Vatreni kamen

Djeca Zemlje knj. 5

AUEL Jean M.

VATRENI KAMEN

Ljudi su se okupljali na uzanom dijelu, koji se poput uske police usjekao u vapnenačku stijenu i zabrinuto gledali dolje prema njima. Nitko nije napravio neku kretnju koja bi značila dobrodošlicu, a neki su držali spremna koplja, gotovo prijeteći. Mlada žena je gotovo mogla osjetiti taj njihov nervozni strah. S dna puteljka je promatrala kako ih se sve više okupljalo na toj polici zureći dolje, a bilo ih je mnogo više negoli je očekivala. Već je ranije kod ljudi, koje su susretali na ovom putovanju, vidjela ovo oklijevanje da ih se primi s dobrodošlicom. Nisu to samo oni, na početku je uvijek tako, pomislila je, ali je i dalje osjećala nelagodu. Visok muškarac skoči s leña svog mladog pastuha. On nije osjećao tu nelagodu i oklijevanje, no ipak je na trenutak oklijevao, držeći ždrijepčev ular. Osvrnuo se i opazio kako se ona usteže - Ejla, hoćeš li pridržati Trkačevo uže? Čini mi se da je nervozan - rekao je i pogledao gore prema onoj ravnoj terasi usječenoj u liticu. - A mislim da su i oni. Kimnula je, prebacila nogu preko konjskih sapi kliznuvši s kobilinih leña i uzela ular. Osim napetosti koju je osjetio spazivši nepoznate ljude, mladi smeñi konj je osjećao i ono uzbuñenje zbog svoje matere. Ona se više nije tjerala, no još se oko nje osjećao miris parenja s onim pastuhom iz stada. Ejla je ularom držala pastuha sasvim uz sebe, dok je kobili ostavila dovoljno dugo uže, a sama je stala izmeñu njih. Tako je pustila kobilu da ide ispred njih jer se sada već navikla na velike grupe nepoznatih ljudi i obično nije bila napeta, no sada se činilo da je kobila nervozna. Ovolika gomila ljudi bi svakoga učinila nervoznim. Kad se pojavio Vuk, Ejla je začula zvuke uzbuñenja i uznemirenosti koji su dopirali s one uske terase pred ulazom u špilju - ako se to uopće moglo nazvati špiljom. Nikada nije vidjela niti jednu takvu. Vuk joj se pritisnuo postrance uz nogu, a onda se pomakao malo ispred nje, sumnjičav i spreman na obranu; osjećala je vibracije njegovog jedva čujnog rezanja. Sada je bio mnogo oprezniji pri susretu s nepoznatima, negoli je to bio prije godinu dana, kada su krenuli na ovo putovanje, no tada je bio tek nešto veći od šteneta, a sada se, nakon nekih vrlo opasnih iskustava, ponašao prema njoj više zaštitnički. Dok se uspinjao strminom prema zastrašenim ljudima, muškarac nije osjećao nikakav strah, ali ženi je bilo drago što može čekati otraga i promatrati te ljude prije nego se bude morala susresti s njima. Očekivala je taj trenutak, strepila i užasavala ga se već duže od godine dana, a prvi je utisak bio tako važan... za obje strane. I dok su se drugi držali suzdržano, jedna je djevojka požurila prema njemu. Džondalar je istog trenutka prepoznao svoju mlañu sestru, premda je ta zgodna djevojčica tijekom ovih pet godina njegova izbivanja procvala u prelijepu mladu ženu. - Džondalare! Znala sam da si to ti! - rekla je, bacajući se na njega. - Konačno si se vratio kući! Zagrlio ju je, a onda je oduševljeno podigne i zavrti se s njom - Folara, tako mi je drago što te vidim! - Kad ju je spustio malo se odmaknuo i pogledao je. Kako si narasla! Kad sam otišao bila si još djevojčica, a sada si prekrasna žena... onakva kakva sam i mislio da ćeš biti - rekao je, a u očima mu se vidjelo i nešto više od onog kratkog bljeska bratskog pogleda. Smiješila mu se, gledajući te njegove nevjerojatno plave oči, čiji ju je magnetizam privlačio. Pocrvenjela je, ali ne zbog njegovih komplimenata, kako su to oni koji su stajali u blizini pomislili, nego zbog silne privlačnosti koju je

osjetila prema tom muškarcu, bio joj on brat ili ne, kojeg nije tolike godine vidjela. Čula je ona te priče o svojem zgodnom velikom bratu koji je imao neobične oči i koji je mogao očarati bilo koju ženu, ali sjećala se samo visokog sudruga u igri koji ju je volio i bio voljan igrati se s njom svega što je poželjela. Sada je, kao mlada žena, bila po prvi puta izvrgnuta punom učinku njegove nesvjesne karizme. Džondalar je opazio njezinu reakciju i toplo se nasmiješio toj njezinoj zgodnoj zbunjenosti. Skrenula je pogledom dolje prema stazi koja je vodila uz malu rijeku - Tko je ta žena, Džondi? - upitala je. - I otkud su došle te životinje? Životinje bježe od ljudi, pa zašto ne bježe i od nje? Je li ona zelandona? Je li ih Zazivala? - Tada se namrštila Gdje je Tonolan? - Duboko je uzdahnula kada je vidjela kako su se Džondalarove obrve stisnule u izraz boli. - Tonolan sada putuje drugim svijetom, Folara, - rekao je - a ja ne bih bio ovdje da nije bilo ove žene. - Oh, Džondi! Što se dogodilo? - To je duga priča i sada nije vrijeme za nju - rekao je, ali morao se osmjehnuti čuvši kojim ga imenom zove. Ona mu je bila nadjenula taj nadimak. Nisam čuo to ime otkad sam otišao. Kako su svi drugi, Folara? Je li mama dobro? A Vilamar? - Oboje su dobro. Prije par godina nas je mama prestrašila. Ali Zelandona joj je napravila svoj posebni napitak i sada izgleda sasvim dobro. Doñi pa se sam uvjeri - rekla je i, uzevši ga za ruku, povela ga stazicom prema gore. Džondalar se okrenuo i mahnuo Ejli, pokušavajući joj tako reći da će se ubrzo vratiti. Nije mu bilo drago što je tamo ostavlja samu sa životinjama, ali morao je vidjeti svoju majku i sam se uvjeriti da je dobro. Mučilo ga je to "strašenje" i morao je s ljudima razgovarati o životinjama. I on i Ejla su znali kako je drugim ljudima čudno i zastrašujuće vidjeti da životinje ne bježe od njih. Ljudi su znali životinje. Svi ljudi koje su susretali na ovom putovanju lovili su životinje, a većina je na ovaj ili onaj način iskazivala i štovanje, bilo samim životinjama ili njihovom duhu. Otkad se pamti pažljivo su ih proučavali. Znali su kakav one okoliš vole, kakvu hranu, znali su staze kojima se kreću tijekom migracija i manjih pomaka tijekom sezone, znali su im vrijeme parenja i vrijeme kada kote mlade. Ali nitko nikada nije pokušao prijateljski dotaknuti živu životinju. Nitko nikada nije pokušao staviti uže oko vrata ijedne životinje pa je voditi uokolo. Nitko nikada nije pokušao pripitomiti neku životinju ili uopće zamisliti da bi se to moglo učiniti. Ma kako im bilo drago što su vidjeli da im se roñak vratio s dugog putovanja pogotovo on, za kojeg je samo nekolicina vjerovala da će ga još vidjeti pripitomljene životinje su ipak bile nešto tako nepoznato da je prva reakcija bio strah. To je bilo tako čudno, tako neočekivano, toliko izvan njihovog iskustva ili maštanja, da nije moglo biti prirodno. Moralo je biti neprirodno, natprirodno. Jedino što je mnoge od njih spriječilo da ne pobjegnu i sakriju se ili da pokušaju ubiti te zastrašujuće životinje, bio je Džondalar, jer je on došao s njima i jer je, idući sada uz svoju sestru stazom koja je vodila od Šumske rijeke, pod jasnom svjetlosti sunca izgledao posve normalno. Folara je pokazala izvjesnu hrabrost kada mu je onako potrčala u zagrljaj, no bila je mlada i posjedovala je onu neustrašivost mladosti. I bila je toliko sretna što vidi svoga brata koji joj je uvijek bio posebno drag pa nije mogla čekati. Džondalar nikada ne bi učinio nešto što bi nju povrijedilo i nije plašio životinje. Ejla je sa staze u podnožju promatrala kako su ga ljudi okružili, iskazujući mu dobrodošlicu osmjesima i zagrljajima, poljupcima, tapšanjem i rukovanjem pri čemu su koristili obje ruke i mnogo riječi. Primijetila je neku jako debelu ženu, nekog smedokosog muškarca kojeg je Džondalar zagrlio i neku stariju ženu koju je toplo pozdravio i obgrlio rukom. Vjerojatno mu je to mati, pomislila je i pitala se što li će ta žena misliti o njoj. Ovi su ljudi bili njegova obitelj, njegovi roñaci, njegovi prijatelji, ljudi s kojima je odrastao. Ona je bila stranac, uljez koji je doveo životinje i tko zna kakve još zastrašujuće običaje i opasne ideje. Zašto bi je prihvatili? A što ako je ne prihvate? Ona se sada ne može vratiti, njezin narod živi daleko, više od

godinu dana dugog puta prema istoku. Džondalar je obećao da će i on otići s njom ako bude željela otići odavde ili ako bude na to prisiljena, no to je bilo prije nego je vidio sve ove ljude, prije nego su ga ovako toplo dočekali. Što bi on sada o tome mislio? Osjetila je odostrag neko gurkanje pa posegne rukom i pogladi Njiskin čvrst vrat, zahvalna što ju je njezina prijateljica podsjetila da nije sama. Kada je živjela u dolini, nakon što je napustila Pleme, dugo joj je vremena ovaj konj bio jedino društvo. Nije ni primijetila kako se uže olabavilo kad joj se Njiska približila, ali sada je pustila Trkaču malo duže uže. Kobila i njezino ždrijebe su često jedno u drugom nalazili prijateljstvo i utjehu, no to bi se poremetilo u vrijeme kada se kobila tjerala. Sada je više ljudi - kako ih je uopće moglo biti toliko? - gledalo prema njoj, a Džondalar je ozbiljno razgovarao s onim smeñokosim čovjekom pa joj onda domahnuo i osmjehnuo se. Kad je pošao natrag dolje, za njim su išli ona djevojka, smeñokosi muškarac i još nekoliko ljudi. Ejla je duboko udahnula i čekala. Kako su joj prilazili tako je i rezanje Vuka postajalo sve glasnije. Sagnula se kako bi ga držala čvrsto uza se. - U redu je, Vuče, to je samo Džondalarova rodbina - rekla je. Njen smirujući dodir dao mu je znak da prestane režati i da svojim držanjem previše ne prestraši te ljude. Pomislila je kako ga je bilo teško naučiti da shvati taj znak, no vrijedilo je truda, posebno sada. Poželjela je znati neki takav dodir s kojim bi mogla smiriti sebe. Skupina s Džondalarom se zaustavila malo podalje, trudeći se prikriti strah i ne gledati u životinje koje su otvoreno zurile u njih i nisu se ni pomakle sa svog mjesta čak ni kad su im se ti nepoznati ljudi približili. Džondalar je stao izmeñu njih. - Mislim, Džoharane, da bismo trebali započeti s formalnim upoznavanjem - rekao je, gledajući onog smeñokosog. Kada je Ejla ispustila oba ulara, kako bi oslobodila ruke za to upoznavanje koje je zahtijevalo kontakt s obje ruke, konji su se malo povukli, no vuk se nije pomaknuo. U očima ovog čovjeka opazila je bljesak straha, premda nije vjerovala da postoji mnogo toga čega bi se taj čovjek bojao, a onda je pogledala prema Džondalaru, pitajući se je li on imao kakav poseban razlog zbog kojeg je odmah tražio ovakvo upoznavanje. Pažljivo je pogledala neznanca i on je podsjeti na Bru-na, voñu plemena u kojem je odrasla. Snažan, ponosan, inteligentan i sposoban, bojao se malo čega... osim svijeta duhova. - Ejla, ovo je Džoharan, voña Devete Špilje Zelandonaca, sin Matrone koja je ranije bila voña Devete Špilje, roñen u ognjištu Džokonana, ranijeg voñe Devete Špilje, - s ozbiljnošću je izgovorio visok, plavokos čovjek, a onda se osmjehnuo - a da i ne spominjem da je on brat Džondalara, putnika u daleke zemlje. Sada je bljesnulo nekoliko brzih osmijeha. Njegov komentar je malo opustio tu napetost. Strogo uzevši, pri ovako službenom upoznavanju mogla se nabrajati cijela lista imena i veza, što je podizalo status - sve njihove rodbinske veze, titule i postignuća - pa su neki to i činili. Ali zbog praktičnosti, osim u najsvečanijim okolnostima, spominjalo se samo ono najvažnije. Ipak, nije bilo neobično da se mladi ljudi, posebice braća, šale nabrajajući tu i zamorno dugačko recitiranje obiteljskih veza pa ga je Džondalar sada podsjetio na protekle godine kada još nije bio opterećen odgovornostima. - Džoharane, ovo je Ejla Mamutovka, članica Lavljeg logora, kći Mamutovog Ognjišta, izabrana od Duha Špiljskog Lava, a štiti je duh Špiljskog Medvjeda. Smeñokosi je sada prešao onu udaljenost što ga je dijelila od mlade žene pa ispruži obje ruke s dlanovima okrenutim prema gore, učinivši tu lako shvatljivu gestu dobrodošlice i otvorenog prijateljstva. Nije razumio niti jednu od tih njezinih nabrojenih veza i nije bio posve siguran koja od njih je najvažnija. - U ime Boni, Velike Majke Zemlje, iskazujem ti dobrodošlicu Ejlo od Mamutovaca, kćeri Mamutovog Ognjišta -rekao je. Ejla prihvati obje ruke - U ime Mute, Velike Majke Svega, pozdravljam te, Džoharene, voño Devete Špilje Zelandonaca, - a onda se osmjehnula - i brate Džondalara Putnika. Džoharan je najprije zapazio kako ona dobro govori njihov jezik, ali s nekim čudnim naglaskom, a onda je postao svjestan njezine čudnovate odjeće i toga da

izgleda poput strankinje, ali kad mu se nasmiješila uzvratio joj je osmijehom. Učinio je to djelomice zato što je pokazala da je razumjela Džondalarovu dosjetku i tako pokazala Džoharanu da joj je njegov brat važan, no uglavnom zato što nije mogao odoljeti njezinom osmjehu. Ejla je prema svačijim mjerilima bila privlačna: bila je visoka, imala je čvrsto, dobro grañeno tijelo, dugu, nešto tamniju i pomalo valovitu kosu, bistre plavo-sive oči i fine crte lica, premda su se one malo razlikovale od onih kakve su imale Zelandonke. Ali kad bi se osmjehnula, to je bilo kao da ju je sunce obasjalo nekom posebnom zrakom koja je svaku crtu lica osvijetlila iznutra. Činilo se da blista takvom zapanjujućom ljepotom da je Džoharan ostao bez daha. Džondalar je uvijek govorio kako je njezin osmijeh izuzetan pa se sada smiješio vidjevši da mu ni brat nije na njega imun. Tada Džoharan zapazi kako se pastuh nervozno propinje prema Džondalaru, ali je ipak vuk bio taj kojeg je držao na oku. - Džondalar mi kaže kako moramo organizirati neki... ah... smještaj za ove životinje... pretpostavljam negdje u blizini. - Ne previše blizu, pomislio je. - Konjima je potreban samo neki travnjak s vodom u blizini, ali moramo upozoriti ljude da im u početku ne prilaze, osim kad smo Džondalar i ja uz njih. Njiska i Trkač su malo nervozni prema ljudima dok se na njih ne naviknu - rekla je Ejla. - Mislim da tu neće biti problema - rekao je Džoharan gledajući je, no zapazivši i pokret Njiskinog repa. - Mogli bi ostati i ovdje, ako im ova mala dolina odgovara. - Bit će sasvim dobra, - rekao je Džondalar - premda bismo ih mogli odvesti i uzvodno, na skrovitije mjesto. - Vuk je navikao spavati uza me - nastavi Ejla. Primijetila je da se Džoharan namrštio. - Ponaša se vrlo zaštitnički i mogao bi prouzročiti kakvu strku ako ne bude mogao biti u mojoj blizini. Mogla je vidjeti njegovu sličnost s Džondalarom, posebno kad bi mu se čelo naboralo od briga, pa se poželjela nasmijati. Ali Džoharan je bio ozbiljno zabrinut. Ovo nije bilo vrijeme za osmjehe, makar joj se njegov izraz činio tako bliskim i poznatim. I Džondalar je primijetio kako mu se brat smrknuo - Mislim da bi bilo dobro da sada Džoharana predstavimo Vuku - rekao je. Džoharanove su se oči gotovo u panici širom otvorile, ali prije negoli je i stigao prigovoriti uzela ga je za ruku i sagnu-la se dolje pokraj tog mesoždera. Svojom je rukom obgrlila širok Vukov vrat kako bi smirila kratko i nestrpljivo rezanje -čak je i ona mogla nanjušiti strah toga čovjeka i bila je sigurna da je i Vuk to osjetio. - Dopusti mu da ti najprije onjuši ruku - rekla je. - Tako se Vuk službeno upoznaje. - Vuk je iz ranijih iskustava naučio koliko je Ejli važno da on u svoj čopor ljudi prihvati ljude s kojima ga je ona na ovakav način upoznavala. Nije volio taj miris straha, ali onjušio je čovjeka kako bi ga upoznao. - Džoharane, jesi li ikada ranije stvarno dotaknuo dlaku živog vuka? - upitala ga je, podižući pogled prema njemu - Vidjet ćeš, malo je gruba - rekla je, vodeći mu ruku da dlanom opipa pomalo kuštravu dlaku na vratu životinje. - Još se uvijek linja pa ga to svrbi i voli kad ga se češka iza ušiju -nastavila je, pokazujući kako će to učiniti. Džoharan je dodirnuo dlaku, no bio je više svjestan topline tijela i odjednom je bio svjestan da je to živ vuk! I činilo se da vuku uopće ne smeta što ga on dodiruje. Ejla zapazi kako mu ruka više nije onako kruta i kako zaista pokušava protrljati ono mjesto koje mu je pokazala - Pusti neka ti opet onjuši ruku. Kad je Džoharan stavljao ruku ispred Vukovog nosa opet je raširio oči, sada čudeći se - Vuk me je liznuo! - rekao je, ne znajući je li to priprema za nešto još bolje... ili gore od toga. Tada je vidio kako Vuk liže Ejli lice i činilo se da joj je to jako drago. - Da, da, dobar si, Vuče - rekla je uz osmijeh, dok ga je gladila mrseći mu dlaku. Tada je ustala i potapšala svoja vlastita ramena. Vuk se uspravio stavivši šape na mjesta koja mu je bila tako pokazala i, kako joj je vrat bio gol, lizne joj vrat, a tada stavi njezinu bradu i dio vilice u svoja usta, uz tiho rezanje ali s mnogo nježnosti.

Džondalar je čuo kako su Džoharan i ostali uzdahnuli i shvatio je kako ljudima koji to ne znaju, ovakvo uobičajeno vučje iskazivanje ljubavi mora izgledati zastrašujuće. Spazio je kako ga brat gleda pogledom koji je istovremeno bio i prestrašen i zadivljen - Što joj on to radi? - Jesi li siguran da je to u redu? - gotovo istodobno je upitala Folara. Ona više nije mogla ostati mirna. Ostali su takoñer bili neodlučni i nervozni. Džondalar se osmjehnuo - Ma u redu je, Ejla je sasvim dobro. On je voli i nikada je ne bi povrijedio. Ovo je način na koji vukovi pokazuju svoje osjećaje. I meni je trebalo malo vremena dok sam se na to naviknuo, a ja poznam Vuka jednako dugo koliko i ona, još otkad je bio maleno, čupavo štene. - Ovo nije štenac! To je odrasli vuk! Ovo je najveći vuk kojega sam ikada vidio - rekao je Džoharan. - Mogao bi joj iščupati grkljan. - Da, mogao bi. Vidio sam ga kako je jednoj ženi rastrgao grlo... ženi koja je pokušala ubiti Ejlu - odgovori Džondalar. - Vuk nju štiti. Svi Zelandonci koji su ovo promatrali ispustili su zajednički uzdah olakšanja kad se Vuk opet spustio i stao uz nju otvorene gubice iz koje mu je na jednu stranu visio jezik, a vidjeli su se i zubi. Džondalaru se činilo kao da se Vuk smije, kao da je zadovoljan sam sa sobom. - Radi li on to stalno? - upita Folara. - ... Svakome? - Ne, - odgovori Džondalar - samo Ejli i ponekad meni, i to samo ako je izuzetno veseo i ako mu mi to dopustimo. On se vrlo pristojno ponaša i uopće neće nikoga ozlijediti... osim ako netko ne ugrožava Ejlu. - A kakav je prema djeci? - pitala je Folara. - Vukovi često progone slabe i mladunčad. Pri spominjanju djece na licima okupljenih ljudi pojavio se izraz zabrinutosti. - Vuk voli djecu - brzo objasni Ejla - i prema njima se ponaša jako zaštitnički, posebno prema onima najmanjima i najslabijima. On je odrastao uz djecu Lavljeg logora - Tamo je bio jedan slabašan i boležljiv dječak - pridoda Džondalar. - Trebali ste ih vidjeti kako se zajedno igraju. Vuk je uvijek bio nježan prema njemu. - To je vrlo neobična životinja - rekao je netko. - Teško je vjerovati da se vuk može ponašati tako... nevukovski. - Imaš pravo, Solabane - složio se Džondalar. - On se ponaša na način koji ljudima izgleda da nije vučje ponašanje, ali da smo vukovi onda ne bismo tako mislili. On je odrastao uz ljude i Ejla kaže da on ljude smatra svojim čoporom. Ponaša se prema ljudima kao da su vukovi. - Odlazi li on u lov? - želio je znati onaj čovjek kojeg je Džondalar zvao Solaban. - Da - odgovori Ejla. - Ponekad lovi sam i samo za sebe, a ponekad pomaže nama u lovu. - Kako on zna što smije, a što ne smije loviti? - upita Folara. - Kao ove konje. Ejla se nasmiješila - I ovi konji su dio njegovog čopora. Vidite da ga se oni ne boje. I on nikada ne lovi ljude. Inače smije loviti bilo koju životinju, osim ako mu ja to ne zabranim. - ako mu ti kažeš ne, onda on ne lovi? - upita neki drugi čovjek. - Tako je, Rašemare, potvrdi Džondalar. Čovjek je, čudeći se, odmahivao glavom. Bilo je teško povjerovati da itko može imati toliku kontrolu nad tako snažnim lovcem. - Pa, Džoharane, - upita Džondalar - misliš li da sada možemo bez opasnosti povesti Ejlu i Vuka gore? Čovjek se na trenutak zamislio, a onda kimne - Ali ipak, ako bude ikakve nevolje... - Neće biti, Džoharane - izjavi Džondalar, a onda se okrene k Ejli - Moja mati nas je pozvala da odsjednemo kod nje. Folara još uvijek živi s njom, ali ona ima svoj odvojen prostor, baš kao što ga imaju i Martona i Vilamar. On je sada otišao na put, trgovati. Ponudila nam je njezin središnji prostor. Naravno, mogli bismo odsjesti i kod Zelandone pri ognjištu za goste, ako bi ti to bilo draže. - Bit će mi drago ako budemo kod tvoje majke, Džonda-lare - rekla je Ejla.

- Fino! Mama takoñer predlaže da pričekamo s formalnim upoznavanjem dok se ne smjestimo. Mene ni ne treba predstavljati, a nema smisla da svakome sve ponavljamo kada to možemo učiniti sa svima odjednom. - Mi već za večeras planiramo svečanost dobrodošlice, -rekla je Folara. - a možda ćemo kasnije prirediti još jednu, za ljude iz obližnjih Špilja. - Cijenim tu obzirnost tvoje majke, Džondalare, bit će lakše predstaviti se svima odjednom, ali mogao bi me upoznati s ovom djevojkom - rekla je Ejla. Folara se osmjehnula. - Naravno, to sam i namjeravao - rekao je Džondalar. -Ejla, ovo je moja sestra Folara, blagoslovljena od ðoni, iz Devete Špilje Zelandonaca, kćer Martone koja je bivši voña Devete Špilje, roñena u ognjištu Vilamara, Putnika i Glavnog Trgovca, sestra Džoharana, voñe Devete Špilje, sestra Džondalara... - Ona zna za tebe, Džondalare, a i ja sam već čula njezina imena i veze - rekla je Folara, nestrpljiva zbog tih formalnosti, a onda je ispružila obje ruke prema Ejli - U ime ðoni, Velike Majke Zemlje, pozdravljam te Ejla Mamutovko, prijateljice konja i vukova. Velika skupina ljudi koja je stajala na onoj suncem obasjanoj terasi brzo je ustuknula kada su vidjeli kako se žena s vukom uputila stazom prema gore, zajedno s Džondalarom i malom grupom koja ih je pratila. Jedan ili dvojica su stali korak bliže, dok su ostali istezali vratove kako bi što bolje vidjeli. Kad su stigli do te kamenite terase, Ejla je rjo prvi puta mogla vidjeti prostor gdje su živjeli ljudi Devete Spilje Zelan-donaca. Taj prizor ju je iznenadio Premda je znala da se riječ "Špilja" u nazivu Džondalarevog doma ne odnosi na mjesto nego na skupinu ljudi koja tamo živi, ono što je sada vidjela nije bila špilja, barem ne onakva kakvu je ona zamišljala. Obična špilja je tamna prostorija ili niz takvih prostorija unutar stjenovite površine ili litice ili ispod zemlje, s otvorom kroz koji se može ući ili izaći..Prostor gdje su živjeli ovi ljudi bila je površina ispod goleme stijene koja se, izbočena iz vapnenačke litice, nad njom nadvila, zaklon koji je nudio zaštitu od kiše i sunca, ali je bio otvoren dnevnom svjetlu. Visoke litice tog područja nekada su bile na dnu drevnog mora. Kako su razne vrste rakovica koje su tu živjele odbacivale svoje vapnenačke oklope, oni su se taložili na dnu i konačno se pretvorili u kalcijev karbonat, u vapnenac. Tijekom izvjesnog vremena i iz raznih razloga, neki od tih odbačenih oklopa stvorili su debeli sloj vapnenca koji je bio tvrñi od drugih. Kada se tlo pomaklo, a morsko dno izbilo na površinu, da bi na kraju postalo stijena, proces erozije uzrokovane vjetrovima i vodom lakše je radio usjeke u relativno mekšem kamenu, izdubljujući duboke usjeke i ostavljajući izmeñu njih police tvrñih slojeva. Premda su te litice bile prožete špiljama, što je kod vapnenca uobičajeno, ovakve su neobične terasaste formacije činile baš takve zaklone u stijeni izuzetno pogodnim mjestima za život pa su se u tu svrhu i koristile tijekom mnogih tisuća godina. Džondalar je poveo Ejlu prema onoj starijoj ženi koju je bila zapazila dok je još promatrala dolje sa staze. Žena je bila visoka, dostojanstvenog držanja i strpljivo ih je čekala. Njezina kosa, s više sijedih nego onih svjetlosmeñih vlasi, bila je začešljana otraga, spletena u pletenicu koja je na potiljku bila smotana u krug. Imala je bistre, sive, ocjenjivačke oči. Kada su došli do nje, Džondalar otpočne s formalnim upoznavanjem - Ejla, ovo je Martona, bivši voña Devete Špilje Zelandonaca, Jemarina kći, roñena u ognjištu Rabanara, združena s Vilamarom, koji je Glavni Trgovac Devete Špilje, mati je Džoharana, vode Devete Špilje, mati Folare koja je blagoslovljena od ðoni, mati... - već je htio reći Tonolana, a onda je nakon oklijevanja brzo ubacio - Džondalara, putnika koji se vratio. - Tada se okrenuo k svojoj majci - Marto-na, ovo je Ejla iz Lavljeg logora Mamutovaca, kći Mamutovog Ognjišta, izabrana od duha Špiljskog Lava, zaštićena Duhom Špiljskog Medvjeda. Martona ispruži ruke - U ime ðoni, Velike Majke Zemlje, pozdravljam te, Ejla Mamutovko. - U ime Mute, Velike Majke Svega, pozdravljam te, Marto-no iz Devete Špilje Zelandonaca i Džondalarova majko - rekla je Ejla, prihvativši njezine ruke.

Martona je slušala njezine riječi čudeći se njezinom neobičnom načinu govora, primjećujući kako usprkos tome dobro govori jezik i misleći kako je to ili manja govorna mana ili naglasak nekog potpuno nepoznatog jezika iz dalekih krajeva. Osmjehnula se. - Prešla si dalek put, Ejla, ostavivši za sobom sve što si poznavala i voljela. Da to nisi učinila ne vjerujem da bi se Džondalar vratio kući. Zbog toga sam ti zahvalna. Nadam se da ćeš se uskoro ovdje osjećati kao kod kuće, a ja ću učiniti sve da ti u tome pomognem. Ejla je znala da Džondalarova majka govori iskreno. Njezina izravnost i iskrenost nisu bile glumljene, bilo joj je drago što joj se sin vratio. Ejla je bila dirnuta Martoninim dočekom i osjetila je olakšanje - Otkad mi je Džondalar prvi puta pričao o tebi jedva sam čekala da te upoznam... ali malo sam se i bojala - odgovorila joj je s jednakom otvorenošću i iskreno. - Ne mogu te kriviti. I meni bi, da sam na tvom mjestu, bilo vrlo teško. Doñite, pustite da vam pokažem gdje možete odložiti vaše stvari. Sigurno ste umorni i htjeli bi otpočinuti prije večerašnje svečanosti - rekla je Martona povevši ih prema "nadsvoñenom" dijelu ispod stijene. Odjednom je Vuk počeo cviliti, piskutavo poput šteneta koje pokušava lajati, spustivši prednji dio tijela dok mu je stražnji s podignutim repom ostao uzdignut, u onoj pozi koja pokazuje zaigranost. Džondalar se začudio - Što on to radi? Ejla je, jednako začuñena, gledala Vuka. Životinja je ponavljala te kretnje, a onda se ona odjednom nasmije - Misli da ga Martona nije ni opazila i želi da ih upoznamo. - I ja njega želim upoznati - rekla je Martona. - Ti ga se ne bojiš - rekla je Ejla - i on to zna. - Gledala sam ga. Nisam vidjela ništa čega bih se trebala bojati - rekla je, pružajući ruku prema vuku. Onjušio joj je ruku, liznuo i opet zacvilio. - Čini mi se da Vuk želi da ga dodirneš, voli kada mu ljudi koji mu se sviñaju posvete pozornost. - To ti se sviña, zar ne? - govorila je starija žena gladeći ga. - Vuk? Tako ga zoveš? - Da. To je riječ koja na mamutovskom jeziku jednostavno znači "vuk". Čini mi se da mu to ime pristaje - pojasni Ejla. -Ali još nikada nisam vidio da je tako brzo prišao nekome - rekao je Džondalar, gledajući svoju majku sa strahopoštovanjem. - Niti ja - rekla je Ejla, gledajući Martonu i Vuka. - Možda je samo sretan što je susreo nekoga tko ga se ne boji. Čim su zašli u sjenu ispod kamenog "krova", Ejla je osjetila kako je tu niža temperatura pa se tek na trenutak stresla i naježila od straha, a onda je pogledala gore u tu golemu iz-bočinu koja je virila iz litice, pitajući se može li se to srušiti. Ali kad su joj se oči priviknule na nešto slabiju svjetlost, ostala je zapanjena fizičkim izgledom Džondalarova doma. Prostor pod kamenim zaklonom bio je golem, mnogo veći no što je zamišljala. Viñala je ona već takve prevjese na stijenama duž ove rijeke na putu ovamo; neki su očigledno bili nastanjeni, ali niti jedan joj se nije činio tako prostranim kao ovaj ovdje. U cijelom tom području svi su znali za ovaj golemi zaklon i veliki broj ljudi koji se pod njim smjestio. Deveta je Špilja bila najveća od svih zajednica koje su sebe nazivale Zelandonci-ma. Grupirane na istočnoj strani, u zaštićenom prostoru duž stražnje stijene ili podignute usred tog prostora, bile su zasebne grañevine; mnoge od njih su bile prilično velike, grañene dijelom od kamena, a dijelom od drvenih okvira preko kojih su bile napete životinjske kože. Te su kože bile ukrašene prekrasnim slikama životinja i različitim apstraktnim simbolima obojenim crnom bojom i različitim nijansama crvene, žute i smeñe. Te su zgrade bile poredane u luku koji je bio KnVčnlca Knellja okrenut prema zapadu i tako zaokružile zatvoren prostor u sredini, prostor gdje se nalazila ona natkrivena terasa koje je, prepuna ljudi i raznih predmeta, ostavljala dojam opće zbrke. Kad je Ejla malo bolje pogledala, vidjela je kako je ono što joj se u prvi tren učinilo neurednom masom najrazličitijih predmeta zapravo prostor podijeljen na manja područja namijenjena obavljanju različitih poslova, većinom organiziranih

tako da su prostori za meñusobno povezane poslove bili jedan pokraj drugoga. Sve je to samo u prvi tren djelovalo pomalo konfuzno, jer su se istovremeno obavljale mnoge aktivnosti. Vidjela je da se na okvirima suše životinjske kože i duge drške za koplja koje su tu, prislonjene uz grede na dva stalka, nastojali učiniti što ravnijima. Na drugom su mjestu bile nabacane košare u različitim fazama, izrade, a remenje se sušilo napeto izmeñu dva stalka izrañena od kostiju. Iznad nedovršenih mreža što su bile napete na okvirima, obješena o klinove zabijene u grede visjela je pletena užad, dok su na tlu bile hrpe labavo pletenih mreža. Kože, od kojih su neke bile obojane raznim bojama, uključujući i mnoge nijanse crvene, su na jednom mjestu krojili u komade, dok su malo dalje visjeli već neki sastavljeni komadi odjeće. Prepoznavala je većinu tih zanata, no uz onu odjeću se odvijala neka njoj posve nepoznata aktivnost. Na nekom okviru je bio postavljen cijeli niz vertikalnih niti, a vidio se uzorak materijala koji je nastajao uplitanjem horizontalnih niti preko onih vertikalnih. Htjela je poći tamo i to pogledati izbliza, no onda si je obećala da će to učiniti kasnije. Na drugim je mjestima bilo komada drveta, kamenja, kostiju, rogovlja i mamutske bjelokosti i iz njih su rezbarili razne uporabne predmete kao što su kutljače, žlice, zdjelice, hvataljke, oružje - a mnogi od tih predmeta imali su rezbarene ili naslikane ukrase. Bilo je i malih skulptura i rezbarija koje nisu bile ni uporabni predmeti niti dijelovi oružja. Činilo se da takve stvari rade zbog njih samih ili su imale neku svrhu koju ona nije znala. Vidjela je kako se na velikim okvirima spojenim mnogim poprečnim gredama suši povrće i razne trave, a niže, bliže tlu, na zasebnim se okvirima sušilo meso. Malo podalje od svih drugih aktivnosti nalazio se prostor prekriven oštrim komadićima kamena; pomislila je kako je taj dio za ljude poput Džondalara, obrañivače kremena koji izrañuju alate, noževe i vrške za koplja. I kamo god je pogledala vidjela je ljude. Ta zajednica koja je živjela pod prostranim kamenim zaklonom bila je upravo onolika koliko je to prostor dopuštao. Ejla je bila odrasla u plemenu koje je brojalo manje od trideset ljudi; na Plemenskom okupljanju koje se održavalo svakih sedam godina, na kratko bi se vrijeme okupilo dvjesto ljudi i to je tada za nju bilo golemo mnoštvo. I premda se u vrijeme Ljetnog sabora Mamutovaca okupljao i mnogo veći broj, Deveta Špilja Ze-landonaca je, sama brojeći preko dvije stotine ljudi koji su živjeli zajedno na ovom mjestu, bila veća od cijelog Plemenskog okupljanja! Ejla nije znala koliko je ljudi stajalo okolo promatrajući ih, no to ju je podsjetilo na vrijeme kada je s Brunovim plemenom išla na ono Plemensko okupljanje i kada je osjećala kako je svi gledaju. Oni su to tada pokušavali činiti neupadljivo, ali ovi koji su sada zurili promatrajući kako Martona vodi Džondalara, Ejlu i vuka do mjesta gdje će boraviti, nisu bili ni toliko pristojni da to skrivaju. Nisu ni pokušavali gledati u nešto drugo. Pitala se hoće li se ikada moći naviknuti da neprestano živi uz tolike ljude, a i pitala se želi li ona to uopće. JVrupna žena je pogledala kad se pomaknula kožnata zavjesa što je zastirala ulaz i kad se iz Martoninog boravišta pojavila mlada plavokosa strankinja, a onda je brzo poniknula pogledom. Sjedila je na svojem uobičajenom mjestu, na sjedalu isklesanom iz jednog bloka vapnenca, dovoljno čvrstom da izdrži njezinu težinu. To kožom tapecirano sjedalo bilo je izrañeno upravo za nju i bilo je postavljeno upravo tamo gdje je ona to željela: prema stražnjem dijelu velikog otvorenog prostora ispod one goleme prevjesne stijene koja je štitila cijelo naselje, gotovo u samom centru zajedničkog prostora. Izgledalo je kao da ona meditira, ali to nije bilo prvi puta da je koristila ovo mjesto kako bi u miru promatrala neke ljude ili aktivnosti. Ljudi su navikli da joj ne smetaju dok meditira, osim ako je iskrsnulo nešto baš hitno, a posebno su je ostavljali na miru ako su vidjeli da je plaketa izrañena od bjelokosti koju je nosila na prsima bila okrenuta tako da je prema njima bila okrenuta ona strana koja nije bila ukrašena. Kada je prema njima bila okrenuta strana koja je bila ukrašena izrezbarenim likovima životinja i simbolima, svatko joj je mogao

prići, ali ona druga, prazna strana značila je da ne želi govoriti i ne želi da joj itko smeta. Spilja se toliko naviknula da ona tamo sjedi da je, zbog te njezine stalne nazočnosti gotovo nisu više ni primjećivali. Ona se i trudila postići upravo to i nije joj zbog toga bilo neugodno. Kao duhovni voña Devete Špilje Zelandonaca smatrala je sebe odgovornom za dobrobit ovih ljudi i trudila se na sve načine koje je njezin maštovit mozak mogao izmisliti da dobro obavlja svoju dužnost. Gledala je mladu ženu kako napušta kameno sklonište i odlazi prema stazi koja je vodila u dolinu i zapazila je onaj tako očigledno strani kroj njezine kožnate tunike. Zapazila je i kako se kreće onom gipkošću koju daju zdravlje i snaga te kako, usprkos svojoj mladosti i činjenici da se nalazi meñu posve nepoznatim ljudima kojima je ovo dom, odiše samopouzdanjem. Zelandona ustane i uputi se prema onoj grañevini, jednom od mnogih boravišta različitih dimenzija razasutih unutar vapnenačkog zaklona. Na ulazu u boravište koje je dijelilo privatno obitavalište od otvorenog zajedničkog prostora ona pokuca na panel napravljen od krute sirove kože koji je stajao uz kožnatom zavjesom zaklonjen ulaz i začuje kako se približavaju tihi koraci mekane kožnate obuće. Visok čovjek lijepe kose i iznenañujuće zgodnog izgleda odmakne zavjesu. Oči, koje su bile neobično bistre nijanse plave boje, pokazale su iznenañenost, a onda je zadovoljstvo dalo tom pogledu toplinu. - Zelandona! Kako je lijepo što te vidim, - rekao je - ali mati sada nije tu. - Zašto misliš da sam došla vidjeti Martonu? Ti si taj kojeg nije bilo pet godina - glas joj je bio oštar. Odjednom je postao nervozan i ponestalo mu je riječi. - Pa, Džondalare, zar ćeš me pustiti da stojim tu vani? - Oh... uñi, naravno - rekao je, a obrve su mu se nabrale tvoreći uobičajenu boru koja je izbrisala onaj topao osmijeh. Zakoračio je unazad i držao otvorenom zavjesu dok je žena ulazila. Neko vrijeme su u tišini promatrali jedno drugog. Kada je on otišao odavde ona je tek bila postala Prva Meñu Onima Koji Služe Majci. Imala je pet godina vremena sazrijeti i postati dorasla tom položaju, a ona je to i učinila. Ta žena koju je tada poznavao sada je postala strašno debela. Bila je dva ili tri puta krupnija od većine žena, s golemim dojkama i širokom stražnjicom. Imala je meko, okruglo lice s tri podbrat-ka, no njezine prodorne plave oči nisu izgubile ništa od svojeg izgleda. Oduvijek je bila visoka i snažna i to je dobro nosila, na onaj način koji joj je davao prestiž i autoritet. Imala je neko dostojanstvo, neku auru moći koja je izazivala štovanje. Oboje su istovremeno progovorili. - Mogu li ti ponuditi... - započeo je Džondalar. - Promijenio si se. - Oprosti - ispričao se, jer se činilo kao da joj je upao u riječ, osjećajući kako se ne može ponašati spontano. A tada zapazi slabašnu naznaku osmijeha i onaj poznat pogled njezinih očiju pa se konačno opusti. - Drago mi je što te vidim... Zolena - rekao je, obrve su mu se izravnale i osmijeh se vratio dok ju je gledao tim svojim očima punim topline i ljubavi. - I nisi se toliko promijenio - rekla je, osjećajući kako odgovara toj njegovoj karizmi i uspomenama koje je ona probudila. - Već dugo me nitko nije zvao Zolena. - Opet ga je pažljivo procjenjivala - Ipak si se promijenio. Malo si krupniji. Zgodniji si nego ikada... Htio je protestirati, no ona je odmahnula glavom. - Ne prigovaraj, Džondalare. I sam znaš da je to istina. Ali ima neka razlika. Izgledaš... kako bih to rekla... nestao je onaj gladan izgled, ona potreba kojoj je svaka žena željela udovoljiti. Mislim da si pronašao ono što si tražio. Sretan si na način na kakav nikada nisi bio. - Od tebe nikada nisam mogao ništa sakriti - rekao je, smiješeći se veselim, gotovo djetinjim zadovoljstvom. - To je zbog Ejle. Namjeravamo se združiti na ovogodišnjem ljetnom Združivanju. Mogli smo obaviti taj obred prije nego smo krenuli, ili negdje na putu ovamo, ali želio sam pričekati dok doñemo kući pa da nam ti možeš staviti onaj remen oko zapešća i svezati naš čvor.

Već samo govorenje tome promijenilo je izraz njegova lica i Zelandona je odmah osjetila tu gotovo opsesivnu ljubav koju je on osjećao prema ženi koju je zvao Ejla. To ju je zabrinulo, probudilo u njoj onaj zaštitnički instinkt koji je ona, kao glas, surogat i sredstvo Velike Majke Zemlje osjećala za svoje ljude, a posebno za ovu osobu. Znala je sve one silne emocije s kojima se on borio tijekom odrastanja i konačno ih naučio držati pod kontrolom. Ali žena koju on toliko voli mogla bi ga strašno povrijediti, a možda i posve uništiti. Oči su joj se suzile. Željela je saznati više o toj ženi koja ga je potpuno zaokupila. Kakvu li je to samo moć imala nad njim? - Kako možeš biti tako siguran da je upravo ona prava žena za tebe? Gdje si je našao? Koliko toga o njoj stvarno znaš? Džondalar je osjetio njezinu zabrinutost, ali i nešto drugo, nešto što ga je zabrinulo. Zelandona je bila najviši duhovni voña svih Zelandonaca i sigurno to nije postala bez razloga. Bila je moćna žena i on nije htio da se ona okrene protiv Ejle. Njegova, a i Ejlina najveća briga tijekom tog dugog i teškog putovanja do njegovog doma, bilo je pitanje hoće li je njegov narod prihvatiti ili neće. Uz sve njezine izuzetne kvalitete bilo je tu i nekih stvari za koje je on želio da ih ona zataji, premda je sumnjao da će ona to htjeti učiniti. Mogla je imati sasvim dovoljno problema - a vjerojatno će ih od strane nekih ljudi i imati - i bez da osjeti neprijateljstvo upravo ove žene. Baš obratno, Ejli je trebala Zelandonina podrška više nego ičija. Pružio je ruke i primio ženu za ramena, želeći je nekako nagovoriti ne samo da prihvati Ejlu nego da joj i pomogne, ali nije znao kako bi to učinio. Gledajući je u oči nije mogao ne sjetiti se ljubavi koju su nekada dijelili i odjednom je shvatio da će, ma kako mu to teško palo, ako mu tu uopće išta može pomoći, pomoći samo njegova potpuna iskrenost. Što se tiče njegovih osobnih osjećaja, Džondalar je bio prilično zatvorena osoba i upravo mu je takva zatvorenost omogućila da te osjećaje drži pod kontrolom. Nije mu bilo lako ikome govoriti o tome, pa čak ni nekome tko ga je tako dobro poznavao kao ona. - Zelandona... - glas mu postade mekši - Zolena... ti znaš da si me upravo ti razmazila u odnosu prema ženama. Bio sam gotovo dječak, a ti si bila najuzbudljivija žena koju bi neki muškarac mogao poželjeti. Nisam ja bio jedini koji je sanjao o tebi, ali ti si učinila da se upravo moji snovi ostvare. Žudio sam za tobom i kad si mi došla kao moja doni-žena nisam te se mogao zasititi. Moje rano muževno doba bilo je posve ispunjeno tobom, ali znaš i sama da nije na tome završilo. Želio sam još više a, ma koliko si se ti tome opirala, željela si i ti. Iako je to bilo zabranjeno, volio sam te i ti si voljela mene. Ja te još uvijek volim. I uvijek ću te voljeti. Čak i kasnije, kad smo svima prouzročili probleme i kad me je mati poslala živjeti kod Dalanara i kad sam se opet vratio, tebi više nitko nije prišao. Ležeći uz drugu ženu žudio sam za tobom i to ne samo za tvojim tijelom. Želio sam s tobom dijeliti ognjište. Uopće me nije brinula razlika u godinama ili to što se muškarac nije smio zaljubiti u svoju doni-ženu. Želio sam svoj život provesti s tobom. - I vidi što bi dobio, Džondalare - rekla je Zolena. Bila je dirnuta, više no što je mislila da će još ikada biti. - Jesi li mi ti oduzeo dobar izgled? Ja nisam samo starija od tebe. Tako sam debela da se već teško krećem. Još sam uvijek snažna, ali i to će sve više slabiti. Ti si mlad i tako te je lijepo pogledati da žene pate za tobom. Mene je Majka odabrala. Sigurno je znala da ću izgledati poput nje. Za jednu zelandonu to je i u redu, ali tebi bih ja bila samo debela stara žena, a ti bi još uvijek bio zgodan mlad čovjek. - Zar misliš da bi mi to smetalo? Zolena, morao sam otputovati i dalje od kraja velike Majke Rijeke da bih pronašao ženu koju bih mogao usporediti s tobom... ne možeš ni zamisliti kako daleko sam morao putovati. Zahvaljujem Velikoj Majci što sam pronašao Ejlu. Volim je onako kako bih volio tebe. Budi dobra prema njoj, Zolena... Zelandona. Nemoj je povrijediti.

- Baš se o tome i radi. Ako ti je ona dobra i ako je "usporediva", ja je ne bih mogla povrijediti, a ona ne bi povrijedila tebe... ne bi mogla. To je ono što ja želim znati, Džondalare. Oboje su podigli pogled kad se zavjesa na ulazu pomakla. U boravište je ušla Ejla noseći njihovu putnu prtljagu i vidjela je kako Džondalar drži ramena te debele žene. Povukao je ruke, djelujući zbunjeno, gotovo posramljeno, kao da je radio nešto loše. Što je to bilo u načinu na koji je Džondalar gledao tu ženu, u načinu na koji joj je držao ramena? I u toj ženi? Usprkos tom njezinom tijelu bilo je neke izazovne privlačnosti u njezinom načinu držanja. Ali ubrzo se pokazala još jedna karakteristika. Kad se okrenula da bi pogledala Ejlu, učinila je to s takvim samopouzdanjem i sabranošću da je to bio jasan znak njezinog autoriteta. U naravi mlade žene bilo je da promatra i traži značenje u sitnim detaljima izraza lica ili položaja tijela. Pleme, oni ljudi koji su je odgojili, nisu se služili govorom kao primarnim načinom izražavanja. Komunicirali su znakovima, kretnjama i neznatnim promjenama izraza lica ili držanja tijela. A dok je živjela s Mamutovcima ta se njezina sposobnost proširila uključivši uz čitanje takvog govora tijela još i razumijevanje onih nesvjesnih znakova i kretnji kojima su se služili ljudi kada su govorili. Odjednom je Ejli bilo jasno tko je ova žena i shvatila je da se izmeñu ovo dvoje dogodilo nešto važno što se odnosilo i na nju. Osjetila je da je sada suočena s presudnom kušnjom, no nije oklijevala. - To je ona, zar ne, Džondalare? - rekla je, prilazeći im. - Ja sam koja? - upita Zelandona, izravno gledajući strankinju. Ejla joj je netremice uzvratila jednakim pogledom - Ti si ona kojoj se moram zahvaliti - rekla je. - Dok nisam srela Džondalara nisam znala ništa o Majčinim Darovima, posebno ne o Njezinom Daru Užitka. Znala sam samo za bol i bijes, ali on je bio strpljiv i nježan pa sam naučila osjetiti radost. Pričao mi je o ženi koja ga je to naučila. Zahvaljujem ti, Zelandona, što si ga to naučila pa mi je mogao dati Njezin Dar. A zahvalna sam ti i zbog nečeg mnogo važnijeg... i što je za tebe mnogo teže. Hvala ti što si odustala od njega pa je mogao pronaći mene. Zelandona je bila iznenañena, premda se to na njoj nije vidjelo. Ove su Ejline riječi bile zadnje od onog što bi očekivala da će čuti. Gledale su se u oči dok ju je žena proučavala nastojeći osjetiti njezinu dubinu, percipirati njezine osjećaje i otkriti istinu. Ova starija žena nije imala ništa manju sposobnost razumijevanja nesvjesnih znakova i govora tijela, premda je kod nje to bilo više instinktivno. Kod nje se to razvilo kroz nesvjesno promatranje i instinktivnim analiziranjem, a ne kao proširena primjena jezika naučenog u djetinjstvu, no zato nije bilo ništa manje pronicljivo. Zelandona nije znala kako je znala, jednostavno je znala. Trebalo joj je nešto vremena da postane svjesna nečeg čudnog. Iako se činilo da mlada žena posve tečno govori ze-landonski - služila se njime tako dobro kao da joj je to materinji jezik - ipak nije bilo sumnje u to da je strankinja. Onoj Koja Služi nisu bili nepoznati posjetitelji koji su govorili s naglaskom nekog stranog jezika, no Ejlin je izgovor imao neku čudnu, egzotičnu osobinu, ni nalik ičemu što je ranije čula. Glas joj nije bio neugodan nego samo nešto dublji, ali pomalo grlen i imala je poteškoća s nekim glasovima. Sjetila se kako je Džondalar rekao koliko je daleko morao ići dok su sada stajale gledajući jedna drugu, sinula joj je misao: ova je žena bila voljna tako daleko putovati da bi s njim došla kući. Tek je tada na licu mlade žene primijetila neku sjenku stranog izgleda i pokušala je pronaći što je to različito. Ejla je bila lijepa, no to se moglo očekivati od svake žene koju bi Džondalar doveo kući. Lice joj je bilo nešto šire i kraće nego lica zelandonskih žena, ali lijepo proporcionalno s dobro oblikovanom linijom čeljusti. Bila je nijansu viša od starije žene i njezina nešto tamnije plava kosa bila je prožeta pramenovima izblijedjelima od sunca. Njene bistre, sivo-modre oči krile su tajne i snažnu volju, no u njima nije bilo ni traga zlo-namjernosti. Zelandona kimne pa se okrene Džondalaru - Mislim da će biti dobra. Odahnuo je, a onda pogledavao jednu pa drugu - Ejla, kako si znala da je ovo Zelandona? Još se niste upoznale, zar ne?

- Nije bilo teško. Ti nju još uvijek voliš, a i ona voli tebe. - Ali... ali... kako? - izmucao je. - Zar misliš da nisam vidjela taj pogled u vašim očima? Zar misliš da ne znam što u sebi osjeća žena koja voli? - upita Ejla. - Neki bi ljudi bili ljubomorni kada bi vidjeli nekog koga vole kako s ljubavlju gleda nekog drugog - rekao je. Zelandona je posumnjala da je on pod "nekim ljudima" mislio na sebe. - Zar ne misliš, Džondalare, da je ona mogla vidjeti tek zgodnog mladog čovjeka i debelu staru ženu? To je ono što bi svatko vidio. Tvoja ljubav prema meni za nju ne predstavlja prijetnju. No zahvalna sam što te uspomene još uvijek zasljepljuju. Okrenula se prema Ejli - Nisam bila sigurna što bih mislila o tebi. Da sam osjetila da nisi prava za njega ti se, bez obzira koliko si dalek put prešla, nikada ne bi združila s njim. - Ti ne bi mogla učiniti ništa da to spriječiš. - Vidiš? - Zelandona se okrenula Džondalaru. -Jesam li ti rekla da joj ne bih mogla naškoditi ako bude dovoljno dobra za tebe. - Zelandona, zar nisi vjerovala kako je i Marona bila prava za mene? - upita Džondalar malo iritiran, osjećajući kako, našavši se izmeñu njih, više ne može sam donositi odluke. - Nisi imala nikakvih prigovora kada su me njoj obećali. - To nije bilo važno. Ti nju nisi volio. Nije te mogla povrijediti. Obje žene su gledale u njega i, premda nisu bile nimalo slične, izraz njihovih lica je bio tako identičan da su zbog toga izgledale slične. Odjednom se Džondalar nasmijao - E, pa drago mi je što će se dvije ljubavi mojeg života sprijateljiti. Zelandona podigne jednu obrvu i strogo ga pogleda - Ma što te je navelo na pomisao da ćemo mi biti prijateljice? - upitala je, ali smiješila se u sebi dok je odlazila. Dok je gledao kako Zelandona odlazi, Džondalar je u sebi osjećao čudnu mješavinu emocija, no bilo mu je drago što se činilo da je ta moćna žena voljna prihvatiti Ejlu. I njegova se sestra prijateljski odnosila prema njoj, a i njegova mati. Pomislio je kako su sve žene do kojih mu je bilo stalo izgleda bile spremne prihvatiti je, barem zasad. Mati joj je čak i rekla kako će učiniti sve što može kako bi se ona tu osjećala kao kod kuće. Kožnata zavjesa na ulazu se pomaknula i Džondalar je osjetio trnce, iznenañen što je ugledao majku baš u trenutku kada je o njoj mislio. Martona je ušla noseći sačuvan želudac neke životinje srednje veličine pun tekućine koja je kroz gotovo nepropusne stjenke te posude curila taman toliko da se pojave tamnocrvene mrlje. Džondalarovo lice obasja osmijeh. - Majko, iznijela si malo svojeg vina! - rekao je. - Ejla, sjećaš li se onog pića koje smo pili kada smo odsjeli kod Ša-ramudonaca? Onog vina od borovnica? Sada ćeš imati priliku probati Martonino vino. Ona je poznata po tome. Bez obzira koje voće ljudi koristili, sok često postane kiseo, ali moja mati zna kako se to treba raditi. - Osmjehnuo se i dodao - Možda će mi jednoga dana odati svoju tajnu. Martona je visokom čovjeku uzvratila osmijeh, ali nije komentirala. Po izrazu njezinog lica Ejla je naslutila da ona stvarno ima tajni način pripremanja, a i da jako dobro zna čuvati tajne, i to ne samo svoje. Vjerojatno je znala mnoge tajne. U toj ženi je bilo mnogo slojeva i skrivenih dubina, a ipak je uvijek govorila otvoreno i pošteno. I mada ju je prijateljski i s dobrodošlicom dočekala, Ejla je znala da će ona sve dobro odvagnuti prije nego je u potpunosti prihvati. Ejlu je to odjednom podsjetilo na Izu, onu ženu iz Plemena koja joj je bila poput majke. Iza je takoñer krila mnoge tajne, a ipak, kao i ostali iz Plemena, nije lagala. Služeći se jezikom kretnji i pokazujući nijanse stavom tijela i izrazom lica, oni nisu mogli lagati. To bi se odmah vidjelo. Ali mogli su nešto ne spomenuti. Premda bi se moglo otkriti kako je nešto prešućeno, to je bilo dopušteno kako bi se omogućila privatnost. Shvatila je kako ovo sada nije prvi puta da se prisjetila Plemena. Voña devete Špilje, Džondalarov brat Džoharan, podsjetio ju je na Bruna,voñu njezinog plemena. Pitala se zašto ju je Džondalarova rodbina podsjećala na Pleme.

- Sigurno ste gladni - rekla je Martona, pogledavši ih oboje. Džondalar se osmjehnuo - Da, gladan sam! Nismo jeli još od rane zore. Tako mi se žurilo doći ovamo i bili smo već tako blizu da se nisam htio zaustavljati. - Ako ste unijeli svu vašu prtljagu, sjednite i malo se odmorite dok vam pripremim neko jelo. - Martona ih je povela do niskog stola, pokazujući prema jastucima na koje će sjesti, a onda je svakom od njih u male posude natočila tamnocrvenu tekućinu. Tada je pogledala uokolo - Ne vidim tvoga vuka, Ejla. Znam da si ga dovela ovamo. Treba li i njemu hrane? Što on jede? - Obično mu dajemo sve ono što i mi jedemo, ali on si i sam nešto ulovi. Dovela sam ga ovamo kako bi znao gdje mu je mjesto, ali pošao je sa mnom kada sam prvi puta silazila u dolinu gdje su konji i odlučio je ostati tamo. On dolazi i odlazi kako želi, osim kad ga ja trebam - odgovorila je Ejla. - Kako on zna kad ga trebaš? - Ona ima poseban zvižduk s kojim ga pozove - rekao je Džondalar. - Mi i konje dozivamo zviždukom. - Podigao je svoju posudu, kušao, a onda se osmjehnuo i zadovoljno uzdahnuo - Sada znam da sam kod kuće. - Ponovo je otpio, a onda sklopio oči i polako uživao u okusu. - Od kojeg voća si ga napravila, majko? - Većinom od onih okruglih bobica koje u skupinama rastu na dugačkoj lozi samo na onim padinama koje su okrenute prema jugu. - Martona je sada zbog Ejle pojasnila - Nekoliko kilometara odavde prema jugoistoku je područje gdje ih uvijek tražim. Ima godina kada uopće ne rode dobro, ali prije nekoliko godina smo imali prilično toplu zimu pa su sljedeće jeseni ti grozdovi bili jako veliki, vrlo sočni i slatki, ali ne suviše slatki. Dodala sam im malo bazge i nešto soka od borovnica, ali ne mnogo. To je vino bilo jako obljubljeno. Malo je jače nego inače. Nije ga baš mnogo ostalo. Kada je prinijela posudu do usana, Ejla je namirisala aromu voća. Tekućina je bila ugodno kiselkasta i jaka, suhog, a ne onako voćnog okusa kakvog bi, sudeći po mirisu, očekivala. Osjetila je okus alkohola koji je prvi puta okusila u onoj pivi koju je od breze radio Talut, voña Lavljeg logora, no ovo je više podsjećalo na fermentirani sok borovnica kakvog su radili Šaramudonci, osim što je, koliko se mogla sjetiti, njihov bio slañi. Kada ga je prvi puta probala, nije joj se sviñao jak okus alkohola, no činilo se da su svi u lavljem logoru uživali u onom pivu i ona se željela uklopiti i biti poput njih pa se prisilila ispiti. Vremenom se priviknula, premda je slutila da ljudi toliko vole to piće ne zbog njegova okusa, nego zbog osjećaja energije i samopouzdanja koje im je davalo, premda ih je i dezorijentiralo. Od prevelike količine je znala osjećati vrtoglavicu ili bi postala suviše prijateljski raspoložena, ali neki ljudi su postajali tužni ili ljutiti, ili čak nasilni No ovo je piće bilo sasvim drukčije. Ti neodredivi sastojci su jednostavne odlike voćnog soka mijenjali na sasvim poseban način. Mogla bi se s užitkom naviknuti na ovo piće. - Ovo je vrlo dobro - rekla je. -Ja sam nikad probala... ja nisam nikada probala nešto takvo - ispravila se, osjećajući malu nelagodu. Bilo joj je lako govoriti zelandonski; to je bio prvi jezik sazdan od riječi kojeg je naučila nakon što je napustila Pleme. Džondalar ju je poučavao dok se oporavljao od povreda koje je zadobio kad ga je napao lav. I premda je imala poteškoća s nekim glasovima - ma koliko se bila trudila nije ih mogla pravilno izgovoriti - rijetko kad bi kao sada pogriješila pri tvorbi riječi i rečenica. Bacila je pogled na Džon-dalara i Martonu, no činilo se da oni to nisu ni opazili. Opustila se i gledala uokolo. Premda je nekoliko puta ulazila i izlazila iz Martonine nastambe, nije ju zapravo pozornije pogledala. Sada si je uzela vremena da je malo detaljnije razgleda i kamo god se okrenula bila je iznenañena i oduševljena. Konstrukcija same grañevine bila je zanimljiva, slična ali ne i ista kao one u špilji Losadunajaca koje su posjetili prije prelaska onog glečera na visoravni. Vanjski zidovi svih nastambi bili su u svom donjem dijelu, u visini od gotovo jednog metra, grañeni od vapnenca. Prilično veliki blokovi bili su grubo isklesani i postavljeni s obje strane ulaza, ali kameno oruñe nije bilo pogodno da bi se s njim to kamenje moglo brzo i lako finije obraditi. Ostatak tih niskih zidova bio je podignut od onakvog kamenja kakvo bi našli ili su ga tek grubo oblikovali kamenim čekićem. Različiti komadi, uglavnom podjednake veličine -

možda kakvih pet do sedam centimetara široki, ali znatno tanji od toga i tri ili četiri puta duži od svoje širine - ali i neki veći i manji od toga, bili su meñusobno savršeno usklañeni, tako da su tijesno pristajali jedan uz drugog i tvorili čvrstu cjelinu. Komadi grubo obrañeni u oblik romba bili su odabrani i razmješteni prema veličini i onda slagani jedan do drugog uzduž zida pa je tako širina zida bila jednaka veličini tog kamenja. Debeli su zidovi bili grañeni u slojevima tako da je svaki kamen bio uglavljen u pukotinu gdje su se dva kamena iz donjeg reda spajala. Ponekad se koristilo i manje kamenje kako bi popunilo takav zijev izmeñu dva kamena, posebno uz one veće blokove kraj ulaza. Kako se zid više dizao, tako je i kamenje počelo malo viriti s unutrašnje strane zida, podupirući onaj sloj koji će doći na njega i koji će opet tek malo viriti. Tu je kamenje bilo brižljivo odabirano i postavljano tako da su sve neravnine u kamenu pomagale odvoñenju vlage prema vanjskom dijelu zida, za slučaj da vjetar nanese kišu ili se stvori vlaga ili se tu bude otapao led. Nije bila potrebna nikakva žbuka ni blato da bi se začepile rupe i dodatno učvrstio zid. Neravnine u vapnencu pružale su dovoljno trenja koje je sprečavalo svako moguće klizanje, a tu masu kamenja držala je i vlastita težina koja je čak mogla podnijeti i teret greda izrañenih od borovine ili bora koje bi ugradili u zid kako bi s njima poduprli ostale grañevne elemente ili police. Sve je to kamenje bilo tako vješto tijesno spojeno da nije bilo ni pukotine kroz koju bi prodiralo dnevno svjetlo, niti bi ikakav pogrešan nalet vjetra mogao naići na neki otvor. Takva je gradnja ostavljala i lijep dojam pa su, posebno s vanjska strane, lijepo izgledale. Iznutra je takav kameni zid bio gotovo prekriven pločama sirovih koža neobrañene kože koje su sušenjem postale krute i tvrde - koje su bile pričvršćene na drvene motke zabijene u zemljano tlo. Ti su paneli postavljani pri samom tlu i onda su se uzdizali okomito uza zid do visine od dva i pol metra. Ejla se prisjetila da su ti gornji paneli bili s vanjske strane bogato ukrašeni. Mnogi od tih panela bili su i s unutrašnje strane oslikani likovima životinja i zagonetnim znakovima. Kako je Martonino boravište bilo podignuto uz malo strmiji stražnji dio litice ispod one izbočine u stijeni, jedan zid njezine zgrade činila je sama vapnenačka stijena. Ejla je podigla pogled. Gore nije bilo nikakvog stropa osim, visoko gore, donjeg dijela one prevjesne stijene koja se nad njima nadvila. Osim u iznimnim vremenskom prilikama kad bi ga struja zraka tjerala dolje, dim se sa ognjišta uzdizao iznad zidnih panela pa ispod onog prirodnog svoda klizio van, ostavljajući prilično čist zrak. Litica nad njima štitila ih je od svakog nevremena pa je u takvom boravištu, uz toplu odjeću, bilo sasvim ugodno čak i kada je vrijeme vani bilo studeno. Zgrade su bile prilično velike, nimalo nalik onim malim, zatvorenim obitavalištima koje je bilo lako zagrijati, ali prepunim dima, kakve je ranije viñala. Premda su ti zidovi od drveta i koža nudili i zaštitu od vjetra i kiše koju bi vjetar mogao tu zapuhnuti, oni su tu bili podignuti prvenstveno zato da bi odredili područje osobnog prostora i osigurali izvjesnu mjeru privatnosti, pružajući zaklon barem od očiju kad već ne i od ušiju. Neke od gornjih dijelova panela moglo se otvoriti kako bi, prema želji, moglo ući više svjetla ili se omogućio razgovor sa susjedima, no kada su takvi "prozori" bili zatvoreni smatralo se pristojnim da se posjetitelji služe ulazom i pitaju mogu li ući, a ne da izvana, viču ili ulaze bez poziva. Ejla je malo pobliže pogledala pod i zapazila kamenje složeno jedno do drugog. U ovakvim se krajevima vapnenac velikih litica mogao odlamati pa onda prirodno kalati duž linija njihove kristalne strukture, kako bi se dobili veliki, plosnati komadi. Tako je zemljani pod unutar boravišta bio popločen nepravilnim pločama plosnatog kamenja, a onda prekriven prostirkama od trave i trstike, te komadima mekog krzna. Ejla je sada usmjerila pozornost na razgovor Džondalara i njegove majke. Otpivši gutljaj vina, pogledala je posudu koju je držala u rukama. Bila je izrañena od šupljeg roga, bizono-vog, mislila je, vjerojatno od dijela nedaleko vrška, jer je imala uzak promjer. Podigla ju je i pogledala odozdo; dno je bilo izrañeno od drveta oblikovanog tako da tijesno

pristaje uz uži, malo neravan okrugli dio i u njemu se čvrsto uglavi. Sa strane je opazila neke ogrebotine, ali kad je bolje pogledala bila je iznenañena otkrivši da je to crtež konja gledanog sa strane, savršeno i precizno urezan. Spustila je posudu i pogledala nizak stol oko kojeg su sjedili. Bila je to tanka ploča vapnenca oslonjena na okvir od savinutog drveta koji je imao noge, a sve je bilo spojeno remenjem. Ploča je bila prekrivena prostirkom izrañenom od vrlo tankih vlakana, sa zanimljivim uzorkom koji je, u nijansama zemljano-crvenkaste boje sugerirao životinje te različite apstraktne linije i oblike. Oko tog stolića bilo je poslagano nekoliko jastuka izrañenih od različitih materijala. Na kamenom su stolu stajale dvije svjetiljke izrañene od kamena. Jedna, prekrasno isklesana, imala je oblik plitke zdjele s ukrašenom ručkom, a druga joj je bila slična, s udub-ljenjem koje je bilo na brzinu izdubljeno iz nekog komada vapnenca. U obje se nalazio otopljen loj - masnoća naribana u kipuću vodu, i zapaljen stijenj. U onoj grubo izrañenoj bila su dva, a u onoj dovršenoj tri. Svaki je stijenj davao istu količinu svjetlosti. Ejla je imala osjećaj da je ona grublje izrañena svjetiljka bila napravljena nedavno, kako bi se dobilo dodatno svjetlo u tom slabo osvijetljenom boravišnom prostoru u stražnjem dijelu zakloništa i da će se koristiti samo privremeno. Unutrašnji prostor boravišta bio je pokretnim paravanima podijeljen u četiri odjeljka, vrlo uredan i osvijetljen s još nekoliko kamenih svjetiljki. Većina paravana bila je ukrašena ili obojana na isti način, imali su drvene okvire i većinom nisu bili prozirni, nego napravljeni od sirove, neštavljene kože. No bilo ih je i nekoliko prozirnih, vjerojatno izrañenih od crijeva kakve veće životinje, koja su razrezali i ostavili da se izra-vnata osuše, mislila je Ejla. Na lijevom kraju onog kompaktnog kamenog zida, odmah uz vanjski panel, bio je neki posebno lijep zaslon za koji se činilo da je izrañen od potkožne opne neke životinje - od tvari slične pergamentu koja se u velikim komadima mogla zguliti s unutrašnje strane životinjske kože ako je bila zdera-na i ostavljena da se suši bez struganja. Na tom je zaslonu bio crnom bojom i nijansama žute i crvene, naslikan konj i još neki zagonetni oblici koji su se sastojali od crta, točaka i kvadrata. Ejlu to podsjeti kako se i Mamut iz Lavljeg logora tijekom svojih obreda koristio sličnim zaslonom, premda su tamo životinje i znakovi bili naslikani samo crnom bojom. Njegov je zaslon bio izrañen od unutrašnje opne s tijela bijelog mamuta i to je bio najsvetija i najdragocjenija stvar koju je imao. Na tlu ispred tog zaslona ležalo je sivkasto krzno za koje je Ejla bila sigurna da je to koža konja s gustom zimskom dlakom. Vidio se i odsjaj male vatrice koja je, čini se, gorjela u niši u zidu iza zaslona i koja je osvjetljavala zaslon ističući na njemu naslikane ukrase. Police, izrañene od još tanjih ljuski vapnenca negoli podne pločice, bile su rasporeñene u različitim razmacima i pružale su se uz zid desno od zaslona, a na njima su se nalazili razni predmeti. Ispod najdonje police, tamo gdje je nagib zida bio najdublji, nazirali su se nejasni oblici uskladištenih stvari. Za mnoge od tih stvari Ejla je znala čemu služe, no neke od njih su bile izrezbarene i obojane tako vješto da su uz uporabnu imale i dekorativnu svrhu. Desno od polica iz zida je virio panel izrañen od kože koji je označavao kraj jedne "prostorije" i početak druge. Takvi su paravani samo sugerirali podjelu prostora i Ejla je kroz otvor mogla vidjeti uzdignutu platformu na kojoj su bile hrpe mekog krzna. Nečiji prostor za spavanje, mislila je. Drugi prostor za spavanje bio je slobodnije odreñen paravanima koji su ga dijelili od ovog prostora u kojem su sada boravili i od onog prvog prostora za spavanje. Zastorom zatvoren ulaz bio je dio zida podignutog od pa-nela s drvenim okvirima nasuprot kamenom zidu a nasuprot prostoru za spavanje nalazila se četvrta "prostorija" u kojoj je Martona pripremala hranu. Uzduž ulaznog zida, kraj prostora za kuhanje, bila je samostojeća drvena polica sa znalački rasporeñenim košarama i zdjelama prekrasno urešenim rez-barijama, tkanjem ili oslikanim geometrijskim uzorcima i realističnim prikazima životinja. Veće su posude stajale na podu uza zid, neke s poklopcima dok su druge otvoreno pokazivale svoj sadržaj: povrće, voće isušeno meso.

Cijelo je boravište bilo približno pravokutnog oblika i podijeljeno na četiri dijela, no ni vanjski zidovi nisu bili savršeno ravni, a ni "prostorije" nisu bile savršeno simetrične. Malo su neravno krivudale, nastojeći pratiti konture prostora ispod one prevjesne police i ostavljajući mjesta i za druga boravišta. - Majko, drukčije si razmjestila stvari - rekao je Džondalar. - Sada mi izgleda nekako prostranije negoli sam upamtio. - Prostranije je, Džondalare. Sada nas je tu samo troje. Folara spava tamo rekla je Martona, pokazujući onaj drugi prostor za spavanje. - Vilamar i ja spavamo u drugoj sobi - pokazala je prema onom prostoru uz kameni zid. - Ti i Ejla možete koristiti glavnu prostoriju. Ako želiš, možemo pomaknuti stolić bliže zidu da napravimo mjesta za platformu za spavanje. Ejli se taj prostor činio zaista velikim. Ovo boravište je bilo znatno veće od zasebnih prostora koji su u poluukopa-noj zajedničkoj zemunici Lavljeg logora pripadali pojedinom ognjištu, to jest pojedinoj obitelji, premda opet nije bio tako prostran kao njezina mala špilja u dolini gdje je živjela sasvim sama. Ali, za razliku od ovog prostora ovdje, zemunica Ma-mutovaca nije nastala djelovanjem prirode; ljudi Lavljeg logora su je sami sagradili. Pozornost joj je privukao obližnji paravan koji je dijelio prostor za kuhanje od glavnog prostora. Bio je po sredini preklopljen i ona shvati da su to dva prozirna paravana spojena na vrlo neobičan način. Drvene motke koje su tvorile unutrašnje stranice okvira i noge oba panela bile su umetnute u krugove poprijeko rezanih šupljih rogova bizona. Ti su prsteni pri vrhu i pri dnu tvorili neku vrst "panta" koji su omogućavali da se dvostruki paravan sklopi. Pitala se jesu li i ostali paravani napravljeni na isti način. Gledala je u prostor za kuhanje, radoznalo promatrajući pribor. Martona je klečala na prostirki uz ognjište ograñeno kamenjem podjednake veličine, a popločen pod oko ognjišta bio je vrlo čist. Iza žene, u tamnom kutu osvijetljenom tek jednom kamenom svjetiljkom, bilo je još polica na kojima su stajale šalice, zdjele, pladnjevi i pribor. Vidjela je kako tamo visi suho povrće i trave, a onda je spazila i dio okvira s prečkama o koji je sve to bilo obješeno. Na radnoj površini uz ognjište bile su zdjele, košare i veliki pladanj izrañen od kosti na kojem su bili komadići svježeg crvenog mesa. Ejla se pitala bi li trebala ponuditi pomoć, ali nije znala ni gdje što stoji niti što Martona kuha. Ne bi bila nikakva pomoć kad bi joj se petljala u posao. Bolje je pričekati, mislila je. Promatrala je kako Martona nabada meso na četiri ražnjića koje je onda položila iznad žara, oslanjajući krajeve ražnjića na dva uspravna kamena predviñena da istovremeno podupiru nekoliko takvih ražnjića. Tada je, s kutljačom izrezbarenom od roga kozoroga, zagrabila tekućinu iz čvrsto pletene posude i stavljala je u drvene zdjele. S parom elastičnih hvataljki izraženih od savijenog drveta pecala je glatke kamene oblutke iz košare za kuhanje i u nju opet ubacivala one druge iz vatre, vruće, a onda je donijela one dvije zdjele Ej li i Džondalaru. Ejla je u toj bogatoj juhi vidjela sitne glavice luka i neko drugo korjenasto povrće i shvati koliko je zapravo gladna, ali je čekala da vidi što će Džondalar učiniti. Uzeo je svoj nož s kojim se služio pri jelu - malenu, zašiljenu naoštrenu ljusku kremena umetnutu u držak izrañen od jelenjeg roga - i s njim nabadao malo korjenasto povrće, zatim bi to stavio u usta, malo prožvakao i onda iz zdjele otpio malo juhe. Ejla je uzela svoj nož i učinila isto. Juha je imala bogat, izvrstan okus mesnog temeljca, ali u njoj nije bilo mesa nego samo povrće i, za njen ukus, malo neobična kombinacija začinskih trava i još nešto, ali nije znala što. To ju je iznenadilo jer je gotovo uvijek mogla razaznati sastojke hrane. Ubrzo im je bilo donijeto i meso, rumeno ispečeno na štapićima. I ono je imalo malo neobičan ali izvrstan okus. Željela je pitati, ali je ipak držala jezik za zubima. - Majko, zar ti nećeš jesti? Tako je dobro - upitao je Džondalar, nabadajući još jedan komadić povrća. - Folara i ja smo već jele. Napravila sam puno toga jer stalno očekujem Vilamara, ali sada mi je drago - osmjehnula se. - Samo sam vam morala pogrijati juhu i ispeći ražnjiće od bizonova mesa. Držim to meso u vinskom pacu. To je dakle bio taj okus, pomisli Ejla, otpivši još jedan gutljaj crvene tekućine. Toga je bilo i u juhi.

- Kada se Vilamar vraća? - upita Džondalar. -Jedva čekam da ga vidim. - Brzo - odgovori Martona. - otišao je trgovati, na zapad, do Velike Vode, kako bi tamo nabavio sol i ako uspije još nešto, ali on zna kada namjeravamo poći na Ljetni sabor. Sigurno će se vratiti prije našeg polaska, osim ako ga nešto ne zadrži, ali očekujem ga svakog časa. - Laduni od Losadunajaca mi je rekao da oni trguju sa Špiljom koja kopa sol iz planine. Zovu je Slano brdo - rekao je Džondalar. - Brdo soli? Nikad nisam znala, Džondalare, da u brdima ima soli. Mislim da ćeš mi morati jako dugo pričati, a nitko neće znati što je od toga pusta priča, a što istina - rekla je Martona. Džondalar se nasmijao, ali Ejla je imala neki nejasan osjećaj da njegova mati i bez da je to otvoreno rekla, ne vjeruje u to što je čula. -Ja to nisam osobno vidio, ali vjerujem da je ta priča istinita - rekao je. Nisu imali soli, a žive prilično daleko od slane vode. Ne vjerujem da bi se oni s njom tako nehajno ponašali kada bi zbog nje morali trgovati ili daleko putovati. Džondalarov osmijeh je sada postao širi, kao da se prisjetio nečeg smiješnog Kad već spominjemo daleka putovanja, imam za tebe, majko, poruku od nekog koga smo sreli na našem putu, od nekoga koga poznaš. - Od Dalanara ili Jerike? - upitala je. - Imamo poruku i od njih. Doći će na Ljetni sabor. Dala-nar će pokušati nagovoriti nekoliko mladih Zelandonaca da se s njim vrate. Ta Prva Spilja Lanzadonaca je sve brojnija i ne bi me čudilo ako uskoro zasnuju Drugu Špilju rekao je Džondalar. - Mislim da neće biti teško naći nekoga - komentirala je Martona. - To će im biti čast. Tko god pode bit će stvarno prvi, prvi i jedini Lanzadonci. - Ali kako oni još nemaju Onu Koja Služi, Dalanar bi htio da se Joplaja i Ekozar združe na zelandonskom obredu Združivanja. Martoninim licem nakratko preleti izraz nezadovoljstva - Tvoja bliska roñakinja je tako lijepa djevojka, neobična ali vrlo lijepa. Kada se ona pojavi na saborima Zelandonaca, nema mladića koji može odvojiti pogled od nje. Zašto bi ona odabrala Ekozara kad može imati svakog mladića kojeg poželi? - Ne, ne može baš svakoga - rekla je Ejla. Martona je pogleda i spazi bljesak obrambenog žara. Ejla je malo pocr-venjela i skrenula pogledom - A i rekla mi je kako nikada neće naći nekoga tko bi je volio toliko kao Ekozar. - Imaš pravo, Ejla - rekla je Martona, a onda malo zastala i, otvoreno je pogledavši, dodala - Postoje i neki ljudi koje ona ne može imati - bacila je kratak pogled na svojega sina. -Ali ona i Ekozar izgledaju... ne izgledaju kao dobar par. Jo-plaja je tako zapanjujuće lijepa a on... nije. Ali nije sve u izgledu, a ponekad izgled uopće nije važan. A čini se i da je Ekozar dobar i pažljiv čovjek. Iako to nije bila izrekla, Ejla je znala da je Martona odmah shvatila razlog zbog kojeg je Joplaja odabrala kako je odabrala. Džondalarova "bliska roñakinja", kćer Dalanarove družice, voljela je čovjeka kojeg nikada ne bi mogla imati. Nitko drugi nije bio važan pa je odabrala onoga za kojeg je znala da iskreno voli nju. I znala je da je Martonina primjedba bila nevažna, zasnovana tek na osobnom smislu za estetiku a ne, kako se bojala, na nekom tvrdom uvjerenju o tome koga je ona zaista trebala odabrati. Džondalarova je mati voljela lijepe stvari pa joj se činilo prikladnim da se onako lijepa djevojka združi s nekim tko je kao i ona, no shvatila je kako je ljepota karaktera važnija od toga. Činilo se da Džondalar nije osjetio tu laganu napetost izmeñu ove dvije žene, bio je previše ushićen sam sa sobom jer je uspio upamtiti poruku za koju je bio zamoljen da je prenese svojoj majci, poruku od nekoga koga ona nikada nije spominjala. - ta poruka koju ti donosim nije od Lanza-donaca. Tijekom našeg puta malo smo se duže zadržali kod nekih ljudi, duže no što smo planirali, mada se uopće i nisam namjeravao kod njih zaustaviti... ali to je sad već druga priča. Kada smo odlazili, njihova Ona Koja Služi je rekla: Kad vidiš Martonu, reci joj da je Bodoa pozdravlja i voli.

Džondalar se nadao da će se njegova samouvjerena i dostojanstvena mati jako iznenaditi kad joj spomene neko ime iz njezine prošlosti koje je vjerojatno već zaboravila. Namjeravao se ovim poslužiti kao vedrim dodatkom u toj njihovoj prijateljskoj igri riječima i značenjima koje te riječi impliciraju, u igri u kojoj su govorili i ne rekavši, ali nije očekivao reakciju kakva je uslijedila. Martona je širom otvorila oči, a lice joj je problijedilo - Bodoa! Oh, Velika Majko! Bodoa? - Stavila je šake na grudi i činilo se da ne može doći do daha. - Majko! Jesi li dobro? - pitao je Džondalar, skočivši i nagnuvši se nad njom. Žao mi je, nisam te namjeravao ovako šokirati. Da pozovem Zelandonu? - Ne, ne, dobro mi je - odgovori Martona, duboko uzdah-nuvši. - Samo sam se iznenadila. Nisam mislila da ću ikada više čuti to ime. Čak nisam ni znala da je još živa. Jesi li... imao priliku dobro je upoznati? - Rekla mi je da se gotovo bila združila s tobom i Džokonanom, no mislio sam da vjerojatno pretjeruje, da se možda više dobro ne sjeća - rekao je Džondalar. Kako to da je nikada nisi spominjala? - Ejla ga začuñeno pogleda. Nije znala da on nije posve povjerovao S"Armuni. - Bilo je to previše bolno, Džondalare. Bodoa mi je bila poput sestre. Bilo bi mi drago da se združila s nama, ali naš je zelandona bio protiv toga. Rekao je kako su obećali njezinom ujaku da će je nakon obuke vratiti kući. Rekao si da je ona Ona Koja Služi? Možda je tako i najbolje, ali bila je tako ljutita kad je odlazila. Molila sam je neka pričeka povoljnije vrijeme prije nego bude pokušala prijeći ledenjak, ali nije htjela ni čuti. Drago mi je što čujem da je preživjela to prelaženje i drago mi je što poručuje da me voli. Vjeruješ li da je tako zaista i mislila kad je to rekla? - Da, majko, siguran sam da je tako i mislila. Ali ona se nije vratila svome domu. Njezin je ujak već bio napustio ovaj svijet, baš kao i njezina mati. Postala je S"Armuna, no zbog te ljutnje u sebi zlorabila je svoj poziv. Pomogla je jednoj zloj ženi da postane voña, premda nije znala koliko će Ataroa postati zla. Sada S"Armuna nastoji sve to ispraviti. Mislim da je pronašla ispunjenje poziva pomažući svojoj Špilji da nadvladaju posljedice tih loših godina, a možda im i bude voña dok se ne pojavi netko tko bude dorastao toj dužnosti, kao što si ti bila, majko. Bodoa je izuzetna, čak je i otkrila način kako se blato može pretvoriti u kamen. - Blato u kamen? Džondalare, zvučiš mi kao oni putujući pripovjedači priča - rekla je Martona. - Kako ću znati što da ti vjerujem ako budeš govorio takve nevjerojatne stvari? - Vjeruj mi. Govorim istinu - rekao je Džondalar ozbiljno i bez ikakve skrivene igre riječima. - Nisam postao putujući pripovjedač koji ide od Špilje do Špilje uljepšavajući priče i legende kako bi ih učinio još zanimljivijima, ali prešao sam dug put i vidio mnogo toga. - Pogledao je prema Ejli. - Da to nisi vidjela, bi li vjerovala da ljudi mogu jahati konje ili se sprijateljiti s vukom? Imam ti ispričati toliko toga u što ćeš teško moći povjerovati i pokazati ti neke stvari zbog kojih nećeš vjerovati vlastitim očima. - Dobro, Džondalare. Uvjerio si me. Neću više sumnjati u tvoje riječi... čak i ako mi bude teško povjerovati u to što kažeš - rekla je i onda se osmjehnula s nekim obješenjačkim šarmom kakvog Ejla nije ranije vidjela. Na trenutak se žena doimala mnogo godina mlañom i Ejla shvati od koga je Džondalar naslijedio onaj svoj osmijeh. Martona je podigla svoju posudicu s vinom i polako ga pijuckala, nagovarajući ih da pojedu jelo do kraja. Kada su završili, odnijela je zdjele i ražnjiće, dala im meku, vlažnu kožnatu krpu koja je dobro upijala, da s njom obrisu svoje noževe za jelo prije no što ih odlože, a onda im je natočila još vina. - Dugo te nije bilo, Džondalare - rekla je svome sinu. Ejla je imala dojam da ona pažljivo bira riječi. - Znam da sigurno imaš mnogo priča o svom dugom putovanju. A i ti, Ejla - rekla je, pogledavši mladu ženu. - Mislim da bi dugo trajalo da ih sve ispričate. Nadam se da planirate tu ostati... neko vrijeme značajno je pogledala Džondalara. - Možete ostati koliko želite, premda bi tu moglo postati pomalo tijesno... nakon nekog vremena. Možda ćete poželjeti imati svoj vlastiti prostor. .. tu u blizini... jednoga dana... Džondalar se osmjehnuo - Da, majko, hoćemo. Ne brini, neću opet otići. Ovo mi je dom. Namjeravam ostati, oboje namjeravamo, osim ako netko bude tome prigovorio.

Je li to ta priča koju želiš čuti? Ejla i ja se još nismo združili, ali budemo. Već sam to rekao Zelandoni... bila je tu baš prije nego si ti ušla s vinom. Želio sam čekati dok doñemo kući da bismo se ovdje mogli združiti i da nam ovog ljeta na Obredu združivanja ona sveže čvor. Martona je osmijehom iskazala svoju radost. - Bilo bi lijepo vidjeti da se i u tvome ognjištu rodi dijete, možda čak i od tvojeg duha, Džondalare - rekla je. On je pogledao Ejlu i nasmiješio se - I ja tako mislim -rekao je. Martona se nadala da on tim riječima implicira ono što joj se činilo da on implicira, ali nije željela pitati. On bi joj to sam trebao reći. Željela je samo da on već prestane tako nerado razgovarati o tako važnoj stvari kao što je moguće rañanje djeteta u ognjištu njezinog sina. - Možda će ti biti drago čuti - nastavi Džondalar - da je Tonolan ostavio dijete svojeg duha, kad već ne i ognjišta, u barem jednoj Špilji a možda i u više njih. Jedna Losadu-najka imenom Filonija, kojoj se on dopao, otkrila je vrlo brzo nakon što smo se kod njih zaustavili da je u blagoslovljenom stanju. Sada je združena i ima dvoje djece. Laduna mi je rekla kako su, čim se pročulo da je trudna, svi muškarci imali razloga da je posjete. I ona je jednog odabrala, ali svoju prvu kćer je nazvala. Tonolija. Vidio sam tu curicu. Izgleda baš kao Folara kad je bila malena. Šteta što žive tako daleko i to još s one strane ledenjaka. Do njih treba daleko putovati, iako mi se pri povratku to mjesto činilo već blizu kuće. - Zastao je, utonuvši u misli. - Nikada baš nisam volio putovati. Nikada i ne bih putovao tako daleko da nije bilo Tonolana... - odjednom je vidio izraz na licu svoje majke i kada je postao svjestan o kome govori nestalo je i njegova osmijeha. - Tonolan je bio roñen u Vilamarovom ognjištu - rekla je Martona. - i roñen od njegovog duha, u to sam sigurna. Uvijek je bio u pokretu, čak i kad je još bio vrlo malen. On još uvijek putuje? Ejla opet zapazi tu neizravnost s kojom je Martona pitala ili ponekad nije pitala, a ipak je pitala. Tada se prisjeti kako je Džondalaru uvijek nekako smetala izravnost i otvorena radoznalost Mamutovaca i sada je znala zašto. Ti ljudi koji su sebe zvali Lovci na mamute, taj narod koji ju je bio usvojio i čije se običaje tako mukotrpno trudila usvojiti, nisu bili isti kao Džondalarov narod. I mada su još u Plemenu sve ljude koji su izgledali poput nje nazivali Drugi, Zelandonci nisu bili isto što i Mamutovci, a razlika nije bila samo u jeziku kojim su govorili. Morat će posvetiti više pozornosti načinu na koji se Zelandonci ponašaju ako se želi ovdje uklopiti. Džondalar je duboko uzdahnuo shvaćajući kako je došlo vrijeme da majci kaže što se dogodilo s bratom. Primio je majčine ruke i držao ih meñu svojim šakama. Žao mi je, majko. Tonolan sada putuje po onom svijetu. Martonin je bistar, izravan pogled pokazao svu dubinu njezine iznenadne tuge zbog gubitka najmlañeg sina i ramena su joj se spustila kao ispod teškog tereta. Već je jednom propatila smrt najmilijeg, ali još nikada nije izgubila dijete. Činilo se još težim izgubiti ga kad ga je već podigla do zrelosti, a ipak je još cijeli život bio pred njim. Sklopila je oči nastojeći ovladati svojim emocijama, a onda je izravnala ramena i pogledala sina koji joj se vratio. - Džondalare, jesi li bio s njim? - Da - odgovorio je, prisjećajući se i osjetivši kako mu se i tuga vraća. - Bio je to špiljski lav... Tonolan ga je slijedio u kanjon... Pokušao sam ga odgovoriti, no nije me poslušao. Džondalar se borio da zadrži samokontrolu, a Ejla se prisjetila one noći u njezinoj dolini kada ga je tuga bila posve svladala pa ga je ona držala i ljuljala poput djeteta. Tada još nije znala čak ni njegov jezik, no nije potrebno znanje jezika da bi se mogla razumjeti tuga. Sada se nagnula k njemu i dotakla mu ruku kako bi mu pokazala da suosjeća s njim, ne miješajući se pritom u taj trenutak izmeñu majke i sina. Mar-toni sada nikakav Ejlin dodir ne bi pomogao. Džondalar je uzdahnuo. - Majko, imam nešto za tebe - rekao je ustajući i odlazeći prema svojoj putnoj naprtnjači. Izvadio je jedan omot a onda, malo razmišljajući, izvadio i drugi. - Tonolan je našao djevojku i zaljubio se. Njezin narod sebe naziva Šaramudonci. Živjeli su uz obalu Velike Majke Rijeke, tamo gdje je rijeka tako velika da

razumiješ zašto su je nazvali Velika Majka. Taj narod Šaramudonaca se podijelio popola pa jedni žive na kopnu, loveći divokoze, a Ramudon-ci su ostali uz rijeku, loveći u njoj goleme jesetre. Zimi bi se Ramudonci doselili k Šaramudoncima, a svaka obitelj jedne grupe imala je u drugoj grupi obitelj s kojom je bila tijesno vezana, kao da su združeni.. Činilo se da su to dva naroda, no veze meñu njima bile su tako bliske da su zapravo bili dvije polovice istog naroda. - Džondalaru je bilo teško objasniti tako jedinstven i vrlo složen element jedne kulture. - Tonolan je bio toliko zaljubljen da je htio postati jedan od njih. Kada se združio s Jetamijom postao je dijelom šara-mudonske polovice. - Kakvo prekrasno ime! - rekla je Martona. - I bila je prelijepa. Jako bi ti se sviñala. - Kažeš bila je? - Umrla je rañajući dijete koje je bilo sin njegovog ognjišta. Tonolan to nije mogao podnijeti. Mislim da je on želio poći za njom na onaj svijet. - Uvijek je bio tako sretan, tako bezbrižan. - Znam, ali kad je Jetamija umrla, on se promijenio. Više nije bio ni sretan niti bezbrižan, samo neoprezan. Više nije mogao ostati sa Šaramudoncima. Pokušavao sam ga nagovoriti da poñe sa mnom kući, ali on je htio prema sjeveru. Nisam ga mogao pustiti samog. Ramundonci su nam dali jedan njihov čamac... oni rade izvrsne čamce... pa smo krenuli nizvodno, ali smo u velikoj delti, na kraju Velike Majke Rijeke, tamo gdje se ona ulijeva u Beransko more, ostali bez svega. Ja sam bio ranjen, a on je umalo nestao u živom pijesku, ali nas je jedan logor Mamutovaca spasio. -Jesi li tamo upoznao Ejlu? Džondalar pogleda Ejlu, a onda opet svoju majku - Ne, -odgovorio je, zastavši malo - kad smo napustili Logor žalosne vrbe Tonolan je poželio otići na sjever i s njima za vrijeme Ljetnog sabora loviti mamute, ali sumnjam da mu je zaista bilo do toga. On je samo želio ići dalje - Džondalar je sklopio oči i opet duboko uzdahnuo. - Lovili smo srnu, - nastavio je s pričom - ali nismo znali da je upravo tu srnu progonila lavica. Napala je srnu u isto vrijeme kada smo i mi bacili koplja. Koplja su je prva pogodila, ali lavica je ipak uzela lovinu. Tonolan je odlučio slijediti je, rekavši da je srna njegova a ne lavičina. Rekao sam mu neka se ne prepire s lavicom i neka joj je ostavi, ali on je bio ustrajan u namjeri da slijedi lavicu do njezinog brloga. Malo smo pričekali, a kada je lavica otišla, Tonolan je odlučio poći za njom u kanjon i uzeti komad mesa. Lavica je bila s mužjakom, a on nije namjeravao prepustiti nam lovinu. Ubio je Tonolana, a i mene je gadno napao. Martona se zabrinuto namrštila - Tebe je napao lav? - Da nije bilo Ejle, bio bih mrtav. - rekao je Džondalar. -Ona mi je spasila život. Otela me je tome lavu, a i liječila mi je rane. Ona je iscjeliteljica. Martona pogleda Ejlu, a onda opet iznenañeno pogleda Džondalara. - Ona te otela lavu? - Njiska mi je pomogla, a ja to i ne bih mogla učiniti da je to bio neki drugi lav - pokušala je objasniti Ejla. Džondalar je razumio majčinu zbunjenost. A znao je i kako to pojašnjenje neće nimalo pomoći da se lakše povjeruje u priču. - Vidjela si kako je Vuk i konji slušaju... - Pa ne želiš mi valjda reći... - Reci joj ti, Ejla - predloži Džondalar. - Tog lava sam našla kad je bio još posve malen lavić -započne Ejla. - Zgazio ga je jelen pa ga je mati ostavila misleći da je mrtav. Gotovo je i bio mrtav. Ja sam progonila te jelene želeći da mi koji upadne u stupicu koju sam iskopala u tlu. Jednog sam tako i ulovila, a putem natrag prema dolini naišla sam na tog lavića pa sam i njega ponijela sa sobom. Njiska baš i nije bila previše sretna jer ju je njegov miris plašio, no ja sam se i s jelenom i s lavićem vratila u svoju špilju. Liječila sam ga i on se oporavio, ali se nije mogao sam o sebi brinuti pa sam mu ja morala biti mati. I Njiska se naučila brinuti o njemu Ejla se osmjehnula prisjećajući se. - Kada je bio malen bilo je zgodno gledati njih dvoje zajedno.

Martona je gledala mladu ženu i tada je došla do nove spoznaje. - To je, znači, način na koji ti to radiš? - rekla je. - Tako i s vukom. I s konjima? Sada je došao red na Ejlu da zine od čuda. Nitko nikada nije tako brzo uočio tu povezanost. Zasjala je od zadovoljstva što je Martona to uspjela shvatiti - Da! Naravno! To sam svima pokušavala objasniti! Ako nañeš životinju dok je još posve malena pa je hraniš i podižeš kao da je tvoje vlastito dijete, ona se veže uz tebe kao i ti uz nju. Taj lav koji je ubio Tonola-na i napao Džondalara bio je lav kojeg sam ja uzgojila. Bio mi je poput sina. - Ali tada je već bio posve odrastao i spario se sa ženkom, zar ne? Kako si ga uspjela maknuti od Džondalara? - pitala je Martona. Nije mogla vjerovati. - Zajedno smo lovili. Kada je on bio malen, dijelila sam svoj ulov s njim, a kada je porastao prisilila sam ga da on svoj ulov dijeli sa mnom. Uvijek je učinio što sam tražila od njega. Bila sam mu mati. Lavovi su navikli slušati svoju majku - rekla je Ejla. - Ni ja to ne razumijem - izjavi Džondalar, vidjevši majčin izraz lica. - Taj lav je bio najveći kojega sam ikada vidio, no Ejla ga je uspjela zaustaviti kad se već spremio da me po drugi puta napadne. Više nego jedanput sam je vidio kako jaši na njegovim leñima. Cijeli Ljetni logor Mamutovaca ju je vidio kako jaši na tom lavu. Ja sam to vidio, a ipak mi je teško u to povjerovati. - Samo mi je žao što nisam mogla spasiti Tonolana - rekla je Ejla. - Čula sam da je netko kriknuo, ali kad sam stigla onamo, Tonolan je već bio mrtav. Ejline su riječi podsjetile Martonu na njezinu tugu i neko vrijeme su svi utonuli u vlastite osjećaje, ali Martona je željela saznati više, željela je shvatiti - Drago mi je što je našao nekoga koga je volio - rekla je. Džondalar je uzeo onaj prvi omot kojeg je izvadio iz svoje putne naprtnjače Onoga dana kad su se on i Jetamija združili, rekao mi je kako ti znaš da se on nikada neće vratiti, ali morao sam mu obećati da ću se ja jednoga dana vratiti. I rekao mi je da ti onda donesem nešto lijepo, onako kako ti Vilamar uvijek donese. Kad smo se Ejla i ja na povratku zaustavili kod Šaramudonaca, Rozarija mi je ovo dala za tebe... Rozarija je bila žena koja je othranila Jetamiju kad joj je mati umrla. Rekla mi je da je to bila Jetamijina najdraža - rekao je Džondalar, pružajući majci omot. Džondalar je prerezao uzicu kojom je bio vezan omot kože. U prvi mah Martona je pomislila kako je dar upravo taj mekan semiš divokoze, jer je koža bila tako lijepa, ali kad ju je odmotala zastao joj je dah pri pogledu na prekrasnu ogrlicu. Bila je izrañena od zuba divokoze, savršeno bijelih zuba mladih životinja, probušenih kroz korijen, simetrično i postupno složenih prema veličini, svaki od njih odvojen jednako tako pomno odabranim kralješcima malih jesetri, dok se u sredini u svim duginim bojama ljeskao sedefast privjesak nalik čamcu. - Ovo predstavlja narod kojem se Tonolan odlučio pridružiti, Šaramudonce, a jesetre s rijeke predstavljaju Ramudonce, dok je čamac simbol oba dijela tog naroda. Rozarija je željela da imaš nešto što je pripadalo ženi koju je Tonolan izabrao - rekao je Dzondalar. Suze su pronalazile svoj put niz Martonino lice dok je gledala taj prelijep dar - Džondalare, zbog čega je on mislio kako ja znam da se on neće vratiti? upitala je. - Rekao je da si mu pri odlasku rekla "Sretan put", a ne "Dok se ne vratiš". U oči su joj navrle nove suze i onda se prelile - Imao je pravo, nisam mislila da će se vratiti. Ma koliko ja to pred samom sobom poricala, kada je otišao bila sam sigurna da ga više nikada neću vidjeti. A kad sam čula da si otišao s njim, mislila sam da sam izgubila dva sina. Džondalare, htjela bih da se je i Tonolan vratio s tobom, ali drago mi je što si se barem ti vratio - rekla je, krenuvši mu u zagrljaj. Ejla nije mogla zaustaviti vlastite suze gledajući taj zagrljaj Džondalara i njegove majke. Sada je polako shvaćala zašto Dzondalar nije mogao ostati sa Saramudoncima kad su mu to Tolija i Markeno predložili. Ona je znala kako je to kada izgubiš sina. Znala je da nikada neće ponovo vidjeti svoga sina, a željela je znati kako mu je, što se s njim dogodilo i kakvim životom živi. Ona zavjesa na ulazu se opet pomaknula. - Pogodite tko se vratio kući - povikala je Folara, žureći unutra. Za njom je, mnogo mirnije, išao Vilamar.

lVlartona je požurila pozdraviti se s muškarcem koji se upravo vratio i oni se toplo zagrliše. - Oh, Martona! Vidim da se taj tvoj visoki sin vratio! Nikada nisam pomislio da će od njega postati putnik. Možda je trebao postati trgovac umjesto da obrañuje kremen -rekao je, skidajući naprtnjaču s leña. Onda je srdačno zagrlio Džondalara - Vidim da se nisi nimalo smanjio - rekao je stariji čovjek uz širok osmijeh, gledajući gore u plavokosog čovjeka, u njegovu punu visinu od stotinu devedeset i osam centimetara. Džondalar mu uzvrati osmijehom. Taj čovjek ga je uvijek tako pozdravljao, s tim šalama na račun njegove visine. I sam visok dobrano preko stotinu i osamdeset, Vilamar, kojeg je on smatrao muškarcem svog ognjišta koliko i Dalanara, nije baš bio nizak, ali Džondalar je svojom visinom bio ravan onom muškarcu s kojim je Martona bila združena kada se Džondalar rodio, prije no što su razvezali svoj čvor. -A gdje ti je drugi sin, Martona? - upita Vilamar, još uvijek se osmjehujući. Tada zapazi njezino uplakano lice i shvati koliko je uzrujana. Kada je vidio kako se njezina tuga odrazila na Džondalaru, njegov je osmijeh nestao. - Tonolan sada putuje drugim svijetom - rekao je Džondalar. - Upravo sam pričao majci... - Vidio je kako je čovjek problijedio pa zateturao kao da je primio fizički udarac. - Ali... ali ne može biti na onom svijetu - u šoku i s ne-vjericom izjavi Vilamar. - On je bio premlad. Nije našao ni ženu s kojom bi zasnovao ognjište. Sa svakom novom riječju glas mu je postajao sve viši, piskutav. - On... on još nije došao kući... - Ovo zadnje je zvučalo gotovo kao očajnički vapaj. Vilamaru su Martonina djeca oduvijek bila draga, ali kad su se združili Džoharan, dijete koje je rodila u Džokonanovom ognjištu, je već bio gotovo spreman za svoju doni-ženu, gotovo već muškarac, tako da je odnos s njim bio nalik onome izmeñu dva prijatelja. I mada je brzo zavolio Džondalara koji je tada bio još tako maleno djetešce da je još sisao, Tonolan i Folara su bili prava djeca njegovog ognjišta. Bio je uvjeren da je Tonolan i sin njegova duha jer mu je dječak u toliko toga bio nalik, a posebno zato što je toliko volio putovati i uvijek je želio vidjeti nove krajeve. Znao je kako se Martona u dubini svojeg srca bojala da ga više nikada neće vidjeti, a kada je saznala da je i Džondalar otišao s njim bojala se da više neće vidjeti ni njega. No Vilamar je mislio kako je to puka majčinska zabrinutost. Vilamar je očekivao da će se Tonolan vratiti, baš kao što se i on uvijek vraćao. Činilo se da čovjek ima vrtoglavicu, da se ne može orijentirati. Martona je natočila malo tekućine iz crvene posude, dok su ga Džondalar i Folara nagovarali neka sjedne na jastuke pokraj niskog stolića. - Popij malo vina - rekla je Martona, sjedajući uz njega. On se osjećao potpuno praznim, nesposobnim da shvati tu tragediju. Uzeo je posudu, iskapio je, i činilo se da je to učinio posve nesvjesno, a onda je samo sjedio zureći u posudu. Ejla je poželjela da postoji nešto što bi mogla učiniti. Pomišljala je na to da uzme svoju torbu s ljekarijama i pripremi mu neki smirujući napitak. Ali on nju nije poznavao, a i znala je da će on dobiti najbolju njegu koja mu se u takvom času može pružiti: svu pažnju i brigu ljudi koji su ga voljeli. Razmišljala je kako bi se ona osjećala kada bi naglo saznala da je Dark mrtav. To što je znala da ga više nikada neće vidjeti bilo je ipak nešto sasvim drugo, jer još je uvijek mogla zamišljati ga kako raste uz Ubinu ljubav i njegu. - Tonolan je pronašao ženu koju je volio - rekla je Martona, pokušavajući ga utješiti. Vidjevši koliko njezin čovjek pati i kako mu je potrebna, zaboravila je vlastiti očaj i željela mu je pomoći. - Džondalar mi je donio nešto što je pripadalo njoj. - Uzela je ogrlicu i pokazala mu je. Činilo se da on zuri u prazan prostor, nesvjestan svega oko sebe, a onda se silovito stresao i zatvorio oči. Nakon nekog vremena se okrenuo i pogledao Martonu, kao da se prisjetio da mu je ona nešto govorila, premda se nije mogao sjetiti što je rekla. - Ovo je pripadalo Tonolanovoj družici - rekla je, pružajući mu ogrlicu. - Džondalar je rekao da ovo predstavlja njezin narod. Živjeli su pokraj Velike Rijeke... Velike Majke Rijeke.

- Znači dotamo je došao - rekao je Vilamar, a glas mu se tresao od uzbuñenja. -Još i dalje - rekao je Džondalar. - Došli smo do njezinog kraja, išli smo sve do Beranskog mora pa i dalje. Od tamo je Tonolan želio krenuti na sjever i s Mamutovcima loviti mamute. - Vilamar ga je gledao s licem prepunim boli i čuñenja, kao da nije posve razumio što mu se govori. - I imam nešto što mu je pripadalo - rekao je Džondalar, nastojeći smisliti nešto kako bi mu pomogao. Uzeo je sa stola onaj drugi paket. - To mi je dao Markeno. On mu je postao roñak, bio je dio njegove ramudonske obitelji. Džondalar je razmotao u kožu zamotan paket i pokazao Vilamaru i Martoni spravu izrañenu od rogovlja crvenog jelena, jedne vrste losa, rogova koji su imali izbojke upravo iznad prvih rašlji. U širokom dijelu roga, neposredno ispod donjih rašlji, bila je izbušena rupa promjera nekih četiri centimetra. To je bio Tonolanov pribor za ravnanje koplja. Tonolan je izučio zanat savijanja drveta, što se obično radilo zagrijavanjem drveta vrućim kamenjem i parom. Ovaj alat je služio da bi se dobila bolja kontrola kada se pritiskanjem i pokušajem korištenja poluge pokušavaju izravnati neravnine ili iskrivljenost koplja, pa su koplja koja je on izradio letjela zaista ravno. To je bilo posebno korisno pri dnu dugačkih grana, tamo gdje se nisu mogle obuhvatiti šakom. Kad bi se takav dio uvukao u rupu dobila bi se dodatna poluga pa su se vršci mogli izravnati. I premda je naziv te sprave bio izravnjivač, mogla se koristiti i za savijanje drveta, primjerice pri izradi krplji ili elastičnih hvataljki ili bilo kojeg predmeta za čiju je izradu trebalo savinuti drvo. To su bili samo različiti vidovi iste vještine. Čvrst, tridesetak centimetara dugačak držak tog oruña bio je izrezbaren prikazima simbola, životinja i proljetnog bilja. Rezbarije su mogle biti višeznačne, ovisno o kontekstu - rez-barije i slikarije su uvijek bile znatno kompleksnije negoli se to činilo. Svi takvi crteži rañeni su u čast Velike Majke Zemlje pa je tako i svrha ovih na dršku Tonolanova izravnjivača bila da Ona dopusti da duhovi životinja budu privučeni kopljem izrañenim ovim oruñem. Bilo je tu i elemenata vezanih uz godišnja doba, kao dio ezoteričnog, duhovnog aspekta. Ti lijepo izrañeni deskriptivni uresi nisu bili tek simboli nego je, Džondalar je to znao, njegov brat volio te rezbarije zbog ljepote njihove izrade. Vilamar se, izgleda, usredotočio na tu spravu i posegnuo je za njom. - To je bilo Tonolanovo - rekao je. - Da - složila se Martona. - Sjećaš li se kad je Tonolan s tim oruñem savijao drvo kako bi napravio ovaj potporanj za ploču stola? - dodirnula je nisku kamenu ploču pred sobom. - Tonolan je bio vješt u svom zanatu - rekao je Vilamar još uvijek nekim čudnim, odsutnim glasom. - Da, bio je - složio se Džondalar. - Mislim da se tako ugodno osjećao meñu Šaramudoncima djelomice i zato što su oni od drveta proizvodili takve stvari o kojima on nije ni sanjao da bi se mogle napraviti. Savijali su drvo za izradu čamaca. Oblikovali su, pa onda izdubili deblo i tako napravili kanu, jednu vrst čamca, a onda mu savijali stranice kako bi ih proširili. Mogu ih učiniti još većima dodajući po strani daske savijene tako da prate liniju čamca i onda ih spoje. Ramudonci vrlo vješto kormilare čamcima kroz vodu, ali pri samoj izradi čamaca i Šaramudonci i Ramudonci vrlo tijesno surañuju. - Ja sam razmišljao o tome da ostanem kod njih. To su krasni ljudi. Kad smo se na povratku Ejla i ja zaustavili kod njih kako bi ih posjetili, željeli su da oboje ostanemo s njima. Da sam ostao, mislim da bih se opredijelio za onu polovicu tog naroda koja sebe naziva Ramudonci. A tamo je bio i mladić koji je zaista želio naučiti zanat obrade kremena. Džondalaru je bilo jasno da sada već brblja bez veze, no ponestalo mu je ideja što bi još mogao učiniti ili reći pa da time popuni nastalu prazninu. Još nikada nije vidio Vilamara ovako potresenog. Na ulazu se začulo kucanje i onda, ne čekajući poziv da uñe, Zelandona odgurne zavjesu u stranu i stupi u prostoriju. Za njom je išla Folara i Ejla shvati da je djevojka bila otišla pozvati tu ženu. U sebi je odobravajući kimnula jer to se i trebalo učiniti. Džondalarova sestra je bila mudra djevojka.

Folaru je brinulo što vidi Vilamara tako uzrujanog. Nije znala što bi mogla učiniti osim otići po pomoć. A Zelandona je bila doniera: ona koja daje Donine Darove, ona koja djeluje kao posrednik izmeñu ðoni i Njezine djece, pružajući svakovrsnu pomoć i liječenje, ona kojoj se odlazilo po pomoć. Folara je bila objasnila toj moćnoj ženi suštinu problema. Zelandona je brzo ovladala situacijom. Okrenula se k djevojci i nešto joj tiho govorila pa se djevojka istog trenutka uputila prema dijelu prostorije odreñenom za kuhanje i počela puhati u žeravicu na ognjištu kako bi je ponovo raspirila. Ali vatra se posve ugasila. Martona je bila raširila žar kako bi se meso jednoliko peklo i nije nakon toga opet potakla vatru kako bi je održala. To je bilo nešto gdje je Ejla mogla pomoći. Napustila je onaj dio gdje su žalovali i uputila se do svoje prtljage odložene pokraj ulaza. Točno je znala gdje se nalazi njezin pribor za potpalu vatre pa ga je uzela i otišla u dio odreñen za kuhanje, prisjetivši se Barzeka, Mamutovca koji joj je izradio i darovao taj komplet nakon što je ona svakom ognjištu darovala poseban kamen za paljenje vatre. - Pusti da ti pomognem zapaliti vatru - rekla je. Folara se osmjehnula. Ona je znala zapaliti vatru, ali se uzrujala vidjevši muškarca svog ognjišta tako nesretnog pa joj je sada bilo drago da ima nekoga pokraj sebe. Vilamar je uvijek bio tako jak, tako miran i siguran u sebe. - Ako mi daš malo sitniša za potpalu, ja ću zapaliti vatru - rekla je Ejla. - Štapići kojima se trenjem dobiva iskra su ovdje na polici - rekla je Folara, okrećući se prema stražnjoj polici. - Nije važno. To mi neće trebati - rekla je Ejla, otvarajući svoju putnu garnituru. Komplet se sastojao od nekoliko pretinaca i malih vrećica. Otvorila je jednu i iz nje izvukla usitnjenu sasušenu konjsku balegu, a iz druge pahuljasta vlakan-ca trputca i složila ih na balegu, a onda je iz treće vrećice izvukla sitno iverje i složila ga uz onu prvu hrpicu. Folara je promatrala. Tijekom tog dugog putovanja Ejla je očito naučila držati pri ruci materijal za potpalu, no djevojka se začudila kada je vidjela kako vadi dva kamena. Prislonivši kamenje blizu one hrpice, ta žena, koju je njezin brat doveo sa sobom kući, je kresnula ta dva kamena jedan o drugog i puhnula, a hrpica se, prihvativši iskru, zapalila. Bilo je to nešto nevjerojatno! - Kako si to učinila? - upitala je Folara posve zatečena. - Kasnije ću ti to pokazati - odgovori Ejla. - Sada samo održavaj vatru da na njoj možemo ugrijati vodu za Zelandonu. Folara osjeti kako je obuzima nešto nalik na strah. - Kako si znala što mi je rekla da moram učiniti? Ejla je kratko pogleda, a onda ju je ponovo pogledala. Na Folarinom se licu vidjelo da je konsternirana. Djevojci se nakon dugog izbivanja vratio jedan brat, dovodeći sa sobom pripitomljene životinje i nepoznatu ženu, a onda je saznala za smrt drugog brata pa je vidjela Vilamarovu neočekivano uznemirujuću reakciju i to je zaista za nju bio napet dan pun uzbuñenja. Nakon svega, strankinja se stvorila tu, uz pomoć magije zapalila vatru i činilo se da zna i nešto što joj nitko nije rekao, pa se Folara počela pitati jesu li sva ona šaputanja i nagañanja o tome kako Džondalarova žena ima natprirodne moći ipak istinita. Ejla je mogla vidjeti da je djevojka prena-peta, a bilo joj je jasno i zašto. - Već sam upoznala Zelandonu. Znam da je ona iscjeliteljica. Zato si i otišla po nju, zar ne? - Da, ona je doniera - odgovori djevojka. - Iscjelitelji obično vole pripremati čajeve i napitke koji pomažu da se netko tko je uzrujan smiri. Zato sam zaključila da je od tebe tražila da ugriješ vodu s kojom će to pripraviti - pažljivo objasni Ejla. Folari je očito laknulo, jer sve je to zvučalo razumno. - I obećavam da ću ti pokazati kako se na ovaj način pali vatra. To može učiniti svatko... ako ima pravo kamenje. - Svatko? - Da, čak i ti - odgovori Ejla uz osmijeh.

I djevojka se osmjehnula. Umirala je od radoznalosti da više sazna o ovoj ženi i bilo je toliko pitanja koja joj je htjela postaviti, no nije željela biti nepristojna. Sada je imala još više pitanja, a ova joj se strankinja i nije činila tako nepristupačnom. Zapravo, činila joj se ljubaznom. - Hoćeš li mi objasniti i to o konjima? Ejla joj podari širok, zadovoljan osmijeh. Odjednom joj je bilo jasno da je Folara, iako se doima visokom i prelijepom mladom ženom, to postala vrlo nedavno. Morat će upitati Džondalara koliko Folara broji godina, no Ejla je vjerovala da je još vrlo, vrlo mlada, približno istih godina kao Latija, kćer Nezije, družice voñe Lavljeg logora. - Naravno, čak ću te i povesti dolje da te upoznam s njima, - bacila je pogled prema stoliću oko kojeg su se svi okupili - možda sutra, kad se sve ovo malo smiri. Možeš ići dolje i gledati ih kad god zaželiš, ali nemoj im se previše približavati dok se konji ne naviknu na tebe. - Oh, neću - izjavi Folara. Prisjetivši se Latijine opčinjenosti konjima, Ejla se osmjehne i upita - Bi li htjela ponekad jahati na Njiskinim leñima? - Oh, smijem li? - upita Folara bez daha, širom otvorenih očiju. U tom je trenutku Ejla u Džondalarovoj sestri gotovo mogla vidjeti Latiju. Ta je bila razvila toliku strast prema konjima da se Ejla pitala neće li i ona jednoga dana pokušati sebi nabaviti ždrijebe. Ejla se vratila vatri, dok je Folara uzimala posudu za vodu - vodonepropusni želudac neke krupnije životinje. - Moram donijeti još vode. Ovo je gotovo prazno - rekla je djevojka. Žeravica je, jedva živa, još uvijek tinjala. Ejla još malo puhne u nju, dodavajući iverje i ono malo sitnoga za potpalu što joj je Folara dala, a onda i nekoliko većih komada drveta. Spazila je kamenje za kuhanje i ubacila nekoliko komada u vatru da se griju. Kad se Folara vratila, posuda za vodu je nabrekla i činila se prilično teškom, no djevojka je, očito navikla, podigne i izlije vodu u duboku drvenu posudu koju je Marto-na vjerojatno koristila za pripremanje čaja. Tada je pružila Ejli drvene hvataljke s već malo nagorjelim krajevima. Kada se Ejli učinilo da je kamenje dovoljno vruće, podigla ga je hvataljkama i ubacila u vodu. Kamenje je zacvrčalo i podiglo oblačić pare. Kasnije je ubacila još kamenja izvadivši iz vode ono prvo, pa onda dodala treće... Folara je otišla izvijestiti Zelandonu da je voda gotovo spremna. Ejla je znala da joj je sigurno rekla i još nešto, vidjela je to po načinu na koji se starija žena trgnula i pogledala prema njoj. Ejla vidje kako se žena teško podiže s niskih jastuka i pomisli na Kreba, plemenskog mog-ura. Bio je šepao na jednu nogu pa je teško ustajao s niskih sjedala. Njegovo najdraže mjesto za odmor bilo je neko povijeno stablo s granom koja je bila upravo pogodne visine da može na nju sjesti i ustati bez napora. Žena je prišla prostoru odreñenom za kuhanje - Čujem da je voda vruća. - Ejla je samo odmahnula glavom prema zdjeli iz koje se pušilo. - I jesam li dobro čula Folaru? Rekla je da ćeš joj pokazati kako se kamenjem pali vatra. Kakav je to trik? - Točno je. Imam kamenje za paljenje vatre, a ima ga i Džondalar. Jedini trik je u tome da se nauči njime koristiti, a to nije teško. Rado ću ti to pokazati kad god zaželiš. To smo ionako namjeravali učiniti. Zelandona se okrenula prema Vilamaru. Ejla je znala da se dvoji. - Ne sada - tiho je rekla žena, odmahujući glavom. Iz vrećice pričvršćene za remen oko svog punašnog struka, odmjerila je malo suhih trava i ubacila ih u kipuću vodu. - Kad bih barem imala malo stolisnika - mrmljala je sebi u bradu. - Imam ja, ako želiš - ponudi Ejla. - Molim? - upita zelandona. Bila se usredotočila na to što je radila pa zapravo i nije obraćala pozornost. - Rekla sam da ja imam stolisnik, ako ga želiš. Rekla si kako bi ga rado uporabila. -Jesam li? Mislila sam to, ali kako to da ga imaš? - Ja sam vidarica... iscjeliteljica. Uvijek imam uza se osnovne lijekove. Stolisnik spada u te lijekove. Dobar je za želučane bolove, opušta i pomaže da rane brzo i uredno zacijele - odgovorila je.

Zelandona bi zinula da se nije na vrijeme zaustavila - Ti si iscjeliteljica? Žena koju je Džondalar doveo kući je iscjeliteljica? - Gotovo se nasmijala, a onda je zatvorila oči i odmahnula glavom - Mislim da ćemo nas dvije morati obaviti jedan vrlo dug razgovor. - Rado ću bilo kada porazgovarati s tobom, ali želiš li sada taj stolisnik? Zelandona je malo razmislila. Ova žena ne može biti Ona Koja Služi. Kada bi bilo tako, ona nikada ne bi napustila svoj narod i pošla s nekim muškarcem njegovoj kući, čak ni kada bi ga odabrala za združivanje. Ali mogla bi nešto malo znati o travama. Mnogi ljudi nauče ponešto o tome. Pa ako ima stolisnik, zašto ga ne bih uzela? On ima prilično karakterističan miris pa ću moći odrediti je li dobar. Da, mislim da bi to pomoglo, ako ti je negdje pri ruci. Ejla je požurila do svoje naprtnjače, posegnula u onaj džep sa strane i izvadila onu vreću napravljenu od vidrine kože. Već se je tako izlizala, pomislila je vraćajući se s vrećom. Morat ću je uskoro zamijeniti novom. Kad je došla do odjeljka za kuhanje, Zelandona je sa zanimanjem pogledala čudnu vreću. Činilo se da je napravljena od cijele životinje. Nikada nije vidjela nešto takvo i bilo je tu nečega što je tu stvar činilo autentičnom. Mlaña je žena podignula poklopac napravljen od vidrine glave, odriješila uzicu oko vidrina vrata, pogledala unutra pa izvukla manju vrećicu. Znala je njihov sadržaj već po nijansi boje kože od koje je bila napravljena, a i po vrsti uzica i po broju i rasporedu čvorova na uzicama. Razvezala je čvor kojim je bila vezana - bio je to čvor kojeg je lako odvezati ako znaš kako - i predala vrećicu ženi. Zelandona se pitala kako je Ejla, bez da je i pomirisala, znala da je tu prava trava, ali kad ju je prinijela nosu znala je da nije pogriješila. Istresla je malo na dlan i pažljivo pogledala je li tu samo lišće ili je pomiješano s cvjetovima, ili uz to ima i još nečega. Ispostavilo se da je tu samo lišće stolisnika. Dodala ga je u zdjelu. - Trebam li ubaciti još kamenja za kuhanje? - upita Ejla, ne znajući želi li ona samo pofuriti trave ili dobiti koncentriranu tekućinu, želi li samo natopiti ili prokuhati.. - Ne, - odgovori doniera. - ne želim ništa što bi bilo prejako. Treba mu samo blag uvarak. Već je gotovo prebrodio šok. Vilamar je jak čovjek. Sada je on zabrinut za Martonu pa želim malo i njoj dati. Kad njoj dajem lijekove moram posebno paziti. Ejla pomisli kako ona sigurno redovito i pažljivo daje lijekove Džondalarovoj majci. - Hoćeš li da ja za sve nas pripremim malo čaja? - ponudila je. - Pa, ne znam baš. Kakvog? - upita starija iscjeliteljica. - Samo nešto blago i dobrog okusa. Malo mente ili kamilice. Imam čak i malo lipovog cvijeta kojim ću ga zasladiti. - Može, zašto ne. Malo kamilice ili lipovog cvijeta djelovat će blago i smirujuće - rekla je Zelandona i krenula. Ejla se smješkala otvarajući i druge vrećice iz svoje torbe. Magija liječenja, a ona to zna! Još otkad sam napustila Pleme nisam bila ni blizu nekoga tko se u to razumije! Kako će biti divno imati uza se nekoga s kim se može o tome razgovarati. Ejla je učila iscjeljivanje - ili barem liječenje travama i osnovnu pomoć, ako tu zanemarimo i sve o svijetu duhova - od Ize, njezine plemenske majke koja je bila dostojan potomak najstarije loze iscjeliteljica. Dodatne detalje naučila je od ostalih iscjeliteljica prigodom Plemenskog okupljanja na koje je bila otišla s Brunovim plemenom. Kasnije, na Ljetnom saboru Mamutovaca, provela je mnogo vremena s Mamutima. Tako je otkrila da svi Oni Koji Služe Majci imaju iskustva u obje sfere: i s lijekovima i sa svijetom duhova, ali nisu u obje podjednako vješti. To je često ovisilo o njihovim osobnim sklonostima. Neki Mamuti su izuzetno mnogo znali o lijekovima, dok je druge više zanimalo viñanje rana i povreda, neki su proučavali ljude u cjelini, istražujući kako i zašto se kod iste bolesti ili povrede neki ljudi oporave, a neki ne. Neki su se opet zanimali samo za svijet duhova i uma, a uopće nisu marili za iscjeljivanje. Ejla je željela znati sve. Pokušavala je sve to upiti u sebe

- sve te ideje o svijetu duhova, znanje i uporabu riječi za brojanje, upamtiti legende i predanja - ali bila je posebno i beskrajno fascinirana sa svim onim što je bilo povezano s iscjeljivanjem: lijekovi, primjena, tretmani i razlozi. Eksperimentirala je s različitim biljkama i travama, isprobavajući ih na samoj sebi onako kako ju je Iza podučila, brižljivo i koristeći se znanjem, a naučila je i sve što je mogla od iscjelitelja koje su susretali na svom dugom putovanju. Sebe je doživljavala kao nekoga tko raspolaže sa znanjem, ali još uvijek uči. Nije bila potpuno svjesna da toliko toga zna, niti da je toliko vješta koliko je zaista bila. Ali ono što joj je najviše nedostajalo otkad je napustila Pleme bila je činjenica da nije imala kolege, nikoga s kim bi mogla o svemu tome razgovarati. Folara joj je pomogla pripremiti čaj i pokazala joj gdje stoje stvari. Obje su ponijele za svakoga po šalicu iz koje se pušilo. Vilamar je već očigledno bio u boljem raspoloženju i raspitivao se kod Džondalara o detaljima Tonolanove smrti. Džondalar je upravo započeo iznova opisivati okolnosti pod kojima ih je špiljski lav napao, kad su svi pogledali prema ulazu odakle se čulo kucanje. - Uñi - pozvala je Martona. Džoharan je malo odmaknuo zavjesu i ostao iznenañen vidjevši kako su se unutra okupili svi, uključujući i Zelandonu. - Došao sam vidjeti Vilamara. Htio bih znati kako je prošla trgovina. Vidio sam kako ste ti i Tivovan spustili neki veliki omot, ali uz sve to uzbuñenje i večerašnje slavlje mislio sam kako bismo trebali pričekati do sutra sa sastan... - govorio je prilazeći im i tek je onda shvatio kako nešto nije u redu. Pogledavao ih je sve redom, a na kraju i Zelandonu. - Džondalar nam je upravo pričao o špiljskom lavu koji je... napao Tonolana rekla je, pa vidjevši njegov užasnut pogled, shvatila kako on ne zna za smrt svog najmlañeg brata. Ni njemu neće biti lako. Tonolan je bio obljubljen. Sjedni, Džoharane, mislim da bismo svi zajedno to trebali poslušati. Lakše je podnijeti bol kada se podijeli, a sumnjam da Džondalar želi u nedogled ponavljati tu priču. Ejla uhvati Zelandonin pogled, nijemo je pitajući tek slabim pokretom glave bi li mu ponudila onaj prvi, smirujući napitak koji je starija žena pripravila ili onaj čaj kojeg je napravila Ejla. Zelandona znakom pokaže ovaj drugi, a onda je promatrala Ejlu kako ga tiho ulijeva u šalicu i neupadljivo pruža Džoharanu. On ga je mehanički prihvatio, slušajući kako Džondalar navodi sve te dogañaje koji su doveli do Tono-lanove pogibije. Zelandona se još više zainteresirala za ovu mladu ženu. Bilo je u njoj nečega, možda i nečeg više od skromnog znanja o travama. - A što se, Džondalare, dogodilo nakon što ga je napao lav? - pitao je Džoharan. - Napao je i mene. - Kako si mu umakao? - Taj dio priče treba Ejla ispričati. Kada je prvi puta to učinio, ovako ispričao priču do izvjesne točke i onda, bez ikakvog upozorenja, rekao kako će sad ona nastaviti, Ejla je bila vrlo zbunjena. Sada se već navikla na to, ali ovi ovdje ljudi su bili njegovi roñaci, njegova obitelj. Ona će morati pričati o pogibiji jednoga od njih, o smrti čovjeka kojega nikada nije upoznala a koji je, očigledno, njima bio vrlo drag. Osjetila je nervozu u želucu. - Jahala sam na Njiskinim leñima - započela je. - Ona je u svom trbuhu nosila Trkača, no bila joj je potrebna šetnja pa sam je svakoga dana malo jahala. Obično smo išle prema istoku jer je tamo bio lakši put, ali već mi je bilo dosadilo svakoga dana ići istim putom pa sam, za promjenu, odlučila krenuti na zapad. Otišle smo do najdaljeg dijela doline, tamo gdje se zid litice počeo izravnavati. Prešle smo malenu rijeku i ja sam već gotovo odustala od toga da nastavimo dalje. Njiska je vukla tovarne motke, a i padina je bila strma, no ona je sigurnog koraka pa se onuda uspinjala bez većih teškoća. - Što su to tovarne motke? - pitala je Folara. - To su samo dvije motke koje su s jednog kraja pričvršćene na Njiskina leña, a drugi im se kraj vuče po tlu, a iza konja su spojene čvrstim nosačem. Tako mi je Njiska pomagala donositi stvari u moju špilju... recimo neku životinju koju sam

ulovila - odgovorila je Ejla, pokušavajući opisati tu nosiljku koju je sama napravila. - Zašto nisi jednostavno pozvala druge ljude da ti pomognu? - željela je znati Folara. - Tamo nije bilo ljudi koji bi mi pomogli. U toj dolini sam živjela sama. Okupljena skupina ljudi se meñusobno iznenañeno pogledavala, no prije negoli je itko stigao postaviti sljedeće pitanje, uskočila je Zelandona - Sigurna sam da svi imamo mnogo pitanja za Ejlu, ali to možemo učiniti i kasnije. Zašto je sada ne bismo pustili dovršiti ovu priču o Tonolanu i Džondalaru. Kimali su glavama i složili se, a onda su se opet svi usredotočili na strankinju. - Kada smo prolazile pokraj kanjona začula sam riku lava, a onda i neki krik, krik čovjeka kojeg boli - nastavila je Ejla. Oni su gutali svaku njezinu riječ, a Folara nije mogla biti tiho. - I što si učinila? - U prvi tren nisam znala što bih učinila, ali morala sam otići pogledati tko je to vrisnuo. Morala sam vidjeti hoću li moći pomoći. Njiska me povela u kanjon. Tamo sam zašla iza stijene i oprezno pokušala zaviriti unutra. Tada sam vidjela lava i čula njegovu riku. Bilo je to moje Mladunče. Tada se više nisam bojala pa sam ušla unutra. Znala sam da nam on neće učiniti ništa nažao - rekla je. Sada je Zelandona bila ta koja nije mogla šutjeti - Prepoznala si lavlju riku? Ušla si ravno u kanjon u kojem je riknuo lav? - Nije to bio bilo koji lav. To je bilo Mladunče. Moj lav. Lav kojeg sam othranila. - rekla je Ejla, nastojeći naglasiti tu bitnu razliku. Bacila je pogled prema Džondalaru koji se smijuljio usprkos ozbiljnosti dogañaja o kojem je govorila. Nije si mogao pomoći. - Oni su mi već rekli za tog lava - rekla je Martona. - Izgleda da se Ejla razumije i u druge životinje, a ne samo u konje i vukove. Džondalar kaže kako ju je vidio da jaši na leñima tog lava, baš kao i na konju. On tvrdi da su i drugi to vidjeli. Molim te, Ejla, nastavi. Zelandona pomisli kako će morati malo bolje razmotriti tu njezinu vezu sa životinjama. Vidjela je dolje uz rijeku konje, a znala je i da je s Ejlom vuk, ali ona je tada morala u jednom od boravišta pregledati bolesno dijete i samo je vidjela kako ih Martona vodi prema svojem boravištu. Tog joj trenutka nisu bili važni pa više nije o tome razmišljala. - Kada sam došla do kraja kanjona - nastavila je Ejla, vidjela sam na jednoj izbočini Mladunče i dva muškarca. Mislila sam da su obojica mrtvi, ali kad sam se popela do njih i pogledala, shvatila sam da je samo jedan mrtav. Drugi je još uvijek bio živ, ali bez pomoći ne bi dugo izdržao. Uspjelo mi je maknuti Džondalara s te police i pričvrstiti ga na nosiljku koju je konj vukao. - A što je bilo s lavom? - pitao je Džoharan. - Špiljski lavovi ne dopuštaju da se išta ispriječi izmeñu njih i njihovog plijena. - Ne, ne dopuštaju, ali to je bilo moje Mladunče. Rekla sam mu neka ide. - Ejla je vidjela njegov pogled pun zapa-njenosti i nevjerice. - Baš kao što sam mu to znala reći kada smo zajedno lovili. Mislim da ionako nije bio gladan, jer mu je njegova lavica bila donijela srnu. A on i ne lovi ljude. Ja sam ga odgojila. Bila sam njegova mati. Ljudi su bili njegova obitelj... njegov čopor. Mislim daje njih dvojicu napao samo zato što su mu se bili uvukli u njegov brlog, na njegov teritorij. Ali nisam htjela onog drugog čovjeka ostaviti tamo. Lavica ne bi mislila da su joj ljudi obitelj. Za njega nije bilo mjesta na nosiljci, a nisam imala ni vremena za ukop. Bojala sam se da bi i Džondalar mogao umrijeti ako ga ne odvedem do moje špilje. Odvukla sam tijelo do stijene i služeći se kopljem... tada sam se još služila debelim kopljem kakvo koristi Pleme... izvukla sam veće kamenje iz stijene tako da se ono sitnije moglo sasuti dolje i zatrpati ga. Nije mi bilo drago što sam ga morala tako ostaviti, čak i bez poruke za svijet duhova. Ja nisam mog-ur ali sam se poslužila Krebovim obredom i zamolila Duh Velikog Špiljskog Medvjeda da ga povede u zemlju duhova. Tada smo Njiska i ja odnijele Džondalara kući. Bilo je toliko pitanja koja je Zelandona željela postaviti. Tko ili što je to "grrrub", jer njoj je tako zazvučalo ime Kreb. I zašto taj duh špiljskog

medvjeda umjesto Velike Majke Zemlje? Nije razumjela polovicu od onoga što je Ejla rekla, a u drugu polovicu joj je bilo teško povjerovati. - Pa, sreća je što Džondalar nije bio tako teško povrijeñen kao što si mislila - rekla je starija iscjeliteljica. Ejla je zatresla glavom. Kako to ona misli? Džondalar je bio gotovo mrtav. Još uvijek nije znala kako joj je uopće pošlo za rukom spasiti ga. Po izrazu Ejlinog lica Džondalar je znao što ona sada misli. Bilo je očito da je Zelandona izvukla neke zaključke koje je trebalo ispraviti. Ustao je - Mislim da trebaš vidjeti kako me je gadno napao - rekao je, podižući tuniku i razvezujući remen kojim su mu oko pojasa bile vezane ljetne hlače. Premda su muškarci, čak i za najtoplijih ljetnih dana, rijetko kada išli potpuno goli, a nisu ni žene, ipak nikoga nije zabrinjavalo pokazivanje golog tijela. Ljudi su često vidjeli jedni druge dok su odlazili plivati ili u saunu. I sada nisu zurili u njegovu razgolićenu muškost nego u krupne ožiljke duž stegna i prepona. Rane su dobro zarasle. Vidjelo se da je na nekim mjestima Ejla jednostavno morala sašiti kožu, primijetila je Zelandona. Na nozi mu je napravila sedam odvojenih šavova: četiri uzla duž najdubljih rana i još tri kako bi zadržala razderanu muskulaturu tamo gdje treba biti. Nitko joj nikada nije pokazao kako se to radi, no to je bio jedini način kojeg se mogla sjetiti da nekako spoji duboke razderotine. Gledajući Džondalara nije se uopće dalo naslutiti da je pretrpio tako ozbiljne ozljede. Nije bilo ni šepanja niti ikakvog jačeg oslanjanja na jednu stranu i, ako se izuzmu sami ožiljci, činilo se da je muskulatura ispod njih bila sasvim normalna. Bilo je i drugih ožiljaka i oznaka po tijelu i oko desnog ramena i preko prsa, bilo je ogrebotina i dubokih ožiljaka koje je tu lav ostavio i još jedan ožiljak preko rebara koji očito nije bio povezan s ovim ranjavanjem. Bilo je jasno da Džondalara nije njegovo dugo putovanje ostavilo nedirnutim. Sada su svi oni razumjeli kako je Džondalar bio teško povrijeñen i zašto mu je odmah trebala biti pružena pomoć, ali samo je Zelandona mogla vidjeti kako je bio blizu smrti. Pocr-venjela je pri pomisli koliko je zaista podcijenila sposobnosti Ejle kao iscjeliteljice i bilo joj je neugodno i prisjetiti se one svoje tako spontane primjedbe. - Oprosti, Ejla. Nisam imala pojma koliko si vješta. Mislim da Deveta Špilja Zelandonaca ima sreću što je Džondalar sa sobom doveo dobro izučenu iscjeliteljicu - izjavila je, zapazivši kako se Džondalar osmjehnuo dok se opet odijevao, a čula je i Ejlin tih uzdah olakšanja. Sada je Zelandona bila još odlučnija da sazna više o toj strankinji. Ta veza sa životinjama morala je imati neko posebno značenje, a netko tko je bio tako vješt u iscjeljivanju sigurno je odrastao uz autoritet i utjecaj zelandona. Netko takav bi bez kontrole i nadzora mogao prouzročiti pravi kaos u urednom životu njezinih ljudi. Ali, kako je Džondalar bio taj koji ju je doveo, morat će djelovati polako i oprezno. A najprije će morati saznati još mnogo toga o toj ženi. - Čini mi se, Ejla, da tebi trebam zahvaliti što mi se vratio barem jedan sin rekla je Martona. - Drago mi je što ga još imam i zahvalna sam ti. - Da se barem i Tonolan mogao vratiti, onda bi to zaista bila velika sreća. Ali još kad je odlazio Martona je znala da se više neće vratiti - rekao je Vilamar, gledajući družicu svojeg ognjišta. - Tada ti nisam htio vjerovati, a morao sam to znati. On je želio sve vidjeti i svukud ići. Već samo to bi ga stalno držalo na putu. Još dok je bio posve malen njegova je radoznalost bila prevelika. Ovaj je komentar podsjetio Džondalara na veliku brigu koja ga je dugo mučila. Možda je sada pogodno vrijeme za to. - Zelandona, moram te pitati je li moguće da njegov duh sam pronañe put u svijet duhova? - Džondalarova uobičajena zabrinuta bora sada je bila ista kao i Džoharanova. - Nakon što mu je umrla žena s kojom se združio, Tonolan više nije bio kao prije, a nije ni otišao na onaj svijet ispraćen kako treba. Njegove su kosti još uvijek ispod hrpe šljunka na istočnim stepama, nije imao pravog pogreba. Što ako mu se duh izgubio, ako luta drugim svijetom nemajući nikoga tko bi mu pokazao put?

Krupna žena se namrštila. Bilo je to ozbiljno pitanje, pitanje koje je zahtijevalo delikatnost, posebno zbog Tonolano-ve tugujuće obitelji. - Nisi li spomenula neki obred kojeg si na brzinu obavila, Ejla? Reci nešto o tome. - Nema se tu mnogo što reći - odgovorila je Ejla. -Bio je to obred kakvog je Kreb uvijek obavio kada je netko umro i kad mu je duh napuštao ovaj svijet. Bila sam se više usredotočila na čovjeka koji je još bio živ, ali htjela sam učiniti i nešto što će pomoći drugom da pronañe svoj put. - Kasnije me je odvela na to mjesto - dodao je Džondalar - i dala mi prah crvenog okera da ga posipam po kamenju njegovog groba. Kad smo po posljednji puta napustili onu dolinu, otišli smo do kanjona u kojem smo Tonolan i ja bili napadnuti. Tamo sam našao jedan vrlo izuzetan kamenčić koji se sam skotrljao s hrpe koja ga je zatrpala. Ponio sam taj kamen sa sobom. Nadao sam se da bi ti on mogao pomoći pronaći To-nolanov duh, ako još uvijek luta, pa da mu pomogneš pronaći put. Kamen je u mojoj naprtnjači, donijet ću ga. Džondalar je ustao, otišao do naprtnjače i brzo se vratio s jednostavnom kožnatom vrećicom pričvršćenom na dug, tanak remenčić tako da se može nositi oko vrata, premda se na njoj nije vidjelo da se je na taj način koristilo. Otvorio ju je i na svoj dlan istresao dva predmeta. Jedan je bio grudica okera. Drugi je izgledao kao malen, običan sivi kamenčić oštrih rubova, oblikom nalik spljoštenoj piramidi. Ali kad ga je podigao i kad se vidjelo dno čiju površinu dotad nisu vidjeli, začuli su se uzdasi i vidjeli su se iznenañeni pogledi. S te je strane imao pruge u tankim slojevima mliječnog opala, ljeskajući se plameno crvenim odsjajem. - Stajao sam tamo misleći na Tonolana, a ovo se skotrljalo niz onu gomilu šljunka i zaustavilo se pred mojim nogama - objasnio je Džondalar. Ejla je rekla da bih to trebao staviti u svoj amulet... ovu vrećicu... i ponijeti sa sobom kući. Ne znam što to znači, ali činilo se... čini se kao da je Tonolanov duh nekako povezan s tim. Pružio je kamen Zelandoni. Nitko drugi nije pokazao želju da ga dotakne i Ejla je primijetila kako je Džondalar zadrhtao. Žena je pažljivo razgledavala kamen, dajući si vremena da razmisli što će reći. - Mislim da imaš pravo, Džondalare - rekla je. - Ovo je povezano s Tonolanovim duhom. Nisam sigurna što to znači, morat ću to malo bolje proučiti i zamoliti Majku da me u tome vodi, ali bilo je mudro što si mi ga donio. - Malo je utihnula, a onda dodala - Tonolanov duh je bio željan avantura. Možda je za njega ovaj svijet bio premalen. On možda još uvijek putuje onim drugim svijetom, ali ne zato što je zalutao, nego možda još nije spreman tamo si pronaći svoje mjesto. Kako daleko ste bili na istoku kada je njegov život na ovome svijetu završio? - Prešli smo ono more gdje završava velika rijeka, ona koja izvire s druge strane planinskog ledenjaka. -Je li to ona rijeka koju zovu Velika Majka Rijeka? -Da. Zelandona je opet utihnula. Konačno je progovorila -Može biti, Džondalare, da su Tonolanovi zahtjevi mogli biti zadovoljeni samo na onom svijetu, u zemlji duhova. Možda je ðoni osjetila kako je došlo vrijeme da njega pozove, a tebe pustila da se vratiš kući. Možda je bilo dovoljno ono što je Ejla učinila, ali ja još ne razumijem u potpunosti što je učinila ili zašto je to učinila. Morat ću postaviti još neka pitanja. Gledala je tog zgodnog visokog čovjeka kojeg je nekada voljela i kojeg je na svoj način još uvijek voljela i tu mladu ženu koja je sjedila uz njega i kojoj je pošlo za rukom da je, u tom kratkom vremenu otkad je stigla, nekoliko puta zaprepasti. - Prvo, tko je taj "Grrrub" o kojem si govorila i zašto si se obratila tom duhu špiljskog medvjeda, a ne Velikoj Majci Zemlji? Mogla je vidjeti kamo ta Zelandonina pitanja vode, a kako su to bila izravna pitanja osjetila se gotovo prisiljenom da na njih odgovori. Ona je znala što je laž i znala je da neki ljudi mogu reći nešto što nije istina, ali ona to nije mogla. Najviše što je mogla učiniti bilo je prešutjeti nešto, a i to joj je bilo izuzetno teško kad joj se postavilo izravno pitanje. Ejla je po-niknula pogledom i zurila u svoje ruke. Na njima je bilo crnih mrlja od paljenja vatre.

Bila je sigurna da će to konačno ipak izaći na vidjelo, no bila se nadala da će prije toga provesti neko vrijeme s Džon-dalarovim narodom, da će upoznati neke od njih. Možda je ovako i bolje. Ako će morati otići od njih, bit će bolje da to učini prije nego ih zavoli. Ali što sa Džondalarom? Voljela ga je. Što ako će morati otići bez njega? U njoj je bilo njegovo dijete. Ne samo dijete njegovog ognjišta ili čak dijete njegovog duha. Njegovo dijete. Nije bilo važno u što svi drugi vjeruju; ona je bila uvjerena, znala je da je to dijete njegovo koliko i njezino. On je začeo rast djeteta u njoj kada su dijelili Užitke... taj Dar Užitka kojeg je Velika Majka Zemlja podarila svojoj djeci. Bilo ju je strah i pogledati ga, izbjegavala je to zbog straha od onog što bi mogla ugledati. Onda je naglo podigla pogled, gledajući ravno u njega. Morala je saznati. Dž, .lOndalar se osmjehnuo i jedva primjetno kimnuo glavom. Onda je posegnuo za njezinom rukom, malo je stisnuo i držao je. Ejla je jedva mogla povjerovati. To je bilo u redu! On je shvatio i sada joj je govorio da je sve u redu. Mogla je Plemenu reći što god je htjela. On će biti uz nju. Volio ju je. Uzvratila mu je osmijehom, njezinim predivnim, širokim osmijehom punim ljubavi. I Džondalar je vidio kamo vode Zelandonina pitanja i on na vlastito iznenañenje shvati kako ga to uopće ne brine. Nekada je bio toliko brinuo o tome što će njegova obitelj misliti o toj ženi i što bi mogli misliti o njemu zato što ju je doveo sa sobom, da je bio gotovo odustao i umalo nije ostao bez nje. Sada mu to više nije bilo važno. Ma koliko mu je bilo do njih stalo, ma koliko je bio sretan što ih vidi, ako njegova vlastita obitelj neće htjeti prihvatiti da je ona s njim, on će otići. Ejla je bila ta koju je ljubio. Njih dvoje zajedno mogli su pružiti toliko toga. Već su u nekoliko Špilja, uključujući tu Dalanarove Lanzadonce, ponudili neka oni ostanu živjeti s njima. Bio je siguran da će im uspjeti pronaći dom... negdje. Doniera je zapazila da se izmeñu Džondalara i Ejle nešto dogaña, neka vrst odobravanja ili potvrñivanja. Bila je radoznala, no naučila je da promatranje i strpljenje često zadovolje njezinu znatiželju bolje nego zapitkivanja. Ejla se okrenula prema Zelandoni kako bi joj odgovorila. - Kreb je bio mog-ur Brunovog plemena, onaj koji je poznavao svijet duhova, no on nije bio samo mogur, bio je znatno više od toga. On je bio poput tebe, Zelandona. Bio je Prvi, bio je Mog-ur čitavog Plemena. Ali za mene Kreb je bio... muškarac mog ognjišta, premda se nisam tamo rodila, a žena s kojom je tamo živio, Iza, bila mu je sestra, a ne družica. Kreb nikada nije imao družicu. - Tko ili što je to Pleme? - pitala je Zelandona, primijetivši kako je Ejlin naglasak postao uočljiviji kada je o tome govorila. - Pleme je... ja sam bila... mene je Pleme usvojilo. Oni su ti koji su me prihvatili kada sam bila... sama. Kreb i Iza su se brinuli o meni, odgojili me. Iza mi je bila mati, jedina mati koju pamtim. A ona je bila vidarica, iscjeliteljica. Na izvjestan način i Iza je bila Prva. Bila je najštovanija od svih iscjeliteljica, baš kao što su to bile i njezina mati i njezina baka, i svi njihovi preci u neprekinutoj liniji sve do vremena kada je Pleme bilo nastalo. - Jesi li tamo naučila vještinu iscjeljivanja? - upita Zelan-dona, nagnuvši se naprijed na jastucima. - Da. Iza me poučavala, premda nisam bila njezina prava kćer i mada nisam imala sjećanje onakvo kakvo je imala Uba. Uba je bila moja sestra. Ne sestra po krvi, ali ipak sestra. - Što se dogodilo s tvojom pravom majkom, s tvojom obitelji, s narodom u kojem si se rodila? - željela je znati Zelan-dona. Svi su bili fascinirani i radoznali, ali postavljanje pitanja prepustili su njoj. Ejla se naslonila i podigla pogled, kao da pokušava pronaći odgovor. Tada pogleda krupnu ženu koja ju je tako odlučno ispitivala. - Ne znam, ne sjećam se. Bila sam mlada. Iza je vjerovala kako mi se ne može izbrojiti niti pet godina... premda oni nisu imali riječi za brojanje kao što ih imaju Ze-landonci. Pleme je davalo imena godinama, počinjući s novo-roñenčetom. Prva godina je bila godina roñenja, druga je bila godina sisanja, treća je bila godina uzimanja i ostale hrane i tako dalje. Ja sam to prevela u riječi za brojanje - pokušavala je

objasniti. Onda je zastala. Nije mogla objasniti sve, ispričati joj cijeli svoj život s Plemenom. Bit će bolje ako joj samo odgovara na pitanja. - Zar se ne sjećaš ničega o svom pravom narodu? -ustrajavala je Zelandona. - Znam samo ono što mi je Iza rekla. Potres je srušio špilju u kojoj su živjeli pa je Brunovo pleme bilo u potrazi za novom kada su me našli kako bez svijesti ležim pokraj rijeke. Neko vrijeme nisu imali doma, ali Brun joj je dopustio da me povede s njima. Rekla je da me je sigurno napao špiljski lav jer na nozi imam četiri ožiljka koje su ostavile pandže, onako široko razmaknute kako to ostavi pandža špiljskog lava., a bili su... curili su, bili su zatrovani, zagañeni Ejla je pokušavala pronaći prave riječi. - Da, razumijem - rekla je doniera. Zagnojilo se, vjerojatno je gnoj posve zagadio ranu. Pandže mačaka znaju često ostaviti takve posljedice. -Još uvijek imam te ožiljke. Tako je Kreb znao da je Špiljski Lav moj totem, iako je to obično totem muškaraca. Još uvijek ponekad sanjam kako sam u nekom skučenom tamnom mjestu i vidim kako mi se primiče pandža velike mačke - rekla je Ejla. - To je vrlo moćan san. Imaš li kakvih drugih snova? Mislim, iz tog perioda tvojega života. -Jedan koji je još više zastrašujući, ali ga je teško objasniti. Nikada ga se no mogu detaljno prisjetiti. To je nekako više neki osjećaj, osjećan potres - mlada žena se stresla. - Mrzim potrese! Zelandona kinine s razumijevanjem. -Još neki? - Ne... da, ali samo jednom, onda kada se Džondalar oporavljao i kada me je učio govoriti... Zelandona pomisli kako je ovo pomalo čudna formulacija pa baci pogled prema Matoni kako bi vidjela je li i ona zamijetila taj čudan izraz. - Već sam ponešto razumjela - rekla je Ejla. - Naučila sam mnogo riječi, ali mi je bilo teško složiti ih zajedno, a tada sam sanjala moju majku, moju pravu majku. Vidjela sam joj lice i ona mi je govorila. Nakon, toga mi je učenje išlo lakše. - Ahhh... To je vrlo važan san - komentirala je Ona Koja Služi. Uvijek je važno kad ti se Majka pojavi u snima, bez obzira koji lik Ona uzela, ali posebno kad poprimi obličje tvoje prave majke koja ti govori s drugog svijeta. Džondalar se prisjetio sna kojeg je on usnuo dok su još bili u Ejlinoj dolini. Vrlo čudan san. Trebao bih ga jednom ispričati Zelandoni, pomislio je. -Ali ako si sanjala Majku, zašto nisi Nju molila da pomogne Tonolanu pronaći put u drugi svijet? Ne razumijem zašto si se obratila duhu špiljskog medvjeda a ne Velikoj Majci Zemlji. - Nisam znala za Veliku Majku Zemlju sve dok mi Džondalar nije rekao, kad sam naučila vaš jezik. - Nisi znala za ðoni, za Veliku Majku Zemlju? - zaprepašteno upita Folara. Nitko od Zelandonaca nije nikada čuo za ikoga tko u nekom od imena ili oblika ne bi prepoznao Veliku Majku. Ovo je svima bilo zagonetno. - Pleme je štovalo Ursusa, Velikog Špiljskog Medvjeda - rekla je. - Zato sam zazvala Ursusa moleći ga da pomogne voditi duh tog mrtvog čovjeka... tada nisam znala njegovo ime... premda on nije pripadao Plemenu. A zamolila sam i Duh Špiljskog Lava da i on pomogne, jer on je moj totem. - Pa, ako nisi znala za Majku onda si, pod takvim okolnostima, učinila sve ono što si mogla. Sigurna sam da je to pomoglo - rekla je Zelandona, no bila je zabrinuta više nego se to moglo na njoj vidjeti. Kako je itko od Njezine djece mogao ne znati za Majku? - I ja imam totem - rekao je Vilamar. - Moj je Zlatni Orao. - Sada je sjeo malo uspravnije. - Moja mati mi je rekla da me, kad sam bio malen, zgrabio orao i pokušao me odnijeti, no ona me je primila i čvrsto me držala. Još uvijek imam te ožiljke. Naša zelandona joj je rekla da me je Duh Zlatnog Orla prepoznao kao onog koji prepada njegovoj vrsti. Nema baš mnogo ljudi koji bi imali svoj osobni totem, ne meñu Zelan-doncima, ali ako ga imaš onda se vjeruje da donosi sreću. - E, pa ti si imao dovoljno sreće da si mu umakao - rekao je Džoharan. - Ja mislim da sam ja imala sreće kada sam umakla špiljskom lavu koji mi je ostavio te ožiljke, - rekla je Ejla -a i Džondalar je imao takvu sreću. Mislim da je Špiljski Lav i njegov totem. Što misliš, Zelandona?

Čim je naučila govoriti, Ejla je Džondalaru govorila da ga je Duh Špiljskog Lava odabrao, ali on je uvijek izbjegavao to bilo kako komentirati. Činilo se da njegovom narodu osobni totemi nisu bili toliko važni kao što su bili važni Plamenu, ali njoj je to bilo važno. Nije željela ništa riskirati. Pleme je vjerovalo kako totem muškarca mora biti jači od totema žene da bi žena mogla roditi dijete. Zato se Iza toliko uzrujavala zbog Ejlinog jakog totema. Usprkos svojem moćnom totemu, Ejla je imala sina, no bilo je tu poteškoća, počevši od trudnoće pa do samog poroda a, kako su mnogi vjerovali, i kasnije. Bili su sigurni da taj mali nema sreće... mati mu nije bila združena, nije bilo muškarca koji bi ga podigao i odgojio kako treba. Sve te poteškoće i nevolje objašnjavale su se time što je ona bila žena s muškim totemom. Sada, kad je ponovo bila trudna, nije htjela tom djetetu koje je Džondalar začeo, prouzročiti nikakve probleme; ni djetetu ni sebi. Premda je naučila mnogo o Majci, nije zaboravila ni učenja Plemena, pa ako je Špiljski lav bio Džondalarov totem, baš kao i njezin, onda će, bila je u to sigurna, to biti dovoljno jako da se rodi zdravo dijete koje će živjeti normalnim životom. Nešto u tonu Ejlinog glasa privuklo je Zelandoninu pozornost. Pažljivo je pogledala mladu ženu. Shvatila je kako ona želi da Džondalar ima totem Špiljskog Lava i da je njoj taj totem vrlo važan. Sigurno su totemi bili od velikog značenja tim ljudima Plemena koji su je podigli. Vjerojatno je istina da je sada Špiljski Lav njegov totem, a neće mu ni naškoditi budu li ljudi vjerovali da on ima sreće. Vjerojatno je i ima kada se uspio vratiti! - Mislim, Ejla, da imaš pravo - rekla je doniera. - Džondalar može slobodno tvrditi da je Špiljski Lav njegov totem i da mu donosi sreću. Imao je veliku sreću što si ti bila uz njega kada te je trebao. -Jesam li ti rekla, Džondalare! - rekla je Ejla, kojoj je sada laknulo. Zašto ona ili to Pleme pridaju toliku važnost Duhu Špiljskog Lava? Ili Špiljskog Medvjeda, pitala se Zelandona. Svi su duhovi važni, i ti životinjski pa i oni od biljaka, kukaca, svega, ali Velika Majka je ta koja je svima njima dala život. Tko su ti ljudi? To Pleme. - Rekla si da si živjela sama u dolini, zar ne? A gdje je bilo to Pleme koje te je podiglo? - upitala je doniera. - Da, i ja bih to želio znati. Zar te Džondalar nije predstavio kao Ejlu Mamutovku? - pitao je Džoharan. - Rekla si da nisi znala za Majku, ali si nas pozdravila s dobrodošlicom Velike Majke Sviju Nas, a to je jedno od imena kojim mi zovemo ðoni - dodala je Folara. Ejla ih je pogledala, jednog po jednog, a onda i Džonda-lara, osjetivši dašak panike. Na njegovom se licu nazirao osmijeh, kao da ga zabavlja što su svi zbunjeni Ejlinim iskrenim odgovorima. Opet joj je stisnuo ruku, ali nije ništa rekao. Zanimalo ga je kako će im ona odgovorit. Sada se malo opustila. - Moje pleme je živjelo na južnom kraju područja koje zadire daleko u Beransko more. Neposredno prije svoje smrti Iza mi je rekla da bih morala potražiti svoj narod u kojem sam se rodila. Rekla je da oni žive sjevernije, u unutrašnjosti kopna, ali kad sam konačno otišla potražiti ih, nisam našla nikoga. Kad sam naišla na tu dolinu, ljeto je već bilo napola prošlo i bilo me je strah da će me zima zateći nespremnu. Ta je dolina bila zgodno mjesto, zaštićena od vjetra, s malom rijekom i mnoštvom životinja i biljaka, čak i s malom špiljom. Odlučila sam tamo prezimiti, a ispalo je da sam ostala tri godine i jedino društvo su mi bili Njiska i Mladunče. Možda sam čekala Džondalara - rekla je, osmjehujući se. Njega sam našla u kasno proljeće, a već je i ljeto bilo pri kraju kada je Dzondalar ojačao dovoljno da bi mogao putovati. Odlučili smo poduzeti kraće putovanje, istražiti okolno područje. Svake smo se večeri ulogorili na drugom mjestu, odlazeći iz doline dalje negoli sam ja ranije odlazila. Tada smo susreli Taluta, voñu Lavljeg logora i on nas je pozvao da ih posjetimo. Ostali smo kod njih do početka sljedećeg ljeta i dok sam bila tamo oni su me usvojili. Željeli su da i Dzondalar ostane s njima i postane jedan od njih, ali on se već tada namjeravao vratiti kući. - E pa drago mi je da se vratio - rekla je Martona. - Čini mi se da si imala sreće i nailazila na ljude tako voljne da te usvoje rekla je Zelandona. Nije mogla načuditi se toj čudnoj priči koju je Ejla

ispričala. A nije ona bila jedina. Sve s to činilo nekako neuvjerljivim i pretjeranim, pa je Zelandona sada opet imala više pitanja nego je dobila odgovora. - Kao prvo, sigurna sam da je to s usvajanjem bila Neziji-na zamisao... ona je Talutova družica. Mislim da ga je ona nagovorila, jer sam bila pomogla Ridagu kada je imao težak... problem. Ridag je imao slabo... Ejla nije znala prave riječi i to ju je uzrujalo. Dzondalar je nikada nije naučio te riječi. Mogao joj je govoriti vrlo precizne riječi za različite vrste kamena, vrlo specifične riječi za proces preoblikovanja kremena u oruñe ili oružje, ali sva ta terminologija vezana uz liječenje i iscjeljivanje nije bila dijelom njegovog uobičajenog rječnika. Okrenula se prema njemu i na jeziku Mamutovaca ga upitala - Kako se na vašem jeziku kaže pustikara? Ona biljka koju sam stalno skupljala za Ridaga. Rekao joj je, ali čak i prije nego je Ejla mogla ponoviti tu riječ i pokušala objasniti, Zelandona je bila sigurna da je shvatila o čemu se radilo. Čim je čula riječ koju je Dzondalar izgovorio znala je ne samo koja je to biljka nego i čemu ona služi. Imala je sasvim jasnu predodžbu o tome kako je ta osoba o kojoj je Ejla govorila imala unutrašnju slabost onog organa koji pumpa krv, srca, jer tome se moglo pomoći pravilnom ekstrakcijom elemenata iz pustikare. Odmah joj je postalo jasno i zašto bi netko poželio usvojiti iscjeliteljicu dovoljno vještu da zna za nešto tako blagotvorno a ujedno i potencijalno opasno kao što je pustikara. A netko s takvim autoritetom kakvog bi mogla imati družica voñe logora znat će i kako se Ejlu može vrlo brzo usvojiti. Slušajući kako Ejla govori ono što je i ona sama nagañala, izvela je još jedan zaključak. - Ta osoba, Ridag, to je bilo dijete? - upitala je kako bi potvrdila svoju pretpostavku. - Da - odgovori Ejla s osjećajem tuge. Zelandoni se činilo kako je sada shvatila taj odnos Ejle i Mamutovaca, ali to s Plemenom joj je još uvijek ostalo nejasno. Odlučila je promijeniti pristup. Znam, Ejla, da si vrlo vješta u iscjeljivanju, ali obično oni koji o tome mnogo znaju imaju na sebi neki znak kako bi ih ljudi mogli prepoznati - rekla je, dodirujući tetovažu na svom čelu pokraj lijeve sljepoočnice. - Na tebi ne vidim nikakav znak. Ejla malo pobliže pogleda tu tetovažu. Bio je to pravokutnik podijeljen na šest manjih koji su izgledali gotovo kao kvadrati, složeni u dva reda po tri, s četiri noge iznad toga koje bi, kad bi ih se povezalo, mogle s kvadratima činiti treći red. Vanjski obris pravokutnika bio je tamne boje, ali su tri od onih kvadratića bili ispunjeni nijansama crvene boje, a jedan je bio žut. Iako je ovo bio jedinstven znak, ona je već vidjela neke ljude koji su imali utetovirane ovakve ili onakve znakove, a medu njima su bili i Martona, Džoharan i Vilamar. Nije znala imaju li te oznake kakvo posebno značenje ali, kad joj je Ze-landona pojasnila značenje svoje, pomislila je da bi možda i mogle imati. - Mamut je imao svoj znak na obrazu - rekla je Ejla, dodirujući mjesto na vlastitom licu. - Svi su ga Mamuti imali. Neki su imali i druge oznake. Da sam ostala tamo mogli su je i meni dati. Mene je Mamut počeo obučavati ubrzo nakon što me je usvojio, ali kada sam otišla nisam još bila posve završila s obukom pa tako nikada nisam dobila znak. - Ali nisi li rekla da te je usvojila žena koja je bila družica voñe logora? - Mislila sam da će me Nezija htjeti usvojiti, i htjela je, ali na samoj svečanosti Mamut je rekao: Mamutovo Ognjište, a ne Lavlje. On me je usvojio, a ne oni. - Taj Mamut je Onaj Koji Služi Majci? - upita Zelando-na, pitajući se je li bila obučavana da bi postala Ona Koja Služi. - Da, poput tebe. Mamutovo Ognjište je pripadalo njemu i Onima Koji Služe Majci. Većina ljudi je sama odabrala Mamutovo Ognjište ili su vjerovali da je ono odabralo njih. Mamut je rekao kako sam ja roñena za to Ognjište - malo je pocrvenjela i skrenula pogledom, osjećajući se pomalo nelagodno što govori o nečem što joj je bilo dano, što nije morala zaslužiti. To je podsjeti na Izu i na to koliko se ta žena trudila učeći je kako će postati dobra žena Plemena.

- Mislim da je taj tvoj Mamut bio mudar čovjek - rekla je Zelandona. - Ali rekla si da si tu svoju vještinu iscjeljivanja učila od žene iz naroda koji te je odgojio, iz tog Plemena. Zar oni na svoje iscjelitelje ne stavljaju nikakvu oznaku koja bi bila znak raspoznavanja i statusa? - Kada su me prihvatili meñu iscjeliteljice Plemena, dobila sam jedan crn kamen kao poseban znak kojeg moram čuvati u svojem amuletu - rekla je Ejla. - Ali oni na izlječiteljice ne stavljaju oznake kao što je tetovaža, nego samo na muškarce stavljaju znak totema, onda kada dječak postane muškarcem. - Kako onda ljudi znaju koga će pozvati kad im zatreba pomoć iscjelitelja? Ejla nije o tome razmišljala. Zastala je kako bi razmislila. - Iscjeliteljice ne trebaju imati znak. Ljudi znaju. Ona uvijek ima poseban status. Njen je položaj lako raspoznatljiv. Iza je bila žena s najvišim položajem u plemenu, čak višim no što ga je imala Brunova družica. Zelandona je odmahnula glavom. Ejla je očito mislila kako je nešto objasnila, ali žena ju nije razumjela. - Sigurna sam da je to istina, ali kako ljudi to znaju? - Po njezinom položaju - ponovila je Ejla, a onda pokušala još objasniti - Po mjestu na kojem je kada pleme nekamo putuje, po mjestu na kojem jede, po znakovima kojima se koristi kada... govori, po znakovima koje drugi pokazuju kada joj se obraćaju. - Zar sve to nije vrlo komplicirano i teško? Mislim, sva ta složenost zauzimanja nekog položaja tijela i svi ti znakovi? - Njima nije. To je način na koji se u Plemenu govori. Znakovima. Oni ne izgovaraju riječi kao mi. - Ali zašto? - željela je znati Martona. - Jer ne mogu. Ne mogu proizvesti sve glasove koje mi možemo. Mogu proizvesti neke, ali ne sve. Oni govore svojim rukama i svojim tijelom - pokušavala je objasniti Ejla. Džondalar je vidio kako su njegova mati i njegovi roñaci sve više zbunjeni, a Ejla postaje sve više frustrirana. Odlučio je da je došlo vrijeme da prekine tu konfuziju. - Majko, Ejlu su odgojili zbitoglavci - rekao je. Uslijedila je tišina prouzročena tim šokom. - Zbitoglavci? Zbitoglavci su životinje! - rekao je Džoha-ran. - Ne, nisu - rekao je Džondalar. - Ma naravno da jesu - rekla je Folara. - Oni ne mogu govoriti. - Mogu, samo ne govore na način na koji ti to radiš. Čak i ja znam pomalo govoriti tim njihovim jezikom ali, naravno, Ejla to zna mnogo bolje. Kada vam je rekla da sam je učio govoriti, ona je i mislila upravo to što je rekla - bacio je pogled prema Zelandoni jer je ranije bio zapazio onaj njezin izraz lica. Zaboravila je onaj jezik kojeg je znala kad je bila posve malo dijete pa je znala govoriti samo onako kako govore u Plemenu. To Pleme su zbitoglavci, oni sebe zovu Pleme. - Kako oni mogu sebe ikako zvati, ako govore rukama? -pitala je Folara. - Oni imaju neke riječi, - ponovila je Ejla - oni samo ne mogu sve izgovoriti. Oni čak i ne čuju sve glasove koje mi proizvodimo. Mogli bi ih razumjeti kada bi ih slušali od rane mladosti, ali nisu ih navikli čuti. - Mislila je na Ridaga. On je mogao razumjeti sve što je bilo rečeno, iako sam to nije mogao izgovoriti. - Eh, pa nisam znala da oni sebe ikako zovu - rekla je Martona, a onda se sjetila nečeg drugog. - Džondalare, kako ste ti i Ejla razgovarali? - U početku uopće nismo razgovarali - odgovorio je. Isprva, naravno, nije bilo ni potrebe. Ejla je znala što treba učiniti. Bio sam ranjen i ona me je njegovala. - Džondalare, zar ti to govoriš da je ona od zbitoglavaca naučila kako se iscjeljuju rane od napada špiljskog lava? -upita Zelandona. Ejla je odgovorila umjesto njega - Rekla sam ti već, Iza potječe iz najštovanije loze iscjeliteljica u cijelom Plemenu. Ona me je naučila. - Vrlo mi je teško povjerovati u sve te priče o inteligentnim zbitoglavcima izjavi Zelandona. - Meni nije - rekao je Vilamar. Sada su se svi okrenuli prema glavnom trgovcu.

- Ja uopće ne mislim da su oni životinje. I to već dugo vremena. Na svojim sam putovanjima vidio i previše toga. - Zašto ranije nisi rekao nešto o tome? - upitao je Džoharan. - Nije bilo prigode - odgovori Vilamar. - Nikada nitko nije postavio to pitanje, a ja nikada nisam o tome puno razmišljao. - Kako si promijenio mišljenje o njima, Vilamare? - upita Zelandona. Ovo je sada cijeloj priči dalo novi aspekt. Morat će ona malo porazmisliti o toj zapanjujućoj tezi koju su sada ova strankinja i Džondalar iznijeli. - Čekaj da se sjetim. Još prije mnogo godina sam počeo sumnjati u to da su oni životinje - započne Vilamar. - Išao sam odavde na jug i na zapad, putujući sam. Vrijeme se bilo naglo promijenilo, nagli nalet studeni, pa sam žurio da čim prije stignem kući. Hodao sam sve dok se nije gotovo posve smračilo, a onda sam se ulogorio pokraj nekog potočića. Planirao sam sljedećeg jutra prijeći preko njega. Ujutro, kad sam se probudio, otkrio sam da sam se ulogorio baš nasuprot skupine zbitoglavaca. Zapravo sam ih prestrašio... znate već što se o njima priča... pa sam dobro pazio kako bih bio spreman u slučaju da se oni odluče napasti me. - A što su oni učinili? - pitao je Džoharan. - Ništa, samo su raspremili logor kao što bi to svatko učinio - odgovori Vilamar. - Naravno, znali su da sam tamo, ali bio sam sam pa im nisam mogao zadavati neke poteškoće, a činilo se da im se previše ne žuri otići. Ugrijali su vodu i pripremili si neki topli napitak, smotali svoje šatore... njihovi su drukčiji od naših, bliži tlu pa ih je teže vidjeti... stavili ih na leña i onda otišli trčećim korakom. -Jesi li mogao razaznati da li je meñu njima bilo žena? -upita Ejla. - Bilo je prilično hladno i svi su bili pokriveni. Oni nose odjeću. Ljeti se to toliko ne primjećuje jer nemaju na sebi baš mnogo toga, a zimi ih se rijetko viña. Mi tada ne putujemo ni često niti daleko, a vjerojatno ni oni. - Imaš pravo, oni ne vole ići previše daleko po snijegu i hladnoći - komentirala je Ejla. - Većina je nosila brade, ali nisam siguran da su ih svi imali. - Mladi muškarci nemaju bradu. Jesi li primijetio da je itko od njih nosio na leñima košaru? - Mislim da nije - odgovorio je. - Žene Plemena ne idu u lov, ali ako muškarci odlaze daleko, žene često odlaze s njima kako bi sušile meso i nosile ga natrag, tako da je ovo vjerojatno bio kratak lovački izlet, samo s muškarcima - rekla je Ejla. -Jesi li i ti tako radila? - pitala je Folara. - Da, jednom sam išla s njima kada su lovili mamuta, - odgovori Ejla - ali nisam tamo išla da bih i sama lovila. Džondalar je zapazio kako je sada kod svih radoznalost prevladala onu uskogrudnost mišljenja. I premda je bio siguran da će se mnogi ponašati znatno manje tolerantno, činilo se kako je barem njegova rodbina željela naučiti nešto više o zbitoglavcima... o Plemenu. - Džoharane, - rekao je - drago mi je da je sad ovo iskrsnulo jer sam ionako namjeravao s tobom govoriti o tome. Postoji nešto što moraš znati. Putom ovamo, baš prije no što smo počeli prelaziti onaj istočni ledenjak, susreli smo jedan par, članove Plemena. Rekli su kako se nekoliko plemena namjerava sastati i razgovarati o nama i o problemima koje im mi zadajemo. Oni nas zovu Drugi. - Meni je teško povjerovati da oni nas ikako zovu, a još manje da sazivaju sastanke na kojima bi o nama razgovarali. - E pa bit će ti bolje da vjeruješ, jer ako ne budeš vjerovao moglo bi biti problema. Nekoliko se glasova javilo odjednom: "Kako to mis-liš?","Kakvih problema?" - Znam za jedan slučaj koji se dogodio u području Losa-dunajaca. Grupica mladih nasilnika iz nekoliko Špilja počela je maltretirati zbitoglavce... ljude Plemena. Mislim da su s tim započeli prije nekoliko godina. Odabrali bi jednoga i onda bi se obrušili na njega. Ali muškarci Plemena nisu nešto s čim bi se moglo zezati. Pametni su i snažni. Neki o tih mladića su to shvatili kad su ovi jednog ili dvojicu ulovili, a tada su se okomili na žene. Žene Plemena se obično ne bore pa im to i nije bilo zabavno jer nije u tome bilo izazova. Kako bi to

učinili zanimljivijim počeli su žene Plemena prisiljavati na... pa, ja to ne bih mogao nazvati Užici. - Što? - upita Džoharan. - Dobro si me čuo - potvrdi Džondalar. - Velika Majko! - omaklo se Zelandoni. - To je grozno! - istovremeno je rekla Martona. - Strašno! - uzviknula je Folara, a nos joj se naborao u izrazu gañenja. - Neizrecivo - ispljunuo je Vilamar. - I oni upravo tako misle - rekao je Džondalar. - Oni to više neće dugo tolerirati i kada jednom shvate da mogu učiniti nešto protiv toga, onda više neće htjeti trpjeti mnogo toga što im mi radimo.. Zar se ne govorka kako su i ove špilje nekada pripadale njima? Što ako zatraže da im se to vrati? - To su glasine, Džondalare. U predanjima i u Starim legendama nema ničega što bi potkrijepilo te tvrdnje - rekla je Zelandona. - Spominju se samo medvjedi. Ejla nije ništa rekla, ali je pomislila kako bi te glasine mogle biti istinite. - U svakom slučaju neće ih dobiti nazad - izjavio je Džoharan. - Ovo je naš dom, teritorij Zelandonaca. - Ali ima još nešto što bi trebao znati i što ide tebi u korist. U skladu s onim što je rekao Guban... tako se taj čovjek zvao... - Zar oni imaju imena?- upita Džoharan. - Pa naravno da imaju imena - rekla je Ejla. - Baš kao što ih imaju oni iz mojeg plemena. On se zvao Guban, a ona Jorga - Ejla je tim imenima dodala pravi plemenski izgovor s onim punim, grlenim, dubokim, guturalnim zvukovima. Džondalar se osmjehnuo. Ona to čini namjerno, pomislio je. Ako je to način kako oni govore, onda mi je sada jasno otkud dolazi taj njezin naglasak, mislila je Zelandona. Sigurno govori istinu. Odrasla je uz njih. Ali zar je zbilja od njih naučila kako se liječi? - Ono što ti ja pokušavam reći, Džoharane, je to da mi je Guban - način na koji je on izgovorio to ime mogao se mnogo lakše razumjeti - rekao da su neki ljudi, ne znam iz kojih Špilja, već došli k nekim plemenima s prijedlogom da uspostave trgovačke odnose. - Trgovina? Sa zbitoglavcima? - rekao je Džoharan. - Zašto ne? - upita Vilamar. - Mislim da bi to moglo biti zanimljivo. Naravno, to ovisi o tome s čim oni mogu trgovati. - Ovo zvuči kao da govori naš Glavni Trgovac - rekao je Džondalar. - Kad već spominješ trgovinu, htio bih znati što su Losa-dunajci poduzeli u vezi onih mladića. - želio je znati Vilamar. - Mi s njima trgujemo. Ne bih htio da kakva trgovačka karavana krene s druge strane glečera pa naleti na grupu zbitogla-vaca kojima je samo osveta na umu. - Kad smo... kada sam ja prije pet godina prvi puta za to čuo, tada nisu poduzimali ništa - rekao je Džondalar, nastojeći ne spominjati Tonolana. - Znali su da ovi nastavljaju s tim. Neki su to još uvijek zvali "mladenačka ludost", ali La-dunci bi se uzrujali čim im se to spomenulo. A onda je postalo još gore. Na povratku smo se zaustavili i posjetili Losadu-najce. Muškarci iz Plemena su počeli pratiti svoje žene dok su skupljale hranu i stražarili su uz njih pa ti "mladenački ludi" mladići nisu onda htjeli provocirati te muškarce progoneći im žene, nego su se okrenuli prema djevojkama iz Špilja La-dunaca... na sve njih, silujući te djevojke... prije Prvog obreda. - Oh, ne! Pa kako su to mogli, Džondi? - rekla je Folara, briznuvši u plač. - Tako ti Podzemlja Velike Majke! - zagrmio je Džoharan. - E upravo tamo bi ih se trebalo poslati - rekao je Vilamar. - Oni su užasni! Uopće ne mogu smisliti dovoljno jaku kaznu! - ljutila se Zelandona. Martona nije bila u stanju ništa reći. Samo je stavila šake na grudi i izgledalo posvema užasnuto. Ejla je duboko suosjećala s tim djevojkama što su bile napadnute i pokušavala je dati oduška svojoj ljutnji, ali nije mogla ne zapaziti koliko su bile jače reakcije kada su čuli da se to dogodilo djevojkama Drugih nego kad su čuli za napad na žene Plemena. Kad se radilo o ženama Plemena to ih je vrijeñalo, ali kada se radilo o njihovim vlastitima bili su posve užasnuti.

To je, više od svega što je bilo rečeno ili učinjeno, pokazalo Ejli koliki je ponor dijelio ta dva naroda. A onda se upitala kakve bi bile reakcije kada bi, a to je i kao sama pomisao njoj bilo nezamislivo, grupa muškaraca Plemena... kada bi zbito-glavci počinili takav užas nad ženama Zelandonaca? - Možeš biti siguran da sada Losadunajci ipak nešto poduzimaju u vezi s tim mladićima - rekao je Džondalar. - Majka jedne od tih djevojaka je vapila za kaznom u krvi protiv Špilje iz koje je voña tih izopačenih muškaraca. - Ahhh, to je loša vijest. Kako je to teška situacija za voñe - rekla je Martona. - Ona ima pravo to tražiti - rekla je Folara. - Da, naravno da je to njezino pravo, - rekla je Martona - ali onda će se jedan roñak, ili drugi, ili cijela Špilja tome usprotiviti i to bi moglo dovesti do borbe u kojoj će možda netko biti ubijen pa će se onda opet za to tražiti osveta. Tko zna gdje bi to završilo! I što će sada oni učiniti, Džondalare? - Nekoliko voña Špilja je razaslalo trkače s porukama i mnogi od njih su se sastali i razgovarali. Dogovorili su se da pošalju tragače koji će pronaći te mladiće, razdvojiti ih kako bi razbili grupu, a onda će se svaka Špilja za sebe obračunati s onima od njih koji su njihovi članovi. Mislim da će biti teško kažnjeni, ali pružit će im se prilika da poprave što su učinili -objasnio je Džondalar. - Rekao bih da je to dobar plan, naročito ako su se svi s njim složili, uključujući tu i Špilju iz koje je kolovoña - rekao je Džoharan - i ako ti mladi ljudi, kad ih pronañu, budu miroljubivi... - Nisam siguran za njihovog voñu, ali mislim da bi ostali željeli ići kući i da bi pristali na sve samo da se smiju vratiti. Izgledali su gladno, prljavo, smrznuto i ne baš suviše sretno. - Ti si ih vidio? - upita Martona. - Tako smo i susreli onaj par pripadnika Plemena. Kad je ta grupa mladića napala ženu, nisu znali da je muškarac u blizini. Ali on se samo bio popeo na visoku liticu kako bi izvidio ima li u blizini životinja, a kada su mu napalidružicu, skočio je s litice. Slomio je nogu, no to ga nije omelo u pokušaju da se s njima bori i otjera ih. Tada smo mi naišli. Bilo je to nedaleko ledenjaka gdje smo se pripremali za prijelaz. - Džondalar se smješkao - Ejla, Vuk i ja, da i ne spominjem ono dvoje iz Plemena, smo ih brzo otjerali. U tim momcima nije ostalo još mnogo želje za borbom. A mislim da su se dobro prestrašili i vuka i konja, kao i činjenice da znamo tko su, a oni nisu imali pojma tko smo mi. - Da, - rekla je zamišljeno Zelandona. - jasno mi je koliko ih je sve to moralo zaplašiti. - I mene biste prestrašili - izjavi Džoharan, uz pomalo ironičan osmijeh. - Tada je Ejla nagovorila onog čovjeka iz Plemena da joj dopusti pobrinuti se za njegovu slomljenu nogu - nastavio je Džondalar. - Nekoliko smo dana zajedno logorovali. Napravio sam mu par štapova na koje će se moći oslanjati i tako lakše hodati, a on je odlučio poći kući. Mogao sam pomalo razgovarati s njim, iako je Ejla vodila većinu razgovora. Mislim da sam mu postao nešto poput brata - rekao je. - Meni se čini, Džoharane, - rekla je Martona - da, ako postoji ta mogućnost da iskrsnu nevolje s... kako oni sebe zovu? Ljudima Plemena?... i ako oni mogu komunicirati dovoljno dobro da bi se s njima moglo pregovarati, da bi u tom slučaju bilo vrlo korisno imati pri ruci nekog poput Ejle, koja može s njima razgovarati. - I ja sam to isto pomislila - dodala je Zelandona. I ona je razmišljala o tome što je Džondalar rekao kako su Ejline životinje ostavljale zastrašujući dojam na ljude, iako to nije spomenula. To bi moglo biti od koristi. - To je, naravno, točno, majko, ali bit će teško priviknuti se na pomisao da bi se razgovaralo sa zbitoglavcima, ili kako oni već to sebe zovu, i ja nisam jedini koji će s tim imati problema - rekao je Džoharan. Malo je zastao, a onda, od-mahnuvši glavom, nastavio kao da to govori više sam za sebe - Ako govore rukama, kako znaš da zaista govore, a ne da samo mlataraju oko sebe?

Svi su sada pogledali Ejlu, a ona se okrenula prema Džondalaru. - Mislim da ćeš im morati pokazati, - rekao je - a možda bi mogla istovremeno govoriti, onako kako si govorila Guba-nu i istovremeno meni prevodila. - A što bih rekla? - Zašto ih ne bi jednostavno pozdravila, kao da govoriš umjesto Gubana? - upitao je. Ejla je malo razmislila. Nije ih mogla pozdraviti zaista onako kako bi to Guban učinio. Mogla je pokazati znakove za pozdrav jer te su kretnje uvijek iste, ali nikada se nije pokazivao samo znak pozdrava. On se uvijek modificirao u ovisnosti tome tko govori i kome se on obraća. A zaista nije postojao znak s kojim bi osoba Plemena pozdravila nekoga tko pripada Drugima. To još nikada nije bilo učinjeno, ne na formalan i priznat način. Možda bi mogla razmisliti kako bi se to trebalo učiniti, ako će ikada do toga doći. Ustala je i malo se povukla do praznog prostora u sredini dnevnog boravka. - Ova bi vas žena htjela pozdraviti, narode Drugih -započela je i onda zastala. - Ili bi se možda trebalo reći narode Majke - rekla je, pokušavajući smisliti kako bi Pleme moglo napraviti takve znakove. - Pokušaj s Djeco Majke ili Djeco Velike Majke Zemlje - predložio je Džondalar Kimnula je i pokušala ispočetka. - Ova žena... imenom Ejla, želi pozdraviti vas, Djecu ðoni, Velike Majke Zemlje. - Svoje ime i ime Majke rekla je riječima, ali s modulacijom kakvoćom tona kakvu bi koristilo Pleme. Ostatak je bio izrečen znakovima na formalnom jeziku Plemena i na zelan-donskom jeziku. - Ova se žena nada kako će vas uskoro pozdraviti netko iz Plemena Špiljskog Medvjeda i da ćete mu uzvratiti taj pozdrav. Mog-ur je ovoj ženi rekao da je Pleme vrlo staro, a njegova sjećanja dopiru daleko. Pleme je bilo ovdje kada su došli novi. Ono je te nove nazvalo Drugi, oni koji nisu članovi Plemena. Pleme je odlučilo krenuti svojim putom, izbjegavati Druge. Običaji i tradicija Plemena mijenjaju se sporo, ali ipak bi neki pripadnici Plemena htjeli započeti s promjenama, započeti s novom tradicijom. Ako će tako biti, ova se žena nada da te promjene neće škoditi ni Plemenu niti Drugima. Prijevod na zelandonski jezik govorila je tihim, monotonim glasom, trudeći se da to učini što preciznije i sa što manjim stranim naglaskom. Te riječi su im rekle što je ona govorila, ali mogli su i vidjeti da ona ne radi slučajne pokrete, tek mašući rukama. Te svrsishodne kretnje, suptilni pokreti tijela s tek naznakom pokreta, ponosno uzdizanje glave ili njezino spuštanje u naklon koji je pokazivao pristajanje i slaganje, čak i uzdizanje obrve, sve je to teklo glatko i graciozno. I premda im značenje svakog njezinog pokreta nije bilo jasno, bilo im je jasno da su to smisleni pokreti. Konačni učinak je bio začuñujući i vrlo lijep; Martona je osjetila kako joj leñima prolaze trnci. Pogledala je Zelando-nu koja je uhvatila taj njezin kratak pogled i kimnula. I ona je, takoñer, osjetila nešto duboko. Džondalar je zapazio te diskretne popratne znake jer promatrao je ove koji su promatrali Ejlu i mogao je vidjeti kakav je utisak ostavila. Džoharan je bio zurio usredotočenom pozornošću, a čelo mu se naboralo, Vilamaru se oteo osmijeh dok je odobravajući kimao, a Folara nije ni pokušala suspregnuti osmijeh. Bila je tako ushićena da se morala osmjehivati. Kada je završila, Ejla je opet sjela za stol, spustivši se u sjedeći položaj prekriženih nogu s elegantnom lakoćom, koja je nakon ove njezine predstave bila još upadljivija. Za stolom je vladala napeta tišina. Nitko nije znao što bi rekao i svatko je osjećao kako mu treba malo vremena za razmišljanje. Konačno, Folara osjeti potrebu da prekine tišinu. - Ovo je bilo prekrasno, Ejla! Prekrasno, gotovo kao neki ples. -Ja to ne vidim tako - odgovori Ejla. - To je njihov način govorenja. Premda se sjećam kako sam i sama voljela gledati njihove kazivatelje priča. - Ovo je bilo vrlo izražajno - rekla je Martona, a onda se okrenula prema svojem sinu - Možeš li i ti učiniti ovako nešto? - Ne mogu tako kao Ejla. Ona je ljude Lavljeg logora naučila tako govoriti pa su onda mogli komunicirati s Ridagom. S tim su se lijepo zabavljali na Ljetnom

saboru jer su tako mogli meñusobno razgovarati, a da nitko drugi za to nije znao. - Ridag, zar to nije ono dijete sa slabim srcem? - upita Zelandona. - Zašto on nije mogao govoriti kao i svi drugi? Džondalar i Ejla su se pogledali - Ridag je napola pripadao Plemenu i pri formiranju glasova imao je poteškoća kao i oni - rekla je Ejla. - Zato sam i njega i članove Lavljeg logora naučila njegov jezik. - Napola pripadao Plemenu? Misliš reći mješanac sa zbi-toglavcima? Onakav napola zbitoglav užas?! - On je bio samo dijete! - rekla je Ejla, očigledno ljutito. - Kao bilo koje drugo dijete. Niti jedno dijete nije nikakav užas! Džoharan je bio iznenañen njezinom reakcijom, ali onda se prisjetio da su je oni odgojili pa je shvatio zašto se osjetila uvrijeñenom. Pokušao je propetljati nekakvu ispriku -Ja... ja... žao mi je. Samo sam rekao ono što svi misle. Tu je uskočila Zelandona kako bi smirila situaciju - Ejla, moraš shvatiti da još nismo imali vremena razmisliti o svemu što si nam rekla. Mi smo oduvijek o tom tvom narodu, Plemenu, mislili kao o životinjama, a nešto što je napola ljudsko biće, a napola životinja je čudovište i užas. Sigurna sam da si ti u pravu, taj... Ridag je bio samo dijete. Ima ona pravo, rekla je Ejla u sebi, a i dobro si znala što Zelandonci o tome misle. Džondalar ti je to jasno pokazao kada si mu prvi puta spomenula Darka. Sada se pokušavala nekako sabrati. - Ali tu bih nešto željela shvatiti - nastavila je Zelandona, tražeći način kako bi postavila pitanje, a da ne uvrijedi stran-kinju. - Ta osoba koja se zvala Nezija, bila je družica voñe Lavljeg logora, je li to točno? - Da. - Ejla je vidjela kamo sve to vodi pa je bacila pogled prema Džondalaru. Bila je posve sigurna da on potiskuje osmijeh. Zbog toga se osjetila malo bolje, jer je i on znao kamo to vodi pa je pomalo perverzno uživao u svoj toj napetosti i nelagodi u kojoj se zatekla ta tako moćna službenica Majke. - To dijete, taj Ridag, je bio njezin? Džondalar je gotovo poželio da joj Ejla odgovori potvrdno, samo da bi im dala misliti. I njemu je bilo potrebno mnogo vremena dok je prevladao vjerovanja svojeg naroda koja su još od djetinjstva bila usañena u njega, stavove koje je zapravo usisao s majčinim mlijekom. Ako bi oni povjerovali kako je žena koja je rodila "užas" mogla postati voñinom družicom, to bi moglo malo potresti ta njihova uvjerenja i što je više o tome mislio to je bio sve više uvjeren da bi se njegov narod, za svoje vlastito dobro i zbog svoje vlastite sigurnosti, morao promijeniti i prihvatiti činjenicu da su i pripadnici Plemena ljudi. - Ona ga je dojila - objasni Ejla - zajedno sa svojom vlastitom kćerkicom. On je bio sin neke osamljene članice Plemena koja je umrla neposredno nakon poroda. Nezija je njega usvojila baš kao što je i Iza bila usvojila mene kada nisam imala nikoga tko bi o meni brinuo. Ovo im je ipak bio šok, na neki način čak i gori, jer je voñina družica dragovoljno izabrala skrb o novoroñenčetu koje je moglo biti ostavljeno umrijeti sa svojom majkom. Nad grupom se nadvila tišina dok je svatko pokušavao razmisliti o tome što su upravo čuli. Vuk je ostao u dolini u kojoj su pasli konji kako bi istražio to novo područje. A tada se, nakon vremena koje je on držao prikladnim i iz svojih vlastitih pobuda, odlučio vratiti do mjesta za koje se Ejla potrudila objasniti mu da je to dom, mjesto kamo treba otići da bi je našao. Kao i svi pripadnici njegove vrste, i on se kretao učinkovito, brzo i s gracioznošću u kojoj se nije vidjelo nikakvog napora pa se, dok je grabio šumskim krajolikom, činilo kao da klizi. Nekolicina ljudi je u dolini Šumske rijeke brala bobice. Jedan od njih je zapazio vuka koji se, poput tihe sablasti, kretao meñu drvećem. - Eno dolazi vuk! I sam je! - viknuo je čovjek, pa mu se brže-bolje maknuo s puta. - Gdje mi je dijete? - poviče neka žena u panici. Pogledala je uokolo, spazila svoje djetešce pa pritrčala, podigla ga i pobjegla s njim.

Kada je Vuk stigao do stazice koja je vodila gore prema onoj izbočini u stijeni, potrčao je onom istom gipkošću i brza koraka. - Eto tog vuka! Ne sviña mi se pomisao da nekakav vuk ide gore, baš do naše terase - rekla je neka druga žena. - Džoharan je rekao kako mu trebamo dopustiti da ide kamo želi, ali ja idem po svoje koplje - reče neki čovjek. -Možda on neće nikome ništa, ali ja ne vjerujem toj životinji. Kada je Vuk stigao do vrha staze i uputio se preko terase ravno prema Martoninom boravištu, ljudi su mu se micali s puta, ostavljajući mu širok prazan prostor za kretanje. Jedan se čovjek spotakao preko nekoliko držaka za koplja kada se zaletio u njih žureći se ostaviti što više praznog prostora izmeñu sebe i ovog efikasnog četveronožnog lovca. Vuk je osjećao taj strah u ljudima oko njega i to mu se nije sviñalo, ali se nastavio kretati prema mjestu za koje mu je Ejla pokazala da tamo mora ići. Ona tišina unutar Martoninog boravišta bila je narušena kad je Vilamar, koji je vidio da se zastor na ulazu pomiče, odjednom skočio i povikao - Evo vuka! Velika majko, kako li je on došao ovamo?! - Nije to ništa, Vilamare - rekla je Martona, pokušavajući ga smiriti. Dopustili smo mu da bude tu. Folara je potražila pogled svog najstarijeg brata i premda je Džoharan još uvijek bio nervozan zbog blizine vuka, uspio joj je uzvratiti zavjereničkim osmijehom. - To je Ejlin vuk - rekao je Džondalar, ustajući kako bi spriječio bilo kakvu ishitrenu reakciju, dok je Ejla požurila do ulaza kako bi smirila životinju koja se prestrašila više nego Vilamar kad ju je na mjestu koje su joj pokazali zatekao tako glasan, izbezumljen povik. Vuk je zavukao rep meñu noge, dlaka na potiljku mu se nakostriješila i iskesio je zube. Da je Zelandona to mogla, skočila bi jednako tako brzo kao i Vilamar. Činilo joj se da je glasno, opasno rezanje bilo upravljeno baš prema njoj i tresla se od straha. Iako je čula za Ejline životinje, a i vidjela iz izdaleka, užasnula se ovog golemog grabežljivca koji je ušao u boravište. Još nikada nije bila ovako blizu vuku; u divljini vukovi bježe od skupine ljudi. Zadivljeno je gledala kako je Ejla bez ikakva straha požurila prema Vuku, spustila se i obgrlila ga rukama, držeći ga tako i govoreći mu riječi od kojih je samo ona neke razumjela, nastojeći umiriti životinju. Vuk se najprije usplahirio, a onda počeo lizati ženi vrat i lice dok ga je ona tješila, a onda se stvarno i smirio. To je bio najnevjerojatniji prikaz nadnaravnih moći kojem je ona ikada bila svjedokom. Kakvim li je samo tajanstvenim sposobnostima ova žena raspolagala da bi mogla imati ovoliku moć nad jednom takvom zvijeri? Osjetila je kako se ježi i od pomisli na to. Vidjevši Ejlu s vukom, a nakon Martonina i Džondalarova ohrabrenja, smirio se i Vilamar. - Mislim da bi se Vilamar trebao upoznati s Vukom, zar ne, Ejla? - rekla je Martona. - Posebno zato što će dijeliti isto boravište - dodao je Džondalar. Vilamar je zinuo, gledajući ga onim zapanjenim izrazom nevjerice. Ejla je ustala i pošla prema njima, dajući Vuku znak neka je u stopu slijedi. Vukovi se upoznaju tako da upoznaju tvoj miris. Ako ispružiš ruku i dopustiš mu da je onjuši... -započela je, posežući za njegovom rukom. Čovjek je povukao ruku nazad -Jesi li ti sigurna u ovo? -pitao je, gledajući Martonu. Njegova se družica osmjehnula pa ispružila vlastitu ruku. On je onjušio i onda je liznuo. - Neke si od nas zbilja prestrašio, Vuče, došavši ovako nenajavljen i prije nego si se sa svima upoznao - rekla je. Vilamar je još uvijek bio malo neodlučan, ali bilo mu je teško ne učiniti barem onoliko koliko je učinila i Martona, pa je ispružio ruku. Ejla je predstavila Vuka na uobičajen način, a kada je ovaj omiri ao Vilamarovu ruku, rekla je Vuče, ovo je Vilamar. On živi s Martonom. Tada ga Vuk lizne i tiho zacvi-li. - Zašto je to učinio? - pitao je Vilamar, brzo povlačeći ruku. - Nisam sigurna, ali vjerojatno je na tebi osjetio Martonin miris, a ona mu je bila brzo prirasla srcu - nagañala je Ejla. - Pokušaj ga pogladiti ili počešati.

