramatici, mogu se, među ostalim, ubrojiti:
71
B. Tafra: Dijalekatna osnovica ... , str. 150. Dat., Ak., Vok., Abi.) preuzet je iz latinskih gramatika. 72 Sustav od šest padeža (Nom., Gen., ilirske gramatike Abi. s prijedlogom od bio je isti kao Gen. i održao se do XIX. stoljeća. Tek ima indivi katkada čara gramati ih pojedin U Abi. bez Lok., i tr. Ins s padeža imaju sedam od sedam sustav uvodio 1818. i 1814. iz kama dualnih razlika. Karadžić je u svojim gramati ... Hrvata u ka Gramati Tafra: B. vidi: tome padeža. O
240
HRVATI l NJIHOV J EZIK
l. 2.
jekavski refleks dugoga praslavenskogajata (Della Bella); dva deklinacijska tipa pridjeva: jednostavan i složen, koje je ko dificirao Starčević: 3. razlikovanje Dat. (-omu/-emu) i Lak. (-oml-em) sg. m. i sr. roda u složenoj deklinaciji pridjeva, kao i izostavljanje pokretnih sa moglasnika: a, u, e u nastavcima tih deklinacija (tzv. navesci); 4. bogatstvo različitih participnih oblika kao tipično književne kategorije; 5. bogatstvo oblika budućega vremena: kategorije tipa: bit će radio;73 futur II. u obliku: kada budeš učio (Kašić, Della Bella, Mikalja) l kad budem učiti (Della Bella) l uzbudem biti 1 kad uzbudem nenaviditi I(Šitović, T. Babić);74 6. � zvan norme ostaju oblici Dat., Lak., Instr. 75 u imeničkoj i prid Jevno-zamjeničnoj sklonidbi. Pojava sinkretizma Dat. i Instr. �l. �il! eži se još od XV. stoljeća. U gramatikama se najčešće po JaVlJUJU usporedni oblici: stari i novi (sinkretični), u različitim padežima i ovisno o autoru, npr.: usporednost u Instr. (Kašić, Della Bella); u Dat. i Instr. (Relković, Starčević); u Dat. (Jurin). Samo u l. A. Brlića u Dat., Lak. i Instr?6 Ta će obilježja postati osnovom ilirskoga jezika, a neka od njih neće biti uključena u kasniji vukovski kanon gramatike Tome Maretića. Proces standardizacije hrvatskoga jezika od 1700. do 1836. već je �osta uzn �predovao. Nakon faze selekcije (izbora) i deskripcije (opisa), nalazi se u procesu kodifikacije (propisa) i elaboracije (obra �:): G�amatička norma nije još u potpunosti stabilizirana i zbog v neke pojave nisu do kraja ostvarene (npr. posljednja cmJemce sto etapa sinkretizma, tj. dodavanje lokativa dativu i instrumentalu).
VL POGlAVLJE: Književna štokavsko-kajkavska dihtomija do 1836. godine
241
tom razdoblju hrvatski jezik nesumnjivo je još uvijek interdija lekt temeljen na dugoj književnoj tradiciji, s prevagom obilježja za padne novoštokavštine te s ustaljenom pisanom normom i opisom naglasne norme (Starčević). Te su norme uzusnoga a ne preskrip tivnoga karaktera. Rješenje očekuje i ikavsko-jekavska dihotomija te usporednost oblika Dat., Lak., Instr. pl. Osim toga, došlo je i do značajnoga razvoja drugih obilježja koja definiraju standard, kao što je stupanj autonomnosti i funkcionalnih razlika. S potanjima je povezana potreba nastanka specijalističkoga nazivlja na koje je pri siljavao civilizacijski razvoj u tom razdoblju. Rječnik s raznolikom sinonimijom (Della Bella) obogaćivao je leksik, a radovi iz pojedinih disciplina pomalo su stvarali specijalističko nazivlje.77 Hrvatski jezik u toj fazi standardizacije postat će temeljem za reformu iliraca, što je suprotno gledištu da je hrvatski književni/ standardni jezik nastao tek polovicom XIX. stoljeća u ozračju re forme koju je započeo i izvršio Vuk Karadžić.
U
73 � suv�emenom se jeziku smatra arhaizmom ili regionalizmom i zamjenjuje se s: bit će daJe radw.
7� � �njiževnom jeziku Maretić je predlagao tip budem pisao. Oblik s infinitivom dola , ZIO Je Iz staro�ubrovackoga i staročakavskoga dijalekta. Pojedinosti o tome vidi D. Gabrić . . op. Cit., str. 75.-76. Ondje je i literatura o predmetu. Bagane, 75 U nekim gra�a�ikama (Relković, Starčević) nema Lok. pl. koji je pod utjecajem latinskih
_ zamJenJivan _ s ablativom i isti je kao Gen. s prijedlogom od. gramatika 67 Usp. npr. tablicu u B. Tafra: Dijakronijski ..., str. 3Il.
inos filozofskomu leksiku ili
i Kanižlićev dopr 77 Kao primjer možemo navesti već spomenut ditelja kaznenoga zakona s njemačkoga jezik a
doprinos Ivana Matkovića, pravnika i prevo nska naredba od zločinstva i njihovih pedepsa na jezik iliričko-slavinski, pod naslovom: Opći im leksikom. (Budim, 1788.), što je obogatilo taj jezik pravn
242
HRVATI l NJIHOV J EZIK
Književna središta od polovice XVIII. stolj eća do 1836 . Makarska je simbol hrvatske pismenosti u Dalmaciji.
V I I . POGLAVLJE
Pobjeda što kavštine
•
Beograd
BOSNA
Zagrebačkaje škola imala zadatak, da kajkavce i čakavce privede u kolo štokavcah, kako bi se raz širilo književno polje. Nebi bilo mudro, da se za taj cilj poprimili Ilirci, medu kojimi je bilo i što kavcah, namah skrajnju štokavštinu, jer bi tim bili morali žrtvovati silu dobrih riečih i frazah, kojih štokavština nepozna /. .. /. Zato su, proučivši sva tri narječja, prihvatili iz štokavštine one oblike, koji ma se ona najjače ističe, a zadržali iz kajkavštine i čakavštine one, koji su pravilniji, a nisujoš posve izumrli medu štokavci, tako da su se braća mogla dobro medu sobom razumievati što je glavni cilj jezičnogajedinstva.
Adolfo Veber Tkalčević: Brusjezika ili zagrebačka škola,
1884. 1
7.1 . Povijesni kontekst
Nekada složna politička suradnja između Hrvata i Mađara koji su od l 102. godine živjeli u jednoj državi i njihovo zajedničko suvre meno suprotstavljanje apsolutističkoj i centralističkoj politici Habs burgovaca mijenja se od 1790. godine, kada su Mađari počeli ost varivati ideju nacionalne mađarske države i nisu dali suverenitet nacijama koje su ondje živjele i dotad imale relativno osigurano priznavanje prava na samobitnost te poštivanje nacionalnih prava. Odgovor na politiku mađarizacije, koja je posezala i za jezikom, bio 1 Adolfo Veber Tkalčević: Brusjezika ili zagrebačka škola, > Vienac<<, Zagreb, 1884. Pretisak pod naslovom Zagrebačka škola, u : Djela Adolfa Vebera, zagrebačkoga kanonika, lli, Zagreb, 1887., str. 458.
244
HRVATI l NJI HOV J EZI K
je nar o �ni pokret, najprije u Srba i Slovenaca, a potom u . Hrvata. Njegov Je demokratski cilj bio buđenje nacionalne svij est i pri je sve ga borbom za � aro dn i jezik koji bi morao biti razumljiv cijelomu narodu. Naro } e zapravo bio glavni adresat ideje hrvatskog a pre por oda . SrbiJI su pocy etc1. te ideologije povezani s radom Do - (ok Obradovtca � 174 0. - 181 1.) koji je već u raz doblju pro siteja svjetitelj stva s� atrao da Je reforma nuž na. Na pod ručju jezika te je pos tulate pr�nosto Vuk Karadžić koji je reformu započeo 1814. obj avlj iva njem zbuke nar odn ih pje sam a (M ala prostonarodbna slaveno-s erbska pesn�ri�a) koja će postati tem eljem njegove norme književno . . ga je Zika sto JU Je kao novu grafijs ku i pravopisnu normu prikaz ao 181 8. u Srpskom rječniku. Hrvatski nar odn i pre por od poč eo je najkasnije tek trid ese tih god ina XIX . st�ljeć a, a uzr ok tom u Fel cza k2 vid i u �labom gos po d�rsko� razvoju, konzervat izmu plemstva koj e brani svo je pov la s��ce, zatt� u slabosti građanske klase koja uglavnom nije hrvats . ka, btj�d I sel� ak�, terit�rija lnoj ras cjepkanosti zemlje, gos pod ars Y koj i · oj ovt sno stt Banovine pohttck o Ma đarskoj i konačno u mr tvome latinskom jeziku kao »diploma tičkom« jeziku i jeziku školstv a. preporod ne i�eje Hrvati su un ijeli i zam isa o o pol itičkom uje . dmJen� s�th Juzy �t h Slavena u okviru jed nog a nar oda i jez ika ilir . skoga, sto Je dalo 1 1m e ilirsko mu preporodu. Beč je tada prihvatio ilirizam jer ga je mogao iskoristiti u bor bi mađarskim o slo bod ilačkim idejama, ali ga je s druge stra ne srn a� , z� trao op ��nosy cu og pan slavističkih ideja koje su mogle dovesti do . . odCJepljtvanJ a Juznih Slaven a od Habsburške Mo narhije . Zato j 1 � 43. ograničeno, a dvije god ine nakon toga i zabranjeno korište� nJe imena ilirski. o suko�a j e u hrvatsko-mađar skim odnosima došlo 184 8. god . i ne Jer Hrvatt ms u poduprli mađarsku borbu za slobodu, nego upra vo obrnuto. Josip Jelačić (18 01. - 185 9.), kojega je car imenov ao hr vatsk� -slavonsko -da lmatinski m banom, prekinuo je odn ose s ma đarskim vlastima i pridonio gušenju revolucije .
�
�
.�
?
2
W. Felczak, T. Wasilewski, op. cit., str. 287.
V I I . POGLAVLJ E: Pobjeda štokavštine
245
Stanje nakon Revolucije 1848. nije za Hrvatsku bilo povoljno. S Bachovim apsolutizmom nestaju autonomne i građanske slobode. Počinje ponovno borba za jezik, ovaj put za njemački. Godine 1854. službeni hrvatski jezik, ranije zamijenjen latinskim, sada je istisnut njemačkim jezikom. Godine 1867., nakon izgubljenoga rata s Prusima, Austrija je prisiljena na nagodbu s Mađarima i tako nastaje Austro-Ugarska Monarhija. Sljedeće godine dolazi do Hrvatsko-ugarske nagod be kojom je Hrvatska dobila veću autonomiju u unutarnjoj politi ci, zakonodavstvu, sudstvu, prosvjeti i religiji. Zajednički su osta li parlament i vlada kao mađarske institucije, ban je također bio mađarski službenik. Zajedničke su bile i financije, što je olakšava lo Mađarima gospodarsko iskorištavanje Hrvatske. Godine 1868. hrvatski se jezik vraća u administraciju i školstvo, a 1861. već je uveden u škole kao nastavni predmet. Iako je za Hrvatsku bila lo ša, Nagodba je donekle osiguravala razvitak zemlje u nacionalnom duhu. Ali to nije zadovoljavalo sve političke strane. Oporbu je zastu pala Narodna stranka koju je vodio biskup Josip Juraj Strossmayer (1815. - 1905.) zajedno s Franjom Račkim. Oporba je ideju jugosla venstva formulirala 1849. godine. Ideja jugoslavenstva3 naslijeđena je od iliraca, a zajednička im je bila koncepcija nacionalnog i kul turnog ujedinjenja Južnih Slavena s ostalim slavenskim zemljama u okviru trijalistične austro-ugarsko-hrvatske monarhije na fede rativnom principu. Politički postulati jugoslavizma pokazali su se utopijom, ali je njegova ideja omogućila nacionalnu integraciju. Još su 1861. Strossmayer i Rački iznudili od Sabora zakon o jugoslaven skom jeziku koji Beč ipak nije odobrio. Svi tadašnji idejni pravci u Južnih Slavena, kao ilirizam, jugoslavizam ili pansrbizam, na jezik su gledali kao na važan sastavni element svojih teorija i pridavali su mu ključnu ulogu za njihovo ostvarivanje, iskorištavajući ga za postizanje svojih političkih ciljeva. O funkciji jezika Franjo Rački šezdesetih godina u programskom članku Jugoslovjenstvo piše:
-288. 3
J.
Rapacka: Jugoslavenska ideja, u: eadem: Leksikon . . , str. 97.-100. .
246
VII. POGLAVLJE : Pobjeda štokavštine
HRVATI l NJIHOV J EZIK
M i Jugoslovjeni razdijeljeni smo jezikom, ovom pravom dušom na roda, glavnim, često i jedinim sidrom narodnosti. Slovensko, srpsko -hrvatsko i bugarsko narječje razliježe se iz usta trinaest milijuna ži teljstva na prostoru većem od čitave Italije, s kojom im se krasna Ju goslovjenija u mnogom obziru natječe. Želi li Jugoslovjenstvo jednim narodom u duhovnom smislu postati, to bi imalo nastojati da se sje dini u književnom jeziku.4
J. J. Strossmayer, F. Rački: Politički spisi, Zagreb,
5
Usp. IV. poglavlje.
cije u Osamdesetih godina dolazi do sljedećega vala mađariza (188 3. vrijeme vladavine bana Dragutina Khuena .�e�e�vaseryja t ce tek nakon 1903 .). Politička situacija u Hrvatskoj promiJeni Prvoga svjetskog rata. 7.2 . Hrvatski jezik u doba ilirizma.
Zagrebačka filološka škola
Strossmayer je u svojim pismima umjesto dotadašnjega nazivaje zik ilirski rabio termin jezik hrvatsko-srpski ili ilirski. Ideja jugosla venstva, za razliku od laičkoga ilirizma, uključivala je i vjersko -crkvene sadržaje jer je Strossmayer želio ujedinjenje Pravoslavne i Katoličke crkve. Hrvatsko glagoljaštvo trebalo je imati glavnu ulogu kao ekumenski spoj između Istoka i Zapada, što je Hrvatskoj dava lo posebno mjesto među južnoslavenskim narodima koji su tražili načine kako da se izbore za vlastito postojanje nakon stoljeća ne postojanja. 5 U tom se razdoblju na Strossmayerovu inicijativu osnivaju kul turne ustanove nužne za razvoj suvremenoga društva. Tako 1867. nastaje Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - JAZU, 1990. preimenovana u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti HAZU, a 1874. Sveučilište u Zagrebu. Iste godine Matica ilirska, koja je postojala od 1842. godine, preimenovana je u Maticu hrvatsku. Strossmayer je osnovao i nacionalnu galeriju slikarstva. Napretku je pogodovao zakon o obvezatnome osnovnom školovanju (1874.) i zakon o slobodi tiska i okupljanja (1878.). Od važnijih događaja valja zabilježiti ukidanje Vojne krajine i uključivanje toga područja u Trojednu banovinu, pod vlast bana. Popravlja se i jezično stanje u regijama. Godine 1883. u Istarskom saboru održan je prvi govor na hrvatskome jeziku, a u Dalmatinskome saboru talijanski jezik prestaje biti službenim.6 4
247
1971., str. 277.
6 Više o tome M. Samardžija: O službenome statusu hrvatskoga standardnogjezika potkraj
XIX. i u početku XX. stoljeća, u: idem: Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnogjezika, Zagreb, 1997., str. 88.-98.
XIX.' sto Ilirizam je bio kulturno-politički pokret tridesetih godin�uao J� �t ljeća. Zasnovan na općejužnoslavenskoj ideji, pr�klam a, n.arod tj. Je ničko i jezično jedinstvo svih slavenskih balka��k1�}lus . kog� �ro dinstvo ilirskoga naroda i ilirskoga jezika. KonJen� trad iCIJe o grama sežu u polovicu XV. stolj eća, do h�ma� is�.1ckel� sa stan ov antičkoj Jlirijf, koja je tadašnje Slavene pmstovJeCivaecu ��sebno nicima stare Ilirij e. Tu su ideju u XVII . i XVII I. sto�j a �� nzm . a, ecam pret � rati smat emo mož koje pisci gi mno promicali zdo� npr. Vitezović kao autor ilirskoga grba (sa šestokrakom �v�!e �ClJU po�1: iznad koje je polumjesec), Katančić, Brlić. Na tu se trad ta.ko J�S vao i Napoleon kad je stvorio Ilirske provincij e. Kopitar J�jedic �. Posl a Uh 1816 . predlagao da se Južne Slavene nazove Ilirim �a. zna. ideja bio je i jezični naziv lingua illyrica koji se rabw u dv�l JeZI� , t�. čenjima: za hrvatski jezik ili pak za općejužnoslave�s�1 kvahtetl, jezik Južnih Slavena 0 čijim se jezicima, njihovu broJUeta smatrao tada znalo vrlo malo. Ustavni politički program pokr e vi?je�i u je da Ilirija mora ostati u okvirima Monarhije, što se možKralJeVl�U Gajevu geslu: »Neka Bog čuva mađarski ustav, Hrvatsku nstva b1o i ilirsku narodnost.« Politički karakter ilirizma i jugoeslave ni leg�s je utopijski što se tiče slavenskih zemalja, ali posv ce, IlmJ�.ativa tradicionalan kad je riječ o političkom statusu buduocjenjujee. negaIlirizam je trajao samo 15 godina i najčešće se tivno: s
�
� � �
� ��
bi o dijet kultu ne er �vije o i Moglo bi se čak reći da je iliriz am . . h teonJa, poVlJ esmh 1 hngv 1st1cjužn og slavenstva, lažni h znan stvem
7 J. Rapacka: Ilirija, u : eadem: Leksikon ... , str. 74.-77. 8 Usp. l. poglavlje.
248
HRVATI l NJIHOV J EZIK V I I . POGLAVLJE : Pobjeda štokavštine
kih , kao i nez rele teor ije nar oda , koja je sma tral a da je za nas tan ak nar oda dovoljno ispunjenje kriterija jezi čno riza m bism o mog li tum ačit i kao zna nstvenug zaje dništva: rije čju, ili ologija iliri zma , koja je željela izgraditi nar zabludu. I stvrarno, ide odn o jedi nstvo una toč kul turn im, pov ijesn im i religijskim podjela ma, ima la je karakter utopije izgr ađe ne na lažn im pretpos tavkama. 9
Zamisao o ujedinjenju svih slavenskih alja u okviru ilirskoga jezika pokazala se zaista utopijom,10 alizem se ostv aril hrvatskom području na kojemu je neprijepornim dosa na manjemu ujedinjenje naroda u okvirima jednoga, štokavskog tignućem bilo a jezika. Ostvarivanje postuliranih ideja i buduće ujedinjen venskih naroda trebao je jamčiti ilirski jezik zajedni je južnosla čki za Hrvate, Srbe, Slovence i Bugare. Temelje u form iranju jezi čni h pog a i ide olo ških pro gra ma gra dili su tadašnji njemački filozofiled . Joh ann Got tfri ed Herder (174 4. - 180 3.) smatrao je da jezi k odr eđuje narod te se pripada ono mu narodu čijim se jezikom govori. Njegove pogled Wilhelma von Humboldta (1767. - 183 5.) koji je tvrd e nalazimo u pravo, istinska domovina.« Te iskaze možemo sma io: »Jezik je, za ma etničkoga jezika. Misli filozofa obogatio je slavtrati definicija toj problem atici, tj. postulat »slavenske uzajamnosenski doprinos vao na svestranu suradnju Slavena, a njegovim je nosti« koji je pozi Kollar. Njegova je koncepcija presudno utjecala na iteljem bio Jan Ljudevita Gaja (8. VII . 180 9. u Krapini - 20. IV. 187 2. u Zagrebu), tvorca hrvatskoga ilirizma. Gaj se susreo s Kolhirom i Šafafikom za vrij Pešti. Ideja slavenske uzajamnosti dala je hrvatskimeme studija u širu, južnoslavensku dimenziju, a ilirskomu progra problemima karakter. Početci pokreta vežu se uz djelatnost akamu univerzalan ži okupljene u Ilirskome klubu u Grazu, čiji je Gaj demske mlade bio najaktivniji i J. Rapacka: Ilirizam, u: eadem: Leks
.
ikon . . , str. 78.-8
4. 10 Primjer Stanka Vraza, glavnoga zagovornika ilirizma
me jeziku, pripada u malobrojnim iznimkama. Slov u Sloveniji koji je stvarao na ilirsko razvojni put, čemu je pridonio France eren enski književni jezik izabrao je vlastiti svojim stvaralaštvom kojim su se učvrstili slovenski jezični temelji. Bugari, svjesniPreš svoje etnič parole ilirizma, a Srbi su bili angažirani oko Vuko ke i narodne posebnosti, nisu prihvatili ve reforme koja je upravo bila u tijeku.
