Euroatlantizam

Lidij a Cehulic

EUROATLANTIZAM

~~ Politicka kultura ~

nakladno-istra:tivacki zavod Z:\GREB, 2003.

SADRZAJ

I. 1.

UVOD ............................................ 9 Metodoloski okvir .................................. 11

II. I.

TEORIJSKI DIO PROUCAVANJA ..................... 13 Dcfiniranje pojma americke politike .................... 13 Sudionici vanjskopolitickog odlucivanja ................. 16 Americka vanjskopoliticka sigumosna strategija ........... 24 Teorijsko odredenje sigumosti ......................... 27 Realizam ......................................... 28 Idealizam ......................................... 30 Strukturalizam ..................................... 31 Sistemska teorija ................................... 31 Medunarodna sigumost u novom svjetskom poretku ........ 32 Savezi kao model osiguranja medunarodne sigurnosti ....... 35 Euroatlantizam kao fenomen u medunarodnim odnosima ..... 39 Euroatlantizam u fokusu teorija medunarodnih odnosa ....... 42 Neorealizam ....................................... 42 Institucionalizam ................................... 44 Liberalizam ....................................... 45

1.1.

1.2. 2. 2.1. 2.2. 2.3. 2.4. 3. 4. 5. 5.1. 5.1.1. 5.1.2. 5.1.3. III. 1. 1.1. 1.2. 2. 3. 3 .1 . 3.1.1. 3.1.2. 3.1.3. 3.2. 3.3.

EUROATLANTIZAM OD KRAJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA DO DETANTA .................... 47 Europa nakon Drugoga svjetskog rata ................... 4 7 Trumanova doktrina ................................. 52 Marshallov plan .................................... 54 Poceci curopskog ujedinjavanja ........................ 57 Organizacija NATO ................................. 65 Razlozi nastanka ................................... 65 Sigurnosni razlozi .................................. 66 Ekonomski razlozi .................................. 67 Politicki razlozi .................................... 69 Pregovori SAD-a i europskih saveznika oko uspostave NATO-a .......................................... 69 Sirenje NATO saveza ................................ 74 5

EliROATLANTIZAM

4. 4.1. 4.2. 4.3. 4.4. 5. 5.1. 5.2.

Euroatlantizam za vrijemc hladnog rata .................. 81 Politika zadrzavanja komunizma ....................... 83 NAfO i "New look" ................................ 85 Politika de Gaullca .................................. 92 Kriza Saveznistva .................................. 97 Euroatlantizam i politika dctanta ...................... 100 Pregovori oko smanjenja naoruzanja ................... 102 Konfcrcncija o europskoj sigumosti i suradnji- KESS ..... 107

IV.

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU ....................................... Osnovnc promjcnc u mcdunarodnom sustavu nakon hladnog rata ...................................... Geopo1itickc promjcne .............................. Geostratcgijskc promjcnc ............................ Geockonomske promjenc ............................ Temeljene determinante koncepta novoga svjctskog porctka .. Pojam ........................................... S truktura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lzazovi sigurnosti i stabi1nosti ........................ Nova Europa i curoatlantizam ........................ Europski saveznici i posth1adnoratovska sigurnost ......... Americka po1itika i nova europska sigurnost ............. Novi sadrzaji curoatlantskih odnosa .................... Nova u1oga NATO savcza nakon h1adnog rata ............ Sircnje NATO saveza 1999. i najava sircnja 2002. godine ... Tcorijski aspekti razloga sirenja ....................... Savcznicki pogled na sirenjc ......................... Primanje Ceske, Madarske i Poljskc u NATO ............. Viscgradska tri latera1a .............................. Sjevernoat1antsko vijecc za suradnju (NACC) ............ Promisljanje o uspostavi Partnerstva za mir (Pzm) ......... Prihvacanjc programa Partnerstva za mir ................ Promjena euroat1antskc politike ....................... Studija o prosirenju NATO saveza ..................... Od1uka o primanju Ceske, Madarske i Po1jske u NATO ..... NATO savez i Ukrajina ............................. Ukrajinsko promisljanjc sirenja NATO saveza ............ Povclja o partncrstvu NATO-a i Ukrajine ................ NATO i ostale zemlje kandidati za clanstvo .............. Baltickc zemljc ................................... Bugarska ........................................ Rumunjska ....................................... Slovacka ........................................

I. 1. I. 1.2. 1.3. 7

2.1. 7 7

2.3. 3. 3.1. 3.2. 3.3. 3.4.

4. 4.1. 4.2. 4.3. 4.3.1. 4.3.2. 4.3.3. 4.3.4. 4.3.5. 4.3.6. 4.3.7. 4.4. 4.4.1. 4.4.2. 4.5. 4.5.1. 4.5.2. 4.5.3. 4.5.4.

6

113 113 113 114 116 117 117 12 3 127 130 130 138 146 153 162 162 167 170 170 172 174 182 187 193 197 203 203 205 208 208 212 212 213

SADRZ.-'\J 4.5.5.

-L6. 5. 5.1. 5.1.1. 5.1.2. 5.2. 5.3. 5.4. 5.5. 6. 6.1. 6.2. 6.3. 6.3.1. 6.3.2. 6.3.3. 6.3.4. 6.3.5. 6.4. 6.5. 7.

Slovenija ........................................ 213 Summit u Pragu 2002.- naja\ a novog sirenja NATO-a ..... 214 Europska obrana .................................. 215 Nova europska sigumosna arhitektura .................. 216 KESS/OSCE ..................................... 219 WEU/EZ/EU- europska najava ESDI-ja i CFSP-a ........ 225 Americka inicijativa CJTF ........................... 238 Razjcdinjenost europskih saveznika oko europske obrane i francusko priblizavanjc NATO-u ..................... 244 Europskc snagc za brzu intcrvenciju .................... 253 Stavovi SAD-a i curopskih saveznika ................... 260 Euroatlantski saveznici i nova Rusija ................... 266 Bushcvo ok1ijevanje ................................ 266 Clintonov "strategijski savez" ........................ 270 Elementi americko-ruskog (ne )slaganja ................. 281 Prosirenjc NATO-a ................................. 281 Odnos prema zemljama blizeg inozemstva ............... 287 Proliferacija oruzja za masovno unistenjc ................ 289 Situacija na Balkanu ............................... 290 Sukob u Ceceniji .................................. 291 Europski saveznici i Rusija .......................... 292 Americko-ruski odnosi i Antiteroristicka koalicija ......... 297 NATO nakon 11. rujna 2001. godine ................... 303

SAZETAK .............................................. 313 SUMMARY ............................................. 325 LITERATURA ........................................... 337

7

I. UVOD

Ulazak Sjedinjenih Americkih Drzava u medunarodne odnose u vclikoj mjeri bio je vezan uz iskorak americkc politike u Europu, cime je taj dio svijeta postao glavnim dijelom americke vanjske politike. Od americkog angazmana u Prvome svjetskom ratu, potom Drugoga svjetskog rata i americkog djelovanja u godinama hladnog rata americka politika jasno je potvrdila svoje opredjeljenje za europski prostor. Na temelju kulturnih, socijalnih, ekonomskih i religijskih veza koje su bile temelj americko-europskom djelovanju, Sjedinjene Americke Drzavc su u Europi pronasle svoje trajne saveznike, ali isto tako i novo vazno trziste. Nakon Drugoga svjetskog rata u velikom procesu americke ekonomske ekspanzije Europa je od Marshallova plana pa do danasnjih dana postala vazan politicki i ekonomski prostor u kojemu se odvijaju sve americke strategije i gdje se kontinuirano ispituje vrijednost euroatlantizma kao temelja americko-europskih odnosa. U sklopu globalnih medunarodnih odnosa i bipolarne medunarodne zajednice, americka je politika u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata pa do pada Berlinskog zida i urusavanja komunistickog poretka u zemljama lstocnc Europe, bila prvenstvcno usmjerena na zemlje zapadne Europe. Zajednicke tzv. zapadne vrijednosti, temeljene na prihvacanju i razvoju demokratskih tendencija cjelokupnog drustveno-politickog razvoja te trzisne ekonomije, kojc su u godinama hladnog rata i bipolarne blokovske podjele svijcta bile prihvacene kao glavne odrednice djelovanja zemalja euroatlantske zajednice, postat ce kasnije novi okvir za prosirenje euroatlantske zajednice u koju ce biti ukljucene zemlje istocne Europe, cime i euroatlantska suradnja dobiva novo znacenje. Samim tim prosiruju se i ukupne mogucnosti americkog djelovanja u Europi. Unatoc svim promjenama kroz koje su prolazili euroatlantski odnosi, njihovom stalnom nadogradivanju i nadopunjavanju novim sadrzajima, problemima s kojima su bili suocavani, iskazivanom nejedinstvu i nepovjerenju pojedinih zapadnoeuropskih saveznika, zelji dijela zapadnoeuropskih saveznika da se oslabi americko prisustvo i utjecaj na Starom kontinentu, Ugovor o Sjevemoatlantskoj zajednici -NATO - prosao je uspjesno sve medunarodne promjene i ostao najcvrscom institucijom u kojoj se ogleda na najbolji nacin euroatlantizam, alii konkretne mogucnosti americkog djelovanja u Europi. Taj instrument suradnje postao je nezamjenjiv oblik politicko-diplomatskog vojno-stratcgijskog okupljanja euroatlantskih saveznika. 9

EUROATLANT!ZA\1 Geopolitickim. geoekonomskim i geostrategijskim promjenama na medunarodnoj sceni. koje su svog traga najintenzivnije ostavilc upravo na europskom kontinentu. euroatlantska suradnja i njezin naJsnazmji ali i najprepoznatljiviji institucionalni okvir, Sjevernoatlantski savez. suocili su se s radikalnim promjenama okruzenja svog postojanja i djelovanja. Sve dotadasnje strategije americke politikc, priroda i temelji americko-europskih vcza, ali i ukupna vojno-politicka moe jedinog preostalog vaznog sigurnosnog saveza --NATO-a, nisu bile dostatne i adckvatnc da odmah odgovorc na karakter i intenzitet posthladnoratovskih promjena. Ukupna americka politika. a samim tim i euroatlantski odnosi i Sjevernoatlantski savez. morali su krenuti ocllucno u prcispitivanjc i reclcfiniranje svojih ciljeva, odredivanja drugacijih smjcrova vanjskopoliticke akcije. ali i formiranje i usvajanje novih mehanizama za njihovu ucinkovitu provedbu. Vojno-sigurnosni aspekt, kao temeljna poveznica zapadnog, clemokratskog euroatlantskog svijcta, koja je vise od cetiri desctljeca unatoc svim iskazanim ncsuglasicama i razmiricama, ipak clrzala euroatlantsko savcznistvo kompaktno na okupu, i teme\jem koje se upravo Sjcvemoat\antski sigurnosni savez- NATOizcligao kao glavni promotor i zastitnik politike euroatlantizma. u novom svjetskom poretku vise nije bio dovoljno srcdstvo odrzanja kohezivnosti euroatlantskog svijeta. No unatoc urusavanju bipolarnog modela medunarodne zajednice, sustan1 kolektivne sigurnosti tcmeljenom na elva podsustava parcijalne kolektivne sigumosti u Europi (NATO i Varsavski ugovor). paclu komunizma u Europi i samim tim nestanku ideologijc kao vaznog cimbenika povezivanja dviju skupina zemalja na europskom kontinentu, amcricka jc politika ipak ostala prisutna u Europi. Euroatlantsko saveznistvo i sama organizacija NATO pronasli su nove razloge i moduse svog opstanka u novom svjctskom poretku, cije su konturc zaerlane, ali se struktura jos uvijck izgraduje. To, s jeclne strane, potvrduje da su temelji na kojima jc izgradeno i gotovo pola stoljeca pocivalo euroatlantsko saveznistvo bili dovoljno cvrsti, as druge, daje intcrcs i zelja americkc politike, ali i vecine zapadnoeuropskih americkih saveznika da to saveznistvo uspjesno. na obostrano zadovoljstvo, funkcionira i u buducnosti. Cinjenica je cla su ucinjcni brojni pomaci u institucionaluoj strukturi saveza, da je doslo do nove podjelc odgovornosti, cla euroatlantski saveznici u svoje reclovc polako pustaju bivsc socijalisticke zemlje istocne Europe, ukljucujuci i dojucerasnjega glavnog neprijatclja na politickom, vojnom i gospodarskom planu. nasljednicu SSSR-a, novu Rusiju, cla pogledi na svijet i medunarodna zbivanja svih clanica euroatlantskog saveznistva vise nisu tako jedinstveni i da se iskazuje disparitct u njihovim nacionalnim interesima. Ali svc te razlicitosti i postojeca nehomogcnost saveza ipak nc prelazc fiktivnu kriticnu crtu granica euroatlantizma. Americka politika, unatoc novim raznorodnim prijetnjama miru i sigumosti, pa cak i nakon tragicnih teroristickih napada od II. rujna 2001. na svoj teritorij, nc zcli izgubiti Europu kao tradicionalno poclrucje svog politickog, gospodarskog i vojnog utjecaja. Zapaclnoeuropski amcricki savcznici, a pogotovo postsocijalisticke europske zemlje, ukljucujuci i Rusiju, usprkos svim iskazanim nastojanjima i pokusajima da samostalno vladaju Europom u politickom. ekonomskom i sigumosnom po!0

L\OD

gledu, ipak su svjesne da bez amcrickog utjccaja. konkrctne pomoci i prisustva na europskom kontinentu ne mogu ne samo odrzati euroatlantsko savcznistvo vee niti ostati pozeljan americki partner u kreiranju novog svjetskog poretka. S druge, pak, strane, tcmeljem svoje ukupnc politicke, gospodarske i vojne nadmoCi i statusa unilateralne supersile, Sjedinjenc Drzave raspolazu s dovoljno odgovarajucih srcdstava da ocuvaju i prosire euroatlantsko saveznistvo i sigurnosnu organizaciju NATO. Iz svega toga dade sc zakljuCiti da ce euroatlantizam ostati i da\jc bitan fcnomcn u medunarodnim politickim odnosima, alii politika s cijih ce se pozicija kretati u rjesavanjc buducih problema i sukoba u medunarodnoj zajcdnici.

I. METODOLOSKI OKVIR Americko-europski odnosi u razdoblju nakon hladnoga rata istrazuju sc kao najvazniji segment medunarodnih politickih oclnosa i ujeclno kao institucionalizirani oblik savcznistva. Raspacl blokovskog sustava mcdunaroclnih oclnosa zatekao je amcricku politiku ncspremnu i nepripremljenu za nove velikc izazove. Administracije koje su clolazile u Bijclu kucu trazile su na jcclnoj strani mogucnost rjesavanja novih oclnosa s nekaclasnjim glavnim suparnikom na \stoku, ali nc zaboravljajuci na clrugoj strani da je euroatlantizam glavna poveznica koja cvrsto veze Ameriku s Europom i cia je upravo na institucionalnim oblicima provjercnog i clokazanog povezivanja moguce odrzati curoatlantski sustav, cak i u prosirenom obliku. Stoga je i pocctni proces priblizavanja istocnoeuropskih zemalja NATO-u bio stalno pracen zeljom da sc u novim izmijenjcnim medunaroclnim okolnostima odrzi savez koji cc biti utcmeljcn na nacelima zapadnog svijeta. U takvim okvirima koji tvorc osnovni konccpt ovog djela istrazuje se poscbicc proces sirenja NATO-a, cljelovanje americke politikc putcm NATO-a prema Rusiji, kao glavnoj curopskoj sili koja se nalazi izvan curoatlantskih okvira, i na kraju, ali nc manjc vazno, istrazuje sc nO\a curopska obrambcna i sigurnosna politika. Kroz taj dijapazon promatranja trazc se glavne spojnice koje oclreduju americki nastup u konkretnim aspektima odnosa tvoreci zajednicki temclj novoga euroatlantizma. Istrazivanje teii elaboriranju americkog djelovanja prcma Europi od kraja hladnog rata pa do praskog zasjedanja NATO-a (studcni 2002.) u cilju pokazivanja glavnih aspckata americkoga stratcgijskog cljclovanja i uspjcsnosti realizacijc takvih intcncija. Evolucijom koju su ti odnosi prolazili zeli se pokazati stalnost americkog interesa za Europu i c\Tsta americka oprecljcljenost, bez obzira nato koja administracija sjedila u Bijeloj kuci, da se u Europi ostane uz koristenje institucionalnih oblika povczi\·anja. Tczimo sa znanstvcnog aspckta prikazati evoluciju americko-europskih odnosa, prvenstveno se fokusirajuci na 11

EUROATLANTIZAM sigumosni aspekt americko-europske suradnje, te naznaciti daljnje moguce smjcrove euroatlantskih odnosa. Pritom polazimo od tezc da su za ukupnu americku politiku euroatlantski odnosi na celu s vojno-politickom sigumosnom organizacijom NATO, od samog formiranja Sjevemoatlantskog savcza (4. travnja 1949.) do najavljenoga drugog posthladnoratovskog prosirenja saveza (studeni 2002.), temeljni stup euroatlantizma, odnosno americkog djelovanja u Europi. Europske zemlje svjesne su svoje vezanosti i upucenosti na NATO. no u novoj europskoj posthladnoratovskoj situaciji one isto tako trazc vlastiti instrument vojno-politickog djelovanja. On bi trebao pojacati ukupnu vrijcdnost strukture na kojoj pociva Europska unija, pridonijeti procesu integracije Europe. a isto tako mogao bi postati i odredeni oblik europske prezentacije u odnosu na svemocnu ulogu Sjedinjenih Americkih Drzava i organizacije NATO u kreiranju novog euroatlantizma i nove europske sigurnosne arhitekturc. Nova europska sigurnosna arhitektura, koja je jos uvijek nezamisliva bez Sjedinjenih Americkih Drzava i Sjevemoatlantskog saveza, nastajc kao proces prozimanja razlicitih interesa, odnosa, inicijativa i akcija unutar euroatlantskog saveznistva. U buducnosti to moze rezultirati i nekim konkretnim oblicima europskoga vojnog zajednistva. Moze se pretpostaviti, ipak, dace u njegovoj pozadini, iii pak u temelju, biti i dalje snaga NATO-a, odnosno SAD-a. Rusija, kao nasljednica nekad mocnog Sovjetskog Saveza, usprkos svim problemima u svom unutamjopolitickom, socijalno-gospodarskom i vojnom planu polako se ukljucuje u nove euroatlantske odnose. Teska je zamisliti Rusiju kao punopravnu clanicu NATO-a, no s obzirom na radikalno promijenjeno medunarodno ozracje, nestabilnosti u danasnjoj medunarodnoj zajcdnici i nove izazove miru i sigumosti medunarodnog poretka, Rusija se sve manje unutar euroatlantskih saveznika dozivljava kao neprijatelj s cijeg teritorija bi mogao biti pokrenut kolektivni vojni napad na zapadnoeuropske saveznike. Najvjerojatnije ce se americka politika i zapadnoeuropski saveznici u vremenima koja dolaze adekvatno koristiti politikom "mrkve i batine" u procesu prihvacanja Rusije u svoje redove. Rusija jos dugo zasigumo necc postati integralni dio euroatlantskog svijeta, ali ce se od nje zahtijevati da podrzava i, sukladno vlastitim objektivnim mogucnostima, pomaze euroatlantskim inicijativama u medunarodnoj zajednici.

12

II. TEORIJSKI DIO PROUCAVANJA

I. DEFINIRANJE POJMA AMERICKE POLITIKE

U cjelokupnoj modernoj povijesti medunarodnih odnosa Sjedinjene Americke Drzave i njihova vanjska politika imale su posebno znacenje. Bcz obzira na medunarodni raspored i odnos snaga, broj aktcra na mec!unarodnoj sceni, ulogu mec!unarodnih organizacija i financijskih institucija, dubinu i opseg kriza, oruzane sukobe te institucionalno-pravni okvir mec!unarodnog javnog prava ~ vanjskopoliticke americke odluke imale su utjecaja na sadrzaj i razvoj mcc!unarodne zajednice. U bipolarnoj podjeli svijeta Sjedinjenc Americke Drzave bile sujedan od dva glavna nositelja politicke, ekonomske, vojne, kulturne i inc homogenizacije jednog dijela mec!unarodne zajednice. Americki politicki sistem bio je sinonim slobode i demokracije, a americka vanjska politika imala je za cilj promicanje i podupiranje demokratskih, liberalnih ideja i trzisne privrede zemalja koje su se opredijelile za tzv. Zapadni blok. Postojanje prepoznatljivog, snaznog i uglavnom predvidljivog suparnika, s jasno dcfiniranim geopolitickim granicama njegova utjecaja i saveznika, olaksavali su americko vanjskopoliticko djelovanje. Svako odstupanje od bipolamo utvrc!enih, s obje strane prihvacenih, pravila i okvira ponasanja bilo je izazov za narusavanje postojece strukture i odnosa snaga u mec!unarodnoj zajednici. Raspadom bipolarnog sustava mec!unarodnih odnosa i postojcceg sustava mcc!unarodne sigumosti Sjedinjene Amcricke Drzavc ostalc su jedina preostala supersila. Izazovi americkoj, ali i cjelokupnoj mec!unarodnoj stabilnosti i sigurnosti znatno su se povecali, a dolaze iz najrazlicitijih strana svijeta i izvora. Mnogi od njih prclaze prijasnje sfere americkog utjecaja i imaju globalni karakter. Posthladnoratovska mec!unarodna zajcdnica, s jednc stranc, suoccna je s brojnim dezintegracijskim procesima, as drugc, ubrzani proces globalizacije dovodi do sve naglasenije povezanosti i meduovisnosti svih njezinih aktera i regija. U radikalno promijenjenom mec!unarodnom ozracju i okolnostima Sjedinjene Americke Drzave morale su redefinirati svoju vanjsku politiku, ciljeve i interese. Zahvaljujuci americkom mec!unarodnom ugledu i statusu supersile, ali i politicke, ekonomske, vojne i znanstveno-tehnoloskc globalnc dominacijc, mec!unarodno javno mnijcnjc, tradicionalni europski i drugi amcricki savcznici occki13

ELROATLANTIZA:Vl vali su od Sjedinjenih Driava da sc brzo uhvate u kostac sa svim novonastalim globalnim izazovima te predvode novu mcdunarodnu zajednicu u novom svjetskom porctku koji se uspostavljao. Jednoznacno definirati americku vanjsku politiku nijc nimalo lako ni jednostavno.1 Pri definiranju pojma amcrickc vanjske politike posluzit cemo se objasnjenjem vanjske politike (foreign policy) opcenito te temcljcm toga objasniti proces krciranja vanjskopoliticke akcije Sjedinjcnih Drzava. Vanjska politika, u biti, predstavlja proces donosenja vanjskopolitickih odluka. U tom proccsu sudjeluju brojni institucionalizirani organi drzave, ali i cijeli niz najrazlicitijih subjckata i cimbenika koji sukladno svojoj stvarnoj moci, sredstvima kojima raspolazu i postojccoj zakonodavnoj regulativi pojedine drzave. nepo.sredno ili posreclno mogu utjccati na kreiranje oclrcctcnih smjerova vanjskopoliticke akcije pojedinc drzm·c. Osim kreatora i provoditelja \anjske politike. na taj iznimno slozcn proccs vanjskopolitickog odlucivanja utjece svakako i unutarnjopoliticka situacija u zemlji, ali i zbivanja u njezinu neposrednom okruzcnju, regiji te cijeloj medunarodnoj zajcdnici. U objasnjcnju pojma vanjske politike Graham Evans i Jeffrey Newnham navode kako jc vanjska politika "omectena, s jedne strane, unutarnjim ili domacim, as drugc, izvanjskim iii globalnim okruzcnjcm. stoga donositelji vanjskopolitickih odluka moraju neprestano lavirati izmedu ta dva miljea".c Isprcplctcnost unutarnje i vanjske politike oduvijek jc bila prisutna, a u danasnjem globalnom svjetskom poretku postaje dominantnom. Vanjska politika svakc zemljc, pa tako i SAD-a, bez obzira na karaktcr i sadrzaj, u velikoj je mjeri kontinuitet i rezultat prilika na unutarnjem planu drzavc. Vanjska politika vczc se uz pokusaje ostvarcnja nacionalnih intcrcsa drzavc. Jack C. Plano i Roy Olton dcfiniraju vanjsku politiku kao "strategiju iii planirani smjer akcije donositelja vanjskopolitickih odluka na drzavnoj razini vis-a-vis drugih drzava ili cntitcta u medunarodnoj zajednici s ciljem postizanja specificnih ciljeva definiranih nacionalnim intcresom drza\'C". 3 Po njima. u procesu vanjskopolitickog odlucivanja kreatori vanjskc politike moraju postovati scst faza: 1. Odrediti prioritetne ciljeve i zadace koji cine nacionalni intcrcs drZ:avc,

2. Oclrediti cimbenike na domacoj i mectunarodnoj sccni koji se odnose na ispunjenjc tako zacrtanih ciljeva, 3. Analizirati postojece drzavne kapacitetc sposobne za realizaciju zeljcnih ciljcva, 4. Razviti odre(tenu drzavnu stratcgiju za ostvarenje postavljenih ciljeva,

U relc\·antnoj znanstvcnoj litcraturi gotovo da se inc definira zasebno amcricka vanjska politika. premda postojc brojna djela koja opisuju amcricku vanjsku politiku prcma svjetskim rcgijama u odredenim mzdobljima. Americka vanjska politika znanstveno se proucava i na sve brojnijm swucilistima. institutima diljcm svijcta gdjc jc lZ\'. amerikanistika iii amcrikanologija medcna kao poseban predmct iii znanstvcni studij. 2 Graham Evans & Jctrrcy \:ewnham, Dictionwy of'/nternational Rclatiom, London. l99R, str. 179. 3 Jack C. Pbno & Roy Olton, The lntemwional Relations Dictiona!T, 4. izdanje. Longman, 19E8, str. 5.

14

TEORIJSKI 010 !'ROLl.\\ \'\J.\

5. Poduzcti odgovarajucu akciju, 6. Zbivanja na medunarodnoj sceni su t1uiclna. swga krciranje vanjske politikc mora biti konstantan proccs. Pritom je potrcbno \rcclnovati postignute rezultate i povrcmcno revidirati sam proces ..j Richard N. Hass navodi kako se proccs fonnuliranja i provodenja vanjske politike sastoji ocl tri dominantne faze: 1. Potrebno jc odrediti i vrcdnovati intercse. Nisu svi interesi jednako vazni, postoje vitalni, vazni i jednostavni intercsi. Potrebno jc definirati srcdstva za ostvarcnje intcresa. 3. Da bi se mogli ostvariti i zastititi vlastiti interesi, potrebno je dcfinirati i stupnjevito vrednovati prijetnje na domacoj i medunarodnoj sccni koje ugrozavaju ostvarcnje postavljcnih intercsa i ciljcva. 5 Joseph Frankel kazc da se vanjska politika sastoji od "odluka i akcija koje, u odreclcnoj mjeri, zadiru u odnosc ncke zcmljc s drugim zemljama" 6 Pritom su odluke sve one operacije koje se zbivaju u mislima kreatora vanjske politike, dok su akcije sve ncposrednc opcracije koje se zbivaju u vanjskom okruzenju. Americki autori C. 0. Lerche i A. A. Said shvacaju vanjsku politiku kao ··smjer akcijc usmjeren na postizanjc odredenih ciljeva." 7 J. Rosenau vanjsku politiku clefiira kao stanoviti pothvat u obliku akcije u kojoj ustavno zaduzcni sluzbenici pojedine drzavc djcluju kako bi "sacuvali iii izmijenili situaciju u medunarodnom sistemu, na nacin koji je sukladan s ciljem ili ciljevima kojc su postavili oni iii njihovi prethodnici".~ Prema profesoru C. H. Hermannu vanjska politika sastoji sc od akcija "autoritativnih aktcra pojedine drzave iii njihovih agenata koje su usmjcrene tako da utjccu na ponasanje vanjskih mcdunarodnih aktera koji djeluju izvan kruga vlastite politike" .9 U tom smislu, vanjska politika rezultira iz percepcija vanjsko-

4

Ibid. str. 5-6. 5

Richard :-J. Hass, The Relue/a/1/ Shenj/. The L'nirl!11 Srates after rile Cold

ll{u;

New York. 1999, str. 50-51

6

.1. Frankel. The .\faking oj'Foreign Polin·, London. 1963. str. I 7

Oni ujcdno daju i osnovnc naznake clemcnata koje smatraju sadrzaJcm vanjske politike. To su: naccla kojih se drzava drzi u svojim nastupima na medunarodnom planu. proces donoscnja odluka i pocluzimanja konkretnih akcija koje cc imati mcdunarodni karaktcr te izvori koji su na raspolaganju za ostvarivanjc vanjske politike. C. 0. Lerche- A. A. Said, Conceprs of/ntemmional Politics, Englewood Cliff's, I964, str. 2-3. g J. Rosenau, ivforal Fer\'(!1; Sn'lematic Anah·sis and Scienri/ic Consciousness in Foreign Polin· Research, Chicago, 196R. str. 222. Vidjcti takclder i J. Rthenau. The Scienlljic Srwh· of' Foreign Policy. \:ew York. 197 I. str. 84.

----:~:-:-~~,

'J . . C. I I. Hermann. "Policy ClassificatiOn: .\ Kev :c• the Cumparatrve Study of Forei Analysis of'!nternarional Politics. ckw York. I •r:. ,;;· -:.

r

oU' •rk.· ~'\ Z~~' \ .,

I/:::(

' ·

11'\lY\ ··'· ::.,\\ 1,rl 15 .

·-

'\

. \1

· r t' \

\\':1;_\

·.

EUROATLANTIZAM politickih aktera o sadasnjim iii ocekivanim problemima u odnosima izmedu pojedine drzave i njezine okoline. G. Modelski vanjsku politiku analizira u sklopu "inputa i outputa". 10 Input je sve sto ulazi u srcdiste vanjskopolitickog odlucivanja, dok je output rezultat odnosno politika koja izlazi iz tog srcdista. R. Vukadinovic smatra da je vanjska politika "organizirana aktivnost drzave kojom ona nastoji maksimalizirati svoje vrijednosti i interese spram drugih drzava i ostalih subjekata koji djcluju u vanjskom okruzcnju". 11 Kao jedan od pokusaja definiranja americke vanjske politikc isticemo analizu profcsora P. Seaburyja koji smatra da je to "ukupnost namjera i obveza kojima Sjcdinjene Americke Drzave preko ustavno naznacenih autoriteta djeluju sredstvima utjecaja silc, a ponekad i nasilja, s drugim driavama i rjesavaju problemc u medunarodnom okruzenju". 1 ~ Henry Kissinger smatra kako je medunarodni poredak koji se stvara mnogo slozenji od ijednog sustava u kojcmu jc americka vanjska politika dosad djelovala. Stoga se americka vanjska politika mora voditi u sklopu politickog sustava koji naglasak stavlja na neposredne ciljeve te ujedno daje inicijative za ostvarcnje dugorocnih ciljeva. Vode Amerike moraju biti svjesni da njihovo biracko tijelo raspolaze svim infom1acijama, prvenstveno vizualnim kontaktom sa svijctom. Sve to emocije i raspolozenje javnosti u odredenom trenutku cini vrlo vaznim Cimbcnicima, stoga kreatori amcricke vanjskopolitickc akcije moraju paz~ivo definirati prioritete i analizirati mogucnosti zemlje da ostvari zacrtane vanjskopolitickc ciljeve, smatra Kissinger. 13

1.1. Sudionici vanjskopolitickog odlucivanja

Na kreiranjc vanjskopolitickih odluka svake zemljc, pa tako i SAD-a, utjece velik broj razlicitih aktera. S obzirom na metode rada, ciljeve, izvore financiranja, visine sredstava kojima raspolazu, snaga koje ih podrzavaju, odnosa u medunarodnoj zajednici, krajnji rezultat utjecaja tih aktera zasigurno je razlicitog intenziteta i snage, no stratczi vanjskopolitickog odlucivanja na drzavnoj razini

10 Tu se vanjska politika analizira iskljucivo u terminima sistemske tcorije. G. Modelski, A Theory of Foreign Policy, New York, 1962, str. 6-7. II

R. Vukadinovic, Osnove teorije meaunarodnih odnosa i vanjske politike, Zagreb, 1989, str. 115-116. 12 P. Seabury, Powe1: Freedom and Diplomac:r: The Foreign Policy of'the United States, New York, 1965, str. 7. 13 llenry Kissinger. DiplomaCija. Golden marketing, Zagreb, 2000, str. 786.

16

TEORIJSKI DIO PROLC'.\\ \\1\ o njima svakako vode racuna. 1" Radovan Vukadino\ 1..: na\ odi da se "fokus americkog odlucivanja na podrucju vanjskc politikc nalaz1 koncentriran izmec!u odnosa prcdsjednika i njegovih najblizih politickih suradnika i saveznika, kongrcsnih lidera, izvrsne birokracije i niza razlicitih intcrcsa sto u vidu spccijalnih lobija djeluju u pojedinim situacijama zahtijevajuci donoscnje vanjskopolitickih odluka u skladu s njihovim interesom". 15 Amcricki autor R. Hilsman takoc!er navodi da se "stvaranje vanjskc politike u SAD-u odvija u nizu koncentricnih krugova". 16 Time sc zcli uputiti na demokraticnost cjclokupnog americkog politJckog sistcma. 17 Unatoc tome, amcricki predsjcdnik- izvrsna vlast- u takvom ~istemu organizacijc vlasti ima istaknuti politicko-pravni polozaj i iznimno velika ovlastenja na podrucju vanjskc politike. 1x Zapravo, predsjednik SAD-a kljucna jc figura u odrec!ivanju prioriteta amcricke vanjskc politike. 19 Svi ostali akteri imaju sekundarno znacenjc. Pritom se misli da, uza sva zakonska ogranicenja 1 ispreplctenost aktera vanjskopolitickog odlucivanja, kada je amcrickom prcdsjedniku stvarno stalo do neke vanjskopoliticke odluke, on cc naci odgo\ arajuci nacin, dovoljno srcdstava i instrumenata da tu svoju odluku i pro\ cde. Osim predsjcdnika i njegovih najblizih suradnika zaduzenih za podrucje vanjske politike u Izvrsnom uredu predsjcdnika. za kreiranje americke vanjskopoliticke strategije zaduzeni su State Department, Ministarstvo obrane,

1-l 0 nacionalnoj sigurnosti Sjcdinjcnih Americkih Drzava te fonnalnim i nefonnalnim institucijama kojc

utjecu na njezino krciranjc vidjcti, izmedu ostalog. i u: Anton Grizold, Bogomil Ferfila, Vamosne politike 'elesil. Ljubljana, 2000. str. 13-82, A. Grizold "Nacionalna sigurnost SAD", u: Anton Grizold - Sinisa Tatalovic- Vlatko Cvrtila. Suvremeni sistemi naciona/ne sigumosti, Zagreb, 1999, str. 7-65. 15 R. Vukadinovic, Sila i interesi- vanjska politika SAD-a, Zagreb, 1972, str. 93. 16

R. llilsman, 7iJ Move a Nation, New York. 1967. str. 7. 17 :\ajstarijim pisanim Ustavom iz 1787. godine cjelokupna organizacija vlasti u SAD-u podijeljenaje na tri ncovisne grane vlasti: izvrsnu (predsjednik) zakonodavnu (Kongrcs) i sudsku vlast (Vrhovni sud). U amenckom politickom sistemu organi vlasti su jcdan prema drugom u nacelu organizacijski i funkcionalno neovisni i samostalni. Jedan organ vlasti ne proizlazi iz drugog (organizacijska neovisnost) niti jcdan organ vlasti u obnasanju svojih duznosti nijc odgovoran za svoj rad drugom organu vlasti (funkcionalna neovisnost). Mcdutim, cijeli taj sistcm organiziran je tako da su sve tri grane vlasti, iako podijcljenje, ipak najtjesnjc povczane i tako uravnotezene da je ncmoguce jednoj grani vlasti da potpuno samostalno dominira nad drugom, a s druge stranc. svaku vlast u praksi na izvjestan nacin kontroliraju drugc dvije. Cjelovitu analizu politickog sustava SAD-a vidjcti u: Stetica Dercn-Antoljak, "Politicki sistem Sjedinjenih Amcrickih Drzava", Zagreb, 1983. 18 Cjelokupni oblik drzavne vlasti u politickom sistemu Sjcdinjenih Drzava naziva se predsjednicki sistcm. 0 predsjednickom sustavu SAD-a vidjcti, izmedu ostalog. u: S. Tatalovic, Upravlj'anje 11 po/itickim sustavima i sustavima obrane, Zagreb, 1996. str. g l-86. 19

Tvorci americkog Ustava nisu zelje1i da predsjcdnik postanc dominantna licnost u krciranju americke vanjske politike i americkih nacionalnih interesa. Postojale su mnoge predrasude i bojazni od jakog predsjednika koje su podsjecalc na kolonijalno doba i \ ladavinu guvernera. 0 tome, ali i odrcdivanju odnosa izvrsne i zakonodavne vlasti (predsjednika i Kongn:sa). dcta1jnije vidjeti u: A. Schlesinger Jr., "The Legislative-Executive Balance in International Atbirs - The Intention of the Framers", Washington Quartel\~ Vol. XII, br. I, 1989, str. 101-10'7. S Dcrcn-.·\ntoljak, Politic'ki sistem SAD-a ... , str. 478.

17

EUROATLANTIZAM Centralna obavjestajna agenCIJa agcnc1p.

cijeli niz drugih razliCitih specijaliziranih

Predsjednik Sjedinjenih Amcrickih Drzava tradicionalno jc smatran najmocnijim svjctskim liderom. Bez obzira na prevladavajuci tip mcdunarodnih odnosa. raspored snaga u medunarodnoj zajcdnici. ekonomskc. vojnc, politicke i inc krize tijekom povijesti, americka i svjetska javnost u osobi prcdsjcdnika SAD-a vide glavnu pokretacku snagu o kojoj umnogomc ovisi buducnost amcrickog naroda, ali i svijeta u cjelini.:o

Premda je stvarna moe i uloga prcdsjcdnika SAD-a, (na unutarnjopolitickoj i vanjskopolitickoj sceni). nacini njcgove vladavine i samo predsjednikovanje u americkoj i svjetskoj literaturi kontroverzna tcma, opccprihvaceno stajalistc je da jc s prestankom hladnog rata vidno porasla uloga prcdsjcdnika SAD-a gledc amcrickih vojnih i vanjskopolitickih pitanja. Razlozi tome vide sc, s jcdnc strane, u povecanoj ulozi SAD-a u posthladoratovskoj mcdunarodnoj zajednici, sve vecoj ovisnosti SAD-a u procesu globalizacije o medunarodnom okruzenju, a s drugc, u sve naglasenijim zahtjevima americkc javnosti za jakim, odlucnim vodom koji ce pronalaziti i usmjeravati odgovarajuce nove oblike ukljucenosti SAD-a u medunarodna zbivanja. Za americku javnost njihov prcdsjcdnik ponovno jc utjclovljenje jake drzave, koji ulijeva povjcrenjc i uz kojcga se javnost osjeca sigumo. 21 Bez obzira na sve ncdorecenosti Ustava glcde vanjskopolitickog odlucivanja.:2 ustavna ovlastenja predsjednika veoma su vazna i brojna, a predsjednik SAD po tradiciji i ustavnim odredbama zauzima posebno mjcstu u stvamnju vanjske politikc SAD-a. Na osnovi Clanka II. Ustava 21 ta sc ovlastenja mogu svrstati u nekoliko skupina: -

imenovanje funkcionara raspolaganjc vojnim snagama vanjski poslovi amnestije i pomilovanja briga o vjernosti ispunjavanja zakona pravo veta.

20 Prcdsjednik SAD-a iznimno je vazan akter americkog politickog sustava jcr objedinjuje pozicijc poglavara dr?.aw i vodccc osobc amcrickc vlade. a o njcgovoj ulozi u krciranju amcricke vanjskopoliticke strategije potvrc!uju ccsto upotrebljavani izrazi poput Trumanova doktrina. ~ixonova vanjska politika. Cartcrova era. Reaganova doktrina, Bushcva vanjska politika, Clintonova vanjska politika.

cI Sto jc amcricka javnost occkivala od novog predsjednika Billa Clintona dctaljnije vidjeti u: George C. Edwards II & Stephen J. Wayne, Presidenral Leadership. Politics and Policy Making, 0icw York. I999. 22 R. Vukadinovic pise: "Americki je Ustav u naznaci vanjskopoiitickih prava federacijc bio vcoma sumaran, nedovoljan i dvosmislen." R. Vukadinovic, Si/a i interesi ... , str. 87. 23 The Constitution of the linited States of America (The Declaration of Independence) United States Information Agency. SAD

I8

TEORJJSKI 010 PRO;__

(.\\\'.I.\

Kao vrhovni zapovjcdnik svih arneril'kih Llni/Jnlh ~n~1ga. s monopolom .!utonomnog odlucivanja, predsjednik SAD-a na \'c•Jrul'Ju 'o_1nih akcija nailazi :pak na neka ograniccnja, s obzirom na to da pr~l\ L' Llbja\ c rata ima Kongres. Kongrcs takooer ima pravo i prilikc da istrazuJc i I! 0!lasa\ a odgovarajuce fonJll\ c i izvore financiranja vojnih snaga. :VIcdutim, to nc umanjujc mogucnost ;'rcdsjednika da primijeni silu u globalnim razmjerima odluci li da je to potreb:Jo i svrsishodno za postizanje americkih intcresa. 2 ~ Na podrucju vodenja vanjske politike prcdsjcdnik je nesumnjivo najmocnija c1soba i glavni akter u medunarodnim odnosima SAD-a. On je nadlczan za sklapanje meciunarodnih ugovora (koji podlijezu ratifikaciji 2/3 senatora), 25 za imeno\anja najvisih kadrova diplomatske sluzbe, primanje stranih diplomatskih predstavnika. Predsjednik ima ustavna ovlastcnja da samostalno sklapa medu:Jarodne sporazumc (executive agreements) s izvrsnim vlastima drugih drzava. \ledutim. kako taj tip sporazuma nije predmet scnatorskc ratifikacije, mnogi medunarodni sporazumi od iznimnc politicke vaznosti sklopljeni su upravo u torn c1bliku. 26 Predsjednik moze, takocier, samostalno, bez odobrenja Senata sklapati i mcounarodne trgovacke sporazume. Nadalje, u djelokrug predsjednikovih ovlastenja spada i priznavanje ili nepriznavanjc zemalja i vlada u stranim zcmljama. Iako je danas utjecaj predsjednika u vanjskopolitickom odlucivanju u odnosu na Kongres znantno ojacao, to ne znaci da predsjednik mozc samostalno dulje Hijeme obavljati svoje vanjskopoliticke duznosti, a da za njih nema podrsku Kongresa. 0 odnosu arnerickog predsjednika i Kongrcsa A. Schlesinger je pisao:

:C-1

U dosadasnjoj vanjskopolitickoj americkoj praksi prcdsjcdnici su se u potpunosti koristili svojim pravom zapovijedanja, angazirajuci samostalno vojne snage u vojnim akcijama, ne osvrcuci se na kritike Kongresa. Primjcri predsjednickog samostalnog poduzimanja vojnih akcija su Reaganove akcije u Grenadi 19R3, Libiji 19R6, Bushcv angazman u Somaliji 199 L C1intonovo raketiranje Bag dada i informativnog sredista obavjestajne sluzbc Sadama Huseina 1993. Za vrijcme korejskog rata, u kojem jc poginulo vise Amerikanaca nego u Prvom svjctskom ratu, ratne operacije amcrickih snaga kojc su prog1asenc po1icijskom akcijom vodene su po odluci prcdsjednika Tmmana. Eisenhowerova vojna intervcncija u Libanonu, Kenncdyjevo rjcsavanjc berlinskc i kubanskc krize, Johnsonovo slanje tmpa u San Domingo takodcr su primjcri samostalnog prcdsjednickog vanjskopolitickog odlucivanja bez prethodnc konzultacije i ratitlkacije od strane Kongrcsa. 25 Od priblizno 1600 razlicitih medunarodnih ugovora dostavljenih Scnatu od 17R9. do 1998. god inc, bez modifikacije Sen at jc odobrio oko 70 posto. Primjeri iz novije po' ijcsti su Ugovor o smanjcnju nuklcarnog naomzanja iz 198X. tc Ugovor o zabrani upotrebc kemijskog naomzanja iz 1997. Svega 20 mcdunarodnih ugovora Senat nije odobrio. Versaillcski ugovor je najflagrantniji primjer neuspjeha predsjcdnika kada pokusava sam, bez konzultacija s clanovima Kongrcsa donositi vanjskopolitickc odluke. 0 mnogim prcdlaganim ugovorima Senat nijc ni glasovao jer su ih, poradi opoziciJc Senata, predsjednici sami povukli jos u fazi rasprave. Od Drugoga svjetskog rata do Janas pon:ccno jc oko 150 ugovora. :'-iajpoznatiji primjcr je Cmicrova odluka da prijedlog ugovora SALT 11 ne iJc na :zglasavanjc u Scnatu. 26 Danas su takvi ugovori postali glavno orUZJC \anJskc>pc>lr:ickc>g djclovanja suvrcmcnog predsjcdnika. U razdoblju 1980.-1985. god inc potpisano je I Y-10 17\ r~a pr,·,ls.:cdnika SAD-a u stvaranju americke vanjskc politike'', Politic'ka misao, Vol. XXXY. 19'!~. l'r -i. ,:r I ::2

19

EUROATLANTIZAM

"Kongres mora biti svjestan da nije u mogucnosti provoditi svakidasnju vanjsku politiku, a predsjednik mora biti svjestan da vanjska politika koja nije utemeljena na javnom razumijevanju i kongresnoj podrsci ne moze vjecno trajati. " 27 No, neki drugi autori, poput J. Dumbrc\la i M. Coxa, smatrali su da jc upravo posthladnoratovsko vrijeme pravi trenutak za vecu angaziranost i utjecaj Kongresa u vanjskopolitickom odlucivanju. 2 ~ Poradi enormnog povecanja amcrickih intcresa diljem svijeta i jacanja amcricke angaziranosti, raste i potreba za postavljanjem niza strucnjaka oko prcdsjednika koji ce na osnovi svoje povezanosti s njim i strucnog znanja,kao pripadnici raz\iCitih institucija, moCi djelovati kao pomocnici, savjctnici, specijalni emisari. U Izvrsnom uredu predsjednika SAD-a za podrucje vanjske politike zaduzcni su clanovi Staba Bijcle kuce.

Stab Bijele kuce odrzava vezu izmedu predsjednika i svc brojnijih organizacija koje se bave americkom vanjskom politikom. Cine ga mnogobrojni eksperti razlicitih profcsija koji prate sva zbivanja na vanjskopolitickom planu te pripremaju najvaznije podatke, informacije za predsjednika. U slucaju predsjednikove trenutne zaokupljenosti nekim kriznim zaristem, clanovi Staba obavljaju rutinske vanjskopo\iticke poslove. Stab aktivno suraduje sa State Departmentom, Ministarstvom obrane i organizacijom CIA. No za razumijevanje vanjskopoliticke strategije americkog predsjednika svakako je potrebno detaljnije objasniti ulogu Vijeca nacionalne sigumosti i Specijalnog pomocnika za pitanja nacionalne sigurnosti

27 A. Schlesinger Jr., 'The Legislative-Executive Balance in Intemational Affairs ... ", op. cit., str. 106. Autor u is tom tekstu dalje navodi da. iako jc danas Kongrcs zbog svog sastava i heterogenih in teresa. usporedo s brzim tempom jacanja americkih medunarodnih pozicija izgubio mogucnost kontinuiranog praccnja vanjske politike i donosenja adckvatnih mjera koje bi moglc u vecem stupnju ogranicavati predsjednicki sistem vanjskopolitickog odlucivanja, ipak svaki americki prcdsjednik i tc kako vodi racuna o raspolozenju Kongresa i nije spreman da sc nade u situaciji u kojoj bi Kongres na osnovu svojih ustavnih ovlasti mogao olako odbaciti njegove vanjskopolitickc prijedloge.

28 Analizirajuci proces vanjskopolitickog odlucivanja u hladnoratovsko vrijeme namece sc zakljucak da jc Kongres cesto bio zrtva, a predsjednik slavodobitnik. U doba postojanja jakog supamika SSSR-a, i kontinuiranc strepnje od moguce uporabe nuklearnog naomzanja, za americku javnost predsjcdnik, a ne Kongres, bio jc personifikacija odlucnosti i snage SAD-a. Sposobni predsjednici mogli su zahtijevati od Kongresa i uglavnom dobivali sve sto je, po njihovoj prosudbi, imalo za cilj odrzati amcricku dominaciju nad suparnikom. Americka javnost tada nije pitala za cijenu. Oko 70 posto nacionalnog budzeta SADa bilo je namijenjeno nacionalnoj sigurnosti. Nestankom komunisticke opasnosti SSSR-a i Varsavskog ugovora, Kongres je trazio institucionalno redetiniranje polozaja i uloge predsjednika glede donosenja vanjskopolitickih odluka. Dramaticne i radikalnc promjenc zahtijevanc su u studenom I 994. kada su na izborima clanovi Rcpublikanskc stranke ncocekivano dobili vecinu u Senatu i Predstavnickom domu. U dokumcntu pod nazivom National Security Revitalization Act clanovi Kongresa traze slahljenje utjccaja Bijclc kuce gledc donosenja i provodenja vanjske politike SAD-a. Predlazc se niz mjera kojima bi se prcdsjcdniku onemogucilo da dominira na polju nacionalne sigurnosti i odredivanju nacionalnih interesa amcrickog naroda. No predsjednik Clinton upotrijebio je svoje pravo veta pri izglasavanju tog Akta. John Dumbrell, The !via king of US Foreign Policy, Manchester & New York, I 997, str. I 28- I 32. i Michael Cox, US Foreign Policy afier the Cold War, London, I 995, str. 16-17.

20

TEOR!JSKl DlO PROLC.\\":'\:-.J:\

Vijece za nacionalnu sigurnost (National Security Council) osnovano je Zakonom o nacionalnoj sigumosti 1947. godine s ciljem da pruza savjete pred'Jedniku o pitanjima unutamjc, vanjske i vojne politike, au vezi s nacionalnom ,; igun10scu. 29 S obzirom na to da Vijece nema mogucnost samostalnog vanjskopolitickog odlucivanja, njegova uloga ovisi o spremnosti pojedinoga americkog predsjcdnika da u svom politickom djelovanju uvazava savjetodavne prijedloge Vijeca za nacionalnu sigurnost. 30 Istaknuto mjesto u okviru Vijeca pripada specijalnom savjetniku za pitanja nacionalne sigurnosti kojega predsjednik uglavnom bira iz redova vanjskopolitickih eksperata. Njcgov je glavni zadatak da samostalno prati medunarodna zbi\ anja, planira americku politiku i u svakidasnjem kontaktu s predsjednikom ,;krece pozomost na najvaznija podrucja i probleme koji bi mogli imati utjecaja na americki.angazman u svijetu, a samim tim ina americku nacionalnu sigumost. Sukladno americkim zakonskim odredbama drzavni sekretar (Secretary of State) jedinajc osoba koja ima zakonom utemeljeno pravo da razmatra americke \anjskopoliticke odnose u cjelini, odnosno americku vanjsku politiku u cijelom S\ ijetu. Dr:Zavni sekretar kao sef State Departmenta ujedno je i ministar vanjskih poslova SAD-a. U funkciji drzavnog sekretara trcbale bi sc spojiti mogucnosti djelovanja te osobe kao glavnog savjetnika predsjednika, najvaznijega diplomata u pregovonma s ostalim zemljama i glavnoga koordinatora svih vanjskopolitickih poteza ;ro ih poduzima SAD putem razlicitih odbora i agencija. Stoga je posebno bitno i zanimljivo skrenuti pozornost na specifican odnos sa\jetnika za nacionalnu sigurnost pri Vijccu nacionalne sigumosti i drzavnog sekretara pri State Departmentu te vidjeti u kojoj mjeri i u kojih predsjednika je stalnopostojeci rivalitet izmedu te dvije osobe i funkcije dolazio do izrazaja. Predsjcdnici SAD-a, ovisno o vlastitim sklonostima, okolnostima i poimanjima aktualnc politike, alii cjelokupnom odnosu snaga na politickoj sceni te osobnosti savjetnika i drzavnog sekretara, u politickoj praksi dopustali su di! dominira jedna od tc dvije osobe. Na taj nacin samo se pojacavao tradicional~o postojeci

29 Do se radi doista o utjecajnom savjetodavnom organu potvrdujc i njegov sastav. Vijece pem1ancntno cine predsjcdnik SAD-a, koji prcdsjedava, potpredsjednik SAD-a. dr2avni sekretar, ministri vanjskih poslova 1 obranc, direktor urcda za hitno planiranje te potprcds.Jednik Vijeca. Prcma potrcbi, predsjednik poziva i druge clanovc da nazoce sjednicama Vijcca, kao sto su: direktor Ureda za upravljanje i budzet, direktor Centralne obavjcstajne agcncije, americki ambasador pri Ujedinjcnim narodima, direktor medunarodne agencije za razvoj. kao i direktori drugih agencija i odbora. sukladno problematici o kojoj se raspravlja. S Dercn-Antoljak: Politic'ki sistem SAD-a, Zagreb, 19S3, str. 518. 30

U vrijeme prcdsjednika Eisenhowcra Vijece J<.: bilo posebno a~tivno i pretvorilo se u dominantno tijelo koje se brinulo o planiranju i praccnju reallzac!J<.: ''"'-''~" polit1kc SAD-a. S druge strane, stil Kennedyja bio je posve razlicit i zasnivao se na stvaranju pc•Jccilmh ad hoc grupa. zaduzenih za analiziranje trenutno aktualnih pitanja i sugeriranje odgovarajuc1h ~~~·'""·'

21

EUROATLANTIZAI'vl jaz izmeciu savjetnika i drzavnog sekretara, ali i Vijeca za nacionalnu sigurnost i State Departmenta u cjelini. 31 Neki teoreticari vecu sklonost predsjednika savjetniku za nacionalnu sigurnost objasnjavaju samim polozajem, organizacijom i strukturom Vijeca za nacionalnu sigurnost i State Departmenta unutar cjelokupnog institucionalnopravnog okvira americkoga politickog sistema. 32

State Department ofonnljenje 1789. godine. Pod vodstvom ddavnog sekretara ima zadacu i odgovornost detaljno pratiti razvoj politickih i ekonomskih prilika u svakoj zemlji s kojom SAD ima diplomatske odnose te predlagati, primjenjivati i artikulirati sve vanjskopoliticke akcije SAD-a u inozemstvu. Razvojem brojnih agencija i predstavnistava na vanjskopolitickom planu te njihovim najrazlicitijim kanalima komuniciranja, State Department je u znatnoj mjeri danas izgubio svoj monopol na predstavljanje i distribuiranje informacija iz inozemstva. No, zbog tradicije diplomatskog predstavljanja SAD-a u inozemstvu, State Department danas ipak na vanjskopolitickom planu ima posebnu vaznost. Vojni eksperti Ministarstva obrane, uz ukupnu vojnu moe SAD-a, koja je potpomognuta i zasnovana na interesima krupnoga kapitala i industrije, osigurali su svoje cvrste pozicije i izborili vazno mjesto u americkom sistemu vanjskopolitickog odlucivanja. Usprkos jakoj vojnoj sili. u politickom sistemu SAD-a vojska nikada nije dominirala americkim politickim zivotom, niti bila odlucujuci donositelj politickih odluka. SAD je zadrzao liberalni model civilne kontrole nad vojskom. Pentagon je voden ministrom obrane koji mora biti civilna, a ne vojna, osoba. No izravno ukljucivanje nekadasnjih visokih vojnih casnika u politiku pomoglo je da se ucvrste veze s centrima za donosenje najvaznijih vanjskopoli-

31 Nixonov savjctnik za pitanja nacionalne sigumosti, prof. llcnry Kissinger, po mnogima najsnazniji i najutjecajniji savjetnik za nacionalnu sigurnost u amcrickoj povijcsti, nadmasio je u svojoj aktivnosti svc dotadasnje prethodnike. Zdusno preuzimajuci dio poslova State Dcpartmcnta na americkoj politickoj sccni postao je mnogo vaznija osoba od drzavnog sckrewra Williama Rogcrsa. To mu jc omogucilo da znatno poveca srcdstn namijenjena njcgovom uredu, ali i broj svog pomocnog strucnog osoblja. i\ledunarodnc krize u kojc su Sjedinjenc Drzavc bile uvucenc. a Kissinger sc odlucno angazirao na njihovu rjesavanju (kriza u Jugoistocnoj Aziji, prcgovori o ogranicavanju stratcskog naoruzanja - SALT, uspostavljanjc odnosa SAD-as 1'\R Kinom), omogucile su mu da dnevno provcde u neposrednom razgovoru s predsjcdnikom Nixonom tri do cetiri sata. Amcricki tisak pi sao jc da je glede vanjske politike Kissinger potpuno zasjenio ministra vanjskih poslova Rogersa ali i druge institucijc zaduzenc za resor vanjske politike. Smatra se da je zapocinjanje americkih opcracija u Kambodzi i Laosu tcklo prema Kissingerovim uputst,·ima, a i cijeli proccs postupnog zblizavanja i otvaranja Sjcdinjcnih Drzava prcma NR Kini u velikoj jc mjcri rezultat njegova djelovanja. 13. H. Patterson, The Ring ofPc!H'er, Basic Books, New York, Ins, str. I 09-111. Sasvim drugaciji odnos prcma savjetnicima za nacionalnu sigurnost imao jc predsjednik Reagan u svoja dva mandata u Bijeloj kuci. Vidjeti u: R. Reagan, An American Liji:, ~cw York, 1990. str. 284-292.

32 Organizacijski. drzavni sckrctar jc sef State Depa11mcnta, poscbnog. samostalnog ministarstva i ne pripada "obitelji Bijele kucc". On je radijc "barun u State Departmentu nego jedan od prcdsjcdnikovih dvorjanina". Vijcce nacionalne sigurnosti nije brojcano veliko poput State Departmenta niti se suocava s toliko administrativno-birokratskih problema. u radu njegovi clanovi su tleksibilniji, s vlastito oformljcnom dokumentacijom i mogu mnogo brzc, senllbilnije odgovoriti na S\'e predsjednikove politicke izazove. !bid, str. 9!-95.

22

TEORIJSKI DIO PROUCAVANJA tickih odluka tc da se na taj nacin pomogne realizaciji zajednickih interesa vojnoindustrijskoga kompleksa. Pruzanje vojne pomoci, skolovanje vojnih kadrova (americki program "Opremi i obuci" u BiH) odrzavanje baza, vojni savezi (napori istocnoeuropskih zcmalja za ulazak u NATO i organizaciju Partnerstvo za mir)- uz izravno raspolaganje golemom silom, usprkos cinjenici sto se ta sila nalazi pod kontrolom predsjednika SAD-a- sve su to instrumenti djelovanja kojima Pentagon danas moze utjecati na razvoj politickih zbivanja u pojcdinim dijclovima svijcta sukladno, naravno, amcrickim intcresima. Obavjcstajne sluzbe, a posebno Centralna obavjestajna sluzba 33 ( CI:\) poradi same tajnosti i ncdostupnosti sirokim masama svojih ciljcva i zadaca nc moze otvoreno,javno traziti participaciju u kreiranju vanjske politikc SAD-a, ali una svakako moze utjecati i utjece na ostvarenjc nckih ciljeva koji su od intere~a za americku vanjsku politiku u pojedinim dijclovima svijcta. Njczinc akcijc prikupljanja potrebnih podataka, obavjcstavanja, procjenjivanja, shematiziranje mogucih raspleta, poput mozaika sc uklapaju u cjelokupnu sliku americke vanjskc politike i umnogomc pomazu svim snagama koje rade na njezinoj realizaciJi. Premda formalno pravno CIA nema mogucnost samostalno stvarati vanjsku politiku, savjeti njezinih visokoobrazovanih kadrova, specijaliziranih za pojedina podrucja i aktivnosti, razmatraju se pri gotovo svakoj vaznijoj vanjskopolitickoj odluci. Uobicajeno jc da sc svaki novi prcdsjednik SAD-a po preuzimanju predsjednicke duznosti savjctujc s pripadnicima organizacije CIA, zajedno s njima razmatra pitanja nacionalne sigurnosti te vanjskopoliticku situaciju. Osim formalnih drzavnih institucija Kongresa, Vijeca za nacionalnu sigurnost, State Departmenta, Ministarstva obrane i organizacije CIA, koji zajedno s predsjednikom sudjeluju u stvaranju svih najvaznijih vanjskopolitickih odluka. cijeli niz razlicitih subjekata prisutnih u dinamicnom americkom drustnt, nqwsredno ili posrcdno, utjccu na krciranje vanjskc politike. 34 Njihm· je utjccaj ~\a­ kako mnogo manji, ograniccn u pojedinim situacijama i pretezito \CZan u; JlllJc'dina pitanja sto se mogu odraziti na vanjsku politiku. Cjelokupna ja\ n:t ~fc.'!,! americkog zivota; razlicitc agencije (za kontrolu naoruzanja i rcmnu/,1nr1. 1.1 mcc!unarodni razvoj, za informiranje, za trgovinu, kultumoznanst\cnu ~ur,Jdnilll sindikati, intcresne grupe, srcdstva masovnih komunikacija nwgu hili akti\ 111 pomagac iii kriticar predsjedniku na vlasti pri donosenju vanjskopolitickih llClluka. Osim• toga, danas jc ocit broj raznih nevladinih organizacija. pokrcta koj i imaju samostalne izvore prihoda, cak i akcija financijski jakih pojcdinaca na globalnom mec!unarodnom planu.

CIA je fonnirana 1947. goJinc donoscnjem Nacionalnog sigurnosnog akta. Prvi dircktor bio je R. II. Hillcnkocttlcr. 34 0 tome dctaljnije vidjcti u: L. (:chulic, Clinton i no vi svjetski poredak, Zagreb, 200 I, str. 34-42.

23

EUROATLANTIZAM

1.2. Americka vanjskopoliticka sigurnosna strategija U svom djelu 0 ratu Karl von Clauscwitz, osim pogleda na rat kao srcdstvo i nastavak politike, dao je i definiciju strategijc. Po njemu, u sirem smislu, strategija je vjestina upotrebe vojnih srcdstava za postizanje ciljeva kojc jc naznacila politika. Dovodeci u vezu strategiju i politiku Clauscwitz definira strategiju kao "upotrebu bitke za postizanje ratnog cilja". 35 Od tog izrazito vojnog odredenja pojam strategije postupno sc priblizio pojmu nacionalnog intcresa postajuci na odreden nacin najvisom vjestinom osiguranja nacionalnog intcresa dr2avc. A. Rapport smatra da je strategija postala "vjestina koja omogucujc mjercnjc i povezivanje svih sredstava kojima raspolazc jedan narod i dr2ava da bi osigurali uspjeh izrazito definirane opec politikc" 36 I R. Vukadinovic istice da je strategija prestala biti iskljucivo vojna domena te da ona istodobno sve vise operira na sirim znanjima, ali i sa sirim sagledavanjcm proslosti, sadasnjosti i buducnosti, tc je strategijsko razmisljanje nemoguce u modcrno doba odvojiti od medunarodnih odnosa. Istodobno, Vukadinovic navodi prctpostavkc stratcgijskog misljenja: racionalnost, rcalizam, moralna neutralnost, mir i sigurnost, strategijska projekcija buducih situacija, evolucija medunarodnih odnosa. 37 Sluzbeni vojni rjecnik americkog ministarstva obrane definira strategiju kao "vjestinu i znanost razvijanja i koristenja politickim, ckonomskim, psiholoskim i vojnim snagama potrebnima u vrijemc rata i mira, da bi sc maksimalno pomogJo politici, kako bi se uvecala vjerojatnost i pozitivne posljedice pobjede i kako bi sc umanjilc mogucnosti poraza". 3 ~ Odredenje prioriteta americke vanjskopolitickc strategije oduvijek je bio slozcn proccs. Cak i u vrcmenima kada Sjedinjene Drzave nisu bile dominantna svjetska sila, u razdoblju izmedu dva svjetska rata, o njihovoj vanjskopolitickoj strategiji, ciljevima i planiranim smjerovima akcije svi ostali akteri medunarodne zajednice vodili su racuna. U bipolarnoj mcdunarodnoj zajednici amcricka vanjskopoliticka strategija, posebice u godinama americkog nukleamog monopola, bila je svakako najvaznija stratcgija. Probijanjem americkog nuklearnog monopola americka strategija postaje dio bipolarnc nukleame ravnote2e i u godinama tzv. totalne diplomacijc SAD postaje lider tzv. slobodnog svijeta.

35 K. von Clauscwitz, 0 ratu, Beograd, 1952, str. 141. 36 A. Rapport, Strategy and Conscience, New York. 1964. str. 20.

37 Detaljnije vidjeti u: R. Vukadinovic. Nuklcame srrategije mpersila. Zagreb, 1985, str. 18-35. 3R

Rjcenik dctinira i vojnu strategiju za koju kazc da jc to "vjestina i znanost koristenja vojnih snaga odredene nacije kako bi sc osigurali i ciljcvi nacionalne politikc primjenom site iii prijetnjom site". Department of Det'ense. Dictionwy o/Milirarr and Associated Terms. Washington, 1979, str. 320.

24

TEORIJSKI DIO PROUCAYAJ\J.\ Cijelo to vrijeme europski kontinent te posebicc zapadnocuropski americki saveznici imali su sredisnje mjesto u americkoj globalnoj stratcgiji. Jos od vremena fokusiranja americke strategije, Spykman je tvrdio da americka globalna strategija mora voditi racuna o cvrstoj materijalnoj osnovici SAD-a i Kanade, velikim vojnim poligonima u Yelikoj Britanji i Zapadnoj Europi, podrucju Bliskog istoka i zcmljama Centralne Azije. 39 Konkretne amcricke strategijc iz vremena hladnog rata: ''doktrina zadrzavanja", "doktrina oslobadanja", "doktrina odvracanja", "doktrina masovne odmazde", "doktrina uzajamnog sigumosnog unistenja", bile su postavljenc u smjeru odrzavanja zapadnog bloka i sprjecavanja eventualne agresije s lstoka Europe. Kroz njih je americka politika uspijcvala odrzati svoju prisutnost u Europi i, zahvaljujuci svojoj vojnoj snazi, nametnuti koncept obrane zapadnog svijeta. Time je i sam fenomen euroatlantizma poprimao svoje konkretne konture i zauzco sredisnje mjesto u americkoj vanjskopolitickoj akciji. Izgubivsi glavnog protivnika, krajem proslog stoljeca, SAD postajc sigurniji nego ikad, no kako mnogi autori isticu, bez konkretnih zadaca i misija koje bi u medunarodnoj zajednici trebao ispunjavati. Novi svjetski poredak u kojemu cc SAD biti dominantan, u hladnoratovskoj konfrontaciji dviju velesila, mnogi americki stratezi su prizeljkivali, no malo tko je planirao konkretnu americku vanjskopoliticku strategiju s kojom ce unilateralna sila SAD nastupiti u novoj medunarodnoj zajednici. Cak ni pragmaticni posthladnoratovski americki predsjednik George Bush, clanovi State Departmenta ni eksperti Odbora za medunarodne odnose, nisu imali jcdnostavne i konkrctne odgovore na novonastalu situaciju. 40 U brojnim raspravama glede predstojece americke vanjskopolitickc aktivnosti dio stratega smatrao je da je posthladnoratovsko razdoblje pravo vrijeme da se SAD manje angazira u inozcmstvu, ali nitko nije definirao koliko manje. Nasuprot njima, drugi su se pribojavali da ce smanjcnje vanjskopolitickog djelovanja oslabiti uglcd SAD-a u svijetu. Nejedinstvo je iskazano i u pogledu uloge medunarodne organizacije Ujedinjenih naroda. Dok su jedni trazili da se americki stratezi vise koriste mehanizmima te organizacije, vee ina je smatrala da je UN glavna prepreka, kocnica ostvarenju americkih akcija. Dio stratega smatrao je da SAD-u ne treba nikakva nova vanjskopoliticka strategija, \ ec da u promijenjenim vanjskopolitickim okolnostima samo treba modificirati postojece, provjerene i za americke interese dokazano ucinkovite teorije. Prcdadalo je misljenje da dczintcgracijski elementi novog svjetskog poretka 1 ctnicki, religijski, geopoliticki) zahtijevaju i nove americke odgovore. Prvi u potpunosti posthladnoratovski americki predsjednik Bill Clinton napravio je

_;~

'\ Spykman, The Geography of the Peace, New York, 1944, prema R. VukadinO\ic . .\fedunarodni poli·.,-;:, odnosi, Zagreb, 1998, str. 56-57 ~-

(i:,,,gc Kennan u govoru Kongresu 1990. god inc rckao je: "Zavrsetak hladnog rata '"ta,·io JC S,\D bcz ;:.,-. :10g neprijatelja, ali je istodobno za americku vanjsku politiku izazvao problem n ~''J' _1c mcliu tko od --"' ;mpremljen", cit. iz: Michael Cox, US Foreign Policy after the Cold Wiu; London. I'!')'. ,tr I

EUROATLANTIZAM radikalan zaokret u amcrickoj vanjskopolitickoj stratcgiji zamijenivsi geostratcgiju gcoekonomijom. 41 Podrzavanje i sircnje demokracijc bio je drugi veliki cilj Clintonove administracije. 42 U svojoj prvoj Poslanici narodu kao glavni cilj americke vanjske politike Clinton je navco "oblikovanje medunarodne zajcdnice u kojoj cc SAD nastaviti svoje unilateralno vodstvo na ckonomskom, politickom i vojnom planu". 43 Ncsto potom usvojena "strategija angaziranja i sirenja",44 premda jos uvijek kao prioritet zadrzava americku ekonomsku ekspanziju i podrzavnjc demokracije, dajc Washingtonu mogucnost da u stvaranju novoga svjctskog porctka pronade odgovarajuce partnerc. Tu su Europa i americki zapadnoeuropski saveznici dobili istaknuto mjcsto. U svom drugom mandatu prcdsjednik Clinton opredijelio se za rjesavanjc konkretnih problema na europskom prostoru (sircnje NATO-a, odnosi s Rusijom, nova europska sigurnosna arhitektura, smirivanje situacije na Balkanu), cime je samo potvrdena amcricka odlucnost i vczanost uz Europu. Euroatlantski odnosi, iako kao takvi nisu spominjani, prozimlju sve vaznijc dokumente i govore clanova Clintonove administracije kojima sc definiraju vitalni americki vanjskopoliticki intcresi i amcricka vanjskopoliticka strategija. 45 Clintonov nasljednik, republikanski prcdsjednik George Bush Jr., po svom ulasku u Bijclu kucu naslijcdio jc sigurnu, demokratsku, naprednu Europu, kojaje usprkos naznacenim samostalnij im tendcncijama drustvcno-politickog i gospodarskog razvoja i jacanju europskih integracijskih proccsa, ipak bila jos uvijek pouzdan americki saveznik. Euroatlantski odnosi pokazali su se cvrsti i dovoljno stabilni i nakon tragicnih tcroristickih napada na teritorij SAD-au rujnu 2001. godine. Zapadnocuropski americki saveznici, ali i najveci broj postsocijalistickih curopskih ..jJ

0 Clintonovu geockonomskom pristupu amerii::koJ vanjskopolitikoj stratcgiji vidjeti cletaljnije u: L. Cchulic, Clinton i no1·i s1jctski porcdak. Zagreb, 200 I. str. 59-6-l . ..)2

Jos u prcdizbomoj kumpanji, govoreci o prcdstojccoj ulozi SAD-au medunarodnoj zajcdnici, Clinton je rckao: "Za vrijemc hladnog rata SAD je ocm·ao slobodu djclovanja rnedunarodnih organizacija, sada se trebamo pobrinuti da se prosiri krug zemalja koje cc prihvatiti pravila instituciona!iziranog medunarodnog ponasanja. Nas je san da docekamo dan kada ce svi !judi na svijetu u potpunosti moci izraziti svoju osobnost u dcmokratskom. mimom i sigumom svijetu." llcnry Kissinger, Diplomacy, New York. 1994, str. X05. 43 S tim u vezi amcricka vanjskopoliticka stratcgija usmjcrena je na: promociju trzisnc privrcde, slobodne trgovine. bilatcralnih i regionalnih sporazuma koji osigurm·aju veci izvoz za amcricke proizvode, promociju i sircnjc demokracije diljem S\ ijeta, odr±anje spremnosti i oprcmljenosti americkih \·ojnih snaga. "State of the Union". The SelV York limes, 26. 0 I. 1993, str. 5-7 . ..j..j

Prcmda pn·i put obja,·!jcna krajem 199-l. godine, strategija engagementa i enlargcmenta u siroj verziji prczcntirana jc 1996. godine u dokumentu pod nazi\im "A '.'ational Security Strategy of Engagement and Enlargement". The White House. veljaca 1996. -~~

\'idjdi. izmcdu ostalog, i: :\1. Kantor, Tcstimonv hcji;re the Scmu Council Committee. The \Vhite House, Washington, Vol. -l. No II, 15. ozujka 1993, America's ~ationallntercsts: A Report from the Commision on the America's National Interests, Council for Foreign Relations, Washington, 1996. European Integration and American Interests: What the New Europe Really \leans for the US, ed. by. G. Gcdwynn, Washington, 1997. A :-.Jational Security Strategy for a New Century, The White House, listopad 1998.; M. Albright, ''The Testing of American Foreign Policy". Foreign Aj/i1irs, studeni- prosinac 1998, str. 50-6-l.: "Dokumcnt Partnerst\'O Europe i Amerike za 21. stoljecc". Vjcsnik, 4. 5. 1999.

26

TEORIJSKI DIO PROUCAVANJA zemalja, ukljucujuci i Rusiju, svrstali su sc u Antitcroristicku koaliciju. Zauzvrat u novoj Bushevoj stratcgiji46 kojom se upravo borba protiv terorizma odreduje kao prim·itet americkc vanjskopoliticke globalne akcije, amcricka administracija racuna na punu podrsku i suradnju svojih starih i novih curopskih saveznika.

2. TEORIJSKO ODREDENJE SJGURNOSTI Sigumost je oduvijck bila jedan od tcmcljnih fenomena ljudskog drustva i mcdunarodne zajednicc. Stoga je jos u klasicnim radovima s podrucja mectunarodnih odnosa sigurnost dominirala kao katcgorija od posebnog intcrcsa. 4 : Bilo cia sc racli o sigurnosti pojcdinca, skupinc !judi, clrzavc iii skupini drzava. sigurnost uvijek spacla u kategoriju vitalnih interesa. Anton Grizolcl clcfinira sigurnost kao stanje u kojemu je osiguran uravnotezen fizicki, cluhovni i materijalni opstanak pojcclinca i drustvcnc zajednice u odnosu prema drugom pojcdincu. drustvenoj zajednici i prirodi". 48 Siim pojam sigurnosti obuhvaca cijcli niz razliCitih aspekata covjckova postojanja i djelovanja drzava u medunarodnim odnosima. 49 Svjesno nastojanje za uspostavljanjem stanja sigurnosti civilizacijska je i kultuma kategorija koja obuhvaca svc aspekte suvremene sigurnosti (politicki. pravni. obrambeni, gospodarski, kulturni, socijalni, ckoloski itd.), a to znaci svc one pojavne oblikc koji sc ubrajaju u drustvene vrijednosti. 00 Siwacanja ~igurnosti postavljena su vrlo razlicito u pojeclinih autora. Joseph S. Nye razlikujc sigurnost kao primarno negativan cilj. tj. oclsustvo opasnosti za opstanak pojcdinca ili drzavc: i sigurnost kao pozitivan cilj, tj. stupanj sigurnosti visi od golog opstanka. 51 Quincy Wright pod sigurnoscu podrazumijeva takve uvjete u kojima nije \jerojatan napad iii strah ocl napada na teritorij. kulturu ili drzavne institucije. 52

-l(>

fhe National Security Strategy of the United States of Amenca. rujan 2002. The White !louse. str. 5-9. -~-

l;\anredan preglcd poimanja sigurnosti i Jjelmanja drzava u cilju ostvarivanja sigurnosti od klasicnil1 do 'll\Temenih autora \'idjcti u: Evan Luard. lztok Simoniti. Anton Grizold, Clm·ek, Dr:':ava in l(Jjna. LJubljana. 200 I. .j'

.\r1ton Grizold. Mcawrurodna sigumosr -- reorijsko-insritucionalni ohir. Zagreb, I 99R. str. 27. 49 \lultilatcralno poimanje su\Tcrncne sigurnosti, rnchanizama i instrumenata za njezino ostvarivanjc. te mcldcla osiguranja mcdunarodnc sigurnosti prof dr. Anton Grizold, izrncdu ostalog. objasnjava i u: A. C!rizold, "'\'arnosna paradigma v mcdunarodnih odnosih"', u: Evan Luard, lztok Simoniti, Anton Grizold. (/m ck. Dr:': am in I !Jjna, Ljubljana. 200 I. str. 83- I 57. ~u

Ibid. str. 126-127. 'I

JosephS. Nyc, The Changing Na!urc of' Power, Prcglcd. Beograd. StJCCanj 1991, otr.

~-

52 Q. Wright. Problems oj'Srahi!ity and Progress in !ntemariona! Rclarions, Los Angeles. 1954. str. 17.

27

EUROATLANTIZAM

Y. K. Sobakin tumaci pojam sigumosti vrlo siroko, uzimajuci uz teritorijalni integritet i nacionalnu neovisnost i mnogo drugih elemenata. Medu vrijednostima koje spadaju u sigurnost najcesce istice: opstanak drzave (nacionalni opstanak i fizicko samoodrzanje), teritorijalni integritet, politicku samostalnost i kvalitetu zivota. 53 Neovisno o tome govori li se o sigumosti pojedinca, nacionalnoj sigumosti 54 iii siroj medunarodnoj sigumosti, ona se uvijek postavlja u afirmativnom odnosu prema nesigumosti. Sigurnost se dozivljuje kao stanje potpune smirenosti, odsustva straha iii osjecaja opasnosti. Takvo odredcnje sigumosti potpuno je subjektivne prirodc i nemoguce ga je postici u realnostima drustvenog zivota, bcz obzira na to o kojemu drustveno-politickom poretku ili modelu mcdunarodnih odnosa govorili. Stoga se moze zakljuciti da apsolutna sigurnost ne postoji jer bi to zahtijevalo postizanje takvih odnosa drustvene zbilje u kojima bi bili izuzete sve potencijalne ugroze sigumosti. A to je nemoguce postici. Sukob tzv. realista i idealista mozda nije nigdje toliko ocit kao u pitanju sigurnosti, njezinih vrijednosti, dometa i nacina izgradnje nekog medunarodnog sustava sigumosti. Realisti i idealisti nude dva potpuno razlicita pogleda na odrzanje mira i sigumosti. Realisti su primarno zaokupljeni silom te postavljaju sigumost primarno u okvirima drzavne moci, dok idealisti smatraju da su raznorodne institucije te kojc moraju pomoci ostvarenju mira i sigurnosti. Za oba ta pristupa karaktcristicno jc da je proucavanje sigumosti suzeno na problem moCi (realisti) odnosno problem mira (idealisti) cime je utcmeljeno stajaliste da je sigumost dominantno vojno-politicki problem.

2.1. Realizam

Realisticka teorija prevladavala je u SAD-u pedesetih godina i bila je snazno vezana uz teoriju ravnotcze snaga. Kategorije interesa i sile postavljene su kao kljuc opceg razumijevanja gotovo svih mcdunarodnih problema i postupno se pretvaraju u krajnji cilj koji drzave trcbaju postici. Za realiste moe, temeljcna na vojnoj sili, oblikuje svjetski poredak. Stabilnost i napredak ovise o distribuciji moCi izmedu clanica medunarodne zajednice, pri cemu glavnu ulogu imaju velike i jake drzave. Snazna vojna sila jamac je nacionalne sigumosti. Polazi se od pretpostavke da je svijet nesavrsen te da svaka drzava moze samo na osnovi sile ostvariti svoje interese. Time se cjelokupni medunarodni odnosi vide kao borba za

53 V. K. Sobakin. Kollektivnaja bezopasnost-garantlja mimoga sosucest\'Ovanlja, prema R. Vukadinovic, Mec!unarodni politiCki odnosi. Zagreb. 1998. str. 159. 54 Zbimu analizu kako istaknuti americki au tori Lippman, Kennan, .\1orgenthau, Kaplan i I lartman definiraju i ana1iziraju pojam naciona1nc sigurnosti detaljnije vidjcti u: A. Mi1ctic, Naciona/ni in teres u americ'koj reorlji mec!unarodnih odnosa. Sarajevo,1978, str. 131-169. i 193-217.

28

TEORIJSKI 010 PROUCAVANJA ~tlu,

pri cemu se sila postavlja kao stalan i neizmjenjiv element u razvoju medunJrodne zajednice. Nacionalni interes postavlja se kao najvisa kategorija za koju JC drzava u svakom trenutku spremna i voljna upotrijebiti svoju ukupnu silu. Medu prvim zagovomicima politike silc u americkoj vanjskoj politici bio je profesor Nicholas Spykman. Prije stupanja SAD-au Drugi svjetski rat on je isticJo kako je ocuvanje i unapredenje polozaja sile u odnosu prema drugim dria\ ama glavni zadatak americke politike.SS Glavni zagovomik realiticke teorije svakako je amcricki profesor Hans \1orgenthau. U svom kapitalnom djclu Politics among Nations: The Srmgg!e fur PolVer and Peace Morgenthau jc izlozio svoje promisljanjc mcclunarodmh <'dnosa i pritom iznio sest gJavnih naceJa koja CC postati temc]j rea]istil:kc tClll"I]~ medunarodnih odnosa. 56 Za vrijemc hladnog rata Sjedinjcne Drzave odriavale su status supcrsilc zah\ aljujuci svom nuklearnom arsenalu, a! i i politickoj spremnosti i odlucnosti \Vashingtona da SAD odrzi status dominirajuce silc. Najrazlicitijim sredstvima, instrumentima i metodama celnici u Bijeloj kuci osiguravali su amcricki ckonomski, politicki i vojni utjecaj na podrucju Europe i Azije. Odrzavanje dobrih odnosa s tradicionalnim saveznicima, uz obilnu ekonomsku i vojnu pomoc, strucnu obuku spccijalistickih kadrova, ekonomskc beneficije, porast multinacionalnih korporacija, a sve to praceno nemilosrdnom ekspanzijom americke masovnc kulture, imalo je za cilj sirenje i osiguravanje americkih in teresa diljcm svijeta, ali i sistematsko slabljenjc moci i utjecaja suprotnog tabora. 57 Raspravljajuci o uzrocima kraha hladnoratovske bipolamc podjclc svijeta, Margaret Thatcher izjavila je da je upravo "odlucna Reaganova politika vojnog i ckonomskog natjecanja sa Sovjetskim Savezom primorala sovjetske vode, osobito Mihaila Gorbacova da odustanu od sovjetskih hcgemonijskih ambicija i zapocnu proces reformi koje su na kraju pridonijele potpunom krahu komunistickog sistema." 58 I predsjednik George Bush izjavio je da su Gorbacovljcvc rcforme u Sovjetskom Savezu rezultat iskazane americke "snage i odlucnosti". No postoje i drugacija razmisljanja. Henry Wallace, 59 jedan od kriticara realistickc skole, smatra da su Sjcdinjene Drzavc" izgubile svoj moralni kompas u

55 N. Spykman. America:, Strategy in World Politics, New York. 1942. 56 H. J. Morgenthau, Politics among Nations: The StmgglefiJr PoH"er and Peace. New York,l967, str. 4-14. 57 Srcdinom 80-ih godina 1/4 ukupnog godisnjcg GNP-a SSSR-a odlazilaje na troskovc obrane i naoruzanja. Za vrijeme prcdsjednika Reagana, koji je uporno inzistirao i poticao trku u naoruzanju, bilo jc sve ocitije da Moskva nece dugo izdrzuti tolika izdvajanja za obranu.

58 M. Thatcher, The D01\'11ing Street Years. llarper Col ins. [_ondon. 1993, str. 81. 59 Henry Wallace bio je americki potprcdsjcdnik ?a' riJC!llc R,lose\'elta, tc ministar poljoprinede i trgovinc u Trumanovoj administraciji.

29

EUROATLANTIZAM hladnom ratu" 1'0 te upucujc na cinjenicu da nisu imaie moralno pravo zadrzavati razvoj SSSR-a. Takva politika za njega jc primjer arogantne primjcnc americkc moCi. U posthladnoratovskom razdoblju amcricka vanj ska politika postupno napusta tvrdi realisticki pristup i prihvaca sve vise elemenata idcaiisticke skole.

2.2. ldcalizam

Korijcni idealisticke teorijc vanjske politikc potjecu iz vladavine amcrickog prcdsjednika Woodrowa Wilsona. Wilson je smatrao da sila nije jedini i odlucujuci cimbenik na kojemu se odreduju i uspostavljaju odnosi snaga mcdu drZ:avama. Za njega, odnosi subjckata u medunarodnom poretku mogu biti urcdeni i poboljsani temcljem sire primjene medunarodnog prava, unapredenjem sistema kolektivne sigurnosti putem medunarodnih sigumosnih organizacija, povecanjcm medunarodne trgovinc i prihvacanjem demokratskih nacela razvijenog Zapada. Odsustvo vecega oruzanog sukoba izmcdu clanica Zapadnog saveza idealisti vide kao glavnu empirijsku potvrdu valjanosti i uspjesnosti svoje "demokratske tcorijc". Idcalisti pristupaju medunarodnim odnosima na temelju istih nacela koja se primjenjuju prcma pojcdincima u drustvu. Procesi su u medunarodnim odnosima dobri ili losi, moralni ili amoralni, pravcdni ili nepravedni. U medunarodnoj zajednici drzave bi sc trebale ponasati tako da prihvacaju moralna naccla koja su svojstvena pojedincu. To bi se postiglo povccanjcm prosvjecenosti, kulture, suzbijanjem korupcijc, jacanjem medunarodnih institucija, a sila jc dopustena cventualno samo kao krajnje sredstvo za postizanje tih ciljeva. Za vrijcme predsjcdnicke kampanjc Bill Clinton je kritizirao Bushevu vanjskopoliticku strategiju, optuzujuci ga da je uspostavljao stabilnost na racun opcih prava i sloboda. Clinton je obccavao da cc okosnica njegovc vanjskopoliticke strategije biti promocija dcmokracijc u medunarodnoj zajednici. Na pocetku svog predsjcdnikovanja Clinton je nastavio s americkom vojnom ukljucenosti u Somaliji, Haitima, cak je prosirio i na Bosnu, ali je neprcstano opravdavao svojc akcije moralnim, humanitarnim razlozima. Prozivao jc NR Kinu poradi krscnja ljudskih prava te prijetio dace joj, ako ih nc bude postivala, ukinuti status najpovlastenije trgovacke nacijc. Americka administracija zalagala se i za promjenu rezima na Kubi.

60 Yuan J1an./dea/ism and .~mcricwz Foreign Policy in the po1t~Co/d War t:ra. Cl!S br. 6-~. 1997, str. 7.

30

TEORIJSKI DIO PROUCAVANJA 2.3. Strukturalizam

Strukturalizam zastupa idcje koje su suprotne individualizmu. Srediste je 1ntcrakcija izmedu grupa svih vrsta, ekonomskih, politickih, religijskih, kulturnih, profcsionalnih, znanstvcnih sto stvara odredcna pravila u njihovim l1dnosima neovisno o intencijama i motivima. Smjerovi drustvenog ponasanja ~talno se rcproduciraju, izucavaju se jedinicc strukturc, pravila njihovih medu~obnih odnosa (pravna, politicka, moralna), oblici interakcija u kategorijama konfiguracije i sredina u kojoj se sve to odvija (tehnoloska. idcoloska. gcograf~ka. ekoloska). Hladni se rat uzima kao strukturalizirana faza mcdunarl1dlllh odnosa u kojoj postojc dva bloka i posebni odnosi supersila tc nuklcarm ahcn~:l L toj fazi mcdunarodnih odnosa evidentno je ne-ulazenje u ot\orcnc sukubc tc postojanje stratcgije retleksa, razumijevanja, sporazuma i masivnog nallru:i.~mJ~I kod kuce i u svijetu. Godine 1972. Kissinger pokusava stvoriti koncert \CI!l-..1h ~ila da bi raspadom SSSR-a nastupio i kraj strukturiranih mcclunarodnih odnosa. Po strukturalistima, nakon toga nastupa doba nesigurnosti i ncizvjesnosti. \lershaimer, npr. tvrdi da ce Europa bez blokova biti ispunjena hipernacionalizmima, Krauthamer govori o vakuumu koji je ispunjen Amerikom. a dcregulirani svijct vidi se kao stanje u kojemu dolazi do globalnog slabljenja odnosa, Jrzave ali i priznanja demokracije i slobodnog trzista. Po jednom dijelu strukturJlista61 nova regulacija mogla bi nastupiti pod uvjetom da se izgradi novi kon.:crt sila i da UN postanc novi stozcr meclunarodne sigurnosti s posebnom ulogom prosirenog Vijeca sigurnosti. Prihvacajuci ideje strukturalizma moglo bi se razmisljati o promenoj sigumosnoj strukturi u kojoj bi NATO bio srediste okupljanja svih onih snaga kojc ~c zalazu za odrzanje meclunarodne sigurnosti u sirokom euroatlantskom podrucju, a za druga podrucja moglo bi se zamisliti postojanje regionalnih struktura koja bi imale istc zadace.

2.4. Sistemska teorija

Sistemska teorija promatra svijet kao veliki slozeni i organski sistem koji je Jinamicki i hijerarhijski povezan. 62 Prema oblicima odnosa moze se govoriti o Jiplomatskim, sigurnosnim odnosima, sistemu pravnih odnosa i sl. Osnovni elernenti mcdunarodnog sistema, a to su drzave. ulaze u razlicite odnose i djeluju putem razlicitih instrumenata. Uza sve razlicitosti koje postoje mectu clanicama rnectunarodnoga politickog sistema dominira uvjerenje o potrebi odrzanja op-

',[

\.1djeti Geoffrey Stern, The Structure of Intcmmiona! SociL't\'. London. 1995, str. 204-210.

h2 \. \1. Kaplan. S)·stem and Proces in Intemllfwnu! !'o!ttll.\, :\cw York, 1957, str. 21.

31

EUROATLANTIZAM stanka, tu je zatim odrecicni stupanj mcciuovisnosti i, na kraju, moze se govoriti o prihvacanju nekih zajednickih sistema i oblika ponasanja. Smjer odnosa izmedu pojedinih jedinica u meciunarodnim odnosima pokazuje stupanj regularnosti i intenzivnosti odnosa tc stupanj meciuovisnosti pojcdinih jedinica. 63 U pokusajima izgradnje meciunarodnog sistema sigurnost se uzima kao vazan regulator te se i sistem ravnotczc snaga i blagi bipolarni sistem kao postojeci oblici mcciunarodnih sistema postavljaju u kontekstu sigurnosnog djelovanja. 64 Ako se prihvati misljenje da postoji aktivno djelovanje sistema protiv utjecaja drugih elemenata i suprotstavljanje promjenama srcdine, mozc se pretpostaviti da bi NATO mogao biti takav oblik meciunarodnog sistema koji se nastoji prilagoditi svojoj sredini i istodobno jc u konfliktu s nekim drugim kategorijama meciunarodnog sistema. No kako se medusobni konflikti stalno ponavljaju, oni su vazni i za medunarodni sistem, sto znaci da bi isistemski pristup mogao posluziti kao konceptualni okvir, ne za stvaranje intelcktulane politike u mcciunarodnim odnosima, vee iskljucivo kao pomocni oblik promatranja meciunarodnog sistema i mjesta koje u njemu zauzima NATO.

3. MEDUNARODNA SIGURNOST U NOVOM SVJETSKOM PORETKU

0 meciunarodnoj, odnosno svjetskoj sigurnosti govorimo kad se sigurnost odnosi na globalnu mcciunarodnu zajednicu. Sama idcja meciunarodne sigumosti izrazava zelju svakog naroda i svake drzavc da se u slucaju agresije osigura iii da ne bude napadnut iii pak da u slucaju napada dobije hitnu i djelotvornu pomoc. Ujcdinjeni narodi u jednom od svojih dokumenata odreciuju meciunarodnu sigurnost kao odsustvo vojne prijetnjc, politickog ili gospodarskog pritiska kako bi drzave bile sposobne ostvariti slobodan razvoj i napredak. Ravnoteza sile, pocetni sustav kolektivne sigurnosti u okviru meciunarodne organizacije Lige naroda, izgradnja kolektivnog sustava sigumosti u okviru Ujedinjenih naroda te poslijeratovska bipolarna sigumost, koja je dominirala meciunarodnom zajednicom do rusenja Berlinskog zida 1989 godine, nisu uspjeli osigurati apsolutan mir, stabilnost i sigurnost u meciunarodnoj zajednici. 65 Optimisticka predvicianja da ce kraj hladnog rata omoguciti Ujedinjenim narodima nove mogucnosti za ucinkovitije osiguravanje mcciunarodnog mira i sigurnosti, odnosno mogucnosti za oblikovanje zajednickih sigurnosnih mehanizama i instrumenata

63 R. J. Lieber, Theon· and World Politics, Cambridge Mas .. 1972, str. 128-129. 64

A. M. Kaplan, Srstem and Process in Intemational Politics, :--lew York, 1957, op. cit.

65 0 tome vidjcti indikativnu analizu cctiriju slucaje\·a razrjcsavanja oruzanih sukoba u St·cdnjoj i Istocnoj Europi nakon zavrsctka hladnog rata u Gabriel Munera. Pre\'enting Armed Conflict in Europe: Lessons fi"om recent experience, Chairlott Paper, Paris. 1994, str. 1-105.

32

TEORIJSKI 010 PROUCAVANJA "l'ji ce se uspjesno oduprijeti novonastalim izazovima medunarodne sigumosti, 66 :'.bU SC nazaJost ispuniJa. Za proucavanje sigumosti euroatlantske zajednice svakako je bio najvazniji model kolektivne sigurnosti, temeljen na dva sustava parcijalne kolek::\ ne sigurnosti (NATO i Varsavski ugovor). Iako je sila bila temeljna determi:·..:tna takvog sustava sigurnosti, sama medunarodna sigurnost poslijeratovskog ,\ :jcta bilaje ipak mnogo slozenija i sira kategorija. Nota multidimenzionalnost ~l'Jma medunarodne sigumosti u svoj svojoj punini najbolje dolazi do izrazaja .:;'nl\o u novom svjetskom poretku. To se posebice odrazilo unutar euroatlantiz~1~1. ito prvenstveno na europskom kontinentu. Sustav nove europskc sigurno:;t1 :,,1_11 sc jos uvijek uspostavlja, a kao podsustav nove medunarodnc sigurnosti. u :--:·l1cesu svog formiranja bori sc s prevladavanjem ostataka bipolarnih mcdun~l­ ~,·Jnih odnosa koji se danas jos uvijek ogledaju u gospodarskim. nacion:-~lnim . . . ..:rskim, etnickim, socijalnim i inim drugim drustvenim podjclama unutar curo.::Lmtskog svijeta. Zelja i pravo postsocijalistickih zemalja mladih demokracija . .:;.;Jjucujuci i novu Rusiju, da aktivno sudjeluju u stvaranju nove europske i :::cdunarodne sigumosti samo usloznjavaju te procese. Jer, kako kaze Anton Gnzold, "medunarodna sigurnost nije samo zbir pojedinacnih nacionalnih si,;umosti, vee je cjelina mjera, normi, vrijednosti sto se ostvaruju kroz zajednicki prihvacene medunarodne mehanizme i instrumente, koji osiguravaju sigumost Jrzava na medunarodnoj razini". 67 Osim toga, ostvarenje medunarodne sigur:losti danas usloznjavaju i sve raznovrsniji i mnogobrojniji izazovi sigurnosti u :lO\ om svjetskom poretku koji do laze iz najrazlicitij ih u proslosti nepoznatih iii :-:..: tako vaznih izvora. Ti novi ne-vojni izazovi, tzv. soft-security, postaju domi:l~mtniji i znatno nadmasuju na medunarodnoj sceni vojne opasnosti tzv. hard .;ccurity. Velik dio tih novih ne-vojnih izazova sigumosti odredeni je recidiv hiadnoratovske utrke u naoruzanju (proliferacija nukleamog naoruzanja i opre~1c. krijumcarenje biolosko-kemijskog naoruzanja i drugih sredstava i materijala 7J masovno unistenje), dok su ostali novi izazovi sigumosti poput terorizma, :nasovnih migracija, etnickih, vjerskih, nacionalnih sukoba, (ne)postivanja ljud,kih i humanitamih prava, ekoloski problemi, sve veci jaz izmedu razvijenih i :1crazvijenih zemalja i dr., u velikoj mjeri rezultat promijenjenih odnosa u medu:nrodnoj zajednici. Ovaj drugi skup izazova sigurnosti veze se uz neke prijasnje ;:
.\nton Grizold, Medwwrodna sigurnost. Zagreb. 199S. str. 14 . .\nton Grizold, Medunarodna sigumost . . str. 12.

33

EUROATLANTIZAM zajednici potrebno je formirati i usvojiti medunarodni okvir, instrumente i mehanizme medunarodnog djclovanja na sigurnosnom planu. A za to je potrcban i opceprihvacen sustav vrijednosti i nonni ponasanja kojima bi se uredivalo ponasanje drzava na medunarodnoj razini. Ken Booth smatra da ce optimalan stupanj medunarodne sigumosti biti doscgnut tck onda "kad clanice medunarodnc zajednice postignu suglasnost o pravilima mcdusobnog ponasanja i prakticnoj provcdbi tih pravila". 68 A to, usprkos procesima globalizacijc, znanstvcno-tehnoloskom napretku i rcgionalnim intcgracijskim procesima jos uvijek tcsko jc ostvarivo. Stoga se upravo na podrucju medunarodne sigumosti odrazava sva slozenost suvremenih medunarodnih odnosa. 69 U svom kapitalnom djelu People, State and Fear: An Agenda for International Security in the Post Cold World Era britanski autor Burry Buzan pise da je posthladnoratovska medunarodna sigurnost zahvacena raznim cimbenicima od kojih svaki definira sigurnost u svojcm aspektu, no svi oni zajcdno povezani su i ccsto mcdusobno uvjetovani. Tih pet osnovnih cimbenika djeluju na pet osnovnih podrucja: vojnom, politickom, gospodarskom, drustvenom i ckoloskom. 70 Upravo nesamostalnost tih cimbenika te njihova medusobna upuccnost i uvjctovanost jcdnih na druge pridonosi multilatcralnom poimanju posthladnoratovskc medunarodnc sigurnosti. Buzan daljc navodi da cak i podjela na individualnu, nacionalnu i mcdunarodnu sigurnost nije stroga, vee se pri njihovom razmatranju, uz temeljne determinantc kojc ih odrcduju, nuzno moraju uzeti u obzir i akteri i procesi iz sireg spektra dinamike mcdunarodnih odnosa.71 Joseph S. l'\ye multidimenzionalnosti medunarodne sigurnosti u novom svjetskom poretku prilazi na drugaciji nacin. On je naznacio cetiri glavna trenda u posthladnoratovskom svijctu koji znatno ogranicuju upotrebu klasicne oruzane sile i stratcgije ravnotezc moCi kao tradicionalnih srcdstava uspjcsnc sigumosne politike drzava. To su: 68 Ken Booth, "Steps Towards Stable Peace in Europe: A theory and practice of Coexistence", international Ajjiurs, 1998, Vol. I 0. No. 5, str. 14.

69 \1ario Nobilo, "Pojam sigurnosti u tenninologiji medunarodnih odnosa", Politic'ka misao, Zagreb, 1998. vol. XV, br. 4, str. 74.

70 Vojni cimbcnici nalazc sc u spktu ofenzivnih i dcfenziv·nih sposobnosti drzava kao i njihovih medusobnih percepcija. Politicki, sigumost se nadovezuje na organizacijske sposobnosti drzave, sustava i vlade, kao i ideologiju koja joj daje lcgitimaciju. Gospodarski sigurnost se veze uz pitanje izvora. financija i trzista nuznih da sc ostvari prihvatljiva razina blagostanja i drzavne sile. Drustveno sigumost se stavlja u vezu s mogucnostima odrzavanja iii evolucije tradicijskih smjerova razvoja jczika, kulturc, religije nacionalnog identitcta i obicaja. Ekoloski sigurnost se promatra kao odrzavanjc lokalnc i planetarnc biosfere i kao mogucnost djclovanja sustava u kojcmu Ll\'ise sve ljudskc aktivnosti. B. Buzzan, People. State and Fear: An Agenda .for international Security in the Post Cold ll'!!rld Era. Colorado. 1991, str. 16-20.

71 Ibid, str. 363-36R.

34

TEORIJSKI DIO PROUCAVANJA

~

_1acanje gospodarske suovisnosti drzava; proces modernizacijc i urbanizacije, tc razvoj komunikacije u zcmljama u raZYOJU; ;irenje vojnc tehnologije povecava moe nerazvijenijih zemalja; rjcSavanje pitanja transnacionalnc suovisnosti zahtijeva kolektivno angaziranje i suradnju drzava.n

R. Vukadinovic navodi da bi medunarodna sigurnost trebala znaciti ··da sc svi medunarodne zajednice kao cjeline osjecaju sigurni ida u medunarod::,,111 politickom sistemu postojc takvi odnosi. iii pak takvi mchanizmi. koJI ,•::10gucuju da se svim drzavama jamci i u praksi pruzi sigurnost". 7' ~:.movi

-1. SAVEZI KAO MODEL OSIGURANJA MEDUNARODNE

SIGURNOSTI Jedan od nacina kako nacionalne drzavc mogu osiguravati svoju sigurnost u :::edunarodnoj zajcdnici su i savezi. Upravo stoga, kao i sigurnost, i savezi su sredisnji i konstantni fenomcn u proucavanju medunarodnih odnosa. Medu pr\1111 tcorijskim promisljanjima savcza mozcmo spomenuti indijskog drzavnika i :-tlozofa Kautilja jos u 3. stoljccu prije nove ere. George Liska zapisao jc kako je :-:emoguce govoriti o medunarodnim odnosima bcz analize i poimanja savcza. --~ Ole R. Holsti, Terrence P. Hopmann i John D. Sullivan u svom djelu Unity of Disintegration in International Alliances poimaju saveze kao "univerzalnc ;;l•mponente odnosa medu politickim subjektima, bcz obzira na vrijcme i pros:or u medunarodnoj zajednici". 75 Savezima, kao bitnim fenomenom meduna'l'dnih odnosa, posvecena je mnogobrojna znanstvena literatura. Pa ipak, jos .:v ijck ne postoji univcrzalna, koncizna definicija savcza. U svojoj konccptual::llJ analizi saveza Edwin Fedder zapisao jc kako je postojeca literatura o savclll11a kao fenomenu medunarodnih odnosa ''amorfna i u najmanju ruku dvo,mislena".76

:1.1

Analizirajuci relcvantnu literaturu, pri pokusaju dcfiniranja saveza nailazimo dvije osnovne skupine problema:

.. -cph S. :-.Jyc, "The Changing :-.Jature of Power··, Pregled. Beograd, sijccanj 1991, str. 5. :Z \'trkadinovic, Medwwrodni politicki odnosi. Zagreb. 199S, str. 160.

u-:,,rge Liska, Hations in Alliance. The Limits of'Jnterdependents. 13a1tirnor, 1968. str. 3.

•.1:-: R. Ho1sti. Terrence 1'. I-lopmann i John D. Su11i\an. Cnin· of/Jisintegration in International Alliances, ~.onhom, 1973. str. 2. ~·l:Jt

iz Liska, Xations in Alliances .... 1968. str.

~o.

35

EUROATLANTIZAM Prvaje vezana uz semanticko odredenje samog pojma. Ne postoji jasna granica izmedu pojma savez, saveznistvo, alijansa, blok, pakt, ugovor. Dok jedna skupina aut ora pokusava definirati razlicitosti tih pojmova, 77 vee ina ih upotrcbljava kao sinonime.'s Druga skupina problema vczana je uz sadrzajno odredenje pojma savcza i sukladno tome njihovu klasifikaciju. 7Y I u rjecnicima savezi se najrazlicitije definiraju. U Webster s Enc_vclopedic Dictionary pojam saveza podrazumijeva nekoliko kategorija: a) medusobno povezane drzave, b) pojedince, obitelj i iii politicke partije povezane raznim vezama, c) formalnu asocijaciju dviju ili vise nacija tcmeljenu na zajednickim intercsima d) svaki ugovor o povezivanju.~ 0 Graham Evans i Jeffrey Newnham u djelu Dictionary oflnternational Relations savcz definiraju kao "fom1alni ugovor dvaju iii vise aktera (najccscc drzava) u cilju zajednicke suradnje". 81 Usprkos raznolikosti definicija gotovo je svima identicno da definiraju savcz kao odnos svojevrsne povezanosti medu akterima poradi ostvarenja nekog zajednickog cilja. Sukladno taka opcenito postavljenoj definiciji, savez je i Udruzenje filatelista, Udruga za zastitu zivotinja i NATO pakt. Stoga autori s podrucja medunarodnih odnosa pojam saveza suzavaju na odnos medu drzavama te bi savezc mogli definirati kao spccifican odnos izmedu drzava s ciljcm ostvarenja zajednickih interesa. No upravo s obzirom na karakter i intcnzitet uzajamnih odnosa te vrstu ciljeva najveca su razilazenja i podjcle medu autorima. Analiza vojnih saveza zasnovana je uglavnom na postavkama realisticke skole medunarodnih odnosa gdje se prijetnja vojnom silom, odnosno osjecaj

77

Vrlo dobar teorijski pokusaj definiranja razlicitosti izmedu pojmova "'alignment'', "alliance", "coalition" (saveznistvo, savez, koalicija) vidjeti u: Volker Krause & J. David Singer. "Minor Powers. Alliances and Armed Conflict: Some Preliminary Patterns" u: E. Reither & H. Gartner (eds.). Small States and Alliances. Physica-Verlag, 200 I, str. 16-17. 78 0 tome detaljnije vidjeti, izmcdu ostalog, u: J. S. Levy. M. M. Barnett, ''Domestic Sources of Alliances and Alignmments: The Case of Egypt, 1962-1973", lntemational Organization, 1991, V. 45, No. 3, str. 370.; S.M. Walt, "Alliances", u: J. Krieger i dr. (eds.), The Oxford Companion to Politics a/the World, New York, 1993, str. 20.; S.M. Walt, The Origin ofAI!iance. Ithaca/New York. 1987. str. 12.; Glen II. Snyder, "'Alliance Theory: A Neorealistic First Cut", Joumal a/International A/]{lirs, V. 44, No. I, str. 104.; G. T. Duncan & R. M. Siverson, "Flexibility in Alliance Partner Chaise in Multipolar System", lntcmational Studies Quartely, V. 26, No.4. str. 511-538.; D. Lalman & D. Newman, "Alliance Fonnation and National Security", International Interactions, V. 16, No. 4, str. 239-253. 79 0 tome vidjeti u: R. Vukadinovic, Medunarodni politick! odnosi. Zagreb, 1998, str. 168-175.

80 Webster:, Encvclopedic Dictionarv, New York, 1995. str. 27.

81 G. Evans & J. Newnham, Dictionary o(Intemational Relations, London, 1979, str. 15.

36

TEORIJSKI DIO PROUCAVANJA \ ojne ugrozenosti, vide kao temeljni uzroci konstituiranja saveza. Pritom, autori \Tio rijetko eksplicitno upotrebljavaju naziv vojni savez, vee iz analize sadrzaja :1Jihova teorijskog promisljanja mozemo zakljuciti da se radio savezima koji su ;m enstveno usmjereni na ocuvanje, postizanje iii planiranje ciljeva vezanih uz pitanja obrane, nacionalnu ili medunarodnu sigurnost. 0. Holsti, T. Hopmann, J. Sullivan smatraju kako je potrebno da budu ispu:ljena tri osnovna uvjeta kako bi se neko povezivanje moglo okarakterizirati sa\ ezom. To su: a)

postojanje formalnog ugovorax 2 o saveznistvu (javni iii tajni):

~))

povezivanje mora biti od vaznosti za nacionalnu sigurnost clanica sa\ eza:

,·1 partneri koji se udruzuju moraju biti nacionalne drzave.x 3

Sukladno tako postavljenim kriterijima oni definiraju savez kao "fonnal111 Jgovor izmedu dviju iii vise drzava kojim se one obvezuju da ee suradi\ati oko ;)1tanja vitalnih za nacionalnu sigurnost". 84 Julian R. Friedman, Christofer Bladen, Stephen Rose u djelu Alliances in International Politics pisu: "U teoriji i u praksi saveznici udruzuju svoje nacionalne kapacitete ne poradi toga da budu udruzeni, vee primarno da ocuvaju, poveeaju iii ojacaju vlastite pozicije za diplomatsko pregovaranje iii vojni sukob u medunarodnoj zajednici." 85 Po tim autorima, savezi se stvaraju kako bi se pokazala vlastita snaga i njome zaplasilo eventualnog protivnika. Drugi autori, takoder pripadnici realisticke skole, smatraju da drzave formiraju saveze kako bi postigle ravnotezu sile sa suprotnom neprijateljskom stranom. George Liska vidi saveze kao fom1alne asocijacije izmedu dviju iii vise drzava usmjerene protiv prijetnje trece, nadmocnije drzave. I Stephen Walt takoder smatra kako se nacionalne drzave primarno udruzuju poradi zajednicke prijetnje njihovoj sigumosti u medunarodnom okruzenju, a ne poradi pukog postojanja moci neke trcce dr:lavc ne-clanice saveza. U svom djelu The Origin ofAlliances, on ne pravi razliku izmedu pojma saveznistvo i savez 'alignment, alliance) te dcfinira savez kao "formalni ili neformalni aranzman tzmedu dviju ili vise suverenih drzava s ciljem suradnje na sigurnosnom planu". 8 r' U svojim kasnijim radovima Walt je djelomicno modificirao svoja

(jotovo svi pripadnici normativistii:ke skole mcciunarodnih odnosa inzistiraju na postojanju fom1alnog .:~ovora pri povczivanju clanica u odredeni savcz. iiolsti!l !opmann/Sullivan, Uni(v ojDisintegration in lntemational Alliances, Lanham, 1973, str. 3. ,..f l~id.

str. 4 .

.iulran R. Friedman. Christofcr Bladen, Stephen Rose u djelu Alliances in International Politics. Boston, :070, str. 10. \6

S Walt, The Origin of Alliances, Ithaca/New York. 1987. str. 12.

37

ELROATLANTIZAM razmisljanja te definirao savcz kao "'odnos koopcrativne sigumosti izmedu dviju iii vise drzava, koji obicno pociva na formalno potpisanom ugovoru o vojnoj suradnji" 87 Kao primjer definicije saveza u kojoj se spominjc vojna suradnja navodimo definiciju Heinza Gartnera koji saveze definira kao "formalnc asocijacije drzava temeljene na zajcdnickoj obvezi upotrcbe vojne silc ddava clanica saveza protiv nc-clanica saveza u cilju obrane teritorijalnog integriteta drzava clanica saveza". ~' No formiranje vojnih savcza ne mora uvijck biti rczultat zclje za dokazivanjem vlastite moci iii postizanje balansa sile Ll odnosu na ne-clanice vlastitog saveza. George Liska navodi tri glavna razloga udruzivanja nacionalnih drzava u vojni savcz: postizanje unutarnje i medunarodne sigumosti, stabilnosti te statusa i drzave iii njezina rezima u medunarodnoj zajednici.' 9 R. Osgood smatra kako se vojni savczi stvaraju u cilju obuzdavanja i kontroliranja ponasanja pojedinih nacionalnih drzava clanica saveza. 90 Poimanje formiranja saveza i njihove uloge temeljem glavnih postulata realisticke tcorije medunarodnih odnosa vrlo dobro moze posluziti za objasnjenje odrzanja bipolarne ravnotde sile izmedu dva najveca hladnoratovska vojnopoliticka saveza: NATO pakta i Varsavskog ugovora. Melvin Small i J. David Singer smatrali su kako postoje tri osnovna tipa formalnih vojnih saveza: Prvi su tzv. obrambcni savezi koji pocivaju na formalno potpisanom ugovoru clanica saveza da ce u slucaju napada na bilo koju clanicu sve ostale priskociti joJ u pomoc. Drugi tip su tzv. ugovori o nenapadanju, odnosno neutralnosti, kojima se clanice saveza obvezuju da nece poduzimati vojne akcije protiv bilo koje potpisnice takvog saveza. Treci su tip tzv. sporazumi (entente), odnosno savczi cije se potpisnice obvezuju dace se medusobno konzultirati oko cvcntualne upotrebc svojc vojne sile. 91 Ncsumnjivo je daje od svog osnutka 4. travnja I 949. godine pa do pada Berlinskog zida i formalnog zavrsetka globalnc hladnoratovske blokovske vojno-po-

87 S. Walt. Alliance, The Oxford Companion to Politics of the World, ed. By J. Krieger, New York, str. 20. 88 llcinz Gartner. '"Small States and Alliances", u: Erich Reither & Heinz Gartner (cds.), Small Srates and .·11/ianccs. Heidelberg, 200 I, str. 2.

89 G. Liska, Sations in Alliance: The Limits of'!nterdependcnce, Baltimore, 1962, str. 30.

90 E. R. Osgood, Alliances and American Foreign FoliC\·, Baltimore, 1968, str. 24.

91 :\1. Small & .1. D. Singer. '"Alliance Aggregation and the Onset of \\'ar I 8 I 5-1945", u: J. D. Singer (ed.), Quanrirali1·e lnremarional Polirics. New York. 1969, str. 24 7-286.

38

TEORIJSKl 010 PROUCAVANJA :ricke konfrontacije vojno-politicki savez zapadnog demokratskog svijeta, NATO, "10 najkonkretniji i najbolji primjer onoga sto Small i Singer nazivaju obram:'Cn1m voJnlln savezom. ?\o, kako je zapisao Robert McCalla, zagovornici neorcalizma daju vrlo malo .'Jgovora na pitanje koja je uloga u osiguranju meciunarodne sigumosti i koji su :c' novi ciljevi vojno-politickih saveza, ukljucujuci i najjaci preostali, Sjevcrno_,:Lmtski savez, nakon zavrsetka hladnog rata i raspada bipolarnc meciunarodnc ;Jjcdnice. 92

5. EUROATLANTlZAM KAO FENOMEN U MEDUNARODNI\1 ODNOSIMA Gledano rctrospcktivno, mozc se reci da korijeni curoatlantskc suradnje sezu _,); u kolonijalno doba, kada su zemlje s podrucja Sjcverne Amcrike bile europ,f.;c kolonije. Bilateralni odnosi iz proslosti izmcciu Vclike Britanijc, Francuske, \'jcmacke i Sjedinjenih Drzava te Francuskc i Velike Britanije i Kanadc bitni su La razumijevanje ukupnosti danasnjih curoatlantskih odnosa. Unatoc tim povi_·csnim vezama i europskom kolonijalnom utjccaju zcmlja predvodnik pri formi~anju modernih euroatlantskih odnosa ipak su bile Sjcdinjene Americke Drzave. C'injenica da je tzv. Atlantska zajcdnica93 nadzivjela sve svoje dominatnc poli:1C:ke, ideologijske, gospodarske i vojne suparnikc upucuje na postojanje trajnih, Jovoljno cvrstih kohezivnih veza i interesa unutar clanica kojc pripadaju tom tzv. ,;lobodnom atlantskom demokratskom svijetu. Ti odnosi uzajamnosti americkih Jrzava i Kanadc te njihovih europskih saveznika, uz odrcciena logicna odstupa:lja. vidljivi su tijekom cijelc povijesti euroatlantskih odnosa na nckoliko glavnih pudrucja drustvenog zivota: kulturno-religijskom. ideologijskom, ckonomskom i \ OJ110111.

Povijesne veze, kulturno i religijsko zajednistvo anglosaksonskog svijeta 1 kasnija povezanost europskog i amcrickog kontinenta stvaraju snaznu za:cdnicu kultura. koja je u svim fazama curoatlantskih odnosa bila duhovni rcmclj. Vrijednosni ideali slobodc i demokracije datiraju u drustveno-politickom razvoju Sjcdinjenih Drzava od proglasenja amcricke neovisnosti. No procjep hoce li SAD-u vise koristiti izolacionisticka politika u odnosu na ostatak meciu-

R. \1cCalla, ":--IATO Persistence After the Cold War''. lntcma!ionul Urganizalion, Vol. 50, no 3, 1996. str.

-+55.

,,r

Pojam sluzbcno upotrijebljen u dokumcntu "The Report the Committee of Three on Non-Military Cooperation in ~ATO", 13. prosinca 1956. The '\orth :\tlant1c Treaty Organisation: Facts and Figures. l:lruxelles, 19X9, str. 3X4.

39

EUROATLANTIZAM narodne zajednice iii te americkc ideale slobode, jednakosti i demokracije treba pokusati nametnuti ostatku svijcta- trajan je u americkoj politici.Y 4 Pri pokusaju Washingtona da vlastite nacionalne intercse ostvari putem univerzalistickih aspiracija kreiranja svijeta prema vlastitim vrijednostima Europa je imala posebno znacenje. Krilatica: stovatelji demokracije i liberalizma americki su prijatelji, svi ostali americki su neprijetelji, bila je potka formiranja saveza SAD-a sa ostalim zemljama. Beatrice Heuser smatra da je upravo Europa u povijesti bila glavno popriste borbe izmedu zagovornika; s jednc strane; euroatlantske univerzalisticke vjere u razvoj liberalne demokracijc, slobode, trzisnc ekonomije, a s druge, raznih nacionalizama, jednopartijskih sistema, drzavnog socijalizma, centraliziranih ekonomija i raznih dmgih nesloboda pojedinca i drustva. 95 Upravo temeljem pozivanja na univerzalne vrijednosti, ali i konkretnim amcrickim angazmanom u Prvom i Drugom svjetskom ratu na europskom tlu, Europa je postala i ostala najvaznije podrucje americkoga politickog djclovanja. Unatoc bumoj europskoj povijesti, potpisivanje Atlantske povclje izmedu SAD-a i Vel ike Britanije postavilo jc temelje euroatlantske suradnje, a bipolama ideologijska podijeljenost Europe ucvrstila je euroatlantske veze. Zapadnoeuropski amcricki saveznici u blokovski podijeljenoj medunarodnoj zajednici videni su kao potencijalne glavnc zrtve neprijateljske komunisticke idcologije, alii kao najpouzdaniji americki vanjskopoliticki saveznici, koji zajedno sa Sjedinjenim Drzavama i Kanadom cine tzv. Slobodni svijet. Identificiranje crvenc komunisticke opasnosti s Istoka kao glavne prijetnje slobodi i blagostanju demokratskog zapadnog svijeta u vaznim dokumentima tadasnje americke administracije% bilo jc i vise nego dovoljno da, upravo temeljem zajednickc ideologijc i prihvacenih vrijednosti, snazno ujedini zapadnoeuropske americke saveznike i ojaca euroatlantske veze. Zajcdnicki euroatlantski vrijcdnosni ideali kodificirani sui u medunarodnim organizacijama Ligi naroda (SAD nijc bio clanica!) te Ujedinjenim narodima. Sudjelovanje dva vazna euroatlantska saveznika u Vijecu sigumosti, Vclike Britanije i Francuske, daje SAD-u dodatnu moralnu prednost i osjccaj superiornosti zapadnog demokratskog svijeta. U posthladnoratovskoj zajednici upravo pozivanje na univerzalne, opceprihvacene vrijednosti postivanja prava i svekolikih sloboda svakog pojedinca, grupe iii drzave ugradene su u

94 0 toj dijalektici americkog vanjskopolitickog promisljanja pisao je i Henry Kissinger. Po njcmu, cjelokupna moderna americka vanjskopoliticka aktivnost zasniva sc na dvije dijamctralno suprotnc politicke platfonnc - prve; prcdsjcdnika Theodora Roosevelta i drugc; predsjednika Woodrowa Wilsona. Kissinger smatra da je upravo idca!izam i univerzalizam koji jc zagovarao, ali i u praksi provodio predsjednik Wilson pridonio promociji ne samo ideologijc Sjcdinjenih Drzava vee i njezine ukupnc moCi. "Oct Woodrowa Wilsona do Georga Busha, americki prcdsjednici nescbicno i altruisticki promoviraju razvoj demokracije i libcralnih vrijcdnosti diljem svijcta", smatra Kissinger. H. Kissinger, D1plomaq, New York, 1994, str. 38-44. i 56. 95 B. Heuser. Transatlantic Relations .. str. 13.

96 Report of :\ational Security Council, 7 travnja 1948, FRUS. 1948. Vol. I, str. 546, NSC 20/1, "US objectives with respect to Russia". \8. kolovoza !948, London, f\1icrotilm 01o. 71.

40

TEORIJSKI DIO PROUCAYANJA t..:melje novoga svjetskog poretka, a njima se opravdala i "out-of area" akcija '\ATO-a na Kosovu, prva takve vrstc u pedesetogodisnjoj povijesti tog curoat:antskog saveza. Jacanje euroatlantskih vcza nakon Dmgoga svjetskog rata nijc potaknuto .;amo ideologijom antikomunizma, vee i americkom zeljom da se europski kon:inent oporavi od tragicnih ratnih razaranja te ponovno postane primamljivo sigurno trziste za americko gospodarstvo. Ponudenu Marshallovu pomoc prihvati:..: su samo zemlje zapadne Europe. Usprkos europskim integracijskim tenzijama :1a ckonomskom planu, zapadnoeuropski saveznici ostali su snazno gospodarski \ aani uz Sjedinjene Drzave, cak i po zavrsctku hladnog rata. 97 No sva posthladnoratovska nastojanja za institucionalizacijom transatlantskih .:konomskih vcza, usvajanjc brojnih bilateralnih ugovora i sporazuma nisu rezt!l:Jrali uspostavom jedinstvenoga euroatlantskog trzista. 98 Transatlantski ckonom,;ki odnosi danas prolaze svoju novu,jos do kraja nedefiniranu f~1zu. Uza S\C postojece dvojbe i probleme, buduci razvoj ekonomskih odnosa izmcdu SAD-a i Europske unije utjecat ce na smjer i intenzitet nove faze cjclokupnoga euroatlantizma. Ipak treba naglasiti da u definiranju cjelokupnih transatlantskih odnosa, posebice u njihovu poshladnoratovskom redefiniranju, posebno mjesto zauzima \ ojna suradnja. Ulaskom SAD-a u Prvi svjetski rat stvoren je prvi oblik amcricko-europskog vojnog djelovanja koji ce sc osobito konkrctizirati u godinama Drugoga svjetskog rata u obliku velikc koalicije poscbice one izmedu SAD-a i \'elike Britanije. No, za razliku od zbivanja u Prvom i Drugom svjetskom ratu, \ ojno-politicka organizacija NATO ce od 1949. godinc postati institucionalizirani oblik vojno politicke suradnje zapadnog svijeta koja ce izdrzati sve promjene u medunarodnim odnosima i ostati najcvrscim oblikom euroatlantizma.

~.\D i EU danas su dva dominantna stupa novog medunarodnog ekonomskog porctka. Brojcani pokaza:-:lp to neupitno dokazuju. Pojedinacno, SAD i EU predstavljaju dvije najjace svjetskc ekonomije. Njihov '·'Jcdnicki GDP oct gotovo 17 trilijuna amcrickih dolara iznosi vise oct 50% ukupnog svjctskog GDP-a. U ;lobalnoj mcdunarodnoj trgovini SAD i EU ostvaruju 40% ukupnog svjctskog izvoza i nesto manje od .;uo o ukupnog svjctskog uvoza najrazlicitijih roba i usluga. Prema objavljenim podacima Medunarodnog :nonctarnog fonda za 1998. godinu SAD je EU-u bio najvazniji trgovacki partner. Iste godine trzistc EU·' hdo je na drugom mjestu svjetskih trzista za izvoz americkih roba, a pojedinacno SAD je najvise uvozio "pra\ll iz EU-a. God inc 1999. gospodarska transatlantska suradnja bila je jos intcnzivnija. Tome su oso''lto pridonijclc obostrane tinancijske investicije. Biro za ekonomske ana1ize pri Ministarstvu trgovine S.\D-a objavio je dajc u 1999. EU na trziste SAD-a plasirala kapita1 u vrijednosti oct 624 milijarde, a SAD :1a trziste EU-a u vrijednosti oct 512 milijardi amcrickih dolara. Osim toga, oct 1950. pa do danas temeIJcm svog kapita1a i sustava raspodje1e prava glasa. SAD i EU uspjeli su dobiti prevlast nad rclcvantnim ~konomskim linancijskim institucijama- gruporn Svjctskc bankc i \1edunarodnimmonctarnim fondomu kojima se kroje pravila ckonomske igre na lokalnoj. regionalnoj i globalnoj razini. Vidjeti u L. Cehulic. ":\ovi ekonomski odnosi u transatlantskoj zajednici", EU-pr~nn1, gospodarski i politicki aspekti, br. 30, u: !•1timnator br. 5029, Zagreb, 18. svibnja 2002, str. 15-16. ·)~

Prof dr. Vlatko Mileta na gospodarskom planu upra\o Eurupu zasebno od Amerike vidi kao jcdan od ,;Javnih stupova triangu1arnc podjclc medunarodnc zajcdnicc (SAD- Europa- Japan) u novom svjctskom porctku Vidjeti u: V. Mi1eta, R. Vukadinov1c. Eumps~a 1111cgracUa i ruska dezintegracUa. Zagreb. 1996, 'tr. 5-9.

41

EL'ROATLANTIZAM Ova djelo posveceno je prvenstveno vojnoj dimcnziji veza izmectu zcmalja zapadne Europe i SAD-a oblikovanoj u organizaciji NATO. Prema tome, pod curoatlantizmom ovdjc sc podrazumijeva ukupnost veza i odnosa postavljenih izmedu SAD-a i zemalja zapadne Europe koje su u prvom redu vidljive u institucionaliziranom obliku njihove vojne suradnje kao temelja euroatlantskog zajedniStva. Na tim vojnim osnovama izgracteni su svi ostali

oblici curoatlantskih veza koji nastaju kao sekundarni oblik povezivanja. U godinama hladnog rata sigurnost zapadnocuropskoga svijeta bila je postavljena kao glavna zadaca u zajednickom euroatlantskom djelovanju da bi raspadom socijalistickog curopskog sustava i Yarsavskog ugovora sigurnost u novim uvjetima ostala s jednc stranc, kao oblik ukljucivanja novih clanica u euroatlantsku zajednicu i, s druge strane, kao i daljc postojeCi snazni instrument koji tvori sigurnosnu zajednicu curoatlantskih razmjcra. Polazeci od toga, maze se ustvrditi da je u sirem smislu euroatlantizam konkretan primjcr svojcvrsnog saveza koji je uspjesno funkcionirao u godinama hladnog rata i oddao se po njegovu zavrsctku.

5.1. Euroatlantizam u fokusu teorija medunarodnih odnosa

Tcorijc mcctunarodnih odnosa obiluju razlicitim pretpostavkama koje omogucuju selekciju proccsa i mogucnost izbora rezultata. Za curoatlantskc odnose mogu se upotrijebiti razlicite tcorijskc prctpostavke koje daju znatno dmgacije interpretacije istih pojava. Svaka od tih teorija temelji se na razlicitim prctpostavkama glede sile, suradnje iii natjccanja u mectunarodom sistemu, sto ima svoju poscbnu vrijednost za americko-europske odnose jer su sve te sintagme sastavni dio glavnine njihovih odnosa. Medutim, isto taka kao sto niti u mcdunarodnim odnosima nema cjelovite teorije koja bi mogla samostalno objasnti mectunarodne odnose, to isto vrijedi za teorijski pokusaj analize euroatlantizma. lmajuci to na umu, maze se prihvatiti misljenje Hallidayja da su upravo ta tcorijska razlicitost snaga, a ne slabost mectunarodnih odnosa, te zadrzavanje fokusa na pretpostavkama polaziste za odrectivanje nekih bitnih karaktcristika euroatlantizma. 99

5.1.1. Neorealizam

U kiasicnom razmisljanju o mectunarodnim odnosima Hobbes i njegova idcja rata sviju protiv svih uzima se najccsce kao pocetak rcalisticke skole na koju su 99 F. llalliday. Re!hinki11g illlenwliolla! Relaliom, London. 1994. str. I.

42

TEORUSKI DIO PROlJCAVANJA sc kasnije nadovezala djela Morgenthaua 100 , Bulla, 101 Kissingera 10 c i drugih. Na toj teoriji prakticki su se razvijali politicki odnosi iz doba hladnog rata da bi u godinama detanta tako ostar ratni pristup izgubio na svom znacenju. Neorcalisti objasnjavaju tc promjene u mec1unarodnom sistemu kao rezultat utjccaja strukture na ponasanje jedinki. Kcohane 103 jc svakako u pravu kada pristupa na taj nacin jer je ocito da su brojne promjene u mcciunarodnoj zajednici utjecalc na promjenu ponasanja supcrsila u doba detanta 104 Keneth Waltz analizira promjene u savezima koje su nastupilc kao rezultat promjena drzavnih politika i novog rasporeda u meciunarodnom sistcmu. On jc cak uvjeren da pritisci koji dolaze od meciunarodnog sistema mogu \·ocliri uspostavi ravnotczc snaga, a meciunarodna suradnja na pojedinim pitanjima mozc postati poscbicc vazna izmeciu tako vaznih aktcra kao sto su Sjcdinjene Americke drzavc i Europska unija, pod uvjetom da sc provede relativna distribucija ,;ile izmec1u njih. 105 Jednn od glavnih zakljucakn neorcalizma jest dn jc sila u meciunarodnim odnosima promjenjiva, to jest da se drzavna sila u jednom podrucju mozc nadomjestiti slnboscu u nekom drugom. To konkrctno znaci da se americka vojna sila moze upotrijcbiti kao nadomjestak u ekonomskom podrucju. Drzave, po \\'nltzu, upotrebljavaju ckonomska sredstva za vojne i politickc ciljeve, a vojna i politicka sredstva za ostvarivanjc ckonomskih interesa. 106 Stoga neorealisti ne dijele misljcnjc klasicnih realista o apsolutnom vodstvu \ ojne silc. Neorealizam je dao korisna teorijska objasnjenja za meciunarodne politicke odnose 80-ih godina. Mcciutim, neorealizam nije uspio objasniti dramaticne promjene nakon 1989. u mcc1unarodnoj zajednici. Pretpostavka rclativne snage i promjena u meciunarodnom sistemu sama po sebi nije dovoljna jcr, kako je to npr. pisao Kratochwil, "sovjetska vojna sila u doba raspada sovjetskog sustava i raspad Varsavskog ugovora bili su na istoj razini prije i godinu dana nakon pada 100 I!. Morgcnthau, Politics Among .Vations, New York, 1985. I 01 I!. 13ull. the Anarchical Society, Oxford, 1977. iU2 II. Kissinger. A World Restored, :\ew York, 196-l. I 03 R. 0. Keohane (ed.), :Veorealism and Its Critics, New York, 19S6.

10-l Dctaljnije vidjeti u R. Vukadinovic, Od hladnog rata do detunta, Zagreb, 1990. 105 \ledutim, Waltz kao i neki drugi ncorcalisti biu JC Hlo skeptican glede mogucnosti odrzanja suradn1c izmcdu smuenih drzava u okviru medunarudne c•rganincije poput EU-a. K. Waltz, Theon of International Politics, 1979, str. 94. 106 lsto, str. 9-l.

43

EUROATLANTIZAM Bcrlinskog zida". 107 Stovise, brojne analize upucuju na to da je u trenutku raspada socijalistickog sustava SSSR na vojno politickom planu bio na vrhuncu svoje moci.

5.1.2. lnstituciona/izam

Teorcticari koj i razmatraju odnos meduovisnosti izmedu drzava kao vaznu determinatu mcdunarodne politike optuzeni su od strane Waltza da nisu razvili neku posebnu teoriju. S tim u vezi moze se postaviti pitanje s\aganja odnosno neslaganja izmedu realista i institucionalista glcde stupnja prihvacanja pcrspektive za mcdunarodnu stabilnost. Realisti tvrdc da institucije nisu vazne za medunarodnu stabilnost i da se ona ostvaruje od strane drugih aktera i drugim sredstvima, dok institucionalisti smatraju da su institucije temelj mcdunarodne stabilnosti.10g Po misljenju institucionalista, svaka moderna drzava danas je brojnim nitima povezana s raznim institucijama koje joj pomazu da se razvijaju njezini politicki, sigurnosni i ekonomski odnosi. Institucionalisti dovode u pitanje realisticku pretpostavku po kojoj bi nacionalna i vojna sigumost morale biti paravan za vanjsku politiku. U raznolikom spektru istrazivaca koji prihvacaju institucionalizam mozc se pronaCi zclja da se putem mcdunarodnih institucija suzi anarhicnost medunarodnog sistema. Ustrajavajuci na tzv. tcoriji hegemonijske stabilnosti, 109 neki institucionalisti tvrde da su dugotrajni mir, stabilnost i ekonomski razvoj poslijcratnog razdoblja bili moguci zahvaljujuci prije svega tome sto je SAD razvio takve institucije poput NATO-a, GATT -a i bretton-woodskih aranzmana. Po toj teoriji hegemon moze upotrijebiti cak silu da nametne globalni poredak koji sluzi ne samo njegovim nacionalnim interesima vee i vecini drugih clanica medunarodnoga sistema. Takva hegemonijska stabilnost svakako je bila ocita u godinama pocetnog NATO-ova djelovanja i u doba hladnoga rata. S drugc strane, inzistiranjc institucionalista na suradnji upotrebljivo je u posthladnoratovskoj fazi gdje teoreticari jasno naglasavaju slozenu meduovisnost i potrebu suradnje u medunarodnim odnosima. 110 Razdoblje nakon 107

F. Kratochwil. ''The embarrassment of changes: neo-rcalism as the science of Realpolitik without politics'". Review of International Studies, Yo. 19, No. I. 1993, str. 64. 108 \'idjcti u J. J. Mearsheimer. ''The false promise of international institutions", Intemational Security, Vol. 19. No. 3, 1994;5, str. 5-49. 109 \'idjeti u: Gilpin, War and Change in World Politics, Cambridge, 1981.; R. 0. Keohane. "'The theory of hegemonic stability and changes in international economic regimes !967-77". u: 0. R. !lolsti. R. M. Siverson, L.A. George (eds.), The Global Agenda. New York, 1980, str. 46-61. 110 !3. Buzan, C. Jones, R. Little, The Logic of Anarchy..Yeormlisum to Structllral Realisam, New York,

I 993.: E. "-1. S. Niou & P. G. Ordcshook, "less Jilling tastes great: the rcalist-neoliberal debate", World Politics. Vol. 46, No.2, 1994, str. 209-34.

44

TEORIJSKI 010 PROLCAYANJA hladnog rata otvorilo je mogucnosti da se i unutar NATO-a, ali i u odnosima clanica NATO-a s drugim europskim zemljama, pojave ncka vazna pitanja poput trgovine, ckoloske zastite, borbe protiv terorizma, sprjecavanja trgovine drogom, prostitucije itd. Time je doslo na jednoj strani do nove uloge EU-a kao jednoga kraka curoatlantizma, ana drugoj do zadrzavanja NATO-a kao temeljne institucije na kojoj pociva euroatlantska suradnja.

5.1.3. Libera/izam

Liberalizam polazi od zakona komparativnih prednosti i tvrdi da sto vise drzave medusobno trguju, to se sve vise spccijaliziraju na uzajamnu korist. MeJunarodni odnosi vide se u liberala kao igra s pozitivnim rezultatom u kojoj :i\ako eliminiranje preprcka za drzavu znaci ekonomski naprcdak i jacanje slobodne trgovine. Vjerujuci u to da su !judi gotovo programirani da trguju 111 , liberali ne razmisljaju previse o distribuciji unutar medunarodnog sistema niti o razlikama koje svakako idu u korist bogatih drzava. U modernijem shvacanju nekih autora stupanj suradnje ili natjecanja izmcdu pojedinih drzava nije vezan uz distribuciju medunarodne silc, kako to isticu ncorealisti, niti je pak uvjetovan \TStom postojecih institucija, kako to pisu institucionalisti. Za libcralc, o suradnji odlucuje stupanj nacionalnih preferencija o pojedinim pitanjima, o kojima, pak, odlucuju snazne domace interesne skupine. 112 Stogajedan od autora liberala \;loravscik tvrdi da "medunarodne institucije nisu razlog suradnje vee samo mchanizam putem kojega se ona odvija". 113 No kako se liberali pretezito bavc pitanjima trgovine, odnosa na trzistu i zagovaranja slobodne trgovine, to su njihovc preskripcije vaznije za odnose izmedu SAD-a i EU-a nego za sigurnosno-politicke odnose na kojima djeluje NATO.

Ill \I. Ridley, The Origins of f1rtue. New York, 1996. 112 .\. \1. S. Burley, "Law among liberal states: liberal intemationalisam and the act of state doctrine", Columbia Lae Journal, Vol. 92. No. 8. 1993. str. 1909-96 113 .\. Moravcsik, "Prcffcrcnces and power in the t:urupcan Community: a liberal intcrgovemmcntalist approach". Journal of Common Market stud1c.1. \Ol. ~I. '\o. 4. 1993, str. 285.

45

Ill. EUROATLANTIZAM OD KRAJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA DO DETANTA

I. EUROPA NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA

Zavrsetak Drugoga svjetskog rata oznacio je radikalnu prekretnicu u mectunarodnim odnosima. Iako je zapocco u Europi, i zbog suprotstavljenih interesa curopskih zemalja, njegov globalni karakter sestogodisnjih sukoba rezultirao je :-,veobuhvatnim promjenama mectunarodne zajednice na politickom, ckonom-;kom i sigurnosnom planu. Kada je oruzjc napokon zatihnulo i kada su jasno bili Jefmirani pobjednici i porazcni u tom, u povijesti covjecanstva dotad najvecem ratnom sukobu, zapoceo je proces konsolidacije snaga i snazne diplomatske aktivnosti za mjcsto i ulogu u novom svjetskom poretku. Naravno da su u toj borbi vodile pobjednicke snage antihitlerovskc koalicijc, predvodcne Sjedinjcnim Americkim DrZ:avama. Ta relativno mlada americka drzava ne samo da je izasla iz ratnog vihora na mani pobjednicke antihitlerovske koalicijc vee je i unutar same koalicije tada bila njezina najjaca clanica. Gledano sa sigurnosnog aspekta, nakon cetvorogodisnjeg ratovanja izvojevana je vojna pobjeda nad nacistickom Njemackom i imperijalnim Japanom. Teritorij SAD-a (i njcgovih susjeda) nije bio ugrozen od bilo kakvog vojnog napada izvana. Americke vojne bazc uspostavljene su gotovo na svim kontinentima114, a privilegirani status posjedovanja nuklearnog oruzja samo je potvrctivao vojni primat SAD-au mectunarodnoj zajednici. Americko javno mni_Jenje smatralo je da cc taj ekskluzivni status na sigurnosnom planu SAD jos Jugo zadrzati. S ckonomskog aspekta, Sjedinjcne Drzave izasle su iz ratnog sukoba kao naj-

il-l

c;o,·oreci americkim momarickim oficirima. Truman JC mglasio dace americka mornarica i nakon dcmo~J!izacijc ostati najjaca pomorska sila tc d'1 cc r Jaitc brtr snaino srcdstvo americke vanjske politikc. Dctaljnije o tadasnoj vojnoj sili SAD-a vidjcti u: R \'ukadrno\ ic, Sila i interesi- vanjska politika S.-JD. Zagreb, 1972, s\r. 362-364.

47

EUROATLANTIZAM jaca sila te su u poslijeratnim godinama lako preuzele dominaciju svjetskom privredom. 115 Sukladno tome, amcricki kapital bio jc najtrazcnji na svjetskom triistu nakon rata, ada bi ga lakse plasirale i, sto jc jos vaznije. usmjeravale u zeljenom smjeru i kontrolirale, Sjedinjene Drzave bile su idejni zacetnik osnivanja Medunarodnog monetarnog fonda (MMF) i grupe Svjetske banke. 11 r' Tim medunarodnim monctarnim institucijama, temeljem najvise ulozenoga kapitala, SAD je i formalno mogao nadzirati svjetsku trgovinu i cjelokupne tokove kasnijega gospodarskoga globalnog razvoja. Polazcci s tako cvrstih sigurnosnih i ekonomskih temelja, kada joj niti jedan vitalni nacionalni interes nije bio ugrozen, Americi sc otvorio put da aktivno predvodi novu medunarodnu zajednicu. Planeri americke vanjskopoliticke akcijc dobili su priliku da sve tradicionalne americke liberalne vrijednosti (sirenjc i borbu za demokraciju, slobodu i univerzalna liberalna prava covjeka i driave) prenesu i ugrade kao trajne politicke vrijednosti ne samo u Europi vee i u raznim dijelovima svijeta. S tim ciljem 1945. osnovana je i medunarodna organizacija UN. 117 Ostali partneri iz pobjednicke antihitlerovske koalicije po svojoj snazi i utjecaju u mcdunarodnoj zajednici, cak i na regionalnoj razini, bili su vrlo daleko od Amerike. Dvije kapitalisticke zemlje, Francuska i Velika Britanija, osim s unutamjim teskocama, suocavale su se i s postupnim gubitkom svojih predratnih kolonijalnih posjeda, a socijalisticki Sovjetski Savez, zbog golemih materijalnih, ljudskih i gospodarskih stradanja, ncposredno nakon rata bio je ipak mnogo slabiji od SAD-a. U takvim objektivim okolnostima sve naglasenije su dolazile na vidjelo razlike u stajalistima, zeljama. ciljevima, poimanju novoga svjctskog poretka dojucerasnjih saveznika. Premda ni za trajanja Drugoga svjetskog rata, kada je koalicija zasnovana, stajalista njezinih clanova oko svih tada vaznih pitanja nisu bila identicna, funkcionalna povezanost poradi istog cilja - borba protiv sila Trojnog pakta- odrzala jc saveznistvo na okupu. 11 g No sve naglasenije protu-

115 Za vrijcmc rata cak polovina ukupnc svjctskc proizvodnjc odvijala sc u SAD-u, stoga ne cudi sto je SAD nakon rata izasao znatno ckonomski ojacan u usporedbi s predratnim razdobljem. Nacionalni dohodak SAD-a porastao je sa 64 mi1ijarde dolara u godini 1938. na 160 milijardi u godini 1944. Godine 1938. Am erika je sudjelovala u svjetskoj industrijskoj proizvodnji 42 posto, da bi se 1947. taj udio povecao na 62 posto. U cjelokupnom izvozu kapitalistickog svijeta prije rata SAD je sudjelovao s 14, a nakon rata s 32,5 posto. Ukupna tonaza americke flote 1945. bila je 52,2 posto, dakle vise nego tonaza svih ostalih zcma1ja zajedno. R. Vukadinovic, flladni rat i Europa, Zagreb, 1983, str. 67. 116 \iastanak tih institucija detaljnije vidjeti u: Vlatko Milcta, ABC Europske unije, Zagreb, 1997. 117

0 UN-u vidjcti u: J. Andrassy, Me,tunarodno pravo, Zagreb, 1961. (cetvrto izdanje), str. 215-253. 118 Nczadovo1jstvo SSSR-a poradi odugovlacenja zapadnih si1a da otvore drugi front, sovjetska razocaranost sto SAD nije obavijcstio svc saveznike o izgradnji nuklearnog oru7ja tc neprestano strahovanje Sovjeta da bi zapadni savcznici mogli sklopiti separatni mir s Njemackom dokaz su kontinuiranog medusobnog ncpovjcrcnja savcznib cak i za vrijeme zajednickih vojnih akcija.

48

EUROATLANTIZA\1 DO DETANTA ::-;:-::nosti u drustveno-politickom urec!enju savcznika, poglavito SAD-a i SSSR-a, . povezano s tim, njihova vizija izgradnje novoga poslijeratnog svijeta i Europe ~~c~rale su rezultirati postupnim raspadom nekadasnjeg saveza tih dviju velikih -.:~za\ a. Dvijc najjace zapadnoeuropske saveznickc driave, Francuska i Velika B:itanija, iako nisu dijelile sve americke pogledc na svijet, sa zavrsetkom rata ;'~btale su na americko globalno vodstvo. L'pravo borba izmec!u dvaju ideoloskih supamika, kapitalistickih Sjedinjenih :)rza\ a i socijalistickog Sovjetskog Savcza, odrcdit ce smjerovc i karakter ukup:-.,•,;ti medunarodnih odnosa, a samim tim i karakter transatlantskih odnosa, od LJ\ rsctka Drugoga svjetskog rata do pada socijalistickog sustava i dezintegracijc Sc'\jctskog Savcza. Sukob intercsa tih dviju vodecih zemalja, koji je s vremenom J,,bio i svoje konkretne oblike na vojnom, ekonomskom i politickom planu, ogleJJo sc ponajprije u njihovim medusobnim bilateralnim odnosima, ali je ostavio ::aga na lokalnoj, rcgionalnoj i globalnoj razini te samim tim ina transatlantizam. I sam pojam hladnog rata, iako sc u literaturi spominje i mnogo ranije, kao i tip medunarodnih odnosa, danas karakterizira upravo stanje krajnje zateg:~utih odnosa dviju supersila, SAD-a i SSSR-a, i njihovih saveznika nakon Dru_:!l)ga svjetskog rata. :~c'\

LJ cijelom tom novom spletu globalnih dogadanja, europski prostor i Europljani imali su za americku politiku posebno znacenje. 119 Upravo politicka, ekonomska i vojna povezanost Zapadne Europe sa SAD-om ujckom Drugoga svjetskog rata i nakon njega, uz tradicionalne oblikc po\ czanosti, pridonijeli su da taj pros tor bude vi den u americkim vanjskopolitickim planovima kao najvazniji za uspostavu nove, cvrste kohezije tzv. atlantskog sviJCta. Tim vise sto je upravo na tom podrucju, po misljenju americkih stratega, prijctila najveca neposredna opasnost od infiltriranja poslijeratnog sovjetskog, socijalistickog utjccaja. Stoga ce upravo Europa postati glavnim popristem diplomatskih sukoba, suprotstavljenih ekonomskih, vojnih i svih drugih interesa dvaju razliCitih drustveno-politickih uredenja toga doba i njihovih najjacih predstavnika- SAD-a i SSSR-a. Svekolika americka prisutnost na europskom tlu potrebna JC, po misljcnju americkih stratega, kao neposredan stit protiv komunisticke opasnosti s Istoka, tim vise sto sui u nekim zapadnoeuropskim zemljama (Italija, Francuska) jacale komunisticke partije na domacoj politickoj sceni. SAD je zelio curopski razvoj u smjeru politickc demokracije americkog tipa, uz punu po\ czanost najvitalnijih europskih ciljeva s americkim, cime bi se stvorile pretpostavke za sigumo, dugotrajno transatlantsko saveznistvo u buducnosti. Socijalisticki SSSR predvoden Staljinom i njegovom drugacijom vizijom razvoja Europe, ali i novog svjetskog poretka u cjclini, bio je glavna prepreka ostvarenju planiranih americkih ciljeva na Starom kontinentu.

