Historije

Tacit

Historije Latina et Graeca 1987 Priredio i preveo Miklić Josip BIBLIOTEKA

L&G biblioteka Latina et Graeca Knjiga XII Tacit / Historije Uređuju Darko Novaković, Damir Salopek, Zlatko Šešelj, Dubravko Škiljan Izvršni izdavač VPAZagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4 Likovna oprema Alfred Pal Tisak: RO »Informator«, OOUR Tiskara »Zagreb« Preradovićeva 21-23. BMK 17 SADRŽAJ 1.Kornelije Tacit i njegovo djelo 2.HISTORIAE / HISTORIJE 3.Fontes lectionum 4.Komentar 5.Kazalo 6.Bibliografija

KORNELIJE TACIT I NJEGOVO DJELO Rukopisna nam tradicija ne omogućava da s nedvojbenošću utvrdimo osobno ime Tacitovo. U rukopisu Laurentianus 68.1 (Mediceus I) nalazi se praenomen P. (P. Cornelii Taciti Ab excessu divi Aug.), upisan u novije vrijeme. U supskripcijama ostalih rukopisa sreće se također P. Corneli, djelomično od kasnije ruke. Inicijalno C. u Neapolitanus IV C 21 (Lipsiusov cod. Farnesianus): C. Cornelii Taciti ... liber primus incipit i navodno C. ili Caius Tacitus ... Ulpianorum temporum consularis u rukopisima kod Sidonija Apolinara (ep. IV 14.) i cum Cornelius C. Secundo paria suasisset (ep. IV 22.) prije će biti skraćenica od gentilnog imena Cornelius. Kod starih pisaca koji spominju Tacita: Plinija Mlađeg, Flavija Vopiska (Aurelian. 2, 1.), Orozija (VII 10, 19.), Sidonija Apolinara (carm. XXIII 154.) ne sreće se nigdje njegov praenomen. U supskripcijama Laurentianus 68. 2. (Mediceus II) nalazimo isto tako jednostavno Cornelius Tacitus. Flavije Vopisko (Tac. 10, 3) pripovijeda o caru Tacitu (275 - 276) slijedeće: » Cornelium Tacitum, scriptorem historiae augustae, quod parentem suum eundem diceret, in omnibus bybliothecis conlocari iussit, et ne lectorum iniuria deperiret librum per annos singulos decies scribi publicitus in cunctis archivis iussit et in bybliothecis poni.«1 Budući da je ovaj car bio porijeklom iz Interamne i u tom gradu imao, zajedno sa svojim bratom Florijanom, statuu s kenotafom (Vopisc. Florian. 2, 1 = Tac. 15, 1.), smatralo se da je i naš historik porijeklom iz ovoga grada, te su mu novovjeki potomci stare Interamne (dan. Terni) podigli 1514. spomenik (Angeloni, Storia di Terni, str. 42, sqq). No, kad bi tvrdnja o rodbinskoj vezi između historika i cara i bila točna, iz toga se još uvijek ne može izvoditi zaključak o identičnosti njihova mjesta rođenja. Prezriva opaska Tacitova o Sejanu kao o »municipalis adulter«2 {A. IV 3) čini nevjerojatnom pomisao da bi sam Tacit potjecao iz kakva municipija. Iako nemamo potvrda za to, ipak je daleko vjerojatnije pretpostaviti kao mjesto Tacitova rodenja grad Rim. 1 Vopisc. Tac. 10, 3: »Dao je da se u sve knjižnice smjesti Kornelije Tacit, pisac carske povijesti, jer ga je nazivao svojim pretkom; a da knjiga ne bi propala zbog nemarnosti čitatelja, dao je da se svake godine na državni trošak u svim arhivima izradi deset prijepisa i postavi u knjižnice.« 2 Malogradski bludnik

Ni o precima njegovim nemamo pouzdanih vijesti. Plinije Stariji (n.h. VII 17, 76), govoreći o slučaju neprirodno rane tjelesne dozrelosti i njoj odgovarajuće prerane smrti, spominje i: »ipsi non pridem vidimus eadem ferme omnia ... in filio Comeli Taciti equitis Romani, Belgicae Galliae rationes procurantis«3, iz čega neki zaključuju da bi ovdje mogla biti riječ o ocu našega povjesnika, iako pri identifikaciji iskrsavaju poteškoće vremenskog nesklada. U svakom slučaju Tacit je morao potjecati iz vrlo ugledne i utjecajne kuće, o čemu govori njegovo obrazovanje i politička karijera. Približna godina Tacitova rođenja može se utvrditi tek kombinacijom različitih činjenica: ako je, kao što navodi u Dial. 17, razgovor između Kurijacija Materna, Marka Apera, Julija Sekunda i Vipstana Mesale, održan »in sextam iam felicis huius principalus stationem, qua Vespasianus rem publicam fovet«* (= 75. ili 76. n.e.), Tacit slušao kao »iuvenis admodum«5, a ta oznaka odgovara uzrastu od 18. do 20. godine - kako se dade zaključiti i iz Agr. 7, gdje Tacit opisuje osamnaesto-devetnaesto godišnjeg Domicijana istim riječima - to bi se približna godina Tacitova rođenja dala postaviti u razdoblje od 56. do 59. n.e. Ima međutim i drugih kombinacija (isp. G. S. Knabe, Kornelij Tacit, Moskva 1981, str. 54, sqq). Iz Agr. 9. doznajemo od samoga Tacita da se oženio Agrikolinom kćeri: »consul [77.

n.e.] egregiae tum spei filiam iuveni mihi despoadit ac post consulatum [78. n.e.] collocavit et statim Britanniae praepositus est».6 Do kraja Agrikolina života izvjesno je da djece iz tog braka nije imao, jer bi se u epilogu Agrikolina životopisa ona morala spomenuti. Vjerojatno ipak nije bio bez potomstva, za što govori ponos caru Tacita na svoje porijeklo i navod Sidonija Apolinara iz 5. st. koji spominje povjesnika kao jednoga od predaka Polemija, prefekta Galija. 1

Plin. ,N.H. VII 17, 76: »Sami gotovo da ranije nismo vidjeli takvo što... u sina Kornelija Tacita, rimskoga viteza, upravitelja nad carskim dohocima u Galiji Belgici.« 4 Dial. 17: »i šestu već godinu sadašnje plodonosne vlade, kako Vespazijan sretno upravlja državom.« 5 sasvim mlad 6 Agr. 9: »Kao konzul zaručio je sa mnom, koji sam bio još mlad, svoju kćer od koje se tada puno očekivalo, a poslije konzulata nas vjenčao; odmah potom postavljen je za namjesnika u Britaniji.«

Stekao je temeljitu retorsku naobrazbu, o čemu sam svjedoči u Dial. 2. : »M. Aper et lulius Secundus ... quos ego in iudiciis non ulrosque modo studiose audiebam sed domi quoque et in publico assectabar, mira studiorum cupiditate et quodam ardore iuvenili (etc.)« 7 a na što nas upućuju i mjesta iz pisama Plinija Mladega: »equidem adolescentulus, cum iam tu fama gloriaque [kao govornik] floreres, te sequi, tibi 'longo, sed proximus, intervallo' et esse et haberi concupiscebams” 8 (ep. VII 20, 4.); »rogo ut ex copia studiosorum quae ad te ex admiratione ingenii tui convenit circumspicias praeceptores quos sollicitare possimus« 9 (VI 13, 11.); »numquam maiorem cepi voluptatem quam nuper ex sermone Corneli Taciti. narrabat sedisse se cum quodam circensibus proximis. hunc post varios eruditosque sermones requisisse; ,Italicus es an provincialis?' se respondisse: ,nosti me, et quidem ex studiis.' ad hoc illum:,Tacitus es an Plinius?'.»10 (IX 23, 2). Plinije spominje i govor koji je Tacit izgovorio kao konzul na pogrebu Verginiju Rufu, na čije je mjesto upravo bio postavljen: »laudatus est [Verginije Rufo] a consule Cornelio Tacito; nam hic supremus felicitati eius cumulus accessit, laudator eloquentissimus. «11 (ep. II 1, 6.). 7

Dial. 2: »Marko Aper i Julije Sekundo ... koje sam ja oba ne samo pomno slušao na sudskim raspravama nego ih i pratio i u kući i na ulici, s izvanrednom željom za naukom i s nekim mladenačkim žarom.« 8 Plin. Ep. VII 20,4: »Što se mene tiče, dok sam još bio vrlo mlad, a ti si odavno već uživao slavu, najviše sam želeo da se ugledam na tebe, da ti budem 'najbliži na velikom rastojanju' [Verg. Aen. V 320], da budem zaista takav i da me smatraju takvim.« (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982). 9 Plin. Ep. IV 13, 10: »A ja tražim i molim te, radi velike važnosti same stvari, da medu mnogobrojnim učenicima koji tebi dolaze zbog divljenja tvome duhu, potražiš učitelje koje bismo mogli pozvati.« (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982). 10 Plin. IX 23, 2: »Ali nikada nisam osetio veću radost nego nedavno razgovarajući sa Kornelijem Tacitom. Pričao mi je da je prilikom poslednjih cirkuskih igara pored njega sedeo neki rimski vitez koji ga je posle raznih i učenih razgovora upitao: 'Jesi li ti iz Italije ili iz neke provincije?' On mu je odgovorio: "Ti me poznaješ, i to po mojim knjigama!' I sada je ovaj rekao: 'Dobro, jesi li ti Tacit ili si Plinije?' (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982). 11 Plin. Ep. II 1, 6: »0proštajni govor održao mu je veoma rečiti govornik, konzul Komelije Tacit. Tim govorom krunisan je srećni život ovoga čoveka.« (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982).

Isti nas pisac obavještava kako su on i Tacit bili određeni za zastupnike Afrikancima u istražnom postupku protiv prokonzula Marija Priska: “ego et Cornelius adesse provincialibus iussis” 12 (ep. II 11, 2.), i u nastavku: »respondit Cornelius Tacitus

eloquentissime et, quod eximium orationi eius inest 6E^voi)c;.« 13 (ibid. 11, 17.); »quod ego et Tacitus iniuncta advocatione diligenter et for-titer functi essemus« 14 (ibid. 11, 19.). Iz Tacitovih riječi u Hist. II.: »dignitatem nostram a Vespasiano incohatam, a Tito auctam, a Domitiano longius provectam non abnuerim» 15 saznajemo za njegov cursus honorum. Ako se kao početak viših državnih službi uzme kvestura, koja je zahtijevala najmanju dob od 25 godina, onda ovaj podatak navodi na 54. godinu kao vrijeme Tacitova rođenja. Neki stručnjaci u izrazu »incohata dignitas« gledaju vigintivirat ili kvindecimvirat, nižu magistraturu kroz koju je, od Augustova doba, trebalo proći da se dode do kvesture. Slijedeći je stupanj nakon kvesture predstavljao pučki tribunat ili edilitet, te se izraz »aucta« mora povezati s obnašanjem ovih službi, vjerojatno ediliteta, i to najkasnije do 81. n.e. Pod Domicijanom (»longius provectams) domogao se Tacit preture i svećeničkog kvindecimvirata. A. XI 11: »is quoque [Domicijan] edidit ludos saeculares [septimos Domitianus se XIV ei L. Minucio Rufo coss., anno DCCCXXXXI, Censorin. d.n. 17, 11; dakle 88. n.e. = 841. a.u.c.], iisque intentius affui sacerdotio quindecimvirali praeditus ac tunc praetor.16 12

Plin. Ep. II 11, 2: »Ja i Kornelije Tacit, koji smo bili određeni kao branioci tih stanovnika provincije.« (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982). 13 Plin. II 11, 17: »0dgovorio je Kornelije Tacit, rjecito i - što je osobito obilježje njegova govora dostojanstveno .« 14 Plin. Ep. II 11, 19: »da smo ja i Tacit svoj zadatak savesno i valjano obavili.« (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982). 15Tac. Hisl. l 1: »Ne mogu poreći da je moje dostojanstvo zasnovano pod Vaspazijanom, pod Titom uvećano, pod Domicijanom još dalje uznapredovalo. « (Prev. J. Miklic, Zagreb, 1987). 16 A. XI 11: »Jer i on dade stoljetne igre, kojima sam vrlo revno prisustvovao. Obnašao sam kvindecimvirsku svećeničku čast i u to vrijeme bio pretor.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970).

Godine 93, kada je preminuo njegov tast, Tacit je odsutan već četiri godine: » nobis tam longae absentiae conditione ante quadriennium amissus est«17 (Agr. 45), vjerojatno kao legatus pro praetore u Germaniji. Uskoro potom, za posljednjih godina Domicijanove vladavine, vratio se Tacit u Rim. »mox [nakon Agrikoline smrti] nostrae duxere Helvidium in carcerem manus, nos Maurici Rusticique visus, nos innocenti sanguine Senecio perfudit ... praecipua sub Domitiano miseriarum pars erat videre et aspici” 18 (Agr. 45). Poslije Domicijanova pada nastupaju sretnija vremena. Pod Nervom dostiže Tacit vrhunac političke karijere - obnaša konzulat, službu koja se i u ta vremena još uvijek smatrala vrhuncem dostojanstva i krunom građanske ambicije. Kao konzul održao je posmrtni govor Verginiju Rufu (Plin. ep. II 1,6), panegirik mužu veličanstvena karaktera, proslavljenom vojskovođi koji se usudio suprotstaviti volji svojih vojnika i odbiti carsku vlast koju su mu bili ponudili. Nakon konzulata upućen je Tacit u provinciju Aziju, gdje se u službi prokonzula zadržao godinu dana (112-113. n.e.). Čini se da je doživio i Hadrijanovo stupanje na prijestolje (kolovoz 117. n.e.), ali je umro negdje između 117. i 120. n.e. ***

Raspravu Razgovor o govornicima (Dialogus de oratoribus) Tacit je vjerojatno napisao prije Domicijanova pada.* Ostala Tacitova djela pripadaju vremenu njegovih zrelih godina, epohi Nerve i Trajana, kad su političke prilike bile povoljnije za historiografiju. Drugi Tacitov spis O životu i značaju Agrikole (De vita et moribus lulii Agricolae) objavljen je 98. n.e., a potom slijede Germanija ili o porijeklu i postojbini Germana (De

origine et situ Germanorum**-, napisana iste godine, i na kraju dva monumentalna povijesna djela: Historije (Historiae), sastavljene u prvom desetljeću 2. st. n.e., i Anali (Annales ili Ab excessu divi Augusti), koje je Tacit napisao zadnjih godina svojega života. 17

Agr. 45: »što smo te, zbog dugog odsustvovanja, izgubili četiri godine ranije.« (Prev. M. Šrepel, Zagreb, 1889). 18 Agr. 45: »Uskoro su naše ruke odvukle u zatvor Helvidija; nas poništi pogled Maurikov i Rustikov, nas okvasi Senecijon nevinom krvlju ... a za Domicijana bijaše osobita čest nevolja gledati ih i biti gledanu.« (Prev. M. Šrepel, Zagreb, 1889). * Rasprava o autentičnosti i dataciji ovog manjeg Tacitova djela traju do danas. (R. Syme, The Senator as Historian, Entretiens Hardt IV, 1956, str. 203, i Tacitus 1 str. 112 sqq.; A. Michel, Le dialogue des orateurs, Paris, 1962. str. 197.) ** U različitim rukopisima sreću se različiti naslovi ove geografske i etnografske Tacitove studije. Najpotpuniji naslov nalazimo npr. u cod. Stuttgartensis, Hist. Q. 152: »De origine situ et moribus Germanorum«. U nekim se inskripcijama kodeksa navodi i »de gestis«.

Zbog našeg nedostatna poznavanja Tacitova života i javnoga rada, njegovih osobnih odnosa s vladarima i moćnicima iz vladareve okoline, nije lako precizno ocrtati Tacitov politički stav. Koristeći oskudne podatke iz Tacitova djela i djela njegovih suvremenika teško je doći do zadovoljavajućeg i opće prihvatljiva rješenja. U optjecaju su tri suprotstavljene teze.*** Slijedimo jednu koja nam se čini najutemeljenijom: Senatorska aristokracija, kojoj je pripadao Tacit, prilagođavajući se uvjetima principata, teorijski je i dalje njegovala republikanske misli, potajno žaleći za svojom izgubljenom moći. Stoička joj je filozofija i stilizacija životnog ponašanja pružala sliku starorimskoga morala. Osjetivši da joj se, nakon teških iskušenja pod Flavijevcima, osobito pod Domicijanom, s dolaskom Nerve i Trajana pruža mogućnost obnove političke uloge, ona se ponadala uspješnom pomirenju slobode (libertas) i vladavine prvoga čovjeka države (principatus). Tom je idejom bio osobito zagrijan krug oko Plinija Mlađega, bliskog caru Trajanu. Tacit se nije zanosio prevelikom nadom, jer se njegova razmišljanja zadržavaju na »prividu slobode« (loco libertatis) pod principatom (Historije), a njegova skepsa ide i dalje (u Analima) do potpuno pesimističkog pogleda na mogućnost izmirenja slobode i monarhijske ideje i do spoznaje da se formalnim obnavljanjem senatskih prava nije i stvarno obnovila senatska moć. Zadržavajući opozicijski stav prema principatu, Tacit, kao predstavnik društvenog sloja kojem je po rođenju i odgoju pripadao, zazire međutim i od prevelike republikanske slobode koju i ne smatra slobodom (libertas), nego bezakonjem (licentia). S druge pak strane uvida da u principatu gradani upadaju u sve veći ropski položaj (servitus). Iz te antinomije parova libertas - licentia i principatus - servitus izvire i Tacitovo tragično poimanje rimske povijesti u njegovu velikom historijskom djelu. Iako slijedi tragove svojih prethodnika analista, osobito Salustija, Tacit ne niže događaje objašnjavajući ih neposrednim, najbližim uzrocima ili samo povodima, nego nastoji dati dublja tumačenja. *** W. Jens, Hermes 84, 1956, str. 331.

Pri tom dolazi do izražaja njegova virtuoznost u kompoziciji dramatičnih prizora i znalačkoj karakterizaciji likova, psihologiji pojedinca i mase obuzete vlastitim strastima ili zavedene podrivanjem vještih smutljivaca. Oba su velika historijska djela Tacitova puna takvih pomno komponiranih dramatičnih scena. Crtajući beskrupulozne postupke skorojevića iz vladareve okoline, on ne želi čitatelja zabaviti sablažnjivim dvorskim

anegdotama, kao što su činili drugi analisti prije njega i kao što će neposredno poslije njega učiniti Svetonije; prije želi čitatelja potresti, prenijeti mu ono što sam osjeća u duši. Zna da u sveopćoj pokvarenosti carskih vremena ima mjesta i za velike, nepotkupljive duhove, a ne zaboravlja ni na plemenite postupke inače tamnim bojama ocrtanih likova. Antiquus i priscus kod Tacita su uvijek epiteti pohvalna značenja (H. II 5. 64; A. VI 32). Plemenito porijeklo kao da u Tacitovim aristokratskim očima ima vrijednost samo po sebi (A. IV 3. VI 27. XIV 14). Za robove i barbare uglavnom ima riječi osude (A. 1 76. II 85. XI 36; Germ. 23. 33; H. 2. sqq. 13) i vrlo rijetko razumijevanja za njihovu ljubav prema slobodi (Agr. 30; A. II 88. IV 72). Iz prije spomenutog Tacitova osvjedočenja da je povratak republike samo pusta tlapnja i da se osjećaj slobode može nositi samo duboko zapretan u srcu razumljiv je i njegov rezerviran stav prema onima koji odveć otvoreno izražavanju svoju slobodoljubivost, kao Helvidije Prisko (H. IV 6) ili Peto Trazeja (A. XIV 12). Ali ima razumijevanja i riječi divljenja za one koji su zbog svojih uvjerenja spremni poći u smrt (A. IV 34. sqq. XV 57. XVI 16). Sam kao da se, osobito pod Domicijanom, držao riječi iskusnog Seneke: »sapiens numquam potentium iras provocabit, immo declinabit, non aliter quam in navigando procellam«19 (ep. 14, 7), i: »sapiens nocituram potentiam vitat, hoc primum cavens ne vitare videatur. pars enim securitatis et in hoc est non ex professo eam fugere, quia quae quis fuglt damnat»20 (ibid. 8). 19 Sen.. Ep. 14, 7: “I zato mudar čovek nikad neće izazivati gnev moćnih ljud, nego će ga izbegavati kao oluju koja besni na moru” (Pisma prijatelju, prev. Albin Vilhar, Novi Sad, MS, 1978). 20 Sen. Ep. 14, 8: »Na isti način postupa i mudar čovek: on beži od moći i sile koje bi mu mogle naškoditi, ali na takav način da se ne može videti da ih izbegava. Jer jedan deo sigurnosti nalazi se i u tome da ne pokažemo da težimo da je postignemo i da smatramo za zlo ono što izbegavamo.« (Prev. A. Vilhar, Novi Sad, 1978).

U filozofskim poimanjima Tacit je eklektik, ne slijedi slijepo nijednu sljedbu, iako su u njegovo doba, osobito u krugovima rezigniranih i prema javnom životu rezerviranih aristokrata, velikog odjeka bila našla učenja Zenonove i, nešto manje, Epikurove škole. Ni u religioznim uvjerenjima nema kod Tacita pune dosljednosti. Gledajući oko sebe tolike primjere nekažnjene nečovječnosti i trpljenja nedužnih, Tacit je -nikakvo čudo - morao doći do predodžbe kako su bogovi ravnodušni prema ljudskoj sudbini: »adprobatum est non esse curae deis securitatem nostram, esse ultionem« 21 (H. 1 3); »eadem illos deum ira, eadem hominum rabies, eaedem scelerum causae in discordiam egere« 22 [ibid, II 38); »propitiis, si per mores nostros liceret, deis« 23 (ibid, III 72); »deum ira in rem Romanam« 24 (A. IV 1); »aequitate deum erga bona malaque documenta»25 (ibid, XVI 33); »quae [prodigiaJ adeo sine cura deum eveniebant, ut multos post annos Nero imperium et scelera contmuaverit»26 (ibid, XIV 12). Rjeđa su mjesta gdje se Tacit o bogovima izražava kao Rimljanin vjernik. Kao izvore za svoja historijska djela navodi Tacit: acta diurna (A. III 3. XIII 31. XVI 22), acta senatus (A. V 4. XV 74), Agrippinae commentarii {A. IV 53), Gaja Plinija (H. III 28. A. 1 69), Korbulona (A. XV 16), Vipstana Mesalu (H. III 25. 28), Kluvija (A. XIII 20. XIV 2), Fabija Rustika (A. XIII 20. XIV 2. XV 61), Sizenu (H. III 51), no u pravilu govori općenito o scriptores annalium (A. IV 53), scriptores senatoresque eorundem temporum (A. II 88), celeberrimi auctores {A. IV 10), temporum illorum scriptores (A. XII 67. XIII 17). Nerijetko se poziva i na usmene izvore: »audire me memini ex senioribus« (A. III 16; isp. i XI 27. XV 41. 73). 21

Tac. Hist. 1 3: »potvrđeno je da bogovima nije na brizi naša sigurnost nego osveta.« (Prev. J. Miklić,

Zagreb, 1987). 22 Tac. Hist. II 38: »Ista srdžba bogova, isti bijes ljudi, iste s ih prilike za zločinstva tjerale u razdor.« (Prev. J. Miklić, Zagreb, 1987). 23 Tac. Hist. III 72: »uz milostivu naklonost bogova - ako je to moguće s obzirom na naš način života -« (Prev. J. Miklić, Zagreb, 1987). 24 »srdžba božja spram rimske države« 25 A. XVI 33: »Zbog ravnodušnosti bogova prema dobrim i opakim primjerima.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 26 A. XIV 12: »Za te je pojave (čudna znamenja) bogovima bilo tako malo stalo da je Neron još mnogo godina nakon toga i dalje vladao i zločine počinjao.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970),

Često se usteže dati svoj sud o nekom događaju (A. 1 81. V 10. VI 7. XIII 20). Na nekim mjestima suprotstavlja svoj sud izvješću drugih autora ili svjedoka: »scriptores ... tradiderunt. nobis videnturs (H. II 101); »invenio apud quosdam auctores ... ego reor« (A. II 37). Produbljeni je pragmatizam u izlaganju događaja (isp. H. 1 4: »ut non modo casus eventusque rerum, qui plerumque fortuiti sunt, sed ratio causaeque noscantur«27 na mnogim mjestima zamagljen fatalizmom: »mihi, quanto plura recentium seu veterum revolvo, tanto magis ludibria rerum mortalium cunctis in negotiis obversantur” 28 (A. III 18); »dubitare cogor, fato et sorte nascendi ... an sit aliquid in nostris consiliis” 29 (ibid, IV 20); »fatali quodem motu ... seu prava sollertia” 30 (ibid, V 4); »mihi haec ac talia audienti in incerto iudicium est fatone res mortalium et necessitate immutabili an forte vol-vantur»31 (VI 22). Nije rijetka pojava da Tacit daje jedan uz drugi prirodan i trnscendentalan uzrok: »Varus fato et vi Arminii cecidit«32 (A. 1 55), ili fatalistički i teistički: »fatum et ira dei« (H. IV 26). Pretežno se ipak opredjeljuje za imanentno objašnjenje, a samo tamo gdje nije posve jasno, pomišlja na djelovanje udesa. Istančan osjećaj za koncizne, gotovo gnomske, nenametljive psihološke opaske Tacit dokazuje na više mjesta: »neque femina amissa pudicitia alia abnuerlt«33 (A. IV 3); »proprium humani ingenii est odisse quem laeseris«34 (Agr. 42); »haud ignarus summa scelera incipi cum periculo, peragi cum praemio«35 (A. XII 67); »facetiis acerbis, quarum apud praepotentes in longum memoria est»36 (ibid, V 2); »quod in seditionibus accidit, unde plures erant omnes fuere»37 (H. 1 56). Neprovjerene vijesti i prepričavanja koristi jedino u svrhu temeljitijeg i nepristranijeg izvještavanja i uvijek na to upozorava čitatelja: »ut conquirere fabulosa et fictis oblectare legentium animnos procul gravitate coepti operis crediderim, ita volgatis traditisque demere fidem non ausim«38 (H. II 50), tako da obećanje dano na početku obaju velikih povijesnih djela - »sine ira et studio« i »neque amore quisquam et sine odio dicendus est« - nikako ne djeluje poput floskule nego kao iskrena namjera, koju je pisac u pretežnoj mjeri i ispunio. Kod Tacita srazmjerno su rijetki i historijski ekskursi; nala-zimo ih nešto u Historijama (II 3. 38. III 72. IV 83 sqq.) i Analim (III 26 sqq. - de principiis iuris', 21 sq. — de astrologia; XI 22. - de quaestura). U opisima bitaka iz građanskih ratova izbija njegovo turobno raspoloženje i tragična vizija bliske propasti. U dramatičnim slikama s pomno odabranim karakterističnim i upečatljivim detaljima vidljiva je sva veličina ovog historika. Poetičnost i patetičnost njegova stila bliska je pjesništvu i njegovu zanosu. Ta je intencija, iako potječe još iz peripatetičkih teorijskih stavova i helenističkog doba koje je davalo historije s traženim uzbudljivim scenama i dramskim efektima, našla vidnog odjeka i u Tacitovu Rimu. Dovoljno je sjetiti se Kvintilijanovih riječi: »historia est proxima poetis et quodammodo carmen solutum»39 (inst. orat. X 1, 31). I ranije je već Ciceron preporučao ovaj postupak rimskim piscima, osobito pri sastavljanju historijskih monografija (isp. Cic. ad fam. V 12).

27Tac. Hist. 1 4: »da se upoznaju ne samo izvanjski tokovi događaja - koji su ponajviše slučajni - nego smisao i uzroci.« (Prev. J. Miklić, Zagreb, 1988). 28 A. III 18: »S obzirom na me, što više mislim na stare i novije događaje. to mi se više, u svakoj zgodi, ukazuju hiri ljudskoga udesa.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 29 A. IV 20: »To me potiče na sumnju da li slučaj koji ravna sudbinom već od rođenja ... ili što stoji do naše mudrosti.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 30 A. V 4: »po nekom kobnom nadahnuću ... ili nespretnom gorljivosti.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 31 A. VI 22: »Ali, kada čujem za te i slične primjere, nadođe mi sumnja da li ljudskim stvarima upravlja usud i nepromjenljiva nužda, ili puki slučaj.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 32 A. 1 55: »Var je pao po usudu i od nasilja Arminijeva.« 33 A. IV 3: »žena koja je izgubila stid ne bi mogla drugo da uskrati.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 34 Agr. 42: »0sobina je ljudskoga duha na onoga mrziti, koga si uvrijedio.« (Prev. M. Šrepel, Zagreb, 1889). 35 A. XII 67: »Doista ,osvjedočen da, iako je opasno započeti najveća zločinstva, isplati se izvršiti ih.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 36 A. V 2: »(običavao se izrugivati Tiberiju) zajedljivim šalama koje mogućnici dugo pamte.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 37 Tac. Hist. I 56: »što se dogada u pobunama, tamo gdje ih bijaše više, bili su svi.« (Prev. J. Miklić, Zagreb, 1988). 38 Tac. Hist. II 50: »Mada vjerujem da bi bilo daleko od ozbiljnosti započeta djela pretraživati pričanjima i izmišljotinama naslađivati srca čitatelja, ipak se ne bih usudio lišiti vjerodostojnosti saopćenja i predanja.« (Prev. J. Miklić, Zagreb, 1988). 39 Quintilian. Inst. orat. X 1, 31: »povijest je vrlo bliska poeziji i na neki način pjesma u prozi.«

Ostvarenju bliskosti historiografije i pjesništva služi i Tacitov jezik, u izboru riječi i načinu njihove uporabe. Obojen je izrazito pjesnički (color poeticus), kao i jezik suvremenih govornika. Tacit često izbjegava klasičnu riječ zamjenjujući je kakvim izrazom iz stare Nevijeve, Enijeve ili Lukrecijeve jezične riznice, kao što je prije njega činio i Salustije, a njegovo ugledanje na pjesnike ogleda se i u čestoj upotrebi jednostavnog glagolskog oblika umjesto složenog (simplex pro composito). Njegov je vokabular obogaćen i mnogim riječima iz Vergilija i grecizmima svojstvenim pjesničkoj dikciji. Tacit izbjegava monotoniju nijansiranjem (varietas coloris), izmjenom tempa: sad živahnim i brzim, sad mirnim i veličanstvenim pripovijedanjem. Radi dramatskog efekta često pokraćuje iskaz (brevitas), prekida ga, zamjenjuje slikom, ispušta pomoćni glagol, služi se asindetonom. Eliptična, nagla, zgrčena, nesimetrična rečenica krije duboke, pronicljive, ali često samo natuknute misli do kojih se čitatelj mora probiti vlastitim otkrivačkim postupkom. Odatle neopravdan sud o Tacitovoj nedovoljnoj jasnoći. Tacit slika jednim, krepkim potezom. Stoga je i nikla poznata poslovica da svaka Tacitova riječ vrijedi koliko i čitava Livijeva rečenica. *** HISTORIJE »neque amore quisquam et sine odio dicendus est« (Hist. 1 1, 3) Tacit je napisao Historije nakon Agrikole i Germanije, negdje između 101. i 109. n.e. U tom se djelu prikazuju dogadaji od Neronove smrti do smrti cara Domicijana, od 69. do 96. n.e., razdoblje dakle poslije onoga koje će Tacit tek kasnije opisati u Analima. Vrijeme je poštedjelo samo četiri prve i početak pete knjige.

U prvoj se knjizi, koja obuhvaća vrijeme od siječnja do ožujka 69. n.e., prikazuje stanje u prijestolnici nakon Neronove smrti, pohod Galbin iz Hispanije u Rim, njegova kratkotrajna vladavina, zavjera Otonova protiv Galbe i njegov uspon na prijestolje, ubojstvo Galbe, ustanak Vitelijev na čelu germanskih vojski i pripreme Otonove za ratni pohod protiv Vitelija. Druga knjiga, koja iznosi pobunu istočnih legija pod vodstvom Vespazijana, ratne operacije u sjevernoj Italiji, Otonovu smrt, Vitelijev put prema Italiji i Vespazijanov konačan otpad od Vitelija, obuhvaća vrijeme od ožujka do rujna 69. n.e. Treća knjiga (kolovoz - prosinac 69. n.e.) posvećena je opisu borbi između vitelijevaca i flavijevaca u Italiji, na putu prema Rimu i na ulicama samoga Rima, požaru Kapitolijskog hrama, smrti Vitelijevoj i ustoličenju dinastije Flavijevaca. U četvrtoj knjizi (siječanj - srpanj 70. n.e.) govori se o sporovima u senatu, političkim potezima nove vlasti, no najvažniji je njezin sadržaj ustanak Gala i Germana pod vodstvom Julija Civila. I na kraju, u sačuvanom dijelu pete knjige (siječanj -rujan 70. n.e.), dan je širok opis Judeje, njena glavnog grada Jeruzalema i analiza vojno političkog položaja njegova na početku Titove opsade grada. Knjiga završava opisom vojnih operacija u Germaniji i pregovorom između rimskoga vojskovode Cerijala i ustanika Civila. Naslov se ovoga djela oslanja na istoimena djela Tacitovih prethodnika Sizene, Salustija i Azinija Poliona, a vjerodostojnost mu potvrduje i Tertulijan koji pedesetak godina poslije Tacita, pobijajući bajku o Židovima koji navodno obožavaju magareću glavu, veli da tu lažnu priču donosi »Cornelius Tacitus in quinta Historiarum suarum« (Terlullian. Apol. 16). Sadržaj samoga pojma precizira Aulo Gelije u svom djelu Noctes Atticae označavajući da je »historia« pripovijedanje suvremenih dogadaja.Pojam » annales« Rimljani su, naprotiv, pridržavali za razdoblja koja prethode piščevu vremenu. Drugo nam svjedočanstvo o naslovu ovog djela pruža prijatelj Tacitov Plinije Mlađi u ep. VII 33,1: »auguror nec me fallit augurium historias tuas immortales futuras”.40 Na kraju krajeva i sam Tacit omeđuje svoje djelo na »nostra aetas« (H. 1 43). Oslanjajući se na Jeronimove komentare uz Zahariju 3, 14: »Cornelius Tacitus, qui post Augustum usque ad mortem Domitiani vitas Caesarum triginta voluminibus exaravit«41 (Comm. V 2. p. 913 sq. Vall.) stručnjaci zaključuju da od tog broja 16 knjiga otpada na Anale, a 14 na Historije. I u cod. Laurentianus 68. 2. (Mediceus II) i u drugim rukopisima zastupljen je ovakav način brojenja. 40

Plin. Ep. VII 33, 1: »Slutim, a moja me slutnja ne vara, da će tvoji istorijski spisi biti besmrtni.« (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982). 41 Hieronym. Comm. V 2: »Kornelije Tacit, koji je u trideset knjiga opisao živote careva od Augusta do Domicijana.«

Redoslijed i povezanost sadržaja obaju djela razabire se iz A. XI 11.: »utriusque principis [Augusta i Klaudija] rationes [u vezi s ludi saeculares} praetermitto, satis narratas libris quibus res imperatoris Domitiani composui. [u dijelu Historija koji obuhvaća povijest vladavine cara Domicijana]. nam is quoque edidit ludos saeculares« .42

Navode iz nesačuvanih knjiga Tacitovih Historija nalazimo kod Paula Orozija (VII 3, 7. 9, 7. 10, 19. 19, 4. 34, 5), a izvjesno je da ih je koristio i Sulpicije Sever (Chron. 11 30, 3. i 6). Prilog sadržaju ovoga djela mogla su biti i dva pisma koja je Plinije Mlađi uputio Tacitu na njegovu molbu (Ep. VI 16; 20), 106. ili 107. n.e. i treće, već spomenuto (VII 33), u kojem ga prijatelj, želeći da i njegovo ime nađe dostojno mjesto u Tacitovim Historijama, upozorava na slučaj kojemu je bio sudionik. Dio Historija mogla je predstavljati i knjiga koju je Tacit poslao Pliniju »ad adnotandum» (prema Ep. VII 20; 1. VIII 7). Karakteristiku vremena koje će opisati u Historijama i ozračja u kojemu će ostvariti ovo djelo Tacit navješćuje u Agrikoli: »memoriam prioris servitutis ac testimonium praesentium bonorum»43 (Agr. 3). Pristupajući sadržaju ne »vetera et scripta aliis« nego » nova«, iako ne i »intacta (aliis)« - da se poslužimo riječima Plinija Mladeg (Ep. V 8, 12) Tacita nisu morale pri pisanju zaokupljati tjeskobne misli na mogući nepovoljan prijem i odjek njegova djela kod osobito zainteresirana.čitateljstva. Protagonisti i sateliti tragične epohe nestali su u požaru koji su sami potpalili ili su preostali, ali samo kao spaljeni panjevi iz kojih se zelene mladice više nisu mogle razrasti, te je tako za Tacita otpao strah da bi na sebe mogao »navući teške uvrede«, kao i potreba da izazove nečiju makar i »beznačajnu zahvalnost«, iako se i u to vrijeme sigurno našlo onih »koji su pričali da je bio suviše škrt kad hvali i suviše izdašan kad kudi« (Plin. Ep. V 8, 13). 42

A. XI 11: »Neću kazati koji su kriteriji vodili oba vladara, dosta sam ih ispripovjedio u knjigama gdje sam napisao povijest cara Domicijana. Jer i on dade stoljetne igre.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 43Agr. 3: »spomen pređašnjega ropstva i svjedočanstvo sadašnje sreće« (Prev. M, Šrepel, Zagreb, 1889).

Tacit i Plutarh pisali su u isto vrijeme, mada je vjerojatno da je Plutarh biografije Galbe, Otona (i Vitelija?) napisao nešto prije Tacita. Podudarnosti u njihovim izvještajima ne bi se ipak morale objasniti ovisnošću jednoga o drugom, kako su željeli dokazati neki stručnjaci u prošlom stoljeću (O. Clason, Plutarch u. Tacitus, Eine Quellenuntersuchung, Berlin 1870, str. 73) nego korištenjem zajedničkih izvora, od kojih je na prvom mjestu enciklopedijsko djelo Plinija Starijeg. Njega je Tacit prije svega skratio, nadomještajući analistički poredak sažetim i sadržajnim preciziranjem širokih opisa, izbacujući nevažne detalje - citate, geografske i historijske ekskurse - sažimljući opise ratnih operacija sl. Pri tom je izmijenio i političko gledište: umjesto flavijevskog karaktera svog izvora (isp. H. II 101: »Scriptores temporum, qui potiente rerum Flavia domo monimeta bielli huiusce composuerunt, curam pacis et amorem rei publicae, corruptas in adulatio-nem causas, tradidere” 44 - što se svakako odnosi na Plinija Starijeg) dao je oduška svojim aristokratskim i senatorskim simpatijama prema Galbi, svaljujući vjerolomnost plemstva i njegovih vojskovoda na podrivačku aktivnost Otona i njegovih pokvarenih pomagača. Pažnja se Tacitova u Historijama zadržava na gibanjima masa. Tacit ponire u psihologiju gomile koja uživa u prevratima, u prizorima krvoprolića, koja je uvijek spremna da ode za onim tko joj ponudi više u novcu, plijenu, položaju. Ne izmiče njegovu oštrom oku ni servilnost, povodljivost i prevrtljivost provincijskog gradskog vijeća (II 52). Snaga je Tacitova što u koncentraciji na kakav zastrašujući detalj zna pružiti presjek raspoloženja aktera i statista: »Takvo je bilo rasploženje da se najgoreg

zlodjela smjelo laćala nekolicina, «većina ga htjela, svi dopuštali« (I 28); što i logičkim zaključkom na neočekivanu mjestu zna zateći čitatelja: »U građanskim se naime ratovima zarobljenici ne pretvaraju u plijen« (11 44); što uzgrednom opaskom zna potencirati strahotu promatrana zbivanja: »Dok je vojnik naime bio zaokupljen krvlju i klanjem. ratni je plijen padao u ruke svjetini« (III 83). 44 Tac. Hist. II 101: »Povjesnici koji su za vladavine flavijevske kuće sastavili povijesti ovog rata naveli su laskom izopačene uzroke: brigu za inir i ljubav prema državi.« (Prev. J. Miklić, Zagreb, 1987).

No, mada manje negoli u Analima, Tacit nam je i u Historijama podario nekoliko mračnih, tragičnih, ali i nezaboravnih likova. Na prvom je mjestu, i najzaokruženiji, lik cara Otona, pretvornog i podlog uzurpatora, punog pritajenih strasti, koji, uspevši se na prijestolje, gotovo daje naslutiti da bi, za to mračno doba, mogao postati umjeren i uzoran vladar, a svojim dragovoljnim odlaskom u smrt za dobrobit države pobuđuje u velikoj mjeri sažaljenje i simpatije. Vitelije je bestijalna figura odana niskim strastima. Njegov lik u svoj njegovoj okrutnosti Tacit ogoljuje kontrastirajući ga s likom njegove majke Sekstilije - opet prefinjenim detaljem: »Pričalo se pače da je na prva pisma svog sina rekla kako nije rodila Germanika nego Vitelija« (II 64) - s držanjem njegove žene Galerije (ibid.), pa i paradoksalno - sa sudbinom brata mu Lucija Vitelija, »po manama jednaka bratu, koji je za njegove vladavine bio prilično oprezan i koji s njime nije toliko dijelio njegovu sreću koliko je silom bio uvučen u njegovu propast« (IV 2). Na trećem je mjestu po dorađenosti lik budućeg cara Vespazijana, prekaljena ratnika kojega je samo tragično stanje rimske države, što se našla u rasulu zbog stranačkih razmirica, natjeralo da se odazove pozivu vojskovoda i vojnika i prihvati carsku vlast. Njegov je lik ostao neokaljan jer je sve higijenske mjere, neophodne za učvršćenje nove vlasti, Tacit pripisao Mucijanu, namjenjujući Vespazijanu ulogu donosioca konačnog mira i kakva-takva boljitka nakon burnih godina gradanskih ratova. Velika je šteta što zbog gubitka ostalih knjiga Historija o likovima koji su u sačuvanim tek skicirani moramo samo nagađati - o liku plemenitog i samozatajnog Tita, ambicioznog i himbenog Domicijana -i po sjaju prvih knjiga naslućivati veličinu lakune u rimskoj i svjetskoj književnosti. *** Sve ove kvalitete koje izdižu Tacitovo historijsko djelo daleko iznad njegovih prethodnika i nastavljača bile su glavnim uzrokom što su ga potonje generacije, navikle da u djelima historika traže samo dvorske intrige, anegdotske i biografske bizarnosti ili antikvarske zanimljivosti, zaboravile. Kršćanska su ga pak stoljeća ignorirala zbog njegova negativna prikaza vjerovjesnika nove religije i izrugivanja Mojsijeva kulta. Ni u vrijeme preporoda, kad se ponovo pojavljuju i prepisuju rukopisi Tacitovih djela, Tacit nije na osobitoj cijeni, jer su humanisti bili redom okrenuti ciceronijanizmu, te im je Livijevo povijesno djelo, stilski bliže Ciceronu, bilo prihvatljivije. Tek s pojavom protureformacije i velikih duhovnih gibanja i potresa što su zahvatili čitav zapadnoevropski kulturni prostor staložena i simetrična Ciceronova rečenica prestaje biti primjerena strasnom uzletu misli i prevratničkih ideja. Na Tacitu i Seneki nadahnjuju se Corneille (Othon, 1664), Racine (Britanicus, 1669), Alfieri (Ottavia), Montaigne, Francis Bacon, Milton, Pascal, La Bruyere. Taci-tov antimonarhistički stav koriste francuski enciklopedisti i revolucionari u borbi protiv apsolutizma. Devetnaesto stoljeće, koje

donosi velik napredak u političkim, historijskim i filološkim znanostima, konačno pristupa Tacitu mirnije, uočavajući u njegovu djelu vrijednosti i nedostatke povijesnog rada i ističući veličinu i originalnost nje-gova umjetničkog genija. RUKOPISNA PREDAJA Za uspostavu teksta Tacitovih Historija stoje danas stručnjacima na raspolaganju 2 kodeksa, od kojih ipak jedino Laurentianus 68. 2. (Mediceus II) i Leidensis BPL 16. B pružaju izvornu i neporemećenu tradiciju, dok su ostali ili od ovih derivirani ili - da se opreznije izrazimo - u vrlo bliskoj vezi s njima. Prvo mjesto među njima bez sumnje i danas drži cod. Laurentianus, mada i Leidensis pruža mnoge lekcije od velikog značenja i nikako ga ne bi valjalo zanemariti. Cod. Laurentianus 68. 2. (Mediceus II) napisan je u montekasinskom samostanu između 1038. i 1058. godine (E. A. Lowe, The Unique Manuscript of Tacitus' Histories, Casinensia I, 1929, str. 260. sqq.) pravilnom beneventanom na dobro obrađenom pergamentu. Obuhvaća 30 kvaterniona i jedan slobodan list. Listovi 1v – 47r sadržavaju Anale kirj. 11-16, a listovi 48r – 103v Historije knj. 1-5. Listovi 3 i 6 osmoga kvaterniona nestali su u nepoznato vrijeme. Na početku teksta nema inskripcije, a knjige su numerirane prema redoslijedu 11-21. Listovi 1r i 47v (kao i drugi stupac listova 47r i 103v) ostali su neispisani. Tekst je ispisan u dvama stupcima koji, osim na nekoliko listova, imaju po 35 redaka. Prema svemu sudeći kodeks se u čuvenom samostanu zadržao kojih tri stotine godina i zainteresirani su ga čitaoci prilično često koristili. Kasnije su naime ruke u različita vremena mnogo toga u tekstu ispravile ili između redaka ponovo ispisale izblijedjela i nejasna mjesta teksta (Giarratano, Hist. edit,. Romae 1939. p.VI). Nestali su i prijepisi kodeksa sa prije spomenutih listova (Hist. 1 69-75,2. 1 86,2:-II 2,2). Da su takvi prijepisi postojali još na početku 15. st., vidi se iz pisma što ga je Poggio uputio Niccolu Niccoliju 1427. (ep. III 14), a istu činjenicu potvrđuje i cod. Vaticanus 1958. (napisan 1449), čiji knjižničar na koncu manuskripta svjedoči da je »ab exemplo transscripsisse quod inter cetera de quibus scitur non est pessimum neque mendo.sissimum« (slično i cod. Bodleianus 27605). Lako je pak dokazati da se cod. Vaticanus ne smije svesti na cod. Laurentianus niti na stari prijepis nego na neki primjerak deriviran iz njih. Giovanni Boccaccio uzeo je prije godine 1370. ovaj kodeks iz samostanske knjižnice koja je u to vrijeme bila posve zapuštena i prekrivena prašinom. (H. Rostagno, Codices graec. et lat. photographice depicti VII 2., Lugduni Batavorum, 1902. p. VI). Niccolo Niccoli je 1378, poslije smrti Boccacciova baštinika Martina de Signa, došao u posjed njegovih kodeksa, a on sam, koliko se zna, nije prikupio nijedne knjige iz montekasinskog samostana. Niccoli je kodeks oporučno ostavio firentinskom Konventu Svetoga Marka. Odatle je, u pobliže neodređeno vrijeme, prešao u biblioteku Laurentianu, gdje ga je prvi 1599. vrlo pomno kolacionirao Curtius Pichena. Od vremena Pichene kod svih se izdavača uvriježilo mišljenje da ostali kodeksi koji sadržavaju ova Tacitova djela potječu jedino od Medicejskog kodeksa. Ovo je mišljenje u novije vrijeme osporio C.W. Mendell (Amer. J. Phil. 72, 1951, str. 337 sqq. i 75, 1954, str. 250 sqq, Tacitus, New Haven, 1957, str. 328) dokazujući samosvojan karakter cod. Leidensis BPL. 16. B., koji se danas čuva u knjižnici leidenskog Sveučilišta. Ostale manje značajne kodekse nabrajamo ovdje prema podjeli koju je, s obzirom na završetke teksta, proveo gore spomenuti znanstvenik. Za iscrpnu obavijest upućujemo na isto autorovo djelo str. 294-344:

I. Bodleianus 27605 Bodleianus 34372 Gudianus 118 Harleianus 2764 Jesu Collegii Oxoniensis 109 Laurent. 63,24 i 68,5 Malatestinus Caesenas II 13,5 Parmensis 861 Urbinas Lat. 412 Vaticanus Lat. 1958 Yalenses I. II. III. II. Neapolitanus IV C 22. 23. Parisiensis Regius 6118 Vaticanus Lat. 1863 Venetus 381 Vindobonensis 49 III. Budensis 9 Hauniensis S 496 Neapolitanus IV C 21 Ottoboniani 1422 i 1748 Vaticanus Lat. 1864 Vaticanus Lat. 2965 Laurent. 68,4 Cori. Leidensis BPL 16. B. papirni je kodeks napisan u Italiji 1474. god. ili nešto kasnije, tj. poslije editio Spirensis, (oko 1470) ali, kako se čini, prije izdanja F. Puteolanusa (oko 1480). Nosi inskripciju: Ex Cor. Taciti libro undecimo, ali slijedeće knjige nisu označene brojevima, iako je ostavljen razmak između njih. Druga je ruka ispravila neke iskvarene lekcije (ali je, nerijetko, tim intervencijama podala lošiji tekst) i na margini ispisala mnoge riječi koje je prepisivač kodeksa bio ispustio. U tekstu se prilično često sreću interpolacije, manje u Historijama negoli u drugom dijelu Anala. Od velikog je značaja to što se i ovdje mnoge lekcije podudaraju s konjekturama koje su stručnjaci sačinili od vremena Puteolanusova izdanja pa sve do današnjeg dana, radeći na upotpunjavanju i popravljanju teksta Medicejskog rukopisa. Ne težeći za iscrpnim prikazom, spomenut ćemo ovdje nekoliko važnijih izdanja cjelokupnih Tacitovih djela što su uslijedila nakon več spomenutih editio princeps i editio Puteolani i proširila corpus Taciteum ili bilo na koji način unaprijedila njegovo proučvanje. Izdanju koje je 1515. Beroaldus pripremio za papu Leona X dodano je prvih pet knjiga Anala iz manuskripta Mediceus 1 (Laurentianus 68. 1) što ga je spomenuti papa neposredno prije toga bio nabavio iz nekog samostana u Njemačkoj. 1533. pojavljuje su u Baselu u tiskari Hieronymusa Frobeniusa bogato komentirano kritičko izdanje koje je pripremio Beatus Rhenanus. Za rekonstukciju teksta redaktor uvodi cod. Budensis i prvi pokreće pitanje autorstva Razgovora o govornicima. 1574. u

Antwerpenu u tiskari Christophorusa Plantinusa objavljeno je cjelovito izdanje Tacitovih djela za koje se priređivač, učeni Justus Lipsius, poslužio, uz ostale, i cod. Farnesianusom (dan. Neapolitanus IV. C. 21). U poširem uvodu, u kojem se govori o životu i djelima Tacitovim, navode se i svjedočanstva starih pisaca o Tacitu i fragmenti iz njegovih djela. Razgovor o govornicima Lipsius, s ogradom, pripisuje Kvintilijanu, uvjeren da je Tacitovo autorstvo lažno (Fabii Quinctiliani, ut videtur, Dialogus; an sui saeculi oratores antiquis et quare concedant: Cor. Tacito falso inscriptus). Ovo je iscrpno izdanje ostalo dugo vremena osnovom mnogim potonjim izdanjima. Važnost nevelikog, dvotomnog izdanja, tiskanog kod Hacka u Leydenu 1686-87, leži u činjenici što se priređivač Theodor Ryck, bazirajući tekst na Med. II, uz neznatne konzultacije cod. Parisiensis Regius, koristio manuskriptom koji je pripadao Ruodolphusu Agricoli. Taj je rukopis, dugo vremena smatran izgubljenim ili izmišljotinom redaktora, nedavno tek prepoznat u cod. Leidensis B.P.L. 16. B., neobično važnom rukopisu koji pokazuje zamjetnu neovisnost o Med. II. 1752. bilježi se prvi pokušaj modemo koncipiranog kritičkog izdanja. Izdavač je Weidmann iz Leipziga. Priređivač Ernesti u obimnom predgovoru nabraja i opisuje sve dotad poznate manuskripte, ali se iz kritičkog aparata vidi da za emendaciju teksta koristi samo cod. Gudianus 118. Ernestijev tekst revidiran je u izdanju Fridricha Augusta Wolfa i J.J. Oberiina 1801. ponovnim korištenjem cod. Budensis 9. 1832-39. pojavljuju se kompletna Tacitova djela u redakciji G. A. Rupertija. U predgovoru je dan potpun pregled manuskripata poznatih do tog vremena, a u dodatku bibliografija radova o Tacitu. Uistinu moderno pripremljen tekst objavljuje kod Teubnera 1850-51. Karl Felix Halm. Ista se osnovna redakcija teksta pojavljuje u drugom izdanju 1857, u trećem 1874, u četvrtom 1883, godinu dana nakon Halmove smrti. Peto potpuno revidirano izdanje priređuje G. Andresen 1926-28, šesto (1934-37), sedmo (1949-50) i sva potonja E. Kostermann. Od važnijih modernih izdanja Tacitovih većih djela spomena su vrijedni: Oxfordski tekst Anala (1906) i Historija (1910) u redakciji C. D. Fishera, Goelzerov tekst Anala (1923-25) u Libraire Bude s francuskim prijevodom i tekst Historija (1920) s komentarom u Libraire Hachette, tekst Anala od Haralda Fuchsa objavljen u Editiones Helveticae (Frauenfeld) 1949, školska izdanja Carla Heraeusa (Historije - prvo 1864; četvrto II, sv. 1899 i peto I. sv. 1904. u obradi sina mu Wilhelma Heraeusa) i Emilea Jacoba (Anali - prvo izd. Paris, 1875-77, drugo izd. 1885-86), Holbrookovo izdanje Anala (Macmillan, 1882) i Furneauxovo izdanje istog djela (Oxford Press, 1884), te Spoonerovo izdanje Historija (Macmillan, 1891). Naše je izdanje Historija pripremljeno prema Köstermannovu kritičkom izdanju iz 1969. Na nekim smo se mjestima poveli za Heraeusom. Biljške su uglavnom sačinjene prema školskom izdanju C. Heraeusa.

TACIT

historije LIBER PRIMVS 1. Initium mihi operis Servivs Galba iterum Titvs Vinivs consules erunt. Nam post conditam urbem octin-gentos et viginti prioris aevi annos multi auctores rettule-runt, dum res populi Romani memorabantur, pari elo-quentia ac libertate: postquam bellatum apud Actium atque omnem potentiam ad unum conferri pacis interfuit, magna illa ingenia cessere; simul veritas pluribus modis infracta, primum inscitia rei publicae ut alienae, mox libi-dine adsentandi aut rursus odio adversus dominantes: ita neutris cura posteritatis inter infensos vel obnoxios. Sed ambitionem scriptoris facile averseris, obtrectatio et livor pronis auribus accipiuntur; quippe adulationi foedum cri-men servitutis, malignitati falsa species libertatis inest. Mihi Galba Otho Vitellius nec beneficio nec iniuria cogniti. Dignitatem nostram a Vespasiano inchoatam, a Tito auctam, a Domitiano longius provectam non abnue-rim: sed incorruptam fidem professis neque amore quis-quam et sine odio dicendus est. Quod si vita suppeditet, principatum divi Nervae et imperium Traiani, uberiorem securioremque materiam, senectuti seposui, rara tem-porum felicitate, ubi sentire quae velis et quae sentias dicere licet.

2. Opus adgredior opimum casibus, atrox proeliis, dis-cors seditionibus, ipsa etiam pace saevom. Quattuor prin-cipes ferro interempti; trina bella civilia, plura externa ac plerumque permixta; prosperae in Oriente, adversae in Occidente res: turbatum Illyricum, Galliae nutantes, per-domita Britannia et statim missa, coortae in nos Sarma-tarum ac Sueborum gentes, nobilitatus cladibus mutuis Dacus, mota prope etiam Parthorum arma falsi Neronis ludibrio. lam vero Italia novis cladibus vel post longam saeculorum seriem repetitis adflicta; hausta aut obruta [urbes], fecundissima Campaniae ora; et urbs incendiis vastata, consumptis antiquissimis delubris, ipso Capitolio civium manibus incenso. Pollutae caerimoniae, magna adulteria; plenum exiliis mare, infecti caedibus scopuli.

PRVA KNJIGA 1. Početak će moga djela biti drugi konzulat Servija Galbe s Titom Vinijem. Onih osam stotina i dvadeset godina pređašnjega doba poslije osnutka grada mnogi su pisci naime prikazali - dok su pripovijedali o povijesti rimskoga naroda - s jednakom rječitošću kao i slobodoumnošću. Pošto je kod Akcija pala odluka u ratu, a prilog je mira bilo da se sva vlast prenese na jednoga, plemeniti se oni duhovi povukoše. Istovremeno se istina na više načina iskvarila, prije svega nerazumijevanjem javnoga života, koji je postao stran, zatim željom za ulagivanjem ili, s druge strane, mržnjom prema vlastodršcima. Tako ni jednima ni drugima - ni mrziteljima ni udvoricama - nije bilo stalo do budućnosti. No, ulagivanje pisca lako se može odbaciti, kleveta i jal primaju se otvorenim srcem. Ta ulizivanje nosi u sebi odvratan prijekor zbog ropstva, pakost - lažnu sliku iskrenosti. Galba, Oton i Vitelije nisu mi poznati ni po dobročinstvu ni po nepravdi. Ne mogu poreći da je moje dostojanstvo zasnovano pod Vespazijanom, pod Titom uvećano, pod Domicijanom još dalje uznapredovalo. No oni koji su se obavezali na nepokolebivu istinoljubivost ni o kome ne smiju govoriti ni s ljubavlju ni s mržnjom. Ako mi dotekne života, principat božanskoga Nerve i Trajanovu carsku vlast - plodniju i manje osjetljivu gradu - ostavio sam za starost, u rijetkoj sreći vremena, u kojima je slobodno misliti ono što želiš, a ono što misliš reći. 2. Prihvaćam se djela bogata nesrećama, puna strašnih bitaka, razdora i buna, čak i u miru užasna. Četiri cara smaknuta mačem, tri građanska rata, više vanjskih ratova, a ponajčešće i jednih i drugih istovremeno. Uspjesi na Istoku, neuspjesi na Zapadu, uznemiren Ilirik, Galije nepouzdane, Britanija pokorena i smjesta napuštena; podigla se na nas plemena Sarmata i Sveba, proslavio se svojim i našim porazima Dačanin. Umalo se na oružje ne digoše i Parti, zavedeni vještom varkom lažnoga Nerona. Italija sasvim dotučena novim nesrećama ili onima koje se ponoviše nakon dugog niza vjekova. Progutana ili zatrpana preplodna obala Kampanije i grad opustošen požarima u kojima su uništena najstarija svetišta, a i sam Kapitolij spaljen rukama građana; oskrvnjeni sveti obredi, nečuvena preljubništva, more puno prognanika,

Atrocius in urbe saevitum: nobilitas, opes, omissi gestique honores pro crimine, et ob virtutes certissimum exitmm. Nec minus praemia delatorum invisa quam scelera, cum alii sacerdotia et consulatus ut spolia adepti, procuratio-nes alii et interiorem potentiam, agerent verterent cuncta odio et terrore. Corrupti in dominos servi, in patronos liberti; et quibus deerat inimicus, per amicos oppressi. 3. Non tamen adeo virtutum sterile saeculum, ut non et bona exempla prodiderit. Comitatae profugos liberos mat-res, secutae maritos in exilia coniuges; propinqui auden-

tes, constantes generi, contumax etiam adversus tormenta servorum fides; supremae clarorum virorum necessitates, ipsa necessitas fortiter tolerata et laudatis antiquorum mortibus pares exitus. Praeter multiplices rerum huma-narum casus caelo terraque prodigia et fulminum monitus et futurorum praesagia, laeta tristia, ambigua manifesta; nec enim umquam atrocioribus populi Romani cladibus magisve iustis indiciis adprobatum est non esse curae deis securitatem nostram, esse ultionem. 4. Ceterum antequam destinata componam, repeten-dum videtur, qualis status urbis, quae mens exercituum, quis habitus provinciarum, quid in toto terrarum orbe validum, quid aegrum fuerit, ut non modo casus eventus-que rerum, qui plerumque fortuiti sunt, sed ratio etiam causaeque noscantur. Finis Neronis ut laetus primo gau-dentium impetu fuerat, ita varios motus animorum non modo in urbe apud patres aut populum aut urbanum mili-tem, sed omnes legiones ducesque conciverat, evolgato imperii arcano, posse principem alibi quam Romae fieri. Sed patres laeti, usurpata statim libertate licentius ut erga prindpem novum et absentem; primores equitum proximi gaudio patrum; pars populi integra et magnis domibus adnexa, clientes libertique damnatorum et exulum in spem erecti: plebs sordida et circo ac theatris sueta, simul deterrimi servorum, aut qui adesis bonis per dedecus Neronis alebantur, maesti et rumorum avidi. 5. Miles urbanus longo Caesarum sacramento imbutus et ad destituendum Neronem arte magis et impulsu quam

školjevi okaljani prolivenom krvlju. U gradu još groznije mahnitanje. Plemstvo, bogatstvo, počasti - i skrivane i pokazivane - krivice, a zbog vrlina - najizvjesnija smrt. Nagrade prokazivačima ne manje omražene negoli njihovi zločini. Jedni se dokopali kao plijena svećeništva i konzulata, drugi upraviteljstava i tajnog utjecaja i sve progonili i upropaštavali iz mržnje i straha. Robovi podmićeni protiv gospodara, oslobođenici protiv zaštitnika, napokon, i one koji nisu imali neprijatelja upropastiše prijatelji. 3. Ne bijaše vijek ipak tako lišen vrlina da ne bi pokazao i dobrih primjera. Pratile su izbjeglu djecu majke, išle za muževima u progonstvo žene; smioni srodnici, postojani zetovi, nepokolebiva, čak i na mukama, vjernost robova; krajnje nevolje i smrtne opasnosti znamenitih muževa hrabro podnesene, a svršeci života dostojni proslavljenih smrti pradjedova. Pored mnogovrsnih nesreća čovječanstva kobna znamenja na nebu i zemlji, i opomene munja i proročanstva budućih događaja, radosna i žalosna, dvosmislena i očita. I nikad naime nije strašnijim porazima rimskog naroda i jasnijim znakovima potvrđeno da bogovima nije na brizi naša sigurnost nego osveta. 4. Ali, prije negoli ovo što sam naumio opišem, čini se da treba ponoviti kakvo je bilo stanje grada, kakvo raspoloženje vojski, kakvo držanje provincija, što zdravo u čitavu svijetu, što bolesno, da se upoznaju ne samo izvanjski tokovi dogadaja - koji su ponajviše slučajni -nego smisao i uzroci. Svršetak je Neronov bio doduše ugodan u prvoj navali veselja, ali je izazvao i različita raspoloženja, ne samo u gradu - kod otaca i naroda ili u gradskoga vojnika - nego i kod legija i vojskovođa, jer se narodom pronijela tajna carstva da se vladarom može postati i drugdje, ne samo u Rimu. No očevi se radovahu,

posluživši se smjesta slobodom prilično neobuzdano, kako to već biva spram vladara nova i nenazočna. Prvaci vitezova najbliži veselju očeva. Svanula je nada za bogati dio naroda povezana s moćnim obiteljima, štićenike i oslobođenike osuđenika i prognanika. Siromašan puk, navikao na cirk i kazalište, zajedno s onim najpokvarenijima od robova ili onima koji su se upropastivši svoja dobra, hranili uz sramotno služenje Neronu, utučeni i željni ogovaranja. 5. Pošto gradski vojnik - navikao na dugogodišnju službu carevima i više varkom i na vanjski poticaj negoli

suo ingenio traductus, postquam neque dari donativom sub nomine Galbae promissum neque magnis mentis ac praemiis eundem in pace quem in bello locum praeven-tamque gratiam intellegit apud principem a legionibus fac-tum, pronus ad novas res scelere insuper Nymphidii Sabini praefecti imperium sibi molientis agitatur. Et Nym-phidius quidem im ipso conatu oppressus, set quamvis capite defectionis ablato manebat plerisque militum con-scientia, nec deerant sermones senium atque avaritiam Galbae increpantium. Laudata olim et militari fama cele-brata severitas eius angebat aspernantes veterem discipli-nam atque ita quattuordecim annis a Nerone adsuefactos ut haud minus vitia principum amarent quam olim virtutes verebantur. Accessit Galbae vox pro re publica honesta, ipsi anceps, legi a se militem, non emi; nec enim ad hanc formam cetera erant. 6. Invalidum senem Titus Vinius et Cornelius Laco, alter deterrimus mortalium, alter ignavissimus, odio flagi-tiorum oneratum contemptu inertiae destruebant. Tardum Galbae iter et cruentum, interfectis Cingonio Varrone consule designato et Petronio Turpiliano consulari: ille ut Nymphidi socius, hic ut dux Neronis inauditi atque inde-fensi tamquam innocentes perierant. Introitus in urbem trucidatis tot milibus inermium militum infaustus omine atque ipsis etiam, qui occiderant, formidolosus. Inducta legione Hispana, remanente ea, quam e classe Nero con-scripserat, plena urbs exercitu insolito; multi ad hoc numeri e Germania ac Britannia et Illyrico, quos idem Nero electos praemissosque ad claustra Caspiarum et bellum, quod in Albanos parabat, opprimendis Vindicis coeptis revocaverat: ingens novis rebus materia, ut non in unum aliquem prono favore, ita audenti parata. 7. Forte congruerat ut Clodii Macri et Fontei Capitonis caedes nuntiarentur. Macrum in Africa haud dubie tur-bantem Trebonius Garutianus procurator iussu Galbae, Capitonem in Germania, cum similia coeptaret, Cornelius Aquinus et Fabius Valens legati legionum interfecerant,

po svojoj naravi naveden na izdaju Nerona - shvati da mu se ne daje dar obećan od Galbe, niti mu je po veličini plaća i nagrada jednak položaj u miru kakav i u ratu te da je vladar zahvalniji legijama koje su ga uzdigle na vlast, a inače sklon na prevrat, zločinačkim se povrh toga djelovanjem prefekta Nimfidija Sabina, koji se trudio da dođe na vlast, dao poticati na bunu. Nimfidije je spriječen u samom pokušaju, ali, premda je bila uklonjena glava odmetništva, u većine je vojnika ostala zla savjest, a činila su svoje i govorkanja onih koji su grdili starost i lakomost Galbinu. Hvaljena nekoć i u vojničkim pričanjima slavljena strogost njegova plašila je one koji su prezirali staru vojničku stegu i koji su se kroz četrnaest godina pod Neronom bili navikli da ništa manje ne vole mane vladara nego što su nekoć poštovali vrline. Čula se k tomu i Galbina riječ, časna za državu, njemu samom pogibeljna: da on kupi, a ne kupuje vojnike. Ostalo, međutim, nije bilo s ovim u skladu. 6. Nemoćna starca upropaštavahu Tit Vinije i Kornelije Lakon - prvi jedan od najpokvarenijih među smrtnicima, drugi jedan od najvećih kukavica - navlačeći na nj mržnju zbog svojih sramotnih djela i prezir zbog svoje mlitavosti. Spor bijaše put Galbin i krvav zbog ubojstva budućeg konzula Cingonija Varona i bivšeg konzula Petronija Turpilijana. Jedan kao drug Nimfidijev, drugi kao vojskovoda Neronov bez saslušanja i bez sudske obrane stradaše kao nedužne žrtve. Ulazak u grad, nakon pokolja tolikih tisuća nenaoružanih vojnika, bijaše kobno znamenje, a i onima koji su ubijali užasan. Pošto je dovedena hispanska legija, a i dalje se zadržala ona koju je iz flote sastavio Neron, grad bijaše pun neuobičajene vojske. K ovomu još i mnogi odjeli iz Germanije, Britanije i Ilirika, što ih je takoder Neron odabrao i poslao na Kaspijska vrata i u rat koji je spremao protiv Albanaca, a onda ih pozvao natrag da suzbije Vindeksove pokušaje. Vladalo je opće prevratno stanje, ne doduše naklonjeno određenomu pojedincu, ali zato na raspolaganju odvažnomu. 7. Slučaj je htio te u isto vrijeme pristigoše vijesti o smrti Klodija Macera i Fonteja Kapitona. Macera, koji je u Africi nesumnjivo izazivao nered, ubio je prokurator Trebonije Garucijan na Galbinu zapovijed, Kapitona pak u Germaniji, budući da se laćao slična pothvata, ubiše Kornelije Akvin i Fabije Valens, legijski legati, prije

antequam iuberentur. Fuere qui crederent Capitonem ut avaritia et libidine foedum ac maculosum ita cogitatione rerum novarum abstinuisse, sed a legatis bellum suadenti-bus, postquam impellere nequiverint, crimen ac dolum ultro compositum, et Galbam mobilitate ingenii, an ne alfius scrutaretur, quoquo modo acta, quia mutari non poterant, comprobasse. Ceterum utraque caedes sinistre accepta, et inviso semel principi seu bene seu male facta parem invidiam adferebant. Venalia cuncta, praepotentes liberti, servorum manus subitis avidae et tamquam apud senem festinantes, eademque novae aulae mala, aeque gravia, non aeque excusata. Ipsa aetas Galbae inrisui ac fastidio erat adsuetis iuventae Neronis et imperatores forma ac decore corporis, ut est mos volgi, comparantibus. 8. Et hic quidem Romae, tamquam in tanta multitu-dine, habitus animorum fuit. E provinciis Hispaniae prae-erat Cluvius Rufus, vir facundus et pacis artibus clarus, bellis inexpertus. Galliae super memoriam Vindicis obli-gatae recenti dono Romanae civitatis

et in posterum tri-buti levamento. Proximae tamen Germanicis exercitibus Galliarum civitates non eodem honore habitae, quaedam etiam finibus ademptis pari dolore commoda aliena ac suas iniurias metiebantur. Germani(ci) exercitus, quod periculosissimum in tantis viribus, solliciti et irati, super-bia recentis victoriae et metu tamquam alias partes fovis-sent. Tarde a Nerone desciverant, nec statim pro Galba Verginius. An imperare voluisset dubium: delatum ei a milite imperium conveniebat. Fonteium Capitonem occisum, etiam qui queri non poterant, tamen indignaban-tur. Dux deerat, abducto Verginio per simulationem ami-citiae; quem non remitti atque etiam reum esse tamquam suum crimen accipiebant.

9. Superior exercitus legatum Hordeonium Flaccum spemebat, senecta ac debilitate pedum invalidum, sine constantia, sine auctoritate; ne quieto quidem milite regi-men: adeo furentes infirmitate retinentis ultro accende-

negoli im je bilo naređeno. Bilo ih je koji su vjerovali da se Kapiton, omražen doduše i odvratan zbog lakomosti i pohote, klonio razmišljanja o prevratu, ali da su legati, koji su ga nagovarali na rat, pošto ga ne mogoše natjerati na nj, na svoju ruku izmislili optužbu i podmuklo ubojstvo, a Galba da je to, iz prevrtljivosti svoga duha, ili da dalje ne istražuje - kako se god zbilo, kad se već nije moglo promijeniti - odobrio. I jedna i druga smrt primljene su inače nepovoljno, i jedanput omraženom vladaru bilo dobri bilo zli postupci donašahu jednaku mržnju. Sve na prodaju, svemoćni oslobođenici, ruke robova grabežljive u iznenadnom preokretu i, kako to već biva, kod starca u silnoj žurbi. Ista zla i na novom carskom dvoru, jednako teška, ali ne i jednako opravdana. Sama je dob Galbina bila na podsmijeh i prezir onima koji su bili navikli na mladost Neronovu i koji su uspoređivali careve po ljepoti i stasitosti, kako je to već običaj u svjetine. 8. U Rimu je dakle, kako se moglo i očekivati kod tolika stanovništva, bilo ovakvo stanje duhova. Glede provincija: Hispanijom upravljaše Kluvije Ruf, muž okretan u govoru i građanskoga kova, posve nevičan ratu. Galije su, pored sjećanja na Vindeksa, bile obavezane skorašnjim poklonom rimskog građanskog prava i daljnjom olakšicom u porezu. Galske općine u susjedstvu germanskih vojski nisu ipak uživale istu čast; neke, kojima su dapače bila oduzeta njihova područja, s jednakim su bolom procjenjivale tuđe pogodnosti i povrede svojih prava. Germanske vojske - najopasniji dio među tolikim snagama - bijahu uznemirene i srdite zbog ohola ponašanja nakon nedavne pobjede i u strahu da im ne predbace kako su pomagale drugu stranku. Kasno otpadoše od Nerona, a ni Verginije se ne izjasni odmah za Galbu. Ostalo je dvojbeno da li je uistinu htio carsku vlast. Opče je mišljenje bilo da su mu vojnici ponudili carstvo. Ubojstvo Fonteja Kapitona osuđivali su ipak čak i oni koji zbog toga nisu mogli žaliti. Nedostajao im je vojskovoda, pošto je Verginije bio povučen pod izlikom prijateljstva, a činjenicu što ga ne šalju natrag i što ga dapače okrivljuju primali su kao optužbu uperenu protiv njih samih.

9. Vojska Gornje Germanije preziraše legata Hordeonija Flaka, nemoćna zbog starosti i slaboće nogu, neustrajna i bez ugleda. Vojnikom ne mogaše upravljati ni u miru;

bantur. Inferioris Germaniae legiones diutius sine consu-lari fuere, donec missu Galbae A. Vitellius aderat, censo-ris Vitellii ac ter consulis filius; id satis videbatur. In Britannico exercitu nihil irarum. Non sane aliae legiones per omnes civilium bellorum motus innocentius egerunt, seu quia procul et Oceano divisae, seu crebris expeditionibus doctae hostem potius odisse. Quies et Illyrico, quamquam excitae a Nerone legiones, dum in Italia cunctantur, Ver-ginium legationibus adissent. Sed longis spatiis discreti exercitus, quod saluberrimum est ad continendam milita-rem fidem, nec vitiis nec viribus miscebantur.

10. Oriens adhuc immotus. Syriam et quattuor legiones obtinebat Licinius Mucianus, vir secundis adversisque iuxta famosus. Insignes amicitias iuvenis ambitiose colue-rat; mox adtritis opibus, lubrico statu, suspecta etiam Claudii iracundia, in secretum Asiae sepositus tam prope ab exule fuit quam postea a principe. Luxuria industria, comitate adrogantia, malis bonisque artibus mixtus: ni-miae voluptates, cum vacaret; quotiens expedierat, mag-nae virtutes. Palam laudares, secreta male audiebant: sed apud subiectos, apud proximos, apud collegas variis inle-cebris potens, et cui expeditius fuerit tradere imperium quam obtinere. Bellum ludaicum Plavius Vespasianus (ducem eum Nero delegerat) tribus legionibus administra-bat. Nec Vespasiano adversus Galbam votum aut animus: quippe Titum filium ad venerationem cultumque eius miserat, ut suo loco memorabimus. Occulta fati et ostentis ac responsis destinatum Vespasiano liberisque eius impe-rium post fortunam credidimus.

11. Aegyptum copiasque, quibus coerceretur, iam inde a divo Augusto equites Romani obtinent loco regum: ita visum expedire, provinciam aditu difficilem, annonae fecundam, superstitione ac lascivia discordem et mobilem,

tek su se onda pravo raspravljali kad ih je, onako goropadne svojom nemoći pokušavao obuzdati. Legije Donje Germanije duže su vrijeme bile bez konzularnog legata, sve dok

se po Galbinu nalogu ondje nije pojavio Aulo Vitelije, sin Vitelija cenzora i trostrukoga konzula. Činilo se da je to dovoljno. U britanskoj vojsci ni traga gnjevu: i zaista, nijedne se druge legije za svih nemira građanskih ratova nisu vladale besprekornije, bilo zato što su bile daleko i razdvojene Oceanom, bilo stoga što su se čestim vojnim pohodima naučile više mrziti neprijatelja. Mir i u Iliriku, premda su se legije koje je prizvao Neron, dok su boravile u Italiji, u poslanstvima obraćale Verginiju. Ali, razdvojene velikim prostorom - što je najzdravije za uzdržavanje vojničke odanosti - vojske nisu utjecale jedna na drugu ni manama ni vrlinama. 10. Istok još uvijek miran. Sirijom i četirima legijama upravljaše Licinije Mucijan, muž na jednaku glasu po sreći i nesreći. Utjecajna prijateljstva njegovao je iz častoljublja još kao mladić. Upropastivši ubrzo imanje i našavši se u neodrživom položaju, a naslutivši i bijes Klaudijev, izmakao je u samoću Azije, te je tamo živio životom toliko bliskim životu prognaničkom koliko kasnije vladarskom. Mješavina raspuštenosti i radinosti, ljubaznosti i drskosti, dobra i zla; prekomjerne naslade u besposlici, velike hrabrosti u svakom vojnom pohodu. Vidljivi postupci mogli su se pohvaliti, potajno ponašanje njegovo na lošem glasu. No kod potčinjenih, kod prijatelja, kod drugova - zahvaljujući različitim mamcima -utjecajan: ukratko, takav da mu je lakše bilo odreći se vlasti negoli je zadobiti. Judejski je rat vodio Flavije Vespazijan (vojskovođom ga bijaše izabrao Neron), trima legijama. Vespazijan nije gajio prema Galbi ni sklonosti ni netrpeljivosti; štoviše, sina je Tita bio poslao da ga pozdravi i izrazi mu poštovanje - kako ćemo spomenuti na prikladnom mjestu. Da je znamenjima i proroštvima tajnovite sudbine carska vlast bila predodređena Vespazijanu i njegovoj djeci, uvjerili smo se nakon njegova uspona na prijestolje. 11. Egiptom i četama, kojima se morao držati na uzdi, sve tamo od božanskog Augusta upravljaju rimski vitezovi, vladajući njime kao kraljevi. Činilo se naime svrsishodnim provinciju teško pristupačnu, žitorodnu, nesložnu i prevrtljivu

insciam legum, ignaram magistratuum, dom(u)i retinere. Regebat tum Tiberius Alexander, eiusdem nationis. Africa ac legiones in ea interfecto Clodio Macro contenta qualicumque principe post experimentum domini minoris. Duae Mauretaniae, Raetia, Noricum, Thracia et quae aliae procuratoribus cohibentur, ut cuique exercitui vici-nae, ita in favorem aut odium contactu valentiorum age-bantur. Inermes provinciae atque ipsa in primis Italia, cui-cumque servitio exposita, in pretium belli cessurae erant. Hic fuit rerum Romanarum status, cum Servius Galba iterum Titus Vinius consules inchoavere annum sibi ulti-mum, rei publicae prope supremum. 12. Paucis post kalendas lanuarias diebus Pompei Pro-pinqui procuratoris e Belgica litterae adferuntur, superio-ris Germaniae legiones rupta sacramenti reverentia imperatorem alium flagitare et senatui ac populo Romano arbi-trium eligendi permittere, quo seditio mollius acciperetur. Maturavit ea res consilium Galbae iam pridem de adop-tione secum et cum proximis agitantis. Non sane crebrior tota civitate sermo per illos menses

fuerat, primum licen-tia ac libidine talia loquendi, dein fessa iam aetate Gal-bae. Paucis iudicium aut rei publicae amor: multi stulta spe, prout quis amicus vel cliens, hunc vel illum ambitiosis rumoribus destinabant, etiam in Titi Vini odium, quin dies quanto potentior, eodem actu invisior erat. Quippe hiantes in magna fortuna amicorum cupiditates ipsa Gal-bae facilitas intendebat, cum apud infirmum et credulum minore metu et maiore praemio peccaretur.

13. Potentia principatus divisa in Titum Vinium consu-lem, Cornelium Laconem praetorii praefectum; nec minor gratia Icelo Galbae liberto, quem anulis donatum equestri nomine Marcianum vocitabant. Hi discordes et rebus mi-noribus sibi quisque tendentes, circa consilium eligendi successoris in duas factiones scindebantur. Vinius pro M. Othone, Laco atque Icelus consensu non tam unum ali-

zbog praznovjerja i razvratnosti, nevještu zakonima i poglavarstvu, držati čvrsto uz vladarsku kuću. Upravljaše tada Tiberije Aleksandar, pripadnik istoga naroda. Afrika i legije u njoj bile su nakon ubojstva Klodija Macera zadovoljne bilo kakvim vladarom, otkako su iskusile gospodara iz nižeg staleža. Dvije Mauretanije, Recija, Norik, Trakija i one druge koje su držali prokuratori, kako je koja bila u susjedstvu kojoj vojsci, tako se doticajem s moćnijima dala navoditi na naklonost ili mržnju. Neoružane provincije - a navlastito sama Italija, izložena svakojakom ropstvu - bile su određene za ratnu nagradu. Takav je bio položaj rimske države kad su Servije Galba drugi put i Tit Vinije kao konzuli nastupili godinu sebi posljednju, državi gotovo krajnju. 12. Nekoliko dana nakon januarskih kalenda pristignu iz Belgike pisma prokuratora Pompeja Propinkva s obaviješću da legije Gornje Germanije, prekršivši poštovanje prema zakletvi, zahtijevaju drugog zapovjednika i da senatu i rimskom narodu prepuštaju slobodan izbor, ne bi li se pobuna što blaže prihvatila. Taj je događaj pospješio Galbinu odluku, jer je on već i prije u sebi i u društvu prijatelja razmišljao o usvojenju. I zaista tih mjeseci u čitavu gradu ne bijaše učestalijega razgovora, ponajprije zbog bezvlašća i želje za takvim pripovijestima, a potom i zbog Galbine iznemogle starosti. Malo se tko vodio ispravnim sudom i ljubavlju prema državi: mnogi su u budalastoj nadi, kako je već komu tko bio prijatelj ili štićenik, određivali u laskavim brbljanjima ovoga ili onoga, ne bi li dali oduška i svojoj mržnji prema Titu Viniju, koji je iz dana u dan postajao koliko moćniji toliko i omraženiji. Ta, nezasitne želje prijatelja koji se nadoše na tako visoku položaju pojačavala je upravo Galbina popustljivost; jer, kod nejaka i lakovjerna griješi se s manje straha i uz veću nagradu. 13. Vrhovna je vlast podijeljena između Tita Vinija, konzula, i Kornelija Lakona, pretorijskog prefekta; ne manja počast iskazana je Icelu, Galbinu oslobođeniku, kojega su obdarili prstenjem i nazivali ga viteškim imenom Marcijanom. Ovi se, nesložni i vukući svaki na svoju stranu i u neznatnijim pitanjima, stadoše dijeliti u odluci o izboru nasljednika u dvije stranke. Vinije bijaše za Marka Otona, Lakon i Icel jednodušno

podupirahu ne

quem fovebant quam alium. Neque erat Galbae ignota Othonis ac Titi Vini amicitia; et rumoribus nihil silentio transmittentium, quia Vinio vidua filia, caelebs Otho, gener ac socer destinabantur. Credo et rei publicae curam subisse, frustra a Nerone translatae, si apud Othonem relinqueretur. Namque Otho pueritiam incuriose, adule-scentiam petulanter egerat, gratus Neroni aemulatione luxus. Eoque Poppaeam Sabinam, principale scortum, ut apud conscium libidinum deposuerat, donec Octaviam uxorem amoliretur. Mox suspectum in eadem Poppaea in provinciam Lusitaniam specie legationis seposuit. Otho comiter administrata provincia primus in partes transgres-sus nec segnis et, donec bellum fuit, inter praesentes splendidissimus, spem adoptionis statim conceptam acrius in dies rapiebat, faventibus plerisque militum, prona in cum aula Neronis ut similem.

14. Sed Galba post nuntios Germanicae seditionis, quamquam nihil adhuc de Vitellio certum, anxius quonam exercituum vis erumperet, ne urbano quidem militi confi-sus, quod remedium unicum rebatur, comitia imperii tran-sigit; adhibitoque super Vinium ac Laconem Mario Celso consule designato ac Ducenio Gemino praefecto urbis, pauca praefatus de sua senectute, Pisonem Licinianum accersiri iubet, seu propria electione sive, ut quidam cre-didere, Lacone instante, cui apud Rubellium Plautum exercita cum Pisone amicitia; sed callide ut ignotum fove-bat, et prospera de Pisone fama consilio eius fidem addi-derat. Piso M. Crasso et Scribonia genitus, nobilis utrim-que, voltu habituque moris antiqui, et aestimatione recta severus, deterius interpretantibus tristior habebatur: ea pars morum eius, quo suspectior sollicitis, adoptanti pla-cebat. 15. Igitur Galba adprehensa Pisonis manu in hunc modum locutus fertur: 'Si te privatus lege curiata apud pontifices, ut moris est, adoptarem, et mihi egregium erat Cn. Pompei et M. Crassi subolem in penates meos adscis-cere, et tibi insigne Sulpiciae ac Lutatiae decora nobilitati

toliko nekog određenog koliko nekog drugog. A ni Galbi ne bijaše nepoznato prijateljstvo između Otona i Tita Vinija i u govorkanjima onih koji ništa ne propuštaju u tišini već se određivao zet i tast, budući da je Vinije imao neudatu kćer, a Oton bijaše neženja. Vjerujem da ga je obuzela i briga za državu koja bi bila uzalud predana od Nerona, ako bi bila prepuštena Otonu. Jer, Oton je dječaštvo proveo lakomisleno,

mladost raskalašeno, drag Neronu zbog takmičenja u razvratu. Zato mu je i povjerio na čuvanje Popeju Sabinu, carsku kurvu, kao svom dobrom znancu u bludničenju, dok se trudio da ukloni ženu Oktaviju. Kad mu je potom upravo zbog Popeje postao sumnjiv, udalji ga u provinciju Luzitaniju pod izlikom namjesništva. Oton je blago i predano upravljao provincijom i prvi je prešao u stranku, a dok je trajao rat, kao najugledniji u vladarovu krugu, čim mu se ukazala nada u usvojenje, iz dana u dan sve je strastvenije grabio k tom cilju, računajući na protporu većine vojnika i naklonost carskoga dvora prema njemu kao slici i prilici Neronovoj. 14. Nakon vijesti o germanskom ustanku, premda se još ništa pouzdano nije znalo o Viteliju, Galba, zabrinut kojim će pravcem nahrupiti silna vojska, a ne uzdajući se ni u gradskoga vojnika, održi carsko vijeće, što se u tom času smatralo jedinim spasom. I prizvavši - pored Vinija i Lakona - Marija Celza, budućeg konzula, i Ducenija Gemina, gradskoga prefekta, nakon kraćeg govora o svojoj starosti dade dozvati Pizona Licinijana, bilo po vlastitu izboru, bilo kako su neki mislili, pod pritiskom Lakona, koji je u kući Rubelija Plauta prijateljevao s Pizonom. No, podržavao ga je lukavo, kao da mu je nepoznat, a dobar glas o Pizonu potkrijepio je njegovo mišljenje. Pizon bijaše sin Marka Krasa i Skribonije, plemenita roda s obiju strana, izgledom i držanjem starinskoga kova, po nepristranoj ocjeni ozbiljan; onima koji su naginjali nepovoljnijem tumačenju činio se odveć neprijaznim. Ta se crta njegova značaja to više dopadala poočimu što je bila sumnjivija uznemirenima. 15. Galba dakle uhvati Pizona za ruku i progovori, kako se pripovijeda, na ovaj način: »Da te kao privatna osoba po kurijatskom zakonu pred svećenicima, kako je običaj, posinjujem, i meni bi bila čast primiti u svoju obitelj potomka Gneja Pompeja i Marka Krasa, i tebi odlikovanje

tuaa adiecisse: nunc me deorum hominumque consensu ad imperium vocatum praeclara indoles tua et amor patriae impulit, ut principatum, de quo maiores nostri armis certabant, bello adeptus quiescenti offeram, exem-plo divi Augusti, qui sororis filium Marcellum, dein generum Agrippam, mox nepotes suos, postremo Tibe-rium Neronem privignum in proximo sibi fastigio colloca-vit. Sed Augustus in domo successorem quaesivit, ego in re publica, non quia propinquos aut socios belli non habeam, sed neque ipse imperium ambitione accepi, et iudicii mei documentum sit non meae tantum necessitudi-nes, quas tibi postposui, sed et tuae. Est tibi frater pari nobilitate, natu maior, dignus hac fortuna, nisi tu potior esses. Ea aetas tua, quae cupiditates adulescentiae iam effugerit, ea vita, in qua nihil praeteritum excusandum habeas. Fortunam adhuc tantum adversam tulisti: secun-dae res acrioribus stimulis animos explorant, quia mise-riae tolerantur, felicitate corrumpimur. Fidem libertatem amicitiam, praecipua humani animi bona, tu quidem eadem constantia retinebis, sed alii per obsequium immi-nuent: inrumpet adulatio, blanditiae et pessimum veri affectus venenum, sua cuique utilitas. Etiam (si) ego ac tu simplidssime inter nos hodie loquimur, ceteri libentius cum fortuna nostra quam nobiscum: nam suadere principi quod oporteat multi laboris, adsentatio erga quemcumque principem sine adfectu peragitur.

16. Si immensum imperii corpus stare ac librari sine rectore posset, dignus eram a quo res publica inciperet: nunc eo necessitatis iam pridem ventum est, ut nec mea senectus conferre plus populo Romano possit quam bonum successorem, nec tua plus iuventa quarn bonum principem. Sub Tiberio et Gaio et Claudio unius familiae quasi hereditas fuimus: loco libertatis erit quod eligi coe-pimus: et finita luliorum Claudiorumque domo optimum quemque adoptio inveniet. Nam generari et nasci a prin-cipibus fortuitum, nec ultra aestimatur: adoptandi iudi-cium integrum et, si velis eligere, consensu monstratur. Sit ante oculos Nero, quem longa Caesarum serie tumen-

svojem plemstvu priključiti sjaj Sulpicijeva i Lutacijeva roda. Ovako me pak, jednodušnošću bogova i ljudi pozvanog za cara, savršene tvoje sposobnosti i ljubav prema domovini tjeraju dati carsku vlast, o kojoj su naši preci odlučivali oružjem, i koju sam zadobio ratom, ponudim kao čovjeku mira, po uzoru na božanskog Augusta, koji je sestrina sina Marcela, zatim zeta Agripu, pa unuke svoje, naposljetku pastorka Tiberija Nerona, uzdigao na sebi najbliže dostojanstvo. No August je nasljednika potražio u kući, ja u državi, ne stoga što ne bih imao rođaka ili ratnih drugova, već zato što ni sam nisam primio carsku vlast iz častohleplja, a dokaz mojoj tvrdnji neka bude ne samo moja rodbina, koju zapostavljam tebi, nego i tvoja. Ti imaš brata, jednaka plemstva, starijega, koji bi bio dostojan ove sreće da ti nisi preči. Ta tvoja dob koja se oslobodila mladenačkih strasti, taj život u kojem nema ničega cega bi se morao stidjeti. Dosad si podnosio samo nesreću; sreća iskušava srce još zamamljivijim dražilima; jer, bijeda se strpljivo snosi, u sreći se kvarimo. Vjernost, iskrenost, prijateljstvo - najvrednija dobra Ijudskoga srca - ti ćeš bez sumnje sačuvati istom nepokolebivošću, no drugi će ih slabiti ropskom uslužnošću. Širit će se ulagivanje i laskanje i - najgori otrov istinskog osjećaja sebični probitak. lako ja i ti govorimo danas međusobno potpuno iskreno, ostali će radije biti s našom srećom negoli s nama. Svjetovati naime vladaru što bi trebalo mučan je zadatak; ulagivanje prema bilo kojemu vladaru ne iziskuje duboka osjećaja. 16. Kad bi neizmjerni ustroj carstva mogao opstati i držati se u ravnovjesju bez upravljača, dostojan bih bio da sa mnom započne republika. Ali već odavna nužda nas je dovela dotle da ni moja starost ne može rimskom narodu pružiti više doli vrijedna nasljednika, niti tvoja mladost više doli dobra vladara. Pod Tiberijem i Gajem i Klaudijem bili smo tako reći baština jedne jedine obitelji. Naknada za slobodu bit će početak izbora nasljednika i, nakon svršetka julijevske i klaudijevske kuće, onoga najboljega pronaći će usvojenje. Jer, rađati se i lozu vući od vladara čista je slučajnost i nema nikakve veće vrijednosti. Kod usvojenja odluka je potpuno slobodan čin i, želi li se birati, jednodušnost pruža jasan znak. Neka nam pred očima bude Neron: njega, naduta zbog duga niza careva, s grbače domovine nije zbacio ni

tem non Vindex cum inermi provincia aut ego cum una legione, sed sua immanitas, sua luxuria cervicibus publicis depulerunt; neque erat adhuc damnati principis exem-plum. Nos bello et ab aestimantibus adsciti cum invidia quamvis egregii erimus. Ne tamen territus fueris, si duae legiones in hoc concussi orbis motu nondum quiescunt: ne ipse quidem ad securas res accessi, et audita adoptione desinam videri senex, quod nunc mihi unum obicitur. Nero a pessimo quoque semper desiderabitur: mihi ac tibi providendum est, ne etiam a bonis desideretur. Monere diutius neque temporis huius, et impletum est omne con-silium, si te bene elegi. Utilissimus idem ac brevissimus bonarum malarumque rerum dilectus est cogitare quid aut volueris sub alio principe aut nolueris; neque enim hic, ut gentibus quae regnantur, certa dominorum domus et ceteri servi, sed imperaturus es hominibus, qui nec totam servitutem pati possunt nec totam libertatem.' Et Galba quidem haec ac talia, tamquam principem faceret, ceteri tamquam cum facto loquebantur. 17. Pisonem ferunt statim intuentibus et mox coniectis in eum omnium oculis nullum turbati aut exsultantis animi motum prodidisse. Sermo erga patrem imperatoremque reverens, de se moderatus; nihil in voltu habituque mutatum, quasi imperare posset magis quam vellet. Con-sultatum inde, pro rostris an in senatu an in castris adop-tio nuncuparetur. Iri in castra placuit: honorificum id mili-tibus fore, quorum favorem ut largitione et ambitu male adquiri, ita per bonas artes haud spernendum. Circumste-terat interim Palatium publica exspectatio, magni secreti impatiens; et male coerdtam famam supprimentes auge-bant. 18. Quartum idus lanuarias, foedum imbribus diem, tonitrua et fulgura et caelestes minae ultra solitum turba-verant. Observatum id antiquitus comitiis dirimendis non terruit Galbam, quo minus in castra pergeret, contempto-rem talium ut fortuitorum, seu quae fato manent, quamvis significata, non vitantur. Apud frequentem militum con-

Vindeks s nenaroužanom provincijom, ni ja s jednom legijom, nego njegova vlastita nečovječnost, njegova razvratnost. A dosad i ne bijaše primjera osuđena vladara. Mi, koje je rat i oni koji nas cijene prizvao k carstvu, bit ćemo izloženi mržnji, ma koliko bili zaslužni. Ne budi ipak preplašen ako dvije legije u ovoj svjetskoj pometnji još uvijek ne miruju. Ni sam nisam zatekao sigurno stanje, a čim se čuje za usvojenje, prestat će u meni gledati starca, što mi se sada jedino i predbacuje. Za Neronom će oni najpokvareniji uvijek čeznuti; meni i tebi valja se pobrinuti da za njim ne žude i čestiti. Za dalja upozorenja ovo nije povoljan čas, a moja je namjera potpuno ostvarena ako sam u tebi našao pravi izbor. Najprikladniji je, a ujedno i najkraći, put do odabira između dobra i zla ako se temeljito promisli što se prihvaća a što osuđuje pod drugim vladarom. Jer ovdje

nema, kao u naroda kojima upravljaju kraljevi, stalne vladarske kuće i ropskog položaja za sve ostale, već ti je sudeno vladati Ijudima koji ne mogu podnositi ni potpuna ropstva ni neograničene slobode.« Galba reče upravo to i takvim riječima kao da postavlja vladara, a ostali mu se stadoše obraćati kao da on to već i jest. 17. Ni u trenutku kad su ga promatrali, a ni kasnije, kad je čitava javnost upirala oči u nj, Pizon, kako pričaju, ne odade ni jednim pokretom smućenosti ili oduševljenja. Govor prema ocu i caru pun poštovanja, o sebi umjeren. Nikakve promjene u izrazu lica i držanju: kao da je više kadar vladati negoli za tim žudi. Vijećalo se zatim da li da se usvojenje svečano obznani sa govornice, u senatu ili u taboru. Pala je odluka da se ide u tabor: bit će to počast za vojnike; njihovu je naklonost doduše nepošteno stje-cati darežljivošću i udvaranjem, ali pridobiti je časnim sredstvima ne treba prezirati. Palacij je u međuvremenu okružilo mnoštvo, puno napeta iščekivanja, nesposobno da podnese tako veliku tajnu, a nedovoljno prigušenu glasinu širili su oni koji su bili pozvani da je zatome. 18. Četvrti dan prije januarskih ida, gadan i kišovit, uznemiriše preko očekivanja gromovi i munje i nebeske prijetnje. Ova pojava, koja je od davnine služila za ukidanje skupština, nije odvratila Galbu od toga da krene u tabor, bilo zato što je prezirao to kao puku slučajnost, bilo stoga što se ne može izbjeći ono što je suđeno, ma kako to bilo nagoviješteno znamenjima. Na brojnom

tionem imperatoria brevitate adoptari a se Pisonem exem-plo divi Augusti et more militari, quo vir virum legeret, pronuntiat. Ac qe dissimulata seditio in maius crederetur, ultro adseverat quartam et duoetvicensimam legiones, paucis seditionis auctoribus, non ultra verba ac voces errasse et brevi in officio fore. Nec ullum orationi aut lenocinium addit aut pretium. Tribuni tamen centuriones-que et proximi militum grata auditu respondent: per cete-ros maestitia ac silentium, tamquam usurpatam etiam in pace donativi necessitatem bello perdidissent. Constat potuisse conciliari animos quantulacumque parci senis liberalitate: nocuit antiquus rigor et nimia severitas, cui iam pares non sumus. 19. Inde apud senatum non comptior Galbae, non lon-gior quam apud militem sermo; Pisonis comis oratio. Et patrum favor aderat; multi voluntate, effusius qui nolue-rant, medii ac plurimi obvio obsequio, privatas spes agi-tantes sine publica cura. Nec aliud sequenti quadriduo, quod medium inter adoptionem et caedem fuit, dictum a Pisone in publico factumve. Crebrioribus in dies Germa-nicae defectionis nuntiis et facili civitate ad accipienda credendaque omnia nova, cum tristia sunt, censuerant patres mittendos ad Germanicum exercitum legatos. Agi-tatum secreto num et Piso proficisceretur, maiore prae-textu, illi auctoritatem senatus, hic dignationem Caesaris laturus. Placebat et Laconem praetorii praefectum simul mitti: is consrlio intercessit. Legati quoque (nam senatus electionem Galbae permiserat) foeda inconstantia nomi-nati excusati substituti, ambitu remanendi aut eundi, ut quemque metus vel spes impulerat.

20. Proxima pecuniae cura; et cuncta scrutantibus iustis-simum visum est inde repeti, ubi inopiae causa erat. Bis et vicies milies sestertium donationibus Nero effuderat: appellari singulos iussit, decuma parte liberalitatis apud quemque eorum relicta. At illis vix decumae super portio-

zboru vojnika kratkoćom svojstvenom zapovjednicima izjavi da usvaja Pizona po primjeru božanskog Augusta i po vojničkom običaju, po kojem junak odabire junaka. A da se prikrivan ustanak ne bi shvatio suviše ozbiljno, nastojaše ih k tome uvjeriti da četvrta i dvadesetdruga legija pod nekolicinom kolovođa pobune nisu napravile veći grijeh osim pustih riječi i povika i da će se ubrzo vratiti k dužnosti. Govoru ne doda nikakva laskanja ni obećanja novčanog poklona. Ipak mu tribuni, centurioni i najbliži od vojnika odvratiše ono što mu je bilo ugodno čuti. U ostalih žalost i šutnja, kao da su nezaboilazan dar, koji su uživali čak i u miru, izgubili u ratu. Jasno je da su se srca vojnika mogla pridobiti ma koliko neznatnom darežljivošću škrta starca: naškodile su mu starinska oporost i pretjerana strogost kojoj više nismo dorasli. 19. U senatu potom govor Galbin ne bijaše ni uglađeniji ni duži negoli onaj pred vojnicima. Pizonova besjeda bijaše ugodna i pobudi naklonost očeva. Mnogi mu iskazivahu odanost od srca, oni koji mu ne bijahu skloni čak i prekomjernim riječima, nepristrani, koji bijahu i najbrojniji, susretljivom poslušnošću, gajeći osobne nade bez skrbi za državne poslove. Slijedeća četiri dana, što su preostala između usvojenja i ubojstva, Pizon u javnosti ne reče niti učini išta. Budući da su vijesti o odmetništvu u Germaniji postajale iz dana u dan sve učestalije - a sta-novništvo je bilo pripravno prihvatiti i povjerovati u svaku novost, premda je bila bolna - zaključiše očevi da germanskoj vojsci treba uputiti legate. Raspravljalo se potajno da li da otputuje i Pizon, da bi tako u što većem sjaju ponijeli sa sobom: oni ugled senata, on cezarsko dostojanstvo. Predlagali su da se zajedno s njima pošalje i Lakon, pretorijski prefekt, no on se usprotivi toj namjeri. I poslanici su se također (senat je naime izbor bio prepustio Galbi) sramnom neodlučnošću imenovali, povlačili se uz ispriku, nadomještali drugima, u težnji da ostanu ili odu, kako je već koga strah ili nada poticala na to. 20. Slijedeća se briga ticala novca. I dok su pretresali sve mogućnosti učinilo im se najopravdanijim da ga namaknu odonud gdje bijaše uzrok oskudice. Dvije tisuće i dvjesta milijuna sestercija rasuo je Neron darivanjima. Galba naredi da se svi pojedinačno opomenu, ostavivši svakomu od njih desetinu poklona. No njima jedva da je

nes erant, isdem erga aliena sumptibus quibus sua prode-gerant, cum rapacissimo cuique ac perditissimo non agri aut faenus, sed sola instrumenta vitiomm manerent. Exactioni triginta equites Romani praepositi: novum offi-cii genus et ambitu ac numero onerosum: ubique hasta et sector, et inquieta urbs actionibus. Ac tamen grande gau-dium, quod tam pauperes forent quibus donasset Nero quam quibus abstulisset. Exauctorati per eos dies tribuni, e praetorio Antonius Taurus et Antonius Naso, ex urbanis cohortibus Aemilius Pacensis, e vigilibus lulius Fronto. Nec remedium in ceteros fuit, sed metus initium, tamquam per artem et formidine singuli pellerentur omnibus suspectis.

21. Interea Othonem, cui compositis rebus nulla spes, omne in turbido consilium, multa simul exstimulabant, luxuria etiam principi onerosa, inopia vix privato tole-randa, in Galbam ira, in Pisonem invidia; fingebat et metum, quo magis concupisceret: praegravem se Neroni fuisse, nec Lusitaniam rursus et alterius exilii honorem exspectandum. Suspectum semper invisumque dominanti-bus qui proximus destinaretur. Nocuisse id sibi apud senem principem, magis nociturum apud iuvenem ingenio trucem et longo exilio efferatum: occidi Othonem posse. Proinde agendum audendumque, dum Galbae auctoritas fluxa, Pisonis nondum coaluisset. Opportunos magnis conatibus transitus rerum, nec cunctatione opus, ubi per-niciosior sit quies quam temeritas. Mortem omnibus ex natura aequalem oblivione apud posteros vel gloria distin-gui; ac si nocentem innocentemque idem exitus maneat, acrioris viri esse merito perire. 22. Non erat Othonis mollis et corpori similis animus, et intimi libertorum servorumque, corruptius quam in pri-vata domo habiti, aulam Neronis et luxus, adulteria matri-monia ceterasque regnorum libidines avido talium, si auderet, ut sua ostentantes, quiescenti ut aliena exprobra-

i preostao deseti dio, budući da su jednako rasipno gospodarili tuđim dobrima kao što su bili rasuli i svoja, tako da onima najgrabežljivijima i najpokvarenijima nisu ostale ni zemlja ni glavnica, nego sama sredstva poroka. Za utjerivanje novca bijahu zadužena tridesetorica rimskih vitezova - nova vrsta dužnosti i teška zbog traženja naklonosti i broja pogodenih. Posvuda koplje i preprodavač, i grad uznemiren sudskim raspravama. A ipak veliko veselje što će jednako siromašni biti i oni kojima je Neron darovao i oni kojima je oteo. Svrgnuti su onih dana: tribuni Antonije Taur i Antonije Nazon, zapovjednici pretorijskih kohorata, Emilije Pacenzis, zapovjednik gradskih kohorata, i Julije Fronton, zapovjednik gradskih stražara. No to nije bilo pravo sredstvo protiv ostalih, nego začetak straha, jer je vladalo mišljenje da se dobrim nastojanjem i iz bojazni

progone pojedinci, dok su svi sumnjivi. 21. U meduvremenu je Otona, kojemu ne bijaše nikakve nade ako se prilike smire, a sav mu je naum ovi-sio o metežu, mnogo toga istovremeno poticalo: raskošan život koji bi teško izdržao čak i vladar, oskudica jedva snošljiva privatnoj osobi, mržnja prema Galbi, zavist prema Pizonu. Hinio je i strah, ne bi li što više raspirio želje: odveć je nepriličan bio za Nerona i ne treba ponovo čekati na Luzitaniju i počast drugoga progonstva. Sumnjiv je uvijek i mrzak vlastodršcima onaj kojega određuju za najbližeg nasljednika prijestolja. Naškodilo mu je to kod stara vladara, još će mu više škoditi kod mlada, po naravi mrka i podivljala zbog dugotrajna progonstva. Otona može dati ubiti. Zato treba djelovati odvažno, dok se Galbin ugled ruši, a Pizonov se još uvijek nije učvrstio. Prikladna su za velike pothvate vremena smjene na vlasti i ne treba oklijevati, kad je pogubnije mirovanje negoli nepromišljenost. Smrt, svima po prirodi ista, razlikuje se po zaboravu ili slavi kod potomstva. A ako krivca i pravednika čeka isti svršetak, većemu junaku dolikuje mrijeti po zasluzi. 22. Ne bijaše duh Otonov slab i sličan tijelu. A i naj-pnsniji od oslobođenika i robova, koje je držao u slabijoj stezi negoli je uobičajeno za privatnu kuću, ukazivali su njemu, željnu takva čega, na dvor Neronov i raskoš, preljubništva, brakolomstva i ostale kraljevske naslade, kao na njegovo, samo ako se odvaži, i predbacivali mu što će

bant, urgentibus etiam mathematicis, dum novos motus et clarum Othoni annum observatione siderum adfirmant, genus hominum potentibus infidum, sperantibus fallax, quod in civitate nostra et vetabitur semper et retinebitur. Multos secreta Poppaeae mathematicos, pessimum princi-palis matrimonii instrumentum, habuerant: e quibus Ptolemaeus Othoni in Hispania comes, cum superfuturum eum Neroni promisisset, postquam ex eventu fides, coniectura iam et rumore Galbae senium et iuventam Othonis computantium persuaserat fore ut in imperium adscisceretur. Sed Otho tamquam peritia et monitu fatorum praedicta accipiebat, cupidine ingenii humani libentius obscura cre (den)di. Nec deerat Ptolemaeus, iam et sceleris instinctor, ad quod facillime ab eius modi voto transitur. 23. Sed sceleris cogitatio incertum an repens: studia militum iam pridem spe successionis aut paratu facinoris adfectaverat, in itinere, m agmine, in stationibus vetustis-simum quemque militum nomine vocans ac memoria Ne-roniani comitatus contubernales appellando; alios adgno-•scere ,• quosdam requirere et pecunia aut gratia iuvare, mserghdo saepius querelas et ambiguos de Galba sermo-nes quaeque alia turbamenta volgi. Labores itinerum, ino-pia commeatuum, duritia imperii atrocius accipiebantur, cum Campaniae lacus et Achaiae urbes classibus adire soliti Pyrenaeum et Alpes et immensa viarum spatia aegre sub armis 'eniterentur. 24. Flagrantibus iam militum animis velut faces addide-rat Maevius Pudens, e proximis Tigellini. Is mobilissimum quemque ingenio aut pecuniae indigum et in riovas cupi-

ditates praecipitem alliciendo eo paulatim progressus est, ut per speciem convivii, quotiens Galba apud Othonem epularetur, cohorti excubias agenti viritim centenos nummos divideret. Quam velut publicam largitionem Otho secretioribus apud singulos praemiis intendebat, adeo ani-mosus corruptor, ut Cocceio Proculo speculatori de parte finium cum vicino ambigenti universum vicini agrum sua

sve to, bude li mirovao, biti tude. Navaljivali su na nj i zvjezdoznanci, dok su iz motrenja zvijezda dokazivali prevrat i godinu znamenitu za Otona, soj ljudi nepouzdan moćnicima, lažljiv onima koji se nadaju, soj koji će se u našem gradu usprkos zabranama uvijek zadržavati. Popejino kućanstvo sadržavalo je mnoštvo zvjezdoznanaca, taj najpokvareniji miraz carskoga braka. Jedan od njih, Ptolemej, pratilac Otonov u Hispaniji, prorekao mu je da će nadživjeti Nerona. Pošto je iz razvoja događaja zadobio povjerenje, oslanjajući se već na nagađanja i govorkanja onih koji proračunavahu starost Galbinu i mladost Otonovu, uvjerio ga je da će biti prihvaćen za cara. No Oton uzimaše to kao proročanstvo zasnovano na iskustvu i opomeni sudbine, u naravnoj ljudskoj želji tako sklonoj vjerovanju u tajanstveno. A i Ptolemej je činio svoje, potičući ga već i na zločin, na što je od onakve želje vrlo lako prijeći. 23. Razmišljanje pak o zločinu možda i nije bilo tako skorašnje. Ljubav je vojnika nastojao zadobiti već i prije nadajući se nasljedstvu ili pripremajući zlodjelo; na putu, za vrijeme marša, na stražarskim mjestima dozivao je poimence najstarije od vojnika i obraćao se ratnim drugovima podsjećajući ih na nekadašnju Neronovu pratnju; jedne je ponovo prepoznavao, za neke se raspitivao i pomagao ih novcem ili uslugom, ubacujući češće jadikovke i dvosmislene glasove o Galbi i ostala sredstva za pobunu svjetine. Napore putovanja, oskudicu živeža, strogost carske vlasti, prihvaćali su s prigušenom srdžbom, dok su se, navikli inače da s brodovljem obilaze kampanska jezera i ahejske gradove, pod oružjem i uz ogromne napore penjali preko Pirineja i Alpa prevaljujući neizmjerne razdaljine. 24. Strasne već duhove vojnika raspalio je još jače Mevije Pudens, jedan od prijatelja Tigelinovih. Primamljujući one najprevrtljivije ili one kojima je trebalo novca i nagle na nove požude, malo-pomalo on je dotle zabrazdio da je pod izlikom čašćenja, kad bi god Galba bio na gozbi kod Otona, dijelio svakom vojniku iz kohorte koja je držala stražu po sto novčića. To gotovo javno podmićivanje pojačavao je Oton potajnim poklonima pojedincima, toliko se drsko odajući tom poslu da je uhodi Kokceju Prokulu, koji je vodio sa susjedom parnicu zbog međe, darovao čitavo susjedovo zemljište, otkupivši ga

pecunia emptum dono dederit, per socordiam praefecti, quem nota pariter et occulta fallebant.

25. Sed tum e libertis Onomastum futuro sceleri prae-fecit, a quo Barbium Proculum tesserarium speculatorum et Veturium optionem eorundem perductos, postquam vario sermone callidos audacesque cognovit, pretio et pro-missis onerat, data pecunia ad pertemptandos plurium animos. Suscepere duo manipulares imperium populi Romani transferendum et transtulerunt. In conscientiam facinoris pauci adsciti: suspensos ceterorum animos diver-sis artibus stimulant, primores militum per beneficia Nym-phidi ut suspectos, volgus et ceteros ira et desperatione dilati totiens donativi. Erant quos memoria Neronis ac desiderium prioris licentiae accenderet: in commune omnes metu mutandae militiae terrebantur. 26. Infecit ea tabes legionum quoque et auxiliorum motas iam mentes, postquam volgatum erat labare Ger-manici exercitus fidem. Adeoque parata apud malos sedi-tio, etiam apud integros dissimulatio fuit, ut postero iduum die redeuntem a cena Othonem rapturi fuerint, ni incerta noctis et tota urbe sparsa militum castra nec facilem inter temulentos consensum timuissent, non rei publicae cura, quam foedare principis sui sanguine sobrii parabant, sed ne per tenebras, ut quisque Pannonici vel Germanici exercitus militibus oblatus esset, ignorantibus plerisque, pro Othone destinaretur. Multa erumpentis seditionis indicia per conscios oppressa: quaedam apud Galbae aures praefectus Laco elusit, ignarus militarium animorum consiliique quamvis egregii, quod non ipse adferret, inimi-cus et adversus peritos pervicax. 27. Octavo decimo kalendas Februarias sacrificanti pro aede Apollinis Galbae haruspex Umbricius tristia exta et instantes insidias ac domesticum hostem praedicit, audiente Othone (nam proximus adstiterat) idque ut lae-tum e contrario et suis cogitationibus prosperum interpre-tante. Nec multo post libertus Onomastus nuntiat exspec-

svojim novcem, zahvaljujući nemaru nadstojnika koji nije opazio ni ono što je bilo očito ni ono što je bilo skrovito. 25. Tada je između oslobođenika odredio Onomasta za izvršitelja namjeravana zločina; on mu je doveo Barbija Prokula, znakonošu uhoda, i Veturija, njihova narednika. Pošto je u svakovrsnom razgovoru s njima spoznao da su lukavi i odvažni, obaveže ih nagradom i obećanjima, davši im novca da potkupe i mnoge druge. Odlučiše dva prosta vojnika da prenesu vlast rimskog naroda - i prenesoše je. Zlodjelo je povjereno nekolicini; neodlučne duhove ostalih potakoše na različite načine: predvodnike vojnika, podsjećajući ih da su sumnjivi zbog odlikovanja primljenih od Nimfidija, ostalo mnoštvo prostih vojnika, oživljavajući u njima srdžbu i očajanje zbog toliko već puta odgođena dara. Bilo je i onih koje je raspaljivalo sjećanje na Nerona i čežnja za prijašnjom raspusnošću. Općenito, svi su strepjeli u strahu od promjene vojne službe. 26. Zarazila je ta kuga uzrujana srca legija, pa i pomoćnih četa, pošto se proširio glas da

se germanske vojske kolebaju. I kod nevaljalih vojnika buna je već toliko uznapredovala, a kod poštenih je vladao potpun nehat, da bi bili slijedećega dana nakon januarskih ida Otona, koji se vraćao s ručka, pozdravili kao cara, da se nisu plašili nepouzdane noći i vojničkih položaja rasijanih po čitavu gradu, te teško ostvarive suradnje među pijanim vojnicima. Nisu se vodili brigom za državu, koju su se i trijezni spremali okaljati krvlju svoga vladara, nego strahom da vojnici panonske ili germanske vojske - budući da ga većina nije poznavala - prvoga na kojega naiđu ne proglase za Otona. Mnoge znakove prodiruće pobune prigušili su njezini sudionici. Nešto je od toga Galbi prikazao manje opasnim prefekt Lakon, slab poznavalac vojničke ćudi: iako je bio izvrstan savjetnik, kad ne bi savjet pružao sam, postajao bi neprijazan i tvrdoglav prema ostalima. 27. Osamnaestoga dana prije februarskih kalenda haruspik Umbricije proreče Galbi, koji je žrtvovao pred hrampm Apolonovim, iz zloslutne iznutrice prijeteće zasjede i domaćeg neprijatelja, dok je Oton slušao (stajao je naime u samoj blizini) i sve to objašnjavao kao prijatno i po njegovu shvaćanju, povoljno. Malo zatim oslobođenik Onomast dojavi da ga očekuju graditelji i građevni

tari eum ab architecto et redemptoribus, quae significatio coeuntium iam militum et paratae coniurationis convene-rat. Otho, causam digressus requirentibus, cum emi sibi praedia vetustate suspecta eoque prius exploranda finxis-set, innixus liberto per Tiberianam domum in Velabrum. inde ad miliarium aureum sub aedem Saturni pergit. Ibi tres et viginti speculatores consalutatum imperatorem ac paucitate salutantium trepidum et sellae festinanter impo-situm strictis mucronibus rapiunt; totidem ferme milites in itinere adgregantur, alii conscientia, plerique miraculo, pars clamore et gladiis, pars silentio, animum ex eventu sumpturi. 28. Stationem in castris agebat lulius Martialis tribu-nus. Is magnitudine subiti sceleris, an corrupta latius castra et, si contra tenderet, exitium metuens, praebuit plerisque suspicionem conscientiae. Anteposuere ceteri quoque tribuni centurionesque praesentia dubiis et hone-stis, isque habitus animorum fuit, ut pessimum facinus auderent pauci, plures vellent, omnes paterentur. 29. Ignarus interim Galba et sacris intentus fatigabat alieni iam imperii deos, cum adfertur rumor rapi in castra incertum quem senatorem, mox Othonem esse qui raperetur, simul ex tota urbe, ut quisque obvius fuerat, alii formidine augentes, quidam minora vero, ne tum quidem obliti adulationis. Igitur consultantibus placuit pertemptari animum cohortis, quae in Palatio stationem agebat, nec per ipsum Galbam, cuius integra auctoritas maioribus remediis servabatur. Piso pro gradibus domus vocatos in hunc modum adlocutus est: 'Sextus dies agitur, commili-tones, ex quo ignarus futuri, et sive optandum hoc nomen sive timendum erat, Caesar adscitus sum; quo domus nostrae aut rei publicae fato, in vestra manu positum est, non quia meo nomine tristiorem casum paveam, ut qui adversas res expertus cum maxime discam ne secundas quidem minus

discriminis habere: patris et senatus et ipsius imperii vicem doleo, si nobis aut perire hodie necesse est aut, quod aeque apud bonos miserum est, occidere. Soladum proximi motus habebamus incruentam

poduzetnci, što je bio dogovoreni znak da su se vojnici stali okupljati i da je urota pripremljena. Onima koji su se raspitivali za razlog njegova odlaska Oton slaže da kupuje ljetnikovac koji mu je sumnjiv zbog starosti i da ga zbog toga mora prije pregledati, te se upre o oslobođenika i krene kroz Tiberijevu kuću u Velabar, a odatle k zlatnom miljokazu pred hramom Saturnovim. Tu ga dvadeset i trojica uhoda pozdravi kao cara, no kad vidješe da je uznemiren zbog malog broja onih koji ga dođoše pozdraviti, žurno ga posadiše na sjedjeljku i s isukanim ga mačevima ponesoše dalje. Gotovo isto toliko vojnika pridruži im se na putu, jedni po sporazumu, većina iz znatiželje, dio njih s radosnom vikom, dio s namjerom da se odluče kad vide ishod. 28. Stražu je u taboru držao tribun Julije Marcijal. Zbog razmjera iznenadnog nedjela ili bojeći se smrti, ako se suprotstavi, svjestan da je podmićenost odveć zahvatila tabor, on ostade mnogima sumnjiv zbog dioništva u uroti. I ostali tribuni i centurioni pretpostavljali su zbilju neizvjesnosti i poštenju. Takvo je bilo raspoloženje da se najgoreg zlodjela smjelo laćala nekolicina, većina ga htjela, svi dopuštali. 29. U međuvremenu Galba je, ne znajući ni za što, zaokupljen žrtvovanjem, i dalje želio smekšati bogove već otuđenog carstva, kadli mu do ušiju dopre žamor da u tabor dovode nekoga senatora; uskoro da je Oton taj kojega nose. U isto vrijeme iz čitava grada, kako su ga koji sretali, tako su mu jedni u užasu sve uvećavali, neki pak ublažavli stvarno stanje, ne zaboravivši ni tada na laskanje. Promišljajući dakle što da učine, odlučiše ispitati raspoloženje kohorte koja je u Palaciju držala stražu, ali ne preko samoga Galbe, kojega su neokrnjen ugled čuvali za ozbiljniju potrebu. Dozvavši ih, Pizon im se sa stepeništa kuće ovako obrati: »Šesti je već dan, drugovi u oružju, otkad sam, ne znajući što me čeka i treba li ovo ime željeti ili ga se bojati, uzet za cezara. S kojom pak srećom za naš dom ili državu, u vašoj je ruci, ne zato što bih se plašio događaja još bolnijeg za sebe, kad se nakon prevaljenih nesreća, istom sad učim da ni sreća ne nosi sa sobom manje opasnosti. Žalim nad usudom oca i senata i samoga carstva ako nam je danas suđeno poginuti ili, što je jednako bijedno u očima poštenih, ubijati. Imali smo utjehu za nedavnoga prevrata što je Grad ostao neokrvavljen

urbem et res sine discordia translatas: provisum adoptione videbatur, ut ne post Galbam quidem bello locus esset. 30. Nihil adrogabo mihi nobilitatis aut modestiae; neque enim relatu virtutum in comparatione Othonis opus est, vitia, quibus solis gloriatur, evertere imperium, etiam cum amicum imperatoris ageret. Habitune et incessu an illo muliebri ornatu mereretur imperium? Falluntur qui-bus luxuria specie liberalitatis

imponit: perdere iste sciet, donare nesciet. Stupra nunc et comissationes et femi-narum coetus volvit animo: haec principatus praemia putat, quorum libido ac voluptas penes ipsum sit, rubor ac dedecus penes omnes; nemo enim umquam imperium fla-gitio quaesitum bonis artibus exercuit. Galbam consensus generis humani, me Galba consentientibus vobis Caesa-rem dixit. Si res publica et senatus et populus vacua nomina sunt, vestra, commilitones, interest, ne imperato-rem pessimi faciant. Legionum seditio adversus duces suos audita est aliquando: vestra fides famaque inlaesa ad hunc diem mansit. Et Nero quoque vos destituit, non vos Neronem. Minus triginta transfugae et desertores, quos centurionem aut tribunum sibi eligentes nemo ferret, imperium adsignabunt? Admittitis exemplum et quie-scendo commune crimen facitis? Transcendet haec licentia in provincias, et ad nos scelerum exitus, bellorum ad vos pertinebunt. Nec est plus, quod pro caede principis quarn quod innocentibus datur, sed proinde a nobis donativom ob fidem quam ab aliis pro facinore accipietis.' 31. Dilapsis speculatoribus cetera cohors non aspernata contionantem, ut turbidis rebus evenit, forte magis et nullo adhuc consilio rapit signa (quam), quod postea cre-ditum est, insidiis et simulatione, missus et Celsus Marius ad electos Illyrici exercitus Vipsania in porticu tendentes; praeceptum Amullio Sereno et Domitio Sabino primipila-ribus, ut Germanicos milites e Libertatis atrio accerserent. Legioni classicae diffidebatur, infestae ob caedem commilitonum, quos primo statim introitu trucidaverat Galba. Pergunt etiam in castra praetorianorum tribuni Cetrius Severus, Subrius Dexter, Pompeius Longinus, si incipiens

i što je smjena na vlasti protekla bez razdora: činilo se da se usvojenjem doskočilo tomu da ni nakon Galbe ne bude razloga ratu. 30. Ne tvrdim da je samo u mene plemenitosti i razboritosti i ne treba mi priče o vrlinama i poredivanja s Otonom. Poroci, kojima se jedinima diči, upropastili su carstvo i onda kad se prikazivao prijateljem carevim. Zar je izgledom i nastupom ili onom ženskom nošnjom zavrijedio carstvo? Varaju se oni u kojih rastrošnost izaziva dojam darežljivosti. Znat će taj rasuti, darivati neće znati. Stalno su mu sada na misli blud, pijančevanja i žensko društvo. Smatra da su to prednosti principata, od kojih njega dopadaju pohota i naslada, sve ostale stid i poniženje. Nitko nikad naime od onih koji su carstvo stekli lupeštvom nije vladao na pošten način. Galbu je cezarom proglasila jednodušnost ljudskog roda, mene Galba uz vašu suglasnost. Ako li su država i senat i narod tek isprazne riječi, za vas je drugovi po oružju, važno, da cara ne izaberu oni najgori. Za pobunu legija protiv svojh vojskovoda čulo se i nekada. Vaša je vjernost i dobar glas ostao do dana današnjega neokrnjen. Ta Neron je ostavio na cjedilu vas, ne vi Nerona. Zar će manje od trideset prebjega i uskoka, kojima nitko ne bi dopustio da izabiru sebi centuriona ili tribuna, slobodno odlučiti komu da doznači carstvo? Zar da pružite primjer i mirno sjedeći počinite sveopći zločin? Prijeći će ovo bezakonje u provincije, i nas će pogoditi posljedice zločina, vas posljedice ratova. A nagrada koja se daje za ubojstvo vladara nije veća od one namijenjene vama ako ostanete nedužni, i jednak ćete dar za vjernost dobiti od nas kao što bi od drugih dobili za nedjelo.«

31. Pošto su se uhode razbjegle, ostatak je kohorte, ne prezrevši govornika, što se inače dogada u pomutnji, pograbio zastave, više slučajno i još uvijek bez ikakve namjere, negoli, u što se kasnije vjerovalo, spremajući zamku i prijevaru. Poslan je i Celzo Marije k izabranim vojnicima ilirske vojske koji su taborovali u Vipsanijevu trijemu. Naloženo je primipilarima Amuliju Serenu i Domiciju Sabinu da pozovu germanske vojnike iz atrija Slobode. Pomorskoj se legiji nije vjerovalo jer je bila neprijateljski raspoložena zbog pokolja svojih drugova, koje je odmah prilikom ulaska bio pobio Galba. Pođu i u tabor pretorijanaca tribuni Cetrije Sever, Subrije Dekster

adhuc et necdum adulta seditio melioribus consiliis flecte-retur. Tribunorum Subrium et Cetrium adorti milites minis, Longinum manibus coercent exarmantque, quia non ordine militiae, sed e Galbae amids, fidus principi suo et desciscentibus suspectior erat. Legio classica nihil cunctata praetorianis adiungitur; Illyrici exercitus electi Celsum infestis pilis proturbant. Germanica vexilla diu nutavere, invalidis adhuc corporibus et placatis animis, quod eos a Nerone Alexandriam praemissos atque inde rursus longa navigatione aegros impensiore cura Galba refovebat. 32. Universa iam plebs Palatium implebat, mixtis servi-tiis et dissono clamore caedem Othonis et coniuratomm exitium poscentium, ut si in circo aut theatro ludicrum ali-quod postularent: neque illis iudicium aut veritas, quippe eodem die diversa pari certamine postulaturis, sed tradito more quemcumque principem adulandi licentia adclama-tionum et studiis inanibus. Interim Galbam duae sententiae distinebant: Titus Vinius manendum intra domum, opponenda servitia, fir-mandos aditus, non eundum ad iratos censebat: daret malorum paenitentiae, daret bonorum consensui spatium: scelera impetu, bona consilia mora valescere; denique eundi ultro, si ratio sit, eandem mox facultatem, regres-sus, si paeniteat, in aliena potestate. 33. Festinandum ceteris videbatur, antequam cresceret invalida adhuc coniuratio paucorum: trepidaturum etiam Othonem, qui furtim digressus, ad ignaros inlatus, cunctatione nunc et segnitia terentium tempus imitari principem discat. Non exspectandum ut compositis castris forum invadat et prospectante Galba Capitolium adeat, dum egregius imperator cum fortibus amicis ianua ac limine tenus domum occludit, obsidionem nimirum toleraturus. Et praeclarum in servis auxilium, si consensus tantae mul-titudinis et, quae plurimum valet, prima indignatio elan-guescat. Perinde intuta quae indecora; vel si cadere necesse sit, occurrendum discrimini: id Othoni invidiosius

i Pompej Longin, ne bi li pobunu, koja je bila tek u začetku i još uvijek neojačala, odvratili razumnijim savjetima. Vojnici nasrnuše prijetnjama na Subrija i Cetrija, Longina stegoše rukama i razoružaše, jer nije bio iz vojničkog staleža nego jedan od Galbinih prijatelja, te je kao pouzdanik svoga vladara bio odveć sumnjiv odmetnicima. Pomorska se legija bez ikakva oklijevanja pridruži pretorijancima. Izabranici ilirske vojske odagnaše Celza uperenim kopljima. Germanski su se odjeli dugo kolebali, još uvijek premorenih tjelesa, ali smirenih duhova; Neron ih je naime bio poslao u Aleksandriju, te ih je Galba, pošto su se vratili odande bolesni zbog dugotrajne plovidbe, uz veliki trošak brižno krijepio. 32. Sav je već puk počeo ispunjavati Palacij, umiješali su se i robovi i čula se neskladna vika onih koji su zahtijevali Otonovu smrt i propast urotnika, kao da u cirku ili kazalištu traže kakvu zabavu. Ne bijaše u njih zdrava suda i iskrenosti - ta istoga će dana jednakom revnošću tražiti sasvim suprotno - nego se to dogodilo po ustaljenu običaju da laskaju kojem mu drago vladaru neumjerenim poklicima odobravanja i nekorisnom ljubavi. Galbu su u međuvremenu raspinjala dva mnjenja: Tit Vinije smatraše da treba ostati u kući, suprotstaviti robove, učvrstiti prilaze, ne prilaziti razjarenima. Neka dade priliku da se nevaljali pokaju, pošteni usaglase. »Zločinstva rastu naglošću, dobre odluke čekanjem. Naposljetku, za napad bude li probitačno, bit će i kasnije jednake prilike - uzmak, ako se predomisle, u tudim je rukama.« 33. Ostalima se činilo da treba požuriti, prije negoli osili nejaka još uvijek urota nekolicine. »Strepit će dapače i Oton, koji se kradom udaljio, došao k onima koji ga ne poznaju, te sad uči kako da oponaša vladara nad onima koji u oklijevanju i besposlici trate vrijeme. Ne treba čekati da uredi tabor i stupi na Trg, te se popne na Kapitolij, dok ga izvrsni zapovjednik Galba izdaleka gleda, zatvoren u kući s hrabrim prijateljima, ne prekoračujući praga, razumije se, čekajući da izdrži opsadu. I prekrasne li pomoći u robovima, ako jednodušnost tolika mnoštva i, ono što najviše vrijedi, početni gnjev, splasne. Ono što je nečasno, u jednakoj je mjeri i nepouzdano. Štoviše, ako se mora poginuti, opasnosti treba odlučno pogledati u oči. To će baciti u veću nemilost Otona, a za njih će biti

et ipsis honestum. Repugnantem huic sententiae Vinium Laco minaciter invasit, stimulante Icelo privati odii perti-nacia in publicum exitium. 34. Nec diutius Galba cunctatus speciosiora suadenti-bus accessit. Praemissus tamen in castra Piso, ut iuvenis magno nomine, recenti favore et infensus Tito Vinio, seu quia erat, seu quia irati ita volebant; et facilius de odio creditur, vixdum egresso Pisone occisum in castris Otho-nem vagus primum et incertus rumor; mox, ut in magnis mendaciis, interfuisse se quidam et vidisse adfirmabant, credula fama inter gaudentes et incuriosos. Multi arbitra-bantur compositum auctumque rumorem mixtis iam Otho-nianis, qui ad evocandum Galbam laeta falso volgaverint.

35. Tum vero non populus tantum et imperita plebs in plausus et immodica studia, sed

equitum plerique ac sena-torum, posito metu incauti, refractis Palatii foribus ruere intus ac se Galbae ostentare, praereptam sibi ultionem querentes, ignavissimus quisque et, ut res docuit, in peri-culo non ausurus, nimii verbis, linguae feroces; nemo scire et omnes adfirmare, donec inopia veri et consensu errantium victus sumpto thorace Galba inruenti turbae neque aetate neque corpore insistens, sella levaretur. Obvius in Palatio lulius Atticus speculator, cruentum gla-dium ostentans, occisum a se Othonem exclamavit; et Galba 'Commilito', inquit 'quis iussit?' Insigni animo ad coercendam militarem licentiam, minantibus intrepidus, adversus blandientes incorruptus.

36. Haud dubiae iam in castris omnium mentes tantus-que ardor, ut non contenti agmine et corporibus in sug-gestu, in quo paulo ante aurea Galbae statua fuerat, medium inter signa Othonem vexillis circumdarent. Nec tribunis aut centurionibus adeundi locus: gregarius miles caveri insuper praepositos iubebat. Strepere cuncta cla-moribus et tumultu et exhortatione mutua, non tamquam

časno.« Na Vinija, koji se protivio ovom prijedlogu, s prijetnjama navali Lakon, jer ga je na to poticao Icel, s tvrdoglavošću osobne mržnje koja je vodila u zajedničku propast. 34. Ne kolebajući se odveć dugo, Galba se prikloni zamamljivijim savjetima. Pošalju ipak u tabor Pizona, kao mladića znamenita imena, u svježoj milosti i neraspoložena prema Titu Viniju, bilo zbog toga što je bio takav, bilo zbog toga što su u svojoj srditosti htjeli da je takav. I odista, vjeruje se da je postojala mržnja. Tek što je Pizon izašao, pojavio se u početku nesiguran glas da je Oton ubijen u taboru; potom, kao što već biva pri dalekosežnim obmanama, našlo se ljudi koji su tvrdili da su u tome sudjelovali i vidjeli svojim očima, a glasina je nailazila na lak prijem sred veselih i bezbrižnih. Mnogi su držali da je vijest izmišljena i proširena kad su se već umiješali otonovci, koji su lažno proširili radosne vijesti ne bi li izmamili Galbu. 35. Tada pak ne pade samo narod i neuk puk u povlađivanje i neumjerenu naklonost nego i većina vitezova i senatora, odbacivši strah i slomivši vrata Palacija, poče neoprezno grnuti unutra i nudati se Galbi, jadikujući da im se sprema osveta. Najveće kukavice i oni koji, kako je pokazalo zbivanje, u opasnosti neće pokazati ni najmanje hrabrosti bili su strašni junaci na riječima. Nitko se ni u što nije razumio, a svi su ga s pouzdanjem uvjeravali, dok Galba, savladan nepoznavanjem pravoga stanja i jednodušnošću varavih savjetnika, ne uze oklop i dade se pred nadirućom gomilom, budući da zbog starosti i slabosti ne mogaše stajati na nogama, podići na stolicu. Ususret mu u Palaciju naide uhoda Julije Atik pokazujući okrvavljen mač, i povika da je ubio Otona; a Galba mu reče: »Druže po oružju, tko je to naredio?«, pokazujući dostojanstvo u susprezanju vojničke raspuštenosti, ne strepeći pred prijetnjama, ostajući nepokvaren medu laskavcima. 36. U taboru su namjere svih bile već nedvojbene i vladalo je toliko oduševljenje da su Otona na ramenima donijeli na tribunal, na kojem je malo prije stajao zlatan kip Galbin, i tu ga usred bojnih znakova okružili zastavama. Tribuni ili centurioni nisu imali

mogućnosti pristupa. Prosti je vojnik povrh toga pozivao na oprez spram pretpostavljenih. Sve se orilo od bučnih povika i uzajamnih sokoljenja, ne kao u naroda ili puka, raznolikim riječima

in populo ac plebe variis segni adulatione vocibus, sed ut quemque adfluentium militum adspexerant, prensare manibus, complecti armis, conlocare iuxta, praeire sacra-mentum, modo imperatorem militibus, modo milites imperatori commendare. Nec deerat Otho protendens manus adorare volgum, iacere oscula, et omnia serviliter pro dominatione. Postquam universa classicorum legio sacramentum eius accepit, fidens viribus, et quos adhuc singulos exstimulaverat, accendendos in commune ratus pro vallo castrorum ita coepit: 37. 'Quis ad vos processerim, commilitones, dicere non possum, Quia nec privatum me vocare sustineo princeps a vobis nominatus, nec principem alio imperante. Vestrum quoque nomen in incerto erit, donec dubitabitur, imperatorem populi Romani in castris an hostem habea-tis. Auditisne, ut poena mea et supplicium vestrum simul postulentur? Adeo manifestum est neque perire nos neque salvos esse nisi una posse; et cuius lenitatis est Galba, iam fortasse promisit, ut qui nullo exposcente tot milia innocentissimorum militum trucidaverit. Horror ani-mum subit, quotiens recordor feralem introitum et hanc solam Galbae victoriam, cum in oculis urbis decumari deditos iuberet, quos deprecantes in fidem acceperat. His auspiciis urbem ingressus, quam gloriam ad principatum attulit nisi occisi Obultronii Sabini et Cornelii Marcelli in Hispania, Betui Cilonis in Gallia, Fontei Capitonis in Germania, Clodii Macri in Africa, Cingonii in via, Turpi-liani in urbe, Nymphidi in castris? Quae usquam provin-cia, quae castra sunt nisi cruenta et maculata aut, ut ipse praedicat, emendata et correcta? Nam quae alii scelera, hic remedia vocat, dum falsis nominibus severitatem pro saevitia, parsimoniam pro avaritia, supplicia et contume-lias vestras disciplinam appellat. Septem a Neronis fine menses sunt, et iam plus rapuit Icelus quam Polycliti et Vatinii et Aegiali perdiderunt. Minore avaritia ac licentia grassatus esset T. Vinius, si ipse imperasset: nunc et subi-ectos nos habuit tamquam suos et viles ut alienos. Una illa domus sufficit donativo, quod vobis numquam datur et cotidie exprobratur.

u mlakom ulagivanju, nego, kako bi ugledali kojeg od vojnika što su hrpimice dolazili, tako su ga hvatali rukama, grlili, postavljali pored sebe, pred njim govorili zakletvu, povjeravali zapovjednika vojnicima, vojnike zapovjedniku. Oton ništa nije propuštao: pružajući ruke zazivao je gomilu, slao poljupce, ukratko, sve u ropskoj težnji za vlašću. Pošto je cijela pomorska legija primila njegovu zakletvu, uzdajući se u snagu i misleći da

one koje je dosad pojedinačno hrabrio treba zajednički ojunačiti, s taborskog nasipa započe ovako: 37. »U kakvu sam svojstvu izašao pred vas, drugovi vojnici, ne mogu reći, jer, imenovan od vas vladarom, nisam više ni privatno lice, a nisam ni vladar dok drugi vlada. I vaše će ime također ostati neodređeno dok se god bude premišljalo držite li u taboru cara rimskoga naroda ili neprijatelja. Čujete li kako se istovremeno traži i moja i vaša glava? Stoga je očevidno da ni propasti ni spasiti se ne možemo doli zajedno. A kakve je blagosti, Galba nas je već možda i obrekao, kao onaj koji je ni na čiji zahtjev pobio toliko tisuća najnedužnijih vojnika. Jeza me hvata kad god pomislim na poguban ulazak i tu jedinu Galbinu pobjedu, kad je pred očima grada dao da se desetkuju zarobljenici kojima je na njihove ponizne molbe bio obećao zaštitu. Ušavši pod ovakvim auspicijima u Grad, kakvo je slavno djelo učinio za svoju carsku vlast osim ubojstva Obultronija Sabina i Kornelija Marcela u Hispaniji, Betua Cilona u Galiji, Fonteja Kapitona u Germaniji, Klodija Macera u Africi, Cingonija na putu, Turpilijana u Gradu, Nimfidija u taboru? Postoji li igdje ikoja provincija, ikoji tabor koji nije okrvavljen i okaljan ili, kako on ističe, 'očišćen' i 'ureden'? Ono što drugi, naime, zovu zločinima, on naziva Ijekarijama, dok pod lažnim imenima zove okrutnost strogošću, škrtost štedljivošću, kažnjavanje vaše i zlostavljanje stegom. Sedam je mjeseci od Neronove smrti, a već je Icel ugrabio više nego što su rasuli Polikliti i Vatiniji i Egijali. S manje bi lakomosti i raspuštenosti postupao Tit Vinije da sam vlada. Ovako pak postupa s nama kao s podložnicima i svojim vlasništvom i drži nas za ništavne i kao da ga se ne tičemo. Sam onaj dom dostaje za dar, koji vam se nikad ne daje, a svaki vam se dan predbacuje.

38. Ac ne qua saltem in successore Galbae spes esset, accersit ab exilio, quem tristitia et avaritia sui simillimum iudicabat. Vidistis, commilitones, notabili tempestate etiam deos infaustam adoptionem aversantes. Idem sena-tus, idem populi Romani animus est: vestra virtus exspec-tatur, apud quos omne honestis consiliis robur et sine qui-bus quamvis egregia invalida sunt. Non ad bellum vos nec ad periculum voco: omnium militum arma nobiscum sunt. Nec una cohors togata defendit nunc Galbam, sed detinet: cum vos adspexerit, cum signum meum acceperit, hoc solum erit certamen, quis mihi plurimum imputet. Nullus cunctationis locus est in eo consilio, quod non potest lau-dari nisi peractum.' Aperiri deinde armamentarium iussit. Rapta statim arma, sine more et ordine militiae, ut pra-etorianus aut legionarius insignibus suis distingueretur: miscentur auxiliaribus galeis scutisque, nullo tribunorum centurionumve adhortante, sibi quisque dux et instigator; et praecipuum pessimorum incitamentum, quod boni maerebant. 39. lam exterritus Piso fremitu crebrescentis seditionis et vocibus in urbem usque resonantibus, egressum mterim Galbam et foro appropinquantem adsecutus erat; iam Marius Celsus haud laeta rettulerat, cum alii in Palatium redire, alii Capitolium petere, plerique rostra occupanda censerent, plures tantum sententiis aliorum contra dice-rent,

utque evenit in consiliis infelicibus, optima vide-rentur quorum tempus effugerat. Agitasse Laco ignaro Galba de occidendo Tito Vinio dicitur, sive ut poena eius animos militum mulceret, seu conscium Othonis credebat, ad postremum vel odio. Haesitationem attulit tempus ac locus, quia initio caedis orto difficilis modus; et turbavere consilium trepidi nuntii ac proximorum diffugia, languen-tibus omnium studiis, qui primo alacres fidem atque ani-mum ostentaverant. 40. Agebatur huc illuc Galba vario turbae fluctuantis impulsu, completis undique basilicis ac templis, lugubri prospectu. Neque populi aut plebis ulla vox, sed attoniti

38. A da ne bi bilo, dajbudi, kakve nade u nasljednika Galbina, iz progonstva doziva onoga za kojega je sudio da mu je po neprijaznosti i škrtosti najsličniji. Vidjeli ste, drugovi vojnici, kako se zloslutnim nevremenom čak i bogovi odvraćaju od nesretna posinjenja. Isto je raspoloženje senata, isto rimskoga naroda. Na vaše se junaštvo čeka, na vas u kojih je sva snaga časna nauma i bez kojih je sve, ma bilo izvanredno, ipak nemoćno. Ne pozivam vas u rat ni u opasnost. Oružje je svih vojnika s nama. A jedna jedina mirnodopska kohorta Galbu sada ne brani, nego drži. Kad vas ugleda, kad primi moju lozinku, to će biti jedina borba, uvjeravam vas, ako me tko možda neopravdano okrivljuje. Nema nikakva mjesta oklijevanju u onoj odluci koja se može hvaliti samo ako je izvršena.« Nato zapovjedi da se otvori oružarnica. Smjesta pogra-biše oružje, ne držeći se ni pravila ni reda u vojničkoj službi, tako da se po svojim znakovima nije mogao raz-likovati pretorijanac od legionara. Pridružiše se vojnicima pomoćnih četa oružajući se kacigama i štitovima, bez ikakva poticaja od strane tribuna ili centuriona, svatko sebi voda i podbadač, a najveća je pobuda dolazila od onih najgorih, što su pošteni žalili. 39. Već je Pizon, preplašen bukom pobune što je pre-otimala maha i glasovima koji su se razlijegali sve do grada, dostigao Galbu koji je bio izišao i približavao se Trgu; već je Marije Celzo dojavio nevesele vijesti, kad su jedni savjetovali da se vrate u Palacij, drugi da se udari put Kapitolija, neki da se zaposjedne govornica, većina samo proturječila prijedlozima drugih - kako to već biva u nesretnim odlukama, kad se čini najboljim ono čemu je pravi čas već umakao. Priča se da je Lakon bez znanja Galbina snovao ubojstvo Titu Viniju, bilo da njegovom kaznom smiri duhove vojnika, bilo zato što je vjerovao da je on pouzdanik Otonov ili, na kraju krajeva, iz čiste mržnje. Neodlučnost je izazvalo nezgodno vrijeme i mje-sto, jer je način za početak krvoprolića bio opasan, a namjeru su pokvarili i uznemireni glasnici i bijeg najbli-žih. U svih se gasio žar, i u onih koji su u početku vatreno pokazivali samopouzdanje i srčanost. 40. Pod naizmjeničnim naletima uzgibane gomile Galba je nošen čas ovamo čas onamo, pružajući žalostan prizor Ijudstvu što je odasvud nagrnulo i ispunilo bazilike i hra-move. A od naroda i puka ni glasa, samo zapanjeni

voltus et conversae ad omnia aures; non tumultus, non quies, quale magni metus et magnae irae silentium est. Othoni tamen armari plebem nuntiabatur: ire praecipites et occupare pericula iubet. Igitur milites Romani, quasi Vologaesum aut Pacorum avito Arsacidarum solio depul-suri ac non imperatorem suum inermem et senem truci-dare pergerent, disiecta plebe, proculcato senatu, truces armis, rapidi equis forum inrumpunt. Nec illos Capitolii adspectus et imminentium templorum religio et priores et futuri principes terruere, quo minus facerent scelus, cuius ultor est quisquis successit. 41. Viso comminus armatorum agmine vexillarius co-mitatae Galbam cohortis (Atilium Vergilionem fuisse tra-dunt) dereptam Galbae imaginem solo adflixit. Eo signo manifesta in Othonem omnium militum studia, desertum fuga populi forum, destricta adversus dubitantes tela. Iuxta Curtii lacum trepidatione ferentium Galba proiectus e sella ac provolutus est. Extremam eius vocem, ut cuique odium aut admiratio fuit, varie prodidere. Alii suppliciter interrogasse, quid mali meruisset, paucos dies exsolvendo donativo deprecatum; plures obtulisse ultro percussoribus iugulum: agerent ac ferirent, si ita (e) re publica videre-tur. Non interfuit occidentium quid diceret. De percus-sore non satis constat: quidam Terentium evocatum, alii Laecanium, crebrior fama tradidit amurium quintae deci-mae legionis militem impresso gladio iugulum eius hausisse. Ceteri crura brachiaque (nam pectus tegebatur) foede laniavere; pleraque vulnera feritate et saevitia trunco iam corpori adiecta.

42. Titum inde Vinium invasere, de quo et ipso ambi-gitur, consumpseritne vocem eius instans metus, an pro-clarnaverit non esse ab Othone mandatum ut occideretur. Quod seu finxit formidine seu consdentiam coniurationis confessus est, huc potius eius vita famaque inclinat, ut conscius sceleris fuerit, cuius causa erat. Ante aedem divi lulii iacuit primo ictu in poplitem, mox ab lulio Caro legionario milite in utrumque latus transverberatus.

pogledi i napeto osluškivanje svega. Ni buka, m mir, već muk kakav se javlja u velikom strahu i velikoj mržnji. Otonu su ipak stizali glasovi da se puk oruža: on zapov-jedi da se žurno krene i da se preduhitre opasnosti. Rimski dakle vojnici, kao da su pošli da zbace Vologeza ili Pakora s djedovskoga prijestolja Arsakida, a ne da smaknu cara svoga nenaoružana i stara, razagnavši puk, pregazivši senat, grozna izgleda pod oružjem, jašući na konjima provališe na Trg. 1 ni pogled na Kapitolij, ni svetost obližnjih hramova, ni bivši ni budući vladari nisu ih odvratili da ne počine zločin, kojemu je osvetnik prvi nasljednik. 41. Vidjevši da se povorka naoružanih vojnika pri-makla sasvim blizu, zastavnik kohorte iz Galbine pratnje (pripovijedaju da je to bio Atilije Vergilion) istrgne Gal-bino poprsje i udari njime o zemlju. Tim je znakom naklonost svih vojnika spram Otona postala bjelodana;

narod u bijegu napusti Trg, na one koji su neodlučni sta-jali trgoše mačeve. Pokraj Kurcijeva zdenca preplašeni nosioci zbaciše Galbu s nosiljke i on se otkotrlja po tlu. Posljednje njegove riječi različito su nam prenijeli, ovisno o tome jesu li prema njemu gajili mržnju ili divljenje: jedni da je ponizno upitao što je to zlo počinio i da je zamolio za nekoliko dana, da im isplati dar; većina da je dragovoljno krvnicima pružio vrat: neka samo obave svoj zadatak i neka udare, ako li se čini da je to na probitak države. Onima koji su ga ubijali nije bilo stalo do toga što govori. Ne zna se točno tko je bio krvnik, neki tvrde da je to bio evokat Terencije, drugi Lekanije. Učestaliji glas navodi da mu je Kamurije, vojnik petnaeste legije, utis-nuo mač i prerezao grkljan. Ostali su mu gadno izmrcva-rili noge i ruke (prsa mu je naime pokrivao oklop), a u divljem su bijesu mnoge rane pale i po već osakaćenu tijclu. 42. Potom napadose Tita Vinija. I o njemu se također dvoji nije li mu smrtni strah oduzeo glas, ili je povikao kako Oton nije naredio da ga ubiju. Bilo da je to izmislio u stravi, bilo da je time priznao dioništvo u uroti, način njegova života i glas o njemu govore više za to da je znao za zlodjelo kojemu je bio uzrok. Pred hramom božanskog Julija sruši se pod prvim udarcem u potkoljenicu, a zatim mu Julije Kar, legionarski vojnik, probode oba boka.

43. Insignem illa die virum Sempronium Densum aetas nostra vidit. Centurio is praetoriae cohortis, a Galba custodiae Pisonis additus, stricto pugione occurrens arma-tis et scelus exprobrans ac modo manu modo voce ver-tendo in se percussores quamquam vulnerato Pisoni effu-gium dedit. Piso in aedem Vestae pervasit, exceptusque misericordia publici servi et contubernio eius abditus non religione nec caerimoniis, sed latebra imminens exitium differebat, cum advenere missu Othonis nominatim in caedem eius ardentis Sulpicius Florus e Britannicis cohor-tibus, nuper a Galba civitate donatus, et Statius Murcus speculator, a quibus protractus Piso in foribus templi tru-cidatur. 44. Nullam caedem Otho maiore laetitia excepisse, nullum caput tam insatiabilibus oculis perlustrasse didtur, seu tum primum levata omni sollicitudine mens vacare gaudio coeperat, seu recordatio maiestatis in Galba, ami-citiae in Tito Vinio quamvis immitem animum imagine tri-sti confuderat, Pisonis ut inimici et aemuli caede laetari ius fasque credebat. Praefixa contis capita gestabantur inter signa cohortium iuxta aquilam legionis, certatim ostentantibus cruentas manus qui occiderant, qui interfue-rant, qui vere, qui falso ut pulchrum et memorabile faci-nus iactabant. Plures quam centum viginti libellos praemium exposcentium ob aliquam notabilem illa die ope-ram Vitellius postea invenit, omnesque conquiri et inter-fici iussit, non honore Galbae, sed tradito principibus more munimentum ad praesens, in posterum ultionem. 45. Alium crederes senatum, alium populum: ruere cuncti in castra, anteire proximos, certare cum praecurren-tibus; increpare Galbam, laudare militum iudicium, exo-sculari Othonis manum; quantoque magis falsa erant quae fiebant, tanto plura facere. Nec

aspernabatur singulos Otho, avidum et minacem militum animum, voce vultu-que temperans. Marium Celsum, consulem designatum et Galbae usque in extremas res amicum fidumque, ad supp-licium expostulabant, industriae eius innocentiaeque quasi malis artibus infensi. Caedis praedarum initium et optimo

43. Znamenita je onoga dana junaka Sempronija Denza vidio naš vijek. Kao centurion pretorijske kohorte, komu je Galba povjerio da čuva Pizona, isukanim se bodežom suprotstavio naoružanim vojnicima i - predbacujući im zločin, te navlačeći, čas rukom čas glasom, na se krvnike - ranjenom je Pizonu pružio priliku za bijeg. Pizon dospje u hram Veste, gdje ga milosrdno dočeka državni rob i sakri u svom stanu. Uzdajući se u skrovište a ne u svetost mjesta, odlagao je blisku smrt, kad li po zapovijedi Otona, koji je posebno žudio za njegovim ubojstvom, dođoše Sulpicije, Flor, jedan od vojnika britanskih kohorata, obdaren nedavno od Galbe gradanskim pravom, i Stacije Murko, uhoda. Oni Pizona dovukoše do vratiju hrama i tu ga zaklaše. 44. Priča se da nijedno ubojstvo Oton nije primio s većom radošću, da nijednu glavu nije razgledao s tako nezasitnim očima, bilo da mu se duh, tek tada oslobođen svakog nemira, stao odavati veselju, bilo da mu je sjećanje na uzvišenost u Galbe, prijateljstvo spram Tita Vinija uznemiravalo mračnom predodžbom inače okrutan duh: vjerovao je da je pošteno i pravo radovati se nad smrću Pizona, neprijatelja i suparnika. Nataknute na koplja, glave se nošahu između znakova kohorata pored legijskog orla, dok su ubojice i njihovi pomagači takmeći se pokazivali okrvavljene ruke i razmetali se - neki istinito, neki lažno - ubojstvom kao lijepim i i znamenitim djelom. Više od stotinu i dvadeset molbenica onih koji su tražili nagradu za neko osobito djelo u onom danu prona-šao je kasnije Vitelije i zapovijedio da ih sve potraže i pobiju, ne iz počasti prema Galbi nego po ustaljenom obi-čaju kod vladara da učvršćuju sadašnji položaj i svete se za budućnost. 45. Pomislio bi čovjek:drugi je to senat,drugi narod stadoše svi grnuti u tabor, pretrčavati jedni druge, takmiti se s poodmaklima, psovati Galbu, hvaliti presudu vojnika, cjelivati Otonovu ruku. Koliko je ono što se događalo bilo neiskrenije, toliko su to nametljivije činili. A Oton, ne odbijajući pojedince, pokušavaše smiriti grabežljive i krvoločne vojnike riječju i pogledom. Tražili su glavu Marija Celza, budućeg konzula i, sve do njegova zadnjega časa, prijatelja i pouzdanika Galbina, ogorčeni na nje-govu poslenost i pravednost, osobine koje smatrahu zlo-činom. Postajalo je očevidno da se traži povod za krvoproliće

cuique perniciem quaeri apparebat, sed Othoni nondum auctoritas inerat ad prohibendum scelus: iubere iam pote-rat. Ita simulatione irae vinciri iussum et maiores poenas daturum adfirmans praesenti exitio subtraxit. 46. Omnia deinde arbitrio militum acta: praetorii prae-fectos sibi ipsi legere, Plotium Firmum e manipularibus quondam, tum vigilibus praepositum et incolumi adhuc Galba

partes Othonis secutum; adiungitur Licinius Procu-lus, intima familiaritate Othonis suspectus consilia eius fovisse. Urbi Flavium Sabinum praefecere, iudicium Neronis secuti, sub quo eandem curam obtinuerat, pleris-que Vespasianum fratrem in eo respicientibus. Flagitatum ut vacationes praestari centurionibus solitae remitteren-tur; namque gregarius miles ut tributum annuum pende-bat. Quarta pars manipuli sparsa per commeatus aut in ipsis castris vaga, dum mercedem centurioni exsolveret, neque modum oneris quisquam neque genus quaestus pensi habebat: per latrocinia et raptus aut servilibus mini-steriis militare otium redimebant. Tum locupletissimus quisque miles labore ac saevitia fatigari, donec vacatio-nem emeret. Ubi sumptibus exhaustus socordia insuper elanguerat, inops pro locuplete et iners pro strenuo in manipulum redibat, ac rursus alius atque alius, eadem egestate ac licentia corrupti, ad seditiones et discordias et ad extremum bella civilia ruebant. Sed Otho, ne volgi lar-gitione centurionum animos averteret, [et| fiscum suum vacationes annuas exsoluturum promisit, rem haud dubie utilem et a bonis postea principibus perpetuitate discipli-nae firmatam. Laco praefectus, tamquam in insulam sepo-neretur, ab evocato, quem ad caedem eius Otho praemi-serat, confossus; in Marcianum Icelum ut in libertum palam animadversum.

47. Exacto per scelera die novissimum malorum fuit laetitia. Vocat senatum praetor urbanus, certant adulatio-nibus ceteri magistratus, adcurrunt patres: decernitur Othoni tribunicia potestas et nomen Augusti et omnes principum honores, adnitentiubus cunctis abolere convicia ac probra, quae promisce iacta haesisse animo eius nemo

i pljačkanja i propast velikaša. No u Otona još uvijek ne bijaše ugleda za sprečavanje zločina. Naređivati je već mogao. Stoga, hineći srdžbu, zapovjedi da ga vežu i, tvrdeći da će platiti i veću kaznu, ukloni ga pred sigur-nom smrću. 46. Sve je nakon toga provedeno po svojevoljnoj odluci vojnika:pretorijske su prefekte sami sebi izabrali: Plocija Firma, koji je nekoć bio jedan od manipulara, a tada zapovjednik gradske straže i za života Galbina sljedbenik otonove stranke; pridruže mu Licinija Prokula, za kojega se nagadalo da je zbog prisnog prijateljstva s Oto-nom podupirao njegove namjere. Za gradskoga prefekta postaviše Flavija Sabina, povevši se za odlukom Nerona, pod kojim je obavljao istu službu, jer se većiha preko njega obazirala na brata mu Vespazijana. Zahtijevalo se da se dokine otkupnina koja se obično plaćala centurio-nima; prosti ju je vojnik naime isplaćivao kao godišnji porez. Četvrtina je manipula bila rasuta po dopustima ili u skitnji po samom taboru i, samo da isplati cijenu cen-turionu, malo je tko mario za veličinu opterećenja i način zarade. Razbojstvom su i otimačinom ili ropskim služe-njem otkupljivali vojničku dokolicu. Pa i najimućniji se vojnik pod okrutnim postupkom i radom namučio dok nije kupio oprost od službe. Kad bi se iscrpili od troškova, a i zbog lijenosti omli-tavjeli, vraćali bi se u manipul, siromašni umjesto bogati, lijeni umjesto radini, i ponovo bi se tako jedan za drugim istom

oskudicom i raspusnošću kvarili i srijali u pobune i razdore i napokon u građanske ratove. No Oton, da ne bi darežljivošću spram prostih vojnika odvratio od sebe srca centuriona, obeća da će iz svoje blagajne isplaćivati godišnje dopuste - stvar bez sumnje korisnu, koju su i kasniji dobri vladari potvrdili neprekinutim održavanjem. Prefekta Lakona, pod izlikom da ga udaljuju na otok, usmrti evokat, kojega je Oton bio unaprijed poslao da ga ubije. Protiv Marcijana Icela kao oslobođenika primje-njena je javna kazna. 47. Pošto je dan protekao u zločinima, vrhunac nedjela bilo je veselje. Gradski pretor sazove senat, ostali se magistrati stanu takmičiti u ulagivanjima, dotrče oci. Dodijele Otonu tribunsku vlast i naziv Augusta i sve vla-darske počasti, dok su se svi trudili da se zaborave psovke i pogrde kojima su se bez razlike nabacivali, a nitko nije

sensit: omisisset offensas an distulisset, brevitate imperii in incerto fuit. Otho cruento adhuc foro per stragem iacentium in Capitolium atque inde in Palatium vectus concedi corpora sepulturae cremarique permisit. Pisonem Verania uxor ac frater Scribonianus, Titum Vinium Cri-spina filia composuere, quaesitis redemptisque capitibus, quae venalia interfectores servaverant. 48. Piso unum et tricesimum aetatis annum explebat, fama meliore quam fortuna. Fratres eius Magnum Clau-dius, Crassum Nero interfecerant: ipse diu exul, quadri-duo Caesar, properata adoptione ad hoc tantum maiori fratri praelatus est, ut prior occideretur. Titus Vinius quinquaginta septem annos variis moribus egit. Pater illi praetoria familia, maternus avus e proscriptis. Prima mili-tia infamis: legatum Calvisium Sabinum habuerat, cuius uxor mala cupidine visendi situm castrorum per noctem militari habitu ingressa, cum vigilias et cetera militiae munia eadem lascivia temptasset, in ipsis principiis stu-prum ausa: et criminis huius reus Titus Vinius arguebatur. Igitur iussu C. Caesaris oneratus catenis, mox mutatione temporum dimissus, cursu honorum inoffenso legioni post praeturam praepositus probatusque servili deinceps pro-bro respersus est, tamquam scyphum aureum in convivio Claudii furatus, et Claudius postera die soli omnium Vinio fictilibus ministrari iussit. Sed Vinius proconsulatu Galliam Narbonensem severe integreque rexit; mox Galbae amici-tia in abruptum tractus, audax callidus promptus et, prout animum intendisset, pravus' aut industrius, eadem vi. Testamentum Titi Vini magnitudine opum inritum, Piso-nis supremam voluntatem paupertas firmavit.

49. Galbae corpus diu neglectum et licentia tenebrarum plurimis ludibriis vexatum dispensator Argius e pri(m)o-ribus servis humili sepultura in privatis eius hortis contexit. Caput per lixas calonesque suffixum laceratumque ante Patrobii tumulum (libertus is Neronis punitus a Galba fuerat) postera demum die repertum et cremato

znao jesu li mu ostale na srcu; da li je potpuno zabacio osvetu za uvrede ili ju je samo odgodio, zbog kratkoće njegove vlasti ostalo je neizvjesno. Oton se preko još uvi-jek okrvavljena Trga i preko hrpe lešina odveze na Kapi-tolij, a odande u Palacij i dopusti da se trupla pokopaju i spale. Pizona sahraniše žena mu Veranija i brat Skribonijan, Tita Vinija kći Krispina, pošto su pronašli i otkupili glave što su ih ubojice čuvale da ih prodaju. 48. Pizon bijaše u trideset i prvoj godini života, boljega glasa nego li sudbine. Braću njegovu: Magna - ubi Klaudije, Krasa - Neron. On je sam dugo bio izgnanik, četiri dana cezar; uranjenim je usvojenjem utoliko samo pretekao starijega brata, što je prije ubijen. Tit Vinije proživio je pedeset i sedam godina u prevrtljivu ponašanju. Otac mu bijaše iz pretorske obitelji, djed s materine strane jedan s liste proskribiranih. Početak vojničkog života ozloglašen. Služio je pod legatom Kalvizijem Sabinom, kojega se žena u nestašnoj želji da razgleda položaj tabora uputila noću u vojničkom odijelu, okušala se s istom obijesti u stražarenju i drugim vojničkim dužnostima, te se u samom glavnom stanu upustila u blud. Za ovaj je prekršaj okrivljavan Tit Vinije. Stoga je po naredbi Gaja Cezara bačen u okove, no uskoro je zatim zbog promjene prilika pušten. U neprekinutu slijedu časti nakon preture postavljen je za zapovjednika legije, gdje se i dokazao, a onda je navukao na se prijekor zbog ludorije dostojne roba; navodno je na gozbi Klaudijevoj ukrao zlatnu čašu, te je Klaudije sutradan zapovijedio da od svih jedino njemu služe u zemljanom sudu. No kao prokonzul Vinije je upravljao Narbonskom Galijom strogo i besprijekorno. Uskoro je zbog prijateljstva s Galbom krenuo putem propasti, drzak, lukav, spreman na sve, i kako bi već upravio duh - opak ili marljiv jednakom silinom. Oporuka Tita Vinija prema veličini njegova imutka bijaše ništetna. Pizonovu posljednju volju potkrijepilo je siromaštvo. 49. Galbino je truplo, dugo vremena zanemareno i u bezakonju mraka brojnim igrarijama zlostavljano, sahranio skromnim pokopom u njegovim privatnim vrtovima upravitelj Argije jedan od najuglednijih robova. Glava, koju su nataknutu na koplje skrnavili pečenjari i konjušari pred humkom Patrobija (bijaše to oslobođenik Neronov, kažnjen od Galbe), slijedećeg je dana konačno

iam corpori admixtum est. Hunc exitum habuit Servius galba, tribus et septuaginta annis quinque principes pro-spera fortuna emensus et alieno imperio felicior quam suo. Vetus in familia nobilitas, magnae opes; ipsi medium ingenmm, magis extra vitia quam cum virtutibus. Famae nec incuriosus nec venditator; pecuniae alienae non adpe-tens, suae parcus, publicae avarus; amicorum libertorum-que, ubi in bonos incidisset, sine reprehensione patiens, si mali forent, usque ad culpam ignarus. Sed claritas nata-lium et metus temporum obtentui, ut, quod segnitia erat, sapientia vocaretur. Dum vigebat aetas, militari laude apud Germanias floruit; pro consule Africam moderate, iam senior citeriorem Hispaniam pari iustitia continuit, maior privato visus, dum privatus fuit, et omnium con-sensu capax imperii, nisi imperasset. 50. Trepidam urbem ac simul atrocitatem recentis sce-leris, simul veteres Othonis

mores paventem novus insu-per de Vitellio nuntius exterruit, ante caedem Galbae suppressus, ut tantum superioris Germaniae exercitum desci-visse crederetur. Tum duos omnium mortalium impudici-tia ignavia luxuria deterrimos velut ad perdendum imperium fataliter electos non senatus modo et eques, quis ali-qua pars et cura rei publicae, sed volgus quoque palam maerere. Nec iam recentia saevae pacis exempla, sed repetita bellorum civilium memoria captam totiens suis exercitibus Urbem, vastitatem Italiae, direptiones provin-ciarum, Pharsaliam Philippos et Perusiam ac Mutinam, nota publicarum cladium nomina, loquebantur. Prope eversum orbem etiam cum de principatu inter bonos cer-taretur, sed mansisse C. lulio, mansisse Caesare Augusto victore imperium; mansuram fuisse sub Pompeio Bruto-que rem publicam: nunc pro Othone an pro Vitellio in templa ituros? Utrasque impias preces, utraque dete-standa vota inter duos, quorum bello solum id scires, deteriorem fore qui vicisset. Erant qui Vespasianum et arma Orientis augurarentur, et ut potior utroque Vespa-sianus, jta bellum aliud atque alias clades horrebant. Et

pronađena i pridružena već spaljenu truplu. Ovakav je svršetak imao Servije Galba, koji je u sedamdeset i tri godine sretno nadživio petoricu vladara i bio uspješniji pod tuđom vlašću nego li pod svojom. Staro plemstvo u obitelji, veliko bogatstvo, on sam osrednjih sposobnosti, više bez poroka nego li s vrlinama. Spram javnog mnijenja ni ravnodušan ni hvalisav. Tuđega novca nije bio željan, sa svojim je škrtario, na državni je bio lakom. Prema prijateljima i oslobođenicima, kad bi naišao na čestite, besprijekorno blag, ako bi bili zli - slijep sve do prijestupa. No uzvišeno porijeklo i strahovita vremena bila su izlika da se ono što je bilo mlitavost naziva mudrošću. Dok je bio u naponu snage, vojničkom se slavom istakao u Germanijama. Kao prokonzul s pravom je mjerom upravljao Afrikom, već stariji s jednakom blagosti ovostranom Hispanijom; činilo se da je ugledniji nego privatna osoba, dok je bio privatnik i, po općem mišljenju, sposoban za vlast da nije vladao. 50. Uznemiren Grad, koji se plašio i grozote nedavna zločina i poznata značaja Otonova, zastrašila je povrh svega i nova vijest o Viteliju, prigušena prije Galbina ubojstva, kako bi se vjerovalo da se odmetnula samo vojska Gornje Germanije. Zbog dvojice - po besramno-sti, kukavičluku i rasipnosti najgorih od svih smrtnika, koji kao da su po usudu bili odabrani da upropaste Carstvo - otvoreno su se žalostili ne samo senat i vitezovi, koji su imali nekakva udjela i posla u državnoj upravi, nego štoviše i svjetina. Nisu više govorili o svježim prim-jerima krvava mira, nego, obnavljajući sjećanje na građanske ratove, i o Gradu toliko puta osvojenom od vla-stite vojske, o pustošenju Italije, pljačkanju provincija, Farsalu, Filipima, Peruziji i Mutini, o tim poznatim imenima državnih nesreća. Gotovo je uništen cijeli svijet i onda kad se vodila borba za vlast između junaka; no uz-držala bi se i republika pod Pompejem i Brutom. A sada: hoće li ići u hramove za Otona ili za Vitelija? I jedna i druga molitva bezbožna, i je'dan i drugi zavjet proklet kad su ta dvojica, i kad

i nakon rata između njih možeš znati to da će biti gori onaj koji pobijedi. Bilo je onih koji su naslućivali Vespazijana i oružje Istoka i, ma koliko da je Vespazijan bio moćniji od obojice, ipak su se užasavali novoga rata i novih nesreća. A o Vespazijanu je

ambigua de Vespasiano fama, solusque omnium ante se principum in melius mutatus est. 51. Nunc initia causasque motus Vitelliani expediam. Caeso cum omnibus copiis lulio Vindice ferox praeda glo-riaque exercitus, ut cui sine labore ac periculo ditissimi belli victoria evenisset, expeditionem et aciem, praemia quam stipendia malebat. Diu infructuosam et asperam militiam toleraverant ingenio loci caelique et severitate disciplinae, quam in pace inexorabilem discordiae civium resolvunt, paratis utrimque corruptoribus et perfidia im-punita. Viri arma equi ad usum et ad decus supererant. Sed ante bellum centurias tantum suas turmasque nove-rant; exercitus finibus provinciarum discernebantur: tum adversus Vindicem contractae legiones, seque et Gallias expertae, quaerere rursus arma novasque discordias; nec socios, ut olim, sed hostes et victos vocabant. Nec deerat pars Galliarum, quae Rhenum accolit, easdem partes secuta ac tum acerrima instigatrix adversum Galbianos; hoc enim nomen fastidito Vindice indiderant. Igitur Sequanis Aeduisque ac deinde, prout opulentia civitatibus erat, infensi expugnatioes urbium, populationes agrorum, raptus penatium hauserunt animo, super avaritiam et adrogantiam, praecipua validiorum vitia, contumacia Gallorum inritati, qui remissam sibi a Galba quartam tribu-torum partem et publice donatos in ignominiam exercitus iactabant. Accessit callide volgatum, temere creditum, decumari legiones et promptissimum quemque centurio-num dimitti. Undique atroces nuntii, sinistra ex urbe fama; infensa Lugdunensis colonia et pertinaci pro Nerone fide fecunda rumoribus; sed plurima ad fin-gendum credendumque materies in ipsis castris, odio metu et, ubi vires suas respexerant, securitate.