249
najpoznatiji sudionik. Nakon povratka u Zagre? 1831. g� dine Gaj 1832. - 1833. godine piše poznatu domoljubnu pjesmu ]os Hrvatska nij' propala koja se nadovezuje na Mazurku Dq���wskoga (»J�szcze Polska nie zgin((la«), što je bio znak solidarnost1 Iluaca s »pOlJskom stvari« nakon gušenja ustanka 1830. - 1831. Iste su godine .ti�ka�e političke rasprave I. Derkosa i J. Draškovića koje smo anal�zu� h u prethodnom poglavlju jer smo kao cezuru koja dijeli razd�blJe d1�o � tomije od sljedeće epohe ilirskoga jezika uzeli 18.�5. godmu _u koJOJ je Gaj počeo izdavati »Danicu« na štokavskome diJalektu: :aJ s� po . litički časopis u početku zvao »Novine Horvatzke«, a kn� 1zevm �u je dodatak bio »Danicza Horvatzka, Slavon�ka y � alma�mzka« . .BIO je tiskan na kajkavskom dijalektu i u staroJ grafiJI. KraJen; god�ne, 5. prosinca 1835., Gaj najavljuje promjenu jez�ka u_ svom� ca.s�p1su. Godine 1836. izlaze već »Ilirske narodne novme« 1 »Damca 1hrska« na novom jeziku i po novom pravopisu.11 Počnimo od pravopisa jer Gajeva reforma, obznanjena 1835. u članku Pravopisz, tiskanome u »Danici«, ali ovaj put na štokavskom dijalektu, upućuje na drugu fazu njegova rada na pravopis�oj nor� mi. Kako smo već spomenuli, ilirci su veliku pozornost pndavah pravopisu smatrajući da je to jedan od jezični� .oblika koj � ima ist� funkciju kao i govor. U svojemu drugom grafi] skom proJe�t � GaJ je u hrvatskoj latinici izmijenio dijakritičke zn:k�ve, �. ��a�lO � �l�u, a uveo kvačicu te predložio sljedeće grafeme: e, z, s,v e, 1h fJ, dJ 1h g;, (=j), lj, nj. Godine 1838. donosi konačnu modifika�ij � tih zn�kova u obliku: č, ž, š, ć, dj ili gj, lj, nj. U svojoj abecedi. GaJ mJe. dosljedno primijenio fonetsko načelo kao Vuk u ćirilici, � če.mu svJed� če po sljednja četiri grafema. Posljedica je bila otklanJanJe razhke Između pisanja riječi tipa: djevojka (= d +jevojka), a rodjen (= rođen); kame nje (kamen + je), a njegov (= negov); bilje (bil + je), a .lj�bav (= l'ubav�. Tom slabom stranom Gajeva pravopisa pozabavlt ce se u buduc nosti Daničić koji započinje rad na Akademijinu rječniku kao nj� gov urednik. Predložio je nove grafeme: d (= 3 iz islandsk� ga ?l . sma, prvi put uporabljeno 1878.) ; g(= 3, iz sanskrtske transknpCIJe); 11
).
�� � ----·-----
Vončina: Temelji i putovi Gajeve grafijske reforme, >>Filologija<< 13, Zagreb, 1985., str. 7.-88.
250
HRVATI l NJIHOV JEZIK
n (iz poljske transkripcije); j (Daničićeva zamisa o). Od njegov ih je prijedloga prihvaćen samo d, dok su ostala slova zamijenjena s lj, nj, dž. I dalje nema razlika između pisanja fonema: npr. džep ( jep) i = nadživjeti (= nad + živjeti). Gajevu grafiju uveli su u Sloveniji S. Vraz i D. Trstenj ak te ju nazvali gajicom. U vrijeme kada je Gaj započe o jezičnu reformu, u Hrvatskoj su postojala dva književna jezika. Samo jedan od njih mogao je jamči ti buduće ujedinjenje Slavena u okviru Ilirije. Gaj je odbacio rodnu mu kajkavštinu u korist štokav štine. Taj izbor opravdan je većim brojem štokavaca (ll milijuna u odnosu na 800 tisuća kajkavaca) i posvemašnjom uporabom. Sljedeći je argument bila bogata štokav ska književna tradicija i već postignut znatan stupanj standardiza cije. Gajeva je reforma dakle trebala provesti jezične promjene sa mo na području kajkavske Hrvatske, dok je na ostalim područjima već postojeći jezik podređen ilirskoj kodifikaciji. Na temelji ma ilir ske ideologije osnovana je 1835. - 1836. Zagrebačka škola,12 (tako su sebe nazivali tamošnji jezikoslovci). Škola je djelovala do kraja XIX. stoljeća , kada je njezina jezična koncepcija s izgrađe nim jezični m standardom izgubil a bitku s modelo m vukovaca. Do polovic e XIX. stoljeća te se jezikoslovce naziva i ilircim a. U drugoj polovici XIX. stoljeća zabranjena je uporaba naziva ilirski, sužena je prvotna je zična koncepcija, a sami gramatičari zamjenjuju u svojim radovima pridjev ilirski u hrvatski, kao i naziv Matice, iako je njegova upora ba u književnosti ponovno dopuštena 1845. godine. Utemeljiteljem Zagrebačke škole je Lj. Gaj čija se jezikoslovna djelatnost ograničuje samo na predstavljenu pravopisnu reformu. Gaj je osim toga ovako pisao o koncepciji ilirskoga kao univerzalnoga jezika Ilirije:
U Iliriji može samo jedan jezik pravi književni biti, njega netražmo u jed nom mestu, ili u jednoj deržavi, nego u celoj velikoj Ilirii /... /. Naša slovni ea i naš rečnik jest čitava Iliria. U tom velikom vertu (bašči) imade svag12
U najvažnije radove o jeziku ilirizma ubrajaju se: Z. Vince: Putovima ... ; Lj. Jonke: Književnijezik u teoriji i praksi, Zagreb, 1964.; idem: Hrvatski književni jezik 19. i 20. stolje ća, Zagreb, 1971.; S. Ham: Jezik zagrebačkefilološke škole, Osijek, 1998.; B. Tafra: Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić, Zagreb, 1993.; eadem: Jezikoslovna razdvojba , Zagreb, 1995.
Tu su i radovi D. Brozovića i R. Katičića.
VII. POGLAVLJ E : Pobjeda štokavštine
251
:
di prekrasnoga cvetja, saberimo sve što je najboljega u jedan venac.. �v naroda našega venac nigda nepovene, nego će se u napredak sve ob1 me i krasnie kititi.13 Gaj je bio obožavatelj Vitezovićeva jezika i njegova pra�o�is � koji� se koristio u svome projektu, pa znanstvenici primje cUJU rzrazit i utjecaj jezičnoga model a P. R. Vitezov ć� na G�je�u jezičn�.konce� .. u nacmu defiCIJU. Teoretske programske pogled e Ihraca vidimo .v • v • • • " e� 14 niranja ilirskoga jezika. Primjerom moze bltl misl) enJe LJ. Jonk . da su ilirci uveli u svoj jezik neka starija fonetska, morfoloska! �m taktička obilježja, što je udaljilo ilirski od narodne novoštokavstme.
�
v
Slično je ilirski jezik definirao i Z. Vince:
Kada se ilirci trideset ih godina odlučuju za štokavštin�, ne pr��z�ma� ju tada suvrem eni pučki štokavski govor, nego st�arajuv�od�f1c�ram kn'ižev ni jezik na bazi štokavštine, s elemen tima ca�avst��e l �aJka�� šti�e, sa starijim oblicim a, kako bi taj jezik lak� � pn��atlh kaJ �aVCi l čakavci, kojih je među ilircim a b ilo mnogo , ah 1 Srb1 1 SlovenCI, pa u daljoj perspe ktivi i Bugar i.15 Drugačije jezičnu reformu iliraca vidi D. Brozovićl6 tvr�e �i da �e t� . . tma17 sto Je merJ nJihova J e zika bila tada postoje ća književna štokavs . . .. postala građom za normu kojom se trebala ostv� nti nJIh ova �1 a:na zadaća _ jezično ujedinjenje svih Hrvata. Po nJe?.ovu shvac�nJU naglasak valja staviti na nastavljanje standarda koJI �u zate�h �o vi reformatori, a ne na stvaranje nekoga novog, umjet.nog. Je �� �a. Brozovićevo mišljenje potvrd ila su istraživanja predih rsklh I Ih�� skih gramatika s prepoznatljivim stupnjem razvoja standarda koJI su sami razrad ili.18
nc�� �835 ·. 13 Lj Gaj· Danicza Horvatzka, S;avonzka i Dalmatinzka, l, 48, od 5. g_ru�nau(pszn:otronys om z
Navod pr�ma Lj. Jonke: Problematika norme hrvatskoga knjžževnog;ezzka dijakronijskom aspektu, »Jezik<< 22, l, Zagreb, 1974., str. 35. . 14 Lj. Jonke: Književnijezik u teoriji .. ,str. 61.; idem: Hrvatskz. kn]lzevnz ... , str. 101. 15 z . Vince: Putovima ... , str. 222. 16 D. Brozović: Standardnijezik ... , str. 133. 17 Obilježja vidi u VI. poglavlju. . . �ko . zlzr lB � B Tafra· Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić .. . ; eadem: Dijalekatna osnovzca;reusa str. I95.-209. ga« j�zika, ;,Rasprave Zavoda za hrvatski jezik HFI<< 18, Zagreb, 1992., .
..•
VII. POGLAVLJE: Pobjeda štokavštine 252
253
HRVATI l NJIHOV J EZIK
P r:a ? d tih ilirskih gramatika bila je Osnova slovnice slavjanske �arecv vja zl�.rskoga Vjekoslava Babukića, objavljena 1836. godine, koja ce postati uzorom za buduće ilirske gramatike A. Mažuranića i A. Vebera kalčevića.19 Babukić je bio Slavonac iz Požege. Njegova je gramatika rezultat četverogodišnjega rada. Prvotno je bila ikavska nje�inu �u dijalekatnu bazu izmijenili bosanski došljaci - Hrvat� . I Srbi - s IJekavskim izgovorom i novoštokavskim naglasnim su stavom. l sam je Babukić prvotnu ikavštinu zamijenio j ekavšti nom. U gramatici je opisao i stari naglasni tip. Ilirski u naslovu bio je u skladu s Kolhirov?m podjelom, tj. bio je sinonimom za »juž _ noslavenski«, dok u nJegovoj sljedećoj gramatici (Ilirska stavnica 1854.� �lirski znači hrvatsko-srpski, a odnosi se na Srbe u Hrvatskoj, B � s �1 1 � ađarskoj, tj . izvan Srbije. Babukićeva gramatika s pri mJenma 1z Gundulica, Palmotića, Katančića, Vitezovića i Kačića Miošića �?isu�e štokavski sustav s njegovim tipičnim obilježjima. U Babuk1cevoJ gramatici od tadašnjega fonološkog standarda od �t.upalo je npr. palatalno r (morje) koje se tumačilo kao kajkavizam Ih s�avon� ki kaj �avizam. Slično su se u sklonidbi oblici s palatali _ zaCIJOm tipa: knJizi, musi, ruci, mnozi interpretirali kao dubrovački dijalektizmi. Opis morfologije bio je manje štokavski od fonološko �a. ?�avni su pr�ble� bili stari nesinkretični nastavci u imeničkoj l pndJevno-zamJenickoj sklonidbi u Dat., Lok. i Instr. množine l te poznati nastavak -ah u Gen. množine. Izbor nesinkretičnih nastavaka bio je, kako su to često tumačili ilirci, ideološki motiviran. Sam je Babukić međutim naglašavao da se � a �val� ujući �jima postiglo »Uzaimno porazumljenje gornjih i �olJ��h Ihrah, tj. sl��enskih i hervatsko-serbskih plemenah (kaj-, _ ea- I � to-kavacah)«. Dodatm argument bilo je njihovo slaganje s dr�g�m �l�venskim jezicima. Jezična motivacija nalazila je potvrdu u ClllJemci da su stari nastavci kao usporedni postojali u hrvatskim
:
�
•
u: eadem: Jezikoslovna razdvojba ... , str. 131.-153.; s. Ham, op. cit. 19 Koristila sam se radovima B. Tafre i S. Ham. 20 V. Babukić: Ilirska slovnica, 1854., str. 183. Citirano prema B. Tafra: Dijalekatna osnovi ca ... , str. 140. Usp. i citat iz A. V. Tkalčevića - moto ovoga poglavlja.
gramatikama još od Kašića u različitim padežnim konfiguracijama, a slično je bilo i u književnosti. 21 Babukić u svojoj trećoj gramatici (Ilirska stavnica 1854.) podsjeća na to ovako: »l svi naši slovniča ri, Della Bella, Relković, Lanošević, Appendini, i novii: Bertić, prof Mažuranić spoznaju razliku u pitanju stojećih padežah.«22 Drugi razlog za izbor starih nastavaka bila je arhaična kategorija dvoji ne (višebroj)23 koju su ilirci obnovili, a u kojoj su bili nastavci -ima, -ama (Dat., Instr. dvojine: jelenima, nogama, poljima) i koju su po Tkalčevićevu mišljenju Srbi pobrkali s množinom. Uvođenje dvoji ne trebalo je u ilirsku jezičnu koncepciju privući Slovence. Ilirci su tako dosljedno promicali nastavljanje starih, praslavenskih oblika Dat., Lok. i Instr., da se oni kao dublete pojavljuju čak i u sljede ćoj generaciji reformatora, tj. u tzv. vukovaca (npr. u gramatici P. Budmanija). Sljedeća kontroverzna crta ilirskoga j ezika bio je imenički na stavak u Gen. pl. -ah, -ih. U kroatistici postoje dva različita pogleda o fonološkoj vrijednosti h kao drugoga dijela nastavka. Vončina24 smatra da je h bio izgovarani dio naglaska. Tafra25 međutim smatra da je to bila samo grafijska oznaka duljine samoglasnika a te da je zapravo nastavak bio novoštokavsko ii. Jedan od Tafrinih argume nata jest činjenica da u dijalektima koji su ušli u proces standar dizacije nema nastavka -ah, 26 a drugi njezin argument bio je što je 21
Usp. Vl. poglavlje. 22 Navedeno prema B. Tafra: Dijalekatna osnovica ..., str. 140. stoljeća. Od to 23 Ta je kategorija postojala u štokavskom dijalektu do druge polovice XIV.crte i miješa se s rijalne katego ga razdoblja pa do kraja XV. stoljeća dvojina je izgubila svoje ukcije konstr (npr. oblika h dualni ma ostatci u samo se množinom. Od XVI. stoljeća susreće , dvojine rijom katego s je na s brojem dva ... ) . Geneza pojave sinkretizma u množini poveza (-)ma. ka nastav oblik i kao tr. Ins i od koje su nastali isti oblici Dat. 24 J. Vončina: Imenički genitiv množine od iliraca do vukovaca, >>Filologija« 33, Zagreb, 1999., str. 179.-221. str. 47.-64. Pretisak u: 25 B. Tafra: jesu li >>ahavci« izgovarali h?, »Kolo<< 5-6, Zagreb, 1991., op. cit. Ham, S. i dijeli eadem: Jezikoslovna razdvojba ... , str. 109.-13 0. Taj pogled nastao kao rezul je gdje 26 Takav se nastavak nalazi u zetsko-južnosandžačkom dijalektu, Pregled .. , str. Peco: A. usp. pl., ok. oblikL bio izvor je tat sinkretizma Gen. i Lok. pl., a njezin .
60.
254
H RVATI l NJIHOV J EZIK
h u pravopisnoj tradiciji bio oznakom duljine sloga.27 Takav način pisanja nalazimo još u Šitovićevoj bosanskoj gramatici, odakle ju preuzimaju slavonski pisci i gramatičari: Tadijanović, Lanosović, Katančić i Relković koji objašnjava da pisanje h služi za razlikova nje padeža: »sluxi nakraju ricsi za rastaviti casus jedan od drugoga, napril: Nominativa plurali ovi ljudi. Genitiva ovih ljudih«.28 Te na stavke također bilježe i Voltić Uunaka, junakah), Starčević i Brlić. Tradiciju nastavaka -ah, -ih preuzimaju ilirci jer su smatrali da se oni pojavljuju u većini dijalekata, da su potvrđeni u književnosti i da otklanjaju homonimiju koja je po Babukićevu mišljenju osi romašivala sustav i uvodila »monotoniju«.29 Fran Kurelac oštro se protivi tomu nastavku u raspravi iz godine 1852. Kako da sklanjamo imena ili greške Hrvatskih pisac glede sklonovanja osobito drugoga padeža množine. 3° Kurelac, koji je sam za Gen. pl. predlagao - 0, -ov/ -ev, ironično i pogrdno je nazivao ilirce ahavcima, a sam nasta vak Sodomom i Gomorom, što svjedoči o tome s koliko se emocija tada raspravljalo o jezičnim pitanjima. Babukić je osim nastavka -ah bilježio i Gen. pl.: - 0, -ov/-ev, -ah, -ih, ovisno o sklonidbi. Prva tri dopuštena su iz ideoloških razloga, tj. zato što postoje u drugim dijalektima, dok se pravim ilirskim nastavkom smatralo -ah, -ih zbog njegova širokog dosega temeljem kojega su ispunjavali zahtje ve programa. 31 Babukić je 1846. tražio pisanje h:
Dakle h se pisati mora po zakonu etimologie, čim bi se bolje razumije nje postiglo: u ostalom neka ga izgovara, tko ga može, a tko nemože, neka ga i unapredak samo oddihava (aspirira).32
27 Kao druga grafijska oznaka duljine samoglasnika služili su udvojeni samoglasnici ili naglasni znakovi. 28 29 30
Navedeno prema B. Tafra: Jesu li. .. , str. 114.
31
Tu pripada i nastavak -uh u Gen. i Lok. dvojine: bokuh, rukuh, noguh, očiuh, ušiuh.
32
Citirano prema B. Tafra: Jesu li ... , str. 112.
Ibidem, str. 1 18.
Povijest ovoga spora detaljno opisuje Lj. Jonke: Borbe oko književnog oblika imeničkoga genitiva množine u 19. stoljeću, >>Zbornik za filologiju i lingvistiku« I, Novi Sad, 1957., str. 94.-113. Pretisak u: idem: Književnijezik u teoriji . . . , str. 216.-234.