119

Europa, pogotovo njezin zapadni dio oduvijek su nnali poscbno rnJcsto za planere arnericke vanjske politike. Gledano globalno, zapadna Europa americkim gco>tre~tc?tma btla je jcdnako vazna kao i podmcje I3liskog istoka, Jl Azijc, Pacifika i Latinske Amcrike

49

EUROATLANTIZAM Najvcce nesuglasice postojale su i glede razvoja istocnoeuropskih zemalja i njihova ukljucenja u poslijeratni europski sustav odnosa. Upravo na tom pitanju prelamali su se i cjelokupni transatlantski odnosi. 120 Svaki americki pokusaj da sc pokrcne ponovna rasprava o unutarnjcm urec!cnju istocnoeuropskih zcmalja izazivala je odlucnc sovjetske kontraakcije. Ravnoteh snaga koja je uspostavljena konkrctnim vojnim operacijima kao i dogovorom cetiriju velikih sila jcdnostavno je postal a curopska geostrategijska realnost. Dio americkih planera vanjske politikc smatrao je da je SSSR svjetska komunisticka imperijalna silas kojom je svaka daljnja suradnja nemoguca, pa cak i ncpotrebna. U sve naglasenijoj zelji da se "Sovjete stavi na njihova mjesto" 121 u medunarodnoj zajednici, u SAD-u se poccla graditi nova vanjskopoliticka strategija globalnoga americkog angazmana s ciljem slabljenja SSSR-a. S vremenom ce sc taj novi kurs americke politike, bez obzira na administraciju koja ce sjediti u Bijeloj kuci, s vise ili manje intenziteta primjenjivati na sve socijalisticke europske zemlje. Amcricki zaokret u vanjskopolitickoj akciji, od poimanja SSSR-a kao saveznika s kojim se zajedno pobijedilo u iscrpljujucem ratu, do drzave s kojom gotovo da nc treba suradivati, nijc bio lako ostvariv. Euforicna i zadovoljna amcricka javnost nijc bila spremna olako izncnada odbaciti do jucer pouzdanog saveznika koji je dao goleme zrtve u borbi protiv zajednickog neprijatelja. 122

120 U poslijcratnoj intcrpretaciji pojma "prijatcljski orijcntirani rczim u istocnoj Europi" u kapitalistickom i socijalistickom svijctu postojalc su bitne razlikc. Za SAD. ali i njegove curopskc zapadnc savcznike, pojam se trebao odnositi na v lade istocnoeuropskih zcmalja kojc imaju dobre odnose sa SSSR-om. ali koje cc istodobno imati normalnc iii cak i bolje odnose sa Zapadom. Za Staljinov SSSR stvaranje prijateljskih rezima u istocnoj Europi oznacavalo je izravno prosirenje sovjctskog utjecaja na taj prostor, stvaranje drzava gotovo idcnticnih u svom drustveno-politickom razvoju SSSR-u i, samim tim, eliminiranje cordo11 sanitairca u Europi. Pokazalo sc da objc saveznickc stranc (kapitalistickc snage i socijalisticki SSSR) u poratnom razdoblju nisu spremne prihvatiti rezultatc svojih preliminarnih razgovora i zakljucaka. Posebno onih koji su sc odnosili na sudbinu istocnoeuropskih zemalja. Tako je SAD, suprotno prvotnim razgovorima, ostro ncgodovao kada jc fonnirana Poljska drzava cvrsto povezana sa SSSR-om. Suprotno svim prijasnjim dogovorima. alii ne uvazavajuci ratne realnosti. Amcrikajc taj cin proglasila "sovjctskom izdajom", "sovjetskom ckspanzijom u Europi" te "sovjetskim nepostivanjem dogovora". \V. A. Williams, The Tragedy of'American Diplomac\·. Cleveland. 1959. str. 167-174.

121 Ibid. str. 16S. 122 Svega nekoliko najtvrdokornijih rcpublikanskih kongresmcna usucr1valo sc tadajavno govoriti o Staljinovu SSSR-u kao diktatorskoj drzavi s ciljem uspostavc slicnih nedemokratskih reZima u Europi. C'ak i americki predsjcdnik Truman, koji je sasvim sigurno tijekom 1945. i 1946. godine znao pravc Staljinove pia nove za Europu, nije se usudio to javno izrcci pred americkim narodom i Kongresom. Dodatna oteZ:avajuca okolnost Trumanu bila je i podijeljenost unutar njegove Demokratske stranke glede poimanja sovjetskih namjcra u Europi. Naslucujuci Tnunanove sumnje i kolebljivost prema SSSR-u, tadasnji amcricki ministar trgovine Henry Wallace, u zclji da dobije politicke bodove. poceo je javno govoriti o Trumanovim nedoumicama, sto je tada gotovo sokiralo amcricku javnost. Tim vise sto jc odmah po oslobodenju Njemacke Trumanova administracija prckinula s isporukom oruzja i opremc SSSR-u i Velikoj Britaniji temcljcm Lend and lease acta. Amcricki brodovi s natovarcnom opremom vraccni su u maticnc luke. SSSRu je odbijcn i zahtjcv za poslijeratni zajam za obnovu zemljc. Ti konkretni Tnunanovi potczi bili su u cilju eventua\nog popustanja sovjetskog staja\ista prema zemljama \stocne Europe. Detaljnije vidjcti izmedu osta\og i u: Donald E. Nuechterlcin, America Recommilled- A Supe1pmrer Assesses Its Role in a Turbulent 11\;r/d. Kentucky, str. 33-35.; L. C. Gardner, Architect olfllusion, Chicago. 1970. str. 65-86.

50

EUROATLANTIZAi\1 DO DETANTA Osim toga, zahladenje odnosa sa SSSR-om nuzno sc moralo odraziti ina vcCi americki politicki, ekonomski, pa ako zatreba i vojni angazman u cilju pomoci i obrane zapadnoeuropskih saveznika od neprijateljskog socijalistickog svijeta. Za americku vanjskopoliticku akciju znacilo bi to otklon od tradicionalnc politikc tzolacionizma k politici intenzivnijega, trajnoga americkog angaziranja u Europi. '\a tako radikalan i veliki korak dio utjccajnoga konzervativnog americkog politickog establismenta ipak tada jos nije bio spreman. Na postupnu promjenu stajalista amcrickc javnosti i Kongresa velikim Jijelom utjecala su svakako i svc ccsca izvjesca americkih diplomata, 123 uglednih poslovnih !judi te novinara koji su poceli sve ucestalijc objcktivno izvjcsta\ ati o prilikama na curopskom kontinentu. 124 Postupno su se pocele pratiti i pazljivije propitkivati 1 sve IZJave iii podaci koji su dolazili iz suprotnog, socijalistickog tabora. 125 Pripadnici cvrsceg kursa americke politike. u koje je spadao i prcdsjcdnik Truman, nastojali su uvjeriti domacu, ali i javnost svojih transtlantskih saveznika, kako su Sovjcti isplanirali usvajanje svijeta, kako SAD-u i njcgovim transatlantskim savcznicima SSSR \ isc nije potreban, odnosno da SSSR mnogo vise treba zemlje clan icc transatlantskog saveznistva nego obrnuto. 126 Mozda je najozbiljnijc upozorcnje SAD-u o ugrozenosti Zapadne Europe od sirenja sovjetskog utjecaja, pa cak i oruzane intervencije sovjetskih vojnih snaga.

123 U sovjctskim planovinw podjclc intcrcsnih sfera u Europi, alii sire, pi sao jc i John Foster Dulles u cl:!nf:u

;•od naslovom "Razmisljanja o sovjetskoj vanjskoj politici i sto da se s njom radi'' objavljenom u casop!SU Lz(e. U prvoj zoni. tzv. unutarnjoj. nalazi sc Sovjetski Savez. au drugoj, tzv. sredisnjoJ. nalazc sc podruc·'J u Europi koja jos nisu zrcla da sc u potpunosti ukljucc u sovjetski sistcm. ali prisustvo sovjctskih .•ruzanih snaga osigurava ostvarenje sovjctskog utjccaja u tim podrucjima. Po Dullesu. SSSR poduzima .•zbiljnc naporc da u tu zonu ukljuci Grcku, Tursku i Iran. l) trecoj, tzv. vanjskoJ zoni, nalazi se ostatak ,, ijcta. L toj najvecoj zoni, sovjetski agcnti diljcm svijeta agitiraju protiv zapadnoeuropskog Jcmokratskog razvoja, a njihov rad zabiljcfcn jc, smatra Dulles. cak i u Sjedinjenim Drzavama, unutar Svjetske organizacije sindikata. Lifi', XX, 3. lipnja 1946. 124 Tadasnji americki ambadasor u Moskvi Avera! llarrisman upozoravao je Trumana: "Mi smo suoccni s ''CJrbarskom invazijom u Europi u kojoj jc sovjetska kontrola svake strane zemlje ne znaci samo utjccaj na ., anjsku politiku te zcmljc, nego jc to povezano uz povezivanje sovjetskog sistemas tajnom policijom, ukiJanjem slobodc govora i sl., pa mi moramo odluciti kakav ce biti nas slav prema tim nezgodnim cinjcnicama." U jednom od svojih sljedecih brzojava iz l\1oskvc ambasador Harrisman je naveo stvaranje uni.atcralnog europskog sigurnosnog sistema od drzava kojc sc nalaze pod sovjctskom dominacijom te sov:ctsku penetraciju u dcmokratske europske zemljc. bilo uz pomoc snazne sovjetske podrskc njihovim ~omunistickim partijama, bilo stvaranjem atmosfcrc u tim zemljama koja bi bila naklonjena sovjctskoj politici, kao dva dominantna sovjetska vanjskopoliticka cilja. R. Vukadinovic, Hladni rat i Europa, Zagreb, 1983, str. 68-69. 125 Tako jc Staljinov govor iz 1946, kojim je mjavljcn prv·i pctogodisnji plan sovjetske privrcdc i koji jc pn·enstvcno bio prozet postignutim i planiranim gospodarstvenim i monetarnim ciljevima SSSR-a, dozivIJen u dijcla americke javnosti kao priprema za jacajc sovjctskc V"Ojnc industrije, a zatim i mozebitnog novog oruzanog sukoba, ovaj put sa snagama kapitaliqickog "iJcla. 126 Detaljnijc u: Harry S. Truman, 1Hemoirs I. Years u/ !J,•, '''""'· :\e11 York, 1965, str. 85-97.

51

E UROATLANTIZAM izrekao bivsi premijer Velike Britanije Winston Churchill u svom poznatom govoru odrzanom na sveucilistu Fulton, Missuri, SAD, u ozujku 1946. godine. Meciutim, Churchillova najava podizanja zeljezne zavjese u Europi izmedu dva razlicita, suprotstavljena klasna sistema, tada je jos docekana u dijela americkih medija s podsmjehom. Tek 1947. godine raspolozenje u Washingtonu prema Sovjetskom Savezu radikalno se promijenilo te je administracija predsjednika Trumana lakse mogla krenuti u ostvarenje svoje globalne politike angaziranja, temeljene na podrzavanju i sirenju razvoja demokracije, slobode i intenzivnijeg ostvarenja americkih ekonomskih interesa. Tome su pridonijela dramaticna medunarodna dogacianja te godine upravo na europskom prostoru. 127 Preplaseni americki europski saveznici, jos neoporavljeni od ratnih steta i razaranja, sve cesce su trazili pomoc i, ako zatreba, hitnu vojnu intervenciju SAD-a. Americki odgovor ovoga puta bio je brz, a kasnije ce se pokazati, i vrlo ucinkovit, kako za SAD, tako i za transatlantsko saveznistvo: usvojen je novi, radikalniji kurs americke vanjske politike prema Europi- Trumanova doktrina, a Marshallov plan trebao je osigurati brzi gospodarski oporavak europskih saveznika. Kombinirano, bio je to pocetak ekspanzionisticke globalne americke politike te novog oblika transatlantskog saveznistva.

1.1. Trumanova doktrina

Suoceni sa sve ozbiljnijim pozivima u pomoc svojih filijala u zapadnoj Europi, predstavnici americkoga krupnog kapitala, bankari, biznismeni, putem svojih veza u Kongresu i medijima trazili su da se pitanje pruzanja ekonomske i financijske pomoci Zapadnoj Europi uvrsti po hitnom postupku u dnevni red rasprava o americkoj vanjskoj politici u Washingtonu. Naglasavali su da se Zapadna Europa, za koju je SAD skupo ratovao, nalazi pred ekonomskim kolapsom. Djelatnik americkoga ministarstva vanjskih poslova George Kennan, koji je za rata sluzbovao Moskvi, tijekom 1946.-1947. godine odrzao je na National War College u Washingtonu nekoliko medijski vrlo dobra popracenih predavanja kojima je trazio proeuropsku americku politiku ako se zeli spasiti Zapadna Europa od Staljinova utjecaja ali i gospodarskog poslijeratnoga kolapsa. U clanku objavljenom u ljetnom broju casopisa Foreign Affairs 1947. otvoreno je

127 Staljinovi pokusaji da osnazi sovjetski utjecaj na istocnom dijclu ~1cditcrana, poglavito u Grckoj 1 Turskoj, njegovo odbijanjc suradnje s Francuskom. Vclikom Britanijom i SAD-om glede uspostave administrativne uprave nad podijeljcnim Berlinom, te sve vecc uplitanje u politicki sistem Njemackc, tc koalicijskih vi ada u Francuskoj i Italiji s ciljcm jacanja komunistickih partija u tim zemljama, zazvonili su za uzbunu u amcrickoj administraciji.

52

EUROATLA.'\TlZ.-'1.\1 DO DETANTA pledirao na najutjecajnije !jude u americkom politickom zivotu (predsjednika Trumana, drzavnog sekretara Marshalla tc istaknutc pripadnike vojnog establismcnta) da upotrijebe svu raspolozivu ckonomsku i vojnu moe SAD-a kako bi se Zapadna Europa zastitila od daljnjeg jaceg prodora Staljinova utjecaja.m Sarno nekoliko dana nakon poja\lji\anJa toga sokantnog clanka, Bijela kuca primila je notu laburisticke vladc Velike Britanije kako poradi svoje te;kc ekonomske situacije vise ne moze ekonomski pomagati demokratske snage u Grckoj (u kojoj se vodio gradanski rat) te cc ih stoga povuci do 1. travnja 1947. Istodobno, u neposrednom susjedstvu, Turska je vodi1a teske pregovore sa SSSR-om oko kontrole tjesnaca Bospor i Dardanele. Borcci sc za otvoren put sovjetske flote kroz Dardanele, a ako komunisticke snage u grckom gradanskom ratu pobijede, i grcku Juku, odnosno pomorsku bazu, Solun, SSSR jc uputio ultimatum Turskoj da se izmijeni status tjesnaca Bospor i Dardanelc. Trazilo se da sc pitanje obrane tjesnaca prenese iskljucivo na obalne drzave, tj. na SSSR, Tursku, Bugarsku i Rumunjsku. Premda sc zna1o da je Zapadna Europa suocena s gospodarskim problemima, 1zgleda da su americka javnost i sfun amcricki politicki vrh tek tada shvatili ozbi1jnost teske ekonomske pozicije americkih europskih saveznika. Uz tu ekonomsku, kriza vezana uz Grcku i Tursku imala jc i svoju siru geostrategijsku komponentu. 129 Stogaje u svojoj poslanici 12. ozujka 1947. Truman zatrazio od amcrickoga Kongresa da odobri 400 milijuna dolara ekonomske i vojne pomoci Grckoj i Turskoj, opravdavajuci svoj zahtjev rijecima dace se ubuduce SAD zalagati za dcmokratski razvoj svijeta. SAD ce pomagati slobodi i napretku na svakom dijelu svijeta gdjc slobodni demokratski razvoj bude ugrozen od strane komunizma. Time je, ustvari, predsjednik Truman zatrazio potporu Kongrcsa novoj

12X c1corgc F. Kennan, "The Sources of Soviet Conduct", Foreign Affairs. 25 (srpanj 1947.). str. 566-82. Kcnnanov poziv na nov smjer americke akcije oznacuje pocetak tzv. americke politike Containmenta u odnosu na SSSR i socijalisticku skupinu zemalja.

129 \;a hitno sazvanom sastanku Trurnanova kabincta drzavni sekretar Dean Acheson iskoristio je prigodu i

;Judnio iscrpno izvjescc o geopolitickoj situaciji u siroj regiji. lstakao je da sovjetski komunisti nc zele samo ojacati svoj utjecaj u Grckoj i Turskoj, vee sovjetsku sferu utjecaja nad istocnim dijelom Mediterana. Podupim se komunisticke snage u Italiji, a suraduje se is Iranom i nekim arapskim zcmljama. Doda lise :ome i potpora komunistickim snagama u Francuskoj, jasno jc da SSSR zeli vlastitu, za kapitalisticki svi_lct zatvorenu, sferu sovjetskog utjecaja na sirem :\1editeranu. Juzna Europa postala je tako prvi ozbiljniji ruslijeratovski lakmus papir za testiranjc i odmjeravanje snaga SAD-a i SSSR-a. Njezin geostrateski pulozaj (spojnica triju kontinenata), toplo mcditcransko more te pozicija tradiciunalnog raskrizja trgo' ackih i svih drugih putcva dostatni su razlozi da se za taj prostor bore obje svjetske sile. Velik dio Trumanovih savjetnika i kongresmena bio je svjestan da se, pruzanjem pomoci Grckoj i, ako zatreba kas!llJc. Turskoj, otvara nova stranica u konfrontiranju SAD-a sa SSSR-om. No drzavni sekrctar Acheson 1akljucio jc svojc izlaganje konstatacijom da je samo "Arnerika sposobna obraniti taj pros tor od SSSR-a", dok jc uglcdni senator Vandenberg smatrao kako je "potrebno zauzeti javno glediste protiv sovjetskog komunistickog zadiranja u zivotc drugih nacija diljcm S\ 11eta". H. Feist, From Trust to Teror- The Onset ,,(the Cold War 1945-1950, New York 1970, str. 192.

53

EUROATLANTIZAM

americkoj vanjskopolitickoj strategiji, sto ce sc kasnijc nazvati Trumanovom doktrinom. 130 Grcka i Turska posluzile su kao dobar povod za pocetak konkretne realizaciJC sveobuhvatne amcricke angazirane vanjskopolitickc akcije s glavnim ciljcm suzbijanja sirenja socijalistickog utjecaja u novoj medunarodnoj zajednici. 131 Pozivajuci sc na obranu slobodnog svijcta. uspostavu demokratskih vrijednosti, univerzalnih prava i sloboda svakog pojcdinca i nacijc. pri cemu bi americki politicki model trebao posluziti kao ogledni prototip diljem svijcta, Tntmanova doktrina trebala je omoguciti i !aksu penctraciju i ostvarenjc americkih ckonomskih i vojnih in teresa diljem svijeta. Time je na osnovi ideologijc antikomunizma i unilateralnog prava SAD-ada se suzbije sirenje komunizma bilo gdje u svijetu gdje to ne odgovara amcrickim interesima, stvorena doktrina i za ostvarenje americkih nacionalnih interesa. Iako namijenjena prvotno Europi i u svrhu zastitc nacionalnih interesa curopskih saveznika, Trumanova doktrina predstavljala je globalnu americku intervcncionisticku politiku protiv komunizma. Samim tim pod slobodnim i demokratskim svijetom SAD jc shvacao sve zemljc koje tada nisu bile ukljucene u sovjetski socijalisticki sustav odnosa.

1.2. Marshallov plan

Druga vazna vanjskopoliticka inicijativa Trumanove administracije 1947. godinc bio je Marshallov plan.m Nakon uccstalih apela europskih saveznika za americkim povoljnim kreditima, intcrvencije uglednih bankara i investitora iz Washingtona i New Yorka u amcrickih kongresmena i drugih utjccajnih poli130 Tckst Tmmanovc poslanice vidjcti u: }fcssage tn a Joint Session of Congrcs, 12. oz.ujka 1947, Public P~pers of the President, Washington D. C., 1948. str. 178-179. 131 Jos na Londonskoj konfcrenciji ministara vanjskih poslova u rujnu 1945, nezadovoljan razvojem dogadaja na vanjskopolitickoj sccni, Truman jc zelio najaviti americki ideoloski pohod protiv komunistickog svijcta i podijeliti cijcli svijet na slobodni (kapitalisticki) i porobljeni (komunisticki). Trumanovi savjetnici smatrali su da tada ipak jos nije pogodan trenutak, jer ce ta odluka svakako izazvati rcakcije i pomakc u mcdunarodnim odnosima. H. Truman, .Hemoirs 1- }ears ofli'ial and Nope. New York, 1965, str. I 02-105. 132 0 potrcbnoj americkoj ckonomskoj pomoci europskim drzavama govorio jc americki drzavni sekrctar George S. Marshall, vidjeti: Mursha/1 com/IH!ilcement address at flarmrd University, 5. lipnja \94 7, Department of State Bulletin 16 ( 15. lipnja \947.), str. 1160-1167. \1arshallov plan kao program usvojen jc na Ekonomskoj konfcrcnciji u Parizu 1947, a financirao gaje SAD po zakonu o Economic Cooperation Administration (ECA). !'omoc u novcu, sirovinama i dn1goj robi u razdoblju od 3. travnja 1948. do 30. lipnja 1951. iznosila je \3,5 milijardi americkih do lara. Korisnici pomoci u Europi bili su: Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grcka, :
54

EUROATLANTIZAM DO DETANTA tickih osoba da se Jace financijski pomogne zapadnoj Europi tc sve ocitijeg gospodarskog zaostajanja tog dijela Europe za SAD-om, americka administracija napokon je odlucila konkretno pomoci svojim saveznicima. Tim vise sto je taj dio svijeta, po novoobjavljenoj Trumanovoj doktrini, spadao u slobodni svijet. No, posljedice ratnih materijalnih steta, ljudske ;htve, unistena infrastmktura, devastirana gospodarstva svc naglasenije su se odrazavali na cjelokupni drustveni zivot zapadne Europe. Ekonomska bijcda i neimastina te sve losije socijalne prilike poceli su ugrozavati i urusavati stabilnost politickih kapitalistickih sistema, posebice nekad najjacih zemalja Vclike Britanije, Francuske i Italijc. C nekim zemljama postao je upitan i sam razvoj demokracije i demokratskih institucija vlasti. U Francuskoj i Italiji ojacale su prosocijalisticke snage. Pad Z:ivotnog standarda i drustveno-socijalnih prilika u poslijcratnoj zapadnoj Europi utjccalo je na sigurnost, pa cak i na opstojnost tog prostora kao demokratski orijcntiranog dijela Europe. Marshallov plan trebao je dovcsti do zaustavljanja pada zivotnog standarda, revitalizirati gospodarstva i ponovno ozivjeti vjeru u SAD kao pozitivnog europskog savcznika. Marshailov plan bio je ustvari svojevrsna dopuna Trumanovc doktrine.m On je predstavljao ekonomsku podlogu za suzbijanje sirenja komunizma. Za zemlje Zapadnc Europe, uvjet za primanje pomoci putem Marshallova plana bio je da u vladi doticne zcmlje nema komunista. Stoga su Francuska i ltalija, gdjc je komunisticki pokret uzeo najvisc maha, vrlo brzo reorganizirale svoje vlade. Za zapadnu Europu SAD je Marshallovim planom prcdvidio 13,5 milijardi dolara povoljnih americkih krcdita. Zemlje korisnice pomoci trcbale su se obvezati da cc sc koristiti iskljucivo americkim savjetodavcima i ekspertima glcde ulaganja i potrosnje dobivenih sredstava. Time se svakako zeljelo privrede zapadnoeuropskih zemalja uCiniti sto kompatibilnijima americkim standardima da bi se, u buducnosti, olaksao pristup amcrickih roba i usluga europskim trzistima. S druge strane, Washington je zelio biti siguran da ulozena sredstva nece biti koristena za evcntualno zblizavanje s gospodarstvima socijalistickih zcmalja.134 Marshallov plan ponmkn je i SSSR-u te zemljama Istocne Europe, od kojih je vecina vee bila pod sovjetskom sferom utjecaja, ali je SSSR u ljeto 1947. rezolutno odbio plan. Od socijalistickih zcmalja jedino jc Cehoslovacka isprva prihvatila pomoc, ali je nakon sovjetskc intervencijc prekinula takav oblik suradnje sa SAD-om.

133 Prof. dr. V1atko Mileta navodi dvojaku ulogu e.'larshallova plana: "Na jednoj strani htjelo se sto prije ekonomski oporaviti primaoce pomoci. a na drugoj. smanjiti socijalne tcnzijc i sprecavati prodor ideja kojc bi dovodile u pitanje vlad~1juci proizvodni odnos". R. Vukadinovic. \'. Mileta, Europa iza ugla. Zagreb, 1990. str. 335. 134 Detaljnijc o samom nastanku i ciljevima te o prcd:hht:ma 1 ncdostacirna :Vlarshallova plana za europske savcznike vidjcti u H. B. Price, The Jfarslw/1 Plc~n ,u,,/Jrs .\leaning, New York. 1955.

55

EUROATLANTIZAM Uz tu krizu u Cehoslovackoj i druga velika kriza u srcu Europe, ona vezana uz Berlin, 135 definitivno je pridonijela podjeli Europe na dva velika antagonisticki suprotstavljena tabora; predvodena s jedne strane SAD-om, a s druge SSSRom. Time se u Europi uspostavila tzv. zeljezna zavjesa koja je ujedno oznacila i pocetak hladnog rata, ali i nove faze transatlantskih odnosa. Dvije postratne americke inicijative, ustvari procesi nove americke vanjskopoliticke strategije, Trumanova doktrina i Marshallov plan, pokazale su da u novoj medunarodnoj zajednici nema mjesta nikakvom saveznistvu pripadnika dvaju medusobno ideoloski suprotstavljenih blokova zemalja, kapitalistickog komunistickog. Ideoloska borba, koja se jednakom zestinom i odlucnoscu da se brane vlastiti interesi prenijela i na ekonomski plan, dobila je dva glavna aktera - SAD i SSSR. Podijeljena Europa, na zapadnu kapitalisticku i istocnu, komunisticku, postala je dominantna arena gdje ce se suprotstavljati, propitkivati interesi suprotne strane i primjenjivati nove vanjskopoliticke strategije. Takvom podjelom

135 Cchoslovacka, koja tada nije bila pod dominacijom SSSR-a, jedina jc zcmlja lstocne Europe koja jc pokazala spremnost za prihvacanje Marshallova plana. To je izazvalo nervozu u Moskvi i ubrzo je doslo do vrlo zatcgnutih odnosa dviju zema1ja. Naime. prilwacanjem amcrickc pomoci, Cchoslovai:ka bi pokazala da nije cijcli prostor lstocne Europe pod sovjetskom sferom utjecaja, a moguci brzi naprcdak te zemlje mogao je ncgativno utjecati na ostatak sovjctskoga istocnoeuropskog lagcra. Sovjetske vojne snage povukle su se iz Cehoslavacke nakon zavrsctka rata, no cijelo vrijemc bile su stacionirane duz cehoslovacke granice. sprcmne da, ako i kada im se zapovijedi iz Moskve. promptno reagiraju. Kriza jc zavrsila drzavnim udarom u Cehoslovackoj u veljaci 1948., a novoformirana cehoslovacka vlast predvoclena komunistickom partijom bilaje potpuno 1ojalna i pod dominacijom Moskve. Dogaclanja u Cehoslovackoj s ncodobravanjcm su prihvacena diljem demokratskog zapadnog svijcta. Poras1a je napctost i ponovno se pojavio strah od moguce intcrvencije sovjctskih snaga. ukljucujuci i sovjetsku oruzanu silu, na podrucju Zapadne Europe. Bivsa njcmacka prijestolnica nakon rata podijeljcna jc na cetiri okupacione zone izmeclu SAD-a, Vel ike Britanije. Francuske i SSSR-a. Kako se Berlin nalazio duboku u planiranoj Staljinovoj sferi utjecaja u Europi, situacija u Bcrlinu mogla jc porcmetiti Staljinove curopskc planovc za jacanjcm sovjetskog utjecaja na tom dije1u kontincnta. Tim vise sto su zapadnc okupacijskc zone Bcrlina bile vrlo dobro povezanc transportnim kopncnim prometnicama sa Zapadnom Njcmackom. Dobrc logisticke vcze osiguravale su opstojnost prozapadnih dijelova Bcrlina. U ozujku 194~. Moskva je "razdvojila" lstocni od Zapadnog dijela Berlina kao protumjeru rcfonni valute koju su zapadni saveznici provcli u svojim okupacijskim zonama. U lipnju sovjetski vojni vrh u Njemackoj i sluzbeno jc zatvorio svc prometne i zcljeznicke veze izmeclu Berlina i njegova zapadnog sektora. U vee zategnutim americko-sovjetskim odnosima na europskom tlu, Moskva je. u srcu Europe, na taj nacin testirala Washington i njcgovc zapadne saveznike. Oi::ito jc da je Moskva riskirala i mogucnost oruzanog sukoba u sredistu Europe, samo da sprijeci podjclu Njemackc na dva dijcla, kapitalisticku i komunisticku, cime bi sc znatno umanjila mogucnost prodora komunisticke ideologije duboko u Europu. Zapovjednik americkih vojnih snaga u Njemackoj, general Lucius Clay, predlozio je otvaranje promctnica zapadnom oruzanom akcijom. No predsjednik Truman. umjcsto savcznicke zracne vojne akcije, odlucio se za nastavak prisustva americkih oruzanih snaga u Berlinu te za jos vccu ckonomsku pomoc Zapadnom Berlinu. Moskva jc 1949. ukinula svoju blokadu, jcr je u medunarodnim okvirima ana bila sramna za SSSR. Bcrlinska kriza osramotila je SSSR koji nijc uspio u svojim namjerama, dok je SAD jos odlucnije odlucio vezati ne samo zapadni Berlin vee i cijelu Zapadnu Europu u cvrsto transatlantsko savcznistvo. U ljeto 1949. SAD i zapadni savcznici odlucili su se za potpisivanje mirovnog ugovora sa Zapadnom Njemackom, cime su postavljeni temelji da se i ta zcmlja u skoroj buducnosti politicki, ekonomsko i vojno veze uz novo transatlantsko saveznistvo.

56

EUROATLANTIZAM DO DETAl\iTA Europe stvoreno je cvrsto transatlantsko saveznistvo koje ce prolaziti sve mijene americke vanjskopoliticke akcije. Zakljucno, americka vanjska politika, u prvim poslijeratnim godinama, za vrijcme predsjednika Trumana, zacrtala je i u praksi provela dva osnovna cilja u vezi s Europom: 1. politikom globalne akcije maksimalno prosiriti americki utjecaj i penetraciju, '

politikom Containmenta maksimalno suzbiti mogucnosti djclovanja druge sile, SSSR-a, odnosno komunizma.

U tom vremenu amcricka politika za realizaciju tako formuliranih ciljeva imala je potpunu podrsku europskih zapadnih saveznika jer je i njihova sudbina ovisila o uspjesnosti provedbc tih americkih vanjskopolitickih ciljcva. Korijcni tog novog oblika saveznistva jednim dijelom vezani su, svakako, uz pokusaje Staljina da prosiri socijalisticki sovjetski utjecaj na siri europski prostor, a drugim na objektivne slabosti tadasnjih zapadnih europskih zemalja na politickom, ckonomskom, pa cak i vojnom planu da se samostalno obracunaju sa Staljinovim Sovjetskim Savezom i postave granicu sfere njcgova utjecaja u Europi. Pozivanjem Sjedinjenih Americkih Drzava da im pomognu u rjesavanju kriza na curopskom tlu, ali da obrane i njihove vlastite nacionalne interese, europski saveznici omogucili su SAD-u ne samo da doc.lu vee, kako ce se kasnije pokazati, i trajno ostanu cvrsto vezani uz europski prostor i transatlantsko savcznistvo. Jer politicki stabilna, SAD-u naklonjcna i ckonomski ojacana Zapadna Europa, po misljenju tada vodecih planera amcricke vanjskopolitickc stratcgije. trebalaje zauzimati vazno mjesto u ostvarivanju sirih, globalnih amcrickih ciljeva nakon Drugoga svjetskog rata. 136 Za planerc amcricke vanjskopoliticke akcljc Zapadna Europa vic.lena je kao ncdjcljiv dio ukupnoga zapadnog svijeta. lako su postojalc razlike oko koncepcija urec.lenja Zapadne Europe, prvenstveno vezane uz sastav i karakter ujedinjena, 137 bilo je ocito da je Zapadna Europa u doba Trumanove administracije postala cvrsto povezana sa SAD-om te da jc americka politika u tom dijelu svijcta dobila svoje trajno uporiste.

2. POCEC! EUROPSKOGA UJEDINJAVANJA

U promisljanjima oko potrebe europskoga ujedinjavanja stajalista zapadnoeuropskih saveznika u nacelu nisu se bitno razlikovala od americkih. 138 Suo-

136 0 tada p1aniranim i predvidanim zadacama amcrickog g1obalizma vidjeti u: R. Mowat, Creating the European Community, London, 1973, str. 31-43. 137 Vidjeti u R. Vukadinovic. V. Milcta, Europa i:a ugic1. Zagreb. 1990. str. 30-35. 138 A. Grosser, 7/w Western A!liance:European..Jm,,.,"'n rl'iuunn., since 1945, London, 1980 .. str. 41-58.

57

EUROATLANTIZAM ceni s vlastitim slabostima cjelokupnog drustvenog razvoja, ali i mjesta i uloge Zapadne Europe u hladnoratovskim bipolarnim odnosima, Europljani su shvatili da nema mjesta nekoj samostalnijoj europskoj politici, vee da se uz pomoc i podrsku SAD-a mogu brze i bezbolnije rjesavati europski postratovski politicki i gospodarski problemi. 130 Europsko ujedinjenje v1deno je jednostavno kao nuznost, a uspostavljanje neke velike samostalne Europe ciji bi se glas ravnopravno uvazavao na novoj medunarodnoj sceni ostavljcno je za neka druga, za Europu bolja vremena. 140 Zalazuci se svcstrano za ujedinjenje Europe. kod zapadnoeuropskih saveznika ipak su postojale razlike u promisljanju same izvcdbe tog procesa. Velika Britanija polazila je od realne situacije na terenu. Europski integracijski procesi moguci su i pozeljni ako ne narusavaju postojccu bipolarnu podjelu Europe i postignut stupanj ravnoteze snaga. Britanski politicki krugovi isticali su da je upravo predsjednik Churchill neposredno nakon zavrsetka ratnih operacija 1946. godine u svom govoru u Zi.irichu predlozio potrebu stvaranja integracije poput Sjedinjenih Drzava Europe. Osnova integracije bila bi svojevrsna osovina Njemacka- Francuska. Predsjednik Churchill naglasavao je da u novoj Europi "'nema prosperiteta bez duhovno jake Francuske i duhovno jake Njemacke''. Na taj nacin Velika Britanija ne bi bila izravno vezana uz europske integracijske procese. Umjesto toga, Commonwealth, Zapadna Europa i cvrsti americko-britanski odnosi podrucja su snazne prisutnosti i aktivne uloge britanske politike. Time jc Britanija nacelno podrzavala ujedinjenje Europe, ali je davala do znanja kako nece dopustiti da novo europsko ujedinjenje odvede Europu predaleko od Velike Britanije, da ne zeli svoje speeiticne odnose s Commonwealthom prenijeti na zapadnoeuropsku razinu odlucivanja, te, sto je mozda i najbitnije, dace se Velika Britanija povezati sa zapadnom Europom samo na identicnim osnovama kao i Sjedinjene Drzave. 141 Takav pocetni snazan proatlantski stav bit ce zamjetna konstanta Londona u njegovu buducem poimanju transatlantizma i transatlantskih odnosa u cjelini. Ukljucenje Njemacke u europske procese, koje su zagovarali London ali i Washington, svakako nije bilo po volji Francuskoj. Ali onaje bilajos preslaba da 139 Uslijed ratnih razaranja. ljudskih zrtava, ekonomske iscrpljcnosti. postupnog gubitka kolonijalnih posjcda. slabost zapadnocuropskih saveznika u odnosu na SAD u prvim postratovskim godinama bila je vise nego ocita. U ukupnoj tonazi svjetske mornaricc curopski udio spao jc s predratnih 60 na 48% 1950. godine. Udio Europe u izvozu smanjio se s 44% 193X. na manje od 29% 1946. godine. dok se izvoz Kanade i SAD-a povccao s I X na 3S%. Zapadnoeuropskc rczerve zlata i dcviza smanjile su se s I 0,7 milijardi dolara 1937. na 6,7 milijardi dolara 1947. godine, dok su se amcricke zlatne rezervc povccalc s 12.8 na 22,9 u istom razdoblju. R. Vukadinovic. V. !\1ileta, Europa i~a ugla. str. 37. 140 Pisuci o nuznosti ujcdinjenja zapadnoeuropskih savcznika Konrad Adcnauer smatrao je da bi "bcz politickog jcdinstva pojedini europski narodi bili podrecleni vclikim silama", citat iz B. \Veymar, Konrad 1\denauer, London, 1957, str. 180, slicna promisljanja vidjeti i u: \\'alter Lipgens, A Historv a/European Integration, 1945~!947. Oxford, \982, str. 2-12, 141 R, Vukadinovic, Me<1unarodni odnosi od hladnog rata do glohalnog .njetskog poretka. Zagreb. 200 I. str. 64.

58

EUROATLANTIZA\1 DO DETANTA

sama diktira uvjete i tempo europskog ujedinjenja. Cak i podjela Njemacke na dva dijela nije odagnala francuski strah od "njemackog sindroma". S druge pak strane, Francuska se nadala da ee inzistirajuei i lansirajuei vlastite prijedloge oko brzeg europskog ujedinjavanja na neki nacin ponovno povratititi svoj nekadasnji status i ugled velike europske drzave. Europska misao postala je. kako je pisao Adenauer. jedno od "najvaznijih nacela zapadnonjemacke vanjske politike''. 142 Njemacka politicka elita upravo sudjelovanje u europskim integracijskim procesima vidjela je kao priliku za brzi materijalni i moralni oporavak Njemacke od strahota rata. izlazak iz svojevrsne medunarode izolacije te bezbolnije ukljucenje zemlje u privredne, politicke i sve druge medunarodne procese. Vee je tada postojala nada da ee se veeim zapadnonjemackim angaziranjem u europskim procesima stvoriti uvjeti za ponovno ujedinjenje Njemacke u buduenosti. Stoga je i u prijedlogu zapadnonjemackog ustava iz 1948. godine predvidena pravna moguenost da se zakonskom odredbom dio zapadnonjemackog naeionalnog suvereniteta po potrebi prenese na europske institueije. Slicno kao i Njemacka, ltalija je u procesima europskog ujedinjavanja uvidjcla svoju priliku za !aksu asimilaciju u zapadnoeuropski sustav i otklon od fasisticke proslosti. Osim 1jesavanja akutnih gospodarskih problema, talijanska politicka e]ita smatrala je da ee veee vezivanje LIZ proeuropske tijekove SVCObuh\ atnoga razvoja oslabiti lijevo orijentirane snage u ltaliji te pripomoei rjesavanju unutarnjih nacionalnih problema. Manje zapadnoeuropske zemlje, poput Belgije, Nizozemske i Luxemburga, u prihvaeanju europskih integracijskih procesa vidjele su !aksu moguenost Jjescnja vlastitih strahovanja vezanih prvenstveno uz politicki i gospodarski plan. Smatralo se da ee sc mozebitna ponovna njcmacka dominacija najucinkovitije otkloniti i sprijeciti u politicki povezanoj, jedinstvenoj zapadnoj Europi. Osim toga, gubitak kolonijalnih posjeda (poscbice to vrijcdi za Belgiju i Nizozemsku) ~uzio je ne samo potencijalna trzista vee i prostor za nabavku jeftinog materijala, potrcbitih sirovina i radne snage. Pristup i sudjelovanje na ujedinjenom europ~kom trzistu, na kojemu ec i relativno male europske zemlje imati isti status, bili ~u nuzni za ukupni gospodarski i ekonomski razvoj tih zcmalja. 143 Nctocno bi bilo tvrditi da su sve politicke snage u zapadnoj Europi bile za br:Z:e europsko ujedinjenje. Protivnici tog procesa dolazili su iz najrazlicitijih sfera drustveno-politickog i gospodarskog zivota. Ali cinjenica da jc koncepciju curopskog ujedinjenja politicki podrzavao i konkretno materijalno i financijski pomagao Washington, te da su u tom procesu gotovo sve zapadnoeuropske zem-

!-!2 K. Adcnauer, Erinncnmgen 1955-1959. Stuttgart. 195 7 .. m 1-l. :-l3

L zclji prosirenja trzista. Flclgija i Nizoze:mb 'u I<'; u n:.Jtlu 10-l-l. godinc st,·orile carinsku uniju, a 15. i:,topada 19-!9. zajcdno s Luksemburgom potp:;::k ,,, I'J'l\ rcdnu uniju Hencluks. Dctaljnije vidjeti u V. \!:leta. ABC Europske unije. str. 36-37.

59

EUROATLANTIZAM lje vidjele priliku za ostvarenje svojih specificnih nacionalnih intcresa, ubrzalaje proces stvaranja ujedinjene postratovske Europe. 144 Prva konkretna okupljanja zapadnoeuropskih saveznika potakle su dvijc najjace zapadnoeuropske zemlje, Velika Britanija i Francuska, potpisavsi 4. ozujka 1947. Ugovor o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoci. Godinu dana potom, 17. ozujka 1948, potpisan je Bruxelleski pakt izmedu Vel ike Britanije, Francuskc i zemalja Beneluxa kojim sc predviciala privredna, drustvena i kultuma suradnja izmedu zemalja potpisnica. Bruxelleski pakt postat ce osnova na kojoj je Zapadna Europa u jeku hladnog rata realizirala svoju suradnju sa SAD-om. lnicijator Bruxelleskog pakta, koji je ustvari predstavljao vojno-politicku suradnju Velike Britanije i dijela zapadnoeuropskih zemalja, bio je britanski ministar vanjskih poslova Ernest Bevin, 145 koji je bio i glavni inicijator stvaranja ekonomske organizacije. Tako je u travnju 1948. godine osnovana Europska organizacija za ckonomsku suradnju (OEEC) u cijijc sastav uslo sesnaest zapadnoeuropskih zemalja. 141' Primarni cilj zapadnoeuropskih saveznika bilo je okupljanje poradi stabilizacijc politickih i ekonomskih prilika u ratom opustosenoj i devastiranoj Europi. No dogadanja na europskoj ali i siroj meciunarodnoj sceni dovela su do potrebe i jaceg vojnog okupljanja svih euroatlantskih saveznika. U jeku hladnoratovskih napctosti na relaciji Istok- Zapad, sukoba u Koreji te, povezano s tim, vlastitih problema na unutarnjopolitickoj sceni, amcricka politika sve je glasnije zahtijcvala da se zapadnoeuropski savcznici okupe i jacaju svoj vojni potencijal. Washington je pritom racunao i na Zapadnu Njemacku, odnosno njezino ukljucenje u zapadni savez. Toga sc najvise pribojavala Francuska, koja je u posljednjih sedamdeset godina upravo od Njcmacke bila tri puta napadnuta. Stoga je Francuska prcuzela inicijativu za okupljanje svih zapadnoeuropskih saveznika, prvenstveno nudeci uvjete zc svekoliku politicku i ekonomsku suradnju tc u vrlo kratkom razdoblju ponudila nekoliko inicijativa: Schumanov plan (9. svibanj 1950. ), Plevenov plan (24.listopad 1950) te prijedlog za stvaranje Politicke unije (20. 9. 1950.) . Prva zapadnoeuropska organizacija koja je nastala kao rezultat intcnzivnc diplomatske aktivnosti francuskih politicara bila jc Europska zajednica za ugljen i celik, osnovana 18. travnja 1951. 147 U njezinu su radu sudjelovale, uz Fran-

144 Tome treba dodati i djelovanje i ulogu raznih europskih pokrcta za ujcdinjenjem Europe. 0 tome detaljnije vidjeti u R. Vukadinovic, V. Mileta, Europa i:a ugla, str. 45-54. !45 0 politickim pregovorima i nastanku Bruxelleskog pakta vidjeti u: Lawrence S. Kaplan, NATO and the United States- The Enduring Alliance, Boston, 19~8. str. 13-21. 146 OEEC jc okupio zcmljc koje su primale Marshallovu pomoc i kako se u njoj nisu nalazile istocnoeuropske zemljc, cijela organizacija dobila je jasnu ideolosko-politicku obojenost. Tim vise sto su SAD i Kanada postali sui gcneris pridruzeni clanovi. 147 0 samoj Europskoj zajednici za ugljen i celik detaljnije vidjcti u V. Mileta, ABC Europske unijc, Zagreb, str. 97-9R.

60

EUROATLANTIZAivl DO DETANTA cusku, Zapadna Njemacka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luxemburg. Unatoc upuccnom pozivu, Velika Britanija nije usia u Zajednicu. 14 g Time su Francuska i "ijemacka u prakticnoj realizaciji postale zemlje okosnicc okupljanja ostalih manjih zapadnoeuropskih zemalja u Zajednici. Po Schumanovu misljenju, 149 druga zapadnoeuropska integracija bez Velikc Britanije, tzv. Mala Antanta, trebala je posluziti kao okvir tjesnje integracije na planu ugljena i celika, ali jc s vrcmenom postala osnova za integriranje teskih industrija svih sest zemalja clanica. a posebice Francuskc i Zapadne Njemackc. 150 Druga ponuctena francuska inicijativa, Plcvcnov plan, bio je svojcnsni odgovor na americka trazenja da se zapadnoeuropski saveznici jace pozaba\'c S\ oj im obrambenim snagame te da se u euroatlantsku obrambenu strukturu postupno ukljuci i Zapadna Njemacka. Plevenov plan predvictao je osnivanjc curopske zajcdnicke vojskc kojom bi zapovijedao europski ministar obrane. Ministra bi imenovala i postavljala europska skupstina, kojoj bi on i odgovarao. Ukljucenjem njemackih obrambenih snaga u novi zapadnocuropski obrambeni sustav, Francuska se nadala kontrolirati proces militarizacije u tcij zemlji, s kojom je uspostavljala sve bolju gospodarsku suradnju. Osnivanje zajednickih europskih obrambenih snaga prihvatila je i Zapadna Njemacka; stoga jc 27. svibnja 1952. scst zemalja clanica Europske zajednice za ugljen i celik potpisalo Ugovor o curopskoj obrambcnoj zajednici. 151 Predvictcno fonniranje zajednicke vojske scst zapadnoeuropskih zemalja prakticki jc znacilo da vise nema mogucnosti da sc

1-18 Dv·a su osnovna razloga britanskog ne-ulaska u Zajednicu. Prvi. zajednica je prcdvidala fonniran_1c supranacionalnih organa, koji bi u procesu donosenja odluka bili iznad nacionalnih vlada. Drugo: Britani}t JC oduvijck zagovarala tzv. atlantskiju politiku zapadnoeuropskih saveznika. sto znai:i ocuvanje cvrstlh vcza sa SAD-om. U slucaju nepristupanja Zajednici London je istakao primarno britanske vczc sa ;cmIJama Commonwealtha, iako je bilo jasno da Britanija nije zeljela veci otklon od amcricke politike. Za razliku od Britanije Francuska se od pocctka zalagala za europskiju varijantu transatlantskih odnosa, sto znaci vecu samostalnost zapadnoeuropskih saveznika i smanjcnjc utjccaja SAD-a na kreiranjc tokova zapadnoeuropskog razvoja, ali i Europe u cjclini. Svoje odnose s Europskom zajednicom za ugljen i cclik Britanija jc regulirala "ugovorom o asocijaciji", 21. prosinca 1954. godine. Sukob fcderalistickog i uniraristickog modela europskog okupljanja zadrzan je do danasnjih dana. Dctaljnijc vidjeti u: V Milcta, ":-\ovo zahladcnje u odnosima clanica Europske unije", Europska unija - pravni, gospodarski i politicki aspekt, lnfonnator, br. 4675-4678, Zagreb, 26. i 30. 12. 1998. i 2. i 6. I. 1999, str. 2-3, V!atko Mileta, "\!ova vlada Europske unije i nove duznosti", Europska unija - pravni, gospodarski i politicki aspekt, !n/imnawr, br. 4 780-4782, Zagreb, 29. 12. 1999. i I. i 5. I. 2000, str. 11-13; V Mileta, "Obnavlja li se 'Sveto Rimsko Carstvo"'", Europska unija- pravni, gospodarski i politicki aspekt, Infonnator, br. 4873, Zagreb, I R. II. 2000, str. 8-1 0; L. Cehulic: "Francusko prcdsjedanje Europskom unijom", Europska unija - pravni. gospodarski i politicki aspekt. lnjimnator, br. 4873, Zagreb, 18. II. 2000., str. I 0-12. 1-19 0 Schumanovu planu i Schumanovim europskim idcjama vidjcti detaljnijc u: R. C. Mowat, Creating the European Community, London, 1973. str. 66-78. 150 Suradnja dojucerasnjih neprijatclja na planu tcskc industrijc poprimila je to like razmjere da je Schuman smatrao kako je "rat izmedu Francuske i :\jcrnackc postao ne samo nczamisliv nego i materijalno nemoguc", !I. Siegler, Documentation der Europaischen !megration. ! 946-! 961, Bonn 1964, str. 6. 151 llgovorom o Europskoj obrambcnoj zajcdnici predv idala se intcgracija svih vojnih snaga Francuske, Zapadne Njemacke, ltalije, Belgijc. Nizozcmskc. Luksemburga. osim snaga za odrzavanje unutarnjcg rcda. kao i snaga koje su se jos nalazile u koloniprna

61

EUROATLA!'JTIZAM medu tih sest zemalja povede rat, niti su te zemlje mogle samomlCljatlVno povesti rat protiv neke zcmlje, jer se njihove nacionalne oruzane snage nisu nalazile pod njihovim nacionalnim zapovjednistvom, vee pod ingerencijom zajednickoga europskog ministra obrane. Tako zamisljena europska obrambena zajednica bila jc tre6a karika u novom zapadnoeuropskom ujedinjavanju. Pa ipak, kao prva u potpunosti curopska vojna organizacija, zamisljena jc kao prijelazni mehanizam, koji treba biti povezan s NATO-om. Time je, unatoc svim svojim zcljama i iskazanim naporima, i francuska politika, kao najradikalniji zagovornik samostalnijeg europskog djelovanja u odnosu na Washington u Europi, na neki nacin priznala da organizaciju NATO ipak jos uvijck smatra temeljnim stupom ne samo transatlantizma vee i europske obranc. Velika Britanija nije usia niti u tu trceu europsku organizaciju preferirajuei tako i na obrambcnom planu atlantsku suradnju pred europskom. 152 Francuska je bila i inicijator pokusaja okupljanja zapadnoeuropskih saveznika ina politickom planu. Svoj prijedlog o stvaranju nadnacionalne europske politicke zajednice Schumannje iznio u Otawi 20. rujna 1951. U ozujku 1953 Skupstina Europske zajednice za ugljen i celik prihvatila je nac1i Statuta te ga predlozila vladama na razmatranje. Tijekom dvogodisnjih brojnih rasprava, dogovora i prijedloga, ukljucuju6i i sam politicki vrh doticnih zemalja, iskristalizirale su se tri glavne koncepcije budueega politickog ujedinjenja Europe. Te koncepcije bile su na tragu vee prije iskazanih razlika u stajalistima oko europskog ujedinjenja vodeeih europskih zemalja i njihovih istaknutih politicara iii lidera. Potpomognut brojnim pristasama strankc RPF (Rasseblement du People francais), francuski predsjednik de Gaulle odlucno je trazio izgradnju europske politicke zajednice na temelju konfederacije zapadnoeuropskih drzava. U nju bi se svakako trebala ukljuciti i Velika Britanija jer bi se temeljem dobrih francusko-britanskih veza sprijccila ponovna njemacka hcgemonija u Europi. Osim toga, francuska je trebala u Europsku zajednicu uci kao zemlja koja raspolaze svojim prekomorskim posjedima. Time bi Francuska ljudski i materijalno ojacala svoj pocetni polozaj za ulazak u europsku konfedcraciju, sto bi joj omogucilo svojevrsno francusko vodstvo. Europska konfederacija imala bi i koalicijsku vojsku sastavljenu od nacionalnih vojnih snaga zapadnoeuropskih drzava. Vojska bi imala zajednicko zapovjednistvo, logistiku i standardizirano naoruzanje. U doba hladnoratovske utrke u proizvodnji rakctno-nuklearnog naoruzanja izmedu dva vojno-politicka bloka (NATO i Varsavski ugovor) te posebice kada je SSSR ojacao na tom planu, upravo ee de Gaulle istaknuti da, usprkos euroatlantskom saveznistvu, europski i americki nacionalni interesi nisu identicni te da, u slucaju treeeg svjetskog rata, niti jedna americka administracija ne bi riskirala nuklearno unistenje zbog obrane svojih zapadnoeuropskih saveznika. De Gaulle sc zalagao za ogranicen broj europskih oruzanih snaga koje se stavljaju na raspola-

!52 Europska obrambena zajednica ocjenjena jc u Londonu kao "paralelni, zapadnoeuropskim saveznicima nepotrcban i cak nckoristan obrambeni sistem, koji moze rezultirati kaosom i dupliciranjem na obrambcnom planu''. The Memoirs of Sir Anthony Eden, Full Circle, London, 1960, str. 32.

62

EUROATLANTlZAM DO DETANTA

ganje sjevernoatlantskom vojnom savezu. 153 Obranu zapadne Europe trebalo je prepustiti Europljanima, a ne Amerikancima. Za cjelokupnu buducnost Europe, po de Gaulleu, nije bitan oblik transatlantskog saveznistva, vee oblik europskog jedinstva. Za razliku od de Gaulleova izrazito proeuropskoga razmisljanja, koncqKtj~l koju je izlozio britanski ministar vanjskih poslova Anthony Eden polaziLl .1c ''cl drugacijeg stajalista. Protiveci se francuskim pocctnim prijedlozima curclp,k,,:,: ujedinjenja, Britaniju je ipak uhvatio svojevrsni strah da cc ostati ptT\ isc l/\1:1rana od tih europskih tokova. l\'c zeleci se odreci tradicionalno dobrih i l:\ bllh veza sa SAD-om, London je pokusao predloziti kompromisno tjcscnjc. Edcnu\ plan od 18. ozujka 1952. predvidao je ukljuccnje svih nadnacionanih struktura sest zapadnoeuropskih drzava clanica Europske zajcdnicc za ugljcn i cclik u curopsko vijece. U Vijecu bi Britanija, temcljcm svog statusa jake europske sile, imala dominantnu ulogu. Europsko vijece zamisljeno je kao labavo povezana organizacija, u kojoj bi se na demokratskim nacelima razmjcnjivala misljcnja i nudila najoptimalnija rjesenja o buducnosti europskog ujedinjenja. Njegova tijcla djclovala bi u obliku parlamentarnih ili ministarskih institucija vijeca, Europske zajednice za ugljcn i celik ili europskog obrambenog saveza. Time bi i zemljc koje nisu clanice dvije potonjc organizacije, poput Vclikc Britanijc, mogle sudjclovati u njegovu radu i odlucivati o buducnosti europskog razvoja. Britanska koncepcija ujedinjene Europe trebala je funkcionirati unutar Atlantskog savcza, tako da osim Velike Britanije u njezinoj prakticnoj realizaciji automatski mogu sudjelovati Sjedinjcne Drzave, Kanada te zemlje Commonwealtha. Treca koncepcija oko politickog ujedinjenja Europe, nastala u redovima sest europskih zemalja, clanica Europske zajednicc za ugljen i celik, tezila jc sto brzem stvaranju nadnacionalne Europe. Takva Europa, 154 ciji su zagovornici bili poznati europejci Schumann, de Adenauer, mogla jc postati samo na temeljima nadnacionalnih organizacija poput Europske zajednicc za ugljcn i celik i europskog obrambenog saveza. Pokazalo se da taj treci prijedlog ne uziva dovoljnu svekoliku podrsku, pogotovo ne na planu politickog i vojnog europskog ujedinjavanja. Osim toga, ne-sudjelovanje Velike Britanije u takvoj vrsti europskog ujcdinjavanja, presutno je shvaceno u vecine zapadnoeuropskih saveznika kao americko neprihvacanje takvih idcja. Glasanjem u parlamentu zemlje koja je bila najzesci zagovornik europskog ujedinjenja na politickom i obrambcnom planu i samostalnije europskc politike unutar transatlantskog saveznistva, Francuske, 30. kolovoza 1954, odbacena je mogucnost stvaranja curopskog obrambenog saveza i europske politicke zajedntce.

153 R. Mowat, Crealing the European Collllilllllitl .. . ;tr 12 7 154 Tekst projckta vidjeti u II. Siegler, Europaischc Poi

!i ,,

i:c· Fuugung.J949-1968, 13onn. 1968, str. 62-67.

63

EUROATLANTIZAM Od velikih pokusaja curopskog ujedinjavanja na ekonomskom, vojnom i politickom planu uspjelo je samo ckonomsko ujedinjenje sest zapadnoeuropskih drzava u okviru Europske zajednice za ugljen i cclik. Ona je izdrzala sve nacionalne, regionalne i sire transatlantske izazove jer je zadovoljavala primame zajednicke interese zemalja clanica, vezane uz njihov brzi i uspjesniji ekonomski oporavak i gospodarski rast. Upravo ekonomski interesi bit ce temelj i daljnjoj europskoj intcgraciji. Nairne, sredinom pedesetih godina proslog stoljeca Zapadna Europa povecala je svoju gospodarsku snagu i smanjila ekonomski jaz u odnosu na SAD. 155 Stoga su i tadasnji europski zahtjevi za novom fazom europskog ujedinjavanja bili temeljeni na potrebi ostvarivanja konkretnih financijsko-ekonomskih uvjeta za jacanje slobodnog jedinstvcnog europskog trzista i lakseg povczivanja privreda tih zemalja. Prijedlog zemalja Benelluxa o stvaranju carinske unije, vecoj integraciji tr:Zista, prometa, koristenja energetskim izvorima, upotrebi atomske energije u mirnodopske svrhe razmatrali su ministri vanjskih poslova zemalja clanica Europske zajednice za ugljen i cclik u Messini. Nakon razmatranja i konkretizacije tih prijedloga, za sto je bio zaduzen specijalni Komitet na celu s belgijskim ministrom vanjskih poslova Spaakom, 156 razraden je ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice. Njega su clanice potpisa\e 25. ozujka 1957. u Rimu. 157 Paralelno s tim, potpisan je i ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku encrgiju (EUROATOM). Osnivanjem EEZ-a, europska zajednica za ugljen i celik i EUROATOM postale sc njezine afilijacije. 158 Ta nova europska struktura na polju ujedinjavanja nastala je s jednc stranc u procjepu izmcdu nacionalnih interesa i objektivnih mogucnosti zemalja Zapadne Europe te s druge strane u okvirima transatlantizma cije su se konture uspostavljale u godinama nakon zavrsetka rata na politickom, ekonomskom i vojnom

155 1950. godine ukupni drustveni proizvod Zapadne Europe iznosio je svcga pola americkog drustvcnog proizvoda, a 1959. cinio je oko 2/3. 1958. godinc Zapadna Europa proizvodila je vise ugljena, cclika i

zeljeza nego SAD, au proizvodnji automobila zapadna Europa priblizila se SAD-u. Tempo sudjelovanja zapadnocuropskih kapitalistickih zemalja stalno je rastao ( 1950. iznosio je 22%, a 1958. godine 35,6%), a americko sudjelovanje sc smanjivalao s 55% 1950. na 46,1% 1958. god inc. Zapadna Europa povecala je svoje rezerve zlata i dcviza, od 1948. do 1958. povccano je zapadnoeuropsko sudjelovanjc u ukupnom svjetskom izvozu s 33% na 43,2%. U pogledu opskrbe energijom Zapadna Europa je zaostajala za SADom i ncprestano je osjccala nedostatak energije. A Statistical Yearbook oj'the North Atlantic Area, New York, 1965, str. 115. 156

lntegralni tckst "Izvjestaja komisijc strucnjaka" vidjcti u: P. A. Spaak, "0 radu komisijc strucnjaka za sprovoclcnjc odluka Mesinske konfcrcncije koje se odnose na zajednicko trziste i EUROATOM", SOP, broj 2, God. IX, 1957, str. 4-24. 157

Rimski ugovor stupio je na snagu 1. sijecnja 1958, a novofonnirani EEZ fakticki je poceo s radom 1. sijecnja 1959.0 Rimskim ugovorima vidjeti u: R. Mowat, Creating ... str. 138-142, te u: Y. Mileta, Ekonomski odnosi izmedu europskih dr::ava, Zagreb, 1974, str. 60-102. 158

Suradnja i objedinjavanje organa tih triju zajcdnica regulirano je sporazumima od 25. ozujka 1957. i 8. travnja 1965. Vidjeti u V. J\lileta. Ekonomski odnosi .. . , str. 72-89.

64

EUROATLANTIZAM DO DETANTA planu i medunarodnim dogadanjima u siroj globalnoj zajednici. Tadasnja snazna americka podrska svim europskim intcgracijskim inicijativama bila je rezultat poimanja zapadne Europe ne samo kao dijela zapadnog, demokratskog svijeta, koji zajedno sa SAD-om dijeli americke vrijednosti i americki pogled na svijct, \ ec i odraz ukupne americkc globalne vanjskopolitickc akcije u kojoj je Washington racunao na Zapadnu Europu kao snaznog, ujedinjenog saveznika.

3. ORGANIZACIJA NATO Potpisivanjem Sjevemoatlantskog ugovora- NATO, 4. travnja I 9-Fl. god me utemeljen je prvi vojno-politicki savez skupine drzava, tocnije, kapitalistickih zemalja Sjevernog Atlantika. 159 Kao glavni razlog i cilj osnivanja Saveza isticana je zajcdnicka obrana zerr.alJa kapitalistickog svijeta, poglavito Europe, od oruzanog napada clanica suprotnoga komunistickog bloka, predvodenog SSSR-om. Idejni osnivac NATO-a bile su europske zemlje, prvenstveno Velika Britanija Francuska. No u njihovoj viziji buducega kolektivnog sustava obrane europskog prostora od "socijalisticke opasnosti s Istoka" od prvog dana Sjedinjene Drzave trebale su imati dominantnu ulogu. Stoga SU, odmah po zavrsetku Drug:oga svjetskog rata, britanska i francuska diplomacija zapocele s intenzivnim tajnim pregovorima oko ukljucenja SAD-au pitanja vezana uz obranu Zapadne Europe. 1

No pazljivijom analizom cjelokupne promijenjene medunarodnc situacije i odnosa snaga nakon Drugoga svjetskog rata, poglavito na europskom prostoru, moze se zakljuciti da su razlozi, a kasnije i ciljevi organizacijc NATO bili mnogo slozeniji i siri od prvotno isticanih obrambenih, kako u zapadnoeuropskih saveznika, tako i u Sjedinjenih Drzava.

3.1. Razlozi nastanka

S obzirom na promijenjcnu geopoliticku, geoekonomsku i geostrategijsku sliku Starog kontinenta, koje je dijelom bio rezultat politicko-diplomatskih dogovora, a dijelom velikih oruzanih operacija tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i ukupnosti novoproklamirane americke vanjske politike te americkih intere159 Prilikom osnivanja NATO-a pod podrucjem Sjcvcrnog Atlantika podrazumijevao se prostor koji je zah\acao africkc departmane Francuske, cijelo podrucje i\tlantika sjeverno od Rakove obratnice, podrucje Europe i Sredozcmlja kao i sve dijelove na kojima su sc nalazile okupacijske snage zapadnih saveznika, ukljucujuci i tcritorij SR Njemacke. R. VukadinO\ic. Hladni rat ... , str. 121-122

65

EUROATLANTIZAM sa na europskom prostoru, razlozi formiranja NATO-a mogu se traziti u tri osnovne sfere; sigurnosnoj, ekonomskoj i politicko-ideologijskoj.

3.1.1. Sigurnosni raz/ozi Zavrsetak Drugoga svjetskog rata oznacio je kraj modela mectunarodnih odnosa u kojemu je na europskom prostoru prevladavala ravnote:Z:a snaga. Ravnoteza sile, kojom je odr:Z:avana relativna stabilnost i sigurnost Europe, a u cijoj su realizaciji Velika Britanija i Francuska, ukupnoscu svoje moci kao i oslanjanjem na velike kolonijalne posjede diljem svijeta, imale dominantnu ulogu, srusen je. Raspadom antihitlerovske koalicije, za koju se jos tijekom rata predvictalo da u mirnodopskom razdoblju, poradi razlika u drustveno-politickim sistemima i razlicitim vizijama razvoja te suprotstavljenih interesa saveznika koji iz toga proizlaze, nece biti odr:Z:ana, pocelo je novo okupljanje snaga u Europi. Sovjetski Savez, kao najjaca socijalisticka zemlja, temeljem svog ugleda (izasao iz rata na pobjednickoj strani), ekonomskih i ljudskih potencijala te prisustva pobjedonosne Crvene armije u lstocnoj Europi, pojavio se kao sto:Z:er okupljanja cijeloga socijalistickoga europskog svijeta. Podrucje lstocne Europe vidi se kao izravna sfera sirenja sovjetskog utjecaja, a kalkuliralo se i s eventualnom naklonoscu nekih zapadnih zemalja (Francuska, ltalija) ako u njima dovoljno ojacaju radnicki pokreti i komunisticke ideje. Za razliku od istocnog dijela Europe, koji je imao svoj sto:Z:er okupljanja sa velikim vojnim potencijalom, 16u niti jedna prijeratna zapadnoeuropska dominantna sila nije bila sposobna samostalno, iii u koaliciji s ostalima, okupiti sve kapitalisticke europske snage. Tako o nekom novom tipu europske ravnote:Z:e snaga, u cijoj bi realizaciji sudjelovale iskljucivo domicilne zemlje, nije bilo ni govora. Zapadnoeuropski saveznici jasno su dali do znanja da nakon izvojevane velike pobjede, u kojoj su vaznu ulogu odigrale i americke vojne snage, u sigurnosnom smislu i dalje racunaju sa Sjedinjenim Drzavama. Europski saveznici jednostavno nisu bili dovoljno jaki da se na vojnom planu samostalno suprotstave mo:Z:ebitnom oruzanom napadu suprotnoga bloka predvoctenog socijalistickim Sovjetskim Savezom. lako su prvotne reakcije SAD-a o njihovom daljnjem vojnom angazmanu u Europi bile uglavnom negativne, postojali su konkretni razlozi, vezani uz nerijesena strategijska pitanja, koje je Washington uvazavao kada se raspravljalo o buducnosti transatlantskih veza, a to su:

160 Prema procjcnama zapadnih obajvcstajnih sluzbi neposredno nakon zavrsetka ratnih operacija SSSR je raspolagao s oko pet milijuna !judi u svojim oruzanim snagama, u curopskom dijelu SSSR-a bilo je stacionirano 175 divizija, au pricuvi Sovjeti su imali jos 125 divizija. R. Kugler, Commitment to Purpose: \low Alliance Panncrship Won the Cold War. Santa Monica, 1993. str. 30.

66

EUROATLANTIZA\l DO DETANTA

potreba ublazavanja posljedica prvog udara u slucaju oruzanog napada socijalistickih snaga 161 nerijeseno pitanje Njemacke 162 zelja da se zastrasi suprotni blok. 163

3.1.2. Ekonomski razlozi

Zapadnoeuropski saveznici nakon Drugoga svjetskog rata nalazili su se u \coma teskoj gospodarskoj situaciji. S unistenom ekonomijom, infrastmkturom, polako ostajuci bez africkih, azijskih kolonijalnih posjeda koji su bili u predratnom razdoblju vazan izvor sirovina potrebnih za industrijski razvoj, kao i izvor JCftine radnc snage, gospodarsko-socijalne prilike nekad najrazvijenijih europ~kih zcmlja radikalno su se promijenilc. Nastojeci zaustaviti daljnju eroziju zapadnocuropske privrede, SAD je vjerovao da ce istodobno suzbiti nacionalisticke tenzije, prosocijalisticke orijentacijc, pomoci uspostavi demokracije i, sto JC najbitnije, u gospodarskom razvoju prcstici socijalisticki blok. S obzirom nato da su pomoc iz Marshallova plana primale samo zapadnoeuropskc zcmljc. SAD JC time postavio cvrstu razdjelnicu na curopskom kontinentu gledc metoda, ~mjerova i cijeva ckonomskog razvoja.

!61

\"ojni plancri vjerovali su tada da i:e, ako i dodc do oruzanog sukoba zemalja dvaju idcologijskr suprot,r:~vljcnih blokova, taj sukob zapoceti u Europi. S obzirom nato da SSSR tada jos nije imao nuklearno c•ruzje, vee je njegova prcdnost bila koliCina konvencionalnog naoruzanja i broj vojnika koji se mogu relcnivno brzo mobilizirati, Washington je smatrao da za prvotnc borbc na europskom kopnu treba imati Jubro obuccne i pripremljcne saveznicke snage kao obrambeni stir. Upravo jc SR :--.'jcmacka trebala cini:r prvi stir obrane koji stoji nasuprot so\jetskom stitu. Time bi prvi udarac Sovjcta bio ublazen, isto kao ;ro je bio ublazcn za vrijcmc Prvoga i Drugoga svjetskog mta. Detaljnje: J. M. Galvin. if(u· a11d Pcaa i11 Spuce Age. New York, 1958. str. 140-145. 162

\.0jne snage SAD-a bile su stacionirane u jcdnoj od cctiriju. tzv. americkoj okupacijskoj zoni u nckadas:lJOj njcmackoj prijcstolnici Berlinu. Neuspjcli pokusaji cetiriju saveznickih strana da se dogovorc oko buducnosti Berlina i njcmacke drzave, samo su ojacali snage SAD-a koje su smatralc dace formiranjc ;cdnog vojno-politickog saveza ubrzati rjcsenje njemackog pitanja. Za razliku od curopskih savcznika. SAD jc bio spreman odmah poceti razgovore o rcmilitarizaciji ;-.;jcmacke, ali iz izjava nekih americkih duznosnika moglo sc zakljuCiti da jc SAD racunao i s Njemackom unutar zapadnog vojnog saveza. Zapovjednik vojnih snaga Zapadne unije. marsal Montgomery, u svojim :vlcmoarima podrobnije je opisao zasto jc SAD bio zaintercsiran da i Njemacka budc ukljucena u zapadnjacke planove obrane. Kao glavni razlog navodi tadasnji ncdostatak ljudstva i sredstava za uspostavu dovoljno jake zapadne obrane. Eventualno prikljuccnje njemackih snaga suprotnom taboru svakako nije bilo u intcresu Zapadu ni SAD-u. \lontgomcry, The Memoirs, London, 1958, str. 506-510. 163

lako je bilo jasno daje SAD ekonomski i vojno mnogo m0cniji od SSSR-a. s mnogo vise zemalja saveznib i zemalja naklonjenih njegovu retimu diljem "ijcta, pustcl.Janjc jednog konkretnog institucionaliziranog oblika vojne suradnje demokratskog. kapitalistickog "'l.Jcta trebalo je posluziti kao pennanentno upozorenje i pudsjctnik SSSR-u i njcgovim savcznKrm,: :u kc•nkretnu \'Ojnu snagu suprotnog bloka. Ibid. str. 515-51 X.

67

EUROATLANTIZAM Prvotna namjera Marshallova plana bila je pomoei europskim saveznicima u njihovu buduecm samostalnom gospodarskom razvoju, a ne stvoriti ovisnost o trajnoj pomoei SAD-a. 164 Nije trebalo dugo, a da americki vojni strucnjaci pocnu isticati kakve bi sve prednosti i financijske dobitke postigla veea suradnja s curopskim saveznicima na vojnom planu. S obzirom na to da je Kongres ionako vee odobrio institucionalizirani oblik gospodarskog oporavka Europe putcm pruzanja pomoei Marshallovim planom, transatlantska vojna suradnja trebala jc biti samo njegova nadopuna koja ee americkoj privredi donijeti dodatnu ekonomsku korist. Nadalje, vojni vrh isticao je da jc nakon rata SAD povukao veeinu svojih vojnih snaga iz Europe, a i one koje su tamo ostale nc raspolazu moenim naoruZ,anjem. U slucaju izbijanja sukoba s Istokom, Europljani bi trebali pricekati da SAD provede mobilizaciju svojih snaga. SAD bi mogao odmah djelovati zracnim snagama i atomskim naoruzanjem, ali mala je vjerojatnost da bi se sukob razvijao u tom smjeru. 165 Pledirajuei u Kongrcsu za NATO ddavni sekretar Acheson govorio je da NATO nije samo jednostrano koristan Europi, vee da ee 200 milijuna slobodnih !judi u Europi svojim sposobnostima i snagom pridonijeti zajednickoj transatlantskoj obrani. 166 Osnivanje NATO-a svakako se uklapalo i u sire geostrategijske interese SAD-a. U svojoj politici zadrzavanja i slabljcnja komunizma diljem svijeta, koja se trebala temeljiti na americkoj sili, formiranje vojno-politickih saveza kojima bi se okruzio SSSR i njcmu prijateljske zemljc jedna je od vaznijih mjera americke akcije. Formiranje NATO-a, saveza koji ima izravnc granice sa SSSR-om, cime se uveeava moguenost vlastitog brzeg djelovanja i kontrole suprotne strane, svakako je u skladu sa sire postavljcnom americkom vanjskopolitickom strategijom.

164 Sean Kay, NATO and the Future of European Security, Boston, 1998. str. 15 165 R. Osgood, NATO: The Entangling Alliance, Chicago, 1962, str. 29-30. 166 Zbog vlastite vojne slabosti i permancntnog straha od socijalisticke opasnosti s lstoka zapadni savcznici bili su spremni sve svoje vojne snage i planove obrane podrediti americkim, stoga nije bilo zapreke da snazna americka vojna industrija zapocne s osvajanjem velikog europskog trzista. Pod krinkom zagovaranja pomoci u prelasku iz ratne u mirnodopsku strukturu nacionalnih vojnih sustava pojedinih zapadnoeuropskih zemalja, polako se stvarao veliki americki vojni monopol u zapadnoj Europi. Americki personalni kadar imao je glavnu rijec u obuci i kreiranju obrambenih plan ova europskih saveznika, americka vojna industrija bila je glavni izvoznik naoruzanja, opreme i materijala u zapadnu Europu. Arnericki Kongres trazio je da se svaki europski saveznik specijalizira za pojedinu vrstu vojnih snaga, dok bi SAD zadrzao rnonopol nad nuklearnim oruzjem. Stvaranjem vojno-politickog transatlantskog saveza ostvarcnje svih tih ciljeva arnericke vojne industrije, ali i djelova americke privrede i drustva koji su s njom usko povezani, bilo bi znatno olaksano. M. Ball, NATO and the European Union Movement, London, 1950, str. 33-34.

68

EUROATLANTIZA\1 DO DETANTA

3.1.3. Politicki raz/ozi U godinama nakon rata, SAD je predvodio slobodni, demokratski, kapitalisticki svijet. Pozivajuci se na zastitu slobode, postivanja nacionalnih i ljudskih prava, uspostavu i ocuvanje demokracije i jednakosti, ukratko svih onih liberalnih vrijednosti zacrtanih americkim Ustavom, SAD je zapravo okupljao sto veci broj saveznika i prijateljski naklonjenih rezima u borbi protiv Sovjetskog Saveza, odnosno komunizma. Trumanova doktrina bila je osnova takva americkog djelovanja u zapadnoj Europi. Stvaranjem vojno-politickog saveza u kojemu bi bile prijateljske zapadnoeuropske zemlje pruzalo bi dodatnu mogucnost za takvo americko djelovanje. :\ isticanje i u jednom vojnom savezu njegove politicke komponente i mogucnosti i sirih oblika suradnje, osim primamo vojnih, dokaz su da je taj savez zapravo obrambenoga karaktera te da je sirenje demokracije primami americki globalni cilj. Time se, ustvari, pokazuje da je i sama vojno-politicka organizacija NATO zapravo sprega politickih, ekonomskih i sigumosnih interesa SAD-a i njegovih europskih saveznika. Sve to nuzno je imati na umu kada se govori o razlozima i ciljevima nastanka prve regionalne vojno-politicke transatlantske organizacije NATO. No unatoc tako sirokoj lepezi razloga, sam nastanak organizacije NATO nije bio spontan ni lak posao za njegove osnivace. Usprkos politicko-ekonomsko-\ ojnoj upucenosti Europe na SAD nakon Drugoga svjetskog rata i svim navedenim prednostima koje americka politika moze dobiti od NATO-a, brojni su problemi, nedoumice, strahovanja iskazani na obje strane Atlantskog oceana u procesu njegova formiranja.

3.2. Pregovori SAD-a i europskih saveznika oko uspostave NATO-a

Promisljanja o nekoj vrsti transatlantske britansko-americke vojne suradnje i nakon Drugoga svjetskog rata bila su prisutna jos za vrijeme ratnih operacija. U listopadu 1943. govoreci na Harvardu britanski premijer Winston Churchill ~pomenuo je da bi bilo veoma nerazumno od strane britanske ili americke vlade da nakon rata prekine vojnu suradnju koja se pokazuje tako ucinkovitom. Izrazio je nadu da ce Velika Britanija i SAD vojno surac.tivati i u mirnodopskom razdoblju.167 Na redovitom sastanku britanske vlade, 9. studenog 1944, receno je da su britanski sigurnosni interesi vezani uz zapadnoeuropski sustav sigurnosti,

167 R1chard A. Best, Jr., ''Cooperation with Like-Minded Pcorks". u: British Influences on American Security Policy, New York, I 986, str. 28.

69

EUROATLANTIZAM clanice kojega ce suradivati sa zemljama Commonwealtha i SAD-om. Predvideno je da stvaranjc tog novog sustava sigumosti zapocne s britansko-francuskom postratovskom suradnjom, a kasnijc ce se postupno ukljucivati i zcmljc poput Nizozcmske, Danske, Belgijc i. mazda. Njemacke. Na sastanku vclikih sila u Potsdamu Britanci su predlozili da u "svrhu razmjene informacija Velika Britanija i SAD nastave s vojnom suradnjom". 16 s No, u zapadnim redovima pobjcdnicke antihitlerovske koalicije ubrzo jc doslo do straha od moguceg jaceg utjecaja SSSR-a na postratovska medunarodna zbivanja.

u toj prvoj fazi preliminamih pregovora, cesto i iza javnosti zatvorenih vrata, strah od sircnja ideje komunizma bio jc glavni poticaj daljnjoj akciji. Najkompctentniji tada, George Kennan, u vcljaci 1946. panicno je upozoravao na opasnost koja prijeti kapitalistickom svijetu ako sc ubrzo nc suzbijc sirenje sovjctske moCi. Po Kennanu, jacanjcm sovjctskog utjccaja ugrozena su ''interna harmonija i tradicionalne vrijednosti americkog drustva te mcdunarodni dominantni polozaj SAD-a". 169 Na sovjetsku opasnost i mogucu uspostavu "zcljezne zavjese", izmedu lstocne kojom ce zadominirati SSSR i Zapadne Europe, upozorio je i Churchill u svom poznatom govoru na Fultonu, Missouri, SAD. Uspostavljcnje "bratske zajednicc" Velike Britanije i SAD-a, osim jacanja prijatcljstva izmedu tih dviju zemalja trebalo jc imati za cilj i jacanjc svekolikc mirnodopske vojne suradnjc; na planu skolovanja potrebnoga strucnog kadra, standardiziranja naoruzanja i oprcme, suradnjc u obavjcstajnoj djelatnosti i sl. 170 Takva britansko-americka "bratska zajcdnica'' pridonijela bi odrzanju mira i stabilnosti u transatlantskim odnosima. S druge strane, zbog iskustava s Njemackom, Velika Britanija i Francuska potpisalc su 4. ozujka 1947. Ugovor u Dunkirku 171 kojim se obvczuju na uzajamnu suradnju i pomoc u slucaju eventualnog njemackog napada. Moze sc zakljuciti da je upravo Velika Britanija bila najzainteresiranija za stvaranje poslijcratnog sustava sigurnosti u Europi. Kao zcmlja koja jc za vrijeme ravnoteze snaga dominirala tim prostorom, logicno jc da su svi prijedlozi i pokusaji uspostavljanja novih oblika saveznistva dolazili upravo s Otoka.

16R J. Smith, ed., The Origins of NATO, Exeter, 1990, str. I R.

169 "The Long Telegram (Kennan)", 22. veljace 1946, Foreign Relations of' the United States, 1946, 4:706. 170 Dctaljnije vidjcti u: D. Cook, FIJ/going the Alliance. NATO 1945-1950, London, str. 52-53. 171 Vidjcti u J. Baylis, "Britan and the Dunkirk Treaty: The Origins of"-11\TO", Strategic Studies, lipanj, No. 5, 1982, str. 236-247.

70

EUROATLANTIZAM DO DETANTA No za Britaniju je od zivotne vaznosti bilo da u taj novi savez bude ukljucen 1 SAD. Stoga su i najvazniji i najintenzivniji smjerovi britanske akcijc tome \ odili. Usvajanje Rio Ugovora 172 u prosincu 1947. godine shvaceno je u Vclikoj Britaniji kao pozitivan znak americkog prihvacanja formiranja regionalnih sigurnosnih organizacija u postratovskom razdoblju. Tim vise sto je ugledni kolumnist americke novinc New York Timcsa. James Reston, za kojega sc znalo da ima dobre politicke veze u Kongresu, nedugo ''utom napisao kako americki eksperti razmatraju mogucnost fonniranja rcgio:1alne sigurnosnc organizacijc koja bi pokrivala Zapadnu i Juznu Europu, podruc.1~1 od iznimne americke strategijske uloge. 173 Istoga dana kad je izasao Resto nov clanak, britanski mini star vanjskih poslo\ a Ernest Bevin sastao se u Londonu s americkim drzavnim sekrctarom Mar~hallom. Kao razlog sastanka Bevin je naveo neuspio pokusaj "vel ike cctvorkc" Ja se dogovore oko buducnosti Njemacke. Stoga je SAD-u jos jednom ponudcno ~aveznistvo, ovoga puta, kako je Bevin rekao, s Europom. Naglasivsi da je nerealno occkivati da ce se o buducnosti Kontinenta moci razgovarati sa SSSR-om, Bevin jc ponudio SAD-u saveznistvo koje '"ne mora biti institucionalizirano ... , \ ec cc biti svojevrsna duhovna federacija curopskih zapadnih saveznika i SAD-a temeljena na zajednickim, istovjetnim demokratskim vrijcdnostima". 174 Marshall je u nacelu podrzao prijcdlog, ali je trazio da se prvo Europljani mcJusobno dogovorc oko oblika i stmkturc novoga europskog sigurnosnog porctka. Time se SAD zelio osloboditi veceg tereta osiguranja nove europske sigurnosti. Americki stav nijc promijenjcn ni kada su Britanci godinu dana potom upozorili na to da samo mjere Marshallova plana nisu dostatne da Zapadnu Europu obranc od komunizma. Pod neprestanim politicko-diplomatskim pritiskom Europljana, SAD je obecao pomoci izgradnji organizacije koja nece biti produzcna ruka SAD-a u

lgovorom se prcdvida zajednicka obrana svih americkih zcmalja u slucaju izvanjske agresije. Svi ncspocazumi moraju se pokusati rijesiti mimim putem unutar zcmalja potpisnica Ugovora. prije ncgo sc dadu :1a fonnalno razmatranjc i zatrazi pomoi: UN-a. Time je SAD onemogucio da SSSR stavi veto na evcntualne odluke UN-a a kojc sc odnose na americki prostor koji je neposredna zona intercsa SAD-a. Rio ugo' or takoder zabranjuje rat. kao rjesenje sukoba medu americkim zemljama. Prcdsjednik vanjskopolitickog ,,dbora Senata, Arthur Vandenberg. po usvajanju Rio ugovora rekao je: '·Ugovor jc dokaz iskrenog part:Jcrstva ... time jc postignut do sada najveci napredak u pokusajima uspostave kolektivnc sigurnosti", S. f.:.ay, Nato ... , str. 15. I73 Reston jc naglasio da jc Washington izgleda napokon sh,·ario da su poput mira i ckonomski i politicki aspekt sigurnosti mcdusobno povezani te da samo diplomatskc izjave zapadnih politicara nisu dostatnc da zaustave intcmo jacanje komunistickog bloka. i\'nt York limes, 15. 12. 1947, Analizu Restonova clanka \ rdjeti i u: T. Ireland, Creating the Entangling Alliance· The Origins of the NATO, Westport, 1981. str. _; 7-41. \74

.-\ndrc de Staerckc, ed., NATO Anxious Birth. :\e\\ Yc1rk.

IllS~.

str. 30.

71

EUROATLANTIZAM Europi, vee u punom smislu te rijeci "europska organizacija dovoljno snazna da se odupre eventualnim prijetnjama zapadnoj Europi, kako iz SSSR-a tako i iz SAD-a". 175 Tako je u Bruxellesu 17. ozujka 1948. potpisivanjem tzv. Bruxellskog ugovora176 zasnovana europska sigurnosna organizacija Zapadna unija. 177 ClaniceVelika Britanija, Francuska, Nizozemska, Belgija i Luksemburg- obvezale su se na medusobnu suradnju na planu politickih, ekonomskih i vojnih aktivnosti. U administrativnom aparatu Zapadne unije posebno mjesto dobio je vojni odbor koji su sacinjavali ministri obrane zemalja clanica. Za kreatore americke vanjskopoliticke strategije bio je to tek pocetak vojnog okupljanja transatlantskih zemalja. Razlicita gledista Francuske i Velikc Britanije oko tzv. njemackog pitanja, problemi na jugu Europe s Grckom i Turskom, upucivali su od samog pocetka na to da Europljani nisu jedinstveni te da se bez SAD-a nece uspostaviti trajan, stabilan sigurnosni sustav. Ali i unutar SAD-a trebalo je pobijediti snage koje nisu bile za veci americki sigumosni angazman u Europi. Istoga dana kada je osnovana europska Zapadna unija, americki predsjednik pozdravio je taj dogactaj izrazivsi nadu dace americki Kongres poduprijeti takvu curopsku akciju. Sarno nekoliko dana potom, predstavnici Velike Britanije, Kanade i SAD-a poceli su u americkom Pentagonu tajne pregovore oko uspostave formalne transatlantske sigurnosnc organizacije, koja bi se temeljila iii na Bruxelleskom iii Rio ugovoru. Pregovaracka trojka predlozila je da SAD pozove predstavnike 13 zemalja: Kanade, Velikc Britanije, Francuske, Belgije, Luxemburga, Nizozemske, Norveske, Svedske, Danske, Islanda, Irske, Portugala i Italije, tc da se razgovara o '"sustavu kolektivne sigurnosti sjevcrnoatlantske regije". 17 x Zagovornicima brze transatlantske integracije isla je u prilog i medunarodna situacija. Godine 1949. Sovjeti su proizveli svoju prvu nuklearnu bombu, cime

175 S. Kay, NATO ... , str. 17. 176 Sadrzaj Ugovora vidjeti u: NATO 1999, str. 19-24.

Handbook~

Documentation, NATO Otrice for Information and Press,

177 Originalni puni naziv Zapadne unije bio je "The Treaty of Economic, Social and Cultural Collaboration and Collective Self-Defence", Department of State Bulletion I R. no. 462, 9. travnja !94X. 178 SAD i Kanada potpisali su Sporazum o suradnji sa zemljama Bruxelleskog pakta i najavile pruzanje vojne pomoci tim zemljama. Americki diplomati, George Kennan i Charles Bohlen, suprotstavili su se takvoj inicijativi smatrajuci dace to dovesti do direktnih nesuglasica i povecati napetosti izmedu SAD-a i SSSR-a. No njihove primjcdbe bile su odbacene, s tezom da se zajednicka transatlantska sigurnosna organizacija mora graditi na zajcdnickim dcmokratskim vrijcdnostima i upravo protiv zajednickog ncprijatelja SSSR-a. Detaljnijc o sastanku: Lawrence S. Kaplan, The United States aiUI NATO ~ The Formatil·e Years. Lexington, 1984, str. 115-120.

72

EUROATLANTIZAM DO DETANTA je ugrozen americki nuklcami monopol, komunisticke snage u Kini znatno su ojacale. Time je, barem psiholoski, ugrozena americka dominacija u medunarodnim odnosima. To je pomoglo da politicka akcija, koju je vee gotovo godinu dana vodio predsjednik vanjskopolitickog odbora Senata, Vandenberg, kojom je trazena mogucnost da SAD sudjeluje u Zapadnom vojnom savezu, napokon dobije \·ecinsku podrsku u Kongresu. Vandenbergova rezolucija 179 naglasavala jc da americko sudjelovanje u regionalnim sigumosnim institucijama (misli sc na Zapadnu uniju) treba biti prvenstvcno usmjereno na "pruzanje pomoci u samoobrani zemalja kojc su napadnute". Time su na americkoj politickoj sceni definitivno pobijedilc snagc kojc su sc od pocetka zalagale za vecc sudjelovanje Amerikc u rjcsavanju sigurnosnih pitanja na curopskom kontinetnu, ali i zagovornici teze da Europljani moraju biti "proizvodaci, a ne samo potrosaci sigumosti". 1so Europljani nisu bili u potpunosti zadovoljni takvim americkim rjcsenjcm. U sve napetijim odnosima Istok- Zapad zeljeli su cuti od SAD-a da cc amcricke snage brzo vojno reagirati ako Zapad bude napadnut. No, ako se izuzme opravdana europska nervoza i zurba u kreiranju cjelovitog transatlantskog sustava kolektivne sigumosti, tada je sigurno da je usvajanje Vanderbergove deklaracije kojom je omoguceno da SAD stupa u medunarodne regionalne saveze otvorilo vrata izravnim pregovorima SAD-a i europskih saveznika oko konacnog cilja. Sjevemoatlantski ugovor potpisan je 4. travnja 1949, a clanice NATO-a postale su tada: Belgija, Danska, Francuska, lrska, Island, Luksemburg, Nizozemska, Norveska, Portugal, Velika Britanija, Kanada i Sjedinjene Americke Drzave. Stvaranjem prve sigurnosne rcgionalne vojno-politicke organizacije transatlantskog svijeta europski americki saveznici dobili su jamstvo da SAD 111 u vojnom pogledu nece napustiti Zapadnu Europu u danima koji dolaze. Jer Ugovorom se clanice obvezuju da ce: osiguravati svoju slobodu, zajcdnicko naslijede i civilizacijske tekovine temeljene na nacelima demokracije, postivanja individualne slobode i vladavini prava. Clanice se takoder obvczuju udruziti napore kako bi se osigurali mir i sigumost te pridonosi stabilnosti blagostanju sjevernoatlantske regije putem sustava kolektivne sigurnosti. Ono sto je europskim saveznicima tijckom pregovora bilo najvaznije, pitanje zajednicke obrane, regulirano je Clankom 5. Ugovora koji obvezuje drzave cla-

179 Tekst Vanderbergove rczolucije vidjeti u: /v'ATO Hand/wok - Documentation, NATO Office for Information and Press, 1999, str. 31-32.

!80 Zagovaranje i objasnjenje takvog stajalista vidjett u: Theodore C. Achilles, "U. S. Role in Negotiations That Led to Atlantic Alliance", NATO Re,·in,. 2c ik,,J0\(>1 10-'i). str. 13.

73

EUROATLANTIZAM nice NATO-ana pruzanje uzajamne pomoci u slucaju oruzanog napada na jednu od njih. No clanice ne priskacu u pomoc automatski, vee mogu samostalno iii u sporazumu s drugim clanicama odluciti koji oblik protuakcije poduzcti. slucaju oruzanog napada to, naravno, moze biti i sila. 1' 1

u

Uz Trumanovu doktrinu i Marshallov plan, NATO je postao jamac unutarnje politicke, ekonomske i vojnc stabilnosti zemalja zapadne Europe, a ujedno jc predstavljao, kako se tada smatralo, dovoljno jamstvo da zastrasi, pa ako zatreba i obrani, teritorij Zapadne Europe od sovjctskog napada. Za amcricku politiku bio je to pocetak dugog puta u Europu, kako cc dogactaji kasnijc pokazati, bez povratka.

3.3. Sirenje NATO saveza Problemom odabira najoptimalnijih clanica za Transatlantski savez bavili su se njegovi osnivaci na brojnim tajnim i javnim diplomatsko-politickim prcgovorima. Kako je NATO zamisljen kao organizacija za povezivanJC slobodnog, demokratskog euroatlantskog svijeta, neke zemlje, koje bi samim svojim geostrategijskim polozajem pridonijele suzbijanju sirenja utjecaja neprijateljskog SSSR-a i komunisticke idcologije, poradi svoje unutamje drustveno-politickc situacije nisu mogle biti primljenc u clanstvo u trenutku osnutka te vojno-politickc organizacije. Stoga su se glavni prcgovori vodili oko prihvacanja zajednickih kriterija prema kojima ce se birati buduce clanice. Prijedlozi su varirali od toga da samo najuza skupina zcmalja, ciji su predstavnici najvise radili na organiziranju Saveza (SAD, Kanada, Velika Britanija, Francuska) budu ponopravne clanice, dok bi ostale zemljc imale status pridruzenog clana 1 ~ 2 , do toga da osnovni kriterij za clanstvo bude, politicki, odnosno iskljucivo geografski. 1s3 Na kraju je prihvaceno da sve clan ice koje ce uci u Transatlantski savez moraju imati status "punopravnog clana kako bi moglc zajednicki, na jednakim osnovama, dijeliti koristi, rizike i cijenu kolcktivne sigurnosti". 1' 4

181 Tekst cijelog Ugovora vidjeti u: NATO Handbook- Documcnrarion. "The 0/orth Atlantic Treaty ("Treaty of Washington"), NATO Otlice for lnfonnation and Press, 1999, str. 35-39. JS2 N. Henderson, The Birlh of NATO, Boulder, 19R3, str. 37-52

183 Takvom prijedlogu najvise se protivila Francuska smatrajuci da bi "SSSR mogao pogresno protumaciti osnivanje i':ATO-a kao pokusaj Zapada da geografski okruzi, izolira SSSR", sto po misljenju Francuske "ne smijc biti primarni cilj". ''Minutes of the fourth meeting of the Washington Exploratory Talks on Security: July, 7. l94l\.". Foreign Relutions of the United States, \948,3: \67. 11\4 S. Kay. NATO . . , str. 28.

74

EUROATLAJ\'TIZAM DO DETANTA No uspostavljanjem NATO-a ipak su iscrtani obrisi nove geopoliticke kmie Europe. Nordijske zemlje, Island, Norveska i Danska (s Grenlandom) nadzirale su ulaz u Balticko more, a strah od Njemacke, jednako kao i od SSSR-a, bio je Jostatan razlog da ne pristanu ni na kakve mozebitne skandinavske regionalne sigurnosne modele, kao ni na potpisivanje ugovora o suradnji sa SSSR-om. 1

''

Iste strepnje nagnale su Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg da bez uciu u novu vojno-politicku zapadnu organizaciju.

pogonll~l

Velika Britanija i Francuska cinile su europski stup novog Saveza. Problemi su nastali pri raspravljanju o clanstvu dviju mediteranskih zcmalja. ltalije i Portugala. Italiji se zamjeralo daje predaleko od sjevernoatlantskog prostora te dace sirenje granica Saveza razbiti njegovu kohezivnost. Najvise protivljenja dolazilo je od strane Francuske, koja se bojala da bi Italija, povezana sa SAD-om, mogla suzbiti francusku dominaciju na Mediteranu. ltalija je ipak primljena, a, kako ce se kasnije pokazati, americki stratezi planirali su stvarne granice Saveza mnogo dalje. Zbog svog strateskog polozaja (Gibraltar, Azori) i mogucnosti kontrole proiaska Mediteranom, Portugal je bio visoko na americkoj i britanskoj \isti priori tela c\anstva u NATO. No diktatura Antonia Salazara udaljavala je Portugal od temeljnih nacela na kojima je trebao pocivati NATO: demokraciji, liberalnom svjetonazoru, slobodi institucija i sl. Kanadani te brojni ugledni americki senatori zapitali su osnivace Saveza kako ce opravdati spajanje "zajednickog demokratskog naslijeda i sloboda Sjevernoatlantskog saveza s politickim rezmwm Portugala". Kompromis je pronacien u soluciji koja je priln acena u \\'ashingtonu, a koja kaze: "Iako je portugalski rezim autoritativan. nije towlitaran."1R6 To je bio najocitiji dokaz kako su geostrateski razlozi i zelja za st\aranjcm zapadnog obruca oko SSSR-a dominirali u danima osnivanja Saveza. Naknadno primanje Grcke, Turske, Spanjolske, a posebice l\'jemacke u \'ATO dodatno ce to potvrditi. Grcka i Turska oduvijek su imale posebno znacenje u americkoj geostrategiJl. Na raskrsnici triju kontinenta te dvije zemlje trebale su posluziti kao svojevrsni mostobran americke politike prema podrucju Bliskog Istoka i daljnjeg prodora u Aziju, ali i kao zastitni stit sovjetske granice. Po svom drustveno-politickom razvoju nijedna od tih dviju zemalja ne maze se bas smatrati "atlant-

l:-\5 0 razmatranom skandinavskom sigurnosnom moddu povczivanja Norveskc, Svedske, Finske, Danskc i l'landa, kao i o sovjetsko-finskom ugovoru i zelji SSSR-a cb slican ugovor potpisc s Norveskom detaljniIC vidjeti u: 1'\. Henderson, Birth o{NATO. str. 83-f\9. 186 Dctaljnijc o ukljui:enju Portugala: L. S. Kaplan. The L'nited States and NATO: The Formatil'l! Years, Lexington, 1984, str. 110-112.

75

ElJROATLANTIZAM skom". Razlicite religije (ortodoksna u Grckoj i islamska u Turskoj) naglasavaju i posve drugaciji svjetonazor od atlantskog svijeta. Usto, Britanijajc bila zainteresiranija za stvaranje posebnog sigurnosnog saveza na Meditcranu kojim bi se kontrolirala situacija na Bliskom lstoku. 1R7 No americki strategijski interesi su prevagnuli. lz Grcke se mogla kontrolirati situacija u unutrasnjosti Balkana, dok je Turska, koja je tada raspolagala jednom od najvecih kopnenih armija u Europi (oko 25 divizija), trebala zadrzati dio sovjetskih oruzanih snaga na svojim granicama. Ujedno SAD je planirao na turskom tcritoriju osnovati brojne pomorske i zracne baze NATO-a. Stoga su obje zemlje pozvane 1950. na prcliminarne dogovore u NATO, a formalne ugovore 0 clanstvu potpisale su 18. veljace 1952. 18 ~ Upravo to tzv. juzno kri1o NATO-a postat ce najnestabilnijim dijelom Saveza. Problemi su poceli vrlo rano. Grcka je odmah po pristupanju u Savez zapocela s razvojem civilno-vojnih odnosa, mnogi pripadnici oruzanih snaga poslani su na skolovanje u NATO-ove skole. Koristenje NATO-ovim kontraobavjestajnim planom (Prometheus) u cilju vojnog puca 1967. u Ateni rezultiralo je "krizom savjesti" unutar Saveza. Tim vise sto je dokazano da su grcki oficiri-pucisti bili povezani s pripadnicima americke obavjestajne agencije CIA. 189 No Washington je smatrao da, usprkos subverzivnoj djelatnosti dijela grckih oruzanih snaga u kojima su koristcna materijalna sredstva i tajni planovi NATO-a, Grcka i dalje mora ostati clanica NATO-a s kojom treba suractivati radi ostvarcnja sirih geopolitickih intcrcsa. 190 Takva americka politika kaznjena je I 974. kada jc novoizabrana demokratska, civilna grcka vlada odlucila povuci svoje vojne snage iz NATO-a. No stalne tenzije sa susjednom Turskom dovele su grcku vladu do zakljucka da unutar

187 Britanija se borila za kontinuitct svoje dominantne uloge u tom dijclu svijeta. 0 planovima Britanijc vidi: Ferenc A. Vali, The 7\trkish Straits and NATO, Stanford, \972, str. 83-87. 188 Tckst ugovora vidjcti u NATO Handbook- Documentation- "Protocol to the North Atlantic Treaty on the Accession of Grcce and Turkey", ~ATO Ofticc of Infonnation and Press, 1999, str. 40-4 I. 189 ~ekoliko

grckih oficira koji su sudjclovali u pucu radili su u grckoj obavjestajnoj zajednici (Greek Central lnteligcnce Agency- KYP) koja jc usko suradivala s organizacijom ClA. Voda puca, Papadopoulos, bio je zapos\cn na pos\ovima vcze izmcdu tih dviju organizacija. Detaljnije o pucu: T. Couloumbis, The United States, Greece and Turkey: The Trouble Triangle, New York, \983.; D. G. Kous\oulas, "The Origins ofthc Greek Military Coup. April\967", Orbis 8, No. !-spring 1969. 190

Skandinavske clan ice NATO-a bile su najglasnijc u osudi takve politike NATO-a govoreci da SAD zrtvuje temcljne vrijcdnosti na kojima pociva Savez poradi svojih sebicnih interesa. No najvisi SAD vojni i politicki duznosnici, ukljucujuci i Hcnryja Kissingera, smatrali su da "NATO mora zivjeti s grckirn pucem" te se voditi "realnirn interesima na terenu". R. Jordan i W. Feld, Europe in the Balance: The Changing Context of' European International Politics, London. 1986, str. 216.

76

EUROATLANTIZAM DO DETA!\'Ti'l. NATO-a svojim pravom glasa moze ugroziti neke turske intcre,c '\ ,.,. · prema Turskoj prevladalo je neprijateljstvo prema i\ATO-u. ;'.: < ( <<.: ponovo ukljucila i u vojne strukture Saveza.

:'I"'

Geostrateski polozaj Turske, snaga njezine vojnc silc i duga zaJedmcka gramca sa SSSR-om zatvarali su oci SAD-u pred krsenjcm ljudskih i manjinskih prava u Turskoj, nedemokratskim razvojem drustva. ncpostojanjem slobode tiska, religije i sl. Turska nije kaznjena ni pri pokusaju radikalnih islamistickih snaga da turska izade iz NATO-a i zajedno s islamskim svijetom oformi tzv "islamski NATO". No vise od unutarnjih problema Grcke i Turske, NATO brinu nerijc§ene teritorijalne pretenzije tih dvaju saveznika na neke malene otoke u Egejskom moru i svakako pitanjc Cipra. Uvocicnje embarga SAD-a na izvoz oruzja u Tursku, nakon sto su Turci u kolovozu 1974. vojno okupirali priblizno 40 posto teritorija spornog otoka i prakticki podijelili Cipar na grcki i turski dio, nije bilo ucinkovito niti dugog vijcka. Turska jc zaprijetila zatvaranjem amcrickih vojnih baza na svom teritoriju. pa je 1978. embargo ukinut. Za SAD Turska je bila i ostala pouzdan, gcostrateski iznimno vazan saveznik s kojim se usprkos postojecim unutarnjim nedemokratskim elementima turskog razvoja i jos uvijek nerijesenom pitanju Cipra, odrzavaju dobri odnosL Francov rezim odbio je spanjolsko clanstvo u NATO-u. No kako je SAD zclio cjelokupni lberijski poluotok u Savezu, pregovori su nastavljeni. Spanjolska jc prihvatila potrebnu ekonomsku pomoc u zamjenu za dozvolu stacioniranJa amcrickih snaga na svom teritoriju. Kasnije se pomoc prosirila i na modcrnizaciJu spanjolskih oruzanih snaga, naravno po standardima NATO-a. No nakon Francove smrti spanjolska vojska bila je prvenstveno zaokupljcna unutarnjim problemima zemlje, a spanjolska javnost bila je protiv SAD-a i NATO-a koji su pomagali prijasnjem diktatorskom rczimu. Stoga je SAD promijenio pristup Spanjolskoj. Washington je shvatio da je Spanjolska mnogo vise zainteresirana za pristupanje Europskoj zajednici, tadasnjoj ekonomskoj europskoj integraciji, nego NATO-u. Stoga Zapad propagira kako ce ulazak Spanjolske u NATO olaksati njezin put k Europskoj zajednici. S druge strane, spanjolski predsjednik Gonzales uvjerava javnost kako ce Spanjolska, kao clanica NATO-a, ostati izvan NATO-ove vojne strukture, bcz NATO-ova nuklearnog naoruzanja i opreme te ce NATO cak smanjiti broj vee postojecih americkih snaga u Spanjolskoj. Tijesnim rezultatom na referendumu, 191 1986. Spanjolci su prihvatili clanstvo u Transatlantskom savezu, ali bez sudjelovanja spanjolskih vojnih snaga. No Spanjolci su sudjelovali u zajednickom planiranju obrambcnih planova i strategije NATO-a,

l9l Referendum je odrian 12. ozujka l9X6. 52 l"'"ll ''anm n1\tYa 1zaslog na referendum bilo jc za. a 40 posto protiv clanstva u NATO-u.

77

EUROATLANTIZAM cime je SAD posredno utjecao na politiku snaga. 192

raZVOJ spanjolskih obrambenih

Spanjolska se uljucila u vojnu strukturu NATO-a tek 1997. Njcmacka je bila predmet nesuglasica curopskih saveznika i SAD-a.

0 remilitarizaciji Njemacke i njezinu ukljucenju u NATO razmisljalo sc u SAD-u mnogo prije negoli je NATO stvoren. Pozivajuci se na njemacko ljudstvo i kapacitete industrije, SAD je ukljucenjcm te zemlje u sustav curopske obrane svakako zelio smanjiti vlastite troskove oko europske obranc. Postupno se u amcrickim vojnim krugovima pocela plasirati teza da je obrana Zapadne Europe gotovo nemoguca bez aktivnog sudjelovanja Njemackc. Svakako da takve tezc nisu s odusevljenjem docekanc u europskih saveznika, pogotovo ne u Francuske. Stoga je u svojim izjavama i prakticnom dje1ovanju SAD bio oprczan, ostavljajuci uvijek dojam da u svim svojim transatlantskim planovima vodi brigu oko ogranicavanja i kontroliranja njemackog vojnog razvoja kao i dosezima koje Njemacka moze ostvariti unutar Saveza. U toj borbi SAD-a i europskih saveznika SAD jc odnio pobjcdu. Pod velikim amcrickim pritiskom europski saveznici su pristali da Njcmacka pocne s remilitarizacijom, a Velika Britanija i Francuska obvezale su se da ce joj, uz SAD, pomoci u formiranju vojnih snaga. Godine 1951. odluceno je da Njcmacka raspolaze s 12 divizija i ukupno 250 tisuca vojnika koji su trcbali biti u sastavu zdruzenih oruzanih snaga NATO-a pod komandom generala Eisenhowera. 193 Bi1a je to tck prva faza rjesavanja tzv. njemackog pitanja. U nastavku borbe curopski savcznici, pogotovo Francuska, nece bas prihvacati sve americke inicijative oko njemackog pitanja. Uk1jucenje Njemacke u NATO zahtijevalo jc sveobuhvatnije politicko angaziranje nc samo SAD-a, vee i ostalih europskih zapadnih savcznika. SAD nije zelio NATO savez bez Njemacke, ali je znao da u to mora uvjcriti i gotovo sve europske saveznike, pogotovo Francusku i Vcliku Britaniju. 194

192 Tako su NATO-ovi vojni ci1jevi bi1i inkorporirani u spanjo1sku naciona1nu vojnu stratcgiju. Za SAD spanjo1ske obrambenc snagc trcba1e su ostvarivati s1jedece ciljeve: osiguravati 1berijski po1uotok, pridonositi sigurnosti sireg zapadnog dije1a Mcditcranskog bazena, u s1ucaju kriza osiguravati ncsmctan pro1az saveznickih snaga Gibra1tarom, osiguravati zracni prostor za nesmetan pre1et saveznickih zrakoplova u slucaju krize te integrirati nacionalni sustav za rano uzbunjivanje u cjelokupni NATO-ov sustav uzbunjivanja. A. Vinas, "Spain and NATO: Internal Debate and Extcmal Challenges'', u: J. Chipman. NATO's Southern Allies: Internal and Extemal Challenges, New York, 1988. str. 183. 193 R. Vukadinovic. Hladni rar. ... str. 135. 194 Ambasador SAD-a u Zapadnoj Njcmackoj John J. McCloy 1950. pisao jc \Vashingtonu: "Moramo poduprijeti proamcricke snage u Njcmackoj, alii raditi na tome da zapadni saveznici i cijcli dcmokratski svijct prihvati Njcmacku kao ravnopravnog partnera"; "The US lligh Commissioner for Germany (McCloy) to the Secretary of State". 25. travnja 1950, Foreign relations oft he United States, 1950, 4:634.

78

EUROATLANTIZAM DO

DETANT~

Stoga su americke diplomatske akcije isle sporcdnim putem, pokusavajuci Njemacku integrirati prvo u neki oblik europskoga sigurnosnog sustava. Europski saveznici, ukljucujuci i i Francuze, postajali su sve svjesniji cinjenice da nijc pitanje kada vee kako ce se Njemacka integrirati u transatlantski vojno-politicki sustav. Njemacka javnost, suocena s traumama i posljedicama bivsc njemacke ekspanzionisticke politike, uglavnom je bila protiv ponovnog naoruzavanja Njcmacke i stvaranja njcmacke vojske. No novi politicki i vojni njemacki vrh povezivao je naoruzavanje Njemacke i njezino sudjelovanje u zapadnim intcgracijama s mogucnoscu Njemackc da se izbori za drzavnost. 195 Pa ipak ti prvi samostalniji curopski pokusaji stvaranja europskc obrambenc zajednice u kojoj bi bile ukljuccne i zapadnonjemacke vojnc snagc nisu urodili plodom. 196 U tadasnjim raspravama u Francuskoj prevladalo jc misljenjc da europski saveznici jos nisu dovoljno jaki da krenu u samostalno stvaranje obrambenog sustava jer bi se Njemacka, koja u taj sustav mora biti ukljuccna, mogla pojaviti kao dominantna silai 97 A to svakako nije bilo u intercsu Francuza. No sljedeca saveznicka inicijativa 1954. postigla je cilj. Britanija je predlozila da se, na osnovi revitalizacje Bruxellcskog akta formira zapadnoeuropska obrambena unija koja bi, uz potpisnice Bruxelleskog ugovora- Francuske, Vel ike Britanije i zemalja Beneluxa, ukljucivala jos i Njemacku i Italiju. S obzirom na to da su sve zemlje potpisnice Bruxelleskog pakta clanice NATO-a, nc trcba stvarati posebne, dodatnc vojne snage. Time bi se izbjeglo dupliciranjc snaga. a postigao zeljcni cilj: ukljuccnje Njemacke u zapadni sustav kolektivne obrane. Tekst tako srocenoga prijedloga razmatran je samo nekoliko dana potom na zasjedanju Vijeca NATO-au Parizu (21.-23. listopad 1954.), gdje sui potpisani Pariski sporazumi. Time je konacno dogovoreno: a) Ukida se okupacijski rezim u SR Njemackoj (to je bio jedan od uvjeta da SR Njemacka kao formalno neovisna drzava postane clanicom NATO-a).

195 Adenaucr je javno govorio da Njemacka mora iskoristiti svoj centralnoeuropski geostrateski polozaj kako bi se izborila za svoju drzavnost. Vidjcti: J. Reed, Germany and .VA TO, Washington. 1987, str. 37-43. 196

General de Gaulle upozoravao jc Francuze da bi sporazum o obrambenoj zajcdnici "ozbiljno ugrozio nasu nczavisnost i suvercnitet''. a Michel Debrc je u pariskom L~ Mondeu od 9. 4. 1954. pisao da ce u novim uvjctima francuske vojne snage doci pod zapovjednistvo njemackih oticira. R. Vukadinovic, Hladni rat .... str. 138. 197 Koliko su bile ostre te rasprave govori izjava francuskog ministra obrane Julesa 'VIocha da Francuska "nikada ncce prihvatiti samostalnc njcmackc div izije i njcmackc vojnikc u sustavu europske obrane". Po njemu, njcmacke jedinice '"od maksimalno I 000 vOJnl\.a. mcwa1u hiti rasporeclcne unutar saveznickih snaga diljcm Europe, nikako samostalno" C1tat 1z E Ful"dc'n. Ti"' Eumpmn Defence Community: A History, London, 1980, str. 91.

79

EUROATLANTIZAM b) Pozivaju se Italija i Njemacka da se ukljuce u Bruxelleski pakt, koji se preimenuje u Zapadnoeuropsku uniju. SR Njemacka moze izgraditi vojsku od 500 do 520 tisuca vojnika. c) SR Njemackaje primljena u NATO. d) Fom1iran jc jedinstveni sistem u Zapadnoj Europi, jer snage Zapadnoeuropske unije podlijezu komandi NATO-a. 19 x Novoformirana SR Njemacka obvezala se da nece proizvoditi na svom teritoriju nukleamo, kemijsko i biolosko naoruzanje i pristala je na saveznicku kontrolu i ogranicenje svojih konvencionalnih snaga. Velika Britanija, Kanada i SAD obvezali su se zadrzati svoje kopnene i zracne vojne snage na teritoriju SR Njemacke. To su bili glavni uvjeti pod kojima je i Francuska napokon pristala da SR Njemacka bude primljena u NATO. Potreba njemackog ukljucenja u americkim vojno-politickim krugovima tumacena je prelaskom na tzv.forward defence strategiju. Jacanjem prve crte obrane, koju je trebala ciniti upravo Njemacka sa svojim snagama, umanjila bi se pocetna prcdnost SSSR-a koji bi svojim konvencionalnim snagama, u slucaju dotad prevladavajuce saveznicke tzv. rollback strategije, postigao znatnu prednost, u smislu lakseg dubljeg prodora na teritorij zapadnih saveznika. 199 S tim u svezi, ne samo da jc nclogicno Njemacku ostaviti izvan NATO-a vee su plancri americke akcije postavljali pitanje zasto bi "Amerika pomagala europskim saveznicima obraniti Europu ciji je sastavni dio i Njemacka, bcz njemackog sudjelovanja u toj obrani" 200 Ukljucenjcm SR Njemacke u NATO zapoccla je nova faza transatlantskih vojnih i politickih odnosa.

Moskva jc najostrije reagirala upravo na ulazak te zemlje u Savez naglasavajuci da on ima ofenzivni karakter te da je uperen protiv socijalistickoga svijeta predvodenog SSSR-om. Time je samo ojacana koncentracija sile oko dva glavna pola SAD-a i SSSR-a, a potaknut svoj im uspjesima na vojno-znanstvenom planu SSSR ce takoder krenuti u institucionaliziranje vojno-politickih odnosa socijalistickog svijeta.

19g Tekst Dokumcnta vidjcti u: NATO Handbook- Documentation- NATO 0/]ice of information and Press, 1999, str. 42-43. 199 Prc1azak na "forward strategiju" i u1ogu Njemackc amcricki prcdsjcdnik Truman objasnjavao jc rijecima: "Bez Njemacke. obrana Europe bila bi skoncentrirana na obale Atlantika. S Njemackom, u srcu Europe mozemo pruziti znatan otpor agresiji s lstoka. Pogled na bilo koju zemljopisnu kartu to ce potvrditi, a malo aritmetikc dokazat cc u kojoj mjeri Njemacka sa svojim ljudstvom moze pridonijeti ukupnoj snazi zajedmcke europskc obranc. H. S. Truman, The Memoirs, Vol II: Years o(Tria/ and Hope, New York, 1956, str. 253.

200 Lawrence S. Kaplan, The United States and NATO, .. .str. 45

80

EUROATLANTIZAM DO DETANTA 4. EUROATLANTIZAM ZA VRIJEME HLADNOG RXL'\

Zavrsetak Drugog svjetskog rata oznacio je ulazak u novu fazu medunarodnih odnosa, a samim tim i prekretnicu u dotadasnjoj amcrickoj vanjskopolitickoj strategiji. Raspadom velike antihitlerovske koalicije i pokusajcm prevladavanja ratnih trauma na politickom, ekonomskom i vojnom planu zapocelaje nova velika borba za ugled, pozicije i status pojedinih zemalja u medunarodnoj zajednici. Ubrzo se pokazalo da su upravo Sjedinjcne Drzave i SSSR ipak dvije najjace zemlje kojc su sposobne i voljnc predvoditi postratovski svijet. Razlike u njihovim stajalistima glcde uredenja novog medunarodnog poretka, objektivne mogucnosti njihova medunarodnog djelovanja (SAD je za razliku od SSSR-a izasao iz rata ekonomski znatno ojacan) tc razlike u ciljevima, interesima, ali i, sto je najvaznije, ideologijama, dovest ce do okupljanja postratovskih medunarodnih aktera oko dva medusobno suprotstavljena, ideoloski razlicita bloka zemalja predvodenih upravo Sjedinjenim Drzavama i SSSR-om. Na takvim temeljima u Europi nastaje politika koja se naziva hladnim ratom i koja je dugo bila model novih medunarodnih odnosa. Hladni rat definira se kao primjer bipolamih zaostrenih odnosa, kao stanje odnosa dvaju suprotnih drustvcno-politickih i ekonomskih sistema, kapitalistickog predvodenog SAD-om i socijalistickog predvodenog SSSR-om, nakon Drugoga svjetskog rata. Hladni rat kao model medunarodnih odnosa imao je svoje etape i prepoznatljiva svojstva. Usprkos svim mjenama i povremenom popustanju zatcgnutih. neprijateljskih odnosa izmedu dviju tadasnjih supersila, SAD-a i SSSR-a. tcmcljem isticanja njihovih idcoloskih razlika i borbe za podjelu interesnih sfera na globalnom planu vrlo je brzo doslo do grupiranja i institucionaliziranja ukupnc politicke, ekonomske i vojne moCi dvaju medusobno suprotstavljenih tabora oko njihovih glavnih centara- Washingtona i Moskve. U hladnoratovskim odnosima S\eopceg nepovjerenja, neprestanog medusobnog natjecanja i zelje za dokazivanjem izmedu pripadnika dviju ideoloski razlicitih skupina zemalja, vojna je sila bila temeljni zastrasivac i sredstvo uspostavljanja klasnih razlika. Iako i u doba najzesceg suprotstavljanja i dostignutog stupnja medusobnog nepovjerenja dviju strana vojna sila nije bila upotrijebljena u mcdusobnom obracunu, vojnopoliticke organizacije NATO i socijalisticki Varsavski ugovor bile su glavni adut i svojevrsni simbol ne samo vojne sile vee i ukupne snage dvaju tabora. Borba protiv Sovjetskog Saveza, ali i cijele skupine njemu naklonjenih socijalistickih zemalja u Europi i siroj medunarodnoj zajednici postat ce konstanta americke vanjske politike od pocetka hladnog rata pa do politike detanta, odnosno rusenja Berlinskog zida i pada socijalizma u Europi, ukljucujuci i dezintegraciju SSSR-a i raspustanje Varsavskog ugovora. U tom bumom razdoblju americke vanjskopoliticke aktivnosti, koje je trajalo duze od cetrdeset godina, Europa u cjclini. a posebice njezin zapadni dio na kojemu su se nalazili tradicionalni americki curopski saveznici, imali su posebno znacenje.

81

EUROATLANTIZAM U jasno podijcljcnoj postratnoj Europi, s ncrijcscnim pitanjcm Njemackc, rijekom Labom kao novom strategijskom crtom razdjelnicom dvaju neprijateljski postavljenih blokova i neprcstanim psiholoskim strahom od moguce sovjetske intervcncije, nitko od europskih savcznika tada nije imao dovoljno politickog autoriteta i ckonomske snage predvoditi konsolidaciju i postratovsku izgradnju niti Zapadne Europe, a kamoli cjelokupnoga Starog kontinenta. U uvjetima narusene europskc ravnoteze snaga, gospodarskc iscrpljenosti i ratom devastiranih privreda zapadnoeuropskih saveznika te strahom od prodora tzv. crvene komunisticke opasnosti s europskog istoka Sjedinjene Ddave nametnulc su se kao lider europskoga kapitalistickog svijeta. Organizacija NATO prihvacena je kao tcmeljni stup atlantizma. Upravo je NATO postao simbolom atlantske zajednice, koja je imala tendcncijc ne samo vojnog saveza vee i znatno sireg povezivanja (politickog, privrednog, socijalnog) cijeloga zapadnog svijeta. NATO, kao simbol jedinstva zapadnog svijeta, trcbao je zajedno s Marshallovim planom "olaksati dugorocnu ckonomsku obnovu Zapadne Europe zamjcnjujuci osjecaj ncsigumosti povjerenjem u zajednicku atlantsku buducnost''. 201 Cjelokupni transatlantski odnosi izmeclu SAD-a i njegovih zapadnocuropskih saveznika, od vremena hladnog rata do detanta, biti su stoga obiljczeni prvenstveno razvojem vojnih doktrina i stratcgija unutar organizacije NATO. Primarni cilj koji se time zelio postici bio jc ipak suzbijanjc i slabljenje upravo predvodnika suprotnog bloka, socijalistickog Sovjetskog Saveza i njegove vojno-politicke organizacije Varsavskog ugovora. Cjclokupni razvoj tadasnjih euroatlantskih odnosa, njihov karakter, intenzitet i proces institucionalizacije bili su u najvecoj mjeri ipak podrecleni prirodi americko-sovjctskih odnosa. No gotovo sve americke administracijc, suocene s vlastitim unutarnjopolitickim izazovima, ali i uspjesima iii razocaranjima amcricke politikc na mcclunarodnoj sceni i smjerovima globalnog razvoja, vodilc su racuna o stabilnosti organizacije NATO i zadrzavanju stabilnih, prijateljskih odnosa sa svojim zapadnoeuropskim saveznicima. ZahvaljujuCi politici tadasnjih americkih predsjednika i kontinuirano iskazanim intercsom njihovih administracija za Europu, curoatlantizam je postao konstanta amcrickc politike i opceprihvacena katcgorija znanosti o meclunarodnim odnosima. Upravo za vrijeme hladnog rata Amerika jc napravila veliki iskorak prema Europi, uspostavila mehanizme cvrste politicke, ekonomske i vojne suradnjc s europskim zapadnim saveznicima. U uvjetima kada, poradi vlastitih objektivnih poslijeratnih slabosti i strahova za vlastitu sigurnost, nisu mogli samostalno opstati niti obnoviti svoje dominantne pozicije u Europi, zapadnoeuropski savcznici bili su prisiljcni prihvatiti americko vodstvo. SAD je imao dovoljno ekonomskih, politickih, vojnih i dmgih nacina da svaki pokusaj samostalnog rjesavanja nekih otvorenih pitanja zapadnoeuropskih

201 R. Steel. Pax Americana. New York, 1971. str. 52.

82

EUROATLANTIZAM DO DETANTA saveznika, ako nije bio u skladu s tadasnjom americkom politikom, onemoguci. lsto tako dobro ponasanje nekih od saveznika cesto sc nagradivalo dodatnim povlasticama. Time se odriavao strogi odnos hijerarhije unutar euroatlantskog saveznistva. Komuniciranjc europskih saveznika s pripadnicama suprotnog socijalistickog bloka na bilateralnoj osnovi takoder nije bilo pozeljeno, a cesto ni moguce. Glavnina komunikacija odvijala se izmedu lidera dvaju blokova osobno, i to samo glcde pitanja koja su bila od opceg interesa dvaju saveza. Zapadna Europa, uz tradicionalne oblike povezanosti sa SAD-om, u vrijeme hladnog rata postala je najvaznije podrucje politicke, ckonomske i vojne kohczije tzv. atlantskog svijeta. 202 Amcrickoj politici jedinstvena atlantska zajednica trebala je posluziti kao barijera od sovjctske izravne agrcsije, sredstvo suzbijanja jacanja komunistickih idcja u nekim zapadnoeuropskim zcmljama, ali i mogucnost da sc na podrucju Zapadne Europe stacioniraju americke vojne snage i stvore modeme zapadnoeuropskc vojne snage koje ce zajedno sudjelovati u pokusajima globalnog okruzenja neprijateljskog SSSR-a. 203 Zapadna Europa \ idena je kao apsolutno potrebna baza, kao bastion slobode i demokracijc, predstraza zapadnoga svijeta 20~ iz koje se protivnicki blok moze dobra kontrolirati. Americka vanjska politika, u prvim postratnim godinama ( 1945.-1953.) za \Tijeme predsjednika Trumana zacrtala je i u praksi provela dva osnovna cilja: 1. politikom globalne akcije maksimalno prosiriti americki utjecaj i penetraciju, '

politikom Containrnenta maksimalno suzbiti mogucnosti djelovanja druge sile, SSSR-a, odnosno komunizma.

Tada je Bijcla kuca imala potpunu podrsku europskih zapadnih saveznika jcr JC i njihova sudbina ovisila o uspjesnosti provedbe tih americkih ciljeva.

4.1. Politika "zadr:lavanja komunizma" Na Londonskoj konferenciji ministara vanjskih poslova u rujnu 1945. americki predsjednik Truman zalagao se za podjelu cijeloga svijeta na tzv. slobodni i porobljeni te namjeravao najaviti ideoloski pohod protiv komunistickog svijcta. No kreatori tadasnje amcricke politike smatrali su takve predsjednikove namjere preuranjenima. Trumanovu poslanicu amcrickom Kongresu, kojom je predsjednik zatrazivsi 400 milijuna dolara pomoci za Grcku i Tursku navijcstio

:'02 0 vaznosti Europe za americke vojne stratcgijc vidjeti T. Finlctte, Po11er and Policy, New York, 1954.

::'03 Po rijcCima Dean Achesona kao saveznik SAD-au borbi proli\ SSSR-a Zapadna Europa raspolaze s "vise od 200 milijuna slobodnih !judi, koji mogu unijcti s\OJc sposobnosti. svojc rezerve i svoju hrabrost u nasu lojcdnicku obranu", M. Ball, NATO and the Eumpeun L'nion .\f,"·,·ment. London, 1959, str. 34. ::'04 R. Vukadinovic. Sila i interesi- vanjska polllik,, SIU. h"rcb. 19"2. 'lr. 262-263.

83

EUROATLANTIZAM zamjenu penetracije britanske politike u tom dijelu jugoistocne Europe americkom/05 brojni autori okarakterizirali su kao sluzbeni pocetak globalne amcricke intervencionisticke politike protiv komunizma. U cilju obranc slobodnog i demokratskog svijeta, pod cim jc Truman podrazumijcvao svc zemlje koje nisu bile ukljucene u sovjetski sistcm odnosa, postavljeni su tcmclji drugacijoj amcrickoj vanjskopolitickoj akciji, u razvoju znanosti o medunarodnim odnosima poznatijoj kao Trumanova doktrina. Po rijecima samog americkog prcdsjcdnika Trumana, ta nova angazirana americka politika kao "americki odgovor na ekspanzionisticki zahvat komunisticke tiranije, ... trebala jc osigurati daljnjc amcricko angaziranje u svim slicnim situacijama i u razlicitim dijelovima svijeta". 206 Time je SAD, pozivajuci se na podrzavanje slobode i demokratskog razvoja drustva, ideate koji su, po misljenju predsjcdnika Trumana, ncostvarivi u siromastvu i bijedi, 207 stvorio prctpostavkc za napustanje politikc izolacionizma i zauzimanje novog smjera angaziranije americke vanjskc politikc. Taj zaokrct americke vanjskopoliticke akcije nije bio jednoglasno prihvacen u Sjedinjenim Drzavama, niti kod dijcla zapadnoeuropskih saveznika. Svc u svemu, kritikc su isle u dva smjera; 1. da su obveze koje SAD preuzima u medunarodnoj zajednici prevelike, 2. da se, uslijed nesredene medunarodne situacije, ipak prcrano potcijcnila stvama snaga i mogucnosti djclovanja SSSR-a. 208 Procjenjujuci ulogu Trumanove doktrine u tadasnjoj americkoj vanjskoj politici prof. dr. Radovan Vukadinovic izmedu ostalog je napisao: ··l\a osnovi idcologije antikomunizma i potrebe da se suzbije cvcntualna ekspanzija komunistickih snaga, rodila se doktrina u kojoj su nasli svoje mjcsto i americki drzavni interesi, stvorivsi od SAD-a imperijalnu snagu zaintcresiranu za globalne svjetske aranzmane i odrzanje americkc silc i svjetskog utjccaja." 20 ~

205 Prcdsjcdnik Truman odlucio sc za znatnu americku ekonomsku, a kasnijc i vojnu pomoc Grckoj i Turskoj kako bi "SAD odrzao njihovc slobodne institucije i njihov nacionalni intcgritet protiv agresivnih pokreta". Bio je to znak da SAD nece dopustiti nikakve geopoliticke ili gcostrategijskc promjene na JI Europe. ali i bilo kojem drugom dijelu svijeta, bez obzira nato jesu li tim promjenama ncposrcdno ugrozeni amcricki ckonomski ili vojni interesi. Detaljnije vidjeti u: T. Wanamaker, American Foreign Poliq 7()(/ay. How It Is Made, How it Works, The Cruical Problems It Faces in Tomorrow:, World, New York, 1964, str. 46-48. 206 H. Truman, Memoirs. 11. Years of Trial and Hope, New York, 1965, str. 105. 207 Predsjednik Truman zavrsio je svoju poslanicu rijecima: "Sjcme totalitarnih rezima klija na siromastvu i oskudici. Ono se siri i jaca na losoj zemlji siromastva i svade ... slobodni narodi svijeta gledaju na nas da im pomognemo u odrzavanju njihove slobode", Stute Department Bulletin, 23. ozujka 1947.

208 0 konkretnim kritikama Tmmanove doktrine izmcdu ostalog vidjeti u: R. Steel, Pax Americana, New York, 1970, str. 9-10., 1-1. Feist, From Trust to Ten'OI; The Onset of' the Cold War I945-I950, New York, 1970, str. 195-196, W. A. Williams, The Tragedy a/American Diplomacy, Cleveland, 1959. str. 16g-171, K. Tompson, Political Realism and the Crisis of' World Politics. Princeton, I 960, str. 124. 209 R. Vukadinovic, Hladni rat i Europa, Cakovec, I 983. str. 85.

84

EUROATLANTIZA\1 DO DETANTA

Sve naglasenije razlike u idcologiji dvaju suprotstavljenih blokova, dovelc su do prihvacanja prvc amcricke vanjskopolitickc doktrinc odnosa prema ukupnom socijalistickom svijctu. Politiku cointainmenta (zadrzavanja komunizma) kojaje imala za cilj na duze vrijeme otkloniti "komunisticku opasnost" teorijski je razt·adio G. Kennan, predlazuci Trumanovoj administraciji konkretne politicke mjere u cilju zadrzavanja daljnje sovjetske ekspanzijc. Po Kennanu, prakticna americka politicka akcija trebala se temeljiti na "strpljivosti, odlucnosti i vojnoj snazi SAD-a .... u cilju jacanja zapadnoga kapitalistickog svijeta u konfrontaciji s novim socijalistickim snagama". 210 Kombinacijom politicko-diplomatskih mjera, Jacanjem zapadnoeuropskih nacionalnih oruzanih snaga i poglavito organizacijc NATO te postupnim uvoc!enjem potpune ekonomskc blokade socijalistickih zemalja, americka politika provodila je svoju borbu protiv komunizma na global nom planu. Pritom su podrucje zapadne Europe i uloga americkih europskih saveznika za Washington bili od presudne vaznosti. Jcr upravo glavna hladnoratovska blokovska suprotstavljenost odigravala se na europskom tlu. U toj borbi americki zapadnoeuropski sawznici bez vecih oklijevanja prihvatili su nove smjerove americke vanjskopoliticke akcije. Snazan dub atlantizma, predvocten SAD-om kao jakim voc!om, nadmocno je prevladavao u tadasnjim euroatlantskim odnosima.

4.2. NATO i "New look" Dolazak republikanskog predsjednika Dwighta Eisenhowera u Bijelu kucu 1953. godine oznacit cc prekretnicu u poimanju americkog vanjskopolitickog angazmana u odnosu na komunisticki blok predvoden SSSR-om, ali to je i pocetak krize unutar organizacije NATO te vrijeme kada zapadnoeuropski saveznici pocinju drugacije saglcdavati svoju ulogu unutar euroatlantskih odnosa. Iako jos uvijek cvrsto vezani uz Washington, poglavito na globalnom planu, na europskom kontinentu zapadnoeuropski saveznici pocet ce predlagati i traziti vlastita rjesenja za smirivanje napetosti u Europi i izgradnju drugacijeg tipa euroatlantizma. Trumanova politika zadrzavanja komunizma euroatlantskim saveznicima nije donijela ocekivane rezultate. Hladnoratovska polarizacija Istoka i Zapada, koja se upravo u Europi najbolje ocitovala u potpunom prekidu svih vrsta odnosa te ekonomskom i vojnom iscrpljivanju i natjecanju, nastavljena je i pocetkom Eisenhowerova predsjednikovanja. No razvoj mec!unarodne situacije nije isao na ruku novoizabranoj americkoj republikanskoj administraciji, a ekonomski prob-

210

Teorijske postavke americkc vanjskopolitickc duktnne ,,dtll'"t prema socijalistickim zemljama tzv. politike zadrzavanJa (cointuinment) komumzma (j Keat"tn tzntc• .:e t: C·lanku pod nazivom 'The Sources of Soviet Conduct", by X, Foreign Af}(;irs. srpan; ['1~-
85

EUROATLANTIZAM lemi tjerali su Washington na preispitivanje i smanjenje vojnih izdataka. 211 Paralelno, gospodarski ojacani i politicki stabilniji europski saveznici, predvodeni snaznim NATO-om, pokusali su iskoristiti promjene na medunarodnoj sceni za jacanje vlastitih nacionalnih interesa i pozicija unutar euroatlantizma. 212 U zahuktalim dogadanjima na medunarodnoj sceni, predsjednik Eisenhower prihvatio je novu vanjskopoliticku americku doktrinu "oslobadanja". no glavno popriste blokovske konfrontacije i dalje je ostala Europa. Zapadnoeuropskim saveznicima receno je kako vise nije potrebno zadrzavati komunizam. vee euroatlantski savez treba udruziti sve raspolozive snage i odbaciti (roll back) komunizam iz zemalja istocne Europe i na taj ih nacin osloboditi. Sukladno tako proklamiranim politickim ciljevima prislo se i izradi nove vojne strategije. "Mir putem sile" postala je uzrecica zagovornika odlucnije americke akcije. 213 Politicki okviri novoga americkog kursa bili su vidljivi jos u prvom govoru predsjednika Eisenhowera kada je pozvao na unistenje sovjetske sile u Europi i na ujedinjenje Koreje na kapitalistickim drustveno-ekonomskim temeljima. 214 Upravo u nuklearnom oruzju 215 predsjednik Eisenhower vidio je mogucnost rea-

2I I Amcricki vojni budzet I 953. iznosio je 50A milijarde dolara. sto jc tri puta vise nego I 950. G. H. Clarficld i W. M Wiccek. Sue/car America. }v!ilirmy and Cil'ilian Nuclear Pmrcr in rile C·S I'N0-/981!. New York. 1984. str 149.

212 Naimc. samo dva mjescca nakon inaguracijc novoga americkog prcdsjednika Dwight a li
213 Prcmda je to vrijeme osnivanja tada iznimno popularne radiopostaje "Glas Amerike" (Voice of America), ciji je cilj bio prenoscnjc americke porukc mira. slobode i dcmokracije sirom svijcta. clio politickih krugova u Washingtonu smatrao je da upravo snazna amcricka sila mora biti jamstvo ostvarenja vanjskopolitickih ciljeva. Tim vise sto sc znalo da SAD od I 949. god inc ncma monopol nad nuklcamim oruzjem. Vidjeti u Stephan E. Ambrose, t:isenhower the President, l'\ew York. I 984. str. 45. 214

Potanje vidi R. Vukadinovic. Si/a i inlresi.· Vaniska politika SAD-a. :lagreh. I 972. str. 230-236.

215 Za razliku od prcdsjcdnika Trumana koji jc bio vise sklon razvoju konvencionalnog naoruzanja. Eisenhower jc. kao general i pripadnik amcrickih on1zanih snaga, i prijc negoli je inauguriran za prcdsjcclnika SAD-a smatrao cia "napredak u znanosti i tehnologiji zahtijeva promjenc u oruzanim snagama, naoruzanju i strategiji". C. I. Marphy, The Eisenhm;·er Shifi, Fortune. sijccanj I 956. str. 56.

86

EUROATL-\'.;T!L\ \!DO DETANTA lizacije spleta politickih, ekonomskih 1 \ ujnih ciljeva Amerike. Vjerujuci da je americki nuklearni arsenal halitati\no i hantitativno mnogo jaci od sovjetskoga te da SSSR nema srcdstva kojima bi S\ ojc nuklcarno oruzje prenio na amcricki teritorij, Eisenhowerova nova vojna stratcgija. nazvana "New look", polazila je upravo od saveznickog razvoja nuklearnog naoruzanja, njegove brojnosti i novih tchnoloskih mogucnosti njegove proizvodnje. Doktrina masovne odmazde pretpostavljala je da se i u ratovima tzv. lokalnoga karaktera koji bi izbili izmedu kapitalistickih i socijalistickih zcmalja odmah upotrijebi nuklearno oruzje. Time bi automatski svaki cventualni sukob poprimio karakter totalnog rata. Postavljajuci nuklearno oruzje kao glavni instrument masovnc odmazde suprotne strane,216 Washington nije namjeravao slati nove vojnc snage u Europu, a europskim saveznicima predlozeno jc smanjenjc proizvodnje konvencionalnih snaga. John Foster Dulles, kao najjaci zagovomik masovne odmazdc u rcdovima americke administracijc, bio je prisiljen vise puta objasnjavati njezine temeljnc postavke euroatlantskim saveznicima. 217 Pritom su mu pomogli i tadasnji istaknuti americki politicari. 218 Pritisnuti od strane SAD-a, zapadnoeuropski americki savcznici, u nacelu su prihvatili teoriju masovne odmazde, iako su naglasavali da su mnoga pitanja ostala nedorcccna. 219 Brzina kojom je SSSR dosao u posjed vlastite nukleame, a kasnije i hidrogenske bombe, americki neuspjesi da se, usprkos toliko isticanoj nuklearnoj nadmoci zapadnog svijeta, zabilje.li vojna pobjeda i pomaknc status quo u Koreji, pokusaji destaljinizacije SSSR-a za vrijeme Hruscova, sastanak americkog i sov-

216 f1senhowerovi pogledi na nove uvjete ratovanja i vrijcdnost nuklearnog omzja sadrzani su u dokumcntu \SC -162/2 koji je Vijece nacionalnc sigurnosti prihvatilo 30. listopada 1953. Tekst dokumcnta vidjeti u: The Gravel Edition. Pentagon Papers, Vol. L Boston, 1971, str. 412-429. 217

0 Dullesovim gledistima vidjeti: 0. Smith, US Militmy Doctrine, New York, 1955, J. F. Dulles, Har of Peace. New York. 1950, J. F. Dulles, "A Policy for of boldness", Lif'e, 19. travnja 1952, J. F. Dulles. "A Policy for Security and Peace". Foreign Affairs, travanj 1954, No. I. 218 Potpredsjednik SAD-a, Richard :--;ixon. za magazin Times je izjavio: "Prihvatili smo novo nacelo. Umjcsto Ja dopustimo komunistima da nas bcskrajno iscrpljuju u malim ratovima sirom svijeta, ubuduce cemo sc ozdati u nasu pokretnu koncentriranu silu odrnazdnog udara. Ako ocijcnimo da jc to potrebno. mozemo je upotrijebiti protiv vclikc agresije u vrijcme i na prostoru kuji cemo sami izabrati." James Reston pisao je Ja nova doktrina treba pokazati kako "u slucaju no\og sukoba u Korcji. Indokini, Iranu ili bilo gdje Jrugdje. SAD moze pokrenuti izravnu odmazdu protiv SSSR-a il1 cn·cnc Kine". Cit. Po \V. Kaufarnann. "The Requirements of Detcrencc". u· R. \'ubdinovic, Xuk/earne strategijc supa;i/a .. ., str. 117. 219 Pnmjerice. ncuravnotezenost americkih i savcznick1h \'0)111:1 "l"!!'l. rr:i\o donosenja odluke da sc takticko :wkleamo oruzje postavi na europsko tlo. pitan.Je U\Jeta pnnncnc nuklcarnc sile, ukljucenje SR Njemacke " vojnu strukturu NATO-a, pitanjc reguliranja no' og ocl:ll''·' ":n"~" 1 stita'' unutar euroatlantskih saveznib. 0 teoriji masovne odmazde, razlozima njczina pnll\ :kJI>iJ u S.\D-u re kontroverzama unutar euroati:mtskih saveznika vezano uz tu teoriju vidjeti u· R. \ ubc:l\1''' 1~ . .\'ukleame strategije supersila, Zagreb. 1985, str. 109-119.

87

EUROATLANTIZAM jetskog lidera u Zcnevi 1955, 210 sovjctsko lansiranje Sputnika 1957," 21 te testiranje sovjetskoga interkontinentalnog balistickog sustava (ICBM) godinu dana potom 222 uzdrmali su povjerenje Eisenhowerove administracije u snagu americkog polozaja i nukleamog naoruzanja. Pa ipak, politiku s pozicija sile, zbog niza politickih i ekonomskih razloga, nije sc moglo odjednom napustiti. Rjesenje jc ponudeno u obliku prihvacanja vodenja rata koji ce biti ogranicen po akterima, ciljevima, prostoru na kojem se vodi i upotrijebljenim vojnim sredstvima. To je dovelo do zestokc kritike takve americke politike od strane zapadnoeuropskih saveznika i njihova sve veceg udaljavanja od Washingtona unutar organizacije NATO. Naime, kada je postalo sasvim jasno da je uspostavljena nukleama ravnoteza snaga izmedu lidera dvaju blokova, americki europski saveznici otvoreno su izrazili sumnju je li SAD spreman i stvarno osigurati obranu svojih saveznika masovnim nuklearnim udarom, koji bi ujedno znacio i njegovo samounistenje. U potrazi za novim rjesenjima po pitanjima europske obrane koja bi zadovoljila sve nervoznije europske savcznikc, ali i umirila svekoliku europsku javnost, 223 Washington je nastojao ocuvati ne samo curoatlantizam vee i uravnoteziti odnose unutar organizacije NATO. Prihvacajuci mogucnost da se u

220 Predsjednik SAD-a Eisenhower i prcdsjcdnik SSSR-a Hruscm sastali su se u Zenevi u srpnju 1955. Komentatori su summit najavili kao pocetak no1·e li1ze europskih odnosa izmedu lstokJ i Zapada. Obje stnme izrazilc su zclju za vecom suradnjom dvaju blokova. ali se nisu slozile oko pitanja ujcdinjenja Njemacke i provedbc slobodnih izbora na cijelom njezinu teritoriju. 1-!ruscovu je nakon summita porastao uglcd kako u zcmlji. tako i u inozcrnstvu. dok jc Eisenhower. usprkos sumnjicavosti drzavnog sekretara Dullcsa u ispravnost sastanka sa sovjctskirn vodom. viden u SAD-u. a poglavito u europskih saveznika kao mirotvorac. Prcdlozio jc Kongresu odrzavanje bilateralnog sastanka na vrhu na kojcmu bi se razgovaralo o srnanjenju nukleamog naoruzanja. Iako nisu postignuti neki bitniji dogovori. sastanak u Zcnevi viden je u amcrickih curopskih savcznika kao prva naznaka moguceg dctanta na europskom prostoru. 0 summitu vidjcti: Stephen E. Ambrose & Douglas G. Brinkley, Rise to Globalism- .4mericanjiJreign policl' since /938, (eighth revised edition), New York. 1997, str. 114-127.

221 Lansiranje u svcmir sovjetskog "Sputnika", 4. listopada 1957. znacilo je da i SSSR raspo1aze s interkontinentalnim raketama kojc u evcntualnom buducem sukobu mogu dohvatiti i amcricki tcritorij. U SAD-u nastalaje panika. Dctaljnije: H. York, Race to Oh/i,·ion: A PartiCJjJwJts vi"e\\' of'the Arms Race. New York, 1970, J. R. Killian, Sputniks, Scientists and EisehhoH"o; Cambridge. 1977, L. Freedman, The El'olution of lv'uclear Strategy ... , str. 140-144. 222 :--Jakon lansiranja Sputnika 1-!rusi'ov je izjavio da je to dokaz superiomosti marksistickog sistema nad dekadentnim kapitalistickim sustavom te najavio daljnji razvoj sovjctskog raketnog naoruzanja i prednost sovjetske vojno-istrazivacke znanosti i tehnologije nad Zapadnom. Velika Britanija i Francuska, zabrinute za buducnost Zapadne Europe, upozoravale su SAD da je llruscov. iako se u Zcnevi prikazuje kao curopski mirotvorac. mnogo lukaviji u svom naumu da osvoji Europu nego sto je bio Staljin. D. E. Neuchterlein, America Recommitted ... , str. 48-49. 223 Uz interkontinentalne balisticke raketc ICI3\1, usmjerene pretdito na ciljcve u SAD-u, SSSR jc nastavio is proizvodnjom raketa srcdnjeg dometa koje su bile usmjerenc na ciljevc oko SSSR-a, i to prvcnstveno na zapadnu Europu. Njima se zcljclo parirati postojecim americkim taktickim oruzjima. H. Kissinger, "Limited War. Conventional or :--iuclcar'' A Reapraisal", Deadalus 1960. Winter. Arms Control. Disarmament and National Security, New York. 1961. str. 145.