Kao da ga je Vilamarevo bojažljivo češkanje samo škakljalo, Vuk se naglo sklupčao pa se šapom žestoko počešao iza uha, mameći osmijehe i smijeh u toj nimalo dostojanstvenoj pozi. Kad je s tim završio, krenuo je ravno prema Zelandoni. Gledala ga je oprezno, ali se nije ni pomakla. Užasnula se bila još kad se Vuk pojavio na ulazu u boravište. Džondalar je više nego ostali bio svjestan njezine reakcije. Vidio je kako se skamenila od straha. Drugi su brinuli o Vilamaru koji je bio skočio i vikao pa nisu zapazili tihu užasnutost ove žene. Njoj je bilo drago da to nisu opazili. O Onoj Koja Služi Majci se mislilo kao o nekome tko ne zna za strah i to je, zapravo, sve u svemu i bilo tako. Nije se mogla prisjetiti kada je posljednji puta osjetila ovakav strah. - Čini mi se, Zelandona,kako on zna da se vi još niste upoznali - rekao je Džondalar. - A kako će on ovdje živjeti, mislim da biste se i vi trebali upoznati. - Iz načina na koji ju je Džondalar gledao zaključila je kako on zna koliko je bila prestrašena i to je pokazao kratkim pokretom glave. - Mislim da imaš pravo. Što ja ono moram učiniti, pružiti mu ruku? - upitala je, ispruživši je prema Vuku. On je onjuši, lizne a tada, bez upozorenja, primi zubima njezinu šaku i zadrži je tako uz tiho rezanje. - Što to radi? - pitala je Folara. Ni ona se još nije službeno upoznala s njim. - Prije je samo Ejlu primio zubima. - Nisam baš siguran - rekao je Džondalar, a u glasu mu se slutila zabrinutost Zelandona strogo pogleda Vuka i on pusti ruku. - Je li te povrijedio? - pitala je Folara. - Zašto je to učinio? - Ne, naravno da me nije povrijedio. To je učinio kako bi mi pokazao da se nemam čega bojati - rekla je Zelandona, ni ne pokušavajući ga počešati. - Mi se uzajamno razumijemo. - Tada se zamišljeno zagledala u Ejlu koja joj je uzvraćala jednakim pogledom. A mi moramo još mnogo toga saznati jedna o drugoj. - Da, moramo. Jedva čekam - odgovorila je. - A Vuk se još mora upoznati s Folarom - rekao je Džondalar. - Doñi ovamo, Vuče, doñi i upoznaj moju sestricu. Odgovarajući na veselu intonaciju njegova glasa, Vuk se zaputi k njemu. - Vuče, ovo je Folara - rekao je. Djevojka je vrlo brzo otkrila kako je zgodno i zabavno maziti i češkati vuka. - Sada sam ja na redu - rekla je Ejla. - Željela bih se upoznati s Vilamarom rekla je, okrećući se donieri - i sa Zelan-donom, premda mi se čini da vas oboje već poznam. Sada je istupila Martona - Pa naravno. Zaboravila sam da se niste službeno upoznali. Ejla, ovo je Vilamar, čuven po svojoj vještini trgovanja i Glavni Trgovac Devete Špilje Ze-landonaca, združen s Martonom, Muškarac ognjišta Fdlare koju je ðoni blagoslovila. - Tada ona pogleda muškarca - Vi-lamare, molim te pozdravi Ejlu iz Lavljeg logora Mamutova-ca, Kćer Mamutovog Ognjišta, Odabranu od Duha Špiljskog Lava, Štićenicu Špiljskog Medvjeda - osmjehnula se životinji - i Prijateljicu Vuka i dva konja. Nakon svih ovih dogañaja i priča koje im je Ejla ispričala, Džondalarova je rodbina sada bolje razumjela značenje njezinih imena i veza i osjećali su da je bolje poznaju. To ju je učinilo manje strankinjom. Vilamar i Ejla se prihvatiše objema rukama i uzajamno se pozdraviše u ime Majke, sa svim onim popratnim prigodnim riječima, osim što joj se Vilamar radije obratio kao "majci" a ne kao "prijateljici" Vuka. Ejla je zapazila kako ljudi rijetko kada precizno ponove riječi upoznavanja i često dodaju neku svoju varijaciju. - Jedva čekam da se upoznam i s konjima, a mislim da ću svojem imenu dodati "Odabran od Zlatnog Orla". Konačno, to i jest moj totem - rekao je uz topao osmijeh i stisnuo njezine ruke prije no što ih je pustio. Ona mu uzvrati svojim širokim, blještavim osmijehom. Kako mi je drago što nakon toliko vremena vidim Džondalara, pomislio je, i kako je lijepo prema Martoni što je sa sobom doveo ženu da se ovdje združe. To znači da namjerava ovdje i ostati. I doveo je tako krasnu ženu. Zamisli samo kako će joj djeca izgledati budu li od njegova duha. Džondalar je odlučio da će on biti taj koji će formalno upoznati Ejlu i Zelandonu. - Ejla, ovo je Zelandona, Prva Meñu Onima Koji Služe Velikoj Majci Zemlji, Glas ðoni, Surogat One Koja Blagosliva, Doniera, Ona Koja Pruža Pomoć i

Iscjeljuje, Sredstvo Izvornog Poretka, Duhovni Voña Devete Špilje Zelandonaca i Prijateljica Džondalara, nekad znana kao Zolena. - Ovo posljednje izgovorio je uz osmijeh. To nije bila jedna od njezinih uobičajenih titula. - Zelandona, ovo je Ejla Mamutovka - započeo je, a pri kraju dodao - ... i uskoro združena s Džondalarom, barem se nadam. Dobro je što je dodao ovo "barem se nadam", pomislila je u sebi Zelandona dok je iskoračila ispruživši obje ruke. To združivanje još nije bilo odobreno - Kao Glas ðoni, Velike Majke Zemlje, pozdravljam te, Ejla Mamutovko, Kćeri Ma-mutovog Ognjišta - rekla je, prihvaćajući obje Ejline ruke i nabrajajući ona njezina imena koja su joj se učinila najvažnijima. - U ime Mute, Majke Sviju Nas, koja je takoñer i ðoni, pozdravljam te, Zelandona, Prva Meñu Onima Koji Služe Velikoj Majci Zemlji - rekla je Ejla. Kad su obje žene bile stale licem u lice, Džondalar se žarko ponadao da će se one sprijateljiti. On ne bi nikada htio da mu bilo koja od njih postane neprijatelj. - A sada moram poći. Nisam se namjeravala ovako dugo zadržati - rekla je Zelandona. - I ja moram ići - rekao je Džoharan, naginjući se kako bi svojim obrazom dotakao majčin, a onda je ustao - Treba se još mnogo toga učiniti prije večerašnjeg slavlja. A sutra, Vila-mare, želim čuti sve o tome kako je prošla trgovina. Kada su Zelandona i Džoharan otišli, Martona upita Ejlu želi li malo otpočinuti prije proslave. - Malo mi je vruće i osjećam se prljavom od puta. Sada bih najradije pošla plivati, da se osvježim i operem. Raste li ovdje u blizini onaj sapunasti korijen? - Raste - rekla je Martona. - Džondalare, to je tamo uz onu veliku stijenu kad poñeš uzvodno uz Rijeku, nedaleko Doline Šumske rijeke. Znaš gdje je to, zar ne? - Da, znam. Dolina Šumske rijeke je ona u kojoj su konji, Ejla. Pokazat ću ti to mjesto. Plivanje zvuči sasvim dobro. -Džondalar je obgrlio Martonu - A dobro je i biti kod kuće, majko. Mislim da zbilja još dugo neću poželjeti krenuti na put. Zrelim uzeti svoj češalj, a mislim da mi je još uvijek ostalo malo sasušenih cvjetova struškavca da s njim operem kosu -rekla je Ejla, rastvarajući svoju naprtnjaču. - A za obrisati se ponijet ću ovu kožu divokoze koju mi je dala Rošarija - dodala je, izvlačeći kožu iz naprtnjače. Vuk se muvao, odlazeći prema izlazu i opet se vraćajući, kao da ih požuruje. - Mislim da Vuk zna da se idemo kupati - rekao je Džondalar. Ponekad mislim kako ta životinja zna jezik, iako ne može govoriti. - Ponijet ću i odjeću kako bih se mogla presvući u nešto čisto, a mogli bismo i razastrti vreće za spavanje prije nego odemo - rekla je Ejla, odlažući svoj ručnik i ostale stvari i od-vezujući uzice na drugom zavežljaju. Brzo su složili mjesto za spavanje i tamo postavili onih nekoliko stvari koje su imali sa sobom, a onda je Ejla izvukla svoju tuniku i kratke hlače koje je imala pri ruci. Detaljno je pregledala tu odjeću. Bila je izrañena od mekane teleće kože krojene u jednostavnom stilu Mamutovaca, bez ukrasa i, premda je bila čista, na njoj je ipak bilo mrlja. Čak je i pranjem bilo teško izvaditi mrlje iz takve kože čija je struktura bila nalik prugastom samtu, no to je bilo jedino što je mogla odjenuti za proslavu. Putovanje im je bilo ograničilo količinu stvari koje se moglo ponijeti, čak iako su im konji pomogli nositi stvari, a ona je željela ovamo donijeti stvari koje su bile daleko važnije od neke odjeće za presvući se. Ejla je opazila kako je Martona gleda pa je rekla - Ovo je jedino što bih večeras mogla obući. Nadam se da je to u redu. Nisam mogla ponijeti mnogo toga. Rošarija mi je darovala prekrasno ukrašenu odjeću, izrañenu u stilu Šaramudonaca i to iz one prelijepe kože koju oni imaju, ali sam to dala Madeniji, onoj mladoj Losadunajki koju su onako brutalno napali. - To je bilo lijepo od tebe - rekla je žena. - Ionako sam morala smanjiti prtljagu, a i Madeniji je bilo tako drago, ali sada bih rado imala nešto onakvo. Bilo bi lijepo za večerašnju svečanost odjenuti nešto malo manje izlizano. Kad se konačno smjestimo morat ću napraviti malo

odjeće. - Osmjehnula se ženi i pogledavši oko sebe rekla -Još mi je uvijek teško povjerovati da smo konačno stigli. - I meni je to teško vjerovati - rekla je Martona, pa malo zastala i nastavila Ako ti ne smeta, rado bih ti pomogla pri izradi odjeće. - Ne, neće mi nimalo smetati. Bit će mi drago - osmjehnula se Ejla. - Sve što tu imate je vrlo lijepo, a ja ne znam kako zelandonska žena treba biti odjevena. - Mogu li i ja pomoći? - upita Folara. - Kada je riječ o odjeći onda majčine zamisli nisu uvijek takve da bi se dopale mlañim ženama. - Rado ću prihvatiti pomoć od obje, ali zasad ću se morati zadovoljiti i s ovim - rekla je Ejla, držeći svoju iznošenu odjeću. - Za večeras će biti sasvim dobro - rekla je Martona. Onda je zakimala, kao da je donijela neku odluku - Imam nešto što bih ti htjela dati, Ejla. To je u mojoj spavaonici. Ejla je slijedila Martonu u njezinu spavaonicu. - Dugo sam vremena ovo čuvala za tebe - rekla je žena, skidajući poklopac s drvene kutije. - Ali tek si me upoznala! - uzvikne Ejla. - Za ženu koju će Džondalar jednoga dana odabrati da se s njom združi. To je pripadalo Dalanarovoj majci - podigla je ogrlicu. Ejli je od iznenañenja zastao dah pa s oklijevanjem uze pruženu ogrlicu. Oprezno ju je razgledavala. Bila je izrañena od školjki sortiranih prema veličini, savršenih jelenjih zuba i iz bjelokosti fino izrezbarenih glava srne. U sredini je visio sjajan, žućkasto-narančasti privjesak. - Prekrasna je - uzdahne Ejla. Posebno ju je privlačio taj privjesak pa ga je pomnije pogledala. Sjajio se od silnog nošenja i dodirivanja. - To je jantar, zar ne? - Da, taj je kamen u našoj obitelji već kroz mnogo generacija. Dalanarova mati ga je stavila na ovu ogrlicu. To mi je dala kada se Džondalar rodio i rekla mi je neka je dam ženi koju on bude odabrao. -Jantar nije poput dragog kamenja - rekla je Ejla, držeći privjesak u ruci. Doima se toplo i kao da je u njemu živi duh. - Kako je zanimljivo što si to rekla! Dalanarova mati je uvijek govorila kako u tim komadima ima života - rekla je Mar-tona. - Probaj je. Pogledaj kako ti stoji. Martona je povela Ejlu do vapnenačkog zida u svojoj spavaonici. U njemu je bila izbušena rupa i u nju umetnut okrugli parožak koji je izbijao iz same jezgre megacerosovih rogova, koji se onda širio i spljoštio u tipičan razgranati rog. Šiljasti su izbojci onda bili odlomljeni, ostavljajući pomalo neravnu policu konkavnih rubova. Na polici je stajala o izbočinu na zidu oslonjena daščica vrlo glatke površine. Prilazeći joj, Ejla je zapazila kako se u njoj vrlo jasno odražava slika posuda smještenih na suprotnoj strani "sobe", baš kao i plamen kamene uljanice koja je gorjela pokraj tih posuda. Tada je zaprepašteno stala. - Pa ja se mogu vidjeti! - uskliknula je. Posegnula je rukom i dodirnula površinu. Drvo je bilo vrlo glatko izbrušeno pješčanikom, magnezijevim oksidom obojeno mrko crno i onda životinjskom mašću polirano do visokog sjaja. - Zar još nikada nisi vidjela reflektor? - pitala je Folara. Stajala je uz sami panel na ulazu u spavaonicu, umirući od radoznalosti da vidi kakav to dar njezina mati daje Ejli - Ništa nalik ovome. Za sunčanih sam se dana ogledala u mirnoj površini vode, rekla je Ejla - ali ovo je tu, u vašoj spavaonici! - Zar Mamutovci nemaju reflektore? Da vide kako izgledaju kada se odijevaju za kakvu važnu prigodu? - pitala je Folara. - Kako onda znaju je li sve onako kako treba biti? Ejla se namrštila i malo zamislila. - Oni gledaju jedni druge. Nezija je uvijek prije svečanosti provjeravala je li na Talutu sve kako treba, a kad je Digija... ona mi je bila prijateljica... slagala moju kosu, svi su nam uputili vrlo lijepe komentare - pojasni Ejla. - E, pa da vidimo, Ejla, kako ti stoji ta ogrlica - rekla je Martona, stavljajući joj je oko vrata i zatvarajući je odostrag. Ejla se divila ogrlici, primjećujući kako joj dobro leži na prsima, a ona se uhvatila kako promatra odraz svojeg lica. Rijetko je kada sebe vidjela pa su joj crte vlastitog lica bile

manje poznate od onih na licima ljudi koji su bili oko nje i koje je tek nedavno srela. I premda je odraz na površini bio prilično dobar, svjetlost u prostoriji je bila prigušena i njen lik zato prilično taman. Izgledala je samoj sebi prilično blijedo, bezbojno i pomalo bezizražajnog lica. Ejla je odrasla u Plemenu misleći o sebi da je previsoka i ružna jer je, premda je imala tanje kosti nego žene Plemena, bila viša od muškaraca, a i izgledala je drukčije i to i u vlastitim i u tuñim očima. Bila je više navikla procjenjivati ljepotu prema snažnijoj grañi pripadnika Plemena s njihovim dugim i širokim licima i koso položenim čelom, izrazito nad-svoñenim obrvama, izražajnim nosovima i krupnim, toplim smeñim očima. U usporedbi s njima, njezine su svjetloplave oči izgledale blijedo. Kad je počela živjeti s Drugima, nakon nekog vremena je počela misliti da ona više i ne izgleda tako čudno, no još uvijek nije sebe doživljavala kao ljepoticu, premda joj je Džondalar dovoljno često govorio koliko je lijepa. Znala je što se u Plemenu smatralo lijepim, ali nije bila posve sigurna što to Drugi drže lijepim. Njoj je Džondalar, s njegovim muškim i zato snažnijim crtama i živim plavim očima bio daleko ljepši od nje. - Mislim da joj lijepo pristaje - rekao je Vilamar. I on je došao do njih, kako bi dodao svoje mišljenje. Čak ni on nije znao da Martona ima tu ogrlicu. Ovo je bilo njezino boravište i on se bio doselio k njoj, ona je napravila prostor za njega i njegove stvari i učinila da mu ovdje bude ugodno. Sviñao mu se način na koji je ona razmjestila i slagala stvari i nije pokazivao želju da gura svoj nos u svaki kut i zakutak, niti da prekapa po njezinim stvarima. Džondalar je stajao iza njega, gledajući preko njegovog ramena i osmjehujući se. - Nisi mi nikada rekla, majko, da ti je baka to dala kada sam se rodio. - Ona mi to nije dala za tebe. To je bilo namijenjeno ženi s kojom ćeš se združiti. Onoj s kojom ćeš zasnovati ognjište kojem će ona moći dati svoju djecu... uz Majčin blagoslov -rekla je, skidajući ogrlicu s Ejlina vrata i stavljajući joj je u ruke. - Eh pa dala si je pravoj osobi - rekao je. - Ejla, hoćeš li je večeras nositi? Gledala je ogrlicu i malo se namrštila - Ne, imam samo onu staru odjeću, a ogrlica je previše lijepa da bi je uz to nosila. Mislim da ću pričekati dok ne budem imala nešto prikladnije. Martona se osmjehnula i lagano kimnula u znak odobravanja. Dok su napuštali spavaonicu, Ejla je vidjela još jedan otvor usječen u vapnenačkom zidu iznad platforme za spavanje. Ovaj je otvor bio nešto veći i činilo se da duboko zadire u zid. Na prednjem dijelu tog otvora gorjela je mala kamena svjetiljka i Ejla je, s mjesta na kojem je stajala, mogla iza svjetiljke nazrijeti dio figurice zamamnih oblina. Znala, je da figurica predstavlja ðoni, tu Veliku Majku i, kad Ona to poželi, spolne organe Njezinog Duha. Ne tom zidu, iznad mjesta za spavanje vidjela je, iznad niše sa svjetiljkom, pričvršćenu prostirku nalik onoj koja je bila na niskom stoliću, istkanu od finih vlakana i s nekim zanimljivim uzorkom. Poželjela je da je može pobliže pogledati i otkriti kako je izrañena. Tada je shvatila da će vjerojatno imati prilike za to. Više nisu bili stalno na putu. Ovo će biti njezin dom. Kad su Džondalar i Ejla otišli, Folara je istrčala iz svojeg boravišta i otišla do susjednog. Već je gotovo bila pitala može li i ona poći s njima, a onda je uhvatila majčin pogled i jedva vidljiv znak glavom pa je shvatila kako bi oni možda željeli biti malo sami. Osim toga, znala je da će sada njezine prijateljice imati mnoštvo pitanja na koja će ona morati odgovarati. Za-grebla je po panelu susjedne grañevine - Ramila? To sam ja, Folara. Trenutak kasnije jedna je bucmasta, zgodna smeñokosa djevojka odmaknula zavjesu na ulazu - Folara! Čekale smo te, a onda je Galeja morala otići. Rekla je da ćemo se naći kod onog panja. Obje su napustile veliko kameno sklonište, živahno razgovarajući. Dok su prilazile golemom panju one smreke u koju je bio udario grom, vidjele su mršavu ali vižlastu crvenokosu djevojku kako im iz drugog smjera žuri ususret, jedva noseći dvije mokre i nabrekle mješine s vodom. - Galeja! Jesi li tek sada stigla ovamo? - pitala je Ramila. - Da, jeste li me dugo čekale? - Ne, Folara je došla tek prije nekoliko trenutaka. Upra-

vo smo krenule ovamo kad smo te spazile - odgovorila je Ramila, uzimajući jednu od onih mješina i onda su krenule nazad. - Galeja, daj mi da ostatak puta ja nosim tu tvoju mješinu - rekla je Folara, riješivši je i druge mješine. - Ovu vodu nosiš za večerašnju proslavu? - A nego za što? Čini mi se da cijeli dan i ne radim ništa drugo nego teglim stvari, ali dobro ćemo se zabaviti na tom neočekivanom okupljanju. Mislim da će na kraju ta proslava biti i veća negoli su mislili. Moglo bi se dogoditi da svi završimo na Polju za okupljanje. Čujem da je nekoliko obližnjih Špilja poslalo svoje glasnike nudeći hranu za ovu feštu. Znaš da to znači da se većina njihovih ljudi želi pridružiti - rekla je Galeja. A onda, zastavši, okrenula se prema Folari - I? Zar nam nećeš pričati o njoj? - Još nisam baš mnogo toga saznala. Tek smo se počele upoznavati. Ona će živjeti s nama. Ona i Džondalar su se obećali jedno drugom i na ljetnom Združivanju će vezati čvor. Ona je nešto poput neke zelandone. Ne baš sasvim, jer nema na sebi nekakvog znaka ili tako nečeg, ali razumije se u duhove i iscjeliteljica je. Ona je Džondalaru spasila život. Kad ga je pronašla, Tonolan je već bio na putu za onaj svijet. Bio ih je napao špiljski lav! Nećeš vjerovati u priče koje oni govore. - Folara je nastavila uzhuñeno brbljati dok su se vraćale duž kamenitog ulaza u njihovu naseobinu. Mnogi su ljudi bili zauzeti različitim aktivnostima vezanim uz proslavu, no nekolicina njih je prekinula rad kako bi promatrali ove djevojke, posebice Folaru, znajući da je ona provela izvjesno vrijeme s onom strankinjom i Zelandoncem koji se vratio sa svojeg putovanja. A neki su i slušali što ona govori, posebno jedna lijepa žena vrlo svijetle plave kose i tam-nosivih očiju. Na pladnju izrañenom od kosti nosila je svježe meso i pravila se kako ni ne vidi djevojke, ali se zaustavila dovoljno blizu da bi mogla čuti što govore. Namjeravala je ići posve drugim putom, sve dok nije čula Folaru kako priča. - Kako ona izgleda? - pitala je Ramila. - Ja mislim da je zgodna. Malo smiješno govori, ali ona zaista dolazi izdaleka. Čak joj je i odjeća drukčija... to malo što ima. Ima samo jednu rezervnu odjeću za presvući. To je vrlo jednostavna odjeća, ali kako nema ništa drugo, večeras će biti u tome. Rekla je da bi se željela odijevati kao i mi, ali ne zna kakvu odjeću treba napraviti. Mama i ja ćemo joj pomoći da nešto sašije. Sutra će me ona povesti dolje do njezinih konja. Možda ću čak jahati na jednom od njih. Džon-dalar i ona su upravo sada otišli tamo, okupati se i plivati u Rijeci. - Folara, bi li ti zaista sjela na leña konja? - pitala je Rami-la. Ona žena nije čekala da čuje odgovor. Bila se tu na trenutak zaustavila, a onda je, uz zlonamjeran osmijeh, požurila dalje. Vuk je trčao naprijed, povremeno zastajkujući kako bi provjerio da li ga muškarac i žena još uvijek slijede. Staza, koja se strmo spuštala sa sjeveroistočnog kraja prednje terase, vodila je na livadu s desne strane malene rijeke koja je sakupljala sitne pritoke u glavnu vodenu masu. Ravna travnata livada bila je okružena rijetkom miješanom šumom koja je, tamo uzvodno, bila znatno gušća. Kad su stigli do travnjaka Njiska im je zanjištala svoj pozdrav a neki ljudi, koji su ih iz daljine promatrali, u čudu su zatresli glavama kad su spazili da je vuk dotrčao ravno do kobile i kako su se dotaknuli gubicama, a onda je vuk zauzeo onu pozu koja pokazuje zaigranost, ono kada spuštajući prednji dio tijela a izdižući visoko stražnji dio i rep, poziva na igru, pa je poput šteneta zacvilio gledajući mladog pastuha. Trkač je podigao glavu, zarzao, pa udario nogom o tlo, uzvraćajući tako na svoj, jednako radostan način. Činilo se da je konjima posebno drago što ih vide. Kobila je prišla i oslonila glavu na Ejlino rame, dok ju je žena obgrlila oko čvrstog vrata. Naslonile su se tako jedna na drugu na uobičajen način koji je pružao utjehu i ohrabrenje. Džondalar je gladio i tapšao mladog pastuha, trljajući i češkajući sva ona mjesta za koja mu je pastuh pokazivao da ga svrbe. Taj je tamnosmeñi konj sada učinio nekoliko koraka pa gubicom dodirivao Ejlu, želeći i s njom ostvariti dodir. A onda su se svi, uključujući i vuka, još bliže stisli zajedno, sretni zbog nazočnosti poznatih na ovom mjestu koje je bilo tako puno stranaca. - Rado bih malo jahala - rekla je Ejla. Podigla je pogled, provjeravajući položaj sunca na poslijepodnevnom nebu

- Imamo vremena za jedno kratko jahanje, zar ne? - Morali bismo imati. Ljudi se neće početi okupljati sve dok se gotovo posve ne smrači - osmjehnuo se Džondalar. - Idemo! Plivati možemo i kasnije - rekao je. - Stalno imam osjećaj da nas netko promatra. - promatraju nas - rekla je Ejla. - Znam da je to prirodna radoznalost, ali bilo bi lijepo nakratko pobjeći odavde. Došlo je još nekoliko ljudi kako bi ih iz daljine promatrali. Vidjeli su kako je žena lakoćom skočila na leña tamnožute kobile, a izgledalo je da je taj visok muškarac morao jedva malo više nego zakoračiti da bi se popeo na smeñeg pastuha. Krenuli su hitra koraka, a vuk ih je s lakoćom slijedio. Džondalar ih je vodio, najprije malo uzvodno do plitkog gaza gdje se u rijeku ulijevao potočić, a onda su, držeći se suprotne obale male rijeke, nastavili još uzvodno, sve dok s desne strane nisu ugledali uzanu dolinu. Napustivši rijeku, uputili su se tom uskom dolinom ka sjeveru, slijedeći suho korito potoka kojim bi za kišna vremena potekla bujica. Na kraju tog kanjona nalazila se strma staza po kojoj se ipak moglo uspeti i koja je na svom kraju izlazila na otvorenu, vjetrovitu visoravan s koje se pružao pogled na vodene tokove u dolini. Tu su se zaustavili kako bi uživali u pogledu. Svojom visinom od kakvih dvjesto metara, visoravan je bila najviša kota tog područja s koje se pružao pogled od kojeg je zastajao dah; ne samo na rijeku i naplavnu dolinu, nego i preko cijelog krajolika uzbibanih brežuljaka s one brdovite strane. Jer vapnenacko područje Caussesa iznad tih riječnih dolina svakako nije područje zaravni. Ako mu se pruži dovoljno vremena i kiseline, vapnenac će se u vodi otopiti. Tijekom dugih godina, rijeka i akumulirane vode usjekle su se u vapnenačku bazu ovog područja, modelirajući tako u nekada ravnom dnu prastarog mora brežuljke i doline. Postojeće rijeke su stvorile najdublje doline i najstrmije stijene, ali mada su ti kameni zidovi što su se uzdizali i te uzane doline često bili u bilo kojem svom dijelu podjednakih visina, ona je ipak od mjesta do mjesta varirala u odnosu na vrhunce ponad njih. Na prvi pogled vegetacija suhog, vjetrovitog i visokog Caussesa se s obje strane glavne rijeke činila istom, slična onoj na otvorenim ravnicama kontinentalnih stepa na istoku. Najviše je bilo trave, pa kržljavih ariša i borova, dok su se smreke držale onih područja bližih rječicama i jezercima, a grmlje i nisko drveće raslo je u podnožju i u dolinama. Ovisno o tome gdje su rasle, život biljaka je mogao biti iznenañujuće različit. Na samom vrhu i na sjevernim obroncima bilo je najviše arktičkih trava koje su najbolje uspijevale u hladnim i suhim predjelima, dok su obronci okrenuti prema jugu bili zeleniji i bogatiji biljem koje je uspijevalo na nižoj visini i u umjerenim klimatskim uvjetima. Široka dolina glavne rijeke bila je bogatija, a njezine su obale bile oivičene bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem. Pokazujući sada bljeñe nijanse zelene boje negoli će to biti kasnije tijekom ljeta, svježe propupala stabla pripadala su većinom onim vrstama što imaju malene listove, poput srebrenih breza i vrba, ali su se i na crnogorici, kao što su omorike i jele, na vršcima vidjele blijede novoizrasle iglice. Ariši, i ponekad trajnozeleni hrastovi, bili su još više prošarani svojim proljetnim bojama koje su se javljale na krajevima grana i grančica. Nekad su ovim putom posred zelenih dolina vrludali vodeni putovi prolazeći tim ravnim naplavnim dolinama u kojima su visoke trave ranog ljeta postajale zlatne. Na drugim su pak mjestima zavoji i lukovi koje je činila Rijeka stvarali uzane potočiće i tjerali ih teći uz kamenite stijene, približavajući se liticama više s ove nego s one druge strane. Tamo gdje su uvjeti bili upravo onakvi kakvi su trebali biti, u naplavnim ravnicama nekih rijeka, pritoke su pridonosile rastu miješanih šuma. U zaštićenim područjima, posebice na onim južnim obroncima koji nisu bili izloženi vjetru, rasli su kesteni, orasi, lješnjaci i stabla jabuka, često zakržljali, a znalo je biti i nerodnih godina ali i onih s dobrodošlim obiljem. Tu je uz drveće bilo i raznih bobica, grmlja i biljaka uključujući jagode, kupine, lozu s grožñem i ogrozdom, pa borovnica, nešto onih žutih, malinama nalik patuljastih dudova i još nekih vrsta bobica.

Na još većoj visini prevladavala je oskudna vegetacija tundre, posebno na visokom masivu na sjevernoj strani, prekrivenom ledom ledenjaka, premda je bilo i nekoliko aktivnih vulkana - Ejla i Džondalar su, prolazeći onuda nekoliko dana prije no što su došli kući, tamo naišli na vruće izvore. Tu su se lišajevi čvrsto držali kamenja, a trava se izdizala tek koji centimetar iznad tla po kojem je, iznad sloja permafrosta, ležalo patuljasto grmlje. Na vlažnijim mjestima su boje krajolika bile obogaćene raznim nijansama zelene boje mahovina, šaša i rogoza te ponekih trava. Takva raznolikost i bogatstvo raslinja u regiji uvjetovala je i raznolikost i bogatstvo životinjskog svijeta. Nastavili su stazom koja je skretala na sjeveroistok preko uzdignutih polja do samog ruba litice, koja se nadvila nad Rijekom što je ovdje tekla gotovo posve precizno od sjevera prema jugu, oplakujući vapnenačku obalu. Na relativno ravnom terenu staza je prelazila malen potok i onda skretala prema sjeverozapadu. Potok je nastavljao sve do ivice, gdje se strmo rušio u škarpu. Kad su došli do mjesta gdje se staza počinjala spuštati niz drugu stranu, zaustavili su se i krenuli natrag. Na povratku su natjerali konje u galop i utrkivali se otvorenim poljem sve dok životinje nisu same usporile. Kad su opet naišli na onaj mali potok, stali su i sjašili kako bi se konji, vuk, a i oni sami napili vode. Još otkad je po prvi puta uzjahala konja, Ejla se nije osjećala ovako prekrasno slobodnom. Nije bilo nikakvog tereta, nikakve prtljage, ni onog prekrivača koji je služio kao sedlo, pa čak ni ulara. Samo njezine gole noge uz tijelo konja, onako kako je i bila naučila jahati, prenoseći nogama signale na Njiskinu osjetljivu kožu - u početku to bijaše posve nesvjesno - i tako usmjeravajući životinju da se kreće tamo kamo je ona htjela. Trkač je imao ular; bio je to način na koji je Džondalar obučavao pastuha, jer je morao smisliti i način kako će mu držati glavu i kako će konju dati znak kojim će mu pokazati kamo želi poći. I Džondalar je osjetio slobodu kakvu već dugo nije iskusio. To putovanje je bilo dugotrajno, a na njemu je ležao teret odgovornosti da ih sigurne dovede svome domu. Sada je taj teret bio skinut zajedno sa svim omotima prtljage i jahanje je bilo čista zabava. Oboje su bili ushićeni, uzbuñeni, vrlo zadovoljni samima sobom i to su, hodajući tih nekoliko koraka uzvodno, pokazivali svojim radosnim osmjesima. - To ti je bila dobra zamisao, Ejla, to da odemo jahati -rekao je Džondalar, osmjehujući se. - I ja to mislim - rekla je, uzvraćajući mu osmijehom na način kako je on to oduvijek volio. - Oh, ženo, kako si lijepa - rekao je, stavljajući ruke oko njezinog struka, gledajući je onim sjajnim i tako plavim očima, pokazujući svu svoju radost i ljubav. Jedino mjesto gdje je ona ikada vidjela boju koja se mogla usporediti s bojom njegovih očiju bilo je na vrhu ledenjaka, kad je u dubini jezerca nastalog otapanjem vidjela odraz glečera. - Ti si prekrasan, Džondalare. Znam da si rekao kako se za muškarca ne može reći da je krasan ali, znaš, ti meni jesi krasan. - Ovila mu je ruke oko vrata, osjećajući punu snagu njegove karizme kojoj je malo tko mogao odoljeti. - Ti mi možeš reći da sam bilo kakav - rekao je, sagnuvši se kako bi je poljubio i odjednom se ponadao da se neće tek na tome zaustaviti. Bili su naviknuli na svoju privatnost, biti sami usred prostranog krajolika, daleko od radoznalih očiju. Sada će se morati priviknuti biti usred tolikih ljudi... ali ne baš odmah. Jezikom joj je nježno razdvojio usne i unutra potražio onu mekoću i toplinu. Uzvraćala mu je istražujući njegova usta, sklapajući oči kako bi se prepustila uzbuñenju koje je on u njoj već počeo izazivati. Držao ju je čvrsto, uživajući u tome što osjeća njezino tijelo uz svoje. A oni će ubrzo, pomislio je, pristupiti obredu koji će ih združiti i zasnovati ognjište kojem će ona donijeti svoju djecu, djecu njegovog ognjišta, djecu možda baš njegovog duha i, ako je ona bila u pravu,čak i više od toga. To bi mogla biti njegova djeca, djeca njegovog tijela, začeta njegovom srži. Ovom istom koju je sada osjetio kako se u njemu budi. Malo se odmaknuo i pogledao je, a onda s još jačom žudnjom poljubio njezin vrat, osjetio slanost njezine kože i posegnuo za njezinim dojkama. Sada su bile punije, već je mogao osjetiti tu razliku; uskoro će biti pune mlijeka. Razvezao

joj je remen što ga je nosila o pojasu, zavukao ruku i osjetio čvrstu oblinu i težinu, nabreklu bradavicu na svom dlanu. Podigao joj je gornji dio odjeće i ona mu je pomogla da ga s nje svuče, a onda je izvukla noge iz svojih kratkih hlača. Za trenutak ju je samo gledao kako stoji, obasjana suncem. I pustio da mu oči ispuni ta njezina ženstvenost: ljepota njezinog nasmiješenog lica, čvrsta muskulatura njezinog tijela te krupne dojke s ponosnim bradavicama, blaga oblina njezinog trbuha te tamnožućkaste dlačice na njezinom brežuljku. Toliko ju je volio, toliko ju je želio da je osjetio kako mu suze naviru na oči. Brzo je razvezao vlastitu odjeću i odložio je na travu. Pošla je par koraka prema njemu i kad je ustao pružila je ruku prema njemu dok ju je uzimao u zagrljaj. Zatvorila je oči dok joj je ljubio usta, ljubio njen vrat i kad joj je objema rukama primio dojke, ona je u ruke uzela njegovu uzdignutu muškost. Spustio se na koljena, kušajući tu sol njene kože po njenom vratu, prelazeći jezikom s vrata posred prsiju, držeći joj rukama obje dojke, a kad se malo sagnula uzeo je u usta bradavicu. Zaustavila je dah osjećajući kako joj trzaji uzbuñenja dopiru sve do nutrine njezinog mjesta Užitka i osjetila je to ponovo kada je prešao na drugu bradavicu i snažno je posisao, dok je onu prvu masirao svojim vještim prstima. Onda joj je stisnuo dojke jednu do druge kako bi ih obje odjednom stavio u usta. Zajecala je i prepustila se uzbuñenju. Ponovo joj je našao obje tvrde bradavice i onda se spustio niže, do njenog pupka, pa do njezinog brežuljka, palacajući svojim vrućim jezikom po njezinom rasporu, škakljajući onu kvržicu u njemu. Dok se savijala k njemu proželo ju je silovito uzbuñenje i s usana joj se ote krik. Obujmivši joj rukama zaobljenu stražnjicu, privukao ju je k sebi, uranjajući jezikom u njen raspor i vadeći ga da bi prešao preko njezine tvrde kvržice. Stajala je tamo s rukama na njegovim ramenima, a sa svakim njegovim vrućim pokretom dah joj se pretvarao u niz kratkih jecaja i ona osjeti kako se u njoj podiže plima, kako je pritišće sve dok je nije opustio onaj grč uživanja, pa još jedan, pa još jedan. On je osjetio tu toplinu i vlagu, osjetivši onaj okus po kojem je znao da je to Ejla. Otvorila je oči i susrela onaj njegov vragoljast osmijeh. - Tako si me nenadano zatekao. - Znam - rekao je uz osmijeh. - Sada sam ja na redu - rekla je smijući se, gurnuvši ga tako da se opružio. Prekrila je njegovo tijelo svojim, osjećajući na njemu okus svog vlastitog tijela. Grickala mu je uho i ljubila mu vrat, dok se on s užitkom smijao. Volio je kad je ona šalila s njim i kad ih je oboje obuzela ovakva zaigranost. Ljubila mu je prsa i bradavice, jezikom se probijala niz dlačice do njegovog pupka, a onda još niže, sve dok nije naišla na njegov nabrekao i spreman ud. Sklopio je oči kada je osjetio kako su ga njezina vrela usta prekrila, prepuštajući se tom osjećaju, dok se ona pomicala, stalno ga sišući. On ju je poučio, baš kao što su i njega poučili, kako će jedno drugome ugoditi. Na trenutak je pomislio na Zelandonu kad je još bila mlada i zvala, se Zolena, sjećajući se kako je tada mislio da nikada neće naći ženu poput nje. Ali našao ju je i odjednom su ga shrvali osjećaji i u mislima je zahvalio Velikoj Majci Zemlji. Što bi učinio kada bi ikada izgubio Ejlu? Odjednom mu se raspoloženje promijenilo. Bio je uživao u igri, ali sada je želio ženu. Sjeo je, podigao ju je na koljena i posjeo sebi u krilo tako da su mu s obje strane tijela bile njezine noge. Uzeo ju je u naručje i ljubio s takvim žarom da ju je to iznenadilo, a onda ju je čvrsto zagrlio. Nije znala što je prouzročilo ovu naglu promjenu, no njezina ljubav prema njemu je bila tolika da mu se prilagodila. Onda joj je ljubio ramena i vrat, milovao joj grudi. Osjetila je kako ju je silinom svoje požude gotovo podigao. Grickao joj je dojke tražeći bradavice. Malo se pridigla i, svinuvši leda, osjetila kako joj uzbuñenje prolazi tijelom dok ju je sisao i grickao. Pod sobom je osjećala njegov užaren štap pa se malo odigla i zatekla se kako ga bez razmišljanja uvodi u sebe. Kad se spustila na njega, uzevši ga u svoj topao i vlažan zagrljaj pun žudnje, bilo je to gotovo i više no što je mogao podnijeti. Ponovo se odigla, pa spustila, dok ju je on držao uza se, jednom rukom pazeći da u svojim ustima

zadrži njezinu bradavicu, dok joj je drugom dodirivao drugu, kao da se nije mogao nasititi te njezine oble ženstvenosti. Ona se pomicala na njemu, osjećaj užitka ju je ispunjao pri svakom novom pokretu, disala je užurbano, ispuštala krikove. Odjednom je njegovim tijelom prostrujala još jača žudnja, rastući sa svakim njezinim odizanjem i spuštanjem. Ispustio je njezine grudi, oslonio se otraga na svoje ruke, pri-dižući svoje tijelo i spuštajući ga, pa ponovo uzdižući. Oboje su uzvikivali dok su valovi intenzivnog Užitka rasli sa svakim prodorom u nju, sve do one veličanstvene poplave silovitog opuštanja kada su dosegli vrhunac. Još nekoliko pokreta i on se spustio u travu, osjećajući pod ramenom neki mali kamen, no ne obazirući se na njega. Ejla se opružila po njemu, oslonivši glavu na njegove grudi i ostala tako neko vrijeme. Onda je opet sjela. Osmjehnuo joj se dok je ustajala, a onda se sabrao. On bi rado još ostao uz nju, ali morali su krenuti natrag. Otišla je onih nekoliko koraka do potočića, čučnula i isplahnula tijelo. To je učinio i Džondalar. - Plivat ćemo i isprati se kad stignemo tamo - rekao je. - Znam. Zato sada i nisam previše pazila.. Za Ejlu je ta potreba da se, ako je to ikako moguće, opere, bila ritual kojeg je naučila od Ize, njezine majke iz Plemena, premda se ta žena pitala hoće li njezinoj čudnoj kćeri, tako visokoj i ružnoj, ovakvo pranje ikada zatrebati. A kako se Ejla toga striktno pridržavala, čak i kad su potoci bili ledeno hladni, takvo je pranje postalo i Džondalarov običaj, premda on u tome i nije bio suviše pedantan. Kad je krenula po odjeću prišao joj je Vuk, spuštene glave i mašući repom. Kad je još bio malen, Ejla ga je naučila da se on mora držati podalje dok su oni tijekom svog dugog putovanja dijelili Užitke. Džondalaru je išlo na živce što ih je Vuk gnjavio, a ni Ejli nije bilo drago da ih on prekida. Kada bi dolazio njušeći, kako bi vidio što to oni rade, pa mu se ni oštrim riječima nije dalo dokazati da treba otići odatle, Džondalar je tražio da Ejla sveže životinju i tako je drži podalje, ponekad i prilično daleko. Konačno je shvatio što se od njega traži pa im je kasnije oprezno prilazio sve dok mu Ejla ne bi dala znak da je to u redu. Konji, koji su tu u blizini strpljivo pasli, prišli su im kada su ih zviždukom pozvali. Opet su odjahali do ruba platoa kako bi još jednom bacili pogled na dolinu s glavnom rijekom i njezinim pritokama i divili se vapnenačkim liticama koje su se nizale usporedno s riječnim tokom. S te su uzvisine mogli vidjeti i ušće malene rijeke koja je tekla sa sjeverozapada i glavnu rijeku koja je dolazila s istoka. Malena se rijeka u nju ulijevala neposredno prije nego je ova skretala na jug. Na zapadnoj strani, tamo pri kraju niza litica, mogli su vidjeti i onaj geološki blok vapnenca u kojem je bila ona golema prevjesna litica koja se nadvila nad Devetom Špiljom, zajedno s njezinom dugačkom prednjom terasom. Ali dok je Ejla gledala dolje prema njihovom domu u Devetoj Špilji, nije upečatljiva izbočina stijene bila ta koja je privukla njezinu pozornost, nego jedna druga, vrlo čudnovata tvorevina. Još mnogo ranije, prilikom procesa formiranja reljefa, u vrijeme izdizanja planina, kada su se vrhunci izdizali onim sporim ritmom geološkog vremena, jedan se stup eruptivne stijene tijekom svojeg vulkanskog nastanka odlomio i pao u rijeku. Taj kameni zid, od kojeg se stup bio odvojio, je hla ñenjem lave promijenio svoju strukturu kristala u bazalt, tvoreći glatko stupovlje koje se spajalo pod raznim kutovima. Dok se onaj odlomljeni dio pomicao, guran silovitim poplavama i pomicanjem ledenjaka, guran i udaran, ipak je zadržao svoj osnovni oblik. Taj je kameni stup konačno bio položen na dno mora što se tu stvorilo, zajedno s dubokim slojevima akumuliranih sedimenata morskih stvorenja od kojih je i nastao vapnenac. Kasniji tektonski pokreti izdigli su morsko dno, koje je konačno postalo zemljom zaobljenih brežuljaka i niza litica uz riječne doline. Kako su voda, oborine i vjetar erodirali velike plohe vertikalnih vapnenačkih stijena tvoreći zaklone i špilje koje su sada koristili Zelandon-ci, tako su ogolili i onaj, izdaleka dovučen i izlizan, komad ba-zalta koji je imao oblik stupa. I kao da sama njegova izuzetna veličina nije bila dovoljna da bi ga učinila jedinstvenim, to golemo zaklonište je učinjeno još neobičnijim s tim čudnovatim kamenom položenim pri vrhu tako da je virio iz prednjeg dijela goleme pre-vjesne

vapnenačke stijene. Premda je jednim svojim krajem bio duboko ukopan u liticu, virio je iz nje pod takvim kutom da se činilo kako će pasti i tako dodao još jedan značajan element upečatljivom izgledu zaklona u kojem je bila Deveta Špilja. Ejla je to bila zapazila čim su stigli ovamo i, naježivši se od osjećaja kako to prepoznaje, imala je osjećaj kako je to već ranije vidjela. - Ima li onaj kamen neko ime? - pitala je, pokazujući prema kamenom stupu. - Zovu ga Kamen koji pada. - To je dobro ime - rekla je. - A zar nije tvoja mati spominjala imena tih rijeka? - Glavna rijeka zapravo nema imena - rekao je Džondalar. - Svi ju jednostavno zovu Rijeka. Većina ljudi misli kako je to najvažnija rijeka u cijelom području, premda nije i najveća. Ona južnije odavde utječe u jednu mnogo veću... zapravo mi tu rijeku zovemo Velika rijeka, ali mnoge zelandonske Špilje žive pokraj ove pa svi znaju da se, kad netko kaže Rijeka, to odnosi na nju. - Onaj mali pritok dolje - nastavio je Džondalar - zove se Šumska rijeka. Uz nju rastu mnoga stabla, a u njezinoj je dolini više šume nego u većini drugih. Lovci baš ne odlaze tamo. - Ejla je kimnula, tiho potvrñujući da je razumjela. Dolina tog pritoka, s jedne strane ograničena stijenjem a s druge strmim brežuljcima, nije bila poput većine drugih otvorenih travnatih dolina velike rijeke i njezinih obližnjih pritoka. Bila je prepuna stabala i ostale vegetacije, posebice njezin uzvodni dio. Lovci nisu voljeli ta šumska područja kao što su voljeli otvorene terene, jer je tu bilo teže loviti. Bilo je teže uočiti životinje kada su imale stabla i grmlje iza kojih su se mogle sakriti i koristiti ih kao kamuflažu, dok su one koje su se kretale u velikim krdima više voljele doline s prostranijim travnjacima. S druge pak strane, ove šumovite doline su bile izvor drveta potrebnog za gradnju, za izradu raznih predmeta i za loženje vatre. Bilo je tu i voća, skupljali su se razni plodovi u ljuskama i neke druge biljke koje su se koristile za jelo ili imale neku drugu uporabu, a lovilo se i manje životinje koje bi se ovdje ulovile u stupice. U području s relativno malo drveća nitko nije omalovažavao vrijednost doprinosa kojeg im je davala dolina Šumske rijeke. Na sjeveroistočnom dijelu ispod terase Devete Špilje, gdje se takoñer pružao pogled na dvije riječne doline, Ejla je zapazila očigledne tragove koji su ukazivali na to da je tamo gorjela velika vatra. Nije to bila zapazila dok su se kretali tim područjem jer je tada bila usredotočena na praćenje staze koja je vodila dolje prema dolini Šumske rijeke i onom njezinom travnjaku na kojem su pasli konji. - Džondalare, zašto je tamo, na samom rubu terase, onoliko ognjište? To sigurno nije zbog grijanja. Koristi li se za kuhanje? - To je signalna vatra - odgovorio je pa, vidjevši na njezinom licu izraz čuñenja, nastavio - Velika signalna vatra se može vidjeti izdaleka. Mi s pomoću vatre šaljemo poruke drugim Špiljama, a oni opet prenose dalje, koristeći svoje signalne vatre. - Kakvu vrst poruka šaljete na taj način? - Oh, razne poruke. Često se koristi u doba selidbi velikih stada životinja, jer se javlja lovcima što je viñeno. Te vatre se ponekad koriste da bi se objavili važni dogañaji i okupljanja ili svojevrsni sastanci. - Ali kako netko zna što ta vatra znači? - To se obično unaprijed dogovori, posebno kad je sezona migracija stada pojedinih životinja pa se priprema lov. A postoje i izvjesni signali koji znače da je nekome potrebna pomoć. Uvijek kada ljudi vide da tamo gori vatra, oni znaju da na nju moraju obratiti pozornost. Ako ne znaju što ona znači, pošalju svojega trkača da se raspita i sazna. - To je jako pametna zamisao - rekla je pa dodala jednu misao - To je nešto poput onih znakova i signala u Plemenu, zar ne?. Komuniciranje bez uporabe riječi. - Nisam nikada o tome razmišljao na taj način, ali čini mi se da imaš pravo. Džondalar je za povratak odabrao drugi put, a ne onaj kojim su došli. Krenuo je prema dolini Rijeke krivudavom stazom koja se otud spuštala, a onda skrenuo desno kroz travu i grmlje prema stazi na manje strmoj padini. Ona je izbijala na

sam rub ravnice na desnoj obali Rijeke i poprijeko sjekla dolinu Šumske rijeke sve do one livade na kojoj su inače boravili njihovi konji. Putom natrag Ejla se osjećala opušteno, ali nije imala onaj radostan osjećaj slobode kao kad su polazili na jahanje.. Premda su joj se svidjeli svi ljudi koje je do sada susrela, još uvijek ju je očekivala ta velika proslava, a ona baš i nije jedva čekala taj večerašnji susret s ljudima Devete Špilje. Nije bila navikla na toliko ljudi odjednom. Ostavili su Njisku i Trkača na travnjaku i pronašli mjesto gdje raste ona biljka sapunjarka, ali Džondalar ju je morao pokazati Ejli. Ona nije prepoznala tu biljku. Pažljivo ju je proučila, uočivši sličnosti i razlike s onima koje je znala, kako bi bila sigurna da će je ubuduće znati raspoznati, a onda je uzela svoju vrećicu sa suhim cvjetovima koje je koristila za pranje kose. Vuk je zajedno s njima skočio u Rijeku, no kada su prestali na njega obraćati pozornost brzo je izašao. Nakon što su dugo plivali kako bi s tijela sprali svu prašinu i nataloženu prljavštinu skupljanu tijekom dugog putovanja, smrvili su korijen sapunjare i u udubini jednog plosnatog kamena pomiješali ga s malo vode kako bi dobili bogatu pjenu. Trljali su tom pjenom vlastito tijelo, a onda, smijući se, i jedno drugog pa zaronili da to isperu. Dala je malo suhih cvjetova Džon-dalaru, a nešto stavila na vlastitu mokru kosu. Ta se biljka nije toliko pjenila, no imala je svjež i ugodan miris. Kada je isprala kosu, mlada je žena bila spremna izaći iz vode. Kad su se obrisali mekom kožom, razastrli su je, sjeli na nju i sunčali se. Ejla je uzela češalj s četiri duga zuba, izrezbaren iz bjelokosti mamuta, češalj što joj ga je darovala njezina prijateljica Mamutovka Digija, ali kada se počela češljati Džondalar ju je zaustavio. - Pusti da te ja počešljam - rekao je, uzimajući češalj. Volio ju je češljati kada je oprala kosu, uživajući u dodiru te guste, vlažne kose koja se, sušeći se, preobrazila u meke, elastične uvojke. Ona je to osjećala kao posebno maženje. - Sviñaju mi se tvoja mama i sestra - rekla je Ejla, okrenuv-ši mu leña dok ju je češljao. - A i Vilamar. - I ti se njima sviñaš. - A čini mi se i da je Džoharan dobar voña. Jesi li znao da ti i tvoj brat imate jednake bore na čelu? - upitala ga je. - Mora mi se sviñati kad mi izgleda tako poznato. - Svidio mu se tvoj prekrasan osmijeh, baš kao i meni. Ejla je neko vrijeme šutjela, a onda je sljedećim komentarom pokazala o čemu je razmišljala - Nisi mi rekao da u tvojoj Spilji ima toliko ljudi. To je kao da ovdje živi cijelo okupljeno Pleme - rekla je. - I čini mi se da ih ti sve poznaješ. Nisam sigurna da će meni to ikada poći za rukom. - Ne brini, uspjet će ti. I neće ti za to trebati mnogo vremena - rekao je, pokušavajući razmrsiti jedan posebno zamršen pramen kose. - Oh, oprosti, jesam li prejako povukao? - Ne, nisi. Drago mi je što sam konačno upoznala Zelan-donu. Ona se razumije u liječenje; bit će divno imati nekoga s kim mogu o tome razgovarati. - Ejla, ona ima vrlo veliku moć. - To je očito. Kako dugo je već zelandona? - Čekaj da se sjetim. Mislim da je to postala nedugo nakon što sam otišao živjeti kod Dalanara. Tada sam još uvijek o njoj mislio kao o Zoleni. Bila je prekrasna. Vrlo senzualna. Mislim da nikada nije bila mršava, ali sve više i više je nalik Velikoj Majci. Mislim da joj se ti sviñaš. - Na trenutak ju je prestao češljati, a onda se počeo smijati. - Što je tako smiješno? - pitala je Ejla. - Slušao sam te kad si joj govorila kako si me pronašla, pa o Mladunčetu i sve to. Možeš biti sigurna da bi ti ona rado postavila još gomilu pitanja. Gledao sam izraz njezinog lica. Uvijek kad si joj odgovorila na neko pitanje, ona je vjerojatno poželjela postaviti tri nova. Samo si je učinila još više radoznalom. Ti to stalno radiš. Ti si misterij, čak i za mene. Znaš li ti, ženo, koliko si izuzetna?

Okrenula se i on je pogleda zaljubljenim pogledom. - Daj mi malo vremena pa ću ti pokazati koliko ti možeš biti izuzetan odgovorila je, a licem joj se proširi lijeni, senzualan osmijeh. Džondalar se nagnuo da bi je poljubio. Začuli su smijeh pa su se oboje trgnuli, gledajući uokolo. - Oh, jesmo li nešto prekinule? - upita žena. Bila je to ona privlačna žena svjetloplave kose i tamnih očiju koja je bila zaustavila kako bi čula što Folara govori svojim prijateljicama o pristiglim putnicima. Uz nju su bile još dvije žene. - Marona! - rekao je Džondalar, malo se namrštivši. - Ne, ništa nisi prekinula. Samo sam iznenañen što te vidim. - Zašto bi bio iznenañen što me vidiš? Zar si mislio da sam otišla na neko neočekivano putovanje? - upita Marona. Džondalar se malo promeškoljio i bacio pogled na Ejlu koja je gledala žene. Ne, naravno da nisam mislio. Jednostavno sam se iznenadio. - Upravo smo malo šetale kad smo vas opazile ovdje i moram ti priznati, Džondalare, da nisam mogla odoljeti a da te ne natjeram da ti bude malo neugodno. Konačno, mi smo si bili dali Obećanje. Oni si nisu službeno bili obećani, no nije joj to sada spominjao. Znao je da je sigurno kod nje bio stvorio utisak da su bili. - Nisam mislio da još uvijek živiš tu. Mislio sam da si se možda združila s nekim iz druge Špilje. - I jesam, ali to nije potrajalo pa sam se vratila. - Promatrala je njegovo čvrsto, preplanulo golo tijelo na način koji mu je bio poznat. - Nisi se mnogo promijenio u ovih pet godina, Džondalare. Osim ovih par gadnih ožiljaka. Skrenula je pogled na Ejlu - Ali mi nismo sada došle ovamo da bi s tobom razgovarale. Došle smo upoznati tvoju prijateljicu -rekla je Martona. - Večeras će ona biti svima službeno predstavljena - rekao je, postavivši se zaštitnički prema Ejli. - I mi smo za to čule, ali nama ne treba formalno upoznavanje. Samo smo je željele pozdraviti i učiniti da se osjeti dobrodošlom. Sada je teško mogao odbiti da ih predstavi. - Ejlo iz Lavljeg logora Mamutovaca, ovo je Marona iz Devete Špilje Ze-landonaca i njezine prijateljice. - Malo se bolje zagledao -Portula? Iz Pete Špilje? Jesi li to ti? Žena se osmjehnula i porumenjela od zadovoljstva što je se on sjeća. Marona se namrštila gledajući je. - Da, ja sam Portula, ali sada sam u Trećoj Špilji. Ona ga se jako dobro sjećala. Bila ga je Sabrala za svoj Prvi obred. Ali on se prisjetio kako je ona bila jedna od onih djevojaka koje su ga kasnije posvuda slijedile pokušavajući se s njim naći nasamo, premda im je bilo zabranjeno družiti se barem godinu dana nakon Prvog obreda. Ta njezina upornost je malo pokvarila uspomenu na te obrede nakon kojih je osjećao nježnu simpatiju prema svakoj od tih djevojaka. - Čini mi se, Marona, da ne poznam tvoju drugu prijateljicu - rekao je. Ova se doimala nešto mlañom nego ostale dvije. -Ja sam Lorava, Portulina sestra - rekla je djevojka. - Mi smo se počele družiti kada sam se združila s čovjekom iz Pete Špilje rekla je Marona. - One su me posjećivale. - Okrenula se prema Ejli Pozdravljena, Ejla Mamutov-ko. Ejla je ustala i uzvratila pozdrav. Premda joj to inače ne bi smetalo, osjećala se pomalo nelagodno što se bez ikakve odjeće na sebi susreće s nepoznatim ženama pa je omotala oko pojasa onu kožu u koju se obrisala i stavila je oko vrata svoj amulet. - Pozdrrravljena, Marrrona iz Devete Špilje Zelandonaca - rekla je Ejla, a pomalo "kotrljajući" glas r i grlen izgovor ju je odmah označio kao strankinju. - Pozdrrravljena, Porrrtula iz Pete Špilje i pozdrrrav tvojoj sestri Lorrravi. Mlaña se djevojka nervozno nasmijala Ejlinom smiješnom načinu govora, a onda je to pokušavala prikriti, dok je Džondalar opazio tračak podsmjeha na Maroninom licu. Obrva mu se namrštila. - Željela sam i više nego te samo pozdraviti, Ejla - rekla je Marona. - Ne znam je li ti Džondalar ikada spomenuo, ali, kao što si sada čula, mi smo bili

Obećani kada je on iznenada odučio poći na svoje veliko putovanje. Sigurna sam da razumiješ kako mi to baš i nije bilo drago. Džondalar se pokušavao dosjetiti nečega s čim bi spriječio ono što je znao da će uslijediti, da će Marona sada govoriti Ejli koliko je bila nesretna i ispričati joj sve što je on skrivio, no iznenadila ga je. - Ali to je bilo pa prošlo - rekla je Marona. - Iskreno rečeno, nisam već godinama ni pomislila na njega, sve dok danas niste stigli. Ipak, drugi ljudi možda i nisu to zaboravili, a neki od njih vole pričati. Željela sam im dati materijala, nečeg drugog o čemu će moći govoriti pa im pokazati kako vas mogu dočekati kako treba. - Pokazala je prema svojim prijateljicama, kako bi i njih uključila - Mi sada odlazimo u moju sobu i tamo ćemo se pripremati za večerašnju svečanost s kojom će se proslaviti vaš dolazak, pa smo mislile, Ejla, da ćeš nam se možda htjeti pridružiti. Tamo je već moja roñakinja Vajlopa... sjećaš se Vajlope, zar ne, Džondalare? Mislila sam da ćeš tako imati prigodu upoznati se s nekim ženama prije tog večerašnjeg službenog upoznavanja. Ejla je osjetila izvjesnu napetost, posebno izmeñu Maro-ne i Džondalara ali, s obzirom na okolnosti, to i ne bi bilo tako neobično. Džondalar je bio spominjao Maronu i to da su si, prije negoli je otišao, gotovo dali Obećanje, pa je mogla zamisliti kako bi se ona osjećala da je bila na Maroninom mjestu. Ali Marona je sada vrlo otvoreno rekla što o tome misli, a Ejla se željela malo bolje upoznati sa ženama. Nedostajale su joj prijateljice. Dok je odrastala upoznala je vrlo malo svojih vršnjakinja. Uba, Izina prava kći, joj je bila poput sestre, ali Uba je bila mnogo mlaña od nje i premda je Ejla s vremenom zavoljela sve žene Brunovog plemena, ipak je tu bilo nekih razlika. Bez obzira koliko se ona bila trudila postati dobrom ženom Plemena, neke se stvari ipak nisu mogle promijeniti. Sve dok nije došla živjeti s Mamutovcima i tamo upoznala Digiju, nije znala kako je lijepo moći razgovarati s nekim tko je tvojih godina. Nedostajala joj je Digija, a i Tolija, koja je pripadala Šaramudoncima i koja joj je ubrzo postala prijateljicom koje će se cijeloga života sjećati - Hvala ti, Marona, rado bih vam se pridružila. Ovo je sve što imam od odjeće rekla je, brzo odjenuvši svoju jednostavnu odjeću koja je već prošla sito i rešeto dugog putovanja - ali Martona i Folara će mi pomoći izraditi novu odjeću. Rado bih vidjela što vi nosite. - Možda bismo ti i mogle dati nekoliko stvari, kao dar za dobrodošlicu - rekla je Marona. - Džondalare, bi li htio ponijeti sa sobom ovu kožu što se suši? - Naravno - rekao je. Na trenutak ju je privinuo uza se i dodirnuo njezin obraz svojim, a onda su ona i tri žene krenule. Dok ih je gledao kako odlaze, Džondalarove su bore postale još dublje. Premda on nije službeno ponudio Maroni da se s njom združi, bio ju je tada naveo na pomisao kako će se na dolazećem Ljetnom saboru na Obredu združivanja i oni združiti pa je već sve planirala. Sigurno joj je bilo vrlo teško kada je otišao. On je, meñutim, nije volio. Bila je, bez sumnje, vrlo lijepa. Većina muškaraca je mislila kako je ona najljepša i najpoželjnija žena od svih koje su dolazile na Ljetne sabore. I premda se on u tome nije posve slagao s njihovim mišljenjem, moralo joj se priznati da je bila vrlo vješta kada se radilo o dijeljenju Doninih Darova Užitka. Ipak ona nije bila ta koju bi on najviše želio. No ljudi su govorili kako si oni savršeno pristaju, bili su zgodan par i svi su očekivali da će oni svezati čvor. Čak je i on to manje-više očekivao. Znao je da će jednoga dana poželjeti zasnovati ognjište s nekom ženom i njezinom djecom, a kako nije mogao imati Zolenu, jedinu ženu koju je želio, onda je to mogla biti i Marona. Nije to želio samome sebi priznati, ali osjetio je olakšanje kada je odlučio s Tonolanom krenuti na put. Tada mu se to činilo najlakšim načinom da se oslobodi te svoje veze s njom. Bio je siguran da će, kada on ode, ona naći nekog drugog. Rekla je kako je i našla, ali da to nije potrajalo. Bio je očekivao kako će je zateći uz ognjište puno djece. A ona nije djecu ni spomenula. To ga je iznenadilo.

Nije imao pojma da će je, kad se bude vratio ovamo, zateći nezdruženu. Još je uvijek bila vrlo lijepa žena, ali imala je tešku narav i neke loše osobine. Znala je biti puna prezira i osvetoljubiva. Džondalarovo se čelo smrklo od brige dok je gledao kako Ejla i tri žene odlaze prema Devetoj špilji. Vuk je spazio kako Ejla s tri žene ide onom stazicom što prolazi livadom na kojoj su konji, pa je potrčao prema njoj. Ugledavši tog krupnog mesoždera, Lorava je vrisnula, Portula je uzdahnula i u panici počela gledati kamo bi potrčala, dok je Marona problijedila od straha. Čim je spazila Vuka, Ejla je pogledala žene pa mu je, vidjevši njihovu reakciju, brzo dala znak neka stane. - Vuče, stani! - glasno je viknula, više zbog tih žena nego zato da zaustavi životinju, premda je glas još pojačao znak kojeg mu je pokazala. Vuk se odmah zaustavio i gledao Ejlu, spremno čekajući znak koji će mu pokazati da joj može prići. - Želite li se upoznati s Vukom? - upitala je pa, vidjevši kako žene još uvijek pokazuju strah, dodala - Neće vam učiniti ništa nažao. - Zašto bih se željela upoznati sa životinjom? - pitala je Marona. Ton kojim je to rekla prisilio je Ejlu da malo bolje pogleda svjetloplave kose. Zapazila je strah, no iznenadila ju je ona natruha gañenja pa čak i ljutnje. Ejla je mogla shvatiti taj strah, ali su joj se ove ostale reakcije činile neprimjerenim. To sigurno nisu bile reakcije kakve je ranije mogla vidjeti da ih ta životinja izaziva. Ostale dvije žene su pogledale Maronu i, slijedeći njezin primjer, nisu pokazale nikakav znak da bi željele prići bliže vuku. Ejla je vidjela kako je sada i Vuk postao oprezniji. Mora da je i on nešto osjetio, pomislila je - Vuče, idi nañi Džondalara - rekla je, dajući mu znak neka ide. On je još trenutak tamo stajao i gledao je, a otišao je tek tada kada je vidio kako se ona i tri žene uspinju stazom koja je vodila do golemog kamenitog zakloništa Devete Špilje. Putom su se mimoišle s nekoliko ljudi i svi su oni reagirali vidjevši je s te tri žene. Neki su dobacili pogled pun nagañanja ili zbunjen osmijeh, dok su drugi izgledali začuñeno, čak zapanjeno. Činilo se da samo mala djeca ne obraćaju na njih pozornost. Ejla nije mogla a ne zapaziti kako je to čini pomalo nervoznom. Promatrala je Maronu i ove druge tri žene, naravno ne uočljivo, nego služeći se načinom žena iz Plemena. Nitko nije mogao biti tako nezamjetan kao žene Plemena. Mogle su se tiho stopiti s krajolikom i činilo se da su nestale, ostavljajući utisak kako uopće nisu svjesne ničega oko sebe, ali to je bila varka. Od vremena kada su još bile posve malene, djevojčice su učile da nikada ne smiju zuriti pa čak ni pogledati izravno u muškarca, da budu nezamjetne, ali se ipak od njih očekivalo da znaju kada netko treba ili želi njihovu pozornost. Posljedica toga je bila da je žena Plemena naučila usredotočiti se i precizno, tek bacivši pogled, vrlo brzo apsorbirati važne informacije tek iz nečijeg stava tijela, iz neke kretnje ili izraza lica. Pritom su rijetko kada pogriješile. Ejla je u tome bila vješta kao bilo koja od njih, iako nije bila toliko svjesna tog iskustva što su joj ga donijele godine provedene u Plemenu, koliko je znala svoje sposobnosti u "čitanju" govora tijela. Promatranje ovih žena ju je sada navelo da bude oprezna i prisililo ju je da se ponovo pita koji su Maronini motivi, no nije željela donositi nikakve preuranjene zaključke. Kad su se našle u kamenom zaklonu pošle su drugim putom od onog kojim je ona bila prošla, a onda su stigle do prostranog boravišta smještenog bliže centralnom prostoru. Marona ih je uvela unutra, a tamo ih je dočekala druga žena koja je, činilo se, čekala na njih. - Ejla, ovo je moja roñakinja Vajlopa - rekla je Marona, dok su prolazile kroz glavnu prostoriju i ulazile u prostor za spavanje. - Vajlopa, ovo je Ejla. - Pozdravljena - rekla je Vajlopa. Nakon svih onih prilično formalnih upoznavanja koja je Ejla imala s Džondalarovom bliskom rodbinom, ovakvo aljkavo predstavljanje Maroninoj roñakinji i to bez ikakve dobrodošlice, premda je sada po prvi puta bila u tom boravištu, činilo se Ejli čudnim. Nije to bilo u skladu s onim ponašanjem kakvo je već bila naučila očekivati od Zelandonaca. - Pozdrrravljena, Vajlopa - rekla je Ejla. - Je li ovo boravište tvoje?

Vajlopu je iznenadio Ejlin neobičan način govora i bila je posve nenavikla čuti bilo kakav drugi jezik osim vlastitog pa je imala izvjesnih poteškoća da razumije tu strankinju. - Ne - upala je Marona. - Ovo je dom moga brata, njegove družice i njezinih troje djece. Vajlopa i ja živimo tu kod njih. Mi dijelimo ovu sobu. Ejla se obazrela po prostoru ograñenom panelima, na sličan način kako je i Martonino boravište bilo podijelje no. - Spremale smo se urediti našu kosu i lice za večerašnju feštu - rekla je Portula. Pogledala je Maronu i taj pogled popratila udvorničkim osmijehom koji se pretvorio u prezriv kada je opet pogledala Ejlu. - Mislile smo da ćeš se možda htjeti urediti zajedno s nama. - Hvala vam što ste me pozvale. Rado bih vidjela kako vi to radite - rekla je Ejla. - Ne znam običaje Zelandonaca. Ponekad mi je moja prijateljica Digija znala napraviti frizuru, ali ona je Mamutovka i živi jako daleko odavde. Znam da je više nikada neću vidjeti i nedostaje mi. Lijepo je imati prijateljice. Portula je bila iznenañena i dirnuta tom iskrenošću pri-došlice pa je prijateljski odgovorila i sada je prijetvorni osmijeh postao topao i iskren. - Kako se ova proslava organizira tebi u čast, Ejla, - rekla je Marona - htjele smo ti dati i neku odjeću. - Marona je gledala odjeću koja je bila svuda uokolo. Ejla je vidjela nekoliko odjevnih predmeta raširenih na krevetu i po podu, uglavnom hlače i košulje dugih rukava ili tunike. Tada je pogledala odjeću koju su ove četiri žene imale na sebi. Vajlopa, koja je, izgleda, bila starija od Marone, nosila je odjeću sličnu jednoj od onih razasutih pred njima, prilično široku i komotnu. Lorava, koja je još bila mlada, imala je kratku kožnatu tuniku bez rukava, oko bokova vezanu pojasom, krojenu malo drukčije od te razastrte odjeće. Portula, koja je bila prilično debela, nosila je suknju s naborima, izrañenu od nekog materijala s vlaknima i nekakav preširok gornji dio s dugačkim resama koje su visjele preko suknje. Marona, koja je bila mršava ali dobro oblikovana, nosila je vrlo kratak gornji dio bez rukava, naprijed otvoren, obilato ukrašen perlama i perjem te crvenkastim resama koje su se s donjeg poruba spuštale do struka, dok je dolje imala tek neki kratak komad kože omotan oko bokova, jedan od onakvih kakve je Ejla za toplih dana nosila tijekom svojeg putovanja. Džondalar joj je bio pokazao kako će takav pravokutan komad kože provući izmeñu nogu i onda to remenom svezati oko struka. Sprijeda i straga ostali bi visjeti komadi te trake, a na bokovima ih se spajalo pa je sve podsjećalo na kratku suknjicu. Vidjela je da je ova Maronina imala sprijeda i straga rese, a na bokovima nije bila spojena, tako da je otkrivala dugačke, gole,dobro oblikovane noge, a i remen je bio vezan vrlo nisko, jedva nešto iznad bokova pa su se, dok je hodala, one rese sprijeda i straga ljuljale. Ejla pomisli kako je ta Maronina odjeća, taj vrlo kratak gornji dio koji sprijeda nije bio spojen, a ne bi se ni mogao sastaviti, i ta koža oko bokova, kako je sve to bilo suviše maleno, kao da je bilo krojeno za dijete a ne za odraslu ženu. Ipak, bila je posve sigurna da je ta plavokosa žena namjerno i vrlo pažljivo odabrala upravo takvu odjeću - Hajde, izaberi nešto, - ponudi joj Marona - a onda ćemo ti složiti frizuru. Želimo da ovo za tebe bude izuzetna noć. - Sve ove stvari izgledaju tako velike i teške - rekla je Ejla. Zar to ne bi bila previše topla odjeća? - Noću je svježije, - rekla je Vajlopa - a to se i nosi tako da bude vrlo široko. Kao ovo - podigla je ruke pokazavši kako joj je bluza široka. - Evo, probaj ovo - rekla je Marona, uzimajući tuniku. - Pokazat ćemo ti kako je trebaš nositi. Ejla je svukla svoju tuniku i skinula onu vrećicu s amu-letom koju je nosila oko vrata pa to odložila na policu i dopustila da joj žene navuku tuniku preko glave. Premda je bila viša od bilo koje od ovih žena, ta tunika joj je visjela sve do koljena, a predugi rukavi prekrili su joj šake. - Ovo je preveliko - rekla je. Nije vidjela Loravu, no učinilo joj se da iza sebe čuje neki prigušen zvuk. - Ne, nije - rekla je Vajlopa, široko se osmjehujući. - Samo trebaš svezati pojas, a rukavi i moraju biti podvinuti. Ovako kao kod mene, vidiš? Portula, dodaj mi taj remen da joj pokažem.

Debela žena je donijela remen, ali se više nije osmjehivala, za razliku od Marone i njezine roñakinje koje nisu štedjele na osmjesima. Marona je uzela remen i svezala ga oko Ejle. - Moraš ga vezati nisko, ovako, sasvim oko bokova pa onda naborati i pustiti neka visi preko pojasa pa će i rese dobro padati. Vidiš? Ejli se još uvijek činilo kako je tu previše materijala. - Ne, mislim da mi ovo ne pristaje. Zaista mi je preveliko. A pogledaj i ove hlače - rekla je, uzimajući par koji je bio uz tuniku i postavila ih ispred sebe. - Taj struk mi doñe jako visoko. - Svukla je tuniku preko glave. - Imaš pravo - rekla je Marona. - Probaj drugu. - Odabra-le su drugu odjeću, nešto manju i obilato ukrašenu perlama izrañenim od bjelokosti i školjkama. - Ovo je vrlo lijepo - rekla je Ejla, gledajući prednju stranu tunike. Gotovo je i previše lijepa... Lorava je nekako čudno frknula pa se Ejla okrenula prema njoj, ali ova je bila licem okrenuta na drugu stranu. - Ali ipak je vrlo teška i još uvijek prevelika - nastavila je Ejla, govoreći o drugoj tunici. - Pretpostavljam da ti se čini velikom jer nisi naviknuta na zelandonski stil odijevanja - smrknuto reče Marona, a onda se razvedri i licem joj preleti samozadovoljan osmijeh. - Ali možda imaš i pravo. Pričekaj ovdje. Mislim da znam nešto što bi ti savršeno odgovaralo, a tek je nedavno izrañeno. - Napustila je prostor za spavanje i otišla u drugi dio boravišta. Ubrzo se vratila s drugom odjećom. Ovo je bilo mnogo manje i lakše. Ejla je probala. Uske hlače su joj dopirale do polovine listova, ali su joj točno pristajale u struku, gdje se prednji dio preklapao i vezao čvrstim, elastičnim remenom. Gornji dio je bila tunika bez rukava s dubokim v izrezom na prednjoj strani kroz koji je bila provedena tanja uzica tako da se može svezati. Bila joj je malo tijesna pa Ejla nije mogla do kraja spojiti krajeve izreza, ali kada bi ostavila tu uzicu samo provučenu to uopće ne bi izgledalo loše. Za razliku od ostale robe ovo je bila jednostavna odjeća bez ukrasa, izrañena od mekane kože koja je bila ugodna za tijelo. - Ovo je vrlo udobno - rekla je. - A imam još nešto čime ćeš to dobro upotpuniti - rekla je Marona, pokazujući joj pojas istkan raznobojnim nitima i vrlo složenog uzorka. - To je jako lijepo izrañeno i vrlo je zanimljiv uzorak -rekla je Ejla, dok joj ga je Marona vezala nisko ispod struka. Bila je zadovoljna s tom odjećom. - Ovo će mi odgovarati -rekla je. - Zahvaljujem ti na tvom daru. - Opet je stavila svoj amulet oko vrata, a svoju je odjeću smotala. Loravu je nešto gušilo u grlu pa je zakašljala. - Moram popiti malo vode - rekla je i izjurila iz prostorije. - A sada mi moraš dopustiti da ti sredim kosu - rekla je Vajlopa, još uvijek se široko osmjehujući. - A ja obećajem da ću ti našminkati lice čim završim šminkanje Portule - izjavi Marona - A ti si mi, Vajlopa, obećala da ćeš me počešljati - rekla je Portula. - I meni si obećala - javila se Lorava, s ulaza u prostoriju. - Ako te je prošao tvoj napad kašlja - rekla je Marona, upućujući joj oštar pogled. Dok ju je Vajlopa češljala prtljajući oko njezine kose, Ejla je sa zanimanjem promatrala kako Marona ukrašava lice drugim dvjema ženama. Koristila se stvrdnutom masnoćom pomiješanom s u prah usitnjenim žutim i crvenim okerom, kako bi dodala boju usnama, obrazima i čelu, a ona pomiješana sa crnim prahom ugljena služila je isticanju očiju. Tada se poslužila intenzivnijim nijansama nekih boja i pažljivo im po licima iscrtala točke i različite druge oblike na način koji je Ejlu podsjećao na tetovaže koje je vidjela kod nekih ljudi. - Daj, Ejla, da ti sada uredim lice - rekla je Marona. - Mislim da je Vajlopa završila s frizurom. - Oh, da - rekla je Vajlopa. -Ja sam završila. Neka ti sada Marona uredi lice. Iako su ti ukrasi na licima žena bili zanimljivi, Ejli se ta zamisao nije svidjela. Tamo u Martoninom boravištu je vidjela kako su i boje i ukrasi upotrebljeni vrlo suptilno i to joj se svidjelo, no nije bila sigurna sviña li

joj se i način na koji su ove žene bile ukrašene. Ovo joj se nekako činilo pretjeranim. - Ne... ja ne bih - ustručavala se -Ali moraš! - uzrujala se Lorava. - Svi si to naprave - rekla je Marona. - Bit ćeš jedina bez toga na licu. - Da! Ma hajde, pusti Maronu neka ti to napravi. Tako sve žene rade - dodala je Vajlopa. - Zbilja bi morala - urgirala je i Lorava. - Svi uvijek žele da im Marona uredi lice. Imaš sreće što ti uopće želi to napraviti. Toliko su navalile na nju da se Ejla poželjela oduprijeti. Martona joj nije bila ništa rekla o tome da će morati oslikati lice. Željela je da joj ostave malo vremena pa da sama odluči, a ne da je ovako prisiljavaju prihvatiti neki običaj na koji nije navikla. - Ne, ne bih sada. Možda kasnije - rekla je. - On, daj se već odluči i učini to. Nemoj sada sve pokvariti - rekla je Lorava. - Ne! Ne želim imati oslikano lice - rekla je Ejla s takvom čvrstom odlučnošću da su konačno prestale vršiti pritisak na nju. Promatrala ih je kako jedna drugu friziraju radeći vrlo komplicirane pletenice i spirale, ukrašavajući kosu dekorativnim češljevima i iglama. Konačno su stavile i ukrase za lice. Ejla nije ni zamijetila strateški rasporeñene rupe na njihovim licima, sve dok nisu na usne resice stavile naušnice, a u rupe na nosu, obrazima i ispod donje usne udjenule ukrase nalik čepovima pa su ranije naslikane dekoracije sada još više istakle ove dodatne ukrase. - Pa zar ti nigdje nemaš probušenu kožu? - pitala je Lorava. - Morat ćeš si to napraviti. Šteta što to ne možemo sada učiniti. Ejla uopće nije bila sigurna da želi te rupe po sebi, osim možda na ušima kako bi mogla nositi one naušnice koje je nosila sa sobom još od Ljetnog sabora Lovaca na mamute. Gledala ih je kako oko vrata stavljaju perle i privjeske, a na ruke narukvice. Zamijetila je kako žene s vremena na vrijeme pogledavaju nekamo iza pregradnog panela. Kad joj je konačno malo dosadilo sve to češljanje i ureñivanje ustala je i otišla tamo, pogledati u što to one gledaju. Čula je kako je Lorava uzdahnula kada je ona ugledala onakav crn i do sjaja uglačan komad dr-veta, sličan reflektoru u Martoninom boravištu i kada se pogledala. Ejla nije bila zadovoljna odrazom kojeg je ugledala. Kosa joj je bila očešljana u pletenice i spirale, no bile su nekako čudno i ružno razmještene, ne onako u lijepom i simetričnom redu kao kod drugih žena. Vidjela je kako Vajlopa i Marona gledaju jedna drugu, a onda su skrenule pogledom. Kada je pokušala uhvatiti pogled neke od žena one su to izbjegavale. Tu se nešto čudno dogañalo i to joj se nije svidjelo. A svakako joj se nije svidjelo to što su joj napravile s kosom. - Mislim da ću imati raspuštenu kosu - rekla je Ejla i započela iz svoje frizure vaditi češljeve, igle i školjke. -Džondalaru se tako najviše sviña. - Kad je sve to povadila iz kose, uzela je češalj i provukla ga kroz dugu, gustu tamnožutu kosu koja je, sad svježe oprana, bila elastična i prirodno valovita. Popravila je amulet kojeg je nosila o vratu; nikada nije voljela biti bez njega iako ga je često nosila ispod odjeće, a onda se pogledala u reflektor. Možda će jednoga dana naučiti sama si napraviti frizuru, ali zasad joj se više sviñalo da joj kosa prirodno pada. Pogledala je Vajlopu i pitala se kako ta žena nije vidjela da joj je frizura bila tako čudna. Ejla je u reflektoru vidjela svoju kožnatu vrećicu s amu-letom i pokušala ju je vidjeti onako kako bi je netko drugi vidio. Vrećica je bila kvrgava zbog predmeta koji su bili u njoj, a i boja joj je, zbog znoja i iznošenosti, bila tamnija nego ranije. Ta mala ukrašena vrećica je izvorno trebala sadržavati pribor za šivanje. Sada su samo gole šuplje cjevčice preostale od nekad dekorativnih bijelih ptičjih pera koja su resila donju ivicu, ali ukras od bjelokosnih perli još je uvijek bio nedirnut i bio je zanimljiv dodatak ovoj posve jednostavnoj tunici. Odlučila je vrećicu nositi izvana, da se vidi. Sjetila se kako ju je njezina prijateljica Digija, vidjevši onu Ejlinu staru, običnu vrećicu, nagovorila neka amulet stavi u ovu. Sada je već i ova bila stara i otrcana. Pomislila je kako će ubrzo morati napraviti novu, ali ovu neće baciti jer ju je uz nju vezalo mnoštvo uspomena.

Mogla je čuti kako se vani, izvan ovog boravišta, odvijaju mnoge aktivnosti, a i zamorilo ju je promatranje ovih žena koje su sada još jedna dugoj radile one zadnje, sitne detalje ukrašavanja kose i lica koji više nisu utjecali na opći dojam. Konačno se čulo kako je netko zagrebao po panelu od sirove kože pokraj ulaza. - Svi čekaju Ejlu - viknuo je neki glas. Zvučalo je kao da to govori Folara. - Reci im da će ubrzo izaći - odgovorila je Marona. - Ejla, jesi li sigurna da nećeš da ti malo namažem lice? Konačno, cijela ova svečanost je zbog tebe. - Ne, zbilja ne želim. - Eh onda, s obzirom da te svi čekaju, možda bi ti mogla ranije krenuti. Mi ćemo još malo ostati tu - rekla je Marona. - Moramo se još presvući. - Slažem se - rekla je Ejla, sretna što sada ima izliku i može otići. Činilo joj se da je već jako dugo tu. - Zahvaljujem vam na darovima - sjetila se reći. Ovo je zaista vrlo udobna odjeća. - Uzela je svoju iznošenu tuniku i kratke hlače i izašla. Ispod kamene nadstrešnice nije bilo nikoga; Folara je otišla ne čekajući je. Brzo je krenula prema Martoninom boravištu i odmah pokraj ulaza ostavila svoju odjeću pa požurila prema onim ljudima koji su se okupili vani, izvan sjene visoke kamene police koja je štitila grañevine koje su se pod njom smjestile. Kada se pojavila na svjetlo kasnoposlijepodnevnog sunca, nekolicina ljudi koji su tu stajali prekinuli su razgovor i zablenuli se u nju otvorenih usta. Tada su je još neki primijetili i počeli zuriti u nju. Ejla je usporila korak i onda stala, osvrnuvši se prema tim ljudima što su tako buljili u nju. Uskoro je zamro svaki razgovor. Odjednom se u nastaloj tišini začulo kako se netko zacerekao. Onda se još netko nasmijao pa onda i drugi. Uskoro su se svi smijali. Zašto li se smiju? Smiju li se njoj? Zar nešto nije u redu? Bilo joj je tako neugodno da je pocrvenjela Je li, ne znajući, učinila neku veliku pogrešku? Pogledala je oko sebe želeći pobjeći, no ne znajući na koju bi stranu. Vidjela je kako Džondalar, lica smrknutog od ljutnje, ide prema njoj. - Džondalare, - viknula je dok joj je prilazio - zašto mi se svi smiju? Što nije u redu? Što sam učinila? - Nije ni opazila da govori jezikom Mamutovaca. - Odjenula si muške zimske gaće. Nosiš pojas kojeg dječaci u pubertetu nose prigodom obreda inicijacije kako bi svima obznanili da su spremni za svoju doniženu - odgovorio joj je Džondalar istim jezikom kojim je ona sada govorila. Bio je bijesan što je Ejla već prvog dana dolaska u njegov narod bila žrtvom tako okrutne šale. - Kako si došla do te odjeće? - pitala je Martona, prilazeći im. - Marona - odgovori Džondalar umjesto nje. - Prišla nam je dok smo sjedili uz Rijeku i rekla Ejli kako joj želi pomoći da se odjene za večerašnju svečanost. Trebao sam znati da ima neki opak plan s kojim mi se željela osvetiti. Svi troje su se okrenuli, pogledavši otraga prema natkri-tom dijelu gdje je bilo boravište Maroninog brata. Tamo su, na samom rubu sjene koju je bacala izbočena stijena, stajale četiri žene. Oslanjale su se jedna na drugu, smijući se do suza ženi koju su trikom namamile da odjene posve neprikladnu mušku odjeću, pa im se od suza po licima razmazala sva pažljivo nanesena šminka, ostavljajući crne i crvene tragove. Ejla je vidjela kako one uživaju u njezinoj nelagodi i sramoti. Dok je gledala te žene osjetila je kako u njoj raste bijes. Je li to bio dar kakav su joj željele dati? Tako su je htjele dočekati? Htjele su da joj se ljudi ovako smiju? Sada je shvatila kako je sve to što su joj ponudile bilo posve neprikladno za ženu. Sada je shvatila kako je sve ono bila muška odjeća. A nije se tu radilo samo o odjeći. Jesu li joj zato napravile i onu čudnu frizuru? I jesu li je planirale i našminkati tako da joj lice izgleda smiješno? Ejla je oduvijek uživala u smijehu. Dok je živjela s Plemenom bila je jedina koja se smijala iz užitka, jedina sve dok nije rodila sina. Kada su ljudi Plemena napravili grimasu nalik smijanju, to nije bio znak radosti. Bio je to izraz nervoze ili prestrašenosti, ili je bio naznaka zastrašivanja i moguće agresije. Njezin je sin bio jedino dijete koje se osmjehivalo i smija-lo kao i ona, i premda je to kod ostalih izazivalo nelagodu, ona je voljela to Darkovo sretno smijuckanje. Kada je živjela sama u onoj dolini, s užitkom se smijala Njiskinim i Mladunčetovim ludorijama koje su izvodili dok su bili maleni. Džondalarov čest

osmijeh i mnogo rjeñi neobuzdan smijeh ukazali su joj na to da je u njemu našla pripadnika svoje vrste i zbog toga ga je još više voljela. A kada je prvi puta susrela Taluta, upravo su je njegov osmijeh dobrodošlice i onaj srdačan gromoglasni smijeh ohrabrili da ode posjetiti Lavlji logor. Na putovanjima je srela mnoge ljude i mnogo puta se je s njima smijala, ali još je nikada nisu ismijavali. Nije znala da smijeh može poslužiti da bi se s njim nekoga povrijedilo. Ovo je bilo prvi puta da smijeh nije u njoj izazivao radost nego bol. Niti Martona nije bila sretna zbog tog podlog trika s kojim su se žene poslužile prema gošći Devete Špilje Zelandonaca koju je njezin sin doveo kući kako bi se s njim združila i postala dijelom njihove zajednice - Doñi sa mnom, Ejla - rekla je. - Naći ću ti nešto prikladnije. Sigurna sam da ću meñu svojom robom pronaći nešto što možeš odjenuti. - Ili nešto od mojeg - rekla je Folara. Ona je vidjela cijeli taj incident pa je došla pomoći. Ejla je pošla s njima, a onda je zastala. - Ne - rekla je. Te su joj žene dale pogrešnu odjeću kao "darove dobrodošlice" jer su željele da ona izgleda kao da nije iz ovih krajeva, da bude drukčija i da bi se vidjelo kako ona ne pripada ovamo. E pa ona im je zahvalila na "darovima" pa će ih i nositi! Nije joj ovo prvi puta da je objekt u kojeg svi zure. Meñu ljudima Plemena je uvijek bila čudna, ružna i strana. Nisu joj se smijali jer se i nisu znali ovako smijati, ali kad je stigla na Plemensko okupljanje, svi su zurili u nju. Ako je mogla podnijeti to što su joj pokazali da je drukčija, da im ne pripada i da na čitavom tom Plemenskom okupljanju samo ona nije dio Plemena, onda će se sigurno i sada moći suprotstaviti Zelandoncima. Ako ništa drugo, oni su barem izgledali kao ona. Ejla se uspravila, stisnula zube, podigla glavu i ljutito se zagledala u svjetinu koja joj se smijala. - Hvala ti, Martona, i tebi, Folara. Ali ova odjeća će biti sasvim dobra. Dali su mi je kao dar dobrodošlice. Ne mogu biti nepristojna i to odbaciti. Bacila je pogled iza sebe i vidjela kako su Marona i njezine prijateljice otišle. Vratile su se u Maroninu sobu. Ejla se okrenula nazad kako bi se suočila s gomilom koja se tu okupila i polako je krenula prema njima. Kad je prošla pored njih, Martona i Folara su, zaprepaštene, pogledale Džondalara, ali on je mogao samo slegnuti ramenima i odmahnuti glavom. Hodajući, Ejla krajem oka zapazi poznat pokret. Na stazi se pojavio Vuk i sada je trčao prema njoj. Kad joj se približio, ona se potapšala po tijelu pa je skočio stavivši joj prednje šape na ramena, a onda joj liznuo vrat i nježno ga zgrabio gubicom. Jasno se čulo komešanje u gomili. Ejla mu dade znak da se spusti i da je slijedi hodajući joj uz nogu, onako kako ga je bila naučila na Ljetnom saboru Mamutovaca. I dok je prolazila kroz gomilu bilo je nečega u načinu kako je hodala, nečega u toj njezinoj odlučnosti, nečeg u nepokornom pogledu kojim je gledala u lice one koji su joj se smijali i nečega u tom načinu kako je Vuk hodao uz nju, nečega što ih je utišalo. Uskoro više nikome nije bilo do smijeha. Zašla je posred grupe ljudi koje je već ranije susrela. Tu su je pozdravili Vilamar, Džoharan i Zelandona. Ejla se okrenula i vidjela kako je Džondalar slijedi, a odmah iza njega bile su Martona i Folara. -Još se nisam upoznala sa svim ljudima koji su tu. Džon-dalare, hoćeš li me predstaviti? Umjesto njega uskoči Džoharan - Ejla Mamutovko, članice Lavljeg logora, kćeri Mamutovog Ognjišta, Izabrana od Duha Špiljskog Lava, Koju štiti Špiljski Medvjed... i prijateljice konja i vuka, ovo je moja družica Proleva iz Devete Špilje Zelando-naca, kći... Vilamar se smješkao zbog ovako formalnog predstavljanja najbližih roñaka, no to nije djelovalo nimalo posprdno. Martona je bila sve više i više zapanjena, sa sve većim zanimanjem je promatrala tu mladu ženu koju je njezin sin doveo sa sobom kući. Uhvatila je Zelandonin pogled i one su se odmah razumjele; kasnije će porazgovarati o svemu ovome. Mnogi su ljudi sada malo bolje pogledali Ejlu, posebno muškarci koji su, bez obzira što je odjeća koju je ona nosila njima značila, zapazili kako joj to

sjajno pristaje. Cijelu prošlu godinu provela je na putu, pješačeći ili jašući konja i njezina je muskulatura bila čvrsta. Usko pripijene dječačke zimske gaće isticale su njezino vitko, čvrsto, lijepo oblikovano tijelo. Kako sprijeda nije mogla svezati one uzice preko svojih čvrstih ali povećih dojki, taj otvor je sada obnažio njezin dekolte na neki izazovniji način nego većinu njima znanih grudi. Hlače su isticale njezine dugačke, lijepe noge i zaobljenu stražnjicu, dok je čvrsto opasan remen, bez obzira na to što je njegov dizajn sugerirao, isticao njezin struk tek neznatno proširen ranim stadijem trudnoće. Na Ejli je ova odjeća dobila novo značenje. I premda su lica mnogih žena resili crteži i boje, baš je nedostatak tog ukrasa na Ejlinom licu isticao njezinu prirodnu ljepotu. Njezine duge vlasi slobodno su se ljuljale i prevrtale u svojoj nehajnoj prirodnoj valovitosti pa su ti uvojci što su na sebe hvatali posljednje zrake zalazećeg sunca bili u privlačnom i senzualnom kontrastu sa svim onim pomno dotjeranim frizurama drugih žena. Doimala se mladom i podsjećala je zrele muškarce na njihovu mladost i na ono prvo buñenje Majčinog Dara Užitka u njima. To ih je tjeralo poželjeti da opet budu mladi pa da im Ejla bude njihova doni-žena. Ta čudnovatost Ejline odjeće bila je brzo zaboravljena; bila je prihvaćena kao nešto što posve pristaje prelijepoj stran-kinji duboka glasa i egzotičnog naglaska. U svakom slučaju, ta odjeća nije bila nimalo čudnija od njezine moći koju je imala nad konjima i Vukom. Džondalar je vidio kako je ljudi gledaju i u žamoru njihova razgovora razabirao je njezino ime. Tada je čuo kako je neki čovjek rekao: Ova žena koju je Džondalar doveo kući je izuzetno lijepa. - Od njega bi čovjek i očekivao da će dovesti lijepu ženu, - odgovorio mu je ženski glas - ali ona ima i hrabrosti i snažnu volju. Rado bih je bolje upoznala. Taj je komentar natjerao Džondalara da opet pogleda Ejlu i on odjednom više nije vidio tu neprikladnost odjeće, nego ju je vidio onako kako je ona i izgledala. Rijetka bi se žena mogla podičiti takvim tijelom, posebno žene njezinih godina kojima je nakon rañanja jednog ili dva djeteta, već opao onaj tonus muskulature. Malo njih bi odabralo ovako usko pripijenu odjeću čak i kad bi ona bila prikladna. Većina njih bi se odlučila za odjeću šireg kroja koja može štošta prikriti. A i sviñala mu se njezina ovako raspuštena kosa. Ona je prekrasna žena, pomislio je, a i hrabra. Opustio se i osmjehnuo, pri-sjetivši se popodnevnog jahanja, onog zaustavljanja na visoravni i pomislio je kako je sretan. Marona i njezine tri družice su se, još uvijek smijući se, vratile u njezinu sobu kako bi popravile svoju razmazanu šminku. Namjeravale su se pridružiti ostalima tek kasnije, odjevene u svoju najbolju i najprikladniju odjeću, očekujući da će tada svojom pojavom ostaviti sjajan, upečatljiv dojam. Marona je sada svoju oskudnu, kratku suknjicu omotanu oko bokova zamijenila dugačkom, vrlo ženstvenom suknjom izrañenom od mekane, podatne kože, na koju je pripasala nadsuknju dugih resa, omotavši je oko struka i bokova, ali je i dalje nosila onaj isti ukrašen i vrlo kratak gornji dio. Portula je odjenula omiljenu suknju i gornji dio, Lorava je sa sobom imala samo kratku tuniku, ali su joj druge žene posudile nadsuknju dugih resa i još nekoliko ogrlica i narukvica, a onda su je počešljale i našminkale bolje i ljepše nego ikada. Vajlopa je, smijući se dok je sa sebe skidala ukrašenu košulju i hlače krojene za muškarca, sada odjenula vlastite ukrašene hlače, obojene narančastom nijansom crvene boje i mnogo tamnije obojenu tuniku tamnih resa. Kada su bile gotove, napustile su boravište i zajedno krenule ka otvorenoj prednjoj terasi, ali kada su ih ljudi spazili namjerno su im okrenuli leña i ignorirali ih. Zelandonci nisu bili okrutan narod. Bili su se smijali strankinji samo zato što su bili zatečeni idejom da se odrasla žena odjene u zimske gaće dječaka i opaše se remenom namijenjenim pubertetliji. No većina njih nije bila nimalo oduševljena njihovom okrutnom šalom. Ona je svih njih prikazala u lošem svjetlu, prikazala ih nepristojnima i negostoljubivim. Ejla je bila njihova gošća i uskoro je trebala postati jednom od njih. A osim toga, ona je tu odjeću tako dobro nosila i s tim iskazala takvu snagu svog karaktera da su se oni ponosili njome.

Te su četiri žene vidjele kako se oko nekoga okupila velika grupa ljudi, a kada su se neki od njih razišli, spazile su da je u centru te skupine bila Ejla, još uvijek odjevena u onu odjeću koju su joj dale. Čak se nije ni presvukla! Marona je bila šokirana. Bila je posve sigurna da će Džondalarova rodbina dati toj strankinji neku mnogo prikladniju odjeći... ako uopće bude imala obraza ponovo se pojaviti. Ali njezini planovi da pred svima osramoti strankinju koju je Džondalar doveo, nakon što je nju bio ostavio samo s praznim obećanjem, su samo pokazali kakva je ona zla i prijezira vrijedna osoba. Maronina okrutna šala se sada okrenula protiv nje same i sada je bila bijesna. Bila je nagovorila svoje prijateljice da joj se u tome pridruže, obećavajući im kako će biti u centru pozornosti, kako će jednostavno zasjati. Umjesto toga, sada se činilo kako svi razgovaraju samo o Džondalarovoj ženi. Čak su i onaj njezin čudan naglasak, zbog kojeg se Lorava gotovo glasno nasmijala, nazivali egzotičnim i šarmantnim. Ejla je bila ona koja je na sebe privukla svačiju pozornost pa su Maronine tri prijateljice požalile što su se dale nagovoriti. Posebno je Portula bila protiv toga, a pristala je samo zato što joj je Marona bila obećala urediti lice, jer Marona je bila čuvena po svojoj vještini oslikavanja lica. Ejla joj se i nije činila tako lošom. Ponašala se prijateljski, a sada se i sprijateljila. .. sa svima drugima. Zašto one nisu zapazile, još dok je Ejla birala odjeću, kako ta odjeća za dječaka još više ističe ljepotu strankinje? Vidjele su samo ono što su i očekivale da će vidjeti, simboliku a ne stvarnost. Niti jedna od njih nije mogla ni pomisliti da bi javno nosila takvu odjeću, ali Ejli to nije bilo važno. Nije bila ni u emotivnom niti u kulturološkom smislu osjetljiva ni prema toj odjeći niti prema tome što ona simbolizira. Ako je uopće i razmišljala o ičemu u vezi s tom, onda je samo primijetila kako je odjeća vrlo udobna. Čim je onaj šok izazvan smijehom popustio, ona je posve zaboravila na tu odjeću. A kad je ona to zaboravila, zaboravili su i svi drugi. Na terasi ispred velikog skloništa nalazio se golem vap-nenački kamen koji je imao prilično ravnu, spljoštenu površinu. Bio se odlomio od one izbočine iznad njih, a to se dogodilo još tako davno da se nitko nije ni sjećao vremena kada taj kamen nije tu stajao. Često su ga koristili kada je netko želio privući pozornost koji su se blizu njega okupljali, jer kada se netko popeo na njega, nadvisio je ostale barem za jedan metar. Kada je Džoharan skočio na Govornički kamen, ljudi su polako utihnuli. Pružio je ruku i pomogao Ejli popeti se, a onda je pozvao i Džondalara neka stane pokraj njih. Vuk je skočio na kamen ne čekajući ničiji poziv i stao izmeñu žene i muškarca iz jedinog čopora kojeg je on ikada znao. Stojeći tako na kamenu, izdignuti iznad drugih, taj visok, zgodan muškarac, prelijepa egzotična žena i krupan, veličanstven vuk, bili su zadivljujući prizor. Martona i Zelandona, koje su stajale jedna uz drugu, pogledale su taj trio, a onda na trenutak jedna drugu, svaka ispunjena svojim mislima koje je bilo teško pretočiti u riječi. Džoharan je stajao, čekajući da ga svi iz gomile uoče i stišaju se. Gledajući u njih bio je siguran da sada cijela Deveta Špilja gleda njega. Činilo se da su se ovdje okupili svi do jednoga. Tada je zapazio i nekoliko ljudi iz susjednih Špilja, a onda još nekoliko njih. Shvatio je kako će ovo okupljanje biti znatno veće negoli je predvidio. Većina Treće Špilje stajala je tamo s lijeve strane, a do njih ljudi iz Četrnaeste. A tamo iza, malo desnije, bilo ih je mnogo iz Jedanaeste. Čak ih je došlo nekoliko iz Druge Špilje, a i poneki njihov roñak koji je živio s druge strane doline koja ih je dijelila, u Sedmoj Špilji. Razasute meñu ostalima vidio je i nekolicinu iz Dvadeset i devete, pa čak i jedan par iz Pete. Bile su tu zastupljene sve obližnje Špilje, a neki su došli i iz udaljenih područja. Vijest se brzo pročula, pomislio je, sigurno su je pronijeli glasnici. Možda nećemo ni trebati sazivati novo, veće okupljanje za širu zajednicu. Čini se da su svi već ovdje. Trebao sam znati da će biti ovako. A sigurno si ih vidjele sve Špilje smještene uzvodno uz Rijeku. Konačno, Džondalar i Ejla su ipak putovali prema jugu sjedeći na leñima konja. Ove godine bi se na Ljetnom saboru moglo pojaviti znatno više ljudi nego obično. Možda bismo , prije no što se uputimo tamo, trebali prirediti veliki lov kako bismo se bolje snabdjeli.

Kada je već privukao svačiju pozornost, pričekao je trenutak kako bi sabrao misli. A onda je, konačno, počeo govoriti. - Ja, Džoharan, želim govoriti kao voña Devete Špilje Ze-landonaca. - I zadnji su se glasovi utišali. - Vidim da večeras ovdje imamo mnoge posjetitelje pa u ime ðoni, Velike Majke Zemlje, imam zadovoljstvo pozdraviti sve vas okupljene na proslavi povratka mojega brata Džondalara s njegovog dugog putovanja. Zahvalni smo Majci što je bdjela nad njegovim koracima dok se kretao nepoznatim predjelima i zahvalni smo što je Ona te njegove noge, tako sklone lutanjima, ponovo dovela kući. Začuli su se glasovi odobravanja. Džoharan je zastao, a Ejla zapazi kako mu se obrva pomakla na onaj isti, poznat način, baš kako je i Džondalar to često činio. Osjetila je onu istu toplu sklonost prema njemu kao i onda kada je prvi puta zamijetila tu sličnost s Džondalarom. - Kao što većina vas već možda zna, - nastavio je Džoharan - brat koji je pošao s Džondalarom na to putovanje neće se vratiti. Tonolan sada kroči drugim svijetom. Velika Majka je svojeg ljubimca pozvala k sebi. - Na trenutak je poniknuo pogledom, zagledan u vlastite noge. Evo, opet se to spominje, pomisli Ejla. Nije bilo nužno imati sreće pa biti posebno nadaren i imati mnogo Njezinih Darova pa da bi te voljeli toliko da te smatraju ljubimcem Majke. A Njoj Njezini ljubimci toliko nedostaju da ih prerano poziva k sebi, još dok su vrlo mladi. - Ali Džondalar se nije vratio sam - nastavio je Džoharan, a onda se osmjehnuo Ejli. - ne vjerujem da će biti mnogo onih koji će se iznenaditi čuvši da je moj brat na svojem putovanju susreo ženu. - Meñu okupljenom svjetinom ponegdje se začuo smijeh, a vidjeli su se i mnogi osmjesi koji su znali o čemu je riječ. Ali moram priznati kako nisam očekivao da će čak ni Džondalaru uspjeti dovesti nekog ovako izuzetnog. Kada je shvatila Džoharanove riječi, Ejlino je lice porume-njelo. Sada to nije bio osjećaj nelagode zato što bi je ismijavali, nego zato što ju je hvalio. - Formalno upoznavanje sa svakim od ovdje okupljenih ljudi moglo bi potrajati danima, posebno ako bi svatko želio navoditi sva svoja imena i veze - Džoharan se opet osmjehnuo, a mnogi su mu ljudi na to odgovorili kimanjem i pogledima punim razumijevanja. - pa kako naša gošća ne bi ni mogla upamtiti svakoga, odlučili smo je predstaviti svima vama, a prepustiti da joj se vi ponaosob predstavite onda kada za to bude prigode. Džoharan se okrenuo i nasmiješio ženi koja je uz njega stajala na visokom kamenu, a onda je pogledom prešao na visokog, plavokosog muškarca i izraz njegovog lica postade mnogo ozbiljniji - Džondalar iz Devete Špilje Zelandonaca, Glavni Obrañivač Kremena, Sin Martone koja je ranije bila voña Devete Špilje, Roñen u ognjištu Dalanara, voñe i osnivača Landazonaca, Brat Džoharana, voñe Devete Špilje, vratio se nakon pet godina sa svog dugog i napornog puta. Doveo je sa sobom ženu iz zemlje tako daleke da im je za put natrag bila potrebna cijela godina. Voña Devete Špilje je objema rukama primio Ejline ruke - U ime ðoni, Velike Majke Zemlje, svim Zelandoncima predstavljam Ejlu Mamutovku, Članicu Lavljeg logora, Kćer Mamu-tovog Ognjišta, Odabranu od Duha Špiljskog Lava i Štićenicu Duha Špiljskog Medvjeda - tada se osmjehnuo - i, kao što smo vidjeli, Prijateljicu konja i ovog vuka. - Džondalar je bio sasvim uvjeren da se Vuk smješka, znajući da su ga predstavili. Ejla Mamutovka, pomisli Ejla, prisjećajući se vremena kada je bila Ejla Bez Naroda pa osjeti kako je obuzima velika zahvalnost prema Talutu i Neziji i svima iz Lavljeg logora koji su joj dali tu pripadnost na koju se sada može pozivati. Borila se sa suzama. Svi su joj oni toliko nedostajali. Džoharan je ispustio jednu njezinu ruku, ali držeći joj još uvijek drugu, okrenuo se prema okupljenim Špiljama -Molim vas, pozdravite ženu koja je tako izdaleka putovala s Džondalarom, poželite joj dobrodošlicu u zemlju Zelandonaca, te Djece Velike Majke. Ukažite ovoj ženi gostoljubivost i štovanje s kojim Zelandonci iskazuju počast svim svojim gostima, posebno onima koje je blagoslovila ðoni. Pokažite joj kako mi cijenimo naše goste. Tu je sada bilo krivih pogleda u smjeru Marone i njezinih prijateljica. Ta njihova šala više nije bila nimalo smiješna. Sada je bio na njima red da im bude

neugodno pa je barem Portula pocrvenjela kada je podigla pogled prema kamenu na kojem je stajala žena odjevena u donje rublje dječaka opasano remenom za pubertetlije. Ona nije znala da je odjeća koju su joj dale bila posve neprikladna. To nije bilo ni važno. Način na koji ju je nosila učinio ju je posve prikladnom. Tada je Ejla, osjetivši potrebu da nešto učini, istupila korak naprijed - U ime Mute, Velike Majke Sviju Nas, koju vi zovete ðoni, ja pozdravljam vas, Zelandonce, Djecu ove prelijepe zemlje, Djecu Velike Majke Zemlje, i zahvaljujem vam na dobrodošlici. Zahvaljujem vam i na tome što ste u svoju sredinu prihvatili moje prijatelje životinje, što ste dopustili Vuku biti sa mnom unutar boravišta. - začuvši svoje ime, Vuk ju je pogledao. - i što ste dali prostor konjima, Njiski i Trkaču. Okupljeni su na ovo reagirali trenutačnim zaprepaštenjem. Premda je njezin čudan naglasak bio tako očit, nije taj njezin način govora bio to što je zapanjilo ljude. Ona je usred svoje formalne ceremonije predstavljanja izgovorila ime svoje kobile na način kako ga je izvorno i dala Njiski pa su ljudi ostali skamenjeni začuvši zvuk koji je sišao s njezinih usana. Ejla je u tom času bila ispustila tako savršen konjski njisak da su pomislili kako se stvarno oglasio konj. Nije to bilo prvi puta da je iznenadila ljude svojom sposobnošću oponašanja životinjskog glasanja, a niti je konj bio jedina životinja čije je glasanje znala oponašati. Ejla se nije sjećala jezika kojeg je u najranijem djetinjstvu znala niti se, osim ponekog nejasnog sna i smrtnog straha od potresa, mogla prisjetiti ičega iz svojega života prije nego ju je Pleme prihvatilo. Ali vrsta kojoj je pripadala imala je uroñenu sklonost, genetsku potrebu gotovo jednako tako jaku kao što je to osjećaj gladi, da se verbalno izražava. Dok je, napustivši Pleme, živjela sama u onoj dolini, a prije nego ju je Džondalar naučio govoriti, sama je za sebe razvila verba-lizaciju kojoj je pridodavala značenja, izvjestan jezik kojeg je samo ona a donekle i Njiska i Trkač mogla razumjeti. Imala je prirodnu sklonost za oponašanje zvukova, ali nemajući razvijen govorni jezik i živeći sama, slušajući samo zvukove životinja, počela je oponašati njih. Onaj njezin osobni jezik kojeg je stvorila bio je kombinacija onih prvih dječjih glasova koje je njezin sin počeo govoriti prije nego su je prisilili napustiti ga, onih nekoliko riječi koje su govorili u Plemenu i onomatopejskog oponašanja zvukova koje je čula od životinja, uključujući tu i pjev ptica. Vrijeme i vježba učinili su od nje tako vještog imitatora da čak ni životinje nisu mogle opaziti razliku. Mnogi su ljudi znali oponašati životinje i, ukoliko je to oponašanje bilo zaista dobro, to je bila dobra strategija za lov, ali ona je to činila tako dobro da je to jednostavno bilo nevjerojatno. To je bilo ono što je prouzročilo trenutak opće konsternacije, ali ovi ljudi su bili navikli da govornici, ako situacija nije bila suviše ozbiljna, ponekad ubace neki svoj geg pa su i sada pomislili kako je ona to izvela kao neku dodatnu šalu. Zato je sada, kad su se malo opustili, onaj prvotni šok ustupio mjesto osmjesima i smijehu. Ejla, koju je malo zabrinula njihova prva reakcija, je zapazila kako je napetost popustila i da su se ljudi opustili. Kad su joj se počeli osmjehivati nije mogla ne uzvratiti im jednim od njezinih prekrasnih osmijeha od kojih se činilo da je cijela zablistala.. - Džondalare, kako ćeš uz ovakvu ždrebicu obuzdati svog mladog pastuha? povikao je neki glas. Bilo je to prvo otvoreno priznanje njezinoj ljepoti i privlačnosti. Plavokosi muškarac se osmjehnuo - Morat ću je često jahati, tako da ne misli na njih - rekao je. - Vi znate da sam, otkad sam otišao odavde, naučio jahati, zar ne? - Znao si ti "jahati", Džondalare, i prije nego si otišao! Ljudi su prasnuli u smijeh, a Ejla je shvatila da se ovoga puta smiju šaleći se. Kad su se smirili, Džoharan je rekao - Preostalo mi je reći samo još jedno. Želim pozvati sve Zelandonce koji su došli ovamo iz susjednih Špilja da se pridruže Devetoj Špilji koja je pripremila ovu proslavu kao dobrodošlicu Džondalarovom i Ejlinom dolasku kući.

JLz jugozapadnog dijela zakloništa, gdje je bio zajednički prostor za kuhanje, cijelog su se dana širili zamamni mirisi koji su svima otvorili apetit. I prije no što je Džoharan bio započeo s govorom mnogi su ljudi tu obavljali one zadnje pripreme. Nakon ovako obavljenog predstavljanja, gomila se usmjerila prema ovom dijelu, puštajući Džondalara i Ejlu da idu naprijed i pazeći da oko vuka, koji ih je u stopu slijedio, bude dovoljno praznog prostora. Hrana je bila lijepo složena na pladnjevima, u zdjelama izrezbarenim iz kostiju ili istkanim od trava i vlakana ili u rez-barenim drvenim zdjelama i sve je to bilo poslagano na dugim, niskim stolovima izrañenim od blokova ili tankih ploča vapnenca. Uz to su stajale hvataljke od savinutog drveta, žlice izrañene od rogova i dugački kremeni noževi kao pribor za jelo. Iako je većina ljudi donijela vlastite posude za jelo, ovdje ih je bilo i za one kojima budu zatrebale. Ejla je na trenutak zastala kako bi se divila svemu što se ovdje moglo vidjeti. Bilo je tu srnećih butova pečenih u komadu, tustih lještarki, pladnjeva s pastrvama i štukama i, u rano proljeće možda još i više cijenjenog i rijetkog povrća: mladog korijenja, svježe zeleni, novih izbojaka i još čvrsto smotane mlade paprati, jestivi cvjetovi svilenice bili su lijep ukras raznim jelima. Bilo je tu i raznih oraha i sušenog voća ubranog prošle jeseni, te posuda s krepkom juhom u kojoj su bili komadići prethodno namočenog sušenog bivoljeg mesa, korjenastog povrća i gljiva. Gledajući kako oni nakon duge i oštre zime još imaju ovakvu hranu koja je bila na visokoj cijeni, Ejla pomisli kako to zaista dobro govori o njihovoj sposobnosti organiziranja sakupljanja, konzerviranja, uskladištenja i razdiobe potrebnih količina kako bi razne Špilje Zelandonaca preživjele zimu. Već samo ovih dvjestotinjak ljudi Devete Špilje bili bi na nekom manje plodnom području prevelika zajednica da bi tu mogla opstati tijekom cijele godine, ali ovaj prirodno bogat okoliš, kao i brojnost neobično pogodnih i korisnih prirodnih zaklona, poticali su sve veću brojnost članova mnogih Špilja. Dom Devete Špilje Zelandonaca bila je visoka vapnenačka litica čija je površina bila razdirana klimatskom erozijom, pre-vjesna polica u stijeni koja se pružala od jugoistočnog dijela pa gotovo do jugozapadnog, u dugačkoj, prema jugu okrenutoj krivulji, koja je pratila Rijeku. Taj izbočeni dio stijene bio je svojevrsna nadstrešnica koja se protezala u dužini od gotovo dvjesto metara, a zadirala u dubinu stijene gotovo trideset metara nudeći otprilike šest tisuća kvadratnih metara natkrivenog životnog prostora. Kamenito tlo ispod zaklona izloženo stoljećima taloženju zemljane prašine i odlomljenog kamenja, širilo se poput terase ili ulaznog trijema i izvan rubova te goleme kamene police. Imajući toliko prostora na raspolaganju, članovi Devete Špilje nisu sve to ispunili podizanjem svojih nastambi. Nitko nije svjesno odlučio da se treba tako učiniti, nego su vjerojatno intuitivno htjeli ostaviti granicu izmeñu susjednog dijela u kojem se okupljaju zanatlije pa su svoje stambene objekte stisnuli u istočnom dijelu tog natkrivenog prostora. Kako su imali obilje prostora po kojem su se mogli širiti, zajednički radni prostori su bili odmah prema zapadu do tih boravišta, a iza tih radionica, prema jugozapadu, bio je slobodan prostor namijenjen dječjoj igri i okupljanju ljudi koji su tako mogli boraviti vani, a ipak biti zaštićeni od vremenskih nepogoda. Premda niti jedan drugi zaklon nije bio ni približno velik kao ovaj koji je pripadao Devetoj špilji, duž Rijeke i njezinih pritoka bilo je još mnogo Špilja Zelandonaca koji su, barem tijekom zime, živjeli u sličnim zaklonima s prostranim "trijemom" od istog materijala. Premda ti ljudi to nisu znali, a ni njihovi potomci ni milenijima kasnije nisu razmišljali u tim relacijama, područje u kojem su obitavali Zelandonci bilo je locirano na pola puta izmeñu Sjevernog pola i ekvatora. Nisu niti morali to znati, a da bi shvatili sve prednosti koje je pružao taj umjeren pojas. Tu su živjeli generacijama, učili iz iskustva pa su novim naraštajima prenosili, preko vlastitih primjera i usmenom predajom, kako ovaj teritorij ima svojih prednosti tijekom svih godišnjih doba i samo ih treba znati iskoristiti. Ljeti su ljudi bili skloni kretati na veća putovanja, izvan onoga što su smatrali da je područje koje pripada Zelandon-cima i tada su boravili na

otvorenom, u šatorima ili nastambama sagrañenim od materijala nañenog u prirodi, posebno kada bi se okupljali u većim grupama, a često i onda kada su se uzajamno posjećivali ili se okupljali zbog zajedničkog odlaska u lov ili berbu većih količina biljnih proizvoda. Ali su, uvijek kada je to bilo moguće, rado koristili ovakve, prema jugu okrenute zaklone u stijeni, bilo kao tek privremen zaklon, ili su dijelili one koja su nastavali njihovi prijatelji ili rodbina, i to zbog sasvim odreñenih prednosti koje su takva zakloništa imala. Ljeti je, za vedrih dana, znalo biti prilično vruće, čak i tijekom ledenog doba kada se granica najbliže mase leda prostirala tek nekoliko stotina kilometara sjevernije od ove zemljopisne širine. Dok je sunce prelazilo iznad glava, činilo se da kruži oko ovog planeta Velike Majke Zemlje lebdeći visoko na jugozapadnom nebu. Tada je velika izbočena stijena koja je visjela nad Devetom Špiljom, a i druge takve koje su bile okrenute prema jugu ili jugozapadu, za podnevnih žega bacale sjenu u zaklon, nudeći predah i dobrodošlu svježinu hladovine. A kada bi vrijeme postajalo svježije, najavljujući na područjima uz ledenjake težak period velike studeni, ljudima je bilo drago što imaju takav trajniji i zaštićen dom. U to doba su zimski dani, usprkos oštrim vjetrovima i najčešćim temperaturama dobrano ispod točke smrzavanja, često bili suhi i vedri. Tada bi ova sjajna kugla na nebu ležala nisko, pa su dugačke zrake poslijepodnevnog sunca mogle prodrijeti duboko u takvo, prema jugu okrenuto zaklonište, položivši na željan kamen poljubac sunčeve topline. Velik vapnenački zaklon čuvao je taj dragocjen dar sve do večeri, kada bi studen dublje zagrizla, i tada bi dao tu toplinu zaštićenom dijelu. U doba kada je led prekrivao gotovo četvrtinu zemljine površine, na sjevernim je kontinentima vatra i topla odjeća bila nužna za opstanak, ali u zemlji Zelandonaca je i pasivna sunčeva toplina davala značajan doprinos zagrijavanju njihovog životnog prostora. Upravo su te goleme stijene sa svojim zaklonima bile važan razlog zašto je u drevno doba ovo područje bilo jedno od najgušće naseljenih.

Ejla se osmjehivala ženi koja je bila zadužena za organizaciju ove proslave. Sve izgleda tako lijepo, Proleva. Da me ovi divni mirisi nisu učinili ovako gladnom, mogla bih uživati samo gledajući sve to. Zadovoljna, Proleva joj uzvrati osmijehom. - To je njezina specijalnost - rekla je Martona. Ejla se okrenula, pomalo iznenañena što vidi Džondalarovu majku; bila ju je tražila pogledom kad je silazila s Govorničkog kamena, ali je nigdje nije vidjela. - Nitko ne zna tako organizirati proslavu ili neki drugi skup kao Proleva. Zna ona i dobro kuhati, ali ju je upravo ta sposobnost u organiziranju da i drugi ljudi daju svoj doprinos u hrani i svemu ostalom, učinila tako dragocjenom i Džoharanu i cijeloj Devetoj Špilji. - Učila sam od tebe, Martona - rekla je Proleva, očito ushićena ovom visokom ocjenom koju je izrekla mati njezinog muškarca. - Premašila si me, a i više od toga. Ja nikada nisam bila tako dobar organizator kakav si ti postala - uzvrati Martona. Ejla je zapazila kako se to naglašeno odnosilo na organiziranje proslava pa se prisjetila kako Martonina "specijalnost" nije bila organiziranje proslava i okupljanja. Njezine organizacione sposobnosti bile su iskorištene za voñenje Devete Špilje prije nego ju je preuzeo Džoharan. - Nadam se, Proleva, da ćeš sljedeći puta dopustiti da ti pomognem - rekla je Ejla. Željela bih od tebe učiti. - Bit će mi drago ako sljedeći puta budem imala tvoju pomoć, ali kako je ova proslava tebi u čast pa ljudi čekaju da ti započneš, mogu li ti dati malo ovog sobovog pečenog mesa? - A što ćemo s tvojom vuk-životinjom? - pitala je Martona. - Bi li on htio malo mesa? - On bi, ali njemu se ne treba davati mekano mlado meso. On bi bio sasvim zadovoljan i s nekom kosti, ako imaš kakvu na kojoj je ostalo malo mesa koje niste trebali za juhu - odgovori Ejla. - Ima nekoliko, tamo iza vatre za kuhanje, - odgovori Proleva - ali daj najprije uzmi sebi komad pečenja i malo ljiljano-vih pupoljaka.

Ejla je ispružila svoju zdjelu i u nju prihvatila komad mesa i jednu punu kutljaču vrućeg zelenog povrća, a onda je Pro-leva pozvala neku ženu da doñe posluživati hranu, a ona se uputila s Ejlom prema ognjištima za kuhanje, držeći se Ejline lijeve strane kako bi bila što dalje od Vuka. Odvela ih je do jedne hrpe kostiju složene uz veliko ognjište, pa pomogla Ejli odabrati slomljenu kost noge na čijem se jednom kraju sjajila zglobna čašica. Srž je bila izvañena, ali na njoj su se još držali komadi smećkastog sirovog mesa. - Ovo će biti sasvim dobro - rekla je Ejla, dok je vuk is-plaženog jezika gledao u nju s velikim iščekivanjem. - Želiš li mu ti to dati, Proleva? Proleva se nervozno namrštila. Nije željela biti nepristojna prema Ejli, pogotovo ne nakon one Maronine podvale, ali nije žudjela za tim da vuku pruža kost. - Ja bih mu rado dala - rekla je Martona. Što trebam učiniti? - Možeš mu je ili pružiti ili baciti - odgovori Ejla. Zapazila je kako im se nekoliko ljudi, uključujući i Džondalara, pridružilo. Po osmijehu na njegovom licu vidjelo se kako ga to zabavlja. Martona je uzela kost i ispružila je prema životinji, a onda se predomislila i dobacila je vuku. Skočio je i zubima zgrabio kost još dok je bila u zraku, što je odmah izmamilo komentare i odobravanja, a onda se s iščekivanjem zagledao u Ejlu. - Odnesi to tamo, Vuče - govorila mu je istovremeno s davanjem znakova i pokazala mu prema velikom nagorjelom panju uz rub terase. Vuk je, noseći kost kao veliku, dragocjenu nagradu, otišao do panja smjestio se i počeo je oglodavati. Kada su se uputili natrag k stolovima s hranom, svatko je želio dati Ejli i Džondalaru kušati neki specijalitet, za koje je ona uvidjela da se svojim raznolikim okusima razlikuju od hrane kakvu je jela u svom djetinjstvu. No jedna od stvari koje je ona na svom dugom putovanju naučila bilo je da ma kakva hrana bila u nekom području obljubljena i ma kakav neobičan okus imala, sva su ta jela uglavnom bila ukusna. Grupi oko Ejle pridružio se neki čovjek malo stariji od Džondalara. Iako je Ejla mislila da on izgleda vrlo prljavo i neuredno - neoprana mu je plava kosa bila tamna od masnoće, a odjeća puna blata i poderana - mnogi ljudi su ga dočekali s osmijehom, posebice mladi muškarci. Preko ramena je nosio neku posudu nalik mješini za vodu. Bila je izrañena od gotovo sasvim vodonepropusnog želuca neke životinje i bila je puna tekućine tako da je nabrekla.. Sudeći po veličini te posude, Ejla je nagañala da je vjerojatno izrañena od želuca konja, jer nije imala onaj lako prepoznatljiv oblik kakav su imale mješine izrañene od želuca preživača koji su bili iznutra podijeljeni na komore. A po mirisu je znala da u toj mješini nije voda. Miris ju je zapravo podsjetio na onaj Talutov napitak, na fermentirano piće koje je voña Lavljeg logora radio od soka breze i ostalih sastojaka koje je on tajio, ali taj je tajni recept obično sadržavao i neku vrst zrnja. Neki mladić koji se bio motao oko Ejle podigao je pogled i široko se osmjehnuo Laramar! - rekao je. - Jesi li donio malo svoje barme? Džondalaru je bilo drago što je ovaj djelovao posve zbunjeno. Nije ga osobno poznao, ali znao je da se zove Čarizel. Bio je novi član Devete Špilje, a došao je iz neke prilično udaljene grupe Zelandonaca i bio je vrlo mlad. On vjerojatno još nije ni susreo svoju prvu doni-ženu kada sam ja otputovao, pomislio je Džondalar, ali sada kruži oko Ejle poput dosadne mušice. - Da. Mislio sam kako bih i ja trebao dati svoj doprinos dobrodošlici za ovu mladu ženu - rekao je Laramar, osmjehujući se Ejli. Njegov se osmijeh doimao neiskrenim, što je još više pojačalo Ejlinu sumnjičavost. Sada je obratila veću pozornost promatrajući njegov govor tijela i ubrzo je zaključila kako to nije čovjek kojem se može vjerovati. - Doprinos? - upita jedna žena s natruhom sarkazma. Ejli se učini da je to bila Šalova, družica Rašemara, jednog od dvojice muškaraca koji su bili Džoharanovi pomoćnici, onako kako je u Plemenu Grod bio Brunov zamjenik. Voñama je potreban netko na koga se mogu osloniti, zaključila je.

- Mislio sam kako je to najmanje što mogu učiniti - rekao je Laramar. - Nije baš čest slučaj da Špilja može poželjeti dobrodošlicu nekome tko dolazi tako izdaleka. Dok je skidao mješinu s ramena kako bi je stavio na obližnji kameni stol, Ejla je čula kako ona žena ispod glasa mrmlja - Ipak to nije tako rijetko kao kad Laramar išta doprinese. Pitam se što želi. Ejli se učini da ona nije jedina koja ovom čovjeku ne vjeruje. Ni drugi mu nisu vjerovali. To je potaknulo njezinu radoznalost. Ljudi su se sa šalicama u ruci već okupljali oko njega, no on je skrenuo pozornost na Ejlu i Džondalara. - Mislim da bi naš putnik povratnik i žena koju je sa sobom doveo trebali prvi dobiti piće - rekao je Laramar. - Oni će teško moći odbiti takvu počast - mrmljala je Šalova. Ejla je jedva čula taj prezirni komentar i pitala se je li još tkogod čuo. Ali žena je imala pravo. Nisu mogli odbiti. Ejla pogleda Džondalara koji je sada namjerno iskapio vodu iz svoje šalice i kimnuo čovjeku. Ona je svoju ispraznila dok su išli prema Laramaru. - Hvala ti - reče mu Džondalar uz osmijeh. Ejla pomisli kako je njegov osmijeh neiskren koliko i Laramarov. - Ovo je vrlo lijepo od tebe. Svi znaju da je tvoja barma najbolja, Laramare. Jesi li se već upoznao s Ejlom? - Zajedno sa svima ostalima, - odgovorio je - ali osobno nisam bio predstavljen. - Ejlo od Mamutovaca, ovo je Laramar iz Devete Špilje Ze-landonaca. I istina je. Nitk ne radi bolju barmu od njegove - rekao je Džondalar. Ejla pomisli kako je ovo bilo prilično šturo službeno upoznavanje, no čovjek se smiješio zbog te pohvale. Pružila je Džondalaru svoju šalicu kako bi imala slobodne obje ruke pa ih ispruži prema čovjeku - U ime Velike Majke Zemlje, pozdravljam te, Laramare iz Devete Špilje Zelandonaca - rekla je. - I ja tebe pozdravljam - rekao je, primivši joj ruke tek na trenutak, kao da mu je bilo neugodno - Dopusti da ti iskažem bolju dobrodošlicu negoli je ova službena. Laramar je nastavio otvarati posudu. Najprije je razmotao nepropusni komad očišćenih crijeva s grljka za točenje napravljenog od samo jednog kralješka bizonove kralježnice. Onaj vanjski, nebitan dio te cjevaste kosti bio je odrezan i s vanjske strane je bio prstenasto izdubljen žlijeb. Tada je takva kost bila gurnuta u prirodan otvor želuca i čvrsta se struna omotala oko kože koja je sada obavijala kost, tako da je ušla u žlijeb i tvorila nepropustan spoj. Tada je izvukao čep, tanak kožnati remen koji je na jednom kraju bio vezan u nekoliko čvorova, sve dok tako nastali čvor nije bio dovoljno velik da tijesno začepi otvor u kralješku. Iz elastične je mješine bilo mnogo lakše točiti kroz ovakav otvor u čvrstom kralješku. Ejla je od Džondalara uzela svoju šalicu i pružila je. Lara-mar je napuni tek nešto malo više od polovice. Onda je natočio i Džondalaru. Ejla je otpila malen gutljaj - Ovo je fino -rekla je uz osmijeh. - Dok sam živjela s Mamutovcima, njihov voña Talut je znao od soka breze, zrnja i još nekih sastojaka-raditi piće nalik ovom, ali priznajem da mi je ovo bolje. Laramar pogleda ljude oko sebe, samozadovoljno se osmjehujući. - Od čega je ovo napravljeno? - pitala je Ejla, pokušavajući prepoznati okus. - Ne radim to uvijek na isti način. Ovisi o tome do kojih sastojaka mogu u tom času doći. Ponekad koristim sok breze i zrnje - rekao je pomirljivo. - Možeš li pogoditi što je unutra? Ponovo je kušala. Bilo je teže odrediti sastojke nakon što su fermentirali Mislim da ima zrnja, možda sok breze ili nekog drugog drveta i možda voća, ali i još nečega, nečeg slatkog. Ipak, ne mogu odrediti omjere, koliko je čega. - Imaš dobar osjet okusa - rekao je, očigledno impresioniran. - U ovoj turi zaista ima voća, jabuka koje su bile ostavljene na stablu sve do mrazeva, što Jh je učinilo još malo slañim, ali ona slatkoća koju si osjetila je od meda. - Pa naravno! Sada kad si ga spomenuo, mogu osjetiti med - rekla je Ejla. - Ne mogu se uvijek domoći meda, ali kada mogu onda on poboljša okus barme i u čini je jačom - rekao je Laramar, ovoga puta uz iskren osmijeh. Nije bilo mnogo onih s kojima je mogao razgovarati o proizvodnji svojeg napitka. Većina je ljudi imala neki zanat, nešto u čemu su dobro razvili svoje sposobnosti. Laramar je znao da on može proizvoditi barmu bolje nego itko drugi.

On je to smatrao svojom profesijom, zanatom, onim u čemu je dobar, ali imao je osjećaj kako je malo onih koji mu za to odaju onakvo priznanje kakvo zaslužuje. Mnoge vrste hrane su fermentirale na posve prirodan način, neke još na lozi ili stablu na kojem su rasle; čak i životinje koje su to jele ponekad su osjetile učinak fermentacije. A bilo je mnogo ljudi koji su, barem povremeno, proizvodili fermentirana pića, no nisu bili dosljedni u svom radu pa su im se ti proizvodi često ukiselili. Često se govorilo kako Mar-tona proizvodi izvrsna vina, ali mnogi su to smatrali manje važnim, a to, naravno, i nije bila njezina jedina vještina. Na Laramara se uvijek moglo računati da će proizvesti fermentirano piće u kojem će biti alkohola i koje neće biti kiselo, a znalo je biti i vrlo dobro. On je znao da to nije mala stvar, jer trebalo je i znanja i vještine da bi se to dobro napravilo, no većinu ljudi je zanimala samo kakvoća njegovog gotovog proizvoda. Tu nije pomagalo to što se znalo kako on sam popije velike količine tog pića i što je često jutrom bio suviše "bolestan" da bi išao u lov ili sudjelovao u nekoj od zajedničkih, ponekad neugodnih no nužnih aktivnosti koje se trebalo za Špilju obaviti. Nedugo nakon što je počasnim gostima natočio piće, uz Laramara se pojavila neka žena. Za nogu ju je držalo djetešce koje je, činilo se, ignorirala. U ruci je držala šalicu koju je sada pružala Laramaru. Na trenutak mu je licem preletio izraz nezadovoljstva, no dok joj je točio barmu pazio je da se to ne opazi. - Zar je nećeš predstaviti svojoj družici? - upitala je, očito uputivši pitanje Laramaru, ali gledala je Ejlu. - Ejla, ovo je moja družica Tremeda, a ono što na njoj visi je njezin najmlañi dječak - rekao je Laramar i tako, po Ejlinom sudu, minimalno i pomalo suzdržano udovoljio tom njezinom zahtjevu. - Tremeda, ovo je Ejla od ... Matumo. - U ime Majke, pozdravljam te, Tremeda od... započne Ejla, odloživši šalicu kako bi joj obje ruke bile slobodne za formalno upoznavanje. - Dobrodošla, Ejla - rekla je Tremeda uzimajući svoje piće, ni ne potrudivši se da pokuša osloboditi ruke za pozdrav. Još se dvoje djece naguralo uz nju. Na svoj toj djeci je odjeća bila tako poderana, puna mrlja i prljavštine da je bilo teško uočiti onu minimalnu razliku koju je Ejla vidjela izmeñu dječaka i djevojčica i same Tremede koja je izgledala tek nešto bolje. Kosa joj je bila neočešljana, odjeća prljava i puna mrlja. Ejla je posumnjala da premeda pije previše tog pića koje je njezin muškarac proizvodio. Najstarije dijete, Ejla je vjerovala da je to dječak, ju je gledalo pomalo neprijateljski. - Zašto ova tako smiješno govori? - upitao je, pogledavši svoju majku. - I zašto nosi gaće za dječake? - Ne znam. Zašto je sam ne pitaš? - odgovorila je Treme-da, ispijajući ostatak tekućine iz svoje šalice. Ejla baci pogled na Laramara i spazi da se on sav puši od bijesa. Činilo se da se sprema udariti dijete. Prije no što je stigao to učiniti, Ejla odgovori dječaku - Govorim drukčije jer dolazim izdaleka i jer sam odrasla u narodu koji ne govori na isti način kao Zelandonci. Džondalar me naučio govoriti vaš jezik kad sam već bila velika. A što se tiče ove odjeće, nju su mi danas darovali. Činilo se da je dijete iznenañeno što mu je odgovorila, no nije oklijevalo postaviti novo pitanje - Zašto bi tebi netko dao odjeću za dječaka? - Ne znam - odgovorila je. - Možda su se htjeli našaliti, ali meni se sviña. To je vrlo udobna odjeća, zar ne? - Mislim da jest. Ja nikada nisam imao ovako dobru odjeću - rekao je dječak. - Onda bismo ti je možda mogli napraviti. Ja ću ti je rado napraviti, ako mi budeš pomagao. Dječakove su oči zasjale. - Zbilja? - Da, zbilja. Hoćeš li mi reći kako se zoveš? - Ja sam Bologan - predstavio se. Ejla ispruži obje ruke. Bologan je iznenañeno pogleda. Nije očekivao ovakvo potpuno i službeno upoznavanje i nije bio siguran što bi trebao učiniti. Nije ni znao ima li on neko službeno ime. Nikada nije čuo svoju majku ili muškarca

svojeg ognjišta da nekoga pozdravljaju izgovarajući svoja imena i veze. Ejla se sagnula i primila obje njegove prljave ruke . - Ja sam Ejla Mamutovka, Članica Lavljeg logora, -započela je i nastavila govoriti svoje puno ime. Kada on nije odgovorio sa svojim, ona to učini umjesto njega - U ime Mute, Velike Majke Zemlje, koja je znana i kao ðoni, pozdravljam te Bologane, Sine Tremede Blagoslovljene od ðoni, Združene s Laramarom, Proizvoñačem Najbolje Barme. Način na koji je to izgovorila zvučao je kao da on zaista ima imena i veze s kojima se može ponositi kao i svi drugi. Dječak je pogledao svoju majku i njezinog muškarca. Lara-mar više nije bio ljutit. Oboje su se smiješili i bili su vrlo zadovoljni načinom na koji je izrekla njihova imena. Ejla je opazila da su ime se Martona i Šalova pridružile. - Ja bih rado malo te Najbolje Barme - rekla je Šalova. Činilo se da je Laramar više nego sretan što može udovoljiti tom zahtjevu. - I ja bih - rekao je Čarizel, javljajući se tako prije nego ostali koji su se sada nagurali oko Laramara, pružajući svoje šalice Ejla je vidjela kako je Tremeda uzela još jednu punu šalicu prije nego se udaljila praćena djecom. Dok su odlazili, Bologan ju je pogledao. Osmjehnula mu se i bilo joj je drago kada je vidjela da joj uzvraća osmijehom. - Mislim da si od tog mladića napravila svog prijatelja -rekla je Martona. - Prilično neposlušan mladić - dodala je Šalova. - Hoćeš li mu zaista napraviti zimsko rublje? - Zašto ne? Rado bih naučila kako se to radi - odgovori Ejla, pokazujući odjeću koju je imala na sebi. - Možda ću jednoga dana imati sina. A možda bih rado i sebi napravila još. -Još za sebe?! - Želiš li reći kako namjeravaš to nositi? -upita Šalova. - Uz male preinake, kao na primjer gornji dio koji ću moći zatvoriti. Jesi li ikada pokušala ovo odjenuti? Jako je udobno. A osim toga, to sam dobila kao dar za dobrodošlicu. Pokazat ću koliko to cijenim - rekla je Ejla i na njoj se vidjelo malo ljutnje i ponosa. Šalova je širom otvorenih očiju gledala tu strankinju koju je Džondalar doveo kući i odjednom je ponovo bila svjesna njezine odlučnosti. Nije pametno razljutiti ovakvu ženu, pomislila je. Marona je možda pokušala osramotiti Ejlu, ali ova je to okrenula protiv nje. Na kraju će Marona biti ta koja će se osjetiti poniženom. Posramit će se svaki puta kad je bude vidjela u toj odjeći. Mislim da ja ne bih željela da se Ejla razljuti na mene. - Sigurna sam da bi ove zime Bologanu dobro došlo malo tople odjeće - rekla je Martona. Njoj nije promakla ova suptilna komunikacija izmeñu dvije mlade žene. Možda je i dobro da se Ejla već sada izbori za svoje mjesto, pomislila je. Ljudi moraju znati da je ne mogu lako izigrati. Konačno, ona će se združiti s čovjekom koji je roñen i odrastao meñu ljudima koji su odgovorni voñe Zelandonaca. - Njemu bi dobro došlo malo odjeće za bilo koje godišnje doba - rekla je Šalova. -Je li on ikada imao ikakvu pristojnu odjeću? Ta djeca uopće imaju nešto samo zato što se drugi sažale pa im daju svoje odbačene stvari. Jesi li vidjela kako Laramar, bez obzira koliko popio, uvijek smogne dovoljno barme kako bi je zamijenio za nešto što mu treba, posebno za ono s čime će proizvesti još barme, ali nikada dovoljno da bi nahranio svoju družicu i njezinu djecu. A nikada ga nema ni blizu kad se treba nešto napraviti, kad se treba rupe zapuniti kamenom prašinom ili otići u lov. - A ni Tremeda ne pomaže - nastavila je Šalova. - Oboje su isti. Ona je uvijek previše "bolesna" kad se treba okupiti oko nekog zajedničkog posla, ali joj to ne smeta kada traži dio nečijeg tuñeg truda za svoju "sirotu, gladnu djecu". I tko je može odbiti? Zaista su siromašno odjeveni, rijetko kada čisti, a često i gladni. Nakon jela skup je malo živnuo, posebno nakon što se pojavila Laramarova barma. Kada se spustio mrak preselili su se malo bliže centralnom prostoru ispod kamenog "krova", a uz sam rub natkrivenog prostora zapalili su veliku vatru. Čak i za najtoplijih dana noć je ovamo donosila svježinu koja se zavlačila do kostiju i podsjećala na blizinu velike ledenjačke mase na sjeveru.

Ta vatra, zapaljena vani, bacala je toplinu pod natkriven dio i, kako se kamen zagrijavao, sve je više doprinosila ugodnom ozračju. A tome je doprinosila i gomila ljudi koji su se stalno smjenjivali oko nedavno pristiglog para. Ejla se susrela s toliko ljudi da, usprkos svojoj izuzetnoj memoriji, nije bila sigurna da će ih sve upamtiti. Uskoro se opet pojavio Vuk, otprilike u isto vrijeme kada se i Proleva, noseći pospanog Džaradala, pridružila grupi. Dječak je živnuo i, na majčin užas, želio da ga spusti na tlo. - Vuk mu neće ništa - rekla je Ejla. - On je vrlo dobar prema djeci, Proleva - dodao je Džon-dalar - Odrastao je uz djecu Lavljeg logora i posebno se zaštitnički ponašao prema jednom dječaku koji je bio slabašan i boležljiv. Nervozna se majka sagnula kako bi spustila dijete, no još je uvijek držala ruke oko njega. Ejla im se pridružila stavljajući ruke oko životinje, prvenstveno zato da ohrabri majku. - Džaradale, hoćeš li dotaći Vuka? - pitala je Ejla. On je, pomalo svečano, kimnuo. Uzela je dječakovu ruku i stavila je Vuku na glavu. - Škaklja me! - izjavi Džaradal uz osmijeh. - Da, njegova dlaka škaklja. Škaklja i njega. On se sada li-nja, a to znači da gubi dlaku - rekla je Ejla. - To ga boli? - pitao je Džaradal. - Ne, samo ga škaklja. Zato sada posebno voli kada ga netko češka. - Zašto gubi dlaku? - Zato što je sada već toplije. Zimi, kada je hladno, njemu naraste gusta dlaka kako bi mu bilo toplije, ali ljeti bi mu s njom bilo previše vruće - pojasni Ejla. - Zašto ne obuče kaput kad mu je hladno? - ustrajao je Džaradal. Odgovor na ovo stigao je od nekog drugog. - Vukovima bi bilo teško napraviti kaput pa im Majka svake zime napravi novi - rekla je Zelandona. Ona se ubrzo nakon Proleve pridružila grupi. - Ljeti, kad postane toplo, Majka im skida kapute. Kad se Vuku linja dlaka, Džaradale, to znači da mu ðoni skida kaput. Ejlu je iznenadila mekoća glasa kojim je Zelandona govorila dječaku, a i ona nježnost u njezinim očima. Zbog toga se upitala je li Zelandona ikada željela djecu. Sa znanjem medicine koje je ona posjedovala, Ejla je bila sigurna da bi Zelandona znala spriječiti trudnoću, ali bilo je mnogo teže znati kako zatrudnjeti ili spriječiti pobačaj. Pitam se što li ona misli o tome kako se začinje novi život i zna li kako se to može spriječiti, pomisli Ejla. Kad je Proleva podigla dječaka kako bi ga odnijela u boravište, Vuk je pošao za njom. Ejla ga pozove nazad - Mislim da bi ti, Vuče,trebao poći u Martonino boravište - rekla je, dajući mu znak "idi kući". Njegov je dom bio ondje gdje bi Ejla razastrla svoja krzna. Kako je hladnoća mraka postajala jača od svjetlosti i topline vatre, mnogi su ljudi napustili područje gdje se odvijala proslava. Neki su se, osobito obitelji s malom djecom, povukli u svoja boravišta. Ostali su, većinom mladi parovi, ali i stariji ljudi, u većim grupicama sjedili u sjeni uz vatru, privatno zabavljeni jedni s drugima, razgovarajući ili grleći se. Nije bilo neuobičajeno da se u ovakvim prigodama zamijene partneri i, tako dugo dok je to svima bilo po volji, nije u tome bilo nikakva zla. To je Ejlu podsjećalo na proslave koje su se održavale u čast Majke, pa ako je Majka zaista bila počašćena kada su se dijelili Njezini Darovi Užitka, onda je Ona te večeri bez sumnje bila počašćena. Zelandonci se u tome baš i ne razlikuju od Mamutovaca, pomislila je, niti od Šaramudonaca ili Losa-dunajaca, a čak je i jezik na kojem su to radili bio jednak kao i u Lanzadonaca. Nekoliko je muškaraca pokušalo šarmirati Ejlu, ne bi li s njima podijelila taj ugodan Dar Velike Majke. Ejla je uživala u pozornosti koju su joj posvetili, no jasno im je pokazala kako ne želi nikog osim Džondalara. On je u vezi s tim zanimanjem koje je ona pobudila kod drugih ljudi osjećao mješavinu različitih osjećaja. Bilo mu je drago što su je njegovi ljudi tako lijepo primili i bio je ponosan što se toliki muškarci dive ženi koju je on doveo kući, no bilo bi mu draže da nisu tako otvoreno pokazivali svoju želju da

je uvuku meñu svoja krzna, a posebice onaj stranac Čerizel, i bilo mu je drago što ona nije pokazivala sklonosti ni prema kome. Zelandonci nisu tolerirali ljubomoru. Ona je mogla dovesti do nesloge i žestokih sukoba pa čak i tučnjava, a oni su kao zajednica iznad svega cijenili harmoniju i suradnju. U području koje je većim dijelom godine bilo tek nešto više od smrznute divljine, želja za zajedničkim radom bila je bitna za opstanak. Većina njihovih običaja i načina ponašanja imala je za cilj jačati takvu dobru volju i obeshrabriti bilo kakvo ponašanje koje bi, poput ljubomore, moglo ugroziti njihove prijateljske odnose. Džondalar je znao da će mu, ako Ejla bude odabrala nekoga, biti teško prikriti ljubomoru. Nije ju želio ni s kim dijeliti. Možda, nakon što već mnogo godina budu združeni, pa ta ugodna navika popusti pred uzbuñenjem koje može ponuditi netko nov, to bi onda bila druga stvar, ali sada još ne, a u dnu srca je sumnjao i da bi je ikada mogao dragovoljno dijeliti s nekim. Neki su ljudi počeli pjevati i plesati i Ejla se pokušavala probiti do njih, no stalno su je ljudi zaustavljali, želeći razgovarati. Posebno je jedan čovjek, koji se cijelu večer muvao uz grupu pokraj nje, izgledao odlučan da sada razgovara s njom. Ejla pomisli kako je već ranije zamijetila nekog neobičnog, no kad se bila pokušala usredotočiti na njega netko drugi bi je nešto upitao ili rekao nešto što joj je odvuklo pozornost. Pogledala ga je kad joj je pružio šalicu punu barme. Premda ju je podsjećala na Talutovo piće, bila je jača. Osjećala je kako joj se već pomalo vrti i odlučila da je vrijeme da prestane piti. Znala je kakav učinak može ovakvo fermentirano piće imati na nju pa se nije željela početi ponašati suviše "prijateljski" pri prvom susretu s Džondalarovim narodom. Osmjehnula se, namjeravajući pristojno odbiti piće, ali šok koji je osjetila pogledavši tog čovjeka na trenutak je sledio taj osmijeh na njezinom licu. Onda se opet uspjela toplo osmjehnuti. - Ja sam Brukeval - rekao je. Činilo se da je stidljiv i da oklijeva. - Ja sam Džondalarov roñak. - Glas mu je bio vrlo dubok, ali mek i vibrantan, vrlo ugodan. - Pozdravljen! Mene zovu Ejla Mamutovka - rekla je, privučena ne samo glasom. Nije bio posve sličan Zelandoncima koje je upoznala. Umjesto plave ili sive, njegove su krupne oči bile vrlo tamne. Ejla je mislila da bi možda mogle biti smeñe, ali uz svjetlost vatre se to teško moglo sa sigurnošću odrediti. No više od očiju začudila ju je cijela njegova pojava. Njegov izgled joj je bio poznat. Imao je grañu tijela kakvu imaju pripadnici Plemena. On je mješanac Plemena i Drugih. Sigurna sam u to, pomislila je. Sada je izvukao iz nje onu vještinu žena Plemena pa se zatekla kako pazi da ne bi suviše izravno zurila u njega. Ovaj čovjek nije bio mješanac u kojem bi jednakim dijelom bili zastupljeni i Pleme i Drugi, kao što je to bio Ekozar kojem je Džoplaja bila Obećana... ili kao njezin sin. Kod ovog je čovjeka prevladavao izgled Drugih; čelo mu je bilo znatno više i ravnije, samo malo zabačeno unazad, a kada se okrenuo, mogla je vidjeti da je njegova glava, premda izdužena, otraga bila okrugla i nije bilo one koštane izbočine na potiljku. Ali arkade iznad njegovih duboko usañenih očiju bile su vrlo izražene, ne baš toliko kao kod ljudi Plemena, ali vrlo izražene. I nos mu je bio velik i, mada je bio nešto ljepše formiran, imao je onaj isti osnovni oblik. Činilo joj se da vjerojatno nema izraženu bradu. Bilo je to teško nazrijeti zbog njegove tamnosmeñe brade, ali već ga je i sama ta brada činila sličnim muškarcima kakve je znala kad je bila dijete. Kada je Džondalar prvi puta bio obrijao bradu, što je ljeti obično činio, za nju je to bio šok, a on je bez brade izgledao vrlo mlad, poput dječaka. Nikada ranije nije vidjela odraslog muškarca bez brade. Ovaj ovdje čovjek je bio nešto niži od prosjeka, nešto malo niži od nje, ali bio je čvrste grañe, robustan, sa snažnim mišićima i dubokim prsnim košem. Brukeval je imao mišiće razvijene poput ljudi Plemena i na neki zgodan način učinio joj se prilično privlačnim. Čak je osjetila i one slabašne trnce uzbuñenja. Osjetila se i pomalo pijanom - ne smije više popiti ni šalicu barme, definitivno.

Ejlin topao osmijeh je odavao njezine osjećaje, ali Brukeval je, po načinu kako je pogledavala u stranu ili gledala dolje, pomislio da je i ona stidljiva. Nije bio navikao da žene na njega reagiraju s toliko topline, posebno ne lijepe žene koje su bile s njegovim visokim, karizmatičnim roñakom. - Mislio sam da bi možda htjela šalicu Laramarove barme - rekao je Brukeval. Bilo je toliko ljudi oko tebe i svi su htjeli razgovarati, ali čini se da nitko nije pomislio da bi mogla biti žedna. - Hvala ti. Zapravo i jesam žedna, ali više se ne usuñujem to piti - rekla je, pokazujući na šalicu. - Već sam popila toliko da mi se vrti. - Tada se osmjehnula jednim od onih širokih, sjajnih, neodoljivih osmijeha. Brukeval je bio toliko očaran da je na trenutak zaboravio disati. Cjelu je večer želio susresti se s njom ali joj se bojao prići. Žene su ga i ranije znale s prezirom odbiti. Gledajući njezinu zlaćanu kosu kako se ljeska pri svjetlosti vatre, njezino čvrsto i lijepo oblikovano tijelo koje se isticalo ispod priljubljene kožnate odjeće i te pomalo strane crte lica koje su joj davale egzotičnu privlačnost, mislio je kako je ona daleko najljepša žena koju je ikada ugledao. - Mogu li ti donijeti neko drugo piće? - konačno je upita, osmjehujući se i s onom dječačkom željom da joj ugodi. - Gubi se, Brukevale, ja sam tu bio prije tebe - rekao je Čerizel, nimalo se ne šaleći. Vidio je kako se ona bila nasmiješila Brukevalu, a on se cijelu večer trudio zavesti Ejlu, ili barem izmamiti njezino obećanje da će se nekom drugom prigodom sastati s njim. Malo bi ljudi bilo tako uporno u pokušaju da za sebe zainteresiraju ženu koju je Džondalar odabrao, ali Čerizel je iz vrlo udaljene Špilje doselio u Devetu tek prije godinu dana. Bio je nekoliko godina mlañi od Džondalara i još nije bio ni stasao u vrijeme kad su taj čovjek i njegov brat krenuli na putovanje, pa nije ni znao kako tog visokog čovjeka prati reputacija da je neusporedivo vješt sa ženama. Tek je toga dana saznao da voña ima brata. Ipak, čuo je glasine i tračeve o Brukevalu. - Ne misliš valjda da bi nju mogao zanimati netko čija je mati bila napola zbitoglavka, zar ne? - rekao je Čerizel U gomili se začuo uzdah i naglo je nastala tišina. Nitko već godinama nije Brukevalu otvoreno rekao takvo što. Lice mu se izobličilo od otrovnog pogleda punog mržnje dok je gledao mladića bijesom kojeg je jedva obuzdavao. Ejla je bila zapanjena vidjevši ovaj preobražaj. Vidjela je već ranije ovakvu vrst bijesa kod jednog člana Plemena i to ju je prestrašilo. Ali ovo nije bilo prvi puta da je netko ovako peckao i izrugivao se Brukevalu. On je itekako suosjećao kad se Ejla našla u teškoj situaciji dok su joj se svi smijali, jer je obukla odjeću koju su joj dale Marona i njezine prijateljice. I Brukeval je znao biti žrtvom okrutnih šala. Bio je poželio otrčati do nje i zaštititi je kao što je Džondalar učinio, a kada je vidio kako se suprotstavila njihovom smijehu u očima su mu se pojavile suze. Osvojila je njegovo srce dok ju je gledao kako ponosno hoda i tjera ih da poniknu pogledom. Kasnije, premda je silno želio razgovarati s njom, prolazio je agoniju neodlučnosti i oklijevanja bi li joj prišao i predstavio se. Žene nisu uvijek odgovarale na način koji bi mu se svidio pa bi joj se radije divio iz daljine nego da je vidi kako ga prezirno gleda, kao što su to neke lijepe žene činile. No, nakon što ju je neko vrijeme promatrao, konačno je odlučio riskirati. A onda je ona bila tako ljubazna prema njemu! Činilo se kao da joj je drago što je on tu. Njezin je osmijeh bio tako topao i privlačan da ju je učinio još ljepšom. U tišini koja je nastala nakon Čerizelove primjedbe, Brukeval je vidio kako se Džondalar odostraga zaštitnički primiče Ejli. Zavidio je Džondalaru. Oduvijek je zavidio Džonda-laru koji je bio čak i viši od većine ljudi. Premda on nije sudjelovao u tom sportu izrugivanja i nadijevanja raznih imena, nego ga je često branio, on je osjećao da ga Džondalar sa-žalijeva, a to je bilo još gore. Sada se Džondalar vratio kući sa ženom kojoj su se svi divili. Zašto neki ljudi imaju toliko sreće? Ali njegov bijesan pogled upućen Čerizelu je uzrujao Ejlu i više nego je on to mogao znati. Nije vidjela takav izraz lica još otkad je napustila Pleme: taj ju

je pogled podsjetio na Brauda, sina Brunove družice, koji je Ejlu često ovako gledao. Premda se Brukeval nije ljutio na nju, naježila se od te uspomene i željela je otići. Okrenula se Džondalaru - Hajdemo. Umorna sam - rekla je tiho na mamutovskom jeziku, a onda je shvatila kako je ne samo umorna nego iscrpljena. Upravo su završili dugo, teško putovanje, a toliko se toga dogodilo da je bilo teško vjerovati da su tek danas stigli. Bilo je toliko uzbuñenja zbog susreta s Džondalarovom obitelji i tuge što im moraju reći za Tonolanovu smrt, pa ta neugodnost zbog Maronine šale kao i uzbuñenje zbog okupljanja svih žitelja te velike Špilje, a sada još i Brukeval. To je bilo previše. Džondalar je mogao vidjeti kako ju je incident izmeñu Čerizela i Brukevala uzrujao, a mogao je pogoditi i zašto. - Ovo je bio dug dan - rekao je. - Mislim da je vrijeme da se mi povučemo. Brukevala je uzrujalo što oni odlaze tako brzo nakon što je on konačno skupio hrabrost da s njom razgovara. Nesigurno se osmjehnuo - Morate li ići? - upitao je. - Kasno je. Mnogi ljudi su već otišli spavati, a i ja sam umorna - rekla je, uzvraćajući mu osmijeh. Da nije bilo onog zlokobnog izraza lica, mogla bi mu se toplo nasmiješiti, a ovako je izostala ona ranija toplina. Tada su poželjeli laku noć ljudima koji su se zatekli oko njih, ali kad se Ejla osvrnula vidjela je kako Brukeval opet onako zuri u Čerizela. Dok su ona i Džondalar hodali prema Martoninom boravištu, Ejla upita -Jesi li vidio kako je tvoj roñak gledao Čerizela? Taj je pogled bio pun mržnje. - Ne mogu ga kriviti što se razljutio na Čerizela - odgovorio je. Ni Džondalaru taj čovjek nije bio prirastao uz srce. - Znaš kako je teška uvreda kada se nekome kaže da je zbi-toglavac, a još je gore kad mu to kažeš za majku. Brukevalu su se već i ranije rugali, naročito kada je bio mlad... djeca znaju biti okrutna. Džondalar je nastavio pričati kako je, dok je Brukeval bio dijete, netko tko ga je želio mučiti trebao samo doviknuti "zbitoglavac". I premda on nije imao tu karakteristiku koja je pripadnicima Plemena dala taj epitet, to je bila jedina riječ zbog koje će sigurno pobjesniti. A malom siročetu, koje se jedva i sjećalo majke bilo je još gore što se to odnosilo na njegovu majku i na najgoru, nezamislivu vrst čudovišta, napola životinju i napola čovjeka. Zbog te njegove predvidive emocionalne reakcije, a s onom okrutnošću koju djeca posjeduju, oni koji su bili stariji i veći od njega mučili su ga nazivajući ga "zbitoglavac" ili "sin čudovišta". Ali kada je porastao, ono što mu je nedostajalo u stasu nadoknadio je snagom. Nakon nekoliko bitaka u kojima ti dječaci, premda viši od njega, nisu bili dorasli snazi njegovih mišića, pogotovo kad su se ti mišići združili s nekontroliranim bijesom, prestali su s tim provokacijama i barem mu to nisu govorili u lice. - Ne znam zašto bi to ljude toliko mučilo, ali vjerojatno je tako - rekJa je Ejla. - Mislim da on u sebi ima dio Plemena. Podsjeća me na Ekozara, ali Brukeval ima manje karakteristika Plemena. I sam možeš vidjeti da kod njega nisu te osobine tako izražene, osim tog pogleda. To me je podsjetilo na način kako je Braud mene gledao. - Ja i nisam tako siguran da je on mješanac. Možda su mu neki daleki preci došli izdaleka pa sasvim slučajno ima neku površnu sličnost sa zbit... ljudima Plemena - rekao je Džondalar. - On ti je roñak, a što znaš o njemu? - Ne znam baš mnogo u što bih bio siguran, ali mogu ti reći ono što sam čuo. Neki stariji ljudi pričaju kako je Brukevalova baka bila jedva stasala u djevojku kada se, idući na Ljetni sabor koji se održavao negdje daleko, nekako odvojila od ostalih. Ona je na tom saboru trebala obaviti svoj Prvi obred. Bio je kraj ljeta kada su je pronašli. Kažu da se ponašala nerazumno, da se jedva mogla sabrati. Tvrdila je da su je napale životinje. Kažu da se nikada nije posve oporavila, ali nije živjela dugo. Nedugo nakon što se vratila otkrilo se da ju je Majka blagoslovila, premda nikada nije pristupila Prvom obredu. Umrla je ubrzo nakon što je rodila Brukevalovu majku i možda je njezina smrt bila posljedica tog poroda. - Gdje su mislili da je bila?

- Nitko ne zna. Ejla se zamislila - Kad je nestala sigurno je negdje pronašla hranu i sklonište. - Ne vjerujem da je skapavala od gladi - složio se. - A te životinje koje su je napale, je li rekla koje su to životinje bile? - Nisam čuo da je rekla. -Je li imala ikakvu ogrebotinu ili ugriz ili neku drugu povredu? - nastavila je Ejla. - Ne znam. Dok su prilazili boravištu, Ejla-se zaustavila i zagledala se u visokog čovjeka u prigušenoj svjetlosti polumjeseca i udaljene vatre. - Zar Zelandonci ne nazivaju Pleme životinjama? Je li njegova baka ikada išta rekla o onima koje vi nazivate zbito-glavci? - Kažu da je mrzila zbitoglavce i da je vrišteći pobjegla čim bi vidjela nekoga od njih - rekao je Džondalar. - A što znaš o Brukevalovoj majci? Jesi li je poznavao? Kako je izgledala? r, Ne sjećam se baš mnogo, bio sam još vrlo mlad. Bila je niska. Sjećam se da je imala velike, prelijepe oči, tamne poput Brukevalovih, smećkaste ali zapravo ne tamnosmeñe, nego više boje lješnjaka. Ljudi su običavali reći kako su najljepše na njoj upravo te oči. - Smećkaste kao Gubanove oči? - Sada kad si to spomenula, čini mi se da su bile takve. - Jesi li siguran da Brukevalova mati nije izgledala poput ljudi iz Plemena, kao Ekozar... i Ridag? - Ne mislim da su je smatrali posebno lijepom, ali ne sjećam se da je imala izbočene arkade kao Jorga. Ona se nikada nije združila. Mislim da se muškarci nisu previše zanimali za nju. - Kako je ostala trudna? Čak je i u mraku mogla vidjeti kako se Džondalar smješka. - Ti si uvjerena da je za to potreban muškarac, zar ne? Svi su samo rekli da ju je Majka blagoslovila, ali Zolena... Zelando-na mi je jednom rekla da je ona bila od onih rijetkih žena koje su bile blagoslovljene odmah nakon Prvog obreda. Ljudi misle kako su tada još suviše mlade, ali dogodi se. Ejla je kimnula u znak slaganja. - A što se njoj dogodilo? - Ne znam. Zelandona kaže da ona nikada nije bila posebno dobrog zdravlja. Mislim da je umrla dok je Brukeval još bio posve malen. Odgojila ga je Martonina mati koja je bila roñakinja njegove majke, ali mislim da joj nije bilo naročito stalo do njega. To je bilo više kao obveza. Martona ga je ponekad čuvala. Sjećam se kad smo se igrali dok smo bili mali. Neki od starijih dječaka su ga već onda izazivali. Oduvijek je mrzio kad su ga zvali zbitoglavac. - Nije čudo da je bio onako bijesan na Čerizela. Sada barem to razumijem. Ali taj pogled... - Ejla se ponovo stresla. - Izgledao je upravo kao Braud. Otkad pamtim, Braud me je mrzio. Ne znam zašto. Jednostavno me je mrzio i ništa što sam učinila nije moglo to promijeniti. Neko vrijeme sam bila pokušavala, ali reći ću ti nešto, Džondalare. Nikada ne bih htjela da me Brukeval zamrzi. Vuk je podigao pogled da bi ih pozdravio kad su ušli u Martonino boravište. Kad mu je bila rekla "idi kući" pronašao je Ejlina krzna za spavanje pa se sklupčao nedaleko njih. Ejla se nasmiješila kada je vidjela kako mu se oči sjaje pri svjetlu one jedine svjetiljke koju je Martona ostavila gorjeti. Kad je sjela, on joj je u svojoj srdačnoj dobrodošlici liznuo lice i vrat. Onda se pozdravio s Džondalarom. - Nije navikao na ovoliko ljudi - rekla je Ejla. Kada se vratio k njoj, primila mu je rukama glavu i zagledala se u njegove sjajne oči - Što je, Vuče? Mnogo stranaca na koje se trebaš naviknuti? Znam kako ti je. - Oni neće dugo biti stranci, Ejla - rekao je Džondalar. - Već su te svi zavoljeli. - Osim Marone i njezinih prijateljica - rekla je Ejla, razvezujući uzice na mekanom gornjem dijelu odjeće koja je trebala biti zimsko donje rublje za dječaka.

On se još uvijek ljutio zbog načina na koji se Marona ponijela prema njoj, a činilo se i da je Ejla još bila ljutita. Žalio je što je morala proći kroz takvo ružno iskustvo i to prvoga dana svojeg boravka ovdje. Želio je da ona bude zadovoljna s njegovim narodom. Uskoro će im i sama pripadati. Ali bio je ponosan zbog načina na koji je sve to podnijela. - Bila si prekrasna. Taj način na koji si postavila Maronu tamo gdje joj je mjesto. Svi tako misle - rekao je. - Zašto su te žene željele da mi se ljudi smiju? One me ne poznaju i nisu me čak ni pokušale upoznati. - Ja sam za to kriv, Ejla - rekao je Džondalar, zastavši usred razvezivanja gornjeg dijela obuće omotanog oko listova nogu. - Marona je imala pravo očekivati da ću tog ljeta biti na Obredu združivanja. Otišao sam bez ikakvog objašnjenja. Vjerojatno je bila strašno povrijeñena. Kako bi tebi bilo kada bi ti, i svi ljudi koje poznaš, očekivala da ćeš se združiti s nekim tko se onda ni ne pojavi? - Bila bih jako nesretna i ljuta na tebe, ali nadam se da ne bih pokušala povrijediti nekoga koga ne poznam - rekla je Ejla, razvezujući uzicu u struku svojih hlača - Kad su rekle da mi žele napraviti frizuru, to me je podsjetilo na Digiju, ali kada sam se pogledala u reflektor i vidjela što su mi napravile, sama sam se počešljala. Mislila sam da si mi rekao kako su Zelandonci ljudi koji vjeruju u pristojnost i gostoljubivost. - I vjeruju - rekao je. Većina njih vjeruje. - Ali ne svi. Ne tvoje ranije djevojke. Možda bi me trebao upozoriti na koga bih još morala pripaziti. - Ejla, nemoj dopustiti da Marona odredi tvoje mišljenje svima. Zar nisi vidjela koliko se sviñaš većini ljudi? Pruži im priliku. - A što ću s onima koji muče sirote dječake bez majki i pretvaraju ih u Brauda? - Većina ljudi nije takva, Ejla - rekao je, gledajući je zabrinuto. Ispustila je dubok uzdah - Ne, imaš pravo. Tvoja mati nije takva, ni tvoja sestra, niti ostatak tvoje rodbine. Čak je Brukeval bio vrlo ljubazan prema meni. To je samo zato što sam posljednji puta vidjela takav izraz lica kada je Braud rekao Gruvu neka na mene baci smrtnu kletvu. Žao mi je, Džondalare. Samo sam umorna. - Odjednom je posegnula za njim, uronila licem u njegov vrat i zajecala - Željela sam ostaviti dobar dojam na tvoj narod i steći nove prijatelje, ali one žene nisu htjele biti moje prijateljice. Samo su se pretvarale kako to žele. - Ostavila si dobar utisak, Ejla. Bolji nisi ni mogla. Maro-na je uvijek imala lošu narav, ali bio sam siguran kako će, dok ja budem na putu, ona već pronaći nekoga. Bila je vrlo privlačna i svi su uvijek govorili kako je ona najljepša bobica u grozdu, najpoželjnija žena na svakom Ljetnom saboru. Mislim da su zato svi i očekivali da ćemo se združiti. - Zato što si ti bio najzgodniji, a ona najljepša? - Pretpostavljam - rekao je, osjetivši kako je pocrvenio i bilo mu je drago što je rasvjeta tako slaba. - Ne znam zašto sada nije združena. - Rekla je da se bila združila, ali da to nije potrajalo. -Znam. Ali zašto nije pronašla nekog drugog? Nije to sad kao da je odjednom zaboravila kako se s muškarcem dijele Užici, ili je postala manje lijepa i privlačna. - Možda jest, Džondalare. Ako je ti nisi htio, možda su i drugi muškarci odlučili da je malo bolje pogledaju. Neka žena koja je voljna povrijediti nekoga koga i ne pozna može biti manje privlačna nego ti to misliš - rekla je Ejla, svukavši nogavicu s jedne noge. Džondalar se namrštio - Nadam se da ja nisam tome kriv. Već je dovoljno loše što sam je ostavio u tako neugodnoj situaciji. Ne bih želio misliti da sam joj ja onemogućio da si nañe drugog muškarca. Ejla ga radoznalo pogleda - Zašto bi ti to mislio? - Zar nisi rekla da ako ju ja nisam želio da su onda drugi muškarci... - Drugi su je muškarci mogli malo bolje pogledati pa ako im se nije sviñalo to što vide kako bi to mogla biti tvoja krivnja? -Pa... ah...

- Kriviš sebe što si je ostavio bez objašnjenja. Sigurna sam da je bila povrijeñena i da joj je bilo neugodno. Ali imala je pet godina da si nañe nekog drugog, a sam si rekao kako je smatraju vrlo poželjnom. Ako nije mogla naći nekog drugog, to nisi ti kriv, Džondalare. Džondalar je šutio, a onda je kimnuo - Imaš pravo -rekao je i nastavio skidati odjeću. - Poñimo spavati. Ujutro će stvari izgledati bolje. Kad se zavukla u svoja topla i udobna krzna za spavanje, Ejli padne na um druga misao - Ako je Marona tako dobra u Užicima, pitam se kako to da nema djece? Džondalar se nasmijao - Nadam se da si u pravu kada kažeš da Donin dar stvara djecu. To bi bilo nešto poput dvostrukog dara... - zastao je, odižući svoju stranu pokrivača - Ali imaš pravo! Ona nema djece. - Nemoj to držati tako u zraku! Hladno je! - rekla je, glasno šapćući. Brzo se uvukao ispod pokrivača i priljubio svoje nago tijelo uz njezino. - To bi mogao biti razlog zašto se nikada nije združila, - nastavio je - ili barem dio objašnjenja. Kada se muškarac odluči združiti, on obično želi ženu koja može njegovom ognjištu donijeti djecu. Žena može imati djecu i boraviti u ognjištu svoje majke ili čak zasnovati svoje vlastito ognjište, ali jedini način na koji muškarac može u svom ognjištu imati djecu jest da se združi sa ženom pa da mu ona donese svoju. Ako se Marona združila i nije imala djece, to ju je moglo učiniti manje poželjnom. - To bi bila šteta - rekla je Ejla, odjednom osjetivši kako suosjeća. Znala je koliko je silno ona željela djecu. Još otkad je vidjela da je Iza rodila Ubu, željela je imati svoje dijete i bila je sigurna da je njezino dijete začela Braudova mržnja. Njegova ga je mržnja bila natjerala na to da je siluje, a da je nije silovao ne bi se u njoj začeo nikakav novi život. Tada to, naravno, nije znala, ali shvatila je to kada je pažljivo promatrala svoga sina. Brunovo pleme nije nikada vidjelo dijete poput njezinog, a kako njezin sin nije izgledao posve kao ona, kao Drugi, oni su mislili kako je to deformirano dijete Plemena, no ona je mogla vidjeti da je njezin sin mješanac. Imao je neke od njezinih osobina i neke osobine Plemena i odjednom joj je sinulo. Shvatila je da kad muškarac stavi svoj organ u ono mjesto iz kojeg izlaze djeca, to nekako prouzroči početak novog života. To nije bilo nešto u što su vjerovali ljudi Plemena, niti Džondalarov narod, niti je itko od Drugih vjerovao u takvo nešto, ali Ejla je bila uvjerena da je to tako. Ležeći uz Džondalara, znajući da u sebi nosi njegovo dijete, Ejla je osjetila tugu i sažaljenje prema toj ženi koja ga je izgubila i koja možda ne može imati djecu. Je li zaista mogla kriviti Maronu što je bila uzrujana? Kako bi se ona osjećala kad bi izgubila Džondalara? Od te su joj pomisli navrle suze, a onda je cijelu obuze toplina zbog te sreće koju je imala. Ipak, bio je to gadan trik i sve je moglo ispasti daleko gore nego je bilo. Ejla nije mogla suspregnuti svoju ljutnju, jer kad im se svima suprotstavila ona nije znala što će oni učiniti.. Mogli su se svi okrenuti protiv nje. Mogla je osjetiti simpatiju prema Maroni, ali nije joj se morala sviñati. A tu je bio i Brukeval. Njegov izgled čovjeka Plemena učinio je da prema njemu osjeti prijateljstvo, ali sada je postala oprezna. Džondalar ju je držao u naručju sve dok nije pomislio da je zaspala, pokušavajući ostati budan dok ona ne zaspe. Tada je i on zaklopio oči. Ali Ejla se probudila usred noći, osjetivši potrebu da se olakša. Vuk ju je tiho slijedio do noćne košare pokraj ulaza. Kada se vratila u krevet, on se sklupčao uz nju. Osjetila se zahvalnom zbog te topline i zaštite koju su joj pružali s jedne strane vuk, a s druge taj muškarac, ali prošlo je mnogo vremena prije nego je opet zaspala.

Jtijla se kasno probudila. Kad je sjela i pogledala oko sebe, Džondalara više nije bilo, a niti Vuka. Bila je sama u boravištu, ali netko joj je ostavio punu mješinu vode i gusto tkanu, nepropusnu oveću posudu, kako bi se mogla osvježiti. Pokraj toga je stajala rezbarena drvena šalica u kojoj je bila neka tekućina. Mirisala je na čaj od mente, hladan, no u tom trenutku nije bila raspoložena ni za kakvo piće.

Ustala je kako bi se olakšala u veliku košaru pokraj ulaza; zapazila je kako sada češće osjeća potrebu za obavljanjem nužde. Tada je zgrabila svoj amulet i brzo ga skinula kako bi ga sklonila na sigurno prije nego uporabi onu široku posudu - ne da bi se u njoj oprala, nego da u nju izbaci sadržaj svog nervoznog želuca. Jutros je osjećala još jaču mučninu nego inače. Laramarova barma, pomislila je. Jutarnja mučnina združena s mučninom od pića. Mislim da ću odsad pa nadalje apstinirati od pića. Piće sada ionako najvjerojatnije nije dobro ni za mene niti za dijete. Kad je ispraznila želudac isprala je usta čajem od metvice. Spazila je da je netko uz njezina krzna stavio onu čistu, ali punu mrlja odjeću koju je namjeravala sinoć odjenuti. Dok se odijevala prisjetila se kako je to jučer ostavila odmah pokraj ulaza u boravište. Namjeravala je na sebe staviti odjeću koju joj je darovala Marona - dijelom zato što je bila odlučna to opet odjenuti iz principa, ali i zato što je to vrlo udobna odjeća i ona nije vidjela zašto to ne bi mogla nositi. Ipak, danas ne. Opasala je onaj čvrst pojas koji se tijekom putovanja već izlizao, pomaknula na njemu one korice za nož u poznat i udoban položaj, složila ostale stvari i vrećice pa ponovo stavila oko vrata svoj amulet. Uzela je onu posudu čiji je sadržaj zaudarao i iznijela je van, no postavila ju je pokraj ulaza jer nije znala kamo to može baciti pa se otišla raspitati. Pozdravila ju je neka žena s djetetom koja je prilazila boravištu. Negdje iz dubine memorije Ejli se pojavi ime. - Želim ti ugodan da... Ramara. Je li to tvoj sin? - Da. Robenan se želi igrati s Džaradalom pa tražim Pro-levu. Nisam je našla kod kuće pa sam pomislila da je možda tu. - U boravištu nema nikoga. Svi su već bili otišli kad sam ustala. Ne znam gdje su. Jutros sam jako lijena. Dugo sam spavala. - Većina ljudi je dugo spavala - rekla je Ramara. - nakon noćašnje proslave nije baš bilo mnogo onih kojima se dalo rano ustati. Laramar radi jako piće. On je po tome poznat... to je jedino po čemu je poznat. Ejla je u ženinom komentaru prepoznala ton prezira. Zato je malo oklijevala bi li je pitala kamo bi ono bacila, no nikog drugog nije bilo u blizini, a nije željela to tako ostaviti. - Ramara... ne znam mogu li te pitati gdje bih mogla... gdje bih se mogla riješiti nekog... otpada? Žena ju je na trenutak iznenañeno gledala, a onda baci pogled tamo kamo je Ejla nehotice pogledala i osmjehne se. - Mislim da ti tražiš jarak za vršenje nužde. Vidiš tamo, kod istočnog ruba terase, ispred mjesta gdje se pali signalna vatra, ali više otraga. Tamo ti je stazica. - Da, vidim je - rekla je Ejla. - Ona vodi uzbrdo - nastavi Ramara. - Idi malo po njoj pa ćeš stići do raskrižja. Lijevi odvojak je strmiji. On se nastavlja uspinjati i odvest će te do vrha ove litice. Ali ti poñi desnim odvojkom. On krivuda obronkom sve dok ispod sebe ne budeš mogla vidjeti Šumsku rijeku. Malo ispod toga nalazi se zaravan s nekoliko jaraka... nanjušit ćeš ih prije negoli i stigneš tamo - rekla je Ramara. - Već je prošlo dosta vremena otkad smo ih zaprašili pa se već osjeća miris. Ejla je zatresla glavom - Zaprašili? - Posuli s kuhanom kamenom prašinom. Mi to stalno radimo, iako ne znam rade li i drugi ljudi tako - objasni Ramara, sagnuvši se kako bi podigla Robenana koji je postao nemiran. Kako to kuhate prašinu litice? I zašto? - Počneš tako da uzmeš komad stijene i usitniš je u prah, pa se to grije u vrućoj vatri... mi se za tu svrhu koristimo ognjištem signalne vatre... i onda to istreseš u jarke. A to radimo zato jer to oduzima sav miris ili ga prekrije. Ali kad na to pustiš vodu ili dodaš neku tekućinu, ta prašina se hoće opet stvrdnuti pa kad se jarci napune otpadom i stvrdnutom kamenom prašinom onda moraš kopati nove jarke, a s tim je mnogo posla. Zato ih ne volimo zaprašivati suviše često. Ali sada je to potrebno. Imamo veliku Špilju i ti se jarci često koriste. Samo ti idi stazom pa ćeš ih bez problema pronaći.

- Sigurna sam da ću ih naći. Hvala ti, Ramara - rekla je Ejla dok je odlazila. Htjela je podići zdjelu, a onda se predomislila i pošla unutra uzeti mješinu s vodom kako bi poslije mogla isprati tu posudu. Onda je podigla tu smrdljivu stvar i krenula stazom. Sakupljanje i uskladištenje hrane za ovako veliku Spilju zahtjeva mnogo rada, mislila je idući stazom, ali jednako tako je i s otpadom. Članovi Brunovog plemena su jednostavno samo izašli van, žene na jednu stranu a muškarci na drugu, a nakon nekog vremena odlazili bi na drugo mjesto. Ejla je razmišljala o onom postupku koji joj je Ramara opisala i to joj posve zaokupi misli. Grijanje ili kalciniranje vapnenca da bi se dobilo živo vapno i korištenje toga kako bi se smanjio smrad otpada, nije bila praksa s kojom bi Ejla bila dobro upoznata, ali za ljude koji su živjeli meñu vapnenačkim liticama i stalno se služili vatrom, živo je vapno bilo prirodni nusproizvod. Čisteći pepeo s ognjišta, a uz pepeo je neumitno bilo i slučajno nakupljenog vapnenca, i odlažući to na hrpe ostalog otpadnog materijala, ljudima nije trebalo mnogo vremena da bi zapazili ovaj učinak dezodorizacije. Kad je ovoliko ljudi živjelo na jednom mjestu i to tijekom cijele godine, osim kad su ljeti grupe na izvjesno vrijeme odlazile, bilo je mnogo poslova koji su zahtijevali napor i suradnju cijele zajednice, kao, na primjer, kopanje tih jaraka za otpad ili, kako je upravo saznala, žarenje vapnenačkih stijena da bi se proizvelo živo vapno. Sunce se već primaknulo zenitu kad se Ejla vratila sa zaravni gdje su bili jarci. Putem natrag je naišla na osunčano mjesto gdje je osušila i prozračila posudu, a onda je odlučila pogledati kako su konji i tamo napuniti mješinu svježom vodom. Kad je stigla do prednje terase nekoliko ljudi ju je pozdravilo, a ona se mogla prisjetiti nekih imena, ali ne svih. Uzvraćala im je kimanjem i osmijehom, ali bilo joj je malo neugodno zbog onih imena koja nije upamtila. Shvatila je to kao svoju krivicu jer ju je izdala memorija i odlučila je čim prije upamtiti tko je tko. Sjećala se kako se isto tako osjećala kada su članovi Bru-novog plemena obznanili kako je smatraju malo usporenom, jer nije mogla pamtiti onako dobro kao što su pamtila djeca Plamena. Kao rezultat toga, jer se željela uklopiti u narod koji ju je našao i usvojio,samodisciplinom se natjerala upamtiti otprve sve što su joj rekli. Nije znala da je u tom procesu vježbanja svoje prirodne inteligencije, da zadrži u pamćenju ono što je naučila, vježbala svoju sposobnost memoriranja daleko više no što je to bilo normalno za njezinu vrstu. S vremenom je shvatila kako se njihova memorija razlikuje od njezine. Premda nije u potpunosti razumjela što su oni, znala je da ljudi Plemena imaju "sjećanje" kakvo ona nije imala, barem ne u tom obliku. U obliku instinkta koji se s vremenom razvijao pomalo divergentnom linijom, ljudi Plemena su se rañali s većinom znanja koje će im trebati za opstanak, informacijama koje su s vremenom bile asimilirane u genima njihovih individualnih predaka na isti način kako su se instinktivna znanja usvajala kod svih životinja, uključujući i čovjeka. Umjesto da uče, pa to memoriraju, kako je to Ejla činila, djecu Plemena se trebalo samo jednom "podsjetiti", pokrenuti u njima postojeće sjećanje cijele njihove vrste. Ljudi Plemena znali su mnogo o svom drevnom svijetu i kako u njemu treba živjeti, a kad su jednom naučili nešto novo nisu to nikada zaboravili, no za razliku od Ejle i njezine vrste, oni nisu lako usvajali nova znanja. Njima je svaka promjena teško padala, a kad su Drugi stigli u njihovu zemlju, oni su sa sobom donijeli i promjene. Njiska i Trkač nisu bili na onoj livadi na kojoj ih je ostavila, nego su pasli malo podalje od često korištenog područja pri ušću Šumske rijeke u Rijeku. Kad ju je Njiska spazila spustila je glavu a onda je visoko zabacila, opisujući gubicom krug po zraku. Onda je svinula vrat, spustila glavu i odignutog repa potrčala prema ženi, presretna što je vidi. Trkač je dostojanstveno išao uz svoju majku, ponosno svinuvši svoj vrat u luk, a ušima okrenutim naprijed i odignutog repa, visoko podižući noge dok je kaskao prema njoj.. Zarzali su svoj pozdrav, a Ejla im je na isti način odgovorila i osmjehnula se čemu se to vas dvoje toliko veselite? - pitala je, služeći se znakovima Plemena

i jezikom kojeg je sama bila izmislila u svojoj dolini. Na taj je način razgovarala s Njiskom od samog početka i još je uvijek tako razgovarala s konjima. Znala je da je oni ne razumiju u potpunosti, ali razumjeli su značenja nekih riječi i znakova, baš kao i ton njezinog glasa koji im je prenosio koliko je radosna što ih vidi. - Danas ste zaista puni sebe. Znate li da smo stigli na kraj našeg puta i da više nećemo putovati? - nastavila je. - Sviña li vam se ovo mjesto? Nadam se da vam se sviña. - Pružila je ruku kako bi počešala kobilu na mjestima gdje je to posebno voljela, a onda je češkala i pastuha, pa opipala Njiski sapi i trbuh, nastojeći ustanoviti da li nakon susreta s onim pastuhom nosi u sebi ždrijebe. - Još je prerano da bih to mogla sigurno reći, ali mislim da ćeš i ti, Njiska, postati mama. Čak se ni na meni ne vidi, a već sam propustila drugu mjesečnicu. - Opipavala je sebe na isti način kako je to činila s kobilom, misleći kako joj se struk proširio, trbuh zaoblio, a dojke postale osjetljive i nešto veće. - A jutrom imam mučnine, - nastavila je govoreći i pjevušeći - ali samo malo, kad ustanem, a ne kao prije kada mi je stalno bilo zlo. Mislim da nema sumnje u to da sam trudna, ali baš se dobro osjećam. Dovoljno dobro da bih pošla na jahanje. Kako bi se tebi, Njiska, dopala mala šetnjica? Konj je opet zabacio glavu, kao da joj odgovara. Pitam se gdje li je Džondalar. Mislim da ću ga potražiti i vidjeti želi li i on poći na jahanje, rekla je samoj sebi. Uzet ću pokrivače, sada mi je ugodnije jahati tako nego na golim leñima konja. S uvježbanom, spretnom kretnjom, primila je Njiskinu kratku, uspravnu grivu i vinula joj se na leña, a onda se zaputila prema zaklonu u stijeni. Usmjeravala je konja pritiskom svojih nožnih mišića i ne razmišljajući o tome - nakon toliko vremena to joj je već bilo u krvi - ali je pustila neka kobila sama odabere brzinu kojom će se kretati. Čula je kako ih Trkač odostrag slijedi, onako kako je bio navikao. Pitam se kako dugo ću još moći ovako skakati na konja. Kad budem krupnija morat ću stati na nešto da bih se popela na njezina leña, mislila je Ejla, a onda gotovo zagrlila samu sebe od radosti zbog pomisli da će imati dijete. U mislima se vratila na njihovo dugo putovanje koje je upravo završilo i na dane prije toga. Susrela je toliko ljudi da ih je bilo teško sve upamtiti i Džondalar je imao pravo:većina ljudi nije bila zla. Ne bih smjela dopustiti da nekolicina njih koji su neugodni - kao Marona ili Brukeval koji se ponaša poput Brauda - pokvare simpatiju prema ostalima. Pitam se zašto lakše upamtimo one loše. Možda zato što ih nema mnogo. Dan je bio topao, vruće sunce je zagrijalo i vjetar koji je postojano puhao. Kad su se približili malom pritoku, ne većem od potočića, pogledala je uzvodno i spazila malen slap kako se prelijeva preko stijene. Osjetila je žeñ i, prisjetivši se da je htjela napuniti mješinu, okrene prema vodi koja se ljeskala padajući niz liticu. Sišla je s konja i napila se vode iz jezerca podno slapa. Ejla je pila s dlana, grabeći vodu objema rukama, a onda je napunila mješinu hladnom, svježom vodom. Malo je sjedila tamo, osjećajući se osvježenom ali još pomalo lijenom, dokono se igrajući šljunkom kojeg je bacala u vodu. Oči su joj u tom kamenju zapazile nešto nepoznato, nesvjesno zapaža-jući detalje. Podigla je drugi kamen, prevrtala ga u rukama, opipavajući strukturu njegove površine, gledajući u njega a ne vidjevši ga, i onda ga je bacila. Trebalo je proći neko vrijeme dok su joj značajke tog kamena doprle do svijesti. Tada je zagrabila oko sebe kako bi ponovo pronašla takav i kad ga je našla zagledala se u njega s mnogo više pozornosti. Bio je to malen, sivkasto-zlaćan kamenčić oštrih bridova i ravnih strana koje mu je davala struktura njegovih kristala. Naglo je izvadila svoj kremeni nož kojeg je nosila u koricama o pojasu i povukla tupom stranom noža po kamenu. Bljesnula je iskra! Ponovo je povukla. - To je vatreno kamenje! - glasno je viknula. Nije vidjela takvo kamenje otkad je napustila svoju dolinu. Sad je pomnije pregledala kamenje i sitan šljunak na tlu i uz korito potočića i ugledala drugi komad željeznog pirita, pa onda još jedan. Pobrala je nekoliko komada, a uzbuñenje u njoj je raslo. Kleknula je i sjela na pete, gledajući svoju malu hrpicu is-

tovrsnog kamenja. Ovdje ima vatrenog kamenja! Sada nećemo morati biti tako štedljivi s onim koje imamo, jer možemo uzeti još. Jedva je čekala da to pokaže Džondalaru. Pokupila je tu hrpicu i još neke koje je zapazila pa zazviž-dala, pozivajući Njisku koja je bila otišla do dijela obraslog sočnim zelenilom. Ali prije no što je i stigla uzjahati, vidjela je kako Džondalar ide prema njoj, a uz njega hoda Vuk. - Džondalare! - povikala je, potrčavši prema njemu. -Gledaj što sam našla! - Još trčeći, pružala je prema njemu ruke u kojima je bilo nekoliko komada željeznog pirita. - Vatreno kamenje! Tu ima vatrenog kamenja. Ima ga posvuda uz ovaj potok. Požurio je prema njoj, sa širokim osmijehom kao odgovorom na njezin oduševljen entuzijazam i to značajno otkriće. - Nisam znao da ga ima ovako blizu, ali nikada i nisam obraćao pozornost na tu vrst kamena, jer sam uvijek tražio kremen. Pokaži mi gdje si to našla. Povela ga je do jezerca u podnožju slapa, a onda napinja-la oči tražeći meñu kamenjem korita vodotoka i uzduž njega. - Gledaj! - rekla je trijumfalno, pokazujući kamen na obali -Eno još jednog. Džondalar je kleknuo i podigao kamen. - Imaš pravo! Ovo će sve promijeniti, Ejla. To bi moglo značiti da će svatko imati kamenje za vatru. Ako ga ima ovdje, moglo bi ga biti i na obližnjim mjestima. Nitko još ne zna za to kamenje, još nisam imao prilike razgovarati o tome. - Zna Folara, i Zelandona - rekla je. - Otkud one znaju? - Sjećaš li se onog čaja za smirivanje kojeg je Zelandona napravila za Vilamara kad si mu rekao za svog brata? Folara je postala nervozna kada me je vidjela kako palim vatru koja se bila ugasila pa sam joj obećala pokazati kako se to radi. Ona je rekla Zelandoni - odgovori Ejla. - Dakle, Zelandona zna. Uvijek nekako ispadne da ona prva nešto sazna - rekao je Džondalar. - Ali morat ćemo se kasnije vratiti ovamo i potražiti još tog kamenja. Sada bi neki ljudi željeli s tobom razgovarati. - O Plemenu? - nagañala je. - Džoharan me jutros odvukao na sastanak prije nego sam stvarno želio ustati, ali sam tražio neka tebe ostavi spavati. Pričao sam o našem susretu s Gubanom i Jorgom. To ih je jako zanimalo, ali njima je teško povjerovati da Pleme čine ljudi, a ne životinje. Zelandona je malo detaljnije analizirala neke od Starijih legendi... ona je ta koja se razumije u povijest Zelandonaca... pokušavajući pronaći ima li u njima ikakvih naznaka da su zbitoglavci... Pleme... živjeli ovdje prije Zelandonaca. Kad je Ramara rekla da si ustala, Džoharan je htio da te dovedem - rekao je Džoharan. A on nije jedini koji bi ti htio postaviti mnogo pitanja. Džondalar je sa sobom ponio Trkačev ular, ali se živahni pastuh, još uvijek zaigran, malo opirao. S malo strpljenja i češkanja ipak je privolio konja. Zajahao ga je pa su krenuli nazad kroz rijetku šumicu te male doline. Džondalar je malo pričekao kako bi jahao uz Ejlu i, nakon kratkog oklijevanja, rekao - Ramara mi je rekla kako je, dok je jutros s tobom razgovarala, pomislila da si bolesna, da možda nisi naviknuta na Laramarovu barmu. Kako se osjećaš? Ovdje neće biti lako sačuvati tajne, pomisli Ejla. - Dobro mi je, Džondalare odgovorila je. - On radi zbilja jako piće. Sinoć se i nisi previše dobro osjećala. - Prošle noći sam bila umorna - rekla je. A jutros mi je bilo malo mučno jer ću roditi dijete. - Po izrazu njegova lica Ejla je vidjela da ga je brinulo nešto važnije od njezinih jutarnjih mučnina. - Jučer je bio dan pun dogañaja. Upoznala sam mnogo ljudi. - I većina njih mi se svidjela - rekla je i pogledala ga os-mjehnuvši se. - Samo nisam navikla na toliko ljudi odjednom. To je kao Plemensko okupljanje. Čak se ne mogu sjetiti ni imena svih tih ljudi. - Tek si ih upoznala. Nitko ni ne očekuje da ih sve upamtiš. Sjahali su na onoj livadi namijenjenoj boravku konja i ostavili životinje na početku stazice. Pogledavši gore, Ejla opazi kako se na bistrom nebu ocrtava obris Kamena koji pada i u jednom kratkom trenu joj se učini da on sjaji nekim

čudnim sjajem, ali kad je trepnula to je nestalo. Sunce je prejako, pomislila je. Sigurno sam pogledala izravno u njega, ne zaštitivši oči. Iz visoke trave pojavio se Vuk; bio ih je slijedio, ali na svoj slobodan način, istražujući usput, onako za svoj račun, male rupe i slijedeći zanimljive mirise. Kad je vidio kako Ejla mirno stoji i trepće, zaključio je kako je došlo vrijeme da pristojno pozdravi tog alfa voñu svojeg čopora. Kada je taj krupni mesožder skočio na nju i stavio joj šape na ramena, zatekao ju je nespremnu. Malo je zateturala, ali je vratila ravnotežu i izdržala njegovu težinu dok joj je lizao vilicu i držao je zubima. - Dobro jutro, Vuče! - rekla je, obgrlivši objema rukama njegov čupav vrat. Mislim da si i ti danas sav pun sebe, kao i konji. - Vuk se spustio na tlo i slijedio ih dok su se uspinjali stazom, ignorirajući zurenje onih koji nisu već ranije vidjeli ovakav njegov izljev ljubavi i osmjehe onih koji su to već vidjeli i sada uživali u reakciji ovih drugih. Ejla mu je dala znak neka se drži uz nju. Namjeravala se zaustaviti kod Martoninog boravišta kako bi ostavila mješinu s vodom, no Džondalar uz kojeg je išla je nastavio hodati, zaobišavši dio s nastambama. Idući prema jugozapadnoj strani natkrivenog dijela, prošli su dio namijenjen bavljenju raznim zanatima. Ispred sebe je ugledala nekoliko ljudi kako stoje ili sjede uz ostatke one noćašnje vatre. - Tu ste! - rekao je Džoharan, ustajući s malenog bloka vapnenca i prilazeći im. Kad su došli bliže, Ejla je vidjela da uz rub ovog pocrnjelog kruga sada gori malena vatra. Nedaleko vatre bila je duboka košara puna tekućine koja se pušila i u kojoj su plivali komadi listova. Košara je bila obložena nečim tamnim i njezin je nos osjetio miris smole borovine s kojom je košara bila impregnirana kako bi bila nepropusna. Proleva je zagrabila u šalicu - Popij malo toplog čaja, Ejla - rekla je, pružajući joj posudicu. - Hvala - reče Ejla, uzimajući. Otpila je. Bila je to ugodna mješavina trava s posve blagom aromom borovine. Popila je još malo i onda shvatila da bi radije pojela nešto konkretno. Tekućina je opet probudila nervozu želuca, a boljela ju je i glava. Vidjela je prazno mjesto na jednom kamenu pa je sjela, nadajući se da će se želudac smiriti. Vuk je legao uz njezine noge. Držala je šalicu u rukama, ali nije pila, žaleći što si nije napravila neki od onih posebnih napitaka za "jutro poslije" kakve je radila za Taluta, voñu Lavljeg logora Zelandona je pažljivije pogledala Ejlu i pomislila kako je uočila neke poznate znake. - Možda bi bilo zgodno da sada prekinemo i nešto prezalogajimo. Je li ostalo išta jela od noćas? - upitala je Prolevu. - To ti je dobra zamisao - rekla je Martona. -Već je prošlo podne. Jesi li štogod pojela, Ejla? - Ne - odgovorila je, zahvalna što se netko sjetio pitati je. - Kasno sam se probudila, a onda sam otišla do jaraka, pa u dolinu Šumske rijeke pogledati konje. Tamo sam na malom potoku napunila ovu mješinu. - Podigla je mješinu. Džon-dalar me tamo našao. - Dobro. Ako nemaš ništa protiv, uzet ćemo malo te vode i skuhat još čaja, a ja ću pronaći nekoga da nam svima donese nešto za pojesti - rekla je Proleva i žustrim se korakom uputila prema boravištima. Ejla je pogledala uokolo kako bi vidjela tko je sve na tom sastanku i pogled joj se odmah susreo s Vilamarovim. Izmijenili su osmjehe. Bio je razgovarao s Martonom, Zelando-nom i Džondalarom, koji joj je tog časa bio okrenut leñima. Džoharan je pozornost usmjerio na svoje bliske prijatelje i savjetnike, Solabana i Rašemara. Ejla se prisjetila da je Rama-ra, žena s dječačićem, s kojom je jutros razgovarala, Solaba-nova družica. Prošle je noći upoznala i Rašemarovu družicu. Zatvorila je oči, pokušavajući se prisjetiti njezinog imena. Šalova, da, tako se zove. Ejli je pomoglo što ovako mirno sjedi, mučnina je prestajala. Od ostalih nazočnih, sjećala se sjedokosog muškarca koji je bio voña obližnje Špilje. Zvao se Manvelar. Razgovarao je s nekim drugim čovjekom koji joj je bio nepoznat. Taj je povremeno prestrašeno pogledavao Vuka. Neka visoka, mršava žena dostojanstvenog držanja bila je voña neke druge špilje, prisjetila se Ejla, ali

se nije mogla sjetiti njezinog imena. Čovjek uz nju imao je tetovažu, istu kao zelandona, pa je Ejla pomislila da je i on duhovni voña. Činilo joj se kako su svi ti okupljeni ljudi na ovaj ili onaj način voñe te zajednice. U Plemenu bi ti ljudi imali najviši status. Meñu Mamutovcima, oni bi bili ravni Vijeću Sestara i Vijeću Braće. Zelandonci nisu imali dvojno vodstvo sestre i brata kao glavarice i voñe, kao što su to imali mamutovci u svakom od svojih logora. Kod Zelandonaca su neki voñe bili muškarci, a neki žene. Proleva se vraćala jednako žustrim korakom. Premda se činilo da je u toj grupi ona zadužena za snabdijevanje hranom - Ejla je zapazila kako su se njoj obraćali kada su željeli jesti - bilo je očito da ona nije i ta koja će hranu donijeti i poslužiti. Ona se vraćala na sastanak i mora da je sebe smatrala aktivnom sudionicom sastanka. Izgleda da i voñina družica može biti voña. U Plemenu bi svi sudionici ovakvog sastanka bili muškarci. Tamo nije bilo žena koje bi imale ulogu voñe; žene nisu imale svoj vlastiti status. Izuzme li se iscjeliteljica, status ostalih žena ovisio je o položaju muškarca s kojim je združena. Kako bi oni nadvladali ovakvu razliku ako bi se ikada uzajamno posjetili, pitala se Ejla. - Ramara, Šalova i još neki će nam organizirati jelo - objavila je Proleva, pokazujući glavom prema Solabanu i Rašema-ru. - Fino - rekao je Džoharan i to je bio znak da sastanak ponovo započinje. Svi su prestali meñusobno razgovarati i okrenuli se prema njemu. On se okrene k njoj Ejla se sinoć predstavila. Jeste li se svi s njom upoznali? -Ja sinoć nisam bio ovdje - rekao je čovjek koji je razgovarao sa sjedokosim voñom. - Onda dopusti da te predstavim - rekao je Džoharan. Kad je čovjek istupio, Ejla ustade i dade Vuku znak da ostane otraga. - Ejla, ovo je Brameval, voña Male doline, Četrnaeste Spilje Zelandonaca. Bramevale, upoznaj se s Ejlom iz Lavljeg logora Mamutovaca... - Džoharan je na trenutak zastao, pokušavajući se prisjetiti ostatka njemu slabo poznatih imena i veza - Kćeri Mamutovog Ognjišta. - To je dovoljno, pomislio je. Pružajući ruke, Brameval je ponovio svoje ime i funkciju. -U ime ðoni, dobrodošla. Ejla prihvati ruke - U ime Mute, Velike Majke Sviju Nas, takoñer znane i kao ðoni, pozdravljam te - rekla je uz osmijeh. Već je ranije zamijetio razliku u načinu na koji je ona govorila, a sada je to bilo još naglašenije, no odgovorio je na njezin osmijeh i još malo zadržao njezine ruke u svojima -Mala dolina je najbolje mjesto za ribolov. Ljudi Četrnaeste Špilje su poznati kao najbolji ribari i radimo najbolje stupice za ribe. Mi smo bliski susjedi i morat ćeš nas uskoro posjetiti. - Hvala ti, rado ću doći. Volim ribe i volim ih loviti, ali ne znam kako se rade stupice za ribe. Kad sam bila mala, naučila sam loviti ribe rukama - Ejla je ovo naglasila, podižući svoje ruke koje su još uvijek bile u Bramevalovim. - No, to bih zbilja želio vidjeti - rekao je, puštajući joj ruke. Istupila je ona žena koja je takoñer bila voña - Željela bih te upoznati s našim donierom, Zelandonom Mjesta na Rijeci - rekla je. - Ni on nije sinoć bio ovdje. - Pogledala je Bra-mevala, podigla obrvu i dodala -Jedanaesta Špilja je čuvena po izradi splavi koje služe za uzvodna i nizvodna putovanja Rijekom. Mnogo je lakše transportirati teške terete na splavima nego na leñima ljudi. Ako te to zanima, bit će nam drago da nas doñeš posjetiti. - Jako bi me zanimalo vidjeti kako radite te plutajuće čamce - izjavila je Ejla, pokušavajući se sjetiti jesu li se one upoznale i kako se ta žena zove. Mamutovci rade neku vrst plutajućih zdjela tako da debele kože pričvrste na drvene okvire i to im služi za prijevoz ljudi i njihovih stvari preko rijeke. Na našem putu ovamo, Džondalar i ja smo napravili jedan takav čamac da bismo s njim prešli veliku rijeku, no rijeka je bila divlja, a naš mali okrugli čamac tako lagan da je bilo jako teško upravljati. Bilo je lakše tek kad smo ga pričvrstili za Njiskine motke od nosiljke. - Ne razumijem ovo. "Njiskine motke od nosiljke". Što to znači? - upitala je voña Jedanaeste Špilje.