52. Sub ipsas superioris anni kalendas Decembres Aulus Vitellius inferiorem Germaniam ingressus hiberna legionum cum cura adierat: redditi plerisque ordines, remissa ignominia, adlevatae notae; plura ambitione, quaedam iudicio, in quibus sordes et avaritiam Fontei Capitonis adimendis adsignandisve militiae ordinibus

vladalo dvojbeno mišljenje, no on se jedini od svih svojih prethodnika preobrazio u dobra vladara. 51. Sada ću razjasniti početke i uzroke vitelijevskog prevrata. Pošto je bio sasječen Julije Vindeks sa svim svojim četama, opijena pljačkom i slavom vojska je, kao onaj komu se

posreći da bez napora i opasnosti stekne pobjedu u vrlo probitačnom ratu, voljela pohod i bitku i plijen nego li vojničku plaću. Dugo su vremena podnosili vojnu službu besplodnu i surovu zbog naravi zemlje i pod-neblja te ozbiljnosti stege, koju nesloge građana u mirno doba, bila ona i neumoljivo stroga, uništavaju, kad sa svih strana spremno čekaju potkupljivači i nekažnjena nevjera. Ljudstvo, naoružanje, konjaništvo dostajalo je i za upotrebu i za gizdu. No prije rata znali su samo za centurije i svoje turme. Vojske su rastavljale međe provincija. Tada legije koje su bile sakupljene protiv Vindeksa, upoznavši sebe i Galije, stadoše ponovo tražiti rat i nove raz-dore, i ne nazivahu ih saveznicima, kao nekoć, već neprijateljima i pobijeđenima. A činio je svoje i onaj dio Galija u susjedstvu Rajne koji je pristajao uz istu stranku i tada bio najoštriji podbadač protiv galbinaca: to su im naime ime bili nadjenuli pošto se o Vindeksu stalo s prezirom govoriti. Ogorčeni, dakle, na Sekvance i Eduance, a potom i na ostale općine, ovisno o njihovu bogatstvu, naslađivali su se u srcu osvajanjima gradova, pustošenjem polja, pljačkanjem domova, razdraženi - pored pohlepe i drskosti, poroka svojstvenih nadmoćnijima - i prkošću Gala, koji su se, ne bi li uvrijedili vojsku, razmetali što im je Galba oprostio četvrtinu poreza i nadario ih građanskim pravom. Uz to je i lukavo proširena glasina, kojoj se lakoumno povjerovalo, da se desetkuju legije i otpuštaju najodlučniji od centuriona. Odasvud zastrašujuće vijesti, nepovoljan glas iz Grada, ogorčena lugdunska kolonija i zbog nepopustive vjernosti Neronu plodno tlo glasinama. No najviše je građe za izmišljanje i lakoumno prihvaćanje bilo u samom taboru, iz mržnje, straha i, kako opaziše svoje snage, iz osjećaja sigurnosti. 52. Pred same decembarske kalende prethodne godine Aulo je Vitelije, ušavši u Donju Germaniju, brižljivo pregledao zimovnike legija: mnogima su povraćene vojničke časti, ukinute kazne, ublaženi ukori. Većinu je toga učinio iz častoljublja, nešto iz uvjerenja, čime je nesebično pre-kinuo sa sramotnom gramzljivošću Fonteja Kapitona u

integre mutaverat. Nec consularis legati mensura, sed in maius omnia accipiebantur. Et Vitellius ut apud severos humilis, ita comitatem bonitatemque faventes vocabant, quod sine modo, sine iudicio donaret sua, largiretur aliena; simul aviditate imper{it)andi ipsa vitia pro virtu-tibus interpretabantur. Multi in utroque exercitu sicut modesti quietique, ita mali et strenui. Sed profusa cupi-dine et insigni temeritate legati legionum Alienus Caecina et Fabius Valens; e quibus Valens infensus Galbae, tam-quam detectam a se Verginii cunctationem, oppressa Capitonis consilia ingrate tulisset, instigare Vitellium, ardorem militum ostentans: ipsum celebri ubique fama, nullam in Flacco Hordeonio moram; adfore Britanniam, secutura Germanorum auxilia; male fidas provincias, precarium seni imperium et brevi transiturum: panderet modo sinum et venienti Fortunae occurreret. Merito dubi-tasse Verginium equestri familia, ignoto patre, imparem, si recepisset imperium, tutum, si recusasset: Vitellio tres patris consulatus, censuram, collegium Caesaris et impo-nere iam pridem imperatoris dignationem et auferre pri-vati securitatem. Quatiebatur his segne ingenium, ut con-cupisceret magis quam ut speraret.

53. At in superiore Germania Caecina, decora iuventa, corpore ingens, animi imodicus,

(s)cito sermone, erecto incessu, studia militum inlexerat. Hunc iuvenem Galba, quaestorem in Baetica impigre in partes suas transgres-sum, legioni praeposuit; mox compertum publicam pecu-niam avertisse ut peculatorem flagitari iussit. Caecina aegre passus miscere cuncta et privata volnera rei publicae malis operire statuit. Nec deerant in exercitu semina dis-cordiae, quod et bello adversus Vindicem universus adfuerat, nec nisi occiso Nerone translatus in Galbam atque in eo ipso sacramento vexillis inferioris Germaniae praeventus erat. Et Treveri ac Lingones, quasque alias civitates atrocibus edictis aut damno finium Galba percu-lerat, hibernis legionum propius miscentur: unde seditiosa

oduzimanju i dodjeljivanju vojničkih počasti. 1 ne bijaše tu mjerila konzularnoga legata, već se sve procjenjivaše s višeg stajališta, i ma koliko da je Vitelije u očima strogih bio nizak, njegovi pristalice ipak nazivahu Ij'ubaznošću i dobrostivošću što bez mjere i bez promišljanja poklanja svoje, dijeli tuđe. U pohlepi za vlašću same su poroke tumačili kao vriine. Mnogo je doduše u jednoj i drugoj vojsci bilo poslušnih i mirnih, ali i zlih i poduzetinih. No neobuzdanom se pohlepom i osobitom lakoumnošću isti-cahu legijski legati Alijen Cecina i Fabije Valens. Jedan od njih - Valens - ogorčen na Galbu, jer je ovaj navodno nezahvalnošću uzvratio na njegovo otkrivanje Verginijeva oklijevanja i sprečavanje Kapitonovih namjera, poče pod-badati Vitelija, ukazujući mu na oduševljenje vojnika: »Posvuda je proslavljeno njegovo ime, u Flaka Hordeo-nija nema nikakva krzmanja, pristupit će mu Britanija, slijedit će ga germanske pomoćne čete, provincije nisu osobito odane, starčeva je vlast ovisna o tuđoj milosti i ubrzo će mu izmaći iz ruku; neka samo rastvori krilo i neka potrči ususret nadolazećoj sreći. S razlogom se ska-njivao Verginije, iz viteške obitelji, od nepoznata oca, nedorastao carskoj vlasti da ju je primio, siguran kad ju je odbio. Vitelija tri očeva konzulata, cenzura, zajednička služba s Cezarom i uzdižu već odavno do carskog dosto-janstva i oduzimaju mu bezbrižnost privatna života. « Ovim se riječima budila mlitava narav većma da poželi negoli da se nada. 53. A u Gornjoj Germaniji strasti je u vojnika raspirio Cecina, pristao mladić snažna tijela, naprasita duha, okretna jezika, ponosita hoda. Njega je Galba kao mla-dića, pošto je kao kvestor u Betici spremno prišao k nje-govoj stranci, postavio na čelo legije. Saznavši potom da je utajio državni novac, dade ga goniti kao krijumčara. Cecina je to teško podnio, te je odlučio da izmiješa sve zajedno i osobne rane zastre nevoljama države. Ni u vojsci nije nedostajalo sjemena razdora, zato što je i u cijelosti sudjelovala u ratu protiv Vindeksa i nije prešla Galbi sve dok nije bio ubijen Neron i što je pri samom činu zakletve bila zapostavljena četama Donje Germa-nije. K tomu Treverci i Lingonci i ostale općine, koje je Galba bio pogodio oštrim propisima ili gubitkom zemlje, stupe u bliži doticaj sa zimovnicima legija. Odatle: bun-tovni razgovori, i vojnik među građanima sve pokvareniji,

colloquia et inter paganos corruptior miles, et in Vergi-nium favor cuicumque alii profuturus. 54. Miserat civitas Lingonum vetere instituto dona legionibus dextras, hospitii insigne. Legati eorum in squa-lorem maestitiamque compositi per principia per contu-bernia modo suas iniurias, modo vicinarum civitatium pra-emia, et ubi pronis militum auribus accipiebantiir, ipsius exercitus pericula et contumelias conquerentes accende-bant animos. Nnec procul seditione aberant, cum Hordeo-, nius flacus abire legatos, utque occultior digressus esset, nocte castris excedere iubet. Inde atrox rumor, adfirman-tibus plerisque interfectos, ac ni si(bi) ipsi consulerent, fore ut acerrimi militum et praesentia conquesti per tene-bras et inscitiam ceterorum occiderentur. Obstringuntur inter se tacito foedere legiones, adsciscitur auxiliorum miles, primo suspectus, tamquam circumdatis cohortibus alisque impetus in legiones pararetur, mox eadem acrius volvens faciliore inter malos consensu ad bellum quam in pace ad concordiam. 55. Inferioris tamen Germaniae legiones sollemni kalendarum lanuariarum sacramento pro Galba adactae, multa cunctatione et raris primorum ordinum vocibus, ceteri silentio proximi Cuiusque audaciam exspectantes, insita mortalibus natura propere sequi quae piget inchoare. Sed ipsis legionibus inerat diversitas animorum: primani quintanique turbidi adeo, ut quidam saxa in Gal-bae imagines iecerint: quinta decuma ac sexta decuma legiones nihil ultra fremitum et minas ausae initium erum-pendi circumspectabant. At in superiore exercitu quarta ac duoetvicensima legiones isdem hibernis tendentes ipso kalendarum lanuariarum die dirumpunt imagines Galbae, quarta legio promptius, duoetvicensima cunctanter, mox consensu. Ac ne reverentiam imperii exuere viderentur, senatus populique Romani obliterata iam nomina sacra-mento advocabant, nullo legatorum tribunorumve pro Galba nitente, quibusdam, ut in tumultu, notabilius tur-bantibus. Non tamen quisquam in modum contionis aut suggestu locutus; neque enim erat adhuc cui imputaretur. 56. Spectator flagitii Hordeonius Flaccus consularis legatus aderat non compescere ruentes, non retinere

i sklonost prema Verginiju, koja je imala koristiti kojem mu drago drugomu. 54. Općina Lingonaca po starom je običaju poslala legijama desnice, znak gostoprimstva. Njihovi poslanici u prljavim su odijelima i s tugom na licu obilazili po glav-nom stanu i šatorima, jadikujući čas nad svojim neprav-dama, čas nad povlasticama susjednih općina i - gdje bi ih vojnici slušali otvorenim srcem - nad opasnostima same vojske i njezinim zlostavljanjem, te tako pokušavali raspi-riti strasti. 1 ne bijahu daleko od pobune, kad Hordeonije Flak zapovjedi da poslanici odu i, da bi odlazak bio što neprimjetniji, noću napuste tabor. Odatle se porodi užasan glas, jer su mnogi tvrdili da su pobijeni, a ako sami ne pripaze na svoju sigurnost, da će ubiti i najsrčanije vojnike i one koji su se tužili na sadašnje prilike, u mraku i bez znanja ostalih. Obvežu se legije međusobno potajnim savezom, prime k sebi vojnika pomoćnih četa, koje ih opkoljavahu, spremaju napad na legije, no uskoro ovaj još žešće stane snovati isto, jer j'e medu pokvarenima lakše doći do jednodušnosti za rat nego u miru do sloge.

55. Legije Donje Germanije ipak su se svečanom prisegom na januarske kalende zaklele Galbi, uz veliko okli-jevanje i rijetke glasove iz prvih redova, dok su ostali šuteći čekali na odvažnost svojih susjeda, prema svojstvu urođenom smrtnicima da se žurno povode za onim što im je mrsko započeti. No i u samim legijama vladalo je raz-ličito raspoloženje: vojnici prve i pete legije bijahu tako uzrujani da su neki bacali kamenje u Galbina poprsja; petnaesta i šesnaesta legija, ne odvaživši se ni na što više doli na mrmljanje i prijetnje, vrebala je na početak pro-vale bijesa. A u vojsci Gornje Germanije četvrta i dvadesetdruga legija, koje su taborovale u istom zimovniku, na sam dan januarskih kalenda razbiju Galbina poprsja, četvrta legija odvažnije, dvadesetdruga oklijevajući, potom složno. A da ne bi izgledalo kako su zabacile poštovanje prema carstvu, u zakletvi prizivahu u zaborav već pala imena senata i rimskog naroda. Nitko se pritom od legata ili tribuna nije zauzimao za Galbu, dok su neki svojski rovarili, kako to već biva u metežu. Ipak nitko nije govorio kao na zboru ili s govornice. Još uvijek ne bijaše naime onoga koji bi se time obavezao. 56. Kao promatrač u toj je sramoti sudjelovao Hordeonije Flak, konzularni legat, ne usudivši se obuzdati bjeso-

dubios, non cohortari bonos ausus, sed segnis, pavidus et socordia innocens. Quattuor centuriones duoetvicensimae legionis, Nonius Receptus, Donatius Valens, Romilius Marcellus, Calpurnius Repentinus, cum protegerent Gal-bae imagines, impetu militum abrepti vinctique. Nec cui-quam ultra fides aut memoria prioris sacramenti, sed quod in seditionibus accidit, unde plures erant, omnes fuere. Nocte, quae kalendas lanuarias secuta est, in coloniam Agrippinensem aquilifer quartae legionis epulanti Vitellio nuntiat quartam et duoetvicensimam legiones proiectis Galbae imaginibus in senatus ac populi Romani verba iurasse. Id sacramentum inane visum: occupari nutantem fortunam et offerri principem placuit. Missi a Vitellio ad legiones legatosque, qui descivisse a Galba superiorem exercitum nuntiarent: proinde aut bellandum adversus desciscentes aut, si concordia et pax placeat, faciendum imperatorem; et minore discrimine sumi principem quam quaeri. 57. Proxima legionis primae hiberna erant et promptis-simus e legatis Fabius Valens. Is die postero coloniam Agrippinensem cum equitibus legionis auxiliariorumque ^in) gressus imperatorem Vitellium consalutavit. Secutae ingenti certamine eiusdem provinciae legiones; et superior exercitus speciosis senatus populique Romani nominibus relictis tertium nonas lanuarias Vitellio accessit; scires illum pdore biduo non penes rem publicam fuisse. Ardo-rem exercituum Agrippinenses, Treviri, Lingones aequa-bant, auxilia equos, arma pecuniam offerentes, ut quisque corpore opibus ingenio validus. Nec principes modo colo-niarum aut castrorum, quibus praesentia ex adfluenti et parta victoria magnae spes, sed manipuli quoque et gre-garius miles viatica sua et balteos phalerasque, insignia armorum argento decora, loco pecuniae tradebant, instinctu et impetu et avaritia. 58. Igitur laudata militum alacritate Vitellius ministeria principatus per libertos agi solita in equites Romanos disponit, vacationes centurionibus ex fisco numerat, saevi-tiam militum plerosque ad poenam exposcentium saepius adprobat, raro simulatione vinculorum frustratur. Pom-peius Propinquus procurator Belgicae statim interfectus;

lulium Burdonem Germanicae classis praefectum astu

mučne, zadržati kolebljive, osokoliti čestite, mlitav, plaš-Ijiv i nedužan u svojoj nemarnosti. Na četvoricu cen-turiona dvadesetdruge legije: Nonija Recepta, Donacija Valensa, Romilija Marcela, Kalpurnija Repentina, dok su zaštićivali Galbina poprsja, navališe vojnici, odvukoše ih i svezaše. 1 nitko više nije mario za vjernost niti se sjećao prijašnje zakletve, nego, što se dogada u pobunama, tamo gdje ih bijaše više, bili su svi. U noći koja je slijedila za januarskim kalendama, u Agripinsku Koloniju stiže orlonoša četvrte legije i za goz-bom dojavi Viteliju da su se četvrta i dvadesetdruga legija, porušivši Galbina poprsja, zaklele na odanost senatu i rimskom narodu. Ta se prisega držala ispraznom. Pala je odluka da se čvrsto pograbi kolebljiva sreća i da se ponudi vladar. Vitelije uputi poslanike k legijama i legatima da jave kako se vojska Gornje Germanije odmetnula od Galbe; stoga: ili valja ratovati protiv odmetnika ili, ako je za volju sloga i mir, izabrati vladara;a manje je pogibeljno prihvatiti vladara negoli tražiti ga. 57. Najbliži je bio zimovnik prve legije i najodvažniji od legata Fabije Valens. Ušavši slijedećega dana s konja-nicima legije i pomoćnih četa u Agripinsku koloniju, on pozdravi Vitelija kao cara. U velikom nadmetanju pove-doše se za njim legije iste provincije, a i vojska Gornje Germanije, zabacivši zvučna imena senata i rimskoga naroda, trećega dana prije januarskih nona pristupi Vite-liju. Bilo je jasno da prije dva dana i nije ozbiljno mislila na republiku. Oduševljenje vojski dijelili su i Agripinci, Treverci i Lingonci, nudeći pomoćne čete, konje, oružje, novac, kako je već tko bio jak u Ijudstvu, imutku, sa-vjetu. I ne samo prvaci kolonija i tvrdava - kojima je i sadašnji trenutak pružao izobilje, a i izvojštena bi im po-bjeda jamčila velike nade - nego čak i manipuli i prost vojnik predavahu umjesto novca svoju popudbinu, poja-seve i konjske oglavnice - ratnu opremu ukrašenu sre-brom - u oduševljenju i zanosu, ali i u pohlepi. 58. Pohvalivši dakle vatrenost vojnika, Vitelije razdijeli pomoćne službe carstva, koje su obično obavljali oslobo-denici, među rimske vitezove; otkupnine za centurione isplati iz carske blagajne, okrutnost vojnika, koji su za mnoge tražili kaznu, češće odobri, rijetko osujeti privid-nim okovima. Pompej Propinkvo, namjesnik Belgike, smjesta je ubijen. Julija Burdona, prefekta germanske

subtraxit. Exarserat in eum iracundia exercitus, tamquam crimen ac mox insidias Fonteio Capitoni struxisset. Grata erat memoria Capitonis, et apud saevientes occidere palam, ignoscere non nisi fallendo licebat: ita in custodia habitus et post victoriam demum, stratis iam militum odiis, dimissus est. Interim ut piaculum obicitur centurio Crispinus: sanguine se Capitonis cruentaverat eoque et postulantibus manifestior et punienti vilior fuit. 59. lulius deinde Civilis periculo exemptus, praepotens inter Batavos, ne supplicio eius ferox gens alienaretur. Et erant in civitate Lingonum octo Batavorum cohortes, quartae decumae legionis auxilia, tum discordia tem-porum a legione digressae, prout inclinassent, grande momentum sociae aut adversae. Nonium, Donatium, Ro-milium,

Calpurnium centuriones, de quibus supra rettuli-mus, occidi iussit, damnatos fidei crimine, gravissimo inter desciscentes. Accessere partibus Valerius Asiaticus, Belgicae provinciae legatus, quem mox Vitellius generum adscivit, et lunius Blaesus, Lugdunensis Galliae rector, cum Italica legione et ala Tauriana Lugduni tendentibus. Nec in Raeticis copiis mora, quo minus statim adiungeren-tur. Ne in Britannia qiiidem dubitatum. 60. Praeerat Trebellius Maximus, per avaritiam ac sor-des contemptus exercitui invisusque. Accendebat odium eius Roscius Caelius legatus vicensimae legionis, olim dis-cors, sed occasione civilium armorum atrocius prorupe-rant: Trebellius seditionem et confusum ordihem discipli-nae Caelio, spoliatas et inopes legiones Caelius Trebellio obiectabat, cum interim foedis legatorum certaminibus modestia exercitus corrupta eoque discordiae ventum, ut aimliarium quoque militum conviciis proturbatus et adgregantibus se Caelio cohortibus alisque desertus Tre-bellius ad Vitellium perfugerit. Quies provinciae quam-quam remoto consulari mansit: rexere legati legionum, pares iure, Caelius audendo potentior. 61. Adiuncto Britannico exercitu ingens viribus opibus-que Vitellius duos duces, duo itinera bello destinavit:

flote, izbavi varkom. Planuo je bio protiv njega gnjev vojske, jer je navodno snovao tužbu, a potom i zamke Fonteju Kapitonu. Draga je bila uspomena na Kapitona i pred pobješnjelima moglo se ubijati javno, praštati nikako doli prijevarom. Stoga je držan u zatvoru i nakon pobjede, napokon, kad su se duhovi vojnika već bili smi-rili, osloboden. U međuvremenu je kao žrtva pomirnica izvrgnut centurion Krispin. Okaljao se bio krvlju Kapito-novom i po tome bio očitiji krivac za one koji su ga optuživali, a manje važan onomu koji ga je kažnjavao. 59. Potom je pogibli oslobođen Julije Civil, vrlo moćan medu Batavcima, da se njegovom smrću ne bi otuđio ratoboran narod. U općini Lingonaca bijaše osim toga i osam kohorata Batavaca, pomoćnih četa četrnaeste legije, koje su se tada zbog općeg razdora udaljile od legije, a prema tomu kamo bi se priklonile, mogle su imati golemo značenje kao saveznice ili protivnice. Centurione Nonija, Donacija, Romilija i Kalpurnija, o kojima smo ispripo-vjedili gore, dade ubiti, osudivši ih pod optužbom nevjer-nosti, najtežom optužbom među odmetnicima. Pristupiše stranci Valerije Azijatik, legat provincije Belgike, kojega je uskoro Vitelije uzeo za zeta, i Junije Blez, upravitelj Lugdunske Galije, s Italskom legijom i Taurovom alom, koje su taborovale u Lugdunu. Ni u retskim četama ne bijaše premišljanja bi li se odmah pridružile; a ni u Bri-taniji nije vladalo dvoumljenje. 60. Tamo upravljaše Trebelije Maksim, zbog gramzljivosti i prostote prezren i omražen kod vojske. Raspirivaše rnržnju prema njemu Roscije Celije, legat dvadesete legije, već odavna s njime u neslozi, u koju su još nesmi-Ijenije srnuli kad se pružila prilika za građanski rat. Trebelije spočitavaše Celiju buntovnost i narušavanje reda u nadležnosti, Celije Trebeliju izrabljivanje i oskudan polo-žaj legija, dok je u međuvremenu zbog sramotne borbe legata oslabila vojnička poslušnost, a razdor poprimio takvu težinu da je

Trebelije, otjeran grdnjama vojnika pomoćnih četa i napušten od kohorata i ala koje su se priključivale Celiju, pobjegao k Viteliju. Mir se u provin-ciji zadrža iako je konzular bio svrgnut. Upravljali su legijski legati, jednaki po pravu, no Celije moćniji zbog svoje smjelosti. 61. Pošto se priključila i britanska vojska, raspolažući golemom vojnom silom i sredstvima, Vitelije odredi dvojicu

Fabius Valens allicere vel, si abnuerent, vastare Gallias et Cottianis Alpibus Italiam inrumpere, Caecina propiore transitu Poeninis iugis degredi iussus. Valenti inferioris exercitus electi cum aquila quintae legionis et cohortibus alisque, ad quadraginta milia armatorum data; triginta milia Caecina e superiore Germania ducebat, quorum robur legio unaetvicensima fuit. Addita utrique Germa-norum auxilia, e quibus Vitellius suas quoque copias supplevit, tota mole belli secuturus. 62. Mira inter exercitum imperatoremque diversitas: instare miles, arma poscere, dum Galliae trepident, dum Hispaniae cunctentur: non obstare hiemem neque ignavae pacis moras: invadendam Italiam, occupandam urbem; nihil in discordiis civilibus festinatione tutius, ubi facto magis quam consulto opus esset. Torpebat Vitellius et for-tunam principatus inerti luxu ac prodigis epulis prae-sumebat, medio diei temulentus et sagina gravis, cum tamen ardor et vis militum ultro ducis munia implebat, ut si adesset imperator et strenuis vel ignavis spem metumve adderet. Instructi intentique signum profectionis exposcunt. Nomine Germanici Vitellio statim addito Caesarem se appellari etiam victor prohibuit. Laetum augurium Fabio Valenti exercituique, quem in bellum agebat, ipso profec-tionis die aquila leni meatu prout agmen incederet, velut dux viae praevolavit, longumque per spatium is gauden-tium militum clamor, ea quies interritae alitis fuit, ut haud dubium magnae et prosperae rei omen acciperetur. 63. Et Treviros quidem ut socios securi adiere: Divo-duri (Mediomatricorum id oppidum est) quamquam omni comitate exceptos subitus pavor terruit, raptis repente armis ad caedem innoxiae civitatis, non ob praedam aut spoliandi cupidine, sed furore et rabie et causis incertis eoque difficilioribus remediis, donec precibus ducis miti-gati ab excidio civitatis temperavere; caesa tamen ad quat-tuor milia hominum. Isque terror Gallias invasit, ut venienti mox agmini universae civitates cum magistratibus et predbus occurrerent, stratis per vias feminis puerisque,

vođa i dva puta za ratovanje: Fabiju Valensu zapo-vjeđeno je da pridobije ili, ako uskrate, opustoši Galije i preko Kotijskih Alpa prodre u Italiju; Cecini da ode bli-žim prijelazom preko Peninskih bila. Valensu su povje-reni izabrani vojnici iz vojske Donje Germanije s orlom pete legije te kohortama i alama, oko četrdeset tisuća oružanika; trideset je tisuća

iz Gornje Germanije vodio Cecina, kojih je jezgru činila dvadesetprva. Jednomu i drugomu dodane su pomoćne čete Germana, iz kojih je i Vitelije popunio svoje čete, s namjerom da ih prati u punoj ratnoj snazi. 62. Čudnovata je bila opreka između vojske i zapovjednika: vojnik je tjerao naprijed, zahtijevao borbu, dok Galije drhte, dok Hispanije oklijevaju: ne priječi ih zima niti odlaganja iz kukavičke miroljubivosti; u građanskim razdorima, gdje je veća potreba za djelom negoli promišljanjem, ništa nije pouzdanije od hitnje. Vitelije je oba-mirao od mlitavosti i u besposlenoj raskoši i obilnim goz-bama unaprijed uživao sreću carske vlasti, pijan usred podneva i pretrpana trbuha, dok je unatoč tomu silno oduševljenje vojnika dragovoljno ispunjavalo dužnosti vojskovođe, kao da je zapovjednik nazočan i ulijeva nadu hrabrima, strah kukavicama. Naoružani i spremni za bitku zatraže znak za polazak nadjenuvši smjesta Viteliju ime Germanika; da ga zovu Cezarom, zabranio je i kao po-bjednik. Kao povoljno znamenje ispred Fabija Valensa i vojske koju je vodio u rat na sam dan polaska orao je u sporom Ićtu, kako se povorka kretala, letio poput vođe puta. 1 za dugotrajna puta takva je bila vika razdraganih vojnika, takav mir neustrašive ptice, da se to primalo kao nesumnjivo znamenje velikog i sretnog događaja. 63. 1 doista, tako bezbrižni pođoše i k Trevercima, kao k saveznicima. U Divoduru ih (grad je to Mediomatričana), premda bijahu dočekani sa svom Ijubaznošću, obuze iznenadan strah: naglo pograbiše oružje, spremni na krvoproliće nedužna gradanstva, ne radi plijena ili u požudi za pljačkom, već iz pomame i bijesa, ukratko, iz nedokučivih razloga, čemu je bilo to teže naći lijeka, dok se molbama vojskovođe ne smiriše i suzdržaše od uni-štenja grada. 1 takva je strava zahvatila Galije da su nakon toga čitavi gradovi s poglavarstvima trčali ususret nadolazećoj vojski tražeći milost, dok su se po putevima ničice bacala djeca i žene, a pružalo im se i sve ostalo što

quaeque alia placamenta hostilis irae non quidem in bello, sed pro pace tendebantur. 64. Nuntium de caede Galbae et imperio Othonis Fabius Valens in civitate Leucorum accepit. nec militum animus in gaudium aut formidine permotus: bellum volvebat. Gallis cunctatio exempta: e{ra)t in Othonem ac Vitellium odium par, ex Vitellio et metus. Proxima Lingonum civi-tas erat, fida partibus. Benigne excepti modestia certa-vere, sed brevis laetitia fuit cohortium intemperie, quas a legione quarta decima, ut supra memoravimus, digressas exercitui suo Fabius Valens adiunxerat. lurgia primum, mox rixa inter Batavos et legionarios, dum his aut illis stu-dia militum adgregantur, prope in proelium exarsere, ni Valens animadversione paucorum oblitos iam Batavos imperii admonuisset. Frustra adversus Aeduos quaesita belli causa: iussi pecuniam atque arma deferre gratuitos insuper comeatus praebuere. Quod Aedui formidine, Lugdunenses gaudio fecere. Sed legio Italica et ala Tau-ri{a)na abductae: cohortem XVIII Lugduni, solitis sibi hibernis, relinqui placuit. Manlius Valens legatus Italicae legionis, quamquam bene de partibus meritus, nullo apud Vitellium honore fuit: secretis eum criminationibus infa-maverat Fabius ignarum, et, quo incautior deciperetur, palam laudatum. 65. Veterem inter Lugdunenses Viennensesque discor-diam proximum bellum accenderat. Multae in vicem cla-des, crebrius infestiusque, quam ut tantum propter Nero-

nem Galbamque pugnaretur. Et Galba reditus Lugdunen-sium occasione irae in fiscum verterat; multus contra in Viennenses honor: unde aemulatio et invidia et uno amne discretis conexum odium. Igitur Lugdunenses exstimulare singulos militum et in eversionem Viennensium impellere, obsessam ab illis coloniam suam, adiutos Vindicis cona-tus, conscriptas nuper legiones in praesidium Galbae refe-rendo. Et ubi causas odiorum praetenderant, magnitudi-nem praedae ostendebant: nec iam secreta exhortatio, sed publicae preces: irent ultores, exscinderent sedem Gallici belli. Cuncta illic externa et hostilia: se, coloniam Roma-

bi moglo smiriti neprijateljsku srdžbu, i to ne u ratnom stanju, već da bi se osigurao mir. 64. Vijest o ubojstvu Galbe i o vlasti Otonovoj Fabije Valens primi u gradu Leučana. No vojnici niti se obradovaše niti prestrašiše. Mislili su samo na rat. Gale to oslo-bodi oklijevanja: vladaše jednaka mržnja spram Otona i Vitelija, od Vitelija i strah. Susjedna općina Lingonaca bijaše vjerna stranci. Dobrostivo dočekani, takmičili su se u smjernosti, no kratka je bila radost zbog hirovitosti kohorata, koje je, pošto su se udaljile iz četmaeste legije, kako smo gore spomenuli, Fabije Valens priključio svojoj vojsci. Početna rječkanja, a zatim kavga između Batavaca i legionara - dok su se strasti vojnika priklanjale ovima ili onima - prerasla bi gotovo u otvoren sukob da Valens nije kaznio nekolicinu Batavaca i podsjetio ih na zapo-vjedništvo na koje su bili zaboravili. Uzalud su tražili raz-log za rat protiv Eduanaca: zapovjediše im da predaju novac i oružje, a oni povrh toga pružiše i besplatan živež. Što Eduanci učiniše iz straha, Lugdunci učinise s veseIjem. No Italska je legija i Taurova ala odvedena, te odlu-čiše da osamnaestu kohortu ostave ii Lugdunu, za nju uobičajenom zimovniku. Manlije Valens, legat Italske legije, iako vrlo zaslužan za stranku, kod Vitelija nije bio ni u kakvoj časti. Potpuno nesvjesna potajnim ga je optu-živanjima ocrnio Fabije, hvaleći ga u javnosti da ga što neopreznijega prevari. 65. Stare je razmirice između Lugdunaca i Vijenjana podjario posljednji rat. Mnogi uzajamni porazi; borba se vodila odveć često i odveć bezobzirno a da bi se moglo pomisliti kako se bore samo za Nerona i Galbu. Uz to Galba je, iskoristivši priliku da iskali svoj bijes, dohotke Lugdunaca utjerao u carsku blagajnu. S druge strane velika počast spram Vijenjana. Odatle nadmetanje i zavist i mržnja kao spona između onih koji su bili razdvojeni jedino rijekom. Lugdunci dakle počeše dražiti pojedine vojnike i poticati ih na uništenje Vijenjana, govoreći da su im oni zaposjeli njihovu koloniju, pomagali Vindek-sove pothvate, a nedavno unovačene legije da su bile u obranu Galbe. A kad su im razastrli uzroke mržnje, stadoše im ukazivati na veličinu plijena. Nije to već bilo potajno sokoljenje nego javna preklinjanja. »Neka pođu kao osvetnici, neka zatru sjedište galskoga rata. Sve je ondje strano i neprijateljsko. Oni su pak rimska kolonija,

nam et partem exercitus et prosperarum adversarurnque rerum socios, si fortuna contra caderet, iratis ne relinque-rent. 66. His et pluribus in eundem modum perpulerant, ut ne legati quidem ac duces partium restingui posse iracun-diam exercitus arbitrarentur, cum haud ignari discriminis sui Viennenses, velamenta et infulas praeferentes, ubi agmen incesserat, arma genua vestigia prensando flexere militum animos; addidit Valens trecenos singulis militibus sestertios. Tum vetustas dignitasque coloniae valuit et verba Fabii salutem mcolurnitatemque Viennensium comendantis aequis auribus accepta; publice tamen arrnis multati, privatis et promiscuis copiis iuvere militem. Sed fama constans fuit ipsum Valentem magna pecunia emptum. Is diu sordidus, repente dives mutationem fortu-nae male tegebat, accensis egestate longa cupidinibus immoderatus et inopi iuventa senex prodigus. Lento deinde agmine per fines Allobrogum ac Vocontiorum duc-tus exercitus, ipsa itinerum spatia et stativorum mutatio-nes vendidante duce, foedis pactionibus adversus posses-sores agrorum et magistratus civitatum, adeo minaciter, ut Luco (municipium id Vocontiorum est) faces admoverit, donec pecunia mitigaretur. Quotiens pecuniae materia deesset, stupris et adulteriis exorabatur. Sic ad Alpes per-ventum. 67. Plus praedae ac sanguinis Caecina hausit. Inritave-rant turbidum ingenium Helvetii, Gallica gens olim armis virisque, mox memoria nominis clara, de caede Galbae ignari et Vitellii imperium abnuentes. Initium bello fuit avaritia ac festinatio unaetvicensimae legionis: rapuerant pecuniam missam in stipendium castelli, quod olim Helve-tii suis militibus ac stipendiis tuebantur. Aegre id passi Helvetii, interceptis epistulis, quae nomine Germanici exercitus ad Pannonicas legiones ferebantur, centurionem et quosdam militum in custodia retinebant. Caecina belli avidus proximam quamque culpam, antequam paeniteret, ultum ibat: mota propere castra, vastati agri, direptus longa pace in modum municipii exstructus locus, amoeno

sastavni dio vojske i saveznici u sreći i nesreći; ako li se sreća preokrene, neka ih ne prepuštaju razdraženim pro-tivnicima.« 66. Ovim i mnogim sličnim riječima doveli su do toga, te se smatralo kako ni legati ni vođe stranke ne mogu smi-riti srditost vojske, kad li Vijenjani, svjesni opasnosti koja im prijeti, čim je vojska krenula, ponesoše pred sobom maslinove grančice i vrpce, obujmiše im oružje, koljena i tabane i tako odvratiše gnjev vojnika. Valens je k tomu svakom pojedinom vojniku dao i tri stotine sestercija. Tada je istom priznata starina i zasluga kolonije, i riječi Fabija koji im je povjeravao spas i nepovredivost Vije-njana zdušno su saslušane. Ipak, za kaznu, potpuno su razoružani i privatnim su sredstvima svakojako pomagali vojnika. No vladao je glas da je velikim novcem bio podmićen i sam Valens. On je, dugo vremena siromašan, iznenada bogat, nedovoljno prikrivao promjenu sreće: neumjeren u požudama, raspaljenima zbog duge neimaštine, i, nakon oskudne mladosti, u starosti rasipan. U sporoj je povorci vojska potom prošla kroz zemlju Alobrožana i Vokonaca, dok se vojskovoda cjenkao oko pravaca kretanja i izmjene odmorišta, uz

sramotne ugovore s vlasnicima zemlje i poglavarstvima općina, s takvim prijetnjama da je Luku (municipij je to Vokonaca) primakao zublje, dok ga ne smekšaše novcem. Kad bi god ponestalo novca, udobrovoljili bi se obeš-ćašćenjem žena i djevojaka. Tako stigoše do Alpa. 67. Sa još se više plijena i krvi zasladio Cecina. Raz-dražili su napržitu narav Helvećani, galsko pleme nekoć slavno po oružju i junacima, a potom po uspomeni na ime, koji nisu znali za ubojstvo Galbino, a vlast su Vite-lijevu odbijali. Povod je ratu bila pohlepa i nestrpljivost dvadesetprve legije: oteli su bili novac poslan za isplatu tvrđave koju od davnina uzdržavahu Helvećani svojim vojnicima i svojim novcem. Teško to podnesoše Helvećani: uhvativši pismo, koje je u ime germanske vojske bilo nošeno panonskim legijama, držahu u zatvoru centuriona i neke od vojnika. Željan rata, Cecina je žurio da se osveti za prvi zgodan prekršaj, prije negoli se pokaju. Naglo je dignut tabor, opustošena su polja, razoreno za dugotrajna mira poput municipija sagrađeno mjesto, vrlo posjećeno zbog ugodna položaja i korištenja Ijekovitih

salubnum aquarum usu frequens; missi ad Raetica auxilia nuntii, ut versos in legionem Helvetios a tergo adgrede-rentur. 68. Illi ante discrimen feroces, in penculo pavidi, quamquam primo tumultu Claudium Severum ducem legerant, non arma noscere, non ordines sequi, non in unum consulere. Exitiosum adversus veteranos proelium, intuta obsidio dilapsis vetustate moenibus; hinc Caecina cum valido exercitu, inde Raeticae alae cohortesque et ipsorum Raetorum iuventus, sueta armis et more militiae exercita. Undique populatio et caedes: ipsi medio vagi, abiectis armis, magna pars saucii aut palantes, in montem Vocetium perfugere. Ac statim immissa cohorte Thracum depulsi et consectantibus Germanis raetisque per silvas atque in ipsis latebris trucidati; multa hominum milia caesa, multa sub corona venundata. Cumque dirutis omni-bus Aventicum gentis caput in{fe)sto agmine peteretur, missi qui dederent civitatem, et deditio accepta. In lulium Alpinum e principibus ut concitorem belli Caecina ani-madvertit: ceteros veniae vel saevitiae Vitellii reliquit. 69. Haud facile dictu est, legati Helvetiorum minus pla-cabilem imperatorem an militem invenerint. Civitatis exci-dium poscunt, tela ac manus in ora legatorum intentant. Ne Vitellius quidem verbis ac minis temperabat, cum Claudius Cossus, unus e legatis, notae facundiae, sed dicendi artem apta trepidatione occultans atque eo vali-dior, militis animum mitigavit. Ut est mos, volgus muta-bile subitis et tam pronum in misericordiam quam immo-dicum saevitia fuerat, effusis lacrimis et meliora constan-tius postulando impunitatem salutemque civitati impetra-vere. 70. Caecina paucos in Helvetiis moratus dies, dum sen-tentiae Vitellii certior fieret, simul transitum Alpium parans, laetum ex Italia nuntium accepit alam Silianam circa Padum agentem sacramento Vitellii accessisse. Pro consule Vitellium Siliani m Africa habuerant; mox a Nerone, ut in Aeqyptum praemitterentur, exciti et ob bellum Vindicis revocati ac tum in Italia manentes, instinctu decurionum, qui Othonis ignari, Vitellio obstricti

voda; poslani su glasmci retskim pomoćnim četama da s leda napadnu Helvećane ako ovi krenu na legije. 68. Ratoborni prije odlučne bitke, u opasnosti plašljivi, mada su na početku uzbune bili izabrali za vođu Klaudija Severa, nisu bili upućeni u oružje, nisu održavali bojni red i vrstu, nisu slijedili jedinstvenu osnovu. Napad na veterane bijaše pogibeljan, položaj pri opsadi nesiguran zbog zidina koje su propale od starosti. Odavde Cecina s moćnom vojskom, odande retske ale i kohorte, pa čak i momčad Rećana navikla na oružje i vojnički izvježbana. Posvuda pustošenje i ubijanje. Opkoljeni, u neredu odbaciše oružje, te, velikim dijelom izranjeni ili raštrkani, pobjegoše na brijeg Vocecij; smjesta udari na njih kohorta Tračana, otjera ih odatle, a onda se za njima dadoše u potjeru Germani i Rećani, te ih poklaše po šumama i u samim skrovištima. Mnogo je tisuća Ijudi pobijeno, mnogo ih je tisuća prodano u ropstvo. A kad su, pošto su sve razorili, s vojskom spremnom na navalu kretali na Aventik, glavni grad plemena, presretoše ih oni koji su bili poslani da predaju grad, i predaja je prihvaćena. Cecina kazni smrću Julija Alpina, jednoga od prvaka, kao huškača na rat, ostale prepusti Vitelijevoj milosti ili okrutnosti. 69. Teško je reći jesu li poslanici Helvećana našli man]e pomirljiva zapovjednika ili vojnike. Zatraže pro-past grada, upere oružje i ruke u lica poslanika. Ni Vite-lije se čak ne suzdržavaše od prijetećih riječi, kad li Klau-dije Kos, ]edan od poslanika - poznat po rječitosti, no priknvajući vještinu govorenja pnkladnim strahom i zbog toga još d] elotvorniji - smekša srditost vojnika. I, kako je već običaj, svjetina, prevrtljiva pod iznenadnim dojmo-vima, tako je bila sklona milosrdu, kako ]e pri]e bila neumjerena u bijesu: obiljem suza i sve upornije tražeći povoljnije uvjete postigoše oprost i spas za grad 70. Zadržavši se nekoliko dana u helvećanskom kraju, dok se ne obavijesti o Vitelijevim odlukama, spremajući istovremeno prijelaz preko Alpa, Cecina pnmi iz Italije veselu vijest da je Silijeva ala, koja je boravila oko Pada, pristupila Viteliju. Silijevci su Vitelija imali za prokonzula u Africi; potom ih je Neron pozvao da ih pošalje u Egipat, ali, opozvani zbog rata protiv Vindeksa i ostajući tada u Italiji, na potica] dekuriona - koji, ne znajući za Otona a tvrdo vezani uz Vitelija, uzdizahu udarnu moć

robur adventantium legionum et famam Germanici exer-citus attollebant, transiere in partes et ut donum aliquod novo principi firmissima Transpadanae regionis municipia, Mediolanum ac Novariam et Eporediam et Vercellas, adiunxere. Td caecinae per ipsos compertum. Et quia prae-sidio alae unius latissima Italiae pars defendi nequibat, praemissis Gallorum Lusitanorumque et Britannorum co-hortibus et Germanorum vexillis cum ala Petriana, ipse paulum cunctatus est, num Raeticis iugis in Noricum flec-

teret adversus Petronium Urbi^cum) procuratorem, qui concitis auxiliis et interruptis fluminum pontibus fidus Othoni putabatur. Sed metu, ne amitteret praemissas iam cohortes alasque, simul reputans plus gloriae retenta Ita-lia, et ubicumque certatum foret, Noricos in certa victo-riae praemia cessuros, Poenino itinere subsignanum mili-tem et grave legionum agmen hibernis adhuc Alpibus transduxit. 71. Otho interim contra spem omnium non deliciis neque desidia torpescere: dilatae voluptates, dissimulata luxuria et cuncta ad decorem imperii composita, eoque plus formidinis adferebant falsae virtutes et vitia reditura. Marium Celsum consulem designaturn, per speciem vincu-lorum saevitiae militum subtractum, acciri in Capitolium iubet; clemantiae titulus e viro claro et partibus inviso petebatur. Celsus constanter servatae erga Galbam fidei crimen confessus, exemplum ultro imputavit. Nec Otho quasi ignosceret, sed deos testes mutuae reconciliationis adhibens statim inter intimos amicos habuit et mox bello inter duces delegit, mansitque Celso velut fataliter etiam pro Othone fides integra et infelix. Laeta primoribus civi-tatis, celebrata in volgus Celsi salus ne militibus quidem ingrata fuit, eandem virtutem admirantibus, cui irasceban-tur. 72. Par inde exsultatio disparibus causis consecuta impetrato Tigellini exitio. Ofonius Tigellinus obscuris pa-rentibus, foeda pueritia, impudica senecta, praefecturam vigilum et praetorii et alia praemia virtutum, quia velocius erat, vitiis adeptus, crudelitatem rnox, deinde avaritiam, virilia scelera, exercuit, corrupto ad omne facinus Nerone,

legija što se primicahu i slavno ime germanske vojske -prijeđoše k stranci i, kao kakav dar novom vladaru, priključiše najtvrde municipije prekopadskog područja: Mediolan, Novariju, Eporediju i Vercele. To je Cecina doznao od samih žitelja, a budući da se posadom jedne ale najprostraniji dio Italije nije mogao braniti, on uputi naprijed kohorte Gala, Luzitanaca i Britanaca, te čete Germana s Petrinom alom, a sam malo promisli ne bi li retskim scdlom skrenuo put Norika protiv upravitelja Petronija Urbika, za kojega se smatralo da je bio vjeran Otonu jer je okupio pomoćne čete i porušio mostove preko rijeka. No u strahu da ne izgubi naprijed već po-slane kohorte i ale - raćunajući istovremeno da će mu više slave donijeti ako sačuva Italiju, a bilo gdje da se pobije, Noričani će mu i onako dopasti kao sigurna nagrada za pobjedu - Peninskim putom, preko još uvijek snježnih Alpa, prevede odio pričuve i teško natovarene legije. 71. Oton u međuvremenu, nasuprot općem očekivanju, nije mlitavio u razbludi i Ijenčarenju: odgođene su na-slade, prikrivena raskoš i sve namješteno prema dostojanstvu carske vlasti. Tom više straha zadavahu lažne vrline i poroci koji su se imali vratiti. Marija Celza, budu-ćeg konzula, kojega je pod prividom okova uklonio ispred srdžbe vojnika, dade pozvati na Kapitolij. Od slavna muža, neprijetelja stranke, tražila se slava zbog milosrđa. Priznavši krivnju da je sačuvao nepokolebivu vjernost prema Galbi, Celzo pripiše to štoviše kao uzoran postu-pak sebi u zaslugu. A Oton, ne kao da oprašta, nego prizivajući bogove za svjedoke uzajamnog pomirenja, primi ga medu najprisnije prijatelje i uskoro ga u ratu izabra među vojskovođe: i ostade Celzu kao po usudu i prema Otonu odanost nepromjenjiva i beskorisna. Veselo primljeno od prvaka države, slavljeno

u narodu, Celzovo spasenje nije bilo nemilo ni vojnicima, koji su se divili istoj vrlini na koju su se bili gnjevili. 72. Uslijedilo je potom jednako oduševljenje, unatoč suprotnim povodima, zbog polučene smrti Tigelinove. Ofonije Tigelin, od nepoznatih roditelja, sramotna dječaštva, besramne starosti, dočepavši se, zahvaljujući porocima - bio je naime prilično okretan -, zapovjedništva nad gradskom stražom i pretorijem i drugih odlikovanja za junačka djela, izvježbao se ubzro u okrutnosti, a zatim u gramzljivosti - muževnim opačinama - te naveo Nerona

quaedam ignaro ausus, ac postremo eiusdem desertor ac proditor: unde non alium pertinacius ad poenam flagita-vere, diverso affectu, quibus odium Neronis inerat et quibus desiderium. Apud Galbam Titi Vini potentia defen-sus, praetexentis servatam ab eo filiam. Et haud dubie servaverat, non clementia, quippe tot interfectis, sed effu-gium in futurum, quia pessimus quisque diffidentia prae-sentium mutationem pavens adversus publicum odium pri-vatam gratiam praeparat: unde nulla innocentiae cura, sed vices impunitatis. Eo infensior populus, addita ad vetus Tigellini odium recenti Titi Vinii invidia, concurrere ex tota urbe in Palatium ac fora et, ubi plurima volgi licentia, in circum ac theatra effusi seditiosis vocibus strepere, donec Tigellinus accepto apud Sinuessanas aquas supre-mae necessitatis nuntio inter stupra concubinarum et oscula et deformes moras sectis novacula faucibus infa-mem vitam foedavit etiam exitu sero et inhonesto.

73. Per idem tempus expostulata ad supplicium Calvia Crispinilla variis frustrationibus et adversa dissimulantis principis fama periculo exempta est. Magistra libidinum Neronis, transgressa in Africam ad instigandum in arma Clodium Macrum, famem populo Romano haud obsucure molita, totius postea civitatis gratiam obtinuit, consulari matrimonio subnixa et apud Galbam Othonem Vitellium illaesa, mox potens pecunia et orbitate, quae bonis malis-que temporibus iuxta valent. 74. Crebrae interim et muliebribus blandimentis infec-tae ab Othone ad Vitellium epistulae offerebant pecuniam et gratiam et quemcumque {e) quietis locis prodigae vitae legisset. Paria Vitellius ostentabat, primo mollius, stulta utrimque et indecora simulatione, mox quasi rixantes stu-pra ac flagitia in vicem obiectavere, neuter falso. Otho, revocatis quos Galba miserat legatis, rursus ad utrumque Germanicum exercitum et ad legionem Italicam easque,

na svako zlodjelo, odvaživši se na neka i bez njegova znanja, da bi ga naposljetku napustio i izdao. Zbog toga su njegovu glavu jednako uporno tražili - vođeni različi-tim strastima - i oni koji su mrzili Nerona i oni koji su za njim čeznuli. Kod Galbe je bio zaštićen zahvaljujući utje-caju Tita Vinija, koji se izgovarao da mu je on spasio kćer. Bez sumnje spasio je jest, no ne iz milosrđa - ta tolike je poubijao - nego kao sredstvo da u budućnosti izmakne kazni, jer najveći pokvarenjak, kad počne gubiti pouzdanje u sadašnjost, plašeći se promjene, protiv javne mržnje unaprijed stvara omiljelost kod pojedinaca. Odatle nikakva briga za neporočnost, već za uzajamnu nekažnjivost. To ogorčeniji narod: priključila se staroj mržnji spram Tigelina svježa omraženost Tita Vinija; strčaše se iz čitava grada u Palacij i na trgove i razliše se tamo gdje je razuzdanost svjetine najveća - po cirku i kazalištima - te buntovnim riječima dizahu galamu, dok Tigelin, primivši kod Sinueskih Toplica glasnika nemi-novne smrti, u bludu s priležnicama, Ijubakanju i sramot-nom zatezanju ne prereza britvom grlo i tako okalja sra-motan život zakašnjelom i nečasnom smrću. 73. U isto je vrijeme zatražena smrtna kazna za Kalviju Krispinilu, no zahvaljujući različitim smicalicama i protiv-nom mišljenju vladara, koji je sve zataškavao, izmakla je pogibli. Bila je učiteljica naslada na Neronovu dvoru, zatim je prešla u Afriku da potakne na oružani ustanak Klodija Macera, nesumnjivo radeći na tome da rimskom narodu zaprijeti glad, no kasnije je uživala milost cijeloga grada; zaštićena konzularnim brakom, ostavljena je na miru i pod Galbom i Otonom i Vitelijem, a uskoro je postala i moćna zahvaljujući novcu i životu bez djece, što je podjednako na cijeni u sretnim i nesretnim vremenima. 74. U nieđuvremenu Oton je učestalim pismima punim nemuževnih mamaca nudio Viteliju novac i milost i mogućnost da izabere koje mu drago mjesto za miran i bogat život. Jednaka je obećanja davao i Vitelije u počet-nom prilično blagom, obostrano ludom i nečasnom pre-tvaranju. Uskoro, kao u prepirci, stadoše jedan drugomu predbacivati bludna i sramotna djela, ni jedan ni drugi ne govoreći laži. Opozvavši legate koje je bio uputio Galba, Oton ih, tobože u ime senata, ponovo pošalje k jednoj i drugoj germanskoj vojsci i Italskoj legiji i onim četama

quae Lugduni agebant, copias specie senatus misit. Legati apud Vitellium remansere, promptius quam ut retenti viderentur; praetoriani, quos per simulationem officii legatis Otho adiunxerat, remissi, antequam legionibus miscerentur. Addidit epistulas Fabius Valens nomine Ger-manici exercitus ad praetorias et urbanas cohortes de viri-bus partium magnificas et concordiam offerentes; increpa-bat ultro, quod tanto ante traditum Vitellio imperium ad Othonem vertissent. 75. Ita promissis simul ac minis temptabantur, ut bello impares, in pace nihil amissuri; neque ideo praetoria-norum fides mutata. Sed insidiatores ab Othone in Ger-maniam, a Vitellio in urbem missi. Utrisque fmstra fuit, Vitellianis impune, per tantam hominum multitudinem mutua ignorantia fallentibus: Othoniani novitate voltus, omnibus in vicem gnaris, prodebantur. Vitellius litteras ad Titianum fratrem Othonis composuit, exitium

ipsi filioque eius minitans, ni incolumes sibi mater ac liberi servaren-tur. Et stetit domus utraque, sub Othone incertum an metu: Vitellius victor clementiae gloriam tulit. 76. Primus Othoni fiduciam addidit ex Illyrico nuntius, iurasse in eum Dalmatiae ac Pannoniae et Moesiae legio-nes. Idem ex Hispania adlatum laudatusque per edictum Cluvius Rufus; et statim cognitum est conversam ad Vitel-lium Hispaniam. Ne Aquitania quidem, quamquam ab lulio Cordo in verba Othonis obstricta, diu mansit, nus-quam fides aut amor: metu ac necessitate huc illuc muta-bantur. Eadem formido provinciam Narbonensem ad Vitellium vertit, facili transitu ad proximos et validiores. Longinquae provinciae et quidquid armorum mari diri-mitur penes Othonem manebat, non partium studio, sed erat grande momentum in nomine urbis ac praetexto senatus, et occupaverat animos prior auditus. ludaicum exercitum Vespasianus, Syriae legiones Mucianus sacramento Othonis adegere; simul Aegyptus omnesque versus Orientem provinciae nomine eius tenebantur. Idem Afri-cae obsequium, initio Carthagine orto neque exspectata Vipstani Aproniani proconsulis auctoritate: Crescens Neronis libertus (nam et hi malis temporibus partem se

koje su boravile u Lugdunu. Legati ostadoše kod Vitelija odveć spremno a da bi se činilo kako su na silu zadržani. Pretorijanci, koje je Oton priključio legatima da im budu tobožnja počasna pratnja, upućeni su natrag, prije negoli su došli u 'doticaj s legijama. Fabije Valens doda i pisma u ime germanske vojske za pretorijske i gradske kohorte, u kojima se uzdizahu snage stranke i nuđaše sloga. Grdio ih je štoviše što su se priklonili Otonu, iako je carska vlast mnogo ranije bila predana Viteliju. 75. Tako su se istovremeno obećanjima i prijetnjama iskušavali, nedorasli za rat, ne hoteći u miru ništa izgubid, a da unatoč tomu odanost pretorijanaca nije popustila. Ipak je Oton poslao vrebače u Germaniju, Vitelije u Grad. Jednomu i drugomu bilo je to uzaludno. Vitelijevci prođoše nekažnjeno, jer su u tolikom mnoštvu Ijudi koji se međusobno ne poznavahu ostali neopaženi; otonovce je odavala novost lica među onima koji su se svi dobro poznavali. Vitelije sastavi pismo za Ticijana, brata Oto-nova, grozeći se smrcu njemu i njegovu sinu, ako mu majka i djeca ne ostanu netaknuti. 1 doista, preživjela je jedna i druga kuća, pod Otonom možda iz straha; Vitelije je kao pobjednik ponio slavu zbog milostivosti. 76. Otonu je ulila samopouzdanje prva vijest iz Ilirika da su mu se na vjernost zaklele legije Dalmacije, Panonije i Mezije. Isto je dojavljeno ih Hispanije, te je objavom pohvaljen Kluvije Ruf, a odmah zatim saznalo se da se Hispanija okrenula k Viteliju. Ni Akvitanija, premda ju je Julije Kordo bio obavezao na odanost Otonu, ne ostade dugo u tom stanju. Nigdje ni vjernosti ni Ijubavi: u strahu i nuždi sve se premetalo čas ovamo čas onamo. Isti je strah Narbonsku Provinciju bacio u naručje Vite-liju, jer je bilo lako prijeći k najbližimtf i moćnijima. Udaljene provincije i sva oružana sila odvojena morem, ostala je u mkama Otona, ne iz Ijubavi prema stranci, nego je golema važnost pridavana imenu Grada i izva-njem ugledu senata, a u srca se duboko usjekla vijest koju su prvu čuli. Judejsku je vojsku zakleo na

vjernost Otonu Vespazijan, sirijske legije Mucijan. U isto su vrijeme pod njegovim imenom držani u pokornosti Egipat i sve provin-cije na Istoku. Pokoma je bila i Afrika nakon poticaja koji je dala Kartaga, ne čekajući na odluku prokonzula Vipstana Apronijana. Krescens, Neronov oslobođenik (i ovi se naime u teška vremena učine dionicima državnih

rei publicae faciunt) epulum plebi ob laetitiam recentis imperii obtulerat, et populus pleraque sine modo festina-vit. Carthaginem ceterae civitates secutae. 77. Sic distractis exercitibus ac provinciis Vitellio qui-dem ad capessendam principatus fortunam bello opus erat, Otho ut in multa pace munia imperii obibat, quae-dam ex dignitate rei publicae, pleraque contra decus ex praesenti usu properando. Consul cum Titiano fratre in kalendas Martias ipse; proximos menses Verginio destinat ut aliquod exercitui Germanico delenimentum; iungitur Verginio Pompeius Vopiscus praetexto veteris amicitiae; plerique Viennensium honori datum interpretabantur. Ceteri consulatus ex destinatione Neronis aut Galbae mansere, Caelio ac Flavio Sabinis in lulias, Arrio Anto-ni(n)o et Mario Celso in Septembres, quorum honori-
poslova), priredio je za puk svečanu gozbu da u radosti proslave novu carsku vlast, a

narod je mnogo štošta neumjereno počinio u žurbi. Kartagu su slijedili ostali gra-dovi. 77. Pri takvu rascjepu vojski i provincija Vitelije se morao ratom dočepati sreće principata, a Oton, kao u nepomućenu miru, obavljaše dužnosti carstva, nešto prema dostojanstvu države, većinu toga u suprotnosti s čašću, žureći za trenutačnim probitkom. Bijaše konzul s bratom Ticijanom do martovskih kalenda; slijedeće mje-sece odredi za Verginija, kao mamac za germansku vojsku; Verginiju pridruži Pompeja Vopiska, pod izlikom staroga prijateljstva. Mnogi su to tumačili kao počast uka-zanu Vijenjanima. Ostali su konzulati ostali prema odredbi Nerona ili Galbe: Celiju i Flaviju Sabinu do julijskih kalenda, Ariju Antoninu i Mariju Celzu do sep-tembarskih. Njihovim se službama ne usprotivi ni Vitelije kao pobjednik. No Oton pridoda pontifikat i augurat ods-luženim već starcima kao vrhunac dostojanstva, a i pleme-nite mladiće koji su se netom vratili iz progonstva za utjehu počasti djedovskim i očinskim svećeništvima. Vraćen je senatorski položaj Kadiju Rufu, Pediju Blezu i Sce-vinu Pakviju, koji su pod Klaudijem i Neronom bili pod-legli optužbi zbog pronevjere. Opraštajući im, odlučiše da promjenom naziva u onom što je bila pohlepa gledaju zakon o povredi veličanstva; iz tadašnje mržnje prema tomu propadahu i dobri zakoni. 78. Istom darežljivošću pokuša pridobiti srca gradova i provincija: Hispalcima i Emerićanima dopusti primanja novih obitelji, Lingoncima u cjelini dade rimsko građansko pravo, provinciji Betici podari maurske općine. Nova su prava Kapadokiji, nova Africi bila više na ogled nego što su se imala održati. Sred tih postupaka, koji su se opravdavali nuždom tranutačnih prilika i predstojećim brigama, ne zaboravljajući ni tada na Ijubavne strasti, po senatskoj odluci ponovo postavi kipove Popeje, a vladalo je uvjerenje da je razmišljao i o čašćenju uspomene na Nerona, u nadi da primami svjetinu. 1 bilo je zaista onih koji su službeno postavljali poprsja Neronova, a Otonu su dapače nekih dana narod i vojnik, kao da mu žele uvećati dostojanstvo i čast, klicali kao Neronu Otonu. On se sam držao neodlučno, iz straha da odbije ili iz stida da pri-hvati.

79. Conversis ad civile bellum animis externa sine cura habebantur. Eo audentius Rhoxolani, Sarmatica gens, priore hieme caesis duabus cohortibus, magna spe Moe-siam inruperant, ad novem milia equitum, ex ferocia et successu praedae magis quam pugnae intenta. Igitur vagos et incuriosos tertia legio adiunctis auxiliis repente invasit. Apud Romanos omnia proelio apta: Sarmatae dispersi cupidine praedae aut graves onere sarcinarum et lubrico itinerum adempta equorum pernicitate velut vincti caedebantur. Namque mirum dictu, ut sit omnis Sarma-tarum virtus velut extra ipsos. Nihil ad pedestrem pugnam tam ignavom: ubi per turmas advenere, vix ulla acies obstiterit. Sed tum umido die et soluto gelu neque conti neque gladii, quos praelongos utraque manu regunt, usui, lapsantibus equis et catafractarum pondere. Id principius et nobilissimo cuique tegimen, ferreis lamminis aut prae-duro corio consertum, ut adversus ictus impenetrabile, ita impetu hostium provolutis inhabile ad resurgendum; simul altitudine et mollitia nivis hauriebantur. Romanus miles facilis lorica et missili pilo aut lanceis adsultans, ubi res posceret, levi gladio inermem Sarmatam (neque enim scuto defendi mos est) comminus fodiebat, donec pauci, qui proelio superfuerant, paludibus abderentur.

Ibi saevi-tia hiemis aut volnerum absumpti. Postquam id Romae compertum, M. Aponius Moesiam obtinens triumphali statua, Fulvus Aurelius et lulianus Tettius ac Numisius Lupus, legati legionum, consularibus ornamentis donan-tur, laeto Othone et gloriam in se trahente, tamquam et ipse felix bello et suis ducibus suisque exercitibus rem publicam auxisset.

80. Parvo interim initio, unde nihil timebatur, orta seditio prope urbi excidio fuit. Septumam decumam co-hortem e colonia Ostiensi in urbem acciri Otho iusserat; armandae eius cura Vario Crispino tribuno e praetorianis data. Is quo magis vacuus quietis castris iussa exsequere-tur, vehicula cohortis incipiente nocte onerari aperto armamentario iubet. Tempus in suspicionem, causa in cri-

79. Budući da je pažnja bila upravljena prema građan-skom ratu, vanjski su se poslovi zanemarivali. Roksolani, sarmatsko pleme koje je prthodne zime bilo posjeklo dvije kohorte, još su smjelije s velikom nadom provalili u Meziju: oko devet tisuća konjanika iz obijesti zbog usp-jeha više zaokupljenih pljačkom negoli bitkom. Raštrkane ih stoga i bezbrižne iznenadno napade treća legija ojačana pomoćnim četama. Kod Rimljana sve opremljeno za bitku; Sarmati - raspršeni u pohlepi za plijenom ili izne-mogli pod teretom prtljage, a i stoga što su im konji izgu-bili brzinu na klizavim putovima - sječeni su kao da su u okovima. 1 čudno je u stvari kako sva hrabrost Sarmata ovisi o čisto vanjskim čimbenicima. Nema ničeg tako kukavičkog kada je u pitanju pješačka bitka; kad su god došli u turmama jedva da im je ikoja vojska odoljela. No tada, pri vlažnu danu i rastopljenu ledu, ni koplja ni vrlo dugi mačevi koje drže objema rukama ne bijahu im od koristi, zbog konja koji posrtahu i težine katafrakta. To je pokrivalo za prvake i one najznamenitije, sastavljeno od željeznih ploča ili vrlo tvrde kože, koliko neprobojno na udarce toliko nespretno za ustajanje kad ih neprijatelj u navali zbaci s konja. Usto propadahu u dubok i mekan snijeg. Rimski vojnik - okretan u kožnom oklopu, nasr-ćući sulicom za bacanje ili kopljima, gdje je prilika zahti-jevala - lakim je mačem probadao nenaoružanu Sarmatu (nije im običaj braniti se štitom), dok se nekolicina koja je bila preživjela bitku nije posakrivala u močvarama. Tamo izginuše od žestoke zime ili od rana. Pošto se za to saznalo u Rimu, Marko Aponije, upravljač Mezije, nada-ren je trijumfalnim kipom, Fulvo Aurelije i Julijan Tetije, te Numizije Lup, legijski legati, konzulskim odličjima, na veselje Otona, koji je slavu prisvajao sebi, kao da je i sam uspješan u ratu, svojim vojskovođama i svojim vojskama proširio državu. 80. U meduvremenu iz neznatna je povoda, odande odakle se nije očekivala nikakva bojazan, iskrsla pobuna koja je gotovo upropastila Grad. Oton je bio zapovjedio da se iz ostijske kolonije u Grad dozove sedamnaesta kohorta. Briga za njezino naoružanje povjerena je tri-bunu Variju Krispinu, jednom od pretorijanaca. Da izvrši zapovijedi što nesmetanije, dok je tabor na počinku, on zapovjedi da se kola kohorte natovare u sumrak pri otvo-renoj oružarnici. Trenutak pobudi sumnju, povod ispade

men, affectatio quietis in tumultum evaluit, et visa inter temulentos arma cupidinem sui movere. Fremit miles et tribunos centurionesque proditionis arguit, tamquam familiae senatorum ad perniciem Othonis armarentur, pars ignari et vino graves, pessimus quisque in occasionem praedarum, volgus, ut mos est, cuiuscumque motus novi cupidum; et obsequia meliorum nox abstulerat. Resisten-tem seditioni tribunum et severissimos centurionum obtruncant; rapta arma, nudati gladii; insidentes equis urbem ac Palatium petunt. 81. Erat Othoni celebre convivium primoribus feminis virisque; qui trepidi, fortuitusne militum furor an dolus imperatoris, manere ac deprehendi an fugere et dispergi periculosius foret, modo constantiam simulare, modo for-midine detegi, simul Othonis voltum intueri; utque evenit inclinatis ad suspicionem mentibus, cum timeret Otho, timebatur. Sed haud secus discrimine senatus quam suo territus et praefectos praetorii ad mitigandas militum iras statim miserat et abire propere omnes e convivio iussit. Tum vero passim magistratus proiectis insignibus, vitata comitum et servorum frequentia, senes feminaeque per tenebras diversa urbis itinera, rari domos, plurimi ami-corum tecta et ut cuique humillimus cliens, incertas late-bras petivere. 82. Militum impetus ne foribus quidem Palati coercitus, quo minus convivium inrumperent, ostendi sibi Othonem expostulantes, volnerato lulio Martiale tribuno et Vitellio Saturnino praefecto legionis, dum ruentibus obsistunt. Undique arma et minae, modo in centuriones tribunos-que, modo in senatum universum, lymphatis caeco pavore animis, et quia neminem unum destinare irae poterant, licentiam in omnis poscentibus, donec Otho contra decus imperii toro insistens precibus et lacrimis aegre cohibuit, redieruntque in castra inviti neque innocentes. Postera die velut capta urbe clausae domus, rarus per vias populus, maesta plebs; deiecti in terram militum voltus ac plus tristitiae quam paenitentiae. Manipulatim adlocuti sunt Lici-nius [et] Proculus et Plotius Firmus praefecti, ex suo quis-que ingenio mitius aut horridius. Finis sermonis in eo, ut

zločin, namjeran izbor časa za počinak - ustanak, a pogled na oružje izazva kod pijanih strast za njime. Uzvika se vojnik i optuži tribune i centurione za izdaju — kao da se robovi senatora oružaju da unište Otona - neki nesvjesno i u pijanstvu, oni najpokvareniji radi prilike za pljačkom, gomila, kako je već običaj, u želji bilo za ka-kvim prevratom; čak je i poslušnost onih poštenijih odu-zela noć. Tribuna koji se suprostavljao pobuni i najstrože od centuriona sasijeku. Pograbljeno je oružje, isukani mačevi; jašući na konjima krenu u Grad i u Palacij. 81. Oton na svečanoj gozbi, s prvim ženama i muže-vima. Preplašeni - nije li to slučajna

mahnitost vojnika ili prevara cara, neće li biti opasnije ako ostanu i dadu se uhvatiti, ili ako pobjegnu i rasprše se - čas glumeći hra-brost, čas izdajući se strahom, oni neprestano promatrahu Otonovo lice. 1 kao što se dogada duhovima sklonima na sumnju, kad se prestraši Oton, zavlada strah. Ali, prepla-šen, ne toliko zbog opasnosti za senat koliko za sama sebe, Oton smjesta pošalje i pretorijske prefekte da smire srdžbu vojnika i zapovjedi da svi žurno odu sa gozbe. Tada pak nasta bezglavi bijeg na sve strane: magistrati odbaciše znakove dostojanstva, ukloniše se mnoštvu pra-tilaca i robova; starci i žene tumarahu kroz mrak po zaba-čenim gradskim ulicama, samo pojedinci pohitaše svojim domovima, većina se njih skloni u kuće svojih prijatelja i - kako je tko već imao kakva najsiromašnijeg štićenika - u njihova zabita skrovišta. 82. Vojnike u napadu čak ni vrata Palacija ne spriječiše da ne provale u blagovaonicu tražeći da im pokažu Otona, ranivši tribuna Julija Marcijala i Vitelija Satur-nina, legijskoga prefekta, dok su se opirali njihovu nasr-taju. Odasvud oružje i prijetnje, čas centurionima i tri-bunima, čas cijelom senatu, mahniti od slijepa straha, pa, budući da nijednoga pojedinca ne mogahu odrediti za žrtvu svojoj srdžbi, iskahu da je iskle na svima, dok ih Oton, protivno dostojanstvu carske vlasti - stojeći na postelji - molbama i suzama teškom mukom ne uspregnu, te se vrate u tabor, nevoljko i nimalo bezazleno. Slijede-ćega dana - kao u osvojenu gradu: zatvoreni domovi, malo naroda po ulicama, snužden puk. Pogledi vojnika oboreni k zemlji i više tuge negoli kajanja. Po manipu-lima obratiše im se prefekti Licinije Prokul i Plocije Firmo, svaki prema svojoj naravi, jedan blaže drugi oš-

quina milia nummum singulis militibus numerarentur: tum Otho ingredi castra ausus. Atque illum tribuni centurio-nesque circumsistunt, abiectis militiae insignibus otium et salutem flagitantes. Sensit invidiam miles et compositus in obsequium auctores seditionis ad supplicium ultro postu-labat. 83. Otho, quamquam turbidis rebus et diversis militum animis, cum optimus quisque remedium praesentis licen-tiae posceret, volgus et plures seditionibus et ambitioso imperio laeti per turbas et raptus facilius ad civile bellum impellerentur, simul reputans non posse principatum sce-lere quaesitum subita modestia et prisca gravitate retineri, sed discrimine urbis et periculo senatus anxius, postremo ita disseruit: 'Neque ut affectus vestros in amorem mei accenderem, commilitones, neque ut animum ad virtutem cohortarer (utraque enim egregie supersunt), sed veni postulaturus a vobis temperamentum vestrae fortitudinis et erga me modum caritatis. Tumultus proximi initium non cupidi(ta)te vel odio, quae multos exercitus in dis-cordiam egere, ac ne detrectatione quidem aut formidine penculorum: nimia pietas vestra acrius quam considerat(e) excitavit; nam saepe honestas rerum causas, ni iudicium adhibeas, pemiciosi exitus consequuntur. Imus ad bellum. Num omnes nuntios palam audiri, omnia con-silia cunctis praesentibus tractari ratio rerum aut occa-sionum velocitas patitur? Tam nescire quaedam milites quam scire oportet: ita se ducum auctoritas, sic rigor dis-ciplinae habet, ut multa etiam centuriones tribunosque tantum iuberi expediat. Si, cur iubeantur, quaerere singulis liceat, pereunte obsequio etiam imperium intercidit. An et illic nocte intempesta rapientur arma? Unus alterve perditus ac temulentus (neque enim plures consternatione proxima insanisse crediderim) centurionis ac tribuni san-guine manus imbuet, imperatoris sui tentorium inrumpet?

84. Vos quidem istud pro me: sed in discursu ac tene-bris et rerum omnium confusione patefieri occasio etiam adversus me potest. Si Vitellio et satellitibus eius eligendi facultas detur, quem nobis animum, quas mentes impre-

trije. Govor završi time što se svakom pojedinom vojniku izbrojilo po pet tisuća novčića. Istom se tada Oton usudi stupiti u tabor. Okruže ga tribuni i centurioni, odbacivši vojnička znamenja, proseći otpust i milost. Vojnik osjeti prijekor, upokori se i stade sam zahtijevati smrtnu kaznu za kolovođe pobune. 83. Premda je vladao metež i različita su bila raspolo-ženja u vojnika - jer su oni najpošteniji tražili lijek za vla-dajuće bezakonje, a većina se svjetine, vesele zbog pobuna i vlasti koja joj se umiljavala, preko nemira i pri-like za pljačku lakše navodila na gradanski rat -, Oton računaše istovremeno da se carska vlast zadobivena zlo-činstvom ne može uzdržati iznenadnom zakonitošću i sta-rodrevnom strogošću, ali bijaše i zabrinut nad opasnošću za Grad i nad pogibli za senat, te naposljetku progovori ovako: »Ne dođoh niti da raspalim vaše osjećaje na Ijubav prema meni, drugovi u omžju, niti da vam duh osokolim na muževnost (jedno je i drugo naime uščuvano u punome sjaju), već dodoh da zatražim od vas umjerenost u vašoj hrabrosti i pravu mjeru u odanosti prema meni. Posljednji nemir nije nastao iz pohlepe ili mržnje koja je mnoge vojske natjerala u razdor ni iz neposlušnosti ili straha od opasnosti; potakla ga je prekomjerna vaša Iju-bav, više strasna negoli promišljena. Ćesto naime časne povode, ako pravo ne promisliš, slijede pogubne poslje-dice. Spremamo se za rat. Zar razboritost ili hitrost pri-lika dopuštaju da se sve vijesti javno iznose, o svim odlu-kama raspravlja pred svima? Vojnici nešto treba da znaju, nešto i ne treba. Tako se održava ugled vojskovođa, tako čvrsta stega, te je probitaćno i da se mnogo toga zapov-jedi samo centurionima i tribunima. Kad bi pojedincima bilo slobodno tražiti objašenjene za naredbe, s nestankom poslušnosti propalo bi i ratno zapovjedništvo. Zar će se i tamo u gluho doba noći grabiti oružje? Zar će jedan ili dvojica propalica i pijanaca (ne mogu povjerovati da ih je za posljednje pobune pomahnitalo više) okaljati ruke krvlju centuriona ili tribuna, provaliti u šator svoga zapo-vjednika? 84. Vi ste to, dabome, učinili za mene, ali u strci i u mraku i u sveopćoj pomutnji može se pojaviti i prilika protiv mene. Ako bi se Viteliju i njegovoj zločinačkoj družbi dala mogućnost da biraju, kakav bi duh, kakve

centur, quid aliud quam seditionem et discordiam opta-bunt? Ne miles centurioni, ne centurio tribuno obsequa-tur, ut confusi pedites equitesque in exitium ruamus. Parendo

potius, commilitones, quam imperia ducum scisci-tando res militares continentur, et fortissimus in ipso dis-crimine exercitus est, qui ante discrimen quietissimus. Vobis arma et animus sit: mihi consilium et virtutis vestrae regimen relinquite. Paucorum culpa fuit, duorum poena erit: ceteri abolete memoriam foedissimae noctis. Nec illas adversus senatum voces ullus usquam exercitus audiat. Caput imperii et decora omnium provinciarum ad poenam vocare non hercule illi, quos cum maxime Vitel-lius in nos ciet, Germani audeant: ulline Italiae alumni et Romana vere iuventus ad sanguinem et caedem depoposce-rit ordinem, cuius splendore et gloria sordes et obscurita-tem Vitellianarum partium praestringimus? Nationes ali-quas occupavit Vitellius, imaginem quandam exercitus habet, senatus nobiscum est. Sic fit, ut hinc res publica, inde hostes rei publicae constiterint. Quid? Vos pulcher-rimam hanc urbem domibus et tectis et congestu lapidum stare creditis? Muta ista et inani^m)a intercidere ac repa-rari promisca sunt: aeternitas rerum et pax gentium et mea cum vestra salus incolumitate senatus firmatur. Hunc auspicato a parente et conditore urbis nostrae institutum et a regibus usque ad principes continuum et immortalem, sicut a maioribus accepimus, sic posteris tradamus; nam ut ex vobis senatores, ita ex senatoribus principes nascun-tur.' 85. Et oratio ad perstringendos mulcendosque militum animos et severitatis modus (neque enim in plures quam in duos animadverti iusserat) grate accepta compositique ad praesens qui coerceri non poterant. Non tamen quies urbi redierat: strepitus telorum et facies belli, [et] militi-bus ut nihil in commune turbantibus, ita sparsis per domos occulto habitu et maligna cura in omnes, quos nobilitas aut opes aut aliqua insignis claritudo rumoribus obiecerat. Vitellianos quoque milites venisse in urbem ad studia partium noscenda plerique credebant: unde plena omnia suspicionum et vix secreta domuum sine formidine. Sed plurimum trepidationis in publico, ut quemque nun-tium fama attulisset, animum voltumque conversis, ne dif-

misli željeli da imamo, što bi drugo poželjeli nego buntov-ništvo i razdor? 1 da se vojnik ne pokorava centurionu, centurion tribunu, te da u općem neredu s konjaništvom i pješaštvom srnemo u propast. Vojnički se poslovi, dru-govi po oružju, sastoje više u pokoravanju nego li u ispi-tivanju zapovijedi vojskovođa, i u trenutku odluke naj-hrabrija je ona vojska koja je prije odlućne bitke najhlad-nokrvnija. Vaše neka bude oružje i srčanost, meni prepu-stite odluku i upravljanje vašom hrabrošću. Skrivila je nekolicina, dvojica će platiti kaznu; ostali utrnite sjećanje na najsramotniju noć! I neka one riječi protiv senata nijedna vojska nigdje ne čuje! Glavu vlasti i diku svih provincija pozivati na kaznu ne bi se usudili, Herkula mi, ni oni koje upravo sada Vitelije diže na nas Germani. Zar bi ikoji hranjenici Italije i rimska mladost zatražili da joj se izvrgne krvoproliću stalež, kojega ugledom i slavom nadmašujemo prostotu i neuglednost vitelijevske stranke? Vitelije je zauzeo neke zemlje, ima neku utvaru od vojske; s nama je senat. Tako se, eto.s ove strane posta-vila država, s one neprijatelji države. Što? Vi vjerujete da najljepši ovaj Grad vrijedi zbog domova i krovova i gomile kamenja. Svejedno je da li te nijeme i beživotne stvari propadaju ili se obnavaljaju. Za vječnost vlasti i svjetski mir i moj i vaš spas jamči sigurnost senata. Njega, utemeljena i posvećena od oca i osnivača našega grada i, od kraljeva pa sve do državnih prvaka, neprekidana i

besmrtna, kako ga primismo od predaka tako ga pre-dajmo potomcima. Jer kako se od vas rađaju senatori, tako se od senatora rađaju vladari.« 85. Govor prikladan za kuđenje i smirivanje vojničkih strasti i prava mjera u strogosti (bio je naime zapovjedio da se smrću ne kazne više negoli dvojica) zahvalno su primljeni, te se privremeno umiriše oni koji se nisu mogli zauzdati. Ipak se Gradu nije vratio mir: zveket oružja i slika i prilika rata, jer se vojnici, koji na okupu doduše ništa nisu remetili, rasuše po kućama, zakrabuljeni, s pakosnom radoznalošću prema svima koje je plemenitost ili bogatstvo ili kakva izvanredna slava izložila ogovara-nju. Mnogi su vjerovali da su i vitelijevski vojnici došli u grad da ispitaju naklonost prema stranci: stoga je posvuda vladala podozrivost i jedva je osamljenost kućnog ognjišta pružala sigurnost od straha. No najviše strepnje na jav-nom mjestu: kako bi koju vijest nanijela glasina, tako bi

fidere dubiis ac parum gaudere prosperis viderentur. Coacto vero in curiam senatu arduus rerum omnium modus, ne contumax silentium, ne suspecta libertas; et privato Othoni nuper atque eadem dicenti nota adulatio. Igitur versare sententias et huc atque illuc torquere, hostem et parricidam Vitellium vocantes, providentissi-mus quisque volgaribus conviciis, quidam vera probra iacere, in clamore tamen et ubi plurimae voces, aut tumultu verborum sibi ipsi obstrepentes. 86. Prodigia insuper terrebant diversis auctoribus vol-gata: in vestibulo Capitolii omissas habenas bigae, cui vic-toria institerat, erupisse cella lunonis maiorem humana speciem, ; tatuam divi lulii in insula Tiberini amnis sereno et immoto die ab occidente in orientem conversam, pro-locutum in Etruria bovem, insolitos animalium partus, et plura alia rudibus saeculis etiam in pace observata, quae nunc tantum in metu audiuntur. Sed praecipuus et cum praesenti exitio etiam futuri pavor subita inundatione Tiberis, qui immenso auctu proruto ponte sublicio ac strage obstantis molis refusus, non modo iacentia et plana urbis loca, sed secura eius modi casuum implevit. Rapti e publico plerique, plures in tabernis et cubilibus intercepti. Fames m volgus inopia quaestus et penuria alimen-torum. Corrupta stagnantibus aquis insularum funda-menta, dein remeante flumine dilapsa. Utque primum vacuus a periculo animus fuit, id ipsum, quod paranti expeditionem Othoni campus Martius et via Flaminia, iter belli, esset obstmctum, a fortuitis vel naturalibus causis in prodigium et omen imminentium cladium vertebatur. 87. Otho lustrata urbe et expensis bello consiliis, quando Poeninae Cottiaeque Alpes et ceteri Galliarum aditus Vitellianis exercitibus claudebantur, Narbonensem Galliam adgredi statuit classe valida et partibus fida, quod reliquos caesorum ad pontem Mulvium et saevitia Galbae

mijenjali raspoloženje i izraz lica da se ne bi činilo kako ne vjeruju nepouzdanim vijestima i premalo se radu)u povoljnima. Pa i pošto se okupio senat, teško je bilo zadržati pravu mjeru u svemu - da se šutnja ne bi shvatila kao prkos, otvorenost postala sumnjiva. A Otonu, koji je nedavno bio privatna osoba i držao iste govore, bilo je poznato ulagivanje. Stoga stadoše izvrtati izjave i okretati ih ovamo-onamo, nazivajući Vitelija neprijateljem i veleizdajnikom, oni najoprezniji općenitim pogrdama; neki nabaciše istinite prijekore, ali ipak u galami i tamo gdje se čulo najviše glasova, ili tako da se u bujici riječi nadvikavahu sa samima sobom. 86. Povrh svega strah zadavahu i kobna znamenja raz-glašena različitim vjesnicima: u predvorju Kapitolija spale uzde s dvoprega na kojem je stajala Viktorija, iz Junonine kapele banula spodoba veća od čovječje, kip božan-skog Julija na otoku Tiberove rijeke za vedra i mirna dana okrenuo se od zapada k istoku, u Etruriji progovo-rio bik, pojavili se nakazni porodi životinja i još više dru-gih čudesa zapaženih u neprosvijećena vremena čak i u miru, o kojima se sada slušalo samo u strahu. No osobita je strava i od trenutačne i od buduće propasti zavladala zbog iznenadne poplave Tibera, koji jeneizmjerno nabujao, srušio drveni most i, razlivši se preko nasipa, prepla-vio ne samo niska i ravna mjesta grada nego i ona koja su se smatrala sigurnima od takvih nepogoda. Odvučeni su mnogi s ulice, još ih je više bilo zatečeno u daščarama i na posteljama. Kod puka glad zbog oskudne zarade i nestašice namirnica; temelji stambenih zgrada oštećeni stajaćim vodama, raspali se pošto se rijeka povukla. A čim se duh oslobodio opasnosti, upravo to što su Otonu, koji je spremao pohod, Martovo polje i Flaminijeva cesta - ratni put - bili zagrađeni izvrtalo se iz slučajnih ili pri-rodnih uzroka u kobno znamenje i predznak prijetećih nesreća. 87. Očistivši žrtvom pomirnicom Grad i odvagnuvši ratne osnove, Oton, budući da su vitelijevske vojske za-tvarale Peninske i Kotijske Alpe i ostale prilaze Galijama, odluči krenuti na Narbonsku Galiju s flotom, moćnom i odanom stranci, jer je u odjele legije bio uvrstio one koji su preživjeli krvoproliće kod Mulvijskoga mosta i zbog bijesa Galbina bili zadržani u zatvoru, pobudivši tako i

in custodia habitos in numeros legionis composuerat, facta et ceteris spe honoratae in posterum militiae. Addidit classi urbanas cohortes et plerosque e praetorianis, viris et robur exercitus atque ipsis ducibus consilium et custodes. Summa expeditionis Antonio Novello, Suedio Clementi primipilaribus, Aemilio Pacensi, cui ademptum a Galba tribunatum reddiderat, permissa. Curam navium Moschus libertus retinebat ad observandam honestiorum fidem immutatus, peditum equitumque copiis Suetonius Paulinus, Marius Celsus, Annius Gallus rectores destinati; sed plurima fides Licinio Proculo praetorii praefecto. Is urba-nae militiae impiger, bellorum insolens, auctoritatem Pau-lini,

vigorem Celsi, maturitatem Galli, ut cuique erat, cri-minando, quod facillimum factu est, pravus et callidus bonos et modestos anteibat. 88. Sepositus per eos dies Comelius Dolabella in colo-niam Aquinatem, neque arta custodia neque obscura, nullum ob crimen, sed vetusto nomine et propinquitate Galbae monstratus. Multos e magistratibus, magnam con-sularium partem Otho non participes aut ministros bello, sed comitum specie secum expedire iubet, in quis et Lucium Vitellium, eodem quo ceteros cultu, nec ut impe-ratoris fratrem nec ut hostis. Igitur motae urbis curae; nullus ordo metu aut periculo vacuus: primores senatus aetate invalidi et longa pace desides, segnis et oblita bel-lorum nobilitas, ignarus militiae eques, quanto magis occultare et abdere pavorem nitebantur, manifestius pavidi. Nec deerant e contrario qui ambitione stolida con-spicua arma, insignes equos, quidam luxuriosos apparatus conviviorum et inritamenta libidinum ut instrumentum belli mercarentur. Sapientibus quietis et rei publicae cura; levissimus quisque et futuri improvidus spe vana tumens; multi adflicta fide in pace anxii, turbatis rebus alacres et per incerta tutissimi. 89. Sed volgus et magnitudine {imperii) nimia commu-nium curarum expers populus sentire paulatim belli mala, conversa in militum usum omni pecunia, intentis alimentorum pretiis, quae motu Vindicis haud perinde plebem adtriverant, secura tum urbe et provinciali bello, quod

kod ostalih nadu u buduću uglednu vojničku službu. Floti dodade gradske kohorte i mnoge od pretorijanaca -udarnu silu vojske i samim vojskovođama savjetnike i čuvare. Vodstvo pohoda povjereno je primipilarima Antoniju Novelu i Svediju Klemensu, te Emiliju Pacen-zisu, komu je vratio tribunat, oduzet mu od Galbe. Upravljanje brodovima zadržao je oslobodenik Mosho, nezamjenjivu nadzoru nad odanošću Ijudi višega staleža. Za upravitelja pješačkih i konjaničkih četa određeni su Svetonije Paulin, Marije Celzo i Anije Gal, no najveće je povjerenje uživao pretorijski prefekt Licinije Prokul. Okretan u gradskoj vojničkoj službi, neobikao ratovima, on je, ocrnjujući ugled Paulinov, vatrenost Celzovu, zre-lost Galovu, kako je tko već imao kakvu prednost - što je vrlo lako činiti -, opakošću i lukavošću nadilazio poštene i poslušne. 88. U one je dane u Akvinsku Koloniju udaljen Kor-nelije Dolabela, pod malobrojnom i blagom paskom, ni zbog kakve krivnje već prokazan drevnošću imena i srodstvom s Galbom. Oton zapovjedi da s njime krenu u rat mnogi od magistrata, velik dio konzulara, ne kao dio-nici ili pomoćnici rata, nego kao pratnja, medu kojima i Lucije Vitelije, u istoj časti kao i ostali, ni kao brat vrhov-nog zapovjednika, ni kao brat neprijatelja. Grad se stoga zabrinu. Nijedan stalež bez straha od pogibli. Prvaci senata - onemoćali od starosti i lijeni zbog dugotrajna mira, plemstvo - mlitavo, odviklo od ratova, vitezovi neiskusni u vojništvu; koliko se više upirahu da sakriju i zataje plahost, toliko očitije pokazivahu prepla-šenost. S druge strane ne nedostajahu oni koji iz lude taštine kupovahu sjajno oružje, krasne konje ili pak ras-kosan pribor za gozbe i dražila čulnosti kao sredstva za rat. Razboritima bijaše na pameti briga za mir i državu. Oni najlakomisleniji i nezabrinuti za budućnost zanosili su se ispraznom nadom. Mnogi, koji

zbog uzdrmana kredita bijahu zabrinuti u miru, postadoše raspoloženi u nemir-nim prilikama i najsigurniji u neizvjesnosti. 89. No svjetina i narod, zbog prekomjerne veličine carstva lišen brige za opće dobro, malo je pomalo počeo osjećati ratne nevolje, jer je sav novac bio namijenjen vojnicima, a uvećane su i cijene namirnica. Ove nevolje za Vindeksova prevrata nisu puk bile pogodile u jednakoj mjeri, jer je Grad bio siguran, a rat je bio ogranićen na

inter legiones Galliasque velut externum fuit. Nam ex quo divus Augustus res Caesarum composuit, procul et in unius sollicitudinem aut decus populus Romanus bella-verat; sub Tiberio et Gaio tantum pacis adversa in rem publicam pertinuere; Scriboniani contra Claudium incepta simul audita et coercita; Nero nuntiis magis et rumoribus quam armis depulsus: tum legiones classesque et, quod raro alias, praetorianus urbanusque miles in aciem deducti, Oriens Occidensque et quidquid utrimque virium est, a tergo, si ducibus aliis bellatum foret, longo bello materia. Fuere qui proficiscenti Othoni moras religionem-que nondum conditorum ancilium adferrent: aspernatus est omnem cunctationem ut Neroni quoque exitiosam; et Caecina iam Alpes transgressus exstimulabat. 90. Pridie idus Martias commendata patribus re publica reliquias Neronianarum sectionum nondum in fiscum con-versas revocatis ab exilio concessit, iustissimum donum et in speciem magnificum, sed festinata iam pridem exac-tione usu sterile. Mox vocata contione maiestatem urbis et consensum populi ac senatus pro se adtollens, adversum Vitellianas partes modeste disseruit, inscitiam potius legionum quarn audaciam increpans, nulla Vitellii men-tione, sive ipsius ea moderatio, seu scriptor orationis sibi metuens contumeliis in Vitellium abstinuit, quando, ut in consiliis militiae Suetonio Paulino et Mario Celso, ita in rebus urbanis Galerii Trachali ingenio Othonem uti credebatur; et erant qui genus ipsum orandi noscerent, crebro fori usu celebre et ad implendas populi aures latum et sonans. Clamor vocesque volgi ex more adulandi nimiae et falsae: quasi dictatorem Caesarem aut imperatorem Augustum prosequerentur, ita studiis votisque certabant, nec metu aut amore, sed ex libidine servitii, ut in familiis, privata cuique stimulatio et vile iam decus publicum. Pro-fectus Otho quietem urbis curasque imperii Salvio Titiano fratri permisit.

provincije, te je kao sukob između legija i Galija djelovao poput vanjskog rata. Otkako je naime božanski August uspostavio vlast careva, rimski je narod ratovao daleko i na brigu ili diku pojedinca, pod Tiberijem i Gajem države su se ticale samo opasnosti za mir, Skribonijanovi poku-šaji protiv Klaudija spriječeni su čim se za njih doznalo, Neron je svrgnut više vijestima i govorkanjima negoli oružjem. Sada su u borbu odvedene legije i brodovlja i -što se inače rijetko događalo - pretorijski i gradski vojnik, Istok i Zapad i sve snage s obiju strana stajahu u pozadini kao sredstvo za dugotrajan rat, da se ratovalo pod drugim vojskovodama. Bilo je i onih koji su Otona, u trenutku kad je polazio na put, nagovarali da pričeka, zbog pobožna obzira prema još uvijek nepohranjemm svetim štitovima. Odbio je svako oklijevanje, jer je po njegovu mnjenju ono bilo pogubno i Neronu. Nije mu dao mira ni Cecina koji je prešao Alpe. 90. Uoči martovskih ida, povjerivši državu ocima, zao-stale novce od Neronovih dražbi, koji još nisu bili predani u carsku blagajnu, ustupi povratnicima iz progonstva vrlo pravedan dar i naizgled veličanstven, no, budući da je utjerivanje novca već i ranije žurno obavljeno, potpuno nekoristan. Sazvavši potom skupštinu na kojoj je uzdizao dostojanstvo Grada i jednodušnu naklonost naroda i senata prema njemu, umjerenim se riječima osvrne na vitelijevsku stranku, koreći većma nesvjesnost negoli drzovitost legija, ne spominjući uopće Vitelija, ili stoga što mu je bila svojstvena umjerenost ili se pisac govora, bojeći se za svoju glavu, uzdržao od uvreda spram Vite-lija. Vjerovalo se naime da se Oton koristi, kako u pita-njima vojništva - Svetonijem Paulinom i Marijem Celzom, tako u gradskim poslovima - govorničkim darom Galerija Trahala. 1 bilo je zaista onih koji su prepoznali tu osobitu vrstu govora, glasovitu po čestoj upotrebi na Trgu, razvučenu i gromoglasnu kako bi ugodila ušima naroda. Vika i pocikivanje svjetine po uobičajenu ulagi-vanju pretjerani i neiskreni: kao da ispraćaju diktatora Cezara ili imperatora Augusta, tako se nadmetahu u iska-zivanju naklonosti i dobrih želja, i to ne iz straha ili Iju-bavi nego iz težnje za ropskom podložnošću. Kao kod kućnih robova, u svakoga osoban poriv, a javna je čast izgubila već svaku cijenu. Otputovavši, Oton povjeri mir Grada i poslove uprave bratu Salviju Ticijanu.

LIBER SECVNDVS 1. Struebat iam fortuna in diversa parte terrarum initia causasque imperio, quod varia sorte laetum rei publicae aut atrox, ipsis principibus prosperum vel exitio fuit. Titus Vespasianus, e ludaea incolumi adhuc Galba missus a patre, causam profectionis officium erga principem et maturam petendis honoribus iuventam ferebat, sed volgus fingendi avidum disperserat accitum in adoptionem. Materia sermonibus senium et orbitas principis et intem-perantia civitatis, donec unus eligatur, multos destinandi. Augebat famam ipsius Titi ingenium quantaecumque for-tunae capax, decor (or)is cum quadam maiestate, prospe-rae Vespasiani res, praesaga responsa, et inclinatis ad credendum animis loco ominum etiam fortuita. Ubi Corinthi, Achaiae urbe, certos nuntios accepit de interitu Galbae et aderant qui arma Vitellii bellumque adfirmarent, anxius

animo paucis amicorum adhibitis cuncta utrimque perlu-strat: si pergeret in urbem, nullam officii gratiam m alterius honorem suscepti, ac se Vitellio sive Othoni obsi-dem fore: sin rediret, offensam haud dubiam victoris, sed incertam adhuc victoriam et concedente in partes patre filium excusatum. Sin Vespasianus rem publicam suscipe-ret, obliviscendum offensarum de bello agitantibus.

2. His ac talibus inter spem metumque iactatum spes vicit. Fuere qui accensum desiderio Berenices reginae ver-tisse iter crederent; neque abhorrebat a Berenice iuvenilis animus, sed gerendis rebus nullum ex eo impedimentum: laetam voluptatibus adulescentiam egit, suo quam patris imperio moderatior. Igitur oram Achaiae et Asiae ac laeva maris praevectus, Rhodum et Cyprum insulas, inde Syriam audentioribus spatiis petebat. Atque illum cupido incessit adeundi visendique templum Paphiae Veneris, inclitum per indigenas advenasque. Haud fuerit longum initia religionis, templi ritum, formam deae (neque enim alibi sic habetur) paucis disserere.

DRUGA KNJIGA 1. Na suprotnom kraju svijeta sudbina je već polagala prve temelje carske vlasti, koja je uz promjenjivu sreću bila plodonosna ili kobna za državu, samim vladarima sretna ili pogubna. Tit Vespazijan, kojega je otac poslao iz Judeje dok je Galba bio još živ, navodio je kao razlog putovanja dužnost prema vladaru i mladost doraslu natje-canju za državne službe, no svjetina, željna izmišljanja, raznijela je bila glas kako je pozvan na usvojenje. Građu za govorkanja pružahu starost vladareva i njegov život bez potomstva, te nestrpljivost gradana da određuju mnoge dok se ne izabere jedan. Glasinu je uvećavala i narav samoga Tita, dorasla kakvu mu drago visoku polo-žaju, Ijupkost udružena s odredenim dostojanstvom, us-pjesi Vespanzijanovi, proročki odgovori, pa čak i slučajnosti, koje su lakovjerni duhovi držali za znamenja. Kad je u Korintu, ahejskom gradu, primio pouzdane vijesti o propasti Galbinoj, a nazočni mu potvrdili oružani ustanak Vitelijev i rat, duboko zabrinut, dozva nekolicinu prija-telja i promotri sve za i protiv: » Ako produži u grad, neće doživjeti nikakve zahvalnosti za iskaz štovanja namijenjen drugomu i postat će taocem Viteliju ili Otonu; ako li se vrati, bit će to bez sumnje uvreda za pobjednika, no budući da je pobjeda još uvijek neizvjesna, a otac se pokorava stranci, sin je ispričan. Kad bi Vespazijan pre-uzeo državnu vlast, oni koji bi razmišljali o ratu morali bi zaboraviti na uvrede.« 2. Dok se tim i takvim razmišljanjima borio izmedu nade i straha, nadvlada u njemu nada. Bilo je i takvih koji su vjerovali da je krenuo natrag raspaljen čežnjom za kraljicom Berenikom. 1 doista, mladenačko srce ne bijaše hladno prema Bereniki, no iz toga ne nastajaše nikakva zapreka vodenju državnih poslova. U vedrom je uživanju proveo mladost, umjereniji za svoje nego li za očeve vla-davine. Provezavši se dakle uzduž obale

Aheje i Azije i mora položena slijeva, hitaše na otoke Rod i Cipar, a odatle smjelijim pravcem u Siriju. Pritom ga obuze želja da posjeti i razgleda hram Pafske Venere, čuven među starosjediocima i strancima. Neće biti preopširno ukratko razložiti porijeklo bogoslužja, hramski obred, oblik božice (drugdje se naime takvo što ne javlja).

3. Conditorem templi regem Aeriam vetus memoria, quidam ipsius deae nomen id perhibent. Fama recentior tradit a Cinyra sacratum templum deamque ipsam concep-tam mari huc adpulsam; sed scientiam artemque haruspi-cum accitam et Cilicem Tamiram intulisse, atque ita pac-tum, ut familiae utriusque posteri caerimoniis praeside-rent. Mox, ne honore nullo regium genus peregrinam stir-pem antecelleret, ipsa, quam intulerant, sdentia hospites cessere: tantum Cinyrades sacerdos consulitur. Hostiae, ut quisque vovit, sed mares deliguntur: certissima fides haedorum fibris. Sanguinem arae obfundere vetitum: pre-cibus et igne puro altaria adolentur, nec ullis imbribus quamquam m aperto madescunt, simulacrum deae non effigie humana, continuus orbis latiore initio tenuem in ambitum metae modo exsurgens, et ratio in obscuro. 4. Titus spectata opulentia donisque regum quaeque alia laetum antiquitatibus Graecorum genus incertae vetustati adfingit, de navigatione primum consuluit. Pstquam pandi viam et mare prosperum accepit, de se per ambages interrogat caesis compluribus hostiis. Sostratus (sacerdotis id nomen erat), ubi laeta et congruentia exta magnisque consultis adnuere deam videt, pauca in prae-sens et solita respondens, petito secreto futura aperit. Titus aucto animo ad patrem pervectus suspensis provin-ciarum et exercituum mentibus ingens rerum fiducia accessit. Profligaverat bellum ludaicum Vespasianus, obpugna-tione Hierosolymorum reliqua, duro magis et arduo opere ob ingenium montis et pervicaciam superstitionis quam quo satis virium obsessis ad tolerandas necessitates supe-resset. Tres, ut supra memoravimus, ipsi Vespasiano legiones erant, exercitae bello; quattuor Mucianus obtine-bat in pace, sed aemulatio et proximi exercitus gloria depulerat segnitiam, quantumque illis roboris discrimina et labor, tantum his vigoris addiderat integra quies et inexperti belli favor. Auxilia utrique cohortium alarum-que et classes regesque ac nomen dispari fama celebre.

3. Drevna je predaja kako je utemeljitelj hrama kralj Aerija; neki tvrde da je to ime same božice. U novije se vrijeme pripovijeda da je hram posvetio Kinira, a božicu da su samu,

rođenu iz mora, ovamo bacili valovi, no znanje i vještina proročka da je donesena izvana i da ju je uveo Kiličanin Tamira, te da je sklopljen sporazum da potomd obiju obitelji nadgledaju svete obrede. Uskoro potom, da bi kraljevski rod svakom čašću nadvisivao strano potomstvo, gosti ustupiše i samo znanje koje bijahu unijeli. Samo se svećeniku Kinireviću obraća za savjet. Žrtvene su životinje, kako je tko već zavjetovao, no odabiru se mužjaci. Najčvršća se vjera pridaje iznu-tricama jaraca. Zabranjeno je lijevati krv po žrtveniku: molitve se i čisti oganj dižu s oltara i, premda su na otvo-renom, nikakve ih kiše ne kvase. Kip božice nije Ijud-skoga obličja: okruglo tijelo iz jednog komada koje se iz široke podnice uzdiže u uzak vršak u obliku čunjasta stupa; a zašto je takav, nije jasno. 4. Razgledavši blago i darove kraljeva i ostale pred-mete koje grčki narod u radosnom ponosu na drevne spo-menike pripisuje dubokoj starosti, Tit najprije upita za savjet o plovidbi. Pošto sazna da mu je put otvoren i more povoljno, postavi dvosmisleno pitanje o sebi, davši poklati mnoge žrtvene životinje. Kad Sostrat (bijaše to ime svećenika) opazi povoljnu i skladnu utrobu i vidje da božica odobrava velike namisli, odgovori mu za trenutak s nekoliko uobičajenih riječi, a pošto bi zamoljen da porazgovaraju nasamu, otkrije mu budućnost. Obodren, Tit doplovi k ocu, te kolebljivim provincijama i vojskama pristupi kao moćna uzdanica uspjeha. Vespazijan bijaše judejski rat gotovo dovršio, preostalo je podsijedanje Jeruzalema, mučan i težak zadatak, više zbog naravi brda i tvrdoglava praznovjerja, negoli što bi opsjednutima pre-ostalo dovoljno sila da podnesu nevolje. U samoga Vespazijana - kako gore spomenusmo - bijahu tri legije, izvježbane u ratu. Četiri držaše Mucijan, u miru, no suparništvo i slava susjedne vojske bila je odagnala mli-tavost i, koliko su onima snagu uvećale pogibli i napor, toliko su ovima čilosti ulili nepomućeni mir i želja za ne-okušanim ratom. U jednoga i drugoga pomoćne čete sastavljene iz kohorata i ala, te flote i kraljevi i slavno ime na nejednaku glasu.

5. Vespasianus acer militiae anteire agmen, locum cas-tris capere, noctu diuque consilio ac, si res posceret, manu hostibus obniti, cibo fortuito, veste habituque vix a gregario milite discrepans; prorsus, si avaritia abesset, antiquis ducibus par. Mucianum e contrario magnificentia et opes et cuncta privatum modum supergressa extolle-bant; aptior sermone, dispositu provisuque civilium rerum peritus: egregium principatus temperamentum, si demptis utriusque vitiis solae virtutes miscerentur. Ceterum hic Syriae, ille ludaeae praepositus, vicinis provinciarum administrationibus invidia discordes, exitu demum Nero-nis positis odiis in medium consuluere, primum per amicos, dein, praecipua concordiae fides, Titus prava certa-mina communi utilitate aboleverat, natura atque arte compositus adliciendis etiam Muciani moribus. Tribuni centurionesque et volgus militum industria licentia, per virtutes per voluptates, ut cuique ingenium adsciscebantur.

6. Antequam Titus adventaret, sacramentum Othonis acceperat uterque exercitus, praecipitibus, ut adsolet, nuntiis et tarda mole civilis belli, quod longa concordia quietus Oriens tunc primum parabat. Namque olim vali-dissima inter se civium arma in Italia Galliave viribus Ocddentis coepta; et Pompeio, Cassio, Bruto, Antonio, quos omnes trans mare secutum est civile bellum, haud prosperi exitus fuerant; auditique saepius in Syria ludaea-que Caesares quam inspecti. Nulla seditio legionum, tan-tum adversus Parthos minae, vario eventu; et proximo civili bello turbatis aliis inconcussa ibi pax, dein fides erga Galbam. Mox, ut Othonem ac Vitellium scelestis armis res Romanas raptum ire volgatum est, ne penes ceteros imperii praemia, penes ipsos tantum servitii necessitas esset, fremere miles et vires suas circumspicere: septem legiones statim et cum ingentibus auxiliis Syria Iudaeaque; inde continua Aegyptus duaeque legiones, hinc Cappado-cia Pontusque et quidquid castrorum Armeniis praetendi-tur; Asia et ceterae provinciae nec virorum inopes et

5. Vespazijan je kao odrešit vojnik predvodio vojsku, odabirao mjesto za tabor, noću i danju razboritim se sa-vjetom i, ako bi okolnosti zahtijevale, rukom opirao neprijateljima, hraneći se onim što mu je bilo pri ruci, odijelom se i pojavom jedva razlikujući od prostoga voj-nika: ukratko, da nije bilo pohlepe, jednak starodrevnim vojskovođama. S druge strane Mucijana uzvisivaše giz-davost i bogatstvo i sve ono što je prelazilo mjeru pri-vatne osobe: okretniji u govoru, u uredivanju i vođenju građanskih poslova vrio iskusan - izvrsna smjesa vladar-skih osobina, kad bi se obama oduzele mane i objedinile same vrline. Inače, ovaj kao namjesnik Sirije, onaj Judeje, pri upravi nad susjednim provincijama zbog zavi-sti nesložni, po smrti napokon Neronovoj odbaciše mržnju i posavjetovaše se za opće dobro, isprva preko prijatelja; potom Tit, kao izvrstan jamac sloge, zauvijek ukloni nečasno suparništvo na zajedničku korist, naravi i umije-ćem sposoban pridobiti čak i Mucijanov značaj. Tribuni, centurioni i prosti vojnici pridobivahu se preko njihove poslenosti, raspusnosti, preko vrlina, preko naslada, kakva je već u koga bila narav. 6. Prije negoli je došao Tit, zakletvu je Otonu bila položila jedna i druga vojska, zbog brzih - kako to već obično biva - vijesti i trome sile građanskoga rata, na koji se u dugotrajnoj slozi miran Istok tada prvi put spremaše. Jer, nekadašnji najsilovitiji građanski ratovi u Italiji ili Galiji započeti su snagama Zapada; i Pompej, Kasije, Brut, Antonije, koje je sve građanski rat pratio preko mora, nisu imali sretna svršetka, a u Siriji i Judeji češće se čulo za Cezare nego što su se mogli vidjeti. Nikakve pobune legija, samo prijetnje Partima s promjenjivim uspjehom; i za posljednjega građanskoga rata, dok su se drugi uskomešali, ondje vladaše nepomućen mir, potom odanost prema Galbi. Uskoro kad se proširio glas da Oton i Vitelije zlocinačkim oružjem žele prigrabiti rimsku vlast da drugima ne dopadnu pogodnosti vlasti, a njima samo teret podložnosti, vojnik stade negodovati i ogledati svoje snage. »Sedam im je legija odmah pri ruci, te Sirija i Judeja s

jakim pomoćnim četama, u neposrednoj blizini Egipta s dvjema legijama, s ove strane Kapadokija i Pont, i svi oni tabori što se protežu po Armenijama, Azija i ostale provincije nimalo oskudne u Ijudstvu i bogate u novcu, sve otočje što ga opasuje more, pa i pučina sama,

pecunia opulentae; quantum insularum mari cingitur, et parando interim bello secundum tutumque ipsum mare. 7. Non fallebat duces impetus militum, sed bellantibus aliis placuit exspectari. Bello civium victores victosque numquam solida fide coalescere, nec referre Vitellium an Othonem superstitem fortuna faceret. Rebus secundis etiam egregios duces insolescere: discordia militis, igna-via, luxurie et suismet vitiis alterum bello, alterum victo-ria periturum. Igitur arma in occasionem distulere, Vespa-sianus Mucianusque nuper, ceteri olim mixtis consiliis, optimus quisque amore rei publicae, multos dulcedo prae-darum stimulabat, alios ambiguae domi res: ita boni mali-que causis diversis, studio pari, bellum omnes cupiebant. 8. Sub idem tempus Achaia atque Asia falso exterritae, velut Nero adventaret, vario super exitu eius rumore eoque pluribus vivere eum confingentibus credentibusque. Ceterorum casus conatusque in contextu operis dicemus: tunc servus e Ponto sive, ut alii tradidere, libertinus ex Italia, citharae et cantus peritus, unde illi super similitu-dinem oris propior ad fallendum fides, adiunctis deserto-ribus, quos inopia vagos ingentibus promissis conruperat, mare ingreditur; ac vi tempestatum Cythnum insulam detrusus et militum quosdam ex Oriente commeantium adscivit vel abnuentes interfici iussit, et spoliatis negotia-toribus rhancipiorum valentissimum quemque armavit. Centurionemque Sisennam dextras, concordiae insignia, Syriaci exercitus nomine ad praetorianos ferentem variis artibus adgresuss est, donec Sisenna clam relicta insula trepidus et vim metuens aufugeret. Inde late terror: multi ad celebritatem nominis erecti rerum novarum cupidine et odio praesentium. Gliscentem in dies famam fors discussit. 9. Galatiam ac Pamphyliam provincias Calpurnio Asprenati regendas Galba permiserat. Datae e classe Misenensi duae triremes ad prosequendum, cum quibus Cythnum insulam tenuit; nec defuere qui trierarchos nomine Neronis accirent. Is in maestitiam compositus et fidem suorum quondam militum invocans, ut eum in Syria aut Aegypto sisterent, orabat. Trierarchi, s{eu) nutantes

koja pogoduje i pruža zaklon da se u meduvremenu pri-preme za rat.« 7. Vojskovođe jasno zapažahu oduševljenje vojnika, no dok ratovahu drugi, oni odlučiše čekati. »U građan-skorn se ratu ni s pobjednicima ni s pobijeđenima nikad ne povezuje čvrstom vjerom, i nije važno hoće li sudbina učiniti da preživi Vitelije ili Oton. U sreći se

uzobijeste čak i izvanredni vojskovode: zbog vojničke nesloge, mlitavosti, raskoši i vlastitih mana jedan će propasti u ratu, drugi u pobjedničkom slavlju.« Rat dakle odložiše za bolju priliku, Vespazijan i Mucijan nedavno, ostali odavna, izmijenjavši savjete. Oni najpošteniji iz Ijubavi prema državi; mnoge poticaše primamljivost plijena, ostale težak osobni položaj. Tako su svi - dobri i zli - iz različitih povoda, s jednakim oduševljenjem, željeli rat. 8. Upravo u to vrijeme lažnom se viješću uznemiriše Aheja i Azija: kao da dolazi Neron. Različit je bio glas o njegovu svršetku, te je većina izmišljala i vjerovala da je živ. Sudbinu i pokušaje ostalih spomenut ćemo u sklopu djela: tada je to bio rob s Ponta ili kako izvje-stiše drugi - slobodnjak iz Italije, vješt kitari i pjesmi, te mu je zbog toga, pored sličnosti u licu, bilo to lakše krivo povjerovati. Pošto mu se pridružise prebjezi, koje je kao bijedne skitnice podmitio silnim obećanjima, krene na more. Jaka ga oluja baci na otok Kitno, gdje neke voj-nike koji su s Istoka išli na dopust prihvati, a one koji mu uskratiše poslušnost dade pobiti, te, oplijenivši trgovce, naoruža najsnažnije među robovima. 1 centuriona je Si-zenu, koji je u ime sirijske vojske pretorijancima nosio desnice - znamenja sloge - iskušao različitim spletkama, dok Sizena, preplašen, potajno ne napusti otok i, bojeći se nasilja, ne pobježe. Na to se proširi strah; mnogi se, privučeni slavom imena, digoše u želji za prevratom i u mržnji ovome sadašnjem stanju. Glasinu, koja je iz dana u dan rasla, dokinu slučaj. 9. Provinciju je Galatiju i Pamfiliju Galba bio povjerio na upravu Kalpurniju Asprenatu. Za pratnju su mu dodi-jeljene dvije troveslarke iz mizenske flote s kojima prispje na otok Kitno. 1 nije nedostajalo onih koji su pozivali tri-jerarhe u ime Nerona. Pretvarajući se da je žalostan i zazivajući odanost svojih nekadašnjih vojnika, molio ih je da ga dovedu do Sirije ili Egipta. Bilo iz kolebljivosti, bilo varkom, trijerarsi ga uvjeriše da im valja razgovarati s

seu dolo, adloquendos sibi milites et paratis omnium ani-mis reversuros firmaverunt. Sed Asprenati cuncta ex fide nuntiata; cuius cohortatione expugnata navis et interfectus quisquis ille erat. Caput, insigne oculis comaque et torvi-tate vultus, in Asiam atque inde Romam pervectum est. 10. In civitate discordi et ob crebras principum muta-tiones inter libertatem ac licentiam incerta parvae quoque res magnis motibus agebantur. Vibius Crispus, pecunia potentia ingenio inter claros magis quam inter bonos, Annium Faustum equestris ordinis, qui temporibus Nero-nis delationes factitaverat, ad cognitionem, senatus voca-bat; nam recens Galbae principatu censuerant patres, ut accusatorum causae noscerentur. Id senatus consultum varie iactatum et, prout potens vel inops reus inciderat, infirrnum aut validum, retinebatur adhuc terrori. Et pro-pria vi Crispus incubuerat delatorem fratris sui pervertere, traxeratque magnam senatus partem, ut indefensum et inauditum dedi ad exitium postularent. Contra apud alios nihil aeque reo proderat quam nimia potentia accusatoris: dari tempus, edi crimina, quamvis invisum ac nocentem more tamen audiendum censebant, et valuere primo dila-taque in paucos dies cognitio: mox damnatus est Faustus, nequaquam eo adsensu civitatis, quem pessimis moribus meruerat: quippe ipsum Crispum easdem accusationes cum praemio exercuisse meminerant, nec poena criminis,

sed ultor displicebat.

11. Laeta interim Othoni principia belli, motis ad impe-rium eius e Dalmatia Pannoniaque exercitibus. Fuere quattuor legiones, e quibus bina milia praemissa; ipsae modicis intervallis sequebantur, septima a Galba con-scripta, veteranae undecima ac tertia decima et praecipui fama quartadecumani rebellione Britanniae compressa. Addiderat gloriam Nero eligendo ut potissimos, unde longa illis erga Neronem fides et erecta in Othonem stu-dia. Sed quo plus virium ac roboris, e fiducia tarditas ine-rat. Agmen legionum alae cohortesque praeveniebant. Et ex ipsa urbe haud spernenda manus, quinque praetoriae

vojnicima i da će se, pošto se sa svima sporazumiju, vra-titi. No Asprenatu je sve vjerno dojavljeno. Na njegovo je hrabrenje osvojen brod i ubijen onaj, tko god da je bio. Glava čudnovatih očiju i kose i mrka pogleda preni-jeta je u Aziju, a odatle u Rim. 10. U Gradu, nesložnom i zbog čestih smjena vladara raspetom između slobode i bezakonja, i neznatne su pojave izazivale velike pokrete. Vibije Krispo, koji se zbog imutka, moći i govorničkog dara prije ubrajao među znamenite negoli medu plemenite, pozivaše na istragu pred senatom Anija Fausta, pripadnika viteškog staleža, koji se u Neronovo vrijeme bavio prokazivanjima. Nedavno naime, za Galbine vladavine, oci bijahu zaklju-čili da se ispitaju pamice tužitelja. Ta se odluka senata različito provodila i - kako bi se pojavio već koji bogat ili siromašan okrivljenik - kao nedjelotvorna ili važeća, zadržavala se još uvijek kao sredstvo zastrašivanja. 1 tako se Krispo osobnim utjecajem zauzeo da uništi prokazivača svojega brata, te je naveo velik dio senata da zatraže da se nebranjen i nesaslušan izruči na smrtnu kaznu. Nasu-prot, kod drugih, okrivljeniku ništa nije toliko koristilo koliko prevelika moć tužitelja. Predlagahu da se dade vre-mena, kako bi se iznijele optužbe i, premda je bio omra-žen i kriv, da ga ipak po običaju valja saslušati. 1 zaista, njihovo se mišljenje isprva prihvatilo, te je istraga odgođena za nekoliko dana. Uskoro je Faust osuđen, ali nipo-što uz onakvu jednodušnost građanstva kakvu je bio za-služio po svom pokvarenom životu. Dakako, sjećali su se da se upravo Krispo bavio istim optužbama uz nagradu, te ih nije ozlovoljavala kazna za zločin, nego osvetnik. 11. Počeci su rata u meduvremenu za Otona bili sretni, jer su se njegovoj zapovijedi odazvale vojske iz Dalmacije i Panonije. Bile su tu četiri legije, iz kojih su po dvije tisuće upućene naprijed. Same legije pratile su ih u umje-renim razmacima: sedma unovačena od Galbe, veteranske jedanaesta i trinaesta, te vojnici četrnaeste legije, na izvanrednu glasu zbog ugušena ustanka u Britaniji. Uve-ćao im je slavu Neron izabirući ih kao najvrsnije, te stoga dugo zadržaše odanost prema Neronu, a potom im oživje naklonost prema Otonu. No, što je više bilo snage i čvrstine, to je u njih bilo više tromosti. Povorku legija predvodile su ale i kohorte. A i iz samoga Grada krenula je nimalo zanemariva četa: pet pretorijskih kohorata i

cohortes et equitum vexilla cum legione prima, ac deforme insuper aimlium, duo milia gladiatorum, sed per civilia arma etiam severis ducibus usurpatum. His copiis rector additus Annius Gallus, cum Vestricio Spurinna ad occupandas Padi ripas praemissus, quoniam prima consi-liorum frustra ceciderant, transgresso iam Alpes Caecina, quem sisti intra Gallias posse speraverat. Ipsum Othonem comitabantur speculatorum lecta corpora cum ceteris prae-toriis cohortibus, veterani e praetorio, classicorum ingens numerus nec illi segne aut corroptum luxu iter, sed lorica ferrea usus est et ante signa pedes ire, horridus, incomptus famaeque dissimilis. 12. Blandiebatur coeptis fortuna, possessa per mare et naves maiore Italiae parte penitus usque ad initium mari-timarum Alpium, quibus temptandis adgrediendaeque pro-vinciae Narbonensi Suedium Clementem, Antonium No-vellum, Aemilium Pacensem duces dederat. Sed Pacensis per licentiam militum vinctus, Antonio Novello nulla auc-toritas: Suedius Clemens ambitioso imperio regebat, ut adversus modestiam disdplinae corruptus, ita proeliorum avidus. Non Italia adiri nec loca sedesque patriae vide-bantur: tamquam externa litora et urbes hostium urere vastare rapere, eo atrocius, quod nihil usquam provisum adversum metus. Pleni agri, apertae domus; occursantes domini iuxta coniuges ac liberos securitate pacis et belli malo circumveniebantur. Maritimas tum Alpes tenebat procurator Marius Maturus. Is concita gente (nec deest iuventus) arcere provinciae finibus Othonianos intendit, sed primo impetu caesi disiectique montani, ut quibus temere collectis, non castra, non ducem noscitantibus neque in victoria decus esset neque in fuga flagitium.

13. Inritatus eo proelio Othonis miles vertit iras in municipium Albintimilium. Quippe in acie nihil praedae, inopes agrestes et vilia arma; nec capi poterant, pernix genus et gnari locorum; sed calamitatibus insontium expleta avaritia. Auxit invidiam praeclaro exemplo femina Ligus, quae filio abdito, cum simul pecuniam occultari

odjeli konjanika s prvom legijom i, povrh svega, dvije tisuće gladijatora - sramotna pomoć, koju su međutim u građanskim ratovima koristili i ozbiljni vojskovode. Za upravitelja ovim četama postavljen je Anije Gal, te je s Vestricijem Spurinom poslan naprijed da zaposjedne obale Pada, budući da su se izjalovile prvotne osnove, pošto je Cecina bio već prešao Alpe, a on se nadao da ga može zaustaviti unutar Galija. Samoga Otona pratili su izabrani uhode s preostalim pretorijskim kohortama, islu-ženi pretorijanci i velik broj mornara. A njegov put ne bijaše ni spor ni okaljan razvratom: nosio je željezni oklop i pješice išao pred bojnim znakovima, čupav, zapu-šten, nenaličan glasu o sebi.

12. Pothvatu se osmjehivala sreća, jer je zahvaljujući moru i brodovlju bio zaposjeo veći dio Italije sve do pod-nožja primorskih Alpa. Za njihovo je osvajanje i napad na Narbonsku Provinciju bio odredio vojskovođe Svedija Klemensa, Antonija Novela i Emilija Pacenzisa. No Pacenzisa su razuzdani vojnici bacili u okove. U Antonija Novela ne bijaše nikakva ugleda. Svedije Klemens zapo-vijedaše težeći za omiljenošću u vojnika, ali bijaše, uspr-kos popustljivosti u održavanju stege, željan bitaka. Činilo se da se ne ide na Italiju niti na krajeve i mjesta domovine: kao da se radi o tuđim obalama i neprijatelj-skim gradovima - paljenje, pustošenje, pljačkanje, to strašnije što se nigdje nisu poduzele nikakve mjere protiv strahota: puna polja, otvorene kuće; posjednici koji su ih sa ženama i djecom presretali ispunjeni osjećajem sigur-nosti mira bivahu zatečeni ratnom nesrećom. Primorskim je tada Alpama upravljao prokurator Marije Matur. Podigavši narod (a mladeži sposobne za oružje ne nedostaje), on nakani odbiti od međa provincije otonovce, no u prvom okršaju gorštaci su potučeni i razbijeni: kao u onih koji se nasumce saberu, a ne znaju ni za vojnu službu ni za vojskovođu, niti je časti u pobjedi niti sramote u bijegu. 13. Razdražen tom bitkom, Otonov vojnik iskali svoj bijes na gradiću Albintimiliju. Ta u bici nikakva plijena, siromašni mještani, bezvrijedno oružje, a ne mogahu se ni pohvatati, Ijudi, brzonogi i vični mjestu! No pohlepa je utažena stradanjima nedužnih. Ogorčenje je uvećala sjajnim primjerom žena Ligurka, koja je sakrila sina, a budući da su vojnici bili uvjereni da zajedno s njim prikriva

milites credidissent eoque per cruciatus interrogarent, ubi filium occuleret, uterum ostendens latere respondit, nec ullis deinde terroribus aut morte constantiam vocis egregiae mutavit. 14. Imminere provinciae Narbonensi in verba Vitellii adactae classem Othonis trepidi nuntii Fabio Valenti attu-lere; aderant legati coloniarum auxilium orantes, duas Tungrorum cohortes, quattuor equitum turmas, univer-sam Trevirorum alam cum lulio Classico praefecto misit, e quibus pars in colonia Foroiuliensi retenta, ne omnibus copiis in terrestre iter versis vacuo mari classis adcelera-ret. Duodecim equitum turmae et lecti e cohortibus adversus hostem iere, quibus adiuncta Ligurum cohors, vetus loci aimlium, et quingenti Pannonii, nondum sub signis. Nec mora proelio: sed acies ita instructa, ut pars classicorum mixtis paganis in colles mari propinquos exsurgeret, quantum inter colles ac litus aequi loci praeto-rianus miles expleret, in ipso mari ut adnexa classis et pugnae parata conversa et minaci fronte praetenderetur: Vitelliani, quibus minor peditum vis, in equite robur, Alpinos proximis iugis, cohortes densis ordinibus post equitem locant. Trevirorum turmae obtulere se hosti incaute, cum exciperet contra veteranus miles, simul a latere saxis urgeret apta ad iaciendum etiam paganorum manus, qui sparsi inter milites, strenui ignavique, in vic-toria idem audebant. Additus perculsis terror invecta in terga pugnantium classe: ita undique clausi, deletaeque omnes copiae forent, ni victorem exercitum attinuisset obscurum noctis, obtentui fugientibus.

15. Nec Vitelliani quamquam victi quievere: accitis auxi-liis securum hostem ac successu rerum socordius agentem invadunt. Caesi vigiles, perrupta castra, trepidatum apud naves, donec sidente paulatim metu, occupato iuxta colle defensi, mox inrupere. atrox ibi caedes, et Tungrarum cohortium praefecti sustentata diu acie telis obruuntur. Ne Othonianis quidem incruenta victoria fuit, quorum improvide secutos conversi equites circumvenere. Ac

i novac, te je stoga pitali gdje skriva sina, pokazu-jući na utrobu ona odgovori da se krije unutra, i nikakvim potonjim zastrašivanjima niti smrću ne naruši postojanost izvanredne riječi. 14. Uznemireni glasnici dojaviše Fabiju Valensu da Otonovo brodovlje prijeti Narbonskoj Provinciji koja se zaklela na vjernost Viteliju. Pristigoše izaslanici kolonija moleći za pomoć. On im posla dvije kohorte Tungara, četiri turme konjanika, čitavu alu Treveraca s prefektom Julijem Klasikom, od kojih je dio zadržan u Forojulijskoj Koloniji, da ne bi, uputi li sve čete kopnenim putem, ubr-zao dolazak brodovlja preko nebranjena mora. Dvanaest turma konjanika i odabrani vojnici iz kohorata podoše protiv neprijatelja; njima se pridruži kohorta Liguraca -pomoć vična mjestu - i pet stotina Panonaca, koji još ne bijahu pod zastavama. Sukobiše se bez krzmanja. No bojni je red ureden tako da se dio mornara, s kojima se izmiješaše mještani, popeo na brežuljke uz more, sve ravno zemljište između brežuljaka i obale ispunio preto-rijski vojnik, na samom moru brodovlje, prislonjeno uz obalu, izvilo okrenuto i prijeteće čelo. Vitelijevci - u kojih bijaše slabije pješaštvo, udarna snaga u konjaništvu - postave Alpince po obližnjim bilima, kohorte u zbijenim redovima iza konjanika. Turme Treveraca izložiše se neprijatelju neoprezno, jer ih sprijeda dočekivaše vete-ranski vojnik, a s boka istovremeno kamenjem napadaše za bacanje opremljena četa mještana, koji, razmješteni medu vojnicima, srčani i malodušni, u pobjedi pokazivahu istu odvažnost. Preplašene, još veći strah zahvati kad ih u bici s leđa napade brodovlje. Tako su opkoljeni sa svih strana, i sve bi čete bile uništene da pobjedničku vojsku nije bila zadržala noćna tmina koja je bjeguncima poslu-žila kao zaklon. 15. Ni vitelijevci, premda pobijeđeni, ne mirovahu: dozvavši pomoćne čete napadnu neprijatelja koji se osje-ćao sigurnim i zbog uspjeha postao nepažljiviji. Posječeni su stražari, probijen nasip, nasta strka kod brodova, dok, kako je strah malo-pomalo jenjavao, ne zaposjedoše obližnji brežuljak, odbiše napad, a potom navališe. Usli-jedi strašan pokolj, a zapovjednike tungarskih kohorata, pošto su dugo vremena uspijevali održati bojni red, zaspe kiša strijela. Ali ni otonovci ne dodoše do pobjede bez krvi, jer one od njih koji se nesmotreno dadoše u potjeru

velut pactis indutiis, ne hinc classis, inde eques subitam formidinem inferrent, Vitelliani retro Antipolim Narbo-nensis Galliae munidpium, Othoniani Albingaunum inte-rioris Liguriae revertere. 16. Corsicam ac Sardiniam ceterasque proximi maris insulas fama victricis classis in partibus Othonis tenuit. Sed Corsicam prope adflixit Decumi Pacarii procuratoris temeritas, tanta mole belli nihil in summam profutura, ipsi exitiosa. Namque Othonis odio iuvare Vitellium cor-sorum viribus statuit, inani auxilio, etiam si provenisset. Vocatis principibus insulae consilium aperit et contra dicere ausos, Claudium Pyrrichum trierarchum Libumi-carum ibi navium, Quintium Certum equitem Romanum, interfici iubet: quorum morte exterriti qui aderant, simul ignara et alieni metus socia imperitorum turba in verba Vitelli iuravere. Sed ubi dilectum agere Pacarius et incon-ditos homines fatigare militiae muneribus occepit, labo-rem insolitum perosi infirmitatem suam reputabant: insu-lam esse quam incolerent, et longe Germanian viresque legionum; direptos vastatosque classe etiam quos cohortes alaeque protegerent. Et aversi repente animi, nec tamen aperta vi: aptum tempus insidiis legere. Digressis qui Pacarium frequentabant, nudus et auxilii inops balineis interficitur; trucidati et comites. Capita ut hostium ipsi interfectores ad Othonem tulere; neque eos aut Otho praemio adfecit aut puniit Vitellius, in multa conluvie rerum maioribus flagitiis permixtos. 17. Aperuerat iam Italiam bellumque transmiserat, ut supra memoravimus, ala Siliana, nullo apud quemquam Othonis favore, nec quia Vitellium mallent, sed longa pax ad omne servitium fregerat faciles occupantibus et melio-ribus incuriosos. Florentissimum Italiae latus, quantum inter Padum Alpesque camporum et urbium, armis Vitel-lii (namque et praemissae a Caecina cohortes advenerant) tenebatur. Capta Pannoniorum cohors apud Cremonam; intercepti centum equites ac mille classici inter Placentiam Ticinumque. Quo successu Vitellianus miles non iam flu-

opkoliše konjanici što se okrenuše. 1 kao da je sklopljeno primirje, da ne bi odavde brodovlje, odande konjaništvo nanosilo nenadan strah, vitelijevci se vratiše u Antipol, gradić Narbonske Galije, otonovci u Albingaun, u unu-trašnjosti Ligurije. 16. Korziku i Sardiniju i ostale otoke susjednoga mora glas o pobjedničkoj floti zadrža u Otonovoj stranci. No Korziku gotovo upropasti nepromišljenost prokuratora Dekuma Pakarija, koja pri tolikoj silini rata nije nimalo mogla utjecati na krajnji ishod, a za nj bijaše pogubna:jer, iz mržnje prema Otonu odlučio je poduprijeti Vitelija snagama Korza - ništavnom pomoći, da mu se i posrećilo. Sazvavši prvake otoka, otkrije svoju osnovu, a one koji mu se usudiše proturječiti - Klaudija Piriha, trijerarha tamošnjih liburnskih brodova i Kvincija Certa, rimskoga viteza - dade ubiti. Zastrašeni njihovom smrću, oni koji su bili nazočni, kao i nesvjesna gomila neukih koja se povela za strahom drugih,

zakleše se na vjernost Viteliju. No, kad Pakarije poče novačiti i nepokorne Ijude mučiti vojničkim dužnostima, ovima omrznu neuobičajeni napor te stadoše razmišljati o svojoj slabosti: »0vo što nastavaju jest otok, i daleko je Germanija i sila legija. Brodovlje je poharalo i opljačkalo čak i one koje štite kohorte i ale.« 1 iznenada im se promijeni raspoloženje. Ne nastupiše ipak otvorenom silom; izabraše čas pogodan za zasjedu: pošto se razidoše oni koji ga posjećivahu, ubiju Pakarija, pri kupanju, gola i bespomoćna. Poklani su i pratioci. Glave, kao da pripadaju neprijateljima, sami ubojice donesoše Otonu, no niti ih Oton nagradi niti ih kazni Vitelije; u velikom metežu događaja izmiješaše se s još većim sramotnim djelima. 17. Izložila je već napadu Italiju i ovamo prebacila rat, kako gore spomenusmo, Silijeva ala, jer ni u koga ne bijaše Ijubavi prema Otonu, a nisu voljeli ni Vitelija, već je dugotrajan mir učinio Ijude popustljivima prema sva-kom ropstvu, spremnima da ih bilo koji pridobiju i neza-brinutima za to tko je od njih bolji. Najbogatiji dio Italije, sva polja i gradove između Pada i Alpa, držala je Vitelijeva vojska (pristigle su naime bile i kohorte koje je uputio Cecina). Zarobljena je kohorta Panonaca kod Kre-mone, pohvatano stotinu konjanika i tisuću mornara iz-među Placencije i Ticina. Zbog ovoga uspjeha vitelijevskoga vojnika ne zaustavljahu više ni rijeka ni obale. Izazivaše

mine aut ripis arcebatur; inritabat quin etiam Batavos Transrhenanosque Padus ipse, quem repente contra Pla-centiam transgressi raptis quibusdam exploratoribus ita ceteros terruere, ut adesse omnem Caecinae exercitum trepidi ac falsi nuntiarent. 18. Certum erat Spurinnae (is enim Placentiam obtine-bat) necdum venisse Caecinam et, si propinquaret, coer-cere intra munimenta militem nec tris praetorias cohortes et mille vexillarios cum paucis equitibus veterano exercitui obicere. Sed indomitus miles et belli ignarus correptis sig-nis vexillisque ruere et retinenti duci tela intentare, spretis centurionibus tribumsque: [qui] pro{di) Othonem et acci-tum Caecinam clamitabant. Fit temeritatis alienae comes Spurinna, primo coactus, mox velle simulans, quo plus auctoritatis inesset consiliis, si seditio mitesceret. 19. Postquam in conspectu Padus et nox adpetebat, vallari castra placuit. Is labor urbano militi insolitus con-tundit animos. Tum vetustissimus quisque castigare credulitatem suam, metum ac discrimen ostendere, si cum exer-citu Caecina patentibus campis tam paucas cohortes cir-cumfudisset. Iamque totis castris modesti sermones, et inserentibus se centurionibus tribunisque laudari provi-dentia ducis, quod coloniam virium et opum validam robur ac sedem bello legisset. Ipse postremo Spurinna, non tam culpam exprobrans quam rationem ostendens, relictis exploratoribus ceteros Placentiam reduxit minus turbidos et imperia accipientes. Solidati muri, propugna-cula addita, auctae turres, provisa parataque non arma modo, sed obsequium et parendi amor, quod solum illis partibus defuit, cum virtutis haud paeniteret. 20. At Caecina, velut relicta post Alpes saevitia ac licentia, modesto agmine per Italiam incessit. Ornatum ipsius municipia et coloniae in superbiam trahebant, quod versicolori sagulo, bracas, barbarum tegumen, indutus togatos adloqueretur. Uxorem quoque eius Saloninam, quamquam in nullius iniuriam insignis equo ostroque veheretur, tamquam laesi gravabantur, insita mortalibus natura recentem aliorum felicitatem acrioribus oculis introspicere modumque fortunae a nullis magis exigere,

dapače Batavce i Prekorajnce upravo Pad, te ga iznenada preplivaše nasuprot Placencije, pohvataše nekoje uhode i tako zastrašiše ostale da preplašeni i zava-rani dojavljivahu kako je sva vojska Cecinina već tu. 18. Jasno bijaše Spurini (on naime upravljaše Placencijom) da Cecina još nije došao, a stade li se primicati, da mu valja držati vojnika unutar utvrđenja i tri pretorijske kohorte i tisuću veksilaraca s nekolicinom konjanika ne izlagati veteranskoj vojsci. Ali vojnik, nepokoran i neis-kusan u ratu, pograbivši bojne znakove i zastave., stade nasrtati i vojskovođi, koji ga pokušavaše zadržati, prijetiti oružjem, ne obazirući se na centurione i tribune. Vikahu da se izdaje Oton i da je pozvan Cecina: Spurina se pri-druži tudoj lakomislenosti, isprva prinuđen, potom gra-deći se da je suglasan, kako bi se njegovi savjeti što više uvažavali, ako se pobuna smiri. 19. Pošto je Pad bio na vidiku, a noć se približavala, odlučiše utvrditi tabor. Taj napor, nepoznat gradskom vojniku, slomi prkos. Oni najstariji počeše tada prekora-vati svoju lakomislenost, ukazivati na zastrašujuću opas-nost ako Cecina s vojskom na otvorenim poljima opkoli tako malobrojne kohorte. 1 već su se po čitavu taboru čuli smjemi razgovori, a kad se u njih počeše upletati centur-ioni i tribuni, stala se hvaliti razboritost vojskovođe što je koloniju, moćnu u oružanoj sili i sredstvima, bio izabrao kao čvrsto uporište za rat. Naposljetku sam Spurina, ne koreći ih toliko zbog krivice, koliko ukazujući na razbo-ritost, ostavivši uhode, povuče ostale u Placenciju, manje buntovne i prijemčive za zapovijedi. Pojačani su bedemi, prizidani grudobrani, povišeni tornjevi; povela se briga ne samo o pripremi oružja nego i o pokornosti i Ijubavi spram poslušnosti, a to je bilo jedino što je nedostajalo onoj stranci, jer hrabrosti nije bilo zamjerke. 20. A Cecina, kao da je iza Alpa ostavio okrutnost i razuzdanost, stupao je s pokornom povorkom kroz Ita-liju. U njegovoj su nošnji municipiji i kolonije vidjeli oholost, jer se u šarenom ogrtaču, obučen u hlače - odi-jelo barbara - obraćao onima u togi; a i na njegovu ženu Saloninu - stoga što je ponosito jahala na grimizom pokri-venom konju, iako nikom nije nanosila nepravde - Ijutili su se kao da su povrijeđeni, po urođenoj Ijudskoj naravi da novonastali uspjeh drugih promatraju oštrijim okom, a stupanj sreće ne prosuduju ni po kome više negoli po

quam quos in aequo videre. Caecina Padum transgressus, temptata Othonianorum fide per conloquium et promissa, isdem petitus, postquam pax et concordia speciosis et inri-tis nominibus iactata sunt, consilia curasque in obpugna-tionem Placentiae magno terrore vertit, gnarus, ut initia belli provenissent, famam in cetera fore. 21. Sed primus dies impetu magis quam veterani exer-citus artibus transactus: aperti incautique muros subiere, cibo vinoque praegraves. In eo certamine pulcherrimum amphitheatri opus, situm extra muros, conflagravit, sive ab obpugnatoribus incensum, dum faces et glandes et mis-silem ignem in obsessos iaculantur, sive ab obsessis, dum

retorta ingerunt. Municipale volgus, pronum ad suspicio-nes, fraude inlata ignis alimenta credidit a quibusdam e vicinis coloniis invidia et aemulatione, quod nulla in Italia moles tam capax foret. Quocumque casu accidit, dum atrociora metuebantur, in levi habitum, reddita securitate, tamquam nihil gravius pati potuissent, maerebant. Cete-rum multo suorum cruore pulsus Caecina, et nox parandis operibus absumpta. Vitelliani pluteos cratesque et vineas subfodiendis muris protegendisque obpugnatoribus, Otho-niani sudes et immensas lapidum ac plumbi aerisque moles perfringendis obruendisque hostibus expediunt. Utrimque pudor, utrimque gloria, et diversae exhortatio-nes hinc legionum et Germanici exercitus robur, inde urbanae militiae et praetoriarum cohortium decus attollentium; illi ut segnem et desidem et circo ac theatris cor-ruptum militem, hi peregrinum et externum increpabant. Simul Othonem ac Vitellium celebrantes culpantesve uberioribus inter se probris quam laudibus stimulabantur. 22. Vixdum orto die plena propugnatoribus moenia, fulgentes armis virisque campi: densum legionum agmen, sparsa auxiliorum manus altiora murorum sagittis aut saxis incessere, neglecta aut aevo f]uxa comminus adgredi, ingerunt desuper Othoniani pila librato magis et certo ictu adversus temere subeuntes cohortes Germanorum, cantu truci et more patrio nudis corporibus super umeros scuta quatientium. Legionarius pluteis et cratibus tectus subruit muros, instruit aggerem, molitur portas: contra praeto-

onima koje su gledali kao sebi ravne. Prešavši Pad i isku-šavši odanost Otonovaca kroz razgovor i obećanja - čemu je bio i sam izvrgnut - pošto se o miru i slozi izreklo mnogo zvučnih i beskorisnih riječi, Cecina sve misli i brige, uz veliko zastrašivanje, usmjeri napadu na Placen-ciju. svjestan da će mu buduća slava ovisiti o početnim ratnim uspjesima. 21. No prvi je dan protekao većma u nasrtaju negoli u vještim potezima veteranske vojske: nezaštićeni i neoprezni primakoše se zidinama pretovareni hranom i vinom. U toj borbi izgorje prekrasna zgrada amfiteatra, smještena izvan zidina, upaljena bilo od napadača, dok su na opsjednute bacali zublje i užarena glinena zrna, te goruće strijele, bilo od opsjednutih, dok su ih bacali natrag. Gradska je svjetina, sklona sumnji, vjerovala da su neki iz susjednih kolonija na prijevaru unijeli građu za oganj, iz zavisti i suparništva, jer nijedno zdanje u Italiji ne bijaše tako prostrano. Kojim se god slučajem dogo-dilo, sve dok je vladao strah od još gorega, to se olako primalo, no kad se vratila sigurnost, tugovali su nad tim kao da ništa teže nisu mogli pretrpjeti. Cecina je međutim odbijen uz velike žrtve svojih vojnika i noć je utrošena na pripremanje ratnih sprava. Vitelijevci spreme zaslone, pletere i zaštitne krovove za potkopavanje zidova i zaklanjanje opsjedatelja, otonovci kolce i goleme hrpe kamenja, olova i mjedi za rušenje i zasipanje neprijatelja. Na obje strane ponos, na obje strane slavoljublje i razli-čita hrabrenja: jedni uzdizahu čvrstinu legija i germanske vojske, drugi junaštvo gradske vojske i pretorijskih koho-rata. Oni ga ismjehivahu kao mlitava i lijena vojnika, iskvarena cirkom i kazalištem, ovi kao tudina i stranca. Sla-veći i kudeći istovremeno Otona i Vitelija, poticahu se međusobno obilatije pogrdama nego pohvalama. 22. Jedva što se razdanilo, a zidine pune branitelja, polja blještava od naoružanih

muževa: zbijena povorka legija i prorijeđen odio pomoćnih četa stadoše napadati strijelama ili kamenjem više dijelove zidina, udarati izbliza na nebranjene i trošne. Saspu odozgo otonovci snažnijim i odmjerenijim udarcima strijele na kohorte Germana ko je su se nepromišljeno primicale uz strašan urlik i, po pradjedovskom običaju, nagih tjelesa, mašući štitovima iznad ramena. Legionar, zaštićen zaslonima i pleterima, stade potkapati zidove, graditi nasip, razbijati

riani dispositos ad id ipsum molares ingenti pondere ac fragore provolvunt. Pars subeuntium obruti, pars confixi et exsangues aut laceri: cum augeret stragem trepidatio eoque acrius e moenibus volnerarentur, redi{e)re infracta partium fama. Et Caecina pudore coeptae temere obpu-gnationis, ne inrisus ac vanus isdem castris adsideret, traiecto rursus Pado Cremonam petere intendit. Tradi-dere sese abeunti Turullius Cerialis cum compluribus clas-sicis et lulius Briganticus cum paucis equitum, hic praefec-tus alae in Batavis genitus, ille primipilaris et Caecinae haud alienus, quod ordines in Germania duxerat. 23. Spurinna comperto itinere hostium defensam Pla-centiam, quaeque acta et quid Caedna pararet, Annium Gallum per litteras docet. Gallus legionem primam in auxilium Placentiae ducebat, diffisus paucitati cohortium, ne longius obsidium et vim Germanici exercitus parum tolerarent. Ubi pulsum Caecinam pergere Cremonam acce-pit, aegre coercitam legionem et pugnandi ardore usque ad seditionem progressam Bedriaci sistit. Inter Veronam Cremonamque situs est vicus, duabus iam Romanis cladi-bus notus infaustusque. Isdem diebus a Martio Macro haud procul Cremona prospere pugnatum; namque promptus animi Martius transvectos navibus gladiatores in adversam Padi ripam repente effudit. Turbata ibi Vitellianorum auxilia, et cete-ris Cremonam fugientibus caesi qui restiterant. Sed repressus vincentium impetus, ne novis subsidiis firmati hostes fortunam proelii mutarent. Suspectum id Othonia-nis fuit, omnia ducum facta prave aestimantibus. Cer-tatim, ut quisque animo ignavus, procax ore, Annium Gallum et Suetonium Paulinum et Marium Celsum - nam eos quoque Otho praefecerat - variis criminibus incesse-bant. Acerrima seditionum ac discordiae incitamenta, interfectores Galbae, scelere et metu vecordes, miscere cuncta, modo palam turbidis vocibus, modo occultis ad Othonem litteris; qui humillimo cuique credulus, bonos metuens trepidabat, rebus prosperis incertus et inter

vrata. Sa suprotne strane pretorijanci izbace uz velik lom upravo za to pripremljeno mlinsko kamenje goleme težine. Dio je napadača zatrpan, dio prostrijeljen i iskr-vario ili

izranjen. Kako je plašljiva žurba uvećavala hrpu oborenih, tako su žešće bili ranjavani sa zidina, te se povukoše, narušivši slavan glas o svojoj stranci. A Cecina, iz srama zbog nepromišljeno započete opsade, da ne bi ismijan zbog neuspjeha sjedio u istom taboru, prešavši ponovno Pad, žurno krene prema Kremoni. Na polasku mu se predadoše Turulije Cerijal s mnoštvom mornara i Julije Brigantik s nekolicinom konjanika, ovaj zapovjed-nik ale, rođen među Batavcima, onaj primipilar i vrlo bli-zak Cecini jer je u Germaniji vodio centurije. 23. Saznavši za put neprijatelja, Spurina javi preko pisama -Aniju Galu da je Placencija obranjena, što se dogodiho i što sprema Cecina. Gal je vodio prvu legiju u pomoć Placenciji, ne uzdajući se u malobrojnost kohorata i sumnjajući da će duže vremena izdržati opsadu i silu ger-manske vojske. Kad sazna da je Cecina odbijen i da kreće na Kremonu, teškom mukom zauzda legiju, koja se u strasti za bitkom gotovo pobunila, i smjesti se u Bedri-jaku. To je mjestance, poznato dosad Rimljanima i zlo-sretno zbog dvaju poraza, smješteno između Verone i Kremone. Istih se dana nedaleko Kremone uspješno borio Marcije Macer. Odvažni je naime Marcije preveo brodovima na suprotnu obalu Pada gladijatore i nenadano ih pustio s uzde. Poplašene su ondje pomoćne čete vitelijevaca i, dok su drugi bježali u Kremonu, oni koji su se oduprli bili su pobijeni. No, navala je pobjednika suspregnuta da^neprijatelji, ojačani svježim pričuvama, ne bi okrenuli bojnu sreću. Sumnjivo je to bilo otonovcima koji su sve čine vojskovođa krivo prosuđivali. Takmeći se - kako je već tko bio u srcu kukavica, drznik na jezku - stadoše razli-čitim optužbama napadati Anija Gala, Svetonija Paulina i Marija Celza - i njih je naime za zapovjednike bio postavio Oton. Najljući huškači na pobunu i prevrat -ubojice Galbe - izbezumljeni zbog zločina i iz straha, počeše posvuda izazivati metež, čas javno, buntovničkim riječima, čas pota]nim pismima Otonu, koji je - lako-vjeran prema onima najpodlijima, bojeći se čestitih - bio u stalnom strahu, neodlučan u uspjesima, a odvažniji sred

adversa melior. Igitur Titianum fratrem accitum bello praeposuit. 24. Interea Paulini et Celsi ductu res egregie gestae. Angebant Caecinam nequiquam omnia coepta et senes-cens exercitus sui fama. Pulsus Placentia, caesis nuper auxiliis, etiam per concursum exploratorum, crebra magis quam digna memoratu proelia, inferior, propinquante Fabio Valente, ne omne billi decus illuc concederet, reci-perare gloriam avidius quam consultius properabat. Ad duodecimum a Cremona (locus Castorum vocatur) fero-cissimos auxiliarium imminentibus viae lucis occultos com-ponit: equites procedere longius iussi et inritato proelio sponte refugi festinationem sequentium elicere, donec insidiae coorirentur. Proditum id Othonianis ducibus, et curam peditum Paulinus, equitum Celsus sumpsere. Ter-tiae decimae legionis vexillum, quattuor auxiliorum cohortes et quingenti equites in sinistro locantur; aggerem viae tres praetoriae cohortes altis ordinibus obtinuere; dextra fronte prima legio incessit cum duabus auxiliaribus cohortibus et quingentis equitibus: super hos e praetorio auxiliisque mille equites, cumulus prosperis aut subsidium laborantibus, ducebantur.

25. Antequam miscerentur acies, terga vertentibus Vi-tellianis, Celsus doli prudens repressit suos: Vitelliani temere exsurgentes cedente sensim Celso longius secuti ultro in insidias praecipitantur; nam a lateribus cohortes, legionum adversa frons, et subito discursu terga cinxerant equites. Signum pugnae non statim a Suetonio Paulino pediti datum; cunctator natura et cui cauta potius consilia cum ratione quam prospera ex casu placerent, compleri fossas, aperiri campum, pandi aciem iubebat, satis cito incipi victoriam ratus, ubi provisum foret, ne vincerentur. Ea cunctatione spatium Vitellianis datum in vineas nexu traducum impeditas refugiendi; et modica silva adhaere-bat, unde rursus ausi promptissimos praetorianorum equi-tum interfecere. volneratur rex Epiphanes, impigre pro Othone pugnam ciens.

nevolja. Stoga dozva brata Ticijana i postavi ga za zapovjednika u ratu. 24. U međuvremenu pod vodstvom Paulina i Celza ratni su pothvati tekli nadasve uspješno. Cecinu su tištali svi jalovi pokušaji i izblijedjela slava njegove vojske: odbijen od Placencije, pošto su mu nedavno sasječene pomoćne čete, pa i nakon okršaja uhoda — bitaka većma čestih negoli dostojnih spomena - pao je prilično nisko, te je s približavanjem Fabija Valensa, da ne bi sva vojna počast dopala ovomu, žurio povrathi slavan glas, s više strasti negoli razboritosti. Na dvanaestom miljokazu od Kre-mone (položaj se zove mjestom Kastora), u šumarcima uz cestu posakriva najratobornije vojnike pomoćnih četa. Konjanici su imali krenuti dalje, izazvati bitku, povući se svojevoljno i izmamiti žurbu progonitelja, dok ne navale oni iz zasjede. Ta je tajna odana otonovskim vojskovo-dama, te nadzor nad pjesacima preuze Paulin, nad konja-nicima Celzo. Odio trinaeste legije, četiri kohorte po-moćnih četa i pet stotina konjanika smjeste slijeva, nasip ceste u dubokom poretku zaposjedoše pretorijske kohor-te, s desnoga se čela postavi prva legija s dvije pomoćne kohorte i pet stotina konjanika. Povrh ovih vodili su i tisuću konjanika iz pretorija i pomoćnih četa da okrune uspjeh ili budu zaklon u nevolji. 25. Prije negoli se vojske pograbiše, dok su vitelijevci grnuli u bijeg, Celzo, znajući za varku, zaustavi svoje. Vitelijevci, nepromišljeno ustajući iz zasjede - kako se Celzo malopomalo povlačio, a oni ga sveudilj pratili -sami od sebe padnu u zamku. Kohorte naime prodriješe s bokova, legije im se suprotstaviše s čela, a konjanici, u iznenadnom zaokretu, opkoliše ih s leđa. Znak za bitku Svetonije Paulin nije pješaku dao odmah: oklijevalo po prirodi, tako da mu se više dopadahu oprezne i promiš-Ijene odluke negoli povoljne slučajnosti, zapovijedaše da se popune jarci, pročisti polje, raširi bojni red, misleći da je za pobjedu dovoljno kad se unaprijed povede briga da ne budu pobijeđeni. Tim je zatezanjem vitelijevcima dana prilika da pobjegnu u vinograde, neprohodne od isprepletenih loza, a bio je u blizini i šumarak iz kojega su se ponovo osmjelili ubijati najodvažnije od pretorijskih ko-njanika. Ranjen je kraljević Epifan dok je neumorno

poticao bitku za Otona.

26. Tum Othonianus pedes erupit: protrita hostium acie versi in fugam etiam qui subveniebant; nam Caecina non simul cohortes, sed singulas acciverat, quae res in proelio trepidationem auxit, cum dispersos nec usquam validos pavor fugientium abriperet. Orta et in castris seditio, quod non universi ducerentur: vinctus praefectus castro-rum lulius Gratus, tamquam fratri apud Othonem mili-tanti proditionem ageret, cum fratrem eius, lulium Fron-tonem tribunum, Othoniani sub eodem crimine vinxissent. Ceterum ea ubique formido fuit apud fugientes occursantes, in acie pro vallo, ut deleri cum universo exercitu Caecinam potuisse, ni Suetonius Paulinus recep-tui cecinisset, utrisque in partibus percrebruerit. Timuisse se Paulinus ferebat tantum insuper laboris atque itineris, ne Vitellianus miles recens e castris fessos adgrederetur et perculsis nullum retro subsidium foret. Apud paucos ea ducis ratio probata, in volgus adverso rumore fuit.

27. Haud proinde in damnum Vitellianos in metum compulit quam ad modestiam composuit, nec solum apud Caecinam, qui culpam in militem conferebat, seditioni magis quam proelio paratum: Fabii quoque Valentis copiae (iam enim Ticinum venerat) posito hostium con-temptu et recuperandi decoris cupidine reverentius et aequalius duci parebant. Gravis alioquin seditio exarserat, quam altiore initio (neque enim rerum a Caecina gestarum ordinem interrumpi oportuerat) repetam. Co-hortes Batavorum, quas bello Neronis a quarta decima legione digressas, cum Britanniam peterent, audito Vitellii motu in civitate Lingonum Fabio Valenti adiunctas ret-tulimus, superbe agebant, ut,,cuius(que) legionis tentoria accessissent, coercitos a se quartadecimanos, ablatam Neroni Italiam atque omnem belli fotunam in ipsorum manu sitam iactantes. Contumeliosum id militibus, acerbum duci; conrupta iurgiis rixis disciplina; ad postremum Valens e petulantia etiam perfidiam suspectabat. 28. Igitur nuntio adlato pulsam Trevirorum alam Tun-grosque a classe Othonis et Narbonensem Galliam circu-

26. Tada nahrupi otonovski pješak: satrvši neprija-teljski bojni red, nagna u bijeg i one koji su pritjecali u pomoć. Cecina naime nije bio istovremeno dozvao sve kohorte, nego jednu po jednu, a to je uvećalo strku u bici, budući da ih je raspršene i nigdje dovoLjno snažne trgao strah bjegunaca. Nasta i u taboru pobuna, jer nisu svi povedeni u bitku: bačen je u okove zapovjednik tabora Julije Grat, pod izlikom da je zbog brata koji se borio kod Otona poticao izdaju, budući da su i njegova brata, tribuna Julija Frontona,

otonovci okovali pod istom optužbom. Uostalom posvuda je vladala takva strava -kod bjegunaca, kod onih koji se suprotstavljahu, u boj-nom redu, pred nasipom - da se u objema strankama pro-nio glas kako se Cecina mogao uništiti sa svom vojskom da Svetonije Paulin nije bio zatrubio na uzmak. Paulin je tvrdio kako se plašio da ih, povrh tolika napora i puta, vitelijevski vojnik, svjež iz tabora, ne napadne umorne i da im, budu li suzbijeni, ne preostane straga nikakve zaštitnice. Kod nekolicine ova je razumna odluka vojsko-vođe naišla na odobravanje, kod svjetine na zlobno ogo-varanje. 27. Taj gubitak ne natjera vitelijevce toliko u strah koliko ih obrati na poslušnost, ne samo kod Cecine, koji krivicu svaljivaše na vojnika, spremnijega na pobunu negoli na bitku. 1 čete Fabija Valensa (već je naime bio pristigao u Ticin) odbaciše prezir prema neprijatelju i, u želji da povrate čast, smjemije se i jednodušnije počeše pokoravati vojskovođi. Teška je uostalom pobuna bila planula i nju ću od samoga početka naknadno upotpuniti: nije se naime pristojalo prekidati slijed Cecininih pot-hvata. Kohorte Betavaca - za koje smo ispripovjedili da su se za Neronova rata odvojile od četrnaeste legije i da su se, kad su kretale u Britaniju, čuvši za Vitelijev usta-nak, u općini Lingonaca pridružile Fabiju Valensu - nad-meno su se ponašale, i kako bi se približile kojem šatoru, tako bi se hvalisale da su zauzdale vojnike četrnaeste legije, otele Neronu Italiju i da je sva ratna sreća u nji-hovim rukama. Uvredljivo je to bilo za vojnike, bolno za vojskovođu. Pošto je stega bila narušena rječkanjima i svađama, Valens najposlije iza raspuštenosti naslućivaše i izdaju. 28. Stoga, pošto mu je bilo dojavljeno da je odbijena ala Treveraca i da Otonova flota opkoljava područje Tungara

miri, simul cura socios tuendi et militari astu cohortes tur-bidas ac, si una forent, praevalidas dispergendi, partem Batavorum ire in subsidium iubet. Quod ubi auditum vol-gatumque, maerere socii, fremere legiones. Orbari se for-tissimorum virorum auxilio; veteres illos et tot bellorum victores, postquam in conspectu sit hostis, velut ex acie abduci. Si provincia urbe et salute imperii potior sit, omnes illuc sequerentur; sin victoriae [sanitas, sustenta-culum] columen in Italia verteretur, non abrumpendos ut corpori validissimos artus. 29. Haec ferociter iactando, postquam immissis lictori-bus Valens coercere seditionem coeptabat, ipsum inva-dunt, saxa iaciunt, fugientem sequuntur. Spolia Galliarum et Viennensium aurum, [et] pretia laborum suorum, occultare clamitantes, direptis sarcinis tabernacula ducis ipsamque humum pilis et lanceis rimabantur; nam Valens servili veste apud decurionem equitum tegebatur. Tum Alfenus Varus praefectus castrorum, deflagrante paulatim seditione, addit consilium, vetitis obire vigilias centurioni-bus, omisso tubae sono, quo miles ad belli munia cietur. Igitur torpere cuncti, circumspectare inter se attoniti et id ipsum, quod nemo regeret, paventes: silentio patientia, postremo precibus ac lacrimis veniam quaerebant. Ut vero deformis et flens et praeter spem incolumis Valens processit, gaudium miseratio favor: versi in laetitiam, ut est volgus

utroque immodicum, laudantes gratantesque circumdatum aquilis signisque in tribunal ferunt. Ille utili moderatione non supplicium cuiusquam poposcit, ac, ne dissimulans suspectior foret, paucos incusavit, gnarus civi-libus bellis plus militibus quam ducibus licere.