88

EUROATLANTIZAM DO DETANTA Europi vodi ograniceneni rat, Henry Kissinger je smatrao da SAD i Velika Britanija moraju jacati svoje vojne snage za vodenje totalitarnoga nuklearnog rata, a zapadnoeuropski saveznici unutar NATO-a trebali bi se pripremati za vodenje ogranicenog rata. 224 Po misljenju americkog teoreticara Rostowa, zapadna Europa postala je drugorazredni saveznik unutar NATO-a jer ga je SAD namjemo drzao po strani u procesu istrazivanja, financiranja i proizvodnje nukleamog arsenala. 225 Knorr navodi daje kriza u NATO-u odraz nepovjerenja izmedu euroatlantskih saveznika tc da je za razrjesenje te krize bitno kako ce zapadnoeuropski americki saveznici procijeniti novu ulogu i politiku SAD-au buducnosti. 226

U jeku sve jacih kritika masovne odmazde i traganja za novim rjesenjima na sastanku NATO-a u Kopenhagenu 1957. godine ponuden je program MC-70 kojim se predvida da: NATO rcalizira odluku o stacioniranju 30 divizija na sredisnjem frontu. SAD je najavio spremnost da svim clanicama NATO-a (osim Portugala, Luxemburga i Islanda) isporuci nosace nukleamog oruzja (rakete i atomske topove ), a sve te zemlje trebale su formirati specijalne nacionalne raketene jedinice za opsluzivanje te nove vrste naoruzanja. U zapadnoj Europi trebalo je biti ostvareno veliko skladistc nuklearnih bojevih glava, kojima bi raspolagao SAD. 227 No ni ta inicijativa nije docekana jednoglasno u euroatlantskih saveznika. Henry Kissinger, Liddell Hart, Bemard Brodie, Robert Taylor, Alastair Buchan- samo su neki od uglednih zapadnih teoreticara koji su u svojim radovima isticali krizu u NATO-u oko pronalazenja nove strategije te su njihova stajalista uvelike utjecala na formiranje nove strategije elasticne reakcije, koja nastaje sezdesetih godina ina neki nacin je izlazak iz doba hladnog rata.m

224

Kissinger je smatrao da europski saveznici jos ne raspolazu dostatnim snagama niti da vodc ograniccni niti totalni nuklearni rat, stoga njihova najveca vrijednost unutar Sjevernoatlantskog saveza lezi upravo u mogucnosti da osposobc svojc nacionalne vojne snage za vodcnjc ogranicenog rata. Henry Kissinger. .\'uclear Weapons ... , New York, 1957, str. 314.

225 \V. Rostow. The United States in World Arena, :.;ew York, 1960, str. 337

226 K. Knorr. The Strained Alliance .. po R. Vubdinovic. !!ladni rut i Europa . . str. 217.

227 R. Vukadinovi6, Hladni rat .... str. 224. 228

General Taylor pi sao je da stajaliste Washingtona kako "ak1 konllikt moze pokrenuti atom ski rat "dajc malo sigumosti americkim saveznicima u Europ1. RCJzumnJ l1uJJ najprije 6c iskoristiti sva manja srcdstva od globalnog rata." R. Taylor. Uncertain Trumpc!. \c\\ Yc•rk. Jc):i'J.-1960, str. 137. Liddell Hart optuzujuci amcricku viziju upotrebe nuklcamog oruzp u ll>r•'r' ,Jif;m 1to se izrazio rijccima: "Onaj tko zivi u staklenoj kuci ne smije se nabacivati kamcnJCill ... L \l.tr:. I !,·tarenr or Defence, London, \960, str. 57. ObjasnjavajuCi svoj zaokret u promis\janju i da\ CJ:l_lll r:·c,i:c,,,u kun' cnclonalnom naoruzanju pred nuklcarnim, Kissinger se pozivao na promjcnc do kL'.Jlh _1c ~,.;_,, vcu:,:r blokova u pogledu posjedovanja nuk-

89

EUROATLANTIZAM Napustanje doktrinc masovne odmazde i prihvacanje doktrine o tzv. elasticnoj reakciji 219 koja je, na ncki nacin ogranicavala upotrebu nuklearnog naoruzanja te trazila od zapadnoeuropskih saveznika brzi razvoj njihovih konvencionanih snaga naustrb razvoja nacionalnog nukleamog arsenala, bili su najbolji znak izmijenjenog odnosa snaga i postizanja odredcne nuklearnc ravnoteze izmedu SAD-a i SSSR-a. No za euroatlantizam imalo je to mnogo dalekoseznije posljedice. Zapadnoeuropski americki saveznici ocijenili su da SAD takvom svojom politikom zeli Europ~t ostaviti nezasticenom. Prema misljenju Europljana, u eventualnom sukobu oruzanih snaga dvaju blokova Zapadna Europa bila bi vrlo brzo porazena, a njezin teritorij potpuno unisten. Takva europska gledista bila su i rezultat cjelokupne medunarodne situacije te napetosti i osjecaja nesigurnosti koje je ona proizvela u zapadnoeuropskih americkih saveznika. 230 Stoga je u redovima Sjevcrnoatlantskog saveza doslo do prve vece, konkretno iskazane neposlusnosti zapadnocuropskih saveznika u odnosu na Iidera NATO-a, SAD. Tri najvaznije zapadnoeuropskc clanice NATO-a, Velika Britanija, Francuska i Zapadna Njemacka na zasjedanjima Sjevcrnoatlantskog saveza istupit cc s vlastitim idcjama i ponuditi nove koncepcije buduceg razvoja Saveza koji ce se bitno razlikovati od americkih. Time je zapocela jedna nova, posve drugacija faza u razvoju euroatlantskih odnosa i poimanju mjesta, uloge i ciljeva zapadnoeuropskih americkih savcznika u organizaciji NATO. Pokusaji SAD-a da pocetno iskazane razlike prevlada kompromisnim I~jescnjem nece odmah uroditi plodom. Organizacija NATO ce opstati, ali sjeme razdora unutar euroatlantskih saveznika ostat cc prisutno i u buducim fazama njezina razvoja. Osnovna karakteristika ponudene zapadnonjemacke doktrine bila je da se pocctak eventualnog vojnog sukoba pomakne na istocne granice Zapadne Njemacke, dakle sto vise na lstok, a nuklearno naoruzanje trebalo bi upotrijebiti odmah po pocetku oruzanog sukoba. Ta zapadnonjcmacka koncepcija nuklearnog zastrasivanja predvidalaje postojanje nuklcarnih snaga NATO-a, ali nijc unaprijed definirala pravila za njihovu primjenu. Na taj nacin protivnik bi se neprestano drzao u nesigurnosti jer ne bi znao mjesto i snagu eventualnoga

learnog naoru:l.anja. Smatrao je da bi u ogranicenom ratu upotreba nuklearnog naoruianja mogla dovesti do jacanja pozicija zapadnoeuropskih saveznika unutar NATO-a. 0 tom vaznom, alii zanimljivom obratu u teorijskom promisljanju Kissingcra vidjeti u I l. Kissinger, The Necessity for Choice: Prospects of' American Foreign Policy, New York, 1962. Teoreticar Healey smatrao jc da u situaciji kada je gotovo nemoguce kontrolirati sirenjc nuk1carnog naoruzanja "da1jnja nuklcarizacija NATO-a ravna je samoubojstvu". D. Healey, Britain and NATO, cit. po R. Vukadinovic, Hladni rat ... , str. 227. 229 0 Joktrin1 clasticnc reakcije vidjeti u R. Vukadinovic, Nuk/eame strategije ... str. 151-214.

2:111 S.-\D nije 'ojno intervenirao kada je SSSR 1954. svojim oruzanim snagama ugusio demonstracije progreSJ\ lllh snaga u Mauarskoj za neovisnom Madarskom. Kriza oko kana! a Suez 1956. poprimila je i medunarodne razmjere, a europske saveznice Velika Britanija i Francuska uvjerile su se da SAD nije uvijck i pod svaku cijenu spreman stiti savcznicke intcrese. SAD je. gntbo krseci zenevske ugovore o Indokini, zapoceo rat u Vijetnamu. zapadnocuropski saveznici bili su suoccni sa sve brzim raspadom njihova nekadasnjeg kolonijalnog carstva. lzmcdu ostalog vidjeti i u: Donald E. Nuechterlcin, America Recommitted . . , str. 32-59.

90

EUROATLANTIZAM DO DETANTA vojnog udara. Multilateralne nuklcame snage imale bi u toj koncepciji ulogu treceg partnera i znatno bi ojacale cijelu koncepciju obrane Zapada. 231 Velika Britanija smatrala je da je izbijanje nukleamog sukoba u Europi malo vjerojatno, a da se eventualni lokalni sukobi trebaju rjesavati prvenstveno konvencionalnim naoruzanjem. Slicno je razmisljao i SAD, govoreci da prvotnom upotrebom konvcncionalnih snaga treba dobiti na vremenu te razmisliti jc li upotreba nukleamog naoruzanja uopce potrebna. Francuska teorija tzv. proporcionalnog zastrasivanja, koju jc razradio de Gau!leov general Andre Beaufre,m jedina se otvoreno zalazc za posjcdunnjc nuklearnog oruzja i od strane zapadnoeuropskih amcrickih sa\·eznib. Tc nukleame snagc moraju biti sposobne unistiti vclike urbane i industrijske centre prutivnika, pa ce protivnik prijc napada detaljno analizirati isplati li mu :;c uopcc napasti. Sljedeca teorija koju je razradio Beaufre, tzv. teorija treceg partncra. prcdvidala je stvaranje multilatcralnog sustava nuklearnog zastrasivanja. Takr\\ nuklearni savez driava mogao bi onoga tko se odvoji i pokusa samostalnu vojnu akciju potpuno unistiti. Obje te koncepcije bile su na tragu de Gaulleova suprotstavljanja centraliziranih nukleamih snaga unutar NATO-a. Iza iskazanih nacionalnih doktrina pojedinih zapadnoeuropskih savcznika stajali su, ustvari, konkretni politicki interesi i zelja za medunarodnim utjccajem pojedinog saveznika. Sve je to upucivalo na cinjenicu da su euroatlantski odnosi i njihov temeljni sigurnosni stup, organizacija NATO, u promijcnjcnim medunarodnim okolnostima poceli sve vise gubiti na znacenju. I sama NATO-ova struktura, temeljena na centraliziranom sistemu vojne snage predvodene Washingtonom, pod naletom iskazanih nacionalnih tenzija europskih saveznika postala je upitna. Prvi put nakon osnivanja, organizacija NATO i euroatlantsko savcznistvo nasli su se na ozbiljnoj kusnji potaknutoj upravo rcdovima americkih zapadnoeuropskih savcznika. Neposredan povod krize viden je u upotrebi i posjedovanju nukleame vojne sile, atributa koji je godinama bio glavna kohezivna snaga Saveza i na kojemu je pocivala superiornost zapadnog bloka. Stoga je ponudeni americki projekt o stvaranju nukleamih visestranih snaga trebao na ncki nacin izgladiti iskazane suprotnosti unutar NATO-aY 3

231 Po misljcnju prof dr. R. Vukadinovica, cijela ta zapadnonjemacka koncepcija "izrazito je opasna i njomc sc zeljelo postici ono sto Zapadna NJcmacka jos ne moze ostvariti- naoruzanje Bundeswehra nuklcarnim oruzjem". R. Vukadinovic, Si!a i interesi SAD-a .. ., str. 273

232 General Andre Bcaufrc bio jc direktor francuskog Centra za stratcska istrazivanja. Cijelu francusku doktrinu treba promatrati u svjctlu francuskih tcznji da Francuska povrati ugled velike svjctskc silc.

233 Po misljcnju dr. R. Vukadinovica intcgriranjcm nuklcarnih snaga unutar :-./ATO-a amcricka politika zcljcla je postici sljedece: - stvoriti dojam u zapadnoeuropskih saveznika o prestanku amcrickc hcgcmonije u NATO-u, buduci da bi se najvaznije sredstvo zastrasivanja- nuklearno urulJc- naslo u jednom zajednickom tijelu - Zapadnoj Njemackoj posredno bi se omogucilo da dode do nuklcarnog oru7ja i da postane partner i zagovornik americkih ideja u NATO-u. Sve nuklearne snage unutar NATO-a, ukljucu]UCJ 1 llnC zapadnoeuropskih saveznika, nasle bi se pod jedinstvenim americkim zapovjednistvom. R. \'ubdin''' "· Si/,1 tin teres ... , str. 275.

91

EUROATLANTIZAM Zbog ostrih suprotnosti unutar zapadnocruopskih saveznika glede tog plana, negodovanja europskogjavnog mijenja i pritiska socijalistickih drzava, projekt o stvaranju visenacionalnih nuklearnih snaga zamijenjcn je najprije projektom o Atlantskim nukleamim snagama, a kasnije i prijcdlogom o formiranju specijalnog tzv. McNamarina nuklearnoga komiteta.c 14 No sve te rasprave euroatlantskih savcznika glede nove NATO-ove stratcgijc, prvenstvcno vezanc uz nuklearno naoruzanje, zapocete jos za Eisenhowerove administracije pocctkom 60-ih godina proslog stoljeca, nisu urodilc zajcdnickim rjescnjcm niti za vrijeme predsjednika Kennedyja. Nekoliko ponudcnih varijanti pokazalo se nedovoljno atraktivnima za svc nejcdinstvenije savcznikc.c 35

U iskazivanju vlastitih stavova i zastupanju nacionalnih intcresa unutar euroatlantskog saveznistva Francuska je bila najdosljednija i najupomija. To sto su se rezultati francuske zelje za samostalnijim djelovanjem unutar Saveza najkonkretnije iskazali tek 1966, kada je Francuska i sluzbeno povukla svoje vojne snage iz NATO-a, rezultat je, uz francuske napore, i objektivnih medunarodnih okolnosti koje su vodile popustanju hladnoratovske bipolame napetosti i politici detanta u Europi.

4.3. Politika de Gaullea Francusku vanjsku postratnu politiku treba promatrati u sklopu francuskoga gubljenja statusa europske velike sile za vrijemc europske ravnoteze snaga te trauma koje je prozivjela u Drugom svjctskom ratuY 6 U radikalno izmijenjenom

234 Prvo se predvidalo da visestranc nuklcarne snagc NATO-a budu sastavljenc od 25 podmornica naoruzanih s osam rakcta tipa Polaris, a posada i zapovjcdnistvo bili bi vojni prcdstavnici nckoliko drzava Saveza. Flota je trcbala biti u vlasnisrvu SAD-a i zapadnoeuropskih zemalja koje bi kadrovski i tlnancijski sudjelovale u tom projcktu. Nakon sto jc projekt odbijcn, prcdvidala se uspostava Atlantskih nuklearnih snaga koje bi sc sastojale od podmornica naoruzanih rakctama i englcske bombarderskc avijacije. Obje vrstc naoruzanja nalazilc bi se pod nacionalnim zapovjcdnistvom. Udruzcne nuklearne snagc bile bi sastavljene od kontingenata nuk1carnih i ncnuk1earnih drzava :-.JATO-a. ukljucujuci i Zapadnu Njcmacku. Prijcdlog o McNamarinovu komitctu izncsen je na zasjedanju Savjeta NATO-au Parizu 1. 1ipnja 1965. Predviclao je da u njemu sudjeluju ministri obrane najjacih zemalja clanica Saveza: SAD-a, Francuskc. Vel ike Britanije i Zapadne Njemackc. Njihov zadatak bio bi poboljsanje komunikacije i koordiniranja gledc nuklearnog naoruzanja NATO-a. Detaljnije vidjcti u: H. Kissinger, The Trouhled Partnership, New York, 1965, str. 133-138: Lawrence S Kaplan, NATO and the United States ... , str. 96-102. 235 Uz vodcce zapadnoeuropske clanice NATO-a, planova o sudjelovanju u zajednickim nuklcarnim snagama bojale su se i zemljc Skandinavije. Danska i Norveska od pocetka su odbilc sudjclovati u takvim prcgovorima, isto su ucinile Turska i Kanada. Danski ministar vanjskih poslova Hakerup smatrao je da se NATO-ova obrana u Europi treba tcmcljiti na nuklcarnom naoruzanju. ali je naglasio da niti Danska niti Norveska ne zele nuklearno naoruzanje na svom teritoriju. Per llakerup. Nordic Cooperation and the World Around LS, Stocholm. 1965, str. 34. 236 Lawrence S. Kaplan pisc: "lako je izasla kao pobjcdnica iz Dn1goga S\jetskog rata, francuske pozicijc neusporedivc sus njezinim nekadasnjim statusom. Francuska ci\·iiizacija. cije su tekovine i standardi, od jezika, ku1turc. obicaja. prehranc. ekonomije, vojskc, bili prisutni u mnogim dijelovima svijeta. nakon rata zamijcnjcnaje anglosaksonskom civilizacijom." Lawrence S. Kaplan . .VATO .. , str. 89.

92

EUROATLANTIZAM DO DETANTA europskom okruzenju svi postratni francuski vanjskopoliticki potezi bili su u cilju pokusaja vracanja ugleda, statusa i snage nekadasnje Francuske. Pritom su odnosi sa SAD-om, zemljom koja se temeljem svoje politicke, ekonomskc i vojne moci nametnula kao predvodnik zapadnog svijeta, imali sredisnje mjcsto. Korijeni dobrih bilateralnih odnosa Francuske i SAD-a potjecu od samog nastanka SAD-a. Stovise, smatra se da su upravo dogadaji vezani uz Francusku revolucije nadahnjivali i borce za ujedinjenje americkih drzavica i njihovu borbu za slobodu. Francuska jc bila prva zemlja koja je medunarodno priznala SAD. Cjclokupna francuskajavnost tadaje sa simpatijama gledala na formiranjc nmc. slobodne, demokratske zemlje preko Atlantika. 237 Radikalni otkloni francuske politike, ne samo po pitanjima kohezijc. cilJC\ d 1 strukturc curoatlantskog saveza vee i poimanju cjelokupne medunarodnc zaJcdnice, od politike koju je u to vrijeme zastupao SAD kao predvodnik z3p3dnug kapitalistickog bloka, intenzivirani su sc s dolaskom na vlast generala Charlcsa de Gaullea. Jos u danima hladnog rat3, SSSR i njcgovi socijalisticki saveznici nisu jednako ostro shvacani u Washingtonu i Parizu. To je proizlazilo iz slike medunarodne zajednice koju je imao na umu SAD, odnosno Francuska za vrijeme de Gaullea. U vrijeme bipolarizma, SAD jc svoju (i svojih euroatlantskih saveznika) ulogu na globalnoj sceni vidio u stvaranju takve medunarodne zajednicc u kojoj ce prevladavati sloboda i dcmokracija. Svaka zemlja iii skupina zemalja koja ta temeljna naccla nc postuje iii ih grubo krsi, proglasena je neprijateljem. De Gaulle je medunarodnu zajednicu zamislio prvenstveno kao skupinu jakih nacionalnih drzava, a njihove razlikc u idcologijama i nisu toliko relevantne. U sirem smislu, i SAD i Francuska, odnosno Amerika i Europa, u ispunjenju svoj ih nacionalnih in teresa medusobno su suprotstavljeni polovi medunarodnc zajednice. Za de Gaullca i komunisticka Rusija bila je potencijalni partner u borbi za uspostavu nove ravnotezc snaga u medunarodnoj zajednici. Nije se polazilo od ideologije kao vezivnog cimbenika, vee od nacionalnog intcresa drzave (Francuske) da ostvari svoje interese (povrati ugled svjetske sile). U strajanje na jakoj nacionalnoj drzavi i vccoj samostalnosti europskog prostara ostat ce konstantom francuske politike. No takva francuska razmisljanja ipak nisu ugrozila pocetno euroatlantsko saveznistvo. Nije ga ugrozilo ni nerijescno njemacko pitanje, od cega je Francuska, u trenucima nastanka NATO-a, mozda najvise strahovala.

237 Smatra se da su upravo dogadaji oko Francuske revoluciJc nacbhnjt\ali i borce za ujedinjenjc americkih drzavica i njihovu borbu za slobodu. Francusb jc bib pn a ?cmlp koja jc mcdunarodno priznala SAD. Cjclokupna francuska javnost tada jc sa simpat!pma glccbb n:1 f,>nniranje nove. slobodne, dcmokratske zcmljc prcko Atlantika. Taj, kako ga neki nazvaju. "nntcnn,kt clsJecaf Francuza prcma SAD-u u danima njcgova nastanka prisutan je u dijelu francuskog dru;r, a ,,; 1 J:uns. Govoreci 1996. u americkom Kongresu, francuski predsjednik Chime nag!a,tt> JC "k,,],;,,, c m:ll;go Fruncuska pomogla SAD-u da sc konstituira kao slobodna, suverena i neza\ ism nac'll.l .. lle.t:~t c lkt~>cr. hansat/antic Relations- Sharing Ideals and Costs, London, 1996, str. 23.

93

EUROATLANTIZAM U svim pregovorima oko supostave NATO-a, bez obzira nato jesu li za pregovarackim stolom sjedili predstavnici Sjedinjenih Americkih Drzava i Europljani iii samo Europljani, jedna od glavnih zadaca bila je kako razuvjeriti Francusku da Njemacka nece predstavljati europsku opasnost. Francuzi nisu mogli olako prijeci preko neprijateljstva s tom zemljom iz proslosti, kao ni zaboraviti ratne nacisticke strahote kojima je Francuska i francusko stanovnistvo bilo izlozeno. Francuzi su bili svjesni da SAD, jos za vrijeme tajne diplomatskc aktivnosti, prije formalnog pregovaranja oko formiranja NATO-a, zagovara da u novi sustav euroatlantske sigurnosti mora biti ukljucena i Njemacka.m Naravno, poradi specificne njemacke situacije ( okupacija Berlina, podjela na Istocnu i Zapadnu) nije se tocno znalo i govorilo s kojim dijelom Njcmacke iii kakvom Njemackom sc u buducnosti moze racunati. Zato Sll upravo Francuzi najdulje ustrajati u pregovorima da Amerika da cvrsta jamstva europskim saveznicima dace brzo rcagirati svojim vojnim snagama ako dodc do oruzanog napada na bilo koju europsku saveznicu. Za SAD glavni oruzani sukob na rclaciji Istok- Zapad zapoceo bi SSSR, dok je za Francusku glavna briga u tom pogledu bila ipak susjcdna Njemacka. 239 Francuska politika tada je jcdnostavno bila skucena izmedu vlastitih unutarnjih slabosti i zelja za ostvarenjem vecih nacionalnih intercsa. Francuska nije bi\a dovoljno politicki, gospodarski ni vojno jaka da osigura vlastitc unutarnjc, a kamoli sire nacionalne intercse. Nije mogla izolirati Njcmacku, kao sto je ucinila pocetkom 1920-ih, jer su ostali saveznici govorili dace time gurnuti Njemacku u zagrljaj SSSR-u. U takvim okolnostima Francuska jednostavno nije imala drugog izbora nego prihvatiti Njemacku kao clanicu Saveza.240 U pregovorima oko formiranja NATO-a upravo su francuski predstavnici bili ti koji su zagovarali vecu ulogu samih Europljana u formiranju novoga europ-

238 SAD jc, jednako kao i Francuzi, bio zabrinut da ojacana Njemacka ne postane ponovna prijetnja mim Upravo zato ju jc i zelio u novom vojnom savezu kako bi imao nadzor nad njezinim gospodarskim i vojnim razvojcm. 0 tome se tada otvoreno nije mnogo govorilo. lpak u nekim izjavama americkih stratega i politicara mogla su se cuti takva stajalista. Tako je poznati americki sovjctolog Kennan u izvjescu americkom drzavnom sckretaru napisao da sc "jedino uk!juccnjem Njemacke u zapadno sigurnosnu uniju mozc izbjcci data zcmlja ponovno postane dominantna europska sila". "Memorandum by the Director of the Policy Planing Staff (Kennan) to the Secretary of State", Foreign Relations of the United States, 1948, 3:7 239 SAD je pokusao ubla:i:iti francuska strahovanja govoreci da ce njcmacka okupacija najvjerojatnijc potrajati jos dosta dugo vremcna, a sve dok su "americkc oruzane snage prisutne u dijclu .'.'jemacke, Francuska moze biti sigurna da nece biti napadnuta". "The Secretary of State to the Embassy in the United Kingdom··. 28. veljacc 1948, Foreign relation ofthe L'nites Slates, 1948,2:101.

240 Pitanje .'.'jemacke, a kasnije i njezina uloga u euroatlantskom savezu, ostat ce trajna konstanta o kojoj SAD i Francuska ncce imati uvijck identicne odgovorc.

94

EUROATLANTIZAM DO DETANTA skog sigumosnog sustava. Moze se reci da Francuska gotovo nikada nije iarko zeljela trajno americko prisustvo i dominaciju nad Europom. 241 Pa ipak, jednom kad je NATO stvorcn, Francuska je ponudila da upravo Pariz i njegova okolica budu prvotna sjedista politickog i vojnog vodstva NATO-a. No postupni gubitak kolonijalnog carstva, od zapadne i sjeverne Afrike. preko Bliskog Istoka do sredisnje i jugoistocnc Azije, svc je vise u Francuskoj jacao osjecaj ponizenja i gubljenja statusa nckadasnje mocne sile. Ne samo da su SAD uglavnom zauzelc sve bivsc francuskc pozicije vee ccsto ni snagc SAD-a nisu stale na francusku stranu u borbi za ocuvanje francuskih pozicija. 242 Sasvim je sigumo da izborom Charlesa de Gaullea za francuskog predsjednika pocinje nova faza euroatlantizma i odnosa medu saveznicima. De Gaulle jc pusta<1 predsjednik kada se Francuska nalazila u nezavidnoj ekonomskoj i socijalnuJ situaciji, a francusko povlacenje iz Alzira, zamah europskih integracijskih prucc~~l i obveze koje su proizlazile iz Sjevernoatlantskog saveza zahtijevali su od 11\1\lllzabranog predsjednika da postavi jasne smjemice francuske vanjske politike De Gaulle je vojno-politicku organizaciju NATO vidio prvenstveno kao mogucnost jace americke penetracije na europski kontinent te sredstvo americke dominacije nad zapadnom Europom. Stoga je u svojoj poslanici amcrickom predsjedniku Eisenhoweru i britanskom premijeru McMillanu 17. rujna I 958. trazio mogucnost novog oblika euroatlantske suradnje. Predlagao je fonniranje novog tijela u kojemu bi bile predstavljene tri najvece zapadne drzave (SAD, Velika Britanija i Francuska) koje bi na ravnopravnoj osnovi rjesavale sva bitna pitanja vezana uz euroatlantsku suradnju. Time je de Gaulle, prvi put javno, trazio od SAD-a da unutar euroatlantskog saveza Francuska bude jednako tretirana kao i Velika Britanija te da SAD Francuskoj prizna status supersilc. U suprotnom, de Gaulle je najavio "francuski odgovor koji ce imati posljedice za samu organizaciju NATO." Francuski prijedlog nije usvojen jer su SAD i Velika Britanija smatrali da je Francuska politicki, ekonomski i vojno preslaba da s njima ravnopravno sudjeluje u procesu zapovijedanja i odlucivanja oko krucijalnih stvari NATO-a, ukljucujuci i pitanja vezana za nuklearno naoruzanje.

2-ll hancuzi su prigovarali SAD-u da se kasno ukljucio u Drugi svjetski rat. Kasno u francuskom tumacenju znaci prekasno da bi se Francuska spasila od velikih razaranja i materijalnih gubitaka. Neki au tori idu cak tako dalcko da govore dajc SAD usao u rat kako bi ubrao politicku, ekonomsku i vojnu pomoc ad stvaranp NATO-a. Philippe de Saint-Robert, "La France Contrc les Etats-Unis", Combat, II. kolovoza 1967, (itirano u: B. Heuser, Transatlantic ... , str. 25. 2-!2 ..\mericko dircktno odbijanje trazene francuske vojnc pomoci za vrijcme opsade francuskih snaga u !ndokini, americki pritisak na francuske strane da sc su;.>drze od zajcdnickc britansko-francuske vojnc akcije kako bi povratile Sueski kana!, americko "dopustanjc" da se Francuzi povuku iz Alzira samo su najvazniji primjeri razocaranosti Francuske SAD-om. Najccsca obrazlozenja SAD-a bila su da "drzava koja se bori za slobodu, demokraciju i mir ne mozc grubo gusiti revolucionarne i antikolonijalne pokrete za osloboclenje sirom svijeta". D. E. Nuechtcrkm. Alllerica Recommitted ... str. 37.

95

EUROATLANTIZAM SAD je odgovorio kako je Francuska "najteza clanica saveza", koja neprestano trazi sve vece i vece privilegije te da SAD vise nije spreman niti moze ici na daljnje koncesije Francuskoj. Tome je dodano kako su Francuzi oduvijek smatrali da je Sjevernoatlantski savez previse angloamericki orijentiran te su stoga trajno ljubomorni na Veliku Britaniju. Nakon takvog americkog stava de Gaulle krece s intenzivnom diplomatskom aktivnoscu s ciljem slabljenja kohezije euroatlantskog saveznistva i nastojanjima da Francuska samostalno preuzme vecu inicijativu glede pitanja europske obrane. Prema de Gaulleovoj doktrini. povijest i geografija odredile su mjesto svake zemlje u medunarodnim odnosima. Sukladno tome sve zemlje mogu se svrstati u dvije osnovne skupine. Prvu cine zemlje koje imaju ciljeve i zadatke apsolutno svjetskoga karaktera i one trebaju biti prisutne u svim formama medunarodne politike. Drugu skupinu zemalja cine zem\je zainteresirane isk\jucivo za regionalnu djelatnost i uzu medunarodnu suradnju.w Zemlje prve skupine, u koju po de Gaulleu svakako spada i Francuska, moraju posjedovati snaznu vojnu silu, ukljucujuci i vlastito nuklearno naoruzanje. S obzirom na to da se euroatlantska suradnja zasniva na vojnoj premoCi SAD-a, koji temeljem toga kao izvaneuropska zemlja odlucuje o svim bitnim pitanjima Staroga kontinenta, de Gaulle je smatrao da organizacija NATO onemogucuje ekspanziju francuskih vanjskopolitickih akcija i ostvarivanje statusa svjetske sile Francuskoj. A upravo je to, prema de Gaulleu, temeljni nacionalni francuski interes. U uvjetima bipolarne podjele Europe, kada je postignuta svojevrsna ravnoteza snaga SAD-a i SSSR-a, nerealno je ocekivati da ce vojna snaga SAD-a biti dostatno jamstvo Zapadnoj Europi. Ugledni francuski general i predsjednikov prijatelj, Pierre Gallois, uvjeravao je francusku javnost da "otkada je americki teritorij postao meta sovjetskih balistickih raketa, malo je vjerojatno da ce Amerikanci vojno intervenirati i pomoci zapadnoeuropskim saveznicima u slucaju sukoba u Europi". 244 Tim vise sto su interesi SAD-a i njegovih zapadnoeuropskih saveznika pocetkom 60-ih godina proslog stoljeca postajali sve razlicitiji. Stoga je u jeku rasprava oko nuklearnog naoruzanja, ne samo unutar NATO-a vee i sire u Europi, de Gaulle smatrao da je upravo to doba pravi trenutak da Francuska krene s proizvodnjom nuklearnog arsenala unutar svojih nacionalnih snaga. Planirano stacioniranje saveznickog nuklearnog arsenala na francusko tlo de Gaulle je uvjetovao americkom tehnickom pomoci, koja bi Francuskoj vojnoj industriji omogucavala proizvodnju nacionalnoga nuklearnog naoruzanja. Time se Francuska zeljela izjednaciti u statusnom pogledu glede nuklearnog naoruzanja s Velikom Britanijom. S obzirom nato da SAD nije udovoljio takvom francuskom zahtjevu, general Norstad je 1959 . zabranio stacioniranje nuklearnog naoruzanja na teritoriju Francuske, povucena je francuska sredozemna i atlant-

243 Andre Fontaine, "What is French Policy?", Foreign Affairs. listopad 1966. str. 68. 244 David N. Schwartz.

96

,\Aro:s· .Vuclmr Dilemmas.

Washington 0. C, !983. str. 38.

EUROATLANTIZAM DO DETANTA ska flota s Mediterana, kao i zracne snage iz sustava zdmzenih NATO-ovih snaga. Francuska nije ni sudjelovala u vojnoj vjezbi NATO-a "Falex 66".w Osim toga, Francuska nije prihvatila uspostavu visenamjenskih nukleamih savcznickih snaga, iako je sudjelovala u pregovorima oko nacina i oblika njihova ustanovlj ivanja (1960.-1964. ). Borba Francuske i SAD-a unutar curoatlantskog saveznistva prenesena je i na politicku i ckonomsku arcnu. Francuzi su cak dva puta, pravom svog veta, oncmogueili da Velika Britanija, kada sc napokon odlucila za ulazak u Europsku ckonomsku zajednicu, postanc njezinom clanicom. 246 U konacnici, Francuska je 1966. odlucila povuei svoje vojnc snage iz \O]nc strukture NATO-a. 247 Na taj nacin nije odustala od daljnje suradnjc s curoatlantskim saveznicima, 248 vee od suradnje na onom planu koji je smatrala najnepovoljnijim za vlastite nacionalne intcrese. Svakako da je geostrateski ccntralnoeuropski polozaj Francuske, pogotovo blizina Njemacke, bio i te kako vazan za koherentnost Saveza, razmjcstaj i ucinkovitost njegovih vojnih snaga. No SAD je vee tada raspolagao s dovoljno vojnih baza i vojnih savcza, a preostali europski saveznici bili su dovoljno vojno opremljeni da povlacenje Francuske, iako vazno, ne poremeti odnos snaga unutar Saveza, a nije to bio ni korak koji bi davao znatniju prednost suprotnom bloku.

4.4. Kriza Saveznistva

Upravo razlicita stajalista unutar euroatlantskog saveza dviju najjacih curopskih zemalja, Francuske i Vclike Britanije, dovest ee do podjele zagovomika euroatlantske suradnje na pobomike proeuropskije odnosno proatlantskije suradnje. Grupiranjc euroatlantskih saveznika u dvije skupine, tzv. europejce i atlantiste, bit ee zamjetno u buduenosti pri bilo kojem veeem problemu s kojim ce euroatlantsko saveznistvo biti suoceno, kako u svom unutamjem razvoju, tako i u odnosu na burna dogadanja koja ee uslijediti u medunarodnoj zajednici.

2-+5 Detaljnije: Lawrence S. Kaplan, NATO ... , str. X9-92. 2-+6 Godinc 1963. de Gaulle je francuski veto obrazlozio rijecima kako bi britanski ulazak u EEZ znacio "stvaranje gigantske atlantske zajednice koja bi bila ovisna i vodena od strane SAD-a". A. Grosser, The lli!stem Alliance: European-American Relations since 1945, New York, 1982, str. 207. 2-+7 Povlaccnje je najavio predsjednik de Gaulle na konferenciji za tisak odrzanoj 21. veljace 1966, a nesto bsnije francuska vlada uputila je i memorandum o svojim namjerama clanicama NATO saveza.

248 ~akon povlacenja francuskih vojnih snaga iz NATO-a, vojno i politicko sjediste NATO-a seli iz Pariza u Belgiju, Bruxelles.

97

EUROATLANTIZAM Za razliku od Francuske, Velika jc Britanija bila i ostala najvjemiji americki saveznik. Za Veliku Britanij u moze se reci da je, od svih europskih saveznika bas ona odigrala najvazniju ulogu u formiranju Transatlantskog saveznistva. Tim vise sto se nacionalni ciljcvi te zcmlje nisu uvijek i na svim podrucjima poklapali s interesima americke vanjskopoliticke strategije. 249 Unatoc svemu, Britanija je gotovo stoicki podnosila gubitak svog statusa svjetske sile, ne napustajuci tradicionalno dobre veze sa SAD-om. Zajcdnicke tradicionalne vrijednosti, jezik, slicna kultura, svjetonazor bili su i ostali temelji na kojima se gradilo novo sire transatlantsko saveznistvo, kojemu su te dvije zcmlje formirale svojevrstan specifican oblik partnerstva. 250 Zauzvrat SAD je gotovo uvijek pronasao nacina da dodatno nagradi pouzdanog europskog saveznika. Ekskluzivan status posjedovanja vlastitog nuklearnog arsenala unutar Saveza bio je dostatan pokazatelj medusobnog povjerenja i intenziteta americko-britanske suradnje, ali i sredstvo koje je Britancima ponckad vracalo poljuljano povjerenje u tradicionalnog saveznika s druge strane Atlantika. 251 Srcdinom 60-ih godina proslog stoljeca, suprotno misljenjima predvodenima Achesonom i Dullesom, komunizam nije nestao sa svjetske scene. Sovjetski imperij ostao je uglavnom netaknut, Europa je ostala podijeljena na lstok i Zapad, nuklcama sila pokazala se kao "tigar od papira". Americka sila pokazala sc ogranicena ne samo u medunarodnim okvirima vee i unutar euroatlantskog saveznistva. 252 Dio

249

U godinama nakon Drugoga svjetskog rata Britanija jc gubila svoje kolonijalnc posjede i o statusu sile koja jc sv·ojim politickim. ekonomskim i vojmm autoritetom odrzavala ravnotezu snaga i krcirala europska i svjetska kretanja mogla se samo prisjecati. 1\'ajvccc ponizcnjc na novoj medunarodnoj sceni svakako je dozivjela kada jc, pod pritiskom Eisenhowerove administracije. morala prepustiti dominaciju nad Suczom. Osim konkretnih materijalnih steta koje je ta americka odluka nanijcla britanskom gospodarstvu gubitak ncsmetane kontrole Sueza umanjio je i cjelokupan britanski utjecaj na sirem podrucju Mcditerana, tradicionalnoj regiji britanskog utjecaja. 250

Kada su i izbili nemiri ili prosvjedi prcdvoc!eni britanskim desno orijentiranim politickim snagama protiv ekspanzionisticke wnericke politikc, oni nikada nisu bili takvih razmjcra iii intenziteta kao npr. u Francuskoj iii Njemackoj. Velika Britanija odigralajc ulogu svojcHsnog mcdijatora izmec!u osta\ih zapadnoeuropskih sila kuko bi se amcricka politika prihvatila u Europi. Naravno da sujoj teskc gospodarske i politicke prilike, kao i stalno isticanje komunisticke opasnosti s lstoka Europe, isli na ruku. Detaljnijc: A. J. Groom, "The US and the British Deterrent", The Yearbook oflhJI-/d Aflitirs, London, Vol. 18, 1964, str. 73-76.; J. Baylis, Anglo-American Defence Relation 1939-1984: The Special Relationship (2nd edition), London, 1984.; L. Morris Gelber, America in Briton's Place: The Leadership of the West and AngloAmerican Unitv, New York, 1961. 251

Primjcrice, Colin Gordon pi sao je da je upravo svijest britanskog stanovnistva o britanskom pov\astenom statusu unutar NATO-a i posjedovanju vlastitog nuklearnog naoruzanja, pa makar i tchnicki zastarjelog u odnosu na naoruzanje SAD-a, vratila samopouzdanje Britancima nakon debakla u Suezu. C. Gordon, "NATO and the Large European States", u: L. S. Kaplan & R. W. Clawson (eds.), NATO Ajier Thirty Years. Wilmington, 1981, str. 88. 252

:-.lakon nesuglasica savcznika konkretno osnivanje multinacionalnih snaga NATO-a nije se spominjalo niti u jednom komunikeju NATO-a tijekom 1965. godine. Na sastanku ministara obrane clanica NATO-a odrzanom od 31. svibnja do l. lipnja 1965. zakljuceno je samo dace "NATO daljnjim prijcdlozima pokusati pronaci najbolje rjesenjc koje bi zadovo\jilo euroatlantske saveznikc zainteresirane za nuklearno naoruzanjc'' Meeting of' Defence Ministers 31 May- I June \965, Paris NATO, Final Communiques, str. 165.

98

EUROATLANTIZAM DO DETANTA zapadnoeuropskih saveznika nastojao je da se zapadna Europa postavi samostalnije u odnosu na americku politiku. Brojni autori s obje strane Atlantika smatrali su da je u takvim uvjetima upitan i sam opstanak euroatlantskog saveza.m Americki senator J. William Fullbright, ugledni predsjednik Odbora za vanjsku politiku, nije javno pozvao na raspustanje NATO-a, ali je naglasio da je Sjevemoatlantski savez izgubio svoju misiju. 254 David Horowitz napadao je NATO videci u njemu instrument amcrickc globalne dominacije. 255 U svojim kritikama NATO-a izravan jc bio i Ronald Steel. 256 No SSSR je jos uvijek postojao na medunarodnoj sceni, a prilike u medunarodnoj zajednici ni izdaleka nisu bile blizu uspostavljanju povjeranja i svesrdnc suradnje izmedu zcmaUa dvaju suprotstavljenih blokova. Prcdsjednik Kennedy JC upozoravao dace '"ako Amerika ne bude imala dovoljno snagc, cijcli svijct zapoceti kretanje prema komunizmu". Znajuci da je Sovjetski Savez jos uvijek srediste monolitnoga socijalistickog bloka, koji se kao i SAD najvjerojatnijc ncce koristiti nukleamim oruzjem u zauzimanju pozicija u svijetu, 257 prcdsjcdnik Kennedy je trazio od svoje administracije ali i euroatlantskih savcznika provo-

253 Pisuci o organizaciji NATO. Lawrence S. Kaplan smatra da novonastala situacija ''ide na ruku Njemackoj, poglavito Adenaueru, koji je prizcljkivao njemacko ujedinjenje, za Francusku to je vrijeme spoznaje da americka prisutnost u Europi nijc potrebna, Britanija, suocena s trazcnjima prcdsjednika Kennedyja i \lcNamare da NATO krene s proizvodnjom sofisticiranog naoruzanja za sve rodove vojskc, nasla sc u procjepu izmedu europskih saveznika i SAD-a". Stoga je Kaplan predvidao da vccina euroatlantskih s~n·eznika, u takvim uvjetima, maze traziti raspustanje Savez~L L. S. Kaplan, NATO ... , str. 86-87. 254 L svom nadahnutom govoru Senatu 1964. simbolicnog naziva "Stari mitovi i nove realnosti'' pozvao je ,enatorc da priznaju kako su sci Europa i komunizam promijcnili od 1949. godine kadaje NATO stvoren. "\lit je da je svaka komunisticka zemlja zla i neprijateljski raspolozena prema zcmljama tzv. zapadnog siobodnog svijeta, realnost je da neke komunisticke zemlje tiraniJC prcdstavljaju veliku opasnost za slobodni svijet, ali ncke komunistickc zemlje predstavljaju vrlo malu opasnost iii uopce nisu opasnost.'' \:apomenuo je da su euroatlantski saveznici priznali realnost uspostavljajuci trgovacke \'eze s komunisrickim svijetom. J. W Fullbright, "Old \lyths and New Realities", Congressional record, U. S. Senate. gg Cong, 2d sess., 6227-29

255 "Urnjesto da trazi odgovore na hladnoratovske izazove euroatlantskorn saveznistvu, '\Al'O jc posluzio americkoj politici kao sredstvo prenosenja vojnc. politicke i ckonomske superiornosti SAD-a diljem sviJeta, mislcci da maze diktirati i kontrolirati ponasanje SSSR-a u rnedunarodnoj zajcdnici." David Horovitz, The Free JI!Jrld Colossus, New York, I 971, str. 264. 256 L svom djelu, takoder simbolicna naziva, The End of the Alliance: America and the Future of Europe pisao je: "Umjesto da diskutira o francuskom odbijanju suradnjc, britanskom ponosu i njcnwckoj integraciji, NATO mora priznati da je Europa povratila svoju snagu i zeli se odmaknuti iz cvrstog amcrickog zagrljaja." Steel je nastavljao: "llladnoratovski bipolaran poredak je narusen i predsjednik Kennedy i njegova administracija moraju to shvatiti." Ronald Steel, The End of' the Alliance: America and the Future oj' Europe. New York. 1962, str. 9-1 I. 257 Osim Koreje, kubanska kriza, sukob u Vijctnamu re cijeli niz narodnoos!obodilackih pokrcta i novostvorenih zemalja izvan Europe koje se nrsu zeljcle prikloniti blokovskoj politici toga doba potvrdivali su takva uvjerenja, ne samo Kennedyja nego i sv e 'cccg dijela mcdunarodne zajednice.

99

EUROATLANTIZAM denje politike koja ee biti utemeljena na politickim i vojnim realnostima, ne samo u odnosima izmedu dviju najveeih sila, vee i medunarodnoj zajednici.m Time je prva ozbiljnija kriza identitcta organizacijc NATO i samog euroatlantizma ipak prebrodena. 259 Na medunarodnoj sceni postupno je jacala svijest da blokovska politika izrazitog neprijateljstva. supamistva, nekontaktiranja, tipicna za vrijeme hladnog rata, vise nije dostatna niti prihvatljiva. Iako je u medunarodnim okvirima doslo do postupnog popustanja napctosti izmedu dvaju blokova, Europa je i dalje osjeeala posljedice hladnoratovske politike. Glavnina sovjetskog nukleamog naoruzanja nalazila se stacionirana upravo na europskom kontinentu, 1961. izgradcn je Bcrlinski zid koji ne samo da je fizicki podijelio Njemacku drzavu na dva dijela, vee je oznaCio i strogu podjclu Europe na prokapitalisticki i prosocijalisticki dio. Na sastanku lidera dviju vodeei drzava, Kennedyja i Hruscova, u Becu 1961. zbivanja u Europi bila su zasjenjena razgovorima o situaciji u ostatku svijeta. Euroatlantski savcznici panicno su upozoravali SAD da Sovjeti ponovno pokusavaju prosiriti svoj utjecaj u Europi. Stoga su europski saveznici poceli pronalaziti moguenosti dijaloga sa suprotnom stranom. Godine 1963. potpisan je prvi americko-sovjetski Ugovor o nuklearnom naoruzanju kojim se zabranjuju atomske i nuklearne eksplozije u svcmiru u svrhu testiranja nukleamog oruzja. Potpisivanje tog ugovora, po mnogima, oznacilo je kraj hladnoratovskog, suprotstavljenog otvorenog politickog, ekonomskog i vojnog sukobljavanja izmedu dviju razlicitih drustveno-politickih skupina zemalja te pocetak nove faze u medunarodnim odnosima, poznatije pod nazivom detente. Taj put svakako nije bio lak, pravolinijski niti je imao jednaki intenzitet podrske svih sudionika koji su svojim akcijama pridonijeti postupnom prevladavanju hladnoratovskih odnosa neprijateljstva i suparnistva lstoka i Zapada u smjeru detenta.

5. EUROATLANTIZAM I POLITIKA DETANlA

Euroatlantsko saveznistvo, koje je nastalo kao rezultat odrcdcnih postratnih okolnosti, u promijenjenom medunarodnom, a pogotovo europskom. ozracju dozivjct ec takoder promjcne.

258 Vidjeti: Th. Sorensen, Kennedy, New York, 1965.; R. McNamara, Defence Arrangements of the .Vorth Atlantic Communitv, Dcpa11ment of State Bulletin, 47, 1962.: D. Ball. Politics and Force Le1·els- The Strategic Missile Program of' the Kennedy Administration, Berkeley, 1980.; H. Higgins, The Cold \\'ar .. str. 70-85. 259 Za ostanak NATO-a ali i njegove reformc svcsrdno su se zalagali, izmedu ostalih, i Henry Kissinger. Vidjeti H. Kissinger, The Troubled Partnership - Reappraisal, New York, 1965. te Robert Kleiman, Atlantic Crisis: American Diplomacy Confi'onts a Resurgent Europe, New York. 1964.

100

EUROATLANTIZAM DO DETANTA Glavnina promjena koja ce pridonijeti postupnom prevladavanju hladnog rata, uspostavi politike detente te u konacnici rezultirati i nestankom bipolamog modela medunarodnih odnosa, odvijala se u dva glavna smjera: I. Na sigumosnom planu putem pregovora oko kontrole i smanjenja naoruzanja, ukljucujuci i nukleamo izmedu lstoka i Zapada te rjesavanja druge faze njemackog pitanja. 2. Na politickom planu nastojanjima da se uspostavi i ojaca politicki dijalog izmedu Istoka i Zapada kojim bi se premostila podjcla Europe. Dok ce u pitanjima razoruzanja glavnu rijec voditi lideri dvaju suprotstavljenih blokova, odnosno u vecini slucajeva ipak Washington, americki europski saveznici bit ce idejni zacetnici i glavni pokretaci transatlantskih akcija s ciljem popustanja napetosti i neprijateljstva izmedu dvaju blokova na politickom planu.

U konacnici, vojno-politicka sigurnosna organizacija kapitalistickih zemalja Zapada, NATO, i transatlantsko saveznistvo u cjelini odnijet ce pobjedu nad lstocnim blokom. No upravo u fazi prevladavanja hladnog rata i nastojanja uspostave novoga europskog sigumosnog poretka doCi ce do izrazaja cijeli spektar nacionalnih interesa, ciljeva i nastojanja pojedinih clanica unutar transatlantskog saveznistva. Time ce Europa ponovno postati dominantnim prostorom na kojemu ce se postavljati temelji jedne nove, drugacije faze medunarodnih odnosa. Moze se reci da u razdoblju koje se oznacuje kao faza prevladavanja hladnog rata ( 1960.-1980.) transatlantsko saveznistvo nije bila prva briga SAD-a. Ne zato sto Europa i europski saveznici vise nisu bili Americi vazni, vee su kolicina i mtenzitet dogadanja u drugim regijama svijeta, sadrzajem promjena i njihovim moguCim utjecajem na odnose dviju supersila, SAD-a i SSSR-a, nuzno zahtije\ ali pojacan americki angazman. Situacija u Europi bila je relativno stabilna, sfere utjecaja i djelovanja dviju sila podijeljene, as obzirom na sovjetsku zahuktalu vojnu industriju smatralo sc cak da je na europskom kontinentu postignuta i svojevrsna nova ravnoteia snaga na vojnom planu, bar u psiholoskom smislu. Europa je bila cvrsto podijeljena na ideologijskom, gospodarskom i vojnom planu. S druge strane, jacanje NR Kine i njezino priblizavanje SSSR-u te brojni oruzani sukobi, od latinskoamerickog do azijskog prostora, u koje su americke snage bile posredno iii neposredno umijesane, zahtijevali su da se gotovo sve americke administracije u to doba (Johnsonova, Nixonova, Fordova, Carterova) primarno bave sirim globalnim pitanjima.

U takvim okolnostima transatlantski saveznici osjecali su se zanemarenima. 260

~60

Ova su osnovna razloga njihovc tadasnje strepnje: l. Europljani nisu dijelili sve americke poglede na globalna zbivanja. niti su bili jcdinstveni glede poduzimanja unilateralnih americkih akcija na podmcju Azije. SAD je bio jedan od supersila i svoje akcije opravdavao jc borbom za uspostavu demokracije, ali europski saveznici nisu lako zaboravljali da je vee ina tog prostora koji Amcrika polako ali sigumo zaposjeda nckad bila njihova sfera utjecap. 2. Oruzana intervcncija Sovjetskog Saveza u Cehoslovackoj 196g. soki-

101

EUROATLANTIZAM

5.1. Pregovori oko smanjcnja naoruzanja

Postavlja se pitanje zasto je bas nuklerno naoruzanje izabrano za predmet prvih americko-sovjetskih dijaloga. Najopcenitiji odgovor bio bi da su unutamje prilikc u SAD-u 261 kao i u SSSR-u natjcrale obje strane da pocnu razmisljati o smanjenju svog vojnog budzcta. 2t' 2 Kad bi se trazili konkretniji razlozi, onda je evidentno da je upravo utrka u naoruzanju bila gotovo jcdina spojnica dvaju blokova za vrijcme hladnog rata. Svi uspjesi na vojnom planu bili su dokaz cjelokupne premoci jednog bloka nad drugim. Smatralo se dace se upravo utrkom u naoruzanju ekonomski oslabiti, a mozda cak i urusiti, suprotni tabor. Upravo Europa bila je prostor na kojemu se, uza sve zategnute odnose, natjecanjcm u naoruzanju dodatno stvarala psihoza i strah od ncprijateljskog tabora. Postojanje vojno-politickih saveza, NATO-a i Varsavskog ugovora samo je pridonosilo sveopcoj napetosti. Ekonomske. kulturne, sportske iii neke druge veze svakidasnjeg zivota izmedu dvaju suprotstavljcnih drustveno-politickih blokova gotovo da nisu postojale. Svi pokusaji rjesavanja nekih zajednickih tcritorijalnih pitanja (Njemacka) iii fluktuacije ]judi, transporta i slicnih aktivnosti izmcdu dva bloka nisu urodili plodom. Jedino o cemu se stvarno moglo bilateralno razgovarati i gdje su postojali konkretni interesi da se stvarno nesto i postigne, bar u ocima domacc i svjetske javnosti, bilo jc pitanje smanjenja naoruzanja. Jer pregovarati o smanjenju nuklearnog naoruzanja pocclo se kad su obje strane uvidjele da tehnoloski naprcdak u proizvodnji naoruzanja moze ugroziti stabilnost i dovesti do novih opasnosti. Europskim saveznicima, zbog osjecaja neposrednc ugrozcnosti njihova tcritorija, takvi razgovori posebno su odgovarali te su ih od pocetka i podrzavali. 263

rala je zapadnocuropske saveznikc. Novo brutalno sovjetsko mijcsanjc u umnarnje stvari jcdne istocnoeuropske zemlje pobudilo je strah americkih savcznika. Tim vise sto je \'loskva upotrijcbila silu u vrijemc kada je vee poccla prcgovarati s Washingtonom o smanjenju naoruzanja, sto je vicleno u zapadnih saveznika kao sO\jctska zclja za smanjenjem napctosti u Europi. 261 Johnsonov ministar obrane McNamara uvjcravao je Washington da jc postizanjc dogovora sa SSSR-om oko nuklearnog naoruzanja vitalan americki intcrcs. Time bi SAD bio osloboclcn dodatnih troskova za ekspanziju americkog lCB\1 sustava. 262 Iako su sovjetskc snage bile mnogo manje trajno angazirane u inozcmstvu od americkih. cjelokupni unutarnji drustveno-ekonomski razvoj Sovjetskog Saveza nije rczultirao gospodarskim uspjesima kakvi su na pocctku Staljinovc vladavinc proklamirani i obecani sovjctskom narodu. Svi pokusaji kasnijih gospodarskih refonni, kako u SSSR-u, tako i u istocnoeuropskim zcmljama nisu doveli do blagostanja socijalistickog svijcta.

263 Europski saveznici govorili su predsjedniku Johnsonu da bi nastavak razgovora s Moskvom bio dob.z Sovjctima kako amcricki ratovi u jugoistocnoj Aziji ne znace da ina curopskom prostoru u odnosima izmeclu dva bloka. koji su se poceli razvijati u smjcru popustanja napetosti, mora doci do nove jace netrpeljivosti.

102

EUROATLANTIZAM DO DETANTA Tajni pregovori sovjetskog premijera Kosigina i americkog ambasadora Thomsona u Moskvi 1967. godine bili su priprema za sastanak americkog prcdsjednika Johnsona i Kossigina u Glassboru. Na tom sastanku SAD je htio uvjeriti Sovjcte da uvoctenje ABM sustava moze destabilizirati strategijsku ravnotezu ida zemlja koja postigne obrambcnu prcdnost moze pasti u iskusenje nanoscnja prvog udara. 264 U kolovozu 1967. u Glassboru, u americkoj drzavi New Jersey, ipak su se sastali predsjednik Johnson i sovjctski premijcr Kossigin. Usvajanjc formalnog dokumenta oko smanjenja iii kontrole naoruzanja odgocteno je za proljcce sljedece godine kada sc Johnson nadao posjetiti Lenjingrad. No intervcncija \'arsavskog ugovora u Cehoslovackoj 1968. odgodila je Johnsonov put, a time i postizanje konkretnog sporazuma. Europski saveznici postajali su sve nestrpljiviji i nezadovoljniji amcrickom politikom. 265 Osim politickih, europski saveznici imali sui konkrctne ekonomskc razloge da budu nczadovoljni euroatlantskim saveznistvom. 266 Pocetkom 70-ih Nixonova administracija smatrala je kako objc supersile posJeduju dovoljne koliCine nuklearnog naoruzanja da mectusobno ugroze teritorij suprotne strane (nuclear "sufficiency"). Jer ponasajuci se po sindromu "akcije ~ ~reakcije" i SAD i SSSR nastavili sus nuklcarnim naoruzavanjem jer niti jedna strana nije zeljela sjesti za prcgovaracki stol oslabljena. Washingtonovu odluku 1969. da SAD nastavi s programom MIRV (Multiple Independently Targeted Reentry Vehicle) europski saveznici smatrali su uzrokom povecanja napetosti u Europi, jer je SSSR odmah najavio protumjere. Stovise, SAD jc odbio sovjetski zahtjev da sc SSSR-u na gospodarskom planu prizna status najpovlastenije nacije 267 . Drzavni sekretar Henry Kissinger

~6-+

llenry Kissinger kasnijc je izjavio kako sovjetski premijer nije uopi:c mogao shvatiti odnos izmcdu ofennih i obrambcnih srcdstava strategijskog karaktcra te jc rekao da je ideja o ogranicavanju rakctnc L•branc jedna od najapsurdnijih koju je on osobno ikada cuo. J. Newhouse. Cold Dmm - The S11J1y of S·1LT, New York, 1973, str. 90 ZJ\

~65

Europljani su isticali da je to vee drugi neuspio pokusaj americke administracijc da postigne konkretan ,porazum sa SSSR-om. Prvi jc bio kada prcdsjednik Eisenhower nije otputovao u Moskvu 1960. Osim :uga, u svim scgmentima drustvenog razvoja na globalnoj sccni europski savcznici bili su u sjcni amcr:ckc dominacije. Istodobno na curopskom prostoru nije bilo vccih pomaka u odnosu dviju supcrsila koji ':li bili na korist saveznicma. D. E. Ncuchterlcin, America Recommitted ... , str. 67. ~66

Suoccn s ekonomskim problemima na domacoj sceni. Nixon jc uveo dodatne porcze od I 0 posto na svu ~obu, ukljucujuci i onu iz zemalja europskih saveznika koju SAD uveze. lako je trajala kratko (manje od ~odinu dana), tradicionalni amcricki trgovacki partneri, Velika Britanija, Francuska i Zapadna Njcmacka, ,~;jetili su ncgativnc posljedice tc mjerc. Europljani su zatrazili od SAD-a potrebnc kolicine naftc za svoja :rzista, ali americka domaca proizvodnja jednostavno niJe bib dostatna. Ncstasica nafte odrazila sc vrlo Jrzo na njezinu cijenu na svjetskom trzistu, tako da su gospodarst1·a europskih saveznika u prvoj polovi11 70-ih bila suoccna s recesijom. Kao odgovor na s1·a ta unutarnJa i mcdunarodna privredna previranja SAD je znatno ojai'ao svoju nacionaJnu vaJutu. dular \mericka strana navel a je da je glavni razlog Z
103

EUROATLANTIZAM smatrao je kako je bitno da Washington, usprkos postojecim nesuglasicama, odrzi vezu sa SSSR-om. Stogaje Nixonova administracija 1969. godine izgradila svoj nacrt pregovora po kojemu se predvida mogucnost stvaranja sporazuma o ogranicavanju obrambenih i ofenzivnih raketa. Dana 17. studenog 1969 u 1-Ielsinkiju zapoceli su razgovori za ogranicenjc stratcgijskog naomzanja (Strategic Arms Limitation Talks, SALT-I). SAD je nastojao u pregovorc ukljuciti sovjetske rakcte srcdnjeg dometa uperene na ciljeve u zapadnoj Europi, a Sovjeti americke baze u Europi i nosacc zrakoplova u Sredozemlju i Indijskom oceanu. Nakon dvije i pol godine pregovaranja, u kojcmu jc svaka strana htjcla ocuvati sto vise svojih snaga, 26. svibnja 1972. u Moskvi je potpisan Ugovor o ogranicavanju antiraketnih sistema i Privremeni protokol o mjerama za ogranicavanjc Strategijskog ofcnzivnog Oruzja. 26 X No sam Ugovor ostavio je mogucnost kvalitctnih inovacija na podrucju nuklearnog naoruzanja, pa je utrka i dalje nastavljena. 269 Tek je sljedeci americki predsjednik, general Ford, 270 poduzeo pozitivne korakc u tom smjeru. Njegov sastanak s Breznjevom u sijecnju 1976. u Vladivostoku pripremio je teren za postizanje novog sporazuma dviju sila o nuklearnom naoruzanju. 271 Vidjevsi upravo u pregovorima oko kontrole nuklearnog naoruzanja povoljnu priliku da zabilje:Zi potrebnc politicke bodove na domacoj sceni, Carterova administracija izrazila je zelju da se sporazum iz Vladivostoka ucvrsti u obliku novog SALT-II. Tekst SALT-II, kojegaje 95% sadrzaja, po Kissingerovim rijecima, bilo zavrseno jos za vrijeme njegova djelovanja u Bijeloj kuci, potpisali su predsjednici Carter i Breznjev u Becu 1979. Sporazum je predvidao demontazu dijela strategijskog naoruzanja, alije ostavljao mogucnost daljnjeg tehnickog razvoja. Time se utrka u naoruzanju prebacila s kvantitete na kvalitetu te jc obuhvatila mnoga nova nuklearna omzja koja nisu zahvacali niti ugovor SALT-I niti SALT-IJ.2 72

268 Tckst Ugovora vidjeti u: SALT Handbook. Key Documents a/l(i Issues 1972-1979, Washington, 1979., str. 15-32. 269 SALT-I se nijc odnosio na MIRV (balistickc rakcte s vise bojcvih glava), pa su objc stranc pocele s povccanom proizvodnjomupravo tih rakcta, povecavajuci ncprcstano broj bojevih glava. lsto taka SALTI nije nista odredio o krstarecim projcktilima koji ce postati jcdno od glavnih sredstava destabilizacije ravnotcze snaga izmedu SAD-a i SSSR-a. Vidjeti u: R. Vukadinovic. N11klearne .. . , str. 325-326. 270 General Ford postao je predsjcdnik SAD-au kolovozu 1974. nakon sto se Nixon povukao s funkcije poradi sumnje u umijesanost skandala Watergate, nedopusteno prisluskivanjc clanova drugc strankc. 271 Tckst ugovora iz Vladivostoka najvccim dijclom pripremio je tadasnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger. Tekst Ugovora iz Vladivostoka vidjcti u SALT Handbook, Key Documents and issues 1972-1979, Washington, 1979, str. 279-280, a detaljnije o samim prcgovorima u: H. Kissinger, )ears of' Upheaval, Boston, 1982, str. 1171-74. 272

0 SALT -II vidjcti u: R. Vukadinovic,

104

··u ocekivanju SALT-2", Medwwrodna politika,

1979, str. 14-16.

EUROATLANTIZAM DO DETANTA Ali predsjednik Carter, u fazi pogorsanih americko-sovjetskih odnosa, slabljenja detanta i osobne nepopulamosti u SAD-u, nijc uspio dobiti potrebnu vecinu u Senatu za ratificiranje sporazuma SALT -II. Europski saveznici ponovo su iskazali nezadovoljstvo americkom politikom. Stovise, u europskim krugovima sve se otvorenije postavljalo pitanje hoce li SAD ikada vise imati predsjednike poput Trumana iii Eisenhowera koji ce "razumjeti vaznost euroatlantskih veza i usmjeriti americke vanjskopoliticke ciljeve ka jacanju Europe". 273 Novi republikanski americki predsjednik Reagan najavio je cvrst kurs prema SSSR-u. Odmah po ulasku u Bijelu kucu Reagan jc opisao politiku detenta njegovih prethodnika kao "jcdnosmjemu ulicu kojuje Sovjetski Savez iskoristio za postizanje svojih ciljeva". Zahuktalu sovjetsku vanjskopoliticku aktivnost sredinom i krajem sedamdesetih godinam Henry Kissinger nazvat ce ··sovjetskim napadom na postignuti medunarodni ekvilibrij, bez presedana".27s

Stoga je Reagan najavio jacanje i modemizaciju americke vojnc sile 276 kako bi se povratio ugled Washingtona na medunarodnoj sceni, ali i unutar euroatlantskog saveznistva. Dio teoreticara medunarodnih odnosa smatrao jc da je dolazak Reagana na celo SAD-a oznacio pocetak novoga hladnog rata u odnosima Istoka i Zapada. 277

273 D. E. Nuechtcrlein, America ... , str. 87.

274 Vecina akcija odnosila se na sovjetski angazman u zernljama tzv. Treceg svijcta: sredinorn scdamdesctih godina kubanskc trupe uslc su u Angolu, sovjctske snagc intervcnirale su u Etiopiji, izbijanjc krize u Somaliji tumaccno je takoder kao dio sire sovjctske strategije, no ono sto je prelilo casu americkog strpljenja bio je ulazak sovjetskih trupa 1979. u Afganistan.

275 F. Halliday, Threat.fi"om the east, Harmondswonh. 1982, str. 26.

276 Prosjecno godisnje izdvajanjc Reaganove administracijc iz americkog GOP-a za obranu bilo je oko 6%. Za vrijeme Cartera bilo je oko 4%. Za vrijcme svog prvog mandata Reagan je otpoceo i s izgradnjom novoga nuklcarnog raketnog stita (Strategic Defense Intiative- SDI), programa poznatijeg pod nazivom "'Rat zvijezda"'. F. Carr & K. Ifantis, NATO in the New European Order, London, I 996, str. 6-9. 277 Za vrijcme njegova prvog mandata najvaznija politicka konfrontacija u odnosima dviju supcrsiia vezana je uz odluku NATO-ada sc na teritorij Zapadne ~jcmacke instaliraju rakete Pershing II, a novo raketno naoruzanje trebalo je biti stacionirano i u Vcliku l3ritaniju, ltaliju, l3clgiju te Nizozemsku. Obraziozenje Sjcvernoatiantskog saveza biio je da je to protumjcra za instaliranje sovjctskih raketa srednjeg dometa SS-20 u Istocnoj Europi. Usprkos sovjetskom vehcmentnom negodovanju na takvc namjerc NATO-a te prijetnji Moskvc da ce napustiti pregovore koji su biii u tijeku o smanjcnju nuklearnog naoruzanja I 983, americki curopski saveznici prihvatiii su tu odiuku NATO-a kojorn su dobili novo naoruzanje kojim su mogli gadati ciljevc SSSR-u. Predvideno jc instaiiranje 108 Pershing II rakcta. Time su Europijani dokazali novoizabranom americkom prcdsjedniku da jc transatlantsko saveznistvo jedinstveno i cvrsto te da i u buducnosti Washington moze racunati na svoje europske savcznike. Detaijnije vidjeti u: F. Halliday. The ,'v/aking of the Second Cold War, 2nd edn, London, 1989.

105

EUROATLANTIZAM Predsjednik Reagan umjcsto ponovljene ratifikacije SALT-II najavio je zapocinjanje novih pregovora sa SSSR-om o rcdukciji (a ne ogranicavanju, kako su prijasnji sporazumi predvidali) stratcskih snaga. Prcgovore u Zenevi otczavala je. izmedu ostalog, i Reaganova odlucnost da stacionira eurorakete u ltaliji, Velikoj Britaniji i Zapadnoj Njemackoj jer su zbog toga Sovjeti tada napustili Zenevu. Usprkos savjetima Bijele kuce dane pristane na daljnje pregovore, Reagan se susreo s Gorbacovom 19. i 20. studenog 1985. u Zenevi, a u listopadu sljedece godine, 1986, dva su lidera postigla i konkretne sporazume oko ogranicenja iredukcije nuk1camog arsena1a u Europi. 27 s Formirani sui timovi koji cc razmatrati mogucnost smanjenja konvencionalnog naoruzanja NATO-a i Varsavskog pakta u Europi. 279 Gledano u cjelini. Reaganova politika postigla je nekoliko vaznih ciljeva za euroatlantsko saveznistvo: Uspio je ponovno uspostaviti cvrste odnose s europskim saveznicima unutar NATO-a naglasavajuci vaznost i prisutnost vojne sile u Europi. Uvjerio je europske saveznike da je NATO-ov nukleami potencijal realan i objektivno jos uvijek potreban. Time je izazvao val antinuk1eamih demonstracija diljem zapadne Europe, ali u svom drugom mandatu pokazao je Europljanima da jc spreman razgovarati s Moskvom i o ozbiljnom smanjenju nukleamog potencijala, ne narusavajuci pritom interese euroatlantskog saveza. Ojacao je veze SAD-as tradicionalnim europskim savcznikom Ve1ikom Britanijom, pruzajuci pomoc Margaret Thatcher u njezinim nastojanjima da povrati kontrolu nad Fa1klandskim otocjem 1982. Pritom se odlucno suprotstavio protivnicima britanske akcije u americkom Kongresu. ali i protestima latinskoamerickih saveznika SAD-a. Uspostavio je dobre odnose s novoimcnovanim zapadnonjemackim Kancelarom Helmutom Kohlom, koji je dosao na vlast 1982. Temeljem toga uspio je pridobiti i njegovu naklonost da NATO instal ira rakete Pershing II na njemacki teritorij. Prisilio je Francusku da njezini vojni strucnjaci sudjeluju u NATO-oVlJ planiranju obrane, iako je francuski predsjednik Mitterrand inzistirao na tome da Francuska hi nadalje ne sudjeluje u NATO-ovoj vojnoj strukturi.

278 Najvaznije dogovoreno jc sljedece: lNT-lntermediatc Range Missiles Treaty koji prctpostavlja eliminiranje SAD i SSSR rakcta stacioniranih na zemlji radijusa domcta od 500 do 5500 km; tc smanjenje stratcgijskog nuklearnog naornzanja u Europi za 50 posto. 0 svemu ostalom dogovorenom detaljnije vidjeti: Robert S. Norris and William A. Arkin. 'The US Nuclear Weapon Locations", u: Bulletion olthe Atomic Scielllists, studcni- prosinac 1995, str. 74-75. i Alan Riding, ''NATO Will Cut Atom Weapons for Aircraft Use", New York Times. 18.listopada 1991. 279 Detaljnijc o Reaganovoj fazi prcgovora vidjeti u: J. \1c\1ahan. Reagan and the World: Imperial PoliCl• and the NeH· Cold Era, London. 1984. Security and Arms Control: The Search for a More Stable Peace, U. S. Department of State, Washington, Sept. 1984, S. Talbot: Deadly Cam hits: The Reagan Administration and the Stalemate in Nuclear Arms Control, London, 1984.

106

EUROATLANTIZAM DO DETANTA Svi pregovori dviju supersila oko nukleamog naoruzanja pokazali su da jc naoruzanje samo instrument njihova politickog djelovanja i da kada postoji odreden stupanj suglasnosti u interesima dviju sila, moze doci do odredenih dogovora. No bcz napretka na politickom planu nikakvi bitniji dogovori, a pogotovo oni vczani uz naoruzanje, nisu mogli uroditi plodom. Stoga ce inicijativa zapadnoeuropskih saveznika na politickom planu i osnivanje KESS-a biti vazan korak ne samo u popustanju napetosti izmedu zemalja dvaju blokova vee ce odrediti i nove smjerove euroatlantizma.

5.2. Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji- KESS Zapadna Europa koja je tijckom vremena gospodarski napredovala i u kojoj su uglavnom demokratski vladajuci rezimi politicki ojacali i koja je ipak postala svjesnija da najvjerojatnije u Europi i zbog Europe nccc doci do treccg svjetskog rata, pogotovo ne nuklearnog, smatrala je da se razvoj transatlantskog saveznistva i sustav njegovih unutarnjih odnosa ne podudaraju s europskim realnostima. Euroatlantski saveznici smatrali su da Washington, kao predvodnik saveznistva, mora refonnirati svoju vanjskopoliticku sigurnosnu strategiju jer iscrpljivanje u pokusajima pronalaska rjesenja koja bi zadovoljila i Bijelu kucu i Kremlj glede nuklearnog naoruzanja ne dajc zadovoljavajuce rczultate. Glavni prioriteti SAD-a i transatlantskog savcznistva, smatrali su europski savcznici, trebali bi biti usmjercni na pitanje regionalne ravnoteze sile na podrucju Europe. Europski savcznici poceli su uvazavati cinjenicu da su dio sircga curopskog kontincnta, da cc istocnoeuropske zemlje, bez obzira na stupanj povezanosti i podredenosti Moskvi, i u buducnosti ostati njihovi susjedi te da odbacivanjc svih oblika veza s tim dijelom Europe, pod izlikom drugacijeg drustveno-politickog i ekonomskog urcdcnja, mazda i nije najpametnije. Pogotovo kad su se osjecali zaboravljenima i napustenima od strane SAD-a koji je bio zaokupljen ostvarenjem svojih sirih geopolitickih interesa. Takva promisljanja, koja nisu bila strana ni nekim politickim kmgovima u \Vashingtonu, dovest ce do veceg naglaska na politickoj komponcnti Sjevernoatlantskog saveza. Taj smjer svakako se uklapao i u sire americko-sovjetske pregovore oko smanjenja nuklearnog naomzanja kojim se zapravo zcljelo na obje strane pokazati da se u buducnosti racuna s mogucnoscu konstruktivnijeg politickog i inog dijaloga izmedu dvaju blokova. Nctocno bi bilo tvrditi da pojedinacni pokusaji uspostavljanja veza u Europi na relaciji lstok - Zapad nisu zabiljezeni i prije. Politicka pravila i podjele su jedno, a realni zivot sa svim svojim slozenostima ipak ncsto drugo i ne maze sc uvijek u potpunosti ukalupiti u strogo odredena politicka pravila ponasanja. Pokusaji spajanja razdvojenih obitclji. imovine, problem politickih disidenata, 107

EUROATLANTIZAM sive ekonomske emigracije najcesce su bili vezani uz pokusaje bijega iz istocne u zapadnu Europu. No svaki takav neuspio pokusaj bio bi od strane politickih vlasti strogo sankcioniran. Stoga ce ozivotvorenje politickih aspekata NATO saveza, koje cc prihvatiti i slijcditi i suprotna strana, pridonijcti razvoju jednog novog, opustcnijeg ozracja u Europi koje ce utjecati i na promjene koje ce uslijediti u samom transatlantskom saveznistvu. Kada je u travnju 1949. osnovan NATO, svima je bilo sasvim jasno da je to prvenstveno sigumosno-vojna regionalna organizacija kapitalistickih zemalja. No osnivaci Sjevemoatlantskog saveza pokazali su svoju pronicljivost, ugradivsi u temeljnji dokument i politicki aspekt organizacije. Poput dobrih poznavatclja meciunarodnih odnosa i dinamike meciunarodnog razvoja nastojali su osigurati trajnost organizacije, koja ce temeljcm svog statuta i u promijenjcnim mcciunarodnim okolnostima jednoga dana moci ispunjavati odreciene zadace i ciljeve novouspostavljenog transatlantizma. Stoga je NATO formiran kao vojno-politicka organizacija, koja osim primamog cilja - obrane teritorija clanica u slucaju oruzanog napada izvana (tada je to prvcnstveno bila sovjetska opasnost) moze i mora biti sposobna odgovoriti na siri koncept sigumosnih izazova. Jos za vrijeme osnivackog slavlja brojni su politicari naglasavali upravo politicku komponentu NATO-a. Pod tim se podrazumijevalo da clanice Sjcvemoatlantskog savcza dijcle "zajcdnicku vjeru u postivanje tcmeljnih ljudskih prava. u dostojanstvo i dignitet svakog pojedinca te naccla demokracije, slobode pojedinca i politickc slobodc naroda". 2' 0 Tzv. duh NATO-a koji jc trebao biti prezentiran suprotnom socijalistickom bloku zemalja trebao se ogledati u svekolikoj politickoj, ekonomskoj, kultumoj, sportskoj i inoj suradnji njcgovih clanica, cime sc trcbalo dokazati da je dcmokratski put razvoja koje su izabrale clanice saveza mnogo bolji i uspjesniji od socijalistickog puta. Demokracija, sloboda i vladavina prava vrednotc su na kojima treba pocivati sto veci dio mcciunarodnc zajcdnice, a organizacija NATO zalagat cc se za uspostavu i obranu tih vrijednosti. Prilikom gotovo svakog okupljanja savcznika naglasavano jc da su ciljevi NATO-a mnogo siri od same kolektivne obrane protiv vanjskog agresora. 2x1 Nakon prve faze rjescnja njemackog pitanja i ukljuccnja zapadne Njemacke u NATO 1955. europskim saveznicima bilo je jasno da SSSR ncce dopustiti slobodne, dcmokratske izborc u istocnoeuropskim zemljama. 280 Te principe naveo je americki drzavni sckrctar Dean Acheson kao pnncipc Atlantskog svijcta na kojima se taj svijet mozc i mora ujcdiniti u osiguranju svoje zajednickc obranc. i"·:ew York Times, 27. sijccnja 1949. 281 lzjave poput "zivjcti u mim sa svim vladama i svim ljudima" ( 1949 ). "traziti rjesenja mimim putem" ( 1953.) te "zalagati se za promjene mirnim putcm" ( 1957.) konstante su u gotovo svim komunikejima NATO-a jos za vrijeme hladnog rata. Fraze upotrijebljene u NATO-ovtt komunikeju od 17. rujna 1949, 14-16. prosinca 1953. i 16-19. prosinca 1957. cit. u tckstu konacnog komunikeja 1949.-1974. l:lruxellcs, 1975. str. 39, 79. i I 09. Naravno da su tada te izjavc imale strogo dcklarativno, simbolicno znacenjc.

108

EUROATLANTIZAM DO DETANTA No europski saveznici unutar NATO-a, usprkos tada prevladavajucoj tendenciji SAD-a i SSSR-a da se pregovara s pozicije sile, i daljc su naglasavali potrebu da se postojeci politicki problemi u Europi rijese mirnim putem.m Washington je tada manjc paznje polagao na unutarnjopoliticke prilike u Istocnoj Europi jer je presutnim dogovorom priznata, a podjelom Njemacke na Istocnu i Zapadnu i konkrctno na terenu pokazana podjela interesnih sfera u Europi izmedu dvaju blokova. Stoga su se pitanjima politickog ustrojstva istocnoeuropskih zemalja uglavnom bavili curopski saveznici, i to u deklarativnom obliku. SAD to nije vidio kao dostatan razlog za zaostravanjc odnosa unutar Saveza, tim vise sto ni (v1oskva nije radikalnije reagirala. Postupnim popustanjem napetosti lstoka i Zapada, procesima pregovaranja dviju supersila o smanjcnju nuklearnog naoruzanja te proklamiranim politicko-ekonomskim rcformama unutar SSSR-a, ali i u njcgovim odnosima s istocnoeuropskim zemljama. zapadnoeuropski americki saveznici uvidjeli su svoju priliku za postizanje konkretnijih rezultata u smislu poboljsanja vcza unutar curopskoga politickog poretka. Godine 1966, kada je proccs prcvladavanja hladnog rata vee zapoceo, europski saveznici traze "uklanjanje preprcka u cilju slobodnije i prijateljske medusobne razmjene izmedu zemalja razlicitih drustvenih i ekonomskih sistema". 283 Sve to vrijeme SSSR je imao dovoljno nacina i srcdstava da uspije zadobiti potpunu kontrolu nad vladama istocnoeuropskih zemalja i usmjeri njihov politicki, ekonomski i vojni razvoj u smjeru bliskije suradnje s Moskvom. Moskva svakako nije bila spremna niti je prihvacala bilo kakve kompromise ili razgo,·orc s americkim zapadnim saveznicma oko promjene politickog uredenja u tim istocnoeuropskim zemljama. Ono sto je Moskva zeljela i predlagala, osobito nakon Staljinove smrti, bili su razgovori sa Zapadom glede uspostave jednog "sveeuropskog sustava sigurnosti". U svojim planovima za ofom1e vlastitu vojno-politicku organizaciju NATO, Zapad svakako nije bio zainteresiran za takvu vrstu suradnje. Jednom kad jc NATO osnovan, trebalo je pokazati snagu i jedinstvo transatlantskog saveznistva, a ne ici u pregovore i popustanja suprotnoj strani. Osim toga, i u prvim susretima lidera dviju velesila tc kasnije u pregovorima oko smanjenja naoruzanja jos se uvijek osjecala vclika doza mcdusobnog nepovjerenja. 2x4 Prihvacanje jednog europskog sustava sigurnosti u kojcmu bi sudjelovalc curopske snage oba bloka svakako nije bilo u skladu s tada proklamiranom politikom SAD-a i njegovih europskih savcznika. 282 "The Future Tasks of the Alliance", Report of the Council, Anex to the Final Communique of the .'vlinistrial Meeting, 13.-14. prosinca 1967, Bruxelles, str. 198-202. 283 North Atlantic Council Communique, 15-16. prosinca 1966, str. 178. 284 Protivnici pregovora u Washingtonu govorili su .ios za vrijemc predsjednika Eisenhowera da jc SSSR spreman na popustanje iskljucivo radi svojih unutarnjih slabosti i nemogucnosti da prati amcricki tempo naoruzanja. DavidS. Yost, NATO Tra11.1/imncd . .. str. 15-16.

109

EUROATLANTIZAM Pa cak i pocetkom 70-ih, kada je najzcsca politika hladog rata u Europi ipak prevladana, Sjedinjene Drzave dvoumile su se oko sudjelovanja na pregovorima u Helsinkiju sto su se odrzavali u razdoblju od 1973. do 1975. Na tim razgovorima oko ''nove slike Europe" i pronalazenja nacina za uspostavu vece medusobne suradnjc zemalja istocne i zapadne Europe sudjelovali su predstavnici 35 zemalja: svih tada europskih (osim Albanije) kao i Kanade te SAD-a. 285 Zavrsni dokument koji je usvojcn na kraju tih dugotrajnih prcgovora, tzv. Helsinski akt, nije formalno potpisani medunarodno-pravni ugovor, vee je to politicka deklaracija koju su usvojili svi sudionici. Deklaracijom su pokrivena tri podrucja (tzv. "tri kosare") suradnje: sigurnosno, ekonomsko i politicko. Sva ta dogadanja, poznatija kasnije pod nazivom Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), bila su svojevrsni trijumf politike europskih saveznika nad SAD-om. Iako su na KESS-u nastupile i kao clanice Sjevernoatlantske organizacije NATO, bilo je vidljivo da su upravo europske clanice Saveza bile mnogo zadovoljnije postignutim nego sam Washington. Europljani su smatrali da ce KESS pridonijeti brzoj uspostavi detenta u Europi koja ce time postati sigumija. Usvojena nacela poput: odsustva upotrebe sile, postivanja postojecih drzavnih granica i teritorijalnog integriteta zcmalja, uspostavljanja mjera za jacanje medusobnog povjercnja, jacanja suradnje na ekonomskom, tehnolosko-znanstvcnom podrucju kao i u pitanjima zastite okolisa te, posebno vazno, naglasena suradnja na politicko-humanitamom planu, postivanje sloboda, suradnja na podrucju kulture, obrazovanja te svekolika razmjena informacija ulijevali su nadu dace europska istocno-zapadna zapreka s vremenom popustati te dace protok !judi, roba i svekolikih infonnaeija zazivjeti. Iako Moskva nije bila spremna ni voljna odmah sirom otvoriti svoje istocnoeuropske granice. ipak su zakljucci Helsinskog akta s vremenom poceli dobivati konkretne oblike. Upravo tzv. trecu kosaru (koja sc odnosi na ljudska prava i demokratizaciju drustvu) SAD je u sljcdecem razdoblju ccsto rabio kako bi kritizirao SSSR, njegov drustveno-politicki razvoj i tretman pojedinih istocnoeuropskih zemalja. 286 Razlicita tumacenja odredbi KESS-a od SSSR-a i SAD-a, ali i unutar Transatlantskog saveza, najbolje su dosla do izrazaja na sastanku celnika dviju sila, Forda i Breznjeva, nakon zavrsetka KESS-au Helsinkiju l976.2X7

2g5 0 razlicitim stavovima SAD-a i curopskih svcznika oko sudjclovanja na toj konferenciji kao i tckst Zavrsnog akta koji jc usvojen u I-Ielsinkiju vidjcti: John J. Maresca, To Helsinki: The Con/i?rence on Security and Cooperation in Europe. 1973-1975; Durham, 1985.

286 Henry Kissinger, koji nije blagonaklono glcdao na sazivanjc KESS-a, smatrajuci tada da ljudska prava ne trebaju biti dominantna odrednica politike supersile kao sto je SAD, preporucio je Bijcloj kuci da se koristi KESS-om za "americku cvrscu politiku prema Moskvi". Isto, str. 158. 287 Breznjev je inzistirao na cinjenici da jc KESS potvrda postojecih europskih granica, svojcvrsna superYalta kojom je Zapad medunarodno priznao legitim iter postojeceg sustava odnosa u Europi. 'v1oskva je smatrala da jc time potvrdeno njezino pravo da istocnocuropske zemljc budu pod sovjetskom sfcrom utjccaja.

110

EUROATL:\:\TIZ.-\\1 DO DETANTA Pripadnici struje nezadovoljne poradi \ eceg otvaranja i mogucnosti suradnje istocnoeuropskih sa zapadnoeuropskim zcmljama. upozoravali su Washington i njcgove saveznike da ce suradnja na ckonomskom planu te moguci transfer tehnologija, znanstvenih i drugih informacija pomoci socijalistickim zcmljama da razviju svoje privredc. Oni pesimisticniji cak su predvidali dace sada SSSR ojacati svoju vojnu industriju tc ce NATO trebati ponovno uspostavljati novu ravnotezu snaga u Europi.2~ 8 Usprkos kritikama koje su dolazile s obje strane, KESS je ipak bio prekrctnica u odnosima 1stoka i Zapada. Europa je i dalje ostala podijeljcna, 209 s vclikom koncentracijom naoruzanja u svome sredistu (dvije Njemacke), no duh liberalizma i popustanja Z:eljezne zavjese poceo se naslucivati. Cak ni najava novoizabranoga americkog predsjednika Reagana dace SAD uciniti "ekonomski snaznijim kod kuce i mocnijim u svijetu" te neki njegovi konkrctni potezi u tom smjeru cije su posljedicc osjetili i europski saveznici, nisu narusili novi trend cjelokupnih europskih odnosa u smjeru popustanja napetosti i suradnje. Tome su svakako znatno pridonijele i politicke promjene koje su zadesile Sovjetski Savez. Time je i pocetna ostrina Reaganove akcije u njegovu drugom mandatu popustila, a promjene s kojima ce na europskom kopnu biti suocen SAD i saveznici potkraj Reaganova mandata i dolaskom dotad potpredsjednika Busha u Bijelu kucu dovest ce do velikog raskola unutar transatlantskog saveznistva.

Predsjednik Ford, naglasavajuci da je to i stajaliste americkih zapadnoeuropskih saveznika, rezolutno je odbio takvo tumacenje. SAD se osobito protivio ukljucenju Baltickih zemalja pod sovjetsku sferu utjecap, a glavni curopski saveznici (Francuska i Velika Britanija) naglasavali su da pitanje Njcmacke svakako jos nije do kraja rijcseno. DavidS. Yost, l'iATO .. . , str. 38-39. 288 D. S. Yost, NATO ... , str. 40.

2X9 "laime, llelsinskim aktom potvrdene su granice Poljske i podjela Njemacke na dvije drzave razlicitog drustveno-politickog i ekonomskog sistema. Zapadna Njcmacka pozivala se na odredbu Akta o "mimom rjesavanju nesuglasica", govoreci da bi se u buducnosti dogovorom dviju strana mogle revidirati i granicc dviju njemackih drzava. Tim vise sto pitanjc granice dviju njemackih drzava SR Njemacka nije rcgulirala ugovorom niti s jednom clanicom Varsavskog pakta. Velika Britanija, a posebno Francuska, upozoravale su Washington da KESS pruza mogucnost eventualnog UJedinjenja dviju njcmackih drzava. Stajalista zapadnih saveznika o njemackom pitanJll nakon KESS-a \iUJeli u HarolJ S. Russell, "The Helsinki Declaration", American Jouma/ o(/11/emalton,i/ La\\. :\o. 70, travanj 1976, str. 242-272.

111

IV. EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU

1. OSNOVNE PROMJENE U MEDUNARODNOM SUSTAVU NAKON HLADNOG RATA

Intcnzitet dogadanja i brzina promjena koje su se odigrale na medunarodnoj sccni 1989. te ranih devedesetih godina proslog stoljeca dovele su do radikalne prekretnice u medunarodnim odnosima. Pad komunizma u istocnoj Europi, dezintegracija Sovjetskog Saveza, raspad Varsavskog ugovora, ujedinjenje Njemacke, kraj politike aparthcida u Juznoj Africi oznacili su pocetak jcdne nove faze medunarodnih odnosa. Bipolarni sustav medunarodnih odnosa, koji je funkcionirao od kraja Drugoga svjetskog rata i imao svoju konkretizaciju na politickom. vojnom i ekonomskom planu, nestao je sa svjetske scene. Naravno da su uzroci njegova kraja, sam sadrzaj i posljedicc, kao i daljnji tijek razvoja odnosa i novouspostavljenih veza u novom svjetskom poretku bili slozeni, medusobno povezani i uvjetovani. Ovdje zelimo uputiti na najbitnije politicke, strategijske i ekonomske promjene nakon raspada bipolarnog sustava medunarodnih odnosa, jer upravo te promjene cine temelje iz kojih ce se razvijati i nova faza euroatlantizma.

1.1. Geopoliticke promjene

Padom Bcrlinskog zida 1989. i brzim lancanim promjenama koje su uslijedile na podrucju zemalja tadasnje istocne Europe uruseni su politicko-ideologijski temelji bipolarnog sustava medunarodnih odnosa. Litva i Latvija, bile su prve sovjetske republike koje su u ozujku 1990. zatrazile neovisnost i samostalnost izvan Sovjetskog Saveza. Kada je nakon burnih dogadanja u Moskvi Gorbacov 25. prosinca 1991. godine predao svoju funkciju predsjednika Sovjetskog Saveza bio jc to i formalni kraj SSSR-a. Novoosnovane zcmlje, nekadasnje republike bivseg SSSR-a kao i dotadasnje socijalisticke zemlje istocne Europe, proglasivsi svoju neovisnost i zatrazivsi medunarodno priznanje, pocele su s radikalnim otklonom od komunistickoga politickog sustava. uklanjanjem ostataka dotadasnje 113

EUROATLANTIZAM komunisticke vlasti, reorganizacijom i preimenovanjem vladajucih politickih pm1ija. Sve postsocijalisticke europske zemlje, ukljucujuci i nasljednicu SSSR-a, novu Rusiju, izrazile su zelju za izgradnjom pluralistickoga demokratskog politickog sustava odnosa. Nakon provedenih slobodnih izbora, novoformiranc demokratske vlasti opredijelile su se za prihvacanjc univerzalnih nom1i dcmokratskog razvoja. sloboda i opcih humanitamih prava i obveza tc zatrazile prikljucenje njihovih zemalja tzv. zapadnom politickom svijetu, ukljucujuci i formalni ulazak u postojece politickc mcdunarodne organizacije- Ujedinjene narode, Vijece Europe, OSCE. Gledano s tog aspekta, ideologija komunizma, koja je u bipolarno doba bila politicka poveznica Istocnog bloka, porazena je. Skupina postsocijalistickih europskih zemalja opredijelivsi sc za tranziciju svog ukupnog unutarnjopolitickog razvoja, nazivana je zemljama tzv. mlade demokracije. Demokratski razvoj drustva, visestranacki politicki sustav, pravo na slobodu misljcnja, vjeroispovijest, postivanje univerzalnih ljudskih, etnickih i inih prava pojedinca i svih clanova drustvene zajcdnice postali su deklarativno prihvacene norme ponasanja tih novih aktcra mcdunarodne zajednice. A upravo na tim politickim nacelima i ideologijskim vrijednostima pocivali su i euroatlantski odnosi od svojih pocetaka.

1.2. Geostrategijske promjene Kada se govori o raspadu bipolamog modela medunarodnih odnosa, najvise se paznje posvecujc upravo gcostrategijskim promjenama koje je izazvao krah istocnog vojno-politickog bloka Varsavskog ugovora i njegova glavnog lidera, Sovjetskog Savcza. Same geostrategijske promjene takoder se mogu promatrati i objasnjavati s najrazlicitih aspekata, no mogu se sazeti u sljedece:

1. Raspao se medunarodni bipolarni blokovski sustav sigumosti, a vojno-politicka organizacija NATO ostala je dominantnom sigurnosnom organizacijom. Samim tim otvorila sc potreba definiranja jednog novog sustava europske sigumosti. Sve postsocijalisticke zemlje tzv. mladih demokracija izrazile su svoju zelju i spremnost da u buducnosti postanu punopravne clanice Sjevernoatlantskog saveza. 2. Nakon urusavanja bipolamih medunarodnih odnosa na podrucju centralne, istocne, jugoistocne Europe, ali i euroazijskom prostoru nastao je svojevrstan geostrategijski vakuum. Naime, presutno dogovorene i s obje strane u vecini slucajeva strogo postivane bipolame sfere vojno-strategijskog utjecaja, priznati bipolarni interesi supersila i njihovih blokova kao i mogucnosti konkretnog djelovanja prestali su postojati. Raspadom triju velikih federacija (sovjetske, cehoslovacke i jugoslavenske) te nastankom brojnih novih drzava pitanje granica postalo je ponovno dominantno na siroj europskoj sceni. Nekadasnji veliki status quo u odnosima izmedu Istoka i Zapada podrazumije114

EUROATLANTIZAM U NOYOM SVJETSKOM PORETKU vao je i priznanje nepromjenjivosti granica. Zavrsnim aktom iz Helsinkija dvije blokovske supcrsile obvezale su se na priznavanje crte razgranicenja (Odra, Nisa) izmedu dvaju medusobno suprotstavljenih blokova. Nastankom velikog broja novoformiranih samostalnih drzava na sircm europskom prostom upravo problem definiranja njihovih granica postat ce kljucan za stabilnost i sigumost tog prostora. U vccini slucajeva uz taj problem vezivat cc sc i nerijesena etnicka, nacionalna i vjerska pitanja. 3. SAD, kao jedina prcostala supersila, i nova Rusija, kao nasljednica nckadasnje blokovske supersile Sovjctskog Saveza, bile su suocenc s potrebom redcfiniranja svojih vanjskopolitickih strategija. Dok je Washington mogao birati izmedu neke nove politikc americkog izolacionizma ili novoga amcrickog globalnog djelovanja, Rusija je u svojim promisljanjima morala voditi racuna o objcktivno postojecim novim strategijskim realnostima. Po nckim procjenama, krah bipolarizma dogodio se upravo kada je SSSR bio na vrhuncu vojnc moCi, no nakon dvostrukog udarca - dezintegracije SSSR-a i Varsavskog ugovora- Rusija sc nasla u nezavidnom geostratcgijskom polozaju. 2 ~ 0 4. Pitanje naoruzanja i vojne opreme, ukljucujuci i nukleamo naoruzanje, dodatno je usloznjavalo definiranje nove geostrategijske realnosti nakon raspada bipolarizma. Pregovori oko smanjena naoruzanja, zapoceti jos u doba popustanja napetosti izmedu dviju blokovskih supersila, sada su izgubili na svom intenzitetu. Dczintegracijom socijalistickog bloka velik dio konvencionalnog i nuklearnog naoruzanja ostao je dislociran izvan granica i mogucnosti kontrole nasljednicc SSSR-a, Rusije. S druge pak strane, proliferacija naoruzanja za masovno unistenje postala jc vrlo unosan posao, sto je dodatno kompliciralo mogucnosti njegove kontrole i zelje za njegovim ogranicavanjem. Osim nekadasnjih dviju supersila, za najrazlicitije oblike oruzja za masovno unistenje i sredstava i materijala za njegovu proizvodnju postale su zaintcrcsirane i mnoge druge zemlje.

290 Teritorijalno suzena, bez adckvatnoga sigumog koridora za prodor u svijct, ukljucujuci i Zap ad, bcz dircktnog pristupa toplim morima i njihovim gospodarski vaznim lukama, s oko 23 milijuna Rusa koji su ostali zivjeti izvan njezinih granica te znatno smanjenom i oslabljenom vojnom silom. Rusija tada vise nije mogla racunati na sigume i slobodne zone svog novog geostrateskog utjecaja u Europi. Rusija, koja jc gotovo tristotinjak godina ncprestano tc±ila i bila povczana raznim vczama sa Zapadom, tc u godinama SSSR-a u prosjeku priskrbljivala nov tcritorij jednc :-.lizozemskc, odjcdnomje izgubila taj svoj veliki iskorak prema Zapadu. U gcostrateskom poglcdu ruska vojna sila, nckadasnji ponos i konkrctan dokaz moci SSSR-a, povucena je I 500 kilometara na istok. Ruske vojne jedinicc iz Magdeburga u nckadasnjem DDR 1 Pragu povukle su se na crtu obrane Smolenska i Kurska. Prvi put u mskoj povijcsti podmcje moskovskc vojne oblasti postalo je prva borbena crta Rusijc. Dctaljnijc vidjeti u A. Arbatov, "NATO and Russia", Security Dialogue, No. 2, 1995, str. 136.

Uz tc nove nepovoljne geostrategijske realnosti ruskog polozaja pesimisticni promatraci dodatno su isticali da su snage zemalja koje okruzuju Rusiju nekoliko puta vecc od ruskih. da je operatibilnost ruskih vojnih snaga, njihova logistika i moral samih vojnika na najnizoj razini od zavrsctka Drugog svjetskog rata, da dczintegracijski procesi nisu stali na novim rusklm granicama vee se nastavljaju i unutar Rusijc. Umjereniji promatraci govorili su kako povlaccnJcm ru,kih gramca i vojnih snaga iz centralne i istocnc Europe Rusija vise nc granici direktno s ~,\TO-om. cb Rusij1 ne prijeti opasnost od vojne invazijc snaga \I ATO-ate daje u srcdisnjoj i centralnoj Eurup1 st\ orcn,r S\ ''J"' r'n~1 buffer zona izmeclu NATO-a i Rusije. R. Aloson, "Military forces in Soviet Successc1r St~ltcs·· . .-Uclphr· Papct: :--.Jo. 28, London, 1993.

115

1.3. Geoekonomske promjene

Raspadom europskog socijalistickog sustava raspao se i postojcci socijalisticki model gospodarstva tih zcmalja, kao i najvazniji oblik njihove medusobnc gospodarske povezanosti - SEY. U prvim postbipolarnim godinama upravo je na gospodarsko-financijskom planu na jocitiji bio proces integracije europskog Zapada i dezintegracije europskog lstoka. Gledano sire, odmah nakon raspada bipolarne medunarodne zajednice, u kojoj su i gospodarske veze, financijske povezanosti i plasman najrazlicitijih oblika kapitala i usluga takoder bili strogo blokovski kontrolirani i regulirani, zapoceo je i proces uspostave novoga svjetskog ekonomskog poretka. Nestankom blokovskih granica i podjela medunarodna zajednica cinila se otvorenijom, povczanijom, liberalnijom za svekoliku gospodarsku suradnju. Trzisni model privrede, liberalna ekonomija Zapada pokazala se uspjesnijom od planske, ccntralizirane privrede bivseg socijalistickog bloka. Postsocijalisticke zemljc odmah po svom osamostaljenju izrazile su spremnost za prelazak na tzv. trzisno gospodarstvo i provodenje nuznih gospodarskih reformi. Proces globalizacije samo je potencirao takve njihove teznje, ali i olaksao privredi tzv. kapitalistickog svijeta da lakse pronacte i prodre na nova, jos neosvojena tr2ista bivseg socijalistickog svijeta. Geoekonomski prodor Zapada, predvoden americkom privredom, nije se zaustavio na podrucju sredisnje i istocnc Europe i prostranstvima Rusije, vee se nastavio ina podrucje Kavkaza, Kaspijskog mora i sredisnjc Azije. Nepostojanje vlastitih dostatnih resursa, zaostajanje na znanstveno-tchnoloskom, profesionalnom kadrovskom planu ali i svojcvrsna glad za gotovo svime sto nude bogata trzista Zapada, olaksali su univerzalizaciju svjetske privrede na trzisnim nacelima. No ubrzo se pokazalo da je jaz izmedu bogatih i siromasnih u mcctunarodnom sistemu sve ocitiji, a novi oblici reguliranja protoka roba, kapitala i financijske pomoci sve suptilniji i rigorozniji. Ocekivanja zcmalja nekadasnjeg istocnog bloka velike gospodarske pomoci Zapada i njihova ekonomskog blagostanja nisu se ispunila. Upravo suprotno, suoceni sa svim rizicima, problemima i nedostatkom objektivnih i subjektivnih uvjeta potrebnih za provodenjc tranzicijskog procesa njihovih gospodarstava u vecini postsocijalistickih europskih zemalja, doslo je do velikog razocaranja tzv. trzisnom privredom, opadanja zivotnog standarda i ckonomsko-socijalne nesigurnosti. Postojcce institucije zaduzene za pomoc tranzicijskim europskim zemljama, kao i novoosnovane s istim ciljem, te brojni programi i mehanizmi Zapada u vecini slucajeva pokazali su se nedovoljno ucinkovitima, sto samo dokazuje tezinu i slozenost gospodarskih prilika i problema s kojima se postsocijalisticke europske zcmlje kao i one manje i nerazvijene, suocavaju pri pokusaju ukljucenja u novi gospodarski svjetski poredak. U geoekonomskom poglcdu prihvacanje jedinstvenog modcla slobodnog trzista oznacilo je zavrsetak procesa univerzalizacije mectunarodnih odnosa, sto je istodobno postao jednim od glavnih temelja novoga svjetskog poretka. 116

EUROATLA!\TlZ.-\\1 l: NOVOM SVJETSKOM PORETKLJ 2. TEMELJNE DETERMINANTE KONCEPTA NOVOGA SVJETSKOG PORETKA

Gcopoliticke, geostrategijske i gcoekonomske promjene koje su zahvatile medunarodnu zajednicu nakon raspada bipolarizma upucuju nato da je u medunarodnom okruzenju doslo do radikalnih promjena koje zahtijevaju i definiranje jednog novog oblika veza, uzajamnih odnosa i strukture svjetskog poretka. U modemoj politickoj povijesti do redefiniranja svjetskog poretka u pravilu je dolazilo nakon zavrsctka velikih oruzanih sukoba, kada su buducnost svijeta dogovarale i kreirale sile pobjednice za konferencijskim stolovima (1815, 1918, 1945.-1946.) No rusenje velikog sovjetskog imperija i nestanak socijalistickog sustava u Sovjetskom Savezu i istocnoj Europi, zbivanja koja R. Yukadinovic oznacuje kao jedan od "najvecih politickih dogadaja na prekretnici dvaju stolje6a"291 doveli su do situacije na mcdunarodnoj politickoj sceni na koju jc tada malo tko ozbiljno racunao, a jos manje njih imalo ponudene adekvatne odgovore za usmjeravanje i kontroliranje njezina daljnjeg razvoja. U spletu kraja ideoloske, politicke, gospodarskc i vojne podijeljenosti, neprijateljskog natjecanja i suparnistva blokovski podijeljenje medunarodne zajednice nalaze se i zaceci jedne nove faze medunarodnih odnosa i temelji novoga svjetskog poretka

2.1. Pojam

Termin novi svjetski poredak (new world order) isprva se vise rabio pri opisu i analizi izvedenih postbipolarnih promjena nego kao pokusaj definiranja novog stanja odnosa i veza u izmijenjcnoj medunarodnoj zajednici. Gotovo svi autori navodili su kako se svijet na pocetku devedesetih godina proslog sto1jc6a fundamentalno razlikuje od svijeta nakon Drugoga svjctskog rata. Analizirajuci svjetski poredak nakon hladnoga rata, Richard N. Haass govori o "eri dcregulacije" ("age of dercgulation"). 292 Promatrajuci primamo tu novu fazu svjetskog poretka s pozicija Sjcdinjenih Drzava, koje su ostalc jcdina supersila, Haass navodi da je za SAD ta "era deregulacije" slozenija ncgo bilo koje razdoblje dotadasnje modeme povijesti. Jer, bez izravne sovjetske opasnosti, novi svjetski poredak sigurniji je nego ikada dotad, ali istodobno se u njemu pojavljuju mnogobrojni novi izazovi sigurnosti. Taj novi poredak postaje globalan na ekonomskom i infonnatickom planu, ali sve manje homogen na politickom planu. Za dio svijeta, on je demokraticniji, prosperitetniji i homogeniji, a ostatku svijeta donosi nove sukobe, bijcdu i siromastvo. Nikada ranije u moder-

291 V. Mi1cta i R. Yukadinovic, Europska integracija i ruska de::integracija, Zagreb, 1996, str. 87.

292 R. N. Haass, Tlze Reluctant

Sheriff~

Tlw Lnited Sr111es ajrer tlze Cold War, New York, 1997, str. 1.

117

EUROATLANTIZAM noj povijesti politicka, ekonomska i vojna moe nije bila dispcrzirana u tako velikog broja medunarodnih aktera. U takvoj eri deregulacije Sjedinjene Drzavc zauzimaJu "dominantnu poziciju prve sile mcdu nejednakima", zakljucujc Haass. 293 0 medunarodnoj deregulaciji u postbipolamom razdoblju pisali su i mnogi drugi autori. Njihova zajednicka teza jc kako posthladnoratovske promjene nisu u istoj mjeri i istim intenzitetom na politickom, ekonomskom, socijalnom, kultumom i sigurnosnom planu zahvatile sve stanovnike i drzave nove medunarodne zajcdnicc. 294 0 svojevrsnom kaosu u postbipolarnom svjetskom poretku pisao je i G. John Ikenberry smatrajuci da postojece medunarodnc institucije nisu bile dovoljno aktivne na uredenju novoga svjetskog poretka pri njegovu zacecu 295 Optimisticniju viziju postbipolarnc faze medunarodnih odnosa i novoga svjetskog poretka iznio je Francis Fukuyama u svom poznatom clanku "The End of History". 296 Za njega zavrsctak hladnog rata oznacuje konacnu pobjedu zapadne dcmokracije, liberalnoga zapadnog svjetonazora i modcla kapitalisticke trzisne privrede nad rivalima iz komunistickog bloka. Rezultat te trijumfalne pobjedc Zapada nad Istokom s jcdne strane otvara put razvoju novih prosperitctnih i slobodnih rezima u novom svjetskom porektu, a s druge daje mogucnosti uspostave veceg stupnja hannonicnosti u medusobnim odnosima drzava na globalnom planu. 207 John Mearsheimcr bio je mnogo pcsimisticniji u svojim videnjima novoga svjetskog poretka smatrajuci dace narusavanje ravnotezc snaga supcrsila iz vremena bipolarizma rezultirati pojavom "hipernacionalizma", 29X pogotovo na europskoj politickoj sccni. Robert Kaplan i Samuel Huntington takoder spadaju u red autora koji su s odredenom dozom pesimizma govorili o postbipolarnom svjctskom poretku.

293 Ibid. str. 2. 294 Vidjcti u Benjanim R. Barber, Jihad vs. MciViJrld, :.Jew York, 1995.; John Lewis Gaddis, The Future of' American Foreign Polin•, New York, 1994, str. 16-36, Joseph A. Camilleri & Jim Falk, The End of So1·ereignty" The Politics of' a Shrinking and Fragmenting World, Aldershot. 1992. May Singer & Aaron Wildavsky, The Real World Order: Zones of' Peace/Zones of'Turmoil, Chatham, 1993. 295 G. John Ikenberry, "The :vtyth of Post-Cold War Chaos", Foreign Ajji1irs 75, No.3, travanj -!ipanj 1996, str. 79-91.

296 F. Fukuyama, ''The End of History", National Interest, No 16. , Ljeto 1989, str. 3-18. 297 Kasnije je Fukuyama opsirnije obraz!ozio takvo svoje shvacanje u svojoj knjizi The End ofHistmy and the Last Man, New York, 1992.

298 John J. Mearshcimcr, "Back to the Future: Instability in Europe after the Cold War", International Security, 15, no. I. Ljeto 1990, str. 5-56.

118

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Smatra se da su njihova videnja velikom dijelom bila formirana pod utjccajem dogadanja u Africi te na podrucju bivse Jugoslavijc. U svom djelu The Coming Anarchy2 99 Kaplan kaze dace dezintegracijski procesi novoga svjetskog porctka rezultirati uspostavom sve veceg broja malih, nestabilnih zemalja poput Somalije, Ruande, Bosne i Herccgovine, Haitija te da ce vecina novoosnovanih nacionalnih drzava biti uplctena u ncdopustene kriminalne radnje poput rasparcavanja drogc, raznih oblika organiziranoga kriminala, tcrorizma i sJ.3° 0 Za Samuela Huntingtona blokovsku povezanost bipolarne mcdunarodne zajednice u novom svjetskom poretku zamijenit ce povezivanje na kulturno-civilizacijskoj osnovi. Novim svjetskim porctkom dominirat ce osam najvaznijih i najvccih svjctskih civilizacija: zapadna, kineska, japanska, islamska, hinduisticka, latinskoamericka, africka i slavensko-ortodoksna. Kultumo civilizacijske zajednice zamijcnit ce nekadasnje hladnoratovske blokove jcr ce se !judi i narodi slicnih civilizacija udruzivati. Crte razdjelnice izmedu razlicitih civilizacija bit ce ujedno i sredisnje linijc sukoba u globalnom poretku, smatra Huntington. 3ot Richard Haass je navco tri glavnc karakteristike po kojima sc postbipolami porcdak razlikuje od bipolamoga medunarodnog poretka. Za njega su to: I. pojava novih sredista politickog odlucivanja i nedostatak univerzalno prihvacenih normi i pravila ponasanja u medunarodnom sistemu 2. slabljenje nacionalnih drzava 3. univerzalno usvajanje i sirenje demokracije i triisne privrcdc u medunarodnom sistemu. 302 I dok su mnogobrojni autori svaki sa svog aspekta pisali o promjenama u medunarodnoj zajednici nakon raspada socijalistickoga europskog sustava i SSSR-a, medunarodna javnost ocekivala je od jedine preostale supersile Sjedinjenih Dr2ava, i njezinog prcdsjednika Georga Busha da, temeljem svoje politicke, ekonomske, vojne i ine druge unilateralne dominacije, 303 odlucno predvodi novi svjetski poredak. Sama sintagma novi svjetski poredak pocela se upotre-

299 Robert D. Kaplan. '"The Coming Anarchy". Atlantic, ve\jaca \994, str. 44-76. 300 Takva svoja razmisljanja Kaplan jc prosirio i detaljnije objasnio kasnije u knjizi The Ends of" the Earth: A Journey at the D01m of the l\1·emy-First Centurv, New York, \996.

301

Prvi put tak\·o svoje viaenje Huntington je iznio u clanku '"The Clash of Civilizations''". Foreign AJrairs, val. 72, no. 2. Ljeto 1993, str. 22-49. Zatim je objavio i knjigu The Clash o( Ci1·ilizations and the Remaking of" World Order, A'ell' York, 1996. 302 Richard N. Haass, The Reluctant Sherif/ ..• str. 27. 303 Brzezinski je pi sao kako su Sjedinjcne Driave jcdina, svcmocna i posljednja supersila. Zbigniev Brzezinski, The Grand Chessboard: American Primae\· and lts Geostrategic lmperatives. New York. 1997, str. 215.

119

EUROATLANTIZAM bljavati u prakticnom politickom zivotu kao oznaka za razdoblje medunarodnih odnosa nakon kraja hladnog rata i nestanka blokovske podijeljenosti svijeta. Stoga je americka administracija, predvodena predsjednikom Bushem, bez prethodne vece teorijske elaboracije, krenula u definiranje pojma novoga svjetskog poretka kao novog modela medunarodnih odnosa. Temeljem vilsonovsko-ruzveltovskih nacela uredenja medunarodnog poretka, predsjednik Bush pokusao je zacrtati obrise nove medunarodne zajednice demokratskih i slobodnih naroda koju bi predvodile Sjedinjene Drzave. 304 Svoju viziju novoga svjetskog poretka predsjednik Bush izlozio je Kongresu 1990. godine za vrijeme krize u Perzijskom zaljevu. U svom izvjescu pod nazivom "Novi svjetski poredak" Bush je rekao: "Pred nama je poredak koji se bori za svoje rodenje ... poredak u kojemu vladavina prava zamjcnjuje vladavinu dzungle, svijet u kojemu narodi postaju odgovomi za postivanje slobode i prava, svijet u kojemu jaki uvazavaju slabije." 305 I u svojim kasnijim istupima predsjednik Bush proklamirao je novi svjetski poredak koristeci se klasicnom Wilsonovom terminologijom. 306 Bushev koncept novoga svjetskog poretka, jednim dijelom, bio je i odgovor na rastuce tendencije za posthladnoratovskim americkim izolacionizmom. Zalazuci se za promoviranje dcmokracije, ekspanziju trzisne ekonomije i postizanje mcdunarodnog mira i sigumosti Bush je smatrao dace demokraticniji, liberalniji svijet biti stabilniji, razboritiji i prosperitetniji za Sjedinjene Drzave. Bio je to poziv svim drugim drzavama da se udruze oko novog poretka i njegova glavnog stozera, SAD-a, te da se postave kao jedinstvena skupina koja dijeli zajednicka nacela i interese.

304 Pri uspostavi tog novog model a meounarodnih odnosa Busheva administracija vodila se sljedccim bitnim kriterijima: I. jacanjc kolektivnc sigurnosti 2. jacanje autoritcta medunarodnih organizacija 3. stvaranje svjctskog drustva slobodnih naroda.

R. Vukadinovic, .\fedunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka, Zagreb, 200 I. str. 304. U konkretizaciji novog svjetskog poretka prcdsjednik Bush nastojao jc uspostaviti odnosc koji i:e sadrzavati: - vladavinu prava i mirno rjesavanje sporova - izgradnju snaznc svjetske demokracije - jacanje organizacije Ujedinjcnih naroda - stvaranje tcmelja za solidarni nastup protiv agresije - smanjivanje i kontrolu naoruzanja - pravedno tretiranje svih ljudi. R. Sloan, The U. S. Role in the Nell' World Order: Prospects George Bush's Global Vision, Congressional Research Service, Washington D. C, 28. ozujak 1991. 305 Public papers of the President of the US: George Bush 1990, Washington DC, US Govennmcnt Printing 0/11ce, 1991, str. 1219. 306 "1mamo viziju novog partnerstva drzava, koje ce sc temeljiti na suradnji, konzultacijama, kolcktivnoj akciji putem mcdunarodnih i rcgionalnih organizacija, partncrstva na temelju postivanja prava i zakona, dijcljcnja obveza i cijene troskova, pannerstva ciji jc cilj povci:anje demokracije, prosperitcta, mira i smanjcnja naoruzanja." Cit. iz. H. Kissinger. DljJiomacy, New York, 1994, str. 804-805.

120

EUROATLANTIZAM U NOVOM SYJETSKOM PORETKU Time su, ustvari, Sjedinjcnc Drzave trcci put u povijesti dobile priliku da u globalnim razmjerima proklamiraju uspostavu novoga svjctskog poretka temeljenog na americkim tradicionalnim vrijednostima. 307 Prvi konkretni globalni izazov tako definiranom novom svjetskom poretku bili su dogactaji u Perzijskom zaljevu u ljeto I 990. godine. 308 SAD je postao glavni koordinator i zapovjednik akcije "Pustinjska oluja" koja je poccla I6. sijecnja I 99 I. godine. U politickom pogledu ta vojna akcija trebala je potvrditi da se u novim postbipolarnim uvjetima stvaraju temelji za zajednicko djclovanje svih drzava koje tvore novu demokratsku zajednicu i da istodobno sustav kolektivne sigurnosti treba djelovati na temeljima prava, kaznjavajuci agresora i suzbijajuci agresiju. Na tom tragu, americki uspjeh u akciji "Perzijska oluja" bio je polovican. Dio zapadnoeuropskih americkih saveznika odlucno se pridruzio americkim snagama u toj akciji. Najjaca potpora dosla je od strane tradicionalnog americkog saveznika Yelike Britanije, gdje je Margaret Thatcher uz vojnu pomoc trazila da se nakon rata sudi Sadamu 1-!useinu. Francuska koja je imala izrazito razvijcne gospodarske odnose s lrakom (lrak jc bio najvazniji kupac francuskog oruzja), stavila je na raspolaganje americkoj politici svoje vojne snage ukljucujuci i ponos francuske flote, nosac aviona Clemenceau. Njemacka, s obzirom nato da po odredbama svog ustava, odnosno Temeljnog zakona, nije mogla poslati svoje vojne snage u oru:Zanu akciju, pomagala je euroatlantskim saveznicima vojnom opremom i tchnikom. No zemlje izvan euroatlantskog saveznistva nisu bile tako revne u iskazivanju i pruzanju konkretne pomoci americkim snagama u akciji "Pustinjska oluja". Dio manjih zemalja iz regije bojao se odmazde iii prosirenja sukoba na svoj teritorij. Stoga su se neke od njih proglasile neutralnima. Velike sile Rusija, NR Kina, Indija takoder su bile izuzete od sudjclovanja u vojnoj akciji u Perzijskom zaljevu. Pa ipak, po zavrsetku akcije predsjednik Bush izjavio jc u americkom Kongresu 1992. godine da je rat u Zaljevu konkretan dokaz da je stvoren novi svjetski poredak te da je to bio najbolji primjer kako Ujedinjeni narodi mogu i moraju djelovati protiv agresije u novom svjetskom poretku.

307 Prvi put sansu je imao predsjcdnik Wilson na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1918. godine kada jc SAD zajedno sa svojim saveznicima zelio postaviti trajne teme1je demokraticnijc medunarodne zajcdnice. No ve1iki otpor Wi1sonovoj viziji novog svijcta pruzili su zastupnici americkog izolacionizma. Pred kraj. te osobito nakon Drugoga svjetskog rata, amcricki predsjednici Roosevelt i Truman ponovno su bili u pozi· ciji dominantno utjccati na oblikovanje geopolitickc kartc svijcta. Kasniji tijek dogadaja pokazao jc da ih je u tome sprijecio Staljin. Raspadom bipolamog sustava Sjcdinjcnc Drzave imale su moe i sredstva, jaca ncgo ikada ranije, da interveniraju na bilo kojoj tocki zemaljske kuglc. A predsjednik Bush nije se ustrucavao, kada jc smatrao da je to u americkom nacionalnom intcresu, upotrijcbiti ih. 308 Pozivajuci se na nerijesena tcritorijalna pitanp. lracb 'ojsb 2. ko\ovoza \990. napa Ia jc i tijckom jednog dana osvojila Kuvajt. Podrucje Perzijskog za\jcq puradi \ciikih zaliha nafte ima vcliku strate5ku vaznost kako za SAD, tako i za njcgovc zapadnoeurop,kc "1\cznikc. Bushna administracija uputilaje prvo poziv Bagdadu da se povucc iz Kuvajta, a amcnckc 'nagc p,,,\:lnc su u Saudijsku Arabiju radi sprjecavanja sircnja vojnog sukoba. UN je prog\as1o ckonumsk 1 cmlnrgt>. a \'Itccc s1gurnosti UN-a dopustilo jc primjenu sile radi oslobaclanja Kuvajta. R. \"ukaclinLl\ k. \lc J:u:,,rod!ll odnosi od hladnog rata ... , str. 307.

121

EUROATLANTIZAM Ocigledno je da je predsjednik Bush, govorcci o novom svjetskom poretku, pokusao prilagoditi ideju "pan Americana" novonastalim medunarodnim okolnostima, nastojeCi zadrzati dominantnu ulogu SAD-a. Sjedinjene Drzave ce predvoditi medunarodnu zajednicu (primjer je americko vodstvo u ratnim operacijama u Perzijskom zaljevu), ali nece djelovati same, unilatcralno poduzimati akcijc, bilo da se radi o mimom rjesavanju sporova, obuzdavanju potencijalnih agresora, pregovorima o smanjenju naoruzanja iii usvajanju deklaracija o postivanju univcrzalnih ljudskih prava i sloboda. Tcmcljem akcije u Perzijskom zaljevu u kojoj je ipak iskazana solidamost velikog dijela euroatlantskih saveznika i drugih zemalja te mogucnost djelovanja Ujedinjenih naroda u rjesavanju postbipolarnih kriza i sukoba, Robert McNamara naveo je glavne zadace novoga svjetskog porctka kao novog medunarodnog sustava odnosa. Po McNamari novi svjetski porcdak bi trcbao: -

svim zemljama pruziti jamstvo u borbi protiv agrcsije kodificirati i postaviti sredstva za zastitu prava svih manJma i etnickih skupina unutar drzava

-

stvoriti mehanizmc za rjesavanje rcgionalnih sukoba bez unilateralne akcije vclikih sila

-

obvezati velike silc na prekid pomaganja jednc od strana u sukobu

-

povccati tchnicku i znanstvenu pomoc zemljama u razvoju

-

zastiti globalni okolis. 309

Analizirajuci pojedinu od tih odrednica novoga svjetskog poretka 310 ocito je da one sacinjavaju splet novih sigurnosnih, demokratskih, ekonomskih i ekoloskih odredcnja koji svi zajcdno u medusobnoj ovisnosti predstavljaju zajednicki pristup proucavanju i odredivanju dctcrminanti novoga svjetskog poretka. Ta iskazana multipolarnost novoga svjetskog poretka otezava analizu njegovih glavnih sadrzaja, aktera koji djeluju na novoj medunarodnoj sceni, samu strukturu novoga svjetskog poretka, izazove sigurnosti i stabilnosti te naznaku daljnjih smjerova njegova razvoja. Pritom treba imati na umu da je cijeli koncept novoga svjetskog poretka jos uvijek u nastajanju, da je rijec o vrlo dinamicnom, nepredvidivom i slozenom procesu koji jos uvijek traje i koji ce se u buducoj dinamici mcdunarodnih zbivanja neprcstano mijenjati i prilagodavati medunarodnim okolnostima.

309 R. S. :'v1cNamara. The Changing Nature of Global Security and its Impact on South Asia, Washington D. C, 1992, str. 3-4. 310 Detaljniju analizu vidjeti u R. Yukaclinovic, "i\merika u novom svjctskom poretku". u: L. Cchulic, Clinton i no vi .1"\jetski poredak, Zagreb, 200 I, str. 189-192.

122

EUROATLANTIZAM U 1\0V0\1 SVJETSKOM PORETKU

2.2. Struktura Nekadasnji americki drzavni sekretar prof. Henry Kissinger u svom djelu Diplomac}· navodi da je u novijoj povijesti medunarodnih odnosa u svakom stoljccu postojala drzava "koja je temeljcm svog politickog, vojnog, ekonomskog, intelektualnog potencijala smatrala da ima moralno pravo oblikovati medunarodno okruzenje sukladno vlastitim vrijednostima i ciljevima". 311 U prvim postbipolamim godinama rasprave oko strukture novoga svjetskog poretka vodcne su oko dva glavna smjera: podrzati amcricko unilateralno \ odstvo iii ici na stvaranjc nove multilateralne strukture novoga svjetskog poretka. Charles Krauthammer zalagao se za unipolami novi svjetski porcdak. On smatra kako je bolje da posthladnoratovski vakuum nastao raspadom Sovjctskog Saveza i Varsavskog ugovora, temeljem svog postojeceg utjccaja i globalnc moci, ispune Sjedinjene Drzave nego da dode do svjetskoga kaosa iii da sc na tom prostoru utemelji neka nova koalicija zemalja. 312 Unipolamo americko globalno vodstvo zagovarali sui stratezi uglcdne americke korporacije RAND. 313 Janne E. Nolan, Richard Rosecrance spadaju u drugu skupinu takoder uglcdnih autora koja je smatrala da novi svjetski poredak trcba pocivati na novouspostavljcnoj ravnotezi snaga, sto znaci da trcba biti multipolaran. 314 Za Henryja Kissingera svjetski poredak u 21. stoljecu bit ce naoko proturjecan: s jedne strane obiljezen fragmentacijom, as druge globalizacijom. ''Na razini medunarodnih odnosa novi svjetski poredak bit ce slicniji curopskom sustavu drzava iz 18. i 19. stoljeca negoli krutim obrascima hladnog rata. Obuhvacat cc najmanje sest velikih sila: SAD, Europu, Kinu, Japan, Rusiju i vjerojatno Indiju te niz srcdnjih i malih zcmalja", smatrao je Kissinger. 315

311 U sedamnacstom stoljecu. za vrijeme kardinala Richelicua, Francuska u medunarodnim odnosima vecu vaznost daje nacionalnoj drzavi motiviranoj prvenstveno vlastitim nacionalnim intcrcsima. Stoljece kasnije, Velika Britanija uvcla je sistem ravnoteze snaga, koji se zadrzao u europskoj diplomaciji gotO\'O dvjcstotinjak godina. Metternichova Austrija u 19. stoljccu uspjela jc reorganizirati postojeci europski koncern, a Njemacka za vrijcme Bismarka preoblikovala je geopoliticku kartu Europe postavivsi tcmelje hladnoratovskoj igri politike moci. 1!. Kissinger. Dlj!lomacv. New York. 1994, str. 17-18. 312 Charles Krauthammcr: "The Unipolar lvlomcnt". Foreign Affairs, 70. I'\o I. ("America and the World, 1990-91") str. 23-33, 313 Vidjcti u: Zalmay M. Khalilzad: From Cointainment to Clohal Leadership? America and the World Ajier the Cold War, Santa Monica 1995. 314 ]anne E. Nolan (cd.): Global Engagemant: Cooperation und Sec uri tv in the 2 I st Centurv, Washington 1994, Richard Rosecrance: "A New Concert of Powers". Foreign ..Jf/i1irs, 71, No.2, Spring 1992, str. 64-83. 315 H. Kissinger: D1jJiomacy .. str. 19.

123

EUROATLANTIZAM Kenichi Omae smatra kako ce ekonomske veze u novom svjetskom porctku prevladati nacionalne granicc te postati dominatnom poveznicom novog svijeta. Cijcla struktura novoga svjetskog poretka temeljit ce se na medusobnom povezivanju ekonomskih zona. 316 No nakon rata u Perzijskom zaljevu, a pogotovo nakon zaustavljanja otvorenih oruzanih sukoba na Balkanu, u vecinc autora Sjedinjene Drzave videne su kao predvodnik novoga svjetskog poretka. Nakon sto je SAD konkretno iskazao i ostatku medunarodne zajednice na tcrenu dokazao svoju vojnu, ekonomsku i politicku nadmoc u novom svjetskom poretku, americki stratezi vise nisu bili optereceni pitanjem hoce li Sjedinjene Drzave uspjeti zadrzati status supersilc. Glavno pitanje na koje su prvi u potpunosti posthladnoratovski americki predsjednik Bill Clinton i njegovi suradnici morali pronaci adekvatan odgovor bilo je kakvu ce ulogu Sjedinjene Drzave imati ina koji ce nacinje odigrati kao unilatcralna svjctska supersila u novom svjctskom poretku. I koliko dugo ce SAD, usprkos svoj svojoj snazi, moci zadrzati unipolarni model mcdunarodnc zajednice. Berte! Heurlin otvoreno je postavio pitanje koliko je cvrsta amcricka unipolarna pozicija, koliko dugo ona maze trajati te hoce li biti zamijenjcna nekom novom bipolarnoscu, triangularnoscu iii pak multipolarnoscu. 317 Zbigniev Brzezinski kada govori o Americi kao prvoj, jedinoj i posljednjoj supersili, smatra da takva amcricka dominantna pozicija na mcdunarodnoj sceni maze potrajati bar jos jednu generaciju, nakon cega bi se otvorio prostor za nastanak ncke nove globalnc mrezc suradnje.m Americko unipolarno vodstvo u novom svjetskom poretku tcmeljcno je na objcktivnim pokazatcljima amcricke moCi. Nestankom SSSR-a i Varsavskog ugovora Amerika je dobila slobodu globalnog djelovanja kakvu nikada u svojoj dotadasnjoj povijesti nije poznavala. 1. Na politickom planu ideja o "pacifickom 21. stoljccu" 319 u kontckstu dominacijc, prosperitcta i predvodenja novog svjetskog porctka u prvom posthladnoratovskom dcsetljccu nijc zazivjela. Slicnu sudbinu dozivjela je i idcja uspostave snazne, ujedinjene Europe s vlastitom monetarnom, vanjskom i sigurnosnom politikom, koja se vise ne bi oslanjala na tradicionalno cvrste i dobre transatlantske veze. Osim toga, politikom podrzavanja i sirenja demokracije SAD je uspio uspostaviti dobre politicke veze s gotovo svim novoformiranim postsocijalistickim zemljama. Glavne odrednice americke poli-

316 Kenichi Omae: The End

of the Nation

State. New York, 1995.

317 B. l!eurlin: Glohal Regional and National Security. Kopenhagen, 2001, str. 78-88 318 Zb. Brzezinski: Velika sahovska ploca, Yarazdin, 2000. str. 202-203 319 M. Mastanduno, "Models, Markets and Power: Political economy and Asia-Pacific 1989-1999". Review of International Studies. Vol. 26, No.4, str. 496-508.

124

EUROATLANTIZAM U NOVOtv1 SVJETSKOM PORETKU ticke akcije - demokracija, politicki pluralizam, postivanje ljudskih prava, slobodno trziste- postali su sinonimi modernog razvoja i jedino zemljc koje prihvacaju te vrijednosti mogu racunati na svoje mjesto u novom svjetskom poretku. 2. Na vojno-strategijskom planu Amerika je u poduzimanju konkretnih vojnih akcija na Haitima, Somaliji, u Perzijskom zaljevu, NATO-ovoj "out-of area" akciji na Kosovu, Afganistanu, Iraku, dokazala bivsem suparniku Rusiji, eventualnim novim rivalima na vojnom planu, ali i cijeloj medunarodnoj zajednici, svoju spremnost, odlucnost i, sto jc najvaznije, sposobnost da, ako treba i samostalno, vojnim sredstvima brani svoje proklamirane ciljeve i interese, cak i na prostorima koji nisu spadali u tradicionalnu americku sfcru utjecaja. 320 Ukupna americka vojna sila takoder jc primarna. Sa svojim curopskim saveznicima iz NATO-a, SAD sudjeluje s 85'Yo ukupnih vojnih svjctskih izdataka. S po I 00 000 svojih vojnika na europskom i azijskom kontinentu Amerika jasno pokazuje da je spremna braniti svoje globalne interese, sto jc u praksi i dokazala. 3. Na ekonomskom planu brojnim bilateralnim, regionalnim i multilateralnim ugovorima, jacanjem postojecih i osnivanjem novih ekonomskih organizacija i institucija (NAFTA, APEC, GATT, WTO, MMF, grupa Svjetske banke) te koristeci blagodatima svoga kapitala plasiranog diljem svijeta, ukupno gledano, SAD je postao vodeci gospodarski subjckt novoga svjetskog poretka. Kao golema industrijska i financijska sila SAD raspolaze sirokim radijusom mogucnosti svog djelovanja na gospodarskom planu i usprkos teskocama s kojima se americko gospodarstvo susrece, on je ipak drzava s atributima gospodarske supcrsile. 321 4. Na kulturno-socijalnom i znanstveno-tehnoloskom planu americka kultura masovne potrosnje, mas medija, komunikacija, informaticko-tehnoloske opreme, znanstvenih dostignuca, a sve potpomognuto engleskim jezikom kao globalnim svjetskim jezikom, postali su lako prepoznatljivi i prihvaceni diljem svijeta. No usprkos svojoj globalnoj nadmoci, polozaju globalnog hegemona i unipolarnom liderstvu u novom svjetskom porctku Sjedinjene Drzave nisu zeljele na globalnoj sceni djelovati usamljeno. Trazile su odgovarajuce partnere, as obzirom na svoju dominaciju relativno su ih lako i pronalazile. U trazcnju saveznika za svoje unipolamo vodstvo americki stratczi kalkulirali sus nekoliko varijanti. Stoga kada se govori o strukturi novoga svjetskog porctka, usprkos svoj njegovoj dinamici razvoja, moze se izdvojiti nekoliko glavnih, dosad prepoznatljivih koncepcija.

320 0 unipolarnom vodstvu i mogucnostima vojno-strategijskog djelovanja SAD-a u godinama nakon rusenja Berlinskog zida izmedu ostalog vidjeti i u E. Kapstein (eds.), L'nipolar Politics: Realism and State Strategies ajier the Cold Ww~ Nell' York. I '199. 321 H. Brandon, in a Search of a New ll(ll'id Order. Washington D. C, 1992, str. 17-20.

125

EUROATLANTIZAM I. U prvim poslijehladnornim godinama SAD jc racunao na tradicionalne europske saveznika i Japan. U svom novom globalnom vodstvu SAD je dao do znanja da i dalje ozbiljno racuna na euroatlantske saveznike, odnosno na Europsku uniju, a Japanu jc bila namijenjena uloga podrzavanja i sircnja americkih vrijednosti i interesa na azijsko-pacifickom prostoru. Formula I +2 znacila je novu triangularnu podjelu svijeta. 2. Kako su se zbivanja na medunarodnoj sccni svc vise usloznjavala, u krug potencijalnih americkih partnera postupno ulaze i nckadasnji neprijatelji: Rusija, NR Kina. Formula I +4, odnosno "jedna supersila plus cetiri vclikc sile" (SAD plus EU, Japan, Rusija, NR Kina), postupno je zamijenjena formulom 'jedna supersila i nekoliko velikih sila." 3cc 3. Nairne, zemljc poput Irana, Indije, premda nisu uvijek dijelilc svc americke poglcde na svijet velicinom svog teritorija, brojem stanovnika, svojim tradicionalnim utjecajem i novootvorenim sansama politickog, ekonomskog i vojnog djelovanja u svojim rcgijama, koje postupno postaju i sve vaznije za americko globalno djelovanje i vodstvo, primorali su SAD da pri svom odabiru optimalnih pmincra i o njima vodi racuna. Osim toga, izazovi si-gurnosti novom svjetskom poretku dolazili su upravo iz zcmalja i regija koje nisu bile tradicionalnc sfcre americkog utjecaja, niti su njihovi rezimi bili prijateljski naklonjeni SAD-u. Huntington je tu novu podjelu svijeta karakterizirao rijecima "rest against West", 323 odnosno ostatak svijeta protiv njegova najrazvijenijeg dijela. S obzirom na to da je ostatak svijeta obuhvacao tcritorijalno velike zemlje poput Kine, Indije, Rusijc, Indonezije, ali i cijeli niz nesvrstanih zemalja, kao i tzv. zemlje otpadnike koji po americkoj prosudbi ne prihvacaju novoustanovljena pravila mcdunarodnog ponasanja, lrak, Kubu, NDR Koreju, Libiju. SR Jugoslaviju, koje su uglavnom relativno nerazvijene, siromasne zemlje, maze se govoriti i o podjeli novoga svjetskog poretka na razvijcne i nerazvijene, bogate i siromasne, zadovoljne i nezadovoljne novim svjetskim poretkom. 4. Nakon teroristickih napada na tcritorij SAD-a, 11. rujna 200 I. godine, struktura novog svjetskog poretka poprimila je nove dimenzije. Bushev poziv na osnivanje globalne, multilateralne, velike antiteroristicke koalicije otvorilo je mogucnost mnogobrojnim zemljama koje svoj im gospodarskim, financijskim, diplomatskim, vojnim i drugim resursima iii samim geografskim polozajem prije nisu bile zanimljive americkoj politici, da ipak uspostave neki oblik suradnje sa svjetskom supersilom i na taj nacin vise sudjeluju u novom svjetskom poretku. Pri svakom tom obliku povezivanja subjekata novoga svjetskog poretka, SAD je postavio visoke standarde postivanja ljudskih prava, univerzalnih opce-

322 R. Vukadinovic. Posthladnoratovske tendencije medunarodnih odnosa, Zagreb, 2000, str. 86-103. i R. Vukadinovic, "Relations Between the Big Powers: USA, Russia and China", Croatian International Relations Rn·iew. Vol. VI. c.;o. 20121-2000. str. 125-126. 323 Huntington. S. P.. "The Clash of Civilization". Foreign Aff'airs, Vol. 72, No.3, 1993, str. 26.

126

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU prihvacenih ljudskih nonni i nacela ponasanja, kao mjerodavne za odredivanje svih oblika buduceg povezivanja u novom svjetskom poretku. Na taj nacin, iako u praksi to nije bio uvijek slucaj, SAD i njegovi saveznici odredili su novi kodcks medunarodnih normi i pravila ponasanja u novom svjetskom poretku. Prihvacanjc i ugradivanje univerzalnih civilizacijskih normi ponasanja, humanitarnih i temcljnih ljudskih prava u postojeci sustav medunarodnih odnosa dugotrajan je proces, koji s obzirom na sve postojecc razlicitosti danasnje medunarodne zajednice, usprkos njezinoj svc naglasenijoj povezanosti i mcduovisnosti, nece teci lako ni jednostavno. Vlatko Cvrtila smatra kako su tcroristicki napadi Al'Qa'ide i globalni rat protiv terorizma koji je uslijedio svijct podijelili u tri skupine: U prvoj su skupini drzave izravno ukljucene u rat (SAD i svc islamske zemlje u kojima su potencijalno dijelovi mrezc Al'Qa'ide). -

U drugoj su drzavc koje nisu izravno ukljucene, ali zbog saveznistva sa SAD-om sudjeluju u njemu (Europa, Rusija, Australija).

-

U trecoj su skupini drzave koje su izvan izravnog in teresa SAD-a jcr u nj ima ncma teroristicke mreze, njihov polozaj na politickoj karti svijeta ima malu vaznost u toj borbi (Latinska Am erika, Afrika juzno od Sa hare, sjeveroistocna Azija i dijelovi jugoistocne Azije). 32 ~

2.3. Izazovi sigurnosti i stabilnosti

Karakteristike i kolicina izazova sigurnosti i stabilnosti novog svjetskog poretka odraz su s jedne strane; same njegovc strukture, aktera koji u njemu djeluju, njihovih intercsa i namjera, sredstava s kojima raspolazu, as druge cinjcnicc da je novi svjetski poredak dinamicna kategorija, da su najrazlicitije suprotnosti, koje mogu dovcsti do izbijanja novih kriza j poremecaja u njemu vee sada jasno izrazene. Premda je po svojim oblicima, akterima, utjecajima posthladnoratovski svijet izrazito multipolaran, po odlucujucim politickim odlukama ipak je dominantno unipolaran. 325 U usporedbi s bipolarnim vremenima, kada se isticala kontinuirana prijetnja neprestane opasnost od vojnog sukoba dviju supersila i njihovog savcznika, ukljucujuci i mogucnost nuklearnog unistenja, postbipolarni svijet je u cjelini izgledao nesto sigurniji. Blokovske konfronatcije na vojnom, politickom, ideologijskom, ekonomskom i svakom drugom planu u novom svjetskom porctku

324 V. Cvrtila, "Terorizam sc ne moze vojno pobijediti", Vcc'emji list, 19. listopad 2002. 325 R. Vukadinovic smatra da u tom "sukobu multipolarnosti i unipolarnosti Ide zapravo najveci izazovi novom svjetskom poretku". R. Vukadinovic, "Challenges to the New World Order", Croatian Intemational Relations RevieH: Vol. IV, :O:o. 11·9R. str. 9-1.

127

EUROATLANTIZAM zamijcnjenc su optimisticnijom slikom podrzavanja razvoja demokracije i liberalnih sloboda. No, govoreci o novom svjetskom poretku, u prvim godinama njegova nastajanja, americki predsjednik Bush naglasio je da "ako demokratske revolucije budu porazcne, mozemo biti uvuceni u svijet po mnogoccmu jos opasniji od godina hladnog rata". 326 Analizirajuci raspad socijalistickog sustava istrazivaci SIPRI-ja kao glavne probleme koji ce u novom svjetskom poretku voditi sukobima isticu: ~

nepripremljenost vojnog i politickog odvajanja postsocijalistickih zemalja problematican legitimitet granica novoosnovanih drzava i tendencije prema njihovoj daljnjoj dezintegraciji

~

sporove oko dobivanja drzavljanstva i postivanja ljudskih prava slabe demokratske tradicije i politicke snage u novoosnovanim zemljama

~

jacanje nacionalizama i etnicki problemi

~

jacanje migracija i problem izbjeglica. 327

Pisuci o izazovima sigurnosti i stabilnosti novom svjetskom porctku Zbigniew Brzezinski kaze kako umjesto novog svjetskog poretka temeljenog na skladu i suglasju, "pojave za koje se vjerovalo da pripadaju proslosti", odjednom su postale buducnost.m Pritom Brzezinski primarno misli na etnicko-nacionalnc i vjerske netrpeljivosti. Govoreci o americkoj vanjskoj politici prema svjetskim regijama za 21. stoljece Henry Kissinger navodi da su su uzroci napetosti u novom svjctskom poretku najvccim dijelom socijalne prirode, 329 stoga i predlaze americkoj diplomaciji radikalne zaokrcte u poimanju i odnosima s ostatkam medunarodne zajednice. Fokusirajuci se na europsku sigurnost u novom svjetskom poretku, R. Vukadinovic pise: "Premda je krah sovjetske hegemonije u Europi oznaCio i nestajanje neposredne, direktne vojne opasnosti s Istoka, novonastali izazovi miru i sigurnosti u novoj Europi brojniji su i kompleksniji. Mogu se podijeliti u dvije osnovne skupinc: ~

izazovi vezani uz evoluciju novog europskog porctka, karakteristike kojeg su integracija Zapada i dezintegracija Istoka

326

President George Bush. Wire/ss File, 2, travanj 1992, str. 2. 327 S1PRI, Yearbook 1993, Oxford, 1993. str. 131-158. 328 Z. Brzezinski, Velika sahovska ploca ... sll: 200-201.

329 H. Kissinger, Does America Need a Foreign Policy- Toward a Diplomacy for the 21st Century, New York, 2001, str. 251-252.

128

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU izazovi koji proizlaze iz pokusaja uspostave novog sustava europske sJgurnosti, okosnica kojeg bi trebao biti NAT0. 330 Dominantni izazovi sigurnosti i stabilnosti u novom svjetskom poretku radikalno se razlikuju od onih iz bipolamog vremena. Klasicni vojni izazovi sigurnosti, vezani uz utrku u naoruzanju, gomilanje konvencionalnog i nukleamog naoruzanja, zastrasivanje mogucnoscu velikih ratnih sukoba i oruzane invazije, do totalnog unistenja svijeta vise nisu primami. Ostavsi bez glavnog neprijatelja, SAD se vise nijc imao skim natjecati na vojnom planu, niti upucivati na neku vrstu svjetske opasnosti koja prijeti totalnom unistenju svijeta, jer niti jcdna zemlja po svojoj realnoj snazi nije bila Americi dostojan supamik. No pojavili su se drugaciji izazovi sigurnosti, koji nisu primamo veza111 uz klasicnu vojnu silu i njezinc atribute, ali vojna sila moze biti upotrijebljena za njihovu realizaciju. Iz siroke palete izazova sigumosti i stabilnosti novoga s\jctskog poretka nabrojit cemo samo neke: izazovi vezani su nerijcscna pitanp granica, etnicka, 331 nacionalna, vjerska pitanja, nekontrolirane migracijc, pitanje izbjeglica iz kriznih zarista, pitanje oneciscenja okolisa, najrazlicitiji oblici organiziranoga kriminala (od prostitucijc, rasparcavanja droge, pranja novca, sverca !judi) proliferacija nuklearnog i drugog naoruzanja za masovno unistenje i materijala za njegovu proizvodnju, terorizam i sl. Ti izazovi sigumosti nisu novi po svom ustrojstvu, modema povijest medunarodnih odnosa gotovo je sve njih poznavala otprije. No u bipolarnoj medunarodnoj zajednici oni su gotovo uvijek bili potiskivani od strane blokovskih lidera i zadrzavani unutar blokovskih granica. Radi sc o izazovima tzv. soft security, za koje se pretpostavljalo da necc ugroziti novi svjetski poredak u tolikoj mjeri da mu prijeti totalno unistenje. Ti novi izazovi sigumosti dolaze iz najrazlicitijih izvora, njihova priroda i intenzitet opasnosti tesko su predvidivi, kao i mjesto i vrijeme njihova izbijanja te kontinuitet trajanja. U danasnjem svijetu oni su ipak mnogo lakse predvidljivi nego sto ih se moze kontrolirati, usmjeravati iii se protiv njih boriti u smislu njihova potpunog unistenja. Oni su najvecim dijclom rezultat i posljedica socijalno-kulturne, etnicko-nacionalne, religijske, gospodarske, znanstveno-tehnoloske i ine druge razlicitosti i na takvim socijalno-drustvenim osnovama podijeljenosti danasnjeg svijeta. Ti novi izazovi sigurnosti znatno nadmasuju okvire pojedine nacionalne drzavc, regije iii odredcnoga kontinenta. Multipolarni po svom sadrZ:aju, oni su isto tako multipolarni po svojim akterima te gotovo univerzalni po svojim dosezima. Svijct je s njima suocen od samih pocetaka fonniranja novog svjetskog poretka, oni su detektirani kao izvori nestabilnosti svjetskog poretka i u nacional-

330 V. Mileta i R. Vukadinovic. Europska integracl)a i ruska dezintegracJja, Zagreb, 1996, citat u: L. Cehulic, Clitlion i no vi svjetski poredak, Zagreb, 2001. so: 83-84. 331 Komp1eksnost etnickih i nacionalnih problema koji su uzrokovali nestabilnosti, iii predstavljaju buduce latcntne izvore nesigurnosti i nestabilnosti u novom svjetskom poretku vidjeti u: Sinisa Tata1ovic, Manjinski narodi i manjine u zapadnoi demokraCJii. Zagreb, 1995. i S. Tatalovic, "Sigurnost i ctnicki odnosi izmeclu drzava na jugoistoku Europe". u: Europska unl)a- pravni. gospodarski i politiL'ki aspekti, lnformator, br. 4901, Zagreb, 24. 2. 2001. str. 10-13.

129

EUROATLANTIZAM nim strategijama i drugim vaznim dokumentima velikih svjetskih sila, ukljucujuci i SAD, i medunarodnih organizacija, no tek je tragicni teroristicki napad na Washington i New York u rujnu 200 I. godine jace osvijestio potrcbu medunarodne zajednice da se njima moze pokusati oduprijeti i eventualno ih suzbiti jedino kolektivnom, multilateralnom, zdruzcnom akcijom clanica medunarodne zajednice. Za uspjesnu borbu protiv tih novih izazova sigurnosti niti jcdna sigurnosna organizacija, ukljucujuci i najjacu NATO, nije bila adekvatno pripremljena ni osposobljena. Slican problem imaju i sve clan ice novoga svjetskog porctka sa svojim nacionalnim sustavima sigurnosti. Kada se svijet oslobodio blokovskih vcza i vremena u kojima je velik dio sredstava iz nacionalnih budzeta odlazio za obrambena pitanja i naoruzanje, trebalo je proci dosta vremcna da svijet shvati da je potrcbno ponovno izdvajati znatna sredstva za izgradnju jednog novog sustava obrane koji ce pokusati odgovoriti na nove izazove sigurnosti i stabilnosti u novom svjetskom poretku. Euroatlantski odnosi, kao podsustav novog svjetskog porctka, takoder nisu ostali postedeni tih novih izazova sigurnosti i stabilnosti. Sa svojim prilagodbama euroatlantski saveznici zapoceli su od ranih devedcsctih godina proslog stoljeca na politickom, gospodarskom i vojnom planu.