VII. POGLAVLJE: Pobjeda štokavštine
255
U obranu točnosti rabljenja tih nastavaka staje Antun Mažuranić u kronološki drugoj ilirskoj gramatici Temelji ilirskog i latinskogjezika za početnike (1839.):
/... / genitiv na ah je najpravii, buduć da je pri najvećoj strani Naroda Ilirskoga u običaju, i zato se ima svaki učen Ilir starati, da se ne samo u pismu, nego i u razgovoru na njega priuči. Mažuranić također naglašava razlikovnu funkciju nastavka u tom obliku. Pojavljuje se i problem praktične realizacije gramatičarskih savjeta, odnosno izgovora nastavka -ah. On se nesumnjivo izgova rao, što posvjedočuje Jagić 1864. »kako ga u nas pišu, a mnogi i izgo varaju«. Zna se da su Hrvati u saborskim govorima iz 1848. - 1861. izgovarali -ah, kao npr. l. Kukuljević Sakcinski. Tako dakle prvotno isključivo grafijska funkcija grafema h u nastavku -ah, prema sa vjetu gramatičara što proizlaze iz njihova nepoznavanja lingvisti ke, podliježe procesu izdvajanja i postaje konkretan, u određenom smislu umjetan nastavak za Gen. množine. Takva interpretacija po miruje različite stavove o statusu toga nastavka. U proizišloj raspravi o obliku Gen. množine, pa čak i borbi za njega, gramatičari nisu znali nastavak - (a!i)h lingvistički točno in terpretirati. Vuk Karadžić koji je bio za nastavak -a, nije umio ob jasniti zašto ne treba pisati -ah iako je njegov podatak o postoja nju takva nastavka u Crnogoraca potvrđivalo ispravan izbor ilira ca. Babukić, Mažuranić, pa čak i Jagić, u početku su smatrali da je h etimološki utemeljeno. Ilirski su gramatičari postupno počeli h uzimati kao grafijski znak, ali nije moguće utvrditi točan datum kada se to zbilo. Jagić je promijenio mišljenje 1864. godine, nakon poredbeno-povijesnoga slavenskog i indoeuropskog studija, kad je utvrdio da je nastavak -a u Gen. množine novija pojava, a h je eti mološki neutemeljeno. O karakteru h i njegovoj razlikovnoj funkciji na kraju sudi A. Veber Tkalčević 1862. godine:
što se pako slova h tiče, dodano je samo zato, da se 2. padež plurala razli kuje u pismu od drugih sličnih padežah; je li to spretno učinjeno, neću da se prepirem... . To je dakle h samo predlog hrvatske škole, a a ili ii srbske. /.. .! Pogriešilo se je s naše strane, što su se dokazi tražili i inosili za cielo
256
HRVATI l NJI H OV JEZIK
ah, dočim bi bilo, po mojemu sudu, trebalo tvorku onu razstaviti na dvoje: na a i na dodano h, pak bi bila l asnija pobjeda.33 Veber je i dalje bio za nastavak -ah u pismu koji je smatrao kori snim razlikovnim znakom. 34 Međutim, taj se nastavak ne pojav ljuje u gramatikama M. Divkovića, Hrvatske gramatike I dio. Oblici (Zagreb, 1879. i sljedeća izdanja), koje su u školama zamijenile Veberove priručnike. Sljedeća su dva jezično-grafijska obilježja ilirske norme, tj. pri jedlozi Zagrebačke filološke škole, već spomenuto rogato e i ozna čavanje vokalnoga r pomoću er (ar). Na izbor grafema e (rogato e ili slovka) za označivanje refleksa praslavenskogajata utjecala je s jedne strane ikavsko-jekavska di hotomija koju su ilirci prihvatili, a s druge strane ideološke postavke njihova programa. Već prije, u gramatici I . A. Brlića, istu funkciju univerzalnoga označivanja različitoga izgovorajata imao je grafem y. Još prije je I . Belostenec u istoj funkciji u svojem rječniku rabio grafem e, iako nedosljedno. Babukić je dopuštao sve inačice izgovo rajata (vjera, viera, vera, vira), iako je kao normativnu, ilirsku, oda biraojekavski izgovor (»U Čitanju priuČavati se ilirsko e razložno kao je izgovarati«). Problem nastavlja rješavati A. Mažuranić (Temelji ilirskoga i latinskoga jezika, 1839.) ostavljajući u govornome jeziku izgovor svakomu na volju, ali u književnom jeziku (u školah) savje tuje izgovor ie (danas ije) ilije:
Ovaj zabilježeni e može svaki na svoj način izgovarati, samo da se u pi smo jednosličnost uvede; premda bi dobro bilo uvek, a osobito u čitanju i u školah već iz toga kano ie ilije izgovarati ga, da se tim laglje zapamtiti može, gde se pisati ima. 35 Taj je izbor bio uvjetovan dubrovačkim izgovorom, a dubrovačka je književnost za ilirce bila uzorom književnoga jezika. Veber ovako određuje načela jekavskoga izgovora: »Glasnik e izgovara se u du-
33 lbidem, str. 127. 34 U pismu se umjesto h katkada rabio apostrof. 35 Navedeno prema M. Moguš: Povijest ... , str. 150.
V I I . POGLAVLJE: Pobjeda štokavštine
257
gih slovkah kano ie (dva glasa), a u kratkih kano je, ali tako da se j " deteta = d'"Jete ta.« 36 obaška čuje: n. p. dete = dzete; Sljedeće obilježje bilo je pisanje er (ili ar) na mjestu samo �l � . snoga r jer se prema mišljenju gramatičara ono izgovara drugacrJ� nego r. 37 Samoglasnik e Babukić je nazivao nemi glas, a Veber r:z�kh . glasnik i to je, kao i u prethodnim slučajevima, b�o U�lVe�zalm srm . bol različitih vokalskih elemenata, koji su se poJaVlJivali na mJestu izgovora samoglasnoga J:, što Veber Tkalčević ovako obrazlaže: v
v
(...) u jezicih, srodnih hervatskomu, stoji jasan pun glas�ik pred r-om /... / a . mesto mukloga glasa u nas Hervatah govore na nekih otocih dalmatinskih pred r-om otvoreno a, a u Zagorju e, n. p. pervi parvi, pervi.38 =
Jag ićeve jezične analize h i vokalnoga J: precizirale su nje�ov� P ? v glede i učinile da među ilircima dođe do dviju o:to?r�fsko-Je��cm� opcija. Jagić, koji je do 1864. pripadao Zagreback?J filološko� s�oh, priklonio se pravopisu koji odgovara stvarnome rzgovoru, tJ prsa : nju: -a, r, ie/je. Veber Tkalčević, čija je Slovnica hervatska brla ob vezatna u školama, zastupao je tradicionalne ilirske poglede. Tek u trećem izdanju svoje gramatike iz 1876. odustao je od pisanja er i e, iako je ostao pri pisanju -ah. . .. Ilirski pravopis, utemeljen na Gajevoj reformi grafiJe s odr��n�m ispravcima, bio je etimološki (zapravo morfološki: su�ca, dr�?cy�), Jer kao što je tumačio Babukić: »Treba najviše paziti e�rmol�giJU, Jer s � . njome razumljivost najbolje postiže.« Taj tip pravoprsa koJI se temelJI na načelu: »govori za uši, a piši za oči«, a koji je suprotan vukovsko mu fonetskom načelu »piši kao što govoriš, a čitaj kako je napisano«, također je ostvario ilirske ideje jer je olakšavao razumijevanje riječi i drugim Slavenima. Osim toga, i u drugim slavenskim jezicima koji se zapisuju latiničnim pismom, pravopis je bio morfolo�k��a karak�er� . Babukićeva je gramatika prvi pokušaj normiranJa rhrskoga Jezi ka. Drugi je ilirski gramatičar bio Antun Mažuranić, autor gramati-
36 37
Ibidem, str. 165.
38
Navedeno prema M. Moguš: Povijest ... , str. 165.
Lj. Jonke: Samog/asno r u književnom jeziku 19. stoljeća, u: idem: Književni jezik u te oriji ... , str. 235.-256.
258
avšt ine VII. POG LAV LJE : Pobj eda štok
HRVATI l NJIHOV J EZIK
ke Temelji ilirskoga i latinskogajezika za početnike objavljene 1839. i 1842. godine. Napisana popularno, u obliku pitanja i odgovora kao hrvatsko-latinska gramatika, ponavljala je Babukićeve znanstve ne poglede. U sljedećoj svojoj gramatici koja se zove Slovnica Her vatska (1859.) Mažu��nić opisuje novoštokavski sustav naglaša . �anJa. Druga Babuktceva gramatika, Ilirska slovnica (1854.) , već Je znanstvena gramatika koja sadrži poredbenu građu drugih sla venskih jezika i hrvatskih dijalekata.39 Babukić kao vodeći ilirski gramatičar u prvih dvadeset godina djelovanja Zagrebačke škole ��i� enjuj v:ć spomenutu podjelu na govorni i pisani jezik, odva JaJUCI u svoJOJ gramatici pravilne, ilirske oblike od »provincijskih« - neilirskih. Osim toga on definira dijalektnu osnovu ilirskoga jezi ka: »po hercegovačkom (bosanskom iliti izobraženome književnom običaju)«, 40 tj. poziva se na književni jezik koji je već oblikovan u tradiciji. Ilirska se norma postupno mijenjala i kretala prema no voštokavizaciji, što se vidi i u drugoj Babukićevoj gramatici. Novost je u njoj npr. uvođenje fonema j (grafemg). Poput Mažuranića, Ba �ukić u�od ijekavski izgovorjata kao usporedan s prije propisanim � eka�sklm Izgovorom. On opisuje novoštokavski naglasni sustav, 1 �ko l d�lje primjenjuje za njega tri oznake. U morfolgiji uzima ne v paradigmu, a u Gen. pl. navodi samo -ah. smkretlcnu Treći ilirski gramatičar bio je Adolfo Veber Tkalčević (1825. 1889.),41 kanonik zagrebački, propovjednik, gimnazijski profesor, svestrani književni stvaralac - otac hrvatske novelistike - ali i istak nuti jezikoslovac. Autor je školskih gramatika: Latinska slovnica za mal� gimn�zije (Beč, 1853.); Skladnja ilirskogajezika. Za niže gim n�zlJev (Bec, 1859., 1862.); Slovnica za četvrti razred katoličkih glav . mh ucwnah u Carevini austrijanskoj (Beč, 1862. i druga izdanja);42
�
�
�
_
39 �." Tafra, Veberov i Babukićev gramatički model, u: Riječkifilološki dani, zbornik radova 2, Rijeka, 1998., str. 67.-79. 40 41
Navedeno prema B. Tafra: Jesu li . .. , str. 146.
Li_. Jon e: Veberove zasluge za naš književni jezik, Rad JAZU 309, Zagreb, 1956.; r. Pranjkovic: Adolfo Veber Tkalčević, Zagreb, 1993. . . 42 v·Ise ' kratno je Izdavana s promijenjenim naslovom. Usp. bibliografiju.
�
259
(Zagreb, 187 1., 187 3., 1876.).43 Slovnica hervatska za srednja učilišta nstvenih rasprava (npr. o vre Osim toga napisao je još nekoliko zna jenicama), recenzirao ilirske men ima , slogovima, pridjevima, zam npr. s F. Kurelcem, V. Jagićem, gramatike i rječnike te polemizirao or je i pro gra msk ih traktata, M. Divkovićem i F. Iveković em. Aut a jezika koji se pojavio 185 6., npr. već spomenutoga Ustroja ilirskog zacije, te je kao apologet hr u vrijeme jača nja bachovske germani padu Bachova apsolut izm a. vatskoga jezika pridonio moralnomu irska je pre dstavljanje glavnih Gramatički dio tog a traktata pion kturu tadašnjega hrvatskog je obilježja i kategorija koje tvore stru Tkalčević je bio epigon iliri z zika, dru gim rije čim a - standarda. u skladu sa svojim ideološkim ma, pa je i jezičnu normu provodio o je ocijenio ilirski model i nje pos tavkama. God ine 1876 . pozitivn ata koji su govorili različitim govu funkciju ujed injavanja svih Hrv lektni karakter ilirskoga jezika: dijalektima te je naglašavao naddija i koja su ipak razriečja medju /... / koji govore čakavski, kajkavski i štokavsk književni hrvatski jezik, koji već sobom dosta slična? I tomu je pomagao d: danas se ne smije drugačije naro pol vieka spaja razciepani na razriečja , kako se je u našoj Troj edn ici pisati, nego književnim jezikom . Taj jezik samo čakavski, niti samo kajkav dosad razvio, niti je samo štokavski, niti je zadržana, ali na štokavštini ski: provincializmi su zabačeni, jezgra mu ipak utemeljena.44 za starim množinskim obli Veb er Tkalčević, rođeni čakavac, osim za čakavskim (fonološkim, mor cima, u svojem je jeziku posezao i avskim, kajkavsko- čakavskim i folo škim i leksičkim), pa i za kajk (mogu/morem) ili štokavsko-ča usporednim čakavsko-štokavskim p - črep).45 Pra ktič ni ostv araj kavsko-kajkavskim elementima (cre točka u stvaranju osnove nje jezičnih koncepcija postao je polazna aženju temi i u predlaganim gove jezične teorije, a bio je to i u pril poglede praških strukturalista rješenjima pionirski rad u odnosu na uti tek za slje deć ih pola stoljeća . koji će takvu problematiku pokren Rijeka, 1992 . ra Tkalčevića, >>Fluminensia<< 4/1, I. Pranjković: Gramatike Adolfa Vebe . . . , str. 577. Navedeno prema: z . Vince: Putovima ški dani, evnojezična koncepcija, u: Riječkifilolo 45 Deta ljno o tome M. Turk: Veberova knjiž 9.-16 . Zbornik radova 2 , Rijeka, 1998 ., str.
43 44
260
HRVATI l NJIHOV J EZIK VII. POGLAVLJE : Pobjeda štokavštine
Ilirci su objavili i nekoliko rječnika. Prvi tiskan u tom razdob lju bio je Ilirsko-nemacski i nemacsko-ilirski Rukoslovnik, izdan u Beču 1839. i 1840., autora Adolfa M. Richtera, Adolfa J. Ballmanna i Rudolfa Frohlicha. Taj je rječnik bio loš, neoriginalan i tiskan sta rom grafijom pa je ubrzo zamijenjen vrijednim djelom Ivana Ma žuranića i Jakova Užarevića pod naslovom Deutsch-illirisches Wor terbuch - Nemačka-ilirski slovar (Zagreb, 1842.). Bio je to prvi ilir ski rječnik pisan novom grafijom. Imao je bogat leksički materijal (40 000 natuknica) ondašnjega hrvatskog jezika. Svoj su udjel u stvaranju ilirske leksikografije imali i Slovenci. Josip Drobnić (Drobnič) objavio je u Beču 1846. - 1849. Ilirsko-ne mačko-talianski mali rečnik s dodanom Babukićevom gramatikom u njemačkome prijevodu. Bio je namijenjen ponajprije Slovencima kao svojevrsna promidžba ilirskoga jezika te je osim građe iz rječ nika Belostenca, Jambrešića, Stulića, Voltića, Karadžića, Richtera i Mažuranića imao i mnogo slovenskih dijalektnih riječi. Taj mije šani materijal Slovenci nisu ipak dobro prihvatili, pa je rječnik ti skan tek u inačici koju su A. Mažuranić i V. Babukić očistili od slo venizama. To je jedan od primjera kako se ideja ilirskoga jezika nije prihvaćala izvan Hrvatske. Bogoslav Šulek (1816. - 1895.), 46 hrvatski leksikograf, rodom Slo vak, svoj je rječnik Deutsch-koatisches Worterbuch - Nemačka-hr vatski rječnik, napisan 1860. godine, temeljio na Mažuranićevu i Užarevićevu rječniku. Šulek je i autor opširnoga dvosvezačnoga rječnika od 1369 stranica, pod naslovom: Hrvatsko-njemačko-ta lijanski rječnik znanstvenoga nazivlja osobito za srednja učilišta, iz danoga 1874. - 1875. Godine 1879. izlazi njegovJugoslavenski imenik bilja. Tim je radovima, neobično važnima za oblikovanje suvreme noga hrvatskog leksika, a napose znanstvenoga nazivlja, Šulek ste kao ime najzaslužnijega hrvatskoga leksikografa i jezičnoga geni-
46
Lj. Jonke: Šulekova briga o hrvatskoj naučnoj terminologiji, >>Zbornik radova Filozofskog fakulteta<< 2, Zagreb, 1954., str. 67.-81.; idem: Bogoslav Šulek kao puristički savjetnik, >>Pitanja književnosti i jezika<< 3, 1-2, Saraj evo, 1956., str. 5.-15.; I. Gostl: Bogoslav Šulek. Otac hrvat skoga znanstvenoga nazivlja, Zagreb, 1995.
261
ja47 i oca hrvatskoga znanstvenog nazivlja. Njegove leksikografske koncepcije ostvarivale su ideologije ilirizma. Zato nije posuđivao riječi iz neslavenskih jezika, nego je stvarao terminološke neolo gizme u skladu s hrvatskim tvorbenim modelom ili je posezao za njegovim dijalektima, a tek nakon toga uzimao je riječi iz drugih slavenskih jezika, prije svega iz češkoga48 i ruskoga te slovačkoga i poljskoga. šulekov ilirski purizam određivao mu je kao izvor posu đivanja osim domaćega i ostale slavenske jezike. Karadžićev puri zam bio je još restriktivniji jer je svoju jezičnu koncepciju temeljio isključivo na jednome, štokavskome hercegovačkom narodnom di jalektu, a smatrao je da je p osuđivanje iz drugih dijalekata i jezika nedopustivo. U povijesti hrvatskoga leksika glavnu su ulogu imala dva čim benika i danas prisutna u procesu standardizacije. Prvi je čimbe nik upravo jezični purizam, a drugi usporedna uporaba štokavskih, čakavskih i kajkavskih riječi, tj. prožimanje leksika svih triju dijale kata, odnosno tronarječno prožimanje,49 što je uostalom i rezultat hrvatske književne tronarječnosti i nasljeđe hibridnih književnih jezika pa i međuregionalnih književnih dodira.50 Jezični je puri zam bio način samoobrane za jezike koji su se osjećali ugroženi u svojemu narodnom biću, npr. za hrvatski jezik koji je bio u stalnoj opasnosti, pritisnut između latinske tradicije i živih jezika: talijan skoga, njemačkoga, mađarskoga i turskoga. Purizam u leksiku - koji je katkada pretjerano stajao na straži njegove čistoće - bio je protiv posuđenica, jezičnih kalkova i neologizama ako nisu oni bili tvoP. Skok: o srpskohrvatskom jeziku sadašnjice, >>Ljetopis Matice srpske<<, Novi Sad, 1953., str. 432.
47
48 B. Oczkowa: Wplywyjf!zyka czeskiego na ksztaltowanie sif! chorwackiej leksyki w okre sie iliryzmu, u: Odrodzenie narodowe w Czechach i na Slowacji. Ksif!ga ku czci Profesora Zdzislawa Niedzieli, ur. H. Mieczkowska, T. Z. Orlos, Krakow, 1999., str. 235.-240.
49 To je potvrđeno i kod pisaca koji rabe miješani jezik, npr. kod I. Belostenca, P. Zri�� oga, . F. K. Frankopana, P. R. Vitezovića, kao i u stvaralaštvu drugih pisaca: A. PataCica, A. Kanižlića, M. A. Reljkovića, M. Lanosovića, T. Babića, j. jurina.
�
50 M. Samardžija: Osnovni pravci hrvatskogajezičnog purizma, u: idem: Iz tr � stoljeć� . . ., str. 194.-202.; idem: Leksikologija hrvatskogjezika, Zagreb, 1995.; B. Tafra: PoviJesna nacela normiranja leksika, u: Norme i normiranje ... , str. 260.-281.