30. Munientibus castra apud Ticinum de adversa Caeci-nae pugna adlatum, et prope renovata seditio, tamquam fraude et cunctationibus Valentis proelio defuissent: nolle requiem, non exspectare ducem, anteire signa, urgere signiferos; rapido agmine Caecinae iunguntur. Improspera Valentis fama apud exercitum Caecinae erat: expositos se

i Narbonsku Giiliju. vođen istovremeno brigom da zaštiti saveznike. ali i vojničkim lukavstvom - da rasprši buntovne kohorte koje bi, ostanu li zajedno, mogle postati prejake - on zapovjedi da im dio Batavaca ode u pomoć. Čim se za to načulo i čim je obznanjeno, stadoše se žalostiti saveznici, negodovati legije: »Lišavaju ih pomoći najhrabrijih muževa; prokušane i pobjednike u tolikim ratovima, sada kad je neprijatelj na vidiku, odvode takoreći iz bojnoga reda. Ako je provincija važ-nija od Grada i spasa Carstva, neka ih svi onamo prate; ako je pak kruna pobjede u Italiji, ne treba, kao tijelu, trgati najjače udove.« 29. Dok se o ovome divljački raspravljalo, Valens posla među njih liktore i poče zauzdavati pobunu, no oni ga napadnu, stanu za njim bacati kamenje, progoniti ga u bijegu. Vičući da se pred njima sakriva plijen iz Galija i zlato Vijenjana - nagrada za njihove napore - razgrabiše prtljag i stadoše pretraživati vojskovodin šator, te kop-Ijima i sulicama prekapati čak i zemlju. Valens se naime u ropskom odijelu sakrivao kod dekuriona konjanika. Tada se Alfen Var, prefekt tabora, budući da se pobuna malopomalo stišavala, odluči na još jedan razborit čin: zabrani centurionima da obilaze straže i prekine oglaša-vanje trube kojim se vojnik poziva na ratne dužnosti. Svi se stoga stadoše snebivati, ogledati se međusobno potreseni i, plašeći se upravo toga što nitko ne zapovijeda, pokornom šutnjom, a naposljetku poniznim molbama i suzama tražiti oproštenje. Čim se pak, nagrden i u plaču i mimo očekivanja nepovrijeđen, pojavi Valens - radost, sažaljenje, odobravanje; predavši se veselju, kako je već svjetina u jednom i drugom neumjerena, uz pohvale i čestitke, okruže ga orlovima i bojnim znakovima i ponesu na tribunal. Prikladnom umjerenošću on ne zatraži smrtne kazne ni za koga, a da u pretvaranju ne bi bio odveć sumnjiv, okrivi nekolicinu, svjestan da je u građanskim ratovima više dopušteno vojnicima negoli vojskovođama. 30. Do onih koji su utvrđivali tabor kod Ticina stigla je vijest o nesretnoj Cecininoj bici, i pobuna se gotovo obnovila, jer su mislili da su zbog varke i oklijevanja Valensova bili izostali iz bitke: stadoše odbijati počinak, ne čekajući na vojskovođu koracati pred zastavama, tje-rati zastavnike. U brzoj se povorci pridruže Cecini. Nepo-voljan bijaše glas o Valensu kod Cecinine vojske: tužili su

tanto pauciores integris hostium viribus querebantur, simul in suam excusationem et adventantium robur per adulationem attollentes, ne ut victi et ignavi despectaren-tur. Et quamquam plus virium, prope duplicatus legionum auxiliorumque numerus erat Valenti, studia tamen mili-tum in Caecinam inclinabant, super benignitatem animi, qua promptior habebatur, etiam vigore aetatis, proceri-tate corporis et quodam inani favore. Hinc aemulatio ducibus: Caecina ut foedum ac maculosum, ille ut tumi-dum ac vanum inridebant. Sed condito odio eandem uti-litatem fovere, crebris epistulis sine respectu veniae pro-bra Othoni obiectantes, cum duces partium Othonis quamvis uberrima conviciorum in Vitellium materia absti-nerent. 31. Sane ante utriusque exitum, quo egregiam Otho famam, Vitellius flagitiosissimam meruere, minus Vitellii ignavae voluptates quam Othonis flagrantissimae libidines timebantur: addiderat huic terrorem atque odium caedes Galbae, contra illi initium belli nemo imputabat. Vitellius ventre et gula sibi inho(ne)stus, Otho luxu saevitia auda-cia rei publicae exitiosior ducebatur. Coniunctis Caecinae ac Valentis copiis nulla ultra penes Vitellianos mora quin totis viribus certarent: Otho consul-tavit, trahi bellum an fortunam experiri placeret. 32. Tunc Suetonius Paulinus dignum fama sua ratus, qua nemo illa tempestate militaris rei callidior habebatur, de toto genere belli censere, festinationem hostibus, moram ipsis utilem disseruit: exercitum Vitellii universum advenisse, nec multum virium a tergo, quoniam Galliae tumeant et deserere Rheni ripam inrupturis tam infestis nationibus non conducat: Britannicum militem hoste et mari distineri; Hispanias armis non ita redundare; provin-ciam Narbonesem incursu classis et adverso proelio con-tremuisse; clausam Alpibus et nullo maris subsidio trans-padanam Italiam atque ipso transitu exercitus vastam; non frumentum usquam exercitui, nec exercitum sine copiis

se što su toliko malobrojniji bili izloženi neokrnjenim sna-gama neprijatelja, uzdižući istovremeno u ulagivanju, ne bi li tako i sebe opravdali, jačinu onih koji su nadolazili da kao pobijeđeni i kukavice ne ostanu prezreni. 1 premda je raspolagao većim snagama gotovo je udvo-stručen bio broj legija i pomoćnih četa u Valensa - Ijubav je vojnika ipak naginjala Cecini, pored dobrostivosti nje-gova srca - po čemu su ga držali pristupačnijim, i zbog mladenačke dobi, vitka stasa i neke bezrazložne omiljelo-sti. Iz toga se razvi suparništvo među vojskovođama: ru-gahu se - Cecina Valensu kao podloj rugobi, ovaj njemu kao taštom naduvenku. Ipak, prikrivši mržnju, slijedili su isti probitak, bacajući na Otona u čestim pismima pogrde, bez obzira na njegovo oproštenje, dok se vojskovođe Otonove stranke suzdržavahu od prijekora prema Vite-liju, iako je za to bilo prebogate

grade. 31. Doista, prije njihove smrti - kojom je Oton stekao izvanredan, Vitelije vrlo sramotan glas - vladao je manji strah od Vitelijevih kukavičkih naslada negoli od Otonovih vrlo žestokih strasti. Zastrašujuću sliku i mržnju prema ovomu uvećalo je i ubojstvo Galbe; s druge strane, početak rata onomu nitko nije pripisivao u krivnju. Vite-lije je trbuhom i grlom sramotio samoga sebe, Otona smatrahu zbog rasipništva, okrutnosti i drskosti pogibelj-nijim za državu. Pošto su se združile Cecinine i Valensove čete, kod vitelijevaca ne bijaše više nikakva krzmanja; svim se silama željahu ogledati. Oton je premišljao da li je bolje otezati ratom ili okušati sreću. 32. Tada Svetonije Paulin, smatrajući da je dostojan glasa o sebi, po kojem se u ono vrijeme nitko ne držaše iskusnijim u vojništvu, reče da misli kako je u vođenju rata, općenito gledajući, žurba korisna neprijateljima, zatezanja njima. Čitava je Vitelijeva vojska pristigla i nema mnogo snaga u pozadini, jer Galije kipte, a napuš-tati obalu Rajne naočigled tako neprijateljskih naroda koji prijete da provale ne bi bilo svrsishodno; britanskog vojnika zaokuplja neprijatelj i razdvaja more; Hispanije ne obiluju tolikom oružanom silom; Narbonska se Provin-cija potresla od straha zbog nasrtaja brodovlja i nesretne bitke; zatvorena je Alpama i bez ikakve pomoći s mora prekopadska Italija, a uz to i samim prelaskom vojske opustošena; nigdje žita za vojsku, a vojska se bez živeža

retineri posse; iam Germanos, quod genus militum apud hostes atrocissimum sit, tracto in aestatem bello fluxis cor-poribus mutationem soli caelique haud toleraturos. Multa bella impetu valida per taedia et moras evanuisse. Contra ipsis omnia opulenta et fida, Pannoniam Moesiam Delma-tiam Orientem cum integris exercitibus, Italiam et caput remm urbem senatumque et populum, numquam obscura nomina, etiam (si) aliquando obumbrentur; publicas pri-vatasque opes et immensam pecuniam, inter civiles discor-dias ferro validiorem; corpora militum aut Italiae sueta aut aestibus; obiacere flumen Padum, tutas viris murisque urbes, e quibus nullam hosti cessuram Placentiae defen-sione exploratum: proinde duceret bellum, paucis diebus quartam decimam legionem, magna ipsam fama, Moesicis (cum) copiis adfore: tum rursus deliberaturum et, si proelium placuisset, auctis viribus certaturos. 33. Accedebat sententiae Paulini Marius Celsus; idem placere Annio Gallo, paucos ante dies lapsu equi adflicto, missi, qui consilium eius sciscitarentur, rettulerant. Otho pronus ad decertandum; frater eius Titianus et praefectus praetorii Proculus, imperitia properantes, fortunam et deos et numen Othonis adesse consiliis, adfore conatibus testabantur, neu quis obviam ire sententiae auderet, in adulationem concesserant. Postquam pugnari placitum, interesse pugnae imperatorem an seponi melius foret dubitavere. Paulino et Celso iam non adversantibus, ne principem obiectare periculis viderentur, idem illi deterio-ris consilii auctores perpulere, ut Brixellum concederet ac dubiis proeliorum exemptus summae rerum et imperii se ipsum reservaret. Is primus dies Othonianas partes adfli-xit; namque et cum ipso praetoriarum cohortium et spe-culatorum equitumque valida manus discessit, et rema-nentium fractus animus, quando suspecti duces et [utj Otho, cui uni apud militem fides, dum et ipse non nisi militibus credit,

imperia ducum m incerto reliquerat. 34. Nihil eorum Vitellianos fallebat, crebris, ut in civili bello, transfugiis; et exploratores cura diversa sciscitandi

ne može uzdržati; pače ni Germani, koji kod neprijatelja predstavljaju najužasniji rod vojnika, protegne li se rat u Ijeto, zbog tjelesne neotpornosti neće podnijeti promjenu tla i podneblja. Mnogi ratovi, snažni u prvom naletu, išče-zoše zbog zasićenosti i odugovlačenja. Nasuprot ovomu, u njih je sve bogato i odano: Panonija, Mezija, Dalmacija, Istok s nenačetim vojskama, Italija i - prijestolnica Carstva - Grad, senat i narod, podnipošto beznačajna imena, ako im koji puta i nestane sjaja. Državna i pri-vatna sredstva i neizmjeran novac u građanskim su razdo-rima moćniji od mača; tjelesa vojnika navikla su i na Ita-liju i na vrućine; pred njima leži rijeka Pad, gradovi zašti-ćeni junacima i zidovima; a da nijedan od njih neće pokleknuti pred neprijateljima, potvrđeno je obranom Placencije. Stoga neka zavlači rat. Za nekoliko će dana četrnaesta legija, sama po sebi znamenita glasa, s mezij-skim četama biti tu; tada će ponovo promisliti i, odluče li se za bitku, pobit će se uvećanim snagama. 33. Uz prijedlog je Paulinov pristajao Marije Celzo isto je bilo za volju i Aniju Galu, ranjenom padom s konja prije nekoliko dana - kako su dojavili oni koje su poslali da se raspitaju za njegovo mišljenje. Oton je bio sklon odlučnoj borbi. Brat njegov Ticijan i pretorijski prefekt Prokul, žureći u neiskustvu, dokazivali su kako sudbine i bogovi i duh zaštitnik Otonov pomažu odlu-kama, a pomagat će i pothvatima; i da se ne bi tko usudio suprotstaviti njihovu prijedlogu, pribjegli su laskanju. Pošto je pala odluka da se bore, premišljali su da li bi bilo bolje da vrhovni zapovjednik sudjeluje u bici ili da bude po strani. Budući da se Paulin i Celzo već nisu protivili, da se ne bi činilo kako vladara izvrgavaju opasnostima, isti oni začetnici gore odluke ishodiše da se povuče u Briksel, ukloni pogibelji bitaka i sačuva za vrhovnu iržavnu i vojnu vlast. Taj prvi dan unesreći otonovsku stranku: jer, s njim se udalji snažna četa pretorijskih kohorata, uhoda i konjanika, a slomljena je i srčanost onih koji su ostali, budući da su vojskovođe bili sumnjivi, a Oton - koji je jedini kod vojnika uživao povjerenje, a i sam nije vjerovao nikomu doli vojnicima - o zapovjed-ništvu se vojskovođa nije izjasnio. 34. Ništa od ovoga vitelijevcima ne ostajaše nepoznato zbog mnoštva prebjega - kao što to već biva u građan-skom ratu -, a uhode, na zadatku da se propitaju za zbivanja

sua non occultabant. Quieti intetique Caecina ac Valens, quando hostis imprudentia rueret, quod loco sapientiae est, alienam stultitiam opperiebantur, inchoato ponte transitum Padi simulantes adversus obpositam gladia-torum manum, ac ne ipsorum miles segne otium tereret. Naves pari inter se spatio, validis utrimque trabibus cone-xae, adversum in flumen dirigebantur, iactis super anco-ris, quae firmitatem pontis continerent, sed ancorarum funes non extenti fluitabant, ut augescente flumine inof-

fensus ordo navium attolleretur. Claudebat pontem impo-sita turris et in extreman navem educta, unde tormentis ac machinis hostes propulsarentur. Othoniani in ripa turrim struxerant saxaque et faces iaculabantur. 35. Et erat insula amne medio, in quam gladiatores navibus molientes, Germani nando praelabebantur. Ac forte plures transgressos completis Liburnicis per promptis-simos gladiatorum Macer adgreditur; sed neque ea con-stantia gladiatoribus ad proelia quae militibus, nec proinde nutantes e navibus quam stabili gradu e ripa volnera deri-gebant. Et cum variis trepidantium inclinationibus mixti remiges propugnatoresque turbarentur, desilire in vada ultro Germani, retentare puppes, scandere foros aut com-minus mergere; quae cuncta in oculis utriusque exercitus quanto laetiora Vitellianis, tanto acrius Othoniani causam auctoremque cladis detestabantur. 36. Et proelium quidem, abruptis quae supererant navi-bus, fuga diremptum: Macer ad exitium poscebatur, iam-que volneratum eminus lancea strictis gladiis invaserant, cum intercursu tribunorum centurionumque protegitur. Nc multo post Vestricius Spurinna iussu Othonis, relicto Placentiae modico praesidio, cum cohortibus subvenit. Dein Flavium Sabinum consulem designatum Otho recto-rem copiis misit, quibus Macer praefuerat, laeto milite [et] ad mutationem ducum et ducibus ob crebras seditio-nes tam infestam militiam aspernantibus. 37. Invenio apud quosdam auctores, pavore belli seu fastidio utriusque principis, quorum flagitia ac dedecus apertiore in dies fama noscebantur, dubitasse exercitus,

na suprotnoj strani, ne prešućivahu ni svoj položaj. Cecina i Valens, smireno i budno motreći kad će neprija-telj u nerazboritosti nasrnuti, čekahu na tuđu ludost - što je nadomjestak za mudrost - započevši gradnju mosta, izi-gravajući prelazak preko Pada prema suprotstavljenoj četi gladijatora, a i da njihov vojnik ne trati vrijeme u doko-lici. Lađe, u jednakim međusobnim razmacima, spojene s obiju strana snažnim gredama, usmjeravane su nasuprot toku rijeke, učvršćene sidrima koja su održavale čvrstoću mosta, no konopci sidara klatili su se nezategnuti kako bi se lađe pri porastu rijeke mogle podizati ne remeteći poredak. Most je zatvarao toranj sagrađen i postavljen na posljednju lađu, odakle su hitalima i ratnim strojevima odbijani neprijatelji. Otonovci su toranj sagradili na obali, te bacahu kamenje i zublje. 35. Nasred rijeke bijaše i otok do kojega gladijatori na-stojahu doprijeti lađama, Germani plivajući. 1 pošto je slučajno većina njih bila preplivala onamo, Macer snabdje posadom liburnske brodove i napade ih s najodvažnijim gladijatorima, no niti j'e u gladijatora bilo tolike ustrajno-sti za bitku, kolike u vojnika, niti ovi, teturajući, s jednakom sigurnošću zadavahu rane s brodova, kao oni, čvrsta koraka, s obale. A kad se zbog silna njihanja, izazvana plašljivom žurbom, izmiješani veslači i mornari stadoše prepletati, Germani počeše štoviše skakati u plićake, zau-stavljati brodove, penjati se na palube ili ih rukama pota-pati. Koliko je sve to što se odvijalo pred očima obij'u voj-ski bilo ugodnije za vitelijevce, toliko otonovci bješnje proklinjahu uzročnika i začetnika poraza.

36. 1 bitka se okonča bijegom, pošto se istrgoše preos-tali brodovi. Tražila se smrtna kazna za Macera, i već su bili isukanim mačevima navalili na njega, izdaleka ranjena kopljem, kadli nahrupe tribuni i centurioni i zaštite ga. Malo zatim po zapovijedi Otonovoj pristigne s kohortama u pomoć Vestricije Spurina, pošto je u Placenciji ostavio neznatnu posadu. Potom pošalje Oton Flavija Sabina, budućeg konzula, za upravitelja četama kojima je zapovi-jedao Macer, dok se vojnik radovao smjeni vojskovođa, a vojskovođe odbijali vojnu službu, tako opasnu zbog čestih pobuna. 37. Nalazim kod nekih pisaca da je, zbog straha od rata ili zbog gnušanja prema obama vladarima, kojih su gado-sti i nepoštenje u sve otvorenijem govorkanju iz dana u

num posito certamine vel ipsi in medium consultarent, vel senatui permitterent legere imperatorem, atque eo duces Othonianos spatium ac moras suasisse, praecipue Pau-linum quod vetustissimus consularium et militia clarus glo-riam nomenque Britannicis expeditionibus meruisset. Ego, ut concesserim apud paucos tacito voto quietem pro discordia, bonum et innocentem principem pro pessimis ac flagitiosissimis expetitum, ita neque Paulinum qua pru-dentia fuit, sperasse corruptissimo saeculo tantam volgi moderationem reor, ut qui pacem belli amore turbave-rant, bellum pacis caritate deponerent, neque aut exerci-tus linguis moribusque dissonos in hunc consensum potuisse coalescere, aut legatos ac duces magna ex parte luxus egestatis scelerum sibi conscios nisi pollutum obstric-tumque meritis suis principem passuros. 38. Vetus ac iam pridem insita mortalibus potentiae cupido cum imperii magnitudine adolevit erupitque; nam rebus modicis aequalitas facile habebatur. Sed ubi subacto orbe et aemulis urbibus regibusve excisis securas opes concupiscere vacuum fuit, prima inter patres plebemque certamina exarsere. Modo turbulenti tribuni, modo consu-les praevalidi, et in urbe ac foro temptamenta civilium bellorum; mox e plebe infima C. Marius et nobilium saevissimus Lucius Sulla victam armis libertatem in domi-nationem verterunt. Post quos Cn. Pompeius occultior, non melior, et numquam postea nisi de principatu quae-situm. Non discessere ab armis in Pharsalia ac Philippis civium legiones, nedum Othonis aut Vitellii exercitus sponte posituri bellum fuerint: eadem illos deum ira, eadem hominum rabies, eaedem scelerum causae in dis-cordiam egere. Quod singulis velut ictibus transacta sunt bella, ignavia principum factum est. Sed me veterum novorumque morum reputatio longius tulit: nunc ad rerum ordinem venio, 39. Profecto Brixellum Othone honor imperii penes Titianum fratrern, vis ac potestas penes Proculum praefec-tum; Celsus et Paulinus, cum prudentia eorum nemo ute-retur, inani nomine ducum alienae culpae praetendeban-tur; tribuni centurionesque ambigui, quod spretis meliori-

dan postajali sve poznatiji, vojska premišljala ne bi li se, prekinuvši borbu, posavjetovala za opće dobro ili senatu prepustila izbor cara, i da su zbog toga otonovski vojsko-vode

nagovarali na predah i odmor, osobito Paulin, jer je kao najstariji od bivših konzula i kao proslavljen vojnik bio stekao slavno ime britanskim pohodima. Ja bih doduše dopustio da se kod nekolicine javila potajna želja za mirom namjesto razdora, za plemenitim i poštenim vla-darom umjesto najgorih i najsramotnijih, ali ipak mislim da ni Paulin, kakve je razboritosti bio, nije očekivao u prepokvarenom vremenu toliku umjerenost svjetine da bi oni koji su iz Ijubavi prema ratu narušili mir, rat prekinuli iz poštovanja prema miru, niti da su se vojske, nejedin-stvene po ]ezicima i običajima, mogle stopiti u takvu skladnu cjelinu, niti da će legati i vojskovode, velikim dijelom svjesni svoje kdvice zbog rastrošnosti, oskudice i zlodjela, trpjeti ikakva vladara osim okaljana i obavezana njihovim uslugama. 38. Stara i već odavna smrtnicima urođena želja za moći porasla je i izbila na javu s veličinom Carstva: jer, dok je država bila skromna, jednakost se lako održavala. No kad je, nakon pokorenja svijeta i uništenja suparni-čkih gradova i kraljevstava, bilo slobodno posegnuti za sigurnim bogatstvom, planuše prve borbe izmedu očeva i puka. Čas nemirni tribuni, čas presilni konzuli - i u Gradu i na Trgu prva iskušenja građanskih ratova. Uskoro Gaj Marije, iz najneuglednijeg puka, i Lucije Sula, najokrut-niji od plemića, srušiše oružjem slobodu i okrenuše je u strahovladu. Poslije njih Gnej Pompej, podmukliji, ne i čestitiji, i nikad se kasnije nije vodila borba doli za prvenstvo. Nisu se razišle od oružja legije građana kod Farsala i Filipa, kamoli bi Otonove ili Vitelijeve vojske dragovoljno prekinule rat. Ista srdžba bogova, isti bijes Ijudi, iste su ih prilike za zločinstva tjerale u razdor. To što su svaki put takoreći jednim udarcem dovršeni ratovi dogodilo se zbog nesposobnosti vladara. No, razmatranje me je starih i novih odnošaja predaleko odvelo: sada pri-lazim na tok zbivanja. 39. Pošto je Oton krenuo u Briksel, carsko je dosto-janstvo bilo u brata mu Ticijana, stvarna vlast u rukama prefekta Prokula. Celzo i Paulin, budući se njihovom razboritošću nitko nije koristio, ispraznim su imenom vojsko-vode služili kao pokriće tuđe krivice. Tribuni i centurioni

bus deterrimi valebant; miles alacer, qui tamen iussa ducum interpretari quam exsequi mallet. Promoveri ad quartum a Bedriaco castra placuit, adeo imperite ut quamquam verno tempore anni et tot circum amnibus penuria aquae fatigarentur. Ibi de proelio dubitatum, Othone per litteras flagitante ut maturarent, militibus ut imperator pugnae adesset poscentibus; plerique copias trans Padum agentes acciri postulabant. Nec proinde diiu-dicari potest, quid optimum factu fuerit, quam pessimum fuisse quod factum est. 40. Non ut ad pugnam sed ad bellandum profecti con-fluentes Padi et Ardae fluminum, sedecim inde milium spatio distantes, petebant. Celso et Paulino abnuentibus militem itinere fessum, sarcinis gravem obicere hosti non omissuro, quo minus expeditus et vix quattuor milia pas-suum progressus aut incompositos in agmine aut dispersos et vallum molientes adgrederetur, Titianus et Proculus, ubi consiliis vincerentur, ad ius imperii transibant. Aderat sane citus equo Numida cum atrocibus mandatis, quibus Otho increpita ducum segnitie rem in discrimen mitti iubebat, aeger mora et spei impatiens. 41. Eodem die ad Caecinam operi pontis intentum duo praetoriarum cohortium tnbuni,

conloquium eius postu-lantes, venerunt: audire condiciones ac reddere parabat, cum praecipites exploratores adesse hostem nuntiavere. Interruptus tribunorum sermo, eoque incertum fuit, insi-dias an proditionem vel aliquod honestum consilium coep-taverint. Caecina dimissis tribunis revectus in castra datum iussu Fabii Valentis pugnae signum et militem in armis invenit. Dum legiones de ordine agminis sortiuntur, equites prorupere; et mirum dictu, a paucioribus Othonia-nis quo minus in vallum impingerentur, Italicae legionis virtute deterriti sunt: ea strictis mucronibus redire pulsos et pugnam resumere coegit. Disposita Vitellianarum le-gionum acies sine trepidatione: etenim quamquam vicino hoste aspectus armorum densis arbustis prohibebatur. Apud Othonianos pavidi duces, miles ducibus infensus, mixta vehicula et lixae, et praeruptis utrimque fossis via

nepouzdani, jer su, pošto su odbačeni oni čestitiji, do utjecaja došli oni najgori. Vojnik vatren, ali ipak takav da je više volio prigovarati na zapovijedi vojskovođa negoli ih sprovoditi. Odlučiše pomaknuti tabor na četvrtu milju od Bedrijaka tako nevješto da ih je, premda je bilo pro-Ijetno doba godine, a uokolo toliko rijetka, mučila osku-dica vode. Tamo su stali premišljati o bici, dok je Oton preko pisama zahtijevao da požure, a vojnici ga molili da kao zapovjednik bude nazočan bici. Većina je tražila da se dozovu čete što su boravile preko Pada. 1 jednako se tako ne može prosuditi što je bilo najbolje učiniti, kao ni da li je bilo najgore ono što su učinili. 40. Kao da su krenuli ne u bitku nego na vojni pohod, uputiše se prema ušću rijeke Pada i Adue, udaljenom odande šesnaest milja. Dok su Celzo i Paulin odbijali da vojnika, umorna od puta i opterećena prtljagom, izlažu neprijatelju koji neće propustiti da ih, lakše naoružan i odmakao jedva četiri milje, ne napadne, bilo neuređene u povorci bilo raspršene na utvrdivanju nasipa, Ticijan i Prokul, svjesni da bi mogli biti nadvladani razboritim raz-lozima, stadoše se pozivati na pravo vrhovnog zapovjed-ništva. Pojavio se doduše hitri jahač Numidanin s oštrim nalozima kojima je Oton, spočitavajući vojskovođama lijenost, zapovijedao da se krene u odluku, zlovoljan zbog odlaganja i nestrpljiv u očekivanju. 41. Istoga dana dodoše k Cecini, koji je bio zaokupljen gradnjom mosta, dva tribuna pretorijskih kohorata tražeći razgovor s njime. Spremao se saslušati uvjete i uzvratiti im odgovor, kad li žurni uhode dojaviše da je neprijatelj tu. Prekinut je govor tribuna, i zbog toga je ostalo nepo-znato jesu li se latili varke, izdaje ili kakva časna nauma. Cecina otpusti tribune, odjaha u tabor i nađe da-je po zapovijedi Fabija Valensa dat znak za bitku i da je vojnik pod oružjem. Dok su legije kockom određivale poredak u povorci, konjanici provališe i, čudnovato je reći, zahva-Ijujući prisebnosti Italske legije odvraćeni su da ih malo-brojniji otonovci ne nagaze uz nasip. Ona ih isukanim mačevima prisili da se odbijeni povrate i opet prihvate bitke. U vitelijevskih legija bojna vrsta uređena, bez plašljive žurbe; jer, premda je neprijatelj bio u neposred-noj blizini, pogled na oružje priječili su gusti vinogradi. Kod otonovaca: preplašeni vođe, vojnik ogorčen na vojskovode, izmiješana zaprežna kola i konjušari, te cesta,

quieto quoque agmini angusta, circumsistere alii signa sua, quaerere alii; incertus undique clamor adcurrentium volitantiumque: ut cuique audacia vel formido, in primam postremamve aciem prorumpebant aut relabebantur. 42. Attonitas subito terrore mentes falsum gaudium in languorem vertit, repertis qui descivisse a Vitellio exerci-tum ementirentur. Is rumor ab exploratoribus Vitellii dispersus, an in ipsa Othonis parte seu dolo seu forte sur-rexerit, parum compertum. Omisso pugnae ardore Otho-niani ultro salutavere; et hostili murmure excepti, pleris-que suorum ignaris quae causa salutandi, metum proditio-nis fecere. Tum incubuit hostium acies integris ordinibus, robore et numero praestantior: Othoniani, quamquam dispersi pauciores fessi, proelium tamen acriter sumpsere. Et per locos arboribus ac vineis impeditos non una pugnae facies: comminus eminus, catervis et cuneis con-currebant. In aggere viae conlato gradu corporibus et umbonibus niti, omisso pilorum iactu gladiis et securibus galeas loricasque perrumpere: noscentes inter se, ceteris conspicui in eventum totius belli certabant. 43. Forte inter Padum viamque patenti campo duae legiones congressae sunt, pro Vitellio unaetvicensima, cui cognomen Rapaci, vetere gloria insignis, e parte Othonis prima Adiutrix, non ante in aciem deducta, sed ferox et novi decoris avida. Primani stratis unaetvicensimanorum principiis aquilam abstulere; quo dolore accensa legio et impulit rursus primanos, interfecto Orfidio Benigno legato, et plurima signa vexillaque ex hostibus rapuit. A parte alia propulsa quintanorum impetu tertia decima legio, circumventi plurium adcursu quartadecimani. Et ducibus Othonis iam pridem profugis Caecina ac Valens subsidiis suos firmabant. Accessit recens auxilium, Varus Alfenus cum Batavis, fusa gladiatorum manu, quam navi-bus transvectam oppositae cohortes in ipso flumine truci-daverant: ita victores latus hostium invecti.

zbog strmih jaraka s obiju strana, uska i za mirnu povorku. Jedni se stadoše okupljati oko svojih bojnih zna-kova, drugi - tražiti ih. Odasvud nerazumljiva vika onih koji su pritrčavali i oblijetali; kako je u koga bilo odvaž-nosti ili straha, tako je prodirao u prvu ili uzmicao u po-sljednju bojnu vrstu. 42. Iznenadnom stravom zapanjene duhove varava je radost učinila mlitavim, jer su se našli neki koji su lagali da se vojska odmetnula od Vitelija. Jesu li taj glas pro-širili Vitelijevi uhode ili se pojavio u samoj Otonovoj stranci varkom ili slučajem, ne zna se pouzdano. Okanivši se žara bitke otonovci štoviše i pozdraviše protivnike. Dočekani su neprijateljskim mrmljanjem, a budući da i većina njihovih drugova nije bila svjesna što je

razlog pozdravljanju, pobudiše strah od izdaje. Tada navali neprijateljska vojska u snažnim bojnim redovima, čvršća i brojnija: otonovci se, iako raspršeni, malobrojniji, umorni, ipak vatreno prihvatiše bitke. A po zemljištu, neprohodnom od drveća i vinograda, slika bitke ne biwr jedinstvena: udarahu se izbliza, izdaleka, u hrpama i Uinovima. Na nasipu ceste: čovjek na čovjeka, tijelom na tijelo, štitom o štit; netom izbacivši koplja, mačevima i sjekirama stadoše razbijati kacige i oklope. Poznavajući se međusobno, naočigled ostalima, borili su se za ishod čitava rata. 43. Neočekivano se između Pada i ceste na otvorenom polju sukobiše dvije legije, za Vitelija dvadeset prva, kojoj nadimak bijaše Neodoljiva, znamenita po staroj slavi, na Otonovoj strani prva, Pomoćnica, koja ranije nije vodena u borbu, ali ratoborna i željna prvog odliko-vanja. Vojnici prve legije, posjekavši prednje redove dva-desetprve legije, oteše orla. Raspaljena bolom zbog tog događaja, legija odbi ponovo vojnike prve legije i ubivši legata Orfidija Benigna, ugrabi velik broj bojnih znakova i zastava od neprijatelja. Na dmgoj strani suzbijena je nasrtajem vojnika pete legije trinaesta legija. Prepadom brojnijeg neprijatelja opkoljeni su vojnici četrnaeste legije. 1 dok su se Otonovi vojskovođe već odavna dali u bijeg, Cecina i Valens pričuvama stadoše ojačavati svoje. Stiže i svježa pomoć: Var Alfen s Batavcima, pošto je raz-bijena četa gladijatora, koja se prevezla brodovima i koju su u samoj rijeci pobile kohorte što su joj se suprotstavile. Tako pobjednici napadoše bok neprijatelja.

44. Et media acie perrupta fugere passim Othoniani, Bedriacum petentes. Immensum id spatium, obstructae strage corporum viae, quo plus caedis fuit: neque enim civilibus bellis capti in praedam vertunutur. Suetonius Paulinus et Licinius Proculus diversis itineribus castra vitavere. Vedium Aquilam tertiae decimae legionis lega-tum irae militum inconsultus pavor obtulit. Multo adhuc die vallum ingressus clamore seditiosorum et fugacium cir-cumstrepitur; non probris, non manibus abstinent; desertorem proditoremque increpant, nullo proprio crimine eius, sed more volgi suum quisque flagitium aliis obiectan-tes. Titianum et Celsum nox iuvit, dispositis iam excubiis compressisque militibus, quos Annius Gallus consilio pre-cibus auctoritate flexerat, ne super cladem adversae pugnae suismet ipsi caedibus saevirent: sive finis bello venisset seu resumere arma mallent, unicum victis in con-sensu levamentum. Ceteris fractus animus: praetorianus miles non virtute se, sed proditione victum fremebat: ne Vitellianis quidem incruentam fuisse victoriam, pulso equite, rapta legionis aquila; superesse cum ipso Othone militum quod trans Padum fuerit, venire Moesicas legio-nes, magnam exercitus partem Bedriaci remansisse; hos certe nondum victos et, si ita ferret, honestius in acie pe-rituros. His cogitationibus truces aut pavidi extrema desperatione ad iram saepius quam in formidinem sti-mulabantur. 45. At Vitellianus exercitus ad quintum a Bedriaco lapidem consedit, non ausis ducibus eadem die obpugna-tionem castrorum; simul voluntaria deditio sperabatur: sed expeditis et tantum ad proelium egressis munimentum fuere arma et victoria. Postera die haud ambigua Otho-niani exercitus voluntate et, qui ferociores fuerant, ad paenitentiam inclinantibus missa legatio; nec apud duces Vitellianos dubitatum, quo

minus pacem concederent. Legati paulisper retenti: ea res haesitationem attulit igna-ris adhuc an impetrassent. Mox remissa legatione patuit vallum. Tum victi victoresque in lacrimas effusi, sortem civilium armorum misera laetitia detestantes; isdem tento-riis alii fratrum, alii propinquorum volnera fovebant: spes et praemia in ambiguo, certa funera et luctus, nec quis-

44. A pošto je probijena sredina bojne vrste, otonovci se listom dadoše u bijeg hiteći u Bedrijak. Nedogledna to bijaše udaljenost; ceste, tamo gdje je krvoproliće bilo veće, zakrčene hrpama tjelesa: u građanskim se naime ratovima zarobljenici ne pretvaraju u plijen. Svetonije Paulin i Licinije Prokul posve se drugim putovima uklo-niše taboru. Vedija Akvilu, legata trinaeste legije, nepro-mišljen strah izloži srdžbi vojnika. Za poodmakla dana stupio je na nasip gdje ga vikom napadnu buntovnici i bjegunci; ne poštede ga ni pogrda ni šaka. Izgrde ga kao prebjega i izdajnika, ni zbog kakve njegove osobne kri-vice, već zbog običaja svjetine da svatko svoju sramotu predbacuje drugima. Ticijana i Celza spasi noć, pošto su već bile porazmještene straže i smireni vojnici koje je Anije Gal razložnim savjetom, molbama i ugledom sklo-nio da, povrh poraza u nesretnoj bici, ne bjesne u krvo-proliću vlastitih Ijudi: »Bilo da je ratu došao kraj, bilo da vole ponovo pograbiti oružje, pobijeđenima je u slozi jedino olakšanje.« Ostalima nestade srčanosti: pretorijski je vojnik mrmljao da nije nadvladan junaštvom več izda-jom: »Pa m vitelijevcima pobjeda nije bila bez krvi, jer im je odbijeno konjaništvo, ugrabljen legijski orao. Pre-ostali su s Otonom samim vojnici što se nalaze preko Pada, pristižu mezijske legije, velik je dio vojske ostao u Bedrijaku. Ti zasigurno još nisu pobijeđeni i, ako tako mora biti, na časniji će način poginuti u borbi.« Ovakvim razmišljanjima u gnjevnih ili zdvojnih u krajnjem se očaju češće pobuđivala srdžba negoli strah. 45. A vitelijevska se vojska utabori kod petog miljo-kaza od Bedrijaka, jer se vojskovode ne usudiše istoga dana napasti tabor; ujedno se očekivala i dragovoljna pre-daja. No premda su bili 1ako naoružani i izašli samo u bitku, zakon su im bili oružje i pobjeda. Slijedećega dana, kad je u otonovskoj vojsci nestalo kolebljivosti i kad su i oni ratoborniji naginjali kajanju, upućeno je poslanstvo. A kod vitelijevskih vojskovođa nije bilo dvoumljenja hoće li im dopustiti mir. Poslanici su neko vrijeme zadr-žani; ta zgoda izazva u njih zabunu, jer još uvijek nisu znali jesu li postigli svrhu. Uskoro je izaslanstvo otpu-šteno, i vrata se na bedemu otvoriše. Tada pobijeđeni i pobjednici briznuše u plač, proklinjući u sjetnoj radosti udes građanskih ratova. U istim su šatorima jedni vidali rane svoje braće, drugi svojih rodaka. Nada i nagrade

quam adeo mali expers, ut non aliquam mortem maere-ret. Requisitum Orfidii legati corpus honore solito crema-tur; paucos necessarii ipsorum sepelivere, ceterum volgus super humum relictum. 46. Opperiebatur Otho nuntium pugnae nequaquam trepidus et consilii certus. Maesta primum fama, dein pro-fugi e proelio perditas res patefaciunt. Non expectavit militum

ardor vocem imperatoris; bonum haberet animum iubebant: superesse adhuc novas vires, et ipsos extrema passuros ausurosque. Neque erat adulatio: ire in aciem, excitare partium fortunam furore quodam et instinctu fla-grabant. Qui procul adstiterant, tendere manus, et pro-ximi prensare genua, promptissimo Plotio Firmo. Is prae-torii praefectus identidem orabat, ne fidissimum exerci-tum, ne optime meritos milites desereret: maiore animo tolerari adversa quam relinqui; fortes et strenuos etiam contra fortunam insistere spei, timidos et ignavos ad desperationem formidine properare. Quas inter voces ut flexerat voltum aut induraverat Otho, clamor et gemitus. Nec praetoriani tantum, proprius Othonis miles, sed prae-missi e Moesia eandem obstinationem adventantis exerci-tus, legiones Aquileiam ingressas nuntiabant, ut nemo dubitet potuisse renovari bellum atrox lugubre incertum victis et victoribus. 47. Ipse aversus a consiliis belli 'Hunc' inquit 'animum, hanc virtutem vestram ultra periculis obicere nimis grande vitae meae pretium puto. Ouanto plus spei ostenditis, si vivere placeret, tanto pulchrior mors erit. Experti in vicem sumus ego ac fortuna. Nec tempus computaveritis: difficilius est temperare felicitati, qua te non putes diu usurum. Civile bellum a Vitellio coepit, et ut de princi-patu certaremus' armis, intium illic fuit: ne plus quam semel certemus, penes me exemplum erit; hinc Othonem posteritas aestimet. Fruetur Vitellius fratre coniuge libe-ris: mihi non ultione neque solaciis opus est. Alii diutius imperium tenuerint: nemo tam fortiter reliquerit. An ego tantum Romanae pubis, tot egregios exercitus sterni rur-

bijahu nesigurne, pouzdani pokopi i žalosti, i nitko ne bijaše tako lišen nesreće da ne bi tugovao nad kakvom smrću. Potraženo je tijelo legata Orfidija i spaljeno uz uobičajenu počast. Nekolidnu pokopaše njihovi prijatelji, ostalo je mnoštvo ostavljeno na zemlji. 46. Oton očekivaše glasnike bitke nimalo preplašen i siguran u svoju odluku. Tužan glas u početku, zatim bje-gunci iz bitke, otkriju mu da je sve propalo. Vatrenost vojnika nije čekala na glas vrhovnog zapovjednika. Pozi-vahu ga neka ne gubi samopouzdanje. » Preostale su još uvijek svježe snage, a i sami su spremni preuzeti na se i odvažiti se na krajnje pogibli.« 1 ne bijaše to umiljavanje; izgarali su u nekom bijesu i oduševljenju da idu u borbu, da uzdignu sreću stranke. Oni koji su stajali podalje počeše prema njemu pmžati ruke, a najbliži ga stadoše hvatati za koljena; najspremnijim se pokaza Plocije Firmo. On ga je kao pretorijski prefekt iznova molio da najodaniju vojsku, prezaslužne vojnike, ne ostavlja na cjedilu. »Veće hrabrosti treba da se podnesu nesreće negoli da se napuste. Hrabri i odlučni protiv sudbine ustraju u nadi, plašljivi i mlitavi u strahu žure u očaj.« Za tih riječi, kako bi Oton smekšao ili ukočio izraz lica - kli-canje i jecaji. 1 ne samo pretorijanci, vlastiti Otonovi voj-nici, nego i oni koji su iz Mezije poslani naprijed javljahu da je u vojske koja dolazi jednaka postojanost, da su legije ušle u Akvileju, te nitko ne sumnja da se mogao obnoviti rat,

strašan, žalostan, neizvjestan pobijeđenima i pobjednicima. 47. Odvrativši se od misli na rat, Oton reče: »0vu srčanost, ovu hrabrost vašu i dalje izvrgavati pogiblima mislim da je odveć velika cijena za moj život. Koliko je više nade, na koju ukazujete, ako bih odlučio živjeti, toliko će plemenitija biti smrt. Iskušasmo jedno drugo ja i sudbina. Ne proračunavajte vrijeme. Teže se obuzdati u sreći, kad misliš da se njome nećeš dugo koristiti. Gra-đanski je rat potekao od Vitelija, i mada smo se o prvenstvo borili oružjem, početak je bio ondje. 1 da se ne bismo nadmetali više negoli jedanput, ja ću prednjačiti primjerom. Po tome neka potomstvo prosuđuje Otona. Neka se veseli Vitelije bratu, ženi, djeci. Meni ne treba ni osvete ni utjehe. Drugi neka drže vlast, nitko neka je tako hrabro ne napušta. Zar bih ja dopustio da se toliko rimske mladosti, toliko izvrsne vojske ponovo zatire i

sus et rei publicae eripi patiar? Eat hic mecum animus, tamquam perituri pro me fueritis, sed este superstites. Nec diu moremur, ego incolumitatem vestram, vos con-stantiam meam. Plura de extremis loqui pars ignaviae est. Praecipuum destinationis meae documentum habete, quod de nemine queror; nam incusare deos vel homines eius est, qui vivere velit.' 48. Talia locutus, ut cuique aetas aut dignitas, comiter appellatos, irent propere neu remanendo iram victoris asperarent, iuvenes auctoritate, senes precibus movebat, placidus ore, intrepidus verbis, intempestivas suorum lacrimas coercens. Dari naves ac vehicula abeuntibus iubet; libellos epistulasque studio erga se aut in Vitellium contumeliis insignes abolet; pecunias distribuit parce nec ut periturus. Mox Salvium Cocceianum, fratris filium prima iuventa, trepidum et maerentem ultro solatus est laudando pietatem eius, castigando formidinem: an Vitel-lium tam immitis animi fore, ut pro incolumi tota domo ne hanc quidem sibi gratiam redderet? Mereri se festinato exitu clementiam victoris; non enim ultima desperatione, sed poscente proelium exercitu remisisse rei publicae novissimum casum. Satis sibi nominis, satis posteris suis nobilitatis quaesitum. Post luolios Claudios Servios se pri-mum in familiam novam imperium intulisse: proinde erecto animo capesseret vitam, neu patruum sibi Otho-nem fuisse aut oblivisceretur umquam aut nimium memi-nisset. 49. Post quae dimotis omnibus paulum requievit. Atque illum supremas iam curas animo voluntatem repens tu-multus avertit, nuntiata consternatione ac licentia mili-tum; namque abeuntibus exitium minitabantur, atrocis-sima in Verginium vi, quem clausa domo obsidebant. Increpitis seditionis auctoribus regressus vacavit abeun-tium adloquiis, donec omnes inviolati digrederentur. Vesperascente die sitim haustu gelidae aquae sedavit. Tum adlatis pugionibus, cum utrumque pertemptasset, alterum capiti subdidit. Et explorato iam profectos ami-cos, noctem quietam, utque adfirmatur, non insomnem egit: luce prima in ferrum pectore incubuit. Ad gemitum morientis ingressi liberti servique et Plotius Firmus prae-torii praefectus unum volnus invenere. Funus maturatum;

grabi od države? Neka sa mnom ode ova svijest kako ste za me htjeli poći u smrt, ali ostanite na životu. Nemojmo dugo zadržavati, ja vašu sigurnost, vi moju odlučnost. Trošiti više riječi o posljednjim stvarima odlika je malo-dušnosti. Izvanredan dokaz moje odluke imate u tome što se ni na koga ne tužim: jer, optuživati bogove ili Ijude odlika je onoga koji želi živjeti.« 48. Izrekavši to, obrati im se prijazno, prema njihovoj dobi i dostojanstvu, i reče neka odu žurno i neka svojim zadržavanjem ne uvećavaju srdžbu pobjednika, poticaše mladiće svojim ugledom, starce molitvama, sa smirenim licem, staloženim riječima, sprečavajući neprilične suze svojih pratilaca. Zapovjedi da se onima koji odlaze dadu brodovi i kola. Molbenice i pisma, koja su se isticala naklonošću prema njemu ili uvredama prema Viteliju, uništi. Novac podijeli štedljivo i kao da nema namjeru umrijeti. Potom još utješi i Salvija Kokcejana, bratova sina, u prvoj mladosti, prestrašena i žalosna, hvaleći njegovu privrženost, prekoravajući strah: »Zar će Vitelije biti tako nesmiljena srca da mu za spas čitave obitelji ne uzvrati m tom zahvalnošću? Prenagljenom smrću zaslu-žuje milostivost pobjednika. Nije naime u krajnjem očaju nego u trenutku kad je vojska tražila bitku prištedio državi posljednju nesreću. Dosta je sebi namakao slave, dosta potomcima svojim plemstva. Poslije Julijevaca, Klaudijevaca, Servijevaca, prvi je on unio u novu obitelj carsku vlast. Stoga neka se odlučno primi života i neka nikada ne zaboravi da mu je Oton bio stric, niti se toga odviše sjeća.« 49. Nakon toga, otpustivši sve, malo otpočine. 1 dok mu je duh bio već zaokupljen mislima o smrti, prekine ga iznenadna buka na glas o pobuni i razuzdanosti vojnika. Onima koji su odlazili prijetili su naime smrću, najnemi-losrdnije nasrnuvši na Verginija, kojega su opsijedali u zatvorenoj kući. Izgrdivši začetnike pobune, vrati se i ostade u razgovoru s onima koji su odlazili, dok se svi nepovrijeđeni ne raziđoše. Predvečer utaži žeđ gutljajem studene vode. Tada mu donesoše bodeže; kad provjeri oba, jedan metne pod glavu. Pošto sazna da su prijatelji otputovali, mirnu noć, kao što tvrde, provede u snu. U osvit zore nasloni se prsima na željezo. Na jecaj umirućeg izađoše oslobodenici i robovi, te Plocije Firmo, pretorski prefekt, i pronađoše jednu ranu. Pogreb je obavljen na

ambitiosis id precibus petierat, ne amputaretur caput ludi-brio futurum. Tulere corpus praetoriae cohortes cum lau-dibus et lacrimis volnus manusque eius exosculantes. Quidam militum iuxta rogum interfecere se, non noxa neque ob metum, sed aemulatione decoris et caritate principis. Ac postea promisce Bedriaci Placentiae aliisque in castris celebratum id genus mortis. Othoni sepulchrum exstruc-tum modicum et mansurum. Hunc vitae finem habuit sep-timo et tricensimo aetatis anno. 50. Origo illi e municipio Ferentio, pater consularis, avus praetorius; maternum genus impar nec tamen inde-corum. Pueritia ac iuventa, qualem monstravimus. Duo-bus facinoribus, altero flagitiosissimo, altero egregio, tan-tundem apud posteros meruit bonae famae quantum malae. Ut conquirere fabulosa et fictis oblectare legen-tium animos procul gravitate coepti operis crediderim, ita volgatis traditisque demere fidem non ausim. Die, quo Bedriad certabatur, avem invisitata specie apud Regium Lepidum celebri

luco consedisse incolae memorant, nec deinde coetu hominum aut circumvolitantium alitum terri-tam pulsamve, donec Otho se ipse interficeret; tum abla-tam ex oculis: et tempora reputantibus initium finemque miraculi cum Othonis exitu competisse. 51. In funere eius novata luctu ac dolore militum sedi-tio, nec erat qui coerceret. Ad Verginium versi, modo ut reciperet imperium, nunc ut legatione apud Caecinam ac Valentem fungeretur, minitantes orabant: Verginius per aversam domus partem furtim degressus inrumpentes fru-stratus est. Earum quae Brixelli egerant cohortium preces Rubrius Gallus tulit, et venia statim impetrata, conceden-tibus ad victorem per Flavium Sabinum iis copiis, quibus praefuerat. 52. Posito ubique bello magna pars senatus extremum discrimen adiit, profecta cum Othone ab urbe, dein Muti-nae relicta. Illuc adverso de proelio adlatum: sed milites ut falsum rumorem aspernantes, quod infensum Othoni senatum arbitrabantur, custodire sermones, voltum habi-tumque trahere in deterius; conviciis postremo ac probris

brzinu. Tražio je to nametljivim molbama, da mu ne bi odsjekli glavu, nekom za igračku. Tijelo ponesoše preto-rijske kohorte, s pohvalama i suzama, cjelivajući ranu i njegove ruke. Neki se od vojnika ubiše kraj lomače, ne zbog krivice ili straha nego iz nadmetanja u junaštvu i iz Ijubavi prema vladaru. 1 nakon toga, bez razlike, u Bedri-jaku i Placenciji, kao i u drugim taborima, učestao je • takav način smrti. Otonu je podignuta skromna i trajna grobnica. Takav mu je bio svršetak u trideset i sedmoj godini života. 50. Porijeklom bijaše iz gradića Ferencija, otac bivši konzul, djed bivši pretor. Materin rod neugledniji, ne ipak sramotan. Dječaštvo i mladost onakva kakvom je prikazasmo. Dvama činima, jednim vrlo sramotnim, dru-gim izvanrednim, stekao je kod potomstva upravo toliko dobra koliko i loša glasa. Mada vjerujem da bi bilo daleko od ozbiljnosti započeta djela pretraživati pričanji-ma i izmišljotinama naslađivati srca čitatelja, ipak se ne bih usudio lišiti vjerodostojnosti saopćenja i predanja. Žitelji spominju da se onoga dana kad se u Bedrijaku vodila borba u vrlo posjećenu gaju kod Regija Lepida nastanila ptica neobična izgleda, i da je otada nije prepla-šila ni otjerala ni strka Ijudi ni oblijetanje drugih ptica, sve dok Oton sam sebe nije ubio; tada je nestala s očiju, a onima koji su proračunavali vrijeme, početak da se i kraj čuda podudario s Otonovom smrcu. 51. Na pogrebu se njegovu, iz žalosti i bola, obnovi pobuna vojnika, i ne bijaše tko da je zaustavi. Obrativši se Verginiju, prijeteći moljahu, čas da prihvati carsku vlast čas da bude u poslanstvu kod Cecine i Valensa. Ver-ginije se kradomice udalji kroz stražnju stranu kuće i obmane napadače. Molbe kohorata koje su boravile u Brikselu prenio je Rubrije Gal, i smjesta ishodiše opro-štenje, dok su posredstvom Ravija Sabina k pobjedniku istovremeno prelazile one čete kojima je on zapovijedao. 52. Pošto je posvuda prestao rat, velik je dio senata upao u krajnju opasnost krenuvši s Otonom iz grada, a potom ostavši u Mutini. Tamo je stigla vijest o nesretnoj bici. No vojnici, prezrivo je odbacujući kao lažnu glasinu, budući da smatrahu kako je senat ogorčen na Otona, sta-doše paziti na razgovore, pogled i držanje tumačiti u loši-jem

svjetlu; naposljetku su psovkama i pogrdama tražili

causam et initium caedis quaerebant, cum alius insuper metus senatoribus instaret, ne praevalidis iam Vitellii par-tibus cunctanter excepisse victoriam crederentur. Ita tre-pidi et utrimque anxii coeunt, nemo privatim expedito consilio, inter multos societate culpae tutior. Onerabat paventium curas ordo Mutinensis arma et pecuniam offe-rendo, appellabatque patres conscriptos intempestivo honore. 53. Notabile iurgium fuit, quo Licinius Caecina Mar-cellum Eprium ut ambigua disserentem invasit. Nec ceteri sententias aperiebant: sed invisum memoria delationum expositumque ad invidiam Marcelli nomen inritaverat Caecinam, ut novus adhuc et in senatum nuper adscitus magnis inimicitiis claresceret. Moderatione meliorum di-rempti. Et rediere omnes Bononiam, rursus consiliaturi; simul medio temporis plures nuntii sperabantur. Bono-niae, divisis per itinera qui recentissimum quemque per-cunctarentur, interrogatus Othonis libertus causam digressus habere se suprema eius mandata respondit; ipsum viventem quidem relictum, sed sola posteritatis cura et abruptis vitae blandimentis. Hinc admiratio et plura inter-rogandi pudor, atque omnium animi in Vitellium inclina-vere. 54. Intererat consiliis frater eius L. Vitellius seque iam adulantibus offerebat, cum repente Coenus libertus Nero-nis atroci mendacio universos perculit, adfirmans superventu quartae decimae legionis, iunctis a Brixello viribus, caesos victores, versam partium fortunam. Causa fingendi fuit, ut diplomata Othonis, quae neglegebantur, laetiore nuntio revalescerent. Et Coenus quidem raptim in urbem vectus paucos post dies iussu Vitellii poenas luit: sena-torum periculum auctum credentibus Othonianis militibus vera esse quae adferebantur. Intendebat formidinem, quod publici consilii facie discessum Mutina desertaeque partes forent. Nec ultra in commune congressi sibi quis-que consuluere, donec missae a Fabio Valente epistulae demerent metum. Et mors Othonis quo laudabilior, eo velocius audita.

razlog i povod za krvoproliće, kad li senatorima zaprijeti povrh toga i druga opasnost: moglo se činiti, budući da je Vitelijeva stranka bila već veoma jaka, kako su oklijeva-iući prihvatili pobjedu. Uzdrhtali tako i u strahu od obiju strana, sabraše se ne imajući nitko posebno pripremljena nauma, u mnoštvu, zbog ortaštva u krivici, sigurniji. Brige je plašljivaca uvećavalo gradsko vijeće mutinsko nudeći oružje i novac i nazivajući ih nezgodnom počašću -sabranim ocima.

53. Znamenita je bila kavga u kojoj je Licinije Cecina riapao Marcela Eprija zbog dvosmislena govora; no ostali nisu tako otvoreno očitovali svoja mišljenja. Omraženo zbog sjećanja na prokazivanja i izvrgnuto mržnji, Marce-lovo je ime dražilo Cecinu da se, kao novajlija dotad i nedavno primljen u senat, pročuje po velikim neprija-teljstvima. Osujećeni su zahvaljujući umjerenosti čestiti-jih. 1 vratiše se svi u Bononiju da se ponovo posavjetuju. Za to se vrijeme nadahu i brojnijim vijestima. U Bono-niji, gdje porazmjestiše Ijude po putovima da ispituju sva-kog novog pridošlicu, Otonov oslobođenik, upitan, odgo-vori da su mu razlog odlaska posljednji njegovi nalozi; ostavljen da je doduše na životu, ali samo iz brige za nje-govu buduću slavu, prikraćen u životnim poslasticama. Nato nasta čuđenje i stid da se dalje ispituje, i srca se svih prikloniše Viteliju. 54. Skupštini bijaše nazočan brat njegov Lucije Vite-lije, i već se nuđaše ulizicama, kad li nenadano Cen, oslo-bodenik Neronov, strašnom laži zaprepasti sve tvrdeći da su dolaskom četrnaeste legije, kojoj se pridružiše snage iz Briksela, sasječeni pobjednici, da se okrenula sreća stranke. Izmišljanju je bio razlog da povelje, koje su ostale nezapažene, zahvaljujući veselijoj vijesti opet ste-knu punu valjanost. Cena međutim žurno odvedoše u Grad gdje poslije nekoliko dana po Vitelijevoj zaovijedi plati kaznu. Pogibelj je senatora uvećana, jer su oto-novski vojnici vjerovali da je istinito ono što se dojavljivalo. Umnožavalo je stravu i to što su se pod vidom javne odluke udaljili iz Mutine i napustili stranku. Ne okuplja-jući se više zajedno svatko je mislio na sebe, dok pismo poslano od Fabija Valensa ne odagna strah. A smrt Oto-nova, što je bila hvale dostojnija, to se brže pročula.

55. At Romae nihil trepidationis; Ceriales ludi ex more spectabantur ut cessisse Othonem et a Flavio Sabino prae-fecto urbis quod erat in urbe militum [in] sacramento Vitellii adactum certi auctores in theatrum adtulerunt. Vitellio plausere; populus cum lauru ac floribus Galbae imagines circum templa tulit, congestis in modum tumuli coronis iuxta lacum Curti, quem locum Galba moriens sanguine infecerat. In senatu cuncta longis aliorum prin-cipatibus composita statim decernuntur; additae erga Ger-manicos exercitus laudes gratesque et missa legatio, quae gaudio fungeretur. Recitatae Fabii Valentis epistulae ad consules scriptae haud immoderate: gratior Caecinae modestia fuit, quod non scripsisset. 56. Ceterum Italia gravius atque atrocius quam bello adflictabatur. Dispersi per municipia et colonias Vitelliani spoliare rapere, vi et stupris polluere; in omne fas nefasque avidi aut venales non sacro, non profano abstinebant. Et fuere qui inimicos suos specie militum interficerent, ipsique milites regionum gnari refertos agros, dites domi-nos in praedam aut, si repugnatum foret, ad excidium destinabant, obnoxiis ducibus et prohibere non ausis. Minus avaritiae in Caecina, plus ambitionis: Valens ob lucra et quaestus infamis eoque alienae etiam culpae dis-simulator. lam pridem adtritis Italiae rebus tanta peditum equitumque vis damnaque et iniuriae aegre tolerabantur.

57. Interim Vitellius victoriae suae nescius ut ad inte-grum bellum reliquas Germanici exercitus vires trahebat. Pauci veterum militum in hibernis relicti, festinatis per Gallias dilectibus, ut remanentium legionum nomina supplerentur. Cura ripae Hordeonio Flacco permissa; ipse e Britannico dilectu octo milia sibi adiunxit. Et paucorum dierum iter progressus prosperas apud Bedriacum res ac morte Othonis concidisse bellum accepit: vocata contione virtutem militum laudibus cumulat. Postulante exercitu, ut libertum suum Asiaticum equestri dignitate donaret, inhonestam adulationem compescit; dein mobilitate inge-nii, quod palam abnuerat, inter secreta convivii largitur,

55. U Rimu međutim nikakve uznemirenosti. Gledane su uobičajene Cererine igre. Čim su pouzdani svjedoci u kazalište dojavili da je Oton preminuo i da je Flavije Sabin, gradski prefekt, zakletvom obavezao vojnike u gradu na vjernost Viteliju, zapljeskaše Viteliju. Narod ponese po hramovima slike Galbine u lovoru i cvijeću i zgrnu vijence u obliku grobne humke kod Kurcijeva zdenca, mjesta koje je Galba, umirući, bio omastio svo-jom krvlju. U senatu smjesta su proglašene sve odluke stvorene za dugotrajnih prethodnih vlasti. Dodane su pohvale i zahvale germanskim vojskama i upućeno izaslanstvo da iskaže dužno veselje. Pročitana su pisma Fabija Valensa, napisana senatorima prilično umjereno. Draža je bila Cecinina suzdržanost, što nije pisao. 56. Italija je pak bila mučena teže i strahovitije negoli u ratu. Rasuti po municipijima i kolonijama, vitelijevci stadoše plijeniti, otimati, činiti nasilja i obeščašćenja. Pohlepni na sve dopušteno i nedopušteno ili potkupljivi ne suzdržavahu se ni od svetoga ni od nesvetoga. Bilo je i takvih koji su protivnike svoje ubijali kao tobožnje voj-nike, a vojnici sami, dobro poznajući kraj, odabirali su krcata polja, bogate posjednike sebi za plijen ili, ako bi naišli na otpor, za uništenje, dok su vojskovođe bili veza-nih ruku i nisu im se ništa usudili braniti. U Cecine, manje pohlepe, više častoljublja. Valens, ozloglašen zbog potkradanja i gramzljivosti, prikrivaše i tuđu krivicu. Budući da blagostanje Italije već odavna bijaše iscrpeno, takva se sila pješaka i konjanika, štete i nasilja, teško podnošahu. 57. U međuvremenu je Vitelije, ne znajući za svoju pobjedu, okupljao preostale snage germanske vojske, kao da je rat neodlučen. Nekolicina starih vojnika ostavljena je u zimovnicima, dok se po Galijama žurno obavljalo novačenje da bi se popunili sastavi zaostalih legija. Nad-zor nad obalom prepušten je Hordeoniju Flaku. On sam pridruži sebi osam tisuća od britanskih novaka. 1 prešavši put od nekoliko dana, sazna za povoljne događaje kod Bedrijaka, te da je smrću Otonovom prestao rat. Sazvavši skupštinu, obaspe pohvalama junaštvo vojnika. lako je vojska tražila od njega da svoga oslobođenika Azijatika nadari viteškim dostojanstvom, on priguši besramno las-kanje. Potom, zbog prevrtljive ćudi, ono što je u javnosti uskratio, podari u užem krugu prilikom gozbe, te počasti

honoravitque Asiaticum anulis, foedum mancipium et malis artibus ambitiosum. 58. Isdem diebus accessisse partibus utramque Maure-taniam, interfecto procuratore Albino, nuntii venere. Lucceius Albinus a Nerone Mauretaniae Caesariensi prae-positus, addita per Galbam Tingitanae provinciae admini-stratione, haud spernendis viribus agebat. Decem novem cohortes, quinque alae, ingens Maurorum numerus ade-rat, per latrocinia et raptus apta bello manus. Caeso Galba in Othonem pronus nec Africa contentus Hispaniae angusto freto diremptae imminebat. Inde Cluvio Rufo metus, et decimam legionem propinquare litori ut trans-missurus iussit; praemissi centuriones, qui Maurorum ani-mos Vitellio conciliarent. Neque arduum fuit, magna per provnicias Germanici exercitus fama; spargebatur insuper, spreto procuratoris vocabulo Albinum insigne regis et lubae nomen usurpare. 59. Ita mutatis animis Asinius Pollio alae praefectus, e fidissimis Albino, et Festus ac Scipio cohortium praefecti opprimuntur: ipse Albinus, dum e Tingitana provincia Caesariensem Mauretaniam petit, in adpulsu litoris truci-datus; uxor eius cum se percussoribus obtulisset, simul interfecta est, nihil eorum quae fierent Vitellio anquirente: brevi auditu [vi] quamvis magna transibat, impar curis gravioribus. Exercitum itinere terrestri pergere iubet: ipse Arare flu-mine devehitur, nullo principali paratu, sed vetere ege-state conspicuus, donec lunius Blaesus Lugudunensis Gal-liae rector, genere inlustri. largus animo et par opibus, cireumdaret principi ministeria comitaretur liberaliter, eo ipso ingratus, quamvis odium Vitellius vernilibus blandi-tiis velaret. Praesto fuere Luguduni victricium victarum-que partium duces. Valentem et Caecinam pro contione laudatos curuli suae circumposuit. Mox universum exerci-tum occurrere infanti filio iubet, perlatumque et paluda-mento opertum sinu retinens Germanicum appellavit cin-

Azijatika prstenjem - odvratna roba i slavohlepna splet-kara. 58. Istih dana pristigoše vijesti da su nakon ubojstva prokuratora Albina stranci pristupile obje Mauretanije. Lukcej Albin, postavljen od Nerona za namjesnika Ceza-rejske Mauretanije, pošto mu Galba doda upravu Tingi-tanske Provincije, raspolagaše nimalo zanemarivim sna-gama. Pri ruci mu stajaše devetnaest kohorata, pet ala, golem broj Maura - četa po razbojstvima i grabežu pri-kladna za rat. Nakon ubojstva Galbe, naklonjen Otonu i nezadovoljan Afrikom, počeo je prijetiti Hispaniji od koje ga je raz-dvajao tek morski tjesnac. Odatle nasta opasnost za Klu-vija Rufa, te on zapovjedi da se deseta legija primakne obali, kao da se s njom namjerava prebaciti. Naprijed su poslani centurioni da pridobijaju Maure za Vitelija. A to nije bilo teško, jer je po provincijama germanska vojska uživala veliku slavu. Povrh svega širen je

glas da je Albin odbacio naziv prokuratora i da prisvaja kraljevsko odličje i ime Jube. 59. Pošto se tako raspoloženje promijenilo, napadnuti su Azinije Polion, prefekt ale, jedan od najodanijih Albi-novih Ijudi, te Festo i Scipion, prefekti kohorata. Sam Albin, dok je hitao brodom iz Tingitanske Provincije u Cezarejsku Mauretaniju, smaknut je kad je pristao uz obalu; ubijena je ujedno i njegova žena, jer se suprotsta-vila krvnicima, dok Vitelije ništa od toga što se zbivalo nije sudbeno istraživao. Površnim je slušanjem prelazio preko ma kako važnih događaja, nedorastao ozbiljnijim zadacima. Zapovjedi da vojska produži kopnenim putom. Sam otplovi rijekom Ararom, ni sa kakvom vladarskom opre-mom, već upadljiv po prijašnjem uboštvu, dok Junije Blez, upravitelj Lugdunske Galije, znamenita roda, da-režljiv i bogat, ne okruži vladara dvorskim službenicima i dostojno ga isprati, postavši upravo zbog toga nemio, premda je Vitelije prikrivao mržnju neukusnim laskama. U Lugudunu mu se dođoše pokloniti vođe pobjedničke i pobijeđene stranke. Valensa i Cecinu, pohvalivši ih pred skupštinom, posadi oko svoje kurulske stolice. Zatim zapovijedi da čitava vojska ode ususret nejakom mu sinu; kad ga donesoše pokrivena vojničkom kabanicom, on ga držeći u krilu, nazva Germanikom i okiti svim odličjima

xitque cunctis fortunae principalis insignibus. Nimius honos inter secunda rebus adversis in solacium cessit. 60. Tum interfecti centuriones promptissimi Othonia-norum, unde praecipua in Vitellium alienatio per Illyricos exercitus; simul ceterae legiones contactu et adversus Germanicos milites invidia bellum meditabantur. Sueto-nium Paulinum ac Licinium Proculum tristi mora squali-dos tenuit, donec auditi necessariis magis defensionibus quam honestis uterentur. Proditionem ultro imputabant, spatium longi ante proelium itineris, fatigationem Otho-nianorum, permixtum vehiculis agmen ac pleraque for-tuita fraudi suae adsignantes. Et Vitellius credidit de per-fidia et fidem absolvit. Salvius Titinus Othonis frater nullum discrimen adiit, pietate et ignavia excusatus. Mario Celso consulatus servatur: sed creditum fama obiectumque mox in senatu Caecilio Simplici, quod eum honorem pecunia mercari, nec sine exitio Celsi, voluisset: restitit Vitellius deditque postea consulatum Simplici innoxium et ine(m}ptum. Trachalum adversus criminan-tes Galeria uxor Vitellii protexit. 61. Inter magnorum virorum discrimina, pudendum dictu, Mariccus quidam, e plebe Boiomm, inserere sese fortunae et provocare arma Romana simulatione numi-num ausus est. Iamque adsertor Galliarum et deus (nomen id sibi indiderat) concitis octo milibus hominum proximos Aeduorum pagos trahebat, cum gravissima civi-tas electa iuventute, adiectis a Vitellio cohortibus, fanati-cam multitudinem disiecit. Captus in eo proelio Mariccus; ac mox feris obiectus quia non laniabatur, stolidum volgus inviolabilem credebat, donec spectante Vitellio interfectus est. 62. Nec ultra in defectores aut bona cuiusquam saevi-tum: rata fuere eorum, qui acie Othoniana ceciderant, testamenta aut lex intestatis: prorsus, si luxuriae tempera-ret, avaritiam non timeres. Epularum foeda et inexplebilis libido: ex urbe atque Italia

inritamenta gulae gestabantur strepentibus ab utroque mari itineribus; exhausti conviviorum adparatibus principes civitatum; vastabantur ipsae civitates; degenerabat a labore ac virtute miles adsuetu-dine voluptatum et contemptu ducis. Praemisit in urbem

vladarskog položaja. Prevelika dika u sreći postala je utje-hom u nesreći. 60. Tada su poubijani najratoborniji centurioni otono-vaca, i odatle se pojavi osobita odvratnost prema Viteliju kod ilirskih vojski. A i ostale su legije, zbog zarazna pri-mjera i zavisti prema germanskim vojnicima, počele raz-mišljati o ratu. Svetonija Paulina i Licinija Prokula, u žalobnim odijelima, držao je u ponižavajućem čekanju, dok se na saslušanju ne poslužiše više iznuđenim negoli časnim obranama. Tvrdili su štoviše da imaju zasluge za izdaju, pripisujući dugotrajnost puta prije bitke, povorku poremećnu zaprežnim kolima i mnoštvo slučajnosti svojoj lukavštini. 1 Vitelije povjeruje u nevjeru i vjeru im opro-sti. Salvije Ticijan nije bio izložen nikakvu napadu, ispri-čan privrženošću i strašljivošću. Mariju Celzu ostavljen je konzulat. No povjerovalo se glasini i predbačeno je potom u senatu Ceciliju Simpleksu što je tu čast htio kupiti novcem, snujući Celzu propast. Usprotivio se Vite-lije i dao kasnije Simpleksu konzulat, neopterećen hilo kakvom krivnjom i nekupljen. Trahala od tužitelja zaštiti Galerija, žena Vitelijeva. 61. U vrijeme opasnosti za znamenite Ijude - sramotno je to reći - neki Marik iz puka bojskoga usudio se probiti na visok položaj i izazvati rimsko oružje glumeći božansko nadahnuće. 1 već je kao zaštitnik Galija i bog (to je ime sebi bio nadjenuo) okupio osam tisuća Ijudi, stao plijeniti susjedna sela Eduanaca, kad li uvažena općina izabranom momčadi i kohortama, koje im uputi Vitelije, rastjera pomamnu gomilu. U toj je bici uhvaćen Marik; a kad je potom bačen pred zvijeri, budući da ga ove nisu razderale, glupi ga puk smatraše nepovredivim, dok ga pred Vitelijevim očima ne ubiše. 62. 1 više se nije bjesnilo protiv odmetnika i bilo čijeg imutka. Poštovale su se oporuke onih koji padoše u oto-novskoj vojsci ili zakonsko pravo onih bez oporuka. Jed-nom riječi, da se držala prava mjera u raskoši, pohlepe se ne bi trebalo bojati. Strast za gozbama - odvratna i neza-jažljiva. Iz Grada i Italije donosila su se dražila na proždrljivost, dok su se putovi s obiju strana mora orili od vike. Sjajnim pripremama gozbi prvaci su se gradova pot-puno istrošili. Stradavalo je i samo građanstvo. Odbijao se od napora i junaštva vojnik, privikavajući se na naslade i prezirući vojskovodu. U Grad posla oglas, kojim odgađa

edictum, quo vocabulum Augusti differret, Caesaris non reciperet cum de potestate nihil detraheret. Pulsi Italia mathematici; cautum severe, ne equites Romani ludo et harena polluerentur. Priores id principes pecunia et saepuius vi perpulerant, ac pleraque municipia et coloniae aemulabantur coruptissimum quemque adulescentium pretio inlicere. 63. Sed Vitellius adventu fratris et inrepentibus domi-nationis magistris superbior et atrocior occidi Dolabellam iussit, quem in coloniam Aquinatem sepositum ab Othone rettulimus. Dolabella audita morte Othonis urbem in-troierat: id ei Plancius Varus

praetura functus, ex intimis Dolabellae amicis, apud Flavium Sabinum praefectum urbis obiecit, tamquam rupta custodia ducem se victis par-tibus ostentasset; addidit temptatam cohortem, quae Ostiae ageret; nec ullis tantorum criminum probationibus in paenitentiam versus seram veniam post scelus quaere-bat. Cunctantem super tanta re Flavium Sabinum Triaria L. Vitellii uxor, ultra feminam ferox, terruit, tamquam e periculo principis famam clementiae adfectaret. Sabinus suopte ingenio mitis, ubi formido incessisset, facilis mutatu et in alieno discrimine sibi pavens, ne adlevasse videretur, impulit ruentem. 64. Igitur Vitellius metu ed odio, quod Petroniam uxo-rem eius mox Dolabella in matrimonium accepisset, voca-tum per epistulas vitata Flaminiae viae celebritate devertere Interamnium atque ibi interfici iussit. Longum inter-fectori visum: in intinere ac taberna proiectum humi iugu-lavit, magna cum invidia novi principatus, cuius hoc primum specimen noscebatur. Et Triariae licentiam modes-tum e proximo exemplum onerabat, Galeria imperatoris uxor non immix{ta) tristibus; et pari probitate mater Vitelliorum Sextilia, antiqui moris: dixisse quin etiam ad primas filii sui epistulas ferebatur, non Germanicum a se, sed Vitellium genitum. Nec ullis postea fortunae inlecebris aut ambitu civitatis in gaudium evicta domus suae tantum adversa sensit. 65. Digressum a Luguduno Vitellium [M.] Cluvius Rufus adsequitur omissa Hispania, laetitiam et gratulatio-nem voltu ferens, animo anxius et petitum se criminatio-nibus gnarus. Hilarus Caesaris libertus detulerat, tam-

naziv Augusta, ne prihvaća ime Cezara, iako od vlasti ništa nije oduzeo. Protjerani su iz Italije zvjezdoznanci. Pazilo se strogo da se rimski vitezovi ne kaljaju igrom i pijeskom. Prijašnji su vladari na to nagovarali novcem, a češće i silom. A mnogi su se municipiji i kolonije takmičili da nagradom namame najpokvarenije mlade Ijude. 63. No po bratovu dolasku, i pošto oko njega stadoše puzati učitelji gospodstva, Vitelije posta objesniji i okrut-niji, te zapovjedi da ubiju Dolabelu, za kojega rekosmo da je od Otona bio udaljen u Akvinsku Koloniju. Čuvši za Otonovu smrt Dolabela bijaše ušao u grad; to mu kod Flavija Sabina, gradskoga prefekta, zamjeri Plancije Var, bivši pretor, jedan od bliskih Dolabelinih prijatelja: da se, navodno, pobjegavši iz tamnice, ponudio za vodu pobijed enoj stranci. Pridoda da je pokušao zavesti i kohortu koja boravi u Ostiji. No, budući da nije bilo nikakvih dokaza za tolike optužbe, okrene u kajanje, tražeći prekasan oprost nakon zlodjela. Flavija Sabina, neodlučna u tako važnu slučaju, Trijarija, žena Lucija Vitelija, drzovitošću premašujući žensku narav, odvrati da, na račun sigurnosti vladareve, ne teži za slavom milosrđa. Sabin, po naravi svojoj popustljiv, čim bi nastupio strah gotov na pro-mjenu, i u tudoj pogibli u strahu za sebe, da se ne bi činilo kako ga sokoli, ubrza mu propast. 64. Vitelije stoga iz straha i mržnje što je Dolabela bio uzeo za bračnu družicu njegovu ženu Petroniju zapovjedi da ga pismom pozovu, uklone se živosti Raminijeve ceste, skrenu u Interamnij, i tu ga ubiju. Ubojici se to učinilo dugotrajnim: na putu ga u krcmi baci na zemlju i zakolje, izazvavši time veliku mržnju prema novoj vlasti, jer se u ovom očitovao prvi njezin znak. 1 raspuštenost Trijarije činio je još nesnošljivijom čedan

primjer iz najbliže oko-line: Galerija, careva žena, nije bila umiješana u ta tužna zbivanja. Jednakoga poštenja bijaše i majka Vitelija -Sekstilija, staroga kova. Pričalo se pače da je na prva pisma svoga sina rekla kako nije rodila Germanika, nego Vitelija. 1 nikakvim se kasnijim mamcima sreće ni udva-ranjem grada nije dala skloniti na veselje, osjetivši samo nesreće svojega doma. 65. Vitelija, koji se udaljio iz Luguduna, dostigne Klu-vije Ruf, ostavivši Hispaniju, noseći na licu izraz veselja i čestitanja, u srcu tjeskobu, svjestan da je izvrgnut optužbama. Hilar, Cezarov oslobođenik, bijaše ga oklevetao

quam audito Vitellii et Othonis principatu propriam ipse potentiam et possessionem Hispaniarum temptasset eoque diplomatibus nullum principem praescripsisset; (et) interpretabatur quaedam ex orationibus eius contumeliosa in Vitellium et pro se ipso popularia. Auctoritas Cluvii praevaluit, ut puniri ultro libertum suum Vitellius iuberet. Cluvius comitatui principis adiectus, non adempta Hispa-nia, quam rexit absens exemplo L. Arruntii: quem Ti. Caesar ob metum, Vitellius Cluvium nulla formidine reti-nebat. Non idem Trebellio Maximo honos: profugerat Britannia ob iracundiam militum; missus est in locum eius Vettius Bolanus e praesentibus. 66. Angebat Vitellium victarum legionum haudqua-quam fractus animus. Sparsae per Italiam et victoribus permixtae hostilia loquebantur, praecipua quartadecima-norum ferocia, qui se victos abnuebant: quippe Bedria-censi acie vexillariis tantum pulsis vires legionis non ad-fuisse. Remitti eos in Britanniam, unde a Nerone exciti erant, placuit atque interim Batavorum cohortes una ten-dere ob veterem adversus quartadecimanos discordiam. Nec diu in tantis armatorum odiis quies fuit: Augustae Taurinomm, dum opificem quendam Batavus ut fraudato-rem insectatur, legionarius ut hospitem tuetur, sui cuique commilitones adgregati a convidis ad caedem transiere. Et proelium atrox arsisset, ni duae praetoriae cohortes causam quartadecimanorum secutae his fiduciam et metum Batavis fecissent. Quos Vitellius agmini suo iungi ut fidos, legionem Grais Alpibus traductam eo flexu itine-ris ire iubet, quo Viennam vitarent; namque et Viennen-ses timebantur. Nocte, qua proficiscebatur legio, relictis passim ignibus pars Taurinae coloniae ambusta, quod damnum, ut pleraque belli mala, maioribus aliarum urbium cladibus obliteratum. Quartadecimani postquam Alpibus degressi sunt, seditiosissimus quisque signa Vien-nam ferebant: consensu meliorum compressi et legio in Britanniam transvecta.

da je navodno, čuvši za Vitelijev i Otonov principat, posegnuo za vlašću i posjedom nad Hispanijama, i zbog toga da poveljama nije natpisao ni jednog ni drugoga vla-dara. Tumačio je nešto iz njegovih govora kao uvredljivo za Vitelija, a za vlastiti račun narodu ugodljivo. Ugled je Kluvijev prevagnuo, tako da je Vitelije zapovjedio da oslobođenika njegova štoviše i kazne. Kluvije je pridru-žen vladarovoj pratnji, a da mu nije oduzeta Hispanija, kojom je upravljao izočan, po primjeru Lucija Aruncija. Njega je Tiberije Cezar zadržao iz straha, Vitelije Kluvija ni zbog kakve bojazni. Ista počast nije iskazana Trebeliju Maksimu. On bijaše pobjegao iz Britanije zbog gnjeva vojnika. Poslan je na njegovo mjesto Vetije Bolan, čo-vjek iz vladarove okoline. 66. Zabrinjavao je Vitelija nipošto slomljen duh pobi-jeđenih legija. Rasute po Italiji i pomiješane s pobjed-ničkima, pokazivahu neprijateljsko raspoloženje, uz oso-bitu obijest vojnika četrnaeste legije, koji ne priznavahu da su pobijeđeni; ta u bedrijačkoj bici, gdje su nadvladani samo veksilarci, jezgra legije nije bila nazočna. Pala je odluka da se vrate u Britaniju odakle bijahu pozvani od Nerona, a u međuvremenu da zajedno s njima taboruju kohorte Batavaca, zbog starog razdora s vojnicima četr-naeste legije. A u tolikoj mržnji naoružanih Ijudi nije bilo duga mira. U Augusti Taurinaca, dok je Batavac napadao na nekog rukotvorca kao na varalicu, legionar ga štitio kao gostoprimca, jednomu i drugomu priključiše se nji-hovi drugovi, i od psovki prijeđoše na krvoproliće. 1 nemilosrdna bi bitka bila usplamtjela da dvije pretorijske kohorte ne stadoše na stranu vojnika četrnaeste legije, te ovima uliše samopouzdanje, a Batavcima zadaše strah. Vitelije zapovjedi da se oni pridruže njegovoj vojsci kao odani, a legija da se prebaci preko Grčkih Alpa i da ode, skrenuvši s puta tako da izbjegne Vijenu. Od Vijenjana je naime vladao strah. Noću, kad je legija kretala na put, izgorio je dio Taurinske Kolonije od širom ostavljenih oganja, ali su spomen na tu štetu, kao i na većinu ratnih zala, izbrisale veće nesreće drugih gradova. Pošto su se spustili s Alpa, najbuntovniji vojnici četrnaeste legije pokušaše odnijeti bojne znakove u Vijenu. Zahvaljujući složnosti čestitijih zaustavljeni su, i legija je prevezena u Britaniju.

67. Proximus Vitellio e praetoriis cohortibus metus erat. Separati primum, deinde addito honestae missionis lenimento, arma ad tribunos suos deferebant, donec motum a Vespasiano bellum crebresceret: tum resumpta militia robur Flavianarum partium fuere. Prima classi-corum legio in Hispaniam missa, ut pace et otio mitesce-ret, undecima ac septima suis hibernis redditae, tertiade-cimani struere amphitheatra iussi; nam Caecina Cremo-nae, Valens Bononiae spectaculum gladiatorum edere parabant, numquam ita ad curas intento Vitellio, ut voluptatum oblivisceretur. 68. Et (victas) quidem partes modeste distraxerat: apud victores orta seditio, ludicro initio, ni numerus caesorum invidiam Vitellio auxisset. Discubuerat Vitellius Ticini adhibito ad epulas Verginio. Legati tribunique ex moribus imperatorum severitatem aemulantur vel tempe-stivis conviviis gaudent; proinde miles intentus aut licenter agit. Apud Vitellium omnia indisposita temulenta, pervi-giliis ac bacchanalibus quam disciplinae et castris pro-piora. Igitur duobus militibus, altero

legionis quintae, altero e Gallis auxiliaribus, per lasciviam ad certamen luc-tandi accensis, postquam legionarius prociderat, insultante Gallo et iis qui ad spectandum convenerant in studia diductis, erupere legionarii in perniciem auxiliorum ac duae cohortes interfectae. Remedium tumultus fuit alius tumultus. Pulvis procul et arma aspiciebantur: conclama-tum repente quartam decimam legionem verso itinere ad proelium venire; sed erant agminis coactores: agniti dempsere sollicitudinem Interim Verginii servus forte obvius ut percussor Vitellii insimulatur, et ruebat ad con-vivium miles, mortem Verginii exposcens. Ne Vitellius quidem, quamquam ad omnis suspiciones pavidus, de innocentia eius dubitavit; aegre tamen cohibiti qui exitium consularis et quondam ducis sui flagitabant. Nec quem-quam saepius quam Verginium omnis seditio infestavit: manebat admiratio viri et fama, sed oderant ut fastiditi. 69. Postero die Vitellius senatus legatione, quam ibi opperiri iusserat, audita transgressus in castra ultro pieta-tem militum conlaudavit, frementibus auxiliis tantum im-

67. Najneposredniji je strah Viteliju prijetio od preto-rijskih kohorata. Najprije su razlučeni, potom uz umiru-juće sredstvo časnog otpusta predavahu oružje svojim tribunima, dok se ne stade širiti glas da je Vespazijan pokrenuo rat. Primivši se tada ponovo vojne službe, postadoše udarna snaga flavijevske stranke. Prva legija mornara poslana je u Hispaniju da u miru i dokolici smekša svoju ćud, jedanaesta i sedma vraćene su u svoje zimovnike, vojnicima trinaeste zapovijeđeno je da grade amfiteatre; Cecina je naime pripremao gladijatorsku predstavu u Kremoni Valens u Bononiji, jer Vitelije nikad ne bijaše toliko zaokupljen brigama da bi zaboravio na zabave. 68. Pobijeđenu je tako stranku bio umjereno rascjep-kao. Kod pobjednika međutim nasta pobuna, iz zabavna početka, da broj ubijenih nije uvećao mržnju prema Vite-liju. Ležao je Vitelije za stolom u Ticinu pozvavši na gozbu Verginija. Legati i tribuni, prema sklonostima careva, natječu se u strogosti ili zabavljaju na ranoj pijanci; tako je i vojnik ili zaokupljen ili raspušteno pro-vodi vrijeme. Kod Vitelija posvuda nered i pijanstvo, stanje bliže bdjenjima i bakanalijama negoli taborskoj stezi. Dva su se tako vojnika, jedan iz pete legije, drugi iz galskih pomoćnih četa, iz šale raspalila u rvačkoj borbi; pošto se legionar sruši, Gal poče vrijeđati, a oni koji se bijahu skupili da promatraju, podijeliše se u stranke, te legionari navale da unište vojnike pomoćnih četa, i tako su pobijene dvije kohorte. Lijek ovom nemiru bijaše drugi nemir. Izdaleka se opažaše prašina i oružje; izne-nadan povik: da se četrnaesta legija vraća i stiže u bitku. No bijaše tu zadnja četa. Prepoznati, uniješe mir. Uto slučajno nadošla Verginijeva roba okrive kao Vitelijeva ubojicu, a vojnik htjede provaliti na gozbu zahtij'evajući Verginijevu smrt. Vitelije pak, mada plašljiv na svaki sumnjiv glas, ne posumnja u njegovu nedužnost. Teškom su mukom ipak zadržani oni koji su iskali propast konzu-lara i nekadašnjeg svoga vojskovođe. A nikoga nije češće nego Verginija ugrožavala svaka pobuna. Ostajalo je div-Ijenje prema junaku i slava, ali su ga mrzili jer ih je prezreo. 69. Slijedećega dana, čuvši za senatsko poslanstvo kojemu je naredio da ga ondje čeka, Vitelije prijede u tabor i hvalom čak obaspe privrženost vojnika, dok su

punitatis atque adrogantiae legionariis accessisse. Bata-vorum cohortes, ne quid truculentius auderent, in Germa-niam remissae, principium interno simul externoque bello parantibus fatis. Reddita civitatibus Gallorum auxilia, ingens numerus et prima statim defectione inter inania belli adsumptus. Ceterum ut largitionibus adfectae iam imperii opes sufficerent, amputari legionum auxiliorum-que numeros iubet vetitis supplementis; et promiscae mis-siones offerebantur. Exitiabile id rei publicae, ingratum militi, cui eadem munia inter paucos periculaque ac labor crebrius redibant; et vires luxu corrumpebantur, contra veterem disciplinam et instituta maiorum, apud quos vir-tute quam pecunia res Romana melius stetit. 70. Inde Vitellius Cremonam flexit et spectato munere Caecinae insistere Bedriacensibus campis ac vestigia recentis victoriae lustrare oculis concupivit. Foedum atque atrox spectaculum: intra quadragensimum pugnae diem lacera corpora, trunci artus, putres virorum equorumque formae, infecta tabo humus, protritis arboribus ac frugi-bus dira vastitas. Nec minus inhumana facies viae, quam Cremonenses lauru rosaque constraverant, exstructis altaribus caesisque victimis regium in morem; quae laeta in praesens mox perniciem ipsis fecere. Aderant Valens et Caecina monstrabantque pugnae locos: hinc inrupisse legionum agmen, hinc equites coortos, inde circumfusas auxiliorum manus; iam tribuni praefectique, sua quisque facta extollentes, falsa vera aut maiora vero miscebant. Volgus quoque militum clamore et gaudio deflectere via, spatia certaminum recognoscere, aggerem armorum, strues corporum intueri mirari; et erant quos varia sors rerum lacrimaeque et misericordia subiret. At non Vitel-lius flexit oculos nec tot milia insepultorum civium exhor-ruit: laetus ultro et tam propinquae sortis ignarus instau-rabat sacrum dis loci. 71. Exm Bononiae a Fabio Valente gladiatorum spec-taculum editur, advecto ex urbe cultu. Quantoque magis propinquabat, tanto corruptius iter immixtis histrionibus et spadonum gregibus et cetero Neronianae aulae ingenio; namque et Neronem ipsum Vitellius admiratione celebra-

pomoćne čete negodovale što je popustio pred tolikom razuzdanošću i drskošću legionara. Kohorte Batavaca, da se ne bi.usudile na štogod surovije, povraćene su u Germaniju, dok je sudbina spremala početak istovremena unutrašnjeg i vanjskog rata. Galskim su općinama vraćene pomočne čete, golem broj koji je već na početku odmetništva prihvaćen kao beskoristan ratni teret. Osim toga, kako je darivanjima naraslih novčanih sredstava carstva bilo već izobila, zapovjedi da se stegnu odjeli legija i pomoćnh četa, zabranivši popunjavanja. 1 bez ograničenja nudahu se otpusti. Pogubno to bijaše za državu, neu-godno za vojnika kojega - budući su bili malobrojniji -iste dužnosti, opasnosti i napor češće zapadahu. 1 snage su se u raskoši kvarile, nasuprot staroj stezi i

uredbama predaka, kod kojih je rimska država bolje stajala, oslan-jajući se većma na hrabrost negoli na novac. 70. Odande Vitelije skrene u Kremonu i, pogledavši Cecininu predstavu, zaželi stupiti na bedrijačka polja i razgledati svojim očima tragove nedavne pobjede. Odvra-tan i stravičan prizor, četrdeseti dan nakon bitke: rastr-gana tjelesa, osakaćeni udovi, kosturi Ijudi i konja, ugrušanom krvlju uprijana zemlja, užasna pustoš od zga-ženih stabala i usjeva. Ništa manje odvratan ne bijaše ni pogled na cestu koju su Kremonci pokrili lovorom i ružama, podigavši žrtvenike i zaklavši na njima žrtvene životinje po kraljevskom običaju. To im trenutačno zado-voljstvo uskoro donese propast. Bijahu tu Valens i Cecina i pokazivahu mjesta bitke: odavde je provalila povorka legija, odavde se digli konjanici, odande nagrnule pomoćne čete; već su i tribuni i prefekti, uzdižući svaki svoja djela, miješali laži, istine ili pretjerivanja. Prosti vojnici u rados-noj vici stadoše skretati s ceste, razgledavati prostore su-koba, promatrati i diviti se hrpi oružja i gomili tjelesa. Bilo je i onih kojima je pala na pamet prevrtljiva sudbina, spopale ih suze i sažaljenje. No Vitelije ne odvrati oči i ne zgrozi se nad tolikim tisućama nepokopanih građana. Radostan, štoviše, i nesvjestan tako bliska usuda prinosio je žrtvu bogovima mjesta. 71. Iza toga u Bononiji Fabije Valens priredi gladija-torsku predstavu, dovezavši iz grada opremu. Kako je sti-zao sve bliže, tako mu je put postajao sve razvratniji, uz pratnju glumaca i družbi uškopljenika i ostalih spodoba neronskoga dvora. 1 Nerona je, naime, samoga Vitelije s

bat, sectari cantantem solitus, non necessitate, qua hone-stissimus quisque, sed luxu et saginae mancipatus emptus-que. Ut Valenti et Caecinae vacuos honoris menses ape-riret, coartati aliorum consulatus, dissimulatus Marti Macri tarnquam Othonianarum partium ducis; et Vale-rium Marinum destinatum a Galba consulem distulit, nulla offensa, sed mitem et iniuriam segniter laturum. Pedanius costa omittitur, ingratus principi ut adversus Neronem ausus et Verginii exstimulator, sed alias protulit causas; actaeque insuper Vitellio gratiae consuetudine ser-vitii. 72. Non ultra paucos dies quamquam acribus initiis coeptum mendacium valuit. Extiterat quidam Scribo-nianum se Camerinum ferens, Neronianorum temporum metu in Histria occultatum, quod illic clientelae et agri veterum Crassorum ac nominis favor manebat. Igitur deterrimo quoque in argumentum fabulae adsumpto vol-gus credulum et quidam militum, errore veri seu turbarum studio, certatim adgregabantur, cum pertraccus ad Vitel-lium interrogatusque, quisnam mortalium esset. Postquam nulla dictis fides et a domino noscebatur condicione fugi-tivus nomine Geta, sumptum de eo supplicium in servilem modum. 73. Vix credibile memoratu est, quantum superbiae socordiaeque Vitellio adoleverit, postquam speculatores e Syria Iudaeaque adactum in verba eius Orientem nuntia-vere. Nam etsi vagis adhuc et incertis auctoribus, erat tamen in ore famaque Vespasianus ac plerumque ad nomen eius Vitellius excitabatur: tum ipse exercitusque, ut nullo aemulo, saevitia libidine raptu in externos mores proruperant.

74. At Vespasianus bellum armaque et procul vel iuxta sitas vires circumspectabat. Miles ipsi adeo paratus, ut praeeuntem sacramentum et fausta Vitellio omnia precan-tem per silentium audierint; Muciani animus nec Vespa-siano alienus et in Titum pronior; praefectus Aegypti (Ti.) Alexander consilia sociaverat; tertiam legionem, quod e Syria in Moesiam transisset, suam numerabat; ceterae Illyrici legiones secuturae sperabantur; namque omnis exercitus flammaverat adrogantia venientium a

udivljenjem pohodio, običavajući ga pratiti dok je pjevao, ne iz nužde, kao oni najčasniji, već ropski se podavši razvratu i proždrljivosti. Da bi Valensu i Cecini oslobodio mjesece za službu, skraćeni su konzulati ostalih, zanema-ren konzulat Marcija Macera, kao vođe otonovske stranke. 1 Valerija Marina, kojega je Galba odredio za konzula, ostavi da čeka, ni zbog kakve uvrede nego kao čovjeka blaga, koji će mirno podnijeti nepravdu. Pedanije Kosta odbačen je kao nemio vladaru, drzak prema Neronu i kao huškaš Verginijev, mada je naveo druge razloge. Povrh svega iskazana je zahvalnost Viteliju, po ropskom običaju. 72. lako je započela žestokim naletom, laž nije trajala više od nekoliko dana. Pojavio se neki čovjek izdajući se za Skribonijana Kamerina, koji se u strahu od neronskih vremena skrivao u Histriji, jer se ondje sačuvala klijentela i posjed, kao i Ijubav prema imenu starih Krasa. Pošto je, dakle, za postav komedije uzeo one najpokvarenije, stala mu se priključivati, sve takmeći se, lakovjerna svjetina i neki od vojnika, u zabludi ili u težnji za bunom, dok ga ne dovukoše k Viteliju i upitaše koji li je od smrtnika. Pošto mu ne povjerovaše riječima, a i gospodar ga po-znavaše kao bjegunca po imenu Geta, izvršena bi nad njim kazna kao nad robom. 73. Jedva je vjerojatno kad se spomene koliko je u Vitelija porasla oholost i nemarnost pošto uhode iz Sirije i Judeje dojaviše da se Istok zakleo na njegove riječi. lako su naime svjedoci bili još uvijek neodređeni i neiz-vjesni, ipak Vespazijan bijaše svima na ustima, a na nje-govo se ime Vitelije ponajviše uznemiravao. Tada on i vojska, kako to već biva kad nema nikakva suparnika, okrutnošću, pohotom i razbojništvom srnuše u strane običaje. 74. A Vespazijan je mislio o ratu, o naoružanju i sna-gama koje su se nalazile daleko ili u blizini. Vojnik mu bijaše tako spreman na bitku da ga je, dok je izgovarao zakletvu i molio se za svaku sreću Viteliju, slušao šuteći. Mucijanov duh ne samo što ne bij'aše otuđen od Vespa-zijana, nego je i Titu bio prilično sklon. Prefekt Egipta Tiberije Aleksandar udružio je s njim ratne osnove. Treću legiju, budući da je prešla iz Sirije u Meziju, računao je kao svoju. Ostale legije u Iliriku, nadao se, povest će se za njom. Sva se naime vojska ražestila zbog drskosti voj-

Vitellio militum, quod truces corpore, horridi sermone ceteros ut impares inridebant. Sed in tanta mole belli ple-rumque cunctatio; et Vespasianus modo in spem erectus, aliquando adversa reputabat: quis i1le dies foret, quo sexaginta aetatis annos et duos filios iuvenes bello permit-teret? Esse privatis cogitationibus progressum, et prout velint, plus minusve sumi ex fortuna: imperium cupienti-bus nihil medium inter summa aut praecipitia. 75. Versabatur ante oculos Germanici exercitus robur, notum viro militari: suas legiones civili bello inexpertas, Vitellii victrices, et apud victos plus querimoniarum quam virium. Fluxam per discordias militum fidem et periculum ex singulis: quid enim profuturas cohortes alasque, si unus alterve praesenti facinore paratum ex diverso praemium petat? sic Scribonianum sub Claudio interfectum, Sic per-cussorem eius Volaginium e gregario ad summa militiae provectum: facilius universos impelli quam singulos vitari. 76. His pavoribus nutantem et alii legati amicique fir-mabant et Mucianus post multos secretosque sermones iam et coram ita locutus: 'Omnes, qui magnarum rerum consilia suscipiunt, aestimare debent, an quod inchoatur rei publicae utile, ipsis gloriosum, an promptum effectu aut certe non arduum sit; simul ipse qui suadet conside-randus est, adiciatne consilio periculum suum, et, si for-tuna coeptis adfuerit, cui summum decus adquiratur. Ego te, Vespasiane, ad imperium voco [tam]quam salutare rei publicae, quam tibi magnificum, iuxta deos in tua manu positum est. Nec speciem adulantis expaveris: a contume-lia quam a laude propius fuerit post Vitellium eligi. Non adversus divi Augusti acerrimam mentem nec adversus cautissimam Tiberii senectutem, ne contra Gai quidem aut Claudii vel Neronis fundatam longo imperio domum exsurgimus; cessisti etiam Galbae imaginibus: torpere ultra et polluendam perdendamque rem publicam relin-quere sopor et ignavia videretur, etiam si tibi quam inho-nesta, tam tuta servitus esset. Abiit iam et transvectum est tempus, quo posses videri concupisse: confugiendum est ad imperium. An excidit trucidatus Corbulo? Splendi-

nika koji su stizali od Vitelija, jer su ovi strašne tjelesne građe, osornim riječima ismijavali ostale kao sebi nedo-rasle. No, u toliko silnom opsegu rata obično nastaje oklijevanje. 1 u Vespazijanu se čas budila nada, čas je opet razmišljao o neprilikama. Koji li bi to dan morao biti, u kojem bi ratu povjerio šezdeset godina svoga života i dvo-jicu sinova mladića? Po općem mišljenju napredak je postignut, a kako već požele, veći ili manji ulog stavlja se na kocku. Onima koji žele carstvo nema nikakve sredine između vrhunca i provalije. 75. Pred očima mu bijaše snaga germanske vojske, poznata mu kao starom ratniku. Njegove legije nisu isku-sile građanskoga rata, Vitelijeve su pobjednice, a kod pobijeđenih više je međusobnih optužbi negoli snaga. Nepostojana je u neslogama vjernost vojnika, i opasnost vreba od pojedinaca: što će mu naime koristiti kohorte i ale, ako ovaj ili onaj iznenadnim nedjelom segne za nagradom ponuđenom od protivnka? Tako je Skribonijan ubijen pod Klaudijem, tako je ubojica njegov Volaginije od prosta vojnika promaknut na najviši stupanj vojništva. Lakše je udariti na sve negoli izbjeći

jednog jedinoga. 76. Dok se on kolebao u ovakvim tjeskobnim mislima, hrabrili su ga i ostali legati i prijatelji, a Mucijan poslije mnogih potajnih razgovora već i javno progovori ovako: »Svi koji se laćaju odluka u velikim dogadajima moraju odvagnuti da li je ono što započinju korisno za državu, za njih same dično, da li je to lako izvesti, ili bar nije preteško. Istovremeno onaj koji nagovara mora promisliti prilaže li odluci svoju opasnost i, ako li sreća bude sklona pothvatu, za koga se pribavlja najviša čast. Ja te, Vespa-zijane, zovem na vlast, a uz bogove u tvojim je rukama kako će biti spasonosna za državu, kako veličanstvena za tebe. 1 nemoj se prepasti prividnog ulagivanja. Biti iza-bran poslije Vitelija bilo bi bliže sramoti negoli slavi. Ne ustajemo protiv prebistra uma božanskga Augusta, ni pro-tiv preoprezne Tiberijeve starosti, pa ni protiv doma Gajeva, ili Klaudijeva, ili Neronova, utemeljena dugotraj-nom vlašću. Ustuknuo si i pred Galbinim poprsjima. Bila bi prava tupoglavost i nemarnost prepustiti državu da je kaljaju i upropaštavaju i da i dalje obamire kad bi ti sta-rost i bila, koliko nečasna toliko i sigurna. Daleko je već, i iza tebe, vrijeme kad se moglo činiti da si za njom žudio. Valja pribjeći vlasti. Zar se zaboravilo na umorstvo Kor-

dior origine quam nos sumus, fateor, sed et Nero nobili-tate natalium Vitellium anteibat. Satis clarus est apud timentem quisquis timetur. Et posse ab exercitu princi-pem fieri sibi ipse Vitellius documento, nullis stipendiis, nulla militari fama, Galbae odio provectus. Ne Othonem quidem ducis arte aut exercitus vi, sed praepropera ipsius desperatione victum, iam desiderabilem et magnum prin-cipem fecit, cum interim spargit legiones, exarmat cohor-tes, nova cotidie bello semina ministrat. Si quid ardoris ac ferociae miles habuit, popinis et comissationibus et prin-cipis imitatione deteritur: tibi e ludaea et Syria et Aegypto novem legiones integrae, nulla acie exhaustae, non discordia corruptae, sed firmatus usu miles et belli domitor externi; classium alarum cohortium robora et fidissimi reges et tua ante omnis experientia. 77. Nobis nihil ultra adrogabo, quam ne post Valentem et Caecinam numeremur: ne tamen Mucianum socium spreveris, quia aemulum non experiris. Me Vitellio ante-pono, te mihi. Tuae domui triumphale nomen, duo iuve-nes, capax iam imperii alter et primis militiae annis apud Germanicos quoque exercitus clarus. Absurdum fuerit non cedere imperio ei, cuius filium adoptaturus essem, si ipse imperarem. Ceterum inter nos non idem prospe-rarum adversarumque rerum ordo erit; nam si vincimus, honorem, quem dederis, habebo: discrimmen ac pericula ex aequo patiemur. Immo, ut melius est, (tu) tuos exer-citus rege, mihi bellum et proeliorum incerta trade. Acriore hodie disciplina victi quam victores agunt. Hos ira odium ultionis cupiditas ad virtutem accendit: illi per fasti-dium et contumacia hebescunt. Aperiet et recludet con-tecta et tumescentia victricium partium volnera bellum ipsum; nec mihi maior in tua vigilantia parsimoma sapien-tia fiducia est quam in Vitellii torpore inscitia saevitia. Sed meliorem in bello causam quam in pace habemus: nam qui deliberant, desciverunt.' 78. Post Muciani orationem ceteri audentius circumsi-stere hortari, responsa vatum et siderum motus referre. Nec erat intactus tali superstitione, ut qui mox rerum

bulona? Uglednijega porijekla negoli smo mi, priznajem, ali i Neron je plemenitošću roda nadvisivao Vitelija. U onoga koji se boji, tko god izaziva strah, dovoljno je slavan. A da vojska može stvoriti vladara, sam je sebi dokazom Vitelije: bez ikakve službe u vojsci, bez ikakve vojničke slave, uzdignut zahvaljujući mržnji prema Galbi. Pa i Otona, koji nije pobijeđen vještinom vojskovođe ili vojničkom silom nego vlastitim prenagljenim očajem, uči-nio je već poželjnim i velikim vladarom zahvaljujući tome što u međuvremenu razbacuje legije, razoružava kohorte, svakim danom podaje novu građu za rat. Ako li je vojnik i imao što žara i borbenosti, troši ih sada po krčmama i u skitnji po ulicama, te oponašanjem vladara. U tebe je iz Judeje, Sirije i Egipta devet legija, netaknutih, nepro-rijedenih nikakvom bitkom, neoslabljenih neslogom, već vojnik očvrsnuo u službi i dobitnik u vanjskom ratu. Glavnina brodovlja, ala, kohorata i vrlo odani kraljevi, i tvoje iskustvo kojim sve nadilaziš. 77. Za nas ne tražim ništa više doli da nas ne broje iza Valensa i Cecine. Nemoj ipak Mucijana prezreti kao saveznika, kad ga nisi iskusio kao suparnika. Sebe pret-postavljam Viteliju, tebe sebi. Tvoj dom ima trijumfalno ime, dva mladića: jednoga već dorasla zapovjedništvu, i u prvim godinama vojne službe proslavljena i kod ger-manske vojske. Besmisleno bi bilo ne ustupiti carsku vlast onomu čijega bih sina posvojio da sam vladam. Inače, među nama neće biti istoga omjera u sreći i u nesreći; jer, ako pobijedimo, imat ću čast koju mi dadeš: pogibao i opasnosti podnijet ćemo u jednakoj mjeri. Ne, nego dapače, kako je i poštenije, ti upravljaj svojim vojskama, meni predaj rat i neizvjesnost bitaka. U oštrijoj stezi pro-vode danas život pobijedeni negoli pobjednici. Prve raspaljuje na junaštvo mržnja i želja za osvetom. Drugi slabe u bahatosti i tvrdoglavosti. Otvorit će i razotkriti prikrivene i nabrekle rane pobjedničke stranke upravo rat. Ništa mi veće pouzdanje ne leži u tvojoj budnosti, štedljivosti, mudrosti, negoli u Vitelijevoj otupjelosti, neiskustvu, krvoločnosti. Uostalom, bolji su nam izgledi u ratu negoli u miru; jer oni koji premišljaju - odustali su.« 78. Poslije Mucijanova govora ostali se stadoše još odvažnije tiskati oko njega, sokoliti ga, iznositi odgovore proroka i kretanja zvijezda. A on ne bijaše nepodložan takvu praznovjerju, jer je uskoro potom kao vrhovni

dominus Seleucum quendam mathematicum rectorem et praescium palam habuerit. Recursabant animo vetera omina: cupressus arbor in agris eius conspicua altitudine repente prociderat ac postera die eodem vestigio resur-gens procera et latior virebat. Grande id prosperumque consensu haruspicum et summa claritudo iuveni admodum Vespasiano promissa, sed primo triumphalia et consulatus et ludaicae victoriae decus implesse fidem ominis videba-tur: ut haec adeptus est, portendi sibi imperium credebat. Est ludaeam inter Syriamque Cannelus: ita vocant mon-tem deumque. Nec simulacrum deo aut templum - sic tra-didere maiores -: ara tantum et reverentia. Illic sacrifi-canti Vespasiano, cum spes occultas versaret animo, Basi-lides sacerdos inspectis identidem extis 'Quidquid est' inquit, 'Vespasiane, quod paras, seu domum exstruere seu prolatare

agros sive ampliare servitia, datur tibi magna sedes, ingentes termini, multum hominum.' Has ambages et statim exceperat fama et tunc aperiebat: nec quidquam magis in ore volgi. Crebriores apud ipsum sermones, quanto sperantibus plura dicuntur. Haud dubia destina-tione discessere Mucianus Antiochiam, Vespasianus Caesaream: illa Suriae, hoc ludaeae caput est. 79. Initium ferendi ad Vespasianum imperii Alexan-driae coeptum, festinante Tiberio Alexandro, qui kalendis luliis sacramento eius legiones adegit. Isque primus prin-cipatus dies in posterum celebratus, quamvis ludaicus exercitus V nonas lulias apud ipsum iurasset, eo ardore, ut ne Titus quidem filius exspectaretur, Syria remeans et consiliorum inter Mucianum ac patrem nuntius. Cuncta impetu militum acta non parata contione, non coniunctis legionibus. 80. Dum quaeritur tempus locus, quodque in re tali dif-ficillimum est, prima vox, dum animo spes timor, ratio casus obversantur, egressum cubiculo Vespasianum pauci milites, solito adsistent(es) ordine ut legatum salutaturi, imperatorem salutavere: tum ceteri adcurrere, Caesarem et Augustum et omnia principatus vocabula cumulare, mens a metu ad fortunam transierat: in ipso nihil tumi-dum, adrogans aut in rebus novis novum fuit. Ut primum

gospodar javno držao nekog zvjezdoznanca Seleuka kao savjetnika i vrača. Na um su mu dolazila davna znamenja: čempresovo stablo na njegovim poljima, znamenite visine, iznenada se bijaše srušilo, a slijedećega dana, dižući se s istoga mjesta, zazelenjelo se, visoko i još moćnije. Bilo je to veličanstveno i povoljno po jednodušnom sudu haru-spika, i najviša slava bila je obećana posve mladom Vespazijanu. No isprva se činilo da su se u trijumfalnim znacima i konzulatu, te časti judejske pobjede obistinila znamenja. Čim se ovoga domogao, počeo je vjerovati da mu se proriče carska vlast. Izmedu Judeje i Sirije nalazi se Karmel. Tako zovu brdo i božanstvo. A božanstvo nema ni lika ni hrama, tako zabilježiše stariji, - samo žrtvenik i strahopoštovanje. Vespazijanu, koji je ondje prinosio žrtvu gajeći u srcu potajne nade, svećenik Bazi-lid, promotrivši više puta iznutricu, reče: »Što god bilo, Vespazijane, to na što se spremaš - bilo graditi dom, bilo proširiti polja, bilo umnožiti poslugu - daje ti se: veliko mjesto, goleme međe, mnoštvo ljudi.« Ovu zagonet).ii smjesta prihvati glasina i poče je odgonetavati, i nista drugo ne bijaše većma na ustima svjetine. Kod njega -razgovori to češći što se više obraćalo onima koji se nadahu. S nesumnjivom odlučnošću raziđoše se - Mucijan u Antiohiju, Vespazijan u Cezareju. Jedna je glavni grad Sirije, druga Judeje. 79. Početak prijenosa carske vlasti na Vespazijana zbio se u Aleksandriji, zahvaljujući žurbi Tiberija Aleksandra koji je na julijske kalende na njegovo ime zakleo legije. 1 taj je dan kasnije slavljen kao prvi dan principata, iako je judejska vojska petoga dana prije julijskih nona polo-žila zakletvu pred njim u takvu žaru da se nije čekalo ni na Tita koji se vraćao iz Sirije kao prijenosnik ratnih osnova između Mucijana i oca. Sve je sprovedeno pod pritiskom vojnika, bez pripremanja skupštine, bez okup-Ijanja legije.

80. Dok se tražio trenutak, mjesto i - što je u takvoj prilici najteže - prva riječ, dok se u duši javljala nada, strah, razlog, slučaj, Vespazijana, izašla iz spavaće sobe, nekolicina vojnika, koja ga je stojeći u uobičajenom redu imala pozdraviti kao legata, pozdravi kao cara; tada dotr-čaše ostali te ga stadoše obasipati imenima Cezara i Augusta i svim naslovima principata. Strah se pretvorio u sreću. Na njemu samom ničega oholog, obijesnog ili, u

tantae altitudinis obfusam oculis caliginem disiecit, milita-riter locutus laeta omnia et adfluentia excepit; namque id ipsum opperiens Mucianus alacrem militem in verba Vespasiani adegit. Tum Antiochensium theatrum ingres-sus, ubi illis consultare mos est, concurrentes et in adula-tionem effusos adloquitur, satis decorus etiam Graeca facundia, omniumque quae diceret atque ageret arte qua-dam ostentator. Nihil aeque provinciam exercitumque accendit quam quod adseverabat Mucianus statuisse Vitel-lium, ut Germaircas legiones in Syriam ad militiam opul-entam quietamque transferret, contra Syriacis legionibus Germanica hiberna caelo ac laboribus dura mutarentur; quippe et provinciales sueto militum contubernio gaude-bant, plerique necessitudinibus et propinquitatibus mixti, et militibus vetustate stipendiorum nota et familiaria castra in modum penatium diligebantur. 81. Ante idus lulias Syria omnis in eodem sacramento fuit. Accessere cum regno Sohaemus haud spernendis viri-bus, Antiochus vetustis opibus ingens et servientium regum ditissimus, mox per occultos suorum nuntios exci-tus ab urbe Agrippa: ignaro adhuc Vitellio celeri naviga-tione properaverat. Nec minore animo regina Berenice partes iuvabat, florens aetate formaque et seni quoque Vespasiano magnificentia munerum grata. Quidquid pro-vinciarum adluitur mari Asia atque Achaia tenus quan-tumque introrsus in Pontum et Armenios patescit, iura-vere; sed inermes legati regebant, nondum additis Cappa-dociae legionibus. Consilium de summa rerum Beryti habitum. Illuc Mucianus cum legatis tribunisque et splen-didissimo quoque centurionum ac militum venit, et e ludaico exercitu lecta decora: tantum simul peditum equi-tumque et aemulantium inter se regum paratus speciem fortunae principalis effecerant. 82. Prima belli cura agere dilectus, revocare veteranos; destinantur validae civitates exercendis armorum officinis, apud Antiochenses aurum argentumque signatur, eaque cuncta per idoneos ministros suis quaeque locis festinabantur. Ipse Vespasianus adire hortari, bonos laude, seg-

novim okolnostima, neobičnog. Čim je otklonio sljepariju tolike uzvišenosti, progovorivši vojnički primi izraze općega veselja; jer, čekajući upravo na to Mucijan žustra vojnika zapriseže na zakletvu Vespazijanu. Ušavši tada u antiohijsko kazalište, gdje im je običaj da vijećaju, obrati se okupljenom narodu koji se podao ulagivanju,

dovoljno sjajan i u grčkoj govorničkoj vještini i sposoban da sve što govori i čini prikaže na izvjestan umjetnički način. Ništa nije provinciju i vojsku raspalilo toliko koliko Mucijanova tvrdnja da je Vitelije odlučio premjestiti germanske legije u Siriju, na bogatu i mirnu vojničku službu; s druge strane, sirijskim legijama zamijeniti sjedišta za germanske zimovnike, neprijatne zbog podneblja i mučnih poslova. Ta i provincijalci su se radovali uobičajenom druženju s vojnicima, većina njih u međusobnim prijateljskim i rod-binskim vezama, a i vojnici su Ijubili tabor, poznat im i udomaćen, zbog dugotrajne vojničke službe, poput kuć-nog ognjišta. 81. Prije julijskih ida sva je Sirija bila pod istom zaklet-vom. Pristupiše: i Sohem sa svojim kraljevstvom nezane-marivih snaga, Antioh, značajan zbog prastara imutka i najbogatiji od podložnih kraljeva. Uskoro je preko potaj-nih svojih glasnika iz Grada pozvan Agripa, koji je pohi-tio brzom plovidbom, a da za to još uvijek nije znao Vite-lije. S nimalo manjim oduševljenjem stranku je podupi-rala i kraljica Berenika, u cvijetu mladosti i Ijepote, draga čak i starcu Vespazijanu zbog veličanstvenih usluga. Sve provincije koje oplakuje more, sve tamo do Azije i Aheje, i sve prostranstvo unutar Ponta i Armenije položi zakletvu. Ali legati upravljahu bez oružane sile, jer Kapa-dokiji još uvijek nisu bile dodijeljene legije. Vijećanje o vrhovnom zapovjedništvu održano je u Beritu. Onamo dođe Mucijan s legatima i tribunima i najuglednijim od centuriona i vojnika, te izabrano i časno Ijudstvo iz judejske vojske. Toliko pješaštvo i konjaništvo na okupu, te kraljevi što se medusobno nadmetahu u ras-koši, uvećali su dojam carskog veličanstva. 82. Prva ratna briga: provođenje novačenja, pnovno pozivanje veterana. Određeni su moćni gradovi da pokrenu proizvodnju oružja; kod Antiohijaca kovano je zlato i srebro; i sve je to, po sposobnim pomoćnidma, na za to određenim mjestima, žurno obavljano. Sam je Ves-pazijan dolazio, sokolio, marljive hvalom, lijene primje-

nes exemplo incitare saepius quam coercere, vitia magis amicorum quam virtutes dissimulans. Multos praefecturis et procurationibus, plerosque senatorii ordinis honore percoluit, egregios viros et mox summa adeptos; quibus-dam fortuna pro virtutibus fuit. Donativom militi neque Mucianus prima contione nisi modice ostenderat, ne Vespasianus quidem plus civili bello obtulit quam alii in pace, egregie firmus adversus militarem largitionem eoque exercitu meliore. Missi ad Parthum Armeniumque legati provisumque, ne versis ad civile bellum legionibus terga nudarentur. Titum instare ludaeae, Vespasianum obtinere claustra Aegypti placuit: sufficere videbantur adversus Vitellium pars copiarum et dux Mucianus et Vespasiani nomen ac nihil arduum fatis. Ad omnes exer-citus legatosque scriptae epistulae praeceptumque, ut praetorianos Vitellio infensos reciperandae militiae prae-mio invitarent. 83. Mucianus cum expedita manu, socium magis impe-rii quam ministrum agens, non lento itinere, ne cunctari videretur, neque tamen properans, gliscere famam ipso spatio sinebat, gnarus modicas vires sibi et maiora credi de absentibus; sed legio sexta et tredecim vexillariorum milia ingenti agmine sequebantur. Classem e Ponto Byzantium adigi iusserat, ambiguus consilii, num omissa Moesia Dyrrachium pedite atque equite, simul longis navibus versum in Italiam mare clauderet, tuta pone ter-gum Achaia

Asiaque, quas inermes exponi Vitellio, ni praesidiis firmarentur; atque ipsum Vitellium in incerto fore, quam partem Italiae protegeret, si sibi Brundisium Tarentumque et Calabriae Lucaniaeque litora infestis classibus peterentur. 84. Igitur navium militum armorum paratu strepere provinciae, sed nihil aeque fatigabat quam pecuniarum conquisitio: eos esse belli civilis nervos dictitans Mucianus non ius aut verum in cognitionibus, sed solam magnitudi-nem opum spectabat. Passim delationes, et locupletissi-mus quisque in praedam correpti. Quae gravia atque intoleranda, sed necessitate armorum excusata etiam in pace

rom poticao češće negoli kažnjavao, manje se osvrcući na mane negoli na vrline prijatelja; mnoge je odlikovao pre-fekturama, prokuratorskim službama, ponajviše njih čašću senatorskoga staleža - izvanredne muževe koji su se uskoro domogli najvišega položaja. Nekima je ugled na-domjestio vrline. Dar u novcima nije ni Mucijan na prvoj skupštini obećao doli u umjerenoj količini, a Vespazijan nije ponudio više u građanskom ratu negoli drugi u miru - izvanredno nepopustljiv spram darivanja vojnika, te mu i vojska zbog toga bijaše čestitija. Upućeni su k Partima i Armencima poslanici, i povela se briga da se ne otkriju leda pošto se legije okrenu u građanski rat. Odlučeno je da se Tit ugnijezdi u Judeji, Vespazijan da zauzme ključna mjesta Egipta. Činilo se da protiv Vitelija dostaje dio četa i vojskovoda Mucijan, te ime Vespazijanovo i vjera da sudbini ništa nije nemoguće. Svim vojskama i legatima napisana su pisma, i naređeno je da pretori-jance, ogorčene na Vitelija, primame nagradom ponov-nog zadobivanja vojničke službe. 83. S lako naoružanom četom, gradeći se više savezni-kom vrhovnoga zapovjednika nego pomoćnikom, Mucijan nije putovao sporo da se ne bi činilo kako oklijeva, ali ni žurio, puštajući da se glasina širi zahvaljujući samoj udal-jenosti, svjestan da su u njega snage osrednje i da se većim drži ono što je daleko. No šesta legija i trinaest tisuća veksilaraca pratilo ga je u golemoj povorci. Bro-dovlje s Ponta dao je dovesti u Bizant, neodlučan bi li, okanivši se Mezije, pješaštvom i konajništvom zaposjeo Dirahij, a ratnim brodovima zatvorio more put Italije, ostavljajući za ledima zaštićene Aheju i Aziju; nenaoru-žane, one bi bile izložene Viteliju kad se ne bi utvrdile vojničkim posadama; sam će Vitelije biti u neizvjesnosti koji dio Italije da brani, ako mu neprijateljskim brodov-Ijem budu napadnuti Brundizij i Tamet, te obale Kala-brije i Lukanije. 84. Od opremanja brodova, vojnika, oružja odjeknuše, dakle, provincije, no ništa toliko ne zadavaše muke koliko utjerivanje novaca. Tvrdeći da su oni životna snaga građanskoga rata, Mucijan se pri presuđivanju nije obazirao na pravno i činjenično stanje, nego na samu količinu sred-stava. Posvuda prokazivanja, i one najbogatije pograbiše za plijen. To bijaše teško i nepodnošljivo, no opravdavalo se nužnošću naoružavanja i zadržalo se i u miru, mada

mansere, ipso Vespasiano inter initia imperii ad obtinen-das iniquitates haud perinde obstinante, donec indulgentia fortunae et pravis magistris didicit aususque est. Propriis quoque opibus Mucianus bellum iuvit, largus privatim, quo avidius de re publica sumeret. Ceteri conferendarum pecuniarum exemplum secuti, rarissimus quisque eandem in recuperando licentiam habuerunt. 85. Adcelerata interim Vespasiani coepta Illyrici exer-citus studio transgressi in partes. Tertia legio exemplum ceteris Moesiae legionibus praebuit: octava erat ac sep-tima Claudiana, imbutae favore Othonis, quamvis proelio non interfuissent. Aquileiam progressae, proturbatis qui de Othone nuntiabant laceratisque vexillis Vitellii nomen praeferentibus, rapta postremo pecunia et inter se divisa, hostiliter egerant. Unde metus et ex metu consilium, posse imputari Vespasiano quae apud Vitellium excu-sanda erant. Ita tres Moesicae legiones per epistulas adli-ciebant Pannonicum exercitum aut abnuenti vim para-bant. In eo motu Aponius Saturninus Moesiae rector pes-simum facinus audet, misso centurione ad interficiendum Tettium lulianum septimae legionis legatum ob simulta-tes, quibus causam partium praetendebat. lulianus com-perto discrimine et gnaris locorum adscitis per avia Moe-siae ultra montem Haemum profugit; nec deinde civili bello interfuit, per varias moras susceptum ad Vespa-sianum iter trahens et ex nuntiis cunctabundus aut prope-rans. 86. At in Pannonia tertia decima legio ac septima Gal-biana, dolorem iramque Bedriacensis pugnae retinentes, haud cunctanter Vespasiano accessere, vi praecipua Primi Antonii. Is legibus nocens et tempore Neronis falsi dam-natus inter alia belli mala senatorium ordinem recupera-verat. Praepositus a Galba septimae legioni scriptitasse Othoni credebatur, ducem se partibus offerens; a quo neglectus in nullo Othoniani belli usu fuit. Labantibus Vitellii rebus Vespasianum secutus grande momentum addidit, strenuus manu, sermone promptus, serendae in alios invidiae artifex, discordiis et seditionibus potens, raptor largitor, pace pessimus, bello non spemendus.

sam Vespazijan u početku svoga vladanja nije osobito nastojao da se provode nepravedni zahtjevi, dok, zahva-Ijujući naklonosti sreće i opakim učiteljima, i to nije nau-čio i postao bezobziran. Vlastitim je sredstvima Mucijan podupirao rat, darežljiv u svoje ime, da bi to pohlepnije uzimao od državnih dobara. Ostali su slijedili uobičajen postupak pri prikupljanju novaca, samo je rijetko koji primjenjivao isto bezakonje da bi prisvojio novac za sebe. 85. Ubrzani su u međuvremenu Vespazijanovi pothvati revnošću ilirske vojske, koja je prešla k stranci. Treća je legija pružila primjer ostalim legijama Mezije. Bijahu to osma, te sedma Klaudijevska, prožete Ijubavlju spram Otona, makar i nisu sudjelovale u bici. Dospjevjši u Akvileju, odagnaše one koji javljahu o Otonu i razderaše zastave s Vitelijevim imenom, oteše naposljetku novac i razdijeliše ga izmedu sebe, postupajući

kao neprijatelji. Odatle nasta strah, a iz straha misao da se može pripisati Vespazijanu ono što je valjalo opravdati kod Vitelija. Tako je došlo do toga te su tri mezijske legije preko pisama stale mamiti panonsku vojsku ili im spremati nasilje ako odbiju. U tom se metežu Aponije Saturnin, upravitelj Mezije, usudi na vrlo podlo djelo, poslavši centuriona da ubije Tetija Julijana, legata sedme legije, zbog Ijubomore koju je zakrivao probitkom stranke. Otkrivši opasnost, Julijan prizva poznavaoce onih krajeva, te po bespućima Mezije pobježe preko planine Hema, i otada nije sudjelovao u građanskom ratu, zavlačeći sa započetim putom k Vespazijanu zbog različitih zapreka, dok su glasnici javljali da oklijeva ili žuri. 86. A u Panoniji trinaesta legija i sedma Galbinska, zadržavajući bol i bijes zbog bedrijačke bitke, bez oklije-vanja pristupiše Vespazijanu, zahvaljujući osobitom utje-caju Prima Antonija. U sukobu sa zakonom, i u vrijeme Nerona osuđen zbog prijevare, među ostalim nevoljama rata i on povrati senatorski položaj. Postavljen od Galbe za zapovjednika sedmoj legiji, vjerovalo se da se dopisi-vao s Otonom nudeći se za vojskovođu stranci. Zanema-ren od njega, nije bio ni od kakve koristi u otonovskom ratu. U vrijeme opadanja Vitelijeve moći, pristavši uz Vespazijana, donio je odlučnu prevagu svojom smjelošću, hitrošću na jeziku, vještinom sijanja mržnje prema ostalima; silan u razdorima i bunama, grabežljivac i pot-kupljivač, u miru najgori, u ratu nezanemariv. Udružene luncti inde Moesici ac Pannonici exerdtus Delmaticum militem traxere, quamquam consularibus legatis nihil tur-bantibus. Tampius Flavianus Pannoniam, Pompeius Silvanus Dalmatiam tenebant, divites senes; sed procurator aderat Cornelius Fuscus, vigens aetate, claris natalibus, prima iuventa quaestus cupidine senatorium ordinem exuerat; idem pro Galba dux coloniae suae, eaque opera procurationem adeptus, susceptis Vespasiani partibus acerrimam bello facem praetulit: non tam praemiis peri-culorum quam ipsis periculis laetus pro certis et olim par-tis nova ambigua ancipitia malebat. Igitur movere et qua-tere, quidquid usquam aegrum foret, adgrediuntur. Scrip-tae in Britanniam ad quartadecimanos, in Hispaniam ad primanos epistulae, quod utraque legio pro Othone, adversa Vitellio fuerat; sparguntur per Gallias litterae; momentoque temporis Hagrabat ingens bellum, Illyricis exercitibus palam desciscentibus, ceteris fortunam secu-turis. 87. Dum haec per provincias a Vespasiano ducibusque partium geruntur, Vitellius contemptior in dies segnior-que, ad omnes municipiorum villarumque amoenitates resistens, gravi urbem agmine petebat. Sexaginta milia armatorum sequebantur, licentia corrupta; calonum numerus amplior, procacissimis etiam inter servos lixarum ingeniis; tot legatorum amicorumque comitatus, inhabilis ad parendum, etiam si summa modestia regeretur. Onera-bant multitudinem obvii ex urbe senatores equitesque, quidam metu, multi per adulationem, ceteri ac paulatim omnes, ne aliis proficiscentibus ipsi remanerent. Adgre-gabantur e plebe flagitiosa per obsequia Vitellio cogniti scurrae histriones aurigae, quibus ille amicitiamm deho-nestamentis mire gaudebat. Nec coloniae modo aut muni-cipia congestu copiarum, sed ipsi cultores arvaque maturis iam frugibus ut hostile solum vastabantur. 88. Multae et atroces inter se militum caedes, post sedi-tionem Ticini coeptam manente legionum auxiliorumque discordia; ubi adversus paganos certandum foret, con-sensu. Sed

plurima strages ad septimum ab urbe lapidem. Singulis ibi militibus Vitellius paratos cibos ut gladiato-

potom mezijske i panonske vojske povukoše za sobom dalmatskoga vojnika, premda konzularni legati nisu poti-cali bunu. Tampije Flavijan vladaše Panonijom, Pompej Silvan Dalmacijom, oba bogata i stara. No bio je tu upra-vitelj Kornelije Fusko, u muževnoj dobi, slavna porijekla. U ranoj se mladosti u želji za dobitkom bio odrekao sena-torskog staleža. Izjasnivši se za Galbu, kao voda svoje kolonije irjegovim se zagovorom domogao upraviteljstva, a odlučivši se za Vespazijanovu stranku, postao je najva-treniji ratni huškač. Radujući se ne toliko nagradama za opasnosti koliko samim opasnostima, volio je više novo, neizvjesno i pogibeljno negoli sigurno i odavna stečeno. Stoga oni počeše tresti i drmati i napadati na sve što je igdje bilo nevaljalo. Napisane su poslanice u Britaniju vojnicima četrnaeste, u Hispaniju vojnicima prve legije, jer su obje legije bile za Otona, protiv Vitelija; razaslana pisma po Galijama; u tren se oka razbuktao silan rat, budući da su se ilirske vojske otvoreno odmetale, a ostale bile spremne da podu za srećom. 87. Dok su Vespazijan i vođe stranke obavljali ovo po provincijama, Vitelije, prezreniji iz dana u dan i mlitaviji, zastajkujući kod svih dražesnih municipija i Ijetnikovaca, s teško naoružanom povorkom kretao je prema Gradu. Pratilo ga je šezdeset tisuća oružanika, oslabljelih od razuzdanosti; broj slugu još veći, ponašanje konjušara, čak i u usporedbi s robovima, vrlo bestidno. Pratnja toli-kih izaslanika i prijatelja neprikladna da se pokorava, kad bi se njome upravljalo i s najvećim obzirom. Mnoštvo su učinili još nesnosnijim senatori i vitezovi koji su mu hitjeli ususret iz grada, neki iz straha, mnogi iz ulagivanja, ostali, a malo-pomalo i svi, da ne zaostanu dok drugi kreću. Okupljahu se iz puka, vodeni sramotnom usluž-nošću, poznanici Vitelijevi: lakrdijaši, glumci i vozači, a tim se nečasnim poznanstvima izvanredno veselio. 1 nisu samo kolonije i municipiji pljačkani gomilanjem ratnih zaliha nego i ratari i njive sa zrelim već plodinama, kao da se radi o neprijateljskom tlu. 88. Međusobna krvoprolića vojnika mnogobrojna i strašna, jer je nakon pobune nastale u Ticinu vladao raz-dor između legija i pomoćnih četa. Kad se trebalo boriti protiv seljaka - jednodušnost. No najveći pokolj kod sed-mog miljokaza od grada. Tamo je svakom pojedinom voj-niku Vitelije dijelio pripremljena jela kao gladijatorsku

riam saginam dividebat; et effusa plebes totis se castris miscuerat. Incuriosos milites vernacula utebantur ur-banitate - quidam spoliavere, abscisis furtim balteis an accincti forent rogitantes. Non tulit ludibdum insolens contumeliarum animus: inermem populum gladiis inva-sere. Caesus inter alios pater militis, cum filium comita-retur; deinde agnitus, et volgata caede temperatum ab innoxiis. In urbe tamen trepidatum praecurrentibus passim militibus; forum maxime petebant cupidine visendi locum, in quo Galba iacuisset. Nec minus saevum specta-culum erant ipsi, tergis ferarum et ingentibus telis horren-tes,

cum turbam populi per inscitiam parum vitarent aut, ubi lubrico viae vel occursu alicuius procidissent, ad iur-gium, mox ad manus et ferrum transirent. Quin et tribuni praefectique cum terrore et armatorum catervis volita-bant. 89. Ipse Vitellius a ponte Mulvi insigni equo, paludatus accinctusque, senatum et populum ante se agens, quo minus ut captam urbem ingrederetur, amicorum consilio deterritus: sumpta praetexta et composito agmine incessit. Ouattuor legionum aquilae per frontem totidemque circa e legionibus aliis vexilla, mox duodecim alarum signa et post peditum ordines eques, dein quattuor et triginta co-hortes, ut nomina gentium aut species armorum forent, discretae. Ante aquilas praefecti castrorum tribunique et primi centurionum candida veste, ceteri iuxta suam quis-que centuriam, armis donisque fulgentes, et militum pha-lerae torquesque splendebant: decora facies et non Vitel-lio principe dignus exercitus. Sic Capitolium ingressus atque ibi matrem complexus Augustae nomine honoravit. 90. Postera die tamquam alterius civitatis senatum populumque magnificam orationem de semet ipso promp-sit, industriam temperantiamque suam laudibus adtollens, consciis flagitiorum ipsis qui aderant omnique Italia, per quam somno et luxu pudendus incesserat. Volgus tamen vacuum curis et sine falsi verique discrimine solitas aduFationes edoctum clamore et vocibus adstrepebat; ab-nuentique nomen Augusti expressere ut adsumeret, tam frustra quam recusaverat. 91. Apud civitatem cuncta interpretantem funesti omi-nis loco acceptum est, quod maximum pontificatum adep-

hranu, a raštrkani se puk raširio po čitavu taboru. Nepaž-Ijive su vojnike - ponašahu se kao da su rođeni u gradu - neki nevaljalci opljačkali, odrezavši im kradom poja-seve, zapitkujući ih jesu li opasni. Nije podnosio šalu duh nenavikao na poruge. Goloruk narod napadoše mače-vima. Ubijen je, između ostalih, i otac vojnika, dok je pratio sina, potom je prepoznat, i pošto se pročulo za pokolj, pošteđeni su nedužni. U Gradu je pak vladao strah, jer su se posvuda rastračali vojnici. Najviše su hrlili na Trg u želji da vide mjesto na kojem je poginuo Galba. Ne manje strašan prizor pružahu oni sami, nakostriješeni od životinjskih krzna i golemih kopalja, dok su se nespretno uklanjali gomili naroda, ili tamo gdje bi zbog klizava puta ili zbog sudara s nekim pali, prelazili na svađu, a potom na šake i oružja. Pa i tribuni i prefekti oblijetahu uokolo sa zastrašujućim čoporima oružanika. 89. Sam je Vitelije od Mulvijskog mosta, na gizdavu konju, zaogrnut vojničkom kabanicom i opasan mačem, tjerajući ispred sebe senat i narod, odvraćen savjetom prijatelja, da se ne bi činilo kako ulazi u osvojenarad, uzeo pretekstu i s mirnom povorkom stupao dalje. Ćetiri legij-ska orla na čelu, isto toliko zastava iz drugih legija s obiju strana, potom dvanaest bojnih znakova ala, a iza redova pješaka konjaništvo, pa trideset četiri kohorte, razvrstane prema imenima naroda ili vrsti naoružanja. Pred oriovima prefekti tabora, tribuni i predvodnici centurija u bijelom odijelu, ostali - svaki pored svoje centurije, blistajući od oružja i poklona; sjajile su se i toke i ogrlice vojnika. Krasan prizor i vojska dostojna nekoga drugoga vladara, ne Vitelija. Tako stupi na Kapitolij, i

zagrlivši ondje majku počasti je imenom Auguste. 90. Slijedećega dana, kao da je pred senatom i naro-dom nekoga drugoga grada, održi veličanstven govor o samome sebi, uzdižući pohvalama svoju poslenost i trez-venost, iako su za njegove opačine znali oni koji su bili nazočni i čitava Italija po kojoj je stupao u sramotnu besposličenju i razbludi. Svjetina je ipak, bezbrižna i ne razlučujući laž od istine, izvježbana u uobičajenim laska-njima, bučno klicala i iznudila, iako je odbijao ime Augu-sta, da ga prihvati tako bezrazložno kao što mu se i pro-tivio. 91. Kod građanstva, koje je u svemu gledalo neko zna-čenje, primljeno je kao poguban znak to što je, domo-

tus Vitellius de caerimoniis publicis XV kalendas Augu-stas edixisset, antiquitus infausto die Cremerensi Alliensi-que cladibus: adeo omnis humani divinique iuris expers, pari libertorum, amicorum socordia, velut inter temulen-tos agebat. Sed comitia consulum cum candidatis civiliter celebrans omnem infimae plebis rumorem in theatro ut spectator, in circo ut fautor adfectavit: quae grata sane et popularia, si a virtutibus proficiscerentur, memoria vitae prioris indecora et vilia accipiebantur. Ventitabat in sena-tom, etiam cum parvis de rebus patres consulerentur. Ac forte Priscus Helvidius praetor designatus contra studium eius censuerat. Commotus primo Vitellius, non tamen ultra quam tribunos plebis in auxilium spretae potestatis advocavit; mox mitigantibus amicis, qui altiorem iracundiam eius verebantur, nihil novi accidisse respondit, quod duo senatores in re publica dissentirent; solitum se etiam Thraseae contra dicere. Inrisere plerique impudentiam aemulationis; aliis id ipsum placebat, quod neminem ex praepotentibus, sed Thraseam ad exemplar verae gloriae legisset. 92. Praeposuerat praetorianis Pub^li)lium Sabinum a praefectura cohortis, lulium Priscum tum centurionem: Priscus Valentis, Sabinus Caecinae gratia pollebant; inter discordes Vitellio nihil auctoritatis. Munia imperii Caecina ac Valens obibant, olim anxii odiis, quae bello et castris male dissimulata pravitas amicorum et fecunda gignendis inimicitiis civitas auxerat, dum ambitu comitatu et immensis salutantium agminibus contendunt comparanturque, variis in hunc aut illum Vitellii inclinationibus. nec umquam satis fida potentia, ubi nimia est. Simul ipsum Vitellium, subitis offensis aut intempestivis blanditiis mutabilem, contemnebant metuebantque. Nec eo segnius invaserant domos hortos opesque imperii, cum flebilis et egens nobilium turba, quos ipsos liberosque patriae Galba reddiderat, nulla principis misericordia iuvarentur. Gra-tum primoribus civitatis etiam plebs adprobavit, quod reversis ab exilio iura libertorum concessisset, quamquam id omni modo servilia ingenia corrumpebant, abditis pecu-

gavši se vrhovnog svećeništva, Vitelije izdao oglas o jav-nim svetkovmama petnaestoga

dana prije augustovskih kalenda, od davnina nesretna zbog kremerskog i alijskog poraza. Toliko ne mareći ni za kakav Ijudski ili božanski zakon, uz jednak nemar oslobođenika i prijatelja, provo-dio je život kao među pijancima. No pribivajući skupštini za izbor konzula kao običan građanin s ostalim kandida-tima, težio je za odobravanjem najprostijeg puka, u kaza-lištu kao gledatelj, u cirku kao pokrovitelj. Bilo bi to drago zaista i omiljelo kod naroda da je potjecalo od vrlina, no uz spomen na prijašnji život primalo se kao nečasno i tašto. Dolazio je u senat i onda kad su oci vije-ćali i o neznatnim pitanjima. Tako je slučajno Prisko Hel-vidije, buduči pretor, glasao protiv njegove namisli. Ozlo-jeđen isprva, Vitelije prizva ipak samo pučke tribune u pomoć prezrenoj vlasti. Potom, na umirivanje prijatelja, koji strahovahu od još ozbiljnije njegove srditosti, odgo-vori da se nije zbilo ništa novo ako su se dva senatora razišla u mišljenjima o državnom poslu; i on da je običa-vao protusloviti Trazeji. Većina se rugala bestidnoj poredbi, drugima se dopadalo upravo to što nije nikoga od moćnika nego Trazeju odabrao za uzor istinske slave. 92. Za zapovjednike pretorijancima postavi Publilija Sabina, s dužnosti prefekta kohorte, i Julija Priska, tadašnjega centuriona. Prisko bijaše ii Valensovoj, Sabin u Cecininoj milosti. Zbog njihove nesloge u Vitelija nikakva ugleda. Poslove carske vlasti obavljahu Cecina i Valens, odavna u napetosti zbog mržnje koju je, slabo prikrivanu u ratu i taboru, izopačenost prijatelja i Grad izdašan u stvaranju neprijateljstava uvećavao, dok su se ogledali i uspoređivali u pridobijanju glasova, s pratnjom i neizmjernim povorkama poklonika, uz promjenjivu naklonost Vitelijevu prema ovom ili onom. A moć nije nikad postojana kad je pretjerana. Vitelija, prevrtljiva u iznenadnim uvredama ili nepriličnim laskanjima, u isto vrijeme i prezirahu i bojahu ga se. No zato su to revnije navalili na kuće, vrtove i imanja Carstva, budući da nevoljno i ubogo mnoštvo plemića, koje je s njihovom djecom Galba vratio u domovinu, nije podupirala nikakva sućut vladara. Postupkom povoljnim za prvake države bio je zadovoljan i puk, jer je povratnicima iz progonstva bio odstupio pravo na oslobođenike, premda su to na sve načine dovitljivi robovi nastojali obezvrijediti tako da su

•niis per occultos aut ambitiosos sinus, et quidam in domum Caesaris transgressi atque ipsis dominis potent-iores. 93. Sed miles, plenis castris et redundante multitudine in porticibus aut delubris et urbe tota vagus, non principia noscere, non servare vigilias neque labore firmari: per inlecebras urbis et inhonesta dictu corpus otio, animum libidinibus imminuebant. Postremo ne salutis quidem cura: infamibus Vaticani locis magna pars tetendit, unde crebrae in volgus mortes, et adiacente Tiberi Germa-norum Gallorumque obnoxia morbis corpora fluminis avi-ditas et aestus impatientia labefecit. Insuper confusus pra-vitate vel ambitu ordo militiae: sedecim praetoriae, quat-tuor urbanae cohortes scribebantur, quis singula milia inessent. Plus in eo dilectu Valens audebat, tamquam ipsum Caecinam periculo exemisset. Sane adventu eius partes convaluerant, et sinistrum lenti itineris rumorem prospero proelio verterat omnisque inferioris Germaniae miles Valentem adsectabatur, unde primum creditur Caecinae fides fluitasse. 94. Ceterum non ita ducibus indulsit Vitellius, ut non plus militi liceret. Sibi quisque

militiam sumpsere: quam-vis indignus, si ita maluerat, urbanae militiae adscribeba-tur; rursus bonis remanere inter legionarios aut alares volentibus permissum. Nec deerant qui vellent, fessi mor-bis et intemperiem caeli incusantes. Robora tamen legio-nibus alisque subtracta, convolsum castrorum decus, viginti milibus e toto exercitu permixtis magis quam electis. Contionante Vitellio postulantur ad supplicium Asiati-cus et Flavus et Rufinus duces Galliarum, quod pro Vin-dice bellassent. Nec coercebat eius modi voces Vitellius: super insitam [mortem] animo ignaviam conscius sibi instare donativom et deesse pecuniam omnia alia militi largiebatur. Liberti principum conferre pro numero mancipiorum ut tributum iussi: ipse sola perdendi cura stabula aurigis exstruere, circum gladiatorum ferarumque specta-culis opplere, tamquam in summa abundantia pecuniae inludere.

sklonili novac u potajna ili nedostupna skrovišta, a neki, prešavši u kuću Cezara, postali moćniji i od samih gospo-dara. 93. A vojnik, zbog pretrpana tabora i preobilja svjetine u skitnji po trijemovima ili svetištima i po Sitavu gradu, nije znao za zborno mjesto, nije držao straže, niti se jačao u radu. Po mjestima Grada, zamamnim i nedostojnim spomena, uništavahu tijelo u besposlici, duh u nasladama. •Naposljetku nije ih bilo briga ni za život: velik se dio njih utaborio na ozloglašenim položajima Vatikana, odakle učestaše smrti među svjetinom. A uz obližnji Tiber tjelesa Germana i Gala podložna bolestima upropastila je želja za kupanjem i neotpornost prema žezi. Povrh svega, zbog izopačenosti li častohleplja poremećen je red vojničke službe: popisivahu se šesnaest pretorijskih i četiri gradske kohorte, u kojima je bilo po tisuću vojnika. U tom se novačenju odvažnijim pokazao Valens, kao da je tobože htio samoga Cecinu osloboditi od opasnosti. No njegovim je dolaskom stranka doista postala moćnija, i nepovoljan se glas o sporom putu zahvaljujući sretnoj bici bio pre-okrenuo, te svi vojnici Donje Germanije stadoše pristajati uza nj, zbog čega se prvi put, kako se vjeruje, pokolebala odanost Cecinina. 94. Vitclije, usotalom, nije toliko gledao kroz prste vojskovodama, da ne bi još i više dopuštao vojniku. Svatko je sebi odabirao vojničku službu; makar nedosto-jan, ako je tako volio, upisivao se u gradsko vojništvo. Čestitima je, s druge strane, preostajalo da se, ako hoće, upišu u legionare ili vojnike ala. 1 bilo ih je koji su to htjeli, iscrpljeni od bolesti i tužeći se na nezdravo pod-neblje. Legije i ale ipak su lišene udarne snage, potkopan je ugled tabora, budući da je u njemu dvadeset tisuća voj-nika iz čitave vojske bilo većma pomiješano negoli oda-brano. Dok je Vitelije držao skupštinu, zatražena je smrtna kazna za Azijatika, Flava i Rufina, vojskovođe Galija, jer su ratovali na Vindeksovoj strani. A Vitelije nije sprečavao takve glasove: povrh urođene lijenosti duha, svjestan da ga čeka novčani dar, a nedostaje mu novca, sve je ostalo velikodušno dopuštao vojniku. Nare-deno je da oslobođenici careva prinesu porez prema broju robova. Sam je, iz čiste brige za rasipanjem, gradio staje za vozare, ispunjavao cirk predstavama gladijatora i zvje-radi, poigravajući se kao da živi u najvećem obilju novca.

95. Quin et natalem Vitellii diem Caecina ac Valens editis tota urbe vicatim gladiatoribus celebravere ingenti paratu et ante illum diem insolito. Laetum foedissimo cui-que apud bonos invidiae fuit, quod exstructis in campo Martio aris inferias Neroni fecisset. Caesae publice victi-mae cremataeque; facem Augustales sub- ^di)dere, quod sacerdotium, ut Romulus Tatio regi, ita Caesar Tiberius luliae genti sacravit. Nondum quartus a victoria mensis, et libertus Vitellii Asiaticus Polyclitos Patrobios et vetera odiorum nomina aequabat. Nemo in illa aula probitate aut industria certavit unum ad potentiam iter, prodigis epulis et sumptu ganeaque satiare inexplebiles Vitellii libi-dines. Ipse abunde ratus, si praesentibus frueretur, nec in longius consultans, noviens milliens sestertium paucissimis mensibus intervertisse creditur. Magna et misera civitas, eodem anno Othonem, Vitellium passa, inter Vinios Fabios, Icelos Asiaticos varia et pudenda sorte agebat, donec successere Mucianus et Marcellus et magis alii homines quam alii mores.

96. Prima Vitellio tertiae legionis defectio nuntiatur, missis ab Aponio Saturnino epistulis, antequam is quoque Vespasiani partibus adgregaretur; sed neque Aponius cuncta, ut trepidans re subita, perscripserat, et amici adu-lantes mollius interpretabantur: unius legionis eam sedi-tionem, ceteris exercitibus constare fidem. In hunc modum etiam Vitellius apud milites disseruit, praetoria-nos nuper exauctoratos insectatus, a quibus falsos rumo-res dispergi; nec ullum civilis belli metum adseverabat, suppresso Vespasiani nomine et vagis per urbem militi-bus, qui sermones populi coercersnt. Id praecipuum ali-mentum famae erat. 97. Auxilia tamen e Germania Britanniaque et Hispa-niis excivit, segniter et necessitatem dissimulans. Perinde legati provinciaeque cunctabantur, Hordeonius Flaccus suspectis iam Batavis anxius proprio bello, Vettius Bola-nus numquam satis quieta Britannia, et uterque ambigui, neque ex Hispaniis properabatur, nullo tum ibi consulari: trium legionum legati, pares iure et prosperis Vitellii

95. 1 rođendan su, štoviše, Vitelijev Cecina i Valens proslavili priredivši u čitavu gradu po gradskim četvrtima gladij atorske igre, s golemom opremom i dotada neuobi-čajenom. Ugodno bijaše prostoj svjetini, no kod čestitih izazva mučan dojam što je, podigavši žrtvenike na Mar-tovu polju, priredio posmrtnu svečanost Neronu. Zaklane su javno i spaljene žrtvene životinje. Zublju podmetnuše Augustalci, svećeništvo što ga je, onako kao što je Romul kralju Taciju, Cezar Tiberij'e posvetio julijevskom rodu. Ne navrši se ni četvrti mjesec od pobjede, a oslobođenik Vitelijev Azijatik dostigne Poliklite i Patrobije i omražena imena staroga doba. Nitko se na onom dvoru nije nadme-tao u postenju ili radinosti. Jedini put do moći: rasipnim gozbama i troškom te pijankama namiriti

nezasitne Vite-lijeve požude. Misleći da je dovoljno ako uživa u sadaš-njem stanju i ne razmišljajući unaprijed u vrlo je malo mjeseci rasuo, kako se vjeruje, devet stotina milijuna sestercija. A bijedno je gradanstvo, pretrpjevši u istoj godini jednog Otona i jednog Vitelija, provodilo vrijeire pod promjenljivom i sramotnom sudbinom, među Vini-jima i Fabijima, Icelima i Azijaticima, dok ih nisu zami-jenili Mucijan i Marcel, i većma druge osobe nego li drugi značajevi. 96. Prvo je Viteliju javljeno o odmetništvu treće legije, i to pismom Aponija Saturnina, prije negoli se i on pri-družio Vespazijanovoj stranci. No ni Aponije, preplašen izenenadnim događajem, nije sve opisao, a i prijatelji su, laskajući, prikazivali to u blažem svijetlu: to je pobuna jedne legije, ostale su vojske vjerne. Na ovaj način govo-rio je i Vitelije pred vojnicima, napavši nedavno otpu-štene pretorijance, tvrdeći da oni šire lažne glasine i da nema nikakva straha od građanskoga rata, prešutjevši Vespazijanovo ime i pustivši da po gradu lutaju vojnici kako bi zapriječili razgovore naroda. To je istom bila izvanredna hrana glasini. 97. Ipak iz Germanije i Britanije te iz Hispanije podig-ne pomoćne čete, lijeno i ne priznajući nevolju. Legati i provincije isto tako oklijevahu: Hordeonije Flak, uz Batavce koji su već postali sumnjivi, u strahu zbog rata na vlastitu području; Vetije Bolan zbog nikad dovoljno mirne Britanije; obojica neodlučni. A iz Hispanija nikakve žurbe, jer tamo tada ne bijaše nikakva konzulara. Legati triju legija, izjednačeni po pravima, koji bi se

rebus certaturi ad obsequium, adversam eius fortunam ex aequo detrectabant. In Africa legio cohortesque delectae a Clodio Macro, mox a Galba dimissae, rursus iussu Vitellii militiam cepere; simul cetera iuventus dabat impigre nomina. Ouippe integrum illic ac favorabilem proconsulatum Vitellius, famosum invisumque Vespasia-nus egerat: proinde socii de imperio utriusque coniecta-bant, sed experimentum contra fuit. 98. Ac primo Valerius Festus legatus studia provincia-lium cum fide iuvit; mox nutabat, palam epistulis edictis-que Vitellium, occultis nuntiis Vespasianum fovens et haec illave defensurus, prout invaluissent. Deprehensi cum litteris edictisque Vespasiani per Raetiam et Gallias militum et centurionum quidam ad Vitellium missi necan-tur: plures fefellere, fide amicorum aut suomet astu occul-tati. Ita Vitellii paratus noscebantur, Vespasiani consi-liorum pleraque ignota, primum socordia Vitellii, dein Pannonicae Alpes. Praesidiis insessae nuntios retinebant. Mare quoque etesiarum flatu in Orientem navigantibus secundum, inde adversum erat. 99. Tandem inruptione hostium atrocibus undique nun-tiis exterritus Caecinam ac Valentem expedire ad bellum iubet. Praemissus Caecina, Valentem e gravi corporis morbo tum primum adsurgentem infirmitas tardabat. Longe alia proficiscentis ex urbe Germanici exercitus spe-cies: non vigor corporibus, non ardor animis; lentum et rarum agmen, fluxa arma, segnes equi; impatiens solis pulveris tempestatum, quantumque hebes ad sustinendum laborem miles, tanto ad discordias promptior. Accedebat huc Caecinae

ambitio vetus, torpor recens, nimia fortunae indulgentia soluti in luxum, seu perfidiam meditanti infringere exercitus virtutem inter artes erat. Credidere plerique Flavii Sabini consiliis concussam Caecinae men-tem, ministro sermonum Rubrio Gallo: rata apud Vespa-, sianum fore pacta transitionis. Simul odiorum invidiaeque erga Fabium Valentem admonebatur, ut impar apud Vitellium gratiam viresque apud novum principem para-ret.

inače nadmetali u poslušnosti da je Vitelijev položaj bio povoljan, u jednakoj su je mjeri uskraćivali kad se našao u nevolji. U Africi legija i kohorte unovačene od Klodija Macera, potom raspuštene od Galbe, ponovo se po zapo-vijedi Vitelijevoj primiše vojništva. U isto je vrijeme i ostala mladež spremno odlazila u vojnike. Ta ondje je Vitelije proveo pošten i uzoran prokonzulat, Vespazijan ozloglašen i omražen; po tome su saveznici nagađali i o vlasti jednoga i drugoga, no iskustvo je pokazalo suprotno. 98. 1 legat Valerije Festo je odano pomagao nastojanja provincijalaca. Uskoro se stade kolebati, u pismima i oglasima javno podupirući Vitelija, potajnim glasnicima Vespazijana, odlučivši da zastupa ovu ili onu stranu, ovisno o tome koja će preuzeti vodstvo. Uhvaćeni s pis-mima i oglasima u Reciji i po Galijama, neki od vojnika i centuriona poslani su k Viteliju i ubijeni. Većina ih umače zahvaljujući odanosti prijatelja ili vlastitoj lukav-štini. Tako su se Vitelijeve priprema saznavale, Vespazi-janove namjere većinom ostajale nepoznate. Isprva zbog Vitelijeva nemara, no potom Panonske Alpe, zaposjed-nute vojničkim posadama, zaustavljahu glasnike. More je također zbog godišnjih vjetrova bilo povoljno za plovidbu na istok, u suprotnom pravcu nepovoljno. 99. Napokon, preplašen strahovitim vijestima sa svih strana o provali neprijatelja, zapovjedi da se Cecina i Valens spremaju za rat. Naprijed je poslan Cecina. Valensa, koji se istom pridizao iz teške bolesti, priječila je slabost. Sasvim je drugačija bila slika germanske vojske pri polasku iz grada: bez tjelesne svježine, bez duhovnog žara, troma i isprekidana povorka, trošno oružje, spori konji; vojnik - ne podnoseći sunce, prašinu i nevrijeme, i slab da odoli naporu, ali to spremniji na prevrat. K ovomu je nadolazilo i staro častohleplje Cecinino, sadašnja mlitavost čovjeka koji se zbog pretjerane nakl5nosti sudbine podao raskoši ili koji je snujući izdaju nastojao slćmiti junaštvo vojske. Većina ih je držala da je Cecinino uvjerenje uzdrmao svojim razboritim savjetima Flavije Sabin, uz posredništvo Rubrija Gala: Vespazijan će pristati na uvjete prelaska. Mržnja ga je, a ujedno i zavist prema Fabiju Valensu, silila da, zapostavljen kod Vitelija, milost i moć zadobiva kod novog vladara.

100. Caecina e complexu Vitellii multo cum honore digressus partem equitum ad occupandam Cremonam pra-emisit. Mox vexilla primae, quartae, quintae decumae, sextae decumae legionum, dein quinta et duoetvicensima secutae; postremo agmine unaetvicensima Rapax et prima Italica incessere cum vexillariis trium Britannicarum legionum et electis auxiliis. Profecto Caecina scripsit Fabius Valens exercitui, quem ipse ductaverat, ut in iti-nere opperiretur: sic sibi cum Caecina convenisse. Qui praesens eoque validior mutatum id consilium finxit, ut ingruenti bello tota mole occurreretur. Ita adcelerare legiones, Cremonam, pars Hostiliam petere iussae: ipse Ravennam devertit praetexto classem adloquendi: mox patiiit secretum componendae proditionis quaesitum. Namque Lucilius Bassus post praefecturam alae Raven-nati simul ac Misenensi classibus a Vitellio praepositus, quod non statim praefecturam praetorii adeptus foret, ini-quam iracundiam flagitiosa perfidia ulciscebatur. Nec sciri potest traxeritne Caecinam, an, quod evenit inter malos ut et similes sint, eadem illos pravitas impulerit. 101. Scriptores temporum, qui potiente rerum Flavia domo monimenta belli huiusce composuerunt, curam pacis et amorem rei publicae, corruptas in adulationem causas, tradidere: nobis super insitam levitatem et prodito Galba vilem mox fidem aemulatione etiam invidiaque, ne ab aliis apud Vitellium anteirentur, pervertisse ipsum Vitellium videntur. Caecina legiones adsecutus centur-ionum militumque animos obstinatos pro Vitellio variis artibus subruebat: Basso eadem molienti minor difficultas erat. Lubrica ad mutandam fidem classe ob memoriam recentis pro Othone militiae.

100. Otišavši iz zagrljaja Vitelijeva s velikom počašću, Cecina uputi naprijed dio konjaništva da zaposjedne Kre-monu. Uskoro krenuše za njim odjeli prve, četvrte, petnaeste i šesnaeste legije, potom peta i dvadesetdruga, u zaleđu nastupiše dvadesetprva Neodoljiva i prva Italska, s veksilarcima triju britanskih legija i izabranim pomoćnim četama. Po odlasku Cecine Fabije Valens napisa vojsci, koju bijaše vodio, da ga čeka na putu: tako da se dogo-vorio sa Cecinom. No onaj koji bijaše nazočan, pa time i utjecajniji, slaga da je odluka izmijenjena kako bi se, bukne li rat, udarilo punom snagom. Stoga je naređeno da legije pohite u Kremonu, dio da pođe u Hostiliju. On sam skrenu u Ravenu pod izgovorom da se obrati floti; uskoro se otkri potajna namisao o snovanju izdaje: jer, Lucilije Bas, nakon prefekture nad alom postavljen za zapovjednika ravenskoj i mizenskoj floti, zbog toga što se odmah nije

domogao pretorijske prefekture nemilostivu je srdžbu pokušao izravnati sramotnom izdajom. 1 ne može se znati da li je za sobom povukao Cecinu ili ih je - što se dogada među pokvarenima: da su i međusobno slični - ista opakost navela na to. 101. Povjesnici koji su za vladavine flavijevske kuće sastavili povijesti ovoga rata naveli su laskom izopačene uzroke: brigu za mir i Ijubav prema državi. Nama se čini da su oni, pored urođene prevrtljivosti, a i stoga što je nakon izdaje Galbe vjernost uskoro došla na malu cijenu, te iz sup^rništva i zavisti da ih drugi ne preteknu kod Vitelija, upropastili i samoga Vitelija. Dostigavši legije, Cecina je različitim spletkama pokušavao podrovati duhove centuriona i vojnika odane Viteliju. Bas, koji se trudio oko istog, imao je manje poteškoća, jer je flotu bilo lako navesti da pogazi zadanu riječ zbog uspomene na nedavnu vojnu službu na Otonovoj strani.