3. NOVA EUROPA I EUROATLANTIZAM

3.1. Europski saveznici i posthladnoratovska sigurnost

Nakon Helsinskog akta, osnivanja KESS-a i pogotovo politicke liberalizacije dijela istocnoeuropskih zemalja, dio curopskih saveznika izrazio je sumnju da svi ti proccsi mogu dovesti do novih napetosti, pa cak i oruzanih sukoba u Europi. Oni radikalniji cak su zagovarali upotrebu sile ako se procijeni da bi proces dctenta i liberalizacije mogao izmaknuti kontroli Zapada. 332 Europa na pocetku devedesetih ponovno je postala zaristem medunarodnih odnosa. Tri su osnovna razloga: -

urusavanje komunizma na njezinu Istoku ujedinjenje Njemacke u njezinu sredistu vclikc kolicine konvencionalnog i nuklearnog naoruianja na njezinu cjelokupnom teritoriju.

Stoga je u samim pocecima prevladavanja hladnog rata pitanje nove europske sigurnosti punilo stranice gotovo svih uglednijih svjetskih novina, a o njemu se raspravljalo i unutar Transatlantskog saveza.

332 Do bar primjer rasp rave unutar Sjevcrnoatlantskog saveza na tu temu jc clanak Ronalda Steela. "The West lias Its Own Stake in the Eastern Status Quo", objavljen u Los Angles Timesu, 17. sijccnja 1992.

130

EUROATLANTIZAt\1 C :\0\'0M SVJETSKOM PORETKU No prvi konkretni prijedlozi o promjeni postojeceg sigurnosnog sustava u Europi dolazili su iz Moskve.m Varsavski pakt predlozio je NATO-u "formiranje novog sveeuropskoga sigurnosnog sustava kao i uspostavu Europe koja ce pocivati na miru i suradnji". 334 Sovjetski prijedlozi bili su u skladu s temeljnim dokumentom o osnivanju Varsavskog ugovora iz 1955, 335 a podrzavale su ih gotovo sve novoosnovane vlade istocnoeuropskih zemalja. 330 Unutar NATO-a takve sovjetske prijedloge podrzavali su uglavnom pripadnici socijaldemokratskih partija. " 337 U studenom 1990. clanice NATO-a i Varsavskog pakta zajednicki su izjavile da je "sigumost nedjeljiva te daje sigurnost svake njihove clanice neprijeporno vezana uz sigumost svake zemlje clanice Organizacije za europsku sigurnost i suradnju". "' Na prvi pogled moglo bi se zakljuciti da jc odusevljenjc Zapada slabljen.Jcm komunizma u lstocnoj Europi i sovjctskom pojacanom diplomatskom akti\ no~(U dovelo do priblizavanja stavova Zapada i Istoka Europe, ukljucujuci i SAD. oko novog curopskog sigurnosnog sustava. No u stvarnosti stvari su ipak izglcdale mnogo drugacije.

333 Predvodena Gorbacovom, sovjetska strana iskoristila je svaki svoj iskorak u medunarodnu arenu da pokusa nametnuti razgovore o uspostavljanju sustava kolektivnc sigumosti u kojem bi sudjelovale sve europske zemljc. Tada su takvi prijedlozi bili ncrado diskutirani na curopskom Zapadu. Uvjeren u ideju da vojno-politicke regionalne organizacijc :'-JATO i Varsavski pakt treba raspustiti, sovjetski lidcr Gorbacov 1990. godine pozvao je Zapad da prcvlada "stare dogme" i prijasnji nacin promisljanja europskc obrane, ukljucujuCi i praksu izgradnje saveza na "selcktivnoj i diskriminatorskoj osnovi"; u cilju izgradnje "svjetskog porctka bez ratova". New York Times, 5. lipnja 1990.

334 New York Times, 8. lipnja 1990.

335 Prema clanku 11. Varsavskog ugovora o prijateljstvu, suradnji i medusobnoj pomoci u slucaju uspostavc sustava kolcktivnc sigumosti u Europi i usvajanju Europskog ugovora kojim bi se taj proces regulirao i naznacili ciljevi ugovomih strana, Varsavski ugovor prestajc postojati s danom potpisivanja takvog novog Europskog ugovora.

336 Cehoslovacki ministar vanjskih poslova Jiri Dienstbier nazvao je NATO i Varsavski pakt "ostacima proslih vrcmena konfrontacijc" i dodao kako sada Europa treba "novu sigumosnu strukturu, u kojoj ce uz sve europske zemlje i dalje sudjelovati i SAD". Wall Street Journal, 12. ozujka 1990.

337 Najvci:u podrsku revidiranju curopske sigurnosti pocetkom devedesetih unutar NATO-a javno je iskazao zapadnonjemacki minis tar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. Na sastanku Zapadnoeuropske unije u ozujku 1990. Gcnscher je, izmedu ostalog. rekao da NATO i Varsavski pakt trcbaju graditi novu sigurnosnu strukturu Europe koja i:e, kada zazivi, '"apsorbirati oba ta saveza". Gcnscher je i dodao da trcba izgraditi "savez slobodnih naroda i demokratskih drzava, u kojcm i:e mrznja i animozitcti biti zamijenjeni humanosi:u i bratstvom". Foreign :vlinistcr Hans-Dietrich Gcnscher: "Speech at WEU Meeting", German Information Center, New York, 23. ozujka 1990, str. 3-4. 338 Joint Declaration of Twenty-two States, Paris, 19. studenog 1990, tekst u cijelosti vidjeti u: Rotfeld & Stutzle, eds., Germany and Europe in Transition. :'-Jew York, 217-218. Ova dana kasnijc na zasjedanju u Parizu organizacija OSCE prihvatila je gotovo \,;tovjemu deklaraciju u kojoj se takoder naglasava da jc "sigurnost nedjeljiva". Charter of Paris jiJr a .\ell Fumpe. 21. studcnog 1990, tekst vidi u cijelosti u: Rotfcld & Stutzle, eds, German~· ... , str.:; 19-cill

131

EUROATLANTIZAM lstocna Europa, pa ni novoforrnirana Rusija, tada ipak nisu dominantno zaokupljale paznju americkih zapadnoeuropskih saveznika. Nekako po tradiciji transatlantizma zapadni saveznici occkivali su da ce se dvije sile, SAD i SSSR, odnosno njegov nasljednik nova Rusija, dogovoriti oko sirega istocnoeuropskog prostora. Ono sto je, ustvari, tada ipak najvise plasilo zapadnoeuropske saveznikc bila je nedefinirana uloga Njemacke i njezina buducnost uloge unutar Sjevemoatlantskog saveza. Ali ni Bonn, pocetkom devedcsetih, nije bio politicki jedinstven glede tog problema. Najvece politicke borbe vodene su izmcdu tadasnjeg kancelara Kohla, vode Krscansko demokratske partije, tadasnje najjace stranke u Zapadnoj Njemackoj, i ministra vanjskih poslova Genschera, lidera manjc utjecajne Slobodne demokratske stranke. Za transatlantske saveznike bilo je iznomno vazno hoce li, i kakav, konsenzus biti postignut izmedu kancelara i ministra vanjskih poslova, jcr se pretpostavljalo da ce u ujedinjenoj Njemackoj predstavnici njihovih stranaka biti u koalicijskoj vladi nove drzave. Treba odmah naglasiti da su oba zapadnonjemacka politicara, i Kohl i Genscher, bili za njemacko sudjelovanje u NATO-u i prisustvo americkih snaga na teritoriju ujedinjene Njemacke. Ono po cemu su se njihovi pristupi razlikovali bila je vizija uredenja sireg europskog sigumosnog sustava. 339 U svojoj viziji izgradnje tzv. "zajcdnickog europskog doma" ministar Gcnscher bio jc jedinstven u gledistima s Parizom i Moskvom. Sovjetski Savez je takve prijedloge nudio pocetkom transformacijskih procesa europskog socijalistickog svijcta, dok je Francuska takvu tezu zagovarala jos od predsjednika de Gaullea, pocetkom sezdesetih godina. Uz neke nacionalne modifikacije, zajednicko svim tim pristupima bilo je da Europljani sami moraju preuzeti vecu odgovornost za europski politicko-gospodarski i vojni sustav odnosa koji se prvcnstveno mora temeljiti na jakim nacionalnim, europskim drzavama te na njihovim medusobnim interakcijama. "Europa Europljanima" bio bi najopcenitiji prikaz takve politike, ciji je idejni zacetnik de Gaulle, povlacenjem francuskih vojnih snaga iz vojne strukture NATO-a jos 1966, pokusao i prakticno djelovati u tom smjeru. No ostali transatlantski sa-

339 Kancelar Kohl prcfcrirao je cvrstc vcze ujedinjenc Njemacke sa Sjevernoatlantskom organizacijom i Europskom ekonomskom zajednicom. Ministar Gcnschcr tavorizirao je izgradnju sireg curopskog politickog i sigumosnog okvira koji bi ukljucivao i zcmlje lstocne i Ccntralne Europe tc Sovjetski Savcz. Jedan od uzroka razlicitith politickih vizija Genschera i Kohla moze se tumaciti i njihovim razlicitim socijalnim podrijetlorn. Ministar Genscher rodcn je lstocnoj Njemackoj i oduvijck jc zagovaro stanovitu akomodaciju lstoka i Zapada Europe. Kancelar Kohl potjcce iz zapadnoeuropskog socijalnog miljea, te je pripadao konzcrvativnijoj politickoj struji koja je sumnjicavo gledala na uspjesnost Gorbacovljevih sovjctskih refonni i iskrenost sovjetskih namjera u cilju politike detanta.

132

EUROATLANTIZA\1 L .\0\'0\1 SYJETSKOM PORETKU veznici tada se jos nisu usudivali opredjeljivati za tako radikalne poteze, Razlicite ideologije Zapada i Istoka Europe bile su dostatna razdjelnica izmedu dva svjetonazora i ujedno dovoljno cvrsta poveznica unutar dvaju razlicitih tabora, Narusavanje unutamje hijerarhije vojno-politickog saveza, ukljucujuci i savez Zapadnog demokratskog svijeta, NATO, nije bilo preporucljivo ni pozeljno, Stoga je Francuska tada ostala osamljena u svojim pokusajima uspostave jedinstvene Europe; od "Urala do Atlantika", oslobodene americkog uplitanja u njezin razvoj, kako unutar Transatlantskog saveza, tako i u istocnom dijelu Europe, Novi pokusaji manjeg dijela transatlantskih savcznika i Moskve pocetkom devedesetih da se stvori neki "svceuropski sustav" politickih, gospodarskih 1 vojnih odnosa europskih zemalja, bez obzira na njihov drustveno-politicki i gospodarski sistem, ponovno nije urodio plodom. Dok su sljedbenici politike francuskog predsjednika de Gaullea ustrajali u svojim stajalistima da Amerika mora prepustiti Europu Europljanima, ministar Genschcr naglasavao je dace ujcdinjena Njemacka kao clanica NATO-a biti spona Europe i Amerike te ce se zalagati zajacanje transatlantskih veza u buducnostL No to nije bila dovoljna utjeha Washingtonu jer je Genscher istodobno trazio refonnc ut1Utar NATO-a koje bi toj organizaciji omogucile da "ojacaju njezine politicke funkcije u cilju postizanja sustava kolektivne sigurnosti u cijeloj Europi". 140 U svom poznatom govoru u Americkom drustvu novinara u New Yorku. u travnju 1990, pod nazivom "The Future of an European Germany", ministar Genscher razuvjeravao je americku javnost kako ujedinjena Njemacka nece biti prijetnja Transatlantskom savezu niti Europi. 341 Time jc zapadnonjemacki ministar vanjskih poslova Genscher iznio svojc videnje nove uloge ujedinjene Njemacke u Europi, kao i novog curopskog politicko-sigumosnog sustava, Od transatlantskih saveznika jcdino je Francuska podrzala Genscherovu viziju novoga europskog poretka, Washington se nije pretjerano uzbudivao jer je znao da zapadnonjcmacki kancelar Kohl nudi drugaciju realnost. Kohlova vizija novoga europskog poretka manje je prostora posvecivala izgradnji neke nove "zajednickc Europe", pogotovo ne Europe u kojoj bi Sovjct-

340 Govor ministra vanjskih poslova Genschera na Georgetown University u Washingtonu, 26. svibnja 1990, GIC, New York 341 "Ne zelimo dominirati ni nad kim ... nas cilj nije izgradnja njemackc Europe vee curopske Njemacke", rckuo je tada Genschcr i dodao kako, njemacka povijest i njezin geografski sredisnji polozaj unutar Europe pruzaju Njemackoj sansu da bude "glavna pokrctacka snaga koja ce dovrsiti proces prevladavanja podjcla u Europi". Ujedinjena Njcmacka, kao clanica NATO-a. mora suradivati s Europskom zajednicom i OSCE-om. Bit cc to doprinos razvoju "partnerskih odnosa 1stoka i Zapada Europe, stabilnosti cjelokupnog · zajcdnickog europskog doma' i uspostavi mira u cijcloj Europi". Hans-Dietrich Genscher, "The Future of European Germany", G!C, New York, 10. travnja 1990.

133

EUROATLANTlZAM ski Savez bio ravnopravan partner Zapadu. Kancclar Kohl naglasak jc stavljao iskljucivo na ucvrscivanjc veza unutar Transatlantskog saveza. Govoreci na Harvard Universityju u lipnju 1990, kancelar jc spomenuo da su, zahvaljujuci velikodusnoj americkoj pomoci putem Marshallova plana zapadnoeuropske zcmlje danas sposobne lakse se samostalno nositi s rcformatorskim proccsima u Istocnoj Europi, ali je dodao kako europski saveznici i dalje trebaju nastaviti suradnju sa svojim americkim prijateljima. Po njemu ta suradnja sada mora biti cvrsca nego ikada ranijc jer transatlantsko saveznistvo mora usmjcriti svoje djclovanje na tri podrucja: -

jacanje unutamje veze NATO-ovih clanica

-

jacanje suradnjc SAD-a i EEZ-a

-

jacanje NATO-ove politicke uloge u odnosu na OSCE.

Upravo amcricka politika i daljnja americka politicka, ekonomska i vojna prisutnost u Europi neophodna je za uspjesno ostvarenje tih triju primarnih ciljeva transatlantskog saveznistva. Kancelar Kohl, nekoliko jc puta u javnosti naglasio da ce Europa, ako ne ukljuci u svoj razvoj Sjedinjene Drzave, riskirati dio svojc buducnosti. Smatrao jc da Europljani nc trebaju Ameriku samo poradi prisutnosti njczinih vojnih snaga unutar NATO-a vee zbog suradnjc na svim mogucim poljima: ekonomskom, kultumom, sportskom .... Ucvrsccnje njemacko-americkih i njemacko-francuskih veza tcmeljni su vanjskopoliticki zadaci nove ujcdinjenc njemacke drzave za nadolazece 21. stoljece, smatrao jc kancelar Kohl. Pritom oba ta stupa imaju jednako znacenje za ostvarenje njcmackih nacionalnih intcresa. Kancelar Kohl naglasio je da to nc znaci da ce ujedinjena Njemacka "zapostavljati svoje odnose s drugim drzavama unutar Transatlantskog saveza". 342 Nakon ujedinjenja Istocne i Zapadne Njcmacke (3. listopada 1990.) u jedinstvcnu njemacku drzavu njczini vanjskopoliticki ciljcvi mogli bi sc svesti na sljedccc: -

suradnja unutar Sjcvemoatlantskog saveza

-

jacanje ekonomskih veza unutar EZ-a

-

uspostavljanje politicke i ekonomske suradnje sa zemljama lstocne, Centralnc i Jugoistocne Europe

-

isticanjc potrebc redefiniranja ciljeva Sjevernoatlantske sigurnosne organizacijc kako bi se prilagodila novonastaloj curopskoj situaciji

-

odrzavanje dobrih veza sa SAD-om ali i uspostavljanjc intenzivnije suradnje s Francuskom.

342 Time, 25. lipnja 1990.

134

EUROATLANTIZAM U NOVOM SYJETSKO:V1 PORETKU Iz tako siroko postavljenog spektra ciljeva vidljivo jc da je nova Njcmacka odlucila aktivno sudjelovali ne samo u transatlantskom savcznistvu, vee se smatrala sposobna participirati u svim sferama novoga europskog poretka. Nc ogractujuci se od transatlantskih i zapadnoeuropskih integracijskih procesa, kao ni Istocne Europe, Njemacka je postavila temclje svoje sire mectunarodne akcije. Brzina i odlucnost njcmacke akcije, koja se uvijek u pozadini pozivala i na Washington, izncnadila je mnoge euroatlantske saveznike. Velika Britanija, za razliku od ujedinjene Njemacke, nije pokaziva\a toliko odusevljenje europskim integracijskim procesima, iako je ostvarivala znatnc ekonomske koristi od c\anstva u EEZ-u. Britanska sumnjicavost i ok\ije\anjc temeljili su se na tradicionalnoj zclji Londona da odrzi specijalan status i dubre veze s izvaneuropskim prostorom, prvenstveno zemljama Commom\ ealtha 1 Sjedinjcnim Americkim Drzavama. London je smatrao da su te vczc prikiJul:cnjem Britanije 1970. EZ-u, znatno oslabile. lskljucivo ekonomski razlon t~ttcmi su kao glavni za ulazak Britanijc u EZ, cime sc upucivalo na britansku nc\ oljkost da predvodi ili aktivnijc sudjeluje u nekim daljnjim oblicima pmczivanja Europljana. Britanska premijerka Margaret Thatcher francusko-njcmackc prijedloge oko politickog i monetarnog ujcdinjenja Europe krajem osamdesetih godina smatrala je preuranjenima. Mnogi clanovi britanske Konzervativne stranke, ciji je premijerka bila predsjednik, nisu se slagali s njezinom izolacionistickom europskom politikom. Uza sve tradicionalne, povijesne veze Yelike Britanije i SAD-a, Margaret Thatcher imala je tada sasvim konkretne razloge zasto je u svojoj vanjskopolitickoj strategiji zagovarala daljnje americko prisustvo na Starom kontinentu, ukljucujuci i britansko otocje. U jeku unutarnjopolitickih rasprava u Zapadnoj Njemackoj oko definiranja vanjskopolitickih ciljeva i mectunarodnih veza ujedinjene Njemacke, London se pribojavao da bi ujedinjena Njemacka mogla zatraziti od Britanije da povucc sve svojc vojne snage s njezina teritorija. Postojala je i bojazan da bi ujedinjena Njemacka naustrb NATO-a i prisustva njegovih vojnih snaga na njcmackom teritoriju mogla postici ncki sporazum sa Sovjetskim Savezom. Stoga je Britanija pod motom "ucvrscivanje veza transatlantskog saveznistva" podrazumijcvala prvenstveno uspostavljanje jos intenzivnijih i sveobuhvatnijih veza izmectu Velike Britanije i Sjedinjenih Drzava. Govoreci na engleskom koledzu Cambridge 1990, Margaret Thatcher izrazila je nadu da ce ujedinjena Njemacka ''unutar svojih postojecih granica, s demokratskom vladom i kao clanica NATO-a pridonijeti miru i stabilnosti cijclog europskog prostora". Pa ipak, Velika Britanija, Francuska i Sjedinjene Drzave "moraju i u sljedecem razdoblju zadrzati vecinu svojih vojnih snaga u Europi".343

343 Surver of Current Aff'airs, Foreign and Com mom' calth 011icc; London, lipanj 1990, str. 130.

135

EUROATLANTIZAM Time su britanski stavovi na pocetku jedne nove faze medunarodnih odnosa bili posve jasni: snazan NATO savez, uz aktivno sudjelovanje americke politike i prisutnost americkih vojnih snaga u Europi, te daljnje jacanje svekolike suradnje Londona i Washingtona. Transatlantska suradnja Britaniji je mnogo vaznija od europskih integracijskih procesa. Washington je toga bio svjestan i u sljedecim godinama upravo Britanija posluzit ce cesto kao arbitar i miritelj americkih europskih saveznika. Britanska stalna vjernost Sjevernoatlantskom savezu bit ce, na neki nacm, posebno i nagradcna. Britanija je u to doba jedina uz SAD i Francusku koja je posjedovala vlastite nuklearne snage unutar saveza,H 4 a britanska pomorska flota i zracne snage bile su na zavidnom stupnju obucenosti i opremljenosti. Washington je upravo s Britanijom izgradio zajednicki obavjestajni sustav NATO-a, a ostali europski saveznici cesto su predbacivali da upravo Britanija raspolazc najpouzdanijim informacijama o planovima NATO-a kao i najmodernijom vojnom tehnologijom unutar Saveza. 345 Drugi vazan americki europski saveznik, Francuska, za koji je Washington cesto govorio da je saveznik s kojim NATO ima najvise problema, u fazi prevladavanja hladnog rata nastojala je postici politicki dogovor sa Zapadnom Njemackom oko uspostave ujedinjene, prosperitetne Europe koja ne bi bila toliko ovisna o SAD-u. Schumanov plan, ideja jedinstvenog europskog trzista, forrniranje Europske ekonomske zajcdnice u Francuskoj su videni kao pozitivni znaci u tom smjeru. Pariz jc naglasavao da su francuski i njemacki vanjskopoliticki nacionalni interesi u Europi gotovo identicni, stoga dvije zemlje trcbaju pronaci i odriavati moduse zajednicke suradnje i izvan Transatlantskog saveznistva. Kao clanica NATO-a Francuska je smatrala da NATO-ove oruzanc snage ne trebaju biti stacionirane u Europi. U tom smislu uspjela se izboriti samo za oslobadanje francuskog teritorija.

344 Zapravo jc Britanija prva zemlja koja je razvila konkretan program nukleamog naoruzanja. Za vrijeme Drugoga svjctskog rata poccla je suraclivati s americkim znanstvenicima i vojnim establismcntom. Tako je nastao projekt Manhattan u kojemu su glavnu rijcc imali Amerikanci. Odluku da krene samostalno u izgradnju nacionalnog nuklearnog naoruzanja Britanija jc donijela u sijecnju 1947. godine, daklc mnogo ranije nego sto je fonnirana vojno-politicka organizacija NATO. Odluka o proizvodnji nukleanog naoruzanja bila je rczu1tat britanskc zeje da "u svom arsenalu ima sve \TSte tada poznatog naoruzanja" ... atomsko oruzje trcbalo je brti dokaz "znanstvcno-tehno1oske superiomosti europske sile", tc svojevrsni dokaz '"britanskc vojne nezavisnosti". Naime, u to doba 1946.-194 7, nije postojao ugovor koji bi obvezivao SAD da u s1ucaju napada na Britaniju mora vojno pomoci Londonu. "Jedino izgradnja vlastitog nuk1carnog naoruzanja siguran je dokaz da je Britanija siguma." Margaret Gowing, Independence and Deterrence: Britan and Atomic Energy. 1945-1952; London, 1974. str. 184-185. 345 Britanija je zauzvrat velikodusno prcpustila Washingtonu svoj teritorij za izgradnju snaznih NATO-ovih baza, ukljucujuci i one opremljene nuklearnim naoruzanjcm. Britanija je jedina od europskih savcznika dozvo1ila SAD-u da 1986. rabi njezin tcritorij za organiziranje i provedbu americkih zracnih napada u Libiji. 0 specificnostima britansko-americkih odnosa unutar NATO-a i stavu britanskc javnosti prcma SAD-u vidjeti: Gideon Rachman. "Is the Anglo-American Relationship Still Special''", The Washington Quonerly. Spring 200 I. Vol. 21, ~o. 2, str. 7-20.

136

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Poput Velike Britanije, i Francuska je krenula u samostalnu izgradnju nukleamih snaga. Pogresno bi bilo tvrditi da jc Francuska izgradila svoj nukleami vojni potencijal kad je izasla iz vojne strukture NATO-a 1966. kako bi dokazala transatlantskim saveznicima svoju snagu. 346 Osim samoobrane, glavni razlog pokretanja samostalnoga nuklearnog vojnog potencijala general de Gaulle opravdavao je trima osnovnim razlozima: Vlastiti razvoj nuklcarnih snaga uklapao se u siru francusku tdnju o samostalnijoj politici u odnosu na Washington. Zeljom Francuske da se unutar sjevernoatlantske organizacijc usposta\ 1 nukJearna ravnoteza snaga izmedu americkog i curopskog kontinenta. kop b1 k~h­ nije trebao prerasti u svojevrsni svjetski nuklcarni ckvilibrij. U tadasnjoj bipolarnoj podjeli svijeta, francuski nuklearni trebao je posluziti da se dodatno zastrasi SSSR. 347

YOJ111

potcncijal

lako clanica NATO-a, Francuska nije sudjelovala u radu NATO-ove Grupe za nukleamo planiranje iii drugim NATO-ovim tijelima gdje su savcznici raspravljali o pitanjima vezanima uz nukleamo naoruzanje. Za razliku od Njemacke, Francuska nije imala problema s antinuklcarnim raspolozenjem javnosti tc je lako pravdala povecanjc budzetskih izdvajanja za naoruzanje u vrijeme europskog detenta. 148 Za razliku od dijela curopske javnosti, vecina Francuza podrzavala je i francuske nuklearne pokuse u Pacifiku. Poput Njcmacke, Francuska je bila za ukljucenje istocnoeuropskih zemalja i Sovjetskog Saveza u izgradnju novoga europskog poretka, smatrajuCi da cc, nakon prevladavanja hladnog rata, daljnja snazna americka vojna prisutnost u ujedinjenoj Europi biti nepotrebna. Francuska nikada nije napustila de Gaulleovu ideju o ujedinjenoj Europi kao zajednici snaznih neovisnih nacionalnih drzava koja ce kao jedinstvena politicka sila parirati Sjedinjenim Drzavama u medunarodnoj zajednici.

346 Francuski nacionalni program izgradnje nukleamog naoruzanja bio jc kontinuirani proces zapocet jos za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U pocetnoj fazi francuski znanstvenici suradivali su sa znanstvenicima iz Britanijc. Kanade i Sjedinjenih Drzava. Pred kraj rata 1945. general Charles de Gaulle uspostavio jc francuski Institut za atomsku encrgiju (Commissariat a l'Energie Atomicque). Politicko-vojni vrh tzv. C'ctvrtc Republike ( 1946.-58.) podrzavao je razvoj francuskog nuklearnog naoruzanja, a vrhunac politicke, materijalne i financijske potpore nacionalni nuklearni program dozivio je za vrijcme Pete Rcpublike za vrijeme de Gaullea. 0 razlozima nastanka i razvoju francuskog nuklearnog naoruzanja i tadasnjih nacionalnih nuklearnih stratcgija dctaljnije vidjeti u: Dominique Mongin, La Bombe Atomique Francaise 1945-1958, Paris, 1997. 347 Charlles de Gaulle, Press conference of 1'\ovcmbcr I 0. 1959, u Discours et messages, vol 3, Paris, 1'170, str. 134. 348 Za razliku od ostalih amcrickih i europskih "l\C?nlka, Francuska jc pocctkom devcdesetih bila jedina zemlja koja nije isla na smanjenje troskO\ a za nc1uruzanjc. "France- Still on Guard", Washington Post, 12. srpnja 1990.

137

ELJROATLANTIZAM Dio politickih francuskih krugova pribojavao se da ce ujedinjcna Njemacka, a ne Francuska, preuzeti vodstvo u procesu ujedinjenja Europe, za koji su pocetkom devedesetih, prema francuskom misljenju, postignuti povoljni drustveno-politicki i gospodarski uvjeti. No stajaliste predsjednika Mitterranda bilo je da ce Francuska svoje nacionalne intercse najboljc moci ostvariti u "ujedinjenoj Europi koju ce predvoditi zajcdnickim snagama Francuska i Njemacka, dok ce Velika Britanija prcdstavljati mladeg partnera". 349 Moze se zakljuciti daje pitanje ujcdinjenja Njcmacke i njezine buduce uloge posluzilo samo kao povod za otvoreno javno iskazivanje razlicitih stajalista transatlantskih saveznika. Ta razlicita stajalista, ne samo oko nove Njemacke vee i oko buduceg politickog, gospodarskog i obrambenog uredcnja Europe te uloge i zadaca samog NATO-au Europi i sire kulminirat cc nakon raspada bipolamog modela medunarodnih odnosa koji ce uskoro uslijcditi.

3.2. Americka politika i nova europska sigurnost Predsjednik Bush, zajedno sa svojim vanjskopolitickim timom koji je predvodio drzavni sekretar James Baker, svoje prve mjesece u Bijcloj kuci posvetio je upravo analiziranju novonastale situacijc u Europi i posljedica koje ona moze imati po transatlantsko saveznistvo. Ne znajuci jos u kojem smjcru i kako ce daleko ici politicke i ckonomske promjene u lstocnoj Europi, ukjucujuCi i SSSR, Busbeva administracija postavila je osnovne ciljeve koje bi NATO trebao ispunjavati u novoj Europi. Time sc na samom pocetku rasprava o novom europskom poretku zeljelo pokazati da Washington ne racuna s ukidanjem NATO-a iii mozcbitnim njegovim spajanjem s nekim drugim sigumosnim organizacijama u Europi. Bijela kuca nije se jos izjasnila niti postavila neku novu sluzbenu americku strategiju prema promijenjenoj politickoj slici europskoga kontinenta, ali je pokazala odlucnost da se Transatlantsko saveznistvo odrzi i dalje, i to iz sljcdecih razloga: 1. Organizacija NATO u Americi uziva velik ugled i povjerenje americkog naroda, dozivljava se kao historijsko postignuce americke vanjske politike u cilju promocije demokracije i zastite americkih zapadnoeuropskih saveznika. Upravo NATO omogucuje Sjedinjenim Drzavama da budu aktivno involvirane u europska dogadanja. Stoga sada, kada je Europu zahvatio val promjena na politickom, ekonomskom i sigumosnom planu, NATO i dalje mora ostati na curopskom kopnu, ukljucujuci i americke vojne i nukleame snage. NATO nije clan Europske ekonomske zajednice, Zapadnoeuropske unije (iako je njeno prakticno djelovanje na polju sigumosti u potpunosti zasje-

349 D. E. "'uechterlein, America ... str. 193.

138

EUROATLANTIZA\1 U 1\0VOM SVJETSKOM PORETKU njcno NATO-om), pa cak ako se u buducnosti i stvori neka nova Europska obrambcna zajednica, nije sigurno u kakvim ce vezama biti s organizacijom NATO. Stoga je danas NATO jedina organizacija koja djeluje u Europi, au kojoj glas ima i SAD. Istina, Washington je prihvatio KESS, koji jc kasnije prcimenovan u OSCE, ali predsjednik Bush nije smatrao da bi ta organizacija mogla i trebala u sigurnosnom aspcktu u Europi zasjeniti NATO. 2. NATO mora pomoci zapadnoeuropskim savcznicima da rijese vlastitu "sigurnosnu dilemu" nakon promjena u lstocnoj Europi. Washingtonjc naglasavao da SAD i u proslosti nijc bio samo zapadnoeuropski zastitnik \Cc 1 miritelj. Kao primjer navode se grcko-turske nesuglasicc. Iako su obi c 1cm l1 c clanice NATO-a, tek unilateralna intcrvencija americke politikc ,;pniCCli.l rc: sukobe vecih razmjera. Washington je nekoliko puta intcncnirao bk,, l>: umanjio napetosti Francuske i Vel ike Britanije unutar NATO-a. L pra \ l> d:ncricka politika svojevrsni je arbitar unutar saveznistva koj i odrzc\\ a 111 cgu\ u kohcziju. V buducnosti, NATO bi trebao predstavljati ohir unutar ku1cga b1 saveznici razjasnjavali i rjesavali svc svoje sigurnosne strahow i li di lcmc glede nove europskc politicko-vojne strukture. 3. NATO mora otkoniti strahovanja njemackih susjeda i ostalih saveznika glede ponovne dominantne uloge Njemacke u promijenjenoj Europi. Bush je podsjetio na izreku prvog NATO-ova generalnog sekretara, Lorda Hastingsa Ismaya, kako je Sjevernoatlantski savez formiran da se "Ameriku ukljuci, Rusiju iskljuCi, a Njemacku drzi na dnu" 350 poslijeratnog medunarodnog poretka. Upravo americka politika, koja je bila najvcci zagovornik ukljucenja Njemacke u Savcz 1955. osigurava danas da se Njcmacka razvija u skladu sa zapadnoeuropskim tokovima, ima mogucnost kontrolc njemacke ukupne snage. Njemacka danas nije izolirana, vee je jedna od zemalja saveznickoga konvoja koji predvodi SAD. Clanstvo Njemacke u NATO-u minimalizira sanse Bonna da ponovno zavlada Europom. Upravo americka politika predstavlja svojevrsnog jamca europskim savcznicima koji, s obzirom na bolna iskustva iz proslosti, imaju pravo biti zabrinuti za svoju sigurnost. Tako je Busheva administracija u grubim naznakama porucila savcznicima i cjelokupnoj europskoj javnosti da o nekom ukidanju ili rasformiranju NATO-a nema ni govora. Istodobno, europskim saveznicima trebalo je biti jasno da o nekom vecem samostalnom angazmanu u sredivanju europskih prilika, kojc ne bi bilo koordinirano s Washingtonom, kako na Istoku, tako i na Zapadu Europe, jos uvijek nije uputno razgovarati. No takvo opcenito postavljanje amcrickih zelja i naznaka smjerova transatlantske akcije u vremenu dramaticnih i radikalnih europskih promjena svakako nije bilo dovoljno. Stoga ce Busheva administracija morati pozuriti s odredivanjem novih smjerova americke vanjskopoliticke akcije u Europi i uredenju novih odnosa unutar transatlantskog saveznistva.

350 Cit. iz Timothy. Garton Ash, in Europe "s Same: Germany and the Divided Continent, London, 1994, str. 389. Gcnem1ni sekretar NATO-a izrekao je to 1951, prije njemackog uk1jucenja u NATO.

139

EUROATLANTIZAM Najave da ce SAD zadrzati NATO kao glavnu organizaciju koja ce svojim vojnim snagama osiguravati sigurnost i politicku stabilnost Europe pocele su se preispitivati. Nairne, dio europskih saveznika nijc vidio razloga daljnjem zadrzavanju americkih vojnih snaga u Europi, kada jc postalo ocito da jc socijalizam propao, a i Moskva je najavila postupnu redukciju i povlacenje svojih vojnih snaga iz centralne i istocne Europe. U SR Njemackoj i zemljama Benelluxa jacalc su snage kojc su trazilc povlacenje saveznickog nuklearnog oruzja sa svoga teritorija. Njcmacki socijaldemokrati prcdlagali su cak i uspostavu zone bcz nuklearnog oruzja u ccntralnoj Europi. Jeane Kirkpatrick, americka predstavnica u Ujedinjenim narodima i jedna od utjecajnijih tadasnjih americkih vanjskopolitickih cksperata, smatrala jc kako SAD mora definirati svoju strategiju prema Europi jer "vrijeme i mogucnosti za uspostavu utjecaja u tom dijelu svijeta prolaze". 351 Nisu svi vanjskopoliticki komentatori bili uvjereni da je u americkom transatlantskom interesu da americke snagc ostanu u Europi. 352 Suoceni s pritiscima vlastite javnosti, medija i europskih saveznika, planeri Busheve vanjskopoliticke akcijc predstavili su 1990. godine cetiri moguca scenarija koji SAD-u stojc na raspolaganju glede novog transatlantizma: "cekati i vidjeti" kako ce sc razvijati odnosi unutar SSSR-a "aktivan angazman" u cilju promocijc promjena u Europi "postupno povlacenje", ukljucujuci i znatno smanjenje americkih vojnih snaga iz Europe "potpuno povlacenjc" svih americkih vojnih snaga i potpuni americki 'politicki dezangazman" u Europi. 353

351 Dodalu jc kako su najvazniji americki europski savcznici i SSSR jasno istaknuli svoje ciljeve u novoj Europi. "Njcmacka haec ujedinjenje gotovo pod svaku cijenu. SSSR zcli raspustanje NArO-a, Francuska zeli jaku Europu, Velika Britanija nastoji zadriati cvrsto Transatlantsko saveznistvo.'' Ujedno je dodala da svaka od tih zemalja nastoji ojacati upravo onu organizaciju u Europi za koju smatra da cc najbolje posluziti ostvarenju njczinih nacionalnih intcrcsa: "Francuska zcli jaku Europsku zajcdnicu, Gorbucov 'sveeuropski forum·- OSCE, Britanija NATO, Njemacka ce se prikloniti onome tko joj omoguci ujedinjcnje .. , a sto misle i sto zclc Sjcdinjene Drzave'?", zakljucilaje Kirkpatrick. Washington Post, 15. lipnja 1990.

352 Komcntator uglcdnog New York Timesa, Ronald Steel, kojcmu jc Bijela kui:a predbacivala da jc ncoizolacionist, sumnjao je u opstojnost NATO-a nakon hladnog rata. Steel je pi sao: "Cemu zadrzavati americke snage u Europi kad one ne mogu vise kontrolirati ukupnu curopsku vojnu silu, kada europska ekonomija doseze americku, i kada Europljani vise nemaju osjei:aj da njihova sigumost ovisi o prisustvu americkih vojnih snaga na njihovom kontinentu'"' Steel je predvidao dace u buducnosti upravo Njemacka postati glavni aktcr u Europi, bez obzira na to "bila u :"
140

EUROATLANTIZAM U NOV0:\1 SVJETSKOM PORETKU Prvu opciju ("wait and see"), zagovarali su pripadnici konzervativnih snaga u Kongresu i vojsci, ukljucujuci i tadasnjeg americkog ministra obrane Chencyja. Polazilo se od pretpostavke da Gorbacovljeve reforme u SSSR-u mozda nece uspjeti te bi nakon Gorbacova na vlast ponovno mogla doci neka tvrda sovjetska politicka elita. Stoga jos ne treba povlaciti svoje snage iz Europe (ukljucujuci i nukleamo naoruzanje) niti treba zaostravati odnose s europskim saveznicima. SAD ne smije podleci euforiji Europljana poradi rusenja Berlinskog zida, dogadanja u Njcmackoj ili demokratski izabranih vlasti u zcmljama lstocnc Europe. Po svom dolasku u Bijelu kucu, Bush je gotovo cijelu prvu godinu ~v ug Jlrcdsjednikovanja provodio upravo takvu strategiju. Drugu opciju, opciju americkog aktivnog ukljucenja u curopska zbiv ~lnl~l. Washington je prihvatio pocetkom 90-ih. Prihvacajuci njcmacko ujcdmJC11JC. jacanjc njemacke uloge unutar Europskc ckonomske zajcdnicc. SAD nastop ujcdinjenu Njemacku jace integrirati u cjclokupnu strukturu NATO-a. Istodobno se naglasava da je politicki dijalog s Moskvom i svim novoformiranim zemljama mladih demokracija NATO-ova centralna zadaca u Europi. Pretpostavlja se dace Gorbacov pasti, ali se vjeruje dace nova vlast u Moskvi biti toliko ckonomski oslabljena da ce nuzno trebati, kao i zcmlje mladih demokracija, politicku i ckonomsku pomoc Zapada, prvcnstveno SAD-a. Uzrecica "Zapad je pobijedio u hladnom ratu" oznacuje obvezu transatlantskih saveznika da pomognu u uspostavi novoga politickog poretka u Europi. Njemacki kancclar Helmut Kohl snazno je podrzavao takvu americku viziju. 35 .j Scenarij "postupnog povlacenja" polazi od pretpostavke da je hladni rat zavrsio tc da zadrzavanje snaznih americkih snaga, naustrb americke ekonomijc i izdataka iz budzeta, nije vise vitalni americki intcrcs. Cijena koju SAD placa unutar transatlantskog savcza je previsoka pa, bez obzira na to opstane li Gorbacov ili ne, europski saveznici moraju urediti svoje dvoriste. Od europskih drzavnika, francuski predsjednik Francois Mitterrand bio je najveci pristasa znatnijeg povlacenja americkih vojnih snaga iz Europe, iako je tada jos trazio americka jamstva da ce Washington pomoci saveznicima u slucaju eventualne nove vece vojne opasnosti od strane SSSR-a. Bushcva administracija od pocetka je odbila takav scenarij, s obrazlozenjem da on nije sukladan dugorocnim americkim intercsima u Europi. Osim toga, Bijela kuca je naglasila da cijeli taj scenarij pociva na pretpostavkama koje se i ne moraju ispuniti. Polazi se od pretpostavke da se SSSR

354 Na summitu NATO-a u Londonu 1990. prilnacen je priJedlog predsjednika Busha i kancelara Kohla o novoj strategiji Savcza. Time se zeljelo smanJ:t: a:111nukkarno raspolozenje u Njcmackoj i razuvjeriti Sovjete o ofenzivnim p\anovima NAT0-~1. \l:11a1bb prcmiJerka Thatcher i francuski predsjednik MitterTand bili su skcpticni prema uspoqa, lpn1u 'a a Washington-Bonn. "Bush's NATO Success Advances U. S. Goals", Washington Po11. - ,r;•::_ ·' :'''ill

141

EUROATLANTIZAM nece dezintegrirati, da u buducnosti nece predstavljati potencijalnu vojnu opasnost za Europljane te da ce i Moskva s vremenom povuci sve svoje vojne snagc iz Centralne i Istocne Europe. Takoder se predvida da ujedinjena Njemacka nece predstavljati politicku i vojnu opasnost u novoj Europi, te da cc se Europska ekonomska zajednica uspjcsno razvijati i u svojc clanstvo integrirati zemlje mladih demokracija kako bi im pomogla u njihovu ekonomskom oporavku . Washington je naglasio da, ako jednog dana dio tih pretpostavki bude ostvaren u Europi, SAD ce moci povuci dio svojih snaga, ali zasad jc jos preriskantno napustiti Europu kojoj se pomagalo 40 godina. Po cetvrtom scenariju Washington bi trebao potpuno povuci svojc vojnc snage iz NATO-a i cak prekinuti politicke vcze s transatlantskim savcznicima. U toj, tesko ostvarivoj, novoj izolacionistickoj fazi amcricke vanjske politike, SAD bi se trebao okrenuti jacem ekonomskom povezivanju americkog kontinenta i uspostavljanju zone slobodne trgovine na zapadnoj hemisferi. Time bi SAD postao konkurentan europskom i japanskom trzistu. Zagovomici te vizije prigovarali su kreatorima americke politike da je americka ekonomja predugo trpila i podnosila teret americkih sigumosnih interesa, ukljucujuci i transatlantsko saveznistvo. Dio zapadnocuropske ljevice podrzavao je takve prijedlogc, smatrajuci dace njihove zemlje u promijcnjenoj geopolitickoj slici Europe biti sigumije bez americkog naoruzanja stacioniranog na njihovu teritoriju. I Gorbacov je prihvacao takav prijcdlog, nadajuci se da ce se Europljani bez SAD-a lakse dogovoriti s Moskvom oko uspostavc nove politicke i sigumosne europske arhitckture. No neoizolacionizam svakako nije put koji si je Amerika, pocetkom devcdesetih, u medunarodnoj zajednici mogla priustiti. Pogotovo ne prema Europi. Busheva administracija odlucila se za tzv. drugi scenarij, odnosno aktivan angazman u promociji europskih promjena. Tradicionalnim vrijednostima i razlozima transatlantskog saveznistva pocetkom devedesetih pridodane su nove konkretne realnosti s kojima se to saveznistvo moralo nositi. Gledano sa sigumosnog aspckta, svaki predsjednik, od Trumana do Busha, smatrao je da ce SAD pomoci obrani teritorija NATO-ovih europskih clanica u slucaju eventualnog oruzanog napada SSSR-a. Formiranjem NATO-a obrana teritorija europskih americkih saveznika postala je jednim od vitalnih americkih sigumosnih interesa. Za ostvarenje tog cilja SAD je, unutar NATO-a, imao u Europi stacionirane kopnene, pomorske i zracne snage kojima je na raspolaganju bilo golcmo konvencionalno i nuklearno naoruzanje. Obrana zapadnoeuropskih saveznika u Washingtonu predstavljala je sinonim za obranu Sjevcme Amerike. Padom komunizma u Europi i smanjenjcm mogucnosti oruzane intervencije SSSR-a prema zapadnoeuropskim saveznicima, dio americkih vojnih stratega izlazio je s tezom da obrana Zapadne Europe vise nije vitalni americki sigurnosni interes. 142

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU No u americkom vojnom establismentu pocekom devedesetih godina prcvladalo je ipak misljenje da je zadrzavanje dijcla konvencionalnih i nuklearnih snaga na europskom kontinentu i dalje potrebno poradi ugroza kojima su transatlantski saveznici izlozeni od strane sire medunarodne zajednice. 355 Medutim, dio vojnih stratega upozoravao je na cinjenicu da su Europljani u proslosti nekoliko puta otvoreno zatrazili pomoc americkih vojnih snaga (u borbi protiv Njemacke u Prvom i Drugom svjetskom ratu te u obrani od tzv. komunisticke opasnosti i mozebitnog SSSR-ova napada za vrijeme hladnog rata) te da stoga obrana Europe, za cije se procese ne zna kako ce zavrsiti mora i dalJc bit1 vitalni americki interes. No ono sto je, uz te povijesne americko-europske veze 1 e\ entualnc Ihlv c ugroze zapadnoeuropskoj sigumosti, dodatno moralo vezivati u buducnusll S ..'...D uz novu Europu bili su svakako integracijski procesi zapadnocuropskih amcnckih saveznika. Reformama Europske zajednice u cilju postupnoga veceg politickog, ekonomskog i monetarnog ujedinjenja zapadnoeuropskih zemalja, prikljucila se i naznaka o stvaranju europske obrambene politike i snaga za njezinu provedbu. Te procese europskog ujedinjavanja, izvan organizacije NATO, predvodile su dvije americke europske saveznice: Francuska i Njemacka. Gledano s ckonomskog aspekta, Europa devedesetih takoder vise nije ona Europa ciju je obnovu i izgradnju pomogao SAD nakon Drugoga svjetskog rata. Vee tada amcricki ekonomski strucnjaci predvidali su dace doci do politickog i ekonomskog okupljanja Europljana oko Europske ekonomske zajcdnice. Prcdvidalo se dace do kraja 90-ih EEZ izrasti u najveci ckonomski blok u mcdunarodnoj zajednici s vise od 330 tisuca zitelja. 356 Ekonomski eksperti iz Washingtona upozoravali su Bushevu administraciju da je jos prerano govoriti hoce li ta nova ekonomska Europa biti naklonjcna Sjedinjenim Drzavama iii ce provoditi strogu protekcionisticku ekonomsku politiku. Za Sjcdinjene Drzave, koje su pocetkom dcvedesctih bile suocene s gospodarskim i financijskim teskocama, bilo je od iznimne vaznosti da nova Europa

355 1990. vojni strucnjaci predvidali su da bi postupno smanjenjc americkih vojnih snaga u Europi i dosezanje brojke od I 00.000 do 1995. bilo dostatno za obranu curopskih saveznika. D. E. Nuechterlein. America .... str. 175. 356 Naimc, 1985. Europska zajcdnica uwojila je ledinstveni Europski Akt (Single European Act ~ SEA) kojim sc, izmcdu ostalog, prcdvida do 1992. uspostavajedinstvenog europskog trzista, te slobodan protok !judi, robe, usluga i kapitala unutar clanica EZ-a. Ugovorom iz Maastrichta 1991. Europska zajcdnica promijenila je sluzbeni naziv u Europsku uniju (EU) te jc dogovoreno dace EU pocivati na "tri stupa": politickom, koji cini EU, gospodarskom tc zajednickoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Upravo taj trcci stup, zajednicka europska obrambcna i sigurnosna politika (Common security and Foreign Policy ~ CFSP) pretpostavlja u buducnosti i evcntualno formiranje zajednicke curopske obrane i europskih vojnih snaga.

143

EUROATLANTIZAM otvori svoja trzista americkim proizvodima (pogotovo poljoprivrednim) i uslugama te da prihvati americki kapital. Isto taka, od razvijenih europskih saveznika ocekivao se da uloze europski kapital i pomognu gospodarski i financijski razvoj latinskoamerickih zemalja. Polazeci od tih bitnih odrednica za odredivanje buduce transatlantske suradnje, predsjednik Bush je na Oklahoma State Universityju 4. svibnja 1990. iznio svoje videnje buduce americke uloge u stvaranju novoga europskog sigurnosnog poretka. Kao sto se moglo i pretpostaviti, Bush je rekao da, poradi nestabilne situacije u SSSR-u i nemogucnosti da se predvidi hoce li Gorbacov uspjeti iii ne reformirati sovjetsko drustvo, NATO do daljnjeg ostaje glavni stup transatlantizma, a u Europi ce se zadrzati vazne konvencionalne i nuklearne snage. Predsjednik je naglasio pozitivnu ulogu OSCE-a u rjesavanju europskih problema na politickom i socijalnom planu, ali se ostro suprotstavio davanju vecih ovlasti toj organizaciji i njezinu uplitanju u sigurnosnu sferu. Ta sfera mora i dalje ostati rezervirana za NATO. "Moje europske kolege zele da SAD postane dio europske buducnosti. Vjerujem da su u pravu. Sjedinjene Dr:Zave, kao snazna sila, moraju ostati angazirane u Europi te prosiriti svoje djelovanje sa sigumosne na politicku i ekonomsku sferu. U skladu s americkom globalnom odgovornoscu, nas angazman u Europi bio je i ostat ce unutar organizacije NAT0", 357 rekao je tada predsjednik Bush. Sjevernoatlantska sigurnosna organizacija NATO predstavljala je tek jedan kamencic o kojemu je Busheva administracija pocekom devedesetih trebala voditi racuna pri redefiniranju cjelokupne unutarnje i vanjskopoliticke strategije Sjedinjenih Drzava. Tesko je povjerovati kriticarima Busheve vanjskopoliticke akcije da americki predsjednik ne razumije promjene s kojima se suocavala Europa i medunarodna zajednica. Tim vise sto je Bush prije izbora za sefa drzave imao iznimno bogata vanjskopoliticko iskustvo i brojne privatne medunarodne kontakte i poznanstva. 35 ~ Nekoliko je glavnih razloga Busheve opreznosti koja ce ga, po nekim analizama, kasnije doci i polozaja u Bijeloj kuci. Prvo, jos od politike detente i politickih promjena u istocnoeuropskim zemljama u americkom Kongresu jacala je struja koja je zagovarala radikalno smanjenje americke vojne sile u Europi i smanjenje ukupnog izdvajanja za obranu.

357 ··Bush Sees Revamped Ni\TO as Core of Europe Power", New York 7imes, 5. svibnja 1990.

35R Prije izbora za predsjednika Si\D-a George Bush bio je potpredsjednik Reaganu, direktor Centralno obavjestajne amcricke agencije- CIA. dok jos SAD nije uspostavio potpune diplomatske odnose s NR Kinom, bio je predstavnik SAD-au toj zemiJI. kongresmen i jcdan mandat scf Republikanske stranke.

144

EUROATLANTIZA\1 L \:0\ 0:--.1 SVJETSKOM PORETKU Svi pokusaji Busha, ali i njego\ih prethodnika u Bijeloj kuci, da europski saveznici preuzmu veci dio materijalnog i financijskog tereta Sjevernoatlantskog saveznistva nisu urodili plodom. Drugo, vojna akcija SAD-a u Perzijskom zaljevu pokazala je Washingtonu nejedinstvo clanica unutar sjevemoatlantske sigurnosne organizacije. Zavrsetak hladnog rata, politika detenta i politicke promjene u istocnoj Europi, odrazile su se ina raspolozenje americkoga Kongresa. Usprkos Bushevim najavama i uvjeravanju europskih saveznika da ce NATO i dalje ostati prisutan u Europi, suoceni s americkom gospodarskom stagnacijom, americk1 kongresmeni pocetkom devedesetih trazit ce redukciju americkih obrambcnih snaga. Americki ministar obrane Richard Cheney nevoljko je pristao na -;man.Jcnje izdvajanja za obranu za 1990. godinu. No predsjednik Bush morao .JC pupustiti pred zahtjevima Kongresa jer u suprotnom kongresmeni n1su nam.Jcravali izglasati budzet americke federacije za 1990. godinu. Smanjenjc troskova za obranu nije se odnosilo samo na americka sredstva i snage u Europi vee i diljem medunarodne zajednice. Takoder su zaustavljeni neki novi programi americke vojne industrije te zatrazeno znatno smanjenje americkoga vojnog personala. No u svim raspravama o potrebnom smanjenju troskova obrane, kako u Kongresu, tako i u akademskim krugovima te u americkoj javnosti, 359 upravo je Europa imala posebno mjesto. Dvije su osnovne pretpostavke na kojima su se temeljili zahtjevi za smanjenjem americkih vojnih snaga na Starom kontinentu: 1. Smatralo se da su americki europski savezniei politicki, ekonomski i vojno dovoljno jaki da preuzmu veci dio obrambenih odgovornosti u Europi. 2. U fazi detente i povlacenja sovjetskih trupa iz istocnoeuropskih zemalja ali i smanjenja ukupne sovjetske vojne sile, daljnje prisustvo americkih snaga u Europi predstavlja anakronizam, pa cak i po cijenu daljnjeg oddanja dobrih americko-europskih odnosa. 360 Nekadasnji zapovjednik NATO-ovih vojnih snaga za Europu, general Andrew Goodpaster, godine 1989. predlozio je transatlantskim saveznicima da

359 Clanica Vanjskopolitickog vijeca Leslie Gelb objavila je clanak u New York Timcsu u kojem je ostro napa Ia americka izdvajanja za obranu. Tekst je izazvao bume reakcijc u javnosti, vojnom establismentu i Kongresu. lzmedu ostalog Gelb je napisala: "SAD vise nije suocen ni sa kakvom vojnom opasnoscu. Niti jedna zemlja, Njemacka, Japan, Iran iii Rusija- nekadasnja americka nocna mora- jos gencracijama nece razviti vojnu silu dostojnu da bude ozbiljna prijetnja SAD-u .... Osim toga, SAD danas dominira svijetom kao nikada ranije u svojoj povijesti. Pa ipak, SAD namjerava u sljedecih pet god ina izdvojiti priblizno 1,5 trilijuna dolara za obranu. To stvarno nema smisla." New York Times, 17. travnja 1992.

360 David P. Calleo, Beyond America Hegemony: The Future of the Western Alliance, New York, 1987, str. 112-124.

145

EUROATLANTIZAM razmotre pedesctpostotno smanjenje americkih snaga u Europi do kraja 1990. godine. 361 Zagovomici povlacenja americkih snaga isticali su dane zele neku novu politiku amcrickog izolacionizma, vee preustroj cjelokupne americke vojne sile sukladno realnim americkim i meclunarodnim potrebama i novim okolnostima. Rasprave oko americkih obrambenih snaga pocetkom devedcsetih i sudbine transatlantskog saveznistva bile su samo dio sireg americkog mozaika koji je tada Washington trebao sloziti. Ali politicko-geostratcgijskc promjene upravo u Europi pridonijct ce tomu da pitanje transatlantizma i daljc ostanc visoko pozicionirano na listi prioriteta americke vanjskopoliticke strategije.

3.3. Novi sadriaji euroatlantskih odnosa Politika detanta dala je naslutiti postupnu preobrazbu europskog socijalistickog sustava, no brzina i intenzitet promjena koje su zahvatile prvo istocnoeuropske socijalisticke zcmlje, a kasnijc i sam Sovjetski Savcz te jugoistok Europe, iznenadili sui najvece zagovornike popustanja hladnoratovke napctosti i politike konfrontacijc zemalja dvaju ideoloski razlicitih blokova. U relativno kratkom vremenu srusen je sinonim hladnoratovske bipolarne podjele Europe, Berlinski zid, raspusten je Varsavski ugovor, Gorbacov je pao, SSSR se dezintegrirao, a novoizabrani predsjednik Ruske federacije, nasljednice nekad mocnog Sovjetskog Saveza, Jeljcin, najavio je reforme u politickom, ekonomskom i obrambenom zivotu zemlje. Osim sovjetske, ubrzo su se raspale i cehoslovacka te jugoslavenska federacija. Sve postsocijalisticke europske zemljc tzv. mladih demokracija (od kojih su one na JI Europe bile zahvacene krvavim oruzanim sukobima) izjasnile su se za radikalan otklon od bivseg socijalistickog sustava te zapocele s procesom tranzicije svog drustveno-politickog razvoja. Gotovo sve odmah su iskazalc zelju za sto brzim ulaskom u euroatlantske integracije, misleci tada u prvom redu na NATO. No, sve te promjene, koje su zapravo bile pocetak definitivnog kraja hladnoratovskog bipolarnog modela meclunarodnih odnosa, u kojemje Zapadna Europa

361 Cjelokupnim preustrojem NATO-a oko 150.000 njcgovih pripadnika iz Europe bili bi prerasporedeni na duznosti unutar SAD-au s1jedecih pet godina. Time bi americka strana transat1antskog saveznistva samo na troskovima logisticke potpore svojim snagama u Europi postigla znatne ustede. Prijedlog nije nikada sluzbcno dosao na dncvni red NATO-ovih zasjedanja. ali je izazvao zabrinutost unutar europskih saveznika te ojacao rasprave unutar SAD-a trebaju li, u jeku medunarodnih promjena krajem 80-ih i pocetkom 90-ih godina. Americi i dalje priblizno dva milijuna dobro opremljcnih pripadnika americkih otuzanih snaga diljcm svijeta. ukljucujuci i Europu. Detaljnje o toj dilemi. kao i unutaramerickim raspravama o toj temi u: Paul Kennedy. The Rise and Fall o( the Great Powers. New York, 1987. str. 62-74.

146

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU bila pouzdan politicki, ekonomski i vojni americki savcznik. aktualizirale su pitanje opstojnosti, kontinuiteta, mehanizama i ciljeva Euroatlantskog saveznistva. Sve u svemu, glavnina posthladnoratovskih promjcna ocitovala se u sljcdecem: 1. Dezintegrirao se SSSR, vise od cetrdeset godina srediste ideoloskog. gospodarskog, vojnog i svckolikog drugog okupljanja europskoga socijalistickog svijeta. Bio je to i potpuni krah bipolamog sustava mcdunarodnih oc!Jw:
147

EUROATLANTIZAM Europska, ali i medunarodna javnost spontano je occkivala dace jedina preostala supersila, SAD, brzo odgovoriti na novonastalu situaciju. Bila jc to logicna posljedica cetrdesetogodisnjeg sustava u kojemu je na svaku akciju jednc stranc suprotna strana odgovorila kontraakcijom. Americki europski saveznici najzainteresiraniji su bili, svakako, za brzu stabilizaciju prilika u sredisnjoj, istocnoj, jugoistocnoj Europi. Ocekivalo se da cc se Washington i poblizc izjasniti oko svojc buduce uloge u Europi te buducnosti Transatlantskog saveza. No Busheva administracija nije se zurila s ishitrenim odgovorima, pogotovo ne gledc Transatlantskog saveznistva. Americki europski saveznici kritizirali su prcdsjednika Busha daje americki odgovor na promijenjcnu medunarodnu zbilju prespor, da on osobno zagovara konzervativnu politiku Washingtona, da nc razumije promjene i stoga se ni ne snalazi u novim uvjetima. 363 Europskc kritike i svojevrsna zbunjenost temeljile su sc na svojevrsnom nerazumijevanju brzine i smjcrova promjena, ali svakako i na iskazom opravdanom strahu da cc sc ncstabilnosti iz postsocijalisticke Europe i njihove posljedice prosiriti ina siri, zapadni dio Europe. Bilo da se radi o posljedicama proizaslima iz vala odusevljenja koji je zapljusnuo istocnu i centralnu Europu, bilo da se radi o posljedicama tragicnih oruzanih sukoba na europskom jugoistoku. Nairne, raspustanje socijalistickog Yarsavskog ugovora i njegova najjaceg uporista i pokretacke snage, Sovjetskog Saveza, s jedne strane, ostavilo jc SAD i NATO savez, nakon cetiri desetljeca istocno-zapadnog natjecanja na politicko-gospodarsko-vojnom planu bez glavnog protivnika; a s druge strane, intenziviralo cijeli niz dcstabilizirajucih okolnosti i novih, dotad nepoznatih ili potiskivanih, izazova sigurnosti i stabilnosti na sirem curopskom prostoru. Etnickc, vjerske netrpeljivosti, pitanje granica, (ne)postivanje ljudskih prava i prava manjina, terorizam, razni oblici kriminala, proliferacija nuklearnog naoruzanja i opreme, migracije stanovnistva, pitanje ekologije, sve do otvorenih oruzanih sukoba- problemi su koji su u vecoj iii manjoj mjeri zahvatili centralni, istocni dio te rubne dijelove Starog kontinenta, ali su njihove posljedice uzdrmale i zapadnu, gospodarski razvijenu, dcmokratsku Europu te dovele do konkretnog vojnog angazmana Sjedinjenih Americkih Drzava na europskom tlu. To samo potvrduje da su geopoliticke, geoekonomske i sigurnosnc promjcne koje su zahvatilc medunarodnu zajednicu krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih godina proslog stoljeca oznacilc ulazak u jednu novu, drugaciju fazu medunarodnih odnosa. SAD-u, kao jedinoj preostaloj supersili od koje se ocekivalo da predvodi stvaranje novog svjetskog poretka, bilo je jasno da, ako zeli ocuvati cvrste euroatlantske veze i stabilnu Europu kao partnera, mora redefinirati svoje nacionalne interese u tom dijelu svijeta, ali i ciljeve, zadace te strukturu same organizacije NATO.

363 Strobe Talbott, "Post-victory blues", Foreign Affairs, Vol. 71, No. I, 1992, str. 53-69.

148

EUROATLANTIZA\1 L :-.JOVOI\1 SYJETSKOM PORETKU No, nestankom bipolarnog modela mcdunarodnih odnosa jedina preostala globalna sila SAD, suocena s radikalnom promjenom stanja i odnosa snaga u medunarodnoj zajednici, vrludala jc u trazenju odgovarajucih politickih odgovora na novonastale, do tada uglavnom nepoznate svjetske izazove. Uza sve novonastale ne-vojne izazove stabilnosti i gospodarskom napretku izmijenjene medunarodne zajednice, americka vojna sila i njezin dostojan sinonim, organizacija NATO, predstavljali su jos uvijek okosnicu mogucnosti unipolarnog americkog djelovanja i globalno prepoznatljiv sinonim za Sjedinjene Americke Drzave. Georgi Arbatov jos 1987. godine upozorio je Bijelu kucu da se "Moskva sprema uciniti groznu stvar Washingtonu - uskratit ce ga za njegovog dominantnog neprijatclja". Mnogi autori smatrali su da je upravo hladni rat bio funkcionalno koristan i konstruktivan za oblikovanje americkog vanjskopolitickog identiteta. U svom djelu Nckrolog hladnom ratu 1988. godine George Kennan kaze da je hladni rat omogucio SAD-u da uspjesno siri predodzbu o americkoj "nevinosti i vrlinama" koje, da bi bile opceprihvacenc. nuzno moraJ u imati suprotan "pol zla." Upravo bivsi komunisticki SSSR, nelibcralan, ateisticki, dogmatski, kolektivisticki, bio je odgovarajuca potrebna suprotnost. Pad Bcrlinskog zida i komunizma u Europi oznacio je i zavrsetak vel ike borbe na ideologijskom planu, koja je kulminirala pobjedom americkoga kreda. 364 Za vrijeme hladnog rata Sjedinjene Drzave bile su najjaca svjetska sila, a od 1990. godine ostalc su i jedina svjetska velesila. Taj specifican, unikatan oblik globalne hegemonije, koju u cjelokupnom povijesnom razvoju medunarodne zajednice do danas jos niti jedna zemlja, veliko carstvo iii skupina zemalja nisu uspjeli dostici, vodeci americki vanjskopoliticki strateg Zbigniew Brzezinski argumentira americkom superiornoscu na cetiri odlucujuca polja globalne moci: vojnom, ekonomskom, znanstveno-tehnoloskom i kulturoloskom. 365 Shvacajuci i prihvacajuci objektivnu americku nadmoc, zapadnoeuropski saveznici nece odmah javno iskakati sa svojim zahtjevima unutar euroatlantskog saveznistva, ali ce vee prvi americki potezi na medunarodnoj sceni dovesti do ponovnog razilazenja saveznika. To sto prostor sukoba misljenja euroatlantskih saveznika nije bio Europa ne umanjuje vaznost promisljanja dijela americkih saveznika. Naime, Sjedinjene Dr:Zave napale su 1990. Irak poradi njegove agresije na Kuvajt. 366 Zapadnoeuropska javnost, ali i dio politickih vlasti clanica Saveza,

364

Drzavni sekretar SAD-a George Shultz smatrao je da hladni rat nije bio borba izmedu sovjetske dogmatskc Jdcologije i amcrickog pragrnatizma, vee borba izrnedu dviju natjecateljskih ideologija. 365

Z. Brzezinski, The Grand 1997, str. 24.

Chessboard~

American Primacy and Its Geostrategic Imperatives, New York,

366

Britanija. kao pouzdan euroatlantski saveznik poslala Je odrnah u Zaljev 35.000 pripadnika svojih oruzanih snaga , dokazujuci tako odlucnu suglasnost s akcijum Washingtona. Francuska nije bila oduscvJjena jednostranom americkom odlukom o upotrebi :\:\T0-0\ ih snaga u Zaljevu, ali je kao europska Clanica stavila na raspolaganje oko 10.000 svojih pnpad111b Francuskaje naglasavala daje njihova misija

149

EUROATLANT1ZAM ostro su kritizirali SAD poradi rata u Zaljevu. Ta vojna operacija podijelila je amcricke europske saveznike ne samo po pitanju upotrebc NATO-ove vojnc sile vee i u pitanjima sirih politickih interesa. Rat u Zaljevu konkretno je pokazao da sc sfere zcljenog politickog utjecaja i djelovanja pojedinih clanica razlikuju te da njihovi nacionalni intercsi usprkos prihvacenim obvezama clanstva nisu uvijek identicni s interesima i sferama djelovanja sjevernoatlantske organizacije. U prakticnoj akciji Washington je uvidio da, unatoc preferiranju Njemacke, SAD mora i moze u buducnosti prvenstvcno racunati ipak na Veliku Britaniju kao najpouzdanijeg i najmocnijeg europskog saveznika. Bijela kuca predbacivala je Francuskoj da poradi vlastitih nacionalnih intcresa nastoji uspostaviti vecu suradnju s rezimom u lraku i Sadamom Huseinom. Usprkos svim kritikama u Europi veCina americke javnosti pozdravila je americku akciju u Zaljevu. Americkc vojne snage, general Schwarzkopf i predsjednik Bush slavljeni su kao pobjednici. Prema istrazivanjima javnog mnijenja, popularnost Busha u SAD-u nakon te vojne akcije porasla jc za cak 90 postoY' 7 Moze se zakljuciti da je predsjcdnik Bush bio mnogo vise fasciniran americkom vojnom akcijom u Zaljevu nego zbivanjima na europskom prostoru. 31'g Pa ipak, Bushev razgranat vanjskopoliticki angazman, okrunjcn uspjesno zavrscnim ratom u Perzijskom zaljevu i dokazanom vojnom americkom supcriornoscu nad europskim saveznicima, nisu mu pomogli da dobijc i drugi predsjednicki mandat. Posrnuo je na unutarnjopolitickom pitanju ckonomskog blagostanja zemlje. Svjetska recesija, zapoceta devalvacijom dolara 70-ih godina, ostavila je traga i na privredu SAD-a. Sredinom 80-ih god ina uzdnnana je americka nadmoc nad kontrolom ulozenoga kapitala i kretanju roba na svjctskom trzistu. Rastuca ovisnost amcrickoga gospodarstva o stranim sirovinama i energentima tc sve

zastita susjcdne Saudijske Arabijc, a ne osloboclenje Kuvajta od irackc agresije. Njemacka. temeljem ustavnih ogranicenja koja joj nisu dopustala da sa1jc svoje vojnike u opcracije izvan teritorija cbnica NATO-a, uputi1a je financijsku pomoc Turskoj i Egiptu kako bi lakse prcbrodilc posljedicc ekonomskih sankcija sto su ih Ujedinjeni narodi nametnuli lraku.

367 D. E. Nuechtcr1cin. America ... , str. 211. 368 Komcntirajuci mcclunarodne promjcnc, i s tim povezano, novi po1ozaj i ulogu Sjedinjenih Drzava. potkraj svog mandata u Bijeloj kuci Bush se rnnogo cesce pozivao na rat u Za1jcvu nego raspad SSSR-a i Varsavskog ugovora.

I u mcmoarima koje je prcdsjednik Bush napisao 1999. zajedno sa svojim savjctnikom za nacionalnu sigumost, Brentom Scowcroftom. navodi se da je rat u Zaljevu (a ne promjene u Europi) dokazao americku premoc, da jc SAD nakon rata shvatio svoju ncpovredivost i odgovornost za sredivanjc pri1ika u novom svjetskom poretku, te da je SAD-ov politicki krcdibilitet i utjecaj u ocima meclunarodne javnosti porastao upravo nakon te amcricke vojnc akcije. Za l:lusha, rat u Zaljevu. a nc promjene u Europi, oznacio je pocctak novoga svjetskog poretka. George Bush & Brent Scowcroft, A World Transformed, New York, 1998, str. 486.

!50

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU veci priljev inozemnoga kapitala u posrnulu americku privredu zabrinjavali su gospodarstvenike u SAD-u. Godisnje stope rasta nekih europskih zemalja, Japana i pacifickih novih malih tigrova priblizile su se GNP-u Sjedinjenih Drzava. Americka privreda, nakon dugog razdoblja napretka, 80-ih godina nasla se na popisu vaznijih svjetskih duznika. Godine 1980. 9 posto americkih nacionalnih rczervi otpadalo je na servisiranje inozemnoga americkog duga, a 1990. godine ta brojka popela se na 15 posto. Slabljcnjc americkc privrede objasnjavalo se zaostajanjem SAD-a u razvoju i primjcni novih suvremenih tehnologija, a kao posljedica dugogodisnje nemodcrnizacije i neulaganja u obrazovni sustav. Analizirajuci plasman moderne tehnologije u svijetu 1990. godine, Ministarstvo trgovine SAD-a doslo je do sokantnog pokazatelja. Od dvanaest vodecih tehnickih dostignuca Sjcdinjene Dr:Zave na svjetsko trziste nisu plasiralc niti jecbn. Senator Paul Tsongas. clan Demokratske stranke, tada je ustvrdio kako jc hladm rat zavrsio, a Japan pobijedio. Gospodarsku stagnaciju pracenu sve vccom birokratizacijom nccfekti\ nog administrativnog aparata predsjednik Bush nastojao je zasjeniti amcrickim politickim i vojnim uspjesima na polju vanjske politike. No americki narod na izborima 1992. godine opredijelio se za demokratskog predsjednickog kandidata Billa Clintona koji ce, u svoja dva mandata u Bijeloj kuci, radikalno promijeniti ne samo americku vanjskopoliticku strategiju vee i cjelokupno poimanje novoga svjetskog porctka, a samim tim i euroatlantskih odnosa. Za razliku od Busheve administracije, kojaje sve najave politickog, ekonomskog europskog povezivanja nacelno podrzavala, ali ipak dozivljavala sa skepsom, ajcdnim dijelom i kao pokusaj nepotrebnog natjecanja sa SAD-om kojc bi moglo ugroziti postojanje NATO-a, Clinton je od pocetka svog mandata zauzeo drugaciji stav. Smatrao je da bi novi identitet Europljana naznacen u njihovoj zelji za samostalnijim politickim, pa i vojnim djelovanjem, iskazan unutar Europske unije, mogao pomoCi Sjedinjenim Drzavama u rjesavanju brojnih posthladnoratovskih kriza i nestabilnosti. Clintonova administracija imala je zadatak da uvjcri zapadnoeuropske saveznike kako su euroatlantski odnosi cvrsti i stabilni. Prcma rijecima Richarda Holbrooka, Sjedinjene Drzave trebaju zapadnoeuropske saveznika isto kao sto i oni trebaju aktivnu pomoc SAD-a za uspostavljanje nove ravnoteze snaga na kontinentu. Pri definiranju novih oblika euroatlantske suradnje Clintonova administracija polazilaje od cinjenice dace "ekonomski jaka, cvrsta Europa biti jos vazniji i vredniji americki partner". 369 Pokusaji nekih zapadnoeuropskih saveznika predvodenih Njcmackom i Francuskom da se odupru nekim politickim odlukama Washingtona i djeluju u skladu s vlastitim nacionalnim interesima unutar NATO savcza tada su se jos pokazali kao epizodni, trenutni i preslabi da bi ozbiljnije ugrozili tradicionalno euroatlantsko saveznistvo.

369 Vidjcti: European Integration and American Inreresrs. 11'/wr the .Yew Europe Reallv Means for the US:>. cd. by. G. Gedwynn, Washington D. C .. 1997. str. 46.

151

EUROATLANTIZAM S druge pak strane, ponudeni scenariji americkoga Kongresa prema kojima bi europski saveznici trebali samostalno rijesiti krize na jugoistoku Europe bili su "nocna mora za europske vlade". 370 Svjcstan cinjenice da sc u buducnosti na europskom prostoru mogu pojaviti tendencije za nekim drugacijim oblicima euroatlantskc suradnjc, Clinton se od svog ulaska u Bijelu kucu zalagao za rcdefiniranjc uloge jakog, prosirenog NATO-a te nastojao da upravo Europa i dalje ostanc glavni americki partner. Stoga ce Clinton upravo ocuvanje i povecanje sigumosti, uz osiguranjc prosperiteta i promociju demokracije, odrediti kao glavnc ciljeve nove americke strategije prema Europi. Za Clintona, unatoc strateskim promjenama okruzcnja u kojemu postoji i djeluje NATO, ta organizacija ostajc temeljni stup novih curoatlantskih odnosa, glavni jamac europske sigumosti koji mora odigrati vodecu ulogu u promociji veceg stupnja integrirane i sigume Europe. Na pocctku svog predsjednikovanja, Clinton je bio sprcman prihvatiti cinjenicu da, poradi intenzivnih integracijskih procesa u Zapadnoj Europi, organizacija NATO mazda nece biti jedina sigumosna organizacija, ali nije bio spreman prepustiti oblikovanje novog europskog sigumosnog poretka potpuno u rukc zapadnoeuropskim savcznicima. U taka postavljenim okvirima, americkoj administraciji nametala su sc dva temeljna pitanja: 1. Kako izgraditi jedinstveni sigumosni sistem za cijelu Europu temeljen na vojno-politickoj organizaciji NATO? 2. Kako osigurati da se unutar organizacije NATO zadrzi americka dominacija koja ce onda jamciti ispunjenje americkih in teresa na europskom prostoru? Osim u Washingtonu, pitanje stabilnosti i sigumosti Staroga kontinenta, shvaceno u najsirem smislu te rijeci, nakon posthladnoratovskih promjcna postalo je dominantnim u svim bilatcralnim iii multilateralnim razgovorima, dogovorima na lokalnoj, rcgionalnoj iii globalnoj razini. Usprkos postojanju i drugih organizacija u Europi koje su sc po svojim programskim nacelima mogle baviti pitanjima sigumosti, najdinamicnije raspravc vodene su upravo oko organizacije NATO i euroatlantskog saveznistva. Spcktar pristupa, objasnjcnja, trazenih i nudenih rjesanja za uspostavu nove curopske sigumosne arhitekture i okosnice njezine izgradnje bio je vclik. U procjepu izmedu stajalista da je nestankom SSSR-a i raspustanjem vojnopoliticke organizacije socijalistickih europskih zemalja, Varsavskog ugovora, formalno prestao postojati raison d'etre hladnoratovskog NATO-a, pa do misljcnja da upravo nestanak SSSR-a i Varsavskog ugovora oznacuje povijesnu pobjedu NATO-a jer je nadzivio svog neprijatelja, utirali su se smjerovi nastanka

370 Ministri vanjskih poslova Francuske. Vel ike Britanije i Njcmacke naglasavali su moto: "U BiH zajedno s SAD-om, iz BiH zajedno s Si\0-om." :\1. Calic, N. Gncssoto. J. Sharp, S. Woodward, ed. by. S. Clement, The Issues Raised by Bosnia and the Transatlantic Dehate. Institute for Security Studies, WEU, Paris. svibanj 1998, str. 28.

152

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU nove europske sigurnosne arhitekture. Samim tim krojila se i buduca slika novih euroatlantskih odnosa. U nadolazecim godinama pokazat ce sc da jc uspostavljanjem nove, drugaCije faze euroatlantskih odnosa ustvari uspostavljana i nova politicka, ekonomska i sigurnosna slika europskog kontinenta u cjelini. Jer gotovo u svim raspravama glede buducnosti euroatlantskih odnosa i organizacije NATO, bez obzira nato bile one pretc:lito za ili protiv nastavka takve vrste amcricko-europske suradnje, uzimale su se u obzir posljedice realnih zbivanja na europskom tlu. Stoga probleme koji su dominirali u tadasnjim znanstvenim raspravama i koji su odredili nove sadrzajc euroatlantizma i organizacije NATO mozemo podijcliti u tri osnovne skupine:

I. sirenje organizacije NATO novim clanicama postsocijalistickih europskih zcmalja mlade demokracije, 2. uspostava nove europske sigurnosne arhitekture, 3. dcfiniranje odnosa organizacije NATO s novom Rusijom. Prihvacajuci cinjenicu da je ovakva podjela uvjetna, jer su sva tri problema medusobno vezana, isprepletena i ncmoguce ih je striktno izolirati, izabrali smo je radi lakse analiticke prezentacijc preobrazbe euroatlantskih odnosa i objasnjenja interesa, zeljenih, proklamirnaih ciljeva i postignutih rezultata s obje stranc Atlantika. Osim toga, i svi ostali parametri curoatlantizma, ukljucujuci iskazane probleme, nesuglasice oko tipicno vojnih pitanja, poput podjele troskova saveznistva, kompatibilnosti naoruzanja i vojnc tchnike, uspostave jedinstvcnog transatlantskog trzista naoruzanja, NATO-ovih "out-of-area" akcija, reforme nacionalnih oru:Zanih snaga clanica Saveza u cilju zadovoljenja standarda izazova tzv. soft-security, planiranja obuke i skolovanja vojnih kadrova, alii onih sirih, politickih problema unutar Saveznistva kao sto su odabir optimalnih kandidata za novo clanstvo, uspostava i prihvacanje novih institucija i mehanizama unutar NATO-a, reorganizacija postojece strukture i ciljeva Saveza, reorganizacija Zapovjednistva i sl., rjesavat cc se u ovisnosti o postignutim dogovorima oko spomenute tri glavnc skupine problema euroatlantskog saveznistva.

3.4. Nova uloga NATO saveza nakon hladnog rata

Pocetne tcorijske raspravc glede redefiniranja strukture, uloge i ciljeva organizacije NATO vise su se bavile objektivnim, izvanjskim okolnostima koje su dovele do stanovite krize Alijanse nego sto su predlagale mozebitna realna rjesenja. Pozivajuci se na tcorijski model koji stupanj kohezije clanova svakog Saveza objasnjava intenzitetom opasnosti i prijetnji koje Savez ugrozavaju iz njegove okoline, mnogi su se pribojavali nejedinstva i mozebitne dczintegracije

!53

EUROATLANTIZAM NATO-a, 371 s ozbirom nato daje iznenada nestao glavni dojuccrasnji NATO-ov neprijatelj, Sovjetski Savcz i Varsavski blok. Jer upravo je postojanje zajednicke prijetnje i suparnika, Sovjetskog Saveza, u hladnoratovsko doba pomoglo da se tada, u konacnici, ipak prebrode sva unutarnja neslaganja clanova Alijanse. 372 Razbuktavanje najrazlicitijih napetosti, pa cak i otvorcnih oruzanih sukoba, izmedu novostvorenih postsocijalistickih europskih i centralnoazijskih drzava (podrucje bivsc SFRJ, Cecenija, Nagorno- Karabah) uz otvorene krize na raznim dijelovima svijeta (Haiti, Somalija, Ruanda, Gulf) dodatno su prijctili odrzanju jedinstva NATO-ovih clanica i trazili nove mod use saveznickog djelovanja. Istodobno, posthladnoratovske politicke, ekonomske promjene odrazile su se vise ili manje i na sam drustvcno-gospodarski Zivot zemalja clanica Saveza. Gotovo sve clanice suoCile su se sa zahtjevima svojib vlada za radikalnim smanjenjcm troskova obrane. 373 Premda smanjenja izdvajanja za vojsku nisu u svim clanicama bila ista, 374 NATO-ovi planeri upozoravali su da NATO-u ostaje na raspolaganju sve manje sredstava, a ocekuje se da odgovara na sve vise izazova sigurnosti. Nemoc i ncdostatak odgovarajucib srcdstava Europljana da sami rijcse krizu na podrucju bivseg SFRJ, rezultiralo je konkretnom umijcsanoscu i djelovanjem NATO-au Bosni, mnogo prije ncgo sto je unutar Savcza postignut dogovor oko njegove buduce strukture, ciljeva i podrucja djclovanja. Intenzitet i broj posthladnoratovskih izazova stabilnosti na sirem europskom prostoru te njihovc posljedice po razvijenu Zapadnu Europu, ali i amcricku politiku, pokazali su da se NATO mora prcstmkturirati u hodu, paralelno rjesavajuci postojccc krize i na taj nacin stvarati novu europsku sigurnosnu arhitekturu tc razvijati nove oblike euroatlantskog saveznistva. Zahvaljujuci americkom vodecem polozaju u NATO-u i novoj poziciji unipolamoga svjetskog lidcra, upravo prcdsjednik Clinton i njegova administracija postali su glavni nositelji promjcna unutar NATO-a, a njihove aktivnosti utjecalc

su i na novi profil organizacije i definiranje novih odnosa unutar atlantskih saveznika.

371 Detaljnijc vidjeti u: Ole. R. Holsti, P. Terrence Hoprnann i John D. Sullivan. Unity and Desintegration in Intcrnmional Alliances: Comparative Studies, New York, John Wiley, 1993.

372 Detaljnijc u E. S. Sherwood, Allies in Crises: Meeting Global Challenges to Western Security, Yale, 1990.

373 Procjenjuje se da jc NATO, u razdoblju od 1990. do 1993. ukupno smanjio svojc kapacitetc za otprilike 25 posto (najvise otpada na kopnene i zracne snagc). Ukupni troskovi Alijanse u tom razdoblju smanjeni su za 56 milijardi dolara, a gotovo 900.000 zaposlenih pojavilo se kao visak radne snagc. N. Bensahd, "Separable but not Separable Force: NATO's Development of the CJTF", European Security, Vol. R, No. 2, ljeto 1999, str. 54. 374 Statistike pokazuju daje 1990.-1993. ukupno smanjenjc vojnih troskova u pojedinim clanicama NATO-a bilo i vise od njegova prosjeka. Jedino Turska i Grcka nisu isle na radikalno smanjenjc izdataka za vojsku. "Defence Expenditures of NATO Countries (1975-1995)", NATO Review, 4411, sijccanj 1996, str. 3-31.

154

EUROATLANTIZA.\1 U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Svaka od tih inicijativa bila je stanoviti odgovor svima koji su zagovarali tezu da u posthladnoratovskoj medunarodnoj zajednici "NATO-u i transatlantizmu mozda nisu odbrojani dani, ali godine svakako jesu". 375 Od ranih devedesctih godina proslog stoljeca pa do zasjedanja NATO-a u Pragu krajem 2002. godine prcobrazba Sjevcmoatlantskog saveza najavljivanaje ili potvrdivana u deklaracijama kojc su predstavnici clanica Saveza usvajali na svojim summitima. U javnosti te su deklaracije vrlo rijetko u cijclosti objavljivane, cak i u clanicama Saveza. Uglavnom se upotrebljavala uopccna fraza o prcobrazbi NATO-a iz vojne u politicku organizaciju. Analizom njihova sadrzaja moze se ustvrditi da su glavne promjcne unutar Sjevernoatlantskog sawza u posthladnoratovskoj fazi medunarodnih odnosa bile usmjerene na: 1. 2. 3. 4. 5.

transformaciju ciljeva organizacije transformaciju strukture organizacije transformaciju snaga organizacije definiranje odnosa s Rusijom definiranjc nove uloge nuklearnog te smanjenje konvencionalnog naoruzanja.

Koje ce od tih pitanja u odredenoj deklaraciji dominirati ovisilo je o trenutacnim odnosima medu saveznicima, zbivanjima na medunarodnoj sceni te potrebi rjesavanja konkretnih kriza na terenu. Intenzitet posthladnoratovskih dogadanja na europskom prostoru, dodatno zakompliciran krvavim oruzanim sukobima na njezinu jugoistoku, rezultirao je cinjenicom da se najccsce vccina otvorenih pitanja rjesavala paralelno. Nije proslo mnogo od radikalnih posthladnoratovskih promjcna, a celnici NATO-a sastali su sc u Londonu 6. srpnja 1990. te na summitu usvojili Londonsku deklaraciju. 376 U toj dek1araciji postavljcni su temeljni smjerovi transfornlacijc NATO-a. Konstatirajuci geostrategijske promjene u Europi (oslobadanje Centralnc i Jstocne Europe, ujedinjenje Njemacke, kraj podjele Europe) koje omogucuju razvoj cjelovite i slobodne Europe, celnici NATO-a isticu potrebu i zelju NATO-a da se prilagodi novonastaloj situaciji u Europi. Isticc se kako sigurnost i stabilnost u novoj Europi nc ovisi iskljucivo o vojnoj komponenti, vee NATO, temeljem Clanka 2. Ugovora o Sjevernoatlantskom savezu, treba jace razvijati svoju politicku komponentu. Pozdravlja se iskazana zelja Europljana za jacim politickim ujedinjavanjem unutar Europske zajednicc, a razvoj europskog identiteta na planu sigurnosti spominje se kao doprinos novoj posthladnora-

375 lzdvajamo neka djela gdjc sc iznosi takvo stajalistc: K. N. Waltz, "The Emerging Structure of International Politics", International Secwitv, 1X/2, jcsen 1993, str. 75-76.: J. J. Mearshcrimer, "Back to the Future", lntema!ional Security, 15/l, ljeto 1990, str. 52. 376 Declaration on a Transformed North Atlantic .·111iance ts.\ucd by the Heads oj'State and Go1·ernment partictj)(Jting in the meeting of' the North Atlantic Council ("The London declaration"), London, 6. srpnja 1999, NATO Handbook, Documentation, 'lato OITl.:c of 1nfom1ation and Press, 1999, str. 271-276.

155

EUROATLANTIZAM tovskoj sigurnosti i atlantskoj solidarnosti. Napominjuei kako je sigurnost svake clanice nedjeljivo povezana sa sigurnoseu njezinih susjeda, kaze se kako se Atlantska zajednica mora prosiriti na lstok Europe te ponuditi suradnju bivsim clanicama Varsavskog ugovora koje NATO savez vise ne smatra neprijateljima. Predlaze se zavrsetak pregovora sa Sovjetskim Savezom oko smanjenja konvencionalnog naoruzanja te smanjenje nuklearnog naoruzanja, sto bi stvorilo osnove za transformaciju vojnih snaga NATO-au cilju postizanja brojcano manjih, mobilnijih, operativnijih saveznickih snaga. NATO je pozdravio odluke sa summita OSCE-a u Parizu te izrazio zelju da OSCE kao organizacija koja spaja Sjevernu Ameriku i Europu ojaca u novoj, demokratskoj i slobodnoj Europi. Temeljem Londonske deklaracije vee 1991. godine na zasjedanju Sjevernoat1antskog vijeea u Rimu 8. studenog usvojen je "Novi strateski koncept saveznistva".'77 Novost "Strateskog koncepta" je definiranje izazova sigurnosti s kojima se NATO suocava u novoj Europi. Istice se da se oni radikalno razlikuju od izazova sigumosti s kojima je NATO bio suocen u proslosti, oni su rasprseniji po svom ishodistu, mnogobrojniji i kompleksniji pa ih je stoga veoma tesko na vrijeme predvidjeti i adekvatno se na vrijeme obraniti od njih. Oni vise nisu upueeni na izravno teritorijano vojno ugrozavanje clanica NATO-a (mada njihove posljedice mogu zahvatiti i teritorij clanica Saveza), vee izviru iz politickih, ekonomskih, socijalnih nestabilnosti, kulturnih, etnickih, vjerskih, ekoloskih i inih drugih nestabilnosti i nerijesenih problema s kojima se suocavaju zemlje centra1ne i istocne Europe. Napominje se kako NATO savez mora razmatrati i globalne izazove sigurnosti, poput proliferacije nuklearnog naoruzanja, tcrorizma, raznih subverzivnih djclatnosti. Zastita mira, dijalog, suradnja, prevladavanje kriza i sprjecavanje sukoba u novoj Europi definirani su kao novi zadaci Alijanse, za ciju se realizaciju ocekuje veea angaziranost europskih saveznika. NATO ee suradivati s EZ-om, WEUom, OSCE-om, ali NATO i dalje ostaje glavni instrument osiguranja mira i stabilnosti u Europi koja mora postati demokratskom i sigurnom. Ocuvanje mira i sigurnosti ostaje i dalje teme1jna zadaea saveza. NATO uvodi koncept kolektivne obrane (collective defence) u kojemu integrirane vojne strukture, ukljucujuei multinacionalne snage, imaju prvo mjesto. Mu1tinacionalnc snage, osim dokazivanja kredibiliteta saveza u ostvarcnju kolektivne obrane, dokazuju kohezivnost saveza, jacaju transatlantsko saveznistvo u cjelini, kao i europski stup obrane unutar saveznistva. Time je vee u prvom posthladnoratovskom strateskom konceptu NATO-a postavljen temelj za jacanje Europskog obrambenog identiteta unutar Saveza.

377

The Alliance :S Strategic Concept agreed hy the Heads od Slate ami Go•·ernmenl participating in the Meeting of'the North Atlantic Cot
!56

EUROATLANTIZA\1 L

~0\'0\1

SVJETSKOM PORETKU

Rimskom deklaracijom';' usvojenom takoder 8. studenog u Rimu 1991. godine NATO je otpoceo sa svojim vaznijim strukturalnim promjenama. U cilju bolje suradnje s postsocijalistickim zemljama centralne i istocne Europe, ali i Sovjetskim Savezom, osno\ano je Sjcvernoatlantsko vijcce za suradnju (NACC -North Atlantic Cooperation Council). Spominje se i sintagma nova curopska sigurnosna arhitcktura u kojoj su NATO, OSCE, EZ, WEU i Vijece Europe komplementarne organizacije. Na zasjcdanju celnika NATO-au Bruxellesu 17. prosinca 1992, 379 NATO jc podrzao mogucnost izvodenja operacija odrzanja mira (peacekeeping operations J koje uz snage NATO-a izvode i snage WEU-a pod odgovornoscu Vijcea sJgurnosti UN-a, da bi taj novi oblik vojnog djelovanja, ukljucujuci i drugc opcracije u cilju mirnog rjesavanja sporova, odrzanja mira, u potpunosti zazivio nakon summita NATO-a u Bruxellcsu u sijccnju 1994 380 godine. Bruxelleskom deklaracijom dopusta se. osim clanicama NATO-a i WEU-a, i ne-clanicama saveza (clanicama Partnerstva za mir) da sudjeluju u spomcnutim operacijima pod ingerencijom Yijeca sigurnosti UN-a ili OSCE-a. Taj veliki iskorak operacionalizacije NATO-ovih zadaca svakako je potaknut zbivanjima i rcalnim potrebama djclovanja na podrucju bivseg SFRJ, ali se slicne operacije izvode i u drugim zemljama (Gruzija, Nagorno Karabah). Kao okvir unutar kojega bi sc trebale formirati nove snage, predlaze sc koncept Combined Joint Task Forces (CJTF). NATO nastavlja i sa svojim strukturalnim promjenama. Uz Sjevernoatlantsko vijece za suradnju osniva sc organizacija Partnerstvo za mir, cime se naglasi\\ Z1 da NATO ostaje otvoren za clanstvo novim postsocijalistickim zemljann Transatlantsko zajcdnistvo i veze tc prisustvo americkih snaga u Eurup1 naglasavaju se kao dominantni za ostvarenje stabilnosti i ocuvanje mira na Starom kontinentu. Uvodi se sintagma Europski sigurnosni i obrambeni identitet (ESDI) kao okvir unutar kojega bi jacao europski stup obrane unutar Saveznistva. Pri transfom1aciji NATO-a u cilju svekolike prilagodbe te organizacije posthladnoratovskim europskim i euroatlantskim okolnostima summit celnika NATO-a u Berlinu 3. lipnja 1996. uzima se kao vazna prekretnica u cilju upjesne prilagodbe Saveza, iako je gotovo sve usvojeno na tom summitu vee prethodno elaborirano,

37R Declaration 011 Peace and Cooperation issued bv the Heads ofState and Gm·emment participating in the ,Heeling of the North Atlantic Council ("The Rome Declaration"). Rome, 8, studenoga 1991, NATO Haw/book, Documentation, :-JATO Office of Information and Press. \999, str. 300-309.

379 Final Communique oft he Ministerial Meeting oft he Sorth Atlantic Council, Bruxelles, I7. pros inca 1992, NATO Handbook, Documentation, NATO Of1ice of Infom1ation and Press, str. 318-325. 380 Declaration of'the Heads o(State and the Gm'cmment participating in the Meeting of the North Atlantic Council ("The Brusseles Summit Declaration"). Bruxelles, II. sijecnja I994, NATO Handbook, Documentation, NATO Office of Information and Pre". >tr. 326-334.

!57

EUROATLANTIZAM Polazeci od temeljnog nacela kako Savez i u praksi mora pokazati svoju fleksibilnost i efektivnost u suocavanju s novim posthladnoratovskim rcalnostima i izazovima sigurnosti, u Zavrsnom dokumentu 381 navode se tri glavna cilja Saveza. To su: - osiguranje vojne ucinkovitosti Saveza (u tu svrhu potvrden je koncept CJTF) -- ocuvanje i jacanje transatlantskih veza - jacanje curopskog sigurnosnog i obrambenog identiteta. Sve dotadasnje deklaracije bavile su sc prvcnstvcno transformacijom NATO-ave strukture tc pronalazcnjem najoptimalnijih oblika vojnih snaga sposobnih za ispunjavanjc posthladnoratovskih zadaca, kojc su se protezale od klasicnih vojnih operacija do novoustanovljenih mirovnih opcracija. Pritom se nije propustala prigoda da se uvijek naglasi kako jc NATO forum za politicki dijalog i suradnju s ostalim europskim i medunarodnim organizacijama. Ostavljao se dojam kako je rcformirani NATO spreman i voljan na razlicite nacine suradivati sa Sovjetskim Savezom/Rusijom i ostalim postsocijalistickim zemljama. No tek na summitu u Madridu 1997. godine NATO je i forn1alno pozvao Cesku, Madarsku i Poljsku da postanu njegove punopravnc clanice 1999. godine. Rezultat je to i cinjcnice da su se pregovori oko prosirenja Saveza, odnosno najdalekoseznije saveznicke posthladnoratovske odluke, vodili odvojeno i na zasebnim sastancima celnika NATO-a. Osim primanja triju postsocijalistickih zcmalja u punopravno clanstvo i na taj nacin sirenja svojih granica na istok, na summitu u Washingtonu 23.-24. travnja 1999. godine usvojen je i novi "Strategijski koncept Saveza" 382 u kojcmu je sigurnosni aspckt ponovno dominantan. Naglasava se siri pristup sigurnosti od onog u kojemu dominira klasicna vojna komponenta, medunarodna sigurnosti definira se kao slozen proccs koji sadrzava, osim vojne, politicku, ekonomsku, kulturnu, religijsku, etnicku, ekolosku i ine druge ne-vojne komponentc, a za nove izazove sigurnosti prvi se put upotrebljava termin ne-vojni (non-militmy) izazovi. NATO se proglasava srcdisnjom organizacijom euroatlantske sigurnosti, a za jacanje europskog sustava obrane, iskljucivo unutar NATO saveza, NATO ce suradivati izravno s Europskom unijom. Partnerstvo, suradnja i dijalog temeljna su nacela na kojima ce NATO izgradivati euroatlantski sustav obrane. U cilju poboljsanja obrambenih kapaciteta Saveza, postizanja veceg stupnja interoperatibilnosti snaga SAD-a i zapadnoeuropskih saveznika te efektivnosti

Jgl Final Communique l!{ the Ministerial ;'v/eeting of the North Atlantic Council (Including the Berlin Decision on Building a European Security and Defence Identity within the Alliance), Berlin, 3. lipnja !996, NATO Handbook, Documentation, Nato Otlice of lnfonnation and Press, str. 370-385. 382 The Allinace :s Strmegic Concept appm1•ed by the Heads of State and Government participating in the Meeting of the North Atlantic Council, Washington D. C, 23.-24. travnja !999, NATO Handbook, Documentation, Nato Office of Information and Press, str. 406-429.

158

EUROATLANTIZA\Il :\0\'0\1 SVJETSKOM PORETKU multinacionalnih saveznickih snaga, u \Vashingtonu je usvojen program De((cnce Capabilities Initiative. 383 Naglaseno je da primanjem prve tri zemlje mlade demokracije u punopravno clanstvo Sjevernoatlantskog saveza vrata te organizacije nisu zatvorena i drugim postsocijalistickim zemljama. U tu svrhu usvojen je Membership Action Plan (MAP), 3x4 program aktivnosti ponuden zemljama potencijalnim kandidatima za clanstvo koje bi im trebale olaksati put do NATO-a. MAP nudi suradnju na pet podrucja: vezano uz politicko-ekonomska pitanja vezano uz obrambeno-vojna pitanja vezano uz pitanje resursa obrane -

vezano uz sigumosna pitanja vezano uz pravna pitanja.

Dramaticna zbivanja na medunarodnoj sceni (teroristicki napadi I 1. rujna 2001. na New York i Washington, saveznicko vojno djelovanje u Afganistanu, najave vojne akcije protiv lraka) cine svakako novu fazu razvoja medunarodnih odnosa u kojoj americka politika i Sjevernoatlantski savez trebaju detinirati odgovarajuce oblike medunarodnog djelovanja. Summit celnika NATO-a u Pragu (21.-22. studeni 2002. godine), koji je prvotno bio iscekivan prvenstveno kao najava novog velikog sirenja Saveza, postao je forum svojevrsnoga konsolidiranja politike euroatlantskih saveznika, ali i sastanak na kojemu su celnici NATO-a dogovorili radikalne promjene ciljeva, strukture i snaga te organizacijc. Nairne, konkretne akcije na medunarodnoj sceni nakon teroristickih napada na SAD, bilo politicko-diplomatske, bilo vojne, ipak su pokazale da su upravo americka politika i organizacija NATO voljne i sposobne poduzimati potezc na medunarodnoj sceni. Ne ulazeci sada u vrednovanje njihovih politickih procjcna i poduzetih akcija, kao i objasnjenja razilazenja stavova americkih zapadnoeuropskih saveznika, zelimo uputiti na Deklaraciju385 usvojenu na zasjedanju NATO-a u Pragu jer je upravo u njoj sadrzan sukus promjena i dio naznaka buduCih aktivnosti te vojno-politicke organizacije s ciljcm da NATO i u buducnosti zadrzi vitalnu ulogu na planu medunarodne sigurnosti. Polazna osnova Deklaracije, na kojoj se temelji cjelokupna naznacena transfonnacija NATO-a u smislu njegova prosirenja novim clanicama, uspostave

383 Defence Capabilities Initiative /azmched by the Heads of' State and Go\·emment Participating in the Meeting of the North Atlantic Council, Washington D. C., 24.-25. travnja 1999, NATO Handbook. Documentation. Nato OfJice of'Jnformation and Press. sl!: 430-432.

384 Afembersluj; Action Plan (MAP) approved by the Heads u( State all(/ Government Partictjwting in !he .'vfeeting of' lite North Atlantic Council, Washington D. C.. 23.-24. travnja 1999, NATO Handbook, Documentation, Nato Office of Information and Press. str. -133-442.

385 Prague Summit Declaration, Issued by the Heads of State and Govemment participating in the meeting of the North Atlantic Council in Prague on 21 ~ovembcr 2002.

159

EUROATLANTIZAM novih kapacitcta i dcfiniranja novih odnosa sa zemljama partnerima NATO saveza, jest zelja da prosiren i ojacan NATO bude sposoban adekvatno odgovoriti novim izazovima sigurnosti u 21. stoljecu. Pri tome odl"Zanje cvrstih transatlantskih veza, sustava kolektivne obrane, demokratskih vrijcdnosti i nacela Povelje Ujedinjenih Naroda celnici NATO-a niti ujednom trcnutku nisu doveli u pitanje. Bitna novina Dcklaracije iz Praga, u usporedbi s prijasnjim posthladnoratovskim deklaracijima celnika NATO-a iii strateskim konceptima Saveza, cinjenica je da se terorizam, u svim svojim oblicima i nacinima manifestiranja, dcfinira kao ozbiljna i rastuca prijetnja stanovnistvu Alijanse, njezinim snagama i teritoriju, kao i cjelokupnoj medunarodnoj sigurnosti. Osim terorizma, proliferacija najrazlicitijeg oruzja za masovno unistenje i razvoj sredstava za transfer takvog naoruzanja te "cyber attack" definirani su kao rastuci izazovi sigurnosti u nadolazecem razdoblju. NATO je odlucan suprotstaviti se takvim prijetnjama dok god to bude potrcbno, a za uspjesnu borbu protiv tih ugroza, prvenstveno protiv terorizma, naznacena jc potreba multilateralne, sveobuhvatne zajcdnicke akcije. Istice se kako proces transformacije i prosirenja NATO-a ne-clanice Saveza kao ni raznc druge medunarodne organizacije ne trebaju dozivljavati kao prijetnju svojoj sigurnosti vee kao iskazanu odlucnost NATO saveza da zastiti stanovnistvo, snagc i teritorij svojih clanica od bilo kakvog izvanjskog vojnog napada, ukljucujuci i teroristicki napad. U cilju provedbe tako definiranih zadaca NATO je odlucio:

a) na sigurnosnom planu: - Uspostaviti nove snage, tzv. NATO Response Force (NRF), koje bi se sastojalc od kopnenih, pomorskih i zracnih snage, opremljenih potrebnom sofisticiranom tehnoloskom opremom, koje bi bile lako pokretljive, fleksibilne i interoperatibilne. S uspostavom takvih novih snaga NATO bi trebao zapoceti odmah. Prve snage koje bi mogle operativno djelovati planirane su do listopada 2004. godine, a njihova potpuna upostava planirana je do listopada 2006. godine. - Sukladno reformama kapaciteta i novih misija NATO-a dogovorena je transformacija NATO-ove zapovjedne strukture i zapovijedi. - Raditi na daljnjem poboljsanju svojih kapaciteta i postizanju veceg stupnja kompatibilnosti snaga clanica Saveza. Clanice Saveza usvajanjem Prague Capabilities Commitment (PCC) obvezale su sc na poboljsanje nacionalnih vojnih snaga te vecu politicku suradnju u borbi protiv nuklearnog, kemijskog, bioloskog i raznog drugog oruzja za masovno unistenje, kao i suradnju na obavjestajnom i logistickom planu u cilju sprjecavanja iii borbe protiv takvih izazova sigurnosti. Postujuci autonomiju organizacija NATO i EU, putem European Capabilities Action Plan nastoje sc ojacati snage europskih clanica Saveza, kroz intenzivniju izgradnju europskog stupa obrane unutar NATO-a. !60

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKL -Borba protiv teroizma i primjene najrazlicitijih oblika oruzja za masovno unistenje prenesena je i na civilni sektor. Inicijativa Civil Emergency Planning (CEP) Action Plan namijenjena jc obuci i poboljsanju zastitc civilnog sektora s tim novim izazovima sigumosti. - Inicirana je izrada studijc NATO Missile Defence s ciljem detektiranja moguceg napada stanovnistva, snaga i teritorija clanica Saveza nuklearnim raketnim naoruzanjem.

b) na politickom planu: - Sedam dr:Zava (Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovacka i Slovenija) pozvane su u NATO. Nakon ispunjenja protokolarnih ceremonija punopravno clanstvo mogu ocekivati nakon summita NATO-a u svibnju 2004. godine. - I ovoga puta vrata NATO-a nisu ostala zatvorena ostalim potencijalnim kandidatima za clanstvo, kad i ako ispune odredene uvjete. Albanija, Makedonija i Hrvatska naznacene su kao zemlje potencijalni kandidati za clanstvo - NATO-ov Akcijski plan za clanstvo (MAP), Partnerstvo za mir te Sjevernoatlantsko vijece za suradnju ostaju i dalje vazne institucije za povczivanje i suradnju zemalja koje u njima sudjeluju. Procjenjujuci stupanj postignute suradnje i zelje za zajednickom akcijom celnici NATO-a vrednovat ce postignuti stupanj priblizavanja tih zemalja punopravnom clanstvu NATO-a. - Naglasena je zelja za daljnjom suradnjom NATO-a i Rusije, te NATO-a i Ukrajine. - Odluceno je da se intenzivira suradnja unutar programa Mediteranski dijalug. - Potvrclena je zelja za daljnjim jacanjem euroatlantskih veza. Deklar~lC1ja navodi kako NATO i EU dijele zajednicke strategijskc interese. pa stoga treba i nadalje jacati euroatlantsku suradnju temeljenu na vczama i suradnji NATO-a i Europske unije. U cilju uspostavljanja istinskog strategijskog euroatlantskog partnerstva potrebno je pronaCi odgovarajuce moduse da i zemlje ne-clanice EU-a sudjeluju u euroatlantskoj suradnji. - Naglasena je vaznost prostora jugoistocne Europe za euroatlantske odnose u cjclini. Od zemalja tog podrucja euroatlantski saveznici ocekuju: razvoj multictnickih, demokratskih drustava, borbu protiv organiziranoga kriminala i korupcije, funkcioniranje pravnc drzave, rcgionalnu suradnju, postivanje medunarodno preuzetih obvcza, ukljucujuci i suradnju s Medunarodnim sud om u Haagu. Saveznici su spremni i dalje ostati na prostoru jugoistoka Europe, a povlacenje njihovih snaga ovisit ce o stupnju stabiliziranja prilika na tom podrucju. Prikazom glavnih odrednica usvojenih posthladnoratovskih Deklaracija sa summita NATO-ate NATO-ovih Strategijskih koncepata moze sc pratiti normativna transformacija saveza . Proces samih promjena kao i konkretno postignuti rezultati tijekom posthladnoratovske prilagodbe NATO-a radikalno lZID!Je161

EUROATLANTIZAM njenom medunarodnom okruzenju, izazovima medunarodne sigumosti i novim partnerima ovisio je, dakako, i o konkrctnim zbivanjima i odnosima snaga na medunarodnoj sccni.

4. SIRENJE NATO SAVEZA 1999. I NAJAVA SIRENJA 2002. GODINE

4.1. Teorijski aspekti razloga sirenja U proslosti je svako prosirenje Sjevcmoatlantskog saveza novim zcmljama clanicama bilo popraceno brojnim polemikama za i protiv. No primanje novih clanica u fazi bipolame podjele medunarodne zajednice, cije su se posljedice najzesce osjecale upravo u Europi, bilo je primamo definirano strategijskim razlozima. Za primanje novih clanica u Sjevernoatlantski savez, u vremenu kada su mnogi zagovarali njegovo ukidanje jer je i glavni dojucerasnji neprijatelj nestao.3sr, trebalo je podastrijeti cvrste, prihvatljive razloge. Iskljucivo vojno-strategijski razlozi i opasnost od ruskog oruzanog napada velikih razmjera, kojeg se vecina postsocijalistickih europskih zemalja hipotetski pribojavala, cinilo sc nedostatnim. Posthladnoratovsko prosirenje Sjevemoatlantskog saveza trebalo je promatrati i zagovarati u sklopu radikalno promijenjenih geostrategijskih te sirih socijalno-ekonomskih trendova u novoj Europi, ali i zelje zagovomika jacanja euroatlantizma da organizacija NATO prezivi europske mijene. A za to je bilo potrebno detinirati nove, drugacije, sveobuhvatnije ciljeve, ali i strukturu te instrumente djelovanja samog Saveza. Analiza tadasnjih mnogobrojnih rasprava oko prosirenja NATO-a pokazuje da su prcvladavala dva medusobno suprotstavljena videnja tog fenomena, utemeljena na dvama razlicitim teorijskim modelima ili dvjema razlicitim skolama misljenja u znanosti o medunarodnim odnosima. Prvi je bio tzv. "Jalta", a drugi tzv. "'Maastricht" pristup. Treba napomenuti da ni unutar ta dva pristupa analiticari nisu bili jedinstveni glede definiranja pravila, ciljeva i zemalja mladih demokracija koje bi trebale, u doglednoj buducnosti, uci u Savez. Zagovomici "Jalta" prisupa opstojnost i eventualno sirenje NATO-a obrazlazu prvenstveno geopolitickim razlozima. Temeljeci svoju analizu na tzv. strukturalno-realistickoj skoli i realnom pristupu proucavanju fenomena medunarodnih odnosa, polaze od cinjenice da je ukupna sila drzave, ukljucujuci i njezinu vojnu komponentu, temelj za ostvarivanje driavnog nacionalnog interesa.

386 Raspravljajuci o razlozima opstanka NATO-a A len Sensu tekstu pod nazivom "Saying Yes to Expansion: The Future of NATO and Canadian Interests in a Changing Alliance" pita se "cemu uopce sluzi NATO ako vise nije brana od sovjetske opasnosti s lstoka?", !ntemationa/ Joumal, br. 50, jesen 1995, str. 67

162

EUROATLANTIZA\1 U \'OVOM SVJETSKOM PORETKU Stvaranje i postojanje vojnih saveza pomazc u zauzimanju sto uspjesnijih geostrategijskih pozicija. PolazeCi od takvog teorijskog modela, dio teoreticara unutar "Jalta" pristupa isticc potrcbu sirenja NATO-a kao realnu nuznost i objcktivnu datost u novonastaloj geopolitickoj situaciji u Europi. Nairne, SAD, pomognut zapadnoeuropskim savcznicima i organizacijom NATO, ima pravo iskoristiti svoju dominantnu poziciju i osvojiti nova strateska uporista pri definiranju curopske sigumosne, poJiticke i gospodarske karte Europe. Po njima, sirenje organizacije NATO na curopski istok samo ce potvrditi, ionako prepoznatljivu, globalnu americku hegemoniju. Jstodobno, stvorit ce se solidna osnova za uspostavu novoga sigumosnog europskog sustava, temeljenog na zapadnim liberalnim, demokratskim vrijcdnostima. Uvazeni prof. dr. Henry Kissinger, dr. Zbigniew Brzezinski, dr. William Odom, 387 samo su neka od istaknutih imena vrhunskih poznavatelja medunarodnih odnosa koji su potrebu prosircnja organizacije NATO obrazlagali upravo geopolitickim razlozima. Njihova se razmisljanja mogu sazeti na sljedeci nacin: 1. Ako NATO ne primi u svoje clanstvo zemlje centralne i istocne Europe, nastat ce geopoliticki vakuum izmedu nove Njemacke i nove Rusije. Time cc se povecati opasnost od medusobnih netrpeljivosti, ukljucujuci i oruzani sukob tih dvij Ll velikih europskih zemalja, a sto ce u konacnosti negativno utjccati na cjelokupni multipolami europski sustav sigumosti koji se zeli uspostaviti. 2. Proces sirenja NATO-a mora biti proveden odlucno, brzo i ucinkovito. Potrcbno je iskoristiti trenutke pocctne ruskc slabosti (ukljucujuci i vojnu komponentu) kako bi se preduhitrilo novu Rusiju i onemogucilo je da ona eventualno ostvari svoju novu sferu utjecaja u centralnoj i istocnoj Europi. 3. Sirenje NATO-a otvara vrata uspostavi nove europske sigurnosne arhitekture. Organizacija NATO videna je kao temeljni stup novog europskog sustava sigurnosti, okosnica buduceg okupljanja prodemokratskih europskih snaga. Svjesni da ce uloga Rusije gledc sigurnosnih pitanja u Europi biti predmet buducih ostrih rasprava unutar euroatlantskog saveza, autori se odlucno protive primanju Rusije u Sjevemoatlantski savez. Druga skupina autora unutar "Jalta" pristupa, takoder vrlo poznatih i uvazenih zagovornika realisticke skole medunarodnih odnosa, George Kennan, Michael Mandelbaum, Michael Brown, 388 u svom promisljanju sirenja NATO-a, upozoravaju ipak i na moguce negativne aspekte tog procesa.

387 llenry Kissinger, Diplomacy, New York, 1994, str. 823-825; Zbigniew Brzezinski. "A Plan for Europe", Foreign Affairs, no. 74, sijecanj- veljaca 1995, str. 26-42: William Odom, ''NATO Expansione: What the Critics arc Wrong?", National Interest. no. 39, proljcce 1995. str. 38-49. 3R8 George Kennan, "A Fateful Error". op-ed stranica .\'ell' lr!l-k Times. 5. veljacc 1997, Michael Mandelbaum, Tlze Dawn of' Peace in Europe, New York. 1996. \l!chael Brown. "The Flawed Logic of NATO Expansion", Survival, br. 37, proljcce 1995, str. 3-l-52. \'idjcti i David Law i Neil Macfarlainc, "NATO Expansion and European Regional Security". u: Oa,·id Haglund cd. Will NATO Go East:' The Debate over Enlarging the Atlantic Alliance, Otawa. 1996. str. -l5-51

163

EUROATLANTIZAM Po njima sirenje NATO-a treba pomno preispitati jer brzoplete odluke euroatlantskih saveznika mogu rezultirati sljedecim: 1. Premda Rusija trenutacno ne predstavlja ozbiljnu vojnu prijetnju europskoj sigumosti, naglo sirenje NATO-a i dolazak saveznickih vojnih snaga na njezine istocne granice moglo bi ojacati nacionalisticke partije u Rusiji, pa cak rezultirati i uspostavom radikalne nacionalisticke vlasti u Moskvi. Takvo politicko vodstvo sasvim sigumo krenulo bi u novo vojno jacanje Rusije te bi tezilo uspostavljanju nekog novog vojnog pandama NATO-u (moguca varijanta zajednica neovisnih drzava) cime bi ponovno otpoceo proces uspostavljanja nove vojne ravnoteze snaga u Europi. 2. Na sirenje NATO-a Rusija bi mogla odgovoriti zahladenjem odnosa sa Zapadom, prvenstveno sa SAD-om, a to ipak niti Washingtonu niti europskim saveznicima, a niti zemljama mladih demokracija u Europi, nije u dugorocnom interesu. 3. Pocetke uspostave zajednicke europske sigumosti ("common security"- izraz koji upotrebljava u svom tekstu Mandelbaum) treba traziti i nadogradivati u Ugovoru o smanjenju strategijskog naoruzanja (Strategic Arms Reduction Treaty - START) te Ugovoru o smanjenju konvencionalnog naoruzanja u Europi (Conventional Force in Europe - CFE). Na brzo sirenje NATO-a Rusija bi mogla odgovoriti prckidom pregovora oko smanjcnja naoruzanja. Bez obzira na to jesu li u svojim promisljanjima, javnim nastupima, objavljenim radovima. bezrezervno podrzavali brzo sirenje NATO-ovih granica prema istoku Europe iii su upucivali na moguce posljedice koje bi to sirenje imalo po euroatlantske odnose i cjelokupne prilike u novoj Europi, pripadnici realisticke skole ipak su ostali vjemi temeljnim odrednicama realistickog pristupa proucavanja mcdunarodnih odnosa. U svojim tadasnjim raspravama, nisu se bavili odabirom najpogodnijih zemalja kandidata za novo clanstvo, utvrdivanjem pravila i vremena njihova prijema, potrebnim prilagodbama samog NATO-a za primanje novih clanica. Fokus njihova razmisljanja bila je nova Rusija te oncmogucavanje sirenja njczina politickog i vojno-strategijskog utjecaja na europskom prostoru. Zagovomici "Maastricht" pristupa sirenje organizacije NATO stavljaju u kontekst regionalnog pristupa kojim sc pocetkom devedesetih godina proslog stoljeca planirala uspostava europskog ekonomskog, politickog i sigumosnog prostora temeljenog na europskoj institucionalizaciji i integracijskim procesima. Drzave nove Europe, ukljucujuci i euroatlantske saveznike, trebaju teziti napretku i sigumosti putem medusobne suradnje. Iz teorija medunarodnih odnosa preuzet je institucionalno-liberalni model po kojemu se stabilnost i sigurnost odredene regijc postizu komplementamim djelovanjem kroz sustav kolektivne sigurnosti, razvojem demokracije i gospodarskom suradnjom zemalja te regije. Ipak, prednost se daje ekonomskom, a ne vise vojnom aspektu sigurnosti. Stvaranje uvjeta za slobodnu trgovinu, liberalizacija trzista, slobodniji protok roba, kapitala i usluga te veci intenzitet gospodarskog povezivanja zemalja 164

EUROATLANTIZA:Vl C

~OVOM

SVJETSKOM PORETKU

zapadne Europe s ostalim dijelovima curopskog kontinenta rezultirat ce vecim stupnjem stabilnosti i sigurnosti u Europi. 3 ~ 9

Ronald Asmus, Richard Kugler, Stephen Larrabee, Allen Sens, Steve Weber, pa cak i tadasnji americki drzavni sekretar Strobe Talbott390 nastojali su dokazati dace upravo sirenje NATO-ana istok pomoCi regiji centralne i istocne Europe da se brze ukljuci u europske integracijske procese. Oni polaze od sljedecih pretpostavki: I. Zemlje ncstabilne demokracije centralne i istocne Europe moraju biti stabilizirane u cjelini, kao regija. Nestabilnosti u tom dijelu Europe mogu rezultirati teritorijalnim, etnickim, vjerskim sukobima. U tom slucaju curoatlantski saveznici morat ce platiti mnogo vecu cijenu da smire tu regiju nego sto b1 objektivno stajalo ukljucenje tih zemalja u NATO. 2. Primanje zemalja centralnc i istocne Europe u Sjevernoatlantski savez znaC:1 njihovo ukljucenje u sustav multilateralne sigurnosti. Mogucnost koristcnJa svim bencficijama koje iz toga proizlaze ohrabrit ce i ojacati unutamja politicka vodstva tih zemalja koja ce se onda lakse boriti s internim tranzicijskim problemima. 3. Sirenje NATO-ana istok mora biti provedeno paraleleno sa sirenjem i ostalih euroatlantskih i europskih institucija. Tu se u prvom redu misli na Europsku uniju. lstice se da mlade demokracije centralne i istocne Europe podjednako trebaju pomoc pri uspostavi vlastitc sigurnosti i stabilnosti kao i gospodarskog razvoja. Stoga i datumi njihova ulaska u NATO, odnosno EU moraju biti simultani. Druga skupina autora ''Maastricht" pristupa, takoder predstavnici institucionalno-liberalne skole, nije bila odusevljena idejom neophodnog sirenja organizacije NATO. Spomenimo samo najpoznatije: John Newhouse, Emanuel Adler, Philip Zelikov, Charles William Maynes. 391 Glavnina njihovih argumenata moze se sazeti na sljedeci nacin: I. Clanstvo u NATO-u zemalja centralne i istocne Europe nijc neophodno za postizanje njihovc unutarnje stabilnosti i demokratskog razvoja. Niti jednoj

389 Richard Rosccrance pi sao je 1992. godine da ce upravo postizanje ekonomske sigurnosti u nadolazecem vremcnu postati vitalan nacionalni in teres europsk
165

EUROATLANTIZAM od tih zcmalja na prijeti politicka kriza vecih razmjera. Nerealno je i occkivati dace sc problemi vezani uz ncpostivanje prava pojedinih etnickih i vjerskih zajednica razbuktati u oruzani sukob slican onom na jugoistoku kontinenta. Ako je primami cilj sirenja NATO-a uspostava demokracije mimim putem, onda su Albanija, Rumunjska pa cak i Rusija poradi svojih unutarnjih nestabinosti i ugroza prioritetniji kandidati za clanstvo u NATO-u. Vocien takvom logikom svog prosirenja, NATO bi prvo trebao promijcniti svojc ciljeve, au tom slucaju priblizio bi se zadacima vee postojece organizacije OSCE. 2. Upravo je organizacija OSCE forum, multilateralni mehanizam za izgradnju europske sigurnosti i stabilnosti kroz razlicite oblikc zajednickog, multilateralnog povezivanja i djelovanja velikih sila, malih europskih drzava kao i postsocijalistickih zcmalja mladih demokracija. Politicka platforma i ciljcvi OSCE-a mnogo su kompatibilnij i realnim zahtjevima i posthladnoratovskim izazovima sigumosti na europskom kontinentu nego hladnoratovska strategija NATO-a. 3. Zapadni model drustvenog razvoja, ukljucujuci i njcgovu sigurnosnu komponentu, sasvim sigurno s vrcmenom ce zahvatiti cjelokupno podrucje nove Europe, ukljucujuci i njezine najnestabilnije dijelove, Rusiju i jugoistok. Ali ti procesi moraju ici kroz WEU i EU. Iz svih tih rasprava i analiza vidljivo je da jc u prvim posthladnoratovskim godinama pitanje prosirenja NATO-a ipak primamo bilo vezano uz strategijske ciljeve euroatlantskih saveznika i stvaranje nove geopoliticke slike Staroga kontinenta. Primarno se zelio sprijeciti nastanak "sive zone" u sredistu Europe, na koju bi Rusija mogla protegnuti svoj utjecaj. 392 Zagovaranje demokracije i trzisne privrede, temeljnih vrijcdnosti zapadnog svijeta, posluzilo je pritom kao pogodan, u centralnoj i istocnoj Europi s odusevljenjem prihvacen model zeljenog drustvenog razvoja, prcmda je dosta autora smatralo da NATO, kao prvcnstveno vojna organizacija, ne mozc mnogo pomoCi postsocijalistickim zemljama u njihovoj demokratskoj tranziciji. 393 Za znanstvenika Richarda L. Kuglera 394 primanje novih zemalja centralnc i istocne Europe u clanstvo organizacijc NATO neophodno je za samu daljnju opstojnost te organizacije. Analizirajuci razlogc sirenja Sjevernoatlantskog saveza, on takocicr povezujc strategijsku, dcmokratsku i ekonomsku komponen-

392 Henry Kissinger: "Beware: A Threat Abroad", Ne\\'sweek, 17. lipnja 1993.; Janem. 0. Sparh, "The Case for Opening up :--lATO to the East'', u: The Future of.VATO: En!Gigement, Russia and European Security, ed. by. Charles-Philippe and Jacques Levesque, Quebec, 1999, str. 29-30. 393 Michael Mandelbaum. "Preserving the New Peace: The Case against NATO Expansion". Foreign Aff'airs, Vol. 74, No.3, svibanj- lipanj 1995, str. 9-1 0; George Soros, "Can Europe Work?", Foreign Aff'airs. Vol. 75. :--io. 5. rujan- listopad 1996. str. 12-13; George Kennan, "A Fateful Error", New York Times, 5. veljace 1993.

394 Richard L. Kugler, "Will Enlargement Succeed''"· u: The Future of' NATO: Enlwgement, Russia and European Security, ed. by. Charlcs-Philippc and Jacques Levesque, Quebec. 1999, str. 51-76.

166

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU tu. "Sprijeciti, promovirati, pripremiti" ("Prevent, promote, prepare") slogan je pod kojim NATO mora nastupiti prema postsocijalistickoj Europi, smatra Kugler. Strucnjaci americkog instituta RAND pri planiranju sirenja NATO-a takoder su polazili od strategijske komponente. Po njima, u posthladnoratovskoj fazi medunarodnih odnosa NATO u Europi primarno mora ostvariti cetiri strategijska cilja: - ocuvati djclotvornost Alijanse - podrzavati integracijske europske procese - onemoguciti novu podjelu europskog kontinenta - konsolidirati demokratske reforme u zemljama bivsega Varsa\ skog ugl)\ ,):·,1

4.2. Saveznicki pogled na sirenje

Uvjereni da SAD nece pristati na prihvacanje svih zemalja bivscg Varsavskog ugovora, zapadnoeuropski saveznici oklijevali sus ishitrenim rjesenjima strahujuci od mozebitnog antagonizma s Rusijom, ali i potencijalnih nemira poradi nezadovoljstva dijela zemalja bivseg Varsavskog ugovora za koje se znalo da nisu bile predmetom diskusija oko prosirenja Saveza. 390 Cak ni ujedinjena Njemacka, koja je iz vlastitih strategijskih razloga, ali i otvaranja novih trzista za svoje gospodarstvo, pocetkom devedesetih proslog stoljeca od svih zapadnoeuropskih saveznika najglasnije zagovarala potrcbu sirenja Saveza na prostor centralne Europe, u prakticnoj realizaciji svoje proklamirane diplomatske aktivnosti ipak se nije usudila nametnuti kao saveznicki lider. Kao i mnogo puta prije, za tako vaznu odluku o sudbini Sjevernoatlantskog saveza, zapadnoeuropski saveznici ipak su cekali da Washington izncse svojc stajaliste i poduzme prve konkretne korake. S americke tocke glcdista, ukljucujuci kreatore americke vanjskopolitickc stratcgije, mnogobrojne subjekte i cimbenikc koji na njihov rad neposredno ili posredno imaju svojcvrstan utjecaj te stav americke javnosti, pitanje prosirenja Sjevernoatlantskog saveza mora se promatrati u sklopu najmanje dviju osnovnih Cinjenica. Prva je vezana uz redefiniranje cjelokupne americke vanjskopoliticke strate-

395 Stanislav J. Kirschbaum, "Phase II: A Political or Strategic Solution' 1", u: The Future of NATO Erpansion ... , str. 204-207. 396 0 oklijevanjima zapadnoeuropskih amcrickih saveznika vidi: Taylor Marshall, "NATO's Eastcm Growth a Giant Step or Stumble''", Los Angeles Times. 13. tra\·n.Ja 1992.

167

EUROATLANTIZAM gije, a samim tim i mjesta i uloge Europe posthladnoratovskoj politici. 397

organizacije NATO u americkoj

Drugi sklop cinjenica vezan je uz promijcnjene demografsko-kulturne okolnosti u samim Sjedinjenim Drzavama. 39 g Pitanje prosirenja NATO-a nije zaokupljalo veeinu americkog stanovnistva kojc je pocetkom devedesetih godina proslog stoljeea vise bilo orijentirano na rjcsavanje vlastitih socijalno-ckonomskih pitanja. Stoga su kreatori americke vanjskopoliticke akcije, kao i pobornici sirenja NATO-a iz znanstvenih krugova, na otpor toj ideji morali racunati ne samo od strane Rusije i dijela zapadnoeuropskih saveznika vee i znatnog dijela domaee javnosti i zastupnika u americkom Kongresu, koji ne samo da nisu bili zainteresirani za sirenje NATO-a vee takvu akciju nisu smatrali vitalnim americkim nacionalnim interesom. 399 U prakticnoj realizaciji saveznicke vanjskopoliticke rasprave oko sirenja NATO-a bile su vezane uz cetiri osnovna problema: - kojim zemljama ponuditi clanstvo - kada primiti nove clanice - kakva i koja jamstva NATO treba dati novim clanicama - kako sc postaviti prema novoj Rusiji. Odgovori nisu bili jednoznacni niti brzo doneseni. Dio stratega zalagao se za tzv. "ograniceno sirenje NATO-a" (limited enlargement). Time se otvoreno porucivalo Rusiji da NATO ne racuna i ne zcli sve cianice bivseg Varsavskog ugovora. Poljska, Ceska i Madarska smatrane su najprihvatljivijim kandidatima. Pripadnici desnoga krila Republikanske stranke u americkom Kongresu, uglavnom radikalnija manjina, smatrali su da je sukob s Rusijom ionako neiz-

397 Zavrsetkom hladnoratovske bipolarne konfrontacije u SAD-u zapocinju rasprave !reba li americka politika. poglavito njczine vojne snagc, ukljucujuci i organizaciju NATO. biti globalno angazirane. Dio znanstvenika predvodenih Tcdom Galenom Carpenterom predlazc da Washington ozbiljno pocne promisljati ne samo povlacenjc americkih snaga u sk1opu NATO-a iz Europe vee i samo dostojanstveno umirovljenjc Saveza. lsticuci raz1icitc gcopo1iticke i ckonomske posthladnoratovske ciljeve Washingtona i Europljana, trazi sc da Europ1jani sami odgovornije preuzmu sredivanjc situacije na svom kontinentu. lako takva staja1ista nisu nadmocno prcvladava1a americkom politickom sccnom, pogotovo ne kod stvarnih krcatora americkc vanjskopo1iticke strategije, ona su ostavi1a traga u promis1janjima i poduzimanju konkretnih koraka glcde novog curoat1antizma, pogotovo primanju novih europskih clanica u Savcz. Ted Galen Carpenter, Beyond NATO. Staying Out of Europe:, Wars, Washington, 1994, str. 8-12. 398 Pocetkom dcvedesetih godina u americkim medijima sve sc vise naglasava da su socijalno-dcmografska s1ika tadasnje Amerike te nacionalni sastav njezina stanovnistva drugaciji od onih krajem pedesctih godina proslog stoljcca kada je oformljen NATO. Europe Philip H. Gordon, "Recasting the Atlantic Alliance", u: NATO,, Transformation - The chancging Shape of the Atlantic Alliance, ed. by P. Gordon, London, 1997, str. 16-19. 399 Vidjeti detaljnijc u: Jeremy Rosner, "":--.JATO Enlargement's America Hurdle: The Perils of Misjudging Our Political Will". Foreign Ajjiiir.l. no. 4, srpanj- kolovoz 1996, str. 14-16.

168

EUROATLANTIZ:\\Il '\0\'0\1 S\'JETSKOM PORETKU bjezan, stoga NATO mora Ot\ orit1 S\ op nata ne samo bivsim c\anicama Varsavskog ugovora iz centralnc i 1stocnc Europe vee i svim novoosnovanim drzavama nekadasnjeg Sovjetskog Sa\ eza. poglavito baltickim zemljama i Ukrajini. 400 Pripadnici liberalnije struje s obje strane Atlantika zalagali su se za "all inclusive" pristup, po kojem bi se NATO transformirao u sustav kolektivne sigumosti koji bi obuhvacao sve bivse neprijatelje euroatlantskih saveznika, ukljucujuCi i Rusiju. Ina kraju, dio politicara, nazivan u literaturi "Russia-firsters" predlagao je da saveznici upravo novoj Rusiji prvoj ponude clanstvo u NATO-u. Time bi se. na dulji rok, stabilizirali odnosi Moskve i zapadnoeuropskih savcznika. ukijucUJUCl i Washington, sto bi u konacnici rczultiralo uspjehom u zapocctim prcgo\ emma Zapada i Rusije oko razoruzanja. To bi bila svojevrsna kruna zansctka hLtdilllratovskog razdoblja. 401 Rasprave su vodene i oko pitanja !reba li prosireni NATO biti pnenst\eno vojna iii politicka organizacija. Na sastanku ministara vanjskih poslova NATO-a u Washingtonu 1993, tadasnji drzavni sekretar Warren Christopher predvodio je skupinu koja je smatrala da je primarni cilj sirenja NATO-a na istok osiguranje stabilnosti u centralnoj i istocnoj Europi te pomoc zemljama mladih demokracija te regije u njihovoj demokratskoj tranziciji. 4112 Americki predstavnik u NATO-u, Robert E. Hunter, u is tom je tonu naglasio da upravo NATO, uz EU i OSCE, mora snositi odgovornost za "politicko i ekonomsko uskrsnuce Europe u posthladnoratovskom razdoblju." U tom kontekstu sirenje NATO-a mora pridonijeti "ekspanziji europskog civilnog prostora". 403 Glavnina tih politickih borbi vodena je nakon srpanjskog sastanka celnika NATO-au Londonu 1990. godine, na kojem je izmedu ostalog receno da atlantski saveznici moraju pruziti ruku pomirenja dojucerasnjm hladnoratovskim neprijateljima. To samo potvrduje koliko je pitanje redefiniranja postojecih postuIata Saveza, ukljucujuci i mogucnost njcgova sirenja novim zemljama, dojucerasnjim clanicama suprotnog vojnog bloka bilo osjetljivo.

400 Ted Galen Carpenter takav pristup nazvao je "anti-Russian broad cxspansionist approach". Ted Galen Carpenter, Beyond NATO ... , str. 16. 401 Michael Brown, "The Flawed Logic of NATO !expansion", Sun·ival, Vol. 37, br. I, ljcto 1995. str. 35-52. 402 Warren Christopher, "Strenghtening the Atlantic Alliance", US Department ofState Dispatch, 13. prosinca 1993, str. 857-859. 403 Robert E. Hunter, "Enlargement: Part of a Strategy for Projecting Stability into Central Europe'', NATO Review, val. 43, no. 3, svibanj 1995, str. 3-8.

169

EUROATLANTIZAM

4.3. Primanje Ce5ke, Madarske i Poljske u NATO Usprkos mnogobrojnim konceptualno-teorijskim raspravljanim i nudenim modelima, najavama i izjavama pojedinih politicara, proces sirenja NATO-a bio je odgovor na izmijenjenu geopoliticku kartu europskoga kontinenta. Posthladnoratovska europska dogadanja koja su rezultirala gotovo svakodnevnim promjenama politicke, sigumosne, gospodarske, socijalne, psiholoskc, etnickc, vjerske, ideoloske slike Starog kontinenta postupno su utirala put i odrcdivala intenzitet, brzinu i proklamirane ciljcve slozenog procesa sirenja Sjevernoatlantskog savcza. Usprkos pritiscima za i protiv prosirenja NATO-a, koji su dolazili s objc stranc Atlantika, iz svih dijelova Europe, ukljucujuci i Rusiju, tc iz najrazlicitijih strukura drustvenog zivota, konkretnc politicke akcije u tom smjeru bile su ipak, odgovor na odredene poticaje iz nestabilnog, postsocijalistickog dijela Europe. U prvom rcdu htjela se izbjeci svojevrsna buffer zona u sredistu Europe. To je u konacnici i rezultiralo primanjem triju ccntralnoeuropskih zemalja, Poljske, Madarske i Ceske, u punopravno clanstvo Sjevernoatlantskog saveza.

4.3.1. Visegradska trilaterala Nije proslo mnogo od formalnog raspustanja Varsavskog ugovora (1. srpnja 1991. ), a lidcri cchoslovacke federacije, Madarske i Poljske 404 sastali su sc 15. veljace 1991. u madarskom gradu Viscgradu raspravljajuci o sudbini tih triju zemalja. Formiravsi tzv. Visegradsku skupinu objavili su medunarodnoj zajednici, prvenstveno aludirajuci na euroatlantske institucije, da cc u buducnosti te tri zemlje suradivati u cilju potpune integracije u europski politicki, ckonomski, sigurnosni i zakonodavni poredak. 405 Lideri Antalla, Walcsa i Havel otvorcno su porucivali Washingtonu i Europljanima da je to najmanje sto njihove zemlje mogu ocekivati od Zapada kao nagradu za doprinos mimom prevladavanju hladnog rata i tijeku postsocijalistickih europskih promjena. Jer uspostavljanje trilateralne suradnje svakako nije oznacavalo otklon Poljske, Madarske i

404 Tri centralnoeuropske postkomunisticke zemlje, Poljska, Mac!arska i Cehoslovacka, u iskazanoj zelji da brzo uc!u u euroatlantskc integracije isticale su da se nalaze na vaznom centralnoeuropskom strategijskom prostoru. da prihvacaju dcmokratske, libcralne idcje zapadne civilizacije, te da su mirnim putern izasle iz socijalistickog bloka, stovise, svojom razboritom, dalekovidnom politikom. pripomoglc su njegovom rasformiranju. 405 U Viscgradskom ugovoru isticc se dace tri zcmlje: usklac!ivati stavove i jacati suradnju i tijcsne oct noses europskim institucijama, mcdunarodnim organizacijama i drugim drzavama; da cc se savjetovati o pitanjima sigumosti; dace jacati gospodarsku suradnju i uzajarnno korisnu trgovinsku razmjenu; dace razvijati suradnju na ostalim podrucjima kao sto su zastita ljudskih prava i prava manjina, ckologija, energija. infrastruktura i informacije. F. Golembski, "The Visegrad Group", The Polish Quarterly o('lntemational Affairs, ljeto 1994, no. 2, str. 57.

170

EUROATLANTIZA:-1 U NOVOM SYJETSKOM PORETKU Cehoslovacke od Zapadne Europe iii NATO-a. 406 Naprotiv, time su te tri zemlje na svojevrstan nacin ispunile politicki, gospodarski i strategijski vakuum na podrucju centralne Europe te su za to i dobile podrsku Zapada. Celnici NATO-a smatrali su uspostavu i jacanje trilateralnc suradnje u sredisnjoj Europi dobrim putokazom za uspostavu stanovitog sustava regionalne sigurnosti u buducnosti. No drugi sastanak tzv. Visegradske skupinc odrzan u listopadu 1991. u Krakowu pokazao je nejedinstvo tih zemalja glede odredivanja nacina, metoda i intenzitcta priblizavanja organizaciji NATO. Ujednacena pocetna vizija integriranja tih triju zemalja u NATO, koju su lideri Antall, Walcsa i Havel zajednicki zastupali i prezentirali na sastancima Vijcca NATO-a u Bruxellesu, 407 u Krakowu se rasplinula. Jacali su nacionalni interesi. a slabila koherentnost zajednickog nastupa. 40 x Pa ipak, ulazak u NATO ostao je i dalje primarni strateski cilj Poljske, Mactarske i Cchoslovacke. No za Bruxclles stvari su tada izgledalc nesto drugacije. Cclnici NATO-a odlagali su ispunjenje zclje srcdnjoeuropskih zemalja za brzim ulaskom u Alijansu smatrajuci da bi takav ishitren potez Savcznika otvorio pandorinu kutiju cijeloga niza novih politickih i vojnih pitanja u Europi, ali i unutar euroatlantskih saveznika, 409 tc bi cak mogao imati i negativne posljcdice. Tadasnja euroatlantska poimanja primanja centralnoeuropskih zemalja u NATO polazila su od sljedecih pretpostavki: 1. Mectu tim zcmljama ipak postoje neke napetosti koje mogu rezultirati sukobima (slovacko-madarski, madarsko-rumunjski iii mactarsko-srpski odnosi) . Opasno je primiti u clanstvo zemlje koje bi NATO opteretile nestabilnostima iii bi trazile brzo NATO-ovo presuctivanje u pojedinim sukobima. 2. Primanje u punopravno clanstvo Poljske, Cehoslovacke i Madarske znaci diskriminaciju ostalih postsocijalistickih europskih zemalja. S obzirom nato da i one zele u NATO, to ce voditi sirenju NATO-a u velikim razmjerima.

406 H. Polackova,"'Rcgional Cooperation in Central Europe'', Perspectives, No. 3.\jcto 1997, str. 118. 407 Zagovarajuci brzo primanje Poljskc. Mac!arske i Cehoslovacke u NATO tri predsjcdnika polazila su od cinjcnica da: sve tri drzavc lcze u sredistu Europe, kojc je u raznim fazama bilo razmec!e razlicitih geopolitickih intercsa i duhovnih trendova. one stoga zele preuzcti svoj dio odgovornosti za stanje sigurnosti u Europi; pripadajuci zapadnom krugu curopskc civi1izacije sve tri drzavc prihvacaju i zele braniti vrijcdnosti na kojima JC stvorcn I\: ATO ina kojima sada djcluje; imajuci bogata povijesna iskustva sve tri drzave dobro znaju koliko je vazno biti angaziran u cvrstom sustavu kolcktivne sigurnosti. Radovan Vukadinovic, Postkomunisticki iza::ovi europskoj sigumosti- od .!adra11a do Baltika, Mostar, 1997, str. 80. 408 Poljska premijerka Anna Suchocka predlagala jc cak uspostavu sigurnosnc zajednice u srednjoj Europi. tzv. "Srednjeeuropski NATO", koja bi bila ncka vrsta novog NATO-a, odnosno njcgova altcrnativa. lsto, str. 81-84. 409 Zelja srednjoeuropskih zcmalja da NATO predvoc!en S1\D-om ostane glavni jamac sigurnosti na europskom tlu laskala je tadasnjoj americkoj politici jcr se time mogla opravdati daljnje amcricko prisustvo u Europi. Pritom je Washington imao i jaku podrsku Vel ike Britanije, ali i "--izozemske i Portugala koji su se pribojavali da bi neka druga sigurnosna organizactja mogla zadominirati Europom.

171

EUROATLANTIZAM

3. NATO savez jos nema planove za svoje sirenje. Taj proces zahtijeva redefiniranje doktrine, logistike, sustava zapovijedanja, standardizaciju opremc i naoruzanja, cjelokupnih troskova i sl. 410 U svibnju 1991. generalni sekretar NATO-a Manfred Womer priznao je da NATO ne zeli da mlade dcmokracije centralnc Europe '"ostanu dio europske buffer zone, niti se zeli njihova neutralnost". 411 Ali gotovo istodobno izjavio je da "NATO nc zeli pomicanje svojih granica na Istok" jcr bi to najvjerojatnije oznacilo pocetak uspostave neke "nove vojne ravnoteze u Europi" ciji se rezultati ne mogu sa sigumoscu predvidjeti. 412 No kompliciranje situacije u Rusiji (puc protiv Gorbacova) nagnao je saveznike da ipak pocnu promisljati konkretne planove za vecu, zajednicku suradnju sa zemljama centralne i istocne Europe. Umjesto primanja u punopravno clanstvo Alijanse, ponuclena im je suradnja unutar posebno osnovanog tijcla: Sjevernoatlantskog vijeca za suradnju (North Atlantic Cooperation Council).

4.3.2. Sjevernoatlantsko vijece za suradnju (NACC) Sjevernoatlantsko Y!Jecc za suradnju osnovano je, na prijed\og americkog drzavnog sekretara Jamesa Bakcra i njemackog ministra vanjskih poslova Genschera, na summitu NATO-u u Rimu u studenom \991. godine. NACC je zamisljcn kao "institucionalno tijclo za konzultacijc i suradnju glcdc politickih i sigurnosnih pitanja", otvoreno za "sve zemlje clanicc bivseg Varsavskog ugovora."413 Djelatnosti za kojc je predvicleno da sc odvijaju u okviru Vijeca brojne su i nadasve difcrcncirane, 414 a trebalc bi sc temeljiti na dijalogu i svestranoj suradnji clanica Sjevernoatlantskog saveza i bivsih clanica Varsavskog ugovora. Ne dajuci sigurnosna jamstva zemljama bivscg Varsavskog ugovora, Vijece je zamisljeno kao forum za podupiranje politickih savjetovanja, gospodarskc suradnje i lakse primjene najrazlicitijih informacija kako bi postkomunisticke

410 R. Vukadinovic, Postkonzunisticki izazovi . . , str. 97. 411 International Herald Tribune, 6. svibnja 1991. 412 Financial Times, 22. ozujka 1991. 413 Rome Declaration on Peace and Cooperation, studeni 1991, NATO Office of Infom1ation and Press. str. 4. 414 Yidjeti: Anton Grizold, Jfe<1unarodna sigumost - teorijsko-instiwcionalni okvir, Zagreb, 1998, str. 136-138.

172

EUROATLANTIZAM U NOYOM SYJETSKOM PORETKU zemlje lakse postigle potrebne standarde za uclanjenje u euroatlantske integracijc.415 Usprkos cinjenici da su nevojni izazovi sigurnosti dominirali curoatlantskim prostorom pocctkom devedesetih godina proslog stoljeca, postsocijalistickc zemlje najvccu paznju unutar Vijeca nastojale su posvetiti klasicnom vojnom aspektu sigurnosti te su zeljele pronaCi nacine sto blize suradnje s NATO-om upravo na vojno-sigurnosnom planu. Suradnja oko izrade nacionalnih vojnih strategija, planiranje izdataka za obranu, treniranje i profesionalno osposobljavanjc nacionalnih oruzanih snaga po standardima NATO-a, mogucnosti dostizanja standarda NATO-au pogledu naoruzanja, tehnike i opreme bile su glavnc teme interesa postsocijalistickih zcmalja. NATO je inzistirao da se upravo kmz Vijece za sjevernoatlantsku suradnju, krene s postupnom dcmokratizactiom nacionalnih oruzanih snaga postsocijalistickih zemalja, s vccom suradnJom nphove civilne i vojne industrije, transparentnoscu vojnog budzeta te usposta\ om veceg stupnja civilno-vojnih odnosa. Clanice Vijeca za sjevernoatlantsku suradnju predlagale su da se jednom godisnje odrzi summit ministara obrana clanica NATO-a i zemalja Vijcca, ali se Francuska, cije vojne snage nisu sudjeiovalc u strukturi NATO-a, tome usprotivila. 416 Ustvari, formiranje Sjevernoatlantskog vijeca za suradnju za NATO bila je u prvom redu ipak strategijska odluka. Naime, u promijenjenoj geostrategijskoj slici Europe i novim ne-vojnim izazovima sigurnosti koji su se pojavili NATO je pokusao pronaci adekvatni model prosirenja svog utjecaja na prostor bivseg socijalistickog bloka, bez davanja sigurnosnih jamstava ili izravnog primanja novoformiranih zemalja s tog podrucja u svoje clanstvo. u tim prvim posthladnoratovskim godinama, kada ni Washington ni njegovi zapadnoeuropski saveznici nisu znali kako sc nositi s novonastalom situacijom u Europi, Sjevernoatlantsko vijece za suradnju ponudeno je kao prvi institucionalni okvir za multilateralnu suradnju. Sve novonastale napetosti i nesuglasice mogle su se na taj nacin drzati pod nadzorom, pledirajuci na njihova mirno, uzajamno rjesavanje. Time je sprijeceno da se latentno postojece nestabilnosti iz centralne i istocne Europe prosire na podrucje Sjcvernoatlantskog saveza. Usprkos dobro zamisljenoj suradnji i pocetnim konkretnim uspjesima glede vece suradnje i razmjene informacija izmedu NATO-a i postsocijalistickih 415 Ccinici NATO-a ncprcstano su isticali da sudjelovanjem u radu Vijeca postsocijalisticke zemlje nemaju pravo sudjclovati u procesu odlucivanja oko pitanja vczanih uz NATO-o, niti automatski postaju punopravnim clanicama Savcza. Dvije godine nakon osnivanja, 1993, Vijece nije imalo stalni sekretarijat, svoju formalnu doktrinu, te je raspolagalo sa svcga 1.5 milijuna americkih dolara. Pa ipak, njegova najvaznija uloga bila jc da je upravo Vijece za sjcvcrnoatlantsku suradnju predstavljalo multilatcralan forum za rasprave i razmjenu informacija oko peacekeeping operacija, njihova planiranja, potrebne adckvatnc tchnicke opreme i drugih sredstava za njihovu provedbu. U okviru Vijeca 1993. godine osnovano je i tijclo Ad Hoc Committee on Peacekeeping, clanovi kojcg su mad iii i dctaljno izvjesce o planiranju zajednickih NATOiNACC peacekeeping opcracija. !bid. str. I-tO-I-t 1. 416 Francusko stajaliste detaljnije vidjcti u: S. Nelson Dre\\ . .\'ATOji'Oin Berlin to Bosnia: Trans-Atlamic Security in Transition, Washington. 1995. str. 25-2!'.