�
262
H RVATI l NJIHOV J EZIK
VII. POGLAVLJE: Pobjeda štokavštine
reni u skladu s domaćim tvorbenim sustavom. Hrvatski purizam ima tipično nacionalistički karakter jer se poziva na vlastita jezič na sredstva. U hrvatskoj su povijesti puristi bili i bosanski franjevci (1. Ban dulavić), slavonski protivnici turcizama i germanizama (M. A. Rel ković, B. Tadijanović), B. Šulek te vukovci. Potonji su odbacivali sve što u rječniku nije novoštokavsko. Isto će to u budućnosti raditi ko difikatori leksičke norme u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
6. 7.
7. 2.1. Nor ma i lirs kog a jezi ka
Normu ilirskoga jezika oblikovale su broj ne ilirske gramatike koje su od prve, Babukićeve, do posljednje, Tkal čevićeve, imale ukupno 54 izda nja. Glavne i karakteristične crte ilirs kog a jezik a slije de pred ilirsku tradiciju ili se crpe iz književne tradicije kako bi se ostvarile nor mativne postavke predstavnika toga pok reta (npr. dvojina, roga to e). Istodobno većina se obilježja razlikuj e od vukovske norme iz koje će biti odbačena ili će se zadržati samo kao dublete. To su;sl
l.
nesinkretizirani nastavci Dat., Lok ., Inst r. možine u imeničkoj i zamjeničko-pridjevnoj sklonidbi; 2. nastavak -a(h}l-i(h) u Gen . množine ; 3. u slož enoj sklonidbi pridjeva nem a tzv. navezaka koje su ne odvojivi dio nastavka u Gen . (-ega, -oga ), Dat . (-emu, -om u), a nema ih u Instr. (-im) ni Lok. (-em, -om ) jedn ine. U paradigmi nema ni naveska e; 4. u Inst r. jedn ine ženske suglasničke deklinacije pred nost ima nastavak -ju;52 5. enklitički oblik osobne zamjenice ona u Ak. jedn ine rabi se u oblikuju bez ograničenja koje su poslije postavili vukovci koji zahtijevaju oblik je;
8.
prijedlog prema povezuje se s Dat., a u suvremenome hrvat skom jeziku s Dat. i Lok.; bogata uporaba glagolskih pridjeva u funkciji atributa: glagol ski pridjev sadašnji na -ćl, -ća, -će; glagolski pridjev prošli: -vši, -vša, -vše za razliku od nesklonj ivih glagolskih priloga na -ć i -v (Druga slika prikazujuća Adama i Evu bijaše krasna; Ta znade se, daje običaj ljudih došavših do njekoga glasa, al nenapredu jućih, srditi se).53 Danas su oni nesklonjivi, osim nekih pridjeva nastalih kao rezultat adjektivizacije (opridjevljivanja): budući, -a -e; tekući, -a, -e; bivši, -a -e; prošavši, -a -e; pravopis uglavnom prema morfološkim načelima.
Osim toga, ovdje možemo navesti i usporedne oblike u Dat. i Lok. jednine ženskog roda (knjigi/knizi, ruki/ruci); u Gen pl. ženskog ro da nalazi se samo nastavak -ah, nema današnjega nastavka -i. Oko 40 godina ilirska je norma bila pisanje refleksajata (e) i vokalnoga r (er, ar). u obilježja predilirskoga standarda pripadaju: dvije sklonid be pridjeva; bogatstvo budućih vremena; označivanje naglasaka u skladu s hrvatskom gramatičkom tradicijom koja datira od Kašića: silazni naglasak (meso, danas meso), uzlazni naglasak (rftka, danas ruka); odvojeno pisanje futura; podjela sklonidaba utemeljena na obliku Gen. jednine. 54 Ilirske gramatike imale su razvijen metajezik s definiranim gramatičkim kategorijama, dok su gramatike vukova ea samo navodile gramatičke oblike, bez razrađenoga metajezika. Leksičku normu obilježavao je purizam koji je bio prisutan u stva ranju novoga, domaćeg leksika i stručnoga nazivlja. Na oblik ilirske norme utjecale su i teorijske postavke njezinih autora - gramatičara koje su bile ugrađene u temelje tih gramatika. Poznato je da je visok stupanj apstraktnosti norme i odvajanja od konkretne dijalektalne »stvarnosti« proizlazio iz ilirske jezične kon-
53
51 Ta obilježja navodi S. Ham: Jezik zagrebačke ...
52 S�vreme�a hrva�ska norma vodi se narodnim načel om
, str. 22.-23 .
·JU /-t savjetuje drug1, jer nastavak -ju preferira srpsk
.
i od dvaju paralelnih nastavaka i jezik. Više o tome vidi u IX. poglavlju.
263
.
Primjeri iz: S. Ham: Jezik zagrebačke .. , koja detaljno obrađuje tu problematiku u poglav lju: Glago/ski pridjevi prošli i sadašnji u atributivnoj ulozi, str. 81.-92. Ti su glagolski pridje:i bili potvrđeni još u Kašića i sljedećih gramatičara. Glagolski su se pridjevi od priloga razli kovali naglaskom (Kašić: budući : budući, a, e) ili sufiksima: ljubeć : ljubeći, a, e (Starčević, Babukić). 54 Takav kriterij imao je Kašić.
264
HRVATI l NJIHOV J EZIK
cepcije koja se pozivala na hrvatsku književnu tronarječnu tradiciju i na obogaćivanje novoštokavske osnovice čakavizmima i kajkaviz mima, čemu je cilj bio jezično ujedinjenje svih Hrvata. Posljedice toga bile su jezične dvostrukosti koje se pojavljuju u ilirskim gra matikama. Zato je karakter ilirske norme bio drukčiji od vukovske u kojoj se književni jezik temeljio na samo jednome narodnom di jalektu, pa se dijalekt poistovjetio s književnim jezikom. Međutim, Zagrebačka je škola razlikovala književni jezik od narodnoga. Autor prvih teorijskih napomena o teoriji književne norme i pro blema koji su bili s tim povezani bio je Adolfo Veber Tkalčević. ss Višekratno definiravši ilirski j ezik, bio je svjestan činjenice da je štokavština bila glavnom iako ne i jedinom sastavnicom toga je zika, ili, kako je on govorio, njegovom »jezgrom«. Uspoređivao ga je s jezikom Vuka Karadžića koji je bio utemeljen na samo jedno me, konkretnom hercegovačkom dijalektu. Drugačija je gledišta Tkalčević je zastupao u svojim kasnijim radovima. U polemičnoj raspravi s F. Kurelcem poziva se na normativni kriterij u obliku kul turnoga autoriteta koji je i danas prisutan u hrvatskoj standardolo giji kao postulat »piši onako kako pišu dobri pisci«. Rasprava pod naslovom Obrana njekoliko tobožnjih barbarizamah iz 1874. bila je odgovor Kurelcu koji je kritizirao neologizme B. Šuleka. U toj po lemici Tkalčević određuje načela tvorbe novih riječi kojima izvor mora biti: »Narodnji govor i knjige pisacah«. Trebalo je dakle naj prije posegnuti za štokavštinom, zatim u čakavski i kajkavski dija lekt i konačno u druge slavenske jezike. Ako nema takvih izvora, neologizmi se mogu tvoriti u skladu s duhom hrvatskoga jezika, odnosno njegova tvorbenoga sustava i etimologije. Autor to naziva načelom analogije i etimologije jer su neologizmi tipa: brzojav, op ćila, posada, značaj potvrđeni u tvorbi već postojećih riječi tipa: lju bav, držalo, dosada, vapaj. Etimološko načelo ilustrira npr. crnina, što je bolja i razumljivija riječ nego korota. Takvi stavovi smještaju Vebera Tkalčevića u hrvatske puriste kojima je jezična ispravnost 55 B. Tafra, op. cit.; B. Oczkowa: Poczqtki teorii normyjf!zykowej u Chorwat6w, u: ff!zyk i literatura slowacka w perspektywie slowimiskiej, ur. H. Mieczkowska, B. Suchori.-Chmiel' Krakow, 2005., str. 203.-206.
V I I . POGLAVLJE: Pobjeda štokavštine
265
sredstava. Za leksik bila isto što i uporaba rodnih, domaćih jezičnih nosti dotične rije su nadalje važna načela razumljivosti i ukorijenje a, što za Tkalčevića Či u naro dnu i književnu tradiciju jezik a pisac one tvorene prema znači da je ispravnost tih riječi provj erena i da su kt od pisanoga je valja nim načelima. Tkalčević je razlikovao dijale je u jeziku ispravno zika i smatrao je da poslj ednju riječ o onome što imaju jezikoslovci. smatrati prvim Navedene poglede hrvatskoga lingvista možemo tske leksičke nor pokušajem određivanja načela u stvaranju hrva i za druge vrste me, od kojih su razu mljivost i tradicija aktu alne definiranje samo norma i za stvaranje standardologije uopće te za njava 1881 . u re ga knjiž evno ga jezika. O tome se Tkalčević izjaš dni jezik autora, ali cenziji šćepan Ljubiša kao pisac, gdje hvali naro ašavajući potrebu ipak kritizira i njegove pogrješke, pono vno nagl Protivi se dijalektiz za ispravilnošću i čistoćom književnoga jezika. lom općega knji mima i regionalizmima koji su u suprotnosti s nače je ovako odre dio: ževnog jezika, s njegovom općom uporabom koju ost, kad se ustanov »svijest cjelokupnoga naroda imad e veliku važn znači utemeljenje ljuje književni jezik«.56 On izvrsno razumije što hercegovačko nari književnoga jezik a na dijalektu: »da smo i mi ako smo popr imili ečje prihvatili za temelj književnom jeziku, jer ješak ah, njegovih narie čje, nism o hotjeli poprimiti njegovih pogr skrajnjih osebunjakah, njegova tudjinstva«.57 no, nego tvo Vebe r Tkalčević ne definira knjiž evni jezik izrav govori o njegovoj ri elem ente njegove suvremene defin icije kada odre đenoj leksičkoj iznaddijalektnosti, utemeljenosti na tradiciji, o načela normira osnovici kojoj također prvi put teorijski odre đuje utvrdio načela tvor nja. Otvorenost prema neologizmima kojima je tradicije bila je be i čiji je izvor nalazio u tronarječnosti književne lnosti koju je u pretečom kasnijega praškoga načela elastične stabi i istodobni razvoj leksiku ostvarilo načelo utemeljenosti na tradiciji h komunikacijnovoga leksika, potrebnoga za zadovoljavanje novi 56 Navedeno prema Lj. Jonke: Veberove zasluge . , str. 75. 57 Ibidem. . .
266
H R VATI l NJIHOV J EZIK
V I I . POGLAVLJE: Pobjeda štokavštine
skih potreba u društvu što se razvija. Marija Turk58 bilježi i njegovo poznavanje funkcionalnoga raslojavanja jezika, kao i brigu za oču vanje njegova bogatstva. Tkalčević je skrenuo pozornost i na pojave nerazdvojno povezane s jezičnom kulturom i normom, kao što su: razumljivost koja osigurava uspješnu jezičnu komunikaciju te jezič na pravilnost. Nakon njega tim će se problemima tek pola stoljeća poslij e baviti Praški lingvistički krug (1932. godine).59 Neprocjenjivo vrijedna zasluga iliraca i Zagrebačke filološke škole bilo je ujedinjenje svih H rvata u književnome jeziku, iako je prva namjera da se taj jezik proširi na sve Južne Slavene ostala ne ostvarenom utopijom. Njihova jezična koncepcija utemeljena na naslijeđenoj (novo)štokavštini nije donijela ništa nova, ništa što i prije nije u hrvatskoj književnoj tradiciji postojalo, a prednost se davala dubrovačkomu književnom nasljeđu. Ilirski jezik dokazuje i pokazuje da je postojao kontinuitet hrvatskoga književnoga jezi ka te je ilirski jezik sljedeća faza njegove standardizacije.60 Ne mo že se dakle tvrditi da su ilirci stvarali književni jezik od početka i da tek s njima započinje povijest današnjega jezičnog standarda. Jedina loša strana te reforme bilo je odbacivanje kajkavštine na margine regionalnoga jezika, što je, nažalost, morala biti njezina cijena. Sljedeća je njihova zasluga konačna reforma latinske grafi je. U svojim su radovima uredili ilirski pravopis prema morfološ kim načelima. Prvi takav rad bio je Hrvatski pravopis Josipa Partaša iz 1850. godine koji je Broz kritizirao. Drugi je Hrvatski pravopisni rječnik Mirka Tkalca (1886.). Velik utjecaj na Broza imao j e pravo pis Marćela Kušara Nauka o pravopisujezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom ili etimologijskom),61 iz kojega je »U velike koristovao« u
58
M. Turk: Veberova književnojezična ... (Prvi dio sveska posvećen je A. Veberu Tkalčeviću).
59 Vidi I. poglavlje. 60 O tome, među ostalim, Z. Vince: Putovima .. , str. 269.-270.; R. Katičić: Slavonski pabir
.
ci . .. str. 29 �.: D. rozović: O ulozi Ljudevita Gaja u završnoj etapi hrvatske jezične unifika CIJe, »Radovi Instituta za hrvatsku povijest<< 3, Zagreb, 1973., str. 35.-63.; B. Tafra: Veberov i Babukićev gramatički model ...
..
61
�
Z. Vince: Mjesto i značenje Kušarove knjige »Nauka o pravopisujezika hrvackoga ili srp skoga (fonetičkom ili etimologijskom)<<, >>Jezik<< 38, 4, Zagreb, 1991., str. 97.-105.
267
svojemu Pravopisu. Priznao je da bez Kušara njegov rad ne bi bio ta kav kakav mu je uspjelo napisati. Ilirski jezik službeno je u školstvo uveo Ivan Mažuranić 1862. godine. To je omogućilo razvoj stan dardizacije sljedeće faze, akceptuacije, tj. službenoga prihvaća� a norme u društvenom životu, nakon čega je došlo do implementacqe, odnosno njezine primjene u životu. Ilirizam je djelovao u teškom razdoblju u kojemu hrvatski dobiva status službenog a jezika i po novno ga gubi u korist njemačkoga jezika. Obran � materinsk? ga jezika i postavljanj e hrvatskoga jezika na istu razmu (ak? ne 1 n � . višu) s latinskim i njemačkim, a time i njegovo osposobljavanJe l primjena u vršenju svih društvenih uloga, sve je to bil� djel? il r �� ea. Mladi Tkalčević skrivao se iza pjesničkih formulaciJa oplSUJUCl situaciju hrvatskoga jezika koji je štitio: »Mnogi ima biserna zrno, a drži ga staklenim, te ga daje čeljadi za ures, a sam se kiti napravom,
!
�
•
posudoJenom u susje d a.« 62 . Ilirski jezik dobiva i negativne ocjene u kontekstu svoJe kulturno-političke ideologije:
Ilirska utopija formulirana u XIX. stoljeću, u povoljnim uvjetim� pobje�e herderovske i slavenofilske ideologije, kao programna osnova za 1zgradnj� modela općenacionalne kulture, dovela je do njego a pravoga �raha. O�aJ model uvelike je imao karakter teoretske konstruk�!�Je s p�emah� oslanJa njem na kulturnu stvarnost: nije bio ni sin�e�o�.v��: re?��nalm? k�ltur�: niti pobjedom kulture jedne regije. ZahvalJUJUCl JeZlC OJ 11deolos�oJ op lJl Ilirski se pokret široko otvarao patrijarhalnoj �ultun�prav� slavmh s�s��e da, a zatvarao se pred naslijeđem velikoga dljela hrva.tsklh po� r�.CJ�· u konačnici j e zapečatio propadanje čakavske pismenosti, za�varaJUCl t1me za pisce s toga područja mogućnost da živa tr�dicija od�gra 1ka��� ulog�, naglo je prekinuo razvoj kajkavske pismenost!, znatno Je ograniC�o tr� d�� ciju državnosti i ulogu rod�lj.ubnih prednaci?n��nih uzor�; pokusavaJUCl pred husarska krila postaviti buzdovan kralJeVIca Marka. Ta ocjena jezične djelatnosti iliraca nije točna ako uzmemo u obzir čakavski dijalekt/jezik koji je na prirodan način izgubio društvenu ulogu polovicom XVIII. stoljeća. Međutim, stoji primjedba Rapacke
�2 A. Veber Tkalčević: Ustroj hrvatskogajezika (1856.), u: Norme i normiranje ... , str. 15. 63 J. Rapacka: Rola regionalizmu .. , u: eadem: Godzina Herdera ... , str. 83.-84.
.
VII. POGLAVLJE: Pobjeda štokavštine 268
HRVATI l NJIHOV J EZIK
što se tiče kajkavštine. Treba ipak reći da je koncepcija ilirskoga je zika, koja je uzimala u obzir i čakavske i kajkavske elemente, done kle očuvala pamćenje o pismenome nasljeđu tih dijalekata. Njezin trodijalektni karakter na određeni su način nastavljali i hrvatski »miješani« jezici. Na žalost, nije ostvarena nijedna koncepcija knji ževnoga jezika koja je pokušala stvoriti apstraktni model toga jezika utemeljen na trima dijalektima, nepovezan konkretno ni s jednim od njih, iako su se u povijesti te koncepcije očuvale. Predbacivanje Rapacke utemeljeno je kad je riječ o vukovcima jer tek njihova po bjeda »zapečaćuje izbacivanje« čakavizama i kajkavizama koje Maretić smatra nepoželjnim regionalizmima jer je držao da oni neće biti prihvaćeni među Srbima koji ih ne poznaju pa bi se time mogla narušiti srpsko-hrvatska jezična zajednica.64
7.3. Hrvatski jezik u drugoj polovici XIX. stoljeća 7.3 .1 . Rasprave u filološkim školama
Od polovice XIX. stoljeća koncepciju ilirizma u jeziku nastavlja već navedena djelatnost Zagrebačke filološke škole. Pojavljuju se i dru ga središta, nazvana školama, koja sudjeluju u raspravi o budućem obliku hrvatskoga jezičnoga standarda. Rasprave su se najčešće vo dile oko izgovora jata, pravopisa i samoga modela književnoga je zika. Široki južnoslavenski kontekst u okviru kojega su ilirci mislili da mogu postići svoje ciljeve, bio je predmetom kritike Zadarske filološke škole okupljene oko časopisa »Zora dalmatinska« i njego va voditelja, Ante Kuzmanića (1807. - 1879.).65 Njezini su predstav nici predbacivati ilircima da žele stvoriti umjetni jezik kojim ne govori nijedan konkretni narod. Uzrokom protivljenja Dalmacije idejama ilirizma nesumnjivo je bilo i napoleonsko razdoblje u ko jemu se probudila jezična svijest i razmišljanje o vlastitom identi-
64
Usp. poglavlje VIII.
'?.jelovanj � Zadarske škole opisuje Z . Vince: Putovima ... . Toj je problematici posvetio knJigu: Ikavzca u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Sudbina ikavice u hrvatskoj pisanoj riječi Zadarsko-dalmatinskijezično-kulturni krug, Zagreb, 1998.