LIBER TERTIVS 1. Meliore fato fideque partium Flavianarum duces consilia belli tractabant. Poetovionem in hiberna tertiae decimae legionis convenerant. Illic agitavere, placeretne obstrui Pannoniae Alpes, donec a tergo vires universae consurgerent, an ire comminus et certare pro Italia con-stantius foret. Quibus opperiri auxilia et trahere bellum videbatur, Germanicarum legionum vim famamque extol-lebant, et advenisse mox cum Vitellio Britannici exercitus robora: ipsis nec numerum parem pulsarum nuper legionum et, quamquam atrociter loquerentur, minorem esse apud victos animum. Sed insessis interim Alpibus venturum cum copiis Orientis Mucianum; superesse Vespasiano mare classes studia provinciarum, per quas velut alterius belli molem cieret. Ita salubri mora novas vires adfore, e praesentibus nihil periturum. 2. Ad ea Antonius Primus (is acerrimus belli contiona-tor) festinationem ipsis utilem, Vitellio exitiosam disse-ruit. Plus socordiae quam fiduciae acessisse victoribus; neque enim in procinctu et castris habitos: per omnia Ita-liae municipia desides, tantum hospitibus metuendos, quanto ferocius antea egerint, tanto cupidius insolitas voluptates hausisse. Circo quoque ac theatris et amoeni-tate urbis emollitos aut valetudinibus fessos; sed addito spatio rediturum et his robur meditatione belli; nec procul Germaniam, unde vires; Britanniam freto dirimi, iuxta Gallias Hispaniasque, utrimque viros equos tributa, ipsamque Italiam et opes urbis; ac si inferre arma ultro velint, duas classes vacuumque

Illvricum mare. Quid tum claustra montium profutura? Quid tractum in aestatem aliam bellum? Unde interim pecuniam et commeatus? Quin potius eo ipso uterentur, quod Pannonicae legiones deceptae magis quam victae resurgere in ultionem prope-rent, Moesici exercitus integras vires attulerint. Si nume-rus militum potius quam legionum putetur, plus hinc roboris, nihil libidinum; et profuisse disciplinae ipsum pudorem; equites vero ne tum quidem victos, sed quam-quam rebus adversis disiectam Vitellii aciem. 'Duae tunc Pannonicae ac Moesicae alae perrupere hostem: nunc

TREĆA KNJIGA 1. Pod boljim usudom i s više samopouzdanja rasprav-Ijahu o ratnim osnovama vođe flavijevske stranke. Pri-spjeli su bili u Petovion, zimski tabor trinaeste legije. Tu su se dogovorili treba li zatvoriti prijevoje Panonskih Alpa dok se s leda ne podignu cjelokupne snage ili će biti razboritije pobiju li se prsa o prsa i odluče bitku za Italiju. Oni koji su smatrali da treba čekati na pomoćne čete i odugovlačiti ratom uzdizali su snagu i slavu germanskih legija i tvrdili da je upravo sada s Vitelijem stigla glavnina britanske vojske! Oni sami niti su brojem ravnopravni, zbog nedavno razbijenih legija, i, premda govore osorno, manja je hrabrost u pobijeđenih. Ali, dok u međuvre-menu zaposjednu Alpe, s istočnim četama doći će Muci-jan. Vespazijanu preostaje more, brodovlje, naklonost provincija, čime bi mogao iznova podići moćan rat. Tako će se spasonosnim odlaganjem pojaviti nove snage, a od sadašnjih prilika ništa se neće upropastiti. 2. Na to Antonije Prim (taj najostriji ratni smutljivac) razloži da ]e njima žurba korisna, Viteliju pogubna. »U pobjednika više je mlitavosti, manje samopouz-danja: niti se vježbaju, niti se drže tabora. Besposliče po svim municipijima Italije, na strah su gostoprimcima; koliko su se prije drzovitije ponašali, toliko su sada neo-buzdaniji u neiskušanim užicima. Razmaženi su cirkom i kazalištima i ugodnošću grada ili iscrpljeni bolestima. No, dade li im se vremena, pripremanjem za rat i ovima će se vratiti čvrstima. Nije daleko Germanija, odakle im snage, Britanija je razdvojena tjesnacem, blizu su Galije i Hispanije, s obiju strana Ijudi, konji, ratni porezi, a i sama Ita-lija i bogatstva Grada; a ako požele napasti, dvije su im flote na raspolaganju i nebranjeno Ilirsko more. Kakva im korist tada od alpskih prijevoja? Od rata odgođena za iduće Ijeto? Odakle u međuvremenu novac i živež? Zašto da ne iskoriste to što panonske legije - prevarene prije negoli pobijeđene - žure da se dignu na osvetu, a mezijske vojske donose svježe snage? Ako li se gleda na broj vojnika a ne na broj legija, u ovih je više čvrstine, nimalo raspuštenosti. A sama sramota koristila je stezi. Konjanici nisu čak ni tada pobijeđeni, već je Vitelijev bojni red razbijen, iako su bili u nepovoljnom položaju. Dvije su se tada panonske i mezijske ale probile kroz

sedecim alarum coniuncta signa pulsu sonituque et nube ipsa operient ac superfundent

oblitos proeliorum equites equosque. Nisi quis retinet, idem suasor auctorque consilii ero. Vos, quibus fortuna in integro est, legiones conti-nete: mihi expeditae cohortes sufficient. lam reseratam militi
neprijatelja: sada će šesnaest združenih bojnih znakova ala gromoglasnim topotom i samim oblakom prekriti i raz-liti se po konjanicima i konjima koji su se već odvikli od bitaka. Ako me tko ne zadrži, bit ću i predlagač i izvršitelj ovog nauma. Vi, kojima je sreća naklonjena, zadržite legije! Meni će dostajati lako naoružane kohorte. Začas ćete čuti da je vojniku otvorena Italija, slomljena moć Vitelijeva. Godit će slijediti i stupati za stopama pobjed-nika.« 3. Plamtećim okom, strašnim glasom, da ga što dalje čuju (i doista su se u ratno vijeće bili umiješali centurioni i poneki od vojnika) tako je to izgovorio da ohrabri oprezne i zabrinute i da ga prosti vojnici i ostali, prezrevši mlitavost drugih, uzdižu pohvalama kao jedinog mužev-nog vojskovođu. To mišljenje o sebi pokrenuo je odmah na onoj skupštini na kojoj, pročitavši Vespazijanovo pismo, nije govorio nejasno, kao većina njih, da se ne bi dogodilo da ga kasnije tumače kako komu odgovara. Činilo se da se otvoreno zauzeo

za stvar stranke ne bi li kod vojnika stekao što veći ugled kao drugi u krivici i slavi. 4. Ugledom je odmah iza njega štajao prokurator Kor-nelije Fusko. 1 on je običavao nemilosrdno napadati Vite-lija i u slučaju neuspjeha nije mu preostajala nikakva nada. Tampije Flavijan, po naravi a i zbog starosti okli-jevalo, pobuđivao je sumnje u vojnika, jer su mislili da nije zaboravio na blisko prijateljstvo s Vitelijem. Držalo se da je tražio priliku za izdaju, jer je na početku kretanja legija htio pobjeći, a kasnije je dragovoljno ostao. Želja za prevratom natjerala je naime Flavijana da, napustivši Panoniju, upadne u Italiju i, izmakavši opasnosti, ponovo uzme ime legata i umiješa se u građanski rat, na nagovor Kornelija Fuska, ne stoga što bi ovomu trebala Flavija-nova djelatnost nego da se konzularnom imenu poda častan izgled upravo u vrijeme stranačkih nemira. 5. Kako bi, međutim, ostalo nekažnjeno, a korisno, ako se rat prebaci u Italiju, napisano je Aponiju Satur-ninu neka pohita s mezijskom vojskom. A da nenaoru-žane provincije ne budu izložene barbarskim narodima, sarmatski i jazitski prvaci, koji su držali općinsku vlast, primljeni su u suvojništvo. Nudili su i pješake i konja-ništvo, u čemu su jedino jaki. Ta je ponuda odbijena da se ne bi u postojećoj neslozi pokrenula vanjska neprija-

aut maiore ex diverso mercede ius fasque exuerent. Tra-huntur in partes Sido atque Italicus reges Sueborum, quis vetus obsequium erga Romanos et gens fidei quam iussorum patientior. Posita in latus auxilia, infesta Raetia, cui Porcius Septiminus procurator erat, incorruptae erga Vitellium fidei. Igitur Sextilius Felix cum ala Auriana et octo cohortibus ac Noricorum iuventute ad occupandam ripam Aeni fluminis, quod Raetos Noricosque interfluit, missus. Nec his aut illis proelium temptantibus, fortuna partium alibi transacta. 6. Antonio vexillarios e cohortibus et partem equitum ad invadendam Italiam rapienti comes fuit Arrius Varus, strenuus bello, quam gloriam et dux Corbulo et prosperae in Armenia res addiderant. Idem secretis apud Neronem sermonibus ferebatur Corbulonis virtutes criminatus; unde infami gratia primum pilum adepto laeta ad praesens male parta mox in perniciem vertere. Sed Primus ac Varus occupata Aquileia per proxima quaeque ac Opitergii et Altini laetis animis accipiuntur. Relictum Altini praesi-dium adversus classis Ravennatis (conatus), nondum defectione eius audita. Inde Patavium et Ateste partibus adiunxere. Illic cognitum tris Vitellianas cohortes alam-que, cui Sebosianae nomen, ad Forum Alieni ponte iuncto consedisse. Placuit occasio invadendi incuriosos; nam id quoque nuntiabatur. Luce prima inermos pleros-que oppressere. Praedictum, ut paucis interfectis ceteros pavore ad mutandam fidem cogerent. Et fuere qui se sta-tim dederent: plures abrupto ponte instanti hosti viam abstulerunt. 7. Volgata victoria, post principia belli secundum Fla-vianos data legiones septima Galbiana, tertia decima Gemina cum Vedio Aquila legato Patavium alacres veniunt. Ibi pauci dies ad requiem sumpti, et Minicius lustus praefectus castrorum legionis septimae, quia adduc-tius quam civili bello imperitabat, subtractus militum irae ad Vespasianum missus est. Desiderata diu res interpre-tatione gloriaque ^in) maius accipitur, postquam Galbae imagines discordia temporum subversas in omnibus muni-cipiis recoli iussit

Antonius, decorum pro causa ratus, si

teljstva ili većom nagradom od protivničke stranke naru-šilo pravo i zakon. U stranku su uvučeni Sidon i Italik, kraljevi Sveba, koji su odavna bili pokoreni Rimljanima, poznati kao narod koji lakše drži zadanu riječ nego zapo-vijedi. Pomoćne čete postavljene su s boka zbog nemira u Reciji, kojoj je prokurator bio Porcije Septimin, pot-puno odan Viteliju. Stoga je Sekstilije Feliks s Aurijevom alom i osam kohorata te s momčadi Noričana poslan da zaposjedne obalu rijeke Ena što teče između Recije i Norika. Ni jedni ni drugi nisu okušali bojnu sreću, sud-bina stranaka riješena je drugdje. 6. Antoniju, koji je žurno vodio veksilarce iz kohorata i dio konjaništva u napad na Italiju, pratilac je bio Arije Var, odvažan ratnik, kojemu su slavu uvećali vojskovoda Korbulon i uspješni pothvati u Armeniji. Pričalo se da je u tajnim razgovorima kod Nerona klevetao Korbulona. Sramotnom je potom udvornošću postigao mjesto primipila, no časovita ga je ugodnost, nepošteno stecena, uskoro odvela u propast. Prim i Var, zaposjevši Akvileju, s veseljem su dočekivani po bliskoj okolici Opitergija i Altina. Ostavljena je posada u Altinu protiv pokušaja ravenske flote, dok se još nije bilo čulo za irjezino odmet-ništvo. Nato su se i Patavij i Atest pridružili stranci. Ondje se saznalo da su se tri vitelijpvske kohorte i ala, pod imenom Sebozova, utaborile kod mjesta Forum Alieni, sagradivši most od spojenih lađa. Odlučili su isko-ristiti priliku da ih napadnu nepripravne: i to je naime bilo dojavljeno. U ranu zoru navališe na većinom nenaoružane. Naređeno je da ih nekoliko ubiju, a ostale stra-hom prisile na promjenu vjernosti. 1 bilo ih je koji su se smjesta predavali. Veći dio vojske, srušivši most, onemo-gućio je pristup nadirućem neprijatelju. 7. Kad se nakon početaka rata povoljnih za flavijevce pročulo za pobjedu, sedma legija Galbinska i trinaesta Blizanka pristigoše veselo u Patavij s legatom Vedijem Akvilom. Tu su se nekoliko dana odmarali, i Minicije Just, prefekt tabora sedme legije, budući da je zapovije-dao oštrije negoli je uobičajeno u gradanskom ratu, uklo-njen je vojničkoj srdžbi i poslan k Vespazijanu. Ono za čim se dugo čeznulo dobivalo je još veće značenje u hva-stavim prepričavanjima, pošto je Antonije zapovjedio da se u svim municipijima ponovo postave i časte Galbina poprsja srušena u nemirnim vremenima, smatrajući da je

placere Galbae principatus et partes revirescere crederen-tur. 8. Quaesitum inde, quae sedes bello legeretur. Verona potior visa, patentibus circum campis ad pugnam eque-strem, qua praevalebant: simul coloniam copiis validam auferre Vitellio in rem famamque videbatur. Possessa ipso transitu Vicetia; quod per se par(v)um (etenim modicae municipio vires) magni momenti locum obtinuit reputan-tibus illic Caecinam genitum et patriam hostium duci ereptam. In Veronensibus pretium fuit: exemplo opibus-que partes iuvere; et interiectus exercitus Raetiam lulias-que Alpes, [ac] ne pervium illa Germanicis exercitibus foret, obsaepserat. Quae ignara Vespasiano aut vetita:

quippe Aquileiae sisti bellum exspectarique Mucianum iubebat, adiciebatque imperio consilium, quando Aegyp-tus, claustra annonae, vectigalia opulentissimarum provinciarum obtinerentur, posse Vitellii exercitum egestate sti-pendii frumentique ad deditionem subigi. Eadem Mucia-nus crebris epistulis monebat, incruentam et sine luctu victoriam et alia huiusce modi praetexendo, sed gloriae avidus atque omne belli decus sibi retinens. Ceterum ex distantibus terrarum spatiis consilia post res adferebantur. 9. Igitur repentino incursu Antonius stationes hostium inrupit, temptatisque levi proelio animis ex aequo disces-sum. Mox Caecina inter Hostiliam, vicum Veronensium, et paludes 'Tartari fluminis castra permuniit, tutus loco, cum terga flumine, latera obiectu paludis tegerentur. Quod si adfuisset fides, aut opprimi universis Vitellia-norum viribus duae legiones, nondum coniuncto Moesico exercitu, potuere, aut retro actae deserta Italia turpem fugam conscivissent. Sed Caecina per varias moras prima hdstibus prodidit tempora belli, dum, quos armis pellere promptum erat, epistulis increpat, donec per nuntios pacta perfidiae firmaret. Interim Aponius Saturninus cum legione septima Claudiana advenit. Legioni tribunus Vip-stanus Messalla praeerat, claris maioribus, egregius ipse et qui solus ad id bellum artes bonas attulisset. Has ad copias nequaquam Vitellianis pares (quippe tres adhuc legiones erant) misit epistulas Caecina, temeritatem victa

probitačno za njihovu stvar ako se drži da im je mio Gal-bin principat i da stranka ponovo oživljuje. 8. Tražilo se zatim koje bi se mjesto izabralo za sjedi-šte ratovanja. Činilo se da Verona ima prednost, zbog širokih polja u okolici kao stvorenih za konjaničku bitku u kojoj bijahu nadmoćni. Istovremeno se držalo da se Viteliju oduzima vrlo značajna kolonija bogata živežom. Samim prolaskom zaposjednuta je i Vicecija. Zauzeo je samo po sebi malo (doista su bile neznatne snage tog municipija) ali vrlo značajno mjesto, jer se računalo s tim da je tu roden Cecina i da je ugrabljen zavičaj neprija-teljskom vođi. Veronci su bili nagrada za trud: primjerom su i imutkom pomagali stranku. K tomu je i vojska zagra-dila Reciju i Julijske Alpe da spriječi tuda prolaz ger-manskim vojskama. Zbivalo se to mimo znanja ili zabrane Vespazijanove, jer je on nalagao da se u Akvileji obustavi rat i čeka na Mucijana, a naredbi je dodavao objašnjenje kako se Vitelijeva vojska može oskudicom novca i hrane natjerati na predaju, budući da su Egipat spremnica žita - i dohoci najbogatijih provincija u njihovim rukama. Na isto je poticao i Mucijan u čestim pismima pod izgovorom da će na taj način pobjedu izvojevati bez krvi i žalosti, navodeći i drugo u tom smislu, a zapravo pohlepan za sla-vom i čuvajući za sebe čast na bojnom polju. Uostalom, s velikih udaljenosti odluke su stizale poslije dogadaja. 9. Antonije, dakle, iznenada napade neprijateljske straže; iskušavši srčanost u lakoj bici, raziđoše se bez odluke. Potom Cecina utvrdi tabor između Hostilije, ve-ronskog naselja, i močvara rijeke Tartara, zaštićen polo-žajem: s leđa rijekom, s bokova močvarama. Da je bilo samopouzdanja, mogle su se svim snagama vitelijevaca nadvladati dvije legije, dok se još nisu povezale s mezij-skom vojskom, ili natjerati da napuste Italiju u sramot-nom

bijegu. Ali Cecina je različitim odlaganjima prepu-stio početne povoljne ratne prilike neprijateljima, psujući pismima one koje je mogao istjerati oružjem, dok preko glasnika ne utvrdi uvjete izdaje. U međuvremenu stigao je Aponije Saturnin sa sedmom klaudijevskom legijom. Na čelu legije bijaše tribun Vipstan Mesala, znamenita porijekla, sam po sebi izvrstan, i jedini koji je pokazao dobre osobine za taj rat. Ovim četama, nimalo doraslim vitelijevcima (ta još uvijek bijahu samo tri legije), pošalje pisma Cecina optužujući ih za ludost što se zauzimaju za

arma tractantium incusans. Simul virtus Germanici exer-citus laudibus attollebatur, Vitellii modica et volgari men-tione, nulla in Vespasianum contumelia: nihil prorsus, quod aut corrumperet hostem aut terreret. Flavianarum partium duces omissa prioris fortunae defensione pro Vespasiano magnifice, pro causa fidenter, de exercitu securi, in Vitellium ut inimici praesumpsere, facta tribunis centurionibusque retinendi quae Vitellius indulsisset spe, atque ipsum Caecinam non obscure ad transitionem hortabantur. Recitatae pro contione epistulae addidere fidu-ciam, quod submisse Caecina, velut offendere Vespa-sianum timens, ipsorum duces contemptim tamquam insultantes Vitellio scripsissent. 10. Adventu deinde duarum legionum, e quibus ter-tiam Dillius Aponianus, octavam Numisius Lupus duce-bant, ostentare vires et militari vallo Veronam circumdare placuit. Forte Galbianae legioni in adversa fronte valli opus cesserat, et visi procul sociorum equites vanam for-midinem ut hostes fecere. Rapiuntur arma metu proditio-nis. Ira militum in Tampium Flavianum incubuit, nullo criminis argumento, sed iam pridem invisus turbine quo-darn ad exitium poscebatur: propmquum Vitellii, prodito-rem Othonis, interceptorem donativi clamitabant. Nec defensioni locus, quamquam supplices manus tenderet, humi plerumque stratus, lacera veste, pectus atque ora singultu quatiens. Id ipsum apud infensos incitamentum erat, tamquam nimius pavor conscientiam argueret. Obturbabatur militum vocibus Aponius, cum loqui coep-taret, fremitu et clamore ceteros aspernantur. Uni Anto-nio apertae militum aures; namque et facundia aderat mulcendique volgum artes et auctoritas. Ubi crudescere seditio et a conviciis ac probris ad tela et amnus transi-bant, inici catenas Flaviano iubet. Sensit ludibrium miles, disiectisque qui tribunal tuebantur extrema vis parabatur. Opposuit sinum Antonius stricto ferro, aut militum se manibus aut suis moriturum obtestans, ut quemque notum et aliquo militari decore insignem adspexerat, ad feren-dam opem nomine ciens. Mox conversus ad signa et bel-lorum deos, hostium potius exercitibus illum furorem, illam discordiam inicerent orabat, donec fatisceret seditio

propalu stvar. U isti čas uzdizano je pohvalama junaštvo germanske vojske, uz umjereno i općenito spominjanje Vitelija, bez ikakve uvrede prema Vespazijanu - upravo ništa što bi osramotilo ili zastrašilo neprijatelja. Vođe fla-vijevske stranke, okanivši se obrane prijašnjih prilika, srčano se zalažući za svoju stvar počeše u veličanstvenom svjetlu

zamišljati Vespazijana, uzdajući se u vojsku, poka-zujući otvoreno neprijateljstvo prema Viteliju; ostavljena je nada da se tribuni i centurioni, koji su bili u milosti kod Vitelija, zadrže, i samoga su Cecinu otvoreno sokolili da prijeđe na njihovu stranu. Javno pročitana pred skupšti-nom vojnika pisma su uvećala samopouzdanje, jer se eto Cecina u poniznosti boji uvrijediti Vespazijana, a njihovi vode pisali su s prezirom i kao da napadaju Vitelija. 10. Po dolasku dviju legija, od kojih je treću vodio Dilije Aponijan, osmu Numizije Lup, odlučeno je da se iskaže snaga i Verona opkoli bojnim bedemom. Galbin-skoj je legiji slučajno dopala gradnja bedema okrenutog prema neprijateljskom čelu. Izdaleka su se vidjeli savez-nički konjanici kako kao neprijatelji zadaju jalov strah. Iz straha zbog predaje posegoše za oružjem. Bijes vojnika sruči se na Tampija Flavijana, bez ikakva dokaza o nje-govoj krivnji, već stoga što ga se otprije omražena u nekoj zaslijepljenosti htjelo ubiti. Vičući optuživahu ga kao bliskog prijatelja Vitelijeva, izdajicu Otonova, utaji-vača novčanih poklona. Nisu mu pružili nikakvu priliku za obranu, iako je moleći uzdizao ruke, bacao se više puta na zemlju, razderane odjeće, udarajući se u jecaju po prsima i licu. To ih je razdražene još više poticalo: kao da je prevelik strah dokazivao krivicu. Glasnim su povicima vojnici zaglušili Aponija kad je počeo govoriti; umebesnim su žamorom odbili da slušaju i druge: jedino su za Antonija imali otvorene uši. Bio je naime i rječit, i vješt u smirivanju gomile, i ugledan. Ćim je primjetio da pobuna biva sve žešća i da se sa psovki i pogrda prelazi na šake i oružje, zapovjedi da se Flavijan baci u okove. Vojnik osjeti varku, razagna one što su čuvali tribunal: spremalo se krajnje nasilje. Antonije ispruži prsa izvu-kavši mač, zaklinjući se da će umrijeti ili od ruku vojnika ili od svojih vlastitih i, kako je ugledao koga poznatoga ili odlikovanoga kakvim vojničkim znamenjem, pozva ga u pomoć. Zatim, obrativši se ratnim božanstvima i njihovim likovima, molio je neka taj bijes i nesloga zahvati radije et extremo iam die sua quisque in tentoria dilaberentur. Profectus eadem nocte Flavianus obviis Vespasiani litteris discrimini exemptus est. 11. Legiones velut tabe infectae Aponium Saturninum Moesici exercitus legatum eo atrocius adgrediuntur, quod non, ut prius, labore et opere fessae, sed medio diei exarserant, volgatis epistulis, quas Saturninus ad Vitellium scripsisse credebatur. Ut olim virtutis modestiaeque, tunc procacitatis et petulantiae certamen erat, ne minus violen-ter Aponium quam Flavianum ad supplicium deposcerent. Ouippe Moesicae legiones adiutam a se Pannonicorum ultionem referentes, et Pannonici, velut absolverentur aliorum seditione, iterare culpam gaudebant, in hortos, in quibus devertebatur Saturninus, pergunt. Nec tam Primus et Aponianus et Messalla, quamquam omni modo nisi, eripuere Saturninum, quam obscuritas latebrarum, quibus occulebatur, vacantium forte balnearum fornacibus abdi-tus. Mox omissis lictoribus Patavium concessit. Digressu consularium uni Antonio vis ac potestas in utrumque exercitum fuit, cedentibus collegis et obversis militum stu-diis. Nec deerant qui crederent utramque seditionem fraude Antonii coeptam, ut solus bello frueretur. 12. Ne in Vitellii quidem partibus quietae mentes: exitiosiore discordia non suspicionibus volgi, sed perfidia ducum turbabantur. Lucilius Bassus classis Ravennatis praefectus ambiguos militum animos, quod magna pars

Dalmatae Pannoniique erant, quae provinciae Vespasiano tenebantur, partibus eius adgregaverat. Nox proditioni electa, ut ceteris ignaris soli in principia defectores coi-rent. Bassus pudore seu metu, quisnam exitus foret, intra domum opperiebatur. Trierarchi magno tumultu Vitellii imagines invadunt, et paucis resistentium obtruncatis ceterum volgus rerum novarum studio in Vespasianum inclinabat. Tum progressus Lucilius auctorem se palam praebet. Classis Cornelium Fuscum praefectum sibi desti-nat, qui propere adcucurrit. Bassus honorata custodia Liburnicis navibus Atriam pervectus a praefecto alae Vibennio Rufino praesidium illic agitante vincitur, sed

neprijateljsku vojsku, dok se pobuna nije smirila i dok se pred mrak svi ne raziđoše i vratiše u svoje šatore. Otpu-tovavši iste noći na poziv Vespazijanov, Flavijan se izbavi životne opasnosti. 11. Legije, kao kugom zaražene, nasrnuše na Aponija Saturnma, to opasnije što nisu, kao prije, bile zamorene napornim radom, već su usplamtjele usred dana, pošto su se objavila pisina za koja su vjerovale da ih je napisao Saturnin za Vitelija. Kao prije u hrabrosti i stezi, tako je sada vladalo takmičenje u bezočnosti i raskalašenosti, te zahtijevahu da se ne manje okrutno kazni Aponije od Flavijana. Dakako, mezijske legije, iznoseći da su pomogle osvetu nad Panoncima, a Panonci kao da su oslobođeni krivnje zbog ustanka ostalih, radovahu se što se ponavlja prijestup. Krenuše u vrtove u koje je navra-ćao Saturnin. 1 nisu toliko Prim, Aponijan i Mesala, premda su se na sve načine trudili, spasili Saturnina, koliko mrak skrovišta u koje se sklonio, zavukavši se slu-čajno u peć neupotrebljavana kupatila. Uskoro, odrek?" •"•' se liktora, prebjegne u Patavij. Nakon udaljavanja konzu-lara potpuna vlast nad jednom i drugom vojskom pripala je jedino Antoniju, pošto se povukoše drugovi mu u službi, a naklonost se vojnika okrenula k njemu. 1 bilo ih je koji su vjerovali da je jedna i druga pobuna započela podmuklošću Antonija da bi se jedino on sladio plodo-vima rata. 12. Ni u Vitelijevoj stranci duhovi ne bijahu mimi. Uznemirenje je prerastalo u još pogubniju neslogu, ne zbog sumnjičavosti gomile prostih vojnika, već zbog izdaje vojskovođa. Lucije Bas, prefekt ravenske flote, koja se velikim dijelom sastojala od Delmata i Panonaca - iz provincija, dakle, koje je držao Vespazijan - pridobio je neodlučne vojnike za njegovu stranku. Za izdaju je izabrana noć i dogovoreno da se samo odmetnici, bez znanja ostalih, okupe na zborno mjesto. Bas je u sramu ili strahu unutar doma očekivao kakav će biti ishod. Tri-jerarsi s velikom bukom navale na Vitelijeva poprsja, a ostala gomila, pobivši nekolicinu koja je pružala otpor, u težnji za prevratom naginjala je Vespazijanu. Izašavši iz kuće, Lucije se tada otvoreno prizna kolovodom. Korne-lija Fuska odredi sebi za prefekta flote, i on žurno dohrli. Nagradivši stražu odveze se liburnskim brodovima u Atriju, gdje ga uhiti prefekt ale Vibenije Rufin, koji je

exsoluta statim vincula interventu Hormi Caesaris liberti:

is quoque inter duces habebatur. 13. At Caecina, defectione classis volgata, primores centurionum et paucos militum, ceteris per militiae munera dispersis, secretum castrorum adfectans in princi-pia vocat. Ibi Vespasiani virtutem viresque partium extol-lit: transfugisse classem, in arto commeatum, adversas Gallias Hispaniasque, nihil in urbe fidum; atque omnia de Vitellio in deterius. Mox incipientibus qui conscii aderant, ceteros re nova attonitos in verba Vespasiani adigit; simul Vitellii imagines dereptae et missi, qui Antonio nuntia-rent. Sed ubi totis castris in fama proditio, recurrens in principia miles praescriptum Vespasiani nomen, proiectas Vitellii effigies adspexit, vastum primo silentium, mox cuncta simul erumpunt. Huc cecidisse Germanici exercitus gloriam, ut sine proelio, sine volnere vinctas manus et capta traderent arma? Quas enim ex diverso legiones? Nempe victas; et abesse unicum Othoniani exercitus robur, primanos quartadecumanosque, quos tamen isdem illis campis fuderint straverintque. Ut (tot) armatorum milia, velut grex venalium, exuli Antonio donum dar-entur? Octo nimirum legiones unius classis accessionem fore. Id Basso, id Caecinae visum, postquam domos hor-tos opes principi abstulerint, etiam militibus principem, principi militem auferre. Integros incruentosque, Flavianis quoque partibus viles, quid dicturos reposcentibus art prospera aut adversa? 14. Haec singuli, haec universi, ut quemque dolor impulerat, vociferantes, initio a quinta legione orto, repo-sitis Vitellii imaginibus vincla Caecinae inidunt; Fabium Fabullum quintae legionis legatum et Cassium Longum praefectum castrorum duces deligunt; forte oblatos trium Liburnicarum milites ignaros et insontes trucidant; relictis castris, abrupto ponte Hostiliam rursus, inde Cremonam pergunt, ut legionibus primae Italicae et unietvicensimae Rapaci iungerentur, quas Caecina ad obtinendam Cremo-nam cum parte equitum praemiserat. 15. Ubi haec comperta Antonio, discordes animis, dis-cretos viribus hostium exercitus adgredi statuit, antequam ducibus auctoritas, militi obsequium et iunctis legionibus

ondje držao posadu. Smjesta je osloboden uza na zapovi-jed careva oslobodenika Horma; i on se ubrajao među vojskovođe. 13. Kad se pročulo za odmetništvo flote, Cecina, tra-žeći vrijeme kad je tabor prazan, dozove na zborno mje-sto prvake centurija i nekolicinu vojnika budući da su se ostali raštrkali radi raznih vojničkih dužnosti. Tu uzveliča Vespazijanovu hrabrost i moć stranke: flota je prebjegla, živež je na izmaku, Galije i Hispanije neprijateljski raspoložene, u Gradu ništa pouzdano; sve što se tiče Vitelija prikaže u gorem svjetlu. Naskoro, počinjući od sudionika, i ostale, zapanjene novošću, pridruži prisegi na vjernost Vespazijanu. U isto vrijeme strgnute su Vitelijeve slike i poslani neki da to jave Antoniju. Kad je čitav tabor bru-jao o izdaji, dotrce vojnici na zborno mjesto i ugledaju natpisano Vespazijanovo ime, pobacane Vitelijeve slike; u prvi čas potpun muk, a onda odjednom provale osje-ćaji: »Zar je tako nisko pala slava germanske vojske da bez bitke, bez rane predaju čete, polože oružje, kao da su poraženi? Ta kakve su to legije s neprijateljske strane? Zar nisu pobijeđene? Nedostaje jedino jezgra otonovske vojske, vojnici prve i četrnaeste legije, koje su i onako na istom onom bojnom polju hametice potukli! Da se tolike tisuće oružanika, kao krdo robova na prodaju, dadu na dar prognaniku Antoniju? Dakako, osam legija bit će pri-repak jedne

flote. Zar se Basu i Cecini činilo, pošto je vladaru oteo kuće, vrtove i imanja, da će vojnicima ugra-biti vladara, vladaru vojnika? Netaknuti i neokrvavljeni i flavijevskoj stranci bez značenja, što da kažu onima koji od njih budu tražili bilo povoljno bilo nepovoljno?« 14. Uzvikujući to, pojedinačno i u zboru, kako je koga zlovolja tjerala, počevši od pete legije, postave natrag Vitelijeve slike, a Cecinu bace u okove. Za vođe izaberu Fabija Fabula, legata pete legije, i Kasija Longa, prefekta tabora. Slučajno zatečene vojnike triju libumi, neupućene i nedužne, pokolju. Napustivši tabor, krenu preko srušena mosta natrag u Hostiliju, a zatim u Kremonu, da se povežu s prvom Italskom i dvadestprvom Neodoljivom, koje je Cecina s dijelom konjanika poslao naprijed da zauzmu Kremonu. 15. Čim je za ovo saznao, Antonije naredi da se na-padne na neprijateljsku vojsku, nesložnu u duši i nejedin-stvenu u snazi, prije negoli se vpđama povrati utjecaj,

fiducia rediret. Namque Fabium Valentem profectum ab urbe adceleraturumque cognita Caecinae proditione coniectabat; et fidus Vitellio Fabius nec militiae ignarus. Simul ingens Germanorum vis per Raetiam timebatur; et Britannia Galliaque et Hisapania auxilia Vitellius acci-verat, immensam belli luem, ni Antonius id ipsum metu-ens festinato proelio victoriam praecepisset. Universo cum exercitu secundis a Verona castris Bedriacum venit. Postero die legionibus ad muniendum retentis, auxiliares cohortes in Cremonensem agrum missae, ut specie paran-darum copiarum civili praeda miles imbueretur: ipse cum quattuor milibus equitum ad octavum a Bedriaco progres-sus, quo licentius popularentur. Exploratores, ut mos est, longius cur(s)abant. 16. Ouinta ferme hora diei erat, cum citus eques adventare hostes, praegredi paucos, motum fremitumque late audiri nuntiavit. Dum Antonius quidnam agendum consultat. Aviditate navandae operae Arrius Varus cum promptissimis equitum prorupit impulitque Vitellianos modica caede; nam plurium adcursu versa fortuna, et acerrimus quisque sequentium fugae ultimus erat. Nec sponte Antonii properatum, et fore quae acciderant reba-tur. Hortatus suos ut magno animo capesserent pugnam, diductis in latera turmis vacuum medio relinquit iter, quo Vamm equitesque eius reciperet; iussae armari legiones; datum per agros signum, ut, qua cuique proximum, omissa praeda proelio occurreret. Pavidus interim Varus turbae suorum miscetur intulitque formidinem. Pulsi cum sauciis integri suomet ipsi metu et angustiis viarum con-flictabantur. 17. Nullum in illa trepidatione Antonius constantis ducis aut fortis militis officium omisit. Occursare paventi-bus, retinere cedentes, ubi plurimus labor, unde aliqua spes, consilio manu voce insignis hosti, conspicuus suis. Eo postremo ardoris provectus est, ut vexillarium fugien-tem hasta transverberaret; mox raptum vexillum in hostem vertit. Quo pudore haud plures quam centum

vojniku poslušnost, a objedinjenim legijama samopouz-danje. Naslućivao je naime da će Fabije Valens, koji je krenuo iz Grada, požuriti čim sazna za Cecininu izdaju; Fabije je bio vjeran Viteliju i iskusan vojnik. Ujedno je strah zadavala i golema sila Germana po Reciji. 1 iz Bri-tanije i Galije i Hispanije bio bi Vitelije dozvao pomoćne čete, neizmjemu ratnu pošast, da nije Antonije, bojeći se upravo toga, unaprijed osigurao pobjedu ubrzanim okrša-jem. S čitavom vojskom u dva dana marša iz Verone dođe u Bedrijak. Sljedećega dana legije su se zadržale u građ enju utvrda, a pomoćne kohorte poslane su na kremonsko zemljište da pod izlikom prikupljanja zaliha vojnik ogrezne u pljački gradana. On sam sa četiri tisuće konja-nika izade osam milja od Bedrijaka, da vojnici što nesme-tanije pljačkaju. Uhode, kako je već običaj, kružile su još i šire. 16. Bijaše gotovo peta ura dana kad li brzi konjanik dojavi da dolaze neprijatelji, nekolicina kao prethodnica, nadaleko da se čuje buka kretanja. Dok je Antonije promišljao što treba činiti, Arije Var, u želji za junačkim podvigom, provali s najodvažnijima među konjanicima i nanese vitelijevcima umjeren gubitak: kad su naime dotr-čali u većem broju, okrenula se sreća, i oni najžustriji u napadu bili su posljednji u bijegu. Smatralo se da ta hitnja nije bila po volji Antoniju i da se neće zbiti što se zbilo. Osokolivši svoje da se odvažno prihvate bitke, raz-vije konjaničke odjele na krilima, a u sredini ostavi pra-zan prostor, da u nj primi Vara i njegove konjanike. Legi-jama je naređeno da se naoružaju, preko polja dat je znak da svatko najkraćim putem, ostavivši pljačku, pohrli u bitku. Uplašeni se Var u međuvremenu umiješa u četu svojih vojnika i unese još veću pometnju. Natjerani svo-jim vlastitim strahom i tjesnoćom prolaza sukobljavahu se zdravi s ranjenima. 17. U tom neredu Antonije nije zanemario nijednu dužnost postojana vojskovođe ili hrabra vojnika. Pritje-cao je u pomoć bojažljivima, zadržavao one koji su odstu-pali. Gdje je bilo najviše napora, odakle je mogla osva-nuti kakva nada, tu je bio on: savjetom, rukom, glasom, uočljiv i neprijatelju i svojima. U vatrenosti je napo-sljetku došao dotle da je kopljem probo zastavnika koji je bježao, a zatim pograbio zastavu i okrenuo je protiv neprijatelja. Postideno tim činom zaustavi se oko stotinu

equites restitere: iuvit locus, artiore illic via et fracto interfluentis rivi ponte, qui incerto alveo et praecipitibus ripis fugam impediebat. Ea necessitas seu fortuna lapsas iam partes restituit. Firmati inter se densis ordinibus exci-piunt Vitellianos temere effusos, atque illic(o) conster-nantur. Antonius instare perculsis, sternere obvios; simul ceteri, ut cuique ingenium, spoliare capere, arma equos-que abripere. Et exciti prospero clamore, qui modo per agros fuga palabantur, victoriae se miscebant. 18. Ad quartum a Cremona lapidem fulsere legionum signa Rapacis atque Italicae, laeto inter initia equitum suorum proelio illuc usque provecta. Sed ubi fortuna con-tra fuit, non laxare ordines, non recipere turbatos, non obviam ire ultroque adgredi hostem tantum per spatium cursu et pugnando fessum. Forte ducti haud perinde rebus prosperis ducem desideraverant atque in adversis deesse intellegebant. Nutantem aciem victor equitatus incursat et Vipstanus Messalla tribunus cum Moesicis auxiliaribus adsequitur, quos multi e legionariis quamquam raptim ductos aequabant: ita mixtus pedes equesque rupere legionum agmen. Et propinqua Cremonensium moenia quanto plus spei ad effugium,

minorem ad resistendum animum dabant. Nec Antonius ultra institit, memor labo-ris ac volnerum, quibus tam anceps proelii fortuna, quam-vis prospero fine, equites equosque adflictaverat. 19. Inumbrante vespera universum Flaviani exercitus robur advenit. Utque cumulos super et recentia caede vestigia incessere, quasi debellatum foret, pergere Cremo-nam et victos in deditionem, accipere aut expugnare deposcunt. Haec in medio, pulchra dictu: illa sibi quisque, posse coloniam (in) plano sitam impetu capi, idem auda-ciae per tenebras inrumpentibus et maiorem rapiendi licentiam. Quod si lucem opperiantur, iam pacem, iam preces, et pro labore ac volneribus clementiam et gloriam, inania, laturos, sed opes Cremonensium in sinu praefec-torum legatorumque fore. Expugnatae urbis praedam ad militem, deditae ad duces pertinere. Spernuntur centurio-nes tribunique, ac ne vox cuiusquam audiatur, quatiunt arma, rupturi imperium, ni ducantur.

konjanika. Pogodovao je tomu i položaj, jer se tu sužavao put i bio srušen most preko potoka koji je zbog nesigurna korita i strmih obala sprečavao bijeg. Takva nužda ili sudbina sastavi već razjedinjene odjele. Ovako ojačani zbijenim redovima dočekaju neuredno razvučene i oni se smjesta u strahu razbježe. Antonije je navaljivao na prestrašene, obarao one koji mu stajahu na putu; u isto su vrijeme i ostali, već prema svojoj naravi, pljačkali, zarob-Ijavali, otimali oružje i konje. 1 oni koji prije malo vre-mena bježahu preko polja privučeni povoljnom grajom uzimahu dijela u pobjedi. 18. Kod četvrtog miljokaza od Kremone zablistaše bojni znakovi Neodoljive i Italske legije, dospjeli čak ovamo s prvim redovima svojih konjanika zahvaljujući povoljnoj bici. No gdje im sreća nije bila naklonjena, nisu otvarali redove, nisu primali razbijene, nisu se suprotstavljali, a ni napadali neprijatelja, umorna od puta i borbe po toliku prostranstvu. Upravljani slučajem jednako su tako malo težili za vođom u sretnim okolnostima koliko su bili svjesni da im on nedostaje u nevoljama. Pobjedničko konjaništvo nasrne na pokoleban bojni red, a prispije i tribun Vipstan Mesala s mezijskim pomoćnim četama; s njima su, premda su se brzo kretale, držali korak i mnogi od legionara. Tako izmiješano pješaštvo i konjaništvo raz-bije legijsku vojsku. 1 bliske zidine Kremone pružale su koliko više nade za bijeg toliko manje srčanosci u otporu. Ni Antonije nije udarao dalje, Sjećajući se napora i rana kojima je tako nesiguran udes bitke, premda sretna isho-da, izmučio konjanike i konje. 19. U prvi sumrak pristigne čitava jezgra flavijevske vojske. Ćim naiđoše na gomile mrtvih tjelesa i svježe tra-gove pokolja kao da je rat okončan, zatraže da se pohita u Kremonu i da se pobijeđeni prime u zarobljeništvo ili pobiju. Javno se govorilo - što je lijepo zvučalo - da tu koloniju smještenu u ravnici može svatko osvojiti na juriš; ako navale po mraku, bit će jednako odvažni, a veća će biti sloboda u pljačkanju; čekaju li dan, dočekat će mirovnu nagodbu, molbe, a za napor i rane steći će pustu slavu i glas o milosrđu, dok će se imovina Kremonaca naći u kesama prefekata i legata; pljačka osvojena grada pri-pada vojniku, predana - vojskovođama. Prezreli su centu-rione i

tribune, a da se glas bilo koga ne bi čuo, zveckahu oružjem, spremni da prekrše zapovijed ako ih nitko ne povede.

20. Tum Antonius inserens se manipulis, ubi aspectu et auctoritate silentium fecerat, non se decus neque pretium eripere tam bene meritis adfirmabat, sed divisa inter exer-citum ducesque munia: militibus cupidinem pugnandi con-venire, duces providendo consultando, cunctatione saepius quam temeritate prodesse. Ut pro virili portione armis ac manu victoriam iuverit, ratione et consilio, pro-priis ducis artibus, profuturum; neque enim ambigua esse, quae occurrant, noctem et ignotae situm urbis, intus hostes et cuncta insidiis opportuna. Non si pateant portae, non die, nisi explorato, intrandum. An obpugnationem inchoaturos adempto omni prospectu, quis aequus locus, quanta altitudo moenium, tormentisne et telis an operibus et vineis adgredienda urbs foret? Mox conversus ad singu-los, num secures dolabrasque et cetera expugnandis urbi-bus secum attulissent, rogitabat. Et cum abnuerent, 'Gla-diisne' inquit 'et pilis perfringere ac subruere muros ullae manus possunt? Si aggerem struere, si pluteis cratibusve protegi necesse fuerit, ut volgus improvidum inriti stabi-mus, altitudinem turrium et aliena munimenta mirantes? Quin potius mora noctis unius, advectis tormentis machi-nisque, vim victoriamque nobiscum ferimus?' Simul lixas calonesque cum recentissimis equitum Bedriacum mittit, copias ceteraque usui adlat.uros.

21. Id vero aegre tolerante milite prope seditionem ventum, cum progressi equites sub ipsa moenia vagos e Cremonensibus corripiunt, quorum indicio noscitur sex Vitellianas legiones omnemque exercitum, qui Hostiliae egerat, eo ipso die triginta milia passuum emensum, com-perta suorum clade in proelium accingi ac iam adfore. Is terror obstructas mentes consiliis ducis aperuit. Sistere tertiam decimam legionem in ipso viae Postumiae aggere iubet, cui iuncta a laevo septima Galbiana patenti campo stetit, dein septima Claudiana, agresti fossa (ita locus erat) praemunita; dextro octava per apertum limitem, mox tertia [decuma] densis arbustis intersaepta. Hic aqui-larum signorumque ordo: milites mixti per tenebras, ut

20. Tada je Antonije, umiješavši se među manipule, gdje je nazočnošću i ugledom uspostavio tišinu, počeo tvrditi da ne uskraćuje čast i nagradu tako zaslužnima nego da su između vojske i vojskovođa podijeljene duž-nosti: vojnicima dolikuje želja za borbom, vojskovođe su od koristi svojim staranjem, savjetom, oklijevanjem češće nego brzopletošću. lako je na vojnicima da pomognu do pobjede s oružjem u ruci, on će koristiti razboritim sa-vjetom - vještinom svojstvenom vojskovodi. Sasvim je izvjesno što

ih čeka: noć i nepoznat smještaj grada, unu-tra neprijatelj i sve prikladno za zasjede. Ne bi valjalo ući ni da su vrata otvorena, ni danju, osim nakon pomna izviđanja. Zar će započeti posjedanje, a da nemaju nika-kav slobodan pogled na to: kako je prikladno mjesto, kolika je visina bedema, treba li grad napasti hitalima i strijelama ili nasipima i zaklonima? Okrenuvši se zatim pojedincima zapitkivao ih je da li su sa sobom ponijeli sjekire i bradve i ostalo za podsjedanje gradova, a kad rekoše da nisu, reče: »Zar mačevima i kopljima ikoje ruke mogu polomiti i podrovati zidove? Bude li potrebno sagraditi nasip, pokriti se pleterima i zaklonima, zar ćemo stajati bespomoćni kao nepromišljena gomila, čudeći se visini tornjeva i ostalim utvrdama? Zašto da ne odnesemo radije prevagu i pobjedu ne napadajući ove noći nego dovlačeći opsadne sprave?« U isto vrijeme pošalje u Bedrijak pečenjare i konjušare s najsvježijima među ko-njanicima da donesu zalihe hrane i ostalo što bi moglo biti od koristi. 21. Vojnik je to podnosio vrlo teško i došlo je gotovo do pobune, kad li uznapredovali konjanici uhvate neke od Kremonaca koji su lutali ispod samih zidina. Iz njihove izjave saznalo se da je šest vitelijevskih legija i sva vojska koja je boravila u Hostiliji toga istog dana prešla trideset tisuća koraka, te da se, saznavši za poraz svojih, sprema za borbu, i samo što nije tu. Strah od toga otvorio je okorjela srca savjetima vojskovođe, koji naredi da se tri-naesta legija postavi na sam nasip Postumijeve ceste, da njoj slijeva na otvorenom polju stane sedma Galbinska, zatim sedma Klaudijevska, zaštićena sprijeda poljskim jarkom (takvo bijaše mjesto), zdesna osma, uzduž otvo-rena seoskog puta, nešto dalje treća, zaklonjena gustom šikarom. Ovakav je bio poredak legija i manipula. Vojnici - izmiješani po mraku, kako je kojega slučaj nanio: odio

fors tulerat; praetorianum vexillum proximum tertianis, cohortes auxiliorum in comibus, latera ac terga equite cir-cumdata; Sido atque Italicus Suebi cum delectis popula-rium primori in acie versabantur. 22. At Vitellianus exercitus, cui adquiescere Cremonae et recuperatis cibo somnoque viribus confectum algore atque inedia hostem postera die profligare ac proruere ratio fuit, indigus rectoris, inops consilii, tertia ferme noc-tis hora paratis iam dispositisque Flavianis impingitur. Ordinem agminis disiecti per iram ac tenebras adseverare non ausim, quamquam alii tradiderint quartam Macedoni-cam dextrum suorum cornu, quintam et quintam decu-mam cum vexillis nonae secundaeque et vicensimae Britannicarum legionum mediam aciem, sextadecumanos duoetvicensimanosque et primanos laevum cornu com-plesse. Rapaces atque Italici omnibus se manipulis mis-cuerant; eques auxiliaque sibi ipsi locum legere. Proelium tota nocte varium anceps atrox, his, rursus illis exitiabile. Nihil animus aut manus, ne oculi quidem provisu iuva-bant. Eadem utraque acie arma, crebris interrogationibus notum pugnae signum, permixta vexilla, ut quisque globus capta ex hostibus huc vel illuc raptabat. Urgebatur rnaxirne septima legio, nuper a Galba conscripta. Occisi sex primorum ordinum centuriones, abrepta quaedam signa: ipsam aquilam Atilius Verus primi pili centurio multa cum hostium strage et ad extremum moriens serva-verat. 23. Sustinuit labantem aciem Antonius accitis praeto-rianis. Qui ubi excepere pugnam, pellunt hostem, dein pelluntur. Namque Vitelliani tormenta in aggerem viae contulerant, ut tela vacuo atque aperto excuterentur, dispersa primo et arbustis sine hostium noxa

inlisa. Magnitudine eximia sextae decimae legionis ballista ingentibus saxis hostilem aciem proruebat. Lateque cla-dem intulisset, ni duo milites praeclarum facinus ausi, arreptis e strage scutis ignorati, vincla ac libramenta tor-mentorum abscidissent. Statim confossi sunt eoque inter-cidere nomina: de facto haud ambigitur. Neutro inclina-verat fortuna, donec adulta nocte luna surgens ostenderet acies falleretque. Sed Flavianis aequior a tergo; hinc

pretorijanaca tik uz vojnike treće legije, kohorte pomoć-nih četa na krilima, bokovi i leđa okruženi konjanicima. Svebi - Sidon i Italik - nalazili su se, zajedno s izabrani-cima iz svog naroda, u prvoj bojnoj vrsti. 22. A vitelijevska vojska, koja se namjravala odmoriti u Kremoni, skupiti snage jelom i snom i slijedećega dana udariti na neprijatelja izmučena hladnoćom i oskudicom u hrani i potpuno ga dotući, bez pravog vođe i bez plana namjerila se gotovo već treće noćne ure na spremne već i rasporedene flavijevce. Poredak vojske, razvučene zbog razdraženosti i mraka, ne bih se usudio točno potvrditi, premda drugi navode da je četvrta makedonska legija zapremala desno krilo, peta i petnaesta s konjaničkim odjelima devete, druge i dvadesete britanske sredinu boj-nog reda, a vojnici šesnaeste, dvadesetdruge i prve legije lijevo krilo. Vojnici Neodoljive i Italske legije umiješali su se u sve manipule. Konjanici i pomoćne čete sami su sebi izabirali mjesto. Bitka cijele noći promjenljiva, neiz-vjesna, pogubna čas ovima, čas onima. Ni srčanost ni cvrsta ruka, pa čak ni oči ne pomagahu. U jednom i dru-gom bojnom redu jednako oružje, zbog čestog dozivanja poznata bojna javka, a zastave, kako ih je koja četa zaro-bila od neprijatelja i ovamo onamo povlačila, potpuno pomiješane. Na najvećim mukama bila je sedma legija, nedavno unovačena od Galbe. Posječena su šestorica cen-turiona prvih redova i ugrabljeni neki bojni znakovi; samoga orla sačuvao je Atilije Ver centurion primipil, pobivši mnoštvo neprijatelja i naposljetku i sam poginuvši. 23. Antonije održi posustali bojni red dozvavši pretori-jance koji, kako preuzeše na sebe bitku, odagnaše nepri-jatelja, ali ubrzo zatim i sami budu potisnuti. Vitelijevci su naime bili smjestili hitala na nasip ceste da se strijele izbacuju s prazna i otvorena mjesta. No one se isprva rasprše i iidare u šumarak, bez ikakve štete za neprija-telja. Izuzetno velika balista šesnaeste legije ogromnim kamenjem obarala je neprijateljski bojni red i nanijela bi težak poraz da dvojica vojnika, odvaživši se na sjajan pothvat, nisu pograbila s gomile štitove i neprepoznata posjekla užad i konope hitala. Smjesta su ubijeni i tako se izgubiše njihova imena; o činu međutim ne postoji sumnja. Bojna sreća nije naginjala ni na jednu ni na drugu stranu, dok u podmaklo doba noći ne izađe mjesec i obasja bojni red, ali unese i zabunu. Povoljniji bijaše

maiores equorum"virorumque umbrae, et falso, ut in cor-pora, ictu tela hostium citra cadebant: Vitelliani adverso lumine conlucentes velut ex occulto iaculantibus incauti offerebantur.

24. Igitur Antonius, ubi noscere suos noscique poterat, alios pudore et probris, inultos laude et hortatu, omnes spe promissisque accendens, curnam sumpsissent arma, Pannonicas legiones interrogabat: illos esse campos, in quibus abolere labem prioris ignominiae, ubi recuperare gloriam possent. Tum ad Moesicos conversus principes auctoresque belli ciebat: frustra minis et verbis provocatos Vitellianos, si manus eorum oculosque non tolerent. Haec, ut quosque accesserat; plura ad tertianos, veterum recentiumque admonens, ut sub M. Antonio Parthos, sub Corbulone Armenios, nuper Sarmatas pepulissent. Mox infensus praetorianis 'vos' inquit, 'nisi vincitis, pagani, quis alius imperator, quae castra alia excipient? Illic signa armaque vestra sunt, et mors victis; nam ignominiam con-sumpsistis.' Undique clamor, et orientem solem (ita in Syria mos est) tertiani salutavere. 25. Vagus inde an consilio ducis subditus rumor adve-nisse Mucianum, exercitus in vicem salutasse. Gradum inferunt quasi recentibus aimliis aucti, rariore iam Vitellianorum acie, ut quos nullo rectore suus quemque impe-tus vel pavor contraheret (di) duceretve. Postquam (im)pulsos sensit Antonius, denso agmine obturbabat. Laxati ordines abrumpuntur, nec restitui quivere impe-dientibus vehiculis tormentisque. Per limitem viae spar-guntur festinatione consectandi victores. Eo notabilior caedes fuit, quia filius patrem interfecit. Rem nominaque auctore Vipstano Messalla tradam. lulius Mansuetus ex Hispania, Rapaci legioni additus, impubem filium domi liquerat. Is mox adultus, inter septimanos a Galba cons-criptus, oblatum forte patrem et volnere stratum dum semianimem scrutatur, agnitus agnoscensque et exsan-guem amplexus, voce flebili precabatur piatos patris manes, neve se ut parricidam aversarentur: publicum id facinus; et unum militem quotam civilium armorum par-tem? Simul attollere corpus, aperire humum, supremo

međutim za flavijevce, jer im bijaše iza leđa: veće bijahu sjenke Ijudi i konja, i krivo odmjereni hici neprijateljskih strijela ne dopirahu do cilja. Vitelijevci, osvijetljeni mjesečinom, izlagahu se bez ikakve zaštite udarcima iz potaje. 24. Antonije je dakle, čim je mogao raspoznati svoje i oni njega, raspaljujući jedne grdnjama i prijekorima, mnoge pohvalom i bodrenjem, sve nadom i obećanjima, pitao panonske legije zašto su opet pograbile oružje; ovo su polja na kojima mogu zatrti porugu zbog prvotne sra-mote, gdje mogu ponovo steći slavu. Obrativši se tada mezijskim legijama, pozivaše prvake i začetnike rata: uza-lud izazivaju prijetnjama i vikom vitelijevce, ako ne pod-nose njihove kretnje i poglede. Tako govoraše, kako je kome pristupao. Još više vojnicima treće legije, prisjeća-jući ih i davnih i skorašnjih događaja: kako su pod Markom Antonijem prognali Parte, pod Korbulonom Armence, nedavno Sarmate. Naskoro se još srditije obrati pretorijancima: »Vi, građani, ako ne pobijedite, koji će vas dmgi zapovjednik, koji drugi tabor primiti? Ondje su vaši bojni znakovi i oružje, i smrt, ako budete pobijedeni, ta sramotu ste potrošili.« Odasvud nasta vika i (tako je običaj u Siriji) vojnici treće legije pozdraviše Sunce na izlasku.

25. Nato nasta nenadan ili po savjetu vojskovode pod-metnut žamor da je stigao Mucijan, da su se vojske uza-jamno pozdravile. Navale kao da su pojačani svježim pomoćnim četama, dok se bojni red vitelijevaca već pro-rijedio, jer ih je bez ikakva upravljača naglost ili strah zbijao ili razvlačio. Pošto Antonije primijeti da su klonuli, poplaši ih zbijenom četom. Olabavljeni redovi iskidaše se i ne mogahu se obnoviti, jer su tomu smetala vozila i hitala. Pobjednici se raspršiše po poljskoj stazi u žurnoj potjeri. Pokolj je bio to strašniji što je sin ubijao oca. Dogadaj i imena navest ću po izvještaju Vipstana Mesale: Julije Mansvet iz Hispanije, priključen Neodoljivoj legiji, bijaše ostavio kod kuće nezrela još sina. Odrastao potom, ovaj bi od Galbe upisan medu vojnike sedme legije; dok je pretraživao pale, slučajno naiđe na ranjena i polumrtva oca: prepozna on oca, otac njega, zagrii oca na izdisaju i ridajući moljaše bogove da umire očevu dušu i da ga ne odbace kao ocoubojicu: sveopći je ovo zločin, i koliki je dio gradanskoga rata jedan vojnik? Podiže tijelo, iskopa

erga parentem officio fungi. Advertere proximi, deinde plures: hinc per omnem aciem miraculum et questus et saevissimi belli exsecratio. Nec eo segnius propinquos adfinis fratres trucidant spoliant: factum esse scelus loquuntur faciuntque. 26. Ut Cremonam venere, novum immensumque opus occurrit. Othoniano bello Germanicus miles moenibus Cremonensium castra sua, castris vallum circumiecerat eaque munimenta rursus auxerat. Ouorum adspectu haesere victores, incertis ducibus quid iuberent. Incipere obpugnationem fesso per diem nocternque exercitu arduum et nullo iuxta subsidio anceps: sin Bedriacum redirent, intolerandus tam longi itineris labor, et victoria ad inritum revolvebatur: munire castra, id quoque propin-quis hostibus formidolosum, ne dispersos et opus molien-tes subita eruptione turbarent. Quae super cuncta terrebat ipsorum miles periculi quam morae patientior: quippe ingrata quae tuta, ex temeritate spes; omnisque caedes et volnera et sanguis aviditate praedae pensabantur. 27. Huc inclinavit Antonius cingique vallum corona iussit. Primo sagittis saxisque eminus certabant, maiore Flavianorum pernicie, in quos tela desuper librabantur; mox vallum portasque legionibus adtribuit, ut discretus labor fortes ignavosque distingueret atque ipsa conten-tione decoris accenderentur. Proxima Bedriacensi viae tertiani septimanique sumpsere, dexteriora valli octava ac septima Claudiana; tertiadecumanos ad Brixianam portam impetus tulit. Paulum inde morae, dum e proximis agris ligones dolabras et alii falces scalasque convectant: tum elatis super capita scutis densa testudine succedunt. Romanae utrimque artes: pondera saxorum Vitelliani provolvunt, disiectam fluitantemque testudinem lanceis con-tisque scrutantur, donec soluta compage scutorum exsan-gues aut laceros prosternerent multa cum strage. Incesse-rat cunctatio, ni duces fesso militi et velut inritas exhor-tationes abnuenti Cremonam monstrassent.

zemlju, izvrši posljednju dužnost prema roditelju. Opa-ziše ovo najbliži, potom i mnogi drugi. Odavde se po cije-loj vojsci proširi radoznalost i jauk i proklinjanje pre-okrutnoga rata. No, ne manje revno ubijaju i plijene bližnje, rođake, braću. Dogodio se zločin, govore, i dalje ga cme 26. Cim dođoše u Kremonu, pojavi se nova i nepredvi-dena neprilika: u otonovskom ratu germanski je vojnik opkolio zidine Kremone svojim taborom, podigavši oko njega visok nasip. Ugledavši to pobjednici zastadoše u nedoumici, jer vojskovođe ne znadoše što bi zapovjedili. Započeti opsadu s premorenom vojskom koja ni noću ni danju ne spavaše bez ikakve pomoći u blizini bilo bi teško; vrate li se pak u Bedrijak, napor od tako duga puta bio bi nepodnosljiv, a plodovi bi pobjede propali. Utvrditi tabor, i to bi zbog blizine neprijatelja bilo preopasno da ih neprijatelj raspršene i zaokupljene napornim poslom iznenadnom navalom ne razagna. Povrh svega ovoga pla-šio ih je vlastiti vojnik, vičniji opasnosti negoli odlaganju. Ta zbog nepromišljenosti izvjesna nada postaje nepri-lična; sav pokolj i rane i krv odmjeravahu se prema po-hlepi za plijenom. 27. Tome se prikloni Antonije, te naredi da se nasip opkoli opsadnim krugom. Isprva se borahu izdaleka, stri-jelama i kamenjem, uz veću štetu za flavijevce, na koje se strijele izbacivahu odozgo. Uskoro dodijeli svakoj legiji određeni nasip i vrata da odvojeni napor jasno pokaže tko je junačan, a tko kukavica, i da se raspale u samoj težnji za junačkim podvigom. Dijelove nasipa u blizini bedri-jačke ceste zauzeše vojnici treće i sedme legije, one pak s desne strane osma i sedma Klaudijevska legija, vojnike trinaeste legije napad nanese na briksijska vrata. Potom uslijedi kratak zastoj, dok s obližnjih polja ne dovukoše jedni motike i pralice, drugi zidodere i Ijestve. Tada se, stvorivši štitovima podignutim iznad glava neprobojnu »kornjaču«, primaknu zidinama. S obje strane rimska vojna vještina: vitelijevci kotrijaju teško kamenje, uzbi-banu i razdvojenu »kornjaču« pretražuju kopljima i suli-cama, dok u velikom pokolju ne unište iznemogle i izra-njene, potpuno im razbivši »kornjaču«. Nastupilo bi krzmanje da vođe umornom vojniku, koji je već odbijao nekorisna hrabrenja, jasno ne predočiše što će dobiti osvojenjem Kremone.

28. Hormine id ingenium, ut Messalla tradit, an potior auctor sit C. Plinius, qui Antonium incusat, haud facile discreverim, nisi quod neque Antonius neque Hormus a fama vitaque sua quamvis pessimo flagitio degeneravere. Non iam sanguis neque volnera morabantur, quin subme-rent vallum quaterentque portas, innixi umeris et super iteratam testudinem scandentes prensarent hostium tela brachiaque. Integri cum saudis, semineces cum exspiran-tibus volvuntur, varia pereuntium forma et omni imagine mortium. 29. Acerrimum tertiae septimaeque legionum certa-men, et dux Antonius cum delectis

auxiliaribus eodem incubuerat. Obstinatos inter se cum sustinere Vitelliani nequirent et superiacta tela testudine laberentur, ipsam postremo ballistam in subeuntes propulere, quae ut ad praesens disiecit obruitque quos inciderat, ita pinnas ac summa valli ruina sua traxit; simul iuncta turris ictibus saxorum cessit, qua septimani dum nituntur cuneis, tertia-nus securibus gladiisque portam perfregit. Primum inru-pisse C. Volusium tertiae legionis militem inter omnes auctores constat. Is in vallum egressus, deturbatis qui restiterant, conspicuus manu ac voce capta castra concla-mavit; ceteri trepidis iam Vitellianis seque e vallo praeci-pitantibus perrupere. Completur caede quantum inter castra murosque vacui fuit. 30. Ac rursus nova laborum facies: ardua urbis moenia, saxeae turres, ferrati portarum obices, vibrans tela miles, frequens obstrictusque Vitellianis partibus Cremonensis populus, magna pars Italiae stato in eosdem dies mercatu congregata, quod defensoribus auxilium ob multitudinem, obpugnantibus incitamentum ob praedam erat. Rapi ignes Antonius inferrique amoenissimi< extra urbem aedificiis iubet, si damno rerum suarum Cremonenses ad mutan-dam fidem traherentur. Propinqua muris tecta et altitudi-nem moenium egressa fortissimo quoque militum com-plet; illi trabibus tegulisque et fadbus propugnatores deturbant. 31. lam legiones in testudinem glomerabantur, et alii tela saxaque incutiebant, cum languescere paulatim Vitel-lianorum animi. Ut quis ordine anteibat, cedere fortunae, ne Cremona quoque excisa nulla ultra venia omnisque ira

28. Da li je ova pobuda bila Hormova, kao što pripo-vijeda Mesala, ili je pouzdaniji svjedok Gaj Plinije, koji optužuje Antonija, nije lako prosuditi, tek, i Antoniju bi se i Hormu ovo moglo pripisati, premda kao vrlo teško shvatljivu sramotu, sudeći po glasu o njihovu prijašnjem životu. Ni krv m rane nisu ih već zadržavale da ne pot-kapaju nasip, udaraju na vrata upirući se ramenima i pe-njući se preko ponovo uspostavljene »kornjače «, ne grabe oružje iz ruku neprijatelja. Valjaju se krepki s ranjenima, polumrtvi s izdišućima, uz raznolike prizore propasti i smrti. 29. Najžešću bitku biju treća i sedma legija. Tamo se sruči i vojskovoda Antonije s odabranim vojnicima pomoćnih četa. Kad već tako uporne vitelijevci ne mogahu zadržati, a odozgo bacana koplja odbijahu se od »kornjače«, naposljetku oboriše čak i hitalo na napadače, koje za trenutak razagna i zatare one koje pogodi, ali svo-jim padom sruši i krunište i vrh bedema. U isti čas pod udarcima kamenja popusti i kula dograđena na bedemu. i dok se tuda stadoše penjati u klinastom poretku vojnici sedme legije, vojnici treće legije sjekirama i mačevima polome vrata. Svi se pisci slažu da se prvi probio Gaj Voluzije, vojnik treće legije. Popevši se na bedem, pred očima onih koji zbačeni zaostadoše, dade znak rukom i poviče da je tabor osvojen. Ostali nahrupiše, dok se na smrt preplašeni vitelijevci naglavce bacahu s bedema. Sav se prostor između zidova i tabora ispuni pokoljem. 30. 1 ponovo nova vrsta napora: strme zidine grada, kamene kule, željezne prijevornice vrata, vojnik što maše oružjem, brojno stanovništvo kremonsko odano vitelijev-skoj stranci, velik dio Italije skupljen na trgu za sajmenog dana, što bijaše braniteljima pomoć zbog mnoštva, pod-sjedateljima pak poticaj na pljačku. Antonije zapovjedi da se pograbe

baklje i bace na prekrasne zgrade izvan grada ne bi li se gubitkom svog imutka Kremonci sklonili na promjenu vjere. Krovove blizu grada, koji strše iznad visine zidina, ispuni najhrabrijim vojnicima. Oni gre-dama, opekama i bakljama potjeraju branioce. 31. Već su se legije zbijale u »kornjače«, a pomoćne čete nabacivale kamenjem i kopljima, kad je malo-pomalo vitelijevce stala napuštati odvažnost. Kako je tko bio viši po činu, tako se klonio nesreće, znajući da neće biti nikakve milosti padne li i Kremona i da će se sva srdžba

victoris non in volgus inops, sed in tribunos centuriones-que, ubi pretium caedis erat, [rejverteretur. Gregarius miles futuri socors et ignobilitate tutior perstabat: vagi per vias, in domibus abditi, pacem ne tum quidem orabant, cum bellum posuissent. Primores castrorum nomen atque imagines Vitellii amoliuntur; catenas Caecinae (nam etiam tunc vinctus erat) exsolvunt orantque, ut causae suae deprecator adsistat. Aspernantem tumentemque lacrimis fatigant, extremum malorum, tot fortissimi viri proditoris opem invocantes; mox velamenta et infulas pro muris ostentant. Cum Antonius inhiberi tela iussisset, signa aquilasque extulere; maestum inermium agmen deiectis in terram oculis sequebatur. Circumstiterant vic-tores et primo ingerebant probra, intentabant ictus: mox, ut praeberi ora contumeliis et posita omni ferocia cuncta victi patiebantur, subit recordatio illos esse, qui nuper Bedriaci victoriae temperassent. Sed ubi Caecina praetexta lictoribusque insignis dimota turba consul incessit, exarsere victores: superbiam saevitiamque (adeo invisa scelera sunt), etiam perfidiam obiectabant. Obstitit Anto-nius datisque defensoribus ad Vespasianum dimisit.

32. Plebs interim Cremonensium inter armatos conflic-tabatur; nec procul caede aberant, cum precibus ducum mitigatus est miles. Et vocatos ad contionem Antonius adloquitur, magnifice victores, victos clementer, de Cre-mona in neutmm. Exercitus praeter insitam praedandi cupidinem vetere odio ad excidium Cremonensium incu-buit. luvisse partes Vitellianas Othonis quoque bello cre-debantur; mox tertiadecimanos ad exstruendum amphi-theatrum relictos, ut sunt procacia urbanae plebis ingenia, petulantibus iurgiis inluserant. Auxit invidiam editum illic a Caecina gladiatorum spectaculum eademque rursus belli sedes et praebiti in acie Vitellianis cibi, caesae quaedam feminae studio partium ad proelium progressae; tempus quoque mercatus ditem alioqui coloniam maiore opum specie complebat. Ceteri duces in obsucuro: Antonium fortuna famaque omnium oculis exposuerat. Is balineas

pobjednika iskaliti na tribunima i centurionima, gdje su svi vidjeli cijenu krvoproliću, a ne na siromašnoj svjetini. Običan vojnik, nezabrinut za budućnost i to sigurniji što je

prostija podrijetla, ostajaše uporan. Raštrkani po uli-cama, sakriveni po kućama, ne moljahu mir ni tada čak kad već i prekinuše sukob. Časnici tabora uklone ime i slike Vitelijeve, oslobode veriga Cecinu (i tada naime bijaše vezan) i zamole ga da se zauzme za njih. Kako je on to nadmeno i s prezirom odbijao, stadoše ga zaklinjati suzama; toliki hrabri muževi počeše zazivati pomoć izda-jice - zaista krajnost u nevoljama. Naskoro sa zidova pokažu vezice i vrpce. Kad je Antonije naredio da pre-stane napad, iznesoše bojne znakove i orlove; krenu tužna povorka razoružanih vojnika očiju oborenih k zemlji. Opkoliše ih pobjednici, te ih u početku stadoše obasipati pogrdama i prijetiti im udardma. Uskoro, budući da se pobijeđeni mirno prepuštahu uvredama i ne pokazivahu nikakav prkos, obuze ih sjećanje na to da su pred njima oni koji su milostivo postupili u nedavnoj pobjedi kod Bedrijaka. Ali kada kroz razmaknutu gomilu stupi Cecina, kao konzul, u grimizom optočenoj togi, u pratnji liktora, razbjesniše se pobjednici. Predbacivahu mu oho-lost, okrutnost, čak i nevjeru (tako su omražena zlodjela). Suprotstavi se Antonije i pod sigurnom pratnjom posla ga k Vespazijanu. 32. Puk je međutim kremonski medu oružnicima teško patio, i ne bijahu daleko od krvoprolića, kad li vojsko-vođe molbama umiriše vojnika. A i Antonije se, sazvavši skupštinu, veličanstveno obrati pobjednicima, pobijeđe-nima milostivo, ne izjašnjavajući se o Kremoni. Vojska, povrh urođene želje za pljačkom, vodena starom mržnjom spremala je propast Kremoncima. Vjerovalo se da su pomagali vitelijevsku stranku i u ratu s Otonom. Uskoro su zatim vojnike trinaeste legije, ostavljene da izgrade amfiteatar, kako su već drske naravi gradskoga puka, počeli izazivati obijesnim prepirkama. Neraspolo-ženje su uvećale gladijatroske igre, koje je ovdje priredio Cecina, obnovljeno sjedište rata i hrana pružena vitelijev-cima u borbi. Posječene su i neke žene, koje su u stra-načkoj strasti izašle u bitku. A i sajmeni je dan i inače bogatu koloniju prikazivao u još raskošnijem svjetlu. Ostali vojskovođe bili su u pozadini; sreća i glas istakli su Antonija svačijem pogledu. On pohiti u kupalište da se

abluendo cruori propere petit. Excepta vox est, cum tepo-rem incusaret, statim futurum ut incalescerent: vernile dictum omnem invidiam in eum vertit, tamquam signum incendendae Cremonae dedisset, quae iam flagrabat. 33. Quadraginta armatorum milia inrupere, calonum lixarumque amplior numerus et m libidinem ac saevitiam corruptior. Non dignitas, non aetas protegebat, quo minus stupra caedibus, caedes stupris miscerentur. Grandaevos senes, exacta aetate feminas, viles ad praedam, in ludi-brium trahebant: ubi adulta virgo aut quis forma conspi-cuus incidisset, vi manibusque rapientium divolsus ipsos postremo direptores in mutuam perniciem agebat. Dum pecuniam vel gravia auro templorum dona sibi quisque trahunt, maiore aliorum vi truncabantur. Guidam obvia aspernati verberibus tormentisque dominorum abdita scrutari, defossa eruere: faces in manibus, quas, ubi prae-dam egesserant, in vacuas domos et inania templa per las-civiam iaculabantur; utque exercitu vario linguis moribus, cui cives socii externi interessent, diversae cupidines et aliud cuique fas nec quidquam inlicitum. Per quadriduum Cremona suffecit. Cum omnia sacra profanaque m igne considerent. Solum Mefitis templum stetit ante moenia, loco seu numine defensum. 34. Hic exitus Cremonae anno ducentesimo octogesimo sexto a primordio sui. Condita erat Ti. Sempronio P. Cor-nelio consulibus, ingruente in Italiam Annibale, pro-

pugnaculum adversus Gallos trans Padum agentes et si qua alia vis per Alpes rueret. Igitur numero colonorum, opportunitate fluminum, ubere agri, adnexu conubiisque gentium adolevit floruitque, bellis externis intacta, civili-bus infelix. Antonius pudore flagitii, crebrescente invidia, edixit ne quis Cremonensem captivom detineret; inritamque praedam militibus effecerat consensus Italiae, emptio-nem talium mancipiorum aspernantis: occidi coepere; quod ubi enotuit, a propinquis adfinibusque occulte re-demptabantur. Mox rediit Cremonam reliquus populus: reposita fora templaque magnificentia municipum; et Vespasianus hortabatur.

opere od krvi. Čuo se glas, kad se tužio na premlaku kupelj, da će odmah srediti da se ugrije. Izjava roba svu je mržnju okrenula na nj, jer se mislilo da je time dao znak da se upali Kremona koja je, međutim, već gorjela. 33. Navalilo je četrdeset tisuća naoružanih Ijudi, poveći broj konjušara i pečenjara, iskvarenih i sklonih požudi i okrutnosti. Ni čas ni položaj ni dob nisu bili zaštita krvoprolićima i obeščašćenjima. Starce i starice, kao plijen bez ikakve vrijednosti, vukli su u obijesnoj igri; kad bi naišla kakva odrasla djevojka ili stasit mladić, odvučen grubom silom pljačkaša naposljetku bi i njih same uvukao d pro-past, koju su im spremali drugi pljačkaši. Dok je svatko sebi vukao blago i teške darove u zla+u iz hramova, pogi-bao je od većeg nasilja drugih. NeKi su, ne mareći za dostupno, počeli batinama i palicama pretraživati skrovi-šta kućevlasnika, iskapati ukopano, a i kad bi izvukli pli-jen, bacati iz obijesti baklje u napuštene kuće i prazne hramove. Kako je vojska bila šarena, različitih jezika i običaja, sastavljena i od gradana i od saveznika i od stra-naca, različite su bile strasti, svakom drugp^ija svijest o dobru i zlu i ništa nedopušteno. Kremona je prržala gradu za četiri dana. Kad je sve sveto i nesveto ne^-iio u ognju, ostao je samo hram Mefite isprei.i zidina, saci'van zahve-Ijujući položaju ili zaštiti božanstva. 34. Takva je bila propast Kremone u dvjesta osamdeset i šestoj godini od njezina nastanka. Utemeljena bijaše za konzulovanja Tiberija Sempronija i Publija Kornelija, kad je u Italiju prodirao Hanibal, kao utvrda protiv Gala što prebivaju s one strane Pada i protiv koje druge sile ako navali preko Alpa. Brojem stanovnika, prikladnim položajem rijeka, plodnošću njiva, odnosom i ženidbenim vezama sa susjednim plemenima ojačala je i procvala, netaknuta vanjskim ratovima, nesretna u građanskima. Iz srama zbog teškog propusta i zato što je sve jače rasla mržnja, Antonije izda naredbu da nitko ne smije zadržati Kremonca u zarobljeništvu. Jednodušnost Italije, koja je prezirala otkup takvih robova, učini plijen vojnika beskorisnim. Počnu ih ubijati. Kad se to razglasilo, otkupljivahu ih potajno prijatelji i rođaci. Uskoro se u Kremonu vrati preostalo stanovništvo; obnovljeni su trgovi i hramovi velikodušnošću građana. Za to se zala-gaše i Vespazijan.

35. Ceterum adsidere sepultae urbis ruinis noxia tabo humus haud diu permisit. Ad tertium lapidem progressi vagos paventesque Vitellianos, sua quemque apud signa, componunt; et victae legiones, ne manente adhuc civili bello ambigue agerent, per Illyricum dispersae. In Britan-niam inde et Hispanias nuntios famamque, in Galliam lulium Calenum tribunum, in Germaniam Alpinium Mon-tanum praefectum cohortis, quod hic Trevir, Calenus Aeduus, uterque Vitelliani fuerant, ostentui misere. Simul transitus Alpium praesidiis occupati, suspecta Germania, tamquam in auxilium Vitellii accingeretur. 36. At Vitellius profecto Caecina, cum Fabium Valen-tem paucis post diebus ad bellum impulisset, curis luxum obtendebat: non parare arma, non adloquio exercitioque militem firmare, non in ore volgi agere, sed umbraculis hortorum abditus, ut ignava animalia, quibus si cibum suggeras, iacent torpentque, praeterita instantia futura pari oblivione dimiserat. Atque illum in nemore Aricino desidem et marcentem proditio Lucilii Bassi ac defectio classis Ravennatis perculit; nec multo post de Caecina adfertur mixtus gaudio dolor, et descivisse et ab exercitu vinctum. Plus apud socordem animum laetitia quam cura valuit. Multa cum exsultatione in urbem revectus fre-quenti contione pietatem militum laudibus cumulat; Publi-lium Sabinum praetorii praefectum ob amicitiam Caecinae vinciri iubet, substituto in locum eius Alfeno Varo. 37. Mox senatum composita in maginficentiam oratione adlccutus exquisitis patrum adulationibus attollitur. Initiurr atrocis in Caecinam sententiae a L. Vitellio fac-tum; dein ceteri composita indignatione, quod consul rem prblicam, dux imperatorem, tantis opibus tot honoribus cumulatus amicum prodidisset, velut pro Vitellio conque-rentes, suum dolorem proferebant. Nulla in oratione cuiusquam erga Flavianos duces obtrectatio: errorem imprudentiamque exercituum culpantes, Vespasiani nomen suspensi et vitabundi circumibant, nec defuit qui

35. Uostalom, flavijevska vojska nije dopustila da pod ruševinama spaljena grada zemlja dugo ostane okužena krvlju. Izašavši do trećeg miljokaza izvan grada, okupe vitelijevce koji su se u strahu bili razbježali, svakog pod svoju zastavu. A da se pobijeđene legije ne bi, potraje li i dalje građanski rat, pokazale nepouzdanima, raspršene su po Iliriku. Zatim pošalju glasnike s porukom u Brita-niju i Hispaniju, u Galiju tribuna Julija Kalena, u Germa-niju Alpinija Montana, prefekta kohorte, zato što je ovaj bio Treverac, Kalen Heduanac, obojica pak vitelijevci, ne bi li tako tamo stekli ugled i poštovanje. U isto vrijeme zaposjednuti su stražama alpski prijevoji, a zbog sumnje prema Germaniji, jer se mislilo kako se ona sprema na pomoć Viteliju.

36. A Vitelije, malo dana pošto je Cecina otišao, na-tjerao je Fabija Valensa da se spremi u rat i predao se razbibrizi. Nije pripremao oružja, nije razgovorom i vjež-bom junačio vojnike, nije se pokazivao pred očima svje-tine, već skriven u sjenovitim kutcima vrtova, kao trome životinje koje, ako im pružiš hranu, tupo i nepomično leže, jednakom je mjerom prepuštao zaboravu i prošle i sadašnje i buduće dužnosti. Ali ga ovako besposlena, dok je Ijenčario u Aricijskom gaju, potrese izdaja Lucilija Basa i odmetništvo ravenske flote. Uskoro zatim prispje i glasnik noseći o Cecini u isto vrijeme i žalosnu i radosnu vijest: da se odmetnuo i da ga vojska drži u okovima. U bezbrižna duha bila je jača radost negoli briga; kličući od veselja vrati se u grad i u brojnim skupštinama pohvalama uzdignu privrženost vojnika. Zapovjedi da se zbog prija-teljstva s Cecinom u okove baci Publilije Sabin, preto-rijski prefekt, a na njegovo mjesto postavi Alfena Vara. 37. Uskoro se obrati senatu veličanstvenim govorom, a očevi ga uzveličaju probranim laskama. Oštar sud o Cecini prvo izreče Lucije Vitelije. Zatim su i ostali u vje-što sastavljenim govorima izrazili svoj gnjev što je eto konzul izdao državu, vojskovođa vrhovnog zapovjednika i prijatelja, iako je bio obasut tolikim počastima i imao toliku moć, tužeći se na nj tobože u ime Vitelija, a zapravo svatko iznoseći svoj vlastiti bol. Ni u jednom govoru nije bilo mržnje prema flavijevskim vojskovo-dama. Svaljujući krivnju na zabludu i nerazboritost vojske, zaobilazili su u velikoj neprilici Vespazijanovo ime, a bilo je i onih koji su se htjeli ulagivanjem domoći

unum consulatus diem (is enim in locum Caecinae supe-rerat) magno cum inrisu tribuentis accipientisque (e)blandiretur. Pridie kalendas Novembris Rosius Regu-lus iniit eiuravitque. Adnotabant periti numquam antea non abrogato magistratu neque lege lata alium suffectum; nam consul uno die et ante fuerat Caninius Rebilus C. Caesare dictatore, cum belli civilis praemia festinarent-ur.

38. Nota per eos dies lunii Blaesi mors et famosa fuit, de qua sic accepimus. Gravi corporis morbo aeger Vitel-lius Servilianis hortis turrim vicino sitam conlucere per noctem crebris luminibus animadvertit. Sciscitanti causam apud Caecinam Tuscum epulari multos, praecipuum honore lunium Blaesum nuntiatur; cetera in maius, de adparatu et solutis in lasciviam animis. Nec defuere qui ipsum Tuscum et alios, sed criminosius Blaesum incusa-rent, quod aegro principe laetos dies ageret. Ubi aspera-tum Vitellium et posse Blaesum perverti satis patuit iis, qui principiim offensas acriter speculantur, datae L. Vitel-lio delationis partes. Ille infensus Blaeso aemulatione prava, quod eum omni dedecore maculosum egregia fama anteibat, cubiculum imperatoris reserat, filium eius sinu complexus et genibus accidens. Causam confusionis quae-renti, non se proprio metu nec sui anxium, sed pro fratre, pro liberis fratris preces lacrimasque attulisse. Frustra Vespasianurft timeri, quem tot Germanicae legiones, tot provinciae virtute ac fide, tantum denique terrarum ac maris immensis spatiis arceat: in urbe ac sinu cavendum hostem lunios Antoniosque avos iactantem, qui se stirpe imperatoria comem ac magnificum militibus ostentet. Versas illuc omnium mentes, dum Vitellius amicorum ini-micorumque neglegens fovet aemulum principis labores e convivio prospectantem.

Reddendam pro intempestiva laetitia maestam ac funebrem noctem, qua sciat et sentiat vivere Vitellium et imperare et, si quid fato accidat, filium habere.

konzulske časti od jednoga dana (taj je naime jedan jedini dan preostao da se zamijeni Cecina), bez obzira na to što je to bilo na ruglo i onome koji daje i onome koji prima. Uoči novembarskih kalenda Rozije Regul primi i odreče se konzulske časti. Stručnjaci su primijetili da nikad prije nije bio izabran drugi, a da se prije toga nije dokinulo poglavarstvo ili donio zakon. Konzul je samo jednoga dana naime i prije bio Kaninije Rebil, pod diktaturom Gaja Cezara, kad su se žurno davale nagrade u građanskom ratu. 38. Poznata je iz onih dana i čuvena postala smrt Junija Bleza, o kojoj smo saznali ovo: ležeći u Servilijevim vrto-vima srvan teškom bolešću, primijeti Vitelije dvorac smje-šten u blizini kako bliješti u raskošnom osvjetljenju. Kad se počeo raspitivati za razlog, dojavljeno mu je da se kod Cecine Tuska goste mnogi, a medu njima da je u najvećoj časti Junije Blez. 1 ostalo u još većem preuveličavanju: o gizdavoj opremi, o razuzdanim duhovima. Nije manjkalo ni onih koji su optuživali i Tuska i ostale, ali s osobitim klevetama Bleza, što provodi dane u veselju dok je vladar bolestan. Kad je onima koji oštro vrebaju na uvrede spram vladara bilo već očigledno da je Vitelije razdražen i da se Blez može srušiti, uloga prokazivača povjerena je Luciju Viteliju. Vođen sramotnom zavišću i kivan na Bleza što njega, svakom sramotom okaljana, ovaj nadma-šuje izvanrednim glasom, otvori carevu sobu, uhvati u naručje njegova sina i baci se na koljena. Caru, koji ga upita za razlog toj uznemirenosti, odgovori da ga na ovo nije sklonio osobni strah niti je zabrinut za sebe nego je molitve i suze prinio za brata, za bratovu djecu. »Ne treba se bojati Vespazijana, od kojega ga djele tolike ger-manske legije, tolike pokrajine, junačne i odane, tolika, na kraju krajeva, neizmjerna prostranstva zemalja i mora. U krilu grada valja se čuvati neprijatelja koji se hvasta precima Junijevcima i Antonijevcima i prikazuje se vojni-cima Ijubazan i velikodušan u svom vladarskom porijeklu. Sve su misli okrenute k njemu, dok Vitelije, ne mareći ni za prijatelje ni za neprijatelje, potpomaže takmaca koji s gozbe gleda patnje svog vladara. Treba mu naplatiti za neprilično veselje turobnom i zlokobnom noći da zna i osjeti da Vitelije živi i vlada i, ako li ga što zadesi, da ima sina.«

39. Trepidanti inter scelus metumque, ne dilata Blaesi mors maturam perniciem, palam iussa atrocem invidiam ferret, placuit veneno grassari. Addidit facinori fidem no
verba referam) pavisse oculos spectata inimici morte iactavit. Blaeso super claritatem natalium et elegantiam morum fidei obstinatio fuit. Integris quoque rebus a Caecina et primo-ribus partium iam Vitellium aspernantibus ambitus abnuere perseveravit. Sanctus inturbidus, nullius repentini honoris, adeo non principatus adpetens, parum effugerat, ne dignus crederetur. 40. Fabius interim Valens multo ac molli concubinarum spadonumque agmine segnius quam ad bellum incedens, proditam a Lucilio Basso Ravennatem classem pernicibus nuntiis accepit. Et si coeptum iter properasset, nutantem Caecinam praevenire aut ante discrimen pugnae adsequi legiones potuisset; nec deerant qui monerent, ut cum fidissimis per occultos tramites vitata Ravenna Hostiliam Cremonamve pergeret. Aliis placebat accitis ex urbe prae-toriis cohortibus valida manu perrumpere: ipse inutili cunctatione agendi tempora consultando consumpsit; mox utrumque consilium aspernatus, quod inter ancipitia deterrimum est, dum media sequitur, nec ausus est satis nec providit. 41. Missis ad Vitellium litteris auxilium postulat. Venere tres cohortes cum ala Britannica, neque ad fal-lendum aptus numerus neque ad penetrandum. Sed Valens ne in tanto quidem discrimine infamia caruit, quo minus rapere inlicitas voluptates adulteriisque ac stupris polluere hospitum domus crederetur: aderant vis ac pecu-nia et ruentis fortunae novissima libido. Adventu demum peditum equitumque pravitas consilii patuit, quia nec vadere per hostes tam parva manu poterat, etiam si fidis-sima foret, nec integram fidem attulerant; pudor tamen et praesentis ducis reverentia morabatur, haud diuturna vincla apud {p)avidos periculorum ac dedecoris securos. Eo metu et paucis, quos adversa non mutaverant, comi-

39. Tjeskobno se kolebajući zmeđu zločina i straha da ne bi, odgodivši Blezovu smrt, uskorio svoju propast, otvoreno je naredivši pak navukao na se strašnu mržnju, odluči posegnuti za otrovom. Zlu namjeru v]ešto je prikri-vao napadnom radošću posjećujući Bleza. Ćula se dapa'če i grozna Vitelijeva izjava kojom se (prenijet ću upravo njegove riječi) razmetao tvrdeći da je napasao oči gleda-jući smrt neprijatelja. U Bleza je osim glasovita roda i ot-mjena ponašanja bilo i nepokolebive vjernosti. 1 dok je ' položaj bio neugrožen, i dok su Cecina i prvaci stranke Vitelija već i tada prezirali, on je ustrajno odbijao da se natječe za državne službe. Besprijekoran, spokojan, ne težeći ni za kakvom iznenadnom počašću, kamoli za prin-cipatom, nije ipak izbjegao da ga smatraju dostojnim toga. 40. U meduvremenu Fabije Valens, okružen brojnom pratnjom mekoputih bludnica i uškopljenika, lijeno se kretao kao da i ne ide u rat, kad li mu hitri glasnici dojave da je Lucije Bas predao ravensku flotu. 1 da je ubrzao započeti put, mogao je preteći kolebljiva Cecinu ili prije odlučne bitke sustići legije. 1 bilo je zaista onih koji su ga upozoravali da s najpouzdanijima krene skrovitim sta-zama u Hostiliju ili Kremonu kloneći se Ravene. Drugi su pak htjeli dozvati iz grada pretorijske kohorte i takvom snažnom četom izvršiti

prodor. On je sam u nekorisnu oklijevanju vrijeme za djelovanje utrošio u vijećanju. Uskoro je jedna i druga odluka odbačena i - što je u škripcu najgore - pošao je srednjim putom: niti je bio dovoljno odlučan niti dovoljno oprezan. 41. Poslavši pisma Viteliju zatraži pomoć. Dođoše tri kohorte s Britanskom alom, broj neprikladan da pro-makne neopažen, a nedovoljan za prodor. Valens ni u takvu odsudnu času nije odustajao od sramotna ponaša-nja: žurno je tažio nedopuštene strasti i preljubima i silo-vanjima kaljao domove domaćina; bilo je tu i nasilja i novca i krajnje požude izazvane osjećajem bliske propa-sti. Naposljetku, dolaskom pješaka i konjanika postade očigledna ludost odluke, jer niti se s tako malom četom moglo pregaziti neprijatelja, da je bila i najpouzdanija, niti je pokazivala nepokolebivu vjemost. Zadržavao ih je ipak stid i poštovanje prema nazočnom vojskovođi - ne baš trajni vezovi kod onih koji se plaše opasnosti i koji ne mare za sramotu. U tom strahu, okružen nekolicinom

tantibus cohortes Ariminum praemittit, alam tueri terga iubet; ipse flexit in Umbriam atque inde Etruriam, ubi cognito pugnae Cremonensis eventu non ignavum et, si provenisset, atrox consilium iniit, ut arreptis navibus in quamcumque partem Narbonensis provinciae egressus Gallias et exercitus et Germaniae gentes novumque bellum cieret. 42. Digresso Valente trepidos, qui Ariminum tenebant, Cornelius Fuscus admoto exercitu et missis per proxima litorum Liburnicis terra marique circumvenit: occupantur plana Umbriae et qua Picenus ager Hadria adluitur, omnisque Italia inter Vespasianum ac Vitellium Appen-nini iugis dividebatur. Fabius Valens e sinu Pisano segni-tia maris aut adversante vento portum Herculis Monoeci depellitur. Haudprocul inde agebat Marius Maturus Alpium maritimarum procurator, fidus Vitellio, cuius sacramentum cunctis circa hostilibus nondum exuerat. Is Valentem comiter exceptum, ne Galliam Narbonensem temere ingrederetur, monendo terruit; simul ceterorum fides metu infracta. 43. Namque circumiectas civitates procurator Valerius Paulinus, strenuus militiae et Vespasiano ante fortunam amicus, in verba eius adegerat; concitisque omnibus, qui exauctorati a Vitellio bellum sponte sumebant, Foroiu-liensem coloniam, claustra maris, praesidio tuebatur, eo gravior auctor, quod Paulino patria Forum luli et honos apud praetorianos, quorum quondam tribunus fuerat, ipsique pagani favore municipali et futurae potentiae spe iuvare partes adnitebantur. Quae ut paratu firma et aucta rumore apud varios Vitellianorum animos increbruere, Fabius Valens cum quattuor speculatoribus et tribus ami-cis, totidem centurionibus ad naves regreditur; Maturo ceterisque remanere et in verba Vespasiani adigi volenti-bus fuit. Ccterum ut mare tutius Valenti quam litora aut urbes, ita futuri ambiguus et magis quid vitaret quam cui fideret certus, adversa tempestate Stoechadas Massilien-sium insulas adfertur. Ibi eum missae a Paulino Liburni-cae oppressere. 44. Capto Valente cuncta ad victoris opes conversa, initio per Hispaniam a prima Adiutrice legione orto, quae

pratilaca koje nesretne prilike nisu pokolebale, pošalje kohorte u Arimin i zapovjedi da ala čuva zaleđe. Sam okrene u Umbriju, a odande u Etruriju, gdje, čuvši za ishod kremonske bitke, zasnuje neustrašivu i, da se ostva-rila, groznu odluku: da prikupi brodove, krene bilo u koji dio Narbonske Pokrajine, te pokrene u novi rat i Galije i vojske i germanska plemena. 42. Kad se Valens udaljio, Kornelije Fusko, primakavši vojsku i poslavši liburnske brodove po okolnim obalama, okruži s kopna i s mora prestrašene vojnike koji su držali Arimin. Zaposjednute su ravnice Umbrije i picenska zem-Ija koju oplakuje Jadran, i cijela se Italija Apeninskim gorjem stala dijeliti između Vespazijana i Vitelija. Fabija Valensa iz Piskoga zaljeva bonaca i nepovoljan vjetar baci u luku Herkula Moneka. Nedaleko odande bio je Marije Matur, upravitelj Primorskih Alpa, odan Viteliju, kojemu vojnički zavjet još uvijek nije prekršio, premda je bio okružen neprijateljima. On primi Ijubazno Valensa i od-vrati ga od nepromišljena nauma da navali na Narbonsku Galiju. U isto je vrijeme i vjernost ostalih slomljena strahom. 43. Upravitelj Valerije Paulin, odvažan vojnik i Vespa-zijanov prijatelj i prije njegova uspona, okolne je naime gradove sklonio na vjernost Vespazijanu. Sazvavši pak sve one koje je Vitelije razriješio vojničke službe, a svo-jevoljno su se primili rata, držao je pod posadom Foro-julijsku Koloniju, taj ključ mora. To revnije i upornije što je Paulinu zavičaj bio Forum lulii i što je uživao čast kod pretorijanaca, kojima nekad bijaše tribun, a i sami su se građani u municipijskoj revnosti i u nadi u budući utjecaj trudili da pomognu stranku. Čim su za tu silnu pripravu, uvećanu i glasinama, saznali kolebljivi vitelijevci, Fabije Valens s četirima uhodama, trima prijateljima i isto toli-kim brojem centuriona vrati se k brodovima. Matur i ostali voljeli su više ostati i zakleti se na vjernost Vespa-zijanu. Uostalom, kako je Valensu more bilo sigurnije negoli obala ili gradovi, tako je bio zdvojan za budućnost i sigurniji u to što da izbjegava negoli u što da se pouzda. Oluja ga baci na Stehade, masilijsko otočje. Tu ga napa-doše liburnski brodovi koje je poslao Paulin. 44. Pošto je zarobljen Valens, sve se priklonilo sna-gama pobjenika. Početni je poticaj došao iz Hispanije, od prve legije Pomoćnice, koja je - vodeći se uspomenom na

memoria . Othonis infensa Vitellio decimam quoque ac sextam traxit. Nec Galliae cunctabantur. Et Britanniam incli(na)tus erga Vespasianum favor, quod illic secundae legioni a Claudio praepositus et bello clarus egerat, non sine motu adiunxit ceterarum, in quibus plerique cen-turiones ac milites a Vitellio provecti expertum iam prin-cipem anxii mutabant. 45. Ea discordia et crebris belli civilis rumoribus Bri-tanni sustulere animos auctore Venutio, qui super insitam ferociam et Romani nominis odium propriis in Cartiman-duam reginam stimulis accendebatur. Cartimandua Bri-gantibus imperitabat, pollens nobilitate; et auxerat poten-tiam, postquam capto per dolum rege Carataco instruxisse triumphum Claudii Caesaris videbatur. Inde opes et rerum secundarum luxus: spreto Venutio (is fuit

maritus) armigerum eius Vellocatum in matrimonium regnumque accepit. Concussa statim flagitio domus: pro marito studia civitatis, pro adultero libido reginae et saevitia. Igitur Venutius accitis auxiliis, simul ipsorum Brigantum defec-tione in extremum discrimen Cartimanduam adduxit. Tum petita a Romanis praesidia. Et cohortes alaeque nostrae variis proeliis exemere tamen periculo reginam; regnum Venutio, bellum nobis relictum. 46. Turbata per eosdem dies Germania, et socordia ducum, seditione legionum externa vi, perfidia sociali prope adflicta Romana res. Id bellum cum causis et even-tibus (etenim longius provectum est) inox memorabimus. Mota et Dacorum gens numquam fida, tunc sine metu, abducto e Moesia exercitu. Sed prima rerum quieti spe-culabantur: ubi flagrare Italiam bello, cuncta in vicem hostilia accepere, expugnatis cohortium alarumque hibernis utraque Danuvii ripa potiebantur. Iamque castra legionum excindere parabant, ni Mucianus sextam legio-nem opposuisset, Cremonensis victoriae gnarus, ac ne externa moles utrimque ingrueret, si Dacus Gerrnanusque diversi inrupissent. Adfuit, ut saepe alias, fortuna populi Romani, quae Mucianum viresque Orinetis illuc tulit, et quod Cremonae interim transegimus. Fonteius Agrippa ex

Otona a ogorčena na Vitelija - povukla za sobom i desetu i šestu. Ni Galija ne oklijevaše. 1 Britaniju prik-Ijuči naklonost prema Vespazijanu, budući da je ondje od Klaudija bio postavljen za zapovjednika drugoj legiji i postao slavan u ratu. Nastala su kretanja i u ostalim legi-jama, u kojima su mnogi centurioni i vojnici, unaprije-đeni od Vitelija, u tjeskobi mijenjali okušanog već pogla-vara. 45. Zbog te nesloge i čestih glasina o građanskom ratu podigoše glave Britanci na poticaj Venucija, koji je, povrh urođene smjelosti i mržnje na rimsko ime, gajio u srcu i žestoku osvetu protiv kraljice Kartimandue. Karti-mandua je vladala nad Briganćanima; bijaše moćna i ple-menita roda, a uvećala je svoju vlast pošto je, po svemu, ukrasila trijumf Klaudija Cezara na prijevaru uhvaćenim kraljem Karatakom. Od tada je živjela u bogatstvu, ras-koši i sreći. Prezrevši Venucija (on joj je bio muž), dade ruku i prijestolje oružniku njegovu Velokatu. Nasta sabla-zan u vladarskoj kući: uz muža bijaše naklonost države, uz Ijubavnika strast i mahnitost kraljice. Venucije, dakle, okupljanjem pomoćnih četa, a u isto vrijeme odmetni-štvom samih Briganćana, dovede Kartimanduu u kranju opasnost. Tada su zatražene od Rimljana obrambene čete. 1 naše kohorte i ale u promjenljivoj bojnoj sreći izbaviše ipak kraljicu iz opasnosti. Kraljevska je vlast pre-dana Venuciju, rat ostavljen nama. 46. Zbog meteža u Germaniji tih istih dana i nehaja vojskovođa, pobune legija, vanjske sile, nevjere savez-nika gotovo je slomljena rimska vlast. Taj ćemo rat s uzrocima i posljedicama njegovim (prilično je naime daleko odmakao) uskoro spomenuti. Pobunilo se i pleme Dačana, nikad pouzdano, koje je tada živjelo bez straha, pošto se iz Mezije povukla vojska. U početku međutim pritajeno vrebahu. Kad su saznali da u Italiji bukti rat, da je sve u međusobnom neprijateljstvu, osvoje zimovnike kohorata i ala, dokopaju

se jedne i druge obale Dunava. Već su se spremali razoriti i tabor legija, ali Mucijan im suprotstavi šestu legiju, znajući za pobjedu kod Kremone, tako da vanjski ratni vihor ne nahrupi s obiju strana, ako bi Dačani i Germani iz različitih pravaca navalili. Poma-gao je, kao i inače, sretan usud rimskog naroda, koji je onamo nanio Mucijana i istočne snage, a i to što smo u međuvremenu dokončali rat u Kremoni. Fontej je Agripa

Asia (pro consule eam provinciam annuo imperio tenue-rat) Moesiae praepositus est, additis copiis e Vitelliano exercitu, quem spargi per provincias et externo bello inli-gari pars consilii pacisque erat. 47. Nec ceterae nationes silebant. Subita per Pontum arma barbarum manicipium, regiae quondam classis prae-fectus, moverat. Is fuit Anicetus Polemonis libertus, prafepotens olim, et postquam regnum in formam proviniciae verterat, mutationis impatiens. Igitur Vitellii nomine adscitis gentibus, quae Pontum adcolunt, corrupto in spem rapinarum egentissimo quoque, haud temnendae manus ductor Trapezuntem, vetusta fama civitatem, a Graecis in extremo Ponticae orae conditam, subitus inru-pit. Caesa ibi cohors, regium auxilium olim; mox donati civitate Romana signa armaque in nostrum modifm, des-sidiam licentiamque Graecorum retinebant. Classi quoque faces intulit, vacuo mari eludens, quia lectissimas Libur-nicarum omnemque militem Mucianus Byzantium adege-rat. Quin et barbari contemptim vagabantur fabricatis repente navibus: camaras vocant, artis lateribus latam alvom sine vinculo aeris aut ferri conexam; et tumido mari, prout fluctus attollitur, summa navium tabulis augent, donec in modum tecti claudantur. Sic inter undas volvuntur, pari utrimque prora et mutabili remigio, quando hinc vel illinc adpellere indiscretum et mnoxium est. 48. Advertit ea res Vespasiani animum, ut vexillarios e legionibus ducemque Virdium Geminum spectatae mili-tiae deligeret. Ille incompositum et praedae cupidine vagum hostem adortus coegit in naves, effectisque raptim Liburnicis adsequitur Anicetum in ostio fluminis Chobi, tutum sub Sedochezorum regis auxilio, quem pecunia donisque ad societatem perpulerat. Ac primo rex minis armisque supplicem tueri: postquam merces proditionis aut bellum ostendebatur, fluxa, ut est barbaris, fide pactus Aniceti exitium perfugas tradidit, belloque servili finis impositus. Laetum ea victoria Vespasianum, cunctis super vota fluentibus, Cremonensis proelii nuntius in Aegypto adse-

iz Azije (tu je provinciju držao kao prokonzul za jedno-godišnje vladavine) postavljen namjesnikom u Meziji; pri-dodane su mu i čete iz vitelijevske vojske, jer je razbo-ritost i briga za mir nalagala da se ta vojska rasprši po provincijama i uplete u vanjski rat. 47. Ne mirovahu ni ostali narodi. Barbare i najamnike po Pontu iznenada pokrene na

oružje zapovjednik neka-dašnje kraljevske flote. Bio je to Anicet, Polemonov oslobođenik, nekoć vrlo moćan, koji, pošto se kraljevstvo svelo na oblik provincije, ne mogaše podnositi takve promjene. Okupivši dakle, pod Vitelijevim imenom plemena koja prebivaju uz Pont, zavede najsiromašnije nadom na pljačku i kao vođa poprilične čete izenanda navali na Trapezunt, grad slavan od davnina, koji Grci osnovaše na krajnjem dijelu pontske obale. Posječena bi ondje ko-horta, nekoć kraljevski pomoćni odio. Naskoro, obdareni rimskim gradanskim pravom, zadržali su bojne znakove i oružje na naš način; lijenost i raspuštenost ostade im cid Grka. Bacio je zublje i na brodovlje, poigravajući se po praznom moru, budući da je Mucijan sklonio najbiranije liburnske brodove i sve mornare u Bizant. Dapače i bar-bari su izazovno oblijetali naokolo sagradivši na brzinu brodove: zovu ih kamare. Uskih su bokova; širok trbuh, vezan bez mjedenih ili željeznih spojnica, a i palubu, za uzburkana mora, kako oluja raste, uzdižu daskama dok se ne zatvori poput krova. Ako se gibaju između valova s jednakim pramcem na objema stranama i izmjenitim krmilom, budući da je potpuno svejedno i bez štete pri-stanu li s ovom ili onom stranom. 48. Ta zbivanja navela su Vespazijana da izabere iz legija veksilarce i kao vodu prokušana vojnika Virdija Gemina. Nasrnuvši na nesređena i u strasti za pljačkom raštrkana neprijatelja, on ga stjera na brodove i, skupivši brzo liburnske lađe, sustigne Aniceta na ušću rijeke Hoba, sigurna pod zaštitom kralja Sedohežana, kojega je ovaj novčanim darovima sklonio na savez i pružanje pomoći. U početku je kralj doista prijeteći oružjem štitio pribjegara. Pošto mu je ukazano na nagradu za izdajstvo ili rat, u nestalnoj vjeri kakva je u barbara, pogodi se o glavu Anicetovu i preda prebjege. Tako je završen robovski rat. Vespazijana, sretna zbog ove pobjede i svcga što se događa i preko očekivanja, vjesnik kre-

quitur. Eo properantius Alexandriam pergit, ut fractos Vitellii exercitus urbemque externae opis indigam fame urgeret. Namque et Africam eodem latere sitam terra marique invadere parabat, clausis annonae subsidiis ino-piam ac discordiam hosti facturus. 49. Dum hac totius orbis nutatione fortuna imperii transit, Primus Antonius nequaquam pari innocentia post Cremonam agebat, satis factum bello ratus et cetera ex facili, seu felicitas in tali ingenio avaritiam superbiam ceteraque occulta mala patefecit. Ut captam Italiam per-sultare, ut suas legiones colere, omnibus dictis factisque vi(a)m sibi ad potentiam struere. Utque licentia militem imbueret, interfectorum centurionum ordines legionibus offerebat. Eo suffragio turbidissimus quisque delecti; nec miles in arbitrio ducum, sed duces militari violentia tra-hebantur. Quae seditiosa et corrumpendae disciplinae mox in praedam vertebat, nihil adventantem Mucianum veritus, quod exitiosius erat quam Vespasianum sprevisse. 50. Ceterum propinqua hieme et umentibus'Pado cam-pis expeditum agmen incedere. Signa aquilaeque victri-cium legionum, milites volneribus aut aetate graves, ple-rique

etiam integri Veronae relicti: sufficere cohortes alaeque et e legionibus lecti profligato iam bello videban-tur. Undecima legio sese adiunxerat, initio cunctata, sed prosperis rebus anxia quod defuisset; sex milia Dalma-tarum, recens dilectus, comitabantur; ducebat Pompeius Silvanus consularis: vis consiliorum penes Annium Bas-sum legionis legatum. Is Silvanum socordem bello et dies rerum verbis terentem specie obsequii regebat, ad omnia-que, quae agenda forent, quieta cum industria aderat. Ad has copias e classicis Ravennatibus legionariam militiam poscentibus optumus quisque adsciti: classem Dalmatae supplevere. Exercitus ducesque ad Fanum Fortunae iter sistunt, de summa rerum cunctantes, quod motas ex urbe praetorias cohortes audierant et teneri praesidiis Appen-ninum rebantur; et ipsos in regione bello adtrita inopia et seditiosae militum voces terrebant, clavarium (donativi

monske bitke sustigne u Egiptu. On još hitrije pode u Aleksandriju da slomljenu Vitelijevu vojsku i grad ovisan o vanjskoj pomoći pritisne gladi. Spremao se naime s kopna i s mora napasti i Afriku, smještenu s iste strane svijeta, zatvoriti žitnice i izazvati u neprijatelja oskudicu i razdor. 49. Dok se sudbina Carstva iz temelja mijenjala zbog ovakvih nestalnih prilika u čitavu svijetu, Prim Antonije ponašao se nakon Kremone potpuno neodgovorno, mi-sleći valjda da je ratom postigao dovoljno, a ostalo da će biti lako, ili je pak sreća u takva značaja iznijela na svjetlo pohlepu, oholost i ostala skrivena zla. Kako je četovao po zaposjednutoj Italiji, kako je častio svoje legije, tako je činom i riječju gradio sebi put k vlasti. Kako je pak vojnike navikao na razuzdanost, prepuštao je legijama da same popune mjesta poginulih centuriona. Takvim su izborom odabrane najbuntovnije glave, a voj-nik nije bio pod vlašću vojskovoda, već su se vojskovođe povodili za vojničkom silovitošću. Buntovno stanje pogodno za narušavanje stege iskorištavao je za pljačku, ne bojeći se nimalo dolaska Mucijanova, što je za nj bilo pogubnije negoli ne obazirati se na Vespazijana. 50. Zbog bliske zime i polja potopljenih Padom vojska se kretala bez prtljage. Glavnina pobjedničkih legija, voj-nici onemoćali od rana ili dobi, a i mnogi zdravi, ostav-Ijeni su u Veroni. Činilo se da će dostajati kohorte i ale i odabranici iz legija, jer je rat već gotovo dovršen. Pri-družila se i jedanaesta legija, krzmajući ispočetka, ali, pošto se sve sretno svršilo, i vrlo zabrinuta što je uskratila pomoć. Pratilo ih je šest tisuća Dalmata, svježih novaka. Vodio ih je konzular Pompej Silvan. Stvarna moć odluči-vanja bila je u Anija Basa, legijskog legata. On je Sil-vana, koji bijaše nemaran u ratu i koji je dane za djelovanje tratio u priči, tobožnjom poniznošću upućivao na sve što treba izvršiti i opreznom revnošću stalno mu bio pri ruci. Ovim su četama pripojeni najbolji ravenski mor-nari koji su sami zatražili vojnu službu u legiji. Flotu su nadopunili Dalmati. Vojska i vojskovode zaustave se kod svetišta Fortune, oprezno promišljajući o cjelokupnom položaju, jer su čuli da su iz grada krenule pretorijske kohorte i mislili da Apenin drže vojničke posade. K tomu su ih u kraju satrvenom u ratu plašili i oskudica i buntovni glasovi vojnika, koji su zahtijevali čavlovinu (naziv za dar

nomen est) flagitantium. Nec pecuniam aut frumentum providerant, et festinatio atque aviditas praepediebant, dum, quae accipi poterant, rapiuntur. 51. Celeberrimos auctores habeo, tantam victoribus adversus fas nefasque inreverentiam fuisse, ut gregarius eques occisum a se proxima acie fratrem professus pra-emium a ducibus petierit. Nec illis aut honorare eam cae-dem ius hoininum aut ulcisci ratio belli permittebat. Distulerant tamquam maiora meritum, quam quae statim exsolverentur; nec quidquam ultra traditur. Ceterum et prioribus civium bellis par scelus inciderat. Nam proelio, quo apud laniculum adversus Cinnam pugnatum est, Pompeianus miles fratrem suum, dein cognito facinore se ipsum interfecit, ut Sisenna memorat: tanto acrior apud maiores, sicut virtutibus gloria, ita flagitiis paenitentia fuit. Sed haec aliaque ex vetere memoria petita, quotiens res locusque exempla recti aut solacia mali poscet, haud absurde memorabimus. 52. Antonio ducibusque partium praemitti equites omnemque Umbriam explorari placuit, si qua Appennini iuga clementius adirentur; adciri aquilas signaque et quid-quid Veronae militum foret, Padumque et mare commea-tibus compleri. Erant inter duces, qui necterent moras: quippe nimius iam Antonius, et certiora ex Muciano sper-abantur. Namque Mucianus tam celeri victoria airdus, et ni praesens urbe potiretur, expertem se belli gloriaeque ratus, ad Primum et Varum media scriptitabat, instandum coeptis aut rursus cunctandi utilitates disserens atque ita compositus, ut ex eventu rerum adversa abnueret vel pro-spera adgnosceret. Plotium Grypum, nuper a Vespasiano in senatorium ordinem adscitum ac legioni praepositum, ceterosque sibi fidos apertius monuit, hique omnes de festinatione Primi ac Vari sinistre et Muciano volentia res-cripsere. Quibus epistulis Vespasiano missis effecerat, ut non pro spe Antonii consilia factaqiie eius aestimarentur. 53. Aegre id pati Antonius et culpam in Mucianum conferre, cuius criminationibus eviluissent pericula sua; nec sermonibus temperabat, immodicus lingua et obsequii insolens. Litteras ad Vespasianum composuit iactantius

u novcima). Nisu se pobrinuli ni za novac ni za žito, a užurbanost i pohlepa tjerale su ih da otimaju ono što su mogli dobiti. 51. Najslavniji su mi povijesnici jamci da među pobjed-nicima nije bilo ni prema čemu strahopoštovanja, te je prost konjanik javno tvrdio da je u posljednjoj bici ubio brata, i tražio za to nagradu od vojskovođa, a njima Ijud-ski zakon nije dopuštao da nagrade takvo ubojstvo, ratni probitak da ga kazne. Odgadali su sve pod izlikom da su zaslužili više negoli im se može smjesta isplatiti. Što se dalje zbivalo, ne zna se. Uostalom, i u prijašnjim građan-skim ratovima dogodio se jednak zločin. U bici naime, koja se vodila kod Janikula protiv Cine, Pompejev vojnik ubio je svog brata, a zatim, spoznavši zločin, samoga sebe, kao što spominje Sizena. Kod predaka je ponos zbog hrabrosti bio toliko silniji koliko je bilo jače kajanje zbog sramote. No ovo i ostalo seže iz starog doba;

koliko god puta prilika i mjesto budu zahtijevali, primjere dobra ili zadovoljštinu za zlo prikladno ćemo spomenuti. 52. Antonije i vođe stranke odlučiše da se naprijed pošalju konjanici i pretraži cijela Umbrija ne bi li gdje našli što blaža i pristupačnija apeninska bila, da se dozove glavnina vojske i što je god vojnika u Veroni, te da se Pad i more ispune pošiljkama žita. Bilo je među vodama onih koji su zavlačili posao. Ta Antonije im je već postao premoćan, i očekivali su sigurnije nagrade od Mucijana. Mucijan je naime, zabrinut zbog tako brze pobjede i mi-sleći da će biti isključen iz ratne slave ne osvoji li grad sam, slao Primu i Varu dvosmislena pisma, razlažući da treba uporno nastojati oko započetoga, ili obratno: navo-deći koristi od oklijevanja, i to namješteno tako da, već prema ishodu događaja, nepovoljno odbije od sebe, a povoljno pripiše sebi u zaslugu. Plocija Gripa, kojega je Vespazijan nedavno primio u senatorski stalež i postavio na celo legije, i ostale sebi odane poticao je otvorenije; svi mu ovi otpisaše nepovoljno o Primovoj i Varovoj žurbi i ono što je Mucijanu bilo po volji. Tim je pismima, poslavši ih Vespazijanu, postigao da se Antonijeve odluke i djela ne vrednuju onako kako je on to ocekivao. 53. Teško je to podnosio Antonije i krivirju je svaljivao na Mucijana čijim su ocrnjivanjima njegove pogibli gubile svaku vrijednost. Nije štedio riječi, neumjeren na jeziku i nenavikao na pokornost. Sastavi pisma za Vespazijana,

quam ad principem nec sine occulta in Mucianum insec-tatione: se Pannonicas legiones in arma egisse, suis stimu-lis excitos Moesiae duces, sua constantia perruptas Alpes, occupatam Italiam, intersaepta Germanorum Raetorum^ que auxilia. Quod discordes dispersasque Vitellii legiones equestri procella, mox peditum vi per diem noctemque fudisset, id pulcherrimum et sui operis. Casum Cremonae bello imputandum: maiore damno, plurium urbium exci-diis veteres civium discordias rei publicae stetisse. Non se nuntiis neque epistulis, sed manu et armis imperatori suo militare, neque officere gloriae eorum, qui Moesiam inte-rim composuerint: illis [Moesiae] (provinciae) pacem, sibi salutem securitatemque Italiae cordi fuisse; suis exhortationibus Gallias Hispaniasque, validissimam ter-rarum partem, ad Vespasianum conversas. Sed cecidisse in inritum labores, si praemia periculorum soli adsequan-tur qui periculis non adfuerint. Nec fefellere ea Mucianum; inde graves simultates, quas Antonius simpli-cisu, Mucianus callide eoque implacabilius nutriebat. 54. At Vitellius fractis apud Cremonam rebus nuntios cladis occultans stulta dissimulatione remedia potius malorum quam mala differebat. Ouippe confitenti consultantique supererant spes viresque: cum e contrario laeta omnia fingeret, falsis ingravescebat. Mirum apud ipsum de bello silentium; prohibiti per civitatem sermo-nes, eoque plures ac, si liceret, vere narraturi, quia ve-tabantur, atrociora vulgaverant. Nec duces hostium augendae famae deerant, captos Vitellii exploratores cir-cumductosque, ut robora victoris exercitus noscerent, remittendo; quos omnis Vitellius secreto percunctatus interfici iussit. Notabili constantia centurio lulius Agrestis post multos sermones, quibus Vitellium ad virtutem fru-stra accendebat, perpulit, ut ad vires hostium spectandas quaeque apud Cremonam acta forent ipse mitteretur. Nec exploratione occulta fallere Antonium temptavit, sed. mandata imperatoris suumque animum professus, ut cuncta

viseret postulat. Missi qui locum proelii, Cremonae vestigia, captas legiones ostenderent. Agrestis ad Vitel-lium remeavit abnuentique vera esse, quae adferret, atque ultro corruptum arguenti 'Quando quidem' inquit 'magno

odviše hvastava i neprimjerena za poglavara i ne bez pri-krivenih optužbi protiv Mucijana: on je digao na oružje panonske legije, na njegov su se poticaj pokrenuli vojskovode Mezije, njegovom su upornošću svladane Alpe, zaposjednuta Italija, odsječene pomoćne čete Germana i Rećana. To što je nesložne i raspršene Vitelijeve legije konjaničkim vihorom, a potom danonoćnim udarom pje-šadije potpune razbio, njegov je izvanredni pothvat. Ne-sreća Kremone mora se pripisati ratu. Veće su štete i razaranja većeg broja gradova stajale državu stare gra-đanske nesloge. Ne bori se on za svoga zapovjednika glas-nicima i pismima nego s oružjem u ruci, i ne stoji na putu k slavi onima koji su u međuvremenu smirili Meziju. Njima je na srcu bio mir provincije, njemu spas i sigur-nost Italije; na njegova su se sokoljenja priklonile Vaspa-zijanu Galije i Hispanije - najmoćniji dio svijeta. Ali zaludni su svi napori, ako nagrade za opasnosti dopadnu jedino onima koji u opasnostima nisu ni bili. A to ne osta nepoznato Mucijanu. Otuda teško neprijateljstvo, koje je Antonije gajio otvorenije, Mucijan lukavo, i stoga još nepomirljivije. 54. A Vitelije je nakon sloma kod Kremone, prikriva-jući vijesti o porazu, u ludom nehaju odlagao prije sredstva protiv zala negoli sama zla. Ta, da je priznavao i dao se svjetovati, dostajalo bi mu i nade i sila. Budući da je naprotiv hinio potpuno veselje, padao je u sve teže laži. U njegovu društvu čudnovata šutnja o ratu. Sprije-čena su govorkanja po gradu, to brojnija i, da se dopu-štalo, vjerodostojnija. No, budući da su bila zabranjivana, širila su još strašnije vijesti. Umnažali su glasine i vojsko-vode neprijatelja, šaljući natrag pohvatane Vitelijeve uhode, koje su proveli uokolo da upoznaju snagu pobjed-nićke vojske. Sve je njih Vitelije nasamu ispitao i dao ih ubiti. Osobitom je upornošću centurion Julije Agrest, po-slije mnogih razgovora kojima je Vitelija uzalud poticao na muževnost, postigao da ga pošalju da ispita snage neprijatelja i ono što se dogodilo kod Kremone. I nije pokušao tajnim uhođenjem prevariti Antonija, nego oci-tovavši naloge vladara i svoju namjeru zatraži da sve raz-gleda. Poslani su oni koji mu pokazaše mjesto bitke, ruše-vine Kremone, zarobljene legije. Agrest se vrati k Vite-liju, a kad mu ovaj ne htje povjerovati da je istina ono što javlja, nego ga štoviše poče optuživati da je podmićen,

documento opus est, nec alius iam tibi aut vitae aut mortis meae usus, dabo cui credas.' Atque ita digressus volunta-ria morte dicta firmavit. Quidam iussu Vitellii interfec-tum, de fide constantiaque eadem tradidere. 55. Vitellius ut e somno excitus lulium Priscum et Alfenum Variim cum quattuordecim praetoriis cohortibus et omnibus equitum alis obsidere Appenninum iubet;

secuta e classicis legio. Tot milia armatorum, lecta equis virisque, si dux alius foret, inferendo quoque bello satis pollebant. Ceterae cohortes ad tuendam urbem L. Vitellio fratri datae: ipse nihil e solito luxu remittens et diffidentia properus festinare comitia, quibus consules in multos annos destinabat; foedera sociis, Latium externis dilargiri; his tributa remittere, alios immunitatibus iuvare; denique nulla in posterum cura lacerare imperium. Sed volgus ad magnitudinem beneficiorum hiabat: stultissimus quisque pecuniis mercabatur; apud sapientes cassa habebantur. quae neque dari neque accipi salva re publica poterant. Tandem flagitante exercitu, qui Mevaniam insederat, magno senatorum agmine, qiiorum multos ambitione, plu-res formidine trahebat, in castra venit, incertiis animi et infidis consiliis obnoxius. 56. Contionanti - prodigiosum dictu - tantum foe-darum volucrum supervolitavit, ut nube atra diem obten-derent. Accessit dirum omen, profugus altaribus taurus disiecto sacrificii apparatu. Longe, nec ut feriri hostias mos est, confossus. Sed praecipuum ipse Vitellius osten-tum erat, ignarus militiae, improvidus consilii, quis ordo agminis, quae cura explorandi, quantus urgendo trahen-dove bello modus, alios rogitans et ad omnis nuntios voltu quoque et incessu trepidus, dein temulentus. Postremo taedio castrorum et audita defectione Misenensis classis Romam revertit, recentissimum quodque volnus pavens, summi discriminis incuriosus. Nam cum transgredi Appenninum integro exercitus sui robore et fessos hieme atque inopia hostes adgredi in aperto foret, dum dispergit

reče mu Agrest: »Kad već hoćeš velik dokaz, i nemaš druge koristi ni od mojega života ni od smrti, dat ću ti dokaz, kojemu ćeš vjerovati.« 1 udaljivši se nato, drago-voljnom je smrću potvrdio svoje riječi. Neki su zabilježili da je ubijen po Vitelijevoj zapovijedi, no o vjernosti i postojanosti njegovoj navedoše isto. 55. Kao da se trgnuo iza sna, Vitelije zapovjedi Juliju Prisku i Alfenu Varu da sa četrnaest pretorijskih kohorata i sa svim konjanićkim alama zaposjednu Apenin. Slijedila ih je legija sastavljena od mornara. Toliko tisuća oruža-nika s probranim konjanicima bile bi dovoljno jake za svaki napad - da je vojskovođa bio dmgi. Ostale su ko-horte predane bratu Luciju Viteliju za obranu grada. On je sam, ne odričući se uobičajene raskoši, u očaju, žurno sazivao skupštine, na kojima je za mnoge godine unapri-jed određivao konzule, dijelio saveznicima pravo savez-ničkih gradova, pravo latinskih gradova strancima, jed-nima opraštao poreze, druge pomagao povlasticama; jed-nom riječju: ne brinući se nimalo za budućnost upropašta-vao Carstvo. Svjetina je međutim žedala za veličinom dobročinstava; oni najluđi trgovali su novcem, kod mudrih to što se nije moglo ni dati ni primiti bez opasno-sti za državu smatralo se ništetnim. Napokon na žestok zahtjev vojske, koja je zauzela Mevaniju, s velikom povorkom senatora - od kojih su ga mnogi slijedili zbog častohleplja, a još više njih zbog straha - dođe u tabor,

neodlućna duha i podložan nepouzdanim savjetima. 56. Dok je govorio pred skupom - čudna li znamenja - toliko je gnusnih ptica preletjelo nebom da su crnim oblakom zamračile danje svjetlo. 1 još jedan koban znak: bik, bježaći od žrtvenika, razbacavši žrtveni pribor, pro-boden je daleko odande, i ne onako kako je običaj da se ubijaju žrtvene životinje. Osobito je ćudo međutim bio sam Vitelije: neiskusan u vojništvu, nesmotren u odluci, zapitkujući dmge kakav je poredak vojske, kakva je služba uhodenja, kako se pospješuje ili zavlači rat, i na sve vijesti odajući izrazom lica i držanjem uzrujanost, pače i pijanost. Naposljetku mu se zgadi život u taboru i, čuvši za odmetništvo mizenske flote, vrati se u Rim, pla-šeći se svakog najsvježijeg udarca, nezabrinut nad kraj-njom opasnošću. Premda je naime bez zapreke mogao prijeći Apenin neokrnjenom jezgrom svoje vojske i napa-sti neprijatelje izmorene zimom i oskudicom, on je rasi-

vires, acerrimum militem et usque in extrema obstinatum trucidandum capiendumque tradidit, peritisimis centur-ionum dissentientibus et, si consulerentur, vera dicturis. Arcuere eos intimi amicorum Vitellii, ita formatis princi-pis auribus, ut aspere quae utilia, nec quidquam nisi iucundum et laesurum acciperet. 57. Sed classem Misenensem (tantum civilibus discor-diis etiam singulorum audacia valet) Claudius Faventinus centurio per ignominiam a Galba dimissus ad defectionem traxit, fictis Vespasiani epistulis pretium proditionis os-tentans. Praeerat classi Claudius Apollinaris, neque fidei constans neque strenuus in perfidia; et Apinius Tiro prae-tura functus ac tum forte Minturnis agens ducem se defec-toribus obtulit. A quibus municipia coloniaeque impulsae, praecipuo Puteolanorum in Vespasianum studio, contra Capua Vitellio fida, municipalem aemulationem bellis civilibus miscebant. Vitellius Claudium lulianum (is nuper classem Misenensem molli imperio rexerat) permulcendis militum animis delegit; data in auxilium urbana cohors et gladiatores, quibus lulianus praeerat. Ut conlata utrimque castra, haud magna cunctatione luliano in partes Vespa-siani transgresso, Tarracinam occupavere, moenibus situ-que magis quam ipsorum ingenio tutam. 58. Quae ubi Vitellio cognita, parte copiamm Namiae cum praefectis praetorii relicta L. Vitellium fratrem cum sex cohortibus et quingentis equitibus ingruenti per Campaniam bello opposuit. Ipse aeger animi studiis mili-tum et clamoribus populi arma poscentis refovebatur, dum volgus ignavum et nihil ultra verba ausumm falsa specie exercitum et legiones appellat. Hortantibus libertis (nam amicorum eius quanto quis clarior, minus fidus) vocari tribus iubet, dantes nomina sacramento adigit. Superfluente multitudine curam dilectus in consules parti-tur; servorum numerum et pondus argenti senatoribus indicit. Equites Romani obtulere operam pecuniasque, etiam libertinis idem munus ultro flagitantibus. Ea simu-latio officii a metu profecta verterat in favorem; ac pleri-que haud proinde Vitellium quam casum locumque prin-

pao snage: najoštrije i do krajnosti nepopustljive vojnike dao je pohvatati i pobiti, iako se s time nisu slagali najis-kusniji od centuriona koji bi mu bili rekli što stvarno misle da ih je pitao za savjet. Spriječili su ih najbliži Vite-lijevi prijatelji navikavši vladareve uši da primaju odbojno ono što je korisno, i ništa osim ugodnoga, a ipak štet-noga. 57. Mizensku je pak flotu (toliko u gradanskim razmi-ricama vrijedi i smionost pojedinca) naveo na odmet-ništvo centurion Klaudije Faventin, kojega je Galba bio otpustio zbog sramote. Izmišljenim Vespazijanovim pis-mima nudio je nagradu za izdaju. Flotom je zapovijedao Klaudije Apolinar, ni postojan u vjernosti ni odlučan u nevjeri. 1 Apinije Tiron, koji je obnašao preturu i tada se slučajno zatekao u Minturni, ponudio se za vođu odmet-nicima. Na njihov poticaj municipiji i kolonije - osobitu su naklonost prema Vespazijanu gajili Puteoljani, s dmge strane Kapua bijaše vjerna Viteliju - unosili su u građan-ske ratove malograđansko supamištvo. Vitelije izabra Klaudija Julijana (on je nedavno blagom upravom vodio mizensku flotu) da smiri duhove vojnika. Kao pomoć dana mu je gradska kohorta i gladijatori kojima je zapo-vijedao Julijan. Kad su se tabori približili, a Julijan bez mnogo oklijevanja prešao na Vespazijanovu stranu, zau-zevši Taracinu, zaštićenu više zidinama i položajem negoli sposobnošću samih branitelja. 58. Čim je za to saznao, ostavivši dio četa s pretorij-skim prefektima u Narniji, Vitelije suprotstavi ratu što je buktio po Kampaniji brata Lucija Vitelija sa šest kohorata i pet stotina konjanika. Njega su samoga, duboko nera-spoložena, krijepile strasti vojnika i vika naroda koji je tražio oružje, dok je strašljiva svjetina, odvažna na rije-cima, samo prividno zazivala vojsku i legije. Na poticaj oslobođenika (od njegovih prijatelja, naime: koliko tko slavniji, toliko nepouzdaniji) zapovjedi da se sazovu tri-busi, te građane, koji se upisivahu u vojnike, obveže zakletvom. Budući da je mnoštva bilo izobila, brigu oko novačenja podijeli među konzule, senatorima nametne obvezu da dadu odreden broj robova i određenu količinu srebra. Rimski su vitezovi ponudili osobne usluge; istu su obvezu tražili sami od sebe čak i slobodnjaci. Ta licem-jerna uslužnost izazvana strahom preokrenula se u blago-naklonost, i većina ih je jednako sažaljevala Vitelija kao

cipatus miserabantur. Nec deerat ipse vultu voce lacrimis misericordiam elicere, largus promissis et, quae natura trepidantium est, immodicus. Quin et Caesarem se dici voluit, aspernatus antea, sed tunc superstitione nominis, et quia in metu consilia prudentium et volgi rumor iuxta audiuntur. Ceterum ut omnia inconsulti impetus coepta initiis valida spatio languescunt, dilabi paulatim senatores equitesque, primo cunctanter et ubi ipse non aderat, mox contemptim et sine discrimine, donec Vitellius pudore inriti conatus quae non dabantur remisit. 59. Ut terrorem Italiae possessa Mevania ac velut rena-tum ex integro bellum intulerat, ita haud dubium erga FIavianas partes studium tam pavidus Vitellii discessus addidit. Erectus Samnis Paelignusque et Marsi aemula-tione, quod Campania praevenisset, ut in novo obsequio ad cuncta belli munia acres erant. Sed foeda hieme per transitum Appennini conflictatus exercitus, et vix quieto agmine nives eluctantibus patuit, quantum discriminis adeundum foret, ni Vitellium retro fortuna vertisset, quae Flavianis ducibus

non minus saepe quam ratio adfuit. Obvium illic Petilium Cerialem habuere, agresti cultu et notitia locorum custodias Vitellii elapsum. Propinqua adfinitas Ceriali cum Vespasiano, nec ipse inglorius mili-tiae, eoque inter duces adsumptus est. Flavio quoque Sabino ac Domitiano patuisse effugium multi tradidere, et missi ab Antonio nuntii per varias fallendi artes penetra-bant, locum ac praesidium monstrantes. Sabinus inhabi-lem labori et audaciae valetudinem causabatur: Domi-tiano aderat animus, sed custodes a Vitellio additi, quam-quam se socios fugae promitterent, tamquam insidiantes timebantur. Atque ipse Vitellius respectu suamm necessi-tudinum nihil in Domitianum atrox parabat.

60. Duces partium ut Carsulas venere, paucos ad requiem dies sumunt, donec aquilae signaque legionum adsequerentur. Et locus ipse castromm placebat, late pro-spectans, tuto copiarum adgestu, florentissimis pone ter-gum municipiis; simul conloquia cum Vitellianis decem

i nesretan položaj Carstva. A i sam je izrazom lica, gla-som i suzama pobuđivao sažaljenje, darežljiv u obeća-njima i neumjeren, kakva je već narav plašljivaca. Htio se dapače proglasiti i Cezarom, što je prije odbijao, no tada iz praznovjernog strahopoštovanja prema tom imenu i stoga što su se u strahu slušali bez razlike i savjeti razbo-ritih i žamor svjetine. Uostalom, kao što svi pothvati nepromisljena pregnuča, u početku snažni, s vremenom slabe, izmigoljiše se malo-pomalo senatori i vitezovi, prvo oprezno i kad on nije bio nazočan, a potom s prezirom i bezobzirno, dok se Vitelije, iz srama zbog uzaludna poku-šaja, nije odrekao onoga što i onako nisu davali. 59. Kao što je osvojenje Mevanije nanijelo strah Italiji i gotovo u cijelosti obnovilo rat, tako je strašljiv odlazak Vitelijev bez sumnje povećao naklonost prema flavijev-skoj stranci. Pokrenuše se i Samnićani, Pelignjani i Mar-žani, iz zavisti što ih je Kampanija pretekla, i, kako je već uobičajeno, u novoj usluzi bijahu spremni na sve ratne dužnosti. Ali zbog strašne zime prelaskom Apenina izmu-čila se vojska. Jedva održavši miran poredak, probijajući se s mukom kroz snijeg, pokazalo im se kolikoj bi se opasnosti morali izvrći da Vitelija nije natrag okrenuo usud koji je flavijevskim vojskovođama bio od pomoći isto tako često kao i razboritost. Ondje susretoše Petilija Cerijala, koji je izmakao Vitelijevim stražama zahvalju-jući seljačkoj nošnji i poznavanju zemljišta. Cerijal bijaše blizak po svojti Vespazijanu, a i sam slavan vojnik; stoga je primljen medu vojskovođe. Mnogi su zabilježili da je i Flaviju Sabinu i Domicijanu bio otvoren put za bijeg, i od Antonija upućeni glasnici ulazili su k irjima, ostajući na različite načine neprimijećeni, i pokazivali im osiguran put za bijeg. Sabin se izgovarao zdravljem, neprimjerenim takvu naporu i odvažnosti. Domicijan je imao srcanosti, ali čuvari, koje mu je postavio Vitelije, mada su se pri-kazivali drugovima na bijegu, očito su vrebali na nj, i stoga zadavali strah. A i sam Vitelije, imajući u vidu svoje rođake i prijatelje, ne spremaše protiv Domicijana nikakvo zlo. 60. Ćim dođeše u Karsule, vođe stranke uzmu nekoliko dana za odmor, dok ne pristigne glavnina legija. Dopa-dalo im se i mjesto za tabor, koje je omogućavalo širok vidik i

sigurnu dobavu ratnih zaliha, a za leđima imalo vrlo bogate municipije. U isto su se vrijeme očekivali i

milium spatio distantibus et proditio sperabatur. Aegre id pati miles et victoriam malle quam pacem; ne suas qui-dem legiones opperiebantur, ut praedae potius quam periculorum socias. Vocatos ad contionem Antonius docuit esse adhuc Vitellio vires, ambiguas, si deliberarent, acres, si desperassent. Initia bellorum civilium fortunae permittenda: victoriam consiliis et ratione perfici. lam Misenen-sem classem et pulcherrimam Campaniae oram descivisse, nec plus e toto terrarum orbe reliquum Vitellio quam quod inter Tarracinam Namiamque iaceat. Satis gloriae proelio Cremonensi partum et exitio Cremonae nimium invidiae: ne concupiscerent Romam capere potius quam servare. Maiora illis praemia et multo maximum decus, si incolumitatem senatui populoque Romano sine sanguine quaesissent. His ac talibus mitigati animi. 61. Nec multo post legiones venere. Et terrore fama-que aucti exercitus Vitellianae cohortes nutabant, nullo in bellum adhortante, multis ad transitionem, qui suas cen-turias turmasque tradere, donum victori et sibi in posterum gratiam, certabant. Per eos cognitum est Inte-ramnam proximis campis praesidio quadringentorum equi-tum teneri. Missus extemplo Varus cum expedita manu paucos repugnantium interfecit, plures abiectis armis veniam petivere. Quidam in castra refugi cuncta formi-dine implebant, augendo rumoribus virtutem copiasque hostium, quo amissi praesidii dedecus lenirent. Nec ulla apud Vitellianos flagitii poena, et praemiis defectorum versa fides ac reliquum perfidiae certamen. Crebra trans-fugia tribunorum centurionumque; nam gregarius miles induruerat pro Vitellio, donec Priscus et Alfenus desertis castris ad Vitellium regressi pudore proditionis cunctos exsolverent. 62. Isdem diebus Fabius Valens Urbini in custodia interficitur. Caput eius Vitellianis cohortibus ostentatum, ne quam ultra spem foverent; nam pervasisse in Germa-nias Valentem et veteres illic novosque exercitus ciere cre-debant: visa caede in desperationem versi. Et Flavianus exercitus immane quantum (aucto) animo exitium Valen-tis ut finem belli accepit. Natus erat Valen. Anagnice equestri familia. Procax moribus neque absurdus ingenio

pregovori s vitelijevcima, udaljenima deset milja, i izdaja. Teško je to podnosio vojnik, i volio je više pobjedu negoli mir. Očekivali su da im njihove legije budu više družice u pljački nego li u pogiblima. Dozvavši vojnike u skup-štinu, Antonije im razloži kako Vitelije još uvijek ima snage, neodlučne ako premisljaju, strašne ako su izgubile nadu. » Prve korake građanskih ratova treba prepustiti usudu, pobjeda se postiše razboritim postupcima. Već se odmetnula mizenska flota i najljepša obala Kampanije, i Viteliju od cijeloga svijeta nije preostalo ništa više nego što leži između Taracine i Narnije. Dosta je slave stečeno kremonskom bitkom, a oko propasti Kremone previše je ogovaranja. Neka

ne žude za tim da osvoje Rim nego da ga spase. Veće će im nagrade i daleko najveća čast biti namaknu li sigurnost senata i naroda rimskog bez krvi.« Tim i takvim riječima smireni su duhovi. 61. Malo potom pristigoše legije. Vitelijevske su se kohorte stale kolebati zbog strahotnih glasina koje su uve-ćavale neprijateljsku vojnu silu, jer ih nitko nije poticao na rat, a mnogi na pristup k drugoj stranci, takmiceći se da predaju svoje centurije i turme, pobjedniku dar, a sebi zaslugu za budućnost. Preko njih saznalo se da je Inte-ramna po najbližim poljima pod posadom od četiri stotine konjanika. Smjesta bi poslan Var s lako naoružanom četom, koji pobi nekolicinu koja mu se suprotstavila; većina, odbacivši oružje, zatraži milost. Nekoji, uzma-kavši u tabor, ispunjavahu sve strepnjom uvećavajući govorkanjima hrabrost i množinu neprijatelja, a zapravo da bi ublažili sramotu zbog izgubljena stražarskog mjesta. I, nikakve kazne zbog sramotna prekršaja kod vitelije-vaca, i nagradama odmetnika narušeno je pouzdanje i os-tavljeno nadmetanje u izdaji. Učestala su prebjegavanja tribuna i centuriona. Prost je naime vojnik ostajo vjeran Viteliju, dok Prisko i Alfen, napustivši tabor i vrativši se k Viteliju, ne oslobodiše sve srama zbog izdaje. 62. Tih je dana u zatvoru u Urbinu ubijen Fabije Valens. Njegova glava pokazana je vitelijevskim kohor-tama da ne bi više gajile kakvu nadu. Vjerovali su naime da je Valens prodro u Germanije i da je ondje pokrenuo i staru i novu vojsku. Vidjevši ubojstvo, okrenuše u očaj, a flavijevska vojska primi pogibiju Valensovu ohrabrena srca kao kraj rata. Valens bijaše rođen u Anagniji, u viteškoj obitelji; drska značaja, ali-ne nenadaren, glas je famam urbanitatis per lasciviam petere. Ludicro luven^a-li)um sub Nerone velut ex necessitate, mox sponte mimos actitavit, scite magis quam probe. Legatus legionis et fovit Verginium et infamavit; Fonteium Capitonem corruptum, seu quia corrumpere nequiverat, interfecit, Galbae prodi-tor, Vitellio fidus et aliorura perfidia inlustratus. 63. Abrupta undique spe Vitellianus miles transiturus in partes, id quoque non sine decore, sed sub signis vexil-lisque in subiectos Narniae campos descendere. Flavianus exercitus, ut ad proelium intentus ornatusque, densis circa viam ordinibus adstiterat. Accepti in medium Vitelliani, et circumdatos Primus Antonius clementer adloquitur: pars Namiae, pars Interamnae subsistere iussi. Relictae simul e victricibus legiones, neque quiescentibus graves et adversus contumaciam validae. Non omisere per eos dies Primus ac Varus crebris nuntiis salutem et pecuniam et secreta Campaniae offerre Vitellio, si positis armis seque ac liberos suos Vespasiano permisisset. In eundem modum et Mucianus composuit epistulas; quibus plerum-que fidere Vitellius ac de numero servorum, electione litorum loqui. Tanta torpedo invaserat animum, ut, si principem eum fuisse ceteri non meminissent, ipse oblivis-ceretur. 64. At primores civitatis Flavium Sabinum praefectum urbis secretis sermonibus incitabant, victoriae famaeque partem capesseret: esse illi proprium militem cohortium urbanarum, nec defuturas vigilum cohortes, servitia ipsorum, fortunam partium, et omnia prona victoribus: ne Aiitonio Varoque de gloria concederet. Paucas Vitellio cohortes et maestis undique nuntiis trepidas; populi mobi-lem animum et, si ducem se praebuisset, easdem illas adu-lationes pro Vespasiano fore: ipsiim Vitellium ne prospe-ris quidem parem, adeo ruentibus debilitatum. Gratiam patrati belli penes eum, qui urbem

occupasset: id Sabino convenire, ut imperium fratri reservaret, id Vespasiano, ut ceteri post Sabinum haberentur. 65. Haudquaquam erecto animo eas voces accipiebat, invalidus senecta sensuque. Erant qui occultis suspicioni-bus incesserent, tamquam invidia et aemulatione fortu-nam fratris moraretur. Namque Flavius Sabinus aetate

uglađena čovjeka tražio preko obijesna života. Na juve-nalskim igrama pod Neronom tobože iz nužde, a uskoro dragovoljno, prikazivao je mime, više vješto nego čestito. Kao legijski legat Verginija je i potpomagao i ocrnjivao; Fonteja je Kapitona, podmićena ili zato što se nije dao podmititi, ubio, izdajica Galbe, vjeran Viteliju i proslav-Ijen zbog nevjere drugih. 63. Kad je posvuda propala nada, vitelijevski je vojnik htio prijeći k stranci, i to ne bez dostojanstva, nego pod bojnim znakovima i zastavama sići u polja pod Narnijom. Flavijevska vojska, kao za bitku spremna i oboružana, u gustim se redovima postavila oko ceste. Vitelijevci su primljeni u sredinu, i tako okruženima blagim se riječima obrati Prim Antonije. Naređeno je da dio njih ostane u Narniji, dio u Interamni. Ostavljene su ujedno i neke legije iz pobjedničke vojske da im, budu li mirni, ne dosađuju, a dovoljno jake da se suprotstave pobuni. Ne prestadoše onih dana Prim i Var preko čestih glasnika nuditi Viteliju spas i novac i usamljena mjesta Kampaniie, ako odloži oružje i sebe i svoju djecu preda u ruke Vespa-zijanu. Na isti je način sastavio pisma i Mucijan. Njima je Vitelije uglavnom vjerovao i govorio o broju robova i izboru obalnih mjesta. Tolika je obamrlost zahvatila nje-gov duh te bi, da se ostali nisu sjećali da je bio vladar, sam na to zaboravio. 64. A prvaci države u potajnim razgovorima poticahu Flavija Sabina, gradskoga prefekta, neka se primi dio-ništva u pobjedi i slavi: podložan mu je vojnik gradskih kohorata, neće mu uskratiti pomoć ni kohorte noćnih stražara i njihovi robovi, sretan je usud stranke i sve je sklono pobjednicima, neka ne prepusti slavu Antoniju i Varu. Malobrojne su Vitelijeve kohorte i zastrašene žalosnim vijestima sa svih strana, prevrtljiv je narod i, ako se ponudi za vođu, ista će ona laskanja biti u korist Vespazijana; Sam Vitelije nije mu dorastao ni u sretnim okolnostima, kamoli slomljen nesrećama. Priznanje za svršetak rata pripast će onomu tko zaposjedne grad. Sabinu odgovara da sačuva vlast za brata, Vespazijanu pak da ostali budu iza Sabina. 65. S nimalo oduševljenja primao je takve glasove, nemoćan zbog starosti i bezvoljan. No bilo ih je koji su ga potajnim sumnjičenjima napadali, kao da iz zavisti i suparništva sprečava bratovu sreću. Jer, Flavije je Sabin

prior privatis utriusque rebus auctoritate pecuniaque Vespasianum anteibat, et credebatur adfectam eius fidem parce iuvisse domo agrisque pignori acceptis; unde, quam-quam manente in speciem concordia, offensarum operta metuebantur. Melior interpretatio, mitem virum abhor-rere a sanguine et caedibus, eoque crebris cum Vitellio sermonibus de pace ponendisque per condicionem armis agitare. Saepe domi congressi, postremo in

aede Apolli-nis, ut fama fuit, pepigere. Verba vocesque duos testes habebant, Cluvium Rufum et Silium Italicum: voltus pro-cul visentibus notabantur, Vitellii proiectus et degener, Sabinus non insultans et miseranti propior. 66. Quod si tam facile suorum mentes flexisset Vitel-lius, quam ipse cesserat, incruentam urbem Vespasiani exercitus intrasset. Ceterum ut quisque Vitellio fidus, ita pacem et condiciones abnuebant, discrimen ac dedecus ostentantes et fidem in libidine victoris. Nec tantam Vespasiano superbiam, ut privatum Vitellium pateretur, ne victos quidem laturos: ita periculum ex misericordia. Ipsum sane senem et prosperis adversisque satiatum, sed quod nomen, quem statum filio eius Germanico fore? Nunc pecuniam et familiam et beatos Campaniae sinus promitti: sed ubi imperium Vespasianus invaserit, non ipsi, non amicis eius, non denique exercitibus securitatem nisi exstincto aemulo redituram. Fabium illis Valentem, captivum et casibus dubiis reservatum, praegravem fuisse, nedum Primus ac Fuscus et specimen partium Mucianus ullam in Vitellium nisi occidendi licentiam habeant. Non a Caesare Pompeium, non ab Augusto Antonium incolu-mes relictos, nisi forte Vespasianus altiores spiritus gerat, Vitellii cliens, cum Vitellius collega Claudio foret. Quin, ut censuram patris, ut tres consulatus, ut tot egregiae domus honores deceret, desperatione saltem in audaciam accingeretur. Perstare militem, superesse studia populi; denique nihil atrocius eventurum, quam in quod sponte ruant. Moriendum victis, moriendum deditis: id solum referre, novissimum spiritum per ludibrium et contumelias effundant an per virtutem. 67. Surdae ad fortia consilia Vitellio aures: obruebatur animus miseratione curaque, ne pertinacibus armis minus

kao stariji, dok su jedan i drugi bili privatne osobe, nadi-lazio Vespazijana dostojanstvom i imutkom, i vjerovalo se da je njegov uzdrmani kredit škrto pomogao primivši u zalog kuću.i njive. Otada, premda se naizgled zadržala sloga, vladao je strah od potajne osvete. Bolje je objaš-njenje da se blag čovjek grozio krvi i ubojstava i da je zato u čestim razgovorima s Vitelijem radio o miru i o sporazumnom polaganju oružja. Ćesto su se sastajali kod kuće da bi naposljetku utanačili sporazum, kako se pri-čalo, u hramu Apolonovu. Izjavu i riječi imale su dva svjedoka: Kluvija Rufa i Silija Italika. Oni koji su iz da-Ijine promatrali opisali su njihove izraze lica: Vitelijev oboren i nečovječan, Sabinov krotak i gotovo sažaljiv. 66. Da je Vitelije tako lako preokrenuo namjere svo-jih, kao što je sam ustuknuo, Vespazijanova bi vojska ušla u neokrvavljeni grad. Ali, kako je tko bio vjeran Viteliju, tako je odbacivao mir i sporazume, ukazujući na opasnost, sramotu i obećanje, ovisno o hiru pobjednika. »Nije u Vespazijana tolika ponosa da bi trpio Vitelija k-io privatnu osobu, a ni pobijeđeni ga takva neće podnositi. Tako će se iz milosrđa izleći opasnost. On je doduše star i sit sreće i nesreće, ali kakvo će ime i položaj biti njegovu sinu Germaniku. Sada mu se obećavaju novac i podanici i bogati zaljevi Kampanije, ali kad Vespazijan prigrabi vlast, neće se sigurnost povratiti ni njemu ni prijateljima njegovim, pa ni vojsci, ako ne zatre takmaca. Fabije Valens, zasužnjen i čuvan za nepovoljne

prilike, bio im je prenezgodan, kamo li neće Prim i Fusko i Mucijan - uzor stranke - imati prema Viteliju išta doli bezobzime volje za ubijanjem. Nisu ostali čitavi: ni Pompej od Cezara, ni Antonije od Augusta, osim ako slučajno Vespazijan ne nosi u sebi uzviseniji duh, kao miljenik jednog Vitelija, kad je Vitelije bio drug u službi Klaudiju. Dakako, krase ga i očeva cenzura i tri konzulata i tolike časti izvrsna doma, no neka se barem za odvažnost naoruža očaja-njem. Ostao mu je vojnik, tu je i naklonost naroda, na kraju krajeva neće se dogoditi ništa strašnije od onoga u što dragovoljno srću. Suđeno im je umrijeti, svejedno: dožive li poraz ili se predaju. 0 tome se samo radi: hoće li zadnji dah ispustiti obilježeni ruglom i sramotom ili hra-brošću.« 67. Gluhe su bile Viteliju uši za hrabre odluke. Duh mu je bio obrvan kuknjavom i brigom da ne ostavi ženi

placabilem victorem relinqueret coniugi ac liberis. Erat illi et fessa aetate parens; quae tamen paucis ante diebus opportuna morte excidium domus praevenit, nihil princi-patu filii adsecuta nisi luctum et bonam famam. XV kalendas lanuarias audita defectione legionis cohortium-que, quae se Narniae dediderant, pullo amictu Palatio degreditur maesta circum familia; ferebatur lecticula par-vulus filius velut in funebrem pompam; voces populi blan-dae et intempestivae, miles minaci silentio. 68. Nec quisquam adeo rerum humanarom immemor, quem non commoveret illa facies, Romanum principem et generis humani paulo ante dominum relicta fortunae suae sede per populum, per urbem exire de imperio. Nihil tale viderant, nihil audierant. Repentina vis dictatorem Caesa-rem oppresserat, occultae Gaium insidiae, nox et ignotum rus fugam Neronis absconderant, Piso et Galba tamquam in acie cecidere: in sua contione Vitellius, inter suos mili-tes, prospectantibus etiam feminis, pauca et praesenti maestitiae congmentia locutus - cedere se pacis et rei publicae causa, retinerent tantum memoriam sui fratrem-que et coniugem et innoxiam liberorum aetatem miserar-entur -, simul filium protendens, modo singulis modo uni-versis commendans, postremo fletu praepediente adsi-stenti consuli (Caecilius Simplex erat) exsolutum a latere pugionem velut ius necis vitaeque civium reddebat. Aspernante consule, reclamantibus qui in contione adsti-terant, ut in aede Concordiae positurus insignia imperii domumque fratris petiturus discessit. Maior hic clamor obsistentium penatibus privatis, in Palatium vocantium. Interclusum aliud iter, idque solum, quo in sacram viam pergeret, patebat: tum consilii inops in Palatium redit. 69. Praevenerat rumor eiurari ab eo imperium, scripse-ratque Flavius Sabinus cohortium tribunis, ut militem cohiberent. Igitur tamquam omnis res publica in Vespasiani sinum cessisset, primores senatus et plerique eque-stris ordinis omnisque miles urbanus et vigiles domum Flavii Sabini complevere. Illuc de studiis volgi et minis Germanicarum cohortium adfertur. Longius iam progres-sus erat, quam ut regredi posset; et suo quisque metu, ne disiectos eoque minus validos Vitelliani consectarentur, cunctantem in arma impellebant; sed quod in eius modi

i djeci manje pomirljiva pobjednika, ako ustraje u tvrdo-glavu otporu. Imao je i ostarjelu majku koja je ipak nekoliko dana prije pravovremenom smrcu preduhitnla propast doma, ne postigavši sinovljevim principatom ništa osim tuge i dobra glasa. Petnaestoga dana prije januarskih kalenda, čuvši za odmetništvo legije i kohorata koje su se predale u Narniji, u crnom ogrtaču siđe s Palacija okružen tužnom družinom. U ležaljci nošahu malešna sina kao u pogrebnoj povorci. Glasovi naroda laskavi i neprilični; vojnik u prijetećoj šutnji. 68. Nitko ne bijaše tako bešćutan prema Ijudskoj sud-bini da ga ne bi ganula ta slika: rimski vladar i do maločas gospodar Ijudskog roda, napustivši sjedište svoje sreće, kroz narod, preko grada, odstupa od vlasti. Ništa takva nisu vidjeli ni čuli. Neočekivano je nasilje oborilo dik-tatora Cezara, podmukla urota Gaja, noć i nepoznato selo sakriše Neronov bijeg, Pizon i Galba padoše kao u bici. U svojoj skupštini, među svojim vojnicima, pa i pred očima žena, Vitelije održi kratak govor koji je odgovarao vladajućoj žalosti, rekavši da odstupa radi mira i države; neka zadrže samo uspomenu na nj, neka budu milostivi prema bratu i ženi i nedužnoj dobi djece. U isto vrijeme dizao je na rukama sina, povjeravajući ga čas pojedin-cima, čas svima; naposljetku smeten plačem izvuče bodež s boka i htjede ga predati konzulu koji stajaše do njega (bijaše to Cecilije Simpleks) kao pravo na život i smrt građana. Kad konzul to odbi, kad se tome usprotiviše i oni koji su stajali u skupštini, ode, kao da želi u hramu Sloge odložiti znamenja vlasti i pohitjeti bratovoj kući. Dignu se još veća graja onih koji mu sprečavahu put k domaćim penatima i pozivahu ga u Palacij. Zatvoreni bijahu drugi putovi, samo onaj koji je vodio na svetu cestu stajaše otvoren. Tada se neodlučan vrati u Palacij. 69. Glas da se odrekao carstva bio se već proširio, te je Flavije Sabin napisao tribunima kohorata da drže na uzdi vojnika. Kao da je dakle cijela država potpala pod vlast Vespazijana: prvaci senata i većina iz viteškog sta-leža, svi gradski vojnici i stražari ispuniše kuću Flavija Sabina. Onamo donesu glasove o težnjama svjetine i pri-jetnjama germanskih kohorata. Predaleko je već bio oti-šao, a da bi se mogao vratiti, te ga je, neodlučna, svatko iz straha za sebe - da ih vitelijevci ne zaskoče raspršene i stoga manje jake - tjerao na oružje. Ali, kao što se

rebus accidit, consilium ab omnibus datum est, periculum pauci sumpsere. Circa lacum Fundani descendentibus, qui Sabinum comitabantur, armatis occurrunt promptissimi Vitellianorum. Modicum ibi proelium improviso tumultu, sed prosperum Vitellianis fuit. Sabinus re trepida, quod tutissimum e praesentibus, arcem Capitolii insedit mixto milite et quibusdarn senatorum equitumque, quorum nomina tradere haud promptum est, quoniam victore Vespasiano multi id meritum erga partes simulavere. Subierunt obsidium etiam feminae, inter quas maxime insignis Verulana Gratilla, neque liberos neque propin-quos, sed bellum secuta. Vitellianus miles socordi custo-dia clausos circumdedit; eoque concubia nocte suos libe-ros Sabinus et Domitianum fratris filium in Capitolium accivit, misso per neglecta ad Flavianos duces nuntio, qui circumsideri ipsos et, ni subveniretur, artas res nuntiaret. Noctem adeo quietam egit, ut digredi sine noxa potuerit:

quippe miles Vitellii adversus pericula ferox, laboribus ac vigiliis parum intentus erat, et hibernus imber repente fusus oculos auresque impediebat. 70. Luce prima Sabinus, antequam in vicem hostilia coeptarent, Cornelium Martialem e primipilaribus ad Vitellium misit cum mandatis et questu, quod pacta tur-barentur: simulationem prorsus et imaginem deponendi imperii fuisse ad decipiendos tot inlustres viros. Cur enim e rostris fratris domum, imminentem foro et inritandis hominum oculis, quam Aventinum et penates uxoris petis-set? Ita privato et omnem principatus speciem vitanti con-venisse. Contra Vitellium in Palatium, in ipsam imperii arcem regressum; inde armatum agmen emissum, stratam innocentium caedibus celeberimam urbis partem ne Capitolio quidem abstineri. Togatum nempe se et unum e senatoribus: dum inter Vespasianum ac Vitellium proeliis legionum, captivitatibus urbium, deditionibus cohortium iudicatur, iam Hispaniis Gennan(i)isque et Britannia des-ciscentibus, fratrem Vespasiani mansisse in fide, donec ultro ad condiciones vocaretur. Pacem et concordiam vic-tis utilia, victoribus tantum pulchra esse. Si conventionis događa u takvim prilikama, svi su davali savjet, malo se tko izložio opasnosti. Kod Fundskoga zdenca najspremniji od vitelijevaca sukobe se s onima koji su silazeći naoružani pratili Sabina. Zbog iznenadna uzrujanja nasta ondje osrednja bitka, ali povoljna za vitelijevce. Našavši se u velikoj neprilici, Sabin zaposjedne kapitolijsku tvrdavu -što bijaše u tadašnjim okolnostima najsigurnije - vojni-cima izmiješanima s nekima od senatora i vitezova, imena kojih je teško nabrojiti, budući da su mnogi tu zaslugu prema stranci lažno pripisivali sebi kad je Vespazijan pobijedio. Izvrgle su se pogibli i žene, među kojima se najviše istakla Verulana Gratila, ne povevši se ni za dje-com ni za rođacima nego za ratom. Vitelijevski ih je voj-nik opkolio, i nemarno stražario nad zatvorenima u tvr-đavi. Stoga je Sabin u gluho doba noći pozvao na Kapi-tolij svoju djecu i bratova sina Domicijana, poslavši preko mjesta pod slabom paskom glasnika k flavijevskim voj-skovođama da im javi da su opkoljeni i da će se, ako im se ne pruži pomoć, naći u velikoj stisci. Proveo je tako mirnu noć da se mogao udaljiti bez štete. Ta Vitelijev voj-nik bijaše srcan u opasnostima, manje raspoložen za napore i stražarenja, a i zimska kiša, koja se iznenada izlila, priječila je da ih vide i čuju. 70. U osvit dana, prije nego bi mogla početi među-sobna neprijateljstva, Sabin pošalje k Viteliju Kornelija Marcijala, jednoga od primipilara, s nalozima i žalbom što se narušava ugovor: »Isprazno je pretvaranje i prividno odricanje od vlasti služilo tomu da prevari tolike slavne muževe. Ta zašto bi inače s govornice pohitio bratovu domu, koji međi s trgom i bode Ijude u oči, a ne na Aventin i u ženinu kuću? Tako je dolikovalo privatnoj osobi i onom koji izbjegava svaki privid carske vlasti. Umjesto toga Vitelije se vratio u Palacij, u samo carsko utvrđenje, odatle poslao naoružanu četu, satro pokoljima nedužnih najživlji dio grada, nije se uzdržao ni od Kapi-tolija. A on je pak, kao rimski građanin i jedan od sena-tora - dok se između Vespazijana i Vitelija odlučuje bit-kama legija, osvajanjima gradova, predajama kohorata, i dok su već i Hispanije i Germanije i Britanija na putu odmetništva - kao brat Vespazijanov, ostao pri zadanoj riječi, dok se od svoje volje nije odazvao pozivu na pre-govore. Mir i sloga korisni su pobijedenima, pobjedni-cima samo lijepi. Ako li se kaje zbog pogodbe, neka ne paeniteat, non se, quem perfidia deceperit, ferro peteret, non filium Vespasiani vix puberem - quantum occisis uno sene et uno iuvene profici? -: iret obviam legionibus et de

summa rerum illic certaret: cetera secundum eventum proelii cessura. Trepidus ad haec Vitellius pauca purgandi sui causa respondit, culpam in militem conferens, cuius nimio ardori imparem esse modestiam suam; et monuit Martialem, ut per secretam aedium partem occulte abiret, ne a militibus internuntius invisae pacis interficeretur: ipse neque iubendi neque vetandi potens non iam imperator, sed tantum belli causa erat. 71. Vixdum regresso in Capitolium Martiale furens miles aderat, nullo duce, sibi quisque auctor. Cito agmine forum et imminentia foro templa praetervecti erigunt aciem per adversum collem usque ad primas Capitolinae arcis fores. Erant antiquitus porticus in latere clivi dextrae subeuntibus, in quarum tectum egressi saxis tegulisque Vitellianos obruebant. Neque illis manus nisi gladiis arma-tae, et accersere tormenta aut missilia tela longum vide-batur: faces in prominentem porticum iecere et sequeban-tur ignem ambustasque Capitolii fores penetrassent, ni Sabinus revolsas undique statuas, decora maiorum, in ipso aditu vice muri obiecisset. Tum diversos Capitolii aditus invadunt, iuxta lucum asyli et qua Tarpeia rupes centum gradibus aditur. Improvisa utraque vis; propior atque acrior per asylum ingruebat. Nec sisti poterant scandentes per coniuncta aedificia, quae ut in multa pace in altum edita solum Capitolii aequabant. Hic ambigitur, ignem tectis obpugnatores iniecerint, an obsessi, quae crebrior fama, nitentes ac progressos depulerint. Inde lapsus ignis in porticus adpositas aedibus, mox sustinentes fastigium aquilae vetere ligno traxerunt flammam alueruntque. Sic Capitolium clausis foribus indefensum et indireptum con-flagravit. 72. Id facinus post conditam urbem luctuosissimum foedissimumque rei publicae populi Romani accidit, nullo externo hoste, propitiis, si per mores nostros liceret, deis, sedem lovis Optimi Maximi, auspicato a maioribus pignus goni mačem njega, kojega je prevarilo izdajstvo, i sina Vespazijanova, istom stasala u momka. Što će postići ubije li jednoga starca i jednoga mladića? Neka se suprot-stavi legijama i ondje odluči o vrhovnoj vlasti. Ostalo će se ravnati prema ishodu bitke.« Vitelije, prestrašen, od-vrati na to s malo riječi da opravda sebe, prebacujući krivnju na vojnike, prevelikom žaru kojih nije dorasla njegova blagost, te opomene Marcijala da se neopaženo povuče kroz skroviti dio kuće, da ga vojnici ne bi ubili kao posrednika omražena mira. Sam nije bio u stanju ni da zapovijeda ni da zabranjuje; ne bijaše više car nego samo uzrok ratu. 71. Tek što je Marcijal uzmakao na Kapitolij, pojavi se razbješnjeli vojnik, bez ikakva vođe: svatko sebi kolo-vođa. U zbijenoj povorci, prošavši mimo trga i hramova što su se međili s trgom, povedoše bojnu vrstu uzbrdo, sve do prvih vratiju kapitolijske tvrđave. Od davnina bijahu tu, s desne strane obronka kad se uzlazi na brežu-Ijak, trijemovi, na krovove kojih se popeše, i kamenjem i crepovima počeše zasipati vitelijevce. Onima ruke bijahu oboružane samo mačevima, i činilo se da daleko naokolo traže hitala i koplja. Baciše zublje na trijem koji je stršio i podoše za ognjem. Prodrli bi bili kroz nagorjela kapito-lijska vrata da nije Sabin dao porušiti svuda naokolo kipove, slavne spomenike predaka, i njima poput zida uspio zapriječiti pristup. Tada napadoše razlićite prilaze Kapitoliju u blizini gaja Utočišta i tamo odakle je Tar-pejska stijena na stotinu koračaja. Iznenadan nasrtaj s obiju strana. Bliži i oštriji bijaše udar preko Utočišta. 1 nemoguće bijaše zaustaviti one koji su se penjali po spo-jenim zgradama, što su za dugotrajna mira

podizane u visinu i tako se izravnale s tlom Kapitolija. Nejasno je da li su oganj na krovove bacili opsjedatelji, ili su opsjednuti - što je učestalija glasina - odbili one koji su, uspinjući se, bili uznapredovali. Odatle je oganj pao na trijemove uz hram. Potom su orlovi od staroga drveta, koji podupi-rahu zabat, povukli plamen i nahranili ga. Tako je izgorio Kapitolij, uz zatvorena vrata, nebranjen i neopljačkan. 72. Ovakvo se nedjelo, najžalosnije i najsramotnije od osnutka Grada, dogodilo državi rimskog naroda ni uz kakva vanjskog neprijatelja, uz milostivu naklonost bogova - ako je to moguće s obzirom na naš način života koji su posvetili sjedište Jupitera Najboljega, Najveimperii conditam, quam non Porsenna dedita urbe neque Galli capta temerare potuissent, furore principum excindi. Arserat et ante Capitolium civili bello, sed fraude privata: nunc palam obsessum, palam incensum, quibus armorum causis? Quo tantae cladis pretio stetit? (scilicet) pro patria bellavimus. Voverat Tarquinius Priscus rex bello Sabino ieceratque fundamenta spe magis futurae magnitu-dinis, quam quo modicae adhuc populi Romani res suffi-cerent. Mox Servius Tullius sociorum studio, dein Tarqui-nius Superbus capta Suessa Pometia hostium spoliis exstruxere. Sed gloria operis libertati reservata: pulsis regibus Horatius Pulvillus iterum consul dedicavit ea magnificentia, quam immensae postea populi Romani opes ornarent potius quam augerent. Isdem rursus vestigiis situm est, postquam interiecto quadringentorum quin-decim annorum spatio L. Scipione C. Norbano consulibus flagraverat. Curam victor Sulla suscepit, neque tamen dedicavit: hoc solum felicitati eius negatum. Lutatii Catuli nomen inter tanta Caesarum opera usque ad Vitellium mansit. Ea tunc aedes cremabatur.

73. Sed plus pavoris obsessis quam obsessoribus intulit. Ouippe Vitellianus miles neque astu neque constantia inter dubia indigebat: ex diverso trepidi milites, dux seg-nis ac velut captus animi non lingua, non auribus compe-tere; neque alienis consiliis regi neque sua expedire, huc illuc clamoribus hostium circumagi, quae iusserat vetare, quae vetuerat iubere; mox, quod m perditis rebus accidit, omnes praecipere, nemo exsequi; postremo abiectis armis fugam et fallendi artes circumspectabant. Inrumpunt Vitelliani et cuncta sanguine ferro flammisque miscent. Pauci militarium virorum, inter quos maxime insignes Cornelius Martialis, Aemilius Pacensis, Casperius Niger, Didius Scaeva, pugnam ausi obtruncantur. Flavium Sabmum inermem neque fugam coeptantem circumsistunt et Quintium Atticum consulem, umbra honoris et suamet

ćega, što su ga preci podigli kao zalog carstva, koje ne mogahu okaljati ni Porzena, kad se grad predao, ni Gali, kad je bio osvojen; propalo je eto sada zbog mahnitosti vladara.

Gorio je Kapitolij i prije u građanskom ratu, ali zbog pakosti privatnih osoba. Sada, naočigled opsjednut, naočigled zapaljen; radi kakvih li samo ratnih razloga? Koja li je bila cijena tolike nesreće? Dakako, borili smo se za domovinu. Zavjetovao ga je kralj Tarkvinije Prisko u vrijeme sabinskoga rata i udario mu temelje, više u nadi u buduću veličinu nego li što su za to tadašnja skromna sredstva rimskoga naroda mogla dostajati. Malo kasnije dovršili su ga Servije Tulije, revnošću saveznika, a potom Tarkvinije Oholi, neprijateljskim plijenom nakon osvo-jenja Svese Pomecije. Ali slava zbog dovršena djela saču-vana je za slobodnu državu. Nakon izgnanstva kraljeva Horacije Pulvil, drugi put konzul, posvetio ga je takvom veličanstvenošću da su ga kasnije neizmjema bogatstva rimskoga naroda prije uljepšala negoli uvećala. Nakon četiri stotine i petnaest godina ponovo je sagraden na istom mjestu, pošto je bio izgorio u vrijeme konzulata Lucija Scipiona i Gaja Norbana. Brigu oko tog posla preuzeo je pobjednik Sula, ali ga ipa nije posvetio; samo to bi uskrućeno njegovoj sreći. Ime Lutacija Katula, medu tolikim djelima careva, ostalo je sve do Vitelija. Taj se tada hram spaljivao. 73. Više je međutim straha zadao opsjednutima nego opsjedateljima. Vitelijevski vojnik obilno se koristio rat-nom varkom i upornošću u neprilici. S druge strane bijahu poplašeni vojnici, vođa trom i kao oduzeta duha, ne bijaše dorastao ni jezikom ni ušima: niti se dao voditi tuđim savjetima, niti je iznosio svoje. Okretao se čas ovamo čas onamo za glasovima neprijatelja. Što je bio naredio, sad je zabranjivao, što je bio zabranio, sad je naređivao. Uskoro su - što se dogada kad je stvar izgub-Ijena - svi naređivali, nitko izvršavao. Naposljetku, odba-civši oružje, vrebali su kako da se neopaženi izvuku i pobjegnu. Navališe vitelijevci i sve ispuniše krvlju, željezom i plamenom. Nekolicina iskusnih ratnika, među kojima najznamenitiji: Kornelije Marcijal, Emilije Pacenzis, Kasperije Niger, Didije Sceva, smjelo prihvatiše bitku, ali padoše posječeni. Opkoliše Flavija Sabina, koji bijaše nenaoružan i ne pokušavaše bježati, i konzula Kvincija Atika, na kojega je već upozoreno kao na sjenku časti i

vanitate monstratum, quod edicta in populum pro Vespa-siano magnifica, probrosa adversus Vitellium iecerat. Ceteri per varios casus elapsi, quidam servili habitu, alii fide clientium contecti et inter sarcinas abditi. Fuere qui excepto Vitellianorum signo, quo inter se noscebantur, ultro rogitantes respondentesve audaciam pro latebra habereht. 74. Domitianus, prima inruptione apud aedituum occultatus, sollertia liberti lineo amictu turbae sacrico-larum immixtus ignoratusque apud Cornelium Primum paternum clientem iuxta Velabrum delituit. Ac potiente rerum patre, disiecto aeditui contubernio, modicum sacellum lovi Conservatori aramque posuit casus suos in marmore expressam; mox imperium adeptus lovi Custodi templum ingens seque in sinu dei sacravit. Sabinus et Atticus onerati catenis et ad Vitellium ducti nequaquam infesto sermone voltuque excipiuntur, frementibus qui ius caedis et praemia enavatae operae petebant. Clamore a proximis orto sordida pars plebis supplicium Sabini ex-poscit, minas adulationesque miscet. Stantem pro gradi-bus Palatii Vitellium et preces parantem pervicere, ut absisteret. Tum confossum [con]laceratumque et absciso capite truncum corpus Sabini in Gemonias trahunt.

75. Hic exitus viri haud sane spemendi. Quinque et tri-ginta stipendia in re publica fecerat, domi militiaeque cla-rus. Innocentiam iustitiamque eius non argueres; sermonis nimius erat: id unum septem annis quibus Moesiam, duo-decim quibus praefecturam urbis obtinuit, calumniatus est rumor. In fine vitae alii segnem, multi moderatum et civium sanguinis parcum credidere. Quod inter omnis constiterit, ante principatum Vespasiani decus domus penes Sabinum erat. Caedem eius laetam fuisse Muciano accepimus. Ferebant plerique etiam paci consultum di-rempta aemulatione inter duos, quorum alter se fratrem imperatoris, alter consortem imperii cogitaret. Sed Vitel-

licemjernu dušu zato što je među narod slao objave, veli-čanstvene za Vespazijana a sramotne za Vitelija. Ostali se izvukoše na različite načine, neki u robovskoj nošnji, drugi zaštićeni odanošću klijenata i sakriveni među prtlja-gom. Bilo je i takvih koji su, uhvativši javku vitelijevaca, kojom su se ovi međusobno raspoznavali, sami od sebe zapitkivajući ili odgovarajući, imali odvažnost za skrovi-šte. 74. Za prve navale Domicijan je bio skriven kod čuvara hrama. Zahvaljujući lukavosti oslobođenika, u lanenoj odjeći umiješan u mnoštvo svećenika, neprepo-znat, sakrio se kod Kornelija Prima, očeva klijenta, u bli-zini Velabra. Kad mu se pak otac domogao vlasti, dao je srušiti zajednički stan čuvara hrama, i tu je podigao skromno svetište Jupiteru Spasitelju i žrtvenik s prikazom svojih doživljaja u mramoru. Naskoro, dokopavši se carstva, posvetio je ogroman hram Jupiteru Čuvaru, pri-kazavši sebe u naručju tog boga. Sabin i Atik, opterećeni okovima, dovedeni su k Viteliju i primljeni bez ijedne neprijateljske riječi i pogleda, ali uz glasno negodovanje onih koji su zahtijevali da im se sudi za pokolj, a za sebe tražili nagradu zbog junački obavljena djela. Najbliži podigoše galamu, i prostački dio puka zatraži smrtnu kaznu za Sabina. Prijeteći i ulagujući se u isti čas, uspiju Vitelija, koji je stajao na stepenicama Palacija i spremao se da ih sustavi molbama, odvratiti od tog nauma. Probo-deno, rastrgano i osakaćeno Sabinovo tijelo odsječene glave odvuku na Gemonske stepenice. 75. Ovakav je bio kraj čovjeka dostojna svakog pošto-vanja. Trideset i pet godina bio je u državnoj službi i proslavio se i kod kuće i u ratu. Poštenju i pravičnosti nje-govoj ne bi se moglo naći zamjerke, jedino bijaše previše govorljiv. Javno ga je mnijenje optuživalo jedino zbog sedam godina kojima je upravljao Mezijom i zbog dva-naest godina, u kojima je obavljao službu gradskoga pre-fekta. Jedni su mislili da je pri kraju života postao trom, mnogi da je umjeren i da štedi krv građana. Svi se među-tim slažu u tome da je prije principata Vespazijanova ponos doma pripadao Sabinu. Doznali smo da je njegova propast obradovala Mucijana, a mnogi su pričali da je pomišljao i na mir, pošto je bilo izglađeno supamištvo između njih dvojice, od kojih je jedan mislio o tom kako je brat vrhovnog zapovjednika, drugi kako je dionik

lius consulis supplicium poscenti populo restitit, placatus ac velut vicem reddens, quod interrogantibus, quis Capi-tolium incendisset, se reum Atticus obtulerat eaque confessione, sive aptum tempori mendacium fuit, invidiam crimenque adgnovisse et a partibus Vitellii amolitus vide-batur. 76. Isdem diebus L. Vitellius positis apud Feroniam castris excidio Tarracinae imminebat, clausis illic gladiato-ribus remigibusque, qui non egredi moenia neque periculum in aperto audebant. Praeerat, ut supra memoravi-mus, lulianus gladiatoribus, Apollinaris remigibus, lasci-via socordiaque gladiatorum magis quam ducum similes. Non vigilias agere, non intuta moenium firmare: noctu dieque fluxi et a'moena litorum personantes, in ministe-rium luxus dispersis militibus, de bello tantum inter con-vivia loquebantur. Paucos ante dies discesserat Apinius Tiro donisque ac pecuniis acerbe per municipia conqui-rendis plus invidiae quam virium partibus addebat. 77. Interim ad L. Vitellium servus Vergilii Capitonis perfugit pollicitusque, si praesidium acciperet, vacuam arcem traditurum, multa nocte cohortes expeditas summis montium iugis super caput hostium sistit. Inde miles ad caedem magis quarn ad pugnam decurrit: sternunt iner-mos aut arma capientes et quosdam somno excitos, cum tenebris, pavore, sonitu tubamm clamore hostili tur-barentur. Pauci gladiatorum resistentes neque inulti ceci-dere, ceteri ad naves ruebant, ubi cuncta pari formidine implicabantur, permixtis paganis, quos nullo discrimine Vitelliani trucidabant. Sex Libumicae inter primum tu-multum evasere, in quis praefectus classis Apollinaris; reliquae in litore captae,{a)ut niir.io ruentium onere pres-sas mare hausit. lulianus ad L. Vitellium perductus et ver-beribus foedatus in ore eius iugulatur. Fuere qui uxorem L. Vitellii Triariam incesserent, tamquam gladio militari cincta inter luctum cladesque expugnatae Tarracinae superbe saeveque egisset. Ipse lauream gestae prospere rei ad fratrem misit. Percunctatus statim regredi se an

državne vlasti. Vitelije se, međutim, suprotstavio narodu, koji je tražio smrtnu kaznu za konzula, umiren i kao da uzvraća zahvalnost za to što je Atik sebe izvrgao kao krivca onima koji su pitali tko je zapalio Kapitolij, i činilo se da je tim očitovanjem - ili je to bila u toj nevolji nužna laž - priznao da je zaslužio zlobno predbacivanje i prije-kor, skinuvši ih s vrata vitelijevskoj stranci. 76. U iste te dane Lucije Vitelije, smjestivši tabor kod Feronije, prijetio je propašću Taracini gdje su bili opko-Ijeni gladijatori i veslači koji se nisu usuđivali izaći izvan zidina i izložiti se opasnosti na otvorenu polju. Na čelu gladijatora, kako spomenusmo gore, bijaše Julijan, vesla-čima zapovijedaše Apolinar, raspuštenošću i nemarnošću sličniji gladijatorima nego vojskovođama. Nisu držali straže niti su učvršćivali nesigurna mjesta na zidinama. Bančeći danju i noću, ispunjavajući bukom ugodna mjesta uz obalu, raspršili su vojnike u službu raskoši, a o ratu razgovarali samo za vrijeme gozbi. Prije nekoliko dana otišao je Apinije Tiron u nemilosrdno skupljanje darova i novaca po

municipijima, pribavljajući stranci vise omraze nego li snaga. 77. U međuvremenu k Luciju Viteliju prebježe rob Vergilija Kapitona i obeća da će, dadu li mu vojničku posadu, predati praznu tvrđavu. U poodmaklo doba noći, povevši lako naomžane kohorte po najvišim bilima planina, zaustavi ih iznad glava neprijatelja. Odatle se vojnik strča više na klanje negoli na bitku. Posijeku nenaoružane ili one koji se hvatahu oružja i neke tek raz-buđene iza sna, u općoj pometnji zbog mraka, strave, zvuka truba, nepnjateljske vike. Nekolicina se gladijatora opre i, osvetivši se neprijatelju, pade. Ostali su srtali k brodovima, gdje se sve isprepletalo u jednakom strahu, i izmiješali se s građanima, koje su vitelijevci ubijali bez ikakve razlike. Sest liburnskih brodova umače za prvog nemira, u njima i zapovjednik flote Apolinar; ostali su uhvaćeni na obali ili ih je, pritisnute prevelikim teretom, progutalo more. Julijan bi doveden k Luciju Viteliju i, izmrcvaren batinama, pred njegovim očima zaklan. Bilo ih je koji su grdili ženu Lucija Vitelija Trijariju, navodeći da se opasana vojničkim mačem za vrijeme žalosne pro-pasti osvojene Taracine ponašala nadmeno i okmtno. Sam pošalje bratu vijest o sretnom pothvatu, raspitujući se da li da se odmah vrati ili mu nareduje da ustraje do perdomandae Campaniae insistere iuberet. Quod salutare non modo partibus Vespasiani, sed rei publicae fuit. Nam si recens victoria miles et super insitam pervicaciam secundis ferox Romam contendisset, haud parva mole cer-tatum nec sine exitio urbis foret. Quippe L. Vitellio quamvis infami inerat industria, nec virtutibus, ut boni, sed quo modo pessimus quisque, vitiis valebat. 78. Dum haec in partibus Vitellii geruntur, digressus Namia Vespasiani exercitus festos Saturni dies Ocriculi per otium agitabat. Causa tam pravae morae, ut Mucianum opperirentur. Nec defuere qui Antonium suspicionibus arguerent tamquam dolo cunctantem post secretas Vitellii epistulas, quibus consulatum et nubilem filiam et dotales opes pretium proditionis offerebat. Alii ficta haec et in gratiam Muciani composita; quidam omnium id ducum consilium fuisse, ostentare potius urbi bellum quam inferre, quando validissimae cohortes a Vitellio descivissent, et absdsis omnibus praesidiis cessu-rus imperio videbatur: sed cuncta festinatione, deinde ignavia Sabini corrupta, qui sumptis temere armis muni-tissimam Capitolii arcem et ne magnis quidem exercitibus expugnabilem adversus tris cohortes tueri nequivisset. Haud facile quis uni adsignaverit culpam, quae omnium fuit. Nam et Mucianus ambiguis epistulis victores moraba-tur, et Antonius praepostero obsequio, vel dum regerit invidiam, crimen meruit, ceterique duces dum peractum bellum putant, finem eius insignivere. Ne Petilius quidem Cerialis cum mille equibus praemissus, ut transversis itine-ribus per agrum Sabinum Salaria via urbem introiret, satis maturaverat, donec obsessi Capitolii fama cunctos simul exciret.