173

EUROATLANTIZAM zemalja bivseg Varsavskog ugovora, Sjevernoatlantsko vijece za suradnju nije ispunilo vclika ocekivanja srednjoeuropskih zcmalja. Otvorivsi vrata svestranoj suradnji unutar Vijeca, euroatlantski saveznici pridonijeli su prevladavanju duboko ukorijenjenih medusobnih predrasuda medu hladnoratovskim protivnicima. No, ubrzo je postalo jasno da Vijecc ne zadovoljava sigurnosne intercse zemalja mladih demokracija, pogotovo onih u centralnoj Europi. Uvidjelo se da cak ni odrcdene zajednicke aktivnosti s euroatlantskim saveznicima nisu jamstvo postsocijalistickim zemljama da ce ubrzo postati clanice NATO-a. Stoga je Sjevernoatlantsko vijece za suradnju u tzv. Viscgradskoj skupini okarakterizirano kao dobra namjera kojom euroatlantski saveznici pokazuju spremnost na suradnju, ali ipak pritom ostavljaju zatvorena vrata za njihov ulazak u NAT0. 417 Nadu zemljama mladih dcmokracija centralnc i istocne Europe za skorasnjim clanstvom u NATO ulijevala je izjava drzavnog sekretara Eagleburgera da "usprkos nepostojanju konsenzusa unutar euroatlantskih saveznika, Sjedinjene Drzave smatraju da je u buducnosti ipak mogucc i realno ocekivati prosirenje Saveza" .418 Takvu izjavu mogao je dati samo dobar poznavatelj intcrnih euroatlantskih rasprava, javnosti tada jos nedostupnih.

4.3.3. Promisljanje o uspostavi Partnerstva za mir (PZJn) Euroatlantskim savcznicima bilo je jasno da moraju pronaci adekvatne nove modele suradnje sa zemljama mladih demokracija iii im ponuditi clanstvo u Savezu. Usprkos nepostojanju konsenzusa euroatlantske sesnaestorice oko sirenja Saveza, plejada znanstvenika radila je na pronalasku najoptimalnijih rjesenja kako, kada i koga eventualno prihvatiti u clanstvo. Od ranih devedesetih na celujednog takvog strucnog tima kojije predvidao i planirao moduce prosirenje Saveza bio je Jeffrey Simon. Analiza je provedena u Institutu za nacionalno strategijske studije na National Defence University u Washingtonu. Simonov tim strucnjaka predlagao je da zemlje potencijalni kandidati iz centralne i istocne Europe prvo postanu pridruzene clanice NATO-u (associate NATO membership) te nakon pet do deset godina stcknu status puno-. pravnog clanstva. 419 Novopridruzene clan ice Saveza imale bi pravo prisustvovati

417 Americki ambasador pri NATO-u William Taft 1992. godine otvorcno je to i priznao rekavsi da se prosirenje NATO-a ocekuje u buducnosti, mozda za desetak godina, ali clanstvo u NACC-u "samo po sebi ne znaci sigurnu stepenicu za ulazak u Savez", Defence News, 13. srpnja 1992. 418 Gerald B. Solomon. The NATO Enlargement Debate, !990-1997, Washington D. C., 1998, str. 19. 419 Model koji se slijedio bilo jc pristupanje Grcke i Turske Savezu. Naime, obje te zcmlje, prije nego sto su primljenc u punopravno clanstvo '-iATO-a 1952. godine, imalc su status zemlje promatraca.

174

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU sjednicama Atlantskog vijeca i Vojnog odbora, kako bi lakse postigle potrebnu standardizaciju i inkompatibilnost svojih snaga s NATO-ovim. Iako Clanak I 0. Sjevernoatlantskog savcza prcdvida mogucnost prijema u clanstvo novih europskih demokracija sposobnih adekvatno pridonijeti sigurnosti sjcvernoatlantske regije, po prijedlogu Simonova tima potencijalne zemlje kandidati za pridmzcno clanstvo NATO-u moraju ispunjavati i dodatne kriterije: dcmokratsku vlast izabranu na slobodnim izborima, privatizaciju ekonomije, postivanje etnickih prava i prava manjina, postivanje vazecih ugovora 0 kontroli naoruzanj~l i razomzanju, reformu vojnih snaga po standardima saveza, civilnu kontrolu n~1d oruzanim snagama, smanjenje broja oruzanih snaga. 420 Tijekom 1993. godine znatnog utjecaja na planere NATO-ma ;ircnJ~l ln~,t'' _'-: i tadasnji glasnogovornik Saveza, Jamie Shea. On je zastupao tau d~1 J'r:m,:;L, posthladnoratovska zadaca NATO-a nije samo dctektiranjc i anali;a ncg~1c:\ ~~::~ sigurnosnih tenzija na prostoru postsoeijalisticke Europe. i\:'\TO ih nc l1hlic zaustaviti, ali moze i mora pokusati pronaci odgovarajuce metock i srcd~tv a LLl ublazi njihove posljedice te sprijeci sirenje potencijalnih negati\nih tcnzija na ostale dijelove kontinenta. Za Sheu pred euroatlantskim saveznicima stojc d\ a moguca izbora: iii ce prihvatiti zemlje centralne i istocne Europe u svoje redove i time preuzeti i sve njihove nestabilnosti iii ce ih jcdnostavno ostaviti izolirane, po strani. U potonjem slucaju, nestabilnosti ce se prosiriti euroatlantskim prostorom, ali ce NATO trebati mnogo vise energije da ih smiri. 421 Stoga Shea predlaze da NATO pripremi plan prijema tzv. Visegradske skupine zemalja. U prvih pet godina te zemlje sudjelovale bi u politicko-konzultantskim aktivnostima unutar NACC-a te u svim out-of area aktivnostima. Nakon pet godina na njih bi se primjenjivala i sigurnosna jamstva iz Clanka 5. Saveza. Krajem 1993. bivsi sekretar NATO-a, Lord Carrington, izjavio je da Euroatlantski saveznici ''jos uvijek ozbiljno oklijevaju glede sirenja Saveza", pa cak i kad je rijec o najoptimalnijim kandidatima, poput Poljskc i Ceske. 422 Jedan od najbitnijih razloga zasto euroatlantski saveznici nisu isli brzo u prosirivanje svojih redova bilaje zelja da sene iritira previse nova Rusija. Stoga je bilateralni sastanak poljskog predsjednika Walese i mskog Jeljcina u Varsavi 25. kolovoza 1993. pobudio nadc o popustanju stavova Rusije. U zajednickoj izjavi, procitanoj javnosti nakon zavrsetka susreta, predsjednici Poljske i Rusije izjavili su kako je eilj susreta bio upravo razmatranje po1jske zelje za ulaskom u NATO te da predsjednik Jeljcin prihvaca s razumijevanjem tu poljsku zelju. Naglaseno je da se ukljucenje suverene Poljske u NATO, ukljucujuci i ostale europske integracije, ne protivi ruskim dugorocnim vanjskopolitickim interesi-

420 Gerald B. Solomon, The NATO Enlargement . .. str. 20-23. 421 Vidjcti u: Jamie Shea, "NATO's Eastern Dimension". presentation at the 9th Annual Strategic Studies Conference, Knokke-Hcist, Belgium, 23.-26. rujna 1993. 422 Lord Carrington, "The Liberation of Europe: Safeguarding the Legacy", R!Sf Journal, kolovoz 1994, str. 12.

175

EUROATLANTIZAM rna. Zapadnoeuropski saveznici ostali su zateceni, vecina poljskog naroda je odahnula, a po povratku u Rusiju Jeljcinovi protivnici zajednicku poljsko-rusku izjavu okaraktcrizirali su kao izraz bolesti i slabosti ruskog predsjednika. Iako su objektivniji poljski analiticari, poput Longina Pastusiaka, zamjenika direktora Odbora za vanjsku politiku u poljskom Parlamentu (Sejmu), Jeljcinovu izjavu primili sa skepsom, 423 odmah po Jeljcinovu napustanju Varsave, poljski parlament zatrazio je od NATO-ada Poljsku primi u punopravno clanstvo. I visoki politicki duznosnici Ceske i Madarske napravili su pravu medijsku buku oko njihova primanja u NAT0. 424 Nc zna se je li pod utjccajem poljsko-ruske izjave, ali mjesec dana nakon nje, njemacki ambasador pri NATO-u izjavio je da mogucnost otvaranja NATO-a i organizacije WEU "nije vise tabu tema". Dodao je takoder da ako budu i postojali prigovori sircnju NATO-a, "Rusija vise nece biti prva briga saveznika". 425 Odmah zatim, najavljen je i summit Alijanse na kojemu bi se trebalo razmatrati prosirenje Saveza. 426 No umjesto prosirenja, uskoro je usvojen program Partnerstva za mir- Pzm (Partnership for peace - PfP ). Kao i sve inicijative glede prosirenja NATO-a i Partnerstvo za mir (Pzm) nije stvoreno odjednom niti je prihvaceno s jednakim odusevljenjem, kako u zemljama mladih demokracija, kojima je prvenstveno bilo namijenjeno, tako i u samih euroatlantskih saveznika. Rusija je, naravno, posebna prica. Partnerstvo za mir formalno je prihvaceno na summitu NATO-au Bruxcllesu, 10.-11. sijecnja 1994. godine, kao dio evolucijskog procesa sirenja NATO-a koji uzima u obzir politicki i sigurnosni razvoj u cijeloj Europi. 423 Obavjcstavajuci Par lament o bilateralnim razgovorima dvaju predsjednika Pastusiak jc rekao da se predsjednik Jcljcin "u princtpu ne protivi clanstvu Poljske u NATO-u," .... ali smatra da to pitanjc trcba ostaviti za neke buduce razgovore". Longin Pastusiak, A View Ji'om Poland on the New European Security Order, Special Report of the Working Group on the New European Security Order, Political Committee, North Atlantic Assembly, listopad 1993.

424 Ccski predsjednik Havel izjavio je "kako se pojavio novi moment u priblizavanju srednjoeuropskih demokratskih zcmalja NATO-u". Poljski prcdsjednik Walcsa izjavio je za televizijsku postaju BBC kako je za '\rijcme Drugog svjetskog rata Poljska iznevjerena od Zapada". Brojni diplomati Poljske, Ceske i Maclarskc iskoristili su priliku za hitno trazenje prijema tih triju zemalja u NATO. Yidjeti u: Scan Key, NATO and the Future of European Security, Lanham, 1998. str. 95.

425 Hem1ann Freiherr von Richthofen. "Transatlantic Security Relations and the Development of a European Security and Defense Identity", presentation at the 9th Annual Strategic Studies Conference, Knokke-Heist, Belgium, 23.-26. rujna 1993.

426 ''NATO nije zatvoren ducan .... doslo jc vrijeme da poduzmemo konkretnc inicijative koji ce omoguciti zemljama centralne i istocne Europe koje zele postati nasi clanovi da to stvamo i postignu", rekao je u srcu Europe, Bruxellesu, gcncralni tajnik NATO-a, Worner. Govor gencralnoj tajnika :--;ATO-ana Medunarodnom institutu za strategijske studijc, Bruxelles, I 0. rujna 1993.

176

EUROATLANTIZAt\1 L NOVOM SVJETSKOM PORETKU Zacetke takve slicne organizacije mozemo pronaci jos 1990. godine kada je Wojciech Lamentowicz, istaknuti poljski znanstvenik, akademik i clan parlamenta, plasirao ideju o uspostavljanju ugovomog odnosa na podrucju obrane i sigumosti izmedu NATO-a i zemalja koje ce, eventualno, napustiti Varsavski ugovor. Pretpostavljajuci vee tada dace upravo NATO biti glavni stup sveeuropskog novog sigumosnog i obrambenog idcntiteta, Lamentowicz jc uputio na nuznost povezivanja zemalja centralne i istocne Europe sa sjevemoatlantskom sigumosnom organizacijom.m U studenom 1990. godine predsjednik cchoslovacke federacijc Vacla\ ILl\ cl trazio je da NATO potpise sa svim europskim zemljama Ugovor o pridru7J\ ~ll11ll i vojnoj suradnji. Pocctkom 1992. godine Rumunjska lansira ideju u nuiJw,tJ potpisivanja bilateralnih Ugovora o partnerstvu izmedu NATO-a i ;cmalrl c~;> tralne i istocne Europe, u kojima bi bile tocno odredenc mogucnust1 bilatcr~dnc suradnje, obveze patinera, prava, nacini i mehanizmi za konzultacijc i suradnJ u. kao i pojedinacni specificni uvjeti koje pojedina zemlja mora ispuniti kaku b1 ;tu prije postala clanicom NATO-a. Pocetkom 1993. godinc unutar americkog Ministarstva obrane fom1ira sc tim strucnjaka koji ima zadacu ponuditi najoptimalnije module buduce asocijacije zemalja europskih mladih demokracija s NATO-om. Predvodeni tadasnjim americkim ministrom obrane Aspinom, u timu su, izmedu ostalih analiticara, i pomocnik sekretara za regionalna pitanja, Charles Freeman, te zamjenik pomocnika za Europu i NATO, Joseph Kruzel. Da se nesto vcliko dogada dao je naslutiti upravo americki ministar obrane Aspin, govoreci na otvaranju NATOova Marshall Centra za obuku u njemackom gradu Garmichu 3. lipnja 1993. godine. Pozvao je euroatlantske saveznike na suradnju pri promisljanju i konkretnom prijedlogu nacina kako pojacati odnose suradnje na vojnom planu s demokratskim zemljama na istoku Europe. 428 Prvi rezultati istrazivackog tima americkog ministarstva obrane predstavljeni su 28. lipnja 1993. godine u draftu pod nazivom "Concept paper: Charter of Association with NATO''. Plan je podijeljen vecini sudionika planiranog summita NATO-ana razmatranje. Nakon dodatnih konzultacija i doradc u kolovozu iste godine dokument je nazvan "Agreement on a Euro-Atlantic Partnership for Peace", cimc se sam naziv Partnership for Peace prvi put pojavio u sluzbenoj verziji. No treba naglasiti da sc taj okvirni dokument ipak primarno bavio ulogom NATO-a pri stvaranju nove sigurnosne europske arhitekture, a ne uvjetima prosirenja Saveza. Ulazak zemalja mladih demokracija u euroatlantski sigumosni sustav viden je tek kao moguci, ponudeni konacni cilj zajednicke suradnje s

427 Wojciech Lamentowicz, "Future Political Structure of Europe Seen from an Eastern Point of View", NATO Defense College, Rome, 24. listopada 1990.

428 "Upravo sada potrebno je pronaci nove nacmc 1··Jncl\ ali\ c "ay, .. J njthove blize suradnje s NATO-om na vojnom planu, ukljucujuci i njihovo sudjelO\anJc u zcq''"i'JnuJ mukturi Alijanse", rekao je tada Aspin. Gerald B. Solomon, The NATO Enl(//gemenl . . str.

='

177

EUROATLANTIZAM clanicama NATO-a, a ne kao polazna osnova za redefiniranje NATO-a. Pa ipak, navedeni su glavni uvjeti koje potencijalne zemlje kandidati iz istocne i centralne Europe moraju zadovoljiti prije prijema u punopravno clanstvo: -

postizanje interoperatibilnosti vojnih snaga sa standardima NATO-a

-

postizanje politickih standarda zapadnih demokracija od novih clanica zahtijeva se da pridonesu sigumosti novog europskog poretka, a ne samo da konzumiraju pogodnosti koje na sigumosnom planu nudi clanstvo u Savezu.

Usporedi li se taj Program sa slicnima koje su izradili strucnjaci State Departmenta i Vijeea za nacionalnu sigumost SAD-a, vidi se da u biti nema veCih razlika. Potonji ipak preferiraju vee postojeei mchanizam suradnje, Sjevernoatlantsko vijcee za suradnju, a ne formiranje nekih novih organizacija ili uvodenje dodatnih obvezujueih akata. Dio americke administracije, na celu s predsjednikom Billom Clintonom, smatrao je da ee program Pzm, kada bude dovrsen i usvojen, donijeti pozitivne odgovore na tri dominantna problema koja su mucila euroatlantske saveznike i zemlje mladih demokracija u Europi: 1. pitanje sigurnosti zemalja tzv. Visegradske skupine, ali i ostalih europskih postsocijalistickih zemalja, 2. izbjegavanje daljnje destabilizacije prilika u zemljama bivseg Sovjetskog Saveza, 3. osiguravanje daljnje opstojnosti NATO-a. Pazljivijem promatracu i poznavatelju tadasnje medunarodne, poglavito europske situacije, jasno je da je vrlo tcsko pronaci odgovarajuci program koji bi zadovoljio sva tri postavljena uvjeta. U svojoj osnovi, program Pzm koji se dugo pripremao, a zatim pompozno i najavljivao, nije sadrzavao nista radikalno novo glede prosirenja Alijanse. Pa ipak, amcricki drzavni sekretar Aspin krajem 1993. godine najavljuje i objasnjava pet velikih prednosti programa Pzm, kako za saveznike taka i za buduee aktivne zemlje partnere: I. Programom se ne stvara nova podjela Europe. Aspin je naglasio da su dvije generacije zivjele pod "zeljeznom zavjesom" te euroatlantskim saveznicima nije u interesu podizanje nove. 2. Vojno-politicka organizacija NATO osnovana je u vrijeme hladnog rata kao obrana od izvanjske vojne agresije suprotnog tabora. U novom, posthladnoratovskom medunarodnom poretku NATO mora postati savez temeljen na zajednickim demokratskim vrijednostima i slobodnom trzistu. Programom Pzm nagradivat ee se upravo one postsocijalisticke zemlje koje ec u svom unutranjopolitickom razvoju postiei najbolje rezulate na tim podrucjima. 3. Program Pzm predvida stvarnu suradnju i angazman zemalja clanica. Glavno pitanje nije sto NATO u sigurnosnom smislu maze ponuditi clanicama programa Pzm, vee obrnuto, koliko i sto zemlje clanice pridonose razvoju euroatlantizma i njegovoj sigurnosnoj komponenti. Od clanica programa Pzm

178

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU ocekuje se da kroz konzultacije s clanicama NATO-a suraduju i ponude odgovarajuca rjesenja na sigurnosnom planu, ali i reformi vlastitih nacionalnih planova obrane i oruzanih snaga. 4. Pzm osigurava da organizacija NATO, a ne neka druga organizacija, ostane stozer europske sigurnosne arhitekture. Time ce Sjedinjene Drzave i dalje biti involvirane u sam centar europskih zbivanja. 5. Putem izvedbenih programa Pzm vidjet ce se koje zcmlje i kojim redom zasluzuju biti medu prvima primljene u NAT0. 429 Les Aspen smatrao je da tako osmisljen program Partnerstva za mir omogucuje zemljama mladih demokracija da u potpunosti "'savladaju nacine i rutinu komuniciranja i konzultacija te usvoje standarde operacionalizacijc zacrtanih planova NATO-a". 430 lako nisu vidjele, niti bile upoznate s ostalim detaljima programa, reakcije zemalja mladih demokracija na iskazane prednosti programa Pzm, prije nego sto je sam program i formalno prihvacen, bile su razlicite, ali uglavnom pozitivnc. Mectu prvima reagirao je ruski predsjednik Jeljcin. On je ocijenio PfP kao "veliki projekt u kojemu je Rusija spremna aktivno sudjelovati''.4ll Ostale zemlje mladih demokracija svoja stajalista uglavnom su iznijele na sastanku Sjevernoatlantskog vijeca, 9. prosinca 1993. godine. Na sastanku su se okupili predstavnici deset potencijalnih kandidata, kako za sudjelovanje u programu Partnerstva za mir, tako i za clanstvo u NATO-u: Poljska. Madarska, Ceska, Slovacka, Estonia, Litva, Latvija, Bugarska, Rumunjska, Albanija. Albanija, Bugarska i Rumunjska, zemlje koje nisu bile javno spominjane u mnogobrojnim izjavama zapadnih duznosnika i clanova NATO-a kao glavni kandidati za clanstvo, reagirale su, naravno, pozitivno. Pzm shvaccn je kao njihova prilika da se ukljuce u borbu za ulazak u Alijansu. Bugarski ministar vanjskih poslova, Stanislav Daskalov, ipak je izrazio nadu dace na summitu u Bruxellesu NATO definirati konkretne uvjete i signalizirati koje zemlje mogu racunati na skorasnje clanstvo. Zemlje tzv. Viscgradske skupine, Poljska, Mactarska i Ceska, nakon mnogobrojnih pokusaja, politickih razgovora, bilateralnih i multilateralnih pregovora i dogovora, u kojima su nastojale omeksati stajalista NATO-ovih celnika, ali i Rusije, glede brzeg ulaska u NATO, bile su realnije. Poznavajuci logiku promis-

429 Les Aspin, "Partnership for Peace: Remarks as Prepared for Delivery by Secretary of Defense Les Aspin to the Atlantic Council of the United States", J. \V. Marriott Hotel, Washington D. C., 3. prosinca 1993. lsto i u: USlS WF, 6. prosinca 1993. 430 Rasprave oko ciljeva Pzm vidjeti u: Joseph KnJzcl, "Partnership for Peace and the Transformation of ~orth Atlantic Security", u: Papacosma & Heiss. \ATO in thr: Post-Cold War, London, \996., str. 339-346. 431 Atlantic News, 6. prosinca 1993.

179

EUROATLANTIZAM ljanja euroatlantskih saveznika njima je ocito bilo jasno da program Pzm, cak ako sci usvoji na predstojeeem summitu NATO-a, ne znaci cak je njihovo direktno clanstvo u toj organizaciji. Sef Glavnog stozera Ceske za list Frankfurter Allgemeine izjavio kako ne vjeruje da ee Ceska prije 2000. godinc postati punopravnom clanicom Sjevemoatlantskog saveza. Poljska, zemlja koja je iz povijesnih razloga sasvim sigurno imala dovoljno razloga da bude zabrinuta za svoju sigurnost, bila je i najnezadovoljnija neodredenoseu programa Pzm glede vremenskog roka prosirenja Saveza. Poljski ministar vanjskih poslova, Olechowski, rekao je kako Poljaci, poglavito od euroatlantskih saveznika, ocekuju najvise razumijcvanja za poljsku sigurnost te u tom kontekstu ocekuju na prcdstojeecm summitu NATO-a i pozitivne odgovore na svoja trazenja. lako su uz americkog predsjednika Billa Clintona, dva ustavno-pravno najjaca covjeka u SAD-u, drzavni sekretar Warren Christopher i savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake, 1993. godine podrzavali ne samo planirani program Partnerstva za mir vee i samo prosirenje NATO-au Europi, brojne su zucne rasprave oko tog pitanja vodene u americkom Kongresu i Clintonovoj administraciji.432 Glavno pitanje koje je ih jc mucilo, a objektivno je ostalo nerazjasnjeno, cak i nedotaknuto, u svim predlaganim rjescnjima, bilo je pitanje jcsu li euroatlantski saveznici spremni i voljni pruziti sigumosna jamstva Clanka 5. Ugovora o Savezu zemljama centralne i istocne Europe te tko ee jamciti da ce eventualne novoprimljenc clanice biti adekvatno opremljene za pomoe savcznicima u otklanjaju nestabilnosti na sirem europskom prostoru? Od predsjednika Clintona trazi se da europski saveznici preuzmu i pokazu vecu zaintcresiranost i konkretne inicijative za uvjcte i prilagodbe u slucaju sirenja Saveza. Napominje se da su Amerikanci osmislili i ponudili postsocijalistickim europskim zemljama Sjevcrnoatlantsko vijece za suradnju te je sada red da i Europljani ncsto ucine. No odgovor zapadnih europskih saveznika nije bio zadovoljavajuei. Cak i Velika Britanija, tradicionalni americki saveznik, nije iskazala neku veeu inicijativu. Kod Europljana je uglavnom sve zavrsavalo na pojedinacnim istupima duznosnika NATO-a u obliku vee poznatih fraza. Cinjenica je da Europljani nisu bili spremni preuzeti vecu odgovomost, vee su bezrezervno slijedili i cekali upute Washingtona. Kompletan proces, ne samo sirenja NATO-a na istok, vee i povezano s tim, stvaranje nove europske sigurnosne arhitekture i preobrazbe saveza, Europljani su promatrali u kontekstu odredivanja novih americko-ruskih odnosa, a tu je Bijela kuca ipak imala dominantnu rijec.

432 Detaljnije vidjeti izmedu ostalog u: Michael Dobbs. "Tunnoil Marks Debate over NATO's Makeup and Mandate'', International Herald Tribune, 6. srpnja 1995, Richard Lugar, "NATO's Near Abroad: New Membership, New Missions", Atlantic Council, Washington D. C., 9. prosinca 1993. US!S WF, 16.-17. kolovoza 1993.: Gerald B. Solomon. The NATO Enlargement ... , str. 26-32.

180

EUROATLANTIZA\1 L '\0\'0M SVJETSKOM PORETKU Cak se i Njemacka, za koju ncki au tori navode da je pocetkom 90-ih godina proslog stoljeca inicirala pitanje sircnja 1\ATO-a kod euroatlantskih saveznika, 433 tada povukla i najavila da cc slijediti korake Washingtona. U rujnu 1993. britanska vlada porucila je Washingtonu da jos uvijck "formulira svoj odgovor" na pitanje prihvacanja programa Partnerstva za mir i prosirenja Saveza. U svojoj izjavi, britanski ministar obrane Malcolm Rifkind nije otkrio svjetskoj javnosti nista novo. U buducnosti, Poljska, Madarska, Ceska i Slovacka najvjerojatnije ce uci u NATO, ali malo jc vjerojatno da ista sudbina ceka Bjelorusiju, Ukrajinu, a gotovo jc nezamislivo da Rusija postane clan Saveza, smatrao je Rifkind. Dodao je kako Velika Britanija zeli izbjeci novu podjelu Europe i ostaviti Rusiji slobodne rukc da intervenira u zemljama koje e\cntualno ncce uci u NAT0. 434 Misljenja u Njemackoj bila su podijelena. Na godisnjoj skupstini Sjevcrnoatlantskog vijeca u Berlinu 21. svibnja 1993. godine njemacki ministar vanjskih poslova Volker Ruhe zalozio se za primanje zemalja Visegradske skupine i Slovacke u NATO. "Ne vidim principijelne razloge zasto Poljska, Madarska, Ccska i Slovacka ne mogu postati clanice Saveza", rekao jc ministar. Za njega, prvi potencijalni kandidati su odrcdeni, saveznici se trebaju sada jasno dogovoriti i obznaniti kako ce i kada te zemlje uci ll clanstvo NATO-a. 435 Njemacki ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel smatrao je da mora postojati nacin za uspostavu boljih odnosa institucionalizirane suradnje NATO-a i zemalja centralne i istocne Europe, koji ce u konacnici dovesti do njihova clanstva u Savezu i zadovoljenja njihovih sigurnosnih strepnji. Pa, ipak, smatrao je Kinkel, NATO mora biti oprezan dane upadne u neku zamku. 436 Ta dva njemacka politicara dala su zasigurno najvise izjava medijima oko prosirenja NATO-a. Nikada nisu izostavili napomenuti da se Njemacka mora osigurati od Rusije, odnosno da pri prosirenju NATO-a svi euroatlantski saveznici moraju voditi racuna o ruskom cimbeniku. Ministar obrane Rube u svojim izjavama uveo je i sintagmu "new NATO membership/Russian-NATO strategic partnership approach", naglasavajuci nuznost paralelnosti ta dva proce-

433 Jedna grupa autora navodi da je upravo njemacka vlada Helmuta Kohla potakla sirenje NATO-ana Istok Europe kako bi stabilizirala svoje istocne granice, sprijecila prodor Rusije, osigurala trziste za svoja gospodarska ulaganja te jace vczala SAD u Europi. Vidjcti detaljnije u: Sean Key, ''NATO EnlargementPolicy, Process and Implications'', u: America:,· NelV Allies: Poland. Hungary and Czeh republic, ed. by. A. A. Michta, Seattle, !999, str. 149-152. 434 David Gillmore, "Representing Britain Overseas: Post-Cold War Challenges", RUSJ Journal, 15. prosinca, str. 15. 435 Presentation by the Honorable Volker Ruhc, \linister of defence. Federal Republic of Germany to the North Atlantic Assembly Defense and Secunty Committee. Berlin. 21. svibnja 1993. 436 FB!S Western Europe, 25. listopada 1993. str . ..!

181

ELROATLANTIZAM sa. 437 To jc konstanta koja ce biti prisutna u njemackoj vanjskoj i unutarnjoj politici.

4.3.4. Prihvac_1anje programa Partnerstva za mir

S obzirom na nedovoljno ucinkovit angazman americkih europskih saveznika, program Partncrstvo za mir usvojen na summitu NATO-a odrzanom u Bruxellesu 10.-11. sijecnja 1994. godine, uglavnom je usvojio rjesenja ponudena Aspenovim planom. 438 Na summitu je Program obrazlozen kao novi odnos sigurnosti s namjcrom povecanja stabilnosti, uklanjanja prijetnji miru u Europi te izgradnje cvrsCih demokratskih vcza i promocije prakticne suradnje NATO-a i zemalja Partnerstva za mir. Sam nacrt programa Pzm formulirali su stratezi Vijeca za nacionalnu sigumost SAD-a, a potvrdili su ga ministri obrane clanica NATO-a u njemackom gradu Travemunde, 20.-21. listopada 1993. godine. Naime, euroatlantskim saveznicima postajalo je sve jasnije da postsocijalistickim zemljama, a poglavito centralnoeuropskim drzavama, moraju ponuditi oblik suradnje koji bi nadmasivao okvirc Sjevcmoatlantskog vijcca, kako bi bar djelomicno zadovoljili njihove zelje da udu u NATO. Ne zeleci u skoroj buducnosti cak ni optimalne zemlje kandidate, Poljsku, Madarsku i Cesku u svojim redovima, cclnici NATO-a ponudili su program Pzm kao alternativu. Bio je to izraz svojevrsnoga konsenzusa euroatlantskih saveznika da se jos uvijek ne ide na prosirenje Alijanse. Obrazlazuci motive prihvacanja programa Pzm, celnici NATO-a izjavili su kako "uzimajuci u obzir politicki i sigurnosni razvoj u novoj Europi, ocekuju i pozdravljaju sirenje NATO-a na demokratske zemlje na istoku kontincnta". Stoga pozivaju sve zemlje Sjevernoatlantskog vijeca za suradnju kao i ostale zainteresirane clanice Organizacije za sigurnost i suradnju da se ukljucc u rad Partnerstva za mir i na taj nacin pridonesu uspjesnosti "evolucijskog procesa sircnja NATO saveza". 439 Djelatnosti programa Partnerstva za mir odvijale bi se u okviru Sjevernoatlantskog vijeca za suradnju. Za razliku od i Sjevemoatlantskog vijeca za suradnju koje je namijenjeno siroj suradnji clanica NATO-a i postsocijalistickih zemalja na politickom, vojnom, gospodarskom, znanstveno-tehnoloskom planu,

437 Od mnogobrojnih intervjua i novinskih clanaka ministra Ruhe o toj tcmatici izdvajamo one iz International Herald Tribuna, 8. listopada 1993.; The 7/"mes, 8. listopada 1993, Arlantic News, 5. studenog 1993, Frank/itrter Allgemeine. 30. rujna 1993. 438 Osnovne razlike vidjeti u: Gerald B. Solomon. The NATO Enlargement. . , str. 38-44. 439 Dokument "Partnership tor Peace Invitation", NATO Office of!n(iJrmation and Press. Bmxclles, 10.-11. sijecnja 1994, str. 2.

182

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU program Partnerstva za mir inzistira na vojnoj suradnji clanica NATO-a i zemalja partnera. Djelatnosti PzM definirane su Okvimim dokumentom koji je prihvacen zajedno s Bruxelleskom deklaracijom, a cilj im je pomoc zainteresiranim zemljama partnerima u sljedecem: 1. prihvacanju transparentnog vojnog budzeta te postizanju transparentnosti u planiranju i financiranju nacionalne obrane, 2. osiguranju demokratskog nadzora nad oruzanim snagama, 3. odrzavanju spremnosti i sposobnosti da u skladu sa svojim zakonodavstvima i vojnim mogucnostima sudjelujc u operacijama po ovlastenjima Organizacije Ujedinjenih naroda ilili OESS-a, 4. razvoju vlastitih nacionalnih oruzanih snaga kompatibilnih sa snagama clanica NATO-a, 5. razvoju kooperativne vojne suradnje s clanicama NATO-a radi zajednickog planiranja, profesionalnog osposobljavanja, vojnih vjezbi, akcija ocuvanja mira, spasavanja i trazenja, humanitarnih opcracija i drugih tzv. ne-vojnih operacija, koje mogu biti, prema iskazanoj potrebi, naknadno zajednicki dogovorene. 440 Okvimi dokument dalje prcdvicta da drzave ne clanice NATO-a kojc pristupe programu Pzm moraju preuzcti sljcdece odgovornosti: 1. suradnju u zajednickim operacijama s drzavama clanicama NATO-a, 2. financiranje vlastite suradnje u djelatnostima Pzm i nastojanje za podjelom ostalih troskova u tom okviru, 3. da ce u skladu s postignutim sporazumom poslati stalne casnike za vezu u posebnu postrojbu Partnerstva za koordinaciju u Monsk (Belgija), gdje ce pod zapovjednistvom Sjevemoatlantskog vijeca izractivati vojne planove. potrebne za ostvarivanje programa Pzm, 4. one partnerske drzave koje ce sudjelovati u planiranju i izvedbi vojnih vjezbi imat ce pristup do odrcctenih tehnickih podataka NATO-a, vaznih za mectusobno djelovanje, 5. partnerske drzave kao i clanicc NATO-a razmjenjivat ce informacije o djelatnostima sto su ih vee provele iii ih provode, kako bi se time povecao stupanj transparentnosti obrambenog planiranja i prihvacanja proracuna za obranu te osigurao demokratski nadzor nad oruzanim snagama, 6. partnerske ce drzave moci sudjelovati u obostranoj razmjeni informacija 0 obrambenom planiranju i prihvacanju proracuna, sto ce biti izracten unutar Sjevernoatlantskog vijeca za suradnju i Partnerstva za mir. 441

440 Partnership for Peace, Framework Document. NATO Office of Information and Press, Bruxclles, sijecanj 1994, cit. iz. S. Kay, NATO and the Future ... str. 72. 441 Anton Grizoid. ivfer1unarodna sigumust .... str. I 39-1-lU.

183

EUROATLANTIZAM S obzirom nato da je program Partners tva za mir u vecine centralnoeuropskih i istocnoeuropskih zemalja viden kao izravan put za clanstvo u Alijansi, pri zelji da se cim prije ostvare ciljevi i zadaci navedeni Okvimim dokumentom, te zemlje su u pocetku mahom zanemarivale razvoj nacionalnih civilno-vojnih odnosa, inzistirajuci na klasicnoj vojnoj suradnju s clanicama NATO-a. Celnici Savcza upozoravali su postkomunisticke zemlje da kvantiteta odnosa ne smijc zamijeniti kvalitetu, a\udirajuci pritom upravo na nuzni razvoj civilno-vojnih odnosa u ddavama mladih demokracija. 442 Zemlje partneri ne dobivaju sigurnosna jamstva NATO-a, vee ce se NATO konzultirati sa svakom aktivnom zemljom clanicom programa Pzm ako ta zemlja osjeti izravnu vojnu prijetnju iii bilo koju ugrozu druge vrste za svoj teritorij. Institucionalno, vrhovni organ Partnerstva za mir je Sjevemoatlantsko vijece, a stvamo tu funkciju obavlja Politicko-vojni nadzorni odbor na cijem je cclu zamjenik glavnog tajnika NATO-a. Zamisljcno je da organi i institucije NATO-a i Pzm-a svake godine pripremaju Radni program Partnerstva za mir koji bi trebao saddavati razlicite djelatnosti sto ce se provoditi u okviru programa Pzm. Iz njega bi partnerske drzave izabirale one aktivnosti koje odgovaraju njihovim spccificnim sigurnosnim intercsima. Tako odabrane aktivnosti cinile bi Individualni program Pzm-a svake pojedine clanice. Stoga su jos sredinom sijecnja 1994. clanice Sjevernoatlantskog vijcca za suradnju, kao i tzv. "ncutralni" promatraci Vijeca, upoznati s programom Pzm, pri cemu im je receno da Pzm nijc supstitut za otvaranje Alijanse. Nakon toga, proceduralno, zemljc partneri zamoljene su da izrade svoj nacionalni "prezentacijski dokument" koji se mora sastojati od dva dijela. U prvom se iskazuju postojcci resursi i definiraju aktivnosti kooperativne vojne suradnje za koje jc zemlja zainteresirana, sredstva koja mogu biti upotrijebljena u aktivnostima programa Pzm (infrastruktura, logistika, medicinska oprcma) i iskazuju dugorocni planovi glede ciljeva i planiranog razvoja oruzanih snaga ukljucujuci i znanstvena istrazivanja na tom planu. Drugi dio odnosi se na planirane aktivnosti zemlje partnera kojima se nastoje postici politicki uvjeti i demokratski zadani standardi programa Pzm (dobri odnosi sa susjedima, postivanje prava manjina, humanitarnog prava, razvoj demokracije i sl.). NATO i partneri zajednicki ce razmotriti predlozene nacionalne planove te usvojiti Individualni program partnerstva (Indiviual Partnership Program) za svaku zemlju pojedinacno. Usvojeni individualni planovi bit ce prezentirani svim ostalim clanicama Pzm, ali svaka zemlja sama odlucujc kada ce ga prezentirati javnosti.

442 Madarska je, primjerice, u 1995. godini ponudila 232 programa unutar programa Pzm, od cega su se samo cctiri odnosila na demokratizaciju i civilni nadzor njezinih oruzanih snaga. Jeffrey Simon, "Partnership for Peace: Guaranteeing Success", Strategic Fom111, No. 44, rujan 1995, str 3. Detaljnijc vidjcti i u: Strategic Assesment 1995: U. S. Security Challenges in Transition, Institute for National Strategic Studies, Washington D. C., 1995, str. 44-46.

184

EUROATLANTIZ.\\1 L .\0\ 0\1 S\'JETSKOM PORETKU Poljska, koja u pocetku nijc bila oduscvljena NATO-ovim programom Partnerstva za mir smatrajuci da jc njime u Europi uspostavljena "Jalta II", 443 ipak je 25. travnja 1995. prva prezcntirala NATO-u svoj Individualni program. Predlozeno je dvanaest zajednickih aktivnosti, a kao prioriteti navedeni su obavjestajna suradnja, suradnja zracnih snaga i kontrola zracnog prostora, razvoj zajednickog komunikacijskog, obavjcstajnog i informacijskog sustava. Spomenuta jc i idcja uspostave stalne NATO-ave misijc te dvogodisnje stacioniranje NATO-ovih peacekeeping snaga na poljskom teritoriju. Zatrazcna je i stalna prcdstavnicka misija Poljskc pri NATO-u. Takve ideje ocijenjcne su u euroatlantskom savezu kao presmione, preiritantne za Rusiju. Osim toga, uspostava poljskc vojnc stalne misije pri NATO-u ili obrnuto nije bila predvidena ponudenim programom Partnerstva za mir. Dio autora ocijenio je predlozeni poljski lndividualni program "'mnogo militantnijim nego sto je sam program NATO-a". 444 No na zajednickom seminaru predstavnika Sjevernoatlantskog vijeca NATO-a i poljskog Sejma u travnju 1994. general Stanislaw Wozniak, obrazlozio je poljske zahtjeve rijecima: "Za izvedbu bilo koje zajednicke akcije s NATO-om, bez obzira nato radi li se o akciji spasavanja iii mirovnoj operaciji, potrebna je suradnja izmedu vojnih snaga i zapovjednistva. Vojnici moraju govoriti isti jezik, upotrebljavati iste sifre, kompatibilni telekomunikacijski sustav i po mogucnosti istu opremu. Obuka i priprcmanje kompatibilnih snaga bilo bi mnogo jednostavije kada bi postojale zajednicke NATO-poljske misije i zapovjednistvo u Poljskoj". 445 Realniji analiticari istcali su da je strah Poljske od eventual no napada ruskih snaga na njcn teritorij bio glavni razlog radikalnih zahtjeva glede suradnjc s NATO-om. 446 Madarska je u svom prijedlogu Individualnog programa naglasak stavila na zajcdnicku suradnju i konzultacijc oko pitanja vezanih uz regionalnu sigurnosti i suradnju. Bio jc to rezultat realnih zbivanja u madarskom susjedstvu gdje su se na

443 Komcntirajuci program Partncrstva za mir. savjetnik poljskog prcdsjednika izjavio je kako se centra ina i istocna Europa ··pomakla iz Chamberlainovog kisobrana prema Clintonovu saksofonu··. Washington Times, 12. sijecnja I 994. 444 Gerald B. Solomon, The NATO Enlargement ... , str. 43-46. 445 NATO's Partnership for Peace: Views from Warshaw to Moskow, North Atlantic Assembly Staff Trip Report, DocumentAL 66 PC/EE (94), 1. svibnja 1994. 446 U tom smjcru ide i izjava poljskog ministra vanjskih poslova Olechowskog da jc Pzm, s obzirom nato da nc detinira rokove prijama novih clanica u NATO, za poljsku diplomaciju "politicki promasaj." NATO-u se predbacuje da jc jos uvijek prczaokupljen Rusijom i ruskim reakcijama, a nc uzima dovoljno u obzir zclje i stajalista zemalja bivscg Varsavskog ugovora. Poljsko nezadovoljstvo politikom curoatlantskih saveznika g\cde prosirenja NATO-a i svojevrsna nervoza vidljivc su i u izjavi poljskog prcdsjednika Walcsc, 1994. godine. Pozivajucc se na Zajednicku poljsko-rusku deklaraciju iz 1993. po kojoj se Rusija formalno ne protivi primanju Poljske u NATO, Walesa smatra da oklijevanje Zapada i njegova prevelika tolerancija prema Rusiji, koju NATO jos uvijek doZivljava kao neprijatelja, stvara novu podjelu Europe, te da zemlje centralne i istocne Europe pocinju sumnjati u iskrenc namjere Zapada da im pomogne. "An Initial Look at Reaction to Partnership for Peace". SHAPE Central and East Eumpem1 Defence Studies, 14. sijecnja 1994, str. 8.

185

EUROATLANTIZAM podrucju bivse Jugoslavije odvijale zestoke oruzane borbe. Madarskoj je cilj bio sprijeciti sirenje sukoba na svoj teritorij. Zato je i madarski zracni i kopneni prostor stavljen na raspolaganje saveznickim snagama ukljucenima u borbe na Balkanu. Bugarska i Ceska naglasak su stavile na prestrukturiranje svojih oruzanih snaga, preorijentaciju vojne industrije, nudeci mogucnost zajednicke proizvodnje opreme po NATO-ovim standardima. Rumunjskaje nastojala modemizirati svoje zracne snage te uvesti vecu suradnju civilne i vojne industrije u proizvodnji potrcbne vojne opreme. Svedska i Finska, iako neutralne, medu prvima su izrazile zadovoljstvo programom Pzm-a, naglasavajuci da u buducnosti takva suradnja moze pripomoci i brzem ulasku zemalja centralne i istocne Europe u Europsku uniju i potaknuti uspostavu zajednicke obrambcne politike. Za zemlje potencijalne clanice NATO-a ulazak u Partncrstvo za mir, iako im nije davao sigumosna jamstva, predstavljao je ipak svojevrsnu cekaonicu optimalnih kandidata za ulazak u atlantsku sigumosnu organizaciju. U temeljnom dokumentu Partnerstva za mir nigdje se ne kaze hocc Ii i nakon koliko vremena provedenog u Pa•tnerstvu clanica biti primljena u NATO. Zapad imje dao temeljne smjemice; demokratizaciju drustva i civilnu kontrolu nad oruzanim snagama. 447 Svaka zemja mora samostalno raditi na svom razvoju i uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa. Time je Zapad potaknuo svojevrsno natjecanje izmedu postsocijalistickih zemalja kandidata za clanstvo, jcr ce se kasnije pokazati da ce upravo zemlje koje su najdalje otisle u svom demokratskom tranzicijskom razvoju biti pozvane u clanstvo NATO-a. Program Partnerstva za mir naisao je na razlicite reakcije u Sjedinjcnim Drzavama. U uglcdnim novinama komentirala su ga najeminentnija imena medunarodnih odnosa Henry Kissinger, 448 Zbigniew Brzezinski, 449 clan bivse

447 Amcricki pomocnik ministra obranc Joseph Kruzel porui'io jc i'lanicama Partnerstva da ne oi'ekuju da im "SAD da listu s ispisanim zahtjcvima i uvjetima tc, kako koja zemlja ispuni te uvjete, da i:c biti primljena u punopravno clanstvo NATO-a". Lidija Cehulic, Clinton i novi svjctskiporedak, Zagreb, 2001, str. 107.

448 Henry Kissinger komentirao jc program Pzm kao jos jcdan "blag neodlucan vanjskopoliticki potcz Clintonove administracije". Za njcga su zemlje centralnc i istocne Europe zrtve "Clintonove kalkulacije s Rusijom", a ponudeno Partnerstvo za mir je veliko, multilateral no tijelo koje u gcopo\itickom smislu nema nista zajednicko s realnom situacijom i potrebama zcmalja ccntralne i istocne Europe. Tim vise sto je i Rusiji, kao i ostalim zemljama mladih demokracija, ponudeno sudjelovanje u tom programu, smatrao je Kissinger. Henry Kissinger, "As Sea in a New New World". Ncsweek, 6. lipnja 1994

449 Zbigniew Brzezinski, smatrao jc da je Pzm stvoren kako bi Clintonova administracija izbjegla zaostravanje odnosa s Rusijom. Brzezinski jc prcdlagao uspostavu koalicijc za rcgionalnu sigurnost izmcdu NATO-a i tri iii cetiri ccntralnoeuropske postsocijalisticke zemlje koje su postigle najvisi stupanj svog demokratskog razvoja. Zahtjevao je da se Washington odlucno suprotstavi Rusiji u njczinim zeljama da se prostor centralne Europe ostavi izvan NATO-a i tako joj se ponovno omoguci prosircnjc svog utjecaja u tom dijc\u kontinenta. Zbignicw Brzezinski, "The Way Forward for an Inspired NATO", International Herald Tribune, 2. prosinca 1994.

186

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Busheve administracije, Robert Zoelick, 450 Senator Richard Lugan 451 te brojna druga imena koja su utjecala na kreiranje americke vanjske politike.

4.3.5. Promjena euroatlantske politike Unatoc sve naglasenijim kritikama zapadnoeuropskih saveznika da Bijela kuca ide "prebrzo s procesom sirenja NATO-a", 45 c Washington nije odustajao od svojih nakana. Verbalni unakrsni dvoboj oko konkretnih uvjeta sirenja Sjevemoatlantskog saveza, u americkim i medunarodnim krugovima cijenjenog i ccsto citiranog Zbigniewa Brzezinskog i clana americke administracije Josepha Kruzcla na godicnjoj skupstini Sjevemoatlantskog vijeca u Washingtonu 18. studenog 1994. iznenadiu je mnoge, ali sasvim sigurno i utjecao na buduce smjerove saveznicke akcijc. Zbigniew Brzezinski javno je sumirao svoja stajalista o tom pitanju. koja su poznavateljima njegova djela i medunarodnih odnosa iz znanstvenih ali i politickih krugova bila dobro poznata. Za Brzezinskog, kriteriji za sirenje NATO-a moraju biti primarno geopoliticke a ne tchnicke prirode. Primjena demokratskih normi ponasanja, dobrosusjedskih odnosa, rjesenje teritorijalnih, etnickih nesuglasica, uspostava dobrih veza sa clanicama NATO-a su primarni, a ne broj vojnika, tenkova, strani jezik i sl. Sve te tehnicke stvari mogu i moraju biti rijesene nakon uclanjenja u Savez. Inzistiranje na tehnickim kriterijima samo jc nacin da saveznici prolongiraju primanje novih clanica, jer se dobra zna da u skoroj buducnosti ti tehnicki standardi i kriteriji ne mogu biti ispunjeni, smatrao je Brzezinski. Sirenje NATO-a za

-tSO Robert Zoelick protumacio jc program Pzm kao izraz neodlucnosti euroatlantskih saveznika da pocnu provoditi realniju, jasno prepoznatljivu, konkretnu politiku u Europi. Trazio jc od Clintonovc administracije da "europsku politiku odvoji od svojih americko-ruskih kalkulacija", te da dcfinira tocne kriterije ispunjcnjem kojih ce u sljedecih tri do sest god ina "barem Poljska, Madarska i Ceska ui:i u NATO". Robert Zoellick, "Set Criteria for NATO Membership Soon", International Herald Trihune, 7. sijccnja 1994.

-+51 Senator Richard Lugan ocijenio je Pzm kao jos jedan promasaj Bijelc ku6e da utvrdi vremenski rok primanja tzv. Viscgradske skupine zemalja u NATO. Takvim odgadanjem pruza sc prilika Europskoj uniji ili cak Rusiji da diktiraju uvjete i vrijcme prosirenja NATO-a, a to je nedopustivo, smatrao je senator. Rusiji treba rcci da Zapad razmatra kako prosiriti NATO, a ne hoce li ici u primatlje novih clanica. Najbolji nacin da Rusija slwati tu poruku je da Washington objavi kada tzv. Visegradska skupina zemalja postati, prvo pridruzcne, a zatim i punopravne clanice NATO-a. Senator Richard Lugar, "European Security Revisited", Overseas Writers Club, Washington D. C., 28. lipnja 1994, str. 7.

ce

-+52 :\jemacki ambasador pri NATO-u Hennann von Richthofen 22. studenog 1994. izvijestio JC njcnncko ministarstvo vanjskih poslova da "sc americka administracija zuri s prosirenjen Alijanse bez konzultacrte~ s europskim saveznicama o mogucim posljcdicama prosircnja". Poscbice je naglasio podijeljenost curclpskih saveznika gledc odabira zemalja najoptimalnijih kandidata za clanstvo. Vidjeti u: John B,,ra-., ,kt. "Partnership for Peace and Beyond", International Affuirs, vol. 71, No.2, 1995, str. 245-250.

EUROATLANTIZAM njega nije "antiruski program" euroatlantskih saveznika, vee "logicna posljedica rasta Europe kojc ne iskljucuje Rusiju iz Europe". 453 Joseph Kruzel bio je mnogo obazriviji te naglasio ulogu kolektivne obrane. Rekao je da ne postoji upitnik koji zemlje potencijalni kandidati istocne i ccntralne Europe trebaju tocno popuniti pa da najbolje zemlje budu nagradene clanstvom. Kruzel smatra da svaka zemlja mora dokazati da zasluzuje da je NATO brani te da mora dokazati NATO-u da je sprcmna i sposobna pridonijeti kolektivnoj obrani. Za njega su pitanja hoee li NATO stacionirati vojne snage na teritorij novoprimljenih clanica i koje ee to biti, sto ee biti s nuklearnim naoruzanjem primarna pitanja koja saveznici moraju dogovoriti prijc primanja bilo koje nove clanice. 454 Zbigniew Brzezinski uporno se zalagao da administracija u Bijeloj kuei napokon prihvati "realisticniju americku vanjsku politiku". 455 Sve one koji su se uporno protivili sirenju NATO-a, Brzezinski je javno nazivao "smijesnima". 456 Tim vise sto je predsjednik Clinton za svog boravka u Pragu rekao kako sirenjc NATO-a vise nije upitno, vee treba odrediti kako ee i kada do njega doei. Na summitu NATO-au Bruxellesu 1. pros inca 1994. zakljuceno je da ec proces sirenja NATO-a ovisiti o politickom i sigurnosnom razvoju dogadanja u cijeloj Europi, cime se aludiralo na razvoj situacije u Rusiji. Uglavnom, nista specificno, niti bitno nije zakljuceno glede sirenja NATO-a. Smatralo se da je jos uvijek preuranjeno raspravljati tko ee i kada uei u NATO. Po tko zna koji put ponovljeno je da se ne zeli nova podjela Europe. Predvidalo se da ee sve novoprimljene clanice jednoga dana biti punopravne clanice Savcza, da ee sirenje biti raspravljano pojedinacno od zemlje do zemlje te da ee neke zemlje postati cianice prije ostalih. Takve uopeene, politicke fraze sasvim sigurno nisu zadovoljavale zemlje centralne i istocne Europe. Unatoc tomu u svojoj kampanji za sirenje NATO-a Clinton je najavio da ee se tijekom 1995. godine definirati uvjeti i standardi sirenja Alijanse. Stoga su njegovi najblizi suradnici dobili zadatak da osmisle i definiraju jasnu americku politiku glede sirenja NATO-a. Pomoenik americkoga ddavnog tajnika, Richard Holbrook, u ozujku 1995. istakao je glavne smjernice tadasnje americke administracije glcde primanja novih clanica u Sjevernoatlantski savez: 1. Sirenje NATO-a treba pridonijeti osiguranju europske sigurnosti i stabilnosti svih clanica i ne-clanica NATO saveza.

453 Not1h Atlantic Assembly, General Report of Political Committee: Annex, studeni 1994.

454 North Atlantic Assembly, Presentation to the Political Committee. Washington D. C., 15. studcni 1994.

455 Zbignicw Brzezinski, "Improved U. S. Foreign Policy for Russia and for Central Europe", Intemational Herald Tribune, 29. lipnja 1994.

456 Washington Times, 29. svibnja 1996.

188

EUROATLANTIZA\1 L l\OYOM SVJETSKOM PORETKU 2. S procesom sirenja NATO-a otvoreno treba upoznati Rusiju kako Moskva takve saveznicke poteze ne bi dozivljavala kao napad na svoje interese. 3. Odluku o najoptimalnijim zcmljama novim clanicama Sjevemoatlantskog saveza donijet ce iskljucivo clanice NATO-a, pri cemu ce svaka potencijalna zemlja kandidat biti tretirana individualno. 4. Demokratski razvoj. trzisna ekonomija i mimo rjesavanje svih vojnih i nevojnih izazova sigumosti polazna su osnova za razmatranje potcncijalnoga clanstva novih zemalja u Alijansi. 457 Tako definirane smjemice bile su u potpunosti odraz tadasnje Clintonove vanjskopolitickc strategije "angaziranja i sirenja". 45 x Odmak od situacije u Rusiji, viden je i u, s nestrpljenjem ocekivanom, govoru predsjednika Clintona u poljskom Sejmu. 459 No nisu svi u Sjedinjenim Drzavama bili oslobodeni straha od mozebitne ruske reakcije na sirenjc NATO-a. Cintonov govor u Varsavi docekan je s neodobravanjem u velikog dijela njegove administracije ukljucujuci i !jude iz State Departmenta te ugledne senatore. 460 No samo nekoliko mjeseci potom, pocetkom 1995. govoreci o prosirenju NATO-a Bill Clinton ponovno naglasava da paralelno s prosirenjem saveza NATO mora razviti dobre i stabilne odnose s Rusijom. Odnosi saveznika i Rusije moraju postati "otvoreniji, izravniji, prijateljskiji i vise obostrano ambiciozni". izjavio je Clinton. 461

457 Richard Holbrook. ··America. a European Power'', Foreign Af/ilirs, 74, no. 2. ozujak- travanj \9'15. str 45-46.

458 Nove curoatlantske odnose, kao i cjelokupnost americko-curopskih veza Clintonova administracija promatrala je u sklopu pokusaja pronalaska nekog novo g. ali jos uvijck partncrskog, odnosa s Rusijom, te promicanja demokracije i zapadnih liberalnih vrijednosti u postsocijalistickim zemljama centralne i istocne Europe. Clintonova administracija imala je zadatak uvjeriti europske saveznike, ali i domacu javnost i Kongres, kako su transatlantski odnosi cvrsti i stabilni. Smatralo sc da Sjedinjene Drzave trebaju Europu isto kao sto i Europa !reba aktivnu pomoc SAD-a za uspostavljanje nove ravnotdc snaga na kontinentu. Prcmda prvi put objavljena \994. strategija engagcmenta i enlargementa u siroj vcrziji prezentirana je \996. godine u dokumentu pod nazivom "A National Security Strategy of Engagement and Enlargement'', The White House, veljaca 1996. 459 Pred mnogobrojnim uzvanicima politickog i javnog zivota Poljske ali i ostalih ccntralnoeuropskih zemalja, Clinton je potvrdio da sirenje NATO-a nece ovisiti o evcntualnim novim prijetnjama sigumosti u Europi. Saveznici ne zele nckadasnju zeljeznu zavjcsu zamijeniti "velom indiferencije prema centralnoj i istocnoj Europi. Suradujemo s Poljskom kroz Pzm jer vjcrujemo dace se ona uskoro prikljuciti NATO-u". rekao je Clinton. US IS WF, 8. srpnja 1994. 460 0 raspravama vidjeti u: Tomasz Wroblewskl. "Poland-United States, with Russia in the Background", FBIS Eastem Europe, 7. srpnja \994, str. 26-41 461 US!S Wf; 13. sijecnja 1995.

189

EUROATLANTIZAM U jcku ostrih rasprava oko prosircnja NATO-a, Senatje ipak podrzao "NATO Participation Act", koji je stupio na snagu 4. studenog 1994. U uvodnom dijclu tog Akta stoji da cc aktivni clanovi Pzm-a uskoro biti pozvani postati punopravnim clanovima NATO-au skladu s Clankom 10. Saveza ako su postigli napredak u "izgradnji demokratskih institucija, trzisnoj ekonomiji, civilnoj kontroli oru:Zanih snaga, vladavini prava; te ako postuju prava nacionalnih i etnickih manjina i teritorijalni intcgritet svojih susjeda". 462 Alexsander Vershbow, tada predsjedavajuci Odbora za Europu pri Vijecu za nacionalnu sigurnost, izjavio je da je napokon doslo vrijeme da Washington, zajedno sa svojim zapadnoeuropskim saveznicima, pocnc raspravljati o vremenu i uvjetima prijcma novih clanica u NATO. Krajem svog prvog mandata te posebice u jeku nove predsjednicke kampanjc463 za sljedcce cetiri godine njegova vladanja u Bijeloj Kuci, predsjednik Clinton i njegova administracija jos su sc intenzivnije posvetili pitanju prosirenja euroatlantskog saveza. Uvidjevsi da zapadnoeuropski saveznici ne pokazuju veci otvoren interes niti predlazu odgovarajuca rjesenja kako i kada prosiri NATO, Clintonje fokus svoje akcije prebacio na americki Kongres. Shvativsi da cc europski saveznici ionako najvjerojatnije poslusati i slijediti americke prijedloge, od svojih suradnika trazio je da pristupc izradi konkretnih pravnih normi koje bi regulirale proces primanja novih clanica u savez. ZnajuCi da za tu dalekoseznu i vaznu politicku odluku mora dobiti podrsku Kongresa, Clinton tijckom 1995. i 1996. godine postupno manje paznje posvecuje neodlucnim i razjedinjenim europskim saveznicama i namece intenzivni dijalog unutar americkoga Kongresa oko definiranja strategije sirenja Alijanse. Washington takoder sve cesce saziva i clanove najviseg NATO-ova tijela, Sjevernoatlantskog vijeca, te ih upoznaje s namjerama predsjednika Clintona. Ali jos uvijck se nitko ne usudi otvoreno reCi koje zemlje mogu racunati na primanje u clanstvo Saveza i kada. Tako je u svibnju 1995. u nizozemskom gradu Noordwijku, na sastanku ministara Sjevernoatlantskog vijeca, po tko zna koji put ponovljeno da je cilj prosirenja NATO-a povecanje sigurnosti za sve zemlje Europe, bez namjere da se kontinent ponovno podijeli. Niti u drugoj tocki stranputice euroatlantskih saveznika, kada zapoceti preliminarne pregovore s potencijalnim zemljama kandi-

462 Gerald B. Solomon, The Debate .... str. 66-67. 463 Za razliku od kampanje za svoj prvi predsjednicki mandat u Bijcloj kuci, u kojoj vanjskopoliticka pitanja ukljucujuCi i NATO gotovo da i nije spominjao, u sv0joj drugoj predsjednickoj kampanji Bill Clinton je mnogo prostora posvetio upravo ulozi jaccg, prosirenog NATO-a u Europi i novih transtlantskih odnosa. Vidjeti detaljnije: Owen Harries, "Errors of Expansive Realism", u: NATO Enlargement, ed. by Conry & Carpenter, Washington, 1998, str. 189-192; Beatrice Heuser, Transatlantic Relations-Sharing ideals and costs, London, 1996, str. 64-66: Strobe Talbot, '·Why NATO Should Grow", New York Review of Books, Vol. 42, No. 13, kolovoz 1996, str. 29-30; Christopher Layne. "Enlargement and American Security Interests", u: NATO Enlargement. ed. by Conry & Carpenter, Washington, 1998, str. 54-57.

190

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORFTKL datima za novo clanstvo, nije postignut napredak. Strahovalo sc Ja cc zapocinjanje konkretnih prcgovora dovesti do jos veceg razilazenja mectu s;l\cznicima.~ 64 Pa ipak, SAD jc zelio taj proces zapoceti cim ranijc. po mogucnosti odmah. Najvise su se suprotstavile Francuska i Spanjolska. Za njih predlagana formula da sve novoprimljene clanice odmah postanu punopravnim clanicama Savcza nije dolazila u obzir, jer bi to, poradi nekompatibilnosti vojnih snaga postsocijalistickih europskih zemalja, znacilo uspostavljanje dvostrukih standarda unutar NATO-a. Osim toga, to bi znacilo da NATO ima obvcze iz Clanka 5. Ugovora i prema tim novoprimljenim clanicama. Te dvije vaznc zapadnoeuropskc saveznice trazile su prcispitivanje zakonskih akata koji su se pripremali iii su bili usvojeni u americkom Kongresu, a kojima se buducim novoprimljenim clanicama NATO-a osigurava sudjelovanje i u saveznickoj vojnoj strukturi. Prigovori su upuceni prvenstveno na NATO Participation Act Amendments, o kojemu se u Senatu raspravljalo prvi put u ozujku 1995. godine. Taj Akt koji je Clintonova administracija shvacala kao pocctni korak institucionalizacije uvjeta prijema novih centralnoeuropskih zemalja mladih demokracija u Savez, polazio je upravo od cinjenice da ce NATO pomoci dcmokratskom razvoju ali i vojnoj stabilnosti sireg europskog podrucja. Njegova temeljna nacela mogu se sazcti u sljedece: I. NATO ostaje jedina multilateralna sigumosna organizacija sposobna poduzeti ucinkovite vojne operacije u cilju zastite sigumosnih interesa Zapada. 2 Izazovi sigumosti zemljama novih demokracija ujedno su i izazovi sigurnosti Sjedinjcnim Drzavama i njihovim zapadnoeuropskim saveznicima. 3. Sirenje NATO-a stvorit ce stabilne uvjete, potrebne za uspjesnu politicku i ckonomsku preobrazbu europskih postkomunistickih zemalja. Americki Scnat je 1995. u dokumentu "NATO Participation Act Amendments" izdvojio i naveo Poljsku, Madarsku, Cesku i Slovacku kao najspremnije zemlje za cvrscu suradnju s NATO-om, ali jc dodao da clanice eventualno mogu postati i Albanija, balticke zemlje, Ukrajina, Rumunjska, Bugarska, i Slovenija. Za cetiri najspremnije zemlje predlagan je i status promatraca dok sene okonca postupak oko punopravnog clanstva. Sljedeci akt koji nije dobrodosao u dijela zapadnoeuropskih saveznika bio jc i akt H.R.?4 65 u kojemu se takoder navodi dace prikljucenje zemalja centralne i istocne Europe koje su nedavno oslobodcne komunisticke dominacije organizaciji NATO pridonijeti medunarodnom miru i povecati sigurnost tih zcmalja. Akt predvida da Poljska, Madarska, Ceska i Slovacka postanu punopravnim

464

Zapadnocuropski saveznici smatrali su da prvo NATO sam mora dcfmirati i prih\atitJ intcrnu 'tudiJU koja bi odreclivala kriterije "who" i "how" ce pristupiti NATO-u. Tek kad bude jasno Ut\TdcnJ pclla;ncl chnova. prihvacena konsenzusom od strane svih clanica NATO-a, maze se ici u bilateralnc iii multJic,:,·ralnc prcgovore clanica NATO-as potcncijalnim zemljama kandidatima. FBIS Western Europe.> Ju,•;•.lcb \9Y5.

465 H. R. 7, zakon koji ukljucuje i "NATO Expansion Act", usvojen je u U.S. House of Rcprc,c:::.t:l\ c< I h veljace 1995. s 281 glasom za i 141 glasom protiv.

191

EUROATLANTIZAM clanicama saveza. NATO i vlade tih cetiriju zemalja trebaju otpoceti odmah s pripremama za clanstvo. Akt predvida da Albanija, balticke dr;~ave, Bugarska, Rumunjska i ostale zemlje formirane nakon raspada SSSR-a i SFRJ mogu postati clanice Saveza, ako: I. postignu kriterije zajednickih zapadnih vrijednosti i interesa, uspostave demokratske vlade, slobodnu trzisnu ekonomiju, civilnu kontrolu nad vojskom, policijom, obavjcstajnom i ostalim sigumosnim sluzbama 2. obveZ:u se da ce prihvatiti sva nacela NATO-a u pogledu uspostavljanja sigumosti u sjevemoatlantskoj regiji te prihvatiti obvcze, odgovomosti i troskove clanstva u NATO-u 3. obvezu se na postivanje prava svih svojih gradana tc uvazavaju teritorijalni integritct svoj ih susjeda. Uz te vazne americke zakonske korake, Washington je i putem pruzanja konkretne pomoci unutar programa Pzm podupirao ccntralnoeuropske i istocnoeuropske zemljc na vccu suradnju s euroatlantskim saveznicima. Kada je Pzm osnovan 1994. godine, odrzane su samo cetiri zajednicke vojne vjezbe, od kojih je prva, tzv. pokazna bila na teritoriju SAD-a- "Cooperative Nugget" u Loui-siani i "Cooperative support" u Norfolku. Nepunu godinu dana potom, 1995. odrzano je jedanaest zajednickih vojnih vjezbi. Cetmaest postsocijalistickih zemalja dalo je na uvid NATO-u planove razvoja svojih nacionalnih obrambenih snaga. Strucnjaci NATO-a odobrili su dvadesetak aktivnosti sto su ih zemlje mladih dcmokracija predlozile u cilju postizanja interoperatibilnijih vlastitih nacionalnih oruzanih snaga sa standardima NATO-a. SAD i Madarska potpisalc su vazne bilatralne ugovore oko proizvodnje americkih zrakoplova MiG-21, MiG-23 i MiG-29, Grckaje s Bugarskom potpisala ugo-vor o uklanjanju bugarskih vojnih snaga i raketa kod Varne, zapocet je projekt uspostave zajednicki kontroliranog zracnog prostora iznad centralne i istocne Europe te prelazak na NATO-ove radarske i obavjcstajne sustave. Suradnjom kroz Pzm, alii velikim dijelom bilateralnom suradnjom s Danskom, Njemackom i Sjedinjcnim Drzavama, Poljska je medu svim postsocijalistickim zemljama postigla najveci napredak u uspostavljanju suradnje s NATO-om. Premda su celnici NATO-a oklijevali oko primanja novih clanica na prostoru centralne i istocne Europe polako se stvarala temeljna infrastruktura za proces koji je James Shea tada tumacio kao "bottom-up" integraciju. Medu zemljama mladih demokracija iz centralne i istocne Europe sredinom 1995. godinc jos uvijek je prevladavao strah dace euroatlantski saveznici, poradi vlastitih nesuglasica i predstojecih parlamentamih i predsjednickih izbora u Rusiji, na neko vrijeme zamrznuti razgovore oko sirenja NATO-a. Sve se vise cula sumnja da su zemlje madih demokracija ustvari taoci americko-ruske politike. 466

466 Michael Dobbs, ''Tunnol Marks Debate Over NATO's Make up and Mandate", International Herald Tribune, 6. srpnja 1995.; vidjcti isto i u: International Herald Trihune. g. listopada 1995.; The Times, 16. listopada 1995.; Defence Nell's, 4. lipnja 1995.

192

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU I dio europskih americkih saveznika usporavao jc proces sirenja NATO-a, dok u Rusiji ne budu provedeni izbori. 467 Sredinom 1995. senator Sam Nunn ponovno intenzivira raspravu oko potrcbc brzog primanja novih clanica u NATO. Svojim dugim govorom ponovno je podigao prasinu u Senatu rekavsi da, u osnovi, postoje dva prirodna puta sircnja NATO-a. Prvi, koji je nazvao "evolucijskim", dogodit ce se kada zemlje centralne i istocne Europe dostignu ekonomski i demokratski stupanj unutarnjeg razvoja da budu sposobne uci u Europsku uniju i Zapadnoeuropsku uniju. Tada ih NATO jcdnostavno treba automatski prihvatiti. Drugi put sirenja NATO-a ovisi o Rusiji. S obzirom nato da je NATO jos u\ ijek primarno sigumosna organizacija, nove europskc clanice mozc i mora primiti jedino ako se Rusija postavi kao objektivna prijetnja euratlantskoj sigurnosti. Ako toga ne bude, treba sc prikloniti i jednostavno cekati da pretpostavke za prvi, evolucijski put sirenja NATO-a budu realizirane. 468 Odgovor je ubrzo dosao iz Norveske, jedine zemlje clanice NATO-a koja je tada granicila s Rusijom. Na sastanku Politickog odbora Sjevernoatlantskog vijeca, odrzanom neposredno nakon kontroverznoga govora senatora Nunna. norveski general Jan Petersen trazio je da euroatlantski saveznci hitno americko-ruske odnose odvoje od rasprava o prosircnju NATO-ate da se Poljska, Ceska i Madarska, ukljucujuci i balticke zemlje, obavijeste da od 1996. godine pocnu s fazom priprema za clanstvo. Predlaze se njihova sudjelovanje na svim politickim i vojnim sastancima NATO-ate sudjelovanje njihovih predstavnika u NATO-ovoj skoli u Oberammergau.W)

4.3.6. Studija o prosirenju NATO saveza

U procjepu izmedu misljenja euroatlantskih saveznika, ali i clanova americkog Kongrcsa, da je primanje novih clanica centralne i istocne Europe u NATO pozcljno i ncophodno, ali je za ostvarenje tog cilja preporucljivo ipak jos neko

-167 Zamoljcn da komcntira proces sirenja Sjevernoatlantskog saveza, talijanski ministar vanjskih poslova Angclli izjavio je za tisak kako je taj problem nuzno "saglcdavati i rjesavati postupno" ... u kontekstu sa "sirim europskim dogadanjima". FBIS Western Europe, 16. svibnja 1995. str. 5. Ministar vanjskih poslova Portugala, Jose Manuel Durao Barroso, rekao je kako je "vrlo bitno da planirano sircnje NATO-a ne naskodi ruskim intcresima". Wall Street Journal Europe, 15. svibnja 1995. -168 Senator Sam Nunn. ''The Future of NATO in an Uncertain World", Govor sa "SAC LA NT Seminar 95'', 22. lipnja 1995, Norfolk, Virginia, str. 7-8. -169 Jan Petersen, "Towards a Security Strategy for NATO and Europe", General Report of' the Pollticul Committee. North Atlantic Assembly, listopad \995, str. 16-17.

193

EUROATLANTIZAM vrijeme pricekati, NATO je ipak krajem rujna 1995. godinc prezentirao javnosti i zainteresiranim clanicama intenm studiju o svom prosirenju "Study on NATO Enlargement" 470 , u kojoj je na 28 stranica teksta predocena vizija zasto, kako ina kojim se nacelima predvida prosirenje NATO-a. No Studija nije dala odgovor na kljucno pitanjc: tko ce i kada biti primljen u Sjevernoatlantski savez. Prema studiji, NATO ce se prosiriti na istok Europe poradi;

1. podupiranja ukupnih demokratskih rcformi u postsocijalistickim zemljama, ukljucujuci i razvoj civilno-vojnih odnosa 2. lakseg prihvacanja u postsocijalistickim zemljama odnosa medusobnc suradnje, konzultacija i odlucivanja konsenzusom, obicaja i nom1i na kojima pociva suradnja sesnacst clanica Saveza 3. promocije dobrosusjedskih odnosa koji cc pozitivno utjecati na stabilnost cjelokupne euroatlantske regije, ukljucujuci i clanicc i ne-clanicc Savcza 4. jacanja sustava kolektivne obranc te transparentnosti vojnog planiranja izdataka za obranu 5. poticanja europskih integracijskih procesa i smanjcnja raskola unutar postsocijalistickih zcmalja uzrokovanog nerijesenim etnickim ili teritorijalnim pitanjima 6. jacanja savcznicke uloge i organizacije NATO-au doprinosu uspostavi nove europske i medunarodne sigurnosti, ukljucujuci i provedbu mirovnih operacija UN-a ili OSCE-a 7. jacanja i sirenju novih transatlantskih odnosa. 471 Studija predvida da sve novoprimljene zemljc uzivaju ista prava i obveze, ukljucujuci i sigurnosna jamstva Clanka 5. Ugovora o Sjcvernoatlantskom savezu. Nove clanicc ne mogu a priori traziti stacioniranje saveznickih vojnih snaga iii nuklcarnog naoruzanja na svom teritoriju, ali ce saveznickc snage, ako se zato pokazc realna potreba, moci biti naknadno upotrijebljene na njihovom teritoriju. U obzir dolazi razmatranje forrniranja novih zapovjednistava NATO-a na teritoriju novoprimljenih clanica, ali se od njih ocekuje da aktivno sudjeluju u zapovjednoj strukturi NATO-a. 472 Najveci dio Studije posvecenje obrazlaganju kako ce se NATO siriti. Aktivna participacija unutar Partnerstva za mir pridonosi pripremama za clanstvo. Trazi se uspostavljanjc minimalnih zajcdnickih standarda s NATO-ovim snagama. Clanstvo u NATO-u ne dovodi sc u vczu s clanstvom u Europskoj uniji, niti s

470 Detaljnije o dokumentu vidjeti u: Franz Lothar Altman Central and Eastem Europe and NATO: Problems and Prospects o(Jntcgration, Gutcrsloh. 1995. str. 7-27; Jeffrey Simon. NATO Enlwgement and Cemral Europe. A Study in Civil-Militwy Relations. Washington D. C.. 1996, str. 26-28. 471 Study on NATO Enlwgement. NATO Office of Information and Press. rujan 1996, str. 2. 472 Studija navodi politicke i vojne zahtjeve koje zemlje kandidati za clanstvo u NATO-u moraju ispuniti. Vidjcti u: Study on NATO Enlargement ... , str. 24-25. i A. Grizold, Jfedunarodna sigumost .... str. 143-144.

194

EUROATLANT!ZAM U NOVOM SVJETSKU\1 l'ClRFTKU uspostavom novih strategijskih odnosa euroatlantskih sa\ cznika i Rusije. 473 Rusko mozcbitno clanstvo u NATO-u se ne spominjc izravno izrijekom, vee se zadr:Zava formula da "sve europske zemlje" mogu postati clanice. Isto tako, nc iskljucuje se mogucnost suradnjc Europskc unije, Zapadnocuropske unije i NATO-au izgradnji nove sigurnosne europske arhitekturc. Studija ipak isuvise gcncralno propisuje politicke uvjete koje "najprosperitetnije zemlje kandidati" trcbaju ispuniti kako bi se ''pripremilc za clanstvo u NATO-u". Trazi se; -

na mcdunarodnom planu; postivanje normi organizacija UN-a i OSCE-a na unutarnjem; postizanje blagostanja i stabilnosti putem razvoja slobodnc trzisne ekonomije, socijalnc pravdc i postivanja zastite okolisa, uspostava odgovarajuceg demokratskog i civilnog nadzora nad oruzanim snagama tc razvoj adekvatnih mjcra i resursa za ispunjenje navedenih ciljeva.

Gledano u cjclini, dokumcnt Study of NATO Enlargement, svojim postavljenim zahtjevima, nacclima i prctpostavkama za buduce clanstvo u NATO-u znatno nadmasuje odredbe samog Ugovora o Sjevernoatlantskom savezu. 474 Iako u Studiji nije receno koje ce zemlje i kada postati punopravnim clanicama Sjevernoatlantskog saveza, prczentirana su tri osnovna nacela o kojima ce clanice Saveza voditi racuna prilikom primanja novih dr:Zava clanica: I. jednakc duznosti i prava za svc clanicc Saveza 2. nijcdna drzava, koja nijc clanica NATO saveza, nema pravo veta na prijam u clanstvo jedne iii vise drzava 3. drzave kandidatkinje, kojc su uplctene u medudrzavne i/ili manjinske sporove, nc zadovoljavaju kriterije za punopravno clanstvo. YeCina autora Studiju o sirenju NATO-a opisuje kao primarno obrambcnu. I njczini autori u uvodu naglasavaju da su se okoncanjcm hladnog rata i ncstankom Varsavskog ugovora pojavile i potreba i jcdinstvena prilika za uspostavIjanje "poboljsane sigurnosnc arhitekture na cjclokupnom euroatlantskom prostoru".475 No Studijom su se sjevernoatlantski saveznici i sluzbeno nedvosmisleno izjasnili za prosirenje NATO saveza, formuliravsi jasno politicke i vojne uvjete kojc potencijalne zemlje kandidati moraju ispuniti. Jos su jed nom naglasene politickc vrijednosti Zapada; demokratski razvoj, trzisna privreda, funkcioniranje pravne drzave, postivanje etnickih i drugih univerzalnih prava i sloboda pojcdinca, dobrosusjedski odnosi kao tcmcljne pretpostavke. Na vojnom planu, iz-

473 U Studiji se navodi dace se uspostavljanje i eventualno institucionaliziranje NATO-ruskih odnosa od\'ijati paraklno, a nc naustrb procesa primanja postsocijalistickih srednjocumpskih zemalja u :-.JATO-a. Stt~dy 011 .VATO .. . , str. 9-10. 474 Ana!izu vidjeti u: Anton Bebler: '·A Reascarch Note on Eligibility for NATO Membership", u: A. Gebler (ed.), The Challenges ofNATO Enlargement. Wcstpon, 1999, str. 49-57. "'"""'.: -:--·~~.. -:-::-,. 475 /~(:;:,:-'-''...".'/(

Study on X~ TO ... , str. 2-3.

/

'··.1

i ,J.,.,;{

.

. '::;t·,;\'.1~5' I

..... _,\

. "

EUROATLANTIZAM jednacavanje buducih novoprimljenih clanica NATO-as postojecima u njihovim pravima i obvezama koje proizlaze iz Ugovora o formiranju Sjevemoatlantskog saveza- novina su koju je bilo !wale vrijedo cuti na prostoru centra\ne i istocne Europe. Visoki vojni i politicki predstavnici NATO-a Studiju o prosirenju NATO-a predstavili su svim dr:Zavama ne-clanicama koje su sudjelovale u programu Partnerstva za mir. U proljece 1996. zapoceli su i individua\ni razgovori sa zemljama iz centra\nc i istocne Europe kojc su punopravno clanstvo u NATO-u definira\e kao svoj primami i vitalni vanjskopoliticki interes. Usprkos svim tim nastojanjima, ideja o prosirenju NATO-a nijc nailazila \ako na plodno tlo unutar euroatlantskih saveznika. Dok su zemlje ccntralne i istocne Europe Studiju protumacile kao napokon dobrodosao, pravi konkretan potez saveznika glede primanja novih clanica, reakcije s obje strane Atlantika nisu bile ni priblizno na istoj razini. Zapadnoeuropski americki saveznici nisu previse hitro, iii nisu uopce, pristupili konzultacijama sa zemljama kandidatima za novo clanstvo, a o donosenju nekih zakonskih akata u njihovim unutarnjim zakonodavstvima glede tog procesa nije bilo ni govora. Svi pokusaji i nagovaranja Washingtona u tom pravcu ostali su bez konkretnih rezultata. Cak se i dio americkih kongresmena zalagao za usporavanje procesa, smatrajuci da Bijcla kuca previse zuri i nagovara europske smjeru na ncsto sto bi trebao biti primami interes Europe. 476 U tom kontekstu, do kraja 1996. Sjedinjene Drzave nisu vise objavile niti jedan vazniji zakljucak, zakonski prijedlog ili deklaraciju oko prosirenja Sjevernoatlantskog saveza. Neki smatraju da je zastoj u americkoj vanjskopolitickoj strategiji glede prosirenja NATO-a potaknut rezultatima sastanka predsjednika Clintona i Jeljcina u New Yorku. 477 Gledajuci sire, maze se zakljuciti daje taj visemjesecni zastoj, alii cjclokupno dotadasnje vrludanje euroatlantskih saveznika predvoc1eno Washingtonom bio dio cjelokupne americke vanjskopoliticke strategije prema Europi i pokusaja definiranja novih smjerova akcije, ciljcva i strukture same organizacije NATO. Po ponovnoj inauguraciji, u svojoj Poslanici o stanju u uniji, 4. veljacc 1997, Bill Clinton uputio je americkoj i svjetskoj javnosti poziv za akciju za ulazak u

476 Ta struja smatrala jc da je Washington dovoljno napravio sto je otvorio raspravu i nacelno podrzao te ucinio prve korake za prosirenjc Saveza. Imenovanjc prvih novih clanica te prccizni uvjcti pod kojima ce ih :--JATO primiti stvar su Europljana. Kongres svakako nije zaduzcn cia diktira proces sircnja NATO-a. Will em van Eekelen, The Security Agenda .for 1996: Background and Proposals, 13ruxclles, 1995, str. 33-35. 477 Prcdsjednik Clinton i Jeljcin sastali su se 23. listopada 1995. godine u New Yorku povodom proslave pedcsctogodisnjicc organizacije UN-a. !3ivsi sluzbenik americkog State Departmenta Peter Rodman izjavio jc da je predsjcdnik Clinton tom prilikom rekao predsjedniku Jeljcinu da ce Sjedinjene Drzave ostaviti sirenje NATO-a za "drugi Clintonov mandat" ako "Rusija pristanc na suradnju s NATO-ovim snagama u 13osni i Hercegovini". Peter W. Rodman, "Is the Iron Curtain Gone or Not'?". international Herald Tribune, 18. sijecnja 1996.

196

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKu 21. stoljcce, naglasavajuCi zelju da SAD ostane vodeca i jedina svjctska nacija. Elaborirajuci pritom americku vanjsku politiku u njegovu drugom mandatu, kao prvi vanjskopoliticki cilj Clinton jc navco uspostavu jedinstvene, demokratske Europe i prosirenje NATO-a u Europi novim zcmljama clanicama do 1999. godine. Cinjenica je da su iskustva i trazcnje najadekvatnije vanjskopoliticke strategije iz Clintonova prvog mandata i novi pogled na ulogu i mjcsto SAD-a i samog euroatlantskog saveznistva doveli i do nove sluzbene kategorizacije prioriteta americke vanjske politike. U usporcdbi sa strategijom angaziranja i sirenja iz njegovog prvog mandata, podrzavanje demokracije, iako jos uvijck na vaznom mjcstu, ipak je spusteno u rangu vanjskopolitickih prioriteta. Umjesto toga. naglasak je stavljen na jacanje sigumosti i mogucnosti stvaranja nekih novih oblika i modela kolektivne sigurnosti. I programski dokument "A National Security for New Century" 478 iz 1997. godine posebnu pozornost posvecujc tradicionalnim americkim europskim saveznicima, ali prvi put spominju se i zemlje srednje Europe te najavljuje prosirenje organizacije NATO novim srednjoeuropskim clanicama. To samo potvrduje amcricku zelju da se zemlje nove demokracije sto brze i ucinkovitije integriraju u novu europsku sigumosnu arhitekturu. Medunarodnoj zajednici bilo je jasno dace euroatlantski saveznici, predvodeni snaznim Sjedinjenim Americkim Drzavama, sada ozbiljnije i brze krenuti u redefiniranje sjevernoatlantskog saveznistva, ukljucujuci i njegovo prosircnje zemljama srednjc Europe.

4.3. 7. Odluka o primanju Ceske, Madarske i Poljske u NATO Ta nova faza djelovanja euroatlantskih saveznika najavljena je jos krajem 1995. godinc, kada su se u Bruxellesu ministri vanjskih poslova NATO-a obvezali da ce tijekom 1996. godine doci do: I. intenziviranja dijaloga clanica NATO saveza putem bilateralnih i multilatcralnih konzultacija, u cilju formiranja i prihvacanja konacne verzije studije o sirenju Alijanse; 2. jacanja suradnje putem programa Partnerstva za mir, koji ce biti temelj za odabir najoptimalnijih novih zemalja kandidata za clanstvo u NATO-u; 3.

saveznici se obvezuju dace ozbiljno razmotriti i predloziti potrebne preinake same organizacije NATO kako bi i nakon primanja novih zemalja clanica NATO zadrzao svoju ucinkovitost i vodstvo na sigumosnom planu u promijenjenim medunarodnim okolnostima.

478 A National Securitvfor New Cenwn-. White House, listopad 1997, str. 5-6.

197

EUROATLANTIZAM No pouccni brojnim slicnim ncispunjenim obccanjima celnika NATO-a iz prcthodnih sastanaka, malo je tko vjerovao da cc ovoga puta doci i do konkretne realizacije proklamiranih ciljeva.m Ali odmah na pocetku 1996, u sijccnju, NATO-ov ambasador von Moltke pozvao jc predstavnike svih zainteresiranih kandidata za clanstvo u NATO-u, trazeci od njih da izrade nacionalne "discussion paperse", programc slicne onima sto su ih izradivali za Partnerstvo za mir, samo s mnogo vise pojedinosti i detalja. Od zcmalja potencijalnih kandidata zahtijcvalo sc da izrade vlastite prijedloge kako ispuniti ciljeve u prethodno usvojenoj Studiji o sirenju NATO-a, uk!jucujuci i pitanja stacioniranja vojnih snaga saveznika i nuk!earnog naomzanja na tlo zcmlje kandidatkinje te zajednickih zapovjednistava, vojnog budzeta, obavjcstajnih sustava, skolovanja i sl. Takve planove zajednicki ce razmotriti zemlja kandidat i strucni tim NATO-a, a o njihovim rczultatima saveznici ce biti obavijestcni na zasjednju NATO-a u Bcrlinu 1996. godine. Dotad jc jedanaest zcmalja fonnalno zakucalo na vrata NATO-a: Albanija, Ceska, Estonija, Madarska, Latvija, Litva, Makedonija, Poljska, Rumunjska, Slovacka i Slovcnija. Svaka od njih krenula je u izradu svoje studije nadajuci da ce upravo ona ponuditi najpogodnija i najoptimalnija tjesenja koja ce joj otvoriti vrata Sj evernoatlantskog savcza. Ali ponovno nije sve islo glatko. Svojom retorikom i jos jednom iskazanom ncslogom, saveznici su ublazili cuforicno raspolozenje i ocekivane rezultate s pocetka 1996. godine. 480 S drugc pak strane, cak i najjaci zagovornici nove Clintonovc administracijc glede sirenja NATO-a smatrali su da je prcuranjcno i preopasno da Sjedinjene Drzave krecu s nckim novim, samostalnim inicijativama, jer bi to dodatno moglo izazvati vee ionako razjedinjene euroatlantske savcznike.

479 Poljska diplomacija jc, kao i obicno, prva reagirula na takvc najavc sjevernoatlantskih savcznika. smatraJUCi da cc 1996. najvjerojatnije biti jos jedna izgubljcna godina za zcmlje centralnc i istocne Europe. International Herald Trillllne, 24. prosinca 1995.

4SO Alexander Vershbow. Scl\jctnik za Europu pri vrlo utjecajnom amerii'kom tijclu na krciranjc vanjskopolitickc startegijc, Vijecu za nacionalnu sigurnost. izjavio je kako jc tocno dace NATO odluciti koga i kada ce primiti u svoje rcdove, ali da on osobno ne vjcruje bko ce odluka biti cloncsena do sastanka NATO-a u Bcrlinu kako je bilo prethodno najav!jcno. US IS \\"F. 31. sijecnja 1996. Zai'uclujuca jc izjava britanskog ministra obranc \!ichacla Po11illoa inacc tradicionalnog americkog savcznika u svim bitnim odlukama. On je u uglednom dnevniku Washing/On Times izjavio kako nc vidi smisao prcdlaganog brzog sirenja NATO-a. l3ritanski mini star obranc dodao jc kako za svaku vaznu. mudru odluku treba vremena tc da savcznici ne smiju ispustati iz vida rcakcije Rusije. IVi1shington Times, 24. sijccnja 1996. I njemacki kancelar Kohl, takoder pobornik sircnja NATO-a. smatrao je da sirenje NATO-a "nijc tema o kojoj bi se jos sad a prccizno dogovaralo". Kancelar je, takodcr, smatrao da treba pricekati kako ce se Rusija akomodirati na rczultatc americkih predsjcdnickih izbora. Atlanlic News, 19. vdjace 1996. Sasvim suprotno, amcricki drzavni sekretar William Perry izrazio je zadovoljstvo i vjeru u ispunjenjc predvidcnih ciljeva NATO-a. Rckao je da jc sirenje NATO-a sasvim ocito te porucio javno svima koji sircnje NATO-a vide kao igru "mrkve i batinc" sa zcmljama ccntralne i istocne Europe pri njihovu demokratskom razvoju da •·nc mogu vjccito drzati ruku izvan dolwata postsocijalistii'kih zcmalja centralne i istocnc Europe". !ntenwtional Herald Tribune, 5. vcljace 1996.

198

EUROATLAi\TIZAM U NOYOM SVJETSKOM PORETKU Pa ipak, na sastanku NATO-a u Berlinu 1996. odluceno je da nastavi s procesom sirenja NATO-a. Nije naskodilo ni izvjesce odaslano iz Kongresa o predvidenoj cijeni sirenja NAT0-a. 4s1 Stovise, 23. srpnja 1996. americki Kongres usvojio je, s nadmocnom vecinom u oba svoja doma,m ·'The NATO Enlargement Facilitation Act", temeljni pravni dokument za prosirenje NATO saveza. Temeljne pretpostavke od kojih polazi taj dokument su sljedece: 1. Politicka neovisnost i teritorijalni integritet novoformiranih demokracija centralne i istocne Europe vitalni su za mir i sigurnost u Europi. 2. Kongres smatra da su Poljska, Madarska i Ceska postigle najbolje rezultate u dostizanju kriterija i standarda NATO-a. 3. Odobrava se 60 milijuna dolara za tranzicijsku pomoc pri uclanjenju u 1\'ATO tih triju zemalja. 4. Proces sirenja NATO-a nece se zaustaviti na gore nabrojenim zemljama: A\banija, Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Mod\ova, Rumunjska, S\ovacka, Ukrajina, pa cak ni zemlje Kavkaza ne smiju biti iskljucene iz buduceg clanstva u NATO-u. Premda nije spomenut niti jed an konkretan datum kada ce se pojedina istaknuta zemlja, optimalni kandidat, prikljuciti NATO-u, americka legislativa napokon je dokazala da daje Clintonovoj administraciji potrebno zeleno svjetlo za proces sirenja Sjevernoatlantskog saveza. Bila je to i svojevrsna nagrada predsjedniku Billu Clintonu na njegovu mukotrpnom, konstantnom inzistiranju i pridobijanju americke javnosti, politicke elite i Kongresa za sirenje granica Saveza na podrucje centralne i istocne Europe. Obje glavne struje u americkom politickom zivotu, demokrati i republikanci, podrzale su predsjednikovu inicijativu. Time je odaslana i poruka euroatlantskim savezncima s onu stranu Atlantika, ali i Rusiji, da je Amerika jedinstvena te da je sada tesko odugovlaciti, a jos teze odustati od primanja novih clanica u Savez. Dana 30. rujna 1996. i predsjednik Bill Clinton potpisao je "NATO Enlargement Faciliation Act". Mjesec dana nakon tog Clinton je najavio americke ciljeve glede prosirenja saveza sljedeCim rijeCima: "Na NATO-ov pedeseti rodendan i na desetogodis-njicu rusenja Berlinskog zida, godine 1999, prva grupa zemalja centralne i istocne Europe za koju se mi odlucimo i koje pozovemo, postat ce punopravnim clanicama NATO-a.''m 481

Prema tom izvjescu. kojc jc sacinio Congressional Budget Office, cijena sirenja NATO-a na Poljsku. Ccsku. Maclarsku i Slovacku iznosila bi u razdoblju 1996.-2010. izmedu 60 i 125 milijardi amcrickih dolara. Dvije trccinc trcbale bi podmiriti nove zcmlje clan icc. a jednu trecinu savcznici. U.S. Congressional Budget office, The Costs o(Expanding the .\'ATO Alliance, ozujak 1996. 482

I louse of Representatives usvojio jc zakon 23. sqmjc1 1996. s 353 glasa za i 65 glasova protiv, a Senat 15. srpnja s 81 glasom za i !6 glasova protiv. Predsjcdnik Kumitcta za rncdunarodne odnos, Benjamin Gilman, izjavio je da nakon "takvc odluke Kongresmena nitko 'I;e nc maze prigovoriti da jc amcricki Kongres protiv sircnja NATO-a." Congressional record- II "!ztrc I!ou1e. 23. srpanj 1996, 1-181 I 8. 483 US!S IVF, 22. listopada 1996.

199

E UROATLANTIZAM U prosincu I 996. na svojoj redovitoj sjednici u Bruxellesu i najvise tijelo NATO-a, Sjevemoatlantsko vijeee, pozdravilo je prihvaeanje "NATO Enlargement Facilitation Acta". Ujedno euroatlantski saveznici prihvatili su prijed1og predsjednika Billa Clintona da se 1997. godine u spanjolskoj prijesto1nici Madridu (zem1ji kojaje posljednja usia u NATO) 8.-9. srpnja, odrzi summit na kojemu ee NATO pozvati "jednu iii vise potencijalnih zemalja kandidata ... da zapocnu pregovore oko svog ulaska u Sjevemoatlantski savez". 4R4 Na summitu u Bruxellesu niti jedna zemija pojedinacno nije spornenuta, ali su unutar saveznika pocele velike borbe i lobiranja za najoptirnalnije zernlje kandidate. U veljaci 1997. novoizabrani predsjednik Sjevernoatlantskog vijeea, senator William V. Roth Jr. predlozio je euroatlantskim saveznicirna da u prvorn krugu u NATO udu Poljska, Madarska, Ceska i Slovenija, zemlje o kojima je americka politika vee ranije raspravljala i razrnisljala. 4R5 Francuska, Grcka, Italija, Spanjolska i Turska zalagale su se da u prvom krugu u NATO ucte i Rumunjska. Isticali su da je Rumunjska druga po veiicini teritorija, broju stanovnistva i oruzanim snagama mectu predlaganim kandidatima te da je jos I 967. napravila vazan iskorak i otklon svojih oruzanih snaga iz strukture Varsavskog ugovora. Rumunjska je najvise napravila u vojnoj suradnji s NATO-om na polju zracnih snaga. Prva je od svih postsocijalistickih zemalja centralne i istocne Europe prihvatila americke transportne zrakoplove Hercules C-130 i sudjeluje zajedno sa saveznickim snagama u proizvodnji helikoptera Cobra. Do 1997. Rumunjska je potpisala bilateralne sporazume s Madarskom i Ukrajinom o rjesenju medusobnih teritorijanih pitanja i problema vezanih uz prava etnickih manjina. Brojni clanovi Republikanske stranke u americkom Kongresu smatrali su da i Rumunjska mora biti nagradena primanjem u NATO savez 1999. godine. I americko javno mnijcnjc podr:Zavalo je rumunjsko clanstvo u NATO-u. Anketa organizacije RAND provedena I 997, neposrcdno prije sastanka ccinika NATO-a u Madridu, pokazala jc da 55 posto anketiranih Amerikanaca zeli Rumunjsku u NATO-u. 4 R6 Vee 1996. godine americki drzavni sckretar, Waren Christopher, naglasavao je da je, uz demokratske promjenc u politickoj sferi, nakon svrgavanja brutalnog rezima Ceaucescua, Rumunjska postigla napredak te da se moze svrstati u prvi krug kandidata za clanstvo u NATO-u. 487

484 Naglaseno je ida se ocekujc dace svccana ccremonija primanja biti odrzana na pedesetu godisnjicu osnutka Alijansc, 1999. godinc, tc da cc NATO savcz ostati otvoren za clanstvo i ostalih zemalja clanica u skladu s odredbama Clanka I 0. Sjcvcmoatlantskog saveza. Final Communique, Ministerial Meeting a/the North Atlantic Council, Bruxcllcs, 10. prosinca 1996, NATO Review, sijecanj 1997, str. 31-35. 485 Detaljniju analizu stajalista SAD-a prcma sircnju NATO-a pocetkom 1997. godine vidjeti u: M. Albright, "Why Bigger is Better", Economist, vol. 342, no. 8004. 15. veljace 1997, str. 21-23. 486 S. Kull, 'The American Public,Congres and NATO Enlargement", NATO Re1•iew, no I, sijecanj 1997, str. 10. 487

USIS WF; 18. srpnja 1996.

200

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKL Najveci zagovornik rumunjskog primanja u Savez bila je svakako Francuska. Predsjednik Jacques Chirac za svog posjeta Bukurcstu 1996. izrazio javno francuske simpatije i podrsku clanstvu. Bio je to dio politickog dokazivanja Pariza Washingtonu da Francuska, kad se vee vratila i u vojnu strukturu NATO-a, nc zeli prepustiti vodstvo NATO-a samo Sjedinjcnim Drzavama. Podr:Zavajuci Rumunjsku, Francuska je dala do znanja da jc sposobna i zeljna aktivno sudjelovati u prestrukturiranju euroatlantskih odnosa i same organizacijc NATO po vise europskim, mazda cak i francuskim kriterijima. 488 Rumunjska je svakako izabrana i zbog povijesnih, kultumih, jezicnih francusko-rumunjskih vcza. Kada je Rumunjska ispala iz prvog kruga prosirenja NATO-a, dio autora pi sao je da je "Rumunjska odbijenajednostavno zato sto je Rumunjska", 489 a ne poradi toga sto je ucinila iii se ocekivalo dace uciniti na svom putu prilagodbc NATO-u. Tijekom 1997. godine Slovacka, koja je u gotovo svim formalnim i neformalnim raspravama bila smatrana kao siguran kandidat za clanstvo. poradi krsenja demokratskih pravila ponasanja za vrijeme premijera Vladimira Mcrciara, izbacena je s liste prioriteta u gotovo svih euroatlantskih saveznika. N isu pomogla ni slovacka pozivanja na geografski cimbcnik, tj. cinjenica da slovacka granici s Poljskom, Madarskom i Ceskom te je logicno da u pakctu udu sve cctiri zemljc u NATO. Talijanski ministar obrane Beniamino Andreatta rekao jc da geostratcgijski cimbenik pogoduje ukljucenju Slovackc u NATO, aline u prvom krugu prosirenja Saveza. Umjesto nje. Slovenija je videna kao zemlja koja moze geografski povezivati regiju centralne Europe s juznim krilom NATO-a, tj. Italijom. Naimc, jos 1996. godine u izvjescu Odbora za ljudska prava Sjedinjenih Drzava naglaseno je da su u razvoju slovackog drustva zamijeceni znatni otkloni od demokratskih nacela i normi ponasanja. I prcdstavnici Helsinskog odbora za ljudska prava takoder su u travnju 1996. obavijestili slovackog premijera Merciara da ce poradi nepostivanja ljudskih prava Slovacka biti najvjerojatnije izbacena s liste ozbiljnih kandidata za clanstvo u NATO-u. lako jos definitivno nista nije bilo odluceno, u tim prvim predlaganim varijantama kalkuliralo se s optimalnim brojcm od tri do pet zemalja koje bi u prvom krugu prosirenja mogle uCi u NATO. Sjedinjene Drzave, Velika Britanija i Njemacka zagovarale su primanje triju clanica: Poljske, Madarske i Ceske. No novoizabrani britanski ministar vanjskih poslova, laburist Robin Cook, izjavio je da jos uvijek nema jedinstvenog euroatlantskog stajalista glede statusa Rumunjske i Slovenije. Unatoc tomu, novoizabrana drzavna tajnica Clintonovc administracije, Madeleine Albright, govoreci na zasjedanju Odbora za vojna pitanja u Senatu nazvala je sirenje NATO-a najvaznijom vanjskopolitickom odlukom na sigumosnom planu americke posthladnoratovske politike. Sirenje NATO-a koje sc

488 0 promjenama francuskc curoatlantske politike vidjeti u: A. Menon, "From Independence to Coopcrattclll France, NATO and European security". lntematlonal A[{i1irs, vol. 71, no l, 1997, str. 27-31

489 Jonathan Eyal, "NATO's Enlargement: Anatomy of a Decision", u: A. Bebler, The Challenges ... str 33

201

EUROATLANTIZAM nametnulo kao nuznost uslijed promijenjene geopoliticke, geostrategijske geoekonomskc situacije u Europi pridonijet ce:

1. prevenciji buducih sukoba u Europi 2. branit cc razvoj demokracije i potaknuti daljnje europskc integracijske procese 3. ispraviti pogreske iz povijesti 4. ojacati NATO dodajuci mu nove, sposobne saveznike.~ 90 Drzavna tajnica dodala je da bi NATO najvjcrojatnije i onako reagirao kad bi doslo do ozbiljnc prijetnje miru i stabilnosti u centralnoj i istocnoj Europi. Smisao sirenja saveza upravo je smanjenje prijetnji i sprjecavanjc mogucih izazova sigurnosti u samom zacetku. Nona istom tom zasjcdanju Odbora cula su se i drugacija stajalista.~ 91 Unatoc svemu postignutom, duhovi u americkom politickom i javnom zivotu glede sirenja NATO-a jos se nisu smirili. Profesor George F. Kennan i dalje je ostao glavnim kriticarem prosirenja NATO-a, smatrajuci daje takav potez Clintonove administracije ishitren i za americku politiku potpuno nepotreban. 492 No, pripreme za proces primanja novih clanica u Sjevernoatlantski savez su nastavljene. Na sastanku Sjevernoatlantskog vijeca u portugalskom gradu Sintri, 29. svibnja 1997, americka drzavna tajnica Albright upozorila je euroatlantske saveznike da je od esencijalne vaznosti da se uspostavi dijalog i sa zemljama kandidatima kojc nece uCi u NATO u prvom krugu njegova prosirenja. Te zemlje ne smiju stcci dojam da ce "sastanak u Madridu biti jcdina i posljednja prilika za ulazak u NAT0". 493

490 L'SJS

rn:

23. traVIIJU 1997.

491 Republikanski senator iz Yirginic i bivsi amcricki sekrctar za mornaricu, John \Varner, postavio je pitanjc moze li ukljuccnjc dijela zemalja centralnc i istocnc Europe u :\/\TO, uz istodobno ostavljanjc po strani drugih. dovesti do situacije u Europi slicne onoj u Somaliji. Rckao jc da N/\TO funkcionira sasvim dobro i sa sadasnjih 16 clanica te da sirenjc mozc rezultirati slabljenjem njegovc funkcionalnosti. Slicna stajalista iznijeli sui brojni drugi scnatori, pripadnici Republikanske alii Dcmokratske stranke. US!S WF, 23. travnja 1997. 492

U International Herald Trihunu Kennan je pisao da: prvo; sirenje NATO-a nijc bilo dovoljno predmet diskusija americkog naroda, vee ga je nametnula kao nuznost Clintonova administracija u jeku predsjednicke kampanje za drogi mandat u Bijeloj kuci; drugo; sirenje NATO-a najkobnija je pogreska posthladnoratovske amcricke politikc. Takav potcz rezultirat ce jacanjcrn nacionalistickih, militantno radikalnih. antizapadnih struja u Rusiji; trece; posthladnoratovski odnosi lstoka i Zapada ne srniju biti temeljcni na prctpostavci tko je kome savcznik iii neprijatelj. George F. Kennan, "NATO Expansion would Be a Fateful Blunder", lmernational Herald Tribune. 6. vcljacc 1997. Temeljem svcga toga Kennan zakljucujc da jc prosircnje NATO-ana istok europskog kontinenta posve ncpotrcbno. U takvim radikalnim izjavama protiv sirenja NATO-a pridruzio mu se i poznati tcoreticar medunarodnih odnosa Michael Mandelbaum. Yidjeti detaljnije u: Michael Maldcbaun, The Down ofPeaa in Europe, New York, 1996, str. 55-72. 493 USJS WF, 29. svibnja 1997.

202

EUROATLAJ\TIZAM U NOV0\1 SV JETSKOl\1 PORETKU Zemlje kandidate iz centralne i istocne Europe, ali sto jc jos vaznijc, i same euroatlantskc saveznike americka je administracija zeljela uvjcriti da niti jedna zemlja potcncijalni kandidat nece biti izuzeta iz clanstva zbog svog geografskog polozaja. 494 Generalni tajnik NATO-a Havicr Solana trazio je od euroatlantskih saveznika da se usuglase do treceg tjedna u lipnju. Nakon toga, on ce osobno upoznati izabrane zemljc, ali i sve ostalc potencijalne kandidate s odlukom NATO-a kako u Madridu ne bi bilo neugodnih izncnadcnja. Bitno je napomenuti da je americka drzavna tajnica Albright upozorila savcznike kako Sjcdinjene Drzave ne mogu prihvatiti vise od tri zcmljc kandidata. jcr najvjcrojatnije "americki Kongres nccc podrzati vece sirenje Savcza" "'r Napokon, po predvidenom protokolu na summitu u Madridu 8.-9. srpnja 1997. NATO je i sluzbcno objavio da su Poljska, Madarska i Ceska pozvanc da uciu u Sjevernoatlantski savez. Taj svccani cin obavljcnje, kako jc i ranijc najavlji\ano. u Washingtonu na proslavi 50. rodendana NATO-a 1999. godine. Sve tri novoprimljene zemljc krcnule su odmah s nuznim raclikalnim reformama svojih oruzanih snaga. 496

4.4. NATO savez i Ukrajina 4.4.1. Ukrc!iinsko promisljanje sirenja NATO saveza Za razliku ocl centralnocuropskih zemalja, Ukrajinu nisu mnogo zabrinja\ ale dugotrajnc rusprave oko prosircnja Sjevernoatlantskog savcza. Ukrajina je medu prvim postsocijalistickim zemljama prihvatila ponudeni program Partnerstva za mir. Za Ukraj inu taj program nijc znacio odugovlacenje potencijalnog clanstva u NATO-u, niti ga jc primila s razocaranjcm iii maloclusnoscu, poput vecinc ccntralnocuropskih zemalja. Naprotiv, Ukrajina nikacla nijc izrazila zarku zclju cia mora i zeli u prvim posthladnoratovskim goclinama postati punopravnom clanicom Saveza. Pat1nerstvo za mir, namijenjeno i ponudcno svim zemljama OSCE-a, videno jc u Kijevu kao pogoclna mogucnost da Ukrajina ostvari pozitivnc rcZLtl-

494 Na sastanku u Sintri za pet zema!ja primamih kandidata za ulazak u :'-iATO, Cesku, Madarsku, Poljsku, Rumunjsku i Sloveniju izjasnilc su sc sljedece clanicc Saveza: Bclgija, Kanada, Francuska, Grcka, Italija. Lukscmburg. Ponugal. Spanjolska, Turska. Sjedinjenc Driave, Island i Velika Britanija favorizirale su tri zemlje: Poljsku, Maclarsku i Cesku. dok su Danska, 1\jemacka, Nizozemska i Non eska ostalc ncizjasnjcnc. Defence News. 9.-15. lipnja 1997.

495 lntcmatiunal Herald Tribune, 30. svibnja 1997.

496 Detaljnijc vidjeti u: America:, Nell· Allies: Poland. !fun gary and the Czeh Repuhlic in .\'.iTO. cd. b\ Andrew i\. \1ichta, Seattle, 1999, str. 40-112.

EUROATLANTIZAM tate na strategijskom planu. Sudjelovanjcm unutar Partnerstva za mir, s jedne strane, Ukrajina je iskoristila priliku da moze uze suradivati s Europom, as druge, zadrzala jc i daljc dobrosusjedske odnose s Rusijom. Ukrajina gotovo da se i nije mijesala u rasprave postsocijalistickih zemalja glede prosirenja Saveza, niti se na medunarodnoj sceni zalagala dado njega brzo dode. Kijev jc bio zaokupljcn ukmjinskim unutamjim tranzicijskim reformama. Za ostvarenje ekonomskog programa koji je najavio i zapoceo Leonid Kuchma i njegovi suradnici, Ukrajina je trebala relativno mimo i sigumo susjedstvo kao i sire medunarodno okruzenje. Geografski stijesnjena izmedu zemalja koje su zdusno trazile da ih NATO primi u svoje redove i Rusije koja se tome odlucno protivila, Ukrajina sc pribojavala da bi sirenje NATO-a izazvalo Rusiju koja bi mogla poscCi za dodatnim pritiscima na zemlje blizcg inozemstva, ukljucujuci i Ukrajinu, da stanu na rusku stranu. A neka nova vrsta integracije s Rusijom svakako nije bio cilj Ukrajine. Osim toga, tadasnje ukrajinsko vodstvo bilo je gotovo sigumo da sjevernoatlantski saveznici nece ukljuciti Ukrajinu u svoje redovc, cak ako i dode do brzog pomicanja granica Alijanse na istok Europe. U isto vrijcme, svjesna da joj financijska kao i svaka druga pomoc Zapada itekako treba za provedbu tranzicijskih refonni, Ukrajina si nije mogla ni smjela dopustiti da u euroatlantskih saveznika bude videna kao zemlja koja se javno protivi sirenju Saveza. Stoga je Ukrajina podrzavala tzv. "evolucijski proces sirenja NATO-a" 497 koji ne bi nastetio sigumosnim, politickim i inim intcresima zemalja koje nece odmah postati clanicama Savcza. Takvo stajaliste protumaceno jell ukrajinskih centralnoeuropskih susjeda kao njezino odbijanje sircnja NATO-a tc su joj javno prigovarali da ugrozava njihovu povijcsnu priliku da napokon postanu intcgralni dio euroatlantskog, demokratskog svijeta. No, Washington i njegovi zapadnoeuropski saveznici tada jos nisu imali jasnu viziju glede buducnosti Ukrajine.m Uspjesan posjet predsjednika Billa Clintona Kijevu 1995. godine oznacio je prekretnicu u odnosima saveznika, prvenstveno Washingtona, s tom zemljom. Izjava Clintona kako je "neovisna i stabilna Ukrajina, sa svojim postojecim, medunarodno priznatim granicama, vazan subjekt u osiguranju mira i sigumosti u Europi" 499 , ohrabrila jc ukrajinsko vodstvo. Clinton je, ustvari, dosao uvjeriti

497 lzjava ukrajinskog djelatnika ministarstva vanjskih poslova Borisa Tarasyuka. RFEIRL Daily Report, 5. prosinca 1994. 498 Zbignicw Brzezinski predlagao je da NATO i Rusija zajednicki rijcse pitanje Ukrajinc na nacin da objc stranc posebnim ugovorom jamce "sigurnost i nezavisnost Ukrajinc". Z. Brzezinski, "A Plan for Europe", Foreign Affairs, Vol. 74, no 1, 1995, str. 8. 499 Zajednicka Izjava sa sastanka prcdsjednika SAD-a Billa Clintona i predsjcdnika Ukrajine Leonida D. Kuchme, 11.-12. svibnja 1995, str. 5.

204

EUROATLANT!ZAM U NOYOM SVJETSK0\1 PORETKC Ukrajinu da od predvidenog procesa sirenja NATO-a i ona moze imati koristi. Premda jc jcdan od ukrajinskih zacrtanih tranzicijskih vanjskopolitickih ciljeva bilo i postupno ukljucenje u europske tokovc, sluzbeni Kijev, i nakon posjeta americkog predsjednika, u svojoj konkretnoj akciji ostao je i dalje rezerviran glcdc sirenja NATO-a. Ukrajina sc nadala da ce, kad postigne odredeni stupanj demokratskog razvoja, jednog dana moci sama odrediti oblike suradnje s NATOom. Ustvari Ukrajinaje vise preferirala "zajednicki, svccuropsksi sigumosni sustav" koji bi ukljucivao "sve zemlje, bcz iznimke", dok bi NATO predstavljao "nukleus takvog sistcma". 500 Unatoc javno iskazivanom rezerviranom stavu glede sirenja NATO-a u javnosti, ukrajinsko vodstvo ipak je s paznjom pratilo sve dogovorc curoatlantskih saveznika glede cjclokupne reforme Saveza, ukljucujuci i najavljivano primanjc novih centralnoeuropskih zemalja. Kako je evoluirala saveznicka politika u tum smjeru, tako se smeksavala i ukrajinska retorika.

4.4.2. Povelja o partnerstvu NATO-a i Ukrajine Krajem 1995, te poglavito 1996, kada jc Washington intenzivirao pitanje prosircnja NATO-a, iz Ukrajine se sve ccsce moglo cuti kako ta zemlja nije protiv legitimnog prava susjednih zemalja da postanu clanice NATO-a te kako niti jedna zemlja ne bi trebala imati pravo veta na odluku o sirenju NATO-a. Za svog posjcta Latviji u svibnju 1995. predsjednik Kuchma prvi je put rekao kako je proces sirenja NATO-a na lstok neizbjeZ:an. Iste godine Kijev je poceo promisljati mogucnosti za institucionalizaciju spccijalnih odnosa s NATO-om, kakvc je u svom tckstu "A Plan for Europe" predlagao i Zbignicw Brzezinski. Dva tjcdna prije negolijejavno objavljen dokumcnt Study ofNATO Enlargement, 14. rujna 1995. godine ukrajinski ministar vanjskih poslova Hcnadii Udovenko pred1ozio je celnicima NATO-a okvirni plan dokumenta kojim se reguliraju odnosi "'spccijalnog partnerstva Ukrajinc i NATO-a". 501 No, nije samo zaokret u saveznickoj politici utjecao na formiranje drugacijih sluzbenih stavova u Ukrajini. Pod pritiskom predstojecih predsjednickih i parlamentarnih izbora u Rusiji, prcdsjednik Ukrajine Kuchma i drugi visoki duznosnici su 1996. nckoliko puta javno izjavili kako je ukrajinski strategijski cilj integracija u Europu i curoatlantske strukture. Cak jc predlozcno da Ukrajina postane pridruzeni clan Zapad-

500 ''Ukraine's Perspective on European Stability and l\ATO Enlargement", .'VATO Reviell', no. 6. studcni 1995, str. 15-16. 501 Yidjeti detaljnije u: Stephen Larrabee, "Ukraine's Balancing Act". Survival. vol. 38, no. 2, ljeto 1996. str. 148

205

EUROATLANTIZAM noeuropske unije (WEU). NATO sc poceo smatrati vaznom institucijom za uspostavu i sirenje stabilnosti u Europi, kao ''savez demokratskih dr:Zava" i "najefikasnija i najatraktivnija sigurnosna alijansa u euroatlantskoj regiji" 502 Sluzbeni Kijev cak je smatrao da. s obzirom na to da Ukrajina nije spremna uci u NATO u prvom krugu njegova prosirenja, tone znaci da u buducnosti ne racuna na clanstvo. Savjetnik za nacionalnu sigurnost i obram1 Volodymyr Horbulin smatrao je da Ukrajina moze postici taj cilj i prije 2010. godine. 503 U travnju 1996. predsjednik Kuchma predlozio je i uspostavu bezatomske zone u centralnoj i istocnoj Europi, pozivajuci se na cinjenicu da je i Ukrajina uklonila goleme kolicine nuklearnog naoruzanja i opreme sa svog teritorija. U pocetku, euroatlantski saveznici nisus odobravanjem gledali na smjele pothvate, izjave i zahtjcve Ukrajine oko definiranja nekih specijalnih odnosa s NATO-om. Nos vremenom Zapad je poe eo smatrati da bi odbijanje pruzene ukrajinske ruke, a samim tim i izolacija Ukrajine, ipak moglo dovesti do veceg ukrajinsko-ruskog zblizavanja, sto bi se u konacnici moglo i negativno odraziti na pokusaje uspostave specijalnih NATO-ruskih odnosa. 504 Stoga je NATO pristao na pregovore s Ukrajinom, ali njegovi su celnici odbijali termin specijalno partnerstvo, nudeci u zamjenu "intenziviranu suradnju", "prosirenju suradnju", odnose koji prelaze okvire Partnerstva za mir. U ozujku 1997. zasnovana je i specijalna pregovaracka radna grupa. Ukrajinski tim predvodio je ambasador u Bruxellesu Boris Tarasyuk, a na celu NATO-ova tima nalazio se pomocni sekrctar, general Gebhardt von Moltke. 505 Tijekom pregovora, au cilju uspostavljanja jace bilatera\ne suradnje, generalni sckretar NATO-a, Javier Solana posjetio je Kijev i otvorio Informacijskodokumentacijski centar NATO-a, prvi i jedini takve vrste u to doba u cije\oj postsocijalistickoj Europi. Krajem svibnja 1997. usuglascna je konacna verzija ugovora, ana sastanku celnika NATO-au Madridu 9. srpnja 1997. godine potpisan je dokumement pod punim nazivom "Charter on Distinctive Partnership between Ukraine and NATO". Poveljom, jcdnako vaznom za obje strane potpisnice, u prvom redu naglasena je vaznost nezavisne, demokratske i stabilne Ukrajine u osiguranju stabilnosti centralne i istocne Europe, ali i cijcloga kontinenta. NATO jc dobio sigurnu

502 Henadii Udovcnko, '"Regional Stability and Security", North Atlantic Assembly, Kijev, 14. rujna 1996, str. !6.

503 Volodymyr Horbulin. '"National Security of Ukraine and International Security", Political Thought, no 1. I 997, str. ~5.

504 Steven Larrabee, "Ukraine's Balancing Act'', str. !48-149.

505 Ukrajinski tim predvodio jc ambasador u Bruxellesu Boris Tarasyuk, ana cclu NATO-ova tima nalazio sc pomocni sekretar general Gebhardt von Moltke.

206

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU saveznicu, koja se u buducnosti nece protiviti saveznickim daljnjim planovima vezanima ne samo uz prosirenje svojih granica na istok vee i uz uspostavu nove sigurnosne arhitekture i novih smjerova akcija. Ukrajina je dobila NATO-ova jamstva da je u tim svojim buducim planovima nece ostavljati po strani, niti prepustiti vecem ruskom utjecaju. Povelja predvida i otvaranje vojnih misija u Kijevu i Bruxellesu kao i kontinuirane konzultacije vojnih predstavnika NATO-a i Ukrajine oko uredenja buducih sigurnosnih pitanja na sirem europskom prostoru. Potpisivanjem Povelje s NATO-om, uglcd Ukrajine porastao je u ocima postsocijalistickih zemalja centralne i istocne Europe. Uz brze rjesavanje teritorijalnih nesuglasica i priznavanje postojecih granica, Ukrajina je potpisala i bilateralne politicke sporazume s dvjema najvecim centralnoeuropskim zemljama. Rumunjskom i Poljskom. 506 Euroatlantski saveznici pozdravili su dobrosusjedske odnose. govorcCi da je to ionako jedan od preduvjeta ulaska u euroatlantske intcgracije tc doprinos stabilnosti regije. Dcfiniravsi Ukrajinu kao sastavni dio centralne i istocne Europe, saveznici su trazili da se Kijev aktivnije ukljuci i u regionalnu multilatcralnu suradnju sudjclujuci u radu Centralnoeuropske inicijative, Black Sea Economic Cooperation, te da aktivno pridonese uspostavi suradnje na relaciji Rumunjska-Ukrajina-Poljska, Ukrajina-Moldova-Rumunjska. Ipak, ono sto je i NATO-u i Ukrajini bilo najvaznije jc cinjenica daje Povelja oznacila odrcdenu stabilizaciju ukrajinsko-ruskih odnosa. Ukrajina, koja se oduvijck plasila mozebitnih ruskih reakcija na prosirenje NATO-ovih granica na istok, dokazala je Moskvi da nece postati punopravnom clanicom NATO-a (bar ne u prvom najavljivanom krugu prosirenja) te da se stoga Rusija ne mora bojati dace dijeliti dugu zajednicku granicu sa Sjevernoatlantskim savezom. PrateCi najnoviji razvoj dogadanja ruska politika nastojala se prilagoditi konkretnim ukrajinsko-saveznickim potezima. Nakon sto jc sest puta ranije otkazivao svoj sluzbeni posjet Ukrajini, u svibnju 1997. ruski predsjednik Jeljcin napokon je posjetio Kijev. Rusija i Ukrajina angazirale su se i na rjesavanju dugogodisnjih bilateralnih nesuglasica oko ruske vojne bazc u Sevastopolu i podjcli i statusu ruskc crnomorske flote. Kao kruna novih ukrajinsko-ruskih odnosa u svibnju 1997. potpisan je i ukrajinsko-ruski ugovor o prij atelj stvu. lpak, dio ukrajinske javnosti smatrao je da jc NATO profitirao mnogo vise Poveljom ncgo Ukrajina, koja do potpisivanja Povelje zapravo i nijc sluzbeno zatrazila ulazak u sjevemoatlantsku organizaciju. Pripadnici radikalne desne struje u Ukrajini govorili su da je NATO isforsirao specijalne odnose s Ukrajinom, kako bi dobio bolju pocctnu poziciju za pregovore s Moskvom oko sire-

506 .\1onika Wohlfc!J, "Ukrainian-Polish Relations: A Pillar of Regional Stability", u: M. Wohlfeld (eel.): "The Effects of Enlargement in Bilateral Relations in Central and Eastem Europe", Chaillor Papers. no. 26, Pariz, lipanj 1997, str. 42-62.

207

EUROATLANTIZAM nja Saveza. 507 Glavni argument bio jc da NATO-ukrajinska povelja ne daje Ukrajini sigurnosnajamstva. Usprkos svoj iskazanoj vjestini i nastojanjima ukrajinskih diplomata, Povelja samo naglasava saveznicku pomoc tranzicijskim ekonomskim, politickim, demokratskim procesima u Ukrajini. Saveznici pozdravljaju nastojanja Ukrajine da ostane zemlja bcz nuklcamog naoruzanja, ali pitanje njezina clanstva u NATO-u, a s tim povczano i svih prava i obveza koje proizlaze iz clanstva, ostalo je otvoreno za buducnost. S druge pak strane, NATO je, bez davanja sigumosnih jamstava i obecane velike konkretne saveznicke pomoci Ukrajini, dokazao novoizabranim clanicama kao i ostalim zemljama centralne i istocne Europe da se ne moraju vise primamo bojati nestabilnog ukrajinskog, pa cak i ruskog susjedstva.

4.5. NATO i ostale zemlje kandidati za clanstvo 4.5.1. Ba/ticke zemlje

Tri balticke postsocijalisticke zemlje mlade demokracije, Estonija, Latvija i Litva, od svih bivsih republika Sovjetskog Saveza svakako su bile najnezadovoljnije rezultatima politike euroatlantskih saveznika glede sirenja NATO-a. Izostanak baltickih zemalja iz prvoga kruga prosirenja saveza, docekan je u Litvi, Latviji i Estoniji s nevjericom alii velikim razocaranjem. Naime, odmah po dezintegraciji SSSR-a, sve tri balticke drzave trazile su, gotovo ultimativno, ulazak u euroatlantske integracije, pri cemu je organizacija NATO imala primamu ulogu. Za to su svakako postojali konkretni strategijski, ali i socijalno-kultumi razlozi iz povijesti, na koje su se balticke zemlje odlucno pozivale pri svim raspravama glede sirenja Alijansc, ali i stvaranja cjelokupne geopoliticke i geoekonomske slikc posthladnoratovske Europe. Zbog svog strateskog polozaja na obalama baltickog mora, balticki su narodi imali bumu povijest. Cinjenica da su oduvijek bili svojevrsna tampon-zona izmedu katolicanstva i pravoslavlja dodatno jc usloznjavala opstojnost tih malih naroda. Na razmedi najrazlicitijih intcresa velikih drzava i alijansi uspjeli su sacuvati vlastiti jezik, obicaje i kulturu. Stoga i ne cudi sto su upravo balticke drzave, Estonija, Latvija i Litva, vee 1989. godine proglasile svoju gospodarsku suverenost i neovisnost o Sovjetskom Savezu. Pozivajuci se na kontakte iz proslosti, povezanost s europskih zbivanjima, kulturnu upucenost i naklonjenost Zapadu, medunarodno priznate mlade balticke

507 Ian Davidson,"Frontier Dtplotmcy". Financial limes. 5. lipnja 1997.

208

EUROATLANTIZAM U NOVOM SV.JETSK0\1 PORFTKU drzave zcljele su sveobuhvatni otklon od Rusijc. Rclotl\ no bobolan i brz proccs formiranja drzavne suverenosti, izostanak oruzanih ili \Ccih sukoba, kako u odnosima baltickih zemalja, tako i u odnosima sa susjednom Rusijom, te pocetni tranzicijski zamah glcde demokratizacije drustva i prih\ acanja tzv. trzisnih uvjcta privrede, dodatno su ojacali nade baltickih naroda glcdc brzeg ukljucenja u europske intcgracijske procese. Od pocetka njihovc neovisnosti, NATO je viden kao jedina organizacija koja je sposobna ponuditi trajna sigumosna jamstva baltickim zcmljama. Euroatlantski saveznici predvodeni Sjedinjcnim Drzavama neprestano su naglasavali da su balticke zemlje dio zapadnoga civilizacijskog kruga, te su moralno i materijalno pomagali njihove tranzicijske proccse. Mcdutim, u vrijeme kristaliziranja odluke koje ce zemlje primiti prve u svoje clanstvo, curoatlantski saveznici dali su do znanja baltickim drzavama, a, sto je jos vaznije, i cijeloj medunarodnoj zajednici, dane zcle ishitrena rjescnja. Nakon pocetnog nesnalazenja, zatim gotovo cuforicnih odnosa, postupnom umjcrenijom politikom prema baltickim zemljama curoatlantski saveznici nastojali su izbjeci dodatne napetosti s ionako vee oslabljenom, iziritiranom, ponizenom Rusijom. Stratdki razlozi i strah da se unutamje ruske ncstabilnosti i problemi ne prosire na sire podrucje Baltika bili su glavni pokretaci saveznicke odluke da se balticke zemlje, Estonija, Latvija i Litva, unatoc naglasenoj suradnji unutar Partnerstva za mir i Sjcvemoatlantskog vijeca za suradnju, pridruzenom clanstvu u Zapadnoeuropskoj uniji, kao i medusobnoj koopcrativnoj Slgumosnoj suradnji, 508 ne prime u punopravno clanstvo Alijanse. Tu odluku saveznici svakako nisu donijcli olako ni jednoglasno. Polazeci primamo od vlastitog strateskog interesa i znacenja podrucja Baltika za cjelokupnu europsku sigurnosnu arhitekturu te buduce odnose NATO-a s Rusijom, razmatrano jc nekoliko prijedloga buducih odnosa NATO-a i baltickih drzava. 509 Pomno prateci euroatlantske rasprave oko redcfiniranja NATO saveza, baltickim zemljama postalo je jasno da se euroatlantski saveznici, prcdvodeni Washingtonom i demokratskim predsjednikom Clintonom, ne Z:ele jace zamjerati Rusiji. Stoga u svojim politickim akcijama glede clanstva u NATO-u sredinom

508 \'idjeti u: Lidija Cehulic. "Koopcrativna sigurnost na Baltiku ~- testiranje novog modela europske sigurnosti", Eumpska uniju-pravni. gospodarski i politic'ki aspekti. broj 28, lnfonnator, 4873, Zagreb, I 8. studeni 2000, str. I 4- I 6. 509 Prvi scenarij predvidao je da zemlje Baltika, zajedno s Finskom i Svcdskom, budu svojevrsna neutralna buffer-zona izmedu NATO-a i Rusijc. Pritom bi Estonija, Latvija i Litva dobile uzajamna sigurnosna jamstva od NATO-a i Rusije. Drugi scenarij pretpostavljao je uspostavu regionalne koopcrativne sigurnosti na Baltiku, koji bi sc, u buducnosti, postupno infiltrirao u cjclokupni sustav nove curopske sigurnosti. Po trecem scenariju NATO jc trebao odlucno prosiriti svoje granice i prihvatiti Estoniju, Latviju i Litvu u svojc clanstvo, zajedno s trima centralnoeuropskim zemljama. Detaljnije vidjcti u: Yuri E. Fedorov. ''The Baltic region in the framework of Russia- :\ATO relations", u: Russia and NATO, ed. by Y. Fcdoro'. Stockholm, 2002, str. 75-90.

209

EUROATLANTIZAM devedesetih proslog stoljeca inzistiraju na tezi kako ce njihova clanstvo u NATO-u poboljsati ne samo odnose baltickih zemalja s Rusijom vee ce pridonijeti i uspostavljaju povjerenja i cvrscih veza samog NATO-a i Rusije. No na Zapadu je tada malo tko u to vjerovao. Upravo suprotno, predlagana svojevrsna neutralnost baltickih zemalja, kao i pristanak na davanje im cvrstih sigumosnih jamstava od strane NATO-a, dozivljavano je kao stetno za odnose saveznika i Rusije. Godine 1996. istrazivac RANDA, instituta ciji su znanstvenici jos pocetkom 90-ih poceli intenzivno pratiti geopoliticke promjene na Baltiku te reakcije susjednih, posebice nordijskih zemalja i Rusije, Ronald Asmus pozvan je u State Department kao savjetnik za nordijsko-balticka pitanja. Istodobno, uz manje medijske pozomosti, SAD je kontinuirano silio nordijske zemlje da preuzmu vise odgovomosti za sigumost na sirem podrucju Baltika. 510 No nordijske zemlje, ni pojedinacno, ni kolektivno, nisu bile voljne ponuditi sigumosna jamstva Estoniji, Latviji i Litvi, a niti preuzeti vodecu ulogu u stvaranju sustava kooperativne sigumosti na sirem podrucju Baltika. Potkraj 1997. godine Clintonovaje administracija u dokumentu "Nordijska inicijativa" intenzivirala pregovore o baltickoj sigumosti i mozcbitnom ukljuccnju Estonijc, Latvije i Litve u NATO, no ovaj put jasno govoreci da se pritom moraju uvaziti i ruski interesi. Premda je Bill Clinton u svakom svom obracanju naciji (State of the Union) spominjao americku pomoc i suradnju sa zemljama balticke regije, Washington ani njegovi europski saveznici nisu imali jedinstvenu sigumosnu politiku glede cjelovitog integriranja Baltika u transatlantski obrambeni sustav. Na kraju je prevladalo misljenje da bi primanjem jedne iii svih baltickih drzava u NATO, Savez imao vise sete nego koristi. 511 Bio je to jos jcdan svojevrsni amcricko-ruski kompromis. Brzim primanjem Estonije, Latvije i Litve u NATO Zapad nije zelio provocirati Rusiju, ali to ne znaci da se potpuno odrekao suradnje s te tri strateski iznimno vazne zemlje. Euroatlantski saveznici nastojali su pronaci kompromis koji bi, u datim okolnostima i vremenu, djelomicno zadovoljio obje strane. Pritom rjesenje statusa baltickih zemalja ne bi bilo konacno definirano. Saveznici su predlozili, a balticke zemlje, kada im je postalo jasno da ih NATO nece primiti u svoje clanstvo 1999. godine, prihvatile i u sijecnju 1998. potpisale Povelju o partnerstvu sa Sjedinjenim Americkim Drzavama. Tzv. US-Baltic Charter protu-

510

U tu svrhu Odjel State Departmenta koji je u hladnoratovskom vrcmenu bio namijenjen praccnju nordijskih zemalja preimenovan je 1996. u Odjel za nordijsko-balticku suradnju. 511

Brojne su rasprave unutar euroatlantskih saveznika vodene na tu temu. Izmedu ostalog detaljnije vidjeti: Scott A. Kocher, "Security freedom in the Baltic states", u: Lithuanian Foreign Policy Review, br. 3, 1999, str. 90-102; S. J. Main, "Instability in the Baltic Region", u: Charles Dick & Anne Aldis (eds.), Central and Eastem Europe: Problems and Prospects, Sandhurst, prosinac !99R, str. 180-!92; C. J. Dick, "How Far Can The West Alford to Ignore Russia''", Sandhurst, srpanj 1999, str. 3-11, Bo Huldt, "Introduction", u: G. Arteus & A. Lcjins (eds.), Baltic Security: Looking Towards the 21st Century, Riga, !997, str. 10-19.

210

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSK0.\1 PORETKU macen je kao izraz i dokaz solidarnosti Washingtona i njegovih europskih saveznika s baltickim drzavama, Estonijom, Litvom i Latvijom, ali im Zapad pritom nije dao nikakva sigurnosna jamstva. 512 Cak ni u svoj im kasnije usvojenim vaznim dokumentima saveznici se nisu jasno izjasnili glede buduce punopravne integracije tri balticke drzave u svoje redove. 513 Niti NATO-ov dokument Membership Action Plan, poradi strogog navodcnja uvjeta koje potencijalne zemlje kandidati za clanstvo moraju ispuniti, 514 nije ulijevao preveliku objektivnu nadu baltickim drzavama da ce uskoro postati clanicama Euroatlantskog saveza. Balticke zcmlje, kao i curoatlantski saveznici, bile su svjesne da su njihovi medusobni bilateralni problcmi, kao i oni s Rusijom, u pogledu postivanja prava etnickih manjina, sluzbenog jezika, nerijesenih pitanja granica. prava na drzavljanstvo novoosnovanih baltickih drzava te opcenito postivanje dcmokratskih, univcrzalnih prava i obveza iz najrazlicitijih objektivnih i subjektivnih razloga iznimno slozena te da za njihova rjesavanje treba dosta vremena, dobre volje svih zainteresiranih strana, alii politicka i materijalna podrska Zapada. 515 Kao dodatnu ogranicavajucu okolnost euroatlantski saveznici navodili su nedovoljna posthladnoratovska izdvajanja baltickih zemalja za obranu te nekompatibilnost njihovih oruzanih snaga standardima NATO-a. 516

512 Slicno kao i kod Ukrajine, u Povelji se ponavlja da su "vrata NATO-a otvorena za sve nove clanicc", ali pod uvjetom da i kada potcncija\ni kandidati dokazu da su "spremni i vo\jni preuzeti odgovornosti i obvczc koje proizlaze iz clanstva", kao i to da cc "primanje novih zemalja u Savez pridonijcti cjelokupnoj europskoj stabilnosti i strategijskim interesima Alijanse". "A Charter of Partnership among the United States of America and the Republic of Estonia, Republic of Latvia and Republic of Lithuania", 16. sijccnja 1998, Lithuanian Foreign Policy Review, br. 3, 1999, str. 20 I. 513 U Washingtonskoj dcklaraciji kazc se da "Savez ostaje otvoren za sve europske demokracije, bez obzira na njihov geografski polozaj", dok dokument pod nazivom Washington Summit Communique nakon napomcne da tri centralnoeuropske zcmlje, Po1jska, Ceska i Mac!arska, nisu i posljednje koje je NATO primio, navodi da ''clanice NATO-a prepoznaju i pozdravljaju kontinuiranc napore Estonijc, Latvije i Litvc gledc njihovog buduceg clanstva u NATO-u". Washington Declaration i Washington Summit Communique, NATO Revie\\', vol. 47, no. 2, ljcto 1999, str. Dl i 03. 514 lzmec!u ostalog trazi se: rjesenjc mec!unarodnih sporova mirnim putem, rjesenje etnickih ncsuglasica, teritorijalnih pitanja. ukljucujuci i ircdentisticke zahtjevc, mirnim putem u sk\adu s norn1ama OSCE-a, dobrosusjedska suradnja, povecanje vojnog budzeta za postizanjc standarda NATO-a, sudjelovanje u podjeli troskova s clanicama NATO-a za zajednicke vjc2:be i druge zajednicke aktivnosti. "Membership Action Plan", NATO Review, vol. 47, no. 2, ljeto 1999, str. 014-15. 515 Dcta1jnije vidjeti u: Lidija l'ehulic, "Balticke zem1je i europska integracija", EU- pravni, gospodarski i poliricki aspekt, br. 25, Infonnator. br. 4748-4759, Zagreb, 13. i 16. 10. 1999, str. 13-16. 516 Vojni stratezi Alijanse isticali su da su balticke zemlje u razdoblju 1992.-1997. izdvajalc za obranu od prosjccnih 0,5 do I ,2 posto svog GOP-a, sto je is pod trazenog NATO-ova prosjcka od 2 posto za postsocijalisticke zcmlje. Cak i u slucaju da izdvajaju 2 posto godisnjeg GOP-a, u nominalnom 1znosu to opet nc bi bilo dostatno za dostizanje trazenih standarda NATO savcza. Podatke o izdvajanjima balti-:'kih zemalja za obranu u razdob1ju 1992.-1998, kao i usporedbu s izdvajanjima za istc svrhe Polj.,kc i Bjclorusije vidjeti u: "Military expenditure of the Baltic states, 1992-98", SIPRI Yearbook /999 Armaments, Disarmamanr and !ntemarional Securiry, Oxford, 1999, str. 313-314.

211

EUROATLANTIZAM Iako svjesni realne situacije i odmjeravanja saveznickih snaga i dosega njihove posthladnoratovske politike prema novoj Rusiji, odustajanje NATO-a da Estoniju, Latviju i Litvu prihvati u svoje clanstvo, LIZ potpisivanje zajednicke Povelje o partnerstvu ali bez sigumosnih jamstava, dovelo je do apatije u velikog dijela baltickog stanovnistva. Dok su centralnoeuropske zemlje - Poljska, Madarska i Ceska- slavile svoj svecani ulazak u euroatlantsko partnerstvo, krajem devedesetih godina proslog stoljeca balticke zemlje jos su se jednom osjecale "izoliranima, izdanima i ranjivima". 517

4.5.2. Bugarska

Iznimno vrijedan geostrateski polozaj Bugarske, posebice u odnosu na moguce nove krize na podrucju Bliskog istoka, istocnog Mediterana iii kaspijskog podrucja, bitna je odrednica na koju Bugarska racuna prilikom NATO-ova odabira najoptimalnijih clanica za sljedeCi krug prosirenja. Tu prednost Bugarska je iskoristila prilikom NATO-ave akcije u SR Jugoslaviji, kada je stavila na raspolaganje snagama NATO-a svoje aerodrome. No slabosti bugarskog drustva na politickom, gospodarskom, socijalnom te vojnom planu ostavile su tu zemlju izvan NATO-a 1999. godine. U samoj Bugarskoj to nije shvaceno previse tragicno, vee je ta zemlja, poglavito njezine oruzane snage, krenula u potrebne reforme, sukladno MAP-u. Maze se reCi da je Bugarska vecinu svojih materijalnih resursa, financijskih sredstava i znanja odlucila iskoristiti upravo na prilagodbu svoje vojne komponente standardima Saveza. U cjelokupnom tranzicijskom procesu bugarskog drustva na vojnom planu postignuti su i najbolji rezultati. Za svoje oruzane snage Bugarska izdvaja vise od 400 milijuna do lara, sto je gotovo 3 posto bugarskog GDP-a. Tim iznosom Bugarska nadmasuje sve ostale zemlje Yilniuske skupine, kandidate za potencijalno clanstvo u NATO-u. Do 2004. planira se smanjcnje oruzanih snaga sa 60.000 na 45.000 !judi te stvaranje skupine od 7400 profesionalnih vojnika. Osim toga, velik dio bugarskih casnika skoluje se u inozemstvu, poglavito u SAD-u, a uzurbano se radi i na modernizaciji bugarskog vojnog naoruzanja i tehnologije sukladno novim potrebama NATO-a i novim izazovima sigurnosti. Sve to potpomognuto je pozitivnim javnim mnijenjem u Bugarskoj koje jos uvijek snazno podrzava i zagovara clanstvo u NATO-u.

4. 5.3. Rumunjska Rumunjska, u nastojanjima da postane clanicom Sjevemoatlantskog saveza, takoder je u prvom redu isticala svoj geostrateski polozaj. lsticuci logisticku

517 Atis Lejins, "The ·rwin enlargements' and Baltic security". The First Round Enlargements: Implications for Bailie Securiry. f!umanilies and Social Sciences, Riga. I9n. str. I I.

212

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU pomoc: koju je pruzila NATO-u za vrijeme akcije u SR Jugoslaviji, istice se rumunjska blizina turbulentnom podrucju jugoistocne Europe te koridor prema Ukrajini i Rusiji. Rumunjska se dugo nalazila na listi potencijalnih kandidata za prvo posthladnoratovsko sirenje NATO-a 1999. godine. Njezino neprozivanje u Madridu 1997. godine nije znatnije smanjilo pozitivan stav javnog mnijenja prema clanstvu u NATO-u. Rumunjski problemi mnogo su slozeniji od onih u Bugarskoj jcr osim socijalnih problema (velike kommpiranosti drustva i organa vlasti, problema s prostitucijom, trgovine ljudima, svercom droge, koristenja radom maloljetne djcce) rumunjsko gospodarstvo tesko se nosi s proklamiranim reformama, demokratizacija drustva ide veoma sporo (u vojnim. policijskim i drzavnim organima jos uvijek je mnogo pripadnika bivse organizacije Securitate), a problema ima is reformama oruzanih snaga.

4.5.4. Slovacka U vrijeme dok je na celu slovacke vlade bio Merciar clan ice NATO-a bile su odlucne da Slovacka ne ude u NATO. Korupcija, autoritarna vladavina, kontrola medija, nepostivanje ljudskih prava i sloboda isticani su kao glavni protuargument zbog kojeg ta zemlja, za vrijeme Merciarove vladavine, ne moze u Sjevernoatlantski savez. Njegovim politickim porazom Slovacka je postala clanica Vilniuske skupine i otpocela s intenzivnijim prilagodbama sukladno MAP-u. Slovacka je udvostrucila svoje sudjelovanjc u snagama Ujcdinjenih naroda i u NATO-ovim aktivnostima. Vise od 700 Slovaka sudjeluje u takvim misijama, a posebno su pohvaljeni slovacki inzenjerci koji rade u Afganistanu. Sto se tice geostrateskog polozaja, istice se da bi Slovacka, zajedno sa Slovcnijom, kao clanica Saveza povezala i stabilizirala podrucje Ccntralne Europe u NATO-u.

4.5.5. Slovenija Od svih postsocijalistickih zemalja kojc nisu usle u NATO savez 1999. godine Slovcnija jc svakako imala razloga biti najnczadovoljnija. Ta zemlja, gotovo do Madridskog sastanka 1997. godine, bila je visoko na listi najoptimalnijih clanica za ulazak u NATO. Razocaranost ispustanjem Slovenije iz prvog posthladnoratovskog prosirenja NATO-a rezultiralo je stanovitim razocaranjem i opadanjem interesa javnog mnijenja za clanstvo. Tome je pridonijela i NATO-ova akcija u SR Jugoslaviji te Afganistanu. Ulazak Slovenije u NATO tada oznacio bi njezin formalni bijeg s podrucja Balkana i prikljucenje euroatlantskim integracijama (Siovenija je ozbiljan kandidat i za clanstvo u EU) zemljc koja je, i u sastavu bivse SFRJ, bila po svjctonazoru. kulturi i gospodarskim vezama mnogo vise vezana uz Zapad od ostalih republika bivse drzave. Dostignuti stupanj demokratskog razvoja slovenskog drustva, brze i efikasne reforme njezinih

213

EUROATLANTIZAM oruzanih snaga sukladno standardima NATO-ate gospodarski rast na kojem joj ostale zemlje iz Vilniuske skupine mogu samo pozavidjeti, cine S\oveniju pozeljnim kandidatom za NATO. Osim toga, u strateskom pogledu Slovenija je videna kao spojnica Zapada i trusnog podrucja jugoistoka Europe, od koje se ocekuje da pridonese gospodarskoj i politickoj stabilizaciji te regije. Gledano u cjelini, od svih potencijalnih kandidata za novo clanstvo u NATO-u S\ovenija je po svim objektivnim parametrima najoptimalniji kandidat. Medutim, u Sloveniji se zahuktala velika javna kampanja protiv clanstva u Savezu. Argumenti su razliciti; od isticanja prevelikih financijskih troskova koje bi donijelo clanstvo do nevoljkosti da se ispunjavaju obveze iz clanstva (vojne baze, sudjelovanje u vojnim misijma NATO-a i sl.)

4.6. Summit u Pragu 2002.- najava novog sirenja NATO-a lskustva s tri novoprimljene clanice NATO-a, Ceskom, Madarskom i Poljskom, ubrzo su pokazala da su te tri zemlje ipak relativno nespremne usle u Savez sto je rezultiralo problemima pri prilagodbi njihovih nacionalnih oruzanih snaga ali i nevoljkom preuzimanju i ispunjavanju obveza koje proizlaze iz clanstva. Stoga su celnici NATO-a smatrali da drugom posthladnoratovskom sirenju NATO-a treba pristupiti mnogo obazrivije. U tom cilju osnovan je i akcijski plan za clanstvo (MAP) kojim je NATO preciznije i pazljivije definirao uvjete za clanstvo. Strucnjaci americkog instituta RAND na zahtjev americke administracije izradili su studiju o prosirenju NATO-a. Studija predvida da ce se u razdoblju 2000.-2015. godine NATO siriti u tri faze: -

U prvoj fazi, 2002. godine, mogle bi biti pozvane Slovenija i Slovacka (sto znaci da bi postale punopravnim clanicama NATO-a 2004.).