- Njiska je ime jednog od konja, Kariña - rekao je Džondalar, ustajući i dolazeći naprijed. - Motke za nosila napravila je Ejla. Ona ti može objasniti što je to. Ejla je objasnila nosiljku i dodala - S njom mi je Njiska pomagala donijeti natrag u moje skrovište životinje koje sam ulovila. Jednom ću ti pokazati kako to izgleda. - Kad smo stigli na drugu obali rijeke, - dodao je Džondalar - odlučili smo umjesto isprepletene platforme na motke staviti taj okrugli čamac jer smo u njega mogli staviti većinu naših stvari. I tako, kad smo prelazili rijeke, čamac je plutao i ništa u njemu se nije smočilo, a kako je bio pričvršćen za motke, bilo je i lakše upravljati njime. - Zna biti teško i splavi držati pod kontrolom - rekla je žena. Mislim da je teško kontrolirati svako plovilo. - S nekima je lakše nego s drugima. Na mom putu odsjeo sam neko vrijeme kod Šaramudonaca. Oni iz dugačkih debla znaju izdubiti prekrasan čamac. Prednji i stražnji dio istešu da budu vrlo uski, a koriste se veslima i njima kormane u smjeru kamo žele ići. To zahtijeva mnogo iskustva ali Zamudonci, ljudi s rijeke, koji su dio Šaramudonaca, su vrlo vješti u tome - rekao je Džondalar. - Što su to vesla? - To je nešto nalik spljoštenim žlicama i s njima se služe kako bi gurali čamac kroz vodu. Pomogao sam im napraviti jedan od njihovih čamaca i naučio sam se služiti veslima. - Misliš li da bi ta vesla bila bolja od onih dugih motki kojima mi guramo splavi kroz vodu? - Taj razgovor o čamcima može biti vrlo zanimljiv, Kariña - rekao je čovjek koji je sada istupio naprijed. Bio je niži i slabije grañe nego ona. -Ali još me nisi predstavila. Mislim da će biti bolje da to sam učinim. - Kariña je malo pocrvenjela, ali nije odgovorila. Kad je Ejla čula njezino ime, sjetila se da su se već upoznale. - Ja sam zelandona Jedanaeste Špilje Zelandonaca, poznate još i kao Mjesto na Rijeci. U ime ðoni, Velike majke Zemlje, pozdravljam te, Ejlo od Mamutovaca, Kćeri Mamutovog Ognjišta - rekao je, ispruživši ruke. - Pozdravljam te, zelandono Jedanaesti kao Onog Koji Služi Njoj, Majci Sviju Nas - rekla je Ejla, primajući njegove ruke. Nasuprot svom krhkom izgledu, imao je čvrst stisak i Ejla osjeti ne samo onu žilavu snagu nego i njegovu unutrašnju jakost i sigurnost. U načinu na koji se kretao bilo je još nečega što ju je podsjetilo na neke od Mamuta s kojima se susrela tijekom Ljetnog sabora Mamutovaca. Stari Mamut koji ju je usvojio govorio je o onima koji u istom tijelu nose bitne oznake muškosti i ženstvenosti. Za njih se vjerovalo da posjeduju moći obaju spolova i ponekad su ih se bojali, ali ako su se pridružili Onima Koji Služe Majci, ljudi su često vjerovali kako imaju posebno jaku moć i tada su ih rado prihvaćali. Rezultat toga je bio, kako je objasnio, da su mnogi muškarci koje su muškarci privlačili kao što bi privlačili ženu, ili žene koje su žene privlačile kao da su muškarci, bili privučeni Mamutovom Ognjištu. Sada se pitala vrijedi li to isto i za zelandone i, sudeći prema muškarcu koji je pred njom stajao, zaključila je da bi moglo biti tako. Opet je pogledala tetovažu iznad njegove sljepoočnice. Kao i kod Zelandone Koja Je Prva, i on je imao ucrtane pravokutnike od kojih su neki bili obrubljeni, a neki ispunjeni bojom, no on ih je imao manje, bojom su bili ispunjeni drugi pravokutnici, a imao je i dodatnih oznaka u obliku krivulja. Postala je svjesna kako svi oni, osim nje i Džondalara, imaju na licu nekakvu tetovažu. Najjednostavnija je bila ona diskretna na Vilamarovom licu, dok je najbogatije ukrašeno bilo lice žene-voñe, Kariñe. - Kako se Kariña već hvalila postignućima Jedanaeste Spilje, - rekao je, pogledavši voñu -Ja ću samo dodati svoj poziv da nas posjetiš, ali rado bih te nešto upitao. Jesi li i ti Ona Koja Služi? Ejla se namrštila. - Ne - odgovorila je. - Otkud ti ta pomisao? - Slušao sam tračeve - osmjehnuo se, priznavši. - Kad imaš ovakvu moć nad životinjama, - rekao je, pokazavši na vuka - mnogi su pomislili kako bi morala

biti. A sjećam se i što sam čuo o ljudima na istoku koji love mamute. Čuo sam da Oni Koji Služe jedu samo meso mamuta i da svi oni žive na jednom mjestu, možda pri istom ognjištu. Pitao sam se je li išta od toga točno. - Ne baš sasvim - odgovorila je Ejla uz osmijeh. - Točno je da kod Lovaca na mamute Oni Koji Služe pripadaju Mamutovom Ognjištu, ali to ne znači da svi oni žive zajedno. To je naziv, kao što je i "zelandona". Postoje mnoga ognjišta: Lavlje ognjište, Lisičje ognjište, Vranino ognjište. Ona označavaju... s kim je netko u rodu. Obično se čovjek u nekom ognjištu rodi, ali može biti tamo i usvojen. U jednom logoru ima mnogo različitih ognjišta, a logor dobiva ime po ognjištu onoga tko ga je osnovao. Moj se zvao Lavlji logor, jer je Talut, koji ga je osnovao, pripadao Lavljem ognjištu. Njegova sestra, Tulija, bila je glavarica... svaki logor ima za voñe brata i sestru. Svi su sa zanimanjem slušali. Ljudima kojima je u stvari bio poznat samo način na koji su oni živjeli, bilo je vrlo zanimljivo slušati kako su drugi ljudi organizirali svoj način života. - Na njihovom jeziku riječ Mamutovci znači "lovci na mamute" ili, možda bolje, "Majčina djeca koja love mamute", jer i oni štuju Majku - nastavila je Ejla, nastojeći im pojasniti. - Njima je mamut posebno svet. Zato je Mamutovo Ognjište rezervirano za One Koji Služe. Ljudi obično odabiru Mamutovo Ognjište ili u sebi osjete kako su za njega odabrani, ali mene je usvojio stari Mamut Lavljeg logora pa sam zato kćer Mamutovog Ognjišta. Kada bih bila Ona Koja služi, zvala bih se Odabrana Od Mamutovog ognjišta ili Pozvana K Mamu tovom Ognjištu. Obje je zelandona već bilo spremno postaviti nova pitanja, ali Džoharan ih prekine. Premda je i sam bio zaintrigi-ran, ipak su ga u tom trenutku više zanimali ljudi kod kojih je ona odrasla nego oni koji su je kasnije usvojili. Želio bih saznati više o Mamutovcima, - rekao je - ali Džondalar nam je rekao neke zanimljive stvari o onim zbitoglavcima koje ste susreli kad ste se vraćali ovamo. Ako je to što on kaže istina, onda moramo početi razmišljati o zbitoglavcima na posve nov način. Iskreno rečeno, bojim se da bi oni mogli predstavljati veću opasnost nego smo to ikada i pomislili. - Zašto opasnost? - upita Ejla, istog trenutka spremna braniti ih - Po onom što mi Džondalar kaže, oni su... ljudi koji misle. Mi smo o njima uvijek mislili kao o životinjama koje se malo razlikuju od špiljskih medvjeda; mislili smo da su možda čak i u rodu s njima, neki nešto manji i inteligentniji tip, ali ipak životinje - rekao je Džoharan. - Mi znamo ovdje u blizini neke rupe i špilje u kojima su nekada špiljski medvjedi imali svoje brloge - nadoda Mar-tona. - A Zelandona nam je pričala kako neke od Najstarijih legendi i Predanja govore kako su ponekad špiljski medvjedi bili ubijani ili otjerani kako bi prvi ljudi mogli tamo imati svoj dom. Ako su neki od tih "špiljskih medvjeda" bili zbito-glavci... pa... ako su to inteligentni ljudi, onda je svašta moguće. - Ako su oni ljudi, a mi smo se prema njima ponašali kao prema životinjama, i to neprijateljskim životinjama, -Džoharan je tu zastao - onda moram reći kako bih ja, kada bih bio na njihovom mjestu, razmislio kako ću vratiti milo za drago. Ja bih se već odavno pokušao osvetiti. Mislim kako moramo biti svjesni da bi i oni mogli to pokušati. Ejli je odlanulo. Džoharan je dobro započeo objašnjavati svoje stajalište. Sada je razumjela zašto je mislio da bi oni mogli biti prijetnja. I čak bi mogao biti u pravu. - Pitam se je li to pravi razlog zašto su ljudi uvijek ustrajno tvrdili da su zbitoglavci životinje - rekao je Vilamar. -Ako se radi o nužnoj hrani ili skloništu onda je jedna stvar ako ubiješ životinju, ali je nešto sasvim drugo ako ubijaš ljude, pa makar to bila i čudna vrsta ljudi. Nitko ne želi misliti o tome kako su njegovi daleki preci ubijali ljude i otimali njihov dom, ali ako sam sebe uvjeriš kako su to bile životinje, onda je to ipak podnošljiva misao s kojom možeš živjeti. Ejla pomisli kako je to iznenañujuće jasan uvid, ali Vilamar je već i ranije imao mudrih i inteligentnih komentara. Sada je shvaćala zašto je Džondalar uvijek o njemu govorio s toliko ljubavi i štovanja. On je bio izuzetan čovjek. - Neprijateljski osjećaji mogu dugo tinjati a da ne planu,

- rekla je Martona - kroz mnogo naraštaja, ali ako oni imaju Predanja i Legende, one će im dati dugo sjećanje i odjednom može buknuti nevolja. Kako ti, Ejla, o njima tako mnogo znaš, pitam se možemo li ti postaviti neka pitanja. Ona se pitala bi li im rekla kako Pleme ima svoje priče i legende, ali im to ne treba da bi se sjećali svoje povijesti. Oni su se rañali s dugim sjećanjem. - Možda bi bilo pametno pokušati uspostaviti s njima kontakt na drugi način nego je to bilo ranije - nastavi Džoharan. - Možda bismo mogli izbjeći probleme prije nego se oni i pojave. Možda bismo trebali razmisliti o tome da pošaljemo neku delegaciju koja bi se sastala s njima pa da, recimo, raspravljaju o mogućoj trgovini. - Što ti misliš, Ejla? - upita Vilamar. - Bi li oni bili zainteresirani za trgovinu s nama? Ejla se namrštila i zamislila. - Ne znam. Pleme koje sam ja znala bilo je svjesno da postoje ljudi poput nas. Za njih, mi smo Drugi i izbjegavaju kontakt. U malom plemenu u kojem sam ja odrasla, većina ljudi veći dio vremena nije ni razmišljala o Drugima. Znali su da ja pripadam Drugima, a ne Plemenu, ali bila sam tek dijete i to žensko dijete. Za Bruna i muškarce plemena bila sam posve beznačajna, barem dok sam bila dijete - rekla je. - Ali Brunovo pleme nije živjelo u blizini Drugih. Mislim da je to za mene bila sretna okolnost. Sve dok mene nisu našli, nitko u njihovom plemenu nije nikada vidio dijete Drugih; neki nisu nikada vidjeli ni odraslu osobu, čak ni iz daljine. Htjeli su me uzeti i brinuti o meni, ali ne znam kako bi bilo da su oni bili ti koje su istjerali iz njihovih domova ili da ih je maltretirala kakva grupa mladih grubijana. - Ali Džondalar nam je rekao da su s onima koje ste na putu ovamo susreli ljudi kontaktirali u vezi trgovine - rekao je Vilamar. - Ako drugi ljudi trguju s njima, zašto ne bismo mogli i mi? - Zar to ne ovisi o tome jesu li oni zaista ljudi, a ne životinje koje su u rodu sa špiljskim medvjedima? - upao je u razgovor Brameval. - Oni su ljudi, Bramevale - rekao je Džondalar. - Da si ikada imao bliski kontakt s njima, znao bi to. A i pametni su. Tijekom mog putovanja susreo sam više njih, a ne samo taj par na kojeg smo Ejla i ja naišli. Podsjeti me da ti kasnije pričam o tome. - Ti, Ejla, kažeš da su te oni zaista odgajali i podigli na noge - rekao je Manvelar. - reci nam nešto o njima. Kakvi su to ljudi? - Taj sjedokosi čovjek se doimao razboritim, ne od onih koji bi prebrzo donosili zaključke bez da prethodno saznaju sve što mogu saznati. Ejla kimne, ali je malo zastala kako bi razmislila prije no što če odgovoriti Zanimljivo je to što vi mislite da su oni u rodu sa špiljskim medvjedima. Ima u tome neke čudne istine, jer i Pleme vjeruje u to. Oni ponekad i žive uz takvog medvjeda. - Hmmmfi - frknuo je Brameval, kao da želi reći "Jesam li vam rekao?!" Ejla je sada njemu uputila svoje objašnjenje - Pleme štuje Ursusa, Duha Špiljskog Medvjeda. Kada Pleme ima svoje Veliko okupljanje... nešto poput Ljetnog sabora, ali se ne održava svake godine... tada imaju njima vrlo svet obred posvećen Duhu Špiljskog Medvjeda. Mnogo ranije nego će doći do Velikog okupljanja, pleme koje će biti domaćin tog skupa ulovi mladunče špiljskog medvjeda i ono s njima živi u njihovoj špilji. Oni ga hrane i njeguju kao da je njihovo dijete, sve dok ne postane isuviše krupan, a onda mu sagrade nastambu iz koje ne može pobjeći, ali ga i dalje hrane i njeguju. Za vrijeme Plemenskog okupljanja, - nastavila je Ejla -muškarci se takmiče kako bi saznali tko će imati tu čast da pošalje Ursusa u Svijet Duhova, kako bi on tamo zagovarao Pleme i prenio njihove poruke. Tada se izaberu tri muškarca koji su bili najbolji u većini takmičenja... jer potrebna su barem trojica da bi mogli odraslog špiljskog medvjeda poslati na onaj svijet. Premda je velika čast biti meñu odabranima, to je i vrlo opasno. Takav medvjed često povede jednog ili dvojicu od tih muškaraca sa sobom u Svijet Duhova. - Znači, tako oni komuniciraju sa svijetom duhova -rekao je zelandona Jedanaeste.

- I oni pokapaju svoje mrtve s crvenim okerom - rekao je Džondalar, znajući da će te riječi prenijeti ovom čovjeku duboko značenje. - Trebat će nam neko vrijeme da shvatimo značenje tog podatka, - rekla je voña Jedanaeste Špilje - i mnogo razmišljanja. To će značiti velike promjene. - Naravno, Kariña, imaš pravo - rekla je Prva Meñu Onima Koji Služe. - U ovom času neće nam trebati mnogo razmišljanja oko toga hoćemo li napraviti stanku za objed - rekla je Proleva, pogledavajući otraga, prema istočnom kraju terase. Svi su se okrenuli i pogledali u tom smjeru. Dolazila je cijela povorka ljudi s pladnjevima i posudama s hranom. Sada su se ljudi okupljeni na sastanku razdvojili zbog jela u manje grupe. Manvelar je sa svojom posudom s hranom sjeo uz Ejlu, nasuprot Džondalaru. Spomenuo je kako se prošle noći predstavio, ali u cijeloj onoj gužvi oko Ejle nije se ni pokušavao bolje upoznati s njom. Njegova je Špilja u susjedstvu, pa je znao da će i kasnije imati vremena za to. - Već si dobila nekoliko poziva, ali dopusti mi da tome dodam još jedan - rekao je. - Moraš doći posjetiti Stijenu dviju rijeka; Treća Špilja Zelandonaca ti je bliski susjed. - Ako je Četrnaesta Špilja poznata po najboljim ribarima, a Jedanaesta po izradi splavi, po čemu je poznata Treća Špilja? - upita Ejla. Džondalar je odgovorio umjesto njega - Lov. - Pa zar ne odlaze svi u lov? - pitala je. - Naravno, upravo zato što svi love, oni se i ne hvale s tim. Ima pojedinih lovaca iz drugih Spilja koji vole govoriti o svojoj vlastitoj vještini, i oni su možda i dobri, ali kao grupa, kao cjelina, lovci Treće Špilje su najbolji. Manevlar se smješkao - Ma i mi se na izvjestan način hvalimo s tim, ali ja mislim da razlog te naše uspješnosti leži u našoj lokaciji. Naše zaklonište je visoko iznad mjesta gdje se spajaju dvije rijeke, a uz njih su široke doline pune trave. Ova - rekao je, mahnuvši prema Rijeci rukom u kojoj je držao kost na kojoj je još bilo mesa - i druga, koju zovu Travnata rijeka. Većina životinja koje mi lovimo migrira preko te dvije doline, a mi smo na najboljem mjestu s kojeg ih možemo promatrati tijekom cijele godine. Naučili smo procijeniti kada je najveća vjerojatnost da će se neke životinje pojaviti i obično to javimo i drugima, ali mi smo prvi koji ulovimo te životinje. - Možda je to i točno, Manvelare, ali svi lovci Treće Spilje su dobri, a ne samo jedan ili dvojica. Oni se trude usavršiti tu svoju vještinu. Svi, bez iznimke rekao je Džondalar. - Ejla to razumije. Ona voli loviti i zapanjujuće je vješta s praćkom, ali čekaj dok ti pokažemo novi izbacivač koplja kojeg smo napravili. Ta sprava izbacuje koplje toliko dalje i toliko brže da to nećeš moći vjerovati. Ejla gaña preciznije od mene, a ja mogu nešto dalje dobaciti, ali bilo tko može s tim pogoditi životinju s dva ili čak tri puta veće udaljenosti nego bi to mogao kada bi koplje bacao rukom. - Želio bih to vidjeti! - rekao je Manvelar. - Džoharan želi uskoro organizirati lov za dodatnu opskrbu Ljetnog sabora. To bi, Džondalare, mogla biti dobra prigoda da nam pokažeš to novo oružje. - Tada se okrenuo prema Ejli - Oboje ćete se pridružiti tom lovu, zar ne? - Da, ja bih rado. - Zastala je kako bi pojela jedan zalogaj, a onda, gledajući obojicu, reče - Imam jedno pitanje. Zašto Špilje imaju takve brojeve? Ima li tu nekog reda ili značenja u brojevima? - Najstarije Špilje imaju najniže brojeve - odgovorio je Džondalar. - One su se prve formirale. Treća Špilja je nastala prije Devete, a Deveta prije Jedanaeste ili Četrnaeste. Prva Špilja više ne postoji. Najstarija je Druga Špilja koja nije jako daleko odavde. Manvelarova Špilja je sljedeća po starosti. Nju su zasnovali ljudi iz Prve Špilje. - Džondalare, kada si me učio riječi za brojanje, one su se uvijek govorile odreñenim redom - rekla je Ejla. - Ovo je Deveta Špilja, a tvoja, Manvelare, je Treća. Gdje su ljudi iz Špilja s brojevima koji su izmeñu ta dva broja? Sjedokosi čovjek se smiješio. Ejla je odabrala pravu osobu koju će pitati o Zelandoncima. Manvelar se već dugo bavio poviješću svog naroda i raspolagao je dobrom zalihom podataka sakupljenih od raznih zelandona, od putujućih pripovjedača i od ljudi koji su čuli priče koje su se prenosile s koljena na

koljeno. Ostale zelandone, uključujući tu i samu Zelandonu, ponekad su od njega tražili informacije. - Mnogo se toga promijenilo od vremena kada su Prvi ljudi zasnovali Špilje rekao je Manvelar. - Ljudi su se selili ili su se združivali s nekim iz drugih Špilja. Neke su Špilje postajale manje, a neke veće. - Neke su, poput Devete Špilje, postale neobično velike -dodao je Džondalar. - Predanja nam govore kako su ponekad mnoge ljude pokosile bolesti ili, za loših godina, glad. - Manvelar se opet vratio svojoj priči. -Kada Špilje postanu jako malene, ponekad se dvije ili više njih spoje u jednu. Špilja nastala takvim spajanjem obično, ali ne i uvijek, preuzme naniži broj. Kada Špilja postane prevelika za dimenzije zaklona u kojem živi, jedan njen dio se može odvojiti i, obično negdje u blizini, zasnovati novu Špilju. Tako se odvojio dio Druge Špilje i preselio na drugu stranu doline. Oni su sada Sedma Špilja, jer su u to vrijeme postojale Treća, Četvrta, Peta i Šesta. Treća, naravno, još uvijek postoji, a i Peta, tamo prema sjeveru, ali Četvrte i Šeste više nema. Ejli je bilo drago što može učiti o Zelandoncima i osmijehom je pokazivala zahvalnost za ovo pojašnjenje. Neko su vrijeme svo troje druželjubivo sjedili, jedući u tišini. Tada Ejla postavi novo pitanje. - Je li svaka od Špilja poznata po nekoj svojoj posebnosti, kao što je ribolov, lov ili izrada splavi? - Većina njih - odgovori Džondalar. - Po čemu je poznata Deveta Špilja? - Oni su umjetnici i zanatlije - odgovori Manvelar umjesto njega. - Sve Špilje imaju vješte umjetnike, ali Deveta Špilja ima najbolje. To djelomično objašnjava i zašto ih je ovako mnogo. Nije to samo zbog djece koja se tu rañaju, nego se u Devetu Špilju žele doseliti i svi oni koji žele dobiti najbolju obuku iz bilo čega, od rezbarenja do izrade alata. - To je uglavnom zbog Nizvodnog - rekao je Džondalar. - Što je to Nizvodno? - upita Ejla. - To je prvi sljedeći zaklon, samo malo nizvodno odavde - objasni Džondalar. To nije dom neke organizirane Špilje iako bi se, po broju ljudi koji tamo obično borave, to moglo pomisliti. To je mjesto kamo ljudi odlaze raditi na svojim projektima ili o tome razgovarati s drugim ljudima. Povest ću te tamo, možda poslije ovog sastanka... ako se maknemo odavde prije mraka. Kad su svi pojeli, uključujući tu i ljude koji su to jelo donijeli, djecu koja su pripadala nekima od njih i Vuka, odmorili su se uz šalicu ili zdjelicu toplog čaja. Ejla se sada osjećala mnogo bolje. Nestale su i mučnima i glavobolja, ali je osjećala potrebu za učestalim mokrenjem. Kad su oni koji su donijeli hranu odlazili, s uglavnom praznim posudama, Ejla spazi da je Martona na trenutak ostala sama pa poñe k njoj. - Ima li tu u blizini mjesto gdje se može mokriti ili se moramo vratiti do boravišta? Martona se osmjehnula - I sama sam pomislila kako bih mogla otići. Ima tu stazica prema Rijeci koja prolazi uz Govornički kamen; pri vrhu je malo strma, ali vodi do mjesta uz obalu kojim se uglavnom koriste žene. Pokazat ću ti. -Vuk ih je slijedio, malo čuvao Ejlu, a onda pronašao mnogo zanimljiviji miris pa krenuo detaljnije istražiti obale Rijeke. Putem natrag, mimoišle su se s Kariñom koja je silazila stazom. Kim-nule su si s razumijevanjem. Kada je sve bilo očišćeno i kada je Džoharan provjerio da su svi opet tamo, ustao je. Čini se da je to bio znak da utihnu svi razgovori. Svi su gledali voñu Devete Špilje. - Ejla, - rekao je - dok smo jeli, Kariña je postavila jedno pitanje. Džondalar kaže kako on može komunicirati sa zbito-glavcima, s Plemenom kako ih ti zoveš, ali ne tako dobro kao ti. Znaš li ti njihov jezik tako dobro kao što on kaže? - Da, znam taj jezik. Odrasla sam uz njih. Sve dok nisam srela Džondalara nisam ni znala nikakav drugi jezik. Možda sam nekad i znala., dok sam još bila posve malena, prije no što sam izgubila ljude mojeg naroda, ali tog jezika se nisam ni sjećala. - Ali mjesto gdje si ti odrasla je vrlo daleko odavde, cijelu jednu godinu putovanja, zar ne? - nastavio je Džoharan. Ejla kinine. - Jezik ljudi koji žive daleko nije kao naš. Kada ti i Džondalar razgovarate služeći se jezikom Mamutovaca, ja vas ne mogu razumjeti. Čak i Losadunajci, koji žive mnogo bliže,

govore drugim jezikom. Neke riječi su slične pa mogu ponešto razabrati, ali ne mogu s njima razgovarati ni o čemu osim onih najosnovnijih pojmova. Znam da jezik tih ljudi Plemena nije kao naš, ali kako možeš ti, koja si došla tako izdaleka, razumjeti jezik onih koji žive tu u blizini? - Razumijem tvoje sumnje - rekla je Ejla. - Kad smo naišli na Gubana i Jorgu, ni sama nisam bila sigurna hoću li moći s njima razgovarati. Ali jezik koji se služi riječima je različit od onog kojim se oni služe, ne samo zbog znakova i poza, nego zato što oni imaju dva jezika. - Kako to misliš, dva jezika? - upitala je Zelandona Koja Je Prva. - Imaju jedan običan jezik kojim se članovi nekog plemena služe u svakodnevnom razgovoru - objasni Ejla. - Premda se uglavnom služe znakovima i kretnjama ruku, uključujući i stav tijela i izraz lica, oni se takoñer služe i nekim riječima, premda ne mogu izgovarati sve glasove koje Drugi mogu. Svakodnevni jezik i riječi Gubana i Jorge su različiti od onih u mojem plemenu i ja ih nisam mogla razumjeti. Ali Pleme ima takoñer i jedan poseban, služben jezik kojim se služe kada se obraćaju Svijetu Duhova i da bi mogli razgovarati s ljudima iz drugih plemena čiji je obični, svakodnevni jezik drukčiji od njihovog. Taj jezik je vrlo star u i njemu se ne služe riječima, osim za osobna imena. To je bio jezik kojim sam se ja poslužila. - Dopusti da vidim jesam li ja to dobro razumjela - rekla je Zelandona. - To Pleme... a mi tu govorimo o zbitoglavci-ma... ne samo da ima svoj jezik, nego ima dva, a jedan od njih im služi za zajedničko sporazumijevanje pa je razumljiv drugim zbitoglavcima, čak i onima koji žive godinu dana putovanja daleko? - U to je zaista teško povjerovati, zar ne? - rekao je Džondalar uz širok osmijeh. - Ali to je istina. Zelandona je odmahnula glavom. Ostali su bili isto tako skeptični. - To je vrlo star jezik, a ljudi Plemena imaju vrlo dugo pamćenje - pokuša objasniti Ejla. - Oni ništa ne zaboravljaju. - Meni je u svakom slučaju teško povjerovati da oni mogu baš puno toga izreći služeći se samo rukama i gestama -rekao je Brameval. - ja tako mislim - složila se Kariña. - Kao što je Džoharan rekao kako Losadunajci i Zelandonci jedva išta razumiju jedni druge, možda mi i tu govorimo samo o onoj najjednostavnijoj osnovi. - Jučer si nam kod mene malo to pokazivala - rekla je Martona. - Možeš li sada pokazati svima nama? - I ako, kao što kažeš, Džondalar razumije nešto od tog jezika, možda bi nam on mogao prevoditi - dodao je Manve-lar. Svi su kimnuli. Ejla je ustala. Malo je zastala, sabirući misli. Tada je kretnjama tog starog službenog jezika pokazala - Ova žena želi pozdraviti muškarca Manvelara. - Ime je izrekla naglas, ali je njezin glas i onaj njezin čudan naglasak sada više došao do izražaja. Džondalar je prevodio - Pozdravlja Manvelara. - Ova žene želi pozdraviti muškarca Džoharana - nastavila je Ejla. - I tebe, Džoharane - rekao je Džondalar. Prošli su tako još nekoliko jednostavnih izjava, ali on je uvidio da nisu u potpunosti obuhvatili mogućnosti tog jezika. Znao ja da ona može pokazati i više, ali on ne bi mogao prevesti svu složenost izraza. - Ti mi pokazuješ samo osnovne znakove, zar ne, Ejla? - Mislim, Džondalare, da ti i ne možeš povezati više od tih osnovnih znakova. To je sve što sam bila naučila Lavlji logor i tebe. Samo onoliko koliko je bilo dovoljno da možete razgovarati s Ridagom. Bojim se da detaljniji jezik tebi ne bi mnogo značio. - Kad si nam to jučer pokazivala, - rekla je Martona -sama si nam prevodila. Mislim da bi to bilo mnogo jasnije. - Da, zašto to ne bi pokazala Bramevalu i ostalima služeći se s oba jezika predloži Džondalar. - Dobro, ali što bih rekla? - Zašto nam ne bi rekla nešto o svom životu s njima? -predloži Zelandona. Sjećaš li se kako su te našli? Džondalar se osmjehivao krupnoj ženu. To je bila dobra zamisao. Tako se neće samo svima pokazati jezik, nego će se pokazati i suosjećajnost tih ljudi,

njihova voljnost da prihvate dijete bez roditelja čak i kada je posve nepoznato. To će pokazati kako se Pleme bolje ponašalo prema jednom od naših, nego mi prema njihovima. Ejla je opet malo zastala kako bi se pribrala, a onda je, i znacima tog starog službenog jezika i riječima zelandonskog jezika, otpočela - Ne sjećam se mnogo od samog početka, ali Iza mi je često pričala kako me je pronašla. Bili su u potrazi za novom špiljom. Jer bio je potres, vjerojatno onaj isti o kojem ja još uvijek sanjam. Taj potres im je uništio dom jer se njihova špilja urušila i ubila nekoliko pripadnika Brunovog plemena, a mnoge stvari su bile oštećene. Pokopali su svoje mrtve i onda su otišli. Čak i da je špiljn još uvijek bila tamo, potres je bio isuviše loš znak da bi se tamo i dalje zadržali. Duhovi njihovih totema su tamo bili nesretni i tražili su od njih da napuste to mjesto. Putovali su brzo. Žurilo im se pronaći nov dom; i to ne samo zbog sebe, nego je i duhovima koji su ih štitili trebalo mjesto gdje će biti zadovoljni. Premda je Ejla govorila neutralnim glasom i pričala svoju priču znakovima i pokretima, ljudi su već bili potpuno zaokupljeni njezinim kazivanjem. Za njih su totemi bili svojevrsni aspekt Majke, a znali su kakve sve katastrofe može Velika Majka Zemlja prouzročiti ako nije sretna. - Iza mi je rekla da su slijedili rijeku kada su ugledali kako im nad glavama kruže lešinari. Brun i Grod su me prvi opazili, ali su prošli pokraj mene. Bili su u potrazi za hranom i bilo im je drago što su lešinari zapazili neki plijen, neku životinju. Možda bi mogli držati kakvog četveronožnog lovca malo podalje dok im ne uspije za sebe uzeti malo mesa. Mislili su da sam mrtva, ali oni ne jedu ljude, čak ni ako pripadaju Drugima. Ejla je govorenje popratila gracioznim i povezanim pokretima. Pokazivala je te znakove i geste lakoćom onoga tko je u tome uvježban. - Kad me je Iza ugledala kako ležim na tlu pokraj rijeke, zastala je kako bi me bolje pogledala. Ona je bila iscjeliteljica pa ju je to zanimalo. Moju nogu su ogreble pandže neke velike mačke i pomislila je kako je to vjerojatno bio špiljski lav, a rana se zagnojila. U prvi čas je i ona pomislila da sam mrtva, ali tada je čula kako stenjem pa me je bolje pogledala i vidjela da dišem. Upitala je Bruna, voñu, koji je bio i njezin brat, smije li me povesti s njima. On joj to nije zabranio. "Baš dobro!", "Da!" - začuli su se glasovi onih koji su je slušali. Džondalar se u sebi osmjehnuo. - Tada je Iza bila trudna, ali ipak me je podigla i nosila me sve dok se te noći nisu ulogorili. Nije bila sigurna hoće li njezini lijekovi djelovati na pripadnicu Drugih, ali znala je za neki slučaj koji se ranije dogodio pa je odlučila pokušati. Stavila mi je oblog da izvuče gnoj iz rane. Nosila me je cijelog sljedećeg dana. Sjećam se da sam, kad sam se prvi put probudila i vidjela njezino lice vrisnula, ali ona me je zagrlila i tješila me. Trećeg dana sam već mogla pomalo hodati, a dotad je Iza već zaključila kako je suñeno da budem njezino dijete. Ejla je tu stala. Uslijedila je duboka tišina. Bila je to potresna priča. - Koliko si bila stara? - konačno upita Proleva. - Iza mi je kasnije rekla kako joj se u to vrijeme činilo da bih mogla brojati pet godina. Vjerojatno sam bila stara kao Džaradal ili Robenan - dodala je, gledajući Solabana. - Jesi li sve ovo ispričala i pokretima? - pitao je Solaban. - Zar oni zaista mogu toliko toga reći bez riječi? - Ne postoji znak za svaku riječ koju sam rekla, ali oni bi sada razumjeli u biti potpuno istu priču. Njihov jezik je ipak mnogo više od golih kretnji rukama. On u sebi sadrži sve, čak i treptanje očnim kapcima ili kimanje glavom može prenositi smisao. - Ali s takvim jezikom - dodao je Džondalar - oni ne mogu lagati. Ako bi i pokušali, jedan izraz lica ili pokret bi ih izdao. Kad sam je prvi puta sreo, Ejla si nije mogla ni predočiti što znači da nešto nije istina. Imala je poteškoća dok je shvatila što ja uopće pod tim mislim. Premda sada to razumije, još uvijek to ne može činiti. Ejla ne može lagati. Nikad to nije naučila. Tako je odgojena.

- Čini se da u tom govorenju bez riječi ima više dobroga nego se to u prvi mah čini - tiho je rekla Martona. - Mislim da je, samo gledajući je, očito kako je taj jezik znakova Ejli posve prirodan način komuniciranja - rekla je Zelandona, misleći u sebi kako ti njezini pokreti ne bi tekli tako glatko i graciozno da ih je pokušala odglumiti. A i zašto bi lagala... zar je moguće da ona ne zna izreći laž? Nije bila posve uvjerena u to, ali Džondalarovi argumenti su zvučali uvjerljivo. - Pričaj nam još o svom životu s njima - zatraži onaj zelandona Jedanaeste Spilje. - ne moraš nastaviti sa znakovima ako to ne želiš. Lijepo ih je gledati, ali mislim da smo shvatili što je to. Rekla si da oni pokapaju svoje mrtve. Želio bih čuti više o tome. - Da, oni pokapaju svoje mrtve. Bila sam tamo kada je Iza umrla. Razgovor se nastavio cijelo poslijepodne. Ejla im je dala dirljiv prikaz svečanostii obreda ukopa, a tada im je pričala o svojem djetinjstvu. Ljudi su postavljali mnoga pitanja, često je prekidajući kako bi nešto raspravili ili zatražili više informacija. Napokon je Džoharan zapazio kako se već počelo mračiti - Mislim da je Ejla umorna, a vi ste ponovo gladni - rekao je. - Prije nego prekinemo ovaj sastanak mislim da bismo još trebali porazgovarati o odlasku u lov prije Ljetnog sabora. - Džondalar mi je rekao da imaju neko novo oružje za lov koje će nam pokazati rekao je Manvelar. - Možda bi sutra ili prekosutra bio dobar dan za lov. To bi dalo Trećoj Špilji vremena da razrade neke planove i predloži kamo bismo pošli. - Dobro, - složio se Džoharan - ali sada je Proleva za nas organizirala još jedan obrok, ako je itko gladan. Taj sastanak je bio intenzivan i vrlo zanimljiv, no ljudima je bilo drago što konačno mogu ustati i malo prošetati. Dok su išli nazad prema boravištu, Ejla je razmišljala o proteklom sastanku i svim tim pitanjima. Znala je da je na sve iskreno odgovorila, ali je znala i da nije dragovoljno govorila mnogo više od onoga što su je oni pitali. Posebno je izbjegavala svako spominjanje svojeg sina. Znala je da bi Zelandonci o njemu mislili kao o čudovištu pa se, premda nije znala lagati, mogla suzdržati od toga da ga spomene. JSk.ad su stigli do Martoninog boravišta, unutra je bilo mračno. Folara je otišla k svojoj prijateljici Ramili, kako ne bi tu sama čekala dok joj se mati, Vilamar, Džondalar i Ejla vrate. Bili su je vidjeli tijekom večere, no neformalan razgovor se nastavio pa je djevojka znala da se oni vjerojatno neće rano vratiti. Kad su odmaknuli zavjesu na ulazu, nije se više naziralo ni najmanje svjetlo žeravice na ognjištu. - Uzet ću svjetiljku ili baklju pa idem k Džoharanu po vatru - rekao je Vilamar. - Ne vidim tamo nikakve vatre - rekla je Martona. - I on i Proleva su bili na sastanku. Vjerojatno su otišli Prolevinoj majci po Džaradala. - A kod Solabanovih? - Ni tamo ne vidim svjetlost. Ramara je sigurno otišla. I Solaban je cijeli dan bio na sastanku. - Ne morate se mučiti oko donošenja vatre - rekla je Ejla. - Imam uza se vatreno kamenje koje sam danas pronašla. Mogu je zapaliti u tren oka. - Što je to vatreno kamenje? - upitali su Martona i Vilamar gotovo uglas. - Pokazat ćemo vam - odgovori Džondalar. Iako mu nije mogla vidjeti lice, Ejla je znala da se on smješka. - Treba mi sitniš za potpalu, nešto što će prihvatiti iskru. - Sitniš je tamo uz rub ognjišta, samo nisam sigurna mogu li pronaći ognjište a da se preko nečega ne spotaknem - rekla je Martona. - Možemo od nekoga uzeti malo vatre. - I opet ćeš morati tražiti po mraku svjetiljku ili baklju, zar ne? - rekao je Džondalar. - Možemo posuditi svjetiljku. - Mislim da mogu proizvesti dovoljno iskri da bih vidjela gdje je ognjište rekla je Ejla, vadeći svij kremeni nož i pipajući po vrećici kako bi izvadila vatreno kamenje koje je pronašla.

Ušla je prva u boravište, držeći ispred sebe u lijevoj ruci komad željeznog pirita, a u desnoj svoj nož. Na trenutak joj se učinilo da ulazi u duboku špilju. Tmina je bila tako intenzivna da joj se učinilo kako je gura nazad. Osjeti kako se nakratko naježila. Hrptom kremenog noža kresnula je po kamenu. "Ooohhh - čula je Martonu kako je uzdahnula kad je iskra osvijetlila poput ugljena crnu unutrašnjost boravišta i odmah se ugasila. - Kako si to učinila? - upita Vilamar. - Možeš li to ponoviti? - Učinila sam to stružući mojim kremenim nožem o vatreni kamen - odgovorila je pa strugnula nožem o dva kamena odjednom kako bi zaista i pokazala da to može ponoviti. Dugotrajnija iskra joj dopusti napraviti nekoliko koraka u smjeru ognjišta. Kresnula je ponovo i još mu se više primakla. Kada je došla do ognjišta, vidjela je da se i Martona probila do tamo. - Sitniš držim ovdje, s ove strane. Gdje želiš da ti ga stavim? - Ovdje uz rub će biti sasvim dobro - rekla je Ejla. U mraku je osjetila Martoninu ruku i neke mekane, suhe komadiće vlaknaste tvari koju je držala. Ejla to spusti na tlo, sagne se posve blizu i ponovo kresne o kamen. Ovog puta je iskra skočila na hrpicu lako zapaljivog materijala i dala nejak crvenkast odsjaj. Ejla je lagano puhnula i odmah bila nagrañena malenim plamenom. Stavila je na to još malo tvari za potpalu. Martona je već bila spremna s treščicama drveta, a onda je dodala još i činilo se da je prošao tek trenutak, a topla vatra je već obasjavala unutrašnjost boravišta. - A sada želim vidjeti to vatreno kamenje - rekao je Vilamar, nakon što je upalio nekoliko svjetiljaka. Ejla mu pruži malen komad željeznog pirita. Vilamar je proučavao sivkasto-zlatan kamen, okrećući ga na sve strane. -Izgleda mi kao običan kamen zanimljive boje. Kako s tim pališ vatru? - pitao je. - Može li to bilo tko učiniti? - Da, to može svatko - rekao je Džondalar. - Pokazat ću ti. Majko, mogu li dobiti još onog sitniša za potpalu? Dok je Martona uzimala još tog lako zapaljivog materijala, Džondalar je otišao do svoje putne naprtnjače i uzeo pribor za paljenje vatre pa iz njega izvadio komad kremena i vatreni kamen. Onda je složio hrpicu mekanih vlakana za koja mu se učini da je mješavina vlakanaca kužnjaka pomiješanog sa sitnim otpacima suhog, trulog drveta. To je bila vrst sitniša za potpalu kakvom se njegova mati najradije koristila. Nagnuvši se posve blizu tom sitnišu, Džondalar je kresnuo ona dva kamena jednog o drugi. Iskra koja se sada uz plamen vatre nije dala onako lako zapaziti, padne na sitniš i oboji ga smećkasto, a onda se uzdigne tračak dima. Džondalar puhne u malen plamen i doda još goriva. Uskoro je u ognjištu boravišta, u tom od pepela tamnom krugu oivičenom kamenjem, gorjela još jedna vatra. - Mogu li ja pokušati? - upita Martona. - Potrebno je malo vježbe dok ne postigneš da ti iskra padne tamo gdje želiš rekao je Džondalar, pružajući joj oba kamena. - I ja bih htio probati, kad ti završiš - zatraži Vilamar. - Ne moraš čekati - rekla je Ejla. - Uzet ću kremen iz mojeg pribora za vatru pa ću ti pokazati. Ja sam se koristila hrptom mojeg noža, ali već sam ga oštetila pa ne želim da mi pukne oštrica. Prvi pokušaji su im bili nesigurni pa su se malo stidjeli, ali imajući uza se Ejlu i Džondalara koji su im pokazivali, i Martona i Vilamar su ubrzo stekli osjećaj kako to treba raditi. Vila-maru je prvom pošlo za rukom zapaliti vatru, ali je pri ponovnom pokušaju zapao u teškoće. Kad je Martoni uspjelo zapaliti vatru, ona je i dalje usavršavala tehniku i tako, uz vježbu i savjete dvoje stručnjaka, začinjeno s mnogo smijeha, nije dugo potrajalo i oboje su s lakoćom kresali iskre i palili vatre. Vrativši se kući, Folara ih je zatekla kako se sretno osmjehuju, svi četvero klečeći oko ognjišta u kojem je plamsalo nekoliko vatrica. S njom se vratio i Vuk. Bilo mu je dosadilo da cijeli dan provodi uz Ejlu na jednom mjestu, pa kada je naišao na Džaradala i Folaru koja ga je ohrabrivala, nije mogao odoljeti a da im se ne pridruži. Njima je pak bilo drago što se pred drugima mogu praviti važni kako su se sprijateljili s ovim neobično prijateljski nastrojenim grabežljivcem, a to je druženje učinilo da i drugim žiteljima Špilje on počne izgledati manje zastrašujuće.

Kad se Vuk sa svima lijepo pozdravio, popio je malo vode, otišao do onog kuta uz ulaz u boravište kojeg je proglasio svojim teritorijem i tamo se sklupčao kako bi se odmorio od tog tako prekrasnog ali i zamornog dana, kojeg je proveo igrajući se s Džaradalom i još nekom djecom. - Što se to ovdje zbiva? - pitala je Folara, kad je nakon svih tih pozdravljanja vidjela kako izgleda ognjište. - Zašto vam u ognjištu gore tolike vatre? - Učili smo paliti vatru s kamenjem - odgovorio je Vila-mar. - S Ejlinim vatrenim kamenjem? - pitala je. - Da. To je tako lako - rekla je Martona. - Obećala sam ti to pokazati, Folara. Hoćeš li sada pokušati? - upita Ejla. - Jesi li ti zaista tako zapalila vatru, majko? - pitala je Folara. - Naravno. - A ti, Vilamare? - Da. Treba ti malo vježbe, ali nije teško. - Eh, pa onda mislim da ja ne mogu biti jedina u obitelji koja ne zna kako se to radi - rekla je Folara. Dok je Ejla pokazivala djevojci sve detalje vezane uz paljenje vatre uz pomoć kamenja, uz savjete Džondalara i novopečenog stručnjaka Vilamara, Martona je iskoristila već postojeće vatre i u njima zagrijala kamenje za kuhanje. Napunila je vodom posudu za kuhanje čaja i započela rezati jedan hladan komad kuhanog bizonovog mesa. Kad se kamenje ugrijalo, ubacila je nekoliko komada u posudu za kuhanje čaja iz koje se odmah uzdigao oblačić pare, a onda ih je dodala još nekoliko i dodala još malo vode u posudu drvenog dna i gusto isprepletenu vrbinim prućem. U njoj je bilo povrće skuhano tog jutra: pupoljci ljiljana, isječeni komadi zelenih stabljika kermesa, krupniji izbojci, stabljike češljike i čička, još smotana mlada paprat i lukovice ljuljana, začinjeno s divljom bazilikom, cvijetom bazge i korijenom bijelog oraha. Kad je Martona prigotovila tu laganu večeru, Folara je već dodala svoju vatricu onima koje su gorjele na ognjištu. Svi su donijeli svoj pribor za jelo i šalice za čaj pa sjeli na jastuke oko niskog stola. Nakon jela Ejla je odnijela Vuku zdjelu s ostacima i još dodatnim komadom mesa, nalila si još jednu šalicu čaja i opet se pridružila ostalima. - Želio bih znati nešto više o tom vatrenom kamenju -rekao je Vilamar. - Nikada prije nisam čuo da ljudi na takav način pale vatru. - Gdje si to naučio, Džondi? - upita Folara. - Ejla mi je to pokazala. A gdje si ti, Ejla, to naučila? - pitala je Folara. - Nisam to nigdje naučila, niti sam to planirala, ni razmišljala o tome. To se jednostavno dogodilo. - Ali kako se moglo nešto takvo "jednostavno dogoditi"? -upita Folara Ejla je otpila gutljaj čaja i sklopila oči kako bi se prisjetila tog dogañaja Bio je to jedan od onih dana kad ti se čini kako je sve pošlo naopako - započela je. - Moja prva zima u dolini je tek započela, rijeka se zaledila, a usred noći mi se ugasila vatra. Njiska je još uvijek bila maleno ždrijebe, u mraku oko špilje njuškale su hijene, a ja nisam mogla pronaći svoju praćku. Morala sam ih tjerati bacajući kamenje za kuhanje. Ujutro sam pošla nasjeći drva za vatru, no sjekira mi je ispala iz ruke i pukla. To je bila jedina koju sam imala pa sam si morala napraviti novu. Srećom, zapazila sam da u onoj vodom nanesenoj gomili kamenja i životinjskih kostiju što je bila ispod špilje, ima i komada kremena. Otišla sam dolje do kamenite obale rijeke kako bih tamo napravila novu sjekiru i još neke komade alata. Dok sam to radila, odložila sam kamen s kojom sam oblikovala nov alat i, kako su mi misli još uvijek bile zaokupljene kremenom, greškom sam uzela neki drugi kamen To nije bio moj kamen za kalanje nego neki drugi, sličan njemu i kad sam s njim udarila po kremenu sijevnula je iskra. To me podsjetilo na vatru, a kako sam je ionako morala ponovo zapaliti, odlučila sam pokušati to učiniti uz pomoć takve iskre iz kamena. Nakon nekoliko pokušaja, to mi je i uspjelo. - To zvuči tako jednostavno kad pričaš, - rekla je Martona - ali nisam sigurna da bih ja na taj način pokušala zapaliti vatru, čak i da sam vidjela iskru.

- Bila sam sama u toj dolini i nije bilo nikoga tko bi mi pokazao kako se nešto treba raditi ili rekao da se nešto ne može učiniti - rekla je Ejla. - Već sam bila ulovila i ubila kobilu, što je bilo suprotno običajima Plemena, a onda sam usvojila njezino ždrijebe, što mi Pleme nikada ne bi dopustilo. Već sam učinila toliko toga što nisam trebala učiniti da sam bila spremna iskušati sve što mi padne na pamet. - Imaš li mnogo tog vatrenog kamenja? - upita Vilamar. - Bilo ga je mnogo na onoj šljunkovitoj plaži - odgovori Džondalar. - Prije no što smo posljednji puta napustili tu dolinu, pokupili smo sve koje smo mogli naći. Putem smo poklonili nekoliko komada, ali pokušao sam ih sačuvati koliko sam mogao za naše ljude. Putem ovamo nigdje više nismo naišli na takvo kamenje. - Šteta - rekao je Glavni Trgovac. - Bilo bi fino da ih možemo podijeliti, možda čak i trgovati s time. - Ali možemo! - rekao je Džondalar. - Ejla ih je jutros našla nekoliko u dolini Šumske rijeke, baš prije nego smo otišli na sastanak. To je prvi puta da sam ih negdje ugledao otkad smo otišli iz doline. - Našli ste ih još? Ovdje? Gdje? - U podnožju malog vodopada - odgovori Ejla. - Ako ih ima na nekom malom mjestu, onda bi ih u blizini moglo biti još - dodao je Džondalar. - Točno - složio se Vilamar. - Kome ste sve govorili o tom kamenju? - Ja još nisam ni stigao ikome reći, ali Zelandona zna -rekao je Džondalar. Folara joj je rekla. - A tko je tebi rekao? - upita je Martona. - Ejla mi je rekla ili, bolje rečeno, ja sam je vidjela kako se poslužila s jednim - pojasni Folara. -Jučer, kada si ti došao, Vilamare. - Ali Zelandona to nije sama vidjela? - upita Vilamar, a licem mu se počeo širiti osmijeh. - Mislim da nije - odgovori Folara. - To će biti zabavno. Jedva čekam da joj to pokažem! -rekao je Vilamar. - Ona će se zaprepastiti, ali neće htjeti to pokazati. - To će zbilja biti zabavno - složio se Džondalar, takoñer se osmjehujući. - Tu ženu nije lako iznenaditi. - To je zato što ona tako mnogo toga zna - rekla je Martona. - Ali ti si je, Ejla, impresionirala i više nego što misliš. - To je točno - složio se Vilamar. - Oboje su je zadivili. Imate li još kakvo skriveno iznenañenje koje nam niste spomenuli? - Pa, mislim da će te zadiviti bacač koplja kojeg ćemo vam sutra pokazati, a ne možeš ni zamisliti koliko je Ejla vješta s praćkom - rekao je Džondalar. - i, premda to tebi neće biti toliko zanimljivo, naučio sam neke sjajne nove tehnike obrade kremena. Čak sam i Dalanara uspio zadiviti. - Ako je Dalanar bio impresioniran, onda moram biti i ja - rekao je Vilamar. - A tu je i sprava koja vuče nit - rekla je Ejla. - Sprava koja vuče nit? - upita Martona. - Da, za šivanje. Jednostavno nisam mogla naučiti kako se provlači tanko vlakno ili nit tetive kroz onu rupu koja se probije šilom. Tada mi je pala na pamet ideja, ali cijeli Lavlji logor mi je pomogao napraviti prvi komad. Ako želiš, donijet ću svoj pribor za šivanje pa ću ti pokazati. - Misliš li da bi to moglo pomoći i nekome čije oči više ne vide te rupice onako dobro kao nekada? - upita Martona. - Mislim da bi moglo - odvrati Ejla. - Čekaj da donesem. - Zašto ne bi s tim pričekala jutro, kada bude bolje svjetlo? Uz vatru se ne vidi tako dobro kao kad sja sunce - rekla je Martona. - Ali rado bih to vidjela. - Eh, pa Džondalare, stvarno si ovdje prouzročio mnoga uzbuñenja - rekao je Vilamar. - Već sam tvoj povratak bio bi dovoljan, ali donio si kući mnogo više od toga. Uvijek sam govorio kako putovanje otvara nove mogućnosti, razvija nove ideje. - Mislim da imaš pravo, Vilamare, - složio se Džondalar -ali iskreno ću ti reći da sam već umoran od putovanja. Dugo ću vremena biti sasvim zadovoljan kod kuće. - Ali ići ćete na Ljetni sabor, zar ne, Džondi? - upita Fola-ra.

- Naravno, sestrice, tamo ćemo se združiti - odgovorio je Džondalar, obgrlivši rukom Ejlu. - Odlazak na Ljetni sabor ne računa se kao neko pravo putovanje, posebno ne nakon ovolikog puta kojeg smo mi prešli. Odlazak na Ljetni sabor je sastavni dio boravka kod kuće. To me je sad podsjetilo, Vilamare, da Džoharan prije polaska na Ljetni sabor planira odlazak u lov, pa me zanima znaš li gdje bismo mogli nabaviti neku kamuflažu? I Ejla želi poći u lov pa nam treba za oboje. - Siguran sam da ćemo vam pronaći nešto. Ja imam jedan par rogova, ako ćemo ići u lov na jelene. Mnogi ljudi imaju kože i ostale stvari - rekao je Glavni Trgovac. - Što je to kamuflaža? - upita Ejla. - Mi se prekrivamo kožama, a ponekad stavimo i rogove kako bismo se mogli približiti krdu. Životinje su sumnjičave prema ljudima pa ih pokušavamo uvjeriti kako smo i mi životinje - pojasni Vilamar. - Možda bismo mogli povesti konje, Džondalare, kao onda kad smo Njiska i ja pomogle Mamutovcima loviti bizone - rekla je Ejla, a onda pogledala Vilamara. Kad sjedimo na leñima konja, životinje ne vide nas nego konje. Tada im možemo prići vrlo blizu, a s bacačem koplja smo već samo nas dvoje i Vuk bili vrlo korisni. - Da se koristimo vašim životinjama u lovu na životinje? Nisi to spomenula kada sam vas pitao imate li skriveno još kakvo iznenañenje. Zar si mislila kako to ne bi bilo ništa čudno? - upita Vilamar, smješkajući se. - Imam osjećaj da oni ni sami ne znaju kolika iznenañenja nam donose komentirala je Martona, pa nakon stanke dodala - Želi li itko malo čaja od kamilice prije nego poñemo spavati? - Pogledala je Ejlu. - Djeluje smirujuće i opušta, a tebe su danas baš dobro prorešetali s pitanjima. U tim ljudima Plemena ima mnogo više toga nego bih ikada i pomislila. Sada je Folara naćulila usi. Svi su danas razgovarali o tom dugom sastanku, a prijateljice su je gnjavile neka im barem nešto kaže, jer su vjerovale kako ona o tome barem nešto zna. Odgovorila je kako ne zna ništa više nego drugi, ali joj je uspjelo tome dati onaj prizvuk kao da ne smije govoriti o onome što zna. Sada je dobila barem neku-id :ju o čemu se je na tom sastanku razgovaralo. Pozorno je slušala jer se taj razgovor nastavio. - ... čini se da oni imaju mnogo pozitivnih odlika - govorila je Martona. - Oni brinu o svojim bolesnicima i čini se da njihov voña brine o boljitku svojih ljudi. Znanje njihove iscjeliteljice je bilo zaista široko, ako je suditi prema reakciji Zelandone, a mislim da bi ona željela znati više o njihovom duhovnom voñi. Mislim, Ejla, da ti je ona željela uputiti još mnogo više pitanja, ali se suzdržavala. Džoharana je više zanimao sam taj narod i njihov način života. Udobno su sjedili i nastupio je trenutak tišine. Lutajući pogledom po Martoninom lijepom domu, sada osvijetljenom nježnom svjetlošću koju su davale vatra s ognjišta i svjetlost uljanica, Ejla je zapazila više estetskih detalja. To boravište je dodatno govorilo o toj ženi i Ejla se prisjetila onog osjećaja za eleganciju s kojim je Ranek uredio svoj životni prostor u zajedničkoj zemunici Lavljeg logora. On je bio umjetnik, rezbar, i dao si je truda i vremena kako bi joj objasnio svoje zamisli o stvaranju i štovanju ljepote, i što se ticalo njega samog i što se ticalo odavanja počasti Velikoj Majci Zemlji. Činilo se kako i Martona ima nešto od tog osjećaja za ljepotu. Pijuckajući vruć čaj, promatrala je Džondalarovu obitelj kako se mirno odmara sjedeći za niskim stolom i ona osjeti kako je ispunja osjećaj spokoja i zadovoljstva kakav nikada nije osjetila. Ovo su bili ljudi koje je ona mogla razumjeti, ljudi poput nje i u tom trenutku joj je bilo posve jasno da ona pripada Drugima. A onda joj se naglo prikaže slika špilje Brunovog plemena gdje je odrasla i taj ju je kontrast zaista iznenadio. Kod Zelandonaca je svaka obitelj imala zasebno boravište koje je zidovima i panoima bilo odvojeno od zajedničkog prostora. Glasovi i zvukovi dopirali su do drugih, no na to se, prema običaju, nije obraćala pozornost, a svaka je obitelj bila zaklonjena barem od tuñih pogleda. Mamutovci su takoñer unutar zemunice Lavljeg logora imali odreñen prostor za svaku obitelj, sa zastorima koji su ih, ako požele, mogli sakriti od tuñih pogleda.

U špilji njezinog plemena znale su se granice životnog prostora svake obitelji, premda su bile odreñene tek s nekoliko strateški postavljenih kamenova. Privatnost je bila stvar društvenog ponašanja; nitko nije izravno gledao u susjedno ognjište, nije "vidio" preko zamišljenih granica. Pripadnici Plemena su bili vrlo vješti u tome da ne vide ono što nisu trebali vidjeti. Ejla se s velikom boli prisjetila kako su se, čak i oni koji su je voljeli, pravili da je više ne vide kad je na nju bila bačena smrtna kletva. Zelandonci su takoñer odreñivali prostor i unutar i izvan svojih boravišta, kao prostor za spavanje, kuhanje i blagovanje, te za razne proizvodne namjene. Pleme nije imalo strogo odreñena mjesta za različite aktivnosti. Uglavnom su bila odreñena mjesta za ognjište i spavanje, ali za sve drugo je raspodjela prostora ovisila o običaju, navici i ponašanju. Bilo je mentalnih i društvenih podjela, ali fizičkih nije bilo. Žene su zaobilazile mjesta na kojima su muškarci radili, a muškarci su se držali podalje od ženskih aktivnosti, a mnogi poslovi su se obavljali tamo gdje se u tom trenutku našlo zgodno mjesto. Ejla je razmišljala o tome kako su, čini se, Zelandonci imali više vremena za obavljanje takvih poslova. Činilo se da oni tu proizvode razne stvari, a ne samo one koje su najnužnije. Možda su si mogli to dopustiti zbog razlike u načinu lova. Bila je tako utonula u misli da nije ni čula pitanje koje joj je bilo postavljeno. - Ejla?... Ejla! - rekao je Džondalar glasnije. - Oh, oprosti, Džondalare. Sto si rekao? - O čemu to razmišljaš pa me i ne čuješ? - Razmišljala sam o razlikama izmeñu Drugih i Plemena pa sam se pitala kako to da Zelandonci proizvode mnogo više stvari nego Pleme. - I jesi li našla odgovor? - upita je Martona. - Nisam sigurna, ali možda to ima neke veze s razlikom u načinu lova odgovorila je Ejla. - Kad su Brun i njegovi lovci odlazili u lov, obično su kući donosili cijelu životinju, ponekad dvije. Lavlji logor je imao približno isti broj ljudi kao i Brunovo pleme, ali kad su lovili svi su mogli poći s njima, i muškarci i žene, čak i djeca, i to ne samo zbog lova nego i iz užitka. Obično bi ubili mnogo životinja, a kući su odnosili samo najbolje komade i većinu tog mesa su sačuvali za zimu. Ja se ne sjećam da smo baš skapavali od gladi, ali pri kraju zime smo mi u Plemenu imali samo najmrsavije komade koji nisu bili hranjivi, pa se ponekad moralo poći u lov u rano proljeće kad su životinje još mršave. U Lavljem logoru je znalo nestati neke hrane i bili su željni svježeg povrća, ali su dobro jeli sve do kasnog proljeća. - To bi mogla kasnije spomenuti Džoharanu - rekao je Vi-lamar, zijevajući dok je ustajao. -A sada idem spavati. Izgleda da ćemo i sutra imati dan ispunjen aktivnostima. Zajedno s Vilamarom ustala je i Martona i ponijela posuñe u dio odreñen za kuhanje. Ustala je i Folara, protežući se i zijevajući na način kako je to činio i Vilamar pa se Ejla osmjehnula zbog te sličnosti. - ja idem spavati. Sutra ću ti pomoći oko tog posuña, majko - rekla je, otirući svoju drvenu zdjelu komadom srneće kože prije nego ju je odložila. - Sada sam umorna. - Ideš li i ti u lov, Folara? - upita je Džondalar. - Još nisam odlučila. Vidjet ću kako ću se sutra osjećati -odgovorila je, odlazeći prema svojem odjeljku za spavanje. Kad su Martona i Vilamar otišli u svoj prostor za spavanje, Džondalar je odmaknuo nizak sto i razastro njihova krzna za spavanje. Čim su se u njima smjestili, došao je i Vuk kako bi legao pokraj Ejle. Njemu nije smetalo što je po strani dok su tu drugi ljudi, ali kad je Ejla išla spavati njegovo je mjesto bilo uz nju. -Zbilja mi se sviña tvoja obitelj, Džondalare - rekla je Ejla. - Mislim da će mi se svidjet život sa Zelandoncimal. Razmišljala sam o onome što si rekao prošle noći i imao si pravo. Ne smijem sve ljude suditi prema onoj nekolicini neugodnih.

- Nemoj niti suditi o svima gledajući samo one najbolje -rekao je Džondalar. Nikada ne znaš kako će ljudi na nešto reagirati. Ja bih ih ocjenjivao pojedinačno. - Mislim da u svakome ima i nečeg dobrog i nečeg lošeg - rekla je. - Kod nekih je jedno malo prevagnulo nad drugim. Uvijek se nadam da u ljudima ima više dobra nego zla i želim vjerovati da je kod većine to zaista tako. Sjećaš li se Frebeka? U početku je bio zbilja gadan, a na kraju se ispostavilo da je dobar čovjek. - Moram priznati da me on iznenadio - rekao je Džondalar, stišćući se uz Ejlu i nježno joj nosom mazeći vrat. - Dočim ti mene nimalo ne iznenañuješ - rekla je, smijući se, osjetivši njegovu ruku meñu svojim bedrima. - Za tebe znam o čemu misliš. - Nadam se da i ti misliš na isto - rekao je. Kad je pridigla glavu kako bi ga poljubila, uzvratila mu je istim pokretom. - A čini se da misliš. Poljubac je bio vrlo dug. Oboje su osjetili kako u njima raste želja, ali nije bilo žurbe, nikakve potrebe da požure. Bili su kod kuće, pomislio je Džondalar. Prošavši kroz sve teškoće tog dugačkog putovanja, doveo ju je kući. Sad je bila na sigurnom i svim opasnostima je došao kraj. Zastao je i pogledavši je, osjetio je prema njoj toliku ljubav da ni sam nije znao da u njemu ima toliko ljubavi. Čak i uz slabašnu svjetlost tinjajuće vatre, Ejla je mogla vidjeti ljubav u njegovim plavim očima koje su sada, u odsjaju vatre, poprimile ljubičastu nijansu i osjeti kako ju je ispunio taj isti osjećaj. Dok je odrastala nikad nije ni sanjala da će pronaći muškarca kao što je Džondalar, nije ni sanjala da će imati toliko sreće. On je osjetio kako mu se stisnulo grlo pa se ponovo sagnuo da je poljubi i znao je da je mora imati, voljeti je, združiti se s njom. Bio je zahvalan što je znao da je ona spremna za njega. Činilo se da je ona uvijek spremna, da ga želi uvijek kad on poželi nju. Nikada nije igrala one igre stidljivosti kao što su to činile druge žene. Na trenutak je pomislio na Maronu. Ona je voljela igrati te igrice, ne toliko s njim koliko s ostalima. I odjednom je osjetio kako je zahvalan što je otišao s bratom u tu nepoznatu avanturu umjesto da je ostao i združio se s Maronom. Da je barem Tonolan ostao živ... Ali Ejla je živa, premda je i više nego jednom bio tako blizu tome da je izgubi. Džondalar je osjetio kako su joj se usta otvorila prihvativši njegov jezik koji je istraživao, osjećao toplinu njezinog daha. Poljubio joj je vrat i grickao uske, nježno joj jezikom milovao prednju stranu vrata. Ostala je mirna, oduprijevši se tom škakljanju, puštajući da to prerasta u one slatke unutarnje grčeve očekivanja. Poljubio joj je onu udubinu pri dnu vrata pa skrenuo jednom stranom prema nabrekloj bradavici, kružeći oko nje i grickajući je. Svaki taj dodir očekivala je s tolikim intenzitetom da je gotovo osjetila olakšanje kad ju je konačno uzeo u usta i počeo sisati. Trzaj uzbuñenja prožeo je dubinu njezinog bića i ono mjesto Užitka. Bio je spreman, bio je posve spreman, no osjetio se još punijim začuvši njezino tiho stenjanje dok joj je sisao i nježno ugrizao najprije jednu, a onda i drugu bradavicu. Odjednom ga je potreba prožela tolikom žestinom da ju je poželio tog časa, ali htio je da i ona bude toliko spremna koliko i on. A on je znao kako će je do toga dovesti. Osjetila je kolika je njegova žudnja, a to je razbuktalo i njezinu. Rado bi mu se tog trenutka otvorila, ali kada je odmaknuo pokrivač s njihova ležaja i spustio se niže, zadržala je dah, znajući što će uslijediti i kako to želi. Samo časak joj je jezik kružio oko pupka; nije želio čekati, a nije ni ona. Kad je bio odgurnuo pokrivač, na trenutak je osjetila vlastito oklijevanje pri pomisli da tu u blizini spavaju i drugi. Nije bila navikla na ovakvo boravište i osjetila je malo ustezanje. Činilo se da Džondalara ne muče te brige. Ta nelagoda je nestala iz njenih misli čim je osjetila kako joj ljubi bedro šireći joj noge pa onda ljubi drugo i onda joj ljubi one meke nabore u njenoj

ženstvenosti. Osjetio je poznat okus, polako ga liznuo i onda pronašao malenu, tvrdu kvržicu. Zastenjala je glasnije. Osjetila je kako bljeskovi užitka struje njezinim tijelom poput ljeskanja munja, dok ju je sisao i dodirivao jezikom. Nije ni znala da je bila toliko spremna. Obuzelo ju je ranije no što je očekivala. Gotovo bez upozorenja već je stigla onamo, osjećajući vrhunce Užitka i silnu želju za njim, za njegovom muškosti. Posegnula je za njim, privukla ga k sebi i pomogla mu da uñe u nju. Prodro je duboko. Pri prvom pomaku borio se da se suzdrži, da još malo pričeka, no ona je bila spremna i požurivala ga je pa se prepustio. S radosnim prepuštanjem uronio je u nju do kraja, pa još jednom, i onda opet, i već je bio tamo zajedno s njom, osjećajući kako se valovi Užitka uzdižu i prelijevaju, i ponovo, i ponovo, i ponovo. Džondalar se odmarao ležeći na njoj, taj trenutak kojeg je ona toliko voljela, no onda se sjetio da je trudna i zabrinuo se misleći da joj je pretežak. Na trenutak je osjetila razočaranje kad se tako brzo maknuo s nje. Ležeći na boku pokraj nje, ponovo se pitao je li ona možda u pravu. Je li ovo način kako se u njoj začne dijete? Je li to i njegovo dijete, kako je ona to uvijek tvrdila? Zar je Majka svojoj djeci dala ne samo taj čudesan Dar Užitka nego je to bio i Njezin način kako će blagosloviti ženu novim životom? Bi li to mogao biti razlog zbog kojeg je muškarac stvoren, da začne u ženi život? Želio je da je Ejla u pravu, želio je da je to tako, ali kako će to ikada moći saznati? Nakon nekog vremena Ejla je ustala. Iz naprtnjače je izvadila malenu drvenu zdjelu i u nju ulila nešto vode iz mješine. Nakon njihovih Užitaka, Vuk koji se bio povukao u svoj kut kod ulaza u boravište, ju je sad opet pozdravio onim svojim nesigurnim pogledom. Osmjehnula mu se i dala mu znak da je dobro učinio što se povukao. Tada se, stojeći nad noćnom posudom, oprala onako kako joj je to Iza pokazala kad je postala žena. Znam, Iza, kako si sumnjala da će mi to ikada zatrebati, pomislila je, ali dobro si učinila što si me tada naučila ovaj ritual čišćenja. Kad se vratila, Džondalar je već napola zaspao. On je bio previše umoran da bi ustao, no ona će ujutro prozračiti i očetkati njihovu posteljinu kako bi je očistila. Sada, kad će tu boraviti neko vrijeme, imat će čak i vremena oprati njihova krzna, mislila je. Nezija joj je bila pokazala kako se to radi, ali to zahtjeva dosta vremena i pažljivog rada. Ejla se okrenula na bok, a Džondalar se okrenuo za njom. Tako su se sljubili poput dvije žlice i on je zaspao držeći je u zagrljaju, ali ona, premda je bila zadovoljna i udobno ležala, nije mogla zadrijemati. Tog je jutra spavala mnogo duže nego obično i dok je sad ležala budna počela je opet razmišljati o Plemenu i Drugima. Glavom su joj prolazila sjećanja na život s Plemenom i njezin boravak kod raznih skupina Drugih pa se opet zatekla kako ih usporeñuje. Oba naroda imala su pri ruci iste vrste materijala, ali ih nisu koristili na potpuno jednak način. I jedni i drugi su lovili životinje i skupljali jestivo Jbilje, i jedni i drugi su se koristili kožama, kostima, materijalima biljnog porijekla i kamenjem pri izradi odjeće, skloništa, pribora i oružja, ali u svemu tome je bilo i razlika. Možda je najuočljivija razlika bila u načinu kako je Džon-dalarov narod ukrašavao svoju okolinu crtežima i rezbarijama životinja i drugih oblika, a pripadnici Plemena to nisu radili. Premda nije znala ni samoj sebi to objasniti, protumačila je to tako da je Pleme pokazivalo naznake početaka takvog ukrašavanja. Primjerice, uporaba crvenog okera pri ukopima davala je tijelu boju. Pa njihovo zanimanje za neobične predmete koje su sakupljali kako bi ih stavili u amulet. I urezivanje totema u kožu i nanošenje boje na tijelo sa sasvim odreñenom namjenom. Ali ti prvotni ljudi Plemena nisu stvarali umjetnost koja bi se mogla ostaviti novim naraštajima. Samo je Ejlina vrsta ljudi to činila, samo Mamutovci, Ze-landonci i ostali pripadnici Drugih koje su na svojim putovanjima susretali. Pitala se je li onaj nepoznat narod u kojem se ona rodila, ukrašavao materijalne predmete oko sebe i vjerovala je da jesu. Oni su pripadali onima koji su došli kasnije, onima koji su neko vrijeme dijelili taj hladni

drevni svijet s Plemenom, onima koje je Pleme nazivalo Drugi, onima koji su prvi promatrali životinje u pokretu, u njihovom živom obliku i reproducirali ih na svojim crtežima i rezbarija-ma. Bila je to bitna i duboka razlika. Stvaranje umjetnosti, taj detaljan opis životinja ili svrhovito ostavljanje znakova bilo je izraz sposobnosti apstrahiranja, sposobnost da se zahvati bit stvari i da se to onda pretvori u simbol koji će tu stajati umjesto same stvari. Takav simbol za stvar imao je i svoj drugi oblik: glas, riječ. Mozak koji je mogao misliti na način umjetnosti bio je mozak sposoban u potpunosti razviti drugu moguću apstrakciju: jezik. A taj isti mozak koji je u stanju povezati apstrakciju umjetnosti i apstrakciju jezika, jednog će dana u praksi ostvariti suradnju obje vrste simbola kroz pamćenje riječi: kroz pisanje. Za razliku od prethodnog dana, Ejla je sljedećeg jutra rano otvorila oči. Na ognjištu se nije žarila žeravica, a sve svjetiljke su se ugasile, no mogla je nazrijeti obrise vapnenačke police, visoko gore iznad panela Martoninog boravišta, pri slabom odrazu one prve svjetlosti, onog početnog blijeñenja neba koje je najavljivalo izlazak sunca. Nitko drugi se još nije ni pomaknuo kad se ona tiho iskrala i otišla, kroz ne više mrkli mrak, do noćne posude. Čim je bila ustala, Vuk je podigao glavu, zacvilio sretan pozdrav i krenuo za njom. Osjetila je laganu mučninu, ali ne toliku da bi povraćala i osjetila je potrebu da pojede nešto što će joj smiriti želudac. Otišla je u prostor za kuhanje, zapalila malenu vatru i pojela nekoliko zalogaja bizonskog mesa, koje je od sinoć ostalo na pladnju izrañenom od zdjelične kost, i uz to malo povrća izvučenog iz tekućine s dna košare u kojoj se čuvala zimnica. Nije znala, osjeća li se bolje ili ne, ali je ipak odlučila pripremiti si neki smirujući čaj. Nije znala tko joj je prethodnog jutra pripremio čaj i pitala se je li to možda bio Džondalar pa je pomislila kako bi i njemu mogla pripremiti neki od čajeva koje je naviše volio. Iz naprtnjače je izvadila vreću s ljekarijama. Sada kad smo konačno stigli kući, mogla bih popuniti svoju zalihu trava i lijekova, mislila je, pregledavajući male omote i razmišljajući njihovoj namjeni. Slatki šaš pomaže pri nervozi želuca, ali ne, ne mogu ga uzeti jer mi je Iza rekla kako on može prouzročiti pobačaj, a to ne bih željela. I dok je razmišljala o mogućim nuspojavama, misli su joj već predlagale drugu ponudu iz njezinog širokog znanja s tog područja. Kora crne breze može spriječiti pobačaj, ali ja je nemam. Nije važno, mislim da i nisam u opasnosti da bih mogla izgubiti to dijete. S Darkom mi je bilo mnogo teže. Ejla se prisjetila kako je Iza išla nabrati svježe gujare kako ga ne bi pobacila. Iza je tada već bila bolesna, a tom je prigodom i pokisla i sva promrzla pa joj se stanje pogoršalo. Ne vjerujem da se ikada bila u potpunosti oporavila od toga, pomislila je. Nedostaješ mi, Iza. Željela bih da si sada uz mene pa da ti mogu reći da sam našla muškarca s kojim ću se združiti. Da si barem živjela dovoljno dugo da ga upoznaš. Mislim da bi ti odobrila našu vezu. Bazilika, naravno! Od nje se može spraviti ukusan napitak, a i sprečava pobačaj. Stavila je taj paketić na stranu. Dobra bi bila i metvica. Smiruje želudac, a ima i ugodan okus. A i Džondalar je voli. Izvadila je i tu vrećicu. I sušen cvijet loze, dobar je protiv glavobolje i grčeva a i opušta, mislila je, stavljajući i to pokraj metvice. Ne smijem staviti suviše jer se čovjeku od toga spava. Možda bi mi dobro činile mliječne sjemenke češljike, ali njih se treba dugo namakati, mislila je Ejla, nastavljajući prebirati po svojoj ograničenoj zalihi ljekovitih trava koje je imala uza se. Lazarkinja, da, ona tako fino miriše. smiruje želudac, a nije tako jaka. I kamilica, nju bih mogla uzeti umjesto metvice jer je i ona dobra za želudac. Mogla bi se okusom bolje slagati s drugim sastojcima, a metvicu ću napraviti Džondalaru. Mogao bi mi biti dobar i majoran... ali ne, Iza je za želučane probleme uvijek koristila samo svježe vrške, a ne ovaj osušen. Što je još Iza voljela koristiti svježe? List maline! Naravno! To je ono što mi treba. To je posebno dobro protiv jutarnjih mučnina. Nemam tog lišća, ali onu večer na proslavi bilo je malina pa sigurno rastu negdje u blizini. A sada im je i sezona. Najbolje je brati list kada su bobice zrele. Moram paziti da skupim zalihu za vrijeme kada nastupe trudovi. Iza je to

uvijek koristila kad su žene rañale. Rekla mi je kako to opušta maternicu i pomaže djetetu da lakše izañe. Još mi je ostalo nešto cvjetova lipe; to je posebno dobro za nervozan želudac, a lišće je slatko i čaju daje ugodan okus. Šaramudonci su u blizini imali prekrasno, veliko, staro stablo lipe. Tko zna ima li ovdje lipa? Krajem oka je zapazila neki pokret i vidjela kako Martona izlazi iz odjeljka za spavanje. I Vuk je pogledao, a onda ustao, sav u iščekivanju. - Rano si jutros ustala, Ejla - rekla je tihim glasom, kao da ne želi smetati onima koji još spavaju. Sagnula se i pogladila Vuka kako bi mu pokazala da ga je vidjela. - Ja obično ustajem ovako rano... ako prethodne noći ne bdijem dokasno, slaveći i pijući pića - odgovori joj Ejla jednako tihim glasom, poprativši to vragoljastim osmijehom. - Da, Laramar radi jako piće, ali čini se da ljudi to vole -rekla je Martona. Vidim da si već zapalila vatru. Obično se trudim noću očuvati vatru pa mi ostane žeravice za ujutro, ali uz ovo kamenje koje si nam pokazala mogla bih se ulijeniti. Što to radiš? -Jutarnji čaj - odgovori Ejla. Volim ujutro pripremiti i za Džondalara čaj koji će ga razbuditi. Mogu li napraviti i tebi? - Kad se voda ugrije stavljam mješavinu čaja koju Zelan-dona želi da ujutro popijem - rekla je Martona i započela raščišćavati ostatke sinoćnje kasne večere. - Džondalar mi je spomenuo taj tvoj običaj da mu ujutro pripremiš čaj. Jučer je bio odlučan u tome da ti napravi čaj kako bi ga mogla popiti kad ustaneš. Rekao je kako ti uvijek imaš za njega spremnu šalicu čaja i kako ga on želi jednom pripremiti za tebe. Ja sam mu predložila neka ti napravi čaj od mente jer je on ukusan i kada je hladan, a činilo se da bi ti mogla dokasna spavati. - Mislila sam da mi ga je Džondalar napravio. A jesi li mi ti ostavila onu posudu s vodom? Martona se osmjehnula i kimnula. Ejla je posegnula za hvataljkama od savijenog drveta kako bi njima podigla kamenje za kuhanje, uzela ono vruće iz vatre i spustila ga u gusto istkanu posudu za čaj punu vode. Podigla se para, začulo se cvrčanje, a na površini su se pojavili oni prvi mjehurići. Dopadala je još, a nakon nekog vremena zamijenila je to kamenje s novim. Kada je voda zakuhala, obje su žene pripremile svoje zasebne mješavine. Iako je nizak stol sada bio pomaknut bliže ulazu, kako bi se dobio prostor za njihova krzna za spavanje, bilo je i više nego dovoljno prostora da obje žene druželjubivo sjednu na one jastuke za stolom i pijuckaju svoj topli napitak. -Čekala sam prigodu da porazgovaram s tobom, Ejla -tiho je promrmljala Martona. Često sam se pitala hoće li Džondalar ikada pronaći ženu koju će moći voljeti. Gotovo je rekla "ponovo", ali se na vrijeme zaustavila. - Uvijek je imao mnogo prijatelja i bio je obljubljen, ali je svoje osjećaje držao za sebe i bilo je malo ljudi koji su ga zaista znali. Tonolan mu je bio bliskiji nego itko. Uvijek sam vjerovala kako će se on jednoga dana ipak združiti, ali nisam znala hoće li sam sebi dopustiti da se zaljubi. A mislim da je sada zaljubljen. -Osmjehnula se Ejli. - Točno je da on svoje osjećaje ne pokazuje često. Gotovo sam se združila s drugim čovjekom prije negoli sam to shvatila. Premda sam voljela Džondalara, mislila dam da je on prestao voljeti mene - rekla je Ejla. - Mislim da tu nema nikakve sumnje. Posve je očito da te voli i meni je drago da te je našao. - Martona je otpila gutljaj čaja. - Onoga dana sam bila ponosna na tebe, Ejla. Treba hrabrosti da bi se suočilo s ljudima na način na koji si ti to učinila nakon one Maronine podvale... Ti znaš da su ona i Džondalar bili razgovarali o tome da će se združiti, zar ne? - Da, rekao mi je. - Premda ja, naravno, ne bih prigovarala, moram priznati da mi je drago što nije nju odabrao. Ona je zgodna žena i svi su uvijek govorili kako mu je ona savršen par, ali ja nisam tako mislila. Ejla se nadala da će joj Martona reći i zašto nije tako mislila i gledala ju je kako ispija svoj čaj.

- Rado bih ti dala neku prikladniju odjeću nego što je onaj Maronin "dar" rekla je starija žena, iskapivši svoj čaj i odloživši šalicu. - Već si mi dala nešto prekrasno - rekla je Ejla. - Ogrlicu Dalanarove majke. Martona se smiješila dok je ustajala i tiho pošla u svoju spavaonicu. Vratila se s nekom odjećom prebačenom preko ruke. Podigla ju je kako bi je pokazala Ejli. Bila je to dugačka tunika, svijetle, nježne boje, poput izblijedjelih vlati trave nakon duge zime, prekrasno ukrašena perlama i školjkama, prošivena obojenim nitima i s dugim resama, ali nije bila izrañena od kože. Pobliže je pogledavši, Ejla je vidjela da je napravljena od tankih niti ili vlakana nekog materijala koje su bile isprepletene jedna preko druge, uzorkom nalik onome na pletenim košarama, no ove su niti bile vrlo gusto isprepletene. Kako je itko uspio ispreplesti ovako tanke niti? Ovo je bilo nalik onoj prostirki na niskom stolu, ali još finije izrade. - Nikada nisam vidjela nešto ovakvo - rekla je Ejla. Koja je ovo vrsta materijala? Gdje si to nabavila? - Sama sam je napravila i istkala sam to na posebnom okviru - rekla je Martona. - Znaš li biljku koja se zove lan? Ona visoka, tanana biljka s modrim cvjetovima? - Da, znam takvu biljku i mislim da mi je Džondalar rekao da se ona zove lan odgovorila je Ejla. - Ona je dobra kod teških problema s kožom, kao što su opekotine ili otvorene rane i osip, čak i kada se pojavi u ustima. -Jesi li ikada pokušala isplesti uže? - Možda i jesam, ne sjećam se, ali znam kako bi to izgledalo. Ima duga vlakna. - Iz nje sam ovo napravila. - Znala sam da je lan koristan, ali nisam znala, da se od njega može napraviti nešto ovako lijepo. - Mislila sam da bi ti mogla ovo odjenuti za svoje Združivanje. Uskoro ćemo krenuti na Ljetni sabor, već za sljedećeg punog mjeseca, a rekla si kako nemaš što odjenuti za svečane prigode. - Oh, Martona, kako je to lijepo od tebe! - rekla je Ejla. -Ali ja imam odjeću za Združivanje. Nezija mi ju je napravila i ja sam joj obećala da ću to obući. Nadam se da mi ne zamjeraš. Nosila sam je sa sobom cijelim putem, još od lanjskog Ljetnog sabora. Sašivena je u posebnom stilu Mamutovaca i oni imaju posebne propise o načinu na koji se to treba nositi. - Mislim, Ejla, da će biti vrlo prikladno da tom prigodom nosiš odjeću Mamutovaca, samo nisam znala da je imaš, a nisam bila sigurna hoćemo li prije polaska imati dovoljno vremena kako bismo nešto sašile. Molim te, svejedno je zadrži - rekla je Martona, smiješeći se dok joj je pružala odjeću. Ejli se učinilo da joj je laknulo. - Možda će biti i drugih prigoda kada ćeš željeti obući nešto posebno. - Hvala ti! Prekrasna je! - rekla je Ejla, podižući tuniku i opet je gledajući, a onda ju je prislonila na sebe da vidi kako će joj ta komotna odjeća pristajati. - Sigurno ti je trebalo mnogo vremena da to napraviš. - Da, ali uživala sam radeći. Tijekom mnogih godina usavršila sam taj proces. Vilamar, i Tonolan prije no što je otišao, su mi pomogli napraviti okvir s kojim se služim. Većina ljudi je vješta u nekom zanatu. Često trgujemo sa stvarima koje smo izradili, ili ih darujemo. Sada sam već previše stara da bih se okušala u nečem novom, ali oči me više ne služe kao ranije, posebno kada radim nešto blizu. - Rekla sam ti da ću ti danas pokazati moju spravu koja vuče konac! - rekla je Ejla, poskočivši. - Mislim da će pri šivanju olakšati posao nekome tko više ne vidi tako dobro. Donijet ću je! - Otišla je do svoje naprtnjače po pribor za šivanje i ugledala jedan poseban omot kojeg je ponijela sa sobom. Smiješeći se u sebi, uzela je i taj omot pa ga odnijela do stola. - Martona, želiš li vidjeti moju odjeću za obred Združivanja? - Da, rado, ali te nisam htjela pitati. Neki ljudi to vole sačuvati kao tajnu pa onda sve iznenaditi - rekla je Martona. -Ja imam drukčije iznenañenje, - rekla je Ejla, razmataju-ći omot s odjećom za Združivanje - ali mislim da ću ti to reći. U meni se začeo novi život. Nosim Džondalarovo dijete.

X}jla! Jesi li sigurna? - upita Martona uz osmijeh. Mislila je kako je to bio pomalo čudan način da se kaže kako ju je majka blagoslovila, to "nosim Džondalarovo dijete", čak i ako je to vjerojatno dijete njegova duha. - Toliko sam sigurna koliko se to može biti. Izostale su mi dvije mjesečnice, jutrom osjećam malo mučninu i svjesna sam nekih promjena u meni koje obično znače trudnoću. - Kako je to krasno! - rekla je Džondalarova mati. Nagnula se preko stola i zagrlila Ejlu. -Ako si već blagoslovljena, to će donijeti sreću tvojem združivanju, tako se barem kaže. Sjedeći za niskim stolom, mlada je žena razvezala u kožu zamotan paket i otresanjem pokušala izravnati izgužvane na-bore na tuniki i hlačama koje je cijelu godinu nosila spakirane, kroz sva godišnja doba i preko cijelog kontinenta. Martona je pogledala i brzo je zanemarila tu izgužvanost, čim je uočila kakva je to sjajna odjeća. Ejla će se, noseći ovo, itekako isticati na svečanosti Združivanja. Ponajprije, sam kroj je bio jedinstven. Zelandonci, i muškarci i žene, uz neke razlike i varijacije vezane uz spol, nosili su tunike širokog kroja koje bi remenom stisnuli oko bokova, s ukrasima izrañenim od kostiju, školjki, perja ili krzna i resama napravljenim od kože ili uzica. Ženska odjeća, posebice ona koju se nosilo pri svečanim prigodama, često je imala duge, obješene rese koje su se pri hodu ljuljale i djevojke su vrlo brzo naučile kako će takva vrst ukrasa istaknuti njihove pokrete. Meñu Zelandoncima pogled na golu ženu nije bio nešto neobično, ali rese su smatrali provokativnim. Nije se radilo o tome da su žene često hodale neodjevene, nego se, u tom tijesno povezanom društvu u kojem je bilo relativno malo privatnosti, rijetko tko obazirao na golotinju ako su one ski-nule odjeću kako bi se oprale ili preodjenule, ili nekim drugim povodom. S druge pak strane, rese su, posebno crvene rese, ženama mogle dati tako napasnu neodoljivost da je to moglo sluditi muškarce i u rijetkim prilikama je, zbog asocijacija koje su pobuñivale, čak izazvalo i nasilje. Kada su žene na sebe preuzimale ulogu doni-žene, stavivši se na raspolaganje mladićima kako bi ih podučile u onome što je bilo vezano uz Majčin Dar Užitka, one su, kako bi podvukle svoj status u tom obredu, oko bokova nosile crvene rese. A za vrućih ljetnih dana jedva su i nosile išta osim tih resa. dok su doni-žene bile i sporazumno i običajima zaštićene od pokušaja da im se nepristojno pristupi, one su se ipak nastojale zadržavati na izvjesnim mjestima gdje su se nosile takve rese i vjerovalo se kako je za ženu opasno odjenuti takve rese u bilo koje drugo vrijeme. Jer tko zna na kakve bi postupke to moglo nagnati nekog muškarca. I premda su žene često nosile rese drugih boja, one su gotovo uvijek imale neko erotsko značenje. Kao posljedica toga, riječ "resa" nosila je u sebi, kao tek suptilnu natruhu ili kao sirovu i vulgarnu šalu, i ono drugo, skriveno značenje stidnih dlaka. Kada je neka žena toliko privukla muškarca da se nije mogao od nje odmaknuti ili je prestati gledati, reklo bi se kako je "zarobljen njenom resom". Zelandonke su nosile i drugi nakit ili su ga prišivale na odjeću, ali posebno su voljele rese koje su se senzualno pomicale pri hodu, bez obzira jesu li njima ukrašavale tople zimske tunike ili golo tijelo. A jer su izbjegavale izrazito crvene, mnoge žene su odabirale one boje koje su imale znatnu primjesu crvene. Ejlina odjeća Mamutovaca nije imala resa, no bez sumnje je u njezinu izradu bio uložen golem trud. Koža, najbolje kakvoće, imala je onu bogatu nijansu boje zemlje s primjesom zlatnožućkaste, koja je bila gotovo identična boji njezine kose, što je prvenstveno bilo rezultat pažljivog miješanja žutog okera s crvenim i drugim bojama. Koža je vjerojatno bila od neke vrste jelena ili možda od saiga antilope, pomislila je Martona, no nije imala onu uobičajenu baršunastu mekoću dobroobrañene teleće kože. Umjesto toga, premda vrlo meka, ova je koža bila obrañena do blještavog sjaja koji joj je davao izvjesnu vodonepropusnost. No ta osnovna kvaliteta odjeće bila je tek početak; ono što je tu odjeću činilo tako izuzetnom bili su prelijepi ukrasi. I tunika i hlače bili su ukrašeni vrlo složenim geome-

trijskim oblicima, uglavnom iscrtanim bjelokosnim perlama, a neki su dijelovi bili potpuno ispunjeni s njima. Crtež je započinjao trokutima okrenutim prema dolje, a onda se širio i to vodoravno s cik-cak linijama, a okomito s crtežima u obliku deltoida i ševrona, da bi se razvili u složenije crteže kao što su pravokutne spirale i koncentrični romboidi. Oblici iscrtani perlama bili su istaknuti i oivičeni s mnogo malih perlica jantara, i svjetlijim i tamnijim od boje kože, ali u istom tonu, opšivenim crvenim, smeñim i crnim nitima. Tunika, koja je straga prelazila u prema dolje okrenute trokute, imala je otvor s prednje strane, a ispod bokova se postupno sužavala, tako da je, kada se otvor spojio, tvorila još jedan prema dolje okrenut trokut. U struku se vezala preko prsta tkanim pojasom koji je imao identičan geometrijski uzorak, a bio je izrañen od crvene dlake mamuta na kojoj su se isticali dijelovi izrañeni vunom muflona koja je bila boje bjelokosti, smeñom vunom mošusnog goveda i tamnom, crvenkasto-crnom dlakom vunastog nosoroga. Ta je odjeća bila zapanjujuće lijep primjerak umjetničkog rada. Kakvoća izrade ogledala se u svakom detalju. Vidjelo se kako se netko pobrinuo za najbolji materijal i koristio se vještinom umjetnika da bi zgotovio tu odjeću i kako se tu nije žalilo truda.. Dobar primjer za to su bile perle. Premda je Martona samo vidjela da ih je mnogo, tu je bilo našiveno više od tri tisuće perli izrañenih iz bjelokosti mamuta, a svaka od tih perlica bila je oblikovana, probušena i polirana rukom. Džondalarova mati nije nikada vidjela nešto poput ovoga, ali je istog trenutka shvatila kako je onaj tko je naručio izradu ovakve opreme uživao velik ugled i zauzimao visok položaj unutar te zajednice. Bilo je jasno kako su vrijeme i trud uloženi u taj rad bili neprocjenjivi, a ipak su to darovali Ejli kad je odlazila. Išta od tog materijala i toga truda nisu zadržali za sebe. Ejla je rekla da su je usvojili, ali ma tko bio taj koji ju je usvojio, sigurno je imao golemu moć i prestiž - zapravo bogatstvo - i nitko to nije mogao bolje shvatiti nego Martona. Nije ni čudo da ona želi odjenuti svoju mamutovsku odjeću, a ima i pravo, pomislila je Martona. I to neće nimalo naškoditi Džondalarovom ugledu. Ova mlada žena je zaista prepuna iznenañenja. Nema sumnje da će na ovogodišnjem Ljetnom saboru ona biti žena o kojoj će se najviše govoriti. - Ova odjeća je izuzetna, Ejla, stvarno nešto prekrasno -rekla je Martona. - Tko ti ju je napravio? - Nezija, ali mnogi su joj pomogli. - Ejla je bila sretna zbog ovakve reakcije Džondalarove majke. - Da, sigurna sam da su joj pomagali - složila se Martona. - Već si je ranije spominjala, ali ne sjećam se točno tko je ta žena. - Ona je družica Taluta, voñe Lavljeg logora, onog koji me je želio usvojiti, ali onda me je umjesto njega usvojio Mamut. Mislim da je Mamut zamolio Neziju da mi to napravi. - A Mamut je Onaj Koji Služi Majci? - Mislim da je on nešto kao Prvi, poput vaše Zelandone. U svakom slučaju bio je najstariji. Mislim reći najstariji medu živim Mamutovcima. Kada sam odlazila, moja prijateljica Di-gija bila je trudna, a žena njezinog brata bila je pred samim porodom. Oboje te djece bit će Mamutovo peto pokoljenje. Martona kinine u znak da je shvatila. Znala je da je onaj koji je usvojio Ejlu bio vrlo utjecajan; nije, meñutim, znala da je on bio vjerojatno najštovanija i najmoćnija osoba u njegovom narodu. Sada je to shvatila i pomislila je kako to objašnjava mnogo toga. - Rekla si kako su uz nošenje ovakve odjeće vezani neki običaji. - Mamutovci vjeruju kako se ta odjeća ne bi smjela nositi prije svečanosti Združivanja. Smiješ je pokazati obitelji i bliskim prijateljima, ali ne bi se trebala u njoj pojaviti negdje u javnosti - rekla je Ejla. - Hoćeš li vidjeti kako mi tunika stoji? Džondalar je nešto promrmljao u snu i okrenuo se na drugu stranu, pa je Martona pogledala prema njemu koji je još ležao u krznima za spavanje. Sada je govorila još tiše - Da, ali samo dok Džondalar spava. Prema našim običajima, on te ne bi smio vidjeti u odjeći za Združivanje prije nego otpočne sama svečanost.

Ejla skine svoju ljetnu tuniku i navuče tešku, obilato ukrašenu - Nezija mi je rekla neka je nosim ovako zatvorenu, ako se samo želim nekome pokazati u njoj, šaptala je Ejla, stavljajući pojas - ali na samoj svečanosti tunika mora biti otvorena, ovako - rekla je, skidajući opet pojas i otvarajući skute. - Nezija kaže da žena pri Združivanju ponosno pokazuje svoje grudi, u tom trenutku kada se združuje s muškarcem, dajući toj zajednici svoje ognjište. Zapravo je ne bih smjela imati ovako otvorenu prije same svečanosti, ali ti si Džon-dalarova mati pa mislim da je u redu ako tebi to pokažem. Martona je kimnula - Jako mi je drago što si mi je pokazala. Naš je običaj da se ovakva odjeća za Zadruživanje pokazuje samo ženama, intimnim prijateljima ili obitelji, ali mislim da je ne bi trebala više nikome pokazati. Mislim da će biti... -Martona je zastala i počela se smijuljiti - ... vrlo zanimljivo ako ih sve iznenadiš. Ako želiš, možemo je objesiti u mojoj sobi kako bi se ovi izgužvani nabori izravnali. A tu bi pomoglo i malo pare. - Hvala ti. Baš sam se pitala kamo bih je mogla staviti. Može li i ova prekrasna tunika koju si mi darovala ostati u tvojoj sobi? - Ejla je zastala, prisjetivši se još nečeg - A imam još jednu tuniku koju bih htjela negdje skloniti, jednu koju sam sama napravila. Hoćeš li mi i nju čuvati? - Da, naravno. Ali pustimo sad odjeću, to možemo spremiti i kasnije kada se Vilamar probudi. Hoćeš li da ti spremim još nešto? - upita Martona. - Imam ogrlicu i neke stvari, ali to može ostati u mojoj naprtnjači, jer ću to ponijeti sa sobom na Ljetni sabor. - Imaš li mnogo toga? - Martona nije mogla odoljeti svojoj radoznalosti. - Samo dvije ogrlice, uključivši i onu koju si mi ti dala, jednu narukvicu, dvije spiralne školjke za uši koje mi je darovala žena koja pleše i dva sparena komada jantara koje mi je dala Tulija kada sam odlazila. Ona je bila glavarica Lavljeg logora, Talutova sestra i Digijina mati. Mislila je kako bih ih trebala za vrijeme svečanosti nositi na ušima jer vrlo dobro pristaju uz tuniku. Rado bih to nosila, ali mi uske još nisu probušene - rekla je Ejla. - Ako to želiš, sigurna sam da će ti ih Zelandona rado probušiti. - Mislim da želim. Ne bih htjela nikakva druga bušenja kože, barem zasad, ali rado bih nosila te jantare i Nezijinu tuniku kad se Džondalar i ja budemo združivali. - Mora da si bila draga toj Neziji kad se je toliko naradila oko te odjeće. - I ona je meni bila draga - odgovori Ejla. - Da nije bilo nje, mislim da ne bih pošla za Džondalarom kada je otišao. Sljedećeg dana sam se trebala združiti.s Ranekom. On je bio sin ognjišta njezinog brata, ali ponašala se je kao da mu je mati. Ali Nezija je znala da me Džondalar voli i rekla mi je neka, ako ga zaista volim, krenem za njim i kažem mu da ga volim. Imala je pravo. Ipak, bilo mi je teško reći Raneku da odlazim. Bilo mi je stalo do njega, bio mi je drag, ali voljela sam Džondalara. - Sigurno ga voliš, jer inače ne bi s njim pošla kući i ostavila sve te ljude koji su te toliko cijenili. Ejla je primijetila da se Džondalar opet okrenuo pa je ustala. Martona je pijuckala čaj promatrajući je kako ponovo umata svoju opremu za Združivanje i onu tkanu tuniku i slaže ih u svoju naprtnjaču. Kad se vratila, pokazala je na svoj pribor za šivanje. - Tu unutra je ona moja sprava koja vuče konac - objasni Ejla. - Kada pripremim Džondalaru čaj, možda bismo mogle izaći van na sunce pa bih ti to pokazala. - Da, rado bih to vidjela. Ejla je poslovala oko ognjišta stavljajući drva na vatru, zagrijavajući kamenje za kuhanje i pažljivo odmjeravajući neke suhe trave koje je istresla na dlan kako bi od njih pripremila čaj za Džondalara. Njegova mati je razmišljala kako je njezin prvi utisak o Ejli bio točan. Bila je zgodna, ali u njoj je bilo mnogo više od same ljepote. Činilo se kako joj je zaista stalo da Džondalaru bude dobro. Bit će mu dobra družica. Ejla je razmišljala o Martoni, diveći se njezinom tihom dostojanstvu, samopouzdanju i ponašanju kakvo imaju vladari. Osjećala je da Džondalarova mati ima duboku moć razumijevanja, no Ejla je bila sigurna da ta žena, koja je bila vladarka, ako zatreba, može biti i vrlo čvrsta. Nije ni čudo da njezin narod

nije želio da ona odstupi kada je njezin muškarac umro, pomislila je mlada žena. Sigurno je Džondalaru bilo teško slijediti ovakvu majku no, koliko je ona mogla vidjeti, činilo se da se on u svom sadašnjem položaju sasvim dobro osjeća. Ejla je tiho stavila Džondalarovu šalicu čaja uz njegovo uzglavlje, misleći kako bi mu morala pronaći nekoliko grančica kakve je volio, kad bi im sažvakao krajeve, koristio bi ih za čišćenje zuba. Volio je okus zimzelena. Prvom prilikom će mu potražiti onaj zimzelen što je nalik vrbi. Martona je popila svoj čaj, Ejla je uzela pribor za šivanje i onda su obje žene tiho izašle iz boravišta. Vuk ih je slijedio. Kad su stupile na stijenu prednje terase, još je uvijek bilo rano. Sunce je tek otvorilo svoje blještavo oko i provirilo iznad ruba brežuljaka na istoku. Njegova je svjetlost kamenu litice davala rumen odsjaj, ali zrak je još bio osvježavajuće prohladan. Tu je sada bilo malo ljudi. Martona ih je povela prema rubu, pokraj tamnog kruga si-gnalne vatre. Sjele su na ono krupno kamenje koje je bilo poslagano uz taj krug, leñima okrenute zasljepljujućem suncu koje se uspinjalo kroz rumeno-zlatnu izmaglicu prema modrom svodu na kojem nije bilo ni oblačka. Vuk ih je napustio i krenuo nizbrdo prema dolini Šumske rijeke. Ejla je odriješila uzicu na svom priboru za šivanje, malenoj vrećici koja se pri vrhu vezala. Otpale bjelokosne perle, što su nekada tvorile geometrijski uzorak, i pokidani konci umjetničkog veza, svjedočili su o dugoj uporabi te vrećice. Istresla je u krilo sitne predmete koji su u njoj bili. Bilo je tu raznih veličina niti i vlakana napravljenih od biljnih vlakana, niti tetiva i životinjskih dlaka, uključujući tu i vunu mamuta, muflona, muškatnog goveda i nosoroga, svaka namotana na malenu kost životinjskih prstiju. Nekoliko malenih, oštrih kremenih sječiva koja su služila za rezanje, bila su tetivom svezana u čvrstu hrpicu, baš kao i snopić šila izrañenih od kostiju i kremena, a koja su služila za probijanje rupa u koži. Kvadratić tvrde mamutove kože služio je kao naprstak. Posljednje meñu tim predmetima bile su tri malene tube načinjene od šupljih kostiju ptica. Uzela je jednu od tih tuba, izvadila s jednog kraja malen, kožnat čep i istresla u ruku njezin sadržaj. Iz tube je kliznulo sićušno koplje koje se pri jednom kraju sužavalo, a na drugom imalo rupicu - bilo je nalik šilu koje je na jednom kraju probušeno. Oprezno ga je pružila Martoni. - Vidiš li rupicu? - upita je. Martona je malo odmaknula predmet. - Zapravo je ne vidim dobro - odgovorila je, a onda je tu malenu stvar primakla bliže, opipavajući najprije oštar vrh i idući prema drugom kraju. - Ah, tu je! Mogu je osjetiti. To je sitna rupica, ne veća od one na perli. - Mamutovci izrañuju perle, ali nitko u Lavljem logoru nije u tome bio posebno vješt. Džondalar je napravio alat s kojim je napravljena ova rupa. Mislim da je to bio najteži dio pri izradi ove sprave. - Odabrala je malen kalem na kojem je bila namotana nit tetive, odmotala i uzela komad tetive pa na-slinila jedan kraj i provukla ga kroz rupicu. Tada je to pružila Martoni. Žena je gledala tu iglu s koncem, no više je vidjela opi-pom nego svojim ostarjelim očima koje su još uvijek sasvim dobro vidjele one predmete koji su bili malo podalje, ali nešto slabije one koji su bili blizu. Namrštila se usredotočivši se na pregledavanje tog predmeta, a onda joj na licu sine osmijeh koji je pokazivao da je shvatila. - Pa naravno! - rekla je. - Vjerujem da ću sada opet moći šivati! - Na nekim stvarima ipak treba najprije šilom izbušiti rupe. Ma kako oštar bio, ovaj vršak bjelokosti neće lako probušiti tvrdu kožu, - objasni Ejla - ali i to je još uvijek bolje nego da bez ovoga moraš progurati konac kroz rupu. Znala sam probušiti rupe, ali jednostavno nisam mogla naučiti kako ću šilom progurati konac, bez obzira koliko strpljivo su mi to Nezija i Digija pokazivale. Martona se osmjehivala u znak slaganja, a onda se zamislila - Većina djevojčica se s tim muče kada još uče šivati. Zar nisi to učila kad si bila malena? - Pleme ne šije, barem ne na ovaj način. Oni nose trake koje su pričvršćene na odjeću. Nekoliko stvari se zauzla zajedno, kao kod posuda od brezine kore, ali oni naprave velike rupe kroz koje provuku trake koje onda vežu, a ne onakve fine, sitne rupice kakve je Nezija htjela da radim - objasni Ejla.

- Stalno zaboravljam kako je tvoje djetinjstvo bilo... neobično - rekla je Martona. - Razumijem kako ti je moralo biti teško ako to nisi naučila kad si još bila dijete, ali ovo je vrlo lukava sprava. - Podigla je pogled - Čini mi se da Proleva ide k nama. Rado bih joj ovo pokazala, ako nemaš ništa protiv. - Naravno da nemam ništa protiv. - pogledala je prema osunčanoj terasi ispred natkrivenog dijela i ugledala Džoharanovu družicu kako, zajedno s Rašamarvom družicom Salovom, ide prema njima, a primijetila je i kako je sada već više ljudi izlazilo van. Žene su se pozdravile, a onda je Martona rekla - Gledaj ovo, Proleva. I ti, Šalova. Ejla ovo zove "sprava koja vuče nit". Upravo mi ju je pokazala. Pametna spravica i mislim da će mi pomoći da opet mogu šivati, iako više ne vidim dobro stvari koje mi stoje previše blizu. Moći ću to raditi više onako, služeći se opipom. Ove dvije žene koje su tijekom svojih života već izradile mnogo odjeće, brzo su shvatile bit ove sprave i ubrzo su s velikim uzbuñenjem raspravljale o njezinim potencijalnim mogućnostima. - Mislim da će biti lako naučiti služiti se s tim, - rekla je Šalova - ali sigurno je bilo teško izraditi ovakvu spravu. - Tu je Džondalar pomogao napraviti finu bušilicu za ovakve male rupe - objasni Ejla. - Za to je i trebao netko vješt poput njega. Sjećam se kako je, prije nego je otišao, napravio kremena šila i nešto alata za bušenje perli - rekla je Proleva. - Mislim da Šalova ima pravo. Možda je teško izraditi ovakvu spravu, ali sigurna sam da je to vrijedno truda. Rado bih je isprobala. - Rado ću ti dopustiti da ovo isprobaš, Proleva, a imam još dvije različitih veličina - rekla je Ejla. - Veličinu odabirem ovisno o tome što želim šivati. - Hvala ti, ali bojim se da, uz sve ovo planiranje lova, to neću danas stići. Džoharan misli da će se na ovogodišnjem Ljetnom saboru okupiti izuzetno mnogo ljudi - rekla je Proleva, osmjehnuvši se Ejli - i to radi tebe. Novost da se Džondalar vratio i sa sobom doveo ženu već putuje gore-do-lje Rijekom, a i dalje. Zato želi biti siguran da ćemo osigurati dovoljno hrane za tolike ljude. - I svi će jedva čekati da te vide i provjere jesu li sve priče o tebi istinite - rekla je Šalova uz osmijeh. I nju samu je to zanimalo. - Do vremena kad stignemo tamo, one više neće biti istinite - dodala je Proleva. - Priče su uvijek previše napuhnu. - Ali većina ljudi to zna pa već u početku ne vjeruju u polovicu onoga što su čuli. Ipak mislim da će Džondalar i Ejla ove godine iznenaditi neke ljude rekla je Martona. Proleva zapazi kako se na licu žene koja je nekada bila voña Devete Špilje Zelandonaca pojavio rijetko viñan izraz lica, neki lukav i pomalo samozadovoljan osmijeh. Pitala se zna li Martona nešto što nitko drugi ne zna. - Martona, ideš li danas s nama do Stijene dviju rijeka? - Da, mislim da ću poći. Htjela bih vidjeti pokazivanje tog "bacača koplja" o kojem je Džondalar govorio. Ako je to nešto tako pametno poput ove sprave koja vuče nit - rekla je Martona, prisjetivši se i svojeg sinoćnjeg iskustva s paljenjem vatre - i ostalih ideja koje su donijeli sa sobom, onda bi to moglo biti zanimljivo. Džoharan ih je vodio oko strmog dijela stijene koja se izdizala. uz samu Rijeku pa su se morali kretati u koloni po jedan. Za njim je išla Martona i, dok je gledala leda svojeg najstarijeg sina, bilo joj je drago što zna da njezin sin ne korača samo ispred nje nego da, po prvi puta nakon mnogo godina, njezin sin Džondalar hoda iza nje. Ejla je išla iza Džondalara, a njoj za petama bio je Vuk. Ostali ljudi Devete Špilje su ih slijedili, pripazivši da izmeñu njih i Vuka ipak bude malen razmak. Kada su prošli uz Četrnaestu Špilju, pridružilo im se još ljudi. Došli su do onog mjesta uz Rijeku koje se nalazilo izmeñu zaklona Četrnaeste Špilje koje je bilo s ove strane rijeke i Jedanaeste Špilje na drugoj obali, tamo gdje se vodotok širio i pjenio oko stijena koje su virile iz vode. Na tom mjestu rijeke bio je pogodan gaz, dovoljno plitak da se može hodajući prijeći na drugu obalu pa su tu ljudi najčešće i prelazili. Ejla je čula kako ljudi to mjesto zovu Prijelaz.

Oni koji su nosili obuću sada su se saginjali i skidali je. Ostali su ili bili bosonogi poput Ejle ili ih očito nije brinulo što će im se obuća smočiti. Ljudi iz Četrnaeste Špilje držali su se začelja, puštajući Džoharana i Devetu Špilju da prvi zagaze u vodu. Učinili su to iz pristojnosti, jer je džoharan bio taj koji je predložio odlazak u posljednji lov prije Ljetnog sabora pa je time i službeno bio voña. Kada je Džondalar zagazio u hladnu vodu, sjetio se nečega što je želio reći bratu - Džoharane, čekaj malo! - povikao je. Čovjek se zaustavio. Martona je stajala uz njega. - Kada smo išli s Lavljim logorom na Ljetni sabor Mamutovaca, morali smo tik pred samim logorištem prijeći duboku rijeku. Ljudi iz Vučjeg logora, koji je bio domaćin sabora, poslagali su hrpe kamenja i šljunka u vodu kako bi ljudi, gazeći s kamena na kamen, mogli prijeći rijeku ne smočivši noge. Znam da i mi to ponekad radimo, ali ta njihova rijeka je bila tako duboka da si izmeñu tog kamenja mogao pecati. Mislio sam kako je to pametna zamisao i da je moram upamtiti i ispripo-vjediti to nekome kad se vratim kući. - Ova rijeka je brza. Zar ne bi otplavila kamenje? - upita Džoharan. - I njihova je rijeka brza, a i dovoljno duboka za losose, jesetre i druge ribe. Voda je protjecala prostorom izmeñu kamenja. Rekli su da voda odnese kamenje u vrijeme poplava, ali oni svake godine postave novo kamenje po kojem se može prelaziti. Bilo je zgodno pecati stojeći na takvom kamenju usred rijeke - rekao je Džondalar. I drugi ljudi su se bili zaustavili i slušali. - Možda bi vrijedilo razmisliti o tome - rekla je Martona. - A što je sa splavima? Zar to kamenje ne bi smetalo? - upita neki čovjek. - Ovdje ionako većim dijelom godine nije dovoljno duboko za splavi. Kod Prijelaza ljudi ionako moraju nositi i splavi i sve što je na njima - rekao je Džoharan. Kako se taj razgovor nastavio, Ejla je čekajući zapazila kao je voda dovoljno bistra da se na njezinom dnu vidi kamenje, a pokatkad i neka riba. Tada shvati kako se sa sredine rijeke pruža jedinstven pogled na to područje. Gledajući preda se, ka jugu, na lijevoj obali Rijeke spazila je liticu sa zaklonima koji su vjerojatno bili mjesto kamo su se bili zaputili, a tek nešto malo dalje od tog mjesta jedan se pritok spajao s rijekom. S druge strane te manje rječice započinjao je niz strmih litica koji je tekao paralelno s glavnom rijekom. Okrenula se i pogledala na drugu stranu. Uzvodno, spram sjevera, vidjele su se takoñer visoke litice i golemo zaklonište Devete Špilje, smješteno na desnoj obali, tik uz mjesto gdje je riječni tok, čineći zavoj, oštro skretao. Džoharan je sada nastavio put, vodeći dugu kolonu ljudi prema mjestu gdje je boravila Treća Špilja Zelandonaca. Ejla je opazila kako, tamo ispred, čekaju neki ljudi i mašu im. Meñu njima je prepoznala Kariñu i zelandonu Jedanaeste Špilje. Kad su se ovi priključili njihovom začelju, kolona je postala još duža. Prišavši bliže visokoj litici pred njima, Ejla je sad mogla bolje pogledati taj golem kameni zid, jednu od onih spektakularnih litica u dolini Rijeke. Litica je bila izbrazdana, onim istim silama koje su stvorile sve te zaklone u stijenama diljem čitavog područja, u dva, a ponegdje i tri nivoa terasa, jedne iznad drugih. Negdje u polovici stijene, pred samim otvorom zaklona pružala se polica dugačka gotovo trideset metara. To je bio nivo na kojem su se odvijale uobičajene životne aktivnosti Treće špilje, a tu je bila smještena i većina njihovih boravišta. Ta je terasa pružala zaštitu kamenite strehe zakloništu ispod nje dok je, isto tako, i sama bila zaštićena prevjesnom stijenom iznad sebe. Džondalar je vidio kako Ejla promatra veliku vapnenačku liticu pa je zastao kako bi ga mogla sustići. Staza više nije bila onako uska pa su sada mogli hodati jedno uz drugog. -Mjesto gdje se Travnata rijeka spaja s Rijekom zove se Dvije rijeke - rekao je. Ova litica se zove Stijena dviju rijeka, jer se uzdiže nad mjestom gdje se one spajaju. - Mislila sam da je to Treća Špilja - rekla je. - Poznata je kao dom Treće Špilje Zelandonaca, ali ime joj je Stijena dviju rijeka, baš kao što se i dom Četrnaeste Špilje Zelandonaca zove Mala dolina, a dom Jedanaeste Špilje je Mjesto na Rijeci - objasni Džondalar. - A kako se onda zove dom Devete Špilje? - upita Ejla.

- Deveta Špilja - odgovori Džondalar i zapazi da se Ejla namrštila. - Zašto ona nema drugo ime kao i ostale? - upitala je. - Ne znam točno - odgovori Džondalar. - Oduvijek su je zvali Deveta Špilja. Pretpostavljam da su je mogli nazvati Stijena dviju rijeka, jer se tamo Šumska rijeka spaja s Rijekom, ali već je Treća Špilja uzela to ime. Ili su to mjesto mogli nazvati Veliki kamen, ali već se jedno drugo mjesto zove upravo tako. - Postoje i druga imena po kojima su je mogli nazvati, možda nešto u vezi s Kamenom koji pada. Niti jedno drugo mjesto nema tako neobičan kamen, zar ne? - Ne, barem ja nikada nisam vidio - odgovorio je Džondalar. - Ali Deveta Špilja je ostala samo Deveta Špilja i nema nikakvo drugo ime rekla je Ejla. Pitam se zašto. - Možda zato što je naš zaklon višestruko jedinstven. Nitko nije vidio pa čak ni čuo za tako velik zaklon, ili da je u jednom zaklonu toliko ljudi. Uzdiže se iznad dvije rijeke kao i neki drugi, ali dolina Šumske rijeke ima više drveća nego većina njih. Jedanaesta Špilja uvijek traži dopuštenje da tamo siječe stabla za svoje splavi. A tamo je i, kako si sama rekla, taj Kamen koji pada - rekao je Džondalar. - Svi su čuli za Devetu Špilju, čak i ljudi koji žive daleko odavde, ali niti jedno ime je ne bi do kraja opisalo. Mislim da je zato ostala znana samo po ljudima koji u njoj žive kao Deveta Špilja. Ejla kimne, ali još je uvijek bila namrštena - Pa, pretpostavljam da je upravo to što nosi ime po ljudima koji u njoj žive čini jedinstvenom. Približili su se Trećoj Špilji i Ejla je već mogla vidjeti u onom prostoru izmeñu Rijeke i podnožja stijene cijelu gomilu šatora, raznih okvira i šatorskih krila. Izmeñu tako postavljenih šatora posvuda su i bez nekog reda bili crni krugovi od ranijih ognjišta, a u pokojem od njih je i sada gorjela vatra. To je bilo glavno područje na kojem su se odvijale sve vanjske aktivnosti Treće Špilje, a uključivalo je i maleno pristanište uz obalu Rijeke gdje su bile privezane splavi. Područje koje je pripadalo Trećoj Špilji zauzimalo je ne samo liticu, nego i područje ispod kamenih terasa pa sve dolje do obala obje rijeke, a i neka udaljenija mjesta. To ipak nije bilo njihovo vlasništvo. Ljudi, a posebno pripadnici obližnjih Špilja, mogli su zalaziti u područje neke druge Špilje i koristiti se njihovim resursima, ali držalo se pristojnim da čekaju da ih se pozove ili zatraže dopuštenje. Odrasli su razumjeli takva, nikad jasno izrečena ograničenja, koja su se nekako podrazumijevala. Djeca su, naravno, slobodno odlazila kamo žele. Ova regija uz Rijeku, od Šumske rijeke kraj Devete Špilje na sjeveru pa do Travnate rijeke kod Stijene dviju rijeka, smatrala se jedinstvenim, cjelovitim područjem Zelandonaca koji su tu živjeli. To je na neki način bilo prošireno selo, premda oni nisu ni znali za takav tip naseobina ili mu dali takvo ime. Ali kad je Džondalar putujući govorio kako je Deveta Špilja Zelandonaca njegov dom, on nije pritom mislio samo na ono mnoštvo ljudi u točno odreñenom zaklonu u litici, nego i cijelu zajednicu koja ih je okruživala. Posjetitelji su se počeli uspinjati stazom prema glavnom nivou Stijene dviju rijeka, ali zastali su već kod donjeg nivoa kako bi pričekali osobu koja se željela pridružiti njihovom sastanku. Dok su tamo stajali, Ejla je podigla pogled i onda se zatekla kao se drži za obližnju stijenu da bi se smirila. Vrh litice nadvio se tako daleko koliko je pogled dopirao, pa je imala osjećaj kako su i litica i onaj tko je promatra nagnuti unazad. - Ovo je Kimeran - rekao je Džondalar uz osmijeh, dok se taj čovjek pozdravljao s Džoharanom. Ejla pogleda plavokosog neznanca koji je bio viši od Džoharana. Dobro je uočila suptilan govor tijela ove dvojice koji su, izgleda, jedan drugog prihvaćali kao ravnopravnog. Pridošlica je oprezno gledao Vuka, ali nije komentirao i tada su se nastavili penjati do sljedećeg nivoa. Kad su konačno došli do tog glavnog nivoa, Ejla je ponovo morala zastati, ovoga puta privučena spektakularnim pogledom. Zastao joj je dah. S "trijema" Treće Špilje pružao se širok vidik na okolni krajolik. Mogla je čak vidjeti kako se, nešto uzvodnije od Travnate rijeke, jedna nova rječica pridružila drugoj

- Ejla. - Okrenula se kad je čula svoje ime. Iza nje je stajao Dzoharan s čovjekom koji im se netom pridružio. - Želim te predstaviti nekome. Čovjek je istupio s objema ispruženim rukama, ali oči su mu zabrinuto pogledavale prema Vuku koji je stajao uz nju i koji ga je motrio s budnom radoznalošću. Činilo se da je visok kao Džondalar, a i plava kosa je doprinosila tom površnom dojmu sličnosti. Spustila je ruku kako bi dala životinji znak neka ostane otraga, a ona je stupila naprijed kako bi se pozdravila. - Kimerane, ovo je Ejla od Mamutovaca... - započeo je Dzoharan. Dok je voña Devete Šilje nabrajao njezina imena i veze, Kimeron je objema rukama prihvatio njezine ruke. Dzoharan je primijetio čovjekov nervozan pogled i znao je kako se osjeća. - Ejla, ovo je Kimeran, voña Najstarijeg Ognjišta, Druge Špilje Zelandonaca, brat zelandone Druge špilje, Potomak Osnivača Sedme Špilje Zelandonaca. - U ime ðoni, Velike Majke Zemlje, dobrodošla u zemlju Zelandonaca, Ejla Mamutovko - rekao je Kimeran. - U ime Mute, Majke Sviju Nas, koju još nazivaju i ðoni i još mnogim imenima, pozdravljam te, Kimerane, Voño najstarijeg Ognjišta, Druge Špilje Zelandonaca rekla je Ejla i onda, uz osmijeh, ponovila do kraja sve njegove veze. Kimeran je zapazio njezin strani naglasak i lijep osmijeh. Zbilja je prekrasna, pomislio je, ali zar je i mogao išta manje očekivati od Džondalara? - Kimerane! - rekao je Džondalar, čim je završilo službeno upoznavanje. - Drago mi je što te vidim! - I meni je drago što tebe vidim, Džondalare. - Muškarci si pružiše ruke, a onda se i zagrliše, zagrljajem grubim ali punim emocija. - Znači, sada si voña Druge - rekao je Džondalar. - Da. Već nekoliko godina. Pitao sam se hoćeš li uspjeti vratiti se. Rekli su mi da si se vratio, ali sam morao doći i osobno provjeriti jesu li istinite sve te priče o tebi. A čini mi se da jesu - rekao je Kimeran, osmjehujući se Ejli, no još uvijek se držeći na opreznoj udaljenosti od vuka. - Ejla, Kimeran i ja smo stari prijatelji. Zajedno smo prošli obred inicijacije, dobili naše pojaseve... istodobno postali muškarci - Džondalar se smješkao, tresući glavom dok se prisjećao. - Svi smo bili podjednako stari, ali ja sam mislio kako se ističem jer sam bio viši nego bilo koji od njih. Veselio bih se kada bih vidio da dolazi Kimeran jer je on bio moje visine. Želio sam stati uz njega pa da više ne stršim toliko. Mislim da se i on tako osjećao. - Okrenuo se opet k čovjeku koji se takoñer osmjehivao, ali mu se izraz lica promijenio kada je čuo sljedeće Džondalarove riječi - Kimerane, mislim da trebaš doći ovamo i upoznati se s Vukom. - Upoznati se? - Da, Vuk ti neće ništa, Ejla će te predstaviti. Tako će on znati da si prijatelj. Kimeran je osjećao nervozu dok ga je Džondalar vodio do četveronožnog lovca. Ovo je bio najveći vuk kojeg je on ikada vidio, no bilo je očito da ga se žena ne boji. Kleknula je na jedno koljeno, obgrlila životinju pa podigla pogled i osmjehnula se. Životinja je razjapila gubicu pa su se dobro vidjeli zubi, a jezik mu je visio sa strane. Reži li to vuk na njega? - Ispruži ruku kako bi je Vuk mogao onjušiti - požurivao ga je Džondalar. - Što znači ta riječ koju stalno spominješ kada govoriš o njemu? - upita Kimeran, namrštivši se i izbjegavajući učiniti tražen pokret. Nimalo nije bio siguran u to da želi pružiti ruku ovoj životinji, ali uokolo su stajali ljudi i promatrali pa nije htio pokazati kako se boji. - To je ime koje mu je Ejla dala, a na jeziku Mamutovaca ta riječ znači "vuk". Kada je Ejla uzela njegovu desnu ruku, Kimeran je znao da će joj se prepustiti. Duboko je uzdahnuo i dopustio joj da taj njegov važan ekstremitet prinese blizu toj gubici koja je bila puna oštrih zuba. Kimeran je, kao i većina ljudi, bio iznenañen kad je Ejla sad prolazila cijeli onaj proces pokazivanja kako treba dotaknuti vuka i malo se prestrašio kad mu je Vuk liznuo ruku. Ali kada je osjetio toplinu žive životinje, začudilo ga je zašto životinja mirno stoji i dopušta mu da ga dodiruje, no kada je to početno čuñenje malo jenjalo, zatekao se kako sada više pozornosti poklanja toj ženi.

Kakvu li to ona ima moć, pitao se. Je li ona zelandona? Bio je itekako svjestan toga da zelandone imaju posebne sposobnosti. Ona govori savršeno jasnim i razumljivim zelandon-skim jezikom, ali ima čudan način izgovora. To se baš ne bi moglo nazvati akcentom, pomislio je. Činilo se da gotovo guta neke glasove. Nije to nešto što bi smetalo uhu, ali zbog toga je odmah zamijetiš... iako bi je ionako zamijetio. Doima se kao strankinja, ali znaš da je strankinja i to prelijepa, egzotična strankinja i taj vuk je samo dio svega toga. Kako joj uspijeva držati vuka pod nadzorom? Sada je njegov pogled izražavao čuñenje, gotovo strahopoštovanje. Ejla je pozorno gledala izraz Kimeranovog lica i nije joj promaklo to čuñenje. Skrenula je pogledom kada je osjetila kako se počela smiješiti, a onda ga je opet pogledala. - Brinula sam se o Vuku otkad je još bio maleno štene - rekla je. - Odrastao je uz djecu Lavljeg logora. Naviknut je na ljude. Kimeran se iznenadio. Ovo je izgledalo kao da ona zna što on misli pa mu odgovara na pitanje prije nego ga je i stigao postaviti - Jesi li došao sam? - upitao ga je Džondalar, kad je ovaj konačno uspio odvojiti pogled od vuka i Ejle i obratiti pozornost na njega. - Doći će ih više. Javili su nam kako Džoharan želi organizirati zadnji lov prije odlaska na Ljetni sabor. Manvelar je poslao glasnika u Sedmu, a ovi su onda javili nama, ali ja nisam želio čekati na njih nego sam krenuo ranije. - Kimeranova Spilja je u onom smjeru, Ejla - rekao je Džondalar, pokazujući dolje prema dolini Travnate rijeke. -Vidiš li onaj mali pritok? - Ejla je kimnula. - To je Mala travnata rijeka. Nastaviš li iza tog pritoka tokom Travnate rijeke, stići ćeš do Druge i Sedme Špilje. Oni su povezani i dijeli ih samo jedna livada. Dvojica muškaraca su nastavili razgovarati, prisjećajući se starih vremena i pričajući o onome što se u meñuvremenu dogañalo, a Ejlu je ponovo privukla panorama. Prostrana gornja terasa Treće špilje pružala je svojim stanovnicima mnoge prednosti. Prevjesna stijena je dobro štitila od vremenskih nepogoda, a ipak je nudila krasan pogled. Za razliku od onih šumovitih dolina uz Devetu špilju, obje ove doline, i uz Travnatu i uz Malu travnatu rijeku, bile su bogati, raskošni pašnjaci, ali drukčiji od onih livada naplavnih dolina Rijeke. Na njezinim je obalama raslo razno drveće i grmlje, ali odmah uz taj vrlo uzak pojas pružala su se otvorena polja niske trave, omiljene paše kopitara i dvo-papkara. Od Rijeke odmah prema zapadu te su široke naplavne ravnice vodile do niza brežuljaka što su se uspinjali do travom obraslih visoravni. Obje doline uz Travnatu i Malu travnatu rijeku su jednim dijelom godine bile znatno vlažniji, gotovo močvarni predjeli u kojima su mogle rasti razne vrste visokih trava koje bi ponegdje visinom nadmašile ljudski stas i često bile pomiješane s raznim biljem izrazito širokih listova. Takva raznolikost bilja mamila je i različite životinje koje su pri paši davale prednost nekom bilju ili nekim grupama bilja, seleći se u potrazi za takvim pašnjacima. Kako se s glavne terase Stijene dviju rijeka pružao pogled na obje doline, ona je bila idealna osmatračnica takvih stada koja su migrirala u potrazi za pašnjacima. Zato su, tijekom vremena, ljudi Treće Špilje stekli ne samo veliku vještinu u pronalaženju tih stada, nego su stekli i znanja o promjenama koje bi prouzročila godišnja doba i naučili raspoznavati znakove koji su ukazivali na dolazak raznih životinja. Ta je preciznost pak doprinosila porastu njihovog lovačkog ugleda. I mada su pripadnici svih špilja lovili, koplja lovaca Treće Špilje oborila su više ovakvih životinja nego ičija druga. Taj primat kojeg su uživali lovci Treće Špilje bio je znan većini Zelandonaca, no najbolje su to znali njihovi najbliži susjedi. Oni su bili ti kojima su se svi drugi obraćali za savjete i informacije uvijek kada su planirali odlazak u lov, a posebice kada se radilo o velikom grupnom lovu u koji bi odlazila cijela zajednica. Ejla je gledala nalijevo, prema jugu. Travnate doline ovih dviju rijeka što su se upravo tu dolje spajale, omogućavale su pogled izmeñu visokih litica. Sada bogatija i vodama Travnate rijeke, Rijeka je tekla prema jugozapadu, tijesno se držeći podnožja visokih stijena, krivudajući dubokim zavojima i onda je nestala

s vidika krenuvši još dalje prema jugu, k većim rijekama pa konačno do Velike Vode, tamo negdje na zapadu. Tada je pogledala nadesno, prema sjeveru, tamo odakle su došli. Uzvodno je dolina Rijeke bila široka, zelena livada po kojoj je svjetlucao odsjaj sunca što se odbijao od vodotoka koji je trepereći krivudao kroz borovnice, srebrne breze, vrbe i borove, a ponegdje i uz koji trajno zelen hrast. Na drugoj obali, tamo gdje je Rijeka naglo skretala prema izlazećem suncu, mogle su se vidjeti visoke litice i onaj onako golem prevjesni zaklon Devete Špilje. Prilazio im je Manvelar s osmijehom dobrodošlice na licu. Premda taj sjedokosi čovjek nije bio mlad, Ejla je zapazila kako mu je korak vitalan i pun samopuzdanja. Bilo joj je teško procijeniti koliko je star. Nakon pozdrava i nekoliko službenih upoznavanja, Manvelar je poveo grupu do slobodnog prostora u glavnom zaklonu, nešto malo sjevernije od naseljenog dijela. - Pripremamo objed za sve ljude, - objavio je Manvelar - a ako je netko žedan, ovdje imate vodu i nekoliko šalica. -Pokazao je nekoliko velikih mješina učvršćenih uza zid, a uz njih su bile gusto isprepletene šalice. Većina ljudi je prihvatila ovu ponudu, a mnogi su sa sobom imali svoje osobne šalice. Nije bilo nimalo neobično uza se u vrećici imati vlastitu šalicu, zdjelicu i nož kojim su se služili pri jelu, čak i kada se odlazilo na kraće izlete ili posjetiti prijatelje. Ejla nije nosila samo svoju šalicu, nego i zdjelicu za Vuka. Ljudi su zadivljeno gledali kako ta lijepa životinja željno lapće vodu koju mu je dala, a nekolicina ljudi se smješkala. Bila im je nekako ugodna ta spoznaja da vuk, koji je nekom neobjašnjivom i misterioznom vezom vezan uz tu ženu, može biti toliko običan da mu treba poneki gutljaj vode. Smjestili su se u ozračju ugodnog iščekivanja, neki su ljudi sjeli na okolno kamenje, dok su drugi stajali čekajući da se nešto počne dogañati. Manvelar je pričekao dok se svi nisu smjestili i stišali, a onda je pogledao neku djevojku koja je stajala uz njega. - Tijekom zadnja dva dana stražarili smo na obje osma-tračnice, i ovdje i na Drugoj osmatračnici - rekao je. - Ejla, ono tamo ti je Druga osmatračnica - tiho je rekao Džondalar. Pogledala je u smjeru u kojem joj je pokazao. Nasuprot ušću dviju rijeka i velikoj naplavnoj ravnici, nalazilo se još jedno maleno sklonište u stijeni koja je pod oštrim kutom izvirivala iz niza litica koje su, tamo nizvodno, tekle paralelno s Rijekom. - Premda Drugu osmatračnicu od Treće Špilje dijeli Travnata rijeka, ljudi Treće špilje je svejedno smatraju dijelom Stijene dviju rijeka. Ejla ponovo pogleda prema mjestu koje su zvali Druga osmatračnica, a onda je napravila nekoliko koraka kako bi preko ivice pogledala dolje u vodu. Iz te perspektive mogla je sagledati kako se pri svom ušću u veću rijeku, Travnata rijeka širi u malenu deltu. Na desnoj obali manje rijeke, u samom podnožju Stijene dviju rijeka se stazica, koja je vodila uzvodno prema istoku, račvala prema vodenom toku. Zamijetila je kako taj ogranak vodi na obalu Travnate rijeke na onom kraju delte gdje je ona bila široka i plitka i podalje od uzburkane vode na samom ušću. To je bilo mjesto gdje su ljudi Treće Špilje prelazili Travnatu rijeku. Na drugoj strani stazica se nastavljala kroz dolinu nasta-lu naplavinama što su ih nanijele obje rijeke i vodila još kakvih četiri stotine metara do onog zaklona koji je virio pod oštrim kutom. Malen i visoko postavljen, nije svojim svodom nudio baš neki posebno dobar zaklon, ali je kamenita stazica vodila na sam vrh, kamenu platformu s koje se s druge strane Travnate doline moglo nadgledati doline obiju rijeka. - .. .Tifona nam je donijela informacije neposredno prije vašeg dolaska govorio je Manvelar. Mislim, Džoharane, da imamo nekoliko mogućnosti za dobar lov. Držimo na oku miješano stado s nekih osam golemih jelena s mladunčadi koji su na putu ovamo, a Tifona je upravo opazila oveće stado bizona. - Dobro je i jedno i drugo, a ovisi o tome gdje nam je ulov sigurniji. Što ti predlažeš? - pitao je Džoharan. - Kada bi se radilo samo o Trećoj Špilji, mi bi, vjerojatno, na Rijeci pričekali jelene pa bismo ih nekoliko pokupili na Prijelazu, ali ako se traži velika lovina, onda bih krenuo na bizone i pokušao ih opkoliti - odgovori Manvelar.

- Mogli bismo pokušati oboje - rekao je Džondalar. Nekolicina ljudi se nasmijala - On bi htio sve! Nije li Džondalar uvijek bio tako željan? - dobacio je netko, a Ejla nije bila sigurna tko. - Željan, to da, ali to obično nije bilo u vezi s lovom na životinje dvosmisleno odgovori nečiji ženski glas. Uslijedilo je hihotanje i smijeh. Ejla je vidjela tko je ovo dobacio. Bila je to Kariña, voña Jedanaeste Špilje. Ejla se prisjetila kako je ta žena ostavila dubok dojam na nju kad su se upoznale, no sada joj se nije dopao ton njezinog komentara. Činilo joj se da ova ismijava Džondalara, a Ejla je tako nedavno bila objektom smijeha koji je zvučao poput ovog.. Pogledala ga je da vidi kako je on to primio. Naglo je pocrvenio, no uspio se ironično osmjehnuti. Neugodno mu je, pomisli Ejla, i pokušava to prikriti. - Možda je to i zvučalo kao da hoću previše i znam da izgleda kako ne možemo oboje, ali ja mislim da možemo. Dok smo živjeli s Mamutovcima, Ejla je na svom konju pomogla satjerati bizone u obor - pokušao je objasniti. - Konj trči brže od ijednog čovjeka, a mi možemo upravljati konjima tako da idu kamo mi želimo. Možemo pomoći natjerati te bizone u stupicu, a i vratiti one koji bi se pokušali odvojiti. A vidjet ćete i kako je lako s bacačem koplja oboriti golemog jelena. Mislim da ćete se svi iznenaditi kad vidite što ova sprava može učiniti. - Dok je govorio, držao je u ruci to lovačko oružje. Bilo je to prilično plosnato, uzano drveno koplje koje se doimalo isuviše jednostavnim da bi moglo učiniti to što je ovaj povratnik s putovanja tvrdio da može učiniti. - Kažeš kako misliš da bismo mogli oboje? - upita Džoharan. Skup su prekinuli ljudi Treće Špilje donijevši hranu. Dok su polako blagovali, razgovor se vodio oko toga kako to stado nije daleko od već ranije podignutog obora koji bi se mogao popraviti i privesti svrsi. Planirali su provesti dan popravljajući tu klopku pa će, ako uzmognu, popraviti obor i, ako bizoni u meñuvremenu ne odlutaju nekamo dalje, sljedećeg jutra krenuti na bizone, ali će pratiti i kretanje golemih jelena. Kada je razgovor skrenuo na strateško planiranje lova, Ejla je vrlo pozorno slušala, ali nije otvoreno ponudila svoju i Njiskinu pomoć. Pričekat će i vidjeti kako će se stvari razvijati. - Pa, Džondalare, daj da sada vidimo to prekrasno novo oružje - konačno je rekao Džoharan. - Da, - dodao je Manvelar - učinio si me vrlo radoznalim. Možemo se poslužiti vježbalištem u Travnatoj dolini.

Vježbalište je bilo kraj podnožja Stijene dviju rijeka, a sastojalo se od središnjeg zaletišta tako igaženog čestom uporabom da na njemu više uopće nije bilo trave. Čak je i ona trava uokolo bila sva polegla, jer su mnogi ljudi tu stajali ili hodali. Jedan kraj zaletišta bio je označen golemim blokom vapnenca koji je i sam nekada bio prevjesna litica, no u neko neznano doba se srušio i tu pao. Njegove nekad oštre bridove zaoblilo je vrijeme i noge koje su se po njemu penjale. Na drugom su kraju stajale četiri bale suhe trave čvrsto omotane kožama i ponegdje već izbušene ranije bačenim kopljima. Na svakoj od tih koža bili su nacrtani obrisi neke od životinja. - Morat ćete malo odmaknuti ove mete - rekao je Džon-dalar. - Barem na udaljenost dvostruko veću od ove. - Na dvostruku udaljenost? - pitala je Kariña, gledajući onu drvenu spravu u njegovim rukama. - Barem toliko. Predmet kojeg je Džondalar držao u ruci bio je izdjeljan iz ravnog komada drveta, dugačak otprilike kao njegova podlaktica, kada bi se mjerilo od vrha ispruženih prstiju do lakta. Predmet je bio uzak i plosnat, s dugačkim žlijebom po sredini i s dvije kožnate omče blizu prednjeg kraja. Sa stražnje strane virio je dio koji se sužavao u kuku koja je pristajala u rupu izbušenu pri dnu lakog koplja. Džondalar je iz tobolca izvadio kratak komad drveta s kre-menim šiljkom koji je za drvo bio pričvršćen komadom tetive i ljepilom dobivenim od raskuhanih kopita pomiješanih sa strugotinama koža. Stražnji dio ovog predmeta sužavao se u

zaobljen vršak. Taj je predmet izgledao kao neproporcionalno malo koplje ili, možda, kao neka vrst noža s čudnim drškom. Tada je iz tobolca izvukao nešto nalik dugom koplju koje je s jednog kraja imalo usañena dva pera, ali na drugom kraju nije bilo šiljka. Meñu okupljenom gomilom začuo se žamor pun radoznalosti. Uzeo je onaj kratak komad koji je s jednog kraja imao pričvršćenu kremenu oštricu, a na drugoj strani bio usiljen, pa je taj uzak kraj umetnuo u rupu izdubljenu na prednjem kraju mnogo dužeg koplja i takvim je spajanjem sada dobio dugo, vitko koplje, složeno iz dva dijela., začuo se poneki uzvik od onih koji su shvatili o čemu se radi. - Otkad sam po prvi puta razvio tehniku ovakvog izbacivanja koplja, načinio sam nekoliko promjena- rekao je Džon-dalar okupljenim ljudima. - Stalno sam isprobavao neke nove zamisli. Ispostavilo se da su dobra ova koplja kojima se može skinuti vrh. To je mnogo bolje nego kad ti se cijelo dugačko koplje slomi svaki puta kad vršak krivo padne ili kad ti ranjena životinja pobjegne s kopljem u tijelu - podigao je koplje i opet ga sastavio na dva dijela. - Ovako se dio sa šiljkom izvuče iz koplja pa ne moraš iznova raditi cijelo koplje. Sada se iz gomile začuo žamor koji je pokazivao da razumiju o čemu on govori. Trebalo je i truda i vremena da bi se napravilo koplje s ravnim drškom koje će, kad ga baciš, letjeti kako treba i nije bilo lovca kojem se već nije koplje slomilo u najgorem mogućem trenutku. - Možda ste zapazili da je ovo koplje nešto manje i lakše od normalnog koplja nastavio je Džondalar. - To je to! - uzviknuo je Vilamar. - Znao sam da je to koplje nekako drukčije i bez toga što je iz dva dijela. Činilo mi se nekako gracioznijim, gotovo ženstvenim. Kao da pripada Majci. - Otkrili smo kako lakša koplja zapravo bolje lete - rekao je Džondalar. - Ali hoće li to probiti kožu? - pitao je Brameval. - Zaključio sam da koplje mora imati izvjesnu težinu, premda zbog nje kraće leti. Jer ako je suviše lagano odbit će se od debele kože ili će slomiti vrh. - Mislim da je došlo vrijeme da vam pokažem kako ovo radi - rekao je Džondalar i, uzevši oba tobolca, krene prema onom odlomljenom komadu stijene. Nosio je rezervna koplja i dodatne kraće dijelove, no nisu svi ti dijelovi bili jednaki. Neki su na vrhu imali zašiljen kremen i svaki takav vrh je imao malo drukčiji oblik, a drugi su imali vrh od oštro zašiljene kosti čiji je donji dio bio raskoljen kako bi se lakše pričvrstio za onaj kraći dio koplja. Dok su Solaban i Rašemar odvlačili mete na veću udaljenost, Džondalar je spojio još nekoliko ovakvih kopalja iz dva dijela, kako bi bila spremna. - Džondalare, je li ovo dovoljno daleko? - vikao je Solaban. Džondalar baci pogled prema Ejli. Uz nju se smjestio Vuk. U rukama je držala bacač koplja, a na leñima joj je bio onaj veći tobolac u kojem su bila već sastavljena koplja. Osmjehnula mu se i on joj uzvrati smiješkom, no to je bio nervozan osmijeh. Odlučio je započeti s demonstracijom pa tek onda objašnjavati i odgovarati na pitanja. - Bit će dovoljno daleko - odgovorio je. Mete su još uvijek bile dobrano unutar dometa, zapravo čak i previše blizu, no za ovo prvo pokazivanje bilo je sasvim dovoljno. A ovako će moći biti i precizniji. Nije im morao reći neka mu se maknu s puta. Svi su se povukli unazad, posve zadovoljni što se mogu maknuti izvan dosega koplja koje će izbaciti njima nepoznata sprava. On je pričekao dok se svi maknu i, dok su ga promatrali s izrazom koji se kretao u rasponu od iščekivanja do sumnjičavosti, pripremio se za izbačaj koplja. Držeći desnom rukom bacač u horizontalnom položaju, s palcem i kažiprstom provučenim kroz one dvije omče postavljene sprijeda, brzo je ubacio koplje u žlijeb. Povukao ga je i koplje je kliznulo unazad do one kuke koja je služila i kao krajnja stražnja točka iza koje se više ne može vući, uvukao je dio s perima u rupu i bez oklijevanja odapeo. Učinio je to tako brzo da su mnogi ljudi jedva i vidjeli kako se stražnji dio bacača podigao dok je on s pomoću onih omči držao prednji kraj, dodavši time zapravo dužinu bacača dužini svoje ruke i time iskoristio dodatnu prednost koju mu je davala ovako dobivena sila poluge.

Vidjeli su kako to koplje leti brzinom dvostruko većom od uobičajene i zabija se posred kože s crtežom srne s takvom snagom da je posve probilo cijelu balu. Na iznenañenje promatrača, za prvim je doletjelo i drugo koplje, s gotovo istom silovitošću i pogodilo pokraj rupe u koju se zabolo Džonda-larovo koplje. To je Ejla svojim hicem slijedila Džondalarov. Ljudi su zaprepašteno šutjeli, a onda je potekla bujica pitanja. - Jesi li vidio ovo? - Nisam vidio kako si izbacio, Džondalare, možeš li to ponoviti? - To koplje je gotovo proletjelo kroz cijelu metu. Kako može pogoditi s tolikom žestinom? - I njezino je koplje sasvim probilo metu. Što im daje toliku snagu? - Mogu li malo pogledati tu stvar? Kako to zovete? Bacač koplja? Ovo zadnje pitanje stiglo je od Džoharana i Džondalar mu pruži spravu. Njegov brat ju je pažljivo razgledavao sa svih strana, čak ju je i okrenuo i na donjoj strani spazio jednostavnu rezbariju koja je prikazivala golemog jelena. Zbog toga se osmjehnuo. I ranije je vidio sličnu rezbariju. - Kako znaš da sam to ja urezao? - Sjećam se, Džondalare, kada si vjerovao kako bi možda mogao postati rezbar. Mislim da još uvijek imam onaj tanjur kojeg si mi jednom dao i na kojem je ovakva ista rezbarija. Ali otkud ti ovo? - upitao je, pruživši mu natrag bacač. - I želio bih vidjeti kako se s njim radi. - Napravio sam ga dok sam boravio s Ejlom u njezinoj dolini. I zbilja nije teško služiti se njime, samo treba malo vježbe dok postigneš preciznost pogotka. Ja mogu s njim dalje dobaciti, ali Ejla gaña preciznije nego ja - objasni Džondalar, uzimajući drugo koplje. - Vidiš li rupicu koju sam probušio na stražnjem dijelu ovog koplja? Džoharan i drugi ljudi su se sada nagurali bliže, kako bi vidjeli to mjesto. - Čemu to služi? - upitala je Kariña. - Pokazat ću ti. Vidiš li tu otraga ovu izbočinu nalik kuki? To ti mora pristajati jedno s drugim - rekao je, umetnuvši vršak kuke u rupu. Podesio je koplje tako da leži posve priljubljeno uz bacač, a sa svake je strane virilo jedno pero, a onda provuče palac i kažiprst kroz omče i ostade držati bacač i koplje u vodoravnom položaju. Sada su se svi nagurali oko njega, nastojeći vidjeti. - Ejla, zašto im i ti ne pokažeš? - Ejla im je pokazala to isto. - Ona ga drukčije drži - rekla je Kariña. - Ona je provukla kažiprst i srednjak kroz omče, a on palac i kažiprst. - Vrlo dobro zapažaš, Kariña - rekla je Martona. - Meni je ovako bolje - objasnila je Ejla. - i Džondalar je ranije držao ovako, a sada mu se više sviña onako. Dobar je i jedan i drugi način. Možete ga držati onako kako vam najbolje odgovara. Kariña kimne pa upita -Jesu li i tvoja koplja manja i lakša od uobičajenih? - U početku smo koristili veća koplja, ali nakon nekog vremena Džondalar se dosjetio napraviti ova manja. S njima je lakše baratati, a i preciznije se gaña - odgovorila je Ejla. Džondalar je nastavio pokazivati - Gledaj kako se pri izbacivanju podiže stražnji dio, pa tako još dodatnom snagom gurne koplje. - Držeći desnom rukom koplje i bacač, primio je ljevicom koplje i vrlo usporenom kretnjom ponovio pokret, ne izbacujući koplje. - To je ono što mu daje tu dodatnu silinu. Kada je bacač u sasvim napetom položaju, to ti je kao da ti je ruka još upola duža - rekao je Brameval. On do sada nije mnogo govorio pa je Ejli trebao trenutak dok se prisjetila da je on voña Četrnaeste Špilje. - Hoćete li opet izbaciti koplja? Pokažite nam još jednom kako se to radi rekao je Manvelar. Džondalar je nategnuo koplje, nanišanio i opalio. Koplje je opet probiH metu. Samo trenutak kasnije poletjelo je i Ejli-no. Kariña je gledala tu ženu koju je Džondalar doveo sa sobom. Nije znala da je Ejla tako sposobna. To ju je zapravo iznenadilo. Nekako je očekivala kako će ova očigledno lijepa žena biti više nalik Maroni, onoj koju je bio izabrao prije no što je otišao, no činilo se da se ovu ženu isplati malo pobliže upoznati. - Želiš li ti pokušati, Kariña? - upita Ejla, nudeći joj bacač.

- Da, rado - prihvatila je voña Jedanaeste Špilje, široko se osmjehnuvši. Uzela je bacač i malo bolje ga pogledala dok je Ejla uzimala drugo koplje kojem se može skinuti vršak. Spazila je da je s donje strane urezan crtež bizona i pitala se je li Džondalar i to napravio. Bio je to lijep crtež, ne nešto izuzetno, ali sasvim dobar. Dok su Ejla i Džondalar ljudima pokazivali tehniku izbacivanja koplja, koju će ovi morati uvježbati kako bi se mogli učinkovito služiti s tim novim oružjem, Vuk je malo odlutao. I dok je nekim ljudima pošlo za rukom postići dobru udaljenost, bilo je očito da će im za preciznost pogotka trebati još vježbe. Ejla se malo povukla i promatrala ih, kad je krajem oka spazila neki pokret. Okrenula se i vidjela da Vuk nešto lovi. Kada je vidjela što je to, izvukla je iz svoje vrećice praćku i zajedno s njom nekoliko oblih kamena. Ubacila je kamen u ležište napravljeno od kože, a kad je kokoš kamenjarka sa svojim ljetnim perjem poletjela, Ejla je već bila spremna. Opalila je u tustu pticu i vidjela kako pada. Poletjela je i druga kamenjarka, a nju je srušio drugi kamen iz praćke. Dotad je Vuk već pronašao onu prvu. Zaustavila ga je kad ju je pokušao odnijeti i uzela mu je iz usta, a onda je uzela i onu drugu i ponijela ih, držeći ih za noge. Odjednom je shvatila kako je sada prava sezona za te kokoši pa je počela gledati po travi. Ugledala je gnijezdo pa je s radosnim osmijehom pobrala i nekoliko jaja. Moći će pripremiti Krebo-vo omiljeno jelo, kamenjarke punjene vlastitim jajima. Bila je zadovoljna sama sa sobom, dok se s Vukom vraćala natrag pa sve dok im se nije približila nije ni opazila kako su svi prestali vježbati i sada zure u nju. Neki su se osmjehivali, no većina je izgledala iznenañeno. Džondalar se smiješio. - Nisam li vam rekao da je vješta s praćkom? - upitao je. Na njemu se vidjelo samozadovoljstvo koje je osjećao. - Ali nisi nam rekao kako se koristi vukom da joj plaši divljač. Uz tu njezinu praćku i vuka, što ti je uopće trebalo izmišljati ovu spravu? - rekao je Džoharan, držeći bacač kop-lja. - Zapravo mi je ta njezina praćka i dala ideju, - rekao je Džondalar - a tada i nije imala vuka nego je lovila sa špiljskim lavom. Većina ljudi je pomislila da se Džondalar šali iako, gledajući ženu kako drži par ubijenih kamenjarki a uz nju stoji vuk, nisu više bili sigurni što bi mogli vjerovati. - Kako si došao na zamisao za taj bacač koplja, Džondala-re? - pitao je Džoharan. Sada je on bio na redu da iskuša tu spravu koju je držao u ruci. - Gledajući kako Ejla ispaljuje kamenje iz te praćke, poželio sam da mogu tako izbacivati koplje. Zapravo, najprije sam pokušavao s nečim nalik na praćku, ali onda sam shvatio kako trebam nešto kruće, nešto što nije tako elastično. Konačno sam došao na ovu ideju - objasni Džondalar. - Ali tada još nisam znao što se s tim zaista može učiniti. Kao što ste i sami shvatili, za to treba malo vježbe, ali mi smo se čak naučili s njim služiti i dok jašimo na leñima konja. Sada, kad ste imali priliku i sami isprobati spravu, možda bismo vam trebali izvesti pravu demonstraciju. Šteta što nismo poveli i konje, no barem ćete imati bolju sliku o pravom dometu. Donijeli su nekoliko kopalja koja su bila zabijena u mete. Džondalar odabere jedno, uzme od Džoharana bacač i povuče se nekoliko koraka. Gledao je prema metama, no umjesto da gaña ravno u bale sa sijenom, ispalio je koplje svom snagom. Koplje je preletjelo iznad meta za još jednu polovinu udaljenosti prije nego što se u daljini zabolo u travu. Mogli su se čuti uzvici iznenañenja. Onda je bacila Ejla, pa iako nije imala snagu ravnu onoj koju je imao taj visok, mišićav muškarac, koplje se zabilo tek nešto malo iza Džondalarovog. Ejlina je fizička snaga bila veća nego u većine žena, a to je bio rezultat mjesta gdje je odrasla. Ljudi Plemena su bili jače i robusnije grade nego Drugi. Kako bi mogla s njima održati korak pri jednostavnom obavljanju običnih poslova koji su se očekivali od žena Plemena i od djevojčica dok su odrastale, morala je razviti jače kosti i veću snagu mišića nego je to bilo normalno za njezinu vrstu. Kad su pokupili koplja, ljudi su razgovarali o novom oružju koje su upravo vidjeli. Činilo se da se izbacivanje koplja bacačem ne razlikuje mnogo od

bacanja rukom. Razlika je bila u rezultatu. S bacačem je koplje letjelo više nego dvostruko dalje i s mnogo većom silinom. Najviše se razgovaralo upravo o tome, jer su odmah shvatili koliko je sigurnije baciti koplje s veće udaljenosti. Nesreće tijekom lova nisu bile jako česte, no nisu bile ni rijetkost. Ranjene životinje, lude od boli, znale su teško raniti ili ubiti lovca. Sada je bilo samo pitanje koliko se napora treba uložiti da bi se postigla vještina pri upotrebi bacača koja će, ako već ne dosegnuti onaj nivo kojeg su prikazali Džondalar i Ejla, barem biti dovoljna da bi se uspješno služili tom spravom. Činilo se kako se neki osjećaju već dovoljno spremnim s onim znanjem kojeg imaju, ali su neki, posebice oni mlañi koji su još učili, pokazali više zanimanja. Na prvi pogled se ovo oružje činilo jednostavnim, a takvo je i bilo. No uporaba se zasnivala na principima koji će, premda intuitivno odmah shvaćeni, tek mnogo kasnije biti sustavno usvojeni. Bacač je bio nova mogućnost, jednostavno dodatno sredstvo koje se koristilo prednošću mehaničke poluge da bi koplju dalo dodatnu silu i omogućilo brži i dalji let od onog koji se postizavao pri izbačaju rukom. Ljudi su se od pamtivijeka služili raznim pomagalima i svako od njih je pojačavalo snagu njihovih mišića. Na primjer, neki oštar komad kamena - kremena, jaspisa, lidijskog kamena, kvarca ili opsidijana - mogao se uzeti u ruku i poslužiti za rezanje, ali stavljanje drška maksimalno je pojačalo njegovu učinkovitost i takav je nož korisniku omogućavao daleko precizniji rad. Ali bacač nije bio samo nov način primjene onih principa čije nam je poznavanje uroñeno. To je bio primjer kako su priroñene osobine ljudi kakvi su bili Džondalar i Ejla poboljšavale šanse njihova opstanka; ta mogućnost da se neka zamisao pretvori u koristan predmet, da se apstraktna misao provede u realnost. To je bio njihov najveći Dar, premda ga oni čak nisu ni prepoznali u tom smislu. Posjetitelji su ostatak tog poslijepodneva proveli raspravljajući o strategiji predstojećeg lova. Odlučili su poći na ono stado bizona koje je tu viñeno, jer u njemu ima više životinja. Džondalar je opet spomenuo kako bi mogli pokušati uloviti i bizone i goleme jelene, no nije previše ustrajavao u tome. Ejla nije ništa govorila; odlučila je čekati i vidjeti što će se dogoditi. Gostima je bio ponuñen još jedan obrok hrane i poziv da tu prenoće. Neki su odlučili ostati, ali Džoharan je želio prije lova pripremiti još neke stvari i obećao je Kariñi da će se pri povratku nakratko zaustaviti i posjetiti Jedanaestu Špilju. Iako je sunce na zapadu već zašlo, još je uvijek bio dan kada je Deveta Špilja krenula niz puteljak. Kada su dosegli relativno ravan dio uz obali Rijeke, Ejla se okrenula i opet pogledala zaklon Stijene dviju rijeka koja je, poput kakve police, imala nekoliko nivoa. Neki ljudi su im mahali onom, kod mnogih uobičajenom, kretnjom "doñite opet". Primijetila je kako im gosti odmahuju istom kretnjom, u značenju "doći ćemo vas posjeti". Krećući se uz obalu, zaobišli su liticu i krenuli nadesno prema sjeveru. Što su dalje išli uzvodno to je kameniti zid na njihovoj obali Rijeke sve više gubio na visini. Uz najniži dio pri dnu padine ugledali su kameni zaklon. Tek nešto dalje, i malo više uz padinu, možda kakvih dvanaestak metara, bio je drugi zaklon koji se, manje-više kontinuirano protezao duž nivoa te iste terase. U blizini se mogla vidjeti i malena špilja. Ta dva zakloništa, špilja i ona duga terasa, sačinjavali su životni prostor jedne druge zajednice koja je nastavala ovaj gusto napučen prostor - tu je živjela Jedanaesta Špilja Zelan-donaca. Kariña i ljudi Jedanaeste Špilje krenuli su sa Stijene dviju rijeka prije Devete Špilje, pa je sada ona stajala uz svojeg zelandonu Jedanaeste, čekajući kako bi pozdravila pridošli-ce. Vidjevši ih ovako jedno pokraj drugog, Ejla zapazi da je Kariña viša od njihovog zelandone. Prišavši im bliže, Ejla vidje kako to nije zato što bi Kariña bila vrlo visoka, nego je on bio malen i nježne grañe. Ipak, kad ju je pozdravio, čvrst stisak njegove ruke poricao je tu krhkost. Imao je onu čvrstu, žilavu snagu i osjetila je kako iz njega zrači neka unutrašnja snaga i sigurnost, ali i još nešto. Bilo je nečeg u njegovom načinu, nečeg što ju je zbunilo kad ga je prvi puta srela i sada se to ponovo javilo dok je pozdravljao goste i želio im dobrodošlicu. Odjednom je shvatila kako ju on nije procjenjivao na način kako je to činio muški dio Zelandonaca, nije to činio ni otvoreno niti na neki suptilniji način,

pa je shvatila da on nije gledao žene kao nekog s kim bi zadovoljio svoje osobne potrebe. Sjetila se kako je, dok je živjela u Lavljem logoru, s velikim zanimanjem slušala razgovore o ljudima koji su u sebi nosili one bitne oznake oba spola. Tada se prisjetila i kako je Džondalar rekao da su takvi zelandone često izvrsni iscjelitelji i nije mogla suspregnuti osmijeh. Možda bi on mogao biti još jedna osoba s kojom bi mogla razgovarati o praksi i tehnikama liječenja i iscjeljivanja. Osmijeh kojim joj je uzvratio bio je prijateljski - Dobrodošla u Mjesto na Rijeci, u dom Jedanaeste Špilje Zelandonaca - rekao je. Neki drugi čovjek, koji je stajao malo postrance i nešto iza zelandone, osmjehivao mu se toplim osmijehom punim ljubavi. Ovaj je bio visok i imao je lijepe, pravilne crte lica koje bi Ejla smatrala zgodnim, no kretao se na način koji joj se činio ženstvenim. Zelandona se okrenuo, pogledao visokog čovjeka i dao mu znak da im priñe. - Želio bih ti predstaviti mojeg prijatelja, Marolana iz Jedanaeste Špilje Ze-landonaca - rekao je, a onda nastavio s ostatkom službenog upoznavanja koje je, kako se Ej li učinilo, potrajalo duže nego obično. Dok je on govorio, prišao im je Džondalar i stao pokraj nje, a s njim uza se, odmah se osjetila bolje u svim nepoznatim situacijama kakvih je, otkad su se vratili u zemlju njegovog naroda, bilo napretek. Okrenula se k njemu i osmjehnula se, a onda se opet okrenula natrag, kako bi prihvatila obje ruke onog čovjeka. Taj nije bio visok poput Džondalara, zapazila je, no bio je nešto viši od nje. - U ime Mute, Velike Majke Sviju Nas, znane i kao ðoni, pozdravljam te, Marolane iz Jedanaeste Špilje Zelandonaca -rekla je. Njegov je osmijeh bio topao i činilo se da je razgovorljiv, no morali su ući kao bi napravili mjesta drugima koje su voña i zelandona Jedanaeste Špilje pozdravljali, a onda su se neki ljudi umiješali izmeñu njih pa nisu stigli izmijeniti niti onih nekoliko uobičajenih riječi. Bit će kasnije vremena za razgovor, pomislila je. Pogledala je uokolo kako bi vidjela gdje se nalazi. Premda je ova lokacija bila dosta izdignuta nad obalom i ponešto uvučena od same obale, još su uvijek bili vrlo blizu Rijeke. To je rekla i Martoni. - Da, oni žive blizu Rijeke - složila se žena. - Neki misle kako bi ih tu mogla zadesiti poplava. Zelandona kaže kako u Najstarijim legendama ima nekih naznaka o tome, ali nitko od sada živih, pa čak ni oni najstariji, ne pamte da je ovdje bilo poplava. A ovakva lokacija im donosi prednosti. Vilamar je objasnio kako zbog ovakvog neposrednog pristupa Rijeci, ljudi Jedanaeste Špilje obilato koriste njezine resurse. Glavna aktivnost im je ribolov no, što je još važnije, Jedanaesta Špilja je čuvena po riječnom transportu. - Splavi se koriste za prijevoz znatnijih količina svega što se treba transportirati: hrane, raznih dobara i ljudi - rekao je. - Ljudi Jedanaeste Špilje nisu samo najspretniji u upravljanju splavima... obavljajući transport Rijekom uzvodno i nizvodno, kako za svoje tako i za potrebe drugih Špilja... nego ih i proizvode. - To je njihova vještina - dodao je Džondalar. -Jedanaesta Špilja se specijalizirala za proizvodnju i upravljanje riječnim splavima. Njihov dom je poznat kao Mjesto na Rijeci. -Nije li to tamo gdje su one oblice? - upitala je, pokazujući prema nekolicini konstrukcija napravljenih od trupaca, uz sam rub vode. To joj nije bilo posve nepoznato. Već je ranije vidjela nešto nalik tome i sada se pokušavala prisjetiti gdje. A onda se sjetila. Žene Šaramunajaca koristile su splav. Kada je pokušavala pronaći Džondalara i slijedila jedini trag koji je vodio od mjesta gdje je bio nestao, naišla je na neku rijeku i kraj nje vidjela malu splav. - Ali nisu sve to splavi. Ono što izgleda kao velika splav je njihov dok. Splavi su one manje platforme vezane uz dok. Većina Špilja ima neko svoje mjesto uz vodu gdje vežu splavi; ponegdje je to tek kakav stup, a negdje prilično razrañeni dokovi, ali niti jedan nije poput njihovog. Kada netko želi putovati ili prebaciti nekakvu robu po rijeci uzvodno ili nizvodno, on tada ugovori posao s Jedanaestom Špiljom. Oni prave prilično redovite rute - rekao je Džondalar. Želio sam im pričati o Saramudoncima i onim njihovim iz debla istesanim plovilima s kojima je tako lako upravljati.

Džoharan je čuo što je rekao - Mislim da sada nećeš imati vremena upuštati se u velike diskusije, osim ako ne želiš da te ostavimo tu. Želio bih se prije mraka vratiti u Devetu Špilju -rekao je. - Obećao sam Kariñi da ću tu zastati jer im je htjela pokazati tebe, Ejla, i jer bih nakon lova želio poći sa splavi na jedno kraće putovanje uzvodno, kako bih se sastao s još nekim voñama u vezi s Ljetnim saborom. - Kada bismo imali jedan od onih malih ramudonskih iz debla izdubljenih čamaca, nekoliko ljudi bi moglo odveslati uzvodno i ne bi morali brinuti o tome kako će motkama od-guravati tešku splav - rekao je Džondalar. - Koliko bi vremena trebalo za izradu jednog takvog čamca? - upita Džoharan. - To zahtijeva mnogo posla - odgovori Džondalar. - Ali kad je jednom gotov, možeš se dugo služiti s njim. - To mi sada neće pomoći, zar ne? - Ne, mislio sam kako bi kasnije mogao biti od velike pomoći. - Možda, ali ja moram otputovati uzvodno tijekom sljedećih nekoliko dana, - rekao je Džoharan - a onda se opet vratiti. Ako Jedanaesta Špilja planira neko putovanje u tom smjeru, bilo bi mi lakše i mnogo brže bih se vratio ali, ako moram, ići ću i pješice. - Mogao bi se poslužiti konjima - rekla je Ejla. - Ti bi se mogla poslužiti konjima, Ejla - Džoharan se ironično osmjehnuo. - Ja ne znam kako bih ih prisilio ići tamo kuda ja želim. - Konj može nositi dvoje ljudi, mogao bi jahati iza mene - rekla je. - Ili iza mene - dodao je Džondalar. - Pa možda, neki drugi puta, ali mislim da ću se sada raspitati planira li Jedanaesta Špilja u kakvo dogledno vrijeme neko putovanje uzvodno - izjavio je Džoharan. Nisu ni primijetili kada im je Kariña prišla. - Zapravo sam i sama razmišljala o tome da odem uzvodno - rekla je. Svi su je pogledali. - I ja idem na taj sastanak, Džoharane, i ako će lov biti uspješan... čak i ako su se tome nadali, nitko nikada nije unaprijed govorio da će lov biti uspješan jer je to moglo značiti zlu kob... moglo bi se pokazati kao dobra zamisao da nešto od tog mesa ponesemo do mjesta gdje će se održati Ljetni sabor već unaprijed, kao zalihu. Mislim da si posve u pravu kada kažeš kako će ovogodišnji sabor biti posebno dobro posjećen. - Okrenula se prema Ejli - Znam da sada ne možeš dugo ostati, ali željela bih ti pokazati ovo naše mjesto i upoznati te s nekim ljudima. Nije se moglo reći da je baš potpuno ignorirala Džondalara, ali je svoje riječi uputila Ejli. Džondalar je malo bolje pogledao tu ženu, voñu Jedanaeste Špilje. Bila je jedna od onih koji su pokazali najviše podsmjeha i prezira kada je predložio lov na obje vrste životinja, kao i kad je iznosio tvrdnje o svojem novom oružju, ali sada se činilo kako je vrlo impresionirana Ejlom... kad je ova pokazala svoje vještine. Možda bih mogao i malo pričekati s tim pričama o novoj vrsti čamaca i možda Kariña nije ta s kojom bi trebao o tome razgovarati, mislio je, pitajući se tko li je sada njihov najistaknutiji graditelj splavi. Pokušao se prisjetiti što zna o Kariñi. Nikada se nije mnogo muškaraca zanimalo za nju. Ne zato što ona ne bi bila zgodna i privlačna, nego se ona nekako nije doimala posebno zainteresiranom za muškarce pa ih nije ohrabrivala. Ali nije se sjećao ni da su je privlačile žene. Uvijek je živjela sa svojom majkom, Darovom. Džondalar se pitao živi li još uvijek s njom. Njezina mati se nije nikada odlučila živjeti s muškarcem, to je znao. Nije se mogao sjetiti tko je bio muškarac njezinog ognjišta i je li ikada itko znao duh kojeg muškarca je Velika Majka odabrala da s njim Darova zatrudni. Ljudi su se čudili zbog imena koje je odabrala za svoju kćer, posebno zato što je zvučalo slično kao riječ hrabro. Je li mislila kako će Kariñi trebati hrabrosti? Trebalo je imati hrabrosti da bi se bilo voñom neke Špilje. Ejla je znala da će Vuk privući pozornost pa se sagnula kako bi ga ohrabrila glañenjem i riječima ohrabrenja. I ona je to isto tražila od njega. Bilo je teško stalno se nalaziti u centru pozornosti i da te stalno svi promatraju, a nije se činilo da bi to moglo uskoro prestati. Upravo zbog toga se i ne bi moglo reći da je željno čekala odlazak na Ljetni sabor, iako je, opet, jedva čekala obred Združivanja koji će je učiniti Džondalarovom družicom. Duboko je udahnula,

ispustila tih, neprimjetan uzdah, a onda se uspravila. Dajući Vuku znak neka se drži blizu nje, pridružila se Kariñi i krenula prema prvom nastanjenom zaklonu. Bio je sličan svim ostalim zaklonima u tom području. Re-laiiVne razlike u tvrdoći vapnenca uzrokovale su nejedna-komjernu eroziju litica, tvoreći razmak izmeñu terasa i natkrivene zaklone zaštićene od oborina, a ipak otvorene danjem svjetlu. Uz dodatne grañevine podignute kao zaštitu od vjetra i uz vatru koja je pružala toplinu, takvi su prostori u vap-nenačkim liticama pružali vrlo pogodne životne uvjete čak i tijekom zima ledenog doba u područjima blizu glečera. Nakon što je susrela nekoliko ljudi, a neke od njih i upoznala s Vukom, Ejlu su odveli do drugog zaklona, u onaj u kojem je živjela Kariña. Upoznala se s majkom voñe, s Darovom, ali ni s jednim drugim roñakom. Činilo se da Kariña nema svog muškarca niti brata, a jasno je rekla da nije željela djecu, govoreći kako joj je dovoljno odgovornosti koje ima kao voña Špilje. Kariña je ušutjela i činilo se da proučava Ejlu, a onda je rekla - Kad se već tako dobro razumiješ u konje, želim ti nešto pokazati. Džondalar se iznenadio vidjevši kako se voña uputila u malu špilju. On je znao kamo idu, a ljudi nisu imali običaj već pri prvom susretu voditi nepoznate posjetitelje na sveta mjesta. Na ulazu u jedinu prostoriju špilje nalazio se niz tajnovitih crta, a unutra je bilo nekoliko grubo urezanih crteža koje je bilo teško razaznati. Ali na stropu je bio velik, detaljno urezan crtež konja, a pri kraju je bilo još nekoliko znakova. - Ovo je izvanredan konj - rekla je Ejla. - Onaj tko je ovo napravio morao je dobro poznavati konje. Živi li ta osoba ovdje? - Ne vjerujem, premda njezin duh još ovdje boravi - odgovorila je Kariña. - Ovo je tu već dugo vremena. To je napravio netko od davnih predaka, ne znamo tko. Zadnja stvar koju su Ejli pokazali bio je dok uz kojeg su bile privezane dvije splavi, a tu je bio i prostor za rad u kojem su gradili novu splav. Ejla bi se tu rado malo duže zadržala i naučila malo više o tome, ali Džoharanu se žurilo, a i Džondalar je rekao kako mora obaviti još neke pripreme. Nije željela tu ostati sama, posebno ne pri svom prvom posjetu, no obećala je kako će ponovo doći. Grupa je nastavila svoj put prema sjeveru, uzvodno uz Rijeku sve do podnožja malog stjenovitog platoa u kojem je bilo neveliko zaklonište. Ejla zapazi kako su se uz rub pre-vjesa litice nakupili komadi kamenja. Tako nastala sipina tvorila je zid sastavljen od zasebnih komadića šljunka oštrih bridova ispod samog ulaza u zaklon. Bilo je nekih pokazatelja po kojima se vidjelo kako se netko koristi ovim zaklonom. Iza sipine bilo je postavljeno nekoliko panela od kojih se jedan srušio. Uz stražnju stijenu bila je bačena neka stara posteljina, toliko stara da se veći dio krzna olinjao. Vidjeli su se crni, okrugli tragovi nekadašnjih vatri, a kraj jednog takvog traga bila su u zemlju zabodena dva kolca s rašljama i Ejla je bila sigurna da su oni poslužili kao oslonac za ražanj na kojem se peklo meso. Učinilo joj se da je vidjela kako se s jednog od tih ognjišta još diže nekoliko tananih pramenova dima i to je iznenadi. Činilo se da je mjesto napušteno a opet, kao da se nedavno koristilo. - Koja Spilja živi ovdje? - upitala je. - Tu ne živi niti jedna Špilja - odgovorio je Džoharan. - Ali svi se koriste ovim mjestom - dodao je Džondalar. - Svi se povremeno posluže ovim mjestom - rekao je Vi-lamar. - To je mjesto gdje se možeš skloniti od kiše ili mjesto gdje se zna okupiti mlañarija ili neki par koji želi noću biti sam, ali nitko ovdje ne boravi stalno. Ljudi ovo jednostavno zovu "Sklonište". Nakon zaustavljanja uz Sklonište, nastavili su se kretati uz dolinu Rijeke do Prijelaza. Gledajući ispred sebe, Ejla je opet vidjela litice i onaj tako prepoznatljiv zaklon Devete Špilje na drugoj obali, s vanjske strane oštrog zavoja. Nakon Prijelaza slijedili su dobro utabanu stazu uz Rijeku duž podnožja strmine obrasle grmljem i kržljavim drvećem. Kako je staza izmeñu Rijeke i strme litice postala uska, opet su se kretali u koloni po jedan. - Ovo je ona litica koju zovu Visoki kamen, zar ne? - upita Ejla usporivši i čekajući da je Džondalar sustigne.

- Da - odgovorio je dok su prilazili mjestu gdje se ispod strme litice staza račvala. Jedan odvojak je išao u smjeru iz kojeg su došli, a onda je naglo skretao. - Kamo vodi ova staza? - upitala je. - Do nekih špilja koje su visoko gore u strmoj litici kraj koje smo sada prošli - odgovorio je. Ona je kimnula. Nakon još nekoliko metara, staza prema sjeveru dovela ih je u dolinu koja je ležala u smjeru istok-zapad i bila okružena stijenama. Posred doline krivudao je potočić koji se ulijevao u Rijeku koja je tu tekla gotovo precizno u smjeru od sjevera na jug. Tako tijesna da je izgledala poput klanca, dolina se ugnijezdila izmeñu dva strma uzvišenja: Visokog kamena, te strme litice koja je bila s južne strane i uz koju su upravo bili prošli, i masivnog stijenja još većih proporcija, koje se nalazilo sa sjeverne strane. - Ima li ovo neko ime? - upita Ejla. - Svi to zovu samo Veliki kamen, - odgovori Džondalar -a ova mala tekućica se zove Riblji potok. Kada su pogledali gore uz stazu koja je vodila uz potok, vidjeli su kako onuda silazi nekoliko ljudi. Brameval, koji ih je predvodio, prišao im je sa širokim osmijehom na licu - Svratite do nas, Džoharane - rekao je kada je stigao do njih. - Željeli bismo svima pokazati Ejlu i upoznati je s nekim ljudima. Po izrazu na bratovom licu, Džondalar je znao da se on ne želi opet zaustavljati, iako je znao kako bi bilo vrlo nepristojno odbiti poziv. I Martona je vidjela njegov izraz lica pa je uskočila, ne želeći da joj sin napravi kakvu glupu, nespretnu pogrešku kojom bi protiv sebe okrenuo dobre susjede i to samo zato što misli da mora požuriti kući. Ma kakve planove on imao, oni nisu bili tako važni. - Naravno - rekla je. Rado ćemo malo zastati. Ovaj puta se ne možemo dugo zadržati. Moramo se pripremiti za lov, a i Džoharan ima nekih obveza. - Kako je on znao da mi baš sada ovuda prolazimo? - upita Ejla Džondalara, dok su se uspinjali stazicom uz Riblji potok i prilazili njihovom naselju. - Sjećaš li se onog odvojka puta koji vodi gore u špilje na Velikom kamenu? upita je Džondalar. - Brameval je morao tamo gore imati stražara pa kad nas je ovaj spazio, otrčao je dolje i javio mu. Ejla vidje gomilu ljudi koja ih je čekala, a onda je zapazila kako je taj dio golemih blokova vapnenca koji je bio okrenut prema potoku imao nekoliko manjih špilja i zaklona, te jedan golem zaklon u stijeni. Kad su stigli do njega, Brameval se okrenuo i ispružio ruke u kretnji kojom je obuhvatio cijeli taj prostor. - Dobrodošli u Malu dolinu, dom Četrnaeste Špilje Zelan-donaca - rekao je. Pred tim prostranim zaklonom bila je velika terasa na koju se moglo doći s obje strane strmim puteljcima uz stijenu u koju su bile usječene stube. Malena rupa na svodu litice bila je neznatno proširena i mogla je služiti kao osmatračnica ili otvor za dim. Dio prednjeg otvora zakloništa bio je zaštićen od vremenskih nepogoda zidom napravljenim od nagomilanog kamenja. Ova mala zajednica iz doline primila je svoje posjetitelje iz Devete Špilje u glavnom prostoru za okupljanje i tamo su ih ponudili čajem koji je već bio pripremljen. Kamilica, zaključi Ejla, kušajući ga. Vuk je očito bio radoznao i želio je istražiti ovaj nov zaklon, baš kao i Ejla, no ona ga je držala uza se. Naravno, svi su već bili čuli za vuka koji sluša zapovjedi te žene, a neki su ga i vidjeli, ali s velike udaljenosti. Bilo je očito da su sada, kad im je bio u vlastitom domu, bili mnogo nervozniji. Predstavila je Vuka Bramevalovoj sestri i njihovoj zelan-doni, dok su ostali ljudi to promatrali. Iako su ljudi Devete Špilje bili bliski prijatelji s Četrnaestom, svi su znali da je baš ova strankinja, Ejla, bila u centru pozornosti. Nakon upoznavanja i ponovnog točenja čaja, nastupila je neugodna tišina u kojoj gosti nisu znali što bi još rekli ili učinili. Džoharan je sa žudnjom gledao prema stazici koja je odavde vodila prema Rijeci. - Ejla, želiš li pogledati ostatak Male doline? - upita Bra-meval, kad je već bilo sasvim očito da je Džoharan nestrpljiv u namjeri da krene. - Da, rado - odgovorila je.

S izvjesnim olakšanjem, posjetitelji iz Devete špilje, u pratnji nekolicine iz Četrnaeste, poñoše niz stube usječene u stijenu, dok su djeca trčkarala ispred njih. Premda je ovaj veliki zaklon bio glavni dom Četrnaeste Špilje, koristila su se i dva manja što su, jedan do drugog bili u podnožju litice okrenute prema jugu. Zaustavili su se samo nekoliko koraka ispred malog zaklona. - Ovo je Zaklon lososa - rekao je Bra-meval, vodeći ih u malu, gotovo kružnu unutrašnjost, promjera približno šest metara. Pokazao je prema gore. Ejla pogleda i spazi na zaobljenom stropu plitki reljef koji je prikazivao losose u prirodnoj veličini, mužjaka dužeg od metra koji, s ustima već iskrivljenim, pliva uzvodno kako bi se mrijestio. To je bio dio znatno složenijeg prizora koji je još sadržavao pravokutnik podijeljen sa sedam crta, prednje noge konja i ostale zagonetne oznake i uklesane znakove, kao i otiske ruku koji su se na-zirali iz tamne pozadine. Cijeli svod stropa bio je ispunjen crvenom i crnom bojom čiji je zadatak bio naglasiti uklesane crteže. Brzo su prešli ostatak Male doline. Na jugozapadu, nasuprot velikom zaklonu, nalazila, se prilično prostrana špilja, a na jugu jedno manje zaklonište koje se unutar litice širilo u špilju dugačku dvadesetak metara. S desne strane ulaza u tu špilju, na malenoj prirodnoj polici bili su silovitim potezima urezani i likovi dva bizona i tek naznačen nosorog. Ejla je bila impresionirana svim tim prirodno nastalim prostorijama u Maloj dolini i to je jasno i pokazivala. Brame-val i Četrnaesta Špilja su se ponosili svojim domom i bili su ushićeni što to mogu pokazati nekome tko nije skrivao svoje divljenje. Već su se bili privikli i na vuka, posebno zato što je Ejla pazila na to da ga stalno drži pod nadzorom. Nekolicina ljudi nagovarala je posjetitelje neka oni, ili barem Ejla, ostanu na večeri. - Vrlo rado, - rekla je Ejla - ali ovaj puta ne mogu. Ipak, rado bih se opet ovamo vratila. - Pa, prije nego odeš, pokazat ćemo ti našu branu - rekao je Brameval. - To je na putu prema Rijeci. Poveo je veću grupu koja se tu okupila i posjetitelje do brane sagrañene na Ribljem potoku, a koja je služila kao stalna stupica za ribe. Potok koji je tekao dolinom bio je od onih u koje su se lososi vraćali zbog mriještenja pa su se odrasle ribe ovamo vraćale svake godine. Uz različite prilagodbe, ta je brana bila učinkovit način da se ulovi i mnogo drugih vrsta ribe kojima je ovaj potok bio privlačan. No najupečatljiviji je bio golem losos, dugačak metar i pol, iako je znatno češća veličina odraslog mužjaka bila tek malo više od metra. - Mi radimo i mreže kojima lovimo ribu, posebno na Rijeci - rekao je Brameval. - Ljudi s kojima sam ja odrasla živjeli su pokraj jednog zatvorenog mora. Ponekad su odlazili na ušće rijeke koja je tekla blizu njihove špilje pa su tamo koristili mreže loveći jese-tre. Bili su posebno radosni kada bi ulovili ženke jer su jako voljeli kavijar, ona sitna crna riblja jaja - rekla je Ejla. -Ja sam kušao jesetrin kavijar, - rekao je Brameval - kada smo posjetili ljude koji žive blizu Velike Vode Zapada. To je ukusno, ali jesetre ne dolaze često ovako daleko uzvodno. Lososi, naravno, dolaze, a njihova su jaja takoñer dobra, veća i svjetlija, gotovo crvena. Premda ja više volim tu ribu nego njezina jaja. Mislim da se lososima sviña crvena boja. Jesi li znala da mužjaci lososa pocrvene kad plivaju uzvodno? Ja se ne razumijem toliko u jesetre. Koliko sam čuo, one znaju narasti prilično velike. - Džondalar je ulovio najveću jesetru koju sam ikada vidjela. Mislim da je bila dvostruko duža od njega - rekla je i okrenula se, kako bi se nasmiješila visokom čovjeku, a onda je, s iskrom u očima, dodala - E, ta ga je zbilja namučila. - Džondalar će to morati ispričati nekom drugom zgodom, osim ako ne namjeravate ostati ovdje - prekine ih Džoharan. - Da, drugom zgodom - rekao je Džondalar. Ta je priča bila i malo neugodna pa baš nije žudio za tim da je ispriča. Idući nazad prema Rijeci, nastavili su razgovor o ribama. - Kad čovjek želi sam loviti ribu, najbolje je poslužiti se zašiljenim drvcem. Ti znaš kako se to radi, zar ne? - upita Bra-meval. - uzmeš komadić drvca i zašiljiš ga s oba kraja pa po sredini zavežeš tankom uzicom - žustro je objašnjavao, gestikulirajući. Ja obično pričvrstim plovak, a drugi kraj uzice privežem za štap. Za onaj zašiljeni

komadić vežem crva, bacim to u vodu i gledam. Kad vidiš da riba grize, s malo sreće će brz trzaj povući drvce tako da ostane poprijeko u ustima ili grlu ribe, svaki zašiljen kraj zaboden s druge strane. Čak i djeca znaju u tome biti prilično uspješna. - Džondalar se smiješio - Znam, ti si me to naučio kada sam bio malen, rekao je, a onda pogledao Ejlu - Nemoj dopustiti Bramevalu da počne govoriti o pecanju. Voña je izgledao kao da mu je malo neugodno. - I Ejla peca, Brameva-le Džondalar se osmjehnuo ženi. - Ona može uloviti ribu golim rukama. - Golim rukama? - upita Brameval. - E, to bih rado vidio. - To zahtijeva mnogo strpljenja, ali nije teško - rekla je Ejla. - jednom ću ti to pokazati.. Napustivši uzak klanac Male doline, Ejla opazi kako se golema masa vapnenca zvana Veliki kamen, koja je zatvarala. sjevernu stranu malene doline u kojoj se smjestila Četrnaesta Špilja, strmo uspinje ali, za razliku od Visokog kamena, nije se primicala Rijeci. Nakon nekoliko metara stazica se izvukla iz visokih vapnenačkih zidina koje su se, dotad postrojene uz desnu obalu, sada postupno povlačile od ruba rijeke sve dok kamene litice i riječni tok nije razdvajalo široko polje. - Ovo se zove Polje za okupljanje - rekao je Džondalar. I to je jedno od mjesta s kojim se služe sve Špilje iz susjedstva. Kad se želimo svi okupiti povodom neke svečanosti ili sastanka, onda je ovo mjesto dovoljno veliko da nas sve prihvati. Ponekad doñemo ovamo nakon lova pa sušimo meso za zimu. Kada bi ovdje postojao kakav zaklon u stijeni ili upora-biva špilja, mislim da bi to mjesto bilo zauzeto, ali sada ga može svatko koristiti. Ovamo se obično dolazi ljeti kad je i šator dovoljno dobar zaklon za boravak od nekoliko dana. Ejla prijeñe pogledom preko vapnenačke stijene. Iako nije bilo uporabivog zaklona ili dubokih špilja, površina litice je bila rascjepkana policama i pukotinama u kojima su se gnijezdile ptice. - Kad sam bio mlad, često sam se penjao po toj stijeni -rekao je Džondalar. Tamo ima mnogo mjesta pogodnih za osmatračnice s kojih se pruža spektakularan pogled na dolinu Rijeke. - Djeca se još uvijek tuda penju - rekao je Vilamar. Iza Polja za okupljanje, tek samo malo nizvodno od Devete Špilje, još se jedna skupina litica stisnula uz Rijeku. Ovdje su erozivne sile stvorile zaobljenu formu koja se uzdizala sve do vrha, dajući privid napuhanosti, a kao i kod svih vapnenačkih stijena, žućkasta prirodna boja kamena bila je prožeta nijansama tamnosive. Put se sada dosta strmo uspinjao prema ovećoj ravnoj terasi koja se isticala ispred niza velikih zaklona u kamenu, povremeno ispresijecanih vertikalnim stijenama nad kojima nije bilo prevjesnog dijela koji bi ih zaklanjao. S južne strane se, pod nabreklim vrhom koji se nadvio nad zaklonom, vidjelo nekoliko jednostavnih "zgrada", podignutih od životinjskih koža i drveta. Unutrašnja organizacija prostora bila je identična uzorku iz tzv. dugih zgrada, tj. zajedničkog boravišta; i tu je niz ognjišta tekao sredinom boravišta, paralelno sa stijenom litice. Dva prilično velika kamena zaklona na sjevernom dijelu terase, niti pedeset metara udaljeni jedan od drugog, su se gotovo doticala s golemim prevjesnim zaklonom Devete Špilje, ali zbog zakrivljenosti litice ovi zakloni nisu bili okrenuti prema jugu i zbog toga je, po Ejlinom mišljenju, njihova lokacija bila manje poželjna. Pogledala je dolje prema južnom kraju terase Devete Špilje, iza proljetnim vodama nabujalog potoka što se prelijevao preko kamenog trijema, i shvatila da je ta polica na nešto većoj visini. - Koja Špilja smatra ovo mjesto svojim? - upitala je. - Niti jedna špilja ne svojata ovo mjesto - odgovori Džondalar. - Zovu ga Nizvodno, vjerojatno zato što se nalazi malo nizvodno od Devete Špilje. Ove proljetne površinske vode koje izbijaju kod stražnje stijene i koje su već izdubile kameniti trijem, čine prirodnu granicu koja dijeli Devetu Špilju i Nizvodno. Mi smo napravili most kako bismo spojili ta dva mjesta. Možda Deveta Spilja koristi ovo mjesto više nego drugi, ali sve Špilje ga koriste.

- Koriste ga za što? - upita Ejla. - Za izradu predmeta. Ovo je mjesto gdje ljudi rade. Dolaze ovamo kako bi se tu bavili svojim zanatom, posebno onim zanimanjima koja koriste neki tvrd materijal. Ejla je tada uočila kako je cijela terasa Nizvodnog, a posebno onaj dio gdje su dva najsjevernija zaklona, bila prepuna otpadaka bjelokosti, kostiju, rogovlja, drveta i kamenih otpadaka od kalanja kremena i izrade alata, oružja za lov i raznih predmeta. - Džondalare, ja idem naprijed - rekao je Džoharan. -Gotovo smo stigli kući, a znam da ti želiš ovdje zastati i Ejli ispričati sve o Nizvodnom. I ostali su ljudi nastavili put sa Džoharanom. Bio je sumrak i uskoro će pasti i mrak. - Ovaj prvi zaklon najviše koriste oni koji rade s kreme-nom - rekao je Džondalar. - Kremen ostavlja mnogo oštrih otpadaka. Zato je najbolje da su na jednom mjestu. - Pogledao je oko sebe i vidio kako posvuda ima komadića i ljuski-ca tvrdog silicijskog kamena, preostalih nakon izrada noževa, oštrica za vrhove koplja, strugača i rezaljki nalik dlijetu, kao i ostalog alata i oružja. - Pa, - osmjehnuo se - to je to. Ispričao joj je kako se većina ovdje izrañenog kamenog alata odnosi u drugi zaklon da bi im se tamo stavile ručke i drške napravljene iz drugog materijala, kao što je kost ili drvo i mnogi od tih alata će se koristiti za izradu drugih predmeta iz istih tvrdih materijala, no nije bilo nekih strogih pravila gdje se nešto mora proizvoditi. Cesto su radili svi zajedno. Na primjer, onaj koji oblikuje oštrice noževa, često vrlo usko surañuje s onim koji izrañuje s onim tko izrañuje drške za njih, kako bi vidio treba li gdje odbiti komadić više pa da bi držak bolje pristajao ili upozorio ovog drugog neka bolje modelira ili napravi tanji držak zbog bolje uravnoteženosti predmeta. Ili bi onaj tko iz kosti izrañuje šiljak za koplje mogao zatražiti od obrañivača kamena da mu naoštri alat ili da mu predloži nešto što bi mu olakšalo posao. Ili bi rezbar koji ukrašava drške mogao poželjeti neki posebno oblikovan šiljak ili vršak dlijeta, a samo je vješt obrañivač kremena znao gdje i pod kojim kutom mora udariti da bi dobio željeni rezultat. Džondalar se pozdravio s nekolicinom zanatlija koji su još bili kod drugog zaklona na sjevernom kraju terase i tamo obavljali svoje poslove pa ih je upoznao s Ejlom. Oprezno su gledali vuka, no čim su ovo dvoje i životinja otišli, mirno su nastavili s radom. - Spušta se mrak - rekla je Ejla. - Gdje će ovi ljudi spavati? - Mogu doći u Devetu Špilju, ali vjerojatno će zapaliti vatru i dokasna ostati budni, a onda provesti noć u jednom od prostora za spavanje ispod onih prvih zaklona kraj kojih smo prošli - objasnio joj je. - Pokušavaju danas završiti svoj posao. Ako se sjećaš, tu je danas bilo mnogo više zanatlija. Ti drugi su ili otišli kući ili borave kod svojih prijatelja u Devetoj Špilji. - Dolaze li svi ovamo kada žele raditi na svojim projektima? - Svaka Špilja ima ovakav sličan prostor za rad blizu mjesta gdje borave, premda je obično manji od ovog, ali kad zanatlija ima neko pitanje ili želi razraditi neku zamisao, onda doñe ovamo. Nastavio joj je objašnjavati kako je ovo i mjesto kamo se odvode mladi ljudi kako bi razvili svoje zanimanje ili naučili nešto o nekom zanatu. To je pogodno mjesto gdje se može raspravljati o takvim stvarima, recimo o kakvoći kremena koji dolazi iz pojedinih krajeva i o najboljem načinu uporabe za svaku pojedinu vrst. Ili za razmjenu mišljenja o načinu obavljanja nekog posla ili bilo čega: kako oboriti stablo kreme-nom sjekirom, ili odbiti pogodan komad bjelokosti s mamutove kljove, ili skinuti parožak s rogova, ili probušiti rupu u školjci ili zubu, ili kako oblikovati i probušiti perle ili kako iz kosti dobiti pogodan oblik za vršak koplja. To je mjesto na kojem se raspravlja o tome kako nabaviti sirovine i planiranje trgovačkih pothvata da bi se te sirovine nabavile. A nije nevažno spomenuti kako je to i mjesto za razgovore o tome kome se tko sviña, tko ima problema sa svojim parom ili s majkom svojeg para, čiji je sin ili kćer ili dijete nečijeg

ognjišta učinilo prvi korak, ili reklo prvu riječ ili napravilo neki alat, ili pronašlo jestive bobice, pronašlo životinju ili po prvi puta bilo uspješno u lovu. Ejla je brzo shvatila kako je to mjesto koje je pogodno i za ozbiljan rad i za prijateljsko druženje. - Trebali bismo poći prije nego bude previše mračno, kako bismo mogli vidjeti put, - rekao je Džondalar - posebno zato što nemamo baklje. A osim toga, ako sutra idemo u lov, trebat će nam i neke stvari, a krenut ćemo rano. Kad su napokon krenuli prema mostu preko potoka, sunce je već zašlo, no zadnji odsjaji svjetla su još obasjavali nebo. Prešavši most krenuli su prema rubu onog zaklona u stijeni koji je bio dom Džondalaru i njegovom narodu, Devetoj Špilji Zelandonaca. Kad se stazica izravnala, Ejla vidje kako se na vapnenačkoj nadstrešnici odražava sjaj onih nekoliko upaljenih vatri. Bio je to prizor dobrodošlice. Jer uz svu onu zaštitu koju su joj duhovi životinja pružali i koja joj je pomagala da se jasno odredi, samo su ljudi znali zapaliti vatru.