79. Antonius per Flaminiam ad Saxa rubra multo iam noctis serum auxilium venit. Illic interfectum Sabinum, conflagrasse Capitolium, tremere urbem, maesta omnia accepit; plebem quoque et servitia pro Vitellio armari nuntiabatur. Et Petilio Ceriali equestre proelium adver-sum fuerat; namque incautum et tamquam ad victos ruen-tem Vitelliani, interiectus equiti pedes, excepere. Pugna-

potpunog pokorenja Kampanije. To je bilo spasonosno ne samo za Vespazijanovu stranku nego i za državu. Da je naime vojnik, osvježen pobjedom i - pored urođene upornosti - drzovit zbog uspješna pothvata, krenuo na Rim, s velikom bi se mukom vodila borba, i ne bez pro-pasti grada. Jer, u Lucija Vitelija, ma koliko ozloglašena, bijaše odrešitosti i bio je jak, ne u krepostima kao pleme-niti Ijudi, nego, kao oni najgori, u manama. 78. Dok se to događalo u Vitelijevoj stranci, Vespazi-janova vojska, otišavši iz Narnije, provodila je prazničke Saturnove dane odmarajući se u Okrikulu. Razlog tako čudnom otezanju bijaše namjera da dočekaju Mucijana. Ali bilo je i onih koji su sumnjičili Antonija kao da lukavo oklijeva nakon potajnih Vitelijevih pisama kojima mu je ovaj nudio konzulat, kćer doraslu za udaju i bogat miraz kao nagradu za izdaju. Drugi su pak tvrdili da je ovo laž i da je izmišljeno za Ijubav Mucijanu. Neki su bili uvjereni da je to bila odluka svih vojskovoda - da se gradu više priprijeti ratom nego zavojšti na nj, kad su se već od Vitelija bile odmetnule najmočnije kohorte, te se činilo da se, odrezan od svih četa, namjerava povući s vla-sti; ali sve je pokvareno žurbom, a zatim tromošću Sabina, koji, prenaglo se lativši oružja, nije mogao saču-vati vrlo utvrđenu kapitolijsku tvrđavu neosvojivu i za veliku vojsku - ni protiv tri kohorte. No teško da bi itko mogao jednomu pripisati krivicu koja je bila na duši pomalo svima. Jer i Mucijan je dvosmislenim pismima zadržavao pobjednike, a Antonije je naopakom posluš-nošću, ili dok je odvraćao od sebe mržnju, zaslužio prije-kor, a i ostali su vojskovođe, dok su mislili da je rat dovršen, svečano obilježavali njegov kraj. Ni Petilije Cerijal, poslan naprijed s tisuću konjanika da poprečnim puto-vima preko sabinske zemlje uđe u grad po Salarijskoj cesti, nije dovoljno žurio, dok ih sve u istfčas nije pokre-nuo glas o opsjedanju Kapitolija. 79. Antonije je po Flaminijevoj cesti u poodmaklo doba noći došao do Crvenih stijena kao zakašnjela pomoć. Ondje je saznao da je Sabin ubijen, da je Kapi-tolij izgorio, da grad strepi, da je sve u silnoj žalosti. Sti-zali su glasovi kako se puk i roblje oruža da stane uz Vite-lija. A Petiliju je Cerijalu konjanička bitka ispala ne-sretna: neoprezna ga naime, kao da navaljuje na pora-žene, dočekaše vitelijevci, suprotstavivši konjaništvu pje-

tum haud procul urbe inter aedificia hortosque et anfrac-tus viarum, quae gnara Vitellianis, incomperta hostibus metum fecerant. Neque omnis eques concors, adiunctis quibusdam, qui nuper apud Narniam dediti fortunam par-tium speculabantur. Capitur praefectus alae lulius Flavia-nus; ceteri foeda fuga constemantur, non ultra Fidenas secutis victoribus. 80. Eo successu studia populi aucta; volgus urbanum arma cepit. Paucis scuta militaria, plures raptis quod cui-que obvium telis signum pugnae exposcunt. Agit grates Vitellius et ad tuendam urbem prorumpere iubet. Mox vocato senatu deliguntur legati ad exercitus, ut praetexto rei publicae concordiam pacemque suaderent. Varia lega-torum sors fuit. Qui

Petilio Ceriali occurrerant, extremum discrimen adiere, aspernante milite condiciones pacis. Volneratur praetor Arulenus Rusticus; auxit invidiam, super violatum legati praetorisque nomen, propria digna-tio viri. Palantur comites, occiditur proximus lictor, dimo-vere turbam ausus, et ni dato a duce praesidio defensi forent, sacrum etiam in(ter) exteras gentes legatorum ius ante ipsa patriae moenia civilis rabies usque in exitium temerasset..Aequioribus animis accepti sunt qui ad Anto-nium veneraht, non quia modestior miles, sed duci plus auctoritatis. 81. Miscućrat se legatis Musonius Rufus equestris ordi-nis, studium philosophiae et placita Stoicorum aemulatus, coeptabatque permixtus manipulis, bona pacis ac belli discrimina disserens, armatos monere. Id plerisque ludi-brio, pluribus taedio; nec deerant qui propellerent procul-carentque, ni admonitu modestissimi cuiusque et aliis minitantibus omisisset intempestivam sapientiam. Obviae fuere et virgines Vestales cum epistulis Vitellii ad Anto-mum scriptis: eximi supremo certamini unum diem postu-labat: si moram interiecissent, facilius omnia conventura. Virgines cum honore dimissae; Vitellio rescriptum Sabini caede et incendio Capitolii dirempta belli commercia.

šadiju. Bitka se vodila nedaleko grada, između gospodar-skih zgrada i vrtova i na zavojima cesta, na mjestima koja su - poznata vitelijevcima, neistrežena od neprijatelja zadavala strah. A ni sve konjaništvo ne bijaše složno, jer su mu priključeni neki koji su se nedavno bili predali kod Namije, a ti su vrebali na nesreću stranke. Zarobljen je prefekt ale Julije Flavijan, ostali su se sramotno razbje-žali, a pobjednici su ih gonili samo do Fidena. 80. Tim uspjehom porasle su strasti naroda. Gradska svjetina pograbi oružje; nekolicina dohvati ratne štitove, većina - što je svakome bilo pri ruci - koplja, te zatraži znak za bitku. Vitelije im izrazi zahvalnost i naredi da krenu u obranu grada. Uskoro bi sazvan senat gdje su izabrani poslanici za vojske da pod izlikom općega dobra preporuče slogu i mir. Različita je bila sudbina poslanika: oni koji su krenuli ususret Petiliju Cerijalu upali su u krajnju pogibao, jer je vojnik odbijao uvjete mira. Ra-njen je pretor Arulen Rustik: samo poštovanje prema takvu mužu uvećalo je bijes mnoštva, mimo toga što je bilo povrijeđeno ime poslanika i pretora. Izbatinani su pratioci, ubijen najbliži liktor koji se usudio razmaknuti mnoštvo i, da nisu zaštićeni vojničkom posadom koju je dao vojskovođa, poslaničko bi pravo, sveto i među stra-nim narodima, pred samim zidinama domovine građanski bijes dokraja oskvrnuo ubojstvom. S više mira dočekani su oni koji su došli k Antoniju, ne zbog toga što je vojnik bio umjereniji, nego je vojskovođa imao više ugleda. 81. Medu poslanike bio se umiješao Muzonije Ruf, pri-padnik viteškog staleža, duboko zaokupljen proučava-njem filozofije i naucima stoika. Našavši se među mani-pulima, počeo je raspravljati o prednostima mira i opas-nostima od rata, i tako upućivati vojnike. Mnogima je to bilo zabavno, većini dosadno. 1 bilo je takvih koji bi ga otjerali i izudarali

nogama da se nije na nagovor nekih dobrohotnih Ijudi i pred prijetnjama ostalih okanio nepri-lične mudrosti. Uslužnima su se pokazale i djevice Vestalke noseći Vitelijevo pismo napisano za Antonija: tražio je da se izuzme jedan dan pred odlučnu bitku: ako napravi stanku, lakše će se o svemu dogovoriti. Djevice su dostojanstveno otpuštene; Viteliju je otpisano da su Sabinovim ubojstvom i požarom Kapitolija osujećeni ratni pregovori.

82. Temptavit tamen Antonius vocatas ad contionem legiones mitigare, ut castris iuxta pontem Mulvii positis postera die urbem ingrederentur. Ratio cunctandi, ne asperatus proelio miles non populo, non senatui, ne temp-lis quidem ac delubris deorum consuleret. Sed omnem prolationem ut inimicam victoriae supectabant; simul ful-gentia per colles vexilla, quamquam imbellis populus sequeretur, speciem hostilis exercitus fecerant. Tripertito agmine pars, ut adstiterat, Flaminia via, pars iuxta ripam Tiberis incessit; tertium agmen per Salariam Collinae por-tae propinquabat. Plebs invectis equitibus fusa; miles Vitellianus trinis et ipse praesidiis occurrit. Proelia ante urbem multa et varia, sed Ravianis consilio ducum prae-stantibus seapius prospera. li tantum conflictati sunt, qui in partem sinistram urbis ad Sallustianos hortos per angu-sta et lubrica viarum flexerant. Superstantes maceriis hor-torum Vitelliani ad serum usque diem saxis pilisque su-beuntes arcebant, donec ab equitibus, qui porta Collina inruperant, circumvenirentur. Concurrere et in campo Martio infestae acies. Pro Flavianis fortuna et parta totiens victoria: Vitelliani desperatione sola ruebant, et quamquam pulsi, rursus in urbe congregabantur. 83. Aderat pugnantibus spectator populus utque in ludicro certamine, hos, rursus illos clamore et plausu fovebat. Quotiens pars altera inclinasset, abditos in taber-nis aut si quam in domum perfugerant, erui iugularique expostulantes parte maiore praedae potiebantur: nam milite ad sanguinem et caedes obverso spolia in volgus cedebant. Saeva ac deformis urbe tota facies: alibi proelia et volnera, alibi balineae popinaeque; simul cruor et strues corporum, iuxta scorta et scortis similes; quantum in luxurioso otio libidinum, quidquid in acerbissima cap-tivitate scelerum, prorsus ut eandem civitatem et furere crederes et lascivire. Conflixerant (et) ante armati exer-citus in urbe, bis Lucio Sulla, semel Cinna victoribus, nec tunc minus crudelitatis: nunc inhumana securitas et ne minimo quidem temporis voluptates intermissae: velut

82. Antonije je sazvao legije u skupštinu i pokušao ih ipak umiriti da, postavivši tabor kraj Mulvijskog mosta, slijedećeg dana uđu u grad. Razlog oklijevanju: da bit-kom

razdražen vojnik ima obzira prema narodu, senatu, hramovima i svetištima bogova. Zazirali su međutim od svakog odlaganja kao pogubna za pobjedu; ujedno su bli-stave zastave po brežuljcima, iako ih je pratio za rat nesposobasn narod, pružale sliku neprijateljske vojske. U na troje razdijeljenoj vrsti dio vojske pođe kako je bio pristupio Flaminijevom cestom, dio pored obale Tibera. Treća^se vrsta po Salarijskoj cesti približavala Kolinskim vratima. Puk se razbježi pred konjaničkom navalom, i sam vitelijevski vojnik suprotstavi se trima posadama. Mnogo je bitaka bilo pred gradom, i razlićita ishoda, ali češće sretnijih za flavijevce, koji su sprovodili razborite naloge vojskovođa. U veliku su stisku došli jedino oni koji su krenuli u lijevi dio grada, k Salustijevim vrtovima, po uskim i klizavim putovima. Stojeći ponad suhozidina vrtova, vitelijevci su sve do kasnog doba dana kamenjem i kopljima odbijali one koji su se primicali, dok ih nisu opkolili konjanici, koji su provalili kroz Kolinska vrata. 1 na Martovu polju sukobiše se neprijateljske čete. Sreća je bila naklonjena flavijevcima, te i tu odnesoše pobjedu. Vitelijevci su srljali iz čistog očaja i, premda odbijeni, ponovo se skupljahu u gradu. 83. Uz borce nalazio se narod kao promatrači i, kao u zabavnom nadnietanju, poticao vikom i pljeskom sad ove sad opet one. Kad bi god jedna strana uzmakla, a borci se sakrili po daščarama ili pobjegli u kakvu kuću, ovi bi glasno zahtijevali da se istjeraju i zakolju, i tako bi se dočepali prilično velikog dijela plijena. Dok je vojnik naime bio zaokupljen krvlju i klanjem, ratni je plijen padao u ruke svjetini. Čitavim je gradom vladao okrutan i sramotan prizor: na jednom mjestu bitke i rane, na dru-gom kupališta i krčme; u isti čas lokve krvi i gomile tje-lesa, a isto tako i bludničenja i bludničenjima slične pojave. Koliko je god razvrata u razuzdanoj dokolici, koliko je god zločina u preokrutnom zauzeću - jednom riječi: da pomisliš kako isti grad i bjesni i zabavlja se. Pobile su se i prije naoružane vojske u gradu, dvaput kad je Lurije Sula izišao pobjednikom, jedanput kad je pobi-jedio Cina; ne bijaše ni tada manje surovosti. Sada je vla-dala i neprirodna bezbrižnost i naslade se ni u jednom tre-

festis diebus id quoque gaudium accederet, exsultabant fruebantur nulla partium cura, malis publicis laeti. 84. Plurimum molis in obpugnatione castrorum fuit, quae acerrimus quisque ut novissimam spem retinebant. Eo intentius victores, praecipuo veterum cohortium stu-dio, cuncta validissimarum urbium excidiis reperta simul admovent, testudinem tormenta aggerem facesque, quid-quid tot proeliis laboris ac periculi hausissent, opere illo consummari clamitantes. Urbem senatui ac populo Romano, templa dis reddita: proprium esse militis decus in castris: illam patriam, illos penates; ni statim recipian-tur, noctem in armis agendam. Contra Vitelliani, quam-quam numero fatoque dispares, inquietare victoriam, morari pacem, domos arasque cruore foedare suprema victis solacia amplectebantur. Multi semianimes super tur-res ac propugnacula moenium exspiravere; convolsis por-tis reliquus globus obtulit se victoribus, et cecidere omnes contrariis volneribus, versi in hostem: ea cura eitam morientibus decori exitus fuit. Vitellius capta urbe per aversam Palatii partem Aventinum in domum uxoris sel-lula defertur, ut, si diem latebra vitavisset, Tarracinam ad cohortes fratremque perfugeret. Dein mobilitate ingenii

et, quae natura pavoris est, cum omnia metuenti prae-sentia maxime displicerent. In Palatium regreditur vastum desertumque, dilapsis etiam infimis servitiorum aut occursum eius declinantibus. Terret solitudo et tacentes loci; temptat clausa, inhorrescit vacuis; fessusque misero errore et pudenda latebra semet occultans ab lulio Placido tri-buno cohortis protrahitur. Vinctae pone tergum manus; laniata veste, foedum spectaculum, ducebatur, multis increpantibus, mullo inlacrimante: deformitas exitus mise-ricordiam abstulerat. Obvius e Germanids militibus Vitel-lium infesto ictu per iram, vel quo maturius ludibrio eximeret, an tribunum adpetierit, in incerto fuit: aurem tribuni amputavit ac statim confossus est.

nutku nisu prekidale. Kao da je prazničkim danima nadošlo i to veselje: klicahu od radosti i uživahu bez ikakve brige za stranku, veseli zbog državnih nedaća. 84. Najviše je napora bilo u navali na tabor, koji su oni najsrčaniji držali kao posljednju nadu. To revnije pobjed-nici, uz osobito nastojanje starih kohorata, u isti čas pri-maknu sve ono što je otkriveno za razaranja najtvrđih gradova: »kornjaču«, hitala, građu za nasip i baklje, dovi-kujući da ovim poslom nalaze svoj kraj svi oni napori i opasnosti što su ih pretrpjeli u tolikim bitkama: »Grad je vraćen senatu i rimskom narodu, hramovi bogovima; u taboru je dika koja pripada vojniku: to je domovina, to su penati. Ako li ga odmah ne zauzmu, noć im je provesti u oružju.« S druge 'strane vitelijevci, premda bijahu bro-jem i voljom božanstva u neravnopravnu položaju, oteža-vali su pobjedu, otezali s mirom, kuće i žrtvenike kaljali krvlju - čvrsto se hvatali posljednje utjehe poraženih. Mnogi su već polumrtvi izdisali na tornjevima i prsobra-nima zidina. Razvalivši vrata, preostalo se mnoštvo suprotstavi pobjednicima i padoše svi okrenuti prema neprijatelju, s ranama na prsima: i na samrtnom času bio im je na brizi častan svršetak. Kad je grad bio osvojen, Vitelija su kroz stražnju stranu Palacija u stolicici snesli na Aventin u ženinu kuću da, izmakne li u skloništu opas-nostima dana, pobjegne u Taracinu, ka kohortama i k bratu. Potom, vođen kolebljivim duhom - što je priroda plašljivosti: da se čovjeku koji se svega boji najmanje mile prilike u kojima upravo jest - vrati se u Palacij, pro-stran i pust, iz kojega su se i najniži robovi bili razbjegli ili se klonili susreta s njim. Zaplaše ga pustoš i utihla mje-sta. Pokuša otvoriti zatvorena vrata, zgrozi se pred praz-ninom. Umoran od kukavna lutanja, sakrije se u sramot-nom skrovištu, odakle ga izvuče Julije Placid, tribun ko-horte. Svezaše mu ruke iza leđa; u razderanoj odjeći -sramotna li prizora - vođahu ga, a mnogi mu dobacivahu psovke, nitko za njim ne ispusti suze. Sramota njegova svršetka odvraćala je sažaljenje. Jedan od germanskih vojnika, koji im je naišao ususret, opasnim je udarcem nasrnuo na Vitelija - iz srdžbe ili pak da ga što prije riješi rugla ili je htio pogoditi tribuna, ostalo je nerazjašnjeno - odsjekao tribunu uho i smjesta je bio proboden. 85. Vitellium infestis mucronibus coactum modo eri-gere os et offerre contumeliis, nunc cadentes statuas suas, plerumque rostra aut Galbae occisi locum contueri, post-remo ad Gemonias, ubi corpus Flavii Sabini iacuerat, pro-pulere. Una vox non degeneris animi excepta, cum tri-buno insultanti se tamen imperatorem eius fuisse respon-dit; ac deinde ingestis volneribus concidit. Et volgus eadem pravitate insectabatur interfectum, qua

foverat viventem. 86. Patrem illi ** Luceriam; septimum et quinquagesi-mum aetatis annum explebat, consulatum sacerdotia, nomen locumque inter primores nulla sua industria, sed cuncta patris claritudine adeptus. Principatum ei detulere qui ipsum non noverant; studia exercitus raro cuiquam bonis artibus quaesita perinde adfuere quam huic per ignaviam. Inerat tamen simplicitas ac liberalitas, quae, ni adsit modus, in exitium vertuntur. Amicitias dum magni-tudine munerum, non constantia morum contineri putat, meruit magis quam habuit. Rei publicae haud dubie inte-rerat Vitellium vinci, sed imputare perfidiam non possunt qui Vitellium Vespasiano prodidere, cum a Galba desci-vissent. Praecipiti in occasum die ob pavorem magistratuum senatorumque, qui dilapsi ex urbe aut per domos clien-tium semet occultabant, vocari senatus non potuit. Domitianum, postquam nihil hostile metuebatur, ad duces partium progressum et Caesarem consalutatum miles fre-quens utque erat in annis in paternos penates deduxit.

85. S uperenim oštricama silili su Vitelija čas da podigne lice i izloži ga psovkama, čas da gleda u svoje kipove koje su rušili, a najviše u govornicu ili mjesto gdje je ubijen Galba. Na kraju ga dognaše do Gemonskih ste-penica, gdje je ležalo tijelo Flavija Sabina. Čula se jedna riječ plemenita duha, kad je odgovorio tribunu koji je obijesno postupao s njim da je on ipak bio njegov ratni zapovjednik; zatim se sruši od zadobivenih rana. A svje-tina ga mrtva napadaše istom nepravičnošću kojom ga uzdizaše za života. 86. Otac mu *•*•* Lucerija; navršavao je pedeset sedmu godinu života; konzulat, svećeničku službu, ime i položaj medu uglednicima stekao je bez ikakva svoga truda sve zahvaljujući očevoj slavi. Principat mu predadoše oni koji ga i ne poznavahu. Ljubav vojske, koju je rijetko tko zadobio na pošten način, stajala je i njemu na raspola-ganju zbog njegove strašljive popustljivosti. Bilo je ipak u njega iskrenosti i dobrostivosti, osobina koje se, ako nemaju mjere, pretvaraju u nesreću. Kako je smatrao da se prijateljstva temelje na veličini darova a ne na čvrstini značaja, više ih je stjecao negoli

zadržavao. Državi je bez sumnje bilo stalo da Vitelije bude pobijeđen, no nevjeru pripisivati sebi u zaslugu ne mogu oni koji su Vitelija izdali Vespazijanu, budući da su se odmetnuli od Galbe. Dan se naginjao zapadu, a zbog straha magistrata i senatora, koji su se razbježali iz grada ili se posakrivali po kućama štićenika, senat se nije mogao sazvati. Pošto je minuo strah od neprijateljstava, Domicijan je krenuo k vodama stranke, a brojni vojnici, onako kako su bili pod oružjem, pozdraviše ga kao Cezara i dovedoše do očinske kuće.

LIBER OVARTVS 1. Interfecto Vitellio bellum magis desierat quam pax coeperat. Armati per urbem victores implacabili odio vic-tos consectabantur: plenae caedibus viae, cruenta fora templaque, passim trucidatis, ut quemque fors obtulerat. Ac mox augescente licentia scrutari ac protrahere abditos: si quem procerum habitu et iuventa conspexerant, obtrun-care nullo militum aut populi discrimine. Quae saevitia recentibus odiis sanguine explebatur, dein verterat in avaritiam. Nihil usquam secretum aut clausum sinebant, Vitellianos occultari simulantes. Initium id perfringen-darum domuum, vel si resisteretur, causa caedis; nec dee-rat egentissimus quisque e plebe et pessimi servitiorum prodere ultro dites dominos; alii ab amicis monstrabantur. Ubique lamenta, conclamationes et fortuna captae urbis, adeo ut Othoniani Vitellianique militis invidiosa antea petulantia desideraretur. Duces partium accendendo civili bello acres, temperandae victoriae impares, quippe inter turbas et discordias pessimo cuique plurima vis, pax et quies bonis artibus indigerit. 2. Nomen sedemque Caesaris Domitianus acceperat, nondum ad curas intentus, sed stupris et adulteriis filium principis agebat. Praefectura praetorii penes Arrium Varum, summa potentiae in Primo Antonio. Is pecuniam familiamque e principis domo quasi Cremonensem prae-dam rapere; ceteri modestia vel ignobilitate ut in bello obscuri, ita praemiorum expertes. Civitas pavida et servi-tio parata occupari redeuntem Tarracina L. Vitellium cum cohortibus exstinguique reliqua belli postulabat: praemissi Ariciam equites, agmen legionum intra Bovillas stetit. Nec cunctatus est Vitellius seque et

cohortes arbitrio vic-toris permittere, et miles infelicia arma haud minus ira quam metu abiecit. Longus deditorum ordo saeptus arma-tis per urbem incessit, nemo supplici voltu, sed tristes et truces et adversum plausus ac lasciviam insultantis volgi immobiles. Paucos erumpere ausos circumiecti pressere; ceteri in custodiam conditi, nihil quisquam locutus indig-num, et quamquam inter adversa, salva virtutis fama.

ČETVRTA KNJIGA 1. Pošto je ubijen Vitelije, vise je prestao rat nego što je započeo mir. Naoružani pobjednici nepomirljivom su mržnjom proganjali pobijeđene. Ceste pune ubojstava, okrvavljeni trgovi i hramovi; poklanih posvuda, kako je koga slučaj nanio. Uskoro su, kako je raslo bezakonje, počeli pretraživati i izvlačiti posakrivane: ako bi ugledali koga stasita i mlada, posjekli bi ga bez obzira bio on voj-nik ili gradanin. Okrutnost, koja se za svježe mržnje napajala krvlju, okrenula se potom u pohlepu. Nisu dopu-štali da bude igdje išta skrovito ili zatvoreno, pretvarajući se da se tu kriju vitelijevci. Bio je to početak provalji-vanja u domove ili, ako bi naišli na otpor, razlog za krvo-prolića. 1 bilo je dosta onih najsiromašnijih iz puka i naj-gorih od roblja koji su bez povoda izdavali bogate gospo-dare. Druge su prokazivali prijatelji. Posvuda naricanja, zapomaganja i zla kob osvojena grada, tako da se čeznulo za nekadašnjom obiješću otonovskog i vitelijevskog voj-nika. Vode stranke u raspirivanju gradanskog rata odvažni, obuzdavanju pobjede nedorasli. Zaista, u metežu i razdoru najviše je snage u onoga najgorega: za mir su potrebna čestita nastojanja. 2. Ime i sjedište Cezara primio je Domicijan; nezao-kupljen poslovima vlasti, bludničenjem i preljubima igrao je ulogu vladareva sina. Pretorijska prefektura bila je u rukama Arija Vara, najveća moć u Prima Antonija. On je ugrabio blago i služinčad iz vladarske kuće kao kre-monski plijen. Ostali, kao što su u ratu bili nezapaženi zbog umjerenosti ili neugledna roda, tako su i sada pri-kraćeni u nagradama. Preplašeno gradanstvo spremno na robovanje zahtijevalo je da se udari na Lucija Vitelija koji se s kohortama vraćao iz Taracine i da se utrnu ostaci rata. U Ariciju su poslani konjanici; povorka legija zau-stavi se kraj Bovila. Vitelije nije oklijevao i sebe i koh-orte prepustiti volji pobjednika, te vojnik odbaci nesretno omžje, s isto toliko srdžbe koliko i straha. Duga povorka onih što se predadoše, okružena naoružanim vojnicima, stupala je kroz grad, nijedan ponizna pogleda nego nat-mureni i mrki, ne obazirući se na pljeskanje i obijest svje-tine koja im se mgala. Nekolicinu koja se usudila probiti van nadvladaše oni koji su ih okruživali, ostali su bačeni u zatvor; nitko od njih ne reče ništa nedostojno, premda bijahu u neprilici. očuvali su elas o junaštvu. Dein Lucius Vitellius interficitur, par vitiis fratris, in prin-apatu eius vigilantior, nec perinde prosperis socius quam adversis abstractus. 3. Isdem diebus Lucilius Bassus cum expedito equite ad componendam Campaniam mittitur, discordibus munici-piorum animis magis inter semet quam contumacia adversus principem. Viso milite quies et minoribus coloniis impunitas: Capuae legio tertia hiemandi causa locatur et domus inlustres adflictae, cum contra Tarracinenses nulla ope iuvarentur. Tanto proclivius est iniuriae quam bene-ficio vicem exsolvere, quia gratia oneri, ultio in quaestu habetur. Solacio fuit servus Vergilii Capitonis, quem pro-ditorem Tarracinensium diximus, patibulo adfixus in isdem anulis, quos acceptos a Vitellio

gestabat. At Romae senatus cuncta principibus solita Vespasiano decernit, laetus et spei certus: quippe sumpta per Gallias Hispanias-que civilia arma, motis ad bellum Germaniis, mox Illy-rico, postquam Aegyptum ludaeam Syriamque et omnis provincias exercitusque lustraverant, velut expiato ter-rarum orbe cepisse finem videbantur. Addidere alacritatem Vespasiani litterae tamquam manente bello scriptae. Ea prima specie forma; ceterum ut princeps loquebatur, civilia de se, de re publica egregia. Nec senatus obse-quium deerat: ipsi consulatus cum Tito filio, praetura Domitiano et consulare imperium decernuntur. 4. Miserat et Mucianus epistulas ad senatum, quae materiam sermonibus praebuere. Si privatus esset, cur publice loqueretur? Potuisse eadem paucos post dies loco sententiae dici. Ipsa quoque insectatio in Vitellium sera et sine libertate; id vero erga rem publicam superbum, erga principem contumeliosum, quod in manu sua fuisse impe-rium donat"'mque Vespasiano iactabat. Ceterum invidia in occulto, adulatio in aperto erant: multo cum honore verborum Muciano triumphalia de bello civium data. Sed in Sarmatas expeditio fingebatur. Adduntur Primo Anto-nio consularia, Cornelio Fusco et Arrio Varo praetoria insignia. Mox deos respexere: restitui Capitolium placuit. Eaque omnia Valerius Asiaticus consul designatus cen-

Potom ubiše Lucija Vitelija, po manama jednaka bratu, koji je za njegove vladavine bio prilično neumoran i koji s njime nije toliko dijelio njegovu sreću koliko je silom bio uvučen u njegovu propast. 3. U iste dane poslan je Lucilije Bas s lako naoružanim konjaništvom da smiri Kampaniju, mada su municipiji bili nesložni više između sebe negoli prkosni prema vladaru. Ćim su vidjeli vojnika, nastade mir i manjim kolonijama dan je oprost od kazne. U Kapui je smještena treća legija na zimovanje, i teško su pogođene znamenite kuće, zbog toga što nisu bile Taracinjanima pružile nikakvu pomoć. Toliko je lakše uzvratiti na nepravdu negoli na dobro-činstvo, jer se zahvalnost smatra teretom, osveta dobit-kom. Zadovoljštinu je pružio rob Vergilija Kapitona, kojega smo spomenuli kao izdajicu Taracinjana, razapet na križ s istim onim prstenjem koje je nosio primivši ga od Vitelija. A u Rimu senat dodijeli Vespazijanu sve što je uobičajeno za vladare, s veseljem i pouzdanjem. Ta po Galijama i Hispanijama digoše se građani na oružje, pokrenuše se u rat Germanije, uskoro i Ilirik, pošto su pobune protutnjale kroz Egipat, Judeju i Siriju, sve pro-vincije i vojske u njima. Ćinilo se kao da se svijet raste-retio krivnje i došao k svom kraju. Pojačala su Vespazi-janovu vatrenost i pisma napisana kao da rat još traje. Takav im oblik bijaše na prvi pogled; u stvari, kao što je govorio vladar, udvorna prema njemu, puna poštovanja prema državi. A ni senat nije uskratio počasti: njemu sa sinom Titom dodijeli konzulat, Domicijanu preturu i kon-zulsku vlast. 4. 1 Mucijan je bio poslao pisma senatu koja su pružila povod govorkanjima: »Ako li je privatna osoba, zašto govori službeno? Moglo se to isto reći nekoliko dana kas-nije kod glasanja. 1 samo napadanje na Vitelija zakaš-njelo je i neiskreno. To je zaista oholo prema državi, prema vladaru uvredljivo, što se hvasta da je u njegovoj ruci bila vrhovna

vlast i da ju je dao na dar Vespazijanu.« Inače, zloba samo u potaji, na javi ocito ulagivanje. S mnogim počasnim riječima predana su Mucijanu trijum-falna znamenja za građanski rat, a za izliku je služio pohod na Sarmate. Primu Antoniju dodijele konzulska, Korneliju Fusku i Ariju Varu pretorska odličja. Nakon toga postaraše se i za bogove: odlučiše popraviti Kapitolij. Sve je to predložio Valerije Azijatik. budući konzul.

suit; ceteri voltu manuque, pauci, quibus conspicua digni-tas aut ingenium adulatione exerciturn, compositis oratio-nibus adsentiebantur. Ubi ad Helvidium Priscum praeto-rem designatum ventum, prompsit sententiam ut honori-ficam in novum principem, ita falsa aberant, et studiis senatus attollebatur. Isque praecipuus illi dies magnae offensae initium et magnae gloriae fuit. 5. Res poscere videtur, quomam iterum in mentionem incidimus viri saepius memorandi, ut vitam studiaque eius, et quali fortuna sit usus, paucis repetam. Helvidius Priscus regione Italiae Carecina e municipio Cluviis, patre, qui ordinem primi pili duxisset, ingenium inlustre altioribus studiis iuvenis admodum dedit, non, ut pleri-que, (ut) nomine magnifico segne otium velaret, sed quo firmior adversus fortuita rem publicam capesseret. Docto-res sapientiae secutus est, qui sola bona quae honesta, mala tantum quae turpia, potentiam nobilitatem cetera-que extra animum neque bonis neque malis adnumerant. Ouaestorius adhuc a Paeto Thrasea gener delectus e mori-bus soceri nihil aeque ac libertatem hausit, civis senator, maritus gener amicus, cunctis vitae officiis aequabilis, opum contemptor, recti pervicax, constans adversus metus. 6. Erant quibus adpetentior famae videretur, quando etiam sapientibus cupido gloriae novissima exuitur. Ruina soceri in exilium pulsus, ut Galbae principatu rediit, Marcellum Eprium, delatorem Thraseae, accusare adgreditur. Ea ultio, incertum maior an iustior, senatum m studia diduxerat: nam si caderet Marcellus, agmen reorum sternebatur. Primo minax certamen et egregiis utriusque ora-tionibus testatum; mox dubia voluntate Galbae, multis senatorum deprecantibus, omisit Priscus, variis, ut sunt hominum ingenia, sermonibus moderationem laudantium aut constantiam requirentium. Ceterum eo senatus die, quo de imperio Vespasiani censebant, placuerat mitti ad principem legatos. Hinc inter Helvidium et Eprium acre iurgium: Priscus eligi nominatim a magistratibus iuratis, Marcellus urnam postulabat, quae consulis designati sententia fuerat.

Ostali su se složili s time kimanjem glave i mahanjem ruku, nekolicina, vrlo uglednih ili izvježbanih u laskanju, pomno sastavljenim govorima. Kad je došao red na Hel-vidija Priska, budućega pretora, on izreče mnijenje koliko časno za novoga vladara toliko i iskreno, te je uzvisivan općim odobravanjem senata; no taj mu je osobit dan bio početak velike nemilosti i velike slave. 5. Čini se da okolnosti traže - budući da smo drugi put spomenuli muža dostojna češćeg

spominjanja - da ukratko ponovim život i njegova pregnuća, i kakva mu je bila sudbina. Helvidije Prisko, iz karečkoga područja Ita-lije, iz municipija Kluvija, od oca koji bijaše primipil, sasvim se mlad sa sjajnom nadarenošću posvetio višim naukama, ne kao većina njih da veličanstvenim imenom zastre lijeno besposličenje, nego da se što krepkiji oda državnim poslovima i suprotstavi hirovitim slučajnostima. Slijedio je učitelje mudrosti koji tvrde da je dobro samo ono što je časno, zlo samo ono što je sramotno, koji moć, plemenito porijeklo i ostalo izvan duha ne ubrajaju ni u dobro ni u zlo. Kad je došao do kvestorskih godina, odab-rao ga je Pet Trazeja za zeta; od tastova značaja ništa nije preuzeo tako kao slobodoljubivost; građanin, senator, suprug, zet, prijatelj: nikakve ga životne dužnosti nisu promrjenile, prezirao je bogatstvo, bio ustrajan u dobru, postojan prema strahu. 6. Bilo ih je kojima se činilo da je prilično pohlepan na dobar glas, jer i mudraci, tek kao posljednju, svlače sa sebe želju za slavom. Nakon tastova pada otjeran je u progonstvo; kad se za Galbina principata vratio, napao je tužbom Marcela Eprija, prokazivača Trazejina. Ta je osveta - neizvjesno da li veličanstvenija ili pravednija -podvojila senat u stranke. Da padne naime Marcel, palo bi i čitavo mnoštvo krivaca. Ispočetka bi to prijeteća parba potkrijepljena izvrsnim govorima obojice, no uskoro, zbog dvojbene volje Galbine i na mnoge molbe senatora, odustane Prisko nakon različitih - kakve su već naravi Ijudske - govora onih koji su hvalili umjerenost ili zahtijevali dosljednost. Inače onoga dana zasjedanja senata, kad su odlučivali o vrhovnoj vlasti Vespazijano-voj, odrediše da se k vladaru pošalju poslanici. Nato nastade žestoka svađa izmedu Helvidija i Eprija. Prisko je tražio da ih poimence izaberu zaprisegnuti magistrati, Marcel je zahtijevao žaru, što je bilo i mišljenje budućeg konzula. 7. Sed Marcelli studium proprius rubor excitabat, ne aliis electis posthabitus crederetur. Paulatimque per alter-cationem ad continuas et infestas orationes provecti sunt, quaerente Helvidio, quid ita Marcellus iudicium magistra-tuum pavesceret: esse illi pecuniam et eloquentiam, quis multos anteiret, ni memoria flagitiorum urgeretur. Sorte et urna mores non discerni: suffragia et existimationem senatus reperta, ut in cuiusque vitam famamque penetra-rent. Pertinere ad utilitatem rei publicae, pertinere ad Vespasiani honorem, occurrere illi, quos innocentissimos senatus habeat, qui honestis sermonibus aures imperatoris imbuant. Fuisse Vespasiano amicitiam cum Thrasea, Sorano, Sentio; quorum accusatores etiam si puniri non oporteat, ostentari non debere. Hoc senatus iudicio velut admoneri principem, quos probet, quos reformidet. Nullum maius boni imperii instrumentum quam bonos amicos esse. Satis Marcello, quod Neronem in exitium tot innocentium impulerit: frueretur praemiis et impunitate, Vespasianum melioribus relinqueret. 8. Marcellus non suam sententiam impugnari, sed con-sulem designatum censuisse dicebat, secundum vetera exempla, quae sortem legationibus posuissent, ne ambi-tioni aut inimicitiis locus foret. Nihil evenisse, cur antiqui-tus instituta exolescerent aut principis honor in cuiusquam contumeliam verteretur; sufficere omnes obsequio. Id magis vitandum, ne pervicacia quorundam inritaretur ani-mus novo principatu suspensus et voltus quoque ac sermo-nes omnium circumspectans. Se meminisse temporum, quibus natus sit, quam civitatis formam patres avique instituerint; ulteriora mirari, praesentia sequi; bonos imperatores voto expetere, qualescumque tolerare. Non magis sua oratione Thraseam quam iudicio senatus adflic-tum; saevitiam Neronis per eius modi imagines inlusisse, nec minus sibi anxiam talem amicitiam quam aliis exilium. Denique constantia fortitudine Catonibus et Brutis aequa-retur Helvidius: se unum esse ex illo senatu, qui

simul ser-vierit. Suadere etiam Prisco, ne supra principem scande-ret, ne Vespasianum senem triumphalem, iuvenum libe-rorum patrem, praeceptis coerceret. Quo modo pessimis imperatoribus sine fine dominationem, ita quamvis egre-giis modum libertatis placere. Haec magnis utrimque con-

7. No Marcelovu je strast poticao osobni sram da se ne bi činilo kako je zapostavljen budu li izabrani drugi, i malo-pomalo kroz prepirku dotjerali su do neprestanih i ogorcenih govora; Helvidije je pitao zašto Marcel tako strahuje od presude magistrata. » Ima i novca i rječitosti čime bi nadmašio mnoge da ga ne muči spomen na sra-motna djela. Ždrijebom i žarom ne razabire se značaj, da se ne bi činilo kako je zapostavljen budu li izabrani dmgi. Na korist je državi, na čast Vespazijanu da mu odu usu-sret oni koje senat drži za najpravednije, koji bi careve uši ispunili kreposnim govorima. Vespazijan je prijatelje-vao s Trazejom, Soranom, Sencijem: ako njihove tužitelje ne treba kazniti, ne treba ih ni pokazivati. Ovakvom odlu-kom senata kao da se opominje vladara koje da prizna valjanima, od kojih da zazire. Nema nijednog većeg sredstva za valjanu vlast nego da pošteni budu prijatelji. Dosta je Marcelu što je naveo Nerona da protjera tolike nedužne: neka uživa u nagradi i sigurnosti od kazne, Vespazijana neka prepusti čestitijima.« 8. Marcel govoraše da se ne napada na njegovo miš-Ijenje, već da se za to izjasnio budući konzul, slijedeći stara pravila koja su nalagala ždrijeb za poslanike, da ne bi bilo mjesta spletki ili neprijateljstvima. »Ništa se nije dogodilo zbog čega bi zastarjele drevne odredbe ili zbog čega bi se čast vladara izvrgla bilo čijoj poruzi. Svi oni mogu iskazati počast. Više treba izbjegavati da se zbog tvrdoglavosti nekih ne razdražuje rapoloženje, još uvijek neodlučno zbog novog principata, koje se obazire i na poglede i na govorkanja sviju; on se sjeća vremena u kojima je roden i oblika države koji su ustanovili očevi i djedovi. Bivšemu se divi, sadašnje slijedi. Od srca želi dobre careve, podnosi kakvi god oni bili. Nije Trazeja oboren toliko njegovim govorom koliko presudom senata. Okrutnost je Neronovu zavarao onakvom opsjenom i njemu takvo prijateljstvo nije bilo manje opasno negoli drugima progonstvo. Najposlije, po ustrajnosti i hrabrosti Helvidija upoređuju s Katonima i Brutima: glasanje i ispi-tivanje senata uvedeno je da se duboko zaviri u način života i poštenje svakog pojedinca. Savjetuje i Prisku da se ne uzdiže iznad vladara, da Vespazijana, trijumfalnog starca, oca odraslih sinova, ne suspreže propisima. Kao što se najgorim carevima dopada neograničeno gospodstvo, tako se i onima izvrsnima dopada umjerena sloboda.« Ovo što je izrečeno u velikoj prepirci s

tentionibus iactata diversis studiis accipiebantur. Vicit pars, quae sortiri legatos malebat, etiam mediis patrum adnitentibus retinere morem; et splendidissimus quisque eodem inclinabat metu invidiae, si ipsi eligerentur. 9. Secutum aliud certamen. Praetores aerarii (nam tum a praetoribus tractabatur aerarium) publicam paupertatem questi modum impensis postulaverant. Eam curani

consul designatus ob magnitudinem oneris et remedii difficulta-tem principi reservabat: Helvidius arbitrio senatus agendum censuit. Cum perrogarent sententias consules, Vulcacius Tertullinus tribunus plebis intercessit, ne quid super tanta re principe absente statueretur. Censuerat Helvidius, ut Capitolium publice restitueretur, adiuvaret Vespasianus. Eam sententiam modestissimus quisque si-lentio, deinde oblivio transmisit: fuere qui et meminis-sent. 10. Tum invectus est Musonius Rufus in Publium Cele-rem, a quo Baream Soranum falso testimonio circumven-tum arguebat. Ea cognitione renovari odia accusationum videbantur. Sed vilis et nocens reus protegi non poterat: quippe Sorani sancta memoria; Celer professus sapien-tiam, dein testis in Baream, proditor corruptorque amici-tiae, cuius se magistrum ferebat. Proximus dies causae destinatur; nec tam Musonius aut Publius quam Priscus et Marcellus ceterique, motis ad ultionem animis, exspecta-bant'ir. 11. Tali rerum siatu, cum discordia inter patres, ira apud victos, nulla in victoribus auctoritas, non leges, non princeps in civitate essent, Mucianus urbem ingressus cuncta simul in se traxit. Fracta Primi Antonii Varique Arrii potentia, male dissimulata in eos Muciani iracundia, quamvis voltu tegeretur. Sed civitas rimandis offensis sagax verterat se transtuleratque: ille unus ambiri, coli. Nec deerat ipse, stipatus armatis domos hortosque permu-tans, apparatu incessu excubiis vim principis amplecti, nomen remittere. Plurimum terroris intulit caedes Calpur-nii Galeriani. Is fuit filius Gai Pisonis, nihil ausus: sed nomen insigne et decora ipsius iuventa rumore volgi cele-

obiju strana prihvaćalo se s različitim pobudama. Pobijedila je strana koja je više voljela da se poslanici izaberu kockom, a da se običaj zadrži zalagali su se i nepristrani senatori. K tomu istomu naginjali su i oni najugledniji, iz straha od zavisti, budu li sami izabrani. 9. Slijedila je druga prepirka: pretori blagajne (tada su naime državnom blagajnom upravljali pretori) tužeći se na opće siromaštvo, tražili su ograničenje u troškovima. Budući je konzul, zbog veličine zadatka i nedostatka pomoći, tu brigu htio prepustiti vladaru. Helvidije je bio mnjenja da se treba držati odluke senata. Kad su konzuli zapitali za mišljenja, Volkacije Tertulin, pučki tribun, stavi prigovor, tražeći da se o takvoj stvari ne odlučuje u nenazočnosti vladara. Helvidije se založio da se Kapitolij popravi na državni trošak, da to podrži i Vespazijan. To mišljenje i najumjereniji prešutješe, potom ga zaborav preskoči. No bilo ih je koji ga se i prisjetiše. 10. Tada je Muzonije Ruf napao Publija Celera, doka-zujući da je ova] Bareju Sorana natjerao u škripac lažnim svjedočenjem. Ćinilo se da se tom sudbenom istragom obnavljaju mrske optužbe. Ali podli se i zlotvomi optu-ženik nije mogao zaštititi. Spomen na Sorana bio je zaista častan. Celer je bio učitelj mudrosti, potom svjedok protiv Bareje, izdajnik i oskvrnitelj prijateljstva, učiteljem kojega se gradio. Slijedeći je dan određen za pamicu. Napeto su se očekivali ne toliko Muzonije ili Publije koliko Prisko i Marcel i ostali, uz strasnu želju za osvetom. 11. Pri takvim prilikama - kad je među očevima vla-dala nesloga, kod pobijeđenih srdžba, kad u pobjednika ne bijaše nikakva ugleda, a ni zakona ni vladara u gradu Mucijan je ušao u grad i sve odjednom podvrgao sebi. Slomljena je moć Prima Antonija i Vara Arija: Mucija-nov gnjev prema njima bio je slabo prikrivan, premda ga je zaklanjao prijazan pogled. Gradanstvo je međutim, domišljato u traganju za uvredama, počelo igrati

druga-čiju ulogu. Udvaraše se i iskazivaše počasti samo njemu. A ni on ne zaostajaše: praćen oružanicima mijenjao je kuće j vrtove, sjajnim kućanstvom, svečanom povorkom, stražama prisvajao je zapravo moć vladara, tek se imena odricao. Najviše je straha zadalo ubojstvo Kalpumija Galerijana. On je bio sin Gaja Pizona, nimalo slavoljubiv, ali znamenito ime i mladenačka Ijepota njegova veličina brabantur, erantque in civitate adhuc turbida et novis ser-monibus laeta qui principatus inanem ei famam circumda-rent. lussu Muciani custodia militari cinctus, ne in ipsa urbe conspectior mors foret, ad quadragensimum ab urbe lapidem Appia via fuso per venas sanguine exstinguitur. lulius Priscus praetoriarum sub Vitellio cohortium prae-fectus se ipse interfecit, pudore magis quam necessitate. Alfenus Varus ignaviae infamiaeque suae superfuit. Asia-ticus (is enim libertus) matam potentiam servili supplicio expiavit. 12. Isdem diebus crebrescentem cladis Germanicae famam nequaquam maesta civitas excipiebat; caesos exer-citus, capta legionum hiberna, descivisse Gallias non ut mala loquebantur. Id bellum quibus causis ortum, quanto externarum sociarumque gentium motu flagraverit, altius expediam. Batavi, donec trans Rhenum agebant, pars Chattorum, seditione domestica pulsi extrema Gallicae orae vacua cultoribus simulque insulam iuxta sitam occu-pavere, quam mare Oceanus a fronte, Rhenus amnis ter-gum ac latera circumluit. Nec opibus (rarum in societate validiorum) adtritis viros tantum armaque imperio mini-strant, diu Germanicis bellis exercid, mox aucta per Bri-tanniam gloria, transmissis illuc cohortibus, quas vetere instituto nobilissimi popularium regebant. Erat et domi delectus eques, praecipuo nandi studio,
su u govorkanjima svjetine, a bilo je u gradu - još uvijek uskomešanom i radosnom zbog novosti - i onih koji su širili neosnovane glasine o njegovu usponu na prijestoije. Na Mucijanovu zapovijed okružen vojničkom stražom da u samom gradu smrt ne bude previše uočljiva, kod četr-desetog miljokaza od grada na Apijevoj cesti umro je ispustivši sebi krv kroz vene. Julije Prisko, pod Vitelijem prefekt pretorijskih kohorata, sam je sebe ubio, iz srama više negoli iz nužde, Alfen Var nadživio je svoju strašlji-vost i sramotu, Azijatik (onaj naime oslobođenik) kobnu je svoju moć okajao robovskom kaznom. 12. Tih istih dana sve učestaliji glas o porazu u Germa-niji gradanstvo nije primalo

nipošto žalosno. 0 tome da su sasječene vojske, osvojeni zimovnici legija, da su se odmetnule Galije, nije se pričalo kao o zlu. Temeljitije ću izložiti taj rat: iz kojih je uzroka nastao, uz koliko se gi-banja stranih i savezničkih naroda razbuktao. Batavci, dok su živjeli preko Rajne do Haćana, istje-rani domaćim ustankom zaposjeli su krajnja nenaseljena mjesta galske obale, a ujedno i otok, smješten u nepo-srednoj blizini, koji sa čela oplakuje Ocean, s leđa i bokova rijeka Rajna. Ne rasuvši imanje (što je rijetkost kod savezništva s moćnijima), carstvu pružaju samo Ijude i oružje: dugo su se uvježbavali germanskirn ratovima, uskoro im je porasla slava po Britaniji, kamo su prebacili kohorte, kojima su upravljali po drevnoj uredbi najple-menitiji od sunarodnika. Bijaše im i kod kuće izabrano konjaništvo, osobito sklono plivanju, tako da je s oružjem i na konjima znalo pregaziti Rajnu. (***) 13. Julije Civil i Klaudije Paul kraljevskim su porije-klom mnogo nadvisivali ostale. Paula je ubio Fontej Kapi-ton, lažno ga optuživši zbog buntovništva. Civilu su met-nuti okovi i poslan je k Neronu, Galba ga oslobodi, pod Vitelijem ponovo zapade u pogibao, budući da je vojska tražila njegovu glavu. Odatle uzroci srdžbi i nade iz naših nesreća. No Civil je bio, više negoli je uobičajeno u bar-bara, lukava glava: izigravajući Sertorija ili Anibala sa slično nagrđenim licem, u strahu da ne udare na nj ako se otvoreno odmetne od rimskog naroda, zakloni se Vespazijanovim prijateljstvom i naklonošču prema stranci poslavši mu doista i pisma Prima Antonija, u kojima se zapovijedalo da se okrenu pomoćne čete koje je sazvao Vitelije i, pod izlikom germanskog ustanka, zadrže legije.

retentare legiones iubebatur. Eadem Hordeonius Flaccus praesens monuerat, inclinato in Vespasianum animo et rei publicae cura, cui excidium adventabat, si redintegratum bellum et tot armatorum milia Italiam inrupissent. 14. Igitur Civilis desciscendi certus, occultato interim altiore consilio, cetera ex eventu iudicaturus, novare res hoc modo coepit. lussu Vitellii Batavorum iuventus ad dilectum vocabatur, quem suapte natura gravem one-rabant ministri avaritia ac luxu, senes aut invalidos con-quirendo, quos pretio dimitterent: rursus impubes et forma conspicui (et est plerisque procera pueritia) ad stu-prum trahebantur. Hinc invidia, et compositae seditionis auctores perpulere, ut dilectum abnuerent. Civilis primo-res gentis et promptissimos volgi specie epularum sacrum in nemus vocatos, ubi nocte ac laetitia incaluisse videt, a laude gloriaque gentis orsus iniurias et raptus et cetera servitii mala enumerat: neque enim societatem, ut olim, sed tamquam mancipia haberi. Ouando legatum, gravi quidem comitatu et superbo, cum imperio venire? Tradi se praefectis centurionibusque; quos ubi spoliis et san-guine expleverint, mutari, exquirique novos sinus et varia praedandi vocabula. Instare dilectum, quo liberi a paren-tibus, fratres a fratribus velut supremum dividantur. Num-quam magis adflictam rem Romanam nec aliud in hibernis quam praedam et senes: attollerent tantum oculos et inania legionum nomina ne pavescerent. At sibi robur peditum equitumque, consanguineos Germanos, Gallias idem cupientes. Ne Romanis quidem ingratum id bellum; cuius ambiguam fortunam Vespasiano imputaturos: victo-riae rationem non reddi. 15. Magno cum adsensu auditus barbaro ritu et patriis exsecrationibus universos adigit.

Missi ad Canninefates qui consilia sociarent. Ea gens partem insulae colit, ori-gine lingua virtute par Batavis; numero superantur. Mox occultis nuntiis pellexit Britannica auxilia, Batavorum cohortes missas in Germaniam, ut supra rettulimus, ac tum Mogontiaci agentes. Erat in Canninefatibus stolidae audaciae Brinno, claritate natalium insigni; pater eius multa hostilia ausus Gaianarum expeditionum ludibrium Isto je usmeno savjetovao i Hordeonije Flak, sklon Vespazijanu i zabrinut za državu, koja bi sigurno propala, da se obnovio rat i da su tolike tisuće oružanika provaiile u Italiju. 14. Odlučivši se dakle na odmetništvo i prikrivši priv-remeno dublju nakanu, spreman da ostalo procijeni prema ishodu, Civil ovako započe pripreme za ustanak: na Vitelijevu zapovijed batavska je mladež pozivana na novačenje, koje su - samo po sebi teško - cinili još težim izvršitelji svojom pohlepom i razvratnošću, popisujući starce ili slabiće koje bi uz nagradu otpuštali. S druge strane nezrele mladiće i one koji su odskakali Ijepotom (i zaista, u većine je mladića vitak stas) odvlačili su za blud. Odatle nasta mržnja, i kolovode tajno ugovorena ustanka natjeraše ih da uskrate novaćenje. Civil pod izlikom sve-čane gozbe sazva prvake naroda i one najodlučnije među svjetinom u sveti gaj i, čim vidje da su se uspalili noćnim veseljem, počevši od slavnih djela naroda, nabroji nepravde i pljačke i ostale ropske nedaće: »Ne postupaju s njima kao sa saveznicima nego kao s robovima. Kad je došao legat s vrhovnim zapovjedništvom u sjajnoj i dostojanstvenoj pratnji? Prepušteni su prefektima i cen-turionima. Kad ih zasite plijenom i krvlju, mijenjaju se i izmišljaju nove začkoljice i različite nazive za otimaćinu. Ćeka ih novačenje kojim se zauvijek rastavljaju djeca od roditelja, braća od braće. Nikad rimska vlast nije bila jad-nija, a u zimovnicima nema ničega doU plijena i staraca. Neka podignu samo oči i neka se ne boje ispraznih imena legija. Ta, oni imaju glavninu pješadije i konjaništva, Germane za rodake, Galije koje hoće isto. Pa ni Rimlja-nima nije taj rat nepriličan. Njegov će neizvjestan ishod pripisati Vespazijanu, za pobjedu se raćun ne polaže.« 15. Saslušan s velikim odobravanjem zaposegne sve po barbarskom običaju i domovinskim zakletvama. Poslani su neki ka Kanenefaćanima da združe namjere. To pleme nastava dio otoka; porijeklom, jezikom i hrabrošću jed-naki su Batavcima, brojem manji. Uskoro potajnim glas-nicima pridobi za se britanske- pomoćne čete - kohorte Batavaca poslane u Germaniju, kako gore spomenusmo -koje su tada boravile u Mogoncijaku. U Kanenefaćana bijaše Brinon, lude smjelosti, znamenit po slavnom rodu. Otac njegov, odvaživši se na mnoga neprijateljstva, nekažnjeno je prezreo opsjenu gajevskih pohoda. Zahvaimpune spreverat. Igitur ipso rebellis familiae nomine pla-cuit impositusque scuto more gentis et sustinentium ume-ris vibratus dux deligitur, statimque accitis Frisiis (Transrhenana gens est) duarum cohortium hiberna proximo applicata Oceano inrumpit. Nec providerant impetum hostium milites, nec, si providissent, satis virium ad arcendum erat: capta igitur ac direpta castra. Dein vagos et pacis modo effusos lixas negotiatoresque Romanos invadunt. Simul excidiis castellorum imminebant, quae a praefectis cohortium incensa sunt, quia defendi nequi-bant. Signa vexillaque et quod militum in superiorem insulae partem congregantur duce Aquilio primipilari, nomen magis exercitus quam robur: quippe viribus cohor-tium abductis Vitellius e proximis Nerviorum Germanorumque pagis segnem numerum armis oneraverat. 16. Civilis dolo grassandum ratus incusavit ultro prae-fectos, quod castella deseruissent: se cum cohorte, cui praeerat, Canninefatem tumultum compressurum, illi

sua quisque hiberna repeterent. Subesse fraudem consilio et dispersas cohortes facilius opprimi, nec Brinnonem ducem eius belli, sed Civilem esse patuit, erumpentibus paulatim indiciis, quae Germani, laeta bello gens, non diu occulta-verant. Ubi insidiae parum cessere, ad vim transgressus Canninefates Frisios Batavos propriis cuneis componit: derecta ex diverso acies haud procul a flumine Rheno et obversis in hostem navibus, quas incensis castellis illuc adpulerant. Nec diu certato Tungrorum cohors signa ad Civilem trahstulit, perculsique milites improvisa prodi-tione a sociis hostibusque caedebantur. Eadem etiam (in) navibus perfidia: pars remigum e Batavis tamquam impe-ritia officia nautarum propugnatorumque impediebant, mox contra tendere et puppes hostili ripae obicere, ad postremum gubernatores centurionesque, nisi eadem volentis, trucidant, donec universa quattuor et viginti navium classis transfugeret aut caperetur. 17. Clara ea victoria in praesens, in posterum usui; armaque et naves, quibus indigebant, adepti magna per Germanias Galliasque fama libertatis auctores celebraban-tur. Germaniae statim misere legatos aimlia offerentes:

ljujući samom imenu ustaničke obitelji bio je dakle po volji, te je po narodnom običaju postavljen na štit i na ramenima nosilaca njihan, izabran za vodu. Sazvavši smjesta Frižane (to je prekorajnsko pleme), provali u zimovnike dviju kohorata, tik uz Ocean. Vojnici nisu ni predvidjeli navalu neprijatelja, a da su je i predvidjeli, nije bilo dovoljno ni sila za obranu. Osvojeni su dakle i opljačkani tabori. Potom napadnu kao u miru na sve strane raštrkane pečenjare i rimske trgovce. Istovremeno su prijetili da razore utvrde koje su prefekti kohorata zapalili, jer se nisu mogle braniti. Glavnina vojske i ono što je ostalo od vojnika skupilo se u gornjem dijelu otoka pod vodstvom Akvilija, primipilara - više ime vojske nego neka snaga. Odvevši ponajjači dio kohorata, Vitelije je oružjem natovario mlitavu gomilu iz najbližih sela Nev-Ijana i Tungara. 16. Držeći da se treba poslužiti lukavstvom, Civil optuži dapaće prefekte što su napustili utvrde: on da će s kohortom, kojom je zapovijedao suzbiti kanenefaćansku pobunu; oni neka potraže svaki svoje zimovnike. Postalo je jasno da se u odluci krije prijevara i da je raštrkane kohorte lakše nadvladati, te da vođa onoga rata nije Bri-non nego Civil, jer su malo-pomalo izbijali na javu znaci koje Germani, narod oduševljen ratom, nisu dugo tajili. Kad lukavština nije pravo djelovala, prešao je na silu i poredao Kanenefaćane, Frižane i Batavce u za njih svoj-stvene klinove. Nasuprot njima postavi se bojni red neda-leko rijeke Rajne s neprijatelju okrenutim brodovima koje su dotjerali ovamo pošto su zapalili utvrde. Poslije kraćeg sukoba kohorta Tungara prenese bojne znakove k Civilu, a iznenadnom izdajom preplašene vojnike stadoše ubijati saveznici i neprijatelji. Ista nevjera i na brodo-vima: dio veslača među Batavcima tobožnjim je neisku-stvom ometao obavljanje dužnosti mornara i branitelja, uskoro se otvoreno suprotstave i izvrgnu krme neprija-teljskoj obali, naposljetku kormilare i centurione koji nisu htjeli isto poklaše, dok nije prebjegla ili bila zarobljena čitava flota od dvadeset četiri broda. 17. Slavna bijaše to pobjeda za sada; za budućnost korisna. Domogavši se oružja i brodova, kojima oskudi-jevahu, veličanstvenim su glasom slavljeni po Germani-jarna i Galijama kao začetnici slobode. Germanije su odmah uputile poslanike nudeći pomoćne

čete. Savez-

Galliarum societatem Civilis arte donisque adfectabat, captos cohortium praefectos suas in civitates remittendo, cohortibus, abire an manere mallent, data potestate; manentibus honorata militia, digredientibus spolia Roma-norum offerebantur. Simul secretis sermonibus monebat malorum, quae tot annis perpessi miseram servitutem falso pacem vocarent. Batavos, quamquam tributorum expertes, arma contra communes dominos cepisse; prima acie fusum victumque Romanum. Quid si Galliae iugum exuant? Quantum in Italia reliquum? Provinciarum san-guine provincias vinci. Ne Vindicis aciem cogitarent: Batavo equite protritos Aeduos Arvernosque; fuisse inter Verginii auxilia Belgas, vereque reputantibus Galliam suismet viribus concidisse. Nunc easdem omnium partes, addito, si quid militaris disciplinae in castris Romanorum viguerit; esse secum veteranas cohortes, quibus nuper Othonis legiones procubuerint. Servirent Syria Asiaque et suetus regibus Oriens: multos adhuc m Gallia vivere ante tributa genitos. Nuper certe caeso Ouintilio Varo pulsam e Germania servitutem, nec Vitellium principem, sed Caesarem Augustum bello provocatum. Libertatem natura etiam mutis animalibus datam, virtutem proprium hominum bonum; deos fortioribus adesse: proinde adripe-rent vacui occupatos, integri fessos. Dum alii Vespa-sianum, alii Vitellium foveant, patere locum adversus utrumque. Sic in Gallias Germaniasque intentus, si desti-nata provenissent, validissimarum ditissimarumque nationum regno imminebat. 18. At Flaccus Hordeonius primos Civilis conatus per dissimulationem aluit: ubi expugnata castra, deletas co-hortes, pulsum Batavorum insula Romanum nomen tre-pidi nuntii adferebant, Munium Lupercum legatum (is duarum legionum hibernis praeerat) egredi adversus hostem iubet. Lupercus legionarios e praesentibus, Ubios e proximis, Trevirorum equites haud longe agentis raptim transmisit, addita Batavomm ala, quae iam pridem cor-rupta fidem simulabat, ut proditis in ipsa ade Romanis maiore pretio fugeret. Civilis captarum cohortium signis circumdatus, ut suo militi recens gloria ante oculos et hostes memoria cladis terrerentur, matrem suam sorores-

ništvo Galija Civil je pridobivao okretnošću i darovima, šaljući zarobljene prefekte kohorata u njihove gradove, davši na volju kohortama da odu ili ostanu; onima koji su ostajali nudila se časna vojnička služba, onima koji su odlazili rimski plijen. Istovremeno ih je tajnim razgovo-rima prisjećao zala koja su trpjeli toliko godina i bijedno ropstvo lažno nazivali mirom: »Batavci su, premda oslo-bođeni poreza, pograbili oružje protiv zajedničkih tlači-telja. U prvoj je bici razbijen i pobijeden Rimljanin. Što ako Galije zbace jaram? Koliko ih je onda preostalo u Italiji? Krvlju provincija pobjeduju se provincije. Neka ne razmišljaju o Vindeksovoj bici. Batavskim konjaništvom satrveni su Eduanci i Arvernjani; medu Verginijevim pomoćnim četama bili su Belgi, i tko pravo

razmišlja zak-Ijučit će da su Gatije podlegle vlastitim oružanim sna-gama. Sada svi pripadaju istoj stranci, pribrojivši i ono što je vrijedno od vojnika u rimskim taborima. Sa sobom imaju veteranske kohorte, kojima su nedavno podlegle Otonove legije. Neka robuju Sirija i Azija i Istok navikao na kraljeve. Mnogo ih je koji još žive u Galiji, a rodeni su prije poreza. Nedavno je doista smrću Kvintilija Vara odagnato ropstvo iz Germanije, i nije ratom izazvan vla-dar Vitelije nego Cezar August. Osjećaj slobode prirođen je i nijemim životinjama, hrabrost je samosvojna odlika Ijudi. Bogovi pomažu hrabrijima. Stoga neka pograbe: slobodni zaokupljene, čili umorne. Dok jedni pristaju uz Vespazijana, drugi uz Vitelija, otvoren je put protiv jed-noga i drugoga.« Zaokupljen tako mislima na Galije i Germanije, da su mu nakane uspjele, zaprijetio bi području najjačih i najbogatijih naroda. 18. A Flak Hordeonije pothranjivao je prve Civilove pokušaje svojim nehajem. Kad su preplašeni glasnici stali javljati da su osvojeni tabori, satrvene kohorte, s otoka Batavaca otjerano rimsko ime, zapovjedi da Munije Luperko (on je bio na čelu dvjema legijama u zimovniku) krene protiv neprijatelja. Luperko brzo prebaci legionare koji su bili pri ruci, Ubijce koji su se nalazili u samoj bli-zini, konjanike Treveraca koji su bili nedaleko; dodavši im i alu Batavaca, koja je, već otprije podmićena, hinila vjernost da bi, izdavši Rimljane u samoj bici, prebjegla uz veću korist. Okružen bojnim znakovima zarobljenih kohorata - da njegovom vojniku bude pred očima nedavna slava i da neprijatelje zaplaši sjećanjem na poraz

que, simul omnium coniuges parvosque liberos consistere a tergo iubet, hortamenta victoriae vel pulsis pudorem. Ut virorum cantu, feminarum ululatu sonuit acies, nequaquam par a legionibus cohortibusque redditur clamor. Nudaverat sinistrum cornu Batavorum ala transfugiens statimque in nos versa. Sed legionarius miles, quamquam rebus trepidis, arma ordinesque retinebat. Ubiorum Tre-verorumque auxi!ia foeda fuga dispersa totis campis pa-lantur: illuc incubuere Germani, et fuit interim effugium legionibus in castra, quibus Veterum nomen est. Praefec-tus alae Batavorum Claudius Labeo, oppidano certamine aemulus Civili, ne interfectus invidiam apud populares vel, si retineretur, semina discordiae praeberet, in Frisios avehitur. 19. Isdem diebus Batavorum et Canninefatium cohor-tes, cum iussu Vitellii in urbem pergerent, missus a Civile nuntius adsequitur. Intumuere statim superbia ferociaque et pretium itineris donativum, duplex stipendium, augeri equitum numerum, promissa sane a Vitellio, postulabant, non ut adsequerentur, sed causam seditioni. Et Flaccus multa concedendo nihil aliud effecerat, quam ut acrius exposcerent quae sciebant negaturum. Spreto Flacco infe-riorem Germaniam petivere, ut Civili iungerentur. Hor-deonius adhibitis tribunis centurionibusque consultavit, num obsequium abnuentes vi coerceret; mox insita igna-via et trepidis ministris, quos ambiguus auxiliorum animus et subito dilectu suppletae legiones angebant, statuit con-tinere intra castra militem: dein paenitentia et arguentibus ipsis qui suaserant, tamquam secuturus scripsit Herennio Gallo legionis primae legato, qui Bonnam obtinebat, ut arceret transitu Batavos: se cum exercitu tergis eorum haesurum. Et opprimi poterant, si hinc Hordeonius, inde Gallus, motis utrimque copiis, medios clausissent. {Sed) Flaccus omisit inceptum aliisque litteris Gallum monuit, ne terreret abeuntes: unde suspicio sponte legatorum exci-tari bellum cunctaque, quae acciderant aut metuebantur, non inertia militis neque hostium vi, sed

freaude ducum evenire.

- Civil zapovjedi da iza leđa postave njegovu majku i sestre, a zajedno s njima žene i malenu djecu svih ratnika, kao poticaj na pobjedu ili izvor srama, budu li potisnuti. Kad je bojni red odjeknuo pjesmom muževa, vikom žena, legije i kohorte ne uzvrate nipošto jednakom grajom. Ala Batavaca otkrila je u prebjegavanju lijevo krilo i smjesta se okrenula protiv nas. Ali legionarski vojnik, premda u pogibli, održavao je bojni poredak; pomoćne čete Ubijaca i Treveraca, raspršene u sramotnom bijegu, raštrkale su se po cijelom polju. Na njih navale Gennani. U među-vremenu legijama se ukazala prilika za uzmak u tabor, kojemu je ime Stari. Prefekt ale Batavaca Klaudije Labeon, u malogradskom nadmetanju suparnik Civilu, da usmrćen ne izazove mržnju kod zemljaka ili, ako se zadrži, ne postane sjeme razdora, ode u frizijsku zemlju. 19. Istih dana batavske i kanenefaćanske kohorte, dok su po naredbi Vitelijejevoj kretale u Grad, sustigne glas-nik poslan od Civila. Uskiptješe smjesta od oholosti i neobuzdanosti, te zahtijevahu nadarbu za put, dvostruku voj-ničku plaću i da se uveća broj konjanika, što im je Vite-lije zaista i obećao, ne da bi to i postigli, već kao razlog za pobunu. 1 Flak, popuštajući u mnogome, ništa drugo ne postigne nego da još žešće traže ono za što su znali da će im biti uskraćeno. Ne obazirući se na Flaka, pohrliše u Donju Germaniju da se pripoje Civilu. Hordeonije prizva tribune i centurione i posavjetova se s njima, da li da silom zadrži one koji odbijaju pokornost. Uskoro, zbog svoje urođene slabosti i strašljivosti svojih podređ enih, koje su držale u tjeskobi prevrtljivost pomoćnih četa i iznenadnim novačenjem dopunjene legije, odluči zadr-žati vojnika unutar tabora. Potom se pokaja, i na prigo-vore onih koji su ga bili nagovorili, kao da hoće poći za njima, napisa Hereniju Galu, legatu prve legije, koji je vojskom držao Bonu, neka zapriječi prijelaz Batavcima: on će im se s vojskom prilijepiti za leđa. 1 moglo ih se zai-sta nadvladati da su ih, odavde Hordeonije odande Gal, pokrenuvši s obje strane čete, zatvorili u sredinu. No Flak odusta od namjere i drugim pismima nagovori Gala da ne uznemiruje one koji su odlazili. Odatle se porodi sumirja da se s voljom legata potiče rat, i sve što se dogadalo ili cega su se plašili da se zbiva, ne zbog mlitavosti vojnika ili zbog snage neprijatelja nego zbog prijevare vojsko-vođa.

20. Batavi, cum castris Bonnensibus propinquarent, praemisere qui Herennio Gallo mandata cohortium expo-nerent. Nullum sibi bellum adversus Romanos, pro quibus totiens bellassent: longa atque inrita militia fessis patriae atque otii cupidinem esse. Si nemo obsisteret, innoxium iter fore: sin arma occurrant. ferro viam inventuros. Cunctantem legatum milites perpulerant, fortunam proelii experiretur. Tria milia legionariorum et tumultuariae Bel-garum cohortes, simul paganorum lixarumque ignava

sed procax ante periculum manus omnibus portis prorumpunt, ut Batavos numero impares circumfundant. Illi veteres militiae in cuneos congregantur. Densi undique et fron-tem tergaque ac latus tuti; sic tenuem nostrorum aciem perfringunt. Cedentibus Belgis pellitur legio, et vallum portasque trepidi petebant. Ibi plurimum cladis: cumulatae corporibus fossae, nec caede tantum et volneribus, sed ruina et suis plerique telis interi(e)re. Victores colonia Agrippinensium vitata, nihil cetero in itinere hostile ausi, Bonnense proelium excusabant, tamquam petita pace, postquam negabatur, sibimet ipsi consuluissent. 21. Civilis adventu veteranamm cohortium iusti iam exercitus ductor, sed consilii ambiguus et vim Romanam reputans, cunctos qui aderant in verba Vespasiani adigit mittitque legatos ad duas legiones, quae priore acie pulsae in vetera castra concesserant, ut idem sacramentum acci-perent. Redditur responsum: neque proditoris neque hostium se consiliis uti; esse sibi Vitellium principem, pro quo fidem et arma usque ad supremum spiritum retentu-ros: proinde perfuga Batavus arbitrium rerum Roma-narum ne ageret, sed meritas sceleris poenas exspectaret. Quae ubi relata Civili, incensus ira universam Batavorum gentem in arma rapit; iunguntur Bructeri Tencterique et excita nuntiis Germania ad praedam famamque. 22. Adversus has concurrentis belli minas legati legionum Munius Lupercus et Numisius Rufus vallum murosque firmabant. Subversa longae pacis opera, haud procul castris in modum municipii exstructa, ne hostibus usui forent. Sed parum provisum, ut copiae in castra con-veherentur: rapi permisere. Ita paucis diebus per licen-tiam absumpta sunt quae adversus necessitates in longum

20. Kad su se Batavci približavali bonskom taboru, poslaše naprijed glasnike da Gereniju Galu izlože poruke kohorata: »Nikakav im rat protiv Rimljana, za koje su toliko puta ratovali, nije na pameti. Umorni od duga i neplodna vojništva čeznu za zavičajem i mirom. Ako im se nitko ne opre, bez štete će nastaviti put. Ako li naidu na oružje, mačem će prokrčiti put.« Neodlučna legata voj-nici natjeraše da iskuša sreću u bici. Tri tisuće legionara i na brzu ruku sklopljene kohorte Belga, kao i mlitava ali prije opasnosti bezočna četa seljaka i konjusara, provali kroz vrata da opkoli Batavce, brojem daleko slabije. Oni se kao iskusni vojnici skupe u klinove; zbijeni odasvud bili su zaštićeni i s čela i s leđa i s bokova. Tako probiše tanak bojni red naših. Kako su se Belgi povlačili, tako je bila potiskivana i legija, te su preplašeni hrlili na nasip i na vrata. Tu su bili najveći gubici: jarci pretrpani tjele-sima, najviše ih je poginulo ne toliko od rana u pokolju koliko od pada na vlastita koplja. Zaobišavši Agripinsku Koloniju i ne upustivši se na preostalom putu ni u kakav neprijateljski čin, pobjednici su se za bonsku bitku ispri-čavali tvrdnjom kako su tobože tražili mir, a pošto im je uskraćivan, sami su se pobrinuli za svoj spas. 21. Dolaskom veteranskih kohorata Civil - kao vođa sada već prave vojske, ali neodlučan i računajući na rimsku premoć - sve koji su bili nazočni natjera na pri-segu Vespazijanu i pošalje poslanike k dvjema legijama -koje su se, nadvladane u prvoj bici, povukle u Stari tabor - da prime istu zakletvu. Vrati se odgovor da oni ne slu-šaju savjete ni izdajice ni neprijatelja: njima je vladar Vitelije, i za njega će sačuvati vjeru i oružje sve do zad-njega daha. Stoga neka odmetnik Batavac ne izigrava vrhovnog suca u rimskim odnošajima,

već neka bude spreman na zaslužene kazne za zlodjelo. Čim to bi dojav-Ijeno Civilu, uspaljen srdžbom on čitavo pleme Batavaca povuče na oružje. Pridruže im se Brukteri i Tenkteri, a i Germanija je preko glasnika pozvana na pljacku i slavu. 22. Protiv ovakvih prijetnji iznenadna rata legati legija Munije Luperko i Numizije Ruf pojačavahu nasip i bedeme. Srušena su zdanja nedaleko tabora, za duga mira podignuta poput municipija, da ne budu na korist nepri-jateljima. No malo se vodila briga da se u tabor dovezu zalihe. Prepustili su ih da budu razgrabljene. Tako je u malo dana u neredu potrošeno ono što je moglo zadugo

suffecissent. Civilis medium agmen cum robore Bata-vorum obtinens utramque Rheni ripam, quo truculentior visu foret, Germanorum catervis complet, adsultante per campos equite; simul naves in adversum amnem ageban-tur. Hinc veteranarum cohortium signa, inde depromptae silvis lucisve ferarum imagines, ut cuique genti inire proe-lium mos est, mixta belli civilis externique facie obstupe-fecerant obsessos. Et spem obpugnantium augebat ampli-tudo valli, quod duabus legionibus situm vix V milia armatorum [Romanorum] tuebantur: sed lixarum multi-tudo turbata pace illuc congregata et bello ministra aderat. 23. Pars castrorum in collem leniter exsurgens, pars aequo adibatur. Quippe illis hibernis obsideri premique Germanias Augustus crediderat, neque umquam id malorum, ut obpugnatum ultro legiones nostras venirent; inde non loco neque munimentis labor additus: vis et arma satis placebant. Batavi Transrhenanique, quo dis-creta virtus manifestius spectaretur, sibi quaeque gens consistunt, eminus lacessentes. Post ubi pleraque telorum turribus pinnisque moenium inrita haerebant et desuper saxis volnerabantur, clamore atque impetu invasere vallum, adpositis plerique scalis, alii per testudinem suorum; scandebantque iam quidam, cum gladiis et armorum incussu praecipitati sudibus et pilis obruuntur, praeferoces initio et rebus secundis nimii. Sed tum prae-dae cupidine adversa quoque tolerabant; machinas etiam, insolitum sibi, ausi. Nec ulla ipsis sollertia: perfugae cap-tivique docebant struere materias in modum pontis, mox subiectis rotis propellere, ut alii superstantes tamquam ex aggere proeliarentur, pars intus occulti muros subruerent. Sed excussa ballistis saxa stravere informe opus. Et crates vineasque parantibus adactae tormentis ardentes hastae, ultroque ipsi obpugnatores ignibus petebantur, donec desperata vi verterent consilium ad moras, haud ignari paucorum dierum inesse alimenta et multum imbellis tur-bae; simul ex inopia proditio et fluxa servitiorum fides ac fortuita belli sperabantur.

dotjecati protiv nevolja. Upravljajući srednjom četom s jezgrom Batavaca, Civil jednu i drugu obalu Rajne ispuni čoporima Germana da bude što strašniji na pogled, dok su

konjanici navaljivali preko polja. Istovremeno su bro-dovi tjerani uzvodno. Ovdje bojni znakovi veteranskih kohorata, ondje slike zvjeradi iznesene iz šuma i gajeva, kako je već kojem plemenu bio običaj ulaziti u bitku - uz pomiješani oblik građanskog i izvanjskog rata - zapanjile su opsjednute. Nadu napadača snažila je visina nasipa koji je stajao pred dvjema legijama, a branilo ga je jedva pet tisuća [rimskih] oružanika. No tu je bilo mnoštvo pečenjara, koje se onamo skupilo kad je narušen mir, a bilo je sposobno za rat. 23. Jedan se dio tabora blago uzdizao u obronak, dru-gom se pristupalo preko ravnice. August je, dakako, vje-rovao da se tim zimovnikon-i Germanije mogu držati pod opsadom i pritiskom, i nikad ne bijaše takvih nevolja da bi dapače došlo i do napada na naše legije. Stoga i nije ni u zemljište ni u utvrđenja uložen napor: snaga i oružje smatrahu se dovoljnim. Batavci i Prekorajnci postavc se po plemenima svaki za se da bi se pojedinačno junaštvo što jasnije uočilo. Zatim, kako je većina strijela jalovo zapinjala o kule i kruništa, a odozgo bijahu ranjavani kamenjem, navališe uz bojni poklič na nasip; većina ih prisloni Ijestve, drugi se podigoše na »kornjaču« svojih suboraca, i već se neki penjahu uvis, kad li ih branioci neobuzdane u početku i uzoholjene uspjehom, strmoglave udarcima mačeva i štitova i zaspu kolcima i strijelama. Ali tada, u pohlepi za plijenom, podnošahu i neuspjeh. Smjelo se latiše i strojeva, stvari neuobičajene za njih, no u tome nisu imali nikakve vještine; prebjezi i zarobljenici poučavahu ih kako da slažu drvenu građu u obliku mosta, zatim, podmetnuvši kotače, kako da je pokrenu da se jedni, stojeći iznad, mogu boriti kao s nasipa, a drugi, sakriveni unutra, da mogu potkapati zidove. No kamenje izbačeno s balista uništi bezoblično zdanje, a na one koji su spremali pletere i zaštitne krovove bačene su s hitala goruće motke; dapače, i sami su napadači bili napadani ognjem, dok ih ne napusti snaga, te se odlučiše na čekanje, znajući dobro da je u taboru hrane za malo dana, a mnogo Ijudstva nesposobna za rat. Očekivala se ujedno i izdaja zbog nestašice i vjerolomnost roblja, a polagane su nade i u ratne slučajnosti.

24. Flaccus interim cognito castrorum obsidio et missis per Gallias qui auxilia concirent, lectos (e) legionibus Dillio Voculae duoetvicensimae legionis legato tradit, ut quam maximis per ripam itineribus celeraret, ipse navi-bus, invalidus corpore, invisus militibus. Neque enim ambigue fremebant: emissas a Mogontiaco Batavorum cohortes, dissimulatos Civilis conatus, adsciri in societa-tem Germanos. Non Primi Antonii neque Muciani ope Vespasianum magis adolevisse. Aperta odia armaque palam depelli: fraudem et dolum obscura eoque inevitabi-lia. Civilem stare contra, struere aciem: Hordeonium e cubiculo et lectulo iubere quidquid hosti conducat. Tot armatas fortissimorum virorum manus unius senis valetu-dine regi: quin potius interfecto proditore fortunam virtu-temque suam malo omine exsolverent. His inter se voci-bus instinctos flammavere insuper adlatae a Vespasiano litterae, quas Flaccus, quia occultari nequibant, pro con-tione recitavit vinctosque qui attulerant ad Vitellium misit. 25. Sic mitigatis animis Bonnam, hiberna primae legio-nis, ventum. Infensior illic miles culpam cladis in Hordeo-nium vertebat: eius iussu derectam adversus Batavos aciem, tamquam a Mogontiaco legiones sequerentur; eius-dem proditione caesos, nullis supervenientibus auxiliis: ignota haec ceteris exercitibus neque imperatori suo nun-tiari, cum adcursu tot

provinciarum exstingui repens per-fidia potuerit. Hordeonius exemplaria omnium litterarum, quibus per Gallias Britanniamque et Hispanias auxilia orabat, exercitui recitavit instituitque pessimum facinus, ut epistulae aquiliferis legionum traderentur, a quis ante militi quam ducibus legebantur. Tum e seditiosis unum vinciri iubet, magis usurpandi iuris, quam quia unius culpa foret. Motusque Bonna exercitus in coloniam Agrippinen-sem, adfluentibus aimliis Gallorum, qui primo rem Romanam enixe iuvabant: mox valescentibus Germanis pleraeque civitates adversum nos arma sumpsere spe libertatis et, si exuissent servitium, cupidine imperitandi. Gliscebat iracundia legionum, nec terrorem unius militis vincula indiderant; qum idem ille arguebat ultro conscien-

24. Saznavši u meduvremenu za opsadu tabora i upu-tivši poslanike po Galijama da sazovu pomoćne čete, Flak preda izabranike iz legija Diliju Vokuli, legatu dvadesetdruge legije, da se požuri obalom u što bržem maršu; on se sam odveze lađama, tjelesno slab i omražen od voj-nika. Nedvojbeno su naime iskazivali svoje nezado-voljstvo što su iz Mogoncijaka puštene kohorte Batavaca, što se ne haje za Civilove pokušaje, što se u savezništvo primaju Germani: »Nije Vespazijan ojačao više ni uz pomoć Prima Antonija ni uz pomoć Mucijana. Na otvo-rene se mržnje i oružje javno odvraća; prijevara je i lukavstvo nešto skrovito i stoga im je nemoguće umaći. Civil se opire, vrsta bojni red, Hordeonije iz spavaonice i s ležaljeke nalaže ono što koristi neprijatelju: tolikim naoružanim rukama najhrabrijih muževa upravlja bolest jednog starca. Što radije ubivši izdajicu ne oslobode svoju sudbinu i hrabrost od zla znamenja?« Podražene ovakvim naizmjeničnim riječima raspalila su ih povrh toga i pisma donijeta od Vespazijana, koja je Flak, budući da se nisu mogla kriti, pročitao pred skupštinom vojnika, a one koji su ih donijeli poslao vezane k Viteliju. 25. Pošto su se duhovi tako smirili, stigli su u Bonu, zimovnik prve legije. Tamošnji su vojnici još ogorčenije krivnju za poraz svaljivali na Hordeonija: »Po njegovoj je naredbi upućena četa protiv Batavaca pod pretpostavkom da ih slijede legije iz Mogoncijaka. Zbog njegove su izdaje pobijeni, a da im nisu pristigle nikakve pomoćne čete. Ovo je nepoznato ostalim vojskama, a nije doja-vljeno ni njihovu vrhovnom zapovjedniku, mada se nena-dana nevjera mogla zatrti brzom pomoći tolikih provin-cija.« Hordeonije je primjerke svih pisama kojima je molio za pomoćne čete po Galijama, Britaniji i Hispanijama pročitao vojsci i uveo vrlo loš postupak da se pisma predaju orlonošama legija, a oni su ih čitali prije vojniku negoli vojskovođama. Tada zapovjedi da jednoga od buntovnika bace u okove, više da dokaže svoju moć, nego što bi to bila krivnja jednoga. 1 vojska krene iz Bone u Agri-pinsku Koloniju, dok su pritjecale pomoćne čete Gala koji su u početku revno pomagali rimsku vlast. Kad su potom stali jacati Germani, većina je gradova pograbila oružje protiv nas, u nadi za slobodom i, kad bi se rijesili podložnosti, u želji za gospodstvom. Rasla je napržitost legija, a okovi jednoga vojnika nisu ulijevali straha.

tiam ducis, tamquam nuntius inter Civilem Flaccumque falso crimine testis veri opprimeretur. Conscendit tribunal Vocula mira constantia prensumque militem ac vociferan-tem duci ad supplicium iussit, et dum mali pavent, opti-mus quisque iussis paruere. Exim consensu ducem Vocu-lam poscentibus Flaccus summam rerum ei permisit. 26. Sed discordes animos multa efferabant: inopia sti-pendii frumentique et simul dilectum tributaque Galliae aspernantes, Rhenus incognita illi caelo siccitate vix navium patiens, arti commeatus, dispositae per omnem ripam stationes, quae Germanos vado arcerent, eadem-que de causa minus frugum et plures qui consumerent. Apud imperitos prodigii loco accipiebatur ipsa aquarum penuria, tamquam nos amnes quoque et vetera imperii munimenta desererent: quod in pace fors seu natura, tunc fatum et ira dei vocabatur. Ingressis Novaesium XVI legio coniungitur. Additus Voculae in partem curarum Herennius Gallus legatus; nec ausi ad hostem pergere #*(loco Gelduba nomen est) castra fecere. Ibi struenda acie, muniendo vallandoque et ceteris belli meditamentis militem firmabant. Utque praeda ad virtutem accenderetur, in proximos Cuger-norum pagos, qui societatem Civilis acceperant, ductus Voculae exercitus; pars cum Herennio Gallo permansit. 27. Forte naven haud procul castris, frumento gravem, cum per vada haesisset, Germani in suam ripam trahe-bant. Non tulit Gallus misitque subsidio cohortem: auctus et Germanorum numerus, paulatimque adgregantibus se auxiliis acie certatum. Germani multa cum strage nostrorum navem abripiunt. Victi, quod tum in morem verterat, non suam ignaviam, sed perfidiam legati cul-pabant. Protractum e tentorio, scissa veste, verberato cor-pore, quo pretio, quibus consciis prodidisset exercitum, dicere iubent. Redit in Hordeonium invidia: illum aucto-rem sceleris, hunc ministrum vocant, donec exitium minit-antibus extemtus proditionem et ipse Hordeonio obiecit; vinctusque adventu demum Voculae exsolvitur. Is postera

Dapače, taj je isti vojnik dokazivao sukrivnju vojskovode objašnjavajući da je bio glasnik između Civila i Flaka i da ga ovaj želi ušutkati lažnom optužbom kao svjedoka istine. Tada se sa zacudnom smjelošću na tribunal pope Vokula i zapovjedi da smaknu vojnika koji je bio uhvaćen i koji je zazivao vojskovođu. 1 dok su se zli plašili, oni najbolji pokoriše se zapovijedima. Zatim, budući da su jednodušno tražili Vokulu za vojskovođu, Flak vrhovno vodstvo prepusti njemu. 26. Mnogo je štošta Ijutilo buntovne duhove: oskudica vojničke plaće i žita, Galije koje su odbijale novačenje i poreze, Rajna koja je zbog suše, neviđene za ono pod-neblje, bila jedva plovna, ograničene pošiljke hrane, po svoj obali razmještene vojničke posade - da Germane odbijaju od pličina; s istog uzroka manje plodina, a više onih koji bi ih trošili. Kod neobrazovanih kao kobno zna-menje uzimala se i sama oskudica voda, kao da su nas

i rijeke - ti stari braniči Carstva - ostavile na cjedilu: što se u miru nazivalo slučajnošću ili prirodnom pojavom, tada se nazivalo udesom i srdžbom božjom. Kad su stupili u Novezij, pridruži im se šesnaesta legija. Vokuli je pri-dodan legat Herenije Galo, da s njim dijeli službu. Nisu se usudili krenuti na neprijatelja {**») (mjestu je ime Gelduba) podigoše tabor. Tu su jačali vojnike vrstanjem bojnog reda, utvrđivanjem i pravljenjem nasipa, i ostalim vojničkim vježbama. A da se pljačkom raspali na hra-brost, vojska je odvedena Vokuli u susjedna sela Kuger-njana, koji su bili primili savezništvo s Civilom; dio ostade s Herenijem Galom. 27. Slučajno se nedaleko tabora nasukala na pličinama lada krcata žitom. Germani su je pokušavali odvući na svoju obalu. Ne dopusti to Gal, te pošalje kohortu u pomoć. Poveća se broj Germana i malo-pomalo, kako su se skupljale pomoćne čete, nasta pravi vojni sukob. Ger-mani uz veliki pokolj naših ugrabiše lađu. Pobrjeđeni su - što je tada prešlo u običaj - krivili ne svoju mlitavost nego izdaju legata. Izvukoše ga iz šatora, strgoše mu odjeću, išibaše ga i zapovjediše da kaže uz koju je nagradu i s kojim sukrivcima izdao vojsku. Povrati se mržnja prema Hordeoniju: njega su zvali začetnikom zlo-činstva, ovoga pomagačem, dok nije, zaplašen njihovim prijetnjama smrću, i sam izdaju predbacio Hordeoniju. Okova se napokon oslobodi dolaskom Vokule. On

die auctores seditionis morte adfecit: tanta illi exercitui diversitas inerat licentiae patientiaeque. Haud dubie gre-garius miles Vitellio fidus, splendidissimus quisque in Vespasianum proni: inde scelerum ac suppliciorum vices et mixtus obsequio furor, ut contineri non possent qui puniri poterant. 28. At Civilem immensis auctibus universa Germania extollebat, societate nobilissimis obsidum firmata. Ille, ut cuique proximum, vastari Ubios Trevirosque, et aliam manum Mosam amnem transire iubet, ut Menapios et Morinos et extrema Galliarum quateret. Actae utrobique praedae, infestius in Ubiis, quod gens Germanicae origi-nis eiurata patria Romanorum (in) nomen Agrippinenses vocarentur. Caesae cohortes eorum in vico Marcoduro incuriosius agentes, quia procul ripa aberant. Nec quie-vere Ubii, quo minus praedas e Germania peterent, primo impune, dein circumventi sunt, per omne id bellum meliore usi fide quam fortuna. Contusis Ubiis gravior et successu rerum ferocior Civilis obsidium iegionum urge-bat, intentis custodiis, ne quis occultus nuntius venientis auxilii penetraret. Machinas molemque operum Batavis delegat: Transrhenanos proelium poscentis ad scindendum vallum ire detrusosque redintegrare certamen iubet, supe-rante multitudine et facili damno.

29. Nec finem labori nox attulit: congestis circum lignis accensisque, simul epulantes, ut quisque vino incaluerat, ad pugnam temeritate inani ferebantur. Quippe ipsorum tela per tenebras vana: Romani conspicuam barbarorum acciem, et si quis audacia aut insignibus fulgens, ad ictum destinabant. Intellectum id Civili et restincto igne misceri cuncta tenebris et armis iubet. Tum vero strepitus dissoni, casus incerti, neque feriendi neque declinandi providen-tia: unde clamor acciderat, circumagere corpora, tendere artus; nihil prodesse virtus, fors cuncta turbare et igna-vorum saepe telis fortissimi cadere. Apud Germanos inconsulta ira: Romanus miles periculorum gnarus ferra-tas sudes, gravia saxa

non forte iaciebat. Ubi sonus

sutradan kolovođe pobune kazni smrću. Toliko je u toj vojsci bilo krajnosti u ponašanju: neposlušnosti i pokor-nosti. Bez sumnje prosti je vojnik bio odan Viteliju, oni najugledniji naginjali su Vespazijanu; odatle naizmjence: zločinstva i ponizne molitve, zbrka pokornosti i bijesa, te se nisu mogli zauzdati oni koji su se mogli kazniti. 28. A Civila je čitava Germanija uzdizala zbog neiz-mjerna napretka, pošto je učvrstila savezništvo najpleme-nitijim taocima. On zapovjedi da, kako je kome najbliže, opustoše ubijsku i treversku zemlju, a druga četa da pri-jede preko rijeke Moze kako bi udarila na Menapljane i Morinjane i krajnje dijelove Galije. Pljačkalo se na jed-noj i na drugoj strani, nesmiljenije u ubijskom kraju, jer se to pleme, germanskog porijekla, odreklo domovine i prozvalo rimskim imenom - Agripincima. Sasječene su njihove kohorte koje su u selu Markoduru provodile dane odveć bezbrižno jer su bile daleko od obale. Nisu mirovali ni Ubijci, već su odnosili plijen iz Germanije, u početku nekažnjeno, potom bijahu stjerani u škripac, imajući za čitava tog rata više koristi od vjernosti negoli od sreće. Postavši nakon poraza Ubijaca još snažniji i zbog uspjeha još drzovitiji, Civil se žustro baci na opsjedanje legija, pojačavši straže da se ne bi kakav glasnik nadolazeće pomoći probio unutra. Strojeve i građu povjeri Batav-cima, Prekorajnce, koji su tražili bitku, pošalje da idu razarati nasip i, pošto su bili potisnuti, naredi im da obnove bitku, budući da su bili daleko brojniji, a pretr-pjeli su samo neznatan gubitak. 29. Ni noć ne donese kraja ratnom naporu: zgrnuvši uokolo drva i upalivši ih, gostili su se na okupu i, kako se koji zažario vinom, tako ga je tašta lakomislenost nosila u bitku. Jer, njihova su koplja, odapeta u tminu, ostajala jalova. Rimljani su uočljivu barbarsku bojnu vrstu i onoga koji se isticao odvažnošću ili uresom na oružju, uzimali na udarac. Razabra to Civil i, utmuvši oganj, zapovjedi da se sve zastre mrakom i ispuni zveke-tom oružja. A tada: neskladni zvukovi, slijepi slučajevi, nemogućnost da se predvidi udarac i da mu se ukloni. Onamo odakle je dopirala buka okretali su tjelesa, pružali udove. Ništa nije koristila hrabrost, slučaj je sve remetio i najhrabriji su padali od strijela strašljivaca. Kod Ger-mana slijepa strast. Rimski vojnik, upućen u opasnosti, nije naslijepo bacao kolce proviđene željezom i teško

motientium aut adpositae scalae hostem in manus dede-rant, propellere umbone, pilo sequi, multos in moenia egressos pugionibus fodere. Sic exhausta nocte novam aciem dies aperuit. 30. Eduxerant Batavi turrim duplici tabulato, quam praetoriae portae (is aequissimus locus) propinquantem promoti contra validi asseres et incussae trabes perfregere multa superstantium pernicie, pugnatumque in perculsos subita et prospera eruptione; simul a

legionariis peritia et arte praestantibus plura struebantur. Praecipuum pavo-rem intulit suspensum et rmtans machinamentum, quo repente demisso praeter suonim ora singuli pluresve hostium sublime rapti verso pondere intra castra effun-debantur. Civilis omissa obpugnandi spe rursus per otium adsidebat, nuntiis et promissis fidem legionum convellens. 31. Haec m Germania ante Cremonense proelium gesta, cuius eventum litterae Primi Antonii docuere, addito Caecinae edicto; et praefectus cohortis e victis, Alpinius Montanus, fortunam partium praesens fatebatur. Diversi hinc motus animorum: aimlia e Gallia, quis nec amor neque odium in partes, militia sine adfectu, hortan-tibus praefectis statim a Vitellio desciscunt: vetus miles cunctabatur. Sed adigente Hordeonio Flacco, instantibus tribunis, dixit sacramentum, non voltu neque animo satis adfirmans, et cum cetera iuris iurandi verba conciperent, Vespasiani nomen haesitantes aut levi murmure et ple-rumque silentio transmittebant. 32. Lectae deinde pro contione epistulae Antonii ad Civilem suspiciones militum inritavere, tamquam ad socium partium scriptae et de Germanico exercitu hosti-liter. Mox adlatis Geldubam in castra nuntiis eadem dicta factaque, et missus cum mandatis Montanus ad Civilem, ut absisteret bello neve extema armis falsis velaret: si Vespasianum iuvare adgressus foret, satis factum coeptis. Ad ea Civilis primo callide: post ubi videt Montanum

kamenje; čim bi zvuk teškog posla ili prislanjanje Ijestava bacilo neprijatelja u ruke, obarali bi ga štitom i udarali kopljem. Mnoge koji su se popeli na bedeme probadali su bodežima. Tako su proveli noć, a novu je bitku obasjao dan. 30. Batavci su podigli pomoćan toranj na dva poda i primicali ga pretorijskim vratima (to je mjesto bilo najravnije), no branitelji ispružiše čvrste motke i slomiše ga udarcima greda, uz velik pomor onih koji stajahu na njemu, a na preplašene izvršen je iznenadan i uspješan napad. Istovremeno su i legionari, prednjačeći iskustvom i vještinom, gradili jos više naprava. Osobitu je stravu nanio stroj u obliku derma, kojim su, naglo ga spustivši, zahvatali pojedince ili veći broj neprijatelja pred očima njihovih suboraca, a onda ih, opteretivši suprotan kraj, podizali u zrak i prosipali unutar tabora. Kad se nada u osvojenje izjalovila, Civil nastavi mirno taborovati, podri-vajući vjernost legija glasnicima i obećanjima. 31. Ovo se zbivalo u Germaniji prije kremonske bitke, o ishodu koje izvijestiše pisma Prima Antonija s dodat-kom Cecinina oglasa, a prefekt kohorte iz redova poraže-nih Alpinije Montan očitova im sudbinu stranke i usmeno. To je izazvalo različita raspoloženja: pomoćne se čete iz Galije - koje ne osjećahu ni Ijubavi ni mržnje prema stranci već samo vojničku dužnost - bez strasti, na poticanje prefekata, smjesta odmetnu

od Vitelija; stari je vojnik oklijevao, ali na tjeranje Hordeonija Flaka i nava-Ijivanje tribuna izreče prisegu, ne potvrđujući je medutim pravo ni izrazom lica ni čuvstvom, i kad su izgovarali ostale riječi zakletve preko Vespazijanova su imena pre-lazili uz zastajanje ili tiho mrmljanje, a ponajviše ga mimoilazili šutnjom. 32. Antonijeva pisma Civilu, pročitana nakon toga pred vojničkom skupštinom, pobudila su sumnje vojnika, jer su se doimala kao da su napisana savezniku stranke i s neprijateljskim pobudama prema germanskoj vojsci. Uskoro su vijesti pristigle u Geldubu, u tabor, i isto je bilo rečeno i učinjeno, a k Civilu je poslan Montan s nalozima'da odustane od rata i da neprijateljske namjere ne prikriva neiskrenim ratovanjem: ako se već prihvatio da pomogne Vespazijana, dovoljno je učinjeno početnim uspjesima. Na ovo Civil uzvrati u početku lukavo, no nakon toga, čim vidje da je Montan vrlo žestoke ćudi i

praeferocem ingenio paratumque in res novas, orsus a questu periculisque, quae per quinque et viginti annos in castris Romanis exhausisset, 'Egregium' inquit 'pretium laborum recepi, necem fratris et vincula mea et saevissi-mas huius exercitus voces, quibus ad supplicium petitus iure gentium poenas reposco. Vos autem Treveri ceteraeque servientium animae, quod praemium effusi totiens sanguinis exspectatis nisi ingratam militiam, immortalia tributa, virgas, secures et dominorum ingenia? En ego praefectus unius cohortis et Cannenefates Batavique, exigua Galliarum portio, vana illa castrorum spatia exci-dimus vel saepta ferro fameque premimus. Denique ausos aut libertas sequetur aut victi idem erimus.' Sic accensum, sed molliora referre iussum dimittit: ille ut inritus legatio-nis redit, cetera dissimulans, quae mox erupere. 33. Civilis parte copiarum retenta veteranas cohortes et quod e Germanis maxime promptum adversus Voculam exercitumque eius mittit, lulio Maximo et Claudio Victore, sororis suae fitio, ducibus. Rapiunt in transitu hiberna alae Asciburgii sita; adeoque improvisi castra involavere, ut non adloqui, non pandere aciem Vocula potuerit. Id solum ut in tumultu monuit, subsignano milite media firmare; auxilia passim circumfusa sunt. Eques pro-rupit exceptusque compositis hostium ordinibus terga in suos vertit. Caedes inde, non proelium. Et Nerviorum cohortes, metu seu perfidia, latera nostrorum nudavere: sic ad legiones perventum. Quae amissis signis intra vallum sternebantur, cum repente novo auxilio fortuna pugnae mutatur. Vasconum lectae a Galba cohortes ac tum accitae, dum castris propinquant, audito proeliantium clamore intentos hostis a tergo invadunt latioremque quam pro numero terrorem faciunt, aliis a Novaesio, aliis a Mogontiaco universas copias advenisse credentibus. Is error addit animos, et dum alienis viribus confidunt, suas recepere. Fortissimus quisque e Batavis, quantum pedi-tum erat, funduntur; eques evasit cum signis captivisque, quos prima acie corripuerant. Caesorum eo die in partibus nostris maior numerus et imbellior, e Germanis ipsa robora.

spreman na pobunu, počev s tužnjavom o opasnostima koje su pretrpjeli kroz dvadeset i pet godina u rimskim taborima, »Izvanrednu«, reče, »nagradu za napore pri-mih: bratovu smrt, svoje okove i krvoločne riječi ovdašnje vojske, kojima je tražila moju glavu; stoga po meduna-rodnom pravu tražim zadovoljštinu. Vi, pak, Treverci, i ostale ropske duše, koju li nagradu za toliko puta proli-venu krv očekujete osim omražene vojničke službe, vječ-nih poreza, šiba, sjekira i ćudi nasilnika? Gle, ja, prefekt jedne kohorte, i Kanenefaćani i Batavci - neznatan dio Galija - unistili smo one prazne prostore tabora ili ih opkoljene pritišćemo mačem i glađu! Jednom riječi: kad smo se već usudili, ili ćemo se dokopati slobode ili ćemo kao pobijeđeni biti isto što smo i bili!« Raspalivši ga tako, otpusti ga zapovjedivši mu medutim da prenese blaži odgovor. On se vrati kao da u poslanstvu ništa nije oba-vio, tajeći ostalo što je uskoro izbilo na vidjelo. 33. Zadržavši dio četa, Civil pošalje protiv Vokule i njegove vojske veteranske kohorte i najspremnije od Ger-mana, pod vodstvom Julija Maksima i Klaudija Viktora, sina svoje sestre. Oni u prijelazu naglo zauzmu zimovnik ale smješten u Asciburgiju, i tako nenadano naletješe na tabor da se Vokula nije mogao ni obratiti vojsci ni razviti bojni red. Jedino na što ih je upozorio u strci bilo je da odjelom pričuve učvrste sredinu. Pomoćne su se čete po-svuda rasule. Konjanici provale, ali dočekani dobro ure-đenim redovima neprijatelja okrenuše leda; nasta pokolj, ne bitka. 1 kohorte NervLjana, iz straha ili vjerolomstva, ogoliše bokove naših. Tako je sav teret spao na legije koje su, lišene bojnih znakova, uništavane unutar nasipa, kad li se iznenada, zbog nove pomoći, ratna sreća izmi-jeni: kohorte Vaskonaca, skupljene od Galbe a tada poz-vane, dok su se primicale taboru, čuvši viku borilaca, napadnu s leđa zaokupljene neprijatelje i nanesu im veći strah negoli se moglo očekivati s obzirom na njihov broj, jer su jedni mislili da su iz Novezija, drugi iz Mogonci-jaka, došle sve čete. Ta im zabluda uveća srčanost i, dok su se oslanjali na tude snage, svoje su povraćali. Naj-hrabriji od Batavaca - sve pjesaštvo postrada u sječi. Konjanici umakoše sa zastavama i zarobljenicima koje pohvataše u prvoj bici. Toga je dana na našoj strani bio veći broj poginulih, ali uglavnom onih za rat nesposobni-jih; od Germana strada sama jezgra.

34. Dux uterque pari culpa meritus adversa prosperis defuere. Nam Civilis, si maioribus copiis instruxisset aciem, circumiri a tam paucis cohortibus nequisset castraque perrupta excidisset: Vocula nec adventum hostium exploravit, eoque simul egressus victusque; dein victoriae parum confisus tritis frustra diebus castra in hostem movit, quem si statim impellere cursumque rerum sequi maturasset, solvere obsidium legionum eodem impetu potuit. Temptaverat interim Civilis obsessorum animos, tamquam perditae apud Romanos res et suis victoria pro-venisset: circumferebantur signa vexillaque, ostentati etiam captivi. Ex quibus unus egregium facinus ausus clara voce gesta patefecit, confossus illic(o) a Germanis: unde maior indici fides; simul vastatione incendiisque fla-grantium villarum venire victorem exercitum intellegeba-tur. In conspectu castrorum constitui signa fossamque et vallum circumdari Vocula iubet: depositis impedimentis sarcinisque expediti certarent. Hinc in ducem clamor pugnam poscentium; et minari adsueverant. Ne tempore quidem

ad ordinandam aciem capto incompositi fessique proelium sumpsere; nam Civilis aderat, non minus vitiis hostium quam virtute suorum fretus. Varia apud Roma-nos fortuna et seditiosissimus quisque ignavus: quidam recentis victoriae memores retinere locum, ferire hostem, seque et proximos hortari et redintegrata acie manus ad obsessos tendere, ne tempori deessent. Illi cuncta e muris cernentes omnibus portis prorumpunt. Ac forte Civilis lapsu equi prostratus, credita per utrumque exercitum fama volneratum aut interfectum, immane quantum suis pavoris et hostibus alacritatis indidit: sed Vocula omissis fugientium tergis vallum turrisque castrorum augebat, tarnquam rursus obsidium immineret, corrupta totiens vic-toria non falso suspectus bellum malle. i

35. Nihil aeque exercitus nostros quam egestas copiarum fatigabat. Iriij-sdimenta legionum cum imbelli turba Novaesium mis'sa, ut inde terrestri itinere frumen-tum adveherent; nam tlumine hostes potiebantur. Primum

34. Obojica su vojskovođa zbog iste krivnje zaslužili nesreću, a nisu se znali okoristiti srećom. Da je naime Civil brojnijiiri četama postavio bojni red, ne bi mogao biti opkoljen od tako malobrojnih kohorata i prodro bi u tabor i uništio ga. Vokula nije cak ni uhodio dolazak neprijatelja i zbog toga je, čim je izašao, bio pobijeden. Potom: malo se uzdajući u pobjedu i uludo gubeći dane, pomak'ao je tabor bliže neprijatelju, a da ga je odmah napao i pospješio tok događaja, mogao je jednim udar-cem osloboditi legije opsade. Civil je međutim pokušavao pridobiti opsjednute tvrdeći da je rimska vlast propala i da i njima pobjeda ide na ruku. Nošeni su uokolo bojni znakovi i zastave, pokazivani i zarobljenici. Od njih se jedan usudi na izvanredan pothvat i jasnim glasom otkrije što se dogodilo: Germani ga ubiše na mjestu, stoga je izdajici poklonjena to veća vjera. Istovremeno, razabiralo se po uništavanju i požarima seljačkih imanja da dolazi pobjednička vojska. Vokula zapovjedi da se pobodu bojni znakovi pred taborom i da se izgradi jarak i nasip, kako bi se mogli boriti lako naoružani, odloživši prtljagu i teret. Nato oni koji su tražili bitku digoše galamu na voj-skovođu; bili su se naučili i prijetiti. Ne uzevši vremena čak ni za vrstanje bojnog reda, neuredeni i izmoreni pri-hvatiše bitku. Civil je naime bio već tu, uzdajući se isto toliko u greške neprijatelja koliko i u hrabrost svojih. Različita je bila sreća kod Rimljana, a oni najbuntovniji bili su kukavice. Neki su, sjećajući se nedavne pobjede, držali mjesto, sjekli neprijatelja, hrabrili i sebe i suborce i, ponovo uspostavivši bojni red, pružali ruke k opsjednu-tima da ne propuste priliku. Promatrajući sve sa zidina, oni provališe na sva vrata. Civil se slučajnim padom svog konja našao na zemlji, i u jednoj i drugoj vojsci povjero-valo se glasu da je ranjen ili ubijen. Bilo je upravo nevjerojatno koliko je straha to zadalo njegovima, a koliko vatrenosti neprijateljima. No Vokula, ne hajući za nepri-jatelja u bijegu, dizaše bedem i tornjeve tabora kao da iznova prijeti opsada. Sumnjalo se - ne bez razloga, budući da je toliko puta osujetio konačnu pobjedu - da želi da ostane ratno stanje. 35. Ništa nije naše vojske mučilo tako kao oskudica ratnih zaliha. Vojna prtljaga legija poslana je u Novezij s cetom nesposobnom za rat da odande kopnenim putom dovoze

žito. Rijeke su se naime dokopali neprijatelji.

agmen securum incessit, nondum satis firmo Civile. Qui ubi rursum missos Novaesium frumentatores datasque in praesidium cohortes velut multa pace ingredi accepit, rarum apud signa militem, arma in vehiculis, cunctos licentia vagos, compositus invadit, praemissis qui pontes et viarum angusta insiderent. Pugnatum longo agmine et incerto Marte, donec proelium nox dirimeret. Cohortes Geldubam perrexere, manentibus, ut fuerant, castris, quae relictorum illic militum praesidio tenebantur. Non erat dubium, quantum in regressu discriminis adeundum foret frumentatoribus onustis perculsisque. Addit exerci-tui suo Vocula mille delectos e quinta et quinta decima legionibus apud Vetera obsessis, indomitum militem et ducibus infensum. Plures quam iussum erat profecti palam in agmine fremebant non se ultra famem, insidias lega-torum toleraturos: at qui remanserant, desertos se abducta parte legionum querebantur. Duplex hinc seditio, aliis revocantibus Voculam, aliis redire in castra abnuenti-bus. 36. Interim Civilis Vetera circumsedit: Vocula Geldu-bam atque inde Novaesium concessit. [Civilis capit Geldu-bam;] mox haud procul Novaesio equestri proelio prospere certavit. Sed miles secundis adversisque perinde in exitium ducum accendebatur; et adventu quintanorum quintadecimanorumque auctae legiones donativum ex-poscunt, cbmperto pecuniam a Vitellio missam. Nec diu cunctatus Hordeonius nomine Vespasiani dedit, idque praecipuum fuit seditionis alimentum. Effusi in luxum et epulas et nocturnos coetus veterem in Hordeonium iram renovant, nec ullo legatorum,tribunorumve obsistere auso (quippe omnem pudorem nox ademerat) protractum e cubili interficiunt. Eadem m Voculam parabantur, nisi servili habitu per tenebras ignoratus evasisset. 37. Ubi sedato impetu metus rediit, centuriones cum epistulis ad civitates Galliarum misere, auxilia ac stipendia oraturos: ipsi, ut est volgus sine rectore praeceps pavidum socors, adventante Civile raptis temere armis ac statim omissis, in fugam vertuntur. Res adversae discordiam

Prva povorka pođe nesmetano, jer Civil još nije bio dovoljno jak. Čim je pak doznao da su u Novezij ponovo poslani nabavljači žita i da se kohorte koje su im dane za zaštitu kreću kao za dugotrajna mira, napadne u pravil-nom poretku na malobrojne vojnike kod bojnih znakova, na oružje u kolima, na sve u samovolji raštrkane, poslavši neke naprijed da zapreme mostove i uske putove. Borilo se u razvučenoj povorci i s neizvjesnom bojnom srećom, dok noć ne razvrže bitku. Kohorte su produžile u Gel-dubu, jer je tu opstojao tabor kako je i bio, koji je držala posada ondje ostavljenih vojnika. Nije bilo sumnje u koliku bi se opasnost trebalo upustiti na povratku, s nato-varenim i zaplašenim

nabavljačima hrane. Svojoj vojsci Vokula doda tisuću izabranika iz pete i petnaeste legije, koje su bile opsjednute kod Starog tabora - nepokorene vojnike i ogorčene na vojskovođe. Krenulo ih je više negoli je bilo naređeno i otvoreno su na maršu mrmljali da neće povrh gladi trpjeti još i spletke legata. A oni koji su ostali tužili su se da su ostavljeni na cjedilu kad je odveden dio legija. Odatle nasta dvostruka pobuna, jer su jedni zvali Vokulu na povratak, drugi odbijali da se vrate u tabor. 36. U međuvremenu je Civil opkolio Stari tabor. Vokula se povuče u Geldubu, a odatle u Novezij. [Civil zauzme Geldubu.] Potom se nedaleko Novezija uspješno sukobi u konjaničkoj bici. No vojnik se i u sreći i u ne-sreći jednako raspaljivao tražeći propast vojskovođa, i dolaskom vojnika pete i petnaeste, ojačane legije zatraže nadarbinu, saznavši da je Vitelije poslao novac. Ne okli-jevajući dugo, Hordeonije im dade u ime Vespazijana, a to je bila istom prava hrana pobuni. Predavši se razuzda-nosti. gozbama i noćnim ročištima, obnove staru mržirju prema Hordeoniju, izvuku ga iz postelje i ubiju, a da se nitko od legata ili tribuna ne usudi suprotstaviti (ta svaki je osjećaj srama oduzela noć). Isto bi se bilo dogodilo i Vokuli, da nije u robovskoj odjeći, po mraku, neprepoznat, pobjegao. 37. Čim se smirila Ijutitost i povratio strah, pošalju cen-turione s pismima galskim općinama da mole za pomoćne čete i novac za vojničke plaće. Sami - kako je već svjetina bez upravljača brzopleta, prestrašena i mlitava - na dola-zak Civila olako pograbe oružje, ali ga se smjesta okane, te okrenu u bijeg. Nesreća porodi razdor: vojnici iz pre-

peperere, iis qui e superiore exercitu erant causam suam dissociantibus; Vitellii tamen imagines in castris et per proximas Belgarum civitates repositae, cum iam Vitellius occidisset. Dein mutati in paenitentiam primani quartani-que et duoetvicensimani Voculam sequuntur, apud quem resumpto Vespasiani sacramento ad liberandum Mogontiaci obsidium ducebantur. Discesserant obsessores, mix-tus ex Chattis Usipis Mattiacis exercitus, satietate praedae nec incruentati, quia dispersos et nescios miles noster invaserat. Quin et loricam vallumque per fines suos Tre-veri struxere, magnisque in vicem cladibus cum Germanis certabant, donec egregia erga populum Romanum merita mox rebelles foedarent. 38. Interea VESPASIANVS iterum ac TITVS consula-tum absentes inierunt, maesta et multiplici metu suspensa civitate, quae super instantia mala falsos pavores indue-rat, descivisse Africam res novas moliente L. Pisone. Is provinciae praeerat nequaquam turbidus ingenio; sed quia naves saevitia hiemis prohibebantur, volgus alimenta in dies mercari solitum, cui una ex re publica annonae cura, clausum litus, retineri commeatus, dum timet, credebat, augentibus famam Vitellianis, qui studium partium nondum posuerant, ne victoribus quidem ingrato mmore, quorum cupiditates externis quoque bellis inexplebiles nulla umquam civilis victoria satiavit. 39-. Kalendis lanuariis in senatu, quem lulius Frontinus praetor urbanus vocaverat, legatis exercitibusque ac regi-bus laudes gratesque decretae; Tettio luliano praetura, tamquam transgredientem in partes Vespasiani legionem deseruisset, ablata, ut in Plotium

Grypum transferretur; Hormo dignitas equestris data. Et mox eiurante Frontino Caesar Domitianus praeturam cepit. Eius nomen epistulis edictisque praeponebatur, vis penes Mucianum erat, nisi quod pleraque Domitianus instigantibus amicis aut pro-pria libidine audebat. Sed praecipuus Muciano metus e Primo Antonio Varoque Arrio, quos recentes clarosque rerum fama ac militum studiis etiam populus fovebat, quia

đašnje vojske ne htjedoše imati ništa zajedničko s ostalima. Vitelijeva su poprsja ipak postavljena u taboru i po susjednim belgijskim gradovima, kad je Vitelije već bio pao. Pokajavši se potom, vojnici prve i četvrte, te dvadesetdruge legije pođu za Vokulom, pred kojim ponovo polože zakletvu Vespazijanu, i on ih odvede da oslobode Mogoncijak od opsade. Razbjegoše se opsjeda-telji - vojska skrpljena od Haćana, Uzipećana, Matijačana - zasićeni pljačkom, ali ne i neokrvavljeni, jer ih je raštrkane i iznenađene napao naš vojnik. Treverci su dapače uzduž svojih međa podigli nasip s prsobranima od pruća i borili se s Germanima uz velike uzajamne gubitke, dok nisu izvanredne zasluge prema rimskom narodu oka-Ijali uskoro svojim buntovništvom. 38. U meduvremenu su Vespazijan drugi put i Tit u nenazočnosti nastupili konzulat, dok se građanstvo - u žalosti i na muci zbog mnogostruke brige - i pored vlada-jućih nevolja opterećivalo bezrazložnim strahovima, mi-sleći da se Afrika odmetnula ustankom Lucija Pizona. On je upravljao provincijom i ne bijaše nimalo buntovne naravi. Ali, budući da su brodovi bili zapriječeni oštrom .zimom, svjetina naviknuta na svakodnevno kupovanje hrane, kojoj je jedina briga od javnih poslova bila briga za Ijetinu, dok se bojala da je obala zatvorena, da se zadr-žava dovoz žita, u to je i vjerovala. Glasine su uvećavali i vitelijevci, koji se još nisu ostavili stranačke strasti, a ni pobjednicima glasine nisu bile nemile. Njihove požude, nezasitne i u vanjskim ratovima, nikada nije zadovoljila nijedna pohjeda u građanskom ratu. 39. Na januarske kalende u senatu koji je sazvao Julije Frontin, gradski pretor, legatima i vojskama i kraljevima dosuđene su pohvale i zahvale; Tetiju Julijanu, pod izgo-vorom da je napustio legiju dok je prelazila k Vespazija-novoj stranci, oduzeta je pretura da bi se prenijela na Plo-cija Gripa. Hormu je dodijeljeno viteško dostojanstvo. Uskoro se službe odrekao i Frontin, te Cezar Domicijan primi preturu. Njegovo se ime upisivalo na početak pisama i odluka; stvarna je vlast bila u rukama Mucijana, samo što je Domicijan većinu toga prisvajao sebi, na poti-canje prijatelja ili vođen vlastitim častoljubljem. Osobito je strah Mucijanu dolazio od Prima Antonija i Vara Arija, koje je, još u svježem sjaju zbog slavnih pothvata i Ijubavi vojnika, podupirao i narod, jer nisu ni prema

in neminem ultra aciem saevierant. Et ferebatur Antonius Scribonianum Crassum, egregiis maioribus et fraterna imagine fulgentem, ad capessendam rem publicam hortatus, haud defutura consciorum manu, ni Scribonianus abnuisset, ne paratis quidem corrumpi facilis, adeo me-tuens incerta. Igitur Mucianus, quia propalam opprimi

Antonius nequibat, multis in senatu laudibus cumulatum secretis promissis onerat, citeriorem Hispaniam ostentans discessu Cluvii Rufi vacuam; simul amicis eius tribunatus praefecturasque largitur. Dein postquam inanem animum spe et cupidine impleverat, vires abolet dimissa in hiberna legione VII, cuius flagrantissimus m Antonium amor, et tertia legio, familiaris Arrio Varo miles, in Syriam remissa; pars exercitus in Germanias ducebatur. Sic ege-sto quidquid turbidum redi(i)t urbi sua forma legesque et munia magistratuum. 40. Quo die senatum ingressus est Domitianus, de absentia patris fratrisque ac iuventa sua pauca et modica disseruit, decorus habitu; et ignotis adhuc moribus crebra oris confusio pro modestia accipiebatur. Referente Caesare de restituendis Galbae honoribs, censuit Curtius Montanus, ut Pisonis quoque memoria celebraretur. Patres utrumque iussere: de Pisone inritum fuit. Tum sorte ducti, per quos redderentur bello rapta, quique aera legum vetustate delapsa noscerent figerentque et fastos adulatione temporum foedatos exonerarent modumque publicis impensis facerent. Redditur Tettio luliano praetura, postquam cognitus est ad Vespasianum confugisse: Grypo honor mansit. Repeti inde cognitionem inter Musonium Rufum et Publium Celerem placuit, damnatus-que Publius et Sorani manibus satis factum. Insignis publica severitate dies ne privatim quidem laude caruit. lustam vindictam explesse Musonius videbatur, diversa fama Demetrio Cynicam sectam professo, quod manifes-tum reum ambitiosius quam honestius defendisset: ipsi Publio neque animus in periculis neque oratio subpedita-vit. Signo ultionis in accusatores dato, petit a Caesare lunius Mauricus, ut commentariorum principalium potes-tatem senatui faceret, per quos nosceret, quem quisque

komu izvan borbe bili okrutno postupili. 1 pričalo se da je Antonije poticao Skribonijana Krasa, koji se isticao izvr-snim značajem i bratovom voštanom obrazinom, da se da na državne poslove, pri čemu mu ne bi nedostajala ruka pouzdanika, da nije Skribonijan odbio, ne dajući se zave-sti čak ni onim što je već stekao, toliko se bojeći neizvje-sna ishoda. Mucijan je stoga Antonija, budući da ga nije mogao napasti otvoreno, obasuo u senatu mnogim pohva-lama i potajnim obećanjima, stavljajući mu u izgled ovo-stranu Hispaniju koja je ostala ispražnjena odlaskom Klu-vija Rufa. Istovremeno se i njegovim prijateljima podje-Ijivahu tribunati i prefekture. Pošto je tašt duh nasitio nadom i častoljubljem, snagu mu zatre poslavši u zimov-nik sedmu legiju, koje je Ijubav prema Antoniju bila naj-življa, a treća legija - vojnik odan Ariju Varu - vraćena je u Siriju. Dio vojske odveden je u Germanije. Uklo-njeno je tako što je god bilo nemirno, i gradu se povrati uobičajen izgled, zakoni i službene dužnosti magistrata. 40. Onoga dana kad je stupio u senat, Domicijan malo i umjereno progovori o nenazočnosti očevoj i bratovoj i svojoj mladosti, uz plemenito držanje, a budući da nikomu dotad nije bio poznat njegov značaj, često rume-nilo na licu shvaćalo se kao znak čednosti. Dok je Cezar razlagao o vraćanju Galbinih počasti, Kurcije Montan predloži da se slavi i uspomena na Pizona. Oci odobriše jedno i drugo. Glede Pizona bilo je to

izlišno. Tada ždri-jebom odlučiše po kome da povrate u ratu ugrabljeno, tko da ispita brončane ploče zakona, spale zbog starosti, i da ih javno pribije, i Ijetopise, nagrđene ulagivanjem vremena, pročisti, te odredi veličinu javnih troškova. Tetiju Julijanu povraćena je pretura, pošto se saznalo da se utekao k Vespazijanu. Gripu ostade čast. Odlučeno je zatim da se ponovi sudbena istraga između Muzonija Rufa i Publija Celera; i bi osuđen Publije i pružena zado-voljština Soranovoj duši. Dan obilježen javnom ozbiljnošću nije ostao ni bez privatnog pohvalnog djela. Sma-tralo se da je Muzonije izvršio pravednu osvetu; o Deme-triju, koji je pripadao kiničkoj sljedbi, vladalo je sasvim suprotno mišljenje, zato što je očita krivca branio više iz častohleplja nego iz poštenih namjera. Samomu Publiju uzmanjkalo je i srcanosti i govora u opasnostima. Kad je dan znak za osvetu nad tužiteljima, Junije Mauricije zatraži od Cezara da se senatu dopusti uvid u carske

accusandum poposcisset. Consulendum tali super re prin-cipem respondit. 41. Senatus inchoantibus primoribus ius iurandum con-cepit, quo certatim omnes magistratus, ceteri, ut senten-tiam rogabantur, deos testes advocabant nihil ope sua factum, quo cuiusquam salus laederetur, neque se praemium aut honorem ex calamitate civium cepisse, trepidis et verba iuris iurandi per varias artes mutantibus, quis flagitii conscientia inerat. Probabant religionem patres, periu-rium arguebant, eaque velut censura in Sariolenum Vocu-lam et Nonium Attianum et Cestium Severum acerrime incubuit, crebris apud Neronem delationibus famosos. Sariolenum et recens crimen urgebat, quod apud Vitel-lium molitus eadem foret: nec destitit senatus manus intentare Voculae, donec curia excederet. Ad Paccium Africanum transgressi eum quoque proturbant, tamquam Neroni Scribonios fratres concordia opibusque insignes ad exitium monstravisset. Africanus neque fateri audebat neque abnuere poterat: in Vibium Crispum, cuius interro-gationibus fatigabatur, ultro conversus miscendo quae defendere nequibat, societate culpae invidiam declinavit. 42. Magnam eo die pietatis eloquentiaeque famam Vip-stanus Messalla adeptus est, nondum senatoria aetate, ausus pro fratre Aquilio Regulo deprecari. Regulum sub-versa Crassorum et Orfiti domus in summum odium extu-lerat: sponte ex se accusationem subisse iuvenis admodum, nec depellendi periculi sed in spem potentiae videbatur; et Sulpicia Praetextata Crassi uxor quattuorque liberi, si cognosceret senatus, ultores aderant. Igitur Mes-salla non causam neque reum tueri, sed periculis fratris semet opponens flexerat quosdam. Occurrit truci oratione Curtius Montanus, eo usque progressus, ut post caedem Galbae datam interfectori Pisonis pecuniam a Regulo adpetitumque morsu Pisonis caput obiectaret. 'Hoc certe' mquit 'Nero non coegit, nec dignitatem aut salutem illa saevitia redemisti. Sane toleremus istorum defensiones, qui perdere alios quam periclitari ipsi maluerunt: te

zapisnike iz kojih bi se saznalo tko je koga bio tužio. On odgovori da o takvoj stvari mora odlučiti vladar. 41. Započinjući od najuglednijih članova, senat je položio prisegu, kojom su, takmeći se, svi magistrati - i ostali, kad su bili upitani za mišljenje - prizivali bogove za svjedoke da ništa nije napravljeno pod njihovim utje-cajem čime bi se povrijedilo dobro bilo koga i da nisu pri-mili nagradu ili počast na štetu građana. Oni koji su bili svjesni svog nepoštenja bili su preplašeni i na različite su načine izvrtali riječi prisege. Oci bijahu zadovoljni zduš-nom prisegom, neiskrenu zakletvu prekoravahu. Ta je takoreći cenzura najoštrije pogodila Sariolena Vokulu, Nonija Atijana i Cestija Severa, koji su se kod Nerona pročuli po mnogobrojnim prokazivanjima. Sariolena je teretila i nedavna krivnja, jer se i kod Vitelija bavio istim poslom. 1 senat nije prestajao rukama prijetiti Vokuli, dok nije izašao iz vijećnice. Prešavši na Pakcija Afrikana, izbace i njega pod izgovorom da je Neronu prijavio braću Skribonijevce, znamenite po slozi i bogatstvu, s namjerom da ih upropasti. Afrikan se nije usudio ni priznati, a nije mogao ni zanijekati. Obrativši se štoviše Vibiju Krispu, koji ga je mučio ispitivanjima, združujući s njim ono što nije mogao odbiti od sebe, ortaštvom u krivici otkloni mržnju. 42. Tog se dana velike slave zbog odanosti i rječitosti domogao Vipstan Mesala, usudivši se - iako još nije bio u senatorskoj dobi - moliti milost za brata Akvilija Regula. Regula je uništenje doma Krasa i Orfita izdiglo do najviše omraze. Činilo se da je dragovoljno podigao tužbu kao posve mlad čovjek, i to ne da odvrati opasnost nego u nadi da se dokopa moći. 1 Sulpicija Pretekstata, žena Krasova, i četvoro djece bili su tu, spremni na osvetu ako bi senat poveo istragu. Mesala se stoga nije zauzimao ni za pamicu ni za okrivljenika, nego je samoga sebe izložio bratovim opasnostima i tako neke uspio umekšati. Suprotstavio mu se oštrim govorom Kurcije Montan, dospjevši čak dotle te je predbacivao što je Regul nakon ubojstva Galbina dao novac ubojici Pizo-novu, i što je glava Pizonova izgrizena zubima. »Na ovo, zacijelo«, reče, »Neron nije silio, niti si tom okrutnošću otkupio dostojanstvo ili život. Dakako, pri-stajmo samo uz obrane takvih koji su više voljeli upropa-stiti druge negoli sebe izvrgnuti opasnosti. Tebe je otac

securum reliquerat exul pater et divisa inter creditores bona, nondum honorum capax aetas, nihil quod ex te concupisceret Nero, nihil quod timeret. Libidine sanguinis et hiatu praemiorum ignotum adhuc ingenium et nullis defensionibus expertum caede nobili imbuisti, cum ex funere rei publicae raptis consularibus spoliis, septuagiens sestertio saginatus et sacerdotio fulgens iimoxios pueros, inlustres senes, conspicuas feminas eadem ruina proster-neres, cum segnitiem Neronis incusares, quod per singulas domos seque et delatores fatigaret: posse universum sena-tum una voce subverti. Retinete, patres conscripti, et reservate hominem tam expediti consilii, ut omnis aetas instructa sit, et quo modo senes nostri Marcellum, Cris-pum, iuvenes Regulum imitentur. Invenit aemulos etiam infelix nequitia: quid si floreat vigeatque? Et quem adhuc quaestorium offendere non audemus, praetorium et con-sularem ausuri sumus? An Neronem extremum dominorum putatis? Idem crediderant, qui Tiberio, qui Caio superstites fuerunt, cum interim intestabilior et saevior exortus est. Non timemus Vespasianum: ea principis aetas, ea

moderatio; sed diutius durant exempla quam mores. Elanguimus, patres conscripti, nec iam ille senatus sumus, qui occiso Nerone delatores et ministros more maiorum puniendos flagitabat. Optimus est post malum principem dies primus.' 43. Tanto cum adsensu senatus auditus est Montanus, ut spem caperet Helvidius posse etiam Marcellum pro-sterni. Igitur a laude Cluvii Rufi orsus, qui perinde dives et eloquentia clarus nulli umquam sub Nerone periculum facessisset, crimine simul exemploque Eprium urgebat, ardentibus patrum animis. Quod ubi sensit Marcellus, velut excedens curia 'Imus' inquit, 'Prisce, et relinquimus tibi senatum tuum: regna praesente Caesare.' Sequebatur Vibius Crispus, ambo infensi, voltu diverso, Marcellus minacibus oculis, Crispus renidens, donec adcursu ami-corum retraherentur. Cum glisceret certamen, hinc multi bonique, inde pauci et validi pertinacibus odiis tenderent, consumptus per discordiam dies.

kao izgnanik ostavio bez ikakvih briga, a imanje bijaše razdijeljeno među vjerovnike. Dob nedorasla još do časti, ništa što bi od tebe poželio Neron, ništa čega bi se bojao. Narav, dotad nenaviklu na strast za krvlju i na pohlepu za nagradama i neiskušanu bilo kakvim obranama, okaljao si krvlju plemenitih građana kad si, iz propasti države ugrabivši konzulski plijen, utovljen sa sedamdeset tisuća sestercija i sjajeći se svećeništvom, jednakim zatorom uni-štavao nedužnu djecu, uzvišene starce, ugledne žene, kad si se tužio na Neronovu sporost što muči i sebe i proka-zivače idući od kuće do kuće - a čitav se senat može obo-riti jednom riječi. ^adržite, sabrani oci, i sačuvajte čo-vjeka tako hitra i.a odluci da svaki uzrast bude podučen kako bi se i naši starci znali ugledati u Marcela i Krispa, a mladići u Regula! Nalazi takmace i beskorisno nevaljal-stvo: što ako se rascvate i razvije? Ne usuđujemo se dir-nuti u ovoga dok je još kvestor, a usudit ćemo se kad postane pretor ili konzul? Mislite li da je Neron posljednji od silnika? Isto su vjerovali i oni koji su nadživjeli Tibe-rija i Gaja, kadli se medutim pojavi još prokletiji i okrut-niji. Ne strahujemo od Vespazijana: to je dob za vladara, to je blagost. No duže traju primjeri nego znacaji. Omli-tavjeli smo, sabrani oci, i nismo više onaj senat koji je tražio da se nakon ubojstva Neronova kazne po običaju predaka prokazivači i doušnici. Najbolji je poslije zla vla-dara prvi dan.« 43. S tolikim odobravanjem senata saslušan je Montan da se Helvidije ponadao kako se može oboriti i Marcel. Započevši dakle od pohvale Kluviju Rufu, koji - jednako bogat i slavan po govorničkoj vještini - pod Neronom nikoga nikad nije doveo u pogibao, napadao je Eprija zbog krivnje i uspoređivao ga istovremeno s ovim, pobu-đujući kod očeva silno uzrujanje. Kad je to osjetio Mar-cel, kao da izlazi iz vijećnice, »Idemo«, reče, »Prisko, i ostavljamo ti tvoj senat; kraljuj u nazočnosti Cezarevoj.« Za njim pođe Vibije Krispo, oba srdita, s različitim izra-zima lica: Marcel prijeteća pogleda, Krispo podmuklo se podsmjehujući, dok ne priskočiše prijatelji i dovukoše ih natrag. Kako je prepirka preotimala maha, u nepopustlji-voj su se mržnji sukobljavali: s jedne strane mnogobrojni

i čestiti, s druge malobrojni i moćni, i čitav je dan prote-kao u razmiricama.

44. Proximo senatu inchoante Caesare de abolendo dolore iraque et priorum tempomm necessitatibus, cen-suit Mucianus prolixe pro accusatoribus; simul eos, qui coeptam, deinde omissam actionem repeterent, monuit sermone molli et tamquam rogaret. Patres coeptatam libertatem, postquam obviam itum, omisere. Mucianus, ne sperni senatus iudicium et cunctis sub Nerone admissis data impunitas videretur, Octavium [Sabinum] Sagittam et Antistium Sosianum senatorii ordinis egressos exilium in easdem insulas redegit. Octavius Pontiam Postuminam stupro cognitam et nuptias suas abnuentem impotens amoris interfecerat, Sosianus pravitate morum multis exitiosus. Ambo gravi senatus consulto damnati pulsique, quamvis concesso aliis reditu, in eadem poena retenti sunt. Nec ideo lenita erga Mucianum invidia; quippe Sosianus ac Sagitta viles, etiam si reverterentur: accusa-torum ingenia et opes et exercita malis artibus potentia timebantur. 45. Reconciliavit paulisper studia patrum habita in senatu cognitio secundum veterem morem. Manlius Patruitus senator pulsatum se in colonia Seniensi coetu multitudinis et iussu magistratuum querebatur; nec finem iniuriae hic stetisse: planctum et lamenta et supremorum imaginem praesenti sibi circumdata cum contumeliis ac probris, quae in senatum universum iacerentur. Vocati qui arguebantur, et cognita causa in convictos vindicatum additumque senatus consultum, quo Seniensium plebes modestiae admoneretur. Isdem diebus Antonius Flamma Cyrenensibus (accusantibus) damnatur lege repetun-darum et exilio ob saevitiam. 46. Inter quae militaris seditio prope exarsit. Praetoria-nam militiam repetebant a Vitellio dimissi, pro Vespa-siano congregati; et lectus in eandem spem e legionibus miles promissa stipendia flagitabat; ne Vitelliani quidem sine multa caede pelli poterant: sed immensa pecunia tanta vis hominum retinenda erat. Ingressus castra Mucia-nus, quo rectius stipendia singulorum spectaret, suis cum

44. Na slijedećoj sjednici senata, na kojoj je Cezar pro-govorio o potrebi da nestane zlovolje i srdžbe i o nevo-Ijama predašnjih vremena, Mucijan izreče blagonaklono mnjenje o tužiteljima. Istovremeno one koji su započetu pa napuštenu parnicu ponovo pokretali opomene blagim govorom pod izlikom da ih pita za mišljenje. Oci netom zaživjeli osječaj slobode napustiše pošto naiđoše na pre-preku. Da se ne bi činilo kako se ne poštuje presuda senata i da se za sve prekršaje pod Neronom daje odrje-šenje, Mucijan Oktavija Sagitu i Antistija Sozijana, pri-padnike senatorskog staleža, koji su bili napustili

mjesto progonstva, protjera na iste otoke. Oktavije je zaveo i ubljubio Ponciju Postuminu i ubio je u Ijubavnom slje-pilu, jer se nije htjela udati za nj. Sozijan je zbog opaka značaja mnogima bio pogibeljan. Oba su bila osuđena strogim zaključkom senata i protjerana i premda je dru-gim dopušten povratak, oni su zadržani u istoj kazni. Nezadovoljstvo prema Mucijanu nije ni time ublaženo. Ta Sozijan i Sagita bili bi beznačajni da su se i vratili. Strah su zadavale naravi i bogatstvo tužitelja, te moć izvježbana opakim vještinama. 45. Povratila mu je na kratko naklonosti otaca sudbena istraga održana u senatu po drevnom običaju. Senator Manlije Patruit tužio se da je izbijei» u Senskoj Koloniji od okupljene svjetine i po zapovijedi magistrata. 1 zlo-stavljenje se nije zaustavilo na tome: u njegovoj su ga nazočnosti okružili naricanjem i tužaljkama i prividom pogrebne svečanosti, s uvredama i psovkama kojima su se nabacivali na čitav senat. Pozvani su oni koji su bilo okrivljeni, a nakon istrage kažnjeni oni kojima je doka-zana krivnja; dodan je i senatski zaključak kojim se senski puk opominje na zakonitost. Istih je dana na optužbe Kirenaca osuden Antonije Flama po zakonu o naknadi i kažnjen progonstvom zbog okrutnosti. 46. U meduvremenu zamalo je buknula pobuna. Voj-nici koje je raspustio Vitelije, a koji su se sabrali u korist Vespazijana, tražili su da se vrate u pretorijsku vojnu službu, a i vojnik izabran iz legija, voden istom nadom, zahtijevao je obećanu vojničku plaću. Ni vitelijevci se ne mogahu otjerati bez velikog krvoprolića. No, da bi se zadržala tolika sila Ijudi, bio je potreban neizmjeran novac. Ušavši u tabor, Mucijan - ne bi li što točnije ispitao godine službe pojcdinaca - poreda pobjednike s nji-

insignibus armisque victores constituit, modicis inter se spatiis discretos. Tum Vitelliani, quod apud Bovillas in deditionem acceptos memoravimus, ceterique per urbem et urbi vicina conquisiti producuntur prope intecto cor-pore. Eos Mucianus diduci et Germanicum Britannicum-que militem, ac si qui aliorum exercituum, separatim adsistere iubet. Illos primus statim adspectus obstupefecerat, cum ex diverso velut aciem telis et armis trucem, semet clausos nudosque et inluvie deformes adspicerent: ut vero huc illuc distrahi coepere, metus per omnes et praecipua Germanici militis formido, tamquam ea separatione ad caedem destinaretur. Prensare commanipularium pectora, cervicibus innecti, suprema oscula petere, ne desererentur soli neu pari causa disparem fortunam paterentur; modo Mucianum, modo absentem principem, postremo caelum ac deos obtestari, donec Mucianus cunctos eiusdem sacra-menti, eiusdem imperatoris milites appellans, falso timori obviam iret; namque et victor exercitus clamore lacrimas eorum iuvabat. Isque finis illa die. Paucis post diebus adloquentem Domitianum firmati iam excepere: spernunt oblatos agros, militiam et stipendia orant. Preces erant, sed quibus contra dici non posset; igitur in praetorium accepti. Dein quibus aetas et iusta stipendia, dimissi cum honore, alii ob culpam, sed carptim ac singuli, quo tutis-simo remedio consensus multitudinis extenuatur.

47. Ceterum verane pauperie an uti videretur, actum in senatu, ut sescenties sestertium

a privatis mutuum accipe-retur, praepositusque ei curae Pompeius Silvanus. Nec multo post necessitas abiit sive omissa simulatio. Abrogati inde legem ferente Domitiano consulatus, quos Vitellius dederat, funusque censorium Flavio Sabino ductum, magna documenta instabilis fortunae summaque et ima miscentis. 48. Sub idem tempus L. Piso pro consule interficitur. Ea de caede quam verissime expediam, si pauca supra (re)petiero ab initio causisque talium facinorum non absurda. Legio in Africa auxiliaque tutandis imperii fini-bus sub divo Augusto Tiberioque principibus proconsuli

hovom bojnom opremom i naoružanjem u međusobnim kratkim razmacima. Tada pokupe one vitelijevce za koje spomenusmo da su se predali kod Bovila, a i ostale po gradu i predgrađima, i dovedu ih gotovo goloruke. Muci-jan zapovjedi da se razdijele i da germanski i britanski vojnik - kao i oni iz drugih vojski, ukoliko ih ima - stanu odvojeno. Prvi ih pogled smjesta zapanji, kad pred sobom ugledaše gotovo bojni red, strašan u svom potpunom na-oružanju, sebe same opkoljene i goloruke i prljavštinom unakažene. Kad ih pak počeše razmještati čas ovamo, čas onamo, sve zahvati strah, a osobit užas germanskog voj-nika, jer pomisli da ih tim odvajanjem određuju za pokolj. Stadoše se bacatf na gmdi suboraca, grliti ih, Iju-biti na rastanku, moleći da ih ne ostave same i da u jed-nakom položaju ne pretrpe nejednak udes. Zazivahu čas Mucijana, čas nenazočna vladara, naposljetku nebo i bogove, dok Mucijan, dozivajući im u pamet da su svi pod istom zakletvom, vojnici istog vrhovnog zapovjed-nika, ne suzbije bezrazložan strah; a i pobjednička je vojska vikom potkrepljivala njihove suze. Takav je bio konac onoga dana. Nekoliko dana kasnije, već obodreni, saslušaše Domicijana koji im se obrati govorom. Odreku se ponuđenih imanja, zamole vojničku službu i plaću. Bijahu to ponizne molbe, koje se međutim nisu mogle odbiti; primljeni su stoga u pretorij. Potom su oni koji su imali odredenu dob i pune godine vojničke službe otpu-šteni s pocašću, drugi za kaznu, ali malo-pomalo i poje-dinačno da se što sigumijim lijekom oslabi jednodušnost mnoštva. 47. Da li zbog stvarnog siromaštva ili da bi se stvrorio takav dojam, u senatu je pak zaključeno da se od privat-nih osoba pozajmi šest stotina tisuća sestercija; taj je posao povjeren Pompeju Silvanu. Ubrzo je potreba ne-stala ili se odustalo od pretvaranja. Zakonom koji je donio Domicijan ukinuti su konzulati koje je dodijelio Vitelije i priređen svečani cenzorski sprovod Flaviju Sabinu - veliki dokazi nestalne sreće koja isprepleće uzvi-šeno i nisko. 48. U isto je vrijeme ubijen prokonzul Lucije Pizon. To ću ubojstvo prikazati to vjerodostojnije ako malo nadopunim ono sto je u uskoj vezi s povodom i uzrocima takvih zločina. Legija i pomoćne čete za čuvanje granica Carstva pokoravale su se za vladavine božanskog Augusta

parebant. Mox C. Caesar, turbidus animi ac Marcum Si-lanum obtinentem Africam metuens, ablatam proconsuli legionem misso in eam rem legato tradidit. Aequatus inter duos beneficiorum numerus, et mixtis utriusque mandatis discordia quaesita auctaque pravo certamine. Legatorum vis adolevit diuturnitate officii, vel quia minoribus maior aemulandi cura, proconsulum splendidissimus quisque securitati magis quam potentiae consulebant. 49. Sed tum legionem in Africa regebat Valerius Festus, sumptuosae adulescentiae neque modica cupiens et adfinitate Vitellii anxius. Is crebris sermonibus tempta-veritne Pisonem ad res novas an temptanti restiterit, incertum, quoniam secreto eorum nemo adfuit et occiso Pisone plerique ad gratiam interfectoris inclinavere. Nec ambigitur provinciam et militem alienato erga Vespa-sianum animo fuisse; et quidam e Vitellianis urbe profugi ostentabant Pisoni nutantes Gallias, paratam Germaniam, pericula ipsius et in pace suspecto tutius bellum. Inter quae Claudius Sagitta, praefectus alae Petri(a)nae, pro-spera navigatione praevenit Papirium centurionem a Muciano missum adseveravitque mandata interficiendi Pisonis centurioni data: cecidisse Galerianum conso-brinum eius generumque; unam in audacia spem salutis, sed duo itinera audendi, seu mallet statim arma, seu petita navibus Gallia ducem se Vitellianis exercitibus ostenderet, nihil ad ea moto Pisone. Centurio a Muciano missus ut portum Carthaginis attigit, magna voce laeta Pisoni omnia tamquam principi continuare, obvios et subi-tae rei miraculo attonitos, ut eadem adstreperent, hortari. Volgus credulum ruere in forum, praesentiam Pisonis exposcere; gaudio clamoribusque cuncta miscebant indili-gentia veri et adulandi libidine. Piso indicio Sagittae vel insita modestia non in publicum egressus est neque se stu-diis volgi permisit, centurionemque percunctatus, post-quam quaesitum sibi crimen caedemque comperit, ani-madverti in eum iussit, haud perinde spe vitae quam ira in percussorem, quod idem ex interfectoribus Clodii Macri cruentas legati sanguine manus ad caedem procon-

i Tiberija prokonzulu. Uskoro je Gaj Cezar, nemiran duh i u strahu od Marka Silana koji je upravljao Afrikom, oduzeo legiju prokonzulu i predao je legatu kojega je u tu svrhu poslao. Izjednačen je broj unapređenja među ovom dvojicom, a isprepletanjem njihovih naloga nam-jerno se tražio razdor, koji se uvećavao izopačenim tak-mičenjem. Moć je legata rasla zbog dugotrajnosti službe ili stoga što je u nižih veća briga oko napredovanja; naju-gledniji od prokonzula mislili su više na sigurnost negoli na moć. 49. Tada je pak legijom u Africi upravljao Valerije Festo, rasipan u mladosti, neumjeren u željama i zabrinut zbog tazbinske veze s Vitelijem. Da li je u čestim razgo-vorima pokušao pridobiti Pizona na ustanak ili mu se pri jednakom pokušaju odupro - ne da se pravo razaznati, jer nitko nije bio nazočan njihovim tajnim susretima, a nakon Pizonova ubojstva većina ih se priklonila ubojici. Nema dvojbe da srca provincije i vojnika nisu bila na strani Vespazijana, a neki od vitelijevaca, koji su pobjegli iz grada, ukazivali su Pizonu na kolebljivost Galija, spremnost Germanije, na njegove vlastite pogibli te kako

mu je, i u miru sumnjivu, sigurniji rat. U međuvremenu Klaudije Sagita, prefekt Petrine ale, sretnom je plovid-bom predusreo centuriona Papirija kojega je poslao Muci-jan i potvrdio da su nalozi za ubojstvo Pizona predani centurionu: »Poginuo je Galerijan, njegov rođak i zet; u odvažnosti je jedina nada u spas, no dva su puta za smjeli pothvat: ili da se smjesta prihvati oružana ustanka ili da se uputi brodom u Galiju i ponudi za vođu vitelijevskim vojskama.« No Pizon se ne dade privoljeti na to. Čim je stigao u kartašku luku, centurion poslan od Mucijana poče iz sveg glasa bez prestanka izvikivati dobre želje Pizonu kao poglavaru, sokoleći i namjernike, zate-čene iznenadnim i necuvenim dogadajem, da kličući pri-hvate isto. Lakoumna svjetina pohrli na trg, zatraži da vidi Pizona. Sve stade odzvanjati od radosnih poklika, iz nehaja za istinom i želje za ulagivanjem. Zbog Sagitine prijave ili urodene skromnosti Pizon ne izađe među narod i ne prepusti se strastima svjetine. Pošto ispita centuriona i otkri da se tražio povod za njegovu optužbu i ubojstvo, zapovjedi da ga kazne smrću, ne toliko u nadi da sačuva svoj život koliko zbog srdžbe prema krvniku, jer je taj kao jedan od ubojica Klodija Macera, ruke okrvavljene

sulis rettulisset. Anxio deinde edicto Carthaginiensibus increpitis, ne solita quidem munia usurpabat, clausus intra domum, ne qua motus novi causa vel forte oreretur. 50. Sed ubi Festo consternatio volgi, centurionis supp-licium veraque et falsa more famae in maius innotuere, equites in necem Pisonis mittit. Illi raptim vecti obscuro adhuc coeptae lucis domum proconsulis inrumpunt destrictis gladiis et magna pars Pisonis ignari, quod Poe-nos auxiliares Maurosque in eam caedem delegerat. Haud procul cubiculo obvium forte servum, quisnam et ubi esset Piso, interrogavere. Servus egregio mendacio se Pisonem esse respondit ac statim obtruncatur. Nec miilto post Piso interficitur; namque aderat qui nosceret, Baebius Massa e procuratoribus Africae, iam tunc optimo cuique exitiosus et in(ter) causas malorum, quae mox tulimus, saepius rediturus. Festus Adrumeto, ubi speculabundus substite-rat, ad legionem contendit praefectumque castrorum Caetronium Pisanum vinciri iussit proprias ob simultates, sed Pisonis satellitem vocabat, mititesque et centuriones quosdam puniit, alios praemiis adfecit, neutrum ex merito, sed ut obpressisse bellum crederetur. Mox Oeen-sium Lepcitanorumque discordias componit, quae raptu frugum et pecorum inter agrestes modicis principiis, iam per arma atque acies exercebantur; nam populus Oeensis multitudine inferior Garamantas exciverat, gentem indo-mitam et inter accolas latrociniis fecundam. Unde artae Lepcitanis res, lateque vastatis agris intra moenia trepida-bant, donec interventu cohortium alarumque fusi Gara-mantes et recepta omnis praeda, nisi quam vagi per inac-cessa mapalium ulterioribus vendiderant.

51. At Vespasiano post Cremonensem pugnam et pro-speros undique nuntios cecidisse Vitellium multi cuiusque ordinis, pari audacia fortunaque hibernum mare adgressi, nuntiavere. Aderant legati regis Vologaesi quadraginta

legatovom krvlju ponovo okrenuo na ubojstvo prokon-zula. Ukorivši potom Kartažane uznemirujućim oglasom, ne obavljaše ni uobičajene službene dužnosti, zatvoren u kući, da ne pruži ni slučajno povoda novoj pobuni. 50. Ćim su pak glasovi o uzrujanosti svjetine, o sma-knuću centuriona i - kako to već biva u prepričavanjima - istinite i lažne vijesti u preuveličanom obliku doprle do Festa, pošalje on konjanike da ubiju Pizona. Oni žurno odjašu u samo praskozorje i provale u kuću prokonzulovu s isukanim mačevima; no većina ih nije poznavala Pizona, jer je za to ubojstvo izabrao Punjane iz pomoćnih četa i Maure. U blizini spavaonice susretoše slučajno roba i upi-taše ga tko je i gdje je Pizon. Rob se posluži plemenitom laži i odgovori da je on Pizon, i smjesta ga posjekoše. Malo zatim ubijen je i Pizon. Bio je s njima naime i onaj koji ga je poznavao - Bebije Masa, jedan od prokuratora Afrike, čovjek koji je već tada bio koban za sve pleme-nite i koji će se češće pojavljivati među uzrocima zala koja smo kasnije pretrpjeli. Iz Adrumeta, gdje se bio zau-stavio u zasjedi, Festo požuri k legiji i zapovjedi da bace u okove prefekta tabora Centronija Pizana: iz osobne mržnje, iako ga nazivaše ortakom Pizonovim. Neke voj-nike i centurione kazni, druge nagradi. Ni jedno ni dmgo po zasluzi nego da bi se vjerovalo kako je spriječio rat. Uskoro smiri razdor između Ejana i Lepćana, koji se zbog pljačke usjeva i stoke među seljacima iz neznatnih početaka razmahao već u pravi oružani sukob. Ejski je naime puk, brojem slabiji, pozvao u pomoć Garamante, pleme nepokoreno i neiscrpno u zločinstvima među susje-dima. Zbog toga se Lepćani nađoše u škripcu, jer im zem-Ija naširoko ostajaše opustošena, a oni u strahu drhtahu unutar zidina, dok dolaskom kohorata i ala Garamanti ne bijahu razbijeni, a sav plijen bio povraćen, osim onoga koji su bili prodali udaljenijim plemenima, raštrkavši se po nepristupačnim šatorskim naseljima. 51. A poslije kremonske bitke i povoljnih vijesti koje su stizale sa svih strana mnogi su Ijudi iz svih staleža jed-nakom smionošću i srećom krenuli na zimsko more i doja-vili Vespazijanu da je Vitelije pao. Našli su se tu i po-slanici kralja Vologeza nudeći pedeset tisuća partskih konjanika. Veličanstveno je i ugodno bilo gledati kako se tolike pomoćne čete saveznika natječu za milost, a pri tom ne ovisiti o njihovoj pomoći. Vologezu je izražena

milia Parthorum equitum offerentes. Magnificum laetum-que tantis sociorum auxiliis ambiri neque indigere: gratiae Vologaeso actae mandatumque, ut legatos ad senatum mitteret et pacem esse sciret. Vespasianus in Italiam res-que urbis intentus adversam de Domitiano famam accipit, tamquam terminos aetatis et concessa filio egrederetur: igitur validissimam exercitus partem Tito tradit ad reliqua ludaici belli perpetranda. 52. Titum, antequam digrederetur, multo apud patrem sermone orasse ferunt, ne criminantium nuntiis temere accenderetur integrumque se ac placabilem filio praesta-ret. Non legiones, non classes proinde firma imperii muni-menta quam numerum liberorum;

nam amicos tempore fortuna, cupidinibus aliquando aut erroribus imminui transfem desinere: suum cuique sanguinem indiscretum, sed maxime principibus, quorum prosperis et alii fruantur, adversa ad iunctissimos pertineant. Ne fratribus quidem mansuram concordiam, ni parens exemplum praebuisset. Vespasianus, haud aeque Domitiano mitigatus quam Titi pietate gaudens, bono esse animo iubet belloque et armis rem publicam attollere: sibi pacem domumque curae fore. Tum celerrimas navium frumento onustas saevo adhuc mari committit: quippe tanto discrimine urbs nutabat, ut decem haud amplius dierum frumentum in horreis fuerit, cum a Vespasiano commeatus subvenere. 53. Curam restituendi Capitolii in Lucium Vestinum confert, equestris ordinis virum, sed auctoritate famaque inter proceres. Ab eo contracti haruspices monuere, ut reliquiae prioris delubri in paludes aveherentur, templum isdem vestigiis sisteretur: nolle deos mutari veterem for-mam. XI kalendas lulias serena luce spatium omne, quod templo dicabatur, evinctum vittis coronisque ingressi mili-tes, quis fausta nomina, felicibus ramis; dein virgines Vestales cum pueris puellisque patrimis matrimisque aqua e fontibus amnibusque hausta perluere. Tum Helvidius Priscus praetor, praeeunte Plaut
zahvalnost i poručeno mu je neka pošalje poslanike senatu i neka zna da je mir. Zaokupljen mislima na Italiju i gradske prilike, Vespazijan primi nepovoljan glas o Domicijanu: da on naime prekoračuje granice dobi i po-vlastice sina. Najmoćniji dio vojske stoga preda Titu da dovrši ono što je preostalo od judejskog rata. 52. Pričaju da je Tit, prije negoli su se rastali, u dugom razgovoru kod oca molio neka se ne razdražuje na vijesti klevetnika i neka se prema sinu pokaže nepristran i bla-gohotan. »Ni legije ni brodovlje nisu tako čvrsta zaštita carstvu kao što je to broj djece. Ta prijateljstvo se u neprilici i nevolji, u strasti katkad ili zabludi, umanjuje, mijenja, napušta. Svoja je krv svakome nerazrješiva veza, a ponajviše vladarima, kojih sreću i drugi uživaju; nesreća pak pogađa najbliže rođake. Ni braća neće ostati u slozi, ako otac ne pruži primjer.« Ne toliko izmiren s Domici-janom, koliko radujući se krotkosti Titovoj, Vespazijan mu reče neka bude hrabar i neka uzdigne državu u borbi i ratu; on će se brinuti za mir i za dom. Tada najbrže bro-dove natovarene žitom povjeri još uvijek pobješnjelom moru. Ta Grad je bio u tolikoj pogibli da žita u žitnicama nije bilo za više od deset dana kad je od Vespazijana pri-stigla pošiljka hrane. 53. Brigu oko obnove Kapitolija povjeri Luciju Vestinu, mužu viteškog staleža, ali ugledom i dobrim gla-som pravomu plemiću. On sakupi haruspike koji preporu-čiše da se ostaci prijašnjega svetišta odvuku u močvare, hram da se podigne na istim temeljima: ne žele bogovi da se mijenja stari oblik. Jedanaestoga dana prije julijskih kalenda, za vedra neba, po čitavu su prostoru koji se po-svećivao za hram, ovijenom vrpcama i vijencima, stupali vojnici kojima su imena imala sretno značenje, s plodo-nosnim granama. Potom su djevice Vestalke s dječacima i djevojkama živih očeva i majki isprale taj prostor

vodom zagrabljenom s izvora i rijeka. Tada se pretor Helvidije Prisko - dok je molitvu pred njim govorio svećenik Plau-cije Elijan - pošto je bio očistio gradilište suovetaurilijama i po oltaru od busena rasprostro iznutricu, pomoli Jupiteru, Junoni i Minervi bogovima zaštitnicima Carstva - da započeto privedu sretnom svršetku i svoja sjedišta, pobožnošću Ijudskom zasnovana, božanskom moći podignu do krova. Dotače vrpce, kojima je bio oba-vijen kamen temeljac i upleteni konopci. Istovremeno

magistratus et sacerdotes et senatus et eques et magna pars populi, studio laetitiaque conixi, saxum ingens tra-xere, passimque iniectae fundamentis argenti [et| aurique stipes et metallorum primitiae, nullis fornacibus victae, sed ut gignuntur: praedixere haruspices, ne temeraretur opus saxo aurove in aliud destinato. Altitudo aedibus adiecta: id solum religio adnuere et prioris templi magni-ficentiae defuisse dicebatur. 54. Audita interim per Gallias [et] Germaniasque mors Vitelli duplicaverat bellum. Nam Civilis omissa dissimula-tione in populum Romanum ruere, Vitellianae legiones vel externum servitium quam imperatorem Vespasianum malle. Galli sustulerant animos, eandem ubique exerci-tuum nostrorum fortunam rati, volgato rumore a Sarmatis Dacisque Moesica ac Pannonica hiberna circumsideri; paria de Britannia fingebantur. Sed nihil aeque quam incendium Capitolii, ut finem imperio adesse crederent, impulerat. Captam olim a Gallis urbem, sed integra lovis sede mansisse imperium: fatali nunc igne signum caelestis irae datum et possessionem rerum humanarum Transalpi-nis gentibus portendi superstitione vana Druidae cane-bant. Incesseratque fama primores Galliarum ab Othone adversus Vitellium missos, antequam digrederentur, pepi-gisse, ne deessent libertati, si populum Romanum conti-nua civilium bellorum series et interna mala fregissent. 55. Ante Flacci Hordeonii caedem nihil prorupit, quo coniuratio intellegeretur: interfecto Hordeonio commea-vere nuntii inter Civilem Classicumque praefectum alae Trevirorum. Classicus nobilitate opibusque ante alios: regium illi genus et pace belloque clara origo, ipse e maio-ribus suis hostis populi Romani quam socios iactabat. Mi-scuere sese lulius Tutor et lulius Sabinus, hic Trevir, hic Lingonus, Tutor ripae Rheni a Vitellio praefectus; Sabi-nus super insitam vanitatem falsae stirpis gloria incende-batur: proaviam suam divo lulio per Gallias bellanti cor-pore atque adulterio placuisse. Hi secretis sermonibus ani-mos ceterorum scrutari, ubi quos idoneos rebantur con-

ostali magistrati, svećenici, senatori, vitezovi i velik dio naroda, potrudivši se s Ijubavlju i veseljem, povukoše golem kamen. Posvuda su u temelje bacani srebrni i zlatni novčići i prvi prinosi rudnika, neprerađeni bilo u kakvim topioničkim pećima nego onako kako su

nastali. Naredili su tako haruspici da se ne bi ukaljala gradnja kamenom ili zlatom namijenjenim nećemu dmgom. Hramu je pove-ćana visina: govorilo se da jedino to dopušta pobožnost, i da je jedino to nedostajalo veličanstvenosti prvotnoga hrama. 54. Smrt se Vitelijeva u meduvremenu pročula po Gali-jama i Germanijama i udvostručila rat. Civil je naime, odbacivši pretvaranje, nasrnuo na rimski narod; vitelijevske su legije dapaće više voljele strano ropstvo nego li Vespazijana za cara. Gali se uzobijestiše misleći da je posvuda sudbina naših vojski ista, pošto se proširio glas da Sarmati i Dačani drže pod opsadom mezijske i panon-ske zimovnike, jedanko se mislilo i o Britaniji. Ali ništa nije tako navodilo na misao da se približio kraj carstva kao požar Kapitolija. Zauzeli su bili nekoć Gali Grad, no vlast se održala, jer je sjediste Jupiterovo ostalo neta-knuto. Sada je sudbonosnim ognjem dat znak nebeske srdžbe, i Druidi proricahu u taštom praznovjerju da se vlast nad svijetom ukazuje prekoalpskim narodima. Poja-vio se i glas da su se prvaci Galija, poslani od Otona pro-tiv Vitelija, prije negoli su se razišli, dogovorili da će poraditi na slobodi, ako neprekinuti niz gradanskih ratova i unutrašnje nevolje oslabe rimski narod. 55. Prije ubojstva Flaka Hordeonija ne izbi ništa po čemu bi se mogla razaznati urota. Pošto bi ubijen Hor-deonije, ushodaše se glasnici izmedu Civila i Klasika, pre-fekta treverske ale. Klasik bijaše po plemstvu i imanju ispred drugih: rod mu bijaše kraljevski, i u miru i u ratu slavni pradjedovi. Od svojih predaka više se hvalio nepri-jateljima negoli saveznicima rimskog naroda. Udružiše se s njim Julije Tutor i Julije Sabin: onaj Treverac, ovaj Lin-gonac. Tutor je postavljen od Vitelija za prefekta rajnske obale. Sabina je pored urodene taštine raspaljivala i slava umišljena porijekla: prababa njegova da je tjelesnom Ije-potom bila omiljela božanskom Cezaru koji je ratovao po Galijama i da mu je postala Ijubavnicom. Ovi su u tajnim razgovorima ispitivali raspoloženje ostalih i, kad su zajed-ničkom odlukom obavezali one koje su smatrali sposob-

scientia obstrinxere, in colonia Agrippinensi in domum privatam conveniunt; nam publice civitas talibus inceptis abhorrebat; ac tamen interfuere quidam Ubiorum Tungrorumque. Sed plurima vis penes Treviros ac Lingonas, nec tulere moras consultandi: certatim proclamant furere discordiis populum Romanum, caesas legiones, vastatam Italiam, capi cum maxime urbem, omnis exercitus suis quemque bellis distineri: si Alpes praesidiis firmentur, coalita libertate disceptaturas Gallias, quem virium suarum terminum velint. 56. Haec dicta pariter probataque: de reliqui(i)s Vitel-liani exercitus dubitavere. Plerique interficiendos cense-bant, turbidos infidos sanguine ducum pollutos: vicit ratio parcendi, ne sublata spe veniae pertinaciam accenderent: adliciendos potius in societatem; legatis tantum legionum interfectis ceterum volgus conscientia scelerum et spe impunitatis facile accessurum. Ea primi concilii forma, missique per Gallias concitores belli; simulatum ipsis obsequium, quo incautiorem Voculam opprimerent. Nec defuere qui Voculae nuntiarent, sed vires ad coercendum deerant, infrequentibus infidisque legionibus. Inter ambi-guos milites et occultos hostes optimum e praesentibus ratus mutua dissimulatione, et isdem quibus petebatur grassari, in coloniam Agrippinensem descendit. Illuc Claudius Labeo, quem captum et [extra commentum] amendatum in Frisios diximus, corruptis custodibus perfu-git;

pollicitusque, si praesidium daretur, iturum in Bata-vos et potiorem civitatis partem ad societatem Romanam retracturum, accepta peditum equitumque modica manu nihil apud Batavos ausus quosdam Nerviorum Baetasio-rumque in arma traxit, et furtim magis quam bello Can-nenefates Marsacosque incursabat.