-

U drugoj fazi, 2007. godine, u NATO bi usle baltickc zemljc, Litva, Latvija i Estonija. U trecoj, posljednoj fazi, 2015. godine, clanice bi postale Makcdonija i Albanija.51g

Drugo posthladnoratovsko sirenje NATO-a, najavljeno Deklaracijom iz Praga519 u studenom 2002. godine, ipak ce se odvijati drugacijim tempom. U Pragu

518 Zanim1jivo je da je skupina znanstvenika na celu koje jc bio Thomas S. Szayna u svom istrazivanju oko mogucnosti sirenja NATO-a u razdob1ju 2000.-2015. analizira1a i pozicije triju europskih zema1ja, Austrije, Finskc i Svedske, koje su clanice Europske unije, ali nisu u sastavu NATO-a. Po njima, Austrija ima najvece sanse da je, ako to zatrazi, NATO i primi u svoje redove, potom slijedi Svedska pa Finska. Thomas S. Szayna, NA70 Enlwgement2000-2015, Santa Monica, 2001, str. 105-106. 519 Prague Summit Declaration, Issued by the l leads of State and Government participating in the meeting of the North Atlantic Council. Prague. 21. studcnog 2002, http.//\vww.nato.int/docu/pr/2002/p02-127e.htm

214

EUROATLAl\'TIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU je, od deset zemalja Yilniuske skupine, izdvojeno njih sedam: Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovacka i Slovenija, kojc bi, najkasnije do NATO-ova summita u svibnju 2004. godine, trebale postati novim punopravnim clanicama Sjevcmoatlantskog saveza. Pobjeda koncepcije velikog praska (big banga) temeljene na simultanom pozivanju najveceg broja zemalja u cjelokupnoj povijesti dosadasnjeg sirenja NATO-a, njih cak sedam, nije iznenadila javnost. Takva odluka NATO-a u skladu je s americkim sve izrazenijim zahtjevima, poglavito nakon tragicnih teroristickih napada na americki teritorij II. rujna 200 I, za vecim medunarodnim povezivanjem zemalja, multilateralnom globalnom akcijom i pridobivanjem novih saveznika na medunarodnoj sccni. L tum smjeru isle su i Busheve najave sirenja NATO-a od Baltika do Jadrana. Skeptici navode kako je ipak malo cudno da organizacija koja se nalazi rrcd radikalnim reformama svojih ciljeva, snaga za njihovu provedbu i uloge u medunarodnoj zajednici, odjednom uzima tako velik broj novih drzava u svoje clanstvo.520

5. EUROPSKA OBRANA S obzirom nato da su glavne posthladnoratovske promjene zahvatile upravo siri europski prostor, za ocekivati bi bilo da su se Europljani od pocetaka turbulentnih promjena aktivnijc ukljucili u izgradnju nove Europe i s tim povezano nove europske obrane i novih euroatlantskih odnosa. No, pogleda li se unatrag, u vecinu bitnih dogadanja tijckom proslog desetljeca na Starom kontinentu, liZ rijetke iznimke, ne samo da je umijesan nego je i pridonio konacnim rjesenjima upravo Washington. Kumulativno, SAD je pruzio najvecu pomoc zemljama mladih demokracija u Europi, inicirao uspostavu Sjevemoatlantskog vijeca i Partnerstva za mir, imao odlucujucu ulogu u primanju tri centralnoeuropske drzave u NATO, bio glavni pregovarac s novom Rusijom oko nove ruske uloge u Europi i sire, zaustavio otvorene ratne sukobe na Balkanu, inicirao glavne programe za stabilizaciju jugoistoka Europe. Gledano sa sigumosno-vojnog aspekta, nadmoc SAD-a nad europskim saveznicima iskazana je pocetkom 1990-ih u Zaljevskom ratu te ponovno 1994. u obrani Kuvajta . Slicno se ponovilo i na curopskom tlu nakon raspada bivse Jugoslavije. SAD i NATO, a ne Zapadna Europa na celu s Europskom unijom, za vecinu Europljana predstavljali su jos uvijek glavni jamac mira i stabilnosti u Europi, ali i siroj europskoj regiji.

520 Radovan Vukadinovic pise kako je "mozda i taj trend sracunat na ozivljavanje NATO-a i njego\' ulazak u regije gdje ga dosad nije bilo (jugoistocna Europa. Baltik). R. Vukadinovic, "Drugo posthladnorato'·'k'' sirenje NATO-a", Medunarodne studije, god. II. br. 3. jescn 2002, str. I 5.

215

EUROATLANTIZAM Razloga za to svakako ima vise, no temeljni problem europskih saveznika bio je nedostatak zajednicke politicke volje, jasno definiranih zajednickih sigurnosnih ciljeva i zajednickih, adekvatnih sredstava i instrumenata za nj ihovu realizaciju. Iskazana zajcdnicka volja, harmonizirana politika, ono je po cemu se, u posthladnoratovsko doba, SAD razlikovao od svojih saveznika. 521

5.1. Nova europska sigurnosna arhitektura AnalizirajuCi posthladnoratovsku Europu, Ole Waever je pisao: "Zavrsetkom hladnog rata Europa se nasla u specificnom, unikatnom polozaju: nije dominirala svijetom, niti je bila pod dominacijom nekc druge svjetske sile; nije bila izolirana od svijeta, ali ni u mogucnosti da kontrolira globalna svjetska zbivanja. Europa je postala regija sireg medunarodnog sistema. Kada je u proslosti Europa bila jedna od svjetskih regija, svijet nije bio toliko povezan, a proces globalizacije nije bio tako intenzivan i sveobuhvatan. Ukratko, zavrsetkom hladnog rata Europa nije bila glavni svjetski eentar." 522 Ipak, netocno bi bilo tvrditi da Europljani, u jeku posthladnoratovskih promjena koje su trajno narusavale i ugrozavale stabilnost europskog prostora, nisu raspravljali o nuznosti uspostave novoga europskog sustava sigurnosti i povezano s tim, curopske obranc. Zapadnoeuropske zemlje bile su kreatori brojnih rasprava o sigurnosti u Europi, ali isto taka one su bile i glavni akteri koji su djelovali u smjeru okupljanja svih europskih drzava sa Zapada i Istoka oko postojecih europskih institucija usmjerenih na rjesavanje sigurnosnih pitanja. Takvom akcijom europske institucije koje su bile rasprsenc po svojim metodama, ciljevima i akcijama, pocele su bivati projicirane u jednom smjeru. Samim tim poceo se stvarati i jedinstveni koncept ukupnosti institucija koje trebaju rjcsavati sigurnosna pitanja. U takvim okvirima nastajala je i sintagma europska sigurnosna arhitcktura. Sintagmu upotrebljavaju brojni autori kada govore o europskoj sigurnosti nakon hladnog rata, ali malo tko daje definiciju te sintagme. 523

521 Britanski komentator Financial Timesa Edward Mortimer u veljaci 1996. napisao jc: "Americka volja da u konkretnim akcijama upotrijebi sva svoja raspoloziva sredstva i pokazc Srbiji i Hrvatskoj da je spremna u danim okolnostima djelovati, ono jc sto Americi u tim zcmljama daje kredibilitet. Isto nijedi i u Grckoj, Turskoj, Arapskom svijetu, Izraelu. pa cak i Kini." Financial Times, 14. veljacc 1996. 522

Ole Wacver, "Europe Stability and Responsibility", cit po. \Vojciech Kostecki, Europe a/ier the Cold War, Varsava, 1996, str. 78.

523 Yelik broj aurora polazi od pojma "arhitcktura" navodeci da se pritom podrazumijeva ''stmktura i uredcnjc necega". Tzv. "arhitcktonsko odredenje'' posthladnoratovske curopske sigurnosti vidjeti u: Annand Clesse & Lothar Ruhl (eds. ), Be\'Ond East-West Confrontation: Searching for a New Security Structure in

216

EUROATLA\TIL-\\1 L :\OV0\1 SVJETSKOM PORETKU Uglavnom se shvaca na razlicitc nacine. Po misljenju Wojciecha Kosteckog, bez obzira na jos uvijek nepostojanjc opceprihvacene, univcrzalne definicije pojma, curopska sigumosna arhitcktura pretpostavlja nekoliko kljucnih elemenata. Prvo, europska sigumosna arhitcktura obuhvaca odredcnu institucijsku strukturu kao i interakcijski proccs medu tim institucijama. Drugo, europska sigurnosna arhitcktura pretpostavlja kolektivnu obranu kao obrambcni sustav od napada izvana ali i zastitu od unutamjih ugroza. Trcce, europska sigurnosna arhitektura pociva na uvjerenju clanica da je sigumost: a) u geografskom smislu nedjeljiva b) kompleksna kategorija (ukljucuje vojnu komponentu, ali i politicku, ekonomsku, socijalnu, ekologijsku) c) kooperativnog karaktera (temelji se na intcrakciji pojedinih institucija). 524 Za istrazivace National Defence Academy iz Bcca curopska sigurnosna arhitektura znaci "razvoj zajednicke europske politike, koja bi bila prilagodena novoj situaciji i bila u stanju koristiti se postojecim institucijama i mehanizmima kao sredstvima u jedinstvenome konceptu, koja bi bila u biti kmnplementarna". 525 Fergus Carr i Kostas Ifantis pod pojmom europske sigumosne arhitckture podrazumijevaju "meduodnos organizacija NATO, OSCE, EU i WEU pri kreiranju sigumosti u posthladnoratovskoj Europi". 526 R. Vukadinovic navodi da, iako se Gorbacovljeva vizija o zajednickom curopskom domu nije ostvarila, ipak se u posthladnoratovskoj Europi maze govoriti o skupu institucija, njihovih veza i odnosa koje na osnovi svojih politickih, gospodarskih i vojnih kompetencija stvaraju sustav koji sc najcesce naziva europskom arhitekturom." 527 Pritom treba naglasiti da je, govoreci o institucijama koje cine europsku sigumosnu arhitektum, vecina autora tada mislila na medusobno povezane institucije (interlocking institutions). 528 Sam pojam "interlocking institutions" upotrije-

Europe. Baden-Baden, 1990.: Laszlo Security, vol. 2. no. 3, zima 1993, str. Search for Peace and Security, ~ew Anarchy in Europe: The Rule of States

Valki, "A Future Security Architecture for Europe", European 502-544: Jonathan Dean, t'nding Europe\ i~(Jrs: The Continuing York, 1994.: Jaap de Wilde & Hakan Wiberg (eds.). Organized and lntergow!rmenta! Organizations, London, 1996.

524 Wojciech Kostecki, Europe Ajier the Cold War- The Security Complex Theory, Varsava, 1996, str. 166-167.

525 European Security-European Instabilities (collective work). National Defence Academy Series: National Security, Trends and Alternatives (Vienna: National Defence Academy. 1993.) str. 45. (originalan tckst).

526 F. Carr & C. lfantis, NATO in the New European Order. London. 1996. str. 55. 527 R. Vukadinovic, Mectunarodni odnusi od hladnog

ru1c1

do globalnog poretka, Zagreb. 2001, str. 339.

528 Vidjeti u: Michael Ruhle, "NATO's Evolving R,,;c jescn 1993, str. 264.

Ill

the :\cw Europe". European Security, vol. 1, no. 3,

217

EUROATLANTIZAM bili su plancri NATO-a 1990. godine i otad se pojam ustalio u raspravama glcdc nove europske sigumosne arhitekture. 529 Dio autora poput J. Wyllica i F. Driscolla obrazlagao je neophodnost uspostave europske sigurnosne arhitekture koja bi se temeljila na medusobno povezanom sustavu institucija cinjenicom da su sve tada postojecc institucijc u Europi nastalc za vrijcme hladnog rata s tocno odredenim ciljcm. Po njima, NATO je osnovan da zastrasi SSSR, OSCE jc osnovan poradi zelje SSSR-a da legitimizira podjelu Europe, WEU da kontrolira njemacku oruzanu silu, Europska zajednica da integrira njemacku privredu u zapadnoeuropski gospodarski sustav, a "niti jedna od tih organizacija nije bila sposobna samostalno rijesiti komplicirane problemc curopske posthladnoratovske sigurnosti". 530 Govoreci o posthladnoratovskom svceuropskom sigumosnom sustavu, prof. dr. Sinisa Tatalovic navodi kako taj sustav podrazumijcva tri razine: nacionalnu, sto znaci da svaka drzava vlastitu sigurnost postize pomocu nacionalnog sigurnosnog sustava multinacionalnu, sto znaci da vee postoji mreza bilateralnih i multilateralnih sigurnosnih, obrambenih i vojnih dogovora i sporazuma internacionalnu, koja je sastavljena od sigurnosnih organizacija ra. 531

struktu-

Druga skupina autora bavila se problemima koje bi sustav nove europske sigurnosne arhitekture trebao rijesiti. Tako bi europska sigumosna arhitektura trebala predstavljati adekvatan odgovor na zbivanja u istocnoj i centralnoj Europi, reflektirati proces europskog ujedinjavanja, ojacati ulogu Europljana u europskoj obrani, pridonijeti suzbijanju postojecih posthladnoratovskih sukoba u Europi, osiguravati zastitu prava manjina, kontrolirati politiku nuklearnog razoruzavanja izmedu dviju svjetskih nuklearnih sila, jamciti daljnju homogcnost zapadne

529 Tako je u listopadu 1990. otvarajuci zasjedanje Sjevemoatlantskog vijcca generalni sekretar NATO-a Manfred Worner rekao da postoje pretpostavke stvaranja jednog novog curopskog sigurnosnog sustava, ali njegova realizacija ne mozc biti povjcrena "jcdnoj superinstituciji", vee semora temeljiti ina '"drugim postojecim institucijama kojc mogu biti fokusirane na razlicite aspekte sigurnosti ali moraju pripadati jednom cvrsto medusobno povczanom sustavu institucija." Atlantic .Yews, no. 2277, 30. studenog 1990, str. 3. Na zasjedanju celnika NATO-au Rimu 1991. godine, govoreci o novim izazovima sigumosti s kojima je Savez suocen u Europi, reccno je da tim novim izazovima ne moze adekvatno odgovoriti jedna organizacija samostalno, vee jcdino "sustav medusobno povezanih organizacija okosnicu kojeg ee ciniti zcmlje Europe i Sjcvcrnc Amerike". Rom<' Declaration on Peace and Cooperation, Bruxellcs, NATO Office of lnfimnation and Press. studeni 1991, str. 2. 530 J. Wyllie, "European Security Realities and the Influence of Cold war Institutions", European Security, vol. 3, no. 2, ljeto 1994. str. 238-250.; F. Driscoll, '"European security: Theoretical and Historical Lessons for Emerging Structures", European Securitv, vol. 2, no.!, proljecc 1993, str. l 5-22. 531 Sinisa Tatalovic, "Prestrojavanje europske obrane", Europska unija - pravni, gospodarski i politicki aspekt, lnformator, br. 4780-4782, Zagreb. 29. 12. 1999. i l.i 5. I. 2000, str. 9.

218

EUROATLANTIZAM U NOVOM SYJETSKOM PORETKL Europe, pomoci modernizaciji postsocijalistickih zemalja istocne Europe, osiguravati nastavak transatlantske suradnje. 532 Ne ulazeci na ovome mjestu u brojne rasprave o pojmu sigurnosne arhitekture, shvacat cemo ga kao skup institucija koje ispunjavaju sigurnosne funkcije i nacin na koji se odvijaju uzajamni sigurnosni odnosi. Europska sigumosna arhitektura postala je izraz nastojanja za punom institucionalizacijom europskoga sigurnosnog kompleksa i istodobno odgovor na dinamicna trazenja novih rjescnja nakon zavrsetka hladnog rata. Od ranih devedesetih pa do danas OSCE, Vijece Europe, WEU, EU i NATO glavne su organizacije koje su odrcctivale smjernice, i oko kojih su nastajale konture nove europske sigumosti. Svc tc organizacije, iako raznorodne po svojim temeljnim funkcijama i mogucnostima prakticnog djclovanja, nastalc su u specificnim uvjetima hladnoratovske bipolarne podjele svijcta. Stoga ce radikalnc promjene u mectunarodnoj zajednici pocetkom devedesctih godina proslog stoljeca prvenstveno na politickom i vojnom planu, ali i u svim ostalim sferama drustvenog zivota, dovesti do potrebe restrukturiranja njihovih struktura, mehanizama i instrumenata u cilju pruzanja adekvatnih odgovora na novonastalu situaciju. 533

5.1.1. KESS/OSCE

Vecina autora smatra da je od svog osnutka 1972. pa do kraja hladnog rata 1989. KESS teorijski ispunio svoj cilj: sprijccio blokovsku konfrontaciju i sagra-

532 0 tim i drugim ocekivanjima vidjeti u: Regina Cowen Karp (ed.), Central and Eastern Europe: The Clzallenr;e of Transition, Oxford. 1993.; l!einz Gartner, "Small States and Concepts of European Security". European security, vol. 2. no. 2. ljcto 1993, str. 188-199.; Stephen Blank and Thomas-Durrell Young. "Challenges to Eastern Europeann Security in the 1990s'', European Securit1·, vol. I, No. 3. jescn 1992, str. 3~ 1-411; Stephen J. Cimbala, "Security in Europe after the Cold War. Part !", European Securin·, vol. 2. no. 2, ljcto 1993, str. 163-187; Michael Ruhk, "Crisis Management in NATO'', European Security, vol. 2, No.4. zima 1993, str. 491-501. 533 Pisuci o europskoj obrani, S. Tatalovic navodi kako ce u perspektivi zajednicku sigumost i obranu u Europi osiguravati vise organizacija, kao sto su NATO, EU. WEU i OESS. Po njemu, te ce organizacijc morati biti osposobljcnc za ovladavanje vojnim i nevojnim dimenzijama sigurnosti u Europi. a time cc se osigurati da: - sigurnosni i obrambeni sistem s vise razina ne predstavlja podjelu Europe na podrucja s razliCitim stupnjem sigumosti - aktivno sudjelovanje SAD-a bude integralnim dijelom curopskog sigurnosnog i obrambcnog sistema - ne treba occkivati kako bi bilo koji kooperatimi rezim mogao djelovati bez svestrane suradnje i sigurnosnog partnerstva s Rusijom - zajednicki sistem vrednota i pravila djelovanp. sto \Tijedc u OESS-u, ima vaznu ulogu u izgradnji curopskog sigumosnog i obrambcnog sistema. S. Tatalovic, "Buducnost europske obrane", Europska unija- pravni, gospodarski i politit'ki aspekt. br. rlll. Zagreb, 27. 3. 1999, str. 12.

219

EUROATLANTIZAM dio most izmedu lstoka i Zapada. 534 No u blokovski podijeljcnoj mcdunarodnoj zajednici, uz dvije dominantne vojno-politicke organizacije, NATO i Varsavski ugovor, unutar kojih su se rjesavala sva sigurnosna pitanja, c\anice KESS-a nisu izgradile vlastiti kohercntan sustav za osiguranjc mira. Prvi ozbiljniji posthladnoratovski razgovori o sigurnosti vodeni su na zasjedanju KESS-a, odrzanom u Parizu 19.-21. prosinca 1990. godine. Zadovoljstvo i stanovita cuforija sto je zavrsio hladni rat i vrijeme blokovskog nadmetanja osjcti1i su sc i na tom sastanku. U zavrsnoj deklaraciji s tog zasjedanja KESS-a, Pariskoj povelji za novu Europu (The Charter of Paris for a New Europe), 515 naglasava se zadovoljstvo zavrsetkom podijeljenosti mcdunarodne zajednice, i potreba usvajanja i sircnja novih jedinstvenih, univerzalnih vrijednosti na kojima je KESS i temeljio svoj dotadasnji rad. Na pariskom zasjedanju zapoceo je i proces institucionalizacije KESS-a. Pariskom poveljom uspostavljeni su novi mehanizmi za savjetovanje i redovite sastanke KESS-a. 536 Time je Pariska povelja otvorila put buducim raspravama o curopskoj sigurnosti , ali i konkretnim inicijativama koje su dolazile iz najviseg vrha zemalja clanica te organizacijc. Pariskom povcljom upravo organizacija KESS utvrduje sc kao srcdiste novoga europskog sigumosnog identiteta, a jedan od g1avnih predvidenih ciljeva bilo je stvaranje demokratskc zajednice od Vancuvera do Vladivostoka. Poveljom je prcdvideno da se scfovi drzava clanica iii premijeri sastaju na summitu KESS-a svakc druge godine. Clanicc KESS-a na pariskoj konferenciji pozdravile su pregovore dviju supersila oko smanjenja konvencionalnog naoruzanja u Europi te potvrdile zajednicku odluku o "sprecavanju kont1ikata" i "mirnog rjesavanja sporova" u buducnosti. 537 Pariska povelja oznacila jc novu fazu izgradnje mira i sigurnosti u

534 Anton Grizold. A1edunarodna sigurnost- teorijsko-institucionalni okvir, Zagreb, 1998, str. 172, F. Carr & K. I fan tis, NATO ... , str. 65-66; Brigitte Sauerwein, ''European Security: The Institutional Challenges". Intemational De/'ensc Review, vol. 26, no. I, 1993, str. 33-41; Tadcusz Jemiolo, "Fundamental Issues of Security in Europe", European Security, vo. 2, no. 3, str. 383-395. 535

Charter a/Paris for a New Europe, Pariz, 21. studenog !990, objavljeno u: A. Grizold, Medunarodna sigunwst .. , str. 243-251.

536 To su: a) Vijece KESS-a kao srcdisnji forum za redovita politicka savjetovanja. Predvideno je da se rninistri vanjskih poslova clanica KESS-a sastaju najmanjc jednom godisnje. b) Odbor visokih duznosnika clanica KESS-a cija je zadaca priprcmanje rada Vijcca i raspravljanje o trenutnim problemima. c) Sckretarijat KESS-a kao tehnicko tijelo sa sjedistem u Pragu. d) Centar za sprjecavanje konflikata sa sjcdistem u Becu. e) Ured za slobodnc izbore sa sjedistem u Varsavi. Tri posljednje istitucije pocele su djclovati pocetkom 1991 . godinc. 537 T. Jcmiolo, "Fundamental Issues .. ", str. 382-383.

220

EUROATLAJ\TIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU postkomunistickoj Europi, a KESS-u dala novi zamah, poglavito na podrucju izgradnje njegove institucionalne strukturc. Rad na humanitarnim pitanjima, postivanju univcrzalnih, ljudskih prava i borba za demokraciju bili su bitne odrednice organizacijc KESS od njezina osnutka. Pariskom poveljom ta pitanja naglasenije se vezu uz problem narusenc sigurnosti i otad ee veza izmedu humanitarnih pitanja, ljudskih prava i sigurnosti ostati dominantna konstanta u svim raspravama o uspostavi novog europskog sigurnosnog identitcta ne samo u Europi vee i unutar euroatlantskog saveznistva. Daljnja institucionalizacija organizacije KESS i prilagodba posthladnoratovskim izazovima sigurnosti i stabilnosti kontinuirano je nastavljena na njczinim sljedeeim sastancima. 1\a sastanku u Valetti na Malti, odrzanom od 15. sijccnja do 8. \ eij ace 199 I. godine usvojen je dokumcnt pod nazivom "Mehanizam za mirno rjesa\ anjc sporova u okviru KESS-a". Clanicc KESS-a obvezuju se da ec sporovc rjcsavati mirno, brzo i ucinkovito, na nacelima medunarodnog prava tc putcm pregovora, mirenja, posrcdovanja, arbitrazc ili drugim mirnim sredstvima po vlastitom izboru. U slucaju da sukobljcnc strane ne mogu samostalno rijesiti spar, mogu se obratiti za pomoe ''Mehanizmu KESS-a za mirno rjesavanje sporova". sJx Na Moskovskoj konfcrcnciji KESS-a 1991. godine posveecnoj ljudskim pravima receno jc da "postivanje usvojcnih obveza i nonni ponasanja glede humanitarnih i drugih ljudskih prava, nisu samo iskljucivo unutarnja stvar pojedine zcmljc, vee su za njih odgovorne sve clanicc". 539 Time sc organizaciji ustvari na ncki nacin daje pravo da, u slucaju krscnja ljudskih prava, intervenira u "unutarnji" zivot pojedine zcmlje. U Pragu 1992. KESS-ov Ured za praeenje izbora zamijenjenjc po planiranom opscgu rada i broju clanova mnogo vceim, novim tijelom: Uredom za demokratske institucije i ljudska prava. Cilj mu je bio promocija demokratskih vrijednosti i postivanja ljudskih prava u postsocijalistickim zemljama istocne i centralne Europe. 540 U tom smjcru, na zasjedanju u Stockholmu u prosincu 1992. godine osnovan jc Visoki komesarijat za nacionalne manjine sa zadaeom ranog upozoravanja i interveniranja prilikom napetosti izmedu etnickih manjina na teritoriju clanica KESS-a. Njegove misije sljedeeih godina kontinuirano su slane diljem ccntralne, istocne, jugoistocne Europe te u postsovjetske republikc da rasvjetljavaju, pokusaju sprijeciti ctnicke, nacionalne napetosti ili smiriti vee

538 Kako djclujc Mehanizam KESS-a za mimo rjesavanje sporova vidjeti u: V. Y. Ghcbali. ""The OSCE in the Post-Cold War Europe", NATO Review. Vol. 39, no. 2. 1991, str. 9 539 W. A. Kemp, The OSCE in a l'iew Context: European Security Towards the Discution Paper 64. London. 1996, str. 13.

Twenty~jirst

Century.

540 0 sastanku u Pragu vidjeti: C. Anstis, ""OSCE \1ARK ll:Back to Helsinki: From Paris via Berlin and Prag", NATO Review, vol. 40. no 2, str.\8-23.

221

EUROATLANTIZAM razbuktale sukobc. 541 Time se etnicki problemi i problemi manjina prvi put tretiraju u okviru podrucja sigurnosti, a ne u okviru ljudskih prava. Sve veci broj clanica 542 i novi izazovi sigurnosti rezultirali su strukturalnim promjenama unutar KESS-a, ali i sirenjem platforme rada. Usvajanjem tzv. Helsinskog dokumenta pod nazivom "Izazovi promjena" (The Challenges oJChange) na zasjedanju 9. i 10. srpnja 1992. godine u Helsinkiju, KESS, koji se smatrao forumom za dijalog, postao je organizacija s jasno prepoznatljivom operativnom strukturom. Nairne, u dokumentu se navodi da KESS treba tretirati kao europsku regionalnu sigurnosnu organizaciju u skladu s VIII. poglavljem Povelje UN-a, sto je otvorilo mogucnosti suradnje s Ujedinjenim narodima. Helsinskim dokumentom potvrdena je vrhovna uloga Vijeca ministara vanjskih poslova te je to Vijece ovlasteno za djelatnosti ranog upozoravanja (early warning), 1jesavanja kriznih situacija (crisis management), mirno rjdavanje sporova i mirovne operacije. Ustanovljen je i Forum za sigurnost i suradnju, cije djclatnosti trcbaju biti usmjerene na tri osnovna cilja: nadzor prcgovora o smanjenju konvencionalnog naoruzanja u Europi, pitanje daljnjeg procesa naoruzanja u Europi te izgradnje medusobnog povjerenja i sigumosti clanica KESS-a. 543 Forum je poceo s radom 22. rujna 1992. u Bccu. Govoreci o postignucima Helsinskog akta KESS-a, predsjednik Visokog komesarijata na nacionalne manjine Max van der Stocl, pohvalio je usmjerenost KESS-ana sprjecavanje konflikata u postsocijalistickoj Europi, ali upozorio da njihova trajno rjesenje trazi od KESS-a "uspostavu adekvatnih mehanizama za dugotrajan proces izgradnje trajnog mira (peace-building) u Europi". 544 Time je naglasio da KESS jos nije u potpunosti definirao svoju trajnu ulogu u novoj europskoj sigurnosnoj arhitekturi, ali je podrzao mirno rjesavanje sporova, djelatnosti ranog upozoravanja na potcncijalne sukobe i rjesavanje kriznih situacija mirnim putem "kao okosnicu aktivnosti clanica KESS-a na sigurnosnom planu." 545

541 Brojni su primjeri sudjelovanja prcdstavnika KESS-au pokusaju rjesavanja ili smirivanja tadasnjih etnickih i nacionalnih konflikata. Nabrojit ccmo samo neke: pitanje ruske manjinc u Estoniji i Latviji, madarske u Slovackoj, slovackc u Madarskoj, madarskc u Rumunjskoj, albanskc u Makedoniji, grcke u Albaniji, posrcdovanjc u ukrajinsko-krimskorn sporu. Nagorno-Karabahu. Moldovi.

542 Raspadom SFRJ i SSSR-a broj clanica povecao se s 35 na 53 zcmljc.

543 V. Y. Ghcbali. "The CSCE Forum for Security Cooperation: The Opening Gambits", NATO Review, val. 41, no. 3, 1993. str. 9.

544 M. van der Stoel, "Preventing Conflict and Binding Peace: A Challenges for CSCE", NATO RevieH', val.

42, no. 4. str. 8. 545 Isto, str. 16.

222

EUROATLAJ\TIZA\1 L :\OVOM SVJETSKOM PORETKU Naime, najinovativnji dio Helsinskog dokumenta svakako je dio koji govori da KESS moze samostalno poduzimati mjere i kao regionalna organizacija zapocinjati operacije ocuvanja mira sukladno VIII. poglavlju Povelje UN-a. Kao instmmenti ocuvanja mira spominju se manje promatracke misije, ali i sira upotrcba snaga sastavljenih od civilnog i vojnog osoblja kojima je osnovna zadaca nadzor primirja. Opcracijc ocuvanja mira trebale bi se odvijati u suradnji s rcgionalnim i dmgim medunarodnim organizacijama. Pritom sc prvenstveno mislilo na Zapadnoeuropsku uniju i NATO. Operacija ocuvanja mira moze zapoceti samo uz konsenzus organa KESS-a, kada se ustanovi da su sukobljcnc strane stvorile povoljne uvjete za pocetak operacijc. Za operaciju moraju biti ispunjena tri uvjeta: a) uspostavljanje efektivnog trajnog primirja b) suglasnost svih sudionica u operaciji u odnosu na Memorandum o medusobnom razumiJevanJU c) u svakom trcnutku mora biti osigurana sigumost osoblja operacije. 54

(>

Sredinom devcdesetih godina proslog stoljeca u Europi sc svc izrazcnije osjecalo nejedinstvo glede smjerova i oblika razvoja europskog sigumosnog identiteta i eventualne zajednicke europskc obrambene politikc, a za rjesavanjc gorucih problema (omzana kriza na podrucju bivsc Jugoslavije) Europljani svc ucestalije pozivaju americku angaziranost. U jeku europskih rasprava i nedoumica glede pitanja sigumosti, na konferenciji u Budimpesti 1994, gdje je KESS promijenio ime u Organizaciju za europsku sigumost i suradnju, predlaze se usvajanje dokumenta pod nazivom "Zakon o provodenju politicko-vojnog aspekta sigurnosti" (Code o_fConduct on Politico-Militw}' Aspects of Security) u kojemu su ljudska prava cksplicitno vezana uz pitanja sigumosti i suradnjc. Time sc zeljela postici veca usuglasenost clanica tc organizacije oko pitanja nove europske sigurnosti. Istodobno, Rusija je ponudila svoj prijedlog pod nazivom ''Zajednicki sigurnosni model za 21. stoljece" u kojemu su kodificirane nove europske norme kojc bi sve zemljc trebale postivati u svom unutarnjem i vanjskopolitickom djelovanju vczano uz sigurnosna pitanja. Prema misljenju Emanuela Adlera, u prvim posthladnoratovskim godinama OSCE jc bio vodcca organizacija koja sc bavila "institucionalizacijom vrijcdnosti i normi ponasanja, uspostavom odgovarajuCih organa i institucija za njihovu provedbu", a sve u cilju "stvaranja i lakseg prihvacanja novog zajednickog europskog sigurnosnog identiteta" 547 . Time je, po Adleru, nova Europa ostvarila

546 Anton Grizold pise da dokumcnt o operacijama ocuvanja mira u okviru KESS-a, fommliran u I!elsinkiju, predstavlja svakako "veliko tcorijsko dostignuce, ali ima malu prakticnu vrijednost. stoga zamisao o KESS/OSCE-u kao instrumentu izvoc!cnja mirovnih operacija u Europi izglcda tc;ko ostvariva''. Kao glavne poteskoce Grizold navodi probleme vezanc uz ncdefmirano zapovijedanjc takvim operacijama, suradnjc s drugim regionalnim organizacijama, tinanciranje operacija. Detaljnije: t\. Grizold. Medunalmlna sigunwst ... , str. 192-195. 547

J. Baylis, '"European Security in the Post-Cold War Era: The Continuing Stmggle between Realism and Utopianism", European Security, Vo. 7, No. 3, jescn 1998, str. 18-19.

223

EUROATLANTIZAM dobre pocetne pozicije za razgovore sa SAD-om o novoj euroatlantskoj suradnji. Upravo Organizacija za europsku sigumost i suradnju shvacena je kao glavni partner NATO-u. No, prilike u Europi, problemi s Rusijom i unutar nje, koja jc bila najjaci zagovomik OSCE-a kao stupa nove europske sigurnosti, dolazak amcricke politike na Balkan, postupno su istisnuli OSCE i doveli do naglasenije uloge Europske unije, odnosno Zapadnoeuropske unije, kao njezinc pocetne sigurnosne komponcnte. Prosudujuci danas prednosti i ncdostatkc OSCE-a te doprinos te organizacijc uspostavi nove europske sigurnosne arhitekture, mozemo zakljuciti sljcdccc: a) Posthladnoratovskim promjcnama OSCE, tadasnji KESS, pozivajuci sc na svoja temeljna nacela zadobio je politicki i moralni kredibilitct diljem Europe. b) Sukladno novom poimanju sigurnosti kao komplcksnog fen omena, koji osim dominantno vojne ima i etnicke, humanitame, ekoloskc, ckonomske i ine druge atribute, u svom pokusaju definiranja pristupa odgovora na sigumosne izazove posthaldnoratovkc Europe, OSCE je uvazavao upravo tu novu komponentu medunarodne sigurnosti. c) U skladu s multidisciplinarnim poimanjem posthladnoratovske sigurnosti OSCE jc pokusao razviti i multidisciplinarni spektar mehanizama za postizanje mira i stabilnosti. d) Pritom se inzistiralo iskljucivo na mirnom rjcsavanju sporova, uvazavajuci pravila mectunarodnog prava. Kao glavne slabosti izdvajamo sljedece: a) Proces donosenja odluka; nerealno je bilo ocekivati da ce se u turbulentnim vremenima za europsku sigurnost i cijele euroatlantske odnose postici potreban konsenzus mnogobrojnih clanica OSCE-a. Velike su razlike u njihovim politickim ciljevima, poimanju vlastitc uloge i mjesta u novom europskom poretku te objektivnim mogucnostima njihova vanjskopolitickog djelovanja. b) Jedina preostala supersila, SAD, svakako nije zeljela umanjiti mogucnosti vlastitog utjecaja na kreiranje nove europske sigurnosne arhitekture. Washington svakako nijc namjeravao zamijeniti NATO nekom sveeuropskom sigurnosnom organizacijom koja bi imala odlucujucu rijec u kreiranju europske obrane. c) Zapadnoeuropski americki saveznici, kao i nova Rusija, nisu imali dovoljno snage niti politickog interesa da podrze OSCE kao temeljnu organizaciju za uspostavu europske sigurnosne arhitekture. d) OSCE nijc izgradio i razradio konkretne mehanizme kojima bi odgovorio na novonastale izazove sigurnosti novoga europskog poretka. Pozivanje na humanitarnu dimenziju i zastitu nacionalnih prava i prava manjina svakako nije bilo dostatno, pogotovo kada su eskalirali i otvorcni oruzani sukobi u pojedinim dijclovima Europe. 224

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU

5.1.2. WEU I EZ I EU- europska najava ESD/-ja i CFSP-a Zapadnoeuropska unija (WEU) 548 takoder je pretrpjela velike promjene u posthladnoratovskoj Europi. Za vrijeme hladnog rata vojna uloga WEU-a bila je zasjenjenja NATO-om. Nitijedna hladnoratovska europska inicijativa usmjerena na vecu europsku ulogu u okviru NATO-a iz objektivnih razloga i strukture tadasnje medunarodne zajednice nije imala sanse za uspjeh. Obrana Zapadne Europe bez angazmana Sjedinjenih Drzava, cak kad bi vojno i bila moguca, nije bila zamisliva jer SAD tada nije dopustio nikakav ozbiljniji izazov americkom vodstvu unutar euroatlantskog saveza, a kamoli jacanje paralelne sigurnosne organizacije u Europi. Stoga su svi hladnoratovski pokusaji zapadnoeuropskih saveznika oko dobivanja ravnopravnije uloge sa SAD-om u NATO-u ili cak preuzimanja vece obrambene inicijative u Europi zavrsili neuspjehom. 549 Razvoj europske politicke zajednice unutar Europske zajednice pocetkom 70-ih godina proslog stoljeca zasjenio je WEU na poli.ti.ckom planu. Uloga WEU-a oslabljena je i ulaskom Velike Britanije u Europsku zajednicu 1973. jer je Britanija tradicionalno bila most suradnje clanica WEU-a i EZ-a. 550 Sredinom 80-ih godina proslog stoljeca, u vrijeme svojevrsne politicke krize euroatlantskih saveznika (Reaganova najava SDI programa, kriza pregovora o smanjenju naoru.Zanja - INF) Francuska i Njemacka pokusale su revitalizirati ulogu zapadnoeuropske unije. 551 Francusko inzistiranje na "europeizaciji"

548 Francuska i Velika Britanija 4. ozujka 1947. potpisa1e su ugovor o vojnom savezu u Dunkerqueu zbog bojazni od ponovne agresivne njemacke politike. Hladnoratovsko zaostravanje odnosa lstoka i Zapada rezultiralo je Bruxellcskim ugovorom izmedu driava Beneluksa i dunkerqueskih partnerica. Puni naziv ugovora je Ugovor o ekonomskoj, socijalnoj i kultumoj suradnji te kolektivnoj samoobrani, a potpisan je 17. ozujka 1948. U rujnu obrambeno saveznistvo oblikovano Bruxel!eskim ugovorom dovelo je do osnivanja Zapadne unije ili Organizacije Bruxelleskog ugovora. Pitanje njemackog ukljucenja u Zapadnu obranu rijeseno je prosirenjem Zapadne unije na konferenciji u Londonu te je 23. listopada I 954. u Parizu potpisan moditiciran Bruxellcski ugovor kojim je osnovan Zapadnoeuropski vojni savez (Western european Union - WEU). Uz pet potpisnica Bruxclleskog ugovora WEU-u su se pridruzile SR Njemacka i Italija. Prikaz Bruxelleskog ugovora i moditiciranog Bruxelleskog ugovora vidjeti u: NATO Handbook, Documentation, NATO Office oflnfonnation and Press, 1999, str. I 9-30. 549 I. Gambles, "European Security Integration in the I 990's", Chaillot Paper, 3, Pariz, studeni 199 I, str. 5-8. 550 A Grizold smatra da iako u prvoj fazi razvoja (do I 984. godine) WEU nije bio sposoban ostvariti ono sto je bio njegov giavni cilj, a to je europska sigumosna dimezija, ipak je izmedu I 954. i 1973. odigrao vaznu ulogu pri: a) ukljucivanju SR Njemacke u NATO I955. b) obnavljanju povjerenja medu zapadnoeuropskim drzavama, i to nakon preuzimanja odgovornosti za nadzor naoruzanja c) sredivanju problema Saara d) savjetovanjima o politickim i ekonomskim pitanjima medu ministrima vanjskih poslova clanica EZ-a i Velike Britanije svakog tromjesjecja. A. Grizold, Medunarodna sigurnost .. . , str. 149. 551 0 tadasnjim dogadanjima unutar WEU-a vidjeti u: J. Russell, Western European Union: Information Report. WEU, Bruxelles, o:lujak 1995, str. 6-16.

225

EUROATLANTIZAM europske obrane, potpomognuto njemackim zahtjevom za "intenziviranjem europskog javnog mijenja oko pitanja zapadne sigumosne politikc" 552 rezultirali su sastankom ministara obrane i vanjskih poslova clanica WEU-a u Rimu, u listopadu 1984. godine. Ministri su naglasili odlucnost da clanicc WEU-a poboljsaju suradnju na planu sigurnosne politike te se vise ukljuce u kreiranjc zapadnoeuropskog sustava obrane unutar euroatlantskog saveznistva. Zakljuccno je da clanicc WEU-a moraju postici konsenzus glede pitanja obrane, kontrole naoruzanja i razoruzanja, uspostave odnosa na relaciji Istok- Zapad koji cc pridonijeti povecanju stabilnosti i sigumosti u Europi, europskog doprinosa da se ojaca atlantsko saveznistvo, s obzirom na vaznost euroatlantskih odnosa za Europu te poboljsanjc europske suradnje na planu naoruzanja gdje bi upravo WEU posluzio kao politicka platfonna takve suradnje. Time je Rimska deklaracija, s jedne strane, pokusala definirati europski obrambeni identitet, a s druge uskladiti obrambene politike svojih clanica. Ministri su se usuglasili da u slucaju kriznih situacija u drugim svjetskim regijama Vijece WEU-a ima pravo razmotriti moguce posljedice tih kriza na europska sigumosna kretanja. U svrhu institucionalizacije WEU-a dogovoreno je da se Vijcce ministara obrane iii vanjskih poslova clanica WEU-a sastaje dva puta godisnje, a 1985. u Bonnu oformljenc su tri nove agencije za sigumosna pitanja: Agencija za proucavanje nadzora nad naoruzanjem i za pitanja razoruzanja, Agencija za proucavanje obrambenih i sigumosnih pitanja i Agencija za razvoj suradnjc na podrucju razoruzavanja. No naglasena je uloga atlantskog saveza kao jedinog tijela za zajednicku obranu te temeljne veze izmedu Europe i Sjeverne Amerike. Time je, ustvari, uza sve napretke strukture i proklamirane ciljeve WEU-a ta organizacija ipak ostala samo savjetodavno tijelo za pitanja sigurnosne politike Europljana. Europljani su dobili svoj "snazniji glas u pitanjima sigurnosne politike", 553 ali operativnu funkciju europske obrane zadrzao je cvrsto u svojim rukama NATO. Sukladno tome WEU nije izgradivao niti potrebnu operativnu strukturu kao ni vlastite obrambene snage. No svaka kriza americko-sovjetskih odnosa iii popustanje napetosti doveli su do ponovnog ozivljavanja WEU-a. Predvodnica svih takvih inicijativa bila je Francuska. Za vrijeme pregovora SAD-a i SSSR-a u Reykjaviku o smanjenju nuklearnog naoruzanja, francuski prcmijer Jacques Chirac uputio je Skupstini WEU-a poziv da definira nacela zapadnoeuropske sigumosti. Nakon viscmjesecnih prcgovora 27. listopada 1987. u Haagu je prihvacena Platforma o europskim sigumosnim interesima. No WEU i nadalje ostaje forum za redovitu raspravu o obrambenim i sigurnosnim pitanjima koja se ticu Europe, ali su utvrdeni uvjeti za prijam novih kandidata.

552 R. Rummel. '"West European Security Policy: Between Assenivenes and Dependence'', u: R. Rummel, The Em/lilian of' an International Actor, New York, 1990, str. 91.

553 U. 11oppe. The Wi:•stern European Union. Integration and Securit_v in Western Europe- Inside the European Pillar, Pariz, 1991, str. 274.

226

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Deklarativno, WEU je cijelo to vrijeme ostao vezan uz NATO, odnosno EZ. Na summitu EZ-a u Haagu receno je kako proces ujedinjenja Europe nece biti zavrsen sve dok ne bude ukljucivao pitanja europske obrane i sigurnosti. Jacanje i revitalizacija organizacije WEU vi dena je stoga kao vazan doprinos europskom ujedinjenju. S druge pak strane, svjcsna objcktivnih vlastitih mogucnosti djclovanja na sigumosno planu, ali i postojece blokovske ravnoteze i odnosa snaga u Europi, vccina ministara clanica WEU-a naglasavala je kako sigurnost zapadnoeuropskih zemalja maze biti osigurana samo uz cvrste vczc s NATO savezom. Cak i u ujedinjenijoj Europi s koherentnijim stajalistima najveCih zapadnoeuropskih americkih savcznika, curopski stup sigurnosti, koji bi po nekim prognozarna trebao osiguravati i predstavljati upravo WEU, maze postojati samo u suradnji i oslonjcn na Sjevernoatlantski savez. 554 Kriza u Perzijskom zaljevu i iransko-iracki rat predstavljali su novu prckretnicu za WEU. U razdoblju 1987.-1991. WEU je prvi put prihvatio odgo\ornost za zastitu interesa "out-of~area". 555 Pritom su clanice WEU-a u ratu ostalc ncutralne, a svoje su djelatnosti usmjcrile na odstranjivanje mina polozcnih u vodc Perzijskog zaljeva. 556 Bilo je to prvi put da je WEU sudjelovao u curopskim opcracijima primjcnjujuci clanak VIII. modificiranoga Bruxelleskog ugovora. Istina, clanice nisu bile pod zapovjednistvom WEU-a. Zapadnoeuropska unija ponovno je predstavljala samo forum u kojemu su se koordiniralc nacionalne aktivnosti drzava clanica. Sudjelovanje nacionanih snaga zemalja clanica WEU-a u operacijama u Pcrzijskom zaljevu Sjedinjene Drzave dobronamjerno su prihvatile, shvativsi to kao curopski doprinos podjeli financijskih i vojnih troskova i obveza na sigurnosnom planu. Tim vise sto su se predstavnici drzava clanica WEU-a do kolovoza 1998. redovito sastajali i raspravljali o prilikama u Perzijskom zaljevu. 557 Za vrijeme agrcsije Iraka na Kuvajt (kolovoz 1990. - srpanj 1991.) zapadnoeuropski vojni savez angazirao se i drugi put. Ta operacija bila je mnogo sira od prve. Sudjelovao je veci broj snaga, vise drzava clanica WEU-a. Zadace pojcdinih clanica odredilc su njihove nacionalne vladc, no svi su upotrijebili jednaku strategiju za nametanje embarga- pomorsku blokadu. Clanice WEU-a vise nisu

554 Vidjeti F. Carr & K. Jfantis, NATO ... , str. 70.

555 Izraz "out-ot~area" znaci "izvan podrucja", a njime se oznacuje djclatnost organizacije sto sc odvija izvan ncposrednog teritorija drzava clanica te organizacije.

556 U zajednickoj vojnoj operaciji WEU-a sudjelovale su pomorske snage Francuske, Vel ike Britanije, ltalije, Belgijc i Nizozcmske. Financijski je surac!ivao Luksemburg, a SR Njemacka, koja nije mogla poslati svojc snage izvan podrucja NATO-a. poslala je.svoje brodove u Sredozemlje kao zamjenu za tamosnje NATO snage koje su otisle u Perzijski zaljev. Vidjeti: W. V Eekclen, "WEU and the Gulf Crisis'', Survim/, vol. 32, no. 6, 1990, str. 519-532.

557 Kontinuirana politicka i prakticna suradnja vodena je na tri razine. Sastajali su se: ministri vanjskih poslova i obrane, odnosno strucnjaci tih dvaju ministarstava, predstavnici mornarickih stozera, zapovjednic1 mornarice na mjestu dogadaja. lsto, str. 524.

227

EUROATLANTIZAM bile neutralne, vee su njihove aktivnosti bile usmjerene premajednoj drzavi krsiteljici medunarodnog prava- Iraku. Nakon zavrsetka oruzane intervencije WEU je sudjelovao i u humanitamim akcijama pruzanja pomoci kurdskim izbjeglicama na sjeveru Iraka. 558 No i te konkretno poduzete akcije nisu razjasnile ulogu i mjesto organizacije WEU unutar nove europske sigumosne arhitekture. Drzave clanice bile su svjesne potrebe za vecom operativnom suradnjom unutar WEU-a na politickom te poglavito vojnom planu. Smatrale su da bi se time povecala njihova kredibilnost i postigla uspjesnija suradnja s NATO-om. No zapadnoeuropski americki saveznici te celnici EZ-a koji su nakon posthladnoratovskih promjena sve vise uvidali daje Europu potrebno ujediniti napolitickom, ekonomskom ali i vojnom planu, imali su razjedinjene i drugacije pianove vezane uz europsku obranu, a samim tim i uz buducnost WEU-a. Svi su se slagali da WEU treba biti zaduzen za pitanja europske obrane i sigumosne politike nove ujedinjene Europe, ali nesuglasice su iskazane glede mjesta WEU-a u toj novoj Europi. Neposredno prije potpisivanja Ugovora iz Maastrichta ta razlicita stajalista europske dvanaestorice, clanica EZ-a, dosla su najvise do izrazaja. Francuska i Njemacka zalagale su se za samostalniju europsku obranu u odnosu na NATO te integraciju WEU-a u buducu Europsku uniju. 559 U gotovo dvogodisnjim raspravama oko formiranja Europske unije upravo Francuska i Njemacka neprestano su naglasavale kako buduca Europska unija kao europska politicka organizacija "nece biti cjelovita" ako ne bude sadrzavala i svoju obrambenu komponentu. 560 Shvacajuci da do potpune integracije WEU-a i EU-a ipak jos nece doCi, te dvije zemlje postupno ublazavaju svoje zahtjeve predlazuci da u buducem Ugovoru o Europskoj uniji stoji kako EU moze instruirati, a ne zahtijevati od WEU-a da preuzme europske obrambene zadace. Veliki problemi proizlazili sui iz clanstva zemalja u WEU-u odnosno buducoj EU. Sve tadasnje cianice WEU bile su ujedno i clanice EU-a, stoga je bilo tesko za ocekivati da bi, u ujedinjenoj Europi koja se stvarala i cije je olicenje bila upravo Europska unija, Vijece EU kao vrhovno politicko tijelo dalo prednost jednoj drugoj organizaciji i njezinim predstavnicima, pred EU-om, pa makar to bilo i samo na podrucju

558 0 toj akciji clanica WEU-a detaljnije vidjeti u: W. H. Taft, "European Security: Lessons Learned from the Gulf War", NATO Review, vol. 32, no. 3, 1991. 559 U svom nadahnutom govoru na International Institut for Strategic Studies u travnju 1991. godine, Jacques Delores aludirao je na prevladavanje dihotomije WEU-a s obzirom na intencije euroatlantskih saveznika da WEU u novom europskom poretku ostane vezan i uz Europsku uniju i uz NATO. Rekao jc kako WEU mora biti "iii most suradnj'e izmcdu Europe i SAD-a ili obrambena komponenta Europske unije". Jacques Delores, "European Integration and Security", Survival, vol. 33, no. 2, 1991, str. 16. 560 Takav stav ostat ce konstanta francuske i njemacke politike i nakon sto je EU i fonnalno osnovan. Pozivajuci se na Deklaraciju WEU iz Nordwijka iz 1994. godine predstavnici tih dviju zemalja na bilateralnom sastanku u njemackom gradu Freiburgu 27. veljace 1996. donekle su ublazili svoje stajaliste prcdlazuci djelomicnu integraciju WEU-a i EU-a, ali jos uvijek je okosnica europske obrane WEU. Vidjeti: Peter Nom1an, "France and Germany in Foreign Policy Pact", Financial Times, 28. veljace 1996.

228

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU obrane. Osim toga, francusko-njemacke teznje nisu prolazile u neutralnih zemalja unutar EU (Island, Austrija, Svedska i Finska) koje nisu bile spremne ukljuciti se u novi sustav europske obrane. Francusko-njemacki odgovor na to bio je kako neutralne zemlje, kao i sve one koje ne zele postati clanice WEU-a, ne bi smjela zaustaviti integraciju WEU-a i EU-a. Velika Britanija odlucno se protivila takvim francusko-njemackim stavovima i prijedlozima smatrajuCi da ce se tako oslabiti euroatlantsko saveznistvo. Britanija je podrzavala odrzavanje kontinuiranih, dobrih veza WEU-a i EU-a. Cak je predlagala i konkretne prijedloge u smislu da EU i WEU odluke koje se ticu sigumosnih pitanja usvoje istoga dana iii da britanska praksa da u EU-u i WEU-u budu zastupljeni isti politicki predstavnici bude praksa svih curopskih zemalja clanica tih organizacija. 561 No London se ostro suprotstavio ujedinjcnju \\'EL'-a i EU-a, cak je odbacio i mogucnost da u novom Ugovoru kojim se planiralu formiranje Europske unije stoji kako je "ujedinjenje tih dviju organizacija moguce u buducnosti kad se za to stvore povoljni politicki uvjcti u Europi."' 62 Britanski stav prema WEU-u bio je vrlo pragmatican: WEU moze jacati kao sigumosna organizacija Cije usluge clanice buduceg EU-a mogu upotrijebiti ako smatraju da je to u njihovu nacionalnom interesu, ali Europljani ne smiju pristati na spajanje tih dviju organizacija. London je ustvari zelio da WEU bude dovoljno jak, ali ne prejak pa da bude konkurencija NATO-u jer je, prcma britanskim planovima, WEU trebao biti svojevrsna veza izmedu Europske unije i NATO saveza. 563 Una toe svim tim raspravama, kada je U govor iz Maastrichta napokon stupio na snagu (1. studenog 1993.) te zazivjela Europska unija bila je to radikalna prekretnica u djelovanju WEU-a. Ugovor pretpostavlja uspostavu zajednicke vanjske i sigumosne politike kao treceg stupa Europske unije. Zajednicka vanj-

561 Taj britanski prijedlog vidjeti u dokumentu "Memorandum on the United kingdom Government's Approach to the Treatment of European Defence Issues at the 1996 lnter-govemmental's Conference", Foreign and Commonwealth Office, 1. ozujka 1996, paragraf 25-27. 562 Neprihvacanje ujedinjenja WEU-a i EU-a London je objasnjavao s nekoliko razloga: prvo; sami clanovi EU-a i WEU-a nisu jedinstveni glede tog prijedloga. Tako Danska, Finska i Velika Britanija odlucno odbijaju da nova europska zajednica ima vlastitu obranu, neutralne zemlje odbijaju ukljucenje u bilo kakve vojne operacije i ne zele preuzeti sigurnosna jams tva. Kada bi i doslo do ujedinjenja WEU-a i EU-a, bilo bi to na stetu koherentnosti WEU-a. Drugo, ujedinjenje WEU-a i EU-a znacilo bi problem za buduce sirenje EU-a na podrucje istocne i centralne Europe jer bi zemlje mladih demokracija teze zadovo1jile potrebne uvjete za ulazak u EU, koji bi u tom s1ucaju sadrzavali i sigumosnu komponentu. Trcce, uk1jucenjem u Europsku uniju WEU bi postupno izgubio na svom znaccnju jer bi u buducnosti institucije Europske unije, kao jaca tijala, preuzimale funkcije WEU-a. Britanska stajalista vidjeti u: A. Bailes, "European Defence and Security: The Role of NATO, WEU and EU", Security Dialogue, vol. 27, no. 1, ozujak 1996, str. 55-64. 563 U zajednickoj britansko-ta1ijanskoj deklaraciji receno je kako WEU mora ostati i obrambena komponcnta EU-a i europski stup obrane unutar NATO-a. Odmah zatim, u zajednickoj francusko-njcmackoj deklaraciji receno je kako se WEU mora integrirati u EU te uspostaviti zajednicke vojne snage za brzu intervenciju, koje ce predstavljati temelj eurosnaga. 0 diskusijama vidjeti: A. Menon, A. Forster. W. Wallace, "A Common European Defence", Survival, vol. 34, no. 3, str. 98-118.

EUROATLANTIZAM ska i sigumosna politika trebala bi ukljucivati sva pitanja vezana uz sigurnost Europske unije, ukljucujuci i "stvaranje zajednicke obrambene politikc, koja bi u buducnosti mogla rezultirati uspostavom zajednickih obrambenih snaga". 564 Upravo koncept Zajednicke vanjske i sigurnosne politike (Common Foreign and Security Policy - CFSP) 565 promoviran je kao zamjena za prijasnju instituciju Europske politickc koopcracije (EPC) 566 u okviru EEZ-a. Prema Ugovoru iz Maastrichta ciljevi CFSP-a su: cuvanjc zajednickih vnjednosti, fundamentalnih interesa i neovisnosti EU-a, jacanje sigurnosti EU-a i njegovih clanica, ocuvanje mira i jacanje internacionalne sigurnosti u skladu s nacclima Povelje UN-a, Zavrsnog dokumenta iz Hclsinkija i ciljeva navedenih u Pariskoj povelji, promoviranje medunarodne suradnje, razvoj i konsolidacija demokracije i vladavine zakona te postivanje ljudskih prava i fundamcntalnih sloboda.5"7 Upravo WEU trebao bi biti forum za elaboriranje i raspravljanjc svih tih sigurnosnih pitanja, ali i konkretnu realizaciju pitanja koja se ticu obrambene politike Europske unije. 568 Time se kodificirala institucionalna podjela sigurnosnih i obrambenih zadataka, a upravo je WEU postao obrambena komponcnta EU-a. No izjasnjavanje Europske unije za uspostavljanjem koncepta Zajednicke vanjske i sigurnosne politike tada jos nije bilo popraceno formiranjem konkretnih zajednickih obrambenih snaga Europskc unije za njezinu provedbu. Kao nacini provedbe ciljeva CFSP-a navedeni su jacanje vcza WEU-a s EU-om, ali i s NATO-om te poduzimanje mjera za davanje vece operativne uloge WEU u buducnosti. 5(, 9

564 Trea(v on European Union, Maastricht, 7. veljace 1992. Title I Common Provisions, Article B.

565 Brojna je literatura o CFPS-u. U zelji da slijedimo kronoloski razvoj CFSP-a prcdlazcmo sljcdccc: E. Regclsberger, P. de Schoutcctc, W. Wessels (cds.), Foreign Polic:v of' the European Union: From EPC to CFSP and Bemnd, Boulder, 1997.; ll. Martin, European Union Common Foreign Policy, London, 1995.; :.1. Maldelbaum, The D(/\m a/Peace in Europe, New York. !996. P. Luif, Ther CFSP of the EU: theoretical and empirical aspects, Sydjysk, 1997.; C. Hill, The Ectors in Europe\ Foreign Policy. London, 1996.; F. Cameron, The Foreign and Security Polic:v of' the European Union: Past, Present and the Future, Shcffild, 1999.

566 \Ja summitu EEZ-a u I Jaagu 1969. trazeno je vece politicko ujedinjenjc zapadne Europe. Godinu dana kasnije stvara se EPC kao srcdstvo zajcdnicke suradnje clanica EEZ-a na podrucju vanjske politike. lako zamisljcn kao koordinirajuci mchanizam vanjske politike Clanica EEZ-a, u svom prakticnom djelovanju EPC nikada sc nijc izdigao s razinc izdavanja politickih deklaracija. Na summituu Stuttgartu 1983. u EPC sc uz politickc ukljucuju i ckonomski, ali ne i sigumosni aspekti Europske zajcdnice. Detaljnije o EPC-u vidjcti: Simon Nuttal, European Political Cooperation, Oxford, 1992.

567 Treaty on European Union, Maastricht, 7. veljace 1992.

568 ~aimc, u Ugovoru se kaze kako EU racuna na WEU kao na instituciju od koje "kao integralnog dijcla razvoja europske zajednicke sigurnosne i obrambene politikc EU maze zatraziti provcdbu odluka i akcija EU-a koje se ticu obrane". Ibid., art. J. 4.

569 Vidjeti deklaraciju "The role of the Western European Union and its relations with the European Union and the Atlantic Alliance", 10. prosinca 1991, WEU. !'ariz

230

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Usprkos tomu, Robert E. Hunter smatra kako su upravo u Maastrichtu Europljani krenuli s "oblikovanjem svoje posthladnoratovske sudbine" 570 te, iako oko pitanja obrane nista konkretno nije dogovoreno, sama naznaka mogucnosti zajednickog europskog dijaloga glede pitanja obrane i vanjske politike Europe predstavlja velik korak u promisljanju Europljana oko integracije Staroga kontinenta. U svezi s tim, clanice WEU-a potpisale su dvije Maastrichtske deklaracije (9. 10. prosinca 1991.) koje su prikljucene temeljnom Ugovoru o EU-u. 571 Ugovorom iz Maastrichta te pridruzenim mu deklaracijama tadasnjih devet clanica WEU-a ustanovljenc sui mjere za razvoj intenzivnijih veza kako s EU-om taka i s NATO-om. Dogovorena je prakticna suradnja i nazocnost prcdstan1ika WEU-a na sastancima EU-a kada se raspravlja o pitanjima obranc tc \Cca mformJranost i povezanost WEU-a pri procesu odlucivanja unutar NATO-a. Intcnzi\Jran]c suradnje s NATO-om, povccanje stupnja transparcntnosti Savcza u V./EU-u obrazlagani su kao doprinos "boljoj suradnji izmedu Europskog sigumosnog i obrambenog identitata koji se stvarao i same organizacije NAT0". 572 WEU je krenuo i sa strukturalnim promjenama svog ustrojstva u cilju postizanja vece vlastite operabilnosti. Vijece i Sekretarijat WEU-a preseljeni su iz Londona u Bruxelles. Ugovor iz Maastrichta svojevrstan je kompromis Europljana i Sjevernoatlantskog saveza ne samo glede buducnosti WEU-a, vee i cijelc europskc sigurnosne arhitckture. No Philip H. Gordon smatrao je kako unatoc svim institucionalnim promjenama WEU-a te ukljucenosti u konkretne vojne operacije "u posthladnoratovskim curoatlantskim odnosima WEU je i dalje ostao u sjeni Sjevernoatlantskog saveza, ispunjavajuci simbolicke uloge, ali bcz stvar-nog znacenja i utjecaja na sigurnosna pitanja". 573 Pa ipak, Gordonje navco tri osnov-

570

Robert E. Hunter, The European Securit)' and Defence Policy-NATO s Companion or Comp~riror ). Sanu Monica, 2002. str. 2-3. 571

U prvoj deklaraciji, pod nazivom Ulcga WEU i odnosi s EU-om i Atlantskim saveznistvom. drzaw cianice \\'EU-a izjavljuju dace sc postupno, u vise uzastopnih faza, razvijati kao obrambena komponcnta Europske unije u skladu s potrebom za razvojcm izvornog europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta i vecom europskom ulogom u obrambenim pitanjima. Drl.a\'C clanice odlueile su povecati ulogu WEUa radi dugorocne perspektive zajcdnicke obrambene politike unutar EU-a koja bi s vrcmcnom mogla dovcsti do zajednicke obrane. Drugom deklaracijom clanice EU-a pozvanc su na pristupanje WEU-u. a ponuden im je i status promatraca. Europskc clanicc NATO-a pozvanc su u pridntzeno clanstvo WEU-a. 0 dcklaracijama vidjcti u: A. Grizold, Medunarodna sigurnost ... , str. 156. 572

Related Text Adopted at the EC Summit Maastricht (WEU Press and Information Service) 1991, str. 4. 573

Predvidajuci njczinu ulogu Gordon je smatrao da, ako u posthaldnoratovskoj Europi dade do vecih ontzanih kriza (pritomjc prvenstvcno mislio na eventualnu vojnu opasnost iz Rusije), u njihova rjcsavanjc svakako ce biti ukljuceni SAD i snage NATO-a. U slucaju manjib kriza, za kojc SAD i snage NATO-a nc bi pokazale interes, vjerojatnijeje da cc se u nj1hovo rjesavanje ukljuciti pojcdinacno zainteresirane zapadnoeuropske drzave ncgo kolektivno svc clanicc Zapadnoeuropske unije. P. H. Gordon, 'The Eeastcrn European Union and NATO's 'Europeanisation'", u: NATO :1· Transformation- The Changing Shape oft he Atlantic Alliance, Boston, 1997, str. 256.

231

EUROATLANTIZAM ne funkcije koje WEU u promijenjenom euroatlantskom ozracju, unatoc svojim objektivnim ogranicenjima i manjkavostima, ispunjava. 574 Predvidanja Gordona kako ce povecanje ili smanjenje uloge tih funkcija WEU-a ovisiti prvenstveno o daljnjem razvoju euroatlantskih odnosa, ali i institucionalizaciji cjelokupnog medunarodnog sigumosnog poretka, pokazala su se tocnima. Sve dok se euroatlantski saveznici nisu medusobno dogovorili o strukturi i konkretnim instrumentima nove europske sigumosne arhitekture, WEU je ostao dvostruko vezan uz EU i NATO. Obje te organizacije racunale su na WEU; EU kao na svoju obrambenu komponentu, a NATO kao na jacanje europskog stupa atlantskog saveza, te su i dalje obje te organizacije podrzavale operativni razvoj WEU-a pridavajuCi mu novu vaznost, sukladno potrebama i novim sigumosnim izazovima. U tom smjeru veliki iskorak Europske unije bila je deklaracija iz Petersberga 575 iz 1992. godine kojom su predoceni glavni smjerovi razvoja WEU-a. To su: jacanje WEU-a i europske obrane, povecanje operativne uloge WEU-a ijacanje odnosa izmedu WEU-a i drugih clanica EU-a i Atlantskog saveza. Taj dio deklaracije ne predstavlja nista radikalno novo sto se vee prije nije culo na medunarodnim konferencijama kada se raspravljalo o WEU-u. No ono po cemuje Petersberska deklaracija osnazila WEU dio je koji se odnosi na definiranje zadaca za koje bi WEU trebao biti odgovoran. Te su zadace, ustvari, komplementame novim ne-vojnim izazovima sigumosti i stabilnosti u novom meduna-rodnom poretku, koji su bili ociti poglavito na podrucju postsocijalisticke Europe. Tzv. Petersberskim ciljevima definirana je mogucnost sudjelovanja WEU-a u humanitamim i drugim operacijama spasavanja, opcracijama ocuvanja mira (peacekeeping), upotreba vojnih snaga u upravljanju krizama (crisis-menagement) radi uspostavljanja mira (peacemaking). Sudjelovanje u zadacama takve vrste jos uvijek je prepusteno dobrovoljnoj odluci svake pojedine drzave clanice WEU-a, ali time su prvi put naznacene konkretne pusthladnoratovskc zadacc za koje je WEU odgovoran. Time je postavljena i platforma za buduci operativni i institucionalni razvoj same organizacije. 576

574 Prvo. upravo organizacija WEU posluzilaje kao 'identitet' za novu europsku sigumost i obrambenu politiku. Da nije bilo WEU-a. Europljani bi pri formiranju Europske unije najvjerojatnije izmislili neku slicnu organizaciju zaduzenu za sigurnosna i obrambena pitanja EU-a. Drugo; koristeci se snagama clanica WEU-a za sudjelovanje u vojnim operacijama Europljani su pokazali solidarnost sa SAD-om u trazcnju adekvatnih rjesenja za posthladnoratovske oruzane krize, kako u Europi, tako i sire. Ali takav angazman prihvacen je od SAD-a kako bi se WEU-u dala neka konkretna zadaca i uloga, a ne stoga sto je to bila jedina sigurnosna organizcija sposobna odgovoriti tim izazovima. Trece, primanjem novih clanica (bilo u punopravno clanstvo, bilo u status pridruzenog clana iii zcmlje promatraca) WEU postaje regionalna organizacija koja u buducnosti moze imati vecu sigurnosnu ulogu u Europi, ali nc dominatnu jer je tesko vjerovati da ce u njezine rcdove uci SAD i Rusija. P. Gordon, "The Western ... ", str. 528-562. 575

Western European Union Council ofMinisters Petersberg Declaration, WEU Council of Ministers, Bonn, 19. lipnja 1992. 576 Dobivsi konkretne smjernice. WEU je etablirao Odjel za obrambeno planiranje s vise od 40 zaposlenih, napravila plan vojnih jedinica za ispunjenje navedenih zadaca koje bi bile odgovorne zapovjednistvu WEU-a, uspostavila svoj infonnacijsko-komunikacijski centar u spanjolskom gradu Torrejonu, uspostavila

232

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Petersberskom deklaracijom WEU je dobio mogucnost vojnog angaziranja u sirokoj lepezi mirovnih operacija u ime Europske unije. Time su zapadnoeuropski americki saveznici zeljeli pokazati SAD-u da u novom svjetskom poretku zele preuzeti dio odgovomosti na sigumosnom planu te da su voljni i sposobni adekvatno pratiti preobrazbu tzv. hard-security na tzv. soft-security i odgovoriti na izazove novog svjetskog poretka. S druge strane, to je trebao biti i saveznicki doprinos pokusaju formiranja snaznijeg europskog obrambenog sustava i nove europske sigumosne arhitekture. Petersberska deklaracija nije znaCila ukidanje NATO-a. 577 Nairne, vojne zadace koje su predvidene Pctersberskom deklaracijom i za ciju je realizaciju primamo trebao biti zaduzen WEU nadmasivale su opseg Clanka 5. Washingtonskog ugovora. Sukladno iskazanim potrebama i (ne)prilikama na europskom prostoru, ubrzo su uslijedile i konkretne nove vojne operacije u kojima su sudjelovale snage clanica WEU-a. Dezintegracija bivse Jugoslavije i njezine tragicne posljedice na podrucju jugoistoka Europe predstavljalc su pogodno tlo za isprobavanje ucinkovitosti nove uloge WEU-a. Od 1992. WEU se ukljucio u nadzor provedbe embarga nametnutog sljednicama bivse Jugoslavije od strane UN. 5 ~x Temeljem svojih ovlasti iz Sporazuma iz Maastrichta Vijece Europske unijc nekoliko je puta zatrazilo pomoc WEU-a u rjesavanju posth\adnoratovskih kriza na jugoistoku Europe. 579

Institut za sigurnosne studije u Parizo, napravila plan zajednickih vojnih vjezbi clanica WEU-a, dogovorila kontinuirane sastankc vojnog i drugog osoblja vezano uz obrambena pitanja te oformila centar za danonocno pracenje i izvjestavanje o izbijanju kriza i drugih izazova, tzv. soft-security u Europi.

577 Iako je i sam Savez tada vee naveliko raspravljao o svojoj transfonnaciji i prilagodbi novim izazovima sigurnosti na europskom i globalnom planu, Europljani su se ipak nadali dace u novom svjetskom poretku upravo organizacija NATO ostati i dalje glavni mehanizam kolektivne obrane, definirane Clankom 5. Washingtonskog sporazuma. J. Grapin (ed.), European Security: The Role of WEU, Washington D. C., 1997, str. 37-38.

578 Od 1992. WEU se ukljuCio u nadzor provedbe embarga nametnutog sljednicama bivse Jugoslavije od strane Ujedinjenih naroda. Od lipnja 1993. do lipnja 1996. zajednicka WEU-NATO opcracija SHARP GUARD, s ciljem medunarodne kontrole postivanja embarga na Jadranu na uvoz oruzja za zemlje bivse SFRJ, bila je prva institucionalno-operativna suradnja tih dviju organizacija nakon sporazuma iz Maastrichta i Petersberske deklaracije. Nakon toga uslijedila je akcija kontrole provedbe ekonomskih sankcija za SR Jugoslaviju na Dunavu, u cijoj su realizaciji WEU-u uz NATO. pomagale i snage Rumunjske, Bugarske, Madarske te organizacije OSCE. Detaljnije o tim akcijama WEU-a vidjeti u: L. Cehulic, "Zapadnoeuropska unija (WEU) i Jugoistocna Europa", Europska unija - pravni, gospodarski i politicki aspekti, Informator, br. 4701, Zagreb, 27. 3. 1999, str. 11-12. 579 Za ucinkovitiju provedbu civilnog aspekta Daytonskog sporazuma na zahtjev EU-a, WEU jc 1994. preuzeo nadzor nad policijskim snagama Mostara u Bill te sudjelovao u osnivanju Europskih policijskih snaga Vijece EU-a. osim pomoci pri fonniranju europskih policijskih snaga zatrazila se od WEU-a i pomoc pri logistickoj opskrbi tih snaga, ukljucujuci i medicinsku opremu i lijekove za civilno stanovnistvo Mostara. U suradnji s EU-om, OSCE-om i Vijeccm Europe, WEU je 1997. u Albaniji uspostavio Multinaciona!ne savjetodavne policijskc snage (MAPE) sa zadacama savjetovanja, treninga i obuke albanskih policijskih snaga. Temcljem zathjeva EU-a, WEU je sudjelovao i u operaciji uspostave stabilnosti nakon krize u Albaniji (ALBA) 1997. godine, u akcijama razminiravanja teritorija Hrvatske 1998. Pripadnici WEU-a sudjelovali su i kao promatraci na Kosovu te clanovi SFOR-a, !FOR-a. Vidjeti: W. F. van Eekelen, Debating European Security 1948-/998. Haag, 1998, str. 168. Eecelen je bio generalni sekretarWEU-a 1989.-1994.

233

EUROATLANTIZAM Misljenja oko vrijednosti, doprinosa WEU-a u tim konkretnim misijama, ali i uspostave jednog novog europskog sigumosnog i obrambenog identiteta bila su podijeljena. Generalne primjedbe odnose se na cinjenice da su za vrijeme otvorenih sukoba na JI Europe akcije WEU-a bile zakasnjele, neadekvatne, uglavnom nedovoljno ucinkovite i nedovoljno koordinirane s ostalim medunarodnim organizacijama. Takoder se navodi da u sastavu UNPROFOR-a, SFOR-a, IFOR-a nije bilo jcdinstvenih, kolektivnih snaga WEU-a niti su bile pod jedinstvenim zapovjednistvom WEU-a. Kad bi se islo u detaljniju analizu akcija WEU-a, moglo bi se izdvojiti nckoliko osnovnih zamjerki i nedostataka u odnosu na proklamiranc ciljeve Europske unije oko zajednickc vanjske i sigurnosne politikc. 1. Nije postojala suglasnost clanica EU-a, ali ni WEU-a oko nuznosti i nacina poduzimanja konkretnih akcija. 580 Slicni primjeri nejedinstvenih stavova Europljana glede poduzimanja vojnih akcija zabiljezeni su i u drugim prigodama, sto je dalo povoda dijelu autora da o zajednickoj e11ropskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici tada govore kao o "ad hoc koaliciji" umjesto proklamiranog "europskog okvira za poduzimanje multilateralnih akcija". 581 S tim u vezi i sam konccpt CFSP Antonio Missiroli je definirao kao set "institucionalnih pravila u kojemu svc clanice nemaju ista prava i obvcze u pojedinim aspektima politickog odlucivanja".m 2. Tri neutralne zemlje koje su kasnije postale clanice EU-a (Austrija, Finska i Svedska) dodatno su komplicirale proces usuglasavanja zajednickih vanjskopolitickih interesa EU-a i samim tim poduzimanje konkretnih operativnih akcija. 583 3. Za vrijeme akcija nije bilo jedinstvcnih, kolektivnih snaga WEU-a niti su bile pod jedinstvenim zapovjednistvom.

580 Npr. za vrijeme krize u Albaniji. clanice EU-a Njcmacka i osobito Velika Britanija, bile su protiv intcrvencije, dok Vijece WEU-a nije moglo postiei suglasnost oko karaktera snaga kojc bi trebale biti poslane u Albaniju. Na kraju je u Albaniji djelovala tzv. "coalition of the willing" sastavljena od snaga Francuske. Grcke. ltalijc. Rumunjske, Spanjolske i Turske. U jednom manjem dijelu sudjelovala jc i Austrija te Danska kao predsjcdavajuca OSCE-a, a pri kraju operaciji ALBA pridruzile su se i Slovenija i Belgija. 581 A. Missiroli, "CFSP, Defence. and Flexibility", Chai/lot Papers, 38, veljaca 2000, str. Vll. 0 nedostaku interne kohezije i medusobne solidarnosti prilikom odlucivanja oko pitanja CFSP-a jos mnogo skepticnije pisc Joanne Wright: "Trusting Flexibilc Friends: The Danger of flexibility in NATO and West European Union/European Union", Contemporwy Security Policy, vol. 20, no. I, 1999, str. lll-129. 582 A. Missiroli, "CFSP, Defence, and Flexibility", Chaillot Papers, 38, veljaca 2000, str. 3.

583 Treba napomenuti da su sve tri zemlje, Austrija, Finska i Svedska, sudjelovale u operaciji u Mostaru, Finska i Svedska sudjclovalc su u operaiji AUlA u Albaniji. Svedska je cak i predvodila WEU misiju s ciljcm razminiravanJa hrvatskog teritorija- WEUDAM. 0 odnosu tih zemalja i CFSP-a vidjeti u: L. Miles & J. Redmond, "Enlarging the European Union- The Erosion of federalism''", Cooperation and Conflict, 31. rujna 1996. str. 285-309: K. E. Jorgensen, "Possibilities of a Nordic Influence on the Development of the CFSP", u: M. Jopp & H. Ojannen (eds.), European Security Integration - Implication for Non·Ailignment and Alliances, Helsinki, !999, str. I 03-166.

234

EUROATLANTIZA\1 L

~OVOM

SYJETSKOM PORETKU

4. Za vrijemc akcija WEU nije imao adekvatna dostatna operativna sredstva i opremu vee su uglavnom koristena sredstva NATO-a. 5. Ogranicavanje WEU-a samo na ispunjavanje civilno-humanitamih zadaca nije bilo kompatibilno s ocekivanjima SAD-a o mjestu i ulozi Europljana u novoj europskoj sigurnosnoj arhitekturi. Moze se zakljuciti da su temeljni problemi s kojima su se Europljani suocavali u pokusajima realizacije zajednicke vanjskc i sigumosnc politike bili dvojaki: a) nedostatak iskazane zajednickc politicke volje b) nedostatak postojecih sredstava i mehanizama za njezinu adckvatnu pro\cdbu.sx~

Naime, iako je pitanje sigurnosti bilo na dncvnom rcdu svih vaznijih po~t­ hladnoratovskih okupljanja na kojima su Europljani samostalno raspravljali o buducnosti svog kontinenta, gotovo uvijek ono je bilo zasjcnjeno raspravama oko politickih i ckonomskih problema nove Europe. Zeljelo sc pomoci zemljama mladih dcmokracija, ukljucujuci i novu Rusiju, u njihovim tranzicijskim procesima, kako bi se stvorili potrebni uvjeti za njihova brzo ukljucenje u europske integracijske tokove. EU, koji je u posthladnoratovskom razdoblju i sam bio suocen s nuznim brojnim transformacijama unutamjeg ustrojstva i ciljeva, zagovarajuci politicko, monetamo jedinstvo Europe i sirenje demokratskih vrijednosti i trzisne privrede na podrucje dojucerasnjeg socijalistickog tabora, nametnulo se kao glavni integrirajuci akter na europskom prostoru. Na sastanku EU-a u Lisabonu u lipnju 1992. godine tzv. "Lisabonskim principima" trazi se podrska clanica EU-a '"sirenju demokratskih vrijednosti i institucija" te "promocija i potpara novim europskim dcmokratskim vladama" te izrazava spremnost EU-a za '·sudjelovanje u sprjecavanju i rjesavanju nastalih konflikata" u Europi. 585 Yrijedno je naglasiti da su ta nastojanja Europske unije za uspostavom jcdinstvene, demokratskc posthladnoratovske Europe zabiljezena gotovo 18 mjeseci prije ncgo Clintonova strategija "podrzavanja i sirenja demokracije u Europi". 5 S6 Bez obzira na objektivnu potrebu vojnih i nevojnih snaga i mehanizama koji bi se uhvatili u kostac s rjcsavanjem sve intenzivnijeg oruzanog sukoba na JI Europe, ali i mnogobrojnim izazovima soft-security u postsocijalistickim zemljama tzv. mladih demokracija, Europskoj uniji nedostajalo je volje, hrabrosti, odlucnosti i sredstava za uspostavu konkretnih oblika i institucija europske si-

584

Simon Nuttall o tome je pisao: ''Sto vise zadataka Europljani dodjeljuju CFSP-u, to vise moraju raditi na njegovoj operacionalizaciji i institucionalizaciji, ako zclc biti sprcmni odgovoriti na rastuce posthladnoratovskc curopskc izazove." S. Nuttall, ... Ad-hocery' is a Neutral Concept", u: A. Missiroli (cd.), "Flexibility and Enhanced Cooperation in European Security", Occasional Paper, 6, Pariz, sijecanj 1999, st1: 9. 585 Bulletion of the European Communities 25 6. 1992, str. 19. 586

0 amcrickoj politici "angaziranja i sirenJa Jemokrac1ie" 'idjeti u: L. Cehulic, Clinton i novi svjetski poredak, Zagreb, 200 I, str. 83-86.

235

EUROATLANTIZAM gurnosti. Stoga je gotovo do sredine devedesetih zapadnoeuropska unija bila stanoviti mostobran, veza za sigurnosna pitanja izmedu NATO-a i EU-a. Moze sc reci da je upravo pod pritiskom Francuske EU poceo s postupnim istiskivanjem uloge WEU-a u europskim sigurnosnim pitanjima. Na sastanku u Amsterdamu 1997. godine EU se odlucio za cvrsce institucionalne veze s WEU-om, otvarajuci tako prostor za eventualnu buducu integraciju WEU u Uniju. U dokumentu pod nazivom Agenda 2000, usvojenom 1997. godine, uz politicko i monetarano jedinstvo clanica Unije, EU prihvaca uspostavu zajednicke obrambene i sigurnosne politike kao i uspostavu europskih snaga za njezino provodenje. No, osim deklarativno usvojenih opcenitih dokumenata i nacela kako bi te snage trebale izgledati, nista ozbiljnije nije poduzeto za njihovu konkretnu realizaciju. Strucnjaci EU-a koji su se bavili sigumosnim pitanjima tadajos nisu cak ni teorijski dovoljno razvili sam projekt zajednicke obrambene i sigumosne politike. Nije ucinjeno dovoljno na zajednickoj ocjeni sigumosnih izazova i pripremi odgovarajucih struktura i mehanizama za provedbu adekvatnih odgovora na te sigumosne izazove. EU nije usvojio zajednicka nacela za primjenu oruzane sile od strane drzava WEU-a. Drugim rijecima, zajednicka sigumosna i obrambena politika EU-a pretpostavlja i zajednicku europsku obranu koja bi osim adekvatnih snaga ukljucivala i uspostavljen sustav zapovijedanja i nadzora nad tim europskim obrambenim snagama. 587 Odsustvo odlucnije akcije zapadnoeuropskih saveznika, predvodenih celnicima Europske unije, na sigurnosnom planu pripisuje se i nepostojanju jedinstvenog sigurnosnog i obrambenog identiteta Europljana (European Security and Defence Identity - ESDI). Sam koncept takoder je promoviran Sporazumom iz Maastrichta, no o njegovu zacetku moze se govoriti jos 1973. godine, kao o pokusaju zapadnoeuropskih saveznika da definiraju vlastiti politicki identitet.588 Prihvacanjem dokumenta Single European Act 1986. godine uslijedilo je ukljucivanje i sigurnosnog aspekta u te europske pokusaje. U Actu se navodi kako bliska suradnja europskih zemalja oko pitanja europske sigumosti moze pridonijeti uspostavi europskog identiteta u vanjskopolitickim pitanjima. S obzirom na vrijeme donosenja Single European Acta jos je bilo prerano ocekivati da ce se zapadnoeuropski saveznici decidirano izjasniti za stvaranje europskog sigurnosng i obrambenog identiteta. No samo godinu dana potom u Platformi WEU-a o europskim sigumosnim interesima navodi se dace "konstmkcija integrirane Europe ostati nedovrsena sve dok ne ukljuci sigumost i obranu, te da Europska zajednica namjerava razviti kohezivniji europski obrambeni

587 U tom kontekstu A. Grizold vidi ulogu WEU-a na sljedcci nacin: na politickom planu uloga WEU-a je rasclanjivanje opasnosti sto prijete europskoj sigurnosti i uspostavljanje prikladnih sigurnosnih mehanizama i instrumcnata u suradnji s Europskom unijom i NATO-om. Druga je uloga WEU-a jacanje operativnc sposobnosti i razvijanje osiguravanja vojnog aspckta europske sigumosti (pripremanje interoperatibilnosti europskih oruzanih snaga, vodcnje vojnih vjd:bi, razvoj curopske obavjestajne sluzbe i sl.) A. Grizold, Medunarodna sigurnost ... , str. 169. 588 Document on a European Idemity, objavljcn u Kopenhagenu 14. prosinca 1973.

236

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU identitet". 589 Deklaracija o WEU-u iz Maastrichta 1991. spominje potrebu razvoja europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta te vece europske odgovornosti na podrucju obrambenih pitanja. 590 Tone cudi jer su upravo posthladnoratovske promjene stvorile pogodno tlo za prihvacanje i izgradnju Europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta (ESDI), kako u europskih saveznika, tako i unutar SAD-a. 591 Prema tadasnjim europskim shvacanjima ESDI je zamisljen kao projekt europske sigurnosti u kojemu bi Europljani imali sire mogucnosti i vlastite snagc za samostalno vojno djelovanje. 592 Tako osmisljen koncept ESDI-ja nije se jos vezivao ni uz kakve institucionalne okvire. Zasnivao se na bilateralnoj. uglavnom francusko-njemackoj iii francusko-britanskoj suradnji vezanoj uz pitanp europske obrane iii zajednickim vojnim vjezbama i organiziranim treninzima vojnih snaga pojedinih europskih zemalja (npr. zajednicka vojna vjezba Francuske, Italije, Spanjolske). Sporazum iz Maastrichta o Europskoj uniji dao jc ESDI-ju ulogu integracijskog sredstva u sklopu napora reorganizacije WEC-a. Ali praksa je pokazala da za razvoj europskog sigurnosnog i obrambenog idcntiteta nije dovoljno samo deklarativno prihvatiti institucionalni okvir. David S. Yost navodi nekoliko glavnih razloga pocetnog neuspjeha projekta ESDI: a) nedostatak politicke odlucnosti Europljana da izdvoje veca srcdstva iz svojih proracuna za izgradnju vlastite infrastrukture i nabavku potrebne opreme i sredstava za pitanja europske obrane, usprkos iskazanoj cinjenici da su unutar euroatlantskog saveznistva voljni preuzeti veci dio odgovornosti na sigurnosnom planu u Europi; b) unutarnja neslaganja Europljana glede uloge ESDI-ja, ukljucujuci i pitanja zajednicke sigurnosne i obrambene politike, odnosa EU-a i WEU-a, ukljucenosti u projekt ESDI-ja i uloge europskih neutralnih zemalja;

589 Robert Baric, "Buducnost obrambene politike EU", Medunarodne studije, god. 2, br. 1-2, proljece/ljeto 2002, str. 73.

590 Declaration of Belgium, German;~ Spain, ital-y~ Luxembourg, the Netherlands, Portugal and the United Kingdom of Great Britain and Northern ireland which are members of the Western European Union and also members of the European Union 011 The Role of the Western European Unioll and its Relations with the European Union and with the Atlantic A fiance, Maastricht, I 0. pros inca 1991.

591 Jace inzistiranje Europljana na fonniranju ESDl-ja upravo pocetkom devedesetih moze se obrazloziti sljedecim: prvo; raspad SSSR-a rezultirao je smanjenjem intenziteta osjecaja Europljana da u sigumosnom smislu moraju biti cvrsto vezani uz SAD; drugo; zelja Europljana da se nova, ujedinjena Njemacka sved~ pod zajednicke sigumosne okvire; trcce; mogucnost da se SAD povuce iz euroatlantskog saveznistva. odnosno da ne sudjeluje u rjesavanju postojecih iii buducih europskih kriza koje ugrozavaju stabilnost europskih saveznika. L. Cehulic, "Euroatlantski sigumosni odnosi nakon hladnog rata", Working Paper, 2, vol. 1, Zagreb, 2001, str. 14. 592 David S. Yost, NATO Transformed - The Alliance's New Role in international Security, Washington, 1998, str. 77-79.

237

EUROATLANTIZAM c) postojanje sindroma svojevrsne "mentalne ovisnosti" u vecine Europljana da je obrana Europe ncmoguca bez prisustva SAD-a.scJJ Iz toga jc vidljivo da su gotovo istoznacni problemi vezani uz prihvacanje i europskog sigurnosnog obrambenog identiteta i europske zajednicke vanjskc i sigurnosne politike i zajednicke europskc obrane. To nas dovodi do zakljucka da pitanje uspostave posthladnoratovske europske sigurnosne arhitekture u najsirem smislu te rijeci nisu mogli rijesiti Europljani sami, ukljucujuci i zapadnocuropske americke saveznike. Osnovna pretpostavka za intenzivnijc ozivljavanje djelatnosti unutar Europskog sigurnosnog i obrambenog idcntiteta koje bi u konacnici trebalc rezultirati novom europskom sigurnosnom arhitekturom, a samim tim i uspostavom drugacijeg tipa euroatlantskih odnosa, svakako jc postizanje vcceg stupnja politicke suglasnosti i kohezije unutar europskih saveznika glede sigurnosno-obrambenih pitanja. A upravo je to ono sto je Europljanima, iz razlicitih subjektivnih i objektivnih razloga, nedostajalo gotovo do kraja devedesetih godina proslog stoljeca. Stoga ce americka politika i organizacija NATO odigrati vaznu ulogu u usmjeravanju smjerova ali i konkretnom oblikovanju nc samo organizacije WEU vee i cjelokupne curopske sigurnosne arhitekture.

5.2. Americka inicijativa CJTF Razvoj europske obrambene inicijativc pomno je praccn unutar NATO-a. Europske najavc ESDI-ja na summitu NATO-a u Londonu 1990. ocijenjene su kao "pozitivan doprinos solidarnosti unutar Alijansc te putokaz za uspostavu pravnog i sigurnosnog poretka u novoj Europi". 594 Celnici NATO-a na summitu u Rimu 1991. pozdravili su europska nastojanja za vccim politickim, ekonomskim i monetarnim jedinstvom, ukljucujuci i najavu zajednicke sigurnosne i obrambene politike, smatrajuci da ce time "Europljani preuzeti veci dio odgovornosti unutar Alijanse u posthladnoratovskoj Europi" 595 . SAD je prihvatio i pocetnu europsku zamisao da WEU bude odgovoran za provodenje ESDI-ja, razvoj adekvatnih snaga te zapovijedanje konkretnim operacijama.596

593 D. S. Yost, NATO ... str. 211-214. 594

M. Albright, !ntemational Herald Tribune, 17. prosinac 1997. 595

J. Krause, "Proliferation Risk and Their Strategic Relevance: What Role for NATO?", Survival, 37, ljeto l995,str. 147.

596 Videno je to kao jacanje europskog stupa obrane unutar euroatlantskog saveznistva te jc najavljena spremnost SAD-ada pomognc stvarunje europskih obrambenih snaga te mogucnost da postojeca sredstva

238

EUROATLA!\TIZ..\\1 U NOYOM SVJETSKOM PORETKU Sva ta amcricka podrska bila jc na liniji nove stratcgijc NATO-a prema kojoj bi Europljani trebali preuzcti vcci dio odgovomosti (politicke, ekonomske, vojne) unutar Alijanse za zbivanja na sirem europskom podmcju. No europske deklarativne inicijative oko uspostave ESDI-ja i CFSP-a nisu adekvatno pracene uspostavom konkretnih europskih mehanizama i institucija za njihovu realizaciju. Oslanjanje na WEU kao glavnu organizaciju zaduzenu za provedbu ciljeva zajednicke europske obrane pokazalo se kao nedostatno, s obzirom na snage, sredstva, financije i objektivnu politicku moe s kojom jc ta organizacija raspolagala. Svjcstan tih objektivnih europskih slabosti, ali i zagovarajuci novu fazu curoatlantskih odnosa u kojoj bi se Europljani trebali vise angazirati u smirivanjc kriza na svom podrucju, Washington je krcnuo s inicijativom brzeg prihncanja i formiranja zajednickih europskih snaga. Tim vise sto su Pctcrsbcrskom dcklaracijom jos 1992. odredeni smjerovi akcija i vrste misija potrcbnih za adekvatne odgovore novim posthladnoratovskim izazovima sigumosti. U pokusaju zadovoljenja sve naglasenijih europskih integracijskih tcznji, nuzne reforme uloge i ciljeva organizacije NATO te zelje da sc uspjesno okoncaju krize i oruzani sukobi na jugoistoku Europe, na neformalnom sastanku ministara obrana clanica NATO-a, u njemackom gradu Travemundeu, u mjnu 1993. godine, americki ministar obrane, Lcs Aspen, predlozio je uspostavu novih snaga unutar Alijanse, Combined Joint Task Force (CJTF). Sam naziv govori da se radi o novom konceptu kakav u ranijoj povijesti Saveza nije bio uobicajen, ali ne i nepoznat. Nairne, koncept namjcnskih snaga (task-force) zagovarali sui razvijali vojni planeri unutar omzanih snaga SAD-a, a u svojim akcijama na Falklandskom otocju 1982, u Zairu 1992. i Perzijskom zaljevu 1991. koncept namjenskih snaga upotrijebljen je i od strane dijela sjcvemoatlantskih savcznika. Americki vojni rjecnici i specijalizirani prirucnici takoder poznaju termin "task force" (namjenske snage). Objasnjavajuci americku doktrinu zdruzenih snaga upotrebljava se termin "task force" (namjenske snage) za operativne snagc koje su privremeno okupljene za obavljanje odrcdene specificne zadace. Tcrmin "joint taskforce" (JTFs) pretpostavlja okupljanje snaga razlicitih rodova vojskc, dok termin "combined task forces" (CTFs) oznacuje okupljanje vojnih snaga dviju ili vise zemalja. 597 Iako amcricka vojna doktrina nije definirala i sam koncept "combined joint Task Force - CJTF" do njcgova formalnog usvajanja u Berlinu 1996. godine, karakteristike tih novih planiranih snaga lako se mogu nazrijeti i izvesti iz postojece i prethodno objasnjene vojne tenninologijc. Vee iz

NATO-a budu stavljena na raspolaganjc buducim europskim snagama za rcalizaciju ciljcva CFSP-a D. S. Yost, NATO Transformed- The Alliance·.\ .\'nv Roles in lntemational Security, Washington, 1998, str. 77-90. 597 Vidjeti u: Joint Chiefs ofSta{f.' Dictionan o(.\!t!uarn ""'/Associated Terms, JSC Pub. I, Washington D. C., Government Printing Office, 1987, str. 76. c00-20c 1 367.: tc Joint Chiefs oJStajJ: Doctrine for Joint Operations, Joint Pub. 3, Washington D. C.: Gcl\nnmcnt Printing Oftice, 1993, str. 15.

239

EUROATLANTIZAM imena predlozenih snaga, koje ukljucuje tri zasebna tennina od kojih svaki ima specificno vojno znacenje, moze se zakljuciti o kakvim je snagama rijec.

"Task force" oznacuje da se formira specificno vojno tijelo s ciljem postignuca odrec!ene zadace. Jednom kada je zadaca ispunjena, tijelo se raspusta i snage koje su u njemu sudjelovale vracaju se u svoje maticne jedinice. "Joint" oznacuje da u realizaciji zadace zajednicki sudjeluju razlicite snage (zracne, momarica i sl.). "Combined" oznacuje da su u realizaciju zadaca ukljucene snage dviju iii vise drZ:ava. Pojednostavljeno, Combined Joint Task Force u praksi bi trebao oznacavati "okupljene, multinacionalne, visenamjenske snage upucene na realizaciju raznovrsnih, specificnih ciljeva". 598 U jeku rasprava unutar euroatlantskih saveznika oko predlaganja i uspostave CJTF-a Charles Barry je pisao dace "prema svemu sudeci, koncept CJTF-a predstavljati multinacionalne, multioperatibilne vojne snage sastavljene od snaga clanica i ne-clanica NATO-a, osposobljene za brze intervencije izvan teritorija NATO saveza, a koje ce biti pod kontrolm i zapovjednistvom ili NATO-a iii Zapadnoeuropske unije". 599 Planirano je da jedna od bitnih karakteristika CJTF-a, po kojoj bi se te snage razlikovale od postojecih snaga NATO-a, bude vojna i politicka fleksibilnost okupljenih snaga. 600 Vojni planeri NATO-a predvidjeli su tri tipa CJTF-a:

1. "NATO-only CJTF", u kojemu bi mogle sudjelovati samo snage clanica Saveza 2. "NATO-plus CJTF", u kojemu bi mogle sudjelovati sve zainteresirane snage clanice Saveza i Partnerstva za mir601 3. "WEU-led CJTF", u kojemu bi se clanice WEU-a, 602 u svojim samostalnim

598 A. Cragg: "The CJTF concept: A key component of the Alliance's adaptation", NATO Review, 4414, srpanj 1996, str. 7. 599 Charles Barry, "Combined Joint Task Forces in Theory and Practice", u: NATO P. H. Gordon, Boston, str. 206.

s Transformations, ed. by.

600 Nairne, formiranje CJFT-a unutar Savcza ne znaci i potrebu formiranja administrativnog aparata i zapovjednc strukture za tc snage. Svojevrsni centri ili sjedista CJTF-a bili bi unutar vee postojccih stozera NATO-a. Za vrijeme realizacije zadaca CJTF-a, snage kojc bi bile angazirane unutar CJTF-a zadrzalc bi svoj prijasnji status unutar organizacije NATO. Politicka fleksibilnost CJTF-a odrazava se u mogucnosti da u pojedinoj zadai:i ne moraju sudjelovati sve clanice Saveza,vec samo zainteresirane. Ibid., str. 208. 601 Dotad je Pzm brojio 27 Clanica, a NATO je usvojio 16 lndividualnih programa clanica Partnerstva. Snage !FOR-a odaslane na podrucje bivse Jugoslavije bile su konkretan oblik takvih NATO-plus CJTF snaga. 602 WEU je tada okupljao 27 drfava: deset punopravnih clanica, tri pridruzene clanice, devet zemalja u statusu pridruzenog partnerstva i pet u statusu promatraca. S obzirom na to da zemlje u statusu promatraca

240

EUROATLAI\TlZAM U NOVOM SVJETSKO:vi PORETKU akcijama, mogle koristiti NATO-ovim sredstvima, ukljucujuci i zapovjedni kadar. 603 Potrebno je naglasiti da je gore spomenutim treCim tipom CJTF-a, barem u predlozenim planovima NATO-a, WEU-u omoguceno da prvi put u svojoj povijesti moze samostalno poduzimati vojne akcije (za upotrebu NATO-ova zapovjednog kadra potrebna je prethodna suglasnost Sjevemoatlantskog vijeca) Na sastanku NATO-au Bruxcllesu 1994. godine nacelno je prihvacen prijedlog uspostave CJTF-a te je Sjevemoatlantskom vijecu povjerena zadaca uspostave potrebnc infrastrukture i ostalih uvjcta za njihovu implementaciju. 604 Na sastanku NATO-au Berlim1, 3. i 4. lipnja 1996. godine, ministri vanjskih poslova clanica NATO-a i formal no su prihvatili i potpisali ugovor o usposta\ i CJTF-a. 605 Tako je nakon vise od dvije godinc intcnzivnih rasprava i dcbata unutar euroatlantskog saveznistva prihvacena mogucnost da NATO odobri zclcno svjctlo za poduzimanje odredenih vojnih akcija u kojima ne moraju nuzno sudjelovati sve saveznicke snage. Istodobno, NATO je prihvatio mogucnost vojnih akcija u cijoj bi realizaciji sudjelovale iskljucivo vojne snage i zapovjedni kadar clanica Zapadnoeuropskc unije ("WEU-led CJTF"). Takvc akcije moraju biti u skladu s nacelima Sjevernoatlantskog saveza i u njima se WEU moze koristiti vojnotchnoloskom opremom i drugim potrebnim sredstvima NATO saveza, ali u njima nece sudjclovati vojne snage SAD-a. Ugovorom je predvicieno da se Europljani mogu koristiti americkim zracnim snagama, komunikacijama, satelitskim obavjestajnim sustavom i NATO-ovim avionima za rano uzbunjivanje, tijekom misija kojc predvodi WEU. Ipak, WEU-u je potrebna suglasnost svih clanica saveza za upotrebu NATO-ovih sredstava, a NATO ima pravo kontrolc upotrcbe. Na summitu se raspravljalo i o institucionalnoj povezanosti i buducoj suradnji NATO-a s WEU-om. Receno je da WEU moze samostalno voditi operacijc na europskom prostoru u kojima SAD nc zeli izravno sudjelovati. Konkrctnom operacijom mozc zapovijedati jedna europska zemlja, ukljucujuci i zemlju ncclanicu EU-a. Pritom je ncpromijenjeno americko stajaliste da niti WEU niti CJTF u Europi nece zamjcnjivati NATO, vee samo nadopunjavati njegovc snage i ulogu u cjelokupnom sustavu europske i euroatlantske sigumosti.

nisu mogle sudjclovati u vojnim opcracijma WEU-a, a pridruzena clanica Island nije imaia nacionanc oruzane snage, ukupno 21 zcmlja mogla je staviti na raspolaganje svoje vojne snage i kapacitctc Zapadnoeuropskoj uniji za taj treci oblik WEU-lcd CJTF-a.

603 N. Bensahel, ·'Separable but Not Separable Forces: NATO's Development of the CJTF", European Security, Vol. 8, No. 2, ljeto I 999, str. 57-58. 604 Vidjeti cijeli tckst Dcklaracije: NATO Summit Declaration of the Heads a/State and Covemment. Press Communique l\1- I (94 )3, I I. sijccnja 1994, Bruxelles. 605 Yidjeti cijcli tckst: Final Communique a/the \'orth Atlantic Council Berlin Ministeria!Jifceting, M-:-.iAC1(96)63, Berlin, 3. lipnja I996.

241

EUROATLANTIZAM Nairne, stratezi NATO-a predvidali su da ce snage CJTF-a u buducnosti biti primarno angazirane u akcijama humanitarne prirode, sprjecavanja sukoba te uspostave i odrianja mira. Te zadace, u literaturi i dokumentaciji NATO-a kasnije uobicajeno nazivane tzv. "non-Article 5 operation", oznacio je i NATO-ov Vojni komitet za planiranje u svom sluzbenom dokumentu broj 327, pod nazivom "NATO Mi!itmy Planning for Peace Support Operations" kao glavno podrucje djelovanja novoforn1iranih CJTF snaga. Pritom treba naglasiti da su to istovjetni ciljevi za cije je ispunjenje bila zaduzena Petersberskom deklaracijom iz 1992. i Zapadnoeuropska unija. Pa ipak, americko davanje zelenog svjetla za formiranje NATO-ova Europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta te zajednickih europskih obrambenih snaga videno je kao dokaz da SAD zeli i konkretno poduprijeti razvoj europske sigurnosne i obrambene politike, da Washington i formalno dopusta Europi da preuzme veCi dio odgovornosti za europsku sigurnost te da SAD u buducnosti racuna da ce upravo Zapadnoeuropska unija postati stozer okupljanja europske sigurnosne arhitekture i novih europskih obrambenih snaga unutar NATO-a. Takva stajalista poduprta su i od strane glavnine medija, s obje strane Atlantika,606 a dio medija formiranje CJTF-a oznacio je i kao radikalnu prekretnicu u euroatlantskim odnosima. 607 Nairne, do Berlinskog summita brojni komentatori govorili su o opadanju uloge europskih saveznika unutar Alijanse. 60 R No, za pazljivije promatrace, americki pomaci prema Europi u euroatlantskim odnosima odraz su realne situacije na terenu i zclje SAD-a da Europljani samostalnije 1jesavaju probleme u svom dvoristu (Dayton, Kosovo, Milosevic). Cinjenica da Amerikanci zagovaraju uspostavu CJTF -a unutar NATO-a dokaz je

606 Npr. vidjeti sljcdeee tekstove u istaknutim dnevnim novinama: "NATO Acquires a European Identity'', The Economisr, 8. lipnja !996.; "US Agree to Give Europe More Say in NATO Operations", Financial Times, 4. lipnja 1996.; "NATO Gives Members Response Flexibility", Washington Posr, 4. lipnja 1996. 607 Za primjcr vidjeti: "Shedding of US ties satisfies NATO members", The independent, 4. lipnja 1996. 608 Philip Gordon smatrao je da, prcmda WEU kao sigumosna kompomenta EU-a ima na raspolaganju sredstva, politicku moe i tinancijsku podrsku kao nikada ranije u svojoj samostalnoj povijesti, njezina uloga i moe u euroatlantskim odnosima potpuno jc zasjenjena od stranc NATO-a. Philip Gordon, "Does the WEU Have a Role", lflJSizington Quarrerly, 20/1, zima 1997, str. 125-140. Nadalje, P. Gordon ostaoje kod svojih stajalista i nakon Berlinskog summita 1996. te izrazio skepsu prema konceptu CJTF-a. Po njcmu, CJTF je usvojen jer jc glavnim europskim savcznicama tada to bilo u intcrcsu. U zelji da se vrati u vojnu strukturu NATO-a Francuskoj je trebala prica o jacoj, samostalnijoj europskoj obrani u odnosu na SAD. Njcmacka politicka elita iskoristila jc priliku jacanja europskc obrane kako bi dobila bodove na domacoj sccni gledc lakseg prihvacanja njemacke javnosti planiranog europskog rnonetamog jedinstva. Velika Britanija, kao tradicionalna spojnica Europe i SAD-a unutar euroatlantskog saveznistva. smatrala je da je postignut uspjeh u cilju podjcle troskova unutar Saveza jer ce ubuduec Zapadnoeuropska unija preuzeti veei dio odgovornosti na tom planu. A kako jc upravo to ono sto su amcricki kongresrncni vee dugo zeljeli cuti, London je smatrao da moze racunati na dodatne beneficije u bilateralnim odnosima sa SAD-om Dctaljniju analizu argumenata vidjeti u: P. II. Gordon, "'Europeanization' of NATO: A Convenient Myth", International Herald li-ibune, 7. lipnja 1996. i P. H. Gordon, "NATO, CJTF and !FOR", Srrategic Comments, London, !ISS, \Ol. 2, no. 5, lipanj 1996, str. 6-7.

242

EUROATLAr\TJZA\ll. \"OVOM SVJETSKOM PORETKU da NATO svjcsno ne ostavlja prostor za cventualnog rivala na vojnom planu unutar euroatlantizma. Stoga jc jacanje europskih saveznika unutar Saveza vise "hipotctsko nego stvarno''""Y jer jc WEU i ranije bio aktivan u pokusajima uspostave mira i stabilnosti na curopskom prostoru. Zajednicka NATO-WEU operacija SHARP GUARD (lipanj 1993. - lipanj 1996.), s ciljem mcdunarodne kontrole postivanja embarga na Jadranu na uvoz oruzja za zemljc bivsc SFRJ te kontrole provodcnja ckonomskih sankcija za SRJ na Dunavu, bila je prva institucionalno-opcracionalna suradnja tih dviju organizacija. No, ogranicavanje WEU-a samo na ispunjenjc civilno-humanitarnih zadaca nije bilo kompatibilno s occkivanjima SAD-a o mjestu i ulozi Europljana u novoj europskoj sigurnosnoj arhitekturi. Jedan od konkretnih pokusaja kombiniranja pristupa CJTF-a i stvaranja zajednickih vojnih snaga maze se vidjeti u akciji koju su poduzele Albanija. Bugarska, Grcka, Italija, Makedonija, Rumunjska i Turska, stvarajuci multinacionalne mirovne snage za juznu Europu (MPFSEE). To je trebalo demonstrirati dobrosusjedske odnose i omoguciti konstruktivnu suradnju kao sredstvo brze integracije u euroatlantsku strukturu uk1jucujuci i NAT0. 610 Pobornici jacanja uloge NATO-a u posthladnoratovskim euroatlantskim odnosima prihvacanje koncepta CJTF-a vide kao dokaz da je Savez sposoban opstati i odgovoriti na novonastale izazove sigurnosnog okruzenja. 611 Dio autora smatra da je davanjem vecih ovlasti WEU-a, svojevrsnom europeizacijom Alijanse kroz prihvacanjc i razvoj ESDI-ja unutar NATO-a tc prihvacanjem koncepta CJTF-a upravo na Berlinskom summitu 1996. godine NATO

609 Tu frazu najcescc upotrcbljavaju dva autora: Martin A. Smith i Phillip II. Gordon. Vidjeti: :vtartin A. Smith, "The EU and the US in a Superpower Context", European Security, Vo. 7, No. I, proljece !998, str. 62-84. tc P. H. Gordon, "The Western European Union and ~ATO's 'Europeanisation"', u: NATO:,· TransfiJrmation, Boston, 1997, str. 257-268. 610 R. Vukadinovic, "American Policy in the South East Europe". Working Papers, 32, 2000, Kopenhagen, COPRI, str. 14-15. 61 I Po njima, CJTF predstavlja americki odgovor mnogobrojnim dcbatama o europskoj sigurnosti u kojima se rasprav1ja1o o buducoj ulozi NATO-a u Europi. Naime, NATO-ov sustav kolcktivne obranc i struktura njegovih vojnih i drugih snaga osposobljavanih i pripremanih za ispunjenje te zadace pokazale su se nedostatnima za adekvatne odgovore posth1adnoratovskim izazovima sigurnosti i stabi1nosti. Americki senator Richard Lugar smatrao je da u promijenjenom sigumosnom okruzenju NATO mora oformiti operatibilnije, mobi1nije vojne snage spremne na "out-of area" akcijc, jer glavni posth\adnoratovski izazovi europskoj i siroj curoatlantskoj sigurnosti do laze upravo iz europskih postsocija1istickih zema1ja koje nisu c1anice ,Sjcvcmoatlantskog saveza. U suprotnom. smatrao je Senator Lugar, "ce1nici NATO-a mogu raspustiti Savez kao vojno-po1iticku organizaciju". II{Jshington Post. 2. srpnja 1993. Jedan dmgi autor, Charles Barry, smatra daje upravo odluka o pnhvacanju i fon11iranju CJTF-a saveznicki odgovor na potrebu ispunjcnja zadaca pcacekecpinga. peacc-enforcementa i crisis managementa za koje su se savcznici oprcdijeli1i jos 1991. godine u svom dokumcntu A Ilia nee Strategic Concept. Pritom Barry naglasava da se uz formiranje i uporabu CJTF-a NAfO ne smiJC oJreci sustava kolektivne obrane svojih clanica. Charles Barry, "Combined Joint Task Forces in Theory and Practice", u: NATO :v Transformations, ed. by. P. H. Gordon, Boston, 1996, str. 204-205.

243

EUROATLANTIZAM postigao svoje glavne ciljeve u smjem interne adaptacije novom medunarodnom porctku. 612 Pritom se naglasava vaznost CJTF-ajer je taj novi NATO-ov koncept oznacio pomak u dotadasnjoj doktrini Alijanse, ito u dva smjcra: l. Hladnoratovska zaokupljenost NATO-a SSSR-om zamijenjena je regionalnim izazovima sigumosti na sircm europskom podmcju te CJTF predstavlja konkrctan instrument potreban za njihova rjesavanje. 2. Uspostavom CJTF-a NATO dobiva moguenost da djeluje kao "coalitions of the willing". Naime, stvaraju se uvjeti da u odredenim akcijama ne djeluju sve zemlje Saveza, vee samo one koje su za to zainteresirane. Koncept CJTF uz svoju novu doktrinamu vrijednost imao je i konkretno politicko znaccnje jer je stvorio kompromisnu osnovicu za buduee djclovanje i ulogu Alijanse u novim uvjetima, a sto je bila glavna crta razdjclnica stajalista atlantista i europejaca unutar Saveza. Glavne zapadnocuropskc clanice Saveza, Velika Britanija i SR Njemacka, prihvatile su konccpt ESDI i CJTF videei u njima moguenost za modcrnizaciju Savcza i dobivanje nove vlastite uloge. Jedini otpori bili su zabiljczeni s francuske strane koja je, iako je nacelno prihvatila uspostavu CJTF-a, i dalje smatrala daje to nedostatno i dajos uvijek u prevelikoj mjeri vezuje Savez uz americkc zelje za akcijom.

5.3. Razjedinjenost europskih saveznika oko europske obrane i francusko priblizavanje NATO-u

Sporost, neodlucnost Europljana oko realizacije novog sigumosnog europskog identiteta i njegove uloge u novim curoatlantskim odnosima, nije bila samo posljcdica davanja prioriteta politickoj, monetamoj integraciji nove Europe, vee dobrim dijelom i rezultat razliCitih intercsa i percepcija najjacih europskih zemalja unutar euroatlantskog saveznistva. Francuska, Velika Britanija, uz novu, ujedinjenu Njemacku uvidjcle su svoje sanse da u smirivanju europskih zbivanja, pridobivanju novih zemalja centralne, istocne, jugoistocne Europe te Baltika, ojacaju vlastite pozicije u novom europskom sustavu koji se uspostavlja, a zatim, s novih pocetnih pozicija pokusaju redefinirati i odnose unutar Saveza. Od pada Berlinskog zida, Francuska, Velika Britanija i Njemacka, zahvaljujuei svojoj politickoj, gospodarskoj superiornosti te povijesnom naslijedu nekadasnjih sila, vodile su politicke borbe za premoc u stvaranju nove arhitekture posthladnoratovske Europe, zagovarajuci pritom vecu ili manju prisutnost i utjccaj Sjedinjenih Drzava.

612 H. Wohlk, "The International Situation and Danish Foreign Policy in 1996", DUPI, Yearbook. 1997, str. 14-16.

244

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOi\1 PORETKU Dok su politicke platforme europskih saveznika i Clintonove administracije o novoj, demokratskoj, ujcdinjcnoj Europi bile gotovo identicne, oko sigurnosnc arhitckture i snaga za njezinu provedbu postojale su bitne razlike. Premda je politicko-vojni rivalitet SAD-a i najjacih europskih saveznika unutar NATO-a postojao i ranijc, 613 posthladnoratovska zbivanja na medunarodnoj sceni da\a su mu novu dimenziju. Posthladnoratovska ujedinjena Njemacka, sa svojih 80 milijuna stanovnika i ekonomskom snagom kao 3/4 ukupnc ekonomije Velike Britanije i Francuske zajedno, 614 u redefiniranju svojih vojnih snaga i njihovih zadaca, morala je biti vrlo oprezna. Polaganim, neishitrenim, postupnim rcformama oruzanih snaga Bonn pokusava prilagoditi njemacki vojni potencijal unutarnjim politickim promjenama, ali i sircm curopskom okruzcnju. Unutarparlamcntarnc raspran~ u ulozi Bundeswehra sasvim sigurno jos nisu bile zavrscne, a raspolozcnjc nJCmacke javnosti variralo je od pacifizma do militantnog ekstremizma. Velik broj stranaca u Njemackoj iz medunarodno jos uvijek vrlo nestabilnih podrucja dodatno je komplicirao taj problem. Una toe tome, nizom aktivnosti Njemacka je pokazala da zeli biti aktivan sudionik novih europskih tokova, ukljucujuCi i sigurnosni aspekt, te da u curoatlantskim odnosima SAD moze na nju racunati kao na dobrog saveznika. Njemacki ministar obrane, Rudolph Scharping, govorcci o novoj sigurnosnoj arhitekturi i ulozi NATO-a naglasio je potrebu politicke, vojne i teritorijalnc kohczijc Saveza u cilju njegove prilagodbe novom okruzenju, ali je istodobno govorio i o nuznosti Europljana da sami preuzmu dio odgovornosti za sigurnost na svom podrucju. 615 Njemacke snagc sudjelovalc su u medunarodnim misijama na podrucju bivse Jugoslavije i podriale su Amerikance u vojnoj akciji na Kosovu. Njemacka je cesto naglasavala da izgradnja francusko-njemackoga europskog korpusa nema za cilj odvajanje ili udaljavanje europskih saveznika od Sjcdinjenih Drzava. Ipak, SAD strahuje da bi se, ukupnim jacanjem njcmacke pozicije u Europi, ta zemlja mogla opredijcliti za europskiju varijantu transatlantizma, kakvu danas naglaseno zagovara Francuska. U provedbi svojih ciljcva, ukljucujuci i NATO-ave aktivnosti, SAD je tradicionalno mogao racunati na odobravanje i potporu Velike Britanije. Mnogi smatraju da je upravo francusko-britansko neslaganjc oko uloge SAD-a u novoj Europi glavna kocnica brze izgradnje nove europske sigurnosne arhitekture. Analizom dotad proklamiranog ali i ucinjcnog moze se zakljuciti da se francusko-britanska stajalista oko ciljcva novog europskog obrambenog identiteta i

613 Josef Joffe smatra da je SAD unutar Saveza oduvijek imao ulogu "europskog pacifist•1". Detaljnije vidjeti u: J. JotTe, "Europc·s American Pacifier", Foreign Policy, No. 54, proljece 19g4, str. 64-82. 614 J. J. Becker, "Assering EU Cohesion: Common Foreign and Security Policy in Relaunch of Europe". European Security. Yo. 7, No.4, zima 1998. str. 17.

615 Alistair J. K. Shepherd, "Top-Down or Bottom-Up: Is Security and Defence Policy in the EU a Question of Political Will or Military Capability'". European Security, Vol. 9. No. 2, ljeto 2000, str. !5.

245

EUROATLANTIZAM uloge SAD-a u Europi nisu bitnije izmijenila od zavrsetka hladnog rata. Dok je Francuska prihvacanje i uspostavu ESDI-ja i CJTF-a vidjela kao primamo curopski projekt, Velika Britanija je isticala da su upravo to najbolja srcdstva jacanja novog atlantizma. Stoga se Britanija zalagala da se realizacija dogovorenoga spusti na nizu razinu, gdje ce se strucnjaci za sigurnosna pitanja pojedinih europskih zemalja dogovoriti za sto br:la prakticna tjesenja (odredivanje snaga, njihova broja, rasporeda, opremljenosti i sl.), dok je Francuska inzistirala da se o inicijativama jos raspravlja unutar Europe na visokoj diplomatsko-ministarskoj razini. Britansko-francusko nejedinstvo vidljivo je i u pocetnim dogovorima oko uspostavljanja zajednickih snaga, njihovoj opremljenosti, nadleznosti, institucionalnoj infrastrukturi, polozaju ne-clanica EU-a i NATO-a i sl. 616 Obje strane jos uvijek ne zele prihvatiti mjere koje bi dovelc do vece kooperativnosti i kompatibilnosti europske vojne industrije. Britanci zagovaraju po-pustanje strogih vojnih okvira i postupno otvaranje vojne industrije trzistu, dok su Francuzi jos uvijek za cvrstu kontrolu i spregu dr:lave i vojne industrije.617 Razlike su ocigledne i u misijama koje bi se trebale provoditi. Za realizaciju Petersberskih ciljeva planirane su tri vrste misija: I. velike, tzv. large-scale operacije, poput NATO-ove intervencije na Kosovu, koje bi u pravilu, uvijek predvodio NATO; 2. srednje, tzv. medium-scale operacije, poput zajednicke vjezbe NATO- WEU snaga Crixes-2000 odrzane u veljaci 2000, za koje se predvida da bi ih mogao predvoditi EU, ali uz upotrebu sredstava NATO-a, 3. male, tzv. smalle-scale operacije, koje bi EU prcdvodio bez sredstava NATO-a. Dok je Britanija zagovarala prve dvije, Francuzi su podupirali drugu i trecu vrstu operacija. Francuski ministar vanjskih poslova, Hubert Vedrine, priznao je da postoji velika razlika u shvacanju i interpretaciji autonomije i autonomnog djelovanja izmedu Francuza i ostalih europskih saveznika. 618

616 Francuzi su predlagali da se zajednicke snagc okupe oko Eurocorpusa, cjelokupnog spektra svojih snaga, od klasicnih vojnih i tzv. ne-vojnih obavjestajne sluzbe, u svim segmentima gdje postoji njihova ozbiljno Britanija jc smatrala da je to ncpotrebno, jer nove europske snage mogu

te da Europljani rade na jacanju snaga za crises-menagement do zaostajanje za snagama SAD-a. biti "pametni potrosac americkih

V\ljnih sluihi i raspol\liivih sredstava". lhid., str. 39. 617 Francuzi su prigovarali Britaniji dajc ona ionako u razmjcni vojne tehnologije, nukleamog naoruzanja, obavjestajnih sluzhi i najnovijih trendova u vojnoj industriji znatno vise privilegirana i povezana sa SAD-om od bilo koje druge europske drzave. 618 Govorcci o curopskoj obrani Vedrine je rekao: "lstina je da u vojno-organizacijskom pogledu postoje bitne razlike. Francuska jc za europski stup obrane unutar Saveza, ali i za autonomiju. Mi zelimo zadrzati oboje ... i jedini smo koji to na taj nacin i kazu." French Embassy in the UK, Declarations SFC/99/305, str. 18, citat u: Jolyon Howorth, "Britain, France and the European Defence Initiative", Survival, Vol. 42, No. 2, ljeto, 2000, str. 39.

246

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSK0\1 PORETKU Nejednaka stajalista postojala su i oko uloge, broja clanova i kompetencija djelovanja novoosnovanog Odbora za politicka i sigurnosna pitanja te imenovanja njegova celnika. Izbor generalnog tajnika NATO-a Javiera Solane za njegova predsjednika Francuska ne vidi kao dobro rjesenje jer se time udvostrucuju funkcije visokih NATO-ovih duznosnika. Francuzi zele da taj Odbor bude visoko pozicioniran unutar novoga euroatlantskog saveznistva te da njegovi clanovi imaju stvarnog utjecaja na krciranje strategije i donoscnje politickih odluka. U prcliminarnim francusko-britanskim razgovorima posebna paznja posveeena je zcmljama ne-clanicama EU-a i NATO-a, njihovoj ulozi u politickim raspravama glede sigumosnih pitanja, ali i mogueem sudjelovanju njihovih snaga u zajednickim operacijama. U skladu s nacelno prihvaeenim postupkom za pokretanje snaga EU-a dogovorcno jc sljcdeec:

1. Osnovat ec se potrcbna institucionalna struktura unutar kojc ee zcmljc ne-clanice EU-a i NATO-a moci sudjelovati u procesu odlucivanja. 2. Odluku o uporabi snaga EU-a donosi Europsko vijeee. 3. U implementaciji odlukc mogu sudjelovati snage svih zemalja koje su zaintcresirane za akciju. Francuzi su predlagali da se zainteresirani izvanjski partneri podijele u tri skupine: -

kandidati za clanstvo u EU-u koji vee jesu u NATO-u (Turska, Ccska, Madarska, Poljska)

-

kandidati za clanstvo u EU-u koji jos nisu u NATO-u (Litva, Latvija, Estonija. Bugarska, Slovenija, Rumunjska, Slovacka, Cipar, Malta)

-

clanovi NATO-a koji nisu kandidati za primanje u EU (Norvcska, Island).

Time bi prioritet u politickom odlucivanju, pa i samom djelovanju unutar koncepta europske obrane, imalo trinaest zemalja s kojima se namjeravaju, iii su vee zapoceti, razgovori oko clanstva u EU-u. Britanci inzistiraju na podjcli na dvije skupine zemalja: clanice i ne-clanice NATO-a. Dodatni su problem neutralne europske zemlje, ad kojih su neke proteklih godina ipak angaziralc svojc snage u misijama pod pokroviteljstvom UN-a. Uz sve tc postojeee i iskazane nesuglasice Londona i Pariza, s druge pak strane, Washington je od Velike Britanije ocekivao da bude medijator izmedu Francuske i Njemacke unutar Savcza. Amcricki stratezi smatrali su da pokazano francusko-njemacko povezivanje samo po sebi tada jos uvijek nije ugrozavalo americko vodstvo u euroatlantskim odnosima, ali su se pribojavali da bi u buduenosti zemlje ne-clanice Saveza u Europi, ali i s podrucja Kavkaza, Kaspijskog jezera i centralne Azije, eventualnu cvrstu francusko-njemacku osovinu, a ne SAD, vidio kao svoju sansu za jacanjc svojih europskih veza. Dio europskih saveznika, uglavnom zagovomici atlantizma, upozoravali su SAD da Velika 247

EUROATLANTIZAM Britanija nije dovoljno politicki, ekonomski snazna da sprijeci stvaranjc francusko-njemackog condominijuma, kad bi se te dvije zemlje stvarno odlucile na to. Kritike su upucivale i novoprimljene clanice Saveza, Ceska, Madarska, Poljska- isticuci da ni prije Drugoga svjetskog rata Velika Britanija nije uspjcla zaustaviti Njemacku. Tako je, ustvari, Velika Britanija bila rastrzana izmedu dviju zadaca unutar euroatlantskog saveza: od nje se ocekivalo da, s jcdne strane, bude poslusan tradicionalno dobar saveznik, ali i sljedbcnik americkc politike; a s drugc, da arbitrira unutar Saveza te posebice u odnosima s Francuskom i Njemackom pazi na kohczivnost Saveza, ne ugrozavajuci pritom vlastite interese.

Francuska se tradicionalno smatrala europskijc orijentirana unutar Savcza, zalazuci se za vecu samostalnost Europljana unutar Alijanse. Francusko-njemacki prijcdlog pocetkom devedesetih o uspostavi vlastitih vojnih snaga nije u ostalih euroatlantskih saveznika docekan s cntuzijazmom. Zavrsetkom hladnog rata Francuzi su pokusali predvoditi izgradnju nove europske sigurnosne arhitekture, smatrajuci to jcdnim od svojih nacionalnih ciljeva. 619 Smatra se da je upravo NATO-ov summit u Bruxellesu 1994. bio odlucujuci u odredivanju novih smjerova francuske politike prema Sjevemoatlantskom savezu, odnosno tocka nakon koje je doslo do postupnog priblizavanja Francuske toj organizaciji. 62 Francuska politicka elita sluzbeno je prihvatila i pozdravila sve inicijative koje je NATO na tom summitu inaugurirao: Partnerstvo za mir, koncept CJTF-a te platfornm kako se suprotstaviti proliferaciji nuklearnog, bioloskog i kemijskog naoruzanja. 621 Manje od mjesec dana po zavrsetku summita u Bruxellesu Francuska je ultimativno zahtijevala od SAD-a da ucini nesto konkretno kako bi se prekinula opsada Sarajeva u BiH od strane Srba, sto je bila prva veca pozitivna inicijativa curopskih savcznika u ratu na podrucju bivse Jugoslavije. Zajednicko americko-francusko djelovanje osiguralo je i prctpostavkc na terenu za potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine. U

°

619 U kontaktima sa svojim europskim partnerima, posebicc Njemackom. isticali su potrcbu stvaranja nove "stratcgije i politickog prostora za Europljane, povezanog sa SAD-om, ali izvan americke sjene". Ibid., str. 23. Osvrcuci se na rastuce napetosti na Balkanu, Jacques Delores govorio je pocetkom devcdesetih da se "Europljani ne mijcsaju u americke probleme, pa stoga vjeruje da se Amcrikanci nece mijesati u europske". Noel Malcolm, "The Case Against Europe", Foreign Affairs, 7412, ozujak- travanj 1995, str. 68. 620 Citirajuci jednog visoko pozicioniranog francuskog duznosnika, David Buchan jc u Financial Timesu pisao kako je upravo taj summit bio "najbolji ikada odrzan NATO-ov summit" jer su euroatlantski savcznici podrzali dva vazna cilja francuske vanjske politike: daljnji razvoj europskog sigumosnog i obrambenog identitcta kroz Europsku uniju te jacanje europskog stupa obrane Atlantskog saveza kroz Zapadnoeuropsku uniju. Financial Times. 24. sijecnja 1994. 621 \1oze se pretpostaviti da su se celnici ~ATO-a i prije summita u Bruxellcsu sastali i o tim pitanjima zascbno diskutirali s francuskim politickim i vojnim prcdstavnicima. 0 preliminamim pregovorima francuskih i americkih po\itickih i vojnih cksperata o tim pitanjima tijekom studcnog 1993. godine vidjcti u: Robert P. Grant, The Changing Franco-American Security Relationship - New Directions for NATO and European Defense Cooperation. Arlington, 1993, str. 1-62.

248

EUROATLANTIZAM U NOVOM SYJETSKOM PORETKU okviru IFOR-a u BiH francuske vojne snage sudjelovale su u NATO-ovim vojnim operacijama pod izravnim zapovjednistvom NATO-a prvi put nakon 1966. godine, kada se Francuska povukla iz vojne strukturc Saveza. Kulminacija francuskog priblizavanja NATO-u bila jc najava francuskog ministra vanjskih poslova Hcrvea de Charettea u prosincu 1995. godine kako Francuska ozbiljno razmatra mogucnost sudjelovanja svojih predstavnika u radu Komiteta za vojna pitanja NATO-a te mogucnost da francuski ministar obranc regularno, s ostalim ministrima obrane zemalja clanica NATO-a, sudjeluje u radu Alijanse. 622 Mnogi su se zapitali koji je stvarni uzrok zaokrcta u francuskoj politici prema NATO-u te znace li takvi francuski potezi odustajanje od francuskog inzistiranja na jacoj europcizaciji Atlantskog saveza. Jer neposredno nakon zavrsetka hladnog rata i dramaticnih prornjena na medunarodnoj sceni tijekom 1990. i 1991. godine Francuska jc odlucno odbijala svaku mogucnost svoga ponovnog integriranja u vojnu strukturu 1"\ATO-a (!/liegrated Military Structure- IMS). 623 Upravo suprotno, Francuska je smatrala da je zavrsetak hladnog rata stvorio pogodne pretpostavke za smanjenjc utjecaja NATO-au Europi i preuzimanje vecc inicijative na sigurnosnom planu od zapadnocuropskih saveznika, odnosno konkretno Zapadnoeuropske unije. Zagovarala se teza da integrirana vojna struktura NATO-a jednostavno vise nije potrcbna posthladnoratovskoj Europi. 624 Francuska je znala da je iluzorno occkivati kako ce do formiranja u cijclosti samostalnog europskog obrambenog identiteta i njegove prakticne realizacije doci preko noCi, odmah nakon raspada bipolarne medunarodne zajednice. No prihvacanjc Ugovora iz Maastrichta i inicijativa formiranja francusko-njemackog vojnog korpusa videni su kao dobar putokaz u tom smjeru. ldeje o samostalnijoj zapadnoj Europi u odnosu na tradicionalnog saveznika SAD i u posthladnoratovskim relacijama jedinu preostalu supersilu na politickom, ekonomskom i vojnom planu, bile su svakako prcradikalne za veCinu zapadnoeuropskih saveznika, ukljucujuci i tadasnju administraciju u Bijeloj kuci. Formiranje zajednickih francusko-njemackih snaga u Iistopadu I 99 I. godine americki predsjcdnik Bush docekao je s konsternacijom, upozorivsi da bi to moglo rezultirati udaljavanjem njemackih snaga iz strukture NATO-a.

622 Govor francuskog ministra vanjskih poslova Herve de Charetta odrzanog 5. prosinca 1995. u Sjevcrnoatlantskom vijecu vidjeti na: http://www.adetocqueville.com

623 lzjave nekih francuskih duznosnika u tom smjeru vidjeti u: Philip H. Gordon, Franch Security Policy after the Cold war- Continuity, Change and Implications for the L'nited States, Santa Monica. 1992, str. 11-14.

624 Tadasnji francuski ambasador u NATO-u Gabriel Robin smatrao je da cak ako i dode do najavljivanih stanovitih reformi NATO-ove vojne strukture, "ne moze jamciti da cc francuske snage u njoj htjeti sudjclovati". Theresa Hitchens, ''European Allies Urge France to Rejoin ~ATO Military Command", Defense News, 10. prosinca 1995. Nada1je, sve najavlji\·ane i provedene transformacije same Alijanse tijekom 1990. i 1991. godine Francuska je smatra1a samo "t~tSadom curopeizacije Savcza". Frederic Bozo, France and NATO, Pariz, 1993, str. 188.

249

EUROATLANTIZAM Ipak i sama se Francuska nastojala tada ne zamjeriti jako Washingtonu. Francuske snage, pod americkim zapovjcdnistvom, sudjelovale su u Zaljevskom ratu 1991. godine usprkos velikom protivljenju Francuske da sudjelujc u ratu protiv Iraka. Francuski strucnjaci sudjelovali su u raspravama oko prihvacanja nove NATO-ove strategije tijekom 1990.-91. godine, iako se nisu slagali s vecinom predlozenog. Na sastanku celnika NATO-a 1992. godine Francuska je podrzala NATO-ovu inicijativu da saveznicke snage sudjeluju u operacijama izvan clanka 5. Saveza (non-Article 5 operations), poput peaakeepinga, peace makinga, crisis manegamenta i drugim ne-vojnim operacijama. Iako francuski i americki predstavnici nisu imali uvijek jedinstveno glediste na posthladnoratovska pitanja europskc i euroatlantske sigurnosti, predsjednici Mittcnand i Bush zadrzali su rclativno dobrc medusobnc odnose. 625 Razdobljc od 1992. do 1995. kljucno je za priblizavanje Francuske NATO-u. Tenzije oko formiranja francusko-njemackih snaga (EUROCORPS) smirene su potpisivanjem sporazuma izmedu Francuske, Njcmacke i NATO-a 21. sijecnja 1993. godine. Sporazumom se predvida da u slucaju kriza francuske vojne snage EUROCORPS-a mogu biti stavljene na raspolaganje i pod zapovjednistvo NATO-a. 626 U prosincu 1992. francuski predsjednik Mitterrand potvrdio je odluku kojom francuski casnici mogu sudjelovati u pripremama NATO-a za formiranje posebnih snaga koje bi pod mandatom UN-a bile poslane u promatracke i posrednicke misije u BiH. U travnju 1993. godine sef francuske delagacije, general Jean-Paul Pe1isson, pocco je sudjelovati u radu NATO-ova Komiteta za vojna pitanja kada se raspravljalo o akcijama peacekeepinga. Njegov je glas jos tada bio samo savjetodavne naravi. Francuska je, uz SAD, bila glavni inicijator NATO-vc kampanje u brobi protiv proliferacije oruzja za masovno unistenje 1994. Tijekom 1993. i 1994. francuske vojne snage uspostavile su neposredne kontakte i suradnju s ccntrima NATO-ova zapovjednistva u cilju provodenja koordiniranih akcija na podrucju bivse Jugoslavije. U rujnu 1995. na tlu Francuske odrzana je i prva vojna vjezba NATO snaga od 1965. godine. Vojna vjezba, koja je trajala cetiri dana, bila je simulacija NATO-vog zracnog napada na ci1jcve u BiH, a u njoj je sudjelovalo sczdesetak zrakoplova i tisucu vojnika iz sedam zemalja clanica NATO-a. 627 Za vrijeme summita NATO-a u Bruxellesu 1994. francuski predstavnici izjavili su kako ce ubuduce najvisi francuski vojni duznosnici sudjelovati na svim sastancima NATO-a ako Francuska procijeni da je to u njezinu sigurnos-

625 Vise o trancusko-americkim nesuglasic
250

EUROATLAJ\'TIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU nom interesu iii se bude raspravljalo o francuskim oruzanim snagama. Nekoliko mjeseci potom i u francuskom sluzbenom dokumentu White Paper naznaccno je kako ce francuski predsjednik iii premijer, ovisno o situaciji, razmotriti mogucnost sudjelovanja francuskog ministra obrane iii nacelnika stozera na sluzbenim summitima NATO-a. U skladu s tim. u rujnu 1994. francuski ministar obrane Francois Leotard nazocio je nefonnalnom susretu ministara obranc zemalja clanica NATO-a u Seville. Bio je to prvi put od 1966, otkad se Francuska povukla iz vojne strukturc NATO-a da jedan francuski ministar nazoci takvom skupu. Trinest mjeseci kasnije novi francuski ministar obrane Charles Millon takoder je sudjelovao na neformalnom skupu ministara obrane clanica NATO-a, a nacelnik glavnog stozera, general Jean-Phillippc Douin, bio jc prvi francuski nacelnik glavnog stozera od 1966. koji je nazocio radu NATO-ova Komiteta za vojna pitanja.m Francusko-americke strasti unutar euroatlantskog saveznistva ponovno su sc razbuktale samo nekoliko mjeseci nakon NATO-ovih summita u Bruxellcsu i Berlinu, tijekom 1996. godine. Francuzi su, u nacelu, podrzali stvaranjc Europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta, ali su zeljeli da se cijeli proces jacanja europske obrane i europskih vojnih snaga odvija unutar WEU-a, odnosno Europske unije. To je u skladu s tradicionalnom teznjom Francuske da Europljani imaju vecu zapovjednu ulogu unutar Saveza. No novi nesporazumi na rclaciji Pariz- Washington nastali su nakon usvajanja WEU-led CJTF operacija, vczani uz personalni sastav zapovjednoga kadra unutar NATO-ovih zapovjednistava stacioniranih u Europi. U tijeku reorganizacije strukture Alijanse, ukljucujuci i broj i sastav zapovjednih stozera, Francuzi su zahtijevali da SAD prepusti europskim saveznicima zapovjednistvo nad juznim krilom NATO-a u Europi, bez obzira na to sto vecinu snaga juznoga krila cine americke vojnc snage unutar Seste flote smjcstene u vodama Mediterana. Taj zahtjev predstavljao je glavni ultimatum Pariza Washingtonu ako NATO zeli da se Francuska vrati u punopravno clanstvo NATO-a, odnosno da francuske nacionalne snage sudjeluju i u integralnoj zapovjednoj strukturi Alijanse. U suprotnom, francuska integracija

628 Ocjenjujuci to intenzivno razdoblje francuskc vanjskc politike i iskazane zelje za uspostavljenjcm novih oblika suradnjc s NATO-om, posebice odrianja rclativno dobrih odnosa sa Sjedinjenim Drzavama, Robert P. Grant navodi da je francuska politika za takvc svojc akcije imala nekoliko konkretnih razloga. Prvi on povezuje s promijenjcnom sigurnosnom slikom Starog kontinenta nakon hladnog rata, pri cemu posebice naglasava rapidno smanjenje izdataka europskih danica Saveza za obranu i vojna pitanja. U takvoj situaciji francusko inzistiranje na uspostavi europskog sigumosnog idcntitcta i europske obrane za koju bi Europljani svakako trebali izdvojiti dodatna znatna financijska sredstva, svc jc vise iritiralo ostalc zapadnoeuropske saveznike. Na drugo mjesto Grant stavlja cinjenicu da je iskazana ncsposobnost europskih saveznika u rjcsavanju sukoba na jugoistoku Europe, dovcla do straha curopskih clanica Saveznistva, ukljucujuci i Francuskc. o posljedicama koje bi imale u slucaju cventualnog americkog povlacenja iz Europe. Stoga je Francuska sve vise pocela uvidati da jc izgradnja europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta, curopske obrane i europskih snaga za njezinu realizaciju, tesko ostvariva bez pomoci i mimo organizacijc NATO. lz francuskih redova, sredinom devedesetih godina pros log stoljeca, sve se cesce cula krilatica da ako zapadnocuropski saveznici zele biti europskijc orijentirani sutra, danas moraju biti orijentirani atlantskije. Robert P. Grant, "France's New Relations with NATO", u: NATO:, Transformation, Boston, 1997, str. 58-60.

251

EUROATLANTIZAM bit cc samo polovicna, odnosno zaustavit cc se na odluci donesenoj u prosincu 1995. godine da se francuske snage integriraju samo u Vojni komitet NATO-a. 629 Washington je francuski zahtjev za prepustanjcm Europljanima zapovjednistva nad NATO-ovim snagama stacioniranim na Starom kontinentu vidio kao "funkcionalno neodrzivim i politicki neprihvatljivim ne samo za SAD vee i za vecinu zapadnoeuropskih saveznika", 630 stoga ga je i odbio. Time je francusko vracanje u NATO ostalo usko povezano s cjelokupnom preobrazbom strukture, ciljeva i zadaca NATO saveza. Bila je to logicna posljedica rasprava unutar euroatlantskog saveza vezana uz razvoj europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta, kojaje usvajanjem koncepta WEU-led CJTF snaga samo dobila na svojoj dinamici. Zagovornici europskije politike unutar NATO-a, predvocteni Francuskom, razumjeli su da uz svc ustupke koje europskim saveznicima glcde formiranja europskog stupa obrane, curopske zajednicke sigurnosne i vanjske politike i europskih snaga za njezinu provedbu Washington daje zapadnoeuropskim saveznicima, oni sami, bez logisticke pomoci i podrske SAD-a nece moci u praksi i relalizirati, a pogotovo ne izvan okvira NATO saveza. To se odnosi na upotrebu engleskog jezika kao radnog jezika saveznika, zatim na nepostojanje dostatne i kompatibilne vojne opreme i tehnologije, radarskih, satelitskih, obavjestajnih i drugih visokosofisticiranih obrambenih sustava, logisticke potpore, neadekvatno obuccnog personalnog osoblja te americkog prava veta na odluke europskih saveznika glede WEU-led CJTF operacija. Cijeli taj isprepleteni i mectusobno povezani sklop okolnosti vezanih uz transformaciju Sjevernoatlantskog saveza u najsirem smislu rijeci SAD je uzimao kao svoje olakotne okolnosti u raspravama oko definiranja posthladnoratovskih euroatlantskih odnosa. Pozivajuci se uz to ina svoje konkretno postignute rezultate u europskim posthladnoratovskim krizama, Washington je isticao kako je njegova daljnja prisutnost u Europi nuzna, kao i opstojnost organizacije NATO kao glavnog jamca mira i stabilnosti. Ipak, Clintonova administracija je shvatila da, ako SAD zeli postici praktican dogovor s europskim saveznicima oko veceg preuzimanja odgovornosti i tereta u novim euroatlantskim odnosima, moraju Europljanima napraviti neke ustupke. Priblizavanje americkog i europskog stajalista unutar Saveza zapocelo je popustanjem cvrstog proamerickog stava Velike Britanije i njezina postupnog ukljucivanja u europske, uglavnom francusko-njemacke, prijedloge i inicijative

629 Odluka usvojena na sastanku Sjevernoatlantskog vijeca NATO-a u Bruxcllesu, 5. prosinca 1995. Press Communique Af-NAC-2(95)Jl8, paragraf2. Francusko vodstvo, na celu sa Chiracom, tadaje smatralo da jc to samo prvi korak francuskog vracanja u NATO. 630 0 raspravama unutar Sjevernoatlantskog saveza na tu temu izmedu ostalog vidjeti: ASFOUTH and Command Structure Reform: How AFSOUTH Fits In, Institute for National Strategic Studies, www.ndu.edu/inss/books/afsouth/afsat.html. Press Briefing by Undersecretary of Defence for Policy Walter Slocombe and U.S.Permanent Representative to NATO Robert E Hunter, Meeting ad the North Atlantic Cooperation Council in Def'ence Ministers Session, NATO HQ, Bruxelles, prosinac 1996.

252

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU oko uspostave novoga europskog sigumosnog identiteta i njegovih sigumosnih snaga. 631 Velikoj Britaniji, kao najpouzdanijem europskom savezniku, SAD je jasno dao do znanja da u novom euroatlantizmu vise ne zeli automatski osiguravati europski prostor, dok se Europljani primamo bave integracijskim procesima. lmajuci to na umu, kao sto je i Francuska iz pragmaticnih razloga obnovila svoje veze s NATO-om, taka se i Velika Britanija priklonila realnijoj politici. U svojim nastojanjima da se priblizi Francuskoj, Britanija istice da ne "zeli da je Pariz i dalje smatra Trojanskim konjem", 632 ne odricuCi se, istodobno, stajalista da upravo Britanija i dalje mora ostati kljucnom vezom izmedu SAD-a i europskih saveznika.

5.4. Europske snage za brzu intervenciju

Britansko vcce okretanje Europi glede sigumosnih pitanja, britansko-francuski sastanak u St. Malou 1998, na kojemu se raspravljalo o buducnosti europske obrane prethodili su proslavi pedesetogodisnjice NATO-a. kada su u Washingtonu 1999. dogovoreni i prihvaceni temelji izravne NATO-EU suradnje s ciljem izgradnje cjelovite europske sigumosne i obrambene politike. Robert E. Hunter smatra da je britansko intenzivnije ukljucenje oko pitanja europske obrane bilo rezultat pregovora oko uspostave "Eurolanda", zone tada 11, kasnije 12 zemalja clanica Europske unije (bez Velike Britanije), cije ce cianice upotrebljavati jedinstvenu europsku valutu euro. Ne zeleCi ostati izoliran iz procesa europskog ujedinjavanja, London jc, pod okriljem Washingtona, nakon gotovo dvogodisnje stanke pokrenuo nove rasprave g1ede europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta. 633 Britanski premijer Blair i francuski predsjednik Chirac na sastanku u St. Malou potencirali su rasprave unutar euroatlantskog saveza oko brieg zazivljavanja europske obrane. 634

631 13ritanski cntuzijazam glede zajednickc europske sigurnosnc politike izrazio je i prcmijcr Tony Blair govorcci na proslavi pedcsetog rodendana organizacije NATO-a u svibnju 1999. godine, rckavsi da "Europljani ne mogu ocekivati americku intervenciju svaki put kad se odnosi u europskom dvoristu poremete". Charles A. Kupchan, '·In Defence of European Defence: An American Perspective", Survival, Vol. 42, No. 2, ljeto 2000. str. 27. 632 Jolyon Howorth. '"Britain, France and the European Defence Initiative", Survival, Vol. 42, No. 2, ljeto. 2000, str. 35-36.

633 Jcdan britanski duznosnik, ncposrcdno nakon sastanka u St. 'vlalou, izjavio je kako London nikada ne bi rjesavao pitanja europske obrane iza lcda SAD-a. odnosno na stctu NATO-a. R. E. Hunter, The European Security and Defence Policy- NATO's Companion or Competitor?, Santa Monica. 2002, str. 6. 634 Vidjeti tekst: Joint Statement by the British and French Governments. Franco-British Summit, Saint-Malo, Francuska, 4. prosinca 1998.

253

EUROATLANTIZAM Na sastankLI je receno da sve odiuke vezane uz europski sigLirnosni i obrambeni identitet (ESDI) LlbLidLice moraju biti vezane LIZ EuropskLI unijLI, a ne vise LIZ ZapadnoeuropskLI unijL1. 635 Europskoj uniji dana je mogucnost da moze poduzimati aLitonomnc vojne akcijc kada NATO savez Ll cjclini nije zainteresirad' 36 za angaziranje svojih snaga. Zajednicki usvojena dekiaracija kaze da "EU mora imati sposobnosti za aLitonomnu akciju, poduprtLI vjerodostojnim vojnim snagama, sredstvima za odiLicivanje o njihovu koristenju i spremnoscu da se to Llcini u skiopu rcakcije na medLinarodne krize". 637 No dodaje se kako razvoj takvih autonomnih europskih snaga ne smije znaciti dupiiciranje postojecih snaga NATO-a, a koiektivna obrana i daije ostaje u okviru NATO-a. Sumirano, sastanak u St. Maiou nije donio nista radikaino novo giede razvoja CLiropske obrane, sto se vee ranije na raznim sLimmitima NATO-a iii Europske Llnije nije nasiucivaio iii cak i konkretno prediagaio, samo u drugacijoj formi. No taj sastanak, osim svoje simbolike, imao je svakako i prakticnLI vrijednost jer je, nakon pL1nih osam posthiadnoratovskih godina vise iii manje otvorenih rasprava i usLigiasavanja mis\jenja saveznika, napokon pokrenut proces koji ce u konacnici vrlo brzo zavrsiti i formalnim usvajanjem projekta konkretnih europskih snaga za brzu intervencijLI. Sarno tjedan dana nakon britansko-francuskog sastanka L1 St. Maiou, ceinici EU-a na svom redovitom zasjedanju u Becu pozdravili su tu britansko-franCLISkLI inicijativu smatrajLici da je ona "daia novi potreban zamah poiitici Europske Llnije giede razmatranja i rjesavanja eLiropskih sigLirnosnih i obrambenih pitanja". 638 MedLitim, cijeii taj proces treba promatrati L1 skiopu sirih geostrategijskih interesa i promjena na medLinarodnoj sceni koje su, ipak Ll g\obalu, bile rczLiltat najvecim dije\om americke vanjskopoiiticke strategije. Potkraj Ciintonova drugog mandata Ll Bijeloj kuci SAD jc ipak pronasao svoj put, mjesto i ulogu Ll novom svjetskom poretku kao jedina giobaina siia, a odrzanje cvrstih euroatiantskih veza imaio je Ll toj americkoj strategiji dominantno mjesto. Svecana prosiava 50-godisnjice osnutka Sjevemoatiantske sigurnosne organizacije NATO Ll WashingtonLI Ll travnju 1999. godine postaviia je temeije bLiducem razvoju transatlantskih odnosa, nagiasavajuci vaznost upravo europskog stupa obrane u saveznickim odnosima. 635 Takav stav samo je potvrda naznacene mogucnosti iz Ugovora iz Maastrichta (Clanak J. par. 4) te poziv za ubrzanjem provedbc usvojcnih stavova na zasjedanju Europske unijc u Amsterdamu 1997. godine na kojemu je dogovorena uspostava zajednickc europske vanjske i sigurnosne politike (CFSP). 636 Isprva se upotrebljavao term in "when (kada) the Alliance as a whole", a kasnije je pre sao u term in "where (gdje) the Alliance as a whole". 637 Clanak 2. Zajednicke dcklaracijc, Joint Statement by the British and French Governments, Franco-British Summit, Saint-Malo, Francuska, 4. prosinca 1998.