J os je uvijek bilo mračno kad su na stupu kraj ulaza začuli tiho kucanje. Zelandona priprema obred prije polaska u lov - rekao je neki glas. - Odmah dolazimo - tiho je rekao Džondalar. Već su bili budni, ali se još nisu odjenuli. Ejla se borila s naznakama mučnine i pokušavala odlučiti što će obući, premda nije imala širok izbor. Možda će si današnjim lovom nabaviti kožu ili dvije. Ponovo je pogledala onu tuniku bez rukava i hlače koje su joj dopirale tek do listova nogu, onu dječačku odjeću koju joj je Marona dala, a onda se odlučila. Zašto ne? Bila je to udobna odjeća, a kasnije će, vjerojatno biti i vruć dan. Džondalar je gledao kako odijeva odjeću koju joj je Marona dala, ali nije ništa rekao. Konačno, to je bilo njoj darovano i mogla se s tim koristiti kako želi. Podigao je pogled kad je vidio kako mu mati izlazi iz svojeg odjeljka za spavanje. - Nadam se da te nismo probudili, majko - rekao je. - Niste me probudili. Još uvijek neposredno prije lova osjećam ono uzbuñenje, premda već godinama nisam odlazila u lov - odgovorila je Martona. - Mislim da zato i volim sudjelovati u planiranju i obredima. I ja idem na svečanost. - Oboje idemo - rekao je Vilamar, izlazeći iza paravana koji je dijelio njihovu spavaonicu od ostatka boravišta. - I ja idem - rekla je Folara, još snenih očiju i raščupane kose, vireći iza svojeg paravana. Zijevnula je i protrljala oči -Treba mi samo malo vremena da se obučem. - Odjednom je široko otvorila oči - Ejla! Zar ćeš to obući? Ejla se pogledala, a onda se uspravi - Ovo sam dobila kao "dar" - rekla je, a u glasu joj se osjećala natruha obrambene ratobornosti - i namjeravam to nositi. Osim toga, - dodala je s osmijehom - nemam mnogo odjeće, a u ovom se je lako kretati. Ako preko sebe prebacim kabanicu ili krzno, bit će mi toplo tijekom svježeg jutra, a kasnije, kad bude vruće, bit će mi sasvim ugodno. Ovo je zbilja vrlo praktična odjeća. Uslijedio je trenutak neugodne tišine, a onda se Vilamar nasmijao - Znate, ima ona pravo. Nikada se ne bih dosjetio odjenuti zimsko rublje kao odjeću za ljetni lov, ali zašto ne? Martona se pažljivo zagledala u Ejlu, a onda se lukavo osmjehnula - Ako Ejla bude nosila ovu odjeću, - rekla je - ljudi će ogovarati. Starije žene joj neće dati za pravo, ali u ovim okolnostima neki će joj i odobravati, a sljedeće godine u ovo doba, polovica djevojaka će se ovako odjenuti. Na Džondalaru se vidjelo koliko mu je laknulo - Zaista to misliš, majko? Nije bio znao što bi rekao kada je Ejla navukla na sebe tu odjeću. Marona joj je to darovala samo zato da bi je osramotila, no sada mu se činilo kako je njegova mati u pravu... a Martona je rijetko kada u takvim stvarima pogriješila... jer sada će Marona biti ta koja, ne samo da će biti posramljena, nego joj se neće dopustiti da to zaboravi. Uvijek kada bude vidjela kako netko nosi takvu odjeću, prisjetit će se kako da svojim prljavim trikom nije nikome ugodila. Folara je stajala bez riječi, pogledavajući s majke na Ejlu, pa opet Martonu. - Folara, ako misliš ići, onda požuri - ukori je mati. -Uskoro će svanuti. Dok su čekali, Vilamar je na sačuvanoj vatri na ognjištu zapalio baklju. Bila je to jedna od nekoliko baklji koje su sada držali u pripremi nakon što su zatekli

mračno boravište one noći kada im je Ejla pokazala kako će zapaliti vatru uz pomoć željeznog pirita i kremena. Kada se Folara pojavila, još uvijek pokušavajući otraga svezati kosu kožnatom trakom, odmak-nuli su kožnatu zavjesu i tiho izašli. Ejla se sagnula i dodirnu-la Vukovu glavu, dajući mu tako u mraku znak neka se drži uz nju dok idu prema onim titravim svjetlima u pravcu kamenitog trijema. Već se mnogo ljudi okupilo na prednjoj polici kad su se pojavili ljudi iz Martoninog boravišta i vuk. Neki su držali uljanice izrañene od kamena, a one su im pružale tek toliko svjetlosti da pronañu put dotamo, no mogle su dugo gorjeti, dok su ostali držali baklje koje su im pružale više svjetla ali su i brže dogorijevale. Još su malo pričekali dok im se pridružilo još nekoliko ljudi, a onda je cijela grupa krenula prema južnom dijelu zaklona. Kada su krenuli, bilo je teško razlikovati pojedince, pa čak i vidjeti kuda idu. Baklje koje su neki nosili osvjetljavale su prostor oko njih, no činile su i da sve izvan tog prostora izgleda još mračnije. Ejla je držala. Džondalarovu ruku dok su se kretali policom, prošli natkriven dio i stigli do uskog kanala koji je dijelio Devetu Špilju od Nizvodnog. Potočić koji je tekao tim jarkom - one površinske vode koje su izvirale iz stražnje stijene - bio je zgodan, priručan izvor vode za zanatlije dok su tamo radili, a za lošeg vremena bio je i dodatni izvor vode za Devetu Špilju. Nosači baklji su se zaustavili s oba kraja mosta koji je vodio do kamenih zaklona Nizvodnog. Pri ovakvom treperavom svjetlu svatko je oprezno koračao po meñusobno povezanim trupcima položenim preko malog jarka, a onda gore, prema nešto malo povišenom nivou Nizvodnog. Ejla je razmišljala o tome kako nebo počinje mijenjati boju od posve crne do one tamne, ponoćno plave kakva se javlja pred svitanje kao prvi znak da će se uskoro pojaviti sunce. No zvijezde su još uvijek ispunjale noćno nebo. U ona dva zaklona Nizvodnog nisu gorjele vatre. I zadnji su se zanatlije već odavno povukli u prostor za spavanje. Lovačka je družina prošla kraj tog prostora i spustila se strmom stazom do Polja za okupljanje, prostora izmeñu Velikog kamena i Rijeke. Već izdaleka su mogli vidjeti usred polja veliku logorsku vatru i ljude koji su se okupili oko nje, ali izvan toga se nije vidjelo ništa. Bilo je dobro noću imati vatru, no ona je imala i svoja ograničenja. Dočekalo ih je nekoliko zelandona, uključujući i Onu Koja je Prva Meñu Onima Koji Služe Majci, zelandonu Devete Špilje. Krupna ih je žena pozdravila i rekla im gdje se trebaju smjestiti. Dok je odlazila, njezino je široko tijelo gotovo posve zakrilo svjetlost vatre, no to trajalo samo trenutak. Još su pristizali ljudi. Pri svjetlosti vatre, Ejla prepozna Bramevala pa shvati da je to grupa iz Četrnaeste špilje. Bacila je pogled gore i vidjela kako je nebo posve poprimilo onu tamnoplavu boju. Onda se pojavila nova grupa noseći baklje, a meñu njima su bili Kariña i Manvelar. Stigle si Jedanaesta i Treća Špilja. Manvelar je mahnuo prema Džoharanu, a onda mu je i prišao. - Htio sam ti reći kao mislim da bismo danas trebali poći na goleme jelene, a ne na bizone - rekao je. - Sinoć, kad ste vi već otišli, vratili su se stražari koji motre životinje i javili da su se bizoni udaljili od onog starog obora kamo smo ih mislili namamiti. Sada će ih biti teško natjerati tamo. Džoharan je na trenutak djelovao razočarano, no lov je uvijek tražio izvjesnu fleksibilnost. Životinje odlutaju onamo gdje žele i u skladu sa svojim potrebama, ne obazirući se ne ono što bi lovcima odgovaralo. Uspješan je bio onaj lovac koji se znao prilagoditi. - U redu, recimo to Zelandoni - rekao je. Na dani znak svi su se pomakli na prostor izmeñu vatre i stražnjeg dijela polja. Blizina vatre i mnoštvo ljudi podiglo je temperaturu i Ejla osjeti toplinu. Ono žustro pješačenje do Polja za okupljanje ju je trebalo dovoljno zagrijati, ali sve ovo stajanje i čekanje učinilo je da je već počela osjećati svježinu. Vuk joj se čvrsto pritisnuo uz nogu; nije baš bio sretan što mu je ovoliko ljudi došlo ovako blizu. Ejla je kleknula kraj njega i bodrila ga. Odsjaj velike vatre iza njih plesao je po neravnoj, okomitoj površini litice. Odjednom se začulo glasno zavijanje popraćeno kratkim udarcima bubnjeva. Tada je

začula drugi zvuk i osjetila kako joj se naježila svaka dlaka na potiljku, a jeza joj se spuštala niz kralježnicu. Već je jednom ranije čula takav zvuk... na Plemenskom okupljanju! Nikada neće zaboraviti taj zvuk čegrtaljke. Bio je to zvuk koji je zazivao duhove! Znala je kako se proizvodi taj zvuk. Dolazio je iz plosnatog, ovalno oblikovanog komada drveta ili kosti koji je na jednom kraju imao rupu o koju je bila vezana uzica. Kada se, držeći uzicu, vitlalo tim predmetom, začulo bi se sablasno, zavijajuće rikanje. No to što je znala otkud zvuk dolazi nije nimalo promijenilo njegov učinak; ovakav zvuk mogao je doći samo iz svijeta duhova. No nije se naježila zbog toga. Bilo joj je teško povjerovati da će Zelandona voditi obred u kojem se zaziva duhove na isti način na koji je to činilo Pleme. Ejla se privila uz Džondalara, tražeći sigurnost u njegovoj blizini. Tada su joj pozornost privukli pokreti u odsjaju vatre na stijeni, pokreti koji nisu potjecali od plamena. Kroz svjetlost je bljesnula sjena golemog jelena s velikim lopata-stim rogovima i grbom na leñima. Okrenula se i pogledala otraga, ali nije ništa vidjela pa pomisli kako joj se to pričinilo. Okrenula se nazad prema stijeni preko koje je opet protrčao jelen s rogovima, a onda i bizon. Ona se rika stišala, no začuli su se novi zvuči, najprije tako tihi da ih je jedva bila svjesna. Tada je tih, zavijajući pjev postao glasniji i u još višim tonovima, a započelo je i teško, ritmično bubnjanje. Zavijanje se u kontrapunktu preplitalo sa sve jačim zvucima koji su, odbijajući se od stijene, postajali još glasniji. U Ejlinim sljepoočnicama je ravnomjerno bubnjalo bup, bup, bup, a srce joj je u ušima otkucavalo istim tempom i jednako tako glasno. Činilo se da su joj se udovi sledili, noge su odbijale bilo kakav pokret; skamenila se. Onda ju je oblio hladan znoj. Tada je, naglo, bubnjanje prestalo, a ono zavijanje je počelo tvoriti riječi. - O, Duše Golemog Jelena. Mi ti se divimo. - Mi ti se divimo - Glasovi oko nje ponovili su tu frazu, no ne posve jednoglasno. Onaj pjev u pozadini postade glasniji. - Duše Bizona, želimo da nam priñeš. Mi ti se divimo. - Mi ti se divimo. - Ovog su puta lovci to izgovorili unisono. - Majčina Djeca žele te ovdje. Zazivamo te. - Zazivamo te. - Besmrtna Dušo, ti koja ne strahuješ ni od kakve smrti. Mi ti se divimo. - Mi ti se divimo. - Glasovi su sada bili glasniji. - Tvoji smrtni životi se pojavljuju blizu nas, mi te zazivamo. Ton je sada postao još viši, pun iščekivanja. - Mi te zazivamo. - Glasovi su bili još glasniji. - Daj nam ih i ne prolij ni suzu za njima. Mi ti se divimo. - Mi ti se divimo. - Majka tako želi, čuješ li? Zazivamo te. Sada je to zvučalo kao zahtjev. Zazivamo te. Zazivamo te. Zazivamo te! Vikali su. Ejlin se glas pridružio ostalim glasovima, a da toga nije bila ni svjesna. Tada spazi kako se na neravnoj stijeni litice počinje formirati velik lik. Jedva vidljiva tamna figura pokretala se ispred zida, nekako uspjevši poprimiti lik golemog jelena. Bio je to zreo mužjak velikih rogova i pri svjetlosti praskozorja činilo se da diše. Lovci su nastavili ponavljati tihim, monotonim mumljanjem, uritmivši glasove s dubokim bubnjanjem bubnja - Zazivamo te. Zazivamo te. Zazivamo te. - Daj ih nama. Ni suzu ne spuštaj. - Majka tako hoće. Slušaj! Slušaj! Slušaj! - Glasovi su gotovo vikali. Odjednom kao da se upalilo neko svjetlo i začuo se glasan, zavijajući krik koji je završio u samrtnom hropcu. - Ona nas čuje! - naglo reče pjevajući glas. Odjednom je nestalo svakog zvuka. Ejla podigne pogled, no jelen je nestao. Ostala je još samoprva svijetla zraka sunčevog izlaska. U prvi tren nije bilo nikakvog zvuka ni pokreta. Tada Ejla postade svjesna disanja i pomicanja nogu. Činilo se da su lovci ošamućeni i gledali su uokolo kao da su se upravo sada probudili. Ejla je duboko uzdahnula, a onda je kleknula

i zagrlila vuka. Kad je podigla pogled uz nju je stajala Proleva i pružala joj šalicu vrućeg čaja. Ejla je promrmljala zahvalu i pila čaj. Bila je žedna i više nije osjećala nikakvu mučninu, primijetila je, iako nije znala kada je to prestalo. Možda još tijekom pješačenja do Polja za okupljanje. Sada su ona i Džondalar, s Vukom koji se držao uz njih, krenuli s Džoharanom i njegovom družicom natrag prema vatri gdje su skuhali čaj. Pridružili su im se Martona, Vilamar i Folara. - Kariña kaže da ima kamuflažu za tebe, Ejla - rekao je Džoharan. Možemo je uzeti kad budemo prolazili pokraj Jedanaeste Špilje. Ejla kimne, iako nije bila posve sigurna ni što je kamuflaža niti kako se treba s njom služiti da bi se ulovilo golemog jelena. Osvrnula se oko sebe kako bi vidjela tko je još u lovačkoj družini. Prepoznala je Rašemara i Solabana i to ju nije iznenadilo. Očekivala je da će vidjeti voñine savjetnike, one kojima se Džoharan uvijek obraćao za pomoć. Zaprepastila se kad je spazila Brukevala, a onda se upitala zašto je to čudi. Konačno, on je član Devete špilje. Zašto on ne bi s njima lovio? Još se više iznenadila vidjevši Maroninu prijateljicu Portulu. Ali kad ju je spazila, žena je pocrvenjela, na trenutak je samo zurila, a onda se okrenula - Ne vjerujem da je Portula očekivala da ćeš nositi ovu odjeću - tiho je rekla Martona. Sunce se uspinjalo velikim modrim svodom i lovci su se brzo otputili, ostavljajući za sobom one koji se neće pridružiti lovu. Dok su išli prema Rijeci, toplo je sunce otopilo ono mračno, ozbiljno raspoloženje nastalo tijekom obreda pa je i razgovor, dotad voñen tek tihim šapatom, sada zadobio normalniji ton. Razgovarali su o lovu ozbiljno ali i sa samopouzdanjem. Ulov im možda i nije bio siguran, no poznati se ritual obratio duhu golemog jelena... a i bizona, za svaki slučaj... i sad je svačija pozornost bila usredotočena na lov, a ona pojava duha na stražnjoj stijeni Polja za okupljanje osnažila je njihove duhovne veze s onim svijetom koji se nalazi izvan ovog materijalnog. Ejla je u zraku osjećala vlagu jutarnje izmaglice što se uzdizala u području pokraj vode. Pogledala je na stranu i zastao joj je dah od neočekivane ljepote prirodnog fenomena koji je u tom trenutku nastao. I grančice, i lišće, i vlati trave, osvijetljeni zrakama svjetlosti iskrili su se, blistajući u svim duginim bojama nastalim refrakcijom sunčevih zraka kroz prizme sićušnih kapljica vlage u zraku. Čak je i simetrična perfekcija paukove mreže, čije su ljepljive niti bile tu da bi uhvatile kakvu žrtvu tog lovca, umjesto toga duž svojih tananih niti ulovile draguljne kapi kondenzirane vlage. - Gledaj, Džondalare - rekla je, svraćajući mu pozornost na taj prizor. Zastala je i Folara, a onda i Vilamar. -Ja bih ovo shvatio kao dobar znak - rekao je glavni trgovac i široko se osmjehnuo prije no što je nastavio put. Na mjestima gdje se Rijeka širila, voda se pjenila i valjala po svom koritu zasutom oblucima, no nailazeći na veće stijene morala se rastvarati zaobilazeći ih, ne mogavši ih nagovoriti da joj se pridruže u tom razigranom plesu bijelih brzaka i treperavog mreškanja. Lovci su počeli prelaziti Rijeku na širokom, plitkom dijelu, prelazeći onaj dublji dio usred rijeke gazeći s kamena na kamen. Neki od većih kamena bili su ovamo naneseni turbulentnim strujama različitih godišnjih doba tijekom prošlih godina, a neki su tu bili nedavno doneseni kako bi popunili one dijelove za koje se priroda nije sama pobrinula. Dok je hodala za ostalim lovcima, Ejline su se misli usredotočile na predstojeći lov. A kad je trebala početi prelaziti rijeku, odjednom je stala. - Zar nešto nije u redu, Ejla? - upita je Džondalar, zabrinuto se namrštivši. - Sve je u redu - odgovorila je. - Idem se vratiti po konje. Sustići ću vas prije nego lovci stignu do Stijene dviju rijeka. Čak i ako nećemo koristiti konje za lov, mogli bi nam pomoći nositi lovinu. Džondalar je kimnuo. - To je dobra zamisao. Idem s tobom - rekao je, a onda se okrenuo Vilamaru - Hoćeš li reći Džoharanu da smo mi otišli natrag po konje? Nećemo se dugo zadržati. - Hajde, Vuče - rekla je Ejla kad su krenuli nazad prema Devetoj Špilji.

Ali put kojim ih je Džondalar poveo nije bio onaj isti kojim su došli. Stigavši do Polja za okupljanje, umjesto da krene strmom stazom prema Nizvodnom i onda preko litica do Devete špilje, poveo ih je manje korištenim i pomalo zaraslim puteljkom duž desne obale Rijeke do zaklona u kamenu. Ovisno o zavojima i obratima vodenog toka po naplavnoj ravnici, staza je ponekad napuštala travnato polje što se prostiralo izmeñu tih litica i Rijeke, a ponekad je tekla uz kameniti trijem. Putem se odvajalo nekoliko stazica što su vodile gore prema zaklonima, a za jednu se Ejla sjetila da ju je koristila kad se željela olakšati nakon onog dugog sastanka u vezi Plemena. Ta je pomisao prisili da ponovo koristi to mjesto; sada kad je bila trudna morala je češće mokriti. Vuk je onjušio njezinu mokraću; činilo se da ga to u posljednje vrijeme više zanima pa se pitala zna li on da je trudna. Nekolicina ljudi ih je vidjela kako se vraćaju pa su im mahali. Džondalar je bio siguran da ih muči radoznalost da saznaju zašto su se vratili, ali nije im odgovorio. Ubrzo će saznati. Kad su stigli do kraja onog niza litica, skrenuli su u Šumsku dolinu i Ejla zazviždi. Vuk je potrčao naprijed. - Misliš li da on zna da smo došli po Njisku i Trkača? -upita Ejla. - Ne bih sumnjao u to. Uvijek se iznenadim kad vidim što sve zna. - Eno, dolaze! - rekla je sretnim glasom. Shvatila je da ih nije vidjela već duže od jednog dana i nedostajali su joj, Vidjevši Ejlu, Njiska zanjišti i uputi se ravno prema njoj, uzdignute glave i onda je spusti na Ejlino rame, dok joj je Ejla grlila vrat. Trkač je glasno zarzao i uputio se prema Džondalaru paradnim korakom i visoko uzdignutog repa, dok mu se vrat savio u luku, a onda je muškarcu ponudio na češkanje sva svoja omiljena mjesta. - Nedostajali su mi, ali mislim da smo i mi njima nedostajali - rekla je Ejla. Nakon pozdravljanja, koje se sastojalo od češanja, glañenja i dodirivanja gubica s Vukom, Ejla predloži da odu gore i uzmu pokrivače za konje i Njiskinu ormu za vučenje motki. -Ja ću otići po to - rekao je Džondalar. - Moramo odmah krenuti ako planiramo još danas loviti, a svi će nešto zapitkivati. Mislim da će biti jednostavnije ako im ja kažem kako nam se žuri. Ako bi ti to tekla, netko bi te mogao krivo shvatiti jer te još dobro ne poznaju. - Ni ja njih još dobro ne poznam - rekla je Ejla. -Ja ću još malo pogledati konje i vidjeti je li s njima sve u redu. Ponesi i košare za nošenje i za Vuka zdjelicu za vodu. Možda i krzna za spavanje, tko zna gdje ćemo prenoćiti. Trebao bi uzeti i Njiskin ular. Sustigli su lovačku družinu baš kada su ovi prilazili Stijeni dviju rijeka. Bili su jahali uz Rijeku i, prešavši je, poprskali rubove lijeve obale. - Već sam se pitala hoćete li se stići vratiti prije nego počne lov - rekla je Kariña. - Svratila sam i uzela kamuflažu za tebe, Ejla. - Ejla se zahvalila, no još uvijek se pitala što je to kamuflaža i kako se treba time poslužiti. Kod ušća dviju rijeka družina je skrenula u Travnatu dolinu. Uzvodno su ih dočekali Kimeron i još neki ljudi iz Druge i Sedme Špilje, koji nisu došli na obred na Polju za okupljanje nego su im se sada namjeravali pridružiti. Kada su svi lovci došli do njih, zaustavili su se kako bi održali sastanak na kojem će dogovoriti strategiju lova. Ejla i Džondalar su sjahali i prišli bliže. - Tifona je prije dva dana rekla kako se bizoni kreću prema sjeveru - govorio je Manvelar. - Činilo se da bi do danas mogli doći na pogodno mjesto, ali skrenuli su prema istoku i udaljili se od onog starog obora. Tifona je jedna od najboljih. Vidi dalje nego bilo tko, a već neko vrijeme motri to stado. Mislim da će oni uskoro doći na dobar položaj odakle ih se može natjerati u stupicu, ali ne vjerujem da će to biti danas. Zato smo mislili da je bolje danas krenuti u lov na megacero-se. Napajaju se uzvodno odavde i sada brste mlado lišće uz visoku travu. - Koliko ih je? - upita Džoharan. - Tri zrele ženke, jedan dvogodac, četiri laneta i jedan zreli jelen s dobrim rogovima - odgovorila je Tifona. - Tipično malo stado. - Nadao sam se da ćemo uloviti nekoliko životinja, ali ne želim ubiti cijelo stado. Zato sam i želio poći na bizone. Oni se kreću u većim stadima - rekao je Džoharan.

- Osim ovih golemih jelena i sobova, ostali se jeleni uopće ne kreću u stadima. Vole drveće i šumovite predjele gdje se lakše sakriju. Rijetko ćeš ugledati više nego nekoliko telaca, ili košutu ili dvije s lanetom, osim ako je sezona parenja - rekla je Tifona. Ejla je bila sigurna da i Džoharan to zna, ali Tifona je bila mlada i ponosna na znanje koje je sakupila izviñanjem. Džoharan joj je dopustio pokazati što zna. - Mislim da bismo morali ostaviti mužjaka i barem jednu ženku s lanetom, ako budemo sigurni da je lane njezino -rekao je Džoharan. Ejla pomisli kako je to dobra odluka. Shvatila je da ju je Džoharan opet zadivio pa ga je bolje pogledala. Džondalarov brat je bio gotovo za glavu niži od njega, no čvrste grañe i bez sumnje je po snazi bio ravan većini muškaraca. Dobro se nosio s voñenjem velike Špilje koju je ponekad bilo teško kontrolirati i iz njega je zračilo samopouzdanje. Brun, voña njezinog plemena bi se dobro slagao s njim, pomislila je. I on je bio dobar voña... za razliku od Brauda. Činilo joj se kako je većina voña Zelandonaca koje je susrela bila dorasla svojem položaju. Špilje obično dobro odabiru svojeg voñu i da Džoharan nije mogao ispunjavati svoje dužnosti špilja bi se brzo i jednostavno okrenula nekom pogodnijem voñi. Bez ikakvih formalnosti, jer nije bilo pravila o smjenjivanju voña - nesposobni su jednostavno izgubili svoje sljedbenike. Ali Braud nije bio izabran, shvatila je. On je od samog roñenja bio predodreñen postati sljedećim voñom. Kako ga je rodila družica voñe, vjerovalo se kako će on imati sjećanje za tu dužnost. Braud je imao neke naglašene kvalitete koje mogu doprinijeti liderstvu, kao što je ponos, sposobnost zapovijedanja i izazivanje štovanja. Brunov je ponos crpio iz postignuća njegova plemena, što mu je donosilo i ugled, a vladao je dobro jer se obazirao i na mišljenja drugih pa tek tada donosio odluke. Braudov je ponos bio pretjeran do arogantnosti, volio je zapovijedati ljudima i nije slušao mudre savjete, a zbog osobne taštine je želio da ga štuju. Premda se Brun trudio pomoći mu, Braud nikada neće biti voña kakav je bio Brun. Kako se sastanak prekinuo, Ejla je tiho rekla Džondalaru - Rado bih odjahala naprijed i pogledala mogu li pronaći bizone. Misliš li da bi se Džoharan ljutio ako bih upitala Tifonu gdje ih je posljednji puta vidjela? - Ne, mislim da mu to ne bi smetalo, ali zašto ga sama ne upitaš? - odgovori Džondalar. Oboje su prišli voñi i kada mu je Ejla izložila svoj plan, rekao je kako je i sam namjeravao postaviti Tifoni isto pitanje - Misliš li da bi ti mogla pronaći bizone? - upitao ju je. - Ne znam, ali čini se da nisu jako daleko, a Njiska se može kretati mnogo brže nego čovjek - odgovori Ejla- Ali ja sam mislio da želiš s nama loviti megacerose -rekao je Džoharan. - Želim, ali vjerujem da bih mogla istražiti teren i ipak stići do mjesta gdje su jeleni pa vam se tamo pridružiti. - Pa, ne bih imao ništa protiv toga da znam gdje su bizoni - izjavi Džoharan. - Poñimo upitati Tifonu gdje su bili. - Mislim da ću ja poći s Ejlom - rekao je Džondalar. Ona još ne pozna dobro ove predjele. Možda neće dobro razumjeti Tifonine upute. - Idi, ali nadam se da ćete se vratiti na vrijeme. Htio bih vidjeti te vaše bacače koplja u akciji - rekao je Džoharan. - Ako mogu učiniti samo pola od onoga što ti tvrdiš, to će onda značiti veliku promjenu. Nakon razgovora s Tifonom, Ejla i Džondalar su, praćeni Vukom, odgalopirali, dok je ostatak lovaca nastavio svoj put uzvodno uz Travnatu rijeku. Krajolik područja u kojem su živjeli Zelandonci bio je dramatično usječen u visoki reljef, pun strmih litica, širokih riječnih dolina, nizova brežuljaka i izdignutih visoravni. Dok su tekle livadama i poljima, rijeke su ponekad tvorile meandre, s nizovima stabala koja su rasla uz njihove obale, a ponegdje su tekle uz strme kamene litice. Ljudi koji su tamo živjeli bili su naviknuti na tako raznolik krajolik i kretali su se tuda bez problema, bez obzira je li to značilo uspinjanje strmim obronkom ili spuštanje gotovo vertikalnim liticama, skakanje po skliskom kamenju da bi se prešla rijeka

ili plivanje protiv struje, kretanje u koloni po jedan kad im je s jedne strane bila litica, a s druge brzaci rijeke, ili širenje po otvorenim ravnicama. Kada su zašli u otvoreno polje doline, lovci su se, gazeći zelenu travu što im je dopirala gotovo do pojasa, razbili u manje grupice. Džoharan je stalno očekivao povratak svoga brata i njegove čudne pratnje - strane žene, dva konja i jednog vuka - nadajući se kako će se vratiti na vrijeme da bi se pridružio lovu, premda je znao da to neće činiti neku bitnu razliku. Uz ovoliko lovaca i tako malo životinja, nije bilo sumnje da će uloviti to što žele. Prošlo je dosta vremena prije nego su ugledali mužjaka krupnih rogova i lovci su se zaustavili kako bi dogovorili raspored goniča. Džoharan je začuo topot kopita i okrenuo se. i nehotično se pojavivši u savršenom trenutku, Džondalar i Ejla su se vratili. Kad su sjahali, Džondalar je uzbuñenim šapatom rekao -Našli smo ih! - On bi to viknuo, da nije vidio kako su golemi jeleni vrlo blizu. - I ponovo su promijenili smjer kretanja. Sada idu prema oboru! Siguran sam da bismo ih mogli natjerati da i malo brže krenu u tom smjeru. - Ali kako su daleko? - pitao je Džoharan. - Mi moramo hodati. Ostali ljudi nemaju konje i ne mogu jahati. - Nisu jako daleko, obor je podignut pokraj treće špilje. To nije tako daleko odavde. Do tamo možete doći bez nekih većih problema - rekla je Ejla. - Ako bi radije lovio bizone, Džoharane, možeš ih loviti. - Zapravo, veliki brate, mogao bi loviti oboje - dodao je Džondalar. - Sada smo tu, a jelen kojeg možeš vidjeti vrijedi više nego dva bizona u nekom dalekom oboru - rekao je Džoharan. - Ali ako to ne bi predugo trajalo, mogli bismo kasnije pokušati i s bizonima. A sada, hoćete li se pridružiti lovu? - Da - rekao je Džondalar. - Hoću - rekla je Ejla gotovo istovremeno. - Džondalare, privežimo konje za ono drvo uz potok. Možda bi trebalo svezati i Vuka. Mogao bi se uzbuditi zbog lova pa bi u želji da "pomogne" predstavljao problem za lovce ili bi im se mogao naći na putu ako ne bude siguran u to što bi trebao raditi. Dok su donosili odluke oko taktike, Ejla je promatrala malo stado, posebno mužjaka. Sjećala se kad je prvi puta ugledala potpuno razvijenog, zrelog mužjaka megacerosa. Ovaj golemi jelen mu je bio jako sličan. U grebenu leña nešto viši od konja, a opet, naravno, ne golemi poput mamuta, dobili su ime golemi jelen jer su bili najimpresivniji od svih vrsta jelena. No nije samo veličina životinje bila ta koja ih je činila tako zadivljujućim, nego veličina njihovih rogova. Imali su krupne, lopataste rogove koji su im otpadali, a svake godine su izrastali sve duži pa su, u odrasla mužjaka, mogli doseći i dužinu od preko tri i pol metra. Ejla zamisli rog koji je dug dvije Džondalarove visine. Ta veličina rogova onemogućavala je onaj običaj boravljenja u gustoj šumi kojem su prednost davali mnogi megacerosovi roñaci; megaceros je bio jelen otvorenih ravnica. Iako su jeli travu, posebno zelene vrhove raznih vrsta visokih trava, i pas-li više nego ostali jeleni, oni su, kad je bilo prigode, tragali i za mladim grmljem i stablima i širokolisnim biljkama koje su rasle uz tekućice. Kad bi golemi jeleni jednom dosegli svoju punu visinu i kosti im više nisu rasle, taj enormni rast rogova pridonosio je iluziji da su mužjaci svake godine postajali sve viši i širi. Da bi mogli nositi tolike rogove, jeleni su morali razviti krupne mišiće ramena i leña koji su s vremenom još jačali kako bi se prilagodili sve većoj težini rogova koji su bili sve veći pa se je tako na hrptu razvila vidljiva grba puna mišićja, tetiva i vezivnog tkiva. Bila je to genetska karakteristika te vrste. Čak su i ženke imale naznačenu, premda mnogo manju, grbu. Takva je enormna muskulatura ostavljala dojam da je glava megacerosa malena, pa se činilo kako je u onih mužjaka koji su nosili goleme rogove, glava neproporcionalno malena. Dok su voñe raspravljali o taktici, izvañena je kamuflaža i tada su Džondalar i nekolicina drugih podijelili kožnate vrećice u kojima je bila mast. Ejla je nabrala nos jer joj taj miris nije bio ugodan. - To je napravljeno od tvari iz mošusnih žlijezda s jeleno-vih nogu te pomiješano s masnoćom koja se nalazi odmah ispod repa - rekao je Džondalar. Pokriva naš miris, ako vjetar naglo promijeni smjer.

Ejla je kimnula i počela razmazivati tu masnu mješavinu po rukama, nogama i preponama. Dok je Džondalar na sebe stavljao kamuflažu, Ejla se borila sa svojom. - Pusti da ti pokažem - rekla je Kariña. - Ona je već bila omotana kožom. Ejla se zahvalno osmjehnula kad joj je žena pokazala kako treba nositi jelenju kožu nalik na kep, za koji je još bila pričvršćena glava životinje. Podigla je rogove koji su bili pričvršćeni za odvojenu glavu, no nije razumjela čemu služe zasebni komadi drveta. - To je teško! - rekla je Ejla, iznenañena težinom koju je osjetila kada je stavila dio s rogovima na glavu. - A to su mali rogovi, od mladog teleta. Ne želiš valjda da stari jelen pomisli da si mu suparnik - rekla je Kariña. - Kako to ostane u ravnoteži dok se krećeš? - upita Ejla, pokušavajući gurnuti rogove u bolji položaj. - Ovo će ti poslužiti za to - odgovori Kariña, uzevši drvo kako bi poduprla to nespretno pokrivalo za glavu. - Nije ni čudo što megacerosi imaju tako krupan vrat -rekla je Ejla. Trebaju im mišići samo da bi to držali. Lovci su prilazili sa strane gdje im je vjetar puhao u lice i odnosio ljudski miris dalje od osjetljivih jelenjih nosova. Zaustavili su se kad su mogli vidjeti životinje. Jeleni su brstili nježno mlado lišće na niskom grmlju - Promatraj ih - tiho reče Džondalar. - Vidiš li kako malo jedu, a onda podignu glavu? Onda naprave nekoliko koraka i opet počnu jesti. Mi ćemo oponašati njihove pokrete. Napravi nekoliko koraka prema njima i onda spusti glavu, baš kao da si jelen koji je upravo ugledao sočno mlado lišće i zastao da malo gricne. Onda pogledaj gore. Dok tako gledaš, moraš biti savršeno mirna. Nemoj gledati izravno u njega, ali drži tog krupnog mužjaka na oku i nemoj se nimalo pomaknuti kada vidiš da te gleda. Sad ćemo se razići na isti način na koji to oni rade. Dok im se ne približimo, želimo da misle kako smo i mi samo neko stado. Sakrij svoja koplja što bolje možeš. Kad se krećeš drži ih okomito iza svojih rogova i ne miči se suviše brzo -rekao joj je. Ejla je pozorno slušala upute. Ovo je bilo zanimljivo. Provela je godine promatrajući divlja stvorenja, posebno mesoždere, ali i životinje koje je lovila. Pomno ih je proučavala, upijajući svaki detalj. Naučila je kako će im ući u trag, a konačno je naučila i kako će ih uloviti, ali nikada ranije se nije pretvarala da je i sama životinja. Najprije je promatrala ostale lovce, a onda je pozorno gledala jelene. To što je odrasla učeći kako će razumjeti pokrete i poze članova Plemena dalo joj je izvjesnu oštrinu zapažanja. Imala je oštro oko za detalje, za najsitnije kretnje životinja. Gledala je kako otresaju glavom da bi se riješili zujavih insekata i brzo je naučila oponašati taj pokret. Nesvjesno je odreñivala vremensko trajanje tih pokreta, procjenjujući koliko dugo drže glavu dolje i kako dugo gledaju uokolo. Bila je uzbuñena zbog tog novog načina lova i to ju je privlačilo. Kada se s lovcima pomakla naprijed prema svojoj lovini, osjećala se gotovo poput jelena. Ejla je izabrala, životinju koju je namjeravala gañati i polako joj se primicala. Najprije je mislila kako bi mogla pokušati s debelom ženkom, no onda je odlučila da želi rogove pa se predomislila i umjesto ženke odabrala jednog mladog telića. Džondalar joj je rekao da će se meso podijeliti svima, ali koža, rogovi, tetive i sve ostalo što se može iskoristiti pripada lovcu koji je ubio životinju. Kad su se lovci našli već gotovo usred stada, vidjela je kako Džoharan daje ranije ugovoren znak. Lovci su sada držali spremna koplja, a Ejla i Džondalar su svoja stavili u svoje bacače. Znala je da je mogla već davno prije odapeti svoje koplje, no većina lovaca nije imala bacač, a njezin bi hitac rastjerao ostale jelene prije nego bi ostali lovci bacili svoja koplja. Kad je Džoharan vidio da su svi spremni, dao im je drugi, kratak znak. Gotovo kao jedan, svi su lovci odjednom bacili koplja. Nekoliko jelena je podiglo glave i počelo bježati prije nego su shvatili da su već pogoñeni. Ponosni mužjak je riknuo dajući im znak za bijeg, no slijedila ga je samo jedna ženka sa svojim

lanetom. To je bilo tako brzo, tako neočekivano da su ostali bili u šoku dok su se upinjali ne bi li učinili korak, a onda pali na koljena, dok je on velikim skokovima bježao u daljinu. Lovci su pošli pogledati svoju lovinu, da se životinje koje su možda još žive ne bi dugo mučile i kako bi provjerili kome pripada koja. Koplje svake osobe bilo je označeno ukrasima koji su jasno pokazivali čije je. U svakom slučaju, svatko od lovaca je mogao prepoznati svoje oružje, no ovakvi jasni znakovi su otklanjali svaku sumnju i time su bili izbjegnuti svi možebitni nesporazumi. Ako su koplja nekolicine lovaca pogodila isti cilj, pokušali su odrediti čiji je pogodak bio smrtonosan. Ako se to nije moglo jasno ustvrditi, onda su dijelili lovinu. Brzo se saznalo da je Ejlino manje i lakše koplje oborilo mlado tele. Neki od lovaca su znali da je taj mladi mužjak brstio neki grm malo podalje od ostalih i to na suprotnoj strani od one s koje su se lovci prikrali. Nije to bila laka meta i, očigledno, nitko ga drugi i nije pokušao gañati ili ga ničije drugo koplje nije pronašlo. Ljudi su sada govorili ne samo o tom dalekometnom oružju nego i o njezinoj vještini u rukovanju s njim pa su se pitali koliko će im vježbe trebati da se budu mogli mjeriti s njom. Neki su bili voljni pokušati, ali ostali su promatrali dobar ulov i nisu bili sigurni bi li im takav trud bio potreban. Manvelar je prišao Džoharanu i još nekima iz Devete Špilje meñu kojima su bili i Džondalar i Ejla. - Što ste saznali o bizonima? - pitao je. Sve to planiranje i pripreme za lov izazvalo je veliko uzbuñenje, no traganje za jelenima i sam lov dogodio se tako brzo i bio je tako učinkovit, da je to lovcima ostavilo izvjestan višak energije koju nisu stigli utrošiti. - Stado se ponovo kretalo na sjever, prema oboru - odgovorio je Džondalar. - Misliš li zaista da bi se oni mogli dovoljno približiti da bismo još danas mogli to obaviti? - upita Džoharan. - Još je uvijek prilično rano i ne bih imao ništa protiv ako bismo ulovili nekoliko tih bizona. - Možemo ih prisiliti da se dovoljno približe - rekao je Džondalar. - Kako? - upita Kariña. Džondalar je primijetio kako sada u njezinom glasu nema onoliko sarkazma koliko ga je bilo dan ranije.. - Manvelare, ti znaš gdje je taj obor? I koliko bi vremena trebalo lovcima da odavde stignu tamo? - upita Džondalar. - Da, ali Tifona ti to može reći bolje od mene - odgovorio je Manvelar. Ta mlada žena nije bila samo dobar izviñač nego i dobar lovac. Prišla im je kad je čula svoje ime i vidjela kako je Manvelar kretnjom ruke poziva. - Koliko je daleko odavde do obora? Trenutak je razmišljala, osmotrila položaj sunca na nebu i onda rekla - Ako ćemo ići brzim korakom, mislim da bismo tamo mogli stići ne mnogo kasnije od vremena kada je sunce u najvišoj točci. Ali kad sam ih ja posljednji puta vidjela, bizoni nisu bili blizu tog mjesta. - Kad smo ih mi pronašli kretali su se upravo u tom smjeru, a mislim da bismo uz pomoć konja i vuka mogli ubrzati to njihovo kretanje - rekao je Džondalar. Ejla je to već i ranije radila. - A što ako vam to ne uspije? Što ako doñemo tamo a bizona nema? - pitao je Kimeron. On nije često viñao Džon-dalara otkad se ovaj vratio, a ni Ejlu, i premda je čuo mnogo priča o svojem prijatelju i toj ženi koju je sa sobom doveo, nije bio toliko izložen svim tim iznenañenjima koje su ovi sa sobom donijeli. Do jutros ih nije vidio ni kako jašu konje i nije bio nimalo siguran da će im ovo poći za rukom. - Tada će nam trud biti uzaludan, no ne bi nam bilo prvi puta da se nešto takvo dogodi - rekao je Manvelar. Kimeron slegne ramenima i pomalo ironično se osmjehne - Mislim da je to točno rekao je. - Ima li itko drugi još kakvu primjedbu u vezi s tim? Mogli bismo se zadovoljiti i s ovim jelenima - rekao je Džoharan. - Sada ih u svakom slučaju moramo raskomadati. - To neće biti problem - rekao je Manvelar. - Tifona vas može povesti do obora. Ona zna put. Ja ću se vratiti do Stijene dviju rijeka i organizirati nekoliko

ljudi da započnu rezati meso, a poslat ću i glasnike do drugih špilja da nam doñu pomoći. Trebat će nam pomoć ako budete imali sreće s lovom na bizone. - Ja sam spreman pokušati s bizonima. -Ja idem. - Računajte na mene. Nekoliko se ljudi dragovoljno javilo. - U redu, - rekao je Džoharan - vas dvoje poñite naprijed i vidite možete li ubrzati to kretanje bizona prema klopci. Mi ostali ćemo stići tamo čim budemo mogli. Ejla i Džondalar su krenuli prema konjima. Vuk je bio posebno radostan kada ih je vidio kako dolaze. Nije mu se sviñalo što je bio ovako fizički onemogućen. Ejla ga nije često vezala i on nije na to navikao. Izgledalo je da su se konji tome mnogo lakše prilagodili, no i druge njihove aktivnosti su češće bile pod nadzorom. Popeli su se na konje i brzo od-jahali, a vuk je trčao uz njih, ostavljajući pješake koji su ih promatrali kako brzo nestaju u daljini. Istina je. Konji se kreću brže nego ljudi. Odlučili su najprije otići do obora kako bi mogli procijeniti koliko su bizoni udaljeni od tog mjesta. Ejla je bila zadivljena tom kružnom klopkom i trebalo joj je nešto vremena da je razgleda. Sastojala se od mnogo malih stabala i trupaca, a pukotine su pretežno bile napunjene grmljem, ali i svačim drugim što su ljudi mogli pronaći, kao što su kosti i rogov-lje. Obor je bio podignut prije nekoliko godina i otad se malo pomaknuo s prvobitnog mjesta. Niti jedno od stabala od kojih je bio sastavljen nije bilo zabijeno u tlo. Bila su samo zajedno svezana, čvrsto fiksirana jedno uz drugo, kako ih se ne bi probilo kad se neko stvorenje zaleti u takvu ogradu. Takva je ograda imala izvjestan elasticitet pa bi se pri udarcu o nju samo pomaknula, a ponekad se, pri ekstremno silovitom naletu, pomaknula cijela konstrukcija Mnogo je ljudi tu trebalo uložiti veliki napor sa bi se sas-jekla stabla i grane pa ih se dovuklo na neko logično mjesto, posebno kada se radilo o vrlo prostranim travnjacima bez stabala, a onda od toga sagraditi ogradu koja je mogla podnijeti udarce teških životinja koje su se u nju nagurale i povremene nalete onih koje su bile izbezumljene od straha.. Svake su godine ljudi popravljali taj obor i mijenjali dijelove koji su istrunuli ili otpali. Pokušavali su je održati u dobrom stanju onoliko dugo koliko se je to moglo. Bilo ju je lakše popravljati nego ponovo graditi, posebno zato što je takvih klopki bilo više, rasporeñenih na strateškim lokacijama. Ovaj obor je bio podignut u uskoj dolini kojoj je s jedne strane bio visok zid niza vapnenackih litica, a s druge strmine brežuljaka i koja se nalazila, na prirodnom putu kojim su se životinje selile. Nekada je tuda protjecala rijeka, a i sada su, s vremena na vrijeme, površinske vode znale ispuniti suho riječno korito. Lovci su ovamo dolazili tek ponekad; čini se da životinje brzo shvate ako je neki odreñen dio njihova puta uvijek opasan pa ga onda nastoje zaobići. Oni koji su dolazili popraviti ogradu donosili su sa sobom i lako prenosive ograde i panele koji su se postavljali tako da poput lijevka usmjeravaju kretanje životinja natjeranih u dolinu ravno prema otvoru obora. Najčešće su lovci imali vremena postaviti iza takvih panela manje grupice ljudi koji su napadali svaku životinju koja bi pokušala umaći i nije se htjela kretati prema klopci. A kako je ovo bio prilično neplaniran, spontan lov, tamo, iza tih dijelova, još nije bilo nikoga. No Ejla je opazila otpatke kože i odjeće, komade istkanih pojaseva i velike snopove trave pričvršćene na kolce i zabodene u te panele ili ogradu ili su tu bili tek pritisnuti kamenjem. - Džondalare - pozvala ga je. Dojahao je do nje. Podigla je komad kože i povezane vlati trave - Sve što se vijori ili pokreće na neuobičajen način ima svrhu zaplašivanja bizona, posebno kada su u bijegu, barem je tako bilo onda kada smo tjerali bizone u obor Lavljeg logora. To treba iskoristiti tako da se time trese pred životinjama kada ih se tjera prema oboru, kako ne bi pobjegle u stranu. Misliš li da bi se netko ljutio ako bismo si posudili nekoliko tih komada? Mogli bi nam dobro doći pri pokušaju da natjeramo krdo ovamo. -Imaš pravo. To i služi za tu svrhu - složio se Džondalar. Siguran sam da nam nitko neće zamjeriti ako uzmemo pa nam to pomogne natjerati bizone u klopku.

Napustili su dolinu i uputili se prema onom mjestu gdje su posljednji puta vidjeli krdo. Nije bilo teško naći trag kojeg su životinje, sporo se krećući, ostavljale za sobom i sada su bile još nešto bliže dolini nego prije. Bilo je, sve zajedno, negdje oko pedesetak životinja, mužjaka, ženki i teladi. Krenuli su kako bi se kasnije okupili u golemo selidbeno krdo u kakvo će se pretvoriti do kraja ljeta. U izvjesno doba godine bizoni bi se okupljali u tako golema krda da su izgledali poput tamnosmeñe krivudave rijeke prošarane dugim, crnim rogovima. Katkad bi se pak razbili u manje grupe, ponekad ne veće od proširene obitelji, ali rado su se okupljali u nešto veća krda.. Svoju sigurnost su nalazili u brojnosti krda. I mada su životinje koje su ih napadale, posebno špiljski lavovi i čopori vukova, često ulovili nekog bizona iz krda, to je najčešće bio neki spor i slab, što je omogućavalo da zdravi i snažni prežive. Polako su prišli krdu, no bizoni su ih jedva zamijetili. Konji nisu bili životinje koje bi za njih predstavljale opasnost, iako im se pogled duže zadržao na Vuku. Bili su svjesni njegove nazočnosti, ali nisu paničarili; jednostavno su ga zaobilazili, osjećajući da jedan vuk ne može oboriti životinju veličine bizona. U prosjeku, mužjaci su pri vrhu svoje grbe na leñima bili visoki dva metra i bili su teški jednu tonu. Imali su dugačke crne rogove i dugačku bradu što je stršila iz čvrstih čeljusti. Ženke su bile manje, no i mužjaci i ženke su bili brzi i agilni, sposobni uspinjati se strmim obroncima i prelaziti znatne prepreke. Uzdignuta repa i spuštene glave, mogli su brzo trčati i na duge staze, čak i po kamenitom terenu. Bizonima nije smetala voda i bili su dobri plivači, a svoje bi gusto krzno osušili valjanjem po pijesku ili zemlji. Obično bi pasli uvečer, a danju su se odmarali preživajući. Sluh i njuh su im bili dobro razvijeni. Odrastao bizon mogao je biti silovit i agresivan pa ga je bilo teško ubiti služeći se zubima, pandžama ili kopljima, ali od jednog se bizona moglo dobiti dvjesto i pedeset kilograma mesa plus masnoće, kosti, koža, vuna i rogovi. Bile su to ponosne i plemenite životinje pa su il? oni koji su ih lovili štovali i divili se njihovoj snazi i hrabrosti. - Što misliš, s čim bismo ih najbolje natjerali da krenu? -upita Džondalar. Obično ih lovci puste neka se kreću svojim vlastitim tempom i samo ih polako pokušavaju usmjeriti prema oboru, barem dok mu ne priñu blizu. - Kada smo putujući ovamo lovili, nastojali smo odvojiti jednu životinju od krda. Sada želimo da sve zajedno poñu u istom smjeru, prema dolini - rekla je Ejla. - Mislim da će se pokrenuti budemo li jahali iza njih i vikali, a pomoglo bi i ako bismo mahali ovim krpama, posebno ako bi neki bizon želio umaknuti. Ne želimo pokrenuti stampedo u pogrešnom smjeru. I Vuk ih je volio tjerati, no dobar je i pri pokušajima da ih drži na okupu. Osmotrila je položaj sunca na nebu i pokušala procijeniti kada bi mogli stići do obora, pitajući se koliko su blizu lovci. Pa, pomislila je, sada je važno samo to da ih pokrenemo u smjeru klopke. Krenuli su u pravcu obratnom od smjera u kojem su htjeli pokrenuti krdo, a onda su, pogledavši se, kimnuli i glasnim povicima potjerali konje prema krdu. Ejla je u jednoj ruci držala snop trave a u drugoj komad kože, a mogla se služiti objema rukama jer pri jahanju nije morala držati nikakav ular ili uzde s kojima bi upravljala s Njiskinim kretanjem. Kad je prvi puta zajahala Njisku bilo je to posve spontano i nije učinila nikakav pokušaj da upravlja konjem. Jednostavno se primila za grivu i pustila životinju neka trči. Bio ju je ispunio osjećaj slobode i uzbuñenja jer joj se činilo da leti poput vjetra. Konj je tada bio sam usporio i vratio se u dolinu. Ta dolina je bila jedini dom za kojeg je konj znao. Kasnije Ejla nije mogla prestati jahati, no u početku je uvježbavanje konja bilo nesvjesno. Ejla je tek kasnije shvatila da se je koristila pritiskanjem konja i pokretima koji su signalizirali njezine namjere. Kada je Ejla prvi puta lovila veliku lovinu, sama, nakon što je bila napustila Pleme, gonila je kroz svoju dolinu stado konja prema stupici koju je sama iskopala. Nije znala da je kobila koja je upala u tu jamu imala ždrijebe, sve dok nije spazila kako ga hijene progone. Svojom je praćkom rastjerala te gadne životinje, spasivši ždrijebe više zbog toga što je mrzila hijene nego zato što

je željela spasiti životinju, no kad ga je već spasila osjećala je i obvezu da se o njemu brine. Već je mnogo ranije bila naučila da mladunče može jesti sve što jede njegova mati, samo ako je dovoljno mekano, pa je kuhala kašicu od zrnja i time hranila mladu ždrebicu. Ejla je brzo shvatila kako je, spasivši tog konjića, samoj sebi napravila uslugu. Bila je sama u dolini pa je bila zahvalna na društvu koje joj je radilo živo biće s kojim je dijelila svoj usamljenički život. Nije joj bila namjera pripitomiti konja i nikada nije o tome ni razmišljala na taj način. Konja je smatrala svojom prijateljicom. Kasnije je kobila postala prijateljica koja je Ejli dopuštala da joj se popne na leña i koja je išla tamo gdje je Ejla željela zato što je tako htjela.. Kad se je prvi puta tjerala, Njiska je na neko vrijeme napustila Ejlu i otišla živjeti sa stadom divljih konja, no kad je pastuh njezinog stada uginuo, opet se vratila Ejli. Oždrijebila se nedugo nakon što je Ejla pronašla ranjenog muškarca, tj. Džondalara. On je ždrijepcu dao ime i obučavao ga, pronalazeći tu svoje vlastite metode. Izmislio je ular koje mu je pomagao usmjeravati i kontrolirati mladog pastuha. Ejla je taj ular držala korisnim pa je njime vezala Njisku kad ju je htjela držati podalje od nekog područja, a Džondalar kada je morao voditi Njisku. On je rijetko kada pokušavao jahati kobilu jer nije u potpunosti razumio znakove kojima se Ejla služila upravljajući konjem, a kobila pak nije razumjela njegove znakove. Iste takve probleme imala je i Ejla s Trkačem. Ejla je pogledala Džondalara koji je jurio za bizonima, upravljajući Trkačem s lakoćom, mašući snopom trave ispred nosa mladom biku, kako bi ga naveo da potrči s ostalima. Spazila je prestrašenu kravu koja je pošla u suprotnom smjeru pa je krenula za njom, no Vuk je prije stigao do životinje i vratio je nazad. Ejla se nasmiješila gledajući Vuka koji je uživao tjerajući bizone. Na svojem godinu dana dugom putu s istoka, prelazeći ravnice i slijedeći Veliku Rijeku, svi su oni - i muškarac i žena i konji i vuk - naučili surañivati i zajedno loviti. Dok su se približavali uskoj dolini, Ejla spazi nekog čovjeka kako stoji sa strane i maše joj, pa ispusti uzdah olakšanja. Lovci su stigli. Čim bizoni uñu u dolinu, lovci će ih usmjeravati, no nekoliko bizona na čelu stada pokušavalo je skrenuti. Nagnula se naprijed, dajući tako Njiski znak da požuri. Kao da je čitala ženine misli, kobila požuri presjeći put jednom bizonu koji nije pokazivao volju nastaviti sve užim putem. Kad mu se Njiska približila, Ejla je vikala, mašući snopom trave i vitlajući kožom pred nosom te lukave stare krave i uspjela ju je vratiti nazad u krdo. Ostali bizoni su ih slijedili. To dvoje ljudi na konjima i vuk uspjeli su održati bizone na okupu i natjerati ih trčati u istom smjeru, no što su se više približavali oboru to je i dolina bila sve uža, što je usporavalo životinje koje su u toj gužvi nalijetale jedna na drugu. Ejla spazi bika koji se spremao odskočiti u stranu kako bi izbjegao taj pritisak iza sebe. Neki je lovac istupio iza zaklona napravljenih od panela i pokušao ga zaustavit kopljem. Oružje je pogodilo cilj, ali to nije bila smrtonosna rana i životinja se nastavila kretati. Lovac je odskočio nazad i pokušao se maknuti s puta skrivajući se iza panela, no za moćnog bika je to bila krhka barijera. Razjarena od boli koju je prouzročila rana, golema rutava životinja je ignorirala panel odbacivši ga u stranu. Zajedno s panelom pao je i čovjek i u cijelom tom metežu bizon ga je pregazio. Gledajući to s užasom, Ejla posegne za kopljem kako bi ga ubacila u već spreman bacač, a onda vidje kako je jedno koplje udarilo u bizona. Ispucala je i svoje koplje, pa potjera-la Njisku naprijed, ne obazirući se na opasnost koja je prijetila od ostalih životinja, a onda je skočila s konja i prije nego se zaustavio. Odgurnula je panel i kleknula pokraj čovjeka koji je ležao nedaleko oborenog bizona. Čula je kako čovjek stenje. Bio je živ.

O va oznojena, Njiska se nervozno propinjala dok je ostatak bizona protutnjio pokraj njih, krećući se prema oboru. Dok je s košare na konju uzimala vreću s lijekovima, Ejla je na trenutak pogladila kobilu kako bi je umirila, no misli su joj već bile usredotočene na onog čovjeka i razmišljanje što bi mogla učiniti da

mu pomogne. Nije ni bila svjesna da se otvor na oboru zatvorio za životinjama koje su ušle u stupicu, a ni toga da su lovci već otpočeli sustavno ubijati one životinje koje su željeli. Vuk je uživao progoneći životinje, ali se zaustavio i prije nego se otvor na oboru zatvorio i krenuo tražiti Ejlu. Našao ju je kako kleči pokraj ranjenog čovjeka. Ljudi su se počeli u krugu skupljati oko nje i čovjeka na tlu, ali kako je i vuk bio tu, držali su se na izvjesnoj udaljenosti. Ejla nije bila svjesna toga da je ljudi gledaju i počela je pregledavati ranjenika. Bio je u nesvijesti, no mogla je napipati slabašne otkucaje žile na vratu ispod čeljusti. Rastvorila mu je odjeću. Nije bilo krvi, no na prsima i trbuhu mu se već počela stvarati velika, plavo crna modrica. Oprezno je opipavala prsa i trbuh oko sve jače modrice. Na jednom mjestu je pritisnula. Čovjek se trznuo ispustivši bolni krik, no nije se osvijestio. Oslušnula mu je disanje i čula tiho krkljanje, a onda vidjela kako mu s kuta usana teče krv i znala je da ima unutrašnje povrede. Podigla je pogled i ugledala Džondalarove prodorno plave oči i onu poznatu boru zabrinutosti, a onda je vidjela drugu, isto takvu boru i upitan pogled. Odmahnula je glavom, gledajući Džoharana. - Žao mi je - rekla je. - Ova životinja ga je pregazila. - Pogledala je ubijenog bizona koji je ležao nedaleko čovjeka. -Slomljena su mu rebra. Rebra mu probijaju pluća i ne znam što još. Ima unutrašnje krvarenje. Bojim se da se tu više ništa ne može učiniti. Ako je imao družicu, netko bi je morao pozvati. Bojim se da će on već prije jutra hodati svijetom duhova. - Neeeee! - začuo se krik iz gomile. Neki mladić se progurao naprijed i bacio se na tlo pokraj čovjeka. - To nije istina! To ne može biti istina! Otkud ona zna? Samo zelandone to znaju. Ona čak nije ni naša! - To je njegov brat - rekao je Džondalar. Mladić je pokušao zagrliti čovjeka na tlu, a onda je okrenuo glavu povrijeñenog, pokušavajući natjerati brata da ga pogleda. - Šivonare, probudi se! Molim te, probudi se! -jauknuo je mladić. - Nemoj, Renokole. S tim mu ne pomažeš. - Voña Devete Špilje je pokušao pomoći mladiću ustati, no ovaj se usprotivio i odgurnuo ga. - U redu je, Džoharane. Pusti ga neka ostane uz njega. Brat se ima pravo oprostiti s njim - rekla je Ejla, zapazivši da se čovjek počeo micati pa je dodala - No brat bi mogao doći k svijesti i onda će trpjeti bolove. - Ejla, zar nemaš u toj vreći malo vrbine kore ili nečeg protiv bolova? - upita Džondalar. - Naravno da imam, ali mislim da on sada ne bi smio ništa piti. Ne kraj ovolikih unutrašnjih povreda. - Zastala je i onda rekla - Ali možda bi mu pomogao kakav topli oblog. Mogla bih pokušati. Najprije ga moramo negdje udobno smjestiti i trebat će nam drva za vatru i topla voda. Džoharane, ima li on družicu? - opet je upitala. Čovjek je kimnuo. - Onda bi netko morao otići po nju, a i po Zelandonu. - Naravno - rekao je Džoharan, odjednom svjestan njezinog čudnog naglaska u govoru, premda je do tog trenutka na to posve zaboravio. Javio se Manvelar - Neka nekoliko ljudi potraži mjesto kamo ćemo staviti tog čovjeka, negdje podalje od ovog lovišta gdje će mu biti udobnije. - Zar nije u onoj litici jedna mala špilja? - upita Tifona. - Morala bi biti negdje u blizini - rekao je Kimeron. - Imaš pravo - složio se Manvelar. - Tifona, uzmi nekoliko ljudi pa nañite za njega kakvo zgodno mjesto. - Mi ćemo poći s njom - rekao je Kimeron i poveo neke ljude iz Druge i Sedme Špilje koji su se bili pridružili lovu. - Bramevale, možda bi ti mogao organizirati ljude koji će se pobrinuti za drva i vatru. A moramo još napraviti i nešto na čemu ćemo ga nositi. Neki ljudi su ponijeli krzna za spavanje pa ćemo mu dati i to i sve što mu može zatrebati - nastavio je Manvelar, a onda je doviknuo lovcima - Treba nam dobar trkač, netko tko će odnijeti poruku u Stijenu dviju rijeka. - Pusti mene - rekao je Džondalar. -Ja mogu odnijeti poruku, a najbolji trkač ovdje je Trkač.

- Mislim da si tu u pravu. - Onda bi možda mogao nastaviti i do Devete Špilje pa dovesti ovamo Relonu i Zelandonu - rekao je Džoharan. -Reci Prolevi što se dogodilo. Ona će znati organizirati sve što treba. Zelandona bi trebala biti ta koja će obavijestiti Šivona-rovu družicu. Možda će ona htjeti objasniti Reloni što se dogodilo, no to prepusti njoj. Džoharan se okrenuo prema lovcima koji su još uvijek stajali oko povrijeñenog čovjeka, a većina ih je bila iz Devete Špilje - Rašemare, sunce je visoko i postaje sve više vruće. Skupo smo platili današnji ulov pa nemojmo pustiti da to propadne. Bizonima treba izvaditi utrobu i oderati kože. Kariña i Jedanaesta špilja su već započeli, ali siguran sam da bi im pomoć dobro došla. Solabane,možda bi ti mogao uzeti par ljudi i pomoći Bramevalu oko drva, vatre i svega što Ejli može zatrebati, a kad Kimeron i Tifona nañu zgodno mjesto, možeš pomoći odnijeti Šivonara. - Netko bi mogao javiti i ostalim Špiljama da nam treba pomoć - rekao je Brameval. - Džondalare, kad se budeš vraćao mogao bi se usput zaustaviti i javiti im što se dogodilo - rekao je Džoharan. -Kad doñeš do Stijene dviju rijeka, reci im neka upale sig-nalnu vatru. - rekao je Manvelar. - Dobra zamisao - složio se Džoharan. - Tako će Špilje znati da nešto nije u redu pa će očekivati glasonošu. - Krenuo je prema ženi, onoj strankinji koja će vjerojatno jednoga dana postati članica njegove Špilje, a vjerojatno i zelandona i koja je već doprinosila koliko je mogla - Učini za njega sve što možeš, Ejla. Dovest ćemo ovamo njegovu družicu i Zelandonu čim budemo mogli. Ako ti išta zatreba, reci Solabanu. On će ti sve nabaviti. - Hvala ti, Džoharane - rekla je, a onda se okrenula Džon-dalaru. - Ako kažeš Zelandoni što se dogodilo, ona će sigurno znati što treba ponijeti, ali čekaj da pogledam u svoju vreću. Ima nekoliko trava koje bih željela da donese, ako ih ima. I povedi Njisku sa sobom. Tako ćeš moći koristiti nosiljku i na njoj dovući sve stvari ovamo, jer ona je na to navikla više nego Trkač. Čak bi mogao na toj nosiljci dovesti Zelando-nu, a Šivonarova družica bi mogla jahati na Njiskinim leñima, ako žene to budu htjele. - Ne znam, Ejla, Zelandona je prilično teška - rekao je Džondalar. - Sigurna sam da Njiska to može podnijeti. Ti samo trebaš složiti neko udobno sjedalo. - Tada joj se na licu pojavi onaj izraz koji je pokazivao da s natruhom ironije prihvaća ne baš ugodnu činjenicu - Ali imaš pravo, većina ljudi nije navikla putovati služeći se konjima. Sigurna sam da će te žene radije pješačiti, ali trebat će im šator i druga oprema. Nosiljka može i za to poslužiti. Ejla je s Njiske skinula putne košare, prije no što joj je stavila ormu i uže koje je za nju bilo privezano i pružila Džon-dalaru. On je drugi kraj užeta privezao za Trkačev ular, ostavivši dovoljnu dužinu da ih kobila može slijediti i onda je pošao. No kobila nije bila navikla hodati iza pastuha kojeg je oždrijebila. Uvijek je on slijedio nju. I mada je Džondalar sjedio na Trkačevim leñima upravljajući njegovim kretanjem pomoću uzde, Njiska je stajala malo ispred njega i činilo se da je osjetila kamo čovjek želi ići. Čini se da su konji spremni licitirati kada je riječ o njihovim ljudskim prijateljima, pomisli Ejla smijući se u Sebi, gledajući ih kako odlaze, sve dok to nije poremetilo njezin osjećaj za prioritet stvari koje sada mora učiniti. Kad se okrenula, vidjela je da je Vuk promatra., kad su konji odlazili dala mu je znak neka ostane i sada je strpljivo čekao. Njezin ironičan unutrašnji smijeh potaknut ponašanjem konja brzo je minuo kada je pogledala čovjeka koji je ležao tamo gdje je pao. - Njega moramo nositi, Džoharane - rekla je. Voña je kimnuo i pozvao nekoliko ljudi. Improvizirali su nosila vežući koplja zajedno da bi dobili čvrste motke, a onda su izmeñu dvije takve motke vezali odjeću. Kad su se Kime-ran i Tifona vratili i rekli gdje se u blizini nalazi špilja, čovjeka su oprezno premjestili na nosila i bio je spreman za transport. Ejla je pozvala Vuka k sebi dok su četvorica, svatko držeći svoj kraj motki, podizala nosila.

Kad su stigli, Ejla je pomogla ljudima očistiti neveliko udubljenje što se u ravnini tla nalazilo u vapnenačkoj stijeni, a koje je odozgo bilo natkriveno malenom policom. Zemljano tlo je bilo prekriveno suhim lišćem, sitnim šljunkom kojeg je nanio vjetar i suhim izmetom hijene jer je tom strvinaru ovo mjesto poslužilo kao brlog. Ejli je bilo drago što je u blizini bilo vode. U stražnjem dijelu ovog zaklona bila je jedna još manja špilja u kojoj je bio svježi izvor iz kojeg je voda tekla u jarak koji je nastao duž stijene litice. Rekla je Solabanu gdje treba postaviti ognjište s drvima koja su on, Brameval i nekolicina drugih donijeli. Kada je Ejla zatražila krzna za spavanje, nekoliko je ljudi dragovoljno ponudilo svoja, pa su ih naslagali jedno povrh drugog kako bi dobili malo povišen ležaj. Kad su ga bili stavljali na nosila, ranjenik je došao k svijesti, no kad su ga nosili do zaklona opet je bio u nesvijesti. Dok su ga premještali na ležaj stenjao je od bolova i opet se probudio čineći bolne grimase i boreći se za svaki udisaj zraka. Ejla je smotala još jedno krzno i stavila ga ispod ranjenika, nastojeći mu ležaj učiniti što udobnijim. Pokušao joj je zahvaliti osmijehom, no umjesto toga je iskašljao krv. Otrla mu je lice komadom mekane zečje kože koju je obično držala uz svoje ljekarije. Ejla je pregledavala male zalihe u svojoj vreći s lijekovima, pokušavajući se prisjetiti ima li ičega što je mogla zaboraviti, a pomoglo bi pri olakšavanju bolova. Mogao bi pomoći korijen gorčice ili oblog od veprine. Oboje bi moglo olakšati bolove, ali ništa od toga nije imala uza se. Nije sad bilo ni onih finih vlati ploda hmelja koje bi se mogle iskoristiti kao sedativ koji bi mu pomogao opustiti se već kad bi samo udisao zrak blizu njih. Možda bi mu dim od gorenja neke tvari pomogao kad mu se već ne smije dati gutati nikakvu tekućinu. Ne, to bi vjerojatno samo dražilo na kašalj i to bi samo pogoršalo stanje. Znala je da za njega nema nade i kako je sve samo pitanje vremena, ali morala je nešto učiniti, barem mu nekako olakšati muke. Čekaj, pomislila je. Nisam li putem ovamo vidjela onu biljku iz porodice valerijana. Onu s aromatičnim korijenjem? Onu koju su Mamutovci na Ljetnom saboru zvali nard. Ne znam kako je zovu na jeziku Zelandonaca. Pogledala je ljude oko sebe i spazila onu djevojku prema kojoj je Manvelar pokazivao mnogo poštovanja, onog izviñača Treće Špilje, Tifo-nu. Tifona je ostala pomoći očistiti to malo sklonište koje je pronašla i još je uvijek bila tu i gledala Ejlu. Ta strankinja ju je jako zanimala. U njoj je bilo nečeg što je sililo ljude da na nju obrate pozornost i činilo se kako je za ovo kratko vrijeme što je tamo boravila uspjela zadobiti štovanje ljudi Devete Spilje. Tifona se pitala koliko ta žena zaista zna o liječenju. Na njoj nije bilo tetovaže kao na zelandonama, no možda je narod od kojeg je došla imao drukčije običaje. Neki ljudi su pokušavali prevariti druge u vezi svojeg znanja, no nije izgledalo da bi ova strankinja htjela bilo koga impresionirati nekakvom samohvalom i velikim riječima. Umjesto toga ona je činila stvari koje su impresionirale, kao onaj način na koji se služila s onim predmetom za izbacivanje koplja. Tifona je razmišljala o Ejli, no iznenadila se kad je žena izgovorila njezino ime. - Tifona, mogu li te nešto pitati? - Da - odgovorila je Tifona, pomislivši kako ova ima čudan način govora. Ne zbog samih riječi nego njihovog zvuka. Možda zbog toga i ne govori mnogo. - Razumiješ li se dobro u biljke? - Svatko zna ponešto o biljkama - odgovorila je Tifona. - Mislim na onu biljku čije je lišće slično lišću pustikare, ali cvjetovi su joj žuti kao u maslačka. Jedino ime koje za nju znam je "nard", ali to je riječ iz jezika Mamutovaca. - Žao mi je. Ja znam neke jestive biljke. Ne znam mnogo o ljekovitom bilju. Za to će ti trebati Zelandona - odgovorila je Tifona. Ejla je šutjela, a onda rekla - Tifona, hoćeš li malo bdjeti uz Šivonara? Mislim da sam putem ovamo vidjela nekoliko tih biljaka. Vratit ću se putem kojim smo došli i potražiti ih. Ako opet doñe k svijesti, ili bude bilo kakve promjene, pošalji nekoga po mene. - Tada se odlučila i dodatno pojasniti, iako inače nije objašnjavala svoje postupke pri liječenju. - Ako je to ono što mislim da jest, moglo bi pomoći. Koristila sam zdrobljeno korijenje te biljke kao oblog koji je

pomagao pri zarastanju slomljenih kostiju, a lako se upija i olakšava bol. Ako ga pomiješam s malo kužnjaka i možda s malo praha od lišća stolisnika, mislim da bi mu to smanjilo bolove., želim vidjeti mogu li pronaći tu biljku. - Da, naravno, pazit ću na njega - rekla je Tifona kojoj je iz nekog neznanog razloga bilo drago što je ova strankinja zatražila njezinu pomoć. Džoharan i Manvelar su tiho razgovarali s Renokolom, no premda su sjedili tik uz nju, Ejla ih je jedva čula. Bila se usredotočila na ranjenika i gledala kako se voda sporo grije - i previše sporo. Vuk je ležao uz nju na tlu, držeći glavu na šapama i preteći pogledom svaki njezin pokret. Kad se voda počela pušiti, ubacila je u nju korijen narda kako bi dovoljno omekšao da od njega može napraviti kašu za oblog. Bilo joj je drago što je pronašla i gavez. Vlažan oblog od usitnjenog korijena i lišća te biljke bio je takoñer dobar za lomove i otekline i, premda nije mislila da bi to moglo zaliječiti Šivonarov povrede, bila je voljna isprobati sve što bi mu moglo olakšati bolove. Kada je sve bilo spremno, razmazala je toplu kašu od zgnječenog korijena izravno po gotovo crnoj modrici koja se niz prsa širila na trbuh. Primijetila je kako mu je abdomen postajao sve tvrñi. Dok je to prekrivala komadom kože kako bi što duže ostalo toplo, čovjek je otvorio oči. - Šivonare? - rekla je. Pogled mu je bio bistar, ali začuñen. Možda ju nije prepoznao, pomislila je. Ja se zovem Ejla. Tvoja družica... -oklijevala je, a onda se prisjetila imena Relona je već pošla ovamo. - On je uzdahnuo i malo se pomaknuo, osjetivši pritom bol. Činilo se da ga je to iznenadilo. - Ranjen si, Šivonare, ranio te bizon. I Zelandona je krenula ovamo. Ja pokušavam pomoći dok ona ne doñe. Stavila sam ti na prsa oblog da malo izvuče bol. Kimnuo je, no i to je za njega bio napor. - Želiš li vidjeti brata? On tu čeka da bi te vidio. Opet je kimnuo, a Ejla je ustala i pošla do čovjeka koji je čekao - Budan je. Želi te vidjeti - rekla je Renokolu. Mladić brzo ustane i poñe do bratova ležaja. Za njim su išli Ejla, Džoharan i Manvelar. - Kako se osjećaš - upita Renokol. Šivonar se pokušao osmjehnuti, no to se pretvorilo u grimasu boli kad je neočekivano zakašljao i crvena mu je tečnost potekla iz usta. Oči njegova brata ispunile su se panikom, a onda je vidio oblog na bratovljevim prsima. - Što je ovo? - upitao je napetim, gotovo vrištavim glasom. - To je oblog koji će mu ublažiti boli - Ejlin glas je bio normalan, pomalo dubok i te je riječi izgovorila polako i mirno. Razumjela je strah i paniku ranjenikova brata. - Tko ti je rekao da mu išta stavljaš? Od toga mu je vjerojatno samo još gore. Skidaj to s njega! - viknuo je. - Ne, Renokole - rekao je Sivonar. Glas povrijeñenog čovjeka bio je jedva čujan. - Nije njezina krivnja. Pomaže. - Pokušao je sjesti, a onda se, bez svijesti, srušio - Šivonare! Probudi se, Šivonare! Oh, mrtav je! Oh, Velika Majko, mrtav je! Dok je Džoharan odvlačio Renokola od ležaja, Ejla je provjerila Šivonarov puls. - Ne, još nije mrtav - rekla je. - Ali nije mu preostalo još mnogo vremena. Nadam se da će uskoro stići njegova družica. - Nije mrtav, Renokole, ali mogao je biti - bijesno je rekao Džoharan. - Ova žena možda nije zelandona, ali zna kako može pomoći. Ti si taj koji mu pogoršava stanje. Tko zna hoće li opet doći k svijesti da bi mogao Reloni uputiti posljednje riječi. -Njemu nitko ne može pogoršati stanje, Džoharane. Za njega nema nade. Svakog trenutka može preminuti. Nemoj okrivljavati čovjeka koji žali za bratom - rekla je Ejla, a onda je napravila pokret kao da će ustati - Idem skuhati malo čaja, to će nas sve smiriti. - Ne moraš ti to raditi, Ejla. Ja ću. Samo mi reci što da učinim. Ejla podigne pogled i osmjehne se ugledavši Tifonu. -Samo zagrij vodu, ja ću pripremiti nešto za sve nas - rekla je. Onda se okrenula i provjerila kako je

Šivonaru. Borio se za svaki težak udisaj. Željela ga je malo udobnije namjestiti, no kad ga je htjela pomaknuti, bolno je zastenjao. Odmahnula je glavom, čudeći se kako je još uvijek živ, a onda je posegnula za svojom vrećicom s lijekovima da vidi od čega bi mogla napraviti čaj. Možda kamilica, pomislila je, s osušenim cvjetovima lipe, a zasladit ću ga korijenom gospinog bilja. To dugo poslijepodne se još više otegnulo. Ljudi su dolazili i odlazili, no Ejla ih nije primijetila. Šivonar se osvijestio i pitao za svoju družicu, a onda je nekoliko puta zapadao u nemiran san. Trbuh mu je bio natečen i tvrd, a koža na njemu gotovo crna. Bila je sigurna da se on pokušava održati na životu samo da bi još vidio svoju družicu. Nešto kasnije Ejla je podigla svoju mješinu za vodu kako bi malo otpila, no mješina je bila prazna pa ju je spustila i zaboravila na svoju žeñ. U malo sklonište je ušla Portula, da vidi kako stoje stvari. Još uvijek ju je pekla savjest zbog njezine uloge u Maroninoj podvali i nastojala se držati po strani, no sada je vidjela kako je Ejla posegnula za mješinom, protresla je i shvatila da je prazna. Portula je požurila do malog bazena gdje je izvirala voda, tamo napunila svoju mješinu i vratila se sa studenom vodom. - Želiš li malo popiti, Ejla? - upitala je, nudeći mješinu s koje je kapala voda. Ejla je podigla pogled i iznenadila se što nju vidi - Hvala ti - rekla je, pružajući svoju šalicu. - Bila sam malo žedna. Kad je Ejla popila, Portula je još uvijek tamo stajala i činilo se da joj je neugodno. - Želim ti se ispričati - rekla je konačno. - Žao mi je što sam dopustila da me Marona uvuče u onu svoju šalu. To nije bilo nimalo lijepo. Ne znam što bih rekla. - Tu se zaista nema što reći, Portula, zar ne? - rekla je Ejla. A ja sam dobila toplu i udobnu odjeću za lov. Ja ću se s tom odjećom služiti, premda sumnjam da je to bila Maronina namjera, pa zaboravimo sve to. - Mogu li na ikakav način pomoći? - Nitko ne može učiniti ništa što bi pomoglo. Čudi me što je još uopće s nama. Kad je pri svijesti, pita za svoju družicu. Džoharan mu je rekao da je ona već na putu ovamo - rekla je Ejla. - Mislim da ga drži još ta želja da je vidi. Žao mi je što ne mogu učiniti više da mu olakšam, ali većinu lijekova protiv bolova se treba popiti a uz ovakve povrede bojim mu se dati piti, to bi mu samo pogoršalo stanje. Džoharan je izašao iz zaklona i gledao prema jugu, tamo kuda je Džondalar otišao, nestrpljivo čekajući da se on vrati s Relonom. Na zapadu se sunce već duboko spustilo i uskoro će pasti mrak. Poslao je ljude sakupiti još drva kako bi mogli zapaliti veliku logorsku vatru koja će putnicima pomoći pronaći put; čak su povadili nešto drva i iz obora. Kada je Ši-vonar posljednji puta došao k svijesti imao je nekako staklen pogled i voña je znao da mu je smrt blizu. Taj mladić se tako hrabro borio držeći se za zadnju trunku života pa se Džoharan nadao da će mu družica stići prije nego izgubi tu bitku. Konačno je spazio kako se u daljini nešto kreće, kako nešto prilazi. Požurio je u tom smjeru i osjetio olakšanje ugledavši konje. Kad su prišli bliže, otišao je do Re-lone i poveo izbezumljenu ženu u kameni zaklon u kojem je njezin čovjek ležao na samrti. Kad je prišla, Ejla nježno dotakne čovjeku ruku - Šivona-re. Šivonare! Relona je ovdje - rekla je. Šivonar opet sklopi oči i lagano protrese glavom, kao da se želi razbuditi. - Šivonare, ja sam. Došla sam što sam prije mogla. Reci mi nešto. Molim te, reci mi nešto - glas joj je prepukao, pretvorivši se u jecaj. Ranjenik otvori oči, boreći se da razazna lice koje se nag-nulo nad njega. Relona - rekao je. Glas se je jedva mogao čuti. Pokušaj osmijeha bio je brzo izbrisan izrazom boli. Ponovo je pogledao ženu, gledajući joj oči pune suza. Nemoj plakati - šapnuo je, a onda sklopio oči, boreći se za dah. Relonine oči bile su ptfne molbe kad je podigla pogled prema Ejli koja je oborila pogled, a onda ga opet podigla i odmahnula glavom. U panici, žena pogleda oko sebe, očajnički tražeći nekog drugog tko bi joj ponudio drukčiji odgovor, no nitko joj nije uzvratio pogled. Ponovo je pogledala tog čovjeka,

promatrajući kako se upinje da bi udahnuo zrak, a onda je vidjela kako mu krv navire iz kuta usana. - Šivonare! - vrisnula je, posegnuvši za njegovom rukom. - Relona... htio sam te još jednom vidjeti - dahnuo je, otvarajući oči. - Reći zbogom prije nego odem... u svijet duhova. Ako ðoni dopusti... vidjet ću te tamo. - Sklopio je oči i začulo se tiho krkljanje dok je pokušavao udahnuti, a onda je tiho stenjanje postalo glasnije i, premda je Ejla bila sigurna da on to pokušava suspregnuti, taj zvuk je postao još jači. Zastao je i pokušao udahnuti. Tada se Ejli učini da je u njemu čula neki prigušen zvuk, neko pucketanje, a onda je odjednom očajnički kriknuo. Kad je taj zvuk zamro, više nije di-sao. - Ne, ne. Šivonare, Šivonareee! - povikala je Relona. Spustila je glavu na njegova prsa i bolno jecala. Renokol je stajao pokraj nje i, dok su mu suze tekle niz obraze, izgledao je zbunjeno i izgubljeno. Nije znao što bi učinio. Odjednom su se zaprepastili zbog glasnog i jezivog zavijanja koje se začulo u blizini i od kojeg su se svi naježili. Svi su pogledali Vuka. Stajao je na sve četiri i, visoko zabačene glave, tulio svoju vučju tužbalicu od koje su svi osjetili kako ih prolaze trnci. - Što to radi? - uzbuñeno upita Renokol. - Tuguje za tvojim bratom - rekao je poznat Zelandonin glas. - Kao i svi mi. Svima je bilo lakše kada su nju ugledali. Stigla je s Re-lonom i nekolicinom drugih, no kad je Šivonarova družica požurila naprijed, ona je ostala povučena i promatrala. Relo-nini jecaji su se sada pretvorili u vapaje za pokojnikom. Zelandona i još nekoliko njih pridružili su joj se u naricanju. Vuk je zavijao zajedno s njima. Konačno se Renokol slomio i jecajući se bacio na bratov ležaj. Trenutak kasnije on i Relona su bili čvrsto zagrljeni, ljuljajući se i oplakujući. Ejla je mislila kako će to oboma pomoći. Znala je da Renokol mora izbaciti sve to iz sebe, svu tu bol i ljutnju i Relona mu je u tome pomogla. Kad je Vuk opet zatulio, Ejla mu se tako realistično pridružila da su drugi u prvi tren pomislili kako je to još jedan vuk. A tada, na iznenañenje svih tih ljudi koji su se pridružili bdijenju uz mrtvaca, iz daljine se začulo zavijanje drugog vuka koji se svom ožalošćenom roñaku pridružio u naricaljki. Nakon nekog vremena doniera je pomogla Reloni ustati i povela je do onih krzna koja su bila razastrta uz vatru. Džoharan je pomogao pokojnikovu bratu smjestiti se s druge strane ognjišta. Žena je tamo sjedila ljuljajući se naprijed -nazad, tiho jecajući, indiferentna prema svemu oko sebe. Renokol je samo prazno zurio u vatru. Zelandona iz Treće je tiho razgovarao s krupnom zelan-donom Devete Spilje i uskoro se vratio, noseći u obje ruke šalice iz kojih se pušila tekućina. Doniera Devete uzela je iz njegovih ruku jednu šalicu i nudila je Reloni koja ju je bez prigovora popila, kao da i ne zna ili je nije briga što radi. Ze-landona Treće odnio je drugu šalicu Renokolu koji je ignorirao ponuñen napitak, ali ga je nakon kraćeg nagovaranja ipak ispio. Nedugo zatim oboje su ležali na krznima uz vatru i spavali. - Drago mi je što se smirila, - rekao je Džoharan - A i on. - Morali su iz sebe izbaciti tu tugu - rekla je Ejla. - Da, morali su, a sada se moraju odmoriti - rekla je Ze-landona. - A i ti, Ejla. - Mora prije nešto pojesti - rekla je Proleva. Džoharanova družica je stigla s Relonom i Zelandonom i još nekolicinom iz Devete Špilje - Ispekli smo bizonsko meso, a Treća špilja je donijela i drugu hranu. - Nisam gladna - rekla je Ejla. -Ali sigurno si umorna - rekao je Džoharan. -Jedva da si se i na trenutak micala od njega. - Da sam barem mogla učiniti više za njega! Nisam se mogla sjetiti ničega čime bih mu pomogla - rekla je Ejla, tužno odmahujući glavom. - Ali učinila si - rekao je stariji čovjek koji je bio zelando-na Treće. Olakšala si mu boli. Nitko ne bi mogao učiniti više od toga, a on bez tvoje pomoći ne bi još toliko živio. Ja se ne bih na takav način poslužio oblogom. Za

olakšanje bolova i modrice da, ali za unutrašnje povrede? Mislim da se ne bih toga dosjetio. Ipak, čini se da je to pomoglo. - Da, bio je to razuman način da mu se pomogne - rekla je zelandona Devete. Jesi li to već ranije radila? - Ne. I nisam bila sigurna hoće li to pomoći, no morala sam nešto pokušati odgovorila je Ejla. - Dobro si učinila - rekla je doniera. - Ali sada bi morala nešto pojesti i odmoriti se. - Ne, ne želim ništa jesti, ali mislim da bih malo prilegla -rekla je Ejla. Gdje je Džondalar? - Otišao je s Rašemarom, Solabanom i još nekima po drva. Neki su pošli s njima tek onako, no Džondalar je želio biti siguran da će drva potrajati cijelu noć, a u ovoj dolini baš i nema mnogo stabala. Trebali bi se uskoro vratiti. Džondalar je tamo stavio svoja krzna za spavanje - rekao je Džoharan, pokazujući joj mjesto. Ejla je legla namjeravajući se malo odmoriti dok se Džondalar vrati. Zaspala je gotovo istog trenutka kad je zatvorila oči. Kad su se oni koji su otišli po ogrjev vratili s drvima, već su gotovo svi spavali. Složili su drva na gomilu pokraj vatre, a onda pošli do mjesta za spavanje koja su odabrali. Džondalar je spazio drvenu zdjelu kojom se Ejla obično služila za kuhanje ljekovitih čajeva. Napravila je i okvir od otpalih rogova o kojeg je mogla objesiti mješinu s vodom izravno iznad plamena. Premda je jelenji želudac bio vodone-propustan, ipak je malo vode kapalo, dovoljno da spriječi da ga zahvati plamen kad se s tim služila pri zagrijavanju vode ili kuhanju. Džoharan je zaustavio brata kako bi malo porazgovarao s njim. - Džondalare, želio bih saznati malo više o tom bacaču koplja. Vidio sam kako je tvoje koplje oborilo bizona, a stajao si dalje od većine lovaca. Da smo svi imali to oružje, ne bismo morali prići tako blizu i Šivonar možda ne bi bio pregažen. - Znaš, ja ću pokazati svima koji to žele naučiti, ali to zahtijeva vježbanje odgovorio je Džondalar. - Koliko vremena je tebi trebalo? Ne mislim koliko ti je trebalo da postaneš ovako dobar kao što si sada, nego samo dok si stekao dovoljno vještine da si s tim mogao otići u lov - upita Džoharan. - Mi se sada već nekoliko godina služimo bacačem, ali pri kraju prvog ljeta smo već lovili s njim.. No tek kada smo krenuli na put ovamo počeli smo se uspješno služiti s njim i dok smo jahali na konju. A i Vuk je tu od pomoći. - Još se uvijek teško naviknuti na pomisao da bi životinje mogle služiti bilo čemu osim da od njih dobiješ meso i kožu - rekao je Džoharan. - Ne bih ti sve to mogao vjerovati da nisam vidio vlastitim očima. Ali sada me najviše zanima taj bacač. Sutra ćemo o tome razgovarati. Braća si poželješe laku noć i Džondalar se uputi k mjestu gdje je spavala Ejla kako bi joj se pridružio. Vuk ga je pogledao. Promatrao ju je u odsjaju vatre kako spokojno diše, a onda opet pogledao Vuka. Drago mi je što je stalno uz nju i čuva je, pomislio je, pogladivši životinju po glavi, a onda je legao uz Ejlu. Bilo mu je žao što je Šivonar umro, ne samo zato što je pripadao Devetoj Špilji nego i zato što je znao kako Ejli teško pada kada netko umire a ona mu ne može pomoći. Ona je bila iscjeliteljica, no ima rana koje nitko ne može iscijeliti. Zelandona je cijelo jutro bila zauzeta pripremajući Šivonarovo tijelo kako bi ga mogli odnijeti natrag u Devetu Špilju. Većinu ljudi je uznemiravala blizina nekog čiji duh je napustio tijelo, pa će njegov ukop obuhvatiti i više od onog uobičajenog obreda. Vjerovalo se da je vrlo loš znak ako netko pogine u lovu. Ako je bio sam, tada je loš znak bio očit i stigla ga je nesreća, no Zelandona bi tada obično izvela obred čišćenja kako bi onemogućila svaki mogući budući učinak te nesreće. Ako je pak nekolicina lovaca pošla u lov i jedan od njih je umro, to se još uvijek smatralo osobnom stvari pa je takav bio i obred kojem su nazočili preživjeli lovci i članovi obitelji pokojnika. No kada je netko umro u lovu u kojem nije sudjelovala samo jedna Špilja nego cijela zajednica, tada je to bilo vrlo ozbiljno. Trebalo se učiniti nešto na nivou cijele zajednice. Ona Koja Je Prva razmišljala je o tome zahtijeva li ovakav dogañaj možda zabranu odlaska u lov na bizone sve do kraja ove sezone lova, kako bi se poništila zla

kob. Ejla ju je zatekla kako se odmara uz vatru ispijajući šalicu čaja, sjedeći na gomili jastuka koje su za nju dovukli ovamo na Njiskinoj nosiljci. Rijetko kada je sjedila na niskim jastucima jer joj je, onako krupnoj, svake godine bilo sve teže ustati. Ejla je prišla donieri - Zelandona, mogu li razgovarati s tobom? - Naravno. - Ako imaš previše posla može taj razgovor i pričekati. Samo sam te htjela nešto pitati. - Imam sada malo vremena - odgovori Zelandona. - Uzmi si šalicu čaja pa mi se pridruži. - Pokazala je Ejli da može sjesti na prostirku koja je bila na tlu. Samo sam te htjela pitati je li bilo još nešto što sam mogla učiniti za Šivonara. Postoji li ikakav način kojim se mogu izliječiti unutrašnje povrede? Dok sam živjela s Plemenom, jedan je čovjek bio slučajno uboden nožem. Komad noža se odlomio i ostao unutra, a Iza ga je razrezala i izvadila to, no ne vjerujem da se moglo tako otvoriti i Šivonara pa srediti njegove povrede. Bilo je očito koliko je ovu strankinju mučilo što je mogla tako malo učiniti za tog čovjeka i Zelandonu je dirnula ta njezina briga. Bila je to jedna od onih stvari koju su u sebi mogli osjetiti dobri Koji Služe. - Nema mnogo toga što bi se moglo učiniti da bi se pomoglo nekome koga je pregazio odrasli bizon, Ejla - rekla je Zelandona. Neke kvrge i otekline se može rasjeći kako bi se iscijedile, ili se može razrezati kako bi se izvadio kakav manji komad nečega, neka krhotina ili onakav ostatak noža kakav je ta tvoja žena iz Plemena izvadila, i s njezine strane je to bio hrabar pothvat. Opasno je otvarati tijelo. Napraviš ranu koja je često veća od one koju želiš izliječiti. Ja sam to učinila nekoliko puta, ali samo onda kada sam bila sigurna da će to pomoći i nije bilo nikakvog drugog načina. - I ja mislim tako - rekla je Ejla. - A treba se i znati nešto o tome kako izgleda unutrašnjost tijela. Postoje mnoge sličnosti izmeñu unutrašnjosti ljudskog i životinjskog tijela pa sam često oprezno rastvarala neku životinju da bih vidjela kako izgleda iznutra i kako su joj dijelovi povezani. Lako je uočiti one cijevi kroz koje prolazi krv iz srca, a i tetive koje pomiču mišiće. To nam je vrlo slično kao i kod životinja, ali neke stvari su različite, na primjer želudac bizona razlikuje se od želuca konja, a mnoge stvari su i drukčije posložene. To je vrlo zanimljivo i korisno je to znati. - Znam da je to točno - rekla je Ejla. Ja sam ulovila i razrezala mnoge životinje i to pomaže da bi se razumjelo ljude. Sigurna sam da su Šivonarova rebra bila slomljena i da su mu probila njegove... vreće za disanje. - Pluća. - Njegova pluća, i mislim njegova... ostale organe. Na ma-mutovskom jeziku ja bih to zvala "jetra" i "slezena". Ne znam zelandonske riječi za to. Ti dijelovi jako krvare kad su povrijeñeni. Zriaš li na što mislim? - Da, znam - odgovorila je Prva. - Krv nema kamo ići. Mislim da je zato pocrnio i bio tako tvrd. To ga iznutra ispuni sve dok nešto ne pukne - rekla je mlada žena. - Pregledala sam ga i slažem se s tom tvojom procjenom. Krv mu je ispunila trbuh i dio crijeva. Vjerujem da mu je dio crijeva popucao - rekla je doniera. - Crijeva su one duge cijevi koje vode prema van? -Da. - Džondalar mi je rekao tu riječ. Mislim da su kod Šivonara bila povrijeñena, ali onda su se ispunila krvlju pa je zbog toga umro. - Da. Bila mu je i slomljena ona manja kost na lijevoj potkoljenici i zapešće desne ruke, ali to, naravno, ne bi bilo fatalno - rekla je Zelandona. - Ne, ni ja nisam bila zabrinuta zbog tih lomova, samo sam se pitala znaš li ti još nešto što sam mogla učiniti za njega - rekla je Ejla, a njezino je ozbiljno lice bilo zabrinuto. - Muči te što ga nisi mogla spasiti, zar ne? Ejla je kimnula i spustila glavu. - Učinila si sve što si mogla, Ejla. Svi ćemo jednoga dana otići u svijet duhova. Kad ðoni pozove, nemaš izbora; bio star ili mlad. Čak ni zelandone nemaju toliko dara da bi to mogle spriječiti. To je tajna koju ðoni ni s kim ne dijeli. Dopustila je Duhu Bizona da Šivonara uzme u zamjenu za bizone koje smo mi uzeli. To je žrtva koju ona ponekad zahtijeva. Možda je mislila kako bi nas

trebala podsjetiti da se Njezini ne smiju uzimati kao nešto što nam ionako pripada. Mi ubijamo Njezina stvorenja da bismo mogli živjeti, ali moramo cijeniti taj Dar Života kojeg nam Ona daje kada uzimamo život Njezinim životinjama. Velika Majka nije uvijek nježna. Ponekad nam daje teške lekcije. - Da. Ja sam to shvatila. Ne mislim da je Svijet Duhova neko nježno mjesto. Te lekcije su teške, ali vrijedne - rekla je Ejla. Zelandona nije odgovorila. Otkrila je kako ljudi često nastavljaju govoriti tek da bi popunili tu prazninu ako ona odmah ne odgovori, a naučila je više od njezine šutnje nego postavljajući pitanja. Nakon nekog vremena, Ejla je nastavila. - Sjećam se kad mi je Kreb rekao da me je Duh Špiljskog Lava odabrao. Rekao mi je da je Špiljski Lav snažan totem koji će pružati moćnu zaštitu, ali i da je vrlo teško živjeti s moćnim totemima. Rekao mi je da će mi, ako obratim pozornost, moj totem pomoći i pokazati mi jesam li donijela dobru odluku, ali rekao je i kako se totem, prije nego ti nešto dade, želi uvjeriti jesi li toga vrijedna. Rekao je i kako me Špiljski Lav ne bi odabrao kada ne bi mislio da sam toga vrijedna -rekla je Ejla. - Možda je time mislio reći da sam sposobna nositi taj teret. Doniera je bila iznenañena dubinom razumijevanja koje su Ejlini komentari pokazivali. Jesu li ti ljudi koje je ona nazivala Pleme, zaista mogli doći do takvih spoznaja? Da je umjesto Duh Špiljskog Lava bila rekla Velika Majka, onda bi te riječi mogle doći od neke zelandone. - Za Šivonara se nije moglo učiniti ništa osim olakšati mu bol, a ti si to učinila. Zanimljivo je što si upotrijebila oblog. Jesi li to naučila od te žene u Plemenu? - Ne, - rekla je Ejla, odmahnuvši glavom - nikada ranije to nisam učinila, no trpio je takve bolove, a znala sam da mu kod onakvih povreda ne smijem dati piti nikakvu tekućinu. Pomišljala sam i na to da se poslužim dimom. Znala, sam ponekad paliti lepuh koji olakšava neke vrsti kašlja a znam i biljke koje se ponekad pale pa ih se zalije vodom i udišu njihove pare, ali bojala sam se kako bi ga to moglo natjerati na kašalj, a znajući da su mu povrijeñene one vreće za zrak, nisam htjela to učiniti. Tada sam ugledala njegove modrice, a mislim da me je i nešto drugo natjeralo da mu stavim taj oblog. Ta modrica na koži mu je nakon nekog vremena postala gotovo crna, a znam da neke biljke mogu olakšati bolove kod takvih modrica ako se stave na kožu i baš sam takve biljke opazila kada smo dolazili ovamo. Zato sam se vratila i ubrala ih. Čini se da je to malo pomoglo. - Da, i ja mislim da je pomoglo - rekla je doniera. - I sama bih to mogla jednom pokušati. Čini se, Ejla, da ti imaš prirodan, uroñen dar za liječenje. I mislim da se zbog toga osjećaš tako loše. Svaki dobar iscjelitelj kojeg znam uvijek je nesretan kada ovako izgubi nekoga. Ali ti nisi mogla više ništa učiniti. Majka je odlučila pozvati ga, a nitko ne može omesti ispunjenje Njezinih planova i želja. - Naravno, Zelandona, imaš pravo. Nisam mislila da je za njega bili ikakve nade, ali ipak sam te htjela pitati. Znam da imaš još mnogo posla i ne želim ti više oduzimati vrijeme -rekla je Ejla ustajući i spremajući se otići. - Hvala ti što si mi odgovorila na moja pitanja. Zelandona je gledala mladu ženu koja je odlazila - Ejla, -pozvala ju je - bi li mi htjela nešto učiniti? - Naravno, Zelandona, samo reci. - Kad se vratimo u Devetu Špilju, hoćeš li mi iskopati malo crvenog okera? Tamo uz Rijeku kod Velikog kamena je nasip. Znaš li gdje je to? - Da, kad smo Džondalar i ja išli plivati vidjela sam tamo oker. Jako je crven, crveniji od većine koje sam vidjela. Da, donijet ću ti ga. - Kad se vratimo reći ću ti kako ćeš očistiti ruke i dat ću ti za njega posebnu košaru - rekla je Zelandona.

ljedećeg se dana u Devetu Špilju vratila tužna skupina ljudi. Lov je bio izuzetno uspješan, no cijena koju su za to platili bila je previsoka. Čim su stigle Džoharan je Šivonarovo tijelo predao zelandonama da ga pripreme za ukop.

Odnijeli su ga u udaljen kraj zaklona, blizu mosta kod Nizvodnog, kako bi ga tamo Zelandona, Relona i još neki presvukli u svečanu odjeću za obrede i okitili. - Ejla! - pozvala ju je Zelandona dok se vraćala u Marto-nino boravište. Trebat će nam onaj oker što si rekla da ćeš mi donijeti. - Idem odmah po njega. - Poñi sa mnom. Dat ću ti posebnu košaru i nešto s čim ćeš ga moći kopati rekla je žena. Povela ju je do svojeg boravišta i odmaknula zavjesu da bi Ejla mogla ući. Nikada nije bila u domu doniere pa je sa zanimanjem gledala oko sebe. Nešto ju je tu podsjećalo na Izino ognjište. Možda je to bilo mnoštvo suhog lišća i ostalih dijelova biljaka što su visjeli obješeni o užad vezanu uz stražnji dio glavne prostorije. U prednjem dijelu je uz zidne panele bilo nekoliko uzdignutih ležajeva, iako je Ejla bila sigurna da to nisu ležajevi na kojima je tako krupna žena spavala. Činilo se da su tu još svije odvojene prostorije. Virnuvsi kroz otvor, vidjela je da je jedna od njih prostor za kuhanje. Nagañala je da bi onaj drugi mogao biti prostor za spavanje. - Ovo je košara i strugaljka za sakupljanje crvenog okera - rekla je Zelandona, pružajući joj čvrstu posudu crvenu od uporabe i alat sličan strugaljki za oblikovanje drveta, koji je bio čvrsto nasañen na držak od roga. Ejla je napustila Zelandonino boravište, noseći posudu alat. Zelandona je izašla s njom i onda se uputila prema južnom dijelu zaklona. Vuk je na trijemu pronašao svoje omiljeno mjesto gdje nije bio nikome na putu, a odakle je imao dobar pregled nad svim što se dogaña. Čim je spazio Ejlu odmah je potrčao k njoj. Doniera je zastala. - Mislim da bi bilo mudro držati Vuka podalje od Šivona-rovog tijela - rekla je. - Za njegovo dobro. Jer dok čovjek nije ukopan njegov duh lebdi uokolo i vrlo je zbunjen. Znam kako trebam zaštititi ljude, ali nisam sigurna da ću znati obraniti vuka, a brine me da bi se Sivonarova životna snaga mogla htjeti nastaniti u toj životinji. Već sam vidjela pobješnjele vukove kojima je pjena išla na usta. Vjerujem da se oni tako pokušavaju obraniti od nečega, možda od nekog zla ili kakvog posve izbezumljenog duha. Ugriz takve životinje ubija poput smrtonosnog otrova. - Čim donesem crveni oker potražit ću Folaru i zamoliti je da ga pričuva - rekla je Ejla. Vuk ju je slijedio dok je silazila stazom prema mjestu kamo su se ona i Džondalar išli kupati neposredno nakon što su doputovali. Gotovo je do vrha napunila posudu pa je krenula nazad. Vidjela je Folaru kako razgovara sa svojom majkom i objasnila joj Zelandonin zahtjev. Djevojka se osmjehivala, ushićena što će ostati uz vuka. Mati joj je upravo bila rekla neka ide pomoći pripremiti mrtvaca. Ovo je bilo nešto što je ona željela učiniti, a znala je da Martona neće odbiti Ejlinu molbu. - Možda će biti najbolje da ga držiš u Martoninom boravištu. Ako budeš htjela izaći, imam posebno uže koje mu se može staviti oko vrata, a neće ga gušiti. Vuk ga baš ne voli, ali neće se buniti. Poñi sa mnom pa ću ti pokazati kako ćeš mu ga staviti - rekla je Ejla. Tada je otišla do udaljenog dijela kamene police i predala Prvoj crveni oker. Ostala je pomoći očistiti i odjenuti mrtvo Šivonarovo tijelo. Uskoro je i Džondalarova majka došla pomoći - ona je to već mnogo puta radila - i rekla je Ejli da je Folara u njihovom boravištu okupila mladež i kako joj se čini da je Vuku sasvim lijepo s njima. Ejlu je zanimala odjeća u koju su obukli mrtvog lovca, iako se ustezala to pokazati. Odjeća se sastojala od široke, mekane tunike skrojene od krzna različitih životinja, te koža obojenih raznim bojama koje su bile sastavljene prema vrlo složenom uzorku naglašenom perlama, školjkama i resama. Takva široka tunika bila je oko bokova vezana šarenim istka-nim pojasom. Hlače, premda manje ukrašene, bile su u skladu s tunikom, kao i obuća koja je dopirala do pola cjevanice i bila ukrašena resama, a pri vrhu obrubljena krznom. Oko vrata su mu bile skladno nanizane ogrlice izrañene od školjaka, perli, različitih životinjskih zuba i izrezbarene bjelokosti. Tada je tijelo bilo položeno na blokove vapnenca prekrivene prostirkom veličine pokrivača, ispletenom od trave, čiji je uzorak bio obojen crvenim okerom.

Kroz oba kraja prostirke bile su provučene duge uzice koje su se, kako joj je Martona objasnila, mogle tako povući da omotaju tijelo. Ostatak uzica bi se tada omotao oko takvog mrtvačkog pokrova i svezao. Ispod te prostirke nalazio se čvrst materijal od elastične užadi, koji se, poput viseće mreže za spavanje, mogao svući sa kopalja pa se tako mogao s takve nosiljke spustiti ravno u grob. Šivonar je proizvodio koplja pa je uz njega bio položen njegov alat, zajedno s nekim dovršenim kopljima i s nekim na kojima je još bio radio pa su tu bila i drvena koplja i kre-meni vršci zajedno s onima od bjelokosti, kao i tetive, užad i ijepilo.Tetive i užad su služili da bi se vršci pričvrstili na koplja i da bi se kraći komadi drveta spojili u duža koplja, a to se onda učvrstili premazom smole ili ljepila. Relona je donijela i neke stvari iz njihovog boravišta pa je bolno jecala dok mu je nadohvat desnoj ruci stavljala njegovu najdražu spravu za ravnanje koplja. Bila je napravljena od roga jelena, od njegovog centralnog izboja na lubanji pa do mjesta gdje se odvaja prvi parožak. Ejla je vidjela da je taj alat isti kao i onaj kojeg je Džondalar donio nazad kući, a koji je pripadao njegovom bratu Tonolanu. Ta je sprava bila ukrašena izrezbarenim crtežima raznih životinja, uključujući tu i stiliziranu divokozu dugačkih rogova, i raznim simbolima. Sjetila se kako joj je Džondalar rekao da to spravi daje snagu da dobro izravna koplja koja onda dobro lete i privlače životinje koje se tim kopljima gaña. A ti crteži su doprinosili i estetskom izgledu sprave. Dok su pod Zelandoninim nadzorom pripremali Šivona-rovo tijelo, Džoharan je drugima dao napraviti privremen zaklon nalik krovu od trstike koji se oslanjao na motke. Kad je tijelo bilo spremno, takav zaklon se stavljao iznad njega, a oko toga su se stavili zidovi od lako prenosivih panela. Zelan-dona je ušla u taj zaklon kako bi obavila obred koji će onog lutajućeg duha držati čvrsto uz tijelo i unutar tog zaklona. Kada su završili, svi koji su dodirivali mrtvaca ili radili u blizini tog tijela koje je napustila njegova životna snaga, morali su se obredno očistiti. Za takvo se čišćenje najboljom smatrala tekuća voda. Svi su morali tijela u potpunosti uroniti u Rijeku. Pritom nije bilo važno hoće li se svući ili biti potpuno odjeveni. Pošli su stazom prema obali Rijeke ispod kamene police. Zelandona je zazvala Veliku Majku, a potom su se žene uputile uzvodno, a muškarci nizvodno. Tada su sve žene svukle svoju odjeću, a neki su muškarci onako u odjeći skočili u rijeku. Džondalar je bio pomogao napraviti onaj krov za ukop. On, i ostala dvojica koji su podigli taj malen zaklon oko pokojnikova tijela, morali su se takoñer povrgnuti tom obredu čišćenja u Rijeci. Poslije toga se s Ejlom vraćao stazom. Pro-leva ih je već čekala s pripremljenim jelom. Martona je sjela uz Džondalara i Ejlu, a kasnije im se pridružila i Zelandona, prepustivši ožalošćenu udovicu njezinoj obitelji. Tražeći Mar-tonu, pristigao je i Vilamar pa je i on ostao s njima. Sjedeći tako s ljudima uz koje se osjećala ugodno, Ejla pomisli kako bi ovo mogao biti dobar trenutak da ih upita o odjeći koju su navukli na Šivonarovo tijelo. - Zar se svakoga tko umre odijeva u tako izuzetnu odjeću? - upitala je. - Ovakva Sivonarova odjeća je sigurno zahtijevala mnogo rada. - Većina ljudi želi svoju najbolju odjeću nositi u posebnim prigodama ili pri susretu s novim ljudima. To su prigode zbog kojih i odijevaju obrednu odjeću. Žele se istaknuti i ostaviti dobar utisak. Kako ljudi ne znaju što trebaju očekivati kad budu došli na drugi svijet, oni žele i tamo ostaviti dobar dojam i žele da onaj tko ih tamo susretne, ma tko to bio, zna s kim ima posla - rekla je Martona. - Nisam mislila da i odjeća odlazi na onaj svijet - rekla je Ejla - Duh je taj koji odlazi. Tijelo ostaje ovdje, zar ne? - Tijelo se vraća u maternicu Velike Majke Zemlje, - rekla je Zelandona - a živ duh se vraća Njezinom duhu na drugom svijetu, ali sve, i kamenje i drveće i hrana koju jedemo pa čak i odjeća koju nosimo ima i svoj duhovni oblik. Duh neke osobe ne želi se vratiti gol i praznih ruku. Zato je Šivonar odjeven u obrednu odjeću i zato je dobio alat svojega zanata i svoje oružje za lov koje će ponijeti sa sobom. Dat će mu se i hrana.

Ejla je kimnula. Uzela je oveći komad mesa, primila jedan kraj zubima i, držeći drugi kraj odrezala nožem onaj komad kojeg je držala u ustima, a ostatak vratila na svoj tanjur napravljen od lopatične kosti. Neko vrijeme je zamišljeno žvakala i onda progutala. - Šivonarova odjeća je prekrasna. Toliko malih komadića spojenih u onakav uzorak - komentirala je. - Životinje i svi ti oblici, gotovo kao da se željelo ispričati priču. - Na neki način i jest - rekao je Vilamar, osmjehnuvši se. - To je ono po čemu se ljudi razaznaju, razlikuju jedan od drugoga. Sve na toj obrednoj odjeći ima svoje značenje. Na njoj mora biti njegov elandon, kao i elandon njegove družice, baš kao i abelan Zelandonaca. Činilo se da Ejla ne razumje. - Ja ne razumijem te riječi. Što je to elandon? Ili abelan Zelandonaca? Svi su iznenañeno pogledali Ejlu. To su bile riječi koje su često u uporabi, a Ejla je govorila zelandonski jezik tako dobro da im je bilo teško povjerovati da ih ne zna. Na Džondalaru se vidjelo da mu je malo neugodno - Mislim da se te riječi jednostavno nikada nisu pojavile u razgovoru - rekao je. - Kad si me pronašla, Ejla, imao sam na sebi odjeću Šaramudonaca, a oni nemaju takav način pokazivanja tko je tko, kao što ga imamo mi. Mamutovci imaju nešto slično, ali ne baš posve isto. Zelandonin abelan je... pa... to je nešto poput tetovaže koju Zelandona i Martona imaju postrance na čelu - pokušao je objasniti. Ejla je pogledala Martonu, a onda i Zelandonu. Znala je da sve zelandone i svi voñe imaju prilično komplicirane tetovaže koje se sastoje od kvadratića i pravokutnika u različitim bojama, ponekad uljepšane dodatnim crtama i krivuljama, ali nikada nije čula naziv takvog znaka. - Možda bih ja mogla objasniti značenja tih riječi - ponudi Zelandona. Džondalaru je očigledno odlanulo. - Mislim da bismo trebali započeti s rječju elan, tj. "živ duh". Znaš li što to znači? - Danas sam je čula - rekla je Ejla. - To je, mislim, nešto poput duha ili životne snage. - Ali nisi ranije naučila značenje te riječi? - upita Zelandona, ljutita na Džondalara. - Džondalar uvijek kaže "duh". Zar je to pogrešno? - upita Ejla. - Ne, nije pogrešno. I mislim da nastojimo koristiti riječ "živ duh" u situacijama smrti ili roñenja, jer smrt je odsutnost, kraj "živog duha", a roñenje je njegov početak - rekla je do-niera. - Kada se rodi dijete, kad na ovaj svijet doñe nov život, on je ispunjen živim duhom, tom vitalnom snagom života -rekla je Ona Koja Je Prva. - Kad dijete dobije ime, zelandona napravi znak koji je simbol tog duha, te nove osobe, pa ga nacrta ili ureze u neki predmet... u kamen, kost ili komad dr-veta. Taj se znak zove abelan. Svaki abelan je drukčiji i koristi se kako bi obilježio baš tu odreñenu osobu. To može biti neki uzorak izrañen od crta ili oblika ili točkica ili pojednostavljen oblik neke životinje. Bilo što, ono što zelandoni padne na pamet dok meditira o tom djetetu. - To je ono što je Kreb... Mog-ur običavao raditi, meditirati kako bi odlučio što će biti totem novog djeteta! - iznenañeno je rekla Ejla. Nije se samo ona iznenadila. - Ti to govoriš o čovjeku iz Plemena koji je bio... zelandona u tvojem plemenu? - upitala je Zelandona. - Da! - rekla je Ejla, zakimavši glavom. - Morat ću još razmisliti o tome - rekla je krupna žena, zaprepaštena više nego je to htjela pokazati. - I da nastavim: zelandona meditira i onda odluči o znaku. Predmet na kojem je taj znak, taj simbolični predmet je elandon. Zelandona taj predmet daje djetetovoj majci na čuvanje dok dijete ne odraste. Kad djeca dosegnu doba zrelosti, mati im daje njihove elandone kao dio obreda inicijacije. Ali ta simbolična stvar, taj elandon, je više od pukog materijalnog predmeta sa znakom nacrtanim ili urezanim na njemu. On može u sebi sadržavati živi duh, tu životnu snagu duha, tu suštinu svakog člana Špilje, slično načinu na koji figurica ðoni može u sebi imati Majčin duh. Elandon je moćniji od bilo kojeg

osobnog predmeta. Ima toliku moć da, padne li u krive ruke, može toj osobi prouzročiti grozne nevolje i nesreće. Zato mati čuva elandone svoje djece na skrovitom mjestu koje je poznato samo njoj ili možda i njezinoj majci ili njezinom muškarcu. - Ejla je odjednom shvatila da će biti odgovorna za elandon djeteta koje nosi u svojoj utrobi. Zelandona je objasnila kako će, kad se elandon preda osobi koja je dosegla zrelost, ta osoba sakriti elandon na mjesto za koje zna samo ona, a često će to biti i negdje prilično daleko. Ali s tog će se mjesta uzeti neki posve nedužan predmet, recimo neki kamen, pa će se, kao surogat, predati zelandoni koja će ga, prema običaju, staviti u kakvu pukotinu stijene na nekom svetom mjestu, možda u nekoj špilji, nudeći ga Velikoj Majci. Mada se ta ponuñena stvar čini beznačajnom, njezino je značenje mnogo veće. Vjeruje se kako ðoni može preko tog surogata ući u trag originalnom simbolu, a od tog predmeta pak do osobe kojoj on pripada, a da pritom nitko, pa čak ni zelandona, ne zna gdje je elandon sakriven. Tu je Vilamar, s mnogo takta, dodao kako su, sve u svemu, zelandone vrlo visoko cijenjene i kako uživaju povjerenje. -No one su vrlo moćne - rekao je. - Za većinu ljudi je već i natruha zle slutnje dovoljna da im iskazuju štovanje koje one traže, a svaka pojedina zelandona je ipak samo ljudsko biće. Nekolicina njih bila je znana po zloporabi svojih znanja i sposobnosti pa su se neki ljudi bojali da bi neka od njih, pruži li joj se prilika, mogla doći u napast i poslužiti se tako moćnim predmetom kao što je elandon protiv neke osobe koja joj se ne sviña ili da na takav način kažnjava nekoga za koga misli da je pogriješio. Ja osobno ne znam da se to ikada dogodilo, ali ljudi vole prenapuhavati priče. - Ako itko uznemiri taj simboličan predmet neke osobe, ona može oboljeti, pa čak i umrijeti. Dajte da vam ispričam jednu od Starih legendi - rekla je Martona. Priča se kako su u prošlosti neke obitelji običavale svoje simbolične predmete odlagati zajedno, na isto mjesto. Ponekad ih je čak i cijela Špilja stavljala na isto mjesto. Bila je tako jedna Špilja u kojoj su svi svoje simbolične predmete stavljali zajedno u posebnu malu špilju na strmini brežuljka u blizini njihovog zaklona. Ta se mala špilja smatrala tako svetim mjestom, da se nitko ne bi drznuo tamo ih dirati. Jednog vrlo vlažnog proljeća, lavina se survala niz obronak i uništila malu špilju i sve što je bilo u njoj. Ljudi su krivili jedan drugog i prestali su surañivati. Bez ikakve uzajamne pomoći život je postao vrlo težak. Ljudi su se razišli na sve strane i Špilja je izumrla. Tako su ljudi naučili da ako se uznemire svi elandoni, pa čak i ako promjene mjesto zbog prirodom prouzročenog pomicanja nastalog zbog vode, vjetra ili klizanja tla, ta će obitelj, ili čitava Špilja, imati velikih problema. I zato svaka osoba mora zasebno sakriti svoj simboličan predmet. - Ali posve je u redu ako se svi surogati stave zajedno -dodala je Zelandona. Njih Majka razaznaje i može slijediti njihov trag, no oni su samo malen zalog, a ne pravi elandon. Ejli se jako svidjela "legenda".Čula je kako ljudi spominju Stare legende, no nije znala da su to priče koje ljudima pomažu shvatiti stvari koje trebaju znati. To ju je podsjetilo na priče koje je stari Dorv zimi pričao Brunovom plemenu. Tada je doniera nastavila - Abelan je simbol, ili znak, ili uzorak uz kojeg se uvijek veže životna snaga. Posebno služi kako bi se identificirao i okarakterizirao netko u nekoj grupi. Abelan zelandona identificira sve zelandone i najznačajniji je. To je simbol složen od kvarata i pravokutnika, često s varijacijama i uljepšavanjem. Može biti različitih boja ili od različitog materijala ili čak različitog broja kvadrata, ali mora sadržavati osnovne oblike. Dio ovoga je abelan zelandone -rekla je, pokazujući znak koji je bio utetoviran postrance na njezinom čelu. Ejla je zapazila kako su tri reda od po tri kvadrata bila dio tog dizajna. - Ovi kvadrati govore svakom tko ih vidi da su Zelan-donci moj narod. A jer ih se može izbrojiti devet, taj znak mene ujedno označava i članom Devete Špilje. Naravno, ova tetovaža ima i drugih značenja - nastavila je. - Označava me i kao zelandonu za koju druge zelandone drže da je Prva Meñu Onima Koji Služe Velikoj

Majci. Naravno, to nije tako značajno, ali dio tetovaže je i moj osobni abelan. Uočit ćeš da se Martonina tetovaža razlikuje od moje, iako su neki dijelovi identični. Ejla se okrenula kako bi pobliže pogledala tetovažu žene koja je ranije bila voña. Martona je nagnula glavu kako bi Ejla bolje vidjela - Ima devet kvadrata, no taj znak je na drugoj strani čela, - rekla je Ejla - ali ima još znakova, više zakrivljenih. Sada kad sam bolje pogledala, čini mi se da jedan od njih ima oblik konja i to od vrata preko leña pa sve dolje do stražnjih nogu. - Da, - rekla je Martona - taj majstor koji je crtao bio je vrlo dobar i pogodio je bit mojeg abelana. Iako je jako stiliziran, kako bi se bolje slagao s cijelim uzorkom, to je ipak vrlo slično znaku na mojem elandonu, a to je konj, samo pojednostavljen kao i ovaj. - Naše tetovaze ti govore ponešto o svakome od nas - rekla je Zelandona. - Tako znaš da ja Služim Majci jer je moja tetovaža s lijeve strane. Znaš da Martona jest ili je bila voña svoje Špilje jer je njezina tetovaža na desnoj strani njezinog čela. Već po kvadratima znaš da smo obje Zelandonke, a po broju kvadrata znaš da smo iz Devete. - Čini mi se da Manvelarova tetovaža ima tri kvadrata, ali ne sjećam se jesam li mogla izborijti četrnaest kvadratića na Bramevalovom čelu - rekla je Ejla. - Ne, ne bi ih mogla nabrojiti četrnaest. Špilja se ne identificira uvijek s brojem kvadrata, ali je uvijek nekako označeno kojoj Špilji osoba pripada. Bramevalova tetovaža ima četrnaest točkica složenih na izvjestan način. - Nemaju svi tetovažu - rekla je Ejla. - Vilamarova je malena i posred čela, a Džondalar je uopće nema. - Samo voñe imaju tetovirana čela - rekao je Džondalar. - Zelandona je duhovni voña, a mati je bila voña Špilje. Vilamar je glavni trgovac. To je važan položaj i njega se često pita za savjet pa i njega smatramo voñom. Drugi će ljudi radije svojom odjećom pokazati tko su, kao na primjer Šivonar, a neki pak imaju tetovažu na nekom drugom mjestu na tijelu, recimo na obrazima ili bradi, ili čak na rukama, obično negdje gdje se to vidi i nije pokriveno odjećom. Jer nema baš mnogo smisla stavljati identifikacijsku oznaku na mjesto gdje je nitko ne može vidjeti. Ostale tetovaze često prikazuju nešto po čemu ta osoba želi biti prepoznata, no to je češće neko osobno postignuće nego obiteljska veza - rekla je Martona. - Meñu Mamutovcima, Mamuti... to je kao zelandona... imaju tetovažu na licu, ali ne kvadrate. Oni se služe oblikom ševrona - rekla je Ejla. Oni krenu od oblika dijamanta, a to je kao da kvadrat stoji samo na jednom svom vrhu ili trokut koji je polovica tog lika, posebno vole trokute okrenute prema dolje. Onda postavljaju taj šiljat oblik kao da je jedan unutar drugog. Ponekad ih meñusobno povezuju i tako tvore cik -cak crte. I ti simboli imaju svoje značenje. Mamut me je upravo počeo poučavati o tome one zime nakon koje sam otišla. Zelandona i Martona su se kratko pogledale i kimnule. Doniera je bila razgovarala s bivšim voñom o Ejlinim sposobnostima i predložila kako bi ona možda trebala razmotriti mogućnost da se na neki način pridruži zelandonama. Obje žene su se složile kako bi to moglo biti bolje i za Ejlu i za sve druge. - Znači da je na Šivonarovoj tunici njegov znak, njegov abelan i abelan Zelandonaca - izjavila je Ejla kao da utvrñuje usvojeno gradivo. - Da, svi će ga po tome prepoznati, uključujući i ðoni. Velika majka će znati da je on onaj od Njezine djece koji je živio u jugozapadnom području ove zemlje, rekla je Zelandona - ali to je samo dio dizajna na Šivonarovoj tunici. Cijela njegova oprema ima svoje značenje, uključujući tu i ogrlice. Uz abelan Zelandonaca, dio uzorka uključuje devet kvadrata kao oznaku njegove Spilje, a ostali dijelovi uzorka definiraju njegovo porijeklo u odnosu na to tko su mu bili preci i obitelj.. Postoji simbol koji označava ženu s kojom se združio, abelani njezine djece koja su roñena u njegovom ognjištu. Predstavljen je njegov zanat, izrada koplja, a naravno i njegov osobni znak. Njegov abelan je najosobniji od svih tih elemenata i vrlo je moćan. Njegova obredna odjeća, koja je sada i njegova pogrebna odjeća je, mislim da se to može tako reći, vizualni prikaz njegovih imena i veza.. - Šivonarova obredna odjeća je posebno lijepa - rekla je Martona. - Kreirao ju je jedan stari sastavljač uzoraka kojeg više nema. On je bio vrlo dobar.

Ejla je mislila kako je odjeća Zelandonaca vrlo zanimljiva, neka čak i vrlo lijepa, posebice Martonine stvari, ali nije imala pojma o svoj toj složenosti značenja koja su uz nju bila vezana. Za njezin ukus neke su stvari izgledale isuviše ukrašene. Bila je navikla cijeniti čistu formu i korisnost stvari koje je izrañivala, baš kao što je to činila i njezina mati u Plemenu. Povremeno bi promijenila uzorak na košarama koje je plela ili je isticala strukturu drveta iz kojeg je izdubila zdjele i šalice pa ga onda pijeskom savršeno izgladila, ali nikada nije stavljala još dodatnih ukrasa. Sada je pak počinjala razumijevati na koji su način ta odjeća i nakit koji su ljudi nosili, kao i tetovaže na njihovom licu, karakterizirali i identificirali svakog pojedinca. Šivonaro-va oprema, usprkos tome što je imala mnoštvo ukrasa, bila je, po njezinom sudu, lijepo uravnotežena i s ukusnim uzorkom. Ipak, iznenadilo ju je kada je od Martone čula da ju je kreirao neki starac. - Izrada Šivonarove odjeće je sigurno zahtijevala mnogo rada. Zašto bi neki starac utrošio toliko vremena na izradu te odjeće? - upitala je. Džondalar se osmjehnuo - Jer je to bio njegov zanat, to dizajniranje obredne i ukopne odjeće. To je ono čime se izrañivači uzoraka bave. - Taj starac nije izrañivao Šivonarovu odjeću, on je samo isplanirao kako se ona treba sastaviti i sašiti - rekla je Marto-na. - Tu treba uključiti mnogo toga pa zahtjeva veliku vještinu i umjetničko oko da bi se sve to na lijep način povezalo. On je mogao dati izraditi tu odjeću. Nekoliko je ljudi dugo godina usko surañivalo s njim i ta je grupa bila vrlo tražena. Sada jedna njihova članica obavlja te poslove na dizajnu odjeće, ali ona još nije tako dobra. - Ali zašto bi taj starac, ili netko drugi, to radio za Šivona-ra? - pitala je Ejla. - On je s njima trgovao da bi dobio tu odjeću - pojasni Džondalar. Ejla se namrštila. Bilo je očito da još uvijek ne razumije u potpunosti. Mislila sam da ljudi trguju s drugim Logorima ili Spiljama. Nisam znala da trguju s ljudima unutar vlastite Špilje. - Ali zašto ne bi trgovali? - rekao je Vilamar. - Šivonar je izrañivao koplja. Bio je poznat po svojim kvalitetnim kopljima, ali on nije znao poslagati sve elemente i simbole za koje je želio da se vide na njegovoj obrednoj odjeći, nije to znao složiti na način koji bi mu se svidio. Zato je u zamjenu za tu odjeću koju je visoko cijenio, dao dvadeset svojih kopalja najbolje vrste. - Ta odjeća je bila jedna od posljednjih koje je taj starac izradio - rekla je Martona. - Kasnije mu slab vid više nije dopuštao obavljanje njegovog zanata pa je prodavao Šivoranova koplja, jedno po jedno, mijenjajući ih za stvari koje je želio, no ono najbolje koplje je ipak sačuvao za sebe. Njegove su kosti sada pokopane na svetom tlu, a ono je koplje ponio sa sobom u svijet duhova. To je bilo ono koje je imalo na sebi i Šivoranov i njegov abelan. - Ako je bio izuzetno zadovoljan svojom rukotvorinom, - objašnjavao je Džondalar - izrañivač koplja je, uz abelan onoga za koga je radio koplja, mogao nacrtati ili urezati i svoj osobni simbol. Tijekom lova Ejla je shvatila kako su izvjesne oznake na koplju vrlo važne. Znala, je da svako koplje nosi na sebi oznaku svog vlasnika, kako ne bi bilo sumnje tko je ubio koju životinju. Nije znala ni da se to zove abelan, niti da je to Ze-landoncima tako važno. Vidjela je kako se jedan nesporazum razjasnio s pomoću tih oznaka. Dva su koplja pogodila istu životinju, ali samo je jedno od njih pogodilo vitalni organ. Premda je svako koplje imalo znak svojeg vlasnika, čula je kako lovci razgovaraju o izrañivačima kopalja. Činilo se da uvijek znaju tko je izradio koje koplje, imalo ono na sebi znak proizvoñača ili ne. Izrañivača se moglo prepoznati po stilu koplja i ukrasima na njemu. - Što je tvoj abelan, Džondalare? - upitala je. - Nije to ništa posebno, samo jedan znak. Izgleda ovako - rekao je. Izravnao je suhu zemlju pokraj sebe pa prstom povukao crtu, a onda i drugu koja je pošla paralelno s prvom, no pri kraju joj se približila.tvoreći šiljak. Blizu tog šiljatog vrha treća se mala crta pridružila tim crtama.. Uvijek sam mislio kako se onoga dana kad sam se ja rodio, Zelandona nije mogla ničega sjetiti - rekao je pogledavši Prvu pa se nasmiješio. - Ili je to možda

rep hermelina, onaj bijeli s crnim vrškom. Oduvijek su mi se sviñali ti maleni repovi hermelina. Misliš li da bi moj abelan mogao biti hermelin? - Pa, tvoj totem je Špiljski Lav, - rekla je Ejla - baš kao i moj. Mislim da tvoj abelan može biti bilo što, ono što ti ustvrdiš da jest. Zašto ne hermelin? Hermelini su male napasne lasice, ali zimi su vrlo zgodne, posve bijele osim onih crnih očiju i tih crnih vrškova na repovima. Zapravo, ni ona njihova smeña ljetna krzna nisu tako loša. - Na trenutak se zamislila, a onda je upitala - Što je Šivonarov abelan? - Vidio sam jedno od njegovih kopalja nedaleko mjesta gdje on sada počiva rekao je Džondalar. - Donijet ću ga pa ću ti pokazati. Brzo je donio koplje i pokazao joj Šivonarov znak. Bio je to stiliziran crtež muflona, planinske divokoze s dugim, zakrivljenim rogovima. - Ponijet ću ovo sa sobom - rekla je Zelandona. - To će nam trebati da napravimo kopiju njegovog abelana. - Zašto moramo napraviti kopiju? - pitala je Ejla. - Taj isti simbol koji je označavao njegovo koplje, njegovu odjeću i ostale stvari koje je posjedovao, označavat će i njegov grob - rekao je Džondalar. Dok su hodali natrag prema boravištima, Ejla je razmišljala o tom razgovoru i iz njega izvukla nekoliko vlastitih zaključaka. Premda je sam elandon, taj simboličan predmet, skriven, onaj simboličan znak koji je na njemu bio napravljen, abelan, bio je poznat ne samo toj osobi kojoj pripada nego i svima drugima. On je imao neku moć, posebice za onoga kome je pripadao, ali ne i za onoga tko bi ga mogao zloporabiti. To je bilo svima dobro znano. Stvarna moć dolazila je od onog neznanog, ezoteričnog. Sljedećeg je jutra Džoharan žustro kucao po stupu na ulazu u Martonino boravište. Džondalar je odgurnuo zavjesu i iznenadio se ugledavši brata. - Zar nećeš jutros doći na ovaj sastanak? - upitao je Džondalar. - Da, naravno da ću doći, ali želio sam prije toga razgovarati s tobom i Ejlom odgovorio je Džoharan. - Onda uñi. Džoharan je ušao, pustivši tešku zavjesu na ulazu da se za njim zatvori. Martona i Vilamar su izašli iz svojeg odjeljka za spavanje i toplo se pozdraviše s njim. Ejla je pokupila ostatke doručka u zdjelicu koju je namijenila Vuku. Podigla je pogled i osmjehnula se. - Džoharan mi je rekao da bi želio s nama razgovarati -rekao je Džondalar, gledajući Ejlu. - Ne bih želio oduzimati vrijeme, ali razmišljao sam o tom vašem bacaču koplja. Da je više nas moglo izbaciti svoja koplja s udaljenosti s koje ste vi to mogli, Džondalare, mogli smo zaustaviti onog bizona prije no što je pregazio Šivonara. Sada je prekasno da bi se njemu pomoglo, ali želio bih da ostali lovci uživaju takvu sigurnost. Biste li vi, mislim na vas oboje, bili voljni pokazati lovcima kako da svatko sebi napravi takav bacač i podučili ih kako će se s njim služiti? Džondalar se osmjehnuo - Naravno da hoćemo. Cijelo vrijeme sam se upravo tome i nadao. Jedva sam dočekao da mogu pokazati kako to radi pa da svi uvide prednosti bacača. Svi stanari Martoninog boravišta, osim Folare, pošli su s Džoharanom do mjesta za sastanke uz južni kraj velikog zaklona. Kad su stigli, tamo se već okupilo mnogo ljudi. Ze-landoncima iz Špilja koje su sudjelovale u lovu bili su poslani glasnici s porukom da se sastanu i dogovore o pogrebnoj svečanosti. Tamo su, uz duhovnog voñu Devete Špilje, bile i zelandone Četrnaeste, Jedanaeste, Treće, Druge i Sedma Špilje. Pojavila se i većina onih u kojima su ljudi vidjeli svoje voñe, kao i još neki posebno zainteresirani. - Duh Bizona uzeo je jednoga od nas u zamjenu za svoje - rekla je krupna doniera. - To je žrtva koju moramo učiniti ako je Ona traži. - Pogledala je ljude, koji su u znak slaganja kimali glavama. Dominantnost njezine osobnosti nije nikada bila tako evidentna kao u nazočnosti drugih zelandona. Tada je bilo posve očigledno ja je ona Prva Meñu Onima Koji Služe Majci. Kako se sastanak nastavio, tako se nekoliko zelandona ra-zišlo u mišljenju o nekoj nevažnoj stvari, a Prva je pustila neka to meñusobno nadmetanje ide svojim tokom.

Džoharan se uhvatio kako su mu misli odlutale od razgovora o Sivoranovom ukopu da razmišljanja o tome gdje bi se trebalo postaviti mete za vježbanje u gañanju bacačem. Nakon razgovora s Ejlom i Džondalarom, Džoharan je odlučio pod-staknuti svoje lovce na izradu bacača i vježbanje gañanja, čak prije nego poñu na Ljetni sabor. Želio je da čim prije postanu vješti u korištenju tim Džondalarovim novim oružjem. Ali ne danas. Znao je da danas neće biti nikakve uporabe oružja. Ovo je bio dan kada će duh Šivonara, njegova životna sila, biti voñen na drugi svijet. I Zelandonine su misli bile zaokupljene drugim stvarima, premda se činilo kako ozbiljno razmatra različita mišljenja koja su joj nudili. Razmišljala je o Džondalarovom mlañem bratu još otkad su joj dali onaj kamen što se prelijevao mliječnim bojama, kamen s njegovog groba negdje daleko na istoku, no čekala je pogodan trenutak. Znala je da će oboje, i Džondalar i Ejla, biti uvučeni u ovaj obred, a uspostavljanje kontakta s onim svijetom je dovoljno zastrašujuće bez obzira na okolnosti, posebice za one koji nisu naučili kako se treba nositi s tim... a moglo je biti opasno čak i za one koji su to znali. Za one koji će uspostaviti neposredan kontakt s drugim svijetom bilo je sigurnije da to učine tijekom obreda, kad je uz njih mnogo ljudi koji im mogu ponuditi svoju pomoć i podršku. Kako je bio ubijen tijekom lova u kojem je sudjelovala većina susjednih Špilja, Šivonarov bi ukop trebao biti od onih većih obreda koji traže potporu i zaštitu cijele zajednice. To bi mogla biti dobra prigoda za pokušaj da se u potrazi za Tonolanovom životnom snagom prodre dublje u svijet duhova, mislila je Zelandona. Pogledala je Ejlu i pitala se kako će ta strankinja reagirati. Ejla ju je stalno iznova čudila svojim znanjem, svojom kompetencijom, pa čak i svojim pozitivnim stavovima. Staroj donieri je laskalo kad ju je ta mlada žena došla pitati je li mogla još nešto učiniti za Sivonara, posebice kad se uzme u obzir sva vještina koju je pokazala. I kako je ta mlada žena iznenañujuće mudro savjetovala Džondalaru neka ponese kamen s bratova groba, iako su joj bili posve nepoznati njihovi običaji i postupci, mislila je Zelandona. Taj kamen, koji mu se sam ponudio, bio je zaista jedinstven. Djelovao je posve obično sve dok ga se ne bi okrenulo na drugu stranu, na kojoj se vidjela ta plavkasta mliječna površina s plameno crvenim točkama. Ta mliječno plavkasta površina je, bez sumnje, aspekt čistoće, mislila je, a crveno je boja života, najvažnija od Majčinih Pet Svetih Boja. Bilo je jasno da je taj mali kamen moćan predmet. Kad sve ovo obavimo, morat ćemo nešto učiniti s njim. Tek je napola slušala onu raspravu koja se oko nje vodila kad joj je palo na pamet da je taj jedinstven kamen s Tono-lanova groba zapravo surogat. S pomoću tog kamena Majka će moći ući u trag Tonolanovom elanu, njegovom životnom duhu. Najbolje i najsigurnije mjesto za taj kamen bila bi pukotina u svetoj špilji, pokraj surogatnih kamena njegove obitelji. Znala je gdje stoji gotovo sve surogatno kamenje Devete Špilje, a i mnogi od onih iz drugih Špilja. A znala je, uz svoj vlastiti, tajna mjesta na kojima je bilo sakriveno nekoliko pravih elandona. Znalo je biti nekoliko izuzetnih okolnosti koje su zahtijevale da ona na sebe preuzme dužnost roditelja i snosi odgovornost za elandone neke djece, a morala je sakriti te simbolične predmete i za nekoliko ljudi koji, psihički ili fizički, nisu bili u stanju to sami za sebe učiniti. Ona to nikada nije spomenula i nikada, ni zbog čega, ne bi pokušala zlorabiti to što je znala. Bila je itekako svjesna opasnosti koja bi u tom slučaju prijetila ne samo osobi koju je elandon predstavljao, nego i njoj samoj. I Ejline su misli počele lutati. Nisu joj bili poznati pogrebni običaji Zelandonaca, a to ju je zanimalo, no ova diskusija koja se sada vodila činila se beskonačnom, a ona je ionako nije ni mogla pratiti. Nije čak ni razumjela neke ezoterične riječi s kojima su se služili. Zato je počela razmišljati o stvarima koje je tek nedavno saznala. Bilo joj je objašnjeno kako se ljude obično ukapa na svetom tlu, premda se mjesto mijenjalo nakon što je na njemu bilo iskopano nekoliko grobova. Previše duhova na jednom mjestu moglo bi dobiti preveliku moć. Oni koji su istovremeno

umrli mogli su ostati zajedno, ili ako su bili posve bliski, ali nije bilo ni osamljenih grobova. Umjesto toga, ljude se pokapalo na manjim površinama za ukop koje su bile posvuda razasute. Ma koje mjesto da su odabrali za takvo groblje, ta je površina bila označena stupovima zabodenima u tlo oko grobova i to mnogo gušće na onom dijelu gdje je bilo uzglavlje groba. Ti su stupovi bili izrezbareni ili oslikani abelanima ljudi koji su tamo bili pokopani, simbolima koji su pokazivali kako je opasno zaci u taj prostor. Duhovi mrtvih, koji su sada ostali bez tijela u kojem su se bili nastanili, mogli su vrebati unutar ograñenog dijela ali nisu mogli prijeći ogradu. Jer zelandona bi učinila da takva ograda tjera duhove, pa oni koji nisu mogli pronaći svoj put na onaj svijet nisu mogli prijeći ovu granicu i ukrasti tijelo nekome tko još uvijek kroči ovim svijetom. Oni koji bi bez snažne zaštite zašli u takav ograñen prostor, našli bi se u velikoj opasnosti. Duhovi su se počeli okupljati još prije nego se mrtvo tijelo položilo u posljednje počivalište i znalo se kako tada pokušavaju zaposjesti tijelo žive osobe pa bi zaratili s vlastitim duhom te žive osobe boreći se s njim za prevlast. To je obično bilo vidljivo po drastičnim promjenama na toj osobi koja bi tada činila stvari koje nisu bile u skladu s njezinom naravi i ponašanjem, ili bi vidjela stvari koje drugi ne vide ili bi, bez ikakvog vidljivog razloga, počela vikati, ili bi postala nasilna, ili bi izgledala nesposobna shvatiti svijet oko sebe i povukla se u sebe. Nakon mnogo godina, kad bi se stupovi već sami porušili i istrunuli u tlu, a grobovi zarasli u bujno raslinje i tako bili osvježeni i oporavljeni, to se sveto mjesto više nije smatralo opsjednutim, više nije bilo opasnosti; duhovi su otišli. Tada bi se znalo reći kako je Velika Majka Zemlja uzela što joj pripada a taj prostor je vratila svojoj djeci. Ejla, a i ostali koji su se bili zadubili u vlastite misli, vratili su opet svu pozornost na onu diskusiju istog trenutka kada su začuli glas Prve. Kako se činilo da zelandone koje su sudjelovale u toj razmirici ne mogu same izgladiti svoj nesporazum, utjecajna doniera je zaključila kako je došao trenutak da se ona umiješa. Donijela je konačnu odluku koja je predstavljala kompromisno rješenje za sve strane u sukobu i to je obrazložila na takav način da se činilo kako je to jedino moguće rješenje. Tada su prešli na dogovor o čuvarima koji će biti potrebni onima koji će Sivonarovo tijelo odnijeti na sveto tlo grobišta, kako bi bili zaštićeni od izgubljenih i lutajućih duša. Održat će se svečanost koja će svakoga ojačati, tako da duh svake osobe bude imao snage othrvati se izgubljenim dušama i svi su, naravno, očekivali da Proleva to organizira. Razgovarali su i o hrani koju, zajedno s oružjem i alatom, treba položiti u grob. Ta teška hrana neće biti pojedena, ali njezin će duh prehraniti slobodnolutajući duh i dati mu snagu da pronañe svoj put. Bilo je učinjeno baš sve kako odlazeća duša ne bi imala nikakvog razloga vratiti se ili predugo boraviti na grobištu. Kasnije tog jutra Ejla je izašla s konjima, jašući Njisku dok su je Trkač i Vuk slijedili. Tada ih je češljala, provjeravajući je li s njima sve u redu. Bila je navikla provoditi svaki dan s konjima, no otkad su stigli ovamo, većinu vremena je provodila s Džondalarovim ljudima pa su joj životinje nedostajale. Zbog načina kako su je životinje dočekale, pozdravljajući je s onolikim entuzijazmom i ljubavlju, pomislila je kako i njima nedostaju ona i Džondalar. Putem nazad zaustavila se kod Džoharanovog doma i upitala Prolevu zna li gdje je Džondalar. - Otišao je s Džoharanom, Rašemarom i Solabanom iskopati raku za Šivonara odgovorila je žena. Imala je mnogo posla, no trenutačno je čekala neke ljude pa je imala malo vremena. Željela je malo bolje upoznati ovu višestruko nadarenu ženu koja će se uskoro združiti s bratom njezinog muškarca pa ju je upitala - Bi li htjela popiti malo čaja od kamilice? Ejla je oklijevala - Mislim da bih se trebala vratiti u Marto-nino boravište, ali ću rado popiti s tobom čaj nekom drugom prigodom. Vuk, koji je u ovom izletu uživao koliko i konji, sada je slijedio Ejlu unutra. Džaradal je, čim je spazio životinju, potrčao prema njemu . Vuk je, želeći da ga

se gladi i mazi, gur-kao dijete njuškom. Džaradal se sretno smijao, trljajući Vuko-vu glavu. - Moram ti reći, Ejla, - rekla je Proleva - da sam bila jako zabrinuta kada mi je Džaradal prvi puta rekao da je dotaknuo tu životinju. Teško je vjerovati da neka životinja koja je lovac i mesožder može biti tako nježna s djecom. Kad ga je Folara dovela ovamo i kada sam vidjela kako Marsola puzi po njemu i vuče ga na sve strane, nisam mogla vjerovati. Vukla mu je dlaku, prstima mu išla u oči i čak mu je povukla gubicu kako bi pogledala što je unutra, a Vuk je samo tamo ležao kao da mu se sve to jako sviña. Bila sam potpuno zaprepaštena. Čak se i Šalova smiješila, iako je bila užasnuta kada je prvi puta spazila svoju curicu s tim vukom. - Vuk posebno voli djecu - objasnila je Ejla. - Odrastao je u zemunici Lavljeg logora igrajući se i spavajući s djecom. Ona su mu bila poput njegove braće iz legla, a odrasli vukovi se uvijek zaštitnički ponašaju prema mladima i vrlo su strpljivi sa svom štenadi iz svojeg čopora. Čini se da on misli kako sva mala djeca pripadaju njegovom čoporu. Dok je Ejla išla s Vukom prema Martoninom boravištu, nešto u vezi s Prolevom nije joj dalo mira. Bilo je nečeg u načinu na koji se drži, kako se kreće, načinu na koji joj pristaje njezina komotna tunika. Odjednom joj je sinulo i ona se osmjehne. Proleva je trudna! Bila je posve sigurna u to. Kad je Ejla ušla u Martonino boravište, tamo nije bilo nikoga. Na trenutak je požalila što nije ostala kod Proleve na čaju, ali onda se upitala gdje je Džondalarova mati. Nije bila s Prolevom, možda je otišla do Zelandone, pomisli Ejla. Činilo se da su te dvije žene bliske ili barem osjećaju štovanje jedna prema drugoj. Stalno su razgovarale ili izmjenjivale poglede pune razumijevanja. Ako poñe onamo potražiti Martonu, to će joj biti razlog za posjetu donieri koju je u svakom slučaju željela bolje upoznati. Zapravo i ne moram tražiti Martonu, a Zelandona sada ima pune ruke posla. Možda joj ne bih trebala smetati, mislila je Ejla, no osjećala se nekorisnom i htjela je učiniti nešto što će dati rezultate. Možda bih mogla pomoći. Ili barem ponuditi svoju pomoć. Ejla je otišla do Zelandoninog boravišta i tamo tiho pokuca na panel pokraj zavjese na ulazu. Mora da je žena stajala vrlo blizu, jer je za trenutak odmaknula zavjesu. - Ejla! - rekla je, iznenañena što vidi tu mladu ženu i vuka. - Trebaš li me nešto? - Tražila sam Martonu. Nije kod kuće i nije s Prolevom pa sam mislila kako je mogla otići ovamo - rekla je Ejla. - Ne, nije ovdje. - Pa, žao mi je što sam ti smetala. Znam da imaš mnogo posla pa ti ne bih smjela oduzimati vrijeme. - Ma to je u redu - rekla je doniera, a onda je zamijetila kako mlada žena izgleda nekako napeto, no puna energije i nekako sva u iščekivanju. - Tražiš li Martonu zbog nekog posebnog razloga? - Ne, samo sam je onako tražila. Mislila sam da bih joj mogla pomoći pri kakvom poslu. - Ako si tražiš neki posao, možda bi mogla meni pomoći - rekla je Zelandona, držeći zavjesu i odmaknuvši se da Ejla može ući. Ejlin širok osmijeh joj je pokazao pravi razlog njezinog dolaska. - Može li i Vuk ući? On neće ništa dirati. - Znam da neće. Već dam ti rekla da se on i ja dobro razumijemo - rekla je doniera, držeći zavjesu da i Vuk može ući. - Onaj crveni oker kojeg si mi donijela trebalo bi usitniti u prah. Tamo ti je avan, - rekla je Zelandona, pokazujući na kamen s crvenim mrljama koji je u sebi imao udubljenje poput neke zdjelice što je nastalo tijekom dugih godina uporabe - a ovo ti je kamen s kojim ćeš usitniti oker. Uskoro će stići Džonokol i to će mu trebati da mi pomogne napraviti stup za Šivonarov abelan. On mi pomaže pri obredima. - Na onoj svečanosti dobrodošlice upoznala sam čovjeka koji se zove Džonokol, ali on mi je rekao da je umjetnik -rekla je Ejla.

- Džonokol i jest umjetnik, ali on je i moj pomoćnik. Premda mislim da je ipak više umjetnik nego pomoćnik. Njega ne zanima iscjeljivanje, pa čak niti pronalaženje puta u svijet duhova. Čini se da ga posve zadovoljava što mi je samo pomoćnik, no on je još mlad. Vrijeme će pokazati. Možda bi mogao osjetiti poziv. U meñuvremenu je sasvim dobar umjetnik i sjajan pomoćnik - rekla je Zelandona, a onda dodala -Većina umjetnika su ujedno i zelandone. Džonokol je u svemu tome još od malih nogu, otkad je po prvi puta pokazao svoju nadarenost. Ejli je bilo drago što može mrviti željezni oksid u prah jer je tako mogla biti od pomoći i bez da se od nje traži neko posebno znanje, no ta monotona fizička aktivnost ostavila joj je mozak slobodnim za razmišljanje. Razmišljala je o zelan-donama i zašto bi umjetnici poput Džonokola bili primljeni u tu grupu dok su još posve maleni i ne mogu znati ni što je to, niti što sve to znači. Zašto bi umjetnici trebali postati zelandone? Dok je radila, ušao je Džonokol. Pogledao je Ejlu, a onda, pomalo iznenañeno, i vuka. Vuk je podigao glavu i pogledao Ejlu, već napet da ustane ako mu ona bude dala znak. Pokazala mu je da je čovjek dobrodošao. Vuk se opustio, ali je i dalje pazio. - Ejla je došla pomoći, Džonokole - rekla je Zelandona. - Kako sam shvatila, vi ste se već upoznali. - Da, prve noći kada je stigla ovamo. Pozdravljena, Ejla -rekao je Džonokol. Ejla je dovršila mrvljenje crvenih grudica u sitan prah, a onda je predala avan, kamen s kojim je usitnjavala i crveni prah Zelandoni, nadajući se da će joj žena dati još neki posao, no uskoro je postalo očigledno kako su oboje čekali da ona ode. - Želiš li da učinim još nešto? - konačno je upitala. - Sada ne - odgovorila je doniera. Ejla je kimnula, dala Vuku znak i onda su otišli. Kada se vratila u boravište, Martone još uvijek nije bilo, a kako nije bilo ni Džondalara, nije znala što bi radila. Trebala sam ostati kod Proleve na čaju, pomislila je. Tada je odlučila. Zašto se ne bi vratila onamo? Ejla je željela upoznati tu uspješnu ženu kojoj su se divili. Konačno, jednoga dana one će si biti rod, jer bila je družica Džondalarovog brata. Možda bih joj čak mogla odnijeti kakav ukusan čaj, pomisli Ejla, nešto sa suhim cvjetovima lipe koji će dodati fin miris i malo slatkoće. Kad bih barem znala raste li tu u blizini koje stablo lipe.

JVLuškarcima je bilo drago što su već gotovo dovršili kopanje rake. Prije no što su krenuli pripremiti ovo tlo da prihvati Šivonarovo tijelo, Zelandona je za njih zazvala jaku zaštitu, a i posula im je ruke crvenim okerom, no svatko od njih se ipak u sebi tresao kada su prelazili nevidljivu barijeru označenu izrezbarenim i crveno obojenim supovima. Ova četvorica kopača bili su odjeveni u posve bezoblične kože bez ikakvih ukrasa, tek ravne kože koje su po sredini imale otvor za glavu. Na glavama su imali kapuljače koje su im prekrivale lice i imale su samo otvore za oči, ali ne i za nos i usta, te otvore koji bi privukli duhove da se kroz njih uvuku u tijelo. Namjena ovakvog prekrivanja bila je sakriti njihov identitet pred bilo kojim duhom koji bi mogao tu u blizini vrebati tražeći živo tijelo u koje bi se naselio; tu nije smjelo biti ni abelana, ni simbola, niti ikakvog znaka o tome tko je zakoračio na sveto tlo i uzbudio duhove. Nisu razgovarali jer bi ih i zvuk njihova glasa mogao odati. Nije bilo lako odrediti ljude za kopanje groba pa je Džoharan odlučio kako će, kad je već on bio taj koji je bio odgovoran za organiziranje tog zlokobnog lova, on biti i jedan od kopača. Odabrao je svoja dva pomoćnika, Solabana i Rašemara i svojeg brata Džondalara da mu u tome pomognu. Premda su se ta četvorica dobro poznavali, usrdno su se nadali da ih niti jedan od tu boravećih duhova ne poznaje. Rasijecanje tvrdog tla kamenim motikama bio je mučan posao. Sunce je već bilo visoko pa im je bilo vruće i znojili su se. Bilo je teško disati pod tim kožnatim kapuljačama, no niti jedan od tih snažnih i neustrašivih lovaca nije niti pomišljao na to da je skine. Svatko od njih mogao se suočiti s razjarenim nosorogom pa u zadnjem trenutku odskočiti u stranu, ali trebalo je daleko više hrabrosti da bi se izazivalo tu nevidljivu opasnost na svetom tlu grobišta. Nitko od njih nije želio ostati u tom ograñenom prosto-

ru progonjen od duhova ni trenutka duže nego je to bilo nužno pa su radili što su brže mogli, grabeći zemlju koju su rasjekli motikama. Lopate kojima su se pritom koristili bile su izrañene od velikih plosnatih kostiju, lopatice ili zdjelične kosti krupnijih životinja, koje su s jedne strane bile naoštrene a onda još i strugane oblim kamenom i pijeskom iz rijeke, kako bi im što bolja oštrica olakšala kopanje.. Suprotan je kraj bio pričvršćen na dugačku granu. Zemlju su stavljali na kože, iste onakve u kakve su bili odjeveni, kako bi je mogli odvući od rake i napraviti mjesta za mnoge ljude koji će se tu okupiti. Kad su iz rake izvukli i posljednjih nekoliko lopata usitnjene zemlje, Džoharan je kimnuo ostalima. To je bilo dovoljno duboko. Pokupili su alat i brzo otišli. Još uvijek ne govoreći, odlazili su prema ranije odabranom mjestu, mjestu gdje ljudi ne prolaze često.. Džoharan je tamo zabio vrh motike u tlo i onda su kopači iskopali drugu jamu, manju od prve, skinuli kapuljače i svoja kožnata pokrivala, bacili ih u jamu i onda to opet pažljivo zatrpali zemljom. Alat će biti vraćen na posebno mjesto gdje su ga čuvali, no kopači su pomno pazili da niti jedan dio alata ne dodirne niti jedan dio njihovih golih tijela, osim ruku posutih okerom. Uputili su se ravno prema posebnoj maloj špilji u dnu doline, u litici prožetoj nevelikim špiljama. Ispred špilje bio je zaboden izrezbaren stup s abelanom Zelandonaca i drugim znakovima. Ušli su i tamo odložili alat za kopanje raka pa brzo izašli, primajući se objema rukama za onaj stup i mrmljajući ispod glasa, tražeći na odlasku zaštitu Majke. Tada su se zmijolikom stazom uputili u viši predjel do druge špilje, one koju je uglavnom koristila Zelandona za obrede koji su se odnosili na muškarce i dječake. Pred špiljom ih je čekalo onih šest zelandona iz Špilja koje su sudjelovale u lovu, a uz njih su bili i njihovi pomoćnici. S vrućim su kamenjem bili ugrijali vodu gotovo do ključanja, a pripremili su i nekoliko vrsta biljaka koje su lučile masu nalik sapunu i to je većinom bilo korijenje. Komadići kože puni sapunice postajali su crveni od praha okera koji im je bio štitio šake i stopala. Preko udova su im točili vruću vodu, gotovo prevrucu da bi se moglo izdržati i ta voda je onda otjecala u malu rupu iskopanu u zemlji. Ritual pranja ponovljen je još jednom kako bi se osigurali da nije ostalo ni traga crvenilu, čak su malim usiljenim štapićima očistili nokte. Tada su se treći puta oprali. Onda su ih pregledali i, ako je to bilo potrebno, ponovo oprali, sve dok svaka zelandona nije bila zadovoljna. Tada je svaki od četvorice muškaraca uzeo vodonepropu-snu košaru vruće vode i još korijenja koje je stvaralo sapunicu pa oprao cijelo tijelo, uključujući i kosu. Tek kada su konačno bili proglašeni očišćenima i kada im je bilo dopušteno obući vlastitu odjeću, muškarci su napokon lakše disali. Ona Koja je Bila Prva dala je svakome od njih zdjelicu vrućeg, gorkog čaja, uputivši ih neka najprije s njim isperu usta i sadržaj ispljunu u posebnu rupu, a onda popiju ostatak. Sve su to učinili brzo, sretni što je taj dio završen. Nikome od njih nije bilo drago što je bio tako blizu tako moćnoj magiji. Džoharan i ostali muškarci ušli su u Džoharanov dom tiho razgovarajući, još uvijek pod dojmom svojeg bliskog dodira sa svijetom duhova. -Ejla te je ovdje tražila, Džondalare - rekla je Proleva. - Bila je otišla, a onda se vratila s nekim izvrsnim čajem. Malo smo razgovarale, ali onda su došli neki ljudi razgovarati o ukopnoj svečanosti. Bila je ponudila svoju pomoć, no rekla sam joj da će pomoći sljedeći puta. Sigurna sam da Zelandona ima za nju druge planove. Otišla je malo prije. I ja moram sada otići. Tu u prostoru za kuhanje imate malo hrane i toplog čaja. - Je li Ejla rekla kamo ide? - pitao je Džondalar. - K tvojoj majci. - Hvala ti. Idem vidjeti što je htjela. - Najprije nešto pojedi. Obavili ste težak posao - rekla je Proleva. Brzo je jeo, sprao hranu s malo čaja i krenuo van - Džo-harane, javi mi kad Zelandona bude spremna - rekao je i otišao. Kad je ušao u majčino boravište svi su sjedili oko niskog stola i pili Martonino vino.

- Džondalare, uzmi svoju čašu - rekla je Martona. - Na-točit ću ti malo. Ovo je bio težak dan, a još nije završio. Mislila sam kako bismo se svi trebali pokušati malo opustiti. - Izgledaš izribano i vrlo čisto, Džondalare - rekla je Ejla. - I jesam, a nemaš pojma koliko mi je drago što je to gotovo. Želim dati svoj doprinos, ali mrzim kopanje na svetom terenu - rekao je Džondalar i osjetio kako se naježio. - Znam kako ti je - rekao je Vilamar. - Kako si tako čist, ako si kopao? - pitala je Ejla. - Pomagao je kopati grobnu jamu - pojasni joj Vilamar. -Nakon što je kopao na svetom mjestu i uznemiravao duhove morao je biti potpuno očišćen. Zelandone se pri pranju služe vrućom vodom i korijenjem što se pjeni, a to pranje ponavljaju nekoliko puta. - To me je podsjetilo na bazen s vrućom vodom kod Losa-dunajaca. Sjećaš li se, Džondalare? - upitala je Ejla. Zamijetila je kako mu se izraz lica promijenio u sugestivan osmijeh i ona se prisjeti vrlo ugodnog popodneva koje je s njim provela na prirodnom izvoru tople vode. Skrenula je pogledom, trudeći se ne uzvratiti osmijehom. - Sjećaš li se one pjene za pranje koju oni rade od ribane masti i pepela? - Da, to se zbilja dobro pjenilo, a s tim su se sve stvari pra-le bolje nego s ičim što sam ikada vidio - rekao je. - S tim se čak mogao sprati svaki okus ili miris. - Osmijeh mu je postao širi i znala je da ju sada zafrkava s dvosmislenošću te opaske. Tada je, dok su dijelili Užitke, rekao kako uopće nije mogao osjetiti njezin okus. No bilo je zanimljivo iskustvo osjetiti se tako čist. - Baš sam mislila - rekla je Ejla, još uvijek izbjegavajući njegove pogleda pune ljubavi i pokušavajući ostati ozbiljna - kako bi ta pjena za pranje mogla vrlo dobro poslužiti i pri obrednom pranju. Neke Losadunajke su mi pokazale kako se to radi, ali tu zna biti poteškoća pa ne uspije uvijek. Možda bih mogla pokušati napraviti malo toga pa pokazati Zelan-doni. - Ne mogu zamisliti kako bi masnoća i pepeo mogli nekoga očistiti - rekla je Folara. - Ni ja ne bih vjerovala da to nisam vidjela, - rekla je Ejla -ali kad to pomiješaš na odreñen način, tu se nešto promijeni pa više nemaš mast i pepeo nego nešto sasvim drugo. Moraš pepelu dodati vodu pa to neko vrijeme kuhaš i pustiš neka se malo ohladi prije nego promiješaš. To postane vrlo jako i ako ne paziš, na koži ti se mogu pojaviti mjehuri. To ti je kao da te opržila vatra, samo nema topline. Onda tome dodaš otopljenu masnoću,otprilike istu količinu masti koliko unutra ima tekućine, ali i mast i tekućina trebaju biti iste temperature, onolika kolika ti je temperatura kože kada opipaš unutrašnju stranu ručnog zgloba. Ako si učinila sve kako treba, kad to promiješaš dobit ćeš pjenu koja može očistiti gotovo sve. Kad spereš pjenu, s njom će otići i sva prljavština. To može očistiti čak i masne mrlje. - Kako je nekome uopće palo na pamet pomiješati masnoću i vodu s pepelom? pitala je Folara. - Žena koja mi je sve to ispričala rekla je kako se je to prvi puta dogodilo posve slučajno, kad joj se dogodila nezgoda -pojasni Ejla. Ona je kuhala ili ribala neku mast nad ognjištem kad je počela padati vrlo jaka kiša. Pobjegla je skloniti se u neki zaklon. Kad se vratila, pomislila je kako joj se sva mast upropastila. Sve je prekipjelo i iscurilo u jamu ognjišta koja je bila puna pepela, a sada se ispunila i kišnicom. Tada je opazila drvenu kuhaču s kojom je ranije miješala mast. To je bila njezina najdraža kuhača i dugo je trebalo da se onako lijepo izrezbari pa ju je odlučila uzeti kako bi je očistila. Posegnula je rukom kroz sklisku pjenu za koju je vjerovala da je upropaštena mast i uzela kuhaču, a kad je htjela s nje sprati tu pjenu, otkrila je kako ne samo da se ta pjena lako ispire, nego su joj nakon toga i ruke i kuhača bile čiste. Ejla nije znala da se od pepela nakon izgaranja drveta stvara lužina koja, kad se pri izvjesnoj temperaturi pomiješa s mašću, stvara kemijsku reakciju iz koje nastaje sapun. Ona nije morala znati zašto se pri tom procesu stvara pjena koja dobro čisti, znala je samo da se ta pjena stvara. To nije bilo prvi puta, a neće biti ni posljednji, da se do nekog otkrića doñe posve slučajno.

- Sigurna sam da će to zanimati Zelandonu - rekla je Mar-tona. Njoj nije promaknuo onaj dvosmislen razgovor izmeñu njezinog sina i ove mlade žene. Džondalar baš nije bio onoliko suptilan koliko je on mislio da jest, pa je Martona sada željela pomoći Ejli da razgovor ostane ozbiljan. Konačno, uskoro će svi krenuti na ukop. To svakako nije bilo pogodno vrijeme za razmišljanja o Užicima. - Jednom sam i ja posve slučajno nešto otkrila dok sam radila vino. Nakon toga moje je vino, čini se, uvijek ispadalo dobro. - Majko, zar ćeš nam konačno otkriti svoju tajnu? - upita Džondalar. - Kakvu tajnu? - Zašto tvoje vino uvijek ispadne bolje nego ičije i nikada se ne pretvori u ocat - rekao je Džondalar uz osmijeh. Kimnula je glavom, pomalo Ijutitog izraza. -Ja to ne držim nikakvom tajnom, Džondalare. - Ali nikada nisi nikome rekla kako to radiš. - To je zato što nikada nisam bila sigurna da je razlika stvarno u tome što ja napravim i bi li to tako uspjelo i drugima - rekla je Martona. - Ne znam zašto sam to prvi puta učinila, ali gledala sam Zelandonu kako je učinila nešto slično s nekim njezinim ljekovitim napitkom i činilo se da mu to daje čudesnu snagu. Pitala sam se bih li i ja mogla dodati malo čarolije mojem vinu. Čini se da to uspijeva. - Pa reci nam! - rekao je Džondalar. - Uvijek sam znao da radiš nešto posebno. - Promatrala sam Zelandonu kako, dok radi neke lijekove, žvače nekakve trave. Tako sam, kad sam sljedeći puta drobila bobice za vino, i ja malo sažvakala i pljunula sok u tu masu prije nego je počela fermentirati. Mislim da je vrlo čudno što nešto takvo može napraviti razliku, no izgleda da je tako. - Iza me je naučila da postoje neki lijekovi i neki posebni napitci gdje se baš mora žvakati da bi imali svoj učinak - rekla je Ejla. - Možda miješanje tih bobica za vino s malo soka iz usta doda tome neki poseban sastojak. - Nikada nije o tome razmišljala, no činilo joj se mogućim. - Ja i molim ðoni neka mi pomogne pretvoriti taj voćni sok u vino. Možda je u tome prava tajna - rekla je Martona. -Ako ne tražiš suviše, Majka će ti ponekad dati to Što želiš. To je uvijek vrijedilo za tebe kad si bio malen, Džondalare. Čini se da si od ðoni uvijek dobio ono što si zaista želio dobiti. Uspijeva li ti to još uvijek? Džondalar je malo pocrvenio. Nikada nije pomislio da bi netko drugi to mogao znati, no trebao je pretpostaviti da Martona to zna. - Obično da - odgovorio je, izbjegavajući njezin izravan pogled. - Je li se ikada dogodilo da ti nije dala ono što si od nje tražio? - nije popuštala Martona. -Jednom - odgovorio je, pomalo se vrpoljeći Promatrala ga je, a onda kimnula Da, mislim da bi čak i za Veliku Majku Zemlju bilo suviše da ti je i to pružila. Mislim da ti sada više nije zbog toga žao, zar ne? Svi su bili začuñeni ovim pomalo tajanstvenim razgovorom izmeñu majke i sina. Bilo je očigledno da je Džondalaru neugodno. Ejla ih je promatrala, a onda joj je odjednom sinulo da Martona govori o Zelandoni ili, točnije, o Zoleni, kako se Zelandona prije zvala. - Ejla, jesi li znala da je kopanje raka na svetom tlu jedna od stvari koju samo muškarci rade? - upitao je Vilamar, mijenjajući temu kako bi prekinuo taj trenutak nelagode. - Bilo bi suviše opasno sa se Blagoslovljene od ðoni izlože tako opasnim silama. - To mi je baš drago - rekla je Folara. - Već je dovoljno teško što moramo čistiti i odijevati osobu čiji duh je otišao. Mrzim što to moram raditi! Bilo mi je tako drago, Ejla, kad si me danas zamolila da ti pričuvam Vuka. Bila sam pozvala moje prijateljice i rekla im neka dovedu svoje male sestrice i braću. Vuk se upoznao s mnogo ljudi. - Nije onda ni čudo što je ovako umoran - rekla je Martona, pogledavajući prema Vuku koji je bio na svom mjestu odreñenom za spavanje. - I ja bih nakon takvog dana otišla spavati. - Mislim da on ne spava - rekla je Ejla. Ona je po položaju njegovog tijela znala razlikovati kada Vuk spava, a kada se samo odmara. - Ipak sam sigurna da si u pravu. Umoran je. On voli djecu, ali potpuno su ga iscrpili.

Svi su se okrenuli kad su čuli tiho kucanje o panel pokraj ulaza, kao da su to očekivali. - Zelandona je spremna. - Bio je to Džoharanov glas. Svi su na brzinu ispili zadnje gutljaje vina i izašli. Vuk je krenuo za njima, no Ejla ga je zavezala uz čvrsto zabijen stup nedaleko Martoninog boravišta, kako bi ga držala podalje od pogrebne svečanosti kojoj će svi nazočiti. Oko improviziranog pogrebnog zaklona okupilo se već mnogo ljudi. Čuo se tih žamor razgovora dok su se ljudi ispod glasa pozdravljali i razgovarali. Maknuli su one bočne panele pa je sada Šivonarovo tijelo bilo izloženo svačijem pogledu, ležeći na prostirki spletenoj od trave i onoj mreži na kojoj će ga kasnije ponijeti do mjesta ukopa. Najprije će ga odnijeti do Polja za okupljanje koje je bilo dovoljno veliko da može primiti ljude iz šest Spilja tog područja koje su sudjelovale u lovu. Ubrzo nakon što su došli tamo, Džondalar je otišao sa svojim bratom i još nekolicinom ljudi. Martona i Vilamar su znali svoje uloge u predstojećem obredu pa su požurili na svoja mjesta. Ejla nije znala što bi, pa se osjećala izgubljenom. Odlučila je držati se u pozadini i promatrati, nadajući se da neće učiniti ništa što bi moglo osramotiti bilo nju, bilo Džon-dalarovu obitelj. Folara je tu strankinju koju je njezin brat doveo upoznala s nekim od svojih prijatelja, s nekolicinom djevojaka i dva mlada momka. Ejla je s njima razgovarala ili se barem trudila razgovarati. Oni su već bili o njoj čuli toliko priča da su bili puni strahopoštovanja pa im se ili stidljivo zavezao jezik ili su nezaustavljivo brbljali. Tako u početku nije ni čula kad su je pozvali. - Ejla, mislim da te zovu - rekla je Folara, vidjevši kako Zelandona ide prema njima. - Morat ćete je ispričati - pomalo grubo je rekla doniera Ejlinim mladim obožavateljima - Ona mora biti naprijed sa zelandonama. - Ejla je pošla za ženom. Oni mladi ljudi ostali su iza nje, sada još više impresionirani. Kada se odmakla dovoljno daleko da ih ona mladež ne može čuti, žena je Ejli tiho rekla Na sprovodima zelandone ne jedu. Hodat ćeš s nama, ali onda ćeš se pridružiti Džondalaru i Martoni na čelu kolone u kojoj ćete dobiti hranu. Ejla nije pitala zašto mora hodati uz zelandone koje poste, a onda jesti s Džondalarovom obitelji, iako je kasnije o tome razmišljala. Nije imala pojma što se od nje očekuje. Kad su počeli prelaziti most kod Nizvodnog i nastavili putem prema Polju za okupljanje, mogla ih je samo slijediti. Zelandone nisu jele jer je bilo nužno postiti da bi se moglo komunicirati s drugim svijetom, što bi se tijekom sprovoda moglo pokazati potrebnim. Za kasnije je Prva planirala jedan proširen metafizički pohod kako bi se uspostavio kontakt s Tonolanovim elanom, njegovim živim duhom. Uvijek je bilo teško putovati na onaj svijet, no ona je na to bila navikla i znala, je što mora učiniti. Post je bio sastavni dio života zelandona i ponekad se čudila kako to postaje sve krupnijom a često uopće ne jede. Možda je to nadoknañivala sljedećeg dana, ali nije joj se činilo da jede više nego drugi. Bila je svjesna toga da mnogi ljudi osjećaju kako te njezin enormne dimenzije doprinose upečatljivosti i tajanstvenosti njezine pojave. Njezin jedini prigovor svodio se na to što joj je bilo sve teže kretati se bez poteškoća. Saginjanje, penjanje uz strminu, sjedanje na tlo, a još više ponovno ustajanje, sve joj je to padalo sve teže, no činilo se kako je Majka želi krupnu pa, ako je to bila Njezina želja, doniera nije imala ništa protiv. Po onoj hrani što je bila složena uz visoku liticu u stražnjem dijelu Polja, daleko od mjesta gdje su sada smjestili tijelo mrtvaca, vidjelo se da je mnogo ljudi uložilo velik trud pripremajući ga. - Ovo je poput malog Ljetnog sabora čula je Ejla kako je netko rekao pa je pomislila: ako je ovo maleno, kao onda izgleda Ljetni sabor Zelandonaca? Samo iz Devete Špilje došlo je gotovo dvjesto ljudi, plus svi oni iz ostalih pet Špilja, a sve su te Špilje bile prilično brojne i Ejla je znala da nikada ne bi bila u stanju zapamtiti sve te ljude. Čak je i mislila kako za sve njih nema dovoljno riječi za brojanje. Činili su joj se brojnim poput kakvog stada bizona koje se okupilo zbog parenja ili migracije. Kada su se šest zelandona i šest voña svrstali oko pogrebnog zaklona, koji je kod Devete bio rastavljen, donesen ovamo i opet podignut, ljudi su posjedali po tlu i utihnuli. Netko je napunio velik pladanj izabranim jelima, meñu kojima je bila i cijela koljenica bizona. Ona Koja Je Prva uzela ju je u ruke i podigla

visoko, kako bi je svatko mogao vidjeti. Tada ju je položila uz Šivonarovo tijelo. - Zelandonci prireñuju ovu gozbu u tvoju čast, Šivonare -rekla je, obraćajući se pokojniku. - Molim te, pridruži nam se svojim duhom, kako bismo tvom elanu mogli poželjeti sretan put dok budeš odlazio na onaj svijet. Tada su i ostali ljudi stali u red kako bi dobili svoj obrok. Prigodom njihovih gozbi ljudi su najčešće formirali takav red posve slučajno, onako kako su nailazili, no ovo je bila jedna od samo nekoliko prigoda kada se poštovala odreñena hijerarhija. Stali su u red u skladu sa svojim statusom koji se, mada rijetko javno izrečen, podrazumijevao, kako bi duhovima onog svijeta pokazali svoje mjesto koje su zauzimali na ovom svijetu i pomogli živom Sivonarovom duhu učiniti taj težak prijelaz. Žalujuća družica Relona i njezino dvoje djece stajali su prvi, jer je to bio Šivonarov pogreb, a iza njih je stao njegov brat Renokol. Iza njih su stali Džoharan, Proleva i Džaradal, pa Martona i Vilamar s Folarom, pa Džondalar - ti najugledniji članovi Devete Špilje - i Ejla. Ejla nije ni znala da je u tom smislu predstavljala problem. Ona bi, kao strankinja, imala u Špilji nizak status. Da su ona i Džondalar bili Obećani na kakvom prigodnom službenom obredu, tada bi bilo mnogo lakše smjestiti je uz Džondalarovu visoko rangiranu obitelj, no njihovo predstojeće združivanje se tek podrazumijevalo pa u formalnom smislu još nije bila prihvaćena kao članica Špilje. Kad je taj problem iskrsnuo, Džondalar je svima rekao da će, ma gdje oni Ejlu stavili, on stajati uz nju. Ako je stave u zadnji red, tada će i on stajati u zadnjem redu. Dok se nije združio, muškarčev je status izvorno dolazio od statusa njegove majke. Prije no što bi združivanje bilo službeno potvrñeno, obitelji su, a ponekad i voña i zelando-na, obavile pregovore koji su obuhvaćali razne aspekte tog združivanja. Tako se, na primjer, dogovarala izmjena darova, pa hoće li par živjeti u njegovoj, njezinoj ili nekoj trećoj špilji, te cijena nevjeste, jer se njezin status držao najvrjednijim. Jedno od važnijih pitanja bilo je i dogovaranje statusa takvog novog para. Martona je bila uvjerena kako bi, ako Džondalar stane u zadnji red, to moglo biti krivo shvaćeno ne samo od Zelan-donaca, nego i od strane duhova s onog svijeta, kako bi to značilo da je on zbog nečega izgubio status ili da je Ejlin vrlo nizak, pa njegov status kasnije više ne bi mogao porasti. Zato je Zelandona ustrajala na tome da Ejla ide do ovog mjesta sa zelandonama. Jer, mada strankinja, ako bude prepoznata kao pripadnica elite metafizičara, to će joj dati prestiž, ma kako dvojben on bio. A kako na ovakvoj gozbi zelandone nisu uzimale hranu, moglo ju se prebaciti u red s Džondalarovom obitelji prije nego itko stigne prigovoriti. I mada su neki ljudi mogli uočiti da je izvršena obmana, kad se jednom to učinilo onda je njezino mjesto bilo proklamirano i na ovom i na onom svijetu i tada je prekasno za ikakve promjene. Ali Ejla je bila potpuno nesvjesna te male prevare koja je bila izvršena zbog Džondalara i nje, i zapravo su oni koji su u to bili upleteni držali to posve beznačajnim prekršajem. I Martona i Zeiandona, svaka zbog svojih razloga, bile su uvjerene da je Ejla zaista osoba visokog statusa. To se samo trebalo svima pokazati. Dok je obitelj jela, došao je Laramar i u šalice im natočio barmu. Ejla ga se sjećala od one prve noći. Zaključila je da je piće koje on radi možda i bilo cijenjeno, no on je često bio kritiziran i pitala se zašto. Promatrala ga je dok je točio tekućinu iz mješine u Vilamarovu šalicu. Zapazila je kako mu je odjeća prljava i vrlo otrcana, poderana i tamo gdje se to moglo zakrpati. - Mogu li i tebi natočiti? - upitao ju je. Dopustila mu je da joj napuni šalicu i još ga je pomnije pogledala, ne zureći pritom u njega. Bio je to čovjek sasvim obične vanjštine, svjetlosmeñe kose i brade, plavook, ni visok niti nizak, ni debeo niti mršav, premda je imao trbuščić, a i mišići na njemu su djelovali mekano, nisu bili onako izraženi kao u većine muškaraca. Tada je primijetila kako mu je vrat siv od nakupljene prljavštine i bila je sigurna da on rijetko kada pere svoje ruke.

Bilo je lako zaprljati se, posebno zimi, kada je trebalo otapati led ili snijeg da bi se došlo do vode, a trošenje ogrijeva samo zato da bi se dobila voda za pranje nije bilo uvijek mudro. Ali ljeti, kada je posvuda bilo i vode i obilje onog korijenja od kojeg se dobivala sapunica, većina ljudi je rado održavala neku razumnu čistoću. Bilo je neobično vidjeti nekog tako prljavog. - Hvala ti, Laramare - rekla je uz osmijeh i malo otpila, premda je pogled na ovakvog proizvoñača činio i samo piće manje poželjnim. Uzvratio joj je osmijehom. Imala je osjećaj da se on ne osmjehuje često, a ovaj joj se osmijeh činio neiskrenim. Zapazila je i kako su mu zubi izrasli neravno. Znala je da to nije bilo njegovom krivnjom, no i to je doprinosilo onom općem negativnom dojmu. -Jedva sam čekao da te opet sretnem - rekao je Laramar. Ejla se začudila - Zašto bi ti jedva čekao moje društvo? - Pri sprovodima, stranci su uvijek na začelju kolone, iza svih onih koji pripadaju Špilji. Ali primijetio sam da si ti bila naprijed - rekao je. Martona se na trenutak uzrujala i Ejla je ulovila onaj izraz koji joj je preletio licem. - Da, vjerojatno je i trebala biti tamo otraga pokraj tebe, Laramare, - rekla je žena - ali znaš da će Ejla uskoro pripadati Devetoj Špilji. - Ali ona još nije Zelandonka - rekao je. - Ona je stran-kinja. - Ona je Obećana Džondalaru, a njezin status u njezinom narodu je vrlo visok. - Zar nije rekla da su je podigli zbitoglavci? Nisam znao da se status kojeg imaš kod zbitoglavaca računa više nego onaj kod Zelandonaca - rekao je. - Kod Mamutovaca je ona bila iscjeliteljica i kćerka Mamuta koji je isto što i zelandona - rekla je Martona. Već se pomalo uzrujala. Nije joj se dopadalo što kao bivši voña mora polagati račune najniže rangiranom u špilji, a posebno kad je znala da on ima pravo. - Nije učinila mnogo kako bi izliječila Šivonara, zar ne? -izjavi Laramar. - Za njega više nitko nije mogao učiniti više od onoga što je ona učinila, pa čak ni Prva - rekao je Džoharan, uzimajući je u zaštitu. - A pomogla mu je olakšati boli pa je mogao izdržati dok mu je stigla njegova družica. Ejla je zapazila kako je Laramarov osmijeh postao maliciozan. Uživao je u ovom uznemiravanju Džondalarove obitelji, tjerajući ih da se brane, a sve je to nekako bilo povezano s njom. Željela je znati o čemu se tu zapravo radi pa je to i namjeravala pitati Džondalara, ali kasnije, kada budu sami, no sada joj je već bilo jasnije zašto ljudi osjećaju odbojnost prema Laramaru. Zelandone su se opet počele okupljati oko onog ukopnog zaklona, a ljudi su sa svojim tanjurima pošli do udaljenog dijela polja za okupljanje i tamo na jednu hrpu sastrugali sve ostatke hrane. Taj će otpad tu ostati pa kad se ljudi budu razišli sve će te odbačene kosti i meso pojesti mesožderi, a biljni će ostaci biti opet uvučeni u tlo. Bio je to čest način odlaganja otpada. Laramar je do te gomile ostataka došao hodajući uz Džondalarovu obitelj i Ejli se učinilo da je u njemu ljutnja još narasla a onda se, upadljivo dostojanstvenog držanja, udaljio. Kad su se ljudi ponovo okupili oko pogrebnog zaklona, Ona Koja Je Prva podigla je gusto pletenu košaru s crvenim okerom kojeg je Ejla bila usitnila - Postoji pet svetih boja. Sve ostale boje samo su neki vid tih primarnih boja. Prva od tih boja je crvena - započela je krupna doniera. - To je boja krvi, boja života. Neko cvijeće i plodovi su crveni, no oni su kratka vijeka. Crvena boja rijetko ostaje zadugo takva. Krv se suši i potamni, postane smeña. Smeña je boja jedan vid crvene boje, pokatkad je zovu i stara crvena. Crveni oker iz tla je sasušena krv Velike Majke Zemlje i premda neki oker može biti svijetao gotovo kao nova crvena, sve je to stara crvena. - Prekriven crvenom krvlju majčine maternice došao si na ovaj svijet, Šivonare. Prekriven crvenilom maternice Velike Majke vratit ćeš se k Njoj kako bi bio ponovo roñen na onom svijetu kao što si bio i ovdje - rekla je Prva pa obilno posula Šivonarovo tijelo, sve od glave pa do nožnih prstiju, s prahom crvene željezne rudače. - Peta osnovna boja je tamna, ponekad je zovu i crna -rekla je Zelandona, što je Ejlu navelo da se zapita koje su to druga, treća i četvrta sveta boja. - Tamna je boja noći, boja dubokih špilja, boja ugljena nakon što plamen izvuče život iz drveta. Neki govore kako je ta ugljeno crna zapravo najtamnija nijansa stare crvene. Kako život biva sve starijim, tako i ova boja sve više nadvladava boju

života. Kada život postane smrt, crvena postaje crna, tamna. Tmina je odsutnost života; to je boja smrti. Ona nema čak ni kratkovječnog života; nema crnog cvijeća. Duboke špilje pokazuju tu boju u njezinoj stvarnoj datosti. - Šivonare, tijelo u kojem je obitavao tvoj elan, tvoj živi duh, umrlo je i otići će u tminu dubine tla, vratit će se mračnoj Majčinoj zemlji, ali tvoj elan, tvoj živi duh, krenuti će u svijet duhova, vratit će se Majci, Iskonskom Izvoru Života. Uzmi sa sobom duh ove hrane koju smo ti darovali da te održi na tvom putovanju do svijeta duhova. - Krupna, impresivna žena podigla je posudu s hranom i držala je tako da je svi vide, a onda ju je položila uz tijelo pokojnika i posula prahom crvenog okera. - Ponesi sa sobom svoje najdraže koplje da bi s njim lovio duhove životinja koji će te održati. - Doniera je položila koplje uz truplo i posula ga crvenim okerom. - Uzmi sa sobom svoj alat, kako bi mogao raditi nova koplja za lovce na drugom svijetu - stavila mu je njegov izravnjivač koplja pod ruku koja je bila mrtvački ukočena i posula ga prahom. - Ne zaboravi vještine kojima si ovladao na ovom svijetu i koristi se s njima na onome svijetu. Ne žali za svojim životom ovdje. Duše Sivonara, idi slobodno i s pouzdanjem. Ne osvrći se. Ne vezuj se za ovaj svijet. Tvoj novi život te čeka. Svi su predmeti bili složeni oko njega, hrana u posudama bila mu je stavljena na trbuh, a onda su ga omotali onom prostirkom istkanom od trave, uzice koje su bile kroz nju provučene kroz krajeve uz glavu i noge bile su sad čvrsto pritegnute, tako da je izgledao poput ličinke. Tada su dugi krajevi tih uzica bili omotani oko njega pa su držale sve te stvari na okupu i dale tijelu i svoj toj opremi neki kvrgav oblik. Odigli su onu mrežu ispod njega i njezine krajeve navukli na motke koje su još nedavno bile maleno, uspravno stablo. Kora drveta, koja je još uvijek bila na motkama, sprečavala je da mreža sa svojim jezivim teretom ne počne kliziti. Tada su oni isti ljudi koji su na svetom tlu iskopali raku, podigli Sivonarovo tijelo i ponijeli ga. Džoharan je stajao naprijed, a motka mu se oslanjala na lijevo rame, dok je Raše-mar stajao malo postrance, s motkom na desnom ramenu. Solaban je bio otraga, na istoj strani kao i Džoharan, no ispod motke na njegovom ramenu bio je podmetnut jastučić, jer nije bio visok kao Džondalar koji je bio s druge strane. Ona Koja Je Prva povela ih je prema svetom tlu grobišta. Za njom su išli muškarci noseći tijelo, a ostale zelandone su se rasporedile oko ovih koji su nosili tijelo. Relona sa svoje dvoje djece pa onda Renokol koračali su za nosiljkom koja se ljuljala. Ostali ljudi su išli iza njih istim onim redom kojim su i uzimali hranu. Ejla je opet hodala uz Martonu, pri čelu povorke. Vidjela je kako je Laramar gleda dok je išao prema začelju ljudi Devete špilje, što ga je svrstalo ispred voña Treće Špilje. Premda je Manvelar nastojao održati izvjestan razmak iza Devete, kako bi stvorio prazninu koja bi odvajala Špilje, Laramar je, idući uz svoju visoku, koščatu ženu i njezino brojno potomstvo, usporavao korak sasvim dovoljno da onaj razmak bude ispred njega. Ejla je bila sve više u uvjerenju kako on to radi namjerno, kako bi ostavio utisak da je on prvi od Spilje iza, a ne posljednji od Špilje ispred, premda su, naravno, svi znali i njegov status i kojoj Špilji pripada. Kako se staza ispred Velikog kamena sužavala, ljudi su sada išli u dugoj koloni po jedan, a tada su, koristeći onih nekoliko dobro postavljenih plosnatih kamena, prešli Riblji potok koji je tekao sredinom Male doline. Staza pred Visokim kamenom se opet sužavala pa su i ostali u koloni po jedan sve dok nisu došli do Prijelaza, no umjesto da, prešavši na suprotnu stranu, nastave prema jugu, kako su to činili ranije kada su išli do Stijene dviju rijeka, skrenuli su ulijevo, nazad prema sjeveru, slijedeći neku drugu stazu. Sada ih više nije sprečavao uzan puteljak pa su se ljudi raširili hodajući ravnim poljem naplavne doline, idući po dvoje ili troje u istom redu, a onda su se počeli uspinjati obroncima valovitih brežuljaka koje je Ejla vidjela s druge strane Rijeke. Sunce se spuštalo ka zapadu, približavajući se vrhovima litica kad su stigli do te markantne stijene i, iza nje, do malene, ponešto odvojene, prilično ravne udoline. Tu je povorka usporila i onda se zaustavila. Ejla se okrenula i pogledala u smjeru iz kojeg su došli. Pogled se pružao niz polje

svježeg ljetnog zelenila što je prestajalo kod sjene koju je sunce bacalo zalazeći iza strmih litica. Prirodno žućkasta boja vapnenca, prožeta tamnim ispranim otopinama nečistoća, sada je potamnjela do tamnog purpura, a tmurni je sumrak prekrivao vodu što je tekla podno kamenitih zidina. Ta se tmina protezala Rijekom, prekrivajući onaj niz grmlja i stabala koji joj je obrubljivao obale, premda su vrhovi najvišeg drveća još uvijek bacali kratke sjene ispod nadolazećeg mraka. Gledano iz ove perspektive, ta barijera stijenja, odozgor oivičena travom i ponekim grmom, bila je veća negoli je ona očekivala i sada je pokušavala tu pronaći ona mjesta za koja je znala. Tamo prema jugu, stisnuvši se uz sam rub vode, Visoki kamen i Veliki kamen označavali su Malu dolinu. Litice koje su se povukle unazad tvorile su masiv u stražnje dijelu Polja za okupljanje koji je vodio prema kiparskom reljefu zaklo-ništa u litici Nizvodnog i tamo, tik uz onaj oštar zavoj kojeg je Rijeka činila skrećući na istok, ona golema prevjesna polica koja je udomila Devetu Špilju. Kada su ponovo krenuli, Ejla zapazi kako sada neki ljudi nose baklje. -Jesam li trebala ponijeti baklju, Vilamare? - upitala je čovjeka koji je hodao uz nju . Vjerojatno će biti mrak kad se budemo vraćali. - za očekivati je da bude mrak, - rekla ja Martona, koja je s druge strane išla uz Vilamara - I tamo će biti mnogo baklji. Kad ljudi napuste grobište, zapalit će baklje kako bi pronašli put, ali neće svi ići u istom smjeru. Jedni će ići jednim putem, a drugi drugim, neki uz Rijeku, a drugi uzbrdo prema mjestu kojeg zovemo Promatračnica. Ako nas Šivonarov živi duh... ili bilo koji drugi duhovi koji su u blizini... budu gledali kamo idemo, mogli bi nas pokušati slijediti. Moramo ih zavarati tako da, ako im je i uspjelo prijeći ogradu grobišta, neće znati koje svjetlo trebaju slijediti. Dok se povorka približavala grobištu, Ejla spazi kako se iza podnožja stijene što se uzdizala iz tla kreće treperava svjetlost vatre i već se izdaleka osjetio aromatičan miris. Zao-bišli su tu prepreku krećući se prema krugu zapaljenih baklji koje su proizvodile toliko dima koliko i svjetla. Prišavši bliže, ugledala je granice grobišta: iza baklji bile su kružno pobodene izrezbarene motke koje su okruživale i tako definirale područje svetog tla. - Ove baklje imaju vrlo jak miris - primijeti Ejla. - Da. Zelandone rade posebne baklje za pogrebe. One onemogućavaju kretanje duhova pa ljudi mogu bez opasnosti stupiti na grobište... ili možda sam trebala reći bez velike opasnosti - pojasni Martona. - A i ako se pojavi smrad, lakše ga je ponijeti uz ovaj miris baklji. Zelandone svih šest Špilja rasporedile su se u podjednakim razmacima unutar kruga, pružajući tako još jedan sloj zaštite. Ona Koja Je Prva stajala je ispred rake, a uz nju su bili nosači nosiljke sa svojim tužnim teretom, unijevši mrežu u područje okruženo bakljama. Prednja dvojica išli su oko desne strane rake koju su iskopali sve dok nisu došli sučelice Prvoj i ondje su se zaustavili, ostavivši drugu dvojicu uz donji dio rake. Ta četvorica su tiho čekali, držeći nad rakom tijelo pokojnika u onoj mreži. Članovi Šivonarove obitelji i voñe njegove Špilje ispunili su onaj kružni prostor obasjan bakljama, dok su se svi ostali nagurali s vanjske strane granice označene rez-barenim motkama. Tada je istupila zelandona Devete Špilje. Šutjela je i na trenutak je sve utihnulo. U cijeloj toj gomili ljudi nije se čuo baš nikakav zvuk. Kroz taj muk začula se daleka rika lava, praćena zavijanjem hijena i činilo se da je to odredilo cjelokupno ozračje skupa. Sljedeći zvuk kojeg je Ejla čula bio je vrlo visok i gotovo vanzemaljski, Ejla se zaprepastila. Osjetila je kako joj kralježnicom prolazi jeza i nije bila jedina koja se tako osjećala. Već je ranije slušala tu vanzemaljsku glazbu svojevrsne flaute, ali već je dugo nije čula. Manen je svirao takvo pu-hačko glazbalo na Ljetnom saboru Mamutovaca. Prisjetila se kako je vodila tradicionalni plemenski pogrebni obred za Ri-daga, dječaka koji ju je podsjećao na vlastitog sina, jer Mamuti nisu dopuštali da to dijete miješanih duhova, kojeg je Ne-zija bila usvojila, ima pogreb s obredom kakav su Mamutovci imali za svoje mrtve. I kad je ona obavljala taj obred služeći se tihim plemenskim jezikom znakova, tražeći od Velikog Špiljskog

Medvjeda i duha njezinog totema da povedu Ridaga na drugi svijet, Manen je, usprkos nazočnim Mamutovcima zasvirao flautu. Uhvatila se i kako se prisjeća Izinog pogreba kada je nad njezinim grobom Mog-ur radio one znakove prilagoctene čovjeku koji je imao samo jednu ruku. Tada se prisjetila i njegove smrti. Nakon potresa ušla je u špilju i zatekla ga kako mrtav leži na humku od hrpe kamenja koji je označavao Izin grob, lubanje razmrskane kamenjem koje je po njemu padalo. Tada je ona obavila pogrebni obred za njega, jer se nitko drugi nije usudio ulaziti u špilju koju je još potresalo naknadno podrhtavanje tla. No ova je flauta probudila druga sjećanja. Čula je to glazbalo i prije nego je čula kako Manen svira svoju flautu. Bilo je to na Plemenskom okupljanju prigodom obredne svečanosti posvećene Špiljskom Medvjedu. Neki mog-ur drugog plemena svirao je takvo glazbalo, mada su visoko modulirani tonovi koji su simbolizirali spiritualni glas Ursusa imali drukčiju kakvoću tona od one koju je proizvodio Manen i od ove koju je sada čula. Iz tih misli prenula ju je Prva, koja je počela govoriti jasnim, rezonantnim glasom - Velika majko Zemljo, ti prvo izvorište naših predaka, pozvala si svoje dijete natrag k sebi; :pozvala si ga da bude žrtva Duhu Bizona, a Zelandonci, Tvoja djeca koja žive na jugozapadu ove zemlje, mole te, neka taj jedan život bude dovoljan. On je bio hrabar lovac, dobar muškarac svojoj družici i radio je dobra koplja. Tijekom svog života štovao Te je. Molimo te, uzmi ga u svoje sigurno okrilje. Njegova družica tuguje za njim, njezina djeca su ga voljela, a ljudi su ga štovali. Pozvala si ga kada je bio u punoj snazi. O, ðoni, učini da Duh Bizona bude zadovoljan i neka mu taj jedan život bude dovoljan. - Oh, ðoni, neka to bude dovoljno - izgovorile su ostale zelandone. To su, manje-više unisono, tada ponovili i ljudi svih okupljenih špilja. Začuo se odmjeren ritam nečega što je udaralo o nešto. Taj je zvuk bio pomalo prigušen i monoton, ili barem ne tako zvonak, jer je nekoliko glazbala sviralo zajedno. Ti su se predmeti sastojali od širokih krugova s drškom, preko kojih je bila čvrsto napeta koža. Pridružio im se onaj čudesan zvuk flaute što je razigrani kružio oko postojanog, monotonog tona onih bubnjeva. U svojoj tuzi i jadu, Relona je opet počela plakati i naricati. Uskoro su svi ljudi sa suzama u očima počeli vapiti i naricati. Tada im se pridruži jedan glas, pun i sonoran kontraalt, koji je pjevao ne izgovarajući riječi i dobro se uklapao u ritam bubnjeva, preplićući se sa zvukom flaute tako da je gotovo zvučao kao još jedno glazbalo. Ejla je po prvi puta čula da netko pjeva kada je došla živjeti s Mamutovcima. Većina ljudi Lavljeg logora je pjevala ili su se barem pridružili drugima u pjesmi. Uživala je slušajući i htjela im se i sama pridružiti, no pjevanje joj baš nije išlo. Mogla je monotono mumljati, ali ne i otpjevati melodiju. Sjetila se kako su neki ljudi pjevali mnogo bolje nego drugi i kako im se divila, ali još nikada nije čula ovako pun i jasan, melodiozan glas. Taj glas je pripadao Zelandoni, Onoj Koja je Prva, i Ejla je bila zadivljena. Ona dvojica koji su s prednje strane držali motke nosila, sada su se okrenuli prema onoj dvojici otraga, podigli motke sa svojih ramena i počeli spuštati mrežu što se nesigurno ljuljala. Raka nije bila naročito duboka, a i motka načinjena od malenog stabla bila je duža od duljine rake. Odriješili su užad kojom je mreža bila vezana za motke pa su i to ubacili u raku. Sada su privukli bliže grobu onu kožu na koju su bili nabacali zemlju dok su kopali raku. U grob su, na strani gdje su bile noge, okomito usadili onu motku, učvrstivši je preostalom zemljom. Na strani gdje je počivala glava pokojnika zabili su kraću motku, onu koja je bila izrezbarena i na kojoj je oke-rom bio iscrtan Šivonarov abelan. Taj njegov identifikacijski znak ukazivat će na mjesto gdje je pokopan i služit će kao upozorenje da je tamo pokopano njegovo tijelo i da bi njegov živi duh, njegov elan, još uvijek mogao biti tu negdje u blizini. Relona je istupila, krutog koraka, nastojeći se suzdržati. Otišla je do one hrpe zemlje i onda, gotovo bijesno, uzela objema rukama malo zemlje i bacila je u grob. Dvije starije žene pomogle su da dvoje njezine djece učine to isto, a onda su i same zagrabile šakom zemlju i bacile je na omotano tijelo.. Tada su prišli i ostali pa je svatko zagrabio nekoliko puta šakom zemlju i bacio je u grob.

Kada su svi prošli dodavši svoj dio zemlje, raka je već bila puna i rahla je zemlja, nagomilana, tvorila grobni humak. Nekoliko njih se opet vratilo kako bi dodali još malo zemlje. Tada, odjednom, Relona padne na koljena i, gotovo za-sljepljena suzama, jecajući se baci na svjež grob. Njezino starije dijete se vratilo do nje i tamo ostade plačući i otirući suze. Tada je mlañe dijete, djevojčica, zbunjena i izgubljena, pritrčala grobu i objesila se majci o ruku, želeći da ova ustane i utješi je. Ejla se pitala kamo su sad nestale one dvije starije žene i zašto nitko nije pokušao pomoći djeci i utješiti ih.

I akon nekog vremena Ejla je opazila da je mati počela reagirati na prestrašeno jecanje djevojčice. Relona se odvojila od groba i, bez da je i stresla zemlju sa sebe, uze dijete u naručje. Starije dijete, dječak, sjelo je uz njih i objema rukama zagrlilo majku oko vrata. I ona je njega obgrlila jednom rukom pa su svi troje tamo sjedili i plakali. Ejla je mislila kako sada ovi jecaji imaju drukčiji ton, jer više nisu toliko izražavali očaj koliko zajedničku tugu i uzajamnu utjehu. A tada, na znak Prve, zelandone i još nekoliko ljudi, uključujući tu i Renokola, Šivonarovog brata, pomogli su im ustati i odveli ih od groba. Renokolova bol zbog gubitka brata bila je velika kao i Re-lonina, no on ju je drukčije pokazivao. Stalno se pitao zašto se Šivonar morao žrtvovati, a ne on. Njegov je brat imao obitelj, a on nije imao čak ni družicu. Renokol nije mogao prestati razmišljati o tome, iako nije želio o tome govoriti. Da je mogao, bio bi izbjegao cijelu tu pogrebnu svečanost, a bacanje na grob bila je zadnja stvar koju bi on želio učiniti. Želio je samo što prije otići odavde. - Vratili smo Šivonara iz Devete Špilje Zelandonaca na Tvoje grudi, Velika Majko Zemljo - započela je Zelando-na. Svi ljudi koji su se okupili na Šivonarovom sprovodu sada su stajali oko groba i Ejla osjeti neko iščekivanje. Očekivali su da se nešto dogodi i svi su se usredotočili na veliku donieru. Bubnjevi i flaute su ponovo zasvirali, no ti zvuči su postali dijelom cjelokupnog ozračja pa ih Ejla nije ni zapazila, sve dok se ton glazbe nije promijenio i Zelandona nije zapjevala. "Iz mrkle tmine, iz kaosa vremena Kovitlac rodi Majku i bila sije dovoljna Tad shvati daje život nešto dragocjeno Tamno ništavilo je Majku rastužilo." Ljudi su odgovorili jednoglasno, neki pjevajući, a neki samo izgovarajući riječi. "Sama bijaše Majka mila. Jedina je ona bila." Tada Ona Koja Je Prva zapjeva dalje: "Iz praha svog roñenja Ona stvori drugog svata Treperavo biće - prijatelja, druga, brata. Zajedno su stasali, naučili su voljeti Kad je bila spremna, odlučiše se združiti." Ljudi su joj opet odgovorili sljedećim stihom: "Kružio je oko Nje, silno ljubio ju je." Ejla je shvatila da je ova pjesma svima poznata i shvatljiva i da su je očekivali. I ona se već uživjela u nju i čekala je da čuje još više. Slušala je kako Zelandona nastavlja pjevati prvi dio, a ljudi su joj odgovarali posljednjim stihom. "Isprva je bila sretna, jer ne bijaše više jedna Tad postade nesretna, u svom srcu nemirna Voljela je druga svoga,-svog dragana jedinoga Al nešto joj je nedostajalo, ljubavi joj ostajalo." "Jer Mati je bila. O drugima je snila." "Izazivala je pustoš, taj kaos, taj mrak Da u toj studeni života daju znak Kovitlac i tmina mamili su strah ledenijoj kaos oduzimao dah." "Hrabra bijaše Majka mila. Opasnost je strašna bila" "Iz hladnog je kaosa izvukla snagu stvaranja I tamo je zanijela, s iskrom života pobjegla Noseći život u sebi Ona sva je nabrekla S ponosom i ljubavlju od sebe je davala." "Majka bijaše noseća. Svoj život je dijelila." "Sva mračna prostranstva i Zemlja jalova Nestrpljivo su roñenja života čekala Što srži Njenom se hranio i krv Njenu pio Njenu kožu rasprsnuo, Njezin kamen raskolio." "Majka će roditi. Nov život će stvoriti."