�5
1
269
su reformatori temeljili tetu . Vlas tite jezične koncepcije zadarski vštini, pozivaj ući se na dalmatinskoj zapadnoj ikavskoj novoštoka tske državnosti hrva m na činje nicu da je Dalmacija bila kolijevko ralaštvu F. Grabovca i A. pa je i njez in jezik, koji je potvrđen u stva evnosti, dostoj an da Kačića Miošića, kao i u djelima slavonske knjiž avka njihove djelatnosti se nazove narodnim jezikom. Glavna post el. Zato su se pose b bilo je širenje ikavizma na cijel i jezič ni mod iv ilirskoga pravopisa no oštro bori li protiv rogatoga e i uopć e prot nski pravopis iz 1820. predlažući umjesto njega dalmatinsko-s lavo on smatrao »da je bo U tome su naiš li na Vukov prist anak jer je ... nego dete, lepo« . lje, pravilnije i pametnije pisati n. pr. dite, lipo is kojim bi zadarski Kuzmanić je ilircima čak predlagao komprom prihvate ikavski iz i jezikoslovci prihvatil i Gajevu grafiju ako ilirc jezične osnovice pri govor. Prihvaćanje konkretnoga dijalekta kao ekt za jedan književni bližilo ih je Vukovoj koncepcij i - »jedan dijal i ikavac u Zadarskoj filo jezik«. Kuzmanić je bio posljednji dosljedn ić predložio zamisao loškoj školi. Pede setih je godi na Peta r Preradov la od tada poče smatrati kompromi 0 prihvaćanju ijekavice koja se izam. Od tada »Zora snim izgovorom koji uključuje i ikavizam i ekav nika, izlazi u ikavskoj dalmatinska«, ovisno o izgovoru njezina ured ljen je 1866. godine. ili ijekavskoj verziji. Poslj ednj i ikavski broj objav uvelike preteže ijekavi Osamdesetih godina među »zadarcima« već epcija udaljilo Vukovo zam. Kuzmanića je od Vukovih jezičnih konc a koje je 1853 . ponovio mišljenje izraž eno u članku Srbi svi i svud Jovan Subotić pišući da , esu edan' narod sa dalmatinski Hrvati koi edan' ezik' sa Srbl'ima imaju vci, op. autora) kajka (tj. ti Srbl'ima i: dalmatinski Hrvati, i panonski Hrva atinski Hrvati dalm est: To . ' narod budući da nemaju edan' ezik, 'nisu edan nisu upravo Hrvati nego Srbl i.66 Kuzmanić je shvatio kakvu je opasnost donosilo takvo razumijeva nje jezika koje je prijetilo hrvatskoj nacionalnoj posebnosti, što je dovelo do zbližavanja »zadaraca« sa Zagrebom.
66
Navedeno prema: Z. Vince: Putovima ... , str. 287.
270
H RVATI l NJIHOV JEZIK
Historizam i tradicionalizam kao obilježja Zadarske filološke škole bili su karakteristični i za Riječku filološku školu na čijem je čelu bio Fran Kurelac (1811. - 1874.).67 Kurelac je preko predlaga noga književnoga jezika želio sintetizirati stoljeća bogate hrvatske književne tradicije povezujući štokavštinu s čakavštinom. Veliki je naglasak stavljao na arhaizaciju jezika kao na svojevrstan povratak vlastitim izvorima koji s jedne strane ne bi prekidao narodnu tra diciju, a s druge bi strane trebao olakšati približavanje drugim sla venskim jezicima. Otuda njegov povratak staroslavenskom jeziku kao korisnoj karici između povijesti i sadašnjosti. Obilježja njego va jezika primjerice jesu: Gen. pl. -o (sel, žen), 1. os. sg. prezenta -u (ispletu), pogodbeni način: bin, biš, bi, bimo, bite, bi; česta uporaba staroslavenskih participa (pošad iz Beča; navraćaje razgovor) i sin taktičkih konstrukcija (dativus absolutus) i slično. Kad je riječ o pra vopisu, on treba imati načela po kojima: »jezici se pišu bud po izgo voru, bud po korenu besede; ili se meša jedno i drugo«, a izabirao je po korenu, tj. morfološki tip.68 Kurelčev umjetni jezik praktično nije imao većega značenja, ali je zasluga Riječke škole bila obraćanje po zornosti na posebnost i odvojenost književnih jezičnih sredstava te na propagiranje intelektualizacije jezika. Kurelac je upozoravao na opasnost od prevelike jezične folklorizacije koja mu prijeti ako se bude temeljio na jednostavnom narodnom dijalektu, kao što je bio slučaj s Vukovim jezikom. Individualno djelovanje Ante Starčevića (1823. - 1896.), nećaka Sime Starčevića, upućuje na zamršenos t problematike povezane s izborom jezičnoga modela u navedenome razdoblju. Starčević, ro dom iz Like, utemeljitelj Stranke prava (»pravaša«), najjače stranke osamdesetih godina XIX. stoljeća, odbacio je rodnu ikavštinu jer pogrješno smatrao da se njome služi neznatan dio naroda. U zagrey
67 M. Turk: Književnojezična koncepcija Riječkefilološke škole, >>Croatica<< 37-38-39, Zagreb,
19 : 3 str. 377.-386.; eadem: Fran Kurelac i hrvatskijezik, Izvješće za šk. god. 1994./95., Prva : . u Rijeci, Rijeka, 1995., str. 16.-20. susacka hrvatska gimnazija 68 L. Bad�r�na: Kur�lče�a ortografija spram Brozova Hrvatskoga pravopisa (jedan aspekt . _ skote i tzv. hrvatskih vukovaca), u: Riječkifilološki dani, Zbornik ra odnosa Rl)eckefzloloske dova l, Rijeka, 1996., str. 163.-172.; eadem: Kratka osnova hrvatskoga ...
VII. POGLAVLJE: Pobjeda štokavštine
271
bačkim je školama (1839. - 1845.) upoznao ekavsku kajkavštinu, a zatim prihvatio ilirski pravopis. Po vlastitom je odabiru predložio ekavsku štokavštinu za zajednički književni jezik Hrvata. Ijekavski je izgovor povezivao sa Srbima, dok je njihove hrvatske ? ri sta . � še nazivao Slavosrbima. Starčevićevi pogledi na dijalekte/Jezrke l južnoslavenske narode koji se njima služe bili su jednako kontro verzni kao i Vukovi pogledi, tj. bili su njihova potpuna suprotnost. Starčević naime nije priznavao postojanje srpskoga naroda. Osim Bugara, svi su Južni Slaveni za njega bili Hrvati. Naziv Srbin, koji potječe od lat. servus 'rob', odnosio se na neko primitivno no� ds o pučanstvo koje se u velikoj mjeri kroatiziralo, a suvremeno suenJe etnonima Srbin bilo je po njegovu mišljenju rezultatom austro-ru ske političke propagande. Kao tvorac velikohrvatske ideje, tvrdio je da u Hrvatskoj nema Srba jer su oni samo pravoslavni Hrvati. Rapacka upućuje na paradoks u njegovoj ideologiji, a to je »razlog . što Starčević odlučno odbacujući ilirske i jugoslavenske koncepci je zajedništva, istodobno paradoksalno postaje defacto glasnikom narodnog jedinstva Hrvata i Srba«. 69 Č etvrtu filološku školu u Hrvatskoj činili su vukovci koji su pro pagirali jezični model Vuka Karadžića već od kraja šezdesetih go di . . na XIX. stoljeća. Kao početak jezične rasprave može se uzetr godma 1850. i potpisivanje Bečkoga dogovora o kojemu će biti riječi po sl e. Odnos samoga Vuka prema ilirskoj ideji bio je u svakom sluca ju negativan?° Karadžić je kritizirao ilirsku koncepciju »� iješano � ga« jezika te njegova obilježja, grafiju i prav� pi� . Vukovi pr� le� I . . s Hrvatskom počinju s tekstom iz 1849. Srbz svz z svuda koJI J e bro fatalan za buduće hrvatsko-srpske odnose, jer je u njemu štokavski dijalekt, kako smo već spomenuli,71 postao oznakom srpstv� s og� što su njegove granice bile istodobno granicama srpskoga Jezrka 1 srpskoga naroda, iako je jasno da je to dijalekt kojim su govorili i
� �
�
�
�
u Pravaši, ikon . . . , str. 166.- 167. Vidi i natuknic
69 J. Rapacka: Starčević Ante, u: eadem: Leks
str. 140.-143. ike ... , poglavlje Karadžić izmedu jezikoslovlja i polit 70 To posebno analizira N. Bašić: V. S. sa, str. 90.-1 51. U kontekstu hrvatsko-srpskih odno 71 Usp. I. poglavlje
272
H RVATI l NJIHOV J EZIK
VII. POGLAVLJE : Pobjeda štokavštine
dalje govore četiri južnoslavenska naroda. Osim toga, doseg štokav skoga dijalekta nikada se nije podudarao s povijesnim granicama država, naroda, vjera i kultura. Od tada pa sve do današnjh dana vodi se rasprava o pitanju kojemu narodu pripada štokavština. Nije o izmijenila �i č njenica da je i sam Vuk promijenio svoje mišljenje J OS. 1861. godme J er su ga na to prisilili hrvatski argumenti. Tada je ustvrdio da je umjesto štokavskoga dijalekta bolji kriterij podjele vjeroispovijest:
�
�
Ako Hrvatski rodoljupci ne pristaju na ovu na razumu osnovanu diobu, onda se za sad � o:o �e n išta drugo ne može učiniti nego da se podijeli . . mo po zakonu Ih VJer�: ko Je �od zakona Grčkoga ili istočnoga onaj se ma . k �r gdJe stanovao nece odre ci Srpskoga imena, a od onijeh koji su zakona Rimskoga neka kaže da je Hrvat koji god hoće.n Karadžić poslije nije Hrvate nazivao »katoličkim Srbima« jer je znao d � to vrijeđa »braću Rimskoga zakona«. Sličnu promjenu u pogle dima na hrvatski jezik i narod vidimo i u Daničića nakon njegova djelovanja u Zagrebu. On je također u početku, kao »Srb istočne cr kve« posvetio svoja djela »Srbima zapadne crkve«.73 Karadžić nije shvaćao ilirsku ideju jer nije poznavao slojevitu i bogatu tradiciju hrvatske književnosti, hrvatski tip štokavštine, ni cilj jelatnosti iliraca: jezično ujedinjenje Hrvata.74 Tipičan je nje gov Iskaz u korespondenciji iz 1836. godine:
�
Gaj i r�1a �ob �u :olju i želju, ali hoće li što učiniti moći, to će vrijeme po kaz �ti. I !Yn_e Je Jedno od velikijeh smetnji: njih je teško nagovoriti, da su Srbz, a mi bismo ludi bili, kad bismo pristali na to, da ostavimo naše slavno ime, i da primimo drugo mrtvo /Iliri/, koje danas u sebi ništa ne značus Karadžić nije bio sam u iskazivanju takvih protuilirskih nazora.76 72 V. S. Karadžić: Srbi i Hrvati, u: idem: Skupljeni gramatički i polemič I896., str. 467.-468.
ki spisi III., Beograd,
73 D �ničić je 1874. u članku Dioba slovenskihjezika, >>Vidovdan<< 192-I93, str. 2.-3. priznao . da Je stokavština i hrvatski dijalekt.
74 N. Bašić, op. cit., str. l l6.
75
Citirano prema N. Bašić, op. cit., str. 103.
76 Ibidem, str. 104.
273
Ovdje treba ukratko podsjetiti na povijest književnoga jezika u Srbiji kako bi se mogle shvatiti razlike u književnom jeziku koje su zatekli Gaj i Vuk i koje su postale predmetom njihovih refor mi, istodobno im namećući oblik. U Srbiji, slično kao i u Hrvatskoj, razdoblje pismenosti započinje u XII. stoljeću književnom dihoto mijom, tj. staroslavenskim jezikom srpske, odnosno štokavske re dakcije, uz starosrpski jezik koji se rabio u neliturgijskoj svjetovnoj pismenosti. Srbi su pisali ćirilicom koja je u XII. stoljeću istisnula ranije ondje rabljenu glagoljicu. Razvoj književnoga jezika u Srbiji bio je relativno stabilan. Navedena se dihotomija zadržala sve do 1726. godine. Duga crkvena tradicija s visokim prestižem slavena srpskoga jezika imala je svoje uporište u autokefalnoj Srpskoj pra voslavnoj crkvi. To je znantno zakočilo razvoj narodnoga književ nog jezika koji je imao niži rang i manji prostor uporabe, ali se bez ograničenja razvijao kao jezik usmene narodne književnosti. Na povijest srpske pismenosti negativno je utjecala turska najezda, po raz na Kosovu polju 1389. godine i gubitak nezavisnosti 1459. godi ne. Početkom XVIII. stoljeća gospodarsko-politička situacija Srba naseljenih na jugu Mađarske, pod vlašću Habsburgovaca, bila je teška kao i u Srpskoj crkvi koja je bila pod neprestanim pritiskom Katoličke crkve s njezinim težnjama za unijom. Pravoslavlje je bi lo štitom srpstva jer je određivalo identitet svih Srba koji su se pod njegovim okriljem ujedinili i bilo obranom pred germanizacijom i odnarođivanjem. Zbog nemogućnosti školovanja svećenstva i izda vanja knjiga Srpska se crkva obratila pravoslavnoj Rusiji s molbom da im pošalje učitelje i knjige, vjerujući da će one biti napisane či stim jezikom sv. Ć irila i Metoda. Naime, Srbi su primijetili »iskva renost« vlastita staroslavenskog jezika. U takvim su okolnostima zamijenili svoju redakciju stranom jer su dobili knjige na starosla venskom jeziku ruske redakcije i taj je jezik nazvan ruskoslovenski. Osamdesetih godina XVIII. stoljeća, pod utjecajem postojeće tra dicije, dakle srpske redakcije, ali i živoga srpskog i ruskog jezika, ruskoslavenski se jezik preobrazio u vrstu hibridnoga, umjetno ga jezika i dobio naziv slavenosrpski te ga je u triglosijskoj situaciji kao građanski jezik (uz crkveni i narodni) austrijska vlast odabra-
274
VII. POGLAVLJE: Pobjeda štokavštine
H RVATI l NJIHOV JEZIK
la za korištenje u javnome životu. Istodobno su pisci stvarali i na srpskom jeziku (Gavrilo Stefanović Venclović, Dositej Obradović). Krajem XVIII. stoljeća u Srbiji su zapravo postojala tri književna je zika. U takvoj se situaciji Vuk Stefanović Karadžić prihvatio reforme prekidajući crkvenu tradiciju i odabirući novoštokavski ijekavski (h)ercegovački dijalekt kao osnovicu srpskoga jezika. To je bio jezik bogate usmene narodne književnosti. Prije Vukove reforme Srbima je prijetilo učvršćivanje diglosije zbog supostojanja dvaju srodnih jezika, funkcionalno različitih, tj. stranoga slavenosrpskoga koji je nastavljao tradiciju mrtvoga nekodificiranoga staroslavenskoga je zika, koji je bio jezični hibrid i nije imao ni šansu postati normiran, ali je zato vršio književnu funkciju i imao veći prestiž nego drugi, živi, domaći jezik, uglavnom govorni, iako je postojala i njegova pisana potvrda.77 Jezična reforma postala je nužna, napose u no voj političkoj situaciji u kojoj se našla tadašnja Srpska Kneževina 1830. godine, nakon što je od Turske dobila samostalnost. Nastala je potreba za novim državnim institucijama i njihovim funkcio niranjem u okviru zajedničkoga jezika. Suprotno od Gaja, koji je morao birati unutar hrvatske tronarječne književne tradicije, Vuk je afirmirao govorni jezik jer se nije mogao temeljiti na tradiciji do maće visoke kulture. Za ilirce je tronarječnost bila prirodno na sljeđe pismenosti, dok je za Vuka prirodan bio jedino čisti narodni dijalekt. Njegova se djelatnost susrela s velikim otporom tadašnje elite koja je bila školovana na crkvenom jeziku i branila tu tradici ju. Zato je srpska elita bila protiv narodne književne norme koju je predlagao Vuk. Manifestom Vukove jezično-pravopisne reforme bio je Srpski rječ nik istolkovan njemačkim i latinskim riječma, izdan u Beču 1818. godine. Rječnik je imao oko 20 tisuća riječi i pridodanu Srpsku gra matiku koja je bila znatno bolja od prve, ranije spomenute Pis menice iz 1814., ne potpuno originalne, pisane po uzoru na staro slavenske gramatike. Sljedeće izdanje toga rječnika iz 1852. godine: Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima (s više 77 O tome npr. piše Pavle Ivić: Srpski narod . . . , str. 174.
275
od 47 tisuća riječi), predstavljalo je drugu fazu Karadžićeva jezično ga projekta koji je od prvotno prikupljenoga leksika iz govora Tršić a, . Vukova rodnoga mjesta, evoluirao zbog izvedenih ispravaka nekih jezičnih obilježja te je dobio u leksičkom i gramatičkom smislu naddijalektni karakter. . . Vuk je reformirao i srpsku ćirilicu odbacivši balast tradiciOnalnih slova koja više nisu imala glasovnih ekvivalenata u sustavu srp skoga jezika, čime se njihov broj smanjio od 48 na 30 slova. Vukova pravopisna reforma utemeljena na fonetskim načeli� a (kako e pri . . je spomenuto) prihvaćena je službeno tek 1868. godme. J�zicna Je reforma, međutim, prihvaćena prije, ali ju Srbi nisu do kraJa ostva rili jer su za svoj jezik odabrali ekavski izgovor čiji je uzor novo štokavski šumadijsko-vojvođanski dijalekt kao glavni i općesrpski (uostalom u pismenosti ekavski izgovor potvrđen od XIII. stoljeća). Vukovi pristaše u Hrvatskoj krajem šezdesetih godina imali su bolje uvjete za širenje njegovih pogleda. Redove Zagrebačke škole oslabio je odlazak V. Jagića. Veliko značenje imala je i institucional na djelatnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnos i koja je , 1825. za tajnika izabrala Đuru Daničića (pravo ime Đorđe Popovic, 1882.). Djelujući u Zagrebu od 1877. do 1882., Daničić je odigrao važnu ulogu u oblikovanju, jačanju i konačnoj pobjedi vukovsko -daničićevske škole. Daničić je bio neobično plodan autor. Njegova Mala srpska gramatika (1850.) postat će uzorom za gramatike vu kovskoga tipa (npr. za Budmanija), za razliku od dotadašnjih uvri ježenih uzora tzv. Hrvatske gramatičke škole. Daničić je bio i prvi redaktor tzv. Akademijina rječnika (Rječnih hrvatskoga ili srpskog jezika, L-XXIII., 1880.-1976.) preko kojega je utjecao na stvaranje srpsko-hrvatskoga jezika. Novu su školu činili Pero Budmani, Mirko Divković, Rudolf Strohal, Tomo Maretić, Ivan Broz, Franjo Iveković. U preteče vuko vaca ubraja se I. A. Brlić zbog teorijskih postavaka koje je širio (npr. narodna dijalektna osnovica) iako se u njihovu praktičnom os tvaraju, potvrđenome u gramatičkom opisu, mogu naći obilježja predilirskoga standarda (-ah; paralelni nastavci Dat., Lok., Instr.
�
�
_
276
HRVATI l NJ IHOV J EZI K
pl ) te »duh« ilirske ideolog ije (univerzalno yf8 Slično »posre : . dno« mJesto zauzim a gramatika njegova sin a, Andrije Torkvata Brl ića : Grammatik der illyrischen Sprache, wie solche im Munde und Schrift der Serben und Kroaten geb riiuchlich ist (Wien, 1854.). Iako nije odi gra la važniJ'u ulo gu n1· egova . . · gram atika Je ' prop agu ala v neka Vuk ova " v · snaz J Jezicna obilJezJa m e nego gram atika njegova oca. Kak .. . o je bila na y enJ ena Hrvatima i Srb im a, pri mje ri su bili pisani latinicom po Ihrsk�m pravopisu te ćir ilico m po fonetskom pravopisu Ref . leks dugo a}�ta ostvaruje se u latin ici kao ie, a u ćirilici kao ije. Gen itiv mnozme Ima usp oredne na stavke -ah ili -a (žena, ženah), što je bilo u skladu s hrvatskom i ilir sk o m te s Vukovom tradicijom. Prvom gramatikom vukov skoga tipa smatra se rad Dubrovčanin a Pere Budma m··J a.· Gram ma t lca della lingua serbo-croata rillir v ica l' Jl (Bee ' 186 7·) u llJOJ · se po prv1. put · rabi nazi v srps ko-h rvatski' što se v moze smatr t'I Izr · azom autorovi pog led a na zajednički jez ik Srba h . I Hrvata. Res etar J_ e 1926 · . . · p1 sao da J. e to »ms tmu prva potpuna gra. matika našega J. ezika kOJa . · J· e sastavlJ ena, s vanredn . om j asnosti i tačnosti, u duhu Vukovu a na v o snovu teme 1 .Itoga pozn avan, a cisto ga na rod noga govora«.79 To s� potvrđivala obiljež j a: fonetski pravopis, ijekavsko-jekavs ki r�fleksJa a (lijep; djevojka), Pis anj e s ona nta kao r i sastavljeno pis a ilJe buducega vremena (lj ubiću) ozn ačivanje naglasaka . Branka �fr� smatra da sljedeća ob ilj ežjatenis u u skladu s Rešetarovim mi sljenJem: upora�� naz iva illir , dvije sklonidbe pri dje va, bogata �po��ba kategonJe glagolskihica pridjeva i priloga, futur tipa budem ubltl, �a:ođenje dubleta. Negir a ga i podjela gramatike na tri di J el � pn�Jen a kriterija Ge n. sg. u po dje li na sklonidbene tip ove : te ��c�n Opisa pojedinih kategorija koji je tak ođe u skl r adu gra s ma ��C�I� tradic_ ijama Hrvats ke škole. Zapravo, gramatik im a a »m jesoviti« karakter što B Tafra v. ' · naCi tumaCv I. na s 1.Je d eCI ' n: •
•
•
v
x_n
• •
�
�
·
·
�
!