638 Vienna European Council, Presidency Conclusion, 11.-12. prosinca 1998, par. 73.

254

EUROATLANTIZA\1 L NOVOM SV JETSKOM PORETKU Obracajuci se uzvanic1ma i cjelokupnoj svjetskoj javnosti na svecanoj proslavi u Washingtonu predsjednik Clinton organizaciju NATO nazvao je "temeljnim stupom medunarodne sigurnosti za 21. stoljece". 639 Prema Washingtonskoj izjavi, dokumentu koji su tom prilikom potpisali predsjednici drzava iii vlada clanica NATO-a, organizacija NATO u sljedecem stoljecu "u cilju jacanja saveznistva Sjeveme Amerike i Europe izrazava potporu novim poticajima jacanja europskih obrambenih mogucnosti, cime ce europski saveznici moci djelotvomije zajednicki djelovati, jacajuCi tako transatlantsko saveznistvo". 640 lz tako siroke i relativno uopccnc frazc 0 buducnosti transatlantskih odnosa ipak se mogu izvuci neki pomaci u novoj strategiji NATO-a, a samim tim i u amcrickoj vanjskoj politici. Tim vise sto je pitanje buducnosti europske obrane u najsirem smislu tc rijeci mnogo preciznije definirano u NATO-ovu novom Strategijskom konceptu, usvojenom takoder za proslave u Washingtonu. U tom novom dokumentu, kao uostalom i u Washingtonskoj deklaraciji, napominje sc kako cc se konccpt ESDI-ja nastaviti razvijati iskljucivo unutar NATO saveza, a umjesto Zapadnoeuropske unije NATO ce sva pitanja vezana uz obranu Europe ubuducc rjesavati iskljucivo s Europskom unijom. 641 Taj novi aranzman NATO-a glede ESDJ-a nazvan je kasnije Berlin-plus. Europska unija usuglasila je svoja stajalista s tim no vim nacelima NATO-a na sastanku EU-a u lipnju 1999. u Kolnu. U deklaraciji summita jasno jc naznaceno da je Zapadnoeuropska unija kao sigumosna organizacija ispunila svoje zadace te da Europska unija mora pruzeti njezine funkcije kako bi mogla ispunjavati Petersberske ciljeve. 642 Time su odbaceni zakljucci sporazuma EU-a iz Amsterdama posveceni sigumosnim pitanjima jer su se u novim euroatlantskim relacijama pokazali nedostatnima. Na summitu u Kolnu sluzbeno je usvojen i novi termin: Common European Policy on Security and Defence- ESDP. Osim sto je za njezinu realizaciju ovlastena izravno Europska unija, nista radikalno nije se promijcnilo unutar euroatlantskih odnosa glede buducnosti europske obrane. Ponovljene su gotovo iste rijeci NATO-ova summita u Washingtonu o tome kako ce EU imati pristup dijelu NATO-ovih vojnih sredstava potrebnih za ispunjenjc vlastitih zadaca, ako i kada clanice NATO-a nisu zainteresirane za njihovo ispunjenje. 643

639 "U. S. Foreign Policy Agenda", An electronic Journal of the US lnfrmnation Agency, Special Edition: NATO's 5oth Anniversary, 1999, str. 1.

640 Dokument ''Partnerstvo Europe i Amerikc za 21. Stoljccc ", Vjcs11ik, 4. svibnja 1999. 641 NATO, The Alliances Strategic Concept, 24. travnja llJ99, paragraf 30.: NATO, Washington Summit Communique, Press Release NAC-S(99)64, 24. travnja 1999, paragraf 4. i 9. 642 Declaration of the Europea11 Cou11cil on Strengthening the Common European Policy on Security and Defence, Cologne, 4. lipnja 1999.

643 Dio autora, poput Roberta E. Hunt era, Karen Donfncd i Paul Gallisa smatrali su da je za preuzimanje sigumosnih pitanja pod svoje okrilje Europska uniJa tada imala najmanje cetiri konkretna razloga: prvo, dobivanje potpore europskog javnog mnijenja za nasta\ak procesa europske intcgracije, drugo; slabljcnjc

255

EUROATLANTIZAM Na summitu Europske unije u Helsinkiju, u prosincu 1999. godine, donesene su odluke koje cine prvi konkretan korak u izgradnji temelja na kojima bi u buducnosti trebali pocivati CFSP i ESDP. Izmectu ostalog, dogovoreno je sljedece: Postizanje dogovora o zajednickom cilju na podrucju vojnih sposobnosti (odrectivanje specificnih ciljeva i rokova za njihova ispunjenje). Vojne sposobnosti EU-a moraju biti nadopuna drugim (politickim i ekonomskim sredstvima EU-a) za ostvarivanje koncepta CFSP. Postizanjc dogovora o strukturama potrebnim za postizanje prcthodno navedenog cilja. Utvrctivanje potrcbc za procedurama konzultacije NATO-a i zemljama ne-clanicama EU-a.''" 4

suradnje s clanicama

Na istom sastanku u Helsinkiju, temeljem dogovora britanskog premijcra Blaira i francuskog predsjednika Chiraca o ispunjenju glavnog cilja (headline goal) europske obrane, 645 celnici EU-a dogovorili su se o uspostavi "namjenskih snaga za ispunjenje glavnog cilja" (Headline Goal Task Force). Vrlo se brzo poceo upotrebljavati termin "europske snage za brzu intervenciju" (European Rapid Reaction Force- ERRF). 646 ERRF su na dobrovoljnoj osnovi clanica EU-a, ustrojene vojnc snage sposobne za ispunjcnje svih zadaca definiranih Petersberskom deklaracijom. 647 Snage bi brojale priblizno 50-60 tisuca vojnika, a formirale bi se do 2003. godine. Njihove operacije organizirao bi, nadgledao i vodio EU. Navodi se sposobnost razmjestaja ERRF-a u podrucja udaljena cetiri tisucc

francusko-njcmackih natjecateljskih tenzija, trecc; jacanje ulogc Velike Britanije na Kontincntu i cctvrto, vracanjc samopouzdanja europskim saveznicima nakon NATO-ove •·out-of area" vojne operacije na Kosovu. R. E. Hunter, The European Securiry... , str. 54-55; Karen Donfi·ied & Paul Gall is, European Securitl'- The Debate in NATO and the European Union, Congressional Research Service, Report to Congres, Washington D. C., 25. travnja 2000. 644 R. Baric, Buducnosr obramhene politike EU .... str. 78.

645 Blair i Chi rae su predlozili jos u St. Malou, a celnici EU-a dogovorili su se na summitu u Kolnu u lipnju 1999. godine da ce ispunjenjc tzv. glavnog cilja ("headline goal") biti provedeno za vrijeme predsjedavanja Finske Europskom unijom. Vidjeti: Cologne European Council, Presidency Conclusion, 3.-4. lipnja 1999. Citat i u: Tom Buerkle, "EU Force No Threat to NATO, Allies Say". International Herald Tribune, 26. studcnog 1999. 646 Time je u praksi djclomicno provedena odluka deklaracije "Agenda 2000". summita EU-a iz Amsterdama 1997. godine koja predvida fonniranje curopskih snaga za provedbu zajednicke europske sigumosne i obrambene politikc. 647 U l!e1sinkiju se najvcca rasprava vodila upravo oko definiranja limita i vrste Petersberskih zadaca koje buduce europske snage za brzu intervenciju trebaju ispunjavati. U svojim prijedlozima najdalje jc isla Francuska trazcci da europske snage budu sastav1jenc i opremljenc tako da mogu adekvatno sudje1ovati u svim opcracijama koje provodi i NATO. Francuski predstavnici govori1i su kako se nckompatibi1nost snaga europskih saveznika i njihova ncmogucnost da sudjeluju u i'>!ATO-ovoj akciji na Kosovu 1999. nc smije ponoviti. Yidjeti o tim raspravama u: R. P. Hunter, The European Security and Defense ... , str. 63-64.

256

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU kilometara od europskoga kontinenta. ERRF trcbao bi biti sposoban djelovati na razmjestena podrucja najmanje godinu dana, a rok za mobilizaciju je najvise 60 dana. Planiranaje i uspostava sustava koji ce pruzati logisticku, transportnu i svu ostalu potrebnu tehnicku potporu europskim snagama za brzu intervenciju." 4s U tom slucaju stvaran broj pripadnika tih novih snaga seze od I 00 do 200 tisuca !judi. Nakon te prve konkretne odluke o uspostavi europskih vojnih kapaciteta, koja je u javnim medijima nazivana i "trcnutkom istine", 649 uslijedile su i druge, jednako tako vazne, koje su isle u smjeru daljnje konkretizacije i opcracionalizacije planiranih europskih vojnih snaga, alii pronalazenju modaliteta njihovc suradnje sa Sjevcmoatlantskim savezom. Uspostavljeno je stalno radno tijclo EU-a, Odbor za politicka i sigurnosna pitanja (Committee on Political and Security Affairs iii skraceno Political and Security Committee - PSC) putem kojega bi clanice EU-a trebale ucinkovito i brzo djelovati u svim pitanjima vczanim uz zajednicku vanjsku i sigurnosnu politiku - CFSP, ukljucujuci i probleme vezane uz novoimenovanu zajednicku europsku sigurnosnu i obrambenu politiku- CESDP. 650 Druga vazna oformljena institucija bio je Vojni komitet (Military Committee) koji su sacinjavali ministri obrane clanica zemalja EU-a iii njihovi opunomoceni predstavnici. 651 Clanovi Vojnog stafa brinuli bi o opcrativnim pitanjima CFSP-a i CESDP-a, organizirali i planirali sastav i samu izvcdbu EU-led operacija, odradivali poslove promatranja, obavjestavanja, ranog uzbunjivanja te brinuli o svim drugim potrebnim mjerama glede uspjesne pripreme i realizacije Petersberskih zadaca. Osim ta tri glavna tijela, planirano jc i formiranje mnogobrojnih manjih internih operativnih tijela i ureda. Europska unija uvela je i instituciju visokog predstavnika EU-a za zajednicku vanjsku i sigurnosnu politiku (CFSP). Za prvog predstavnika imenovan je Spa-

648 Cijeli tckst summita u Helsinkiju vidjcti u: Helsinki European Council-Presidency Conclusions- Annex I to Annex IV. Presidency Reports to the Helsinki European Council on "Strenghtcning of the Common European Policy on Security and Defence", and on ··Non-Military Crisis Management of the European Union". Bruxellcs, 11. prosinca 1999. 649 The Guardian, 12. prosinca 1999. 650 U radu PSC-a, za cije je sjedistc odabran Bruxclles, sudjelovali bi predstavnici zemalja clanica EU-a na ambasadorskoj razini. Za vrijemc angazmana ERRF-a upravo to tijelo, pod autoritctom Vijcca ministara EU-a, imalo bi politicku i strategijsku kontrolu nad vodenim operacijama. Stoga se zumo planiralo usvojiti odreden nacin glasanja i donoscnja relevantnih od\uka unutar PSC-a. 651 Yojni komitet sastajao bi se prema iskazanoj potrebi, a njegove glavne zadace su davanje adckvatmh vojnih savjeta i preporuka PSC-u. Zamisljeno je da predsjcdnik Yojnog komiteta sudjcluje u radu Yijeca ministara EU-a kada se raspravlja o pitanjima vczanima uz obranu. Druga vazna zadaca Yojnoga komiteta je da koordinira i usmjerava rad trecega formiranog tijela Vojnog stafa (Military Stafl- MS ).

257

EUROATLANTIZAM njolac Javier Solana, koji je tada, 1999, istodobno obnasao i duznost gencralnoga sekretara organizacije NAT0. 652 Na summitu EU-a u Santa Maria de Feira (19. i 20. lipnja 2000.) dogovorena je suradnja zemalja clanica curopske pctnaestoricc s ne-clanicama EU-a te clanicama EU-a koje nisu u NATO-u u pogledu rasprav\janja relevantnih pitanja koja se ticu ESDI-ja. 653 U cilju konzultacija i suradnjc s NATO-om clanice EU-a dogovorile su uspostavu cetiri ad hoc radne grupe: za sigurnosna pitanja, za postizanje kompatibilnosti vojnih snaga EU-a i NATO-a, za donosenjc odluka koje cc snage NATO staviti na raspolaganje EU-u te za definiranje permanentnih oblika zajednickog NATO-EU aranzmana i vojnog djclovanja. 65 " Uz odluke iz Helsinkija, kljucni trenutak za razvoj curopskih snaga za brzu intervenciju bio je svakako sastanak ministara obrane clanica Europske unijc u Bruxellesu odr2an 20. studenog 2000. godine na kojemu se raspravljalo o kapacitetima europskih snaga. Usvajanjem tzv. kataloga europskih snaga ("EU Force Catalogue") prcdvideno jc da europske snagc za brzu intervenciju, ukljucujuci i logistiku, raspolazu s gotovo 100.000 !judi, 400 zrakoplova i 100 raznih vojnih vozila. 655 U dokumentu se strogo navodi da to "ne znaci stvaranje europske vojske", zascbne od NATO-a, 656 vee se daje prikaz koliko snaga pojedina clanica EU-a dobrovoljno zeli dati za forrniranje ERRF-a. Te brojke cine ukupne planirane iznose jcr stvaran broj mobiliziranih snaga, od ljudskog potencijala do vojne opreme i odredenih tehnickih sredstava, ovisit cc o karakteru i velicini odredene operacije za koje ce europske snage biti mobilizirane. Katalog ukljucuje snage 14 od 15 clanica Europske unije (Danska nije sudjelovala jer nije podrzala dio Ugovora iz Amsterdama koji se odnosio na stvaranje europskih vojnih snaga). 657

652 Zagovornici takvc odluke govorili su da je to dobra za Europljane jer cc Solana na taj nacin svoja profcsionalna iskustva i znanja prenijeti ina institucionaliziranjc europskc obrane. Oni skepticniji njcgov izbor vidjcli su kao nemogucnost EU-a da se odvoji od nadzora NATO-a i americke dominacijc u pitanjima curopske obranc. 653 Santa Afaria de Feira European Couci/, Presidency Report, 19.-20. lipnja 1999. 654 Jsto, Annex i paragraf D. 655 Militwy Capabilities Commitment Declaration, Bruxelles, 20. studenog 2000. 656 lsto. paragraf I. 657 Timeje u dokumcnt "EU Force Catalogue" broj 'ojnih snaga samo clanica EU-a (bcz Danske) bio 67100. Prema "Force Catalogucu" najveci doprinos u ljudskom potcncijalu za RRF dala bi Njemacka (13.500 vojnika). lstodobno, 1'\jemackaje stavila na raspolaganje svojih 20 brodova te 93 zrakoplova. Zatim dolazi Velika Britanija s 12 500 vojnika, 18 brodova. 72 zrakoplova. Francuska je ustupila 12 tisuca vojnika, 15 brodova, 75 zrakoplova i koristenje svog obavjestajnog sustnva llelios. ltalija i Spanjolska obvezale su se svaka na 6 tisuca vojnika, s tim da Spanjolska daje i 40 zrakoplova. Nizozemska je stavila na raspolaganje 5 tisuca vojnika, Grcka 3500, Finska i Austrija po 2 tisuce, Svedska 1500, Jrska, Portugal i Bclgija po

258

EUROATLANTIZAM U NOVOf'vl SVJETSKOM PORETKU Planirano je i uclanjenje nc-clanica Europske unije u europske snage za brzu intervcnciju i njihovu logisticku potporu ako te zcmlje iskazu zclju za takvom akcijom. 658 No dokumcnt EU Force Catalogue ne spommJe tipove operacija koje bi ERRF poduzimao, ne govori nista o zajednickom planiranju clanica EU-a o razvoju i proizvodnji vojnih kapaciteta, uskladivanju nacionalnih obrambcnih snaga niti razradujc zajednicku europsku obrambenu strategiju. Sto se tice odnosa ERRF snaga s NATO-om, napominje sc da cc oni pocivati na "transparentnosti, medusobnoj suradnji i dijalogu". 659 Tako je u ncpune dvijc godinc na planu zajcdnicke curopske obrambcnc politike i dcfiniranja novih euroatlantskih odnosa postignuto vise nego u pn om desetlj ecu posthladnoratovskih god ina. Kao presudni cimbenici koji su utjccali na proces krciranja vojnih snaga Europske unijc mogu se navcsti sljedcci:

I. Promjena britanskog stajalista koju je donijela laburisticka vlada Tonyja Blaira- u 21. stoljecu ncce biti potrebno birati savcznika (SAD iii EU), vee cc ojacana Europa na vojnom planu biti americki saveznik. 2. Usvajanje eura kao zajcdnicke valute dijcla zemalja EU-a potaknulo jc i drugc integracijske proccse unutar Europskc unije. 3. Potreba konsolidacijc europske vojne industrijc. 4. Nedovoljne borbene i logisticke sposobnosti oruzanih snaga zcmalja EU-a, iskazane za vrijemc kriza u Pcrzijskom zaljevu te prostoru bivsc Jugoslavije. 660 Daljnji razvoj zajednicke europske sigumosne i obrambcne politike trcbao bi se temcljiti najacanju suradnje NATO-ova Europskoga sigurnosnog obrambenog identiteta i zajednicke sigumosne i obrambcne politikc Europske unije. Time su postavljcni novi temclji za cvrscu euroatlantsku suradnju u buducnosti.

tisucu vojnika (Belgija i 9 brodova te 25 zrakoplova) te Luksemburg svega 100 vojnika. 0 strukturi. planiranoj raspolozivoj vojnoj oprcmi i tehnologiji te ljudskom potencijalu europskih snaga za brzu intervenciju vidjeti u: J. A. C. Lewis, "Europe moves forward with Rapid reaction force'', Jane:,- Dej'ence Weeklv, 29. rujna 2000, str 4-5. lli www.jancs.com/defcnce/news/jdw/jdw00ll30_2_n.shtml. 658 Tako je Turska odmah nakon sastanka cclnika EU-a u Bruxellcsu obavijestila da je za potrebc curopskih snaga za brzu intervenciju spremna staviti na raspolaganje 5 tisuca vojnika, Norveska 1200, Ccska i Poljska svaka po otprilikc tisucu, Madarska 450 tc Slovacka 350 svojih vojnika. Building the ,\leans all(/ Capabilities .fi>r Crisis management G'11der the CESDP. Document AI 1715 Addendum. l. pros inca 2000. 659 Militwy Capabilities Commitment Declaration, Bruxelles, 20. studenog 2000. paragraf 6. Ddavna tajnica SAD-a Madeleine Albright dokurncnt "EU Force Catalogue" smatrala je "snaznim pozitimim naprctkom u kreiranju europske obranc koji SAD podrzava". Dodala jc kako se nada dace "europskc snagc biti dostupne i Europskoj uniji i NATO-u". M. Albright. "United States Backs European Rapid fllrcc". Deparrment ofS!ate. 20. studcnog 2000. 660 Mathiopoulos, Margarita-Gyannati, Istvan, "Saint \talo and Beyond - Toward European Defense", Fhe Washington Quaterly, Vol. 22, no. 4. jescn 1999. str. 67-68.

259

EUROATLANTIZAM

5.5. Stavovi SAD-a i europskih saveznika Dogovori iz Washingtona i Helsinkija ne smiju se podcijeniti, ali ostala su brojna nerijesena pitanja vezana uz kompetencije i prava SAD-a i europskih saveznika. Washingtonje iskazao zadovoljstvo postignutim, no pazljivijom analizom izjava predstavnika Clintonove administracije u SAD-u i Europi vidjelo sc da su predsjcdnik Clinton, drzavna tajnica Albright, celnici NATO-a i vanjskopoliticki stratezi ipak bili zabrinuti mogucim razvojem euroatlantizma nakon europske najave i konkretno usvojenih prijedloga o strukturi i planiranim ciljevima europskih vojnih snaga. Washington se slagao u ocjenama da su ESDI, CJTF i RRF prvi korak u vecem europskom preuzimanju odgovomosti za sigumost na Starom kontinentu. No za SAD je od primamog znacenja da njegov razvoj ne ide u smjem istiskivanja SAD-a i NATO-a iz Europe, stvaranja nekog samostalnog europskog obrambenog sustava unutar euroatlantskih odnosa i samim tim dupliciranja rukovodece stmkture, snaga i zadaca na obrambeno-sigumosnom planu. Na summitu NATO-a u Washingtonu 1999. godine receno je kako ce NATO biti angaziran u upravljanju krizama samo u pojedinim slucajevima, dok bi ta misija bila primama za novoformirane snage Europske unije. No u posthladnoratovskim odnosima tesko da se mogao zamisliti ozbiljniji protivnik globalnoj americkoj dominaciji i zapadnom svijetu, a s time povezano i izazivac NATO-ovu sustavu kolektivne obrane. Glavni izazovi sigumosti i stabilnosti koji, istina, nisu neposredno ugrozavali sigumost zapadnog svijeta, ali su njihove posljedice poprimale sve siri karakter, bili su vezani uglavnom uz ne-vojne izazovc sigumosti. Stoga su upravljanje krizama i razliciti oblici intcrvencija u cilju sprje-cavanja sirenja izazova, tzv. soft-security, postajali sve dominantniji. Washington je podupirao svako jacanje obrambenih sposobnosti i prihvacanje koncepata zajednicke europske sigumosne i vanjske politike europskih clanica NATO-a, ali strogo unutar granica i okvira Saveza. To znaci: jacanje europskog stupa obranc unutar Alijanse da, ali ne stvaranje nekog paralelnog iii suprotstavljenog tijcla, organizacijc iii snaga NATO-u. Ta odluka protezala se kroz sve kljucne dokumente Sjevemoatlantskog saveza, a SAD se potrudio da ona bude i sastavni dio svih usvojenih dcklaracija EU-a koje se ticu europske obrane i snaga za njczinu provedbu. Primami americki mchanizam za jacanjc europskc obrane je ESDI. 661

66! Alexander R. Vershbow smatrao je da su, do britansko-francuskog sastanka u St. Malou, amcricki stavovi glede nove europske sigumosne arhitekture i transformacije organizacije NATO bili sljedeci: lzgradnja ESDr-ja unutar NATO-a, sto znaci da EU moze priprcmati i provoditi zadace dcklaracije iz Petersberga bcz kreiranja paralelnog obrambenog sustava NATO-u. Takav eventualni pokusaj izazvao bi ozbiljne politicke ncsuglasice izmedu SAD-a i njegovih zapadnoeuropskih saveznika. ali i zahtijevao vclike dodatne troskovc na koje Europljani nisu bili sprcmni. - Gdje god i kad god jc to moguce EU mora uvazavati odnos zajednickog djelovanja s NATO-om. U zajcdnickom dijalogu EU i NATO moraju dogovoriti koja je organizacija spremnija preuzcti odgovarajucu zadacu

260

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU No deklaracije donesene na sastancima EU-a u St. Malou, Kolnu te pogotovo Helsinkiju, iako su u svojim tekstovima sve sadrzavale mogucnost americkc odnosno NATO-ove kontrole i obuzdavanja razvoja samostalnije obrambene politike zapadnoeuropskih saveznika i njihovih konkretnih snaga za njezinu rcalizaciju, ipak su teorctski ostavljale odskrinuta vrata za izdvajanje europske obrane iz NATO-a i fom1iranje ncke samostalne organizacije zaduzenc za sigumosna pitanja. Iz redova americke administracije na deklaraciju iz St. Maloa prva je ostro javno rcagirala tadasnja americka drzavna tajnica Madeleine Albright. Ponovila je americku podrsku "razvoja ESDI-ja unutar NATO-a" te naglasila dace Bijcla kuca i u buducnosti "s entuzijazmom podupirati svaku mjeru u cilju jacanja europskih obrambenih kapaciteta", ali je nakon toga navela tri osnovna standarda koja Europljani pritom ne smiju prekrsiti: no duplication. no dccoupling. nn discrimination 662 (nc dupliciranju, ne odvajanju, ne diskriminaciji). Problemi tzv. "tri D" nisu nepoznati unutar euroatlantskog savcznist\·a, ali u posthladnoratovskoj mcdunarodnoj zajednici sa sruscnim bipolarnim sustavom koji je svoje cvrste konture imao i na polju medunarodne sigurnosti, takvi problemi mogli su izazvati nezeljene posljedice unutar NATO saveza te dodatne problema na sigurnosnom planu za americku politiku. 663 Stogaje svaki pokusaj koji bi eventualno vodio u tom smjeru Washington nastojao na vrijemc suzbiti. Po-drzavajuci i dopustajuci proces razvoja jace europske obrane Washington jc dobro pazio da Europljani ne predu granice dopustenog, odnosno da u svojim pokusajima definiranjc europske obrane i snaga za njezinu realizaciju ne iskoce iz okvira "separable but not separate" koji je lansirao upravo SAD.

- Upravo Zapadnocuropska unija vi dena je u Washingtonu kao najprikladnija sigurnosna organizacip za koordinaciju djclovanja europskih saveznika s NATO-om. Ambasador Vershbow istako je tako gla\ ne odrednicc tadasnje americke politike oko pitanja jacanja europske obrane. Alexander R. Vershbow, "European Security and Defense Identity: Berlin, St. Malo and Beyond", Joint Force Quuter/y, proljece 1999, str. 53-54.

662 Slogan koji jc odmah unutar euroatlantskih saveznika prihvaccn kao "tri D" (three Ds) oznacuje sljcdcce: zemlje NATO-a!EU-a nc trebaju izgradivati vojne snagc koje bi bile izdvojene iz NATO-a (no duplication) i koje bi najvjerojatnije nastalc izdvajanjem dijela snaga iz NATO-a. Da se takvc snage izgrade, to bi najvjerojatnije rezultiralo njihovim izdvajanjem od snaga NATO-a (no dccoupling). Na kraju bi doslo i do diskriminacije, odnosno potpunog odvajanja vojnih snaga :-.iATO saveza i Europske unije (no discrimination). Stoga je i Madeleine Albright svoje izlaganje zavrsila rijecima kako se nada dace proces ESDI-ja biti zavrsen temeljem odluka donesenih na summitu NATO-au Berlinu !996. Secretwy oj'State Madleine Albright:, remarks to the North At/untie Council ministerial meeting, Bmxelles, 8. pros inca 1998, str. 7-9. 663 Konccpt dupliciranja snaga ("decoupling"), odnosno njegovo izbjegavanje, za vrijemc hladnog rata, SAD jc tumacio spremnoscu da svojim nuklearnim arscnalom zastiti svoje zapadnoeuropske saveznike od mozebitnc opasnosti od Sovjetskog Saveza iii komunistickih zemalja clanica Varsavskog pakta. Tennin je tada imao uglavnom politicko znaccnje. jer jc u bipolarnim odnosima, pogotovo za vrijeme zategnutih hladnoratovskih odnosa dviju supcrsila, bilo tesko vjerovati, a jos manje real no mogucc ostvariti izgradnju jednog zascbnog zapadnoeuropskog sustava obrane i snaga za njegovu rcalizaciju. No posthladnoratovske promjenc u Europi navele su americku administraciju na vccu brigu jer su objektivno postojale mogucnosti da sc koncept ESDI-ja pocne razvijatt bo zasebna cjelina, izvan NATO-a.

261

EUROATLANTIZAM No dvije su osnovne pretpostavke koje na samom pocetku takva predvidanja postavljaju upitnima. 1. Koncept ESDI-ja unutar NATO-a osmislile su, forsiralc i planiralc Sjedinjene Drzave. Cak i svi pokusaji Europljana da unutar ESDI-ja izgrade vlastitc mehanizmc i snage (CFSP, RRF) bili su budno praceni i na neki nacin kontrolirani od strane Washingtona. 2. Europskim obrambenim snagama namijenjen je rclativno uzak spektar djclovanja, odnosno zadacc Petersbcrske deklaracije, pa cak i za njihovLI provedbu, Europljani trebaju politicku sLiglasnost NATO-a, ali i NATO-ova vojna sredstva, tchnicku opremLI, logisticku potporu i sl. Stoga dio amcrickih stratega navodi da ce Llpravo jacanje koncepta ESDI (unutar NATO-a) potaknuti europsko uvjerenje o nuznosti os1anjanja na americke snage Ll pitanjima vezanima uz novu curopsku sigumosnu arhitektLiru te ostanku snaga SAD-a Ll Europi. S tim je povezano i "drLigo D" koje oznacuje dLipliciranje (duplicating) eLIropskih snaga u odnosu na snage NATO-a. I tLI sc istice konccpt ESDI-ja kao prednost za zapadnoeuropske savcznike jer nema potrebc za izdvajanje velikih novcanih sredstava za izgradnju vlastitih skupih vojnih potencijala i sustava obrane kada sc Llnutar ESDI-ja mogLI koristiti postojecim kapacitetima NATO-a. Americki vojni eksperti napominju da je LIZ sadasnja izdvajanja europskih saveznika za obranu jednostavno nerealno ocekivati dace dostici standardc opremljenosti NATO-a, a kamoli izgraditi vlastiti sustav koji bi nadmasio NATO-ove snage. Takoder sc napominjc da, LIZ zadrzavanje naccla "NATO~first" u akcijama eLiroatlantskih saveznika, mozemo ocekivati da ce u svaki veci sukob biti automatski ukljucenc snage NATO-a, stoga Europljani i ne trcoaju izgradivati vlastiti paralelni sustav. Skeptican stav amcricke drzavne tajnice Madeleine Albright pokusao je ublaziti gencralni sekretar NATO-a, George Robertson, smatrajuci dace "tri D" biti u praksi zamijenjena s tri pozitivna elementa euroatlantskih odnosa: nedjcljivost Saveza, poboljsanc europskc sposobnosti i ukljucivanje svih partneraY"' Zamjenik americke drzavne tajnice, Strobe Talbott, takoder jc smatrao da ESDI nece postati "dominantna snaga unutar NATO-a koja ce toliko ojacati da ce i sama postati konkurencija NATO-u". 665 Uslijedili su mnogobrojni javni iskazi americkih duznosnika 666 iii usvojeni dokumenti amcricke administracijc koji su naglasavali nuznost izgradnje ESDI-ja unutar NATO saveza.

664 George Robertson. '"NATO in the New Millennium". NATO's Re,·iew. br. 4, 1999, str. 6.

665 The Guardian, 8. prosinca 1999. 666 "Three Ds" ddiniraju se kao najveca opasnost za odr!'anje curoatlantskih odnosa. Financial Times, 7. prosinca 1998.

262

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Veci problem vezan uz stvaranjc curopske obrane i europskih snaga za brzu intervenciju izazvao je tzv. "trcci D" odnosno diskriminacija. Pod tim sc mislilo na clanice NATO-a koje jos nisu bile u punopravnom clanstvu Europske unije. Za vrijeme sastanka u St. Malou takvih zcmalja bilo je pet - Kanada, SAD, Island Norveska i Turska, a nakon primanja u punopravno clanstvo NATO-a i triju centralnoeuropskih drzava - Ceske, Madarskc i Poljske - ukupno osam. Problem je sto se one kao nc-clanicc EU-a u provodenju Pctersbcrskih zadaca unutar opcracija vodenih od strane WEU-a, kasnije Europske unijc, nisu moglc koristiti NATO-ovim sredstvima i vojnom oprcmom potrebnom za ispunjcnjc tih zadaca. Toj skupini zcmalja u prvoj fazi WEU-led operacija moze se pridruziti i Danska koja nije bila punopravna clanica Zapadnoeuropskc unije. Djclomicno je taj problem, bar deklarativno, rijcsen je 1999. unutar NATO-ova Strategijskog koncepta i dcklaracijc usvojene na sastanku celnika EU-a u Ki:ilnu.~> 67 Uz te deklarativne norrnc i usvojena pravila ponasanja ipakje najYisc problema bilo s Turskom. 66 s Washington je zcjio razvoj europskog sigurnosnog i obrambcnog idcntitcta kompatibilnog s americkom vizijom i ulogom Europe u novom svjetskom poretku te NATO-om kao dominantnom sigurnosnom organizacijom. Ocekivalo se da svi buduci europski koraci budu tome prilagodeni. 1 unutar najviseg zakonodavnog organa vlasti u SAD-u, Kongresa, razmatralo se pitanje ESDI-ja, europske obranc i curopskih snaga za brzu intcrvcnciju. U studcnom 1999. predstavnici u oba doma Kongresa usvojili su zasebne rezolucije. 6" 9 U tim rezolucijima

667 U Stratcgijskom konceptu :--JATO-a usvojcnom u Washingtonu kaze sc da sc saveznici mogu koristiti odredenim NAI"O-ovim srcdstvima i raspolozivom vojnom oprcmom za provodcnje odredcnih zadaca. pod uvjetom da za ispunjenjc tih zadaca nije zaintcrcsirana organizacija NATO. Takvc savcznickc opcracijc mogu biti pod politickom kontrolom i strategijskim vodstvom WEU-a iii ako se dodatno dogovori. ''NATO-ova sredstva u tim opcracijama mogu rabiti i svi zapadnocuropski saveznici aka za to iskazu zelju". NATO, The Alliance Strategic Concept, Approved by the Heads od State and Govemment Participating in the Meeting of the North Atlantic Council in ltc1shington, D.C. on 23rd and 24th April /999. NAC-S(99)65, 24. travnja 1999, paragraf30. Deklaracija EU-a iz Kolna takoder regulira pravo neclanicama EU-a da rabe vojnu oprcmu NATO-a u EU-led operacijama temeljem Petersberskih ciljeva. U deklaraciji sc kazc da u opcracijama sptjecavanja i rcguliranja kriza koje predvodi Europska unija ''mogu ravnopravno i pod jednakim uvjctima sudjelovati sve clanicc NATO-a kao i ncutralnc zcmlje tc zemlje koje nisu u punopravnom clanstvu EU-a". Cologne European Council, Presidency Conclusion, 3.-4. lipnja 1999, Annex II, paragraf 3. 668 Kao clanica NATO-a, Turska ima pravo veta na odluke o poduzimanju EU-led opcracija i ustupanju NATO-ovih sredstava i vojnih kapaciteta za njihovu provedbu. U zclji da postane clanica EU-a, Turska igra ozbiljno na tu svoju kartu. 0 tome vidjcti u: 0. Orhun, '"European Security and Defence Identity Common European Security and Defence Policy: A Turkish Perspective", Perceptions, rujan- studeni 2000, str. 119-125.; N. Tocci, "21st century Kemalism: Redefining Turkey EU Relations in the PostHelsinki Era", Centre for European Policy Studies, Working document, no. 170, rujan 200 I, str. 33-36. 669 U rezoluciji Predstavnickog doma (usvojenoj s 278 glasova za nasuprot 133 protiv) naglascna jc potreba ravnopravnije raspodjclc troskova za obranu izmcdu SAD-a i njcgovih zapadnoeuropskih saveznika te nuznost postizanja veceg stupnja kompatibilnosti amcrickih i europskih snaga. U rczoluciji se kaze da '"u cilju ocuvanja solidarnosti i cfckti\nosti Saveza postignutih u protcklih pedeset godina od esencijalne JC vaznosti da svi sigumosni aranzmani koje Eu,orska unija namjerava poduzeti u okviru zajednicke

263

EUROATLANTIZAM sumirana su, ustvari, sva americka strahovanja i ocekivanja u kojem bi se smjeru, po shvaeanju Bijele kuee, trebala razvijati obrambcna moe zapadnocuropskih saveznika. Za razliku od tih ipak uopeenih politickih lZJava i ocekivanja, americki i europski vojni stratezi, zagovomici ESDI-ja, upozoravali su na konkretne mjere koje je neophodno poduzeti zeli li se da koncept ESDI-ja ne ostane samo mrtvo slovo na papiru. Prema takvim razmisljanjima za uspjeh ESDI-ja, u prvoj fazi, neophodno je da europski saveznici: 1. uspostave jedinstven nadnacionalni centar za koordinaciju nabavke potrcbne opreme i sredstava 2. prestrukturiraju svoju vojnu industriju i 3. poveeaju financijska izdvajanja za obranu. Europljani su vee izrazili negodovanje poradi prva dva, smatrajuCi da sc time ogranicuje nacionalni suvercnitet pojedine ddave. No, uz taj psiholoski cimbenik, svakako je vazna i za Europu bolnija cinjenica potreba prestrukturiranja i modcmiziranja obrambenih snaga, sto iziskuje dodatne troskove. Govorc6i o novoj europskoj obrani u svibnju 1999. u Londonu, G. Robertson rekao je da se europske snage moraju promijcniti da budu "operativnije, tlcksibilnije, mobilnije, odrzivije i visestruko operativne", 670 sto sve u cjelini vodi njihovoj veeoj ucinkovitosti. obzirom na danasnje izazove sigurnosti i tzv. softsecurity od Europljana se trazi veea koordinacija klasicnih vojnih i nevojnih

s

europske vanjske i sigurnosne politike, ukljucujuci i razvoj vlastitih obrambenih snaga, moraju biti komplementarni i povczani sa strukturom NATO-a, tc osiguravati da u njima aktivno i u potpunosti sudjeluju svi europski savcznici. a ne diskriminirati ne-clanove Europske unije". House Resolution 59. usvojena 2. studcnog 1999. U svojoj rczoluciji Senat jc bio mnogo odrcdeniji tc je navco nacela kojih se zapadnoeuropski amcricki saveznici moraju pridrzavati pri jacanju europske obrane te izgradnji i uporabi europskih vojnih snaga. Od Europljana se trazi sljedecc: \. da se jasno izjasne kako ce poduzeti autonomne vojnc akcije samo, i u slucaju, kada se prcthodno NATO izjasni da nijc zaintcresiran za sudjclovanje u tim misijama; 2. jacanje i poboljsanje europske obrambenc sposobnosti i vojnih kapaciteta unutar konccpta ESDI-ja, ali ne kao zasebnc nove institucijc. vee u okviru Sjcvernoatlantskog saveza; 3. ako europski saveznici ne zele postici vecu stupanj kompatibilnosti i opcrativnosti svojih snaga sa snagama NATO-a, to cc dovesti do namjcmog slabljenja ukupne moci Alijanse; 4. europski saveznici moraju razvijati adekvatne vojne kapacitete kako bi mogli zajedno s amcrickirn snagama sudjelovati u opcracijarna "out-of-area" ne samo na europskorn tlu. vee i izvan Europe; 5. ne-i:lanicc Europske unijc ne smiju biti diskriminirane u pitanjima vezanima uz europsku sigumosnu i obrambenu politiku; 6. europska unija ne smije samostalno provoditi sigumosnu politiku suprotnu interesima i ciljevima NATO saveza; 7. EU ne smije ici na dupliciranje resursa i kapaciteta koji vee postojc unutar NATO-a. Uspostava europskih snaga za brzu intcrvenciju ne smije biti na stctu vojnih snaga europskih saveznika unutar NATO-a, Senat Resolution 208, usvojcna 8. studenog 1999. 670 A. J. K. Shepherd, "Top-Down or Bottom-Up:ls Security and Defence Policy in the EU a Question of Political Will or Military Capability''", European Securill', Vol. 9, No.2, ljeto 2000, str. 21-22.

264

EUROATLANTIZA\1 U NOVOM SVJETSKOM PORETKU snaga tc razvoj civilnih instrumenata za rJesavanje kriza. Zajednicka vjezba NATO i WEU snaga u ve1jaci 2000. godine pod nazivom "Criscx 2000" najbolje je uputila na sve nedostatke europske obrane. Reformc nacionalnih sustava obrane i vojnih snaga koje su uglavnom obucene za staticne, hladnoratovskc opcracijc, provode se u svim vaznim clanicama EU-a. S radikalnim promjenama Njemacka jc pocela 1994, a Francuska je provela petogodisnji reformatorski plan 1997.-2002, nova strategija Britanije odredena je dokumentom British Strategic Defence Review iz 1998, Spanjolska je usvojila dokument Spanish National Directive oj"Decembre 1997. Danska je donijela Framework memorandum za 2000. Nedostatak financijskih sredstava, ali i nevoljkost europskih vlada da odobrc veca izdvajanja iz budzeta za obranu, usporavaju zapocete reforrnc. Iako iznos1 potrebnih dodatnih sredstava za uspostavu europskog sigurnosnog idcntitcLJ variraju, sva predvidanja upucuju na to da se radi o vrlo ve1ikim no\canim iznosima. 671 Znajuci da europski saveznici trenutacno nisu voljni ici u tako \C1ikc investicije, SAD naglasava da ESDI ne predvida uspostavu jcdinstvene, samostalne, trajne, nadnacionalne, europske vojske. Stoga se od europskih rcformi ocekuje veca kompatibilnost s americkim snagama, prihvacanje zajednickih standarda za naoruzanje, oprcmu i dmga potrcbna vojna i nevojna srcdstva. Zeli se izbjeci opasnost euroatlantskog saveza s dva sustava. 672 Ipak, Amerika trazi da se Europljani dogovore oko nacina trajnog financiranja zajednickih obrambenih snaga jcr svi danasnji pokazatelji govore da SAD snosi mnogo veci financijski trosak curoatlantskc obrane. SAD za obranu izdvaja oko 3,2% svog GNP-a, sto jc vise od ukupnog izdvajanja za obranu svih clanica EU-a (oko 2,02% GNP-a). U sadasnjem euroatlantskom partnerstvu SAD pokriva 60%, a europski saveznici 40% ukupnih troskova za obranu. Nada1jc, godisnjc SAD izdvaja oko 59.000 do1ara po glavi vojnika, a EU samo 20.000 671

671 Prema istrazivanju Royal United Services lnstituta (RUSI) iz Londona, za provcdbu rcformi EU bi sadasnjc prosjecno izdvajanje iz budZeta clanica za obranu od oko 2,2 % trebao povecati za najmanje l ,5% oko I 07 milijardi do lara godisnje- i zadr2ati taj trend sljedecih najmanjc pet godina. Istrazivanje korporacije RAND provedeno 1993. godine pokazalo je da bi za opremanje europskih snaga za brzu intervenciju od otprilike 50.000 vojnika trebalo izdvojiti od 18 do 49 milijardi dolara u sljedecih 25 godina (ovisno o sredstvima i namjcni snaga). L. Cchulic, Euroatlantski sigurnosni odnosi nakon hladnog rata, Working paper, 2, val. I, 2001, Zagreb, str. 26-27. 672 Americki ambasador u NATO-u, Alexander Vershbow, sugcrirao je EU-u da se u refonnama vojnih snaga drzi naccla "'separable but not separate" radije nego da duplicira postojeca sredstva i mehanizme funkcioniranja ~,\TO-a. Na svibanjskom ministarskom sastanku NATO-au Fircnci 1999. godine drzavna tajnica Albright govorila je o americkoj lnicijativi za trgovinu obrambenim proizvodima u cilju poboljsanja transatlantske suradnje na podrucju obrambcnc trgovinc. lnicijativa je, zapravo, paket od sedamnaest spccificnih potcza usmjcrcnih na brzi i laksi izvoz americke opreme u clanice NATO-a, Japan i Australiju. C. H. Kupchan, "'In Defence of European Defence: An American Perspective", Survival, Vol. 42, i\:o. 2, str.l7-!9 673 Francois Heisbourg: "'Europe Strategic Ambitions: The Limits of Ambiguity", Sun·ival, Vol. 42, No. 2, ljeto 2000, str. 14.

265

EUROATLANTlZAM Velik dio nerijesenih problema odnosi se na buducu koordinaciju NATO-a i EU-a. Cclnici NATO-a isticu da se dosadasnje rasprave oko europskih pitanja s vladama u Parizu, Bonnu, Londonu ... trebaju zamijeniti jcdinstvenim sjedistem i tijelom europskih saveznika koji ce suradivati sa SAD-om. Istodobno se trazi definiranjc uvjeta, prava i obveza tzv. "sestorke"- clanica Saveza koje nisu cianice EU-a- u sudjclovanju pri donosenju politickih odluka, vojnom planiranju i stvarnim operacijama pod vodstvom EU-a. NATO i EU kao dvijc zasebne institucije trcbaju razviti mehanizme i institucije za prakticnu zajednicku suradnju i konzultacije, potrebno je definirati po kojim kriterijima i kada ce NATO-ove snage i kapaciteti biti na raspolaganju EU-u. Trazi se i potpisivanje sigumosnog sporazuma izmcdu NATO-a i EU-a buduci da ne postoji odgovarajuci sustav za zastitu povjerljivih informacija na strani EU-a. Na prigovore Europljana kako se od njih previsc trazi u prckratkom roku, SAD odgovara da jc u njihovu interesu da se sto prijc osposobe za preuzimanje dijela odgovornosti za sigurnosnu i obrambenu politiku u Europi i izvan nje, uz istodobno jacanje atlantskog saveznistva. SAD napominje da je NATO jos ranih devedesetih proslog stoljeca poceo sa svojim intemim refmmama. Govoreci o odnosima NATO-a i EU-a oko europske obrane u svibnju 2000. u Parizu, stalni prcdstavnik SAD-a u Sjevernoatlantskom vijecu, ambasador Alexander Vershbow, rckao jc da aka NATO i EU uspiju do kraja 20. stoljeca pronaci prakticna rjesenja za nedovrscni posao, "bit ce to pocetak krasnog braka za 21. stoljece". 674

6. EUROATLANTSKI SAVEZNICI I NOVA RUSIJA

6.1. Bushevo oklijevanje

Od zavrsetka Drugog svjetskog rata pa do zavrsetka hladnog rata Sjcdinjene Drzave tri su puta pokusale uspostaviti neku vrstu partncrstva sa Sovjetskim Savezom. 675

674 International Herald Tribune, 20 svibnja 2002. 675 Prvi je pokusao prcdsjcdnik Roosevelt ponudivsi sovjetskom rezimu da aktivnije sudjeluje u medunarodnoj zajednici pod uvjctom da prihvati uvjete liberalnoga novog svjctskog poretka za koji se on kao predsjcdnik zalagao. Rooseveltova ve!ika strategija nijc se ostvarila i neposredno nakon njcgove smrti kriticari su je ocijcnili kao potpuno suludu avantum koja nije ostavila dubljeg traga na sovjetski komunisticki reiim. Dmgi veci pokusaj priblizavanja Moskvi napravio jc predsjednik Nixon zeleci iskoristiti zahladenje kinesko-sovjetskih odnosa. Popustanje napctosti izmedu dviju supersila bilo je kratkotrajno i ponovno bez veCih posljedica na g!obalni medunarodni sustav. Treci i, po mnogima, najozbiljniji pokusaj uspostav-

266

EUROATLANTIZA~l

U l\'OVOM SVJETSKOM PORETKU

Nestabilnosti i krize koje je raspad SSSR-a izazvao vanjskopoliticki americki stratezi smatrali su najvccim izazovom s kojim su Sjedinjene Drzave bile suocene u proslom stoljecu. 076 U bipolarnim medunarodnim odnosima za planere americke akcije Sovjetski Savez nije bio nepoznanica. Amcricko ministarstvo obrane, gotovo sva ostala drzavna ministarstva ukljucujuci i vclik broj raznih instituta i specijaliziranih agencija diljem Sjedinjenih Drzava, raspolagali su dovoljnim brojem eksperata i !judi koji su sc bavili americko-sovjetskim odnosima, pojedinim segmentom drustvenog razvoja tadasnjeg Sovjetskog Saveza ili predvidali daljnji razvoj situacije u odnosima dviju vclesila. No uskoro ce shvatiti da najveci dio njihova profcsionalnog rada i iskustva nijc primjenjiv u posthladnoratovskim uvjetima. Raspustanjc Varsavskog ugovora i dezintegracija SSSR-a 1991. godine oznacili su pobjedu curoatlantskih saveznika i tzv. duha atlantizma nad socijalistickim blokom. No pobjednicki Zapad odmah se zapitao kako, u promijenjenoj medunarodnoj situaciji, tretirati novu Rusiju. Pitanja poput: hoce li nova Rusija nastaviti iii odustati od sovjetske ekspanzionistickc politike, hoce li sc prikloniti Zapadu i sudjelovati u izgradnji novoga euroatlantskog i europskog porctka, koji ce joj biti ciljevi ... samo su neka od pitanja koja su pocetkom devedesetih godina proslog stoljeca zaokupljala ne samo euroatlantske saveznikc vee i velik dio europskc javnosti. Tadasnje izjave ruskih duznosnika upuCivalc su na, po Zapad najoptimalnija, alii pcsimisticna rjcscnja. 677 Stajalista americke i curoatlantske javnosti prema novoj Rusiji bila su podijcljcna. Dio javnosti svoj antagonizam prema bivsem SSSR-u, koji je prenesen i na Rusiju, opravdavao jc neprihvacanjem diktatorske vladavine komunistickog rezima. Za njih, sve dok se Rusija u svom drustvenom razvoju nc odrekne ostataka socijalisticke vladavine, nema mjesta veccm zblizavanju sa Zapadom, posebice SAD-om. Drugu veliku skupinu cinili su svi oni koji su smatrali da su impcrijalisticke tcznje SSSR-a jednostavno stvar svojevrsnog povijesnog ruskog naslijeda, bcz obzira nato koji rezim vladao u Moskvi. Po njima, prijate\jstvo s Rusijom ne treba uspostavljati jer cc i Rusija uskoro isbzati svojc imperija1is-

ljanja nekc vrste americko-sovjetskog partnerstvu zapoceo je prcdsjednik Bush, nakon hladnog rata. Koristeci se Ujedinjcnim narodima, Bush jc nastojuo du u novom poretku koji se stvara, Sovjetski Savcz postane amcricki mludi partner s kojim bi SAD, kao vodeca nacija, podijelio dio tcrcta i odgovomosti u posthladnoratovskorn svijctu. Busheva stratcgija takvog novog svjetskog poretka propala je jer se raspao Sovjetski Savez. Henry Kissinger, Does America Need a Foreign Policy'), New York, 2001, str. 72. 676 The Future of U. S. Foreign Policy in the post-Cold JI(Jr!d Era, White House, Washington D. C., 1992, str. 8.

677 Jeljcinova izjava kako granice nove Rusije nisu dctinirane te ih treba cim prije preispitati, iako dana za vrijemc Gorbacovljeve vladavine, u mnogih saveznika zazvonila jc na uzbunu. Sasvim suprotan dojam ostavila je izjuva buduceg ruskog ministra vanjskih poslova Kozireva, koji jc jos za vrijemc SSSR-a rekao kako nova Rusija treba krenuti putem izgradnje odnosa suradnje i prijateljstva sa Zapadom, posebicc sa SAD-om. Kozirev je tada smatrao da se nova RusiJa pri dctiniranju svoje vanjskc politike mora odrcci mcsijanskc uloge i zauzcti pragmaticniji stav. Vidjcti u F. S. Larrabee, "Security challenges on Europe's eastern periphery", u: D. C. Gompcrt & F. S. Larrabee (eds.), America and Europe- A partnaship fi;r a new era, Cambridge, 1997, str. 166-190.

267

EUROATLANTIZAM ticke teznje. Stratezi su upozoravali da zauzimanje pogresnog stava Zapada prema Rusiji u novim medunarodnim okolnostima moze imati dugotrajne posljedice po medunarodnu zajednicu. 678 Svima je bilo jasno da je Rusija medunarodno po svim pi tanjim degradirana, a tadasnje objektivne ruske slabosti samo su povecavalc nedoumice Zapada. Njezin vazan nukleami arsenal, iako priznat kao moguce sredstvo zastrasivanja s obzirom na zastatjelost ipak nije bio dostatan za ugled svjetske sile. Osim toga, po svim ostalim vojnim parametrima Rusija je znatno zaostajala za SADom.679 Geografski suzena, 680 politicki i gospodarski nestabilna, nacionalno ponizena, nasljednica nekadasnje supcrsile, nova Rusija u mnogih euroatlantskih saveznika dozivljavana je kao jedva nesto vise od regionalne sile Treceg svijeta. 6x1 U euroatlantskim promisljanjima sta i kako s takvom Rusijom, predvodile su Sjedinjene Drzave. Osim zabrinutosti za europski prostor i sudbinu euroatlantizma, Washington je, u odredivanju smjerova svoje nove globalne strategije, znao da je raspadom povrsinski najvece drzave na svijetu stvorena "cma rupa" u samom sredistu Euroazije. 682 U novom svjetskom poretku, kao jedina preostala

678 Henry Kissinger iznio je misljenje da je u poimanju naznaccnih promjena u Istocnom bloku americka javnost podijeljena na tri osnovnc skupine: prvu, koja je smatrala da ce se sovjetski socijalisticki sistcm transfonnirati u demokratskom smjem putem dijaloga sa Zapadom: dmgu, koja je smatrala da je komunisticka ideologija permanentni izazov miru u svijetu te za ostvarenje trajnog mira i stabilnosti u medunarodnj zajcdnici Zapad !reba svrgnuti komunizam; i trecu, po kojoj Zapad !reba voditi politiku neprestanog iscrpljivanja komunizma putcm diplomatskih, ekonomskih i vojnih sredstava, sve dok se komunisticki rezim u Sovjetskom Savezu sam nc umsi. Takva Kissingerova promisljanja zapavo su sublimirala zapadnc poglede na Sovjctski Savez za vrijeme hladnoratovske bipolame podjele svijeta. Sa zavrsetkom hladnog rata i raspravc temeljene na takvim premisama oslabilc su. Henry Kissinger, Docs America Need a Foreign Po/icv>, New York, 2001, str. 73. 679

V. Barunovsky, "Russia and European Security", Eurobalkans. No. 19, 1995, str. 4-5. 680 Gran ice Rusijc na Kavkazu povucene su natrag gdje su bile pocetkom 19. st., u Sredisnjoj Aziji sredinom 19. st. a na Zapadu gdjc su bile oko 1600. godinc. ncposredno nakon vladavine Ivana Groznog. Gubitak Kavkaza ozivio JC strateska strahovanja od ponovnog jacanja turskog utjecaja, gubitak Srcdisnje i\zije oznacio jc gubitak golemih zaliha energenata i mincralnih bogatstava i otvorio vrata mogui:em islamskom utjecaju. Gubitak Ukrajine znaCio jc gubitak zitnih polja i toplih luka na Crnom mom. 0 novom geostrateskom polozaju Rusijc i mogucim posljedicama na mski razvoj, alii razvoj sire euroazijske regije vidjeti u: R. Vukadinovic, PostkomunistiL'ki i~azo\'i europskoj sigumosti, Gmde, 1997, str. 131-136; Z. Brzezinski, The Grand Chessboard, New York, 1997, str. 82-110; A. Arbatov, "'NATO and Russia", Security Dialogue, No. 2, 1995, str. 136-138; L. Cehulic, "Nove strategijske podjele zemalja Ccntralne Azije", Gaudeamus,l\1ostar, br. 1-2, 1999, str. 59-70. 681 Prema sluzbenim ruskim statistikama pocetkom 90-ih svcga je 40% novorodcncadi dolazilo na svijct zdravo, dok je otprilikc jedna pctina polaznika prvog razrcda osnovne skole imala neki oblik mentalnih smetnji. Zivotni vijck muskarc opao je na 57,3 godine, uz ncgativnu stopu nataliteta. Prema tome, stanjc mskog dmstva ustvari jc tipicno za srednje razvijenu zemlju Treccg svijeta. Z. Brzezinski, The Grand Chessboard, New York, 1997, str. 84. 682 Za Brzezinskog kolaps SSSR-a prouzrocio je "geopoliticku konfuziju monumental nih razmjera", za njcga je to bilo kao da jc geopoliticko "srce kontinenta" iscupano s globalne kartc. Isto, str. 82-83.

268

EUROATLAl\TlZA\'1 U NOYOM SV JETSKOM PORETKU supersila, SAD svakako nijc zelio propustiti taj vazan euroazijski prostor jacem utjecaju neke tamosnjc regionalne sile, ali ni novoj Rusiji. Osim toga, zapadnoeuropski saveznici, koji su pocctak svih ozbiljnijih inicijativa unutar curoatlantizma u novom svjctskom poretku tradicionalno prepustali lideru zapadnog bloka, SAD-u, koji je raspadom SSSR-a postao i jedini, unilateralni svjetski lider, cckali su da Washington poduzme prve korake glede Rusijc. Jer, usprkos svim iskazanim ruskim unutarnjopolitickim i medunarodnim slabostima, zapadnoeuropski saveznici jos uvijek su osjecali psiholoski pritisak od spominjanja ruskog imena i njezine prijestolnicc Moskve. Moze se reci da jc ta svojevrsna psiholoska osovina Moskva-Washington, potencirana i ubrzanim razvojem dogadanja na europskoj postsocijalistickoj sceni, pridonijela i pocetnom nesnalazenju Bijele kuce u odredivanju novih odnosa s Rusijom. S druge pak strane, ni sam ruski politicki vrh, potresen neprestanim politickim krizama, i nemogucnoscu pronalaska adekvatnog tranzicijskog puta, nije bio jedinstven glede medunarodnog polozaja i uloge Rusije. Pa ipak, 1990. godine 32% Rusa tvrdilo je da je odlucno zivjeti kao u Americi. 6 ~ 3 Glorificirajuci rusku proslost, nacionalne intcrese i nekadasnji status supersile, Moskva je nastojala uspostaviti relativno stabilne odnose sa zapadom, prvenstveno sa SAD-om. Taj put viden je kao najsigurniji i najbczbolniji za preobrazbu ruskog politicko-gospodarskog sustava. Americki predsjednik Bush, ali i cijela americka administracija, bili su zateceni brzinom, intenzitetom i karakterom promjena na medunarodnoj sceni. Iako se Bush sastao s predsjcdnikom Gorbacovom u Vancouveru, za njegova mandata u Bijeloj kuci niti SAD, niti njihovi zapadnoeuropski saveznici nisu izradili jasnu strategiju za novu Rusiju. 6x4 Najvise pozornosti tadasnja americka administracija posvetila je nuklearnom naoruzanju stoga sto jc, kad se SSSR dezintegrirao, oruzjc za masovno unistenje i potreban materijal za njegovu proizvodnju ostalo rasprseno u nckoliko bivsih sovjetskih republika. Stoga je predsjednik Bush najvise inzistirao upravo na

683 Ostale razvijene zemljc do bile su: Japan 32% glasova, Njemacka 17%, Svcdska 11 'Yo. 1991. godine broj Rusa koji su htjeli americki nacin zivota smanjio sc na 25% da bi 1992. bio 12%. InjimnaciomzJj bjulleten, YCIOM, 1993, No.6, str. 14. 684 Ekspcrt za nacionalnu sigurnost i nekadasnji urednik casopisa Foreign Affairs, William G. Hyland, u svom djelu Clinton:~ World napisao je: "Za vrijcme Gorbacovljcve vladavinc prcdsjednik Bush ponasao sc kao demagog. Nije shvatio da je americka politika vee tada u Jeljcinu imala sv·oje tajno rusk a oruzjc." William G. Hyland, Clinton:~ World, London. 1999, str. 81-82. Ipak. za razliku od brojnih autora koji su smatrali da je Bush bio ncdovoljno zainteresiran za prilike u Sovjetskom Savezu, kasnije i u Rusiji. Hyland navodi tri vanjskopoliticka cilja koja jc predsjcdnik Bush postavio prcd svoju administraciju. ali i euroatlantskc saveznike, u odnosu na Rusiju.

To su: - pojacati ekonomsku pomoc RusiJi i u tom sm~>lu poduzeti odgovarajuce vanjskopoliticke aktivnosti unutar euroatlantskog saveznistva - nastaviti pregovore o smanjenju nuklcarnog moruzanJa kako bi sc smanjila ukupna vojna sila Rusije - uspostaviti Jobre odnosc s Ukrajinom, u cilju po;ttzanp udrcdcnc protutezc u odnosu na Rusiju. Ibid. str. 83.

269

EUROATLANTIZAM modifikaciji i dopuni teksta ugovora START-IJ. 685 Sacinjeni sui nacelni tekstovi ugovora kojima se predvidalo da Ukrajina, Bjelorusija, Kazahstan iii unistc nukleamo naoruzanje kojc jc ostalo uskladisteno iii rasporcdeno na njihovu teritoriju iii da ga transportiraju u Rusiju. Manje cntuzijazma Bush je pokazao u pruzanju konkrctnc ekonomskc pomoci Rusiji. 6 s6 Washington je odobrio manju svotu Rusiji za unistavanje dijela nukleamog arsenala. Grupa 77, predvodena SAD-om, najavila je paket pomoci Rusiji u vrijednosti od 24 milijarde dolara. Stand-by aranzman s Mcdunarodnim monetarnim fondom, u kojemu temeljem ulozenoga kapitala najveci utjecaj ponovno ima SAD, Rusija je dobila pod vrlo teskim uvjetima. Moze se reci da je Busheva politika prema Rusiji bila rezultat cjelokupnoga americkog oklijevanja i cekanja da se dramaticna zbivanja na europskom prostoru smire, a njihove posljedice iskristaliziraju. Prvi u potpunosti hladnoratovski americki predsjednik i predvodnik euroatlantskog saveznistva, Bill Clinton, u svoja dva mandata u Bijeloj kuci u odnosu na Rusiju pokazao se mnogo agilnijim i odredenijim.

6.2. Clintonov "strategijski savez" Za Sjedinjene Drzave, u radikalno promijenjenim medunarodnim okolnostima, u Clintonovim stratcgijskim planovima nova Rusija imala je dvojako znacenje. Ona je velika zemlja, s kojom je SAD spreman stvarati neke nove oblike prijateljstva, ali i zemlja koja poradi svojih unutarnjopolitickih nestabilnosti i gospodarskih problema u doglednoj buducnosti ncce predstavljati globalnu opasnost za novi svjetski poredak koji se stvara. U tom kontekstu Clintonova administracija mogla je Rusiju trctirati na dva nacina: kao potcncijalnog, novog neprijatelja, tezeci ponovno njezinu ckonomskom iscrpljivanju, vojno-politickom slabljenju i izolaciji; ili kao moguceg partnera s kojim treba uspostaviti dugorocne odnose suradnje. Premda su predsjednicki izbori 1992. godinc bili prvi posthladnoratovski americki izbori, u kojima tradicionalne hladnoratovske konfrontacije dviju supersila u predizbomoj kampanji nisu bile dominantna tema vanjskopolitickc strategije predsjcdnickih kandidata, ipak mnogi stratezi smatraju da je upravo

685 Ni za vrijeme vladavine Busha americki Scnat nije ratificirao ugovor START-II. Ucinit ce to tck 1996. godine. US Department of State. Di.1patch, 19. sijecnja 1996.

686 Nisu mnogo pomog1a ni uvjeravanja bivseg americkog predsjednika Richarda Nixona kako Rusija ncma bo1ju politicku alternativu od predsjednika Jeljcina te da su uspjesne refonne u Rusiji jamac uspjesnosti reforma u drugim novoformiranim drzavama nakon raspada SSSR-a. Richard Nixon. ''The Time has come to lle1p", Time. 13. sijccnja 1992.

270

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Clintonov odnos prema novoj Rusiji za glasace bio odlucujuci element koji ga je doveo u Bijclu kucu. Clinton je ostro kritizirao Bushevu vanjsku politiku prema Rusiji naglasavajuci nekoliko kljucnih clcmenata koji, za njega, nisu primjereni americko-mskim odnosima u novom medunarodom poretku. Prvo, Bush je prcdugo podrzavao Gorbacova i njegovc rcforme, ne saglcdavsi rusku realnost i ne shvativsi da Jeljcin ima veCi politicki autoritct u Rusiji. Za Clintona Bush jc izdao temeljne americkc vrijednosti postivanja prava i zakona time sto jc favorizirao predsjednika bivseg SSSR-a Gorbacova, a ne legalno izabranog predsjcdnika Rusije Jcljcina. Samim tim, kada je inauguriran za predsjednika SAD-a, Bill Clinton u ocima mskog politickog vrha kotirao jc mnogo bolje od Busha. Drugo, takav stav Bushevc administracije dovodi do zakljucka da Je Bush bio zainteresiraniji za ocuvanjc teritorijalnog integriteta SSSR-a ncgo za samoodrccknje naroda i stvaranje novih, mladih demokracija u Europi. 617 A upravo sircnjc demokracije i trzisno orijcntirane privrede u zemljama lstocne Europe. ukljucujuci i Rusiju, bio je glavni proklamirani Clintonov cilj u predizbomoj kampanji. 6xs Treca Clintonova kritika Busheve politike prema Rusiji odnosila se na americko pruzanje pomoci SSSR-u. Clinton nije bio protiv pomoci, dapace, smatrao je da Amerika, u tu svrhu, trcba osmisliti jedan novi Marshallov plan, ali je isticao da umjesto novcanih kredita Rusiji trcba mnogo vise pomoci u obliku robe. 689 Jer da Rusija iskoristi dobivene kredite na nacin da ojaca svoju privredu, bio bi to udarac ekonomskim intcresima SAD-a u Europi. A to si Sjedinjene Drzave, zclc li zadrzati dominaciju u svjetskoj privredi, ne smiju dopustiti. Clinton je smatrao da bi to za SAD koji je dobio hladni rat znacilo ne samo "povijesnu tragediju vee i politicku katastrofu". 690 Clintonu je bilo jasno da mjesto Rusije u novom svjetskom porctku, alii njezina politicka stabilnost, ovise o uspjesnosti njezinih ekonomskih ali i politickih

687 Sam Clinton tada je pisao: "Predsjednik Bush podrzavao je Gorbai'ovljeva nastojanja da socijalizam opstanc u Sovjetskom Savczu, cak i onda kada je svima bilo jasno da je upravo Boris Jeljcin taj koji teii demokatskim promjcnama i dezintcgraciji SSSR-a". Detaljnije o Clintonovim kritikama Bushcvc politike prcma Rusiji vidjeti u: Clinton on Foreign Policy issues, London, US Information Service, 1992, str. 22-45.

688 Tadasnji Clintonov glavni savjctnik za odnosc s Rusijom, Strobe Talbot, podupirao jc Clintonovo stajaliste. U casopisu Foreign Affairs pi sao je: "Predsjednik Bush bio je preoptimistican glede podupiranja pokusaja Gorbacova da sacuva intcgritet i strukturu Sovjetskog saveza ... to dokazuje da su Sjedinjene Drzave zaintercsiranije za intcrcse Sovjetskog Saveza nego za interesc mladih drzava koje zclc pobjcci iz sovjetskih okova u dcmokratsku buducnost. .. takva politika nc prepoznaje da je SSSR stvar proslosti, a ujcdno predstavlja i izdaju tcmeljnih nacela na kojima pociva americko drustvo." Cijcli tckst vidjeti u: Strobe Talbot, ''Post-Victory Blues", Foreign Ajji1irs, Vol. 7 I, No. 1, 1992, str. 53-69.

689 0 Clintonovoj viziji pomoci Rusiji vidjeti u: American Leadership and Global Change. US Department of State, WJshington D. C., I. ozujb 1993, vol. 4, No.9, str. 118.

690 Vidjcti u: The Future ofU. S. Foreign Polin· (Port/): Regional Issues, Washington D. C .. 19'!3. ,tr. 3%

2'71

EUROATLANTIZAM reformi. Stoga je smatrao da uspjesnost ruskih reformi mora biti visokopozicionirani cilj na listi prioriteta americke vanjske politike. 691 Paralelno s pruzanjem ekonomske pomoei novoizabrani americki predsjednik na pocetku svog mandata nastojao je uspostaviti s Rusijom i ncki novi strategijski savez, odnosno, kako je Clinton uobicavao govoriti, odnosc novoga demokratskog partnerstva. Kadje ruski predsjednik Jeljcin za vrijeme prvog susreta s Bushem 1992. upitao americkog predsjednika jesu li Rusija i SAD jos uvijek neprijatelji, on je odgovorio kako nisu neprijatelji, vee prijatelji i partncri. U sluzbenoj izjavi za javnost Jeljcin je inzistirao da bude spomenuto saveznistvo Rusije i SAD-a, ali Bush nije pristao na takav prijed1og. U zajednickom komunikeju s tog sastanka novinari su nazirali svojevrsno strategijsko partnerstvo, ali nitko od tadasnje americkc administracije nikada to nije javno izrekao. Dvije godine potom, u Moskovskoj deklaraciji objavljenoj 14. sijecnja 1994. godine, Clinton i Jeljcin ne samo da su proglasili uzajamno strategijsko partnerstvo Rusije i SAD-a vee je Clinton isao tako dalcko da je svoj uspjeh na domaeoj politickoj sceni vezao uz uspjeh ruskih reformi. Polaznu osnovu takvc americke politike Clinton je postavio na svom prvom susretu s Jeljcinom, 3. i 4. travnja 1993. u Vancouveru. Analiticari smatraju da je to bio prvi ozbiljan pokusaj rekonstrukcije americkoruskih odnosa. Tom prilikom predsjednik Jeljcin obvezao se na provodenje demokratskih reformi, uspostavu pravne drzave i trzisnc ekonomije. Predsjednik Clinton obeeao je aktivnu americku pomoe ruskom narodu u postizanju tih ciljeva. U dinamicnim, efektivnim americko-ruskim odnosima prijateljstva oba predsjednika vidjela su ucvrseivanje medunarodnog sigumosnog poretka. 692 Clinton je rekao da SAD neee stajati po strani dok se Rusija bori s uvodenjem demokracije.1m Clinton je smatrao da je novi savez s Rusijom potreban Sjedinjenim Dr2avama iz nekoliko razloga: prvi je vezan uz same ekonomske reforme u Rusiji; 694 drugi je vezan uz shvaeanje da je Rusiji potrebna americku pomoe pri

691 0 tome vidjeti u: Securing US Interest While Supporting Russian Reform, US Department of State, Washington D. C, 29. ozujka 1993, Vol. 4, No. 13. 692 "U. S. Department of State", Dispatch, Supplement, Vol. 4, No.2, svibnj 1993. 693 "Amcrika zna na cijoj je strani. Mi smo uz n1sku demokraciju. Mi smo uz ruske reforme. \1i smo za rusko trzistc. Mi podupircmo slobodu svijcsti, govora i religijc. :VIi podupiremo prava ctnickih manjina. Mi aktivno podupiremo reforme i refonnatorskog vodu Jeljcina u Rusiji", kazao je tom prilikom Bill Clinton. Ibid. 694 Da bi SAD mogao nadzirati, sudjelovati aktivnije u pokusajima Rusije da se izvuce iz svoje drame mora biti blizu. U suprotnom, ruske reformc mogle bi dozivjcti krah, sto nikako nijc u intercsu Amerike. Sjcdinjene Drzave mogu pomoci ruskoj drzavi savjetima glede ekonomskih ulaganja, obucavajuci novi mski menadzerski kadar. podupirati privatizaciju i na taj nacin ubrzati prihvacanjc triisno orijentirane privrede, ruskog gospodarstva, sto bi trebalo u buducnosti rezultirati stabilnijim ruskim trzistem za konkrctna americka ulaganja i izvoz americkih proizvoda. Vidjcti dokumcnt: Focus on Russia: Highlights of' Succesjid U. S. Supportj(JI· }cfarket Reform, US Department of State, Washington D. C., 3. sijecnja 1994, Vol. 5, no. 1, str. 3

272

EUROATLANTIZAM U NOYOM SVJETSK0\1 PORETKU

geopolitickoj preobrazbi nekadasnjeg velikog ruskog carstva u nove, mlade, demokratske drzave; 695 treci je vezan uz kontrolu i nadziranje proliferacije nuklearnog naoruzanja te migracija znanstvenoga kadra koji je sudjelovao pri njegovoj izradi; 696 cetvrti je stvaranjc novog svjetskog poretka te definiranje americke, ali i ruske uloge u euroazijskom prostoru; 697 peti razlog vezan je uz domacu americku politicku scenu. Clintonu je bilo jasno da americki narod ocekuje da Sjedinjene Drzave predvode slobodan, miran svijet. Stvaranje hladnog mira, ponovno zahladenje odnosa s Rusijom umanjili bi mogucnost realizacije njegova geockonomskog programa. Yelike medunarodne krize izazvane nestabilnostima u Rusiji ugrozile bi svakako zapocete Clintonove unutarnjopolitickc reforme. 698

695 S obzirom na ckonomsku zaostalost. vjcrsku. etnicku sarolikost, brojne nezadovoljne nacionalnc manjinc i vee iskazane probleme mladih, samostalnih drzava oko odredivanja njihovih granica, raspad SSSR-a mogao bi biti Pandorina kutija iz koje bi mogle proizaci vel ike politicke, ekonomskc pa i vojne krizc koje bi sc odrazile na cjelokupnu medunarodnu sigurnost. 0 tome detaljnije: M. Mandelbaum & S. Talbot, At the Higest Level- the Inside Story of the end of the Cold War, London, 1994, str. 4 72. OhrabrujuCi tranzicijske proccse na prostoru bivseg SSSR-a, Warren Christopher izjavio jc kako americka pomoc i prisustvo. osim podupiranja Rusije, ima za cilj i stvaranje povoljnih uvjeta za uspostavu jakih bilateralnih veza izmedu novih neovisnih drzava. Po Christophcrovim rijecima, ·'ako SAD u tome uspije, bit i:e to vazan doprinos mcdunarodnoj stabinosti; u suprotnom, moglo bi doi:i do nove Jugoslavije, na prostoru gdjc postojc velike kolicine nukleamog oruzja, sto svakako nije u globalnom intercsu Amcrikc." W. Christopher, Securing US interests ... , str. 175.

696 Usprkos postojccim jamstvima oko smanjenja nuklcarnog arsenala dviju supersila (START l, START ll) Rusija jos uvijek raspolaze golemim nukleamim naoruzanjem. Premda je ono uglavnom zastarjelo, a 1 mala je mogucnost da bi na pocetku posthladnoratovskog razdoblja odmah bilo upotrijebljeno, Sjcdinjcne Drzavc ipak moraju biti na oprezu. Jer, nakon raspada SSSR-a najvcci broj nuklcarnog naoruzanja dosao je pod kontrolu Moskve, a poradi bankrota ruske privrcde Moskva bi mogla ponuditi opremu i matcrijalc potrebne za proizvodnju nuklearnog naoruzanja na svjetskom trzistu. Takoder je velik broj visokoobrazovanih strucnjaka, znanstvenika koji su radiii u sovjctskoj nuklcarnoj vojnoj industriji, ostali bez posla iii bijcdno placeni. te bi mogii lako prodati svoje znanje zaintcrcsiranim zemljama diljem azijskoga kontinenta, sto bi dovelo do nekontroiirane proizvodnje tog naoruzanja. 697 Clinton jc bio svjcstan cinjenice da je Rusija, iako trenutacno ekonomski oslabljcna i rastrzana unutarnjim politickim krizama i nestabilnostima, ipak drzava koja mozc pridonijeti mcdunarodnoj stabilnosti iii nestabilnosti. Rusko nukleamo naoruzanje, njezin geografski polozaj, mjesto stalne clanice u Vijccu sigumosti Ujedinjcnih naroda, kao i jos uvijek brojnc diplomatske vezc diljem svijeta fakti su koje Clinton nije mogao zanemariti kada se raspravlja u mjestu i ulozi Rusije u novom S\jetskom poretku. Osim toga, ruske vcze s NR Kinom te pogotovo s manje razvijenim azijsko-pacifickim zemljama Amerika mozc iskoristiti za laksi proctor na ta trzista. 0 borbi za primat u tzv. azijskom cetvorokutu vidjeti u: R. Vukadinovic, Posthladnoratovske tendencije meaunarodnih odnosa. Zagreb, 2000, str. 86-103. 698 Clintonu je bilo jasno da americki narod ocekuje da Sjedinjenc Drzave predvode slobodan, miran svijet. Stvaranje hladnog mira, ponovno zahladenje odnosa s Rusijom, umanjilo bi mogucnost realizacije njegovog gcoekonomskog programa. Velike medunarodne krize izazvane nestabilnostima u Rusiji ugrozi!c bi svakako zapocetc Clintonove unutamjopolit1cke refonne. L. Cchuiic, Clinton i novi svjetski poredak. Zagreb, 2001, str. 92-l 08. 0 strahu od sovjetskog nuklearnog arsenala \!djeu u: K. C. Campbell, Soviet Nuclear Fission-Control of' the Nuclear Arsenal in a Disintegrating Sol'tet Cnion. CS!A, No. l, I. studenog 1991.: te u sluzbenim dokumentima americke administracije: L' S .\'onprultler!li/Un Policy, USGPO- Washington D.C., 1994. Threat Assessment, Miltaty Strategy and Deten'e f'/,Jnntng. USGPO- Washington D. C., 1992.

273

EUROATLANTIZAM Iz svih tih razloga uspostava novog strategijskog partnerstva s Rusijom za SAD bila je nuznost. Stoga je na pocetku svog mandata Clinton odlucno ali veoma lukavo i oprezno igrao na rusku kartu. Clintonov glavni savjetnik za odnose s Rusijom i po nekima glavni arhitekt americkog priblizavanja Rusiji za vrijeme Clintonova mandata bio je ambasador Strobe Talbot, kasnije zamjenik americkoga drzavnog tajnika. 699 I drzavni sekretar Waren Christopher naglasavao jc da americko-ruski odnosi moraju dobiti prioritetno mjesto u odrec!ivanju americke vanjskopoliticke strategije.7oo Henry Kissinger pisao je kako je posthladnoratovska americka politika prema Rusiji bila dominantno preokupirana intemim promjenama koje je Moskva nastojala provesti. 701 Clintonova administracija uistinu je napravila taka vclik iskorak u odnosu na Rusiju. Za razliku od gotovo svih prijasnjih amcrickih voc!a, ukljucujuci i Clintonova prethodnika Busha, koji su americko-sovjetske odnose promatrali iskljucivo kroz prizmu dviju mocnih, neprijateljskih i suprotstavljenih dr:Zava, Clinton jc svoju vanjskopoliticku akciju prema Rusiji odredio situacijom na ruskoj unutarnjopolitickoj sceni. Dokle god u Rusiji na vlasti bude politicka elita koja ce ruski razvoj usmjeravati prema prihvacanju demokracije, trzisne ekonomije i Jiberalnih vrijednosti Zapada, dotle Rusija moze racunati na americku podrsku i konkretnu pomoc. 702

699 Po njegovu misljenju, Sjcdinjene Drzave sudjelovalc su u tri vel ike bitkc u svojoj povijesti i iz sve tri su izasle kao pobjednik. To su: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat te hladni rat. Sada Ameriku ocekuje cetvrta velika bitka na euroazijskom prostoru. To je borba izmedu snage kojc su porazile sovjctski komunisticki sistem i snaga koje ga zele obnoviti, snaga koje se bore za rcforme protiv snaga koje zele stagnaciju. Amerika mora sudjelovati u toj velikoj povijesnoj bitki, euforicno je smatrao Talbot, zalazuci se za svesrdnu americku pomoc demokratskim rcfonnama u Rusiji i stvaranje strategijske alijanse s tom zemljom. W. G. Hyland, Clinton's frorld .. ., str. 84. 700 "Jedan od najprioritetnijih amcrickih vanjskopolitickih ciljevaje pomoc ruskom narodu u njihovoj izgradnji slobodnog drustva i trzisne ekonomije. Po mom sudu, to je nas najveci strategijski izazov ovog vremena. Uvodenje Rusije, jedne od povijcsno najsnaznijih drzava, u obitelj slobodnih drzava, koristit ce nasim najvisim sigurnosnim, ckonomskim i moralnim interesima. Za Ameriku i cijeli curoatlantski svijet izazov je monumentalan. Uspijemo li, uspostavit cemo temelje trajne sigurnosti i prosperiteta za buduce generacije. Ali, aka Rusija ponovno padne u anarhiju i njome zavlada despotizam, posljedice za euroatlantski svijct bit ce zastrasujui:c", govorio je americkim kongresmenima Christopher Warren. "The Three Pillars of U.S. Foreign Policy and Support for Reforms in Russia", govor pred Odborom za vanjsku politiku americkog Kongresa, Washington D. C., 22. ozujka 1993. 701 "Kako je komunizam jenjavao, odnosi Atlantskog svijeta s Rusijom svc su se manje temeljili na geostrateskom i geopolitickom promisljanju. Unutamja situacija u Rusiji postalaje dominatna za atlantski svijct. Pritom je ruski unutarnji razvoj Zapad identificirao s ruskim predsjednikom Jeljcinom." H. Kissinger, Does America ... , str. 73-74. 702

0 ispravnosti svoje odluke Clinton se posavjctovao i s bivsim americkim predsjednikom Nixonom. Na upit Clintona u Bijcloj kuci hoce li Jeljcin u turbulentnim politickim zbivanjima u Rusiji opstati na vlasti,

274

EUROATLANTIZA\1 U NOVOM SVJETSKOM PORETKU No, uskoro se pokazalo da Clintonova strategija pa11nerstva iz niza razloga nije lako ostvariva. Premda se Clinton zalagao za sveobuhvatnu medunarodnu ekonomsku pomoc u obnovi ruskoga gospodarstva americki curopski saveznici kao i medunarodne financijske institucije (gmpa Svjctskc banke i Mec1unarodni monetarni Fond) sve su teze odobravali potrebne financijske kreditc Rusiji. Neuspjcsnc reformc povczane s financijskim kriminalom odvracale su Zapad od daljnjcg ulaganja u Rusiju, za koju se u medunarodnim financijskim krugovima govorilo da je vreca bez dna. Osim toga, usprkos prvotno iskazanim americkim namjerama za podrskom i suradnjom, vecina stanovnistva novoosnovanih zcmalja bivseg SSSR-a u pocetku svoje ddavnosti nije vjerovala da im SAD zcli biti partner. Cak je i u Rusiji prevladavalo misljenje javnosti da je americka politika upercna protiv a ne za pomoc Rusiji. Malo su pomogla i obecanja Warrcna Christophcra da im Amcrika zeli pomoci pri njihovoj brzoj integraciji u mec1unarodnu zajedmcu. Zbivanja na ruskoj politickoj sceni takodcr nisu isla u prilog Clintonovoj zclji za uspostavom strategijskog partncrstva. 703 Kozirev i Jeljcin cesto su naglasavali kako Rusija ima i svoje vlastite interese u mcdunarodnoj zajednici koji nc moraju uvijek biti sukladni americkim te da "Rusija ne mora uvijek suradivati sa SAD-om vee moze diktirati i svojc uvjete svijetu". 704 Svjesna da svojom trenutacnom snagom i utjecajem ne moze adekvatno parirati u medunarodnoj zajednici, Rusija sve ocitije pocinje glorificirati svoju proslost, kulturu, religiju, nekadasnju vojnu silu i geopoliticki polozaj. NaglasavajuCi sve sto je rusko, politicka vlast zeli ustvari prikriti i ublaziti negativne rezultate ekonomskih i demokratskih reformi u Rusiji. Nairne, Kozirev je obecao ruskom narodu jos 1992. da ce uz prijateljstvo i pomoc Zapada Rusija u sljedecih I 0 do 20 god ina

Nixonje odgovorio da "bcz amcricke pomoci svakako ncce." ''Sa Jeljcinom situacijaje sljedeca", nastavio je Nixon, "ono sto vidis je ono sto si dao". Svojoj asistentici Monici Crowley predsjednik Nixon kasnijc je rekao kako jc susret s Clintonom bio njegov najbolji razgovor s jednim americkim prcdsjcdnikom otkad jc napustio Bijelu kucu. 0 tom susrctu dvaju predsjcdnika u Bijeloj kuci vidjeti u: Monica Crowley, Nixon of the Record, New York, 1996, str. 170-177.

703 Polazeci od svog nckadasnjeg statusa supcrsilc i uloge koju jc jc SSSR imao za vrijeme hladnog rata, Rusija je smatrala da u novoj medunarodnoj zajednici automatski mora dobiti istaknuto mjesto. Ruski politicari pretcndirali su za stvaranjc novog europskog porctka gdje cc, uz nekoliko najjacih europskih drzava, i Rusija voditi glavnu rijec, iskazali su Zclju da Rusija automatski postane clanica grupe najrazvijcnijih zemalja svijcta G7. Smatrali su da cc Rusija. uz obilnu pomoc Zapada, s uspjehom zavrsiti svoje demokratske i ekonomske reforme te da ce se stvoriti novi "superatlantski savcz" u kojemu ce ponovno dominirati SAD i Rusija. Glavni protagonist tzv. ruske grupc zapadnjaka bio je ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirev. Ocjenjujuci razgovore s amcrickim drzavnim tajnikom \Varrenom Christopherom 1993. godine, Kozirev je izjavio kako "nema dmge alternative osim strategijskog partnerstva izmedu SAD-a i Rusije. Samo takvom politikom mogu se rijesiti pitanja globalnog znacenja, a posebicc medunarodni kontlikti". Moscow News, 15. 3. 1~95. cit. iz. Mileta -Vukadinovic, Europska integracija i ruska dezintegracija, Zagreb, 1996, str. I 02.

704 Michael Cox, US Foreign Poli(v. .. , str. 60.

275

EUROATLANTIZAM postati jednom od vodecih svjetskih sila. Ocekivanja da ce (s obzirom na proslost SSSR-a i tvrdnje da je po prirodnim bogatstvima i sirovinama najbogatija dr:Zava na svijetu) Zapad uloziti u Rusiju golcma financijska sredstva, komcrcijalne i druge kredite koji ce dovesti do procvata ruskog gospodarstva i blagostanja, nisu se ispunila. 705 Nezadovoljstvo, bijeda i siromastvo doveli su dovelikih socijalnih ncmira u Rusiji, ali i do previranja na ruskoj politickoj sceni. Grupi tzv. zapadnjaka postalo je jasno da od najavljivanog i prizeljkivanog novag americko-ruskog strategijskog saveza nece biti nista te da nema ni pomisli o nekom novom superpartnerstvu s Amerikom. Razocarana, na neki nacin cak i uvrijectena i ponizena, Rusija sc okrenula protiv Zapada, optuzujuci ga izravno za svoju krizu. Zapad je kriv za neuspjeh ruskoga gospodarstva, za nedobivanje dodatnih kredita, za slabljenjc ruskog utjecaja u zemljama blizeg inozemstva. Ruski intelektualci razvijaju brojnc "teorije zavjere Zapada protiv Rusije" 706 Na Cllintonov koncept strategijskog partnerstva SAD-a i Rusije otpocetka su skcpticno gledali i brojni znanstvenici. 707 Istodobno, predsjednik Clinton i njegova vanjska politika prema Rusiji izlozeni su brojnim kritikama na americkoj politickoj sccni. Republikanski kriticari smatrali su da je Clintonov neuspjeh u Rusiji dokaz da je nova predsjednikova vanjskopoliticka geoekonomska strategija neprimjerena na globalnom planu. Umjereniji kriticari govorili su da je Clinton precijenio sposobnost Rusije da uspjesno izvede gospodarskc i demokratske reforme, da je pri zelji za stvaranjem novog stratcskog saveza s Rusijom zaboravio da je Rusija uvijek vise naginjala

705 Umjesto u Rusiju velik dio zapadnog kapitala ulozen je u stabilnije, prosperitetnije istocnoeuropske zemlje. Osim toga, sama Rusija nije bila sposobna bankarski, tehnoloski, administrativno-tchnicki prihvatiti i plasirati vecinu dobivenih kredita. 706 Voda ruskih komunista Genadij Zjuganov pise da je kriza u Rusiji "najvcca dobro isplanirana i izvedena divcrzija Zapada", Jurij Luzkov, gradonacelnik Moshc kaze da je "Zapad svjestan da je Rusija njegov potencijalni rival tc je stoga zainteresiran unistiti njczino gospodarstvo". lstodobno, jedno sociolosko ispitivanjc u Rusiji pokazuje da samo 67% ispitanika misli da jc Zapad vazan partner Rusiji, dok samo 3% ispitanika misli da se Zapad moze izravno kriviti za neuspjche kroz koje prolazi Rusija. Cit. iz Mil eta -Vukadinovic, Europska integracija ... , str. I 05-106. 707 R. Vukadinovic smatra kako je stratcsko partnerstvo sa zapadnim svijetom, posebice Sjedinjcnim Drzavama, Rusiji trebalo u prvoj fazi njczina postsovjctskog razvitka. Time se trebalo postici da Rusija, iako oslabljena i smanjcna, budc trctirana kao svjetska sila kojoj bi se priznale tzv. zajednicke odgovornosti sa Zapadom i koja bi onda, zajedno sa SAD-om, gradila takav sustav odnosa u kojem bi ruska uloga bila poscbno vrednovana." R. Vukadinovic, PosthladnoratO\'ske tedencije mec1unarodnih odnosa, Zagreb, 2000, str. 87; Zbigniew Brzezinski o tom strategijskom partnerstvu pise: "Prijateljski stav koji je Zapad. posebno SAD, promisljeno zauzeo u odnosu prema novom ruskom vodstvu, predstavljao je podrsku i pruzao poticaj postsovjetskim 'zapadnjacima' u ruskim vanjskopolitickim krugovima. Njime je pojacano njihova gravitiranje Americi, a i osobno ih se nastojalo zavesti. Novim vodama laskalo je sto se mogu imenom obracati najvi;im krcatorima jcdine supersile, a nije im bilo tcsko ni samozavaravati sc kako su i oni vode jcdne supersilc. Kad su Amerikanci lansirali slogan 'zrelog strateskog partnerstva' izmedu Washingtona i Moskve, Rusima se cinilo kako je novo, demokratsko americko-rusko zajednistvo zamijenilo prijasnjc natjecanje." Zbigniew Brzezinski, The Great Chessboard, New York, str. 93.

276

EUROATLANTIZA:\1 U NOVOM SV JETSKOM PORETKU centralistickoj, autoritativnoj, imperijalisticki raspolozenoj vlasti nego demokratskoj, te da, premda vise nije neprijatelj broj jedan, Rusija ipakjos nije spremna za partnerstvo s Amerikom. 70 ~ Premda je Clinton pred Kongresom objasnjavao da je neuspjeh ruskih rcformi uzrokovan prvenstveno nerijesenim unutarnjim pitanjima i postojecim problemima u Rusiji, 709 bilo je jasno dace Clinton morati napraviti strateski zaokret u amcricko-ruskim odnosima. Ncgativnc tcnzijc prema Rusiji dodatno su porasle kada je otkriveno da je sluzbenik organizacije CIA, Aldrich Ames, godinama odavao podatke Moskvi. 710 Sluzbenik Bijele kuce izjavio je tada kako "Washingtonu stvarno ne trebaju spijunski skandali kako bi shvatio da je americko-ruski medeni mjesec zavrsio." 711 Osim toga, brojni republikanski zastupnici u Kongresu, predvodeni Bobom Dol om, smatrali su da je upavo Clintonov odnos prcma Rusiji povod da se ospori cjelokupan rad njegove vanjskopoliticke administracije te oslabe njihove buduce akcije. 712 Pisuci o dotadasnjoj politici Clintonovc administracije prema Rusiji Michael Cox smatra da je dio kritika upucen americkom predsjedniku utemeljcn. U svom djelu US Foreign Policy after the Cold War Cox iznosi glavnc Clintonove pogresne prosudbe glede Rusije: l. Clinton je bio preoptimistican u svojem uvjerenju kako je Rusija sposobna te da raspolaze s dovoljno resursa da postane stabilnom demokratskom kapitalistickom zemljom. 2. Clinton je prihvatio previse kompromisa s Moskvom. 3. Rusija danas mozda nije Amcrici smrtni neprijatelj, ali jos nije spremna za odnose partnerstva s Amerikom. 4. Uspostavljajuci svojevrsne mostove suradnje s Rusijom, Amerika ne smije zaboraviti lekcije iz povijesti.

708 George Kennan je pi sao: "Dcklarativno se zalagati za podrzavanje demokracije i razvoj trzisne privrede u nekoj zemlji legitimno je pravo svakoga, ali prakticno kreirati slobodno drustvo i liberalno trziste u nekoj zemlji izvan jc rcalnih mogucnosti bilo koje drzave, ukljucujuci i mocni SAD." Kennan je smatrao da Rusija nikada necc dostici razvoj demokracije i trzisne ekonomije, niti izgraditi potrcbne institucijc po uzoru na Ameriku. Pretpostavka da ce razvoj dcmokracijc oznaciti umjereniju, zapadu naklonjeniju vanjsku politiku Rusijc Clintonova je najveca zabluda, smatrao jc Kennan. Dctaljnije o Kennanovoj kritici Clintonove politikc u: George F. Kennan, At a Centurv Ending, New York, 1996, str. 332-333. 709 Americki ckonomisti smatrali su daje Zapad zclio prcradikalne refonne u Rusiji, ne uvazavajuci socijalnc posljedice koje ce takav opseg i tempo refom1i izazvati u Rusiji. 710 "The Spy Case: The Fallout", Washington Post, 25. vcljacc 1994. 711 Charles Krauthammer, "Honeymoon Over-The Two Powers go their own Way'', lntemational Herald Trihune, 26. veljace 1994. 712 Republikanac Richard Lugar trazio je od Clinwna da "jednom zauvijek napusti viziju americko-ruskog partnerstva". The Guardian, I. ozujka !994.

277

EUROATLANTIZAM 5. Rusija jos uvijek pokazuje mnogo vise autoritarne teznje, umjesto demokratskih, prema postsocijalistickim zemljama centralne i istocnc Europc.713 Smatrajuci da su predsjednik Clinton i zamjenik drzavnog sekretara Talbot ''romanticno fascinirani Rusijom", Zbigniew Brzezinski, u pokusajima definiranja nove, adekvatne americke strategije za Rusiju, ponudio je svoj prijedlog. Njegovo definiranje americkih prioriteta i ciljeva na euroazijskom prostoru postat ce trajna okosnica vanjskopoliticke strategije Clintona prema euroazijskom prostoru. Po Brzezinskom Sjedinjene Drzave trcbaju: 1. sto prije ukljuCiti istocnoeuropske zemlje u NATO

2. uspostaviti bolju suradnju s nc-ruskim rcpublikama bivseg Sovjetskog Saveza, poglavito Ukrajinu 3. uspostaviti gcopoliticki pluralizam na podrucju bivseg SSSR-a. 714 Samo takvom politikom Sjedinjene Drzave mogu zadr:Z:ati dominaciju nad Rusijom, ali i u Europi. Boljom suradnjom s novoosnovanim drzavama SAD ce formirati "sigurnosni pojas oko Rusije" koji ce, po Brzezinskom, imati dvostruku ulogu: stabilizirane prilike u susjedstvu omogucit cc Rusiji da sc spremna uhvati u kostac s vlastitim unutarnjim problemima, dok ce se americki zapadni saveznici osjecati sigurnima od eventualnih prod ora nestabilnosti s Istoka. 715 Koliko jc nekadasnji savjetnik predsjednika Cartera Zbigniew Brzezinski gledc buducih americkih smjerova djelovanja bio u pravu pokazuju i tenzije ruske politike. Naime, nakon neuspjclog povczivanja sa Zapadom i najavljivanih reformi, Rusija sc sve vise okrcnula zemljama blizeg inozemstva i ostro se suprotstavljala prosirenju organizacije NATO novim clanicama. Nakon kratkotrajnog status quo razdoblja, obje strane krenule su postupno u pronalazenje novih oblika suradnje. Ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirev izjavio je 1994. da premda su "americko-ruski odnosi sada zahladeni, jos uvijek nitko ne pomislja na razvod". 716 Predsjednik Clinton u svojim vanjskopolitickim promisljanjima nikada nije napustao Rusiju, no pocetkom 1994. nacinio je neophodan zaokret u svojoj

713 M. Cox, US Foreign .. , str. 64. 714 Z. Brzezinski, "The Premature Partnership", Foreign Affairs, ozujak 67-82.

~

travanj 1994. vol. 73, No. 2, str.

715 Z. Brzezinski, "A Bigger and Safer Europe". New York Times, l. prosinca 1993.

716 Michael Cox, US Foreign ... str. 69.

278

EUROATLANTIZA\1 L 1\0VOM SVJETSKOM PORETKU politici prema Rusiji. Uzrecica "Rusija na prvom mjestu" zamijenjena je mnogo pragmaticnijom suradnjom. Strobe Talbot slikovito je to objasnio rijecima kako je "Rusija dosad bila previse izlozena zapadnim 'sokovima', nastupilo je vrijeme za zapadnu 'terapiju"'. 717 Time je americka administracija naglasila da ce ubuduce usporiti svoja nastojanja za radikalnim ruskim reformama te voditi vise racuna o njihovim socijalnim posljedicama za msko stanovnistvo.m Zalazuci se da se Clintonova politika angaziranja i sirenja demokracije, osim podrucja centralne i istocne Europe, primjeni i na Rusiju, Strobe Talbot je naveo glavne prednosti takvog americkog pristupa. 719 Mozc se zakljuciti da Clintonova administracija nije promijenila kurs, vee samo modificirala svoju strategiju prema Rusiji. Cilj je bio uklopiti Rusiju u cjelokupnost americkih intercsa prema Europi. Rusija pojedinacno vise nema dominantno mjesto u Clintonovu promisljanju Europe. Amerika se trcba vise usmjeriti na brze uspostavljanjc demokracije u zemljama istocne i centralnc Europe, kao i vccu pomoc i suradnju s bivsim sovjetskim republikama. Novo americko-rusko partnerstvo treba se temeljiti na normalnim odnosima dviju zemalja, koje oko pitanja od zajednickih interesa mogu suradivati u medunarodnoj zajednici, ali se priznaje i cinjenica da americki i ruski intercsi nisu i ne moraju biti uvijek identicni. 720 Nakon sastanka s ruskim ministrom vanjskih poslova Kozircvom u Vladivostoku americki drzavni sekretar Waren Christopher izjavio je kako ''dvije velike zemlje (SAD i Rusija) s brojnim interesima imaju razlicita misljenja, ali su spremne o svim razlicitostima otvoreno razgovarati". 721 Takoder, americka se administracija uspjela izboriti da MMF, nakon pet dana iscrpljujucih prcgovora, odobri transu krcdita Rusiji u vrijednosti 1,5 milijarde

717 New York 7/mes. 21. prosinca 1993. 718

Govoreci u Odboru za vanjsku politiku u amcrickom Kongresu Strobe Talbot je izmcdu ostalog rekao: "Rusija jc suocena s tranzicijskim problcmima, rezultati ruskih refom1i su zabrinjavajuci i dcmoralizirajuci ... , ali to nije razlog da sc Sjedinjcne Drzave povuku." Upravo poradi, kako jc on to nazvao, "titanskc borbe" koja sc odvija u Rusiji, SAD mora ostati i dalje angaziran u toj zemlji. S. Talbot, America Must Remain Engaged in Russian Rejhrm (US Department of State. Washington D. C., 31. sijecnja 1994, Vol. 5, No.5. 719

Daljnje "ukljucivanje'', a nc "zadrzavanje Rusije", iz americkih vanjskopolitickih planova za Talbota u buducnosti ce rczultirati: otvaranjem ruskog trzista americkim proizvodima i uslugama, dobivanjem Rusije kao stabilnog politickog i gospodarskog americkog partnera, smanjcnjcm opasnosti od upotrebe iii prolifcracije oruzja za masovno unistcnje te smanjenjcm amcrickih izdataka za obranu. l\1. Cox, US Foreign Policy ajicr the Cold War, London, 1995. str. 62-63. 720

Ministar obranc SAD-a, Wiliam Perry, rekao je 1994. kako i "uz najsvjetliji scenarij oko provedbe ruske tranzicije u demokratsku, liberalnu, trzisno orijentiranu zemlju, ta nova Rusija uvijek ce imati neke interese razlicite od americkih". Michael Gordon. "Perry says caution is vital to Russian partnership", New York Times, 15. ozujka 1995. 721 New York Times, 15. ozujka 1994.

279

EUROATLANTIZAM dolara. Time se zeljelo dati do znanja da SAD ipak nijc definitivno digao ruke od Rusije. No, u prvom Clintonovu mandatu Sjedinjene Drzave nisu jos oslobodile Europu od nas!ijecia h!adnog rata niti definitivno odredile polozaj Rusije u novom europskom poretku. Premda ce se Clinton u svom drugom mandatu u Bijeloj kuci i nadalje zalagati za podrzavanje ruskih rcformi, povecanje kriznih napetosti na jugoistoku Europe i sirenje NATO-a odredit ce nove smjerove u odnosu, sada vise ne samo americke, vee i politike njezinih zapadnoeuropskih saveznika prema Rusiji. Nakon sto je Rusiji jasno dano do znanja da Sjedinjene Drzave ne racunaju na nju kao svoga glavnog, ravnopravnog partnera u novom svjetskom poretku, u drugom mandatu Clinton se prcstao dominantno baviti ruskim unutarnjopolitickim problemima kako bi je odrzao sposobnom da ostane vazan akter na medunarodnoj sceni. Fokus djclovanja Clintonova administracija usmjerila je na zemlje koje granice s Rusijom (balticke drzave, Ukrajina, centralnoazijske drzave) nastojeci uspostaviti stabilno, proamericko rusko okruzenje. Premda ce i dalje znatno financijski podupirati kolabrirajuce rusko gospodarstvo, nastojeci smanjiti svoj trgovacki deficit s Rusijom, 722 americka administracija, u skladu sa svojim globalno zacrtanim ciljevima, sve vise paznje poklanjat ce smanjenju ruskoga nuklearnog potencijala, kriminala i korupcije, pitanju ekologije. Predsjcdnik Clinton susreo se s ruskim predsjednikom Jelcinom dva puta 1997. godine, u Helsinkiju i Parizu, te dva puta 1998, u Denveru i Birminghamu. Pitanja sigurnosti, smanjenja oruzja za masovno naoruzavanjc i ekonomske suradnje dominirala su u razgovorima dvaju svjetskih lidera. Sve to dokazuje da su Sjedinjene Drzave pocelc tretirati Rusiju kao drugorazredu zemlju koju ne treba ispustati iz vida, ali koja sve vise od nekadasnje supersile postaje superproblem. Ne samo poradi zaostajanja u svom drustvenogospodarskom razvoju vee i poradi cinjenice da se Rusija postav1jala kao glavna smetnja euroatlantskim saveznicima u njihovu poimanju i oblikovanju politicke, ekonomske i vojne slike Staroga kontinenta. U svakom bitnom pitanju vezanom uz euroatlantske odnose zapadni saveznici morat ce osluskivati stavove Rusije i biti spremni na pronalazenje dodatnih kompromisa kako bi se djelomicno zadovoljila Rusija. Pritom jc SAD dao do znanja svojim europskim saveznicima da u oblikovanju novog euroatlantizma racunaju na njihov veci angazman. posebicc u priblizavanju Rusije Europskoj uniji. I sama Moskva uvidjela je da su interesi, ali i konkretni ciljevi koje moze ostvariti, blizi clanicama EU-a nego Sjedinjenim Drzavama. SAD-u i europskim saveznicima jasno je da vise ne postoji nikakva mogucnost stvaranja nekog saveza temeljenog na ideologiji iii posebnom prijateljstvu, ali izjave o konstruktivnom partnerstvu dviju velikih zema!ja ne ostavljaju ih ravnodusnima. Osim

722

U samo godinu dana, od 1996. do 1997. godine, mnericki trgovinski deficits Rusijom porastao je za oko 780 mi1ijuna do lara, te s 221 mi1ijuna skocio na vise od I milijardu do lara. Godine 1997. Rusijaje bila 35. americko izvozno trziste. U. S. State Department, Washington. listopad I9n, str. 12.

280

EUROATLAt\TlZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU zelje za rjesavanjem svojih bilateralnih pitanja, americka politika neprestano testira domete i objektivne mogucnosti ruskog utjecaja u novom svjetskom poretku.

6.3. Elementi americko-ruskog (ne)slaganja

U takvim odnosima realnijeg sagledavanja ruskih objektivnih vrijednosti i mogucnosti djelovanja, ali i trajne zelje euroatlantskih saveznika da Rusija ipak na neki nacin ostane involvirana u europski prostor, odnosi Rusije sa Zapadom temeljili su se na obostranim kalkulacijama i medusobnom iscrpljivanju oko sljedecih glavnih problema:

1. prosirenja NATO-a 2. odnosa prema zemljama blizeg inozemstva 3. proliferacije oruzja za masovno unistenje 4. situacije na Balkanu 5. sukoba u Ceceniji.

6.3.1. Procsirenje NATO-a

Upravo ruske reakcijc na sirenjc NATO-a izazvale su najvise sporova, kako unutar SAD-a tako i u clanicama NATO-a. Dio zapadnih tcoreticara smatrao je da jc prosirenju saveza trebalo pristupiti odmah nakon raspada SSSR-a, nc ostavljajuci vremena ni prostora ruskoj politici da trazi zauzvrat neke ustupke. Za Kissingera to je najveca pogreska koju je NATO dosad ucinio. Dio visokopozicioniranih americkih duznosnika smatrao je kako prosirenje NATO-a ide na ruku Rusiji jer ce; I. americke snage ostati i dalje ukljucene u izgradnju europskog sigumosnog sustava; 2. euroatlantske snage pridonijet ce stabilizaciji prilika postsocijalistickih zemalja centralne i istocne Europe; 3. Njemacka kao dio integriranog euroatlantskog sustava sigumosti u Europi nece izgradivati vlastitu nacionalnu sigurnosnu politiku i snage. 723 Po njihovu misljenju, upavo su to glavni problemi koji su zabrinjavali Rusiju. IIi, kako je izjavila americka drzavna tajnica Madeleine Albright: "Rusija kao i euroatlantski saveznici treba mir i stabilnost na podrucju centralne i istocne Eu-

723 DavidS. Yost, NATO Transformed .. , str. 131

281

EUROATLANTIZAM rope." Po njezinu misljenju, rusko protivljenje sirenju NATO-a posljedica je "ruskog hladnoratovskog poimanja Atlantskog saveza i sovjetskih zemlja-satelita u Istocnoj Europi". Stoga americka politika, umjesto da razgovara o ustupcima koje treba dati Rusiji u vezi s prosirenjem NATO-a, mora "vise raditi na modcrnizaciji ruskog stajalista". 72·1 Njezin zamjenik, Strobe Talbot, upozorio je da Rusija mora sagledati, prihvatiti i podrzavati i druge vazne razloge sirenja NATO-a, kao sto su "sirenjc demokracije, uspostavljanje trzisne privreda i regionalne stabi\nosti", 720 a ne samo geopoliticke. Nakon dugotrajnih iscrpljujucih rasprava za i protiv sirenja NATO-ate ruskih primjedaba, 726 euroatlantski saveznici zakljucili su da Rusija ipak nc smije zaustaviti ili odgoditi sirenje Saveza. Rusija je otpocetka, na razne nacinc, bila ukljuccna u preobrazbu same organizacije NATO, stvaranje novog curopskog sigurnosnog sustava kao i u proces pregovaranja oko sirenja NATO-a novim clanicama. Ruske reakcije, premda uglavnom suprotne stajalistima SAD-a, u praksi ipak nisu bile toliko drasticnc da Rusiju iskljuce iz tih procesa. S druge strane, Zapad je imao dovoljno sredstava, instrumenata i moci da Rusiju drzi prisutnom, ali ne i izravno ukljucenom u ta zbivanja. Rusija je bila clanica NATO-ova Sjevernoatlantskog YIJCCa za suradnju, a nakon formiranja Partnerstva za mir ocekivalo se da i Rusija ponudi svoj Individualni program suradnje s tom organizacijom. U sijecnju 1994, kada jc Partnerstvo zazivjelo, Rusija je bila zadovoljna. vidjevsi u njemu nastojanja euroatlantskih saveznika da ipak prolongiraju primanje novih clanica centrane i istocne Europe u svoje clanstvo. Dana 22. lipnja iste godine Moskva je potpisala Okvirni dokument Pa1inerstva, cime je nacclno pristala na vecu kooperativnu suradnju s curoatlantskim saveznicima unutar ali i izvan okvira ponudenih Partnerstvom.

724 Svoja stajalista Albright je jasno iznijela u casopisu The Economist. "Zeli li Rusija postati dio ujcdinjene Europe. onda ne moze gledati na zemlje poput Ukrajinc. Estonije iii Poljske, kao podrucje buffcr.zone koje ce odvajati Europu od Rusijc. Zapad ne moze graditi slobodnu i jedinstvenu Europu bcz da je demokratska Rusija njezin sastavni integralni dio. Kao dcmokratska zemlja, Rusija ce imati vaznu ulogu u Europi. ali kao gcografski velika zcmlja, a nc vise imperijalna europska sila." M. Albright, "Enlarging NATO", The Economist. 15. veljace 1997. str. 22-23. Slicna stajali.Sta glede ruskog protivljcnja sirenju NATO-a Albrightje iznijela i u svom govoru pred Odjelom za vanjsku politiku americkog Scnata, vidjcti: "The Debate on NATO Enlargement", US In{imnation Press, Washington D. C.. 7. listopada 1997.

725 Washington Post, 8. veljace 1997. 726

Nisu svi ruski stratezi bili protiv sirenja NATO-a. ali na tadasnjoj politickoj ruskoj sceni nije bilo popularno niti preporuCljivo za buducu profesionlnu karijeru otvoreno govoriti o eventualnim koristima koje bi sirenje NATO-a donijclo Rusiji. Na tu cinjenicu Zapad je upozoravala Tatjana Parkhalina, dircktorica Dcpartmenta za Zapadnu Europu na ruskoj Akademiji znanosti. "Ruski liberali, demokrati i svi ostali znanstvcnici koji su bili ncutralni iii cak podrzavali ideju o prosirenju NATO-au vecini slucajcva nisu se usudili to javno govoriti iz straha da ne izgube posao", pisala je Tatiana. T. Parkhalina, "Of Myths and lllusions-Russian Perceptions of NATO Enlargement", NATO Review, 45, svibanj- lipanj 1997, str. 11-15.

282

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU No ubrzo je rusko vodstvo pocelo borbu za spccijalan, povlasten polozaj Rusije na sigurnosnom planu u odnosima sa Zapadom. Predsjcdnik Jeljcin trazio je specijalni ugovor s NATO-om za Rusiju. Celnici Sjcvernoatlantskog saveza nisu bili voljni nagraditi Moskvu nekim specijalnim statusom unutar Partnerstva za mir. Generalni tajnik NATO-a, Willy Claes, rekao je dane moze postojati trajan europski sigurnosni sustav bez aktivne, konstruktivne i kooperativne Rusije, ali joj nije ponudio Rusiji nikakav specijalni status unutar Partnerstva za mir. Na sastanku Sjevernoatlantskog vijeca NATO-au prosincu 1994. ruski ministar vanjskih poslova, Andrej Kozirev, odbio je potpisati lndividualni program suradnje Rusije i Partnerstva za mir tc najavio povlacenje Rusijc iz S\'ih daljnjih zajednickih oblika suradnjc s NATO-om izvan Partnerst\'a. Odnos Rusije i NATO-a dodatno je zakomplicirala i zracna akcija arncriCJ.-rh snaga u Bosni i Hercegovini. 727 Velika senzibilnost Rusije glede njezine uloge u novom sigurnosnom eumpskom poretku splasnula je pod utjecajem svc teZ:cg i nestabilnijcg politickoekonomskog stanja u zemlji. No zakazano potpisivanje Individualnog programa Partnerstva za mir s Rusijom ponovno je bilo odgodeno. Rusija se jos jednom pokusala suprotstaviti sirenju organizacije NATO do granica ruske federacijc. Clinton je odbacio primjedbc Rusije rekavsi da primjedbc ili veto zemlje koja nije punopravna clanica organizacije NATO-a nemaju nikakvog utjecaja na donosenje politicke odluke glede prosirenja Sjevernoatlantske organizacije na lstok. Ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirev 3. ozujka 1995. godine napokon je potpisao i Individualni program Partncrstva za mir za Rusiju. Rusija je bila relativno pasivan clan Partnerstva za mir. Suradnja unutar Partncrstva odnosila se najvecim dijelom na zajednicke vjezbe i akcije spasavanja civilnog stanovnistva od elcmentranih nepogoda i drugih prirodnih katastrofa. Na vojnom planu, u uspredbi s drugim clanicama Partnerstva, ruska suradnja bila je gotovo zanemariva. Prema rijecima NATO-ovih promatraca, dvijc skupine uzroka osnova su takvog ruskog stava. Prva je vezana uz objektivnu rusku ogranicenost glede financija i ostalih materijalnih resursa potrebnih za izvodenje vjezbi vecih razmjcra te jos uvijck neprcvladano rusko nepovjerenje prema svemu sto dolazi iz NATO-a.m

727

Kad su Sjedinjene Drzave napale svojim zracnim snagama srpske oruzane snage u Bosni, poradi srpskog ctnickog ciscenja u Gorazdu i okolici, Jeljcin je optuzio Clintona da jc poduzeo unilateralnu akciju ne obavijestivsi o njoj Rusiju. Ministar vanjskih poslova Kozirev iz protcsta nije zelio otputovati na dogovoreni sastanak u Bruxelles, gdjc je 21. travnja 1994. trebao potpisati ugovor o ruskom pristupanju Partnerstvu za mir. 728 Vladimir Lukin rekao je: "Nemogucc je pornijeniti realnost u odnosima lstoka i Zapada formirajuci jcdnu organizaciju kao sto je Partnerstvo za mir. Koj1 je njezin krajnji ciJj? Ako je to obrana istocnocuropskib zemalja od ulaska u NATO, onda je Rusija pozdravlja. Ali ako je cilj Partnerstva paralizirati Rusiju dok sc zemlje iz njezinog istocnocuropskog susjedstva uvlace u NATO, onda Rusija odbija suradnju s takvom organizacijom'". V. Lukin, ·'Central Euroasia'". FRIS. 12. svibnja 1995. str. 22.

283

EUROATLANTIZAM Druga skupina uzroka vezana je uz objektivne ruske administrativne okolnosti. Zadace vezane za obranu civila od elementamih nepogoda i drugih prirodnih katastrofa administrativno nisu bile pod ingerencijom ruskog Ministarstva obrane, vee Ministarstva za civilnu obranu, hitne slucajeve i eliminaciju posljedica prirodnih katastrofa. Na celu tog Ministarstva bio je relativno mlad i ambiciozan mini star Sergei Shoigu, koji je ipak, pod pritiskom ruskog Ministarstva za vanjske poslove, morao smanjiti intenzitet suradnje unutar Partnerstva za mir. 729 No euroatlantski pregovori s Moskvom glede sirenja NATO-a nisu prekinuti. Bilo je to povezano i s teznjom saveznika da osiguraju rusku suradnju u rjesavanju nagomilanih problema na europskom kontinentu. 730 U prosincu 1996. u komunikeju sa zasjedanja Sjevemoatlantskog V!Jeca NATO-a stoji kako je NATO savez spreman na ''stabilno, cvrsto partnerstvo na polju sigumosti s Rusijom. Takva NATO-ova iskazana volja dokaz je kako pri kreiranju europske sigumost ulazimo u jednu novu eru." 731 U jeku zahuktalih vojnih operacija u BiH, u kojima su kao pripadnici mirovnih snaga uz saveznicke sudjelovale i ruske postrojbe u okviru IFOR-a i SFOR-a, NATO je cak predlozio da Rusija osnuje svoju vojnu misiju pri Zapovjednistvu NATO-a za Europu (SHAPE) u Monsku, Belgija, te u zapovjednistvu NATO-a za sjevemu Ameriku (ACLANT) u Norfolku, americka savezna dr:lava Virginia. Takav prijedlog ruski ministar obrane, Igor Rodinov, odbio je s obrazlozenjem da ce se oblici vojne suradnje, ukljucujuci i eventualno uspostavljanje i razmjenu vojnih misija, utvrdivati iskljucivo putem NATO-ruskih pregovora. Americka strana odgovorila je kako bi uspostavljanje ruske vojne misije pri NATO-u pridonijelo povecanju transparentnosti Savcza te poboljsanju NATOova imidza kod Rusije. 732 U zahuktaloj diplomatskoj aktivnosti euroatlantskih saveznika da se Rusija ipak privoli na primanje novih clanica u NATO, izdvajamo nastojanja americkog

729 D. S. Yost, NATO ... , str. 136-137. 730 Tadasnji americki ministar obrane William Perry u listopadu 1995. godine sumirao je teznjc curoat1antskih saveznika na sljedeci nacin: '"Nakon zavrsetka h1adnog rata saveznici nastoje uspostaviti novu europsku sigurnosnu arhitcktum U tom cilju nastoje smanjiti kolicinu nukleranog i drugog naoruzanja te uvesti postsocijalistickc europske zemlje u jedinstveni europski sigumosni sustav. Za ostvarcnja oba ta cilja potrcbna jc ruska suradnja. Samo zato sto zelimo prosiri NATO savez. Rusija odbija daljnju suradnju sa Zapadom. W. Perry. '"Eastward Expansion of NATO- The Key to future Stability", Intemational Herald Tribune. 5. listopada 1995. 731 North Atlantic Council Communique, I 0. prosinca 1996. str. I 0. Medutim. takva zapadna stajalista vezana su uz konkretnu situaciju u Bosni i Hercegovini, gdje su u sklopu mirovnih snaga uz saveznicke sudjelovale i snage ruske fedcracije. 732 S tim u vezi Walter Slocombe je pisao: ··uspostavljanje ruske vojne misijc pri zapovjednistvu ;\!ATO-a ne samo da bi poboljsalo vojnu suradnju NATO-a i Rusije vee bi veca vojna suradnja Rusije i njczinih vojnih snaga sa snagama Saveza pridonijela da Rusija vidi i shvati koji su stvarni ciljevi NATO-au novom svjetskom poretku, odnosno da spozna da joj NATO nije neprijatelj." D. S. Yost, NATO ... , str. 141.

284

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU ministra obrane Williama Cohena tijekom 1997. godine. Bilo je to vrijeme kada su euroatlantski saveznici vee usvojili Studiju o NATO-ovu prosirenju, 733 istaknuti su i najoptimalniji kandidati za clanstvo, stoga je trebalo :Z:umo poraditi na stavovima Rusije. Americki ministar obrane, samo mjcsec dana prije zakljucenja Sporazuma o suradnji NATO-a i Rusije, ostro je istupio prcma Rusiji rekavsi da u svojoj daljnjoj aktivnosti glede sircnja NATO-a euroatlantski saveznici nece dopustiti Rusiji da: odgodi sirenje NATO-a dobije pravo veta na odluke donesene unutar NATO-a izdvoji bilo koju zemlju, sada iii u buducnosti, iz mogucnosti potencijalnog clanstva u NATO-u zamijeni NATO nekom drugom sigurnosnom institucijom u Europi namctne mogucnost "clanstva drugog reda" za buduce novoprimljene clanice Saveza. Pitanje stacioniranja nuklearnog naoruzanja na teritorij buducih clanica NATO-a takoder je bilo vazna tema NATO-ruskih ;Jregovora prije samog prosirenja Saveza. Odlucno rusko protivljenje da se tone dogodi pokusao je ublaziti minis tar Cohen rekavsi da jc NATO jos 1996. godine obznanio kako nema planova, nema namjeru i, sto je najvaznije, nema raz1oga stacionirati nuklearno naoruzanje na teritorij novoprimljenih clanica centralne ili istocne Europe. Sljedece osjetljivo pitanje koje je trebalo rijcsiti odnosilo se na eventualnu rusku mogucnost da putem razlicitih savjetodavnih tijela iii institucija Rusija dode upoziciju da moze utjecati na donosenje odluka vezanih uz pitanja obrane unutar NATO-a. 734 Tijekom 1997. godine odr:Z:ano je sest rundi pregovora glavnog tajnika NATO-a Solane i ruskog ministra vanjskih poslova Primakova. Rczultat je 27. svibnja u Parizu potpisani Temeljni akt o zajednickim odnosima, suradnji i sigumosti izmedu NATO-a i Ruske Federacije. 735

733 Studija ne spominje dace Rusija postati clanica Saveza. cak se napominje dace NATO i Rusija ostati dva odvojena entiteta ciji ce se medusobni odnos "temeljiti na reciprocitetu, obostranom postivanju i povjerenju te nedonosenju odluka kojc bi moglc ncugodno iznenaditi suprotnu stranu". Study on NATO Enlargement, par. 27. 734 Tome se oduvijek ostro protivio Henry Kissinger te je pi sao: "Brojni su mehanizmi kojima curoatlantski saveznici dopustaju Rusiji da postane ne-integrirani clan NATO saveza. Time NATO gubi svoju iskonsku obrambenu funkciju i postaje sve vise sveeuropski diplomatski forum naklonjeniji Ujedinjenim narodima nego Sjedinjenim Drzavama." H. Kissinger, "NATO: Makes It Stronger, Make It Larger", Washington Post, 14. sijecnja 1997. 735 "Founding Act on Mutual Relations, Cooperation and Security between NATO and the Russian Federation", Pariz, 27. svibnja 1997. NATO Ham/hook, Documentation, NATO Office of Infonnation and Press, 1999, str. 127-138.

285

EUROATLANTIZAM Za SAD je Sporazum bitan jer je njime uklonjeno rusko protivljenje ukljucivanju novih drzava u NATO-o. Potpisivanjcm Sporazuma Rusija i NATO izjavili su da se vise ne smatraju protivnicima. Sporazum izmedu Rusije i NATO-a temelji se na sljedecim nacelima: razvijanje na osnovi transparentnosti cvrstog, stabilnog pouzdanog i ravnopravnog partnerstva i suradnje u svrhu ucvrscivanja sigumosti i stabilnosti u euroatlantskom podrucju priznanjc zivotno vazne uloge koju ima demokracija, politicki pluralizam, vladavina zakona i postivanje prava covjeka i gradanskih sloboda te razvoj trzisne ekonomije na razvoj opceg blagostanja i cjelokupnu sigumost odricanje od primjene sile iii prijetnje silom jcdne drzave prema drugoj ili prema bilo kojoj drugoj drzavi, njcnu suverenitetu, teritorijalnom integritetu iii politickoj neovisnosti na nacin koji je suprotan Povelji UN-a uvazavanje suvereniteta, neovisnosti i teritorijalnog integriteta svih drzava i njihova prava na izbor puteva za stvaranje vlastite sigumosti, nepovredivosti granica i prava naroda na samoopredjeljenje uzajamna transparentnost u planiranju i ostvarivanju obrambene politike i vojnih doktrina prevencija sukoba i rjesavanje sporova mimim putem potpora, u svakom konkretnom slucaju, mirotvomim operacijama koje se ostvaruju pod vodstvom Vijeca sigumosti UN-a iii u sklopu odgovomosti OESS-a. 736 U svrhu provodenja sporazuma ustanovljcno je Zajednicko stalno vijece Rusija- NATO (NATO- Russia Permanent Join Counci[) s ciljem zajednickih konzultacija, koordinacije pri odredivanju ciljeva i povccanju mjera sigumosti euroatlanskog prostora. 737 Moze se zakljuciti da su Sporazumom euroatlantski saveznici, a prvenstveno Sjedinjene Drzave, dale Rusiji odgovarajuce mjesto u Europim koje joj omogucuje potreban nadzor sigumosnih procesa na njezinim zapadnim granicama. Usto, svjesna ruskih gospodarskih problema i teskog socijalnog stanja, americka

736 Sinisa Tatalovic, "NATO- Rusija: Partnerstvo iii sukobljavanje", Jnformator, br. 454 7, Zagreb, 1997, str. 14. 737 Bilo je prcdvideno da sc Vijece sastaje dva puta godisnje na razini ministara obrane, ministara vanjskih poslova i zapovjednika glavnih stozera te jednom mjesccno na razini vojnih predstavnika i ambasadora iii stalnih prcdstavnika pri Sjevemoatlantskom vijecu. Zajednicko stalno vijece Rusija- NATO nije zamjena za Sjevernoatlantsko vijece. Rusija nece prisustvovati sastancima Sjevcrnoatlantskog vijcca, sastancima NATO-ova Vojnog komitcta iii drugih NATO-ovih tijcla gdje sc raspravlja o pitanjima zajednicke obrane, npr. Odbora za nuklcarno planiranje, Odbora za planiranje obrane i sl. Rusija ce imati pravo glasa ali nc i veta i odlucivanja. 0 Sporazumu vidjcti i u: Adam Bronstone, European Security into Twenty-first Centwy- Beyond traditional theories of international relations, Ashgate, 2000, str. 74-76. 738 Henrry Kissinger je smatrao da se postignutim Sporazumom "Rusija, de facto, priblizava Clanstvu u NATO-u". H. Kissinger, "The Dilution of NATO", Washington Post, 8. lipnja 1997.

286

EUROATLANT!ZAM U l\OVOM SVJETSKOM PORETKU politika, za postizanje svojih ciljcva, ponovno je vezala sigumosni uz ekonomski aspckt. Naime, nakon potpisivanja Sporazuma mskc demokratskc snage dobile su velike financijske kredite, a obecana im je i daljnja financijska i matcrijalna pomoc u slucaju destabilizacije zemljc. No cak i uz znatnu ckonomsku pomoc Zapada, 739 ruski prostor pokazao se prevelikim, a korijeni krize predubokima da bi se Rusija adekvatno priblizila euroatlantskom svijetu. Osnivanje Stalnog zajednickog vijeca za Rusiju slaba je utjeha Rusiji, kada su Sjedinjene Dr:Zave istodobno potpisalc Ugovor o partnerstvu s Ukrajinom Partnersku povelju s baltickim zemljama, bez davanja sigurnosnih jamstava. S druge strane, americka politika mogla je mirno krenuti u zavrsne pripreme glede primanja novih clanica u Sjevernoatlantski savez. Njezina glavna briga vise nece biti Rusija, vee rasprave s europskim saveznicima o tome koje su zemlje najoptimalniji kandidati za clanstvo.

6.3.2. Odnos prema zemljama bliZeg inozemstva

Teritorijalno suzena, bez adekvatnog geografskog prodora u svijet, s potencijalno ranjivim granicama na zapadu i vlastitim unutarnjim nestabilnostima, svjcsna svog degradirajuceg polozaja u medunarodnoj zajednici, Rusija je pokusala povratiti svoj ugled u ocima Zapada jacom suradnjom sa Zajednicom nezavisnih drzava (ZNDf 40 Od bivsih sovjetskih republika stvorene su dvije skupine dr:Zava: Zajednica neovisnih drzava i Balticke drzave. Ovc potonje rezolutno su odbile svako povezivanje s organizacijom Zajednice neovisnih drzava te osnovale Balticko vijece kao novi, zasebni institucionalni okvir za medusobnu regionalnu suradnju. Gospodarska povezanost, energetski sustavi, prometnice, vojska, ali i velika heterogenost nacionalnog sastava stanovnistva glavne su spojnice kojc su povezivale ZND s novom Rusijom. U samom pocetku mska vanjska politika davala je dominantno mjestu odredenju odnosa sa Zapadom, odnosno Sjedinjenim Drzavama, pa je prostor ZND-a ostao dugo po strani. Kako su veze sa Zapadom

739 Od 1992. godine SAD je za Rusiju izdvojio vise od 5 milijardi americkih dolara, i to: 500 milijuna za demokratske reforme, l ,5 milijardi za ekonomsko-tehnicku pomoc, l ,4 milijarde za humanitarnu pomoc i pomoc u hrani, 1,7 milijardi za sigurnost i razoruzanje i dislociranje nuklearnog naoruzanja i opreme. lstodobno, americko ministarstvo trgovine odobrilo je Rusiji pomoc u vrijednosti od 7,3 milijarde za poboljsanje komercijalnih financijskih poslova. U.S. Department of State, Washington,listopad 1998, str. 14. 740 U Alma Ati 21. 12. 1991. osnovana je Zajcdnica nezavisnih drzava (ZND). Zajednica je bila produzetak zajednice slavenskih zemalja: Rusije, Ukrajine i Bjelorusije koje su 8. 12. 1991. potpisale ugovor o suradnji. Osnivaci ZND-a bili su: Rusija, Ukrajina. Bjclorusija, Moldova, Armenija, Azerbajdzan, Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan, Turkenistan, Tadzikistan. Kasnije sc ukljucila i Gruzija.

287

EUROATLANTIZAM siabiie, sve je utjecajnija biia ruska opozJC!Ja koja je optuzivaia predsjednika Jeijcina da se bavi iskijucivo odnosima sa Zapadom te da zapostavija teritorij bivseg SSSR-a. Optuzivali su gada je prodao to podrucje Zapadu te da dopusta da se umjesto ruskih, u taj prostor sve vise infiitriraju zapadni utjecaji i interesi. . Neispunjena ruska ocekivanja giede stvaranja velikoga strateskog partnerstva i dobivanja ravnopravne uioge Rusije u medunarodnoj zajednici, kao i sve nagiasenije unutarnje kritike giede nerjesavanja pitanja poiozaja Rusa u biizem inozemstvu, doveii su do prekretnice u ruskoj vanjskoj politici. U dokumentu pod nazivom Koncept ruske vanjske poiitike iz 1993. godine istice se daje najvazniji smjer ruske vanjske poiitike razvijanje odnosa sa ZNDom. Rusija se obvezala da ce djeiovati kao jamac mira i stabiinosti na podrucju ZND-a, a tu novu uiogu Rusije trcbao je prihvatiti i podrzati i Zapad. Stovise, traziio se da Ujedinjcni narodi i Organizacija za curopsku sigurnost i suradnju (OESS) priznaju ZND kao '"regionalnu iii medunarodnu organizaciju koja ima pravo voditi mirovne aktivnosti na podrucju svojih cianica, bez konzultacija s Ujedinjenim narodima iii OESS-om." 741 Andrej Kozirev progiasio je i svoju "Kozyrovijevu doktrinu" prema kojoj su ZND i balticke zemije od kijucnog i vitalnog interesa za Rusiju. Ako je temeljna ideja Monroove doktrine biia "Amerika Amerikancima", onda bi to za Kozyrovljevu doktrinu znacilo "Blize inozemstvo Rusima". 742 U svom prvom mandatu Clinton nije radikalno reagirao na zelju Rusije da politicki, ekonomski i vojno dominira na podrucju ZND-a. Sjedinjene Drzave, iako su mogle zaustaviti takve teznje Rusije cvrscc je ekonomski vezuci uz zapadnu pomoc, znale su da postoje goleme drustveno-politicke razlike unutar zemaija bivseg SSSR-a. Rusiji je jasno dano do znanja da balticke drzave pripadaju tradicionalno zapadnoj civilizaciji te da one nemaju interesa za bilo kakva postsovjetska okupljanja. 743 Sjedinjene Drzave nastojale su iskoristiti svoje dobrc odnose s Ukrajinom. Isticuci i podupirucu njezino pravo na samoodredenje i neovisnost, uz financijsku podrsku SAD je nastojao u buducnosti stvoriti tzv. baiticki koridor koji bi ukljucivao zemije Baltika, Ukrajinu, mozda s vremenom i Moldovu, kao koridor oko nestabilne Rusijc.

741 R. Vukadinovic. Postkomunisticki izazm·i europskoj sigurnosti. Mostar, 1997. str. 167-168. 742 U svom c1anku u medunarodnom casopisu Foreign Affairs Kozirev je pisao da kao sto je u "Europskoj uniji primjetna dominacija Francuske i Vclike Britanije, tako u ZND-u vodeca uloga pripada Rusiji. Zapad mora pristati da je jedini stabilizirajuci aktcr na podrucju bivscg SSSR-a Rusija. Ako to Zapad ne prizna, moglo bi doci do destabilizacijc tog prostora, slicne onoj u Jugoslaviji. Da se to sprijcci, Zapad je duzan pomoci rusku ulogu u ZND-u i tako pridonijeti stabilnosti cijeloga tog podrucja." A. Kozirev, '"The Lagging Partnership", Foreign AJTairs, Vol. 73, no. 3, 1994, str. 59-72. 743 Godinc 1992. na sastanku u Helsinkiju Rusija se obvezala dace povuCi sve svoje vojne trupe iz baltickih drzava. No, kasnije je odugovlacila provodenjc sporazuma govoreci dace ruske snage ostati tamo sve dok se ne zajamce sva prava naciona1noj ruskoj manjini u tim zemljama.

288

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU S druge pak strane, Clintonova geoekonomska strategija nije mogla propustiti da Sjedinjene Drzave ne udu u centralnoazijsko podrucje, iznimno bogata naftom, zemnim plinom, mineralim, rudama i pamukom. 744 Tim vise sto se na jugu tog prostora nalazi Turska, clanica NATO-a i americki saveznik koja ce, posebice u drugom Clintonovu mandatu, znatno pomoci infiltriranju americkoga kapitala u to podrucje. Znajuci da gotovo sve zemlje s tog podrucja prolaze razdoblje transformacije u kojemu se vise ili manje susrecu s istim problemima pada proizvodnje, inflacije, nezaposlenosti, financijske krize, Clinton je znao da mlada Rusija nije dovoljno ekonomski jaka da im pomogne niti im je politicki dovoljno velik mamac za neko trajno politicko-vojno okupljanje. No sve dok je bio zaokupljen europskim problemima, odnosom s Europskum unijom i pitanjem prosirenja NATO-a Clinton nije mogao prioritetno djclO\ ati u ruskom zaledu i okolini. No, kako je vecina zemalja ZND-a prihvatila ponudenu americku pomoc pri rekonstrukciji svojih gospodarstava i izgradnji now infrastrukture za dopremu nafte i zemnog plina na bogata trzista Zapada, bilo je jasno da o nekom jacem ruskom politicko-ekonomsko-vojnom utjecaju na tom podrucju u bliskoj buducnosti nema govora.

6.3.3. Proliferacija orufja za masovno unistenje

Uz pitanje nuklearnog naoruzanja i njegove proizvodnje, proliferacija oruzja za masovno unistenje postala je top tema u razgovorima euroatlantskih saveznika i Rusije. Cak su i predsjednici Clinton i Jeljcin za vrijeme svojih bilateralnih sastanaka tijekom 1997. u Helsinkiju i Parizu te 1998. u Denveru i Birminghamu razgovarali o tom problemu. Upravo tom tematikom, koju svakako ne treba ispustati iz vida, euroatlantski saveznici pokazivali su Rusiji da od nekadasnje nuklearne supersile sve vise postaje superproblem. Raspadom SSSR-a sovjetski nukleami arsenal ostao je disperziran u nekoliko novoosnovanih zemalja. Nckima od njih to je bio prvi put da su stekle status medunarodno priznate drzave, a poucene sedamdesetogodisnjim sovjetskim iskustvom, ostanak nuklearnog naoruzanja i baza za njegovu proizvodnju na njihovm teritoriju oznacavalo je dodatnu prednost. Tim vise sto gotovo niti jedna zemlja formirana po raspadu Sovjetskog Saveza nije bila u stanju odmah vlastitim snagama organizirati drzavu. Brojni nerijeseni problemi sa susjedima (teritorijalni problemi, nerijesene granice, etnicki, vjerski) dodatno su stvarali probleme postsocijalistickim drzavama. Posjedovanje zaostalog sovjetskog, bilo konvencionalnog, bilo nukleamog iii nekog drugog oruzja za masovno unistenje, u takvim nesredenim prilikama svakako je povecavalo ugled pojedine zemlje. No ono sto je euroatlantske

744

0 prirodnim bogatstvima centralnoazijskog prostora i americkim intrcsima na tom podrucju detaljnije vidjcti u: L. Cchulic, "Euroazijski Balkan i novi geostratcgijski odnosi", Jnformator, br. 4675-4678, Zagreb, 26. i 30. 12. 1998, str. 12-15.

289

EUROATLANTIZAM saveznike tada vise mucilo bilo je pitanje mogucnosti proliferacije oruzJa za masovno unistenje na podrucju centralnoazijskog ali i europskog prostora. U bivsem SSSR-u strucnjaci koji su se bavili pitanjem naoru:Zanja bili su svakako povlasteni sloj ne samo drustva vee i sovjetskih oruzanih snaga. Uz visoke place uzivali sui cijeli niz drugih beneficija. Raspadom velike drzave njihov drustveni i materijalni polo:Zaj naglo je opao. Rusija se i dalje pozivala u medunarodnim relacijama na posjedovanje nuklearnog naoruzanja, ali status brojnih znanstvenika, tehnickog osoblja, vojnih eksperata i drugih koji su bili ukljuceni u njegovu proizvodnju, kontrolu i servisiranje rapidno je opadao unutar ruskog drustva. Stoga je velik broj visokoobrazovanih strucnjaka emigrirao ne samo iz Rusije vee i iz ostalih postsocijalistickih zemalja. Njihova znanja i sposobnosti bili su trazeni i visoko vrednovani ne samo na Zapadu vee i u cijelog niza tzv. rogue states, ali i u regionalnih azijskih sila. U borbi za geostrateske interese na sirem euroazijskom prostoru, te mogucnosti lakse proizvodnje sve sofisticiranijih vrsta nuklearnog i ostalog najrazlicitijeg oruzja za masovno unistenje, njihova iskustva bila su dobrodosla. Tim vise sto se za vrijeme natjecanja dviju supersila n~ planu naoruzanja, o stvarnom sovjetskom nuklearnom arsenalu, izvan velikih euroatlantskih centara, znalo relativno malo, odnosno samo ono sto je Moskva u danim okolnostima smatrala da je potrebno da medunarodna zajednica zna. Osim toga, gubitkom baltickih zemalja i nckoliko vaznih ruskih nuklearnih centrala i vojnih baza uz samu granicu s Rusijom, postavljalo se pitanje odvoza nuklearnog otpada. Uz ncrijeseno pitanje granica, na nckim dijelovima cak i otvorene oruzane sukobe (kavkasko podrucje, Cecenija) te demoralizirajuCim gospodarskim stanjem cjelokupno podrucje bivseg Sovjetskog Saveza postalo je idealan teren za transport i krijumcarenje vojnog naoruzanja i opreme, ukljucujuci i nuklearno. Euroatlantski saveznici, a posebice Sjedinjene Drzave, nisu se bojalc toliko posljedica tog procesa po prostor bivseg SSSR-a. Proliferacija naoruzanja i vojne opreme definirana je kao visokorizican izvor nestabilnosti i nesigurnosti u novom svjetskom poretku, sto znaci da bi ugroze te vrste po euroatlantsko saveznistvo mogle doCi iz bilo kojeg dijela svijeta. S obzirom na sve otvoreniju vojnu industriju u smislu upotrebe i nabavke potrebnih materijala i opreme, visokog stupnja povezanosti civilne i vojne industrije te procesa globalizacije, flukturiranje strucnoga kadra i materijala za proizvodnju oruzja za masovno unistenje vrlo se tesko moze kontrolirati i ogranicavati.

6.3.4. Situacija na Ba/kanu

Balkan je prostor koji je ruska politika tradicionalno dozivljavala kao sferu svog utjecaja. 745 Tragicna zbivanja nakon raspada jugoslavenske federacije

745 0 posthladnoratovskoj ruskoj politici na Balkanu, njezinim interesima i ciljevima izmedu ostalog vidjeti i u: R. Vukadinovic, "Kosovska kriza i ruska vanjska politika", Europska unija - pravni, gospodarski i politicki aspekti,!nformator. br. 4780-4782, Zagreb, 29. 12. 1999. i I. i 5. I. 2000, str. 5-9.

290

EUROATLANT!ZA\1 U NOVOM SV JETSKOM PORETKU dokazala su da niti americki curopski saveznici niti Rusija nemaju konkretne politicke voljc ni objcktivnih sredstava i instrumenata da zaustave otvorene oruzane sukobe. Americka politika donijela je mir na Balkan. 746 Mozc se reCi da je, upravo poradi specificnih veza tog prostora s Rusijom, americka politika testirala ruske stvame politicke, ekonomske, pa i konkretne vojne moguenosti i dosege ruskog djelovanja ne samo na Balkanu vee i sire. Jer neuspjesi ili ograniceni uspjesi Rusije na Balkanu trebali su pokazati ostatku medunarodnc zajednicc mjesto i ulogu Rusije u novom svjetskom poretku. Sasvim je sigurno da je americka politika iskoristila Balkan kao lakmus papir i za utvrdivanje vlastitih veza i smjerova akcije u odnosu na definiranje vlastitih bilateralnih odnosa s Rusijom te zeljela pokazati Rusiji stvarnu moe organizacije NATO. Ruske snagc sudjelovalc su zajedno sa snagama saveznika u mirovnim operacijama SFOR-a, IFOR-a u BiH, te kasnije i u Makedoniji. no zapovjedni kadar, glavnina koristene tehnike i logisticka potpora dolazili su iz rcdova NATO-a. No Rusija je bila najvise ponizena kada su NATO-ovc snage. bez unaprijcd dobivenog odobrenja Vijeea sigurnosti Ujedinjenih naroda gdje Rusija ima pravo veta, pokrenule prvu u povijesti NATO-ovu akciju "out-oFarea" na Kosovu. Iako je predsjednik Jeljcin prijetio da ee u ruskim kontramjerama biti upotrijebljena i ruska oruzana sila, na krajuje ipak SAD slavio i objasnjavao svijetu novu NATO-ovu strategiju tzv. humanitarne intervcncije. Zahtjcvi SAD-ada Slobodan Milosevie bude izrucen Sudu za ratne zlocine u Haagu te saveznicka angaziranost u stisavanju krize u Makedoniji dokazuju da Sjedinjcne Drzave ni taj prostor nisu voljnc prepustiti veeem ruskom utjccaju. s druge pak strane, formiranje zajednickih saveznicko-ruskih peacekeeping i peacemaking snaga prilika su da se stvori dojam kako americka politika vodi racuna i o Rusiji. U slucaju da se americke snage povuku s podrucja Balkana i prepuste ga svojim zapadnoeuropskim saveznicima, moze se ocekivati daljnja suradnja s Rusijom na tom podrucju. Svakako da takva nazocnost i oblik suradnje nije ono sto bi Rusija htjela. Nerijeseni problemi na podrucju tog dijela Starog kontinenta pruzaju upravo najbolju priliku testiranja i mozda uspostavljanja nekih drugacijih oblika veza Zapada i Rusije.

6.3.5. Sukob u Ceeeniji Ruska intcrvencija u Ceceniji uzimala se stalno kao mogucnost za pritisak na Rusiju iii se s druge strane u fazi boljih odnosa nastojalo ne spominjati zbivanja

746 R. Vukadinovic smatra da je potpisivanjem Daytonskog sporazuma, demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj, odlaskom predsjcdnika SR Jugoslavijc Slobodana Miloscvica u llaag. na podrucju Balbma iii jugoistocne Europe ostvarena svojcvrsna nestabilna stabilnost. no cijeli niz ociglcdno do kraja ncrijescnih problema odgoden je iii gurnut pod tepih (Bil-!. Kosovo, Crna Gora, Vojvodina, Makedonija). 0 "nestabilnoj stabilnosti" detaljnije vidjeti u: R. Vukadinovic, Security and Cooperation in the South Eastern Europe, Zagreb, 2002.

291

EUROATLANTIZAM na tom mskom podmcju. Za SAD i njegove saveznike Cecenija je uvijek mogla sluziti kao primjer nepostivanja ljudskih prava i na taj se nacin Rusiju moglo udaljavati od institucija u koje je ona zeljela stupiti (Vijec Europe, WTO, G-7). Kako je Cecenija u sirem sastavu americkoga globalnog interesa nalazeci se blizu kritickog podrucja Srednjeg istoka ocito, je da ce taj segment rusko-amcrickih odnosa biti i daljc koristen za pritiskc na rusku politiku. S druge strane, Rusija je vrlo osjetljiva na to pitanje i upravo brzina kojom je ruska politika podrzala SAD nakon 11. rujna 200 !. pokazala je zclju da se i sukob u Ceccniji postavi kao sastavni dio borbe protiv terorizma te da se na taj nacin eliminira mogucnost zloupotrcbe cecenskog pitanja te da se ojaca mogucnost zajcdnickoga antiteroristickog djelovanja Zapada i Rusije.

6.4. Europski saveznici i Rusija

Zapadnoeuropski americki savcznici cijelo su vrijeme budno pratili razvoj americko-ruskih odnosa. Ne zelcci se previse uplitati, Europljani su se nekoliko puta ponudili kao medijatori americko-ruskih odnosa, ali rijec Washingtona ipak jc bila odlucujuca. Svakako da tada niti jednom americkom zapadnoeuropskom savezniku, ukljucujuci i Francusku koja je bila najblize ruskim pogledima uredenja europskog sigurnosnog sustava, ncko intenzivnije pogorsanje ili potpuni prekid americko-ruskih odnosa nije odgovarao. Zavrsetkom hladnog rata Europljani su primarno bili zaokupljeni vlastitim problemima. Ugovor iz Maastrichta, Ugovor iz Amsterdama, Schengenski sporazum, uvodenje jedinstvene monetarne valute eura zahtijevali su pun angazman Europljana u definiranju nove faze njihova ujedinjenja. Usvojen je nacrt Zajednicke sigurnosne i vanjske politike, ali se Rusija posebno u tim planovima ni dokumentima nije spominjala. Vecu zainteresiranost, prvcnstveno poradi straha za nove nestabilnosti u Europi, Europljani su iskazali kada je oformljeno Partnerstvo za mir, cije osnivanje u pocctku Rusija nijc dobronamjerno prihvatila. 747 Europski saveznici smatrali su da bi vecc zblizavanje na relaciji Washington-Moskva moglo rezultirati udaljavanjem amcricke politike od njezinih zapadnoeuropskih saveznika. Takoder su se pribojavali i jacanja ruskog utjccaja u Europi. No konkretna situacija na terenu nije davala povoda za takva strahovanja Europljana. Euroatlantski odnosi bili su i dalje relativno stabilni kada se

747 Ruski ministar vanjskih poslova Kozirev predlozio je Sjedinjcnim Drzavama da umjesto fonniranja Partnerstva za mir, Rusija i NATO moraju transfonnirati Sjevernoatlantsko vijcce za suradnju (NACC) u neovisno tijclo koje ce se cvrsce povezati s organizacijom OESS i promovirati vojno-politicku suradnju na curoatlantskom podrucju. Tako transfonniran NACC trabao bi privuci i postsocijalisticke zemlje na suradnju.