"Bujica plodnih voda stvori tad rijeke i mora Kopno je preplavila, drveću rasti pomogla Iz dragocjene kapi svake niknuo je list i travke Sve dok bujnost zelenila nije Zemlju svu prekrila." "Njene vode su potekle. Zelenilo su stvorile." "Kroz trudove teške, kroz oganj i borbu Roñenje je dala novome životu A krv Njena postade tek okera gruda No divno djetešce vrijedilo je truda." "Radosna je Majka bila. Sjajnog sina je rodila." Kad je čula ove riječi, Ejli je zastao dah u grlu. Činilo se kao da oni pripovijedaju priču o njoj i njezinom sinu, o Dar-ku. I ona se borila s poroñajnim mukama kako bi njemu podarila život, a poslije je uvidjela kako je to bilo vrijedno svih tih muka. Dark je za nju bio neizmjerna radost. Zelandona nastavi pjevati svojim prekrasnim glasom. "Uzdigle su se planine, plamen s njihovih visina Tim grudima od planina Ona dojila je sina Sisao je tako silno, plamen liznuo do neba Na svodu tad nastala je staza od Majčinog mlijeka." "Život njegov počeo je. Sina svoga dojila je." Ta se priča čini tako poznatom, mislila je Ejla. Otresla je glavom, kao da želi postići da nešto doñe na pravo mjesto. Džondalar, on mi je pričao nešto o ovome dok smo putovali ovamo. "Smijao se i igrao, rastao je bistar, jak Sreća Majčina je bio, odagnao onaj mrak Obasut ljubavlju Njenom rastao je bistar, mio I sazrio on je brzo, više nije dijete bio." "Već gotovo stasao je. Svojom glavom mislio je." "Od izvora otela je kad taj život začela je A sada ta strašna tmina mamila je Njenog sina Majka mu je ljubav dala, no mladić je više htio Za znanjem i putovanjem, za avanturom je žudio." "Borila se s mračnom noći. Ali on je htio poći." Ejlu su kopkale vlastite misli. Nije to bio samo Džondalar, mislila je. Čini mi se kao da ovo već znam, ili barem znam bitan dio sadržaja. Ali gdje sam to mogla čuti? Tad joj je nešto sinulo. Losaduna! Upamtila sam sve moguće stvari koje me je naučila! Bila je i neka priča poput ove o Majci. Tijekom one svečanosti Džondalar je čak recitirao neke njezine dijelove. To je bila potpuno ista priča i bila je na njihovom jeziku, ali losadunajski je jezik blizak Zelandonskom. Zato sam ga i mogla tako brzo naučiti! Dok je slušala usredotočila se na to da se pokuša prisjetiti te pripovijetke o Majci i već je počela uočavati sličnosti i razlike. "Kad Majka je snila, njen sinak se iskrao. Dok mračni se kovitlac kaosom šuljao Da bi vještim trikovima pustoš prevario. I kaos mu nasjeo, Njenog sinka zarobio." "Tmina otela joj sina. Tog mladoga i sjajnoga." "To Majčino čedo milo nakratko je sretno bilo No studena tama i zlo ga je prekrilo Neoprezan sinak tada počne se kajati No kaosu mističnom nije mogao umaknuti." "Kaos nije puštao ga, brzopletog sina toga." "Čim mrak ga je povukao do mjesta studena Majka se probudila i odmah je sve shvatila Svoju ljubav staru tad je zamolila Da pomogne joj vratiti sina voljenoga." "Čvrsto gaje držala, pogledom ga molila." Ejla se osmjehnula, predviñajući već kako će glasiti sljedeći stih, ili barem njegov osnovni smisao. Sada će Majka Zemlja reći svom starom prijatelju Mjesecu što se dogodilo, pomislila je. "Ljubavnika svojeg starog natrag je primila O boli i tuzi svojoj sve mu ispričala Dragan je pristao s Njom zajedno se boriti Iz nevolje teške sina Njenog će spasiti." A sada će slušateljstvo to izreći na svoj način, rekla je Ejla u sebi. Tako i treba pričati priče. Najprije priča Losaduna, odnosno Zelandona, a onda slušateljstvo odgovara ili to ponavlja na drugi način. "Rekla mu je svoju tugu, o kradljivcu kovitlacu." Tada je Zelanodna opet nastavila. "Mati bijaše umorna, odmorit se morala Stisak je popustila s kojim ga je držala. Dok je snila, on borio se protiv zlotvora Na tren ga je potisnuo do samoga izvora." "Snažno seje borio. Dugo je to čekao." "Njen lijep sjajni dragan silno borio se U sukobu strašnom bitke bespoštedne No oprez mu popusti kad oko je zatvorio Mrak seprišuljao, svjetlost s neba mu ukrao." "Prijatelj blijedi se umorio, bez svjetlosti svoje ostao."

"U tmini Ona se s krikom probudila Mračna pustoš s neba svjetlost je sakrila Brzo seje Ona bitci pridružila Sjenu tamnu od dragana svojeg je odvukla." "Dragan blijedi je sustao. Sina Njezinog nije vidio." "Sjajan sin Njezin, uhvaćen u kovitlacu Nije mogao toplinom ogrijati Zemlju Sve plodno zelenilo u led se pretvori Studeni vjetrovi stalno su puhali." "Zemlja se ogolila. Nijedna biljka nije ostala." "Umorna i tužna, Majka se iscrpila No dalje se borila za život koji je stvorila Nije mogla odustati, morala se boriti Da bi divna svjetlost sina mogla opstati." "I dalje se borila, da bi tu svjetlost vratila." " svijetli njen dragan želio se sukobiti S lopovom što dijete Joj ukrao s grudi Zajedno su se borili za Njeno dijete milo I konačno uspjeli, njegovo svjetlo se vratilo. "On sav je plamtio, sjaj mu se vratio." Velika Majka Zemlja i Mjesec vratili su Sunce natrag, ali ne posve. Ejla je čekala da čuje što će biti dalje. "Tmina je njegovu svjetlost željela No Majka se borila i nije se povukla Kovitlac je vukao, Ona nije puštala Posve neizvjesna bitka se vodila." "Mrak ju nije nadvladao, at sin bijaše daleko." Je li ova zelandonska verzija duža od priče Losadunajaca? Ili se to njoj samo tako čini? Možda priče postaju duže kad ih se pjeva, ali meni se zaista sviña kada pjevaju. Kada bih barem mogla to bolje razumjeti. Čini mi se da se pjevanje ponekad mijenja, pjevanje nekih stihova ne zvuči jednako kao drugi stihovi. "Kad nadvladala je kovitlac i kaos potjerala Svjetlost Njenog sina je snažnije zasjala Tad se umorila pa ju je pustoš nadvladala I potkraj dana tmina se vraćala." "Sin ju je grijao, at nitko nije pobijedio." "Velika Majka tužno je živjela Zauvijek od sinka svojeg rastavljena Za djetetom svojim silno je žudjela Još jednom u utrobi život je potakla." "Nije mogla prihvatiti bez djeteta da će biti." "Kad bila je spremna, plodne vode Njene Vratile su zelenilo na tlo puste Zemlje Suze što su tekle za sina izgubljena Postadoše rosa i duga treperava." "Zelenilo je donijela, at tuga se vidjela." Sljedeći dio mi se posebno sviña i pitam se kako će to Ze-landona otpjevati, mislila je Ejla. "Uzprasak groma Njeno se kamenje raspalo Duboku je dolje špilju otvorilo Iz praznog tog prostora život je iznijela Iz utrobe svoje Djecu Zemlje je rodila." "Usamljena i očajna, više djece je rodila." "Svako dijete joj drukčije, i veliko i malo Nekoje hodalo U letjelo, plivalo it puzalo Ali svaki oblik je savršen, svaki duh cjelovit Svako od njih je stvorenje koje može se ponovit." "Majka ih je rañala, s njima Zemlju ispunila." "Sve te ptice, ribe i životinje Neće je više ostaviti da tuguje Živjet će uz mjesto gdje su se rodili I širenju Majke Zemlje će pomoći." "Uz Nju će ostati, oni nisu mogli pobjeći." "Svi Joj bijahu djeca s kojom se ponosila Ali potrošili su snagu koju je imala Ostade je još samo za stvorenje jedno jedino Za dijete koje će znati Tko je sve stvorio." "Za dijete koje će je štovati. I naučiti štititi." "Živa i već zrela, prva Žena se rodila S Darovima koje će trebati da bi preživjela Prvi dar joj bijaše Život, i poput Majke Zemlje Znala je koliko je njegovo značenje." "Prva Žena je stvorena, od svoje vrste jedina." "Sljedeći je bio Dar percepcije u učenja Dar želje za znanjem i zdravoga razuma S tim znanjem prva Žena se rodila Da bi s njim živjela i na potomke ga prenijela." "Prvaje Žena imala znanje kako se uči i kako se raste." "Snage joj nestade, posve seje iscrpila Prenijet Duh Života na druge je željela Nov život mogu stvarati sva djeca Njezina I Ženu je Majka s time obdarila." "Ali Žena bijaše samotna, jer bila je jedina." "Majka se prisjetila vlastite samoće I ljubavi koju njen dragan pružao je Zadnjom iskrom snage radat je počela Da dijeli ljubav sa Ženom, Muškarca je stvorila." "Opet od sebe je davala, još jedno biće je stvorila."

"Ženu i Muškarca Majka je rodila I dom njihov na Zemlji im dala I vodu i zemlju i sve stoje stvorila Na čuvanje svega toga ih je obvezala." "Da s tim domom se koriste, a ne da ga unište." "Za Djecu Zemlje Majka je stvorila Darove za opstanak i onda odlučila Dati im Dar Užitka i nježnosti Daje štuju radošću fizičke ljubavi." "Te darove zaslužuju kada svoju Majku štuju." "Majka bijaše zadovoljna s parom kojeg je stvorila Kad su se združili, ljubavi ih nježnoj naučila Usadila im žudnju da jedno drugog žele Darovala im sreću da Užitke svoje dijele." "Prije nego je skončala Njena djeca su se već voljela. Djeca Zemlje će živjeti. Sad se može odmoriti." Ejla je očekivala još, no kako je uslijedila samo tišina, shvatila je da je Majčinoj pjesmi došao kraj. Ljudi su se, po dvoje ili troje, počeli razilaziti prema svojim Špiljama. Neki se ni do ponoći neće vratiti svome domu, a neki su planirali ostati kod svojih prijatelja ili roñaka. Zelandone i nekoliko pomoćnika ostali su na grobištu obaviti one ezoterične aspekte obreda i neće se vratiti do jutra. Nekoliko je ljudi pošlo s Relonom i njezinom djecom u njezino boravište gdje će provesti noć spavajući na tlu. Smatralo se nužnim da ona bude okružena s mnogo ljudi. Jer znalo se da se duhovi mrtvih družbenika vraćaju svome domu prije nego shvate da više ne pripadaju ovome svijetu. Ožalošćene družice bile su podložne napadu takvih lutajućih duhova i trebala im je zaštita mnogih da bi se obranile od zlog utjecaja. Posebno su stariji ljudi znali ponekad doći u napast da slijede na onaj svijet duh svog voljenog vrlo brzo nakon što bi ovaj umro. Srećom, Relona je još bila mlada i imala je sitnu djecu koja su je još trebala. Ejla je bila jedna od onih koji su ostali uz mladu udovicu i činilo se da je Reloni to drago. I Džondalar je namjeravao tu ostati, ali kada je završio sa svim svojim obrednim dužnostima bilo je već vrlo kasno pa kad je pogledao u unutrašnjost boravišta vidio je da je tamo već toliko ljudi da nije vidio gdje bi još našao mjesta za svoje krupno tijelo. Ejla mu je domahnula s druge strane prostorije. Vuk je bio uz nju i možda je upravo zbog toga pokraj nje bilo malo više mjesta, no kad je Džondalar pokušao zaobići ljude kako bi se probio do nje, probudio je neke od njih. Martona, koja je bila blizu ulaza, mu je rekla neka ide kući. Osjetio se zbog toga malo krivim, ali bio je i zahvalan. Ta noćna bdijenja s ciljem da se odagna duh pokojnika nisu bila nešto u čemu bi on uživao. Osim toga, za taj jedan dan imao je i previše posla sa svijetom duhova i bio je umoran. Kad se uvukao u svoja krzna za spavanje nedostajala mu je blizina Ejlinog tijela, no brzo je zaspao. Kad se vratila u Devetu Špilju, Ona Koja Je Prva pošla je ravno u svoje boravište. Uskoro će opet na put do drugog svijeta pa je željela meditirati i pripremiti se za to. Skinula je s grudi onu plaketu i okrenula je onako da se vidjela neu-rešena strana. Nije željela da joj itko smeta. Jer neće samo pokušati voditi Šivonarov duh na drugi svijet, nego je planirala i potražiti Tonolanov živ duh, ali za to su joj trebali Džondalar i Ejla. Džondalar se probudio osjetivši silnu potrebu da izradi neki alat. Premda on sam to ne bi tako protumačio, još se uvijek osjećao nelagodno zbog svih tih dogañaja u kojima je sudjelovao. Kalanje kremena nije bilo samo njegov zanat, bilo je to nešto u čemu je uživao pa je čvrst komad kamena u ruci bio dobar način da se zaborave sve te višeznačne, neodredive i mutne crne slutnje svijeta duhova. Uzeo je onaj kremen kojeg je iskopao u kamenolomu Lanzadonaca. Dalanar je bio pregledao sav taj materijal kojeg je Džondalar iskopao i po čijoj su izvrsnoj kakvoći Lanza-donci bili poznati. On mu je savjetovao koje komade će ponijeti sa sobom i pomogao mu je odbiti one suvišne dijelove, tako da ponese samo iskoristive komade. Konji su mogli ponijeti mnogo više nego ljudi, ali kremen je bio težak. Bila je ograničena količina koju je mogao uzeti sa sobom i sada, kad ga je ponovo pregledavao, ponovo se je divio njegovoj kvaliteti. Odabrao je dva komada s kojih je već bio odbijen neko-risan višak, a ostale je spremio nazad pa donio svoj smotak kože u kojoj je držao alat za obradu kremena. Razvezao je trake i izvadio nekoliko čekića i sličnih oruña izrañenih od kostiju

i rogovlja, te svoje kamene čekiće, a onda je svaku od tih oruña uzeo i dobro pogledao. Tada ih je ponovo zamotao, zajedno s onim odabranim jezgrama kremena. Pri radu su otpadci kremena znali biti vrlo oštri, a i odbijali su se i letjeli nepredvidivim putanjama. Zato su ozbiljni i odgovorni obrañivači kamena uvijek za svoj rad birali mjesta gdje ljudi nisu često prolazili, daleko od mjesta gdje su trčkarala bosonoga djeca i gdje su ih čuvale njihove često prezaposlene majke ili žene koje su bile usredotočene na nešto drugo. Odgurnuvši zavjesu, Džondalar je izašao iz majčinog boravišta. Pogledavši prema litici vidio je kako je nebo sivo i oblačno. Tupo i dosadno rominjanje kiše zadržalo je gotovo svakoga ispod natkrivenog dijela pa je velik otvoren prostor uz boravišta bio pun ljudi. Nije postojalo neko odreñeno vrijeme dana kada su se ljudi bavili svojim pojedinačnim zanatima i sklonostima, ali ovo je bio jedan od onih dana kad su odabrali raditi na najrazličitijim projektima. Bile su postavljene kože i paneli kao štitnici protiv vjetra i svakog možebitnog naleta kiše koji bi takav vjetar nanio, a nekoliko vatri je osiguravalo dodatnu rasvjetu i toplinu, premda je bila nužna i topla odjeća. Osmjehnuo se vidjevši Ejlu kako ide prema njemu. Kad su došli jedno do drugog, pozdravio ju je dotičući njezin obraz svojim i osjetio njen ženski miris. To ga je podsjetilo da prošle noći nije s njom spavao. Naglo je osjetio želju da je povede nazad do ležaja pa da tamo učine i nešto drugo, a ne samo da spavaju. - Baš sam te pošla potražiti kod Martone - rekla je. - Čim sam se probudio osjetio sam želju da obrañujem ono kamenje koje sam donio iz Dalanarovog rudnika, da napravim neki novi alat - rekao je, držeći onaj svoj poznati omot kože u kojoj je bio njegov pribor. - Ali čini se da danas svi žele nešto raditi. - Pogledao je prema prostoru za rad koji je bio pun ljudi. - Ne vjerujem da ću ostati ovdje. - Gdje namjeravaš raditi? - pitala je Ejla. - Namjeravala sam sada malo pogledati konje, ali mogla bih kasnije svratiti i malo gledati. - Mislim da ću otići u Nizvodno. Tamo je obično mnogo izrañivača alata - rekao je. Onda je, razmišljajući o tome, dodao - Želiš li da ti pomognem oko konja? - Ne, osim ako ti sam to ne želiš. Htjela sam ih samo obići, tek da vidim kako su. Ne vjerujem da ću danas izjahati, ali mogla bih povesti Folaru ako bude željela pokušati sjesti na Njisku. Rekla sam joj da će to moći, a ona je rekla da bi rado pokušala. - Moglo bi biti zgodno gledati je kako to pokušava, no danas bih zbilja rado malo radio na alatu. Pošli su zajedno duž prostora za rad, a onda je Džondalar produžio prema Nizvodnom, a Ejla i vuk su zastali, tražeći Folaru. Ono škrapanje se sada pretvorilo u jaku kišu i dok je čekala da to prestane Ejla se zatekla kako promatra prvo jednog, a onda drugog čovjeka koji su radili na svojim poslovima. Oduvijek su je fascinirali različiti zanati i vještine pa se lako zanijela promatrajući ljude kako rade. Ljudi su marljivo radili u opuštenoj atmosferi. U svakom zanatu ima nekih faza koje zahtijevaju punu pozornost, no onaj dio koji se rutinski obavljao, dopuštao je i malo brbljanja sa susjedima. Većini ljudi je bilo drago da mogu odgovarati na njezina pitanja, pokazati joj svoju tehniku izrade i objasniti svoje metode. Kad je ugledala Folaru, djevojka je zajedno s Martonom bila usred navoñenja osnove na tkalački stan i nije bilo lako doći do nekog mjesta gdje bi se taj posao mogao jednostavno prekinuti, iako je željela otići s Ejlom. Ejla bi rado ostala gledati kako one to rade, no osjećala je da se treba pobrinuti za konje. Obećala je Folari da će nekom drugom prigodom otići zajedno do konja, a onda je pričekala da kiša malo popusti i krenula prije nego ova opet započne. Kad ih je pronašla, prilično daleko u dolini Šumske rijeke, vidjela je da su Njiska i Trkač sasvim dobro i da su oduševljeni što vide nju i Vuka. Bili su pronašli malu zelenu livadu usred šumarka gdje je bio i bistar izvor koji je tu tvorio maleno jezero, a bilo je i stabala ispod kojih su se mogli skloniti kada je kišilo. Jeleni koji su bili s njima pobjegli su čim su ugledali ženu i vuka, istovremeno kad su i konji zanjištali i potrčali prema njima. Te jelene su već lovili, pomislila je Ejla. Inače bi možda zastali i držali vuka na oku, jer nije baš bilo vjerojatno da bi odrasli jelen u punoj snazi bježao od

samo jednog vuka. Vjetar im je sigurno donio moj miris i mislim da su se više prestrašili mirisa ljudskog lovca. Ukazalo se i sunce, a ona je naišla na neke stare i sasuše-ne cvjetove češljugovine pa je iskoristila te bodljikave biljke da s njima istimari konje. Kad je završila opazila je da se vuk ukočio i napeto nešto promatrao pa je brzo posegnula za praćkom koju je nosila zadjenutu za kožnati pojas o struku i kamenjem što je ležalo uz obalu jezerca, a kad je vuk istjerao dva krupna zeca, pogodila je jednog već pri prvom pokušaju. Drugog je prepustila Vuku. Jedan je oblak zasjenio sunce. Podigla je pogled, procijenila položaj sunca i zaključila da joj je vrijeme brzo prošlo. Toliko se toga bilo dogodilo tijekom zadnjih nekoliko dana da joj je bilo ugodno što je sada nasla malo slobodnog vremena. Ali kad je ponovo počelo kišiti uputila se na Njiski prema Devetoj Špilji, a Trkač i Vuk su ih slijedili. Bilo joj je drago što je to učinila jer kad je stigla do zaklona kiša se baš žestoko spustila. Povela je konje gore do kamenitog trijema pa, prošavši dio u kojem su boravili ljudi, odvela ih do dijela kojim su se ljudi slabo koristili. Dok je tako prolazila vidjela je kako uz vatru sjedi nekoliko ljudi i, premda nije prepoznala igru, iz njihovog je ponašanja shvatila da se kockaju. Zastali su i zurili u nju dok je uz njih prolazila. Pomislila je kako je vrlo nepristojno što tako bulje pa im je pokazala svoje bolje ponašanje tako da je izbjegavala i pogledati ih. No imala je onu vještinu žena Plemena da tek jednim kratkim, neprimjetnim pogledom skupi obilje podataka. Zapazila je kako uzajamno komentiraju i učinilo joj se da je osjetila miris barme. Malo dalje zatekla je ljude zaposlene u raznim fazama obrade koža i to i bizonskih i jelenjih. Vjerojatno su i oni zaključili kako je danas na njihovom uobičajenom mjestu previše ljudi, pomislila je. Dovela je konje gotovo do samog kraja police, uz malen potok koji je odvajao Devetu Špilju od Nizvod-nog i pomislila kako je to zgodno mjesto da još prije zime tu sagradi zaklon za konje. Morat će s Džondalarom porazgovarati o tome. Tada im je pokazala stazicu koja je vodila dolje do obale Rijeke i pričekala da vidi što će konji učiniti. Kad su konji krenuli niz stazu, Vuk je odlučio poći s njima. Kišilo ili ne, konjima je bilo draže pasti uz Rijeku nego boraviti na ogoljeloj polici samo zato da bi ostali na suhom. Pomislila je kako bi sada mogla otići do Džondalara, no onda se predomislila i pošla nazad do onih ljudi koji su obrañivali kože. Ljudima je bilo drago što su sada imali izliku za kratak predah od posla, a neki su i željeli razgovarati s tom ženom koju je vuk htio slijediti i od koje konji nisu bježali. Spazila je da je tamo i Portula. Djevojka se osmjehnula Ejli, još uvijek pokušavajući sprijateljiti se s njom. Činilo se da joj je iskreno žao što je sudjelovala u onoj Maroninoj podvali. - Ako ima mjesta, rado bih na brzinu ogulila ovog zeca - rekla je Ejla, obrativši se cijeloj grupi. - Ima mjesta koliko hoćeš - rekla je Portula. - I, ako ti bude zatrebalo, rado ću ti posuditi nešto od mojeg alata. - Trebat će mi, Portula, hvala ti na ponudi. Inače imam mnogo alata jer, konačno, živim s Džondalarom, - dodala je uz lukav osmijeh - ali sada ga nemam uza se. Ejla je voljela ta osjećaj kad je bila okružena s ljudima koji su vješto radili svoj posao. Kakva je to bila razlika u usporedbi sa samotnim danima kada je živjela sama u svojoj špilji. Ovo je bilo nalik onim danima djetinjstva u Brunovom plemenu kada su svi radili zajedno. Brzo je ogulila zeca i izvadila mu utrobu pa upitala Mogu li to zasad ovdje ostaviti? Moram otići u Nizvodno. Uzet ću ga pri povratku. - Ja ću ti ga čuvati - rekla je Portula. - Ako hoćeš, ponijet ću ga sa sobom ako se ne vratiš prije nego što odemo. - To je lijepo od tebe - rekla je Ejla, sve više sklona djevojci koja se tako očigledno trudila ponašati se prijateljski. -Svratit ću kasnije - rekla je Ejla odlazeći.

Prešavši preko brvna s kojim je potok bio premošten, ugledala je Džondalara s još nekim ljudima pod strehom prvog zaklona. Bilo je očito da se to mjesto već dugo koristilo za obradu kremena. Tlo je bilo prekriveno debelim slojem oštrih otpadaka. Ne bi bilo razborito onuda hodati bosih nogu. - Tu si - rekao je Džondalar. - Upravo smo se spremali otići. Džoharan je bio tu i rekao nam da je Proleva pripremila obrok od mesa jednog bizona. Ona to radi tako dobro i tako često da se bojim da će se ljudi već naviknuti na to. No danas su svi bili tako zaposleni da je zaključila kako će to biti najjednostavnije. Možeš se vratiti s nama, Ejla. - Nisam ni znala da je podne već tako blizu - rekla je. Kad su krenuli prema Devetoj Špilji, Ejla je ispred njih vidjela Džoharana. Nije ga vidjela kada je dolazio. Mora da je prošao pokraj mene dok sam razgovarala s Portulom i ostalima, dok sam gulila onog zeca, mislila je. Vidjela je kako sada ide prema onim nepristojnim ljudima koji su sjedili uz vatru. Još dok je žurio javiti zanatlijama u Nizvodnom da im je Proleva pripremila objed, Džoharan je vidio Laramara i još neke kako kockaju. Sjećao se kako je pomislio da su lijeni i kako se tu igraju dok svi drugi rade, vjerojatno i trošeći drva za vatru koja je netko drugi sakupio, no kad ih je i na povratku vidio, odlučio je da i njih mora pozvati. Bili su članovi Devete Špilje, premda nisu mnogo doprinosili. Kad im je prišao, ljudi su bili udubljeni u razgovor i nisu ga ni opazili. Dok je prilazio, čuo je kako je jedan od njih rekao - .. .A što možeš i očekivati od nekoga tko kaže da je od zbitoglavaca naučio kako se viñaju rane? Što te životinje mogu znati o iscjeljivanju? - Ta žena nije iscjeliteljica. Šivonar je umro, nije li? -rekao je Laramar. - Ti nisi bio tamo, Laramare - prekine ga Džoharan, trudeći se zadržati svoj mir. - Kao i obično, nije ti bilo stalo do toga da se pridružiš lovu. - Bio sam bolestan - rekao je čovjek, braneći se - Bolestan od svoje vlastite barme - rekao je Džoharan. - Kažem ti da nitko nije mogao spasiti Šivonara. Ne bi ga mogla spasiti ni Zelandona niti najvještiji iscjelitelj koji je ikada postojao. Pregazio ga je bizon. Koji bi čovjek mogao podnijeti punu težinu bizona? Da nije bilo Ejle ne vjerujem da bi živio dovoljno dugo da dočeka dolazak Relone. Ejla je našla način da mu olakša bolove. Učinila je onoliko koliko se uopće moglo učiniti. Zašto širiš te zlonamjerne priče o njoj? Što ti je ona skrivila? - Prestali su govoriti dok su Ejla, Džondalar i još nekolicina ljudi prolazili pokraj njih. - A zašto se ti šuljaš uokolo i prisluškuješ tuñe razgovore? - upita ga Laramar, još uvijek braneći se. - Hodati prema vama pri punom danjem svjetlu teško bi se moglo nazvati šuljanjem, Laramare. Došao sam reći da su Proleva i još neki pripremili objed za svih pa se možete pridružiti - odgovorio je Džoharan. - Ono što sam čuo bilo je izrečeno glasno. Nisam mogao začepiti uši. - Tada se obratio ostalima Zelandona je uvjerena da je Ejla dobra iscjeliteljica pa zašto joj ne pružite priliku? Trebalo bi vam biti drago da možemo dobrodošlicom dočekati osobu s tako dobrim vještinama za koje nikada ne znate kada bi i vama mogle zatrebati. A sada, zašto nam se svi ne bi pridružili pri jelu? -Voña je izravno pogledao svakog od tih ljudi, pokazujući im jasno kako je svakoga od njih prepoznao i upamtio, a onda je otišao od njih. Čvrsta mala grupa se razdvojila i onda su ga slijedili prema drugom kraju tog kamenog usjeka u stijeni. Neki od njih složili su se s Džoharanovim mišljenjem, barem kad se radilo o tome kako se Ejli treba pružiti priliku, ali neki ili nisu htjeli ili nisu mogli svladati svoje predrasude. Laramaru, premda se glasno složio s čovjekom koji je govorio protiv nje, zapravo nije bilo stalo do toga da brani bilo koju stranu. Bio je sklon slagati se s onim mišljenjima koja su mu život činila najjednostavnijim. Hodajući s grupom od Nizvodnog prema dijelu gdje su ljudi obavljali razne poslove, zastavši pod natkrivenim dijelom kad je opet počela kiša, Ejla je razmišljala o svim tim talentima i sposobnostima koje su ljudi pokazivali baveći se nekim poslom. Mnogi su voljeli proizvoditi predmete, premda su se znatno razlikovali pri izboru materijala. Neki su, poput

Džon-dalara, voljeli raditi s kremenom i iz njega izrañivati alat i dijelove oružja za lov, neki su voljeli raditi s drvetom, s bjelokosti ili kostima, a neki su više voljeli raditi s vlaknima ili kožom. Tada joj je palo na pamet da neki, poput Džoharana, vole raditi s ljudima. Kad su prišli još malo bliže, njezin je nos osjetio one zamamne mirise kuhanja pa je shvatila kako je i rad s hranom i kuhanje takoñer posao u kojem neki ljudi uživaju. Pro-levina sklonost prema organiziranju skupova bila je sasvim očigledno nešto u čemu je ona uživala, a to je vjerojatno bilo razlogom i za ovu spontanu gozbu. Ejla se tada upitala što ona najviše voli raditi. Zanimale su je mnoge stvari i voljela je učiti kako će izraditi nešto što nikada prije nije radila, no više od svega voljela je liječiti ljude. Objed je bio poslužen pokraj onog dugačkog prostora gdje su se ljudi bavili raznim zanatima i radili stvari koje su voljeli raditi, ali kad su prišli Ejla je zapazila da je u susjednom prostoru sve bilo složeno za obavljanje posla u kojem ljudi baš i nisu uživali, ali kojeg je trebalo obaviti. Preko stupova, na visini tek nešto većoj od pola metra, bile su razapete mreže za sušenje mesa koje su donijeli iz lova. Na kamenom tlu skloništa i prednjeg trijema bio je nasut sloj zemlje, negdje vrlo plitak, a drugdje dovoljno dubok da se u njega zabiju ti stupovi koji su držali mreže. Neki od stupova su bili stalno usañeni u pukotine u kamenu ili su bili ukopani u jame iskopane u zemlji. Često su bili učvršćeni još i dodatnim hrpicama kamenja. Druge slične konstrukcije, očigledno izgrañene za istu namjenu, sastojale su se od jednostavnih klinova meñusobno povezanih uzetom, tvoreći tako jednostavan i prenosiv okvir za sušenje. Te se okvire moglo odići s tla pa ih osloniti na stražnji zid kako bi ih se maknulo s puta dok nisu u uporabi. Ali kada se trebalo sušiti meso ili povrće, ti su se okviri mogli postaviti bilo gdje na tlu. Ponekad su znali sušiti meso odmah pokraj mjesta gdje su životinje bile ubijene ili dolje u travnatoj naplavnoj dolini, ali kad je padala kiša ili kada su ljudi jednostavno željeli raditi blizu svog doma, tada su razvili ovaj način sa stupićima koji su podupirali užad i mreže. Na tim okvirima za sušenje su sada već visjeli manji komadi mesa koji su imali oblik jezika, a uz njih su gorjele manje vatre koje su dosta dimile kako bi čuvale meso od insekata, a usput i dodale mesu malo okusa. Ejla pomisli kako će se nakon objeda ponuditi pomoći razrezati meso za sušenje. Ona i Džondalar su upravo odabrali hranu i odlučivali gdje će smjestiti kad je ugledala Džoharana kako im prilazi žustrog koraka i mrkog izraza lica. - Džondalare, ne čini li ti se da je Džoharan ljutit? - upitala je. Visoki se muškarac okrenuo kako bi pogledao brata koji im je prilazio. - Čini mi se da jest - odgovorio je. - Pitam se što se dogodilo. - U sebi je pomislio kako će se o tome kasnije raspitati. Pogledali su se, a onda su krenuli pridružiti se Džohara-nu, Prolevi i njezinom sinu Džaradalu, te Martoni i Vilamaru. Ovi su ih toplo dočekali i napravili im mjesta. Bilo je očito da voña nije dobro raspoložen, no činilo se kako ne želi o tome razgovarati ili barem ne želi o tome razgovarati s njima. Na svima se vidio osmijeh dobrodošlice kad je i Zelandona odlučila pridružiti im se. Ona je provela cijelo jutro u svojem boravištu, no izašla je kad su se ljudi okupili za objed. - Mogu li ti nešto donijeti? - ponudi joj Proleva. - Danas sam postila i meditirala pripremajući se za traganje i još uvijek sam, što se hrane tiče, ograničena - rekla je Zelandona, pogledavši Džondalara na način zbog kojeg se on osjetio vrlo neugodno. Odjednom se prestrašio da njegovo druženje sa svijetom duhova još nije završilo. - Miñera će mi nešto donijeti. Rekla sam Folari neka joj pomogne. Miñera je pomoćnica zelandone Četrnaeste Špilje, no nije sretna kod nje i željela bi doći k nama i postati moja pomoćnica. Moram još razmisliti o tome i, naravno, Džoharane, pitati ako ćeš je htjeti prihvatiti u Devetu Špilju. Prilično je stidljiva i nedostaje joj samopouzdanja, ali svakako raspolaže izvjesnim sposobnostima. Ne bi mi bilo teško podučavati je, ali znaš i sam da moram biti posebno pažljiva kad je riječ o Četrnaestoj -rekla je Zelandona, a onda pogledala Ejlu. - Ona je očekivala da će biti izabrana za Prvu, - objasni-

la je doniera - ali su zelandone umjesto nje izabrale mene. Pokušala se suprotstaviti i prisiliti me da odstupim. Bio je to prvi pravi izazov i, mada je ona bila ta koja se povukla, ne vjerujem da je ikada prihvatila njihov izbor ili meni oprostila. Ponovo se obratila svima - Znam da će me, ako prihvatim Miñeru, optužiti kako sam namamila njezinu najbolju pomoćnicu da je ostavi, ali moram tu uzeti u obzir i ono što je za sve najbolje. Ne mogu brinuti o tome hoću li povrijediti nečije osjećaje i zato ne pružiti Miñeri obuku koja joj je nužna da bi razvila svoju nadarenost. S druge strane, pak, ako bi neka druga zelandona bila voljna obučavati je i mogla se povezati s njom, ja bih tada mogla izbjeći još jedan sukob s Četrnaestom. Rado bih pričekala dok proñe Ljetni sabor, pa tek onda donijela odluku. - To bi bilo mudro - rekla je Martona u trenutku kad su im Miñera i Folara prilazile. Mlada je pomoćnica nosila dvije zdjele, a Džondalarova mlaña sestra je nosila svoju zdjelu i mješinu s vodom. Pribor za jelo nosila je u svojoj vrećici. Miñera je Prvoj pružila zdjelu bistre juhe, zahvalno je pogledala Folaru, plaho se osmjehnuvši Ejli i Džondalaru, a onda je spustila pogled zagledavši se u svoj obrok. Uslijedio je trenutak neugodne tišine, a onda Zelandona reče - Ne znam tko od vas poznaje Miñeru. -Ja ti poznajem majku i muškarca tvog ognjišta - rekao je Vilamar. - Imaš i nešto braće i sestara, zar ne? - Da, imam sestru i brata - odgovori Miñera. - Koliko su stari? - Sestra je nešto mlaña od mene, a brat je njegovih godina - rekla je Miñera, pokazujući na Prolevinog sina. - Moje ime je Džaradal. Ja sam Džaradal iz Devete Špilje zelandonaca. A tko si ti? Izrekao je to vrlo ozbiljno i precizno, očigledno onako kako su ga to naučili pa su se svi, uključujući i mladu ženu, morali osmjehnuti. - Ja sam Miñera iz Četrnaeste Špilje Zelandonaca. Pozdravljam te, Džaradale iz Devete Špilje Zelandonaca. Džaradal se samozadovoljno osmjehnuo. Ona očigledno razumije dječake njegova uzrasta, pomislila je Ejla. - Ponijeli smo se nepristojno. Mislim da bismo se svi trebali predstaviti - rekao je Vilamar. Tada su obavili upoznavanje i svi su toplo pozdravili stidljivu djevojku. - Miñera, jesi li znala, da je muškarac tvoje majke prije no što ju je upoznao želio postati trgovac? - upita je Vilamar. -Išao je sa mnom na nekoliko putovanja, no tada je zaključio da ne želi provoditi toliko vremena daleko od nje i od tebe, kad si se rodila. - Ne, nisam to znala - odgovorila je, radosna što čuje nešto o svojoj majci i njezinom muškarcu. Nije ni čudo što je on dobar trgovac, pomisli Ejla. Zna kako treba razgovarati s ljudima. Uz njega se svatko osjeća ugodno. Miñera se sada doimala malo opuštenije, no još je bila zbunjena pozornošću koju su joj posvetili. Ejla je dobro razumjela kako joj je. - Proleva, vidjela sam da su ljudi započeli sušiti meso koje smo donijeli iz lova - rekla je Ejla. - Ne znam kako je to meso podijeljeno niti tko bi ga trebao obraditi, ali rado bih u tome pomogla, ako je to u redu. Žena se osmjehnula. - Naravno da možeš pomoći ako želiš. Ima tu puno posla i rado ćemo prihvatiti tvoju pomoć. - Ja znam da ću tu pomoć rado prihvatiti - izjavila je Fo-lara. - To zna biti dug i dosadan posao, osim ako ga se ne prihvati više ljudi. Tada to može biti i zabavno. - Sve meso i polovica masnoće namijenjeno je svima, da se s tim koriste prema vlastitim potrebama, - nastavila je Proleva - ali ostatak životinja, kože, rogovi i sve ostalo, to pripada onoj osobi koja je ubila životinju. Mislim, Ejla da i ti i Džondalar imate svatko po megacerosa i bizona. Džondalar je ubio onog bizona koji je žrtvovao Sivonara, no njega smo vratili Majci. Spalili smo ga uz Šivonarov grob. Voñe su odlučili da ćemo tebi i Džondalaru dati drugoga. Životinje su bile označene kada smo ih rasjekli i to se obično radi ugljenom.

Kad smo već kod toga, ljudi nisu znali kako izgleda tvoj abe-lan, a ti si bila previše zauzeta Šivonarom pa se netko obratio zelandoni Treće. On ti je izradio privremeni abelan kako bismo mogli označiti tvoje kože i ostale komade koji ti pripadaju. Džondalar se osmjehnuo - Kako izgleda taj abelan? -Uvijek je bio svjestan zagonetnog izgleda svog abelana i zanimalo ga je kako se to odreñuje za druge. - Mislim, Ejla da te je on doživio kao neku vrst skloništa, nekako zaštitnički rekla je Proleva. - Evo, pokazat ću ti. -Uzela je grančicu, poravnala zemlju i povukla jednu ravnu crtu prema dolje. Dodala je drugu koja je počinjala pri vrhu one prve pa se pod kutom spustila u stranu, a treća je bila simetrična drugoj, s druge strane prve crte. - Mene to podsjeća na šator ili neku vrst skloništa, nešto gdje se možeš skloniti kad pada kiša. - Mislim da imaš pravo - rekao je Džondalar. - To nije loše odabran abelan za tebe, Ejla. Ti i nastojiš zaštititi i biti od pomoći, posebno ako je netko bolestan ili ranjen. - Ja znam nacrtati moj abelan - rekao je Džaradal. Svi su se nasmješili. Dali su mu grančicu i dopustili mu nacrtati znak. - Imaš li ga i ti? - upitao je Miñeru. - Sigurna sam da ga ima, Džaradale, i vjerojatno će ti ga jednom rado i pokazati. Ali kasnije - rekla je Proleva, nježno sputavajući svog sina. Bilo je sasvim u redu da mu se pokloni malo pozornosti, no nije namjeravala dopustiti da mu prijeñe u običaj da zahtijeva pozornost starijih. - Što misliš o svom abelanu, Ejla? - upitao je Džondalar. - Zanimala ga je njezina reakcija na činjenicu da joj je dodijeljen znak Zelandonaca. - Kako pri roñenju nisam dobila svoj elan, znak mog živog duha na kojem bi bio označen imoj abelan... barem koliko se ja sjećam... onda je ovaj znak jednako dobar kao i bilo koji drugi. Nemam ništa protiv da on služi kao moj abelan. - Jesi li od Mamutovaca ikada dobila kakav znak? - zapita Proleva, pitajući se ima li Ejla već svoj abelan. Uvijek je bilo zanimljivo čuti kako se takve stvari rade kod drugih naroda. - Kad su me Mamutovci usvojili, Talut mi je urezao znak na ruci kako bi potekla krv da bi s njom mogao napraviti znak na plaketi koju je tijekom svečanih obreda nosio na prsima -odgovorila je Ejla. - Ali to nije bio neki poseban znak? - upita Džoharan. - Za mene je bio. Još uvijek imam ožiljak - rekla je, pokazujući znak na svojoj ruci. Tada je dodala misao koja joj je tog trenutka pala na um - zanimljivo je na kakve sve različite načine ljudi pokazuju tko su i kome pripadaju. Kad su me prihvatili u Pleme, dali su mi moju vrećicu s amuletom u kojem je grudica okera, a kad oni osobi daju ime tada joj mog-ur povuče crvenu crtu od čela do vrška nosa. To čini u trenutku dok svima, a posebno djetetovoj majci, govori što je totem tog djeteta i dok mu melemom po tijelu crta totem. - Zar želiš reći da ljudi Plemena imaju znakove koji pokazuju tko su oni? pitala je Zelandona. - Poput abelana? - Mislim da je to nalik na abelane. Kad dječak postane muškarac, mog-ur mu u kožu ureze njegov totem i tad mu u ranu utrlja pepeo kako bi se to pretvorilo u tetovažu. Djevojčicama se obično ne zarezuje koža, jer će one kad porastu krvariti iz svoje utrobe, ali mene je označio špiljskilav kad me je odabrao. Imam na nozi četiri traga njegovih pandža. To je plemenski znak za špiljskog lava i tako je Mog-ur i znao da je to moj totem, premda to obično nije totem žene. To je totem namijenjen muškarcima i daje se dječaku koji je predodreñen postati snažan lovac. Kada sam bila prihvaćena kao Žena Koja Lovi, Mog-ur me je ovdje zarezao, - pokazala je prstom na vrat, odmah iznad prsne kosti - kako bi mi pustio krv i njome napravio znak preko ožiljaka na mojoj nozi. - Pokazala je ožiljke na svojoj lijevoj butini. - Onda ti već imaš svoj abelan. To je tvoj znak, te četiri crte - rekao je Vilamar. - Mislim da imaš pravo - složila se Ejla. - Ja ne osjećam ništa prema ovom drugom znaku, možda zato što je napravljen tek iz praktičnih razloga, kako bi ljudi znali kome trebaju dati životinjsku kožu. Premda moj znak koji mi je dalo Pleme nije znak Zelandonaca, to je ipak znak koji za mene ima posebno značenje.

Značio je da su me usvojili i da sam im pripadala. Rado bih njega koristila kao svoj abelan. Dzondalar je razmišljao o tome što je Ejla rekla o pripadanju. Bila je sve izgubila i nije znala niti tko ju je rodio niti kojem narodu pripada. Tada je izgubila i te ljude koji su je usvojili. Kada je susrela mamutovce, za sebe je rekla da je "Ejla Bez Naroda". Iz toga je shvatio koliki značaj za nju ima pripadanje.

v_ulo se uporno kuckanje po panelu uz zavjesu na ulazu. To je probudilo Džondalara, no ostao je ležati u svojim krznima za spavanje, čudeći se zašto netko već nije odgovorio na to kucanje. Tada je shvatio da je, izgleda, posve sam kod kuće. Ustao je i povikao - Evo me, za trenutak - i onda je na sebe navukao nešto odjeće. Iznenadio se kada je ugledao Džonokola, onog umjetnika koji je bio Zelandonin pomoćnik i to samo zato što ih je mladić bez svog mentora rijetko posjećivao. - Zelandona Devete Špilje kaže da je vrijeme - rekao je Džonokol. Džondalarova obrva se nabrala. Nije mu se sviñalo kako to zvuči. Nije bio sasvim siguran da je razumio što je Džonokol time htio reći, no mogao je naslutiti o čemu se radi i nije se tome nimalo veselio. On je već obavio svoj dio posla s drugim svijetom. Nije želio opet sudjelovati u tome. -Je li Zelandona rekla za što je to došlo vrijeme? Džonokol se osmjehnuo zbog nagle nervoze koju je pokazivao ovaj visok čovjek. Rekla je da ćeš ti već znati o čemu se radi. - Bojim se da i znam - izjavi Džondalar, prepuštajući se onom što je neizbježno. - Džonokole, možeš li pričekati dok nešto pojedem? - Zelandona kaže kako je bolje u takvim prigodama ne jesti. - Vjerojatno imaš pravo - složio se Džondalar. - Ipak, rado bih popio šalicu čaja, tek toliko da mi ispere usta. Još se nisam razbudio. - Možda oni imaju neki čaj za tebe - rekao je Džonokol. - Kladim se da imaju, ali taj sigurno nije od metvice, a ja ujutro najviše volim metvicu. - Zelandonini čajevi su često začinjeni metvicom. - Da, začinjeni, ali metvica im nije glavni sastojak. Džonokol se samo smješkao. - U redu - složio se Džondalar uz pomalo neiskren osmijeh. - Odmah ću doći. Nadam se da nitko neće zamjeriti ako prije toga odem obaviti malu nuždu. - Nije nužno da trpiš i zadržavaš mokraću, ali obuci nešto toplo - rekao je mladi pomoćnik. Kad se Džondalar vratio s jarka bio je iznenañen i sretan spazivši kako uz Džonokola stoji Ejla, vežući rukave tople tunike oko struka. Sigurno je Džonokol i njoj rekao neka ponese toplu odjeću. Gledajući je, sjetio se kako je ona pretprošla noć bila prva koju je proveo daleko od Ejle još od vremena kad su ga na njihovom putovanju zarobili S"Armunci i to ga nekako uznemiri. - Zdravo, ženo - šapnuo joj je u uho dok je, pozdravljajući je, trljao svoj obraz uz njezin. - Kamo si otišla jutros? - Išla sam isprazniti noćnu posudu - rekla je Ejla. - Kad sam se vratila, vidjela sam Džonokola i on mi je rekao da nas Zelandona želi vidjeti pa sam otišla zamoliti Folaru da pričuva Vuka. Rekla je da će pronaći djecu koja će se s njim zabavljati. Bila sam i dolje, provjeriti konje. Čula sam u blizini neke druge konje. Razmišljala sam o tome ne bismo li trebali sagraditi neki zaklon u kojem bismo ih držali. - Možda - rekao je Džondalar. - Posebno kad nastupi Njiskino vrijeme za Užitke. Ne bi mi bilo drago da je kakvo stado odvede, a tada bi je vjerojatno i Trkač pokušao slijediti. - Ona se sada najprije treba oždrijebiti - rekla je Ejla. Džonokol je slušao, zainteresiran da čuje nešto o konjima. Oni su očigledno iz svog druženja s konjima mnogo toga naučili. Krenuli su s Džonokolom, a kad su stigli do prednjeg trijema Devete Špilje, Džondalar opazi kako je sunce već prilično visoko. - Nisam znao da je već tako kasno - rekao je. - Pitam se zašto me netko nije već ranije probudio.

- Zelandona je predložila da te pustimo spavati jer bi se moglo dogoditi da noćas budeš dugo budan - rekao je Džonokol. Džondalar duboko udahne zrak pa ga ispusti kroz usta, odmahujući glavom - Nego, kamo mi to idemo? - pitao je dok su išli uz pomoćnika onom policom koja je vodila prema Nizvodnom. - Do Stijenja izvora - odgovori Džonokol. Džondalaru su se od iznenañenja širom otvorile oči. Sti-jenje izvora... ta litica s dvije špilje i onim okolišem oko nje... to nije bio dom niti jedne Špilje Zelandonaca; bilo je to daleko značajnije mjesto. To je bilo jedno od najsvetijih mjesta u cijelom tom području. Premda tamo nitko nije stalno boravio, ako je itko to mjesto mogao zvati svojim domom onda su to bile zelandone, Oni Koji Služe. Jer to je bilo mjesto koje je posvetila i blagoslovila sama Velika Majka Zemlja. Kad su prišli mostiću preko potoka koji je dijelio Devetu špilju od Nizvodnog, Džondalar je odlučno rekao - zaustavit ću se tu i popiti malo vode. - Nije namjeravao dopustiti Džonokolu da ga spriječi da tu ugasi svoju žeñ, iako mu je ranije dopustio da ga odgovori od toga da popije svoju šalicu čaja od mente. Na samo metar udaljenosti od mostića uz potok je bio u tlo zabijen stup. Za njega je uzicom bila pričvršćena šalica napravljena od gusto isprepletenih niti rogoza, jer se često gubila ako nije bila privezana. Povremeno, kad bi se već istrošila, zamijenili bi je novom, ali koliko se Džondalar sjećao, šalica je oduvijek bila tamo. Već su davno naučili kako sam pogled na svježu blistavu vodu neumitno izaziva žeñ pa, premda se je čovjek mogao sagnuti i rukom zahvatiti vodu, bilo je mnogo lakše ako je šalica bila pri ruci. Svi su se napili i nastavili put dobro utabanom stazom. Pregazili su Rijeku na Prijelazu, a kada su iza Stijene dviju rijeka zašli u Travnatu dolinu, prešli su i drugu rijeku i nastavili stazom koja je pratila njezin tok. Ljudi iz ostalih špilja su im domahivali i pozdravljali ih dok su kraj njih prolazili, no nitko ih nije ni pokušavao zadržati. Sve zelandone cijelog tog područja su, zajedno sa svojim pomoćnicima, već otišle do Stijenja izvora i svi su lako mogli zamisliti kamo se ovo dvoje sa Zelandoninim pomoćnikom uputilo. A mogli su slutiti i zašto. U toj tako povezanoj zajednici pročulo se da su oni sa sobom donijeli nešto što bi zelan-donama moglo pomoći pronaći lutajući duh Džondalarovog mrtvog brata Tonolana. Premda su znali kako je važno pomoći pri voñenju novoosloboñenog elana, tog živog duha, do mjesta koje mu pripada u svijetu duhova, već sama pomisao na ulaženje u taj drugi svijet prije nego te Majka tamo pozove, nije bila nešto u čemu bi većina ljudi željela sudjelovati. Već je bila dovoljno zastrašujuća i pomisao o pomaganju Ši-vonarovom duhu, koji je tek nedavno preminuo i vjerojatno je još tu negdje u blizini, ali potraga za duhom koji je već davno umro i to negdje daleko odavde, bila je takva da nisu željeli ni misliti o tome. Nije bilo mnogo onih... osim zelandona, a čak ni sve ze-landone... koji bi sada rado bili na mjestu Džondalara ili Ejle. Većina ljudi je komuniciranje s drugim svijetom drage volje prepuštala Onima Koji Služe majci. No nitko to nije mogao učiniti umjesto njih dvoje, jer su samo oni znali gdje je Džondalarov brat umro. Čak je i Ona Koja Je Prva znala kako će ovo biti iscrpljujući dan, no bila je radoznala i pitala se hoće li im uspjeti pronaći Tonolanov lutajući duh. Kada su Ejla, Džondalar i Džonokol nastavili ići uzvodno, ispred njih se s lijeve strane pojavila litica. Golem se kamen tako isticao da se doimao gotovo monolitnom stijenom, no pogled izbliza otkrio bi kako je to tek prva u nizu litica koje su se nizale u smjeru koji je bio pod pravim kutom u odnosu na Travnatu rijeku. Ova prva, impozantna stijena uzdizala se iz samog dna doline, široka do polovice svoje visine, a onda se prema vrhu sužavala da bi se gore naglo proširila i završila posve ravnim platoom. Netko s malo mašte mogao je na tom kamenu ispred sebe zamisliti da su one pukotine pri oblom vrhu kosa, pa zatim ispod kape visoko čelo i spljošten nos, pa dva gotovo sklopljena oka zagonetno zagledana u obronak pun sipkog kamenja i grmlja. Oni koji su znali kako treba gledati, shvaćali su taj antropomorfni izgled kao skriveno lice majke, neko od onih malo lica koja je ona ikada odlučila pokazati, a čak i ono je bilo dobro sakriveno. Nitko nikada nije mogao

izravno pogledati lice Majke i to ne zbog njegove sličnosti ili te tajanstvene kamuflaže, nego zato što je Njezino lice imalo neizrecivu moć. Ovaj niz litica bio je postrance uz malenu dolinu čijom sredinom je protjecao potočić koji se ulijevao u travnatu rijeku. Taj mali vodotok imao je tu svoj silovit izvor u tlu iz kojeg je izbijao grgoljeći i pjeneći se, stvarajući posred te uzane šumske doline mali vodoskok okružen dubokim jezercem. Uobičajen naziv mu je bio Vodoskok dubine, a mali vodotok čije je to bilo izvorište zvali su Potok vodoskoka, no zelando-ne su za ta mjesta imale druge nazive, a većina ljudi je znala i ta imena. Sam izvor s malim jezerom zvale su Majčine Plodne Vode, a potočić Blagoslovljena voda. Te su vode bile poznate po velikoj moći iscjeljivanja, a posebice po tome kako, pri pravilnoj uporabi, pomažu ženama začeti. Odatle se uspinjala kamenita staza, duža od tristo i pedeset metara, do terase nedaleko samog vrha gdje je malen pre-vjes u stijeni zaklanjao ulaz u dvije špilje. U tom području vapnenačkih litica mnoge su se šupljine nazivale "špilje", no pod njima su se podrazumijevale tek veće udubine u kamenu koje su nazivali i rupama. Za razliku od toga, izrazito dugačku ili duboku špilju ponekad se spominjalo kao "duboko". Onaj otvor koji je s lijeve strane male terase ulazio u stijenu bio je dubok svega nekih sedam metara i koristio se kao mjesto gdje su obitavali oni koji su tu s vremena na vrijeme boravili, obično zelandone. To je mjesto bilo poznato kao Rupa vodoskoka, no neki su ga zvali i Donina rupa. Špilja s desne strane vodila je prolazom dugačkim stotinu i dvadeset metara u samo srce goleme litice s odajama, udubljenjima, nišama i ostalim prostorima koji su se granali od glavnog koridora. Ovo je mjesto bilo do te mjere sveto da se njegovo ime gotovo i nije izgovaralo. Mjesto je bilo toliko poznato i duboko štovano da se običnom svijetu nije trebalo ni isticati njegovu svetost i moć. Onima koji su znali pravo značenje ovog mjesta bilo je važnije da ga shvate nego da od samog njegovog postojanja prave veliku priču. Zato su ljudi ove litice jednostavno zvali Stijene vodoskoka, a tu špilju Duboka špilja ili, ponekad, Donina dubina. Ovo nije bilo jedino sveto mjesto u tom području. Uz većinu tih špilja bili su vezani različiti stupnjevi svetosti, a i neka mjesta izvan tih špilja smatrana su blagoslovljenim, no ova duboka špilja u Stijenama vodoskoka bila je jedno od najvažnijih i najsvetijih mjesta.. Džondalar je znao još neka mjesta koja su se mogla smatrati jednako važnim kao i Stijene vodoskoka, no niti jedno od njih nije imalo veću važnost nego ovo mjesto. Dok su se s Džonokolom uspinjali uz liticu, Džondalar je osjećao neku mješavinu ushićenja i užasa i što su bili bliže terasi to je u njemu više raslo uzbuñenje i iščekivanje puno straha.. On se zapravo nije želio upuštati u sve to, no uz svu tu uznemirenost zanimalo ga je hoće li Zelan-dona uzmoći pronaći slobodan duh njegova brata, te što se sada očekuje od njega i kako će sve to biti. Kad su stigli do visoke terase pred ulazima u špilje, dočekala su ih još dva pomoćnika: jedan muškarac i jedna žena. Bili su ih dočekali u samom ulazu u onu desnu, duboku špilju. Ejla je na trenutak zastala i okrenula se, kako bi pogledala odakle je došla. S ove visoravni pružao se pogled na dolinu Potoka vodoskoka i dio Travnate doline s njezinom rijekom i ta panorama je bila jako dojmljiva ali, čim su ušli u prolaz, blizina mračnog otvora bila je nekako upečatljivija, zastrašujuća i obeshrabrujuća. Posebice danju, ulaz u špilju značio je trenutačnu promjenu, nagli prijelaz s otvorenih vidika u zatvoren, uzak koridor; prijelaz od suncem obasjanih stijena, od čijih su se površina odbijale sunčeve zrake, u zloslutnu tminu. Ta je promjena nadilazila puku fizičku pojavnost i izvanjskost. Posebice za one koji su razumjeli i prihvaćali onu unutrašnju snagu ovog mjesta to je bila metamorfoza u kojoj se iz lake prepoznatljivosti uranjalo u neznano i zastrašujuće, no istovremeno i bogato i čudesno. Dnevna svjetlost dopirala je tek koji korak u unutrašnjost, no kako su se pri ulazu oči počele privikavati na tu prigušenu svjetlost, kamenite stijene uzanog prolaza pokazivale su put u mračniju unutrašnjost. U malom prostoru pri samom ulazu na jednom je istaknutom mjestu stajala upaljena kamena svjetiljka i još

nekoliko njih koje nisu bile upaljene. Ispod toga, u prirodnoj kamenoj niši, ležale su baklje. Džonokol i onaj drugi mladić uzeli su po svjetiljku i suhim štapićem prenijeli plamen s one upaljene uljanice na ove koje su uzeli. Žena je zapalila baklju i kretnjom ruke pozvala ih neka ju slijede. - Pazite kamo stajete - rekla je, spuštajući baklju niže kako bi osvijetlila neravno tlo i sjajnu površinu gline iz koje je izvirivalo kamenje. - Tu zna biti sklisko. Kad su krenuli prolazom, pažljivo koračajući po tom neravnom tlu, još se je uvijek dala naslutiti ona dnevna svjetlost izvana. No ona je brzo nestajala. Nakon kakvih tridesetak metara mrak je bio potpun i uzmicao je samo pred slabašnim svjetlom nejakih plamenova svjetiljki. Dok su svjetlucala slaba svjetla svjetiljaka, tih šum strujanja zraka koji se odbijao od stalaktita što su visjeli sa svoda izazivao je žmarce straha. Znali su da će, ako im se ta svjetla ugase kad jednom zañu u dubinu, tmina biti mnogo veća nego što je za najtamnijih noći i onemogućit će im da išta vide. Tada bi im samo njihove šake i stopala, opipavajući vlažan kamen, mogli pokazati put, ali mogli bi ih i umjesto van, odvesti u kakav slijepi odvojak. Sada je s desne strane tama bila gušća i tu se više nije vidio odsjaj njihovih svjetiljaka, pokazujući kako je s te strane udaljenost od stijene mnogo veća, vjerojatno zbog kakve niše ili odvojka od glavnog prolaza. I iza njih i ispred njih mrak se gotovo mogao opipati, tmina je bila tako gusta da ih je gotovo gušila. Ona tanka nit svježeg zraka koja je do njih dopirala jedina je ukazivala da prolaz odostrag vodi prema izlazu. Ejla je poželjela da može primiti Džondalarovu ruku. Kada su nastavili dalje, one svjetiljke što su ih pomoćnici nosili nisu više bile jedini izvor svjetlosti. Po tlu su, u razmacima, bile postavljene plitke svjetiljke nalik zdjelama i zbog tmine tog prostora činilo se da one daju zapanjujuće jaku svjetlost. Ipak, i neke od njih su samo pucketale jer im je ponestalo masnoće ili im je trebao nov fitilj i Ejla se nadala da će se netko uskoro pobrinuti za to.. No ove su svjetiljke u Ejli pobudile neki uznemirujući osjećaj da je ovdje bila već ranije i iracionalan strah od toga da će se i opet tu naći. Nije osjećala nikakvu želju da i dalje slijedi ovu ženu ispred sebe. Ona nije o sebi mislila kao o nekome tko se boji boraviti u špilji, no u ovoj špilji je bilo nečeg zbog čega se željela okrenuti i pobjeći, ili barem dotaknuti Džondalara kako bi se ohrabrila. Tada se prisjetila hodanja kroz mračni prolaz jedne druge špilje i vidjela sebe kako promatra Kreba i druge mog-ure. Stresla se od te uspomene i odjednom shvatila da joj je hladno. - Možda se želite zaustaviti i odjenuti toplu odjeću - rekla je žena, okrenuvši se i svijetleći Ejli i Džondalara. - Duboko u špilji je prilično svježe, posebno ljeti. - Zimi, kad je vani snijeg i led, čini se kako je unutra prilično toplo. U dubokim špiljama je tijekom cijele godine ista temperatura. Ovo zaustavljanje zbog tako običnog povoda kao što je oblačenje tunike dugih rukava malo je smirilo Ejlu. Premda je bila spremna okrenuti se i pobjeći, čim je pomoćnica nastavila put duboko je uzdahnula i pošla za njom. Iako se dugačak hodnik činio uskim, a temperatura bivala sve nižom, taj se uzak prolaz nakon nekih petnaest metara još više suzio. Velika vlažnost zraka našla je svoju potvrdu i u blještavoj vlazi koja se vidjela na stijenama i na stalaktitima i stalagmitima. Kad su zašli nešto dublje od šezdeset metara u tu mračnu, vlažnu i prohladnu špilju, tlo hodnika se počelo uzdizati i premda to nije onemogućavalo napredovanje, činilo ga je težim. Tu se dolazilo u napast okrenuti se, pomisliti kako je to bilo dovoljno daleko, i tu bi se mnoga srca ustrašila. Ovo je mjesto bilo kušnja odlučnosti da se put nastavi. Držeći baklju, žena ispred njih se uspinjala prema uskom otvoru iznad njih. Ejla je gledala onu svjetlost koja se ljuljala u ritmu kojim se žena penjala, a onda je duboko udahnula i krenula gore, sve dok nije došla do žene. Slijedila ju je pro-vlačeći se kroz uzak otvor koji se sada spuštao u samo središte kamene litice. Ono jedva primjetno strujanje zraka iz prvog dijela sada se moglo zamijetiti samo po tome što ga više nije bilo. Nakon ovog uskog prolaza više se nije osjećalo nikakvo pokretanje zraka.. Jedini pokazatelj da je netko već ranije bio tu bile su tri crvene točke na zidu s lijeve strane. Nedugo nakon toga, Ejla je

u treperavoj svjetlosti baklje koju je nosila žena ispred nje, spazila još nešto. Nije mogla povjerovati vlastitim očima i željela je da se ova pomoćnica na trenutak zaustavi i prinese svjetlo bliže toj stijeni s lijeve strane. Zastala je, pričekavši da je visok muškarac koji je hodao iza nje pristigne. - Džondalare, - rekla je tiho - mislim da je na ovoj stijeni mamut. - Jest, i to ne samo jedan - rekao je Džondalar. - Kada Zelandona ne bi vjerovala da sada postoji nešto mnogo važnije, mislim da bi ti ova špilja bila pokazana uz prigodnu svečanost. Većinu nas su ovamo doveli još dok smo bili djeca. Kad po prvi puta vidiš ovo mjesto, i ako je to izvedeno onako kako to treba biti, onda je to zastrašujuće ali i krasno. Čak i kad su ti već poznati svi dijelovi te svečanosti, još uvijek je uzbudljivo. - Zašto smo sada ovdje, Džondalare? - pitala je. - Što je to tako važno? Ona pomoćnica ispred njih se okrenula i, spazivši da je više ne prate, vratila se do njih. - Zar ti to nitko nije rekao? - upitala je Ejlu. - Džonokol je samo rekao da Zelandona želi vidjeti Džon-dalara i mene. - Nisam posve siguran, - rekao je Džondalar - ali mislim da smo tu kako bismo pomogli Zelandoni pronaći Tonolanov duh i, ako bude trebalo, pomoći mu pronaći njegov put. Mi smo jedini koji smo vidjeli mjesto gdje je umro i uz pomoć onog kamena kojeg si htjela da ponesem... usput rečeno, Zelandona je rekla kako je to bila vrlo dobra zamisao... ona misli da bi nam to moglo i uspjeti. - Kakvo je ovo mjesto? - upita Ejla. - Ovo mjesto ima mnogo imena - odgovorila je ona žena. Sada su ih sustigli i Džonokol i onaj drugi pomoćnik. - Većina ljudi ovo mjesto zove Duboka špilja u Stijenama vodoskoka ili, ponekad, Donina dubina. Zelandonci znaju i sveto ime ovog mjesta, a znaju ga i drugi, premda ga rijetko kada izgovore. Ovo je Ulaz U Majčinu Maternicu, ili jedan od tih ulaza. Postoji ih nekoliko i svi su jednako sveti. - Naravno, svi znaju kako pojam ulaza podrazumijeva i izlaz - dodao je Džonokol. - To znači da je ulaz u maternicu ujedno i kanal rodnice. - Pa to onda znači da je ovo jedan od kanala kroz koji Velika Majka raña - dodao je onaj drugi pomoćnik. - Kao u onoj pjesmi koju je Zelandona pjevala na Šivona-rovom pogrebu, ovo mora biti jedno od onih mjesta odakle je Majka "rodila četvero Djece Zemlje" - rekla je Ejla. - Shvatila je - rekla je žena, obraćajući se dvojici pomoćnika. - Ti sigurno dobro znaš Majčinu pjesmu - rekla je Ejli. - Na sprovodu ju je prvi puta čula - rekao je Džondalar uz osmijeh. - To nije posve točno, Džondalare, - rekla je Ejla - zar se ne sjećaš? Losadunajci imaju nešto slično, mada je ne pjevaju. Samo izgovaraju riječi. Losaduna me je naučila tu pjesmu na njihovom jeziku. Nije posve ista, ali je slična. - Možda je to zato što Losaduna ne zna tako pjevati kao Zelandona - rekao je Džondalar. - Tu pjesmu ne pjevaju svi - rekao je Džonokol. - Mnogi samo izgovaraju riječi. Ja je ne pjevam, a ako ste me ikada čuli onda znate i zašto. - Neke druge Špilje imaju drukčiju glazbu, a ni neke riječi nisu posve iste rekao je mladi pomoćnik. - Rado bih jednom čuo tu verziju Losadunajaca, Ejla, posebno ako bi mi htjela prevesti riječi. - Rado ću to učiniti. Njihov jezik je vrlo blizak zelandon-skom. Možda bi je čak mogao razumjeti i bez prijevoda - rekla je Ejla. Zbog nekog razloga, svo troje pomoćnika je sada opazilo njezin čudan naglasak. Starija žena je oduvijek mislila kako je zelandonski... i jezik i ljudi koji se njime služe... nešto posebno; oni su bili Ljudi, bili su Djeca Zemlje. Bilo je teško prihvatiti ideju da ova žena misli kako neki ljudi koji žive tako daleko na istoku, s druge strane ledenjaka, mogu imati jezik koji bi bio sličan njihovom. Da bi nešto takvo i mogla pomisliti, ova strankinja je sigurno čula mnoge jezike ljudi koji žive daleko i čiji se jezici jako razlikuju od zelandonskog.

Tada su pomislili kako se ova žena razlikuje od njih i koliko toga je ona znala o drugim ljudima što oni nisu znali. I Džondalar je takoñer mnogo toga naučio na svojem putovanju. Već u ovih nekoliko dana otkad se vratio pokazao im je mnoge stvari. Možda u tome i leži razlog za putovanja, da bi se naučile nove stvari. Svi su znali za putovanja. Gotovo svi mladi ljudi su govorili kako će poći na takav put, no rijetki su to zaista i učinili, a još su rjeñi bili oni koji su otišli vrlo daleko, ili se barem više nisu vratili. A Džondalar je bio odsutan pet godina. Otišao je vrlo daleko i doživio mnoge avanture, a što je još važnije, donio je sa sobom znanja koja bi mogla služiti na dobrobit njegovom narodu. Donio je i neke ideje koje bi mogle izmijeniti stvari, a promjene nisu uvijek bile jako poželjne. - Ne znam bih li ti pokazivala ove oslikane zidove dok budemo prolazili pokraj njih. To bi ti moglo pokvariti onu posebnu svečanost koju će ti kasnije prirediti, no ionako ćeš ih morati barem djelomice vidjeti pa zato mislim da bih ti mogla malo posvijetliti da ih bolje vidiš - rekla je ona žene ispred Ejle. - Rado bih ih vidjela - izjavi Ejla. Pomoćnica koja je hodala ispred nje nosila je baklju visoko uzdignutu, kako bi ta žena koju je Džondalar doveo sa sobom mogla vidjeti slikarije na zidovima. Prva od njih, onaj mamut, bila je nacrtana iz profila, iz te najčešće perspektive u kojoj su životinje bile viñene i prikazivane. Onu grbu na glavi slijedila je druga grba visoko na grebenu leña i onda se dalje mogla dobro razaznati ona kosina kako su se leña spuš tala. Po tom obliku se ta rutava životinja najbolje prepozna-vala. To je za nju bilo karakterističnije i od samih rogova i od dugačkog trupa. Bila je nacrtana crvenom bojom, ali i osjenčana smećkastom i crnom kako bi se bolje istaknule njezine konture i anatomski detalji. Bila je okrenuta prema ulazu i tako savršeno nacrtana da je Ejli izgledalo da će mamut sada zakoraknuti i početi izlaziti iz špilje. Ejla nije posve razumjela zašto naslikane životinje izgledaju tako stvarne, niti je znala koliko je to truda zahtijevalo, ali nije mogla odoljeti a da izbliza ne pogleda kako je to bilo učinjeno. Bila je to dobra i vrlo razvijena tehnika. Kreme-nim se alatom poslužilo za iscrtavanje tih obrisa životinje u vapnenačkoj stijeni Špilje i to je učinjeno paralelno s crnim linijama. Odmah izvan tih uklesanih crta, stijena je bila izgre-bena kako bi ta izguljena površina prikazala onu boju bjelokosti, prirodnu boju tog kamena. To je naglašavalo obrise i boje s kojima je mamut bio naslikan i doprinosilo je trodimenzionalnom izgledu. No upečatljiva je bila ona boja unutar obrisa životinje. Promatranjem i vježbanjem onih koji su se prvi dosjetili da lik te životinje reproduciraju na dvodimenzionalnu površinu, umjetnici koji su oslikavali stijene špilja došli su do iznenañujućih i novih spoznaja o perspektivi. Ta se je tehnika dalje prenosila i, mada su neki umjetnici bili vještiji od drugih, većina njih služila se sjenčanjem kako bi postigli dojam punoće i životnosti lika. Kad je Ejla prošla pokraj mamuta, imala je neki sablasni osjećaj da se i mamut pomaknuo. Osjetila je poriv da rukom dodirne kamen na kojem je bila naslikana životinja, a onda je zatvorila oči. Osjetila je hladnoću, vlagu i teksturu površine vapnenca, no otvorivši opet oči, shvatila je kako je umjetnik slikajući na tom kamenu iskoristio još jednu prednost pri izradi tog nevjerojatno realističnog djela. Mamut je bio naslikan tako da je zaobljeni dio kamena istovremeno pokazivao punoću i zaobljenost trbuha životinje, dok je obli stalag-mit koji je čvrsto prijanjao uza zid bio na mjestu gdje je nacrtan stražnji dio noge. Sada kad se pomaknula, vidjela je, pri treperavom svjetlu uljanica, tu životinju iz malo drukčijeg ugla pa se činilo da onaj prirodni reljef stijene sada baca sjenu na drugo mjesto. Čak i ovako mirno stojeći, gledajući kako se odsjaj vatre pokreće po zidu, imala je osjećaj kako ta životinja nacrtana na stijeni diše. Sada je shvatila zašto joj se učinilo da se je mamut pomaknuo kad se ona pomaknula i znala je kako bi vrlo lako i ostala u tom uvjerenju da nije ovako pozorno promotrila crtež. To ju je podsjetilo na ono Plemensko okupljanje kada je morala za mog-ure napraviti poseban napitak kojeg ju je Iza naučila pripremati. Njihov Mog-ur joj je pokazao kako se mora držati u sjeni, tako da je ne zamijete, i potanko joj objasnio kada mora izaći iz tmine pa da to izgleda

kao da se odjednom tu stvorila. Bila je to magija onih koji su imali posla sa svijetom duhova, ali ipak je bila magija. Kada je bila dotakla zid osjetila je nešto, nešto što nije mogla sasvim objasniti niti razumjeti. Bila je to tek naznaka onog nečeg čudnog što bi povremeno znala osjetiti još od trenutka kada je neoprezno ispila ostatak tog napitka za mog-ure i onda ih slijedila u špilju. Otad je povremeno imala uznemirujuće snove, a čak i kad je bila budna znala je ponekad osjetiti nešto vrlo uznemirujuće. Odmahnula je glavom kako bi se riješila tog osjećaja, a onda je podigla pogled i vidjela kako je ostali promatraju. Plaho se osmjehnula i brzo povukla ruku sa stijene, bojeći se da je učinila nešto što nije smjela, a onda je pogledala najprije prema onoj ženi koja je držala baklju. Pomoćnica nije ništa rekla, samo se okrenula i povela ih dalje. Dok su se tiho, jedno za drugim kretali hodnikom, svjetlost slabih plamičaka jedva je obasjavala vlažne stijene sablasnim odsjajima. U zraku je bilo nečeg zloslutnog. Ejla je bila sigurna da ulaze u samo središte te strme vapnenačke litice i bilo joj je drago što su tu i drugi ljudi jer je bila sigurna da bi se izgubila da je bila sama. Zadrhtala je od iznenadnog osjećaja straha i neke zle slutnje, od pomisli kako je biti sam u špilji. Pokušala se otresti tog osjećaja, no nije bilo lako otarasiti se te jeze mraka i studeni špilje. Nešto dalje od prvog bio je drugi mamut, a onda još mamuta, pa dva mala konja naslikana uglavnom crnom bojom. Zastala je kako bi ih bolje pogledala. I tu je bio u vapnenac uklesan savršeno precizan obris konja, naglašen crnim linijama. I unutar tih obrisa konji su bili obojeni crno, ali kao i na drugim crtežima, sjenčanje im je dalo iznenañujući realizam. Ejla je zapazila, da je i na desnoj strani prolaza bilo crteža, nekih okrenutih prema izlazu a nekih prema unutrašnjosti. Najviše je bilo mamuta pa se činilo kako je na stijenama naslikano cijelo stado. Koristeći se riječima za brojanje, Ejla ih je izbrojila barem deset na svakoj strani prolaza, a moglo ih je biti i više. Idući tako mračnim hodnikom i gledajući one crteže koji su trenutno bili osvijetljeni dok se uz njih prolazilo, morala je zastati kod zapanjujuće scene na lijevom zidu koja je prikazivala susret dva soba. Morala ih je bolje pogledati. Prvi sob, onaj okrenut u dubinu špilje, bio je mužjak. Bio je to umjetnički prikaz, vjerno prikazanih kontura u crnoj boji, čak i njegovih golemih rogova, premda su oni više bili tek sugerirani formom luka nego što bi bili detaljno prikazani. Glava mu je bila spuštena i, na Ejlino veliko iznenañenje i čuñenje, lizao je čelo ženke. Za razliku od većine životinja iz roda jelena, ženka soba takoñer ima rogove pa su na crtežu, kao i u prirodi, njezini rogovi bili manji. Bila je nacrtana crvenom bojom i koljena su joj bila savinuta tako da se mogla sagnuti i prihvatiti njegovo nježno maženje. Ta scena pružala je istinski prikaz brige i nježnosti i podsjetila je Ejlu na nju i Džondalara. Nikada ranije nije pomislila da bi životinje mogle biti zaljubljene, ali činilo se da su ove bile. Bila je dirnuta gotovo do suza. Pomoćnica koja ih je vodila dopustila joj je da tu zastane malo duže. Razumjeli su njezinu reakciju; i oni su bili dirnuti tom scenom. I Džondalar je začuñeno gledao te sobove. - Ovo je novo - rekao je. - Mislio sam da je tu naslikan mamut. - I bio je. Ako malo bolje pogledaš ženku još ćeš uvijek vidjeti tragove mamuta ispod tog crteža - objasnio je mladić koji je hodao iza njih. - Ovo je nacrtao Džonokol - rekla je žena koja ih je vodila. I Ejla i Džondalar su pogledali tog umjetnika s novim štovanjem. - Sada razumijem zašto si ti Zelandonin pomoćnik -rekao je Džondalar. Izuzetno si nadaren. Kad je čuo ovaj Džondalarov komentar, Džonokol je kim-nuo - Svi mi imamo naše Darove. Mani su rekli da si ti izuzetno nadaren za oblikovanje kremena. Jedva čekam da vidim neke od tvojih radova. Zapravo, potreban mi je izvjestan alat i već sam ga pokušavao nabaviti, ali izgleda da nikome od onih koji izrañuju alat nisam uspio dobro objasniti što mi zapravo treba. Nadao sam se da će Dalanar doći na Ljetni sabor pa da mogu njega zamoliti.

- On namjerava doći ali, ako želiš, bilo bi mi drago pokušati realizirati tvoju zamisao - rekao je Džondalar. - Ja volim izazove. - Možda bismo sutra mogli porazgovarati o tome - odvrati Džonokol. - Džonokole, mogu li te nešto upitati? - upita Ejla. - Naravno. - Zašto si nacrtao ove jelene preko crteža mamuta? - Ta stijena me, to mjesto na stijeni me na to navelo -odgovori Džonokol. Morao sam tu staviti sobove. Bili su u stijeni i željeli su iz nje izaći. - Ovo je posebna stijena. Ona vodi daleko - rekla je žena. - Kada Prva tamo pjeva ili kad se svira flauta, ova stijena odgovara. Vraća jekom, rezonira zvukove. Ponekad ti kaže ono što želi. - Kazuju li sve ove stijene nekome da na njima naslika sliku? - upita Ejla, pokazujući crtež kraj kojeg su prošli. - To je jedan od razloga zbog kojih je ova dubina tako sveta. Većina ovih stijena ti govori, ako ih znaš slušati; odvedu te na razna, mjesta ako si voljna poći - rekla je pomoćnica. - Nitko mi to ranije nije rekao, barem ne točno na taj način. Zašto nam sada to govorite? - upita Džondalar. -Jer ako želite pomoći Prvoj da pronañe elan tvoga brata, Džondalare, onda ćete morati slušati taj govor stijena, a možda i prolaziti kroz koju od njih - rekla je žena, a onda dodala - Zelandona je pokušavala shvatiti zašto je Džonokol bio nadahnut da ovo naslika ovdje. I ja to pomalo razumijem. -Žena se zagonetno osmjehnula Džondalaru i Ejli, a onda se okrenula kako bi pošla dublje u špilju. - Oh, prije nego kreneš, - rekla je Ejla, dotičući ženinu ruku kako bi je zaustavila - ne znam kako bih te zvala pa sam te htjela upitati kako ti je ime. - Moje ime nije važno - odgovorila je. Kad postanem zelandona ionako ću ga se odreći. Ja sam Prva Pomoćnica Ze-landone Druge Špilje. - Onda pretpostavljam da te mogu zvati Pomoćnica Druge - rekla je Ejla. - Da, mogla bi, iako zelandona Druge ima više pomoćnika. Ostalih dvoje nisu tu. Oni su već otišli na Ljetni sabor. - Onda bih te možda mogla zvati Prva Pomoćnica Druge. - Ako ti se tako sviña, ja ću ti se odazvati na to ime. - A kako bih tebe zvala? - upita Ejla mladića koji je išao za njima. - Ja sam tek lani na Ljetnom saboru postao pomoćnik i, baš kao i Džonokol, još se uvijek najčešće služim svojim imenom. Možda bih ti se trebao službeno predstaviti. - ispružio je obje ruke -Ja sam Mikolan iz Četrnaeste špilje Zelandona-ca, Drugi Pomoćnik Zelandone Četrnaeste Špilje. I pozdravljam te rekao je. Ejla prihvati njegove ruke - Pozdravljam te, Mikolane iz Četrnaeste Špilje Zelandonaca. Ja sam Ejla Mamutovka, Članica Lavljeg Logora, Kći Mamutovog Ognjišta, Izabrana od Duha Špiljskog Lava, Štićenica Špiljskog Medvjeda, Prijateljica Konja koji se zovu Njiska i Trkač, i lovca kojem je ime Vuk. - Čini mi se da sam čula kako neki narodi na istoku boravište svojih zelandona zovu Mamutovo Ognjište - rekla je pomoćnica. - To je točno - potvrdio je Džondalar. - Taj narod su Ma-mutovci. Ejla i ja smo godinu dana živjeli s njima, ali iznenañen sam što je ovdje itko čuo za njih. Oni žive daleko odavde. Pogledala je Ejlu - Ako si ti kći Mamutovog Ognjišta onda to objašnjava neke stvari. Ti si zelandona. - Ne, nisam. Mamut me je usvojio u Mamutovo Ognjište. Ja nisam osjetila poziv, ali on me je podučavao prije nego sam krenula s Džondalarom na put. Žena se osmjehnula - Ne bi bila tamo usvojena da nije moralo tako biti. Sigurna sam da ćeš biti pozvana. - Ne vjerujem da bih to željela - rekla je Ejla. - Možda - rekla je Prva Pomoćnica Druge, a onda se okrenula i nastavila ih voditi u samo središte Stijenja vodoskoka. Pred njima se počela nazirati svjetlost, a kako su prilazili tako je i ta svjetlost postajala gotovo briljantna. U potpunom mraku špilje oči su im se priviknule na onih nekoliko slabašnih svjetala i svaka jača svjetlost im se sada činila zasljep-ljujućom. Koridor se sada širio i Ejla je vidjela kako ih u

proširenom dijelu čeka nekoliko ljudi. Mjesto je izgledalo gotovo pretrpano ljudima, a kad im je prišla i prepoznala ljude s kojima se već susrela, shvatila je da su svi nazočni, osim nje i Džondalara, zelandone. Krupna žena iz Devete Špilje sjedila je na nekom sjedalu koje je netko za nju tamo donio. Ustala je i osmjehnula se. -Čekali smo vas - rekla je Prva. Tada ih je oboje zagrlila, držeći pritom izvjestan razmak i Ejla odjednom shvati kako je to posve formalan zagrljaj, pozdrav kakav se u javnosti daje bliskim suradnicima. Jedan od zelandona je kimnuo Ejli. Ona je jednako tako uzvratila niskom, krhkom muškarcu kojeg je prepoznala kao zelandonu jedanaeste, onog koji je se dojmio čvrstim stiskom ruke i velikim samopouzdanjem. Jedan stariji muškarac joj se osmjehnuo i ona uzvrati osmijehom zelandoni Treće, onom koji je bio onako ljubazan i podupirao je dok je pokušavala pomoći Šivonaru. Većinu ostalih prepoznala je samo kao ljude koje je već vidjela i pozdravila se s njima. Mala vatra je gorjela na hrpi kamenja koje je ovdje bilo u tu svrhu i doneseno i koje će ponijeti sa sobom kada budu odlazili. Uz oveću drvenu zdjelu iz koje se uzdizala para stajala je napola puna mješina za vodu. Ejla je promatrala neku mladu ženu kako hvataljkama od savijenog drveta peca kamenje za kuhanje iz drvene zdjele, a onda ubacuje u nju vruće kamenje iz vatre. Čim je vruće kamenje dotaklo vodu, para je prokuhala iz posude. Kada je djevojka podigle pogled, Ejla prepozna Miñeru i osmjehne joj se. Tada je Ona Koja Je Prva dodala u vodu neki sastojak iz svoje vreće i, kuhajući to, napravila uvarak a ne običan čaj, zaključila je Ejla. U tom piću je vjerojatno nešto jako, kakav korijen ili kora drveta. Kad su slijedeći puta ubacili vruće kamenje, para koja se podigla ispunila je zrak jakom aromom. Metvicu je bilo lako osjetiti, no Ejla je namirisala i druge sastojke koje je pokušavala odrediti, sumnjajući kako je metvica tu da bi prikrila okus nečega što je manje ukusno. Nekoliko je ljudi razastrlo tešku kožnatu prostirku, prekrivajući njome vlažno i kamenito tlo pokraj sjedala koje je pripadalo Prvoj. - Ejla, Džondalare, doñite ovamo i ugodno se smjestite - rekla je krupna žena, pokazujući im u kožnatu prostirku. - Pripremili smo vam napitak. - Djevojka koja se brinula o pripremi napitka imala je već spremne šalice. -Još nije spreman, ali možete se malo opustiti. - Ejli su se dopali crteži na stijenama - rekao je Džonokol. - Mislim da bi možda htjela pogledati još neke. To bi je moglo opustiti bolje nego da samo tu sjedi i čeka dok napitak bude gotov. - Da, željela bih to pogledati - brzo je dodala Ejla. Postala je nervozna zbog tog napitka, nekog nepoznatog uvarka za koji je znala da mu je namjena pomoći joj pronaći neki drugi svijet. Njezino posljednje iskustvo s takvim napitkom nije bilo posebno ugodno. Zelandona ju je neko vrijeme pažljivo promatrala. Dovoljno je dobro poznala Džonokola da bi znala kako on ne bi predložio tako nešto kada ne bi imao dobar razlog. Sigurno je primijetio da mlada žena pokazuje znake uznemirenosti, a i sada se činilo da je uzrujana. - Naravno, Džonokole. Hajde s njom i pokaži joj oslikane stijene. -Ja bih rado išao s njima - rekao je Džondalar. Niti on nije bio posebno smiren. - A možda bi s nama pošla i ona koja je nosila baklju. - Da, naravno - složila se Prva Pomoćnica Druge, podižući baklju koju je već bila ugasila - Morat ću je ponovo zapaliti. - Postoji jedan lijep rad na onoj stijeni iza zelandona, ali ne bih im želio smetati - rekao je Džonokol. - Pokazat ću ti nešto zanimljivo u ovom hodniku. Poveo ju je hodnikom koji je skretao desno od glavnog prolaza. Zastali su pred prikazom soba i konja koji je bio odmah s lijeve strane. -Jesi li i ovo ti napravio? - pitala je Ejla. - Ne, to je nacrtala moja učiteljica. Ona je nekada bila zelandona Druge, prije nego je to postala Kimeranova sestra. Bila je sjajna slikarica. - Bila je dobra, ali meni se čini kako je tu učenik nadmašio učitelja - rekao je Džondalar.

- Pa, kad se radi o zelandoni onda se i ne gleda mnogo na kvalitetu, premda se i ona cijeni. Važno je iskustvo. Znaš nije svrha ovih crteža samo to da ih se gleda - rekla je Prva Pomoćnica Druge - Siguran sam da je tako - rekao je Džondalar s pomalo ironičnim osmijehom. Ali meni osobno se više sviña samo gledati. Moram priznati kako baš ne gorim od želje da započne ovaj obred. Naravno, voljan sam pomoći i mislim da će sve to većim dijelom biti zanimljivo, ali takva iskustva rado prepuštam zelandonama. Džonokol se osmjehnuo s razumijevanjem - Nisi ti jedini koji tako osjeća, Džondalare. Većina ljudi se radije čvrsto drži ovog svijeta. Hajde, pusti da ti pokažem još nešto prije nego ćemo morati postati ozbiljni. Taj ih je pomoćnik-umjetnik poveo do drugog prostora na desnoj strani prolaza, tamo gdje se formiralo više stalaktita i stalagmita nego je to uobičajeno. Stijena je bila prekrivena tim tvoreyinama kalcijevog karbonata, a preko toga su bila naslikana dva konja tako da se ova tvorevina uklopila u sliku stvarajući privid duge, čupave zimske dlake. Onaj konj koji je bio naslikan iza prednjeg propinjao se i to je bio vrlo uvjerljiv prikaz. - Izgledaju kao da su živi - rekla je Ejla. Ona je vidjela konje koji su se baš ovako ponašali. - Kada dječaci prvi puta vide ovaj crtež, uvijek kažu kako se ovaj stražnji konj propinje tražeći Užitak - rekao je Džondalar. - To je jedna od interpretacija - rekla je pomoćnica. -Moglo bi biti da taj mužjak straga želi objahati ženku koja stoji ispred njega, ali vjerujem da je taj crtež namjerno više-značan. - Je li to naslikala tvoja učiteljica, Džonokole? - pitala je Ejla. - Ne. Ne znam tko ih je naslikao - odgovori Džonokol. -Nitko to ne zna. Nacrtani su davno, kada i mamuti. Ljudi kažu da su to naslikali naši davno umrli predci. - Ima još nešto što bih ti htjela pokazati, Ejla - rekla je žena. - Hoćeš li joj pokazati vulvu? - pomalo iznenañeno upita Džonokol. - To se obično ne pokazuje pri prvom posjetu. - Znam, ali mislim da bismo zbog nje mogli učiniti iznimku - rekla je pomoćnica, podižući svjetiljku i vodeći ih do mjesta nedaleko onih konja. Kad se zaustavila, spustila je svjetiljku kako bi obasjala neobičnu tvorevinu nastalu u kamenu koja je, paralelno s tlom virila iz zida, no uzdizala se iznad samog tla. Na prvi pogled Ejla je samo vidjela da je jedan dio u stijeni istaknut crvenom bojom i tek kad je pomnije pogledala shvatila je što je to, a i to samo zato što je mnogim ženama pomogla pri porodu. Muškarac je to mogao prepoznati prije nego žena. Slučajnošću... ili nekom natprirodnom silom... u kamenu se formirala vjerna replika ženskog spolnog organa. Taj oblik, ti nabori, čak i ono udubljenje koje je bilo isto kao i ulaz u njezinu vaginu, sve je to bilo tu. Bila je dodana samo crvena boja kako bi sve to istaknula, kako bi bilo sigurno da će se to mjesto lako uočiti. - To je žena! - zapanjeno je rekla. - ovo je točno kao u žene! Nikada nisam vidjela ništa nalik ovome. - Razumiješ li sada zašto je ova špilja sveta? Ovo je sama Majka za nas napravila. To je dokaz da je ova špilja ulaz u Majčinu maternicu - rekla je žena obučavana da služi Velikoj Majci Zemlji. - Džondalare, jesi li ti ovo već vidio? - pitala je Ejla. - Samo jednom. Zelandona mi je to pokazala - rekao je. - To je izuzetno. Takve stvari su razlog da umjetnik poput Džonokola dobro pregleda stijene u špilji i uoči figure koje se tu nalaze pa ih izvuče na površinu kako bi ih svatko mogao vidjeti. Ali ovo je upravo onakvo kakvo je i zatečeno. Boja samo pomaže da se to uoči. - Ima još nešto što bih ti htio pokazati - rekao je Džonokol. Vratili su se istim putem kojim su i došli, sve do onog proširenja gdje su svi drugi čekali, a onda su brzo skrenuli desno u glavni prolaz. Tamo gdje se činilo da hodnik završava, s lijeve se strane nalazio kružni prostor i na stijeni su se nalazila konkavna udubljenja, poput negativa zaobljenih izbočenih kvrga. U nekim od tih udubina bili su naslikani mamuti na način koji je pružao neobičnu iluziju. Ta mjesta nisu na prvi pogled djelovala kao udubljenja nego su, naprotiv, izgledala poput zaobljenog mamutovog trbuha i Ejla je morala ponovo pogledati, a onda je i dotaknula rukom

kako bi se uvjerila da je mjesto konkavno, a ne konveksno, da su udubine, a ne izbočine. - Ovo je nevjerojatno! - uskliknula je. - Nacrtano je tako da izgleda posve obratno od onoga što zapravo jest. - Ovo je novo, zar ne? Ne sjećam se da sam ih ranije vidio - rekao je Džondalar. -Jesi li ti to naslikao, Džonokole? - Ne, ali siguran sam da ćeš susresti ženu koja je ovo napravila - odgovorio je. - Svi se slažu u tome da je ona izuzetna - dodala je pomoćnica. - Kao i Džonokol, naravno. Imamo sreću što imamo dvoje tako nadarenih umjetnika. - Ovdje malo niže ima još nekoliko likova - rekao je Džonokol, gledajući Ejlu. Vunasti nosorog, špiljski lav i uklesan konj, no to je vrlo uzak prolaz i teško je dotamo doći. Ovaj niz crta označava kraj. - Oni su sada vjerojatno već spremni. Mislim da bismo se trebali vratiti - rekla je žena. Kad su se okrenuli i pošli natrag, Ejla je pogledavala na stijenu s desne strane, nasuprot onom udubljenju nalik na kapelicu u kojoj su bili naslikani mamuti. Obuzeo ju je čudan osjećaj nelagode. Bojala se da zna što će sada uslijediti. Već je to i ranije iskusila. Prvi puta se to dogodilo kad je za mogure pripremala onaj napitak od posebne vrste korijenja. Iza joj je rekla kako je to korijenje previše sveto da bi ga se uzalud trošilo pa nije smjela uvježbavati pripremu tog napitka. Postala je dezorijentirana već dok je žvakala to korijenje kako bi ga omekšala, a onda i od ostalih pripravaka koje je pila tijekom te noći posebnog obreda i proslave. Kad je vidjela kako je u zdjeli ostalo još tog napitka, ispila ga je da ne bi propao. Ta jaka mješavina postala je stajanjem još jača i učinak kojeg je imala na nju bio je strašan. U posve zbunjenom stanju slijedila je svjetlost vatre u dubinu špilje i kada je naišla na Kreba i ostale mog-ure više se nije bila u stanju vratiti. Nakon te noći Kreb se promijenio, a ni ona više nije bila ista. Tada su kod nje započeli tajnoviti snovi i buñenja s čudnim osjećajem i sve te zagonetne vizije koje su je odvodile na druga mjesta i ponekad se javljale kao upozorenja. Tijekom njihovog putovanja one su postale još jače. I sada, dok je tu zurila u stijenu, čvrst je kamen odjednom postao nekako tanji i slabiji, kao da se moglo kroz njega gledati ili u njemu nešto vidjeti. Umjesto onog slabog odsjaja vatre na njegovoj površini, zid je postao mekan, dubok i taman. I ona je bila tu, usred tog zastrašujućeg, nejasnog prostora i nije mogla pronaći izlaz. Osjećala se slabom, iscrpljenom i iznutra ju je prožimala bol. Tada se odjednom pojavio Vuk. Trčao je kroz visoku travu, jureći joj ususret, dolazeći da bi je pronašao. - Ejla! Ejla! Jesi li dobro? - upitao je Džondalar.

Jtijla! - rekao je Džondalar, sada glasnije. - Što? Oh, Džondalar. Vidjela sam Vuka - rekla je, trepću-ći očima, a onda je odmahnula glavom, nastojeći nadvladati zbunjenost i neku nejasnu zlu slutnju. - Što misliš reći s tim da si vidjela Vuka? On nije išao s nama. Sjećaš se? Ostavila si ga s Folarom - rekao je Džondalar, a čelo mu se naboralo od straha i brige. - Znam, ali bio je tamo - rekla je, pokazujući na stijenu. Došao je po mene kad sam ga trebala. - To je bilo ranije - rekao je Džondalar. - Nekoliko puta ti je spasio život. Možda si se prisjećala. - Možda - složila se Ejla, ali nije u to vjerovala. -Jesi li rekla da si tu na zidu vidjela Vuka? - upita je Džo-nokol. - Ne baš na zidu, - rekla je Ejla - ali bio je tamo. - Mislim da se moramo vratiti - rekla je pomoćnica, no i dalje je zamišljeno zurila u Ejlu. - Ah, tu ste! - rekla je zelandona Devete kad su se vratili u prošireni dio hodnika. - osjećate li se sada malo opuštenije i jeste li spremni nastaviti? Osmjehivala se, no Ejla je slutila da je ta krupna žena nestrpljiva i da nije posve zadovoljna.

Nakon onog onako živog prisjećanja na vrijeme kada je popila neku tekućinu koja joj je izoštrila percepcije i onog trenutka kad se posve izgubila i u zidu ugledala Vuka, Ejla je sada bila još manje sklona ispijanju nekog napitka koji će je prevesti u neku drugu stvarnost ili drugi svijet, no osjećala je kako nema izbora. - Nije baš lako osjetiti se opušteno u špilji poput ove - rekla je - i straši me i pomisao da moram ispiti ovaj čaj, ali ako ti misliš da je to nužno, voljna sam učiniti ono što želiš. Prva se opet osmjehnula, no ovog se puta osmjeh činio iskren. - Sviña mi se tvoja iskrenost, Ejla. Naravno da se nije lako ovdje opustiti. To i nije namjena ovog mjesta, a imaš i pravo što se pribojavaš ovog čaja. Vrlo je jak. Namjeravala sam ti sada objasniti da ćeš se, kad ga popiješ, osjećati čudno, a njegov učinak i nije posve predvidiv. Njegovo djelovanje traje otprilike jedan dan i ja ne znam nikoga kome je naškodio, ali ako ga ne želiš popiti nitko ti to neće uzeti za zlo. Ejla se zamislila, pitajući se bi li odbila, no premda joj je bilo drago što joj je bio pružen izbor, sada joj je bilo još teže odbiti. - Ako želiš da ga popijem, popit ću ga - rekla je. - Ejla, sigurna sam da će tvoje sudjelovanje u ovome biti od pomoći - rekla je doniera. - A i tvoje, Džondalare. I nadam se da razumiješ da i ti imaš pravo odbiti. - Ti znaš, Zelandona, da se ja uvijek osjećam nelagodno kada je riječ o svijetu duhova, - rekao je Džondalar - a ovih zadnjih nekoliko dana, što zbog kopanja rake a što zbog svega ostalog, bio sam mnogo bliže tom svijetu nego bih to želio biti sve dok me Majka ne pozove. Ali ja sam bio taj koji te je zamolio da pomogneš Tonolanu i najmanje što mogu učiniti je da ti pomognem na način na koji mogu. Zapravo, bit ću presretan kada sve to završi. - Onda doñite oboje i sjednite tu na ovu kožnatu prostirku pa ćemo nastaviti. rekla je Prva Meñu Onima Koji Služe Velikoj Majci Zemlji. Kad su sjeli, ona djevojka je natočila čaj u šalice. Ejla je pogledala Miñeru i nasmiješila se. Ova joj stidljivo uzvrati osmijeh i Ejla shvati da je ona vrlo mlada. Doimala se nervoznom pa se Ejla pitala je li joj ovo prvi puta da sudjeluje u ovakvom obredu. Vjerojatno su zelandone koristile ovakvu prigodu za poduku i pružanje mogućnosti za stjecanje iskustva. - Nemojte žuriti - rekao im je zelandona Treće koji je pomagao pomoćnici podijeliti čaj. - Ima oštar okus ali, ovako s metvicom, i nije tako loš. Ejla je otpila gutljaj i onda pomislila kako je ovo "i nije tako loš" stvar ukusa. Da se radilo o bilo kojoj drugoj okolnosti, ona bi to ispljunula. Vatra u ognjištu se ugasila, no napitak je bio vruć i ona pomisli kako je to što je u čaju, ma što to bilo, uspjelo učiniti da i metvica dobije gadan okus. Usput rečeno, to i nije bio pravi čaj. Sastojci nisu bili samo pofure-ni, nego su se kuhali, a takav uvarak nikada ne istakne dobre osobine metvice. Pitala se nije li možda postojala neka druga biljka, možda čak neka od trava za iscjeljivanje, koja bi se na bolji način pomiješala s ovim osnovnim sastojcima. Možda gospino bilje. Ili da su naknadno, kad je već prokuhalo, ubacili malo cvjetova lipe. U svakom slučaju to nije bilo nešto u čemu bi se uživalo polako pijuckajući pa ga je konačno jednostavno iskapila. Vidjela je kako je Džondalar učinio to isto, a i Prva. Tada je vidjela kako je i Miñera, ona koja je zagrijala vodu i natočila to piće, takoñer popila šalicu tog napitka. - Džondalare, je li ovo onaj kamen kojeg si donio s To-nolanova groba? - upitala je Prva, pokazujući mu onaj malen kamen oštrih bridova koji je izgledao kao posve običan siv kamen čija se jedna strana presijavala u duginim bojama. - Da, odgovorio je. On bi bilo gdje prepoznao taj kamen. - Dobro. To je neobičan kamen i sigurna sam da još uvijek u sebi sadrži trag elana tvoga brata. Uzmi ga u svoju ruku, Džondalare, a onda se primi s Ejlom za ruku tako da ćete oboje držati taj kamen. Primakni se bliže i drugom rukom primi moju ruku, a ti, Ejla, ako se malo primakneš, moći ćeš se s Miñerom držati za ruku.

Miñera je sigurno nova pomoćnica, pomisli Ejla. Pitam se je li joj to prvi puta da sudjeluje u nečem ovakvom. Ovo je i meni prvi puta sa Zelandoncima, premda je to vjerojatno slično onome s Krebom na Plemenskom okupljanju, a i onome što sam radila s Mamutom. Prisjetila se svojeg posljednjeg iskustva s tim starcem iz Lavljeg logora koji je komunicirao sa svijetom duhova, i zbog tog se nije osjetila ništa bolje. Kad je Mamut saznao da ona još čuva malo onog posebnog korijena kojeg su koristili mog-uri Plemena, želio ga je kušati, no nije znao osobine kog korijenja, a ono je bilo jače negoli je on mislio. Gotovo su oboje ostali izgubljeni u beskrajnom prostranstvu, pa ju je Mamut upozorio neka to više ne uzima. Iako je još uvijek imala sa sobom to korijenje, nije ga namjeravala koristiti. Ovo četvero koji su ispili napitak sada su se gledali, držeći se za ruke-, Prva je sjedila na niskom, tapeciranom sjedalu, a ostalo troje na kožnatoj prostirki na tlu. Zelandona Jedanaeste je donio jednu uljanicu i stavio je u sredinu izmeñu njih. Ejla je već vidjela takve svjetiljke, ali ova ju je zanimala. Zureći u taj kamen u kojem je gorjela vatra, počela je već osjećati učinak napitka. Svjetiljka je bila izrañena iz vapnenca. Onaj osnovni oblik zdjele i izbočenog drška bio je izdubljen nekim mnogo tvrñim kamenom, kao što je granit. Tada je to bilo izglañeno pješčanikom pa ukrašeno simbolima koji su bili uklesani kre-menim dlijetom. Na strani suprotnoj od one gdje je bio držak ležala su tri fitilja postavljena pod različitim kutovima i vršak svakog od njih virio je iz rastopljene masnoće, dok je ostatak bio umočen u nju. Jedan od njih bio je lišaj koji je lako prihvaćao iskru i koji je razvijao visoku temperaturu koja je otapala masnoću. Drugi je bio napravljen od suhe mahovine ispletene poput uzice i on je davao dobru svjetlost, a treći je bio napravljen od suhe trake porozne gljive koja je tako dobro upijala otopljenu masnoću da bi nastavio gorjeti i kad bi već sve ulje bilo potrošeno. Životinjska mast koja se tu koristila bila je naribana u uzavrelu vodu, tako da komadići nisu ni doticali dno posude, nego su, kada se voda ohladila, plivali na njezinoj površini kao kompaktna masa. Plamen je gorio čisto, bez vidljivog dima ili čañe. Kad je Ejla pogledala oko sebe, vidjela je, a to ju je pomalo obeshrabrilo, da Prva gasi uljanicu, a onda je vidjela kako se gasi i druga. Uskoro su bile ugašene sve svjetiljke osim one u sredini. Usprkos tome, ta jedina mala svjetiljka obasjavala je toplim zlatnim sjajem ovo četvero ljudi koji su se držali za ruke. Ali izvan tog kruga gusta je tmina prekrivala svaki pedalj tla, svaku rupu, svaku pukotinu takvim mrakom da se osjećala njegova gustoća i zagušljivost. Ejla se počela osjećati nelagodno pa je okrenula glavu i ugledala slab odsjaj koji je dopirao iz dugačkog prolaza. Sigurno još gore neke od onih svjetiljaka koje su im osvjetljavale put, pomislila je, a onda odahnula, nesvjesna da je bila zadržala dah. Osjećala se čudno. Onaj napitak je počeo djelovati vrlo brzo. Činilo joj se da se je sve oko nje usporilo ili da se ona brže kreće. Pogledala je Džondalara i vidjela kako on zuri u nju pa ju je obuzeo neki posve čudan osjećaj kako gotovo da može reći što on misli. Tada pogleda Zelandonu i Miñeru i opet je osjetila nešto, no to nije bilo tako snažno kao ono što je osjetila prema Džondalaru i ona se upita je li joj se to samo učinilo. Postala je svjesna glazbe, čula je flaute, bubnjeve i pjev ljudi, no bez riječi. Nije bila posve sigurna kada je to započelo niti otkud zvuk dolazi. Svaki je pjevač držao jedan ton ili niz tonova koji su se ponavljali, sve dok mu nije ponestalo daha, a tada bi udahnuo i počeo iznova. Većina pjevača i bubnjara se neprestance ponavljali isto, no nekoliko izuzetnih pjevača je variralo tonove, baš kao i većina flautista. Otpočinjanje i prestajanje pjeva svakog pojedinog pjevača, prema njegovom osobnom izboru, značilo je da nije bilo dvoje koji bi istovremeno započeli ili prestajali. Posljedica toga bio je neprekidan zvuk i ispreplitanje tonova koji su se mijenjali kako bi neki nov glas započinjao ili drugi završio i uzajamnim prekrivanjem pojedinih melodija. To je ponekad zvučalo atonalno, ponekad gotovo harmonično, no sve je to zajedno bila čudna, lijepa, prekrasna fuga. Ono ostalo troje koji su s njom sjedili u krugu takoñer su pjevali. Prva, sa svojim prekrasnim, punim kontraaltom, je bila meñu onima koji su varirali

melodiju. Miñera je svojim čistim i visokim glasom držala jednostavan niz tonova koji su se stalno ponavljali. Džondalar je takoñer pjevao stalno istu sekvencu tonova, pjevom kojeg je očito usavršio i s kojim je bio zadovoljan. Ejla ga zapravo nikada ranije nije čula pjevati, ali njegov je glas bio pun i dobar pa joj se svidio. Pitala se zašto on češće ne pjeva. Osjećala je kako bi im se i ona trebala pridružiti, no to je već pokušala kad su živjeli s Mamutovcima i bila je svjesna da ne može pjevati. Nije to naučila kad je bila dijete, a sada je bilo malo kasno za to. Onda je začula kako neki muškarac nedaleko nje samo monotono mrmlja. To je podsjeti na vrijeme kada je živjela sama u svojoj dolini i kad je noću isto ovako monotono mumljala dok se pokušavala uspavati, držeći privijenu uz trbuh kožnatu pelerinu kojom se nekada koristila kako bi o boku mogla nositi svojeg sina. Započela je tiho mumljati, dubokim tonom i zatekla se kako se jedva primjetno ljulja. U toj je glazbi bilo nečeg smi-rujućeg. To njezino vlastito mumljanje ju je opuštalo, a zvuk drugih pružao joj je neki osjećaj utjehe i zaštite, kao da joj je govorio kako će oni biti tu bude li ih zatrebala. To joj je pomoglo prepustiti se učinku napitka koji je na nju jako djelovao. Postala je svjesna onih ruku koje je držala. S lijeve strane ruka djevojke je bila hladna i vlažna a, premda tu da bi pružio utjehu i potporu, stisak je bio mlitav. Ejla čvršće stegne Miñerinu ruku, no ova joj je jedva uzvratila; čak je i taj njezin stisak bio mlak i stidljiv. Za razliku od toga, ruka s njezine desne strane bila je topla, suha i pomalo ogrubjela od rada. Džondalar je držao njezinu ruku čvrsto kao i ona njegovu i ona je itekako osjećala onaj tvrd kamen kojeg su držali i koji ju je malo uznemiravao, no Džondalarova ruka joj je pružala osjećaj sigurnosti. Premda to nije mogla vidjeti, bila je sigurna da je ona plosnata strana kamena, prepuna boja, bila okrenuta prema njezinom dlanu, što je značilo da je onaj uzdignut dio u obliku trokuta bio okrenut prema njegovom dlanu. Kad se usredotočila na to, činilo se da se kamen zagrijava, da doseže temperaturu njihovih tijela i postaje dijelom njih ili oni postaju dijelom kamena. Sjetila se kako je osjetila studen pri ulasku u ovu špilju i što su dublje u nju ulazili i ta je studen postajala sve jačom, ali u ovom času, sjedeći ovako na podstavljenoj koži i odjevena u svoju toplu odjeću, uopće nije osjećala hladnoću. Vatra u svjetiljci joj je privukla pozornost; podsjetila ju je na ugodnu toplinu vatre u ognjištu. Zurila je u malen treperavi plamen, fiksirala se na svjetlost koju je on pružao, is-ključivši sve drugo. Promatrala je tu malenu žutu svjetlost kako se ljuljuška i treperi. Činilo se kako svakim svojim udisajem zadobiva kontrolu nad plamenom. Gledajući tako, vidjela je kako plamen nije posve žut. Da bi ga održala mirnim dok ga proučava, zadržala je dah. Pla-mičak je u sredini bio okrugao sa sjajnim žutim dijelom koji je započinjao uz vršak fitilja i postupno se sužavao do samog vrha. Unutar tog žutog bio je tamniji dio koji je počinjao još ispod samog vrška fitilja i onda se konusno sužavao, uzdižući se unutar plamena. Ispod tog žutog dijela, pri dnu, gdje je plamen počinjao, bio je tek dašak plavkaste boje. Nikada prije nije ovako intenzivno promatrala plamen uljanice. Kad je ponovo počela disati učini joj se da se svjetlost vatre poigrava sa svjetiljkom, krećući se u ritmu glazbe. Plešući tako nad sjajnom površinom otopljene masnoće, svjetlost plamena se odražavala od te površine i činila se jačom. Taj joj je sjaj ispunjavao pogled sva dok više nije mogla vidjeti ništa drugo. Zbog toga se osjetila bezbrižnom i nekako prozračnom, kao da joj tijelo nema težinu, kao da bi mogla plutati u toj toplini svjetlosti. Sve se činilo lakim, nije bilo nikakvog napora. Osmjehnula se, tiho nasmijala i onda se zatekla kako promatra Džondalara. Mislila je o tom životu kojeg je on u njoj začeo i osjetila je kako navire ljubav prema njemu koja ju je posve preplavila. On nije mogao ne odgovoriti na njezin sjajan osmijeh i dok ga je gledala kako joj uzvraća osmijehom, osjetila se sretnom i voljenom. Život je bio pun radosti i ona ju je željela podijeliti. Bacila je kratak pogled na Miñeru i odmah bila nagrañena kolebljivim osmijehom, a onda se okrenula prema Zelandoni, uključivši tako i nju u tu svoju podjelu

radosti. U onom smirenijem dijelu njezine svijesti koji se sada distancirao od ovog njezinog ushićenja, činilo se da sve oko sebe vidi začudnom jasnoćom. - Sada se spremam zazvati Šivonarov elan i uputiti ga prema svijetu duhova. Ona Koja Je Prva prekinula je svoju pjesmu da bi to izrekla. Glas joj se činio dalekim čak i za njezine vlastite uši. - Kada mu budemo pomogli, pokušat ću pronaći Tonolanov elan. Džondalar i Ejla će mi pritom pomagati. Misliti će o tome kako je umro i gdje sada počivaju njegove kosti. Ejli je zvuk njezina glasa bio pun glazbe koja je postajala sve glasnijom i složenijom. Čula je kako se svuda oko nje zvuči odbijaju od kamena i gledala je kako ta golema doniera, ponovo zapjevavši,postaje dijelom te jeke, dijelom same špilje. Vidjela je kako je žena sklopila oči, a kad ih je ponovo otvorila činilo se da gleda nešto što se nalazi vrlo daleko. Tada je zakolutala očima i vidjele su se samo bjeloočnice, a potom je opet sklopila oči, klonuvši naprijed na svojem sjedalu. Djevojka, čiju ruku je držala, se tresla. Ejla se pitala je li to od straha ili je Miñera jednostavno bila preplavljena emocijama. Okrenula se kako bi pogledala Džondalara. Činilo se da on gleda u nju i ona mu se počela osmjehivati, no tada shvati kako i on zuri u prazan prostor i da uopće ne vidi nju nego nešto što se nalazi duboko u njegovim mislima. Odjednom se opet zatekla u blizini svoje doline. Ejla je začula nešto od čega joj se sledila krv, a srce joj je počelo ubrzano tući: gromoglasnu riku špiljskog lava... i ljudski krik. Džondalar je bio tamo s njom, činilo se da je on negdje u njoj samoj; osjetila je bol u nozi kad ju je razderao lav, a onda se Džondalar onesvijestio. Zastala je i osjetila kako joj krv bubnja u ušima. Toliko je vremena prošlo otkad je čula ljudski glas, a ipak je znala da je to ljudski glas, a znala je i još nešto. Znala je da je pripadao njezinoj vrsti ljudi. Bila je tako zaprepaštena da nije mogla misliti. Taj glas ju je privlačio - bio je to krik koji je tražio pomoć. Onesviješten, Džondalar više nije bio dominantan pa je mogla tamo osjetiti i druge. Zelandonu, udaljenu ali jaku, Mi-ñeru koja je bila bliža ali i neraspoznatljiva. U pozadini svega toga bila je glazba, glasovi i puhaljke, udaljene, no pružale su potporu i ohrabrenje, i bubnjevi čiji je dubok zvuk prenosila jeka. Čula je rezanje špiljskog lava i vidjela njegovu crvenkastu grivu. Tada je shvatila da Njiska nije nervozna i odmah je znala zašto... "To je Mladunče! Njiska, to je Mladunče!" Tamo su bila dva muškarca. Odgurnula je lava kojeg je uzgojila i kleknula kako bi pregledala ljude. Prevladala je ona iscjeliteljica u njoj, ali bila je isto tako i iznenañena i radoznala. Znala je da su to muškarci, ali to su bili prvi muškarci Drugih za koje se mogla sjetiti da ih je vidjela. Odmah je znala da za čovjeka s tamnijom kosom više nema nade. Ležao je u neprirodnom položaju, slomljenog vrata. Tragovi zuba na njegovom vratu jasno su pokazivali što se dogodilo. Mada ga nikada ranije nije vidjela, njegova ju je smrt pogodila. Oči su joj se ispunile suzama tuge. Nije to bilo zato što bi ga ona voljela, nego je osjećala daje izgubila nešto vrijedno prije no stoje i uspjela to upoznati. Bila je očajna jer je sada po prvi puta susrela ljude kojima je i sama pripadala, a jedan od njih je bio mrtav. Htjela je pokazati svoju humanost, pogrebom mu iskazati štovanje, ali kad je bolje pogledala onog drugog muškarca shvatila je da to nije moguće. Plavokosi čovjek je još uvijek disao, no život je iz njega izlazio kroz razderotinu na nozi. Za njega je još bilo nade samo ako ga bude brzo odvela u svoju špilju i tamo ga liječila. Nije bilo vremena za ukop. Nije znala što bi učinila. Nije željela preminulog tamo ostaviti lavovima... Spazila je kako sipina na stražnjem dijelu slijepog kanjona djeluje vrlo nestabilno. Većina tog kamenja nagomilala se iza nekoliko većih kamena koji ni sami nisu tu čvrsto stajali. Odvukla je mrtvaca do tog mjesta... Kad joj je konačno pošlo za rukom onog drugog staviti na nosiljku, vratila se s dugačkim čvrstim plemenskim kopljem do sipine. Bacila je još jedan pogled na

mrtvaca, osjetivši tugu zbog njegove smrti. Onim tihim kretnjama jezika Plemena obratila se Svijetu Duhova. Ranije je promatrala Kreba, starog Mog-ura, kako tečnim, rječitim kretnjama predaje Izin duh onom svijetu. Kad je nakon potresa u špilji pronašla Krebovo mrtvo tijelo, ponovila je te njegove kretnje, iako nikada nije saznala puno značenje tih svetih pokreta. To i nije bilo važno, znala im je namjenu... Koristeći se čvrstim kopljem kao polugom, služeći se njime na isti način na koji bi kolcem pomogla okrenuti drveni trupac ili iz zemlje izvaditi neki korijen, ona je oslobodila kamenu lavinu i odskočila nazad kako bi joj se maknula s puta dok je kamenje zatrpavalo mrtvaca... Kad su se približili otvoru meñu nazubljenim kamenim stijenama, Ejlaje sjašila i pregledala tlo. Nije bilo svježih tragova. Sada nije bilo boli. Bilo je to drugo vrijeme, mnogo kasnije. Noga je zacijelila i samo je još dugačak ožiljak podsjećao na ranu. Jahali su udvoje na Njiski. Džondalar je sjašio i pošao za njom, no ona je znala da on zapravo ne želi biti tu. Povela ga je u slijepi kanjon, tada se uspela na kamen koji se odvojio od stijene. Krenula je otraga, prema sipini. -To je to mjesto, Džondalare - rekla je, a onda iz tunike izvukla vrećicu i pružila mu je. - Stoje to?- upitao je, držeći vrećicu. - Crvena zemlja, Džondalare. Za njegov grob. Ne mogavši govoriti samo je kimnuo. Osjećao je kako mu naviru suze i nije učinio nikakav napor da bi ih zaustavio. Sipao je crveni oker u svoju ruku i onda ga posuo po kamenju i sitnijem šljunku, a onda je prosuo još jednu šaku tog praha. Čekala je, dok je on suznih očiju zurio u kamenitu strminu, a kad se okrenuo kako bi pošao, ona je napravila neku kretnju preko Tonolanovog groba. Stigli su do slijepog kanjona prepunog razasutog krupnog kamenja oštrih rubova i onda krenuli unutra, privučeni onom padinom punom sipkog kamenja u samom dnu kanjona. Opet je proteklo vrijeme. Sada su živjeli s Mamutovci-ma i Lavlji se logor spremao usvojiti je. Vratili su se u njezinu dolinu kako bi ona mogla uzeti neke stvari koje je izradila da bi ih mogla darovati ljudima svog novog naroda, a onda su opet pošli nazad. Džondalarje stajao u podnožju sipine, želeći nekako označiti grob svojega brata. Možda ga je ðoni već pronašla, kad gaje tako mladog pozvala k sebi. Adi znao je da će Zelandona pokušati pronaći ovo počivalište Tonola-nova duha i, ako ikako bude mogla, pomoći će mu pronaći put u svijet duhova. Ali kako bi joj on mogao reći gdje se to mjesto nalazi? Pa on ga bez Ejle ne bi mogao ni pronaći. Opazio je kako Ejla drži u ruci malu kožnatu vrećicu, sličnu onoj koju je nosila oko vrata. "Rekao si mi da će se njegov duh vratiti ðoni" kazala je. "Ja ne znam za običaje Velike Majke Zemlje, poznajem satno svijet duhova kojem pripadaju totemi Plemena. Zamolila sam mojeg Špiljskog Lava da ga on povede tamo. Možda je to posve isto mjesto ili možda tvoja Velika Majka zna gdje se to mjesto nalazi, no Špiljski Lav je moćan totem i tvoj brat nije bez zaštite." Držala je onu malu vrećicu. "Napravila sam ti amulet. I tebe je odabrao Špiljski Lav. Ne moraš je nositi oko vrata, ali trebao bije držati uza se. Stavila sam u nju komadić crvenog okera, tako da on može u sebi držati i dio tvojeg duha i dio duha tvog totema, ali mislim da bi još nešto trebao staviti u svoj amulet." Džondalar se mrštio. Nije ju želio uvrijediti, no nije baš bio siguran da želi amulet s totemom koji pripada Plemenu. "Mislim da bi trebao uzeti jedan kamen s groba tvoga brata. Uz njega bi se mogao vezati dio njegovog duha, pa bi to mogao u amuletu ponijeti svom narodu." Bora na njegovom čelu postala je još dublja, a onda je naglo nestala. Naravno! To bi moglo pomoći Zelandoni da, kad zapadne u trans, pronañe ovo mjesto. Možda u tim totemima Plemena ima i više nego je mislio. Pa, konačno, zar nije ðoni bila ta koja je stvorila duhove svih životinja? "Da, čuvat ću ovu vrećicu i stavit ću u nju kamen s Tonolanova groba", rekao je. Gledao je onu klimavu gomilu oštrog kamenja prislonjenu uz stijenu, koja je jedva nekako održavala ravnotežu. Odjednom se neki kamenčić, popuštajući pred kozmičkom silom gravitacije, skotrljao niz hrpu i zaustavio se točno pred Dzondalarovim nogama. Podigao gaje. Na prvi pogled izgledao je posve nedužno, poput svih ostalih kamenčića odlomljenih od granitnih i sedimentnih stijena. No

kad ga je okrenuo bio je iznenañen spazivsi kako se, na strani gdje je bio odlomljen, prelijeva u mliječnim bojama. Iz mliječno bijele površine izbijala je crvena svjetlost, a sjajne plave i zelene pruge plesale su na sunčevoj svjetlosti. "Ejla, gledaj ovo", rekao je, pokazujući joj stražnju stranu tog malenog kamena kojeg je bio podigao s tla. "Gledajući ga s druge strane, nikada ne bi pogodila da ovako izgleda. Pomislila bi kako je to samo neki običan kamen, ali pogledaj ovdje, tu gdje je odlomljen. Čini se kao da boje prodiru duboko iznutra, a tako su sjajne da izgleda kao daje živ." "Možda i jest, a možda je to dio duha tvoga brata", rekla Ejla postade svjesna Džondalarove tople ruke i tog kamena koji joj je pritiskao dlan. Kamen je sada postajao topliji; ne toliko da bi ga bilo neugodno držati, ali dovoljno da se to osjeti. Je li to bio Tonolanov duh koji je želio biti zamijećen? Bilo joj je žao što nije imala prilike upoznati tog čovjeka. Sve što je o njemu čula otkad je ovamo došla ukazivalo je na to da je bio obljubljen. Šteta što je morao umrijeti tako mlad. Džondalar je često govorio kako je Tonolan bio taj koji je želio krenuti na putovanje. Džondalar je pošao samo zato što je išao i njegov brat i jer se nije želio združiti s Maronom. - O, ðoni, Velika Majko, pomozi nam pronaći put na onu stranu, u tvoj svijet, do mjesta u još neviñenim prostranstvima ovog svijeta. Kao što umirući stari Mjesec u svojim tananim rukama drži mladog, tako i svijet duhova, svijet nepoznatog, u svojem nevidljivom naručju drži ovaj osjetilni svijet, svijet mesa i kostiju. Ali uz tvoju pomoć i taj svijet se može i vidjeti i spoznati. Ejla je čula ovu molbu koju je krupna žena otpjevala čudnim, tihim pjevom. Osjetila je i da joj se vrti, premda to i nije bila prava riječ kojom bi se opisalo to što je osjećala. Zatvorila je oči i osjetila kako pada. Kad ih je ponovo otvorila, u njima je osjećala bljeskanje svjetlosti. Premda dok je gledala životinje nije na to bila ni obraćala pozornost, sada je shvatila da je vidjela i druge stvari, znakove i simbole iscrtane na zidovima ove špilje, a neki od njih su se podudarali s vizijama koje su joj sada bile pred očima. Činilo se da sada uopće nije važno jesu li joj oči otvorene ili zatvorene. Osjećala je kako pada u duboku prazninu, u dugačak, mračan tunel, i ona se tome odupirala, nastojeći zadržati kontrolu. - Ne boj, se, Ejla. Prepusti se - rekla je velika doniera. -Svi smo mi tu uz tebe. Mi ćemo te poduprijeti, ðoni će te zaštititi. Pusti neka te ona povede kamo želi. Slušaj glazbu, pusti neka ti pomogne i reci nam što vidiš. Ejla je upala u tunel, glavom nadolje, kao da roni. Stjenke tog tunela, te špilje, počele su treperiti, a onda se činilo da su se rastopile. Mogla je gledati ono u njima, i kroz njih, i iza njih sve do nekih travnjaka na kojima je, daleko, bilo mnogo bizona. - Vidim bizone, golema krda bizona na velikoj, otvorenoj ravnici - rekla je Ejla. Na trenutak su stijene opet očvrsnule, no bizoni su još bili tu. Prekrili su stijene tamo gdje su bili mamuti. - Nalaze se na stijenama, naslikani su na njima crvenom i crnom bojom i prilagoñeni obliku stijene. Prekrasni su, savršeni, tako puni života, onakvi kakvima ih je Džonokol napravio. Zar ih ne vidite? Gledaj, tamo. Zidovi su se ponovo otopili. Mogla je vidjeti i u njih i kroz njih. - Ponovo su na polju, cijelo krdo. Kreću prema oboru. - Odjednom je Ejla vrisnula - Ne, Šivonare! Ne! Ne idi tamo, opasno je. - Tada je s tugom i rezignirano dodala Prekasno je. Žao mi je, Šivonare, učinila sam sve što sam mogla. - Ona je željela žrtvu, da se iskaže štovanje, da bi ljudi znali kako ponekad i oni moraju dati nekog svoga - rekla je Prva. Sad je bila uz Ejlu. - Ne možeš više ostati ovdje, Šivonare. Sada se moraš vratiti k Njoj. Ja ću ti pomoći. Mi ćemo ti pomoći. Pokazat ćemo ti put. Poñi s nama, Šivonare. Da, mračno je, ali vidiš li ono svjetlo tamo naprijed? Poñi tamo. Tamo te Ona čeka. Ejla je držala Džondalarovu toplu ruku. Mogla je osjetiti tu čudnu nazočnost Zelandone, a i četvrte družice, one djevojke s mlitavom rukom, Miñere, no ona je bila nekako kolebljiva, nekonzistentna. Ponekad bi se sasvim snažno javila, a onda bi izblijedila do neprepoznatljivosti. - Sada je vrijeme. Poñi k svome bratu, Džondalare - rekla je krupna žena. Ejla ti može pomoći. Ona zna put.

Ejla je osjećala onaj kamen kojeg su držali u rukama i razmišljala je o njegovoj prekrasnoj plavkasto-mliječnoj površini i plameno crvenim odsjajima. On se proširio, ispunio sav prostor oko nje, sve dok nije utonula u njega. Plivala je, ali ne po površini nego kroz vodu i pod vodom i to tako brzo da se činilo da leti. Letjela je, jurila je iznad krajolika, promatrajući livade i planine, šume i rijeke, velika mora duboko u kopnu i prostrane travnate stepe i to mnoštvo životinja kojima su ti predjeli omogućavali život. I ostali su bili s njom, puštajući je da ih ona vodi. Džondalar joj je bio najbliži, no osjećala je i blizinu moćne doniere. Nazočnost druge žene bilo je jedva moguće osjetiti. Ejla ih je povela daleko na istok, preko neravnih stepa ravno do slijepog kanjona. - Ovo je mjesto gdje sam ga vidjela. Ne znam kamo bih odavde pošla. - Misli na Tonolana, Džondalare, zazovi njegov duh - rekla je Zelandona. Potraži elan svojega brata. - Tonolan! Tonolan! Mogu ga osjetiti - rekao je Džondalar. - Ne znam gdje je, ali mogu ga osjetiti. - Ejla je vidjela Džon-dalara uz još nekoga, ali nije mogla razabrati tko je to. Onda je osjetila još nečiju nazočnost; najprije tek nekolicinu, a onda mnoge koji su ih zvali. Iz te gomile je istupilo dvoje... ne, troje. Jedno od njih je nosilo dijete. - Zar još uvijek putuješ, još uvijek istražuješ, Tonolane? -pitao je Džondalar. Ejla nije čula odgovor, no osjetila je smijeh. Onda je osjetila beskonačnost tog prostora i mjesta kamo se moglo poći. -Je li Jetamio s tobom? I njezino dijete? - pitao je Džondalar. I opet Ejla nije čula riječi, ali osjetila je kako je iz tog amorfnog oblika izbijala ljubav. - Tonolane, znam za tvoju ljubav prema putovanjima i pustolovinama. - Sada je to govorila Prva, usmjerivši svoje misli na elan tog čovjeka. - Ali ova žena uz tebe želi se vratiti svojoj Majci. Slijedila te je samo zbog ljubavi, no sada je spremna otići. Ako je voliš, trebao bi otići i povesti nju i njezino dijete sa sobom. Vrijeme je, Tonolane. Velika Majka te želi. Ejla tu nasluti zbunjenost, osjećaj izgubljenosti. -Ja ću ti pokazati put - rekla je doniera. - Slijedi me. Ejla osjeti kako je povučena zajedno s ostalima, kako juri iznad krajolika koji bi možda i mogao biti poznat da detalji nisu bili tako mutni i da nije bivalo sve mračnije. Tijesno se držala uz onu toplu ruku s njezine desne strane, a na lijevoj je ruci osjetila silovit stisak. Pred njima se pojavila svjetlost koja je iz daljine izgledala poput logorske vatre, a opet nekako drukčija. Što su joj više prilazili, to je svjetlost bila intenzivnija. Usporili su. - Odavde možeš pronaći svoj put - rekla je Zelandona. Ejla osjeti kod elana olakšanje, a onda su se odvojili. Preplavila ih je potpuna tmina, a zajedno s tim mrakom zavladala je i potpuna tišina. A tada je, u toj vanzemaljskoj tišini, začula tihu glazbu: raznolike tonove flauta, glasova i bubnjeva. Osjetila je kretanje. Ubrzavanje je bilo silovito, no ovog puta se činilo da dolazi s lijeve strane. Miñera joj je silovito stisnula ruku, zbog straha, odlučna vratiti se što prije, pa je u tom svom buñenju vukla za sobom i sve druge. Kad su se zaustavili, Ejla je osjetila kako obje ruke drže njezine. Sada su bili uz glazbu, opet tu u špilji. Ejla je otvorila oči i vidjela Džondalara, Zelandonu i Miñeru. Iz svjetiljke u sredini čulo se pucketanje; sva je masnoća gotovo nestala i još je samo gorio fitilj. Vidjela je kako se otraga u mraku pomakla svjetlost neke svjetiljke, naizgled sama od sebe, i zatre-perila. Netko je donio svjetiljku naprijed i s njom zamijenio onu iz sredine koja se već gasila. Sjedili su na onoj kožnatoj prostirki, no Ejla je sada, čak i u svojoj toploj odjeći, osjetila kako joj tijelom prolazi studen. Sada se više nisu držali za ruke, iako su se Ejla i Džondalar držali malo duže nego ostali, a više nisu bili ni u istom položaju kao ranije. Ona Koja Je Prva pridružila se pjevačima i privela glazbenu fugu kraju. Sada je bilo upaljeno više svjetiljaka i ljudi su se počeli kretati uokolo. - Ejla, htjela bih te nešto upitati - rekla je krupna žena. Ejla ju je gledala, čekajući pitanje.

- Jesi li ono rekla da si vidjela bizone na zidu? - Da, mamuti su bili prekriveni i sad su tu bili bizoni, s onim oblikom glave i grbama ispunjenim tako da izgledaju baš kao grbe na leñima bizona, a činilo se da su zidovi nestali i to su postali pravi bizoni. Bilo je i nešto drugih životinja, konja, losova, koji su bili okrenuti jedan prema drugom, ali ja sam ovo mjesto vidjela kao špilju bizona - rekla je Ejla. - Mislim da si imala tu viziju zbog nedavnog lova na bizone i cijele te tragedije koja se dogodila. Bila si se našla usred svega toga, a i brinula si se o Šivonaru - rekla je Prva. - Ali mislim da ta tvoja vizija ima i neko značenje izvan toga. Vidjela si ovdje bizone u tako velikom broju. Možda Duh Bizona poručuje Zelandoncima da je bilo suviše lova na bizone i da moramo do kraja godine obustaviti svaki lov kako bismo se iskupili i kako nas ne bi pratila zla sreća. Začuo se žamor odobravanja. Zelandone su se osjećale bolje znajući da tako mogu napraviti nešto čime će Duha Bizona učiniti milostivim pa će ih osloboditi moguće zle sreće koju je ova neočekivana smrt bila navijestila. Javit će svojim Špiljama o zabrani lova na bizone i bile su gotovo zahvalne što su sada imale neku vijest koju mogu ponijeti sa sobom. Pomoćnici su se okupiK oko predmeta koji su bili uneseni u špilju, a onda su upalili sve svjetiljke i s njima osvijetlili put iz špilje. Zelandone su napustile odaju i krenule za njima. Kad su izašli na policu ispred špilje, sunce je na zapadu zalazilo u blještavim nijansama plameno crvenih, zlatnih i žutih boja. Dok su se vraćali činilo se kako nitko nije posebno raspoložen za razgovor o ovom njihovom iskustvu iz duboke špilje. I kako su pojedine zelandone napuštale grupu vraćajući se u svoje špilje, Ejla se pitala što su drugi osjećali i je li to bilo isto ono što je ona osjećala, no kolebala se bi li postavila to pitanje. Premda su joj se nametala mnoga pitanja, nije bila sigurna ni u to treba li ih postaviti, niti želi li zaista čuti odgovor. Zelandona je pitala Džondalara je li zadovoljan što su pronašli duh njegova brata i pomogli njegovom elanu pronaći put. Džondalar je rekao kako misli da je Tonolan bio zadovoljan pa je zbog toga i on zadovoljan, ali Ejla je mislila kako je on zapravo osjetio olakšanje. Učinio je ono što je mogao, premda mu to nije bilo lako i sada je skinuo taj teret brige. Kad su Ejla, Džondalar, Zelandona i Džonokol stigli do Devete Špilje, još su im samo treperava svjetlost zvijezda na nebu i plamičci u kamenim svjetiljkama osvjetljavali put. Kad su došli do Martoninog boravišta, i Ejla i Džondalar su bili umorni. Vuk je bio pomalo nervozan, uzbuñen i sretan što vidi Ejlu. Smirili su životinju, pozdravili se s ostalima, pojeli laganu večeru i nedugo zatim uputili se na spavanje. Za njih je ovo bilo nekoliko vrlo teških dana. - Martona, mogu li ti jutros pomoći pri kuhanju? - pitala je Ejla. Bile su prve koje su se probudile i zajedno su uživale u tihom ispijanju šalice čaja dok su svi drugi još spavali. - Željela bih naučiti kako pripremaš hranu i gdje držiš stvari. - Rado bih prihvatila tvoju pomoć, Ejla, ali jutros smo svi pozvani na doručak kod Džoharana i Proleve. Pozvana je i Zelandona. Proleva često kuha za nju, a mislim da Džoharan ima osjećaj da još nije imao dovoljno vremena porazgovarati sa svojim bratom otkad se vratio. Čini mi se kako ga posebno zanima da čuje nešto više o onom novom oružju, o bacaču koplja - rekla je Martona. Džondalar se probudio prisjetivši se onog razgovora o abelanima i koliko je Ejli bio važan taj osjećaj pripadanja. To je bilo i razumljivo jer se nije sjećala svog vlastitog naroda, a i izgubila je vezu s ljudima koji su je othranili. Ostavila je čak i Mamutovce koji su je prihvatili, samo da bi pošla s njim. Ta mu se misao vrzmala po glavi i tijekom obroka s Džo-haranovom obitelji. Svi tamo nazočni pripadali su Zelandon-cima, svi su oni bili njegova obitelj, njegova Špilja, njegov narod. Svi osim Ejle. Točno je to da će se oni uskoro združiti, no ona će još uvijek biti "Ejla Mamutovka koja se združila s Džondalarom Zelandoncem". Nakon razgovora s Džoharanom o bacaču koplja i nakon što su, zajedno s Vilamarom, prepričavali anegdote s putovanja, pa onda općeg razgovora o Ljetnom saboru, razgovor je skrenuo na Džondalarovo i Ejlino združivanje na prvom Obredu združivanja. Martona je Ejli objašnjavala kako svakog ljeta postoje dvoje

svečanosti združivanja. Prva, a ta je obično i veća, održava se što je moguće ranije. Većina ljudi koji će se tada združiti se već dugo za to priprema. Druga se održala nedugo prije nego su oni došli i na njoj se obično združuju oni koji su odlučili tog ljeta vezati svoj čvor. Postoje takoñer i dva obreda inicijacije žena, jedna neposredno nakon njihova dolaska, a druga prije završetka Ljetnog sabora. Džondalar je impulzivno prekinuo njezino objašnjavanje - Želio bih da nam Ejla pripada, da postane jedna od nas. Želio bih da, kad se združimo, ona bude Ejla Zelandonka, a ne Ejla Mamutovka. Znam da o tome obično odlučuje mati takve osobe, ili muškarac njezinog ognjišta... zajedno s voñama i zelandonama, ali Mamut je taj izbor prepustio Ejli. Ako ona to želi, hoću li imati tvoj pristanak, majko? Martona je bila posve zatečena iznenadnošću tog njegovog zahtjeva koji ju je zatekao potpuno nespremnu. - Ne bih ti to odbila, Džondalare - rekla je, osjećajući kako ju je sin stavio pred gotov čin pitajući je, bez ikakvog upozorenja, tako nešto pred drugim ljudima. - No takva odluka ne ovisi samo o meni. Ja bih rado primila Ejlu u Devetu Špilju Zelan-donaca, ali tu su i tvoj brat i Zelandona, a i drugi, pa i sama Ejla, koji se moraju izjasniti o takvoj odluci. Folara se osmjehnula znajući kako njezina mati ne voli biti dovedena u ovakav položaj. Razveselila se vidjevši kako ju je Džondalar ulovio nespremnu, no morala je priznati da se Martona brzo snašla. - Pa ja, na primjer, ne bih oklijevao s tim da je prihvatim - rekao je Vilamar. - ja bih je čak i usvojio, ali kako sam združen s tvojom majkom, Džondalare, bojim se da bi Ejlu takav čin učinio tvojom sestrom, poput Folare, pa se ne bi mogao združiti s njom. Mislim da ti to ne bi želio. - Ne, ali drago mi je što tako misliš - rekao je Džondalar. - Zašto si sada postavio to pitanje? - Martona je još uvijek bila pomalo iritirana. - Sada je jednako dobro kao i u bilo koje drugo vrijeme - odgovorio je Džondalar. - Uskoro ćemo krenuti na Ljetni sabor i želio bih da se to riješi prije polaska. Znam da nismo dugo tu, no većina vas je već upoznala Ejlu. Mislim da bi ona bila vrijedna prinova Devetoj Špilji. I Ejla je bila više nego inenañena, ali nije ništa rekla. Želim li da me Zelandonci usvoje, pitala se. Je li to važno? Ako se Džondalar i ja združimo, bit će to kao da sam njihova, imala ja to ime ili ne. Čini se da on to želi. Ne znam zašto, ali možda ima dobar razlog. On zna svoj narod mnogo bolje nego što ih ja poznajem. - Možda bih ti trebao nešto reći, Džondalare - rekao je Džoharan. - Mislim da bi za one koji je znaju Ejla bila itekako prihvatljiva prinova našoj Spilji, ali ne misle svi tako. Kad sam se vraćao iz Nizvodnog odlučio sam pozvati Laramara i ostale na onaj obrok od mesa bizona i, dok sam im prilazio, čuo sam kako razgovaraju. Žao mi je što moram reći kako su to bile primjedbe pune omalovažavanja, posebice što se tiče njezinih sposobnosti iscjeljivanja i načina kako je liječila Šivona-ra. Čini se kako oni vjeruju da netko tko je učio iscjeljivanje od... Plemena, ne može znati mnogo. Bojim se da iz njih govore njihove predrasude. Rekao sam im da nitko, pa čak ni Zelandona, ne bi mogao učiniti više, i moram priznati da su me razljutili. Nije uvijek najpogodnije vrijeme za neke stvari. Znači zato je on bio onako ljutit, pomislila je Ejla. Ta spoznaja je u njoj pobudila pomiješane osjećaje. Uzrujalo ju je to što su ti ljudi rekli o Izinim sposobnostima liječenja, no bilo joj je i drago što ju je Džoharan branio. - Sve je to samo razlog više da je učinimo jednom od nas - rekao je Džondalar. Pa ti znaš te ljude. Ne rade ništa, samo kockaju i piju Laramarovu barmu. Čak se nisu ni potrudili izučiti neki zanat ili svladati kakvu vještinu, osim ako pod tim podrazumijevaš kockanje. Čak nisu ni dobri lovci. To su lijeni, bezvrijedni ljudi koji ništa ne pridonose ako ih se baš ne natjera na to i imaju vrlo malo stida. Učinit će bilo što samo da izbjegnu napor kojim bi pripomogli Špilji, i svi ljudi to znaju. Nitko neće obratiti pozornost na to što oni kažu, ako je oni koji uživaju ugled budu prihvatili i učinili je Zelandonkom. - Bilo je očito da

se uzrujao. Želio je da Ejla bude prihvaćena zbog nje same i to je bacalo drugo svjetlo na cijelu stvar. - Džondalare, to o Laramaru nije posve točno - rekla je Proleva. - Možda i jest u mnogim stvarima lijen, a i ne vjerujem da baš voli loviti, ali Laramar ima svoju vještinu. On gotovo ni iz čega zna fermentacijom napraviti dobro piće. Vidjela sam ga kako od raznog zrnja, voća, meda, soka breze, pa čak i od nekog korijenja, može napraviti piće koje se većini ljudi sviña, i on to pripremi za gotovo svaku prigodu kada se ljudi okupljaju. Točno je i da neki u tome malo pretjeraju, no on ipak pridonosi. - Kada bi barem pridonosio - rekla je Martona s prezirom u glasu. - Možda tada djeca njegovog ognjišta ne bi morala moljakati od drugih sve što im je potrebno. Reci mi, Džoharane, koliko je puta on ujutro bio previše "bolestan" da bi se pridružio lovcima? - Mislila sam da se hrana dijeli svima, onoliko koliko im je potrebno - rekla je Ejla - Hrana da. Oni neće skapavati od gladi, ali za sve drugo ovise o dobroti i darežljivosti drugih ljudi - rekla je Prva. - Ali ako je točno kako Proleva kaže da je on vješt i zna napraviti piće koje svi ljudi vole, zar on ne može zamijeniti to piće za sve ostalo što je njegovoj obitelji potrebno? - upita Ejla. - Da, mogao bi, ali on to ne radi - odgovorila je Proleva. - A što je s njegovom družicom? Zar ga ona ne može uvjeriti da on treba pridonositi svojoj obitelji? - pitala je Ejla. - Tremeda? Pa ona je još gora od Laramara. Ona samo pije tu njegovu barmu i raña još djece o kojoj se ne brine - rekla je Martona. - Što Laramar radi sa svim tim pićem koje proizvede, ako ga ne mijenja za druge stvari koje su potrebne njegovoj obitelji? - pitala je Ejla. - Nisam baš siguran, - odgovorio je Vilamar - ali dio pića bi morao mijenjati za sastojke iz kojih će raditi novo piće. - Da, uvijek ima dovoljno da bi mijenjao za ono što on želi, ali nikada za nešto što je potrebno njegovoj družici ili djeci - rekla je Proleva. - Dobro je što izgleda da Tremedi nije neugodno moliti ljude da joj udijele stvari za njezinu "jadnu djecu". - A i on sam mnogo pije - rekao je Džoharan. - A i Tremeda. Mislim da on dosta toga i podijeli. Oko njega se uvijek sjati gomila onih koji se nadaju piću. Čini mi se da se njemu sviña što se tako okupljaju oko njega. Vjerojatno misli kako su mu to prijatelji, no pitam se kako dugo bi ostali uz njega kad bi im prestao davati barmu. - Mislim da ne bi dugo - rekao je Vilamar. - Ali ne mislim da su Laramar i njegovi prijatelji ti koji će odlučiti hoće li Ejla postati Zelandonka. - Imaš pravo, Glavni Trgovce. Mislim da neće biti problema oko toga da prihvatimo Ejlu, no možda bismo trebali pustiti Ejlu da o tome odluči - rekla je Zelandona. - Nitko nije nju pitao želi li postati Zelandonka. Sada su se sve glave okrenule prema Ejli. Osjećala se neugodno. Malo je trajalo dok nije progovorila i ta je stanka učinila Džondalara nervoznim. Možda ju je pogrešno procijenio. Možda ona i ne želi postati Zelandonka. Možda ju je trebao pitati prije nego je započeo sa svim tim, ali uz cijeli onaj razgovor o združivanju njemu se činilo kako je to pogodan trenutak. Tada je konačno i Ejla progovorila. Kada sam odlučila napustiti Mamutovce i krenuti s Džon-dalarom njegovom domu, znala sam što Zelandonci misle o Plemenu i o ljudima koji su me othranili, a znala sam i da me možda nećete htjeti prihvatiti. Priznajem da sam se pomalo bojala susresti njegovu obitelj i njegov narod. - Zastala je na trenutak, pokušavajući sabrati misli i pronaći prave riječi za ono što je osjećala. - Ja sam za vas tuñinac, strankinja s čudnim zamislima i običajima. Dovela sam životinje koja sa mnom žive i tražila sam od vas da ih prihvatite. Konji su životinje koje se obično lovi, a ja sam htjela da za njih pronañete mjesto. Baš sam danas razmišljala o tome kako bih im na južnom dijelu špilje željela napraviti natkriveno sklonište, tamo nedaleko Nizvod-nog. Konji su naviknuti imati neko sklonište koje ih štiti od lošeg vremena. Dovela sam i vuka, tog

lovca mesoždera. Zna se da neki od njegove vrste napadaju ljude, a ja sam tražila da mi dopustite da ga dovedem unutra, da može spavati u istom boravištu gdje i ja spavam. - Osmjehnula se Džondalarovoj majci. - Ti nisi oklijevala, Martona. Pozvala si mene i Vuka da dijelimo tvoj dom. A ti si, Džoharane, dopustio da konji ostanu u blizini i da ih dovedem na samu policu ispred vaših boravišta. Brun, voña mojeg plemena, ne bi mi to dopustio. Svi ste me slušali dok sam vam objašnjavala sve ono u vezi s Plemenom i niste me odbacili. Bili ste voljni razmisliti o tome da bi oni koje vi nazivate zbitoglavci mogli biti ljudi... možda ponešto drukčiji ljudi, ali ne životinje. Nisam očekivala toliku uviñavnost i zahvalna sam vam zbog toga. - Točno je da nisu baš svi bili ljubazni, no mnogo više vas je bilo koji ste me uzeli u zaštitu, iako ste me jedva poznavali. Ja sam ovdje tek kratko vrijeme. Možda je sve to zbog Džondalara, jer vjerujete da on ne bi sa sobom doveo nekoga tko bi pokušao naškoditi njegovom narodu ili tko bi vam bio neprihvatljiv. - Zastala je trenutak sklopivši oči pa onda nastavila. - Jer sav moj strah u vezi susreta s Džondalarovom obitelji i njegovim narodom bio je zato što sam, kad sam odlazila, znala da više nema povratka. Nisam znala što ćete misliti o meni, no to i nije bilo važno. Ja volim Džondalara. Želim uz njega proživjeti svoj život. Bila sam voljna učiniti sve što treba, upustiti se u bilo što samo da budem s njim. No, vi ste me lijepo dočekali i sada me pitate želim li postati Zelandonka. -Zatvorila je oči kako bi ponovo ovladala sobom i pokušala je nekako progutati ono što ju je gušilo u grlu. - Ja sam to željela otkad sam prvi puta ugledala Džondalara, kad još nisam bila sigurna hoće li preživjeti. Tugovala sam za njegovim bratom, ne zato što sam ga poznavala, nego zato što sam ga prepoznala. Mučilo me što nikada neću imati priliku upoznati jednog od prvih ljudi moje vrste za kojeg se mogu sjetiti da sam ga vidjela. Ne znam kojim sam jezikom govorila prije nego me je Pleme pronašlo i prihvatilo. Naučila sam komunicirati na način na koji to Pleme radi, ali prvi jezik za kojeg se mogu sjetiti da sam ga govorila bio je zelandonski. Čak ako ga i ne govorim posve dobro, ja o njemu mislim kao o svojem jeziku. No i prije nego smo uopće i mogli razgovarati, željela sam pripadati Džondalarovom narodu kako bih mu bila prihvatljiva, da bi jednoga dana mogao misliti o tome da mu postanem družica. Čak i da sam mu druga ili treća žena, meni bi i to bilo dovoljno. - Pitate me želim li biti Zelandonka? Oh, da, želim biti Zelandonka. Svim svojim srcem želim biti Zelandonka. Želim to više od svega što sam u životu željela rekla je i u očima su joj zaiskrile suze. Nastupila je tišina. I ne znajući kako se tamo našao, Džondalar je napravio onih nekoliko koraka do nje i zagrlio je. Toliko je osjećao prema njoj da se to nije moglo iskazati riječima. Mislio je kako je zapanjujuće da ona može istovremeno biti i toliko jaka i toliko ranjiva. Nije bilo nikoga tko nije bio dirnut. Čak je i Džaradal shvatio ponešto od onoga što je ona izrekla. Folari su obrazi bili mokri od suza, a i nekolicina drugih je bila vrlo blizu tome da im se dogodi to isto. Martona je bila prva koja se uspjela opet sabrati. - Kao prvo, sretna sam što mogu pozdraviti tvoj dolazak u Devetu Spilju Zelandonaca - rekla je, spontano je grleći. - bit će mi drago vidjeti da se Džondalar skrasio uz tebe, iako bi se moglo naći nekoliko žena koje će o tome misliti drukčije. Žene su ga oduvijek voljele, no ponekad sam sumnjala da će pronaći ženu koju će on moći voljeti. Mislila sam kako bi mogao odabrati neku koja ne pripada našem narodu, no nisam mislila da će morati putovati tako daleko. Sada znam da je morao postojati razlog za to, jer ja razumijem zašto te on voli. Nema mnogo žena poput tebe, Ejla. Opet su započeli razgovor i kada se namjeravaju otputiti tamo, a Zelandona je spomenula kako još uvijek imaju vremena za malu svečanost kojom će prihvatiti Ejlu u Devetu Špilju i učiniti je Zelandonkom. Upravo tada se začulo nestrpljivo kucanje po panelu pokraj ulaza i prije nego je itko uspio odgovoriti, unutra je upala djevojčica i, očito vrlo uznemirena, potrčala prema Zelan-doni. Ejla je pomislila kako bi djevojčica mogla brojati kakvih deset godina, no iznenadilo ju je kada je vidjela kako joj je odjeća otrcana, umrljana i prljava.

- Zelandona, - kazala je -rekli su mi da si ovdje. Ne mogu probuditi Bologana. - Zar je bolestan? Ili se ozlijedio? - pitala je Zelandona. - Ne znam. - Poñi sa mnom, Ejla. Ovo je Tremedina kćer, Lanoga. Bo-logan je njezin najstariji brat - rekla je Zelandona. - Misliš li na Tremedu, Laramarovu družicu? - upita Ejla. - Da - odgovori Zelandona, dok su obje žurno izlazile.

JVako su se približavale Laramarovom i Tremedinom domu, Ejla shvati kako je mnogo puta ovuda prošla, samo nije bila obraćala pozornost. Ovaj zaklon u kamenu u kojem je živio Džondalarov narod bio je tako golem i napučen s toliko ljudi, a i činilo se da se već toliko toga dogodilo otkad su došli ovamo da je bilo teško sve to odjednom zapaziti. Možda je to uvijek tako na mjestima gdje ima toliko ljudi i trebat će joj neko vrijeme dok se navikne na to. Boravište im se nalazilo na udaljenom kraju nastanjenog dijela, u dijelu koji je bio najviše udaljen od većine aktivnosti špilje. Sama grañevina nije bila posebno velika, no obitelji je pripadao i znatan dio okolnog prostora i tu je vladao takav nered da je bilo teško razaznati što su njihove osobne stvari, a što je smeće. Malo dalje od boravišta nalazio se prostor kojeg je Laramar prisvojio kako bi tamo proizvodio svoje fermentirano piće koje je, ovisno o sastojcima, moglo mijenjati okus, ali ga je uvijek bilo. - Lanoga, gdje je Bologan? - pitala je Zelandona. - Unutra. Neće se pomaknuti. - Gdje ti je mati? - upita doniera. - Ne znam. Kada su, provukavši se uz zavjesu, ušle, zapuhnuo ih je odvratan smrad. Izuzev jedne male svjetiljke, jedina svjetlost je bio onaj odsjaj dnevnog svjetla koji se u tom boravištu bez krova odražavao od one prevjesne stijene visoko gore, pa je unutra bilo vrlo mračno. - Imaš li još koju svjetiljku, Lanoga? - upitala je Zelandona. - Imamo svjetiljku, ali nema ulja - odgovori djevojčica. - Zasad možemo odmaknuti zavjesu na ulazu. On je tu uz sam ulaz - rekla je Zelandona. Ejla je pronašla uzicu pričvršćenu uz zavjesu pa je kožu odmaknula i privezala je uz stup. Kad je pogledala unutra, užasnula ju je prljavština. Na tlu nije bilo kamenih pločica i zemlja je bila ponegdje blatna, na mjestima gdje ju je natopila neka tekućina. Sudeći po odvratnom smradu, zaključila je kako se tu vjerojatno radi o mokraći. Izgledalo je kao da su u tom domaćinstvu sve stvari razbacane po podu bez ikakvog reda: izlizane prostirke i jastuci iz kojih je već ispala polovica materijala s kojim su nekada bili punjeni i hrpe koža i tkanog materijala koji je možda mogao biti kakva odjeća. Posvuda su bile razasute kosti s kojih je većina mesa bila pojedena. Nad ostavljenim ostacima hrane, koja je tu stajala tko zna otkad i koja je počela truliti, zujale su muhe. Ta je hrana bila na tanjurima koji su zapravo bili pločice drveta, tako grubo obrañene da su bile pune špranja. Na svjetlu kraj samog ulaza ugledala je gnijezdo štakora u kojem se vrpoljilo nekoliko ružičastih, bezdlakih mladunaca čije su oči još bile zatvorene. Nedaleko od ulaza mršavo je dijete ležalo na tlu, raširenih ruku i nogu. Ejla ga je već i ranije nakratko vidjela, a sad ga je malo bolje pogledala. Mogao bi imati dvanaest godina, pomislila je, a njegov je pojas ukazivao da je u pubertetu, no još je bio više dječak nego muškarac. Bilo je prilično jasno što se dogodilo. Bologan je bio pretučen i sav u modricama, a glava mu je bila prekrivena sasušenom krvi. - Potukao se - rekla je Zelandona. - Netko ga je dovukao kući i tu ostavio. Ejla se sagnula da vidi u kakvom je stanju. Opipala mu je puls na vratu i tu našla još krvi, a onda je prislonila svoj obraz uz njegova usta. Nije samo osjetila njegov dah, nego i miris iz njegovih usta. -Još uvijek diše, - rekla je Zelandoni, - ali teško je povrijeñen i puls mu je slab. Ima povrede glave i izgubio je mnogo krvi, ali ne znam ima li koju slomljenu kost. Mora da ga je

netko udario ili je pao na nešto tvrdo. Možda se i zato ne može probuditi, ali zaudara i na barmu. - A ja ne znam bismo li ga smjele pomicati, ali ne mogu ga ovdje liječiti rekla je Zelandona. Djevojčica je išla prema ulazu, noseći o boku sitno, letar-gično djetešce, staro kakvih šest mjeseci i ta je malena izgledala kao da je nisu oprali otkad se rodila. Za nogu djevojčice držalo se dijete staro možda dvije godine kojem su iz nosa curile bale. Izgleda da im je ova djevojčica više mati nego što je to njezina majka, mislila je Ejla. - Je li s Bologanom sve u redu? - pitala je djevojčica, zabrinuta lica. - Živ je, ali je ranjen. Dobro si učinila što si otišla po mene - rekla je doniera. Ljutito je odmahnula glavom, osjetivši bijes prema Tremedi i Laramaru. - Morat ču ga uzeti k sebi i tamo se pobrinuti za njega. U donierinom su se boravištu obično liječile samo najteže povrede; za Špilju kao što je bila Deveta, sa svim ljudima koji su istovremeno bili bolesni ili ranjeni, nije kod nje bilo dovoljno mjesta da bi ih sve uzela k sebi. Netko s Bologanovom povredom, ma kako teška ona bila, pod normalnim bi okolnostima ostao u svom domu, a Zelandona bi odlazila tamo i liječila ga. No ovdje nije bilo nikoga tko bi se pobrinuo za dječaka, a Zelandona nije mogla podnijeti pomisao ni da dolazi ovamo, a kamoli da tu provodi neko vrijeme. - Lanoga, znaš li gdje ti je mati? -Ne. - Kamo je otišla? - preformulirala je Zelandona svoje pitanje. - Otišla je na sprovod. - Tko se brine o djeci? -Ja. - Ali ti ne možeš nahraniti ovu malenu - rekla je Ejla, šokirana. - Ne može tebe sisati. - Ja je mogu nahraniti - rekla je Lanoga, a u glasu joj se osjećao obramben ton. - Ona jede običnu hranu. Mlijeko je presušilo. - Što znači da će ove godine Tremeda roditi još jedno dijete - promrmljala je Zelandona ispod glasa. - Znam da i ovako mala djeca mogu jesti običnu hranu, ako baš moraju - rekla je Ejla, suosjećajući s djetetom i osjetivši oštru bol probuñenih uspomena. - S čim je hraniš, Lanoga? - Sa zgnječenim kuhanim korijenjem - odgovorila je. - Ejla, molim te poñi do Džoharana i reci mu što se dogodilo pa ga zamoli neka doñe ovamo s nečim na čemu ćemo prenijeti Bologana u moje boravište. I neka dovede još nekoga tko će ga prenijeti. - Da, naravno. Odmah ću se vratiti - rekla je Ejla i brzo otišla.

Bilo je kasno poslijepodne kad je Ejla napustila Zelandonino boravište i krenula do voñinog doma. Bila je pomagala iscjeliteljici Devete Špilje i sada je pošla javiti Džoharanu da je Bo-logan budan i izgleda dovoljno sabran da bi mogao govoriti. Džoharan ju je čekao. Kada je otišao, Proleva je upita - Želiš li štogod pojesti? Cijelo popodne si bila sa Zelando-nom. - Ejla je odmahnula glavom i već se spremala otići. Otvorila je usta da bi se ispričala što odbija hranu, no Proleva je brzo dodala - Ili možda šalicu čaja? Imam već nešto gotovog. To je mješavina kamilice, lavande i lipinog cvijeta. - Pa, mogla bih popiti šalicu, ali moram se brzo vratiti onamo - rekla je Ejla. Uzimajući šalicu pitala se je li tu mješavinu predložila Zelandona ili je Proleva i sama znala da je to dobar napitak za trudnice. Bio je to bezazlen napitak, samo s blagim umirujućim djelovanjem. Uživajući u okusu, popila je gutljaj vrućeg čaja kojeg je žena natočila u njezinu šalicu. Imao je fin okus i svatko bi ga rado popio, a ne samo trudna žena. - Kako je Bologanu? - upita voñina družica, sjedajući sa svojom šalicom pokraj Ejle. - Bit će mu dobro. Ima gadnu kvrgu na čelu i jako je krvario. Bojala sam se da je možda pukla kost, no rane na glavi znaju obilno krvariti. Očistile smo ga i nismo naišle ni na što slomljeno, no ima tu veliku oteklinu i druge povrede. Sada mu treba samo dobar odmor i njega. Sasvim je očito da se bio potukao, a pio je i barmu. - O tome je Džoharan želio s njim razgovarati - rekla je Proleva.

- Ono zbog čega sam još više zabrinuta - rekla je Ejla -je ono malo djetešce. Nju bi trebalo dojiti. Mislim da bi joj druge majke koje doje djecu mogle dati malo mlijeka. Tako su radile žene Plemena - oklijevala je trenutak - kad je jednoj ženi prerano ponestalo mlijeka. Ta je žena bila njegovala svoju majku i silno je tugovala kad je ova umrla. - Ejla je odlučila ne spomenuti da je ona bila ta žena koja je izgubila mlijeko; još nikome nije rekla da je imala sina dok je živjela s Plemenom. - Pitala sam Lanogu s čime hrani malu. Odgovorila mi je kako je hrani sa zgnječenim korijenjem. Znam da i tako mala djeca mogu jesti takvu hranu, ali treba im i mlijeko. Bez njega neće dobro napredovati. - Imaš pravo, Ejla. Dojenčadi nužno treba mlijeko. Bojim se da nitko nije obraćao pozornost na Tremedu i njezinu obitelj. Mi znamo da ta djeca nemaju dobru skrb, ali to su Tre-medina djeca i ljudi se ne vole uplitati u tuñe živote. Teško je reći što bi se trebalo s njima učiniti pa ih većina jednostavno ignorira. Ja čak nisam ni znala da je ona ostala bez mlijeka -rekla je Proleva. - Zašto Laramar nije nešto rekao? - Sumnjam da je on išta i primijetio. On ne obraća pozornost na djecu, osim povremeno na Bologana. Nisam sigurna niti u to da zna koliko ih ima - rekla je Proleva. - On tamo odlazi samo jesti i spavati, a ponekad niti to, što je možda i bolje. Kad su zajedno, Laramar i Tremeda se stalno svañaju. To često dovodi do tučnjave u kojoj ona neizbježno izvuče deblji kraj. - Zašto ona ostaje s njim? - upita Ejla. - Ako bi željela, mogla bi ga napustiti, zar ne? - Kamo bi pošla? Mati joj je mrtva, a i nikada se nije združila pa u njihovom ognjištu nikada nije bilo muškarca. Tremeda je imala starijeg brata, no on je otišao prije no što je ona odrasla; najprije u drugu Špilju, a kasnije još dalje. O njemu već godinama nitko nije ništa čuo. - Zar si ne bi mogla pronaći drugog muškarca? - pitala je Ejla. - A tko bi je htio? Istina, uspijeva joj pronaći ponekog muškarca koji s njom iskazuje štovanje Majci o Majčinom prazniku, no to je obično netko tko je popio previše barme ili se prejeo livadskih gljiva ili nečeg drugog, jer ona baš i nije neki zgoditak. A ima i šestero djece za koju se treba skrbiti. - Šestero? - upita Ejla. -Ja sam vidjela četvero, možda petero. Koliko ta djeca mogu biti stara? - Bologan je najstariji. Njemu bi moglo biti dvanaest. - Tako sam i mislila. - Lanogi bi moglo biti deset - brojala je Proleva. - Onda je jedno od osam, pa od šest, od dvije i ono dojenče. Njoj je tek nekoliko mjeseci, možda pola godine. Tremeda je imala još jedno dijete kojem bi sada bile četiri godine, no taj je mali umro. - Bojim se da će i ovo najmlañe umrijeti. Pregledala sam je i nije zdrava. Znam da si rekla kako se hrana dijeli, ali što je s dojenčadi kojoj treba mlijeko? Jesu li Zelandonke voljne podijeliti svoje mlijeko? - upita Ejla. - Kada se ne bi radilo o Tremedi, ne bih oklijevala reći da jesu - izjavi Proleva. - To djetešce nije Tremeda. Ona je samo bespomoćno dijete. Da se moje dijete rodilo, ne bih oklijevala podijeliti moje mlijeko s njom, ali dok se moje dijete rodi ona bi već mogla umrijeti. Čak i kad se tvoje rodi, moglo bi već biti prekasno. Proleva je sagnula glavu i nesigurno se osmjehnula. - Kako si znala.? Još nisam nikome rekla. Sada je Ejli bilo neugodno. Nije htjela to spominjati. Obično to spada u prerogative majke, to da svima objavi da je trudna. -Ja liječim ljude, iscjeliteljica sam - objasnila je. - Pomagala sam ženama pri porodu i poznajem znakove trudnoće. Nisam namjeravala to spominjati dok ti sama ne odlučiš reći. Samo sam bila zabrinuta za to Tremedino dijete. - Znam. Ne smeta mi, Ejla. Ionako sam se spremala reći ljudima, - rekla je Proleva - ali nisam znala da i ti čekaš dijete. Znači da će nam djeca biti podjednako stara. To mi je drago. - Malo je zastala razmišljajući, a onda je rekla - Reći ću ti što mislim da bismo trebale učiniti. Pusti mene da okupim žene koje imaju dojencad ili će

ubrzo roditi. To su one čije mlijeko se još nije prilagodilo potrebama njihove djece pa imaju previše mlijeka. Ti i ja bismo mogle s njima razgovarati o tome kako pomoći da se prehrani Tremedino dijete. - Ako se nekoliko njih složi, onda to ni za koju od njih neće biti znatan gubitak mlijeka - rekla je Ejla i namrštila se. - Problem je u tome što tome djetetu treba i više nego samo mlijeko. Treba joj bolja njega. Kako Tremeda može tako dugo ostaviti takvo dijete s djevojčicom kojoj je tek deset godina?. A da i ne spominjem ostalu djecu. To je suviše velik zadatak za desetogodišnjakinju. - Lanoga se vjerojatno brine o njima bolje nego Tremeda - rekla je Proleva. - Ali to ne znači da netko tako malen mora sve to raditi -rekla je Ejla. - Što to nije u redu s Laramarom? Zašto ne učini nešto kako bi joj pomogao? Pa Tremeda mu je družica, zar ne? To su djeca njegovog ognjišta, zar ne? - To su pitanja koja su si mnogi postavljali. Mi ne znamo odgovore. Mnogi su ljudi, uključujući tu i Džoharana i Martonu, razgovarali s Laramarom. Ništa se nije promijenilo. La-ramara nije briga za to što mu netko kaže. On zna kako će, bez obzira na to što on radio, ljudi uvijek željeti to piće koje on proizvodi. A Tremeda je, na svoj način, jednako tako loša. Ona često posve otupi pijući tu njegovu barmu, tako da jedva zna što se oko nje dogaña. Čini se da nitko od njih dvoje ne brine o djeci. Ne znam zašto im ih Velika Majka Zemlja i dalje daje. Nitko zapravo ne zna što bi se trebalo učiniti. - U glasu ove visoke, zgodne žene koja je bila družica voñe, osjećala se frustracija i tuga. Ejla nije imala spreman odgovor, ali znala je da nešto mora učiniti. - Pa, postoji nešto što možemo učiniti. Možemo porazgovarati s tim ženama i vidjeti možemo li nabaviti malo mlijeka za to djetešce. I to je nekakav početak. - Odložila je svoju šalicu natrag u vrećicu koju je sa sobom nosila, a onda je ustala - Sada bih se morala vratiti. Kad je Ejla otišla od Proleve, nije se odmah vratila k Zelan-doni. Bila je zabrinuta za Vuka pa je najprije htjela svratiti do Martoninog boravišta. Kad je ušla, tamo je bila na okupu cijela obitelj, a i Vuk. Požurio je k njoj tako sretan što je vidi da je Ejla gotovo pala kad se taj golem vuk uspravio na stražnje noge, a prednjima se oslonio na njezina ramena. No vidjela ga je kako joj prilazi pa je to spremno dočekala. Dopustila mu je da je pozdravi onako kako se i pozdravlja voñu čopora, da joj lizne vrat i blago primi čeljust zubima. Onda mu je s obje ruke primila glavu i nježno ugrizla njegovu čeljust. Pogledala je one njegove oči koje su je s obožavanjem gledale i zaronila licem u njegovu dlaku. I njoj je bilo drago što ga vidi. - Uvijek se prestrašim kad ga vidim da ti to radi, Ejla - rekao je Vilamar, ustajući s jastuka na podu. - mene je to plašilo - rekao je Džondalar. - Sada mu vjerujem i više se ne bojim za Ejlu. Znam da je neće povrijediti, a vidio sam što može učiniti nekome tko bi to mogao pokušati, no priznajem da me taj njegov posebni pozdrav ponekad iznenadi. Kad joj je Vilamar prišao, pozdravili su se brzim dodirom desnih obraza. No sada je Ejla već znala da je to uobičajen prisan pozdrav meñu članovima obitelji ili vrlo bliskim prijateljima. - Žao mi je, Ejla, što nisam mogla ići s tobom pogledati konje - rekla je Folara kad su se i one na isti način pozdravile. - Ima vremena da se upoznaš s konjima - rekla je Ejla pa obrazom dotakla Martonin obraz. Pozdrav s Džondalarom je bio isti, samo malo tješnji, gotovo poput zagrljaja. - Moram se vratiti i pomoći Zelandoni, - rekla je - ali bila sam malo zabrinuta za Vuka. Drago mi je da se vratio ovamo. To znači da on osjeća da mu je ovdje dom ako i nisam tu. - Kako je Bologanu? - upitala je Martona - Konačno je budan i može govoriti. Baš sam to išla javiti Džoharanu. - Ejla se pitala bi li spomenula svoju zabrinutost za Tremedino najmlañe dijete. Još je uvijek tu bila stranac i možda nije pristojno da ona pokreće to pitanje. To bi se možda moglo shvatiti kao kritiziranje Devete Špilje, no činilo se kako nitko

drugi nije bio upoznat s tom situacijom pa ako ona ništa ne kaže, tko će uopće reći? - Razgovarala sam s Pro-levom o jednoj drugoj stvari koja me muči - rekla je. Džondalarova obitelj ju je gledala sa zanimanjem. - Što? - upita Martona. - Jeste li znali da je Tremeda ostala bez mlijeka? Još se nije vratila kući sa Šivonarovog sprovoda i ostavila je Lanogu čuvati i to najmanje djetešce i svu ostalu djecu. Ta djevojčica može nabrojiti samo deset godina i ne može dojiti dijete. To djetence jede samo zdrobljeno korijenje. Treba joj mlijeko. Kako može dijete dobro rasti bez mlijeka? I gdje je uopće La-ramar ? Zar mu uopće nije stalo? - brzo je rekla Ejla, izgovarajući sve to u jednom dahu. Džondalar je pogledavao lica drugih. Folara je bila užasnuta, Vilamar je izgledao malo zaprepašteno, a i Marto-nu je ovo uhvatilo nespremnom, što ju nije nimalo radovalo. Gledajući ta njihova lica, Džondalar je morao suspregnuti osmijeh. Njega nije iznenadio ovakav Ejlin stav prema nekome tko je trebao pomoć, ali Laramar, Tremeda i njihova obitelj su već dugo bili sramota Devete Špilje. Većina ljudi nije o tome razgovarala, no Ejla je sada to otvoreno iznijela. - Proleva je rekla kako ona nije znala da je Tremedi presušilo mlijeko nastavila je Ejla. - Ona će okupiti žene koje tu mogu pomoći i nas dvije ćemo s njima razgovarati i objasniti im što tome djetetu treba, pa ćemo ih zamoliti da za nju odvoje malo svojeg mlijeka. Ona vjeruje da bismo se trebale obratiti tim mladim majkama i onima koje će ubrzo roditi. Ovo je tako brojna Špilja i tu mora biti mnogo žena koje bi mogle pomoći hraniti dijete. Džondalar je znao da bi one to mogle, no pitao se bi li one to i htjele, a kad je razmišljao čija bi to zamisao mogla biti, učinilo mu se da zna odgovor. Znao je da žene ponekad doje i djecu koja nisu njihova, no to su najčešće bila djeca njihovih sestara ili bliskih prijateljica. - To zvuči kao vrlo pohvalna ideja - rekao je Vilamar. - Ukoliko budu voljne to učiniti - dodala je Martona. - Zašto ne bi htjele? - upita Ejla. - Zelandonke ne bi pustile neko djetešce umrijeti samo zato što nedostaje malo mlijeka, zar ne? Rekla sam Lanogi da ću sutra ujutro otići k njoj i podučiti je kako će za dijete pripremiti i drugu hranu, a ne samo to zgnječeno korijenje. - Što još može dijete jesti osim mlijeka? - pitala je Folara. - Mnogo toga - odgovorila je Ejla. - Ako sitno košeš kuhano meso dobit ćeš mekanu masu koju dijete može jesti, a može i popiti tekućinu u kojoj se meso kuhalo. Može jesti orahe samljevene u kašu kojoj je primiješa malo tekućine, a za njih je dobro i ako pojedu kuhano jako usitnjeno zrnje. Svako se povrće može kuhati dok ne omekša, a neko voće treba samo zgnječiti i pritom pripaziti da se iz njega maknu sve sjemenke. Ja sam uvijek cijedila svjež sok kroz blanširane svježe prikrpnjače. One su pune onih sitnih hvataljki za koje se lako uhvate sve sjemenke. Djeca mogu jesti gotovo sve što i njihova mati, samo ako je dovoljno vlažno i usitnjeno. - Kako znaš toliko o dječjoj hrani? - pitala je Folara. Ejla je zastala i porumenjela od nelagode. Nije očekivala to pitanje. Znala, je kako djeca nisu ograničena samo na sisanje jer joj je Iza, kada se razboljela i ostala bez mlijeka, pokazala kako će usitniti hranu za Ubu. No otkad je Iza umrla, Ejlino se znanje itekako proširilo, a bila je i tako očajna zbog smrti te svoje jedine majke koju je ikada znala da je i njoj samoj presahlo mlijeko. Premda su u malom Brunovom plemenu i sve druge žene koje su dojile hranile Darka, ona mu je taj nedostatak mlijeka morala nadoknaditi i običnom hranom kako bi ga održala sitim i zdravim. No sada još nije bila spremna govoriti Džondalarovoj obitelji o svojem sinu. Tek su nedavno rekli kako su je voljni prihvatiti meñu Zelandonce, premda su znali da su nju othranili ljudi koje su oni nazivali zbitoglavcima i držali da su to životinje. Nikada neće zaboraviti onu bol koju je osjetila vidjevši prvu Džondalarovu reakciju kad mu je rekla kako ima sina mješanca, sina pomiješanih duhova. Kako je on mislio da se duh onih koje je on držao životinjama pomiješao s njezinim da bi se u njoj začelo dijete, pogledao

ju je kao da misli da je prljava hijena i nazvao ju je čudovištem. Držao ju je još gorom od tog djeteta, jer ga je ona rodila. Otad je Džondalar naučio mnogo o Plemenu i više nije tako osjećao, ali što će o tome misliti njegov narod i njegova obitelj? Misli su joj jurile. Što bi rekla njegova mati kada bi znala da se njezin sin želi združiti sa ženom koja ima takvo čudovište? Ili Vilamar, ili Folara, ili ostala obitelj? Pogledala je Džondalara i, mada je inače mogla naslutiti njegove osjećaje i po izrazu njegova lica i držanju znati što on misli, sada to nije mogla. Nije znala što bi on htio da ona sada kaže. Odrasla je sa spoznajom kako na izravna pitanja mora dati izravan odgovor. Otad je naučila da Drugi, ti njezini ljudi, za razliku od Plemena, mogu izreći i stvari koje ne odgovaraju istini. Čak imaju i riječ za to. To se zove laž. Na trenutak se kolebala bi li zaista izrekla laž, ali što je mogla reći? Znala. je da bi je prozreli ako bi to pokušala učiniti, jer nije znala lagati. U najboljem slučaju znala se suzdržati od toga da nešto spomene, no bilo joj je teško ne odgovoriti na izravno pitanje. Ejla je oduvijek mislila kako će njegovi jednoga dana morati saznati za Darka. Često je mislila na njega i znala je da će doći trenutak kada će zaboraviti da mora prešutjeti ili će odlučiti kako više ne želi prešućivati ga. Nije htjela dovijeka izbjegavati razgovor o Darku. On je njezin sin. Ali sada još nije za to vrijeme. - Znam toliko o pripremanju dječje hrane, Folara, zato što je Iza izgubila mlijeko kad se Uba rodila pa mi je Iza pokazala kako se priprema takva hrana. Dijete može jesti sve što i njegova mati, samo ako je pripremljeno tako da bude mekano i da se može lako progutati - odgovorila je. To je bila istina, iako ne i cijela istina. Suzdržala se od spominjanja svoga sina.

- To moraš ovako učiniti, Lanoga - rekla je Ejla. - Strugačem povučeš ovako ukoso preko mesa. Tako ono ispusti sok i dio tkiva s tim vlaknima ostane. Vidiš? Sada ti pokušaj to učiniti. - Što ti ovdje radiš? Začuvši taj glas, Ejla je poskočila, okrenula se i ugledala Laramara. Pokazujem Lanogi kako će pripremiti neku hranu tako da je i ovo djetešce može pojesti, jer njezina mati više nema za nju mlijeka - odgovorila je. Bila je sigurna da je zapazila izraz iznenañenja koji je preletio njegovim licem. Znači, ni on nije znao, pomislila je. - Zašto ti brineš o tome? Sumnjam da je ikome drugom stalo - rekao je Laramar. Nije čak ni tebi stalo, pomislila je, ali je držala jezik za zubima. - Ljudima je stalo. Samo nitko nije znao - rekla je. -Saznali smo kad je Lanoga došla po Zelandonu jer je Bologan bio povrijeñen. - Bologan je povrijeñen? Što se dogodilo? Ovog se puta u njegovom glasu osjetila zabrinutost. Pro-leva je imala pravo, pomisli Ejla. Ipak ima nekog osjećaja za tog najstarijeg. - Popio je tvoju barmu pa je... - Pio je moju barmu?! Gdje je? Naučit ću ja tog dječaka da ne dira moju barmu! planuo je Laramar. - Nećeš morati. Netko drugi je već to učinio - rekla je Ejla. - Upao je u tučnjavu pa ga je netko jako udario ili je pao i udario glavom o kamen. Dovukli su ga kući i tu ostavili. Lanoga ga je našla kako leži bez svijesti pa je otišla po Zelandonu. On je sada kod nje. Bio je gadno povrijeñen i izgubio je mnogo krvi, ali uz malo odmora i dobru njegu oporavit će se. Ali nije htio reći Džoharanu tko ga je udario. -Ja ću se za to pobrinuti, znam kako ću to izvući iz njega - rekao je Laramar. -Ja ne živim dugo u ovoj Špilji i možda nije na meni da ti to govorim, ali mislim da bi najprije trebao razgovarati s Džoharanom. Vrlo je ljutit i želi znati tko je to učinio i zašto. Bologan je imao sreće. Moglo je biti i mnogo gore. - Imaš pravo. Nije tvoje da mi dijeliš savjete. Radije ću se sam za to pobrinuti. Ejla nije ništa odgovorila. Nije tu bilo ničega što bi ona mogla učiniti, osim sve to ispričati Džoharanu. Okrenula se

prema djevojčici - Hajde, Lanoga. Uzmi Loralu pa idemo -rekla je, podižući svoju naprtnjaču. - Kamo idete? - upitao je Laramar. - Idemo plivati i okupati malenu prije nego ćemo otići razgovarati s nekim ženama koje doje ili će uskoro dojiti i zatražiti od njih da Lorali daju malo svojeg mlijeka - odgovorila je Ejla. - Znaš li gdje je Tremeda? - Zar nije tu? - upita Laramar. - Ne. Ostavila je svu djecu s Lanogom i nije se vratila još od Šivonarovog ukopa - rekla je Ejla. - U slučaju da te to zanima, ostala djeca su ti sada kod Ramare, Šalove i Proleve. -Proleva je bila ta koja joj je predložila da povede Lanogu i malenu pa da ih okupa i očisti. Žene s dojenčadi možda ne bi htjele primiti tako prljavo dijete od straha da bi mogle zaraziti vlastitu djecu. Kad je Lanoga podigla dijete, Ejla dade znak Vuku koji je, djelomično sakriven iza klade, ležao na tlu i promatrao što se dogaña. Laramar nije ranije opazio životinju pa kad je Vuk ustao raširio je oči od iznenañenja jer je tek tada postao svjestan koliki je taj krupan i snažan mesožder. Čovjek je ustuknuo nekoliko koraka, a onda je strankinji uputio neiskren osmijeh. - To je krupna životinja. Jesi li sigurna da nije opasno voditi ga ovako blizu ljudi, naročito djece? Ne govori on to zbog djece, mislila je Ejla, čitajući suptilan govor njegovog tijela. Spominje djecu kako bi mi zapravo rekao da radim nešto opasno što bi moglo naškoditi ljudima, a sve to samo da bi prikrio svoj vlastiti strah. Ostali su ljudi izražavali istu brigu ne povrijedivši je pritom, no ona to nije odobravala i Laramaru jer je on pokazao tako malo brige za tu djecu za koju je trebao biti odgovoran. Nije joj se sviñao taj čovjek i njegove su primjedbe u njoj izazvale negativnu reakciju. - Vuk nije nikada ugrozio neko dijete. Jedina osoba koju je ikada povrijedio bila je jedna žena koja me je napala - rekla je Ejla, gledajući ga ravno u oči. Meñu ljudima Plemena ovakav bi izravan pogled bio shvaćen kao prijetnja i ta je podsvjesna poruka i sada bila prenesena. - Vuk je ubio tu ženu -dodala je. Laramar je učinio još jedan korak unazad i nervozno se osmjehivao. Baš nije pametno što sam ovo rekla, mislila je Ejla hodajući s Lanogom, djetešcem i Vukom prema prednjoj terasi. Zašto sam to rekla? Pogledala je dolje u životinju koja je s punim povjerenjem hodala uz nju. Ponijela sam se gotovo kao voña vučjeg čopora, natjeravši člana čopora koji je nižeg ranga da se povuče. Ali ovo nije čopor vukova, a ja nisam voña. On je već govorio protiv mene i mogla bih si samo prouzročiti nevolje. Kad su na donjem dijelu terase krenule stazom, Ejla se ponudila da sad ona malo ponese dijete, no Lanoga je to odbila, prebacivši Loralu na svoj bok. Vuk je njuškao tlo i Ejla opazi trag kopita. Ranije su ovuda prošli konji. Htjela je djevojčici pokazati te tragove, no onda se predomislila. Lanoga nije mnogo govorila i Ejla ju nije željela prisiljavati na razgovor u kojem se djevojčica ne bi osjećala ugodno. Stigle su do Rijeke i nastavile hodati uz njezinu obalu, a Ejla se tu i tamo zaustavljala kako bi pogledala poneku biljku. Sa štapićem za kopanje, koji je nosila zadjenut za remen oko struka, iskopala je nekoliko biljki zajedno s korijenom. Djevojčica ju je promatrala i Ejla joj je namjeravala ukazati na različite karakteristike tog bilja, tako da bi ga i ona sama znala pronaći, no odlučila je pričekati s tim dok mala bude razumjela primjenu tih biljaka. Onaj potočić koji je razdvajao Devetu špilju i Nizvodno padao je s kamene police tvoreći uzak slap, a onda je postao malen pritok Rijeke. Ejla se zaustavila kad su došle do mjesta gdje se voda izlijevala iz udubine koju je izlokala u vapnencu padajući u malim, zapjenjenim kaskadama. Malo podalje od tih slapića bilo je krupno kamenje koje se bilo odlomilo od vapnenačke stijene i tu tvorilo svojevrsnu branu iza koje se stvaralo malo jezero. Jedan od tih kamena imao je u sebi malen prirodni bazen obrubljen biljem nalik mahovini. Voda koja je ispunjala taj bazen dolazila je prvenstveno od kiše i prskanja vode vodopada. Ljeti, kada je manje kišilo, nivo vode u tom bazenu bio je niži pa je mislila da ju je sunce možda malo ugrijalo. Uronila je ruku u vodu. Kao što je i očekivala, voda je bila mlaka, možda malo svježa no toplija od one u jezeru, a vodeno je bilje činilo dno tog bazena mekim.

Ejla je spustila svoju naprtnjaču - Ponijela sam malo hrane. Želiš li nahraniti Loralu sada ili kasnije? - Sada - rekla je Lanoga. - U redu, onda ćemo sada jesti. Imam kuhanog zrnja i ono meso koje smo nastrugale za Loralu. Ponijela sam dovoljno hrane za sve nas, čak i za Vuka neke kosti na kojima još ima mesa. Čime se služiš da bi nahranila malu? - Rukom - odgovorila je. Ejla pogleda njezine prljave ruke. To nije bilo važno. Ona je i ranije prljavim rukama hranila malu, no ipak joj je odlučila pokazati. Podigla je one biljke koje je usput ubrala. - Lanoga, pokazat ću ti čemu služe ove biljke. - Djevojčica ih je pogledala. Zovu se sapunasto korijenje. Ima ih nekoliko različitih vrsta i neke od njih su bolje nego druge. Najprije ću ovdje u ovom potočiću s njih sprati zemlju objasnila je, pokazujući Lanogi kako ih treba očistiti. Tada je potražila čvrst, obli kamen i ravno mjesto na jednom od onih većih kamena uz mali bazen. - Onda moraš zdrobiti to korijenje. Tako će to poslužiti svrsi, no ako malo navlažiš, ispus-tit će još više ovog skliskog soka. - Djevojčica je pozorno promatrala, ali nije ništa rekla. Ejla je iz naprtnjače izvadila malu vodonepropusnu košaricu i pošla do kamenog bazena. - Sama voda ne može uvijek dobro skinuti svu prljavštinu. Sa sapunastim korijenjem je to lakše učiniti. Voda u ovom bazenu je malo toplija nego u potoku. Hoćeš li probati? - upita je Ejla. - Ne znam - odgovori djevojčica, gledajući kao da ne razumije dobro što to ona želi. - Lanoga, doñi ovamo i stavi ruku u vodu. Mala je prišla i uronila u vodu onu ruku s kojom nije držala djetešce. - Toplija je, zar ne? Sviña ti se dodir vode? - Ne znam - odgovorila je Lanoga. Ejla je stavila malo te mlake vode u onu košaricu, dodala smrvljeno korijenje i sve to protrljala rukama. - Lanoga, spusti dijete na tlo pa uzmi malo ovog korijenja i čini ono što ja radim - rekla je žena. Djevojčica ju je gledala, a onda podigla dijete sa svog boka i spustila ga na zemlju pokraj svojih nogu, pa polako posegnula za korijenom. Počela se stvarati pjena i na Lanoginom licu se vidjelo da je to zanima. Korijenje puno saponina nije tvorilo jako obilnu pjenu, no bilo je dovoljno da joj opere ruke. - Dobro sapunasto korijenje treba biti sklisko i stvarati pjenu - rekla je Ejla. - Sada to isperi, ovako. Vidiš li koliko su ti ruke sada čišće? - Djevojčica uroni ruke u vodu i onda ih pogleda. Opet joj se na licu ukazao onaj izraz zainteresiranosti. - Hajdemo sada jesti. Ejla je opet pošla do naprtnjače i iz nje izvadila neke omote. Jedan je bio rezbarena drvena zdjelica s poklopcem koji je bio pričvršćenu žicom omotanom oko njega. Razvezala je uzicu, skinula poklopac i lagano dotaknula površinu sadržaja. -Još je uvijek malo toplo - rekla je, pokazujući joj gustu masu različitog, sitno usitnjenog zrnja koje je bilo skuhano u kašu. - Nabrala sam to zrnje prošle jeseni, dok smo Džondalar i ja bili na putu. Tu su pomiješane sjemenke raži, pšenice u malo zobi. Dok se to kuhalo dodala sam i malo soli. Ove male crne sjemenke su od biljke koju ja zovem guščja nožica, ali ona na zelandonskom jeziku ima drugo ime. I njezino je lišće dobro za jelo. Ovu žitnu kašu sam napravila za Loralu. Mislim da će biti dovoljno i za nas dvoje, ali najprije pogledaj hoće li htjeti jesti nastrugano meso. Meso je bilo umotano u velike listove neke biljke. Ejla je to pružila Lanogi i onda je gledala što će ona s tim učiniti.. Mala je to razmotala, prstom zagrabila malo te kašaste tvari i stavila prst u usta djeteta koje joj je sjedilo na boku.. Dijete je spremno zinulo, no onda je, osjetivši okus hrane, izgledalo iznenañeno. Malo je to okretala po ustima istražujući okus i opipavajući jezikom i kad je konačno progutala, zinula je očekujući još. Ejli je izgledala poput ptičice.

Lanoga se nasmiješila i Ejla shvati kako sada prvi puta vidi da se djevojčica osmjehuje. Lanoga je dala sestri ostatak mesa, a onda je prešla na žitnu kašu., najprije ju je sama kušala, a onda je malo stavila djetešcu u usta. Tada su obje promatrale njezinu reakciju na nov okus. Izgledalo je da se posve usredotočila na ispitivanje te nove tvari u svojim ustima, čak je i malo žvakala tu novu, pomalo gumastu mješavinu. Činilo se da trenutak razmišlja, a onda je progutala pa zinula, tražeći još. Ejla se čudila koliko to dijete može pojesti i tek kad je Lorala prestala otvarati usta Lanoga je stavila drugi zalogaj u vlastita usta. Ako joj daš nešto držati, stavi li ona to u usta? - pitala je Ejla. - Da - odgovorila je djevojčica. - Donijela sam komadić kosti u kojoj još ima srži. Znala sam dječačića koji je to jako volio kad je bio malen. - rekla je Ejla, osmjehnuvši se zbog te drage i tužne uspomene. - Daj joj pa ćeš vidjeli voli li to. - Ejla joj pruži malen komad kosti jelenje noge u čijoj se šupljini nalazila srž. Čim joj je Lanoga pružila kost, mala ju je stavila u usta. I opet se ukazao onaj iznenañen izraz lica, no uskoro se čulo kako mala glasno siše. - Spusti je dolje, Lanoga, pa i sama nešto pojedi. Vuk je promatrao djetešce sa svog mjesta u blizini, ležeći tamo gdje mu je Ejla pokazala neka legne. Tiho cvileći, polako je puzao prema maloj koja je sjedila u travi. Lanoga ga je trenutak promatrala, a onda je sa zabrinutim izrazom lica pogledala Ejlu. Ranije nije ni opazila nazočnost te životinje. - Vuk voli djecu - rekla je Ejla. - Želi se igrati s njom, ali mislim da bi ga mogla malo zbuniti ova kost sa srži. Ako je ona ispusti mogao bi pomisliti kako mu je ona daje pa bi je mogao uzeti. Donijela sam za njega kost na kojoj još ima malo mesa. Dat ću mu je da je gloñe tamo uz rijeku dok mi budemo jele. Ejla je iz naprtnjače izvukla prilično velik omot zamotan u kožu, a kad ga je otvorila ukazalo se nekoliko komada kuhanog bizonovog mesa i jedna oveća sirova kost za koju su se još držali suhi smeñi komadi mesa. Ustala je, dala Vuku znak neka je slijedi i krenula prema Rijeci pa mu to tamo dala. Nije imao ništa protiv toga da se tamo pozabavi s tom kosti. Kad se je vratila, počela je vaditi iz naprtnjače još neke stvari. Donijela je različitu hranu. Osim mesa i žitne kaše, bilo je tu još nekih stvari koje su joj preostale od putovanja. Bilo je tu sasušenih komada škrobnih gomolja, pečene sjemenke bora, lješnjaci u ljusci i kriške malih, sušenih jabuka, reskih i ukusnih. Dok su jele, Ejla je govorila djevojčici - Lanoga, rekla sam ti da ćemo se ići kupati i malo se oprati prije nego budemo razgovarale sa ženama, ali mislim da bih ti trebala reći i zašto. Znam da radiš najbolje što znaš kako bi prehranila Loralu, ali da bi ona bila zdrava i da bi dobro rasla treba joj nešto više od zgnječenog korijenja. Pokazat ću ti kako možeš pripremiti i druga jela s kojima je možeš hraniti, poput onog mesa usitnjenog tako da ga ona može jesti iako još nema zube. Ali ono što joj najviše treba je mlijeko, barem malo mlijeka. - Djevojčica je jela i gledala je, ali nije ništa rekla. - Tamo gdje sam odrasla žene su uvijek dojile i tuñu djecu i, ako je njihovoj majci presušilo mlijeko, druge žene su na smjenu hranile i to dijete. Proleva mi je rekla kako i Ze-landonke hrane tuñu djecu, ali to su obično djeca njihovih roñaka. Tvoja mati nema sestru ili neku blisku roñakinju koja bi sada dojila pa ću ja zato zamoliti druge žene koje doje svoju djecu, ili će ubrzo roditi i dojiti, da one pomognu. Ali majke se prema svojoj djeci ponašaju vrlo zaštitnički. One možda ne bi željele držati neko dijete koje nije čisto i ne miriši lijepo pa onda kasnije u rukama držati svoje dijete. Moramo oprati Loralu tako da ona tim majkama izgleda svježe i privlačno. Tu ćemo se poslužiti ovim sapunastim korijenjem s kojim smo oprale ruke. Pokazat ću ti kako ćeš je okupati jer ćeš morati stalno paziti da bude čista, a kako ćeš vjerojatno ti biti ta koja će je nositi drugim ženama da joj daju mlijeka, onda ćeš je ti morati i kupati. Tebi sam donijela neku odjeću. To mi je Proleva nabavila. Tu su odjeću već ranije nosili, ali je čista. Ta je odjeća sada premalena djevojčici koja ju je nosila. - Lanoga nije odgovarala i Ejla se upita zašto ona tako malo govori. - Razumiješ li? - pitala je.

Lanoga je kimnula i nastavila jesti, tu i tamo pogledavajući sestru koja se još uvijek zabavljala s onom kosti u kojoj je bilo srži. Ejla pomisli kako je to djetence željno hrane koja joj barem nekako nadoknañuje sisanje. Kuhano korijenje nije dovoljno za dijete u razvoju. Kad se Lanoga najela, djetešce je počelo pokazivati znakove umora pa Ejla pomisli kako je moraju najprije okupati i tek tada pustiti neka spava. Odložila je posudu i ustala, a onda osjetila karakterističan miris. I djevojčica je osjetila. - Uneredila se - rekla je Lanoga. - Tamo uz potočić ima mahovine. Hajdemo očistiti malu prije nego je okupamo rekla je Ejla. Djevojčica ju je samo gledala. Žena podigne dijete. Djetešce se iznenadilo, ali se nije bunilo. Ejla ju je ponijela do potočića, kleknula uz obalu i iščupala punu šaku mahovine, uronila je u vodu pa s njom, držeći malu preko ruke, obrisala malu stražnjicu. To je još jednom ponovila i dok je provjeravala je li dijete čisto, iz djeteta poteče topla mokraća. Ejla ju je držala iznad tla dok nije završila, opet je obrisala i pružila Lanogi. - Donesi dijete do bazena, Lanoga. Vrijeme je da ju operemo. Stavi Loralu ovamo - rekla je, pokazujući udubljenje u kamenu ispunjeno vodom. Djevojčica ju je začuñeno pogledala, ali se nije pomaknula. Ejla je promatrala kako su joj se obrve nabrale dok je razmišljala. Premda je djevojčica jedva govorila, Ejla nije mislila kako je to zbog nedostatka inteligencije, nego više zato što ne razumije što treba učiniti, pa ju je to bilo natjeralo na razmišljanje. Ejla je shvatila da djevojčica bolje reagira na izravne upute. - Lanoga, stavi dijete u ovu vodu - rekla je. To nije bio prijedlog u sklopu razgovora nego jasan stav, gotovo zapovijed. Lanoga je polako krenula prema malom bazenu u kamenu i počela dizati dijete sa svojeg boka, no oklijevala je da sestru stavi u vodu. Ejla odostrag primi djetešce držeći je ispod pazuha tako da je mala, dok se koprcala nožicama, bila licem okrenuta svojoj sestri, a onda ju je polako posjela posred vode u kamenom udubljenju. Mlaka je voda pružila djetetu nov osjećaj i nagnalo ga da istraži to novo okruženje. Posegnula je za vodom, a onda izvukla ručicu i pogledala je. Pokušala je ponovo, sada nehotice malo prskajući vodu, pa ponovo gledala, a onda izvadila ruku iz vode i stavila palac u usta. Pa, nije zaplakala, pomisli Ejla. To je dobar početak. - Stavi ruku u ovu košaru i opipaj kako je voda sluzava od sapunastog korijenja. - Djevojčica učini kako joj je bilo rečeno. - A sada uzmi malo toga na dlan pa ćemo s tim istrljati Loralu. Dok su oba para ruku utrljavala tu sklisku tekućinu zajedno s komadićima korijena na djetetovu kožu, malena je mirno sjedila, iako se malo namrštila. To je bio nov osjećaj, ali ne posve neugodan. - A sada ćemo joj oprati kosu - rekla je Ejla, misleći kako bi to već moglo biti malo teže. - Počet ćemo tako da ćemo joj malo korijena utrljati na potiljak. Možeš joj oprati uši i vrat. Promatrala je djevojčicu i zapazila kako ona barata s djetetom s mirnom sigurnošću i činilo se kako se već pomalo priviknula na ovaj proces pranja. Ejla je odjednom nešto shvatila. Nisam bila mnogo starija od Lanoge kada sam rodila Darka. Možda sam imala godinu ili dvije više i to je sve. Naravno, imala sam Izu koja me je podučila kako da se brinem o njemu, ali naučila sam to. - A sada je polegni na leña i stavi jednu ruku ispod nje da se na nju osloni i pripazi da joj lice ne bude pod vodom pa joj svojom drugom rukom operi kosu rekla je. Pomogla je Lanogi položiti dijete na leña. Lorala se malo opirala, no sad su već ruke djevojčice bile sigurne i kad je već bila uronjena u ugodno mlaku vodu, mala se više nije opirala i prepustila se sigurnosti sestrinih ruku. Ejla je pomogla Lanogi oprati maloj kosu i onda je, rukom još uvijek punom sapunice, oprala dječje nožice i guzu. - Sada joj operi lice, vrlo pažljivo, samo mokrom rukom. Pazi da joj ništa ne uñe u oči. Neće joj od toga biti ništa, ali to bi joj moglo biti neugodno. Kada su s tim završile, opet su posjele djetešce. Žena je iz naprtnjače izvukla meku, elastičnu žućkastu kožu, podigla djetešce iz vode i zamotala ga u tu kožu. Predala je dijete Lanogi - Evo, čista i krasna. - Primijetila je kako djevojčica

opipava tu mekanu, baršunastu kožu u koju je dijete bilo zamotano. - Lijepa i mekana, zar ne? - Da - rekla je Lanoga, pogledavši ženu. -To su mi dali neki ljudi koje sam susrela na mojem putovanju. Oni se zovu Šaramudonci i čuveni su po tome što znaju ovako dobro obraditi kože divokoza. Divokoze su životinje koje žive u planinama blizu njihovog doma. To je nešto nalik planinskim kozama, ali su manje od kozoroga. Znaš li, Lanoga, ima li ovdje divokoza? - Da - rekla je djevojčica. Ejla je čekala da još nešto kaže, bodreći je osmijehom. Otkrila je da Lanoga dobro reagira na naredbe, ali nije znala kako bi je privoljela da započne razgovor. Djevojčica nije znala kako se razgovara s ljudima. Ejla se i dalje osmjehivala čekajući. Lanoga se namrštila i konačno rekla - Neki lovci su donijeli jednu. Može razgovarati! Ovo je bila izjavila dragovoljno, pomisli Ejla, osjetivši zadovoljstvo. Treba joj samo malo ohrabrenja. -Ako želiš, možeš zadržati tu kožu - ponudila je. Lanogino je lice pokazalo cijeli niz izraza koje žena nije očekivala. Najprije su joj oči bljesnule, onda se pojavila sumnja pa onda i strah. Tada se namrštila i odmahnula glavom. - Ne, ne mogu. - Želiš li tu kožu? Djevojčica spusti pogled. - Da. - Zašto je onda ne možeš zadržati? - Ne mogu - rekla je djevojčica, pa oklijevajući doda - Ne bi mi dali. Netko će je uzeti. Ejla je počinjala shvaćati. - Dobro, neka bude tako. Ti je čuvaj za mene. Tako ćeš je imati kada se poželiš poslužiti njome. - Netko će je uzeti - ponovi Lanoga. - Ako je netko uzme reci mi, pa ću ja otići i uzeti je natrag. Lanoga se počela smiješiti, no onda se namrštila i opet odmahnula glavom - Netko će se razljutiti. Ejla je kimnula. - Razumijem. Onda ću je ja zadržati, ali upamti: bilo kada kad je poželiš koristiti za Loralu ili za sebe, možeš doći k meni i posuditi je. Ako ti je netko bude htio oduzeti, reci da je to moje. Lanoga je skinula mekanu kožu s djeteta i spustila djevojčicu u travu. Vratila je kožu ženi - Uprljat će je. - To ne bi bilo ništa strašno. Samo bismo je morale oprati. Stavit ćemo je na tu kožu. Bit će joj mekše nego na goloj travi - rekla je Ejla. Raširila je kožu i polegla dijete na nju, osjetivši da je koža još uvijek zadržala onaj slabašan i ugodan miris dima. Nakon što su kože bile oderane i očišćene, uslijedila bi obrada pri kojoj se često koristio mozak životinje, a tada se štavila i rastezala tijekom sušenja, sve dok ne bi dobila onu konačnu baršunastu mekoću. Tada je ta gotovo bijela koža dobivala tamniju nijansu tako da ju se stavljalo iznad vatre koja je dimila. O vrsti drveta ili nekog drugog goriva ovisila je boja i nijansa kože koja je najčešće bila boje pijeska s daškom smećkaste ili žute i tada je, do izvjesne mjere, koža dobila i svoju konačnu teksturu. Pa ipak, ovo stavljanje nad vatru i dim nije se vršilo toliko zbog dobivanja odgovarajuće boje koliko zbog toga da koža postane elastična. Koža je mogla djelovati mekano i prije tog procesa, ali ako bi se smočila i ne bi se ponovo obrañivala i rastezala, ostala bi kruta i tvrda. No kada bi dim jednom obložio kožu, dogodila se promjena koja ju je održavala mekanom čak i nakon pranja. Takvo tretiranje dimom činilo je životinjske kože vrlo upotrebljivim. Ejla je zapazila kako se Lorali sklapaju oči. Vuk je već obradio svoju kost i primaknuo se bliže mjestu gdje su one prale dijete, suviše radoznao da bi se držao postrani. Ejla je podigla pogled i spazila ga. Dala mu je znak da im priñe pa je potrčao prema njima. - Sada smo mi na redu za kupanje - rekla je Ejla. Pogledala je prema životinji. - Vuče, čuvaj Loralu, čuvaj curicu. - I rukom mu je davala znakove koji su govorili to isto. Nije to bilo prvi puta da je Vuk dobio u zadatak čuvati usnulo dijete. Lanoga se zabrinuto namrštila. - On će ostati tu i paziti da je nitko ne

povrijedi, a i javit će nam ako se probudi. Mi ćemo biti tamo u jezeru, odmah iza kamene brane. Oprat ćemo sebe onako kako smo oprale Loralu, samo će naša voda biti malo hladnija - dodala je Ejla uz osmijeh. Putem do jezera, žena je uzela svoju naprtnjaču i kutiju s namočenim sapunastim korijenjem. Skinula je odjeću i prva ušla u vodu. Pokazala je kako se treba prati i pomogla je Lanogi oprati kosu, a onda izvadila još dva onakva kožnata ručnika i češalj dugih zuba kojeg joj je darovala Martona. Kad su se obrisale, razmrsila je sve one spetljane dijelove u Lano-ginoj kosi i počešljala je, a onda je s drugim češljem sredila i svoju kosu. Tada je s dna naprtnjače izvukla neku tuniku. Premda je bila nošena, nije bila otrcana. Izgledala je kao nova i imala je jednostavne ukrase izrañene od resa i nekoliko perli. Lanoga je pogleda sa žudnjom i onda je nježno dodirne. Osmjehnula se kad joj je Ejla rekla neka je obuče. - Želim da to imaš na sebi kada budemo išle razgovarati s tim ženama - rekla je Ejla. Lanoga nije prigovorila, zapravo nije rekla niti riječ i obukla ju je bez ustezanja. - Morale bismo krenuti. Već je kasno. Žene nas vjerojatno već čekaju - rekla je Ejla. Išle su stazom natrag do kamene terase, a onda se uputile prema dijelu gdje su bila boravišta kako bi otišle k Prole-vi. Vuk se vratio malo unazad i kad se Ejla okrenula da vidi gdje je, vidjela je kako životinja gleda nekud otraga, tamo odakle su došle. Slijedila je njegov pogled i spazila kako su tamo neka žena i neki muškarac. Žena se ljuljala i spoticala pri hodu. Muškarac je išao pokraj nje, ali ne sasvim uz nju, mada ju je jednom prihvatio u trenutku kada je gotovo pala. Kad je žena skrenula prema Laramarovom boravištu, Ejla je shvatila da je to bila Lanogina i Loralina mati, Tremeda. Ejla se na trenutak zapitala bi li je pokušala dovesti na taj sastanak sa ženama, ali je odustala od toga. Bilo je vjerojatnije da će žene osjetiti više simpatije prema lijepoj djevojčici koja nosi čisto dojenče nego kada bi s njima bila žena koja je vjerojatno popila previše barme. Ejla je već htjela krenuti dalje, no onda joj se pogled zaustavi na onom muškarcu. On nije bio skrenuo sa ženom nego je nastavio prilaziti sve bliže. U obrisima njegovog tijela i u načinu na koji se kretao bilo je nečeg što se Ejli učinilo poznatim. Spazio ju je i nastavio gledati u nju dok joj je prilazio. Kada je došao bliže, znala je tko je on i promatrajući ga, odjednom shvati što je to još izdaleka prepoznala. To je bio Brukeval i, premda se to njemu možda ne bi svidjelo, Ejla je u toj čvrstoj grañi tijela i u tom načinu na koji se sa samopouzdanjem i bez ikakvog napora kretao, prepoznala muškarca Plemena. Brukeval joj se smiješio kao da je posebno sretan što je vidi, i ona mu je uzvratila osmijehom prije no što se okrenula i požurila s Lanogom i djetetom prema Prolevinom boravištu. Samo na trenutak svrnula je pogled unazad i spazila kako se njegov osmijeh pretvorio u izraz gnjeva, kao da je učinila nešto što ga je oneraspoložilo i ona se upitala što li je to učinila. Vidjela me je kako dolazim i okrenula se, mislio je Brukeval. Nije mogla pričekati ni toliko da razmijenimo pozdrave. Mislio sam da je ona drukčija.