?
----------78
·
ima iz d. rugoga kuta, »Rasp rave Zavoda za hrvatski j e zik HF i<< I9' Zagreb' 1993 ., str. 339 .-362 Pre
B. Tafra: O hrvatskim vukovc
_174.
79
M. Rešetar: Pero Budmani,
·
tisa k u: ead em: ,eu 1 'koslovna razdvojba . , str. 154.-
Rad JAZU 39, Zagreb 1926 , ., str. 107.
..
VII. POGLAVLJE: Pobjeda štokavštine
277
/.. ./ dubrovački je prinos stvaranju hrvatskoga književnog jezika go lem, pa je sasvim jasno da jedan Dubrovčanin uz toliku književnu i jezikoslovnu baštinu ne može napisati gramatiku zasnovanu isklju čivo na narodnoj pjesmi.80 Sličnoga su tipa bile i gramatike Mirka Divkovića: Hrvatske gra matike I. dio. Oblici (za srednje i nalik im škole) (Zagreb, 1879., iz danje VI. 1897.); Nauka o izreci (Zagreb, 1880., izdanje IV. 1896.); Hrvatske gramatike II dio. Sintaksa za školu (Zagreb, 1881., izdanje XI. 1917.). U njima se prepleću dvije jezične norme, što je prirod no za razdoblje kada praktično supostoje dvije norme, ilirska koja slabi i vukovska koja jača. Hrvatski model u Divkovića potvrđuju sljedeća obilježja: ime jezika; morfološki pravopis koji je zadržan sve do 1890. godine; ie/je; pisanje dj, gj (za j); stari nesinkretični nastavci za Dat., Lok. i Instr. množine, a novoštokavski se uzimaju kao dijalektni; dvije sklonidbe pridjeva. Divković međutim prihvaća Daničićevu podjelu na sklonidbe prema gramatičkome rodu. Nema sumnje da su njegove gramatike, koje su izlazile 20 godina, u počet ku slijedile hrvatsku tradiciju, ali su postupno podlijegale razvoju u smjeru novoštokavizacije.81 Divkovićeve su gramatike u školama zamijenile dotadašnje gramatike Vebera Tkalčevića. Više vukovskih obilježja imala je gramatika Rudolfa Strohala Hrvatska slovnica za srednje i nalike im škole (Bjelovar, 1893.). To su: fonološki pravopis i novoštokavski nastavci za množinu. Ilirski ostatak bilo je npr. ilirsko nazivlje (slovnica, glasoslovlje, oblikoslov lje, sklonidba ...) i rastavljeno pisanje futura, kao i dva oblika futura II. (budem poginuo, bit ću poginuo). Uspoređujući dosad predstavljene gramatike, može se reći da je prva koja dosljedno primjenjuje vukovsku normu bila je tek gra matika Tome Maretića. Istraživanja koja je provela B. Tafra poka zala su postupnost usvajanja Vukovih jezičnih koncepcij a u hr vatskim gramatikama od predilirskoga razdoblja. Na toj je osnovi
80 B. Tafra: O hrvatskim vukovcima . . . , str. 167
Bl Detaljno o tome B. Tafra: O hrvatski vukovcima . . . . Tu i o drugim gramatikama, npr. J. Vitanovića.
278
HRVATI l NJIHOV J EZI K
VII. POGLAVLJE : Pobjeda štokavštine
V • • 82 me đu hrva M s ama rd ZIJa tskim vukovci ma izdvojio .: _ Cl]�· Prv� J� generacija »utirala put« Vukovim jezičnimtri generai pravopi smm nacehma. To su bile preteče međ u koje pripadaj u I. A. Brlić A. T. Brlić, Iveković, P. Budmani, M. Divk ović. Druga generacija l. Brozom 1 T. Maretićem konačno je prih vatila vukovsku normu. U sve � s glav�om Mar e ićevom ulogom Brozović spom �aretzcevsku skolu. U trecu generaciju nastavljača Sam inje čak i ardžija ubra Ja Flor sc iitz �, D. Boranića, P. Skoka i djelo mič no : S. Ivšića, zbog koJi h se pnhvacena jezična norma održ ala cijelo XX. stolj eće. Gramati � i sti ist ka hrvatskoga ili srps koga književnogjezika _ _ a J e 1899 . god Tome � rettca tztsl ine (slje deća izdanja 1931 ., 1963 .). Ma �ettc J � si_U atrao da se zajednički jezik za Hrvate i Srbe (što nije uspJe� o �_ � IrCima) može stvoriti jedi no na novoštokavskoj osnovici na kOJOJ- Je utemeljio novi knji ževni srps ki jezi k Vuk Kar adži ć. u predgo�oru gramatici opravdavanje njeg ova izbo ra istodobno je i apologiJ. a srpskoj normi i njezinu tvor cu: Ako sa'? hti�, da �va �njig� bude onakova, kako va treba, morao sam gra đ� za �JU U�Imat�. IZ dJela pisanij eh najboljim knjiž evnim jezikom. Svi lju di, koJ-�� tOJ stvan mogu pravo suditi, slažu se u tome , da je Vuk Stefanović KaradzH�. ?o d�nas �rv� naš pi� ac, što se tiče prav ilna . �n � a kn]Ize�m nasv JeZik ono, sto je Ciceron bio i jest zai dobra jezika, da je književni latinski J �zik. Buduci d: o Vuku i ja ovo mislim, za to je trebalo, da iz njegovijeh d]ela sab erem sto potpuniju građu za ovu moju knjigu. Vuku se od svih _ PI_ �aca � prav drugih ilnosti književnoga jezika najviše približio Dani čić, za to sam J a obilno upotrebio i ona Daničićev a djela, koja su za taj posa o _ _ . Napokon sam na _ zg� dmJa upotrebio naro dne umotvorine, što ih je na J_ SVIJe t Izdao Vuk poznatom svojom vještinom, u kojo j ga nitk o ni]· e dosti gao.s3
�-
�
!
�
�
�
�
! �
Maretićevu je gramatiku kritizirao V. Jagi ć koji, iako tada bliži vu kovci� :· predb��uje M �retiću da je izos tavio građu iz bogate hrvat ske knJt. zevnosti i oslo mo se samo na jezik iz djela Vuka i Daničića. 82
M. Sa�ardžija: Hrvatskojezikoslovlje od sedamdesetih godin · a XIX. stoljeća d0 godme u: 1dem: Iz triju stoljeća . . . , str. 99.-l4 1. 83 T. Maretić: Gramatika i stilistika hrvat skoga ili srpskoga književnogjezika Zagre ' b' 1899., Predgovor, str. l. 1918.,
�
279
S kritičkim primjedbama istupio je i Antun Radić, 84 predbacujući autoru da širi pogrješne poglede na povijest hrvatskoga jezika ko ja uopće ne započinje s Vukom, a Vuk nije ni stvaralac hrvatskoga književnog jezika. Slično kao Maretić mislio je prije njega, 1878. godine, I. Kuku ljević Sakcinski: »Vuk je nama Srhom i Hrvatom stvorio jedan knji ževni jezik, i dao prvi pravac kojim valja da udarimo na polju skup ne naše književnosti.«85 Takvim su iskazima Hrvati sami stvarali osnovu za kasnija ne točna tumačenja događaja iz povijesti hrvatskoga jezika, što su do bro iskoristili Srbi u političke svrhe. Nataša Bašić podsjeća da je Karadžić, započinjući reformu
da bi ubrzao proces standardizacije u Srba, posegnuo za gotovim i dosta stabilnim jezičnim modelom narodnoga jezika, kojega su izražajne vri jednosti bile književno ovjerene, a svoju je punu afirmaciju i uspon doži vio u Gundulićevu Osmanu. Narodnost, stabilnost i dorađenost jezično ga sustava dubrovačke i dalmatinske književnosti nametala se namjesto lutanja i traženja srpskih spisatelja, kojima je ruski klin, zabijen u jezično tkivo u XVIII. stoljeću, znatno usporavao rad. Stoga je Karadžić poučavao srpske spisatelj e da se ugledaju na jezik Gundulićev, Reljkovićev, Došenov, Kačićev i drugih hrvatskih pisaca jer su »Starija djela braće naše zakona Rimskoga za naše današnje spisatelje veće skrovište i čistiji izvor od na šijeh crkvenih knjiga<<. 86 Možemo se također podsjetiti da se Vuk koristio i hrvatskim rječni cima (Mikaljinim, Della Bellinim, Jambrešićevim, Belostenčevim, Voltićevim, Stulićevim) iz kojih je ispisivao štokavske riječi87 jer ih je smatrao srpskima. Maretićeva gramatika, što je bila njezina vrlina, opisivala je no voštokavski sustav na znanstveni način, dajući osnove standardu utemeljenomu na tom sustavu. Osim gramatike, važnu su ulogu 84
M. Samardžija: T. Maretić, u: idem: Jezikoslovne rasprave i članci .. . , str. 134.-135.
85 Navedeno prema: N. Bašić, op. cit., str. 90. 86 Ibidem, str. 62.
87 V. Horvat: Vukov >>Srpski rječnik« prema rječnicima isusovaca leksikografa: Kašića (1599?),
Mikalje {1649.}, Habdelića {1670.), Dela Bele (1728.) i ]ambrešića (1742.), u: Naučni sastanak slavista u Vukove dane 17, 2, Beograd, 1978., str. 439.-447.
280
štokavšt ine VII. POG LAV LJE : Pob jeda
HRVATI l NJIHOV J EZIK
imali pravopis i rječnik kao osnovni radovi za normiranje svakoga književnog jezika. Pravopis Ivana Broza (1852. - 1893 .) 88 pod naslovom Hrvatski pravopis, iz 1892. godine (drugo izdanje 1893.), pisan je na zahtjev tadašnjih khuenovskih vlasti koje su podupirale rad vukovaca. Sljedeća izdanja Brozova Pravopisa od 1904. do 1915. za tisak pri prema Dragutin Boranić.89 Taj je pravopis bio obvezatan u hrvat skim školama sve do 1930. godine, kada ga je zamijenio Pravopis hr vatskoga ili srpskogajezika D. Boranića. Broz je prihvatio Daničićev grafem d iako se tradicija pisanja gj održala još dosta dugo. Refleks jata označava kao ije/je, čuva alternaciju -eo > -io (vidjeti : vidio). Broz pokreće i problem nečistoga ili pokrivenoga r koje se pojavljuje u riječima s odsječcima: suglasnik + r + je (< psi. e), gdje sej reducira (vrijeme, ali vremena < vrjemena). Iako nedosljedno, Broz je te rije či zapisivao sa skupinom rje (pogrješka, strjelica). Boranić ih je već pisao bezjote.90 Nedosljedan morfološko-fonološki pravopis Broz je primjenjivao i u slučaju riječi tipa svetac, predak gdje je u kosim pa dežima dolazilo do redukcije t, d : sveci, preci/svetci, predci. Boranić je u tom slučaju predlagao fonološki zapis. Za vokalno r predlagao je r s apostrofom (gr'oce, po'rvati se). Morfološke je kriterije uzimao na granici morfema: d + s, š, e, č, ć (odsjeći, gradski, podšiti, nad cestar, nadčovječni, nadćutni). U Vukovu pravopisu obvezivala je to načelo samo u slučaju d + s, š. Bila su dva pokušaja nametanja srpskoga pravopisa: prvi je bio kratkotrajan, tijekom 1930. godine (Pravopis Boranića), a drugi dulji, od 1960. godine (Novosadski pra vopis). Brozova pravopisna načela bila su umjereno fonološka te je on, kako sam piše, prihvatio »pravila u glavnome prama načelima, kojih se držao Vuk i Daničić, a samo gdješto odstupio od njihova pisanja«, a konkretno se temeljio na Glavnim pravilima za južno 88 M. Samardžija: Ivan Broz, u: idem: Jezikoslovne rasprave i članci .. ., str. 91.-128. 89 M. Samardžija: Dragutin Boranić, u: idem: Jezikoslovne rasprave i članci . .. , str. 475.-506. 90 Više o tome L. Badurina: Kratka osnova .. . , str. 34.-35. Taj problem, slično kao i pisanje
riječi tipa svetac ... , također je predmetom pravopisne reforme u suvremenom jeziku, usp. IX. poglavlje. Problematiku hrvatskoga pravopisa u povijesnom i suvremenom aspektu pokreće i N. Bašić: Hrvatskijezik i njegov pravopis, >>Jezik<< 48, 2, Zagreb, 2001., str. 42.-55.
281
ru. Zahvaljujući svto J" e bl"O Vukov dodatak Bečkom dogovo . voplsna no�ma . . Brozovu Pravopisu, konačno je utvrđenaidapra ku ulogu Je odigrao Na području leksikogr afije konsol cij� koji je zapoceo Ivan Broz: a .z�v� Rječnik hrvatskoga jezika (19 01.) ković. Dvosve�acm qec šio ga je njegov stric, mađaron - Franjo Ive �onavlj�o gr�.�u lZ �u�ova nik imao .je 52 .279 riječi i uglavnom jelica mh dJela. . v m"ka, lako Je ispisivao i riječi iz Stu i neklh. knJlZev · ·· h rqec v Jega naJnOVIJeg asn ond k ata ost ned bila na ma vna gla je Njegova . vatskog leksika. ezlka ClJa Je prva dv� ! �� sko srp ili oga atsk hrv nik ječ R Drugi je bio . . Đ. Damclc (sv. I. - 188 0. � . �882 : ao igir red rti sm je svo do sve sveska i, koji s� kao knJl�e.vm sv. Il. - 188 4. - 1886.). Njegovi su se pogled v odrazlh na zna· vali samo hercegovačku novo��o���stostmsuu,prema Vuku uzor .pri nJeCl · o · knt� · · �u� građ1 1z. koJ e su npr. isklJ"učene kajkavske Je stav av Tak . iku jez u kom ens slov ale i Daničiću pripad rječnik. liši, o hrv· atski JeZI� ''eb er Tkalčević tvrdeći da je DaničićevXIX Jeca. N.. o lp ak Je· o dlznatnoga leksika iz svih dijelova života ične. stol cepciJe. grao veliku ulogu u pobjedi Vukove jez stokon ak god� �� .(� 88 ? . Navedeni je rječ nik izd avan gotovo tinj na. U njem� se nalaz� r�eCl lZ.pls�� 197 6.) i građa mu nije jed instve XII. stolJeca, zatim n "h izvora od najstarijih spomenika s kraić,Ja M�� alja, Del�a Bella · ·:) grafa (Vranč �:či iz djel� hrvatskihlošklekusiko građu koji su prikuplh terenski suradma,te b ogat u diJ" alekto · v n1·ku. NaJ" više građe ipak potječe iz štokavskoga. d"".lJal. ekt. . Cl· na qec isprva zastupah pn.m�en lZ manje iz čakavskoga, a kajkavštinu su od ovice XX. s·t?lJ e�a po. rječnika (Habdelić, Belostenec ...). Tek (Vrpol v Z n � skl Pe.rgo slc, ec, am la dje h vni iže knj iz i ati isiv . v m�e, l: isp se o , čel qec e vec naJ đu me Brezovački). Akademijin rječnik pripadiacijeloga slavenskog sviJeta to ne samo hrvatskoga i srpskoga nego ata upisano je oko 250 0 �0 , (na 22 080 stranica velikoga form ·· . I mao J e uopce �lJa cep kon a lošk siko lek a gov nje i se ala enj natuknica). Mij nu gra�e. Osl� �oga, na povijesnu i suvremenu, književnu i dijalekt le eumoloskl kome� pose u početnim svescima, natuknice sua ima drugih slavenskih tar u kojemu je prikazivana i poredben građa
narJeC)e, •
V•
.
v
.
v..
282
HRVATI l NJIHOV J EZ I K
jezika. Nakon Daničića urednici su bili pozn ati hrvatski lingvisti: P. Budmani, M. Valjavec, l. Broz, T. Maretić ... Posljednjih godina, u vrijeme obračuna s posljednjim srpsko-hr vatskim razdobljem u povijesti hrvatsko ga jezika, dolazi i do ocje njivanja djelatnosti vukovaca . Njim a se prip isuje zasluga za konač no kodificiranje hrvatskoga jezika na osno vici ijekavsko-jekavske novoštokavštine čije su temelje izgr adil i Maretić (s gramatikom), Broz (s pravopisom) i Broz-Iveković s rječn ikom. Kritičari vukova ca nap adal i su i Brozov Hrvatski pravopis koji će, što je paradoks, postati u budućnosti simbolom hrvatskoga nacionalnog pravopis a i oko sebe okupljati sve one koji se protive nametanju srps kih uzo ra.9I Glavna krit ika odn osi se ipak na preveliku novoštokavi zaci ju standarda koja ga je osiromašila i lišila bogate pisa ne tradicije . Krajnji novoštokavski puri zam odre điva o je već spomenuti odn os prem a kajkavizmima i čakavizmima. To je dovelo do pokušaja što kavizacije topo nim a: Delnice > Dion ice, Č akovec > Čakovac, Split > Spljet. Ispravljalo se i prerađivalo nasl ove i jezik književnih djela nap isan ih prije reforme, pisa nih ilirskim jezikom, prema mareti ćevskoj normi, npr. Pod starimi krovovi K. š. Gjalskoga u: Pod starim krovovima ili Medu žabari Ante Kovačića u: Medu žabarima, a istu su sudbinu imala i djela A. Šenoe i E. Kum ičića . Riječ je o neviđe nom falsificiranju povijesti i hrvatskoga književnog nasljeđa doba romantizma i realizma. 92 Djela pisaca iz XVI II. stolj eća, s iznimkom izvornih izdanja, pod lijegala su samo prav opisnoj korekturi, a pis ci iz XIX . stolj eća jezič no su »prerađivani « jer je njihov originalni jezik pobijao tezu ojedinstvenomjeziku jedn oga naroda dvojakoga imena, što znači da je politički bio neisprav an (»ne podoban«). Svako sljed eće izdanje djela navedenih autora bilo je sve više jezično »po pravljan o«.
91 D. Škiljan: Govor nacije ... 92 S. Ham, op. cit, poglavlje: Prilagodbejezika
zagrebačkefilološke škole maretićevskoj nor mi, str. 147.-185. Tu je i detaljna bibliografij a radova V. Anića, I. Sovića, S. Težaka o pojed inim piscima; D. Brozović: ]ezična i pravopisna previranja u Hrvatskoj ...