57. Vocula Gallorum fraude inlectus ad hostem conten-dit, nec procul veteribus aberat, cum Classicus ac Tutor per speciem explorandi praegressi cum ducibus Germa-norum pacta firmavere. Tumque primum discreti a legio-nibus proprio vallo castra sua circumdant, obtestante Vocula non adeo turbatam civilibus armis rem Romanam,

nima, skupiše se u privatnom domu u Agripinskoj Kolo-niji. Grad je javno, naime, zazirao od takvih pothvata. Bili su tu, doduše, i neki od Ubijaca i Tungara, no pre-vaga je bila na strani Treveraca i Lingonaca. 1 nisu zate-zali s vijećanjem: takmeći se poviču da je rimski narod opsjednut razdorom, posječene da su legije, da se štoviše zaposjeda i Grad, svatko da sve vojske raspoređuje za svoje ratove; ako se Alpe učvrste vojnickim posadama, kad ojača sloboda, Galije će odrediti koju među hoće svojim snagama. 56. To je rečeno i istovremeno odobreno. Dvoumili su se što će s ostacima vitelijevske vojske. Većina je sma-trala da treba poubijati buntovne i nepouzdane, okaljane krvlju vojskovođa. Pobijedilo je mišljenje da ih treba poštedjeti da ne bi uvećali tvrdoglavost ako dokinu nadu u oproštenje: radije ih valja pridobiti za savezništvo; ako pogube samo legijske legate, ostalo će im se mnoštvo su-dioništvom u zločinstvima i nadom u oprost od kazne lako priključiti. Takav je bio tok prvoga zbora, i po Galijama su poslani ratni huškači. Oni su sami hinili poslušnost da bi napali na što neopreznijeg Vokulu. Bilo je onih koji su Vokuli ovo dojavljivali, ali nije bilo sila da se ovo zau-stavi, jer su legije bile nepotpune i nepouzdane. Misleći da je među nepostojanim vojnicima i pritajenim neprija-teljima najbolje za sada držati se istog pretvaranja i napa-dati istim sredstvima kojima ga napadaju, side u Agri-pinsku Koloniju. Onamo je, potkupivši stražare, pobjegao Klaudije Labeon, za kojega smo rekli da je bio zarobljen i [predan van] otpravljen u frizijsku zemlju. 1 obećavši da će, dadu li mu zaštitnu pratnju, otići među Batavce i pridobiti vredniji dio građanstva za povratak u rimsko savezništvo, dobi skromnu četu pješaka i konja-nika. Ne usudivši se ni na što kod Batavaca, privoli na borbu neke od Nervljana i Betazijaca i, više čarkama negoli u otvorenu ratu, stade nasrtati na Kanenefaćane i Marsačane. 57. Namamljen lukavštinom Gala, Vokula krene na neprijatelja i ne bijaše daleko od Starog tabora, kad Kla-sik i Tutor, pod izlikom uhođenja otisavši naprijed, sklo-piše sporazume s germanskim vojskovođama. Tada prvi put, odvojeni od legija, svoj tabor okruže posebnim nasi-pom, iako se Vokula bogom zaklinjao da rimska vlast nije toliko uzdrmana građanskim ratom da bi bila na prezir

ut Treveris etiam Lingonibusque despectui sit. Superesse fidas provincias, victores exercitus, fortunam imperii et ultores deos. Sic olim Sacrovirum et Aeduos, nupcr Vindicem Galliasque singulis proeliis concidisse. Eadem rursus numina, eadem fata ruptores foederum exspecta-rent. Melius divo lulio divoque Augusto notos eorum ani-mos: Galbam et infracta tributa hostiles spiritus induisse. Nunc hostes, quia molle servitium; cum spoliati exutique fuerint, amicos fore. Haec ferociter locutus, postquam perstare in perfidia Classicum tutoremque videt, verso iti-nere Novaesium concedit: Galli duum milium spatio dištantibus campis consedere. Illuc commeantium centur-ionum militumque emebantur animi, ut (flagitium incog-nitum) Romanus exercitus in externa verba iurarent pignusque tanti sceleris nece aut vinculis legatorum daretur. Vocula, quamquam plerique fugam suadebant, audendum ratus vocata contione in hunc modum disse-ruit: 58. 'Numquam apud vos verba feci aut pro vobis solli-citior aut pro me securior. Nam mihi exitium parari libens audio mortemque in tot malis [hostium] ut finem mise-riarum exspecto: vestri me pudet miseretque, adversus quos non proelium et acies parantur; id enim fas armorum et ius hostium est: bellum cum populo Romano vestris se manibus gesturum Classicus sperat imperiumque et sacra-mentum Galliarum ostentat. Adeo nos, si fortuna in prae-sens virtusque deseruit, etiam vetera exempla deficiunt, quotiens Romanae legiones perire praeoptaverint, ne loco pellerentur? Socii saepe nostri exscindi urbes suas seque cum coniugibus ac liberis cremari pertulerunt, neque aliud pretium exitus quam fides famaque. Tolerant cum maxime inopiam obsidiumque apud Vetera legiones nec terrore aut promissis demoventur: nobis super arma et viros et egregia castrorum munimenta frumentum et com-meatus quamvis longo bello pares. Pecunia nuper etiam donativo suffecit, quod sive a Vespasiano sive a Vitellio datum interpretari mavoltis, ab imperatore certe Romano accepistis. Tot bellorum victores, apud Geldubam, apud Vetera, fuso totiens hoste si pavetis aciem, indignum id quidem, sed est vallum murique et trahendi artes, donec

Trevercima i Lingoncima. »Preostaju vjerne provincije, pobjedničke vojske, sretan usud Carstva i bogovi osvet-nici. Tako su nekoć Sakrovir i Eduanci, nedavno Vindeks i Galije, u jednoj bici propali. Prekršitelji saveza neka očekuju ponovo istu božansku volju, istu sudbinu. Nji-hova je ćud bila bolje poznata božanskom Juliju i božan-skom Augustu. Galba i smanjenje poreza usadilo je u njih neprijateljski duh. Sad su neprijatelji jer su u blagom podaništvu; kad budu opljačkani i ogoljeni, bit će prija-telji.« Rekavši to junački, pošto vidje da Klasik i Tutor ustraju u nevjeri, okrene put i ode u Novezij. Gali se utaboriše na poljima u udaljenosti od dvije milje. Onamo su odlazili centurioni i vojnici i davali se podmićivati da (nepoznate li sramote!) rimska vojska položi zakletvu na vjernost tuđinu i da se pruži zalog za toliki zločin uboj-stvom ili okovima legata. lako je većina nagovarala na bijeg, Vokula je smatrao da treba odvažno postupiti; zato sazva

zbor i progovori ovako: 58. »Koliko sam vam se god puta obraćao, nikad nisam bio ni zabrinutiji za vas ni mirniji glede samoga sebe: jer, s radošću u duši slušam da mi se sprema propast, a usred tolikih nesreća iščekujem smrt kao svršetak poniženja. Sramim se zbog vas i sažaljujem vas: ta ne pruža vam se prilika ni za otvorenu bitku - to bi naime bio zakon oružja i pravo neprijatelja. Ne, Klasik se nada da će rat s rimskim narodom voditi vašim rukama i nudi vam za-kletvu na vjernost i vlast nad Galijama. Ako nas je načas izdala sreća i hrabrost, zar nam nedostaju stari uzori: koliko su puta rimske legije izabrale propast samo da ne budu otjerane s položaja? Saveznici su često naši podno-sili da im razaraju gradove, da ih sa ženama i djecom spaljuju, bez ikakve druge nagrade za žrtvu osim slave zbog vjernosti. Upravo sada podnose legije u Starom taboru oskudicu i opsadu i ne daju se otjerati ni prijet-njom ni obećanjima; u nas je, povrh oružja i Ijudi i izvr-snih utvrđenja tabora, i hrane i živeža dovoljno za ma koliko dug rat. Novca je nedavno dostajalo i za dar, što ste ga - volite li to protumačiti kao poklon od Vespazi-jana ili Vitelija svakako primili od rimskoga cara. Ako kao pobjednici u tolikim bitkama - kod Geldube, kod Starog tabora - pošto ste toliko puta razbili neprijatelja, strahujete od otvorene borbe, onda je to zaista nedostoj-no; ali tu su nasip i bedemi i sredstva za otezanje, dok iz

e proximis provinciis auxilia exercitusque concurrant. Sane ego displiceam: sunt alii legati, tribuni, centurio denique aut miles. Ne hoc prodigium toto terrarum orbe volgetur, vobis satellitibus Civilem et Classicum Italiam invasuros. An, si ad rrioenia urbis Germani Gallique duxerint, arma patriae inferetis? Horret animus tanti fla-gitii imagine. Tutorine Treviro agentur excubiae? Signum belli Batavus dabit? Et Germanorum catervas supplebitis? Ouis deinde sceleris exitus, cum Romanae legiones contra derexerint? Transfugae e transfugis et proditores e prodi-toribus inter recens et vetus sacramentum invisi deis erra-bitis? Te, luppiter Optime Maxime, quem per octingentos viginti annos tot triumphis coluimus, te, Quirine, Roma-nae parens urbis, precor venerorque ut, si vobis non fuit cordi me duce haec castra incorrupta et intemerata servari, at certe pollui foedarique a Tutore et Classico ne sinatis, militibus Romanis aut innocentiam detis aut maturam et sine noxa paenitentiam.' 59. Varie excepta oratio inter spem metumque ac pudorem. Digressum Voculam et de supremis agitantem liberti servique prohibuere foedissimam mortem sponte praevenire. Et Classicus misso Aemilio Longino, deser-tore 1 legionis, caedem eius maturavit; Herennium et Numisium legatos vinciri satis visum. Dein sumptis Romani imperii insignibus in castra venit. Nec illi, quam-quam ad omne facinus durato, verba ultra suppeditavere, quam ut sacramentum recitaret: iuravere qui aderant pro imperio Galliarum. Interfectorem Voculae altis ordinibiis, ceteros, ut quisque flagitium navaverat, praemiis attollit. Divisae inde inter Tutorem et Classicum curae. Tutor valida manu circumdatos Agrippinenses, quantumque militum apud superiorem Rheni ripam, in eadem verba adigit, occisis Mogontiaci tribunis, pulso castrorum prae-fecto, qui detractaverant. Classicus corruptissimum quem-que e deditis pergere ad obsessos iubet, veniam ostentan-

tes, si praesentia sequerentur: aliter nihil spei, famem fer-rumque et extrema passuros. Adiecere qui missi erant exemplum suum.

susjednih provincija ne priskoče pomoćne čete i vojske. Ako li vam zaista i nisam po volji, ta postoje i drugi legati, tribuni, centurion napokon ili vojnik; samo neka se ovo čudovišno djelo ne obznani po čitavu svijetu: kako će uz vašu pratnju Civil i Klasik napasti na Italiju. Ili ćete možda, dopru li Germani i Gali do zidina grada, zavojštiti na domovinu? Grozim se u duši pri pomisli na takvu sra-motu. Tutoru će se Trevercu držati straže? Znak za bitku dat će Batavac? Popunit ćete čopore Germana? Kakav li će napokon biti ishod zločinstva kad se sa suprotne strane svrstaju rimske legije? Lutat ćete mrski bogovima između nove i stare zakletve, kao prebjezi iz redova prebjega i izdajice iz redova izdajica? Tebe, Jupiteru Najbolji Naj-veći, kojega smo osam stotina dvadeset godina u tolikim trijumfima slavili, tebe, Kvirine, roditelju rimskoga grada, molim s najdubljim strahopočitanjem da, ako vam i nije bilo na srcu da se pod mojim vodstvom ovaj tabor uščuva neporočan i neokaljan, ne dopustite barem da ga oskvrnu i osramote Tutor i Klasik; udahnite rimskim vojnicima poštenje ili pravovremeno kajarije prije prijestupa.« 59. Govor je prihvaćen različito - s nadom, strahom i sramom. Vokula se udalji, i zaokupljena ga mišlju o smrti oslobodenici i robovi spriječiše da svojevoljno ne preduhitri sramotnu smrt. Tada Klasik posla Emilija Longina, prebjega iz prve legije, i ubrza njegovo ubojstvo. Činilo se dovoljnim da se legati Herenije i Numizije bace u okove. Uzevši potom obilježja rimske vlasti, dođe u tabor i, mada je bio navikao na svako zlodjelo, riječi mu nisu dostajale za drugo doli da pročita prisegu. Oni koji su bili nazočni zakleše se na gospodstvo Galija. Vokulina ubo-jicu promakne u visok čin, ostale, kako je već tko učinio kakav prekršaj, odlikuje nagradama. Dužnosti vrhovnog zapovjedništva podijeljene su potom između Tutora i Kla-sika. Tutor moćnom četom opkoli Agripince i svekolike vojnike kod gornje obale Rajne i primora ih na istu pri-segu, ubivši u Mogoncijaku tribune i istjeravši taborskog prefekta, jer su bili uskratili poslušnost. Klasik zapovjedi da najpokvareniji od onih koji su se bili predali krenu k opkoljenima i obećaju im oprost od kazne ako prihvate sadašnje stanje: inače im nema nikakve nade; trpjet će glad, rat i krajnju nuždu. Oni koji bijahu poslani prido-daše i svoj primjer.

60. Obsessos hinc fides, inde egestas inter decus ac fla-gitium distrahebant. Cunctantibus solita insolitaque ali-menta deerant, absumptis iumentis equisque et ceteris animalibus, quae profana foedaque in usum necessitas vertit. Virgulta postremo et stirpes et internatas saxis her-bas vellentes miseriarum patientiaeque documentum fuere, donec egregiam

laudem fine turpi macularent, mis-sis ad Civilem legatis vitam orantes. Neque ante preces admissae, quam in verba Galliarum iurarent: tum pactus praedam castromm dat custodes, qui pecuniam calones sarcinas retentarent et qui ipsos leves abeuntes prose-querentur. Ad quintum fere lapidem coorti Germani incautum agmen adgrediuntur: pugnacissimus quisque in vestigio, multi palantes occubuere; ceteri retro in castra perfugiunt, querente sane Civile et increpante Germanos, tamquam fidem per scelus abrumperent. Simulata ea fuerint an retinere saevientes nequiverit, parum adfirma-tur. Direptis castris faces iniciunt, cunctosque, qui proelio superfuerant, incendium hausit. 61. Civilis barbaro voto post coepta adversus Romanos arma propexum rutilatumque crinem patrata demum caede legionum deposuit; et ferebatur parvulo filio quos-dam captivorum sagittis iaculisque puerilibus figendos obtulisse. Ceterum neque se neque quemquam Batavum in verba Galliarum adegit, fisus Germanorum opibus et, si certandum adversus Gallos de possessione rerum foret, inclitus fama et potior. Munius Lupercus legatus legionis inter dona missus Veledae. Ea virgo nationis Bructerae late imperitabat, vetere apud Germanos more, quo ple-rasque feminarum fatidicas et augescente superstitione arbitrantur deas. Tuncque Veledae auctoritas adolevit; nam prosperas Germanis res et excidium legionum praedi-xerat. Sed Lupercus in itinere interfectus. Pauci centur-ionum tnbunorumque in Gallia geniti reservantur pignora societatis. Cohortium alarum legionum hiberna subversa cremataque, iis tantum relictis, quae Mogontiaci ac Vin-donissae sita sunt. 62. Legio XVI cum aimliis simul deditis a Novaesio in coloniam Trevirorum transgredi iubetur, praefinita die,

60. Vjernost s jedne, nužda s druge strane razdirala je opsjednute između osjećaja časti i sramote. 1 dok su okli-jevali, uzmanjkalo im je i obične i nesvakidašnje hrane, jer su pojeli tegleću marvu i konje i ostale životinje, koje je prljava i odvratna glad pretvorila u hranu. Trgajući naposljetku grmlje i korijenje i travu zaraslu među stije-njem bili su živ primjer bijede i strpljivosti, dok izvan-rednu zaslugu nisu okaljali sramotnim koncem, uputivši poslanike k Civilu da mole za život. 1 ne htjede im sa-slušati molbe prije negoli se zakunu na odanost Galijama. Pogodivši se tada za plijen tabora, pošalje stražare da zaustavljaju novac, konjušare i prtljagu, i druge - da njih same, posve nenaoružane, prate na odlasku. Otprilike kod petog miljikaza iznenadno se pojave Germani i navale na neopreznu povorku. Oni najratoborniji padoše na mjestu, mnogi na bijegu, ostali uteku natrag u tabor, a Civil je, dakako, kukao i grdio Germane kao da su tim zločinom pogazili zadanu riječ. Da li je to bilo hinjeno ili nije mogao držati na uzdi goropadne Ijude, ne da se sigurno utvrditi. Na opljačkani tabor bace zublje, i sve one koji su bili preživjeli bitku proguta požar. 61. Civil je nakon početka rata protiv Rimljana prema barbarskom zavjetu pustio dugu u crveno obojenu kosu, koju je odrezao pošto je dovršen pokolj legija. Pričalo se takoder da je malešnom sinu izložio neke od zarobljenika da ih gađa dječačkim strijelama i sulicama. Inače, niti je sebe niti bilo kojega Batavca obavezao prisegom vjernosti Galijama, uzdajući se u moć Germana i, bude li se tre-balo boriti za gospodstvo protiv

Gala, uvjeren da će tako biti na dobru glasu i u značajnoj prednosti. Minije Luperko, legijski legat, poslan je medu darovima Veledi. Ta je djevojka, brukterske narodnosti, imala dalekosežnu moć, zahvaljujući drevnom običaju kod Germana, po kojem se velik broj žena smatra proročicama i - kako raste praznovjerje - božicama. A upravo je tada ugled Veledin porastao: prorekla je naime povoljne događaje za Germane i propast legije. Luperko je međutim ubijen na putu. Nekolicina centuriona i tribuna rođenih u Galiji sačuvana je kao zalog savezništva. Zimovnici su kohorata, ala i legija srušeni i spaljeni, a ostavljeni samo oni koji su smješteni u Mogoncijaku i Vindonisi. 62. Šesnaestoj je legiji naredeno da s pomoćnim če-tama, koje su se u isto vrijeme predale, prijeđe iz Nove-

intra quam castris excederet. Medium omne tempus per varias curas egere, ignavissimus quisque caesorum apud Vetera exemplo paventes, melior pars rubore et infamia: quale illud iter? Ouis dux viae? Et omnia in arbitrio eorum, quos vitae necisque dominos fecissent. Alii nulla dedecoris cura pecuniam aut carissima sibimet ipsi circum-dare; quidam expedire arma telisque tamquam in aciem accingi. Haec meditantibus advenit proficiscendi hora exspectatione tristior. Ouippe intra vallum deformitas haud perinde notabilis: detexit ignominiam campus et dies. Revolsae imperatorum imagines, inho{no) ra signa, fulgentibus hinc inde Gallorum vexillis; silens agmen et velut longae exsequiae; dux Claudius Sanctus effosso oculo dirus ore, ingenio debilior. Duplicatur flagitium, postquam desertis Bonnensibus castris altera se legio mis-cuerat. Et volgata captarum legionum fama cuncti, qui paulo ante Romanorum nomen horrebant, procurrentes ex agris tectisque et undique effusi insolito spectaculo nimium fruebantur. Non tulit ala Picentina gaudium insul-tantis volgi, spretisque Sancti promissis aut minis Mogontiacum abeunt; ac forte obvio interfectore Voculae Lon-gino, coniectis in eum telis initium exsolvendae in posterum culpae fecere: legiones nihil mutato itinere ante moenia Trevirorum considunt. 63. Civilis et Classicus rebus secundis sublati, an colo-niam Agrippinensem diripiendam exercitibus suis permit-terent, dubitavere. Saevitia ingenii et cupidine praedae ad excidium civitatis trahebantur: obstabat ratio belli et novum imperium inchoantibus utilis clementiae fama; Civilem etiam beneficii memoria flexit, quod filium eius primo rerum motu in colonia Agrippinensi deprehensum honorate custodierant. Sed Transrhenanis gentibus invisa civitas opulentia auctuque; neque alium finem belli reban-tur, quam si promisca ea sedes omnibus Germanis foret aut disiecta Ubios quoque dispersisset. 64. Igitur Tencteri, Rheno discreta gens, missis legatis mandata apud concilium Agrippinensium edi iubent, quae ferocissimus e legatis in hunc modum protulit: 'Redisse

zija u koloniju Treveraca, i utvrđen je dan do kojega se mora udaljiti iz tabora. Sve vrijeme do tog roka proveli su u različitim brigama. Oni najneodlučniji - plašeći se primjera pobijenih kod Starog tabora, vrliji dio - sra-motna glasa: »Kakav je to put? Tko je vođa puta? A i sve je u vlasti onih koje su učinili gospodarima života i smrti.« Jedni su, ne brinući nimalo o sramoti, metali oko sebe novac ili dragocjenosti, neki su namještali oružje i opre-mali se kopljima i mačevima, kao da će u okršaj. U tim pripremama došao im je i čas polaska, tužniji od očeki-vanja. Unutar nasipa nečasni čini doduše i nisu bili tako znatni; sramotu je otkrilo otvoreno polje i dan. Pokidana poprsja careva, bojni znakovi bez uresa, tu i tamo blistave zastave Gala. Šutljiva povorka poput dugog sprovoda. Vojskovođa Klaudije Sankto, strašna lica s iskopanim okom, duhom još veći bogalj. Sramota se udvostručila pošto joj se, napustivši bonski tabor, pridružila druga legija. A kad se proširio glas o zarobljavanju legija, svi koji su se malo prije grozili od rimskog imena strčaše se s polja i iz kuća i, povrvjevši sa svih strana, silno se naslađivahu neobičnim prizorom. Picentska ala ne podne radost obijesne svjetine i, ne obazirući se na Sanktova obećanja i prijetnje, ode u Mogoncijak, te, susre 'i se slučajno s ubojicom Vokule Longinom, baci na nj koplja i tako učini prvi korak k potonjem oslob •mju od kri-vice. Legije nastave svoj put i utabore se pred zidinama Treveraca. 63. Uzobijestivši se zbog povoljnih dogadaja, Civil i Klasik počeše premišljati da li da prepu^e vojr. .ma da opljačkaju Agripinsku Koloniju. Okrutna ih je narav i pohlepa za plijenom navodila na uništenje grada; protivio se tomu ratni probitak i koristan im glas o milostivosti. budući da su tek uvodili novu vlast. Civila je od toga od-vratio i spomen na dobročinstvo, jer je njegov sin za prvih nemira uhvaćen u Agripinskoj Koloniji i zadržan u čas-nom zatvoru. No, prekorajnskim plemenima grad bijaše mrzak zbog svojega bogatstva i napretka, te smatrahu da neće biti drugačijeg svršetka rata nego da to sjedište postane zajedničko svim Germanima ili da bude razru-šeno, a Ubijci također raseljeni. 64. Tenkteri, pleme razdvojeno Rajnom, upute stoga poslanike s odredbom da na skupštini Agripinaca objave naloge koje je najdrzovitiji od poslanika iznio na ovaj

vos in corpus nomenque Germaniae communibus deis et praecipuo deorum Marti grates agimus, vobisque gratula-mur, quod tandem liberi inter liberos eritis; nam ad hunc diem flumina ac terram et caelum quodam modo ipsum clauserant Romani, ut conloquia congressusque nostros arcerent, vel, quod contumeliosius est viris ad arma natis, inermes ac prope nudi sub custode et pretio coiremus. Sed ut amicitia societasque nostra in aeternum rata sint, postulamus a vobis, muros coloniae, munimenta servitii, detrahatis (etiam t'era animalia, si clausa teneas, virtutis obliviscuntur), Romanos omnes in finibus vestris trucide-tis (haud facile libertas et domini miscentur): bona inter-fectorum in medium cedant, ne quis occulere quicquam aut segregare causam suam possit. Liceat nobis vobisque utramque ripam colere, ut olim maioribus nostris: quo modo lucem diemque omnibus hominibus, ita omnes ter-ras fortibus viris natura aperuit. Instituta cultumque patrium resumite, abruptis voluptatibus, quibus Romani plus adversus subiectos quam armis valent. Sincerus et integer et servitutis oblitus populus aut ex aequo agetis aut aliis imperitabitis.' 65. Agrippinenses sumpto consultandi spatio, quando neque subire condiciones metus futuri neque palam asper-nari condicio praesens sinebat, in hunc modum respon-dent:

'Quae prima libertatis facultas data est, avidius quam cautius sumpsimus, ut vobis ceterisque Germanis, consanguineis nostris, iungeremur. Muros civitatis, con-gregantibus se cum maxime Romanorum exercitibus, augere nobis quam diruere tutius est. Si qui ex Italia aut provinciis alienigenae in finibus nostris fuerant, eos bellum absumpsit vel in suas quisque sedes refugere: deductis olim et nobiscum per conubium sociatis quique mox provenere haec patria est; nec vos adeo iniquos exi-stimamus, ut interfici a nobis parentes fratres liberos nostros velitis. Vectigal et onera commerciorum resolvi-mus: sint transitus incustoditi, sed diurni et inermes, donec nova et recentia iura vetustate in consuetudinem vertantur. Arbitrum habebimus Civilem et Veledam, apud quos pacta sancientur.' Sic lenitis Tencteris legati ad Civilem ac Veledam missi cum donis cuncta ex voluntate

način: »0dajemo zahvalnost zajedničkim bogovima i Marsu, izvrsniku među božanstvima, što ste se vratili u društvo i po'd slavno ime Germanije, a vama čestitamo što ćete napokon biti slobodni među slobodnima. Do ovoga su naime dana Rimljani na neki način bili zagradili rijeke i zemlju i sam nebeski svod kako bi spriječili naše razgovore i susrete ili - što je još sramotnije muževima rođe-nim za oružje - kako bi nas prisitili da se sastajemo ne-naoružani i gotovo nagi, pod stražom i uz naplatu. Ali, da naše prijateljstvo i savez budu valjani za sva vremena, zahtijevamo od vas da uklonite zidove naselja - te bedeme ropstva (i divlje životinje, držiš li ih zatvorenima, zaborave na hrabrost) - i da sve Rimljane u svom kraju poubijate (nije lako združiti slobodu i silnike); imanje ubijenih neka postane zajedničko dobro da nitko ne uzmogne bilo što potajiti ili izdvojiti kao svoje. Povratite uredbe i način života svojih očeva, raskinuvši s nasla-dama, s pomoću kojih su Rimljani kadri više učiniti protiv pokorenih negoli s pomoću oružja. Kao čist i neporočan narod, koji je zaboravio na ropstvo, ili ćete živjeti neo-visni ili ćete nad drugima vladati.« 65. Agripinci uzeše vremena za vijećanje i, budući da im strah od budućnosti nije dopuštao pristati na ovakve uvjete, a otvoreno ih odbiti - trenutačan položaj, odgo-vore na ovaj način: »To što se pružila prva prilika za slo-bodan život prihvatili smo s više žudnje negoli opreza - da se združimo s vama i ostalim Germanima, srodnicima našim. Zidine grada, upravo u času kad se okupljaju rim-ske vojske, sigurnije nam je ojačavati negoli rušiti. Ako li je i bilo kojih stranaca iz Italije ili iz provincija u našem kraju, njih je pomorio rat ili je svatko pobjegao u svoj zavičaj. Nekadašnjim naseljenicima i onima koji su se s nama brakom povezali, te njihovu potomstvu zavičaj je ovdje, i ne mislimo da ste tako nemilostivi te hoćete da ubijemo roditelje, braću i sestre i djecu svoju. Ukidamo porez i trgovinske namete. Neka prelasci budu nenadzi-rani, ali po danu i bez oružja, dok novouvedena prava s vremenom ne postanu običaj. Za suca imat ćemo Civila i Veledu, kod kojih će se ugovori potvrditi.« Pošto su se Tenkteri na ove riječi umirili, k Civilu i Veledi upućeni su poslanici s darovima, koji obaviše sve po volji Agripinaca, ali im bi uskraćeno da osobno pristupe i razgovaraju s Veledom: priječilo im se da je vide kako bi prema njoj

Agrippinensium perpetravere; sed coram adire adloqui-que Veledam negatum: arcebantur adspectu, quo venera-tionis plus inesset. Ipsa edita in turre; delectus e propin-quis consulta responsaque ut internuntius numinis por-tabat. 66. Civilis societate Agrippinensium auctus proximas civitates adfectare aut adversantibus bellum inferre sta-tuit. Occupatisque Sunucis et iuventute eorum per cohor-tes composita, quo minus ultra pergeret, Claudius Labeo Baetasiorum Tungrorumque et Nerviorum tumultuaria manu restitit, fretus loco, quia pontem Mosae fluminis anteceperat. Pugnabaturque in angustiis ambigue, donec Germani tranatantes terga Labeonis invasere; simul Civi-lis, ausus an ex composito, intulit se agmini Tungrorum et clara voce 'Non ideo' inquit 'bellum sumpsimus, ut Batavi et Treveri gentibus imperent: procul haec a nobis adro-gantia. Accipite societatem: transgredior ad vos, seu me ducem seu militem mavultis.' Movebatur volgus conde-bantque gladios, cum Campanus ac luvenalis e primoribus Tungrorum universam ei gentem dedidere; Labeo ante-quam circumveniretur, profugit. Civilis Baetasios quoque ac Nervios in fidem acceptos copiis suis adiuimt, ingens rerum, perculsis civitatum animis vel sponte inclinantibus. 67. Interea lulius Sabinus proiectis foederis Romani monumentis Caesarem se salutari iubet magnamque et inconditam popularium turbam in Sequanos rapit, conter-minam civitatem et nobis fidam; nec Sequani detractavere certamen. Fortuna melioribus adfuit: fusi Lingones. Sabi-nus festinatum temere proelium pari formidine deseruit; utque famam exitii sui faceret, villam, in quam perfuge-rat, cremavit, illic voluntaria morte interisse creditus. Sed quibus artibus latebrisque vitam per novem mox annos traduxerit, simul amicorum eius constantiam et insigne Epponinae uxoris exemplum suo loco reddemus. Sequa-norum prospera acie belli impetus stetit: resipiscere pau-latim civitates fasque et foedera respicere, principibus Remis, qui per Gallias edixere, ut missis legatis in com-mune consultarent, libertas an pax placeret.

imali što više poštovanja. Ona je sama bila u visokoj kuli; izabranik iz rodbine nosio je pitanja i odgovore kao po-srednik božanstva. 66. Ojačan savezom s Agripincima, Civil odluči prido-biti susjedne gradove ili zavojštiti na njih ako se uspro-tive. 1 budući da je zaposjeo područje Sunučana i svrstao njihovu mladež u kohorte, Klaudije mu se Labeon sa na brzu ruku sakupljenom četom Betazijaca, Tungara i Ner-vljana suprotstavi da ne prodre dalje, uzdajući se u polo-žaj, jer bijaše zapremio most na rijeci Mozi. 1 vodila se neodlučna bitka na tom tijesnom mjestu, dok Germani nisu preplivali rijeku i napali Labeona s leda. U taj se čas i Civil, nošen smjelošću ili po prethodnom dogovosu, pri-bliži četi Tungara i glasno reče: »Nismo zaratili zato da Batavci i Treverci vladaju nad narodima; daleko je od nas takva drskost. Primite savezništvo, prelazim k vama, bilo da me želite za vođu bilo za vojnika.« Svjetina se počela kolebati i metati mačeve u korice, kad mu Kampan i Ju-venal, dvojica prvaka tungarskih, predadoše čitavo pleme. Labeon pobježe prije negoli ga opkoliše.

Primivši pod svoje okrilje Betazijce i Nervljane, Civil ih pridruži svo-jim četama i postade neizmjerno moćan, jer su mu se gra-dovi ili sami priklanjali ili ih je na to primorao silom. 67. Porušivši u meduvremenu spomenike rimskog savezništva, Julije Sabin zapovjedi da ga pozdravljaju kao Cezara, te žurno povede veliku i neuređenu četu sunarod-nika protiv Sekvanaca, susjedne i nama odane općine, i Sekvanci ne uskratiše bitku. Sreća je pomogla čestitijima. Lingonci su razbijeni. Preuranjenu bitku Sabin napusti u nerazboritu strahu i, da stvori glas kako je nastradao, zapali gospodarsku zgradu u koju je bio pobjegao. Držalo se da je tamo našao dragovoljnu smrt. Kakvim je pak vje-štinama i u kakvim skrovištima proveo život kroz gotovo devet godina, kao i pouzdanost njegovih prijatelja i bli-stavi primjer žene mu Eponine, spomenut ćemo na pri-kladnom mjestu. Sretnim ishodom sekvanske bitke splas-nula je ratna žestina. Gradovi se počeše malopomalo osv-ješćivati i starati o zakonu i savezničkim ugovorima. Prednjačili su u tom Remljani, koji su po Galijama izdali proglas da se preko glasnika zajednički posavjetuju hoće li slobodu ili mir.

68. At Romae cuncta in deterius audita Mucianum angebant, ne quamquam egregii duces (iam enim Gallum Annium et Petilium Cerialem delegerat) summam belli parum tolerarent. Nec relinquenda urbs sine rectore; et Domitiani indomitae libidines timebantur, suspectis, ut dbdmus, Primo Antonio Varogue Arrio. Vams praetoria-nis praepositus vim atque arrna retinebat: eum Mucianus pulsum loco, ne sine solacio ageret, annonae praefecit; utque Domitiani animum Varo haud alienum deleniret, Arrecinum Clementem, domui Vespasiani per adfinitatem innexum et gratissimum Domitiano, praetorianis praepo-suit, patrem eius sub C. Caesare egregie functum ea cura dictitans, laetum militibus idem nomen, atque ipsum, quamquam senatorii ordinis, ad utraque munia sufficere. Adsumuntur e civitate clarissimus quisque et alii per ambitionem. Simul Domitianus Mucianusque accingeban-tur, dispari animo, ille spe ac iuventa properus, hic moras nectens, quis flagrantem retineret, ne ferocia aetatis et pravis impulsoribus, si exercitum invasisset, paci belloque male consuleret. Legiones victrices, VIII XI XIII, vitellia-narum unaetvicensima, e recens conscriptis secunda Poe-ninis Cottianisque Alpibus, pars monte Graio traducun-tur; XIV legio e Britannia, VI ac prima ex Hispania acci-tae. Igitur venientis exercitus fama et suopte ingenio ad mitiora inclinantes Galliarum civitates in Remos conve-nere. Trevirorurn legatio illic opperiebatur, acerrimo instinctore belli lulio Valentino. Is meditata oratione cuncta magnis imperiis obiectari solita contumeliasque et invidiam in populum Romanum effudit, turbidus miscen-dis seditionibus et plerisque gratus vaecordi facundia.

69. At lulius Auspex e primoribus Remorum, vim Romanam pacisque bona dissertans et sumi bellum etiam ab ignavis, strenuissimi cuiusque periculo geri, iamque super caput

legiones, sapientissimum quemque reverentia fideque, iuniores periculo ac metu continuit: et Valentini

68. A u Rimu sve su ove vijesti, prikazane u gorem svjetlu, izazvale u Mucijana strah da vojskovode, premda izvrsni (već je naime bio izabrao Gala Anija i Petilija Cerijala), neće pravo moći podnijeti vrhovno ratno vod-stvo. Grad nije smio ostati bez gospodara, a vladala je bojazan od neukroćenih strasti Domicijanovih i podozri-vost, kako rekosmo, prema Primu Antoniju i Varu Ariju. Var je kao zapovjednik pretorijanaca imao u rukama oru-žanu silu; njega Mucijan udalji s položaja i, da ne ostane bez odštete, postavi za nadstojnika dobave žita, a da pri-dobije Domicijanov duh, sklon Varu, pretorijancima za zapovjednika postavi Arecina Klemensa, koji je bio u srodničkoj vezi s Vespazijanovom kućom i vrlo drag Domicijanu, govoreći često da je njegov otac pod Gajem Cezarom izvrsno obavio tu službu, da je vojnicima drago isto ime i on sam, te da je, premda senatorskog staleža, dorastao i jednoj i drugoj dužnosti. Iz građanstva primani su oni najznamenitiji i drugi na temelju revnosnog tra-ženja. U isto su se vrijeme na put spremali Domicijan i Mucijan, s različitim čuvstvima: jedan s nadom i mlade-načkom brzopletošću, drugi izmišljajući zapreke kojima bi zadržao strasna mladića da zbog neobuzdanosti svoje dobi i pod utjecajem loših savjetnika, prigrabi li vlast nad vojs-kom, ne odmogne miru i ratu. Pobjedničke legije - osma, jedanaesta i trinaesta, od vitelijevskih dvadesetprva, od nedavno unovačenih druga - prebačene su preko Penins-kih i Kotijskih Alpa, a dio preko Grčke planine; četrna-esta je legija dozvana iz Britanije, šesta i prva iz Hispa-nije. Zbog vijesti, dakle, o dolasku vojske, a i po naravi svo-joj sklonije blažim rješenjima, galske se općine okupiše u remljanskom kraju. Tamo je već čekalo poslanstvo Tre-veraca u kojem se nalazio najljući ratni huškač Julije Va-lentin. Dobro pripremljenim govorom on sruči na rimski narod sve ono što se obično predbacuje velikim drža-vama, uz psovke i pogrde - tvrdokoran u potpirivanju ustanka i većini drag zbog svoje bezumne rječitosti. 69. A Julije Auspeks, jedan od prvaka remljanskih, razlažući o nadmoći rimskoj i prednostima mira i o tome kako rat poduzimaju kukavice, a vodi se uz pogibao onih najodvažnijih - dok im legije već sjede za vratom -obuzda one najrazumnije smjernošću i odanošću, mlađe strahom od opasnosti. 1 oni stadoše hvaliti Valentinovu

animum laudabant, consilium Auspicis sequebantur. Con-stat obstitisse Treveris Lingombusque apud Gallias, quod Vindicis motu cum Verginio steterant. Deterruit pleros-que provinciarum aemulatio: quod bello caput? Unde ius auspiciumque peteretur? Ouam, si cuncta provenissent, sedem imperio legerent? Nondum victoria, iam discordia erat, aliis foedera, quibusdam opes viresque aut vetusta-tem originis per iur(g)ia

iactantibus: taedio futurorum praesentia placuere. Scribuntur ad Treviros epistulae nomine Galliarum, ut abstinerent armis, impetrabili venia et paratis deprecatoribus, si paeniteret: restitit idem Va-lentinus obstruxitque civitatis suae aures, haud perinde instruendo bello intentus quam frequens contionibus. 70. Igitur non Treviri neque Lingones ceteraeve rebel-lium civitates pro magnitudine suscepti discriminis agere; ne duces quidem in unum consulere, sed Civilis avia Bel-garum circumibat, dum Claudium Labeonem capere aut exturbare nititur; Classicus segne plerumque otium trahens velut parto imperio fruebatur; ne Tutor quidem maturavit superiorem Germaniae ripam et ardua Alpium praesidiis claudere. atque interim unaetvicensima legio Vindonissa, Sextilius Felix cum auxiliariis cohortibus per Raetiam inrupere; accessit ala Singularium, excita olim a Vitellio, deinde in partes Vespasiani transgressa. Praeerat lulius Briganticus sorore Civilis genitus, ut ferme acerrima proximorum odia sunt, invisus avonculo infensusque. Tutor Trevirorum copias recenti Vangionum Caeracatium Tribocorum dilectu auctas veterano pedite atque equite firmavit, corruptis spe aut metu subactis legionariis; qui primo cohortem praemissam a Sextilio Felice interficiunt, mox ubi duces exercitusque Romanus propinquabant, honesto transfugio rediere, secutis Tribocis Vangionibus-que et Caeracatibus. Tutor Treveris comitantibus vitato Mogontiaco Bingium concessit, fidens loco, quia pontem Navae fluminis abruperat, sed incursu cohortium, quas Sextilius ducebat, et reperto vado proditus fususque. Ea clade perculsi Treviri, et plebes omissis armis per agros

srčanost, ali pristajahu uz mišljenje Auspeksovo. Jasno je da je kod Gala Trevercima i Lingoncima škodila činjenica što su za Vindeksova ustanka stajali uz Verginija. Većinu je njih zastrašilo nadmetanje između provincija: »Tko da bude predvodnik u ratu? Odakle da se ište zakonita vlast i vrhovno zapovjedništvo? Pođe li sve za rukom, koje mjesto da izaberu za prijestolnicu države?« Još nije bilo pobjede, a već je vladala nesloga; u prepirkama jedni su se razmetali savezništvima, neki bogatstvom i oružanom snagom ili drevnošću porijekla: iz gađenja prema buduć-nosti dopadalo im se sadašnje stanje. Napisano je pismo Trevercima u ime Galija da se uzdrže od oružja: »Dade se postići oproštenje i spremni su na zagovor ako se pokaju.« Suprotstavi se opet Valentin i učini da se nje-gova općina ogluši na to, ne toliko smišljenim sprema-njem na rat, koliko čestim govorima pred narodom. 70. Ni Treverci ni Lingonci, a ni ostale pobunjeničke općine, nisu se dakle ravnale prema veličini opasna pot-hvata, a ni vođe nisu slijedili jedinstvenu osnovu, već je Civil tumarao po neprohodnim mjestima belgijskoga kraja, nastojeći uhvatiti ili istjerati Klaudija Labeona. Klasik je ponajviše Ijenčario i uživao u vlasti kao da ju je već stekao. Ni Tutor se nije požurio zatvoriti vojničkim posa-dama gornju obalu Rajne i alpske strmeni. A u među-vremenu probila se dvadesetprva legija iz Vindonise, a Sekstilije Feliks s pomoćnim kohortama kroz Reciju. Pri-družila im se i ala tjelesnih stražara, koju je nekoć bio prizvao Vitelije, a potom je prešla k Vespazijanovoj stranci. Na čelu joj

bijaše Julije Brigantik, sin Civilove sestre, i - kako su obično mržnje među najbližima naj-žešće - s ujakom u medusobnom nepomirljivu neprija-teljstvu. Čete Treveraca, uvećane nedavnim novačenjem Vangionaca, Cerekaćana i Tribočana, Tutor ojača pješaštvom i konjaništvom, zavevši legionare nadom ili prinu-divši ih strahom. Oni ponajprije unište kohortu koju je naprijed poslao Sekstilije Feliks, a zatim se, kad su se stali približavati vojskovođe i rimska vojska, vratiše u čas-nom prebjegu praćeni Tribočanima, Vangioncima i Cere-kaćanima. Zaobišavši Mogoncijak, Tutor se u pratnji Tre-veraca povuče u Bingij, uzdajući se u položaj, jer bijaše srušio most na rijeci Navi, ali navalom kohorata, koje je vodio Sekstilije, i pronalaskom plićaka izdan je i potučen. Ovim se porazom Treverci obeshrabriše i puk se, odba-

palatur; quidam principum, ut primi posuisse bellum viderentur, in civitates, quae societatem Romanam non exuerant, perfugere. Legiones a Novaesio Bonnaque in Treviros, ut supra memoravimus, traductae se ipsae in verba Vespasiani adigunt. Haec Valentino absente gesta; qui ubi adventabat furens cunctaque rursus in turbas et exitium conversurus, legiones in Mediomatricos, sociam civitatem, abscessere: Valentinus ac Tutor in arma Trevi-ros retrahunt, occisis Herennio ac Numisio legatis, quo minore spe veniae cresceret vinculum sceleris. 71. Hic belli status erat, cum Petilius Cerialis Mogon-tiacum venit. Eius adventu erectae spes; ipse pugnae avi-dus et contemnendis quam cavendis hostibus melior, ferocia verborum militem incendebat, ubi primum congredi licuisset, nullam proelio moram facturus. Dilectus per Galliam habitos in civitates remittit ac nuntiare iubet suf-ficere imperio legiones: socii ad munia pacis redirent securi velut confecto bello, quod Romanae manus exce-pissent, auxit ea res Gallorum obsequium: nam recepta iuventute facilius tributa toleravere, proniores ad officia, quod spernebantur. At Civilis et Classicus ubi pulsum Tutorem, caesos Treviros, cuncta hostibus prospera acce-pere, trepidi ac properantes, dum dispersas suorum copias conducunt, crebris interim nuntiis Valentinum monuere, ne summae rei periculum faceret. Eo rapidius Cerialis, missis m Mediomatricos qui breviore itinere legiones in hostem verterent, contracto quod erat militum Mogontiaci quantumque secum transvexerat, tertiis castris Rigodulum venit, quem locum magna Trevirorum manu Valentinus insederat, montibus aut Mosella amne saeptum; et addiderat fossas obicesque saxorum. Nec deterruere ea muni-menta Romanum ducem, quo minus peditem perrumpere iuberet, equitum ariem in collem erigeret, spreto hoste; quem temere collectum haud ita loco iuvari, ut non plus suis in virtute foret. Paulum morae in adscensu, dum mis-silia hostium praevehuntur: ut ventum in manus, deturbati ruinae more praecipitantur. Et pars equitum aequioribus

civši oružje, raštrka po poljima. Kako bi izgledalo da su prvi napustili borbu, neki od prvaka pobjegoše u gradove koji nisu pogazili rimsko savezništvo. Legije, koje su -kako gore spomenusmo - iz Novezija i Bone prebačene u treverski kraj, same se zakunu na vjernost Vespazijanu. Ovo se dogodilo za nenazočnosti Valentinove. Kad se on stao približavati, bijesan i u želji da sve ponovo uzbuni i upropasti, legije uzmakoše u područje Mediomatricana, u savezničku općinu. Valentin i Tutor povrate u oružje Treverce, ubivši legate Herenija i Numizija da bi uz što manju nadu u oproštenje ojačao vez zločinstva. 71. Takav je bio ratni položaj kad je Petilije Cerijal sti-gao u Mogoncijak. Njegovim su dolaskom porasle nade. Sam željan borbe i sposobniji da prezire nego da se čuva neprijatelja, žestokim je riječima raspaljivao vojnike u nakani da ne oteže s bitkom čim se ukaže prilika za napad. Ljudstvo unovačeno po Galiji pošalje natrag u gradove i naredbom oglasi da su Carstvu dostatne legije: saveznici neka se vrate mirnodopskim dužnostima, bez ikakve brige, kao da je rat završen, jer su ga na se pre-uzele rimske čete. Taj je čin povećao poslušnost Gala; kad se mladež vratila, lakše su naime podnosili poreze, hili spremniji na obveze - što su inače prezirali. A kad Civil i Klasik saznadoše da je nadvladan Tutor, da su pobijeni Treverci, da je sve ispalo sretno po nepri-jatelja, uznemireni i u silnoj žurbi sabirući svoje raspršene čete, čestim su glasnicima uz to upozoravali Valentina neka se još ne prihvaća odlučne bitke. Uputivši poslanike u područje Mediomatričana da što kraćim putom okrenu legije protiv neprijatelja, Cerijal to brže okupi sve vojnike što bijahu u Mogoncijaku i one koje je preveo sa sobom i nakon trećega noćenja dode u Rigodul, mjesto koje bijaše velikom četom Treveraca zapremio Valentin, okru-ženo planinama i rijekom Mozelom. Dogradio je i jarke i prepreke od stijenja. No ta utvrđenja ne zaplašiše rim-skog vojskovođu, te on zapovjedi da pješaštvo provali, a bojnu vrstu konjanika povede na brežuljak, prezrevši neprijatelja, koji se - po njegovu mišljenju - nepromi-šljeno okupio, te ga njegov položaj ne štiti toliko da oni ne bi imali i većega oslonca u svojoj hrabrosti. Malo krzmanja u uspinjanju - dok su u trku propuštali nepri-jateljske strijele; kad su im pali u šake, rušili su ih i strmoglavljivali poput razvalina. Dio konjaništva koji se iugis circumvecta nobilissimos Belgarum, in quis ducem Valentinum, cepit. 72. Cerialis postero die coloniam Trevirorum ingressus est, avido milite eruendae civitatis, hanc esse Classici, hanc Tutoris patriam; horum scelere clausas caesasque legiones. Quid tantum Cremonam meruisse? Quam e gre-mio Italiae raptam, quia unius noctis moram victoribus attulerit. Stare in confinio Germaniae integram sedem spoliis exercituum et ducum caedibus ovantem. Redigere-tur praeda in fiscum: ipsis sufficere ignes et rebellis colo-niae ruinas, quibus tot castrorum excidia pensarentur. Cerialis metu infamiae, si licentia saevitiaque imbuere militem crederetur, pressit iras: et paruere, posito civium bello ad externa modestiores, convertit inde animos acci-tarum e Mediomatricis legionum miserabilis adspectus. Stabant conscientia flagitii maestae, fixis in terram oculis: nulla inter coeuntes exercitus consalutatio, neque solanti-bus hortantibusve responsa dabant, abditi per tentoria et lucern ipsam vitantes. Nec proinde periculum aut metus quam pudor ac dedecus obstupefecerat, attonitis etiam victoribus, qui vocem precesque adhibere non ausi lacri-mis ac silentio veniam poscebant, donec Cerialis mulceret animos, fato acta dictitans, quae militum ducumque dis-cordia vel fraude hostium evenissent. Primiim illum sti-pendiorum et sacramenti diem haberent: priorum faci-

norum neque imperatorem neque se meminisse. Tunc recepti in eadem castra, et edictum per manipulos, ne quis in certamine iurgiove seditionem aut cladem commi-litoni obiectaret.

73. Mox Treviros ac Lingonas ad contionem vocatos ita adloquitur: 'Neque ego umquam facundiam exercui et populi Romani virtutem armis adfirmavi: sed quoniam apud vos verba plurimum valent bonaque ac mala non sua natura, sed vocibus seditiosorum aestimantur, statui pauca disserere, quae profligato bello utilius sit vobis audisse quam nobis dixisse. Terram vestram ceterorum-que Gallorum ingressi sunt duces imperatoresque Romani nulla cupidine, sed maioribus vestris invocantibus, quos

kretao po ravnijim gorskim bilima zarobi vrlo znamenite Belge, među kojima i vojskovođu Valentina. 72. Slijedećega dana Cerijal ude u Koloniju Treveraca, a vojnik usplamtje od želje da razvali grad. »0vo je Kla-sikov, ovo je Tutorov zavičaj, njihovim su zločinstvom opkoljene i posječene legije. Što je toliko skrivila Kre-mona? A istrgnuta je iz naručja Italije, jer je odugovlačila pred pobjednicima jednu noć. Stoji na međi Germanije netaknuto sjedište i kliče od veselja zbog pobjeda nad vojskama i ubojstava vojskovođa. Neka se utjera zaplije-njeno blago u carsku blagajnu; njima su dosta požar i ruševine buntovne kolonije kojima bi se izravnale razva-line tolikih tabora.« Cerijal iz straha od zla glasa, ako bi se pomislilo da se vojnik navikao na razuzdanost i okrut-nost, spriječi gnjev. 1 doista se pokoriše i, okanivši se gra-đanskoga rata, postadoše pokorniji za vanjske. Privukao je pažnju potom jadan prizor legija prizvanih iz područja Mediomatričana. Stajahu tužne i svjesne sramotna čina, očiju oborenih k zemlji. Nikakva pozdrava između vojski koje su se okupljale, ne uzvraćahu odgovora ni onima koji su ih tješili ili hrabrili, sakriveni po šatorima, kloneći se i samoga danjega svjetla. 1 nije ih toliko zapanjio strah od opasnosti koliko stid zbog sramotna čina. Zbunjeni bijahu i pobjednici, koji, ne usudivši se glasno moliti, nijemi i u suzama moljahu oproštenje, dok Cerijal ne umiri duhove govoreći da je djelo sudbine ono štp se dogodilo zbog nesloge vojnika i vojskovođa ili podmuklo-sti neprijatelja. »Neka im ovaj dan bude prvi dan vojničke službe i zakletve. Pređašnjih se nedjela ne sjeća ni vrhovni zapovjednik ni on.« Tada su primljeni u isti tabor, a po manipulima izdan je oglas da nitko u svađi ili prepirci ne smije predbacivati vojnom drugu zbog pobune ili poraza. 73. Potom dozva Treverce i Lingonce u skupštinu i ovako im se obrati: »Nikada se nisam bavio govorništvom, a hrabrost rimskog naroda potvrdio sam oružjem; ali, budući da kod vas najviše vrijede riječi, a dobro i zlo ne procjenjuju se po svojoj prirodi, nego po glasovima smut-Ijivaca, odlučih ukratko pretresti ono što bi vama - sada kad je rat već pri kraju - bilo korisnije čuti, negoli što je nama korisno reći. U vašu su zemlju i u zemlju ostalih Gala rimski vojskovođe i carevi ušli bez ikakve sebične požude, već na pozive vaših predaka koje su razdori pot-

discordiae usque ad exitium fatigabant, et acciti aurilio Germani sociis pariter atque hostibus servitutem imposue-rant. Quot proeliis adversus Cimbros Teutonosque, quan-tis exercituum nostrorum laboribus quove eventu Germa-nica bella tractaverimus, satis clarum. Nec ideo Rhenum insedimus, ut Italiam tueremur, sed ne quis alius Ariovi-stus regno Galliarum potiretur. An vos cariores Civili Batavisque et Transrhenanis gentibus creditis, ouam maioribus eorum patres avique vestri fuerunt? Eadem semper causa Germanis transcendendi in Gallias, libido atque avaritia et mutandae sedis amor, ut relictis paludi-bus et solitudinibus suis fecundissimum hoc solum vosaue ipsos possiderent: ceterum libertas et speciosa nomina praetexuntur; nec quisquam alienum servitium et domina-tionem sibi concupivit, ut non eadem ista vocahula usur-paret. 74. Regna bellaque per Gallias semper fuere, donec in nostrum ius concederetis. Nos, quamquam totiens laces-siti, iure victoriae id solum vobis addidimus, quo pacem tueremur; nam neque quies gentium sine armis neque arma sine stipendiis neque stipendia sine tributis haberi queunt. Cetera in communi sita sunt: ipsi plerumque legionibus nostris praesidetis, ipsi has aliasque provincias regitis; nihi separatum clausumve. Et laudatorum princi-pum usus ex aequo quamvis procul agentibus: saevi pro-ximis ingruunt. Quo modo sterilitatem aut nimios imbres et cetera naturae mala, ita luxum vel avaritiam dominan-tium tolerate. Vitia erunt, donec homines, sed neque haec continua et meliorum interventu pensantur, nisi forte Tutore et Classico regnantibus moderatius imperium spe-ratis, aut minoribus quam nunc tributis parabuntur exer-citus, quibus Germani Britannique arceantur. Nam pulsis, quod dii prohibeant, Romanis quid aliud quam bella omnium inter se gentium exsistent? Octingentorum annorum fortuna disciplinaque compages haec coaluit, quae convelli sine exitio convellentium non potest, sed vobis maximum discrimen, penes quos aurum et opes, praecipuae bellorum causae. Proinde pacem et urbem, quam victi victoresque eodem iure obtinemus, amate colite; moneant vos utriusque fortunae documenta, ne contumaciam cum pernicie quam obsequium cum securi-

puno upropaštavali, a Germani, pozvani u pomoć, namet-nuli su ropstvo, jednako saveznicima kao i neprijateljima. Kolikim smo bitkama protiv Kimbara i Teutona, uz kolike muke naših vojski, ili uz koji ishod vodili germanske ratove, dovoljno je poznato. 1 nismo Rajnu zaposjeli zato da branimo Italiju, već da se kakav drugi Ariovist ne dočepa kraljevstva Galija. Ili možda mislite da ste vi draži Civilu i Batavcima i prekorajnskim plemenima nego što su precima njihovim bili očevi i djedovi vaši? Isti je uvijek razlog prelaženju Germana u Galije: samovolja i pohlepa i želja za promjenom mjesta da, ostavivši svoje močvare i pustare, imaju u svojoj vlasti ovo preplodno tlo i vas same. Inače, za izgovor navode se sloboda i milozvučna imena, i nitko nije poželio tuđe ropstvo i vlastito gospod-stvo. a da nije spominjao upravo te rijeci.

74. Samodrštva i ratovi neprestano su vladali po Gali-jama, dok niste potpali pod naš poredak. Mi smo vam, premda toliko puta izazvani, po pravu pobjede nametnuli samo ono čime bismo sačuvali mir. Mir naroda ne može se naime podržavati bez oružane sile, ni oružana sila bez vojske, niti vojska bez poreza. Sve nam je ostalo zajed-ničko. Sami ponajviše zapovijedate našim legijama, sami upravljate ovim i drugim provincijama; nikakve povlastice ili ograničenja. A od proslavljenih vladara jednaka vam je korist, ma koliko bili vi daleko. Goropadnici navaljuju na one najbliže.Kako podnosite nerodicu ili preobilne kiše i ostale prirodne nepogode, tako podnosite i raskoš ili po-hlepu gospodara. Grešaka će biti dok bude i Ijudi, no nije to vječno, i izravnava se dolaskom sposobnijih, osim ako slučajno pod upravom Tutora i Klasika ne očekujete umjereniju vlast, ili da će se uz manje poreze nego sada opremati vojske kojima bi se odbijali Germani i Britanci. Otjerate li Rimljane - što neka bogovi spriječe - što će drugo nastati negoli međusobni ratovi svih plemena? Pod sretnom zvijezdom i u poretku koji vlada već osam stotina godina ovaj je ustroj tako srastao da se ne može rastr-gnuti bez propasti onih koji mu rade o glavi, a vama pri-jeti ponajveća opasnost, jer imate i zlata i bogatstva -izvanrednih povoda za ratove. Stoga mir i prijestolnicu, koju imamo s istim pravom i kao pobijedeni i kao pobjed-nici, Ijubite i štujte. Neka vas opominju primjeri jednog i drugog udesa da ne poželite većma prkos s propašću

tate malitis.' Tali oratione graviora metuentes composuit erexitque. 75. Tenebantur victore exercitu Treveri, cum Civilis et Classicus misere ad Cerialem epistulas, quarum haec sen-tentia fuit: Vespasianum, quamquam nuntios occultarent, excessisse vita, urbem atque Italiam interno bello con-sumptam, Muciani ac Domitiani vana et sine viribus nomina: si Cerialis imperium Galliarum velit, ipsos finibus civitatium suarum contentos; si proelium mallet, ne id quidem abnuere. Ad ea Cerialis Civili et Classico nihil: eum qui attulerat <et) ipsas epistulas ad Domitianum misit. Hostes divisis copiis advenere undique. Plerique cul-pabant Cerialem passum iungi quos discretos intercipere licuisset. Romanus exercitus castra fossa valloque circumdedit, quis temere antea intutis consederat. 76. Apud Germanos diversis sententiis certabatur. Civi-lis opperiendas Transrhenanorum gentes, quarum terrore' fractae populi Romani vires obtererentur: Gallos quid aliud quam praedam victoribus? Et tamen, quod roboris sit, Belgas secum palam aut voto stare. Tutor cunctatione crescere rem Romanam adfirmabat, coeuntibus undique exercitibus: transvectam e Britannia legionem, accitas ex Hispania, adventare ex Italia, nec subitum militem, sed veterem expertumque belli. Nam Germanos, qui ab ipsis sperentur, non iuberi, non regi, sed cuncta ex libidine agere; pecuniamque ac dona, quis solis cormmpantur, maiora apud Romanos, et neminem adeo in arma pronum, ut non idem pretium quietis quam periculi malit. Quod si statim congrediantur, nullas esse Ceriali nisi e reliqui{i)s Germanici exercitus legiones, foederibus Gal-liarum obstrictas. Idque ipsum, quod inconditam nuper Valentini manum contra spem suam fuderint, alimentum illis ducique temeritatis: ausuros rursus venturosque in manus non imperiti adulescentuli, verba et contiones quam ferrum et arma meditantis, sed Civilis et Classici;

quos ubi adspexerint, redituram m animos formidinem fugam famemque ac totiens captis precariam vitam. Neque Treviros aut Lingonas benivolentia contineri: re-sumpturos arma, ubi metus abscesserit. Diremit consi-

nego pokornost sa sigurnošću.« Takvim je govorom umi-rio i ohrabrio one koji su se bojali i ozbiljnijih posljedica. 75. Treverci su već bili pod vlašću pobjedništva vojske, kad Civil i Klasik poslaše Cerijalu pismo, kojega je sadr-žaj bio ovaj: »Vespazijan je - mada vijesti prikrivaju umro, Grad i Italija iscrpljeni su unutarnjim ratom, imena Mucijana i Domicijana isprazna su i bez moći. Ako Ceri-jal hoće vlast nad Galijama, oni su zadovoljni međama svojih općina; ako li voli bitku, ni to mu ne uskraćuju.« Na to Cerijal Civilu i Klasiku ništa. Onoga koji mu bijaše donio pismo i samo pismo posla Domicijanu. Neprijatelji u odvojenim četama pristigoše sa svih strana. Mnogi optu-živahu Cerijala što je dopustio da se spoje, a mogao ih je dočekati razdvojene. Rimska vojska jarkom i nasipom opasa tabor u koji se nepromišljeno bila smjestila, a da ga prethodno nije utvrdila. 76. Kod Germana vodila se prepirka zbog različitih mišljenja: Civil je smatrao da treba čekati na preko-rajnska plemena; strahom koji šire oko sebepotpuno bi se satrle slomljene snage rimskog naroda: »Sto su Gali drugo doli nagrada pobjednicima? A opet, Belgi, koji čine jezgru, otvoreno ili u srcu stoje s njima.« Tutor je tvrdio da oklijevanjem raste rimska moć, jer se sa svih strana okupljaju vojske. »Doplovila je legija iz Britanije, dozvane su iz Hispanije, pristižu iz Italije, i to ne na brzu ruku sabran vojnik nego ostario i prokušan u ratu. Ger-manima pak, na koje računaju, ne da se zapovijedati, niti se dadu upravljati, već sve čine iz samovolje; novca i dar-ova, kojima se jedino mogu potkupiti, više je u Rimljana, a nitko nije tako nagao na oružju da ne bi, usprkos tomu, vise volio nagradu za mir negoli za opasnost. Ako li se odmah pobiju, Cerijal nema nikakvih legija osim onih iz preostataka germanske vojske koje su s Galijama obve-zane savezničkim ugovorima. A upravo to što su nedavno mimo svog očekivanja razbili neuređenu Valentinovu četu potkrepa je za njih i za vođu lakoumnosti. Ako li se ponovo usude, past će u šake ne neiskusna mladića, koji više misli na skupštinske govore nego na oružanu borbu, već Civila i Klasika. Kad njih spaze, vratit će im se u svi-jest užas, bijeg, glad i u tolikim zarobljavanjima izmoljen život. A Treverci ili Lingonci ne daju se ukrotiti dobrohotnošću; ponovo će pograbiti oružje kad nestane straha.«

liorum diversitatem adprobata Tutoris sententia Classicus statimque exsequuntur. 77. Media acies Ubiis Lingonibusque data; dextro cornu cohortes Batavorum, sinistro Bructeri Tencterique. Pars montibus, alii viam inter Mosellamque flumen tam improvisi adsiluere, ut in cubiculo ac lectulo Cerialis (neque enim noctem in castris egerat) pugnari simul vin-cique suos audierit, increpans pavorem nuntiantium, donec universa clades in

oculis fuit: perrupta legtonum castra, fusi equites, medius Mosellae pons, qui ulteriora coloniae adnectit, ab hostibus insessus. Cerialis turbidis rebus intrepidus et fugientes manu retrahens, intecto cor-pore promptus inter tela, felici temeritate et fortissimi cuiusque adcursu recuperatum pontem electa manu firma-vit. Mox in castra reversus palantes captarum apud Nova-esium Bonnamque legionum manipulos et rarum apud signa militem ac prope circumventas aquilas videt. Incen-sus ira 'Non Flaccum' inquit,'Non Voculam deseritis: nulla hic proditio; neque aliud excusandum habeo, quam quod vos Gallici foederis oblitos redisse in memoriam Romani sacramenti temere credidi. Adnumerabor Numi-siis et Herenniis, ut omnes legati vestri aut militum mani-bus aut hostium ceciderint. Ite, nuntiate Vespasiano vel, quod propius est, Civili et Classico, relictum a vobis in acie ducem: venient legiones, quae neque me inultum neque vos impunitos patiantur.'

78. Vera erant, et a tribunis praefectisque eadem inge-rebantur. Consistunt per cohortes et manipulos; neque enim poterat patescere acies effuso hoste et impedientibus tentoriis sarcinisque, cum intra vallum pugnaretur. Tutor et Classicus et Civilis suis quisque locis pugnam ciebant, Gallos pro libertate, Batavos pro gloria, Germanos ad praedam instigantes. Et cuncta pro hostibus erant, donec legio XXI patentiore quam ceterae spatio conglobata sustinuit ruentes, mox impulit. Nec sine ope divina muta-tis repente animis terga victores vertere. Ipsi territos se cohoi, n adspectu ferebant, quae primo impetu disiectae summL rursus iugis congregabantur ac speciem novi auxi-

Razliku u ratnim osnovama izgladio je Klasik odobrivši Tutorov prijedlog, i odmah se prešlo na sprovedbu. 77. Srednji je bojni red povjeren Ubijcima i Lingon-cima; na desnom krilu bijahu kohorte Batavaca, na lije-vom Brukteri i Tenkteri. Jedan dio napade preko brda, drugi između ceste i rijeke Mozele, tako nenadano da je Cerijal u spavaonici i na ležaju (noć naime nije provodio u taboru) istovremeno primio glas da se vodi borba i da njegovi posustaju. Grdio je glasnike zbog plašljivosti, dok mu se pred očima ne ukaza sva težina poraza: pregažen legijski tabor, razbijeno konjaništvo, sredina mozelskog mosta, koji spaja drugu stranu kolonije, zapremljna od neprijatelja. Nezaplašen nemimim stanjem i vraćajući rukom bjegunce, Cerijal se nenaoružan hrabro baci usred strijela i, zahvaljujući spasonosnoj ludosti i hitroj pomoći onih najhrabrijih, ponovo zauze most i zaposjede ga iza-branom četom. Vrativši se potom u tabor, ugleda raštr-kane manipule legija zarobljenih kod Novezija i Bone, malobrojne vojnike kod bojnih znakova i gotovo opkoIjene orlove. Raspaljen srdžbom reče: »Nije ovo Flak, nije ovo Vokula, kojega ostavljate na cjedilu, nema ovdje nikakve izdaje! A ne moram se ni ispričavati ni za što drugo negoli što sam lakoumno povjerovao da ste zabo-ravili na galsko savezništvo i prisjetili se rimske zakletve. Pribrojit će se moje ime imenima Numizija i Herenija kako bi svi vaši legati pali od ruku bilo vojnika bilo nepri-jatelja. Idite, javite Vespazijanu ili - što je

jednostavnije - Civilu i Klasiku da ste ostavili u bojnoj vrsti vojskovođu. Doći će legije koje neće dopustiti ni da ja ostanem neos-većen niti vi nekažnjeni.« 78. Bijaše to istina, a i tribuni i prefekti predbacivahu isto. Poredaju se po kohortama i manipulima. Nije se naime mogao razviti bojni red, jer se neprijatelj raskrilio, a smetali su i šatori i prtljaga, budući da se borba vodila unutar nasipa. Tutor, Klasik i Civil, svaki sa svog mjesta, zametahu bitku, potičući Gale na slobodu, Batavce na slavu, Germane na plijen. 1 sve se odvijalo u korist nepri-jatelja, dok dvadesetprva legija, okupljena na otvoreni-jem prostoru negoli ostale, ne zaustavi napadače, a potom ih i potisne. 1 ne bez božanske pomoći pobjednici neglo izgubiše srčanost i okrenuše leđa. Sami su navodili kako su bili zastrašeni pogledom na kohorte koje su se, razbi-jene za prve navale, ponovo stale okupljati po vrhovima

lii fecerant; sed obstitit vincentibus pravom inter ipsos certamen omisso hoste spolia consectandi. Cerialis ut incuria prope rem adflixit, ita constantia restituit; secutus-que fortunam castra hostium eodem die capit exscin-ditque. 79. Nec in longum quies militi data. Orabant auxilium Agrippinenses offerebantque uxorem ac sororem Civilis et filiam Classid, relicta sibi pignora societatis. Atque inte-rim dispersos in domibus Germanos trucidaverant; unde metus et iustae preces invocantium, antequam hostes reparatis viribus ad spem vel ad ultionem adcingerentur. Namque et Civilis illuc intenderat, non invalidus, flagran-tissima cohortium suarum integra, quae e Chaucis Frisiis-que composita Tolbiaci in finibus Agrippinensium agebat: sed tristis nuntius avertit, deletam cohortem dolo Agrip-pinensium, qui largis epulis vinoque sopitos Germanos, clausis foribus, igne iniecto cremavere; simul Cerialis propero agmine subvenit. Circumsteterat Civilem et alius metus, ne quarta decima legio adiuncta Britannica classe adflictaret Batavos, qua Oceano ambiuntur. Sed legionem terrestri itinere Fabius Priscus legatus in Nervios Tungros-que duxit, eaeque civitates in deditionem acceptae: clas-sem ultro Cannenefates adgressi sunt maiorque pars navium depressa aut capta. Et Nerviorum multitudinem sponte commotam, ut pro Romanis bellum capesseret, idem Cannenefates fudere. Classicus quoque adversus equites Novaesium a Ceriale praemissos secundum proe-lium fecit. Quae modica, sed crebra damna famam victo-riae nuper partae lacerabant. 80. Isdem diebus Mucianus Vitellii filium interfici iubet, mansuram discordiam obtendens, ni semina belli restiimsset. Neque Antonium Primum adsciri inter comi-tes a Domitiano passus est, favore militum anxius et superbia viri aequalium quoque, adeo superiorum intole-rantis. Profectus ad Vespasianum Antonius ut non pro spe sua excipitur, ita neque averso imperatoris animo. Trahe-batur in diversa, hinc meritis Antonii, cuius ductu confec-tum haud dubie bellum erat, inde Muciani epistulis; simul

brda i tako stvorile dojam svježe pričuve. U stvari, na putu k pobjedi prepriječilo im se nepromišljeno među-sobno nadmetanje u jurnjavi za plijenom i nehat prema neprijatelju. Cerijal je doduše bezbrižnošću gotovo upro-pastio priliku, ali ju je upornošću opet zadobio i, iskori-stivši uspjeh, istoga je dana osvojio i razorio neprijateljski tabor. 79. Vojniku medutim nije pružen dug odmor. Agri-pinci su molili pomoć i nudili ženu i sestru Civilovu i kćer Klasikovu, ostavljene im kao zalog savezništva. A u meduvremenu bijahu poklali i Germane raspršene po kućama, odakle se pojavi strah i opravdane molbe onih koji zazivhu pomoć, prije negoli se neprijatelji, povrativši snage, pripreme za bitku ili osvetu. 1 Civil je, dakako, na-mjeravao onamo, dovoljno moćan uz neokrnjen najpolet-niji dio svojih kohorata, koji je, sastavljen od Haučana i Frižana, stajao u Tolbijaku, u kraju Agripinaca. Ali ga odvrati žalosna vijest da je uništena kohorta prijevarom Agripinaca koji su obilnom gozbom i vinom omamljene Germane, pozatvaravši vrata i podmetnuvši oganj, spalili. Uto u brzom maršu dode u pomoć Cerijal. Civila je tištala i druga briga: da četmaesta legija zajedno s britanskom flotom ne pritisne Batavce s one strane s koje su okruženi Oceanom. Legiju je međutim kopnenim putom legat Fabije Prisko doveo u područje Nervljana i Tungara, i oni su gradovi primljeni u podložništvo. Flotu su bez ičijeg nagovora napali Kanenefaćani i veći je dio brodova potopljen ili zarobljen. Kanenefaćani razbiše i veliku četu Nervljana koja se dragovoljno pokrenula da zarati u korist Rimljana. Klasik je također s uspjehom zametnuo bitku protiv konjanika koje je u Novezij bio poslao Ceri-jal. Ovi umjereni ali učestali gubici umanjivali su slavu nedavno stečene pobjede. 80. Tih dana Mucijan dade ubiti Vitelijeva sina, pod izlikom da će potrajati razdor ako ne uništi klice rata. Nije dopustio ni da Domicijan pozove među pratioce Antonija Prima, zabrinut zbog naklonosti vojnika i oho-losti muža koji nije podnosio ni sebi ravne, a kamoli pret-postavljene. Krenuvši k Vespazijanu, Antonije nije doče-kan doduše onako kako se nadao, ali ni uz odbojnost carevu. Bio je u dvojbi: s jedne strane zbog zasluga Anto-nijevih, pod vodstvom kojega je nesumnjivo bio dovršen rat, s druge strane zbog Mucijanova pisma. Uz to ga i

ceteri ut infestum tumidumque insectabantur, adiunctis prioris vitae criminibus. Neque ipse deerat adrogantia provocare offensas, nimius commemorandis quae meruis-set: alios ut imbelles, Caecinam ut captivom ac dediticium increpat. Unde paulatim levior viliorque haberi, manente tamen in speciem amicitia. 81. Per eos menses, quibus Vespasianus Alexandriae statos aestivis flatibus dies et certa maris opperiebatur, multa miracula evenere, quis caelitum favor et quaedam in Vespasianum inclinatio numinum ostenderetur. E plebe Alexandrina quidam oculorum tabe notus genua eius advolvitur, remedium caecitatis exposcens gemitu, monitu Serapidis dei, quem dedita superstitionibus gens ante alios colit, precabaturque principem, ut genas et oculorum orbes dignaretur respergere oris excremento. Alius manum aeger eodem deo auctore, ut pede ac vestigio Caesaris calcaretur, orabat. Vespasianus primo inridere aspernari: atque illis instantibus modo famam vanitatis metuere, modo obsecratione ipsorum et vocibus adulan-tium in spem induci: postremo

aestimari a medicis iubet, an talis caecitas ac debilitas ope humana superabiles forent. Medici varie disserere: huic non exesam vim lumi-nis et redituram, si pellerentur obstantia; illi elapsos in pravum artus, si salubris vis adhibeatur, posse integrari; id fortasse cordi deis et divino ministerio principem electum; denique patrati remedii gloriam penes Caesarem, inriti ludibrium penes miseros fore. Igitur Vespasianus cuncta fortunae suae patere ratus nec quicquam ultra incredibile, laeto eipse voltu, erecta quae adstabat multitudine, iussa exsequitur. Statim conversa ad usum manus, ac caeco reluxit dies. Utrumque qui interfuere nunc quoque memo-rant, postquam nullum mendacio pretium.

82. Altior inde Vespasiano cupido adeundi sacram sedem, ut super rebus imperii consuleret: arceri templo cunctos iubet. Atque ingressus intentusque numini respe-xit pone tergum e primoribus Aegyptiorum nomine Basi-

ostali napadahu kao nemirna i naduta, navodeći krivice njegova prijašnjeg života. A i sam je svojom obiješću iza-zivao neprijateljstva, neumjereno pripovijedajući o svojim zaslugama; druge je ismijavao kao kukavice, Cecinu kao uhićenika i ropsku dušu. Stoga ga malo-pomalo stadoše držati za beznačajna brbljavca, iako je prijateljstvo naoko i dalje trajalo. 81. Za onih mjeseci za kojih je Vespazijan u Ale-ksandriji čekao na određene dane Ijetnih vjetrova i sigurnu plovidbu dogodila su se mnoga čudesa kojima se otkrila milost nebesnika i neka naklonost božanstava prema Vespazijanu. Neki čovjek iz aleksandrijskog puka, poznat po potpunom gubitku očinjeg vida, pade mu k nogama, uz jecaje tražeći lijeka svojoj sljepoći, na poticaj boga Serapisa, kojega narod, odan praznovjerju, štuje više nego ostale, i moljaše vladara da mu se udostoji obraze i vjede poprskati izlučinom iz ustiju. Drugi, s bolesnom rukom, potaknut od istoga boga, motio je da ga Cezar nagazi tabanima. Vespazijan je to ispočetka ismija-vao i odbijao, ali, budući da su oni navaljivali, čas se bojao glasa o neuspjehu, čas se njihovim zaklinjanjem i riječima laskavaca napajao nadom; Naposljetku zapovjedi da liječnici ocijene može li se takva sljepoća i kljenut nadvladati Ijudskom moći. Liječnici su govorili i ovo i ono: da ovomu nije odumro očinji vid i da će se povratiti, ako se otklone zapreke; onomu da se iščašeni udovi, ako se primjeni spasonosno sredstvo, mogu ispraviti. To da je možda na srcu bogovima i vladar da je izabran za božan-sko oruđe; na kraju krajeva, slava uspješnog izlječenja pripast će Cezaru, poruga zbog neuspjeha past će na jad-nike. Vespazijan dakle, smatrajući da sve ovisi o njegovoj sreći i da ništa ne mora biti nevjerojatno, vesela lica, dok je svjetina koja je ondje stajala napeto motrila, izvrši volju naroda. Ruka smjesta posta uporabljiva, a slijepcu iznova zasja danje svjetlo. Oni koji su bili nazočni spo-minju jedno i drugo, i to sada, kad nema nikakve nagrade za laž. 82. Vespazijana nato obuze još veća želja da pohodi sveto mjesto kako bi se propitao o stvarima carstva. Zapovjedi da nikoga ne pustaju u hram. I, ušavši, zao-kupljen

božanstvom, spazi iza leđa jednoga od egipatskih prvaka po imenu Bazmda za kojega je dobro znao da je ostao zadržan zbog bolesti više dana hoda daleko od

liden, quem procul Alexandria plurium dierum itinere et aegro corpore detineri haud ignorabat. Percunctatur saeerdotes, riurn illo die Basilides templum inisset, per-cunctatur obvios, num in urbe visus sit; denique missis equitibus explorat, illo temporis momento octoginta mili-bus passuum afuisse: tunc divinam speciem et vim responsi ex nomine Basilidis interpretatus est. 83. Origo dei nondum nostris auctoribus celebrata: Aegyptiorum antistites sic memorant, Ptolemaeo regi, qui Macedonum primus Aegypti opes firmavit, cum Alexan-driae recens conditae moenia templaque et religiones adderet, oblatum per quietem decore eximio et maiore quam humana specie iuvenem, qui moneret, ut fidissimis amicorum in Pontum missis effigiem suam acciret; laetum id regno magnamque et inclutam sedem fore, quae exce-pisset; simul visum eundem iuvenem in caelum igne plu-rimo attolli. Ptolemaeus omine et miraculo excitus sacer-dotibus Aegyptiorum, quibus mos talia, intellegere, noc-turnos visus aperit. Atque illis Ponti et externorum parum gnaris, Timotheum Atheniensem e gente Eumolpidarum, quem ut antistitem caerimoniamm Eleusine exciverat, quaenam illa superstitio, quod numen, interrogat. Timo-theus, quaesitis qui in Pontum meassent, cognoscit urbem illic Sinopen, nec procul templum vetere inter accolas fama lovis Ditis: namque et muliebrem effigiem adsistere, quam plerique Proserpinam vocent. Sed Ptolemaeus, ut sunt ingenia regum, pronus ad formidinem, ubi securitas rediit, voluptatum quam religionum adpetens neglegere pautatim aliasque ad curas animum vertere, donec eadem species terribilior iam et instantior exitium ipsi regnoque denuntiaret, ni iussa patrarentur. Tum legatos et dona Scydrothemidi regi (is tunc Sinopensibus imperitabat) expediri iubet, praecepitque navigaturis, ut Pythicum Apollinem adeant. Illis mare secundum, sors oraculi haud ambigua; irent simulacrumque patris sui reveherent, soro-ris relinquerent. 84. Ut Sinopen venere, munera preces mandata regis sui Scydrothemidi adlegant. Qui
nadljudskog stasa koji ga je opomenuo da pošalje u Pont najpouzdanije od svojih prijatelja i donese njegov kip. Bit će to radost kraljevstu i veliko će i slavno biti mjesto koje ga primi. U isti se čas vidjelo kako se isti mladić uspinje u nebo u jakoj ognjenoj svjetlosti. Ptole-mej, uzbuđen čudesnim znamenjem, otkrije noćna viđe-nja egipatskim svećenicima kojima je bio običaj takvo što tumačiti. A, budući da su oni slabo poznavali Pont i strane krajeve, upita Timoteja Atenjanina iz obitelji Eumolpovića - kojega bijaše kao predstojnika pobožnih obreda pozvao iz Eleuzine - kakva li je to vjera, koje božanstvo. Propitavši se kod onih koji su putovali u Pont, Timotej sazna da je tamo Sinopa i nedaleko do nje hram Jupitera Dita, po svojoj starini nadaleko čuven među susjedima, a tu je i ženski kip koji obično nazivaju Prozer-pinom. No Ptolemej je - kakva je već narav kraljeva: sklon doduše strahu, no čim mu se povrati osjećaj sigur-nosti, težeći većma za nasladama nego za pobožnošću -postajao malo-pomalo nemaran, te je misli okrenuo dru-gim brigama, dok ista prikaza, još strašnija i nepopust-Ijivija, ne najavi propast njemu i njegovu kraljevstvu, ako ne izvrši naredbu. Tada zapovjedi da se opreme poslanici s darovima za kralja Skidrotemida (on je tada vladao Si-nopljanima) i pouči ih da na putu morem svrate k Pitij-skom Apolonu. More im bijaše povoljno, a odgovor pro-ročišta nedvosmislen: neka idu i donesu kip njegova oca, sestrin neka ostave. 84. Kad dođoše u Sinopu, izlože Skidrotemidu uz molbe svoju zadaću i naloge svoga kralja. On se, neodlu-čan, plašio čas božanstva, čas protivljenja i prijetnji svoga naroda. Često su ga puta poslanici darovima i obećanjima

interim triennio exacto Ptolemaeus non studium, non pre-ces omittere: dignitatem legatorum, numerum navium, auri pondus augebat. Tum minax facies Scydrothemidi offertur, ne destinata deo ultra moraretur; cunctantem varia pernicies morbique et manifesta caelestium ira gra-viorque in dies fatigabat. Advocata contione iussa numi-nis, suos Ptolemaeique visus, ingruentia mala exponit: volgus aversari regem, invidere Aegypto, sibi metuere templumque circumsedere. Maior hinc fama tradidit deum ipsum adpulsas litori navis sponte conscendisse: mirum inde dictu tertio die tantum maris emensi Alexan-driam adpelluntur. Templum pro magnitudine urbis exstructum loco, cui nomem Rhacotis: fuerat illic sacellum Serapidi atque Isidi antiquitus sacratum. haec de origine et advectu dei celeberrima. Nec sum ignarus esse quosdam, qui Seleucia urbe Syriae accitum regnante Pto-lemaeo, quem tertia aetas tulit; alii auctorem eundem Ptolemaeum, sedem, ex qua transierit, Memphim, perhibent, inclutam olim et veteris Aegypti columen. Deum ipsum multi Aesculapium, quod medeatur aegris corpori-bus, quidam Osirin, antiquissimum illis gentibus numen, plerique lovem ut rerum omnium potentem, plurimi Ditem patrem insignibus, quaeque in ipso manifesta, aut per ambages coniectant.

85. At Domitianus Mucianusque antequam Alpibus propinquarent, prosperos rerum in Treveris gestarum nuntios accepere. Praecipua victoriae fides dux hostium Valentinus nequaquam abiecto animo, quos spiritus ges-sisset, voltu ferebat. Auditus ideo tantum, ut nosceretur ingenium eius, damnatusque inter ipsum supplicium exprobranti cuidam

patriam eius captam accipere se sola-cium mortis respondit. Sed Mucianus, quod diu occulta-verat, ut recens exprompsit: quomam benignitate deum fractae hostium vires forent, parum decore Domitianum confecto prope bello alienae gloriae interventurum. Si sta-tus imperii aut salus Galliarum in discrimine verteretur, debuisse Caesarem in acie stare, Cannenefates Batavos-

nastojali pridobiti. 1 tri su godine protekle, ali Ptolemej nije zanemarivao ni svoju nakanu ni molbe. Povećavao je dostojanstvo poslanika, broj brodova, količinu zlata. Tada otvoreno zaprijeti Skidrotemidu neka ne odlaže više ono što je bog naredio. Dok je oklijevao, stadoše ga pro-goniti iskušenja bolesti i otvorena i iz dana u dan sve strašnija mržnja nebesnika. Sazvavši skupštinu, izloži naredbe božanstva, svoja i Ptolemejeva viđenja, prikaže zla koja ga udaraju. Svjetina se nije slagala s kraljem, zavidjela je Egiptu, bojala se za se, i zato je opkolila hram. Odavde nasta znamenita priča da se sam bog dra-govoljno popeo na brodove koji su pristali uz obalu. Glasi kao čudo kad se kaže da su odatle trećega dana, preplo-vivši toliko more, doplovili u Aleksandriju. Hram je, primjeren velicini grada, sagrađen na mjestu kojem je ime Rakotis. Ondje je bilo od davnina malo svetište po-svećeno Serapisu i Izidi. Ono postade, s obzirom na pori-jeklo i zahvaljujući dolasku baga, vrlo slavno. Dobro znam da ima i onih koji kazuju da je dozvan iz sirijskog grada Seleukije u vrijeme kralja Ptolemeja, tri pokoljenja kasnije. Drugi pripovijedaju da je utemeljitelj onaj prvi Ptolemej, a mjesto iz kojega je prešao da je Memfis, nekoć slavan grad i stup drevnog Egipta. Mnogi nagađaju da je taj bog Eskulap zato što liječi tjelesne bolesti, neki da je Oziris, najstarije božanstvo onim narodima, više njih da je Jupiter koji ima moć nad svime, većina da je otac Dis, po obilježjima koja su na njemu jasno vidljiva ili se nagađanjima zamišljaju. 85. A Domicijan i Mucijan, prije negoli su se približili Alpama, primiše povoljne vijesti o pobjedama u području Treveraca. Osobito jamstvo pobjede bijaše vođa neprijatelja Valentin koji je, ne izgubivši nimalo srčanosti, izra-zom lica odavao kakvu je samosvijest gajio. Saslušan je samo zato da bi se upoznala njegova narav, a kad je osuden, za vrijeme samog izvršenja kazne, nekomu koji mu je predbacivao što je osvojio njegov zavičaj odgovori da mu je utjeha što umire. Mucijan međutim dugo prikri-vanu namjeru objavi kao netom svanulu misao: budući da su dobrostivošću bogova slomljene neprijateljske snage, ne bi bilo prikladno ako bi se Domicijan, sad kad je rat okončan, umiješao u tuđu slavu. Kad bi položaj Carstva ili dobrobit Galija bila u opasnosti, onda bi trebalo da Cezar stoji na bojnom polju; Kanenefaćane i Batavce

que minoribus ducibus delegandos; ipse Luguduni vim fortunamque principatus e proximo ostentaret, nec parvis periculis immixtus et maioribus non defuturus. 86. Intellegebantur artes, sed pars obsequii in eo, ne deprehenderentur. Ita Lugdunum

ventum. Unde creditur Domitianus occultis ad Cerialem nuntiis fidem eius temp-tavisse, an praesenti sibi exercitum imperiumque tradi-turus foret. Qua cogitatione bellum adversus patrem agi-taverit an opes viresque adversus fratrem, m incerto fuit: nam Cerialis salubri temperamento elusit ut vana puerili-ter cupientem. Domitianus sperni a senioribus iuventam iiiam cernens modica quoque et usurpata antea munia imperii omittebat, simplicitatis ac modestiae imagine in altitudinem conditus studiumque litterarum et amorem carminum simulans, quo velaret animum et fratris (se) aemulationi subduceret, cuius disparem mitioremque naturam contra interpretabatur.

treba prepustiti nižim vojskovođama. Neka samo u Lugu-dunu izbliza pokazuje snagu i dostojenstvo carske vlasti, ne miješajući se u male opasnosti, spreman priskočiti u pomoć kod većih. 86. Bile su to prozirne spletke, no poslušnost je nala-gala da se ne opažaju. Tako su stigli u Lugudun, odakle je Domicijan, kako se vjerovalo, potajnim glasnicima iskušavao Cerijalovu odanost: hoće li mu, ako se pojavi, predati vojsku i vrhovno zapovjedništvo. Ostalo je nejasno da li je tom namjerom smišljao rat protiv oca ili skupljao oružane snage

protiv brata. Cerijal ga je naime sa zdravim osjećajem za mjeru odbio kao onoga koji gaji isprazne i djetinjaste želje. Videći da stariji potcjenjuju njegovu mladost, nije hajao za beznačajne i već otprije zadobivene zvanične dužnosti carstva; pod krinkom jednostavnosti i skromnosti povukao se u šutljivost i, pretva-rajući se da se bavi književnošću i da se odao Ijubavi prema pjesništvu, htio je zatajiti svoju ćud i izmaći se bra-tovoj zavisti kojega je različitoj i umjerenijoj naravi pri-davao potpuno suprotno značenje.

LIBER OVINTVS 1. Eiusdem anni principio Caesar Titus, perdomandae ludaeae delectus a patre et privatis utriusque rebus militia clarus, maiore tum vi famaque agebat, certantibus provin-ciarum et exercituum studiis. Atque ipse, ut super fortu-nam crederetur, decorum se promptumque in armis osten-debat, comitate et adloquiis officia provocans ac plerumque in opere, in agmine gregario militi mixtus, incorrupto ducis honore. Tres eum in ludaea legiones, quinta et decima ac quinta decima, vetus Vespasiani miles, exce-pere. Addidit e Syria duodecumam et adductos Alexan-dria duoetvicensimanos tertianosque; comitabantur viginti sociae cohortes, octo equitum alae, simul Agrippa Sohae-musque reges et aimlia regis Antiochi validaque et solito inter accolas odio infensa ludaeis Arabum manus multi-que, ), quos urbe atque Italia sua quemque spes adciverat occupandi principem adhuc vacuum. His cum copiis fines hostium ingressus composito

agmine, cuncta explorans paratusque decernere, haud procul Hierosolymis castra facit.

2. Sed quoniam famosae urbis supremum diem tradi-turi sumus, congruens videtur primordia eius aperire. ludaeos Creta insula profugos novissima Libyae insedisse memorant, qua tempestate Saturnus vi lovis pulsus cesse-rit regnis. Argumentum e nomine petitur: inclutum in Creta Idam montem, accolas Idaeos aucto in barbamm cognomento ludaeos vocitari. Quidam regnante Iside exundantem per Aegyptum multitudinem ducibus Hiero-solymo ac luda proximas in terras exoneratam; plerique Aethiopum prolem, quos rege Cepheo metus atque odium mutare sedes perpulerit. Sunt qui tradant Assyrios conve-nas, indigum agrorum populum, parte Aegypti potitos, mox proprias urbes Hebraeasque terras et propiora Syriae

PETA KNJIGA 1. Početkom iste godine Cezar Tit, odabran od oca da pokori Judeju i dok još jedan i drugi bijahu privatne osobe proslavljen u vojničkoj službi, bijaše tada još silniji i na većem glasu, kada se provincije i vojske nadmetahu da mu iskažu naklonost. A i sam se kako bi se vjerovalo da nadmašuje svoj visok položaj - naočit i spreman poka-zivao kao ratnik, Ijubaznim razgovorima pobuđivao rev-nost u službi, a pri utvrđivanju tabora, na maršu, ponaj-više se družio s prostim vojnikom, bez bojazni da bi se time mogla umanjiti čast vojskovođe. Tri su ga legije dočekale u Judeji, peta, deseta i petnaesta - stari Vespazijanov vojnik. Priključio im je dvanaestu iz Sirije i voj-nike dvadesetdruge i treće legije, dovedene iz Aleksan-drije. Pratilo ga je dvadeset savezničkih kohorata, osam konjaničkih ala, kraljevi Agripa i Sohem i pomoćne čete kralja Antioha, kao i jaka četa Arapa, koje je uobičajena mržnja među susjedima učinila smrtnim neprijateljima Judejaca, te mnoštvo onih koje je iz Grada i Italije pri-vukla svakog svoja nada da pridobiju prvaka još uvijek slobodna bilo od čijeg utjecaja. Ušavši s ovim četama u uredenoj povorci u neprijateljsku zemlju, pretražujući sve i pripravan na odlučnu bitku, udari tabor nedaleko Jeru-zalema. 2. No, budući da smo nakanili ispripovjediti posljednji dan glasovita grada, čini se da bi bilo prikladno otkriti i njegove poćetke. Pričaju da su Judejci kao bjegunci s otoka Krete naselili krajnje dijelove Libije u ono vrijeme kad je Saturn, prisiljen od Jupitera, ostavio kraljevsko dostojanstvo. Dokaz se traži u imenu: glasovita je na na Kreti planina Ida, susjedi su Idejce počeli zvati Judejcima tako što su im na barbarski način proširili ime. Neki spo-minju da se sila Ijudi, koja se namnožila za Izidina kra-Ijevanja, pod vodstvom Hijerozolima i Jude raselila po susjednim zemljama rasterećujući na taj način Egipat. Mnogi govore da su potomstvo Etiopljana koje su za kralja Kefeja strah i mržnja natjerali

da promijene bora-vište. Ima ih koji pričaju da su to asirski doseljenici, narod oskudan na njivama, koji je, dokopavši se dijela Egipta, naselio potom njegove vlastite gradove i hebrej-ske zemlje, te bliža mjesta Sirije. Drugi navode da su

coluisse. Clara alii ludaeorum initia: Solymos, carminibus Homeri celebratam gentem, conditae urbi Hierosolyma nomen e suo fecisse. 3. Pturimi auctores consentiunt orta per Aegyptum tabe, quae corpora foedaret, regem Bocchorim addito Hammonis oraculo remedium petentem purgare regnum et id genus hominum ut invisum deis alias in terras ave-here iussum. Sic conquisitum collectumque volgus post-quam vastis locis relictum sit, ceteris per lacrimas torpen-tibus, Moysen, unum exulum, monuisse, ne quam deorum hominumve opem exspectarent utrisque deserti, et sibi-met duce caelesti crederent, primo cuius auxilio praesen-tes miserias pepulissent. Adsensere atque omnium ignari fortuitum iter incipiunt. Sed nihil aeque quam inopia aquae fatigabat, iamque haud procul exitio totis campis procubuerant, cum grex asinorum agrestium e pastu in rupem nemore opacam conscendit. Secutus Moyses coniectura herbidi soli largas aquarum venas aperit. Id levamen, et continuum sex dierum iter emensi septimo pulsis cultoribus obtinuere terras, in quis urbs et templum dicata. 4. Moyses quo sibi in posterum gentem firmaret, novos ritus contrariosque ceteris mortalibus indidit. Profana illic omnia quae apud nos sacra, rursum concessa apud nos sacra, rursum concessa apud illos quae nobis incesta. Effi-giem animalis, quo monstrante errorem sitimque depule-rant, penetrali sacravere, caeso ariete velut in contume-liam Hammonis; bos quoque immolatur, quia Aegyptii Apin colunt. Sue abstinent memoria cladis, quod ipsos scabies quondam turpaverat, cui id animal obnoxium. Longam olim famem crebris adhuc ieiuniis fatentur, et raptarum frugum argumentum panis ludaicus nullo fer-mento detinetur. Septimo die otium placuisse ferunt, quia is finem laborum tulerit; dein blandiente inertia septimum quoque annum ignaviae datum. Alii honorem eum Saturno haberi, seu principia religionis tradentibus Idaeis, quos cum Saturno pulsos et conditores gentis acepimus, seu quod e septem sideribus, quis mortales reguntur, altissimo orbe et praecipua potentia stella Saturni feratur; ac

počeci Judejaca slavni: da su Solimci, narod proslavljen Homerovim pjesmama, nadjenuli ime novoosnovanom gradu Jeruzalemu prema svome imenu. 3. Najviše se pisaca slaže u tvrdnji kako je, budući da se u Egiptu bila pojavila kuga koja

je nagrđivala tijela, kralju Bokhoridu, pošto se obratio Hamonovu proročištu tražeći pomoć, naloženo da očisti kraljevstvo i ovaj Ijud-ski rod kao mrzak bogovima protjera u druge zemlje. Pošto je tako sabrana i okupljena svjetina ostavljena na pustim mjestima, dok su ostali obamirali od suza, Moj-sije, jedan od prognanika, pozvao ih je neka ne očekuju kakvu pomoć od Ijudi ili bogova, napusteni od jednih i drugih. i neka se pouzdaju u njega kao u nebeskog vodu kojega će prvom pomoći odagnati sadašnje nevolje. Pri-stadoše i, ne znajući ni za što, započnu put na sreću. No ništa ih nije mučilo toliko koliko nedostatak vode i već su bili blizu propasti i popadali po čitavim poljima kadli se krdo divljih magaraca s paše pope na hrid sjenovitu od šume; Mojsije pođe za njima naslućujući vlažno tlo i otkrije obilne izvore vode. Okrijepivši se i prevalivši potom put od šest dana bez odmora, sedmoga dana istje-raše stanovnike i zaposjedoše zemlje u kojima je sagrađen grad i posvećen hram. 4. Da bi i ubuduće osigurao za sebe narod, Mojsije uvede nove vjerske propise, različite od onih kod ostalih smrtnika. Nesveto je njima sve što je kod nas sveto: nasu-prot tome, dopušteno je kod njih što je nama nečisto. Kip životinje, čijom su pomoću uklonili lutanje i žeđ, pošto-vali su kao svetinju u unutrašnjem svetištu, pri čemu su klali ovna, kao da bi se time htjeli narugati Hamonu. Žrtvuju i govedo, jer Egipćani obožavaju Apisa. Uzdrža-vaju se od svinjskog mesa, jer ih je nekoć nagrdila šuga kojoj je kriva ova životinja. Nekadašnje dugotrajno gla-dovanje ispovijedaju još uvijek čestim postovima, a kao dokaz za na brzinu sakupljene usjeve judejski se kruh pri-prema bez ikakva kvasca. Pričaju da se sedmog dana treba odmarati, jer on je donio kraj mukama, a kako im je kasnije omiljela lijenost, i sedma je godina određena za besposličenje. Drugi pripovijedaju da je ta ppčast nami-jenjena Saturnu, bilo da su im osnove vjerovanja predali Idejci, za koje smo čuli da su bili prognani sa Saturnom i postah osnivači naroda, bilo da se od sedam zvijezda, kojima se upravljaju smrtnici, najvišim krugom i s osobi-

pleraque caelestium vi(a)m suam et cursus septenos per numeros commeare. 5. Hi ritus quoquo modo inducti antiquitate defendun-tur: cetera instituta, sinistra foeda, pravitate valuere. Nam pessimus quisque spretis religionibus patriis tributa et stipes illuc (con)gerebant, unde auctae ludaeorum res, et quia apud ipsos fides obstinata, misericordia in promptu, sed adversus omnes alios hostile odium. Separati epulis, discreti cubilibus, proiectissima ad libidinem gens, alie-narum concubitu abstinent; inter se nihil inlicitum. Cir-cumcidere genitalia instituere, ut diversitate noscantur. Transgressi in morem eorum idem usurpant, nec quid-quam prius imbuuntur quam contemnere deos, Exuere patriam, parentes liberos fratres vilia habere. Augendae tamen multitudini consulitur; nam et necare quemquam ex agnatis nefas, animosque proelio aut suppliciis pe-remptorum aeternos putant: hinc generandi amor et moriendi contemptus. Corpora condere quam cremare e more Aegyptio, eademque cura et de infernis persuasio, caelestium contra. Aegyptii pleraque animalia effigiesque compositas venerantur, ludaei mente sola unurnque numen itellegunt: profanos, qui deum imgines mortalibus materiis in species hominum effingant; summum illud et aetemum neque imitabile neque interiturum. Igitur nulla simulacra urbibus suis, nedum. templis s{ist)unt; non regi-bus haec adulatio, non Caesaribus honor. Sed quia sacer-dotes eorum tibia tympanisque concinebant, hedera vin-ciebantur vitisque aurea (in) templo reperta. Liberum patrem

coli, domitorem Orientis, quidam arbitrati sunt, nequaquam conruentibus institutis: quippe Liber festos laetosque ritus posuit, ludaeorum mos absurdus sordi-dusque.

6. Terra finesque, qua ad Orientem vergunt, Arabia terminantur; a meridie Aegyptus obiacet, ab occasu Phoe-nices et mare; septemtrionem e latere Syriae longe pro-spectant. Corpora hominum salubria et ferentia laborum. Rari imbres, uber solum, fruges nostrum ad morem prae-terque eas balsamum et palmae. Palmetis proceritas et

tim utjecajem kreće Saturnova zvijezda, a i većina nebe-skih tijela svoju stazu i putanju prevaljuje kroz broj sedam. 5. Ovi vjerski propisi, bilo kako da su uvedeni, prav-daju se drevnošću; ostale uredbe, izopačene i odvratne, stekoše valjanost zahvaljujući njihovoj opakosti: jer, oni najpokvareniji, odbacivši pradjedovsku vjeru, zgrtahu onamo daće i priloge, te odatle poraste judejska moć, a i stoga što je u njih vjera nepokolebiva, što su uvijek spremni na milosrđe, dok prema svima ostalima gaje neprijateljsku mržnju. Odvojeni su kod objeda, posebno spavaju; iako pripadaju narodu vrlo sklonu bludu, suzdr-žavaju se od Ijubakanja sa strankinjama; međusobno im ništa nije nedopušteno. Uvedoše obrezivanje spolovila da bi se prepoznavali po toj razlici. Oni koji su prešli na nji-hov način života rade isto, i ničemu se prije ne uče negoli preziranju bogova, odricanju od domovine i poptunom zanemarivanju roditelja, djece, braće. Brinu se ipak za porast stanovništva: grijeh je naime ubiti bilo koga od potomstva i smatraju da su duše ubijenih u bitki ili smak-nutih smrtnom kaznom vječne; odatle Ijubav prema rađa-nju i prezir prema umiranju. Po egipatskom običaju tijela radrje pokapaju negoli spaljuju, a ista im je briga i vjero-vanje o podzemnom svijetu, suprotna o nebeskom. Egip-ćani obožavaju većinu životinja praveći im kipove, Judejci predočuju sebi jedno božanstvo, i to samo u duhu; bez-božnici da su oni koji izrađuju kipove bogova u zemnoj tvari i u Ijudskom obličju. Ono da je vrhovno i vječno, takvo da se ne može oponašati i nepropadljivo. Stoga nikakve slike ne postavljaju u svojim gradovima, a kamoli u hramovima. Nema tog ulagivanja ni prema kraljevima, nema počasti prema carevima. No, budući da su njihovi svećenici pjevali uz svirale i timpane, ovjenčavali se bršljanom, a zlatna je loza bila otkrivena u hramu, neki su držali da se časti otac Liber, pokoritelj Istoka, iako se s time nipošto nisu slagale vjerske uredbe: ta, Liber je postavio vedre i svečane obrede, običaj Judejaca neuku-san je i prost. 6. Zemlja i krajevi, koji se pružaju prema istoku, međe s Arabijom, s juga im leži Egipat, sa zapada Feničani i more; sa strane Sirije pogled puca daleko na sjever. Tijela su Ijudi zdrava i dobro podnose napore. Rijetke su kiše, izdašno tlo, plodovi kao i kod nas, a osim njih balzam i

decor, balsamum modica arbor; ut quisque ramus intumuit, si vim ferri adhibeas, pavent venae; fragmine lapidis aut testa aperiuntur; umor in usu medentium est. Praecipuum montium Libanum erigit, mirum dictu tantos inter ardores opacum fidumquć nivibus; idem amnem lor-danen alit funditque. Nec lordanes pelago accipitur, sed unum atque alterum lacum integer perfluit, tertio retine-tur. Lacus immenso ambitu, specie maris, sapore corrup-tior, gravitate odoris accolis pestifer, neque vento impel-litur neque pisces aut suetas aquis volucres patitur. Inertes undae superiacta ut solido ferunt; periti imperitique nandi perinde attolluntur. Certo anni tempore bitumen egerit, cuius legendi usum, ut ceteras artes, experientia docuit. Ater suapte natura liquor et sparso aceto concretus in-natat; hunc manu captum, quibus ea cura, in summa navis trahunt; inde nullo iuvante influit oneratque, donec abscindas. Nec abscindere aere ferrove possis: fugit cruo-rem vestemque infectam sanguine, quo feminae per men-ses exsolvuntur. Sic veteres auctores, sed gnari locorum tradunt undantes bitumine moles pelli manuque trahi ad litus, mox, ubi vapore terrae, vi solis inaruertint, securi-bus cuneisque ut trabes aut saxa discindi.

7. Haud procul inde campi, quos ferunt olim uberes magnisque urbibus habitatos fulminum iactu arsisse; et manere vestigia terramque ipsam specie torridam vim frugiferam perdidisse. Nam cuncta sponte edita aut manu sata, sive herba tenus aut flore seu solidam in speciem adolevere, atra et inania velut in cinerem vanescunt. Ego sicut inclutas quondam urbes igne caelesti flagrasse con-cesserim, ita halitu lacus infici terram, conrumpi super-fusum spiritum, eoque fetus segetum et autumni putres-cere reor solo caeloque iuxta gravi. Et Belius amnis ludaico mari inlabitur, circa cuius os lectae harenae admixto nitro in vitrum excocuntur. Modicum id litus et egerentibus inexhaustum.

palme. Paomici vitki i dražesni, balzam skromno stablo. Kako koja grana nabrekne, ako je zarežeš nožem, tako se smežuraju žile. Otvaraju se komadom kamena ili crijepa; tekućinom se koriste liječnici. Kao osobitost među plani-nama izdiže se Liban, upravo je čudesno reći, u tako vru-ćem podneblju šumovit i pokriven vječitim snijegom. On hrani i rađa rijeku Jordan, a Jordan se ne ulijeva u more, nego protječe preko jednog i drugog jezera neoslabljen; treće ga zadržava. Jezero je neizmjerna opsega, poput mora, prilično loša okusa zbog nezdrava mirisa pogubno za okolno stanovništvo; ne uzbibava ga vjetar i ne pod-nosi ribe ili ptice navikle na vodu. Nepomične vode sve što se baci na njih nose kao na tvrdoj zemlji. Vješti i ne-vješti plivanju jednako se održavaju na površini. U odre-đeno doba

godine izbacuje paklinu, koje je vještinu skup-Ijanja, kao i ostala umijeća, naučilo iskustvo. Po svojoj prirodi crna se tekućina, kad se poprska octom, zgusne i pliva na vodi. Oni kojima je to posao hvataju je rukom i vuku na palubu broda. Potom bez ičije pomoći teče i ispunjava palubu, dok je ne presiječeš. 1 ne možeš je presjeći mjedi ili željezom: uzmiče pred krvlju i odjećom omašćenom krvlju koje se žene oslobađaju svakoga mje-seca. Tako stari pisci. No poznavaoci onih krajeva pričaju da se plivajuće hrpe pakline potiskuju i rukom vuku k obali, zatim, kad se od toplog isparavanja zemlje i od siline sunca osuše, da se cijepaju sjekirama i klinovima poput balvana ili stijena. 7. Nedaleko su odatle polja za koja pričaju da su nekoć bila plodna i naseljena velikim gradovima, a da su izgor-jela pod udarom munja, i još postoje tragovi, jer je zem-Ija sama, vidljivo spržena, izgubila plodonosnu snagu. Sve što se naime samo po sebi rodilo ili je rukom zasijano ili se razvilo samo do stabljike ili cvijeta ili u čvrstu pojavu, opaljeno i šturo nestaje u prah. Dopustio bih doduše da su slavni nekoć gradovi izgorjeli u nebeskom ognju, ali mislim da isparavanje jezera okružuje zemlju, kvari uzduh iznad nje i da zbog toga trunu plodovi jesenjih njiva, što je, uz tlo, i podneblje jedanko nezdravo. Rijeka se pak Belij ulijeva u Judejsko more; oko njezina se ušća skuplja pijesak koji se miješa sa sodom i topi u staklo. Taj je žal osrednje veličine i, mada ga odvoze, on ostaje neiscrpiv.

8. Magna pars ludaeae vicis dispergitur; habent et oppida; Hierosolyma genti caput. Illic immensae opulen-tiae templum, et primis munimentis urbs, dein (re)gia, templum intimis clausum. Ad fores tantum ludaeo aditus, limine praeter sacerdotes arcebantur. Dum Assyrios penes Medosque et Persas Oriens fuit, despectissima pars servientium: postquam Macedones praepolluere, rex Antiochus demere superstitionem et mores Graecorum dare adnisus, quo minus taeterrimam gentem in melius mutaret, Parthorum bello prohibitus est; nam ea tempes-tate Arsaces desciverat. Tum ludaei Macedonibus invali-dis, Parthis nondum adultis (et Romani procul erant), si
Antonii nepte m matrimonium accepta, ut eiusdem Antonii Felix progener, Claudius nepos esset.

8. Velik je dio Judeje posut selima. Imaju i gradova. Jeruzalem je glavni grad tog naroda. Tu je hram neopi-sive krasote, iza prvih je utvrda grad, zatim kraljevski dvor; hram je zatvoren unutarnjim utvrdama, Pristup k vratima imaju samo Judejci, no preko praga smjeli su samo svećenici. Dok je Istok bio u vlasti Asiraca, Međana i Perzijanaca, bijahu najprezreniji dio podjarmljenika. Pošto su Makedonci postali vrlo moćni, kralj se Antioh trudio da suzbije praznovjerje i uvede grčke obicaje ne bi li omražen narod učinio čestitijim, no spriječio ga je rat s Partima. U ono se naime vrijeme Arzak bio odmetnuo. Tada su Judejci - budući da su Makedonci bili nemoćni, Parti još nedovoljno ojačali (a Rimljani bijahu daleko) -sami sebi postavili kraljeve koji su, pošto ih je prevrtljiva svjetina istjerala, oružjem povratili vlast i - osmjelivši se na progone građana, razaranje gradova, ubojstva braće, žena, roditelja i druga djela uobičajena za kraljeve -podupirali praznovjerje, jer se svećenička čast uzimala kao potpora moći. 9. Od Rimljana prvi je Gnej Pompej pokorio Judejce i po pravu pobjede ušao u hram: od toga se vremena pro-širio glas da unutra nema nikakva božjeg lika, da je sje-dište prazno, a otajstvo pusto. Zidovi su Jeruzalema poru-šeni, svetište je ostalo. Kasnije, u vrijeme građanskog rata kod nas, pošto su provincije prešle pod upravu Marka Antonija, Judeje se domogao partski kralj Pakor, no ubio ga je Publije Ventidije i Parti su potisnuti preko Eufrata; Judejce je savladao Gaj Sozije. Kraljevstvo, koje je Antonije prepustio Herodu, uvećao je pobjednik August. Poslije Herodove smrti, ne čekajući Cezara, neki je Simon prisvojio kraljevsko ime. Kaznio ga je Kvintilije Var dok je upravljao Sirijom, i uspregnutim narodom po-dijeljenim na troje vladali su otad sinovi Herodovi. Pod Tiberijem mir. Kad je potom Gaj Cezar zapovjedio da u hram smjeste njegov lik, radije pograbiše oružje; smrt je Cezarova prekinula ustanak. Pošto su kraljevi bili pomrli ili im je ograničen posjed, Klaudije je provinciju Judeju predao rimskim vitezovima ili oslobođenicima od kojih je Antonije Feliks, vođen ropskom ćudi, svom okrutnošću i samovoljom vršio kraljevsko pravo, uzevši za ženu Dru-zilu, unuku Kleopatre i Antonija, da istom Antoniju Feliks bude unukin muž, a Klaudije unuk.

10. Duravit tamen patientia ludaeis usque ad Gessium Florum procuratorem: sub eo bellum ortum. Et compri-mere coeptantem Cestium Gallum Syriae legatum varia proelia ac saepius adversa excepere. Qui ubi fato aut taedio occidit, missu Neronis Vespasianus fortuna fama-que et egregiis ministris intra duas aestates cuncta cam-porum omnesque

praeter Hierosolyma urbes victore exer-citu tenebat. Proximus annus civili bello intentus quantum ad ludaeos per otium transiit. Pace per Italiam parta et externae curae rediere: augebat iras, quod soli ludaei non cessissent; simul manere apud exercitus Titum ad omnes principatus novi eventus casusve utile videbatur. 11. Igitur castris, uti diximus, ante moenia Hierosoly-morum positis instructas legiones ostentavit: ludaei sub ipsos muros struxere aciem, rebus secundis longius ausuri et, si pellerentur, parato perfugio. Misus in eos eques cum expeditis cohortibus ambigue certavit; mox cessere hostes et sequentibus diebus crebra pro portis proelia serebant, donec assiduis damnis intra moenia pellerentur. Romani ad obpugnandum versi; neque enim dignum videbatur famem hostium opperiri, poscebantque pericula, pars vir-tute, multi ferocia et cupidine praemiorum. Ipsi Tito Roma et opes voluptatesque ante oculos, ac ni statim Hie-rosolyma conciderent, morari videbantur. Sed urbem arduam situ opera molesque firmaverant, quis vel plana satis munirentur. Nam duos colles in immensum editos claudebant muri per artem obliqui aut introrsus sinuati, ut latera obpugnantium ad ictus patescerent; extrema rupis abrupta, et turres, ubi mons iuvisset, in sexagenos pedes, inter devexa in centenos vicenosque attollebantur mira specie ac procul intuentibus pares. Alia intus moenia regiae circumiecta, conspicuoque fastigio turris Antonia, in honorem M. Antonii ab Herode appellata.

12. Templum in modum arcis propriique muri, labore et opere ante alios; ipsae porticus, quis templum ambiba-tur, egregium propugnaculum. Fons perennis aquae, cavati sub terra mo'ntes et piscinae cisternaeque servandis imbribus. Providerant conditores ex diversitate morum

10. Pokornost je Judejaca ipak potrajala do prokura-tora Gesija Flora. Pod njim nastade rat. A kad ga je pokušao zaustaviti, Cestija su Gala snašle različite bitke, i to češće nepovoljne. Kad je on umro, po usudu ili od zasićenosti životom, po Neronovu nalogu Vespazijan je, zahvaljujući sreći i dobru glasu i izvrsnim pomoćnicima, za dva Ijeta zaposjeo pobjedničkom vojskom sve krajeve i sve gradove osim Jeruzalema. Slijedeća je godina zbog građanskog rata, glede Judejaca, protekla u dokolici. Kad je u Italiji nastao mir, vratile su se i vanjske brige. Uve-ćavalo je srdžbu što se jedino Judejci nisu bili pokorili. Istovremeno činilo se korisnim za sve uspjehe ili nevolje nove vlasti da Tit ostane kod vojski. 11. Postavivši dakle tabor, kako rekosmo, pred zidine Jeruzalema, pokaza se s legijama svrstanima za bitku. Judejci urediše bojni red ispod samih zidova s namjerom da pođu dalje, ako ih posluži sreća, i osiguravši uzmak, budu li potisnuti. Konjanik s lako naoružanim kohortama, poslan protiv njih, održa neodlučnu bitku. Potom se neprijatelji povukoše, te slijedećih dana pred gradskim vratima zametahu bitke dok ne bijahu zbog stalnih gubi-taka potisnuti unutar zidina. Rimljani se spremiše za napad. Nije se naime smatralo dostojnim čekati na glad neprijatelja, te iskahu opasnosti, dio njih iz hrabrosti, mnogi iz neobuzdanosti i želje za nagradama. Samomu Titu pred očima bijahu Rim i bogatstvo i naslade, te mu se činilo da kasni ako Jeruzalem smjesta ne padne. No grad,

smješten na strmini, čuvale su čvrste zidine kojima su bila osobito učvršćena ravna mjesta. Dva su naime bre-žuljka, silno uzdignuta, zatvarali zidovi, umjetno zakriv-Ijeni ili prema unutra uvijeni da izlože udarcima bokove napadača. Krajnji dijelovi hridi okomito su se rušili, a uz to su se dizale i kule tamo gdje je bio brijeg - u visinu od šezdeset, kod strmeni - od stotinu i dvadeset stopa, cudesna izgleda i, pri motrenju izdaleka, jedanko visoke. Druge, unutrasnje zidine, opasavale su kraljevski dvor, a ona s vidljivim kruništem bila je »Kula Antonija«, koju je tako nazvao Herod u čast Marka Antonija. 12. Hram u obliku tvrdave i njegovi zidovi nadilazili su ostale pomnom izvedbom: sami trijemovi; kojima je bio okružen hram, bijahu izvrstan zaklon; izvor nepresušne vode, pod zemljom izdubeni hodnici i bazeni i nakapnice za čuvanje kišnice. Predvidjeli su utemeljitelji iz suprot-

crebra bella: inde cuncta adversus quamvis longum obsi-dium. Et a Pompeio expugnatis metus atque usus plera-que monstravere. Atque per avaritiam Claudianorum temporum empto iure muniendi struxere muros in pace tamquam ad bellum, magna conluvie et ceterarum urbium clade aucti; nam pervicacissimus quisque illuc perfugerat, eoque seditiosius agebant. Tres duces, totidem exercitus: extrema et latissima moenium Simo, mediam urbem loan-nes [quem et Bargioram vocabant], templum Eleazarus firmaverat. Multitudine et armis loannes ac Simo, Eleazarus loco pollebat; sed proelia dolus incendia inter ipsos, et magna vis frumenti ambusta. Mox loannes, missis per speciem sacrificandi qui Eleazarum manumque eius obtruncarent, templo potitur. Ita in duas factiones civitas discessit, donec propinquantibus Romanis bellum externum concordiam pareret. 13. Evenerant prodigia, quae neque hostiis neque votis piare fas habet gens superstitioni obnoxia, religionibus adversa. Visae per caelum concurrere acies, rutilantia arma et subito nubium igne conlucere templum. Apertae repente delubri fores et audita maior humana vox, exce-dere deos; simul ingens motus excedentium. Quae pauci in metum trahebant: pluribus persuasio inerat antiquis sacerdotum litteris contineri, eo ipso tempore fore ut valesceret Oriens profectique ludaea rerum potirentur. Quae ambages Vespasianum ac titum praedixerat, sed volgus more humanae cupidinis sibi tantam fatorum alti-tudinem interpretati ne adversis quidem ad vera mutaban-tur. Multitudinem obsessorum omnis aetatis, virile ac muliebre secus, sexcenta milia fuisse accepimus: arma cunctis, qui ferre possent, et plures quam pro numero audebant. Obstinatio viris feminisque par ac si transferre sedes cogerentur, maior vitae metus quam mortis. Hanc adversus urbem gentemque Caesar Titus, quando impetus et subita belli locus abnueret, aggeribus vineisque certare statuit: dividuntur legionibus munia, et quies proeliorum fuit, donec cuncta expugnandis urbibus reperta apud vete-res aut novis ingeniis (inventa) struerentur.

nosti običaja česte ratove: stoga su sve pripremili za ma kako dugu opsadu, a kad su bili nadvladani od Pompeja, strah ih je i iskustvo mnogo čemu naučilo. 1 tako, zahva-Ijujući gramzljivosti klaudijevskih vremena, kupiše pravo gradenja tvrđava, te podigoše zidove u miru kao da pred-stoji rat, osnaženi velikim Ijudskim talogom i porazom ostalih gradova. Oni najdrzovitiji bili su naime prebjegli onamo, te su tu živjeli još buntovnije. Tri vođe, isto toliko vojski; krajnje i najšire zidine učvrstio je Simon, sredinu grada Ivan (kojeg nazivahu Bargiorom), hram Eleazar. Mnoštvom i oružanom silom bijahu nadmoćni Ivan i Simon, položajem Eleazar. No, bitke, prijevara, požari među samima njima - i velika je sila žita spaljena. Uskoro se Ivan, poslavši neke pod izlikom prinošenja žrtve da posijeku Eleazara i njegovu četu, dokopa hrama. Tako se građanstvo raziđe u dvije stranke, dok uz pribli-žavanje Rimljana vanjski rat ne porodi slogu. 13. Pojavila su se kobna znamenja u kojima narod -podložan praznovjerju, protivan pobožnosti - ne gleda svetu dužnost da ih okaje ni žrtvama ni zavjetima. Viđene su vojske kako se sukobljavaju na nebesima, krvavo oružje i hram kako se sjaji u iznenadnom ognju s oblaka. Otvoriše se nenadano vrata hrama i ču se glas snažniji od Ijudskog: da izlaze bogovi. Istovremeno nasta veliko kre-tanje k izlazu iz grada. Malo je njih u tome vidjelo kobni predznak; većina je bila uvjerena da u starim svećeničkim spisima stoji kako će upravo u to vrijeme osiliti Istok, te će se oni koji su krenuli iz Judeje domoći vrhovne vlasti. Ta je zagonetka bila proročanstvo o Vespazijanu i Titu, no svjetina je, u uobičajenoj Ijudskoj žudnji, toliku nedo-kučivost božanskih odluka protumačila sebi u korist i, usprkos nesrećama, nije se dala obratiti k istini. Sazna-dosmo da je mnoštva opsjednutih, svake dobi, muških i ženskih bez razlike, bilo šest stotina tisuća. Oružje su imali svi koji ga mogahu nositi, te je spremnih na borbu bilo više negoli se očekivalo s obzirom na broj. Jednaka tvrdokornost u muževa i žena i, budu li prisiljeni na pre-seljenje, veći strah od života negoli od smrti. Protiv takva grada i naroda, budući da položaj nije omogućavao navale i ratnih iznenađenja, Cezar Tit odluči ratovati nasipima i zaštitnim krovovima: podijeljene su dužnosti između legija i nastupi zatišje dok se ne prirede sva sredstva za osvajanje gradova otkrivena od starih ili dosjetljivošću suvremenika.

14. At Civilis post malam in Treveris pugnam reparato per Germaniam exercitu apud vetera castra consedit, tutus loco, et ut memoria prosperarum illic rerum auge-scerent barbarorum animi. Secutus est eodem Cerialis, duplicatis copiis adventu secundae et sextae et quartae decimae legionum; cohortesque et alae iam pridem acci-tae post victoriam properaverant. Neuter ducum cunc-tator, sed arcebat latitudo camporum suopte ingenio umentium; addiderat Civilis obliquam in Rhenum molem, cuius obiectu revolutus amnis adiacentibus superfundere-tur. Ea loci forma, incertis vadis subdola et nobis adversa: quippe miles Romanus armis gravis et nandi pavidus, Germanos fluminibus suetos levitas armorum et proceritas corporum attollit. 15. Igitur lacessentibus Batavis ferocissimo cuique nostrorum coeptum certamen;

deinde orta trepidatio, cum praealtis paludibus arma equi haurirentur. Germani notis vadis persultabant, omissa plerumque fronte latera ac terga circumvenientes. Neque ut in pedestri acie commi-nus certabatur, sed tamquam navali pugna vagi inter undas aut, si quid stabile occurrebat, totis illuc corporibus nitentes, volnerati cum integris, periti nandi cum ignaris in mutuam perniciem implicabantur. Minor tamen quam pro tumultu caedes, quia non ausi egredi paludem Ger-mani in castra rediere. Eius proelii eventus utrumque ducem diversis animi motibus ad maturandum summae rei discrimen erexit: Civilis instare fortunae, Cerialis abolere ignominiam; Germani prosperis feroces, Romanos pudor excitaverat. Nox apud barbaros cantu aut clamore, nostris per iram et minas acta. 16. Postera luce Cerialis equite et auxiliariis cohortibus frontem explet, in secunda acie legiones locatae; dux sibi delectos retinuerat ad improvisa. Civilis haud porrecto agmine, sed cuneis adstitit: Batavi Cugernique in dextro, laeva ac propiora flumini Transrhenani tenuere. Exhor-tatio ducum non more contionis apud universos, sed ut quosque suorum advehebantur. Cerialis veterem Romani nominis gloriam, antiquas recentesque victorias; ut perfi-

14. Civil je, međutim, poslije nesretne bitke u trever-skom kraju popunio vojsku po Germaniji i utaborio se kod Starog tabora, zaštićen položajem i s namjerom da uspomenom na tamosnje uspjesne pothvate ohrabri bar-bare. Onamo ga je pratio i Cerijal - udvostručenih snaga po dolasku druge, šeste i četrnaeste legije - a kohorte i ale, pozvane već od ranije, požurile su nakon pobjede. Ni jedan ni drugi vojskovođa ne bijahu oklijevali, no odva-jala su ih široka polja koja po prirodi svojoj bijahu-vlažna. Civil je bio podigao nasip položen u Rajnu da bi njime zagatio rijeku i tako preplavio okoliš. Takva je bila priroda nrjesta, varljiva zbog nepouzdanih plićaka i za nas nepovoljna. Ta rimski je vojnik težak od oružja i plaši se plivanja; Germane, navikle na rijeke, lakoća oružja i vit-kost tijela drži na vodi. 15. Na izazove, dakle, Batavaca oni najratoborniji od naših započeše bitku. Zatim nastade silna uzrujanost, jer su u predubokim močvarama stali tonuti oruž^e i konji. Germani su gazili preko poznatih im plićaka, ponajviše se klonili čela, opkoljavajući bokove i leđa. 1 borba se nije vodila izbliza kao u pješačkoj bojnoj vrsti, nego su kao u morskoj bici, rastrkani po vodi ili nastojeći svom snagom doprijeti onamo gdje bi se našlo čvrsta tla, izranjeni s nepovrijeđenima, vješti plivanju s neplivačima upadali-u naizmjeničnu propast. Pokolj bijaše ipak manji nego što se očekivalo s obzirom na bučan metež, jer se Germani, ne usudivši se izaći iz močvare, povratiše u tabor. Ishod tog sukoba jednog je i drugog vojskovođu iz različitih pobuda obodrio da pospješe odlucnu bitku. Civil je kušao ići za srećom, Cerijal sprati Ijagu; Germani bijahu obi-jesni zbog uspjeha, Rimljane je poticao sram. Noć je kod barbara protekla u pjesmi ili vici, našima u bijesu i pri-jetnjama. 16. Drugog dana Cerijal pojača celo konjaništvom i pomoćnim kohortama; u drugu bojnu vrstu smještene su legije. Vojskovođa zadrži sebi odabrane vojnike za moguća iznenađenja. Civil se ne postavi u razvucenoj vrsti nego u klinovima. Batavci i

Kugernjani na desnoj strani; lijevu, bližu rijeci, držali su Prekorajnci. Vojsko-vođe nisu sokolili svoje Ijude obraćajući se svima, kao u vojničkoj skupštini, nego kako bi kojeni od svojih doja-hali. Cerijal je spominjao drevnu slavu rimskog imena, stare i nedavne pobjede; kako im je potrebnija osveta

dum ignavum victum hostem in aeternum exciderent, ultione magis quam proelio opus esse. Pauciores nuper cum pluribus certasse, ac tamen fusos Germanos, quod roboris fuerit; superesse qui fugam animis, qui volnera tergo ferant. Proprios inde stimulos legionibus admove-bat, domitores Britanniae quartadecumanos appellans; principem Galbam sextae legionis auctoritate factum; illa primum acie secundanos nova signa novamque aquilam dicaturos. Hinc praevectus ad Germanicum exercitum manus tendebat, ut suam ripam, sua castra sanguine hostium recuperarent. Alacrior omnium clamor, quis vel ex longa pace proelii cupido vel fessis bello pacis amor, praemiaque et quies in posterum sperabatur. 17. Nec Civilis silentem struxit aciem, locum pugnae testem virtutis ciens: stare Germanos Batavosque super vestigia gloriae, cineres ossaque legionum calcantes. Quocumque oculos Romanus intenderet, captivitatem cladem-que et dira omnia obversari. Ne terrerentur vario Trever-ici proelii eventu: suam illic victoriam Germanis obsti-tisse, dum omissis telis praeda manus impediunt: sed cuncta inox prospera et hosti contraria evenisse. Quae provideri astu ducis oportuerit, provisa, campos madentes et ipsis gnaros, paludes hostibus noxias. Rhenum et Ger-maniae deos in adspectu; quorum numine capesserent pugnam, coniugum parentum patriae memores: illum diem aut gloriosissimum inter maiores aut ignominiosum apud posteros fore. Ubi sono armorum tripudiisque (ita illis mos) adprobata sunt dicta, saxis glandibusque et cete-ris missilibus proelium incipitur, neque nostro milite palu-dem ingrediente et Germanis, ut elicerent, lacessentibus. 18. Absumptis quae iaciuntur et ardescente pugna pro-cursum ab hoste infestius: imensis corporibus et prae-longis hastis fluitantem labantemque militem eminus fodiebant; simul e mole, quam eductam in Rhenum ret-tulimus, Bructerorum cuneus transnatavit. Turbata ibi res, et pellebatur sociarum cohortium acies, cum legiones pugnam excipiunt suppressaque hostium ferocia proelium aequatur. Inter quae perfuga Batavus adiit Cerialem,

negoli bitka da unište nevjerna, strašljiva i poražena neprijatelja zauvijek. »Nedavno su se malobrojni sukobili s mnogobrojnijima, i ipak su razbijeni Germani koji su činili jezgru vojske; preživjeli su oni koji u srcu nose strah, na leđima rane.« Potom posizaše za posebnim poti-cajima pojedinim legijama: nazivajući vojnike četrnaeste legije

pokoriteljima Britanije, govoreći da je na pobudu šeste legije Galba postao vladar, da će u ovoj bici prvi put vojnici druge legije posvetiti nove bojne znakove i novog orla. Projahavši mimo, uzdizaše ruke prema germanskoj vojsci da povrate svoju obalu, svoj tabor u krvi neprija-telja. Svi stadoše življe klicati, i oni koji su zbog dugo-trajna mira žudjeli za bitkom i oni koji su se umorni od rata zaželjeli mira; nagrade i dokolicu očekivahu kasnije. 17. Ni Civil nije uredio bojni red u tišini, dozivajući mjesto bitke za svjedoka hrabrosti: » Germani i Batavci stoje nad tragovima slave, gazeći po prahu i kostima legija; kamo god Rimljanin uperi pogled, pred očima mu lebde sužanjstvo, poraz i same strahote. Neka se ne plaše zbog varljiva ishoda treverske bitke. Njihova je tamošnja pobjeda stala na put Germanima, dok su im, nakon pre-kida bitke, ruke bile vezane skupljanjem plijena, no sve je uskoro ispalo za njih sretno, a nepovoljno za neprija-telja. Ono sto je trebalo da se predvidi varkom vojsko-vođe, predvideno je: vlažna polja njima poznata i moč-vare pogubne neprijateljima. Neka imaju u vidu Rajnu i bogove Germanije, pod zaštitom kojih neka zapodjenu bitku misleći na žene, roditelje, domovinu; ovaj će dan biti ili najslavniji među slavnim danima predaka ili sra-motan kod potomaka.a Čim su zaveketom oružja i junačkim plesom (takav im je običaj) odobrili rečeno, započe bitka kamenjem, olovnim zrnima i ostalim strelji-vom; no nas vojnik nije stupao u močvaru, a Germani su izazivali ne bi li ga domamili. 18. Kad je potrošeno ono što se baca i kad je usplamt-jela bitka, neprijatelj nasrnu još ogorčenije. Zahvaljujući neizmjernoj tjelesnoj snazi i vrlo dugim kopljima, izda-leka stadoše probadati vojnika koji ]e plivao i posrtao u vodi. Istovremeno s nasipa, za koji rekosmo da je bio podignut u Rajni, prepliva klinasti bojni red Bruktera. Tu nastade pometnja, bojni red savezničkih kohorata stade uzmicati, no, kad legije prihvatiše bitku, prigušena je drzovitost neprijatelja i bitka se izjednači. Za to vrijeme

terga hostium promittens, si extremo paludis eques mitte-retur: solidum illa et Cugernos, quibus custodia obvenis-set, parunT intentos. Duae alae cum perfuga missae incauto hosti circumfunduntur. Quod ubi clamore cogni-tum, legiones a fronte incubuere, pulsique Germani Rhenum fuga petebant. Debellatum eo die foret, si Romana classis sequi maturasset; ne eques quidem insti-tit, repente fusis imbribus et propinqua nocte. 19. Postera die quartadecima legio in superiorem pro-vinciam Gallo Annio missa; Cerialis exercitum decuma ex Hispania legio supplevit: Civili Chaucorum auxilia venere. Non tamen ausus oppidum Batavorum armis tueri, raptis quae ferri poterant, ceteris iniecto igni, in insulam conces-sit, gnarus deesse naves efficiendo ponti neque exercitum Romanum aliter transmissurum. Quin et diruit molem a Druso Germanico factam Rhenumque prono alveo in Galliam ruentem, disiectis quae morabantur, effudit. Sic velut abacto amne tenuis alveus insulam inter Germanos-que conti nentium terrarum speciem fecerat. Transiere Rhenum Tutor quoque et Classicus et centum tredecim Trevirorum senatores, in quis fuit Alpinius Montanus, quem a Primo Antonio missum in Gallias superius memo-ravimus. Comitabatur eum frater D. Alpinius; simul ceteri miseratione ac donis auxi[ia concibant inter gentes periculorum avidas. 20. Tantumque belli superfuit, ut praesidia cohortiiim alarum legionum uno die Civilis

quadripertito invaserit, decumam legionem Arenaci, secundam Batavoduri, et Grinnes Vadamque, cohortium alarumque castra, ita divi-sis copiis, ut ipse et Verax, sorore eius genitus, Classicus-que ac Tutor suam quisque manum traherent, nec omnia patrandi fiducia, sed multa ausis aliqua in parte fortunam adfore; simul Cerialem neque satis cautum et pluri(bu)s nuntiis huc illuc cursantem posse medio intercipi. Quibus obvenerant castra decumanorum, obpugnationem legionis arduam rati egressum militem et caedendis materiis ope-ratum turbavere, occiso praefecto castrorum et quinque primoribus centurionum paucisque militibus: ceteri se munimentis defendere. Interim Germanorum manus

prebjeg Batavac dođe do Cerijala jamčeći mu obilaženje neprijatelja, ako na rub močvare pošalje konjaništvo: »Tamo je čvrsto tlo, a Kugnernjani, kojima je dopala stražarska služba, nisu baš na oprezu.« Dvije ale poslane s prebjegom opkole neoprezna neprijatelja. Čim se to osjetilo po vici, navališe legije s čela, te potisnuti Ger-mani stadoše bježati k Rajni. Svršio bi se toga dana rat da je rimska flota požurila doći. Ni konjanici se ne dadoše na gonjenje, jer se iznenada izlio dažd, a i noć ]e bila blizu. 19. Slijedećeg je dana četrnaesta legija poslana Galu Aniju u gornju provinciju. Cerijalovu je vojsku dopunila deseta legija iz Hispanije. Civilu dodoše pomoćne čete Haučana; ne usudi se ipak grad Batavaca štititi oružjem, već pograbi ono što se moglo nositi, a ostalo zapali, te se povuče na otok, znajući da nedostaju brodovi za izvedbu mosta i da rimska vojska drugačije neće prijeći: ta razorio je nasip, koji je podigao Druz Germanik i, srušivši ono što ju je zaustavljalo, učinio da se Rajna, koja nagnutim koritom hita prema Galiji, široko razlije. Kad je rijeka tako bila gotovo uklonjena, uski je rukavac između otoka i Germana pružao izgled čvrste zemlje. Rajnu su presli Tutor i Klasik i stotinu trideset treverskih senatora, među kojima je bio Alpinije Montan; njega je Prim Antonije poslao u Galije, kako smo gore spomenuli. Pratio ga je brat Decim Alpinije. Istovremeno su ostali žalostivim obraćanjem i darovima skupljali pomoćne čete među pustolovnim plemenima. 20. Toliko je još preostalo od rata da je Civil u jednom danu napao predstraže kohorata, ala i legija s četiriju strana, desetu legiju u Arenaku i drugu u Batavoduru, te Grine i Vadu, tabore kohorata i ala, podijelivši vojsku tako da su on i Veraks, sin njegove sestre, te Klasik i Tutor, vodili svaki svoju četu, ne pouzdavajući se da će svugdje uspjeti nego vjerujući da će im, ako mnogo toga smjelo poduzmu, na nekoj strani sreća pomoći; uz to da mogu i Cerijala, koji je nedovoljno oprezan i koji zbog mnostva glasnika leti čas ovamo čas onamo, uhvatiti na putu. Oni kojima je dopao tabor vojnika desete legije, smatrajući da je teško napasti legiju, gonili su izašle voj-nike i one zaokupljene sječom drvene građe, ubivši pri tom taborskog prefekta i petoricu primpila, te nekolicinu vojnika. Ostali su se zaštitili utvrdama. U međuvremenu

Batavoduri [in]rumpere inchoatum pontem nitebantur; ambiguum proelium nox diremit. 21. Plus discriminis apud Grinnes Vadamque. Vadam Civilis, Grinnes Classicus obpugnabant; nec sisti poterant interfecto fortissimo quoque, in quis Briganticus praefectus alae ceciderat, quem fidum Romanis et Civili avunculo infensum diximus. Sed ubi Cerialis cum delecta equitum manu subvenit, versa fortuna; praecipites Germani in amnem aguntur. Civilis dum fugientes retentat, agnitus petitusque telis relicto equo transnatavit; idem Veraci effugium: Tutorem Classicumque adpulsae luntres vexere. Ne tum quidem Romana classis pugnae adfuit; et iussum erat, sed obstitit formido et remiges per alia militiae munia dispersi. Sane Cerialis parum temporis ad exse-quenda imperia dabat, subitus consiliis et eventu clarus: aderat fortuna, etiam ubi artes defuissent; hinc ipsi exer-cituique minor cura disciplinae. Et paucos post dies, quamquam periculum captivitatis evasisset, infamiam non vitavit. 22. Profectus Novaesium Bonnamque ad visenda castra, quae hiematuris legionibus erigebantur, navibus remeabat disiecto agmine, incuriosis vigiliis. Animadver-sum id Germanis et insidias composuere: electa nox atra nubibus, et prono amne rapti nullo prohibente vallum ineunt. Prima caedes astu adiuta: incisis tabernaculorum funibus suismet (ten)toriis coopertos trucidabant. Aliud agmen turbare classem, inicere vincla, trahere puppis; utque ad fallendum silentio, ita coepta caede, quo plus terroris adderent, cuncta clamoribus miscebant. Romani volneribus exciti quaerunt arma, ruunt per vias, pauci ornatu militari, plerique circum brachia torta veste et strictis mucronibus. Dux semisomnus ac prope intectus errore hostium servatur; namque praetoriam navem vexillo insignem, illic ducem rati, abripiunt. Cerialis alibi noctem egerat, ut plerique credidere, ob stuprum Clau-diae Sacratae mulieris Ubiae. Vigiles flagitium suum ducis dedecore excusabant, tamquam iussi silere, ne quietem eius turbarent; ita intermisso signo et vocibus se quoque in somnum lapsos. Multa luce revecti hostes captivis navi-

se četa Germana u Batavoduru trudila da razvali tek započeti most. Neodlučnu bitku prekine noć. 21. Više je pogibli bilo kod Grina i Vade. Vadu je napadao Civil, Grine Klasik, i nisu se mogli zaustaviti, te su poubijali one najhrabrije, među kojima je pao Brigan-tik, prefekt ale, za kojega rekosmo da je bio odan Rim-Ijanima i ogorčen na ujaka Civila. No kad je u pomoć pri-stigao Cerijal s odabranom četom konjanika, bojna se sreća okrenula i Germani su strmoglavce natjerani u rijeku. Dok je zadržavao bjegunce, prepoznaše ga i napa-doše kopljima, a on ostavi konja i prepliva. Na isti način uzmače i Veraks. Tutora i Klasika odvezoše dotjerani čamci. Rimska flota ni tada nije bila nazočna bici; a tako je bilo naloženo, no zaustavio ih je strah i veslači su bili rasporedeni na druge vojničke dužnosti. Odista, Cerijal je pružao malo vremena za sprovođenje zapovijedi, brz u odlukama i slavan po konačnici. Sreća je pomagala i onda kad je nedostajalo vještine. Stoga je i sama vojska manje njegovala stegu. i poslije nekoliko dana, mada je izmakao

opasnosti od sužanjstva, nije izbjegao sramotu. 22. Zaputivši se u Novezij i Bonu da razgleda tabore koji su se podizali za zimovanje legija, vraćao se brodo-vima u isprekidanoj povorci, s neopreznim stražama. Opaziše to Germani i postaviše zasjedu. Izabrana je noć zamračena oblacima, i oni se otisnu niz rijeku i bez ikakva otpora uđu u opkop. U početku je lukavština pomogla pokolj: prerezavši konopce šatora stadoše klati one pre-krivene vlastitim šatorima. Druga je četa napadala flotu, nabacivala omče, odvlačila brodove. Kao što su šutjeli da ostanu neopaženi, tako su, započevši pokolj, digli strašnu buku da bi zadali što više straha. Rimljani se probudiše od udaraca i skočiše k oružju, nasrnuše preko putova, malo njih u vojničkoj odjeći, većina s oko ruku omota-nom haljinom i s isukanim mačevima. Vojskovođa se, polusnen i gotovo nepovrijeđen, spasio zahvaljujući zabludi neprijatelja: jer, vojvodski su brod, obilježen zastavom, odvukli, misleći da je na njemu vojskovođa. Cerijal je drugdje bio proveo noć, kako je većina vjero-vala, zbog bluda s Klaudijom Sakratom, ženom Ubijkom. Stražari su opravdavali svoj nemar sramotnim činom vojskovođe, jer im je tobože bilo naređeno da šute kako ne bi remetili njegov počinak. Tako je prekinuto davanje znakova i povici, te su i oni pali u san. Za poodmakla

bus, praetoriam triremem flumine Lupia donum Veledae traxere. 23. Civilem cupido incessit navalem aciem ostentandi: complet quod biremium quaeque simplici ordine ageban-tur; adiecta ingens luntrium vis: tricenos quadragenosque ferunt, armamenta Liburnicis solita; et simul captae lun-tres sagulis versicoloribus haud indecore pro velis iuva-bantur. Spatium velut aequoris electum, quo Mosae flu-minis os amnem Rhenum Oceano adfundit. Causa instru-endae classis super insitam genti vanitatem, ut eo terrore commeatus Gallia adventantes interciperentur. Cerialis miraculo magis quam metu derexit classem numero impa-rem, usu remigum, gubernatorum arte, navium magnitu-dine potiorem. His flumen secundum, illi vento ageban-tur: sic praevecti temptato levium telorum iactu dirimun-tur. Civilis nihil ultra ausus trans Rhenum concessit: Cerialis insulam Batavorum hostiliter populatus agros vil-lasque Civilis intactas nota arte ducum sinebat, cum inte-rim flexu autumni et crebris per aequinoctiurn imbribus superfusus amnis palustrem humilemque insulam in faciem stagni opplevit. Nec classis aut commeatus ade-rant, castraque in plano sita vi fluminis differebantur.

24. Potuisse tunc opprimi legiones et voluisse Germa-nos, sed dolo a se flexos imputavit Civilis; neque abhorret vero, quando paucis post diebus deditio insecuta est. Nam Cerialis per occultos nuntios Batavis pacem, Civili veniam ostentans, Veledam propinquosque monebat fortunam belli tot cladibus adversam opportuno erga populum Romanum merito mutare: caesos Treviros, receptos Ubios, ereptam Batavis patriam; neque aliud Civilis ami-citia partum quam volnera fugas luctus. Exulem eum et extorrem recipientibus oneri, et satis peccavisse, quod totiens Rhenum transcenderint. Si quid ultra moliantur, inde (in)iuriam et culpam, hinc ultionem et deos fore.

dana vratiše se neprijatelji na osvojenim brodovima; voj-vodsku troveslarku odvukoše rijekom Lupijom kao dar Veledi. 23. Civila obuze želja da prikaže pomorsku bitku: snabdje posadom lađe dvoveslarke, kao i one koje se pokretahu jednostrukim redom vesala. Dodana je i velika sila čamaca koji mogu primiti po trideset i četrdeset Ijudi; oprema bijaše uobičajena za liburnske brodove. Čamci pokretani vestima istovremeno se prilično lijepo ispoma-gahu šarenim sagovima umjesto jedara. Izabran je prostor poput mora, gdje se rijeka Moza s Rajnom ulijeva u Ocean. Razlog za gradnju flote, pored narodu urođene taštine, bijaše i namjera da se tim zastrašujućim sred-stvom dočekuju pošiljke žita koje stižu iz Galije. Cerijal, iz radoznalosti više negoli iz straha, postavi flotu, nerav-nopravnu po broju, nadmoćnu po iskustvu veslača, vje-štini kormilara, veličini brodova. Ovi su išli nizvodno, one je tjerao vjetar. Tako projure jedni mimo drugih i raz-dvoje se u pokusaju da bace laka koplja. Ne odvaživsi se ni na što više, Civil se povuče preko Rajne; Cerijal ne-smiljeno opustoši otok Batavaca, ostavljajući netaknute Civilove njive i gospodarske zgrade, držeći se poznata lukavstva vojskovoda, kad li međutim na izmaku jeseni zbog obilnih kiša preko ravnonoćja izlivena rijeka močvaran i nizak otok pretvori u pravu baru. Ne bijaše blizu ni brodovlja m žita, a tabor, smješten u ravnici, raznosila je sobom moćna rijeka. 24. Civil je tvrdio kako su se tada legije mogle uništiti i kako su Germani to htjeli, no njegova da je zasluga što su od toga lukavštinom odvraćene. 1 ta se tvrdnja ne pro-tivi istini, budući da je nakon nekoliko dana uslijedila predaja. Cerijal je naime po tajnim glasnicima nudio Batavcima mir, Civilu oproštenje, Veledu i njezine suna-rodnike pozivao da ratnu sreću, nenaklonjenu im u toli-kim porazima, preokrenu prikladnom zaslugom spram rimskoga naroda: »Posjiečeni su Treverci, pridobiveni Ubijci, domovina spašena od Batavaca, i ništa se iz pri-jateljstva s Civilom nije rodilo doli rane, progoni i žalost. Prognanik je on i nesretnik i na teret onima koji ga pri-maju, a i dosta su griješili što su toliko puta prelazili Rajnu. Ako i dalje što spremaju, odande ih čeka nepravda i grijeh, odavde osveta i srdžba božja.«

25. Miscebantur minis promissa; et concussa Trans-rhenanorum fide inter Batavos quoque sermones orti: non prorogandam ultra ruinam, nec posse ab una natione totius orbis servitium depelli. Quid profectum caede et incendiis legionum, nisi ut plures validioresque ac-cirentur? Si Vespasiano bellum navaverint, Vespasianum rerum potiri: sin populum Romanum armis vocent, quo-tam partem generis humani Batavos esse? Respicerent Raetos Noricosque et ceterorum onera sociorum: sibi non tributa, sed

virtutem et viros indici. Proximum id libertati; et si dominorum electio sit, honestius principes Roma-norum quam Germanorum feminas tolerari. Haec volgus, proceres atrociora: Civilis rabie semet in arma trusos; illum domesticis malis excidium gentis opposuisse. Tunc infensos Batavis deos, cum obsiderentur legiones, interfi-cerentur legati, bellum uni necessarium, ferale ipsis sumeretur. Ventum ad extrema, ni resipiscere incipiant et noxii capitis poena paenitentiam fateantur. 26. Non fefellit Civilem ea inclinatio et praevenire sta-tuit, super taedium malorum etiam spe vitae, quae ple-rumque rnagnos animos infringit. Petito conloquio scindi-tur Nabaliae fluminis pons, in cuius abrupta progressi duces, et Civilis ita coepit: 'Si apud Vitellii legatum defen-derer, neque facto meo venia neque dictis fides debeba-tur: cuncta inter nos inimica; hostilia ab illo coepta, a me aucta erant. Erga Vespasianum vetus mihi observantia, et cum privatus esset, amici vocabamur. Hoc Primo Antonio notum, cuius epistulis ad bellum actus sum, ne Germani-cae legiones et Gallica iuventus Alpes transcenderent. Quae Antonius epistulis, Hordeonius Flaccus praesens monebat: arma in Germania movi, quae Mucianus in Syria, Aponius in Moesia, Flavianus in Pan(no)nia***

25. Prijetnjama su priduživana obećanja. A budući da je vjernost prekorajnskih plemana bila uzdrmana, i medu Batavcima se pojaviše razgovori: »Ne treba dalje umno-žavati propasti i ne može jedan narod ukloniti robovanje čitava svijeta; što se postiglo pokoljem i paljenjem legija negoli da se pozovu još mnogobrojnije i moćnije? Da pomognu Vespazijanu u ratu, Vespazijan bi se domogao vlasti: da oružjem izazovu rimski narod, koji li su dio Ijudskog roda Batavci? Neka se obazru na Rećane i Nori-čane i terete ostalih saveznika: od njih se ne traže porezi, već hrabrost i muževi, a to je vrlo blizu slobodi. 1 kad bi mogli birati gospodare, časnije je podnositi rimske vla-dare negoli germanske žene.« To reče svjetina, plemstvo još oštrije: »Civilovim su bezumljem prisiljeni na borbu; on je zbog domaćih nevolja narod izložio propasti. Onda su bogovi postali Ijuti na Batavce kada su stali opsjedati legije, ubijati poslanike, prihvaćati se rata, jednomu potrebna, njima pogubna. Sve je propalo ako se ne počnu osvješćivati i ako kaznom krivca ne posvjedoče kajanje.« 26. Ne ostade Civilu nepoznat taj preokret, te mu on odluči doskočiti, i zbog zasićenosti nevoljama i iz nade u život, koja ponajviše slama junačka srca. Na molbu za razgovorom

srušen je most preko rijeke Nabalije; na nje-gove strme rubove stupiše vojskovođe, te Civil započe ovako: »Da se opravdavam pred Vitelijevim poslanikom niti bi se momu postupku dugovalo oproštenje niti mojim riječima povjerenje. Među nama je vladalo potpuno ne-slaganje; s neprijateljstvima je započeo on, ja sam ih umnožio. Prema Vespazijanu gajim staro poštovanje, i kad je bio privatna osoba nazivasmo se prijateljima. To je poznato Primu Antoniju, čije me pismo potaklo na rat da germanske legije i galska momčad ne bi prešle Alpe. Na to me je Antonije nagovarao pismom, Hordeonije Flak usmeno. Poveo sam rat u Germaniji, koji je Mucijan u Siriji, Aponije u Meziji, Flavijan u Panoniji...«

FONTES LECTIONUM NOTAE Acid. Agr. Andr. Bait. Bekk. Ber. Bezz. Bip. Cast. Cl. Corn. Doed. Ern. Euss. Ferr. Freinsh. Giarr. Jac. Gron. J. F. Gron. Grot. Gud. Heins. C. Her. G. Her.

= Acidalius = R. Agricola = Andersen = Baiter = Bekker = Beroaldus = Bezzenberger = Bipontini = Castiglioni = Classen = Cornelisseh = Doederlein = Ernesti = Eussner = Ferretus = Freinsheim = Giarratano = Jacob Gronov = John.Fr. Gronov = Grotius = Gudeman = Heinsius = Car Heraeus = Guil. Heraeus

Kiess. Koest Lench. Lips. Loefst. Madv. Merc. Mur. Nipp. Ob. Or. Pich. Pluyg. Put. Rhen. Ritt. Rup. Sp. Vrl. Urs. Val. Vict. Weiss. Wolffl.

= Kiessling = Koestermann = Lenchantin = Lipsius = Loefstedt = Madvig = Mercerus = Muretus = Nipperdey = Oberlin = Orelli = Pichena = Pluygers = Puteolanus = Rhenanus = Ritter = Ruperti = Spengel = Urlichs = Ursinus = Valmaggi = Victorius = Weissenborn = Wolfflm

SIGLORUM CONSPECTUS M M1 M m. post., rec. L L in marg. editione elucet,

cod. Laurentianus 68, 2 s. XI corr. vel add. librarius ipse Laurentiani manus posteriores vel recentiores Laur. cod. Leidensis B PL. 16 B. s. XV corrector aliquis in margine codicis add.. qui etiam in textu, ut ex plurima punctis s. vers. impressis correxit aut singulas litteras s. lini

adiecit L (Rhen.) al.

Leidensis congruit cum coniecturis ex. gr. Rhe-nan. (item aliorum virorum doctorum) reliqui codices recentipres unus vel altera ut ple-rumque plures. Ouorum lectiones maioris cuius-dam pretii eis tantum haud ita multis locis adnotavimus, quibus tam a Mediceo quam a Leidensi differum, et praeterea Hist. 1 69—75.2; 1 86,2—11 2,2, ubi Mediceus preiit

KOMENTAR KNJIGA 1

1. drugi konzulat Servije Sulpicije Galba prvi je put bio konzul 33. n.e. (A. VI, 15; Suet. G.6). s Titom Vinijem 0 njemu v. bilj. uz c. 6. osam stotina i dvadeset godina Okruglo, pedantniji bi izračunali 821. godinu. poslije osnutka grada Aluzija na naslov Livijeva povijesnog djela Ab urbe condita. mnogi su pisci Najznatniji analisti Livije, Salustije i Cezar. kod Akcija Rta u Akarnaniji, gdje je 31. pr.n.e. Oktavijan pobijedio brodovlje Antonija i Kleopatre. plemeniti se oni duhovi povukoše Ljudi su se iz straha ili iz laskavosti prema caru bojali pisati istinu. koji je postao stran Rimljanima je bio potpuno stran monarhistički oblik državnoga uređenja. nije bilo stalo do buducnosti Tako da je potomstvo ostalo bez povijesnih dokumenata iz tog vremena. Ne mogu poreći... Tacit ne bježi od istine i priznaje da se bavio javnim poslovima u

vrijeme ovih careva. Ako mi dotekne života Kako se vidi, Tacit je namjeravao pod starost opisati vladu Nerve i Trajana, što nije ostvario. Hislo-rije su objelodanjene prema ovomu svakako nakon Nervine smrti (umro 27. siječnja 98. n.e.), vjerojatno poslije 107. n.e. 2. Četiri cara smaknuta mačem Galba 15. siječnja, Oton 16. travnja, Vitelije 20. prosinca 69. n.e., te Domicijan 18. rujna 96. n.e. tri građanska rata Otonov s Vitelijem, Vitelijev protiv Vespazi-jana i Domicijanov protiv ustanika pod vodstvom namjesnika Lucija Antonija Saturnina u Gornjoj Germaniji (88. n.e.). i jednih i drugih istovremeno Tako se upad sannatskog plemena Roksolana poklopio s izbijanjem rata između Otona i Vitelija, rat protiv Judejaca i opsadu Jeruzalema vodio je Tit u isto vri-jeme kad je izbio i sukob između Vitelija i Havijevske stranke, te ustanak Civila i njegovih Batavaca. uznemiren Illrik Misli se na pristupanje ilirskih legija flavijev-skoj stranci. Pod Ilirikom Tacit razumijeva provinciju Dalma-ciju, Panoniju, a često i zapadni dio Mezije. Galije nepouzdane Kod izbijanja Civilova ustanka Gali su se podijelili: Treverci i Lingonci dragovoljno su se priključili usta-nicima, a Tungri i Nervljani s nešto oklijevanja, dok su Sek-vanci i Remljani ostali vjemi Rimu. smjesta napuštena Retorička hiperbola: Britanija naime nije napuštena. Za Domicijanove vladavine pod energičnim je i promišljenim namjesnikom Agrikolom pripojenje Britanije gotovo dovršeno (78-85. n.e.), ali je Domicijan nakon prvih neuspjeha u Panoniji opozvao uspješnog vojskovodu, čime su operacije u Britaniji prekinute. plemena Sarmata Misli se na upad Roksolana u Meziju (v. I, 79) i Domicijanov pohod protiv jednog sarmatskog plemena 92. n.e. (Suet. Dom. 6). i Sveba Susjedi Sarmata. Druz Cezar je 18. n.e. jedno1 njihovo pleme naselio s one strane Dunava između rijeka Mara i Kusa. Zajednički ustanak ovih Sveba i sarmatskih Jaziga izmedu Dunava i Tise protiv Domicijana spominje Dion Kasije (LXVII, 5). Dacanin Svetonije (Dom. 6) priča o dvama teškim porazima koje su oni nanijeli Rimljanima (86. i 88. n.e.). Isp. Agr. 41 tot exercitus in Moesia Daciaque amissi (»tolike vojske iz gu-bljene u Meziji i Daciji«). varkom lažnoga Nerona 0 toj prijevari govori Svetonije Ner. 57.; drugog lažnog Nerona spominje Tacit H. 11,8. Progutana ili zatrpana ... obala Kampanije Za provale Vezuva u prvoj godini vladavine cara Tita (24. kolovoza 79. n.e.). grad opustošen požarima Između ostalih i velikim požarom u drugoj godini vladavine cara Tita 80. n.e. (Dio LXVI, 24). Kapitolij spaljen rukama građana Prilikom napada vitelijevaca u prosincu 69. n.e. na flavijevce koji su pod vodstvom Vespazijanova brata, gradskoga prefekta Flavija Sabina, zaposjeli Kapitolij. oskvrnjeni sveti obredi Aluzija na Vestalke koje su prekršile zavjet čistoće (v. Plin. ep. IV, 11, 6; Suet. Dom. 8; Dio LXVII, 3; Iw. IV, 9). nečuvena preljubništva Možda aluzija na Domicijanov preljub s Julijom, kćeri svoga brata Tita (Suet. Dom. 22; Plin. ep. IV, 11, 6; luv. II, 29). školjevi okaljani prolivenom krvlju Za prognanike, koji su često po carevoj zapovijedi bili tamo i ubijani, određivali se se manji stjenoviti otoci Egejskoga mora kao: Serif, Gijar, Amorg, Donusa ili goli grebeni Planazije između Korzike i Etrurije, Pandatrija

zapdno od Kume, Cercina pred Malom Sirtom i sl. počasti i skrivane i pokazivane Tako je (prema Dionu Kasiju LXVII, 13) Hereniju Senecionu, koji je napisao pohvalu u čast Helvidija Priska, Domicijan zamjerio da nakon kvesture teži za višom počasnom službom. kao plijena Kao u pravom ratu prokazivači (delatores) su preotimali visoke državne službe i svećeničke položaje od žrtava svojih nedjela. upraviteljstava U izvorn. procurationes, službe koje su obavljali procuratores. Ovdje se misli na procuratores Caesaris, carske dvorske službenike, zastupnike cara u financijskim poslovima. Otkako je država podijeljena u carske i senatorske provincije (27. pr.n.e.), vrhovnu vojnu vlast kao i civilnu upravu u car-skim provincijama] vrsili su u ime cara namjesnici imenovani na neodređeno vrijeme (legati Augusti ili Caesaris pro praetore), dok su senatorskim provinci]ama, ukoliko su bile u nadležnosti senata, upravljali proconsules kao namjesnici koje je posta-vljao senat, i to ždrijebom i na jednu godinu. Cijela je finan-cijska uprava sada u prvom redu stajala pod procurator Caesa-ris, koji je često bio još i pod tajnom kontrolom legatus Caesa-ris. U senatskim provincijania upravljao je procurator rasho-dima i dohocima carske blagajne (fiscus) koja je bila odvojena od državne blagajne (aerarium), dok su o prihodima i rasho-dima državne blagajne brinuli kvestori dodijeljeni prokonzu-lima kao financijski službenici države. Inače su već pod prvim carevima u manjini provincijama postavljani prokuratori kao namjesnici s pravom jurisdikcije i unutrašnje uprave, primje-rice Poncije Pilat u Judeji (A. XV, 44), Petronije u Noriku (H. I, 70), Albin u Mauretaniji (II, 58). Nosili su titulu procurator et praeses ili procurator pro legato ili procurator cum iure gla-dii. Za prokuratore postavljani su većinom Ijudi iz viteškom staleža, ali i liberti Caesaris koji su se na taj način izdigli u viteški stalež (ordo equester). upropastiše prijatelji Dolabelu njegov prisni prijatelj Plancije Var (II, 63), Bareju Sorana njegov prijatelj i učitelj Publije Celer IV, 10). 3. išle za muževima u progonstvo žene Tako je primjerice Panija,unuka hrabroga Arije, dvaput pratila muža Helvidija Priska u progonstvo, pod Neronom 66. n.e. i pod Vespazijanom. postojani zetovi Kao Helvidije Prisko, Trazejin zet (IV, 5). vjernost robova Isp. primjer u IV, 50. dostojni proslavljenih smrti pradjedova Tacit misli na slavne smrti Ijudi staroga doba kao Sokrata, Fokiona, Demostena, Katona Utičkoga. otaca Senatora. u gradskoga vojnika Pod gradskim vojnikom podrazumijevaj'u se ovdje, kao i u c. 5, pretorijske trupe u gradu sastavljene od 9 cohortes praetoriae i 3 cohorles urbanae (o kojima v. bilj. uzc. 20). vladarom može postati u drugdje Galbu je carem izvikala šesta legija (VI Victrix) u Tarakonskoj Hispaniji (Hispania Tarraconensis) početkom travnja 68. n.e. nenazočna Galba se još uvijek nalazio na maršu iz Hispanije u Rim. prvaci vitezova Vitezovi senatorskog dostojanstva kojima je imutak, od vremena Augusta procijenjen na 1 milijun sester-cija, omogućavao da se po ćasti izjednače sa senatorima; nosili su kao i senatori široki purpurni porub na tunici (latus clavus). povezana s moćnim obiteljima Ustanovom klijentele. cirk i kazalište U kojima je nastupao i Neron kao pjevač, glu-mac, natjecatelj u utrkama zaprega. varkom i na vanjski poticaj Pretorijski prefekt (zapovjednik carske tjelesne straže

osnovane od Augusta) Nimfidije Sabin nakon Galbine pobune zavarao je pretorijance da Neron misli na bijeg u Egipat, te ih obećanjem tobožnje nagrade (dona-tivum) pridobio na vjernost Galbi. Oslanjajući se na svoj moćan utjecaj za prijašnjih vladara, sadašnji svemoćan položaj u Rimu, kao i na privrženost pretorijanaca, a hoteći iskoristiti spor i dugotrajan marš Galbin prema Rimu, smislio je kako da se sam popne na carsko prijestolje. Približio se svom cilju svrgnuvši Tigelina s kojim je dijelio zapovjednistvo nad car-skom gardom. Kad se medutim preko svojih agenata u glav-nom stanu Galbinom uvjerio da je za pretorijskog prefekta imenovan Kornelije Lakon, a da je on pored miljenika Gal-bina Tita Vinija zadobio na novom carskom dvoru tek podre-đen položaj, dao se na posao: pretorijanci su se u pola noći morali okupiti na vijećanje u kasamskom dvorištu i tu ga po-zdraviti kao ratnog zapovjednika. Ali jednom tribunu iz Gal-bine stranke pošlo je za rukom uvjeriti svoju kohortu u nečas-nost izdaje čovjeka kojega su sami priznali vladarom, te preko svojih Ijudi pridobiti i većinu ostalih pretorijanaca da zadrže prisegu Galbi. Kad se je nato Nimfidije u dogovorenu uru, s govorom koji mu je pripremio designirani konzul Cingonije Varon, u svečanom odijelu pojavio pred vratima kasarne, našao ju je zatvorenom. Usprkos nepovoljnu odgovoru koji je na svoje pitanje dobio od straže, zahtijevao je da ga s njego-vom pratnjom puste unutra, što je na kraju i uspio. Jedan od njegovih pratilaca štitom ga je nacas obranio od koplja, no kad su pretorijanci na njega navalili mačevima, dao se u bijeg i uskoro pao pod njihovim udarcima. zahvalniji legijama koje su ga uzdigle na vlast VI Victrix, X Gemina i VII Galbiana, koju je osnovao Galba, regrutiravši je iz hispanskih provincijalaca za rat protiv Nerona, kasnije naz-vana Gemina (v. c. 6. »legio Hispana«). starost Galba je bio u 70-oj godini života (v. c. 49). Tit Vinije T. Vinius Rufinus ranije Galbin legat, bio je nakon njegova uspona na prijestolje, uz novoga pretorijskog prefekta Kornelija Lakona (ranijeg assessora — prisjednika, pomoćnika pretorova), najutjecajniji član carskoga vijeća; u to vrijeme konzul s Galbom (v. c. I). 0 njegovoj osobi v. c. 48. Spor ... put Galbin Galba je krenuo iz Hispanije početkom srpnja, a u Rim pristigao tek u rujnu. budućeg konziila Cingonija Varona V. c. 5. Njegova se smrt stavlja u kolovoz 68. n.e.; u posljednja četiri mjeseca 68. tre-balo je da obnaša konzulat kao consul suffectus. 0 njemu v. još A. XIV, 45. bivšeg konzula Petronija Turpilijana Obnašao je konzulat 61. n.e. do 1. ožujka, a potom je kao namjesnik poslan u Britaniju da zamijeni Svetonija Paulina i suzbije ustanak Britanaca. Uspostavio je prijašnji poredak i nije se upuštao u daljnje pothvate. Nakon polaganja dužnosti nagrađen je trijumfalnim počasnim znamenjima (A. XIV, 29. 39. XV, 72; Agr. 16). Dugogodišnji pouzdanik Neronov. isp. c. 37. te A. XV, 72; PSiil. C 15. nakon smaknuća tolikih tisuća nenaoružanih vojnika Pomorski vojnici, mornari (classici ili classiarii, inipdiaL) težili su uvijek časnijoj i unosnijoj službi u kopnenoj vojsci. Neron je tisuće pomorskih vojnika premjestio u Rim kao zaštitu svoga prije-stolja i iz elite ov'ih trupa osnovao legio 1 classica (v. niže »koju je iz flote sastavio Neron«). Ostali su se također nadali una-pređenju. Galba je pri svom ulasku u Rim zadržao pomorsku legiju u službi, ali je ostale pomorske trupe vratio u njihov pri-jašnji položaj. Razočarani mornari revoltirano su se svojim zahtjevima suprotstavili caru na Mulvijskom mostu. Nesmiljeni ih vladar razbije svojom vojskom i dade ih za kaznu desetko-vati (v. c.