JLolazi! - rekla je Proleva. Izašla je iz svog boravišta tražeći Ejlu i bila je zadovoljna što je vidi. Bojala se da ženama koje je sazvala postaje dosadno i da će, ma kako bile radoznale, uskoro naći neki izgovor i otići. Samo im je rekla da Ejla želi s njima razgovarati. Činjenica da ih je družica voñe pozvala u svoje boravište bila im je još samo dodatna motivacija. Proleva je odmaknula zavjesu na ulazu i kretnjom ruke pozvala Ejlu i djecu neka uñu. Ejla je dala Vuku znak da ode kući, a onda je pustila Lanogu neka, noseći djetešce, uñe prva. Unutra je bilo devet žena i zbog njih se boravište sada činilo vrlo malenim i tijesnim. Šest žena je držalo svoju djecu, sve novoroñenčad ili tek nešto stariju, dok su tri žene bile u visokom stupnju trudnoće. Uz sve njih još se je i dvoje mališana, starih možda dvije godine, igralo na podu. Sve su se one manje-više poznavale, neke samo iz viñenja, ali bile su tu i dvije sestre pa je razgovor tekao lako. Usporeñivale su djecu, razgovarale o intimnim stvarima rañanja, dojenja i prilagodbe životu s tim često tako zahtjevnim prinovama u

svojim obiteljima. Sada su prestale razgovarati i sve su gledale u pridošlice, pokazujući na razne načine svoje iznenañenje. - Svi vi znate tko je Ejla pa sada nećemo prolaziti kroz onu dugačku formalnu proceduru službenog upoznavanja - rekla je Proleva. - Kasnije ćete se moći pojedinačno upoznati. - Tko je ova djevojčica? - upita neka žena. Ta je žena bila starija od većine okupljenih i na zvuk njezinog glasa jedno od one djece na podu je ustalo i prišlo joj. - A ovo djetešce? - upitala je neka druga. Proleva je pogledala Ejlu koje se dojmila brojnost majki koje su se tu okupile i bilo je očigledno da nisu stidljive, a njihova su joj pitanja pokazala otkud bi trebala započeti s ovim razgovorom. - Ovo je Lanoga, Tremedina najstarija kći - rekla je Ejla, sigurna da neke od žena znaju tu djecu. - Tremedina! - uskliknula je ona starija žena. - To su Tre-medina djeca? - Da. Zar ih ne prepoznajete? Ona pripadaju Devetoj Špilji - rekla je Ejla. Začuo se žamor žena koje su sada tiho meñusobno komentirale. Ejla je čula kako se neke od opaski odnose i na njezin neobični naglasak i na ovu djecu. - Lanoga je njezino drugo dijete, Stelona - rekla je Pro-leva. - Sigurno se sjećaš kad se je rodila jer si pomagala pri porodu. Lanoga, daj donesi Loralu i sjedni tu pokraj mene. - Gledala je kako je djevojčica podigla dijete i pošla prema voñinoj družici pa sjela, držeći malu na svom krilu. Nije ni pogledala druge žene; gledala je samo u Ejlu koja joj se smiješila. - Lanoga je došla pozvati Zelandonu, jer je Bologan bio povrijeñen. Potukao se i zadobio ranu na glavi - započela je Ejla. - I tada smo otkrile da postoji i mnogo ozbiljniji problem. Ovo djetešce može izbrojiti tek nekoliko mjeseci, a njezinoj je majci presušilo mlijeko. O maloj se brine Lanoga, no ona je zna hraniti samo zgnječenim kuhanim korijenjem. Mislim da sve vi znate kako niti jedno dijete ne može živjeti i napredovati jedući samo kuhano korijenje. - Ejla je primijetila kako su sada neke majke privile svoju djecu bliže k sebi. Bila je to reakcija shvatljiva gotovo svakome, a sada su i one počele shvaćati o čemu će Ejla govoriti. -Ja dolazim iz mjesta koje je vrlo daleko od zemlje Zelan-donaca, no bez obzira gdje smo odgojeni i tko nas je odgojio, postoji jedna stvar koju svi ljudi znaju: djetetu je potrebno mlijeko. Meñu ljudima gdje sam ja odrasla, ako se dogodilo da je neka žena ostala bez mlijeka, druge su joj pomogle hraniti njezino dojenče. - Sve su one znale da Ejla sada govori o zbitoglavcima, koje je većina Zelandonaca smatrala životinjama. - Čak i one s malo većom djecom, koje nisu imale znatan višak mlijeka, ponudile bi ponekad takvom djetetu svoje grudi. Jednom, kad je jedna mlada žena izgubila mlijeko, druga žena, koja je imala i više nego dovoljno mlijeka za vlastito dijete, dojila je i ovo drugo gotovo kao da je njezino vlastito, hraneći ih oboje kao da ih je zajedno rodila - rekla je Ejla. - A što sa ženinim vlastitim dojenčetom? Što ako za njega ne ostane dovoljno mlijeka? - upitala je jedna trudnica. Bila je vrlo mlada i ovo joj je vjerojatno bila prva trudnoća. Ejla joj se osmjehnula, a onda je pogledala druge žene kako bi ih uključila Zar nije čudesno kako se majčino mlijeko povećava u skladu s njezinim potrebama? Što više dojiš, više mlijeka imaš. - To je potpuno točno, naročito u početku - začuo se s ulaza glas kojeg je Ejla odmah prepoznala. Okrenula se i nasmiješila visokoj, debeloj ženi koja je ulazila. - Žao mi je, Proleva, što nisam mogla doći ranije. Laramar je došao pogledati Bologana i počeo ga ispitivati. Nisam odobravala te njegove metode pa sam otišla po Džoharana i oni su onda nekako izvukli iz tog mladića odgovore o tome što se je zapravo dogodilo. Opet se začuo uzbuñen žamor meñu ženama. Bile su radoznale i nadale su se da će Zelandona reći više o tome, no znale su da tu pitanja ne bi pomogla. Ona će im reći samo onoliko koliko želi da one znaju. Proleva je sada pomaknula veliku vodonepropusnu košaru napola punu čaja s kamenog bloka i stavila je na stranu, a na kamen je stavila jastuk - to je bilo Ze-landonino stalno sjedalo u voñinom

boravištu, a koristili su ga i u druge svrhe kada ona nije bila tu. Kad je doniera sjela, dobila je šalicu tog napitka. Uzela ju je i nasmiješila se svima. Ako se ovaj prostor već i ranije činio tijesnim, dolaskom ove žene djelovao je posve pretrpano, no činilo se da to nikome ne smeta. Biti na ovakvom sastanku s družicom voñe i Prvom Meñu Onima Koji Služe Majci, davalo je ovim ženama osjećaj da su važne. Ejla je naslutila kako se one osjećaju, no nije s njima proboravila dovoljno vremena da bi u punom smislu shvatila što ovakva prigoda znači tim ženama. Ona je Prolevu i Zelandonu doživljavala kao roñakinju i prijateljicu Džondalara. Doniera je sada pogledala Ejlu, potaknuvši je neka nastavi govoriti. - Proleva mi je rekla kako Zelandonci hranu dijele izmeñu sebe. Pitala sam je bi li Zelandonke bile voljne podijeliti i svoje mlijeko. Rekla mi je kako one to često čine s roñakinjama i bliskim prijateljicama, ali Tremeda nema rodbinu za koju bi se znalo, a sigurno je da nema sestru niti roñakinju koja doji dijete rekla je Ejla, ni ne spominjući bliske prijateljice. Dala je znak Lanogi koja je sada ustala i, noseći dijete na rukama, pošla prema njoj. - Premda bi se ova desetogodišnjakinja mogla brinuti o djetetu, ona je ne može dojiti. Počela sam pokazivati Lanogi kako će, uz zgnječeno korijenje, pripremati i drugu hranu koju dojenče može jesti, ali to nije dovoljno. - Ejla je tu zastala i pogledala svaku majku ponaosob. - Jesi li ti bila i ta koja ih je očistila? - upitala je Stelona, ona starija žena. - Da. Otišle smo do Rijeke i okupale se, baš kao što i vi to činite - rekla je Ejla i dodala - Saznala sam da se prema Tremedi ljudi ne ponašaju uvijek ljubazno, ali ovo djetešce nije Tremeda. To je samo dijete kojem je nužno potrebno mlijeko, barem malo mlijeka. - Ja ću ti iskreno reći - rekla je Stelona. Ona je sada na izvjestan način postala glasnogovornicom cijele grupe. - Ne bih imala ništa protiv da tu i tamo dojim to dijete, ali ne želim odlaziti u njihovo boravište i nisam baš luda za tim da se viñam s Tremedom. Proleva je okrenula glavu kako bi prikrila osmijeh. Ejli je uspjelo, pomislila je. Dobila je sada ovaj pristanak, a ostali će uslijediti, ili barem većina njih. - Nećeš morati. Već sam razgovarala s Lanogom. Ona će donositi svoju sestru k tebi, možemo se još dogovoriti kada i kako. Ako bi više njih bilo voljno pomoći, onda to ne bi oduzelo mnogo mlijeka niti jednoj od njih - rekla je Ejla. - Pa daj je ovamo - rekla je žena. Da vidimo sjeća li se još kako se siše. Otkad nije na mlijeku? - Negdje od proljeća - odgovorila je Lanoga, dajući malu Steloni. Lanoga je izbjegavala izravno gledati druge žene dok je prilazila starijoj ženi koja je vlastito dijete što joj je zaspalo u krilu predala trudnici pokraj sebe. Lakoćom stečenom iskustvom, Stelona je djetetu ponudila dojku. Dijete je neko vrijeme ustima tražilo, željno no već posve nenaviklo na taj položaj, no kad je Lorala zinula, žena joj u usta stavi bradavicu. Mala ju je na trenutak samo držala u ustima, a onda je počela sisati. - E pa prihvatila je - rekla je Stelona. Začuo se opći uzdah olakšanja i posvuda su se vidjeli osmjesi. - Hvala ti, Stelona - rekla je Ejla. - Mislim da je to najmanje što se može učiniti. Pa, konačno, ona pripada Devetoj Špilji - odgovorila je Stelona.

- Nije ih ona natjerala na to tako da ih je baš izravno posramila, - rekla je Proleva - ali stvorila je kod njih osjećaj da bi, kada ne bi pomogle, bile gore od zbitoglavaca. Sada se sve one osjećaju plemenitima jer čine dobro djelo. Džoharan se odigao na lakat i pogledao svoju družicu -Bi li ti hranila Tremedino dijete? Proleva se okrenula na bok i povukla pokrivač preko svog ramena. - Naravno da bih, - rekla je - ako bi to netko zatražio, ali moram priznati da se možda ne bih sjetila razraditi cijeli raspored za one koje će sudjelovati na tom zadatku, a stid me je i što nisam ni znala da je Tremeda ostala bez mlijeka. Ejla je rekla kako je Lanoga sposobna i da joj samo treba netko tko će je podučiti. I ima pravo, djevojčica je sposobna. Brine se o maloj, a i o ostaloj djeci, više

nego njihova mati, ali djevojčica koja ima samo deset godina ne bi trebala biti mati čitavoj gomili djece. Ona još nije imala niti svoj Prvi obred. Bilo bi najbolje kada bi netko usvojio to dojenče. A možda i još koje od onih mlañih rekla je Proleva. - Možda ćeš na Ljetnom saboru pronaći nekoga tko bi ih uzeo - rekao je Džoharan. - Mislim da bih mogla pokušati, ali ne vjerujem da je Tremeda završila s rañanjem djece. Majka je sklona dati još djece onim ženama koje već imaju dijete, ali Ona obično pričeka da žena završi s dojenjem jednog i tek tada joj dade drugo. Ze-landona kaže kako će Tremeda, sada kad ne doji, vjerojatno u roku od godine dana opet biti trudna. - Kad već govorimo o trudnoći, kako se ti osjećaš? - pitao je Džoharan, osmjehujući se i gledajući je s ljubavlju. - Dobro - odgovorila je. - Izgleda da sam prošla onaj period mučnina, a neću biti niti previše krupna u vrijeme onih najgorih ljetnih vrućina. Mislim da ću reći ljudima. Ejla je već pogodila. -Ja još ne vidim ništa, osim što si još ljepša, - rekao je -ako je to uopće moguće. Proleva mu se toplo osmjehnula. - Ejla se ispričala što je to spomenula prije nego sam bila spremna to objaviti... jednostavno joj je pobjeglo. Rekla je kako vidi znakove zato što se bavi liječenjem, onim što ona ponekad zove iscjeljivanjem, no teško je povjerovati da je ona mogla toliko toga naučiti od... - Znam - rekao je Džoharan. - Pitaš se mogu li oni koji su nju othranili zaista biti poput ovih koji su tu oko nas. A ako je zaista tako, onda me to brine. Nismo se prema njima dobro ponašali i pitam se kako to da nam se nisu osvećivali. I što će se dogoditi ako oni jednoga dana odluče uzvratiti udarac. - Mislim da sada ne moramo o tome misliti, - rekla je Pro-leva - a sigurna sam da ćemo o njima naučiti još mnogo više kad budemo bolje upoznali Ejlu. - Zastala je, okrenuvši se prema Džaradalovom mjestu za spavanje i osluškujući. Ranije je nešto čula, no sada je bilo tiho. Vjerojatno je nešto sanja, pomislila je, pa se onda opet okrenula prema svom muškarcu. - Znaš, oni žele da ona postane Zelandonka prije nego krenemo, tako da će se to učiniti prije nego se ona i Džonda-lar združe. - Da, znam. Ne čini li ti se kako je to malo prebrzo? Čini nam se da je poznamo mnogo duže nego što je zapravo znamo, jer nema tome dugo da su došli ovamo rekao je Džoharan. - Ja inače nemam ništa protiv toga da poslušam prijedloge moje majke. Ne dogaña se često da ona nešto predlaže, premda je još uvijek utjecajna, ali kada je predlagala to je obično bilo nešto na što se ja nisam sjetio, ali što ima smisla. Kad mi je prepustila vodstvo, pitao sam se može li se ona zaista toga odreći, no ona je, jednako kao i svi drugi, željela da ja to prihvatim i uvijek je pazila da mi se ne miješa u posao. No ja ne vidim dobrog razloga da Ejlu tako brzo prihvatimo. Ionako će se smatrati jednom od nas kada bude združena s Džondalarom. - Ali to nikada neće biti zbog njezinog prava na to, nego samo zato što je Džondalarova družica - rekla je Proleva. - Tvoja mati brine zbog njezinog položaja, Džoharane. Sjećaš li se Šivonarovog sprovoda? Kao pridošlica, Ejla je trebala stajati na začelju, no Džondalar je ustrajao u tome kako će onda i on biti tamo uz nju, bez obzira kamo je mi stavili. Tvoja mati nije htjela da njezin sin hoda iza Laramara. To bi ostavilo utisak kako žena s kojom će se združiti ima nizak status. Zelan-dona je rekla da ona pripada k iscjeliteljima i zato je stavljena naprijed, no Laramaru se to nije svidjelo pa je doveo Martonu u neugodnu situaciju. - Nisam to znao - rekao je Džoharan. - Problem je u tome što mi ne znamo kako bismo procijenili Ejlin status - rekla je Proleva. - Izgleda da ju je usvojio visokopozicioniran Mamut, ali koliko mi znamo o njima? To nije isto kao da su to Lanzadonci, pa čak ni Losadunajci. Ja nikada prije nisam čak ni čula za njih, premda neki ljudi tvrde kako su čuli. A odrasla je uz zbitoglavce! Kamo je onda trebamo svrstati? Ako joj se ne prizna visok status, to bi moglo srušiti i Džondalarov ugled, a to bi se odrazilo na svu rodbinu i veze, na Martonu, tebe, mene, na sve njegove roñake.

- Nisam se toga ni sjetio - priznao je Džoharan. - I Zelandona želi da prihvatimo Ejlu. Ona se prema njoj ponaša kao da je Ejla zelandona, kao da joj je ravna. Ne znam koji su njezini motivi i razlozi, no čini se odlučnom da je vidi kao ženu visokog ranga. - Proleva je opet okrenula glavu prema svom sinu kad je čula neki zvuk kojeg je ispustio. Bila je to nesvjesna reakcija koju je ona jedva i zapazila. Sigurno ima neke jako živahne snove, pomislila je. - Hoće li biti dovoljno da se to prihvaćanje samo deklarira? -upita Martona, nagnuvši se naprijed. - Džoharan je voña, ti si raniji voña i savjetnica, Vilamar je Glavni Trgovac... - A ti si Prva, - prekine je Martona - ali usprkos ugledu svi smo mi, osim tebe, Zelandona, rodbina, a svi znaju da si ti prijateljica. - Tko bi prigovorio? - Laramar. - Martona je još uvijek bila ljutita i pomalo posramljena jer ju je Laramar uhvatio kako krši ustaljena pravila ponašanje i na licu joj se vidjelo kako se uzrujala. - Napravio je od toga veliku stvar samo da bi stvarao probleme. Učinio je to na sprovodu - rekla je. - Nisam znala.. Što je učinio? - upita krupna žena. Obje su žene sjedile u njezinom boravištu, pijući čaj i tiho razgovarajući. Doniera je bila sretna što je njezin posljednji pacijent konačno otišao kući, vrativši joj tako njezinu privatnost gdje je mogla u samoći meditirati ili voditi privatne razgovore. - Dao mi je znati da je Ejla trebala ići na začelju pogrebne povorke. - Ali ona je iscjeliteljica i pripada k zelandonama - rekla je Doniera. - Ona možda i je iscjeliteljica, ali nije zelandona, pripadala ona tamo ili ne, a on to zna. - Ali što on tu može? - On je član Devete Špilje i može potegnuti to pitanje. Moglo bi biti i drugih koji dijele njegovo mišljenje, samo oklijevaju to spomenuti. Ako on postavi to pitanje, mogli bi ga u tome podržati. Mislim da trebamo naći više ljudi koji će se složiti s tim da ju prihvatimo - izjavila je Martona, dajući svojim riječima prizvuk konačne odluke. - Možda si u pravu. Koga predlažeš? - upita Zelandona. Otpila je gutljaj čaja i zamišljeno se namrštila. - Mogle bismo pokušati sa Stelonom. Kako sam čula od Proleve, ona je bila prva koja je pristala dojiti Tremedino dijete. Svi je štuju i vole, a nije s nama u rodu. - Tko će razgovarati s njom? - Može Džoharan, a možda bih i ja mogla. Mogla bih porazgovarati s njom, onako kao žena sa ženom. Što misliš? Zelandona odloži svoju šalicu, a bore na čelu joj postado-še dublje. - Mislim da bi najprije ti trebala s njom razgovarati i nekako saznati što ona o tome misli. A onda, ako se pokaže da je sklona, onda bi Džoharan trebao s njom razgovarati, ali kao član obitelji a ne kao voña. Tako to onda neće izgledati kao neki službeni zahtjev i neće biti onog pritiska koji bi se upleo kada bi se on tu postavio kao voña Špilje. Izgledati će nekako više kao da traži uslugu. - Što je i točno - rekla je Martona. - Naravno. Ali sama činjenica da voña iznosi takvu molbu unosi u sve to i moć njegovog položaja. Svi znamo tko je on. To se i ne treba spominjati. A to što je on moli za uslugu ona bi mogla shvatiti kao kompliment. Koliko dobro je poznaš? -upita Prva. - Znam je, naravno. Stelona je iz pouzdane obitelji, no nismo imale prilike družiti se privatno. Proleva je bolje pozna. Ona ju je zamolila da doñe kada je Ejla željela razgovarati o Tremedinom dojenčetu. Znam da vrlo dobro surañuje kad se treba organizirati kakvo okupljanje ili pripremiti hrana i uvijek je vidim kako pomaže kad se treba obaviti neki posao - rekla je starija žena. - Onda trebaš uključiti i Prolevu pa je povesti sa sobom kad ćeš ići razgovarati sa Stelonom - rekla je Zelandona. Važno je saznati što ona o tome misli. Ako joj se zamisao sviña i ako bude voljna pomoći, onda se možeš pouzdati u tu njezinu stranu.

Žene su neko vrijeme šutjele, pijući čaj i razmišljajući. Tada Martona upita Bi li ti željela da ta svečanost prihvaćanja bude jednostavna ili nešto malo dramatičnije? Zelan,dona je pogleda i shvati kako ta žena ima razlog da sada postavlja to pitanje. - Zašto pitaš? - Ejla mi je pokazala nešto za što držim da bi moglo dobro odjeknuti ako se s tim pametno posluži. - Što ti je pokazala? -Jesi li je ikada vidjela kako pali vatru? Krupna žena je oklijevala samo trenutak, a onda se naslonila i osmjehnula. Samo onda kada je zapalila vatru da bih mogla pripremiti okrepljujući napitak za Vilamara, onda kad se je vratio s puta i saznao za Tonolana. Rekla je da će mi pokazati kako se to može tako brzo napraviti, ali moram priznati da sam posve zaboravila na to, što zbog sprovoda i planova za Ljetni sabor a što zbog svega ostalog što se dogañalo. - Kad smo jedne noći došli kući vatra se bila ugasila pa su nam ona i Džondalar to pokazali. Vilamar, Folara i ja otad uvijek tako palimo vatru. Za to ti je potrebno nešto što ona zove kvatreni kamen, a izgleda da su ovdje u blizini pronašli takvo kamenje. Ne znam koliko su našli, ali dovoljno da ga podijele s još nekima - rekla je Martona. - Zašto ti ne bi večeras došla k nama? Znam da su ti to namjeravali pokazati pa bi to mogli učiniti i večeras. Zapravo, zašto ne bi došla k nama na večeru? Još mi je ostalo malo od one ture vina. - To jako volim. Da, doći ću. - Kao i obično, Martona, ovo je bilo jako dobro - rekla je Ze-landona, odloživši praznu šalicu pokraj gotovo prazne zdjele. Sjedili su na jastucima oko niskog stola. Tijekom obroka Džondalar ih je stalno pogledavao i osmjehivao se, kao da očekuje neku posebnu pikanteriju. Doniera je morala samoj sebi priznati kako je to čini radoznalom iako nije namjeravala to i pokazati. Posvetila se svome jelu, zabavljajući ih pričama i anegdotama, potičući Džondalara i Ejlu da pričaju o svojem putovanju, a Vilamara o njegovim avanturama s putovanja. Bila je to za sve njih vrlo ugodna večer, osim za Folaru, koja je izgledala kao da će prsnuti od radoznalosti, a Džondalar se držao tako lukavo i samozadovoljno da je to Zelandonu gotovo tjeralo na smijeh. Vilamar i Martona su bolje znali strpljivo čekati pravi trenutak; bila je to taktika kojom se često koristilo u trgovačkim pregovorima ili u nagodbama s drugim Špiljama. Činilo se kako ni Ejli nije bilo teško čekati, no Prvoj je bilo teško proniknuti u njezine prave osjećaje. Još nije dovoljno dobro upoznala tu strankinju i ona je za nju predstavljala enigmu, no to ju je i činilo tako zanimljivom. - Ako si završila s večerom bilo bi nam drago da se pri-makneš malo bliže ognjištu - rekao je Džondalar s osmjehom punim nestrpljenja. Krupna žena se podigla s gomile jastuka na kojima je sjedila i krenula prema ognjištu za kuhanje. Džondalar je požurio pokupiti sve te jastuke i prenijeti ih do ognjišta, no Zelan-dona je ostala stajati. - Možda ćeš poželjeti sjesti, Zelandona - rekao je. - Poga-sit ćemo sva svjetla i tu će biti mračno kao u špilji. - Ako ti je tako draže - rekla je, sjedajući na hrpu jastuka. Martona i Vilamar su ponijeli svoje jastuke sa sobom i takoñer sjeli, dok su oni mlañi pokupili sve svjetiljke i složili ih oko ognjišta, a Zelandona se začudila vidjevši tu čak i onu uljanicu koja je u niši gorjela ispred kipa ðoni. Već samo to donošenje uljanica na jedno mjesto činilo je da ostali dio boravišta izgleda vrlo mračno. - Jeste li svi spremni? - pitao je Džondalar i kad su ono troje što su čekali kimnuli, ostali su počeli gasiti male plamenove. Dok su ih gasili nitko nije govorio. Bivalo je sve tamnije, sve dok potpun mrak nije prekrio svaki odsjaj svjetlosti i potpuno ispunio prostor, stvarajući sablasni osjećaj zatvorene, neprobojne gustoće. Bilo je mračno kao u špilji, ali u boravištu koje je još nekoliko trenutaka ranije bilo ispunjeno toplim zlaćanim sjajem, ovaj je učinak bio sablastan i, začudo, više zastrašujući od onog mraka u tamnim dubinama. Tamo se je i očekivalo da bude mračno. Ovim namjernim gašenjem svake svjetlosti kao da su izazivali sudbinu. Prvoj nije pro-maknuo taj mistični učinak.

No kako je vrijeme prolazilo, oči su se priviknute na tminu i Zelandona zapazi kako je taj duboku mrak sada nešto manje dubok. Još uvijek nije mogla vidjeti ni obris vlastite ruke pred svojim očima, no u ovakvom boravištu bez krova se, na donjem dijelu prevjesne stijene koja ih je visoko gore natkrivala, ipak nazirala slaba naznaka odraza svjetla iz susjedstva. Nije to bilo mnogo, no nije bilo mračno kao u špilji. Pomislila je kako ovo mora upamtiti. Iz misli je prene svjetlost tu u blizini, svjetlost koja je blje-snula u očima već naviklim na duboku tamu. To je potrajalo jedan dugačak trenutak, osvijetlivši Ejlino lice i onda se ugasilo, no već časak kasnije bljesnula je mala vatra i ubrzo se rasplamsala. - Kako si to učinila? - upitala je Zelandona. - Učinila što? - pitao je Džondalar uz širok osmijeh. - Tako brzo zapalila vatru - Zelandona je sada vidjela kako se svi osmjehuju. - Ovo je vatreni kamen - rekao je Džondalar, pružajući joj jednog kako bi joj pokazao. - Kad po njemu kresneš kre-menom, stvori se dugotrajna, vruća iskra i, uz suh sitniš za potpalu i ako si pokraj toga dobro namjestila kamen, iskra će se prihvatiti. Evo, pokazat ću ti kako se to radi. Složio je lako zapaljivu hrpicu. Prva je ustala sa svog tapeciranog sjedala i sjela na tlo uz ognjište. Radije je sjedila na povišenim sjedalima ili stolicama jer joj je tada bilo lakše ustati, ali to nije značilo da ne može sjesti i na pod ako je to željela ili mislila da je to važno. A ovaj trik s paljenjem vatre je bio važan. Džondalar joj je pokazao, a onda je dao njoj kamenje. Nekoliko puta je bezuspješno pokušavala i svaki se puta sve više mrštila. - Usvojit ćeš tehniku - hrabrila ju je Martona. - Ejla, daj joj pokaži. Ejla je uzela kremen i željezni pirit, složila hrpicu i pažljivo pokazala ženi položaj ruku. Onda je kresnula i iskra je pala na hrpicu. Uzdigla se tanana nit dima kojeg je ona ras-puhala, a tada je vratila kamenje Zelandoni. Žena je držala kamenje ispred sebe i htjela kresnuti, ali Ejla je zaustavi i ispravi položaj njezinih ruku. Pokušala je ponovo i sada je gledala kako je iskra pala uz hrpicu pa je sama promijenila položaj ruku i opet kresnula. Ovaj puta je iskra pronašla hrpicu. Znala, je što tada treba učiniti. Podigla je pahuljastu hrpicu, prinijela je k licu i puhnula u nju. Slabašan začetak plamena sada je bljesnuo jasnocrvenom bojom. Kad je opet puhnula, liznuo je mali plamen, a sljedeći je pokušaj već prenio plamen na sitno triješće. Doniera je sada to spustila i počela dodavati manje, a onda i veće komade drva. Onda je opet sjela i osmjehnula se, zadovoljna onim što je postigla. I ostali su se smiješili i svi su joj uglas uputili komplimente i riječi odobravanja. - Brzo si shvatila - rekla je Folara. -Rekla sam ti kako je to samo stvar tehnike - rekla je Martona. - Bravo! - rekao je Vilamar. - A sada pokušaj ponovo - rekla je Ejla. - Da, to je dobra ideja - složila se Martona. Ona Koja Je Prva Meñu Onima Koji Služe Majci poslušno je učinila kako joj je bilo rečeno. Zapalila je vatru i drugi puta, ali je pri trećem pokušaju imala problema dok joj Ejla nije ukazala na to da je krivo bacila iskru i onda joj pokazala kako treba kresnuti pod drukčijim kutom. Nakon trećeg uspješnog pokušaja ustala je i opet sjela na svoje tapecirano sjedalo i gledala Ejlu. - Vježbat ću to kod kuće - rekla je. - Kad to budem prvi puta javno izvela, želim biti sigurna poput tebe. Ali reci mi gdje si to naučila? Ejla joj je ispričala kako je, odsutna duhom, pokupila kamen na šljunčanoj plaži, misleći kako je to onaj kojim se služila kao čekićem dok je izrañivala nov alat s kojim će zamijeniti onaj koji joj se bio slomio. Kako joj se vatra ugasila, ta joj je vruća iskra, zajedno s malo dima koji se pojavio, dala ideju da je pokuša zapaliti na taj način. I, na njezino iznenañenje, to joj je i uspjelo. - A je li točno da ovdje u blizini ima tog vatrenog kamenja? - pitala je doniera. - Da - uzbuñeno je odgovorio Džondalar. - Mi smo tamo u njezinoj dolini bili pokupili sve kamene koje smo mogli pronaći, nadajući se kako ćemo još toga naći putem, ali nigdje nismo na njega naišli. No Ejla se zaustavila kako bi popila

vode na malom potoku u Šumskoj dolini i tamo ih je našla. Ne mnogo, ali tamo gdje ih je nekoliko mora ih biti i više. - To zvuči logično. Nadam se da si u pravu - rekla je Ze-landona. - S tim bi se moglo izuzetno dobro trgovati - rekao je Vilamar. Zelandona se malo namrštila. Više je razmišljala o dramatičnim aspektima prigodom obreda, no to bi zahtijevalo da kamenje ostane nedostupno svima osom zelandonama, a za to je već i sada bilo prekasno. - Vjerojatno si u pravu, Glavni Trgovce, ali možda ne odmah - rekla je. -Ja bih radije znanje o tom kamenju neko vrijeme čuvala kao tajnu. - Zašto? - pitala je Ejla. - Moglo bi biti korisno pri izvjesnim obredima - odgovori Zelandona. Odjednom se Ejla prisjetila vremena kada je Talut sazvao sastanak na kojem im je htio predložiti da Mamutovci usvoje Ejlu. Na iznenañenje i Taluta i Tulije, tih brata i sestre koji su kao voña i glavarica bili voñe Lavljeg logora, bez obzira što su je oni predložili, jedan čovjek se nije složio s tim prijedlogom. Tek kada su izveli spontanu ali dramatičnu demonstraciju paljenja vatre pomoću tog kamenja i kada su mu obećali da će mu dati takav kamen, Frebek je popustio. - Možda je to dobra zamisao - složila se. - Ali kada ću to moći pokazati mojim prijateljicama? - pitala je Folara nesretnim glasom. - Morala sam mami obećati da to neću nikome spominjati, a tako im želim to pokazati. - Tvoja mati je mudro postupila - rekla je Zelandona. -Obećajem ti da ćeš imati priliku pokazati im to, ali za sada još ne. To je suviše važno i treba biti pokazano u pravo vrijeme i na pravi način. Zbilja bi bilo bolje da se još malo strpiš. Hoćeš li? - Naravno, ako ti to želiš, Zelandona - pristala je Folara. - Čini se da je bilo više gozbi, obreda i okupljanja otkad su oni došli nego tijekom cijele zime - rekao je Solaban. - Proleva me zamolila za pomoć, a ti znaš da je ja neću odbiti, - rekla je Ramara - baš kao što ni ti ne možeš ništa odbiti Džoharanu. Džaradal se ionako uvijek igra s Robenanom pa mi nije teško čuvati ga. - Za koji dan ćemo krenuti na Ljetni sabor, pa zašto to nije moglo pričekati dok doñemo tamo? - prigovarao je njezin muškarac. Imao je cijeli niz stvari razasutih po tlu i pokušavao je odlučiti što će od toga uzeti sa sobom. Nije baš uživao u tom poslu. Bio je to onaj dio priprema za odlazak na Ljetni sabor kojeg je uvijek odgañao do zadnjeg časa, a sada kad je to konačno morao obaviti, želio je s tim završiti bez djece koja bi se tu igrala i pomicala mu stvari. - Mislim da je to u vezi s njihovim združivanjem - rekla je Ramara. Pomislila je na njihovo vlastito Združivanje i pogledala svojeg tamnokosog muškarca. Vjerojatno je imao najtamniju kosu od svih ljudi Devete Špilje i kad ga je srela svidio joj se taj kontrast njegove kose s pepeljasto plavom bojom njezine. Kosa mu je bila gotovo crna a oči plave, a koža tako bijela da je često imao opekotine od sunca, posebno početkom ljeta. Mislila je kako je on najljepši muškarac u Devetoj Špilji, čak i ako se usporedi s Džondalarom. Razumjela je privlačnost tog visokog plavokosog muškarca s čudesno plavim očima i dok je bila mlaña i ona je, kao i većina žena, bila beznadno zaljubljena u njega. Ali kad je susrela Solabana shvatila je što je ljubav. Otkad se vratio, Džondalar više nije izgledao tako privlačno; možda zato što je svu svoju pozornost posvećivao Ejli. Usput rečeno, njoj se ta žena dopadala. - Zašto se oni ne bi mogli združiti kao i svi drugi? - mrzovoljno je pitao Solaban. - Pa oni i nisu kao i svi drugi. Džondalar se upravo vratio s puta koji je bio tako dug da nitko nije ni očekivao da će se vratiti, a Ejla čak nije ni Zelandonka. Ali ona to zaista želi biti. Barem sam tako čula - rekla je Ramara. - Kad se s njim združi to će ionako biti kao da i je Zelandonka - rekao je Solaban. - Zašto se sada moraju gnjaviti još i s tom svečanosti njezinog prihvaćanja meñu Zelandonce? - To nije isto. Inače ne bi bila Zelandonka. Bila bi Ejla Ma-mutovka združena s Džondalarom Zelandoncem. Kad bi se s nekim upoznavala svi bi uvijek znali da je strankinja.

- Dovoljno je da zine i svi će to ionako odmah primijetiti. Primanje u Zelandonce neće to promijeniti. - Hoće. Ona može govoriti kao strankinja, ali kad se ljudi budu upoznavali s njom znat će da ona više nije strankinja. Ramara je pogledala onaj alat, oružje i odjeću što su prekrivali svaku ravnu površinu. Poznavala je svojeg muškarca i znala je da je to pravi razlog njegove mrzovolje i da to nema nikakve veze s Ejlom i Džondalarom. U sebi se osmjehnula kad je rekla - Da vani ne pada kiša, odvela bih dječake u dolinu Šumske rijeke gledati konje. Sva djeca to vole. Obično nemaju prilike vidjeti te životinje tako izbliza. Solaban se još jače namrštio - Pretpostavljam kako to znači da će djeca morati biti tu. Ramara mu uputi kratak, zafrkantski osmijeh - Ne. Namjeravala sam poći na drugi kraj zaklona gdje svi kuhaju i pripremaju stvari pa tamo pomoći ženama koje čuvaju djecu da bi njihove majke mogle mirno raditi. Tamo se dječaci mogu igrati s drugom djecom njihove dobi. Kada me je Proleva zamolila da pričuvam Džaradala, mislila je reći neka posebno pripazim na njega. To sve majke rade. One koje čuvaju moraju znati za koga su odgovorne, posebno kad djeca zañu u Robenanove godine. Tada već postanu neovisni i pokušavaju nekamo sami odlutati - rekla je Ramara, gledajući kako s lica njezinog muškarca nestaju bore. - Ali moraš s ovim završiti prije početka svečanosti. Možda ću kasnije morati dovesti dječake ovamo. Solaban se osvrnuo oko sebe, gledajući svoje osobne uredno složene stvari, te nizove rogovlja, kostiju i bjelokosti izrezane na gotovo jednaku veličinu, a onda je zatresao glavom. Još uvijek nije točno odlučio što će ponijeti sa sobom, no tako je bilo svake godine. Budem - rekao je. - Čim sve iznesem pa budem mogao vidjeti što želim ponijeti na Ljetni sabor za sebe, a s čim bih želio trgovati. - Osim što je bio Džoharanov blizak pomoćnik, Solaban je proizvodio drške, posebno za noževe. - Mislim da su gotovo svi tu, - rekla je Proleva - a i prestalo je kišiti. Džoharan je kimnuo i izašao ispod zaklona koji ih je štitio od proloma oblaka i skočio na onaj kamen koji je u udaljenom dijelu zaklona govornicima služio kao pozornica. Pogledao je ljude koji su se počeli okupljati, a onda se osmjehnuo Ejli. Ejla mu uzvrati osmijeh, no bila je nervozna. Bacila je kratak pogled na Džondalara koji je gledao kako se oko tog uzdignutog kamena okupljaju ljudi. - Nismo li i nedavno bili ovdje? - rekao je Džoharan, os-mjehnuvši se. - Kada sam vam je prvi puta predstavio, nismo znali mnogo o Ejli, osim da je ovamo doputovala s mojim bratom Džondalarom i da ima neobičan način postupanja sa životinjama. Za ovo kratko vrijeme koliko je ovdje, saznali smo mnogo više o Ejli Mamutovki. Mislim da smo svi mi slutili da se Džondalar namjerava združiti s tom ženom koju je doveo, i tu smo bili u pravu. Oni će se združiti na prvom Združivanju Ljetnog Sabora. Kada se združe, živjet će s nama u Devetoj Špilji i ja im tu želim dobrodošlicu. Meñu okupljenima su se začuli komentari odobravanja. - Ali Ejla nije Zelandonka. Kad se netko od Zelandonaca združuje s nekim tko nam ne pripada, tada obično dolazi do pregovora i drugih običaja koji se trebaju obaviti izmeñu nas i tog drugog naroda. U Ejlinom slučaju, meñutim, Mamutovci žive tako daleko da bismo trebali putovati godinu dana samo da doñemo do njih a, iskreno rečeno, ja sam već malo prestar za tako dugačko putovanje. Ova opaska dočekana je sa smijehom i komentarima. - Načeo te zub vremena, Džoharane? - povukao je neki mladić. - Čekaj dok doživiš moje godine, tek ćeš onda znati što znači biti star - rekao je neki sjedokosi čovjek. Kad su se ponovo smirili, Džoharan je nastavio - Kada se združe, većina će ljudi o njoj misliti kao o Ejli iz Devete Špilje Zelandonaca, no Džondalar je predložio da je Deveta Špilja prihvati kao Zelandonku prije Združivanja. Zapravo, tražio je da ju usvojimo. To bi učinilo sam obred združivanja jednostavnijim i manje zbunjujućim i ne bismo morali tražiti dopuštenje od svih na Ljetnom saboru, ako to obavimo prije nego poñemo.

- A što ona želi? - upita neka žena. Sada su se svi okrenuli prema njoj i gledali je. Ejla proguta slinu i onda, pazeći da izgovara riječi najispravnije što može, reče - Više od ičega na svijetu želim postati Zelandonka i združiti se s Džondalarom. Iako se trudila, nije mogla spriječiti taj neobičan način na koji je govorila i nitko od onih koji su je čuli nije mogao ne primijetiti njezino strano porijeklo, ali ta jednostavna izjava izrečena s tako iskrenim uvjerenjem osvojila je ljude. - Dugo je putovala da bi došla ovamo. - Ionako će postati Zelandonka. - Ali kakav je njezin status? - pitao je Laramar. - Imat će isti status kao i Džondalar - rekla je Martona. Očekivala je da će on stvarati probleme i ovog je puta bila spremna. - Džondalar ima visok položaj u ovoj Špilji zato što si mu ti mati, ali o njoj ne znamo ništa osim onog da su je podigli zbitoglavci - glasno je rekao Laramar. - Znamo i da ju je usvojio Mamut najvišeg ranga, a to je njihov naziv za zelandone. Da je nije htio Mamut, usvojio bi je voña - odgovori Martona. - Zašto uvijek mora biti netko tko prigovara? - rekla je Ejla Džondalaru na mamutovskom jeziku. Zar ćemo morati kamenjem zapaliti vatru i onda njemu dati jedan kamen kao što smo dali Frebeku u Lavljem logoru? - Na kraju se pokazalo da je Frebek dobar čovjek. Nekako ne vjerujem da će se to ponoviti i s Laramarom - mrmljajući joj odgovori Džondalar. - To ona tvrdi. Otkud mi možemo znati kako je bilo? -rekao je Laramar, nastavljajući sa svojim glasnim primjedbama. - Jer je moj sin bio tamo, a on govori to isto - odgovori Martona. - Voña Džoharan ne sumnja u njegove izjave. - Džoharan je član obitelji. Naravno da Džondalarov brat neće posumnjati u nju. Ona će biti dio vaše obitelji pa joj svi želite dati visok status - rekao je Laramar. - Ne znam zašto ti prigovaraš, Laramare - začuo se glas iz drugog dijela skupine. Ljudi su se okrenuli i ostali začuñeni ugledavši Stelonu. - Da nije bilo Ejle, najmlañe dijete tvoje družice bi vjerojatno skapavalo od gladi. Ti nam nisi rekao ni da se Tremeda bila razboljela i ostala bez mlijeka, niti da Lanoga pokušava djevojčicu održati na životu hraneći je zgnječenim korijenjem. Ejla nam je to rekla. Pitam se jesi li ti to uopće znao. Zelandonci ne puštaju Zelandonce umirati od gladi. Nekoliko nas majki sada hrani to djetešce i Lorala je već ojačala. Bit će mi više nego drago jamčiti za Ejlu ako će joj ikada zatrebati nečije jamstvo. To je žena s kakvom bi se Zelandonci ponosili. Javilo se još nekoliko žena braneći Ejlu, sve redom dojilje koje su držale svoju djecu. Priča o Ejli i Tremedinom do-jenčetu se pročula, no nisu je svi znali, ili barem ne u cijelosti. Većina ljudi je znala o kakvoj Tremedinoj "bolesti" je riječ, no bilo kako bilo, mlijeko joj je presušilo i bilo im je drago da se dijete ipak hrani. - Imaš li još primjedbi, Laramare? - pitao je Džoharan. Čovjek je odmahnuo glavom i povukao se. - Ima li još netko kakvu primjedbu u vezi s prihvaćanjem Ejle u Devetu Špilju Zelandonaca? - Začuo se žamor, no nitko se nije javio. Posegnuo je dolje, pružajući Ejli ruku kako bi joj pomogao popeti se na Govornički kamen, a onda su se okrenuli prema okupljenim ljudima. - Kako je nekolicina ljudi voljna jamčiti za nju, a nema nikakvih prigovora, dopustite mi da vam predstavim Ejlu iz Devete Špilje Zelandonaca, raniju Članicu Lavljeg logora Mamutovaca, Kćer Mamutovog Ognjišta, Izabranu od Duha Špiljskog Lava, Štićenicu Špiljskog Medvjeda, Prijateljicu konja Njiske i Trkača te četveronožnog lovca Vuka. - Bio je ranije razgovarao s Dzondalarom kako bi provjerio je li dobro naveo sva njezina imena i veze, a onda je to naučio napamet. - koja će se uskoro združiti s Dzondalarom - dodao je. - A sada idemo jesti! Oboje su sišli s Govorničkog kamena i dok su išli prema mjestu gdje se dijelila hrana opet su ih zaustavljali ljudi, predstavljajući se i komentirajući dogañaj s Tremedinim dojenče-tom ili jednostavno čestitajući i želeći joj dobrodošlicu. Ali jedna osoba joj nije željela izraziti dobrodošlicu. Lara-mar nije bio čovjek koji bi se lako postidio, no osjećao se javno ukorenim i to mu nije bilo nimalo

drago. Prije no što je napustio grupu, dobacio je Ejli pogled tako pun mržnje da se ona naježila. Nije znao da je i Zelandona to vidjela. Stigavši do mjesta gdje je bila hrana, zapazili su da se nudi i Lara-marova barma, a točio ju je najstariji sin Laramarove družice, Bologan. Kad su ljudi počeli jesti, opet je započela kiša. Pronašli su mjesta u natkrivenom dijelu i tamo uživali u hrani, neki sjedeći na tlu, drugi na kladama ili kamenju koje je bilo ranije dovučeno i ostavljeno za kasniju uporabu. Zelandona je sustigla Ejlu dok je ova išla prema Džondalarovoj obitelji. - Bojim se da si u Laramaru dobila neprijatelja - rekla je. - Žao mu je - rekla je Ejla. - Nisam mu namjeravala prouzročiti nikakve probleme. - Nisi ti njemu prouzročila probleme. On ih je pokušao prouzročiti tebi ili, točnije, pokušao je poniziti Martonu i njezinu obitelj pa je umjesto toga sam sebi izazvao probleme. Ali mislim da će on sada za to kriviti tebe - rekla je Zelando-na. - Zašto bi on želio Martoni stvarati probleme? -Jer je on najniže rangiran pripadnik Devete Špilje, dok su Džoharan i ona najviši, a njemu je neki dan uspjelo uhvatiti je kako čini malu nepravilnost. Kao što možda već i sama znaš, to baš nije lako. Mislim da mu je to pružilo privremenu iluziju trijumfa i to mu se toliko dopalo da je sada pokušao ponovo rekla je doniera. Nakon ovog Zelandoninog pojašnjenja, Ejline su bore postale još dublje. - Mislim da Martona nije jedina čije je postupke želio ispraviti - rekla je Ejla. Mislim da sam nedavno i ja pogriješila. - Kako to misliš? - Onoga dana kada sam otišla pokazati Lanogi kako će pripremiti hranu za dojenče i okupati ga, a i oprati sebe, La-ramar je došao kući. Sigurna sam da on nije znao da dijete ne dobiva mlijeko, a nije znao ni da je Bologan povrijeñen. To me je razljutilo, a i on mi se ne sviña. Vuk je bio sa mnom i znam da se Laramar prestrašio kad ga je vidio. Htio je prikriti svoj strah, a ja sam samu sebe zatekla kako se ponašam poput voñe vučjeg čopora koji želi niže rangiranog vuka postaviti tamo gdje mu je i mjesto. Znala sam da to nisam smjela učiniti. Time sam mu se samo još više zamjerila - rekla je Ejla. - Stavljaju li zaista voñe čopora niže rangirane tamo gdje im je mjesto? - upita Zelandona. - Kako ti to znaš? - Prije nego sam počela loviti zbog hrane, lovila sam mesoždere. Provodila sam dane promatrajući ih. To je možda razlog više zašto vuk može živjeti s ljudima. Njihovi se običaji ne razlikuju mnogo od naših. - Ma nevjerojatno! - rekla je Zelandona. - I bojim se da si u pravu. Zamjerila si mu se, no to nije isključivo tvoja krivica. Na sprovodu si bila uz najviše rangirane članove Devete Špilje gdje, po mojem sudu, i pripadaš. I Martona i ja smo se složile oko toga. On je želio da budeš na onom mjestu gdje on misli da pripadaš, a to je iza njega. Tradicionalno gledano, on je tu bio u pravu. Na sprovodima svi članovi Špilje trebaju ići ispred onih koji su im došli u goste. Ali ti baš nisi posjetitelj u pravom smislu te riječi. Prije toga si bila sa zelandona-ma jer si iscjeliteljica, a zelandone uvijek idu na čelu povorke. A onda si bila s Džondalarom i njegovom obitelji, gdje i pripadaš, kao što su se svi danas s tim složili. No on je to na sprovodu prigovorio Martoni i zatekao ju je nespremnu. Zato je i vjerovao kako sada može likovati. A onda si ga i ne htijući stavila tamo gdje mu je mjesto. Mislio je da vam se objema može osvetiti preko Martone, no jako ju je podcijenio. - Ah, tu ste - rekao je Džondalar. - Upravo smo razgovarali o Laramaru. - I mi - rekla je Ejla, no sumnjala je da su se u njihovom razgovoru iznijela ista viñenja. Djelomice zbog onoga što je ona sama učinila, a djelomice zbog okolnosti kojih ona nije bila svjesna, stvorila si je neprijatelja. Još jednog, shvatila je. Nije se željela zamjeriti nikome iz Džondalarovog naroda, no u ovo kratko vrijeme koliko je tu, razljutila je dvoje ljudi. Jei i Marona je mrzi. Shvatila je da već dugo nije vidjela tu ženu i upitala se gdje li je. - KRAJ PRVE KNJIGE -

v_vim bi se vratili s prethodnog, ljudi Devete Špilje su započinjali s pripremama za sljedeći Ljetni sabor Zelandonaca, a kako se vrijeme polaska bližilo tako su i njihove aktivnosti i iščekivanje bili sve intenzivniji. Donosile su se posljednje odluke o tome što ponijeti sa sobom a što ostaviti, no i čin zatvaranja njihovog boravišta preko ljeta budio je u njima svijest o tome da odlaze i da se neće vratiti sve dok ne zapušu hladni vjetrovi. Zbog ovog ili onog razloga, nekolicina ljudi je ostajala: oni koji su bili privremeno ili već dugo bolesni, oni koji su namjeravali dovršiti neki posao ili su nekoga čekali. Neki su pak povremeno navraćali u svoj zimski dom, no većina će izbivati tijekom cijelog ljeta. Tijekom cijelog ljeta neki će ljudi ostati u blizini mjesta održavanja Ljetnog sabora, no mnogi će zbog raznih razloga putovati na razna mjesta. Odlazit će u lov, ubirati će plodove, posjećivati roñake, svratiti na sastanke grupa drugih Zelandonaca i putovati do susjednih naroda. Neki mladi će se otputiti i dalje, odlazeći na svoja putovanja. Džondalarov povratak s puta s kojeg je donio nova otkrića, nove izume, doveo prekrasnu egzotičnu ženu koja posjeduje rijetku nadarenost i sve te uzbudljive priče, sve će to potaknuti i neke od onih koji su se već bavili mišlju da krenu na vlastito putovanje, a neke majke, koje su znale da je Džondalarov brat umro negdje u tuñini, požalit će što se Džondalar vratio i donio toliko uzbuñenja. Noć prije planiranog polaska, Deveta je Špilja bila nemirna i u iščekivanju. Kad je Ejla razmišljala o Ljetnom saboru na kojem će se ona i Džondalar združiti, jedva je mogla vjerovati da je sve to istina. Ponekad bi se probudila i bilo ju je gotovo strah otvoriti oči zbog bojazni kako bi sve to mogao biti samo prelijep san i da će se sada opet zateći u malenoj špilji u njezinoj osamljenoj dolini. Često je mislila na Izu i tada bi poželjela da ta žena koju je smatrala majkom može nekako saznati da će ona uskoro biti združena i da je konačno pronašla svoj narod, barem one koje je sama odabrala da budu njezin narod. Ejla se već davno pomirila s činjenicom da nikada neće upoznati narod u kojem se rodila i da čak neće saznati ni tko su oni bili i shvatila je kako to i nije važno. Dok je živjela s Plemenom željela im je pripadati, željela je biti žena Plemena i pritom joj nije bilo važno koje je to pleme unutar Plemena. No kad je konačno shvatila da ne pripada Plemenu i da im nikada neće pripadati, tada joj je jedina važna razlika bila ta da ona pripada Drugima i u svojim je mislima bila roñakinja svima Drugima. Bilo joj je drago što je postala Mamutovka, što je pripadala tom narodu koji ju je usvojio, no bilo bi joj drago i da je Šaramudonka, da pripada tom narodu koji je pozvao Džondalara i nju da ostanu živjeti s njima. Željela je postati Zelandonka samo zato što je to bio Džondalarov narod, a ne zato što bi oni bili bolji ili drukčiji od bilo kojih Drugih. Tijekom duge zime, dok se većina ljudi držala blizu Devete Špilje, mnogi su provodili vrijeme izrañujući darove koje će davati ljudima kad se opet s njima susretnu na sljedećem Ljetnom saboru. Kad je Ejla čula kako neki ljudi razgovaraju o darovima, odlučila je i sama neke izraditi. Premda je imala na raspolaganju samo malo vremena, napravila je sitne darove koje je namjeravala dati onim ljudima koji budu posebno ljubazni prema njoj i za koje je znala da će darivati nju i Džondalara prigodom Združivanja. A imala je iznenañenje i za Džondalara. Nosila je to sa sobom cijelim putem, još od Ljetnog sabora Mamutovaca. Bila je to jedna od onih stvari koje je uporno nosila sa sobom kroz sve nevolje i teškoće koje su imali na svojem putovanju. I Džondalar je sa svoje strane planirao iznenañenje. Razgovarao je sa Džoharanom o tome gdje bi unutar zaklona Devete Špilje Zelandonaca bilo najbolje mjesto da podigne dom za Ejlu i sebe i želio je da to već dočeka Ejlu kada se ujesen budu vratili. Već je sve bio ugovorio. Razgovarao je s proizvoñačima vanjskih panela i s ljudima koji su bili najbolji u gradnji donjih, kamenih zidova, kao i s onima koji rade pa-nele za unutrašnje pregrañivanje; sa svim stručnjacima u izradi svih komponenti potrebnih da bi se podiglo boravište. Planiranje njihovog budućeg doma zahtijevalo je i poma-

lo kompliciranu trgovinu i pogodbe. Kao prvo, Džondalar se složio da će zamijeniti nešto dobrih kremenih noževa za sirove kože, većinom kože bizona i megacerosa iz zadnjeg lova, i to s nekoliko ljudi. On će izraditi oštrice tih noževa, no na njih će biti stavljeni dršci koje proizvodi Solaban, čiji je rad Džondalar posebno cijenio. Zauzvrat, Džondalar se sa Solabanom pogodio da će mu izraditi nekoliko komada posebnog alata, nalik na dlijeta, i to prema Solabanovim posebnim zahtjevima. Do konačnog su sporazuma doveli dugi razgovori koji su uključili i crteže izrañene ugljenom na kori breze. Neke od koža koje je Džondalar nabavio bile su potrebne za izradu panela od sirove kože za njegov budući dom, a neke će biti kompenzacija Šivoli, proizvoñački panela, za njezino vrijeme i trud koji bude uložila. Takoñer je obećao izraditi joj nekoliko posebnih noževa za rezanje kože, neka stru-gala za kožu i nešto alata za rezbarenje drveta. Sličan aranžman imao je i sa Zelandoninim pomoćnikom Džonokolom za oslikavanje panela, što je uključivalo Džono-kolove osobne zamisli i dizajn gdje će se poslužiti simbolima i likovima životinja uobičajenim za Zelandonce, zajedno s nekim posebnim Džondalarovim narudžbama. I Džonokol je tražio poseban alat. Imao je neke zamisli za klesanje visokog reljefa u vapnencu, no nedostajala mu je vještina u kalanju kremena da bi mogao sam realizirati vlastite zamisli o izradi posebnih dlijeta s vrhom poput kljuna. Već je i sama izrada dlijeta bila sama po sebi teška. Da bi se izradilo dobro dlijeto, čovjek je trebao biti vrlo vješt i iskusan u kalanju i obradi kremena. Kada jednom sav grañevni materijal i sve komponente budu spremne, za podizanje boravišta će trebati vrlo malo vremena. Džondalaru je već uspjelo nagovoriti nekoliko roñaka i prijatelja da, zajedno s nekoliko vještih radnika ali bez Ejle, svrate s Ljetnog sabora nazad ovamo i pomognu mu izgraditi boravište. Smiješio se u sebi svaki puta kada je pomislio kako će ona biti zadovoljna kada se ujesen vrati i vidi da ima svoj vlastiti dom. Mada mu je to oduzelo nekoliko dugih popodneva koja je utrošio na ugovaranje najrazličitijih zamjena vještina i dobara, ta su cjenkanja često znala biti sasvim zgodna i zabavna. To bi obično počinjalo s vrlo uglañenim iznošenjem zahtjeva, pa duhovitim primjedbama i dobronamjernim prepirkama, koje bi se ponekad zahuktale i zvučale poput svaña ili uvreda, no sve je najčešće završavalo sa smijehom uz šalicu čaja, bar-me, vina ili čak i jelom. Džondalar je uvijek pazio da Ejla ne bude u blizini dok on pregovara oko novog boravišta, ali to nije značilo da i ona nije zapazila takve aktivnosti. Kad je prvi puta čula ljude kako se cjenkaju, pri takvim glasnim, vrlo osebujnim i uvredljivim razgovorima, nije znala o čemu se radi. Bio je to razgovor izmeñu Proleve i Šalove, Rašemarove družice koja proizvodi košare. Izgledalo joj je da su žene zaista ljutite pa je požurila po Džondalara, nadajući se da će on moći učiniti nešto što bi ih zaustavilo. - Kažeš da su se Proleva i Šalova strahovito posvañale? O čemu su govorile? - Proleva je govorila kako su Salovine košare ružne i loše izrañene, ali to nije istina. Njezine su košare prekrasne i sigurno i Proleva tako misli jer sam i u njezinom boravištu vidjela nekoliko tih košara. Zašto joj onda tako govori? pitala je Ejla. - Zar ne možeš ništa učiniti da se prestanu svañati? Džondalar je razumio njezinu iskrenu zabrinutost, no jedva je bio suspregnuo smijeh. Konačno više nije mogao izdržati pa se glasno nasmijao - Ejla, Ejla, one se ne svañaju, one se izvrsno zabavljaju. Proleva želi nekoliko Salovinih košara i to ti se tako radi. Na kraju će se sporazumjeti i obje će biti zadovoljne. To se zove cjenkanje i ja to ne mogu za? ustaviti. Kada bih se upleo, one bi mislile da im želim uskratiti njihovu zabavu. Vrati se k njima i samo promatraj. Vidjet ćeš. Ubrzo će se smješkati, obje uvjerene da su obavile dobar posao. - Džondalere, jesi li siguran? Obje izgledaju tako Ijutito -rekla je Ejla. Bilo joj je teško povjerovati da Proleva samo želi neke košare i da se to tako radi. Vratila se, pronašla mjesto u blizini pa je tamo sjela kako bi mogla gledati i slušati. Ako je to način na koji Džondalarov narod obavlja svoje poslove, onda je i ona željela znati kako se cjenka. Nakon nekoliko trenutaka zapazila je kako i neki drugi ljudi to promatraju pa se osmjehuju i kimaju jedan drugome. Uskoro je shvatila da te dvije žene nisu zaista ljute, no iskreno

je sumnjala da će ona sama ikada moći izgovoriti nešto tako grozno ako zaista bude vjerovala da su stvari vrlo lijepe. Vrtjela je glavom, čudeći se. Kako čudan način ponašanja! Kad je cjenkanje završilo, otišla je potražiti Džondalara. - Zašto ljudi uživaju govoreći tako ružne stvari, a uopće tako ne misle? Ne vjerujem da ću ikada naučiti ovako se "cjenka-ti". - Ejla, i Proleva i Šalova znaju da ni jedna od njih uopće ne misli to što govori. Obje igraju svojevrsnu igru. Tako dugo dok obje znaju da je to samo igra u tome nema ničeg lošeg -rekao je Džondalar. Ejla je razmišljala o tome. Mora da u tome ima nečega, mislila je, ali nikako se nije mogla dosjetiti čega. Noć prije nego su namjeravali krenuti, kad su već zavežljaji bili spakirani, svi šatori provjereni i popravljeni i sva oprema za put spremna, u Martoninom su boravištu svi bili uzbuñeni i nitko nije želio poći na spavanje. Svratila je Proleva s Džaradalom kako bi vidjela treba li kome kakva pomoć. Mar-tona ih je pozvala neka uñu i ostanu malo kod njih, a Ejla je ponudila da će skuhati čaj. Kad se opet začulo kucanje na ulazu, Folara je pustila unutra Džoharana i Zelandonu. Stigli su ovamo zajedno, premda su pošli iz raznih smjerova, oboje s ponudama i molbama, ali zapravo želeći ih posjetiti i malo porazgovarati. Ejla je dodala još vode i trava u čaj. -Jeste li morali popravljati putni šator? - pitala je Proleva. - Samo malo - odgovorila je Martona. - Ejla je pomogla Folari to obaviti. Koristile su se onom Ejlinom spravom koja vuče konac. Putni šatori koje će svake večeri postavljati bili su dovoljno veliki da se u njima smjesti nekoliko ljudi, a Martonin obiteljski šator dijelit će svi oni: Martona, Vilamar, Folara, Džo-haran, Proleva, Džaradal, te Džondalar i Ejla. S njima će putovati i Zelandona, a Ejli je bilo drago što to čuje. Zelandona im je bila poput člana obitelji, kao neka teta koja nema svojeg muškarca. U šatoru će biti još jedan stanar, četveronožni lovac Vuk, a u blizini će biti dva konja. -Jeste li imali problema pri nabavljanju motki? - pitao je Džoharan. -Pukla mi je sjekira dok sam ih radio - odgovorio je Vila-mar. - Možeš li je ponovo nabrusiti? - upita Džoharan. Jer za motke za šator obarala su se visoka, ravna stabla, a putem će im još trebati drva za vatru; i to ne samo putem, nego i kada stignu na mjesto održavanja Ljetnog sabora, pa je svaka sjekira, čak i ona od neobrañenog kamena bila korisna. - Raspala se je. Nisam je mogao naoštriti, nisam čak mogao spasiti ni sječivo rekao je Vilamar. - To je bio loš komad kremena - rekao je Džondalar. - Bio je pun primjesa. - Džondalar je napravio novu sjekiru i naoštrio stare - rekao je Vilamar. Dobro da se je vratio. - Osim što ćemo sada opet morati stalno paziti na otpatke - rekla je Martona. - Ejla je zapazila da se ona osmjehuje pa je po tome znala da se samo šali. I njoj je bilo drago što se vratio. - Sada je ipak počistio iza sebe, a ne kao kad je bio dječak. Sada nisam nigdje vidjela ni komadića, no možda je to i zato što više ne vidim tako dobro. - Čaj je gotov - rekla je Ejla. - Treba li tko šalicu? - Džaradal je nema. Moraš uvijek sa sobom nositi svoju šalicu, Džaradale - rekla je Proleva, opominjući svog sinčića. - Ne moram svoju šalicu nositi ovamo. Baka tu ima jednu šalicu koja je samo moja - rekao je Džaradal. - Ima mali pravo - rekla je Martona. - Sjećaš li se gdje stoji, Džaradale? - Da, "Tona - rekao je, ustajući i trčeći prema polici, a onda se vratio sa šalicom izdubljenom iz komada drveta. - Evo je. - Podigao ju je visoko kako bi je svima pokazao i time je od svih okupljenih izmamio radosne osmjehe. Ejla je primijetila da se Vuk pomaknuo sa svojeg uobičajenog mjesta uz ulaz i polako se, pužući, primicao dječaku, visoko uzdignuta repa, a svaki pokret tijela je pokazivao s kakvom žudnjom se primiče objektu svojih želja. Dječak ga je opazio, ispio svoj čak u nekoliko gutljaja pa objavio -Ja ću se sada igrati s Vukom. - Ipak je promatrao Ejlu i čekao kako će ona reagirati. Džaradal ju je toliko podsjećao na Darka da se je morala osmjehnuti. Dječak je pošao prema životinji koja je sada zacvilila ustajući kako bi ga dočekala, a

onda je počela lizati Džaradalovo lice. Ejla je znala da se Vuk već počeo osjećati sasvim ugodno u svom novom, mada golemom čoporu, a posebno s ovim djetetom i njegovim prijateljima. Zbog Vuka joj je bilo gotovo žao što će tako brzo krenuti na put. Znala je kako će mu biti teško kad će se opet morati suočiti s tolikim novim ljudima koje će susresti. I njoj će to biti teško. Njezino se uzbuñenje zbog Ljetnog sabora miješalo s blagom strep-njom. - Ejla, ovo je vrlo dobar čaj - rekla je Zelandona. - Zasladila si ga s gospinim biljem, zar ne? Ejla se osmjehnula - Da. To djeluje umirujuće na želudac. Svi su toliko uzbuñeni zbog polaska pa sam pomislila kako trebam pripremiti nešto smirujuće. -A ima i dobar okus - Zelandona je ušutjela, razmišljajući o njezinim riječima. - Palo mi je na pamet kako bi sada, budući da smo svi tu, možda mogla pokazati Džoharanu i Prole-vi tvoj način paljenja vatre. Znam da sam tražila da još nikome ne govorite o tome, ali putovat ćemo zajedno pa će to ionako vidjeti. Džondalarov brat i njegova družica su ih začuñeno gledali, a onda su i meñusobno izmijenili upitne poglede. Folara se osmjehnula - Da ugasim vatru? - Da, možeš - rekla je doniera. Impresivnije je kad to prvi puta tako vidiš. - Ne razumijem. Što je sad to s vatrom? - upita Džoharan. - Ejla je otkrila nov način paljenja vatre, - rekao je Džon-dalar - ali lakše ćeš shvatiti kad to vidiš. - Zašto im ti, Džondalere, ne bi pokazao? - upita Ejla. Džondalar je pozvao svoga brata i Prolevu da priñu ognjištu, i kad je Folara ugasila vatru, a ostali pogasili sve svjetiljke u blizini, Džondalar je uzeo kamenje, kresnuo i ubrzo se zapalila vatra. - Kako si to učinio? - upita voña. - Nikada nisam vidio ništa slično. Džondalar je podigao vatreni kamen - Ejla je u ovom kamenju otkrila magiju rekao je. - Namjeravao sam ti to reći, ali dogañalo se toliko toga da nisam imao vremena. Pokazali smo Zelandoni, a nedavno Martoni, Vilamaru i Folari. - Želiš li reći da to može svatko učiniti? - upita Proleva. - Da, to može učiniti bilo tko, uz malo vježbe - rekla je Martona. - Da. Daj, pokazat ću ti kako to kamenje radi - rekao je Džondalar. Ponovio je postupak i Džoharan i Proleva su bili zapanjeni. - Jedan od ovih kamena je kremen, a što je drugi? I gdje ste ga uzeli? - Ejla ovog zove vatreni kamen - rekao je Džondalar i onda je objasnio kako je ona slučajno otkrila svojstvo tog kamena. - Kad smo se vraćali ovamo, cijelim smo putem tražili takvo kamenje, ali ga nismo vidjeli. Već sam počeo vjerovati kako ga ima samo na istoku, a onda je Ejla pronašla nekoliko komada nedaleko odavde. Ako ih ima nekoliko, moralo bi ih biti još. Tražit ćemo i dalje. Imamo ih dovoljno za sve nas, ali to bi mogao biti itekako značajan dar, a Vilamar misli kako bi bilo dobro s njima trgovati. - Džondalare, mislim da ćemo mi morati obaviti duge razgovore. Pitam se ima li još toga što mi nisi rekao. Otišao si na put i vratio se s konjima koji te nose na svojim leñima, s vukom koji dopušta djeci da ga vuku za dlaku, donio si ono moćno novo oružje, magično kamenje koje istog trena zapali vatru, priče o inteligentnim zbitoglavcima i doveo si prelijepu ženu koja zna njihov jezik i od njih je naučila kako se liječi. Jesi li siguran da nema još nešto što si mi zaboravio reći? -upita Džoharan. Džondalar se lukavo osmjehnuo - Ovog trenutka se ne mogu ničega sjetiti - rekao je. - Kad to ovako sve zajedno nabrojiš mislim da to zvuči prilično nevjerojatno. -"Prilično nevjerojatno"?! - Ma daj ga slušaj! - rekao je Džoharan. Džondalare, imam osjećaj da će se još godinama pričati o tom tvojem "prilično nevjerojatnom" putovanju. - On zaista ima zanimljivih priča koje bi mogao pričati -priznao je Vilamar. - A za sve to si ti kriv, Vilamare - rekao je Džondalar uz osmijeh. - Sjećaš li se, Džoharane, kako smo do kasno u noć slušali kako nam priča o svojim putovanjima i avanturama? Uvijek sam mislio kako je bolji od većine onih putujućih pripovjedača. Majko, jesi li pokazala Džoharanu dar kojeg ti je Vilamar sada donio?

- Ne, Džoharan i Proleva još nisu to vidjeli - rekla je Martona. - Idem donijeti. - Otišla je u svoju spavaonicu i vratila se s plosnatim dijelom rogova jelena lopatara i pružila to Džoharanu. Na toj pločici su bile urezane dvije životinje aerodinamičnog oblika koje su očigledno plivale. Bile su poput riba, ali nisu bile ribe. - Kako si ono rekao da se te životinje zovu, Vilamare? - Zovu ih tuljani - rekao je. - Žive u vodi, ali i udišu zrak i izlaze na kopno kotiti mlade. - To je izvanredno - izjavi Proleva. - Da, zar ne? - rekla je Martona. - Mi smo na putu vidjeli neke takve životinje. Žive uz more koje je u unutrašnjosti, daleko na istoku - rekao je Džondalar. - Neki narodi vjeruju da su to vodeni duhovi - dodala je Ejla. - Vidio sam jedno drugo stvorenje koje živi u Velikoj Vodi Zapada, za koje ljudi koji tamo žive vjeruju da je poseban duh-pomagač Majke. Te su životinje još više nalik ribama nego tuljani. One se rañaju u moru, ali govori se da i one udišu zrak i da doje mladunčad. Mogu stajati na površini vode oslonjene samo na rep... vidio sam jednog kako je to učinio... i priča se kako oni govore svojim posebnim jezikom. Ljudi koji tamo žive zovu ih dupini, a neki od njih su čak tvrdili da znaju govoriti jezikom dupina. Tada su ispuštali visoke piskutave zvukove kako bi mi to pokazali. - O njima ima mnogo priča i legendi - nastavio je Vilamar. - Govori se kako pomažu ljudima pri ribolovu tjerajući ribe u mrežu i kako su spašavali živote ljudi čijim se brodovima daleko od obale dogodila havarija i koji bi se inače utopili. Njihove Stare legende kažu kako su nekada svi ljudi živjeli u moru. Neki od njih su otišli na kopno, a oni koji su ostali pretvorili su se u dupine. Neki ih nazivaju roñacima i njihova zelandona kaže da su oni u rodu s ljudima. Ona mi je dala ovu plaketu. Oni štuju dupine gotovo koliko i Majku. Svaka obitelj ima figuricu ðoni, ali svi imaju i dupine koji su ili ovako urezani ili izrezbareni, ili kakav dio te životinje, kost ili zub. Vjeruje se da to donosi sreću. -A ti kažeš kakoz imam zanimljivih priča, Vilamare - rekao je Džondalar. Ribe koje udišu zrak i stoje na repu na površini vode! Gotovo mi doñe da poželim putovati s tobom. - Možda bi i mogao poći sljedeće godine, kada ću ići kupovati sol. To i nije tako dugačak put, posebno ako se usporedi s tvojim - rekao je Vilamar. - Mislim, Džondalere, da si rekao kako više ne želiš putovati, - rekla je Martona - a evo, tek si stigao kući i već planiraš sljedeće putovanje. Je li se i kod tebe razvila ta potreba za putovanjem? Kao kod Vilamara? - Pa, kratki trgovački izlet bi se teško mogao nazvati putovanjem, - rekao je Džondalar - a sada mi nije ni do kakvog izleta osim odlaska na Ljetni sabor, ali godina je duga. Folara i Džaradal su se s Vukom ugodno smjestili na Fo-larinom krevetu, silno se trudeći da ostanu budni. Nisu željeli ništa propustiti, no ovako ležeći s Vukom izmeñu njih, slušajući priče i tih žamor razgovora, oboje su zaspali. Sljedeći je dan osvanuo tmuran i kišovit, ali ljetni pljusak nije mogao smanjiti entuzijazam za predstojeće putovanje. Usprkos sinoćnjem dugom bdijenju, članovi Martoninog domaćinstva su rano ustali. S hranom koju su još noćas pripremili napravili su doručak i onda dovršili pakiranje. Sada je kiša padala nešto slabije, a sunce je nastojalo spržiti oblake, no vlaga koja se noću nakupila na lišću i u mlakama činila je zrak studenim, vlažnim i punim izmaglice. Kada su se svi koji su odlazili okupili na prednjoj terasi, krenuli su. S Džoharanom na čelu, uputili su se prema sjeveru, silazeći niz kameniti prednji trijem prema dolini Šumske rijeke. Bila je to velika grupa, mnogo veća, primijetila je Ejla, nego ona kada je Lavlji logor odlazio na Ljetni sabor. Još je uvijek bilo mnogo ljudi koje ona nije dobro poznavala, ali sada je barem znala gotovo svačije ime. Ejlu je zanimalo koji će put Džoharan odabrati. Kad su pošli, prisjetila se onog izleta s konjima kada je vidjela da je naplavna ravnica na desnoj obali Rijeke, na onoj strani gdje je Deveta Špilja, široka. Krenu li uzvodno uz Rijeku, ona tamo tvori meandre, no uglavnom se drži sjeveroistočnog smjera, i stabla će biti

posve uz vodu, a s obje strane će biti široko prostranstvo travnjaka koji s obje strane odvajaju Rijeku od brdovitih predjela i postupno se uspinju. No vrlo brzo će vodeni tok obgrliti strme litice s druge strane, uz lijevu obalu koja je na desnoj strani ako se kreću uzvodno. Lijeva i desna obala su termini koji se uvijek koriste gledano nizvodno. Oni su putovali uzvodno. Džondalar je rekao kako je sljedeća najbliža zajednica Zelandonaca udaljena samo nekoliko kilometara, no ako se budu držali Rijeke trebat će im splav da bi došli tamo, jer je Rijeka promijenila smjer. Dalje uzvodno, Rijeka je skretala izravnije prema sjeveru, a reljef je tu natjerao Rijeku desnom obalom do samih litica, s njihove strane, ne ostavljajući nakon tog skretanja prema sjeveru mjesta ni za usku stazu. Prije no što je stizala do sljedećeg zaklona u stijeni, Rijeka je opet skretala prema istoku. Da bi posjetili svoje najbliže sjeverne susjede, ljudi Devete Špilje su se obično služili kopnenim putom. Voña je skrenuo stazom uz pritok Šumske rijeke sve do plitkog gaza, a onda kraticom, ravno kroz dolinu Šumske rijeke. Zapazila je da ne idu onim putom kojim su ona i Džondalar išli jašući, nedugo nakon svog dolaska. Umjesto da su poprijeko presjekli dio uske doline sa suhim riječnim koritom, Džoharan ih je poveo putom koji je tekao paralelno s Rijekom, vodeći u niske ravnice uz desnu obali. Skrenuli su lijevo, kroz travu i grmlje pa pošli blagim obronkom, a onda opet skrenuli u krivudav pejzaž brežuljaka. Ejla je držala na oku Vuka koji je, njuškajući, potrčao naprijed. Prepoznavala je većinu biljaka koje je ugledala i u mislima je ponavljala njihovu uporabu i mjesta gdje su rasle. Tamo, s druge strane Rijeke je skupina crnih breza, pomislila je, njezina kora pomaže pri sprečavanju pobačaja, a evo, tu je i ona vrst šaša koja ga može prouzročiti. A i uvijek je dobro znati gdje rastu vrbe; uvarak od njihove kore je jako dobar protiv glavobolje, za kostobolju starijih ljudi i za druge bolove. Nisam znala da tu ima majorana. Od njega se pravi dobar čaj i dodaje dobar okus mesu, a i on je dobar protiv glavobolje i kolike kod male djece. Morat ću to zapamtiti. Dark nije mnogo patio od kolika, ali neka djeca pate. Kako su se približavali vrhu, put je bio strmiji, a onda se opet otvorio u široku visoravan. Kada su se uspeli na vjetrovit plato, pošla je naprijed do samog ruba, a onda je stala kako bi pričekala Džondalara koji je imao poteškoća vodeći Trkača s njegovom nosiljkom uz strm, kamenit puteljak, pun oštrih zavoja. Dok su čekale, Njiska je pojela nekoliko vlati svježe trave. Ejla je malo podesila nosiljku koju je kobila vukla, provjerila teret koji je bio u košarama na leñima konja, a onda je pogladila životinju i pričala joj na onom posebnom jeziku kojim se obraćala konjima. Pogledala je dolje prema Rijeci i njezinoj naplavnoj dolini i dugoj koloni ljudi, mladih i starih, koji su se uspinjali stazom, a onda se zagledala dalje, iza njih. S tog uzdignutog platoa vidjela se široka panorama okolnog krajolika i maglovite i nejasne scene dolje niže. Nešto pramenova magle se još uvijek vuklo kroz krošnje drveća pokraj vode i taj mekani bijeli veo je mjestimice prekrivao Rijeku, no i dizao se otkrivajući je. Tamo u daljini magla je bila gušća i vapnenasti su brežuljci utonuli u sivo-bijelo nebo. Kada je Džondalar stigao s Trkačem, pošli su zajedno preko platoa. Hodajući uz tog visokog čovjeka s kojim je tako dugo putovala, s Vukom koji joj je išao uz nogu i s konjima koji su ih slijedili vukući motke, osjetila je euforiju. Bila je s onima koje je najviše voljela i jedva je mogla vjerovati da će se ovaj muškarac pokraj nje uskoro združiti s njom. I previše se dobro sjećala svojih osjećaja tijekom sličnog putovanja koje su poduzeli s Lavljim logorom. Tada se činilo kako ju svaki korak kojeg čini vodi sve bliže neizbježnoj sudbini koju nije željela. Bila je obećala da će se združiti s čovjekom do kojeg joj je bilo iskreno stalo i s kojim bi možda i mogla biti sretna da nije ranije srela Džondalara. No Džondalar se nekako udaljio od nje, činilo se da je više ne voli, a Ranek ju je, bez sumnje, ne samo volio nego i očajnički želio. Ejla sada nije imala takvih proturječnih osjećaja. Bila je ispunjena srećom, osjećala je kako to naprosto zrači iz nje, kako se to širi zrakom oko nje i prodire u tlo po kojem gazi. I Džondalar se sjećao odlaska na Ljetni sabor

Mamutovaca. Tada mu je problem stvarala njegova ljubomora i njegov strah da bi svom narodu doveo ženu koja se njima možda ne bi činila prihvatljivom. Razriješio je te svoje probleme i sada je bio ništa manje sretan nego ona. Prije mu se činilo da je zauvijek izgubio Ejlu, a sada je, eto, bila uz njega i svaki puta kad ju je pogledao, ona mu je uzvratila pogled očima punim ljubavi. Preko visoravni su slijedili stazu koja ih je dovela do drugog vidikovca uz ivicu litice, tamo gdje su bili zastali kada su tu bili sami. Prije no što su prešli mali potok zastali su kako bi promatrali uzan vodopad koji se s litice rušio ravno u Rijeku što je tekla tu ispod. Ljudi Špilje raštrkali su se cijelom širokom visoravni i neki od njih su sada utabali svoje vlastite staze. Ljudi su zbog pješačenja ponijeli sa sobom samo toliko stvari koliko su mogli ponijeti, iako su im naprtnjače znale biti vrlo teške, a neki su planirali vratiti se po drugi dio tereta u kojem su najčešće bile stvari s kojima su namjeravali trgovati. Ejla i Džondalar su razgovarali s Džoharanom i ponudili Špilji mogućnost da se neki teret natovari na konje. Voña je porazgovarao s nekolicinom ljudi i odlučio konje natovariti s mesom iz nedavnog lova na jelene i bizone. Kada je bio planirao lov, računao je s tim da će se nekoliko ljudi morati još jednom vratiti u Devetu špilju kako bi prenijeli to meso do mjesta na kojem će se održati Ljetni sabor. Uporaba konja poštedjela ih je tog napora i on je sada po prvi puta shvatio kako uvježbani konji mogu značiti više od puke novotarije. Mogli su biti korisni. Ranije mu čak ni pomoć koju su im bili pružali pri lovu, a ni ono kad je Džondalar brzo odjahao natrag u Devetu špilju javiti Zelandoni i Šivoranovoj družici o tragičnom dogañaju, nije dalo punu predodžbu o potencijalnoj korisnosti konja. To mu je postalo jasnije kada je shvatio kako se on i još nekolicina neće morati opet vraćati u Devetu Špilju, ali putujući ovako blizu uz konje postao je svjestan kako i s tim životinjama ima dodatnog posla. Njiska je bila navikla vući nosiljku, jer vukla ih je najvećim dijelom njihovog dugog povratka ovamo. S Trkačem, gotovo posve nenaviklim, bilo je nešto teže. Džoharan je vidio kako njegov brat ima posla oko tog konja, posebice pri skretanjima, kad su motke nosiljke ometale konju slobodno kretanje. Trebalo je imati strpljenja da bi se mladog pastuha održalo mirnim i voditi ga oko prepreka a da pritom teret ostane netaknut. Kad su krenuli od Devete Špilje, Ejla i Džondalar su bili pri čelu kolone, ali do vremena kad su prelazili potočić i opet skretali na sjeverozapad već su bili bliže sredini grupe. Kad su stigli do mjesta odakle su se Ejla i Džondalar ranije vratili sa svojeg izleta, put se počeo spuštati. Ovog puta su se držali staze, ma koliko ona krivudala. Došli su do zaklona u stijeni koji je bio tako blizu vodi da je jedan njegov dio bio iznad nje. Prešli su tek neka tri kilometra zračne udaljenosti, ali su strmi usponi učinili taj put dužim. Zaklon je imao prednji trijem tako blizu vode da se s njega moglo u nju skočiti. Ovaj zaklon se zvao Obala Rijeke i bio je okrenut prema jugu. Protezao se od istoka prema zapadu, duž meandra Rijeke koji je skretao na jug okrenuvši se sam oko sebe tako da bi se gotovo spajao na "vratu" omče koju je tako tvorio, kada tu ne bi bilo komada izdignutog kopna. Iako je ovaj zaklon izgledao pogodan za stanovanje, tu nije živjela niti jedna Špilja, mada su se tu ponekad zaustavljali putnici, posebno oni koji su splavarili. Voda je bila isuviše blizu pa kada je rijeka plavila, znala je poplaviti i unutrašnjost zaklona. Deveta se Špilja nije zaustavila na Obali Rijeke, nego su se popeli na liticu iza tog zaklona. Put se nastavljao prema sjeveru, a onda skrenuo na istok. Negdje kilometar i pol nakon Obale Rijeke, staza se strmo spuštala u dolinu malenog potoka koji bi ljeti najčešće presušio. Prešavši muljevito korito potoka, Džoharan se zaustavio i svi su se malo odmorili čekajući na Ejlu i Džondalara. Neki su ljudi zapalili male vatre kako bi ugrijali vodu za čaj. Neki su izvadili hranu koju su pripremili za put, posebno oni s djecom, i sada su mogli prezalogajiti. - Ovdje se moramo odlučiti, Džondalar - rekao je Džoharan. - Što misliš kojim putem bismo nastavili? Džondalar se okrenuo k Ejli. Ovdje je Rijeka tvorila meandre tekući tijesno uz litice, najprije s jedne pa onda s druge strane i ponekad je bilo lakše uputiti

se preko visoravni. Postojala je i druga mogućnost da se doñe do sljedećeg odredišta. - Odavde vode dva puta kojima možemo poći - rekao je Džondalar. - Ako nastavimo ovom stazom preko vrha litica morat ćemo se uspeti uz ovu padinu, pa preko visoravni otprilike polovicu puta kojeg smo već prešli, a onda se opet spuštati sve dok ne naiñemo na mali potok. U njemu obično ima vode, no plitak je i lako ga je prijeći. Tada opet imamo strmi uspon uz liticu iznad Rijeke i još jedno spuštanje. Tamo Rijeka prolazi sredinom velikog travnjaka naplavne doline. Tamo ćemo se zaustaviti i posjetiti Dvadeset i devetu Špilju, vjerojatno i prenoćiti. - Ali postoji i drugi put - rekao je Džoharan. Dvadeset i deveta Špilja se zove Tri stijene jer ima tri zaklona koji nisu jedan uz drugog nego su na različitim mjestima uz Rijeku u velikoj naplavnoj dolini. Dva su s ove, a treći je s druge strane Rijeke. Džoharan je pokazao prema strmini ispred njih - Umjesto da se sada penjemo tu gore, možemo skrenuti na istok prema Rijeci. Ona tamo naprijed skreće ka sjeveru pa se mora prijeći na drugu stranu, jer s ove strane voda teče posve uz stijene, i postoji plitko mjesto gdje je lako prijeći. Tamo je Dvadeset i deveta Spilja postavila kamenje u vodu i mi to mjesto zovemo Prijelaz. Tada bismo neko vrijeme nastavili po drugoj obali, ali onda Rijeka opet skreće na istok i teče posve uz litice s te strane, tako da se opet treba prijeći na ovu obalu, no i na tom se mjestu rijeka opet širi i postoji plićak gdje se lako prelazi hodajući s kamena na kamen. Možemo se zaustaviti u dva zaklona koja su s ove strane i posjetiti ih, ali opet moramo prelaziti rijeku da bismo došli do trećeg, najvećeg zaklona, jer tamo ćemo se vjerojatno i zaustaviti, posebno ako bude padala kiša. - Ako idemo onim putem morat ćemo se penjati, a ako poñemo ovim, morat ćemo prelaziti rijeku - završi Džondalar umjesto njega. - Što misliš koji bi put bio bolji s obzirom na konje i te nosiljke koje za sobom vuku? - S konjima je lako prijeći rijeku, ali ako je vrlo duboka moglo bi se smočiti meso koje vuku pa bi se moglo pokvariti ako se opet ne osuši - rekla je Ejla. Kada smo mi putovali, spojili smo motke nosiljke s okruglim čamcem, tako da je teret uvijek plutao dok smo prelazili rijeke. Ali nisi li rekao da u svakom slučaju moramo barem jednom prijeći preko Rijeke? Džondalar je zašao iza nosiljke koju je vukao Trkač. -Sjetio sam se nešto, Džoharane. Ako bi nekoliko ljudi stalo tu otraga iza konja i podigli krajeve motki samo onoliko koliko treba da budu iznad vode, mislim da bismo mogli prijeći a da se ništa ne smoči. - Siguran sam da ćemo moći naći ljude koji će to učiniti. Uvijek se nañe pokoji mladić koji se ionako uvijek rado smoči kada prelazi preko rijeke. Raspitat ću se - rekao je. -Mislim da se većina ljudi, noseći sav taj teret, radije ne bi više uspinjala ako to baš nije nužno. Kad je Džoharan otišao, Džondalar je odlučio pregledati Trkačev ular. Pogladio je konja i dao mu malo zrnja koje je nosio u vreći. Ejla mu se osmjehnula; ona se sada posvetila Vuku koji je došao pogledati zbog čega su se zaustavili. Osjećala je kako se, tijekom njihovog putovanja, izmeñu nje i Džondalara stvorila posebna veza, no bila je tu i druga veza. Bili su jedini ljudi koji su razumjeli i takvu vezu koja se mogla razviti izmeñu osobe i životinje. - Postoji drugi način da se ide uzvodno... zapravo dva načina - rekao je Džondalar dok su čekali. -Jedan je sa splavima, odguravajući se motkama, ali mislim da to s obzirom na konje baš ne bi išlo. Drugi način je ići duž vrhova litica s druge strane Rijeke. Moraš prijeći kod Prijelaza i zapravo je lakše otići sve do Treće Špilje i odatle krenuti. Tamo imaju dobru stazu koja vodi do vrha Stijene dviju rijeka i nastavlja se dalje preko visoravni. Ta je strana mnogo ravnija od ove, sa samo nekoliko blagih neravnina. Na toj strani nema niti toliko pritoka Rijeke, ali ako se planira zaustaviti se kod Dvadeset i devete Špilje onda moramo sići dolje i opet prijeći rijeku. Zbog toga je Džoharan odlučio ostati na ovoj strani. Dok su se odmarali, Ejla se raspitivala o ljudima koje će posjetiti. Džondalar joj je opisao malo neobičnu organizaciju te Špilje koja se sastojala od tri odvojena naselja u zaklonima tri odvojene litice koje su tvorile trokut oko naplavne ravnice rijeke koja je tu tvorila meandre, a zakloni su bili meñusobno udaljeni oko dva i pol kilometra.

- Predanja govore kako su to ranije bile odvojene Špilje, svaka označena nekim od nižih brojeva i da ih je bilo više nego tri, objašnjavao je Džondalar - ali sve su one morale dijeliti ista polja i rijeke pa su se stalno sukobljavale oko svojih prava, svañali oko toga koja će se Špilja čime i kada koristiti. Mislim da su se stvari jako zaoštrile pa su se neki ljudi počeli meñusobno boriti. Tada se zelandona Južne obale dosjetila da se združe u jednu Špilju pa da zajednički rade i sve dijele. Ako je tuda prolazilo krdo bizona, onda ih više nisu morali odvojeno progoniti lovci iz svih tih Špilja, nego samo jedna lovačka družina. Ejla je malo razmislila. - Ali Deveta Špilja surañuje sa svojim susjednim Špiljama. U zadnjem su lovu bili zajedno lovci iz Jedanaeste, Četrnaeste, Treće i Druge i svi su dijelili hranu. - To je točno, ali sve naše Špilje ne moraju dijeliti sve -rekao je Džondalar. Devetoj pripada dolina Šumske rijeke i životinje se ponekad sele duž Rijeke prilazeći tik uz nas, Četrnaesta ima Malu dolinu, Jedanaesta može splavariti sve do onog velikog polja s druge strane Rijeke, Trećoj pripada Travnata dolina, a Druga i Sedma dijele Slatku dolinu... na povratku ćemo svratiti do njih. Mi možemo surañivati ako to želimo, ali i ne moramo. Sve te Špilje koje su se udružile u Dvadeset i devetu morale su dijeliti isto lovno područje. To se sada zove Dolina triju stijena, ali to je dio Riječne doline i Doline sjeverne rijeke. Objasnio joj je kako je Rijeka skrenula prema istoku pro-bivši se kroz sredinu velikog travnjaka naplavne ravnice. On se na sjeveru spaja s bogatim pritokom i njegovom dolinom. Dva od tih naselja su na desnoj obali Rijeke: ono na zapadu do kojeg se može doći kopnom od Obale Rijeke i ono na sjeveru. Treća golema litica s nekoliko nizova zaklona nalazi se na jugu, na suprotnoj, lijevoj obali Rijeke. To je jedan od malobrojnih nenastanjenih zaklona u stijeni, okrenut prema sjeveru. Ono naselje na zapadu, takozvani Zapadni Posjed Dvadeset i devete Špilje Zelandonaca, sastojalo se od nekoliko manjih zaklona u padini brijega. Džondalar joj je rekao kako su oni pokraj Zapadnog Posjeda postavili i manje-više permanentno logorište sa šatorima, vatrama, okvirima za sušenje mesa i svim ostalim. To su podigli na čistini u zaklonjenoj dolini punoj borova čije sjemenke u češerima su izvor tako kvalitetnog ulja da može gorjeti u svjetiljkama, no to je ulje tako ukusno da su ga rijetko kada uopće trošili za tu svrhu. Svi ljudi koji su pripadali zajednici Triju stijena, a i drugi koji su pozivani pomoći i zauzvrat im je obećan dio tih plodova, okupljali bi se za berbu sjemenki. To je i bila osnovna namjena tog logorišta podignutog pod vedrim nebom, no ono se nalazi i pokraj vrlo dobrog mjesta za ribolov i svi su uvijek govorili kako idu u "ljetni logor". Tako je to zapadno naselje postalo poznato kao Ljetni logor. - Njihova zelandona je dobra umjetnica - rekao je Džondalar. - U jednom od tih zaklona urezala je po stijenama likove životinja. Možda ćemo imati vremena posjetiti je. Ona izrañuje i male rezbarije koje se mogu ponijeti. No ionako ćemo se ovamo vratiti ujesen, kad budemo brali te sjemenke. Džoharan se vratio s tri mladića i jednom djevojkom, dragovoljcima koji će, kada budu prelazili rijeku, pomoći nositi iznad vode motke nosiljki. Izgledali su vrlo sretni što su Knn"ca KneSJa "" odabrani za taj posao. Džoharan nije imao poteškoća u pronalaženju dragovoljaca, nego mu je bio problem koga od njih odabrati. Mnogi su ljudi željeli doći što bliže konjima, vuku, a i saznati više o toj strankinji. To bi im dalo zanimljivog materijala za prepričavanje na Ljetnom saboru. Na ovom ravnijem terenu, s izuzetkom samog prijelaza preko rijeke, Džondalar i Ejla su vodeći konje mogli hodati jedno uz drugog. Vuk se, po svojem običaju, nije držao uz njih. Dok su putovali volio je istraživati, trčeći naprijed ili slijedeći ih, onako kako mu je diktirala njegova radoznalost ili svi oni mirisi koje bi njegov osjetljiv nos osjetio. Džondalar je iskoristio tu prigodu kako bi Ejli rekao nešto više o tim ljudima kod kojih će odsjesti i o njihovom teritoriju. Govorio joj je o velikom pritoku koji se spuštao sa sjevera i kojeg su zvali Sjeverna rijeka, koja je utjecala u Rijeku s desne strane obale. Sjeverniji dio

ove travnate naplavne ravnice, koja je ionako bivala sve širom, još je više proširila dolina Sjeverne rijeke. Izdižući se izmeñu ovih dolina dviju rijeka, tu je bilo najstarije naselje ove zajednice, sjeverno naselje, službenog naziva Sjeverni Posjed Dvadeset i devete Špilje Zelan-donaca, ali su ga svi jednostavno zvali Južna strana. Da bi iz Ljetnog logora došli tamo, služili su se putom koji je vodio preko pritoka pa se preko vode prelazilo skačući s kamena na kamen, no oni su sada tom mjestu prilazili idući uz Rijeku. Ispred njih, na brežuljku koji se tu izdizao nad krajolikom, bila je litica trokutastog oblika i u njoj su se, stupnjevito poredane, nalazile tri terase okrenute prema jugu. Iako su se sva naselja koja su činila zajednicu tri stijene nalazila unutar približno dva kilometra, nekoliko se pomoćnih naselja nalazilo mnogo bliže i sada su se i ona smatrala dijelom Sjevernog Posjeda Dvadeset i devete Špilje. Objasnio joj je kako se dobro utabanom serpentinom lako svladava krivudav i strm put do srednjeg nivoa gdje je bilo glavno naselje Južne Strane. Gornji mali zaklon, s kojeg se pružao pogled na veći dio prostrane doline koristio se kao promatračnica i često ga se spominjalo kao Vidikovac Južne Strane, ili jednostavno Vidikovac. Najniži od tri nivoa, koji je dijelom bio ispod razine tla, više se koristio kao skladišni prostor nego za svakodnevni život. Tamo su, uz hranu i ostale stvari, držali i plodove sakupljane u Ljetnom logoru. Neki drugi zakloni koji su bili u sklopu naselja Južna Strana imali su takoñer svoje zasebne nazive kao na primjer Dugački kamen, Duboka smočnica i Dobar izvor, naziv za nedaleki prirodni izvor. - Čak i dio za skladištenje ima svoje ime - rekao je. - Zovu ga Goli kamen. Stari ljudi prepričavaju priču koju su njima govorili kad su bili mladi i koja je dio Predanja. Ta priča govori o oštroj zimi i vlažnom, studenom proljeću, kad su ostali bez zaliha hrane, kad je donji skladišni prostor bio samo goli kamen. A tada je zima stisnula onom posljednjom snagom i zadnjom mećavom. Nakratko su svi gladovali. Jedina stvar koja ih je spasila od skapavanja bila je velika zaliha sjemenki koje su vjeverice uskladištile u donjem dijelu zaklona i koju je slučajno pronašla neka djevojčica. Nevjerojatno je koliku zalihu mogu te životinjice napraviti. Ali i kad se je vrijeme dovoljno popravilo i razvedrilo pa se je moglo poći u lov, svi su konji i srne koje su oni lovili takoñer već umirali od gladi nastavio je Džondalar. - Meso je bilo tvrdo i posno, a još je dugo trebalo do prvih zelenih plodova. Sljedeće jeseni su ljudi sakupili mnogo više češera kao osiguranje protiv budućih studenih zima i gladnih proljeća i tako je nastao taj običaj berbe češera. Ona mladež koja se dragovoljno javila pomagati oko nosilj-ki sada se nagurala oko Džondalara kako bi i oni čuli njegove priče o njihovim najbližim sjevernim susjedima. Niti oni nisu znali mnogo o tim ljudima, pa su sa zanimanjem slušali. Nakon što su prešli još četiri kilometra i pregazili Rijeku, mogli su vidjeti Južni Posjed Dvadeset i devete Špilje Zelan-donaca, tu najveću i najčudniju liticu u cijelom tom području. Iako su se zakloni okrenuti prema sjeveru rijetko koristili kao prebivališta, ovo na južnoj strani Rijeke bilo je suviše privlačno da bi ga se ignoriralo. Litica, dugačka osamsto metara, uzdizala se okomito iznad Rijeke i u svojoj visini od sedamdeset i pet metara i u pet nivoa, sadržavala je gotovo stotinu špilja, a uz njih i natkrivene zaklone i terase. Sa svih tih terasa pružao se takav pogled da posebne pro-matračnice nisu bile ni potrebne. No s te litice su se pružali meñusobno različiti pogledi. U jednom dijelu donje terase, nad mirnom vodom potoka, moglo se pogledati dolje i ogledati se u površini mirne vode. - Taj dio nije, kao što bi mogla pomisliti, svoje ime dobio zbog veličine, rekao je Džondalar - nego zbog tog neobičnog pogleda. Zove se Reflektor. Ta je litica bila tako golema da većina mogućih mjesta za stanovanje nije ni bila zauzeta. Prirodni resursi okoliša ne bi bili dovoljni za opskrbu tolikih ljudi. Uništili bi sva krda i potpuno ogolili vegetaciju. No ta golema litica bila je izuzetno mjesto i oni koji su tu živjeli znali su da već i sam pogled na njihovo boravište ostavlja one koji ga prvi puta vide zaprepaštenima. One koji su to već znali, moglo je to i zabaviti, shvatio je Džondalar gledajući tu izuzetnu prirodnu tvorevinu. Deveta Špilja je sa svojom golemom policom imala

natkriven prostran i udoban prostor koji je imao svojih prednosti, prvenstveno zato što je bio okrenut prema jugu, no morao je priznati da i ova litica izgleda impresivno. Ali i oni ljudi koji su sada stajali tamo na najnižoj terasi, gledali su s izvjesnim strahopoštovanjem prizor koji se pružao pred njima. Kretnje dobrodošlice, koje je došljacima upućivala neka žena koja je stajala nešto ispred ostalih, bile su manje sigurne nego inače. Držala je podignutu ruku s dlanom okrenutim prema sebi, no kretnje s kojima je pomicala tu ruku nisu baš bile živahne. Ona je već čula za povratak Martoninog lutajućeg drugog sina i za strankinju koju je sa sobom doveo. Čak je čula da sa sobom imaju i konje i vuka, ali čuti nije bilo isto što i vidjeti sve to, a sada je gledala dva konja kako mirno idu s ljudima Devete Špilje, iza vuka... golemog vuka... i visoku, plavokosu nepoznatu ženu uz čovjeka kojeg je znala kao Džondalara i sve ju je to, blago rečeno, činilo nervoznom. Džoharan je skrenuo pogledom kako bi prikrio osmijeh kojeg nije mogao suspregnuti kad je ugledao izraz na licu te žene, premda je dobro znao kako joj je. I sam je nedavno bio osjetio isti takav strah pred istim takvim prizorom. Začudio se pomislivši kako se brzo na to priviknuo. Tako se je brzo na to priviknuo da nije ni predvidio kakva će biti reakcija ovih njegovih susjeda, a trebao je to predvidjeti. Sada mu je bilo drago što su se bili zaustavili. Ovo mu je dalo naslutiti na kakvu reakciju ljudi će naići kada budu stigli na Ljetni sabor.

vstala bih vani i da Džoharan nije odlučio podići šator u polju - rekla je Ejla. - Dok putujemo želim biti s Njiskom i trkačem, a nisam ih željela voditi na tu liticu. To im se ne bi svidjelo. - Mislim da se to niti Denani ne bi jako sviñalo - rekao je Džondalar. - Doima se vrlo nervoznom kad su životinje u blizini. Jahali su uzvodno dolinom pritoka zvanog Sjeverna rijeka, pružajući i životinjama i sebi predah od tako bliskog druženja s brojnim ljudima. Obavili su one formalnosti upoznavanja s voñama i Ejla ih je još uvijek u sebi razvrstavala. Denana, koja je bila voña Južnog Posjeda, takozvanog Reflektora, bila je priznati voña Dvadeset i devete Špilje, ali Ljetni logor i Južna strana, Zapadni i Sjeverni Posjed su takoñer imali svoje voñe. Kada se trebalo donijeti odluku koja se ticala svih članova Tri stijene, tri voñe su zajednički donosili odluku, ali prema drugima Denana je zastupala cijelu Dvadeset i devetu Špilju, jer su ostali voñe Zelandonaca ustrajavali na tome da, ukoliko Dvadeset i deveta želi sebe nazivati Špiljom, onda mora imati i samo jednog voñu koji će je zastupati. Zelandone su imale nešto drukčije zahtjeve. Zapadni, Sjeverni i Južni Posjed imali su svaki svoju zelandonu, no te zelandone sva tri posjeda bile su pomoćnice četvrte doniere, koja je bila zelandona Dvadeset i devete. Kako je meñusobna udaljenost tih Posjeda bila znatna, bilo je i prirodno da svaki od njih želi imati svoju zelandonu, nekoga tko će ih liječiti, posebice za hladna i olujnog vremena, iako su ih svi Zelan-donci štovali prvenstveno kao zelandone. Zelandona Reflektora bio je tako dobar iscjelitelj da je čak i trudnicama bilo drago što ga pri porodu imaju uza se. Zelandona cijele Dvadeset i devete je takoñer živjela u Reflektoru, kako bi bila uz službenog voñu Špilje, i ona nije bila tako vješta u liječenju, ali je zato bila sjajna posrednica kojoj je vješto uspijevalo surañivati s preostale tri zelandone i tri voñe i diplomatskim potezima izgladiti nesporazume koji su se ponekad meñu njima javljali. Neki ljudi su imali osjećaj da bi se, kad nje ne bi bilo, zajedništvo Dvadeset i devete špilje brzo raspalo. Ejli je bilo drago što se mogla poslužiti izgovorom kako se mora pobrinuti za konje pa je tako izbjegla ostatak službenih upoznavanja, slavlja i svih ostalih dogañanja. Prije no što su se sastali sa svojim sjevernim susjedima, Ejla je razgovarala s Džoharanom i Prolevom i objasnila im kako je za dobrobit Njiske i Trkača nužno da se ona i Džondalar pobrinu za njih. Voña im je rekao kako će ih oboje ispričati, a voñina družica im je obećala sačuvati malo hrane. Ejla je bila svjesna da je motre i dok je odvajala nosiljke, oslobañajući konje preostalog tereta i dok je pregledavala životinje kako bi se uvjerila da ih ta

oprema i teret nisu ozlijedili. Tada su oboje istrljali i očetkali životinje, a onda je Džondalar predložio da povedu konje i puste ih neka se istrče nakon cjelodnevnog sporog i opreznog hodanja. Kad je vidio Ejlin prekrasan zahvalni osmijeh, bilo mu je drago što je to predložio. Vidjevši da su se nekamo uputili s konjima, Vuk je pojurio naprijed; činilo se da je i njemu drago. Džoharan je bio meñu onima koji su ih promatrali dok su timarili konje. Već ih je često gledao kako to rade, ali sada je shvatio kako je to više izraz njihove ljubavi prema tim životinjama nego stvar nužde. Konji očito nisu imali takvu vrst njege kad su živjeli u svojim stadima, no možda im je to bilo potrebno kada su obavljali ono što su ljudi željeli. Da, bilo je potencijalne koristi od korištenja konja u razne svrhe, no je li to bilo vrijedno tolikog truda oko njih? Gledajući svojeg brata i Ejlu kako odlaze, vagao je odgovor na to pitanje. Gotovo istog trenutka kad su otišli, Ejla je osjetila olakšanje. Dok su ovako sami jahali imala je osjećaj opuštenosti i slobode. Tijekom svojeg dugog putovanja bili su već navikli putovati sami s ovim životinjama i sada su opet uživali u tome. Kad su dosegli dolinu Sjeverne rijeke i pred sobom ugledali prostranstvo velikog travnjaka, pogledali su se, osmjehnuli i onda potjerali konje sve dok nisu punom snagom jurili preko polja. Nisu ni opazili da su se mimoišli s nekoliko ljudi koji su se vraćali u Dvadeset i devetu s kratkog izleta do mjesta gdje se održava Ljetni sabor, ali ti ljudi su njih opazili. Otvorenih usta su promatrali prizor kojeg nikada ranije nisu vidjeli i za koji nisu bili sigurni žele li ga još ikada kasnije vidjeti. Ljudi koji su jurili sjedeći na leñima konja ostavljali su pomalo nelagodan dojam. Ejla je stala uz malen potok, a uz nju se zaustavio i Džondalar. Sporazumjevši se bez riječi, oboje su okrenuli konje i nastavili slijediti potok. Tako su stigli do njegovog izvora u nevelikom jezercu, nad kojim se nadvila vrba kao da štiti neko svoje roñenjem stečeno pravo na tu vodu samo za sebe i svoje mladice: brojne male vrbe što su se nagurale oko tog malenog prirodnog bazena iz kojeg se izlijevala voda. Sjahali su, skinuli jahače pokrivače s konja i razastrli ih po tlu. Konji su se napili vode i onda zaključili kako je sada pravo vrijeme za malo valjanja po travi. Mladi par nije mogao odoljeti da se ne nasmiju gledajući kako životinje leže na leñima podigavši sve četiri u zrak, osjetivši se ugodno i dovoljno sigurno da si mogu dopustiti temeljito češanje leña. Odjednom je Ejla posegnula za svojom praćkom koju je nosila omotanu oko glave, brzo je uzela i bacila pogled prema jezercu, tražeći kamenje. Zagrabila je nekoliko komada oblog šljunka koji je bio pogodne veličine i brzo odapela. I ne gledajući, ponovo je punom snagom napela praćku i već je imala spreman drugi kamen, upravo kada je druga ptica polijetala. Oborila ju je, a onda pošla pokupiti svoje dvije kokoši kamenjarke, od one vrste koja je živjela uz vrbe. Kada bismo ovdje bili samo nas dvoje i da se sada spremamo ulogoriti, imali bismo dobru večeru - rekla je Ejla, podižući svoje trofeje. - Ali nismo samo nas dvoje pa što ćeš onda učiniti s njima? - upita Džondalar. - Pa, perje kamenjarki je najlakše i najtoplije, a u ovo doba godine je i lijepo prošarano. Mogla bih od toga napraviti nešto za dijete - rekla je. - No imat ću i kasnije vremena raditi opremu za novoroñenče. Mislim da ću ove kokoši dati Dena-ni. Konačno, ovo je njihov teritorij, a i izgleda toliko nervozna zbog Njiske, Trkača i Vuka da mi se čini kako bi joj bilo draže da nismo ni došli. Možda će se osjećati bolje kad joj ovo dadem. - Ejla, gdje si se naučila tolikoj mudrosti? - upita je Džondalar, gledajući je s toplinom i ljubavlju. - To nije mudrost, Džondalere, nego samo zdrav razum. -Podigla je pogled i osjetila se izgubljenom u magiji tih njegovih očiju. Jedino mjesto gdje je još vidjela tako bogato plavetnilo bila su duboka glečerska jezerca, no u njegovim očima nije bilo leda. Bile su tople i pune ljubavi. Stavio je svoje ruke oko nje i ona ispusti ptice kako bi ga zagrlila i poljubila. Činilo se kao da je prošlo već mnogo vremena otkad ju je ovako držao, otkad su bili na nekom otvorenom polju uz konje koji su zadovoljno pasli i Vuka koji je radoznalo gurao svoj nos u svaki grm i svaku rupu u tlu, bez ikog drugog u blizini. Uskoro će se morati vratiti i nastaviti putovanje na Ljetni sabor, a

tko zna kada će im se opet pružiti ovakav trenutak. Kad joj je Džondalar počeo maziti vrat, strastveno mu je odgovorila. Prolazili su je trnci od njegovog vrelog daha i vlažnog jezika pa mu se prepustila, puštajući da je osjećaji preplave. Puhnuo joj je u uho, grickajući joj usku, a onda povukao svoje ruke do oble punoće njenih grudi. Sada su još punije, pomislio je i to ga je podsjetilo da ona u sebi nosi nov život, nov život za kojeg je govorila da je toliko njegov koliko i njezin. U najmanju ruku bio je siguran da je to dijete njegovog duha. Većinu vremena tijekom njihovog putovanja on je bio jedini muškarac u njezinoj blizini, jedini čijim se elanom mogla Majka poslužiti. Razvezala je svoj pojas o kojem su visjeli različiti predmeti i vrećice što su bili pričvršćeni omčama i uzicama pa ga je odložila dolje pored prostrtog prekrivača, provjeravajući usput jesu li sve te stvari dobro pričvršćene. On je sjeo na sam rub kožnatog prekrivača iz kojeg se širio jak, no ne i neugodan miris konja. Bio je to miris na kojeg je navikao i koji je budio ugodne asocijacije. Počeo je brzo odmotavati kožnato remenje obuće omotano oko nogavica hlača i onda ih je skinuo. Kada je podigao pogled, vidio je da je Ejla učinila isto. Gledao ju je i svidjelo mu se to što je vidio. Njena je figura sada bila još oblija, ne samo grudi nego i trbuh gdje se već dalo nazrijeti da u njemu raste novi život. Osjetio je kako je njegova muškost na to odgovorila pa je skinuo tuniku i onda pomogao Ejli svući njezinu. Na koži je osjetio svjež povjetarac i vidio je kako se njezina koža naježila, a onda ju je uzeo u naručje, osjećajući njezinu toplinu i želeći da ona i ostane tako topla. - Idem se oprati u jezercu - rekla je. Osmjehnuo se, znajući da ga time poziva da joj pruži Užitke na način na koji je on to volio činiti. - Ne moraš - rekao je. - Znam, ali želim. Oznojila sam se od tog silnog hodanja i penjanja - rekla je, idući prema jezercu. Bilo je hladno, no ona se obično prala u hladnoj vodi i sad joj se ova učini svježom i prolazili su je trnci koji su, uglavnom, djelovali poticajno. Jutrom bi je to znalo probuditi. Ako se izuzme onaj dio gdje je voda izvirala, jezerce je bilo plitko. Blizu izvora je naglo postajalo dublje, sve dok joj noge više nisu doticale kamenito i pjeskovito dno. Uživala je u vodi, odmičući se od dubokog dijela i vraćajući se prema kamenitoj obali. Džondalar je pošao za njom, premda je on mnogo manje nego ona volio studenu vodu. Zagazio je do butina u vodu i kad mu je ona prišla počeo ju je prskati. Vrisnula je i uzvratila mu, radeći s obje ruke valove koje je gurala prema njemu i koji su ga smočili sve do ramena. - Zatekla si me nespremnog - viknuo je, zatresavši se od hladnoće, a onda ju je ponovo poprskao. Konji su ih promatrali kako luduju u vodi. Osmjehnula se, a on je posegnuo za njom i nestalo je te bučne igre s vodom dok su stajali zagrljeni, sljubljenih usana. - Možda bih ti trebao pomoći pri pranju - mrmljao joj je u uho, odlazeći svojom rukom meñu njezine noge i osjetivši kako njegovo tijelo reagira. - Možda bih ja trebala pomoći tebi - rekla je, primajući njegov tvrd, uzdignut ud, mičući mokrom rukom gore-dolje, oslobañajući tako glavić kože koja ga je prekrivala. Pomislio je kako je hladna tekućina trebala ohladiti njegov žar, no začudo, njezina je hladna ruka na njegovom toplom udu djelovala vrlo stimulirajuće. Tada je kleknula i kada je stavila glavić njegove muškosti u svoja usta, osjetio je vrelinu. Stenjao je dok se ona pomicala naprijed-nazad, kružeći jezikom oko glavića, i osjetio je toliku žudnju da se i sam iznenadio. Odjednom, prije no što je mogao uspostaviti ikakvu kontrolu, osjetio je kako želja u njemu buja i nadire, nadolazeći u valovima. Odgurnuo ju je - Hajdemo iz ove hladne vode - rekao je. Ispljunula je tu njegovu srž i isprala usta, a onda mu se osmjehnula. Uzeo ju je za ruku i poveo iz vode. Kad su došli do pokrivača za konje sjeli su na njih, a onda ju je polegao i legao uz nju, oslonivši se na lakat kako bi je mogao gledati. -Jednostavno si me zatekla - rekao je osjećajući se opušteno no i malo nervozno. Ovo nije bilo ispalo onako kako je on planirao.

Osmjehnula se; nije se često dogañalo da mu sperma na-dre tako brzo, uvijek je on bio taj koji je pazio da sve nadzire. Njen blag smiješak se sada proširio u osmjeh zadovoljstva -Izgleda da si bio mnogo spremniji nego si ti to mislio rekla je. - Ne moraš izgledati toliko samozadovoljno - uzvratio je. - Ne uspijeva mi baš često iznenaditi te - rekla je. Ti mene znaš tako dobro da me to iznenadi i uvijek me obasipaš s Užicima. Nije mogao ne nasmiješiti se gledajući je kako uživa. Nagnuo se kako bi je poljubio, a ona malo otvori usta, spremno ga dočekavši. Uživao je u tome da je dodiruje, da je grli, da je ljubi, uživao je u svemu. Lagano joj je ispitivao unutrašnjost usta, dovodeći je u napast i ona mu je jednako tako odgovarala. Tada je u sebi osjetio naznaku ponovnog buñenja uzbuñenja i on osjeti zadovoljstvo. Možda se još i nije posve potrošio, a nikamo im se ne žuri. Dugo ju je ljubio pa onda prelazio jezikom preko njezinih usana. Klizio joj je vratom, grickajući i ljubeći ga. To ju je škakljalo i morala se potruditi da se ne izmakne. Već je bila nadražena i susprezala se i dalje gomilajući te podražaje. Kada se počeo spuštati ljubeći joj rame pa unutrašnju stranu nadlaktice sve do lakta, jedva je to mogla podnijeti, a istovremeno je željela još. Nije ni opazila kako sada brže diše, a njega je to još više podsticalo. Tada joj je naglo uzeo bradavicu u usta, a ona je uzdisala osjećajući kako joj se toplina poput vatre širi utrobom. Njegova je muškost opet bujala. Osjetio je oblinu njenih grudi pa je uzeo u usta nabreklu, uzdignutu bradavicu druge dojke i snažno je posisao. Onu prvu bradavicu je sada stiskao prstima. Ona se priljubila uz njega, osjećajući u sebi napetost i želeći još više. Nije čula šum povjetarca kroz grane breze niti je osjećala svježinu zraka, sva joj je pozornost bila usredotočena na vlastitu nutrinu, na ono što je on u njoj pobudio. I on je osjećao kako se toplina širi njegovim tijelom i nabreklom muškošću. Pomaknuo se niže, smjestivši se meñu njezinim bedrima i otvarajući joj nabore krenuo ju je kušati. Još je bila mokra od vode no u toj hladnoći i vlazi otkrio je onu toplinu i slanoću, taj poznati okus Ejle, njegove Ejle. Poželio ju je cijelu, cijelu i odjednom, i posegnuo joj je za bradavicama istovremeno kada je naišao na onu tvrdu, pulsi-rajuću kvržicu. Zastenjala je i kriknula, savijajući se u luku prema njemu dok ju je sisao i dodirivao jezikom. Uopće nije mislila, samo je osjećala. Tada je, i prije nego je toga postala svjesna, dosegla vrhunac, osjećajući kako vlaga u njoj nadire sve dok se nije prelila i on osjeti tu njezinu vlažnost. Posegnula je za njim požudno jecajući, želeći ga osjetiti u svojoj utrobi. Podigao se, pronašao njezin otvor i prodro unutra, onda povukao svoju muškost van i ponovo gurnuo unutra. Dolazila mu je ususret gurajući se k njemu i odmičući se, savijajući se pomičući svoje tijelo kako bi ga osjetila upravo tamo gdje ga je željela osjetiti. On je osjećao potrebu no nije ta želja bila onolika kakva je znala biti. Umjesto da se trudi kontrolirati tu žudnju, jednostavno ju je pustio neka raste dok se ljuljao s njom, pomicao s njom, osjećajući kako napetost raste, uranjao je u nju duboko i bezbrižno. Ona je vikala i ti krici bez riječi bili su sve viši i jači. Tada je to doseglo vrhunac i to su glasnim povicima popratili, osjećajući silno opuštanje. Na trenutak su ostali posve mirni, a onda se još nekoliko puta pomaknuli i ostali mirno ležati, trudeći se da opet doñu do daha. Ležeći zatvorenih očiju, Ejla je čula kako vjetar šumi u vrbi i kako ptica doziva svog para, osjetila je povjetarac i tu, njoj tako dragu, težinu njegovog tijela na sebi, osjetila je miris konjskog pokrivača i miris njihovih Užitaka, prisjetila se okusa njegove kože i njegovih poljubaca. Kada se on napokon maknuo i pogledao je, smiješila mu se onim snenim toplim, zadovoljnim osmjehom. Kad su konačno ustali, pošla je opet do jezerca da se opere onako kako ju je to Iza davno bila podučila. I Džondalar je učinio to isto. Nekako mu se činilo da ako ona to radi onda mora i on, premda mu to nije bio običaj sve dok nije nju sreo. Nimalo nije volio hladnu vodu. Ipak, dok se ispirao razmišljao je kako bi se mogao i na to priviknuti samo kad bi bilo više dana poput ovog danas.

Vraćajući se na Južni Posjed Dvadeset i devete Špilje, Ejla je shvatila kako se ne bi moglo reći da ona jedva čeka da opet vidi te susjede koji su se doimali pomalo neprijateljski. I premda je od Džondalarove rodbine i Devete Špilje bila prihvaćena, nije žudjela ni za tim da njih vidi. Ma koliko je ranije željela da konačno doñe kraj njihovom dugom putovanju i da ponovo uživa u društvu drugih ljudi, bila je već toliko naviknula na način života kakvog su ona i Džondalar putujući usvojili da joj je sada to nedostajalo. Kad su bili sa Spiljom, uvijek bi se našao netko tko je želio razgovarati s njom ili s Džondalarom, ili s oboje. Oboje su bili radosni zbog te topline i blizine drugih ljudi, no ponekad su mladi ljubavnici željeli biti sami. Te noći, u njihovom obiteljskom šatoru, kada su se svi sti-snuli zajedno, Ejla se podsjetila kako se spavalo u zemunici Mamutovaca i zatekla se kako razmišlja o njima. Kad ju je prvi puta ugledala, bila je zapanjena konstrukcijom te poluukopa-ne zajedničke zgrade Lavljeg logora. Koristili su se kostima mamuta da bi poduprli zidove podignute od blata i trske premazane glinom, koji su ih štitili od vjetrova i zimske studeni tog kontinentalnog ledenjačkog područja. Sjećala se kako je pomislila da je to kao da si grade špilju. To je na izvjestan način i bilo točno, jer u tom području nije bilo špilja u kojima bi se mogli nastaniti, a imala je i zašto biti zadivljena, jer to je bio izuzetan pothvat. Iako su obitelji koje su živjele u zemunici Lavljeg logora imale odvojen vlastiti prostor oko svojeg zasebnog ognjišta i zavjese s kojima su mogli zatvoriti svoje platforme za spavanje, ipak su svi dijelili isto sklonište. Živjeli su tek za dužinu ruke udaljeni od susjedne obitelji i morali su jedni drugima prolaziti kroz taj privatni prostor kako bi mogli dolaziti i odlaziti. Kako bi uzmogli živjeti na tako skučenom prostoru pridržavali su se izvjesnih pravila ponašanja koja su se podrazumijevala, koja su im omogućavala privatnost i koja su učili odmalena. Dok je tamo živjela Ejla nije mislila da je ta zemunica malena; to je pomislila tek kad je počela spavati u zaklonu Devete Špilje. Prisjetila se kako je i u Plemenu svaka obitelj imala svoj zaseban prostor, a ni tamo nije bilo zidova koji bi ih razdvajali nego samo nekoliko kamena koji su označavali granice. I ljude Plemena su takoñer zarana učili izbjegavati izravne poglede u prostor koji je pripadao drugoj obitelji. Za njih je privatnost bila stvar običaja i obzirnosti. Mada su boravišta Zelandonaca imala zidove, ti zidovi nisu, naravno, priječili da se ne čuju zvukovi. Njihovi domovi nisu trebali biti čvrste grañe poput zemunice Mamutovaca jer su ih prirodni zakloni u stijeni štitili od većine nepogoda. Grañevine Zelandonaca su imale osnovnu zadaću da sačuvaju toplinu unutra i zaustave vjetar koji bi se uvukao ispod kamene police. Hodajući kroz nastanjen dio zaklona, moglo se čuti dijelove razgovora koji su dopirali iz svakog doma, no Zelandonci su naučili ne slušati glasove svojih susjeda. To je bilo nalik onome kako su ljudi Plemena naučili ne vidjeti susjedno ognjište i onoj uviñavnosti Mamutovaca koja se, mada ne izrijekom zahtijevana, podrazumijevala. Razmišljajući o tom, Ejla je shvatila kako je u ovo kratko vrijeme što ga je provela sa Zelandoncima, već naučila ne čuti ljude iz susjednih boravišta... barem većinu vremena. I dok je mladi par ležao u krznima za spavanje i, s Vukom pokraj sebe, slušao tiho mrmljanje iz tuñih krzna, Ejla je rekla - Džondalere, sviña mi se zelandonski način podizanja odvojenog boravišta za svaku obitelj, to što imaju svoj dom koji je odvojen od drugih. - Drago mi je da ti se to sviña - odgovorio joj je, sada još više zadovoljan samim sobom zbog svih onih svojih dogovora kojima će im pripremiti vlastiti dom kada se budu vratili s Ljetnog sabora i zadovoljan što je to držao u tajnosti kako bi je mogao iznenaditi. Kad je sklopila oči, Ejla je razmišljala kako će jednoga dana imati vlastito boravište sa zidovima. Po njezinom sudu, zidovi zelandonskih boravišta pružali su količinu privatnosti kakva je bila posve nepoznata Plemenu, pa čak i Mamutovcima. Unutrašnje pregrañivanje je još više naglašavalo tu privatnost. Premda je tada bila usamljena, Ejla je u svojoj dolini bila naučila uživati u samoći, a i ono putovanje samo s

Džondalarom je još više učvrstilo njezinu želju da stavi nešto izmeñu sebe i ostalih ljudi. A meñusobna blizina boravišta davala joj je sigurnost i osjećaj kako u blizini ipak uvijek ima nekoga. Ako bi to željela, još bi uvijek mogla slušati one poznate i utješne zvuke ljudi koji se pripremaju za noćenje, zvukove koje je slušala tijekom cijelog svog života: tihe razgovore, dječji plač, parove koji vode ljubav. Dok je živjela sama žudjela je za tim zvukovima, ali u Devetoj Špilji bilo je i mogućnosti za samovanje. Kad se je jednom zašlo meñu tanke zidove svakog od boravišta, lako se moglo zaboraviti da izvan njega postoje i drugi, a onaj vječni tihi žamor iz pozadine samo joj je pružao temeljni osjećaj sigurnosti. Mislila je kako Zelandonci žive upravo onako kako se i treba živjeti. Kad su sljedećeg jutra izašli, Ejla je primijetila da su postali brojniji. Pridružilo im se mnogo ljudi iz Dvadeset i devete, iako je zapazila da to nisu ljudi iz Ogledala ili barem ne oni koje bi ona mogla prepoznati. Kad je tu brojnost spomenula Džoharanu, rekao joj je kako će većina Ljetnog logora, gotovo polovica Južnog Posjeda i nekolicina njih iz Ogledala putovati zajedno s njima. Ostali će krenuti dan kasnije ili tako nekako. Sjetila se kako joj je Džondalar nešto spominjao da se budu vratili u Ljetni logor pomoći pri berbi sjemenki borova i stekla je utisak kako je Deveta Spilja čvršće povezana sa Zapadnim Posjedom nego s ostalim Posjedima Dvadeset i devete Špilje. Kada bi se od Ogledala nastavilo dalje uzvodno uz Rijeku, izbili bi na sjeveru na početak širokog zavoja koji je skretao ka istoku, a onda na jug, pa opet na istok, čineći drugi luk nalik omči koji je opet skretao prema sjeveru, čineći tako golemu krivulju u obliku slova S. Odande dalje, vodeni je tok nastavljao manjim meandrima krivudati prema sjeveroistoku. Na sjevernom kraju one prve "omče" nalazilo se nekoliko malih zaklona u stijeni i oni su služili kao privremena odmorišta putnicima i lovcima, a sljedeće je naselje bilo na najjužnijem dijelu druge omče, gdje se malen potok združio s Rijekom, posred Stare Doline, doma Pete Špilje Zelandonaca. Ako se nije putovalo sa splavima, što bi onda pak zahtijevalo petnaestak kilometara veslanja uzvodno, od Ogledala do Stare Doline lakše se dolazilo prečicom preko kopna nego slijedeći Rijeku i njezine meandre. Ovim kopnenim putem, Stara Dolina je bila udaljena tek pet kilometara, premda je sama staza, koja si je meñu brežuljcima pronalazila najpogodniji put, bila nešto duža. Kad je Džoharan došao do tog jasno označenog puta, naglo je skrenuo od Rijeke i pošao stazom koja je išla uzduž grebena i prešla zaobljeni vrh gdje se susrela s puteljkom koji je dolazio od Treće Spilje na Stijeni dviju rijeka i vodio opet dolje u ravnicu Rijeke. Dok su hodali, Ejla je željela saznati nešto više o Petoj Špilji pa je odlučila pokušati potaknuti Džondalara da joj priča o njima. - Džondalere, ako je Treća Špilja čuvena po svojim lovcima, a ljudi iz Četrnaeste poznati kao dobri ribari, po čemu je poznata Peta Špilja? - upitala ga je. - Rekao bih da su ljudi Pete špilje poznati po tome što se ponašaju kao da su sami sebi dovoljni - odgovorio je. Ejla je primijetila kako je ona mladež što se dragovoljno javila pomagati oko nosiljki, primakla bliže sada kad su čuli njezino pitanje. Iako su stalno živjeli u Devetoj Špilji i znali susjedne Špilje Zelandonaca, nikada nisu čuli kako ih se opisuje na način da to neki stranac može razumjeti. Zanimalo ih je kako će ih Džondalar okarakterizirati. - Oni se hvale kako imaju vješte lovce, ribare i majstore u svim zanatima i vještinama - nastavio je Džondalar. - Čak rade i vlastite splavi i govore kako su oni prva Špilja koja ih proizvodi, premda je Jedanaesta Špilja tu iznimka. Njihova zelandona i njihovi umjetnici su uvijek bili vrlo štovani. U nekoliko njihovih zaklona su na stijenama prikazi u dubokom reljefu, drugdje pak slikarije i plakete, većinom s prikazima bizona i konja jer je Peta špilja posebno povezana s tim životinjama. - A zašto se ovo zove Stara Dolina? - Zato što su ovdje ljudi živjeli mnogo prije nego u većini drugih naselja. To se već vidi po njihovom broju. Samo su Druga i Treća špilja starije od Pete. Predanja mnogih špilja govore o vezama s Petom. Njihove rezbarije su većinom tako stare da nitko i ne zna tko ih je napravio. Jedna od njih je prikaz pet

životinja koje je nekada davno uklesao neki predak; ona se spominje u Najstarijim Legendama i simbol je njihovog broja, - rekao je Džondalar - a zelandone kažu da je broj pet vrlo svet broj. - Kako misliš svet? - On ima za Majku posebno značenje. Zamoli jednom Ze-landonu neka ti priča o broju pet. - Što se dogodilo s Prvom Špiljom - Ejla je na trenutak zastala, kako bi u sebi još jednom ponovila riječi za brojanje - i sa Četvrtom Špiljom? O Prvoj Špilji je mnogo toga sačuvano u Predanjima i Najstarijim Legendama i vjerojatno ćeš više o tome saznati na Ljetnom saboru, ali nitko ne zna što se dogodilo s Četvrtom. Većina ljudi misli da se radi o nekoj tragediji. Neki misle kako su neprijatelji s pomoću zle zelandone učinili da se svi razbole i umru. Drugi misle kako se radilo o svañi s lošim voñom pa su ljudi odlučili otići i pridružili se drugoj Špilji. Ali kad ljudi tako pristupe drugoj špilji to obično uñe u njihova Pre-danja, no Predanja niti jedne od špilja ne spominju Četvrtu, barem ne u nijednoj od ovih sada postojećih Špilja - rekao je Džondalar. - Neki ljudi misle da je broj četiri nesretan, ali Prva kaže da nije nesretan sam taj broj nego ono što se s njim povezuje. Prešli su nekih šest kilometara, popeli se posljednjom uzbrdicom i prišli uskoj dolini posred koje je tekao živahan potočić, a litice s obiju strana nudile su osam kamenih zaklona različitih veličina. Kad je dugačka kolona predvoñena Džoharanom krenula stazom koja se spuštala u Staru Dolinu, dva muškarca i jedna žena pošli su im tom istom stazom usu-sret. Nakon onih formalnosti pozdravljanja, rekli su putnicima da je većina članova Pete Špilje već otišla na Ljetni sabor. - Vi ste, naravno, dobrodošli i možete se tu zaustaviti, no kako je tek podne, mislili smo da biste možda željeli nastaviti put - rekla je žena. - Tko je ovdje? - pitao je Džoharan. - Dvoje staraca koji ne mogu putovati... jedan od njih jedva može i ustati... i trudnica koja će uskoro roditi. Zelando-na je mislila kako je bolje da ona ne putuje jer je već i ranije imala problema. I, naravno, ova dva lovca. Oni će biti tu dok mjesec opet ne postane mlad. - Čini mi se da si ti Prva Pomoćnica Zelandone Pete Špilje - rekla je Ona Koja Je Prva. - Da, jesam. Ja sam ostala kako bih pomogla pri poroñaju. - Prepoznala sam te. Možemo li mi nekako biti od pomoći? - Mislim da ne. Ona još nije spremna. Rodit će tek za nekoliko dana, a s njom su i njezina mati i teta. Bit će sve u redu. Džoharan se sastao s ljudima iz Devete i iz Špilja koje su im se pridružile kako bi se dogovorili. - Najbolja mjesta za podizanje logora su možda već zauzeta rekao je. - Mislim da bismo trebali poći dalje, umjesto da se ovdje zaustavljamo. - Ostali su se brzo složili s njim i tako je odlučeno krenuti dalje. Nakon one velike S krivulje, Rijeka je skrenula na sjeveroistok i sada je tekla nešto ravnije. Tu je sada bilo nekoliko zaklona koje su nastavale manje Špilje. Samo jedna od njih još nije bila otišla na Ljetni sabor i ta se Špilja sada pridružila putnicima, svrstavši se na začelje kolone. Džoharan je sada bio još više zabrinut kako će na Ljetnom saboru pronaći poželjnu lokaciju za smještaj svoje velike Špilje. Ejlu je iznenadilo kako na tom području i na tako malenoj udaljenosti živi toliko ljudi. Kao i Zelandonci, i ljudi uz koje je ona odrasla zadovoljavali su sve svoje potrebe. I oni su se okupljali, bavili se lovom i ribolovom, radili odjeću koja ih je štitila od nevremena, i iz priručnog materijala izrañivali oruñe i oružje za lov. Intuitivno je shvaćala kako, ako na nekom području živi više ljudi nego ima prirodnih resursa, tada neće biti svega toga dovoljno za sve ljude. Neki će ili morati otići ili pokušati preživjeti bez nekih od tih stvari. Čini se da zemlja Zelandonaca mora biti vrlo bogata kad omogućava život za toliko ljudi, ali negdje u analitičkom krajičku njezinog uma pitala se što bi se dogodilo kada bi se te stvari promijenile.

To je bio i razlog zašto se Ljetni sabor svake godine održavao na drugom mjestu. Tako veliko mnoštvo ljudi uvijek je iscrpilo resurse područja gdje se takav skup održavao i trebalo je nekoliko godina da se ponovo obnove. Ove godine sabor i nije bio tako daleko od Devete Špilje, možda tek nešto više od tridesetak kilometara uzvodno ako bi se tijesno držali riječnog toka, no oni su bili smanjili tu udaljenost idući izravno od Dvadeset i devete prema Petoj Špilji. Mjesto prema kojem su se zaputili bilo je tek petnaestak kilometara udaljeno od Stare Doline i Džoharan je odlučio pokušati stići onamo bez da se putem još zaustavljaju zbog noćenja. Razmišljao je o tome treba li sazvati sastanak kako bi se o tome dogovorili, no bilo je previše ljudi i svi su oni bili različite starosti i različitih fizičkih mogućnosti, a tempo hodanja morao se uvijek prilagoditi onim najslabijima. Neki sastanak bi ih sada samo još više usporio. Umjesto toga namjeravao je malo ubrzati hod ne govoreći im ništa. Brinut će o zaustavljanju tek ako se budu počeli žaliti i prigovarati. Napravili su stanku zbog podnevnog obroka, no kad je Džoharan opet nastavio put, oni su ga slijedili. Još nije pao mrak, no sunce se već duboko spustilo kada je Rijeka skrenula desno, bliže strmim padinama uz svoju lijevu obalu, tj. njihovu desnu. Napuštajući rijeku, skrenuli su u unutrašnjost i dobro utabanom stazom se uspinjali na brežuljak. Dok su se penjali otvorio im se vidik na okolni pejzaž. Ali kad su se popeli na vrh, Ejli je zastao dah od jednog drugog pogleda: u dolini ispod njih bila je gomila ljudi. Znala je da Zelandonaca ima više od ukupnog broja onih koji su nazočili Ljetnom saboru Mamutovaca, a još nisu ni svi pristigli. Čak i kada bi ubrojila sve ljude koje je ikada susrela bila je sigurna da nikada nije vidjela ovoliko svijeta i to još sve na istom mjestu. I premda ih baš i nije bilo toliko, jedino s čim ih je ona mogla usporediti bila su ona beskrajna krda bizona ili sobova koji su se svake godine okupljali u tisućama, ali ovo ovdje je bilo brojno, uskomešano ljudsko stado. Ona grupa koja je krenula iz Devete Špilje dosad se znatno uvećala, ali oni koji su im se bili putem pridružili sada su se brzo i raštrkali, tražeći svoje prijatelje, roñake i prostor za podizanje svojeg logorišta. Zelandonci su se uputili prema centralnom dijelu kampa gdje su u samom središtu zelan-done imale svoju vlastitu nastambu. One su na Ljetnom saboru uvijek imale glavnu ulogu. Ejla se nadala da će Deveta Špilja za sebe pronaći prostor koji će biti nešto podalje od mjesta gdje se odvijala glavnina aktivnosti. Bilo bi lakše odvoditi životinje u šetnju ako ne budu morale prolaziti kroz gomilu radoznalaca. Džondalar je već bio razgovarao sa svojim bratom o potrebama životinja i objasnio mu kako su nervozne kad su okružene s tolikim ljudima. Džoharan je kimnuo rekavši kako će to imati na umu, no u sebi je pomislio kako su potrebe ljudi Devete Špilje važnije od potreba tih životinja. On je želio biti što bliže centru svih dogañanja i nadao se da će pronaći neko mjesto uz rijeku kako bi se izbjegla muka s donošenjem vode i da možda u blizini bude poneko stablo zbog hladovine, a i da sve to ne bude previše daleko od pojasa šume iz koje će se snabdijevati drvima za vatru. Ipak, znao je da će svi veći šumarci oko logorišta do kraja ljeta već biti opustošeni. Svima su trebala drva za vatru. No kada su on, Solaban i Rašemar počeli tražiti mjesto, Džoharan je brzo shvatio da su sva ta pogodna mjesta već zauzeta. Deveta je bila velika Špilja s više ljudi nego ih je bilo u drugim Špiljama pa im je trebao i veći prostor za logor, a on je želio pronaći to mjesto prije nego padne mrak. To je prisililo Džoharana na istraživanje perifernog dijela prostora na kojem se održavao Ljetni sabor. Velika se rijeka nakon posljednjeg zavoja sužavala i spazio je da su nizvodno od tog mjesta obale strmije što je otežavalo pristup vodi. Njih trojica su se vratili do Rijeke i nastavili hodati uzvodno. Ubrzo su spazili potočić koji je tekao travnatom livadom i ulijevao se u glavnu rijeku, pa su skrenuli i slijedili njegov tok. Nešto iza Rijeke spazili su osamljen šumarak. Kad su se približili vidjeli su kako tu drveće raste s obje strane uz obale tog potočića. Zašli su meñu to drveće. Hodajući uz potok, Džoharan je shvatio da ta voda krivuda oko podnožja brežuljka, a šumarak postaje sve gušći pretvarajući se u pravu šumu koja je bila i veća i dublja nego se to u početku činilo. Nakon nekog vremena stigli su do mjesta gdje je potočić izvirao iz tla pjeneći se ispod grana vrba okruženih brezama, smrekama i ponekim arišem. S

druge strane izvora bilo je duboko jezerce nastalo od voda istog izvora. Cijelo to područje bilo je prepuno prirodnih izvora pa je i ovaj, poput mnogih drugih, stvarao malen pritok Rijeci. Iza stabala s druge strane tog jezerca bio je prilično strm kamenit obronak prekriven kamenjem svih veličina, od sitnog šljunka do golemih gromada. Ispred jezerca bila je travnata draga koja je vodila do malene pjeskovite plaže s glatkim, vodom zaobijenim kamenjem i niza kržljavog grmlja što je raslo uz samu obalu. Ovo je bilo zgodno mjesto i Džoharan je razmišljao kako bi se, da je bio sam ili samo s nekolicinom ljudi, upravo ovdje ulogorio, ali ovako sa cijelom Špiljom ne samo da im je trebalo veće mjesto nego su trebali biti i bliže glavnom logorištu. Tako su se njih trojica uputili uz potok nazad, a kad su stigli do livade uz Rijeku, Džoharan se zaustavio. - Što mislite? - upitao ih je. - Ovo je malo podalje od svegaRašemar je umočio ruku u potok i kušao vodu. Bila je svježa i studena - Ovo će tijekom cijelog ljeta biti dobra voda. Znaš da do kraja ljeta i onaj potok i Rijeka kod logorišta i nizvodno više neće biti ni svježi ni čisti. - I svi će se koristiti velikom šumom za snabdijevanje drvima - dodao je Solaban. - Ovim se dijelom neće mnogo koristiti, a tu ima drva i više nego se to čini. Deveta je Špilja podigla svoj logor na ravnoj travnatoj livadi uz potok, izmeñu šume i Rijeke. Većina ljudi se složila s mišljenjem kako je to dovoljno blizu glavnog logorišta. Nije se činilo vjerojatnim da bi još neka Špilja podigla svoj logor na kakvom mjestu uzvodno od njihovog kampa pa im mutila vodu, jer bi takvo mjesto bilo predaleko od glavnih dogañanja. Tako će njihov dio rijeke ostati čista za njihovo vlastito plivanje, kupanje i pranje odjeće. Onaj potočić će biti dobar izvor bistre pitke vode, bez obzira na to koliko bi rijeka mogla postati prljava nakon što je stotine ljudi budu koristile za svoje potrebe. Šumarak je nudio hladovinu i drva, a čini se tako malenim da neće privući mnogo ljudi koji tragaju za istim tim stvarima, barem ne još neko vrijeme. Mnogi će se usmjeriti prema dijelu s više stabala, tamo dalje nizvodno. Šuma je, zajedno s livadom, bila i izvor divljeg jestivog raslinja: bobica, oraha, raznog korijenja i lišća, ali i sitne divljači. U Rijeci je bilo obilje ribe, baš kao i slatkovodnih mekušaca. Ovo je mjesto imalo mnoge prednosti. Najveći nedostatak ovog mjesta predstavljala je ta udaljenost koju su ljudi morali prelaziti kako bi došli do mjesta gdje će se odvijati većina aktivnosti. Neki ljudi su mislili kako su predaleko, većinom su to bili oni koji su u drugim Špiljama imali roñake i bliske prijatelje koji su se već ulogorili na mjestima za koja su vjerovali da su više poželjna. Nekolicina takovih odlučila je ulogoriti se kod drugih. Džondalaru je to na izvjestan način čak bilo i drago. Tako će ostati dovoljno prostora za Dalanara i Lanzadonce kada budu došli, ukoliko im neće smetati da su ovako pomalo postrani. Ejla je ovu lokaciju smatrala savršenom. Životinje će tu boraviti daleko od one gomile ljudi, a imaju i livadu na kojoj mogu pasti. Životinje su već postale objektom pojačanog zanimanja, što je, naravno, značilo da se to odnosilo i na Ejlu. Ona se još dobro sjećala kako su Njiska, Trkač i Vuk bili nervozni kad su tek bili pristigli na Ljetni sabor Mamutovaca, iako se činilo da sada već sasvim dobro prihvaćaju ovoliku gomilu ljudi, možda čak i bolje nego ona. Ljudi su posve otvoreno komentirali, pa Ejla nije mogla ne čuti što govore. Izgleda da ih je posebno zapanjilo to kako se konji i vuk meñusobno dobro podnose, zapravo toliko dobro da izgledaju kao da su si prijatelji, a čudilo ih je i kako te životinje slušaju tu stran-kinju i Martoninog sina. Ejla i Džondalar su odjahali uzvodno i naišli na onu malu idiličnu dragu pokraj jezerca. To je bilo upravo onakvo mjesto kakva su oni voljeli. To im se mjesto činilo tako savršenim da su imali osjećaj kako pripada upravo njima, iako ga je, naravno, mogao koristiti bilo tko, no Džondalar nije vjerovao da će mnogi dolaziti ovamo. Većina ljudi je dolazila na Ljetni sabor zato da bi se bavila grupnim aktivnostima i imali su malo potrebe za trenucima osame, za razliku od Ejle, životinja, a, morao je to priznati, i njega samog. Ona je bila oduševljena otkrivši kako je ono kržljavo grmlje većinom ljeska, jer je silno voljela lješnjake. Lješnjaci još nisu bili zreli, no činilo se da će dobro uroditi, a

Džondalar je već planirao kako će se vratiti ovamo kako bi provjerio ima li meñu onim silnim kamenjem na padini i kremena. Kad što su se ljudi smjestili i počeli istraživati okoliš, većina je zaključila da je to dobro mjesto. Džoharanu je bilo drago što su stigli dovoljno rano da su ga mogli zauzeti. Vjerovao je kako bi ga netko već ranije zauzeo da nije bilo još jednog, nešto većeg pritoka čiji su meandri tekli posred velikog polja koje je okruživalo saborište. Većina ranije pristiglih Špilja se poredala duž obala tog pritoka, znajući da će se zbog silnog korištenja voda Rijeke vrlo brzo zagaditi. Bilo je to područje gdje se je isprva i Džoharan želio smjestiti, no sada mu je bilo drago što nije. Džondalar je vjerovao kako je njegov raniji razgovor s bratom utjecao na to i da je Džoharan tražio mjesto koje bi bilo pogodno i za konje pa mu je sada zahvalio. Džoharan ga nije ispravio. Znao je da ga je vodila briga da ljudima bude što udobnije, no možda je taj komentar o konjima ostao negdje u njegovoj podsvijesti i pomogao mu pronaći ovo mjesto. Nije znao je li to istina ili nije, no ako je njegov brat imao osjećaj kako ga je on malo zadužio, nije imao ništa protiv toga. Bilo je prilično teško voditi ovako veliku Spilju i nije znao kada bi mu mogla zatrebati Džondalarova pomoć. Kako je sada već bilo kasno, odlučili su noć provesti u putnim šatorima i tek sutra postaviti svoje ljetne nastambe. Kad su podigli logor, neki su se uputili prema središtu u potrazi za prijateljima ili roñacima koje nisu vidjeli od posljednjeg Ljetnog sabora, a i kako bi saznali što je u planu za sljedeći dan, ali većina ljudi je bila umorna pa su odlučili ostati tu u blizini. Mnogi su sad pregledavali ovo područje odlučujući gdje žele podignuti svoj šator ili zasebnu nastambu, a željeli su i vidjeti gdje raste pojedino bilje i gdje ima materijala koji će im biti potreban pri gradnji ljetne nastambe. Ejla i Džondalar su vezali konje nedaleko šumarka i potoka, misleći da će tako biti bolje, više zbog toga da životinje zaštite od ljudi nego zato što bi vjerovali kako konje treba sputavati. Oni bi im rado dali više slobode i možda, jednom kad se već cijelo logorište bude priviknulo na njih i ne budu bili u napasti da te konje love, možda će ih tada moći pustiti da slobodno lutaju, kao što su to činili pokraj Devete Špilje. Ujutro, nakon što su provjerili jesu li konji dobro smješteni, Džondalar i Ejla su pratili Džoharana koji je pošao u centar logorišta kako bi tamo pronašao druge voñe. Trebalo se je dogovoriti o lovu i skupljanju druge hrane te o podjeli tako sakupljenih namirnica, a tu je bilo i planiranje raznih aktivnosti i svečanosti, uključujući i prvo ljetošnje Združivanje. Uz Ejlu je hodao Vuk. Svi su već čuli za ženu koja ima neobjašnjivu moć nad životinjama, no jedno je čuti a posve drugo je to i vidjeti. Dok su hodali logorištem pratili su ih konsternirani pogledi, a ako ih neka osoba nije spazila već izdaleka nego je na njih naglo naišla, prva reakcija je bio šok i strah. Čak su i ljudi koji su poznavali Džoharana i Džondalara samo zinuli umjesto glasnog pozdrava. Hodali su uz neko nisko grmlje koje je sakrilo vuka, kad im je prišao neki čovjek. - Džondalare, čuo sam da si se vratio sa svojeg putovanja i sa sobom doveo ženu - doviknuo je, pritrčavši do njih. - Želio bih se upoznati s njom. Bilo je nečeg vrlo čudnog u njegovom govoru i u prvi tren Ejla nije mogla odrediti o čemu se radi, a onda je shvatila da čovjek govori poput djeteta s muškim glasom. Tepao je. Džondalar je podigao pogled i namrštio se. Ne bi se moglo reći da je bio izuzetno radostan što vidi tog čovjeka. Zapravo, bila je to jedina osoba od svih Zelandonaca za koju se je nadao da je neće susresti, a nije mu se svidjelo ni što se ovaj ponašao kao da su prijatelji, no osjećao je kako nema drugog izbora nego obaviti to upoznavanje. - Ejlo od Mamutovaca, ovo je Ladroman iz Devete Spilje - rekao je, i ne opazivši kako ju je predstavio spominjući njezin prijašnji status. Glas mu je zvučao toliko neutralno koliko je to uspijevao izvesti, no Ejla je odmah osjetila onaj prizvuk negodovanja pa ga je brzo pogledala. Napetost koju mu je spazila na licu pokazivala je kako on nije daleko od škrgutanja zubima, a krut stav tijela u kojem nije bilo nikakve dobrodošlice dao joj je još jednu naznaku o tome kako to nije netko kome bi se on radovao što ga vidi.

Čovjek je prilazeći joj ispružio obje ruke i osmjehnuo se smiješkom koji je otkrivao da mu nedostaju dva prednja zuba. Mislila je da zna tko bi to mogao biti, a nedostatak zuba je to samo potvrdio. To je bio onaj čovjek s kojim se Džondalar bio potukao; Džondalar mu je udarcem izbio ta dva prednja zuba. Posljedica toga je bila da je Džondalar morao na neko vrijeme napustiti Devetu špilju i otići živjeti kod Dalanara, što je, kako se kasnije pokazalo, bilo najbolje što mu se moglo dogoditi. To mu je pružilo priliku da se bolje upozna s muškarcem svojeg ognjišta i nauči vještinu koju je kasnije i zavolio... kalanje kremena... i to da je nauči od najboljeg majstora. Ejla je sada već znala dovoljno o tetovažama na licu da bi shvatila kako je ovaj čovjek pomoćnik zelandone, vježbenik koji se pripremao za poziv zelandone. Tada je, na svoje iznenañenje, osjetila kao joj je Vuk okrznuo nogu dok je išao pred nju kako bi se postavio izmeñu nje i tog neznanca i čula je njegovo tiho, upozoravajuće rezanje. Vuk je to radio samo onda kada je osjećao da je ona u opasnosti. Možda on samo osjeća ovu Džondalarovu krutost i odbojni stav, pomislila je, ali ovaj se čovjek zbog nekog razloga nije svidio ni Vuku. Čovjek je ustuknuo i oklijevao, a oči su mu se raširile od straha. - Vuče, budi miran! - rekla je na mamutovskom jeziku i stupila naprijed kako bi prihvatila ovo službeno upoznavanje - Pozdrrravljam te, Ladrrromane iz Devete Špilje. - Prihvatila je obje njegove ruke. Bile su vlažne. -Ja više nisam ni Ladroman, niti sam iz Devete Špilje. Sada se zovem Madroman iz Pete Špile i pomoćnik sam zelan-done. Ti si dobrodošla, Ejla od... kako je ono bilo? Matova-ca, Mutonaca? - rekao je, gledajući vuka čije je rezanje sad bilo glasnije. Odmah joj je pustio ruke. Bio je zapazio njezin čudan izgovor, no vuk ga je toliko zbunio da je jedva i obratio pozornost na to. - Niti ona više nije Ejla od Mamutovaca, Madromane - ispravio se Džondalar. Ona je sada Ejla iz Devete Špilje Zelan-donaca. - Zelandonci su te već prihvatili? Pa, Mamutovko ili Zelan-donko, drago mi je što smo se sreli, ali sada moram ići... na sastanak - rekao je, povukavši se što je brže mogao. Okrenuo se i gotovo potrčao u smjeru odakle je i došao. Ejla je pogledala dvojicu braće. Na licu im je titrao identičan osmijeh. Džoharan je spazio grupu ljudi koje je tražio. Meñu njima je bila i Zelandona. Kretnjom ruke je pozvala ovu trojku da im priñu, no onaj četvrti, Vuk, bio je taj koji je privukao najveću pozornost. Ejla mu je dala znak neka ostane otraga dok se obavi formalnost upoznavanja. Nije znala bi li on opet na nekoga reagirao onako kao na Madromana. Nekoliko se ljudi iznenadilo kada je strankinja s čudnim izgovorom bila predstavljena kao Zelandonka i prijašnja Mamutovka, no bilo im je rečeno kako ju je, s obzirom na to da nema sumnje gdje će živjeti nakon združivanja s Džondalarom, Deveta Špilja već prihvatila. Najvažnija odluka, osim one o združivanju, bila je hoće li muškarac živjeti s onima s kojima je živjela žena ili će ona otići živjeti s njim. U oba slučaja bilo je nužno imati suglasnost obje Špilje, posebno od onih gdje je mladi par namjeravao živjeti. Kako se je znalo gdje će Džondalar i Ejla živjeti, ovo prihvaćanje Devete Špilje je sredilo tu stvar. Ejla je držala vuka čvrsto uza se dok je Džondalar slušao kako duhovni i svjetovni voñe raspravljaju o planovima. Odlučili su da će se tu večer održati obred koji će odrediti najpovoljniji smjer kojim se treba poći u uspješan lov. Ako sve bude išlo kako treba, prvo Združivanje bi se moglo uskoro obaviti. Ejla je već znala da svakog ljeta postoje dvije svečanosti Združivanja. Na prvoj su se združivali oni parovi koji su živjeli na istom području i koji su još tijekom zime odlučili združiti se. Drugi je obred bio ujesen, pred sam odlazak sa sabora. Većina parova koji su se tada združivali bila je iz različitih Špilja i koji su to odlučili tijekom Ljetnog sabora, gdje su se možda te godine i upoznali, ili su se znali od ranije. - Kad već spominjemo Združivanje, - rekao je Džondalar - imam jednu molbu. Kako je Dalanar muškarac mojeg ognjišta i namjerava doći ovamo, zamolio bih da se, ako je moguće, prvi obred Združivanja odgodi do njegova dolaska. Želio bih da on nazoči mojem združivanju. - Nemam ništa protiv odgode od nekoliko dana, ali što ako Dalanar ni tada ne doñe? - pitala je Zelandona.

- Bilo bi mi draže kada bih se mogao združiti na prvom obredu, no ako Dalanar još dugo ne bude došao, voljan sam čekati drugi obred. Želim da on bude tu kad ćemo se združiti - odgovorio je Džondalar. - To je prihvatljivo - rekla je Ona Koja Je Prva, - i mislim kako samo trebamo odlučiti za koliko vremena možemo odgoditi prvi obred, a to ovisi o onima koji se sada žele združiti. Neka starija žena koja je na svom licu imala oznaku ze-landone požurila je dodati - Koliko ja znam, Dalanar i Lanza-donci će nam se ove godine pridružiti rekla je Džoharanu. - Poslao je glasnika Zelandoncima Devetnaeste, jer su oni najbliži ovom mjestu saborovanja, kako bi to svima obznanio. Ovog ljeta će se združiti kćerka njegove družice pa želi za nju puni obred. Koliko sam shvatila, on bi želio i naći donieru za svoj narod. To bi mogla biti dobra prilika za kakvog iskusnog pomoćnika ili novu zelandonu. - Džondalar nam je to rekao, zelandono Četrnaeste - rekao je Džoharan. - To je jedan od razloga zašto on ove godine dovodi Lanzadonce ovamo - pojasnio je Džondalar. - Nedostaje im iscjelitelj, premda Džerika ima izvjesno znanje, i nemaju nikoga tko bi im vršio obrede. On ne vjeruje da bi oni mogli obaviti pravi obred Združivanja dok nemaju svoju donieru. Bili smo ga posjetili kad smo putovali ovamo. Džoplaja se Obećala dok smo mi bili tamo. Ona će se združiti s Ekoza-rom... - Zar će Dalanar dopustiti Džoplaji združivanje s čovjekom čija je mati bila zbitoglavka? S čovjekom pomiješanih duhova? - prekinula ga je zelandona Četrnaeste - Kako može to učiniti? Njegova vlastita kćer! Znam da je Dalanar u svoju Špilju prihvatio neke neobične ljude, ali kako je mogao prihvatiti te životinje? - Oni nisu životinje - rekla je Ejla, Ijutito se namrštivši.

zLiena. se okrenula kako bi pogledala Ejlu, iznenañena što je strankinja uopće progovorila, a još više time što joj je tako otvoreno proturječila. - Ti nemaš ovdje što govoriti - rekla je. - Ne tiče te se što mi na ovom sastanku govorimo. Ti si ovdje samo posjetitelj, nisi čak ni Zelandonka. - Znala je da se ta strankinja namjerava združiti s Džondalarom, no očito ju je netko trebao opomenuti i pokazati joj gdje joj je mjesto - Oprosti mi, zelandono Četrnaeste - uskočila je Ona Koja Je Prva. - Ejla se već upoznala s drugima i trebala sam te joj predstaviti čim si došla. Zapravo, Ejla jest Zelandonka. Deveta Špilja ju je usvojila prije no što smo pošli ovamo. Žena se okrenula prema Prvoj, a njezino neprijateljstvo se gotovo moglo opipati. Ejla je slutila da ovaj animozitet izmeñu te dvije žene traje već dugo i prisjetila se što je čula o zelandoni koja je očekivala da će biti izabrana za Prvu, no pri glasovanju je dobila prednost zelandona Devete. Ejla je nagañala kako bi ovo mogla biti ta zelandona. - Ejla i Džondalar nam govore da su zbitoglavci ljudi, a ne životinje. Ja držim da je to nešto o čemu još moramo raspraviti i namjeravao sam potegnuti to pitanje - rekao je Džo-haran, nastojeći smiriti situaciju. - No ne znam je li baš sada najpogodnije vrijeme za to, jer najprije moramo raspraviti još neke stvari. - Ne znam zašto bismo uopće trebali razgovarati o njima - odvrati žena. - Mislim da je to važno, već radi naše vlastite sigurnosti -rekao je Džoharan. Ako su oni inteligentni ljudi... a Ejla i Džondalar su me već gotovo uvjerili u to... a mi ih tretiramo kao da su životinje, zašto se nisu pobunili? - Vjerojatno zato što jesu životinje - rekla je žena. - Ejla kaže da nas oni izbjegavaju, - rekao je Džoharan - a najčešće i mi izbjegavamo njih. Ali ako mi o njima mislimo kao o životinjama koje doduše ne lovimo, no svojatamo njihovu zemlju i sva ta lovišta, polja za okupljanje i sve

ostalo proglašavamo zelandonskim teritorijem... što ako oni počnu pružati otpor? I što ćemo učiniti ako oni, za promjenu, odluče nešto od toga tražiti za sebe? Mislim da bismo se trebali pripremiti za to; barem bismo trebali razmotriti tu mogućnost. - Mislim, Džoharane, da si cijelu tu stvar prenapuhao. Ako zbitoglavci nisu ranije tražili svoj teritorij, zašto bi sada započeli s tim? - rekla je zelandona Četrnaeste, odbacujući cijelu tu zamisao. - Ali oni traže svoj teritorij - rekao je Džondalar. - S druge strane ledenjaka Losadunajci znaju da zemlja sjevernije od Majke Rijeke pripada zbitoglavcima. Zato se i drže južnije, osim grupe mladih nasilnika koji su već zakuhali nevolje i bojim se da Pleme neće to još dugo trpjeti, posebice njihovi mlañi pripadnici. - Zašto to misliš? - pitao je Džoharan. - To nisi prije spominjao. - Kad smo tek bili krenuli na put, kad smo Tonolan i ja prešli na drugu stranu ledenjaka i zašli u gorje, susreli smo grupu zbitoglavaca... ljudi Plemena... vjerojatno lovačku družinu, - rekao je Džondalar - i imali s njima manji sukob. - Kakvu vrst sukoba? - pitao je Džoharan. Svi drugi su pozorno slušali. - Jedan mladić je bacio kamen na nas, mislim zato što smo bili na njihovoj strani rijeke, na njihovom teritoriju. Kad je Tonolan vidio kako se nešto pokreće u šumi gdje su se oni skrivali, bacio je koplje. Odjednom su svi izašli iz zaklona i pokazali se. Nas dvojica protiv nekolicine njih, tu baš nismo imali dobre šanse. Iskreno rečeno, ne vjerujem da bi nam šanse bile dobre ni da smo se trebali boriti jedan protiv jednoga. Oni možda jesu niski, ali su snažni. Uopće nisam znao kako bih se izvukao iz svega toga, ali je njihov voña to riješio. - Kako si znao da su imali voñu? A i da jesu, kako znaš da to nije samo čopor, poput vukova? - upitao je neki čovjek. Džondalaru se učinilo da ga poznaje, ali nije bio siguran. Konačno, nije ga bilo pet godina. - Sada sam siguran u to jer sam u meñuvremenu susretao i druge, ali čak je i tada to bilo očigledno. On je mladiću koji je bacio kamen rekao neka vrati Tonolanu koplje i pokupi kamen, a onda su kliznuli u šumu. Ovaj je sve vratio kako je i bilo pa je to tako bilo sreñeno. Kako nitko nije stradao, sve je bilo u redu. - Rekao je mladiću? Zbitoglavci ne mogu govoriti - reče onaj čovjek. - Zapravo mogu - uzvrati Džondalar. - Oni samo ne govore na način na koji mi to radimo. Oni se većinom služe pokretima ruku. I ja sam naučio neke od tih znakova pa sam i razgovarao s njima, no Ejla je u tome mnogo bolja. Ona zna njihov jezik. - Meni je teško povjerovati u to - rekla je zelandona Četrnaeste. Džondalar se osmjehnuo - U početku je bilo i meni -rekao je. - Prije tog susreta nisam ih nikada vidio iz blizine. Jesi li ih ti vidjela? - Ne, niti mogu reći da sam ih vidjela, niti ih želim vidjeti - odgovori žena. Koliko sam čula, nalik su medvjedima. - Oni nisu ništa sličniji medvjedima nego smo to mi. Izgledaju kao ljudi, malo drukčiji ljudi, no nema sumnje u to da su ljudi. Ona lovačka družina je imala koplja i nosili su odjeću. Jesi li ikada vidjela medvjede da to rade? - Pa onda su to neki pametniji medvjedi - odgovorila je. - Nemoj ih podcjenjivati. Nisu oni nikakvi medvjedi niti bilo koje druge životinje. To su ljudi, inteligentni ljudi -rekao je Džondalar. - Rekao si da si komunicirao s njima. Kada je to bilo? -pitao je onaj čovjek za kojeg Džondalar nije znao kamo bi ga smjestio. - Jednom, dok smo živjeli sa Šaramudoncima, ja sam na Velikoj Majci Rijeci zapao u nevolje. Šaramudonci žive uz tu rijeku, nedaleko od mjesta gdje se ona ulijeva u Beransko more. Kada tek siñeš s ledenjaka, Majka je tek maleni vodotok, ali tamo gdje oni žive ona je golema, mjestimice tako široka da izgleda gotovo poput jezera. I premda se doima mirnom, taj izgled vara; brza je, duboka, s vrlo snažnom strujom. Do tog mjesta je ona primila već mnoge pritoke, velike i male, pa kada je pogledaš iz doma Šaramudonaca odmah ti je jasno zašto je zovu Velika Majka Rijeka. - Džondalarov glas je poprimio onu intonaciju pripovjedača priča i ljudi su napeto slušali. - Šaramudonci rade izvrsna plovila i to tako da ih istešu iz velikih trupaca, tako da ih izdube i oblikuju nalik na ljusku usiljenih krajeva. Učio sam upravljati takvim čamcem s pomoću vesla i onda sam izgubio kontrolu. - Džondalar

se tu osmjehnuo kao sa se ispričava, pokazujući tako malu nelagodu. - Moram iskreno reći da sam se malo pravio važan. Oni obično drže u čamcu spreman pribor za pecanje, s uzicom koja je jednim krajem pričvršćena za čamac i uvijek spremnim mamcem i ja sam htio dokazati da mogu uloviti ribu. Nevolja je u tome što su u tako velikoj rijeci i ribe velike, posebno jesetre. Kada idu na veliku ribu, ljudi koji tamo žive ne kažu da idu pecati, oni kažu da idu u lov na jesetre. -Ja sam jednom vidio lososa velikog gotovo kao čovjek - doviknuo je netko. - Tamo pri kraju Velike Majke Rijeke neke jesetre dosegnu veličinu tri visoka čovjeka - rekao je Džondalar. - Kada sam vidio taj pribor za pecanje, zabacio sam udicu no nisam imao sreće. Ulovio sam jednu! Ili, bolje rečeno, velika jesetra je ulovila mene. Kako je uzica bila vezana za čamac, kad je riba zaplivala povukla je i mene. Ostao sam bez vesla i više nikako nisam mogao upravljati čamcem. Posegnuo sam za svojim nožem kako bih prerezao uzicu no čamac je o nešto udario i izbio mi nož iz ruke. Ta riba je bila snažna i brza. Pokušavala je roniti i nekoliko puta mi je gotovo potopila čamac. A ja sam se jedino mogao nekako držati dok me ta jese-tra vukla uzvodno "Što si onda učinio?" "Koliko daleko te je vukla?" "Kako si je zaustavio?" čula su se pitanja. - Kasnije se pokazalo da je kuka na kojoj je bio mamac ranila ribu i ona je krvarila. To ju je konačno iscrpilo, ali me dotad već odvukla dobrano u širinu rijeke i dobar komad uzvodno. Kad je konačno posustala, slučajno smo se našli u jednom riječnom rukavcu s mirnom vodom pa sam izašao iz čamca i otplivao na obalu, zahvalan što sam opet osjećao tvrdo tlo pod nogama. - To ti je dobra priča, Džondalare, ali kakve to veze ima sa zbitoglavcima? rekla je zelandona Četrnaeste. On joj se osmjehnuo, posvećujući joj svoju punu pozornost - Upravo sam došao do tog dijela. Bio sam na kopnu, no potpuno mokar i tresao sam se od hladnoće. Nisam imao nož s kojim bi nasjekao drva, nisam imao ništa s čime bih mogao zapaliti vatru, većina drva po tlu je bilo mokro i zbilja sam se smrzavao. Odjednom je ispred mene iskrsnuo neki zbitogla-vac. Tek mu je počela rasti brada i po tome sam znao da baš ne može biti jako star. Dao mi je znak da ga slijedim, iako u prvom trenutku nisam bio siguran što time misli. Onda sam u pravcu kamo je pošao opazio dim pa sam ga slijedio i on me je doveo do vatre - rekao je Džondalar. - Zar te nije bili strah ići s njim? Nisi znao što bi on mogao učiniti - pitao je neki drugi glas. Džondalar je opazio kako im se pridružilo još ljudi. I Ejla je bila svjesna te gomile koja se sakupila oko njih. - Bilo mi je hladno pa nisam mislio o tome. Jedino što sam želio bila je ta vatra. Čučnuo sam, primakavši se vatri što sam bliže mogao. Tada sam osjetio kako je netko prebacio krzno preko mojih ramena. Kada sam podigao pogled, ugledao sam ženu. Ona se brzo sagnula iza nekog grma i sakrila se pa je više nisam mogao vidjeti, iako sam pokušavao. Po onom kako sam je na trenutak bio vidio, zaključio sam da je to starija žena, možda majka onog mladića. - Kad sam se napokon ugrijao, - nastavio je Džondalar - on me je poveo natrag do čamca i ribe koja je, s trbuhom okrenutim prema gore, plutala uz obalu. Nije to bila najveća jesetra koju sam ikada vidio, ali nije bila niti malena, bila je dugačka barem kao dva čovjeka. Onaj mladi pripadnik Plemena je izvadio svoj nož pa prepolovio ribu i to uzdužno. Pokazao mi je neke pokrete rukama koje ja tada nisam razumio, zatim je jednu polovicu ribe zamotao u kožu, zabacio je na leña i odnio. Tada su već Tonolan i neki ljudi s rijeke doveslali s čamcem i pronašli me. Bili su vidjeli kako me je riba vukla uzvodno pa su me pošli tražiti. Kada sam im ispričao o mladom zbitoglavcu, oni mi, baš kao i ti, zelandono Četrnaeste, nisu vjerovali, no tada su vidjeli onu ostavljenu polovicu ribe. Nikada me nisu prestali zafrkavati, govoreći kako odlazim pecati i vraćam se samo s pola ribe, no trebalo ih je trojica da bi odvukli onu polovicu ribe do čamca, a onaj mladić je sam odnio svoju polovicu. - Eh, to ti je dobra ribička priča, Džondalare - rekla je zelandona Četrnaeste. Džondalar ju je izravno pogledao, punim intenzitetom

svojih čudesno plavih očiju - Znam da to zvuči kao ribička priča, no kažem ti da je istinita. Istinita je svaka riječ, - rekao je s velikom iskrenošću, a onda je slegnuo ramenima i osmjehnuo se - ali ne mogu ti zamjeriti što sumnjaš u to. - Zbog tog plivanja sam se jako prehladio - nastavio je - pa sam neko vrijeme ležao s temperaturom i imao sam vremena razmišljati o zbitoglavcima. Taj mladić mi je vjerojatno spasio život. U najmanju ruku, znao je da mi je hladno i da mi je potrebna toplina. Mogao se jednostavno samo bojati mene onako kako sam se i ja bojao njega, ali on mi je pružio ono što mi je trebalo i u zamjenu za to uzeo je polovicu moje ribe. Kada sam prvi puta vidio zbitoglavce iznenadilo me što imaju koplja i nose odjeću. Nakon ovog susreta s tim mladićem i njegovom majkom znao sam da se koriste vatrom i imaju oštre noževe... i da su vrlo snažni... ali, što je još važnije, on je bio pametan. Shvatio je da mi je hladno pa mi je pomogao i mislio je kako zato ima pravo uzeti polovicu mojeg ulova. Ja bih mu dao i cijelu ribu, a vjerujem da bi je on lako odvukao, no on nije uzeo sve nego ju je podijelio. - To je zanimljivo - rekla je žena, osmjehnuvši se Džondalaru. Sav onaj nehotični šarm i karizma tog zgodnog čovjeka dojmili su se ove starije žene i Ona Koja Je Prva je to uočila. Morat će to ubuduće imati na umu. Ako se bude mogla poslužiti Džondalarom kako bi olakšala svoje odnose sa zelan-donom Četrnaeste, ona neće oklijevati. Jer otkad su nju izabrali za Prvu, ova joj je žena bila poput guštika prepunog trnja i opstruirala je svaku politiku koju je Prva pokušavala provesti. - Mogao bih vam pričati i o dječaku miješanih duhova kojeg je usvojila družica voñe Lavljeg logora Mamutovaca, jer tada sam već znao neke od znakova kojima se oni služe, -nastavio je Džondalar - ali mislim da bi priča o muškarcu i ženi koje smo susreli, neposredno prije no što smo počeli prelaziti ledenjak vraćajući se ovamo, bila mnogo značajnija jer oni žive blizu... - Mislim da ćeš morati pričekati s tom pričom - prekinula ga je Martona koja im se bila pridružila. - Nju ćeš morati ispričati kada bude nazočno više ljudi, a ovaj sastanak je, ako nemaš ništa protiv, sazvan kako bi se donijele odluke u vezi Združivanja - rekla je, gledajući izravno zelandonu Četrnaeste i slatko se osmjehujući. I ona je uočila kakav je učinak njezin zgodan sin imao na tu stariju ženu, a bila je i više nego svjesna svih problema koje je ta zelandona Četrnaeste bila zadavala Onoj Koja Je Prva. I sama je bila voña pa je to razumjela. - Osim ako vas ne zanima slušati cijelu diskusiju i sve detalje, - rekao je Džoharan Džondalaru i Ejli - ovo bi mogao biti zgodan trenutak da potražite neko mjesto gdje biste mogli ljudima pokazati vaš bacač koplja. Rado bih da to učinite prije prvog lova. Ejla bi rado bila ostala. Željela je naučiti što više o Džon-dalarovom, a sada i njezinom, narodu, no on je jedva dočekao ovaj prijedlog. Želio je svoje novo lovačko oružje podijeliti sa svim Zelandoncima. Istraživali su područje logorišta, a Džondalar je susretao prijatelje i upoznavao ih s Ejlom. Vidjeli su kako ih, zbog Vuka, svi promatraju, ali to su i očekivali. Ejla je željela da se nekako prebrodi ono prvo iznenañenje i da to čim prije završi. Što se prije ljudi budu navikli viñati te životinje to će ih prije prihvatiti kao nešto posve obično i prirodno. Odlučili su se za jedno područje koje im se činilo pogodnim za pokazivanje bacača, a onda su ugledali jednog od onih mladića koji su im pomagali oko nosiljki dok su prelazili rijeke. On je bio iz Tri stijene, Zapadnog Posjeda Dvadeset i devete Špilje, poznatog takoñer i kao Ljetni logor i koji je ostatak puta proboravio uz njih. Malo su popričali, a onda je naišla njegova mati i pozvala da s njima podijele obrok. Sunce je već bilo visoko, a oni od ranog jutra nisu ništa pojeli pa su sa zahvalnošću prihvatili poziv. Cak su i Vuku dali kost na kojoj je bilo i mesa. Proširili su svoj poziv i na jesenju berbu sjemenki borova. Na povratku u svoj kamp prošli su pokraj velike nastambe zelandona. Prva je upravo izlazila, i zaustavila se kako bi im rekla da se svi koji imaju neke veze s Združivanjem i s kojima je do sada o tome razgovarala, slažu da se obred odgodi do dolaska Dalanara i njegovih Lanzadonaca. Upoznali su se s još nekoliko zelandona i sa zanimanjem su promatrali njihovo različito reagiranje na vuka. Kad su ponovo nastavili put prema kampu Devete Špilje,

sunce je već zapadalo za horizont, trepereći zlatnim plamenom čije su se zrake probijale kroz purpurne oblake. Kad su došli do obale Rijeke, koja je tako mirno tekla da se površina tek neznatno mreškala, nastavili su uzvodno sve do malenog pritoka. Tu su se na trenutak zaustavili da bi promatrali kako se večernje nebo mijenja u paradi blještavila dok je zlatna boja prelazila u narančasto-crvene nijanse što su polako tamnjele pretapajući se u treperavi purpur da bi, s pojavom prvih vatri na nebu, potamnjele u tamno modrilo. Uskoro je poput čañe tamna noć postala pozadinom za mnoštvo blještavih svjetala što su ispunila ljetno nebo, a mnoga od njih su se na svom putu tijesno zbila, poput staze što se pružala duž nebeskog svoda. Ejla se prisjetila stiha iz Majčine pjesme "Na svodu tad nastala je staza od Majčinog mlijeka". Je li to tako nastalo, pitala se kad su skrenuli prema vatrama njihovog logora. Kad se Ejla sljedećeg jutra probudila činilo se kako su već svi ustali i otišli, a ona se osjećala neuobičajeno lijeno. Oči su joj se priviknule na slabu svjetlost unutar boravišta dok je ležala u svojim krznima za spavanje i promatrala crteže i rezbarije na čvrstom središnjem stupu i mrlje čañe koja je već zacrnila rubove otvora za dim, sve dok nije osjetila potrebu da obavi malu nuždu... u posljednje vrijeme je to sve češće osjećala. Nije znala gdje se nalaze lokalni jarci za vršenje nužde, pa se poslužila noćnom posudom. Opazila je da nije jedina koja se njome poslužila. Ispraznit ću je kasnije, pomislila je. Bila je to jedna od onih neugodnih dužnosti koju su obavljali oni koji su to osjećali kao dužnost, ali i oni koje su na to morali natjerati ako se opazilo da to nisu činili. Vraćajući se natrag do svojih krzna kako bi ih protresla, pogledala je malo pozornije unutrašnjost ovog ljetnog skloništa. Iznenadilo ju je koliko je toga već bilo od jučer podignuto. Iako je vidjela takve nastambe ljudi koji su se ulogorili bliže centralnom prostoru logorišta, ipak je očekivala da će ugledati još putnih šatora, no većina ljudi se ovdje nije koristila s šatorima s kojima su putovali na Ljetni sabor. Tijekom ljeta te putne šatore koristit će ljudi za odlazak u lov i za druge namjene. Ljetne nastambe bile su trajnije grañevine, kružnog oblika i okomitog zida. Iako su drukčije izgledale, Ejla je shvatila kako imaju istu namjenu kao i one grañevine Mamu-tovaca na njihovom ljetnom saborištu. Iako je unutra bilo mračno - jedina svjetlost je dopirala kroz ulazni otvor i povremeno bi se malo sunčevih zraka nekako probilo kroz pukotine na zidu, na mjestima gdje su bili spojevi - Ejla je vidjela da boravište, osim onog središnjeg stupa od borovine, ima i unutrašnji zid od panela ispletenih od spljoštenih stabljika rogoza, oslikanim raznim likovima i životinjama. Bili su pričvršćeni na unutrašnju stranu motki koje su bile kružno postavljene oko centralnog stupa i davale prilično prostran unutrašnji prostor koji je mogao ostati otvoren ali ga se, prenosnim unutrašnjim panelima moglo i pregraditi na manje odjeljke. Tlo je bilo prekriveno prostirkama istkanim od raznih biljaka, dok su krzna za spavanje bila prostrta oko ognjišta postavljenog nešto izvan središta prostorije. Dim je izlazio kroz otvor iznad ognjišta, blizu središnjeg stupa. S pomoću malenog štapa koji je bio za njega pričvršćen, poklopac na tom otvoru se je mogao podešavati iznutra. Zanimalo ju je kako je bio izveden i ostali dio te grañevine, pa je izašla. Najprije je pogledala po kampu koji se je sada sastojao od nekoliko veliki okruglih grañevina koje su okruživale glavno ognjište, a onda je obišla oko nastambe. Motke su bile povezane na isti način kako je to bilo izvedeno na ogradi koju su podigli kako bi ih štitila od životinja, ali umjesto slobodnostojeće elastične konstrukcije koja bi mogla popustiti kad se životinja zaleti u nju, ove su ograde bile pričvršćene za široko postavljene ukopane stupove od johe. Zid od čvrstih okomitih panela prekrivenih lišćem široko-lisnog rogoza koji je štitio od kiše, bio je postavljen s vanjskih strana motki, ostavljajući prazan prostor izmeñu vanjskih i unutrašnjih zidova kao dodatnu izolaciju koja će ih hladiti u vrućim danima i štititi od svježih noći. Time se je takoñer izbjeglo nakupljanje kondenzirane vlage kada je vani bilo hladno. Krov je bio napravljen od prilično debelog sloja trstike koja se koso spuštala od središnjeg stupa i

prelazeći rubove zida tvorila malenu zaštitnu strehu. Krov nije bio posebno solidne grañe no trebao je tek štititi od kiše i izdržati do kraja ljeta. Neke dijelove za nastambu donijeli su sa sobom, posebice tkane prostirke za tlo, panele, unutrašnje pregrade i neke od motki. Uglavnom, svaka od osoba koje su dijelile neko boravište donijela je poneku sekciju ili dio, ali mnogo od tog potrebnog materijala su svake godine uzimali i izrañivali na području gdje se sabor održavao. Ujesen, kad su se vraćali kući, ponijeli su neke dijelove koji su se dogodine mogli opet negdje uporabiti, a ostatak gotovo nikada nije izdržao teške zimske snjegove i vjetar i do sljedećeg ljeta to su već bile ruševine koje su se truljenjem i raspadanjem vratile natrag prirodi mnogo ranije negoli je ta lokacija bila ponovno odabrana za Ljetni sabor. Ejla se prisjetila kako su Mamutovci imali drukčije nazive za svoje ljetne logore. Tako je na primjer Lavlji logor na Ljetnim saborima postajao Logor rogoza, iako su u njemu živjeli oni isti ljudi iz Lavljeg logora. Pitala je Džondalara ima li Deveta Špilja ljeti neko drugo ime. Objasnio joj je kako njihovo područje samo zovu Logor Devete Špilje, ali način života Ze-landonaca na Ljetnom saboru nije bio posve isti kao kad su zimi živjeli u svojim zaklonima u stijenama. Svakog ljeta se u ovim ljetnim boravištima smjestilo više ljudi nego ih je inače dijelilo prostranije i trajnije grañevine u velikom zaklonu Devete Špilje. U pravilu, svi članovi neke obitelji, uključivši i one koji su zimi imali zasebno boravište, dijelili su istu ljetnu nastambu, ali neki nisu čak ni odsjeli u istom kampu. Nije bilo nimalo neuobičajeno da neki provode ljeto s drugim roñacima ili prijateljima. Primjerice, mlade žene koje su nakon združivanja živjele u Špilji svog muškarca, voljele su povesti sa sobom djecu i ljeto provesti sa svojim majkama, roñacima i prijateljima iz djetinjstva, a njihovi muškarci su im se često pridružili. Osim toga, djevojke koje će te godine imati svoj Prvi obred, živjele su zajedno u odvojenoj zgradi nedaleko velike centralne zgrade koja je bila namijenjena zelandonama, i tu bi zajedno proboravile barem prvu polovicu ljetne sezone. Druga nastamba je bila podignuta za žene koje su odabrale da će te godine biti doni-žene i tako postati dostupne mladićima koji su ulazili u pubertet. Većina mladića koji su već prerasli pubertet, a i neki ne baš tako mladi muškarci, često su se združili i živjeli zajedno, odvojeni od svojih obitelji. Od njih se tražilo da se nastane u udaljenom dijelu saborišta, što dalje od vrlo poželjnih djevojaka koje su se pripremale za Prvi obred. Muškarci najčešće nisu imali ništa protiv toga. Oni bi rado očijukali s tim djevojkama, no bila im je draža privatnost njihovog vlastitog društva gdje im nitko nije mogao prigovarati ako su bili malo preglasni i raspojasani. Zbog toga se takvu mušku nastambu zvalo "daleka koliba". Muškarci koji su tamo boravili najčešće su bili neoženjeni, ili su se rastali s družicom... ili bi vrlo rado to učinili. Kako nije dobrzao k njoj da bi je pozdravio, Ejla je zaključila da je Vuk s Džondalarom. Vani nije bilo mnogo ljudi, jer je većina vjerojatno otišla do središnjeg dijela saborišta gdje je sve bilo usredotočeno, ali je uz logorsko ognjište pronašla neke ostatke čaja. Vidjela je kako to glavno ognjište nema onaj tipičan okrugao oblik uobičajen za logorske vatre, nego je više nalik rovu. Sinoć je vidjela kako oko vatre stane mnogo više ljudi kad ju se proširi, ako se zapale dugi trupci i grane, bez da ih se cijepa u manje klade. Dok je tako pila čaj, Šalova, Rašemarova družica, je izašla iz svoje nastambe, noseći svoju malu djevojčicu. - Pozdravljena, Ejla - rekla je, spuštajući djetešce na pro-stirk. - Zdravo, Šalova - odgovori Ejla, prišavši kako bi pogledala djevojčicu. Pružila je prst kojeg je djevojčica primila i osmjehnula joj se. Oklijevajući, Šalova pogleda Ejlu i onda je zamoli - Bi li mi htjela malo pričuvati Marsolu? Sakupila sam nešto materijala za košare i ostavila to da se moče u potoku. Rado bih ih donijela ovamo i razvrstala. Obećala sam nekim ljudima da ću im izraditi košare. - Vrlo rado ću ti je pričuvati - odgovorila joj je Ejla os-mjehnuvši se, a onda se okrenula k djetetu.

Šalova je uz ovu strankinju bila malo uzbuñena pa je nastavila nervozno čavrljati - Upravo sam je nahranila pa nećeš imati nikakvih problema. Imam mnogo mlijeka. Ono malo što dajem Lorali se i ne osjeti. Lanoga mi ju je sinoć donijela. Mala je postala tako zgodna i bucmasta i sada se smiješi. Prije se uopće nije smiješila. Oh, ti još nisi jela, zar ne? Od sinoć mi je ostalo malo juhe u kojoj ima dobrih komada srnetine. Ako želiš samo se posluži. I ja sam je jutros jela, vjerojatno je još topla. - Hvala ti, mislim da ću uzeti malo te juhe. - Odmah ću se vratiti - rekla je Šalova i brzo otišla. Ejla je pronašla juhu u posudi napravljenoj od bivoljeg želuca, koja je bila postavljena na drvene okvire i onda stavljena da se ugrije iznad malo žeravice uz rub ognjišta. Žeravica je jedva tinjala, ali juha je još bila topla. Tu je bila i hrpa raznih zdjelica, od kojih su neke bile čvrsto pletene, neke izrezbarene iz drveta, a nekoliko plitkih bilo je oblikovano iz neke dugačke kosti. U blizini su bile raštrkane i neke koje su ljudi već koristili i tako ih ostavili. Ejla je zagrabila juhu kut-ljačom napravljenom od savijenog ovnovog roga, a onda je izvadila svoj nož za jelo. Vidjela je kako u juhi ima i povrća no ono se je već bilo raskuhalo. Sjela je na prostirku pokraj djeteta koje je ležalo na leñima i mahalo nožicama. Oko skočnog zgloba bile su joj pričvršćene kosti stopala srne koje su zveckale čim bi zamahnu-la nožicom. Kad je pojela juhu, Ejla je uzela dijete na ruke i držala je tako da je mala može gledati. Kad se Šalova vratila sa širokom, plitkom košarom punom raznih biljnih vlakana, vidjela je kako Ejla priča djevojčici i nasmijava je. Mladoj majci je to bilo drago i sada se uz tu strankinju osjećala opuštenije. - Stvarno sam ti zahvalna što si je pričuvala, Ejla. Tako sam si mogla ovo pripremiti. - Bilo mi je zadovoljstvo, Šalova. Marsola je prekrasno djetešce. -Jesi li znala da će se Prolevina mlaña sestra, Levela, združiti na istom obredu kada i ti? Uvijek se osjetiš nekako posebno vezana s onima koji se združuju na istom obredu kada i ti. Proleva želi da zato za nju napravim nekoliko košara kako bi ih dala kao dio svojeg dara za združivanje. - Bi li ti smetalo ako bih te malo promatrala kako radiš? I ja sam radila košare, ali rado bih vidjela kako ih ti radiš. - Nimalo mi ne smeta. Dobro će mi doći društvo, a možda bi mi mogla pokazati kako ih ti radiš. Uvijek volim naučiti neki nov način - odgovorila je Šalova. Dvije mlade žene su sjedile razgovarajući i usporeñujući načine pletenja košara dok je dijete kraj njih spavalo. Ejli se sviñao način na koji je Šalova koristila materijale različitih boja pa je, koristeći se tim kontrastom, uplitala u svoje posude slike životinja i druge uzorke. Šalova je mislila kako Ejlina fina tehnika stvara raznolike površine koje daju začudnu elegantnost tim njezinim naizgled jednostavnim košarama. Obje su ponešto naučile i divile se i ovoj drugoj ženi i njezinom radu. Nakon nekog vremena Ejla je ustala - Trebala bih otići dc onih jaraka za obavljanje nužde. Znaš li gdje su? I morala bih isprazniti i noćnu posudu. A mogla bih oprati i ove zdjelice -dodala je, sakupljajući one već korištene koje su stajale razasute uokolo. A onda bih morala ići pogledati konje. -Jarci su tamo, - rekla je Šalova, pokazujući u smjeru suprotnom od potoka i logorišta - a posuñe peremo tamo na kraju potoka, kod njegovog ušće u Rijeku. Tamo ima čistog pijeska za ribanje, a ne moram ti ni govoriti gdje su konji. Tada se osmjehnula - Jučer sam s Rašemarom otišla pogledati konje. U početku sam bila malo nervozna, no onda sam vidjela da izgledaju nekako pitomo i zadovoljno. Kobila je pojela travu koju sam držala u ruci. - Osmijeh joj je postao još širi, a onda se zabrinuto namrštila - Nadam se da nismo učinili ništa loše. Džondalar je rekao Rašemaru da je to u redu. - Naravno da je u redu. I oni se osjećaju ugodnije kad upoznaju ljude odgovorila je Ejla. Ona i nije tako čudna, pomislila je Šalova, gledajući Ejlu kako odlazi. Malo čudno govori, ali je jako draga. Pitam se kako joj je uopće palo na pamet da

može naučiti životinje da rade sve što ona želi. Ja nisam nikada ni sanjala da bi mi konj mogao jesti travu iz ruke. Kad je oprala posuñe i poslagala ga pokraj glavnog ognjišta, Ejla pomisli kako bi bilo dobro otići okupati se i malo plivati. Vratila se natrag do njihove kolibe, osmjehnula se Šalovi i djetetu pa ušla unutra. Iz putne naprtnjače je izvadila mekanu kožu za brisanje, a onda je pregledala svoju odjeću. Nije imala mnogo, no i to je bilo više od onoga s čim je doputovala. I premda je sve to bilo oprano, nije željela nositi tu otrcanu odjeću punu mrlja koju je na svojem dugom putovanju gotovo posve uništila i koja je još samo mogla poslužiti kao radna odjeća. Odjeća koju je na sebi nosila idući na Ljetni sabor bila je ona koju je sačuvala za susret s Džondalarovim narodom, no i to je već bilo iznošeno i prekriveno mrljama. Imala je i ono dječačko zimsko rublje koje su joj dale Marona i njezine prijateljice, no znala je to do ovdje ne bi bilo prikladno. Naravno, imala je i svoju opremu za Združivanje, no to će sačuvati baš kao i prekrasnu odjeću koju joj je Martona darovala, onu za posebne prigode. Preostale su još samo neke stvari koje su joj dale Martona i Folara. Nije bila navikla na takvi odjeću, no mislila je da bi to moglo odgovarati. Prije no što je napustila kolibu spazila je prostirku koju je pri jahanju stavljala na konja kako uredno smotana leži uz njezina krzna za spavanje, pa je odlučila i nju ponijeti. Tada se uputila do konja. I Njiska i Trkač su bili radosni što je vide i gurali su se uz nju kako bi privukli njezinu pozornost. Oboje su imali ular i bili su dugačkim uzetima vezani uz čvrsto stablo. Skinula im je to, spremila u svoju naprtnjaču pa stavila prostirku preko Njiske, zajahala, je i uputila se uzvodno. Konji su bili dobro raspoloženi i, sretni zbog slobode, pojurili su punom snagom. To njihovo raspoloženje prenijelo se i na Ejlu koja im je dopustila neka samo odabiru brzinu kretanja. Posebno joj je bilo drago što je, kad su došli do livade uz jezerce, spazila kako im Vuk trči ususret. To je značila da je i Džondalar u blizini. Nedugo nakon što je Ejla bila otišla, u logoru se pojavio Džoharan i upitao Salovu je li vidjela Ejlu. - Da, zajedno smo plele košare - odgovorila mu je. - Kad sam je posljednji puta vidjela išla je pogledati konje. Rekla je da želi vidjeti kako im je. - Potražit ću je, ali ako je budeš vidjela hoćeš li joj poručiti da Zelandona želi razgovarati s njom? - Naravno - rekla je Šalova, pitajući se što li to doniera želi. Onda je slegnula ramenima, znajući da njoj nitko neće reći što to Prva želi. Ejla je spazila Džondalara kako se pojavio iza jednog grma i na licu mu je vidjela kako se iznenadio. Zaustavila je konja, sjašila i potrčala mu u zagrljaj. - Što ti ovdje radiš? - upitao ju je nakon toplog zagrljaja. - Nisam nikome rekao da idem ovamo. Šetao sam uzvodno i kada sam došao dovde sjetio sam se one sipine na obronku iza jezerca pa sam odlučio pogledati ima li tamo kremena. - Pa ima li ga? - Da, nije najbolje kakvoće ali može poslužiti. A kako si ti odlučila doći ovamo? - Kad sam se probudila osjećala sam se pomalo lijeno. U blizini nije bilo gotovo nikoga osim Šalove i njezine djevojčice. Zamolila me da joj pričuvam Marsolu dok donese svoj materijal za izradu košara. Curica joj je jako slatka, Džon-dalare. Malo smo razgovarale i plele košare, a onda sam odlučila okupati se i izvesti konje da se malo istrče. I pronašla sam tebe. Kakvo lijepo iznenañenje - rekla je s osmjehom. - ja sam se ugodno iznenadio. Možda bih se mogao okupati s tobom. Prilično sam se zaprašio vukući to kamenje, ali najprije mora uzeti kamene koje sam odabrao i donijeti ih ovamo. A tada ćemo već vidjeti - dodao je, mameći je osmijehom. Dao joj je nježan i vrlo dug poljubac - Možda bih se mogao i kasnije pobrinuti za to kamenje. - Samo ti idi i donesi ga, da ne bi morao dva puta skidati prašinu sa sebe. Ionako sam željela oprati kosu. Oznojila sam se dok sam došla ovamo.