VII. POGLAVLJE: Pobjeda štokavštine
283
�
Neki se znanstvenici pitaju kako je bila moguća pobjeda vu ov ske škole. Vukovci su išli prema pobjedi jer im je pomagala kl� m� razvijanja ideje za ujedinjenje Južnih Slavena koju �u propa� ua 1 ilirizam i jugoslavizam, i to, što je još paradoksalmJe, na tenton ju Hrvatske. Ako izgubi ilirizam, vukovci su jamčili ujedinje�je sa Srbijom u okviru jezika. Važnu je institucionaln� ul� gu ? dtgrala zagrebacvka JAZU i skupina realizatora vukovske tdeJe koJa se onoV d" e okupila. Prihvaćanje vukovske norme i nastanak zaJe dmckoga . j zika značili su samo formalno ostvarenje zamišljenoga proJekta koji nikada nije bio praktično ostvaren.
�
o
�
7.3.2. Bečki dogovor
Polovicom XIX. stoljeća Hrvati su već bili svjesni da s� izgubili ispr . va široko zamišljen ilirski projekt ujedinjenja sv h Juzm Slavena. Ostvariva je bila mogućnost jezičnoga ujedinjenJa sa Sr n�� s �o : . �a miCIJattvu jima ih je povezivala ijekavska štokavština. Tako Je v. Karadžića 28. ožujka 1850. došlo do susret u Bee� . N�� n za jedničkih rasprava potpisan je dokument naz1v�n objava th zzJ.� v koji je tek u XX. stoljeću, kada se taj događaj poceo smatrati_ pnJ. � lomnim za nastanak zajedničkoga srpsko-hrvatskoga jezika, dob10 ime Bečki književni dogovor. . . Dogovor se sastojao od pet točaka kojima je utvrđeno slJedece.
�
�
� �
�
�
,
· ' · da J· e d a n n arod treba 1· e d n u knJ"iževnost da Dolje potpisani znaJUCI ima i po tom sa žalosti gledajući, kako nam je knj iž�vnost rask�madana, . ne samo po bukvici nego još po pravopisu, sastajali smo se ov�J :h dana: . v u knJlzevnostJ da se razgovorimo, kako bismo se, što se za sad više moze, složili i ujedinili. I tako smo l. z.
Jednoglasice priznali da ne valja miješajući narječja gra� i:i n�vo, ko � . J· e ga u narodu nema, nego da je bolje od narodnij eh naqeqa Izabrati .. v JeZI"k l... l jedno, da bude knJlzevm •
•
Jednoglasice smo priznali, da je najpravije i najbolje primiti južno nar ječje da bude književno; i to a) zato, što najviše naroda tako govori, . b) što je ono najbliže staromu slavenskomu jeziku, a po tomu 1. svjema ostalijem jezicima slavenskijem,
284
štokavštine VII. POG LAV LJE : Pobjeda
HRVATI l NJIHOV J EZIK
�to �u gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane, d) �to Je �v�vstar� .�ubrovačka književnost u njemu spisana, e) s�� naJVISe �nJiz�vnika i istočnoga i zapadnoga vjerozakona tako ��s� (sa�o sto s.vi �e paze na sva pravila). Po tom smo se složili, da a. ?mJ.em mJ �S�Ut_Ia, gdje su po ovome narječju dva sloga (silla e, a �dJe Je Je?an slog, ondje se piše je ili e, ili i, kako gd'e ba) pIse J . mreža, donio /. .. /. treba, n. pr. blJelo, bjelzna, Našl.i s�o za dobro i.potrebno, da bi i književnici istočnoga v·erozako �a pisah �vuda, g.�Je mu je po etimologiji mjesto, kao što o�i vjeroza ona zap� noga �Is� �.i kao što narod naš od obadva vjerozakona na mnogo mJesta po JUZniJem krajevima govori. Svi smo p : i z .n .a l i, da h u samostalnijeh imena na kraju u rod . množ :��eba pisati, Jer mu ondje ni po etimologiji ni po općenome narod� vo:�' n po starome slavenskom jeziku, ni po ostalijem današ .. . g�JeZICima nJIJem slavenskijem nije mjesta /... /. ���mo j �. d.n o g l. � s i e e p r i s t a l i, da se pred r, gdje ono samo soslog Cini, ne pise ni a ni e, već samo r neka stoji (n. pr. prst) /.../.93 e)
z]
3.
x
4.
5.
Ugovor �� � a srpske strane potpisali Vuk Stefanović Karadžić Đu . ro a �ICIC, � Slovenac Franjo Miklošič, a s hrvatske strane Iva Ku ku J evic, Imitrija Demeter, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel i Stefan : PeJakovic. B � čki do ��v�r odbacivao je ilirsku jezičnu koncepciju prihva . . , . . obilJezJa CaJUCl IZ Vukova jezika, a djelomično i iz predilirskoga hr :at skog s�andarda. Odbačeno je miješanje dijalekata i stvaran · e . . Jezi�a kOJl u �tvarnosti ne postoji u korist jednoga, hercegovačk v ga, JUznoga IJekavskog dijalekta novoštokavskoga ti'pa, t'J · onoga .. . kOJ � Je cm�o osnovicu jezika što ga je Vuk reformirao. Predložene prom� ene �ota� aš�jeg i irskoga pravopisa što se tiče e, erliu, a u k�r � st pnhvaca�J � �acina Vukova pisanja. Ilirska misao po razena ! e l na �e���u J ���?�oga ujedinjenja sa Srbima koji u doku. . ment m su uklJUCih obiljezJa ilirskoga J. ezika · Be ekI· Je dogovor slje, ipak ostao samo pismena deklaracija bez prakd: cl ' · h po1 s�o1j � ca . . tlcmh posljedica. Tomu je bilo nekoliko uzroka. Nije nevažna bi-
� �
�
?
�
��� v
·
v.
}
V
93
· e: Putovima .. . , u poglavlju z · vmc v Kn 'J'iževni dog� vor u Becu godme 1850. (str. 275.-281.)
..
•
.
' ' iznosi cijeli dokument' odakle potj ecu ovdJe citiram ulomci (str. 279.-280.).
285
Srbi i Hrvati nisu živj eli u jed noj la činjenica da u tom raz dob lju ki razdvojen i, pot pad aju ći pod državi, nego su i dal je bili pol itič go, na zapadu nije vladala dru š Austro-Ugarsku ili pak Tursku. Dru 0. Dogovoru jer u Hrvatskoj od 185 tvena klima koj a bi išla u pri log pojedine filološke škole s vlasti pa do kraja stoljeća aktivno djeluju ni« se protivile sporazumu. »Zadra tim jezičnim projektima koje su e smatrali izd ajo m nar odn e tra su na primjer sve jezi čne ugovor ni lu nije reprezentirao ni Lj. Gaj 94 dicije. Zagrebačku filološku ško i sa i Antun Mažuranić. Uostalom, gramatičari Vjekoslav Babukić Ma edi nih točaka sporazuma. Ivan mi potpisnici nis u se držali poj ine dvorske kancelarije, 186 2. god žuranić, kao kan cel ar hrvatske ti s što je bilo u izra zitoj sup rot nos uveo je u škole Gaj ev pravopis, a, tog osim , dogovoru. Podsjetimo njegovim potpisom pri Bečkom godina obj avlj eni i radovi Vebera da su šezdesetih i sedamdesetih vna propisuje ilir ski pravopis i gla Tkalčevića u koj ima se i dal je le o mišljenje vođe Zagreb ačke ško načela ilirskoga jezika. Osobno . ik regionalnoga dometa Vukovu jeziku bilo je da je to jez inteligenciju. Njegovi pristaše Dogovor je pod ijelio zagrebačku su u izdanjima Matice ilir ske pri s l. Kukuljevićem na čelu počeli vao rafije. U ras pravi na koju je poz mjenjivati nove zasade (orto)g calo utje pisanje ie/je te r, ali to nije časopis »Neven« B. šulek je bio za 2. God ine 186 4. Jagić je u čla nku na Mažuranićevu odluku iz 186 venom časopisu »Književnik« kri Naš pravopis, tiskanome u znanst ie/ a načela te pledirao za pis anj e tizirao ilirska jezi čno -pravopisn nije h. Od toga vremena Jagić više je, r, ć (umjesto tj) te Gen . pl. bez izirao je i vukovca Ma reti ća. Na pripadao Zagrebačkoj školi, a krit a a obvezatan bio ilirski pravopis, kraju se dogodilo da je u školam a. propagira sredina oko Književnik u javnom životu promjene koje is ušava 1877. uniformirati pravop Postojeće pravopisne inačice pok promjene u školstvo. On a je uki na komisija koja je trebala uvesti u oglasnoga r, ali je po Tkalčevićev nula staro pisanje jata (e) i sam ati . Ipak nije odlučila kako će se pis nagovoru ostavila nastavak -ah -- - -------- --------- -�- ---------
ta 3. 1V. 1850 . u časopisu Lj. Gaj smjestio je tekst dokumen ! vnik zaba i rubriku Poučiteljn
94
>>Narodne novine<< u zabavnu
286
HRVATI l NJIHOV JEZIK VII. POGLAVLJE: Pobjeda štokavštine
jer se kolebala između ilirskoga etim ološkog i vukovskog fonetskoga pravopisa. Odluke komisije nisu pra vno potvrđene, a u školama će ih provesti tek gramatike Mirka Div kovića s vukovskom normom. Beč ki je dogovor u kas niji m slavistič kim radovima, koji su ne rijetko pre cjenjivali njegovo značen je, pos tao svojevrstan mit na kojemu je rast ao i slje deć i, kasniji »mit serbokroatistike«, 95 odn o sno jedinstva srp sko ga i hrvatskoga jezi ka, što naglašavaju hrvat ski lingvisti.
287
Književna središta u drugoj polovici XIX. stoljeća
• Beograd
SRBIJA
95 M. Kačić: Politika
u znanstvenoj slavistici ...
VIli. POGLAVLJE: Srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik
VI l i . POG LAVLJ E
Srpsko-h rvatski/ h rvatsko-srpski jezik Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravno pravnosti obuhvaća i prava svakoga od naših na ro�a d� �u va sve atribute svoga nacionalnog po sto!anJa z da maksimalno razvija ne samo svoju przvrednu, nego i kulturnu djelatnost. Medu tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito na cionalno ime jezika kojim se hrvatski narod slu �i, �erje neotudivo pravo svakoga naroda da svoj . vlastitim imenom, bez obzira radi li Jezzk nazzva s�?filolo��omf���menu koji u obliku zasebneje zzcne varyante zlz cak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnogjezika,
> Telegram<<, 17. ožujka 1967. godine1
Periodizacija hrvatskoga književnog jezika u XX. stoljeću, kao hr vatsko-sr� skoga jezi ka, podređena je povij esnim činjenicama koje . su postavile cezuru Izme đu pojed inih razdoblja. 2 Prvo razdoblje - od 1901 do 1918 - ozna cv u1· e · · utvrđ IvanJ · e 1· JacanJe utjecaJa hrvatskih vukovaca koji su kodificira li gramatičku i . P�avop1 �nu normu u posljednjih desetak godina XIX. stolje ća. Po . . VIJesno Je to raz ob Je Prvoga svjetskog rata nako n kojega je jugo . slavensko pitan Je, tj. stvaranje zajed ničke države Južn ih Slave na postalo zamr šen međ unar odni problem, pose bice među sami m v
•
•
•
•
•
� �
2
Navod iz časopisa >>Telegram<<. Slično misle i drugi autori, npr. M. Samardžija.
•
289
Slavenima. Do stvaranja prve države nazvane Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca došlo je u Beogradu, l. prosinca 1918. godine. »Velikosrpski nacionalisti prihvatili su ju radosno, videći u njoj na stavak Kraljevstva Srbije, dok je u bivšim habsburškim zemljama ona izazvala val nezadovoljstva, čak i pokušaj pobune hrvatske voj ske, koja je smatrala da je zemlja ozbiljno ugrožena od supremacije Srba.«3 Raspored snaga među narodima koji su se našli u zajednič koj državi od samoga početka nije bio ravnopravan. Problem jezika postajao je državnim problemom. Hrvatska ocje na hrvatskoga ili srpskoga, odnosno hrvatskosrpskoga/srpskohrvat skoga jezika negativna je iz perspektive njegova stogodišnjega po stojanja, ali ne valja zaboraviti da je u trenutku nastajanja na pri jelomu stoljeća on bio pozitivnim ostvarenjem želja za jezičnim, narodnim i državnim jedinstvom svih Južnih Slavena, kada su se oni, nakon nekoliko stoljeća nepostojanja, pojavili na zemljovidu Europe u zajedničkoj državi. Prvo razdoblje započinje Broz-Ivekovićevim rječnikom (1901.). Pravopisnu normu učvršćuju sljedeća, već spomenuta izdanja Broz-Boranićeva pravopisa koja su počela izlaziti od 1904. godine. Maretićevska se gramatička norma širila putem jednoga od naj boljih hrvatskih udžbenika, Gramatike hrvatskogjezika za ženski licej Josipa Florschiitza (1905.). Pojavljuju se i jezični savjetnici kao rezultat praktičnoga djelovanja u okviru jezične kulture i kao znak brige za usavršavanje jezika i rada na oblicima i mogućnostima nje gove primjene. Njihova se tematika svodila uglavnom na borbu za čistoću jezika, nastavljajući time Maretićeve postavke u skladu s kojima u novoštokavskome jezičnom standardu nema mjesta ne ologizmima, a ni čakavskim ni kajkavskim regionalizmima. U te se savjetnike ubrajaju Barbarizmi u hrvatskom jeziku (Zagreb, 1904.) Vatroslava Rožića4 i Branič jezika hrvatskoga Nikole Andrića5 iz 191 1. godine. Andrić za razliku od Rožića nije bio tako dosljedan 3 L. Podhorodecki: Jugoslawia .. ., str. 149. 4 M. Samardžija: Vatroslav Rožić, u : idem: Jezikoslovne rasprave i članci . .. , str. 227.-260.
5
M. Samardžija: Nikola Andrić, u: idem: Jezikoslovne rasprave i članci ... , str. 409.-472.
290
H RVATI l NJIHOV J EZ I K
novoštokavski purist jer je bio za određene normativne zahvate pro vjerene u hrvatskoj jezičnoj tradiciji. Upozoravao je na nepotrebno preuzimanje srpskih riječi koje su često rusizmi.6 On je bio prvi koji se u razdoblju ojačale »Vukovizacije« vraća i podsjeća na vrijednosti vlastita j ezika: »Hrvatski je jezik tako lijep i bujan, da se njime mo že izreći sve, čim ti duša zadršće. On je sjajan, vatren i duševan.«7 Sljedeći savjetnik napisao je T. Maretić: Hrvatski ili srpskijezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati književnim našim jezikom. On izlazi već u sljedećem razdoblju, 1924. godine, a autor u njemu p otvrđuje svoj stav iz 1899. prema barbarizmima u koje po njegovu mišljenju pripadaju sve nenovoštokavske riječi. U uvodu pisanom ekavicom, što je trebalo posvjedočiti njegov odnos prema istočnome dijalektu koji mu je jednako drag kao južni,8 ponovno kritizira riječi nepotvrđene u narodnom našem jeziku koje nisu u duhu toga jezika: »Možda će se kojemu čitatelju činiti preterano što ja najveći deo kajkavskih reči izgonim iz književnoga jezika /.../, no /.. ./ svatko vrlo lako uviđa da bi takve reči književnome jedinstvu Hrvata i Srba vrlo smetale, jer ih Srbi ne bi hteli primiti.«9 što će nam neologizmi poput glazba10, isusovac, redarstvo, slovnica, stožernik, tvornica, učionica, pita se Maretić. Po njegovu su mišljenju nepo trebne i riječi: časnik, povijest, knjižnica, proračun, stožer, tvrtka. Savjetuje da se umjesto njih rabe internacionalizmi, kako to rade drugi narodi, pa i Srbi (npr. oficir, /h/istorija, biblioteka, budget, pol, firma). Maretić nije protiv regionalizama, nego protiv tipičnih i sa mo hrvatskih neologizama i posuđenica što ih je kovao uglavnom purist B. Šulek. To je bilo u skladu s Maretićevim pogledom na za jednički j ezik i način kako se on ostvaruje, iako je time uništavao dio hrvatskoga jezičnog nasljeđa u korist srbizacije. Očito da je, ka ko primjećuje Moguš, u svakodnevnom životu i dalje taj leksik bio 6 N. Andrić: Koje nam beogradske riječi ne trebaj u, u: M. Samardžija, op. cit., str. 452.-4 63. Riječ je o člank u iz 1927. godin e.
7 Navedenono prema M. Moguš: Povijest ... , str. 180. 8 Ibidem , str. 180. 9 Ibidem, str. 180.-181.
10 Šulekov neologizam potvrđen već 1844. u >>Danici<<.
VIli. POGLAVLJ E: Srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik
291
prisutan kad je Maretić tako reagirao. Ista će se ocjena i odnos pre ma korjenitome hrvatskom leksiku ponoviti kao neizostavni ele ment jezične politike u državi nastaloj 1945. Godine 1913. Jovan Skerlić (1877. - 1914.) u članku Istočno ilijuž no narečje prvi je pokušao ujednačiti srpski i hrvatski jezik ukla njanjem dviju temeljnih razlika među njima. U tu je svrhu 1914. proveo anketu među hrvatskim i srpskim književnicima i jeziko slovcima. Njegov je projekt pretpostavljao da Srbi prihvate latinicu umjesto ćirilice, a Hrvati ekavicu umjesto ijekavice. Rat i autorova smrt prekinuli su tu inicijativu. Na Skerlićev su prijedlog ipak pozi tivno odgovorili mnogi hrvatski pisci i javni djelatnici - pobornici jugoslavenske zajednice - koji su počeli pisati ekavicom. To su bili, među ostalima, M. Krleža, T. Ujević, A. B. Šimić i A. Cesarec. Ti novi ekavci odbacili su tu praksu početkom dvadesetih godina, razoča rani politikom novonastale države. Drugo razdoblje - od 1918. do 1941. - vrijeme je pogoršavanja situacije za hrvatski jezik. U svim područjima društvenoga živo ta vidljiva je snažna centralistička politika Beograda, što se odra zilo čak i u političkome vicu u kojemu se kratica naziva države Kraljevina SHS »prevodila« kao »Srbin hoće sve«. Kao nedosljed nost parole jedan narod - tri plemena (a ne tri posebna naroda), u 3. paragrafu Vidovdanskoga ustava iz 1921. pojavljuje se čak i novo ime jezika: Službenijezik Kraljevineje srpsko-hrvatsko-slovenački, 1 1 ime koje se rabilo sve do 1937. godine. Srpski jezični unitarizam bio je posebno vidljiv u školstvu, vojsci, sudstvu. Jezična situacija ovisila je o situaciji u državi. Atentat na hrvatske poslanike u beog radskoj Skupštini 20. lipnja 1928., kad je ustrijeljen Stjepan Radić, karizmatični vođa Hrvatske seljačke stranke, a ranjena još dvojica poslanika, bio je povod raspada Kraljevine SHS. Šestoga siječnja 1929. kralj Aleksandar Karađorđević zbog državnoga udara uvo di šestojanuarsku diktaturu. Poništio je Vidovdanski ustav12 i ras11 Nalazimo ga u naslovu: Istorija srpskohrvatskoslovenačkog književnog jezika Franje Polj anca iz 1936. godine. 12 Vidovdanski ustav proglašen je 28. lipnja 1921., na dan pravoslavnoga sv. Vida. To je za Srbe poseban dan jer su toga dana 1389. izgubili bitku na Kosovu polju, a 1914. se dogodio
292
HRVATI l NJIHOV JEZIK
pustio Skupštinu. U listopadu 1929. proglasio je zakon o promjeni imena države u Kraljevinu Jugoslaviju. U tome burnom razdoblju dolazi do neposrednih promjena u hrvatskome jeziku. Godine 1926. Ministarstvo prosvjete osniva po sebno znanstveno povjerenstvo koje treba izraditi zajednički pra vopis. U povjerenstvu su bili hrvatski lingvisti vukovske orijenta cije: Maretić, Rešetar, Boranić i Ivšić. Ministarstvo je 1929. u svrhu izrade pravopisa izdalo Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S. prema kojemu je određen jedan pravopis »temeljen na velikoj jezičnoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića«. Propisom se naređivala:
Način pisanja iznesen u ovom pravilniku mora se primeniti i u svim no im izdanji�a _školskih �?jiga.. Nijedan udžbenik, bilo da pretstavlja novo izdanJe_ ram] e izdate knjlge, bilo da se sada prvi put izdaje, ne može biti odobren za školsku knjigu, ako nije izrađen po ovim pravilima.i3 �
u. skladu s Uputstvom, A. Belić 1930. godine objavljuje svoj pravo
?1 S pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnogjezika koji
Je popularno nazvan oktroirani pravopis. Iste godine izlazi također prilagođen propisima Pravop is hrvatskoga ili srpskoga jezika. Peto izdanje prerađeno prema propisima Ministarstva Prosvjete (kao i še sto i sedmo izdanje) Dragutina Boranića. Načela srpskoga pravopi sa preuzeta su iz Belićeva pravopisa. U skladu s propisima srpske ortografije promijenjeno je pisanje d + s, š, e, č, ć u: otsjeći, gradski, otš�tati, otcijepiti, otčepiti, otćušnuti. Takav će zapis poslije postati SVOJevrstan pokazatelj koji će se od normi (hrvatska ili srpska) pri mijeniti u pravopisu. Osnovano je i povjerenstvo za rad na ujednačivanju nazivlja za srednje škole. Novi pravopis Hrvati su odbacili kao znak jezične unifikacije. Cak je i T. Maretić 1931. istupio protiv državne jezične politike u anketi časopisa »Pravda«. Za obranu hrvatskoga jezika osnovano v
atentat n a n�d�ojvo u Ferdinanda u Sarajevu jer su na dan srpske narodne žalosti austrij _ ske vlasti naJavile VOJne manevre kao političku provokaciju prema Srbiji. i3 Navedeno prema M. Moguš: Povijest ..., str. 181.