37. »tolike tisuće«; Suet. G. 12). Preostale zadrži u zatvoru (c. 87). hispanska legija Nju je za borbu protiv Nerona osnovao Galba (VII Galbiana) od hispanskih provincijalaca. U vrijeme Oto-nova ustanka nema ]'e u Rimu. Susrećemo je kasnije ponovo u Panoniji (v. c. 67. 86; II, 11), kamo je vjerojatno upućena na vijest o previranju pod germanksim legijama da podrži vjerne vojnike i suzbije buntovnike. Nakon toga sjedinjena je s Vespazijanovom legio 1 Germanica, te je primila nadimak Gemma. koju je iz flote sastavio Neron Od novaka, najvećim dijelom iz Dalmacije, Panonije i Trakije; nazvana legio classica (c. 31) ili prima classicorurn (II, 67) ili samo prima (II, 11. 23. 24) ili prima Adiutrix (II, 43. III, 44). Ćini se da je nadimak Adiutrix dobila od Otona, jer se navodi tek u II, 43. grad bijaše pun neuobičajene vojske Rimljani su unutar gradskih zidina dotad mogli vidjeti samo pretorijance i cohortes urbanae (v. c. 4.7). Pod Galbom u gradu su se uz Neronovu pomorsku legiju našli i hispanski provincij alci iz legio VII Galbiana. Kaspijska vrata Ovaj klanac između Medije i Hirkanije vodio je na jugozapadnu obalu Kaspijskog jezera, uzduž koje se moglo zaobići Armensko gorje i krenuti na Albance, smještene na jugoistočnim obroncima Kavkaza. da suzbije Vindeksove pokušaje Gaj Julijc Vindeks, propretor Lugdunske Galije, iz galske senatorske obitelji, odlučio se početkora 68. n.e. suprotstaviti bezobzirnoj samovolji Nerono-voj, te se povezao s Galbom, namjesnikom Tarakonske Hispa-nije i ponudio mu prijestolje. Kod Vezoncija (danas Besangon) naiđe na vojsku koju je iz Gornje Germanije vodio Lucije Verginije Ruf. Vindeks i Ruf su se sporazumjeli, ali se vojske i protiv njihove volje sukobe, te u strašnoj bici pade 20. 000 Gala. Vindeks se od žalosti sam ubije. Pobjedničke legije potr-gaše slike Neronove sa svojih bojnih znakova i proglase Ver-ginija carem. 1 ilirske se legije ponudise Verginiju. Ovaj je međutim ćekao vijesti iz Rima i jedva je uspio umiriti vojnike. 0 Verginiju isp. A. XV, 23; H. I, 8.9.51.77 II, 49.51.68. III, 62. Klodija Macera L. Clodius Macer legat legio III Augusta u Africi ( c. 11), otpao od Nerona, ali se nije priključio Galbi (na njegovim novcima stoga nalazimo natpis: S. C. i pro prae-[torej Africae - na republikanski način). Pošto je senat priznao Galbu, igrao je i dalje ulogu republikanca, te je svojoj legiji dao ime Liberatrix (Osloboditeljka), a možda osnovao i drugu, pod svojim nadimkom. Sprečavao je dovoz žita iz Afrike ne bi li gladi potakao rimski puk na ustanak (v. c. 73; Plut. G. 13; Suet. G. 11). Fonteja Kapitona Konzular (konzul 67. n.e.) i namjesnik (lega-tus Augusti pro praetore) u Donjoj Germaniji. 0 bližim okol-nostima v. c. 58. III, 62. Fabije Valens Legat tj. zapovjednik, vjerojatno, pete legije i pomoćnih četa koje su joj pripadale (v. IV, 18). Bilo ih je Pisci carskoga doba, u pouzdano svjedočenje kojih vjeruje Tacit. u iznenadnom preokretu Neočekivano su, naime, postali robovi carske kuće. Hispanijom Tarakonskom, u kojoj su ostale legije VI Victrix i X Gemina. Kluvjje Rnf Konzular i Neronov pratilac na njegovu umjetni-čkom putu po Grčkoj, 67. n.e. (Suet. Ner. 21). Galba ga je u Ijeto 68. n.e. postavio za svoga nasljednika u Tarakonskoj Hispaniji. Nije se upustao u političke spletke. Obrazovan i čovjek od pera. Njegove Historiae (Plin. ep. IX, 19,5), koje su vjerojatno započimale s Gajem Cezarom a završavale s Vite-lijem, bile su zajedno s povijesnim djelima Plinija Starijeg glavni Tacitov izvor za prikaz ovoga doba; Tacit ih citira medutim samo u A. XIII, 20. XIV, 2. Isp. o njemu c. 76. II, 58. 65. III, 65. IV, 39.

pored sjećanja na Vindeksa Sljedbenici Vindeksa postali su gorIjivi pristaše Galbe. obavezane skorašnjim poklonom rimskog građanskog prava Pod vlašću Klaudijevom, 48. n.e., dobile su obitelji ili članovi gal-skog plemstva, koji su po državnom ugovoru ili po milosti carevoj imali civitas sine suffragio, senatskim zaključkom suf-fragium, te su tako mogli biti birani i u senat (isp. A. XI, 23.25). Galba je sada udijelio civitas cum suffragio svim građa-nima koji su bili pristali uz Vindeksa i njegovu stranku. olakšicom u porezu Četvrtinu poreza oprostio je Galba općinama koje su se priključile Vindeksu i njegovoj stranci (c. 51). Galske općine u susjedstvu germanskih vojski Treverci i Lingonci. srdite Jer nisu dobile nikakve nagrade. nakon nedavne pobjede V. c. 6. Verginije L. Verginius Rufus, konzular i namjesnik Gornje Ger-manije. Nakon Vindeksove smrti zadržao je oprezan odnos prema Galbi, ali se suprotstavio svojim vojnicima koji su ga htjeli izvikati za cara, prepustajući taj izbor senatu i rimskom narodu. Na to aludira i njegov grobni natpis koji je sam sasta-vio za života: »Hic situs esl Rufus, pulso qui Vindice qiiondam Imperium adseruit non sibi, sed patriae. « (Ovdje je položen Ruf, koji, pošto subzijen bi Vindeks, Za se ne prisvoji vlast, nego domaji je da.) Triput biran za konzula (63, 69. i 97. n.e.), umro za vrijeme trećega konzulata u 83. godini života. Tacit, koji ga je zami-jenio kao consul suffectus, održao mu je nadgrobni govor. okrivljuju Nigdje nema spomena o eventualnom procesu protiv njeg i čini se da je ovo samo fantazija sumnjičave svjetine. Vojska Gornje Germanije Sastojala se od legija: IV Macedonica, XXI Rapax i XXII Primigenia koje su imale svoja sjedišta u Mogoncijaku (sada Mainz) i u Vindonisi (sada Windisch u kan-tonu Aargau). Četvrta legija (II Augusta) premještena je za Klaudija u Britaniju (v. III, 22.44; A. XIV, 37). legata Hordeonija Flaka Punim naslovom legatus consularis Augusti (ili Caesaris) pro praetore, Hordeonije Flak bio je nasljednik Verginijev (c. 8). 0 njegovu značaju isp. c. 56. IV,19. slaboće nogu Opisni izraz za grecizam podagra — ulozi, giht;kostobolja. Legije Donje Germanije / Germanica u zimskom taboru u Boni (danas, Bonn), V Aladuae i XV Primigenia u Veterima (Stari tabor) kod Xantena, XVI Gallica u Novezij'u (danas Neuss). Isp. IV, 25. 26. 35. duže su vrijeme Od umorstva Kapitona do 1. prosinca iste godine (c. 52). Aulo Vitelije 0 njegovoj prošlosti v. c. 52. Vitelija cenzora Lucija Vitelija; o njemu v. c. 52. U britanskoj vojsci Legije II Augusta, IX Hispana i XX Valeria. besprekornije Ipak nije ostalo tako, v. c. 60. u Iliriku U Panoniji legio XIII Gemina, kansije i VII Galbiana (c. 6); u Dalmaciji XI Claudia i XIV Gemina Martia Victrix;u Meziji VII Claudia, VIII Augusta i III Gallica (c. 79).10, Istok Ovdje se misli samo na Siriju i Judeju i vojske u njima. četirima legijama III Gallica, IV Scythica, VI Ferrata i XII Fulminata; prva od ovih u to je vrijeme međutim već premještena u Meziju ( c. 79). Licinije Mucijan C. Licinius Mucianus, udaljivši se pred Klaudi-jem u Aziju, postao je pod Neronom namjesnik Likije, potom od 67. n.e. namjesnik Sirije, koja je bila konzularna provin-cija. Prema Pliniju ( n.h. XII, 9) triput konzul (prvi put prije 67, potom

70, napokon 72. n.e.). Umro prije 77. n.e. Njegova dvojbena prirodoslovna i zemljopisna opažanja za dugotrajna boravka na istoku koristio je Plinije Stariji. 0 njegovu značaju v. II, 5. 84. 111,8; o njegovoj ulozi u građanskom ratu v. 11,95. naslutivši i bijes Klaudijev Zbog njegove veze s Mesalinom izmakao U carsko doba eufemizam za internaciju nepoćudnih osoba. Judejski je rat V. V,10. Flavije Vespazijan T. Flavius Vespasianus kao drugi sin Flavija Sabina nosio je, po običaju ustaljenom u carsko vrijeme, nadi-mak prema imenu svoje majke Vespazije; njegov stariji brat zadržao je očev nadimak Sabin. 0 njegovoj osobi v. 11,1. znamenjinia i proroštvima Isp. 11,78; Suet. Vesp. 5. Egiptom i četama ... L' Egiptu su bile smještene legije XXII Deiotariana i /// Cyrenaica. od bozanskog Augusta 0 ovoj posebnoj političkoj mjeri i iznim-nom položaju Egipta spram ostalih provincija Carstva isp. III. 8; A. II, 59. rimski vitezovi Na mjesto prijašnjih kraljeva stupili su prefekti koje je car birao iz redova rimskih vitezova i koji su samo njemu bili odgovorni. Njihov položaj bio je viši od položaja ostalih prokuratora, već i po tome što su zapovijedali dvjema tamo smještenim legijama. Po Augustovoj odluci njihovi su propisi imali vrijednost odluke rimskog magistrata. uz vladarsku kuću Egipat je pripadao imanju carske kuće (patri-monium Caesaris). Tiberije Aleksandar Ili, kako sam sebe naziva u jednom ediktu (CIG 4957), Tiberije Julije Aleksandar - potjecao je iz židovskog roda naseljena u Egiptu. nećak pisca Filona (Aleksandrij skog). Rođen u Egiptu, napustio je zbog častoljubl]'a vjeru svo-jih otaca; 46-48. n.e. upravitelj (procurator) Judeje, 63. sre-ćemo ga kao ratnog komesara za opskrbu vojske u Korbulo-novu štabu (A. XV, 28), 67. postaje prefekt Bgipta (H. 1,11. 11,74.79), 70. n.e. pretorijski prefekt kod Tita u Judeji. Nje-gova je obitelj uzdignuta u viteški stalež sa senatorskim pra-vima (A. XV ,28). i legije u njoj U tom trenutku samo jedna - legio III Augusta u današnjem Tunisu i istočnom dijelu Alžira, i to u Tevestu, na granici provincije Afrike i Numidije. iz nižega staleža Klodija Macera (c.7). Njegovu okrutnost prikazuje Plutarh (G. 6). Dvije Mauretanije Obje pod jednim prokuratorom. Zapadna provincija zvala se Tinguana s glavnim gradom Tingis (današnji Tanger), istočna Cezarijska s galvnim gradom Cezarejom (pri-jašnji Jol). Granicu između provincija činila je rijeka Muluha, koja je nekoć dijelila Jugurtino (Numidija) i Bokhovo (Mau-retanija) kraljevstvo. Isp. 11,58. Recija Od Augustova vremena provincija pod upravom prokuratora. Norik Između Recije i Panonije. Trakija Od Klaudija provincija pod prokuratorom. Neoružane provincije Bez stajaće vojske, kao: Aheja, Sicilija, Akvitanija, Belgika većinom senatske provincije. 12. tiiikon januarskih kalenda 69. n.e. Pošto je prikazao vanjske i unutrašnje prilike Carstva, od ovog poglavlja započinje Tacit s prikazom kraja Galbine vlasti prokuratora Prokuratora koji je vodio financije carske provincije pod upravom legatus Augusti pro praetore. Galbina popustljivost Prema svojim prijateljima. Za ilustraciju isp. c. 49. prstenjem Zlatni pečatni prsten uz anguslus clavus (uzak porub na tunici) bio je staleška oznaka vitezova. Za kasnijeg carstva udjeljivao se i oslobođenicima (v. 11,57. IV,39). Vinije ... za Marka Otona 0 Vinijevu odnosu prema Otonu isp. c. 37.39.42.44. Otonov

otac Marko Salvije Oton prvi je u svo-joj obitelji postao konzulom, i to consul suffectus, 33. n.e povjerio na čuvanje Popeju Sabinu Odvratan detalj, koji donose Plutarh (G. 19) i Svetonije (0.3), Tacit preskače. pod izlikom namjesništva Radilo se u stvari o relegaciji, blažem obliku progonstva, iako se činilo da je Oton, koji je prije toga obnašao samo kvesturu, ovim činom bio nagraden, jer su pro-vincijom Luzitanijom inače upravlj'ali legati Augusti pro prae-tore. V Luzitaniji je Oton ostao kao namjesnik od 59. do 68. n.e. 14. kojim će pravcem ... Prema Galiji ili Germaniji, ili pak prema Italiji i prijestolnici. Marija Celza P. Marius Celsus bio je 63. n.e. legat petnaeste legije koja je tada iz Panonije premještena u Siriju za pripo-moć Korbulonu ( A. XV,25). Kao consul designatus ostao je vjeran Galbi (c. 14.31.39.45.71). Pod Otonom primio je sa Svetonijem Paulinom i Anijem Galom zapovjedništvo nad padskom vojskom (v. c. 87. 11,23); 105. n.e. drugi put konzul. budućeg konzula Još se dakle tada nije održao ni prividan izbor consul suffectus u senatu ni proglašenje njegovo u komicijama, čime je izbor dobivao formalno-pravnu valjanost. Tek nakon proglašenja i polaganja zakletve nosio je budući konzul naslov consul designatus. Ducenija Gemina A. Ducenius Geminus, konzular, pripadao je 62. n.e. tročlanoj komisiji kojoj je Neron povjerio upravu nad državnim prihodirna iz senatskih provincija (A. XV,18); tada namjesnik u Dalmaciji prema CIL 111,2883. gradskoga prefekta Praefectus urbis - carski zamjenik u čijoj su nadležnosti bili poslovi održavanja reda i progon krivičnih djela u Rimu. Pizona Licinijana Punim imenom L. Calpurnius Piso Frugi Lici-nianus, sin Marka Licinija Krasa Frugija (konzula 27. n.e.) i Skribonije, s materine strane unuke Seksta Pompeja Velikoga, bio je adoptivni sin Lucija Kalpurnija Pizona Frugija. Njegov otac, sin Lucija Pozona Pontifika (konzul 15. pr.n.e., umro 32. n.e.), bio je, kako se čini, adoptiran od Marka Licinija Krasa (konzula 14. pr. n.e.) i zadržao je svoj stari kognomen Frugi. Rubelija Plauta Sin Gaja Rubelija Blanda i Julije, unuke Tibe-rijeve, smaknut na zapovijed Neronovu 62. n.e. Isp. A. XIII,19. XIV, 22.57. 15. po kurijatskom zakonu pred svećenicima Adopcija odraslih osoba koje vise nisu u očinskoj vlasti, nazvana arrogatio, mogla je zadobiti valjanost samo onda ako je bila odobrena u kurijatskoj skupstini uz suglasnost svećenika. Otkako su među-tim kurijatske komicije izgubile svoje politicko značenje funk-ciju ovih komicija obavljali su liktori, njih tridesetorica, kao predstavnici nekadašnjih 30 kurija. Galba adoptira Pizona kao pontifex maximus svečanim službenim očitovanjem — nuncupa-tio (c. 17). Sulpicijeva i Lutacijeva roda Galbina obitelj pripada Sulpicijevu rodu. Njegova mati Mumija Ahajika bila je s materine strane unuka Kvinta Lutacija Katula, vođe senatske stranke (umro 60. pr. n.e.), i praunuka Lucija Mumija, osvajača Korinta (Suet. G. 3). naši preci odlučivali oružjem Galbin otac pristajao je uz Cezara, dok je član obitelji Pizona Gnej Kalpurnije Pizon bio revan sljedbenik Pompeja i senatske stranke. Marcela M. Claudius Marcellus, sin Oktavije, sestre Augustove, i Gaja Klaudija Marcela; muž svoje sestrične Julije, kćeri Augustove, umro 23. pr.n.e. u dobi od 20 godina, dvije godine nakon svoje ženidbe. Dvije godine nakon toga udao je August devetnaestogodišnju udovicu za 42-godišnjega Marka Vipsanija Agripu, svoga vjernog

ratnog druga, pošto se ovaj rastao od Oktavijine kćeri Marcele (Mlađe). Iz ovoga braka potekli su, osim ostale djece, Gaj Cezar i Lucije Cezar, koje je još prije Agripine smrti (12. pr.n.e.) ostarjeli vladar prihvatio kao svoju djecu (17. pr.n.e.). Gaj je umro na putovanju u Masiliji (2. n.e.), Lucije od rane zadobivene na vojnom pohodu u Arme-niji (4. n.e.). pastorka Tiberija Nerona Nakon smrti Lucija Cezara August ga posinio, 13. n.e. postavio za suvladara (collega imperii) i dao mu doživotnu tribunsku vlast (tribunicia potestas). brata Krasa Skribonijana (v. c. 47.48. i bilj. uz IV,39). jedne jedine obitelji Julijevske, u koju su Tiberije i njegov brat Druz sa sinovima Druzom Germanikom i Klaudijem ušli adop-cijom. Na isti je način i Klaudije adoptirao svog pastorka Nerona Domicija i tako ga primio u istu obitelj. Neron među-tim nije ostavio za sobom nasljednika prijestolja. s jednom legijom VI Victria, koja je bila smještena u Tarakon-skoj Hispaniji i koja je prva Galbu izvikala carem (v. V,16). osuđena vladara Cara koji bi doživio damnatio memoriae. Dam-natio memoriae provodila se brisanjem imena osuđene osobe iz dokumcnata ili sa spomenika, te ništavošću oporuke i drugih izjava posljednje volje. rat Galba na riječima ublažava svoj čin. promatrali Odnosi se na članove užeg careva vijeća, spomenute u c. 14. smućenosti ili odnševljenja To bi se možda očekivalo, budući da on o adopciji dotad nije bio obaviješten. u taboru Tj. u pretoriju. Tiberije je pretorijance, koji su dotad sačinjavali 3 kohorte i bili smješteni po gradskim kućama, okupio oko sebe i sagradio im čvrstu kasarnu na sjeveroistoku grada između porta Viminalis i porta Collina. Ćetvrti dan prije januarskih ida 10. siječnja. Taj datum navode akti arvalske braće (CIL VI,l.p.497,24). Ova pojava ... za ukidanje skupština Kolegiju augura (kasnije, po lex Aelia oko polovice 2.st. pr.n.e., i magistratu paris potes-tatis i pučkim tribunima) pripadalo je pravo obavljati spectio (promatranje neba - servare ili observare de caelo). Za doki-danje (dirimere) izbornih ili zakonodavnih skupština mogla je poslužiti i ovakva okolnost: grmljavina, sijevanje i sl. Augurov se prigovor (alio die, obnuntiatio) morao poštovati. po primjeru ... Pri izboru odnosno adopciji nasljendika poziva se Galba na prethodne slučajeve: .na Augustov izbor nasljed-nika, kao i na stari obićaj pri novačenju vojnika kod kojega je svaki unovačeni sam odabirao svog druga, a ovaj opet svog, dok se broj ne bi popunio (isp. Liv. X,38,3). zaključiše Još prije Pizonove adopcije. on se usprotivi toj namjeri Zbog lijenosti ili straha od potrebe za odlučnim djelovanjem. Što se kasnije dogodilo s poslanstvom,vidi se iz c. 74. briga ticala Koliko je loše stajala carska blagajna, dokazuju i brojni novci iz kratkog perioda Galbine vladavine, koje je on dao kovati još u Hispaniji: 370 tipova novca za Galbe prema 337 tipova za Nerona. I dok su pretresali Galba i njegovi savjetodavci. tridesetorica Prema Svetoniju bijahu pedesetorica (G. 15). koplje i preprodavač U izvorniku hasta et sector. Sectio se zvala dražba imanja proglašena državnim dobrom (Gaius instit. IV,146. »sectores vocantur, qui publica bona mercanturv). Koplje: kod dražba, na kojima se isprva prodavao ratni plijen, udarilo se u

zemlju koplje da bi se vidjelo i znalo gdje se dražba obavlja. gradskih kohorata Pored pretorijanaca, u Rimu su se nalazile i tri kohorte gradskih vojnika pod zapovjedništvom gradskog načelnika (praefectus urbi - isp. 111,64). Emilije Pacenzis 0 njemu v. 1,87. 11,12. 111,73. gradskih strazara Oni su bili okupljeni u 7 kohorata i brinuli se za sigurnost u gtadu, te sprečavanje i gašenje požara. Popunja-vane su redovito oslobođenicima. Njihov zapovjednik praefec-tus vigilum bio je podređen gradskom načelniku. Julije Fronton 0 njemu i njegovu bratu v. 11,26 rastrošan život ... oskudica Isp. što o velićini njegovih dugova govore Svetonije ( 0.5) i Plutarh (G.21). Otona može dati ubiti 0 sebi ovdje Oton govori u trećem licu. preljubništva, brakolomstva Točnije - promjene brakova; Kali-gula je primjerice imao četiri, Klaudije čak šest žena. zvjezdoznanci u izvorniku mathematici, zvani i Chaldaei, astro-lozi i tumači snova (isp. Gell. n. A. 1,9. »vulgus, quos gentilicio vocabulo Chaldaeos dicere oportet, mathematicos dicit«). usprkos zabranama uvijek zadržavati Mnogo su puta astrolozi senatskim zaključcima ili carskim ediktima bili protjerivani iz Italije: tako pod Augustom 33. pr. n.e. ( Dio XLIX,43), pod Tiberijem 16.n.e. ( Tac. A. 11,32), pod Klaudijem 52. n.e. (Tac. A. XII,52), pod Vitelijem ( Tac. H. 11,62), ali su se kod svake promjene prilike ili smjene na prijestolju uvijek iznova pojavljivali. Ptolemej Kod Svetonija ( 0. 4.6) Seleuk, sigumo zamjenom s Vespazijanovim astrologom tog imena (v. 11,78). u Hispaniji Netočno; u Luzitaniji. Oton je prema c. 13. i 15. premješten u Luzitaniju (isp. i A. XIII,46; Suet. 0.3). 23. navikli Na Neronovu umjetnićkom putu po Grčkoj pretorijanci su činili stalnu pratnju okrunjenoga virtuoza (isp. Suet. Ner. 20.22; Dio LXIII,8). ahejske gradove Achaia bijaše službeno ime za provinciju Grčku. Tigelinovih Punim imenom C. Ofonius Tigellinus, jedan od Iju-bimaca i pouzdanih savjetodavaca Neronovih, praefectus pra-etorio pod njim 62-65. n.e. ( A. XIV,51. XV,72), uništio je prokazivanjima i spletkama mnoge Ijude od visoka položaja, kao: Plauta i Sulu (XIV,57), bio je djelatno sredstvo i pri Oktavijinu prestupku (XIV,60). Nakon suzbijanja Pizonove urote obasut je počastima i zadržao se u Neronovoj milosti sve do njegove smrti. Kratku karakteristiku o njemu vidi u c.72. pod izlikom čašćenja To su tzv. sportulae, isprva košarice u kojima su klijenti od patrona kući odnosili darovano jelo; kas-nije su umjesto jela dobivali dar u novcima. Sto novčića (sestercija) nije bio baš malen novac. uhodi Uhode (speculatores) bili su elita carske tjelesne straže, konjanički odred pretorijanaca koji je služio u glavnom stanu carevu (isp. 11,11. »Samoga Otona pratili su probrani uhode s preostalim pretorskim kohortama«, spominju se i u c.33. i 111,43). Tvorili su samostalan odred, iako su stajali pod zapov-jedništvom centuriona pretorijanaca, i to 24 u kohorti (isp. c. 31.27). Koristili su ih između ostalog i kao kurire za preno-šenje hitnih poruka (isp. 11,73; Suet. Cal. 44). nadstojnika Lakona, koji je u ovakvu slučaju kao nadstojnik bio obvezan na sudski postupak. 25.

Tada Odmah nakon adopcije Pizona, 10. siječnja (c.18). znakonošu Lat. tesserarius; bio je potćasnik koji je svakoga dana išao po lozinku (tessera mililaris) , uz koju je bila izdana i zapovijed vojskovođe za pojedine odjele vojnika. narednika Lat. optio; bio je zamjenik centuriona ili dekuriona, kojemu je pretpostavljeni prepuštao dio dužnosti. Mogao je zamijeniti svoga starješinu u slučaju njegove bolesti i u drugim prilikama spriječenosti. Birao ga je sam centurion odnosno dekurion, odakle mu i latinsko ime. dva prosta vojnika Lat. manipularis; ovim se imenom nazivao rimski vojnik kao član manipula ili centurije, u suprotnosti prema časniku od centuriona naviše (isp. A.1,'2.1). sumnjivi Dakako Galbi i Pizonu. odlikovanja primljenih od Nimfidija Nimfidije Sabin, koji je pod Neronom 65. n.e. postao praefectus praetorio umjesto srušenog Fenija Rufa, promicao je u službi sebi odane Ijude. u strahu od promjene vojne sluzbe Disciplinska kazna: iz tjelesne straže u legiju, iz legije u momaricu. germanske vojske U prvom redu u Gornjoj Germaniji (isp. c.9.12.19.50). slijedećega dana nakon januarskih ida 14. siječnja. vojničklh položaja rasijanih po čitavu gradu Tako je npr. za kasamu trupama iz Ilirika odreden Vipsanijev trijem, za odjele germanske vojske atrij Slobode (atrium Libertatis, c.31). Osamnaestoga dana prije februarskih kalenda 15. siječnja 68.n.e haruspik Umbricije Melior Napisao je djelo De Etrusca disci-plina (Plin.1,10); prema istom autoru (X,19) bio je on »haruspicum in nostro aevo peritissimusv (»najiskusniji medu haruspicima našega doba«). kroz Tiber^evu kuću Domus Tiberiana pripadala je Palaciju. Velabar Velabrum bijase mjesto zapadno od Palacija. k zlatnom miljokazu Miliarium aureum na sjeverozapadnom ulazu na Forum pred Saturnovim hramom, polazišna točka svih italskih cesta; od pozlaćene bronce. Podigao ga je August. dvadeset i trojica uhoda Jedan se uhoda vratio na Palacij, prem tomu u kohorti ih bijaše 24. uzet za Cezara Ovaj prijelazni kognomen Julijevaca preuzeli su u svoju titulu slijedeći vladari sve do Hadrijana. Nosili su ga također i određeni nasljednici prijestolja kao i njihovi sinovi i unuci: npr. Britanik, Pizon kao Galbin posinak, Domicijan, Tit. Isp. c. 19.30.48. III,86,IV,2. za nedavnoga prevrata U njemu je zbačen Neron, a Galba se popeo na prijestolje. Grad ostao neokrvavljen Pokolj pomorskih vojnika zbio se na via Flaminia na Mulvijskom mostu, dvije i pol milje od Rima - dakle pred gradom, tako da je sam grad stvarno ostao ne-okrvavljen. prijateljem carevim Neronovim (c.13). Celzo Marije Marius Celsus, designirani konzul, Galbin odani pristaša (c.14). k izabranim vojnicima ilirske vojske Misli se na odrede iz legija koje je Neron dozvao iz Panonije za borbu protiv Albanaca na obroncinia Kavkaza. Vipsanijevu trijemu Lat. porticus Vipsania, ležao je na via lata koja je vodila k porta Flaminia, sagradio ga M. Vipsanius Agrippa. primipilarima Najugledniji centurion, vođa prve centurije svake legije (centurio primi

pili, primipilus ili primus pilus) koji je pozivan u ratno vijeće. Dobivao bi nakon odsluženja (primi pili honore perfunctus) naziv primipilaris (isp. consul — consu-laris). Primipilari su bili elita odsluženih centuriona i, ukoliko bi i dalje ostali u službi, mogli su očekivati i mjesto tribuna i prefekta. Plaća im je bila tolika da su po otpustu mnogi imali viteški imutak i ulazili u viteški stalež. germanske vojnike Odio germanske vojske (c.6). atrija Slobode Lat. atrium Libertatis; teško je odrediti njegov položaj, u svakom slučaju bio je prilično udaljen od Foruma. Cetrije Sever Možda spomenut u CIL XI,6343. Subrije Dekster Pojavljuje se kao procurator et praefectus Sardiniae na jednom sardinskom miljokazu. Pomorska legija ... Odmetnula se od Galbe i stala na stranu Otona, razlog je shvatljiv (v. bilj. uz c.6). Germanski odjeli Lat. vexilla ili vexillarii, (v.11,18), predstavljali su manje odrede koji su bili izdvojeni iz legija. Iz stalnog legijskog tabora s posebnim zadatkom slani su ponajviSe izvan dotičnog vojnog okruga (provincia). Pri tom su služili pod zastavom (vexillum, v. bilj. uz 1,36. odakle im i ime), umjesto pod legijskim orlom (aquila legionis). Isti se izraz koristi i za odjele veterana, koji su nakon odsluženih 20 godina službe ostajali u vojsci i činili posebnu jedinicu pod svojom zastavom (vexillum). Isp. .4.1,17.26.36.39.44.111,21. u Aleksandriju Tamo se Neron htio uputiti nešto prije Vinde-ksova ustanka, hoteći povesti rat protiv Etiopljana (isp. c.70; Suet. Ner.19). s tvrdoglavošću osobne mržnje ... 0 neslozi i razilaženju u car-skom vijeću v. c.13 narod Lat. populus, pripadnici pravog gradanskog staleža za ra-zliku od puka (plebs), nižih narodnih slojeva. usred bojnih znakova Bojni znakovi (signa) bila su koplja koja su umjesto šiljka imala ispruženu ruku kao znak vjernosti ili apotropejske slike životinja (kod manipula). Znak legije bio je srchrni ili zlatni orao s raširenim krilima. U carsko vrijeme i kohorte su dobile svoje bojne znakove, obično sa zmajem zastavama Zastave (vexilla) imali su konjanički odjeli ili samo-stalni pješački odredi. Bili su to četvorouglasti komadi tkanine koji su visjeli na poprečnoj motki. Ovdje su to zastave uhoda (speculatores). Obultronija Sabina Pod Klaudijem bio je on 56. n.e. quaestor aerarii (A.XQ.l,28). Kornelija Marcela Pod Neronom 65. n.e. upleten u proces vođen protiv Gaja Kasija i Lucija Silana zbog veleizdaje cara; izma-kao je prijetećoj osudi. zlostavljanje Misli se na degradaciju i ostale disciplinske kazne. Sedam je mjeseci od Neronove snirti Neronova smrt pada na 9. lipnja 68. n.e. Polikliti ... Takvi kao Poliklit ... Poliklit (Polyc!itus) oslobodenik i komornik Neronov (AXIV,39); Vatinij rodom iz Beneventa, igrao je najprije kao lakrdijaš (scurra), kasnije kao utjecajan i bogat čovjek, na Neronovu dvoru značajnu ulogu ('AXV,34; Dial.U; luv. V,46; Mart. XIV,96); Egijal (Aegialus), vrlo često ime za roba ili oslobodenika, ne zna se na koju kon-kretnu osobu Tacit misli. Sam onaj dom Icelov; po drugima misli se na cijeli Palacij u kojem su prema Svetoniju živjela sva trojica Galbinih milje-nika (c..l3). mirnodopska kohorta Ne odveć sretan prijevod Tacitova »cohors logatas. Pretorijanci su naime držali stražu obučeni u togu, dakle bez oklopa i štita, samo s mačem o boku i

kopljem u ruci. Pizon ... dostigao ... Marije Celzo dojavio Pizon je bio poslan u pretorij (c.34), Marije Celzo k ilirskim odredima (c.31). do grada Kasarna pretorijanaca ležala je izvan gradskih zidina (c.17) sve do cara Aurelijana. pouzdanik Otonov Isp. c.13.: •»Vinije je bio za Marka Otona«. 0 Lakonovu planu v. c.34. nošen Na nosiljci, stolici (sella) s. ručkama za nosenje. Vologeza Partski kralj Vologez (Vologaesus) iz dinastije Arsa-kida bio je sin Vonona (A. XII, 14), na prijestolje se uspeo u vrijeme Klaudija (A. XII,44). Njegova braća bili su Tiridat, potkralj Armenije, i ovdje spomenuti Pakor, potkralj u Mediji (A. XV,2). Galbino poprsje Reljefno brončano poprsje cara koje je u obliku medaljona bilo pričvršćeno na motki bojnog znaka kohorte. Kurcijeva zdanca Lat. Curti lacus, na Forumu (Liv. 1,12. VII,6). U Rimu je takvih javnih zdenaca, često s vodoskocima (salien-tes), u carsko vrijeme bilo oko 700. evokat Lat. evocati bili su veterani koji su po isteku svoje voj-ničke službe ostajali u vojsci. Bili su bolje plaćeni od ostalih vojnika i oslobođeni uobičajenih vojničkih poslova: straža-renja, radova na utvrdenju tabora, dobave drva i vode i sl. Nji-hova je brojnost porasla osobito u vrijeme građanskih ratova. petnaeste legije Dakle vojnik iz odjela 15. legije. Taj se odio u to vrijeme zatekao u Rimu. Spomenuta je legija bila inače smještena u Starom taboru (Vetera castra) u Donjoj Germaniji (IV,35). način njegova života i glas o memii V. međutim nekrolog u c.48, gdje se on pojavljuje u nešto boljem svjetlu negoli §to bi se očekivalo prema c.6.: »najgori od smrtnika«. Pred hramom božanksoga Julija U blizini stare govornice (rostra), gdje je na lomači spaljeno Cezarevo tijelo, podigao je August hram (aedes divi Augusti). hram Veste U jugoistočnom dijelu Foruma u podnožju Patatina nasuprot hramu božanskog Julija. državni rob lat. servus publicus, ovdje hramski rob (aedituus) kojemu je dužnost bila čuvati hramski pribor i pripremati ga za obred. u svom stanu U posebnoj prostoriji uz hram, gdje je živio hramski rob sa svojom obitelji. stotinu i dvadeset molbenica Molbenice (libelli), koje su za kratka vladanja Otonova ostale neostvarene. Marija Celza V. bilj. uz c.14. Plocija Firma Prema jednom natpisu bio je konzul 84.n.e. jedan od nianipulara V. bilj. uz c.25. pod »dva prosta vojnika«. Flavija Sabina Starijega brata Vespazijanova, koji je za Nerona bio praefectus urbis (A. XIII, 30). Galba mu je oduzeo tu službu (c.14), a Vitelije mu je ponovo vratio (isp. 11,63). 0 njemu v. i 111,75. Vespazijana On je na čelu 3. legije u Judeji imao tako važno zapovjedništvo. otkupnina U rimskoj se vojsci ustalila zloupotreba da oslobođe-nje od teških vojnickih poslova ili, osobito, dopust vojnici otkupljuju od centuriona. Takav se oprost, ali i novac isplaćen za nj, zvao vacatio. Slobodno vrijeme, dokolica vojnika, zvalo se militare otium. iz svoje blagajne Iz carske privatne blagajne (fiscus), iz koje se između ostalog

podmirivao i vojni budžet. javna kazna Bio je razapet na križ. Gradski pretor sazove senat Oba su konzula, naime, bila mrtva. naziv Augusta Taj su počasni nadimak, koji je po odluci senata August dobio 16. siječnja 27. pr.n.e., nosili i svi njegovi na-sljednici. Samo ga je Vitelije u početku odbio (v. II, 90). na Kapitolij Da prinese Jupiteru žrtvu zahvalnicu. trupla Galbino, Pizonovo i Vinijevo. Ipak se sahrana Galbina nije obavila odmah [c. 49). Veranija Na grobnom natpisu Verania Gemina (CIL VI, 31723). Skribonijan Kras (v. c. 15. 48). Krispina V. c. 72. Magna 0 smrti Gneja Pompeja Magna (Velikog), zeta Klaudi-jeva, isp. Dio XL, 31; Suet. Cl. 27. 29. Krasa Punim imenom M. Licinius Crassus Frugi; o njegovu svršetku v. IV, 42. starijeg braga Krasa Skribonijana. On je ubijen kasnije, pod Domicijanom. s liste proskribiranih U vrijeme drugog trijumvirata. Kalvizijem Sabinom Punim imenom C. Calvisius Sabinus, konzul 26. n.e. (A. IV, 46), bio je legatus Augusti pro praetore u Panoniji pod Kaligulom. Osudi u procesu koji je poveden pro-tiv njega i žene mu Kornelije, zbog događaja spomenuta ovdje, uklonilo se oboje samoubojstvom 39. n.e. (isp. Dio UX, 18). u glavnom stanu Glavni stan (principia) bilo je veliko slobodno mjesto u taboru gdje su stajali šatori vojskovođe, legata i tri-buna, gdje se s povišena mjesta (tribunaf) govorilo vojnicima, gdje su vijećala vojna vijeća i gdje se sudilo vojnicima. Narbonskom Galijom Senatskom provincijom nazvanom prema gradu Narbo. Današnja južna Francuska (Provence i Langue-doc). zbog prijateljstva s Galbom V. c. 42. dugo vremena zanenareno...sahranio Tek druge noći nakon smrti. upravitelj Lat. dispensator, bio je rob ili oslobođenik koji je vodio ekonomat svog gospodara (grč. oticovd|J,oc;). Argije (Argius) bio je prema Plutarhu (G. 28) oslobođenik. pečenjari Lat. lixa, dovozio je u tabor živežne namirnice i druge potrepštine za vojnike. konjušari Lat. calo; slična služba kao kod gore spomenutog. Patrobija Isp. II, 95; Plut. G. 20. u sedamdeset i tri godine Rođen 24. prosinca 5. pr.n.e.; prema drugim navodima bio je dvije godine mladi. u Germanijama Nakon prvoga konzulata car Kaligula poslao je Galbu za namjesnika u Gomju Germaniju, gdje je on 41. n.e. izvojštio pobjedu nad Haćanima (isp. Dio LX, 8; Plut. G. 3; Suet. G. 8.) Provincijom Afrikom upravljao je pod Klaudijem (2 godine, otprilike 45^17. n.e.), Tarakonskom Hispanijom pod Neronom (Suet. G. 7.8) od 60. n. e. Vrijeme između slu-žbenih dužnosti provodio je u mirnu životu na svom imanju. oružje Istoka Tu su Vespazijan i Mucijan stajali na čelu vojski u Judeji, odnosno Siriji. dvojbeno mišljenje Zbog njegove pohlepe i škrtosti (v. II, 5). sasječen Julije Vindeks... V. c. 6. dio Galija u susjedstvu Rajne Belgi. osobito Treverci i Lineonci (c. 53). na Sekvance i Eduance Sekvanci (Sequani) imali su sjedište između Saone i Rhone i obronaka Jure, u današnjoj Burgun-diji. Glavno im je naselje bio Vesontio (danas Besanson). Edu-anci ili Heduanci [Aedui ili Haedui) nastavali su područje između Loire i Saćne na jug sve do Lyona, s glavnim gradom Augustodunum (danas Autun).

lugdunska Kolonija današnji Lyon, bila je u Neronovo vrijeme uništena požarom, te je Neron za obnovu grada dao 4 milijuna sestercija. Time se i objašnjava privrženost građana te Kolo-nije svom dobroćinitelju (isp. c. 64; A. XVI, 13; Sen. ep. 91). Aulo Vitelije Roden 15. n.e. (?) kao sin Lucija Vitelija i Seksti-lije (v. II, 64), bio je konzul 48. n.e., prokonzul Afrike otpri-like od 60. do 61. n.e. (v. c. 70. II, 97). Krajem 68. n.e. Galba ga je poslao u Donju Germaniju za namjesnika, umjesto ubi-jenoga Fonteja Kapitona (c. 9). 0 njegovu značaju isp. osobito III, 86 i A. XIV, 49. mnogima su povraćene vojničke časti Onima kojima ih je Galba oduzeo zbog njihove otvorene privrženosti prema Neronu ili Verginiju. Alijen Cecina Punim imenom A. Caecina Alienus, legijski legat u Gornjoj Germaniji. Fabije Valens Legijski legat u Donjoj Germaniji (c. 7). Verginijeva oklijevanja V. c. 8.: »Verginije se ne izjasni odmah za Galbu«. Kapitonovih namjera V. c. 7. njegovo ime Vitelijevo. germaiiske pomoćne cete Tj. čete Batavaca. zajednička služba sa Cezarom Kaligulom. Vitelijev otac Lucije dvaput je bio konzul (43. i 47. n.e.) i jednom cenzor s carem Klaudijem. Umro je prije 54. n.e. (v. III, 66). kao mladića On je zapovijedao jednom od triju legija u Gornjoj Germaniji. u Betici Betika (Baetica) bila je senatska provincija, obuhvaćala je područje južno od rijeke Anas (dan. Guadiana), današnju Andaluziju i Granadu. Treverci Treveri ili Treviri, narod u Belgijskoj Galiji (Gallia Belgica) od rijeke Mosel do Rajne. Njihov glavni grad zvao se Augusta Treverorum (danas Trier). Lingonci Galsko pleme čije je sjedište bilo na izvoru Matrone danas Marna) i Moze (danas Maas) i s obiju strana gornje Sekvane (danas Seine), na području današnjeg Langresa i Dijona. desnice, znak gostoprimstva Desnice medusobno prepleteiuh prstiju u rukovanju kao simbol gostoprimstva ili pobratimstva mogu se vidjeti u nekim muzejskim zbirkama (npr. u Lyonu -iz bronce) i prikazane na Cezarovim novcima. kohorte i ale One su kao pomoćne čete bile smještene oko tabora rimskih legija. na januarske kalende 1. siječnja svake godine zaklinjale su se vojske na carevo ime. Tu je obavezu uveo Tiberije. iz prvih redova Tj. deset prvih centuriona svake legije. Galbina poprsja Ne samo medaljone s reljefnim likom cara na motkama bojnih znakova (v. bilj. uz c. 41) nego i careve statue u taboru. petnaesta i šesnaesta legija 15. u Starom taboru (v. IV, 35), 16. u Noveziju (v. IV, 26). u istom zimovniku U Mogoncijaku (danas Mainz), v. IV, 24. 37. 59. konzularni legat U objema Germanijania bili su namjesnicima konzularni legati. prijašnje zakletve Misli se na zakletvu koju su, nakon Neronove smrti, položili Galbi (c. 53). u Agripinsku Koloniju Lat. colonia Agrippinensis, u Donjoj Germaniji, nekadašnji oppidum Ubiorum, kasnija veteranska kolonija, 50. n.e. po Agripini Mlađoj nazvana Agripinska Kolonija (A. XII, 27); puni joj je naziv Colonia Claudia Augu-sta Agrippinensium (CIL IX, 1584; na novcima C.C.A.A.); današnji Kčln. zimovnik prve legije U Boni, (danas Bonn), v. c. 55. pomoćne službe carstva, koje su obićno obavljali oslobođenici Dvorski službenici bili su u vrijeme principata sve do Hadri-jana obično carski oslobođenici. Koristili su se ne samo za osobnu dvorsku službu nego i kao pomoćnici i

zastupnici carevi u upravi nad carskim posjedom i financijama i radu u carskom kabinetu. Tako su primjerice oslobođenici, koji su kao Narcis, Palant, Kalist i Polibije upravljali u Klaudijevo ime, bili najviši financijski upravnici (procuratores a rationibus), tajniei (ab epi-stulis) i pročelnici ureda za molbenice (a libellis). Važnost i utjecaj ovih službenika rastao je s učvrsćnjem carstva tako da su se nerijetko domogli i viteškog staleža, što je od Hadrijana postalo i pravilo. Postupak je dakle Vitelijev odudarao od obi-čaja prethodnih vladara. Pompej Propinkvo Iz njegova je pisma početkom siječnja Galba dobio prve vijesti o otporu vojske u Gornjoj Germaniji (c. 12). germanske flote To je rajnska flotila koju j'e osnovao Druz, a proširio Germanik. Često se spominje na rajnskim natpisima. Julije Civil Kolovođa batavskog ustanka koji je na njegov poti-caj buknuo već iste godine (v. IV, 13). U općini Lingonaca V. bilj. uz c. 53. osam kohorata Batavaca Ove pomoćne čete susrećemo prvi put u borbama protiv Britanaca u vrijeme Nerona, koji ih ]'e po-zvao iz Germanije 61. n.e. (isp. IV, 12; A. XIV, 38). četmaeste legije S nadimkom Gemina Martia Victrix; u Nero-novo vrijeme smještena u Britaniji (A. XIV, 34. 37); odatle je premještena u Dalamaciju (H. II, 11. 66). Nakon bitke kod Bedrijaka, gdje je Otonova vojska poražena, vraćena u svoj rani]'i garnizon (v. II, 66). Valerije Azijatik Consul designatus u prosincu iste godine (v. IV, 4). legat Namjesnik u carskoj provinciji Belgici bio je pretorski legat (legatus Augusli pro praetore). za zeta Oženio ga je svojom kćeri koju jc imao s Galerijom (c. 75), Vespazijan ju je kasnije udao i dao joj miraz i opremninu (Suel. Vesp. 14). Junije Blez Sljedbenik Vindeksov; v. o njemu još u II, 59. i bilj. uz III, 38. upravitelj Lat. rector, općenito ime za namjesnika provincije. s Italskom legijom To je / Italica, osnovao ju je Neron (Dio LV, 24). (Ne treba je zamijeniti s legio 1 Germanica, koju je ofor-mio August nakon Varova poraza, ili s prima classica koju je sastavio Neron od pomorskih vojnika iz mizenske i ravenske flote.) Od Otona nadalje naziva se prima Adiutrix (c. 6). Tanrovom alom Ala Tauriana, kasnije ala 1 Flavia Gallorum Tauriana, nazvana po osnivaču, provincijskom namjesniku Sta-tiliju Tauru, možda onom istom koji je prema A. XII, 59, kao prokonzul upravljao provincijom Afrikom. u retskim četama U Reciji (v. c. 11), kojom je upravljao pro-kurator, bile su smještene pješadijske i konjaničke čete. Trebelije Maksim Punim imenom M. Trebellius Maximus; kao consul suffectus s Lucijem Anejom Senekom u vrijeme Nerona (možda 56. n.e.), primio je 61. n.e. nalog da procijeni porez na imovinu u provinciji Belgici, Lugdunskoj Provinciji i Akvi-taniji (A. XIV, 46). God. 63. n.e. postavljen je za namjesnika u Britaniji, na mjesto Petronija Turpilijana (Agr. 16); 69. n.e. prisiljen je odatle pobjeći (H. II, 65). Prikaz njegova značaja i uprave u Britaniji iscrpno daje Tacit u monografiji o Agri-koli. Roseije Celije Punim imenom M. Roscius Coelius, bivši pretor (legatus praetorius, Agr. 7) na mjestu zapovjednika 20. legije (Valeria Victrix), Agrikolin prethodnik. U ožujku 81. n.e. bio je consul suffectus prema arvalskim aktima u kojima njegovo ime upisano u obliku Coelius, ne Caelius.

narušavanje reda u nadležnosti Zato jer se legijski legat izdizao iznad namjesnika provincije. izrabljivanje i oskudan polozaj legija Možda je Trebelije prisvajo od vojnika njihov dio plijena i dar u novcima koji su vojnici primali od cara (tzv. donativum). Pošto se prikljućila i britanska vojska V. II, 57. i III, 22. preko Kotijskih Alpa Lat. Alpes Cottianae ili Cottiae (posljednji oblik češći na natpisima, isp. CIL V, p. 808), planinski lanac koji razdvaja Dauphine od Piemonta, prijelaz preko Mont Genevre. preko Peninskih bila Prijelaz preko M. St. Bernhard. pete legije Pod nadimkom Alaudae — prema keltskoj riječi alauda »ševa«; osnovao je Cezar od samih galskih provincija-laca. Većina vojnika te legije iz Donje Germanije pošla je s Valensom, od triju ostalih legija (I, XV i XVI) samo odjeli (vexilla, v. c. 31). dvadesetprva S nadimkom Rapax, smještena u Vindonisi (danas Windisch kod Badena u kantonu Aargau). Od dviju drugih legija (IV i XXII) Cecina je vodio isto tako samo odjele (vexilla). Germana Batavaca i germanskih plemena s one strane Rajne (Transrhenani). u punoj ratnoj snazi Vojska je brojila (prema II, 87f) oko 60.000 Ijudi. da ga zovu Cezarom, zabranio je i kao pobjednik Bio je dakle jedini car koji je odbio to počasno ime. U dokumentima i na novcu naziva se A. Vitellius Aug. Imp. German. U Divoduru Kasnije nazvan Mediomatricum (prema plemenu kojemu je taj grad pripadao, v. IV, 70); u srednjem vijeku Mettis, odakle i današnje ime Metz. Leučana Galsko pleme u Belgici, između Matrone (danas Marne) i Mozele (danas Mosel), u području Toula. kohorata Batavaca, v. c. 59. kako smo gore spomenuli v. c. Eduanci V. bilj. uz c.51. Lugdunci Kao revni pristaše svog dobročinitilja Nerona (v. bilj. uz c. 51) u Viteliju su vidjeli njegova osvetnika. Odvedena iz Lugduna, gdje je dotad bila u garnizonu (c. 59). Manlije Valens Punim imenom T. Manlius Valens, zapovjednik legije u Britaniji oko 50. n.e. (A. XII, 40), konzul 96. ne.e., u devedesetoj godini svoga života. Vijenjana Stanovnika grada Vienna, na Rhoni, starog glavnog grada Alobrožana (danas Vienne u Dauphinć),sjedišta namje-snika Narbonske Provincije (provincia Narbonensis, prema gradu Narbo u jugoistočnoj Galiji). Gradu je August dao 27. pr.n.e. pravo mlađe latinske kolonije (ius Latii). Kasnije je, vjerojatno pod Kaligulom, uzdignut u rang kolonije rimskih gradana, (colonia civium Romanorum), čime je stekao puno rimsko građansko pravo. posljednji rat Ustanak Vindeksa, uz kojega su se svrstali Vije-njani, kao kasnije i uz Galbu, dok su Lugdunci držali s Neronom, odnosno kasnije s Vitelijem (c. 64). nedavno unovačene legije Kratko vrijeme prije Neronova pada. strano i neprijateljsko Vijena naime nije bila rimska vojnička kolonija nego galska općina. rimska kolonija Lugdun je 43. pr.n.e. osnovao Oktavijan u vri-jeme trijumvirata kao vojničku koloniju s punim rimskim gra-đanskim pravom. zemlju Alobrozana i Vokonaca Alobrožani između rijeka Isere i Rhone, Ženevskoga jezera i Alpa, u sjevemom dijelu Dauphine i Provence, s glavnim gradom Vazionom (Vasio danas Vaison). Luku Lucus Augusti, danas Luc na rijed Drome u Dauphinć; na natpisima Lucus Vocontiorum.

Helvećani Poznati keltski narod; nastavali su područje između Jure, Ženevskog jezera, Rhone, St. Gotharda i gornje Rajne. slavno Nakon njihova pokorenja, Cezar im je svojim komenta-rima o galskom ratu podigao vječit spomenik. radi Ijekovitih voda Toplica; misli se sigurno na Aquae Helveti-cae (ili Helvetiorum) istočno od Vindonise; na natpisima na brončanim pločama: Aquis Helv. (CIL III, 6017), žitelji se zovu: vic(ani) Aquenses (CIL XIII, 5233). Danas Baden na rijeci Limat u kantonu Aargau. retskim pomoćnim četama V. bilj. uz c. 59. Klaudija Severa V. bilj. uz IV, 18. Opkoljeni Između 21. legije i četa koje su dolazile iz Recije. Vocecij Brijeg u istoćnoj Juri, zapadno od dvorca Habsburg. kohorta Tračana Jedna od triju kohorata rođenih Tračana, koje su se u 1. st.n.e. nalazile u Germaniji. prodano u ropstvo Ratne bi zarobljenike po starom obi6aju kod prodaje ovjenčavali kao žrtvene životinje. Aventik Danas Avenches na Murtenskom jezeru u blizini Frei- burga. Klaudije V. bilj. uz IV, 18. Silijeva ala Ovaj konjanički odred nosi ime vjerojatno po svom osnivaču, carskom namjesniku u Gornjoj Germaniji za vrijeme Tiberija, Gaju Siliju (A. I, 31). U Egipat V. c. 31 prekopadskog područja To je regio XI Italiae, zapadna polovica stare Gallia Transpadana, između Pada, Alpa i Adde. Mediolan Danas Milano. Novariju Danas Novara. Eporediju Danas Ivrea. Vercele Danas Vercelli. najprostraniji dio Italije Misli se na cijelu Gallia Transpadana. s Petrinom alom Nazvanom tako po osnivaču, možda Titu Pom-poniju Petri. Bila je smještena 56. n.e. u Mainzu, prema nat-pisu: ala Gallorum P.; nakon građanskog rata, u kojem je ratovala na Vitelijevoj strani, premještena je u Britaniju, gdje se javlja još na kraju 3. st.n.e. u blizini Hadrijanova zida. retskim sedlom Putem koji preko Alpa vodi u unutrasnjost Tirola. put Norika Za Norik isp. bilj. uz c. 11. Petronija Urbika Spominje se na noričkim natpisima (CIL III, 11551), bio je, kao i većina upravitelja (procuratores) manjih carskih provincija, iz viteškog staleža (v. bilj. uz c. 2). Peninskim putom V. bilj. uz c. 61. odio pričuve Mješovita četa vojnika sastavljena iz više odjela legije. Marija Celza 0 njemu v. bilj. uz c. 14. beskorisna Zato jer je nakon pada i smrti Otonove morao i u Vitelija pobuditi velikodušan osječaj praštanja. Ofonije Tigelin 0 njemu v. bilj. uz c. 24. zapovjedništva nad gradskom stražom i pretorijem Od 62. n.e. (A. XIV, 51). Tita Vinija V. c. 13. kćer Krispinu (v. c. 47). na trgove Osim Forum Romanum: f. Augustum, boarium, olilorium i dr.

kod Sinueskih Toplica Pokraj Sinuese na međi Lacija i Kampanije, vrlo posjećene (A. XII, 66; Plin. XXXI, 8); na njih upućuje i posvetni natpis (CIL X, 4734) iz 71. n.e. Danas Terme di san Ricco kod Mondragone. učiteljica naslada Igrala je sličnu ulogu na Neronovu dvoru kao i Petronije, samo što joj je polje rada bilo donekle drugačije. Klodija Macera 0 njemu v. bilj. uz c. 7. zaprijeti glad Zbog prestanka dovoza žita iz žitnica staroga svijeta Afrike i Egipta. koje je bio uputio Galba V. c. 19. Italskoj legiji V. bilj. uz c. 59. tobožnja počasna pratnja A u stvari da pridobiju vojnike za Otona. mnogo ranije bila predana Viteliju Jako pretjerivanje: vojska Donje Germanije zaklela se Viteliju 2. siječnja 69. n.e., vojska Gornje Germanije 3. siječnja, a Oton je Galbu srušio s prije- stolja 15. siječnja 69. n.e. za Ticijana Punim imenom L. Salvius Otho Titianus, sin Lucija Salvija Otona i Albe Terencije (v. II, 50), Otonov stariji brat, konzul 52. n.e., pod Neronom 65. n.e. postao je prokonzul provincije Azije i na tom položaju imao za kvestora Gneja Julija Agrikolu (Agr. 6). U vrijeme o kojem se govori on je konzul (c. 77). Isp. o njemu još c. 77. 90. II, 23. 33. 39. 40. 44. 50. 60; A. XII, 52. 0 njegovu mladom sinu v. II. 48. majka Sekstilija, v. II, 64. djeca Sa svojom drugom ženom Galerijom (v. II, 64) imao je Vitelije nejaka sina (»infans« II, 59) i kćerku; oboje se često pojavljuju na njegovim novcima. Sina, koji je kao i Vitelije nosio nadimak Germanik, dao je ubiti Mudjan (v. IV, 80). 0 sinu v. još II, 47. 59. III, 66; o kćeri I, 59. legije...Mezije Tamo su se nalazile tri legije: 111 Gallica, VII Claudia i VIII Augusta. iz Hispanije Gdje su bile dvije legije: VI Victrix i X Gemina. Kluvije Ruf 0 njemu v. bilj. uz c. 8. Akvitanija Obuhvaćala je od Augusta područje između Pirineja, Oceana i Loire. Julije Kordo Bio je pod Klaudijem namjesnik Cipra, prema CIG 2631. Narbonsku Provinciju V. bilj. uz c. 48. Judejsku je vojsku Nju su sačinjavale tri legije: V Macedonica, X Fretensis i XV Apollinaris. sirijske legije Tri legije: IV Scythica, VI Ferrala i XII Fulminata. Vipstana Apronijana Punim imenom C. Vipstanus Apronianus. Bio je 59. n.e. konzul (A. XIV, 1); čest na natpisima. neamjereno Primjerice: rušenjem Galbinih kipova. Bijaše konzul... Budući da je bio ustaljen običaj da novi car nosi fasces kao consul ordinarius prilikom prve smjene godine nakon uspona na prijestolje, Galba je s Vinijem nastupio konzulat za prve četveromjesečne nundine 69. n.e. Nakon Galbina i Vini-jeva umorstva preuzeo je konzulat 26. sijecnja Oton sa svojim bratom Ticijanom kao consul suffectus, ustupio je međutim odmah drugu polovicu prve nundine (ožujak i travanj) Vergi-niju i Pompeju. Otonove vlastite odredbe ograničavale su se na prva četiri mjeseca. do martovskih kalenda Istom od 26. siječnja, na koji je dan prema arvalskim aktima uslijedilo Otonovo proglašenje konzu-lom. Budući da su Galba i Vinije umoreni 15. siječnja, konzu-lat je bio nepopunjen 11 dana. Pompeja Vopiska Iz Vijene, građani koje su listom pristajali uz Otona. Ostali su konzulati Konzulate koje su za ostatak godine odredili njegovi prethodnici nije

mijenjao. Oba Sabina odredio je za konzule Neron za drugu četveromjesečnu nundinu 69. (svibanj-kolovoz), Antonina i Celza za posljednju nundinu (rujan-pro-sinac) iste godine Galba. Vitelije ih je ostavio u službi, ali im je vrijeme službe skratio na polovicu trajanja, tako da je onaj prvi konzulski par službovao do 1. srpnja, ovaj drugi do 1. rujna. Razlog za ovu redukciju ležao je u tome što je Valensa i Cecinu, koji su mu omogućili da se dokopa prijestolja, htio nagraditi još iste godine. Tako je za njih oslobodio vrijeme od 1. rujna. Kako su na taj način sve nundine god. 69. postale faktički dvomjesečne, Vitelije je i ove konzule ostavio samo dva mjeseca u službi, a za studeni i prosinac imenovao je za konzule Gaja Kvinkcija Atika i Gneja Cecilija Simpleksa (isp. III, 68. 73. II, 60; Dio LXV, 17). Celijn i Flaviju Sabinu Cn. Arulenus Caelius Sabinus, ugledni pravnik i Vespazijanov rođak (Dio LXV, 15); T. Flavius Sabi-nus, ne smije se miješati s istoimeTiim bratom Vespazijanom (praefectus urbi); drugi put bio je konzul 72. n.e. Ariju Antoninu Punim imenom T. Arrius Antoninus, djed cara Antonina Pija s materine strane. Bio je kasnije jos jedanput konzul i prokonzul Azije (Plin. ep. IV, 3); doživio je nastup na vlast svog prijatelja Nerve, kojega je postupke žalio (Scr. h. Aug. v. Pii 1, 4). Pisao je grčke epigrame i jambe. Mariju Celzu V. bilj. uz c. 14. Njihovim se službama ne usprotivi Ovo se odnosi, naravno, samo na osobe, ne i na trajanje njihove službe (v. bilj. gore). pontifikat i augurat... kao vrhunac dostojanstva Od reorganiza-cije društva 29. pr.n.e. princepsu je prepušteno pravo predla-gati kolegijima prvosvećenika i augura - bilo u slučaju nepo-punjena, bilo da se radilo o prekoračenju zakonitog broja Sla-nova - da tijelo koje se biralo bude oformljeno po njegovoj sugestiji. To je pravo princepsa toliko uznapredovalo da je od 14. n.e. potvrda izbora svećenika i augura rijetko kad dospije-vala pred senat [nominatio), već se ostvarivala na sam carev prijedlog (commendatio). Kadiju Rufu Punim imenom C. Cadius Rufus, bio je pod Klau-dijem namjesnik senatskc provincije Bitinije, koja je u to vri-jeme činila jedno upravno područje s Pontom; 49. n.e. optužen je zbog globljenja i osuđen (A. XII, 22). Pediju Blezu Pretorskom prokonzulu Krete i Kirene; pod Nero-nom bio je osuden zbog globljenja (A. XIV, 18). Scevinu Pakviju Ne spominje se drugdje. mržnje prema tomu Zakon o povredi veličanstva, lex lulia Maiestatis, kojiro se sudilo zločinu povrede veličanstva (crimen laesae maiestatis), ima svoje ishodište u dvama zakonima: jedan je dao donijeti Cezar (46. pr.n.e.), drugi August (8. pr.n.e.). Po njima se predviđalo kaznjavanje raznih djela uči-njenih protiv države (izdaja, špijunaža, pobuna, napad na magistrata. dezertiranje). U toku principata pod udar tih zakona dolazila je i djelatnost uperena protiv cara i njegove porodice. Zbog nedovoljno određena sadržaja ovog delikta, carevi su se time obilno koristili da bi uklonili svoje političke protivnike, a u nekim slučajevima i da bi se dočepali njihova bogatstva (osuda za crimen laesae maiestatis povlačila je naime i konfiskaciju imovine). Hispalcima Žiteljima kolonije Hispalis u Betici (danas Sevilla); osnovana je dedukcijom 45. pr.n.e. (isp. Plin. n. h. III, 11; Strabo III, 141; Dio XLIII, 39). Emerićanima Stanovnicima rimske kolonije Augusta Emerita u Luzitaniji (danas Merida u Estramaduri); osnovao ju je August 25. pr.n.e. (Dio LIII, 26). Lingoncima V. bilj. uz c. 53.

maurske općine U Tingitanskoj Mauretaniji (M. Tingitana), kao: Tingi (danas Tanger) i Lixus, zajedno s njihovim dohocima. Nova sh prava... više na ogled... Nakon Otonova pada ovaj je novi provincijski pravni poredak obesnažen. kipove Popeje Oni su 62. n.e. u jednom nemiru bili porušeni (A. XIV, 61). u nadi da primami svjetinu Koliko je Neron bio obljubljen kod ohičnog svijeta. isp. c. 4. i Suet. Ner. 57. Roksolani u današnjoj Besarabiji. u Meriju v. bilj. uz c. 76. Marko Apoiuje Punim imenom M. Aponius Saturninus, bio je consul suffectus pod Neronom i prokonzul Azije u pobliže neodređeno vrijeme. V. o njemu II, 85. 96. III, 5. 9. 10, trijumfalnim kipom Ovjenčanim lovorovim vijencem, u toga picta i tunica palmata. Fulvo Aurelije Bio je legat legije III Gallica 64. n.e.; djed Antonina Pija, rodom iz Nemauza (Scr. h. Aug. v. Pii 1, 2), kasnije dvaput konzul: prvi put 85. n.e. s Domicijanom i, u pobliže neodredeno vrijeme, praefectus urbi. Julijan Tetije Bio je legat 7. legije; 83. n.e. consul suffectus. 0 njegovoj sudbini v. II, 85. Numizije Lup Bio je legat 8. legije (v. III, 10). konzulskim obličjima Njima su pripadale toga praetexta i sella curulis. iz ostijske kolonije u Grad dozove sedamnaesta kohorta Ona je pripadala cohortes urbanae. Pod Klaudijem ih je bilo sedam i nosile su brojeve X - XVI, iza devet cohortes praeloriae. Samo tri od njih bile su smještene u Rimu, ostale u Ostiji. oružarnici Oružarnica u taboru pretorijanaca služila je i kao spremište za svakovrsno oružje kohorata smještenih u okolici Rima. povod Naoružavanje 17. kohorte. pretortJske prefekte Koji su to, v. c. 46. sqq. pratilaca Klijenata. tribuna Pretorijske kohorte ( c. 28). Vitelija Saturnina Možda otac Publija Vitetija Satumina koji se 122. n.e. spominje kao član kolegija arvalske braće. legijskoga prefekta Prefekta pomorske legije (legio classica), jedine potpune legije koja je tada bila smještena u Rimu. Legijski prefekt javlja se u vrijeirie carstva Vjerojatno kao zapovjednik tabora (praefectus castrorum) i zamjenik legijskog legata. U pravilu je to bio primipilar. U kasnijem carstvu tim je imenom nazivan zapovjednik legije, odbacivši vojniika znamenja Ona su se kod vojničkog tribuna sastojala u zlatnom prstenu (anulus aureus), tunici sa širokim obrubom (tunica laticlavia) ili uskim obrubom (t. angusticla-via), a kod centuriona u štapu od vinove loze (vitis). na građanski rat Koji je trebalo voditi s Vitelijem. tamo U ratu. Glavu vlasti Tj. senat, kao vrhovno savjetodavno poglavarstvo. diku svih provincija Zato jer su i provincijalci, koji su u svom zavičaju obnašali visoke državne službe, mogli postati članovi senata. Germani Pomoćne čete Germana s ove strane Rajne. hranjenici Italije i rimska mladost Pretorijske i gradske kohorte novačile su se sve do Septimija Severa samo iz Italije. stalež Senatorski. nedavno Za Neronova vremena naučio je kako se treba ulagivati vladaru, ali i kako

prijaznim riječima predobiti svjetinu. iz Junonine kapele Cella lunonis', kapitolijski Jupiterov hram imao je tri odvojene cellae: srednja je bila Jupiterova.lijeva Junonina, desna Minervina. Tiberove rijeke Rij'eka Tiber u religioznom poimanju posvećena božanstvu rijeke Tiber. (Isp. prikaz rijeke Nil kao božanstva -Paris, Louvre.) k istoku Što je upozoravalo na Vespazijana. drveni most Pons sublicius koji je od Velabra vodio na desnu obalu Tibera. Zbog religioznih skrupula kroz cijelo je vrijeme ostao sagrađen od drva. nesta§ice namirnica Dijelom zbog poplave »povrtnog trga« (forum olitorium), dijelom zbog toga što je voda doprla do gradske četvrti gdje su se u spremištima, mlinovima i peka-rama ćuvale zalihe žita i hrane, i upropastile ih. stambenih zgrada Stambene zgrade (insulae, za razliku od kuća bogataša - domus), obiteljske zgrade službenika, vitezova i bogatih plebejaca bile su velike građevine koje su imale sta-nove za iznajmljivanje (meritoria) i sastojale se od više katova (tabulata, cenacula), od kojih je svaki imao poseban ulaz sa stepeništem. Vlasnici takvih zgrada, koje često nisu bile solidno građene, bili su gradevinski poduzetnici ili bogataši -kao Kras - koji su nadzor nad zakupnicima prepuštali kućepa-ziteljima (insularii). U 4. st. n.e. broj takvih stambenih zgrada popeo se na 46.602, dok je bogataških domova (domus) bilo 1790. Flaminijeva cesta Vodila je iz Rima, uzduž Umbrije, preko Nar-nije i Mevanije, na Jadransko more u Fanum Fortunae, a odatle u Ariminij (danas Rimini). Sagradio ju je cenzor Gaj Flaminije, po kojemu je dobila ime. Oiistivši irtvom pomirnicom Grad Kod takvih očišćenja (lustra-tio) vršio se amburbiale sacrificium, pri čemu se pomirbena žrtva (hostia) vodila oko predziđa grada (pomerium). Pniiiiske i Kotijske Alpe V. bilj. uz c. 61. u iSarbonsku Galiju V. bilj. uz c. 48. s flotom Usidrenom u luci Forojulijske Kolonije (v. II, 14). kod Mulvijskog mosta V. c. 29. i III, 82. gradske kohorte Misli se samo na tri cohortes urbanae koje su bile smještene u Rimu, primipilarima V. bilj. uz c. 31. Svediju Klemensu Punim imenorn T. Suedius Clemens, na jed-nom natpisu iz Egipta [CIL III, 33) označen kao praefectus castrorum t]. zapovjednik obiju egipatskih legija, kojima obicno nisu zapovijedali legijski legati, jer je za ovo mjesto bio potreban barem kvestorski rang, a Ijudi senatorskoga staleža nisu smjeli, kao što je poznato, obavljati službu u Egiptu. On se od primipilara uspeo na položaj tribuna gradske ili preto-rijske kohorte. oslobođenik Mosho On je u toj službi bio već u vrijeme Nerona i Galbe. Svetonije Paulin V. bilj. uz c. 32. Marije Celzo V. bilj. uz c. 14. Anije Gal Kao zapovjednik prethodnice poslane na Pad htio je iznenadno napasti Placenciju (v. II, 11), no opsada grada je u međuvremenu već prekinuta. U bici kod Kremone nije sudje-lovao (v. II, 33. 44). Nakon Vitelijeva pada Mucijan ga je u vrijeme batavskog ustanka poslao u Gornju Germaniju (v. IV, 68. V, 19). 88. u Akvinsku Koloniju Aqwnum u Laciju (danas Aquino), bio je u Ciceronovo vrijeme municipij; kolonijom je postao vjero-jatno u vrijeme trijumvira (CIL X, p. 503). Rodno mjesto sati-rika .luvenala. drevnošću imena Ciceronov treći zet, poznati razvratnik Publije Kornelije Dolabela, pripadao je ovom ogranku roda Korneli-jevaca (gens

Cornelia). 0 njegovu srodstvu s Galbom ništa se ne zna. Lucije Vitelije Vitelijev mladi brat, konzul 48. n.e. nakon svoga brata, kojega je naslijedio i kao prokonzul Afrike. 0 njegovoj ženi Trijariji v. 11, 63. 0 njemu: 11, 54. III, 37. 38. 55. 58. 76. 0 njegovoj pogibiji IV, 2. dražila ćulnosti Između ostalog npr. delikatese koje pobuduju apetit. Skribonijanovi pokusaji Furius Camillus Scribonianus ili L. Arruntius Camillus Scribonianus, adoptivni sin Marka Furija Kamila (A. II, 52), konzul 32. n.e., pokušao je kao namjesnik Dalmacije podići ustanak protiv Klaudija (42. n.e.). Ustanak je ugušen u roku od pet dana. (Dio LX, 15; Tac. A. XII, 52; Suet. Claud. 13. 35). On sam ostao je pri tom živ (H. II, 75). pod drugim vojskovodama Upornijima i hrabrijima. pobožna obzira prema još uvijek nepohranjenim svetim štitovima Iz okolnosti što sveti štitovi (ancilia) nisu još bili vraćeni na svoje mjesto (u sacrarium Marlis, tj. u curia Saliorum in Pala-tio) skrupulozni su građani zaključivali da jos nije vrijeme za ratni pohod. 1. ožujka Marsovi svećenici Salii Gradivi ili Pala-tini (po kuriji na Palatinu), koje je kralj Numa postavio da čuvaju s neba pali štit ancile i jedanaest njegovih kopija, pro-lazili su u svečanom plesu gradom i pjevali carmen Saliare (koja nam se očuvala), u Ijevici držeći ancile, a u desnici stap kojim su uz poskakivanje (salire) udarali o štit. Tek potkraj ožujka vraćali bi štitove u njihovo spremište, što ]'e bio znak da poiinje ratna sezona. Oton je međutim krenuo u rat već 14. ožujka (isp. i Suet. 0. S), 90. govorničkim darom Galerua Trahala P. Galerius Trachalus bio je 68. n.e. konzul. Unatoč svojoj publicističkoj djelatnosti u službi Otona, ostao je, zbog rodbinskih veza ili prijateljstva s Vitelijevom ženom Galerijom, i nakon Otonova pada neuzne- miravan (v. II, 60). razvučenu i gromoglasnu Kvintilijan (inst. orat. XII, 5) daje karakteristiku takva govora i naziva ga sonus Trachali (XII, 10. 11). Otputovavši Prema Svetoniju (0. 8) 24. ožujka 69. n.e.

KNJIGA II Zbivanja o kojima se govori u II knjizi pripadaju još uvijek tzv. godini četiriju careva (69. n.e.). Na suprotnom kraju svijeta Na Istoku. sretna Za Vespazijana i Tita. pogubna Za Domicijana, koji je ubijen. Tit Vespazijan T. Flavius Vespasianus, rođ. 9. n.e. kod Reaie u sabinskom kraju. 0 njegovim roditeljima i njegovu imenu isp. I, 10, o njegovu mlađem bratu I, 46. Bio je pretor 40. n.e., pod Klaudijem vojskovoda legije II Augusta u Germaniji i Bri-taniji (v. II, 77), consul suffectus 51. n.e., nakon toga prokon-zul u Africi (v. II, 79), pratio je 66. n.e. Nerona u Grčku, a 67. n.e dobio na upravu Judeju kao legatus Augusti pro prae-tore. Njegov stariji sin bio je T. Flavius Vespasianus, zvan obično Tit; rođen 39. n.e., služio je pod svojim ocem u Ger-maniji (v. II, 77; Suet. Tit. 4) i Britaniji, pratio je oca u Judeju i dobio tamo zapovjedništvo nad jednom legijom (v. II, 82. V, 10). za kraljicom Berenikom Lijepom kćeri judejskog prvaka Heroda Agripe I, sestrom u II, 81. spomenutog mlađeg Agripe, vla-dara Istočne Jordanije, praunuka Heroda Velikog. Najprije je bila udana za svog strica Heroda, vladara Halkide, u drugom braku s

pontskim kraljem Polemonom; živjela je, pošto je ovoga napustila, kod svog brata Agripe II. smjelijim pravcem Tj. preko otvorena mora, ne uz obalu, od otoka do otoka. 3.

Kralj Aerija Spominje se u A. III, 62. Kinira Sin Apolonov, otac Adonisa (Apollodor III, 14, 3). Od njega je Agamemnon primio oklop na dar kao njegov gost (Hom. XI, 20. »okolo prsiju oklop navuće, koji je nekad/ njemu Kinira dao za gostinsku miloštu krasnu«. T. Maretić -Stj. Ivšić, MH 1965). Tamira Tamireviće spominje Hesihije iz Aleksandrije kao »neke svećenike na Cipru« (Ta^Lg(iE6ai tegefs tives frv KuJtgtu) potomci obiju obitelji Tj. Kinirević i Tamirevići. kraljevski rod Kraljevska obitelj Kinirevića. na otvorenom Radi se, dakle, o hipetralnom hramu. Kip božice... Fetiš je, prenia tome, vjerojatno aerolit konusna oblika. 4. naravi brda Stari je Jeruzalem ležao na četirma brežuljcima, od kojih je na najvećemu, Sionu, bio smješten Davidov grad. Ćetiri V. bilj. uz I, 10. u miru U Siriji je vladao mir. flote Osim pontske flote (v. II, 83. III, 47) postojale su na obali Sirije (u Seleukiji, luci Antiohije) i Egipta i druge luke s flotama. kraljevi Kao: Antioh iz Komagene na sjeveru Sirije, Agripa u Istočnoj Jordaniji, Sohem iz Sofene istočno od Eufrata (v. c. 81. V, 1). GaHji Cisalpinskoj. vidjeti Posljednji put Germanik, koji je 19. n.e. umro u Antiohiji. za posljednjega građanskoga rata Vindeksove pobune i ustanka Galbe protiv Nerona. ondje Na Istoku. dvjema legijama V. I, 11. Pont V. bilj. uz c. 8. u Armenijama Velikoj i Maloj Armeniji, koje su bile razdvojeneEufratom. P°gode Za dovoz hrane i Ijudstva. pobožna obzira prema još uvijek nepohranjenim svetim štitovimaIz okolnosti što sveti štitovi (ancilia) nisu još bili vraćeni na svoje mjesto (u sacrarium Marlis, tj. u curia Saliorum in Pala-tio) skrupulozni su građani zaključivali da jos nije vrijeme za ratni pohod. 1. ožujka Marsovi svećenici Salii Gradivi ili Pala-tini (po kuriji na Palatinu), koje je kralj Numa postavio da čuvaju s neba pali štit ancile i jedanaest njegovih kopija, prolazili su u svečanom plesu gradom i pjevali carmen Saliare (koja nam se očuvala), u Ijevici držeći ancile, a u desnici stap kojim su uz poskakivanje (salire) udarali o štit. Tek potkraj ožujka vraćali bi štitove u njihovo spremište, što ]'e bio znak da poiinje ratna sezona. Oton je međutim krenuo u rat već 14. ožujka (isp. i Suet. 0. S), 90. govorničkim darom Galerua Trahala P. Galerius Trachalus bioje 68. n.e. konzul. Unatoč svojoj publicističkoj djelatnosti uslužbi Otona, ostao je, zbog rodbinskih veza ili prijateljstva sVitelijevom ženom Galerijom, i nakon Otonova pada neuzne-miravan (v. II, 60). razvučenu i gromoglasnu Kvintilijan (inst. orat. XII, 5) dajekarakteristiku takva govora i naziva ga sonus Trachali (XII, 10.11). Otputovavši Prema Svetoniju (0. 8) 24. ožujka 69. n.e.

KNJIGA II Zbivanja o kojima se govori u II knjizi pripadaju još uvijek tzv. godini četiriju careva (69. n.e.). Na suprotnom kraju svijeta Na Istoku. sretna Za Vespazijana i Tita. pogubna Za Domicijana, koji je ubijen. Tit Vespazijan T. Flavius Vespasianus, rođ. 9. n.e. kod Reaie u sabinskom kraju. 0 njegovim roditeljima i njegovu imenu isp. I, 10, o njegovu mlađem bratu I, 46. Bio je pretor 40. n.e., pod Klaudijem vojskovoda legije II Augusta u Germaniji i Bri-taniji (v. II, 77), consul suffectus 51. n.e., nakon toga prokon-zul u Africi (v. II, 79), pratio je 66. n.e. Nerona u Grčku, a 67. n.e dobio na upravu Judeju kao legatus Augusti pro prae-tore. Njegov stariji sin bio je T. Flavius Vespasianus, zvan obično Tit; rođen 39. n.e., služio je pod svojim ocem u Ger-maniji (v. II, 77; Suet. Tit. 4) i Britaniji, pratio je oca u Judeju i dobio tamo zapovjedništvo nad jednom legijom (v. II, 82. V, 10). za kraljicom Berenikom Lijepom kćeri judejskog prvaka Heroda Agripe I, sestrom u II, 81. spomenutog mlađeg Agripe, vla-dara Istočne Jordanije, praunuka Heroda Velikog. Najprije je bila udana za svog strica Heroda, vladara Halkide, u drugom braku s pontskim kraljem Polemonom; živjela je, pošto je ovoga napustila, kod svog brata Agripe II. smjelijim pravcem Tj. preko otvorena mora, ne uz obalu, od otoka do otoka. Kralj Aerija Spominje se u A. III, 62. Kinira Sin Apolonov, otac Adonisa (Apollodor III, 14, 3). Od njega je Agamemnon primio oklop na dar kao njegov gost (Hom. XI, 20. »okolo prsiju oklop navuće, koji je nekad/ njemu Kinira dao za gostinsku miloštu krasnu«. T. Maretić -Stj. Ivšić, MH 1965). Tamira Tamireviće spominje Hesihije iz Aleksandrije kao »neke svećenike na Cipru« (Ta^Lg(iE6ai tegefs tives frv KuJtgtu) potomci obiju obitelji Tj. Kinirević i Tamirevići. kraljevski rod Kraljevska obitelj Kinirevića. na otvorenom Radi se, dakle, o hipetralnom hramu. Kip božice... Fetiš je, prenia tome, vjerojatno aerolit konusna oblika. naravi brda Stari je Jeruzalem ležao na četirma brežuljcima, od kojih je na najvećemu, Sionu, bio smješten Davidov grad. Ćetiri V. bilj. uz I, 10. u miru U Siriji je vladao mir. flote Osim pontske flote (v. II, 83. III, 47) postojale su na obali Sirije (u Seleukiji, luci Antiohije) i Egipta i druge luke s flotama. kraljevi Kao: Antioh iz Komagene na sjeveru Sirije, Agripa u Istočnoj Jordaniji, Sohem iz Sofene istočno od Eufrata (v. c. 81. V, 1). GaHji Cisalpinskoj. vidjeti Posljednji put Germanik, koji je 19. n.e. umro u Antiohiji. za posljednjega građanskoga rata Vindeksove pobune i ustanka Galbe protiv Nerona.

ondje Na Istoku. dvjema legijama V. I, 11. Pont V. bilj. uz c. 8. u Armenijama Velikoj i Maloj Armeniji, koje su bile razdvojeneEufratom. P°gode Za dovoz hrane i Ijudstva. drugl Oton i Vitelije. nedavno Od Neronove smrti Mucijan se počeo dogovarati s Vespazijanom kako da mu otvori put do vlasti. u sklopu djela U izgubljenom dijelu Historija. s Ponta Kneževinu Polemona (zapadno od Trapezunta) pretvo-rio je Neron, nakon smrti Polemona II, 63. n.e. u provinciju pod imenom Pontus Polemoniacus, isp. Suet. Ner. 18. Kitno Današnja Thermia, u zapadnim Kikladima južno od Keja. Galatiju i Pamfiliju Pamfilija je, pošto je nakon potpunog poko-renja Kilikije (67. i 66. pr.n.e.) saćinjavala jedan dio ove pro-vincije, god. 25. pr.n.e. postala posebna provincija, da bi je konačno 43. n.e car Klaudije.proširio i na Likiju ko^u je tako-der pretvorio u provinciju. Pod Galbom je uprava nad Pamfi-lijom istodobno povjerena carskom namjesniku Galatije. Od Vespazijana nadalje Pamfilija i Likija činile su jedinstvenu, u poćetku carsku, a od Trajana (103. n.e.) senatorsku provinciju. Kalpurniju Asprenatu Iz roda Nonijevaca. Pretvarajući se Lažni Neron. Vibije Krispo Q. Vibius Crispus, iz Vercela, slavan govornik i nesmiljen tužitelj; consul suffectus pod Neronom. Pod Vespa-zijanom, kojemu je bio intiman prijatelj (Dial. 8), prokonzul u Africi; drugi i treći put konzul za Vespazijana i Domicijana. Umro je u dubokoj starosti krajem 1. st. n.e. (Isp. još IV, 41; A. XIV, 28.) zbog imutka Isp. Dial. 8; Mart. IV, 54, 7. XII, 36, 9. govornićkog dara 0 njegovu humoru i drugim osobinama isp. Qumt. X, 1, 119. svojega brata Lucija Vibija Sekunda, koji je upravljao jednom od dviju provincija Mauretanija i bio pod Neronom 60. n.e. optužen od Maura zbog globljenja i kažnjen progonstvom (relegatio A. XIV, 28). čatiri legije Koje: v. bilj. uz I, 9. po dvije tisuće Iz svake od tih četiriju legija izdvojio je 2000 vojnika koji su činili posebne odjele (vexilla). Same legije Većinu legija, za razliku od gore spomenutih izdvojenih odjela. sedma unovačena od Galbe Nije istovetna sa VII Claudia koja se nalazila u Meziji (v. bilj. uz I, 9). jedanaesta S nadimkom Claudia, smještena u Dalmaciji (v. c-67. III, 50). trinaesta Nazvana Gemina, u Panoniji. vojnici cetrnaeste legije Tada u Dalmaciji, s nadimkom Gemin11 MMtia Victrix. Za vrijeme Germanika smještena u Gornjoj Germaniji, pod Klaudijem poslana u Britaniju, gdje se pod zapovjedništvom Svetonija Paulina 61. n.e. istakla u gušenju , velikog ustanka (V, 16. »pokoritelji Britanije«); Neron ju je ' odabrao da sudjeluje u pohodu protiv kavkaskih Albanaca (I, 6. II, 27. 66). Na maršu prema istoku u času Neronova pada našla se u Dalmaciji, odakle je jedan njezin odio (vextllum) uzeo učešća u borbi na Otonovoj strani protiv Vitelija (v. c. 43). predvodile Na čelu svake legije bio je odio od 2000 Ijudi (v. bilj. gore), iza njega konjaništvo i pomoćne kohorte i na kraju većina legije. s prvom legijom V. bilj. uz I, 6.

1 ozbiljni vojskovođe Primjerice: Decim Brut pred Mutinom. Anije gal V. bilj. uz I, 87. Vestricijem Spurinom Rođen otprilike 24. n.e., prijatelj Plinija Mladeg, lirski pjesnik u oba jezika; istakao se u ovom ratu hra-brom obranom čvrste Placencije na Padu. Pod Trajanom se proslavio sretnim pohodom u zemlju Bruktera, gdje je vratio na vlast istjeranoga plemenskog poglavara (Plin. ep. II, 7). Cecina...prešao Alpe V. I, 70. 89. on se nadao Naime, Cecina. isluženi pretorijanci Oni su nakon šesnaestogodišnje službe u kohorti fonnirali poseban odred; nosili su ime vex'illarii (v. c. 18). mornara Bili su raspoređeni u manipule i kohorte, ali nisu saci-njavali posebnu legiju (v. I, 87). brodovlju Misli se na mizensku i ravensku flotu. Pacenzisa 0 njemu v. bilj. uz III, 73. puna polja Ljudi, zabavljenih proljetnim radovima. prokurator Provinciju Primorske Alpe (Alpes Maritimae) uredioje August 14. pr. n.e.; kao manjoj senatskoj provinciji na čelujoj je bio prokurator (v. bilj. uz I, 2). Albintimiliju Upr. Album Intimilium (danas talijanska granična postaja Ventimiglia u Liguriji), istočno od Monoeci portus (danas Monaco). nednznih Tacit ovdje ima pred očima umorstvo majke svoga tasta Agrikole, isp. Agr. 7. »nam classis Othoniana licenter vaga, dum Intimilium (Liguriae pars est) hostiliter populatur, matrem Agricolae m praediis suis interfecit praediaque ipsa et i^iagnam patrimonii partem diripuit.« (»mornarica naime Oto-nova obijesno se skićući, dok je neprijateljski pustošila Intimi-lij (dio Ligurije), ubije Agrikolinu majku na njezinim imaniima- tp. nnliie.m kflma imflnifl i velik dio mepove očevine«V Fabiju Valensu 0 njemu v. bilj. uz I, 7. izaslanici kolonija Iz tog kraja: Aquae Sextiae (danas Aix), Narbo Martius (danas Narbonne), Forum lulii (danas Frejus), Arelate (danas Arles), Baeterae (danas Beziers), Arausio (danas Orange), Valentia (danas Valence), Vienna (danas Vienne). Tungara Oni su svoje sjedište imali u današnjoj belgijskoj pokrajini Liittich, gdje se i danas nalazi grad Tongres. Dvije cohortes Tungrorum, koje često spominje Tacit, iste su one / i // cohortes Tungrorum miliariae za koje svjedoče mnogi kas-niji natpisi u Britaniji. alu Treveraca Konjanički odred poznat samo iz Tacita (isp. A. III, 42; H. IV, 18. 55, kasnije nestaje). Rimljani su ga unova-čili iz redova saveznika, izvježbali ga i pripojili redovitoj vojsci. Julijem Klasikom 0 njemu v. bilj. uz IV, 55. u Forojulijskoj Koloniji Lat. Forum lulii (danas Frejus), osnovan je 30. pr. n.e. kao jedna od 6 kolonija veterana u Narbonskoj Galiji (Plin. n. h. III, 35; Tac. A. II, 63). kopnenim putom Prema provinciji Narbonskoj Galiji (Gallia Narboneitsis). brodovlja Otonove flote. kohorta Liguraca Cohors 1 Ligurum, posvjedočena u 1. st. n.e. kao posada provincije Alpes Maritimae u svom sjedištu Ceme-lenu (danas Cimiez) mnogim nadgrobnim spomenicima.

pet stotina Panonaca, koji još ne bijahu pod zastavama To su regruti iz Panonije unovaieni još prije Vitelijeva ustanka, koji su se nalazili na maršu u tabore panonskih pomoćnih četa u Gennaniji; prije negoli je od njih obrazovana cohors Panno-nica, činili vjerojatno odio novaka tzv. vexillum tironum (isp. A. II, 78). bojni Je red Otonovaca. lUJeitani Njih su otonovci nakon pokorenja provincije Alpes Maritimae prisilili da stupe u njihove redove kako bi pojačali nejake snage s brodovlja. na brežuljke uz more Izmedu Albintimilija i Forojulijske Kolo-nije. pretorijski vojnik Budući da je pet kohorata pretorijanaca pod zapovjedništvom Spurine poslano na Pad (v. II, 11), a ostali su se pretorijanci kretali s glavnim stanom Otonovim, ovdje se misli na odred sastavljen iz dijelova različitih kohorata vojski s Pada. Alpince Drugi izraz za kohortu Liguraca (cohors Ligurum v. bilj. gore). kohorte Točnije: odabrani vojnici iz kohorata i pet stotina Pano-naca. veteranski vojnik Pretorijanci.bracas deposuerunt, latum clavum sumpserunt««; Vopisc. Aur. 34. »bracae Gallicae«), nošnji Gala s one strane Alpa, Ger-mana, Ilira, Tračana i dr. Tako se Gallia Narbonensis dugo vremena zvala Gallia bracata, za razliku od Gallia togata, s ove strane Alpa. 21. goruće strijele Tzv. falaricae; spominje ih Cezar (&. G. V, 43),Livije (XXI, 8, 10) i Vegecije (IV, 18). zaslone Tzv. plutei, bili su prenosni krovovi od dasaka pokrivenisirovim kožama pod kojima su se opsadnici zaklanjali od neprijateljskih strijela. pletere Lat. crates; namjena im je bila slična zaslonima, samo štosu bili napravljeni od spletena pruća. zaštitne krovove Lat. vinea, krov od dasaka ili pleter koji jepočivao na gredama i bio s triju strana zatvoren stijenama odistog materijala, te izvana obložen sirovim kožama. Služio jekao zaklon pri opsadi. hrabrenja Od strane časnika.22. legija Riječ je zapravo samo o jednoj legiji u Cecininoj vojsci XXI Rapax, - i odjelima (vexi!la) iz drugih dviju - IV Mace-donica i XXII Primigenia. Julije Brigantik Nećak i neprijatelj Civilov; v. o njemu bilj. uz IV, 70. ovaj Julije Brigantik. onaj Turulije Cerijal. vodio centurije Bio je dakle centurion. Aniju Galu V. bilj. uz I, 87. u Bedrijaku Lat. Bedriacum; ležao je na via Postumia, dva dana marša jugozapadno &d Verone, 20 rimskih milja udaljen od Kremone. To je mjesto imalo strateški značaj, jer se većina ilirskih legija primicala preko Verone, odakle je vodila cesta preko Mantue za Bedrijak. Gal je stigao iz Verone, gdje je ostavio dvije pretorijske kohorte s konjaništvom. Budući da se nije moglo očekivati da se jednom legijom Kremona suprotstavi neprijatelju, zadovoljio se zaposjednućem Bedrijaka. Glavnina vitelijevske vojske premještena je sada prema Kre-moni, što Tacit doduše ne spominje, ali se razabire iz redaka koji slijede. dosad Sa stajališta pripovjedača, ne i čitalaca. zbog dvaju poraza Otonovaca 14. travnja 69. n.e. (v. c. 41-44) i vitelijevaca u hstopadu

iste godine (v. III, 15-25). Marcije Macer Upravljao je pod Klaudijem Mezijom i Ahejom. Njegova karijera vidi se iz CIL XI, 1835; o njemu v. još c. 35. 36. i 71. pobjednika Macerovih gladijatora. do/va... Ticijana Iz Rima; v. I, 90. Prema Plutarhu (0. 7) prispio je istom nakon bitke. U međuvremenu Do časa kad je Ticijan preuzeo vrhovno zapov-jedništvo. su mu nedavno sasjećene Od Marcijevih gladijatora (c. 23). Fabija Valensa S vojskom Donje Germanije. Kastora Kastora i Poluksa. odio trinaeste legije Jedan od odjela (vexillum) iz panonskih legija koji je brojio 2000 vojnika; v. bilj. uz c. nasip ceste Riječ je o via Postumia koja je vodila iz Kremone preko Bedrijaka u Hostiliju na lijevoj obali Pada; od Bedrijaka cesta se račvala i jedan je krak vodio u Mantuu, drugi u Ve-ronu. Nasip ceste (agger viae) zvao se središnji, uzdignuti dio ceste, namijenjen prometu kola, koji je bio popločan glatkim kamenjem, a počivao je na vise slojeva debljega kamenja, tucanika i cvrsto nabijene zemlje. S obiju strana ove »promet nice« nalazili su se »nogostupi« - staze (limites). jarci Za navodnjavanje. Epifan Sin kralja Antioha iz Komagene (A. XII, 55) na sjeveru Sirije. U vrijeme izbijanja građanskog rata boravio je u Rimu kao talac ili po nalogu svoga oca, te je pratio Otona na bojište. Julija Frontona Spominje se i u I, 20. Ticin V. bilj. uz c. 17. povrate ćast Nju su izgubile porazom na ligurskoj obali i buntovnistvom, o kojem govore reci koji slijede. upotpuniti Tacit odavde nastavlja pripovijedanje prekinuto u I, ispripovjedili U I, 59. i 64. Alfen Var Možda istovetan s pertorijskim prefektom s jedne pompejanske voštane plocice (Prosop. I, 49). prefekt tabora Lat. praefectus castrorum; u njegove funkcije pripadala je podjela straže (A. I, 31) i različiti drugi zadaci(munia). orlovima Legija: V. Alaudae i / Italica (I, 61. 64): za situacijuisp. I, 36. 30. toliko malubrojniji Cecinina četa brojila je oko 30.000 Ijudi, doksu Valensove čete imale preko 40.000 vojnika, budući da muse u Lugdunu priključila legio 1 Italica.32. Svetonije Paulin Punim imenom C. Suetonius Paulinus. Proslavio se kao legatus praetorius pod Klaudijem 42. n.e. u ratu pro-tiv Maura svojim prelaskom preko Atlasa; kasnije je pod Neronom 59-61. n.e. kao legatus consularis ratovao protiv Brit-anaca; isp. A. XIV, 29. XVI, 14; Agr. 5. 14; Dio LXII, 7.12. 0 njegovu konzulatu v. c. 37. Čitava je Vitelijeva vojska pristigla Pretjerivanje: Vitelije je,naime, sa snagama od četiriju legija bio jos uvijek na putu. Hispanije ne obiluju oružanom silom U Tarakonskoj Hispanijistajale su samo 2 legije VI Victrix i X Gemina. četrnaesta legija Bila je pozvana iz Dalmacije. 0 njenoj slavi v.bilj. uz c. 11. s mezijskim četama Ove su se čete, sastavljene iz legija /// Gallica, VII Claudia i VIII

Augusta, u vrijeme bitke kraj Kremone zatekle kod Akvileje (v. c. 46.). Ticijan Njemu je Oton povjerio zapovjedništvo na Padu (v. c.23). Prokul Otonov pouzdani prijatel]' (v. I, 46); zapovijedao je sPlocijem Firmom pretorijancima. laskanju Kao da je Oton izvanredan ratnik već izvojštio pobjedu. Briksel Lat. Brixel!um (danas Brescello), na desnoj obali Pada,sjeveroistočno od Parme. četi gladijatora Pod zapovjedništvom Marcija Macera (v. c. 23). otok Na ušću Adde u Pad, nasuprot današnjem selu Spinadesco. obiju vojski To su bili, zapravo, samo odjeli vojski, dok su glavne snage stajale kod Kremone. istrgoše Iz ruku Germana koji su rukama zadžavali lađe (v. pre-thodno poglavlje). U ovom i slijedećim poglavljima Tacit daje izvještaj o događajima kao i osvrt na građanske ratove republikanskog vremena,čime se služi i Plutarh (0. 9), a jedan i drugi doslovce slijede Salustijeva razmišljanja u prikazu razvitka rimske države (isp.Sal. Cat. 10, 1-3). najstariji od bivših konzula Paulin je tri godine prije toga biodrugi put konzul (A. XVI, 14); njegov prvi konzulat pao bi ug. 42. n.e. suparničkih gradova Kao: Kartaga, Numancija, Korint. kraljevstava Helenistička, na istoku. nemirni tribuni Kao Tiberije i Gaj Grakho, te Lucije Apulej Saturnin (isp. §to o njima misli Tacit u A. III, 27). presilni konzuli Kao Apije Klaudije ili Lucije Opimije. iz najneuglednijeg puka Ova tvrdnja počiva na zabludi u koju su upadali i drugi pisci carskoga vremena; Marije je bio doduše ignotae originis (Vell. II, 78), ali ipak equestri loco (Vell. II, 11). proljetno doba godine Bitka kod Bedrijaka odigrala se 14.travnja 69. n.e. preko Pada Na desnoj obali, kod Briksela, kamo je Oton u nesretnoj zaslijepljenosti premjestio glavni stan. Tu su bili i gladijatori pod Flavijem Sabinom (v. c. 36. 51). prema ušću rijeke Pada i Adue Koje je bilo udaljeno 2 sata hoda (preko 5 rim. milja), zapadno od Kremone. odande Tj. od njihova tabora, odakle su krenuli (v. c. 39). Numiđanin Takve su kurire držali i rimski velikaši u svojojslužbi (isp. Sen. ep. 87, 8; Mart X, 13, 1). Istoga dana 14. travnja 69. n.e. niosta Kod ušća Adue u Pad. u tabor Istočno od Kremone, nekoliko milja od mosta. konjanici Vitelijevski. otonovci Tj. pretorijski konjanici i konjanici iz ala pomoćnihčeta. Italske legije Legio 1 Italica, koja je bila smještena u garnizonuu Lugdunu, priključila se vojnom pohodu Fabija Valensa (v. I,59. 64. 74). m nasip Njihova vlastitog (vitelijevskog) tabora. gusti vinogradi Vinova je loza u staro doba sadena medu drugim drvećem po kome se penjala. 1 danas se slično može vidjeti usjevernoj Italiji: loza među murvama. izmiješana zaprežna kola i konjušari S vojnicima u pokretu.Tabor pomaknut na 4. milju od Bedrijaka (v. c. 39) bio jedakle dignut. cesta Via Postumia (v. bilj. uz c. 24). 43.Neodoljiva Lat. Rapax, v. bilj. uz I, 61. prva, Pomoćnica Lat. Adiutruc, v. bilj. uz

I, 6. Var Alfen Bio je praefectus castrorum (v. bilj. uz c. 29). Zaostao je na Otonovu zapovijed. nedogledna... udaljenost Oko 16. rim. milja. ne pretvarajn u plijen Kao zarobljeni barbari, koji se mogu prodati u ropstvo. Vedija Akvilu Spomenut je još samo jedanput, u III, 7. Anije Gal Budući da je nakon pada s konja bio nesposoban za borbu, ostao je u Starom taboru (Vetera castra). Ostalima Osim pretorijancima. odbijeno konjaništvo V. c. 41. legijski orao Orla 21. legije (v. c. 43). preko Pada U Brikselu (v. c. 33). mezijske legije V. c. 32. casniji je naćiii poginuti u borbi Pretorijanci misle na sakupljene čete i na sebe. legata Orfidija Legata 1. legije (v. c. 43). Oton očekivaše U Brikselu (v. c. 33. 39) 15. travnja 69. n.e. vojnika Pretorijanaca i uhoda (v. c. 33). PIocije Firmo... kao pretorijski prefekt V. bilj. uz I, 46. ne ostavlja na cjedilu Nije se dakle još znalo za odmetništvopobijeđenih. legije ušle u Akvileju Legije: /// Gallica, VII Claudiana i VIII Augusta. Akvileja (danas grad istoga imena ili Aglar u mle-tačkom, ili Oglej u slovenskom) bijaše latinska kolonija. početak je bio ondje Varijacija gornje tvrdnje: »građanski je ratpotekao od Vitelija«. bratu V. bilj. uz I, 88. ženi V. II, 64. djeci V. bilj. uz I, 75. ni osvete ni utjehe Hendiadyoin: utjehe u osveti nad obitelji svogprotivnika. rimske mladosti V. bilj. uz I, 84. Salvija Kokcejana Pun. imen. L. Salvius Otho Cocceianus, sinOtonova brata Lucija Salvija Otona Ticijana (o njemu v. bilj.uz I, 75). Servijevaca Roda kojemu je pripadao Galba. on Tj. car Oton. odviše sjeća Oton ga želi odvratiti od uloge pretendenta na prijestolje. Onima koji su odlazili Senatorima i prijateljima Otonovim. na Verginija On je tada bio consul siiffectus (v. bilj. uz I, 77). U osvit zore 16. travnja 69. n.e. svršetak u trideset sedmoj godini života Umro je 16. travnja 69.n.e. devedesetdrugoga dana svoje vladavine. Rodio se 28.travnja 32. n.e. iz... Ferencija Lat. Ferentium (danas Ferento) u južnoj Etruriji, između Viterba i Bomarza. otac L. Salvius Otho, consul suffectus 33. n.e. (isp. Suet. G. 6;Tac. A. XIII, 12); prokonzul u Africi (Suet. 0. 1.). Sa svojomženom imao je dva sina: Otona i Lucija Salvija Otona Ticijana(o njemu v. bilj. uz I, 75). djed Marko Salvije Oton, čiji je otac bio vitez (Siiet 0. 1). Materin rod neugledniji Zaključuje li se po jednoj Svetonijevojizjavi (0.1. »splendida femina«), pripadala bi Otonova matiAlbija Terencija obitelji viteškoga staleža. prikazasmo U I, 13. jednim vrlo sramotnim Galbinim umorstvom, drugim izvanrednim Samoubojstvom. Njegovu smrt izjednačujeMarcijal sa srnrcu Katona Utičkog. (Isp. Mart. VI, 32, 5. »

SitCato, dum vivit, sane vel Caesare maior'.l Dum moritur, numquid maior Othone fuit? «) kod Regija Lepida Na via Aemilia između Parme i Mutine, južnood Briksela; današnji Reggio. it žalosti Za Otonom. i bola Zbog poraza i, kako su oni mislili, izdaje vojskovođe. kohorata Pretorijskih (v. c. 33). Rubrije Gal Prema Dionu Kasiju (LXIII, 27) kao zapovjednik vojske koju je Neron poslao protiv pobunjene Hispnije Gal je prešao Galbi. Kasnije se spominje kao posrednik Vespazija-nova brata Flavija Sabina (v. c. 99). God. 70. n.e. pobijedio je Sarmate kao namjesnik Mezije (isp. luv. IV, 105. sa sholi-jama). Flavija Sabina Flavije Sabin je nakon poraza koji je pretrpio Marcije Macer preuzeo zapovjedništvo nad preostalom četom gladijatora na desnoj obali Pada nasuprot Kremoni (v. c. 36). 0 Spurini Tacit suti. posvuda 1 u Bedrijaku, i u Placenciji, i u Brikselu. u Mutini Današnja Modena, istočno od Reggija, na via Aemilia između Placencije i Arimina. od obiju strana Tj. od Otonove vojske i od Vitelija. gradsko vijeće mutinsko Najviše gradsko poglavarstvo municipija i kolonija, zvano ordo decurionum ili samo ordo, sastojalo se iz određenog broja doživotnih članova (u pravilu 100), utvrde-nih mjesnim statutom. Po lex lulia municipalis (CIL, I, 206) lectio senatus (prozivku senata) svih su pet godina obavljala dvojica gradskih upravnih službenika duumviri (quinquenna-les), kao u Rimu cenzori. nezgodnom pocašću Senatori se naime nisu htjeli kompromitirati u očima otonovaca, pod vlašću kojih su se tog trenutka nala-zili, nijednim službenim aktom. Njihov je plan bio da se sve do konačnog ishoda rata uklone svakom službenom priznanju, i Vitelija i dosadašnjeg cara. Licinije Cecina Punim imenom P. Licinius Caecina; od Plinija Starijeg (n.h. XX, 199) nazvan praetorius vir, na mjestu gdje pripovijeda o samoubojstvu njegova oca. Marcela Eprija Punim imenom T- Clodius Eprius Marcellus, prostijega roda (isp. Dial. 8), ozloglaSen tužitelj u sudskim procesima radi veleizdaje pod •Neronovom vladavinom; primio je od ovoga cara za tužbu protiv Trazeje 5 milijuna sestercija (A. XVI, 33). Zadnjih dana 48. n,.e. bio je pod Klaudijem pra-etor peregrinus (A. XII, 4; Suet. Cl. 29), potom namjesnik Likije (A. XIII, 33; na natpisima i novcima), dvaput consul suffectus: prvi put oko 60. n.e., drugi put 74. n.e., prokonzul u Aziji 70-73. n.e. Bio je utjecajan i na početku Vespazijanove vladavine, te se 79. n.e. urotio protiv cara i bio prisiljen izvršiti samoubojstvo. Isp. o njemu još IV, 6-8. 43; Dial. 8. 13. sjećanja na prokazivanja Isp. A. XVI, 22. 28. 33. nedavno Istom od Galbe. u Bononiju Lat. Bononia (danas Bologna), jugoistočno od Mutine, na via Aemilia. njegovu buduću slavu Tj. da Otona slavi kod potomaka. Lucije Vitelije 0 njemu v. bilj. uz I, 88. četrnaeste legije Iz Dalmacije, v. c. 32. povelje diplomata (lat. chartae duplicatae) bile su jedna vrsta carskih pismenih preporuka onima koji su kretali na službu u provinciju. Sastojale su se od dvostruko presavijenih listova, odakle im i ime, i glasile su na određeno vrijeme po isteku kojega su gubile vrijednost. Isp. Plin. ep. X, 14. 54. 121. 122.

u Grad U Rim. pod vidom javne odluke Tj. odluke senata [ex senatus consulto). stranku Otonovu. Cererine igre lat. Ceriales ludi ili Cerialia priređivali su aediles Ceriales koje je 44. pr. n.e. uveo Cezar, slavile su se prema kalendaru od 12. do 19. travnja, zadnji su dani bili određeni za cirkuske igre. Isp. A. XV, 53. 74; Ovid. fast. IV, 389 sqq. Flavije Sabin Vespazijanov stariji brat (v. bilj. uz I, 46). slike Galbine Zato jer je Vitelije važio kao njegov osvetnik. kod Kurcijeva zdenca V. bilj. uz I, 41. što nije pisao Bio je naime običaj da nitko osim državnog pogla-vara ne smije uputiti pismo konzulima ili senatu (isp. IV, 4). preostale snage germanske vojske Budući da su se od vojske Donje Germanije samo 5. legija, od vojske Gornje Germanije samo 21. i 22. legija sa svojim orlovima nalazile u Italiji, a od preostalih četiriju legija (/ Germanica, IV, XV i XVI) samo odjeli (vexilla), u Germaniji su se kod oriova dakle nalazili samo ostaci onih prvih i snažniji odjeli onih drugih. Nadzor nad obalom Lijevom obalom Rajne, za obranu od upadaGermana. Hordeomju Flaku V. bilj. uz I, 9. osam tisuća od britanskih novaka To su tzv. veksilarci (v. bilj. uz II, 18) iz legija: // Augusta, IX Hispana i XX Valeria. Azijatika V. o njemu jo§ c. 95. i IV, 11. te Suet. Vit. 12; Plut.G. 20. prstenjem zapravo zlatnim prstenom; v. bilj. uz I, 13. prokuratora Točnije: procurator pro legato. Obje su provincije naime pripadale u manje carske provincije kojima su upravljali prokuratori iz viteškog staleža (v. bilj. uz I, 2). obje Mauretanije Tj. Mauretania Caesariensis (današnji zapadni Alžir) i M. Tingitana (Fez i Maroko). Pošto je posljednjeg kralja Jubaida, Ptolemeja, car Kaligula pozvao u Rim god. 40. n.e. i tu ga ubio, Klaudije je 42. n.e. iz dva mauritanska kra-Ijevstva stvorio dvije carske provincije (v. bilj. uz I, 11. kao i Plin. n.h. V, 2. 11; Dio LX, 9). Lukcej Albin Bio je od 62. do 65. n.e. prokurator Judeje. Kluvija Rufa Legatus Augusti pro praetore u Tarakonskoj Hispa-niji, odgovoran i za sigurnost senatorske provincije Betike, u kojoj nije bilo vojske. V. o njemu i bilj. uz I, 8. deseta legija S nadimkom Gemina, koja je s VI Victrix sačinja-vala vojne snage Tarakonske Hispanije. obali Provincije Betike. kraljevsko odličje Tj. tijaru s dijademom. ime Jube Time je posijano sjeme suninje: kao da Albin prisva-janjem počasnog imena starih domaćih vladara Numidije (prvotno ime božanstva Jubal) hoće postati neovisan vladar Mauretanije. To je ime za vrijeme Augusta nosio sin kralja Jube (pobijedio ga Julije Cezar 46. pr.n.e.) kao rimski vazal u dijelu očeva kraljevstva Numidije. 59. prefekti kohorata Lat. praefecti cohortium; taj su naslov nosili zapovjednici konjaničkih odreda ili savezničkih kohorata koji su bili bivši primipili legije. rijekom Ararom Lat. Arar; dan. Saone, prema kasnijem imenu te djeke Sauconna (Amm. XV, 11).

po prijašnjem uboštvu Isp. Suet. Vil. 7: »Sigurno je utvrdeno, da Vitelije nije imao novaca za put, kad je trebao otputovati, i da je bio u tolikoj novcanoj oskudici, da je ženu i djecu, koje je ostavio u Rimu, potajno sklonio u iznajmljenu potkrovnicu, a svoju je kuću izdao u najam za preostali dio godine, i da je majci iz uha izvadio biser i založio ga, da nabavi putne troš-kove« (prijevod Stj. Hosu, Zagreb. 1956). Junije Blez V. bilj. uz I, 59. te III, 38 upravitelj V. bilj. uz I, 59. dvorskim službenicima Lat. ministeria; tri najvažnija hila su: računovođa (a rationibus), službenik za molbe (a libellis) i taj-nik carskog kabineta (ab epistulis). Velik je osobni utjecaj imao i carev komornik (cubicularius); v. bilj. uz I, 58. nazva Germanikom Tako je i on sam dao da ga nazove vojska u Germaniji, v. I, 62. Tada Dok je Vitelije bio još u Lugdunu. kod ilirskih vojski U bici kod Kremone najvjernijih Otonovihvojnih snaga. ostale legije / Adiutrix i legije u Siriji i Judeji. u žalobnim odijelima U tzv. toga sordida uprljanoj odjeći, što jebila vanjska oznaka žalosti osoba koje su stajale pod optuž-bom. Uz to su često puštali i dugu kosu i bradu (capillus etbarba promissa). privrženošću Prema bratu Otonu. Mariju Celzu 0 njemu v. bilj. uz I, 14. Ceciliju Simpleksu Punim imenom Cn. Caecilius Simplex; bio je67. n.e. prokonzul na Sardiniji, prema CIL X, 7852; Isp. onjemu i III, 68. kasnije V. c. 71 konzulat Za studeni i prosinac 69. n.e. V. bilj. uz I, 77. te III, Trahala Punim imenom P. Galerius Trachalus, bio je rodak ili prijatelj Galerije Fundane, Vitelijeve žene (o njoj v. c. 64). 0 njemu i o tome što mu se upisivalo u krivnju v. bilj. uz I, 90. sramotno je to reći S gledišta aristokratskih nazora rimskih sena-tora, s kojima se Tacit solidarizira. iz puka bojskoga Boii, narod keltskog porijekla, koji se s Hel-većanima doselio u Galiju; pobijedio ih je Cezar. Smjestili suse u zemlju Heduanaca, između Ligera (danas Loire) i Elavera (danas Allier). Isp. Caes. b.G. I, 28. uvažena općina Augustodunum (danas Autun). Tu se školovala elita galske mladeži (v. A. III, 43. 45). odmetnika U očima Vitelija to su Otonove pristaše. odgađa naziv Augusta, ne prihvaća ime Cezara Obje mu je ove titule dodijelio senat (v. c. 55). zvjezdoznanci V. bilj. uz I, 22; u ovom protjerivanju astrologasvjedoči i Svetonije (Vit. 14). »da do prvog listopada svi astrolozi moraju napustiti Rim i Italiju...« prijevod Stj. Hosu, Zagreb, 1956). igrom i pijeskom Metonimije za gladijatorske igre. Dolabelu 0 njemu v. I, 88. rekosmo U I, 88. gradskoga prefekta Gradska prefektura - praefectura urbis -koju je 25. pr.n.e. August privremeno uspostavio za vrijeme svoje odsutnosti, prerasla je u vrijeme Tiberija od 26. n.e. u redovitu službu. Obavljao ju je konzular (bivši konzul), po-stavljen od cara na neodređeno vrijeme. U ime cara gradski se prefekt (praefectus urbi} brinuo za održavanje mira u glavnom gradu i u okrugu od 100 rim. milja. Prvotno su u djelokrug njegova posla padale sudbene osude onih prekršaja kojima se narušavao službeni red i mir, ali se

postepeno njegova nadlež-nost protegla na cijelo kriminalno sudstvo. Isp. A. VI, 11. Plancije Var Punim imenom M. Plancius Varus. Bio je pod Vespazijanom oko 70,n.e. prokonzul u Bitiniji, senatskoj pro-vinciji kojom je upravljao bivsi pretor; god. 71. n.e. consul suf-fectus, oko 78. n.e. prokonzul Azije. kohortu koja boravi u Ostiji V. bilj. uz I, 80. Lucija Vitelija Brata budućeg cara Vitelija; v. bilj uz 1,88. Petroniju Bila je to kći konzulara Publija Petronija, koji je podTiberijem 19.n.e. bio consul suffectus, potom 6 godina prokon-zul u Aziji (vjerojatno od 29. do 35.n.e), legatus pro praetoreu Siriji (39 - 42.n.e.); umro je u vrijeme cara Klaudija. Flaminijeve ceste V. bilj. uz 1,86. Interamnij Obicnije; Interamna (kao u 111,61.63; oba oblikajavljaju se i kod istoimenog grada u Laciju), u Umbriji (danasTerni). Kod Narnije odvajala se manje prometna cesta koja jevodila sjeveroistofcnim smjerom u Interamnij. Galerija Galerija Fundana, Vitelijeva druga žena, bila je kći bivšeg pretora (Suet. Vit.6). 0 djeci iz ovoga braka v. bilj. uz1,75. Sekstilija 0 njoj veli Svetonije (Vit.6): »probatissima nec ignobilis femina« - »vrlo čestita žena iz ugledne obitelji«. V. o njoj c.89. 111,67; Plut. Oth.5.16. Germanika To su mu ime nadjenuli vojnici, v. 1,62. iz Lugduna V. c.59. Kluvije Ruf 0 njemu v. bilješke uz 1,8. i 11,58. Hilar, Cezarov oslobođenik Oslobođenik jednog od predšasnika Vitelijevih, vjerojatno procurator Augusti u Tarakonskoj Hispaniji. Da se ne radi o Vitelijevu oslobođeniku, dokazuje dometak »Cezarov« (Caesaris), jer znamo da je tu titulu Vite-lije odbio (v. c.62). Vitelijev i Otonov principat Vijesti iz Germanije i iz Rima gotovo su istovremeno doprle u Tarakon, sjedište namjesnika Tarakonske Hispanije. poveljama V. bilj. uz c. 54. natpisao Ime i titula vladara stajala je na početku popratnogpisma ili carskoga edikta. oslobođenika njegova Oslobođenici carske kuće prelazili su prilikom smjene na vlasti u posjed novoga vladara (v. I, 46). Lucija Aruncija On je kao legatus Augusti pro praetore od smrtiLucija Pizona 25. n.e. upravljao Tarakonskom Hispanijom izRima, i to preko legata (isp. A. VI, 27; Suet. Tib. 63). iz straha Isp. o tome u Suet. Tib. 63. Trebeliju Maksimu 0 njemu v. bilj. uz I, 60. Vetije Bolan Bio je namjesnik od 69. do 71. n.e., zamijenio gaje Petilije Cerijal. Naposljetku je pod Vespazijanom kao prokonzul upravljao Azijom. U Augusti Taurinaca Augusta Taurinorum (danas Torino). Prijeosnutka vojničke kolonije u vrijeme Augusta to se mjestozvalo Taurasia. Od Vijeujana je naime vladao strah Zašto: v. bilj. uz I, 65. od širom ostavljenih ognjeva Poznata lukavstina: ostavljale su sestražarske vatre da bi se prikrio odlazak legija. časnog otpusta tzv. honesta missio. Svaki je pretorijanac nakon16 godina vojnićke službe ćasno otpuštan uz nagradu od 5000denara = 20.000 sestercija (isp. Dio LV, 23). u svoje zimovnike Stalni tabori 11. legije bili su u Dalmaciji (v.III, 50), 7. Galbinske u Panoniji (v. II, 86); u Panoniji se nala-zio i tabor 13. legije. u Ticinu kamo je svratio iz Auguste Taurinaca; današnja Pavia. na ranoj pijanci Tj. gozbi koja se održavala za bijela dana,odmah nakon 9. ure (oko 15

h) dana. četrnaesta legija Ona je trebala da bude na maršu u Britaniju (v.c. 66). zadnja četa Imala je dvostruku zadaću: čuvati leđa vojsci namaršu (agmen), te skupljati zaostale i tjerati ih naprijed. nekadašnjeg svoga vojskovođe U Galiji, za vrijeme Vindeksovaustanka koji je ugušio Verginije kao namjesnik Gornje Germanije. jer ih je prezreo V. bilj. uz I, 8. senatsko poslanstvo V. c. 55. ondje U Ticinu (v. c. 68). Kohorte Batavaca V. c. 66. u Germaniju Tamo ih kasnije ponovo susrećemo (v. IV, 15). vanjskog rata Tacit misli na ustanak Batavaca pod Julijem Civi-lom (69-70. n.e.), na strani kojega su se borili prekorajnski Germani i galska plemena Treveraca i Lingonaca, koja su bili podanici rimske države, a kasnije i legije koje su prešle nepri-jatelju. kao beskoristan ratni teret Zbog nediscipline koja je vladala u tim četama Vitelije nije imao od njih gotovo nikakve koristi. Odande Iz Ticina. u Kremonu Na lijevoj obali Pada. četrdeseti dan Računajući od 14. travnja, bilo bi to oko 24. svibnja. uskoro U listopadu 69. n.e. nad tolikim tisućama Prema Dionu Kasiju (LXIV, 10) palo je kod Kremone 40.000 vojnika. Radostan, štoviše Prigodan detalj koji pokazuje svu Vitelijevu surovost i stranačku zaslijepljenost donosi i Svetonije, Vit. 10;»Kad je stigao na bojno polje, gdje se vodila bitka, neki su se njegovi pratioci zgražali nad raspalim tjelesima, ali on se drznuo da ih ohrabri odvratnim riječima: 'Najbolje miriše ubi-jeni neprijatelj, a jos bolje ubijeni sugrađanin'« (Prijevod Stj. Hosu, Zagreb, 1956). U Bononiji V. c. 53. skraćeni su konzulati ostalih... V. bilj. uz I, 77. kao vode otonovske stranke V. c. 23. i 35. Valerija Marina Punim imenom P. Valerius Marinus; god. 69. n.e. spomenut kao arval, možda istovetan s onim kojega spo-minje Plinije Stariji (n.h. XIX, 3 spraetorius vir«). Skribonijana Kamerina Sina Marka Licinija Krasa Frugija, kon-zula 64. n.e. (v. I, 48. i osob. IV, 42), i Sulpicije Pretekstate(v. IV, 42). Camerinus je bio kognomen Sulpicijevaca. kazna kao nad robom Robovi su bili mučeni i potom razapinjani na križ. U Rimu se to izvodilo na tzv. sessorium na campus Esquilinus, u istočnom dijelu grada. h Sirije i Judeje Iz provincija kojima su upravljali Mucijan i Vespazijan. u strane običaje Običaje azijskih despota i ratničkih naroda. Prefekt Egipta Bila je to titula upravitelja Egipta, biranog iz viteškog staleža. Pripadao je klasi procuratores cum iure gladii koji su vodili i administrativnu i financijsku upravu manjih pro-vincija, zbog čega je katkada nazivan i procurator (A. XII, 60), ali je kao vicekralj (loco regum, H. I, 11) stekao viši i časniji položaj.

Podložan samo caru, zauzimao je pri religioznim cere-monijama mjesto starih kraljeva i imao na raspolaganju vojnuposadu od dviju legija, te punomoč i sudbenu vlast poput lega-tus Augusti pro praetore ili prokonzula (v. i bilješke uz I, 11). Tiberije Aleksandar 0 njemu v. bilj. uz I, 11. s njim S Vespazijanom. Treću legiju ... raćunao je kao svoju Mucijan se i nije prevariou svom nadanju (v. c. 85). Ostale legije u Iliriku Šest legija bilo je smješteno u Meziji,Panoniji i Dalmaciji, budući da je 14. legija nakon bitke kodKremone premještena iz Dalmacije u Britaniju (c. 66. 86). V.i bilj. uz I, 9. šezdeset godina svoga života Vespazijan je bio rođen 17. studenoga 9. n.e. (isp. Suet. Vesp. 2).75. kao staroni ratniku Vespazijan je sudjelovao u nizu vojnihpohoda i bitaka u Gennaniji i Britaniji, dijelom kao podredeni, dijelom kao zapovjednik. Skribonijan 0 njemu v. bilj. uz I, 89. na najviši stupanj vojništva Postao je primipilus. 76. Korbulona Punim imenom Cn. Domitius Corbulo, koji se istakao u ratu protiv Parta; pogubljen je na Neronovu zapovijed67. n.e. (Dio LXIII, 17). učinio je Vitelije. razoružava kohorte Pretorijske, v. c. 67. devet legija 4 u Siriji, 3 u Judeji i 2 u Egiptu. brodovlja V. bilj. uz c. 4. trijumfalno ime Pod Klaudijem primio je Vespazijan 43. n.e. zbog podviga 2. legije, kojom je zapovijedao u Britanij'i, tri-jumfalna počasna znamenja (v. I, 7; isp. i III, 44; Suet. Vesp. 4). dorasla zapovjedništvu Tit je imao već 30 godina. proslavljena i kod germanske vojske V. bilj. uz c. 1. odgovore proroka Uz anegdotu, ispričanu u ovom poglavlju, v.i c. 14., te Suet. Vesp. 5. konzulatu Vespazijan je bio consul suffectus u dvama posljednjim mjesecima 51. n.e., u vrijeme cara Klaudija. Karmel Ovdje se misli na brdo povezano s Antilibanom na granici Fenikije. Drugo brdo istoga imena nalazi se nedalekozapadne obale Mrtvoga mora. u Antiohiju Na Orontu (danas Antakia), rezdienciju carskognamjesnika Sirije. u Cezarejn Lučko mjesto južno od Karmela, sjedište rimskogprokuratora Judeje. Ime joj je dao Herod Veliki u čast CezaraAugusta, prije se zvala turris Stratonis (Plin. n.h. V, 12. 69).Prvi glavni grad zemlje bio je Jeruzalem (Hierosolyma), sve do njegova razorenja 70. n.e. u kazalište, gdje im je obićaj da vijećajn Takav je obicaj bio iu Grka; Antiohiju je zapravo i osnovao kao grčki grad SeleukNikator. Sohem Kralj Emese na Orontu u Siriji; dobio je od Nerona 54. n.e. kraljevstvo Sofenu na gornjem Eufratu između Kapado-kije i Armenije (A. XIII, 7). 0 njemu v. još i u H. V, 1. Antioh Iz dinastije Seleukida, kralj Komagene (na sjeveru Sirije) i dijela Kilikije; Vespazijan ga je 72. n.e. uklonio s pri-jestolja i njegovo kraljevstvo pretvorio u rimsku provinciju. Agripa To je Herod Agripa II, sin Heroda Agripe preminulog 44. n.e., brat kraljice

Berenike (v. bilj. uz c. 2), praunuk Heroda 1 Velikog. Nakon smrti njegova oca, Judeja je bila pri-pojena rimskoj državi i predana na upravu prokuratoru; vrhovni nadzor nad njom obavljao je legatus Augusti pro prae-tore iz provincije Sirije. Herod Agripa II primio je 48. n.e. od Klaudija kraljevstvo svog pokojnog strica Heroda, kralja Hal-kide u Siriji, koje je kasnije zamijenio za istočni Jordan (v. V, 9). 0 Agripinu poslanstvu u Rim pripovijeda Hegesip (IV, 21). Berenika V. bilj uz c. 2. jer Kapadokiji ... nisu bile dodijeljne legije Istom je Vespazijan da bi spriječio upade susjednih barbara, uz namjesnika Kapa-dokije postavio i legata Augusti pro praetore (isp. Suet. Vesp. 8). Od kada je zemlja 17. n.e. pod Tiberijem pridružena Rims-korn Carstvu, pa sve do te Vespazijanove intervencije, njome je upravljao prokurator iz viteškog staleža. Beritu Berytus, grad na obali Fenikije, između Antiohije i Ceza-reje. Otkako ga je August pretvorio u rimsku koloniju, nosio je službeni naziv lulia Augusta Felix Berytus, danas Beirut. kraljevi Sohem, Antioh i Agripa. prefekturama Tj. mjestima zapovjednika nad pomoćnim četama. drugi u miru Kao Klaudije, koji je svakom vojniku obećao15.000 sestercija (A. XII, 41; Suet. Claud. 10) ili Neron (A.XII, 69; Dio LXI, 3). ključna mjesta Egipta Kao Aleksandriju, na moru, i Peluzij, na kopnu. 83. trinaest tisuća veksilaraca Budući da se 3. legija od zadnjih godina Neronove vladavine nalazila u Meziji, a 6. legija (Fer-rata) sada krenula na marš, ovi veksilarci pripadali bi odjelima legija koje su ostale u Siriji i Judeji. Iz svake od tih pet legija izdvojeno je otprilike 2600 Ijudi, što odgovara i drugim navo-dima o jačini takvih odjela. 0 veksilarcima v. bilj. uz I, 31. Dirahij Dyrrachium, lučki grad u Epiru. Brundizij Brundisium, na italskoj obali Jadrana nasuprot Dirahiju. Naposijetku je Mucijan krenuo iz Bizanta dolinom rijekeMarice u Gornju Meziju, a odatle duž Morave u Panoniju.. i to njje naučio 0 Vespazijanovoj pohlepi, koja je iz godine ugodinu postajala sve nezajažljivija, isp. Suet. Vesp. 16. 23; DioLXVI, 14. sedma Klaudijevska Ovo je ime nosila od vremena ustanka Furija Kamila Skribonijana, namjesnika u Dalmaciji, jer je, uz 11. legiju, ostala vjerna svom caru Klaudiju (Dio LX, 15). razderaše zastave s Vitelijevim imenom Detaljniji izvjeStaj o ovim događajima daje Svetonije (Vesp. 6). Aponije Saturnin 0 njemu v. bilj. uz I, 79. Tetija Julijana 0 njemu v. bilj. uz I, 79. te IV, 39. trinaesta legija Nakon završetka gradnje amfiteatra u Kremoni iBononiji (c. 67) poslana je ova legija natrag u svoj stalni taborPetovion (danas Ptuj). sedma Galbinska 0 njoj v. bilj. uz I, 6. Prima Antonija Punim imenom M. Antonius Primus s nadimkom Beccus (Suet. Vit. 18); bio je legat legije VII Galbiana prijatelj pjesnika Marcijala, koji mu je posvetio veći broj epigrama.

osuđen zbog prijevare Zbog krivotvorenja oporuke, po lex Cornelia de falsis iz 81. pr. n.e., progonstvom Udružene Zajedničkom odlukom, ne i fizički, jer su mezijskevojske pod Aponijem Saturninom krenule nešto kasnije (v. III, Tampije Flavijan Punim imenom L. Tampius Flavianus; dvaput consul suffectus (otprilike 46. i 74. n.e.), prokonzul Afrike pod Klaudijem ili Neronom (Plin, n.h. IX, 26). Za namjesnika Panonije postavio ga je Neron ili Galba. Njemu je u čast jedan konjanički odred, koji je vjerojatno on osnovao, nazvan ala 1 Panoniorum Tampiana (CIL III, p. 864). V. o njemu još H. III, 4. 10. V, 26. Pompej Silvan Punim imenom M. Pompeius Silvanus; bio je 45. n.e. consul suffectus, kasnije prokonzul Afrike. God. 58. n.e. optužili su ga provincijalci zbog globljenja, ali ga je senat na zagovor Nerona oslobodio krivice (A. XIII, 52). Isp. o njemu jos III, 50. IV, 47. God. 74. n.e. bio je consul suffectus s Tam-pijem Flavijanom, s kojim je prije toga (prema Fronlin. de aq. 102) bio curator aquarum. Kornelije Fusko Bio je tada prokurator Panonije. V. o njemu još III, 4. 12. 42. 66. IV, 4. Pod Domicijanom postao je pra-efectus praetorio i primio vrhovno zapovjednštvo u drugomdaikom ratu u kojem je doživio poraz i poginuo (isp. Suet. Dom. 6; luv. IV, 112; Mart. VI, 76). u želji za dobitkom bio odrekao senatorskog staleža Nedostojno je bilo senatorske časti baviti se novčarskim poslovima i trgo-vinom (isp. Liv. XXI, 63: »quaestus omnis patribus indecorus visus«).Ovim poglavljem vraća se Tacit k Viteliju i opisu događaja prekinutom u c. poznanici Vitelijevi S Neronova dvora. pobune nastale u Ticlim V. c. 68. opasani vojnici su na pojasevima nosili mačeve. Četiri legijska orla / Italica, V Alaudae, XXI Rapax i XXII Primigenia. zastava iz drugih legija Zastava pod kojima su stajali odjeli izlegija: / Germanica, IV Macedonica, XV Primigenia i XVI Gallica. predvodnici centurija Tj. primus pilus, secundus prior pa sve dodecimus pilus prior. toke Phalerae, okrugle ploče od srebra ili zlata ukrašene gravurama ili bareljefima koje su vojnici nosili obično na prsima. ogrlice Torques, prstenasto, zlatno ili srebrno vojničko odlićjekoje se s vrata spuštalo na prsa. odbijao ime Augusta V. I, 47. petnaestoga dana prije augustovskih kalenda Tj. na dan propasti fabijevaca na rijeci Kremeri u Etruriji pokraj Veja (477. pr. n.e.) i poraza na rječici Aliji u Laciju (387. pr. n.e.); tzv. dies ater, na koji nije bilo dopušteno obavljati nikakve javne pa ni privatne poslove. Prisko Helvidije Trazejin zet (A. XVI, 28), po uvjerenju i zna-čaju sličan svom tastu. Bio je kvestor u provinciji Aheji 51. n.e., legijski legat u Siriji (A. XII, 49) 56. n.e., pučki tribun (A. XIII, 28). Nakon smrti svoga tasta 66. n.e. prognan (A. XVI, 33), vratio se nakon Neronova pada u vrijeme Galbe iz egzila (W.IV, 6) i bio designiran za pretora. Zbog svojih repu-blikanskih nazora i opozicionarskog djelovanja postao je neu-godan za Vespazijana, te ga je on, mada teška srca, 73. n.e. dao prognati i smaknuti (Suet. Vesp. 15). Isp. o njemu jos: IV, 4-6. 9. 43. 53; Dial. 5; Agr. 2; Dio LXVIII, 12. vlasti Tribunskoj (tribunicia potestas}, koja mu je davala pravo i na oštriju reakciju. on

Vitelije, naravno, govori o sebi, izjednačavajući sebe s Tra-zejom, pristalicom stoičke filozofije, koji je osnovne zasade tog filozofskog pravca nastojao primjenjivati i u privatnom životu. Katon carskoga vremena, opozicionar Neronove strahovlade, svoja je nepokolebiva uvjerenja potvrdio i smrću slicnom Katonovoj: osuden na smrt, prerezao je sebi žile (66. n.e.). s dužnosti prefekta kohorte Neuobičajen postupak; bilo je naimeustaljeno da na mjesto pretorijskog prefekta dođe bivši legijskitribun. tadašnjega centuriona Isto tako.rijetko unapređenje. pravo na oslobođenike U iura libertorum, ili u ranijim pravnimizvorima iura patronatus, pripadala je pravna obveza oslobođenika da novčano pomogne osiromasena patrona i, ukoliko subili bez djece, da mu oporučno ostave polovicu svoga imutka. prešavsi u kuću Cexara Kao oslobođenici izabirali su cara zasvog patrona i na taj način izbjegavali obaveze prema bivšimpatronima. tabora Misli se na tabor pretorijanaca. zborno mjesto To je tzv. principia, široka ulica u taboru koja sepružala od porta principalis dextra do porta principalis sinistra;tu se nalazio i glavni stan (praelorium) sa šatorom vojskovođinim. ozloglašenim položajima Vatikana Zbog nezdravih močvarnihobala Tibera u dubokoj dolini zaklonjenoj od vjetrova. sesnaest pretorijskih Na mjesto ranijih 9 kohorata koje je raspustio Vitelije (c. 67). Pod Vespazijanom ih ima opet 9. u gradsko vojništvo Tj. u pretorijske, odnosno gradske kohorte. vojnike ala U savezničko konjaništvo. tabora Kao i u c.93. misli se na tabor pretorijanaca. dvadeset tisiica vojnika Po 1000 vojnika u 16 pretorijskih i 4gradske kohorte. skupštinu U pretorijskom taboru, pred vojnicima. oslobođenici careva Nerona, Galbe, Otona i Vitelija. prinesu porez prema broju robova Ovo je bila pravno neosnovana, samovoljna odredba Vitelijeva. rođendan ... Vitelijev Svetonije (Vit. 3) kaže: »Aulo Vitelije, sin Lucijev, rodio se osmoga dana prije oktobarskih kalenda.ili, po drugima, sedmoga dana prije septembarskih ida za konzu-lovanja Druza Cezara i Norbana Flaka« (prijevod Stj. Hosu, Zagreb 1956) - dakle 24. ili 7. rujna 15. n.e. po gradskim ćetvrtima Gradskih četvrti (lat. vici) bilo je u Rimu preko 300. Najpoznatije od njih su, primjerice: vicus Tuscus ivicus iugarius između Foruma i Tibera, te vicus sceleratus, vrlo ozloglašena rimska četvrt. Augustalci Lat. Sodales Augustales, svećenički kolegij koji je 14. n.e, osnovao Tiberije, a imao se brinuti za kult gens lulia. U početku se 21 član toga kolegija birao kockom iz redova sena-tora, a njima su se prikljućivala i 4 časna člana iz carske kuće (A. I, 54). Kasnije im se broj popeo na 28 članova. troškom te pijankama Skandalozne i precizne detalje o tome daje nam Svetonije (Vil. 13). u vrlo malo mjeseci od travnja do prosinca. Mucijan 0 njemu v. bilj. uz I, 10.

Marcel 0 njemu v. bilj. uz c. 53. javljeno Iz Mezije, (v. c. 85). Aponija Saturnina Namjesnik u Meziji; o njemu v. bilj. uz I, 79. nedavno otpuštene V. c. 67; radilo se o tzv. honesta missio. Germanije Iz Gornje i Donje Germanije. Hordeonije Flak Njemu je bila povjerena na čuvanje lijeva obalaRajne (c. 57). 0 njemu v. bilj. uz I, 9. Vetije Bolan Namjesnik u Britaniji, tamo tada ne bijaie nikakva konzulara Tj. legata Augusti propraetore', Kluvije je, Ruf iz Rima naime upravljao Tarakonskom Hispanijom (c. 65). triju legija VI Victrtix, X Gemina i l Adiutrix. V Africi legija III Augusta (v. I, 11). Valerije Festo Punim imenom C. Calpetanus Rantius Quirinalis Valerius Festus; rodak Vitelijev, bio je legat legije III Augusta u Africi. God. 71. n.e. consul suffectus s Domidjanom, 73. n.e. namjesnik u Panoniji, 79. n.e. namjesnik u Tarakonskoj Hispaniji. Njegovu punu karijeru daje nam CIL V, 531. Panonske Alpe Današnje Julijske Alpe, planinski lanac koji se od Triglava, između Soče, i Kupe, pruža sve do Rijeke. Preko njega prolazila je vojnička cesta koja je spajala Akvileju s Petovionom, stalnim taborom 13. legije. godišnjih vjetrova Ovi sjeverozapadni pasatni, sezonski vjetrovi, puhali su u Sredozemlju od 20. srpnja u trajanju od tridesetak dana, za najvećih Ijetnih vrućina (isp. A. VI, 33; Plin. n.h. II, 124). Flavije Sabin Brat Vespazijanov; o njemu v. bilj. uz I, 46. uz posredništvo Rubrija Gala V. bilj. uz c, 51. prve To je legio 1 Germanica; o ovoj i ostalim legijama v. bilj. uz c. 89. triju britanskih legija To su: // Augusta, IX Hispana i XX Vale-ria; isp. i bilj. uz c. 57. vojsci Tj. legijama: / Italica, V Alaudae, odjelima XV Primige-nia i XVI Gallica. legije / Italica i XXI Rapax (v. III, 14). u Hostiliju Hostilia (danas Ostiglia), jugoistočno od Mantue, na lijevoj obali Pada. u Ravenu Ravenna je bila sjedište classis praetoria Ravennas; nalazila se južno od ušća Pada u Jadransko more. Lucilije Bas Punim imenom Sextus Lucilius Bassus; bilo mu je povjereno vrhovno zapovjedništvo nad objema flotama (v. I, 18); na tom se mjestu, prema sačuvanim vojničkim diplomama, javlja i u vrijeme Vespazijana u travnju 71. n.e. (isp. i III, 12. IV, 3). Nakon njegova odmetništva mizenskom flotom zapovijedao je Klaudije Apolinar (v. III, 57). nije domogao pretorijske prefekture Kao Publilije Sabin (v. c. 92). Povjesnici Kao: Plinije Stariji u opisu suvremenih događaja, djelu koje je bilo nastavak Povijesti Aufidija Basa (stoga i na-slov: A fine Aufidi Bassi libri XXXI; isp. Plin. n.h. praef. 10; Plin. ep. III, 5,6), a obuhvaćalo je vjerojatno razdoblje od 41. do 71. n.e. i tribun Vipstan Mesala (v. III, 25. 28) koji je kao zamjenik zapovjedika sedme klaudijevske legije ratovao protiv Vitelija na Vespazijanovoj strani. Međutim, glavni izvor za Tacita bili su Povijest (Historiae) Kluvija Rufa (v. o njemu bilj. uz I, 8) i memoari velikog vojskovođe Svetonija Paulina.

laskom Vespazijanu i flavijevskoj dinastiji. Dostigavši legije, Cecina Nakon povratka iz Patavija (v. c. 100).

KNJIGA III Događaji opisani u III knjizi pripadaju još uvijek 69. god. n.e. Pripovijedanje se vraća od vitelijevaca na vespazijansku stranku i nadovezuje se na II, 86. Petovion Poetovio (danas Ptuj na Dravi). Ovo je ratno vijeće održano očigledno prije Cecinina polaska na marš (v. II, 100). trinaeste legije Pošto su u Kremoni i Bononiji završili gradnju amfiteatra za Cecinine i Valensove gladijatorske predstave, vraćeni su vojnici trinaeste legije u svoj stalni tabor u Panoniji. Panonskih Alpa V. bilj. uz II, 98. germanskih legija One su činile jezgru pobjedničke vojske kodBedrijaka (v. I, 61. 64. II, 57. 69). glavnina britanske vojske 8000 veksilaraca iz triju britanskihlegija (v. II, 57. 100). zbog nedavno razbijenih legija Laki odjeli legija, zastupljenih uovom ratnom vijeću, borili su se u travnju kod Bedrijaka (v.II, 11. 43. 67. 85. 86). Mucijan Punim imenom C. Licinius Mucianus. Prema Pliniju (n.h. XII, 9) triput konzul; namjesnik konzularne provincijeSirije, pošto je 61. n.e. bio namjesnik u Likiji. Umro je prije77. n.e. (Plin. n.h. XXX, 62). U ovo se vrijeme nalazi na putuu Italiju (v. II, 83). brodovlje Osim pontske flote (v. II, 83. III, 47) bilo je i na obalama Sirije i Egipta sjedišta flota. Na natpisima se spominjuclassis Syriaca i classis Alexandrma. ") Antonije Prim Legat legije VII Galbiana. 0 njemu isp. bilješkeuz II, 86. dvije ... flote Ravenska i mizenska. Ilirsko more Jadransko more. Kornelije Fusko, prokurator 0 njemu v. bilj. uz II, 86. 0 službi prokuratora v. bilj. uz I, 2 Tampije Flavijan Legatus consularis Caesaris pro praetore Pannoniae; o njemu v. bilj. uz II, 86. Aponiju Saturninu Tada namjesniku Mezije i pobjedniku nadsarmatskim Roksolanima. 0 njemu v. i bilj. uz I, 79. Sidon Nećak Kvada Vanija, kojega su Rimljani postavili zakralja. On i njegov brat Vangion protjerali su Vanija u vrijemecara Klaudija i njegovo kraljevstvo podijelili između sebe. Isp.A. XII, 29. i ovdje c. 21. Italik Nije istovetan s istoimenim vođom Herušćana (A. XI, 16.17). Možda Vangionov sin. Sveba Njih je 19. n.e. Druz Cezar, sin cara Tiberija, naselio sone strane Dunava izmedu rijeka Mara (danas March) i Kuza(možda današnja rijeka Waag). prokurator To je tzv. procurator cum iure gladii, koji se postavIjao u manjim carskim provincijama; v. bilj. uz I, 2. s Aurijevom alom Ala l Hispanorum Auriana, nazvana premainače nepoznatom osnivaču Auriju. Ena Danas Inn. Arije Var Poveo je 54. n.e. pod Korbulonom kao praefectuscohortis pobjedonosni pohod protiv Parta u Anneniji (A. XIII,

9).

mjesto primipila Tj. mjesto zapovjednika prve centurije u legijiili, kao ovdje, u pretorijskoj kohorti. Akvileju V. bilj. uz II, 46. Opitergija i Altina Danas Oderzo i Altino nedaleko Burana.Pošto su razoreni za Atilina pohoda na Italiju 492. n.e., njihovise stanovnici naseliše po susjednim otocima na lagunama, izčcga je izrasla današnja Venecija. Patavij Danas Padova. Atest Danas Este. Sebozova ala Ala II Gallorum Sebosiana, nazvana po osnivačuSebozu, pojavljuje se u 1. st. n.e. u Germaniji, u 2. i 3. st. n.e.u Britaniji u Longoviciju. Forom Alieni Spomenut samo ovdje, vjerojatno današnjiLegnago na desnoj obali Ateza, prema drugima današnja Ferrara. s legatom Tj. s legijskim legatom. Minicije Just Istovetan s onim kojega spominje i Plinije Mlađi (ep. VII, 11). Vicecija Izmedu Padove i Verone (danas Vicenza). nalagao Naredbe su upučivane Antoniju Primu. 9. Hostilije Na lijevoj obali Pada, jugoistočno od Mantuc (danasOstiglia). Tartara Danas Tartaro. dvije legije VII Galbiana i XIII Gemina. Aponije Saturnin 0 njemu v. bilj. uz c. 5. tribun Zato jer je legijski legat Tetije Julijan bio pobjegao (v.II, 85). Vipstan Mesala Tacit ga više puta citira kao izvor za povijestgradanskog rata. tri legije VII Galbiana, VII Claudiana i XIII Gemina. dviju legija Iz Mezije, k trima već otprije nazočnima. treću Legio III Gallica. Dilije Aponijan Na jednom natpisu spomenut kao curatorriparum et alvei Tiberis, 73. n.e. Galbinskoj je legiji VII Galbiana. ratnim božanstvima i njihovim likovima Na dršdma bojnih znakova nalazile su se metalne ploče s poprsjima Marsa, Minervei Belone. konzulara To su konzularni legati, namjesnici carskih provincija. drugovi mu u službi Tj. ostali legijski legati: Vedije, Dilije, Numizije i Vipstan. U slijedećim se poglavljima pripovijedanje vraća zakljucku II knjige. Lucilije Bas 0 njemu v. bilj. uz II, 100. Delmata Isp. nadgrobni natpis jednog vojnika ove classis Ravennas, pronađen u Dalmaciji CIL III, suppl. 8385. Trijerarsi Bili su zapovjednici trijere ili liburne. u Atriju Danas Atri, između ušća Pada i Ateza (danas Adige). Manje je točno, ali običnije, pisanje Adria ili Hadria, premakojemu je izvedeno ime za more: Adriaticum mare. careva oslobođenika Horma Oslobođenika novoga CezaraVespazijana. prvake centurija Tj. desetoricu centuriona. strgnute su S bojnih znakova i zastava. natpisano Na bojnim znakovima i zastavama. vojnici prve i četrnaeste legije 1 Adiutrix u Hispaniji i legio XIVu Britaniji. prognaniku Antoniju 0 njemu v. bilj. uz II, 86. osam legija Sedam germanskih legija i /

Italica. Cecinu bace u okove Prema Dionu Kasiju (LXVI, 11) zbilo seto 18. listopada. Kahija Fabula Možda istovetan s onim za kojega Plutarh (Galb.27) spominje da je na motki uokolo nosio Galbinu glavu. srušena mosta Preko rijeke Tartara (c. 9). Germana Tj. pomoćnih četa dozvanih iz Germanije. izade Po via Postumia. Neodoljive Legio XXI Rapax. Italske legije / Italica. dospjeli ćak ovamo Iz Kremone, kamo ih je poslao Cecina. bliske zidine Kremone Udaljene svega 4 milje odatle. Sidon i Italik 0 njima v. bilj. uz c. 5. hladnoćom Bio je naime kraj listopada. orla Orao je od Marija stajao kao signum legionis za vrijeme bitke u prvoj bojnoj vrsti pod nadzorom primipila. panonske legije XIII Gemina i VII Galbiana. mezijskim legijama III Gallica, VII Claudiana i legio V1II. Parte 36. pr.n.e. Armence 63. n.e. (A. XV, 26). Sarmate Sarmatske Roksolane u Meziji (v. I, ondje Kod Vitelijevaca. U otonovskom ratu U vrijeme prve bitke kod Bedrijaka. briksijska vrata Vrata okrenuta prema Briksiji (danas Brescia). Mesala 0 njemu v. bilj. uz c. 9. i II, 101. Gaj PIinije 0 njemu v. bilj. uz II, 101. vrata Okrenuta prema Bedrijaku. Časnici tabora Tribuni, centurioni, dekurioni. vezice i vrpce Maslinove grančice s vunenim vezicama i vrpce zaglavu što su ih nosili Ijudi koji su molili milost i zaštitu. milostivo postupili 0 tome v. II, 45. kao konzul V. II, 71. i bilj. uz I, 77. roba To je rob koji se brinuo o grijanju vode u kupalištu, tzv. mediastinus. od stranaca Sveba i sarmatskih Jaziga (c. 5). hram Mefite Božice zaštitnice od nezdrava ispravanja iz zemlje, poštovane na mnogim mjestima u Italiji. Utemeljena bijaše ... Latinska vojnička kolonija Kremona osno-vana je 218. pr.n.e., u isto vrijeme kad i Placencija, u zemlji Insubra, s ciljem da drži na uzdi nemirna plemena gornje Ita-lije (isp. Liv. XXI, 25. XXXI, 48; Polyb. III, 40). prikldanim položajem rijeka Kremona je ležala na obali Pada, gdje se sa sjevera u nj ulijevala plovna rijeka Arda. sa susjednim plemenima S članovima stranih plemena, ovdje cisalpinskim Galima. nesretna u građanskim Tako su je primjerice zbog savezništva s Brutom i Kasijem trijumviri kaznili

oduzimanjem zemljišta. u Aricijskom gajn Aricia (danas La Riccia), u podnožju Albanske gore, na Apijevoj cesti, 16 rimskih milja udaljena odRima. U njezinoj blizini nalazio se slavni gaj s hramom božice Dijane. Alfena Vara 0 njemu v. bilj. uz II, 29. i odreče se konzulske iasti Državni službenici (magistratus) pola-gali su posljednjeg dana svoje službe prisegu kojom su potvrđi-vali da nisu činili ništa protiv zakona (»se nihil contra leges fecisse«, Plin. paneg. 64). dokinulo poglavarstvo Na prijedlog postavljen u narodnoj skup-štini. Kaninije Rebil God. 45. pr.n.e. izabran je na mjesto konzula Kvinta Fabija, koji je preminuo u prijepodnevnim satima 31. prosinca, za preostale sate te godiae Gaj Kaninije Rebil. Na njegov se račun šali Ciceron: »ita Caninio consule scito nemi-nem prandisse; nihil tamen eo consule mali factum est; fuil enim mirifica vigilantia, qui suo toto consulatu somnum non viderit.f - »stoga znaj da za njegova konzulata nitko nije doručkovao;ništa se zla ipak nije zbilo za njegova konzulata; bio je ćudesne budnosti tako da za čitava svoga konzulata nije vidio sna.« (fam. VII, 30); nazvao ga je i »consul dialis« - konzul od jed-noga dana. 38.

Junija Bleza Vindeksov sljedbenik, namjesnik u Lugdunskoj Galiji; v. i bilj. uz I, 59. u ServiHjevim vrtovima Spominje ih i Svetonije (Ner. 47) i Tacit (A. XV, 55); vjerojatno su se nalazili na jugu grada uz Tiber i put prema Ostiji. Cecine Tuska Kao praefeclus Aegypti 67. n.e. kažnjen od Nerona progonstvom s kojega se vratio nakon njegove smrti. Isp. Suet. Ner. 35.: »Tuska, sina svoje dadilje, kaznio je pro-gonom, jer se kao namjesnik u Egiptu kupao u kupkama, koje su bile izgradene za njegov dolazak.» (»Dvanaest rimskih careva«, prev. Stjepan Hosu, Zagreb, 1956). kohorte Pretorijske. s Britanskom alom Njezino puno ime bilo je kasnije Ala 1 Flavia Augusta Brit. miliaria c. R. (= civium Romanorum) bis tor-quata ob virtutem. Nalazila se zacijelo među onih 12 ala što su sudjelovale u Vitelijevu pobjedničkom ulasku u Rim (v. II, 89). Kasnije je bila stacionirana u Panoniji. Ariinin Danas Rimini, grad u Umbriji na Jadranskom moru. Kornelije Fusko On je bio postavljen za zapovjednika ravenske flote (c.12) liburnske brodove V. bilj. uz II, 16. picenska zemlja na jugu Umbrije uzduž Jadranskog mora. iz Piskoga zaljeva Zaljeva grada Pize u Etruriji. u luku Herkula Moneka danas Monaco, na ligurskoj obali kodNizze (u antičko doba Nicaea). one koje je Vitelije razriješio vojničke službe Pretorijance (v. II 67. 69). Forojulijsku Koloniju dan. Frejus, na obali Provence; podigao ju je diktator Cezar 46. pr.n.e. na prijašnjem području Masilije. Obično Forum lulii ili Forum lulium (A. II, 63). na Stehade Danas les iles d' Hyeres kod Toulona. prve legije Pomoćnice V. bilj. uz I, 6. Nju je Vitelije

premjestiou Hispaniju (v. II, 67). Kasnije (v. IV, 68) je došla u GornjuGermaniju. od Klaudija 43. n.e. pod vrhovnim zapovjedništvom Aula Plancija Silvana (isp. Agr. 13. 14; Suet. Vesp. 4; Dio LX, 19). Veinicija Spominje se i u A. XII, 40. nad Briganćanima U sjevernoj Engleskoj (Yorkshire) od ušća Humbera na istoku do zaljeva Solway na sjeverozapadu. kraljem Karatakom Potjecao je iz plemena Katuelanaca u današnjem Colchesteru. Ovu Tadtovu tvrdnju ne treba shvatiti doslovce: Car ]"e Klaudije svoj britanski trijumf proslavio 44. n.e., a Karatak je sa svojom ženom, kćeri i braćom doveden u Rim istom 51. n.e., nakon svršetka britanskog rata, koji je počeo 43. n.e. Kartimandua je dakle upotpunila Klaudijev tri-jumf, a nije ga ukrasila. rat ostavljen nama Dovršio ga je istom 71. n.e. namjesnik Peti-lije Cerijal. vanjske sile Prekorajnskih Germana. nevjere saveznika Batavaca i Treveraca i ostalih Belga. Hskoro U IV, 12. 54. V, 14. Dačana U današnjoj Rumunjskoj; o Domicijanovu dačkom ratuv. I, 2. iz Mezije Današnje Bugarske i Srbije. kohorata Pomoćnih. Mucijan On je krenuo iz Bizanta (v. II, 83) kopnenim putemkroz Trakiju, Meziju i Panoniju prema Italiji i Rimu. šestn legiju VI Ferrata, koju ne treba miješati s VI Gallica Victrix iz Hispanije. Fontej je Agripa Možda istovetan s Gajem Fontejem, korculom58. n.e. koji je kasnije pao u borbi sa Sarmatima (loseph. b.lud. VII, 4). prokonzul Senatorskom provincijom upravljali su prokonzuli. najamnike Oslobodenike. po Pontu V. bilj. uz II, 8. Polemonov Kralj Polemon II bio je sin kćeri Polemona I, kralja Polemonskog Ponta (Pomus Polemoniacus), zemlje zapadno od Trapezunta. uz Pont Ovdje Crno more. Trapezunt Danas Trabzon, kolonija miletskih Sinopljana, osnovana 756. pr.n.e. kohorta Rimskih građana. sklonio ... u Bizant V. II, 83. kamare gre. Kajiapa. veksilarce V. bilj. uz I, 31. Hoba Rijeka Chobus na istoćnoj obali Crnoga mora. Izvire naKavkazu, teče kroz područje Svanaca i utječe u Crno more 180stadija sjeverno od Faza (Phasis). Sedohežana Spominju se samo ovdje. Ovim se poglavljem Tacit vraća na prikaz ratnih operacija u Ita-liji, prekinut u 35. poglavlju. odabranici iz legija Tzv. veksilarci (v. I, 31). konzular Pompej Silvan Namjesnik u Dalmaciji; o njemu v.II, 86. Anija Basa Prokonzula na Cipru 52. n.e.; consul suffectus odpetnaestog dana prije decembarskih kalenda 70.

n.e. Njegovživot opisao je Klaudije Polion (Plinl. ep. VII, 31). kod svetišta Fortune Fanum Fortunae, na Jadranskom moruizmeđu Arimina i Ankone (danas Fano). u bici ... kod Janikula God. 87. pr.n.e., o čemu pripovijeda Valerije Maksim (V,5). Sličan događaj donosi i Tacit (c. 25), a takvu groznu scenu opisuje i Lukan (Phars. I, 375 sqq). Sizena Punim imenom L. Cornelius Sisenna, pretor 78. pr.n.e., umro na Kreti kao Pompejev legat u gusarskom ratu 67. pr.n.e. Autor danas izgubljene povijesti svoga doba, pisane u arhaičnom stilu i, prema Salustiju (lug. 95,2), »parum libero ore« (»s premalo odvažnosti«). što je god vojnika u Veroni v. c. 50. Plocija Gripa Zbog svoje poslušnosti ostvario je brzu karijeru (v. IV, 39) i postao 88. n.e. consul suffectus (CIL VI, 2065). Nadimak mu ima značenje » krivonos« (grč. vgVJtos). Njegovu sinu ili mlađem bratu posvetio je Stacije IV knjigu svojih Silva (» Šume«) - isp. Stat. silv. IV, 9 i IV praef. Alpe Panonske, v. bilj. uz II, 98. onima koji su ... smirili Meziju Antonije cilja na Mucijana. Juliju Prisku i Alfenu Varu Pretorijskim prefektima; v. II, 92. i III, 36.od mornara Iz mizenske flote. Ostale su kohorte Dvije pretorijske, četiri gradske i sedam koho-rata noćnih stražara (v. II, 93). skupstine Pod tim se imenom ovdje misli samo na izborne skup-štine. Od Tiberija, koji je izborne skupštine premjestio s Mar-tova polja u kuriju (A. I, 15), sudjelovao je narod (populus) samo pri zaključnom aktu, tzv. renuntiatio, potom se cijela izborna komedija več odigrala u senatu, gdje su konzuli kao candidati principis praktično već bili izabrani. za mnoge godine unaprijed Prema Svetoniju (Vit. 11) na deset godina unaprijedpravo latinskih gradova Latium, obič. ius Latii ili Latinitas. Otkako su Latini 90. pr.n.e. po lex lulia izborili savezničkiro ratom za sebe rimsko građansko pravo (civitas), zadobile su sli-jedećih godina i neke općine u prekopadskoj Galiji (Gallia Transpadana) pod nazivom coloniae Latinae tzv. ius Latii, koje su carevi kasnije proširili i na gradove u provincijama. Općine sa ius Latii imale su unutrašnju autonomiju, zakonodavne i jurisdikcione organe. Ta je autonomija, međutim, bila ograni-čena suverenitetom Rima, u vanjskoj politici obvezama dava-nja vojnika u slučaju rata i, često znatnim, financijskim dava-njima centralnoj vlasti. Mevanjju Danas Bevagna, na via Flaminia Vetus, sjeveroza-padno od Spolecija u Umbriji. sramote Lat. ignominia, umanjenje časti i dobra glasa građanina zbog cenzorskog ukora

(nota censoria), brisanja uspomene (damnatio memoriae) ili nečasna otpusta iz vojne službe (ignominiosa missio). Flotom je zapovijedao Istom nakon odmetništva prefekta Basa (c. 12), jer se još u II, 100. Bas naziva vrhovnim zapovjedni-korn obiju flota, a Apolinar se spominje kao praefectus classis tek u c. 77. u Minturni Grad uz rijeku Liris na međi Lacija i Kampanije, danas u ruševinama. Puteoljani Puteoli su bili grad na obali mora u Kampaniji, iz-medu Kume i Neapola, danas Pozzuoli. gradska kohorta Jedna od četiriju koje je oformio Vitelije,svaka sa 1000 vojnika (v. I, 20. II, 93). Taracinu Na Apijevoj cesti nedaleko pomptinskih močvara, stariAnksur, danas Tarracina. dio teta 7 kohorata (c. 78). u Nannji Grad u Umbriji na rijeci Naru, oko dva dana marša južno od Mevanije, gdje se prije toga nalazila vojska (c.55), danas Narni. Nato je vojska krenula natrag po via Flaminia. tribusi Gradski kotari; i ii carsko doba postojala je podjela u 35 tribusa, koja je međutim izgubila svako političko značenje, a služila je samo za obavljanje novačenja, te kao osnova za po-djelu žita i druga davanja. sto je prije odbijao V. I, 62. i II, 62. osvojenje Mevanije V. c. 55. odlazak Vitelijev V. c.56. žbog straSne zime Bio je već prosinac. prelaskom Apenina Od svetišta Fortune (Fanum Fortunae, v. bilj. uz c. 50) Flaminijevom cestom. Petilija Cer^ala Punim imenom Q. Petilius Cerialis Caesius Rufus, pod Neronom 61. n.e. zapovjednik devete legije u Bri-taniji (A. XIV, 32); consul suffectus 70. n.e. (loseph. b. lud. VII, 4,2) vjerojatno zajedno s Gajem Licinijem Mucijanom (Plin. n.h. XXXV, 163), prije preuzimanja vrhovnog zapovje-dništva protiv pobunjenih Batavaca; 71. ili 72. n.e. namjesnik u Britaniji; 74. n.e. drugi put consul suffectus. Poslo mu je za rukom povratiti rimsku vlast na sjeveru. Flaviju Sabinu Poslije Galbina pada izabran za gradskog pre-fekta (v. I, 46); brat Flavija Vespazijana. Domicijanu Mladi sin Flavija Vespazijana. Oba su tada bila u Rimu. u Karsule Grad u Umbriji, 10 rimskih milja sjeverao od Narnije, na zapadnim obroncima Apenina, danas Casigliano. udaljenima Imali su naime tabor u Namiji, v. c. 58. i 63. Interamna Grad u Umbriji, pored via Flaminia (isp. i bilj. uz II,64); danas Terni. Var Arije Var (isp. c. 6. 16. 52), ne Alfen Var, vitelijevac (c.36. 55). u tabor Vitelijevaca, kod Narnije (c. 58). Prisko i Alfen V. bilj. uz c. 55. u Urbinu Grad u Umbriji jugozapadno od Fanum Fortunae, • danas Urbino. u Anagniji Danas Anagni, grad u Laciju, oblast starih Herničana. na juvenalskim igrama 0 ovim scenskim svečanostima, koje suse odigravale pred probranom publikom u Neronovu parku sone strane Tibera isp. A. XIV, 15.

mime Mim (mimus) je vrsta dramskog igrokaza, u kojem se u kratkim prizorima vrlo živo, u dijalozima, pjevanju i plesu, prikazuju tipični događaji svakidašnjeg života običnih Ijudi. Verginija 0 njemu vidi bilj. uz I, 8. Fonteja je Kapitaona Namjesnika Donje Germanije; o njemu v.bilj. uz I, 7. izdajica Galbe V. I, 57. drugih Osobito Cecine. oko ceste Flaminijeve (via Flaminia), na kojoj se nalazila Nar-nija. kohorte noćnih stražara 7 kohorata (cohortes vigilum), v. bilj. uz I, 20. njegov uzdrmani kredit ... Tu tvrdnju potkrepljuje i Svetonije (Vesp. 4): »Vratio se svakako iz provincije (Afrike) ne oboga-tivši se ništa; pošto mu je naime kredit već gotovo bio propao, dao je sve svoje posjede u zalog bratu i od nužde se ponizio te je trgovao mazgama da održi svoj položaj.« (Dvanaest rim-skih careva, preveo Stjepan Hosu, Zagreb, 1956). u hramu Apolonovo Na Palaciju; podigao ga je August. Kluvija Rufa 0 njeirm v. bilj. uz I, 8. Silija Italika Punim imenom Ti. Catius Silius Italicus, prijatelj Vitelijev; pod Neronom, kojemu je nastojao ugoditi, konzul 68. n.e., potom namjesnik u provinciji Aziji, iz koje se vraća da bi se potpuno posvetio književnosti. Umro je u 75. godini života (oko 100. n.e.). Ostavio je za sobom historijski ep Punica u 17 knjiga. Isp. što o njemu kaže Plinije Mlađi (ep. III, 7): »Svoj dobar glas pokvario je pod Neronom (vjerovalo se da je prokazivač), ali je mudro i s puno takta ostao u pri-jateljstvu s Vitelijem; s prokonzulata u Aziji pratila ga je slava, a mrlju svojih prijašnjih postupaka izbrisao je svojim časnim povlačenjem iz javnog života. kao nuljenik Svetonije (Vesp. 4) govori o tome kako je Vespa-zijan za cara Klaudija na preporuku Narcisovu poslan kao legat jedne legije u Germaniju; Tacit vjeruje da je zasluge za to imao i Lucije Vitelije. jednog Vitelija Misli se na Lucija Vitelija, oca cara Vitelija, pri-jatelja cara Klaudija, s kojim je obnašao drugi put konzulat 43. n.e., a treći put 47. n.e. (isp. Suet. Vit. 2; A. XI, 3). Obojica su bili i cenzori od 47. do 51. n.e. 1 Aulo Vitelije bio je isto tako konzul već za vrijeme Klaudija, ali ne zajedno s njim, nego s Lucijem Vipstanom Publikolom 48. n.e. (A. XI, 23). majku Sekstiliju Augustu; o njoj v. bilj. uz II, 64. 0 okolno-stima njezine smrti isp. Suet. Vit. 14: »Sumnjali su na njega (Vitelija) da je skrivio smrt svoje majke, jer da je zabranio, da joj se u bolesti daje hrana, pošto mu je neka Haćanka, kojoj je vjerovao kao proročistu, prorekla, da će istom onda čvrsto i dugo vladati ako nadživi svoju majku. Drugi kažu, da je ona sama od dosade zbog tadašnjih prilika i od straha pred buduć-nošću zaiskala otrov od sina i da ga je bez osobite poteškoće dobila.« (Dvanaest rimskih careva, preveo Stjepan Hosu, Zagreb, 1956). odmetištvo legije V. c. 55 družinom Oslobodenika i robova carske kuće. sjedište PalacijGaja Cara Kaligulu selo Villa suburbana, između vi'o Solaria i via Nomentana, oko4. miljokaza od grada; isp. Suet. Ner. 48 sqq. Pizon i Galba padoše kao u bici V. I, 41. i 43. Cecilije Simpleks Punim imenom Cn. Caecilus Simplex; bio jeconsul suffectus za

mjesece studeni i prosinac, v. bilj. uz I, 77. u hramu Sloge Aedes Concordiae, na clivus Capitolinus; uobičajeno mjesto za senatske sjednice. put k domaćim penatima Tj. povratak u privatni život. na svetn cestu Via sacra; s nje je vodio put na Palacij. Kod Fundskoga zdenca Lacus Fundanus, spomenut na natpisu iz Sulina vremena (C/L I, 584), bio je na Kvirinalu. kapitolijsku tvrđavu Arx Capitolii (ili Capitolina). V staro đoba imala su dva vrha kapitolijskog brijega posebna imena: Capi-tolium \ arx, isp. Gell. V, 12.: »est autem etiam aedes Veiovis Romae inter arcem et Capitolium.« Na sedlu između jedne i druge uzvisine bio je asylum koji je po legendi osnovao Romul, a obično su ga nazivali inter duos lucos (Liv. I, 8, 5). Hram Jupitera Kapitolijskog (Kapitolij u užem smislu) ležao je na jugozapadnoj 47 m visokoj uzvisini, tvrdava i hram Junone Monete na 50 m visoku sjevernom vrhu, na kojem se nalazio i auguraculum,otvoTew mjesto za motrenje znakova s neba. Verulana Gratila Za vrijeme Domicijana prognana iz Rima [Plin. ep. III, 11. V, 1), vjerojatno kao prijateljica ili žena Arulena Rustika (c. 80). svoju djecu Prema Dionu Kasiju (LXV, 17) jednog njegova sina, Tita Flavija Sabina, dao je Domicijan kasnije ubiti. U osvit dana 19. prosinca Kornelija Mardjala Možda istovetan s vojničkim tribunom istoga imena kojega je Neron skinuo s tog položaja (A. XV,71). primipilara V. bilj. uz I. 31. Germanjje Gornja i Donja Germanija; misli se na odmetništvoHordeonija Flaka (v. IV, 31) i legijskog legata Vokule (v. IV,37) i njihovo zaklinjanje na vjernost Vespazijanu kao vrhovnom ratnom zapovjedniku. ondje Na bojnom polju. kroz skroviti dio kuće Kroz stražnja vrata (posticum). hramova Saturnova i Konkordijina hrama, na sjeverozapadnojstrani Foruma. gaja Utočišta Tzv. lucus asyli; v. bilj. uz c. 69. Tarpejska stijena Okomita stijena na južnoj padini Kapitolija. u gradanskom ratu U ratu između Sule i Marija 6. srpnja 83. pr.n.e. (Plut. Sull. 27).Svese Povaecije Grada Volščana, u Laciju; isp. Liv. 1, 53. Horacije Pulvil ... God. 507. pr.n.e. prema Dioniziju Halikar-naškom (V, 35), dok Polibije, Livije i Plutarh datiraju ovu po-svetu dvije godine ranije, u njegov prvi konzulat. Nakon četiri stotine i petnaest godina Zapravo 425 godina, kako je u originalu vjerojatno i stajalo. Snla Isp. što o tome veli Plinije Stariji (n.h. XXXVI, 25, 61):»sic est inchoatum Athenis templum lovis Olympii, ex quo Sulla Capitolinis aedibus advexerat columnas.« (»tako je započet u Ateni hram Jupitera Olimpskog, s kojega je Sula dovezao stu-pove za Kapitolijski hram«) i Plutarh (Public. 15). uskraćeno njegovoj sreći Po Sulinu vlastitom priznanju (isp. Plin. n.h. VII, 43): »hoc tamen nempe felicitati suae defuisse confessus est, quod Capitolium non dedicavisset« (» priznao je da je njegovoj sreći nedostajalo svakako ipak to §to nije posve-tio Kapitolij«). Inače, Sula je nakon Marijeva ubojstva uzeo nadimak Felix (»Srećko«); isp. Vell. II, 27.

Ime Lutacija Katula Sin pobjednika nad Kimbrima, vođa opti-matske stranke, po posvećenju hrama (69. pr.n.e.) dobio je nadimak Capitolinus. među tolikim djelima careva August veli o sebi samome (Monum. Ancyr.\\, 9): » Capitolium et Pompeium theatrum utrumque opus impensa grandi refeci sine ulla inscriptione nominis mei«. (»Kapitolij i Pompejevo kazalište, jedno i drugo zdanje, uz velik sam trošak popravio bez ikakva natpisa svoga imena«). 73.

vođa Flavije Sabin. Emilije Pacenzis Bio je tribun jedne gradske kohorte. S tog ga je položaja maknuo Galba (v. I, 20): na isti ga je položaj vratio Oton i povjerio mu zapovjedništvo na pohodu u provinciju Narbonsku Galiju (v. I, 87. II, 12). Kvincija Atika Punim imenom C. Qwntius Atticus, bio je uz Gneja Cecilija Simpleksa consul suffectus za dva zadnja mjeseca 69. n.e. (v. bilj. uz I, 77; II, 60). 74.

kod čuvara hrama To je tzv. aedituus (v. bilj. uz I, 43). u lanenoj odjeći Nošnji poštovalaca egipatske božice Izide, koji su odjeću od životinjske vune držali nečistom. 0 ovom uspješnom bijegu Domicijanovu isp. i Suet. Dom. 1. Velabra Mjesto zapadno od Palatinskog brežuljka prema Tibeni (v. i bilj. uz I, 27). svetište Jupiteru Spasitelju Spomen na taj događaj nose i novci Domicijanovi s natpisom: lovi Conservatori S C. hram Jupiteru Čuvaru Na Kapitoliju (isp. Suet. Dom. 5). Gemonske stepenice Na ove kamene stepenice, smještene uz istočni obronak kapitolija, izvlačili su leševe zatvorenika usmrćenih u tamici (Tullianum) i tu ih izlagali. (Isp. A. III, 14.) 75.

Mezijom V. c. 46. za konzula Kvincija Atika (c.73). 76.

kod Feronije Feronija je bila staroitalska božica osobne slobode. Uz ovo se svetiše (ili naselje nazvano po svetištu), oko 3 rimske milje udaljeno od Taracine, nalazio i gaj sa izvorom (isp. Verg. Aen. VII, 800; Hor. sat. I,, 5, 24). spomenusmo gore U c. 57. otiSao je Apinije Tiron V. c. 57. 77.

VergiHja Kapitona Cn. Vergilius Capito zvao se jedan praefectus Aegypti u vrijeme cara Klaudija [CIL III, 6024). U rukopisu stoji inače Verginija Kapitona - Verginii Capitonis. Apolinar V. bilj. uz c. 57. 78.

Ovim se poglavljem Tacit vraća na opis ratnih operacija Oavijevske vojske, prekinut u 63. poglavlju. iz Narnije V. bilj. uz c. 58. prazničke Saturoove dane Svečanosti posvećene uspomeni na zlatni vijek boga Saturna, Saturnalia, počinjale su 17. i trajale do 23. prosinca. Slavile su se svakojakim raspuštenim zaba-vama. Tada bi prestajao svaki rad i svako neprijateljstvo. Robovi bi bili slobodni, te bi ih kod gozbe dvorili gospodari.

u Okrikulu Grad južno od Namije, na ušću Nara u Tiber; danas Otricoli. po Salarijskoj cesti Via Salaria (»Solna cesta«). Vodila od porta Colina u zemlju Sabinaca; njome su nekad Sabinci u Rim dovozili sol. 79. Do Crvenih stijena Saxa rubra, položaj u Etruriji, na desnoj obali Tibera, 6 rimskih milja udaljen od Rima. do Fidena Fidenae, na lijevoj obali Tibera uz via Salaria. oko kilomelar sjcveroistočno od Rim;i. 80.

Arulen Rustik Punim imenom Q (?) iunius Arulenus Rusticus; god. 66. n.e. kao pučki tribun usudio se suprotstaviti senatskoj odluci uperenoj protiv Trazeje, glave stoičke opozicije (A. XVI, 26). Zbog pohvale napisane u čast ovog političkog muče-nika i njegova zeta i istomišljenika Helvidija Priska umoren je na zapovijed cara Domicijana (ne prije 93. n.e.). Isp. Agr. 2; Plin. ep III, 11. i Suet. Dom. 10. »Junija Rustika (dao je pogu-biti) što je izdao pohvalni spis u čast Peta Trazeje i Helvidija Priska i nazvao ih najčasnijim muževima«. (Dvanaest rimskih careva, preveo Stjepan Hosu, Zagreb, 1956). najbliži liktor Išao je neposredno ispred pretora i uživao najveće dostojanstvo. 81. Muzonije Ruf Punim imenom C. Musonius Rufus, iz Volsinija u Etruriji, učitelj stoičkoga filozofa Epikteta. God. 66. n.e. pro-gnao ga Neron (A. XV, 71), ali se nakon njegove smrti vratio u Rim. lako ga nije pogodila naredba o općem istjerivanju filo-zofa (v. IV, 40), morao je kasnije ipak u progonstvo iz kojega ga je vratio car Tit 79. n.e. Isp. još H. IV, 10. 40; Plin. ep. III, 11. među manipulima Manipulus je odio legije. U carsko je vrijeme legija obično brojila do 6000 vojnika, a dijelila se, kao i prije, na 10 kohorata, 30 manipula i 60 centurija. 82.

kraj Mulvijskog mosta Pons Mulvius; preko ovoga tiberskog mosta (danas ponte Molle), koji je dao sagraditi cenzor Marko Emilije Skauro, utazilo se Flaminijevom cestom sa sjevera u grad. Bio je udaljen 2 rim. milje od porta Flaminia. Kolinskim vratima Ishodištu Salarijske i Nomentanske ceste (via Salaria i via Nomentana), k Salustijevim vrtovima Ovaj park, što ga je podigao historik Salustije i njegov adoptivni sin (A. III, 30), prešao je kasnije u carsko vlasništvo; ležao je istočno od via Flaminia i zapadno od porta Collina u blizini via Salaria na collis hortorum (bre-žuljku vrtova, danas Monte Pincio). 83. po daščarama Lat. tabemae prizemni su dijelovi zgrada, osobito zgrada za iznajmljivanje (insulae), u kojima su se nalazile prodavaonice sitničarske robe i radionice. 84.

starih kohorata Pretorijskih kohorata, koje je bio raspustio Vite-lije (v. II, 67) i koje su se nakon toga ponovo okupile pod zastavom Vespazijana. »kornjatu« Ovdje se misli na pokretni krov koji je služio kao zaštita vojnicima pri opsadi. penati Bogovi zaštitnici obitelji. Žrtvenik im je bilo kućno ognji-šte, gdje su stajali njihovi kipovi. 1 država je imala svoje penate koji su se poštovali u Vestinu hramu. Izraz penati kori-sti se često kao metonimija za kućno ognjište, odnosno dom (isp. c.

86). u ženinu kuću Drugačije prikazuje to Svetonije (Vit. 16): »0n se nato« (na vijest da se neprijatelj primiče) »odmah sakrije u zatvorenu nosiljku i pođe potajno s dvojicom pratilaca, peka-rom i kuharom, na Aventin u očinsku kuću.« (Dvanaest rim-skih careva, preveo Stjepan Hosu, Zagreb, 1956. u sramotnom skrovištu Isp. Suet. Vit. 16: »i pobjegne u vrata-revu izbu; pred vratima sveže jednog psa, a iznutra ih zabrtvi posteljom i jastucima.« (Preveo Stjepan Hosu, Zagreb, 1956). Dion Kasije govori o psećoj kućici (Dio LXV, 20). 85.

govornicu Odakle se obraćao vojnicima (isp. c. 68. 70). mjesto gdje je ubijen Galba V. I, 41. Gemonskih stepenica V. bilj. uz c. 74. 86. Lucerija Grad u Apuliji (Liv. IX, 12) zapadno od Arpa, danas Lucera. navršavao je pedeset sedmu godinu života Bio je rođen 24. rujna 15. n.e.; ubijen je 20. prosinca 69. n.e. konzulat V. c. 66. svećenićku službu V. II, 91; Suet. Vit. 5. oievoj slavi 0 njegovu ocu v. bilj. uz c. 66. kao Cezara Ovaj nasljendi nadimak Julijevaca bio je u skraćenoj titulaturi sve do Hadrijana naziv za sina ili unuka vladajućeg cara. KNJIGA IV Četvrta knjiga prikazuje - od 1. do 37. poglavlja - događaje u Rimu od 21. do 31. prosinca 69. n.e. kao i zbivanja vezana uz rat s Batavcima (c. 12 i slijedeći) do kraja iste godine; od 38. do 86. poglavlja dogadaje u slijedećoj godini za vrijeme drugog konzulata Vespazijanova i prvoga konzulata Titova. 1. domove Plemenitih i bogatih građana koji su imali raskošne kuće (tiomus). 2.

sjedište Palacij. Cezara V. bilj. uz III, 86. primio je Po odluci senata sutradan pošto je osvojen grad. Pretorijska prefektura Vrhovno zapovjedništvo nad carskom tjelesnom stražom, koja se pod Vespazijanom ponovo sastojala od 9 pretorijskih kohorata. Arija Vara V. bilj. uz III, 6. vraćao iz Taracine Isp. III, 76 i slijedeća. U Ariciju V. bilj. uz III, 36. kraj Bovila Bovillae, mjesto na Apijevoj cesti, 10 rimskih milja udaljeno od Rima. 3.