292

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU raspravljalo o bitnim pitanjima curoatlantizma. Osim toga, uskoro sc pokazalo da je konkretna diplomatska aktivnost i suradnja predstavnika Rusije i NATO-a cak mnogo manja i od one predvidene Zajcdnickom vijecem 74 x iii Individualnim programom Partncrstva za mir. Pa ipak, nisu svi europski saveznici mimo sjedili i cekali rczultate pregovora SAD - Rusija oko sirenja NATO-a. Pitanje prosircnja Saveza, ali i moguccg ruskog ulaska u Atlantski savez, podijelilo je europske saveznike. Nakon sto je Rusija povukla i svoje zadnje vojnc snage iz Njemackc, u rujnu 1994. godinc sastali su se njemacki i americki predstavnici NATO-a na zajcdnickoj bilatcralnoj konferenciji. Njemacki ministar obrane Volke Ruhe u svom Tzlagan.Ju rckao je kako Rusija, cak da njezina ekonomska tranzicija i uspijc. iz mnugllbrUJlllh drugih razloga ne moze biti clanica NATO-a. Trazio je od curoatlanhkli1 ,a\ czntka da se jasno izjasne kako nc mogu sve zemlje centralnc i istocnc Europe htt potencijalni kandidati za clanstvo u NATO-u. Pritom jc poscbicc misl!u TU Rusiju jcr je svoje izlaganje zavrsio rijccima kako "Rusija ne mozc biti intcgrirana niti u Europsku uniju niti u NAT0". 749 Po misljcnju njemackog ministra obrane, ako Rusija ude u NATO, Savcz ce se raspasti na dva dijela. Bilo bi to nesto poput ujedinjenih europskih naroda, sto u praksi u Europi nema sanse opstati. Na samoj konferenciji, a i kasnijc, najvisi americki predstavnici ogradit ce sc od takvih razmisljanja ne samo njemackog ministra obrane vee i drugih curopskih savcznika koji su trazili cvrsci kurs atlantske politike prema Rusiji. No u cjelini, zapadnocuropski americki savcznici nisu s jcdnakim zarom i cntuzijazmom pratili amcrickc akcijc u cilju postizanja boljih NATO-ruskih odnosa. Vccina ih sc isprva ipak priklonila njcmackim stajalistima. U curopskim znanstvenim krugovima culo se kako Clintonovi pokusaji zblizavanja SAD-a i Rusijc, koji ostavljaju cak i teoretsku mogucnost primanja Rusije u NATO, mogu biti okarakterizirani samo kao predsjednikov poklon Moskvi. Uslijcd povijesnih veza, naslijeda, ali i konkretnih posthladnoratovskih gospodarskih i drugih interesa, gotovo svaka europska clanica Sjevernoatlantskog savcza imalaje svoje spccificne razloge za iii protiv suradnje s Rusijom. No devedesetih godina proslog stoljeca, uslijed jos uvijek do kraja nesredene politicke, ekonomske i sigurnosne slike Starog kontinenta, Europljani su, u svom trazenju da SAD nc ide na prcvcliko zblizavanje s Rusijom, jedinstvcno zaigrali na geostratcgijsku kartu. Pozivajuci se na temeljno nacelo Saveza, sustav kolektivnc obrane, naglasili su daje i u novom Strategijskom konccptu NATO-a, usvojenom 1991. godine, naznaccno da NATO mora osiguravati strategijsku ravnotezu u Europi. Za Europljane to je primarno znacilo strategijski balans vis-a-vis

748 0 tome su napisani brojni novinski clanci. Vidjcti u: W. Drozdiak. '"The Next Step for NATO- Handling Russia'", Washington Post, ll. svibnja l99H.: \1. R. Gordon. '"Uneasy Frendship - Expanding NATO Courts Russia'", New York Times. 28. svibnja 199S. 749 Cit. po Thom Shanker. "Bonn Rebuffs U S o1cr '-::\rO Role for Russia'", Chicago Tribune, 10. rujna 1994.

293

EUROATLANTIZAM Rusije. Suradnja s Rusijom na politickom, ekonomskom, kultumom planu, ukljucujuci i sudjelovanje u mirovnim peacekeeping i peacemaking operacijama je pozeljna. Nona vojnom planu to se odnosi poglavito na nuklearno naoruzanjc, euroatlantski saveznici moraju odrzavati ravnotczu snaga s Rusijom. To znaci da nije pozeljno da na vojnom planu Rusija postane prijatelj iii partner, a pogotovo da ucie u NAT0. 750 Dio zapadnoeuropskih saveznika pozivajuci se na velicinu ruskog teritorija koji sc protezc na jedanaest vremenskih zona, isticao je kako euroatlantski saveznici ne mogu prcuzeti na sebe odgovornost za sigumost prostora koji seze dalcko na azijski kontinent. Vecina je americko-rusko priblizavanje smatrala nerazboritom odlukom americke administracije. Analizirajuci i zbrajajuci brojna promisljanja i zelje europskih americkih saveznika, mozemo izdvojiti tri glavna razloga zasto po njima Rusija nikako nc moze postati clanicom NATO saveza.

l. Rusko clanstvo oznacilo bi negiranjc NATO-ove uloge kao instrumenta kolcktivne obrane tc pretvorilo NATO u neku vrstu organizacije kolektivne sigumosti temeljene na Wilsonovim iii cak Kantovim principima. Negativne posljedice koje iz toga mogu proizaci su da organizacija tada izgubi svoje interne sigumosne funkcije, poput denacionalizacije obrambenog planiranja te otpocne proces jacanja nacionalnih obrambcnih politika unutar Saveza. To bi najvise islo na ruku jakim europskim drzavama clanicama NATO-a, poput Njemacke iii Francuske. 751 2. Rusko clanstvo u NATO-u moglo bi dovesti do uvocicnja novog sustava odlucivanja unutar Alijanse, u kojemu bi Rusija potisnula ostalc europske saveznike. 3. S obzirom nato da NATO predstavlja sustav kolektivne obrane, kad bi Rusija postala clanica NATO-a, to bi znacilo da su je euroatlantski saveznici duzni braniti i u slucaju eventualnog napada neke azijske zemlje na njezin teritorij. U prvom redu spominje se NR Kina. Europljani isticu da ne zele riskirati svoje dobrc odnose s tom velikom, ekonomski vaznom azijskom zemljom zbog Rusijc. 752 Strah od moguceg ruskog ulaska u NATO, osim zapadnoeuropskih savezni-

750 Henry Kissinger podrzavao jc takva strcmljenja Europljana i pisao kako "svi amcricki zapadnoeuropski saveznici smatraju da temeljcm svog gcografskog polozaja i velicinc svog teritorija Rusija nije kompatibina s ostalim europskim c\anicama NATO-a, niti je poze\jno da Rusija ude u NATO". H. Kissinger, ''Helsinki Fiasko", Washington Post, 30. ozujka 1997. 751 Pritom se misli da bi NATO u slucaju da Rusija ude mogao biti zamijenjen Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) ili bi ta organizacija preuzela njegove funkcijc po pitanju euroatlantske obrane. 752 Na to je upucivao i H. Kissinger pisuci kako Rusija je u Europi, ali je i azijska zemlja u cijem neposrcdnom susjedstvu su dvije velike svjetske krizne regijc: Bliski istok i Ccntralna Azija. H. Kisisinger, "NATO: Make It Stronger". Washington Post, 15. stjccnja 1997.

294

EUROATLANTIZAM U NOYOM SYJETSK0.\1 PORETKU ka, iskazale su i zemlje potencijalni kandidati za clanstvo u prvom krugu prosirenja Saveza. 753 Paralelno sa zapadnoeuropskim raspravama o odnoso NATO-a i Rusije, I 994. godine Europljani su intenzivnije poceli promisljati mogucnosti vece suradnjc EU i Rusije. Te rasprave bile su u sjcni onih vczanih uz NATO, a dio autora smatra da je sam dokument "Zajednicka stratcgija EU-a za Rusiju" (The European Union :5 Common strategy for Russia) mnogo vise rczultat interne transfonnacije Europskc unije i njezine zelje da se prosiri na Istok nego uvazavanja ruskih gospodarskih interesa. 754 Tim vise sto su iskazane politicke, ekonomske i vojne slabosti Rusije gurnule tu zemlju u drugi plan na medunarodnoj gospodarskoj sceni. Zapadnoeuropski savcznici shvacaju da, bez obzira na to u kojem smjeru krenule promjene i dogadanja u Rusiji, one ce se svakako pozitivno iii negativno odraziti na siri europski prostor. Izolirati Rusiju s obzirom na velicinu njezina teritorija, geostrateski polozaj, prirodna bogatstva i broj stanovnika svakako nijc pametno. "Zajednickom strategijom EU-a" pruzena je ruka Rusiji i to je pn 1 konkretan dokaz da i zapadnoeuropski saveznici u buducnosti racunaju na stabilnu, demokratsku, prosperitetnu Rusiju s kojom se moze razvijati svekolika suradnja. To sto je dokument izraden od strane celnika Europskc unije i sto izrazava stavove zemalja njezinih clanica ne umanjuje njegovu vrijednost u cjelokupnom euroatlantskom poimanju mjesta i uloge Rusije jer je ekonomska suradnja upravo glavno podrucje na kojemu su Europljani bili u stanju otvoriti mogucnosti za razvijanje odnosa s Rusijom. U vrlo kratkom roku, Rusija je pozitivno odgovorila na 1111CIJatJvu EU-a, usvajanjem dokumenta pod nazivom Medium-Term Strategy for the Deve-lopment ofRelations between Russian Federation and the EU. 755 Nekoliko je objektivnih razloga zasto je ruska strana na europsku inicijativu reagirala tako brzo i tako pozitivno. 756 No moze se reci daje Rusija intenzivirala svoje kontakte s EU-om upravo kada je uvidjela da od nekoga novog cvrstog americko-ruskog strategijskog saveza nece biti nista. NajavJjivano i na prvi pogled dobro osmisljeno partnerstvo Europske unije i Rusije u praksi jos nije zazivjelo punim intenzitetom. Ubrzo su dosle do izrazaja

753 Predsjednik Ceske Vaclav Havel smatrao je da prosircni NATO ne bi trebao smatrati Rusiju ncprijatcljcm, vee partncrom, ali je i dodao kako je Rusija ipak vclika euroazijska sila, stoga NATO nc bi trebao "stavljati na kocku svoje snage i moe poradi mnogobrojnih raznovrsnih ruskih nacionalnih interesa". Havel, "NATO's Quality of Life". cit. poD. S. Host, NATO ... , str. !50. 754 0 tome vidjcti u: J. Good bay, P. Buwalda, D. Trenin, A Strategyfor Stahle Security Community, Washington, 2002, str. 27-39.

Peace~

Toward a Euroatlantic

755 Vladimir Putin, na sastanku celnika EU-a u llelsinkiju. osobno je govorio o smjerovima i mogucnostima EU-ruske suradnje u razdoblju 2000.~20 I 0. 756 0 tome detaljnije u: L. Cchulic, "Uspostav\janje novih odnosa EU-a i Rusijc", Medunarodne studije, Zagreb. Vol. I. ljcto 200 I, str. 56-68.

295

EUROATLANTIZAM brojne razlicitosti u gledistima i zeljama EU-a i Rusije glede intenzivnije integracije Rusije u europski gospodarski prostor. Cinjenica da su obje strane pocele promisljati oblike uspjesnije zajednicke suradnje daje nadu. Uza sve prednosti i nedostatke u oba dokumenta ina obje strane, moze se ocekivati dace se pregovori Europske unije i Rusije nastaviti te dace obje strane pronaci dugorocni program suradnje temeljen na realnim mogucnostima, objektivno raspolozivim potencijalima i vlastitim interesima. Jer trebalo je mnogo vremena da Rusija prihvati Europsku uniju kao ozbiljnog partnera s kojim zeli iskreno suradivati. 757 Na summitu Europske unije \994. godine na Krfu prihvacen je nacrt Ugovora o partnerstvu i suradnji EU-a i Rusije. 75 x Taj medunarodni ugovor od gotovo dvjestotinjak stranica dozivljen je u Moskvi kao iznimno vazan medunarodni dokument kojim se postavljaju legalne osnove za ravnopravnu suradnju Rusije i Zapadne Europe. Na politickom planu, tim Ugovorom omoguceno je da celnici EU-a kontinuirano, putem nekoliko novoosnovanih radnih grupa, razmjenjuju relevantne informacije s Moskvom. Na ekonomskom planu ostavljena je mogucnost eventualne uspostave zone slobodne trgovine izmedu EU-a i Rusije. Iako se u praksi konkretni pregovori oko tog pitanja nikada dosad nisu vodili, u Rusiji je to videno kao izraz dobre volje EU-a da jednog dana, u buducnosti, ukljuci Rusiju u europski ekonomski prostor. Danas je Europska unija glavni ruski ekonomski partner. Priblizno 40% cjelokupne meaunarodne trgovacke razmjene Rusija ostvaruje sa zemljama clanicama EU-a. Potpisivanjem EU-ruskog Ugovora o trgovini Rusiji je olaksan pristup gotovo cjelokupnom bogatom zapadnoeuropskom trzistu (odredena ogranicenja postoje za tzv. osjetljive proizvode kao sto su poljoprivredni i tekstilni proizvodi te zeljezo). Od 1996. do 1999. godine u okviru svog TACIS programa (Program tehnicke pomoci) EU je izdvojio priblizno 1,5 milijardi ECU za zajednicke EUruske projekte. Strucnjaci Europske unije pridonijeli su osnivanju "Medunarodnog centra za znanost i tehno1ogiju" (ISTC) tc pomogli u prekvalifikaciji ruskih strucnjaka da svoje znanje i vjestine kojima su se koristili nekada u vojnoj industriji upotrijebe u mirnodopske svrhe.

757 U vrijeme hladnoratovskih, bipolarnih medunarodnih odnosa Sovjetski Savez nije mnogo paznje poklanjao suradnji s tadasnjom Europskom zajednicom. Socijalisticki SSSR smatrao je da ckonomska suradnja tolikog broja kapitalistickih, ali ipak po mnogo cemu razlicitih europskih drzava, ne moze adckvatno funkcionirati. Tim vise sto se u sigurnosno-vojnom poglcdu tadasnja zapadna Europa oslanjala na Sjedinjcne Drzave i organizaciju NATO. Europska zajednica nije dozivljavana kao potencijalna vojno-strategijska prijctnja SSSR-u i njegovim europskim socijalistickim saveznicima. Postupno priblizavanje SSSR-a i EZ-a zapocinje sredinom 80-ih godina s Gorbacovljevim reformama. lpak, tek 1988. godina oznacuje pocetak sluzbcnih pregovora i uspostavljanja boljih odnosa izmedu Moskve i Bruxellesa. Nakon raspada Sovjetskog Saveza Europska zajednica, kasnije Europska unija, nastavila jc suradnju s novoosnovanim zemljama mladih demokracija. Za tehnicku pomoc u njihovom bolnom proccsu tranzicijc u 1992. godini EU je izdvojio 450 milijuna ECU, od toga samo za Rusiju 120 milijuna ECU. Dctaljnije o odnosima Rusijc i EZ-a/EU-a vidjeti u: U. Grudzinski, P. van Ham, A Critical Approach .... str. 12-145. 758 Ugovor je stupio na snagu nakon ratificiranja u EU-u u ruskoj Dumi I. prosinca 1997. godine.

296

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU

Svi ti dosadasnji napori kao i pregovori EU-a i Rusije koji jos uvijek traju ipak dokazuju da je vrijeme ideoloskih iluzija proslo. Zapadnoeuropski americki saveznici usprkos detiniranju Rusije kao azijske silc, ipak su svjesni da je Rusija i europska zemlja te da i s Rusijom mogu i moraju definirati svoje dugorocne ciljeve. U dosadasnjim planovima i raspravama europske petnaestoricc o odabiru najoptimalnijih kandidata za sljedeci krug prosirenja EU-a, Rusija jos nije na dnevnom redu, cak ni kao kandidat za pridruzeno clanstvo. Ali cinjenica je da EU o svim bitnim pitanjima svog razvoja sve vise paznje poklanja ruskim reakcijama. U Moskvi ce EU biti vicien i dalje kao glavni ekonomski partner Rusije, kao skupina zemalja koja moze pomoci rusku modemizaciju i priblizavanjc Rusijc Europi, a na drugoj strani, budu li sc ti odnosi uspjesno razvijali, Rusija moze smatrati da ima vece sanse u odnosu na globalnog lidera- Sjedinjenc Americkc Drzave.

6.5. Americko-ruski odnosi i Antiteroristicka koalicija

Dva nova predsjednika, americki George W. Bush i ruski Vladimir Putin, zapoceli su novu fazu americko-ruskih odnosa, a tragicni teroristicki napadi na Sjedinjene Drzavc II. rujna 200 I. godine pridonijeli su da se, mnogo brze nego sto su neki ocekivali, SAD i Rusija nadu u Antitcroristickoj koaliciji, cijim osnivanjem jc, sasvim sigumo, zapocela jedna nova faza u razvoju medunarodne zajednicc. U svojoj predizbomoj kampanji predsjednicki kandidat George Bush mladi nije mnogo prostora posvecivao vanjskoj politici. S obzirom na situaciju u svijetu i dominantan polozaj Amerike, 759 tada to nije bilo ni potrebno. Washington je raspolagao s dovoljno sredstava, instrumenata i moci da nadzire globalni razvoj. Po ulasku u Bijelu kucu novoizabrani republikanski predsjednik Bush najavio je odstupanja od uhodane vanjskopoliticke Clintonove strategije koje se trebalo ocitovati u snaznijem fokusiranju americke vanjskopoliticke akcije na azijski prostor te postupnom napustanju Staroga kontinenta. Zagovarajuci i dalje ujedinjenu i slobodnu Europu, Bush eva administracija polazila je od cinjenice dane treba previse vremena i energije trositi na zapadnoeuropske saveznike jer su euroatlantski odnosi stabilna i trajna komponenta americke vanjske politike. No Bush je odlucio promijeniti strukturu i opseg veza unutar euroatlantskog saveznistva. Prvi put javno je o tome govorio na National Defense University u Washingtonu, I. svibnja 2001. Najavio je "stvaranje novog okvira sigumosnog

759 0 americkoj globalnoj dominaciji na politickom. ekonomskom i vojnom planu prije ulaska Georga Busha mlaoeg u Bijelu kucu vidjcti u: L. Cehulic, "Transnacionalni izazovi americkoj politici", Medunarodne studije. Zagreb. God. II. br. 1-2. proljece- ljeto 2002. str. 39-41.

297

EUROATLANTIZAM poretka koji je sukladan trenutnoj situaciji u svijetu".M Temelj takvog sustava cinile bi curoatlantske obrambene nukleame raketne snage kao adekvatna obrana od izazova sigumosti koji dolaze iz tzv. nepocudnih drzava (rogue states). Za ostvarenje tog novog sigurnosnog globalnog sustava potrebna je multileteralna akcija, koju bi, po Bushevu vidcnju, naravno predvodile Sjedinjene Drzave. Nedugo nakon tog predsjednikova govora americka administracija dala je naslutiti da pri realizaciji tog cilja racuna ina Rusiju, posebice sto se tice odredivanja nove strategije prema nuklearnom naoruzanju. 0 ruskom nukleamom arsenalu pisalo se mnogo, uglavnom vrlo kriticki s obzirom na njegovu tehnolosku zastarjelost, nedovoljno sigumu uskladiS'tenost, rusku ncmogucnost da ga adekvatno servisira i odrzava, nekompatibilnost s nuklearnim arsenalom NATO-a. No unatoc svim tim kritikama, nuklearno jc naoruzanjc jos uvijck predstavljalo glavni ruski adut u pregovorima sa Zapadom, a poradi mozebitnih posljedica njegove upotrebe i glavni zastrasivac kojim je Rusija nekoliko puta pokusala ucjenjivati Zapad (sirenje NATO-a, NATO-ova "out-ofarea" akcija na Kosovu, Cecenija). Osim toga, svi dosadasnji pregovori o smanjcnju iii ogranicavanju nuklearnog naoruzanja Zapada i lstoka vodeni su upravo izmedu dviju nuklearnih sila: SAD-a i Rusije. Sa svojim namjerama Bush je poblize upoznao americke zapadnoeuropske saveznike za vrijeme svog boravka u Europi, u Stockholmu. Celnici Europske unijc, posebice Njemacke i Francuske, bili su sumnjicavi prema takvim amcrickim globalnim planovima, tim vise sto je samo nekoliko dana ranije Washington odbio potpisati Sporazum iz Kyota o globalnom zatopljenju. Svoju kratku europsku turneju predsjednik Bush iskoristio je kako bi Rusiju i konkretno ukljucio u amcricke planove. 761 Dana 16. lipnja 2001. predsjednik Bush susreo se s ruskim predsjednikom Putinom u Sloveniji. Tom prilikom najavljeni su pregovori visokopozicioniranih predstavnika dviju zemalja o mogucnostima intenziviranja bilateralne suradnje na ekonomskom i sigurnosnom planu. No, ono sto je najvaznije, postignuta je suglasnost dvaju predsjednika da se americki i ruski ministar obrane sastanu kako bi razmotrili sigurnosnu situaciju u svijctu i mogucnost uspostave nove sigumosne arhitekture u medunarodnoj zajednici. 762

760 "Speech by the President George W. Bush on the National Defense University", Oj]ice of the Press, White House, I. svibnja 200 l. 761 Za posjeta Varsavi, 15. lipnja 200[, najavio je mogucnost sirenja NATO-a do ruskih granica, alii novih americko-ruskih odnosa po kojima cc Rusija postati dio Europe temeljcne na zajednickom sistemu liberalnih, demokratskih vrijcdnosti. Naglasivsi potrebnu vecu ulogu Europske unije, cvrsto povezane s NATO-om, u izgradnji europskc sigurnosne arhitekture, smatrao jc da dvije najvece europske institucijc. EU i NATO, "mogu i moraju uspostaviti odnose partnerstva s Rusijom i svim ostalim postsocijalistickim zcmljama", New York Times, l6. lipnja 200L 762 Na zajednickoj konferenciji za javnost nakon tog summita Putin je izjavio kako ce njihovi ministri "razmatrati vrlo specificna i delikatna pitanja bitna za sigurnosnu politiku obje zemlje", dokje Bush ponovno

298

EUROATLANTIZA0.1 lJ NOVOM SVJETSKOM PORETKU Dok su zapadnoeuropski amcricki saveznici takav Bushev stav prcma Rusiji dozivljavali s nedoumicama i nevjericom, americka javnost bila je mnogo naklonjenija Rusiji. Rczultati ankete provedene 1998. godine pokazali su da 51 posto anketiranih Amerikanaca podrzava ukljucenjc Rusije u NATO, 67 posto smatralo je kako jc Zajednicko vijece NATO- a i Rusije dobra zamisao. No ankcte iz 2000. godine pokazale su da 75 posto ispitanika smatra kako je rusko nukleamo naoruzanje prijetnja svjetskom mim, stoga je 63 posto ispitanika smatralo kako SAD i Rusija moraju nastaviti pregovore oko smanjenja nuklearnog naoruzanja. Rusija nije videna kao glavni suparnik SAD-u na globalnom planu; svega 6 posto ispitanika stavilo ju jc na prvo mjesto rivala. 69 posto ispitanika smatralo jc kako je normalizacija odnosa s Rusijom iznimno iii vrlo bitna za americku politiku, a cak 86 posto smatralo je kako je ono sto se dogada u Rusiji bitno za odnose sa SAD-om, s tim da je 72 posto smatralo da je osiguranje demokratskog razvoja ruskog drustva vitalan americki cilj. S obzirom nato da su ankete provedene neposrcdno nakon NATO-ova bombardiranja Kosova izncnaduje podatak kako je 66 posto ispitanika odgovorilo da su nesuglasice na relaciji Washington- Moskva- Peking prolaznoga karaktera. Neposredno prije summita Busha i Putina u Sloveniji, ispitivanje amcrickog javnog mnijenja provcdeno u veljaci 2001. pokazalo je kako 52 posto ispitanika favorizira poboljsanje americko-ruskih odnosa, a 42 posto smatra da bi Bush na summitu trebao zauzei negativan stav prcma Rusiji. 763 Cak ako sci rezultati tih istrazivanja uzmu s odredenom dozom rezerve, maze se reCi da je predsjednik Bush imao podrsku vecine amcrickog stanovnistva u svojoj politici specificnog zblizavanja s Rusijom. No tragicni dogadaji od 11. rujna 200 I, kada je u brutalnim teroristickim napadima upravo na najjace simbole americke politicke, ekonomske i vojne moci - svjetski poznate neboderc Svjetskog trgovackog centra i Pentagon- poginulo nekoliko tisuca !judi, dali su novi zamah razvoju americko-ruskih odnosa. Zajednicka opasnost od terorizma bila je osnovna poveznica koja je, mnogo brze nego se to ocekivalo, spojila predsjcdnika Busha i predsjcdnika Putina. I prije 11. rujna 200 I. ruski predsjednik Putin pokazao je spremnost na suradnju s Europom i Amerikom. Cijeli zaokret koji je ruska politika napravila nakon teroristickih napada na SAD mozc se pripisati upravo njcgovoj zelji da se Rusija u svakom pogledu vise priblizi Zapadu. 764

potvrdio kako jc uvjeren da '"Rusija, usprkos nevjerici dijela javnosti, mozc biti snazan amcricki partner i prijatelj". Joint Press Conference of President Bush and President Putin in Slovenia, 6. lipnja 200 I. Office of the Press Secretary, White House 763 J. Goodby, P. Buwalda, D. Trcnin, A StrategyjiJr Stahle Peace ... , str. 102-103. 764 0 tome R. Vukadinovic pise: '"Ako jc tocno da jc prije svog nastupa na TY-u. na kojemu je najavio podrsku i stupanje Rusije u Antiteroristicku koaliciju, Putin okupio lidere Dume i nakon sto im jc izlozio svoj plan ostao gotovo sasvim usamljen, tada je ocito da i cijela vanjskopoliticka strategija koja slijedi nakon ll. rujna 2001. mozc s pravom biti llJI\ana Putinovom doktrinom." R. Vukadinovic, "Novi ruskoamcricki odnosi'', Mectwwrod11e studijc, Zagreb. S''d IL broj 1-2. proljccc -ljeto 2002, str. 14-15.

299

EUROATLANTIZAM Putin je prvi lider koji je nakon napada na SAD nazvao Busha i izrazio zaljenje, a ulazak Rusije bez imalo okolisanja u Antiteroristicku koaliciju dramaticno je utjecao na promjenu stajalista euroatlantskih saveznika prema Rusiji. 765 Po rijecima predsjednika Putina, svoju stratesku odluku o prikljuccnju Rusije Antiteroristickoj koaliciji donio je slijedom "logike zajednickih interesa Rusije, Sjedinjenih Drzava i europskih zapadnih demokracija". 766 Naime, Moskvajc bila svjesna da iz najrazlicitijih razloga sa Zapadom nije uspostavila opseg suradnje predviden zajednickim americko-ruskim aktom potpisanim 1997. godine. Upravo globalni fenomen terorizma posluzio je Rusiji da sc svrsta na istu stranu s Washingtonom i ostalim clanicama NATO-a te putcm intenzivnije medusobne suradnje pokusa izboriti ravnopravniji polozaj u medunarodnoj zajednici. Odmah nakon napada na Ameriku uspostavljen je rusko-americki obavjcstajni kana], otvoren je ruski zracni prostor za prelet saveznickih zrakoplova u Afganistan, uz rusku dozvolu americke snage stacionirale su se u Uzbekistanu, Tadzikistanu, Kirgistanu, Turkmenistanu i Gruziji, a zajedno s Amerikancima u obnovi Afganistana danas sudjeluje i Rusija. Nakon viscmjesecne unutamje rasprave i sukobljenih misljenja NATO je ponudio Rusiji novi oblik suradnje: ruski bi predstavnik trebao sjcditi zajedno s ostalim predstavnicima clanica NATO-a, ito izmedu portugalskog i spanjolskog predstavnika. Tako bi Rusija formalno imala mjesto u Sjevernoatlantskom vijecu, politickom tijelu NATO-a koje donosi odluke. Naglaseno je da Rusija nece imati ravnopravan status unutar Alijansc. Nece imati pravo veta na vojne i politicke odluke, nece imati pravo odlucivanja kada je rijec o sirenju NATO-a, na nju sene odnose obveze Clanka 5. Ugovora o Sjevernoatlantskom savezu, svaka odluka za koju se procijeni da nece dobiti privolu Rusije moze na zahtjev bilo koje clanice Saveza biti skinuta s dnevnog reda. Unatoc ogranicenjima ruskog odlucivanja i djelovanja u svim bitnim pitanjima NATO-a, ruska je federacija ipak prvi put u povijesti Alijanse dobila pravo i mogucnost na sluzbeno izrazavanje svog misljenja. Celnici NATO-a, na summitu u Rejkjaviku prihvatili su fom1iranje Vijeca 20, foruma u kojemu \9 clanica NATO-a i Rusija kao grupa od 20 partnera suraduje oko globalnih zajednickih interesa; borbe protiv teroriz-

765 Savjetnica za nacionalnu sigurnost SAD-a, Condoleza Rice, na godisnjem sastanku Americko-ruskog poslovnog vijcca, 4. listopada 2001. u Washingtonu, izjavila jc kako jc teroristicki napad na SAD dao "novi zamah americko-ruskim odnosima". Dodala je kako jc mski prcdsjednik Putin, odmah nakon tragicnih napada, u telefonskom pozivu predsjcdniku Bushu pomcio: "Razumijemo Vas, uz Vas smo, zclimo Vam pomoci." Washington Post, 5. listopada 2001. 766 Zamjcnik mskog ministra vanjskih poslova Sergej Ordzhonikidze izjavio je na Opcoj skupstini UN-a I. listopada 200 I. kako je "Rusija spremna za najtjesnju medunarodnu suradnju mcdu clanovima medunarodne zajednice u borbi protiv posasti 21. stoljeca- medunarodnog tcrorizma". Pritom prioritctna zadaca mora biti ''uspostava globalnog sustava za suzbijanje novih prjetnji i izazova, sircnja veza medunarodnog terorizma i transnacionalnoga organiziranog kriminala, krijumcara droge, peraca novca, krijumcara nukleamog, bioloskog i dmgog opasnog materijala". Embassy ad the USA- Tjedni pregled, broj 32 (349), I 0. listopada 200 I, Zagreb, str. 9.

300

EUROATLANTIZA\1 U NOVOM SVJETSKOM PORETKU rna, s1renja nuklearnog i drugog oruzJa za masovno unistenjc, krijumcarenja oruzjem, mirovnih operacija i sl. Dio americke administracije, ukljucujuci i americkog ministra obrane Donalda Rumsfelda, protivio se zamisli o "Grupi 20".767 I sam Henry Kissinger, odmah nakon sto je britanski premijer Tony Blair predlozio da se suradnja s Rusijom podigne na visu razinu i formira zajednicko Vijece 20, objavio je u Washington Postu tekst pod naslovom "Rusija partner, ali ne u NAT0-u". 76 R

Sumnjicavost dijela medunarodne zajednice nije odagnala ni Putinova zamolba generalnom tajniku NATO-a Robertsonu da NATO pomogne Rusiji pri prestrukturiranju njezinih oruzanih snaga, ni odluka Rusije o smanjenju svog nukleamog arsenala, kao niti najava prosirenja ruske ekonomske suradnje s clanicama Saveza te prihvacanjc americkog predsjednika Busha uzvratnog posjeta Moskvi i Sankt Petersburgu. Cclnici NATO-a govore da taj novi aranzman NATO-a i Rusije ne znaci ulazak Rusije na mala vrata u NATO, vee ga treba glcdati kao savez sa Savczom, tj. kao odnos dvaju neovisnih mocnih entiteta na podrucjima od uzajamnih interesa. Ruski predsjednik Putin naisao je na ostre kritike ruskih tvrdo\inijasa kod kuce te mora uloziti mnogo napora da opravda najnoviju suradnju s euroatlantskim saveznicima. No Putin je svjcstan da za potrebne refonnc, ukljucujuci i oruzanc snagc, Rusija sama nema ni dovoljno novca ni sredstava, a svi dosadasnji pokusaji Rusijc za uspostavom nove sigurnosne europske sigumosne arhitekture bez NATO-a, iii u kojoj NATO ne bi imao dominantnu ulogu, propali su. No osim zajednickih interesa, nekoliko je stvari o kojima euroatlantski saveznici i Rusija imaju sasvim drugacija stajalista. Oni se javno ne spominju, ako nije nuzno, ali u buducnosti mogu dovesti do veceg udaljavanja iii cak razdvajanja Rusije i Zapada.

I. DRUG! KRliG PROSIRENJA NATO SAYEZA

Rusijaje svjesna daje objektivno preslaba da sprijeci daljnjc sirenje NATO-a. Kao i u vrijeme NATO-ova prvog prosirenja. euroatlantski saveznici pronasli su 767 Vjesnik, 7. ozujka 2002. 768 Po Kissingeru. odiicnom poznavatdju povijesti, siicnosti u odnosu euroatiantskih saveznika i Rusije trcba traziti sa situacijom koja jc u Europi vladala nakon Naroleonova poraza kada je Francuska nakon I8 I5. bila rripustena u svjetsku politiku, ali ne i u tadasnj1 svjetski sigurnosni sustav odnosa. Rusija, prema Kissingeru, mozc biti jednak partner u raspravama o organ1zaciji meciunarodnog sustava i u tom smjeru treba odrzati rusko sudjeiovanje u G-7 i Organizacij1 n europsku sigurnost i suradnju. No Rusiji treba onemoguciti cjciovit iii parcijalan ulazak u NATO. ukljucujuci i Yijece 20. Za Kissingera NATO jest i ostaje ponajprije "vojna aiijansa ciji je dio zadacc obrana od ruskc invazije". Washington Post, 7. prosinca 200 I. 301

EUROATLANTIZAM modus kako da prvo ublaze, a potom i otklone mogucnost da Rusija sprijeci taj proces. Uspostavom "Vijeca 20" (19 clanica Saveza + Rusija), Rusija jc dobila znatno bolje pozicije u samom Savezu nego sto ih je imala dosad. S euroatlantskim saveznicima Rusija moze razgovarati o pitanjima od opceg, globalnog znacenja za sigurnosni porcdak, poput borbe protiv terorizma, razoru2anja, uspostave mirovnih snaga i sl. To bi trebalo umanjiti ruskc kritike na ulazak baltickih zemalja iii cak Ukrajine u NATO savez, sto Rusija svakako, bez obzira na stupanj postignutih odnosa sa Zapadom, nccc s odusevljenjem prihvatiti.

2.

0DNOS PREMA TZV. l\EPOCUDl"IM ZEMLJAMA (ROGUE STATES)

Irak, Iran, Libija, Sjevema Korcja, Kuba zemljc su kojc je jos drzavna tajnica Madlcinc Albright za vrijeme Clintonove administracijc oznacila kao nepocudne, izopcene zemlje iz kojih prijetc najvece nestabilnosti medunarodnom poretku. Dogadaji od 11. rujna 2001. dodatno su podigli te zemlje na americkoj ljestvici nepopularnih i ncpocudnih zemalja s kojima ne samo SAD vee i svi clanovi velike Antiteroristicke koalicije ne bi trebali imati nikakve odnose. Rusija se ne zeli odreci svojih odnosa s nekom od tih zemalja, prvenstveno Irakom i Iranom, poradi ranije ugovorenih poslova oko isporuke oruzja i izgradnje nuklearnog naoruzanja.

3.

TZGRADNJA A:V1ERICKOGA RAKETNOG STITA

U hladnoratovskim bipolarnim odnosima dviju supersila nuklearno naoru2anjc imalo je specijalno mjesto. Utrkom u naoru2anju, tchnoloskim inovacijama na vojnom planu i proizvodnjom sve sofisticiranijeg oruzja dokazivala se ukupna nadmoc i mcdunarodni prestiz izmedu dvaju medusobno suprotstavljenih blokova. Njimc se ujedno odrzavala i odredena ravnotcza snaga u medunarodnoj zajednici. Dvije supersile zahvaljujuci nuklearnom oruzju osigurale su svoj vodeci status koji im je omogucavao razvijanje specijalnih bilateralnih odnosa i ujedno djelovanje u svim sferama medunarodnih odnosa. U doba kada je americka politika nakon hladnog rata stvorila mogucnosti izgradnje unipolarnog modela medunarodnih odnosa i kada nema nikakvih izgleda da bi Rusija mogla pratiti tehnolosku utakmicu, Busheva administracija odlucila je krenuti u novi svemirski program koji je automatski trazio ponistavanje Ugovora o antibalistickoj obrani ABM. Time je Busheva administracija na jednoj strani pokazala zelju da postane u pravom smislu lider suvremenog svijeta i s druge strane da se definitivno pokaze kako je zavrsilo vrijeme u kojemu je postojala i druga nukleama supersila.

302

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU 7. NATO NAKON II. RUJNA 2001. GODINE Nakon tragicnih teroristickih napada na teritorj SAD-a 11. rujna 200 I. godine euroatlantski odnosi ulaze u jednu novu, posve drugaciju fazu. Mnogi kazu da je tog dana zavrsio ne samo hladni rat vee i posthladnoratovsko razdoblje. NATO-ov politicki odgovor na teroristicke napade na SAD bio je brz i odlucan. Samo nekoliko sati nakon tog tragicnog cina generalni tajnik Lord Robertson porucio je svjetskoj javnosti kako se radi o "suludoj, barbarskoj, nelegitimnoj agresiji protiv demokracije" te pledirao na medunarodnu zajednicu i svc clanice Alijanse da "ujedine svoje snage u borbi protiv kreatora i provoditelja tog teroristickog cina". 769 NATO-ov najvisi politicki organ, Sjevemoatlantsko vijece. u svojoj izjavi solidariziralo se s civilnim zrtvama brutalnog teroristickog cina protiv jedne njcgove clanice, te porucilo SAD-u dace "u borbi protiv terorizma imati podrsku i pomoc svih 18 clanica Saveza". 770 Clanice Saveza i individualno su se stavile na stranu Washingtona. Britanski premijer Tony Blair izjavio je kako ce Velika Britanija sudjelovati "rame uz rame sa SAD-om u kaznjavanju terorista", njemacki kancelar Gerhard Schroder karakterizirao je teroristicki napad kao "objavljivanje rata slobodnom, dcmokratskom svijetu", 771 francuski Le Monde pisao je "svi smo mi Amerikanci". 772 lskazanu potporu najvisih politickih duznosnika pratilo je i javno mnijenje u zemljama clanicama Saveza. Tjedan dana nakon tcroristickog cina 80% Danaca, 79% Britanica, 73% Francuza, 70% Portugalaca 66% Talijana i Nizozemaca, 58% Spanjolaca i 53% Njemaca izjasnilo se da podrzava bilo kakvu vrstu vojne akcije koju bi NATO, predvoden SAD-om, poduzeo kao odgovor na teroristicki napad. 773 Euroatlantsko saveznistvo iznenada se ponovno moralo dokazivati na medunarodnoj sceni. Uz iskazanu politicku i humanitarnu solidamost s predvodnicom euroatlantizma, SAD-om, od NATO-a sc ocekivalo da se adekvatno vojno suprotstavi eventualnim buducim teroristickim napadima. U jeku rasprava kako, cime i gdje NATO mora djelovati, malo je onih koji su izlazili u javnost s konkretnim prijedlozima i rjesenjima.

769 NATO, "Statement by the Secretary General of c-JATO, Lord Robertson", PR/CP(200 l) 121, II. rujna 2001. 770 NATO, "Statement by NAC", PR/CP(2001) 122, II. rujna 2001. 771 "Old Friends, Best Friends", The Economist, 15. rujna 2001. 772 Le Monde, 12. rujna 2001.

773 "Gallup Poll on International Terrorism in the US", 17. rujna 200 I, http//www.gallup-international.com/tcrrorism poll_figures.htm

303

EUROATLANTIZAM . Generalni tajnik Lord Robertson smatrao je da nakon napada na SAD NATO ima cetiri glavne zadace: 1. Saveznici moraju iskazati moralnu i materijalnu podrsku SAD-u. On osobno zalagat ce se za uspostavljanje konsenzusa po tom pitanju, bez obzira na pocetak iskazivanja razlicitih misljenja pojedinih clanica kako daleko NATO treba ici u bezrezervnoj podrsci americkoj politici. 2. NATO kao dominantna sigumosna organizacija ne smije ostati irelevantan prema terorizmu, pogotovo nakon sto se taj fenomen pokazao kao dominantan izazov sigumosti u medunarodnoj zajednici. U toj borbi Alijanse protiv terorizma, NATO racuna i na jaci angazman amcrickih europskih savcznika. To bi trebala biti svojevrsna nagrada Europljana Washingtonu, zato sto je Bijela kuca podrzavala i konkretno pomagala posthladnoratovsku uspostavu europske obrane. 3. Bez obzira na koji oblik akcijc sc NATO odlucio u svojoj borbi protiv terorizma, saveznici ne smiju ugroziti svoje odnose s Rusijom. 4. Teroristicki napadi na SAD ne smiju ugroziti iii usporiti NATO-ove aktivnosti na jugoistoku Europe (Makedonija, BiH) te NATO-ov "veliki prasak", aktivnosti vezane uz prihvacanje druge skupine postsocijalistickih zemalja u punopravno clanstvo Alijanse. 774 Prilika za konkretno iskazivanje solidamosti saveznika s Washingtonom iskrsnula je vee sljedeci dan nakon teroristickih napada na SAD. Naime, NATO je u sijcdu 12. rujna 2001 godine poceo promisljati ideju o stavljanju na snagu Clanka 5. Alijanse po kojemu je kolektivna duznost svih saveznika priskociti u pomoc napadnutoj Americi. Paradoksalno, zahtjev za saveznickim kolektivnim djelovanjem temeljem Clanka 5. Washingtonskog ugovora, koji je zamisljen i usvojen 1949. prvenstveno kao davanje sigumosna jamstvaa zapadnoeuropskim saveznicima da ce im SAD priskociti u pomoc u slucaju sovjctskog napada za vrijeme bipolame faze medunarodnih odnosa, prvi put u povijesti NATO saveza dosao je upravo poradi obranc i davanja sigurnosnih jamstava saveznika najjacoj sili Alijanse, SAD-u. Karakter samog napada na teritorij SAD-a, teroristicki cin, dodatno je poticao odlucnost i jednoglasnu potporu saveznika za brzo izglasavanje prava na kolektivnu vojnu akciju temcljcnu na Clanku 5. Naime, suocena s fenomcnom terorizma kao sve bitnij im izazovom posthladnoratovskc sigumosti, americka politika nastojala je jos na washingtonskom summitu celnika NATO-a 1999. godine definirati obranu od medunarodnog terorizma primamim zadatkom organizacije NATO. Tada su se tome odlucno protivile Francuska i Njemacka, s obrazlozenjem da je borba protiv terorizma prvenstveno zadaca civilnih institucija u demokratskim drustvima. Kompromis je pronaden u Clanku 24. Novoga st~ate­ gijskog koncepta NATO-a, kojim se posredno prosiruje Clanak 5. Washington-

774 Tom Lansford. Aflji1r 011c· Terrorism. NATO a11d the U11ited States, Hampshire, 2002, str. 71.

304

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU skog ugovora. Nairne, dodaje se kako osim neposrednim vojnim napadom nateritorij saveznika, sigumosno-obrambena komponenta NATO-a mora uzeti u obzir i sire globalno okruzenje. U posthladnoratovskoj medunarodnoj zajednici sigumost Alijanse, osim neposrednog vojnog napada, moze biti ugrozena i razlicitim oblicima organiziranoga kriminala, teroristickim akcijama, sabotazama i sl. Stoga saveznici moraju u okviru Clanka 4, Clanka 5. i Clanka 6. Washingtonskog ugovora pronaci odgovarajuce moduse za odgovor na takvc izazove sigumosti i stabilnosti svojih clanica. 775 Dva su osnovna problema zabrinjavala saveznike glede tretiranja teroristickih akcija i napada kao dostatnih uvjeta za poduzimanje kolektivne obrane temeljem clanka 5. Washingtonskog ugovora.

1. U tom slucaju na Clanak 5. moglo bi se pozvati i poradi intemih teroristickih napada i obracuna unutar tcritorija clanica NATO-a. Turska i Spanjolska otisle su najdalje u podrzavanju takvog pristupa.m 2. Dio saveznika smatrao je da bi SAD na taj nacin dobio zeleno svjetlo za poduzimanje vojne akcije protiv niza tcroristickih organizacija i grupa diljem svijeta koje nisu bile izravno povezane s tragicnim napadima na americki teritorij. U bumim intemim raspravama iza zatvorenih vrata za javnost, SAD je bio odlucan da se stavi na snagu Clanak 5. Saveza, ako se dokaze da je napad nateritorij SAD-a dosao iz inozemstva. Velika Britanija, Francuska, Italija i Spanjolska podriavale su americki zahtjev, Njemacka, Nizozemska, Belgija i Norveska bile su odlucno protiv. 777 Stavove je usuglasio Lord Robertson smatrajuci kako u dramaticnim danima za svijet NATO mora ocuvati jedinstvo svojih clanica, jer postoji mogucnost da SAD samostalno djeluje u borbi protiv terorizma te na taj nacin u potpunosti zaobide i marginalizira NATO. "Bio bi to najgori moguci scenarij za NATO", zakljucio je generalni tajnik Robertson. 778 I dva istaknuta clana Vijeca za nacionalnu sigumost bivse Clintonove administracijc, Antony J. Blinken i Philip H. Gordon, javno su obznanili kako savez-

775 :\'ATO, The Alliancd· Strategic Concept, NAC-S(99)65, 24. travnja 1999. 776 U tom slucaju Turska bi mogla traziti saveznicku pomoc u borbi protiv Kurda i njihovc zclje za neovisnoscu, a Spanjolska protiv separatistickih teznji Baska i organizacije ETA. 777 Njemacki predstavnik naglasavao jc mogucnost americkoga hcgcmonog djelovanja, dok su predstavnici zemalja Beneluksa i :-.Jorvcske govorili da takva odluka nije dobra za buducnost Saveza. Joseph Fitchett, "NATO Unity, But what Next", International Herald Tribune, 14. rujna 2001. 778 Govoreci o NATO-ovoj odluci da izglasuje postupanjc po Cl. 5. Lord Robertsonje izjavio kako se "NATO ne smije podijcliti u odnosu na borbu protiv tcrorizma. vee clanicc trebaju shvatiti da se nm·i svijct fundamentalno promijenio. Napad na SAD jc tck \Th ledcnog brijcga. Sve clanice NATO-a i cijcli svijet su ranjivi." Financial Times, 14. rujna 2001.

305

E UROATLANTIZAM nici mogu raspravljati 0 nacinima i intenzitetu kaznjavanja krivaca teroristickog napada na SAD, ali neutralnost clanica NATO-a iii cak odbijanje kolektivne borbe protiv terorizma nije prihvatljiva opcija. 779 Nakon sest sati zasjedanja Sjevernoatlantskog vijeca NATO-a i 36 sati nakon teroristickog napada na SAD 12. rujna 2001. godine celnici NATO-a usvojili su izjavu po kojoj se, prvi put u povijesti Alijanse, dopusta djelovanje saveznika po Clanku 5. Washingtonskog ugovora, ako i kada se dokaze da je napad na SAD iniciran od strane skupine iii vlade iz inozemstva. 7so Usprkos danoj podrsci, americki europski saveznici trazili su da, prije poduzimanja bilo kakve vojne operacije koju bi predvodio Washington. a u kojoj bi sudjelovalc snagc clanica NATO-a, savcznici moraju imati cvrste dokaze da sc poduzima vojna akcija protiv planera i provoditelja teroristickog cina, a ne zapocinje rat NATO-a protiv islama. Osim toga, saveznici su trazili da se tijekom vojne akcije Washington neprestano konzultira i o svcmu poduzetom i planiranom redovito obavjestava svojc europske saveznike. Francuski i njemacki ministri vanjskih poslova, Hubert Vedrine i Joschka Fischer, cak su izjavili kako davanje zelenog svjetla NATO-ovu nacelu "svi za jednoga, jedan za sve" ipak ne znaci automatski sudjelovanje francuskih i njemackih oruzanih snaga u vojnoj akciji protiv tcrorista koju bi predvodio SAD.n 1 Nairne, dva dana nakon teroristickih napada na SAD americki predsjednik George Bush javno je objavio rat AI' Qa'idi i medunarodnom terorizmu. Usprkos ze\cnom svjctlu za vojno djelovanje sukladno Clanku 5. Alijanse, konkretna uloga NATO-a, ciljevi i sredstva kojima clanice saveza trebaju djelovati u tom novoobjavljenom ratu protiv medunarodnog terorizma nisu bili definirani. Suprotno tadasnjim ocekivanjima i dos\jednom primjenom nacela kolektivne samoobrane, Bijela kuca nije zatrazila sveobuhvatnu vojnu i logisticku pomoc NATO-a. Umjesto toga, predsjednik Bush mladi napravio je iskorak u euroatlantskim odnosima, prihvacajuci cijeli niz razlicitih koalicija, temcljenih na iskazanoj spremnosti i voljnosti cijelog niza zemalja medunarodnc zajednice da stanu uz SAD i pomognu Amcrici na moralnom, politickom, pa i vojnom planu. Pod zajednickom krinkom velike Antiteroristicke koalicije uz SAD stale su i velike regionalne sile, poput Rusije, Kine, Indije, ali i cijeli niz srednjih i malih, relativno slabih clanica medunarodne zajednice koje su upravo u sudjelovanju u globalnoj Antiteroristickoj koaliciji uvidjele svoju sansu za vecim zblizavanjem s unipolaranim vodom, SAD-om. U toj iznenada stvorenoj novoj strukturi medunarodne zajednice koje nije pocivala ni na kakvim pisanim pravi-

779

A. J. Blinken & P. H. Gordon, "NATO is Ready to Play a Central Role", International Herald Tribune, 18. mjna 2001. 780

Statement by the North Atlantic Council, 12. rujna 2001. 781 Judy Dempsey, "Usc of Aniclc 5. Marks Policy Shift for Europe", Financial Times, 16. rujna 2001.

306

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU lima, nom1ama iii ugovoru o pravilima ponasanja, duznostima i obvezama, ubrzo je postalo evidentno kako americkoj politici stoji na raspolaganju siroka lepeza saveznika od kojih svaki pojedinacno, sukladno vlastitim mogucnostima ali i konkretnim potrebama Washingtona, moze sudjelovati u borbi protiv terorizma koju predvodi SAD. U tom kontekstu, od clanica Saveza takoder se ocekivalo da Bijeloj kuCi stave na raspolaganje ona sredstva i snage koja Amerika sama izabere. NATO sam za sebe danas jednostavno vise nije dostatan za realizaciju nove americke vanjskopoliticke strategije. U svom clanku "Bush and the Worlcf' objavljenom u Foreign Affairsu Michael Hirst pise kako je "NATO danasjos uvijek korisna sigumosna organizacija, ali ne kao americki partner vee kao srcdstvo amcricke politikc" .782 Ta svojcvrsna nova politika americkog unibteralnog izbora, koja je postaL1 ocita u vojnoj akciji koju je SAD prcdvodio u Afganistanu tc dozi\'jela S\ OJ vrhunac u americkom vojnom napadu na Irak 2003. godinc, za dobrc pozn:Jvatelje euroatlantizma nije neocekivana. Naime, posthladnoratovsko nacclo djelovanja clanica NATO-a kao koalicijc voljnih zemalja ("coalition of the ll ifling") jos mnogo prije usvajanja koncepta CJTF pokazalo je svoje mnogobrojne slabosti u prakticnoj realizaciji na terenu. Slicnu sudbinu dozivjele sui koalicije formirane izvan okvira i jurisdikcije organizacije NATO. Primjerice, za vrijeme vojne akcije u Iraku 1991. godine, koju jc predvodio Washington, SAD nije trazio pomoc i snage NATO-a kao jedinstvene, jedine preostale sigumosne organizacije, vee se oslanjao i koristio snagama i kapacitetima kako clanica Alijanse, tako i ne clanica NATO-a, koje su u tom trenutku bile najkompatibilnije i potrebne za americku vojnu akciju. Kao rezultat takve amcricke politike, stvorena je jedna nova mcdunarodna operativna vojna koalicija koja je uspjesno ispunila planiranu zadacu.m Flota koja je tada osiguravala pomorsku blokadu Iraka sastojala se ad 60 brodova, dijelom ad zemalja clanca NATO-a, ali su svojc brodovljc dale i zemlje poput Australijc i Argentine. Glavni problem unutar taka oformljene koalicije iskazao se glede pitanja zapovijedanja snagama. 784 Slicni problemi iskazani su i u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini te na Kosovu. Osim politickog nejedinstva savcznika koji su dobrovoljno odlucili poduprijcti takve akcije, glede izbora najoptimalnijh ciljeva za vojno djelovanje, nadle2nosti zapovijedanja i koordiniranja akcijama, do izrazaja je dosao i jaz u raspolozivoj operatibilnoj vojnoj tehnici, oprcmi i logistici unutar Saveza. Cak 70% aviona i 80% koristenog streljiva u NATO-voj akciji na Kosovu bilo je

7X2 Michael Hirst, "Bush and the World", Foreign A[/iurs, 81(5). rujan -listopad 2002, str. 39.

783 Gary G. Sick & Lawrence G. Potter (cds.). The Persian Gulf at the Millennium. Esseys in Politics, Economy, Security and Religion, New York. 1997. str. 1-3. 784 Theodore Craig, Call for Fire: Sea Comhat in rhe Foil-lands and the Gulf War, London, 1995, str. 168-171.

307

EUROATLANTIZAM americko.m Nakon te akcije, unutar euroatlantskih saveznika, posebice napolitickoj sceni najjacih clanica saveza te u siroj javnosti pokrenuta je velika kampanja s ciljem upucivanja na rastuci jaz u postojecem naoruzanju i opremi izmedu SAD-a i velikog dijela europskih saveznika. Ugledni casopis posvecen pitanjima obranc Jane :S Dej'ense Weekly u svom uvodniku objavio jc kako cc, nastavi li sc povecavati jaz unutar curoatlantskih saveznika po pitanjima naoruzanja i vojne tehnologije, NATO postati irelevantan Washingtonu, jcr njcgove clanice nece moci ravnopravno sudjelovati sa SAD-om u buducim vojnim operacijama Alijanse.n 6 Golemo povecanje izdvajanja za obranu iz americkog budzcta nakon 11. rujna 2001. tc postojeca tendencija daljnjcg rasta americkog vojnog proracunam ne daju mnogo nade da ce doci do uravnotezcnosti snaga unutar Alijanse. Uza sve pokusaje dijela proatlantski orijentiranih saveznika taj tehnolosko-vojni jaz Amerike i Europe u buducnosti ce se dodatno povccavati. Upravo temeljem svoje vojne nadmoci i konkretnih snaga kojc sudjeluju u odredcnim vojnim opcracijma diljem svijeta Washington s pravom trazi i zadrzavanje dominacije americkoga zapovjednog kadra tijekom akcija. S jcdne strane, pitanje zapovijedanja, a s druge, vojno-tehnoloske razlike raspolozivog naoruzanja i opreme postali su tako dva glavna kamena spoticanja uspjesnog funkcioniranja posthladnoratovskog NATO saveza kao koalicije voljnih zemalja. Svi dosadasnji pokusaji ublazavanja tih problema na normativnoj razini (usvajanje koncepta ESDI, CJTF, Europske snage za brzu intervenciju, DCI) pokazali su se ipak nedostatnima. Nakon niza konkretnih pokusaja i pruzene pomoci curopskim saveznicima, u svom vanjskopolitickom djelovanju administracija Georga Busha mladeg odlucila je ne cekati neprestano na svoje europske saveznike. Sve izrazeniji raskoli unutar zapadnoeuropskih clanica NATO-a samo su ubrzali i na ncki nacin prisilili americku administraciju da unilateralno djeluje. Busheva nova velika strategija (Grand StrategyrRs najbolje pokazuje stvarne dosege i mogucnosti americke globalne akcije. Nagovjestaji o nekoj novoj koaliciji zemalja bez SAD-a, bez obzira nato na kojim osnovama ona pocivala (vjera, etnicitet, siromastvo ), bez obzira nato iz kojeg dijela svijeta dolazili, rezultat su zelje dijcla medunarodne zajednice da se stvori tijelo koje bi ogranicavalo americku akciju, a ne odraz stvarnih prilika u medunarodnom poretku.

785 Jonathan M. White, "European Defense: l\:ot More Tanks. More Cops", BASIC, 23. studcnog 1999. 786 Bryan Bender.

··us Worried by Coalition

'Technology-Gap'", land· Defense Weekly, 29. srpnja, str. 3.

787 Od 800 milijardi do lara godisnje, koliko sc trosi na obranu u cijelom svijetu, na SAD otpada gotovo 48% iii 380 milijardi dolara. R. Vukadinovic, "Amerika i Europa - razlike i podjcle", Me,tunarodne studije, god. 111, br. 1., 2003, str. 44.

788 0 Bushcvoj vclikoj strategiji detaljnijc vidjeti u: L. Cehulic. "Bushcva 'Grand Strategy'", Medunarodne

studije, god. Ill., br. I, 2003, str. 15-34.

308

EUROATLANTlZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU U takvim uvjetima i NATO je postao sredstvo amcricke politike. Analiticari govore da je rat protiv tcrorizma i despotskih re.Zima prilika zapadnocuropskim saveznicima unutar NATO-a da pokazu sposobnost i uspjesnost transfonnacije Saveza i spremnost na prihvacanje novih izazova sigumosti, od kojih su terorizam i borba protiv nedemokratskih rezima danas dctektirani kao glavnc opasnosti. Za americku politiku NATO i interne koalicije unutar NATO-a samo su jedna od komponenti u borbi protiv takvih opasnosti. Prcdsjednik Bush naglasio je kako NATO i dalje ostaje temeljeni stup u borbi protiv tcrorizma i nedemokratskih re.Zima diljem svijcta, ali ta borba poprima svc vise netipicno vojnc konotacijc (suradnja obavjestajnih zajednica, kontrola emigranata, ekonomskc blokade i sl.). 789 U Bushevu nastojanju ocuvanja NATO-a kao vojne koalicije i uspostavljanja cijeloga niza nevojnih koalicija diljem svijeta, odnosno pridobivanja najrazlicitijih saveznika ne-clanica NATO-a ciji se potencijali i konkretne snage mogu uspjcsno rabiti pri realizaciji odrec!enih americkih vanjskopolitickih akcija, lezi buducnost curoatlantskog saveznistva. Neposredno prijc kao i za vrijeme samih vojnih akcija u Afganistanu i Iraku prcdvoc!enih SAD-om, americko administracija dala jc do znanja saveznicima kako je vojna pomoc dijela clanica NATO-a samo jedan vid pomoci Saveznika. 790 Ono sto sc ne tako davno smatralo glavnom zadacom Sjevemoatlantskog savcza sada se javno proziva kao nedostatno. Naime, SAD od NATO-a trazi da budc koordinacijsko tijelo, stanoviti mostobran izmec!u clanica i potencijalnih clanica Saveza, ali i izmec!u clanica NATO-a i drugih mec!unarodnih institucija (OSCE, UN, EU) te Rusijc u borbi protiv terorizma, oruzja za masovno unistcnje i ncdemokratskih rezima. Urednik casopisa NATO Review Christopher Bennett smatra kako NATO u vremenima koja dolaze americkoj politici mora pomoci u: I. prihvacanju i provoc!enju mirovnih i humanitamih operacija, 2. borbi protiv proliferacije oruzja za masovno unistenje, 3. suzbijanju posljedica civilnih katastrofa, 4. vecoj suradnji i poduzimanju zajednickih aktivnosti s regionalnim i mec!unarodnim organizacijama i institucijama, 5. odrzanju postojecih i uspostavljanju novih oblika veza s Rusijom. 791 Za Seana Keya NATO ima tri zadacc: I. osigurati daljnju americku involviranost unutar euroatlantskih odnosa, 2. ublazavati povijesne animozitete dijela zapadnoeuropskih saveznika,

789 George W. Bush and Lord Robertson, Press Brifing, Washington D. C., Office for lnfimnation and Press, 10. listopada 2001, str. 4.

790 Pnnjericc za vojnc akcije u Afganistanu SAD jc od NATO-a trazio samo avione AWACS koji su kontrolirali i osiguravali americki zracni prostor tc stacioniranje pomorske flote u vodama \1cditerana.

791 NATO Review, 20. travnja 2003, str. 6.

309

EUROATLANTIZAM 3. integrirati zemlje isticnc Europe i Rusiju u curoatlantski prostor. 792 Ronald Asmus smatra kako euroatlantskim saveznicima od \962. i kubanske krize nije prijetila tolika opasnost od oruzja za masovno unistenje. stoga glavna zadaca NATO-a mora biti upravo borba protiv tog oruzja i svih onih koji bi ga mogli upotrijebiti u teroristicke svrhe. ' 93 U svojim razgranatim posthladnoratovskim aktivnostima diljem medunarodne zajednice (Aganistan, Centralna Azija, Bliski istok, Afrika, Azija) amcricka politika sve se vise oslanja na uspostavu koa\icija tcmeljem bilateralnih veza a ne na upotrebu kolektivnih snaga euratlantskog savcza. U tom svjetlu. Joshua Spero smatra kako NATO mora postati svojevrsna baza za osiguranjc odlicno opremljenih i obucenih snaga za uspostavu vojnih koalicija koje ce svoje zadace ispunjavati u Europi i izvan njezinih granica. Cinjenica je da i same clanice Alijanse NATO danas shvacaju na razlicite nacinc i zele mu povjeriti najrazlicitije zadace. Razlikc u stajalistima glcde sigurnosnih pitanja i nacina ispunjenja sigurnosnih funkcija izmedu Europljana i SAD-a doslc su do izradaja na samom pocetku stvaranja kontura novog svjetskog poretka, nakon raspada bipolarizma. Robert Kagan smatra kako je danas krajnje vrijcme da sc Washington i njegovi zapadnoeuropski savcznici prestanu prctvarati da dijcle jedinstvenc poglede na svijet iii da imaju identicne interese u pojedinim svjctskim regijama. 794 Vrijeme zajednicke ideologijc kao dostatne poveznice kohezivnosti Alijanse odavno je proslo. Zeli li opstati, euroatlantsko saveznistvo danas mora pronaci nove moduse svog opstanka, temeljenih prvenstveno na funkcionalnoj suradnji clanica. Sastanci celnika NATO-a u Pragu i cclnika EU-a u Kopenhagenu gledaju se stoga kao povijesna sansa za prekretnicu odnosa unutar euroatlantizma. Sirenje Saveza i poboljsanje njegovih kapaciteta dva su osnovna smjera koji trebaju rezultirati potrebnim promjenama unutar curoatlantskih odnosa. Pozivanjc sedam novih clanica u punopravno clanstvo NATO-a pokazalo se funkcionalno vee u americkoj akciji svrgavanja re:Z:ima Sadama Huseina u Iraku, a uspostava novih NATO-ovih snaga (NATO Response Force) iskaz jc zelje americke politike da NATO uspostavi vlastitc snage za adckvatno suzbijanje novih izazova sigumosti. s obzirom na to da se maze ocekivati kako cc zahvaljujuCi tehnolosko-vojnoj supcriomosti upravo SAD najvisc i najbrze pridonijcti u uspostavi tih snaga, americka ce politika, s jedne strane, prakticno umanjiti vaznost i operatibilne mogucnosti ESDI-ja unutar NATO-a, as druge, unutar NATO-a izgraditi vlastitc snage koje ce joj biti potrebne u njezinim vanjskopolitickim akcijama diljem svijeta.

792 Scan Key, "Beyond the Prague Summit: Remaking NATO". The 7i'llllsatlantic Relationship: Proh/ems and Prospects, Washington D.C., ozujak 2003. str. 20. 793 Ronald Asmus, "Taking the Alliance beyond Europe", CSJS, rujan 2002. str. 4.

794 Robert Kagan. "Power and Weakness". PoliCJ· RevieH', lipan)- srpanJ 2002, str. 16.

310

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Usporedujuci ERRF (Europskc snage za brzu intervenciju) prihvaccn na summitu celnika EU-a u Hclsinkiju 1999. godine i NRF (NATO Response Force) prihvacene na Praskom summitu celnika NATO-a 2002. godine, NRF imaju mnoge prednosti. ERRF bi se trebao sastojati od 60 tisuca vojnika sposobnih za mobilizaciju u roku od 60 dana s mandatom ispunjenja zadace od godinu dana. NRF, koji bi trebao biti operatibilan do 2006. godine, sastojao bi se od 21 tisuce vojnika, mobilizirane za svega sedam dana s rokom ispunjenja zadace od jednog mjeseca. Time se vee u pocetku NATO pobrinuo da, u odnosu na EU, osposobi vlastite specijalizirane, mobilnije, agilnije i manje snage, s vecom i brzom mogucnoscu manevriranja pri sudjelovanju u rjcsavanju kriza diljem svijeta. Pritom se racuna i na doprinos saveznika, prvcnstveno novopozvanih clanica. U reformama svojih nacionalnih oruzanih snaga koje su u tijeku, tri novoprimljcne i sedam buducih clanica Saveza polazc od stroge spccijalizacije svojih oruzanih snaga. Time sc zeli postici da u nc tako dalckoj buducnosti NATO Sa\CZ raspolazc s vlastitim operatibilnim, lako pokrctljivim, namjenskim snagama. dobro opremljcnim i obucenim vojnim snagama. Taj cilj postavili su celnici NATO-a jos davne 1990. godine, ali tradicionalni amcricki zapadnocuropski savcznici, gledano u cjelini. nisu postigli occkivane rezultate. Sada se ta zadaca postavlja kao primarna pred nove clan ice Saveza i sasvim je sigurno da ce americka politika pronaCi nacina i nece zaliti sredstava da svaki pojedinacni uspjeh iii sudjelovanje u zajednickoj akciji sa SAD-om adekvatno i nagradi. 795 U svim tim fazama transformcije NATO-a Ugovor o osnivanju Sjevernoatlantskog saveza potpisan u Washingtonu 1949. godine se ne mijenja. Zeljcne promjene namecu se usvajanjem deklaracija na summitima celnika NATO-a iii novim Strategijskim konceptima Saveza. Ugovor iz Washingtona, iako sam po sebi relativno kratak, pruza dovoljno mogucnosti da se NATO kao sustav kolektivne sigurnosti nadogradi te da sve veci broj saveznika u svom prakticnom djelovanju formira i prihvati i ncke drugacije, nove nacinc osiguranja mira i sigurnosti. Upravo ta t1eksibilnost Saveza omogucila je da, unatoc svim iskazanim neslaganjima, podjelama i razlikama Amerike i Europe 796 te radikalnim promjenama na medunarodnoj sccni i nepredvidivim ugrozama medunarodnc stabilnosti, NATO ipak opstane kao najjaca sigurnosna organizacija. Tijekom povijesti mijenjaju se razlozi njegova opstanka i nacini ispunjavanj sigurnosnih funkcija, ali to samo dodatno pridonosi vrijednosti Alijanse.

795 Prim jeri takvog amcrickog djelovanja- nagradivanja su davanje ovlasti nad dijelom Iraka Poljskoj poradi sudjclovanja poljskih vojnih snaga u svrgavanju Sadamova rczima iii zblizavanje NATO-a i Rumunjske nakon sto jc Rumunjska potpisala bilateralni ugovor o ncpodvrgavanju americkih vojnika Mcdunarodnom kaznenom sudu te stavljanjc rumunjskog teritorija na raspolaganje SAD-u za planiranu vojnu akciju u lraku. 796 R. Vukadinovic. Novi list, 22. svibnja 2003.

311

SAZETAK

Euroatlantska suradnja i njezin najsnazniji, ali i najprcpoznatljiviji institucionalni okvir, Sjevemoatlantski savez, predstavljaju bitan fenomen u medunarodnim odnosima. Razvoj euroatlantskih odnosa, njihova nadogradivanje novim saddajima, usponi i padovi te krize unutar Saveznistva na najbolji moguci nacin upucuju ina vanjskopoliticko djelovanje SAD-a, zemlje kojaje, od vremena nastanka euroatlantizma pa do danas, predvodnik Saveznistva. Euroatlantska suradnja i americki europski saveznici (Ciji se broj neprcstano povecava) oduvijek su bili visoko pozicionirani na listi prioriteta americke vanjskopolitickc stratcgijc, bez obzira nato koja administracija sjedila u Bijeloj kuci. U godinama nakon Drugog svjctskog rata pa do zavrsetka hladnog rata uspostavljeno je cvrsto curoatlantsko saveznistvo koje se ogledalo na sigumosnom, gospodarskom i politickom povezivanju Sjcdinjenih Americkih Drzava i njihovih zapadnoeuropskih saveznika. Americka politika ohrabrivala jc i konkrctno podrzavala razvoj svekolikih euroatlantskih veza. Usporcdno s jacanjcm euroatlantizma, postavljaju se i konture europskog ujedinjavanja. Tadasnji blagi pokusaji zapadnoeuropskih americkih savcznika da uspostave curopskc abrambene, gospodarske i politicke institucije koje bi nastupalc samostalnije u odnosu na americku politiku, u strogo bipolarno podijeljenoj mcdunarodnoj zajednici jednostavno nisu mogle poluciti znatnije rezultatc. U godinama hladnog rata, Sjedinjene Drhve i americka politika bile su okosnica okupljanja slobodnog demokratskog zapadnog svijeta, nasuprot komunistickom bloku. Ocuvanje i intenziviranje euroatlantskih veza oglcdalo se u sljedecem: a) Na sigurnosnom planu formirano je cvrsto vojno-politicko saveznistvo, Sjevernoatlantski savez, koji je uspio okupiti svc tadasnje demokratske europske zemlje. NATO savez postavljen je kao vojni jamac njihove sigumosti i stabilnosti, a ujedno je predstavljao i jedan od dva parcijalna sustava tadasnje kolektivne sigurnosti u medunarodnoj zajednici. b) Na gospodarskom planu americka privreda i kapital imali su velikog utjecaja na zapadnoeuropski gospodarski razvoj, cak i u vremenima kada jc ratom opustosena zapadna Europa gospodarski ojacala. c) Ideolosko jedinstvo i strah od prodora socijalistickih ideja bili su snazan temelj za sve oblike povezivanja i odrzavanja discipliniranih odnosa unutar euroatlantskog saveza. 313

EUROATLANTIZAM Nakon zavrsetka bipolarne faze medunarodnih odnosa NATO se pokazao sposobnim prevladati i nadzivjeti radikaine geopolitickc, geostrategijske i geockonomske promjenc u medunarodnoj zajednici. U posthladnoratovskom svjetskom poretku, karakteristike kojega su dezintegracija curopskog Istoka i jacanje integracijskih procesa europskog Zapada, vojno-politicka organizacija NATO na sigurnosnom planu ostala je bez jasno prepoznatljivog protivnika. Prihvacajuci sigurnost kao multidimenzionalnu kategoriju i tzv. soft-security kao komplcksan koncept na kojemu je potrebno izgradivati nove euroatlantskc odnose, ali i jedan novi globalni sustav sigurnosti, NATO je otpoceo s radikalnim refonnama svojih ciljeva, strukture, operatibilnih snaga i zadaea u novom svjctskom porctku. Sirenje Savcza novim clanicama, uspostava nove europske sigurnosnc arhitekture te redefiniranje odnosa s Rusijom podrucja su na kojima se odvijala glavnina posthladnoratovskih transfonnacijskih procesa novog euroatlantizma. Ideja o sirenju Sjevernoatlantskog saveza izazvala je burne kontradiktorne reakcije s obje strane Atlantika. Analizirajuci proces posthladnoratovskog sirenja NATO-a, mozcmo ga podijeliti u tri osnovne faze:

1. od I 989. godine do kraja I 994. 2. od pocetka 1995. godine do primanja Poljske, Madarske i Ceske u Savez, 1999. godine 3. od 1999. do najave novog prosirenja u Pragu 2002. godine. Prvu fazu mogli bismo nazvati i fazom trazenja adckvatne stratcgije euroatlantskih saveznika gledc prosircnja NATO-a. U toj fazi na politickoj sceni dominirali su zahtjevi i prijedlozi postsocijalistickih zemalja centralne i istocne Europe o nuznosti njihova primanja u NATO. Unutar euroatlantskih saveznika vladala je konfuzija, svojevrsna zbunjenost i nejedinstvo glcde sirenja Saveza na istok Europe. Takav stav saveznika bio je rczultat promijcnjenih cjelokupnih geopolitickih, geostrategijskih i geoekonomskih odnosa u medunarodnoj zajednici, koji je svog najvcceg traga ostavio upravo na Starom kontinentu. Ne odlucujuci se odmah za iii protiv sirenja NATO-a, euroatlantski saveznici kombiniraju politiku podrske i rezcrviranosti prema takvoj akciji, cekajuci smirenje posthladnoratovske euforije na vojnom, politickom i ekonomskom planu u Europi koja cc im omoguciti lakse dcfiniranje potrcbnih smjerova akcije u radikalno promijenjenom medunarodnom ozracju. Cak i Njemacka, koja je odmah nakon svog ujedinjenja od svih euroatlantskih savcznika prva i najglasnije trazila pomicanjc granica NATO saveza na istok Europe, s vremenom se primirila. Celnici Sjevcrnoatlanstkog saveza, predvodeni prvo Bushevom, a kasnije u njegovu prvom mandatu i Clintonovom administracijom, mozda vise nego ikada ranije osluskivali su i trazili uporista svoje buduce akcije u znanstveno-teorijskim procjenama i analizama koristi, odnosno stete koje bi proces sirenja NATO-a mogao imati po cjelokupno euroatlantsko saveznistvo. Kako su i istaknuti predstavnici realisticke i idealisticke skole u znanosti o medunarodnim odnosima realno gledajuci, tada imali dostatno argumenata kako za, tako i protiv pomicanja granica Alijanse i primanja u njezino clanstvo bivsih 314

SAZETAK zemalja Varsavskog ugovora, saveznici su u svojoj vanjskopolitickoj akciji incrcijom slijedili realne prilike i mogucnosti na tcrenu, uzimajuci u obzir primamo koherentnost i interese euroatlantskog saveznistva. Umjesto odluke o punopravnom clanstvu novih drzava, celnici NATO-a oformili su Sjevernoatlantsko vijcce za suradnju te program Partnerstva za mir kao pogodne oblike suradnje clanica NATO-a i potencijalnih zaintercsiranih drzava kandidata. Pritom se istice da cc upravo suradnja te vrste, temeljcna na razvoju demokracijc, trzisnc privrede. uspostave civilno-vojnih odnosa i transparentnosti cjelokupnog vojnog sektora u postsocijalistickim europskim zemljama, biti polazna osnova za njihovo brze i Iaske primanje u Savez. U toj prvoj fazi pregovora oko prosirenja Sjevernoatlantskog saveza, euroatlantski saveznici, predvodeni Washingtonom, ipak su dominantno zagovarali ruska strahovanja glede prosirenja NATO-a. Politika Russa .firs evidcntno jc prisutna u svim tadasnjim politickim potezima. Bio je to dio dotadasnje cjelokupne americke vanjskopoliticke strategije, kako za vrijeme Busha, tako i za prvog mandata predsjednika Clintona. Smatralo se daje sirenje NATO-a potrebno jedino ako tranzicijske reforme u Rusiji propadnu te ako novoizabrana vlast krene u radikalni zaokret ruske vanjske politike. No nakon !994. godine situacija semiJenJa. Drugu fazu karakterizira intenziviranje politickih pregovora glede sirenja NATO-a, kako unutar samih saveznika, tako i u odnosima sa zemljama centralne i istocne Europe, ali i definiranje novih savcznickih odnosa s Ukrajinom i baltickim drzavama. Predvodeni Washingtonom , jedinstveni u odluci da cc do sirenja NATO-a doci, euroatlantski savcznici pokusavaju pronaci odgovore na pitanja kako ce, kada i tko (how, when, who) uci u punopravno clanstvo NATO-a u najavljivanom prvom krugu prosirenja. Oko tih krucijalnih pitanja razjedinjcnost euroatlantskih saveznika te borba za vlastite interese i tradicionalne saveznike s podrucja centralne i istocne Europe, dolazi najvise na vidjelo. No odlucnost Clintonove administracije da do stvamog prosirenja NATO saveza i dode, i to, kako je pri ulasku u Bijelu kucu u svom drugom mandatu Clintonjavno i obznanio, na proslavi pedesetog rodendana Saveza, !999. godine, nejedinstvo zapadnoeuropskih americkih saveznika pa ni protiv\jenjc Rusije nisu mogli sprijeciti. Temeljem svoje cjelokupne politicke, ekonomske i vojne globalne dominacije te s jasno definiranim vanjskopolitickim globalnim ciljevima Sjedinjene Drzave u toj drugoj fazi bile su kontinuirani predvodnik i glavni realizator primanja Poljske, Madarske i Ceske u punopravno clanstvo NATO savcza. Znanstveno procjenjivati i analizirati ciljeve, ulogu i dosege §to je proces prvog posthladnoratovskog sirenja NATO saveza 1999. godine ostavio na cjelokupnost euroatlantskih odnosa moguce je s nekoliko bitnih aspekata. Svi su oni, pojedinacno ili grupno, vise ili manjc u pojedinom vremenskom razmaku, izravno ili neizravno i bili naznaceni, pa cak i javno proklamirani u saveznika pri njihovu dugotrajnom procesu donosenja odlukc 0 primanju triju novih clanica u Savez. 315

EUROATLANTIZAM 1. Primanjem Poljske, Ceske i Madarske u Savez javno je pokazana spremnost i odlucnost euroatlantskih saveznika, a poglavito americke politike, da se nagrade upravo one postsocijalisticke zemlje koje su se u proccsu tranzicije najvise priblizile liberalnim zapadnim vrijednostima: jacanju demokracije, izgradnji pluralistickog drustva, trzisnoj privredi, zastiti univerzalnih ljudskih i manjinskih prava, razvijanju dobrosusjedskih odnosa i stabilnosti unutar vlastite regije. U srednjoeuropskom krugu novih clanica istaknuto mjesto, tzv. key nation, dobila je Poljska. Poradi svog specificnog, gotovo tragicnog povijesnog naslijeda, Poljska je, od samog pocetka rasprava o sirenju NATO saveza bila spominjana kao najozbiljniji kandidat za clanstvo. Ulaskom u Alijansu namjenjuje joj se uloga promocijc demokratskih libcralnih vrijcdnosti prema lstoku, ukljucujuci Rumunjsku, balticke zemljc te Ukrajinu. Zauzvrat, u usporedbi s ostalim postsocijalistickim zemljama tada, Sjedinjene Drzave su upravo u Poljsku investirale najvisc svoga kapitala; vise od milijun amcrickih dolara. 2. Primanjem Poljske, Madarske i Ceske u NATO savez nagradena je njihova vodeca uloga u dramaticnim danima transformacije centralne i istocnc Europe, ali se svakako vodilo racuna i o njihovu geografsko-strateskom polozaju. Euroatlantski savcznici, predvodeni Washingtonom, u posthladnoratovskim uvjetima zeljeli su definirati nove granice svog utjecaja u Europi. Ispunjenjem vakuuma nastalog nakon raspustanja Varsavskog ugovora saveznici i organizacija NATO sprijecili su eventualne buduce jace ruske utjecaje u tom dijelu Europe. Primanjem cak triju postsocijalisticke zemlje u svoje clanstvo organizacija NATO dokazala je da je sposobna nadzivjeti posthladnoratovske promjene te da uz rcdcfiniranje svojih ciljeva, uloge pa i strukture ostaje i nadaljc stozer euroatlantizma, ali i najjaci stup nove europskc sigurnosne arhitekture koja se uspostavljala. 3. Poljska, Madarska i Ceska, tri novoprimljene zemlje sa sezdesetak milijuna stanovnika i golemom zastarjelom vojnom infrastrukturom, predstavljale su golemo novo, relativno sigurno trziste za curoatlantske saveznike. Sirenje NATO-a na istok Europe tako je u sustini potvrdilo Clintonovu tezu da Sjcdinjene Drzave i u novom svjetskom poretku racunaju, trebaju i zele politicki stabilnu, ekonomski jaku i u vojnom smislu sigumu Europu kao stabilnog, pouzdanog partnera. Time je, usprkos promijenjcnim medunarodnim okolnostima, i dalje nastavljen velik americki utjecaj i prisustvo na Starom kontinentu, cime su sacuvani, pa cak u nekim segmentima i ojacani, euroatlantski odnosi. Drugim posthladnoratovskim sirenjem NATO- a, najavljenim u Pragu 2002. godine, nove clanice Saveza, najkasnijc do svibnja 2004. godine, trebale bi postati: Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovacka i Slovenija. To novo veliko sirenje, najvece u povijesti Saveza, vodi racuna o politickim, geostrategijskim, vojnim kriterijima te o raspolozenju javnog mnijenja u tim zemljama. 316

SAZETAK 1. Na politickom planu, zeli se potvrditi odlucnost Saveza da pri svojoj ukupnoj transformaciji naglasenu pozornost poklanja politicko-diplomatskom djelovanju. Primanjem novih drzava pokazuje se zelja za prosirenjem stabilne euroatlantske zajednice, koja predvoclena SAD-om ulazi duboko u prostor koji za vrijeme bipolarizma nije bio amcricka politicko-diplomatska sfera utjecaja. Zadobivanje nove politicke sfcrc utjecaja bitno je za godine koje dolaze, jer sve dosadasnjc transformacije Saveza, ali i glavnine odnosa u mcdunarodnoj zajednici idu za smanjenjem klasicnoga vojnog aspekta u korist novog politickog djclovanja. 2. Na geostrategijskom planu, najavljenim prosirenjcm NATO ce: -

povezati cijelu Srednju Europu, Cime ce taj rclativno stabilni prostor postati zona s pozitivnim predispozicijama za uspjesan svekoliki razvoj i prikljucenje i ostalim relevantnim europskim organizacijama (prvenstveno Europsku uniju ) i inicijativama.

-

Doci na Baltik, cime se, s jedne strane, ispravlja svojevrsna nepravda baltickim zemjama zbog njihova ncprimanja u NATO 1999. godine; as druge. psiholoski pobjeduje Rusija koja je cijelo vrijeme pregovora najvise prigovarala upravo zbog ulaska Litve, Latvije i Estonije u NATO.

-

napraviti svoj veliki iskorak prema Istokt1. Slovenija predstavlja ulazna vrata za zapadni Balkan, a Bugarska i Rumunjska omogucuju nesmetan izlaz prema istocnom Mediteranu, Bliskom istoku. Kaspijskom moru i dalje prema centralnoj Aziji. U slucaju zapadnog Balkana, bez obzira nato hoce li snage NATO-a ostati i u buducnosti tu angazirane ili ce se taj nestabilni prostor polako prepustati curopskoj obrani, americka administracija stvorila je siguran obrambcni obruc oko zapadnog Balkana i zasigurno nece dopustiti ponovno izbijanje nestabilnosti sirih razmjera. Sto se tice prodora prema centralnoj Aziji, s obzirom na amcricku politicku, gospodarsku i vojnu nazocnost na tom prostoru, sirenjcm NATO-a postavljeni su temelji za laksi amcricki prodor na podrucje koje je ionako jos za vrijeme Clintonove administracije proglaseno americkom zonom utjecaja.

3. Na vojnom planu, usprkos reformama nacionalnih obrambenih sustava, cinjenica je da niti jedna od sedam zemalja kandidata ne ispunjava svc NATO-ove kriterije i standarde. Generalni tajnik NATO-a Lord Robertson porucio je jos prije sastanka u Pragu da niti jedna zemlja ncce biti pozvana u NATO ako ne bude u stanju provoditi kontinuiranu modernizaciju svojih oruzanih snaga. U NATO-u nitko nije naivan i ne vjeruje dace nove clanice biti u stanju vojno djelovati kao i americke ili dio zapadnoeuropskih snaga. SAD-u ovoga trenutka to i nije najbitnije. Bitno je da se te zemlje, aktivno i ucinkovito ukljuce u izgradnju sustava nacionalnih oruzanih snaga kompatibilnih zahtjevima novih izazova sigurnosti i novih uvjcta djelovanja u medunarodnoj zajednici, te da zajcdno sa zapadnoeuropskim americkim saveznicima pokazu mogucnosti samostalnijeg vojnog djelovanja u odnosu na americke snage i izvan granica Savcza. Partnerstvo za mir i akcijski plan za clanstvo (MAP) ostaju i dalje okviri unutar kojih nove buduce clanice mogu i moraju suradivati i pri-

317

EUROATLANTIZAM lagodavati se standardima NATO-a. Jer NATO je, uza svc svoje promjenc, ipak jos uvijek primamo vojna organizacija tc se i od novih clanica ocekujc da jacaju tu komponentu Alijanse. Vrata NATO-a, bar deklarativno, nakon 2004. godine nisu zatvorcna novim clanicama. Kao i kod drugog posthladnoratovskog prosirenja, kriteriji kojima ce se voditi celnici NATO-a pri eventualnom odabinr najoptimalnijih kandidata za clanstvo ovisit ce 0 stupnju intemog priblizavanja pojcdine zemlje standarima NATO-a, ali i o cjelokupnoj medunarodnoj situaciji i odnosima snaga u medunarodnoj zajednici. Zemlje koje su ostale spomenute u Deklaraciji iz Praga (Albanija, Makedonija, Hrvatska - clanicc Vilniuske skupine) tc Ukrajina, ali i Srbija i Crna Gora i BiH toga svakako moraju biti svjesne. U cjelokupnoj posthladnoratovskoj transformaciji curoatlantskih odnosa njihova nova sigurnosna dimenzija i povezano s tim pronalazcnje i uspostavljanjc nove europske sigurnosne arhitekture imali su dominantno znacenjc. Raspad tadasnjeg europskog sustava sigurnosti, temeljenog na dva sustava parcijalne kolektivne sigurnosti (NATO, Varsavski ugovor) prosao je uglavnom bez upotrcbc oruzane silc. No brzina i intcnzitet posthladnoratovskih promjena koje su osim na sigurnosnom zadesilc Stari kontincnt i na politickom, gospodarskom i socijalnom planu, povczane su s razbuktavanjem otvorcnih vojnih sukoba na njcgovom jugoistoku, te mnogobrojnim, do tada Europi uglavnom ncpoznatih ncvojnih izazova sigurnosti u njezinom centralnom i istocnom dijelu, komplicirale su uspostavu posthladnoratovske europske sigurnosne arhitekture. S obzirom na karakter europskih promjena koje su isle za uspostavljenjem demokratskih normi, liberalizacijom gospodarstva i prihvacanjem opcehumanitarnih prava i vrijcdnosti pojedinca i dnrstva, nc cudi sto je upravo Organizacija za europsku sigurnost i suradnju bila prva unutar koje sc pocinjc ozbiljnijc raspravljati i promisljati nova sigurnosna europska arhitektura. Konsolidacijom redova unutar curoatlantskih saveznika, jacanjcm europskih integracijskih proccsa i odredenijom amcrickom politikom prema posthladnoratovskoj Europi postupno dolazi do istiskivanja ulogc OESS-a oko definiranja sigurnosnih pitanja u Europi. Europljani nisu iskoristili prve posthladnoratovske godine, kada su amcricka politika i vojno-politicki savez NATO vrludali u trazcnju adekvatnih odgovora na novonastalu sigurnosnu situaciju na Starom kontinentu. Tadasnji europski izazovi, koji se nisu ocitovali samo na sigurnosnom planu, bili su prezahtjevni, a zapadnocuropski saveznici prerazjedinjcni u svojim misljenjima te bez adekvatnih mchanizama, sredstava i instnrmenata da se na sigurnosnom planu postavc dovoljno suvereno. Kada je i sama organizacija NATO krcnula u svoje reforme, a americka politika zaustavila oruzane sukobe na rubnim dijelovima Europe, osigurala relativnu stabilnost i svojim konkretnim politickim i ekonomskim angazmanom pomogla tranzicijskim procesima svih postsocijalistickih curopskih zemalja, bilo je jasno da se pitanja sigurnosne arhitekture Starog kontinenta u buducnosti nece moci rjcsavati bez Washingtona i NATO-a.

318

SAZETAK Pitanjc europske sigumosne arhitekture postal~ je tako sastavni dio odredivanja ukupnih euroatlantskih odnosa, odnosno novog poimanja mjesta i uloge Europe u americkoj vanjskopolitickoj strategiji. Daljnji razvoj konccpta posthladnoratovske europske sigumosti moze sc promatrati s dva aspekta: 1. Zelje zapadnoeuropskih saveznika da izgradc vlastiti sustav obrane, shvaccn u najsirem smislu te rijeCi, ukljucujuci i zajednicku vanjsku i sigurnosnu politiku te vojne snage za realizaciju njezinih ciljeva. Ta ideja nije nova; ona je pennanentno bila prisutna i s obzirom na oko\nosti vise ili manje bila intcnzivirana od samog osnutka euroatlantskog saveznistva. 2. Zelje Washingtona (bez obzira nato koja administracija sjedila u Bijeloj kuCi) da organizacija NATO ostane i dalje glavni stup euroatlantizma. Analizom dosad ucinjenog, moze se zakljuciti da je pronaden i uspostavljcn stanoviti kompromis izmedu ta dva smjera. Zapadnoeuropskim saveznicima ponuden je koncept ESDI-ja koji im omogucava da unutar organizacije NATO 1 uz stanovita ogranicenja i NATO-ovu kontrolu razvijaju samostalno vlastitu europsku obranu, ukljucujuci i konkretne multinacionalne vojne snage i potencijale. Zauzvrat, americki zapadnoeuropski saveznici moraju prihvatiti reformirani NATO kao krovnu organizaciju i okosnicu nove curopskc sigumosne arhitekturc te pri izgradnji vlastite curopske obrane ne narusavati strukturu, kohezivnost i vojne potencijale Sjevernoatlantskog saveza iii izgradivati zascban sigurnosni sustav, paralelan s NATO-om. Uza sve kritike za i protiv, cinjenica je da su osnovni smjerovi i oblici zajednicke europske obrambene i sigurnosne politike zacriani. Bez obzira na njczin daljnji rast i razvoj, ocito je da ona pociva na cvrstoj curoatlantskoj povezanosti, a organizacija NATO jos uvijek je bitan akter u stvaranju novog sigurnosnog identiteta Starog kontinenta. Time je predsjednik Clinton, na kraju svog drugog mandata u Bijeloj kuci, ispunio jedno od svojih prioritetnih, za Amerikance iznimno bitnih, obecanja: ujedinjena, sigurna, prosperitetna Europa, cvrsto povezana i naklonjena Sjedinjenim Drzavama. Bez obzira na to koja se administracija nalazi u Bijeloj kuci, imat ce Europu kao relativno siguran mostobran za daljnji prodor prema Kavkazu, Centralnoj Aziji i Bliskom istoku. Europski sigurnosni odnosi pokazali su da su podlozni ukupnim medunarodnim promjenama, ali da se i unutar njih razvijaju procesi koji utjecu na njihovo dinamiziranje. U tom svjetlu moze se istaknuti sljedece: a) NATO je unatoc nizu suprotnih misljenja uspio ostati i dalje sredisnji stup euroatlantske suradnje ali i obrane vcceg dijela Europe. On je istodobno konkretnim akcijama na jugoistoku Europe pokazao svoju djelotvomost na vojnom planu, a manifestirao je i politicku elasticnost u prelazenju crte out of area aktivnosti. Za svoje clanove, kao i druge zemlje, to je svakako bila demonstracija moCi i vrijednosti Alijanse, ali i dominacije americke politike. b) Europske zemlje svjesne su svoje vezanosti i upucenosti na NATO, no u novoj europskoj situaciji one isto tako traze svoj vlastiti instrument novog vojno-politickog djelovanja. On bi trcbao pojacati ukupnu vrijednost struk319

EUROATLANTIZAM ture na kojoj pociva Europska unija, a isto tako mogao bi postati i neki oblik europske prezentacije u odnosu na svemocnu ulogu SAD-a. c) Nova europska sigurnosna arhitektura koja je jos uvijek nezamisliva bez SAD-a i NATO-a nastajat ce kao proces prozimanja razlicitih odnosa, inicijativa i akcija koje ce vjerojatno dati neke konkretnc mogucnosti demonstriranja europskog vojnog zajednistva, ali sasvim sigurno cia cc u njegovoj pozadini, iii pak u temelju, biti i dalje snaga NATO-a odnosno SAD-a. d) Tek u fazi eventualnog jacanja svih ostalih komponenti curopskog ujedinjavanja i prelazenjem krupnih nesuglasja medu Europljanima, moglo bi se racunati na vodece mjesto europskih zemalja u nastanku ESDI-ja kao autohtonog europskog projekta samostalnog u odnosu na NATO. e) Turbulentni prostor Jugoistocne Europe, na kojcmu vise nema otvorcnih ratnih sukoba, ali na kojemu su glavni problemi regije potisnuti iii odgodeni na dulji vremenski rok (BiH, Kosovo, Crna Gora, Makedonija) te na kojemu su, gledano Stari kontinent u cjelini, najizrazeniji upravo novi tzv. ne-vojni izazovi sigurnosti, prcdstavlja pogodno tlo za konkrctno djelovanje europskih obrambcnih snaga. Time zapadnoeuropski americki saveznici mogu i konkretno pokazati ucinkovitost svojih novih snaga, njihovu kompatibilnost sa snagama NATO-a, te na taj nacin postupno preuzimati sve veci dio odgovornosti kako unutar euroatlantskog saveznistva, tako i u akcijama izvan granica Saveza. Zaustavljanje oruzanih sukoba na podrucju bivse SFRJ, NATO-ova out-of:area akcija na Kosovu, akcijc u Afganistanu i Iraku, pokazale su znatnu nadmoc amcricke diplomacijc i vojnih snaga SAD-a u usporedbi s diplomacijom i vojnim angazmanom curopskih saveznika. Makedonija je primjer kako europske snage ipak mogu, ako postoji odlucna politicka volja i adekvatna materijalno-tehnicka oprcmljenost, postici odgovarajuce rezultate. Slicne, iii cak jos bolje, rezultate europske snage mogle bi postiCi i na ostalim dijelovima jugoistoka Europe, sto bi u buducnosti moglo stvoriti i uvjete za postupno povlacenje americkih snaga s tog prostora. Samim tim jacao bi cjclokupni sustav europske obrane te europska komponenta unutar euroatlantskog saveznistva. Pri svim tim transformacijama euroatlantskih odnosa ipak se vodilo racuna i o Rusiji. Raspadom SSSR-a i dczintegracijom Varsavskog ugovora euroatlantski saveznici nisu imali jasnu viziju kako tretirati novu Rusiju. Yecina zapadnoeuropskih saveznika, predvodenih Sjedinjenim Drzavama, shvacala je da Rusiju vise ne mogu tretirati kao hladnoratovskog glavnog neprijatelja, ali nitko nije bio spreman tretirati je kao prijatelja. Gotovo cijelo prvo posthladnoratovsko desetljece prolazilo je u medusobnom osluskivanju, preispitivanju, iskazanom nepovjerenju i svojevrsnom novom dokazivanju. Umjesto objektivnog sagledavanja i uvazavanja medusobnih unutarnjih, ali i regionalnih i sirih globalnih trendova medunarodnog razvoja, novouspostavljenih veza i mogucnosti djelovanja, zapadnoeuropski saveznici i Rusija hinili su da su nadisli bipolarnu ideolosku podjelu te da su smjesta sprcmni na sasvim drugaciji tip odnosa. Pozivanje na 320

SAZETAK opeeprihvaeene norme poput razvoja demokracije, univerzalnih vrijednosti, slobode i prava pojedinca ili naroda, vjerske slobode, razvoja trzisne privrede, bilo je ustvari nadomjestak za nedostatak konkretnih rjesenja i prijedloga u cilju postizanja boljih odnosa euroatlantskih saveznika i Rusije. Cak i u vrijeme lansiranja Clintonova strategijskog saveza s Rusijom svima je bilo jasno da je taj savez ustvari mrtvo slovo na papiru, pokusaj spajanja dva entiteta koji objektivno nemaju gotovo niti jednu solidnu zajednicku kiarakteristiku koja bi mogla biti okosnica nekog cvrstog, stabilnog, permanentnog saveznistva. Krajem devedesetih godina proslog stoljeea dinamika odnosa poprimila jc izrazito negativne konotacije. Sirenje NATO-a na Istok, NATO-ova out-olarea akcija na Kosovu, sukob u Ceceniji pridonijeli su da se odnosi euroatlantskih saveznika i Rusije povezuju s terminima cold peace ili new cold war. U ad hoc usponima i padovima karaktera odnosa euroatlanstki saveznici, predvodcni S]cdinjenim Drzavama, gotovo uvijek davali su do znanja Rusiji da od njezina nekadasnjeg statusa supersile, osim diskutabilnog nukleamog naoruzanja, nije ostalo gotovo nista vrijedno sto bi joj omogueavalo da ude u povlasteni Atlantski klub. S druge pak strane, svi ruski posthladnoratovski predsjednici imali su ambiciozne vizije da ee Rusija uz pomoe Zapada, u promijenjenim medunarodnim okolnostima, relativno brzo moderniziati svoje gospodarstvo, stabilizirati financijski sustav, uspostaviti pravnu drzavu i tr2isnu privredu, razviti civilno drustvo te na taj nacin postati kompatibilna zapadnoeuropskim demokracijama. A onda bi se Rusija mnogo lakse integrirala u euroatlantski sustav odnosa. Jer Rusija nikada nije bila vojno porazena ili okupirana od euroatlantskih saveznika. Cak i danas od tri potencijalne ruske vojne fronte sto se tice izravnoga izvanjskog vojnog napada na ruski teritorij, ruska zapadna frontaje najsigurnija. Malobrojni su danas u Rusji koji vjeruju da ee NATO, cak ako se i prosiri do ruskih granica, vojno napasti Rusiju. Jos je manje onih koji vjeruju da neka vojna opasnost Rusiji prijeti od europskih obrambenih snaga. Pa ipak, cinjenica je da je Rusija, prvi put u cetrdesetogodisnjoj povijesti, na svim podrucjima svog drustvenog razvoja, gledano u cjelini, mnogo slabija u usporedbi s ne samo SAD-om vee i njegovim zapadnoeuropskim saveznicima. Ruska vojna industrija, nekad dostojna vojne industrije Zapada, kao i cijeli vojni establisment, danas se suocava s ozbiljnim problemima. Ni u ostalom dijelu ruskog gospodarstva ne cvjetaju ruze. Socijalna i demografska slika iz dana u dan se pogorsavaju. Drustveno raslojavanje na siromasne i bogate, s obzirom na bolje pocetne pozicije, izrazenije je nego u bilo kojoj drugoj postkomunistickoj zemlji bivseg Istocnog bloka. Nijedna dosadasnja politicka vlast nije bila u stanju samostalno adekvatno rijditi ruske naslijedene i iz procesa bolne tranzicije nove nagomilane probleme. Svaka, ukljucujuei i Putinovu, ovisi o politickoj volji i ekonomskoj pomoei Zapada. Iz svega proizlazi da odrzanje kakve-takve ruske stabilnosti i uspostava budueih veza Rusije s euroatlantskim saveznicima vise ne spada u vojno-strategijsku, vee iskljucivo civilnu sferu. Daljnja demilitarizacija odnosa Rusije sa 321

EUROATLANTIZAM Zapadom osnovna je pretpostavka bilo kakvog napretka u tom smjeru. Najavljena Putinova vanjska politika vodi racuna upravo o takvim imperativima. Svjestan teZ:ine unutarnje ruske situacije Putin se opredijelio za svojevrsni pristup selektivnog angazmana sa Zapadom, sto se u najsirim crtama ogleda u jacanju ekonomskih veza s Europskom unijom te suradnji na sigurnosnom planu sa Sjedinjenim Drzavama. Putin je dobro procijenio da i unutar euroatlantskog saveznistva postoje nesuglasice, problemi i svojcvrsna presutna podjela ingcrcncija. Bez obzira nato hoce li EU, i u kojem obliku i svojstvu, u buducnosti razviti zajednicku sigurnosnu i vanjsku politiku i vlastite obrambene snage, Rusija danas Europsku uniju, sto znaci i amcricke curopskc saveznike, primarno shvaca kao instituciju od kojc moze imati vclike gospodarske koristi. Velika Antiteroristicka koalicija, predvodena Sjedinjcnim Drzavama, forum je kroz koji Rusija moze iskazati iii cak lako ostvariti i dio svojih sigurnosnih, ali i sirih nacionalnih interesa. Jer sudjelovanje u velikoj svjetskoj kampanji protiv terorizma prilika je za prcobrazbu medunarodne zajednice, mcdunarodnih odnosa te uspostavu i sirenje raznih oblika medunarodne suradnjc. Za Bushevu ekipu, pogotovo njegovu savjetnicu za nacionalnu sigumost Condolezu Rice, priblizavanje Rusije Zapadu kljucno je pitanje o kojemu u velikoj mjeri ovise ne samo americko-ruski odnosi vee i struktura novih medunarodnih odnosa. Busheva administracija mora pokazati da uspostavljena Antiteroristicka koalicija nije samo puka formalnost, vee da se njezinim glavnim akterima europskim saveznicima i Rusiji pridaje posebna americka pozornost dugorocnoga karaktera. Jer iako se Rusija do 11. rujna 2001. djelomicno priblizila nekim zapadnoeuropskim institucijama putem raznih sporazuma, glavnina novog europskog sigurnosnog idcntiteta stvarala se ipak bez aktivnog sudjelovanja Rusije. Novi izazovi sigurnosti, poput terorizma, vjerskog fanatizma, prolifcracije nuklearnog naoruzanja i materijala za njegovu proizvodnju, medunarodne korupcije, najrazlicitijih oblika kriminala, oneciscenja prirodnog okolisa, jaz izmedu razvijenog sjevera i nerazvijenog juga i sl. zahtijcvaju kolektivan angazman velikog broja medunarodnih aktera za uspjesno suzbijanje. Sjedinjene Drzave, koje su neposredno bile izlozcne teroristickom napadu velikih razmjera i ciji je sustav nacionalne sigumosti jos uvijek pod velikm pritiskom, imaju dovoljno sredstava i moci da svaku suradnju unutar Koalicije adekvatno i nagrade. Rusija racuna na tu kartu, a osim toga svi ti izazovi sigurnosti i stabilnosti u danasnjem medunarodnom poretku imaju globalan karakter. Najjednostavnije bi bilo zakljuciti da su dva osnovna scenarija buduce strukture odnosa euroatlantskih saveznika i Rusije: prvi, po kojemu bi curoatlantski saveznici prihvatili Rusiju u svojc savcznistvo; i drugi, po kojemu bi Rusiju ostavili po strani. Oba modela pretpostavljaju mirno rjesenje buducih sporova. Svakako dace i dalje biti medusobnih nesuglasica, negodovanja, rasprava na obje strane, ali tesko je zamisliti da bi zbog Rusije iii s Rusijom euroatlantski saveznici mogli ratovati u Europi.

322

SAZETAK No dosadasnja povijest americko-ruskih, a samim tim i NATO-ovih odnosa s Rusijom, opovrgava oba gore spomenuta sccnarija. Cak i u tipu medunarodnih odnosa koji se nazivaju hladni rat Zapad nijc bio indifcrentan prema tadasnjem SSSR-u. Upravo postojanje te zemlje i odredivanja stavova Zapada prema njoj odredilo je ne samo jedan tip medunarodnih odnosa vee i posluzilo kao okosnica razvoja i ucvrscivanja euroatlantskih veza SAD-a i njegovih zapadnocuropskih saveznika. Osim toga, vecina dogadanja u tadasnjoj medunarodnoj zajednici bila je vezana za iii protiv SSSR-a. Danas je Rusija u drugacijoj medunarodnoj poziciji. Ona nije svjetska sila, zbog nje najvjcrojatnije neec doei do globalnog svjetskog sukoba, niti ona moze odreclivati smjerove globalnog razvoja. Proslo je dosta vcmcna od zavrsetka hladnog rata i Zapad je imao prilike uvjeriti se u njezinu realnu snagu i moe. Gospodarski, vojni, tehnoloski, inf'onnaticki jaz izmedu Sjedinjenih Drzava i Rusije nikada nije bio vcei nego danas. \\'ashington ne propusta niti jednu priliku dana to ponovno ne upozori Moskvu. C:etiri su osnovne skupine cimbenika kojc ee odrectivati intenzitet veza zapadnoeuropskih savcznika i Rusije u buducnosti: 1. njihov interni razvoj, 2. njihovi specificni ciljevi i vanjskopoliticke aktivnosti, 3. proces globalizacijc, 4. specificni izazovi sigurnosti koji se mogu pojaviti u nekom dijelu svijeta. Mozc se pretpostaviti da ec Rusija, uza sve teskoee i zastoje, nastaviti sa svojim tranzicijskim promjenama. No Zapad treba biti svjestan da razvoj demokracije i demokratskih oblika vlasti u Rusiji svakako nece biti identican sustavima koji postoje u zemljama euroatlantskog svijeta. Snazni kulturni utjecaji i iskustva ruskog razvoja iz povijesti svakako zathijevaju i diktiraju specifican unutarnji razvoj ruskog drustva, cak ako sc on i tcmelji na nacclima pravne drzave, liberalne ekonomije i postivanju univerzalnih ljudskih vrednota. Rusija i NATO danas suracluju na cijelom nizu pitanja vezanih uz borbu protiv terorizma, konzultacijama i razmjeni informacija glede teroristickih prijctnji, ulozi vojske u borbi protiv terorizma, izradi planova za izvanrednc civilne situacij e. SAD danas ipak ne dozivljava Rusiju iskljucivo kao dominantnog partnera s kojim bi euroatlantski saveznci mogli graditi jedan novi mcclunarodni sustav odnosa. Suradnja euroatlantskih saveznika i Rusije moze biti nukleus uspostave nove europske sigurnosne arhitekture, ako se SAD i saveznici tako dogovore. Unatoc svemu, Sjedinjene Drzave i njihovi europski saveznici prije svake vazne odluke koja se tice buducnosti euroatlantskog prostora nastoje pridobiti suglasnost Rusije. Rusija se drzi dovoljno blizu promjenama da ima osjecaj ukljucenosti, ali joj se ipak ne ostavlja gotovo nikakva mogucnost samostalnoga kreiranja euroatlantskog razvoja iii uvoclenja nekih drasticnih promjena, bilo na podrucju Europe, bilo u sirim meclunarodnim okvirima.

323

LITERATURA Acheson, D., Present at the Creation: My Years in the State Department, New York,

1970. Alford, J., Europe in the Western Alliance- Towards a European Defence Entity". Hampshire, t 988. Alien, R. V.. Peace or Paecejitl Coexistence'!, Chicago. 1966. Alison, R., Peacekeeping in the Soviet Successor States, Pariz:, 1994. Alison, R. i Christoph, B., (ur.) Security Dilemmas in Russia and Euroasia, London,

1998. Alford J., Hunt K. (ur.), Europe in the Western Alliance- Towards a European Defence Entit;.·. Hampshire, 1988. Allison, G., Treverton, G. P., (ur.), Rethinking American Security, Beyond Cold H'iu· to New

World Order, New York, 1992. Almond, G., The American People and Foreign Policy, New York, 1950. Ambrose, S., Nixon, E., The Triumph ofPolitician: 1962-1972, New York, 1989. Ambrose, S., Brinkley, D., Rise to Globalism- American Foreign Polic~v since 1938, New

York, 1997. Andrassy, J., Medunarodno pravo, Zagreb, 1987. Angeli, F., The Kosovo Quagmire, Milano, 2000. Anrew C. J., East Ce!llral Europe in the modem world: The politics of' the borderlands

.fi'om pre- to pas/communism, Stanford, 2000. Arah, M., Europska unija: vizija politickog udruiivanja, Zagreb, 1995. Arms, T. S., Encyclopedia of the Cold War: A Comprehensil·e Reference to the International

Po\\'er-Struggle that Dominate World Politics for Almost 50 Years, New York, 1994. Armstrong, J. D., Revolwion and World Order, The Revolutionmy State in International

Socie(\', Oxford, 1993. Aron, R., The Great Debate, New York. 1965. Arvanitopoulos, C., (ur.) Security Dilemmas in Ewoasia, Atcna, 1999. Avery, G., Cameron, F., The enlargement of the EU, Sheffield, 1994. Aybet, G., The Dynamics of Europewz Securitv Cooperation, I945-9l, London, 1997. Baehr, P. R., Gordcnkcr, L., The United Nations in the 1990s, London, 1992. Balmaceda Margarita M. (ur.), On the Edge: Ukrainian- Central European -Russian Securizv Triangle, Budimpesta, 2000. Bartlett, C. J., British Foreign Policy in the Twentieth Century, London, 1989. Behler, A. (ur.), The Challenges of NATO Enlargement, Westport, 1999. Bell, C., The Diplomacy of Detente, New York, 1977. Bennett, W. J., The Death of Outrage- Bill Clinton and the Assault in American Ideals,

New York, 1997. Bennett, A. L., Oliver, J. K., Intemational Organizations- Principles and Issues, New

Jersey, 2002.

337

EUROATLANTIZAM Berridge, G. (ur.), Diplomatic Theoryji-om Machiavelli to Kissinger, Hampshire, 2001. Bilinsky Y., Endgame in NATO :S Enlargement- The Baltic States and Uf.nline, Westport. 1999. Blaackburn, G., The West and the World Since I 945, New York, 1985. Black J. L., Russia Faces NATO Expansion- Bearing Gift or Bearing Arms?, Oxford, 2000. Blackwill, R., The FuturE' o{the Transatlantic Relations, Washington D.C., 1999. Blank, S., }vfediterranean Security Into the Coming Milennium, Carlisle, 1999. Booth, K. (ur.), New Thinking About Strategy and Intemational Security, London, 1991. Boutros-Ghali, Boutros, An Agenda for Peace: Preventive Diplomacy, PeaCf'making and Peacekeeping, United Nations, New York, 1992. Bowker, l\1., Brown, R., From Cold War to Collapse: Theoty and World Politics in the 1980:5. Cambridge, 1992. Bowker, M., Williams, P., Superpower Detente, London, 1988. Boyle, P. G., American-Soviet Relations. From the Russian Revolution to the Fall of Communism, London- New York, 1993. Brandon, H. (ur.), In Search for a New World Order, Washington, 1992. Brandt, W., People and Politics: The Years 1960-1975, London, 1978. Brilmayer, 1., American Hegemony: Political Morality in a One Superpower World, New York, 1994. Brinkley, D., Dean Acheson, The Cold War Years 1953-1971, New Haven, 1992. Bronstone, A., European Securi(v into the Twenty-first Century- Beyond traditional theoris of international relations, Ash gate, 2000. Brown, N., The Future Global Challenge: A Predictive Study of World Security; 1977-1990, London, 1997. Brown, J. F., Surge to Freedom: The End of Communist Role in Eastern Europe, Dartmounth, 1996. Brown, S., The Faces ofPower: Constancy and Change in United States Foreign Policy from Truman to Clinton, New York, 1994. Brown, S., International Relations in a Changing Global System: Toward a Theorv of World Policr, London, 1996. Brucan, S., The dissolution o{Power, New York, 1974. Bruno S. (ur.), The Charter of the United Nations: A Commentaty, Oxford, 1994. Brzezinski, Zb., The Soviet Bloc- Unity and Conflict, New York, 1962. Brzezinski, Zb., Alternative to Partiton, New York, 1965. Brzezinski, Zb., America in the Technotronic Era, New York, 1967. Brzezinski, Zb., Peace and Po wet: Looking Toward the I970 :5, London, 1968. Brzezinski, Zb., Between Two Ages: Americas Role in the Tehnotronic Era, New York, 1970. Brzezinski, Zb., Power and Principle: Memoirs of the National Security Adviser 19771981, New York, 1983. Brzezinski, Zb., Game Plan: How to Conduct the US-Soviet Contest, Boston, 1986. Brzezinski, Zb., The Grand Failure: The Birth and Death of Communism in the Twentieth Century, New York, 1988. Brzezinski, Zb., Out of Control: Global Turmoil on the Eve of' the 21st Cenllll}', New York, 1993. Brzezinski, Zb., The Grand Chessboard: American Primacy and Its Geostrategic Imperatives, New York, 1997. Brzezinski, Zb., The Geostrategic Triad: Living H'ith China, Europe and Russia, Washington, 2001. Buzan, B., People, States and Fear, New York, London, 1991. Buzan, B., (ur.), Security: A New Framework for Analysis, London, 1998.

338

LITERATURA Buzan, B .. Logic of Anarchy, New York. 1993. Callahan, D., Bet1reen Two Worlds. New York, 1996. Calico, D., Beyond American Hegemony: The Fzilure ofthe Wcstem Alliance, New York.

1997. Calico, D., Rethinking Europe's Future, Princeton. 200 I. Calvocoressi, P., World Politics Since 1945., (7. izdanjc). 1996. Camps, M., Britain and the European Community 1955-1963, London, 1964. Carpenter, T., G., & Conry, B. (ur.), NATO En/iugement- Illusions and Reali!\', Washington D. C., 1998. Carpozi, G., Clinton Conjidental- The Climb to Pmver, Kalifornija, 1995. Carr, F., lfantis, K., i'v'ATO in the New European Order, London. 1996. Cederman. L., (ur.), Constructing Eumpe :1· ldentitl': The E1Nrnal Dimension, London,

2001. Charles-Philippc, D., Levesque, J. (ur.). The Future oj'NATO: Enlrugement, Russia and European Security, Montreal 1999. Churchill, W., Tlze Grand Alliance. London, 1950. Churchill, W., The Hinge of Fate. London, 1950. Churchill, W., Tlze Second World TV<11~ vo!. 6., Triumph and n-agedv, London, 1954. Cimbala, S. J., U.S. Milital}' Strategy and the Cold-War End Game, London, 1995. Clark, I., The Post-Cold War Order The Spoils ofPeace, Oxford, 200 I. Clemens, C. W., The U.S.S.R. and Glohallnterdependence, Washington D. C., 197R. Cleveland, H., NATO- The 7i·ansat!antic Bargain. New York, 1970. Cooper, R., The post-modE'm state and the world order, London, \998. Cyr, A. 1., Ajier the Cold War- American Foreign Policy, Europe and Asia, New York,

\997. Clark, 1.. The Global Politics olPowe1; Justice and Death: An introduction to lntenzational Relcztions, New York, 1996. Clemens, C., l\'ATO and the Quest for the Post-Cold ~}{Jr Security, New York, 1997. Clinton, B., Between Hope and Hist01y. New York, 1996. Close, P., Supranationalism in the l'v'ew World Order- Global Processes RcTiewed, Boston,

1999. Cogan, C.G., The Third Option. Tlze Emalllipation ofEuropean Defense,J989-2000.

Westport, 2001. Cornish, P., Partnership in crisis- The U.S. Europe and the Fall and Rise of NATO,

London, 1997. Cornish, P. (ur.) Europe and the Challenge olPro/ij'eration, Paris, 1996. Cox, !VI., US Foreign Policy ajier the Cold War- Superpower Without a Mission?, London,

1995. Cox, R., Sinclair, T., Approaches to World Order, Cambridge, 1996. Cottey, A., East-Central Europe Afier the Cold I Far: Poland. the C:::ech Republic, Slovakia and Hungary in Search ofSecurity; London, \995. Cottey, A .. Stability and Security in East Central Europe, London, 1995. Cottrell, J. A., Dougherty, E. James, The Politics of the Atlantic Alliance, New York,

1965. Craig, A. G., George, L. Alexander, Force and Statecraji: Diplomatic Problems oj'our Time, New York., 1990. Crawshaw, S., Goodbye to the USSR: The Collapse of Soviet Power, London, 1993. Cehulic, L., Clinton i no vi svjetski poredak, Zagreb, 200 l. Dawisha, K., Parot, B., Russia and the New States ofEuroasia, New York, 1994. Darwin, J., The End ofthe British Empire: The Historical Debate, Oxford, 1991.

339

EUROATLANTIZAM David C.P.& Levesque J. (ur.), The Future of NATO- Enlargement, Russia and European Security, Montreal 1999. Deese, D. A. (ur.), The New Politics of American Foreign Policy, New York, 1994. Deighton, A., (ur.), Britain and the First Cold War, Basingstoke, 1990. Deporte, A. \V., Europe betlveen the Super-Powers. The Enduring Balance, London, 1979. Deren-Antoljak, S., Politicki sistem SAD, Zagreb, 1978. Deutsch, K., Political Communitv and the North Atlantic Area: International Organization in the Light of Historical Experience, Princeton, 1957 Deutsch, K., The Analysis of International Relations, New Jersey, 1978. Dimitrijevic, V., Pojam bezbednosti umectwwrodnim odnosima, Beograd, 1973. Dinerstein, H. F., Fifty Years of Soviet Foreign Policy, Baltimore, 1968. Divine, R. A., The Sputnik Clwllange: Einenhmver Response to the Sm·iet Satellite, New York, 1993. Donaldson, R., Nagee, J., Tlze Foreign Policy o{Russia: Changing Systems, Enduring Interests, New York, 1998. Drckcr, P., The New Realities, New York, , 1994. Dumbrell, J., Tlze Making of US Foreign Policy, Manchester, 1997. Donaldson, R. H., Nogee J. L., The Foreign Policy ofRussia - Changing Systems, Enduring Interests, New York, 1998. Dunbabin, J. P. D., The Post-Imperial Age: Tlze Great Power and the Wider World, London, 1994. Dutkiewicz, P., Jackson, R., J.(ur.), NATO Looks East, Westport, 1998. Dwan, R., (ur.), Building Security in Europe~- New Borderlands- Subregional Cooperation in the Wider Europe, Armonk, 1999. Eekelen, W., Debating European Security I948-1988, Bruxelles, 1998. Edwards G. C., Wayne, S. J., Presidential Leadership- Politics and Policy Making, New York, 1999. Fairlie, L., Sergounin, A., Are Borders Barriers?, Helsinki, 2001. Falkcnrath, R. (ur.), America:, Achilles Heel, Cambridge, 1998. Fedorov, Yuri, E., Russia and NATO, Stockholm, 2002. Feher, F., Heller, M .. From Yalta to Glasnost. The Dismantling of" Stalin\· Empire, Oxford, 1990. Feis, H., From Trust to Terror, New York, 1970. Feis, H., Churci/1-Roosevelt-Stalin, Princeton, 1973. Feld, W., Reunification and West German-Soviet Relations, Den Haag, 1963. Fischeer, D., Stopping the Spread ofNuclear Weapons: Tlze Past and Prwpects, London, 1992. Frankel, J., The Making ol Foreign Policy. An Analysis of Decision Making, Oxford, 1973. Freedman, L., (ur.), The Troubled Alliance: Atlantic Relations in the 1980s, Gower, 1983. Friedrich, C., Europe: An Emergment Nation, New York, 1969. Friis, L., Strobech, T., (ur.), Towards a Nice Treaty?, Kopenhagen, 2001. Fukuyama, F., The End of History and the Last Man, Harmondsworth, 1992. Furnncs, E. S., France: A Troubled Ally, New York, 1960.

s

Furnnes, E. S., American Foreign Policy and Decision Making, New York, 1954. Gaddis, J. L., The United States and the Origins ofthe Cold Wm; 194I-1947, New York, 1972. Gaddis, J. L., The Long Peace: Inquiries into the Histol)' ofthe Cold War, New York, 1987. Gaddis, J. L., The United States and the End of the Cold Ww: Implication, Reconsiderations, Provocations, New York, 1992. Galeotti, M., The Age of Anxiety: Security and Politics in Soviet and Post-Soviet Russia, London, 1995.

340

LlTERATURA Gambles, 1., European Securi~v Integration in the I990,. Pariz, 1991. Gambles, 1., A Lasting Peace in Central Europe, Chaillot Papers, Pariz, listopad 1995. Gartner, H., Hyde-Price, A., (ur.). Europe:~ New S!'curitv Challenge>, London, 2001. Garthoff, R., Detente and the Confi·ontation· American-Soviet Relations From Nixon to Reagan, Washington, l 985. Gati, C., (ur.), The International Politics of' Eastern Europe. New York, 1976. Gati, C., The Block that Failed: Soviet-East European Relations in n·ansition, London, l 990. Gelber, L., Crisis in the West- American Leadership and the Glohal Balance, London, l 975. Gelman, H., The Brezhnev Polithiro and the Decline of Detente, Ithaca, New York, l 984. Giles, F., The Locust Ymrs: The Story o{the Fourth French Repuhlic, !946-!958, London, 1991. Ginsberg, R. H., The European Union in International Politics, Lanham, 200 I. Gnesotto, N., War and Peace: European Conflict Pre1•ention, Paris. October, l 993. Goodbay, J., Morel, B. (ur.), The Limited Partnership: Building a Russian US Security Community, Oxford, 1995. Gold blat, J., Arms Control: A Guide to Negotiations and Agreements, Oslo- London. 1994. Goldgeicr, J., Not Whether but When- The U.S. Decision to Enlarge NATO, Washington D.C., 1999. Gumpert, D., Larrabee, S. (ur.), America and Europe- A Partnership for a New Era. Cambridge, 1997. Good by, J., Buwalda, P., Trenin, D., A Strategy for Stable Peace- To11•ard a Euroatlantic Security Community,Washington D. C., 2002. Gorbachev, M. S., Memoirs, London, l 996. Gordon, P. H. (ur.), NATO :1· Transformation. The Changing Shape of the Atlantic Alliance. Lanham, l 997. Grenville, J. A. S., A Histo1y of the World in the Twentieth Centwy, Cambridge, l 994. Griffiths, J\1., Realisam, Idmlism and Intenzational Politics, London, l 993. Grizold, Anton, Perspektive sodobne vamosti, Ljubljana, l 998. Grizold, Anton, Evropska \'a most, Ljubljana. l 999. Grizold, Anton, Meawzarodna sigunwst- Teorijsko-institucionalni oA. vir. Zagreb, l 998. Grizold, Anton, Bogomil, Fertila, Varnosne politike velesil, Ljubljana 2000. Grizold, Anton, Tatalovic, SiniSa, Cvrtila, Vlatku, Suvremeni sistemi nacionalne sigurnosti, Zagreb, l 999. Grosser, A., French Foreign Policy under de Gaulle, Boston, 1965. Grosser, A., The Western Alliance. European-American Relations Since 1945, New York, 1980. Grudzinsky, P., Ham, P., A Critical Approach to European to European Security- Identity and Institutions. London, 1999. Gvisani, L., The Cold War as Historv, London. l 967. Gurr, T., Harff, B., Ethnic Conflict in World Politics, Boulder, l 994. Guttman, R., (ur.), Europe in the New Century: Visions ofan Emerging SuperpolVer, London, 200 l. Gwyn, P., Notes T01•.:ards the Definition oj'G/obal Security, Cambridge, 1994. Halliday, F., The Making of the Second Cold W{l/: London, 1989. Hagland, D. (ur.), Will NATO Go East? The Debate over Enlarging the Atlantic Alliance, Kingston, l 996. Ham, P., Ukraine, Russia and European Security.·Implicationsfor Western Policy, Chaillot Papers, Paris, February, l 994.

341

EUROATLANTIZAM Handricdcr, \V. F., Auton, G. P., The Foreign Policies of' West GermanJ; France and Britain, Englewood Cliffs, 1980. Hall, J., International Orders, Cambridge, 1996. Harriman, A .. Soviet Challange and American Policy, New York, 1965. Harriman, A., America and Russia in a Changing World, New York, 1971. II ass, E., The United of' Europe, Stanford, 1966 Hass, E., The Uniting Europe, Political, Social and Economic Forces I950-1957, Stanford, Cal., 1968. Hass, R. N., The Reluctant Sheri}]'- The United States afier the Cold Ww~ New York,1999. Hass, R.N. (ur.), Trans-Atlantic Tensions- The United Stares, Europe and Prohlem Countries, Washington D. C., 1999. Hastedt, G. P., American Foreign Policy- Past, Present, Future, New Jersey. I 999. Haines, C., European integrcuion, Oxford, 1957. Hallstcin, W., NATO and the EEC. New York, 1964. Hecht, R. et al.: National Securi(Y- Trends and Alternati1·es, Bee, 1993. Heisssbourg, F. (ur.), European Defence: Making I1 Work, Pariz, 2000. Heurlin, B., Global, Regional and National Security, Kopenhagen, 2001. Heuser, B., Transa!lan!ic Relations- Sharing Ideals and Costs, London, 1996. Higgins, H., The Cold War, London, 1974. llill, C., The Changing of Foreign Poli(r. Hampshire, 2003. Hoffmann, S., World Disorders- Troubled Peace in !he Pas/. Cold War Era, Boston, 1998. Hogan, M. (ur.), The End of' the Cold War: Its Meaning and Implications, Cambridge. I 992. Hopkinson, \V., Enlargement.· A NeH· NATO, Pariz, 200 I. Holland :\1. (ur.), Common Foreign and Securitv Policy- The Record and Reforms, London, I 997. Hoolbrooke, R., To End a War, New York, 1998. Holloway, D .. The Soviet Union and the Arms Race, New Haven, Conn .. 1984. Holsti, R. Ole, Terrence, P. Hopmann, Sullivan, D. John, Unilv and Disintegration in International Alliances: Comparati1·e Studies, New York. 1973. Hunter, R., The European Security and Defense FoliC\'. NATO:, Companion- or Competitcn·?. Santa Monica. 2001. Hunter, R., Security in Europe, London, 1969. Hunter, R., Security at Zero: US Foreign Policvfor the 1990's, Cambridge, 1992. Huntington, S. P., The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, New York, 1996. Bursch, J. (ur.), Theories of'!ntemational Relations, Washington, 1990. Hyland, W., G., Clinton :S· World -Remaking American Foreign Policy, Westport, 1999. llyward, K., TOimrds a European Weapons Procurement Process, Pariz, lipanj 1997. lbler, V. (ur.). Meaunarodni odnosi, Zagreb, 1971. lbler,V., Rjec'nik me{tunarodnog javnog prava, Zagreb, 1987. Ikenberry, G. J., American Foreign Policy, Theoretical Essays, New York, 1999. Ivanda, S., Schengenski sporazum i unutamja sigurnost, Zagreb, 200 I. Jervis, R., Bialer, S. (ur.), Soviet-American Relations after the Cold War, Durham, 1991. Joffe, J., The Future of The Great Powers, Lodnon, 1998. Joll, J., European since 1870- An International History, Harmondsworth, I 976. Jonas, i\1., The Unites States and Germany: A Diplomatic Histmy, Ithaca, 1984. Jones, H., A New Kind of' War: America's Global Strategy and the Truman Doctrine in Greece, New York, 1989. Jordan, R. (ur.), Europe and the Superpowers. Esseys on European International Politics, London, I 991 .

342

LITERATURA Jordan, A. A., Taylor, W. J., Mazarr, l\1. J., American National Security, fifth edition, Ba1timor, 1999. Kanet, R., Kozhcmiakin, A. (ur.), The Foreign Policy of' the Russian Federation, London, 1997. Kaplan, L. S., NATO and the Uniled States. The Enduring Alliance, Boston, 1988. Kaplan, :\1., New Approaches to International relations, New York, 1968. Kaiser, K., Morgan, R., Britain and West Germany, Changing Societies and the Future of Foreign Policy, London, 1971. Kegley, C. W., Raymond G. A., A Multipolar Peace~ Great-Po\\·er Politics in the 21st Century, New York, 1994. Kelley, C. T, Jr., Admitting New Members: Can NATO Afji;rd the Costs. Santa Monica, RAND Corporation, 1996. Kennan, G., Russia and the West Under Lenin and Stalin, Boston, 1960. Kennan, G., The Cloud of Danger: Current realities o(American Foreign Policy. Boston, 1977. Kennedy, P., The Realities Behind Diplomacy, Background Influences 011 British External Policy, 1865-1980, London, 1973. Keohane, R. 0., Nye, J., Stanley H. (ur.), After the Cold War: International institutions and State Strategies in Europe 1989-1991, Cambridge, M. A., 1993. Keohane, R. 0., Stanley H. (ur.), The New European Communizv: Decision Afaking and lnstitlltional Change, Westview, 1991 Kissinger, H., Nuclear Weapons and Foreign Policy, New York, 1957. Kissinger, H., The Necessityfor Clwise, New York, 1961. Kissinger, H., The Troubled Parznerslzip, New York, 1965. Kissinger, H., American Foreign Policy, New York, 1974. Kissinger, H., Menzoari, Zagreb, 1978. Kissinger, H., The White House Years, Boston, 1979. Kissinger, H., Years of Upheaval, Boston, 1982. Kissinger, H., Diploma(v, New York. 1994. Kissinger, H., Does America Need a Foreign Policy/_ Toward diplomacy for tlze 21st centUI)~ New York, 200 I. Klare, M., Thomas, D., World Security:Cizallengesfor a ,Vew Centur)', New York, 1993. Klein, B. S., Strategic Studies and World Order, Cambridge, 1994. Klein. L. R. and Pomer. M. (ur.), The New Russia: Transition Gone AH'ay, Stanford, 2001 Kolko, G., The Limits of Power: The World and the United States Foreign Policy 1945-1954, New York, 1972. Kostecki, W., Europe after the Cold War- The Security Complex Tlzeoty, Varsava, 1996. Kugler, R., Commitment to Purpose, RAND, Santa Monica, 1993. Kugler, R., Kozintseva, M. V., Enlarging NATO: The Russian Facto1; Santa Monica, 1996. Kupchan, C. A., The End of American Era- U.S. foreign policy and the geopolitics of' the twenry-first century, New York, 2002. Laidi, Zaki (ur.), Power and Purpose after the Cold War, Berg, 1994. Lake, A. D., Morgan, M. P., Regional Orders: Building Security in a New World, Pennsylvania, 1997. LaFeber, W., America, Russia and the Cold Ww; 1945-1975, New York, 1967. Laquer, \V., Germany Today, London, 1985. Laquer, W., The World oj'Secrets- The Uses and Limits oflntelligence, New York, 1985. Laquer, \V., The New Terrorism- Fanaticism and the Arms of' Mass Destmction, Oxford, 1999. Lansford, T., All.fi;r One: Terrorism, NATO and the United States, Ashgate, 2002.

343

EUROATLANTIZAM Larrabee, F. S., East Europeaan Security afier the Cold Wm; Santa Monica, 1993. Larrabee, F. S., Foreign and Securit_v Policy Decisionmaking Under Yeltsin, Santa Monica,

1997. Laserson, M. M., The American Impact on Russia- Diplomatic and ideological, New

York, 1950. Lawrence, R. K. i Marshall P. (ur.), The New Russia: Transition gone away, Stanford, 2001 Lay D. (ur.), Global Perspectives -International Relations, US Foreign Polin• and View from Abroad, London, 1997. Layering, R. B., The Cold War 1945-1987, Arlington, 1988. Lebow, N. R., International Relations Theon• and the End of' Cold War, New York. 1995. Lewis, P., Central Europe since 1945, London, 1994. Lindley-French, J., Terms ofEngagement. The Paradox ofAmerican PoH·o· and th!! Transatlantic Dilnnma Post ll-S!!ptemher, Paris. 2002. Lieber., R. J., No Common Power Undastanding lntcmational relations, London, 1995. Lipschutz, R., On Security, New York, 1995. Liska, G., Nations in Alliance: The Limits of Interdependence. Baltimore, 1962. Litwak, R. S., Detente and the Nixon Doctrine: American Foreign Policy and the Pursuit of' Stahilit_v. Cambridge, 1984. Luard, Evan, Simoniti, lztok, Grizold, Anton, Clo1·ek, Dr:'iava in Vojna, zbirka bcsedil,

Ljubljana, 2001. Lubi, D., Jedrsko sirjenje po hladni vojni. Ljubljana, 1999. Luis, R. \V., Imperialism at Bay: The United 5'tates and the Decolonisation of the British Empire, !94I-I945, Oxford, 1977. Luis, R. W., Owen, R. (ur.), Suez 1956.· The Crisis and its Consequences, Oxford, 1989. Lunstad, G., East, West, North, South: Major Developments in International Politics I9451990, Oslo, 1991. Lynn-Jones S., Miller, S., Americas Strategy in a Changing World, Cambridge,1992. Lynns-Jones S., Miller, S., The Cold War and Ajter: Prospects for Peace, Cambridge, 1993. Mally, G., The European Communit_v, London, 1973. Malone, D., Unilateralism and U.S.Foreign Policy: International Perspectives, London,

2002. Mandelbaum, M., (ur.), The Strategic Quadrangle: Russia, China, Japan and the United States in East Asia. New York, 1995. Mandelbaum, M., The Dawn of Peace in Europe. New York. 1996. Mandelbaum, M., (ur.), Ther New Rusian Foreign Policy, New York, 1998. Mangold, P., National Security and International Relations, London, 1990. Mastny, V., Russia:, Road to the Cold War Diplomacy Warefare and Politics of Communism, !94!-I945, New York, 1979. Mattax, G., Racwald, A. (ur.), Enlarging NATO: The National Debates, London, 2001. McWilliams, W., Piotrowski, H., The World Since 1945: A History of International Relations, (5. izdanje) London, 2001. Michta, A., (ur.), America:, New Allies, Poland Hungary ami Czech Republic in NATO,

Seattle 1999. Mileta, V., Ekonomski odnosi u Europi u svjet!u KESS-a, Zagreb, 1979. Mileta, V., Methmarodne ekonomske organizacije i integracije, Zagreb, 1983. Mileta, V., Medunarodne ekonomske organizacije i integracije, Zagreb, 1988. Mileta, V., Institucije medunarodne privrede, Zagreb, 1990. Mileta, V., Gospodarska sinteza Europe, Zagreb, 1993. Mil eta, V., ABC Europske unije- leks ikon temeljnih pojmova, Zagreb, 1997. Missiroli, A. (ur.), Enlargement and European Defence ajter II September, Pariz, 2002.

344

LITERATURA Mitrany, D., A Working Peace System, Chicago, 1966. Monnet, J., Memoirs, London, 1970. Morgan, R., The United States and West Germany, I945-I973, A Study in Alliance Politics. London, 1974. Morgenthau, H., Politics Among Nations. The Struggle for Power and Peace, New York. 1965. Morgenthau, H., A New Foreign Policy for the United States, New York, 1969. Morris, D., Partners in Power- The Clintons and their America, New York, 1996. Nieburg, H. 1., Nuclear Strategy and Forrign Policy, Washington, 1964. Neuchterlein, D. E., Amrrica Recommitted- A Superpowrr Assesses Its Rolr in a Turbulrnt World, Kentucky, 1991. Newhouse, J., Europe Adrift, New York, 1997. Nolan, E. J. (ur.), Global Engagrment: Cooprration and Security in the 21st Century, Washington, D. C., 1994. Northedge, F. S.,The International Political System, London, 1976. Northedge, F. S., Descent from Power, British Foreign Policy. I945-1973. London, 1974. Nye, J., The Paradox of American Power -Why the world:, only superpower can't go it alonr?, Oxford, 2001. Nyholm, L. (ur.), A Need for Co-opaation- Towards the OSCE's Common and Comprehensive Srcurity Modelfor Europe for the Twenty-First Century, Kopenhagen, 1997. O'Hanlon, M., Defence Policy Choices for the Bush administration 200I-05, Washington D.C., 2001. Oldberg 1., Jarsvik H., Norberg J. Vendi! C., At a Loss- Russian Foreign Policy in the 1990s. Stocho1m,1999. Ortega, M., Jo,filitary Intervention and the European Union, Pariz, 2001. Osgood, R.N., NATO, The Entangling Alliance, Chicago, 1962. Osmanczyk, E. J., The Enc_vclopedia of the United Nations and International Agreements, London, 1985. Owen, D., Balkan odyssey, New York, 1998. Palin, R., Multinational Milita/y Forces: Problems and Prospects, Oxford, 1995. Parenti, M., The Anti-Communist Impulse, New York, 1969. Park, W., Rees, G. W. (ur.), Rethinking Security in Post-Cold War Europe, New York, 1998. Paterson, T. G. (ur.), Kennedy's Quest for Victmy, American Foreign Policy, /96I-I963. Oxford, 1989. Patrick, S., Forman, S. (ur.), Multilateralism and U.S. Foreign Policy: Ambimlent Engagement, London, 2002. Peterson, J., Europe and America- The Prosprctsfor Partnership, London. 1993 Petkovic, R., Balkan ni "bure baruta" ni zona mira, Zagreb, 1978. Pinder, J., European Communty: The Building of a Union, Oxford, 1991. Plano, J. C., Olton, R., The International Relations Dictionary, Longman, 1988. Politi, A., Towards a European Intelligence Policy, Chaillot Papers, Pariz, prosinac 1998. Pravda, A. (ur.), The End of the Outer Empire: Soviet-Eastern European Relations in Transition, /985-I990, London, 1992. Price, H. B., The Marshall Plan and Its Meaning, Ithaca, 1955. Pugh, M., European Securi(y Towards 2000, Manchester, 1992. Rachel, L., Military Capabilities for a European Defence, Kopenhagen, 2001. Rakowska, T., Communism in Eastern Europe, Manchester, 1984. Rappoport, A., The Big Two: Soviet-American Perceptions of Foreign Policy, New York, 1971.

345

EUROATLANTIZAM Ray, J. L., Democracy and International Conflict, South Carolina, 1995. Raymond, W., The Soviet State, New York, 1968. Rengger, N. (ur.), Treaties and Alliances of the World, London, 1990. Renshon, S. A., High Hopes- The Clinton Presidencv and the Politics ofAmhition, New York, 1996. Roberts, B., US Foreign Poli(l' ajier the Cold Wa~; Cambridge, 1992. Robertson, C., !ntemational Politics since World War!!- A short Histor\', Armonk, 1997. Rodman, P. W., More Precious then Peace, New York, 1994. Roskin, G. M., National interest: From Abstraction to Strategy, Pennsylvania, 1994. Rotblat, J. (ur.), Confronting the Challenges of the 21st Cemury, New Yersey, 1999. Rotfeld, A. (ur.), The New Security Dimensions.Europe ajier the NATO and EU Enlargements, Stocholm, 200 I. Rothstein, L. R., Alliances and Small Powers, London, 1968. Sandier, T., Hartley, K., The Political Economy ofNATO- Past, Present and Into the 21st Century, Cambridge , 1999. Sarkesian, S., \Villiams, J. (ur.), U.S.National Security: Policymakers, Processes, and Politics, (3. izdanje), London, 2002. Schmitt, B. (ur.), Between Cooperation and Competition: The Transatlantic Defence Market, Chaillot Papers, Pariz, sijccanj 200 I. Schmidt, P. (ur.), A history ofNATO: Thefirstfijiy years (vols.l-3), Palgrave, 2001. Schmidt P., The Special Franco-German Security Relationship in the I990 :1·, Pariz, 1993. Seabury, P., Powe1; Freedom and Diplomac:v. The Foreign Policy of'the Uni1ed States of America, New York, 1963. Sean, K., NATO and the Future of European Securit;,~ Lanham, 1998. Serfaty, S. Cambonc, S. (ur.), NATO Enlargement: The National Debates over Ratification, Washington D. C., 1997. Shea, J., NATO 2000- A Political Agenda for a Political Alliance, Oxford, 1900. Sherman, P. (ur.), Russian Foreign Policy since 1990, London, 1995. Sherwood, R., Roosevelt and the Russians.· The Yalta Conference, Garden City, 1949. Simon, J. (ur.), l'v'ATO Enlargement: Opinions and Options, Washington.l995. Simon, J. (ur.), NATO: The Challenge of Change, Washington D.C., 1993. Simmontt, R., European Public Opinion and Security Policy, Paris, 1997. Singer, M., Wildavski, A., The Real World Order: Zones ofPeace, Zones ofTurmol, New Jersey, 1993. Sloan, S., The United States and European Defence, Pariz, 1997. Sloan S., NATO, The European Union, and the Atlantic Community, Lanham, 2003. Smith, G., The Last Years of the Monroe Doctrine, 1945-1993, New York, 1994. Smith, J., The Cold War, 1945-1991, Massachusetts, 1998. Smith, M.A., Timmins, G. (ur.), Uncertain Europe: Building a New Security Order, London, 2001. Snar, M., Snar, D. (ur.), Introducing Global Issues, (2nd edition), London, 2002. Snow, D., National Security, New York, 1995. Solomon, G. B., The NATO Enlargemeny Debate, 1990-1997- Blesings of Liberty, Westport, 1998. Stephen J. C. (ur.), The Russian military into the twen~v-jirst century, London, 2001. Stcinbruner, J., Principles of global security, Washington D. C., 2001. Shultz, R., Godson, R. (ur.), Securitv Studies for the 21st Century, Dulles, 1997. Szayna, S. T., NATO Enlargement, 2000-2015: Determinants and Jmplicationsfor Defence Planning and Shaping, Santa Monica, 2001. Tatalovic, S., Uprav!janje u po!itic'kim sustavima i sustavima obrane, Zagreb, 1996.

346

LITERATURA Tatalovic, S., Manjinski narodi i maniine u zapadnoj demokraciji, Zagreb, 1993. Tatalovic, S., Maniinski narodi i demokracija, Podgorica, 2001. Taubman, \V., Stalin:~ American Policy: From Entente to Detente to Cold War, New York, 1982. Thomas, C., In Search oj'Security: The Third World Relations in International Relations, Boulder, 1987. Thomppson, K., Cold War Theories, London, 1981. Tidwell, A., Conflict Resolved~ A Critical Assessment ofConjlict Resolution, London, 199S. Trenin, D., The End of'Euroasia, Washington D. C., 2002. Trenn, D., The End oj'Euroasia: Russia on the border between Geopolitics and Globalisation, Moskva, 2001. Truman, II. S .. Memoirs. Years of'Trial and Hope: 1946-1952, New York, 1956. Tunandcr, 0., Baev, P. (ur.), Geopolitics in Post-Wall Europe: Security, TeritOIJ' and Identity, Oslo, 1997. Turek, F., Globali::acija i globalna sigurnost, Yarazdin, 1999. Ulam, A. B., The Rivals: America and Russia Since World War!!, New York, 1971. Va1imaki, P., lnteligence in Peace Support Operations, Helsinki, 2000. Vierucci, L., WEU:A Regional Partner of the United Nations?, Pariz, 1993. Vinkovctsky, 1., Schlacks, C. (ur.), Eurasianism: In Search of' Russia :1· Political Identity, Idyllwild. 1996. Vestcl, P., Def'ence Markets and Industries in Europe: Time for Political Decisions:?, Pariz, 1995. Yukadinovic, R., Odnosi mectu europskim socijalistickim driavama: SEV i Var.l'avski ugovor, Zagreb, 1970. YukadinoviC, R., Sila i interesi: mniska politika SAD, Zagreb, 1972. Vukadinovic, R, ivfedunarodni politicki odnosi, Zagreb, 1974. Vukadinovic, R., Americ'ko-sO\jetski odnosi od !917. do 1976, Zagreb, 1977. Vukadinovic, R., Europska sigurnost i suradnja. Zagreb, 1977. Vukadinovic, R., Teorije o merlunarodnim odnosima, Zagreb, !978. Vukadinovic, R., Zone bez nuklernog oruija, Zagreb, 1979. Vukadinovic, R., Teorije vanjske politike, Zagreb, 1981. Vukadinovic, R., H!adni rat i Europa, Zagreb, 1983. Vukadinovic, R., Nuklearne strategije supersila, Zagreb, 1986. Vukadinovic, R., Osno1·e teorije vanjske politike i medunarodnih odnosa, Zagreb, 1987. Yukadinovic, R., The Mediterranean Between War and Peace, Zagreb, 1987. Vukadinovic, R., The Break-up of }itgoslavia: Threats and Challenges, The Hague, 199!. Vukadinovic, R., In Search of Security for the Balkans, Bee, 1994. Yukadinovic, R., Politika i diplomacija, Zagreb, 1994. Vukadinovic, R., Central European Security and Cooperation, Zagreb, 1996. Yukadinovic, R., Europska integracUa i ruska de::integracija, Zagreb, 1996. Yukadinovic, R., Postkomunisticki i::azovi eumpskoi sigurnosti- od Jadrana do Baltika, Mostar, 1997. Vukadinovic, R., Meaunarodni politicki odnosi. Zagreb. 1998. Yukadinovic, R., Sigurnost na jugoistoku Europe, Varazdin. 1999. Yukadinovic, R., American Policy in the Southeast Europe, Kopenhagen, 2000. Vukadinovic, R., Challenges to Security in Southeast Europe, Kopenhagen, 2000. Vukadinovic, R., Posthladnoratovske tendencije medunarodnih odnosa, Zagreb, 2000. Vukadinovic, R., Mectunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka, Zagreb. 2001. Vukadinovic, R., Milcta, V., Europa iza ugla, Zagreb, 1990. Vukadinovic, R., Mileta, V., Europska integracija i ruska dezintegracija, Zagreb, 1996. Wallace, W. (ur.), The Dynamics of European Integration, London, 1990.

347

EUROATLANTIZA\1 Walt, M.S., The Origins ofAlliances, Ithaca, 1987. \Vcaver, 0. (ur.), Identity, Integration and Security: Solving the Sovereignitv Puzzle, Kopenhagen, 1993. Weeks, A. L., The Other Side of Coexistence: And Analysis o{Russian Foreign Policy, New York, 1970. Wegs, R. J., Europe Since 1945.: A Concise History. Basingstoke, 1991. \Velch, \V., American/mages of Soviet Foreign Policy, New Haven, 1969. \Velfens, P., Stabilizating and integrating the Balkans: economic analysis o{the Stability Pact, EU reforms and international organizations, Berlin 2001. Wessels, R., The European Union :S· Foreign and Security Policy. Legal institutional Perspective, London, 1999. White, B., Britain, Detente and Changing East- West Relations, London, 1992. Wiliamms P., US Troops in Europe, London, 1994 William, T. R, Schilling W., European Security and the Atlantic System, New York, 1973. Williams, C. H. (ur.), The Political Geography of the NeJV World Order, London- New York, 1993. Williams, W. C., Piotrowski, H., The World Since 1945: A History of lntenzational Relations, Boulder, 1990. Windstor, P., Germany and the Management of Detente, London, 1971. Wittkopf, E. R., The Domestic Sources ofAmerican Foreign Policy, New York, 1994. Wolf, C., Zycher, B., European Military Prospects, Economic Constraints and the Rapid Reaction Force. Santa Monica, 200 I. Yergin, D., Shattered Peace: the Origin ofthe Cold War, New York, 1990. Yost, D., NATO Transformed- The Alliances New Roles in International security, Washington D. C., 1996. Zartman, I. \V., Collapsed States: The Disintegration and Restoration o{Legitimate Authority, Boulder, 1995. Zoellick, R., Zelikow, P. (ur.), America and the Balkans, New York, 2000.

348

Lidija Cehulic EUROATLANTIZAM

Nak!adnik Politicka kultura nakladno-istrazivacki zavod Amruscva 8, I 0000 Zagreb Tcl./fax: (01) 4817-648 www.politicka-kultura.hr [email protected] Za nak!adnika Radulc Knczevic Likovna oprema Jana Jokanovic Lektura Sanda Uzun-Ikic Rac'una!na priprema teksta Press-trade, Zagreb Tisak i uvez Kastmi.iller, Zagreb

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveucilisna knjiznica- Zagreb UDK 327.51(4) "1945/2002" CEHULIC, Lidija Euroatlantizam I Lidija Cehulic ; Zagreb : Politicka kultura, 2003 (Edicija Mcdunarodne studije) Bibliografija ISBN 953-6213-58-3 431009036