Kad je Džoharan došao do mjesta gdje su konji bili vezani, bilo je očito da ih tu više nema. Sigurno su poveli konje na jednu od onih svojih dugih šetnji, pomislio je, a Zelan-dona je željela vidjeti Ejlu. I Vilamar je želio s njima razgovarati. Džondalar se ponaša kao da ne zna da će oni nakon Združivanja imati dovoljno Vremena za sebe, a morao bi znati kako na samom početku Ljetnog sabora ima mnogo važnijih stvari koje se trebaju obaviti, mislio je, pomalo ljutit što ih ne može pronaći. Nije mu bilo nimalo drago što je doniera baš njega spazila kad je tražila nekog koga će poslati po njih. Konačno, imao je on i važnijeg posla od trčkaranja za svojim bratom, no nekako nije mogao odbiti Zelandonin zahtjev, barem ne bez dobrog razloga i obrazloženja. Na tlu je ugledao svježe tragove konja. Bio je i previše iskusan tragač pa da ne bi opazio smjer kojim su se uputili, a znao je da nisu otišli daleko. Činilo se da su pošli uzvodno uz potok. Sjeto se one zgodne male drage uz potok i jezerca gdje je potok izvirao. Sigurno su se tamo zaputili, pomislio je, smiješeći se u sebi. Kad je već bio poslan da ih pronañe, nije se želio vratiti bez njih. Slijedio je potok, provjeravajući tragove kao da se želi uvjeriti da se nisu uništili i kad je ispred sebe spazio konje kako zadovoljno pasu, znao je da ih je pronašao. Došavši do onog niza lijeski od kojih su neke bile visoke poput stabala, provirio je i ugledao samo Ejlu pa se upitao gdje li mu je brat. Kad je došao na pjeskovitu obalu Ejla je upravo zaronila pa ju je pozvao tek kad je izronila da bi udahnula zrak. - Ejla, posvuda te tražim. Ejla je zabacila, kosu i protrljala oči - Oh, to si ti Džoharane - rekla je tonom kojeg on nije mogao precizno odrediti. - Znaš li gdje je Džondalar? - Da. Tražio je kremen u onoj gomili kamenja iza jezera i sada je otišao donijeti komade koje je pronašao. Onda će se vratiti ovamo da bi se kupao sa mnom - odgovori Ejla, doimajući se pomalo zbunjeno. - Zelandona te želi vidjeti, a i Vilamar želi razgovarati s vama. - Oh - rekla je, a u glasu joj se osjetilo razočaranje. Džoharan je često viñao žene koje nisu imale na sebi odjeće. Većina njih se ljeti svakog jutra kupala u Rijeci, ili su se zimi tamo prale. Golotinja se sama po sebi nije smatrala posebno sugestivnom. Žene su za sastanke s muškarcima odijevale posebnu odjeću koja je, na onog koga su odabrale trebala djelovati zamamno, ili su se same ponašale na posve odreñen način, posebice u vrijeme svečanosti štovanja Majke. Ali kad je Ejla izašla iz vode, postalo mu je jasno da su ona i njegov brat imali druge planove koje je on sada omeo. Ta ga je pomisao učinila svjesnom njezinog tijela, dok mu je prilazila. Bila je visoka, lijepo oblikovane i dobro razvijene muskulature. Krupne dojke su još uvijek imale djevojačku čvrstinu, a njemu su se oduvijek sviñale žene s malo zaobljenim trbuhom. Prisjetio se kako su Maronu uvijek smatrali "najljepšom bobicom u grozdu" pa nije ni čudo što je ova već pri prvom susretu bila osjetila toliku odbojnost prema Ejli. Ejla je izgledala dobro i u onom zimskom rublju u koje ju je prijevarom odjenula, no to nije bilo ništa u usporedbi s ovim kad ju se ovako vidi. Marona joj nije bila niti blizu. Moj brat je sretnik, pomislio je. Ejla stvarno dobro izgleda. No ona će na Majčinim svečanostima privući veliku pozornost i nisam baš siguran da će se to Džondalaru svidjeti. Ejla ga je promatrala sa zagonetnim izrazom lica i Džoharan je po tome shvatio da zuri u nju. Malo je pocrvenio i skrenuo pogledom, a onda je ugledao svoga brata kako im prilazi, noseći kamenje. Pošao mu je pomoći. - Što ti ovdje radiš? - upita ga Džondalar. - Zelandona želi razgovarati s Ejlom, a Vilamar bi htio razgovarati s vama oboma. - Što Zelandona želi? Ne može li to pričekati? - Čini kako da ona misli da ne može. A niti ja nisam planirao utrošiti dan loveći moga brata i ženu koja mu se obećala. Ne brini, Džondalare, - rekao je Džoharan uz zavjerenički osmijeh - morat ćeš još samo malo pričekati. A ona je vrijedna tog čekanja, zar ne? Džondalar je već počeo protestirati i nijekati bratove primisli, a onda se opustio i osmjehnuo - Dugo sam čekao da bih je uopće pronašao - rekao je. - Pa,

kad si već tu, možeš mi pomoći nositi ovo kamenje. Namjeravao sam plivati i malo se oprati. - Zašto ne bi za sada ostavio to kamenje ovdje? Neće ti pobjeći, a pružit će ti izliku da se kasnije možeš vratiti ovamo - rekao je Džoharan. - Siguran sam da ćeš se sada ipak stići okupati... ako je to sve što si naumio. Već je gotovo bilo podne kad su se Ejla, Džondalar u Vuk vratili u središnji dio logorišta, a sudeći po njihovom zadovoljstvu i opuštenosti, Džoharan je posumnjao da su po njegovu odlasku pronašli vremena i za još nešto osim brzog kupanja. On je bio obavijestio Zelandonu da je pronašao brata i prenio im njezinu poruku, rekavši im neka požure. Nije on kriv što je Džondalar odugovlačio s tim dolaskom a, iskreno rečeno, nije ga mogao ni kriviti. Uz dugačko ognjište pokraj kolibe koja je pripadala zelan-donama okupilo se nekoliko ljudi iz Devete špilje i upravo kad je Ejla prilazila ulazu kako bi javila donieri da je stigla, ta je krupna žena, koja je bila Prva, je izašla, a slijedili su je još neki koji su na čelu imali tetovaže Onih Koji Služe Majci. - Tu si, Ejla - rekla je Zelandona kad ju je spazila. - Cijelo jutro te već čekam. - Bili smo uzvodno od logora kad nas je Džoharan pronašao. Tamo je lijepo jezerce s izvorom. Htjela sam pustiti konje neka se istrče i očetkati im dlaku. Malo su nervozni dok se ne priviknu na tolike ljude, a češljanje ih smiruje, a i ja sam se htjela okupati kako bih se oprala nakon putovanja ovamo - rekla je Ejla. Sve to što je rekla bilo je istina, premda možda nije uključilo baš sve što je radila. Doniera ju je promatrala, čistu i odjevenu u zelandonsku odjeću koju joj je Martona dala, a onda je ugledala Džonda-lara koji se takoñer doimao svježe i čisto pa je podigla obrvu i njen znalački pogled je bio vrlo rječit. Džoharan je promatrao Onu Koja Je Prva i ženu koju je njegov brat doveo sa sobom kući i shvatio je da Zelandona ima posve jasnu predstavu o tome što ih je bilo zadržalo, a na Ejli se vidjelo da nije nimalo zabrinuta što nije odmah dotrčala. Krupna je žena djelovala autoritativno i znao je da je ona mnoge zaplašila, no činilo se da ovu strankinju nije prestrašila. - Upravo smo napravili stanku za objed - rekla je Zelandona, idući prema velikom ognjištu za kuhanje, prisiljavajući tako Ejlu da hoda uz nju. - Proleva je sva organizirala i samo nas je obavijestila kako je sve spremno. Možeš nam se pridružiti. To će mi pružiti priliku da porazgovaram s tobom. Imaš li jedan od onih tvojih kamena za paljenje vatre? - Da, pribor za paljenje vatre nosim uvijek uza se - odgovorila je Ejla. - Rado bih zelandonama pokazala tvoj nov način paljenja vatre. Mislim da bi se to trebalo pokazati ljudima, no važno je da tu bude pokazano na pravi način, uz odgovarajući obred. - Meni nije trebao nikakav ritual da bih to pokazala Mar-toni ili tebi. Kad jednom vidiš kako se to radi, onda uopće nije teško. - Ne, nije teško, no to je nov i moćan način i mogao bi djelovati uznemirujuće, posebno na one ljude koji teško prihvaćaju promjene i opiru im se - rekla je doniera. - Sigurno i ti znaš takve ljude. Ejla se prisjeti Plemena, s njihovim životom zasnovanim na tradiciji, njihove nevoljkosti da prihvate promjene i nesnalaženja u novim zamislima. - Da, i ja znam takve ljude - rekla je. - Ali svi ljudi koje u posljednje vrijeme susrećem, čini se, uživaju u učenju novih stvari. Njoj je izgledalo da su se svi Drugi koje je susrela vrlo lako prilagoñavali promjenama u njihovim životima i brzo ih usvajali. Nije opazila da bi moglo biti i nekih kojima nije bilo ugodno kad su se stvari počele obavljati na nov način i koji su se tome zapravo odupirali. Tek je sada to shvatila i namrštila se na tu pomisao. To bi moglo objasniti neke stavove i incidente koji su je bili čudili, kao, na primjer, zašto se činilo da ne žele prihvatiti pomisao da su i članovi Plemena ljudi. Poput one zelandone, one iz Četrnaeste Špilje koja ih je i dalje nazivala životinjama. Čak i kad joj je Džondalar objasnio, ona se ponašala kao da mu ne vjeruje. Mislim da ona nije željela promijeniti svoje mišljenje. - To je točno. Većina ljudi rado nauči kako se nešto radi na bolji ili brži način, no ponekad to ovisi o tome kako im se to prikaže - rekla je Prva. - Na

primjer, Džondalara dugo nije bilo ovdje. Za to vrijeme je sazrio i naučio je mnogo toga, ali ovi ljudi koje on poznaje nisu bili tamo s njim da bi to mogli vidjeti pa ga zato neki još uvijek doživljavaju onakvim kakav je bio prije svog odlaska. Sada se on vratio i jedva čeka da s njima podijeli sve što je otkrio i naučio, što je za svaku pohvalu, no ni on nije sve to odjednom naučio. Cak i ono njegovo oružje, koje je vrijedan pribor za lov, zahtijeva vježbanje da bi se s njim moglo koristiti. Oni koji su bili vrlo uspješni s oružjem kakvo im je bilo na raspolaganju možda neće željeti ulagati dodatan napor da bi savladali uporabu novog, premda ne sumnjam da će se jednoga dana svi lovci služiti s njim. - Da, bacač koplja zahtjeva uvježbavanje - složila se Ejla. -Sada to i mi znamo, no u početku smo se malo mučili s tim. - A to je samo jedna od stvari - nastavila je doniera, podižući tanjur izrañen od lopatične kosti srne i stavljajući na njega nekoliko komadića mesa. - Koja je ovo vrst mesa? - upitala je ženu koja je stajala u blizini. - To je mamutovina. Neki lovci iz Devetnaeste Špilje pošli su u lov na sjever i ulovili mamuta. Odlučili su podijeliti jedan dio. Koliko sam čula, ulovili su i vunastog nosoroga. - Već dugo nisam okusila mamutovinu - rekla je Zelando-na. - Uživat ću u ovome. -Jesi li ti kušala mamutovo meso - upita žena Ejlu. - Da, - odgovorila je - Mamutovci, ljudi s kojima sam prije živjela, poznati su kao lovci na mamute, iako su lovili i druge životinje, no prošlo je već dosta vremena otkad sam je jela. I ja ću uživati u ovome. Zelandona je htjela Ejlu upoznati s tom ženom, ali ako sad počne s upoznavanjima tome neće biti kraja, a ona je još željela s Ejlom razgovarati obredu vezanom uz uporabu kamenja za paljenje vatre. Zato se okrenula k Ejli dok je na tanjur dodavala još komade raznog kuhanog povrća pomiješanog s komadima smeñih spužvastih klobuka vrganja. - Džondalar je doveo i tebe, Ejla, i tvoje životinje. Sigurno znaš kako zaprepašćujuće to djeluje. Ljudi su konje lovili, i promatrali su ih, ali nikada nisu vidjeli konje koji se ponašaju poput tvojih. Isprva djeluje zastrašujuće kada se vidi da konji idu tamo kuda ti želiš ili kad vuk prolazi kroz logor prepun ljudi i radi sve što mu ti kažeš - rekla je, tek sada spomenuvši Vuka iako ga je sigurno već ranije primijetila. Kad ga je pogledala tiho je zacvilio nešto nalik na lavež. Taj običaj kojeg su Vuk i ova žena usvojili iznenadio je Ejlu. Zelandona se nije uvijek obratila Vuku čim bi ga vidjela, a u tim prilikama je i on ignorirao nju, sve dok mu se ne bi obratila, ali kad je to konačno učinila, uzvratio bi joj ovakvim kratkim cviljenjem. Rijetko kada ga je doticala, osim ako bi ga, tek ponekad, potapšala po glavi, a tada bi joj Vuk zubima uhvatio ruku, nikada ne ostavljajući na njoj tragove zuba. Ona je to uvijek dopuštala, govoreći samo kako oni jedno drugog razumiju. Ejli se činilo da je to, na izvjestan način, točno. - Znam kako si rekla da svatko može to učiniti ukoliko počne s vrlo mladim životinjama, i to je možda točno, ali ljudi to ne znaju. Oni to mogu vidjeti samo kao nešto što se u njihovom svijetu ne smatra prirodnim, pa zaključe kako to potiče iz drugog svijeta, svijeta duhova. Iskreno sam se začudila vidjevši kako su dobro prihvatili te životinje, no to nije posve glatko prihvaćanje. Za to će još trebati vremena. A sada im želimo pokazati još nešto što si donijela, a što nitko nikada ranije nije vidio. Ejla, ljudi te još ne poznaju. Sigurna sam da će se ljudi htjeti koristiti vatrenim kamenom kad jednom budu vidjeli kako se to radi, ali mogli bi ga se bojati. Mislim da im to treba pokazati kad Dar kojeg im Majka daje, a to se može učiniti ako ga najprije shvate i prihvate zelandone i prikaže ga se uz odgovarajući obred. Način na koji je sve ovo objasnila djelovao je posve logično, ali negdje u kutku svojeg mozga Ejla je shvatila kako Zelandona zna biti uvjerljiva. - Kada ovako sve objasniš, onda razumijem - rekla je Ejla. - Naravno, pokazat ću zelando-nama kako se vatreni kamen koristi i pomoći ću ti pri bilo kakvom obredu za kojeg ti zaključiš da je potreban. Pridružile su se Džondalarovoj obitelji i još nekim ljudima iz Devete Špilje koji su sjedili s ljudima iz drugih Špilja. Nakon jela, Zelandona je povela Ejlu

na stranu - Možeš li malo ostaviti vuka izvan kolibe? Važno je da se usredotočimo na paljenje vatre, a vuk bi ih mogao dekoncentrirati. - Sigurna sam da će ga Džondalar htjeti pričuvati - rekla je Ejla, okrenuvši se kako bi ga pogledala. On je kimnuo, pa kad je ona ustala da ode, rekla je Vuku neka ostane s njim, pokazujući mu to i znakovima, premda većina ljudi to nije ni zapazila. Podnevno sunce je blistalo, a to je učinilo da koliba zelandona djeluje mračno, iako je u njoj bilo zapaljeno mnogo svjetiljki. Oči su joj se brzo priviknule, ali kad je Prva ustala kako bi započela govoriti, zelandona Četrnaeste je prigovorila. - Zašto je ona ovdje? - upitala je. - Ona možda i jest Ze-landonka, ali nije zelandona. Ona je strankinja i nije joj mjesto na ovom sastanku.

V_Jna Koja Je Prva Meñu Onima Koji Služe Majci suspregnu-la je uzdah nezadovoljstva. Nije željela ničim jasno pokazati svoju ljutitost i tako pružiti zelandoni Četrnaeste Špilje zadovoljstvo da zna koliko je uzrujava. Ali ova je primjedba izazvala i još neke bore i neodobravajuće poglede drugih zelando-na, a i posprdan osmijeh pomoćnika zelandone Pete Špilje, onoga kojem su nedostajali prednji zubi. - Imaš pravo, zelandono Četrnaeste - rekla je Prva. -Stranci i oni koji ne pripadaju zelandonama nisu često pozivani na sastanke poput ovog. Ovo je sastanak onih koji su imali nekakvo iskustvo sa svijetom duhova, onih koji su bili pozvani i pomoćnika koji su pokazali da obećavaju i koji sada uče. Upravo sam zato i pozvala Ejlu. Vidjet ćete da je ona iscjeliteljica. Bila je od velike pomoći Šivonaru, onom čovjeku kojeg je u posljednjem zajedničkom lovu pregazio bizon - rekla je doniera. - Šivonar je umro i ja ne znam od kakve je to velike pomoći ona bila, jer ja ga nisam pregledala - rekla je zelando-na Četrnaeste. - Ima ih mnogo koji posjeduju malo znanja o izvjesnim načinima liječenja. Na primjer, svi znaju kako kora vrbe pomaže pri zaustavljanju nekih manjih bolova. - Uvjeravam te da ona zna mnogo više nego to gdje se može koristiti kora vrbe rekla je Ona Koja Je Prva. - Jedno od njezinih imena i veza iz naroda gdje je prije živjela je Kćer Mamutovog Ognjišta. Mamutovo Ognjište je Mamutovcima isto što i nama zelandone, jer oni su Oni Koji Služe Majci. - Želiš li reći kako je ona zelandona Mamutovaca? Gdje joj je tetovaža? - Ovo je pitanje postavila starija žena sijede kose i inteligentnih očiju. - Njezina tetovaža, zelandono Devetnaeste? - upitala ju je krupna žena, razmišljajući što li zelandona Devetnaeste zna o tome. On je bila iskusna zelandona na koju se moglo osloniti i koja je mnogo toga naučila u svojem dugačkom životu. Bila je prava šteta što ju je mučio artritis pa nije mogla odlaziti na Ljetne sabore. Da se ovaj nije održavao tako blizu njezine Špilje, ona vjerojatno ne bi ni mogla doći. - Ja sam čula za Mamutovce. Džerika od Lanzadonaca je neko kraće vrijeme živjela s njima dok je još bila mlada i kad je sa svojom majkom i muškarcem njezinog ognjišta bila na njihovom dugačkom putovanju. Jednog ljeta prije mnogo godina, kad je bila trudna sa Džoplajom, imala je nekih tegoba pa sam je posjetila. Ona mi je pričala o Mamutovcima. I njihove doniere imaju na licima oznake, premda ne izgledaju kao naše. Ali ako je Ejla nešto poput zelandone, gdje joj je oznaka? - Ona je učila, ali nije posve završila s obukom kad je krenula s Džondalarom na put. Osim toga, u Mamutovo Ognjište ju je prihvatio mamut Koji Je Prvi, i to zato što je uočio njezin potencijal - rekla je Prva. Ejla je bila malo konsternirana. Iako bi ona rado s nekim od njih porazgovarala o iscjeljivanju, nije imala nikakvu želju postati zelandona. Samo je željela združiti se s Džondalarom i imati djecu, a primijetila je da je malo od zelandona združeno i imaju djecu. Nije to bilo tako zato što se one ne bi mogle združiti, nego je posao zelandona bio toliko zahtjevan da jednostavno nisu imale vremena bit još i majke. - Zašto je onda ona ovdje? - pitala je zelandona Četrnaeste. Njezina rijetka sijeda kosa se izvukla iz punñe na potiljku, s jedne strane više nego s druge, i to joj je davalo pomalo zapušten izgled. Da se našao netko ljubazan, savjetovao

bi joj neka popravi tu kosu prije nego bude izlazila, no Prvoj to nije bilo ni nakraj pameti. Jer ova bi sve što ona kaže shvatila kao kritiziranje. - Zamolila sam je neka doñe jer bih željela da vam pokaže nešto za što mislim da će vas jako zanimati. - Je li to nešto o životinjama nad kojima ona ima takav nadzor? - upita jedan od zelandona. Prva se osmjehnula. Konačno se oglasio netko tko je voljan priznati da Ejla ima neke neobične sposobnosti koje bi zelandonama mogle biti od koristi - Ne, zelandono Južnog Posjeda dvadeset i devete Špilje. To bi moglo biti povodom za neki drugi sastanak, ali ovoga puta ona vam može pokazati nešto posve drugo. - Iako je zelandona Južnog Posjeda Dvadeset i devete bio pomoćnik glavnoj zelandoni Dvadeset i devete, to je bilo samo u okvirima te Špilje. Bio je zelandona sa svim pripadajućim pravima i Prva ga je znala kao dobrog iscjelitelja. Imao je jednako pravo govoriti kao i bilo koja doniera. Ejla je primijetila kako se Prva obraća ostalima nazivajući ih njihovim punim imenima, što je ponekad bilo vrlo dugačko jer je uključivalo i brojeve njihovih Špilja, no zvučalo je vrlo formalistički i vrlo važno. Tada joj je sinulo da ih se i može razlikovati samo po tim brojevima. Svi su oni odustali od svojih osobnih imena i bili su samo "zelandona". Shvatila je da su svoja imena zamijenili brojevima. Dok je živjela u svojoj dolini, Ejla je na štapu svakoga dana zarežala jednu oznaku. Kada je Džondalar stigao, ona je već imala gomilu tih štapova prepunih zareza. Kad se on koristio brojevima kako bi izbrojio koliko je dana provela u dolini i kada joj je to rekao, njoj se to činilo tako magičnim i tako snažnim znanjem da je to bilo gotovo zastrašujuće. Kad ju je to naučio shvatila je koliko su te riječi za brojanje bile važne Zelandoncima i kako su ih visoko cijenili. Sada je shvatila da su one, barem meñu zelandonama, važnije od osobnih imena i da ta njihova uporaba prenosi na zelandone samu bit tih snažnih simbola. Prva je dala znak Džonokolu - Prvi pomoćnice Devete Špilje, hoćeš li sada uzeti pijesak kojeg sam te zamolila da do-neseš i njime ugasiti vatru? A ti, prva pomoćnice Druge špilje, hoćeš li ugasiti svjetiljke? Ejla je prepoznala ovo dvoje pomoćnika od kojih je sada bila zatražena pomoć. Oni su je vodili kada je posjetila Stijenu vodoskoka, duboku špilju oslikanu životinjama. Sada su se iz okupljene grupe začuli komentari i radoznala pitanja, jer su znali da im Prva priprema nešto dramatično. Većina onih starijih i iskusnijih pripremila se zauzeti kritički stav. Oni su znali i razumjeli takvu tehniku dramatičnog prikaza i njezine posljedice pa su bili odlučni u tome da ne podlegnu lako nekom triku ili varci. Kada su sva svjetla bila pogašena, u kolibi je još uvijek bila poneka zraka sunca koja je tu i tamo prodrla kroz zidove. Koliba nije bila u potpunom mraku. Ejla je pogledala uokolo i vidjela kako svjetlost prodire unutra, posebice uz okvir ulaza premda je bio zatvoren i oko jednom manje očiglednog mjesta koje se nalazilo nasuprot ulazu. Kasnije je razmišljala kako je mogla izaći i s vanjske strane te prostrane kolibe potražiti taj drugi otvor. Prva je znala da bi ovaj prikaz bio mnogo impresivniji noću kad je potpun mrak, ali to za ove koji su se tu nalazili i nije bilo važno. Oni će istog trenutka shvatiti sve mogućnosti. - Hoće li netko doći ovamo i provjeriti je li vatra na ognjištu potpuno ugašena? - upitala je. Brzo se je Četrnaesta dragovoljno javila. Oprezno je pipala pijesak i, uronivši prste u neka još topla mjesta, objavila - Pijesak je suh, na nekim mjestima vruć, ali vatra je ugašena i nigdje nema žeravice. - Ejla, hoćeš li mi reći što ti treba da bi zapalila vatru? -upita Prva. - Većinu toga imam uza se - rekla je vadeći svoj pribor za paljenje vatre kojim se tako često koristila tijekom putovanja. - Potrebno mi je samo malo sitniša, bit će dobro bilo što, samo ako može prihvatiti iskru - rekla je, nabrajajući kakva sve vrst lakozapaljivog materijala bi odgovarala. Začuo se tih žamor i Prva je razaznala, neke od riječi koje su iskazivale razdražljivost. Te su riječi govorile kako njima ne treba poduka iz paljenja

vatre. Svi su oni već kao mala djeca naučili kako se pali vatra. Fino, pomislila je, osjećajući se prilično zadovoljnom. Neka samo rogobore. Oni samo misle da znaju sve o paljenju vatre. - Ejla, molim te, zapali nam vatru - rekla je voña svih ze-landona. Ejla je malo razbarušila hrpicu dlakavog sitniša, a u lijevoj ruci je već držala komad željeznog pirita i u desnoj kremeno kresivo, no to se baš nije moglo"primijetiti. Kresnula je vatreni kamen, vidjela kako je dobra iskra pala na pahuljast sitniš pa je puhnula udahnuvši tome život i dodala sitno iverje. Za kraće vrijeme nego bi bilo potrebno da se to objasni, vatra je već plamtjela. Začulo se nekoliko nehotičnih ooh povika i "Kako je to učinila?" komentara, a onda je zelandona Treće upitao - Možeš li to opet učiniti? Ejla se osmjehnula zelandoni Treće. Taj stariji čovjek je bio tako ljubazan i pružao joj potporu kad je pokušavala pomoći Šivonaru pa joj je bilo drago što ga vidi. Pomakla se na drugo mjesto, malo bliže, i unutar kamenjem ograñenog ognjišta, pokraj prve vatre zapalila drugu, a tada je i bez da su to od nje tražili, zapalila i treću. - U redu, a sada nam reci kako joj to uspijeva - upita neki čovjek Prvu. Ejla ga nije ranije vidjela. - Zelandono Pete Špilje, kako je ona ta koja je otkrila takav način paljenja, neka ti Ejla to i objasni - odgovorila je Prva. Ejla shvati da je ovo zelandona Pete, Špilje koja je već otišla na Ljetni sabor kad su se oni bili zaustavili u Staroj dolini. Bio je to nešto mlañi čovjek, srednjih godina, smeñe kose i okruglog lica, a i tijelo mu je bilo okruglo. Bilo je u njemu neke okrugle mekoće a zbog mesnatog lica, oči su mu izgledale malene, no procijenivši ga pogledom, zaključila je da je pametan. Uvidio je kako to može biti korisno i nije bio suviše ponosan da se ne bi raspitivao. Tada se prisjetila da je njegov pomoćnik onaj bez prednjih zuba kojeg Džondalar nije volio i na kojeg je Vuk režao. - Prva pomoćnice Druge, hoćeš li sada opet zapaliti svjetiljke, a ti, Ejla, hoćeš li pokazati zelan-donama kako pališ vatru? - rekla je krupna žena, boreći se da suspregne samozadovoljni osmijeh. Vidjela je kako se njezin pomoćnik Džonokol s užitkom smijulji. Jako je volio gledati svoju mentoricu kako nadmudruje ove ostale mudre, lukave inteligentne, odlučne i ponekad arogantne zelandone. - Uzmem vatreni kamen, ovako, i kresnem po njemu komadom kremena - Ejla je ispružila obje ruke, pokazujući željezni pirit u jednoj i kremen u drugoj. - Ja sam već vidjela takvo kamenje - rekla je zelandona Četrnaeste, pokazujući na ruku u kojoj je bio željezni pirit. - Nadam se da se i sjećaš gdje si to vidjela - rekla je Prva. -Jer još uvijek ne znamo je li taj kamen rijetkost ili ga ima u obilju. - Gdje si našla takvo kamenje? - pitao je Ejlu zelandona Pete. - Prve sam našla u jednoj dolini, daleko odavde prema istoku. Putem ovamo, Džondalar i ja smo ga tražili. Možda nismo tražili na dobrim mjestima, ali nismo pronašli nijedan sve dok nismo stigli ovamo. Prije nekoliko dana pronašla sam ih nekoliko u blizini Devete Špilje - objasni Ejla. - I pokazat ćeš nam kako se to radi? - upitala je visoka plavokosa žena. - Zato je i došla ovamo, zelandono Druge špilje - rekla je Prva. Ejla je znala da se još nije susrela sa zelandonom Druge, no nešto joj se na njoj činilo poznatim. Tada se prisjetila Džondalarovog prijatelja Kimerana, njegovog vršnjaka s kojim je dijelio izvjesnu sličnost zbog njegovog visokog stasa i boje kose. On je bio voña Druge špilje i premda je žena izgledala nešto starija, Ejla je jasno prepoznala tu sličnost. Takav slučaj gdje je brat bio voña, a sestra duhovni voña podsjetio ju je na vodstvo brata i sestre kod Mamutovaca, - ta joj je uspomena izmamila osmijeh - osim što se je tamo voñenje dijelilo, a Mamut im je bio duhovni voña. Imam kod sebe samo dva vatrena kamena - rekla je Ejla, ali u logoru ih imamo još. Ako je Džondalar negdje u blizini možda bi ih on mogao donijeti, tako da ih nekoliko ljudi može odjednom iskušati. - Krupna žena je kimnula, a Ejla nastavi - To nije teško, ali zahtijeva malo vježbe da se postigne vještina. Najprije treba provjeriti da imamo dobar sitniš za potpalu. A onda, ako ih dobro kresnete, dobit ćete iskru koja gori dovoljno dugo da je možete raspuhati u plamen.

Dok je Ejla onoj gomili koja se okupila oko nje demonstrirala uporabu kamenja, Ona Koja Je Prva poslala je Miko-lana, drugog pomoćnika Četrnaeste, da potraži Džondalara. Promatrajući ih, voña zelandona je vidjela kako se sada više nitko ne suzdržava. Više nije bilo ni sumnji niti pitanja. Ovaj nov način paljenja vatre nije bio nikakav trik, bio je to posve normalan način da se vatra upali brzo i svi su oni to željeli naučiti, upravo onako kako je ona i predmnijevala da će biti. Vatra je bila previše važna da se o njoj ne bi naučilo sve što se može naučiti. Ljudima koji su živjeli u tom drevnom, hladnom pojasu uz ledenjake, vatra je bila bitna i značila je razliku izmeñu života i smrti. Morali su znati kako će je zapaliti, kako će je održati i kako će je prenijeti s mjesta na mjesto. Premda je tu moglo biti vrlo hladno, u tim širokim prostranstvima koja su okruživala ledene plohe i koja su se od polarne zone protezala daleko na jug, bilo je mnogo života. Brutalno hladni i suhi zimski uvjeti priječili su rast drveća, ali u umjerenijem klimatskom pojasu ipak su se smjenjivala godišnja doba. Ljeti je čak znalo biti vruće i to je omogućavalo širenje travnjaka koji su osiguravali ispašu krdima raznih biljoždera. Ovi su pak, zauzvrat, osiguravali hranu punu energije mesožderima i svežderima. Sve vrste životinja koje su živjele u blizini ledenjaka prilagodile su se tim uvjetima tako da im je rasla gusta i topla dlaka, sve osim jedne. Samo je čovjek, sa svojom golom kožom i bez krzna, bio tropsko stvorenje koje nije moglo bez pomoći preživjeti u ovim područjima. Ljudi su se tu pojavili kasnije i uronili u to bogatstvo hrane, ali tek kada su ovladali vatrom. Koristeći se krznom životinja, ubijali su ih da bi se prehranili i mogli su se nakratko izložiti toj klimi, no da bi se tu nastanili trebala im je vatra koja će ih grijati dok se odmaraju i spavaju i da bi mogli kuhati hranu - i meso i povrće da bi je učinili lakše probavljivom. Kada je bilo dovoljno materijala koji je mogao gorjeti, brzo su naučili prihvaćati vatru kao nešto što se samo po sebi razumije, ali nikada nisu smetnuli s uma kako je nezamjenjiva i čim je ponestalo goriva ili je vrijeme bilo vlažno ili je sniježilo, shvaćali su koliko o njoj ovise. Kad je već nekoliko ljudi pokušalo zapaliti vatru i kad su predali kamenje drugima, stigao je Džondalar s još kamenja. Na ulazu je Prva osobno od njega preuzela to kamenje, prebrojila ga i predala ga Ejli. Nakon oga je uvježbavanje teklo brže. Kad je konačno svaka od zelandona uspjela upaliti barem jednu vatru, bili su pozvani pomoćnici da i oni savladaju tehniku paljenja i Ejli su sada pritom pomagale i neke od zelandona koje su već osjetile dovoljno samopouzdanja. A tada je zelandona Četrnaeste postavila ono pitanje koje su svi željeli postaviti. - Što namjeravaš učiniti sa svim tim kamenjem? - pitala je. -Još od samog početka Džondalar je govorio kako ćemo to podijeliti s njegovim ljudima - započne Ejla. - Vilamar je takoñer govorio kako bi se s tim moglo trgovati. Sve ovisi o tome koliko ćemo ga naći. Mislim da nije na meni da sama o tome odlučujem. - Naravno, svi bismo se mogli dati u potragu za tim kamenjem, ali misliš li da ga ima dovoljno da bi na ovom Ljetnom saboru svaka od Špilja mogla dobiti barem jedan kamen? - upitala je Prva. Ona ih je već bila prebrojila pa je znala odgovor na to pitanje. - Ne znam koliko ima Špilja na ovom Ljetnom saboru, ali mislim da bi moglo biti dovoljno. - Ako ima samo po jedan za svaku Špilju, onda mislim da bi ga se trebalo povjeriti zelandonama na čuvanje - rekla je Četrnaesta. - Slažem se i mislim kako bismo ovaj način paljenja vatre trebali zadržati za sebe. Ako ćemo samo mi moći tako zapaliti vatru, zamislite kakovo će to strahopoštovanje izazvati. Pomislite kako će špilja reagirati vidjevši kako brzo može zelando-na zapaliti vatru, posebno ako se to učini po mraku - rekao je zelandona Pete. Oči su mu bile pune entuzijazma - Porastao bi nam autoritet, a to bi mogao biti i učinkovit način da obredi zadobe jači smisao. - Imaš pravo, zelandono Pete - rekla je Četrnaesta, iskazujući svoje slaganje. To je dobra zamisao.

- Ili bi taj kamen možda trebalo povjeriti na zajedničko čuvanje zelandoni i voñi Špilje, - rekao je zelandona jedanaeste - kako bi se izbjegao svaki mogući sukob. Znam da Kariñi ne bi bilo drago kada i sama ne bi imala udjela i neki nadzor nad tim novim načinom. Ejla se osmjehnula sitnom, mršavom muškarcu, prisjetiv-ši se njegovog čvrstog stiska ruke i velikog samopouzdanja. Bio je lojalan voñi svoje Špilje i to je smatrala pohvalnim. - Ovo vatreno kamenje je suviše korisno za Špilje da bi ga se držalo u tajnosti - rekla je Prva. Mi smo ovdje kako bismo služili Majci. Odrekli smo se naših osobnih imena kako bismo postali tek dio svog naroda. Uvijek moramo ponajprije misliti na dobrobit Špilje. Nama bi moglo biti uzbudljivo kada bismo mogli zadržati to kamenje za sebe, ali zajednička dobrobit Ze-landonaca odnosi prevagu nad našim željama. Kamenje na zemlji su kosti Velike Majke Zemlje. To je Njezin dar kojeg mi ne možemo zadržati. Ona Koja Je Prva je sad zastala, pozorno gledajući svaku od nazočnih zelandona. Ona je znala da se kamenje nikada ne bi moglo držati u tajnosti, čak i da ga još nisu bili podijelili. Vidjela je nešto očitog razočaranja i pomalo otpora na licima doniera iz nekih Špilja. Bila je sigurna kako se Četrnaesta već sprema prigovoriti. - Ne možete ga držati u tajnosti - rekla je Ejla, namrštivši se. - Zašto ne? - upita Četrnaesta. - Mislim da bi o tome trebale odlučiti zelandone. - Već sam dala to kamenje Džondalarovoj obitelji - rekla je Ejla. - Šteta, - rekao je zelandona Pete, odmahujući glavom i odmah shvativši kako više nema smisla dalje govoriti o tome - ali što je učinjeno, učinjeno je. - Imamo dovoljno autoriteta i bez tog kamenja, - rekla je Ona Koja Je Prva - a još se uvijek s njim možemo koristiti na naš vlastiti način. Možemo, na primjer, napraviti zaista uzbudljivu svečanost kad ćemo to kamenje pokazati svojoj Špilji. Mislim da bi ostavilo jak utisak kada bi sutra Ejla zapalila obrednu vatru - Ali hoće li tako rano uvečer biti dovoljno mračno da bi se vidjela iskra? Možda bi bilo najbolje pustiti vatru neka se ugasi i onda je ponovo upaliti rekao je zelandona Treće. - Ali kako će onda ljudi znati da je nanovo upaljena i da se nije prihvatila od stare žeravice? - upita neki stariji čovjek svijetle kose za koju Ejla nije bila sigurna je li plava ili sijeda. - Ne, ja mislim da nam treba drugo ognjište, neko u kojem nije gorjela vatra, ali što se tiče mraka, tu imaš pravo. U sumrak, baš u vrijeme kada se pali obredna vatra, ima previše toga što odvlači pozornost. Samo u potpunom mraku možeš svačiju pozornost usmjeriti tamo gdje ti to želiš, onda kada oni ne mogu vidjeti ništa osim onoga što ti želiš da vide. - To je točno, zelandono Sedme Špilje - složila se Prva. Ejla je zapazila da on sjedi uz visoku plavokosu ženu iz Druge Špilje pa se lako opazila njihova sličnost. Mogao je biti stariji muškarac njezinog ognjišta, možda združen s njezinom bakom. Sjetila se kako joj je Džondalar rekao da su Druga i Sedma špilja rodbinski povezane i da su smještene na suprotnim stranama Travnate rijeke i njezine naplavne doline. Toga se dobro sjećala jer je Druga bila Najstarije ognjište, a Sedma se zvala Stijena konjske glave, i bio joj je obećao kako će je, kad se ujesen budu vraćali, povesti tamo kako bi joj pokazao tog konja u stijeni. - Svečanost možemo započeti bez vatre i zapaliti je tek nakon što se smrači predložila je zelandona Dvadeset i devete, žena ugodne vanjštine čiji je osmijeh djelovao umirujuće, ali Ejlina sposobnost čitanja govora tijela otkrila je ispod te površine veliku upornost i snagu karaktera. Već ju je ranije nakratko susrela: To je bila ona žena za koju je čula kako se govori da drži Dvadeset i devetu Špilju na okupu. - Ali, zelandono Dvadeset i devete, ljudi će pomisliti da je čudno što već na samom početku nema obredne vatre -rekao je zelandona Treće. - Možda bi bilo najbolje odgoditi početak dok ne padne mrak.

- Postoji li nešto što bi se još moglo obaviti prije toga? Neki se ljudi počnu rano okupljati. Oni će postati nemirni budemo li dugo zavlačili s početkom dodala je neka druga žena. Bila je srednjih godina i gotovo jednako tako debela kao i Ona Koja Je Prva, no bila je i vrlo niskog rasta. I dok je Prvoj njezina visina i krupan stas davao izgled nekoga tko zapovijeda, ova je žena izgledala toplo i majčinski. - A što misliš, zelandono Zapadnog posjeda, o tome da se počne s pričanjem priča? Pripovjedači su ovdje - predložio je mlad čovjek koji je sjedio pokraj nje. - Priče bi mogle poremetiti ozbiljnost cijelog tog obreda, zelandono Sjevernog posjeda - rekla je zelandona Dvadeset i devete. - Naravno, ti si u pravu, zelandono Tri stijene - brzo je prihvatio mlad čovjek. Izgledalo je da se on nekako drukčije ponaša prema glavnoj zelandoni Dvadeset i devete. Ejla je uočila kako četiri zelandone te špilje ne oslovljavaju jedna drugu brojevima nego imenom lokacije s koje dolaze. To je i imalo smisla, jer su svi dolazili iz iste Špilje. Pomislila je kako je to zbunjujuća situacija, no izgleda da su se svi snalazili. - Onda neka netko govori o kakvoj ozbiljnoj stvari - predloži zelandona Južnog posjeda. To je bio onaj koji je pitao Zelandonu je li Ejla došla ovamo zbog životinja, a Južni posjed je bio Stijena reflektora u kojem je živjela špilja koju je vodila Denana. To je bila ona za koju je Ejla osjećala da na nju, ili možda njezine konje i vuka, gleda s izvjesnim neprijateljstvom, no ton njegova glasa nije bio neprijateljski. Ona će još pričekati i vidjeti, pa tek onda donijeti sud. - Džoharan želi govoriti o tome jesu li zbitoglavci ljudi ili nisu - rekao je zelandona Jedanaeste. - To je vrlo ozbiljna stvar. - Ali neki ljudi ne žele saslušati takve ideje pa bi se mogli sukobiti u mišljenjima. Ne želimo ovaj Ljetni sabor započeti s raspravama i neslaganjima. To bi ih moglo potaknutu da postanu svadljivi kad se bude radilo o bilo čemu - rekla je Prva. - Morat ćemo uspostaviti ozračje prihvaćanja prije nego se iznesu nove ideje o zbitoglavcima. Ejla se pitala bi li bilo u redu da ona to komentira. - Ze-landona, - konačno je upitala - mogu li ja nešto predložiti? - Naravno da možeš, Ejla - rekla je Ona Koja Je Prva. - Putujući ovamo, Džondalar i ja smo posjetili Losadunaj-ce. Dali smo losaduni i njezinom muškarcu nekoliko vatrenih kamena... za cijelu Špilju... jer su na neki način bili od pomoći... Ejla je oklijevala. - Da? - hrabrila ju je zelandona. - Kad su oni priredili svečanost na kojoj su pokazali vatreno kamenje, oni su imali dva ognjišta - nastavila je Ejla. -Jedno je bilo osvijetljeno ali hladno. U drugom je gorjela vatra. Tada su to ognjište potpuno ugasili. Odjednom je zavladao takav mrak da nisi mogla vidjeti osobu koja sjedi pokraj tebe i moglo se dobro vidjeti da niti komadić žeravice više nema u sebi ni tračka svjetlosti. Tada sam zapalila vatru na onom drugom ognjištu. Jedan časak je vladala potpuna tišina. - Hvala ti, Ejla - rekla je Zelandona. Mislim da je to dobra zamisao. Možda bismo mogli učiniti nešto slično. Takvo bi prikazivanje moglo biti vrlo dojmljivo. - Da, i meni se to sviña - rekao je zelandona Treće. Na taj bi način obredna vatra mogla gorjeti od samog početka. - A hladno ognjište, spremno da bude upaljeno učinit će ljude radoznalima. Pitat će se čemu ono služi i radoznalost će samo rasti - rekla je zelandona Zapadnog posjeda Dvadeset i devete Špilje. - Kako bismo ugasili vatru? Ako je zalijemo vodom podići će se mnogo pare, a prekrijemo li je zemljom odmah će se ugasiti. - A možemo je i preliti blatom - dodao je netko koga Ejla nije poznavala. To proizvede malo pare, ali uništi žeravicu. - Meni se sviña zamisao da je ugasimo vodom i tako podignemo mnogo pare - dodao je još netko koga Ejla nije poznavala. - To će djelovati mnogo impresivnije. - Ne, ja mislim da je impresivnije ako se ona trenutačno ugasi. U jednom trenutku je svijetlo, a u sljedećem mrkli mrak.

Ona nije upoznala sve zelandone koje su se tu nalazile i kako je diskusija živnula, one se meñusobno više nisu oslovljavale sa svim onim formalnostima pa ih Ejla nije mogla identificirati. Ona nije imala pojma koliko jedna takva svečanost zahtijeva planiranja i konzultacija. Uvijek je mislila kako se takvi dogañaji odvijaju spontano i da su zelandone i oni koji su povezani sa svijetom duhova samo namjesnici tih nevidljivih sila. Sada su počeli govoriti slobodno, a njoj je postajalo jasnije zašto su se neki protivili njezinoj nazočnosti, no kako su oni minuciozno analizirali svaki detalj, Ejline su misli počele lutati. Pitala se jesu li i mog-uri Plemena tako detaljno planirali svoje obrede i shvatila je da vjerojatno i jesu, ali to nije bilo isto. Pleme je održavalo drevne obrede i oni su se uvijek odvijali točno na način na koji su se oduvijek odvijali, ili na način koji je bio najbliži mogući. Sada je i malo bolje razumjela kakva je to bila dilema kada je Kreb, vrhovni Mog-ur, želio da ona preuzme značajnu ulogu u jednom od njihovih najsvetijih obreda. Osvrnula se po toj velikoj kolibi zelandona koja je takoñer bila kružnog oblika. Konstrukcija duplih zidova i vertikalnih panela bila je slična kao i u kolibama za spavanje u logoru Devete Špilje, samo nešto veća. Pokretni unutrašnji paneli koji su dijelili unutrašnji prostor u zasebne odjeljke bili su postavljeni izmeñu mjesta za spavanje koje je bilo uz vanjski zid i tako su tvorili samo jednu veliku prostoriju. Primijetila je kako su sva mjesta za spavanje zbijena na jednom mjestu i nešto povišena, pa se prisjetila da su tako podignuti i ležajevi u Zelan-doninom boravištu u Devetoj Špilji. Pitala se zašto je to tako, a onda je pomislila kako je to zbog bolesnika koje su donosili u Zelandonino boravište i tako ih je bilo lakše njegovati. Tlo je bilo prekriveno prostirkama, različitim jastucima i sjedalima rasporeñenim oko nekoliko niskih stolova različitih veličina. Na većini njih stajale su uljanice izrañene iz pješčanika ili vapnenca koje su u pravilu gorjele danju i noću, a imale su po nekoliko fitilja. Uz svjetiljke su se nalazile različite figurice koje su prikazivale Veliku Majku Zemlju i koje je Džondalar zvao ðoni. Te su se figurice meñusobno razlikovale po veličini, no sve su mogle stati u ruku. Na njima su ruke jedva i bile naznačene, a noge su bile usiljene tako da su se mogle zabiti u tlo ili uspravno postaviti u kakvu zdjelu s pijeskom. Lica im se nisu mogla raspoznati na način da bi to bio prikaz neke točno odreñene osobe, nije bilo linija koje bi davale odreñeni identitet, a tijelo je bilo izvedeno na način na koji su umjetnici prepoznavali ženu. To nije bio prikaz mladih vitkih djevojaka tek propupalih grudi. Takva ðoni figurica prikazuje zrelu, puniju ženu koja je posjedovala životno iskustvo. Ona nije trudna, ali je bila. Njene debele butine su u skladu s njezinim krupnim grudima obješenim preko krupnog, ponešto obješenog trbuha žene koja je rodila i na grudima othranila nekoliko djece. Te malene izrezbarene figurice htjele su prikazati dobro uhranjenu uspješnu majku koja skrbi za svoju djecu; to su bili simboli obilja i velikodušnosti. Stvarnost nije bila daleko od toga. Neke su godine bile teže od drugih, no Zelandonci su živjeli prilično dobro. U zajednici je bilo debelih žena; skulptor tih figurica je morao znati kako debela žena izgleda da bi je mogao prikazati u svim detaljima. Kasno proljeće, kad su zimske zalihe hrane već bile gotovo iscrpljene, a nove biljke su tek nicale, znalo je biti gladno doba, no niti tada nisu doslovno gladovali. Svaka ðoni figurica bila je na izvjestan način posuda koju je ispunjao duh Velike Majke Zemlje i predstavljala je neviñene sile koje su upravljale njihovim životima i svim onim što im je bilo potrebno za opstanak. ðoni je predstavljala njihovu nadu da će jestivo bilje bogato uroditi i da će ga biti lako pronaći i ubrati, a životinje će biti lako uloviti. Bila je simbol obilja na zemlji koja je bogata i obilato pruža mnoštvo hrane i dobar život. ðoni je bila idealizirana figura koja je evocirala sve što su žarko željeli. - Željela bih zahvaliti Ejli... Na zvuk svojeg imena trgnula se iz razmišljanja i više nije ni znala o čemu je mislila. - ... na njezinoj spremnosti da nam pokaže nov način paljenja vatre i na strpljenju koje je pokazala prema nekima od nas kojima je trebalo malo više vremena da bismo to naučili - rekla je Ona Koja Je Prva.

Začulo se mnogo glasova odobravanja, čak je i Četrnaesta djelovala iskreno u svojoj zahvali. Tada su počeli raspravljati detalje vezane uz ostatak svečanosti s kojom će otpočeti ovogodišnji Ljetni sabor i o ostalim svečanostima koje će uslijediti, posebno o obredu sparivanja poznatom kao Združivanje. Ejla je poželjela da malo više govore o tome no oni su se u osnovi samo dogovorili kada će se ponovo susresti da bi o tome detaljnije raspravili. Tada su se usredotočili na pomoćnike. Zelandona Koja Je Prva je ustala i rekla - Zelandona je ta koja čuva predanja o svojem narodu. - Pogledom je prelazila preko vježbenika, tih njihovih mladih pomoćnika, no Ejla je imala osjećaj da je na neki način tu uključila i nju. - U dio obuke pomoćnika ulazi i to da upamti Najstarije Legende i Predanja. U njima je rečeno tko su Zelandonci i odakle dolaze. Učenje napamet takoñer pomaže pri učenju, a ima mnogo stvari koje pomoćnik mora naučiti. Završimo ovaj sastanak s Njezinom Legendom, s Majčinom Pjesmom. Zastala je i činilo se da su joj sada oči okrenute u vlastitu nutrinu, izvlačeći iz sjećanja priču čijoj uspomeni je još davno posvetila svoj život. To je bila najvažnija od svih Najstarijih Legendi jer je to bila ona koja je govorila o samom iskonu, o počecima. Legende su bile u stihovima kako bi ih bilo lakše zapamtiti, a oni koji su imali dara za komponiranje glazbe često su im dodavali i melodiju, kako bi ljudi uživali u učenju. Neke od tih pjesama su bile tako stare i poznate da je i sam zvuk melodije bio dovoljan da bi se prisjetili priče. Za Majčinu Pjesmu je Zelandona sama stvorila melodiju koju su mnogi ljudi već počeli učiti. Započela je pjevati svojim jasnim, glasnim i prekrasnim glasom "Iz mrkle tmine, iz kaosa vremena Kovitlac rodi Majku i bila sije dovoljna Tad shvati daje život nešto dragocjeno Tamno ništavilo je Majku rastužilo." "Sama bijaše Majka mila. Jedina je ona bila." Kad je Prva započela, Ejla je osjetila uzbuñenje prepoznav-ši pjesmu pa se pridružila ostalima koji su, unisono s Prvom, pjevali ili samo recitirali posljednji stih. "Izpraha svog roñenja ona stvori drugog svata Treperavo biće -prijatelja, druga, brata Zajedno su stasali, naučili su voljeti Kad je bila spremna, odlučiše se združiti." "Kružio je oko nje, silno ljubio ju je." Ejla se sjećala i zadnjeg stiha druge kitice pa ga je izgovorila zajedno s drugima, a onda je dalje slušala stihove, ispod glasa govoreći ono što je bila upamtila. Željela je sve točno upamtiti, jer joj se ta pjesma svidjela, a sviñao joj se i način na koji ju je Prva pjevala. Već joj je sam zvuk njezinog glasa gotovo mamio suze na oči. Premda je znala da je nikada neće naučiti pjevati, željela je upamtiti riječi. Bila je upamtila lo-sadunajsku verziju koju je čula kad su se Džondalar i ona na svojem putovanju zaustavili kod njih prije nego se prešli glečer, no i jezik i ritam i poneki dijelovi priče su se razlikovali. Željela je naučiti Zelandoninu priču pa je pozorno slušala. "Sva mračna prostranstva i Zemlja jalova Nestrpljivo su roñenje života čekala Što srži Njenom se hranio i krv Njenu pio Njenu kožu rasprsnuo, Njezin kamen raskolio." "Majka će roditi. Nov život će stvoriti." Dok su bili putovali, Džondalar joj je ponavljao neke stihove, ali nikada nije čula ništa nalik ovoj zvonkosti i dramatičnoj snazi s kojom je to Prva Meñu Onima Koji Služe Majci izvodila. A ni riječi koje je on bio govorio nisu bile posve iste. "Bujica plodnih voda stvori tad rijeke i mora Kopno je preplavila, drveću rasti pomogla Iz dragocjene kapi svake niknuo je list i travke Sve dok bujnost zelenila nije Zemlju svu prekrila." "Njene vode su potekle. Zelenilo su stvorile." "Kroz trudove teške, kroz oganj i borbu Roñenje je dala novome životu A krv Njena postade tek okera gruda No divno djetešce vrijedilo je truda." "Radosna je Majka bila. Sjajnog sina je rodila." "Uzdigle su se planine, plamen s njihovih visina Tim grudima od planina Ona dojila je sina Sisao je tako silno, plamen liznuo do neba Na svodu tad nastala je staza od Majčinog mlijeka." "Život njegov počeo je. Sina svojeg dojila je."

To je bio jedan od onih dijelova koje je posebno voljela. Podsjećao ju je na njezino osobno iskustvo, posebno dio koji je govorio kako je sve bilo vrijedno truda zbog te majčine velike radosti, njezinog prekrasnog sina. "Kad Majka je snila, njen sinak se iskrao. Dok mračni se kovitlac kaosom šuljao Da bi vještim trikovima pustoš prevario. I kaos mu nasjeo, Njenog sinka zarobio." "Tmina otela joj sina. Tog mladoga i sjajnoga." Baš kao što je i Braud uzeo njezinog sina. Zelandona je tako dobro kazivala svoju priču da je Ejla strepila i za Majku i za sina. Nagnula se malo naprijed, ne želeći propustiti niti riječ. " svjetlo Njen dragan želio se sukobiti S lopovom što dijete Joj ukrao s grudi Zajedno su se borili za Njeno dijete milo I konačno uspjeli, njegovo svjetlo se vratilo." "On sav je plamtio. Sjaj mu se vratio." Ejla je duboko uzdahnula i pogledala oko sebe. Ona nije bila jedina koja se unijela u priču. Pozornost sviju bila je usmjerena na krupnu ženu. "Velika Majka tužno je živjela Zauvijek od sinka svojeg rastavljena Za djetetom svojim silno je žudjela Još jednom u utrobi život je potakla." "Nije mogla prihvatiti bez djeteta da će biti." Suze su tekle niz Ejlino lice i osjetila je oštru bol zbog svojeg vlastitog sina kojega je morala ostaviti u Plemenu, i duboko je suosjećala s tugom Majke. "Kad bila je spremna, plodne vode Njene Vratile su zelenilo na tlo puste Zemlje Suze što su tekle za sina izgubljena Postadoše rosa i duga treperava." "Zelenilo je donijela, al" tuga se vidjela." Ejla je bila sigurna da više nikada neće moći razmišljati o jutarnjoj rosi ili o dugi na način kako je to ranije činila. Odsad će je to uvijek podsjećati na Majčine suze. "Uzprasak groma Njeno se kamenje raspalo Duboku je dolje špilju otvorilo Iz praznog tog prostora život je iznijela Iz utrobe svoje Djecu Zemlje je rodila." "Usamljena i očajna, više djece je rodila." Sljedeći dio nije bio tako tužan, no bio je zanimljiv. Objašnjavao je kao sada stvari stoje i zašto je to tako. "Svi joj bijahu djeca s kojom se ponosila Ali potrošili su snagu koju je imala Ostade je još samo za stvorenje jedno jedino Za dijete koje će znati Tko je sve stvorio." "Za dijete koje će je štovati. I naučiti štititi." "Živa i već zrela prva Žena se rodila S Darovima koje će trebati da bi preživjela Prvi dar joj bijaše Život, i poput Majke Zemlje Znala je koliko je njegovo značenje." "Prva Žena je stvorena, od svoje vrste jedina." Ejla je podigla pogled i vidjela kako je Zelandona promatra. Bacila je pogled prema drugima, a kad ga je vratila natrag, Zelandonin je pogled nekamo odlutao. "Majka se prisjetila vlastite samoće i ljubavi koju njen dragi pružao je Zadnjom iskrom snage rañat je počela Da dijeli ljubav sa Ženom, Muškarca je stvorila." "Opet je od sebe davala, još jedno biće je stvorila." "Ženu i Muškarca Majka je rodila I dom njihov na Zemlji im dala I vodu i zemlju i sve stoje stvorila Na čuvanje svega toga ih je obvezala." "Da s tim domom se koriste, a ne da ga unište." "Za Djecu Zemlje Majka je stvorila Darove za opstanak i onda odlučila Dati im Dar Užitka i nježnosti Da štuju je radošću fizičke ljubavi." "Te darove zaslužuju kada Majku svoju štuju." "Majka bijaše zadovoljna s parom kojeg je stvorila Kad su se združili, ljubavi ih nježnoj naučila Usadila im žudnju da jedno drugog žele Darovala im sreću da Užitke svoje dijele." "Prije nego je skončala Njena djeca su se već voljela Djeca Zemlje će živjeti. Sad se može odmoriti." Ejlu su zbunila posljednja dva retka. Oni su se razlikovali od uobičajenog jednog reda pa se pitala što tu nije u redu i nedostaje li što. Kad je pogledala prema Zelandoni vidjela je kako žena zuri u nju i njoj postade neugodno. Spustila je pogled, a kad ga je ponovo podigla, Zelandona ju je još uvijek gledala. Kad je sastanak završio i ljudi se razilazili, Zelandona je hodala uz Ejlu Moram ići u logor Devete Špilje. Hoće li ti smetati ako poñem s tobom? - Ne, naravno da neće - odgovorila je Ejla.

Išle su šuteći. Ejla je još uvijek bila pod dojmom legende, a Zelandona je čekala da čuje što će ona reći. - To je bilo prekrasno, Zelandona - konačno je rekla Ejla. - Kad sam živjela u Lavljem logoru, ponekad su svi svirali ili pjevali, ili plesali... svi zajedno, a neki od njih su imali vrlo lijepe glasove, ali ničiji nije bio tako krasan kao tvoj. - To je Dar koji se dobije od Majke. Ja nisam učinila ništa da bih ga dobila, rodila sam se s tim. Ova legenda o Majci se zove Majčina Pjesma zato što je neki ljudi vole pjevati - rekla je Zelandona. - Dok smo bili na putu, Džondalar mi je malo pričao o Majčinoj Pjesmi. Rekao je da ju nije cijelu upamtio, ali neke njegove riječi nisu baš bile posve iste kao tvoje. - To nije ništa neobično. Postoje pomalo različite verzije. On ju je učio od stare zelandone, a ja sam učila pjesmu kako ju je govorio moj mentor. Neke od zelandona unesu sitne ispravke. Tako dugo dok to ne mijenja sam sadržaj i rime, sve je u redu. Ako im se tako svidi, onda ljudi to i usvoje. Ako ne, to se zaboravi. Ja sam izmislila vlastitu melodiju jer me je to veselilo, ali pjeva se i na druge načine. - Mislim da većina ljudi to pjeva na isti način kao i ti, ali što znače riječi ritam i rime? Mislim da mi Džondalar nije nikada objasnio njihovo značenje. - Nisam to ni mislila. Pjevanje i pričanje priča nisu baš njegove omiljene vještine, iako sada već mnogo bolje priča o svojim avanturama. - Niti ja nemam za to dara. Mogu upamtiti priču, ali ne znam pjevati. Ipak, volim slušati pjevanje - rekla je Ejla. - Ritam i rime pomažu ljudima da upamte. Ritam je smisao za pokret. On te vodi kao kad hodaš ravnomjernim korakom. Rime su riječi koje slično zvuče. One doprinose ritmu, ali i pomažu da se sjetiš sljedećih riječi. - Losadunajci imaju sličnu ovakvu legendu o Majci, ali nisam se ovako osjećala dok sam je učila. Zelandona se zaustavila i zagledala se u Ejlu - Naučila si je? Losadinajski je jezik različit od našeg. - Da, ali je jako sličan zelandonskom. Nije ga teško naučiti. - Da, sličan je, no nisu baš isti i neki ljudi misle kako je prilično težak. Koliko dugo ste bili kod njih? - Ne predugo. Manje od jednog mjeseca. Džondalaru se žurilo da preñemo preko ledenjaka prije nego ga proljetna otapanja učine još opasnijim. - Naučila si njihov jezik za manje od mjesec dana? - Ne baš savršeno. Još uvijek radim mnogo pogrešaka, ali upamtila sam neke od legendi koje mi je Losaduna rekla. Pokušavala sam naučiti Legendu o Majci kao Majčinu Pjesmu i govoriti je onako kako je ti pjevaš. Zelandona ju je još malo gledala, a onda nastavila hodati prema njihovom logoru - Rado ću ti pomoći da je naučiš -rekla je. Dok su tako hodale, Ejla je razmišljala o toj legendi, posebno o dijelu koji ju je podsjećao na nju samu i na Darka. Bila je sigurna da je razumjela kako se Velika Majka osjećala kada je morala prihvatiti da je zauvijek ostala bez svog sina. I ona je ponekad patila za tim da joj sin bude pokraj nje i radovala se roñenju novog djeteta, Džondalarovog djeteta. Prisjetila se nekih od stihova koje je upravo čula pa je počela hodati u tom ritmu i u sebi kazivati stihove. Zelandona je osjetila promjenu u njezinom koraku. Činilo joj se to nekako poznatim. Pogledala je Ejlu i na licu joj je vidjela izraz duboke usredotočenosti. Ova mlada žena pripada zelandonama, rekla je u sebi. Kad su stigle do logora, Ejla se zaustavila i upitala - Zašto su na samom kraju pjesme dva retka umjesto jednoga? Prije no što joj je odgovorila, žena ju je malo promatrala -Ponekad mi postave to pitanje. Ne znam odgovor. To je tako bilo oduvijek. Većina ljudi vjeruje da je to tako napravljeno da bi označilo definitivan kraj, jednom za stihove, a jednom za cijelu priču. Ejla je kimnula. Zelandona nije znala znači li to prihvaćanje objašnjenja ili samo to da razumije takvo stajalište. Većina pomoćnika se uopće ni ne upušta u raspravu o završetku Majčine Pjesme, pomislila je. Ova ovdje definitivno pripada zelandonama.

Pošle su još malo dalje. Ejla je opazila da se sunce spušta prema zapadnom obzorju. Uskoro će početi padati mrak. - Mislim da je sastanak dobro protekao - rekla je Zelandona. - Zelandone su bile impresionirane tvojim paljenjem vatre i zahvalna sam ti što si imala dobru volju da to svakom pokažeš. Ako pronañemo dovoljno vatrenog kamenja, svi će uskoro tako paliti vatru. A ako ga ne budemo našli mnogo... ne znam. Vjerojatno bi u tom slučaju bilo najbolje s njim paliti samo posebne obredne vatre. Ejla se namrštila - A što s ljudima koji već imaju vatreni kamen ili koji će ga možda naći? Možeš li im ti reći da se s njim ne smiju koristiti? Zelandona se zaustavila i uputila Ejli izravan pogled. Uzdahnula je - Ne, ne mogu. Mogu od njih tražiti da se sa mnom slože, ali imaš pravo. Ne mogu ih prisiliti i u svakom slučaju uvijek će biti onih koji će raditi ono što oni žele. Mislim da sam samo naglas razmišljala o idealnoj situaciji, ali to se zapravo ne bi moglo ostvariti, posebno kada svi budu znali na taj način upaliti vatru. - Na licu joj se pojavio pomalo ironičan izraz - Kad su zelandona Pete i Četrnaeste govorili kako bi to trebala ostati tajna koju će znati samo zelandone, oni su samo glasno govorili ono za što vjerujem da je većina nas željela, a tu moram uključiti i sebe. Za nas bi to bilo vrlo dojmljivo oruñe, no ne možemo to ljudima zatajiti. - Nastavila je koračati. Obred Združivanja se planira tek nakon prvog lova. U tom lovu će sudjelovati sve Špilje i ljudi to čekaju s velikim uzbuñenjem. Vjeruju kako je uspješan prvi lov dobar znak za cijelu godinu, a neuspješan je loš znak. Zelandone će obaviti Traženje plijena. To ponekad pomaže. Ako u blizini ima nekih stada, dobar Tragač može pomoći pri njihovom pronalaženju, ali ni najbolji Tragač ne može pronaći divljač ako je nema. -Ja sam pomagala Mamutu pri Traganju. Prvi puta me je to iznenadilo, ali čini se da smo imali dobru povezanost i lako sam mu se u tom pridružila - rekla je Ejla. - Ti si Tragala sa svojim Mamutom? - iznenañeno upita Zelandona. - Kako je to izgledalo? - To je teško objasniti, ali osjećaš se poput ptice koja leti iznad nekog područja, ali nema vjetra - rekla je Ejla - a niti to tlo ne izgleda baš sasvim jednako. - Bi li htjela pomoći zelandonama? Imamo neke Tragače, ali uvijek je bolje ako ih je više - rekla je doniera. Mogla je vidjeti kako Ejla oklijeva. - Rado bih pomogla... ali... ja ne želim biti zelandona. Ja se samo želi združiti s Džondalarom i imati djecu - rekla je Ejla. - Ne moraš postati, ako to ne želiš, Ejla. Nitko te ne može na to prisiliti, ali ako Traganje dovede do uspješnog lova tada će i Združivanje biti sretno, ili se barem tako vjeruje, i pružit će združenima dug zajednički život i uspješno ognjište... obitelj - rekla je Prva. - Pa dobro, mislim da bih mogla pokušati pripomoći, ali ne znam hoću li uspjeti. - Ne brini o tome. Nikada nitko nije siguran. Sve što netko može učiniti jest da pokuša. - Zelandona se osjećala zadovoljna samom sobom. Bilo je očito da se Ejla opire i da ne želi postati zelandona i sada se treba na tome poraditi. Ona mora postati dijelom zajednice zelandona, mislila je Prva. Previše je nadarena, raspolaže s previše vještina i postavlja mnoga inteligentna pitanja. Nju se mora uvući u jato, jer ostane li izvan njega mogla bi prouzročiti sukobe.

.ada su se približile logoru Vuk joj je potrčao ususret. Vidjela ga je kako dolazi pa se pripremila dočekati, za slučaj da on u svojem entuzijazmu odluči skočiti na nju, no dala mu je znak neka ostane dolje. Zaustavio se i to je čini se bilo sve što je mogao učiniti kako bi sam sebe kontrolirao. Sagnula se k njemu i dopustila mu da joj lizne vrat, držeći ga sve dok nije zaključila da se smirio. Tada je ustala. Gledao ju je očima punim nade i ona kimne i potapša svoja ramena. Skočio je, stavio šape tamo gdje je ona pokazala i tiho režeći uhvati je zubima za čeljust. Uzvratila mu je na isti način i onda je s obje ruke primila tu njegovu prekrasnu glavu i zagledala mu se u oči pune zlaćanih pjegica.

- ja tebe volim, Vuče, ali ponekad se pitam zašto me baš tako jako voliš. Je li to samo zato što sam voña tvojeg čopora ili tu ima još nečega? - upita ga, prislonivši svoje čelo uz njegovo, a onda mu dade znak da se spusti. - Ti zahtijevaš ljubav, Ejla - rekla je Prva - i tu ti ljubav drugi ne mogu odbiti. Ejla ju je pogledala, misleći kako je to neobičan komentar. -Ja ništa ne zahtijevam - rekla je. - Ti daješ naredbe ovom vuku. On je motiviran da ti ugaña s ljubavlju koju osjeća prema tebi. Ti to ne činiš prijevarom ili ucjenom, ali privlačiš tu ljubav k sebi. I oni koji te vole, vole te iskreno i duboko. Ja to vidim kod tvojih životinja. Ja to vidim kod Džondalara. Njega dobro poznam. On nikada nije nikoga volio na način na koji voli tebe, a nikada ni ne bude. Možda je to zato što ti sebe daješ tako potpuno i otvoreno ili možda imaš Dar kojeg ti je Majka dala da izmamiš ljubav. Uvijek ćeš biti žarko ljubljena, no s Majčinim Darom treba postupati oprezno. - Zašto ljudi to govore, Zelandona? Zašto bi netko trebao biti zabrinut zbog dara kojeg mu je Majka dala? Zar Njezini darovi nisu dobra stvar? - Možda zato što su Njezini darovi i previše dobri. Ili zato što su previše jaki. Kako se osjećaš kada ti netko daruje nešto što ima veliku vrijednost? - Iza me je učila kako darovi stvaraju obveze. Moraš uzvratiti s nečim podjednake vrijednosti - odgovorila je Ejla. - Što više slušam o tim ljudima koji su te podigli, to ih više poštujem - rekla je Ona Koja Je Prva. - Kada Velika Majka daruje neki Dar, mogla bi očekivati nešto zauzvrat, nešto slične vrijednosti. Kada je dano mnogo, mnogo se može i očekivati, ali kako se može znati što bi to bilo sve dok ne doñe vrijeme za to? Zato su ljudi sumnjičavi. Ponekad su Njezini Darovi preveliki, više nego su ljudi željeli, a ti darovi se ne mogu vratiti. A obilje često ne donosi ništa više sreće nego oskudica. - Zar čak i previše ljubavi? Upita Ejla. - Najbolje će ti na to pitanje odgovoriti primjer Džonda-lara. On je posve sigurno Majčin ljubimac - rekla je žena koju su nekada znali kao Zolenu. - Tako previše voljen i dobio je previše. Bio je tako zgodan i tako dobro grañen da nije mogao a da ne privlači pozornost. Čak su mu i oči tako izuzetne boje da se jedva može suzdržati da se ne zuri u njega. Ima prirodnog šarma i privlači ljude, posebice žene... mislim da ne postoji ta žena koja bi mu išta mogla odbiti, pa čak ni sama Majka... a on uživa u tome da usreći ženu. Inteligentan je i izuzetno vješt u kalanju kremena, a uz sve to ima i srce koje brine o drugima, no on brine i previše. I ima previše ljubavi za druge. Čak i ta ljubav prema obradi kamena, prema izradi alata, i to se kod njega pretvorilo u pravu strast. Ali ta silina osjećaja koja ga obuzima prema svemu i svima koje voli, ponekad posve ovlada i s njim i s onima do kojih mu je stalo. On se bori kako bi to držao pod kontrolom, no ponekad mu to ne uspijeva. Ejla, ja nisam sigurna da ti uopće razumiješ koliko su njegovi osjećaji snažni. I svi ti njegovi Darovi nisu ga usrećili, barem ne do sada, jer su uvijek budili više zavisti nego ljubavi. Ejla je zamišljeno kimnula - Čula sam kako neki ljudi govore kako je Džondalarov brat Tonolan bio Majčin ljubimac i da je zato otišao tako mlad. Je li on bio izuzetno zgodan i nadaren? - Nije on bio samo Majčin ljubimac nego svačiji. Tonolan je bio naočit muškarac, ali nije imao tu neodoljivu... dolazim u napast kazati ljepotu, mislim na mušku ljepotu... kao Džondalar, ali imao je tako toplu i otvorenu narav da su ga, ma kamo pošao, ljudi voljeli, podjednako i muškarci i žene. On se znao brzo i prirodno sprijateljiti i nitko se nije ljutio na njega niti mu je zavidio. Stajale su tako i razgovarale, a Vuk se skutrio kraj Ejlinih nogu. Kada su krenule prema logorskoj vatri, Ejlino je lice još uvijek bilo namršteno dok je razmišljala o donierinim riječima. - Sada, kad te je Džondalar doveo kući, mnogi muškarci mu još više zavide, a mnoge žene su ljubomorne na tebe jer te on voli - nastavila je Zelandona. - Zato je Marona željela da izgledaš glupo u onoj odjeći. Bila je ljubomorna i

zavidjela vam je oboma, jer ste jedno u drugom pronašli sreću. Neki ljudi misle kako ona ima mnogo toga, ali sve što je ona ikada imala bila je ta neobična ljepota, a sama ljepota je jedan od najvarljivijih darova. Ona je neljubazna žena kojoj je stalo do malo toga osim nje same, s vrlo malo prijatelja i bez tjednog pravog talenta. Kada Maronina ljepota izblijedi, ostat će bez ičega a bojim se, kako izgleda, čak i bez djece. Opet su prešle nekoliko koraka, a onda se Ejla zaustavila i okrenula prema ženi - U zadnje vrijeme nisam viñala Maro-nu, ni nekoliko dana prije nego što smo krenuli ovamo, niti dok smo bili na putu. - Vratila se je sa svojom prijateljicom u Petu Špilju i s njima je došla na sabor. Ona je u njihovom logoru - rekla je doniera. - Ne volim Maronu, ali žalim je ako ne može imati djecu. Iza je znala neke stvari koje su se mogle poduzeti da bi žena postala prijemčivijom za duh čije dijete treba zanijeti - rekla je Ejla. - Znam ih nekoliko i ja, no ona nikada nije zatražila pomoć, a ako zaista ne može zanijeti onda tu nikakav lijek ne pomaže. Ejla je čula ton žaljenja u njezinom glasu. I njoj bi, naravno, bilo žao kada ne bi mogla zanijeti. Tada joj nestade one bore i ona se osmjehne -Jesi li znala da čekam dijete? - upitala je. Zelandona joj uzvrati osmijeh. Njezina nagañanja o Ejli sada su se potvrdila. Drago mi je zbog tebe, Ejla. Zna li Džon-dalar da je vaše sparivanje bilo blagoslovljeno? - Da, rekla sam mu. Bilo mu je vrlo drago. - treba mu biti. Jesi li rekla još kome? - Samo Martoni i Prolevi i sada tebi. - Ako to još uvijek nije opće poznata stvar i, ako želiš, mogli bismo svih iznenaditi i na vašem Združivanju objaviti tu dobru vijest. Postoje posebne riječi koje mogu postati dijelom obreda ako je žena već blagoslovljena. -Mislim da bi mi se to svidjelo - odgovorila je Ejla. - Prestala sam označavati moje vrijeme mjeseca otkad sam prestala krvariti i baš se pitam ne bih li trebala nastaviti stavljati znakove sve dok se dijete ne rodi. Džondalar me je naučio služiti se riječima za brojanje, ali ne znam kako ću brojiti tako daleko. - Ejla, misliš li da su riječi za brojenje teške? - Oh ne, ja se rado služim tim riječima - odgovorila je. - Džondalar me je jako iznenadio kada ih je prvi puta koristio. Samo iz onih zareza na štapovima koje sam svake noći urezala, on je znao koliko dugo sam živjela u dolini. Rekao je kako mu je to još bilo olakšano jer sam stavljala posebnu crtu iznad zareza za dane kad je počinjalo moje vrijeme u mjesecu kako bih se mogla za to pripremiti. Činilo mi se da mi je bilo teže loviti u dane kada sam krvarila. Mislim da su me životinje mogle nanjušiti. Nakon nekog vremena sam zapazila uvijek počinjem krvariti kada zalazeći mjesec poprimi izvjestan oblik pa više nisam morala stavljati oznake na štap, no ipak sam ih stavljala. Zelandona pomisli kako se već počela navikavati na iznenañenja koja je ona iznosila tako ležerno kao da to nije ništa. Ali označavanje oznakama za brojanje dana kada krvari i povezivanje toga s mjesečevim fazama bilo je zaista i odviše a da bi se netko sam toga dosjetio. - Ejla, bi li željela naučiti još riječi za brojanje i različite načine kako se možeš s njima poslužiti? - upita je žena. - Na primjer, s njima se možeš koristiti kako bi saznala kada će se promijeniti godišnje doba i prije nego te promjene budu vidljive ili možeš izbrojiti dane do roñenja tvojeg djeteta. - Da, rado - Ejla se široko nasmiješila. - Kreb me je naučio kako se rade ti znakovi, iako mislim da je bio pomalo nervozan kada me je vidio da to radim. Većina žena u Plemenu, a zapravo i većina muškaraca, nije znala brojiti mnogo dalje od broja tri. Kreb se mogao služiti znakovima za brojanje zato što je bio Mog-ur, ali on nije imao riječi za brojanje. - Ja ću te naučiti velike brojeve - rekla je Prva. - Mislim da će biti najbolje da imaš djecu sada kad si još mlada. Kada budeš starija, možda ti tada neće biti do toga da se brineš oko sitne djece. Ne zna se što ćeš tada odlučiti. - Nisam ja baš tako mlada, Zelandona. Mogu izbrojiti devetnaest godina, ukoliko je Iza točno procijenila koliko sam bila stara kada me je pronašla.

- Onda svakako izgledaš mlaña nego što jesi. No to i nije važno. Dobro si započela - rekla je gotovo za sebe i onda u sebi dovršila misao zaključivši da je Ejla vješta iscjeliteljica i neće to morati učiti prije nego postane zelandona. - Što sam to dobro započela? - zbunjeno upita Ejla. - Pa... započela si stvarati obitelj, sada kad se život u tebi već začeo odgovorila je Zelandona. - No nadam se da ne budeš imala previše djece. Ti si dobrog zdravlja, no previše djece može izmožditi ženu i učiniti da brže ostari. Ejla je imala jak utisak da Zelandona ne želi da ona zna što je zapravo mislila i da je brzo rekla nešto drugo. Ima pravo na to, pomislila je. Ima se pravo suzdržati i ne reći što misli, pomislila je, no ipak se pitala što je to bilo. Dok su prilazile logorskoj vatri sumrak se već spustio i već se je slabije vidjelo. Kad su prišle jarku u kojem je bila vatra, ljudi su ih pozdravili i ponudili im hranu. Ejla osjeti kako je gladna; ovo je bilo radno i dobro ispunjeno poslijepodne. Zelandona je jela s njima i planirala je tu noć prespavati u logoru Devete Špilje i onda se odmah upustila u diskusiju s Martonom i Džoharanom o predstojećem lovu i o Traganju koje će zelandone obaviti. Spomenula je kako će i Ejla u tome sudjelovati, što su oni pak prihvatili kao nešto što je posve prirodno i sasvim u redu, no Ejla se je osjetila malo nelagodno. Nije željela postati jedna od Onih Koji Služe Majci, no činilo se da je okolnosti stalno usmjeravaju na taj put i to joj nije bilo drago. Morat ćemo doći tamo ranije. Moram organizirati postavljanje meta i izmjeriti udaljenost - rekao je Džondalar kada je sljedećeg jutra izlazio iz kolibe. Držao je šalicu čaja od mente kojeg mu je Ejla pripremila i počeo žvakati kraj grančice koju mu je ogulila kako bi mu je pripremila za čišćenje zuba. - Želim najprije pogledati Njisku i Trkača. Jučer sam ih jedva i vidjela. Ti bi sada mogao otići sam i sve pripremiti. Ja ću povesti Vuka sa sobom i kasnije ću ti se pridružiti - rekla je Ejla. - Nemoj se dugo zadržati. Ljudi će se rano okupiti, a ja bih im zaista želio pokazati što ti možeš učiniti. Jedna je stvar kada ja daleko bacim koplje, a nešto posve drugo kada vide da žena može bacačem baciti koplje dalje nego bilo koji muškarac i to će ih zainteresirati. - Doći ću čim budem mogla, ali želim očetkati konje i provjeriti Trkačevo oko. Bilo je crveno, kao da je nešto upalo unutra. Možda ću mu to morati malo bolje pogledati. - Misliš da je dobro? Misliš li da bih i ja trebao poći s tobom? - glas mu je bio pun brige. - Nije izgledalo tako strašno. Sigurna sam da mu je sasvim dobro i samo želim provjeriti. Ti kreni, a ja ću brzo doći. Džondalar je kimnuo, trljajući zube grančicom, a onda je čajem isprao usta. Ostatak je popio i osmjehnuo se - Nakon ovoga se uvijek bolje osjećam. - To te razbudi i daje ti osjećaj da su ti usta čista - rekla je Ejla. Ona mu je svakoga jutra pripremala taj čaj i grančicu, a sada je i sama usvojila taj njegov ritual. - ja sam to primijetila, posebno kad mi je ujutro mučno. - Imaš li još uvijek te jutarnje mučnine? - Ne, više ne, ali opazila sam kako mi trbuh raste. Nasmijao se - Sviña mi se taj tvoj trbuščić koji raste rekao je obgrlivši je i stavljajući joj ruku na trbuh, a posebno mi se sviña ono što je u njemu. Uzvratila mu je osmijehom - I meni - rekla je. Toplo ju je poljubio - Mislim da mi nedostaje onaj dio našeg putovanja kada smo se mogli zaustaviti i dijeliti Užitke bilo kada kad smo to poželjeli. Sada mi se čini da stalno imamo neke obveze i ne možemo raditi ono što želimo onda kada želimo. - Pogladio joj je vrat i njezine pune, oble grudi pa je opet poljubio. Možda i ne moram doći tako rano na bacalište za koplja - rekao je nekim promuklim glasom. - Moraš, moraš - nasmijala se. -Ali ako želiš ostati... - Ne, imaš pravo, ali potražit ću ja tebe kasnije.

Džondalar je krenuo prema središnjem logorištu, a Ejla se vratila u kolibu. Kad je opet izašla imala je naprtnjaču, onu s tobolcem za koplja i za bacač, u koju je složila neke stvari. Zviždukom je pozvala Vuka i pošla uzvodno uz potok. Oba su konja znala da ona dolazi i krenuli su joj ususret onoliko koliko im je to dopuštala užad kojom su bili vezani. Opazila je kako se ta užad zaplela u vegetaciju. Uz onu dugačku travu koja se obmotala oko užadi, Njiska je u svom užetu imala upetljan jedan cijeli sasušen grm, a Trkač je sa svojim uzetom iščupao dosta raslinja zajedno s korijenom. Možda bi obor bio mnogo bolji od ove užadi, pomislila je. . Ejla ih je oslobodila i ulara i užadi i dok je to radila pogledala Trkačevo oko. Bilo je malo crveno, ali inače je izgledalo sasvim dobro. Trkač i Vuk su dodirivali gubicama i, sretan što se riješio užeta koje ga je ograničavalo u kretanju, Trkač počne trčati u širokim krugovima, a Vuk je jurio za njim. Ejla je počela četkati Njisku i kad se ponovo okrenula vidjela je kako sada Trkač bježi za Vukom, a kad je ponovo pogledala Vuk je lovio Trkača. Nakratko je prestala češljati dlaku kako bi ih promatrala. Kad se je Vuk približio Trkaču, mladi pastuh bi zapravo usporio i pustio Vuka ispred sebe, a kad su opet optrčali puni krug, Vuk bi usporio i puštao Trkača da ga pre-tekne. Najprije je pomislila kako se to njoj samo čini i da oni to ne rade namjerno, no kad ih je nastavila promatrati vrlo brzo je postalo posve očito da oni igraju neku igru i uživaju u njoj. Oba su mlada mužjaka bili tako puni života i energije pa su pronašli način kako će to istrčati iz sebe i pritom se i zabaviti. Ejla se osmjehnula i odmahnula glavom žaleći što sad tu nema Džondalara, a onda se vratila četkanju kobile. I na Njiski se već mogla opaziti trudnoća, ali činilo se da je izvrsnog zdravlja. Kad je završila četkanje svog konja vidjela je kako Trkač mirno pase, a Vuka nije bilo nigdje na vidiku. Otišao u izviñanje, pomislila je. Zazviždala je onu odreñenu melodiju kojom je Džondalar dozivao svog konja. Trkač je podigao pogled i pošao prema njoj. Gotovo je došao do nje, kad se opet začuo isti zvižduk. I žena i konj su sad pogledom tražili zviždača. Ejla je pomislila kako je to Džondalar koji se zbog nečega morao vratiti, no onda je vidjela kako iz tog smjera dolazi neki dječak. Nije ga poznavala pa se čudila što on tu traži i zašto je tako točno oponašao baš taj zvižduk. Kad se primakao, pomislila je kako mu je možda devet ili deset godina, a onda je vidjela i kako mu je jedna ruka malo zakržljala i kraća od druge i da visi na neki čudan način, kao da dječak nema punu kontrolu nad njom. Taj ju je dječak podsjetio na Kreba kojem je, još dok je bio dječak, jedna ruka bila amputirana u laktu i ona zbog te pomisli osjeti simpatiju prema dječaku. - Jesi li ti fućkao? -Da. - Zašto si baš tako? - upitala je Ejla. - Nikada nisam čuo takav zvižduk. Želio sam provjeriti mogu li to ponoviti. - Možeš. Tražiš li tu nekoga? -Ne. - Što si ovdje radio? - Samo sam gledao. Netko mi je rekao da su tu konji, ali nisam znao da se tu itko ulogorio. To mi nije rekao. Svi drugi su kod Srednjeg potoka. - Mi smo tek nedavno stigli. Kako dugo si ti već ovdje? - Tu sam se rodio. - Oh, onda to znači da pripadaš Devetnaestoj Špilji? - Da. A zašto ti tako smiješno govoriš? -Jer se ja nisam tu rodila. Dolazim izdaleka. Ranije sam se zvala Ejla iz Lavljeg logora Mamutovaca, a sada sam Ejla iz Devete Špilje Zelandonaca odgovorila je i prišla mu, ispruživši ruke u onoj kretnji uobičajenoj za formalno upoznavanje. Bio je malo nervozan jer nije mogao dobro baratati onom djelomično oduzetom rukom. Ejla je uzela obje njegove ruke u svoje, kao da je sve savršeno normalno, no zamijetila je da mu je ta ruka manja i malformirana, a tri mala prsta bila su srasla s onim do njih. Za trenutak je zadržala njegove ruke u svojima i osmjehnula se. Tada, kao da se upravo sada toga sjetio, dječak je rekao - Ja sam Lanidar iz Devetnaeste Špilje Zelandonaca. - Činilo se da će na tome i ostati, a onda je dodao - Devetnaesta Špilja želi ti izraziti dobrodošlicu na Ljetni sabor, Ejlo iz Devete Špilje Zelandonaca.

-Jako dobro fućkaš. Tvoj je zvižduk bio jako dobra imitacija mojeg. Voliš li fućkati? - upitala je, pustivši mu ruke. - Mislim da volim. - Mogu li te zamoliti da više ne ponavljaš onaj zvižduk. - Zašto? - Ja se koristim tim zviždukom kada zovem konja, ovog ovdje, pastuha. Ako ti budeš tako zviždao pomislit će da ga zoveš i to će ga zbuniti - objasnila je. Ako voliš zviždati, mogu te naučiti zviždati neke druge stvari. -Kakve? Ejla se osvrnula i spazila na grani obližnjeg drveta sjenicu koja je upravo cvrkutala. Malo ju je slušala, a onda je ponovila cvrkut. Dječak je bio zapanjen, a ptica je na trenutak ušu-tjela pa onda opet nastavila cvrkutati. Ejla je ponovila cvrkut. Ptičica crne glave odgovori, pogledavajući oko sebe. - Kako to radiš? - upita dječak - Naučit ću te ako želiš. Ti bi to mogao naučiti kad tako dobro zviždiš. - Znaš li oponašati još neku pticu? -Da - Koju? - Koju god želiš. - Možeš li oponašati ševu? Ejla na trenutak sklopi oči, a onda odzviždi niz tonova koji su zvučali upravo kao ševa. - Možeš li me zaista to naučiti? - upita dječak, gledajući je zadivljeno. - Ako zaista budeš želio naučiti. - Kako si ti to naučila? - Vježbala sam. Ako si dovoljno strpljiv, ponekad će ti ptica doletjeti dok budeš uvježbavao njezin pjev - odgovorila je. Prisjetila se vremena kada je živjela sama u dolini i učila oponašati pjev ptica. Kad ih je počela hraniti, nekoliko ih je uvijek dolazilo na njen poziv i jelo joj iz ruke. - Znaš li zviždati još nešto osim ptičjeg pjeva? - upita dječak, sada potpuno zaokupljen ovom čudnom ženom koja je tako smiješno govorila, a tako dobro fućkala. Ejla se malo zamisli, a onda, možda zato što ju je dječak podsjetio na Kreba, počne zviždati čudesnu melodiju koja je zvučala kao da svira na flauti. Dječak je mnogo puta čuo flautu, no nikada nešto poput ovoga. To je bio zvuk flaute kako ju je svirao mog-ur na Plemenskom okupljanju na kojem je bila s Brunovim plemenom. Lanidar ju je sada slušao sve dok nije prestala. - Nikada nisam čuo takvo zviždanje. - Sviña ti se? - upitala je - Da, ali bilo me pomalo i strah. Zvučalo je kao da dolazi izdaleka. - I došlo je - rekla je, a onda zazviždala kratak zvižduk koji je imao neki prizvuk poziva. Uskoro se kroz visoku travu približavao Vuk. - Pa to je vuk! - prestrašeno reče dječak. - Ne boj se, on je moj prijatelj. Jučer sam s njim prošla kroz glavni logor. Mislila sam da znaš da je on tu zajedno s konjima. Dječak se smirio, no još uvijek je široko rastvorenih očiju promatrao Vuka. Jučer sam išao s mojom mamom brati kupine. Nitko mi nije ni rekao da ste tu. Samo su rekli da su na Gornjoj livadi neki konji - rekao je Lanidar. - Svi su samo govorili o nekoj stvari koja se zove bacač koplja i koju neki čovjek želi pokazati. Ja baš nisam dobar u bacanju koplja pa sam odlučio umjesto toga pogledati konje. Ejla se upitala ne dogaña li se sve ovo s nekom svrhom. Zaključila je kako dječak njegova uzrasta vjerojatno vodi samotan život ako odlazi s majkom brati kupine. Pomislila je kako dječak s deformiranom rukom, koji ne može bacati koplje, vjerojatno ima malo prijatelja i da mu se drugi dječaci sigurno rugaju. Ali jedna ruka mu je posve dobra. Mogao bi naučiti bacati koplje, posebno ako bi se služio bacačem. - Zašto nisi baš tako dobar u bacanju koplja? - upitala ga je. - Zar ne vidiš? - ispružio je deformiranu ruku i pogledao je gotovo s gañenjem. - Ali imaš drugu ruku koja ti je posve dobra.

- S drugom rukom svi uvijek drže rezervna koplja. A osim toga, nikada me nitko nije htio naučiti kako se baca. Rekli su da ionako nikada ne bih pogodio metu. - A što kaže muškarac tvog ognjišta? - Ja živim s majkom i njezinom majkom. Ranije je u ognjištu bio muškarac, mama mi ga je pokazala, ali on ju je već davno napustio i ne želi sa mnom imati posla. Nije mu se svidjelo kada sam ga htio posjetiti. Izgledao je kao da ga je stid. Ponekad bi poneki muškarac došao i neko vrijeme živio s nama, ali nitko od njih se nije mnogo bavio sa mnom. - Bi li htio vidjeti taj bacač koplja? Imam jednog uza se. - Gdje si ga dobila? - Poznam tog čovjeka koji ga je napravio. To je muškarac s kojim ću se združiti. Čim tu sada završim s konjima ići ću tamo i pomoći mu pokazati bacač. - Mislim da bih mogao pogledati kako izgleda - rekao je dječak. Njena naprtnjača je bila na tlu u blizini. Izvadila je bacač i nekoliko kopalja i vratila se. - To ti radi ovako - rekla je, vadeći koplje i stavljajući ga na čudnu spravu. Pripazila je da onu rupu pri dnu koplja zakvači za kuku na stražnjoj strani bacača, a onda je provukla prste kroz omče s prednje strane. Pogledala je niz polje i odapela koplje. - Otišlo je strašno daleko! - rekao je Lanidar - Mislim da nikada nisam vidio da bi neki muškarac bacio tako daleko. - Vjerojatno i nije. Upravo to je ono što čini bacač tako dobrim lovačkim oružjem. Mislim da bi i ti mogao s njim baciti koplje. Doñi, pokazat ću ti kako ga trebaš držati. Ejla je uočila da bacač nije rañen za nekoga Lanidarovog uzrasta, no mogao je poslužiti. Kako mu je desna ruka bila deformirana, to ga je prisililo razviti lijevu. Bilo je nevažno bi li i inače bio ljevak jer sada je to svakako bio. Nije se sada bavila nišanjenjem nego mu je pokazala kako mora napeti koplje. Onda mu je dala bacač. Koplje je poletjelo visoko, ali i prilično daleko, a dječak se presretno osmjehnuo. -Ja sam ga bacio. Gledaj kako daleko je otišlo! - gotovo je vikao. - Može li s tim zaista nešto i pogoditi? - Ako vježbaš, može - odgovorila je uz osmijeh. Ogledavala se po polju, no nije vidjela ništa što bi moglo poslužiti kao meta. Okrenula se Vuku koji je ležao na trbuhu i podignute glave sve to promatrao. - Vuče, idi i pronañi mi nešto -rekla je, a znak koji mu je pokazala govorio mu je više nego riječi. Skočio je i potrčao u duboku travu livade koja je mijenjala boju iz zelene u zlatnu. Polako je pošla za njim, a dječak ju je slijedio. Uskoro je vidjela kako se trava pred njom pomakla i krajem oka spazila krupnog zeca kako bježi ispred vuka. Držala je bacač spreman i kad je vidjela mjesto za koje je pretpostavila da bi se zec tu mogao pojaviti, odapela je malo koplje. Koplje je pogodilo svoju metu i zabilo se u tlo, a vuk je stajao iznad njega i gledao je. - Ja želim ovog, Vuče. Idi pa si sam ulovi svojega - rekla je mesožderu, ponovo mu istovremeno pokazujući i znakovima. No dječak nije spazio te znakove i bio je potpuno zadivljen gledajući kako vuk poslušno radi sve što mu ona kaže. Ona je uzela zeca i pošla prema konjima. - Trebao bi poći tamo i pogledati kako će taj čovjek ljudima pokazati gañanje bacačem kojeg je napravio. Mislim, Lanidare da će te to zanimati, a uopće nije važno to što inače ne znaš bacati koplje. Nitko od tih ljudi tamo ne zna kako se treba služiti bacačem. Svi će morati učiti od samog početka. Ako me hoćeš malo pričekati ići ću tamo zajedno s tobom. Lanidar ju je promatrao dok je češljala pastuha. - Nikada nisam vidio konja takve smeñe boje. Većina ih je iste boje kao ova kobila. - Znam, - rekla je Ejla - ali daleko na istoku, iza mjesta gdje završava Velika Majka Rijeka koja izvire s druge strane ledenjaka, tamo ima i nekih konja koji su smeñi poput ovoga. Ovi konji su tamo živjeli. Uskoro se i Vuk vratio. Pronašao si je mjesto, malo kružio oko njega, a onda je, još silno zadihan, legao na trbuh i promatrao ih.

- Zašto ove životinje prilaze k tebi, dopuštaju ti da ih diraš i rade ono što im kažeš? - pitao je Lanidar. - Nikada nisam vidio da životinje to rade. - One su moji prijatelji. Kada sam lovila, majka kobile je upala u zamku. Nisam ni znala da je imala ždrijebe sve dok ga nisam vidjela. I čopor hijena je ugledao to ždrijebe, a ja ne znam zašto sam ih otjerala. Ždrijebe ne bi preživjelo samo pa kad sam ga već spasila onda sam ga i othranila. Mislim da je ona odrasla vjerujući da sam joj ja mama. Kasnije smo se sprijateljile i naučile kako ćemo jedna drugu razumijeti. Ona radi ono što joj kažem zato što to želi. Nazvala sam je Njiska - rekla je, ali način na koji je to izgovorila bio je savršena imitacija konjskog njiska. Tamo na livadi, kobila je podigla glavu i pogledala prema Ejli. - To si bila ti! Kako to napraviš? - upita Lanidar. - Pozorno slušam i vježbam. To je njezino pravo ime. Većina ljudi samo kaže Njiska jer to tako bolje razumiju, ali to nije onako kako sam ja rekla kada sam joj dala ime. Ovaj pastuh je njezin sin. I Ja i Džondalar smo vidjeli kada se on rodio. Džondalar mu je kasnije dao ime Trkač. - Trkač može značiti nekoga tko voli brzo ići ili nekoga tko voli biti ispred svih drugih - rekao je dječak. - To mi je i Džondalar rekao. On ga je tako nazvao jer Trkač voli trčati i ići naprijed, osim kad ga vežem uzetom. Onda hoda iza svoje majke - rekla je Ejla i nastavila timariti konja. - A što je bilo s vukom? - Slična stvar. I njega sam othranila. Ubila sam mu majku jer mi je ukrala hermelina iz stupica koje sam postavila. Nisam znala da ima štene. Slijedila sam je do njezinog brloga. Bila je usamljen vuk i okotila se izvan sezone, a kako nije bilo drugih vukova koji bi joj pomogli othraniti leglo, svi mali su uginuli osim ovoga. Njega sam izvadila iz tog brloga kad je bio još tako malen da je tek progledao. Odrastao je uz djecu Mamutovaca i misli da su ljudi njegov čopor. - Kako si ga ono zvala? - Vuk. Tako se na mamutovskom jeziku kaže vuk. Hoćeš li se upoznati s njim? - Kako to misliš "upoznati s njim"? Kako se možeš upoznati s vukom? - Doñi pa ću ti pokazati - rekla je Ejla. Oprezno je prišao. - Sada mi daj svoju ruku pa ćemo dopustiti Vuku da je onjuši i tako se privikne na tvoj miris. Onda mu možeš protrljati dlaku. Lanidar je oklijevao pružiti onu svoju zdravu ruku tako blizu vučjoj gubici, no ipak ju je polako ispružio. Ejla ju je prinijela bliže Vukovom nosu. On ju je onjušio i onda liznuo. - To škaklja! - dječak se nervozno nasmijao. - Možeš mu dotaknuti glavu, a on voli kad ga se češka -rekla je Ejla, pokazujući mu kako će to učiniti. Dječak je dotakao životinju i oduševljeno se osmjehnuo, ali je podigao pogled kad je pastuh zarzao. - Mislim da bi i Trkač htio malo pozornosti. Bi li htio i njega pogladiti? - Mogu li? - upita Lanidar. - Trkaču, doñi ovamo - rekla je Ejla, istovremeno mu pokazujući znak. Tamnosmeñi pastuh crne grive i repa je ponovo zarzao, napravio nekoliko koraka prema ženi i dječaku i spustio glavu prema malome pa se dječak brzo odmaknuo. Ovo možda i nije bio opasni mesožder s gubicom punom oštrih zuba, no to nije značilo i da je bezopasan. Ejla je posegnula rukom u naprtnjaču pokraj svojih nogu. - Nemoj raditi nagle pokrete i puti da te i on onjuši. To je način na koji te životinje upoznaju, a onda ga možeš potapšati po nozdrvama ili sa strane po licu. Dječak je učinio kako mu je rekla. - Kako mu je nos mekan! - rekao je Lanidar. Odjednom se, niotkuda, tu stvorila i Njiska, gurajući Trkača u stranu. Dječak se prestrašio. Ejla ju je bila vidjela kako im prilazi, željna vidjeti što se tu dogaña. - Njiska voli kad joj se posveti malo pozornosti - rekla je Ejla. - Konji su vrlo radoznali i vole kada ih se primijeti. Hoćeš li ih hraniti? - Kimnuo je. Otvorila je svoj dlan na kojem su bila dva bijela korijena za koje je znala da ih konji vole. Bila je to svježa mlada divlja mrkva.

- Je li tvoja desna ruka dovoljno jaka da u njoj možeš nešto držati? - pitala je. -Da. - Onda ih možeš oboje istovremeno hraniti. Oni postanu ljubomorni ako jednome daš, a drugome ne, pa bi Njiska odgurnula Trkača. Ona mu je mama i on je mora slušati. - Zar i konji moraju slušati mamu? - Da, i konji. Ustala je i uzela ulare za koje je bila privezana užad - Mislim da moramo krenuti, Lanidare. Džondalar me očekuje. Konje ću ponovo vezati. Radije ih ne bih, ali tako će biti sigurniji. Ne želim da tuda slobodno lutaju sve dok svi ljudi na Ljetnom saboru ne budu znali da ovo nisu konji koje se može loviti. Razmišljala sam kako bi im možda bilo bolje da su u ograñenom prostoru nego ovako vezani jer se užad spetlja oko grmlja i trave. Grm omotan Trkačevim uzetom bio je tako spetljan da ga je spustila i pošla prema naprtnjači kako bi izvadila malenu sjekiru koju joj je Džondalar bio napravio. Pronašla ju je na dnu naprtnjače, sasjekla spetljane grane i oslobodila užad. Svezala je konje i pokupila naprtnjaču i onog zeca kojeg će dati nekome koga bude vidjela da radi u blizini logora Devete Špilje. Onda je pogledala dječaka - Ako te naučim oponašati zvižduk ptica i druge zvižduke, Lanidare, hoćeš li i ti meni učiniti nešto? -Što? - Ponekad me nema tu po cijeli dan. Bi li, dok me nema, htio ponekad doći ovamo i provjeriti je li s konjima sve u redu. Tada bi ih mogao zvati onim zviždukom. Vidjeti da se užad nije spetljala i konjima posvetiti malo pozornosti. Oni vole društvo. Ako bi bilo nekih problema, samo me potraži. Misliš li da bi to mogao učiniti? Dječak je jedva mogao vjerovati da to traži od njega. Nikada ne bi ni sanjao da bi mogla to od njega tražiti. - Smijem li ih i hraniti? Svidjelo mi se kad su mi odjednom jeli iz obje ruke. - Naravno. Uvijek možeš ubrati malo svježe zelene trave, a oni jako vole i te divlje mrkve i još neko korijenje koje ti mogu pokazati. Sada moram ići. Hoćeš li ići sa mnom gledati Džondalara i njegov bacač? - Da - rekao je. Ejla se s dječakom vratila u logor usput oponašajući nekoliko ptičjih zvižduka. Kad su Ejla, Vuk i Lanidar stigli do mjesta pretvorenog u bacalište za koplje, Ejla se iznenadila kad je uz Džondalarov bacač vidjela još nekoliko komada tog lovačkog oružja. Neki od onih ljudi koji su već ranije vidjeli Džondalarov prikaz bacača napravili su svoje vlastite verzije tog oružja i sada su, s različitim rezultatima, pokazivali njegovu uspješnost. Džondalar ju je spazio kako dolazi i izgledalo je da mu je laknulo. Pošao joj je ususret. - Što te je toliko zadržalo? - rekao je odmah. - Nakon što smo im pokazali, nekoliko je ljudi pokušalo napraviti svoj bacač, ali znaš i sama koliko je vježbe potrebno da bi se postigla preciznost. Zasad sam ja jedini koji je uspio pogoditi ono što sam gañao i bojim se da su ljudi već počeli misliti kako je moja vještina tek puka sreća i da s tom spravom nitko drugi nikada neće ništa pogoditi. Nisam im htio tebe spominjati. Mislio sam da će ostaviti bolji utisak ako im sama pokažeš svoju vještinu. Drago mi je da si konačno došla. - Timarila sam konje... Trkačevo oko je u redu... i pustila sam ih da se malo istrče - objasnila je. Mislim da bismo trebali razmisliti o nečemu osim te užadi koja se stalno petlja. Možda bismo mogli napraviti mali obor ili bilo kakvu ogradu. Zamolila sam Lanidara da ponekad svrati do njih kada mi nismo u logoru. On se susreo s konjima i svidio im se. - Tko je Lanidar? - pomalo nestrpljivo upita Džondalar. Ona pokaže dječaka koji je stajao uz nju i pomalo se krio iza nje, gledajući gore u tog visokog čovjeka koji je djelovao ljutito, a to ga je prestrašilo. - Džondalere, ovo je Lanidar iz Devetnaeste Špilje. Netko mu je rekao da su tamo u polju gdje smo mi podigli logor konji, pa ih je došao vidjeti. Džondalar se nije obazirao, još je uvijek mislio na demonstraciju bacača koja se nije odvijala onako dobro kako se on nadao i tek tada je spazio dječakovu

deformiranu ruku i zabrinut izraz na Ejlinom licu. Pokušavala mu je nešto reći i to je, vjerojatno, bilo u vezi s tim dječakom. - Mislim da bi nam on mogao biti od velike pomoći - rekla je. - Čak je naučio i zvižduk kojim mi pozivamo konje, no obećao je da se neće njime koristiti bez dobrog razloga. - Drago mi je što to čujem - rekao je Džondalar obrativši sada pozornost na dijete - i siguran sam da će nam takva pomoć dobro doći. - Lanidar se malo opustio, a Ejla se osmjehnula Džondalaru. - I Lanidar je došao vidjeti demonstraciju bacača. Kakve ste mete postavili? pitala je Ejla idući prema okupljenim ljudima, većinom muškarcima, koji su ih gledali. Neki od njih izgledali su kao da su već bili spremni otići. - Crtež srne na koži s kojom je omotana hrpa trave. Dok su još prilazili, Ejla je imala spreman bacač i čim je ugledala metu nanišanila je i opalila. Tup udarac koji se čuo svih je iznenadio, nisu očekivali da će žena tako brzo opaliti. Izvela je to još nekoliko puta, ali nepokretne mete su već djelovale posve obično i mada je koplje letjelo dalje negoli je ikada itko vidio da ga žena može izbaciti, oni su već vidjeli kako je Džondalar to nekoliko puta učinio. Sada to više nije bilo ništa izuzetno. Činilo se da je dječak to shvatio. Hodao je uz nju, ne znajući želi li ona da on ode ili ostane. - Zašto ne kažeš vuku da ti nañe nekog zeca ili nešto? - upitao ju je. Žena mu se osmjehnula i dala neprimjetan znak vuku. Cijelo je ovo područje bilo dobro utabano nogama okupljenih ljudi i nije baš bilo vjerojatno da se tu zadržala još ikakva životinja, no ako je takva postojala, Vuk će je sigurno pronaći. Pomalo prestrašeni, neki ljudi su opazili kako je Vuk naglo pobjegao od Ejle. Već su se polako počeli privikavati na to da tog mesoždera viñaju uz Ejlu, ali ovo bježanje od nje bilo je nešto posve novo. Još prije nego je Ejla došla, neki je čovjek upitao Džon-dalara koliko daleko može izbaciti koplje s nekim od tih bacača, no ovaj mu je odgovorio da je već bacio sva koplja i mora ih donijeti nazad pa tek onda može ponovo bacati. Džondalar i grupica ljudi su sada upravo bili pošli po ta koplja, kada je Ejla po položaju Vukovog tijela otkrila da je nešto pronašao. Najednom je, na padini iznad bacališta, iz šumarka se u nebo vinuo bučan tetrijeb. Ejla je već čekala sa spremnim laganim kopljem u bacaču. Izbacila je koplje onom brzinom koju je već tako uvježbala da je bila gotovo instinktivna. Pogoñena ptica ispusti krik zbog kojeg su se ljudi okrenuli kako bi vidjeli o čemu se radi. Gledali su pticu kako pada. Odjednom je opet poraslo zanimanje za to oružje. - Koliko daleko ona može baciti? - pitao je onaj čovjek koji se već ranije raspitivao za maksimalne domete. - Pitaj nju - odgovorio mu je Džondalar. - Misliš samo dobaciti ili i pogoditi metu? - upita Ejla. - Oboje. - Ako želiš samo vidjeti kako daleko može koplje odletjeti, onda imam bolju ideju - rekla je pa se okrenula k dječaku. - Lanidare, hoćeš li im pokazati kako daleko možeš izbaciti koplje? On se malo stidljivo ogledavao, no znala je da on nije oklijevao pitati i odgovarati na pitanja ni kad ju je prvi puta vidio i vjerovala je da ga ni nazočnost ovih ljudi neće zbuniti. Pogledao ju je i kimnuo. - Misliš da ćeš se sjetiti kako si prije izbacio koplje? Opet je kimnuo. Dala mu je bacač i onakvo lagano koplje... još su joj samo dva preostala. Bio je malo nespretan dok je s onom rukom pripremao koplje za izbačaj, no uspio je to učiniti bez ičije pomoći. Tada je stao posred vježbališta, povukao zdravom lijevom rukom koplje unazad i ispalio ga onako kako je to i ranije učinio, puštajući da se stražnji kraj bacača odigne i time dade koplju dodatnu silu kojom će postići veću daljinu. Koplje je preletjelo manje od pola one udaljenosti na koju su odletjela Džondalarova i Ejlina koplja, no to je još uvijek bilo mnogo dalje nego bi itko očekivalo da bi dječak mogao baciti, posebno dječak s njegovom manom. Sada se tu naguralo još više ljudi i činilo se da se više nikome ne odlazi. Sada se opet javio onaj koji je tražio to bacanje. Pogledao je dječaka i vidio ukrase

na njegovoj tuniki i malenu ogrlicu oko vrata pa se iznenadio - Ovaj dječak nije iz Devete nego iz Devetnaeste Špilje. A vi ste tek stigli ovamo. Kada je on naučio služiti se s tom spravom? - Jutros - odgovorila je Ejla. - Tako daleko baca koplje, a to je tek danas naučio? Ejla je kimnula. - Da. Naravno, nije još naučio kako će pogoditi ono što gaña, no to će doći s vremenom i vježbanjem. - Pogledala je maloga. Dječakov osmjeh je bio tako pun ponosa da se i sama morala osmjehnuti. Vratio joj je bacač i ona na njega stavi lako koplje pa opali svom snagom. Ljudi su promatrali kako leti visoko i pada daleko iza onih meta koje je Džondalar postavio. Svi su bili toliko zauzeti promatranjem tog koplja da nisu ni opazili da je uzela i drugo. Čulo se kako je ono udarilo u jednu od meta pa su neki ljudi okrenuli glave i iznenadili se vidjevši dugačko koplje zabodeno u vrat nacrtane srne. Začuo se žamor, a kad je pogledala Džondalara vidjela je da je njegov osmijeh onako širok kakav je bio Lanidarev. Ljudi su se natisnuli oko njih želeći pogledati to novo oružje, a neki su ga i sami željeli isprobati. No kada su se htjeli koristiti i njezinim poslala ih je k Džondalaru, izgovarajući se kako mora ići potražiti Vuka. Otkrila je kako joj nije teško ponekad ponuditi nekom svoje oružje, ali da joj baš i nije drago kad je ljudi traže da im ga dade i ta njezina reakcija ju je iznenadila. Nikada nije imala mnogo toga što bi mogla smatrati svojim vlasništvom. Malo se zabrinula za Vuka i otišla ga je potražiti. Našla ga je na obronku kako sjedi pokraj Folare i Martone. Djevojka je vidjela da ona gleda u njihovom smjeru pa je u zrak podigla onog tetrijeba. Ejla je pošla prema njima. Kada je napustila polje s metama, prišla joj je neka žena, a onda je vidjela da uz nju, no držeći se malo otraga, stoji Lanidar. -Ja sam Mardena iz Devetnaeste Špilje Zelandonaca - rekla je žena, pružajući obje ruke za pozdrav. - Ove godine smo mi domaćini sabora. Uime majke, želim ti dobrodošlicu na Ljetni sabor. - Bila je to sitna i mršava žena. Ejla je lako mogla vidjeti sličnost s Lanidarom. -Ja sam Ejla iz Devete špilje Zelandonaca, ranije sam pripadala Lavljem logoru Mamutovaca. Uime ðoni, Velike Majke Zemlje, znane i kao Muta, pozdravljam te odgovori Ejla. -Ja sam Lanidarova mati. - To sam i mislila. Slični ste si. Opazila je Ejlin jak naglasak i to ju je malo odbijalo -Htjela sam te upitati kako si upoznala mojeg sina. To sam pitala i njega, no on ponekad jednostavno drži jezik za zubima - rekla je Lanidarova majka pomalo Ijutito. - Dječaci znaju biti takvi - Ejla se osmjehnula. - Netko mu je rekao da su u našem logoru konji. Došao ih je vidjeti. Ja sam slučajno naišla. - Nadam se da te nije gnjavio. - Ne, nimalo. Zapravo, on bi mi mogao biti od pomoći. Nastojim konje držati po strani i to zbog njihove sigurnosti, dok se svi ne priviknu na njih i budu znali da to nisu konji koje se može loviti. Namjeravam za njih sagraditi obor, no nisam još imala vremena pa ih, za sada, držim samo vezane dugom užadi za drvo. To uže im se vuče po tlu i zakvači se za trave i grmlje pa se konji više ne mogu kretati. Zamolila sam Lanidara da ih ponekad pogleda kada mene ne bude bilo tamo pa da mi javi ako se pojavio neki problem. Htjela bih samo biti sigurna da im je dobro - rekla je Ejla. - On je samo dječak, a ti konji su krupni, zar ne? - Da, jesu, i ako im je tijesno ili se nañu u nepoznatoj situaciji, ponekad se prestraše. Tada se znaju propinjati i ritati, no Lanidara su vrlo dobro prihvatili. Oni su vrlo nježni prema djeci i prema ljudima koje poznaju. Možeš sama otići tamo i uvjeriti se. No ako bi ti smetalo da mali odlazi tamo, pronaći ću nekog drugog - rekla je Ejla. - Nemoj odbiti, majko! - molio je Lanidar i brzo dodao -Ja to želim raditi. Ona mi dopušta da ih diram, i jeli su mi iz ruke, iz obje ruke! Ona mi je pokazala i kako se bacačem baca koplje. Svi dječaci bacaju koplje, a ja ga nikada prije nisam bacio.

Mardena je znala koliko njezin sin žudi za tim da bude poput ostalih dječaka, no osjećala je kako on mora naučiti da to nikada neće biti. Boljelo ju je kad ju je nakon Lanidarovog roñenja napustio muškarac s kojim se združila. Bila je sigurna da se on stidi djeteta i mislila je kako svi osjećaju isto što i on. Uz taj hendikep s rukom, Lanidar je bio za svoje godine i vrlo sitan pa ga je pokušavala zaštititi. Bacač koplja njoj nije značio ništa. Došla je to gledati samo zato što su išli i svi drugi i jer je mislila da bi Lanidar to rado vidio. No kad ga je potražila, nigdje ga nije bilo. Nitko nije bio više iznenañen nego Lanidarova mati kad je ta strankinja pozvala upravo njega da pokaže kako se koristi to novo oružje i morala je saznati kako ga je Ejla upoznala. Ejla je mogla vidjeti kako ona oklijeva - Ako nemaš nekog važnog posla, doñi sutra ujutro s Lanidarom u logor Devete Špilje. Tako ćeš moći vidjeti dječaka s konjima i sama procijeniti - predložila je. - Majko, ja to mogu. Znam da to mogu - molio je Lanidar.

M Loram razmisliti o tome - rekla je Mardena. - Moj sin nije kao ostali dječaci. On ne može raditi sve što oni mogu. Ejla je pogledala ženu - Nisam sigurna da sam te razumjela. - Sigurno si vidjela kako ga njegova ruka ograničava - rekla je žena. - Ponešto, ali mnogi ljudi nauče nadvladati takvu vrst ograničenja. - Koliko će toga moći nadvladati? Sigurno znaš da nikada neće biti lovac i da ne može svojim rukama izrañivati predmete. To ne ostavlja mnogo prostora - rekla je Mardena. - Zašto ne bi mogao biti lovac ili naučio izrañivati predmete? - upita Ejla. Inteligentan je. Ima dobar vid. Ima jednu savršeno dobru ruku, a u nekoj mjeri se može poslužiti i drugom. Može hodati, čak i trčati. Vidjela sam kako su bili nadvladani daleko veći problemi nego što je njegov. Treba samo nekoga tko će ga podučiti. - Tko bi ga podučavao? - rekla je Mardena. - Čak ni muškarac njegovog ognjišta to nije htio. Ejli se učini da je počela shvaćati - Ja ću ga vrlo rado podučavati, a mislim da će i Džondalar rado pomoći. Lanida-rova lijeva ruka je jaka. Mogao bi naučiti kako će njome kompenzirati slabost desnice ili, točnije rečeno, uravnotežiti to, no sigurna sam da može naučiti bacati koplje, posebno ako se bude koristio bacačem. - Zašto biste se vi gnjavili s tim? Mi ne živimo u vašoj Špilji. Vi ga čak i ne poznate - rekla je žena. Ejla nije mislila da bi joj žena povjerovala kada bi joj rekla da bi to učinila jer joj se dječak svidio premda ga je tek upoznala. - Mislim da svi imamo obvezu naučiti djecu svemu onome što možemo, - rekla je - a ja sam upravo postala Zelandonka. Moram dati neki doprinos mojem novom narodu, nešto čime ću pokazati da nešto vrijedim. Osim toga, ako mi bude pomagao oko konja zadužit će me, a ja bih mu htjela to nečim uzvratiti. Tako sam odgajana. - Čak ako bi ga ti i pokušala podučavati, što ako ne bude mogao naučiti loviti? Ne bih željela da njegove nade nerealno porastu i onda se razočara. - Mardena, on mora naučiti neke vještine. Što će biti kada odraste, a ti budeš previše stara da bi ga mogla štititi? Sigurno ne želiš da on bude Zelandoncima na teret. To ne želim niti ja, ma gdje on živio. - On zna sakupljati sa ženama hranu. - Da, i to je vrijedan doprinos, ali morao bi naučiti još neke vještine. Barem bi trebao pokušati - rekla je Ejla. - Mislim da si u pravu, ali što on može raditi? Ne vjerujem da bi zaista mogao loviti - rekla je Lanidarova mati. - Vidjela si ga kako je bacio koplje, zar ne? Čak i ako ne bude postao neki izuzetan lovac... premda ja vjerujem da bi to mogao postati... ako bude naučio loviti, to bi moglo voditi i do drugih stvari. - Kao na primjer? Ejla je pokušavala na brzinu nešto smisliti - On dobro zviždi. Osoba koja zna zviždati često može naučiti oponašati glasanje životinja. Ako to može, onda može

postati Dozivač i mamiti životinje na mjesto gdje ih čekaju lovci. Za takvo što ti ne treba ruka, ali morat će biti tamo gdje su životinje kako bi ih mogao čuti i naučiti oponašati njihovo glasanje. - To je točno, on je dobar zviždač - rekla je Mardena, razmišljajuću sada o tome na što nikada nije pomislila. - Zar zaista vjeruješ da bi s tim nešto mogao učiniti? Lanidar je s velikim zanimanjem slušao ovaj razgovor -Ona zviždi, majko. Može zviždati poput ptičjeg pjeva - upao je u razgovor. - zviždukom doziva konje, ali može tako oponašati konje da pomisliš da je konj. - Je li to istina? Možeš li zaista oponašati njištanje konja? - Doñi sutra ujutro s Lanidarom posjetiti logor Devete Špilje, Mardena - rekla je Ejla. Bila je sigurna da će je žena sada tražiti neka oponaša glasanje konja, a njoj se sada, okruženoj ovolikim ljudima, baš nije njištalo. - Mogu li dovesti i svoju majku? - upita Mardena. - Sigurna sam da će ona željeti doći. - Pa naravno, doñite svi k nama na doručak. - U redu, doći ćemo sutra ujutro - složila se Mardena. Ejla je gledala kako zajedno odlaze. Prije nego se okrenula i pošla pridružiti se ženama i Vuku vidjela je kako se dječak osvrnuo i uputio joj jedan širok i zahvalan osmijeh. - Tu ti je tvoja ptica - rekla joj je Folara, držeći tetrijeba iz kojeg je virilo malo koplje. - Što ćeš s njim učiniti? - Pa, s obzirom da sam upravo pozvala neke ljude sutra k nama na doručak, mislim da ću danas završiti uz ognjište pripremajući ga za njih. - Koga si pozvala? - upitala je Martona. - Onu ženu s kojom sam razgovarala - odgovori Ejla. - Mardenu? - iznenañeno upita Folara. - I njezinog sina i njezinu majku. - Njih nitko ne poziva, osim na zajedničke proslave, naravno - rekla je Folara. - Zašto? - Sada kad me to pitaš, moram priznati da ni sama nisam sigurna da znam zašto odgovorila je Folara. - Mardena živi povučeno. Mislim da ona sebe krivi, ili misli da nju ljudi krive zbog dječakove ruke. - Neki ljudi je i krive, - rekla je Martona - a dječak bi mogao imati teškoća kad si bude tražio družicu. Majke će se bojati da bi on mogao u to združivanje donijeti duhove koji stvaraju kriple. - Ona stalno vuče tog dječaka uza se - dodala je Folara. - Misli da će ga drugi dječaci gnjaviti ako ga nekamo bude pustila samog. Vjerojatno je u pravu. Ne vjerujem da mali uopće ima prijatelja. Ona mu ne daje nikakvu mogućnost da ih stekne. - Razmišljala sam o tome - rekla je Ejla. - Ona se prema njemu ponaša zaštitnički. Čak i previše, mislim. Vjeruje kako ta deformirana ruka ograničava njegove sposobnosti, no ja mislim da njegovo najveće ograničenje nije njegova ruka nego njegova mati. Ona se boji dopustiti mu da išta pokuša, ali on će jednoga dana morati odrasti. - Ejla, zašto si baš njega odabrala da baci ono koplje? Izgledalo je kao da ga poznaš - upita je Martona. - Netko mu je rekao da se tu gdje smo se mi ulogorili nalaze konji... na Gornjoj livadi, tako je on to nazvao... pa ih je došao pogledati. Slučajno sam se zatekla tamo kada je došao. Mislim da se je htio skloniti od gomile, ili od svoje majke, no onaj tko mu je rekao za konje nije mu rekao da smo se i mi tu ulogorili. Znam da su Džondalar i Džoharan svima razglasili neka se drže podalje od konja. Možda je taj "netko" tko je Lanidaru rekao za konje očekivao da će dječak tražeći konje zapasti u nevolje. No meni ne smeta ako ih ljudi žele pogledati, samo ne želim da netko pomisli na to kako bi ih lovio. Navikli su na ljude i ne bi znali pobjeći objasnila je Ejla. - Pa si, naravno, dopustila Lanidaru dodirnuti konje, a on se, kao i svi, uzbudio - nasmiješila se Folara.

Ejla se takoñer osmjehnula - Pa ne baš svi, ali vjerujem da bi ljudi kada bi imali prilike upoznati ih, shvatili kako su divni i ne bi dolazili u napast da ih love. - Vjerojatno si u pravu - složila se Martona. - Čini se da su ga konji prihvatili, a odmah je naučio i onaj zvižduk pa sam ga pitala bi li htio nadzirati konje kada mene nema u blizini. Nisam ni mislila da bi njegova mati mogla tome prigovoriti. - Nema mnogo majki koje bi sinu koji će napuniti dvanaest godina branile naučiti više o konjima ili bilo kojoj životinji - rekla je Martona. - Zar već ima toliko. Ja bih mu dala devet, možda deset. Govorio je o tom Džondalarovom pokazivanju bacača i rekao kako ne želi tamo ići jer ne može bacati koplje. Činilo se da misli kako je to njemu nedostižno, no njegova lijeva ruka je posve zdrava, a imala sam i bacač uza se pa sam mu pokazala kako će se njime koristiti. Sad, kad sam mu upoznala majku, jasno mi je otkud mu ta ideja, ali u tim godinama trebao bi učiti i još neke vještine osim branja bobica sa svojom majkom. - Ejla je pogledala obje žene. - Ovdje je tako mnogo ljudi i sigurno ne poznate baš svakoga. Kako to da znate Lanidara i njegovu majku? - Uvijek kad se rodi neko dijete s kojim nije sve u redu, to se pročuje, - rekla je Martona - i o tome se govorka. Ta govorkanja nisu nužno samo negativna. Ljudi se samo pitaju kako se to dogodilo i požele da se ništa takvoga ne dogodi njihovoj djeci. Tako su, naravno, svi znali kada ih je njezin muškarac napustio. Većina ljudi je mislila kako je to zato što se stidio Lanidara zvati sinom svojeg ognjišta, ali vjerujem da je razlog njegovom odlasku barem djelomice bila Mardena. Nije željela da itko vidi to dijete, pa čak ni njezin muškarac. Pokušavala ga je sakriti, pokrivala mu ruku i ponašala se tako zaštitnički. - Ona je njegov problem. Kad sam joj rekla da sam ga zamolila da provjeri kako su konji, nije mu htjela to dopustiti. A nisam tražila nešto što on ne bi mogao učiniti. Samo sam htjela da provjeri ako je sve u redu i da me pozove ako vidi da nije sve u redu - rekla je Ejla. - Zato će oni sutra doći ovamo pa ću je pokušati uvjeriti da ga konji neće povrijediti. A obećala sam joj da ću ga naučiti loviti ili barem bacati koplje. Ne znam kako se sve to dogodilo, ali nekako što je više prigovora ona nalazila, to sam ja postajala odlučnijom da ga podučavam. Obje žene su se smijuljile i kimale u znak da su je potpuno shvatile. - Hoćete li reći Prolevi da ujutro imamo goste i da ću pripremiti ovog tetrijeba - zamoli ih Ejla. - Nemoj zaboraviti ni na svog zeca - rekla je Martona. -Šalova mi je rekla da si jutros ulovila jednog. Hoće li ti trebati pomoć pri kuhanju? - Samo ako misliš da bi nam se moglo pridružiti još ljudi - odgovorila je Ejla. - Mislim da ću iskopati rupu u tlu, staviti u nju vruće kamenje i tamo tijekom noći zajedno ispeći i pticu i zeca. Možda ću dodati i malo trava i povrća. - Bit će to jutarnja gozba iz podzemne peći... hrana je uvijek tako mekana kada se pripremi na taj način - rekla je Folara. -Jedva čekam. - Mislim, Folara, da je bolje ako isplaniramo i našu pomoć, jer ako Ejla bude kuhala svi će željeti kušati. Oh, gotovo sam zaboravila. Rekli su mi neka te obavijestim da će sutra poslijepodne u kolibi zelandona biti sastanak svih žena koje će se tu združivati i njihovih majki. - Ja nemam majku koju bih povela - rekla je Ejla, smrk-nuvši se. Nije željela biti tamo jedina koja će biti bez majke. - Općenito govoreći, to nije mjesto na koje bi išla majka muškarca, ali kako žena kojoj si se ti rodila ne može biti ovdje, ja ću, ako želiš, rado poći s tobom - ponudi joj Džon-dalarova mati. - Hoćeš li zaista? - upita Ejla koju je ta ponuda usrećila i raznježila. - Bila bih ti vrlo zahvalna. Sastanak žena koje će se uskoro združiti, pomislila je Ejla. Uskoro ću biti Džondalarova družica. Kada bi barem Iza mogla biti ovdje. Ona je ta mati koja bi trebala biti uz mene, a ne ona žena koja me je rodila. A kako su sada obje u svijetu duhova, zahvalna sam Martoni što je voljna poći, no Iza bi bila tako sretna. Bojala se kako ja nikada neću sebi pronaći muškarca, a možda i ne bih, da sam ostala u Plemenu. Imala je pravo kada mi je govorila neka ih

napustim i krenem potražiti svoj narod i svojeg muškarca... a ona mi tako nedostaje, a i Kreb i Dark. Moram prestati razmišljati o njima. - Ako se sada vraćate u logor, hoćete li ponijeti i tetrijeba? - zamoli ih Ejla. - Ja idem potražiti još nešto što ću moći skuhati za jutarnji obrok. Iza i udesno od središta Ljetnog saborišta, vapnenački brežuljci su tvorili formu nalik plitkoj zdjeli koja je sprijeda otvorena. Dno su činila malena, relativno ravna polja. Travom prekriveni obronci brežuljaka unutar te djelomično "zdjela-ste" depresije uzdizali su se postupno, u nejednakim padinama, vrtačama i brežuljcima. Cijela ta površina bila je dovoljno prostrana da bi mogla udomiti cijeli Ljetni sabor sa više od dvije tisuće ljudi. Ejla je krenula uzbrdo prema drveću, stazicom uz plitki potok u čijem se koritu ljeskalo kamenje. Zastala je kako bi se napila vode i uživala u prizoru koji je pružao potočić koji je polagano tekao niz padinu. Pozornost joj je privukao neki zvuk koji se začuo iz logo-rišta i širio se uokolo. Bio je to zvuk kakav nikada ranije nije čula: kombinacija zvukova koji se čuju iz tako velikog logo-rišta punog ljudi i žamor njihovih razgovora, sve kanalizirano u jedan jedinstven zvuk. Bilo joj je drago što je barem nakratko tome izmakla i što je sama. Ipak, nije bila posve sama. Promatrala je Vuka kako gura svoj nos u svaku jamicu i pukotinu na koju je naišao i osmjehnula se. Bilo joj je drago što je s njim. Iako je bila nenavikla na tolike ljude, posebice kada su svi oni u isto vrijeme na istom mjestu, ona zapravo nije voljela biti sama. To je dobro osjetila u onoj dolini gdje je živjela nakon što je napustila pleme i nije znala bi li to bila podnijela da joj nije bilo Njiske i, nešto kasnije, Mladunčeta, koji su joj pravili društvo. Čak se i uz njih osjećala usamljenom, no znala se pobrinuti za hranu i napraviti si stvari koje su joj bile potrebne i tu je spoznala radost apsolutne slobode... i njezinih posljedica. Tada je po prvi puta mogla činiti sve što želi, pa čak i usvojiti ždrijebe ili lava. Živeći sama i u potpunosti oviseći o sebi, naučila je da čovjek može neko vrijeme živjeti sam u relativnom komforu i ugodno ako je mlad, zdrav i jak. Tek kad se bila ozbiljno razboljela shvatila je koliko je takav život opasan. Tada je u potpunosti shvatila kako ona ne bi preživjela da ju Pleme nije prihvatilo kada su je našli kao maleno ranjeno siroče, premda su znali da pripada onima koje su nazivali Drugi. Kasnije, kada su Džondalar i ona živjeli s Mamutovci-ma, shvatila je kako život u zajednici, bilo kojoj, čak i onoj koja vjeruje kako su želje i potrebe pojedinca važne, ograničava slobodu jedinke jer su i potrebe zajednice jednako važne. Preživljavanje ovisi o suradnji i zajedništvu, unutar nekog Plemena, Logora ili Špilje, unutar grupe koja će surañivati kako bi jedni drugima pomogli. Uvijek postoji sukob izmeñu grupe i pojedinca i pronalaženje ravnoteže izmeñu toga predstavlja stalni izazov koji ima i dobrih strana. Suradnja unutar grupe pruža pojedincu i više od onog nasušnog minimuma potrebnog za opstanak. Osigurava mu i vrijeme dokolice kada se može prepustiti aktivnostima u kojima uživa i upravo to je kod Drugih dovelo do procvata osjećaja za estetiku. Umjetnost koju su oni stvarali nije bila toliko umjetnost sama za sebe koliko je bila sustavni dio njihovog načina života, dio njihove egzistencije. Gotovo svaki član Špilje Zelandonaca bavio se nečim i uzajamno su se divili rezultatima postignutim u njihovim vještinama. Djeci je od rane mladosti bilo dopušteno eksperimentiranje kako bi pronašli zanimanje za koje imaju sklonosti i dara i tu nije bilo razlike u usavršavanju pa se zanat nije držao ništa važnijim od bavljenja nekom umjetničkom aktivnosti. Ejla se prisjetila da je Šivonar, onaj čovjek koji je poginuo u lovu na bizone, proizvodio koplja. Nije on bio jedina osoba u Devetoj Špilji koja bi znala napraviti koplje, no uža specijalizacija pogodovala je razvijanju veće vještine, a to je opet podizalo status osobe i to ne samo društveni nego često i materijalni. Meñu Zelandoncima i većinom drugih naroda koje je susrela ili je živjela s njima, hrana se je dijelila, a onome tko ju je ulovio ili sakupio rastao je ugled jer je to omogućio.

Muškarac ili žena mogli su preživjeti čak ako se nisu postara-li ni za osobnu prehranu, ali bez nekog specijaliziranog zanimanja ili posebnog talenta koji bi osobi omogućavao prestiž nitko nije mogao dobro živjeti. I premda joj je taj koncept još uvijek bio pomalo zagonetan, Ejla je shvatila kako se meñu Zelandoncima zamjenjuju predmeti i usluge. Gotovo sve što su proizvodili ili činili imalo je izvjesnu vrijednost, premda ta praktična vrijednost nije uvijek bila posve očita. Do vrijednosti se najčešće dolazilo sporazumijevanjem ili pojedinačnim cjenkanjem rezultat toga je bio da je neki kvalitetan proizvod bio nagrañivan više od onog prosječnog; djelomično zato što je za takvim bila veća potražnja pa mu je to dizalo cijenu, a djelomično zato što je uvijek trebalo više vremena da bi se nešto izradilo ili učinilo bolje. Dobro izrañeno koplje koje je uz to bilo i lijepo ukrašeno imalo je veću vrijednost nego jednako tako dobro koplje koje je samo služilo svojoj svrsi, ali koje je opet vrijedilo beskrajno više od nekog loše napravljenog koplja. I neka traljavo ispletena košara mogla je poslužiti svrsi kao i ona koja je bila sjajno izrañena i imala pomno odabrane dekorativne uzorke ili bila obojena u raznim tonovima, no ni izbliza nije bila tako poželjna. Ova koja je jedva služila svrsi mogla se koristiti da bi se u nju stavljalo netom iz zemlje izvañeno korijenje, ali kad je to korijenje jednom bilo očišćeno ili osušeno, tada bi ljudi radije odabrali onu ljepšu da ga u nju spreme. Ista stvar vrijedila je i za različitu kvalitetu svih drugih proizvoda. No nije se vrednovalo samo ono što je bilo rezultat rada ruku. Zabavljanje ljudi se takoñer smatralo vrlo bitnim. Duge i studene zime znale su dugo vremena držati ljude prikovane uz njihova boravišta u nekom zaklonu i trebali su se nekako riješiti onog pritiska koji je boravak u skučenom prostoru sobom donosio. Plesanje i pjevanje bili su cijenjeni i kao pojedinačna i kao grupna aktivnost, a onaj tko je dobro svirao flautu bio je jednako cijenjen kao i onaj tko je proizvodio kvalitetna koplja ili košare. Ejla se prisjetila kako su i ljudi koji su pričali priče bili na visokoj cijeni. Čak su i u Plemenu postojali ljudi koji su se bavili kazivanjem priča. Posebno se uživalo u prepričavanju priča koje su već znali. I Drugi su voljeli prepričavanje poznatih priča, no rado su slušali i nove. Zagonetke i igre riječima su i stari i mladi igrali s podjednakim oduševljenjem. Posjetitelji su bili rado primani, ako ni zbog čega drugog onda zato što su sa sobom donosili nove priče. Nagovaralo ih se da pričaju o svojem životu i svojim pustolovinama, bez obzira imali oni dara za pripovijedanje ili ne, jer to je davalo materijala za duge sate razgovora oko zimskih vatri. Gotovo je svatko znao ispresti kakvu zanimljivu priču, no oni koji su pokazali pravi dar za pričanje bili su pozivani, moljeni i preklinjani neka doñu posjetiti i susjednu Špilju, a to je opet još samo podizalo ugled takvom pripovjedaču. Neki od njih su provodili cijeli život, ili barem nekoliko godina, putujući od Spilje do Špilje, prenoseći novosti, donoseći poruke i pričajući priče. Nitko nije mogao biti više dobrodošao nego oni. Većinu ljudi se lako moglo identificirati prema dizajnu na njihovoj odjeći, ogrlicama i drugom nakitu kojeg su nosili, no tijekom vremena pripovjedači su usvojili poseban način odijevanja, tako da je njihov izgled odmah najavio čime se bave. Kad bi stigli prepoznala su ih i mala djeca i tada bi gotovo sve druge aktivnosti zamrle. Često su se zbog njih znali odgoditi čak i planirani odlasci u lov. Tada su se prireñivale i spontane gozbe pa, premda su mogli, niti jedan od tih pripovjedača nije morao odlaziti u lov ili skupljati biljke da bi se prehranio. Uvijek su dobivali darove koji su trebali poslužiti kao poticaj da ponovo svrate, a kad su postali previše stari ili umorni da bi putovali slobodno su se mogli smjestiti u Špilju koju sami odaberu. Ponekad bi i nekolicina takvih pripovjedača putovala zajedno, često zajedno sa svojim obiteljima. Posebno nadarene grupe mogle su uključiti pjevanje i ples ili sviranje različitih glazbala. U njihovom su nastupu mogli sudjelovati i lokalni glazbenici, pjevači, plesači i oni koji su imali ispričati pokoju priču. Priče su mogle biti sačinjene od bilo čega: od mitova i legendi, predanja, osobnih avantura, opisa dalekih i imaginarnih mjesta, ljudi ili životinja. Dio repertoara svakog pripovjedača bile su, jer se to uvijek tražilo, privatne priče o dogañajima iz susjednih Špilja; vedri ili tužni, ozbiljni, smiješni, stvarni

ili izmišljeni tračevi. Bilo je zanimljivo baš sve što se moglo dobro ispripovijedati. Ti su pripovjedači prenosili i privatne poruke od prijatelja ili roñaka ili poruku od jednog voñe drugome, od jedne zelandone drugoj, premda je takovo privatno komuniciranje znalo biti vrlo osjetljive prirode. Prije nego su im se takve stvari povjerile, pripovjedači su se morali dokazati kao ljudi od povjerenja, a nisu svi bili takvi. Iza vrha brežuljka koji je u tom području bio najviša točka, zemljište se spuštalo i opet izravnavalo. Ejla se spuštala strmom stazom do podnožja gdje je područje vinove loze prepuštalo prostor travnjacima. Kod jednog sasušenog riječnog korita, čije je zbijeno kamenje ostavljalo malo prostora ikakvom raslinju, se okrenula i slijedila ga uzbrdo. Činilo se da je Vuk vrlo radoznao. I za njega je to bio nov teritorij pa je vrludao za svakim tračkom nekog primamljivog mirisa. Uspinjali su se tim kamenitim riječnim koritom koje se bilo usjeklo u vapnenac još u danima kada je kroz njega hrlila voda, a onda je on pojurio naprijed i izgubio se iza neke hrpe kamenja. Ejla je očekivala da će se sad svakog trenutka ponovo pojaviti, no nakon nekog vremena, koje je bilo neuobičajeno dugo, ona se zabrinula. Zaustavila se pred tim kamenjem i gledala na sve strane pa konačno oštro zazviždala posebnim zviždukom kojeg je koristila samo za dozivanje Vuka. Onda je čekala. Prošlo je još nešto vremena prije nego je iza bodljikavim grmljem obraslog otvora ugledala neke pokrete i čula ga kako se provlači ispod te trnovite prepreke. - Gdje si bio, Vuče? - upitala je, sagnuvši se i gledajući ga u oči. - Što se to nalazi iza tih kupina pa ti je tako dugo trebalo da se vratiš? Odlučila je vidjeti o čemu se radi pa je skinula naprtnjaču i izvadila onu sjekiricu koju joj je Džondalar napravio. Nije to baš bilo najučinkovitije oruñe za probijanje kroz dugačke, drvenaste vitice raslinja prepune trnja, no uspjela je u njima napraviti otvor kroz kojeg je mogla vidjeti, ali ne tlo kao što je bila očekivala, nego mračan prazan prostor. Sada je postala radoznala. Još je malo raščistila i povećala otvor, dovoljno da se sa samo nekoliko ogrebotina provuče kroz njega. Tlo se naglo spuštalo u nešto što je očito bila špilja s posve udobnim širokim ulazom. Koristeći se dnevnim svjetlom koje je ulazilo kroz otvor u trnju kojeg je napravila, nastavila se spuštati, koristeći se time riječima za brojanje, imenujući njima svaki svoj korak. Kad je napravila trideset i jedan korak spazila je da se tlo izravnalo i koridor proširio. Uz slabu dnevnu svjetlost koja se prosijavala u špilju kroz ulazni otvor i očima već priviknutim na mrak, vidjela je da je zašla u mnogo šire područje. Osvrnula se oko sebe, a onda je donijela odluku i krenula nazad prema izlazu. - Pitam se, Vuče, koliko ljudi zna za ovu špilju. Uzela je sjekiru i još malo proširila ulaz, a onda izašla i dobro promotrila taj predjel. Nedaleko, ali okružen bodljikavim gjrmljem divlje ruže, stajao je bor čije su iglice bile smeñe. Činilo se da je stablo već mrtvo. Sjekirom se nekako probila kroz drvenaste vitice i prešla taj razmak do stabla. Opipala je granu kako bi vidjela je li dovoljno krhka da bi je mogla slomiti. Iako se morala o nju objesiti svom težinom, uspjela ju je nekako slomiti. Osjetila je da su joj ruke ljepljive i osjetila miris, a kad je pogledala granu ugledala je tamne kapljice smole. Grana puna smole bit će i bez kakvog dodatnog materijala sasvim dobra baklja kada je bude zapalila. Pokupila je nešto suhih grančica i kore s grane suhog bora, a onda otišla do onog presahlog kamenitog riječnog korita. Iz naprtnjače je izvadila svoj pribor za paljenje vatre i, koristeći se slomljenom korom i grančicama kao sitnišem, uskoro je s vatrenim kamenom zapalila malu vatru. Njome je zapalila granu bora koja će joj poslužiti kao baklja. Vuk ju je promatrao pa kad je vidio kako se vraća prema špilji, požurio je naprijed koristeći se svojim već oprobanim načinom ulaženja, ispod one rupe koju je Ejla napravila sijekući grmlje. Nekada davno, kad je rijeka stvarala ovu špilju strop je sigurni bio mnogo viši, no otad se urušio i stvorio onu gomilu kamenja pri ulazu. Uz treperavu svjetlost baklje ušla je u špilju i spustila se onom strminom, koja je bila prilično skliska jer se tlo sastojalo od vlažnog pijeska i gline, ponovo rabeći riječi za brojanje. Ovog puta joj je trebalo samo dvadeset i osam koraka da stigne do

mjesta gdje se tlo izravnalo; s bakljom u ruci imala je sada nešto duži korak. Široka ulazna galerija sada se otvorila u prostranu gotovo okruglu prostoriju koja je imala oblik slova U. Podigla je baklju visoko i pogledala gore, a onda joj je zastao dah. Stijene, blještave od kristaliziranog kalcita, bile su gotovo bijela, čista i nedirnuta blještava površina. Dok se polako kretala, titrava svjetlost baklje stvarala je i animirala na zidovima sjene koje su lovile jedna drugu po zidovima, kao da su žive. Prilazila je bliže tim bijelim zidovima koji su počinjali negdje u visini njezine brade... negdje na kakvih stotinu pedeset i pet centimetara iznad tla... sa zaobljenom policom od žućkastog kamena i podizala se u luku koji se svijao prema unutra, tvoreći strop. Prije onog posjeta dubokoj špilji kod Stijene vodoskoka ona ne bi na to pomislila, no sada je razmišljala što bi umjetnik poput Džonokola mogao napraviti u špilji poput ove. Ejla se kretala uz zidove vrlo oprezno jer je pod bio blatan, neravan i sklizak. Kad je došla do dna onog U oblika, u tom luku se nalazio otvor u drugu galeriju. Gornji dio zidova bio je bijel i zakrivljen, no donji dio je bio vrlo uzak i neravan hodnik pa je odlučila da neće ulaziti. Nastavila je ići uz drugi krak slova U prema izlazu i tamo naišla na još jedan prolaz, ali samo je pogledala unutra. Već je bila odlučila da ovo mora ispričati Džondalaru i još nekima i dovesti ih ovamo da vide tu špilju. Ejla je već vidjela mnogo špilja, mnoge od njih ispunjene prekrasnim kamenim mosurima što su visjeli sa stropa ili cijelim draperijama stalaktita koji su se spuštali niz stijene i odgovarajućim stalagmitima što su nicali iz tla i rasli kako bi se s njima susreli, ali još nikada nije vidjela špilju poput ove. Iako je to bila vapnenačka špilja, formirao se sloj nepropusnog lapora koji nije propuštao one kapljice zasićene kal-cijevim karbonatom da otječu formirajući stalaktite i stalag-mite. Umjesto toga, zidovi su bili prekriveni kalcitnim kristalima koji su rasli veoma polako stvarajući velike ploče bjeline koja je prekrivala izbočine i udubine prirodnog reljefa u kamenu. Bilo je to rijetko i prelijepo mjesto, najljepša špilja koju je ikada vidjela. Primijetila je kako se svjetlost baklje smanjila. Pri kraju se nakupilo čañe i to je gušilo plamen. U nekoj drugoj špilji ona bi jednostavno udarila bakljom o najbliži zid i tako odbacila taj izgorjeli dio i time pojačala plamen, no to je obično ostavljalo crn trag. Ovdje je odlučila biti pažljiva; nije mogla tek tako odbiti dio koji se pretvorio u ugljen i tako uprljati potpuno bijele zidove. Odabrala je jedno mjesto koje se nalažilo nisko dolje i gdje je bilo područje tamnijeg kamena. Kad je udarila bakljom, dio tog ugljena je pao na tlo i ona istog trenutka osjeti potrebu da to očisti. Bilo je nečeg svetog u ozračju tog mjesta, doimalo se duhovno i vanzemaljski pa ga nije htjela ni na koji način oskvrnuti. Onda je odmahnula glavom. To je samo špilja, pomislila je. Malo ugljena na tlu ne može joj naškoditi. Osim toga, opazila je kako je Vuk bez ikakva oklijevanja označio to mjesto. Na svakih nekoliko metara podizao je nogu i svojim mirisom proglašavao to svojim teritorijem. No te njegove oznake nisu dosizale visinu bijelih zidova. Ejla se vratila u logor što je prije mogla, uzbuñena što će moći ljudima ispričati kako je našla špilju. Tek kad je stigla tamo i vidjela kako nekoliko ljudi vadi zemlju iz jame koja će poslužiti kao pećnica, a nekolicina drugih priprema hranu koja će se u nju staviti, sjetila se da je pozvala neke ljude sutra na doručak. Namjeravala je ubrati neke biljke koje bi skuhala ili uloviti neku životinju, no u svojem uzbuñenju zbog otkrivene špilje sve je to zaboravila. Vidjela je da su Martona, Fo-lara i Proleva iz skladišta s ledom izvadile cijeli but bizona. Prvoga dana kad su ovamo stigli, ljudi Devete Špilje kopali su duboku jamu, sve dolje do sloja permafrosta, kako bi sačuvali one komade mesa koje su donijeli iz lova, a koji nisu bili osušeni. Područje Zelandonaca bilo je dovoljno blizu ledenjacima sjevera da bi prevladavali uvjeti permafrosta što opet nije značilo da je tlo bilo zamrznuto tijekom cijele godine. Zimi je zemlja bila tvrda kao led i zamrznuta sve do površine, no ljeti se gornji sloj odmrzavao do različitih dubina, od nekoliko decimetara pa do i više od metra, ovisno o tome što je bilo

na površini i je li taj dio bio izložen suncu ili u sjeni. Skladištenje mesa u jami iskopanoj do smrznutog dijela održavalo ga je duže svježim, premda većini ljudi nije smetalo ako meso malo odleži, a neki su i voljeli okus mesa koje je već dobilo jak miris. - Žao mi je, Martona - rekla je Ejla, stigavši do glavnog ognjišta. - Išla sam nabaviti još hrane za sutrašnji doručak, no tu u blizini sam pronašla špilju i posve zaboravila na sve drugo. To je najljepša špilja koju sam u životu vidjela i htjela sam je pokazati i tebi i drugima. - Nikada nisam čula da tu u blizini uopće ima špilja, rekla je Folara - a kamoli neka prekrasna. Kako je daleko odavde? - Odmah s druge strane ove padine, iza glavnog logorišta - objasni Ejla. - To je tamo gdje smo lani brali borovnice - rekla je Prole-va. - Tamo nema špilja. -Još su neki ljudi čuli što je Ejla rekla i sada su se okupili oko njih, a meñu njima su bili i Džondalar i Džoharan. - Ona ima pravo - rekao je Džoharan. - Nikada nisam čuo da tamo ima špilja. - Bila je skrivena iza guštika i hrpe kamenja koje se nalazi ispred nje - rekla je Ejla. - Zapravo ju je Vuk pronašao. Njuškao je onuda i onda nestao. Kad sam ga pozvala zviždukom, trebalo mu je mnogo vremena dok se je vratio pa sam se pitala kamo je to bio otišao. Prosjekla sam si put i pronašla špilju. - Sigurno nije velika - rekao je Džondalar. - Ukopana je u brdu i velika je, Džondalare, a i vrlo je neobična. - Možeš li nam je pokazati? - Naravno, zbog toga sam i došla ovamo, ali mislim da bih sada trebala pomoći pripremiti jelo za sutrašnji doručak. - Samo smo zapalili vatru u jami za pečenje - rekla je Pro-leva - i naslagali unutra hrpu drva. Trebat će vremena da to izgori i zagrije kamenje koje smo poslagali oko drva. Upravo smo se spremali da, dok čekamo, stavimo hranu na visoke okvire pa tako nema razloga da sada ne poñemo to vidjeti. - Ja sam pozvala ljude na doručak, a sada ga pripremaju svi osim mene. Trebala sam barem pomoći pri kopanju jame za pečenje - rekla je Ejla, osjećajući kako joj je neugodno. Činilo joj se kao da se izvukla od teškog posla. -Ne brini zbog toga, Ejla. Ionako smo morali iskopati jednu takvu jamu - rekla je Proleva. A još je i mnogo ljudi bilo tu. Sada su već mnogi otišli do glavnog logorišta, ali nije bilo teško kada se toliki ljudi prime posla. Taj doručak nam je samo dao povod da je iskopamo. - Hajdemo pogledati tu tvoju špilju - rekao je Džondalar. - Znaš, ako krenemo ovako svi u gomili, cijelo logorište će krenuti za nama rekao je Vilamar. - Možemo krenuti odvojeno i susresti se kod potoka predloži Rašemar. I on je pomagao iskopati jamu za pečenje i sada je samo čekao da Šalova nahrani Marsolu pa da krenu do glavnog logora. Šalova mu se sada osmjehnula. Njezin muškarac nije mnogo govorio, no kad bi nešto rekao tada bi to najčešće pokazalo koliko je pametan, pomislila je. Pogledom je potražila Marsolu koja je nedaleko od nje sjedila na tlu. Pomislila je kako će sada morati uzeti i nosiljku za dijete ako namjeravaju planinariti uokolo, no zvučalo je uzbudljivo. - To ti je dobra ideja, Rašemare, ali mislim da imam još bolju - rekao je Džondalar. - Do druge strane te padine možemo doći i ako poñemo uz naš potočić pa je zaobiñemo. Ona padina iza jezerca nije daleko odatle. Već sam se penjao onuda tražeći u onoj gomili kamenja kremen pa sam dobro pogledao okolicu. - Odlično! Krenimo! - rekla je Folara. - Htjela bih tu špilju pokazati i Zelandoni i Džonokolu -rekla je Ejla. - A kako je ovo njihov teren, mislim da bismo trebali pozvati i voñu Devetnaeste, Tormadena, da nam se i on pridruži - dodala je Martona. - U pravu si, majko. Po svim pravilima, oni je imaju pravo prvi istražiti rekao je Džoharan. - Ali kako je oni sami nisu pronašli tijekom cijelog tog vremena koliko ovdje žive, mislim da od toga možemo napraviti zajednički pothvat. Idem pozvati Tormadena da nam se pridruži, - voña se smijuljio - ali mu neću reći razlog. Samo ću mu reći da je Ejla nešto pronašla i želi mu to pokazati.

- I ja bih pošla s tobom, Džoharane pa ću svratiti u kolibu zelandona i reći Zelandoni i Džonokolu neka nam se pridruže - rekla je Ejla. - Koliko vas želi ići? - pitao je Džoharan. - Svi koji su tamo stajali pokazali su zanimanje, ali kako je većina od dvije stotine ljudi koji su pripadali Devetoj Špilji već otišla do glavnog logora, grupa zainteresiranih i nije bila tolika kolika je mogla biti. Procijenio je da bi ih bilo oko dvadeset i pet pa je pomislio kako s grupom te veličine ne bi trebalo biti poteškoća. - U redu, ja idem s Ejlom u glavni logor. Ti, Džon-dalare povedi ostale stražnjim putom pa ćemo se susresti u podnožju padine iza izvora. - I ponesi nešto s čim ćete sasjeći ono trnje, Džondalare, a uzmite i baklje i tvoj pribor za paljenje vatre - rekla je Ejla. - ja sam prošla samo kroz prvu veliku prostoriju, no opazila sam još nekoliko prolaza koji odande vode dalje. Zelandona je s još nekoliko zelandona i novih pomoćnika bila usred priprema za sastanak sa ženama koje bi se trebale združiti; Ona Koja Je Prva na Ljetnom je saboru uvijek imala pune ruke posla. Ali kad je Ejla upitala može li s njom privatno razgovarati, zaključila je po držanju mlade žena da bi to moglo biti nešto važno. Ejla joj je rekla za špilju i kako će se ljudi iz Devete Špilje sresti s njima kod izvora kako bi je zajedno otišli pogledati. Kad je žena oklijevala, Ejla je ustrajala u tome kako bi barem Dzonokol svakako trebao poći pa je to pobudilo radoznalost Prve i ona na kraju ipak odluči poći. - Zelandono Četrnaeste, hoćeš li ti preuzeti voñenje ovog sastanka? - upitala je Prva Doniera onu koja je oduvijek željela biti Prva. - Moram se pobrinuti za nešto u vezi Devete Špilje. - Naravno - rekla je starija žena. Bila je radoznala... svi su bili... što bi to moglo biti toliko važno da Prva odlazi usred značajnog sastanka, no istovremeno joj je bilo i drago što je bila izabrana da je zamijeni. Možda ju je Prva najzad počela cijeniti. - Džonokole, hajde sa mnom - rekla je zelandona Devete svojem Prvom pomoćniku. Ovo je izazvalo još veću radoznalost, no nikome pa ni samom Džonokolu nije ni palo na pamet da se raspituje, premda je njemu bilo drago što će, izgleda, saznati o čemu se radi. Džoharan je imao izvjesnih teškoća pri pronalaženju Torma-dena, a nije mu bilo lako ni nagovoriti ga da sve ostavi i poñe s njim, posebno zato što mu nije htio reći o čemu se radi. - Ejla je nešto pronašla pa mislimo da bismo ti to morali pokazati jer je ovo tvoj teritorij - rekao mu je Džoharan. -Još neki ljudi Devete Špilje znaju za to... jer su bili nazočni kada mi je to rekla... pa mislim da bi i ti to morao znati prije negoli cijeli Ljetni sabor bude znao. Znaš već kako se novosti brzo šire. - Misliš li zaista da je to važno? - pitao je Tormaden. - Ne bih ti ni rekao da nije - odgovorio je Džoharan. Odlazak u razgledavanje špilje koju je Ejla pronašla Deveta je Špilja prihvatila kao avanturu, tako da su ljudi osim baklji željeli ponijeti sa sobom i hranu pa napraviti od toga izlet. Većina od njih mislila je kako su zapravo imali sreće što su još uvijek bili u njihovom logoru kad je Ejla došla i to im ispričala pa će zato biti meñu prvima koji će vidjeti tu novu špilju za koju je ova zanimljiva žena koju je Džondalar doveo tvrdila da je tako prekrasna. Pretpostavili su da će se ta ljepota očitovati u formacijama stalaktita i da će to biti još jedna špilja poput one koja se nalazila nedaleko Devete Špilje i koju su nazivali Lijepa unutrašnjost. Prošlo je dosta vremena dok su se konačno svi okupili. Džoharan i Tormaden su pristigli zadnji, a oni koji se bili prvi došli, grupa iz Devete Špilje, čekali su ih na padini s druge strane brežuljka jer da su ostali čekati gore na grebenu lako bi ih se uočilo iz glavnog logorišta i to bi izazvalo sumnjičavost i radoznalost. Ta mala tajnovitost doprinosila je još većem uzbuñenju, no svaki čas bi netko od njih otišao do izvora pa, sakriven iza drveća, provjeravao stiže li Ejla sa Zelando-nom i njezinim pomoćnikom ili Džoharan s voñom Devetnaeste Špilje. Nakon kratkog kurtoaznog pozdravljanja Ejla se formalno upoznala s Tormadenom i Devetnaestom Špiljom neposredno nakon dolaska na Ljetni sabor. Ejla i Vuk su ih poveli sta-zicom koja je išla poprijeko padinom obraslom borovnicama. Ejla je

dala znak Vuku da se drži uz nju, a i njemu je to odgovaralo jer se uz toliko ljudi on osjećao prema njoj vrlo zaštitnički, a ona pak nije htjela da se itko osjeća nelagodno u blizini tako krupnog mesoždera, premda su se ljudi Devete Špilje već pomalo priviknuli na njega. Sviñala im se reakcija koju je on pobudio kod drugih ljudi na Ljetnom saboru i neizbježna pozornost koju su im, zahvaljujući njemu, poklanjali. Pri podnožju je skrenula prema suhom riječnom koritu. Kad su stigli do mjesta gdje je bila špilja, najprije su vidjeli ostatke njezine vatre, ali uskoro su opazili i otvor kojeg je bila prosjekla kroz trnovito grmlje. Rašemar, Solaban i Tormaden odmah su se bacili na posao i proširili taj otvor, dok je Džondalar brzo zapalio vatru. Sada ih je špilja još više zanimala, posebno Džondalara. Kada su zapalili nekoliko baklji, svi su kroz prolaz u grmlju krenuli prema tamnom otvoru. Tormaden je bio vrlo iznenañen. Sada je mogao vidjeti da je to špilja, a nije imao pojma da se ona tu nalazi. Oni su odlazili na stražnju stranu obronka samo kada su bobice bile zrele. Taj predjel prekriven bobicama bio je golem, prekrivao je cijeli brežuljak i to je grmlje oduvijek bilo tamo. Držeći se samo ruba staze, koju su svake godine morali iznova pro-krčiti, nalazili su više tog voća nego su ga mogli ubrati, čak i za vrijeme Ljetnog sabora. Zato se nitko i nije gnjavio probijajući se negdje dalje i krčeći put da bi naišao na špilju. - Ejla, što te je natjeralo da se probijaš kroz ovo grmlje? -upitao ju je Tormaden dok su ulazili u mračan otvor. - Vuk me je natjerao. Zapravo je on pronašao špilju. Tražila sam neku sitnu divljač za sutrašnji doručak. Vuk ima dobar njuh i često mi pomaže u lovu. Provukao se tu ispod granja i nestao iza ovog kamenja pa ga dugo nije bilo. Zanimalo me što je našao. Prosjekla sam otvor u grmlju i otkrila da je to špilja, onda sam se vratila ovamo, zapalila baklju i ponovo otišla unutra. - I mislio sam da si morala imati neki razlog - rekao je, postavši svjestan i nje same i njezinog čudnog načina govora. Pomislio je kako je to prekrasna žena, posebno kad se osmjehuje. S Ejlom, vukom i Tormadenom na čelu kolone, ljudi su s bakljama u ruci, jedan iza drugog krenuli u špilju. Iza onih na čelu išli su Zelandona i Džonokol, a za njima Džoharan, Martona i Džondalar. Ejla je spazila da su se ljudi posve instinktivno svrstali onim istim redoslijedom kojeg su koristili pri posebnim prigodama kakva je bila i ona pogrebna povorka i zbog tog joj je sada bilo neugodno. Nije vjerovala da je zaslužila biti na čelu tako formirane kolone. Pričekala je dok su svi ušli u špilju. Zadnja je ušla kći La-ramara i Tremede Lanoga, noseći sestricu Loralu. Ejla joj se osmjehnula i zauzvrat je dobila stidljiv Lanogin osmijeh. Bilo joj je je drago što je i djevojčica odlučila doći. Lorala je već dobila onaj bucmast izgled kakav djetešce njezine dobi i treba imati i Lanogi sigurno nije bilo lako nositi je, iako je bila itekako sretna što joj sestrica tako napreduje. Ponašala se poput kakve zamjenske majke i sjedala je zajedno s onim mladim majkama Devete špilje koje su se hvalile svojom djecom pa je i ona počela govoriti o postignućima svoje Lorale. - Budite oprezni, jer je tlo vrlo sklisko - rekla je Ejla, krećući dalje, vodeći grupu u podzemlje. Uz nekoliko baklji sada se lakše vidjelo kako se sa spuštanjem tla ulazna galerija širi. Postala je svjesna hladne vlage u špilji, onog mirisa zemlje koji se širio iz vlažne gline, prigušenog zvuka kapkanja vode i disanja ljudi koji su hodali iza nje, ali nitko nije govorio. Činilo se kao da špilja traži tu tišinu čak i od male djece. Kad je osjetila kako se tlo pod nogama izravnava, usporila je i spustila baklju. Ostali su učinili to isto, gledajući pred svoje noge i pazeći kamo staju. Kada su svi dospjeli do ravnoj dijela, Ejla je podigla baklju i držala ju je visoko. Ostali su učinili to isto i najprije su im se nehotice oteli uzdasi iznenañenja, svi oni oooh i aaah, a onda su svi ušutjeli, očarani tom bjelinom kristaliziranog kalcita koji se priljubio uz reljef stijena i pri svjetlosti baklji treperio poput živog bića. Ljepota ove špilje nije imala nikakve veze sa stalaktitima kojih jedva da je i bilo, nego je to bila čista ljepota, a i više od toga, bila je ispunjena nekom moćnom aurom koja je bila magična, natprirodna i duhovna.

- O, Velika Majko! - rekla je Zelandona - Ovo je Njezino svetište! To je njezina maternica! - Tada je svojim prekrasnim vibrantnim glasom zapjevala: "Iz mrkle tmine, iz kaosa vremena Kovitlac rodi Majku i bila sije dovoljna Tad shvati daje život nešto dragocjeno Tamno ništaviloje Majku rastužilo." "Sama bijaše majka mila. Jedina je ona bila." Glas joj se odbijao od zidova stvarajući privid glasova koji ju prate. Tada je netko zasvirao flautu i stvarno popratio njezin pjev. Ejla je pogledala tko je to. Svirao je neki nepoznat mladić. Iako joj se nekako nejasno činio poznatim, znala je da on nije iz Devete Spilje. Po njegovoj odjeći je vidjela da je iz Treće Špilje i onda je shvatila zašto joj se učinio poznatim. Bio je sličan voñi Treće Špilje, Manvelaru. Pokušala se prisjetiti je li se s njim upoznala i u mislima joj iskrsne ime Morizan. Stajao je pokraj Ramile, one zgodne, bucmaste smeñokose djevojke koja je bila jedna od Folarinih prijateljica. Vjerojatno je bio u posjeti njihovom logoru pa je pošao zajedno s njima. Ljudi su se pridružili pjevanju Majčine Pjesme i sad su već stigli do onog dijela koji je bio posebno dubok: "Kad bila je spremna, plodne vode njene Vratile su zelenilo na tlo puste Zemlje Suze što su tekle za sina izgubljena Postadoše rosa i duga treperava." "Zelenilo je donijela, dl" tuga se vidjela." Uz prasak groma Njeno se kamenje raspalo Duboku je dolje špilju otvorilo Iz praznog tog prostora život je iznijela Iz utrobe svoje Djecu Zemlje je rodila." "Usamljena i očajna, više djece je rodila." "Svako dijete joj drukčije, i veliko i malo Nekoje hodalo U" letjelo, plivalo U"puzalo Ali svaki oblik je savršen, svaki duh je cjelovit Svako od njih je stvorenje koje može se ponovit." "Majka ih je rañala, s njima Zemlju ispunila." Odjednom je osjetila nešto što je osjetila već i ranije, ali nije dugo trajalo: obuzeo ju je osjećaj neke zle slutnje. Još od onog Plemenskog okupljanja kada je Kreb na neki neobjašnjiv način bio shvatio da je ona drukčija, njoj se ponekad vraćao taj poseban strah, neka čudna dezorijentacija, kao da ju je on promijenio. To se očitovalo žmarcima i trncima, nekom nervozom popraćenom ježenjem kože i općom slabošću i drhtala je dok je njezino prisjećanje na tminu tamniju od ijedne špilje postajala stvarnost. Negdje otraga u grlu osjetila je mračnu studen ilovače i rast gljiva drevnih, pred-ledenjačkih šuma. Kroz tišinu se prolomila bijesna rika, a promatrači su se prestrašeno odmaknuli. Golem špiljski medvjed pritisnuo je vrata kaveza i smrvio ih. Poludjeli medvjed bio je slobodan! Braud je stajao na njegovim ramenima; preostala dvojica muškaraca objesili su se medvjedu o krzno. Monstruozna životinja je odjednom dohvatila jednoga, a onaj krik ispušten u agoniji bio je naglo prekinut čvrstim zagrljajem medvjeda koji mu je slomio kralježnicu. Mog-uri su pokupili tijelo i svečano i dostojanstveno ga odnijeli u špilju. Kreb ih je, odjeven u svoj ogrtač od medvjeñe krzna, šepajući predvodio. Ejla je zurila u bijelu tečnost u napukloj drvenoj zdjeli. Bila je vrlo zabrinuta, sigurno je negdje pogriješila. U ovoj zdjeli nije trebalo biti nimalo te tekućine. Prinijela ju je ustima i ispila. Njezina perspektiva se promijenila. U njoj je sad bilo bijelo svjetlo i ona je rasla sve više, gledajući s velikih visina dolje na zvijezdama obasjanu stazu. Zvijezde su se pretvorile u mala treperava svjetla koja vode kroz beskrajnu špilju. Tada je ono crveno svjetlo u dnu postajalo sve veće, ispunjajući sav prostor i ona je s osjećajem slabosti i mučnine ugledala mog-ure kako su posjedali u krug, napola skriveni iza stupova stalagmita. Tonula je sve dublje u crni ponor, skamenjena od straha. Odjednom se u njoj s onom tečnom svjetlošću nalazio i Kreb, pomažući joj, podržavajući je, smanjujući njezin strah. Poveo ju je na čudan put nazad sve do zajedničkog iskona, kroz slane vode i bolne gutljaje zraka; ilovače i visokih stabala. Tada su bili na zemlji, hodali su uspravno na dvije noge, prelazeći velike udaljenosti, idući na zapad prema velikom slanom moru. Stigli su do strmog zida okrenutog rijeci i ravnici s dubokim udubljenjem ispod velikog prevjes-nog dijela; bila je to špilja njegovih dalekih predaka. Ali kako su prilazili špilji tako je Kreb počeo blijediti i napušta-tije. Slika postade nejasna, Kreb je blijedio sve brže, već je gdtovo nestao. U očajničkoj potrazi za njim pretraživala je krajolik. Tada ga je ugledala na vrhu

litice, ponad špilje njegovih predaka, rta dugačkoj i pomalo spljoštenoj gromadi kamenog stupa nagnutog preko ruba, kao da je bio na mjestu zamrznut u trenutku kada je trebao pasti. Zvala ga je, no on je nestao u kamenu Ejla se osjećala osamljeno i prazno; Kreb je otišao i ostalaje satna: fTdase na njegovom mjestu pojavio Džondalar.r , Osjećala je kako se silnom brzicom kreće Jtzaad neznanih svjetova i opet je osjetila strah od mračnog prostranstva, no ovog puta je bilo drukčije. Bila je zajedno s Mamutom i oboje su bili užasnuti. Tada je nejasno, iz velike daljine, začula Džondalarov glas, prepun smrtnog straha i ljubavi, kako je zove, kako je vuče nazad, a s njom i Mamuta, kako je vuče nekom čudesnom snagom svoje ljubavi. I u trenutku se vratila, osjećajući kako ju je hladnoća prožela do kostiju. Ejla, jesi li dobro? - pitala je Zelandona. - Sva se treseš.

JDobro mi je - rekla je Ejla. - Ovdje je hladno. Trebala sam ponijeti nešto toplije. - Vuk, koji je istraživao novu špilju, sada se vratio i gurao joj se uz nogu. Posegnula je dolje i dotakla mu glavu, a tada je kleknula i zagrlila ga. - Svježe je, a ti si trudna. Osjetljivija si - rekla je Zelando-na, no znala je da se ne radi samo o onome što je Ejla rekla - Ti znaš za sutrašnji sastanak, zar ne? - Da, Martona mi je rekla. Kako ja nemam vlastitu majki koja bi sa mnom došla, poći će ona - rekla je Ejla. - Želiš li da ona doñe? - O, da. Zahvalna sam joj što se je ponudila. Nisam željela biti tamo jedina koja je bez majke, ili barem bez nekoga tko je poput majke. Prva je kimnula - Dobro. Ljudi su sada polako nadvladali onaj prvi dojam strahopoštovanja i počeli su se slobodnije kretati uokolo. Spazila je Džondalara kako korača uzduž i poprijeko tom velikom dvoranom i osmjehnula se. Znala je kako se on koristi svojim tijelom da bi izmjerio prostoriju, jer već ga je i ranije vidjela kako to radi. Širina stisnute šake bila mu je jedna mjera, a dužina šake druga. Da bi nešto izmjerio, koristio se raširenim rukama ili bi koračao, dajući svojim koracima riječi za brojanje. Zato je i ona usvojila takav način mjerenja. Podižući baklju visoko, pogledao je otraga u galeriju, ali nije u nju ulazio. Ljudi su ga promatrali. Tormaden, voña Devetnaeste Špilje, razgovarao je s Morizanom, onim mladićem iz Treće Spilje. Oni su bili jedini koji nisu bili iz Devete Špilje. Vi-lamar, Martona i Folara su stajali uz Prolevu i Džoharana i dvojicu njegovih najbližih pomoćnika koji su tu bili sa svojim družicama. Tamnokosi Solaban i njegova družica pepeljasto plave kose Ramara, razgovarali su s Rašemarom i Salovom, koja je na svom boku držala malenu Marsolu. Ejla je opazila da tu nema ni Prolevinog sina Džaradala, niti Ramarinog Robenana, pa je pomislila kako su ta dva dječaka koji su se zajedno igrali sigurno otišli na neku zajedničku aktivnost u glavni logor. Džonokol se osmjehnuo Ejli dok im je prilazila zajedno sa Zelandonom i vukom. Džondalar se vratio i pridružio im se. - Rekao bih da je visina stropa ove prostoriji jednaka visini trojice visokih ljudi, - rekao je - a otprilike toliko je i široka, približno šest mojih koraka. Dužina je vjerojatno samo nešto kraća od tri puta toliko, okruglo nekih šesnaest koraka, ali ja imam dugačak korak. Tamniji kamen donjeg dijela zidova dopire otprilike dovde, - držao je ruku na polovici svog prsnog koša - a to je pet mojih koraka kada bi se stavili jedan do drugog. Džondalar je prilično dobro procjenjivao udaljenosti. Bio je visok metar i devedeset i osam centimetara, a bijeli zidovi koji su počinjali u visini sredine njegovih prsa bili su visoki negdje oko metar i pol. Prostorija je bila široka gotovo sedam metara, a dugačka nešto manje od sedamnaest metara, i negdje na polovici nalazilo se udubljenje u kojem je bilo vode. Taj prostor nije bio dovoljno prostran da bi u njega stali svi koji su došli na Ljetni sabor, no bio je dovoljno velik da u sebe primi cijelu jednu Špilju, osim možda Devete, ali svakako dovoljno velik za sve zelandone. Džonokol je stajao u sredini prostorije i kao začaran zurio u zidove i strop. Bio je u svom elementu, izgubljen negdje u svojoj mašti. Znao je da ovi bijeli

zidovi u sebi kriju nešto spektakularno što želi izbiti na površinu. Nije žurio. Ma što se s tim učinilo, treba biti učinjeno na pravi način. Već su mu dolazile neke zamisli, no trebao se posavjetovati s Prvom, meditirati sa zelandonama, proniknuti u taj prostor i iznaći onaj otisak drugog svijeta kojeg je Majka tu ostavila. Ona mu je morala reći što se tu nalazi. - Tormadene, hoćemo li sada istražiti ona dva prolaza ili ćemo se vratiti kasnije? - pitao je Džoharan. Želio je nastaviti, ali je osjećao kako odluku o tome treba prepustiti voñi na čijem se teritoriju špilja nalazi. - Siguran sam da bi ljudi Devetnaeste Špilje željeli pogledati ovu špilju i dublje je istražiti. Naša zelandona tu vjerojatno neće moći učiniti ništa izuzetno, no siguran sam da bi njezin prvi pomoćnik želio u ovome sudjelovati. On je iz roda onih koji su uzeli vuka kao svoj znak, a kako ju vuk pronašao špilju, njega će to jako zanimati. - Da, vuk ju je pronašao, ali da Ejla nije bila dovoljno radoznala da poñe istražiti gdje je bio, mi ni sada ne bi znali da je ovdje špilja - rekao je Džoharan. - Sigurna sam da bi ga u svakom slučaju zanimalo - rekla je Zelandona. - Svih nas zanima, a zanimati će i sve zelando-ne. Ovo je rijetka i sveta špilja, Drugi svijet joj je vrlo blizak i sigurna sam da smo svi to osjetili. Devetnaesta Špilja ima veliku sreću da im se špilja nalazi tako blizu, ali mislim kako to znači da će vam u goste dolaziti više zelandona, a i svih ostalih koji će željeti hodočastiti na ovo mjesto - rekla je Prva. Jasno je rekla kako niti jedna Špilja neće moći svojatati ovo izuzetno mjesto, čak niti ako se ono nalazi na teritoriju koji se smatra njihovim. Ovo je mjesto pripadalo svoj Djeci Zemlje. Devetnaestoj Špilji može samo biti povjereno da je čuva za sve njih. - Mislim kako je nužno detaljnije je razgledati, no nema žurbe - rekao je Džonokol. - Sada kad znamo gdje je, ona neće nikamo pobjeći. Nitko ne zna koliko je toga ovdje ni koliko je špilja duboka. Svako istraživanje treba biti pažljivo planirano ili bismo mogli pričekati dok netko ne bude pozvan da to obavi. Zelandona je u sebi kimnula. Ona je čak i bolje od njega razumjela da jr njezin prvi pomoćnik, koji je samo želio biti umjetnik i nije mu bilo stalo do toga da postane zelandona, pronašao razlog za povezivanje. On je želio ovu špilju. I špilja je htjela njega. On ju je želio upoznati, istražiti je, osjetiti se pozvanim, a posebno oslikati je. On će pronaći način kako će se preseliti u Devetnaestu da bi joj bio bliže i ne radi se o tome da bi on to svjesno planirao nego će jednostavno sve njegove misli i svi snovi bili vezani uz tu špilju. A onda joj je pala na pamet druga misao. Ejla je to znala! Od trenutka kad je ugledala tu špilju, Ejla je znala da ona pripada Džonokolu. Zato je onako ustrajavala da je on poñe pogledati, ako ja ne budem išla. Znala je da će špilja biti važnija njemu nego bilo kome. Ona je zelandona, znala to ona ili ne i željela to ona ili ne željela. Onaj stari Mamut je to znao. Možda je i onaj šaman ljudi uz koje je odrasla, onaj kojeg je nazivala Mog-ur bio prepoznao to u njoj. Ona to ne može izbjeći jer je za to roñena. I mogla bi zamijeniti Džonokola i postati moja pomoćnica. Ali baš kao što on kaže, nema žurbe. Pustimo je neka se združi i rodi to dijete, a onda će moći otpočeti s obukom. - Naravno da će njezino istraživanje zahtijevati izvjesno planiranje, ali rado bih malo pobliže pogledao onaj stražnji prolaz - rekao je Džondalar. - Zar ne bi i ti, Tromadene? Moglo bi nas nekoliko otići tamo otraga i pogledati kamo on vodi. - A neki ljudi bi rado izašli - rekla je Martona. - Ovdje je hladno, a nitko nije ponio topliju odjeću Mislim da ću uzeti baklju i krenuti van, iako sam sigurna da ću se htjeti još vratiti ovamo. - Idem i ja, - rekla je Zelandona - a i Ejla se je malo prije tresla od hladnoće. - Sada mi je dobro - rekla je Ejla - i rado bih pogledala što je tamo otraga. Na kraju su Džondalar, Džoharan, Tromaden, Džonokol, Morizan i Ejla, njih šestoro i Vuk, ostali kako bi malo dublje pogledali tu novu i prekrasnu špilju. Taj koridor na stražnjoj strani glavne prostorije nalazio se gotovo točno na suprotnoj strani od onog ulaznog i nastavljao se uzdužnom osi špilje. Ulaz u tu

galeriju bio je prilično simetričan i prema vrhu se širio i zaobljavao, a pri dnu sužavao. Za Ejlu koja je pomagala pri poroñaju mnoge djece i koja je pregledala mnoge žene, taj je otvor bio ženstven i majčinski, čudesno podsjećajući na ženski organ. Premda je upravo tako izgledao nije ju toliko podsjećao na vaginu koliko je taj gornji zaobljen dio sugerirao rodnicu, sužavajući se prema analnom dijelu. U potpunosti je razumjela što je Zelandona željela reći kada je kazala da je ovo Majčina maternica, iako su se sve špilje smatrale ulazom u Njezinu maternicu. Kad su zašli u njega, taj je krivudav kanal i dalje bio uzak i teško savladiv, iako su se gore bijeli zidovi širili tvoreći široko zaobljene lukove. Nije bio jako dug, nego podjednak kao i onaj pri samom ulazu u špilju. Kada su doprli do kraja, stijene su se rastvarale oko jednog stupa, stvarajući privid kako on gore nešto podupire, dok mu je zapravo nedostajalo pola metra da bi dosegnuo do tla. Tu je prolaz naglo skretao udesno, pa onda ulijevo krivudajući još koji metar i tu je završavao. U mjestu gdje su se okrenuli oko onog stupa, nivo tla se spustio gotovo za metar, no tu je bio i jedan širi prostor koji se opet uzdizao za tridesetak centimetara pa je predstavljao zgodno mjesto gdje se je moglo zastati, sjesti i odmoriti se. Ejla je iskoristila tu priliku pa je sjela i pogledala kako sve to izgleda iz te perspektive. Zapazila je kako se nešto moglo skrivati iza vertikalnog prolaza koji je bio sa strane. Takoñer je opazila plitka udubljenja u stijeni nasuprot stupu, ta mjesta u koja su se mogli staviti manji predmeti. Pomislila je kako će sljedeći puta donijeti nešto na što će moći sjesti, jer bi je čak i malo trave štitilo od hladnoće kamena na kojemu je sjedila. Kad su se vratili iz te galerije, pogledali su ulaz u drugi prolaz koji je bio s desene strane onog prvog, no to je bio još manji tunel koji bi zahtijevao puzanje, a na tlu su se nalazile barice s vodom. Svi su se složili da će istraživanje tog prostora ostaviti za neko drugo vrijeme. Kad su izlazili iz špilje, Vuk je pošao naprijed s Džonda-larom i s dvojicom voña, s Džoharanom i Tormadenom. Džo-nokol je išao pokraj Ejle i zaustavio ju je pitanjem - Jesi li ti rekla Zelandoni da me povede ovamo? - Nakon što sam vidjela što si naslikao u Stijeni vodoskoka, mislila sam da bi ti trebao vidjeti ovu špilju - odgovorila je - ili bih se trebala zvati dubina? - Dobar je i jedan i drugi naziv. Kad bude dobila ime zvat će je dubina, no to je još uvijek špilja. Hvala ti što si me dovela ovamo, Ejla. Nikada nisam vidio ljepšu špilju i potpuno me zadivila. - Da, i mene. Ali zanima me kako će ona dobiti ime? Tko će joj ga dati? - Ona će si sama dati ime. Ljudi će je počet spominjati na način za koji vjeruju da je najbolje opisuje ili da je za nju najprikladniji. Kako bi je ti nazvala kada bi željela nekome o njoj govoriti? - upita je Džonokol. - Nisam sigurna, možda špilja s bijelim zidovima. - Rekao bih da će ime biti vrlo slično tome, barem jedno od njezinih imena, ali još ne znamo mnogo o njoj, a i zelan-done će joj nadjenuti neko ime. Ejla i Džonokol su bili posljednji izašli iz špilje. Kad su došli na izlaz, nakon tmine koju je obasjavalo tek nekoliko baklji, sunce im se učinilo posebno blještavim. Kad su joj se oči priviknute, Ejla se iznenadila ugledavši kako je Martona čeka zajedno s Džondalarom i Vukom. - Tormaden nas je pozvao na jelo - rekla je Martona. - On je požurio naprijed reći svojima kako bi nas očekivali. Zapravo, pozvao je tebe, no onda je rekao neka i ja doñem, a i svi drugi koji su sada bili u špilji. To uključuje i tebe, Džonokole. Svi drugi imaju već nekog drugog posla, jer je većina ljudi tijekom Ljetnog sabora vrlo zaposlena. - Znam da u našem logoru Džoharan ima sastanak s ljudima iz drugih Špilja kako bi planirali lov - rekao je Džondalar. - Zapravo će i Tormaden otići tamo čim te bude upoznao sa svojim ljudima. I ja sam mislio ići, no taj će se sastanak odužiti pa ću na njega stići i kasnije. Mene inače ne bi uključili u planiranje takvih stvari, ali otkad smo se vratili, Džoharan me stalno nastoji uključiti u to. - Zašto ne bismo svi otišli u naš logor? - upita Ejla. - Još uvijek se treba pripremiti posebno jelo za sutra ujutro, a ja nisam nimalo pomogla.

- Kao prvo, zato što kada te voña logora koji je domaćin Ljetnog sabora pozove na obrok, onda je pristojno prihvatiti taj poziv ako možeš. - Zašto bi on mene pozvao? - Ejla, ne dogaña se svaki dan da netko pronañe ovakvu špilju, - rekla je Martona - a ona se nalazi u blizini Devetnaeste, na njihovom teritoriju. Njihova Špilja će sada vjerojatno dobiti na važnosti. - A i tebi će se sada posvetiti više pozornosti - rekao je Džondalar. -Ja sam već i do sada dobila i previše pozornosti - odgovorila je - i uopće je ne želim. Ja se samo želim združiti, roditi dijete i biti kao i svi drugi. Džondalar se nasmiješio i obgrlio je rukom - Daj im malo vremena - rekao je. Ti si još uvijek nova. Kad se ljudi malo naviknu na tebe, stvari će se smiriti. - Točno je, stvari će se smiriti, ali i sama znaš da nikada nećeš biti poput svih ostalih. Jer svi ostali nemaju konje i vuka -rekla je Martona, s osmjehom gledajući krupnog mesoždera. - Mardena, jesi li sigurna da oni znaju da mi dolazimo? - pitala je starija žena, oprezno koračajući preko malog potoka koji je uticao u Rijeku. - Ona nas je pozvala, majko. Rekla je neka doñemo i podijelimo s njima doručak. Nije li tako, Lanidare? - Da, bako, tako je rekla - kazao je dječak. - Zašto su se ulogorili tako daleko? - pitala je baka. - Ne znam, majko, zašto to ne pitaš njih kad stignemo tamo? - rekla je Mardena. - Oni su najveća Špilja i treba im mnogo mjesta - rekla je žena. - Mnogo ljudi je već ranije došlo i postavilo svoje logore. -Ja mislim da je to zbog konja - rekao je Lanidar. - Ona ih drži na zasebnom mjestu, tako da netko ne pomisli kako su to obični konji i pokuša ih loviti. Njih bi bilo lako uloviti jer ne bi bježali. - Svi govore o njima, ali mi nismo bili u logoru kad su oni stigli. Je li istina da ti konji dopuštaju ljudima da im sjede na leñima? - upita starica. - Zašto bi itko poželio sjesti konju na leña? - Ja to nisam vidio, ali ne sumnjam u to - rekao je Lanidar. - Konji su meni dopustili da ih dodirnem. Dodirivao sam mladog pastuha, a onda je došla kobila pa je htjela da i nju dotaknem. Oba konja su mi jeli iz ruke. Ona mi je rekla da ih moram hraniti istovremeno kako ne bi bili ljubomorni. Rekla je da je kobila pastuhova mati i zapovijeda mu, a on je sluša jer i konji slušaju svoju majku. Kad su prišli logoru, Mardena je usporila i malo se na-mrštila vidjevši ljude kako razgovaraju i osmjehuju se, okupljeni oko onog jarka u kojem je gorjela velika vatra. Činilo se da je tu mnogo ljudi. Možda je ipak pogriješila, možda ih nisu očekivali. - Tu ste! Čekali smo vas. Na zvuk tog glasa, dvije žena i dječak su se okrenuli i vidjeli visoku, zgodnu djevojku. - Vjerojatno me se ne sjećate. Ja sam Folara, Martonina kći. - Da, slična si joj - rekla je starija žena. - Kako sam prva koja vas je susrela, mislim da bih vas trebala i službeno pozdraviti - ispružila je obje ruke starijoj ženi. Mardena je gledala svoju majku kako je učinila još korak naprijed i prihvatila ruke. Ja sam Folara iz Devete Špilje Ze-landonaca, Blagoslovljena od ðoni, Kćerka Martone koja je ranije bila voña Devete Šilje Zelandonaca, Sestra Džoharana, voñe Devete Špilje Zelandonaca, Sestra Džondalara iz Devete Špilje Zelandonaca koji je Glavni obrañivač kremena i Putnik-povratnik i koji će se uskoro združiti s Ejlom iz Devete Špilje Zelandonaca. Ona ima cijelu gomilu svojih vlastitih imena i veza, ali ono koje se meni najviše sviña je "Prijateljica konja i Vuka". Uime Velike Majke Zemlje, ðoni, dobro došli u Logor Devete Špilje. - Uime ðoni, Velike Majke, pozdravljam te, Folara iz Devete Špilje Zelandonaca. Ja sam Denoda iz Devetnaeste Špilje Zelandonaca, Majka Mardene iz Devetnaeste Špilje i Baka La-nidara iz Devetnaeste Špilje, nekad sam bila združena s... Folara ima mnogo važnih imena i veza, pomislila je Mar-dena dok je njezina majka govorila. Ona se još nije združila i pitam se koji je znak njezinog roda. I tada, kao da je njezina mati znala što ona misli, čula je kako je upitala Folaru

- Nije li Vilamar, muškarac tvojeg ognjišta nekada pripadao Devetnaestoj Špilji? Mislim da nam je zajednički znak roda. Ja sam Bizon. - Da, Vilamar je Bizon. Moja mati je Konj pa sam, naravno i ja. Oko njih se okupilo nekoliko ljudi, čekajući da se formalno upoznaju. Prišla je Ejla i pozdravila Mardenu i Lani-dara, a onda je Vilamar uime cijele Devete Špilje pozdravio Denodu. Nabrajanje imena i veza može potrajati cijeli dan ako se netko ne dosjeti da to prekine. Završio je govoreći - Sjećam se tebe, Denoda. Bila si prijateljica moje starije sestre, zar ne? - Da - odgovorila je uz osmijeh. - Vidiš li je ikad? Otkad se tako daleko odselila nisam je godinama vidjela. - Ponekad, kad odlazim trgovati na obali Velike Vode, posjetim njezinu Špilju. Sada je ona već baka. Njezina kći ima troje djece, a i družica njezinog sina ima dječaka. Neki pokreti uz Ejline noge privukli su Mardeninu pozornost. - To je vuk gotovo je kriknula. - Neće ti on ništa, majko - rekao je Lanidar, pokušavajući smiriti majku. Nije htio da sada naglo ode. Ejla se sagnula i obgrlila vuka - Ne, obećajem ti da te on neće ozlijediti. Mogla je vidjeti strah u očima žene. Došla je i Martona i s mnogo manje formalnosti pozdravila Denodu. - Taj vuk živi s nama u kolibi i voli kada se i njega pozdravi. Denoda, hoćeš li se upoznati s vukom? - Primijetila je da je starica pokazala više zanimanja nego straha. Primila ju je za ruku i povela prema Ejli i Vuku. - Ejla, upoznaj ga s našim gostima. - Vukovi imaju dobar vid, ali naučili su raspoznavati ljude po mirisu. Ako mu dopustite da vam onjuši ruku, on će vas se kasnije sjetiti. To je to formalno upoznavanje - objasnila je Ejla. Žena je ispružila ruku i dopustila Vuku da je onjuši. - Ako se želiš pozdraviti s njim, on voli kad ga se pogladi po glavi. Vuk je otvorene gubice i obješenog jezika gledao Denodu dok ga je ona oprezno gladila. Ona mu se osmjehnula - On je topla, živa životinja - rekla je. Okrenula se k svojoj kćerki -Doñi, Mardena, i ti bi se trebala s njim upoznati. Malo je ljudi koji su se susreli s vukom i onda mogli otići dalje i o tome pričati. - Moram li? - pitala je Mardena. Bilo je očito da se Mardena neobično boji i Ejla je znala da će Vuk to nanjušiti. Čvrsto ga je prihvatila. On nije uvijek najbolje reagirao na tako očigledan strah. - Kada ti je to ponuñeno, onda je pristojno i učiniti. Inače se nikada nećeš usuditi doći posjetiti ih, jer će te biti strah. Ne trebaš se bojati ovog vuka. Možeš vidjeti da ga se nitko drugi ne boji, pa čak ni ja, i zašto bi ga se onda ti bojala? - rekla je Denoda. Mardena pogleda oko sebe u veliku grupu ljudi koji su je promatrali. Pomislila je kako se ovdje vjerojatno okupila cijela Deveta Špilja i činilo se da se nitko ne boji. Osjećala je da se nalazi pred kušnjom i ako sada ne priñe bliže tom vuku, neće kasnije od sramote moći pogledati nikoga od ovih ljudi. Pogledala je svojeg sina, tog dječaka prema kojem je uvijek imala pomiješane osjećaje. Voljela ga je više od ičeg u svom životu i istovremeno ga se stidjela, stidjela se što ga je rodila. - Hajde, mama, - rekao je - i ja sam se upoznao s njim. Konačno je Mardena zakoračila jednom nogom prema ženi i vuku, a onda i drugom. Kad je došla do njih Ejla joj je primila ruku i, držeći je u svojoj, prinijela je vuku do nosa. Mogla je gotovo namirisati strah, no ta žena ga je ipak prevladala i suočila se sa životinjom. Ejla pomisli kako je Vuk vjerojatno više njušio njezinu vlastitu ruku nego Mardeninu. Tada joj je povela ruku do vučje dlake na glavi i pogladila je. - Vuk može biti malo grub, ali vidiš kako je tu mekan -rekla je puštajući joj ruku. Mardena ju je još malo tamo zadržala prije nego ju je povukla. - Vidiš, nije bilo tako strašno - rekla je Denoda. - Ponekad ti se, Mardena, stvari čine gorima nego što jesu. - Doñite i popijte malo čaja, to je mješavina koju Ejla radi i stvarno je dobar - rekla je Martona. - Odlučili smo od ovog vašeg posjeta napraviti mali dogañaj

pa smo u jami za pečenje svašta pripremili. Gotovo je već sve spremno da se može izvaditi. Ejla je hodala uz Mardenu i Lanidara. - To ste se onda dosta naradili oko doručka - rekla je Mardena. Nije bila naviknuta da se prema njoj ljudi tako širokogrudno ponašaju. - Svi su pomagali pri pripremi - rekla je Ejla. - Kad sam rekla da sam te pozvala i pomislila da iskopam jamu za pečenje, svi su se složili kako je kopanje te jame dobra zamisao. Rekli su da su je ionako namjeravali iskopati i sada sam im dala dobar povod. Pripremila sam nešto hrane na način kojeg sam naučila kad sam bila djevojčica. Probaj tetrijeba, jučer sam ga ubila kopljem iz bacača, ali ako ti se okus ne bude svidio molim te nemoj oklijevati da uzmeš umjesto toga nešto drugo. Na svojem putovanju sam naučila kako postoje mnogi načini za pripremanje hrane, a ne voli svatko svaki način. - Dobro došla u Devetu Špilju, Mardena. Bila je to Prva Meñu Onima Koji Služe Majci! Mardena je pomislila kako nikada nije razgovarala s njom, osim onih dijelova koji se unisono recitiraju na svečanostima - Pozdravljam te, Zelandono Koja Si Prva - rekla je osjećajući se pomalo nervozno zbog toga što razgovara s tom krupnom ženom koja je sjedila na povišenom sjedalu. Bilo je nalik onome kakvo je imala u kolibi zelandona, no ovo je ostavljeno tu u logoru za vrijeme koje bude željela provesti sa svojom Špiljom. -A dobro došao i ti, Lanidare - rekla je Prva. U tonu kojim se Prva obratila njezinom sinu Mardena je osjetila neku toplinu kakvu nikada ranije nije čula od ove moćne žene - Kako sam shvatila, ti si jučer bio ovdje. - Da - odgovorio je. - Ejla mi je pokazala konje. - Rekla mi je da jako dobro zviždiš - kazala je Zelandona. - Ona me je učila oponašati cvrkut ptica. - Bi li mi htio pokazati? - Ako želiš. Vježbao sam glasanje livadske ševe - rekao je, a onda oponašao taj prekrasan pjev. Svi su se okrenuli i pogledali ga, čak i njegova majka i baka. - To je bilo vrlo dobro, mladiću - rekao je Džondalar, osmjehujući se dječaku. To je gotovo jednako dobro kao i Ejli-na livadska ševa. - Hrana je spremna - objavila je Proleva. - doñite jesti. Ejla je povela goste do pladnjeva i nagovarala ih neka kušaju pomalo od svega. Tada su se i drugi svrstali u red za hranu. Obično su oni koji su dijelili istu kolibu zajedno i do-ručkovali, no ovo je bilo prvo od mnogih jela koja će podijeliti, ne samo unutar vlastite Špilje nego i s prijateljima i roñacima. Biti će čak nekoliko prigoda kada će cijeli Ljetni sabor blagovati zajedno, no to će zahtijevati mnogo planiranja i dobru organizaciju. Jedna od takvih prigoda bit će i Obred združivanja. Kad su dovršili s jelom, ljudi su se počeli razilaziti odlazeći obavljati različite aktivnosti, a većina ih se zaustavila kako bi uputili riječ-dvije gostima. Mardena je bila pomalo nervozna zbog tolike pozornosti, no osjećala je i toplinu. Nije se mogla prisjetiti da su se ikada prema njoj ovako lijepo ponašali. Prišla im je Proleva i uputila nekoliko riječi Mardeni i Denodi, a onda se obratila Ejli - Mi ćemo sad ovdje završiti, Ejla. Mislim da ti želiš s Mardenom o nečem razgovarati - rekla je. - Da. - Ejla se obratila Mardeni - Hoćeš li s Lanadarom, a i s Denodom ako ona to želi, malo prošetati sa mnom? - Kamo idemo? - upita Mardena, a u glasu joj se osjetila nervoza. - Pogledati konje. - Ejla, mogu li i ja poći? - pitala je Folara. - Ako ne želiš da idem, slobodno mi reci, ali već ih dugo nisam vidjela. Ejla se osmjehnula - Naravno da možeš. - Možda će Mardena lakše pristati da Lanidar čuva konje, pomislila je, ako bude nazočan još netko tko se ne boji konja i ponaša se prema njima prijateljski. Okrenula se teko bi pogledala dječaka koji je sada sjedio pokraj Lanoge koja je držala Loralu i činilo se da su opušteno razgovarali. Uz njih je na tlu sjedio Treme-din dvogodišnji dječak Kako su pošle u tom smjeru, Mardena upita - Tko je ta

djevojčica? Ili je to već žena? Izgleda mi previše mlada da bi već imala takvo dijete. - Sigurno je premlada. Još nije obavila ni Prvi obred - rekla je Ejla. - To joj je sestra, a onaj drugi, onaj dvogodišnjak joj je brat, ali što se djece tiče, Lanoga im je kao mati. - Ne razumijem - rekla je Mardena. - Sigurno si čula za Laramara. To je onaj koji proizvodi barmu - upita Folara - Da - rekla je Mardena. - Svi su čuli za njega - dodala je Denoda. - Onda ste možda čule i za njegovu družicu Tremedu. Ona ne radi ništa osim što pije tu barmu koju on radi i raña djecu o kojoj se ne želi brinuti - rekla je prezrivo Folara. - Ili se ne može brinuti - rekla je Ejla. - Izgleda da ona ne može prestati piti tu barmu. -I Laramar je često pijan i jednako tako neodgovoran. On uopće ne brine za djecu svojeg ognjišta - rekla je Folara s gañenjem. - Ejla je saznala da je Tremeda ostala bez mlijeka, a Lanoga je pokušavala malu Loralu prehraniti samo s kuhanim korijenjem, jer je to jedino što joj je ona znala pripremiti. Ejla je pridobila nekoliko mladih majki da doje i to dijete, no Lanoga je još uvijek ta koja se o njoj brine, baš kao i o ostaloj Tremedinoj djeci. Ejla joj je pokazala kako se priprema i druga hrana koju tako mala djeca mogu jesti. Ona je stvarno sjajna djevojčica i jednoga će dana biti divna družica i majka, ali tko zna hoće li ikada imati svojeg muškarca. Laramar i Tremeda imaju najniži položaj u našoj Špilji. Tko bi se želio združiti s djevojkom iz takvog ognjišta? Mardena i Denoda su se zagledale u mladu brbljavicu. Mnogi ljudi vole ogovarati, ali ne čine to tako otvoreno kad se radi o nekome tko predstavlja sramotu za njihovu vlastitu špilju. Denodin status je opao otkad je njezina kćer rodila Lanidara, a njezin muškarac razvezao njihov čvor. To još uvijek nije bio najniži položaj, no nije bio niti daleko od toga. Ali njihova Špilja je bila i mnogo manja. Biti posljednji u ovako velikoj Špilji značilo je doista nizak status. Ali i kad bismo bili najviše rangirani, Lanidar bi si zbog te svoje mane teško našao družicu, pomislila je Denoda. -Želiš li ići s nama pogledati konje? - pitala je Ejla dječaka kad su im prišle. - Možeš i ti doći, Lanoga. - Ne, ja ne mogu. Sada je Stelona na redu dojiti Loralu, a mala je već gladna. Nisam joj htjela dati mnogo hrane prije dojenja. - No onda možda drugi puta - rekla je Ejla, nježno joj se osmjehujući. Ideš li, Lanidare? - Da - odgovorio je i okrenuo se prema djevojčici - Moram ići, Lanoga. - Ona mu se stidljivo osmjehnula i on joj je uzvratio osmijehom. Kad su prolazili pokraj Ejline kolibe, ona je rekla - Lanidare, hoćeš li uzeti onu zdjelu tamo. U njoj ima malo hrane za konje, komadi divlje mrkve i nešto zrnja. - On je potrčao da bi je uzeo. Ejla ga je promatrala kako nosi tu zdjelu s desne strane, prislanjajući je uz tijelo onom obogaljenom rukom i, neočekivano, iznikne sjećanje na Kreba kako, prije nego je njezinom sinu nadjenuo ime i prihvatio ga u Pleme, i on zdjelu masti pomiješane okerom drži uz tijelo, pridržavajući je batrljkom ruke koja mu je bila amputirana do lakta. To joj je izmamilo osmijeh i sreće i boli. Mardena ju je začuñeno gledala. I Denoda je primijetila njezin izraz lica i nije joj bilo neugodno to spomenuti - Gledala si Lanidara s tako čudnim osmjehom. - Podsjeća me na nekoga koga sam poznavala - rekla je Ejla. - Na čovjeka kojem je nedostajao donji dio ruke. Kad je bio dijete, napao ga je špiljski medvjed. Njegova baka je bila iscjeliteljica i morala mu je odsjeći taj dio ruke jer bi mu zatrovao tijelo. Da to nije učinila umro bi. - Kako je to strašno - rekla je Denoda. - Da, bilo je strašno. Od tog napada oslijepio je na jedno oko, a i noga mu je bila povrijeñena. Otad je morao hodati sa štapom. -Jadan dječak. Pretpostavljam da se cijeli ostatak njegova života neko trebao skrbiti o njemu - rekla je Mardena. - Ne - odgovori Ejla. - On je vrijedno doprinosio svom narodu. - Kako je mogao? Što je radio?