Lucilije Bas V. bilj. uz II, 100. U Kapui Ona je bila ostala vjema Viteliju (III, 57). Taracinjanima Bili su se izjasnili za Vespazijana i trebalo je da budu oštro kažnjeni od vitelijevaca (III, 77). spomenuli U III, 77. s... prstenjem Vitelije ga je dakle bio oslobodio i uzdigao u viteški stalež (v. bilj. uz I, 13). uobićajeno za vladare 0 tome sto je pripadalo u to, v. I, 47. građani na oružje Pod Vindeksom i Galbom. Germanije Pod Vitelijem.

Ilirik Pod Antonijem Primom i ostalim vođama stranke. preturu Gradsku (praetura urbana). konzulsku vlast S obzirom na to da su oba konzula bila nena-zočna. Isp. Suei. Dom. 1: »Preuzeo (je) službu gradskog pre-tora s konzulskom vlašću, ali samo u naslovu, jer je sudbeni posao prenio na svoga prvoga kolegu.« (Dvanaest rimskih careva, preveo Stjepan Hosu, Zagreb, 1956). 4.

trijumfalna znanienja V. bilj. uz I, 79. Za izliku je služio pohod na Sarmate Za pobjedu u gradanskom ratu senat nije smio dodjeliti vojskovodi pobjedniku trijum-falna znamenja (isp. Val. Max. II, 8, 5), zato je nađena ova izlika: pohod na, zapravo, Dačane koji su bili upali u Meziju (v. III, 46). konzulska... odličja V. bilj. uz I, 79. Nakon toga postaraše se i za bogove Sarkastična opaska Taci-tova: moralo je obrnutim redom; isp. Gell. XIV, 7,9. »de rebus divinis prius quam de humanis ad senatum referendum« (»pred senat treba iznositi najprije prijedloge koji se tiču božanskih, a potom one koji se tiču Ijudskih stvari«). Valerije Azijatik Njega j'e Vitelije bio izabrao za zeta (v. I, 59). budući konzul Tzv. consul designatus. Budući da je Vitelije bio consul perpetuus designatus (Suet. Vit. 11), pored njega je samo Valerije Azijatik u prosincu 69. n.e. nosio titulu consul designatus i ostao je jedini budući konzul za pocetak 70. n.e, Prema Ciceronu (Phil. V, 35) stari je običaj bio da kod glas-anja svoje prijedloge prvi iznose budući konzuli. budućega pretora Nakon budućih konzula svoje su prijedloge iznosili budući pretori; o Helvidiju Prisku v. bilj. uz II, 91. 5.

drugi put Prvi njegov spomen u II, 91. dostojna ćešćeg sponiinjanja Tako u c. 53. njegova pretura, u c. 43. njegov govor protiv Marcela; njegov progon i ubojstvo pod Vespazijanom morali su biti opisani u 6. knjizi Tacitovih Histo-rija. Tacit ga inače spominje i u Dial 5; Agr. 2. i A. XVI, 28 sqq-

iz karećkoga područja Italije Cini se da je ovo stara učena mar-ginalna opaska, jer Tacit nema obiiaja kod italskih gradova davati njihov pobliži položaj. Karečani su bili pleme u sjever-nom Samniju s glavnim naseljem Aufidena ili Bovianum vetus (Mommsen uz CIL XII, 257). iz municipija Kluvije Cluviae, neko mjesto u Samniju. do kvestorskih godina Od Augusta bila je starost od 24 godine uvjet za kvesturu, koja je otvarala pristup u senat. Helvidije Prisko bio je kvestor u provinciji Aheji u vrijeme Nerona. Pet Trazeja 0 njemu v. II, 91. 6.

Nakon tastova pada 0 smrti Trazejinoj isp. A. XVI, 33 sqq. Marcela Eprija 0 njemu v. bilj. uz II, 53. odustane... Drugačije motivira to odustajanje Tacit u Dial. 5. »quid aliud infestis patribus nuper Eprius Marcellus quam elo-quentiam suam opposuit? qua accinctus et minax disertam qui-dem. sed inexercitatam et eius modi certaminum rudem Helvidii sapientiam elustit.« (»Čime se nedavno Eprije Marcel suprot-stavio razljućenim senatorima nego svojom rječitošću? Njome opasan i prijeteći nadbio je rječitu doduše ali neizvježbanu i za takva nadmetanja surovu mudrost Halvidijevu.«).

žarn Urnu, tj. da se poslanici odaberu kockom. bndućeg konzula Valerija Azijatika. 7. neprestanih... govora Tj. govora koji su slijedili jedan za drugim. Soranom Barea Soranus, conusl suffectus 52. n.e. (prema A. XII, 53), kasnije (oko 61/62) prokonzul u Aziji. 0 njemu v. još c. 10. i 40. te A. XVI, 21, 23 sqq., Sencijem Inače nepoznat. u nagradi Marcel je za tužbu protiv Trazeje dobio od Nerona 5 milijuna sestercija (A. XVI, 33). 8. stara pravila Za izvanredna poslanstva redovito se primjenjivao ždrijeb, isp. Cic. ad Att. I, 19; Pio LIX, 23. Bivšem Starom republičkom državnom uređenju. drugima Cilja na Helvidija, koji je pod Neronom doživio progonstvo. trijumfalnog starca Vespazijan, koji je tada bio u 60. godini života, stekao je pod Klaudijem kao zapovjednik 2. legije u Britaniji trijumfalna znamenja (isp. Suet. Vesp. 4). 9.

tada su naime državnom blagajnom upravljali pretori Ne kao u Tacitovo vrijeme dvojica praefecti aerarii Saturni. Upravljanje državnom blagajnom (aerarium) bilo je u doba republike pov-jereno gradskim kvestorima (quaestores urbani). Od 28. pr.n.e. odijelila se ova služba od kvesture i povjerila dvojici praefecti aerarii, koje je senat birao iz redova bivših pretora. U vrijeme Nerona tu su službu i dalje obavljali prefekti koje je, međutim, car sam imenovao između bivših pretora. Nakon njegove smrti ponovo je služba povjerena pretorima. Od vremena Nerve ili Trajana državni su blagajnici bila dvojica prefekata iz redova bivših pretora. Budući je konzul Valerije Azijatik. Volkacije Tertulin Tacit ga u A. XVI, 8. naziva Vulcatius Tul-linus. prisjetiše Da Helvidija ocrne pred Vespazijanom. 10. Muzonije Ruf 0 njemu v. bilj. uz III, 81. Publija Celera Punim imenom P. Egnatius Celer, stoik iz Berita (danas Beirut) u Fenikiji. Isp. i c. 40. te Dio LXII, 26. Bareju Sorana V. bilj. uz c. 7. izdajnik i oskvrnitelj prijateljstva Isp. luv. III, 116. »Stoicus occidit Baream delator amicum discipulumque senex« (»Stoik ubi Bareju, prokazivač prijatelja i starac učenika «) i Tac. A. XVI, 32. Celer je na kraju i osuden (v. c. 40). 11. ni vladara Vespazijan se zadržao u Egiptu. Kalpurnija Galerijana Punim imenom C. Calpurnius Piso Gale-rianus; njega je car Kaligula 39. n.e. prognao pošto mu je dvije godine prije sa svadbe bio oteo ženu Liviju Orestilu. Klaudije ga ]'e pozvao natrag i postavio ga za consul suffectus. na Apijevoj cesti Appia via, nazvana po cenzoru Apiju Klaudiju Ceku koji ju je 312. pr.n.e. započeo graditi; vodila je od porta Capena preko Kapue za Brundizij. Julije Prisko i Alfen Var Oni su prilikom približavanja neprija-telja Apeninskim prijelazima sramotno napustili bojno polje. Azijatik Oslobođenik Vitelijev; o njemu v. II, 57. robovskom kaznom Smrću na križu. 12. glas o porezu u Germaniji Prilikom ustanka Batavaca pod Julijem Civilom, što Tacit uzgred spominje već u III, 46. nije se pricalo o zlu Zato jer je

poražena i u Rimu omražena Vitelijeva stranka tim porazom izgubila svoj zadnji oslonac. stranih... naroda Prekorajnskih Germana. savezničkih naroda Batavaca, Kanenefaćana i drugih naroda Galije Belgike. istjerani domaćim ustankom To se moralo dogoditi još prije Cezarovih ratova u Galiji, jer već on spominje otok Batavaca (insula Batavorum, Caes, b.G. IV, 10). pružaju Sve do Tacitovih vremena, zato prezent. germanskim ratovinia Pod Druzom, Tiberijem i Germanikom. po Britaniji Za vrijeme Neronove vladavine prilikom pohoda Svetonija Paulina 61. n.e. borilo se tamo i 8 kohorata Batavaca u sastavu 14. legije, isp. A. XIV, 38. i H. I, 59. 13. Fontej Kapiton Namjesnik u Donjoj Germaniji, ubijen u vrijeme Galbe (v. I, 7). zbog buntovništva Vjerojatno prilikom Vindeksova ustanka u Galiji (v. I, 6). sa slično nagrđenim licem Bio je jednook, kao i Hanibal i Sertorije. pisma Prima Antonija V. c. 32. okrenu Od Italije. sazvao Vitelije V. II, 97. Hordeonije Flak namjesnik u Gornjoj Germaniji (v. bilj. uz I, 9); njemu je Vitelije, krenuvši na Italiju, povjerio čuvanje lijeve obale Rajne (v. II, 57). 14. izvršitelji Vojnički tribuni, prefekti i centurioni. ih Batavce.

legat Tj. legatus consularis Caesaris pro praetore - namjesnik. s vrhovnim zapovjedništvom U izvorniku cum imperio, koje mu je omogućilo da, pošto čuje pritužbe saveznika, kazni počini-telje nepravdi i drži na uzdi svoje potčinjene. pratnji Klijenata, oslobodenika i robova. prefektima Praefectus je bila titula upravitelja manjeg okruga u carskoj provinciji. staraca Retoricka hiperbola. Rimljanima Zapravo flavijevcima. 15. ka Kanenefaćanima Oni su stanovali zapadno od Batavaca, u unutrašnjem dijelu rajnske delte sve do morske obale i na sjeveru otoka s one strane Rajne. britanske pomoćne ćete - kohorte Batavaca 8 kohorata, v. bilj. uz c. 12. gore spomenusmo V. II, 69. u Mogoncijaku Na natpisima i Magontiacum, iz čega je nastao i današnji naziv Mainz. opsjenu gajevskih pohoda Car Kaligula poduzeo je lažni pohod na Germane s kojega se vratio u Rim i proslavio trijumf u kojem su zapravo saveznici Gali morali glumiti zarobljene Germane; isp. Suet Cal. 43-47. na štit Taj se stari germanski običaj dugo održao, zabilježen je kasnije u Franaka i Gota. Frižane Oni su nastanili obalu Sjevernog mora između današnjeg Zuiderskog jezera i ušća rijeke Ems. primipilara V. bilj. uz I, 31. Nervtjana Belgijsko pleme, nastavalo je područje izmedu rijeka Schelde i Maas. Tungara 0 njima v. bilj. uz II, 14. 16. u... klinove U bojne redove u obliku klinova (cunei).

17. Germanije Tj. Germani. ih Tj. četa. Krvlju provincija A ne Italije! o Vindeksovoj bici God. 68. n.e. kod Vezoncija, u kojoj je bio poražen od Verginija Rufa (v. I, 6. i bilj. uz isto). Eduanci Običnije Heduanci (lat. Aedui ili Haedui), između gornje Loire i Saone. Zajedno s Arverojanima i Sekvancima priključili su se bili Vindeksu. Arvernjani U današnjoj pokrajini Auvergnei. Verginijevim Punim imenom L. Verginius Rufus; o njemu vidi opsežnu bilješku uz I, 8. Belgi Treverci i Lingonci; o njima v. bilj. uz I, 53. istoj stranci Proturimskoj. nedavno U prvoj bici kod Bedrijaka, sredinom travnja 69. n.e.; isp. II, 43. rođeni pr^e poreza Jaka retorička hiperbola, jer je od sedmog konzulata Augustova (27. pr.n.e.), kad je uveden popis imovine (census) u Galiji, proteklo 96 godina (isp. Dio LIII, 22). nedavno Govorničko pretjerivanje; od bitke u Tautoburškoj šumi proteklo je naime 60 godina. slobodni Od rata, Gali i Germani. zaokupljene Rimljane, domaćim razdorima i gradanskim ratom. 18. Munije Luperko Bio je po svoj prilici zapovjednik 15. legije, budući da je Fabije Valens bio vjerojatno legat 5. legije, glav-nina koje je sudjelovala u pohodu na Italiju (v. I, 61). 0 nje-govoj daljoj sudbini v. c. 61. dvjema legijama Petoj i petnaesto]'. u zimovniku U Starom taboru (Vetera castrd). prebaci Preko rijeke Waal na »otok Batavaca«. pri ruci Prema c. 32 jedva 5000 vojnika. Prva legijau Boni imala je samo još 3000 vojnika (v. c. 20). Ubijce Njihov glavni grad (pppidum Ubiorum A. XII, 27) nazi-vao se od vremena osnutka rimske kolonije 50. n.e. u čast Agripine Mlađe, koja se rodila ondje Colonia Agrippinensis (danas Koln); isp. bilj. uz I, 56. poticaj na pobjedu ili izvor srania Ovakav običaj, koji je zabi-Iježen i za vrijeme rata protiv Kimbara, nije bio svojstven samo Gennanima (isp. Tac. G. 7.8.); nalazimo ga i kod starih Brita (Agr. 32. A. XIV, 34) i Tračana (A. IV, 51). pjesmom muževa To je tzv. barditus (isp. Ger. 3). Stari Pridjev »vetera« uz castra upotrebljavan i supstantivirano; ime rimskog zimovnika kod današnjeg Xantena na lijevoj obali Rajne. Klaudije Labeon Ime Klaudije vrlo je često kod rajnskih i gals-kih provincijalaca, što je dokaz da je istoimeni car kod njih bio vrlo omiljen; isp. c. 13. Klaudije Paul; c. 33. Klaudije Viktor; c. 62. Klaudije Sankto; V, 22. Klaudija Sakrata; I, 68. Klau-dije Sever (vođa Helvećana); c. 69. Klaudije Kos (poslanik Helvećana). u malogradskom nadmetanju Oba su naime bila rodom iz istoga grada (oppidum Ubiorum, v. V, 19). u frizijsku zemlju Odatle je umakao u Agripinsku Koloniju (v. c. 56). 19. dvostruku vojničku plaću Dnevna plaća rimskog legionara iznosila je prije Cezara 1/3 denara = 5 1/3 novijih asa (Polyb. VI,

39. 12), od Cezara 10 asa (Suet. Caes. 26). Pretorijanci su primali 2 denara = 8 sestercija. uveća broj konjanika Tj. da iz kohorata prijeđu u konjaničke ale kako bi dobivali veću vojničku plaću. unutar tabora U Mogoncijaku (4. i 22. legija), u Boni (/ Germanicd), u Noveziju (16. legija), u Starom taboru (5. i 15. legija). prijelaz Preko područja Bone i obale Rajne na otok Batavaca. 20.

Belga Nervljana i Tungara. Agripinsku Koloniju V. bilj. uz c. 18. i I, 56. 21. Brukteri Naseljavali su područje izmedu rijeke Lippe i gomjeg toka rijeke Ems. Tenkteri Izmedu Rajne, Lippe i Ruhra, južno od Bruktera. Germanija Prekorajnska. 22.

poput muinicipija Tu su se naime bili naselili rimski gradani kao uz svaki stalni rimski tabor u tzv. canabae, prctežno trgovci i vojni opskrbnici. pečenjara Lat. lixae, vojni opslužnici. 23.

Prekorajnci Frižani, Brukteri, Tenkteri (v. c. 15. 21). u obliku mosta Pokretnog mosta, tzv. pons versatilis, kod Vegecija (IV, 21) nazvan sambuca. s balista Oruđa s kojeg se bacalo tesko kamenje, lonci s gorućom smolom i užarene kugle pod kutom od 45°. pletere i zaštitne krovove V. bil]. uz II, 21. s hitala Lat. tormenta. drugo ime za katapulte (catapultae), s kojih su se izbacivale goruće motke (tzv. falaricae) i grede. 24.

izabranike a legija Tj. veksilarce 4. i 22. legije; o veksilarcima v. bilj. uz I, 31. Diliju Vokuli 0 njemu v. bitj. uz c. 59. tjelesno slab V. bilj. uz I, 9. u saveznistvo primaju Germani V. III, 52. 25.

za poraz Kod Bone ((-. 20) legija 1. lcgije i vcksiliiraca 4. i 22. lcgije. 26. Novezij Na lijevoj obali Rajne; danas Neuss oko 2,5 km udaljen od rijeke. šesnaesta legija U Noveziju, gdje je bio njezin stalni tabor (v. c. 62); ostavljeni su, u stvari, samo odjeli (vexilla) te legije i 1. 4. i 15. legije (v. II, 100). Gelduba Mjesto na krajnjem sjevemom području Ubijaca (danas selo Gellep kraj Urdingena), tada neposredno uz Rajnu, jer ga Plinije Stariji spominje kao castellum Rheno impositum (n.h. XIX, 5, 90). Kugernjana Sjeverni susjedi Ubijaca i južni susjedi Batavaca, kako proizlazi iz redoslijeda kojim ih spominje Plinije Stariji {n.h. IV, 17, 106): »'m Uhiis colonia Agrippinensis, Cugerni, Bataviv . 27.

legata Herenija Gala. njega Hordeonija Flaka. ovoga Herenija Gala. 28. treversku zemlju U Galiji Belgici izmedu područja Mediomatričana, Nervljana, Remljana i lijeve obale Rajne; o njihovu glavnom gradu v. bilj. uz c. 72. Menapljane U Galiji Belgici izmedu rijeke Maas i Schelde, jugozapadno od Batavaca. Morinjane Južno od Menapljana, izmedu Schelde i Somme na Pas des Calais. u selu Markoduru Danas Diiren na rijeci Roer južno od Jiilicha (nekad luliacum). 29.

upalivši ih Bio ]e već listopad. pružali udove Cas da se štitom zaštite od udaraca, čas da napadnu mačem ili kopljem. 30. pretorijskim vratima Praetoria porta bila su u blizini glavnog stana vojskovođina (praetorium), obično na najugroženijoj i neprijatelju okrenutoj strani tabora. stroj To je tzv. tollenno (od tollere dizati) koji je radio na principu vage s nejednakim krakovima. Sličan je ratni stroj sagradio Arhimed pri obrani Sirakuze (Polyb. VIII, 8; Liv. XXIV, 34).

31. prije kremonske bitke Dakle prije konca listopada 69. n.e. oglasa Konzulskog oglasa kojim je Cecina bez sumnje naredivao da se vojske zakunu na vjernost Vespazijanu. Alpinije Montan Treverac (v. III, 35), kasnije otvoreno pristupio Civilu (v. V, 19). na tjeranje Hordeonija Flaka U Noveziju, gdje se nalazio s glavnim stanom i gdje je nešto kasnije nasao smrt (v. c. 36). 32.

u Geldubu Gdje su se nalazili Vokula i Herenije Gal (v. c. 26. 27).

bratovu smrt Smrt brata Klaudija Paula (v. c. 13). ovdašnje vojske U Starom taboru [Vetera castra). 33.

Vokule U taboru u Geldubi (v. c. 26). Asciburgij Izmedu Geldube i Starog tabora, danas Asberg kod Morsa, pola sata hoda od Rajne; legendu o njegovu osnutku daje nam Tacit u Ger. 3. Vaskonaca Preci današnjih Baska; naseljavali su sjeveroistični dio provincije Hispania Tarraconensis i dio jugozapadne Galije. od Galbe Dok je bio namjesnik u Tarakonskoj Hispaniji. iz Novezija Tu se nalazio Hordeonije Flak (v. c. 31). iz Mogoncijaka Zimskog tabora 4. i 22. legije. 34.

seljačkih imanja Kugernjana (v. c. 20. i bilj. uz isto). tabora Staroga tabora, u koji je ušao pošto je Civil bio odbijen. da želi da ostane ratno stanje Zato jer bi se po završetku rata morao vratiti u podređeni položaj. 35.

uske putove Zbog potpuno ravna zemljišta u tom kraju ne može se pomišljati na klance; riječ je vjerojatno o brvnima (tzv. pon-tes longi, A. I. 61) položenim preko močvarna i

potocima pro-šarana zemljišta. zvali Vokulu Da se iz Starog tabora vrati u Geldubu. 36. U međuvremenu Dok je Vokula bio na putu u Geldubu da smiri tamošnje buntovne vojnike. Civil zauzme Geldubu Očito kasnije umetnuta opaska, jer se i ispred i iza toga pripovijeda o Vokuli. 37.

iz predašnje vojske Iz 4. i 22. legije. Vitelije već bio pao Dakle nakon 20. prosinca 69. n.e. (v. III, 86). od Haćana Nastavali su kasniju franačku pokrajinu Hessengau (današnje pokrajine Hessen-Nassau i Waldeck). Uzipećana Južno od Tenktera (v. bilj. uz c. 21) i zapadno od Haćana, na Rajni. Matijačana Ogranak haćanskog plemena; stanovali su između Maine, Rajne i Lahna oko današnjeg Wiesbadena (nekad aquae Mattiacae). nasip s prsobranima od pruća Ovaj se nasip u ostacima vidi još i danas. svojim buntovništvom V. dalje u c. 55. i 69. sqq. 38. drugi put Prvi put je Vespazijan bio consul suffectus u vrijenie cara Klaudija 51. n.e. (Suet. Vesp. 4; Dom. 1). Ovime pripovijedanje ulazi u 70. n.e. Lucija Pizona Punim imenom L. Calpurnius Piso; prema općeprihvaćenom mišljenju sin istoimenog konzula 57.n.e. (A. XIII, 28 sqq), možda i on sam. 0 njegovoj smrti v. c. 48. upravljao provincijom Dakle namjesnik u provinciji Africi. oštrom zimom V. I, 79. 39.

sazvao U nenazočnosti obaju konzula pravo sazivanja senata pri-padalo je gradskom pretoru Julije Frontin Punim imenom Sextus lulius Frontmus; bio je con-sul suffectus vjerojatno 74. n.e., otprilike 76-78. n.e. namjesnik u Britaniji kao nasljednik Cerealov, 97. n.e. curator aquarwn, 98. n.e. drugi put konzul, 100 n.e. treći put konzul. Umro je u Formiji početkom 2. st.n.e. Sačuvao nam se, između ostalih njegovih djela, i spis pod naslovom De aquis urbis i tri knjige djela Strategemata (četvrta vjerojatno ne pripada njegovoj ruci). Izgubljen je njegov spis De re milltari. Sudeći po jednom mjestu u 4. knjizi Tacitovih Historija, bio je i zapovjednik u ratu protiv Civila (v. c. 67). kraljevima Sohemu, kralju Sofene i knezu Emeze u Siriji; Antiohu, kralju Komagene i Herodu Agripi, gospodaru Halkide u Siriji i Trahonitide u sjeveroistočnoj Palestini, bratu kraljice Berenike. Tetiju Julijanu Bio je legat legije VII Claudiana; bijegom preko Hema izbjegao je smrti koju mu je spremao namjesnik Mezije Aponije Saturnin (v. II, 85). Plocija Gripa Čini se da je došao na Julijanovo mjesto kao zapovjednik 7. legije. Hormu 0 njemu v. III, 12. 28. Skribonijana Krasa Bio je stariji brat Galbina adoptivnog sina Lucija Kalpurnija Pizona Frugija Licinijana (o ovom v. I, 14). voštanom obrazinom Voštane maske pokojnih članova obitelji i predaka s popisima njihovih službi bile su izložene u atriju. odlaskom Kluvija Rufa V. II, 65; o njemu više u bilj. uz I, 8. tribunati Položaji vojničkih tribuna (tribuni militum). prefekture Položaji prefekata ala, kohorata i sl. (praefecti

alarum, cohortium etc.). sedmu legiju legio VII Galbiana. treća legija legio III Gattica (v. bilj. uz I, 10). u Siriju Tu je bio njezin stalni tabor. u Germanije Za rat protiv Civila; za pobliže okolnosti v. c. 68. i 70. 40. Dok je Cezar razlagao Kao gradski pretor u nenazočnosti konzula Vespazijana i Tita. Kurcije Montan Senator, svojom je satirom jednom uvrijedio pjesnički ponos Neronov. Eprije Marcel ga je optužio kao klevetnika, a Neron ga pomilovao za Ijubav njegovu ocu, ali ga je isključio iz svih državnih službi (A. XVI, 28. 29. 33; luv. IV, 107?). Ijetopise nagrđene ulagivanjem vremena Primjerice: godišnje igre ili svečanosti koje je senat odredio da bi se dodvorio kojemu, inače te časti nedostojnu, članu carske kuće, i koje su unesene u službeni kalendar, ili izmijenjena imena mjeseci kojemu caru u čast. Gripu ostade čast Pretorska. sudbena istraga V. c. 10. o Demetriju U umjetničkom kmgu Trazeje i njegovih prijatelja bio je rado viđen kao moralistički filozof i uživao sve dotad velik ugled u otmjenu društvu. U vrijeme Vespazijana 71. n.e., na nagovor Mucijana, koji je u svim filozofima gledao opas-nost za državnu vlast, prognan je zajedno sa svim ostalim filo-zofima (osim Muzonija) iz Rima i Italije. Isp. Dio LXVI, 13; Suet. Vesp. 13. Bio je također prijatelj filozofa Seneke koji ga često spominje s hvalom. Junije Mauricije Brat Arulena Rustika (o njemu v. bilj. uz III, 80), prijatelj Plinija Mlađeg; prognao ga Domicijan, iz pro-gonstva se vratio za vrijeme Nerve. Isp. Agr. 45. od Cezara Domicijana; o nadimku Caesar v. bilj. uz III, 86. u carske zapisnike To su tzv. commentarii principales, akti car-skog kabineta; isp. Trajan kod Plinija Mlađeg (ep. X, 105): »referri in commentarios meos iussi« (»zapovjedio sam da se unesu u moje zapisnike«) i Suet. Cal 15; Tib. 61. On Domicijan. 41. i ostali Članovi senata; za razliku od viših državnih službenika (magistratus), koji su bez poziva predsjedajućeg prilikom gla-sanja mogli uzeti riječ i dati svoj glas. cenzura Provjera ćudoređa koja je, uz ostalo, bila u domeni cen-zora. izbace Iz vijećnice, gdje je senat zasijedao. Skribonijevce Braću Rufa i Prokula Skribonija, koji su bili nam-jesnici u području gornje i donje Rajne, poveo je Neron na svoj umjetnički put po Grčkoj (66. n.e.) i prisilio ih da izvrše samoubojstvo kako bi se domogao njihova imanja. Isp. A XIII, 48; Dio LXIII, 17. Vibiju Krispu 0 njemu v. bilj. uz II, 10. 42.

Vipstan Mesala V. bilj. uz III, 9. u senatorskoj dobi V. bilj. uz c. 5. Akvilija Regula Marko Akvilije Regul bavio se političkim optužbama pod Neronom, te je između ostalih uobičajenom tužbom zbog uvrede veličanstva (laesa maiestas) upropastio Marka Licinija Krasa Frugija, brata Lucija Kalpurnija Pizona Frugija Licinijana, koji je 64. n.e. obnašao konzulat. (A. XV, 33; Plin. ep. I, 5; Tac. H. I, 48),

kao i Servija Kornelija (Sci-piona) Salvidijena Orfita, koji je 51. n.e. bio konzul zajedno sa carem Klaudijem (A. XII, 41). Poslije Domicijanove smrti postao je uplašen za svoju sudbinu, ali ne i manje opasan (Plin. ep. 1,5). Tako ga Mecije Modest u tom Plinijevu pismu naziva »Regulus omnium bipedum nequissimus« (»Regul od svih dvonožaca najnevaljaliji«). ubojici Pizonovu Pizon je bio brat Marka Licinija Krasa Frugija i smatran je njegovim osvetnikom; isp. Plin. ep. II, 20: »(Ver-aniae) marito (i.e. Pisoni) inimicissimiis fuerat (Regulus)<-(»siiprugu Veranije bio je najveći neprijatelj Regul«). konzulski plijen Kras i Orfit bili su bivši konzuli. u Marcela Eprija; o njemu vidi bilj. uz II, 53. i Krispa Vibija Krispa; o njemu v. bilj. uz II, 10. duže traju primjeri nego značaji tj. primjer kazne koja bi se primijenila protiv Regula duže bi živio u sjećanju potomstva nego izvrstan značaj Vespazijana, smrtna čovjeka. prvi dan U kojem se nakon smrti silnika senat trudi istjerati iz države sva nagomilana zla, dok uskoro malo-pomalo od svega ne odustane. 43.

Helvidije Helvidije Prisko; o njemu v. bilj. uz c. 5. Marcel Marcel Eprije; o njemu v. bilj. uz II, 53. Kluviju Rufu 0 njemu v. bilj. uz I, 8. 44.

Cezar Domicijan; o tituli Caesar v. bilj. uz III, 86. parnicu Protiv Marcela Eprija (v. c. 6). Oktavija Sagitu Bio je pučki tribun 58. n.e. Zbog zločina koji se ovdje opisuje kažnjen je po lex Cornelia de sicariis et veneficis progonstvom i gubitkom svog imanja (A. XIII, 44). Antistija Sozijana Bio je pretor 62. n.e. Zbog klevete protiv Nerona kažnjen je progonstvom i zapljenom imovine (A. XIV, 48 sqq). 45.

mu Mucijanu. Senator Obnašao je samo kvesturu. u Senskoj Koloniji Colonia Seniensis ili Colonia Sena lulia današnja je Siena u Etruriji. Antonije Flama Punim imenom M. Antonius Flamma, kako se javlja na jednom natpisu iz Kirene (C/G 5144) iz 68. n.e. Bio je prokonzul Krete i Kirene, koje su činile jednu upravnu cje-lirm. po zakonu o naknadi Mnogobrojni zakoni donošeni jos od sre-dine 2. st. pr.n.e. posljednji lex lulia repetundarum (u vri-jeme Cezara) - po kojim su se mogli natrag zahtijevati (repe-tere) stvar ili novac stečeni na nezakonit način. Pod njega su potpadala djela primanja mita, zloupotrebe službenog polo-žaja, nezakonite naplate i sl. koja bi u obavljanju svoje funk-cije učinili magistrati ili namjesnici provincija. Kazna za ova djela bila je zapljena dijela ili čitava imutka; pored toga osuđe-ni nije mogao obavljati magistratsku dužnost niti biti svjedok. 46.

koje je raspustio Vitelije Nakon Otonove smrti, v. II, 67. u korist Vespaajana V. II, 67. 82. istom nadom Da služi kao pretorijanac, za veću vojničku plaću

od 2 denara (=8 sestercija) na dan. vitelijevci Pretorijanci koji su primljeni u zarobljeništvo kod Narnije i Bovila (v. III, 63. IV, 2). zadržala u pretoriju. određenu dob i pune godine vojničke službe Za pretorijance bilo je td 16 godina. za legijskog vojnika 20. 47.

Pompeju Silvanu Bivšem konzularnom legatu u Dalmaciji (v II 86). cenzorski sprovod Budući da su u carsko vrijeme cenzorsku službu obavljali drugi državni službenid, ovaj je izraz prežitak iz prethodnih vremena kad su se za pogreb na državni trošak brinuli cenzori; o FIaviju Sabinu v. bilj. uz I, 46, o njegovu tužnom kraju III, 74. 48.

prokonzul Afrike, v. c, 38. Legija III Augusta, v. I, 11. prokonzulu Afrika je bila senatorska provincija. Gaj Cezar Car Kaligula. Marka Silana Punim imenom M. lunius Silanus, Konzul 19. n.e. (A. II, 59); imao je kćer Klaudiju koju je Tiberije 33. n.e. udao za Gaja Cezara Kaligulu (A. VI, 20). Isp. o njemu još i A. III, 21. 57. V, 10. Xm, 1; Agr. 4. broj unapredenja Svatko je od njih dobio jednako pravo da podjeljuje unapređenja u vojsci stacioniranoj u provinciji. 49.

Valerije Festo 0 njemu v. bilj. uz II,.98; isp. i Plin. ep. III, 7: »L. Piso, pater Pisonis illius, qui a Valerio Festo per summum facinus in Africa occisus est...« (»Lucije Pizon, otac onoga Pizona koji je u Africi tako zločinacki bio ubijen od Valerija Festa...«). Klaudije Sagita Jedan od vitelijevaca. Petrine ale 0 njoj v. bilj. uz I, 70. Galer^an V. c. 11. i bilj. uz isto. Klodija Macera 0 njemu v. bilj. uz I, 7. 50.

Bebije Masa Profesionalni tužitelj u vrijeme cara Domicijana; nakon službe prokuratora Hispanije Betike na prijavu provin-cijalaca tužili su ga zbog globljenja Plinije Mladi i Herenrje Senecion, a senat ga proglasio krivim. 0 njemu isp. Agr. 45; Plin. ep. III, 4. i osobito VII, 33. Iz Adrumeta Kasnija Colonia Concordia Ulpia Traiana; na obali južno od Kartage, stara fenička naseobina. Na natpisima javlja se samo oblik Hadrumetum, samo jednom Hadrimetum i Adri-metum (danas Susa). k legiji Od vremena cara Augusta stacioniranoj u Tevesti, na granici prokonzularne Afrike i Numidije, od cara Hadrijana u Lambezi. prefekta tabora 0 toj vojničkoj službi isp. bilj. uz II, 29. Ejana Stanovnika Eje (Oea ili civitas Oeensis), grada u Africa proconsularis zapadno od Male Sirte, prvotno sicilske kolonije (danas Tripoli). Lepcana Stanovnika grada Leptis Magna (danas Lebda), na obali istočno od Eje, poznata kasnije kao rodnog grada cara

Aleksandra Severa. Leptis Minor Ležala je južno od Adrumeta. Garamante Pleme u unutrašnjosti sjeverne Afrike. 51. tu U Aleksandriji, v. III, 43. IV, 81. konjanika Strijelaca (sagittarii), isp. Suet. Vesp. 6. o Domicijanu V. c. 2 od judejskog rata Judejci su se pod Neronom digli na ustanak i Vespazijan je imao nalog da ih upokori. 52.

prema sinu Domicijanu. 53.

sakupi haruspike Iz Etrudje, odakle su potjecali znalci te gatalačke vještine (isp. A. XI, 15). u močvare Ostijske močvare, kako precizira Tacit u A. XV, 43. govoreći o sličnu zadatku za vrijeme Nerona: »ruderi acci-piendo Ostienses paludes destinabat (Nero)«. Svetonije (Vesp. 8) i Dion Kasije (LXVI, 10) pripovijedaju da je tom poslu bio nazočan i Vespazijan i da je nešto od tih ruševina sam na svo-jim ramenima iznio van. imena imala sretno znaćenje Kao: Salvius, Statorius, Victor, Valerius, Valens i sl. s plodonosnim granama Hrasta, lovora, mirte i dr. Plaucije Elijan Punim imenom Ti. Plautius Silvanus Aelianus; bio je možda mlađi brat Aula Plaucija koji je 43. n.e. zapovi-jedao pohodom na Britaniju i bio prvi namjesnik ove provin-cije. Bio je konzul 45. n.e., drugi put 74. n.e. i nešto prije toga praefectus urbi. souvetaurilijama Lat. suovetaurilia bile su pomirna i očisna žrtva koja se prinosila Marsu, sastojala se od vepra, ovna i bika koji su se prilikom žrtvovanja tri puta proveli oko mjesta gradnje (Varro r.r. II, 1). Hramu Kad je hram - prema prikazima na novcu korintski hek-sastil - početak gradnje kojega opisuje Tacit bio posvećen, ne znamo. Izgorio je ponovo 80. n.e. (Dio LXVI, 24), ali je već 82. n.e. bio iznova posvećen. 54. u meduvremena Tokom siječnja 70. n.e. Ovim se poglavljem Tacit vraća na pripovijedanje o batavskom ustanku (c. 37). odbacivši pretvaranje Tobožnji ustanak protiv Vitelija na strani Vespazijana. Druidi Galski svećenici, kojih je služenje božanstvima bilo vezano i s Ijudskim žrtvama, te im je Klaudije zabranio djelatnost i oštro ih progonio (Suet. Claud. 25); potpirivali su reli-giozni fanatizam i narodno slobodoljublje. poslani Iz Rima u svoje općine da ih pobune protiv Vitelija. 55. ubojstva V. c. 36.

Klasika Julija Klasika; bio je na vojnom pohodu protiv Otona pod zapovjedništvom Fabija Valensa (v. II, 14). onaj Odnosi se na Tutora. Treverac... Lingonac 0 sjedištu ovih plemena v. bilj. uz I, 53. rajnske obale Između Nave i Mozele. 56.

dojavljivali U Mogoncijak (v. c. 37). siđe Iz Mogoncijaka niz Rajnu. za kojega snio rekli U c. 18.

Nervljana 0 njima v. bilj. uz c. 15. Betazijaca Bili su nastanjeni izrnedu Tungara i Nervljana, u području današnjeg Beetza u Brabantu. Kanenefaćane 0 njima v. bilj. uz c. 15. Marsačane Bili su susjedi Kanenefaćana, između ušća rijeke Maas i Schelde. 57.

Gala Treveraca i Lingonaca. od Starog tabora Njega je ponovo opsjeo Civil (v. c. 36). s germanskim vojskovođama S Batavcem Civilom i vođama prekorajnskih plemena. od legija 1. i 16. legije. Sakrovir i Eduanci 0 ustanku Eduanaca pod Julijem Sakrovirom i Treveraca pod Julijem Florom 21. n.e. isp. A. III, 40-46. Vindeks 0 njemu v. bilj. uz I, 6. smanjenje poreza Galba je Eduancima i Sekvancima oprostio ietvrtinu poreza; isp. T, 51. i I, 8. u Novezij Stalni tabor 16. legije (v. c. 26). zbor 1. i 16. legije. 58.

legije u Starom taborn 5. i 15. legija. kod Geldube V. c. 33. kod Starog tabora V. c. 34. osam stotina dvadeset Točnije 822 godine. 59. smrt Vokulin nadgrobni spomenik s navodom njegove karijere, koji mu je podigla njegova žena, još je sačuvan (CIL VI, 1402). Herenije Legat 1. legije (c.19). Numizije Vjerojatno legat 16. legije (c. 22. 57. 62); njegovu konačnu sudbinu v. u c. 70). obilježja Purpumi ogrtač i liktore sa svežnjevima pruća (fasces). koji su bili na/oćni Ostaci 1. i 16. legije. Galija Klasik se u svojoj umišljenosti dao proglasiti vrhovnim vojskovođom oslobodilackog rata protiv Rimljana. Dao je kovati i novac koji je na jednoj strani imao glavu personifici-rane Galije sa simbolom legije i natpis FIDES (Mommsen, Rom Miinzw. S. 745 A. 17). svekolike vojnike kod gornje obale Rajne V. c. 15. i 17. Misli se na 4. i 22. legiju u Mogoncijaku. Treća (21. legija) koja je svoj stalni tabor imala u Vindonisi u području gornje Rajne ostala je do kraja rata neuznemiravana. k opkoljenima U Starom taboru (v. c. 58). obećaju im Tj. opkoljenima u Starom taboru. 60. i ostale životinje Kao: pse, mačke, miševe (isp. Liv. XXIII, 19). Germani Prekorajnski Germani. bace zublje Germani. Ipak Stari tabor (Vetera castra) dolazi i u kasnijim itinerarima kao sjedište vojničke posade. 61. prema barbarskom zavjetu 0 istom zavjetu pripovijeda Tacit u Germaniji (c. 31) govoreći o Haćanima, srodnicima Batavaca, a Pavao Dakon {Gesta Langob. III, 7) govoreći o kasnijim Saksoncima. crveno obojenu 0 umjetno obojenoj kosi kod Batavaca govori i Marcijal (VIII, 33. 20): » et mutat Latias spuma Batava comas». Također Plinije Stariji (n.h. XXVIII, 12, 191). obavezao prisegom... Misli se na ostatke 1, 4, 5, 15, 16. i 22. legije (v. c. 59. 60). legijski legat Legat 15. legije; bio je zapovjednik Starog tabora (v. c. 18).

Veledi Ona je živjela u tvrđavi na srednjem toku rijeke Lippe (v. c. 65). Kasnije, u

vrijeme ustanka njezina naroda protiv Rimljana za Vespazijanove vladavine, pala je u zarobljenistvo i bila dovedena u Rim; isp. Stat. silv. I, 4, 90: »captivaeque pre-ces Veledae» (»molitve zarobljenice Velede«); Tac. Ger. 8: »vidimus sub divo Vespasiano Veledam diu apud plerosque numinis loco habitam« (» vidjeli smo za božanskog Vespazijana kako je većina Veledu dugo smatrala božanstvom «). brukterske narodnosti 0 Brukterima v. bilj. uz c. 21. i Vindonisi V. c. 59. Tamo se inače nalazio samo ostatak legije, jer je glavnina 21. legije pod zapovjedništvom Cecine bila kre-nula u Italiju (v. I. 61). 62.

iz Novezija Sjedište 16. legije (v. c. 26). u koloni.ju Treveraca V. bilj. uz c. 72. oružje Za obranu: štitove, oklope, kacige; za napad: mačeve, koplja... poprsja careva V. bilj. uz I, 41. Picentska ala U 1. st.n.e. pripadala je vojsci Gornje Germanije: krajem tog stoljeća preseljena je u Britaniju. pred zidinama Treveraca Tj. pred zidinama kolonije Treveraca (v. bilj. uz c. 72). 63.

u časnom zatvoru Tj. u pritvoru u privatnoj kući. Ubijci 0 njima i Agripinskoj Koloniji v. bilj. uz c. 18 i I, 56. 64.

Tenkteri V. bilj. uz c. 21. Marsu Rimsko ime za starogermansko božanstvo Tiu (srednjenjem. Zio), po kome je dobio naziv Dienstag (točnije Diestag = engl. Thuesday). uz naplatu Prilikom ulaska u grad morali su ostaviti novčani polog. u svojem kraju Područje Ubijaca dopiralo je prema jugu do područja Treveraca, prema sjeveru do područja Kugernjana. 65.

Nekadašnjim Rimska kolonija osnovana je istom prije 20 godina (v. bilj. uz c. 18. i I, 56. te A. XII, 27). 66.

Sunučana Sunuci (CIL VII, 1195 coh. l Sunuc; Plin. n.h. IV, 106), bili su zapadni susjedi Ubijaca između rijeke Maas i Roer. Betazijaca 0 njima v. bilj. uz c. 56. Tungara i Nervljana 0 njima v. bilj. uz c. 15. i II, 14. most na rijeci Mozi na mjestu kasnijeg Traiectus Mosae, danas Maastricht. 67. Julije Sabin V. c. 55. spomenike rimskog savezništva Mjedene ploče ili stupovi s natpisima koj'ima je sklopljeno savezništvo između Rimljana i Lingonaca; isp. Liv. II, 33: »nisi foedus cum Latinis columna aenea insculptum monumento esset». protiv Sekvanaca 0 njima v. bilj. uz I, 51. Lingonci su razbijeni Isp. Front. strat. IV, 3, 14: »Lingonum opulentissima civitas... cum adveniente exercitu Caesaris populationem timeret, ad obsequium redacta LXX milia armatorum tradidit mihi« (»najbogatija općina Lingonaca... budući da se pri dolasku Cezarove vojske bojala haranja, vratila se k poslusnosti i predala mi 70 tisuća oružanika«). devet godina God. 79. n.e. konačno je uhvaćen i u Rimu na Vespazijanovu zapovijed pogubljen. na prikladnom mjestn Pri opisu zbivanja u 79.

g.n.e., u izgubljenom dijelu Historija. Opis tih događaja daje nam Dion Kasije (LXVI, 16). Remljani Izmedu rijeke Mame i Aisne, u području današnjeg grada Reimsa. 68.

Gala Anija 0 njemu v. bilj. uz I, 87. Petilija Cerijala 0 njemu v. bilj. uz III, 59. Varu Ariju 0 njemu v. bilj. uz III, 6 za nadstojnika dobave žita Praefectus annonae, upravljao je državnim spremištima žita u Rimu i brinuo se o redovnoj opskrbi grada. Arecina Klemensa Punim imenom M. Arrecinus Clemens. God. 73. n.e. consul suffectus, kasnije još jedanput; bio je brat prve žene cara Tita Arecine (krivo Arecidija u Suel. Tit. 4) Tertule. Svetonije ga (Dom. 11) spominje kao »unus e familiaribus et emissariis« (»jedan od pouzdanika i uhoda«) cara Domicijana. Domicijan ga je međutim dao ubiti. njegov otac Istoga imena, prema CIL VI, 12355. i loseph. ant. lud. XIX, 37. premda senatorskog staleža Od Augusta, koji je, na Mecenatov savjet, odredio da se praefecti praetorio biraju iz viteškog sta-leža, je'dina iznimka od ovog pravila bio je izbor Sejana, mi-Ijenika Tiberijeva, na ovo mjesto. i jednoj i drugoj dužnosti Tj. dužnosti senatora i pretorijskog prefekta. primani U pratnju za Galiju. Pobjednićke legije Flavijevske legije. osma V. III, 10. 21. 27. jedanaesta V. III, 50. dvadesetprva S nadimkom Rapax, koja je pripadala provinciji Germania superior i bila smještena u Vindonisi (v. I, 61). druga Sastavljena od mornara ravenske flote koja se odmetnula od Vitelija, pod imenom legio II Adiutrvc. Od Domicijana nalazila se u Pannonia inferior, prije toga u Britaniji. Isp. Mommsen CIL III p. 416. Peninskih Prijelaz Mt. gr. St. Berahard; v. i bilj. uz I, 61. Kotijskih Alpa preko Mt. Genevre; v. bilj. uz I, 61. Grčke planine Mt. kl. St. Berahard. četrnaesta legija dozvana iz Britanije V. II, 66. šesta S nadimkom Victrix; v. III, 44. i V, 14. 16. prva S nadimkom Adiutruc; prema III, 44. (vidi i bilješku uz to) ona je još u Hispaniji. Na nadgrobnim spomenicima Mainza pojavljuje se od 73. n.e. pa sve do početka vladavine cara Tra-jana. 69.

za Vindeksova ustanka V. bilj. uz I, 6. uz Verginija 0 njemu v. bilj. uz I, 8. zakonita vlast i vrhovno zapovjedništvo To su imali samo rimski carevi; oni su postavljali namjesnike i vojskovode. Tu su vlast dobivali od davnina po lex curiata de imperio najprije viši magistrati, a onda - prividno nastavljajući republikansku tradiciju - i carevi u početku principata. Sačuvani su odlomci iz jed-nog takva zakona koji se odnose na cara Vespazijana. 70.

iz Vindonise V. c. 59. Sekstilije Feliks Prema III, 5. krenuo je iz doline rijeke Ena (danas Inn) preko Helvecije i došao u područje gornje Rajne. ala tjelesnih stražara Ala singularium; tako su se zvali elitni vrlo pokretni konjanički odjeli sastavljeni od vojnika različitih narodnosti. Ovu alu - ovo je ujedno i najstariji spomen takve ale uopće - nalazimo 90. n.e. u Gornjoj Germaniji kao ala 1 sing.; kasnije je bila stacionirana kod Pforinga na Dunavu, pod

imenom ala l Flavia sing. Julije Brigantik V. bilj. uz II, 22. Poginuo je u bici protiv svog ujaka (v. V, 21). Vangionaca Nastavali su područje oko današnjeg Wormsa (nekad. Borbetomagus). Cerakaćana Spominju se samo ovdje. Tribočana U današnjem Elsassu. legionare Iz tabora u Mogoncijaku, v. c. 59. u Bingij Na lijevoj obali današnje rijeke Nahe (nekad Nava); kasnije se javlja pod imenom Vincum (danas Bingen). Mediomatricana Nastavali su područje oko gornjeg toka rijeke Mosel oko današnjeg grada Metza (Divodurum, v. bilj. uz I, 63. kasnije Mettis). Herenija i Numizija V. hilj. uz c. 59. 71. Petilije Cerijal Prešavši Alpe (c. 68) s 21. legijom (c. 70). okrenu legije protiv neprijatelja 1. i 16. legiju (v. c. 70). u Mogoncijaku Ostaci 4. i 22. legije (v. c. 59. i 70). u Rigodul Danas Riol, 10 km niže Triera u dolini između rijeke Mosel i oštrih vrhunaca koji se u polukrugu pružaju oko naselja. Belge Tj. Treverce i Lingonce. 72.

u Koloniju Treveraca Colonia Treverorum ili Colonia Augusta Treverorum (danas Trier) osnovana je vjerojatno u vrijeme cara Klaudija s latinskim građanskim pravom. Kasnije je postala glavni grad provincije Belgica prima [Amm. XV, 11,9; Ausonius, Mosella 23 sqq), a od 286. n.e. rezidencija rimskog cara, zbog čega se kod Auzonija (Mosella 380) naziva imperii sedes (sjedište Carstva). ubojstava vojskovođa Hordeonija, Vokule, Herenija, Numizija. u carsku blagajnu Fiscus ili fiscus Caesaris; v. bilj. uz I, 2. za vanjske Ratove. jadan prizor legi.ja 1. i 16. legije (v. c. 71.). 73.

Germani Pod Ariovistom. germanske ratove Pod vrhovnim zapovjedništvom Tiherija. Druza, Germanika. 74. Sami... zapovijedate... sami upravljate - »Posto ste stekli rimsko građansko pravo«. Tako je primjerice Julije Vindeks, Akvitanac, upravljao Galijom kao propretor. 76.

legija iz Britanije 14. legija (v. c. 68). iz Hispanije VI Victrix i 10. legija (v. c. 68). iz Itlaije 8, 11. i 21. legija. iz preostataka germanske vojske 21. legija (v. c. 70. 78). mladića Valentina. 77.

Uhijcima 1 oni su se bili priključili ustanicima (v. c. 66). Lingoncima lako se njihov kraj pokorio Rimljanima (v. c. 73 sqq), njihove su čete bile s Tutorom i Civilom. (noć naime nije provodio u taboru) To mu se dogodilo još jedanput kasnije (v. V, 22). drugu stranu kolonije Preko rijeke, na lijevoj obali Mozele, gdje je tada bio rimski tabor. manipule legija 1. i 16. legije (v. c. 59). 78.

Gale Treverce i Lingonce.

Germane Prekorajnske, kao: Tenktere i Bruktere. dvadesetprva 0 njoj v. bilj. uz c. 68. na kohorte Pomoćne kohorte (cohortes auxiliares). 79.

od Haućana Naseljavali su područje istočno od Frižana, oko donjeg toka rijeke Ems. u Tolbijaku Naselju Ubijaca, smještenu jugozapadno od Agripinske Kolonije (danas Ziilpich). odvrati Od te namjere i puta. vinom omamljene Germane 0 tom poroku Germana govori Tacit i u Germaniji (c. 23): »si indulseris ebrietati suggerendo, quantum concupiscunt, haud minus facile vitiis quam armis vin-centur» (»da podaš njihovu pijanstvu koliko žele, ne bi ih teže svladao porocima negoli oružjema). ietrnaesta legija Dozvana iz Britanije (v. c. 68). kopnenim putom Misli se, bez sumnje, na rimsku vojničku cestu koja je vodila od Gesoriacum (danas Boulogne) preko Baga-cum Nerviorum (danas Bavai) i Atuatuca Tungmrum (danas Tongres) u colonia Agrippinensis (danas Koln); do danas saću-vana u tragovima. 80. Ovim se poglavljera prekida opis Civilova ustanka, koji će se nastaviti u V, 14, i govori se o zbivanjima u Rimu i na Istokii. Vitelijeva sina Njega je otac nazvao Germanikom (v. II, 59). među pratioce Za obilazak ratišta na Rajni (v. c. 85). Cecinu kao uhićenika i ropsku dušu Isp. III, 13 sqq. 81. na određene dane Ijetnih vjetrova Misli se na vrijeme stalnih Ijet-nih vjetrova koje nastupa s 27. svibnjem, za kojim slijedi, od 20. srpnja, četrdesetodnevno razdoblje prevlasti sjeverozapad-nih vjetrova, koji su onemogućavali plovidbu s istoka u Rim. boga Serapisa V. bilj. uz c. 84. izlućinom iz ustiju Tj. slinom (lat. saliva, sputum, screa); Tacit rado izbjegava vulgarne i tehničke izraze. s bolesnom rukom Isto pripovijeda i Dion Kasije (LXVI, 8), nasuprot tomu Svetonije (Vesp. 7) govori o nekom čovjeku s bolesnom nogom (debili crure). i to sada Tacit je dovršio Historije u vrijeme Trajana. 82.

na sveto mjesto Tj. hram boga Serapisa. Bazilidova Koje je izvedeno iz grčke rijeći za kralj, vladar (paai^ET^s). 83. kralju Ptolemeju To je Ptolemaeus Soter, sin Laga, osnivač dinastije Lagida (od 306. pr. n.e.). u Pont V. bilj. uz II, 8. iz obitelji Eumolpovića Stare atičke svećeničke obitelji koja se brinula o kultu božice Demetre u Eleuzini. Sinopa Najstarija kolonija Mileta, na južnoj obali Crnog mora, kasnije prijestolnica starih kraljeva Ponta (danas Sinob). hram Jupitera Dita Tj. grčkog boga podzemlja Plutona. njegova oca Tj. Jupitera odnosno Zeusa. 84.

Rakotis (Grč. PaKca-cig) - zvao se jugozapadni dio Aleksandrije smješten uz brodogradilište; isp. Strabo XVII, 1; Plin. n.h. V, 10. Serapisu Ime i kult boga podzemnog svijeta Serapisa (ili Sara-pisa) bili su poznati Egipćanima već iz prastarih vremena (ime SERAPU nalazi se i na jednom starobabilonskom popisu božanstva); stekli su međutim važnost istom nakon donošenja njegova kipa iz Sinope. Serapisovo bogoslužje rano je prodrlo u Rim, a učvrstilo se i u

svim dijelovima rimske države, što dokazuju brojni spomenici. iz sirijskog grada Seleukije Seleucia Pieria ležala j'e na obali tri milje zapadno od Antiohije, sjeverno od ušća Oronta. kralja Ptolemeja To j'e Plolemaeus Euergetes, vladao je od 247. do 222. pr.n.e. 85.

Cezar V. bilj. uz III, 86. u Lugudunu Danas Lyon. 86.

U Lugudun Odavde su se obojica, Mucijan i Domicijan, vratili, te je jedan otputovao ususret Vespazijanu u Brundizij, drugi u Benevent (Dio LXVI, 9). protiv brata Isp. još Suet. Dom 2: »expeditionem in Galliam Germaniasque neque necessariam et dissuadentibus paternis amicis inchoavit, tantum ut fratri se et operibus et dignatione adaequaret.« (»Započeo je i vojni pohod na Galiju i Germa-niju, bez ikakve potrebe i protiv savjeta očevih prijatelja, samo zato, da bi moću i ugledom dostigao brata«. Preveo Stjepan Hosu, Zagreb, 1956). pretvarajući se... Isto tako govori i Svetonije (Dom. 2): »simu-lavit et ipse mire modestiam inprimisque poeticae studium lam insuetum anlea sibi, quam posiea spretum et abiectwn« (»i sam je upravo divno glumio čednost, a u prvom redu sklonost prema pjesništvu, koje imi je i prije bilo potpuno tude, a i kas-nije ga je prezreo i odbacio«, preveo Stjepan Hosu, Zagreb, 1956).

KNJIGA V U petoj knjizi nastavlja se pripovijest o događajima iz 70. god. n.e. 1. Cezar V. bilj uz III, 86. Tri ... legije V. bilj. uz I, 10. dvanaestu S nadimkom Fulminata. dvadesetdruge Bili su to veksilarci (2000 vojnika) iz legio XXII Deiotariana i legio III Cyrenaica (isp. loseph. b. lud. V, 1). Agripa Knez Trahonitide i Galileje (v. bilj. uz II, 81). Sohem Kralj Komagene i knez Emeze u Siriji (v. bilj. uz II, 81). Antioha Kralja Komagene i dijela Kilikije (v. bilj. uz II, 81). 2.

Kefeja Oca Andromede (isp. Herod. VII, 61). Homerovim pjesmama Isp. Hom. II. VI, 184; Od. V, 282. Solimci, vjerojatno feničko pleme, prema Herodotu (I, 173) prastanovnici su Likije. Heril iz Samosa nabraja ih među Kserksovim četama (isp. loseph. contra Apion. I, 22). Jeruzalemu Grcki naziv'Iepoao^u^ia (lat. Hierosolyma) tuma-čenje je imena koje se javlja već u natpisima pisanim klinastim pismom u kojima glasi URSALIMMA. 3.

kralju Bokhoridu Tacit se povodi za Lizimahom; isp. loseph. contra Apion. I, 34. Bokhorid je jedini kralj 24. dinastije (cca 772-729. pr. n.e.). U stvari, Judejci su iz Egipta protjerani mnogo stoljeća ranije, vjerojatno za vladavine Merenptaha (vladao do otprilike 1275. pr.n.e.), nasljednika faraona Ram-zesa II. Hamonovu proročištu Proročište egipatskog boga Amona, u današnjoj oazi Sivah jugoistočno od zaravni Barka u libijskoj pustinji.

4.

narugati Hamonu On se na egipatskim likovnim spomenicima prikazuje s ovnujskim rogovima. Apisa Njega su Egipćani predočavali s bikovim rogovima. 5. daće Dvije drahme po glavi godišnje koje su davali hramu u Jeruzalemu (prema loseph. b. lud. VII, 6,6). zlatna loza bila otkrivena u hramu Isp. loseph. b. lud. V, 5, 4: »Iznad nje (kapije) je bila zlatna vinova loza sa koje su visili grozdovi zlatni u čovečijoj visini.« (Judejski rat, preveo Dušan Glumac, Beograd, 1967). 6. izdašno tlo U Galileji u dolini Genezareta na Tiberijadskom jezeru i na visoravni Jezreel (isp. loseph. b. lud. III, 3, 2; 10, 7), te u Samariji. Manje je plodan južni dio Palestine - prava Judeja. kao i kod nas Glede vrsta, ne i količine. balzam i palme Rasprostranjene osobito oko Jerihona iznad Mrtvog mora (isp. Deuter. 34, 34; loseph. b. lud. I, 6,6. antiq. XV, 4, 2; Plin. n.h. XII, 111. XIII, 44; lust. XXXVI, 3). koriste liječnici Ljekovita svojstva balzama spominju se kod mnogih rimskih pisaca; isp. Strabo XVI, 2; Plin. n.h. XII, 25, 118. Liban Radi se zapravo o 2760 m visokoj planini Džebel eš Šajh ili o Velikom Hermonu, južnom vrhu Antilibana, odakle izvire Jordan. preko Jednog i drugog jezera najprije preko močvarnog Meromskog (Samahonitidskog) jezera, potom preko Genezaretskog (Tiberijadskog) jezera koje leži 208 m niže od morske površine; oba su ova jezera u Galileji. treće Mrtvo more, 394 m niže od morske površine. neizmjerna opsega 74 km dugačko - Plinije mu [n.h. V, 71) pridaje gotovo dvostruko veću dužinu — 4,5—15,7 km široko. pogubno za okolno stanovnistvo Naravno, ovo je samo priča, ne podnosi ribe ili ptice Zbog vrlo velika saliniteta (oko 28%). održavaju na površini Zbog velike specifične težine vode (oko 1, 166). paklinu Asfalt, zbog toga su ga Rimljani nazivali i lacus Asphaltites (isp. Plin. n.h. VII, 65) grč. \t\w^ dacpoi^'m:r]s. uzmice pred ... Tu prifcu pripovijedaju i Josip Flavije (t>. lud. IV, 8, 4) i Plinije Stariji (n.h. VII, 65). hrpe pakline Josip Flavije pripovijeda o blokovima asfalta velikima kao bik bez glave. 7. velikim gradovima Strabon (XVI, 2) navodi da je tu nekoć bilo 13 gradova. izgorjela pod udarom munja Spomen na taj događaj sačuvao se u opisu propasti Sodome i Gomore (isp. Genes. 19, 24). Rijeka ... Belij Belius (danas Naaman), koja izvire na visoravni Galileje, a ulijeva se u Sredozemno more nedaleko nekadašnje Ptolemaide (danas Akko), pripada zapravo području neka-dašnje Fenikije, isp. Plin. n.h. V, 75. osrednje veličine Oko 500 koraka prema Pliniju Starijem (n./i. XXXVI, 191) ili 100 grćkih ela = 50 koraka prema Josipu Fla-viju (b. lud. II, 10,2). 8.

posut selima Ovo vrijedi osobito za Galileju, gdje Josip Flavije (b. lud. II, 20) na površini od 100 kvadr. milja nabraja 204 sela i 11 utvrdenih gradova.

Jeruzalem je glavni grad tog naroda Jeruzalem se nalazi na uzvi-sini u samom središtu Judeje; Josip Flavije (b. lud. III, 3,5) naziva ga pupkom zemlje - 5|^(paXoc; ttic; ^(figac;. Najviša točka grada, terasa Siona, leži 783 m iznad morske površine. dok uzvisina Maslinske gore dopire do 810 m. Suha jaruga - vad -kod Josipa Flavija (b. lud. V, 4, 1) cpagav^ •c'upoJtoEiv (»dolina onih koji prave sir«) dijeli gorsko bilo u njegovu juž-nom dijelu na dva izdužena jezicca, od kojih onaj zapadni nosi utvrđene Sion, dok je na istoćnom brijegu Morijahu stajao slavni jeruzalemski hram. Plitko, koritasto sjeverno udubljenje dijelilo je sjeverozapadnu uzvisinu Akru s jedne strane od Siona, s druge strane od Morijaha. Na Sionu je ležao osim kraljevske utvrde prostrani gornji grad koji je bio okružen zidi-nama i važio kao prozracnija i zdravija gradska četvrt. Donji je grad ležao na Akri i na gomjim obroncima spomenutog vada i također je bio opasan zidinama. U sjeverozapadnom kutu Morijaha stajala je Turris Antonia (v. c. 11). Dalje na sje-ver, na jednom brežuljku, smjestio se novi grad Bezeta, koji još nije bio postojao u vrijeine Krista (Joseph. b. lud. V, 4, 1). Grad je svojim izgledom na stranca ostavljao dojam čvrstog utvrđenja (isp. Strabo XVI, 2; Plin. n.h. V, 16, 72). Sjedište prokuratora provincije Judeje bila je međutim Cezareja, zbog čega je Tacit naziva ludaeae caput (» glavni grad Judeje«). grad Donji grad na Akri i novi grad Bezeta. kraljevski dvor V. c. 11. kralj se Antioh Antioh IV Epifan (Judejci su ga nazvali Epima-nes »Poremećeni«), vladao je od 176. do 164. pr.n.e., poveo je nesretan rat protiv Judejaca predvođenih junačkim Makabej-cima ili Hazmonejcima (167-164. pr.n.e.). Pod ovim se Antio-hom medutim nije zbilo odmetništvo Arzaka, osnivača parts-kog kraljevstva, prije će biti da se to dogodilo za vladavine kralja Antioha II s nadimkom ©eć^ (260-245. pr.n.e.). Makedonci Misli se na Seleukide: Demetrija 1 Sotera i njegove nasljednike na sirijskom prijestolju (isp. Makkab. I, 13, 42; Just. XXXVI, 1). kraljeve Prema Josipu Flaviju Aristobul, stariji sin Ivana Hir-kana, prvi je od Hazmonejaca uzeo titulu kralja i dijademu (107. pr.n.e.). pošto ih je prevrtljiva svjetina ... Tumači Tacitova djela pove-zuju ove događaje sa šestogodišnjim gradanskim ratom između Hazmonejca Aleksandra Janeja i farizejske stranke (92-87. pr.n.e.). Ovo bi se isto tako moglo odnositi i na borbu oko pri-jestolja koja je izbila nakon smrti njegove udovice Aleksandre (Salome) 70. pr.n.e. Tada je kraljevsko prijestolje oteo svom bratu, nesposobnom Hirkanu, ratoborni Aristobul II i time izazvao uplitanje Pompeja i propast hazmonejske vladarske kuće. 9.

pokorio God. 63. pr.n.e. pozvan je Pompej da razriješi kao sudac svađu medu braćom (Hirkanom i Aristobulom, v. bilj. gore). On je zaposjeo zemlju i domogo se hrama na Morijahu, odakle je, pošto su mu Hirkanovi pristalice otvorili gradska vrata, pokorio Aristobulovu ratnu stranku nakon tromjesečne opsade. Kraljevstvo je, na prijedlog farizeja, ukinuto, a Hirkan je proglešen vrhovnim svećenikom i etnarhom s počasnom titu-lom socius atque amicus populi Romani. Cezar mu je 47. pr.n.e. udijelio senatorski položaj i pravo da sudi u krvnim deliktima. porušeni Kasnije je Antipatar, Hirkanov miLjenik, kod Cezara ishodio pravo da ponovo podigne srušene utvrde. kralj Pakor Zapravo princ; njegov otac, kralj, zvao se Orod (Orodes). Na njegovu jc zapovijed Pakor u savezu s republi-kancem Labijenom, agentom Bruta i Kasija, prešao 40. pr.n.e. Eufrat i zaposjeo Judeju.

ubio gaje God. 38. pr.n.e. u velikoj bici. Publije Ventidije i Gaj Sozije bili su legati Marka Antonija. Sozije i Herod pobijedili su posljednjeg od osmorice svećeničkih vođa iz makabejske kuće - Antigona, Aiistobulova sina, koji se uz pomoć Parta domogao Judeje i prisvojio naslov kralja i vrhovnog svećenika, te opljačkao Jeruzalem 37. pr.n.e. Otada je Judejom vladao rimski prijatelj Idumejac Herod. Antigon je bio smaknut u Antiohiji. Herodu S nadimkom^Veliki; bio je mlađi sin idumejskog pogla-vara Antipatra. Kao prijatelja etnarha i vrhovnog svećenika Hirkana 47. pr.n.e. Cezar ga je obdario rimskim građanskim pravom i proglasio ga prokuratorom Judeje. Tu je civilnu upravu nad zemljom obavljao sve do svoje smrti 43. pr.n.e. Već za zadnjih godina života Antipatra, kao namjesnik u Judeji, proglešen je Herod od trijumvira Marka Antonija 41. pr.n.e. tetrarhom, zajedno sa svojim starijim bratoin Faza-elom, dok je ostarjeli Hirkan zadržao samo naslov etnarha i vrhovnog svećenika. Protjeran od Makabejca Antigona, kre-nuo je Herod 40. pr.n.e. u Rim, gdje ga je na nastojanje Antonija i Oktavijana senat proglasio savezničkim kraljem Judeje (socius rex ludaeae). Ženidbom s Marijamnom, neća-kinjom Antigonovom, osigurao je nasljedstvo Makabejaca. Njezina brata Aristobula, posljednjega Makabejca, dao je utopiti u kupaliStu. Herod je umro 3. pr.n.e. pošto je dao pogubiti sedmoricu Hazmonejaca i sest članova svoje vlastite obitelji. Cezara Oktavijana Augusta. Simon Nekadašnji rob Herodov; utvrdio se kao voda ustanika u planinskom klancu izmedu Jerihona i Jeruzalema i proglasio se kraljem (loseph. b. lud. II, 4, 2; antlq. XVII, 10, 6). Ka/iiio ga je Smrću (A. XI, 18). dok je upravljao Sirijom Kao namjesnik (pro praetore). Kvintilije Var je poražen u Teutoburškoj sumi 9.n.e. podijeljenim na troje ... sinovi Herodovi Arhelaj je dobio Judeju s Idumejom i Samarijom uz naslov etnarha, njegov brat Herod Antipa Galileju i Pereju kao tetrarh, njegov polubrat Filip novostečena područja istočno od Jordana i Bataneju s pripada-jućim distriktima kao tetrarh. Gaj Ce/.ar Tu je apsurdnu i despotsku zamisao Kaligulinu nnau sprovesti namjesnik Sirije Publije Petronije. Pošto su Judejci, držeći se svoga Zakona koji im je bianio da u Ijudskom liku predočuju Boga, a kamo li da smrtnikov kip postavljaju u božji hram, odbili pokoriti se naredbi Kaligulinoj, i nikakve ih pri-jetnje i nagovori namjesnikovi nisu mogli privoljeti na gaženje Zakona, Petronije je preuzeo na sebe obavezu da u pismu pos-lanu u Rim pokuša umilostiviti cara ili, ne uspije li, snosi po-sljedice neizvršenja careve volje. Vijest o Kaligulinoj smrti raz-riješila je medutim čitav slucaj (isp. loseph. b. Iiid. 11, 10, 1 sqq). kraljevi bili pomrli Arhelaja je kod cara optužilo poslanstvo starješina Judeje i Samarije 7. n.e.; bio je smijenjen i prognan u Vijenu na Rhoni, gdje je i umro, a njegova je zemlja pret-vorena u rimsku provinciju kojom je upravljao carski prokura-tor (isp. loseph. b. lud. II, 7, 3;: anttq. XVIII, 13, 2). Herod Agripa I, unuk pivoga Heroda, kojega je car Kaligula nakon smrti tetrarha Filipa postavio za kralja područja istočno od Jor-dana, lukavo zasnovanom spletkom uspio je istisnuti svoga strica Antipu s položaja tetrarha nad Galilejom i Perejom i uključiti ovu provinciju pod svoju vlast. Antipa je umro u pro-gonstvu, a Agripa je 41. n.e. od svog zahvalnog prijatelja, novog cara Klaudija, primio i Judeju i Samariju, kojom su nakon svrgnuća Arhelaja upravljali rimski prokuratori. Agripa je umro 44. n.e. ogranićen posjed Od potomaka Heroda Velikog tada je vladao samo jos Herod, brat Agripe i muž Berenike, najstarije kćeri Agripe, kao knez Halkide. Njegov nećak i

nasljednik (48. n.e.) Agripa II, sin Agripe I, zamijenio je kasnije Halkidu za neka-dašnju Filipovu tetrarhiju. provinciju Judeju Nakon smrti Heroda Agripe, koji je ostavio iza sebe sedamnaestogodišnjega sina Agripu, judejska je država ponovo pretvorena u rimsku provinciju. Prvi prokurator Judeje, Galileje, Samrarije i Pereje bio je Kuspije Fad (4446. n.e.), drugi Tiberije Aleksandar, sin prijašnjeg alabarha (vrhovnog carinika) Aleksandrije (46-48. n.e., v. I, 11), treći Ventidije Kuman (48-52. n.e.). Antonije Feliks Bio je brat Palanta, poznatog Klaudijeva milje-nika i oslobodenika njegove majke Antonije. 0 njemu je 59. n.e. propovijedao Pavao (acta apost. c. 24). Prema Josipu Fla-viju (anticj. XX, 7, 1) bio je prokurator od 52. do 60. n.e.; prema točnom i vjerojatnijem navodu kod Tacita (A. XII, 54) stigao je već prije u Judeju kao upravitelj južne polovice pro-vincije. Druzilu Drugu kćer Agripinu. unuk Kao sin Druza Germanika i Antonije Mlade, Antonijeve kćeri s Oktavijom. 10. Gesija Flora Grk iz KIazomene, muž Kleopatre, intimne prijateljice ozloglašene Popeje Sabine, Ijubavnice i kasnije žene cara Nerona. Bio je sedmi prokurator Judeje (64-66. n.e.). rat Ujesen 66. n.e.; rat i podsjedanje Jeruzalema opisao je Josip Flavije (b. lud. II, 14 sqq; V, 1 - VI, 9). Cestija su Gala Punim imenom C. Cestius Gallus, consul suffectus 42. n.e., bio je kao legatus Caesaris pro praetore namjesnik Sirije. za dva Ijeta 67. i 68. n.e. Slijedeća je godina 69. n.e. 11. kako rekosmo V. c. 1. Bio je otprilike početak travnja 70. n.e. kohortama Pomoćnim kohortama (cohortes auxiliares). čvrste zidine Misli se na čvrsta podziđa i potporne zidove od velikih kamenih četvorina na kojima su počivali gradski bedemi. Vide se djelomice i danas. Dva ... brezuljka Akra na sjeverozapadu i Bezeta s novim gradom na sjeveroistoku. Sion i Morijah spominju se tek u c. 12. kule Vijenac od 90 kula opkoljavao je grad i činio vanjsku liniju utvrđenja. Zbroj svih kula iznosio je 164 (isp. loseph. b. lud. V, 4, 3). kraljevski dvor Na brdu Sionu. »kula Antonijao U sjeverozapadnom kutu hramskoga trga na 50 ela visokoj strmoj stijeni Morijaha sagradio je Herod 1 na mje-stu srušene Baride, starog utvrđenja Hirkana I, ovu utvrdu u obliku kule koja je kasnije služila kao čvrsta kasarna rimskoj posadi. 12. Hram Ovo veličanstveno zdanje, ostaci kojega jos i danas pobu-đuju čudenje posjetilaca, započeo je graditi Herod 19. pr.n.e. Vrijedno je pročitati njegov opis sto nam se sačuvao u Josipa Flavija (&. lud. V, 5.). izvor Siloja; v. Luc. 13, 4. pod zemljom izdubeni hodnici Oko 140 m dužine, što se protežu ispod grada (isp. loseph. b. lud. VI, 7, 3; Dio LXVI, 4). od Pompeja Drugi put od Heroda i Gaja Sozija, legata Marka Antonija, 37. pr.n.e. pravo građenja Još prije je Herod 1 na taj način sagradio turris Antonia..

Ijudskim talogom Tacit hoće reći da stanovništvo Jeruzalema više ne sacinjavaju čiste i stare građanske obitelji nego da je nastalo slijevanjem svakovrsnih naroda sa svih strana Pale-stine. Ovamo pripadaju zločinačke čete tzv. Ijudi s bodežima (sicaruj pod vodstvom odvažnog Simona bar Giora, galilejski zeloti s kolovođom Ivanom od Gishala i divlji sinovi pustinje Idumejci. ostalih gradova Primjerice: Jotapate (gdje je zapovijedao Josip Flavije), Gamale, Gishale u Galileji, Lide, Jamnije i Azota u Judeji, gradova u Pereji i istočnoj Jordaniji. Ove su gradove u ratu uništili Vespazijan i Tit. krajnje i najšire zidine To su tzv. Agripini zidovi koji su opkoIjavali donji grad na Akri i novi grad na Bezeti (v. c. 8). Simon Rodom iz Gerase s one strane Jordana. Pošto ga je odbila umjerena stranka, prešao je sikarijima i utvrdio se u planinsko] tvrdavi Masadi na Mrtvom moru. Pojacan Idumej-cima, poveo je rat protiv galilejskih zelota i terorista pod Ivanom iz Gishala, koji su zavladali Jeruzalemom nakon istrebljenja umjerene stranke. Zbog razdora koji je izbio između Idumejaca i Galilejaca Ivan od Gishala ga je pozvao i on je treće godine rata (68. n.e.) usao u grad, gdje ga je narod pozdravio kao spasioca. Josip Flavije ga naziva Simonom Bar-giorom tj. sinom prozelita (loseph. b. lud. V, 1, 3; VII, 20). sredinu grada Točnije: kulu Antoniju i brijeg Morijah bez unu-trašnjeg hramskog predvorja tzv. predvorja Judejaca, koje su Jeruzalemci - zasićeni rodoljubnom ratnom strankom pod Eleazarom ben Simonom, tiranijom Ivana ben Levija iz Gis-hale i galilejskim zelotima držali pod opsadom. hram Tj. samo unutrašnje hramsko dvorište na uzvišenoj terasi brda Morijaha. ornžanom siloni Ivan je imao i hitala, možda ista ona koja je namjesnik Cestije morao ostaviti prilikom žurnog napuštanja opsade u jesen 66. n.e. {loseph. b. lud.) II, 19, 9; 22, 1). pod izlikom prinosenja žrtve Ivan je iskoristio svečanost Pashe 70. n.e, kad su se otvarala vrata hrama, da prodre u hram. Eleazarovi su pristalice djelimice pobijeni, a djelimice su us-pjeli umaknuti podzemnim prolazima. Ostaci stranke priključili su se kasnije Ivanu, koji se sa samo 8-9 tisuća Ijudi na hram-skom brijegu suprotstavio nadmoćnijoj (oko 10.000 boraca) Simonovoj vojsci koja je držala donji grad (loseph. b. lud. V, 6, 1). 13. u starim svećeničkim spisima To je tzv. mesijansko proročanstvo (v. osobito Daniel 2, 44). osiliti Istok Da se ovo proročanstvo odnosi na Vespazijana, objašnjava Josip Flavije (b. lud. VI, 5, 4), a objašnjenje pruža i Svctonije (Vesp. 4): »Po čitavom Istoku bila ]'e proširena stara i postojana vjera, da je od sudbine određeno, da u to vri-jeme zavladaju svijetorn Ijudi, koji bi došli iz Judeje. To pro-ročanstvo, koje se, kako se kasnije iz dogadaja pokazalo, ticalo rimskoga cara, protegnuli su Židovi na sebe te su se po-bunili protiv Rima. Ubili su rimskog namjesnika i osim toga razbili vojsku konzularnog legata iz Sirije, koji mu je došao u pomoć, i pritom su oteli jednog orla.« (preveo Stjepan Hosu, Zagreb, 1956). zaštitnim krovovima V. bilj. uz II, 21. 14. S ovim se poglavljem pripovijedanje vraća na batavski ustanak (prekinuto u IV, 79).

u treverskom kraju V. IV, 78. po Gemianiji Prekorajnskoj. navikle na rijeke V. IV, 12. lakoća oružja Isp. A. II, 14: »non loricam Germano, non galeam, ne scuta quidem ferro nervove firmata, sed viminum textus vel tenuis et fucatas colore tabulas« (»Gennani nemaju ni oklopa ni kacige; sami njihovi štitovi, bez kože i željeza koje bi ih učvrstilo, jesu samo spletovi od vrbe ili tanko obojene daske«) Anali, preveo Jakov Kostović, Zagreb, 1970); isp. i Ger. 6. 15. n tabor U Stari tabor (Vetera castrd). 16. Kugernjani 0 njima v. bilj. uz IV, 26. germanskoj vojsci Tj. vojsci koja je bila smještena u rimskoj provinciji Germania superior i G. inferior. svoju obalu, svoj tabor Tj. lijevu obalu Rajne i Stari tabor. 17. (takav im je običaj) Isp. Ger. 11: »si displicuit sententia fremitu aspernantur; sin placult, frameas concutiunt. honoratissimum adsensus genus est armis laudare.« (»Ako im se ne svida misao, odbijaju je mrmljanjem, svida li im se, udaraju o frameje; najdičnija je vrsta odobravanja hvaliti oružjem.«). Takav je običaj bio i kod Gala (Caes. b.G. VII, 21). 18. vrlo diigim kopljima To su tzv. frameae, isp. Ger. 6: »hastas vel ipsorum vocabulo frameas gerunt angusto et brevi ferro, sed ita acri et ad usum habili, ut eodem telo, prout ratio poscit, vel comminus vel emiiius pugnent.« (»Nose koplja ili njihovim nazivom frameje s uskim i kratkim željeznim šiljkom, ali tako oštrim i spretnim da se istim oružjem, kako već zatreba, bore izbliza ili izdaleka.«). za koji rekosmo V. c. 14. rimska Hota Rajnska flotila. 19.

Galu Aniju 0 njemu v. bilj. uz I, 87. Haučana 0 njima v. bilj. uz IV, 79. grad Batavaca Utvrđeni glavni grad Batavaca, smješten na gal-, skoj obali Rajne, možda današnji Cleve. mosta Preko rijeke Vahalis (danas Waal). nasip, koji je podigao Druz Germanik Ovaj je nasip započeo graditi Druz 9. n.e., a dovršio ga je 55. n.e. Pompej Paulin, namjesnik Donje Germanije (A. XIII, 53). Germana Prekorajnskih: Bruktera, Haučana, Frižana. senatora Tj. dekuriona; v. bilj. uz 11, 52. gore spomenuli V. III, 35. 20. u Arenaku Negdje kraj današnjega Clevea; u ftin. Anton. 256. 369. Harenatio, na Tab. Peut. Arenatio. u Batavoduru Danas utvrdenje kod Nijmwegena na lijevoj obali rijeke Waal; ostale gradove treba tražiti na zapadu od ovih. Cerijala On je imao tabor vjerojatno u gradu Batavaca (v. c. 19). 21. rekosmo V. IV, 70. u rijeku Vahalis (danas Waal). 22.

za zimovanje Zima je naime bila pred vratima (v. c. 23). Germani Tenkteri i Brukteri. preko putova Unutar tabora. davanje znakova Početak svake od četiriju noćnih straža (vigiliae) označavao se vojničkim rogom (bucind). povici Vojnička patrola (circuitores) dozivala bi na svom obilasku stražare na stražarskim mjestima. rijekom Lupijom Danas Lippe. Veledi 0 njoj v. bilj. uz IV, 61. 23.

one koje se pokretahu jednostrukim redom vesala Opis stranog tehničkog izraza moneris (grč. [iovrigT|s), koji koristi Livije (XXXVIII, 28). liburnske brodove V. bilj. uz II, 16. šarenim sagovima to je uobičajena galska nošnja, isp. II, 20. i Verg. Aen. VIII, 660: » (Ga!li) virgatis lucent sagulis» (»udaraju u oči po svojim prutastim ogrtačima«). pošiljke žita ... iz Galije Rijekom Mozom i Vahalom. preko Rajne K Frižanima ili Brukterima. otok Batavaca Na koji je stigao sagradivši most kod Batavodura (v. c. 20). poznata lukavstva Takvim se lukavstvom poslužio Arhidam prema Periklu (Thucid. II, 13; lust. III, 7,8), Gnej Marcije prema patricijima (Liv. II, 39) i Hanibal prema Fabiju Mak-simu (Liv. XXII, 23). Svrhu objašnjava Junijan Justin (ibid.): »sperantes (hostes) acquirere se illi posse aut periculum ex invi-dia aut ex suspicione proditionis infamiam« (»nadajući se da mu se može pribaviti ili pogibao zbog mržnje ili sramota zbog pomisli na izdaju«). 'A.

Germani Brukteri (v. c. 18) i Haučani (v. c. 19). Posječeni su Treverci V. IV, 70. i 71. pridobiveni Ubijci V. IV, 79. 25.

germanske žene Aluzija na utjecajan položaj Velede kod Germana. krivca Civila. 26.

Nabalije Ova se rijeka inače nigdje drugdje ne spominje. Prema Vespazijanu gajim staro poštovanje Civilovo poznanstvo s Vespazijanom datira možda iz vremena pohoda u Britaniju, kad je Vespazijan zapovijedao 2. legijom pod vrhovnim zapov-jedništvom Aula Plaucija Silvana (43. n.e.). germanske legije V. bilj. uz c. 16. Mucijan Kao namjesnik Sirije, v. I, 76. Flavijan V. II, 86; III, 4 sqq; o njemu v. bilj. uz II, 86. Pod kojim je uvjetima sklopljen mir s Batavcima vidi se .z G^ 29: »menet honos et antiquae societat^ msigne; nan:_nec•tnbuns contemnuntur nec publicanus atterif. exempti onenbus et colla-?Su bellis reservantur.. (»Živi u niih cast i slava stanns^ k^a savezništva; nikakve ih daće ne pomzu)u, mkakav ih P^ikan ne guli; slobodni od tereta i poreza ... cuva)u se samo za ratove.«).

KAZALO

Adrija v. Hadrija Aerija utemeljitelj Venerina hrama na Cipru II 3. Afrika I II, 73, III 48: jedna legija u n)oj IV 48; dvij,. prokonzuli 1 76, . . .,•. 48; prokurator IV 50; no )-davstvo u njoj 1 78. Afrikan v. Pakcije Agrest v. Julije Agripa sin Agripe, kralja Judejaca, po-zvan iz Rima od Flavijaca II 81; pruža pomoć Titu protiv Judejaca V 1. Agripa Fontej v. Fontej Agripa zet Augustov 1 15. Agripinska Kulonija 1 56, 57; germans-koga porijekla IV: traži pomoć od Cerijala [V 79. Akvila Vedije II 44, [11 7. Akvileja II 46, 85, III 6, 8. Akvilije primipilar IV 15. Akvilije Regul IV 42. Akvin Kornelije 1 7. Akvinska Kolonija 1 88, II 63. Akvitanija I 76. Albanci narod I 6. Albin Lukcej v Lukcej Albin Albigaun utvrđeni grad u Liguriji II 15. Albintimilij II 13 Aleksandar Tiberije rimski vitez, upravi-telj Kgipta 1 11; sklon Vespazijanu II 74; zaklinje mu legije na vjernost II 79. Aleksandrija 1 31, V 1; začetak Vespa-zijanove vlasti II 79; prima kult Sera-pisa IV 81, 84. Alfen Var taborski prefekt II 29; kao vođa vitelijevaca vodi Batavce u bedri-jačkoj bici II 43; pretorijski prefekt III 36; posijeda Apenin III 55; vraća se k Viteliju III 61; njegova nesposobnost IV 11. Aiijen v. Cecina Alijski poraz II 91. Alobroiani 1 66. Alpe 1 23, 66, 70, 89; Kotijske Alpe I 61, 87; Grčke II 66; Julijske III 8; Pri-morske II 12. III 42; Panonske II 98. III 1; Peninske I 61, 70, 87. IV 68. Alpinci 11 14.

Alpinije Decim njegov brat V 19 Alpinije Julije I 68 Alpinije Montan Treverac, prefekt kohorte III 35, IV 31 sq; prelazi k Civilu V 19 Altin utvrđeni grad III 6

Amulije Seren primpilar I 31 Anagnija utvrđeni grad III 6. Anibal 111 35; s nagrd, Anicet oslobođenik i . i 47. njegova smrt III 48. Anije Bas III 50. Anije Faust II 10. Anije Gal vojskovoda otonovaca 1 87. 11 23; upućen da zaposjedne obale Pada II 11; vodi vojsku u pomoč Placenciji 11 23; savjetuje Otonu da čeka II 23; smiruje otonovske vojnike II 44; Vespazijan ga šalje u Germaniju IV 68. V 19. Antioh kralj Kiličana V 1; najbogatiji od podložnih kraljeva II 81; pomaže Vespazijana V 1. Antioh kralj Sirije V 8. Antiohija grad II 79. Antiošani II 82; kazalište II 80 Antipol municipij Narbonske < • ' [ 15. Antistije Sozijan pučki tribun "•: otjeran u progonstvo IV 44. Antonija kula u Jeruzalemu V Antonije Feliks brat Palarnov, i tor Judeje, ženi se Druzilom Antonije Flama IV 45. Antonije Marko trijumvir, pii^ ii Herodov V 11; njegova unuka ud. :i i za oslobođenika V 9. Antonije Nazon tribun pretorijanaca 1 20. Antonije Novel otonovski vojskovoda 1 87; nikakva ugleda u vojnika II 12. Antonije Prim osuden zbog prijevare II 86; prelazi u flavijevsku stranku ibid.', njegov govor o potrebi da se žuri s rat-nim operacijama III 2; napada na Ita-liju III 6; pustoši je III 2; rječitost i ugled u prosta vojnika III 10, 80; hra-brost u borbi III 17; pohlepa i oholost III 28, 31; kori Mucijana III 53; boji ga se IV 39; sumnjiv zbog izdaje III

78. IV 68; njegova moć u Gradu IV 2, 11; prima konzulsku čast IV 4; kreće k Vespazijanu IV 80; njegova naprasi-tost III 49. IV 80. Antonije Taur tribun pretorijanaca 1 20. Antonin Arije 1 77. Apenin III 42, 50, 52, 55. Apijeva cesta IV 11. Apinije Tiron III 57, 76. Apis bog Egipćana V 4. Apolinar v. Klaudije Apolinar Apolonov hram 1 27. III 65. Aponijan v. Dilije Aponijan Aponije Saturnin Marko upravitelj Mezije 1 79, V 26; nadaren trijumfal-nom statuom 1 79; javlja Viteliju o odmetnistvu treće legije II 96; prima zapovijed da požuri s vojskom

III 5; dolazi u pomoć sa sedmom legijom III 9. Apronijan Vipstan 1 76 Arabija V 6. Arapi V 1.

Arar rijeka u Galiji II 59. Arda rijeka II 40. Arecin Klemens preturijski prefekt IV 68. Arenak V 20. Argije Galbin blagajnik 1 49. Aricija utvrđeni grad IV 2. Aricijski gaj III 36. Arije Antonin v. Antonin Arije Arije Var pratilac Antonijev u njegovu napadu na Italiju III 6; zbog velike poduzimljivosti dovodi ga u opasnost III 61; pretorijski prefekt IV 2; optu-žuju ga kod Mucijana III 52; ovaj ga sc boji IV 39, 68; zadobiva pretorska znamenja IV 4; prefekt za nabavu hrane IV 68. Arimin III 41, 42. Ariovist IV 73. Armenci pustoši ih Korbulon III 24. Arulen Rustik pučki tribun i pretor III 80. Aruncije Lucije sumnjiv Tiberiju II 65. Arvernjani galski narod IV 17. Arzak Part V 8. Arzakidi 1 40. Asciburgij grad u Germaniji na obali Rajne IV 33. Asirei V 2,8.

Asprenat Kalpurnije II 9. Atest utvrđeni grad III 6. Atijan v. Nonije Atik v. Julije, Kvincije Atilije Ver primipilar III 22. Atilije Vergilion veksilarac 1 41. atrij Slobode 1 31. Atrija utvrđeni grad III 12. August 1 11. Augusta ime kojim je Vitelije počastio svoju majku II 89. Augusta Taurinaca IT 66. Augustalci svećenički kolegij II 95. Aurelije Fulvo legijski legat 1 79. Aurijeva ala III 5. Aventik glavni grad Helvećana 1 68. Aventin III 70, 84. Azija II 81; prokonzuli u njoj III 46; navikla na ropstvo IV 17. Azijatik Vitelijev oslobođenik H 57, 95;

podvrgnut robovskoj smrtnoj kazni IV 11. Azijatik galski vojskovođa II 94; vitelijevci traže njegovu glavu ibid. Azijatik Valerije v. Valerije Azijatik Azinlje Polion prefekt ale 11 59. Barbije Prokul znakonoša uhoda 1 25. Bareja Soran lažnim svjedočenjem optu-žen IV 10, 40; pružena zadovoljstina njegovoj duši IV 40. Bargiora V 12. Bas v. Anije, Lucitije Batavci nekoć pleme Haćana IV 12; ratoborno pleme I 59; oslobodeni poreza IV 12, V 25; njihova pjesma u bici IV 18; odavna neprijateljski raspoloženi prema Galima IV 73; Civil ih naoružava IV 21; uspješno se bore protiv Britanaca IV 12; kohorte Bata-vaca 1 59, 64, II 27, 66, 69, IV 12, 15, 19; ala Batavaca IV 18; njihov ustanak IV 13 sqq. Batavodur utvrdeni grad V 19 sq. Bazilid svećenik II 78. Bazilid jedan od egipatskih prvaka IV 82. Bebije Masa IV 50. Bedrijak II 23, 39, 44, 49, III 15. 20, 27, 31. bedrijaćka bitka II 39, 50, 52, 66, 86, III 31; bedrijacka polja II 70. Belgi jezgra Gala IV 76; pomoćna vojska Verginijeva IV 17; općine Belga IV 37.

Belgika provincija, legati u njoj 1 59; prokurator 1 12, 58. Belij rijeka V 7. Benigno v. Orfidije Berenika kraljica II 2, 81. Berit II 81. Betazijci IV 56, 66. Betika provincija 1 53; pridružene joj maurske općine kao poklon 1 78. Betuo Hilon [ 37. Bingij grad u Germaniji IV 70. Bizantij grad u Trakiji II 83, III 47. Blez v. Junije, Pedije Boji galsko pleme II 61. Bokhorid kralj Egipta V 3. Bona općina Germanije IV 19, 70, 77; bonski tabor Rimljana IV 20, 25, 62, 70, 77, V 22; bonska bitka IV 20. Bononija II 53, 67, 71. Bovile utvrđeni grad IV 2, 46. Brigancani narod Britanaca III 45. Brigantik v. Julije Briksel II 33, 39, 51 sq, 54. briksijska vrata II 27. Brinon vojskovođa Kanenefaćana IV 15 sq. Britanija 1 19; pokorena i odmah napuštena 1 2. britanska flota IV 79; britanske kohorte 1 43; legije 1 9, 60 sq, II 32, 57, 65 sq, 97, III 22. Brukteri IV 21, 61, 77, V 18. Bruiitlizij II 83. Brut, Marko vođa u građanskom ratu 1 50, II 6, IV 8. Burdon v. Julije Burdon Cecilije Simpleks II 60; konzul III 68.

Cecina Alijen legijski legat 1 52; držanje i značaj 1 53, II 20; Vitelije ga izabire za vojskovodu 1 61; bori se protiv Hel-većana 1 67 sq; prelazi preko Alpa 1 70; neuspješno napada na Placenciju II 20, 22; kreće na Kremonu II 23; uhapšen II 24-26; združuje čete s Valensom II 30, 31; omiljenost kod vojnika II 30; častoljublje II 56, 99; poslan protiv Vespazijana II 9; raz-mišlja o izdaji ibid.; roden u Viceciji III 8; prelazi k Vespazijanu III 13; uhapSen III 14; njegov proglas IV 31. Cecina Licinije II 53. Cecina Tusko III 38. Celije Roscije 1 60.

Celije Sabin 1 77. Celzo v. Marije Cen oslobođenik Neronov II 54. Cerakaćani narod IV 70. Certjal Petilije legijski legat, primljen među Vespazijanove vojskovođe ht 59; poslan u Rim s konjaništvom \\\ 78; poslan u Germaniju IV 68, 7i. nesretno ratuje IV 71-79; odbija Domicijana IV 86; vodi vojsku protiv Civila V 14; razbija Germane V 21-pustoši otok Batavaca V 23. ' Certjal v. Turulije Cererine igre II 55. Certo v. Kvincije CestUe Gal legat u Siriji V 10. Cestije Sever prokazivač IV 41. Cetrije Sever 1 31. Cetronije Plzan IV 50. Cezar kao ime, naslov principata II 80; odbija ga Vitelije II 62; najzad ga prima III 58; Domicijana pozdravljaju tim imenom III 86. Cezar v. Julije Cezar Cezar Gaj (Kaligula) zapovijeda da se njegov kip postavi u jeruzalemskom hramu V 9; ubio ga iz zasjede Kasije Hereja III 68. Cezareja glavni grad Judeje II 78. Cezarejska Mauretanija v. Mauretanija Cina bori se u gradu III 83; kod Jani-kula III 51. Cingonije Varon budući konzul 1 6; ubi-jen 1 37. Cipar otok II 2. Civil v. Julije Civil

Crvene stijene III 79. Dačani 1 2, III 46, IV 54. Dakija III 53. Dalmacija konzularni legat u njoj II 86; na strani Otona 1 76; pristupa Vespa-zijanovoj stranci II 86. Delmati III 12, 50. Dekster Subrije 1 31. Demetrije kinik, nečasno brani okrivlje-nika IV 40. Denzo Sfinpronije 1 43. Didue Sceva III 73. Dilije Aponijan III 10 sq. Dilije Vokula legat IV 24 sq; vodi vojsku na Kugernjane IV 26; oslobađa Here-nija Gala iz okova IV 27; napada ga Civil IV 33; izmiče vojničkoj srdžbi

prerusen u roba IV 36; ponovo preu-zima zapovjedništvo IV 37; žrtva galske prijevare IV 58; napušten od vojnika IV 77; pogiba IV 59. Dirahij II 83. Divodur utvrđeni grad 1 63. Domicijan sin Vespazijanov III 59; poz-van na Kapitolij III 69; bježi odande III 74; pozdravljaju ga kao Cezara III 86, IV 2; dodjeljuje mu se pretura IV 3; preuzima je IV 39; stupa u senat IV 40; raznolike glasine o njemu IV 51; neukroćene strasti IV 2, 68; iskušava Cerijala IV 86; kreće u germanski rat IV 85; dolazi u Lugdun IV 86; uzdiže Tacita u dostojanstvu 1 1. Domicije Sabin 1 31. Donacije Valens 1 56; pogiba 1 59. Druidi IV 54. Druz Germanik pastorak Augustov, sagradio nasip na Rajni V 19. Druzila unuka Kleopatre i Antonija V 9. Ducenije Gemin gradski prefekt pod Galbom 1 14. Dunav rijeka III 46. Eduanci pobjeđuje ih Silije IV 57; pomažu vitelijevce 1 64; pomagali Vindeksa 1 51; pobjeđuju Marika II 61. Egipat njime upravljaju rimski vitezovi 1 11; žitnica rima III 8; dvije legije u njemu II 6. Egipćani puni praznovjerja IV 81; obožavaju životinje V 5; njihovi svećenici IV 83. Egnacije Celer, Publije stoiiki filozof IV 10. 40. Ejani narod u Africi IV 50. Eleazar vođa Judejaca V 12. Eleuzina IV 83. Elijan v. Plaucije. Emerićani 1 78. Emaije Longin IV 59, 62.

Emilije Pacenzis tribun, Galba ga otpu-sta iz Isužbe 1 20; izabiru ga među vojskovođe Otonove 1 87; hapse ga vojnici II 12; pogiba u borbi na Kapi-toliju III 73. En rijeka III 5. Epifan kralj II 25. Eponina žena Sabinova IV 67. Eporedija 1 70. Eprtje Marcel njegov prijedlog o žreb-t

anju poslanika IV 6, 8; podbada Nerona protiv mnostva građana IV 7; optužuje ga Helvidije IV 6, 43; nje-gova prepirka s Licinijem Cecinom II 53. Eskulap bog IV 84. Etiopljani V 2. Eufrat V 9. Eiimolpovići IV 83. Fabije Fabul legijski legat III 14. Fabije Prisko legijski legat IV 79. Fabije Valens legijski legat 1 7; potiče Vitelija da preuzme carsku vlast 1 52; pozdravlja ga kao cara 1 57; Vitelije ga izabire za vojskovodu 1 61; vodi vojsku preko Galije do Alpa 1 61-66; njegov značaj 1 66, III 62; napada u pismima otonovce 1 74; šalje Galima pomoćne čete II 14; s vojskom dolazi u Italiju II 27; združuje snage sa Ceci-nom II 30; gradi most na Padu II 34; sukobljuje se s otonovcima II 41; šalje pisma konzulima II 56; na zlu glasu zbog bogatstva ibid.; Vitelije ga hvali pred skupštinom II 59; priređuje gladi-jatorsku predstavu u Bononiji II 71, 95; izabran za vojskovođu protiv Vespazijana II 99; sporo kreće u rat III 40; odlučuje otići u Narbonsku Galiju i obnoviti rat III 41; pada u zarobljeništvo flavijevaca III 43; ubi-jaju ga u Urbinu III 62; njegovo pori-jeklo i život ibid. Fabiji II 95. Fabul v. Fabije Fabul Farsalija 1 50, II 38. Fanst Anije II 10. Faventin v. Klaudije. Feliks v. Antonije, Sekstilije Feničani V 6. Ferencij municipij II 50. Feronija III 76. Festo prefekt kohorte II 59. Fidene utvrdeni grad III 79. Filipi 1 50, II 38. Firmo Plocije v. Plocije Flak Hordeonije v. Hordeonije Flama Antonije IV 45. Flaminijeva cesta 1 86, II 64, III 79, 82. Flav voda Gala II 94.

Flav^an v. Julije, Tampije Flavije v. Sabin, Vespazijan flavijevska kuća II 101. flavijevska stranka II 67, III 1; flavijevska vojska III 19; flavijevski vojskovode III 69. Flor v. Gesije, Sulpicije Fontej Agripa postavljen za namjesnika Mezije III 46. Fontej Kapiton ubijen u Germaniji 1 7, 37, 58; urzok ubojstva II 62; ubija Batavca Julija Paula IV 13; njegova pohlepa i škrtost 1 52. Forojulijska KoloniJa II 14, III 43. Fortnna njezino svetiste III 50. Forum Alieni III 6. Frižani IV 15 sq, 56, 79. Fronton v. Julije Fulvo v. Aurelije Fundski zdenac III 69. Fusko v. Kornelije Fusko gajevski pohodi IV 15. Gal v. Anije, Cestije, Herenije, Rubrije Galatija s Pamfilijom pod istim namjesnistvom II 9. Galba Servije konzul I 1, 11; postaje vladarem V 16; njegova strogost 1 5, 18, 35; okrutnost I 6; prevrtljivost duha 1 7; na podsmijeh je i sramotu zbog starosti 1 7; šalje Vitelija u Donju Germaniju 1 9; razmišlja o usvojenju Cezara 1 12; ne uzda se u vojnike 1 14; njegov govor pri usvo-jenju Pizona 1 15; ne osvrće se na nebeske prijetnje 1 18; pred Apolono-vim hramom haruspik Umbricije pro-riče mu prijeteće zasjede 1 27; ubijaju ga na Trgu 1 39-41; njegov život i zna-ćaj 1 49; njegove slike u Germaniji napadaju kamenjem 1 55; nose ih oko hramova u Rimu II 55; ponovo podižu III 7: posrmtno mu vraćaju sve počasti IV 40. Galbinci 1 51; galbinska legiia II 86, III 7, 10. Galerija žena Vitelijeva II 60, 64. Galerijan v. Kalpurnije Galerijan Galerije Trahal govornik 1 90; zastićuje ga od tužitelja Galerija, žena Viteli-jeva II 60. Gali nekadašnji osvajaći Rima III 72; podložni bolestima II 93; dobivaju rimsko građansko pravo 1 8; uzoho-Ijuju se IV 54; odbijaju novačenje i porez IV 26; služe u pomoćnim četama II 68 sq., IV 31; gube zemljiste

uz Rajnu za vrijeme Galbe 1 53; pro-tivnici Galbe ibid. Galija Lugdunska 1 59. II 59; Nar-bonska 1 48. 87, II 15, 28, III 41 sq.; prilaz Galijama I 87; obale IV 12; plodno tlo IV 73. galske kohorte 1 70; galski rat 1 65; savez IV 77. Garamanti nepokoreni i navikli na raz-bojstva IV 50. Garncijan Trebonije 1 7.

Gelduba mjesto tabora IV 26, 32, 35, 58; osvaja je Civil IV 36. Gemin v. Ducenije, Virdije Gemonske stepenice III 74, 85. Germani vesele sc ratu IV 16; podložni bolestima II 93; vješti plivači II 35, IV 66, V 14; oružje Germana V 14; uzroci njihovih prelazaka u Galije IV 73; njihove žene V 25; mnoge proro-čice smatraju božanskim ženama IV 62; pradjedovski običaj u ratu II 22; stasitost V 14; slike životinja kao bojni znakovi IV 22. Germanija IV 70; legije Donje Germa-nije 1 9; legije Gornje Germanije 1 12,53; legati Donje Germanije 1 7,8; legati Gornje Germanije 1 8. Germanik kao nadimak Vitelijev 1 62, II 59, 64; i njegova sina III 66. germanski odjeli 1 31; germansko odmetništvo 1 19. Gesije Flor prokurator Judeje V 10. Geta bjegunac II 72. Grat Julije II 26. Gratila Verulana II 69 Grci ponosni na svoje starine II 4; nji-hova raspuštenost III 47; običaji V 8. Grčka planina IV 68. Grčke Alpe v. Alpe Grif Plocije III 52, IV 39. Grine tabor V 20 sq. Hadrija III 42. Hamonovo prorociste V 3 sq. hebrejske zemlje V 2. Helvećani galsko pleme 1 67; pljačka ih Cedna 1 67 sq: izmolili oprost od Vite-lija 1 69. Helvidije Prisko legijski legat i pučki tri-bun, Trazejin zet, prognan iz Italije, vraća se pod Galbom IV 6; budući pretor II 91; njegovo slobodoumlje II 91; IV 4, 6, 9, 49; prepirka s Marcelom Eprijem IV 6-8; zavicaj, porije-klo, narav IV 5; kao pretor žrtvom pomirnicoro posvećuje kapitolijski prostor IV 53. Hem planina u Trakiji II 85. Herenije Gal legijski legat IV 19 sq. pri-. dodan Vokuli da s njim dijeli službu : IV 26; uhapšen IV 27; zatvoren IV 59; ubijen IV 70, 77. Herkul Monek III 42. Herod kralj Judejaca V 9, 11. Hijerozolim V 2. Hilar oslobođenik Vitelijev II 65. Hispalci 1 78. Hispanije ne obiluju oružanom silom II 32; najmoćniji dio svijeta III 53; odvo-jene uskim tjesnacem od Afrike II 58; ovostrana Hispanija 1 49, IV 39; legati ovostrane Hispanije 1 8, 49. Histrija 11 72. Homer V 2. Horacije Pulvil konzul III 72. Hordeonije Flak legat Gornje Germa-nije 1 9, 52, 54, 56, II 97; prezren od vojske I 9, IV 19; Vitelije ga ostavio da čuva obalu Rajne II 57; nagovara Civila da odvrati od

Vitelija pomoćne čete IV 13, V 26; olako prelazi preko prvih pokušaja Civilovih IV 18; bezaz-len u svojoj nemarnosti 1 56; vojnici ga bacaju u okove, a Vokula ga oslo-bada IV 27; zaklinje vojnike na vjer-nost Vespazijanu IV 31; vojnici ga ubijaju IV 36. Hormo oslobođenik Vespazijanov III 12; njegova krivnja zbog propasti Kre-mone III 28; sramotan život ibid.; nadaren viteSkim dostojanstvom IV 39. Hostilija naselje Veronaca II 100, III 9, 14, 21, 40. Icel oslobođenik Galbin 1 19; nazvan Marcijanom i nadaren prstenjem ibid.; podbada Lakona protiv Vinija 1 33; njegove grabeži 1 37, II 95; ubijaju ga 1 46. Ida planina na Kreti V 2. Idejci V 2; otjerani sa Satumom V 4. Ilirik 1 9, 76, II 86, IV 3; uznemiren I 2. Interamna grad u Umbriji III 61, 63. Interamnij grad u Laciju II 64. Istok navikao na kraljeve IV 17; na Otonovoj strani II 32.

Italija prekopadska II 32; najprostraniji dio Italije 1 70, II 12, 83, III 30; muni-cipiji III 2; more okrenuto k Italiji III 43; gojenci Italije 1 84; tjelesa vojnika navikla na Italiju II 32; pogođena ne-srećama 1 2, 9; nenaoružana 1 11; ha-ranja po Italiji 1 50, 61, 70, II 6, 8; Silijska ala otvara put u Italiju II 17, 21; oduzeta Neronu II 27, 28; trpi od vitelijevaca II 56, 62; zvjezdoznanci istjerani iz nje II 62, 66, III 1; flavi-jevci otvaraju put u Italiju III 2, 5, 6; vitelijevci mogli natjerati flavijevce da je napuste III 9; jednodušnost Italije III 34; podijeljena između Vespazijana i Vitelija III 42; plamti u ratu III 46; zaposjeda je Antonije III 53; spas i sigumost Italije III 53, 59, IV 13, 17; poharana IV 55, 58, 65; Kremona otr-gnuta iz njezina krila IV 72; uništena ratom IV 75, 76, V 1; u Italiji nastao mir V 10. Italik kralj Sveva, dovodi pomoć Vespa-zijanu III 5, 21; - v. i Silije Italik Ivan vođa Judejaca V 12. Izida V 2; njezin hram IV 84. Janikul III 51. Jazigi sarmatsko pleme III 5. Jeruzalem grad Judejaca II 4, V 1; pori-jeklo V 2, 8; opsjeda ga Tit II 4, 5 9 11. Jordan rijeka V 6. Juda vođa Judejaca V 2. Judeja IV 3, 5, 6, sq; postaje provinci-jom V 9; glavni grad naroda Jeruza-lem V 8; glavni grad provincije Ceza-reja II 78; vodi rat s Rimljanima V 1 sq; u njoj rijetko viđeni carevi II 6; prokuratori u njoj V 9. Judejci kupuju pravo na utvrdivanje V 12; klone se svinja V 4; njihovo pori-jeklo i običaji V 2, 4; kraljevi V 8; praznovjerje II 4, 5, 13; mnogoljud-nost V 13; način sahranjivanja V 5;

predočavaju božanstvo samo u duhu V 5; prvi ih put pokorio Pompej ibid.. V 9; judejski rat 1 10, II 4; more V 7; kruh V 4, Julijan v. Klaudije, Tetije Julije Agrest centurion II 54. Julije Alpin Helvećanin 1 68. Julije Atik uhoda 1 35. Julije Auspeks Remljanin IV 69. Julije Brigantik prefekt ale II 22; sin Civilove sestre IV 70; ogorčen na Civila i zavidan mu V 21; odan Rim-Ijanima ibid.; pogiba ibid. Julije Biirdiin prefekt germanske flote I 58. Julije Cezar uništio Pompeja III 66; oborilo ga neočekivano nasilje III 68; njegov hram 1 42; kip 1 86. Julije Civil vrlo moćan među Batavcima 1 59; njegovo porijeklo i narav IV 13; u okove ga baca Fontej Kapiton, oslo-bađa Galba ibid.; odmeće se od Rim-Ijana IV 14; njegovi pothvati IV 14-37. 54-66, 70-79, V 14-25; predaje se Ceri-jalu V 26. Julije Flavijan III 79. Julije Frontin pretor IV 39. Julije Fronton tribun gradske straže 1 20; otonovci ga bacaju u okove II 26. Jnlije Grat prefekt tabora II 26. Julije Kalen Eduanac III 35. .lulije Kar vojnik 1 42. lulije Klasik prefekt ale Treveraca II 14; odmeće se od Rimljana IV 55, 57; uzima znakove rimske vlasti IV 59; prelazi Rajnu V 19 sq; razbija Cerija-lovo konjaništvo IV 79; mlitav u ratu ihid. Julije Kordo 1 76. Julije Maksim vojskovođa protiv Vokule IV 33. Julije Mansvet [II 25. Julije Marcijal tribun 1 28, 82. .lulije Paul Batavac IV 13. .lulije Placid tribun III 84. .lulije Prisko centurion, Vitelije ga po-stavlja za pretorijskog prefekta II 92; zaposjeda Apenin III 55; napustivii tabor vraća se Viteliju III 61; ubija se IV 11. Julije Sabin Lingonac IV 55; vuče lozu od Julija Cezara ibid.; zapovijeda da ga pozdravljaju kao Cezara IV 67; poražen skriva se devet godina ibid. Julije Sakrovir ratoborni Eduanac, pobijeđen u jednoj bici IV 57. Julije Tutor Treverac, odmeće se od Rimljana IV 55, 57; zaklinje Agripince na vjernost Galijama IV 59; izdan i poražen IV 70; prelazi Rajnu V 19; Cerijal ga natjera u bijeg V 21. Jiilije Valentin Treverac, najljući ratni huškač IV 68, 69; Cerijal ga napada, hvata. osuđuje ibid., 85.

Julije Vindeks posječen sa četama 1 51; pobijeđen u jednoj bici IV 57; njegovi pothvati 1 6, 8, 51. Julijevci I 16. julijevski rod svećeništvo posvećeno totn rodu - Augustalci II 95. Jnnije Blez upravitelj Lugdunske Galije 1 59; njegova velikodušnost prema Viteliju II 59; zbog toga ga Vitelije zamrzio ibid.; i otrovao III 38. Junije Maurik IV 40. Junije Silan prokonzul Afrike IV 48; sumnjiv Gaju Cezaru (Kaliguli) ibid. Junijevci preci Junija Bleza III 38. Junona IV 53; njezina kapela 1 86. Jupiter IV 53 sq; Spasitelj III 74; Čuvar ibid.; Dit IV 83; Najbolji Najveći III 72, IV 58; goni Saturna V 2. Justo v. Minicije Justo Juvenal jedan od prvaka Tungara IV 66. Juvenalske igre III 62. Kadije Rof vraćen u senatorski stalež 1 77.

Kalabrija II 83. Kalen v. Julije Kalen Kalpurnije Asprenat II 9. Kalpiirnije Galerijan sin Gaja Pizona, ubijen po zapovijedi Mucijana IV 11. Kalpurnije Repentin centurion 1 56; ubijen 1 59. Kalvija Krispinila učiteljica požude na Neronovu dvoru 1 73. Kalvizije Sabin legat u rangu pretora 1 48.

Kamerin Skribonijan II 72. Kampan jedan od prvaka Tungara IV 66. Kampanija njezini gradovi stradali u potresu I 2; kampansko jezero 1 23; pohvala kraja 1 2, 3, 60, 66. Kamurije vojnik, ubojica Galbe 1 41. Kanenefaćani narod IV 15, 32, 56, 79, 85; njihove kohorte IV 19; njihova pobuna IV 16. Kaninije Rebil konzul od jednoga dana III 37. Kapadokija prima novo zakonodavstvo 1 78. Kapitolij povijest III 72; zapaljen 1 2, 3, 72; njegov požar kao zlo znamenje IV 54; neosvojiv i za velike vojske III 78; opsjednut od vitelijevaca i spaljen III 69-73; obnovljen od Vespazijana IV 53.

kapitolijska tvrđava III 71. Kapiton v. Fontej, Vergilije Kapua vjerna Viteliju III 57; zbog toga kažnjena IV 3. Karatak vođa Britanaca, na prijevaru uhvaćen i sproveden u Rim III 45, karecko područje IV 5. Karmel brdo i božanstvo II 78. Karsule utvrđeni grad III 60. Kartaga 1 76; luka IV 49. Kartazani IV 49. Kartimandua kraljica Briganćana III 45. Kasije ubojica Cezarov II 6. Kasije Longo prefekt tabora III 14. Kasperije Niger III 73. Kaspijska vrata 1 6. Kastora, mjesto nedaleko Kremone II 24.

Katul Lutacije posvetio Kapitolij III 72. Kefej kralj Etiopljana V 2. Kiličanin II 3.

Kimbri germanski narod IV 73. kinička sljedba IV 40. Kinira [I 3; svećenik Kinirević ibid. Kirenjani optužuju Antonija Flamu IV 45.

Kitno otok II 8 sq. Klasik v. Julije Klasik KIaudija Sakrata žena Ubijka V 22. Klaudije Apolinar prefekt mizenske flote III 57, 76, 77. Klaudije Civil v. Julije Civil Klaudije Druz v. Druz Klaudije Klaudije Faventin III 57. Klaudiji Julijan III 57; vodio gladijatore III 76; ubijen III 77. Klaudije Kos 1 69. Klaudije Labeon Batavac IV 18; bježi iz zatvora IV 56; suprotstavlja se Civilu IV 66. 70.

Klaudije Marcel v. Marcel Klaudije Paulo v. Julije Paulo. Klaudije Pirih trijerarh II 16. Klaudije Sagita prefekt ale IV 49. Klaudije Sankto IV 62. Klaudije Sever voda Helvećana I 68. Klaudije Tiberue 1 10, 16; ubija Magna, Licinijanova brata L 48, 77; ubija Skribonijana 1 89, II 75, 76; postavlja Vespazijana za zapovjednika legiji III 44; njegov trijumf III 45, 66; prepušta Judeju vitezovimja V 9. Klaudije Viktor IV 33. Klement Arecin IV 68. Klement Svedije 1 87, II 12.

Kleopatra kraljica V 9. Klodije Macer kao legijski legat u Africi u nemirima ubijen 1 7, 11, 37. IV 49. Kluvije municipij IV 5. Kluvije Ruf namjesnik Hispanije 1 8; pohvaljen proglasom 1 76; priključen Vitelijevoj pratnji II 65, III 65; povlači se iz Hispanije IV 39; upravlja njome u nenazočnosti II 65; hvali ga Helvi-dije IV 43. Kokcej Prokul uhoda 1 24. Kokcejan Salvije II 48. Kolinska vrata III 82. Korbulon ubio ga Neron II 76. Kordo v. Julije Kordo Korint II 1. Kornelije Akvin 1 7. Kornelije Dolabela sin Publija Kornelija Dolabele, udvorice cara Tiberija, udaljen u Akvitansku Koloniju 1 88; po zapovijedi Vitelijevoj ubijen II 63. KorneHje Fusko prokurator Panonije II 86, III 66; njegov ugled [II 4; prefekt ravenske flote III 12; opsjeda Arimin III 42; zadobiva pretorska odličja IV 4. Kornelije Lakon pretorijski prefekt 113, 19; njegova lijenost 1 6; utjecaj u Galbe 1 13:

ubijen 1 46. Kornelije Marcel senator, ubija ga Galha u Hispaniji 1 37. Kornelije Marcijal primipilar III 70, 73. Kornelije Orfit konzul, njegova kuća uništena IV 42. Kornelije Prim III 74. Kornelije Publije konzul III 34. Kornelije Tacit napredovanje u službi 1 1. Korzika otok II 16. Kos Klaudije 1 69. Kras Marko otac Pizona Licinijana 1 14. sq. Kras Marko Pizonov brat 1 15, 48; nje-gova žena IV 42. Kras Skrlbonijan v. Skribonijan Kras Krasi njihova imanja II 72; njihova kuća uništena IV 43. kremerski poraz II 91. Kremona osnovana u vrijeme Anibalove provaie u Italiju III 34; bogata III 32; na strani Vitelija II 17, 22, 23; Cecina

priređuje u njoj gladijatorsku predstavu II 67; Vitelije dolazi u nju II 70; Cecina šalje dio konjaništva da je zaposjedne II 100; napadaju je flavijevci TII 27; uništavaju je III 33; obnavljaju je III 34. kremonsko zemljište III 76. Krescens oslobodenik Neronov 1 15. Kreta otok, prokonzuli u njoj IV 45; zavičaj Judejaca V 2. Krispin centurion 1 58. Krispin v. Varije Krispin Krispina kći Tita Vinija 1 47. Krispo v. Vibije Krispo Kugernjani IV 26, V 16, 18. Kurcije Montan njegovo glasanje u senatu IV 40, 42. Kurcijev zdenac 1 41, II 55. Kvincije Atik konzul III 73; prijavljuje se kao krivac za požar Kapitolija III 75.

Kvincije Certo II 16. Kvintilije Var legat u Siriji, obuzdao Judejce V 9; posječen s vojskom od Germana IV 17. Kvirin roditcli arada IV 58. Labeon v. Klaudije Labeon Lacij kao pravo latinskih gradova III 55. Lakon v. Kornelije Lakon Legija - prva (Germanska Germanica) 1 55, 57, II 100, 111 22, IV 19 sq. 25, 37. 59.

- prva Pomoćnica od mornara (Adiu-trix classicorum) 1 6, 31, 36, II 11, 23 sq. 43, 67, 86, III 13, 44. - prva Italska (Italica) I 59, 64, 74, II 41. 100, III 14, 18, 22. - prva (Macerovska - Maceriana) I 11, (II 97). - druga III 22, 44. - druga od mornara (e classicis) III 55, 67, IV 68, V 14, 16, 20. - treća (Uzvišena - Augusta) I 11, II 97, IV 48. - treća (Kirenska - Cfrenaica) V 1.

- treća (Galska - Gallica) 1 79, II 74, 85, 96, III 10, 21, 24, 27, 29, IV 3, 39. - četvrta (Makedonska - Macedonica) I 18, 55, 56, 11 89, 100, III 22, IV 37. - peta (»Ševe« - Alaudae) I 55, 61, II 43, 68, 100, III 14, 22. IV 35 sq. - peta (Makedonska - Macedonica) V 1. - sesta (Željezna - Ferrata) II 83. - šesta (Pobjednica - Victrix) III 44 46, IV 68, V 14, 16.

- sedma Klaudijevska (Claudiana) II 85, III 9, 21, 27. - sedma Galbinska (Galbiana, poslije Gemina) l 6, II 11, 67, 86, III 7 10 21 sq, 25, 27, IV 39. - osma II 85, III 10, 21,' 27, IV 68. - deveta III 22. - deseta V 1. - deseta Blizanica (Gemina) II 58, III 44, IV 68, 76, V 19 sq. - jedanaesta II 11, 67, III 50, IV 68. - dvanaesta V 1. - trinaesta Blizanica (Gemina) II 11, 24, 43, sq, 67, 86, III 7, 21, 27, 32. - četrnaesta I 59, 64, II 11, 27, 32, 43, 54, 66, 68, 86. III 13, IV 68, 76, 79, V 14, 16, 19. - petnaesta (Apolinska - Apollinaris) V 1. - petnaesta (Prvorođena - Primige-ma) 1 41, 55, II 100, III 22 sq., IV 35 sq. - šesnaesta I 55, II 100, III 22, IV 26, 62. - dvadeseta I 60, III 22. - dvadesetprva Neodoljiva (Rapax) I 61, 67, II 43, 100, III 14, 18, 22, 25, IV 68, 70, 78. - Neodoljive (Rapaces) III 22. - dvadesetdruga (Dejotarska - Deio-tariana) V 1. - dvadesetdruga (Prvorodena - Primi-genia) I 18, 55, sq., II 100, III 22, IV 24, 37, V 1. Lekanije ubojica Galbe I 41. Lepčani stanovnici grada Leptis (Velike i Male) u Africi IV 50. Leučani njihova općina 1 64. Liban planina u Judeji V 6. Liber otac časte ga Judejci V 5; pokro-vitelj Istoka ibid. Libija V 2. Licinijan v. Pizon Licinije v. Kraso, Mucijan Licinije Cecina senator II 53. Licmije Marko v. Kras Licinije Marko njegov sin, ubijen 1 48. Licinije Prokul prijatelj Otonov 1 46; pretorijski prefekt 1 46, 82, 87, II 33; njegove mane I 87; neiskustvo II 33; moć u Otonovoj vojsci II 39; bijeg nakon bitke II 44; sebi pripisuje u zas-

lugu što je Oton izdan II 60. Ligurci II 14; kohorta Liguraca ibid. ', uzoran primjer ligurske žene II 13. Ligurija II 15. Lingonci galski narod 1 53, 54, 57, 59, II 27; vjerni vitelijevskoj stranci I 64; nadareni rimskim građanskim pravom 1 78; poraženi od Sekvanaca IV 67; uz Verginija protiv Vindeksa IV 69; napali Rimljane IV 76 sq. Longin v. Emilije, Pompej Longo v. Kasije Lucerija III 86. Lucilije Bas prefekt flote II 100; predaje brodovlje Vespazijanu 111 12, 36, 40; poslan u Kampaniju IV 3. Lugdunci njihova mržnja prema Vijenjanima 1 65 Lugdun 1 59, II 59, 65, IV 85 sq. Lugdunska Kulonija I 51, 64. Luk municipij Vokonaca 1 66. Lukanija II 83. Lukcej Albin prokurator Mauretanije II 58; usmrćen II 59. Lup v. Numizije Luperko v. Munije Luperko Lupija rijeka V 22. Lutacije Katul posvećuje Kapitolij III 72.

Lutacijev rod 1 15. Luzitanci 1 70. Luzitanija 1 13, 21. Macer v. Klodije, Marcije Magno brat Pizonov 1 48. Makedonci V 8. Maksim v. Julije, Trebelije Manlije Patruit senator IV 45. Manlije Valens legat Italske legije 1 64. Marcel Augustov unuk od sestre, August ga odreduje za nasljednika 1 15. Marcel v. Kornelije, Eprije, Romilije Marcijal v. Kornelije Marcijan v. Icel Marcue Macer vojskovođa otonovske stranke II 23, 35 sq', uskraćen mu kon-zulat II 71. Marije Celzo budući konzul 1 14; poslan k izabranim vojnicima ilirske vojske 1 31; vraća se Galbi 1 45; Oton ga iza-bire za vojskovodu 1 71, 87; koristi se njegovim savjetima u ratu 1 90; vojnici ga obasiplju različitim optužbama II

23; savjetuje Otonu aa ue žuri u ratu II 33; odreden za konzula 1 77; i pod Vitelijem očuvan mu konzulat II 60. Marue Gaj [I 38. Marije Matur prokurator Primorskih Alpa II 12; odan Viteliju III 42; zaklinje se na vjernost Vespazijanu III

43.

Marik Bojanin II 61. Marin v. Valerije Marin Markodur naselje IV 28. Marsačani narod IV 56. Mart božanstvo Germana IV 64; Martovo polje 1 86, II 95, III 82. Maraani narod u Italiji III 59. Masa v. Bebije Masilijsko otočje III 43. Matijačani germanski narod IV 37. Mauretanije dvije 1 11, II 58 sq. Mauri IV 50; njihova razbojstva II 58; njihove opčine predane na dar provinciji Betici 1 78. Maurik v. Junije Mediolan municipij 1 70. Mediomatričani 1 63, IV 70 sq. Međanai V 8. Mefita božanstvo, njezin hram III 33. Vlenapljaiii narod U Belgijskoj Galiji IV 28. Mesala Vipstan v. Vipstan Mesala Mevanija zaposjela je Vitelijeva vojska III 55, 59. Mevije Pudens 1 24. Mezija 1 76, II 32, 74, 83, V 26; konzularni ^pretorski) legati u njoj 1 79. mezjjske čete II 32; legije II 44, 85; vojska II 86, III 2, 9; pomoćne fiete III 18. Minerva božanstvo IV 53. Minturne III 57. Minicije Justo prefekt tabora III 7. Mizenska flota II 9, 100, III 56, 60. Mogoncuak IV 15, 24 sq. 33, 37, 59, 61, 70.

Mojsije V 3 sq. Monek Herkul III 42. Montan v. Alpinije, Kurcije Morinjani narod Galije IV 28. Mosho oslobođenik 1 87. Moza rijeka IV 28, 66. V 23. Mozela rijeka IV 71, 77. Mucijan Licinije namjesnik Sirije 1 10. V 26; pristupa Otonovoj stranci 1 76; njegov značaj 1 10, II 5; združuje

odluke s Vespazijanom II 7; skloniji Titu II 74; njegov govor pred Vespazi-janom II 80; određen za vojskovođu protiv Vitelija II 82; vodi rat vlastitim sredstvima II 84; slavohlepan III 8; suzbija pobunu Dačana III 46; lukav III 52; sq. zateže s pobjedom III 78; oholo pismo senatu IV 4; ulazi u Rim IV 11; moć u gradu II 95, III 49, IV 11, 39; zapovijeda da ubiju Vitelijeva sina IV 80; s Domicijanom kreće u rat IV 85; zapovijeda da ubiju Pizona IV 49. Mulvuski (Mulvijev) most 1 87, II 89, III 82. Munije Luperko legat IV 18; učvršćuje nasip i zidove tabora IV 22; poslan Veledi nieđu darovima IV 61; ubijen ibid. Murko v. Stacije Murko Mutina 1 50, II 52, 54; mutinsko' gradsko vijeće II 52. Muzonije Ritf filozof, među poslanicima putuje k flavijevcima III 81; obnavlja se parnica između njega i Publija Celera IV 40.

Nabalija rijeka V 26. Narbonska Galija v. Galija; Narbonska Provincija 1 76, II 12, 14, 32, 111 41. Narnija III 58, 60, 63, 77 sq. Nava rijeka IV 70. Nazon v. Antonije Nazon Neron car, sili vitezove da igraju u mimima III 62; bježi iz grada III 68; njegova rasipna darivanja 1 20; Vitelije mu prieduje posmrtne žrtvene svečanosti II 95. Neron lažni 1 2, II 8,9. Neron kao nadiinak Otonov 1 78. Neronov dvor II 71; pratnja 1 23; dražbe 1 90; vremena II 72. Nerva božanski 1 1. Nervljani narod Galije IV 15, 56; njihove kohorte IV 33; priključuju se Civilu IV 66; poraženi od Kanenefaćana IV 79. Niger v. Kasperije Niger NimBdije Sabin pretorijski prefekt 1 5, 25; snuje o carskoj vlasti Ibid; u tome spriječen ibid.

Nonije Atijan prokazivač IV 41. Nonije Recepto centurion, vojnici ga bacaju u okove 1 56; ubijen 1 59.

Norban Gaj konzul III 72. Noričani III 5, V 25. Norik 1 11, 70. Novarija municipij 1 70. Novel v. Antonije Novel Novezij utvrđeni grad Germanije IV 26, 33, 35. 57, 62, 70, 79; u nj se povlači Vokula IV 57; rimski tabor IV 77, V 22. Numiđani II 40. Numizije Lup legijski legat 1 79, III 10; nagrađen konzulskim odličjima 1 79. Numizije Ruf legijski legat IV 22; Klasik ga baca u okove IV 59; ubijen IV 70. Obultronije Sabin ubijen u Hispaniji 1 37. Ocean 1 9, IV 12, 15, 79, V 23. Ofonije Tigelin pretorijski prefekt, utje-cajan kod Nerona, ubija se 1 72; nje-gov značaj ibid. Okrikul III 78. Oktavija Neronova žena 1 13. Oktavije Sagita pučki tribun, zbog uboj-stva Poncije otjeran u progonstvo IV 44. Onomast oslobodenik Otonov 1 25, 27. Opitergij utvrđeni grad III 6. Orfidue Benigno legat, ubijen II 43; tijelo mu spaljeno II 45. Orfit v. Kornelije Orfit

Ostija II 63; Ostijska Kolonija 1 80. Oton udaljen u Luzitaniju pod izlikom namjesništva 1 13; prvi pristupa Galbi-noj stranci ibid.; razmišlja o carskoj vlasti 1 21; u tim ga namjerama učvr-šćuju astrolozi 1 22; njegova darežlji-vost prema vojnicima 1 24; pozdravlja-ju ga kao cara 1 27; u govoru se obraća vojnicima 1 37 sij.; raduje se Pizono-voj sinrti 1 44; iz vlastite blagajne isplaćuje vojnicima oprost od službe 1 46; senat mu dodjeljuje počasti 1 47; zatomljuje strasti i ponaša se u skladu s dostojanstvom carske vlasti 1 71; razmjenjuje pisma s Vitelijem 1 74; šalje poslanike germanksim vojskama ibid.; povjerava konzulate i ostale počasne službe 1 77; molbama smiruje vojničku pobunu 1 83; kreće iz grada 1 90, II 11; savjetuje se o vođenju rata ibid.; sklon odlučnom sukobu II 33; optužuje svoje vojskovođe zbog mli-tavosti II 40; njegova vojska poražena od Vitelijeve II 43; odlučuje umrijeti

II 46; njegov govor prije smrti II 47; ubija se II 49; njegov život i značaj II 50; usporedba s Vitelijem II 31; javne govore pisao mu Galerije Trahal 1 90. otonovci 1 34. 75, II 12, 15, 20, 21, 22 23, 26, 34, 35, 41, 42, 44, 60. otonovski vojskovođe II 24, 37; vojnid II 54; pješaštvo II 26; vojska II 45, III 13; vojnik IV 1; bojna vrsta II 62; stranka II 33, 71; rat II 86, III 26. Oziris IV 84. Pacenzis v. Emilije Pad rijeka 1 70, II 11, 17, 19 sq, 22, 32, 34, 40, 43, sq, III 34, 50, 52. Pafska Venera na Cipru njezin hram II Pakarije Decim prokurator Korzike, ubijen II 16. Pakcije Afrikan IV 41. Pakor kralj Međana 1 40. Pakor kralj Parta V 9. Pakvije v. Scevin Pakvije. Palacij 1 17, 39, 47, III 68, 70, 84. Pamfilija II 9. Panonci II 14; kohorta II 17. Panonija I 76. II 11, 32; na Otonovoj strani II 32; na Vespazijanovoj strani II 86; legati u rangu propretora u njoj II 86. Panonske Alpe v. Alpe panonske legije 1 67, III 2, 24, 53; ale III 2; vojska I 26, II 85 sq.; zimovnici IV 54; Alpe II 98. Papirue centurion IV 29. Parti II 82; nude Vespazijanu pomoć IV 51; partski konjanici IV 51. Patavif III 6 sq, 11 Patrobije oslobodenik Neronov 1 49, II 95.

Patruit v. Manlije Patruit Paul v. Julije Paul Paulin v. Svetonije, Valerije Pedanije Kosta II 71. Pedije Blez vraćen u senat 1 77. Peninske Alpe v. Alpe Peruzija 1 50. Perzijanci V 8. Petovion III 1. Petilije v. Cerijal. Petrina ala 1 70. IV 49. Petronija žena Vitelijeva II 64. Petronije Turpilijan ubio ga Galba 1 6, 37.

Petronije Urbik prokurator Norika 1 70. Picen III 42. Picentska ala IV 62. Pirenej planina 1 23. Pirih v. Klaudije Pirih Piski zaljev III 42. PiHjski Apolon IV 83. Pizan Cetronije IV 50. Pizon Licinijan 1 14; usvaja ga Galba 1 15-19; ubijen 1 43; njegova dob i glas o njemu 1 48; na odsječenoj mu glavi tragovi ugriza IV 42. Pizon Lucije prokonzul Afrike IV 38; ubijen IV 48, 50; početak i uzrok njegova ubojstva IV 49. Pizoni njihovo plemenito porijeklo 1 14; znamenito ime IV 11. Placendja II 17 sqq., 32, 36; napada je Cecina II 20. Placid v. Julije Placid. Plancije Var II 63. Plaucije Elijan vrhovni svećenik IV 53. Plaut v. Rubelije Plinije Gaj autor suvremene povijesti III 28. Plocije Firmo pretorijski prefekt 1 46. II 49; obraća se vojnicima 1 82; ohrabruje Otona II 46. Plocije Grif legijski legat III 52; pretor IV 39 sq. Polemon kralj Ponta III 47. Poliklit oslobođenik Neronov 1 37, II 95. Pompej Gnej II 6. III 66. V 9; usporedba s Marijem i Sulom II 38; njegov rod 1 15. Pompej Longin 1 31. Pompej Propinkvo prokurator Belgike 1 12, 58; ubijen ibid. Pompej Silvan konzularni legat u Dalmaciji II 86; nemaran u ratu III 50; povjeren mu posao oko nabavke novca IV 47. Pompej Vopisko 1 77. Poncija Postumina ubija je Ijubavnik IV 44. Pont rimsko brodovlje na njemu II 83, III 47. pontska obala III 47. Popeja Sabina Oton joj ponovo podiže kipove 1 78. Porcije Septimin III 5. Porzena III 72. Postumijeva cesta III 21.

Postumina v. Poncija. prekoalpski narodi IV 54. prekopadska Italija II 32; prekopadsko područje 1 70. Prekorajnci II 17, IV 15, 23, 28, 63, 73, 76, V 16, 25. Pretekstata v. Sulpicija Prim v. Antonije, Kornelije Prisko v. Fabije,

Helvidije, Julije, Tarkvinije Prokul v. Barbije, Kokcej, Licinije Propinkvo v. Pompej Propinkvo Prozerpina IV 83. Ptolemej kralj Egipta, prvi od Makedonaca IV 83 sq. Ptolemej astrolog 1 22. Publije Celer optužen IV 10: osuđen IV 40. Publilije Sabin pretorijski prefekt II 92; vode ga u okovima III 36. Pudens v. Mevije Pudens Pulvil v. Horacije Pulvil Punjani daju vojnike za pomoćne čete IV 50. Puteoljani naklonjeni Vespazijanu III 57.

Rajna nizak vodostaj IV 26. Rakotis mjesto u Aleksandriji IV 84. Ravena II 100, III 40. ravenska flota III 6, 12, 36, 40; ala II 100; mornar III 50. Rebil v. Kaninije Recepto v. Nonije Recepto Recija 1 11, III 5, 8, 15, IV 70. Rećani I 68, III 53, V 25; i Noričani III 5.

Regij Lepid II 50. Regul v. Akvilije, Rozije Remljani narod Galije IV 67. Repentin v. Kalpurnije retski prijevoji 1 70; čete 1 59; ale i kohorte 1 68; pomoćne čete 1 67. Rigodul utvrđeni grad u Germaniji IV 71. Rim osvojen od Gala, predao se Porzeni III 72; opustošen požarima 1 2; osvajaju ga Flavijevci III 85; glava svijeta II 32; njegov položaj pod Galbom 1 11. Riinljani 1 79, III 5, 45, IV 14, 17, 18, 20, 29, 33. 34, 61, 62, 64, 65, 74, 76, 79, V 8. 9, 11, 12, 15, 21, 22, 25, rimski grad IV 58; građanstvo I 8, 78,

III 47; kolonija I 55; mladež I 84, II 47; vlast II 69, 111 46, IV 14, 25, 57: Carstvo I 11, II 6. IV 21, 59; savez-ništvo IV 56, 71; moć IV 21, 69; poraz II 23; četa IV 71; flota V 18, 21; ratna vjestina III 27; oružje II 61; tabor IV 32; legije IV 58; vitezovi I 11, 20. 58, II 62, III 58, V 9; vojskovode i zapo-vjednici IV 73; vojnici 1 40, IV 58; trgovci IV 15; ime III 45; IV 18, 28, V 16; savez IV 58; zakletva IV 77; vladar m 68; car IV 58; vojskovođa IV 71: konjanik II 16; narod I 1, 3, 12, 25. 37, 38, 73, 89, III 46, 60, 72, IV 13, 37, 54, 55, 58, 68, 73, 76, V 24, 25: senat i narod I 55, 56, 57, III 84; voj-nik I 79, IV 29, V 14; vojska IV 57 70, 75, V 19. Rod otok II 2.

Roksolani sarmatsko pleme 1 79. Romilije Marcel centurion 1 56: ubijen 1 59. Romul posvećuje svećenički kolegij kralju Taciju II 95. Roscije Celije legijski legat 1 60. Rozije Regul konzul od jednoga dana III 37. Rubelije Plaut njegovi prijatelji Lakon i Pizon 1 14. Rubrije Gal II 51; posrednik kod Ceci-nine izdaje II 99. Ruf v. Kadije, Kluvije, Muzonije, Nu-. mizije, Verginije Rufin vojskovođa Galija III 94. Rufm v. Vivenije Rufin Rustik v. Arulen Rustik Sabin v. Celije, Domicije, Julije,, Kalvi-zije, Nimfidije, Obultronije, Publilije Sabin Flavije brat Vespazijanov 1 46; gradski prefekt pod Otonom i Viteli-jem 1 46, II 63; gradske vojnike zaklinje na vjernost Viteliju II 55; potiče Cecinu na izdaju II 99; sklapa ugovor s Vitelijem III 65; bježi na Kapitolij III 69; šalje Viteliju tužbu zbog izdaje III 70; bačen u okove i ubijen III 74; počašćen cenzorskim pogrebom IV 47. Sabin Flavije Oton ga odreduje za kon-zula 1 77, II 36; šalje ga za upravitelja četa II 36; prelazi k Viteliju nakon njegove pobjede II 51. Sabina v. Popeja Sabina

Sabinski rat III 72; sabinsko zemljište III 78. Sagita v. Klaudije, Oktavije Sakrata v. Klaudija Sakrata Sakrovir v. Julije Salari.jska cesta (Solna cesta) III 78, 82. Salonina žena Cecinina II 20. Salustijevi vrtovi III 82. Salvije Kokcejan nećak Otonov II 48. Salvije Oton car v. Oton Salvije Oton carev otac II 50. Salvije Ticijan brat Otonov 1 75; konzul s Otonom 1 77; upravlja Gradom 1 90; čast Carstva u njegovim rukama II 39; žuri u sukob s vitelijevcima II 33; Vitelije mu prašta II 60. Samnicani II 59. Sankto v. Klaudije Sardinija II 16. Sariolen Voknla IV 44. Sarmati 1 2, 3, 5, 24, IV 4, 54; ne kori-ste štit 1 79; nose oklope » katafrakte« ibid. Saturn bog V 2, 4; njegov hram 1 27; blagdani III 78; zvijezda V 4. Saturnin v. Aponije, Vitelije Sceva v. Didije Scevin (i'/i Sevin) Pakvije senator 1 77. Scipion prefekt kohorte, napadnut II 59. Scipion Lucije konzul III 72. Sebozova ala III 6. Sedoheiani njihov kralj III 48. Sekstilija mati Vitelijeva II 64, 89; umire III 67. Sekstilije Feliks III 5; kao vođa pomoćnih četa razbija Treverce IV 70. Sekvanci narod Galije, bune se 1 51; pobjeduju Sabina IV 67. Seleuk astrolog II 78. Seleukija grad u Siriji IV 84. Sempronije Denzo 1 43. Sempronije Tiberije konzul u vrijeme drugog punskog rata III 34. Sencije prijatelj Vespazijanov IV 7. Senska Kolonija i puk IV 45. Septimin v. Porcije Septimin Serapis IV 81, 84. Seren v. Amulije Seren Sertorije jednooki IV 13. Servije Tulije podiže hramove III 72. Servijevci II 48. Servilijevi

vrtovi III 38. Sever v. Cestije, Cetrije, Klaudije Sidon kralj Sveba III 5; ratuje u korist

Vespazijana III 21. Silan v. Junije Silan Silije Italik III 65. Silijeva ala 1 70, II 17. Silvan v. Pompej Silvan Simon prisvaja kraljevsko ime u Judeji V 9; kažnjava ga Kvintilije Var ibid. Simpleks v. Cecilije Simpleks Sinopa grad na Pontu IV 83 sq. Sinueske toplice 1 72. Sirija 1 10, 76, II 2, 6, 73, 80, 81, IV 3, 17, V 1, 26; legati u njoj I 10, V 9, 10; legije u njoj I 10, 76, II 6, 8; glavni grad Antiohija II 78, Sirijci pozdravljaju izlazeće sunce III 24.

Sizena centurion II 8. Sizena povjesnik III 51. Skidrotemid kralj Sinopljana IV 83 sq. Skribonija mati Pizona Licinijana 1 14. Skribonijan v. Kamerin Skribonijan Skribonijan vodi građanski rat 1 89; ubijen pod Klaudijem II 75. Skribonijan Kras brat Pizona Licinijana 1 47; zazire od prevrata IV 39. Skriboimevci braća IV 41. Sohem kralj II 81. V 1. Solimci narod, prvi stanovnici Likije V 2.

Soran v. Bareja Soran Sostrat svećenik II 4. Sozijan v. Antistije Sozijan Sozije Gaj pokorava Judejce V 9. Spurina v. Vestricije Spurina Stacije Murko 1 43. Stari tabor IV 18, 21, 35, 57; opsjeda ga Civil IV 23, 36; osvojen i oplja6kan IV 60, 62; Civil se utaborio u njemu V 14. Stehadi otočje III 43. stoička sljedba nauci stoika III 81, IV 5. Subrije Dekster 1 31. Sula LuciJe obnovio Kapitolij III 72; vrlo okrutan II 38. Sulpicija Pretekstata žena Krasova IV 42.

Sulpicije Flor 1 43. Sulpicijevci obitelj, časna 1 15. Sunučani narod Germanije IV 66. Svebi 1 2, III 5. Svedije Klemens primipilar 1 87; napada na Narbonsku Galiju II 12. Svesa Pomecija III 72. Svetonije Paulin vojskovoda Otonov 1 87; Oton se koristi njegovm savjctima

1 90; okrivljuju ga otonovski vo)nici II 23; po prirodi neodlučan II 25; raspravlja o vrsti rata II 31; bježi po-slije bitke II 44; sebi u zaslugu pripi-suje izdaju Otona II 60. Tacije kralj Sabinaca II 95. (Tacit) v. (Kornelije Tacit) Tamira Kiličanin II 3. Tampije Flavijan legat u Panoniji II 86; po prirodi i zbog starosti neodlučan III 4; vojnici ga mrze i sumnjaju u nj. III 4, 10. Taracina III 57, 60, 76, 84; IV 2 sq. zaposjedaju je flavijevci III 57; osvaja je Lucije Vitelije III 77; Taracinjani IV 3. Tarent II 83. Tarkvinije Oholi izgradio Kapitolij III 72. Tarkviinje Prisko III 72. Tarpejska stijena III 71. Tartar rijeka III 9. Taur v. Antonije Taur Taurova ala 1 59, 64. Taurinska Kolonija II 66; Augusta Tau-rinaca ibid. Tenkteri narod Germanije IV 21, 64 sq. Terencije evokat 1 41. Tertulin v. Volkacije Tertulin Tetije Julijan legat 1 79, II 85; oduzeta mu i vraćena pretura IV 39 sq. Teutonci narod IV 73. Tiber 1 86, II 93; njegovo izlijevanje iz korita i poplava Rima 1 86. Tiber^je v. Aleksandar Tiberue Neron August ga postavio na sebi najbliže dostojanstvo 1 15, 16, 89, II 65; njegova vrio oprezna starost II 76; posvetio julijevskom rodu sveće-ništvo Augustalaca II 95, IV 42; za njegove vladavine legija i pomoćne čete u Africi pokoravale se prokonzulu IV 48; u Judeji vladao mir V 9. Tiberijeva kuća 1 27. Ticijan v. Salvije Ticijan Ticin II 17, 27, 30, 68, 88. Tigelin v. Ofonije Tigelin Timotej Atenjanin IV 83. Tingitanska Provincija dio Mauretanije II 58 sq. Tiron v. Apinije Tiron Tit sin Vespazijanov 1 1; njegova narav II 1, IV 86; otac ga šalje Galbi, ali on

se vraća s puta II 1 sq; voli kraljicu Bereniku II 2; dolazi do Venerina hrama ibid; održava vezu izmedu Vespazijana i Mucijana II 5, 79; po-stavljen za vođu judejskog rata II 82, IV 51, V 1; nastupa konzulat u nena-zočnosti IV 38; njegova privrženost bratu IV 52; blag postupak s vojnicima V 1; opsjeda Jeruzalem V 1, 10 sq. Tolbijak utvrđeni grad u Germaniji IV 79. Tračani pomažu rimljanima 1 68.

Trahal v. Galerije Trahal Trajan 1 1. Trakua 1 11. Trapeitunt III 47. Trazeja Pet uzor istinske slave II 91; njegovo slobodoumlje IV 5; tast Hel-vidijev ibid; prijatelj Vespazijanov IV 7. Trebelije Maksini legat u Britaniji 1 60; bježi odande II 65. Trebonije Garucijan 1 7. Treverac III 35, IV 55, 58. Treverci I 53, 57, 63, IV 18, 28, 32, 37. 57, 66, 69-71, 73, 75, V 14, 19, 24; ala Treveraca II 14, 28; kolonija Treve-raca IV 62, 72. treverska bitka V 17. Tribočani narod Germanije IV 70. Trijarija žena Lucija Vitelija II 63; nje-zina razuzdanost II 64; oholost i okrut. nost III 77. Tulije v. Servije Tulije Tungri narod Gennanije II 14 sq., l\ 55, 79; prilaze Civilu IV 16, 66; ko horte Tungara II 15. Turpilijan v. Petronije Turpilijan Tiirul^e Cerijal primipilar II 22. Tusko v. Cecina Tusko Tutor v. Julije Tutor Ubijci IV 18, 28, 55, 63, 77, V 24. Umbricije haruspik I 27. Umbrija III 41 sq, 52. Urbik v. Petronije Urbik Urbin III 62. Uzipećani IV 37. Vada tabor V 20 sq. Valens v. Donacije, Fabije, Manlije Valentin v. Julije Valentin Valerije Azjjatik legat u Belgici 1 59; ze' Vitelijev ibid; budući konzul IV 4, 6.

Valerije Festo legat II 98; svojak Viteli-jev IV 49; šalje konjanike da ubiju Pizona IV 50. Valerije Marin II 71. Valerije Paulin III 42 sq. Vangionci narod Germanije, odmeću se od Rimljana IV 70. Var v. Alfen, Arije, Kvintilije, Plancije Varjje Krispin tribun 1 80. Varon v. Cingonije Varon Vaskonci narod IV 33. Vatikan nezdrav kraj II 93. Vatinije lakrdijaš, njegove grabeži 1 37.

Vedije Akvila legijski legat II 44. III 7. Velabar 1 27, III 74. Veleda djevica proročica IV 61; ne može joj se pristupiti radi razgovora IV 65; Germani joj poslali darove V 22; Rimljani je hrabre da prihvati mir V 24. Velokat Ijubavnik Kartimanduin III 45. Venera Pat'ska II 2 sq. Ventidije Publije ubija Pakora V 9. Venucije vođa Britanaca, u početku vjeran Rimljanima, kasnije neprija-teljski raspoložen prema njima III 45; dokopao se kraljevstva ibid. Ver v, Atilije Ver Veraks nećak Civilov V 20. Veranija žena Pizona Licinijana 1 47. Vercele utvrdeni grad 1 70. Vergilije Kapiton III 77, IV 3. Vergilion v. Atilije Vergilion Verginije Ruf legat u Donjoj Germaniji 1 8; ponuđena mu carska vlast 1 8, 9, 51 sq; Oton ga određuje za konzula 1 77; opsjedaju ga vojnici u njegovoj kući II 49; bježi na stražnja vrata II 51; vojnici traže njegovu glavu II 68; okrivljuje ga Fabije Valens III 62. Verona II 23, III 8, 10, 15, 50, 52. Verulana v. Gratila Verulana Vespazijan Flavije zapovjednik druge legije [II 44; poslan protiv Judejaca 1 10; proročanstviiiia mu predodredena carska vlast 1 10, II 1, 78; pristupa Otonu s judejskom vojskom 1 76; gotovo dovršava judejski rat II 4; dogovara se s Mucijanom II 7, 76; osvaja sve osim Jeruzalema V 10; nje-gove vrline II 5; budnost, štedljivost, marljivost, promišljenost II 77; raz-mišlja o ratu protiv Vitelija II 74; po-zdravljaju ga kao cara II 80; hita u Aleksandriju III 48; u privatnom životu zaostaje za bratom III 65; jedini se od vladara kao car pokazao boljim 1 50; senat mu odredio počasti IV 3; nastupa konzulat u nenazočnosti IV 38; ozdravljuje slijepa i kljasta IV 81; pristupa Serapisovu hramu IV 82; sina Tita postavlja za zapovjednika u ju-, dejskom ratu II 82, V 1. Vespazijan Tit v. Tit Vestalke izlaze ususret flavijevcima pri sklapanju mira s vitelijevcima III 81; čiste mjesto za obnovu svetišta IV 53. Vestin Lucije rimski vitez IV 53. Vestin hram 1 43. Vestricije Spurina II 11; drži Placenciju II 18, 36. Vetije Bolan legijski legat, namjesnik Britanije II 65; dvoumi se između Vitelija i Vespazijana II 97. Veturije 1 25.

Vibenije Riifin prefekt ale III 12. Vibije Krispo bogat i moćan II 10; pro-kazivać II 10. IV 41 sq.

Vicecija municipij III 8. Vijena II 66; kolonija 1 66; Vijenjani 1 65 sq, 77, II 29, 66; u razmiricama s Lugdunom 1 65. Viktor v. Klaudije Viktor Viktorija dvopreg s njezinim kipom u vestibulu Kapitolija 1 86. Vindeks v. Julije Vindeks Vindonisa utvrđeni grad IV 61, 70. Vinije Tit konzul 1 1, 11, 13, 39; savje-tuje Galbi da ne žuri 1 32; najgori od smrtnika 1 6; pogiba 1 42; njegov život i značaj 1 37, 48; njegova oporuka 1 48. Vipsanijev trijem 1 31. Vipstan Apronijan v. Arponijan Vipstan Vipstan Mesala vojnički tribun III 9; spašava Saturnina pred razbješnjelim vojnicima III 11; sudjeluje u bici kod Kremone III 18; moli za brata Akvilija Regula IV 42; povjesnik III 25, 28. Virdije Gemin III 48. Vitelije Aulo prokonzul Afrike 1 70. II 97; poslan kao legat u Germaniju 1 9, 52; njegovo odmetništvo i ustanak 1 51; u očima ozbiljnih vojnika nizak 1 52; pozdravljaju ga kao cara 1 57; nje-gova mlitavost i rastrošnost 1 62, II 31, 62, III 36, 63, 86; nepostojanost duha II 57; usporedba s Otonom II 31; kreće u rat II 57; nedorastao teškim prilikama II 59; svom sinu nadjeva nadimak Germanik ibid; radostan pro-matra stravićan prizor nedavne bedri-jačke bitke II 70; mar5 njegove vojske II 87; ulazi u Rim II 88; odbija nadi-mak August II 62; prihvaća ga II 90; njegove nezasitne strasti II 95; odre-duje konzulate za mnogo godina una-prijed, upropaštava Carstvo III 55; želi se nazvati Cezarom III 58; ponuđeni mu uvjeti mira III 63, 66; sklapa ugo-vor s Flavijem Sabinom III 65; gluh za hrabre prijedloge III 67; izlazi iz Pala-cija, potom se vraća III 68; svaljuje krivnju na vojnike III 70; pogia III 85; njegove slike pobacane III 12; njegov sin II 59; III 66; pogiba IV 80. Vitelije Lucije otac carev III 86; triput konzul 1 9, III 66; cenzor 1 9, III 66. Viteltje Lucije brat carev 1 88; okružuje se laskavcima II 54; njegov oštar pri-jedlog protiv Cecine III 37; optužuje Bleza III 38; ostavljen da brani grad 111 55; poslan u rat u Kampaniju III 58; opsjeda i osvaja Taracinu III 76 sq\ na zlu glasu, ali radin ibid; ubijen IV 2. Vitelije Saturnin 1 82. vitelijevci pobjeđuju II 41; pobijeđeni II 14, III 15; prelaze u flavijevsku stranku III 63, 69; njihova hrabrost i postojanost IV 2.

Vocecij planina u Helveciji 1 68. Vokonci narod 1 66. Vokula v. Dilije, Sariolen Volaginije ubojica Skribonijanov II 75. Volkacije Tertulin IV 9. Vologez kralj Parta 1 40; nudi pomoćne čete Vespazijanu IV 51. Voluzije Gaj vojnik III 29. Vopisko v. Pompej. stranka I 84, 90, III 32; vojskovođe II 45; vojska I 87, IV 49, II 45, 111 22, 46, 56; vojnici I 85, II 17, 26, III 63. 69, 73, 82, IV 1; pobuna I 51. Vivenije Rufin prefekt ale III 12. vitelijevske legije II 41, III 21, IV 54, 68; čete III 9: kohorte III 6, 61, 62;

BIBLIOGRAFIJA J. Asbach, Romsichen Kaisertum und Verfassung bis an Trajan, Eine historische Einleitung zu den Schiriften des P. Cornelius Tacitus, Koln. 1896. H. Peter, Die geschichtliche Literatur liber die romische Kaiserzeit, Leipzig, 1897. F. B. Marsch, The Reign of Tiberius, Oxford University Press, 1931. V. M. Scramuzza, The Emperor Claudius, Harvard University Press,

1940. B. W. Henderson, The Life and Principate of the Emperor Nero, London, 1903. B. W. Henderson, Civil War and Rebellion in the Roman Empire, London, 1908. Za Agrikolu:

F. Leo, Dle griechisch-rčmische Biographie, Leipzig, 1901. G. L. Hendrickson, The Proconsulate of Julius Agricola in Relation to History and Encomium, University of Chicago, Decennial Publication, Chicago, 1902. Furneam, Agricola (uvod u izdanje), Oxford, 1898, 1922. Za Dijalog: R. Hirzel, Der Dialog, Leipzig, 1895. E. Norden, Die antike Kunstprosa, Leipzig - Berlin, 1909. Gudeman, Dialogus (uvod u izdanje), Leipzig - Berlin, 1914. Za Gennaniju: E. Norden, Die germanische Urgeschichte in Tacitus' Germania, Berlin - Leipzig, 19222. II. Tacitov život Gaston Boissier, »Comment Tacite est devenu Historien«, Revue des deux mondes, 2 (1901), 277. E. Paratore, Tadto, Milano, 1951. Mary L. Gordon, »The Patria of Tacitus«, Journal of Roman Studies (1936), str. 145. P. Fabia, »La Carriere senatoriale de Tacite«, Journal des Savants (1926), str. 193.

IH. Religiozni i filozofski nazori Robert von Pohlmann, Die Weltanschauung des Tacitus, Munchen, 1913. P. Fabia, »L'Irreligion de Tacite« , Journal des Savants (1914), str. 250. A. Sizoo, » Paetus Thrasea et le Stoicisme«, Revue des ftudes Latines (1926), str. 229. IV. Povuesna metoda P. Fabia, »Le Regle annalistique dans l'historiographie romaine«, Iownal des Savants (1900), str. 433. M. A. Levi, Nerone e suoi tempi, Milano, 1949. F. Marx, »Untersuchungen zur Komposition und zu den Quellen von Tacitus' Annalen«, Hermes, (1925), str. 74. F. G. Moore, "Annalistic Method as Related to the Book Divisions in Tacitusa, Transactions oflhe American Philological Association (1923), str. 5.

F. Pfister, »Tacitus als Historiker«, V/och. f. kl. Phil. (1917), str. 833. i 899. R. L. Roberts, Tacitus' Conception of the Fiinction of History Greece and Rome, (1936), str. 9. G. H. Stevenson, »Ancient Historians and their Sources«, Journal of Philosophy (1920), str. 204. B. Walker, The Annals of Tacitus. A Study in the Writing of History, Manchester, 1952. A. Walser, Rom, der Reich und die fremden Volker in der Geschichtsschreibung der fruhen Kaiserzeit, Baden-Baden, 1951. V. Izvori

C. Baier, Tacitus und Plutarch, Progr., Frankfurt a/m, 1893. 0. Clason, Tacitus und Sueton, Breslau, 1870. D. Detlefsen, »Uber des alteren Plinius' Geschichte seiner Zeit und ihr Verhaltnis zum Tacitus«, Philologus (1875), str. 40. P. Fabia. Les Sonrces de Tacite dans les »Histories« et les »Annales«, Paris, 1893. A. Gudeman, »The Sources of the Germania of Tacitus«, Transactions of the American Philological Association (1900), str. 93. P. Keseling, »Tacitus und Seneca«, Ph. Woch. (1932), str. 1461. J. Martin, Zur Quellenfrage in den »Aniialen« und »Historien«, Hosius Studien zu Tacitus, Stuttgart, 1936. F. Marx, »Die Ouellen der Germanenkriege bei Tacitus und Dio«, Klio (1933), str. 323. F. Marx, »Tacitus und die Literature der exitus illustrium virorum«, Philologus (1837.38), str 83. T. Mommsen, »Cornelius Tacitus und Cluvius Rufus«, Hermes (1870), str. 295. T. Mommsen, »Das Verhaltniss des Tacitus zu den Acten des Senats«, Sitz. der kgl. Preus. Akad. der V/iss. zu Berlin (1904), 1146. E. Norden, »Josephus und Tacitus«, Neue Jahrb. f. d. kl. Alt. (1913), str. 637.

R. Raffay, Die Memoiren der Kaiserin Agrippina, Wien, 1884. W. Schur, »Die Orientpolitik des Kaisers Nero«, KUo, nova ser. 2, suppt. 15 (1923). F. VValter, »Zu Tacitus und Seneca Rhetor«, Berl. Phil. Woch. (1918), str. 237. F. Walter, »Zu Tacitus und Valerius Maximus«, Phil. Woch. (1918), str. 789.

VI. Literarne karakteristike 0. Clason, De breviloquentiae Taciteae quibusdam generibus, Leipzig, 1881. E. Courband, Le Procedes d'art de Tacite dans les »Histoires«, Paris, 1906. F. Degel, Archaistische Bestandteile der Sprache des Tacitus, Niirnberg, 1907. A. Gunz, Dle deklamatorische Rhetorik in der Germania des Tacitus. Diss,. Lausanne, 1907. P. Kegler, Ironie und Sarkasmus bei Tacitus, Diss,. Leipzig, 1913. F. Krohn, Personendarstellungen bei Tacitus, Diss,. Grosschčnau. i. S.i.. 1934. A. Salvatore, Stile e ritmo in Tacito, Napoli 1950. G. Soerborn, Variatio sermonis Taciti, Diss., Uppsala, 1935. E. Wolfflin, »Schriften iiber den Taciteischen Stil und genetische Ent-wicklung derselben«, Phitologus (1867), str. 126. VII. Sintaksa A. H. Draeger, Uber Syntax und Stil des Tacitus, Leipzig, 18823. J. Gantrell, Grammaire et style de Tacite, Paris, 18822 Furneaux, Annales (uvod u izdanje), Oxford, 1898, 1922. A. Gudeman, Dialogus (uvod u izdanje), Leipzig - Berlin, 1914. VIII. Leksikografija P. Fabia, Onomasticon Taciteum, Paris, 1900. A. Gerber - A. Greef, Lexicon Taciteum, Leipzig, 1903. IX. VJerodostojnost J. de Boisjoslin. »De l'Authenticite des Annales et Histoires de Tacite«, Revue de la Societe des 6t. Hist., 4. ser. 2 (1898), str. 155. E. G. Hardy, »Tacitus as a

Military Historian in the Histories«, Journed of Philologv, 61 (1940), str. 123. H. Naumann, »Dei Glaubwiirdigkeit des Tacitus«, Bonn. Jahrb. (1934), str, 21. G. Vogt, «Tacitus und die Unparteilichkeit des Historikers«, Hosius Studien zu Tacitus, Stuttgart, 1936. C. W. Mendell, Tacitus - The Man and His Work, New Haven, 1957, str. 219. X. Tacit u književnom kontekstu E. Cornelius, Quomodo Tacitus, hisroriarum scriptor, in honiinum memoria versatus sit usque ad renascentes litteras saeculis XIV et XV, Wetzlar, 1888. L. Delamare, Tacite et la litterature franfaise, Paris, 1907. C. W. Mendell, »Leidensis BPL. 16. B«, AJP, 75 (1954), str. 250. P. de Nolhac, »Bocace et Tacite«. Mel. d'Arch. et d'Hist. (1892), str. 130. L. Prelle, Die Wiederentstehung des Tacitus, Fulda, 1952. F. Ramorino, Cornelio Tacito nella storia della cultura, Milano, 1898. R. Sabbadini, Storia e critica di alcuni testi Latini, Firenza, 1890. G. Toffanini, Macchiavelli e il »Tacitismo«, Padova, 1921. C) TACIT NA HRVATSKOM ILI SRPSKOM 1 SLOVENSKOM JEZIKU 1. Stiepan Pavlović, Agricola, Zagreb, Izdao K[osta] StojSić, 1859, [III] + 73 str. 2. Stiepan Pavlović, Život Kn. Julija Agrikole, Zagreb, Izdao Kosta Stoisić, 1859, 99 str. (ćiriličko izdanje prethodne knjige) 3. Fran Kurelac, Kurelčev Agrikola (priopćio M. Šrepel), Grada za pov. knjiž. hrv. 2, 1899, str. 245-269. 4. Milivoj Šrepel, Manja djela (Razgovor o govornicima, Agrikola, Ger-manija), Zagreb, Naklada Matice hrvatske, 1889, XXIV+119 str. Prie-vodi grikih i rimskih klasika, sv. 7. 5. Milivoj Šrepel, Razgovor o giiviirnkiina - c. 28-42, Primjeri iz rimske književnosti u hrvatskom prijevodu, Sastavio Stjepan Senc, Zagreb, Naklada kr. hrv.-slav.-dalm, zem. vlade, 1894, IX + 409 str., Svjetska književnosl u hrvatskim prijevodima, sv. 2. str. 295-304; 2. izd. 1910. str. 269-277; 3. izd. 1920. str. 326-337. 6. Milivoj Šrepel, Agrikola - c. 1,4, 44-46, Stjepan Senc. Primjeri, 1. izd. 1894. str. 304307; 3. izd. 1920. str 334-337. 7. Milivoj Srepel, Germanija - c. 1-7, 9-18, 20-27. Stjepan Senc, Prim-jeri, 1. izd. 1894. str. 307-316; 3. izd. 1920 c. 2, 4, 5, 7. 9-18, 21-23, 25-27, str. 337-344. 8. Stjepan Senc, Anali I 1-15, II 41-43, 53-56, 59-62, 69-76, 82-84, III 1-16, VI 50-51. Stjepan Senc, Primjeri, 1. izd. 1894. str. 316-344; 2. izd. 1910. I 1-2, 4-15, II 55, 59-61. 69-75, 82-83. III 1-6, VI 50-51, str. 277-294; 3. izd. 1920. str. 345-365. 9. Ferdo Pažur, Povijesti rimskijeh Careva, Ljetopisa (Anala) knj. 1, Varaždin, Tisak i naklada J. B. Stiflera, s. a. [1903], 99 str. Zbirkapri-jevoda rimskih i grčkih klasika u prozi sv. 7. 10. Ferdo Pažur, isto, knj. 2. 96 str. [sv. 12?] 11. Koloman Rac, Anali XV 38-43, Stjepan Senc, Primjeri, 2. izd. 1910. str. 295-296. 12. Anonim, Dva govora (Iz »Života Agrikole«), Napred - En avant 2, 1917, 307, 3. 13. Zvonimir Doroghy, Anali I-VI, Zagreb, Naklada Braće Kralj, 1923, 160 str.

14. Veselin Cajkanović, Germanija, Beograd, Državna štamparija Kral-jevine SHS, 1927. (Preštampano iz »Godisnjice» XXXVI), 59 str. 15. Latinski pisci, Priredio D. Karapanđić, Beograd, Knjižarnica Gece Kona, 1927. VIII + 127 str. (Tacit str. 105) 16. Nikola Vulić, Tacit (nekoliko odlomaka iz Tacitovih djela), Srpski književni glasnik 24, 1928, str. 192-204, 270-281, 356-365. (isto: Nikola Vulić, Iz rimske književnosti, Beograd 1958, str 194-247) 17. Anonim [Nikola Vulić?], Iz dela Tacita (0 Neronu) »Letopis«, Srpsko kolo 26. 1929, 31, 1-2 i 32, 1-2; Filozofova smrt, Srpsko kolo 26, 1929, 32, 1-2; Car materoubica. Srpsko kolo 26, 1929, 31, 1-2. 18. Nikola Šop. Carevi, Srpski književni glasnik 38, 1933, 6, str. 413-417. 19. Ivan Trombetar, Dva dokumenta rimske politike mudrosti, Vrh-bosna 54, 1940, 5, str. 120-121. 20. Anonim, Borac za slobodu riječi u doba Krista (Anali IV 34-35), Riječ savjesti i razbora 3, 1941, 52, 2. 21. xxx, Augustovo doba, Izbor historijskih tekstova, Zagreb, Školska knjiga, 1955, 79 str., Mala historijska knjižnica, serija II, knj. 1. Ured-nik Mirko Žeželj. 22. xxx, Rano rimsko carstvo, Izbor tekstova, Zagreb, Školska knjiga, 1958, 144 str., Na izvorima historije, sv. 4. Urednik Mirko Žeželj 23. Nikola Vulić, Anali XIV 5-9 i Historije 1 2, M. Budimir - M. Flašar, Pregled rimske knfiževnosti, Beograd, Naučna knjiga, 1963, str. 551-553; 2. izd. 1978. 24. Radmila Šalabalić, Razgovor o govornicima, c. 40, M. Budimir - M. Flašar, Pregled rimske knjizevnosti, Beograd, Naučna knjiga. 1963, str. 541; 2. izd. 1978. 25. Radmila Šalabalić, Historjje 1 80-82, M. Budimir - M. Flašar, Pre-gled rimske književnosti, Beograd, Naučna knjiga, 1963, str. 550; 2. izd. 1978. 26. Fran Bradač, Anali, Maribor, Založba Obzorja, 1968. 517 str. /z antičnega sveta, knj. 9. Urednik Jože Kastelic. 27. Darinka Nevenić-Grabovac, Germanija - Agrikola - Razgovor o govornicima, Beograd, Rad, 1969, 115 str. Biblioteka Rei i misao, Kolo X, knj. 243 Urednik Dušanka Perović 28. xxx, Tekstovi iz rimskog prava, Izabrali i preveli dr Jelena Dani-lović i dr Obrad Stanojević, Beograd, Novinska ustanova Službeni list SFRJ, 1970, 272 str.: 2, izd. 1973, 276 str.; 3. izd. 1978. 176 str.; 4. izmijenjeno i dopunjeno izdanje 1982, 275 str. 29. Ljiljana Crepajac, Anali, Beograd, Srpska književna zadruga, 1970, XLVII + 699 str., Kolo LXIII, knj. 422. 30. Jakov Kostović, Anali, Zagreb, Matica Hrvatska, 1970. 646 str. Grčki i rimski klasici, Urednik Veljko Gortan 31. x x x, Antologija svetovne književnosti, Izabral, uredil in opombe napisal Janko Kos, Ljubljana, Državna založba Slovenije, 1973, 453 str. (Tacit str. 260) 32. xxx, Izvori rimskog prava. Pripremio i preveo Ante Romac, Zagreb, Informator, 1973, XVII + 607 str. Pravna biblioteka. 33. xxx, Antička svjedočanstva o Istri, Izabrao, prevo i priredio Mate Križman, Urednik Josip Bratulić, Pula, Čakavski sabor, Istarska naklada, Rijeka, Otokar Keršovani - Edit, 1979, 376 str. - Istra kroi stoljeća, Kolo I, knj. 1. Urednik Zvane Črnja (Tacit str. 273) SADRŽAJ

Kornelije Tacit i njegovo djelo HISTORIAE / HISTORIJE Fontes lectionum Komentar Kazalo Bibliografija