�
VIli . POGLAVLJE: Srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik
293
je 1936. društvo »Hrvatski jezik« koje je godinu dana objavljivalo časopis pod istim naslovom, u redakciji S. Ivšića. Hrvati se prisje ćaju vremena svoje bogate književne tradicije. Godine 1930. izla zi Antologija čakavske lirike, a o stotoj obljetnici Gajevih reformi i odbačene kajkavske književnosti M. Krleža 1936. objavljuje na kaj kavskome Balade Petrice Kerempuha, dok S. Ivšić piše jezičnu mo nografiju Jezik Hrvata kajkavaca. Izlaze i Djela Frana Krsta Fran kopana. Sva ta djela uskrisuju i afirmiraju kajkavski dijalekt koji pripada isključivo tradiciji hrvatskoga jezika i po tome se razlikuje od srpskoga jezika.14 U tom razdoblju započinje rasprava o razli kama između srpskoga i hrvatskoga jezika umjesto dotad propa giranoga jedinstva. Razlike su posebno bile vidljive u leksiku. Tu je temu najprije započeo Srbin Radosav Bošković u radu (nedovr šenome vjerojatno zbog političkih pritisaka) O leksičkoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga književnogjezika.i5 Autor po tvrđuje postojanje tih razlika ilustrirajući ih brojnim primjerima te pretpostavlja da bi rječnik takvih riječi mogao imati oko tri do četiri tisuće leksema. On također pokušava odrediti uzroke koji su u povijesti dva jezična sustava učinili različitima, npr. posezanje Hrvata za domaćim riječima (glazba - muzika, pohrana - depozit, brojka - cifra, streljivo - municija, ljekarna - apoteka ...), dok su Srbi uzimali posuđenice iz stranih jezika. Upozorava na skupinu hrvat skih riječi kojima u srpskome odgovaraju sintagme (dragulj - dragi kamen, vozilo - prevozno sredstvo ...). On smatra da, na sreću, vri jeme likvidira »ono što je stvorila vekovna političko-kulturna izo lacija srpskoga i hrvatskoga naroda«.i6 Tom se temom dalje bavi i Julije Benešić koji u Varšavi 1937. go dine objavljuje djelo Gramatykajfzyka chorwackiego, czyli serbski ego. U toj se gramatici nalazi i rječnik leksičkih razlika između srp-
i4
Više o tome vidi J. Kornhauser: Literatura dialektalna i tozsamosć chorwacka, u: /i[zyk a tozsamosć narodowa: Slavica ... , str. 155.-168. Vidi i XI. poglavlje. i S R. Bošković: O leksičkoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga književnogjezika, >>Naš jezik« III, Beograd, 1935., str. 277.-282. Pretisak u: idem, Odabrani članci i rasprave, Titograd, 1978., str. 45.-48.
i6
Ibidem, str. 47.
294
HRVATI l NJIHOV JEZIK
skoga i hrvatskoga jezika s 1300 riječi, a namijenjen je prevoditelji ma. Taj razlikovni rječnički prikaz nije bio popraćen teorijskim pri mjedbama, imao je i neke pogrješke, a bio je, kao i čitava gramatika, malo poznat u Hrvatskoj pa nije imao ni većega utjecaja. Unatoč tome, A. Belić je napao Benešića nazvavši ga »kradljivcem srpskih riječi«. Zbog toga djela Benešić je bio nakon Drugoga svjetskog rata i politički šikaniran.17 Stanje u hrvatskome jeziku popravilo je stvaranje autonomne Banovine hrvatske (26. kolovoza 1939. godine) koja je preuzela od luke o vanjskoj politici, gospodarstvu, financijama, sudstvu, soci jalnoj politici i prosvjeti, ali, na žalost, tek neposredno prije izbija nja Drugoga svjetskog rata. U škole se vratio Boranićev Pravopis od prije 1930. godine. Sintezom polustoljetnoga funkcioniranja srp sko-hrvatskoga jezika bila je knjiga Petra Guberine i Krune Krstića Razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnogjezika, 18 objavlje na u Zagrebu 1940. godine. Suprotno službeno naglašavanoj jedin stvenosti, autori u svojoj knjizi tvrde da je hrvatskosrpski apstrak tan i umjetan jezik koji spaja dva jezika koji zasebno funkcionira ju, svaki s vlastitom posebnom strukturom i povijesti. Bio je to prvi znanstveni protest protiv nametanja unifikacije, popraćen dugim popisom razlika između tih dvaju jezika na fonetskoj, fleksijskoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, stilističkoj i leksičkoj razini, pa čak i u okvi ru tzv. jezičnih navika kao što su pisanje nadnevaka, kratica itd. Dodatak u obliku rječnika ima 4709 riječi. Guberina u naslovu te orijskoga dijela koji se nalazi ispred rječnika, pita: Zašto možemo govoriti o posebnom hrvatskom književnom jeziku?
17
I. Pranjković: Razlike izmedu hrvatskog i srpskogjezika, u: idem: Kronika hrvatskogaje· zikoslovlja, Zagreb, 1993., str. 158.-171.
18 Opširnu obradu knjige s kulturno-povijesnom pozadinom njezina nastanka nalazimo u člancima N. Bašić: Uvod u nastanak Guberina-Krstićevih Razlika. U povodu 60. obljetnice izlaska knjige, »Jezik<< 47, 4, Zagreb, 2000., str. 121.-134.; eadem: Odjeci Guberina-Krstićevih Razlika u hrvatskome jeziku i jezikoslov/ju, >>Jezik<< 47, 5, Zagreb, 2000., str. 179.-194. Osim toga, o agitacijsko-propagandnom karakteru Guberinine i Krstićeve knjige u kontekstu po litičke situacije Hrvata u Banovini iscrpno govori M. Czerwinski: /f!zyk, ideologia, narod . . . , str. 93.-99.
VIli. POGLAVLJ E : Srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik
295
Zašto se događaju sve te promjene u jezicima, koji su uv vome P �etku sačinjavali jedinstvo? Zato, jer je materijalni i du?ovn�. z��vot ��zh.����.kod različnih naroda; jer povijesni razvitak, geografski polozaj,.soctjalm z�vot, generacije i vrijeme ostavljaju svoje čvrste �ra�o�e u vanjskom noswcu tih činjenica: jeziku. Vječni pratilac života, jeztk, tde stopu u stopu s �a rodom: naklonosti i mržnje odrazuju se u jeziku, pa mu narodne. Cj. �.hne daju neizbrisiv pečat. /. . ./ Kad se te opće lingvist!čke činjeni � pn tjene na jezik, kojim govore dva različita nar��a, kao .st� su Hrva � Srb�onda nam se problem razlika između dva knJlzevna jeztka pokazuje u posebnom svjetlu.19 u1 .
t,
Guberina upozorava na sociolingvističke čimbenike koji određuju nastanak pojedinoga jezika, a rezultat su različitih narodnih tra dicija. Guberinino i Krstićevo mišljenje o karakteru srp �ko- rvat skoga jezika, njegovu funkcioniranju i uzajamnim odnostma 1z�e � đu hrvatskoga i srpskoga kao dvaju jezika koji ga tvor�, kron� osk1 je prvo koje se pojavilo u jugoslavenskom j ezik? slo;lJU u vnJe� e »zajednice«. Razlike nisu dobro primljene m_ u slJedecem r�zd�blJ � jer su ih jedni smatrali premalo radikalnim�, � drugi u � 1tanst1_ 1 : oni nakon 1945. godine, tvrdili su da je to »tlptcan pnmJer hrvat skoga jezičnog secesionizma«.20 N. Bašić zaključuje da »V�ije �nost i značenje Guberinine i Krstićeve knjige nije samo u tome sto Je dala znanstvenu podlogu za kasniji razvitak teori� ske mi�li � sam��tal � _ nome hrvatskome književnome jeziku, nego 1 u nJeZmOJ prakttcnoJ strani«. 21 Autorica misli na rječnik koji se nalazi u navedenoj knjizi. u tom razdoblju prvi se put pojavljuju srpsko-hrvatski jezični problemi. Beogradski centralizam izaziva u Hrvata osjećaj ugrože _ nosti i obrambeno ponašanje, čiji su povod uzaJamne optuzbe zbog srpskoga hegemonizma ili hrvatskoga separatizma.22
�
�
v
1 9 Ovaj je ulomak knjige pretisnut: P. Guberina: Zašto možemo govoriti o posebnom hrvat skom književnom jeziku, >>Jezik<< 44, 5, Zagreb, 1997., str. 163. 2°
21
22
1.
Pranjković, op. cit., str. 160.
N. Bašić: Odjeci . . . , str. 192.
K. Feleszko: Relacja »jf!zyk a polityka<< w najnowszych dziejach starego - nowego jf!zyka slowianskiego, >>Studia z Filologii Polskiej i Slowianskiej<5, ':':'arsza':a, 1 99., st� 1 4 �.- 1 6� � : .
�
Autor opravdava tadašnji beogradski centralizam kao nuzan cJm�emk�OJI u dotJcnOJ povi . jesnoj situaciji u novonastalu državu integrira regije raznorodne 1 s obzuom na nanonal�u i kulturnu svijest i na stupanj civilizacijskoga, političkoga i društveno-ekonomskoga razv1t-
296
H RVATI l NJIHOV JEZIK
Treće razdoblje - od 10. travnja 1941. godine do svibnja 1945. povezuje se s kvislinškom Nezavisnom Državom Hrvatskom. To je nesumnjivo bilo vrijeme restauracije hrvatskoga jezika i čišćenje od srbizama, naročito na području pravopisa i leksika koje je bilo po sebno podložno procesu srbizacije.23 Osnovan je Hrvatski državni ured za jezik. Državnu jezičnu politiku odlikuje krajnji nacionali stički purizam. Osnovni kriterij za određivanje jezične norme po staje nacionalni kriterij. Umjesto dotadašnjega Boranićeva pravo pisa uvodi se Koriensko pisanje (Uz suradnju članova Hrvatskoga državnog ureda za jezik, sastavio A. B. Klaić, Zagreb, 1942.), a zatim Hrvatski pravopis (obradio Ured za hrvatskijezik, Zagreb, 1944.).24 U dokumentu pod nazivom Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu, koji je 14. VIIL 1941. objavio Ured, utvrđuje se da je službeni i književni hrvatski jezik štokavski dija lekt jekavskoga, odnosno ijekavskoga izgovora. Taj se jezik mora pisati »po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu«. Pravopis je bio dosljedno morfološki, dotad neprimjenjivan u povijesti hrvatsko ga jezika:
Hrvatski je pravopis u načelu korienski (etimološki). On pazi na postanak rieči, t. j. čuva glavni dio rieči (korien i osnovu) i vezu s drugim riečima, te u suglasničkim skupovima ostavlja uglavnom netaknute neke suglasnike, koji se u govoru mienjaju ili izostavljaju po glasovnim zakonima. Tako va lja pisati vrabca, nadkriliti, jedanput, družtvo, bolestnik, premda se govori vrapca, natkriliti, jedamput, društvo, bolesnik.25
U pisanju refleksajata vraćena je potom ilirska tradicija : je/ie (=je/ ije). Poslije Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj je ponovno obveza tan Boranićevfonološki pravopis, ali kao rezultat reforme iz razdobka. To je izazvalo očit sukob između centralističkoga modela i težnja pojedinih nacionalnih skupina za kulturnom autonomijom (str. 151.-152.).
23 M. Samardžija: Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb, 1993.; idem: Jezični purizam u NDH, Savjeti Hrvatskoga državnog ureda za jezik, Zagreb, 1993.; M. Czerwinski: ]f!zyk propagandy w Niezaležnym Pmistwie Chorwackim. Proba charakterystyki, >>Socjolingwistyka«l9, Krakow, 2005., str. 63.-81. 24 Hrvatski pravopis, Zagreb, 1944. Pretisak u: Hrvatski korijenski pravopis, Zagreb, 1993.
25
Navedeno prema M. Moguš: Povijest .. . , str. 185.
V I l i . POGLAVLJ E : Srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik
297
lja NDH morfološki pravopis dobiva političku konotaciju, nai �e, ocjenjuje se kao »fašistički i ustaški«. 26 Posebna po� or�ost �osvec� _ _anJe star�h na je leksiku čija se »deserbizacija« odnosila na ozivlJav hrvatskih riječi: npr. tisuća (umjesto hiljada), tjedan (umjesto nedje lja, sedmica), imovnik (umjesto inventar) . .. Brojne posuđenice za mjenjivale su se domaćim neologizmima, npr. pismohrana (umje sto arhiv), samovoz (automobil), munjovoz (tramvaj), brzog/as (tele fon), brzojav (telegram), krugoval (radio), promidžba (propaganda), slikopis (film), stožer (štab), mirisnica (parfumerija) ... Nako� 19:5. te se riječi nisu rabile. Srpske se riječi osuđuju, a u tisku se P�JaVlJU ju »upozorenja«: »Opetovano je upozoravano, da se ne smiJe upo trebljavati riječ ,lice ' umjesto riječi ,osoba' i riječ ,izhrana' umjesto ,prehrana'.«27 Započeo je i rad na rječniku koji je trebao nadopumtl reformu leksika. Urednik neobjavljenoga Rječnika hrvatskog književnogje zika bio je S. Ivšić. Izišla je prva povijesna gramatika Blaža Juriši�a pod naslovom Nacrt hrvatske slovnice (I. dio 1944.) . U �v kolama Je bila obvezatna prerađena Florschiitzova Hrvatska slovnzca (1943.). Godine nakon Drugoga svjetskog rata bile su pune kritika i ten dencioznih ocjena razdoblja NDH od vladajućih krugova. Ondašnje su vlasti negativno ocjenjivale djela hrvatskih jezikoslovaca toga razdoblja (1941. - 1945.). I danas ih srpska strana ocjenjuje kao »US taški leksički i pravopisni eksperiment«.28 Četvrto razdoblje - od svibnja 1945. do proljeća 1990. - najduže je i posljednje razdoblje u povijesti srpsko-hrvatske jezične za jednice u državi koja je triput mijenjala svoje ime: Demokratska •
•
Federativna jugoslavija (1944. - 1945.), Federativna Narodna Re publika Jugoslavija (1945. - 1963.) i Socijalistička Federati �na Re publika jugoslavija (1963. - 1992.). Još za vrijeme Drugoga svjetskog rata ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođe nja Hrvatske) i AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja 26 M. Samardžija: Hrvatskijezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ···
27
M. Samardžija: jezični purizam ... , str. 15.
28 B. Brborić: Predistorija i sociolingvistički aspekti, u: Srpskijezik ... , str. 22.
298
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Jugoslavije) - partizanska tijela koja su imala političku i zakono davnu lo u - jamčili su budućim narodima Jugoslavije pravo na . · · J ezrk 1. rme. vlas trti okumenti su trebali biti pisani na »srpskom, hrvatskom, slovenackom i makedonskom jeziku« jer su svi oni rav nopravni na teritoriju cijele Jugoslavije. 29 Kasnija jezična politika u ržavi ij p štivala ove odluke. U tom je razdoblju zbog vladajuće . Id ?logrJ e J Ik, o nikada do tada, bio instrument politike koja je . tezila stvontr umfrcuano društvo s internacionalnom socijalistič kom, n etničkom svijesti, društvo u kojemu obvezuje parola brat . tv l Jedms�vo. »Srpskoj jezičnoj politici bilo je stalo do jezičnoga Je dmstva, ah samo onakva jedinstva kakvo će se realizirati na štetu hrvatskih jezičnih posebnosti.«3o Nakon Drugoga svjetskog rata u hrvatskom školstvu obveza an je Boranićev Pravopis i gramatika Ivana Brabeca, Mate Hraste e en� v i�kovića G matika hrvatskoga ili srpskogajezika (1952.) 1a Je slijedila Maretrcevu normu. Znak nadolazećih unitarističkih prmnjena b lo je raspisivanje ankete o srpskohrvatskomjeziku i pra . . voplsu koJe Je 1953. okren o »Ljetopis Matice srpske«. Uslijedio je sastanak redstavmka Matrce srpske i Matice hrvatske u prosincu 1954. godme u Novom Sadu, gdje je potpisan tzv. Novosadski do govor kao p onovna potvrda jezične zajednice prekinute u vrijeme . Drugoga SVJetskog rata i reforma u NDH. Dogovor je glasio:
� �
�
�� � �� ��
�
� �
� �
�
��� �
�
��
�
�
l.
?
�
�
�ar��ni j ��ik .Srba, .�rvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je I knJ Iz e:�� Jezrk, kOJI se razvio na njegovoj osnovi oko dva glav �a sredr.sta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora,
IJekavskrm i ekavskim.
2.
lJ_
nazivu jezika nužno je uvijek u službenoj upotrebi istaći oba nJegova sastavna dijela.31
29 Dokumente je objavio S. Babić: AVNOJ i hrvatskijezhik, u: idem, Hrvatskijezik u politič kom vrtlogu, Zagreb, 1990., str. 13.-18. 30 l · Pranl'kovJ. c:' Hrvatski standardnijezik i srpski standardnijezik, u: Jrzyk wobee przemian _ kultury, uredmk E. Tokarz, Katowice, 1997., str. 50.-59. (citat·. str. 52 .) .
�
Navedeno prema M. Moguš: Povijest . . . , str. 187.
VIli. POGLAVLJE: Srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik
299
Odlučeno je da taj jezik ima četiri službena imena: srpskohrvatski, hrvatskosrpski, srpski ili hrvatski, hrvatski ili srpski. Teoretski je to značilo da se neslužbeno mogu rabiti i nazivi: srpski i hrvatski, ali praktično je to bilo neobično teško. Neki su jezikoslovci čak doka zivali da takvi jezici ne postoje. Sedma točka Dogovora glasila je da