- Postao je velik čovjek, mog-ur... to je poput zelando-ne... i izabrali su ga da bude Prvi. On i njegova sestra su se brinuli o meni kad je moja obitelj poginula. On je bio muškarac mojeg ognjišta i vrlo sam ga voljela - rekla je Ejla. Mardena je zinula i promatrala je široko rastvorenih očiju. Jedva je mogla vjerovati ovoj ženi, no zašto bi netko o nečem ovakvom lagao. Dok je Ejla govorila, Denoda je postala djelomično svjesna njezinog čudnog naglaska, a ova priča joj je pomogla shvatiti zašto se činilo da joj je Lanidar postao tako drag. Kad se bude združila bit će povezana s nekim vrlo utjecajnim ljudima, pa ako ga zaista zavoli mogla bi mu mnogo pomoći. Možda je ova žena ono najbolje što se moglo dogoditi našem dječaku, pomislila je. I Lanidar je slušao što je Ejla govorila. Možda bih mogao naučiti loviti, mada imam samo jednu zdravu ruku, mislio je. Možda bih mogao naučiti još nešto osim branja bobica. Prilazili su konstrukciji nalik na obor, samo što ovo nije djelovalo posebno čvrsto. Bila je napravljena od tankih, ravnih drvenih motki povezanih remenjem i pričvršćenim za kraće stupove ukopane u tlo. Prostor izmeñu horizontalnih motki bio je ponegdje zapunjen već suhim grmljem, no kada bi kakvo stado bizona ili čak jedan sam odrasli mužjak, pokušao to srušiti, konstrukcija sigurno ne bi izdržala. Čak se činilo da bi i konji sami mogli srušiti tu ogradu ako bi bili odlučni u takvom pokušaju. - Lanidare, sjećaš li se zvižduka na koji se odaziva Trkač -upita Ejla. - Mislim da se sjećam - odgovorio je dječak. - Pozovi ga da vidimo hoće li doći. Dječak zazviždi glasnim, prodornim zviždukom. Uskoro su se iza stabala što su rasla uz sam potočić pojavila dva konja, pastuh i kobila koja je trčala za njim. Zastali su uz ogradu i promatrali ljude koji su im prilazili. Konji su zarzali, Ejla im je odgovorila jasnim njiskom, a oni joj uzvratili jednako njišteći. - Ona zna oponašati glasanje konja - rekla je Mardena. - Rekao sam ti da zna, majko - rekao je Lanidar. Vuk je potrčao naprijed, lagano se provukavši ispod ograde. Sjeo je ispred kobile, a ona je spustila glavu pa je to izgledalo kao pozdrav. Tada je Vuk prišao mladom pastuhu, spustivši se na prednje šape dok mu je stražnji dio ostao uzdignut i u toj zaigranoj pozi cvilio prema Trkaču. Pastuh je zarzao, a onda su se dodirnuli gubicama. Ejla im se smiješila dok je saginjući se ulazila u ograñen prostor. Zagrlila je kobilu oko vrata, a onda se okrenula i potapšala Trkača, koji se gurao kako bi privukao njezinu pozornost. Nadam se da vam je ova ograda draža nego da stalno morate nositi ulare i onu užad. Ja bih vas rado pustila da slobodno lutate, ali ne vjerujem da biste bili sigurni uz toliko ljudi koji ovuda love. Dovela sam vam posjetitelje i vrlo je važno da budete vrlo nježni i da surañujete. Želim da se dječak koji je zviždao brine o vama, ali njegova je mati malo nervozna i želi ga zaštititi od vas govorila im je Ejla jezikom kojeg je sama izmislila dok je boravila u svojoj dolini. - Što to ona radi? - upitala je Mardena Folaru. - Razgovara s konjima - odgovorila je Folara. - Ona često s njima ovako razgovara. - A što im govori? - To ćeš morati nju pitati. - Razumiju li oni što im ona govori? Meni ne izgleda da to ima ikakvog smisla rekla je Denoda. - Nemam pojma, ali čini se da konji slušaju - odgovorila je Folara. Lanidar se došuljao sasvim do ograde i izbliza je promatrao. Ona se stvarno ponaša prema konjima kao da su joj prijatelji, zapravo kao da su joj članovi obitelji, pomislio je, a i oni se prema njoj tako ponašaju. Ali pitam se otkud se sad stvorila ta ograda. Jučer je nije bilo. Kad je Ejla prestala govoriti konjima i okrenula se kako bi pogledala ljude, Lanidar je upita - Otkud se stvorila ova ograda? Jučer je nije bilo. Ejla se osmjehnula. - Jučer popodne se tu okupilo mnogo ljudi pa su je podigli. Kad se Ejla nakon objeda s Devetnaestom Špiljom bila vratila u logor, rekla je Džoharanu da bi željela podići ogradu i objasnila zašto. Džoharan se popeo na

ono Zelandonino sjedalo i rekao okupljenim ljudima o čemu se radi. Bilo je dosta ljudi koji su se tu još zadržali nakon završetka onog sastanka u vezi lova i odmah su pale neke sugestije. Ubrzo je većina njih već išla prema livadi i počela podizati ogradu. Oni koji su bili nazočni, a nisu pripadali Devetoj Špilji, bili su radoznali, a i nisu željeli da ti konji nastradaju od lovaca. Ejla im je svima bila toliko zahvalna da nije znala što bi rekla. Zahvalila im je, no mislila je kako to nije dovoljno i da su je Zelandonci tako zadužili da ne zna kako će im to uzvratiti. Zajednički rad je zbližio ljude i ona je osjećala kako sada neke od njih pozna bolje. Džoharan je spomenuo kako želi da i konji budu uključeni u lov koji je planiran za sutrašnje jutro. I Džondalar i Ejla su bili uzjahali i pokazali svoju sposobnost upravljanja konjima, a to je onda učinilo Džoharanov prijedlog još prihvatljivijim. Ako lov bude uspješan, svečanost Združivanja bi se normalno trebala održati sljedećeg dana, no kako Dalanar sa svojim Lanzadoncima još nije stigao, bili su spremni pričekati ih još nekoliko dana, iako se neki ljudi već postajali nestrpljivi. Ejla je konjima stavila ulare i povela ih izvan podignutog obora kroz vrata koja su na posve nov način napravili Torma-den i njegovi ljudi iz Devetnaeste. Kad je dovela konje, Mardena je brzo ustuknula. Izbliza su bili mnogo veći. Folara je odmah stala naprijed umjesto nje. - Nisam viñala te konje ni približno onoliko koliko bih to željela - rekla je, gladeći Njiskin obraz. - Svi su bili toliko zauzeti onim lovom u kojem je Šivonar poginuo i kasnije pogrebom, a onda pripremama za dolazak ovamo. Jednom si rekla kako ćeš mi dopustiti jahati konja. - Želiš li sada? - upita je Ejla. - Mogu li? - Folara je sjala od zadovoljstva. - Pusti samo da stavim na Njisku prekrivač. Dok ga ja donesem, ti i Lanidar dajte konjima jesti. U zdjeli ima hrane koju oni posebno vole. - Ja baš nisam sigurna da bi im Lanidar trebao prilaziti tako blizu - rekla je Mardena. - On je već prišao blizu - rekla je Denoda. - Ali ona je uz njega... - Majko, već sam ih jednom hranio. Poznaju me, a kao što vidiš, poznaju i Folaru. - Neće mu oni ništa, - rekla je Ejla - a ja samo idem tamo prijeko. Pokazala je prema maloj piramidi naslaganog kamenja pokraj ulaza u obor. To je za nju složila Kariña i bilo je dovoljno maknuti tek kamen-dva s tog malog priručnog skladišta u čiju unutrašnjost su se mogle spremiti nužne sitnice, a sada se tu nalazio prekrivač za konja. Kamenje je natkrivalo to malo sklonište na način da nije dopuštalo kiši prodrijeti u unutrašnjost. Pokazala je Ejli i kako mora složiti kamenje natrag pa da unutrašnjost uvijek ostane suha. Dok je uzimala pokrivač, Ejla se osvrnula i pogledala što ostali rade. Folara i Lanidar su hranili krupne biljoždere koji su im jeli iz ruke, dok se Mardena nešto povukla, ponašajući se nervozno i izgledajući zabrinuto, a Denoda je sve to promatrala. Ejla se vratila i stavila pokrivač na Njiskina leña. Onda je povela kobilu prema jednom kamenu. - Popni se na kamen, Folara, a onda prebaci nogu konju preko leña i pokušaj udobno sjesti. Možeš joj se rukama prihvatiti za grivu. Ja ću držati Njisku da ti se ne miče - rekla je Ejla. Folara se osjećala pomalo nespretno, posebno kad se prisjetila kako se Ejla glatko uspne na konja, no nekako joj je uspjelo popeti se i sjesti, osmjehujući se -Ja sjedim na leñima konja! - rekla je i osjetila kako se ponosi samom sobom. Ejla je spazila kako je Lanidar promatra pogledom punim žudnje. Kasnije, pomislila je, ne smijemo ti majku tako naglo pritisnuti. -Jesi li spremna? upitala je. - Mislim da jesam. - odgovorila je Folara - Samo se opusti, a ako se želiš pridržati, možeš joj se uhvatiti za grivu ali i ne moraš - rekla je Ejla i počela hodati vodeći konja za ular, znajući da bi je Njiska slijedila i bez njega.

Isprva se Folara držala za grivu i sjedila vrlo kruto, odska-čući sa svakim korakom kojeg je konj napravio, no onda se opustila i već počela anticipirati korak i dočekivati ga opuštenije. Tada je pustila grivu. - Želiš li pokušati sama? Dat ću ti ular. - Misliš da bih mogla? - Možeš pokušati, a ako budeš htjela sići samo mi reci. Kad želiš da Njiska krene malo brže, nagni se više naprijed. Kada želiš da uspori, opet se izravnaj. - U redu, mislim da ću pokušati - rekla je Folara. Činilo se da se Mardena potpuno skamenila kad je Ejla predala Folari ular. - Kreni, Njiska - rekla je Ejla, dajući konju znak neka ide polako. Konj je polako pošao livadom. Na njoj je već jahalo nekoliko ljudi pa je znala kretati se polako. Kad se Folara malo nagnula naprijed, Njiska je ubrzala korak, ali ne mnogo. Folara se još nagnula, a konjski se korak sada promijenio u kaskanje. Bilo je doista lako upravljati tim konjem, no ovo kaskanje je za Folaru bilo malo više no što je očekivala. Brzo se izravnala, a konj je usporio. Nakon nekog vremena Ejla je zviždukom pozvala konja natrag. Folara se ohrabrila i ponovo se nagnula naprijed i ovaj puta je izdržala kas sve dok se nisu vratile i zaustavile. Ejla je povela kobilu do kamena i držala je dok Folara nije sišla. - To je bilo prekrasno! - rekla je Folara, a lice joj je sjalo od uzbuñenja. Lanidar joj se smiješio samo zato što je izgledala tako zadovoljno - Vidiš, majko. Na leñima tih konja se može jahati - rekao je- Ejla, daj pokaži Mardeni i Denodi pokaži što ti konji stvarno mogu. Ejla je kimnula pa se, brzo i spretno vinula na kobilu, us-mjerivši je prema sredini livade. Kretale su se brzim korakom, a za njima su pošli i Trkač i Vuk. Tamo je dala znak za galop i konji su pojurili preko polja punom brzinom. Napravili su veliki krug, a onda je usmjerila konja natrag i usporila ga kad su već prišli blizu, a kad je konj stao prebacila je nogu preko leña i spretno kliznula na tlo. Obje žene i dječak gledali su je razrogačenih očiju. - E, sada znam zašto bi netko mogao poželjeti da sjedne konju na leña - rekla je Denoda. - Da sam mlaña, rado bih i sama pokušala. - Kako imaš takovu kontrolu nad tim životinjama? - upitala je Mardena. - Je li to neka vrst magije? - Nije, uopće nije, Mardena. Uz malo vježbe svatko to može učiniti. - Kako si odlučila zajahati konja? Kako si to počela? - pitala je Denoda. Lovila sam konje jer mi je trebala hrana pa sam tako ubila Njiskinu mater i tek tada vidjela da je imala ždrijebe. Kad su hijene htjele napasti ždrijebe nekako im ga nisam mogla prepustiti... mrzim te prljave životinje... pa sam ih otjerala i onda shvatila da ću se"morati pobrinuti za nju. - Ispričala im je kako je spasila tog konjića od hijena, kako ju je othranila i kako su se dobro razumjele. -Jednog dana sam joj se popela na leña i kad je potrčala ja sam se držala da ne padnem to je bilo sve što sam mogla učiniti. Kad je konačno usporila i kad sam sišla jedva sam i sama mogla vjerovati što sam učinila. To je bilo kao da letiš protiv vjetra. Nisam mogla odoljeti a da to opet ne učinim, premda je u početku nisam nikako mogla usmjeravati i to sam tek kasnije naučila. Ona sada ide kamo ja želim zato što ona tako hoće. Ona je moja prijateljica i mislim da je veseli to što mi dopušta da je jašim. - Ipak, to je bilo vrlo neobično. Zar ti nitko nije prigovarao? - pitala je Mardena. - Nije bilo nikoga tko bi mogao prigovarati. U to vrijeme sam živjela sama. - Ja bih se bojala živjeti sama bez drugih ljudi - rekla je Mardena. Bila je silno radoznala i željela je postaviti mnoga pitanja, no prije nego je imala za to priliku čule su poziv i kad se okrenula ugledala je Džondalara kako im prilazi. - Došli su! - rekao je. - Strigao je Dalanar s Lanzadonci-ma! Ejla se radosno nasmiješila - I ja jedva čekam da ih vidim! - Okrenula se k svojim gostima - Moramo se vratiti u logor. Muškarac Džondalarovog ognjišta je stigao, upravo na vrijeme za naše Združivanje. - Naravno, - rekla je Mardena. - Mi ćemo odmah otići.

- Tja, ne bih imala ništa protiv da pozdravim Dalanara prije nego odemo, Mardena. Nekad sam ga poznavala. - Trebala bi ga pozdraviti - rekao je Džondalar. - Siguran sam da će mu biti drago što te vidi. - I prije nego odete, moram te pitati, Mardena, hoćeš li dopustiti Lanidaru da mi pomaže oko konja kada mene nema - rekla je Ejla. - On ništa ne treba raditi, samo mora pogledati je li s njima sve u redu ili me potražiti i obavijestiti ako nešto ne bude u redu. Bila bih vrlo zahvalna. Bilo bi mi toliko lakše kada ne bih stalno brinula zbog njih. Kad su se okrenule i pogledale, dječak je gladio pastuha i davao mu komade divlje mrkve. - Mislim da i sama vidiš da ga oni neće ozlijediti - rekla je Ejla. - Pa, mislim da bih mu dopustila - rekla je Mardena. - Oh, majko, hvala ti! - rekao je Lanidar osmjehujući se. Mardena nije još nikada vidjela tako sretan izraz na njegovom licu.

Fdje je taj tvoj dječak, Martona. Onaj za kojeg svi kažu da izgleda točno kao ja... osim što je možda malo mlañi - rekao je visok čovjek duge plave kose koju je vezao na potiljku. Ispružio je obje ruke i toplo se smiješio pozdravljajući je. Znali su se i previše dobro da bi se sada upuštali u suvišne formalnosti. - Kad te je vidio, odjurio je po Ejlu - rekla je Martona, prihvaćajući njegove ruke i nagnuvši se k njemu da bi se dotakli obrazima. On možda i jest malo ostario, pomislila je, ali je zgodan i šarmantan kao i uvijek. - Oni će uskoro stići, u to možeš biti siguran. Čeka te od trenutka kada smo stigli ovamo. - A gdje je Vilamar? Bilo mi je jako žao kada sam čuo za Tonolana. Sviñao mi se taj mladić. Želio bih vam oboma izraziti moju sućut. - Hvala ti, Dalanare - rekla je Martona. - Otišao je u glavni logor dogovarati nešto u vezi s trgovanjem. To s Tonola-nom gaje strašno pogodilo. Uvijek je vjerovao da će se taj sin njegovog ognjišta vratiti. Iskreno rečeno, sumnjala sam da će se ijedan vratiti. Kad sam ugledala Džondalara, u prvi sam trenutak pomislila da si to ti. Jedva sam mogla vjerovati da mi se sin vratio kući. I koliko iznenañenja je donio sa sobom, da i ne spominjem Ejlu i te njezine životinje. - Da, imaš pravo. A jesi li znala da su na povratku bili svratili do nas? upitala je žena koja je stajala uz njega. Martona se okrenula prema ženi. Dalanarova družica je bila najneobičnija osoba koju je Martona ili bili tko od Zelan-donaca ikada vidio. Bila je sitna, posebno ako se je usporedi s njezinim muškarcem... kada bi on ispružio svoju ruku, raogla bi bez saginjanja proći ispod nje. Njezina ravna kosa skupljena na potiljku u punñu bila je crna i sjajna poput gavranovog krila, a poneka sijeda joj je posvijetlila sljepoočnice, no najčudnije joj je bilo lice. Bilo je posve okruglo s malim nosićem i širokim ličnim kostima i tamnim očima koje su, zbog kožnog nabora na kapcima, izgledale kao da su koso postavljene. Imala je lijep ten, možda nijansu tamniji od Dalanarovog. - Da, rekli su nam da namjeravate doći na Ljetni sabor -rekla je Martona nakon što se pozdravila sa ženom. - Čula sam da će se i Džoplaja združiti. Stigli ste u pravi čas, Džerika. Danas poslijepodne sve žene koje se namjeravaju združiti moraju sa svojim majkama doći na sastanak kod zelandona. Ja idem s Ejlom umjesto njezine majke. Ako niste previše umorne, i ti i Džoplaja biste trebale doći. - Mislim da ćemo doći na taj sastanak - rekla je Džerika. -Hoćemo li imati vremena prije toga podići naše kolibe. - Ne vidim zašto ne. Svi će vam pomoći, - rekao je Džo-haran - ukoliko vam ne smeta da se ulogorite ovdje pokraj nas. - I nećete morati ništa kuhati. Jutros smo imali goste pa je ostalo i više nego dovoljno hrane - rekla je Proleva. - Rado ćemo se ulogoriti pokraj Devete Spilje, - rekao je Dalanar - ali što vas je natjeralo da odaberete ovo mjesto, Džoharane? Vi obično volite biti u centru dogañanja. - Kad smo stigli ovamo sva su dobra mjesta u glavnom logoru već bila zauzeta, posebno za ovako veliku Špilju kao što je naša, a nismo željeli biti negdje stiješnjeni. Pogledali smo malo uokolo, vidjeli ovo i to nam se svidjelo - rekao

je Džoharan. - Vidiš li ono drveće? To je tek početak velike šume s dovoljno drva za vatre. Tamo izvire i ovaj potok i to je čist i bistar izvor. Još dugo nakon što će se sve druge vode zamutiti mi ćemo još uvijek imati dobru vodu, a tamo je i lijepo jezerce. I Džondalaru i Ejli se ovdje sviña, jer ima mjesta za konje. Tu uzvodno smo za njih ogradili malen prostor. Ejla je sad otišla tamo sa svojim gostima. Ona ih je i pozvala. - Tko su oni? - pitao je Dalanar. Zanimalo ga je koga bi to Ejla mogla pozvati. - Sjećaš li se Mardene, one žene iz Devetnaeste Spilje koja je rodila dječaka s deformiranom rukom? Njezina mati je De-noda - rekla je Martona. - Da, sjećam se - odgovorio je Dalanar. - Taj dječak, Lanidar, sada može izbrojiti dvanaest godina. Još uvijek ne znam kako je do toga došlo, ali mislim da je došao ovamo kako bi pobjegao od tolikog svijeta, a vjerojatno i od ostalih dječaka koji mu se rugaju. Mislim da mu je netko rekao da su ovdje konji. Naravno, svih zanimaju konji pa ni taj dječak nije iznimka. Ejla ga je nekako susrela i odlučila ga zamoliti da joj čuva konje. Ona je zabrinuta jer se boji da bi netko od ovih ljudi, ne znajući kakvi su to konji, mogao pokušati loviti ih. To bi bilo lako, jer ti konji ne bi bježali. - To je točno - složio se Dalanar. - Šteta što sve životinje nisu tako mirne. - Ejla nije mislila da bi dječakova majka imala nešto protiv, no čini se da se ta mati previše zaštitnički ponaša - rekla je Martona. - Čak mu ne dopušta da uči loviti jer ne vjeruje da bi on to mogao. Zato je Ejla pozvala malog i njegovu majku i baku ovamo da im pokaže konje i pokuša uvjeriti majku da joj konji neće ozlijediti sina. A imao on samo jednu dobru ruku ili ne, odlučila je naučiti ga koristiti se onim novim Džondalarovim bacačem za koplja. - Ona zna biti tvrdoglava - rekla je Džerika. - Primijetila sam to, ali ona je dobra. - Da, i ne boji se boriti za svoje stavove ili govoriti uime drugih - rekla je Proleva. - Evo, dolaze - rekao je Džoharan. Vidjeli su kako im prilazi grupa ljudi praćena vukom. Džondalar je bio naprijed, a njegova sestra pri začelju. Hodali su polako, no kad ih je ugledao, Džondalar je požurio. Muškarac njegovog ognjišta pošao mu je ususret. Pružili su si ruke, a onda ih pustili i zagrlili se. Hodajući jedan uz drugog, stariji je muškarac još uvijek držao ruku oko ramena onog mlañeg. Sličnost ove dvojice muškaraca bila je nevjerojatna; izgledali su kao prikaz jednog čovjeka u dvije različite faze života. Stariji je bio tek nešto širi u struku, a kosa mu je bila nešto rjeña na tjemenu, no lice je bilo isto, premda bore mlañeg još nisu bile tako duboke, a linija čeljusti u starijeg je izgledala nešto mekše. Bili su jednako visoki, hodali su jednakim korakom i imali su jednake kretnje, a čak su i oči obojice imale onu jasnu nijansu glečerskog plavetnila. - Nema sumnje u to čiji je duh Majka odabrala da stvori Džondalara - tiho je rekla Mardena svojoj majci. Lanidar je ugledao Lanogu i otišao razgovarati s njom. - Kad je bio mlad, Dalanar je izgledao upravo kao on i nije se otad mnogo promijenio - rekla je Denoda. - Još je uvijek jako zgodan muškarac. Mardena je s velikim zanimanjem promatrala kako se pri-došlice pozdravljaju s Ejlom i Vukom. Bilo je očito da se svi poznaju, ali ona nije mogla prestati gledati u neke ljude. Ona sitna, crnokosa žena čudnog lica bila je, čini se, sa starijim plavokosim muškarcem koji je bio tako sličan Džondalaru, vjerojatno njegova družica. - Kako si ga upoznala, majko? - On je bio muškarac na mojem Prvom obredu - rekla je Denoda. Kasnije sam preklinjala Majku da me blagoslovi duhom njegova djeteta. - Majko! Pa znaš da bi to bilo prerano za ženu da već tada rodi. - To mi nije bilo važno - rekla je Denoda. - Znam da ponekad djevojke zatrudne ubrzo nakon Prvog obreda, kad konačno postanu žene u punom smislu i mogu prihvatiti duh muškarca. Nadala sam se da će mi poklanjati više pozornosti ako bude mislio da nosim dijete njegova duha.

- Ali, majko, ti znaš da muškarcu nije dopušteno prilaziti djevojci još barem godinu dana poslije Prvog obreda - Mardena je bila gotovo šokirana ovim majčinim priznanjem. Nikada prije nije s njom ovako razgovarala - Znam to, a on nije ni pokušao, premda me nikada nije ni izbjegavao i kad smo se susreli bio je uvijek ljubazan, ali ja sam željela više od toga. Dugo vremena nisam mogla misliti ni na koga osim njega - rekla je Denoda. - Tada sam susrela muškarca tvojeg ognjišta. Najviše u životu žalim što je on umro tako mlad. Željela, sam imati još djece, no Majka je odlučila da mi ih neda i možda je tako i bolje. Bilo mi je već dovoljno teško što sam se sama morala brinuti o tebi. Čak nisam imala ni majku koja bi mi pomogla iako su mi neke žene iz Špilje pomagale dok si bila posve malena. - Zašto nisi našla drugog muškarca s kojim ćeš se združiti? - A zašto ti nisi? - uzvratila je Denoda protupitanjem. - Znaš dobro zašto nisam. Imala sam Lanidara, pa koga bih ona zanimala? - Nemoj za to prebacivati krivicu na Lanidara. To uvijek kažeš, ali zapravo se nikada nisi potrudila. Nisi željela da tebe opet netko povrijedi. No još uvijek nije prekasno - rekla je starica. Nisu ni opazile kada im je prišao - Kad mi je Martona rekla da je Deveta Špilja jutros imala goste, ime mi se učinilo poznatim. Kako si, Denoda? - upitao je Dalanar, primajući obje njene ruke i nagnuvši se malo da bi joj obrazom dotakao obraz kao da su stari prijatelji. Mardena je vidjela kako su obrazi njezine majke malo po-crvenjeli kad se nasmiješila tom visokom, zgodnom muškarcu i da se sada nekako drugačije drži. Bilo je u njoj neke topline i senzualnosti. Odjednom je sagledala svoju majku u posve drugom svjetlu. To što je već baka ne znači i da je zaista jako stara. Vjerojatno je bilo muškaraca koji bi za nju rekli da je privlačna. - Ovo je moja kćer, Mardena iz Devetnaeste Špilje Zelan-donaca, - rekla je Denoda - a moj unuk je ovdje negdje. Pružio je ruke mlañoj ženi - Pozdravljam te, Mardeno iz Devetnaeste Špilje Zelandonaca, Kćeri Denode iz Devetnaeste Špilje. Drago mi je da sam te upoznao. Ja sam Dalanar, voña Prve špilje Lanzadonaca. Uime Velike Majke zemlje, ðoni, znaj da ćeš biti dobrodošla uvijek kad poželiš posjetiti naš logor, zapravo našu Špilju. Mardena se osjećala neugodno zbog topline kojom ju je pozdravio. Premda je bio dovoljno star da bi bio muškarac njezinog ognjišta, osjetila je kako ju je privukao. Nikada neki muškarac nije ostavio takav utisak na nju. Dalanar je pogledao oko sebe i spazio visoku djevojku -Džoplaja! - pozvao ju je, a onda se okrenuo Denodi - Želim te upoznati s kćerkom mojeg ognjišta - rekao je. Djevojka koja im je prilazila zapanjila je Mardenu. Nije imala taj posve stran izgled poput one sitne žene, no bila joj je slična i to ju je činilo gotovo još neobičnijom. I njezina je kosa bila tamna, no imala je nešto življu nijansu. Kosti lica su joj bile visoke, no lice joj nije bili ni onako okruglo ni tako plosnato kao kod starije žene. Nos joj je bio nalik nosu ovog muškarca, samo nešto nježniji, a crne su joj obrve bile meke i oblikovane u finom luku. Guste crne trepavice oko njezinih očiju bile su drukčije od onih u njezine majke. Džoplajine su oči imale onu isu jasnoću i otvorenost boje kao i muškarčeve, ali za razliku od modrih očiju koje je imao muškarac pokraj nje, njezine su imale blistavu zelenu nijansu. Mardena nije ranije bila na onom Ljetnom saboru na kojem je bio i Dalanarova Špilja. Tada je bilo prošlo tek malo vremena otkad ju je njezin muškarac napustio i nije se željela susresti s ljudima. Čula je za Džoplaju, ali ju nije vidjela. Sada kad ju je vidjela osjetila je silnu potrebu da zuri u nju i borila se da to ne čini. Džoplaja je bila prelijepa egzotična žena. Nakon što je Dalanar predstavio Džoplaju i kad su izmijenile pozdrave i nekoliko uljudnih riječi, oni su otišli porazgovarati s nekim drugim. Mardena je još uvijek osjećala toplinu Dalanarove nazočnosti i počela je shvaćati što je njezinu majku bilo privuklo k njemu. Ali njegova kći, premda neobično ljupka, zračila je nekom melankolijom, nekom malo-dušnošću koja nije bila u skladu s radostima skorog združivanja. Mardena nije mogla razumjeti kako netko tko bi trebao biti sretan može izgledati tako tužno.

- Moramo krenuti, Mardena - rekla je Denoda. - Ne možemo sad ostati duže nego je to pristojno ako želimo da nas ponovo pozovu. Lanzadonci su bliski s Devetom Špiljom i već je prošlo mnogo godina otkad nisu bili na Ljetnom saboru. Sada moraju obnoviti svoje veze. Potražimo Lanidara i zahvalimo Ejli što nas je pozvala. Logor Devete Špilje Zelandonaca i logor Prve Špilje Lan-zadonaca bili su, naizgled, dva logora dvije različite Špilje dvaju različitih naroda, ali zapravo je to bio jedan veliki logor povezan bliskim obiteljima i prijateljima. Idući kroz glavni logor prema kolibi zelandona, četiri su žene bile privlačan prizor. Ljudi se čak nisu ni trudili ne zuriti u njih. Martona je, ma kamo pošla, uvijek bila zapažena. Bila je raniji voña velike Špilje i još uvijek vrlo moćna i utjecajna, ali i privlačna zrela žena. Iako se neki ljudi već i ranije vidjeli Džeriku, ona je još uvijek bila toliko neobičnog izgleda, toliko različita od svih koje su ikada vidjeli da ljudi nisu mogli skinuti oči s nje. Činjenica da se združila s Dalanarom i s njim bila suosnivač ne samo nove Špilje nego i novog naroda činila ju je još izuzetnijom. Džerikina kći Džoplaja, melankolična ljepotica, koja se, kako se govorkalo, namjeravala združiti s čovjekom pomiješanih duhova, bila je žena puna tajni i nagañanja. Prelijepa plavuša koju je Džondalar doveo sa sobom putovala je s dva mirna konja i vukom, a govorilo se i da je vješta iscjeliteljica i vjerojatno nekakva strana zelandona. Govorila je njihov jezik tečno, ako ne i savršeno, a nedavno je tu pod nosom Devetnaestoj otkrila novu, prelijepu špilju. Ova je četvorka privlačila još veću pozornost nego inače, no Ejla je već naučila ne obazirati se na to i bilo joj je drago što ima društvo. Kad su stigle do kolibe zelandona, vidjele su da ih je već mnogo došlo. Kod ulaza su ih pažljivo motrili neki muškarci i to je Ejlu učinilo radoznalom. Kao da je znala o čemu ona razmišlja, Martona je počela objašnjavati - Muškarcima nije dozvoljen dolazak na ovaj sastanak, osim ako nisu zelandone, ali svake godine se nañe nekoliko mladića, obično onih iz "daleke kolibe" koji pokušaju prići blizu kako bi slušali -rekla je. - Neki su se čak, preodjeveni u žene, pokušali uvući unutra. Sada muške zelandone budno motre kako bi ih držali podalje. - Opazila je kako još nekoliko muških pripadnika zelandona stoje oko te velike grañevine, a meñu njima je bio i Madroman. - Što su to "daleke kolibe"? - pitala je Ejla - To je jedan od naziva za one nastambe koje se podižu pokraj ljetnih saborišta u kojima žive muškarci koji su već prerasli potrebu za doni-ženom, a još se nisu združili - rekla je Martona. Mladići ne vole boraviti sa svojim Špiljama i draže im je društvo njihovih vršnjaka... osim kad je vrijeme za jelo. - Osmjehnula se. - Njihovi ih prijatelji ne ograničavaju u ponašanju onako kako to čine njihove majke ili muškarci s kojima su im se majke združile. Muškarcima koji nisu združeni, a posebno onima te dobi, apsolutno je zabranjeno i približiti se djevojci koja se priprema za svoj Prvi obred, no oni uvijek pokušavaju pa zelandone budno motre na njih dok su ovi u logoru. - U tim njihovim kolibama, ako su ih podigli dovoljno daleko, oni smiju biti glasni i raspojasani, sve dok to ne smeta drugima. Tamo se mogu okupljati i pozivati svoje prijatelje, a naravno i djevojke. Vrlo su vješti u tome od majki i prijateljica tih djevojaka uspiju izmoljakati dodatnu hranu, a uvijek se nastoje domoći i barme, vina ili bilo čega. Čini mi se da se već pretvorilo u takmičenje tko će nagovoriti zgodnije djevojke da ih doñu posjetiti. Postoje i "daleke kolibe" za starije muškarce, obično za one koji zbog bilo kojeg razloga nemaju družicu, za one kojima su muškarci draži od žena ili one koji su razvezali čvor a još se nisu ponovo združili, a i one koji žele pobjeći od svojih Špilja i obitelji. Tijekom Ljetnog sabora Laramar više vremena provodi u "dalekoj kolibi" nego u vlastitoj. Tamo on trguje sa svojom barmom, premda ne znam što čini s onim što u zamjenu za nju dobije. Sigurno je samo da ništa od toga nije donio kući i svojoj obitelji. Muškarci koji će se združiti provedu sa zelandonama dan ili nekoliko dana u jednoj od takvih koliba. Mislim da će i Džondalar uskoro poći tamo. Kad su četiri žene ušle u kolibu zelandona osvijetljenu tek vatrom u središnjem ognjištu i s nekoliko svjetiljaka, učinilo im se da je unutra vrlo mračno. Ali

kad su joj se oči pri-viknule, Martona se ogledala oko sebe pa ih povela prema zidu s desne strane središnjeg prostora uz koji su na prostirki sjedile dvije žene. Žene su se osmjehnule kad su vidjele da im prilaze pa su se malo pomakle i napravile im mjesta - Mislim da će sada početi - rekla je Martona dok su sjedale dolje na prostirke. - Kasnije ćemo obaviti formalno upoznavanje. Govorila je jednoj od onih koje su došle s njom -Ovo su Prolevina majka Velima i Prolevina sestra Levela. One su iz Ljetnog logora, Zapadnog Posjeda Dvadeset i devete Špilje. - Tada se obratila njima - Ovo su Dalanarova družica Džerika i njezina kći Džoplaja. Lanzadonci su upravo jutros stigli, a ovo je Ejla iz Devete špilje, ranije Ejla Mamutovka, žena s kojom se Džondalar namjerava združiti. Žene su se osmjehivale, no prije nego su uspjele izmijeniti poneku riječ primijetile su da su se okupljene žene utišale. Ona Koja Je Prva Meñu Onima Koji Služe Velikoj Majci Zemlji i još nekoliko zelandona stajali su ispred grupe. Čim su ih žene spazile, razgovor je zamro. Kad je zavladala potpuna tišina, doniera je započela govoriti. - Govoriti ću o vrlo važnoj stvari i želim da me pozorno saslušate. Žene, vi ste one koje je ðoni blagoslovila, kojima je dala sposobnost i povlasticu stvaranja novog života. Vi koje ćete se uskoro združiti morate znati neke važne stvari. Prestala je govoriti kako bi ostavila dojam, gledajući svaku od žena ponaosob. Kad je ugledala žene pokraj Martone, načas se tu zaustavila. Ovdje su se nalazile dvije koje ona nije očekivala. Martona i Zelandona su kimnule jedna drugoj i onda je Ona Koja Je Prva nastavila. - Na ovom sastanku ćemo razgovarati o ženskim stvarima, o tome kako ćete se ponašati prema muškarcima s kojima ćete se združiti, o tome što možete od njih očekivati i o rañanju djece. Takoñer ćemo govoriti i o tome kako ne rañati djecu i što treba učiniti ako se začne takav život za kojeg vi niste spremne. Neke meñu vama su možda već blagoslovljene onim prvim začecima novog života, vama svako štovanje, no to štovanje nosi sa sobom i veliku odgovornost. Nešto od onoga o čemu ću vam govoriti čule ste već i ranije, posebno pri vašem Obredu Prvih Užitaka. Slušajte pozorno ako i mislite da već znate to što ću vam reći. Najprije, nijedna djevojka se ne bi trebala združivati prije nego postane žena, dok nije počela krvariti i obavila svoj Prvi obred. Onog dana kad počinjete krvariti, obratite pozornost na fazu u kojoj se Mjesec nalazi. Većina žena će opet prokrvariti kada Mjesec opet bude u toj fazi, no to možda neće uvijek ostati baš tako. Ako nekoliko žena počne živjeti zajedno u istom boravištu, njihove će se mjesečnice uskoro uskladiti tako da će ih imati istovremeno. Neke od mlañih žena počele su pogledavati svoje prijateljice i roñakinje, posebno one koje nisu znale za tu pojavu. Ejli to nije bilo ranije rečeno i sada se pokušavala prisjetiti je li ikada to zapazila. - Prvi pokazatelj da vas je Majka blagoslovila, da je Ona odabrala duh kojeg će pomiješati s vašim kako bi začela nov život biti će taj da vaša krv neće poteći kada naiñe vaše vrijeme u mjesecu. Ako ona ne poteče ni sljedećeg mjeseca, možete pretpostaviti da ste bile Blagoslovljene, ali krvarenje vam mora izostati barem tri mjeseca da bi, uz još neke pokazatelje, mogle s nekom razumnom sigurnošću znati da je začet nov život. Ima li ijedna od vas kakvo pitanje u vezi s tim? Nije bilo pitanja. Osim ovog što im je rekla kako žene koje žive zajedno pokazuju tendenciju da istovremeno imaju mjesečnicu, sve drugo je bilo ponavljanje onoga što su već znale. - Znam da je velika većina vas dijelila Majčin Dar Užitka s onim koji vam je Obećan i trebale ste u tome uživati. Ako niste uživale, porazgovarajte s vašom zelandonom. Znam da može biti teško priznati takvo što, no postoje načini da se tome pomogne, a zelandona će uvijek čuvati vašu tajnu, sve vaše tajne. Ako se izuzmu mladići koji su upravo u svojoj punoj zrelosti, mudro je imati na umu da je malo onih muškaraca koji mogu biti sa ženom više nego jednom ili dva puta dnevno, a što su stariji to će biti i rjeñe. Postoji nešto čega morate biti svjesne. Dijeljenje Užitka s vašim muškarcem nije nužno, ako vi to ne želite, a vaš muškarac nema na to prigovora, no većina muškaraca će tome prigovoriti. Većina muškaraca neće ostati uz družicu koja ne

želi s njima dijeliti taj Njezin Dar. Iako se spremate vezati čvor pa sada to ne možete zamisliti, postoje mnogi razlozi zbog kojih se taj čvor može i razvezati. Sigurna sam da svi znate nekoga tko je razvezao svoj čvor. Nastupilo je malo meškoljenje i pogledavanje. Gotovo sve su znale nekog tko je bio združen s osobom koja više nije s njim. - Govori se kako se žena može poslužiti tim majčinim Darom da bi svojeg muškarca držala sretnim i zadovoljnim. Ima onih koji tvrde da je Ona zato i dala taj dar svojoj djeci. To i može biti jedan od razloga, ali nije jedini, u to sam sigurna. No točno je da vaš muškarac neće doći u napast da dijeli Užitke s drugim ženama ako vi zadovoljite njegove želje. On će rado sačuvati te trenutke bijega i zanimanja za neku drugu za svečanosti kojima se iskazuje Majci štovanje, dakle za prigodu kada je to prihvatljivo i kad Nju raduje da se Užici tako dijele. Jednako tako trebate upamtiti da, ma kako to bila dobrodošla promjena, svatko može prihvatiti ili odbiti svaku ponudu za dijeljenje tog Majčinog Dara. Dijeljenje Užitaka s nekim drugim nije nešto što bi se moralo činiti. Ako ste vi i vaš muškarac sretni i zadovoljni dijeleći Njezin Dar samo jedno s drugim, Majka je zadovoljna. Isto tako, ne mora se čekati svečanosti u čast Majke, da bi se podijelili Užici. Ništa vezano uz Užitke nije nužno i ne može se zahtijevati. Taj Dar smo dobili od Majke i sva Njezina djeca ga mogu slobodno dijeliti s kime i kada to požele. Ni vi niti vaš muškarac ne bi trebali biti zabrinuti zbog prolaznih veza onog drugog. Ljubomora je daleko gora od toga. Ljubomora može imati užasnih posljedica. Ljubomora može izazvati nasilje, a nasilje može voditi u smrt. Ako je netko ubijen, to onda može voditi do osvete onih koji su voljeli osobu koja je umrla, a onda opet još goru uzvratnu osvetu, sve dok ne preostane ništa drugo do borba. Ništa od onoga što ugrožava dobrobit one Majčine djece koja su odabrana da bi je spoznala, nije prihvatljivo. Zelandonci su moćan narod jer meñusobno surañuju i pomažu jedni drugima. Velika majka Zemlja nam pruža sve što nam je za život potrebno. Sve što ulovimo i sve plodove koje uberemo darovala nam je ðoni i zauzvrat ih trebamo podijeliti sa svima. A kako to prihvaćanje onog što nam ona nudi može ponekad biti i težak i opasan posao, oni koji najviše daju dobivaju i najviše ugleda. To je i razlog zašto oni koji najviše privreñuju i voljni su raditi za Njezinu djecu imaju najviši status. To je razlog zašto su voñe tako štovani. Oni žele pomoći svojem narodu. Kada oni to ne bi činili, ljudi im se više ne bi obraćali pa bi netko drugi bio izabran za voñu. - Ovdje ona nije dodala kako je to razlog što i zelando-ne imaju tako visok status. Zelandona je bila dobar govornik i Ejla ju je pozorno slušala. Željela je naučiti sve što može o narodu kojem pripada čovjek s kojim će se uskoro združiti, o tom narodu koji je sada i njezin narod, no kad je malo bolje razmislila, Pleme se i nije mnogo razlikovalo od njih. I oni su sve dijelili i nitko nije gladovao, čak ni ona žena za koju su joj pričali kako je poginula za vrijeme potresa. Ona je bila došla k njima iz drugog plemena, nikada nije imala djece, a kad je njezin muškarac umro bila je prihvaćena kao nečija druga žena, uvijek shvaćena kao teret. No iako je imala najniži status meñu svim članovima Brunovog plemena, nikada nije gladovala i uvijek je imala dovoljno toplu odjeću. Pleme je znalo sve te stvari i nisu ih morali izražavati pretvarajući ih u riječi. Ljudi Plemena nisu bili tako puni riječi kao što su to Drugi. I oni su dijelili svoje partnere. Znalo se je sve o tome kako muškarac mora zadovoljiti svoje potrebe. Nijedna žena Plemena nikada nije odbila muškarca kad joj je dao znak. Nije znala nikoga tko bi i pomislio odbiti... osim nje. Ali ona sada zna da ono što je Braud htio nisu bili Užici. Znala je to čak i onda, premda to nije znala izraziti. On njoj nije davao znak zato što je želio podijeliti Užitke ili zadovoljiti svoju potrebu, činio je to samo zato što je znao koliko joj je to mrsko - Upamtite - govorila je doniera - vaš muškarac je taj koji vam mora pomagati, brinuti se o vama i vašoj djeci, posebno kada ste trudne ili ste upravo rodile i dojite. Ako brinete o njemu, ako ste često s njim podijelile Užitke i učinile ga u nekoj razumnoj mjeri zadovoljnim, većina muškaraca će se rado brinuti o svojoj družici i njezinoj djeci. Možda se neke od vas pitaju zašto ja to sada toliko

ističem. Upitajte vaše majke. Ako vas mnogo djece učini umornima i stalno imate previše posla, tada može doći vrijeme kada nije lako dijeliti ovaj Dar. A postoji i vrijeme kada ga i ne treba dijeliti, no o tome ću govoriti kasnije ðoni je uvijek sretnija i smiješi se onoj djeci koja su nalik vašem muškarcu. I muškarci se često osjećaju vrlo bliski s takvom djecom. Ako želite da vaša djeca budu slična vašem muškarcu morate s njim provoditi vrijeme pa će njegovom duhu biti najlakše da upravo on bude odabran. Duhovi se znaju ponašati svojeglavo. Ne postoji način kojim bi se moglo predvidjeti kad će neki od njih sebi dopustiti da baš on bude odabran ili kada će Majka odlučiti kako je došlo vrijeme da njega pomiješa. Ali ako uživate jedno u drugome i ako ste zadovoljni jedno s drugim, vaš će muškarac željeti ostati s vama i njegovom će duhu biti drago što se može združiti s vašim. Jeste li razumjele sve ovo što sam do sada rekla? Ako imate kakvih pitanja, sada je vrijeme da ih postavite - rekla je Prva, gledajući oko sebe i čekajući. - Ali što ako se razbolim ili tako nešto pa ne budem mogla osjećati Užitke u tom Daru? - pitala je neka žena. Ostale su se okrenule kako bi vidjele tko je postavio to pitanje. - Tvoj će muškarac morati pokazati za to razumijevanje, a u svakom slučaju to je uvijek tvoj izbor. Ima nekih koji su združeni a rijetko kada podijele Užitke jedno s drugim. Ako si ljubazna i puna razumijevanja prema svojem muškarcu, onda je obično i on takav prema tebi. I muškarci su Majčina djeca. Razbole se i onda ih obično njihova družica njeguje. Vaši će muškarci većinom pokušati njegovati vas kada budete bolesne. Ona mlada žena je kimnula i nesigurno se osmjehnula. - Ono što vam želim reći jest da parovi moraju biti obzirni i jedno prema drugom pokazivati dobrotu i štovanje. Dar Užitka vam može oboma donijeti sreću i pomoći vam da učinite svojeg muškarca sretnim i zadovoljnim pa će i vaša zajednica potrajati. Ima li još kakvo pitanje? Prva je pričekala da vidi ima li još netko kakvo pitanje, a onda je nastavila. - Ali združivanje ne znači samo to da je dvoje ljudi odlučilo živjeti zajedno. To je povezano i s vašim roñacima, vašom Špiljom, a i sa svijetom duhova. Zato majke i njihovi muškarci dobro razmisle prije nego djeci dopuste združivanje. Razmišljaju o tome s kim ćete živjeti i hoće li onaj s kim se združujete biti vrijedna prinova Špilji u kojoj ćete živjeti. Važni su i vaši osjećaji koje imate jedno za drugog. Ako takva veza započne bez uzajamne brige, ona možda neće ni potrajati. Ako takva zajednica ne potraje onda odgovornost za odgoj djece obično padne na rodbinu majke i na Špilju, baš kao i u slučaju ako vi oboje umrete. Ejla je bila zadivljena. Gotovo je postavila pitanje o miješanju duhova kojim se začinje život. Sada je bila više nego ikada sigurna u to da je Dar Užitka nužan da bi se začeo život, ali odlučila je ne spominjati to ovdje. - Sada - nastavila je Zelandona - kad većina od vas jedva čeka svoje prvo dijete, može doći vrijeme kada bi za začeti život bilo bolje da nije začet. Sve dok vi od zelandone ne primite elandon vašeg djeteta, ono još nema svoj vlastiti duh nego je samo mješavina onih duhova koji su ga začeli. Tek tada će Velika Majka prihvatiti dijete, razdvojiti duhove i vratiti ih nazad. Nastavak života treba spriječiti prije nego on bude spreman da se rodi, najbolje unutar prva tri mjeseca trudnoće. - Zašto bi netko poželio zaustaviti nov život koji se začeo? - upitala je neka djevojka. - Zar ne bi sva djeca trebala biti dobrodošla? - Većina djece jest dobrodošla, - rekla je Zelandona - no može biti naloga, kada žena više ne bi trebala imati djece. Iako se to ne dogaña često, ona može zatrudnjeti dok još uvijek doji i ona onda opet rodi, a još uvijek ima dijete koje je vrlo maleno. Većina majki ne može na zadovoljavajući način brinuti o drugom djetetu koje se prerano rodilo. Prednost treba imati ono prvo dijete koje je već tu i koje je dobilo ime, posebno onda kada je zdravo. Zato je previše onih mlañih koja umiru, naročito tijekom prve godine života. Nije mudro ugrožavati život djeteta koje je zdravo i dobro se razvija odvajajući ga prerano od sise. Nakon što preživi prvu godinu, za dijete dolazi najteži period odvikavanja od sisanja i privikavanje na krutu hranu. Ako se dijete mora na to priviknuti prerano, a to znači u vremenu kraćem

od tri godine, to može oslabiti dijete i učiniti da ono kasnije postane i slabija osoba. Bolje je imati jedno zdravo dijete koje će se razviti u snažnu osobu, nego dvoje ili troje slabih koji možda neće dugo živjeti. - Oh, nisam na to ni pomislila - rekla je djevojka. - Ili, kao drugi primjer, možda je žena već rodila nekoliko deformirane djece koja su umrla. Treba li ona opet proživjeti puno vrijeme trudnoće i svaki puta proživljavati takovu tugu? A da tu i ne spominjem koliko je samu sebe oslabila. - Ali što ako ona zaista želi imati dijete kao i svaka druga? - upitala je neka djevojka s očima punim suza. - Nemaju sve žene djecu - rekla je Zelandona. - Neke same odluče da je nemaju. Kod drugih se nikad ne začne život. Neke ne mogu iznijeti cijelu trudnoću ili rode mrtvoroñenče ili tako deformirano dijete da ono ili ne može, ili ne bi trebalo preživjeti. - Ali zašto? - upitala je ona zaplakana. - Nitko ne zna zašto. Možda je tu ženu prokleo netko tko ima nešto protiv nje. Možda su zli duhovi pronašli način kako će naškoditi neroñenom djetetu. To se dogaña čak i kod životinja. Svi smo vidjeli deformirane konje ili srnu. Neki kažu kako bijele životinje nastaju onda kada se je priječilo djelovanje zlog duha pa se zato vjeruje da su one sretne. I ljudi se ponekad rañaju bijeli s crvenim očima. Nema sumnje da i kod životinja ima onih koje se rode mrtve ili deformirane, no tamo se mesožderi brzo pobrinu za to pa ih i ne vidimo. To je tako. Ona žena se rasplakala, a Ejla se pitala zašto se doniera doimala tako bezdušno u svom odgovoru. - Njezina je sestra imala poteškoća s djetetom i bila je dva ili tri puta trudna - tiho je rekla Velima. - Mislim da se ona boji kako će se to isto i njoj dogoditi. - Mudro je da Zelandonci ne gaje lažne nade - promrmljala je sada i Martona, odgovarajući joj. - A ako ipak bude imala dijete, bit će zbog toga još sretnija. Ejla je gledala tu djevojku i bila je tako dirnuta da nije mogla odoljeti a da ne progovori - Dok smo putovali ovamo... - započela je. Sve su se okrenule i iznenañeno gledale tu pri-došlicu koja je progovorila, a mnoge su zapazile i razliku u govoru. - ... Džondalar i ja smo se zaustavili u Špilji Losadunajaca. Tamo je bila neka žena koja nikada nije mogla imati djece. Žena. iz susjedne Spilje je umrla, ostavivši za sobom muškarca i troje male djece. Ona koja nije mogla imati djece otišla je živjeti s njima, kako bi vidjela mogu li si nekako uskladiti život. Ako se bude pokazalo da je svima dobro, ona će usvojiti tu djecu i združiti se s muškarcem njihovog ognjišta. Neko je vrijeme vladala tišina, a onda se čuo tih žamor razgovora. - To je vrlo dobar primjer, Ejla - rekla je Zelando-na. - To je točno. Žena može usvojiti djecu. Je li ta žena bez djece imala svojeg muškarca? - Ne, mislim da nije - odgovorila je Ejla. - Čak i da ga je imala, mogla ga je povesti sa sobom ako bi oba muškarca pristala dijeliti život s njom. Još jedan muškarac koji bi pridonosio i brinuo se za tu djecu mogao bi biti od velike koristi. Ejla je iznijela dobar primjer. Žene koje ne mogu roditi vlastitu djecu ne moraju zauvijek ostati bez djece - rekla je Zelandona, a onda nastavila. - Postoje i drugi razlozi zbog kojih žena može odabrati prekid trudnoće. Neka mati može imati previše djece pa se ne može brinuti o svima njima i to onda postane teret i njoj i njezinom muškarcu i njezinoj Špilji. Žena koja je u takvoj situaciji često i ne želi još više djece i ne želi da Majka bude toliko velikodušna prema njoj. -Ja znam ženu koja je stalno rañala - rekla je neka druga djevojka. Sada kad je Ejla bila progovorila, ni druge više nisu oklijevale. - Ona je dvoje svoje djece dala svojoj sestri a jedno roñakinji i one su ih usvojile. - Znam na koju misliš. Čini se da je ona izuzetno jaka i zdrava žena koja voli biti trudna i raña bez poteškoća. Ona ima mnogo sreće. A učinila je i veliku uslugu svojoj sestri koja, mislim zbog neke nesreće koja joj se dogodila, ne može imati djecu, a učinila je uslugu i roñakinji koja je željela dru-

go dijete, no nije željela biti trudna - rekla je krupna žena, a onda se vratila na temu. -Ali nisu sve žene tako sposobne ili tako sretne. Neke žene imaju tako težak porod da ih dijete može ubiti i ostaviti ostalu djecu bez majke. Ima različitih slučajeva. Srećom, većina žena može rañati djecu, ali ih ne želi ili ne mogu iznijeti cijelu trudnoću. Postoji nekoliko stvari koje se mogu učiniti da bi se trudnoća prekinula. Neke od njih mogu biti opasne. Čajevi napravljeni od nekih biljaka mogu izazvati krvarenje no to može biti i fatalno. Oguljen sklizak štap brijesta uvučen duboko u otvor iz kojeg se dijete raña može biti vrlo učinkovit, no uvijek je dobro posavjetovati se s donierom koja zna koliko jak čaj smije biti i kako treba uvući štap. Postoje i druge mjere. Vaša mati ili zelandona će s vama o njima detaljnije porazgovarati ako i kada budete trebale znati više o tome. - Ista stvar je i s poroñajem. Postoje mnogi lijekovi koji mogu ubrzati poroñaj, zaustaviti krvarenje i olakšati bolove. Gotovo uvijek se pri rañanju javlja bol - rekla je Prva. - I sama Velika Majka se borila s boli, no većina žena ima male poteškoće i ta bol se brzo zaboravlja. Svatko mora u životu podnijeti nešto boli. To je sastavni dio života i od toga se ne može pobjeći. Najbolje je to prihvatiti. Ejlu su zanimali lijekovi o kojima je Zelandona govorila, premda su oni koje je spomenula bili relativno jednostavni i svima znani. Gotovo svaka žena s kojom je razgovarala znala je neki način za prekid trudnoće, iako su neki bili opasniji od drugih. Muškarcima se često ta zamisao nije sviñala pa su Iza i druge iscjeliteljice Plemena to skrivale od muškaraca kako to oni ne bi zabranili. Doniera nije govorila o tome kako spriječiti da se život uopće začne, a Ejla je silno željela s njom razgovarati upravo o tome i možda izmijeniti saznanja i iskustva. Ejla je bila primalja pri nekoliko poroñaja. Odjednom se sjetila kako će i sama uskoro roditi. Da, Zelandona je bila u pravu. Bol je sastavni dio života. Ona je izdržala jake boli rañajući Darka i gotovo je umrla, no baš kao i Majčin velik i sjajan sin, i on je bio vrijedan te muke. - U životu postoje i gore stvari nego što je fizička bol -govorila je Zelandona. Ejla ju je opet pozorno slušala. - neka bol je još gora od fizičke, ali morate i to znati prihvatiti. Kao žena, ponekad ćete imati odgovornosti i dužnosti koje ponekad mogu biti teške. Ponekad je život kojeg nosite u sebi vrlo žilav i tvrdoglav, ponekad ništa ne može spriječiti i zaustaviti trudnoću, mada ste odlučili da taj život ne bi trebao započeti. Uvijek je teže vratiti dijete Majci kad se već jednom rodi, no postoje situacije kada se to mora učiniti. Upamtite, ono dijete koje je već tu mora imati prednost. Ako se drugo dijete prerano rodili ili je teško malformirano ili postoje drugi valjani razlozi, dijete treba biti vraćeno Majci. Tada uvijek mati ima pravo izbora i odluke, ali tu se morate prisjetiti svoje odgovornosti i to se mora učiniti brzo. Čim to budete mogle, morate dijete iznijeti van i položiti ga na grudi Velike Majke Zemlje, negdje što dalje od vašeg doma i nikako ne blizu kakvog svetog tla na kojem se nalaze grobovi, jer bi se neki lutajući duh mogao pokušati nastaniti u tom tijelu. Takav će duh biti zbunjen i neće moći naći put na onaj svijet. Takvi duhovi znaju postati zli. Ima li nekoga tko nije točno razumio što sam sada rekla? - To je uvijek bio najteži trenutak na takvim sastancima pa je Zelandona pružala djevojkama malo vremena. Nitko nije ništa rekao. Djevojke su čule glasine i meñusobno su razgovarale o toj strašnoj dužnosti koja će se jednoga dana možda morati i izvršiti. No sada je to po prvi puta bilo pred njih izravno izneseno. Svaka djevojka se usrdno nadala da ona nikada neće biti ta koja će morati ostaviti dijete umrijeti na hladnim Majčinim grudima. Bila je to mračna pomisao. Nekoliko starijih žena je šutke sjedilo i u očima im se vidjela bol, jer su imale tu groznu dužnost očuvanja jednog života na račun drugog. Premda ni to nije bila laka odluka, većina žena je radije rano prekinula trudnoću nego da izgube dijete kojem su već dale život ili, još gore, da to moraju same učiniti. Ejla je bila užasnuta onim što je Zelandona govorila. Ja to nikada ne bi mogla učiniti, mislila je. Preplavile su je uspomene da Darka. I on je trebao biti tako ostavljen i pritom nju nitko ništa nije pitao. S užasom se prisjetila dana

kada se skrivala u malenoj špilji kako bi mu spasila život. Jer rekli su da je dijete deformirano. Ali nije bilo. Bio je samo mješanac, njezin i Braudov, premda je upravo on bio prvi koji ga je osudio. Da je Braud svaki puta kad me je silovao znao da će Dark biti posljedica toga, pomislila je, nikada to ne bi učinio! Došla je u napast pitati zašto život nije bio spriječen u početku, no nije si mogla dopustiti da govori. Martonu je začudio Ejlin nesretan izgled. Istina, nije bilo lako slušati ovakve stvari, no nije bilo nimalo vjerojatno da će dijete koje će Ejla roditi biti vraćeno Majci. Možda je to samo zbog trudnoće, pomislila je. Sigurno je jako osjetljiva. Preostalo je još samo nekoliko informacija. Zabrana dijeljenja Užitaka kad je žena već uskoro pred poroñajem, te u nekom vremenu prije, tijekom i poslije izvjesnih svečanosti. Govorilo se i o nekim drugim dužnostima združene žene, te kada je nužno postiti ili kada se izvjesna hrane ne smije jesti. Spominjana je i zabrana združivanja s nekim ljudima, kao što su to na primjer bliski roñaci. Džondalar joj je objasnio tu zabranu meñu roñacima pa sad kad je bila spomenuta, Ejla je pogledala Džoplaju na onaj neupadljiv način kako to čine žene Plemena. Ona je znala razlog melankoliji koja je zračila iz ove lijepe djevojke. Otkad su stigli na Ljetni sabor čula je kako je nekoliko ljudi spominjalo znakove srodstva, a ona nije imala pojma o čemu to oni govore. Što znači imati nekompatibilan znak srodstva? Druge su žene znale sve o raznim zabranama pa nije željela pred njima ništa reći. Odlučila je pričekati da se većina žena raziñe pa tek onda postaviti svoja pitanja. - Ima još jedna stvar - rekla je Prva, završavajući. - Neke od vas su možda čule kako je pristigao zahtjev da se Združivanje odgodi za nekoliko dana. - Začulo se kako su se neke djevojke javile uzvicima žaljenja koji su bili nalik vapaju. Dalanar je sa svojim Lanzadoncima namjeravao doći na ovaj Ljetni sabor kako bi se kći njegove družice mogla združiti na našem prvom Združivanju. - Začulo se šaptanje i mumljanje. - Možda će vam biti drago čuti da nema potrebe za tim odgañanjem. Džoplaja je ovdje zajedno sa svojom majkom Džerikom. Džoplaja i Ekozar će se združiti zajedno sa svima vama. Upamtite sve o čemu smo ovdje govorile. To je važno. Sutra se ide u prvi lov ovog Ljetnog sabora i ako on bude uspješan obred Združivanja će uslijediti ubrzo nakon lova. Tada ćemo se sve opet vidjeti - rekla je Ona Koja Je Prva. Kad je sastanak završio, Ejla je nekoliko puta čula spominjanje riječi zbitoglavac, a barem jednom je spomenuto i "čudovište". To ju baš nije usrećilo, no bilo je očito kako neke žene jedva čekaju da odu i nekome ispričaju kako je Džoplaja obećana nekom Ekozaru koji je napola zbitoglavac. Mnoge od ovih žena su ga se sjećale. Bio je došao na jedan Ljetni sabor, na onaj kojem su i Lanzadonci posljednji puta nazočili. Martona se sjećala da je na tom saboru bilo izvjesnih neugodnosti povezanih s Ekozarom i njegovim pomiješanim duhovima i nadala se da neće opet doći do toga. To ju je podsjetilo na onaj sabor koji je bio tako neugodan za nju osobno, onaj s kojeg je Džondalar izostao otišavši s bratom na putovanje i ostavivši Maronu čekati na svog muškarca za združivanje koji se nije pojavio. Ona se ipak toga ljeta združila na Drugom Združivanju, neposredno prije odlaska kući, no to združivanje nije potrajalo. Sada je Marona opet bila slobodna, ali Džondalar je sa sobom doveo ženu koja mu je, bez obzira na sve svoje čudno ponašanje i običaje bila daleko bolji par jer ga je voljela a i on je volio nju. Zelandona je rekla ženama da im je zabranjeno razgovarati o onom o čemu se tu na sastanku govorilo, no znala je kako ne raspolaže ničim što bi ojačalo taj zahtjev. Bila je i to i previše sočna novost da bi se moglo očekivati kako će je ove žene zadržati za sebe. Prva je primijetila da Ejla i one koje su s njom nimalo ne žure i kako izgleda žele s njom razgovarati. Ona je još uvijek bila zelandona Devete Špilje. Kad su već gotovo sve osim Zelandone otišle, Ejla joj je prišla. - Zelandona, htjela bih te nešto upitati - rekla je. - Pitaj. - Govorila si o izvjesnim zabranama, o ljudima koji se smiju i ljudima koji se ne smiju združivati. Ja znam da se netko ne smije združiti s bliskim roñakom.

Džondalar mi je rekao da je Džoplaja njegova bliska roñakinja... on ponekad kaže roñakinja ognjišta... jer oboje pripadaju ognjištu istog muškarca - rekla je Ejla. Izbjegavala je pogledati Džoplaju, ali Martona i Džerika su se uzajamno pogledavale. - To je točno - rekla je zelandona Devete. - A otkad sam stigla na Ljetni sabor, slušam kako ljudi govore o još nečem. I ti si to spominjala. Rekla si kako se osoba ne bi smjela združiti s nekim tko ima inkompatibilan znak roda. Sto je to znak roda? Ostale zelandone su slušale njihov razgovor, no sada kad se ispostavilo kako Ejla samo traži informaciju, nastavile su tiho meñusobno razgovarati ili su odlazile u svoj privatni odjeljak unutar kolibe. - To je malo teže objasniti - rekla je Zelandona. Osoba se raña sa svojim znakom roda. To je na izvjestan način sastavni dio nečijeg elana, nečijeg živog duha. Ljudi znaju svoj znak roda gotovo od trenutka kad se rode, baš kao što znaju i svoj elandon. Sjećaš li se, sve životinje su djeca Majke. Ona je i njih rodila, onako kako se to kaže u Majčinoj Pjesmi: "Uz prasak groma Njeno se kamenje raspalo Duboku je dolje špilju otvorilo Iz praznog tog prostora život je iznijela Iz utrobe svoje Djecu Zemlje je rodila." "Usamljena i očajna, više djece je rodila." "Svako dijete joj drukčije, i veliko i malo Nekoje hodalo, U" letjelo, plivalo U"puzalo Ali svaki oblik je savršen, svaki duh cjelovit Svako od njih je stvorenje koje može se ponovit." "Majka ih je rañala, s njima Zemlju ispunila." Taj znak srodstva simbolički je prikazan nekom životinjom, duhom neke životinje - rekla je Zelandona. - Misliš nešto kao totem? - prekinula ju je Ejla. - Moj totem je Špiljski lav. U Plemenu svi imaju totem. - Možda, - rekla je Prva i na trenutak se zamislila nad tim što je Ejla rekla ali mislim da su totemi nešto drugo. Kao prvo, nije točno da svatko ima totem. On je važan, ali ne toliko koliko je važan na primjer elan, premda je točno da čovjek mora proći kroz izvjesne kušnje i borbe da bi stekao svoj totem. Obično je totem taj koji te odabere, a znak roda imaju svi, i to mnogi ljudi imaju isti znak. Totem može biti duh bilo koje životinje: špiljskog lava, zlatnog orla ili cvrčka, ali neke životinje posjeduju izvjesnu snagu. Njihov duh ima izvjesnu snagu, nešto poput životne snage, ali drukčiju. Njih zelandone nazivaju moćnim životinjama, ali one imaju znatno veću moć na onom svijetu nego na ovom. Ponekad možemo zazvati tu snagu da nas štiti dok putujemo svijetom duhova, ili tražiti od njih da utječu na to da se neke stvari dogode rekla je Ona Koja Je Prva. Ejla se namrštila i usredotočila, pokušavajući se nečeg prisjetiti - Mamut je to radio! - rekla je. - Sjećam se kad je na svečanosti učinio da se dogañaju čudne stvari. Mislim da je on uzeo djelić svijeta duhova i prenio ga u ovaj svijet, no morao se žestoko boriti da bi ga mogao držati pod nadzorom. Izraz na Zelandoninom licu pokazivao je njezino iznenañenje i divljenje - Mislim da bi mi bilo jako drago da sam upoznala tog tvog Mamuta - rekla je i onda nastavila. - Većina ljudi ne razmišlja mnogo o svom znaku roda, osim kad pomišljaju na združivanje. Ne treba se združivati s nekim čiji znak roda je suprotan tvojemu pa je možda to razlog da se to toliko spominje upravo na Ljetnom saboru jer se tu i planira združivanje i održavaju Obredi Združivanja. Zato je za neku moćnu životinju i uobičajen naziv znak roda. Takav naziv zapravo dovodi u zabludu, no većina ljudi na taj način misli o tome, i jedino vrijeme kad to ima utjecaja na njihov život je onda kada se namjeravaju združiti. - Mene nitko nije pitao za znakove roda - rekla je Ejla. - To je važno samo za one koji su roñeni Zelandonci. Oni koji su roñeni negdje drugdje mogu imati znak roda ili neke moćne životinje, ali te njihove moćne životinje u pravilu nisu povezane s takvim životinjama u Zelandonaca. Kad takva osoba jednom postane Zelandonac, znak roda se može sam nametnuti, ali on nikada neće biti suprotan znaku kojeg ima njen par s kojim će se združiti. Moćna životinja njezinog para to neće dopustiti. Martona, Džerika i Džoplaja su ovo takoñer slušale sa zanimanjem. Džerika nije bila roñena Zelandonka i zanimali su je običaji i vjerovanja naroda u kojem se

rodio njezin muškarac. -Mi smo Lanzadonci, a ne Zelandonci. Znači li to da ako se Lanzadonka želi združiti s Zelandoncem da znakovi roda nisu važni? - S vremenom možda neće biti, ali mnogi Lanzadonci, uključujući i Dalanara, su roñeni kao Zelandonci. Te veze su još uvijek čvrste pa zato to treba uzimati u obzir - rekla je Prva. - Ja nikada nisam bila Zelandonka, a sada sam Lanzadon-ka. Tako je i s Džoplajom. Kako Ekozar nije roñen ni kod jednih niti kod drugih, onda to i nije važno, ali zar djevojka ne preuzima znak roda od svoje majke? Koji je Džoplajin znak roda? - pitala je Džerika. - Obično kćer ima isti znak roda kao i njezina mati, ali ne uvijek. Koliko znam, vi ste postavili zahtjev da se neka od ze-landona preseli u vašu špilju i tako postane prva lanzadona. Mislim da će to za nekoga biti sjajna prilika. Tko god to bio, bit će vrlo vješt i dobro obrazovan... ja ću se za to pobrinuti... i znat će otkriti znakove roda za sve vaše ljude - rekla je doniera. - Koji je Džondalarov znak roda i kako bih ja mogla dobiti znak da bih ga mogla prenijeti svojoj kćeri ako ću je imati? -pitala je Ejla. - Ako ga želiš saznati, možemo ti ga potražiti. Džondalaro-va moćna životinja je konj, kao što je i Martonina, ali premda imaju zajedničku majku, Džoharanov znak je drukčiji. Njegov je bizon. Bizon i konj su oprečni znakovi - rekla je Zelandona. - Ali Džondalar i Džoharan se ne suprotstavljaju jedan drugome. Oni se dobro slažu - rekla je Ejla, namrštivši se. Krupna se žena nasmijala - Za združivanje, Ejla. To su oprečni znakovi koji su važni samo pri združivanju. - Oh. Mislim da baš nije vjerojatno da bi se njih dvojica združili - rekla je Ejla pa se sad i ona nasmijala. - Rekla si kako su to moćne životinje. S obzirom da je moj totem Špiljski Lav, misliš li da bi on mogao biti i ta moja moćna životinja? On je snažan, a njegov duh me je i ranije štitio. - U svijetu duhova stvari stoje drukčije - rekla je Prva. - Snaga može značiti razne stvari. Mesožderi su snažni, no oni se nastoje držati zasebno, ili sami ili u malim čoporima, a ostale životinje se drže podalje od njih. Kad zañeš u svijet duhova to je obično zato što moraš nešto saznati, nešto pronaći. Tu će onda neka životinja koja može dalje doprijeti, koja, da se tako izrazim, ima pristup i može komunicirati s mnogim drugim životinjama, imati mnogo veću moć, ili mnogo korisniju moć. Ovisi o tome zašto si pošla tamo. Ponekad želiš potražiti mesoždere zbog njihovih posebnih odlika. - Zašto su bizon i konj oprečni znakovi? - pitala je Ejla - Vjerojatno zato što na ovom svijetu oni u različito vrijeme pokrivaju isti teritorij pa se na izvjestan način preklapaju, postoji izvjesno suparništvo zbog hrane. S druge pak strane bivoli jedu nježne zelene mladice ili samo zelene vrške trava, ostavljajući ostatak travki i grublje dijelove stabljika koji su, čini se, draži konjima, pa se zato ovi znakovi slažu. Dvije meñusobno najoprečnije životinje su bizoni i bivoli, no kad malo razmisliš vidiš kako je to i logično. Većina biljoždera se tolerantno ponašaju jedni prema drugima, ali bizoni i bivoli ne mogu podnijeti da budu na istoj livadi. Izbjegavaju jedni druge i poznati su po meñusobnim borbama, posebno kad ženkama nastupi vrijeme njihovih Užitaka. Jednostavno su previše slični. Mužjaci bivola polude kad nanjuše kravu bizona koja se tjera, a i bikovi bizona će progoniti ženke bivola. Netko čiji je znak roda bivol nikada se ne bi smio združiti s nekim čiji je znak bizon - rekla je Zelandona. - Koja je tvoja moćna životinja? - pitala je Ejla. - To bi ti lako mogla pogoditi - odgovorila je žena uz osmijeh. - Kad odlazim u svijet duhova, ja sam mamut. Kad budeš išla tamo, Ejla, onda nećeš izgledati kao što izgledaš sada. Ići ćeš kao neka moćna životinja. I tada ćeš otkriti koja je to životinja. Ejla nije bila sigurna sviña li joj se to što čuje kako Zelandona govori o njezinom odlaženju u svijet duhova, no Mar-tona se čudila zašto Zelandona sve to tako otvoreno govori. Ona obično nije zalazila tako duboko i pružala tako detaljne odgovore. Džondalarova je mati imala jak dojam kako zelandona nastoji zagrijati Ejlu, mameći je fascinantnim djelićima znanja dostupnog samo zelandonama.

Tada je shvatila. Ejlu je ionako većina ljudi već smatrala nekom vrsti zelandone, a Prva ju je željela uvući u organizaciju gdje bi mogla nad njom imati nadzor, a ne dopustiti da ostane izvan njezinog dosega, tamo gdje bi mogla prouzročiti probleme. No Ejla je već izjavila kako ona jedino želi združiti se, imati djecu i biti poput svih ostalih. Ona se nije željela pridružiti zelandonama, a znajući svoga sina, Martona je znala da ni on neće posebno žudjeti za tim da Ejla postane zelandona. Ali on je očito imao jake sklonosti prema ženama koje jesu zelandone. Bit će to igra koju će biti zanimljivo promatrati. Tada su već bile spremne otići, no dok su odlazile, Ejla se još okrenula - Imam još jedno pitanje - rekla je. - Kad si govorila o djeci i o izazivanju pobačaja kako bi se prekinula neželjena trudnoća, zašto nisi ništa govorila prvenstveno o tome kako se može spriječiti da do trudnoće uopće doñe? - Jer se to ne može. Samo ðoni ima snagu začeti život i samo ona može i spriječiti da se on uopće začne. Nitko drugi to ne može - rekla je zelandona Četrnaeste. Ona je bila stajala u blizini i slušala taj razgovor. - Ali to se može! - rekla je Ejla.

Xrva je oštro pogledala mladu ženu. Možda je ranije trebala s Ejlom detaljnije porazgovarati o tome. Je li moguće da bi ona mogla znati kako se može spriječiti ono što ðoni poželi? Ovo je bio posve pogrešan način za otvaranje te teme, no sada je već bilo kasno. Nedaleko njih stajale su zelandone koje su meñusobno glasno i gestikulirajući razgovarale, a neke od njih su, čini se, bile jednako toliko nervozne koliko je to bila i Četrnaesta. Neke su govorile kako to nije točno. Ostale su se opet vraćale u središnji dio kolibe kako bi saznale o čemu se radi. Ejla nije znala, da će njezina izjava izazvati takvu pomutnju. One tri žene koje su bile s njom sada su se povukle i promatrale. Martona je to gledala s nekim podrugljivim uživanjem, iako je uspijevala zadržati neutralan izraz lica. Džo-plaja se zaprepastila vidjevši s kakvim se žarom štovane zelandone znaju svañati, no bila je jednako šokirana kao i one. Džerika je sve to slušala s velikim zanimanjem, ali već je odlučila da će s Ejlom razgovarati nasamo. To što je ona sada rekla Zelandoni, moglo bi biti rješenje za ozbiljan problem koji je tu ženu već dugo mučio. Kad ga je prvi puta ugledala, Džerika se potpuno i neopozivo zaljubila u tog prekrasnog diva od čovjeka koji je bio isto tako očaran tom savršenom lijepom i profinjenom, a istovremeno i tako silno neovisnom djevojkom. Usprkos tom svojem krupnom stasu, bio je nježan i vješt ljubavnik i ona je uživala u njihovim Užicima. Kad ju je zapitao hoće li se združiti s njim, pristala je bez oklijevanja, a kada je otkrila da je trudna, bila je oduševljena. No dijete koje je nosila bili je preveliko za njezin krhki stas pa je poroñaj gotovo ubio i nju i njezinu kćer. Imala je unutrašnje povrede i, na svoju žalost ali i olakšanje, više nikada nije zatrudnjela. Sada je njezina kćer takoñer izabrala muškarca koji je, premda ne tako visok, bio robustan, snažnih mišića i krupnih kostiju. Džoplaja je bila visoka, no nježne grañe i, Džerika je to dobro zapazila, uskih bokova, pa se njezina mati bojala da će i nju snaći isti problemi, ako ne i gori. Posumnjala je da je Džoplaja već trudna, jer su je na ovom putu mučile jutarnje mučnine, ali ona je odbila Džerikin prijedloge da prekine trudnoću. Džerika je znala da ne može ništa. Bila je to odluka Velike majke. Džoplaja će biti ili neće biti blagoslovljena kada to Ona poželi, i preživjet će ili umrijeti prema Njezinoj odluci, pa je Džerika pomislila kako, uz muškarca kojeg si je Džoplaja odabrala, sve ukazuje na to da će njezina kćer umrijeti mlada i to u poroñajnim mukama, a ako joj se to ne dogodi već pri prvom porodu, dogodit će se kasnije. Sada se samo nadala da će preživjeti ovaj prvi poroñaj pa da će poput nje same, ma kako to bilo bolno, ostati toliko povrijeñena da više nikada neće moći zanijeti... sve dok sada nije čula kako Ejla govori da ona zna spriječiti samo začeće života. Odmah je odlučila kako će se, bude li njezina kćer imala toliko poteškoća koliko ih je imala ona, i ako preživi roñenje svojeg prvoroñenčeta, ona osobno pobrinuti da Džoplaja više ne zatrudni.

- Molim tišinu! - rekla je Ona Koja Je Prva. Buka se konačno stišala. - Ejla, želim provjeriti jesam li te razumjela. Jesi li rekla da ti znaš kako se može spriječiti sam nastanak trudnoće? Da znaš kako se može spriječiti sam začetak novog života? - upitala je. - Da. Mislila sam da i ti to znaš. Na mom putovanju, kad sam se Džondalarom vraćala s istoka, koristila sam neke biljke. Nisam željela rañati dijete dok sam na putu i nemam nigdje nikoga tko bi mi pomogao - odgovorila je Ejla. - Rekla si mi kako te je ðoni već blagoslovila. Rekla si kako je prošlo već tri mjeseca od posljednjeg krvarenja. Tada si još uvijek bila na putu - rekla je doniera. - Gotovo sam sigurna da je to dijete začeto kad smo prešli glečer - rekla je Ejla. - Onih losadunajskih kamena koji održavaju vatru imali smo jedva dovoljno za otopiti toliko leda da dobijemo pitku vodu za konje, Vuka i za nas dvoje. Nisam čak ni pokušavala ugrijati vodu za čaj i nisam pripremila svoj uobičajeni jutarnji napitak. Prijelaz preko tog ledenjaka je bio vrlo težak i jedva smo uspjeli prijeći. Kad smo došli na ovu stranu i sišli s leda, zastali smo kako bi se malo odmorili i meni se nije dalo gnjaviti s tim pripremama. Jer tada više nije bilo važno ako se život i začne. Već smo bili gotovo na kraju puta. Bila sam sretna kada sam shvatila da sam trudna. - Gdje si saznala za takav lijek? - pitala je Zelandona. - Saznala sam to od Ize, iscjeliteljice koja me je odgojila. - I što ti je ona rekla? Kako se to radi? - pitala je zelandona Četrnaeste. Prva ju je pogledala, nastojeći se suzdržati. Postavljala je svoja pitanje logičkim slijedom i nije joj trebala nikakva pomoć i upletanje sa strane, ali Ejla je ipak odgovorila. - Pleme vjeruje kako duh muškog totema prestraši duha ženskog totema i kako je to razlog zašto žena krvari. Kada je muški totem jači od ženskog, porazi ga i začne nov život. Iza mi je rekla da neke biljke mogu učiniti ženski totem jačim i pomoći da duh njezinog totema prestraši onog duha koji pripada muškarčevom totemu. - objasnila je. - Primitivno, ali čudi me da oni uopće imaju ikakvog pojma o tome - rekla je Četrnaesta i za to odmah dobila jedan gadan pogled od Prve. Ejla je osjetila onaj prezir u njezinom glasu i sada joj je bilo drago što ranije nije ništa rekla o tome kako muškarac začinje život u ženi. Ona nije vjerovala ništa više u to da ðoni miješa duhove nego što bi vjerovala u nekakvu pobjedu jednog totema nad drugim, ali je mislila da bi Četrnaesta ili netko drugi njezine ideje prije smatrao vrijednim kritike nego pomnijeg razmišljanja. - Rekla si da si tijekom putovanja koristila neke biljke. Kako si došla na pomisao da će to imati željeni učinak? - upitala je Prva, ponovo uzimajući ispitivanje u svoje ruke. - Muškarcima Plemena su djeca njihovih družica vrlo važna, posebno ako su dječaci. Kad njihova družica dobije dijete, poraste im status. Vjeruju kako to pokazuje vitalnost njihovog totema, što na neki način predstavlja i njihovu unutarnju snagu. Iza mi je rekla kako se tijekom mnogih godina i sama koristila tim biljkama kako bi spriječila trudnoću, jer je željela poniziti svog muškarca. On je bio okrutan i tukao ju je, želeći tako pokazati kako ima moć nad iscjeliteljicom njezinog ranga pa mu je željela pokazati kako njegov totem nije dovoljno snažan da bi porazio njezinog. - Zašto se morala tako ponašati? - ponovo ju je prekinula Četrnaesta. - Nije li mogla jednostavno razvezati čvor i pronaći si drugog muškarca? - Žena Plemena ne može birati s kim će se združiti. O tome odlučuje voña i drugi muškarci. - Ne može birati?! - zaprepastila se Četrnaesta. - Rekla bih da se, pod takvim okolnostima, pokazalo ja ta žena, Iza, inteligentno reagirala - brzo je rekla Prva, pazeći da joj Četrnaesta opet ne uskoči i postavi neko svoje pitanje. -Znaju li sve žene Plemena za te biljke? - Ne, samo iscjeliteljice, a mislim da je pripremanje tog napitka bilo poznato samo onima iz Izine loze, no ona je to pripremala i drugim ženama za koje je mislila da im je to potrebno. Ne znam čak je li im i govorila čemu taj napitak služi. Da je to saznao itko od muškaraca, oni bi bili vrlo ljutiti, ali Izu

nitko nije ispitivao. Znanje iscjeliteljice nije nešto u što bi se muškarci miješali. To se znanje prenosilo s majki na kćeri, koje bi onda i same postale iscjeliteljice ako su pokazale neku sklonost prema tome. Iza je mene podučavala kao da sam njezina kći - rekla je Ejla. -Jako sam iznenañena koliko je njihova medicina napre-dana - izjavila je Zelandona, znajući da govori i uime mnogih drugih. - Mamut iz Lavljeg logora je dobro znao koliko je njihovo liječenje učinkovito. Kad je bio mlad, otputio se na svoje putovanje i dogodio mu se vrlo gadan lom ruke. Jedva se nekako dovukao do mjesta gdje je živjelo neko pleme i njihova iscjeliteljica mu je namjestila kost, a onda ga i njegovala dok mu se ruka nije potpuno oporavila. Oboje smo zaključili da je to bilo isto pleme u kojem sam i ja živjela. Žena koja mu je izliječila ruku bila je Izina baka. Kad je Ejla to rekla, u prostoriji je zavladala potpuna tišina. Bilo je teško povjerovati u to što je rekla. Zelandone obližnjih Špilja su čule Džoharana i Džondalara kako s ljudima razgovaraju o zbitoglavcima, za koje im je Ejla rekla da sebe zovu Pleme, i govore kako su oni ljudi a ne životinje. Nekoliko se dana o tome žestoko raspravljalo, no većina ljudi nije to prihvatila. Zbitoglavci su možda malo pametniji no što većina ljudi misli, ali ih se ne može svrstati u ljude. A sada im ova žena govori kako su liječili jednog Mamuta i razmišljali o tome kako se začinje život. Njezine su riječi čak podrazumijevale da bi njihova medicinska praksa mogla biti naprednija od zelandonske. Zelandone su počele ponovo raspravljati o svim tim stvarima pa se je nastalo komešanje moglo čuti i izvan nastambe. Oni muškarci koji su takoñer bili zelandone i koji su vani osiguravali taj sastanak žena, sada su umirali od radoznalosti da saznaju što je prouzročilo svu tu buku, ali su čekali da ih se pozove unutra. Znali su da se unutra nalazi još nekoliko žena, no bilo je krajnje neobično da se na nekom sastanku žena ovako žestoko raspravlja. Prva je već i ranije čula kako Ejla detaljno govori o Plemenu i sada je požurila pohvatati sve konce i proširiti ih. Sada je htjela dokazati da su oni ljudi i vjerovala je kako je za zelandone važno da shvate moguće posljedice koje iz toga proizlaze, no čak ni ona nije znala da su oni toliko razvijeni i napredni. Pretpostavljala je da oni imaju neki jednostavniji, primitivniji način života pa da je i njihova medicina na tome odgovarajućoj razini. Imala je osjećaj da je Ejla tamo dobila dobru osnovnu poduku koju bi ona mogla dalje razviti. Ovo sada je tražilo preispitivanje i novo vrednovanje. Njihova vlastita Predanja išla su unatrag do vremena kada su Zelandonci živjeli primitivnijim životom, no i tada su njihova znanja o bilju, biljnoj hrani i medicini bila razvijenija nego ostale vrste znanja. Ona je sumnjala da je znanje o bilju bilo još starije i zadiralo još dublje u prošlost. Ako je Pleme bilo tako stari narod kako se čini da to Ejla misli, onda je bilo sasvim moguće da im je to znanje bilo vrlo razvijeno. Posebno ako je točno ono na što je Ejla ukazala, ono njihovo posebno pamćenje kojim se mogu služiti. Zelandoni je sada bilo žao što nije razgovarala s Ejlom ranije, prije nego se sada sve to iznosilo pred zelandonama, no možda je ovako i bolje. Možda je bio potreban upravo ovakav šok da bi zelandone shvatile sve posljedice koje bi taj narod kojeg je Ejla zvala Pleme mogao imati po njih. - Molim vas, smirimo se - rekla je Zelandona, pokušavajući ih opet utišati. Kada se konačno ponovo uspostavio red, objavila je - Čini se da nam je Ejla donijela neke informacije koje bi se mogle pokazati kao vrlo korisne. Mamutovci su dobro uočili njezine kvalitete kad su je usvojili u Mamutovo Ognjište, što je isto kao da je prihvaćena meñu zelandone. Mi ćemo kasnije s njom detaljnije razgovarati i istražiti kakva znanja ona posjeduje. Ako zaista zna načine kako se može spriječiti samo začinjanje života, to bi mogla biti velika korist i trebali bismo joj na tome biti zahvalni. - Trebala bih vam reći kako to ne djeluje uvijek - prekinula ju je Ejla. - Izin muškarac je poginuo kada se tijekom potresa urušila njihova špilja, ali kad je mene pronašla bila je već trudna. Njezina kćer Uba rodila se nedugo nakon toga. A Iza je tada već mogla izbrojiti dvadeset godina, a to je već velika starost za ženu Plemena koja će prvi puta roditi. Njihove djevojčice postaju žene kada im

je osam ili devet godina. Ali na taj lijek se ipak mogla osloniti tijekom dugih godina, a i meni je poslužio dok sam bila na putovanju. - Vrlo malo je toga što se u toj vrsti medicine pokazalo kao apsolutno pouzdano - rekla je Zelandona. - Na kraju je ipak Velika majka ta koja odlučuje. Džondalaru je bilo drago kad je vidio da se žene vraćaju. Čekao je Ejlu. Ostao je s Vukom u njihovom logoru kad je Da-lanar pošao s Džoharanom u glavni logor i obećao je da će se s njima naći čim se Ejla bude vratila. Martona je pozvala Džeriku i Džoplaju u njihovu kolibu i rekla Folari neka im pripremi malo toplog čaja i malo hrane. Martona i Džerika su razgovarale o nekim zajedničkim prijateljima, a Folara je počela govoriti Džoplaji o nekim aktivnostima koje je mladež planirala. Ejla im se ubrzo pridružila, no nakon onog burnog završetka sastanka u kolibi zelandona osjećala je potrebu da malo bude sama. Rekavši kako želi pogledati konje, uzela je naprtnjaču, povela sa sobom Vuka i otišla. Išla je uz potok, malo proboravila s konjima pa nastavila hodati dok nije stigla do jezerca. Na trenutak je poželjela zaplivati, no ipak je nastavila hodati. Nastavila je ići novoprokrčenom stazom i kad se približila novoj špilji shvatila je kako je išla onim putem kojim su ranije ovamo stigli Džondalar i ostali. Prišavši brežuljku u kojem je bila špilja mogla je jasno vidjeti njezin otvor jer sada više nije bilo onog grmlja koje ga je zakrivalo. Bili su uklonjeni i zemlja i ono kamenje pa je tako ulaz bio proširen. Do sada su već vjerojatno gotovo svi bili barem jednom u toj špilji, no bili je malo znakova koji bi ukazivali na te posjetitelje. Zbog njezine ljepote i zato što je zbog tih gotovo bijelih zidova bila tako neobična, smatrali su je vrlo svetim mjestom i pazili da je ne oštete. Zelandone i voñe Spilja su se još uvijek privikavali na njezino postojanje i razrañivali raspored prikladnog vremena i načina za njezino korištenje. Bila je previše nova da bi postojala neka tradicija vezana uz to. Ono mjesto gdje je bila zapalila vatricu kako bi upalila baklju sada je postalo kamenjem ograñeno ognjište uz koje je bilo nekoliko napola izgorjelih baklji. Izvadila je iz naprtnjače svoj pribor, brzo zapalila vatru, njome upalila jednu od baklji i pošla prema ulazu u špilju. Držeći baklju visoko, zakoračila je u mračni prostor. Sunčeva svjetlost koja je prodirala kroz ulaz osvjetljavala je vlažno strmo tlo koridora na kojem je sada bilo tragova nogu svih veličina; i onih bosih i onih u obući. Vidjela je neke tragove uskih i dugačkih bosih nogu, koji su vjerojatno pripadali nekom visokom muškarcu, pa još neke prosječne veličine i nešto šire koji su mogli pripadati ili odrasloj ženi ili kakvom dječaku u razvoju. I još mnogo najrazličitijih tragova. Preko svih tih otisaka prelazili su tragovi vuka. Pitala se što bi neki tragač, koji ništa nije znao o ovom vuku koji je sada hodao ispred nje, zaključio vidjevši sve ovo. Kako je napredovala, osjećala je da zrak postaje sve hladniji i vlažniji, a prostor sve mračniji. Špilja nije zahtijevala nikakav poseban napor da bi se kroz nju kretalo, barem ne do one velike glavne prostorije. To je špilja kakvu bi sve obitelji rado koristile, ali ne kao mjestu u kojem se živi. Podzemne su špilje bile previše mračne i vlažne da bi se u njima obitavalo, posebno kada je cijelo područje prepuno zaklona otvorenih dnevnom svjetlu, s ravnim podom i natkrivenih kamenim policama koje ih štite od kiše i snijega. A ova je špilja tako prekrasna, poput nekog izuzetnog svetilišta, poput posve izuzetnog ulaza u maternicu Majke. Hodala je s Vukom uzduž lijeve strane te velike prostorije bijelih zidova, a onda zašla u užu stražnju galeriju čiji su se zidovi uzdizanjem širili i onda spajali u zakrivljen bijeli strop. Sišla je dolje do dijela koji se okretao oko onog stupa koji se spuštao sa stropa no nije dosizao do poda. Počela je osjećati hladnoću pa je posegnula u naprtnjaču i izvadila kožu megacerosa pa njome ogrnula ramena. Bila je to koža onog jelena kojeg je oborila kopljem iz bacača neposredno prije lova na bizone u kojem je Sivonar poginuo. Otad se dogodilo toliko toga da joj se činilo da je to bilo davno. Otišla je do kraja uskog hodnika i sjela. Sviñala joj je pro-stranost tog prostora. Vuk joj je prišao i trljao glavom o njezinu slobodnu ruku - Mislim da bi ti htio da ti se malo posvetim - rekla je, prebacujući baklju u lijevu ruku i češući ga iza uha. Kada je opet otišao istraživati špilju, njezine su misli

odlutale natrag do onog sastanka održanog s drugim ženama i onog razgovora kada su već gotovo sve žene otišle. Razmišljala je o onim znakovima roda pa se prisjetila kako je Martonin znak konj i upitala se kakav je njezin. Mislila je kako je zanimljivo to što su u svijetu duhova konji, bivoli i bizoni moćne životinje koje su važnije od vukova i špiljskih lavova pa možda i od špiljskih medvjeda. To je mjesto gdje su stvari obrnute, možda izokrenute ili postavljene naglavce. Dok je tamo sjedila, počeo ju je obuzimati neki osjećaj kojeg je već i ranije bila osjetila. To joj se nije svidjelo i pokušala ga se otresti, no nije imala nad tim nikakvu kontrolu. Počela je prisjećati se nečega, prisjećati se nekih snova, ali to je bilo i više od prisjećanja i snoviñenja, kao da ponovo proživljava svoje snove i sjećanja, s maglovitim sjećanjem na stvari koje se nisu dogodile. Osjećala je kako je silno zabrinuta, jer je učinila nešto loše, iskapila je onu tekućinu koja je bila preostala u zdjeli. Slijedila je treperava svjetla kroz beskrajno dugačku špilju, a onda je, obasjane vatrom, ugledala mog-ure. Osjetila je kako joj je pozlilo i kako se skamenila od straha, padala je u mračni ponor. Odjednom joj je Kerb pomogao, podupro je, umanjio njezin strah. Kreb je bio mudar i ljubazan. Shvaćao je svijet duhova. Scena se promijenila. U narančastom bljesku taje krupna mačka skočila na bivole i čuo se užasan krik kad je srušila krupnu crveno-smeñu kravu. Ejlaje uzdahnula i pokušala se uvući u čvrstu stijenu malene špilje. Špiljski lav je riknuo i ispružio golemu šapu s pandžama posegnuvši za njom i ogrebavši njezino lijevo bedro, ostavivši na njemu četiri paralelne brazgotine. - Tvoj totem je Špiljski Lav - reče joj stari Mog-ur. Opet se sve promijenilo. Niz vatri osvjetljavao je put niz hodnik dugačke vijugave špilje i osvijetlio prekrasne draperije i tekuće formacije od kojih je jedna podsjećala na dugačak rep konja. To se pretvorilo u kobilu žute dlake koja se stapala sa stadom. Zarzalaje i zamahnuta svojim crnim repom pa je izgledalo kao da joj maše. Ejla je pogledala ispred sebe kako bi vidjela kamo ide i iznenadila se vidjevši Kreba kako izlazi iz sjene. Mahnuo je prema njoj, dajući joj znak neka požuri. Ćula je njisak konja. Stado je u punom galopu jurilo prema rubu litice. U panici je pojurila za njima. Osjećala je kako joj se želudac stisnuo od straha. Čula je njištanje konja koji je pao preko ruba i upadu se kotrljao. Imala je dva sina, braću za koju nitko ne bi rekao da su braća. Jedan je bio visok i plavokos poput Džondalara, a za drugog, starijeg, znala je da je Dark, premda mu je lice bilo u sjeni. Posred neke beskrajne i vjetrovite stepe, ta su dva brata prilazila jedan drugom iz suprotnih smjerova. Osjećala je strašnu uznemirenost, nešto užasno će se dogoditi, nešto što ona mora spriječiti. Tada, šokirana užasom, shvatila je da će njezini sinovi ubiti jedan drugoga. Kako su si prilazili tako je i ona pokušavala doprijeti do njih, no neki zlokobni debeli zid držao ju je u klopci. Već su gotovo stigli jedan do drugog, ruku podignutih kao da će sada udariti. Vrisnulaje. - Probudi se, dijete - rekao je Mamut. - To je samo simbol, neka poruka. -Alijedan će umrijeti! -povikalaje. - To nije ono što ti misliš, Ejla - rekao je Mamut. -Moraš pronaći pravo značenje. Ti imaš taj Talent. Prisjeti se, svijet duhova nije isti kao ovaj, u njemu je sve okrenuto, izokrenuto, postavljeno naglavce. Ejla se trgnula kad je ispustila baklju iz ruke. Zgrabila ju je i podigla prije nego se vatra ugasila, a onda je pogledala u onaj stup koji je izgledao kao da svojom visinom gore nešto podupire, a nije čak ni dopirao do tla. On je bio okrenut, on je stajao naglavce. Osjetila je kako ju prolazi jeza. Tada se na trenutak taj stup pretvorio u prozirni viskozni zid. Na drugoj strani konj se još uvijek strmoglavo kotrljao, padajući niz liticu. Vuk se vratio, gurkao je nosom i cvilio, trčao van pa se vraćao i opet cvilio. Ejla je ustala i gledala Vuka, još uvijek pokušavajući razbistriti glavu - Što želiš, Vuče? Što mi to pokušavaš reći? Želiš li da te slijedim? Jesi li to htio? Krenula je iz stražnje galerije i kada je došla do ulaza u nju ugledala je još jednu baklju kako niz strminu ulazi u špilju. Osoba koja je nosila tu baklju je očito i nju vidjela, premda je njezina baklja već slabije gorjela. Požurila je,

no stigla je samo napraviti još nekoliko koraka i onda joj se baklja posve ugasila. Stala je i onda opazila da se ona svjetlost koja joj je prilazila sada pomiče brže. Osjetila je olakšanje, no još prije nego joj je ta osoba stigla prići, oči su joj se priviknule na mrak. Opazila je slabašno svjetlo koje je izvana dopiralo do stražnje strane velike prostorije i pomislila je kako bi možda i mogla, ako bi morala, pronaći put do izlazu, ali bilo joj je drago što je netko dolazio. Ipak, iznenadila se kad je vidjela tko je to. - To si ti! - rekli su oboje uglas. - Nisam znao da je itko unutra. Ne želim ti smetati. - Tako mi je drago što te vidim - istovremeno je rekla Ejla i nasmiješila se. Zaista mi je drago što te vidim, Brukevale. Moja baklja se ugasila. - Primijetio sam to - rekao je. - Želiš li da te otpratim do izlaza? Mislim, ako već namjeravaš izaći. - I predugo sam već ovdje - rekla je. - Hladno mi je. Bit će mi drago opet osjetiti sunce. Trebala sam bolje pripaziti. - Vrlo je lako opustiti se u ovoj špilji. Tako je lijepa i osjećaš nešto... ne znam... nešto posebno - rekao je, držeći svjetlo visoko izmeñu njih dok su išli prema izlazu. - Da, nekako je posebna, zar ne? - Sigurno si bila uzbuñena što si je prva pronašla. Mi smo već mnogo puta bili na ovim obroncima, ni ne znam reći toliko riječi za brojanje, pa ipak je nitko nije pronašao sve dok ti nisi došla - rekao je Brukeval. - Uzbudljivo je vidjeti je, a nije važno jesi li prvi. Mislim da su svi jednako osjetili to uzbuñenje kada su je prvi puta vidjeli. Jesi li već bio ovdje? upita ga Ejla. - Da. Svi su o njoj govorili pa sam, prije nego se smračilo, uzeo baklju i došao je vidjeti. Sunce je već zalazilo i nisam imao vremena da bih mnogo toga vidio. Vidio sam tek dovoljno da odlučim danas ponovo doći ovamo. - Eh baš mi je drago što si došao - rekla je Ejla kad su se počeli uspinjati uz strminu pri samom otvoru. - Vjerojatno bih i sama nekako izašla van, jer tamo otraga dopire malo svjetla, a i Vuk bi mi pomogao, ali ne mogu ti reći kakvo sam olakšanje osjetila kada sam vidjela kako mi se tvoja baklja približava. Brukeval je pogledao dolje i spazio vuka. - Da, siguran sam da bi ti on pomogao. I on je nekako poseban, zar ne? - Za mene jest. Jesi li se već upoznao s njim? Postoji neka vrst formalnog upoznavanja koje obavljamo. On zna da si prijatelj - rekla je Ejla. - Rado bih ti bio prijatelj - rekao je. Način na koji je to rekao prisilio je Ejlu da ga pogleda na onaj diskretan način žene Plemena. Naježila se, osjetivši neki loš znak, kao da će se nešto loše dogoditi. Činilo se da je u ovoj njegovoj izjavi bilo i više od želje za prijateljstvom. Osjetila je njegovu žudnju za njom i onda odlučila da jednostavno ne želi u to povjerovati. Zašto bi Brukeval žudio za njom? Jedva su se i poznavali. Izlazeći iz špilje osmjehnula mu se, djelomično i zato da bi prikrila svoju nervozu. - Daj onda da te upoznam s Vukom - rekla je. Uzela je Brukevalovu ruku i prošla cijeli onaj postupak nuñenja Vuku da je onjuši. - Mislim da ti nikada nisam rekao koliko sam ti se divio onoga dana kad si se suprotstavila Maroni - rekao je kada su to obavili. - Ona zna biti zla i okrutna žena. Ja to dobro znam jer sam kao dijete živio s njom. Mi smo ti nekakvi roñaci, daleki roñaci, a kad je moja mati umrla, njezina majka je bila najbliža roñakinja koja je mogla dojiti dijete i tako su me uvalili njoj. Prihvatila je tu odgovornost, ali nije joj bilo drago. - Priznajem da mi baš nije jako stalo do Marone, - rekla je Ejla - ali neki ljudi misle da ona ne može imati djecu. Ako je to točno, onda je žalim. - Ne znam je li točno da ne može ili samo ne želi. Neki misle da ona uvijek kad je blagoslovljena nañe i načina kako će izgubiti dijete. Ona ionako ne bi bila dobra mati. Ona ne zna misliti ni na koga osim na sebe - rekao je Brukeval. Ona nije popu Lanoge. Lanoga će biti divna mati. -Već se tako i ponaša - rekla je Ejla. - A zahvaljujući tebi, Lorala sada već ima dobre izglede da

će preživjeti - rekao je. Zbog načina na koji ju je gledao, Ejla se opet osjetila nelagodno. Pogledala je dolje i pogladila Vuka kako bi se otresla tih misli. - Zahvaljujući onim majkama koje ju doje, a ne meni -rekla je. - Ali nitko se drugi nije potrudio saznati da dijete ne dobiva mlijeko, niti je ikome bilo dovoljno stalo da bi potražio pomoć. Vidio sam te kako se ponašaš prema Lanogi. Ponašaš se prema njoj kao da ona nešto vrijedi. - Naravno da vrijedi - rekla je Ejla. - Ona je sjajna djevojčica i biti će divna mati. - Da, to je točno, ali ona još uvijek pripada obitelji koja ima najniži status u cijeloj Devetoj Špilji. Ja bih se združio s njom i podijelio s njom moj status, premda ne bih imao ništa od toga, ali sumnjam da bi me ona htjela. Ja sam za nju pre-star i previše... pa znaš... nijedna žena me neće. Nadam se da će pronaći nekoga tko će je biti vrijedan. - I ja se to nadam, Brukevale. Ali zašto misliš da te niti jedna žena ne želi? pobunila se Ejla. - Koliko znam, tvoj je status meñu najboljima u Devetoj Špilji, a Džondalar kaže da si sjajan lovac i da daješ znatan doprinos Špilji. Džondalar te jako cijeni, Brukevale. Kada bih ja bila Zelandonka koja traži muškarca pogodnog za združivanje i kada se sad ne bih združivala s Džondalarom, ja bih porazmislila o tebi. Ti možeš toliko toga ponuditi. Pozorno ju je promatrao, pokušavajući se uvjeriti nije li sve to rekla samo da bi, poput Marone, to već u sljedećem trenutku sve izokrenula u sarkazam. Ali činilo se da Ejla iskreno govori ono što osjeća. - E pa, nažalost, ti ne tražiš muškarca, - rekao je - a ako ga ikada budeš tražila, javi mi. - Tada se osmjehnuo, trudeći se da sve to ispadne kao šala. Od prvog trenutka kada ju je spazio, Brukeval je znao da je to žena o kakvoj je uvijek sanjao. Nevolja je u tome što će se ona združiti s Džondalarom. Kako je taj čovjek sretan, pomislio je, no on je oduvijek bio tako sretan. Nadam se da zna cijeniti to što ima, jer ako on to neće znati cijeniti, ja hoću. Uzeo bih je istog trenutka, samo kada bi me htjela. Podigli su glave kada su začuli zvuk glasova i vidjeli nekoliko ljudi koji su dolazili iz smjera logora Devete Špilje. Onu dvojicu visokih muškaraca koji su si bili tako slični bilo je odmah lako prepoznati. Ejla je mahnula i nasmiješila se Džondalaru i Dalanaru. Svi oni su je prepoznali i uzvratili joj mahanjem. One dvije visoke djevojke pokraj njih nisu se mogle biti još više različite nego što su bile, i premda su se smatrale roñakinjama bilo je to daleko srodstvo, no obje su bile usko povezane s Džondalarom. Ejli su bili objasnili sve te složene obiteljske veze Zelandonaca i, gledajući ih kako joj prilaze, ona je razmišljala o tim njihovim odnosima. Meñu Zelandoncima samo su se djeca iste majke zvala braćom i sestrama; djeca iz ognjišta istog muškarca smatrala su se roñacima, a ne braćom. Džondalar i Folara su bili brat i sestra jer su, iako su imali različite muškarce svojih ognjišta, imali zajedničku majku. Džoplaja mu je bila bliska roñakinja, jer im je oboma Dalanar bio muškarac ognjišta, ali su imali različite majke. No premda takvi bratski odnosi nisu bili priznati, oni su se ipak podrazumijevali. Bliski roñaci, posebno oni koji su se još nazivali i roñacima ognjišta, bili su u previše bliskoj vezi da bi se mogli meñusobno združivati. S njima je bio i Ekozar, mladić koji se Obećao Džoplaji. On je svojom grañom bio jednako lako raspoznatljiv kao i dvojica visokih muškaraca, posebno Ejli. Džoplaja i Ekozar će se združiti tijekom ljetnog Združivanja, kao i Ejla i Džondalar, a parovi združeni na istoj svečanosti često su razvijali čvrsta prijateljstva. Ejli bi bilo drago da je to moglo biti tako, no oni su živjeli daleko jedni od drugih pa to nije bilo vjerojatno. Dok su prilazili, Ejla je primijetila kako Džoplaja povremeno pogledava Džondalara i to joj, začudo, nije smetalo. Žalila ju je i suosjećala je s njom. Ona je razumjela Džoplajinu melankoliju, jer je i sam jednom bila obećana pogrešnom čovjeku, ali za Džoplaju neće biti onog spasa u posljednjem trenutku. Bliski roñaci su često bili odgajani zajedno ili su živjeli jedno blizu drugog pa su znali da su bliski i da ne mogu ni pomišljati na to da bi se združivali. Ali kad je Džondalar nakon tučnjave s čovjekom koji se sada zove Madroman i kojem je tada izbio ona dva prednja zuba, bio poslan živjeti kod Dalanara, on je

već bio tinejdžer. Kći Dalanarovog ognjišta, Džoplaja, bila je nešto mlaña i nisu se poznavali od ranije. Dalanar je bio oduševljen što je tako imao na okupu oba djeteta svog ognjišta i želio je da se oni bolje upoznaju. Odlučio je da bi ih mogao oboje učiti vještini kalanja kreme-na kako bi im dao nešto zajedničko o čemu će moći razgovarati. To je zapravo bila vrlo dobra zamisao, samo on nije znao kakav će učinak taj mladić koji mu je bio toliko sličan imati na Džoplaju. Ona je oduvijek obožavala čovjeka svog ognjišta, a kad je došao Džondalar bilo je tako lako usmjeriti tu silnu ljubav na tog njezinog bliskog roñaka. Džerika je to uočila, ali ni Dalanar ni Džondalar nisu bili toga svjesni. Ona je te svoje osjećaje prema njemu stalno izražavala kroz šale, a oni su, znajući da se bliski roñaci ne smiju združivati, prihvaćali to onako kako je to i izgledalo, kao da se ona samo šali. U Dalanarovoj Špilju Lanzadonaca bilo je relativno malo ljudi i nije bilo nekoga tko bi bio primjeren par toj lijepoj i inteligentnoj djevojci. Kad je Džondalar otišao na svoje putovanje Džerika je tražila da Dalanar povremeno povede Spilju Lanzadonaca na Ljetni sabor Zelandonaca. Oboje su se nadali da će tamo Džoplaja naći nekoga, a tamo je i bilo mnoštvo mladića koji su bili zainteresirani za nju, no ona se osjećala drukčijom i nije imala samopouzdanje, jer su ljudi zurili u nju. I nije mogla pronaći nikoga s kim bi se osjećala tako ugodno kao što se osjećala sa svojim bliskim roñakom Ona je znala da su se ponekad i roñaci združivali... istini za volju, daleki roñaci... i odlučila je to zaboraviti pa je radije sanjarila o tome kako će tijekom tog svog putovanja Džondalar shvatiti kako i on voli nju koliko i ona njega. Znala je da je takav san nestvaran, no silno se nadala kako će on jednoga dana doći kući i izjaviti kako je ona njegova jedina prava ljubav. Umjesto toga, vratio se s Ejlom. Bila je očajna, no vidjela je kolika je njegova ljubav prema toj strankinji i znala je da se njezin san raspao. Jedini muškarac prema kojem je osjećala nekakvu sklonost bio je novi član Dalanarove Špilje, čovjek u kojeg su takoñer zurili ma kamo pošao, Ekozar, čovjek pomiješanih duhova. Džoplaja je bila ta koja mu je pomogla uključiti se u novu Špilju, pokazala mu da su ga Dalanar i Lanzadonci prihvatili i čak mu pomogla učiti jezik. Ona je bila i ta koja je iz njega uspjela izvući njegovu priču. Njegovu majku je silovao muškarac koji je pripadao Drugima i koji je ubio njezinog muškarca. Kada je rodila, prokleli su je kao ženu koja donosi zlu sreću, jer joj je muškarac bio ubijen, a sin se rodio "deformiran". Napustila je svoje pleme i bila je spremna umrijeti, no spasio ju je Andovan, postariji čovjek koji je pobjegao od zlog voñe S"Armunajaca. On je neko vrijeme živio sa zelandonskom Špiljom, no nije se osjećao ugodno uz narod čiji su običaji bili toliko različiti od njegovih. Otišao je od njih i živio je sam, sve dok nije pronašao tu ženu Plemena i njezinog sina. Zajedno su othranili dječaka. Ekozar je od svoje majke naučio plemenski jezik znakova, a od Andovana govorni jezik, iako je to bila neka mješavina njegovog vlastitog jezika i zelandonskog kojeg je naučio. Ali kada je narastao do muževne dobi, Andovan je umro. Mati mu nije mogla podnijeti da živi sama pa je konačno popustila pred onom smrtnom kletvom koja je bila na nju bačena. Umrla je nedugo nakon Andovana, ostavivši Ekozara samog. Mladić nije želio živjeti sam. Pokušavao se vratiti plemenu, no oni su mislili da je deformiran i odbili su ga primiti. I premda je znao govoriti, Špilje su ga odbijale kao čudovište pomiješanih duhova. Očajan, pokušao se ubiti i kada se probudio ugledao je nasmiješeno lice Dalanara koji ga je našao ranjenog, ali još ne mrtvog i odnio ga u svoju Špilju. Lanza-donci su ga prihvatili, a on je poštovao kao idola tog visokog čovjeka, ali Džoplaja je bila ta koju je volio. Bila je ljubazna prema njemu, razgovarala s njim, slušala ga što govori i čak mu je izradila prekrasno ukrašenu tuniku za svečanost njegovog prihvaćanja meñu Lanzadonce. Toliko ju je volio da ga je boljelo kad je i razmišljao o tome, no nije vjerovao da ima ikakve izglede. Dugo se borio sam sa sobom dok je skupio hrabrost i upitao je bi li se htjela združiti s njim, a jedva je mogao povjerovati kada je ona konačno prihvatila. To se dogodilo nakon što se njezin

roñak ognjišta vratio s Ejlom, a njemu su se i Džondalar i Ejla odmah svidjeli. Oni se nisu prema njemu ponašali kao da je drukčiji od ostalih. Ma kamo Ekozar pošao, ljudi su zurili u njega. Pomiješane crte koje je naslijedio i od Plemena i od Drugih nisu bile najprivlačnije. Bio je visok kao prosječno visok muškarac Drugih, ali zadržao je onu robusnu grañu tijela koja se odlikovala snažim i širokim prsnim košem, relativno kratkim i krivim nogama i dlakavim tijelom. Vrat mu je bio dugačak i mogao je govoriti, čak mu je i brada bila naznačena, kao u Drugih, mada je bila ponešto uvučena i ostavljala dojam slabosti. Njegov poveći nos i izbočene arkade s gustim obrvama koje su mu prelazile čelom u jednoj cjelovitoj crti, bili su u potpunosti nasljeñe Plemena. Ćelo ne. Bilo je okomito i visoko, kao kod bilo kojeg pripadnika Drugih. Ta se kombinacija mnogima činila vrlo neobičnom, kao da nekako nije bio dobro sastavljen, no Ejla nije tako mislila. Ejla je odrasla u Plemenu pa je tako bila prihvatila i njihove pojmove o tome što je lijepo. O sebi je uvijek mislila da je visoka i ružna. Mislila je da je previše visoka i da joj je lice potpuno bezizražajno. I premda se njoj moglo činiti da je ovaj mješanac lijep, svima ostalima je Ekozar bio izrazito ružan. Jedini izuzetak su bile njegove oči. Noću su imale onaj vlažan tamni sjaj, a danju, iskreći sjajem boje lješnjaka, njegove su krupne tamnosmeñe oči bile zaista privlačne i doimale se inteligentno, a kada je pogledao Džoplaju one su otkrivale svu njegovu ljubav prema njoj. Premda nije bila zaljubljena u njega, Džoplaja je prema njemu osjećala neku roñačku ljubav i veliko štovanje. Mada su u nju ljudi zurili zbog njezine izrazite ljepote, ona se ipak zbog toga osjećala drukčijom od njih i mrzila je to baš toliko koliko i on. Uz njega se osjećala ugodno i mogla je s njim razgovarati. Odlučila je da ee se, kad već ne može imati onog koga ona ljubi, združiti s muškarcem koji voli nju, a znala je da nikada ne bi mogla pronaći čovjeka koji bi je volio više no što je Ekozar voli. Kako im je ova grupa što je dolazila iz logora prilazila, tako je Ejla primijetila da Brukeval postaje nekako napet. Zurio je u Ekozara, a na njegovom se licu nije vidjelo prijateljstvo. Sada je postala svjesna sličnosti i razlika meñu njima. U Ekozarovom slučaju mati je bila ta koja je rodila dijete miješanih duhova; kod Brukevala je to bila njegova baka. Ekozarove karakteristike Plemena su bile svakako više naglašene, no i Ejli i svima drugima bilo je jasno da su obojica mješanci. Ipak, Brukeval je bio više nalik Drugima nego Ekozar. Iako je sad već bila sklona diviti se onome što se sviñalo Drugima, Ejla je još uvijek izrazite crte Plemena smatrala privlačnim. Kad je Brukevalu rekla kako ne može razumjeti zašto on misli da ga niti jedna žena ne bi htjela, ona je to zaista i mislila. Kad bi bila Zelandonka i kad se ne bi združivala s Džondalarom, ona bi ga zaista uzela u obzir. No znala je da nije zaista Zelandonka, barem ne još, i da ona osobno ne bi ni pomislila na Brukevala. Iako je mislila da je zgodan i da može mnogo toga ponuditi, bilo je u njemu nečega što joj je smetalo. Podsjećao ju je na Brauda, a način na koji je upravo sada gledao Ekozara objašnjavao je i zašto ju je podsjećao upravo na njega. - Pozdravljen, Brukevale - rekao je Džondalar i s osmjehom mu prišao. - Mislim da poznaš Dalanara, muškarca mojeg ognjišta, ali jesi li se upoznao s mojom roñakinjom Džo-plajom i s čovjekom koji joj se Obećao, Ekozarom? - Džondalar se pripremio obaviti formalno upoznavanje, a Ekozar je podigao već spremne ruke, no prije nego je i stigao započeti, Brukeval ga je prekinuo. - Nemam nikakve želje dodirnuti zbitoglavca! - rekao je spuštajući svoje ruke, a onda se okrenuo i otišao. Svi su bili zapanjeni. Konačno je Folara progovorila -Kako je mogao biti tako nepristojan! - rekla je. Znam da on za smrt svoje majke krivi zbitoglavce... mislim da sam trebala reći Pleme... ali ovo je bilo neoprostivo. Ako nitko drugi, barem je mati naučila Brukevala boljem ponašanju. Ona bi se zgrozila. - Moja mati je možda i bila zbitoglavka ili član Plemena, zovite to kako hoćete, ali ja nisam. Ja sam Lanzadonac. -Jesi - rekla je Džoplaja, uzimajući ga za ruku. - uskoro ćemo se združiti. - Znamo da i meñu Brukevalovim precima ima ljudi iz Plemena - rekao je Dalanar. - To je posve očito. Ako ne može podnijeti da dotakne nekog s takvim naslijeñem, kako onda može podnijeti samog sebe?

- ne može. U tome i jest problem - rekao je Džondalar. -Brukeval mrzi samoga sebe. Kad je bio malen, druga djeca su ga mučila i zvali su ga zbitoglavac, a on je to uvijek poricao. - Ali on ne može promijeniti činjenice, ma koliko ih poricao - rekla je Ejla. Nitko nije govorio tiho, a Brukeval je imao odlučan sluh. Čuo je sve što su rekli. Imao je još jednu crtu Drugih, koju Pleme nije imalo, jer mogao je plakati, i dok je sada odlazio oči su mu bile pune suza. Čak i ona, rekao je samome sebi kad je čuo Ejlin komentar. Mislio sam da je ona drukčija. Vjerovao sam kako je i mislila ono kad je rekla da bi me uzela u obzir kada ne bi bilo Džondalara, ali i ona misli da sam zbitoglavac. Ona ne bi nikada razmislila i o meni. Što je više o tome razmišljao, bio je sve više ljutit. Nije u redu da ona ovako ohrabruje osobu, a uopće ne misli to što govori. Ja nisam zbitoglavac, bez obzira što ona kaže, bez obzira što itko od njih kaže. Ja nisam zbitoglavac! Još je bio mrak, ali nebo je već zamijenilo crnu boju noći onom plavom i na istočnom obzorju se već slutila zora, kada je grupa iz Devete Špilje Zelandonaca i Prve Špilje Lanzado-naca krenula iz svojeg logora. Bakljama su si osvjetljavali put do mjesta na kojem je Džondalar demonstrirao svoj bacač koplja i bilo im je drago kada su na tom, nekad travom prekrivenom polju, a sada dobro utabanom prostoru, vidjeli logorsku vatru. Neki lovci su već stigli. Nebo je bilo sve svjetlije, a iznad rijeke se dizala prohladna jutarnja izmaglica. Ptice su već punim grlom pjevale i, držeći Njiskino uže, Ejla se sagnula kako bi zagrlila Vuka, a onda se osmjehnula Džondalaru koji je gladio Trkača kako bi ga održao mirnim. Začuñeno je gledala oko sebe, jer ovo je bila najveća lovačka družina koju je ikada vidjela. Bilo ih je daleko više nego bi ih znala izbrojiti. Sjetila se kako joj je Zelandona ponudila da će je naučiti velike brojeve i sada je odlučila kako će je svakako zamoliti da to i učini. Bilo bi joj drago kada bi znala reći koliko je sada ovdje ljudi. Žene koje su se namjeravale združiti nisu sudjelovale u ovakvom lovu koje je prethodio njihovom obredu Združivanja, jer su obično postojale neka ograničenja, a za njih je bilo planirano i obilje drugih aktivnosti. Prva je na brzinu obavila s Ejlom sve što je bilo potrebno i tako joj oslobodila vrijeme za lov. Ovaj će lov biti test u kojem će se isprobati uporaba konja, a i Džondalarovog bacača u lovu, pa im je Ejla bila potrebna. Ejli je bilo drago što joj je bilo dopušteno pridružiti se lovcima. Oduvijek je uživala u lovu. Da nije naučila loviti kad je živjela sama u svojoj dolini, možda ne bi ni preživjela, a to joj je davalo osjećaj da se može na sebe osloniti. Iako je meñu onim ženama koje će se sada združiti bilo još nekoliko koje su inače odlazile u lov, samo je još jednoj od njih bilo stalo da se pridruži ovom lovu. Kako je već bila učinjena iznimka za Ejlu, odlazak u lov se dopustio i njoj. Dok su bile mlañe, djevojčice su uživale u lovu koliko i dječaci. Kad su zašle u pubertet, mnoge od njih su još uvijek odlazile u lov, većinom zato što je tamo bilo mladića. Nekoliko ih je uživalo u lovu zbog njega samog, ali kad su se jednom združile i dobile djecu, većina tih mladih žena je imala toliko posla da im je bilo drago što to mogu prepustiti muškarcima. Tada su se one počinjale baviti drugim zanatima i vještinama koje su doprinosile njihovom statusu i pružale im mogućnost trgovanja i cjenkanja za predmete koje su željele i što ih nije odvodilo daleko od njihove djece. Ali na žene koje su u mladosti lovile gledalo se kao na poželjne družice. One su mogle razumjeti sve one izazove koje lov donosi, cijeniti uspjehe i suosjećati s neuspjesima kroz koje su prolazili njihovi muškarci. Sinoć je Ejla, zajedno s većinom voña i nekim lovcima bila na obredu Traganja kojeg su organizirale zelandone, no nije sudjelovala nego je samo promatrala. Tijekom Traganja se saznalo da se u obližnjoj dolini okuplja veliko krdo bivola, a to je bila dobra vijest za lov pa su odlučili najprije pokušati tamo, iako nije bilo nikakvih garancija. Iako su tijekom Traganja zelandone mogle metafizički "vidjeti" životinja, moglo se dogoditi da sljedećeg dana one ne budu na mjestu gdje su bile viñene. No ta je dolina imala dobrih livada koje su privlačile divlju stoku pa je bilo vjerojatno da će se, čak ako su bivoli i otišli, tamo zateći neke druge životinje. Lovci su se ipak nadali bivolima, jer

su se u ovo doba godine okupljali u golema krda i lov na njih osiguravao je velike zalihe vrlo ukusnog mesa. Kada je njihove hrane bilo u izobilju, potpuno odrasli mužjak bivola bio je u ramenima visok dva metra i težak gotovo tisuću i petsto kilograma, što znači da je bio sedamdesetak centimetara viši i više nego dvostruko teži od svojih mnogo kasnijih potomaka. Izgledao je poput običnog bika no bio je mnogo veći i približavao se dimenzijama mamuta. Što se hrane tiče, bivoli su najviše voljeli travu i to svježe, zelene vlati, a ne one već stare stabljike, baš kao što nisu voljeli ni lišće drveća. Najradije su pasli uz rubove šuma i na livadama, a i više su voljeli vlažne ravnice nego stepe. Dlaka bikova je obično bila crna i dugačka, a niz leña su se pružale svijetle pruge. Na čelu mu je dlaka bila kraća i ko-vrčava i tu su mu rasla dva dugačka, prilično tanka roga, čija je boja bila od bijelo-sivkaste pa sve do crne, a vrhovi su bili okrenuti prema naprijed. Krave su bile i niže i kraće, dlaka im je bila nešto svjetlija, često pomalo crvenkasta. Obično su samo one vrlo stare ili vrlo mlade životinje postajale plijenom četveronožnih lovaca. Bik u punoj snazi nije se bojao nikakvog lovca, pa čak ni ljudi, i nije se čak trudio niti toliko da ih izbjegava. Bivoli su bili brzi, snažni, živahni i vrlo opasni. Skupina lovaca je krenula čim se dovoljno razdanilo. Spazili su krdo bivola još prije nego je sunce odskočilo; ta je dolina bila iznenañujuće blizu. Jedan njezin kraj vodio je u prilično prostran kanjon koji se onda sužavao i opet širio u prirodni obor. Taj dio nije bio posve zatvoren i bilo je nekoliko uskih odvojaka, no to su mjesto već i ranije koristili, iako uglavnom ne češće nego jednom godišnje. Zbog mirisa krvi nakon takvog velikog lova, životinje su se držale podalje od tog mjesta sve dok ga kiše i snijeg ne bi opet isprali. Predviñajući ponovnu uporabu, ljudi su tu podigli ograde kod onih otvora i sada su provjeravali to mjesto, odabirući povoljne položaje za bacanje koplja. Znak da je sve spremno bio je vučje tuljenje koje je Ejla ocijenila kao posve dobru imitaciju, i zagrlila je Vuka kako ne bi došao u napast da odgovori na taj zov, a glasno graktanje vrane bio je povratni znak. Ostali lovci su se rasporedili oko krda, nastojeći ga ne uznemiriti previše, što je uz ovoliko ljudi bio zaista težak zadatak. Ejla i Džondalar su se držali dosta daleko otraga, ne želeći da miris Vuka ubrza dogañaje. Na dani znak su uzjahali i krenuli galopom, a Vuk je trčao izmeñu njih. Bez obzira koliko je brz i snažan bik mogao biti, bivoli su ipak bile životinje krda i meñu njima je bilo i mladih životinja. Svi oni povici koje su sada začuli i oni nepoznati predmeti kojima su mahali pred njima, bili su dovoljni da ih zaplaše, pa kada je prvi potrčao, ostali su ga ubrzo slijedili. Tjerano od dvoje ljudi na konjskim leñima koji su im prišli iznenañujuće blizu vičući i mašući, i osjetivši miris vuka, stado se ubrzo dalo u divlji bijeg prema kanjonu. Naglo suženje ih je usporilo i počeli su se gurati pokušavajući se probiti. U cijelom tom metežu neke su životinje pokušale umaći i krenuti nekim drugim putem, bilo kojim drugim putem. Ljudi, konji i vuk su sada bili posvuda, skrećući ih natrag, sve dok konačno jednom starom biku nije prekipjelo. Zaustavio se, nogom zagrebao po tlu, spustio rogove i odmah bio pogoñen s dva koplja izbačena iz bacača. Pao je na koljena, a onda se svalio na stranu. Dotad je većina ostalih već prošla i ograda je bila zatvorena. Tada je otpočelo klanje. U životinje ulovljene u klopku sada su iz svih smjerova letjela koplja; ona s kremenim vrškom i ona s usiljenom kosti ili bjelokosti, dugačka i kratka. Lovci su se ipak morali pripaziti opasnih rogova i šiljatih papaka. Neke su životinje bile pogoñene kopljima iz bacača i to ne Ejlinog ili Džonadalarovog. Nekoliko pustolovnih duša je iskušavalo svoje bacače tu gdje poneki promašaj neće značiti ništa, jer bivoli odavde ne mogu otići nikamo osim na grudi majke zemlje i u svijet duhova. U samo to jedno jutro osigurano je dovoljno mesa da potraje neko vrijeme cijelom Ljetnom saboru, a da se tu i ne uračuna velika gozba prigodom Združivanja. Kad su zatvorili životinje u klopku, odaslali su glasnika i druga velika skupina je već stigla pomoći pri radu još prije nego je bila oborena posljednja životinja pa su se odmah prihvatili rezanja, konzerviranja i uskladištavanja.

Bilo je raznih načina spremanja hrane. Zbog blizine ledenjaka postojao je, na različitim dubinama, sloj stalno smrznutog tla pa su se ti slojevi permafrosta koristili kao hladnjače i to tako da su se jednostavno u tlu iskopale jame. Svježe meso se takoñer moglo spremiti u dubokim jezerima ili mirnim potocima i rijekama. Označeno motkama i opterećeno kamenjem, tako spremljeno meso moglo je potrajati i godinu dana, a da je na njemu nastalo samo iznenañujuće malo promjena. Meso se moglo i sušiti pa je tada bilo uporabivo i nekoliko godina. Problem sa sušenjem je bio u tome što je ovako rano ljeti bilo mnoštvo muha zujara koje su brzo mogle zagaditi meso izloženo da se suši na suncu i zraku. Vatre koje su stvarale veliku količinu dima držale su te napasne insekte podalje, ali su zahtijevale stalnu provjeru i nadzor u neugodno zadimljenim uvjetima. Ipak, bilo je nužno osušiti na dimu barem onaj dio mesa koji će služiti kao hrana za vrijeme putovanja. Osim mesa, jako važne su bile i kože. One su imale široku primjenu i iz njih se izrañivalo mnogo predmeta. Isto tako se koristila i životinjska mast, rogovi, zubi, crijeva i kost, pa čak i papci i otpaci kože. Ništa se nije ostavljalo da neiskorišteno propadne. No životinje se trebalo najprije oderati, odvojiti dijelove i spremiti meso, a sve se to trebalo obaviti brzo. Postavljale su se straže kako bi odagnale lopove, ostale mesoždere koji su itekako bili voljni na svaki način pokušati domoći se dijela plijena. Ovolika količina pobijenih bivola privukla je sve mesoždere iz okolice i Ejla je najprije zapazila podmukle hijene. Gotovo bez razmišljanja uzela je praćku i dala Njiski znak da pojuri za čoporom. Morala je sjašiti kako bi pobrala još kamenja za praćku, ali brzina kojom ih je tjerala bila je dovoljan razlog da nju i Džondalara postave kao stražare. Gotovo svatko je mogao komadati meso i tu su pomagala čak i djeca, ali tjeranje mesoždera zahtijevalo je nekog vještog i vičnog oružju. Vuko-vu pozornost privukao je čopor vukova i jedva je čekao da ih rastjera, no Ejla ga je zadržala, jer su trenutno kune bile daleko veća opasnost. Znale su štrcanjem tekućine svojih spolnih žlijezda u trenu zagaditi goleme količine mesa koje bi zbog smrada tada postalo neuporabljivo. Osim toga, jednom oteto meso bilo im je teško oduzeti, jer je bilo poznato da kune svoj plijen ne prepuštaju ni lavovima. Ejla nije opazila samo njih nego sve moguće vrste lasica, a vidjela je i lisice, risove pa i snježnog leoparda, a nešto podalje, nadgledajući sve ostale, bio je jedan čopor špiljskih lavova, prvi kojeg je vidjela otkad je doputovala ovamo. Zastala je kako bi ih promatrala. Svi špiljski lavovi bili su blijede boje, najčešće boje bjelokosti, no ovi su bili gotovo bijeli. Najprije je pomislila da su sve ženke, a onda je ponašanje jednog natjera da ga ponovo pogleda. To je bio mužjak bez grive! Kad je to rekla Džondalaru, on joj je objasnio kako u ovim predjelima špiljski lavovi nemaju grivu; njega je bilo iznenadilo kada je vidio kako na istoku imaju grivu i da su uopće onako čupavi. Uspješan prvi lov Ljetnog sabora bio je dobar znak. Naznačio je dobru godinu za Zelandonce i smatrao se posebno sretnim za one parove koji su se namjeravali združiti. Dan združivanja odredit će se čim se meso i drugi dijelovi životinja donesu u logor i spremi tako da se ne pokvari i ne bude ukradeno od četveronožnih mesoždera. Kad je uzbuñenje i sav taj posao oko lova završio, pozornost cijelog Ljetnog sabora okrenula se prema nadolazećem Združivanju. Ejla je jedva čekala, ali bila je i nervozna. Jednako tako se osjećao i Džondalar. Znali su se često uhvatiti kako gledaju jedno u drugog i gotovo stidljivo se osmjehuju i nadali su se da će sve to dobro proći.

L-i elandona je pokušavala pronaći malo vremena kako bi s Ejlom privatno porazgovarala o onom lijeku s kojim se moglo spriječiti začeće, no uvijek bi iskrsnulo nešto što ju je u tome spriječilo. A i Ejla je imala podjednako malo vremena kao i ona. Kako je ovo bio zajednički lov svih Zelandonaca, Prva je morala održati obred s kojim će osigurati da duhovi bivo-la budu zadovoljni, a onda i veliki obred kojim će zahvaliti Velikoj Majci za živote životinja koje su sebe žrtvovale da bi Zelandonci mogli živjeti.

Lov je bio gotovo i previše uspješan pa je trebalo duže vremena nego obično da bi se obavilo sve što se trebalo obaviti. Meso je bila razrezano, salo naribano i spremljeno u malim porcijama, kože su bile ili ostrugane i sušene ili samo smotane i zakopane u podzemne hladnjače zajedno s mesom, kostima i ostalim dijelovima, i većina ljudi je pritom pomagala, pa i žene koje će se združiti. Združivanje je moglo pričekati. Prva se morala strpiti i još je uvijek žalila što nije porazgovarala s Ejlom još prije nego su napustili Devetu Špilju i došli ovamo, kada bi joj bilo lakše proučiti tu strankinju i saznati malo više o njoj. Ta tko bi si mislio da ta mlada žena... s devetnaest je još mlada, premda je Ejla o sebi mislila da je već prastara... posjeduje tolika znanja? Činila se tako naivnom i zato i nekako neiskusnom. Ali Zelandona je sve više uviñala kako u Ejli ima daleko više toga nego je mislila. Znala je da nikada nije mudro podcjenjivati nepoznate elemente, ali u ovom slučaju se nije bila držala tog vlastitog pravila. A sada je Prva bila zaokupljena drugim stvarima. Zelando-ne su odlučile obaviti Prvi obred prije Združivanja, iako je bilo uobičajeno da poredak svečanosti bude obratan. Prije Prvog obreda sve su žene bile smatrane još djevojčicama i nisu smjele dijeliti Majčin Dar Užitka. Obred Prvog užitka bio je svečanost na kojoj su djevojke, pod strogim i budnim nadzorom, bile fizički otvorene kako bi mogle primiti duhove koje će začeti nov život. Sve dotad one nisu bile žene u punom smislu riječi. Ali Prvi obred se uvijek održavao na Ljetnom saboru i obično bi protekao izvjestan period izmeñu njihovog prvog krvarenja i Prvog obreda, kada su djevojčice bile u nekoj vrsti limba. U to su ih vrijeme muškarci smatrali nevjerojatno poželjnima, vjerojatno zato što im je bilo zabranjeno prići. Uvijek je postojao još jedan obred pri samom kraju ljeta, za one djevojčice koje su toga ljeta počele krvariti, ali teški su bili dugi intervali izmeñu Ljetnih sabora. Mladići, a i poneki koji više nisu bili tako mladi, stalno su progonili te djevojčice, a proslave u čast štovanja Majke koje su se održavale tijekom godine činile su te djevojke još više svjesnim njihovih vlastitih potreba, posebno onih koje su svoju zrelost dosegle ujesen. Niti jedna majka nije željela da joj kći dobije prvu mjesečnicu ujesen i da pred njom bude cijela zima mraka i ograničenih aktivnosti koje su im bile dopuštene. Iako bi ih sustigao žig srama ako nisu čekale svoj Prvi obred, neke su djevojke kršile to pravilo i kasnije bile smatrane manje poželjnim družicama, jer je to njihovo ponašanje ukazivalo na nedostatak samokontrole. Zelandone su uvijek nastojale da mladić koji bude odabran da na obredu "otvori" takvu djevojku bude diskretan pa se ništa ne bi saznalo. Meñutim, tog ljeta se pojavio rijedak problem. Neka djevojka, Džanida, iz Južnog Posjeda Dvadeset i devete Špilje, koja još nije imala svoj Prvi obred, bila je trudna i željela se združiti s mladićem koji ju je prerano otvorio. Pe-ridal, takoñer iz Južnog Posjeda, nije baš žurio združiti se s njom, iako ju je cijele zime progonio dajući joj sva moguća obećanja. Njemu u korist moglo se reći da je Peridal bio vrlo mlad. Nije bio siguran želi li se združiti, a njegova majka nije bila oduševljena s pomisli da joj se sin tako veže, posebno s djevojkom koja je prekršila pravilo Prvog obreda, no zelandone su vršile na njih pritisak kako bi pristali. Iako nije bilo nužno da žena koja rodi bude združena, za dijete se smatralo povoljnijim da se rodi u ognjištu muškarca, posebno prvoroñeno dijete. S druge strane pak, ako je žena rodila prije združivanja smatralo ju se još poželjnijom, jer je već dokazala svoju sposobnost donošenja djece muškarčevu ognjištu, ali je i stigma zbog pomanjkanja samodiscipline bila jaka. Džanida i njezina majka su to znale, ali znale su i kako će se smatrati sretnim znakom ako Džanida već bude trudna kad se bude združila. Nadale su se kako će jedna stvar kompenzirati drugu. Mnogi su ljudi govorkali o toj djevojci, neki misleći jedno, a drugi drugo, no većina ih se slagala u tome da je to zanimljiva situacija. Oni koji su bili na strani Peridala i njegove majke govorili su kako je dječak premlad da bi preuzeo na sebe sve te odgovornosti koje združivanje sa sobom donosi, a drugi su pak mislili kako mladić može biti sretan što je dobiva.

Mlade djevojke koje su se pripremale za svoj Prvi obred bile su smještene u jednoj kolibi pokraj one koja je pripadala zelandonama i bile su pomno nadzirane. Bilo je odlučeno da i trudna djevojka bude zajedno s njima i u cijelosti proñe s njima taj obred, jer je ionako morala obaviti Prvi obred da bi se uopće smjela združiti. Smatralo se da se i njoj treba objasniti sve ono što mlada žena treba znati, no kad se ona doselila k ostalima, neke od njih su prigovarale. - Obred Prvog užitka je svečanost u kojoj se djevojku otvara da bi je se pretvorilo u ženu. Zašto je Džanida ovdje kada je već otvorena? Ovo je za djevojke koje su čekale, a ne za one koje su varale - rekla je jedna od njih, dovoljno glasno da bi je sve čule. Nekoliko njih se složilo s njom, ali ne sve. Jedna je uzvratila - Ona je ovdje, jer se želi združiti na prvom Združivanju, a djevojka se ne može združiti ako nije prošla Prvi obred i, konačno, Majka ju je blagoslovila. Ostale, od kojih su neke dobile prvu mjesečnicu nedugo nakon prošlog Ljetnog sabora i za koje se govorkalo kako su eksperimentirale s nekim privatnim obredima otvaranja, pokušale su se ljubaznije ponašati prema ovoj djevojci, ali većina je osjećala da se tu treba oprezno postaviti. Znale su da će njihov dobar glas umnogome ovisiti o diskreciji muškaraca koji im budu dodijeljeni. Nisu željele nikoga povrijediti. Dobro su znale da bi ih lako mogla zadesiti ista sramota. Džanida se osmjehnula onoj koja je govorila u njenu korist, no nije ništa rekla. Osjećala se nešto starijom i mudrijom od većine ostalih djevojaka u kolibi. Barem je znala što je očekuje, a ne kao one djevojke koje su istovremeno bile i nestrpljive i zabrinute. Osim toga bila je trudna, blagoslovljena od ðoni, ma što tko govorio i bila je u onoj fazi trudnoće kad je bila preplavljena optimizmom. Ona nije znala da su trudnoćom bili aktivirani neki hormoni u njezinom tijelu, znala je samo da je radosna zbog toga što će imati dijete i osjećala se zadovoljnom. Iako su djevojke bile odvojene i dobro nadzirane, glasine njihovom razgovoru, a posebno o onom stavu kako je Prvi obred "za one koje su čekale, a ne za one koje su varale" brzo su se proširile cijelim logorištem. Kad je Prva za to saznala, bila je bijesna. Te je glasine morao širiti netko od njezinih, neka od zelandona, jer nitko drugi nije mogao biti tako blizu dogañaja i ona je željela saznati tko je to. Ejla i Džondalar su gotovo cijeli dan proveli obrañujući kože bivola, najprije stružući s unutrašnje strane opnu i masnoću, a onda s kremenim noževima skidajući dlaku da bi ih zatim namakali u otopini pomiješanoj s životinjskim mozgom kojeg se rukama pretvaralo u kašu pa miješalo s vodom, jer je to koži davalo nevjerojatnu elastičnost i mekoću. Tada su kožu motali i ožimali kako bi iz nje istisnuli što je moguće više tekućine i to je obično radilo dvoje ljudi, svatko držeći jedan kraj kože. Tada su se uz rub cijele kože bušile rupice na meñusobnoj udaljenosti od nekih desetak centimetara pa se koža stavljala na pravokutne okvire koji su bili nešto veći od te kože i pričvrstila tako da je kroz svaku od onih rupica bilo provučeno remenje s kojim je koža bila čvrsto vezana uz okvir. A tada je tek započinjao težak posao njihovog sušenja, vraćanja teksture i bojenja. Dok je radila, Ejla je načula neke razgovore o Džanidi i to joj se učinilo zanimljivim, jer je pružalo dobar uvid u tradiciju običaje Zelandonaca. Ona nije sumnjala u to da je Peridal začeo dijete u Dzanidinoj utrobi i bila je uvjerena da ona srž koja se luči iz muškarčevog organa uzrokuje trudnoću. I dok su se nakon cjelodnevnog rada umorni vraćali u logor Devete špilje, pitala je Džondalara zbog čega Zelandonci toliko ustrajavaju na tom Prvom obredu prije nego žena postane slobodna činiti ono što joj je drago. - Ne razumijem zašto bi bilo važno je li ju prošle zime otvorio taj mladić ili je sada otvori netko drugi, važno je da nije silovana - rekla je Ejla. To nije kao onaj slučaj kod Losa-dunajaca kada je Madeniju prije njezinog Prvog obreda silovala grupa mladića. Džanida je malo premlada za trudnoću, no tako sam i ja bila, a ja čak nisam ni znala što je Prvi obred, dok mi ti nisi pokazao.

Džondalar je imao mnogo suosjećanja i razumijevanja za tu mladu djevojku. I on je tijekom svoje inicijacije u muževno doba bio prekršio prihvaćen i ustaljen običaj svog naroda za-ljubivši se u svoju doni-ženu i htjevši se združiti s njom. Kada je otkrio da ih je Ladroman... Madroman... prisluškivao, da ih je zapravo sakriven promatrao i onda svima razglasio kako se oni namjeravaju združiti, Džondalar je pobjesnio i udarao ga dok mu nije izbio prednje zube. I Madroman je tada želio Zolenu za svoju doni-ženu... nju su svi željeli... a ona je odabrala Džondalara, a ne Madromana. Džondalar je mislio da razumije taj Ejlin stav, jer nije tu roñena pa nije toliko odana običajima kao što su to Zelan-donci koji su s njima živjeli cijeli svoj život. On nije u potpunosti razumio da je ona prekršila tradiciju Plemena i skupo to platila snoseći posljedice; to ju je gotovo stajalo života, no više se nije bojala propitivati smisao bilo čije tradicije. - Ljudi se mogu ponašati tolerantnije prema nekome tko je došao izvana, - rekao je - ali Džanid je znala što se od nje očekuje. Nadam se da će se taj mladić združiti s njom i da će živjeti sretno, ali čak i ako ne bude, čuo sam da ima nekolicina onih koji bi se rado združili s njom. - I ja mislim. To je zgodna mlada žena i roditi će dijete koje može donijeti u ognjište muškarcu koji je bude vrijedan - složila se Ejla. Prešli su u tišini nekoliko koraka, a onda je Džondalar rekao - Mislim da će se ovogodišnji obred Združivanja dugo pamtiti. Tu su, ako se na to odluče, Džanida i Peridal koji će vjerojatno biti meñu najmlañima koji su se ikada združili, čak i bez te njezine rane trudnoće. Ja sam se upravo vratio s dugog putovanja, a ti si došla izdaleka pa će mnogi i o tome govoriti, premda mislim da oni i ne znaju koliko je to zaista daleko. A onda su tu i Džoplaja i Ekozar. Oni oboje imaju rod i porijeklo kao nitko drugi. Samo se nadam da ona nekolicina ljudi koja ima prigovora na takvu vezu neće stvarati probleme. Jedva mogu povjerovati što je Brukeval učinio. Mislio sam da se on bolje ponaša, bez obzira na to kako se osjeća. - Ekozar je bio u pravu kada je rekao da on ne pripada Plemenu - rekla je Ejla. - Njegova mati im je pripadala, ali njega oni nisu odgojili. Čak i da su ga htjeli opet prihvatiti mislim da bi njemu bili teško živjeti s njima. On manje-više zna njihove znakove, ali čak i ne zna da se služi znakovima koje koriste žene. - Zar postoje ženski znakovi? To nikada ranije nisi spominjala. - To je tek nijansa, ali postoji razlika. Prve znakove dijete uči od svoje majke, ali kad porastu, djevojčice ostaju uz majku i dalje uče od nje. Dječaci počinju raditi s muškarcima pa od njih i uče na njihov način. - A koje si znakove ti naučila mene i Lavlji logor? - pitao je Džondalar. Ejla se osmjehnula - Dječji govor. Džondalar se zgrozio - Kad sam razgovarao s Gubanom govorio sam poput djeteta? - Iskreno rečeno još i gore od toga, ali on te je razumio. Zadivila ga je već sama činjenica da si išta znao i što si se trudio to ispravno reći. - Ispravno reći? Guban je to smatrao ispravnim govorom? - Naravno. Zar ti nisi? - Čini mi se da jesam - odgovorio je osmjehnuvši se. Kad su stigli do potoka Ejla je opazila da sunce zalazi i opet ju je zadivilo rumenilo neba. Oboje su zastali i neko vrijeme promatrali nebo. - Zelandona me je pitala želim li biti odabran za sutrašnji Prvi obred, vjerojatno za Džanidu - rekao je Džondalar. - To ti je rekla? Martona kaže da se muškarcima nikada unaprijed ne kaže s kim će biti, a i da se od njih očekuje da nikada kasnije o tome ne govore. - Nije mi to otvoreno rekla. Rekla je kako traži nekoga tko će biti ne samo diskretan nego će i brižljivo postupiti. Rekla je kako zna da si ti trudna pa je mislila da ću znati kako treba obzirno postupiti. Tko bi to onda osim Džanide mogao biti? - Hoćeš li to učiniti? - upita Ejla. - Razmišljao sam o tome. Nekada bih bio i više nego voljan, jedva bih dočekao, ali sada više ne mislim tako. - Zašto? - Zbog tebe.

- Mene? Zar si mislio da bih prigovorila? - Bi li? - Shvaćam da je to kod tvog naroda običaj pa to rade i drugi združeni muškarci. - I ti bi na to pristala, svidjelo ti se to ili ne, zar ne? - Mislim da bih. - Razlog zbog čega sam to odbio nije bilo to što sam mislio da bi ti prigovarala, premda mislim da ni meni ne bi bilo drago kada bi ti odlučila biti doni-žena. Odbio sam, jer mislim da joj ne bih mogao pokloniti pozornost koju zaslužuje. Mislio bih na tebe, usporeñivao je s tobom i to ne bi bilo pošteno prema njoj. Obdareniji sam od većine muškaraca pa bih se suzdržavao i pokušavao biti pažljiv i nježan kako je ne bih povrijedio, a stalno bih želio da si ti na njezinom mjestu -rekao je. - Nije mi teško biti pažljiv i nježan, ali mislim da si nas dvoje pristajemo. I ne moram brinuti oko toga da te ne povrijedim, barem zasad. Ne znam hoće li tako biti i dalje, ali već ćemo nešto smisliti. Ona nije ni znala da će joj biti tako drago što je odbio. Čula je kako su te djevojke silno privlačne muškarcima i pitala se nije li ljubomorna. Nije željela biti ljubomorna, jer je čula što je Zelandona o tome govorila na sastanku žena pa mu ne bi prigovorila da je prihvatio ponudu, ali bila je sretna što nije. Nije mogla odoljeti, a da mu ne uputi širok osmijeh koji gotovo da se mogao mjeriti s ovim zalazom sunca i koji je obasjao Džondalara svojim toplim sjajem. Dan nakon obreda Prvog Užitka svi parovi koji su se namjeravali združiti okupili su se kod zelandona. Većinom su bili mladi, a bilo je i nekih srednjih godina pa i nekoliko starih, dobrano preko pedesete godine. Bez obzira na dob, svi su bili uzbuñeni i jedva su čekali svečanost i bili su vrlo ljubazni jedni prema drugima kako bi već sada započeli onu posebnu prijateljsku vezu meñu ljudima koji su se združili na istom obredu. Tako su se uspostavljala mnoga prijateljstva koja će potrajati cijeli život. Ejla je ostavila Vuka kod Martone, koja je pristala ostati s njim, premda ga je Ejla morala vezati kako bi ga prisilila da je ne slijedi. Prije no što je krenula vidjela je da Martona smirujuće djeluje na Vuka koji je sada bio mnogo mirniji. Kad su stigli do kolibe zelandona, Ejla je vidjela Levelu i nekog čovjeka kojeg nije poznavala. Levela im je domahnula i onda sve njih upoznala s Džondekamom, čovjekom srednje visine koji je imao riñu bradu, ljubazan osmijeh i vedar pogled. -Ti si dakle iz Najstarijeg Ognjišta - rekao je Džondalar. -Kimeran i ja smo stari prijatelji. Mi smo zajedno dobili naše muške pojaseve. Vidio sam ga u onom lovu na bizone. Dotad nisam ni znao da je postao voña Druge Špilje. - On je moj ujak, mlañi brat moje majke - rekao je Džon-dekam. - Ujak? Izgledaš mi više kao njegov vršnjak. - Samo je nekoliko godina stariji od mene i on mi je poput starijeg brata. Moja mati je bila u godinama djevojaka na Prvom obredu kada se on rodio - rekao je Džondekam. - Već i tada se prema njemu ponašala kao da mu je druga mati. Kada je njegova majka, moja baka, umrla, ona je preuzela brigu o njemu. Bila je prilično mlada kad se združila, no njezin je muškarac ubrzo umro. Ja sam njezin prvoroñeni i imam još i mlañu sestru, ali jedva da se i sjećam muškarca mojeg ognjišta. Ona je tada osjetila poziv da postane zelandona i nije se ponovo združila. Kad se činilo da su zelandone spremne započeti, pristiglo je još dvoje ljudi, mlada Džanida i Peridal. Mladi par je zastao na ulazu i izgledali su pomalo nervozno i prestrašeno i na trenutak kao da su bili spremni pobjeći. Odjednom je Levela napustila grupu i pošla ravno prema njima. - Pozdravljeni, ja sam Levela iz Zapadnog posjeda Dvadeset i devete Špilje. Vi ste Džanida i Peridal, zar ne? Mislim, Džanida, da smo se mi upoznale kada si došla na berbu borovih sjemenki prije dvije godine. Ja sam tu s Ejlom i Džondalarom. To ti je ona koja ima životinje, a on je brat od muškarca s kojim se združila moja sestra. Doñite da vas upoznam s njima - rekla je vodeći ih natrag prema grupi. Činilo se da su oni ostali bez riječi. - Ona je zaista prava Prolevina sestra, zar ne? - rekla je Džoplaja. - Da. Točno mogu zamisliti kako bi i Proleva upravo ovako nekoga dočekala složila se Ejla.

- Tu su i Džoplaja i Ekozar, a oni su par Lanzadonaca koji je došao k nama združiti se - govorila je Levela prilazeći. A ovo je moj Obećani. Džondekame iz Druge Špilje Zelando-naca upoznaj se s Džanidom i Peridalom, oboje su iz Južnog Posjeda Dvadeset i devete Špilje. Pogledala je mladi par -Točno sam rekla, zar ne? - Da - rekla je Džanida, istovremeno se i zabrinuto mr-šteći i nervozno smješkajući. Džondekam je ispružio ruke prema Peridalu - Pozdravljen - rekao je uz širok osmijeh. - Pozdravljen - odgovorio je Peridal, prihvaćajući njegove ruke, ne znajući što bi još rekao. - Pozdravljen, Peridale - uskočio je Džondalar, takoñer pružajući ruke. -Jesam li te vidio u lovu? - Bio sam - odgovorio je mladić. - Vidio sam te... na konju. - Da, onda si sigurno vidio i Ejlu. Peridal je izgledao kao da mu je neugodno i ponestalo mu je riječi. -Jesi li imao sreće? - upita ga Džondekam. - Da - odgovorio je Peridal. - Ubio je dvije krave - rekla je Džanida umjesto njega - a u jednoj je bilo tele. -Jesi li znala kako se od kože takvog teleta može napraviti divna odjeća za dijete? - upita Levela. Tako je fina i mekana. - To je rekla i moja mama - odgovorila je Džanida. - Mi se nismo upoznale - rekla je Ejla. Ispružila je obje ruke - Ja sam Ejla, ranije iz Lavljeg logora Mamutovaca, ali sada iz Devete Špilje Zelandonaca. Uime Velike Majke Zemlje, Mute, poznate i kao ðoni, ja te pozdravljam. Džanida je bila malo šokirana. Još nikada nije čula nekoga da govori tako različito od drugih. Na trenutak je zavladala neugodna tišina. Tada, kao da se prisjetila pristojnog ponašanja, rekla je -Ja sam Džanida iz Južnog Posjeda Dvadeset i devete Špilje Zelandonaca. Uime ðoni, pozdravljam te Ejlo iz Devete Spilje Zelandonaca. Tada je istupila Džoplaja, ispruživši ruke prema djevojci - Ja sam Džoplaja iz Prve Špilje Lanzadonaca, kćer ognjišta Dalanara, Osnivača i Voñe Lanzadonaca. Ovo je moj Obećani, Ekozar iz Prve Špilje Lanzadonaca. Džanida je izravno pogledala ovaj par i dok je zurila u njih, bukvalno je zinula. Ona nije bila prva koja je izgledala iznenañeno, ali nije to znala tako dobro prikriti kao drugi. Tada kao da je odjednom shvatila kako se ponaša, zatvorila je usta i pocrvenjela. -Ja... sam... žao mi je. Moja mati bi bila vrlo ljutita kada bi znala kako sam se nepristojno ponijela, ali nisam se mogla suzdržati. Oboje izgledate tako drukčije od drugih i ti si tako prekrasna, a on... nije - rekla je i ponovo pocrvenjela -ispričavam se. Mislila sam... Nisam mislila da... samo sam... - Htjela si reći kako je ona prelijepa, a on ružan - rekao je Džondekam s veselom iskrom u očima. - To je točno, zar ne? na trenutak je zavladala tišina, a onda je Ekozar progovorio. - Imaš pravo, Džondekame. Ružan sam. Nemam pojma zašto me ova prekrasna žena hoće, no nemam namjeru analizirati svoju sreću - rekao je i nasmiješio se, a oči su mu zasjale. Osmjeh na licu osobe iz Plemena uvijek bi zastrašio Ejlu. Ljudi Plemena se nisu smiješili. Njima je takva gesta kojom su se pokazivali zubi značila prijetnju ili nervozno pokazivanje podložnosti. Ali ovaj je izraz nekako omekšao Ekozarove crte lica i učinio ga nekako pristupačnijim. - Zapravo mi je drago da si ti ovdje, Ekozare - rekao je Džondekam. - Uz ovu ovdje krupnu životinju, svi ostali izgledamo bijedno, - rekao je pokazujući na Džondalara - ali pokraj tebe, ovaj mladić i ja izgledamo sjajno. S druge strane, sve žene su prekrasne. Džondekam je zaista bio sjajan i ovom je primjedbom svih nasmijao i učinio da se osjete opuštenije. Levela ga je pogledala i u njezinim se očima vidjela ljubav. - Hvala ti, Džondekame. Ipak, moraš priznati da su Ekozarove oči jednako neobične kao i Džondalarove i ništa manje lijepe. Još nikada nisam vidjela tako prekrasne tamne oči i zbog načina na koji s njima gleda Džoplaju ja potpuno

razumijem zašto će se oni združiti. Kada bi mene tako pogledao, bilo bi mi teško odbiti ga. - meni se sviña Ekozarov pogled - rekla je Ejla - i mislim da su oči ono što je najljepše na njemu. - Kad već svi govorimo otvoreno ono što mislimo, onda ću to učiniti i ja - rekao je Džondekam. - Ti, Ejla, imaš vrlo neobičan način govora. Čovjeku treba malo vremena da se privikne na to, ali meni se sviña. To prisili ljude da pomnije slušaju. Mora da stvarno dolaziš izdaleka. - Dalje nego što možeš i zamisliti - rekao je Džondalar. - I još bih nešto želio upitati - dodao je Džondekam. -Gdje je onaj vuk? Neki su ljudi pričali kako su se upoznali s njim pa sam se nadao da ću ga upoznati. Ejla mu se osmjehnula. Bio je toliko pošten i izravan da joj se morao svidjeti, a ponašao se tako ležerno i opušteno da je to prenosio i na sve oko sebe - Vuk je ostao kod Martone. Mislila sam kako će biti lakše i njemu i drugima ako ga budem držala po strani. Ali ako svratiš u logor Devete Špilje rado ću te upoznati s njim i imam osjećaj da ćeš se i njemu svidjeti - rekla je. Svi ste dobrodošli - dodala je, gledajući svakoga uključujući i mladi par koji se sada stvarno osmjehivao na prirodan i opušten način. - Da, svakako - dodao je Džondalar. Svidjeli su mu se parovi koje je upoznao, ali posebno Levela, koja je bila vrlo otvorena i susretljiva djevojka, i Džondekam koji ga je podsjećao na Tonolana. Opazili su da je Prva stala u sredinu kolibe i tiho čekala da se svi smire. Kad je to i dočekala, obratila im se svima govoreći im o ozbiljnosti tog koraka kojeg kane učiniti, ponavljajući nešto od onoga što je već ranije rekla ženama i dajući im upute o tome što se od njih očekuje tijekom obreda Združivanja. Tada su im neke od zelandona dale upute gdje tijekom obreda trebaju stajati, kamo trebaju ići i što govoriti, a onda su sve to ponovili. Prije nego su se razišli, Prva im se ponovo obratila-Većina od vas to već zna, no želim to reći kako bi bilo posve jasno. Nakon Obreda, tijekom razdoblja od pola Mjesečevog kruga, što izraženo riječima za brojanje iznosi približno četrnaest dana, novozdruženi parovi ne smiju razgovarati ni s kim osim meñusobno. Samo u slučaju krajnje nužde smijete komunicirati s nekim drugim, a i tada samo s donierom, a ona će donijeti odluku je li to bilo zaista toliko važno da bi se zbog toga prekršila zabrana. Želim da razumijete zbog čega je to tako. To je način kojim se par prisiljava da uvide mogu li zaista živjeti jedno s drugim. Nakon isteka tog razdoblja, ako zaključe da takav zajednički život nije moguć, svaki par može odlučiti razvezati čvor i pritom neće biti nikakvih posljedica. Bit će kao da se nikada i nisu združili. Zelandona Koja Je Prva je znala kako većina parove jedva čeka tu zabranu, oduševljeni mišlju kako će to vrijeme provesti posvetivši se isključivo jedno drugom. Ali isto tako je znala. kako će krajem tog razdoblja vjerojatno biti par ili dva koji će zaključiti kako je bolje da svatko ide na svoju stranu. Pomno je promatrala svaku osobu, pokušavajući procijeniti koji par bi se mogao održati, a koji ne. Tada im je poželjela svako dobro i rekla im da će obred Združivanja biti sljedeće večeri. Ejla i Džondalar nisu brinuli o tome kako bi njihovo vrijeme provedeno u izolaciji moglo pokazati da je njihova zajednica neodrživa. Oni su veći dio godine koju su proveli putujući već boravili samo u društvu jedno s drugim, s iznimkom onih kratkih zaustavljanja kad su posjetili neke Špilje. Oboje su se radovali tom razdoblju prinudne intimnosti, posebno sada kad više nije bilo pritiska da moraju nastaviti putovanje. Napustivši kolibu, četiri su para krenula prema svojim logorima. Džanida i Peridal su prvi skrenuli. Prije nego su otišli, Džanida je ispružila obje ruke Leveli - Želim ti zahvaliti - rekla je - što si nas upoznala i učinila da se osjećamo dobrodošlim. Kad smo ušli u kolibu osjećala sam se kao da svi zure u nas i nisam znala što bih učinila. Ali kad smo odlazili vidjela sam kako zure i u Džoplaju i Ekozara i Ejlu i Džondalara, pa čak i u tebe i Džondekama. Možda su jednostavno samo svi gledali jedni u druge, alr ti si bila ta koja si učinila da se osjetim dijelom nečega, a ne da sam odvojena i izvan grupe -nagnula se i protrljala svoj obraz o Levelin.

- Džanida je pametna djevojka - rekao je Džondalar kad su nastavili put. Peridal je sretan što je ima i nadam se da će to znati cijeniti. - Izgleda kako meñu njima ima pravih osjećaja pa ne razumijem zašto se on opirao združivanju - rekla je Levela. - Rekao bih da se više opirala njegova mati nego on - izjavio je Džondekam. - Mislim da si u pravu - složila se Ejla. - Peridal je vrlo mlad. Mati još ima velik utjecaj na njega. A isto je tako i s Dža-nidom. Koliko bi godina svatko od njih mogao izbrojiti? - Mislim da oboje imaju trinaest godina. Ona jedva, a on je nekoliko mjeseci stariji i bliže je četrnaestoj - rekla je Levela. - U usporedbi s njim ja sam pravi starac - rekao je Džondalar - Mogu nabrojiti dvadeset i tri. Peridal uopće nije imao prilike živjeti u "dalekoj kolibi". - I ja sam starica - rekla je Ejla. - Mogu izbrojiti devetnaest godina. - To nije tako staro, Ejla. Meni je dvadeset - rekla je Džoplaja. - A koliko je tebi, Ekozare? - pitao je Džondekam. - Nemam pojma - odgovorio je. - Nikada mi nitko nije rekao, a koliko znam nitko to nije ni pokušao saznati. - Jesi li ikada pokušavao misliti unatrag i prisjetiti se svake godine? - upita Levela. - Imam dobru memoriju, ali djetinjstvo mi je ostalo u nejasnom sjećanju. Godine kao da se pretapaju jedna u drugu-Ja mogu izbrojiti sedamnaest - izjavila je Levela. - Meni je dvadeset, - rekao je Džondekam - a stigli smo i do našeg logora. Vidimo se sutra. Mahnuli su pozdravljajući ona dva para koja su nastavila ići prema združenom logoru Zelandonaca i Lanzadonaca. Ejla se rano probudila tog dana kada su se ona i Džondalar trebali združiti. Ona slaba svjetlost koja je prethodila izlasku sunca probijala se kroz pukotine gotovo prozirnih panela kolibe. Mirno je ležala, pokušavajući razaznati obrise sjena koje su se ocrtavale na zidu. Mogla je čuti Džondalarovo pravilno disanje. Tiho je ustala i pri toj slaboj svjetlosti pogledala lice čovjeka koji je spavao pokraj nje. Lijep ravan nos, čvrste čeljusti, visoko čelo. Sjetila se kako je prvi puta promatrala njegovo lice dok je spavao u špilji u njezinoj dolini. On je bio prvi čovjek njezine vrste za kojeg se mogla sjetiti da ga je vidjela i bio je teško ranjen. Nije znala hoće li preživjeti, no i tada je mislila da je prekrasan. Još uvijek je tako mislila, premda je otad već naučila kamo se za muškarca ne može reći da je prekrasan. Njezina je ljubav prema tom čovjeku porasla toliko da je potpuno ispunila njezino biće. To je bilo gotovo i više od onoga što je mogla podnijeti, gotovo bolno do nepodnošljivosti i predivno toplo. Jedva se mogla obuzdati. Tiho je ustala, brzo se obukla i izašla. S malo povišenog dijela na kojem je bio smješten njihov logor mogla je vidjeti kako se pred njom prostire dolina Rijeke. Još gotovo u mraku, kolibe su se činile poput crnih humki što se izdižu iz sjenovitog tla. Logor je još uvijek bio tih, toliko različit od onog živahnog i bučnog mjesta kakvo će biti kasnije. Krenula je prema potoku i uputila se uz njega uzvodno. Svjetlost je sad bivala sve jača, upijajući u sebe one treperave iskrice na nebu. Konji su, zatvoreni u svom oboru, opazili da ona dolazi i pozdravili su je rzanjem. Skrenula je prema njima, provlačeći se ispod ograde. Ovila je ruke oko vrata žute kobile. - Njiska, danas ćemo se Džondalar i ja združiti. Sada se čini tako davnim onaj dan kada si ga okrvavljenog i gotovo mrtvog donijela do moje špilje. Toliko smo toga proživjeli otad. Nikada više nećemo vidjeti onu dolinu - rekla je konju. Trkač ju je gurkao, tražeći da i njemu pokloni svoju pozornost. Ejla ga je potapšala i onda zagrlila širok i čvrst vrat smeñeg pastuha. Iz šume se pojavio Vuk, vraćajući se iz svojeg noćnog lovačkog pohoda. Potrčao je prema mladoj ženi okruženoj konjima. - Tu si, Vuče - rekla je. - Gdje si bio? Jutros si samo nestao. - Krajičkom oka opazila je nejasan pokret meñu drve-ćem. Podigla je pogled baš na vrijeme da spazi još jednog vuka kako vrluda kroz gusto grmlje. Nagnula se i s obje ruke protrljala njegove dlakave čeljusti -Jesi li si našao družicu ili prijatelja? upitala ga je. - Želiš li se i ti poput Mladunčeta vratiti u divljinu?

Nedostajao bi mi, ali ja ti ne bih branila da si nañeš svoju družicu. Vuk je tiho i zadovoljno režao dok ga je ona i dalje gladila. U tom trenutku nije izgledao kao netko tko bi se želio vratiti onom tamnom liku u šumi. Sunce se podiglo iznad obzora. Ejla je osjetila miris dima logorskih vatri i pogledala nizvodno. Već su se vidjeli pokreti nekih ranoranilaca. Logor se polako budio. Vidjela je Džondalara kako joj prilazi brzim koracima. Čelo mu je bilo naborano od briga. Taj joj je izraz lica bio dobro poznat. On je stalno zbog nečeg zabrinut, pomislila je. Bila joj je dobro poznata svaka crta i svaki pokret na njegovom licu. Često ga je potajice promatrala, stalno očima ispitujući gdje je i što radi. Voljela je sve izraze njegovog lica, no najdraže joj je bilo vidjeti ga kako se smiješi na onaj nježni i zafrkantski način, ili kad ju je gledao onim svojim očima punim ljubavi i želje. - Probudio sam se i nije te bilo - rekao je kad joj je prišao. - Probudila sam se ranije i više nisam mogla zaspati pa sam izašla. Mislim da si je Vuk pronašao ženku koja se krije u šumi. To je razlog zbog kojeg je jutros otišao. - To je dobar razlog za odlazak. Kada bih ja imao družicu i ja bih rado pobjegao k njoj u šumu - rekao je i osmjehom izbrisao one zabrinute bore. Zagrlio ju je, privukao k sebi i onda je pogledao. Kosa joj je još bila zamršena od spavanja i slobodno joj je padala niz ramena uokvirivši joj lice gustim tamno plavim valovima. Bila je počela nositi kosu uredno smotanu oko glave, na način kako su to činile žene njegove Špilje, no njemu se još uvijek najviše sviñala ovako, kada je padala slobodno, na onaj isti način kao kad ju je prvi puta ugledao kako stoji naga pod blještavim suncem ispred njezine špilje u dolini, nakon što se bila okupala dolje u rijeci. - I imat ćeš družicu još prije nego završi ovaj dan - rekla je. - Kamo bi htio s njom pobjeći? - Do samog kraja mog života - rekao je ljubeći je. - Eto vas! Sjetite se, ovo je vaš dan združivanja. Nema Užitaka dok ne proñe svečanost! - Bio je to Džoharan. - Martona želi razgovarati s tobom, Ejla. Rekla mi je neka te potražim. Ejla se vratila u kolibu. Martona ju je dočekala s šalicom čaja. - Ovo će ti biti dovoljan doručak, Ejla. Danas moraš postiti. - Baš dobro! Ionako ne vjerujem da bih danas mogla jesti. Hvala ti, Martona. Promatrala je kako Džondalar odlazi s Džoharanom, noseći nekoliko svežnjeva. Dok se spremao otići u kolibu koju je dijelio s još nekoliko muškaraca koji će se te večeri združiti, Džondalar je vidio kako mu Džoharan maše s druge strane polja. Većina ovih muškaraca je na izvjestan način već bila meñusobno povezana i tu su imali pokojeg dobrog prijatelja ili roñaka. On je upravo ponio sve one stvari koje bi mu mogle zatrebati u onom probnom vremenu od četrnaest dana koje će provesti u malom šatoru kojeg je postavio podalje od logora, blizu stražnje padine brežuljka u kojem je bila nova špilja. Iako je mislio da je lako mogao ponijeti i one stvari koje će Ejli trebati, njih će donijeti netko drugi, jer je bio takav običaj. Stajao je pred samim ulazom u kolibu i čekao brata. Ovo mjesto se nije mnogo razlikovalo od "daleke kolibe" neženja. Prisjećao se ljeta provedenih na takvim mjestima uz razuzdane prijatelje, a često i s raznim djevojkama. Svim muškarcima koji će se združiti zelandone su zabranile pristup kolibi u kojoj su bile buduće družice i bio im je do svečanosti zabranjen svaki kontakt. Iako su i muškarci bili u kolibi daleko od svojeg logora, oni su imali više slobode. Nije im bilo ograničeno kretanje, osim što su se morali držati podalje od žena kojima su se Obećali. Muškarci su bili smješteni u nekoliko manjih boravišta, ali sve žene i njihove prijateljice i bliske roñakinje dijelile su jednu kolibu i iz nje se svaki čas začuo spontan smijeh koji je muškarce činio radoznalima. - Džondalare! - povikao je Džoharan, prilazeći bliže. -Martona te želi vidjeti. Čeka te kod kolibe zelandona, tamo gdje su žene. Džondalar se iznenadio, no požurio je tamo, pitajući se zašto ga mati sada zove. Pokucao je o stup uz ulaz u kolibu, a kad se koža odmaknula nije mogao odoljeti da ne istegne vrat i pokuša zaviriti unutra, nadajući se da će na trenutak

ugledati Ejlu. Ali Martona je pazila da dobro zatvori onaj otvor iza sebe. U rukama je držala neki omot koji mu se činio poznatim. Bio je to onaj omot kojeg je Ejla tako uporno vukla sa sobom tijekom cijelog njihovog putovanja. Prepoznao je taj omot načinjen od tanke kože i vezan vrpcom. Cesto se radoznalo raspitivao što je u njemu, no ona je uvijek nekako izbjegla odgovor. - Ejla je ustrajna u tome da ti ovo moram predati - rekla je Martona, pokazujući na omot. - Znaš i sam da ne smijete meñusobno kontaktirati sve do obreda, pa čak ni indirektno, no Ejla je rekla kako bi ti ovo ranije predala da je znala za taj običaj. Bila je jako uzrujana i gotovo u suzama, spremna prekršiti zabranu ako ti ja to ne budem htjela predati. Rekla je da ti kažem kako je to za Združivanje. - Hvala ti, majko - rekao je Džondalar. Martona je zatvorila otvor prije nego je stigao išta više reći. Otišao je i, idući prema svojoj kolibi pogledavao taj omot, pitajući se što bi to moglo biti. Omot je bio mek, a opet pomalo glomazan. Zato i nije razumio zašto se nije nikada htjela odvojiti od toga kad su se morali riješiti i najmanjeg suvišnog tereta. Je li to Ejla cijelim putem nosila samo zato da bi mu to dala za njihovo Združivanje, pitao se. Činilo mu se to previše važnim da bi omot sada otvarao ovako na otvorenom. Želio je pronaći neko skrovitije mjesto. Kad je s Ejlinim tajanstvenim omotom ušao u kolibu, bio je sretan vidjevši da je prazna. Neko vrijeme je petljao pokušavajući razvezati uzlove, no oni su odolijevali svim njegovim naporima pa je konačno uzicu prerezao nožem. Odmotao je zaštitni sloj i onda pogledao. Nešto bijelo. Podigao je to i rastvorio. Bila je to prekrasna, potpuno bijela kožnata tunika, ukrašena samo bijelim repićima hermelina kojima je tek vršak bio crn. Rekla je kako je to za Združivanje. Zar mu je ona napravila tuniku za Združivanje? Bili su mu ponudili nekoliko različitih komada odjeće i on je odabrao jednu lijepo ukrašenu u zelandonskom stilu. Ali ovo je bilo nešto potpuno drukčije. Ova bijela tunika bila je krojena više u stilu Mamutovaca, no i njihova je odjeća često imala mnoštvo kompliciranih ukrasa, izvezenih bjelokosnim perlama, školjkama i različitim drugim materijalima. Ova uopće nije imala nikakvih ukrasa osim tih nekoliko repova hermelina, ali se isticala tom svojom bojom. inika je bila posve bijela, sjajno bijela, obojena u tu najtežu nijansu kojom se može obojiti koža i zapanjujuća u toj svojoj jednostavnosti, jer nije bilo ukrasa koji bi skretati pogled s čistoće ove boje. Pitao se kada je to napravila. To nije mogla raditi dok su putovali. Nije bilo za to vremena, a osim toga ona je taj omot nosila od samog početka. Sigurno je to radila tijekom one zime koju su proveli s Mamutovcima u Lavljem logoru. Ali te se je zime bila obećala združiti s Ranekom. Džondalar je prislonio tuniku uza se. Veličina mu je potpuno odgovarala što znači da bi bila prevelika za Raneka koji je bio mnogo niži i zbijene grañe. Zašto je radila tuniku za njega, posebno ovako lijepu ako je namjeravala ostati s Mamutovcima i živjeti s Ranekom? Čvrsto je držao tuniku dok su mu misli letjele. Bila je meka i podatna; kože koje je ona izradila uvijek su imale tu kvalitetu, no koliko je vremena utrošila obrañujući je da bude ovako meka? I na boju! Gdje li je naučila raditi bijelu kožu? Možda je to naučila od Nezije? Tada se prisjetio kako je vidio Kroziju, staricu iz Ždralovog ognjišta, kako je na jednoj svečanosti kad su svi nosili svoju najbolju odjeću, bila odjevena u bijelo. Je li Ejla to mogla naučiti od nje? Nije se mogao sjetiti da je vidio staricu kako radi bijelu kožu, ali tko zna, možda samo nije obraćao pozornost na to. Provukao je kroz prste svilenkast rep hermelina. Gdje li je našla repove hermelina? Tada se prisjetio kako je donijela nekoliko hermelina istog onog dana kada je u zemunicu donijela živog malog vučića. Osmjehnuo se sjetivši se koliku je to pomutnju unijelo. Ali tada su se posvadili...ma on se posvadio, bila je to njegovom krivnjom... i on se tada odselio u ognjište za zajedničko kuhanje. Ona je noću posjećivala Ra-nekovo ognjište. Gotovo su već bili Obećani. Pa ipak je provodila dane i dane izrañujući ovu mekanu prekrasnu tuniku za njega. Zar ga je čak i tada toliko voljela? Džondalarove oči su se zamutile, bio je na rubu suza. Znao je da se tada tako hladno ponašao prema njoj. Bio je ljubomoran, i što je još gore, bojao se što bi

njegov narod pomislio kada bi znali tko ju je odgojio. Zapravo ju je on otjerao u naručje drugog čovjeka, a ona je ipak provodila duge dane radeći ovu odjeću za njega i onda ju je nosila za vrijeme cijelog tog njihovog dugog putovanja samo da bi mu je darovala za njihovo Združivanje. Nije ni čudo da je bila tako uzrujana i spremna prekršiti zabranu da ga vidi samo da bi bila sigurna da je on ovo dobio. Ponovo je pogledao tuniku. Nije čak bila ni izgužvana. Sigurno je kad su doputovali pronašla neko mjesto gdje ju je mogla na pari izravnati. Privinuo je tuniku uza se, osjećajući njezinu mekoću i"gotovo se osjećao kao da grli Ejlu, toliko je nje bilo uneseno u izradu tog predmeta. Rado bi je odjenuo čak i kada ne bi bila ovako lijepa. Ali bila je lijepa. Ona odjeća koju je ranije odabrao sada se pokraj nje doimala blijedo. Na Džondalaru je svaka odjeća lijepo stajala i on je to znao. Uvijek se ponosio time i svojim odabirom odjeće. Bila je to sitna taština koju je razvio uz svoju majku još od malih nogu, a nitko nije bio graciozniji i elegantniji od Martone. Pitao se je li ona vidjela ovu tuniku. Nekako je sumnjao u to. Njoj bi se toliko svidjela da bi se već nekako odala i dala mu naslutiti. Podigao je pogled i vidio da ulazi Džoharan. - Ah, tu si, Džondalare. Izgleda da ću utrošiti ovaj dan samo tražeći tebe. Traže te zbog nekih posebnih uputa. Što to imaš? - Ejla mi je napravila tuniku za Združivanje. Zato me je mati i tražila, da mi to preda. - Podigao je tuniku i stavio je ispred sebe. - Džondalere! Pa to je nešto izuzetno! - rekao je njegov brat. - Ne znam jesam li ikada vidio ovako dobro obrañenu kožu. Ti si se oduvijek volio lijepo obući, ali u ovom ćeš se zaista isticati. Mnoge će žene poželjeti da su na Ejlinom mjestu. Ali i mnogi muškarac ne bi imao ništa protiv toga da je na tvojem mjestu, uključujući tu i tvojeg velikog brata, naravno kad ne bi bilo Proleve. - Imao sam sreće. Ti i ne znaš, Džoharane, koliku sam sreću imao. - Pa baš sam i htio reći kako vam oboma želim mnogo sreće. Nisam imao prilike ranije ti to reći, ali često sam znao brinuti, posebno nakon ... onog problema kojeg si imao kada su te poslali od kuće. Kada si se vratio uvijek si imao žena, ali pitao sam se hoćeš li ikada pronaći neku s kojom bi bio sretan. Siguran sam da bi se i ti na kraju ipak združio, ali nisam znao bi li pronašao onu vrst sreće kakvu se može imati s dobrom družicom kao što je Proleva. Nikada nisam mislio da bi Marona bila prava žena za tebe - rekao je Džoharan. Džondalar je bio dirnut. - Znam da bih se ja sada trebao šaliti govoreći ti kako će ti biti žao što si na sebe navukao sve odgovornosti zasnivanja ognjišta, - nastavio je Džoharan - ali iskreno ću ti reći da je Proleva učinila moj život sretnim, a njezin sin unosi neku posebnu toplinu koju ne možeš dobiti na neki drugi način. Jesi li znao da Proleva čeka drugo dijete? - Ne, nisam. I Ejla takoñer čeka dijete. Naše će družice imati djecu koja će biti iste dobi i bit će poput roñaka ognjišta - rekao je Džondalar uz širok osmijeh. - Siguran sam da je Prolevin sin dijete mojeg duha i nadam se da će to biti i ovo dijete koje sada nosi, ali čak i kad nisu djeca njegova duha, muškarcu djeca njegovog ognjišta pružaju užitak i tako poseban osjećaj da ga je teško opisati. Pogled na Džaradala ispunja me srećom i ponosom. Dvojica muškaraca su se potapšala po ramenima i onda se zagrlili - Moj veliki brat mi otkriva svoje duboke osjećaje - rekao je Džondalar, osmjehujući se. Tada mu izraz lica postane ozbiljniji. - Iskreno rečeno, Džoharane, često sam ti zavidio na tvojoj sreći, čak i prije nego sam otišao na put, prije nego si imao ikakvo dijete. Znao sam da će ti Proleva biti dobra žena. Ona čini tvoje ognjište toplim mjestom kamo se rado odlazi. A u ovo kratko vrijeme otkad sam se vratio, zavolio sam tog njezinog malog. A Džaradal ti je tako sličan. - Radije požuri, Džondalare. Rekli su mi neka te požurim. Džondalar je smotao bijelu tuniku, labavo je omotao u zaštitnu kožu i položio na svoja krzna za spavanje, a onda pošao s bratom, no još se osvrnuo preko ramena kako bi pogledao omot, jedva čekajući da isproba bijelu tuniku, tu tuniku koju će nositi na sebi kad se on i Ejla budu združili.

JLa sam znala da će mi danas biti postavljena tolika ograničenja, pobrinula bih se za neke stvari - rekla je Ejla. - Trebala bih znati je li s konjima sve u redu, a i Vuk bi se trebao moći slobodno kretati. On postaje nervozan kad ne zna gdje sam ili mi ne može prići. - Takav se problem nije nikada ranije pojavio - rekla je zelandona Četrnaeste. Na dan svečanosti sve do samog početka obreda trebaš biti odvojena od drugih. Predanja govore o vremenima kada je žena bila izolirana cijelih mjesec dana. - To je bilo jako davno kad su se združivanja često obavljala zimi - rekla je Prva. - Tada je bilo manje zelandona i nisu se okupljale ovako kao mi. Jedna je stvar kad su u nekoj Špilji usred zime žena ili dvije izolirane na mjesec dana, ali imati ih ovoliko koje ne bi mogle dati svoj doprinos usred ljeta, kad je sezona lova i žetve, to bi bilo nešto sasvim drugo. Da žene koje će se združiti nisu pomagale, sada bi se još uvijek mučili s uskladištenje bivoljeg mesa. - Možda si u pravu, ali jedan dan ne bi smio biti neki problem. - U normalnim prilikama i nije, ali sada je zbog ovih njezinih životinja situacija izuzetna - rekla je Prva - I sigurna sam da možemo pronaći neko rješenje. - Imaš li ti nešto protiv toga da Vuk može ulaziti ovamo? - pitala je Martona. Čini se da to ostalim ženama ne bi smetalo. A samo bismo morali ostaviti donji dio zavjese na ulazu razvezan da se životinja može provući. - Mislim da to ne bi bio nikakav problem - pristala je Četrnaesta. Četrnaesta je bila ugodno iznenañena kada se susrela s tim četveronožnim lovcem. Liznuo joj je ruku i bio je tako topao, a njoj se svidjelo gladiti dlaku žive životinje. Nakon nekoliko pitanja, Ejla je ispričala cijelu priču o tome kako je donijela malo vučje štene kući, a i kako je spasila ždrijebe od hijena. Uporno je govorila kako je, ako je životinja još vrlo mlada kad je nañeš, vrlo vjerojatno da će se kasnije prema ljudima ponašati prijateljski. Četrnaesta je zapazila koliko je pozornosti i prestiža Vuk donio toj strankinji i pitala se koliko bi bilo teško sprijateljiti se s nekom životinjom, možda s nekom manjom. Veličina tu ne igra ulogu, jer bi svaka životinja koja bi htjela ostvariti blizak kontakt s ljudima privukla pozornost. - Dakle, ostaju nam još samo konji. Zar se Džondalar ne bi mogao pobrinuti za njih? - pitala je Martona. - Naravno da bi mogao, ali moram mu to reći. Otkad smo stigli na Ljetni sabor o njima sam se starala isključivo ja, jer je on bio zaposlen s drugim stvarima. - Ona ne smije komunicirati s njim! - Četrnaesta je bila ustrajna. - Ne smije razgovarati s njim! - Ali netko drugi može - rekla je Martona. - Bojim se nitko od onih koji su na bilo koji način povezani s obredom. Niti itko tko je u rodbinskoj vezi - rekla je zelandona Devetnaeste. - Zelandona Četrnaeste je, naravno, u pravu, a kako se više ne pridržavamo one duge izolacije, onda je važno da se striktno pridržavamo toga barem tijekom tog jednog dana. - li sjedokosu ženu je njezin artritis gotovo pretvorio u invalida, no nije ograničavao snagu njezinog karaktera. Ejla je to već i ranije bila zapazila. Martoni je sad bilo drago što nije spomenula kako je Džondalaru uručila onaj Ejlin omot. Zelandone bi se sigurno ljutile na nju. One znaju biti vrlo nepopustljive kad je riječ o ponašanju i pridržavanju običaja tijekom važnih svečanosti i premda se je ona u načelu slagala s tim, kao bivši voña znala je da ima situacija kada treba biti nepopustljiv i onih kad se može postaviti i fleksibilnije. - Može li se to reći nekome tko nije povezan s obredom? - pitala je Ejla. - Znaš li nekoga tko nije povezan ni s obredom niti je u rodu s tvojim Obećanim? - pitala je Četrnaesta. Ejla je malo razmislila. - Može li Lanidar? Martona, je li on u kakvom sredstvu s Džondalarom? - Ne... ne, nije. Znam da ja nisam, a Dalanar mi je baš spomenuo kako je on bio odabran za Prvi obred Lanidarove bake, pa znači da ni on nije s njima u rodu. - To je točno - složila se Devetnaesta. - Sjećam se kako

je Denoda bila jako... zagrijala se za Dalanara. Trebalo joj je dosta vremena da ga preboli. On se u tom svemu dobro ponio. Bio je obziran i pun takta, no držao se podalje. Bila sam zadivljena njegovim ponašanjem. - Uvijek - rekla je Martona tiho i u sebi završila misao rekavši kako je uvijek bio potpuno korektan i učinio točno ono što treba. Devetnaesta to nije prečula - Uvijek što? Taktičan? Obziran? Impresivan? pitala je. Martina se osmjehnula - Sve to - rekla je. - A Džondalar je dijete njegovog ognjišta - rekla je Prva. - Da, - rekla je Martona - ali ipak ima razlike meñu njima. Dječak nema toliko takta kao on, ali možda ima više srca. - Bez obzira čiji duh ga je začeo, dijete uvijek dobije i nešto od matere rekla je Zelandona Koja Je Prva. Ejla je pozorno slušala ovu malu digresiju, pogotovo nakon što su spomenule Džondalara. Pritom je pratila i ton glasa i govor tijela. Shvatila je da Devetnaesta baš nije lijepo govorila o Denodi i osjetila da je i tu stariju zelandonu Dala-nar privlačio. Razgovor je implicirao i da Džondalar nije pokazao istu profinjenost kao Dalanar jer svi su, naravno, znali za njegovu mladenačku indiskreciju. - Može li netko pronaći Lanidara - pitala je - pa da njega zamolim neka pronañe Džondalara? - Ne, Ejla, ti ne možeš govoriti s malim, ali ja ću to učiniti - rekla je Martona, osvrnuvši se po kolibi zelandona koja je sada postala kolibom žena koje će se združiti - ako će netko otići i potražiti ga. - Naravno - rekla je Prva, pogledavši oko sebe kako bi vidjela koga bi mogla poslati i onda je dala znak Mañeri, koja je sada bila pomoćnica zelandoni Treće Špilje. Ona je bila s njima kad su u dubokoj špilji tragali za Tonolanovim elanom. Tada je još bila s Četrnaestom, ali tamo nije bila sretna. Ejla ju je prepoznala i osmjehnula joj se. - Trebat ćeš nam nešto obaviti - rekla joj je Prva. - Martona će ti objasniti. - Poznaješ li dječaka Lanidara iz Devetnaeste Špilje? - započela je Martona, no djevojka nije potvrdno kimnula - On je sin Mardene, Denodine kćeri. - Mañera je odmahnula glavom. - Može imati dvanaest godina, no izgleda mlañi - dodala je Ejla - i desna ruka mu je deformirana. Na Mañerinom licu se ukazao osmijeh prepoznavanja -Da, naravno, on je bacio koplje na demonstraciji. - To je taj - rekla je Martona. - Moraš ga pronaći i reći mu neka pronañe Džondalara i prenese mu moju poruku. Reci Lanidaru neka kaže Džondalaru da je Ejla zabrinuta zbog konja i da ih on mora pogledati prije večerašnje svečanosti. Jesi li razumjela? - Ne bi li bilo jednostavnije da sama to kažem Džondalaru? - To bi bilo daleko jednostavnije, ali ti imaš večeras svoju ulogu u obredu i zato ne možeš Džondalaru prenositi poruke. No ako ne možeš pronaći maloga, možeš poruku prenijeti i nekom drugom tko nije u srodstvu s Džondalarom. Razumiješ? - Da. Učinit ću to. Ne brini, Ejla, pobrinut ću se da on dobije poruku - rekla je Mañera i požurila iz kolibe. - Mislim da će zelandone već pronaći nešto čemu mogu prigovoriti zato što je Mañera sad govorila s tobom o tome, Ejla, pa mislim da ne moramo objašnjavati u detalje - rekla je Martona. - I ne trebamo im spominjati onaj omot kojeg si htjela da mu predam. - Mislim da im ne trebamo ništa spominjati - složila se Ejla. - A sada je vrijeme da se počneš pripremati - rekla je Martona. - Ali tek je prošlo podne. Još je dugo do večeri. Neće mi trebati toliko vremena da bih navukla tuniku koju mi je Ne-zija napravila. - Ne trebaš samo to obaviti. Otići ćemo na rijeku kako bi se sve žene okupale. Čak se grije voda kako bi se pročistila za obred. Topla voda je tako ugodna i to je jedan od boljih dijelova cijelog obreda. Džondalar i muškarci će to isto obaviti samo, naravno, da drugom mjestu - objasnila je Martona. -Ja volim toplu vodu - rekla je Ejla. - Pokraj mjesta gdje žive Losadunajci imaju izvore tople vode. Ne možeš ni zamisliti kako je ugodno kupati se ondje.

- Mogu. I ja sam nekoliko puta putovala na sjever. Nedaleko od izvora Rijeke u tlu se nalaze topli izvori. - Mislim da znam to mjesto ili neko slično tome - rekla je Ejla. - Htjela sam te nešto pitati. Mislila sam to pitati ranije i ne znam je li sada prekasno, ali nadala sam se da bi mi netko mogao probušiti usne resice. Imam dva komada jantara koje mi je Tulija dala i željela bih ih nositi kada bi postojao neki način da ih pričvrstim na uši. - Mislim da ćemo to moći srediti. Sigurno će ti neka od zelandona to rado učiniti. - Što misliš, Folara, je li bolje ovako? Ili ovako? - pitala je Mañera, držeći u rukama pramen Ejline kose i pokazujući djevojci dva načina. Folara im se pridružila kad su se nakon obreda pranja vratile u kolibu zelandona. Usprkos mnogim upaljenim svjetiljkama unutra je bilo prilično mračno u usporedbi sa sjajnim suncem koje je vani sjalo i Ejli bi bilo draže da su to mogle obaviti vani. - Mislim da je ono prvo bolje - odgovorila je Folara. - Mañera, ispričaj nam do kraja gdje si ih konačno pronašla - rekla je Martona. - Pa, kao što sam već rekla, posvuda sam pitala. Činilo se da nitko ne zna gdje su. Konačno je netko iz vašeg logora, mislim da je to družica jednog od Džoharanovih bliskih prijatelja Solabana i Rašemara, ona koja ima posve malo dijete. Plela je košaru pa... - To je Rašemarova družica Šalova - rekla je Martona. - Ona mi je rekla kako bi netko od njih mogao biti kod konja, pa sam pošla uzvodno uz potok i tamo sam ih zatekla obojicu. Lanidar je rekao kako mu je njegova mati rekla da ćeš ti Ejla cijeli dan biti sa ženama pa je zaključio da bi trebao malo pogledati konje, onako kako si i tražila od njega. A i Džondalar je manje-više rekao isto. I on je znao da ćeš biti tu zatvorena sa ženama pa je htio pogledati kako su konji. Tamo je zatekao Lanidara pa mi je pokazivao kako će se služiti bacačem koplja - objasnila je Mañera. - Pokazalo se kako nisam bila jedina koja je tražila Džon-dalara. Malo kasnije je stigao i Džoharan. Činilo se da je malo ljutit ili možda samo nervozan. Sve je pretražio kako bi pronašao Džondalara da mu kaže kako mora s ostalim muškarcima poći na Rijeku, obaviti obred čišćenja. Džondalar mi je rekao neka ti kažem da su konji dobro i da si imala pravo kad si rekla da si je Vuk vjerojatno našao družicu ili prijatelja, jer ih je i on vidio zajedno. - Hvala ti, Mañera, sada mi je lakše kada znam da su Njiska i Trkač dobro. Ne mogu ti reći koliko sam ti zahvalna na naporu i vremenu koje si uložila da pronañeš Lanidara i Džondalara - rekla je Ejla. Bilo joj je drago kad je čula da su konji dobro i bilo joj je drago što se Lanidar sam sjetio otići tamo i provjeriti. Ona bi to prije očekivala od Džondalara, no i on će se danas združiti pa je možda imao obveza. Bila je malo zabrinuta za Vuka. Jedan dio nje je želio da si on pronañe družicu i da bude s njom sretan, ali drugi dio se užasavao pomisli da će ga izgubiti i bila je zabrinuta za njega. Vuk nikada nije živio s vukovima i vjerojatno je ona, dok je još učila loviti, provela više vremena u njihovoj blizini nego on. Znala je da su oni krajnje odani svom čoporu i da žestoko brane svoj teritorij od drugih vukova. Ako je Vuk pronašao usamljenu vučicu ili nisko rangiranu ženku kakvog obližnjeg čopora pa je odlučio živjeti kao vuk, morat će se boriti da bi za sebe osvojio teritorij. Premda je bio jaka, zdrava životinja i krupniji od većine vukova, ipak nije odrastao u čoporu gdje se od malih nogu kroz igru uči boriti. Nije bio navikao boriti se s vukovima. - Hvala ti, Mañera, Ejla izgleda vrlo lijepo. Nisam ni znala da si tako vješta u pravljenju frizura - rekla je Martona. Ejla je s obje ruke opipala kosu, oprezno dotičući smotane uvojke. Vidjela je kako su i druge djevojke počešljane pa je mogla zamisliti kako to izgleda. - Čekaj, donijet ću reflektor da se možeš pogledati - rekla je Mañera. Slab odsjaj u reflektoru pokazao joj je da izgleda kao i većina djevojaka u kolibi. Izgledala je sada toliko drukčije da se gotovo nije mogla prepoznati, a nije čak bila ni sigurna hoće li je Džondalar prepoznati.

- Sada stavimo te jantare na uši, jer ćeš se već morati odjenuti - rekla je Folara. Zelandona koja je Ejli bila probušila uske ostavila je u njima tanke komadiće kosti, a komade jantara je omotala tankom tetivom i ostavila male omče koje će zakvačiti za te komadiće kosti. Mañera je sad pomogla Folari da to pričvrste. Tada se Ejla odjenula. Mañera je bila zadivljena - Nikada nisam vidjela nešto ovakvo! - rekla je uzdahnuvši. I Folara je bila oduševljena - Ejla, to je toliko lijepo i tako neobično. Svi će poželjeti imati takvo nešto. Gdje si to nabavila? - To sam donijela sa sobom. Napravila mi ju je Nezija. Ona je družica voñe Lavljeg logora. Na samom obredu se to treba nositi ovako - objasnila je i otvorila odjeći sprijeda kako bi se vidjele dojke, sada još punije. - Nezija kaže kako Ma-mutovka kad se združuje treba ponosno pokazati svoje grudi. - A sada bih željela staviti još i onu ogrlicu koju si mi ti darovala, Martona. - Tu imamo mali problem, Ejla - rekla je Martona. - Ogrlica se neće slagati s tom vrećicom koju nosiš oko vrata, neće se od nje ni vidjeti. Znam da je ta vrećica tebi važna, ali mislim da bi je trebala skinuti. - Ona je u pravu, Ejla - složila se i Folara. - Pogledaj u reflektoru - predložila je Mañera. Ejla se pogledala. Bila je to ona ista neznanka od malo prije, ali sada je na ušima imala dva jantara, a oko vrata staru, kvrgavu vrećicu na otrcanoj uzici. - Što ti je u toj vrećici? - pitala je Mañera. - Izgleda kao da je puna nekih stvari. - To je moj amulet, a stvari u njoj su darovi mojeg totema, Duha Špiljskog Lava. Većina od njih je potvrdila neke važne odluke u mojem životu. Ona na izvjestan način sadrži i moj živi duh. - Znači, to je onda nešto poput elandona - rekla je Martona. - Mog-ur mi je rekao da ću umrijeti ako ikada izgubim moj amulet - rekla je Ejla. Primila je vrećicu i osjetila te poznatu kvrgavost, a pred očima joj se ukazao kaleidoskop uspomena iz njezinog života s Plemenom - Tada ćemo to morati čuvati na nekom posebnom mjestu - rekla je Martona. Možda pokraj figurice ðoni, kako bi to Majka mogla čuvati. Ali ti nemaš takvu figuricu, zar ne? Djevojke je obično dobiju prigodom Prvog obreda. Ne znam jesi li ikada imala takav obred. - Zapravo jesam. Džondalar me poučio Majčinom daru Užitka i prvi puta je bio napravio svečanost i dao mi figuricu koju je sam izradio. Imam je u naprtnjači. - Pa, ako ti je itko bio u stanju izvesti dobru svečanost Prvog obreda onda je to on. Ima dovoljno iskustva u tome -rekla je Martona. - Pusti da ti za sada ja čuvam amulet, a kad budeš odlazila s Džondalarom na onih četrnaest dana vašeg samovanja vratiti ću ti je da je možeš ponijeti sa sobom. -Vidjela je kako Ejla oklijeva. Konačno je kimnula, no dok je skidala amulet, uzica je zapela o novu frizuru. - Nije važno, Ejla, mogu to popraviti. Ejla je u ruci držala vrećicu, oklijevajući da je preda. One su imale pravo, nije se slagala s njezinom svečanom odjećom, no ona je nije skidala otkad joj ju je Iza dala, nedugo nakon što ju je Pleme pronašlo. Toliko dugo je ta vrećica bila dijelom nje da joj je sada bilo teško odreći je se. I više nego teško. Možda joj je ovim zapinjanjem njezin totem želio nešto reći, možda na tom združivanju ona ne bi smjela biti samo jedna meñu Drugima u toj svojoj odjeći Mamutovaca i sa zelandonskom ogrlicom. Kad je susrela Džondalara jedva da je bila išta drugo do žena Plemena i možda bi sada trebala sačuvati i nešto iz tog vremena. - Hvala ti, Mañera, ali mislim da sam se predomislila. Ostavit ću kosu spuštenu i slobodnu. Džondalaru se to sviña - rekla je. Još je trenutak držala amulet u ruci i onda ga predala Martoni. Pustila je da joj ova oko vrata stavi ogrlicu, a onda je počela vaditi igle iz elegantne zelandonske frizure. Mañeri je bilo žao što je propao sav njezin trud, no to je bio Ejlin izbor Pusti da ti je raščešljam - rekla je, mirno to prihvativši i time je zadivila Martonu koja je u sebi pomislila kako će ta pomoćnica jednoga dana biti dobra zelandona.

Kad se Džondalar, s ostalim muškarcima koji će se združiti, uputio prema kolibi zelandona u podnožju padine gdje će se održati svečanost, odjednom je postao nervozan. Nije bio jedini. Žene su nekuda otišle i ostavile za sobom praznu kolibu. Uz pomoć nekih zelendona muškarci su se ovdje svrstavali po redoslijedu i to prema broju Špilje iz koje dolaze, a i po njihovom rangu unutar špilje. Kako sve riječi za brojanje imaju veliku moć... samo zelandone znaju tu zagonetnu razliku meñu njima... svrstavanje prema broju Špilje išlo je glatko, ali ono svrstavanje prema rangu pojedinaca unutar Špilje, koji se nije izrijekom spominjao ali se podrazumijevao, nije išli tako glatko, Položaj pojedinca mogao se promijeniti, a mnogima se i bude, predstojećim združivanjem. Ejla nije bila uvučena u sve te silne rasprave oko budućeg statusa, čije finese ionako ne bi razumjela, ali Martona je bila. Dio tih pregovora je bila i ona digresija koju je Ejla slušala toga dana. Zelandona Devetnaeste je bila spomenula onu Džondalarovu mladenačku indiskreciju pokušavajući to iskoristiti za spuštanje njegova statusa, djelomično i zato što je Ejla otkrila onu prekrasnu špilju unutar teritorija Devetnaeste špilje. To pronalaženje špilje je Ejli, premda je bila strankinja, znatno podiglo status, a istovremeno nanijelo sramotu zelandoni Devetnaeste. Da su oni sami pronašli tu špilju, mogli su to držati za sebe i ograničiti one koji će se njome služiti i to bi im donijelo znatan prestiž. No činjenica da ju je otkrila strankinja tijekom Ljetnog sabora, otvorila je špilju svima po onoj logici koju je Prva bila jasno iznijela. Džondalarov je status bio meñu najvišima, jer mu je mati bila bivši voña, a brat sadašnji voña te najbrojnije Špilje Ze-landonaca, a da se tu ne spominju i njegovi osobni doprinosi od kojih je neke donio sa svojeg putovanja. Vratio se kao vrlo vješt obrañivač kremena, što su mu priznavali svi majstori tog zanata iz ostalih Špilja, a statusu je doprinijelo i javno pokazivanje bacača koplja. Ejlin status je, meñutim, predstavljao problem. Stranci su uvijek najniži status i to bi je svrstalo na samo dno, ali Martona i još neki su se borili protiv toga tvrdeći kako je njezin status u narodu iz kojeg je došla bio vrlo visok i kako raspolaže mnogim atributima. Životinje su tu nekima poslužile kao razlog za podizanje, a drugima za spuštanje ugleda. Konačni status njihovog novog ognjišta još uvijek nije bio potpuno razjašnjen, no to nije ometalo ni pripreme niti sam obred. Deveta Špilja ju je prihvatila i u Devetoj Šjpilji će par živjeti. Žene su se bile preselile u obližnju kolibu u kojoj su sve dotad boravile djevojke koje su sudjelovale u Prvom obredu. Ni žene nisu bile ništa manje nervozne nego muškarci. Ejla se pitala hoće li Džondalar odjenuti onu tuniku koju mu je napravila i žalila je što ranije nije znala da joj danas neće biti dozvoljen razgovor s njim, jer bi mu u tom slučaju dan ranije sama predala taj omot. Tada bi i vidjela smatra li on tu tuniku prikladnom za obred i sviña li mu se. Sada ništa od toga neće znati sve dok se ne susretnu na samoj svečanosti. I žene su bile svrstane po istom redu kao i muškarci tako da će se moći kasnije spojiti kako treba. Ejla se osmjehnula Leveli koja je stajala ispred nje. Ona bi bila rado stala pokraj Prolevine sestre dok su čekale, ali ona je bila iz Devete Spilje pa je još nekoliko žena dijelilo Ejlu od te mlade žene koja će otići živjeti s Džondekamom u Drugu Špilju. Rang im je bio jednak, jer su oboje dolazili iz obitelji voña i osnivača, onih s najvišim statusom, pa se položaj združenog ognjišta nije bitno promijenio. Džondekamov status je bio tek nijansu viši od Levelinog, no minimalna prednost će se vidjeti tek ako budu živjeli u njegovoj Špilji. Na svečanosti će za svaki par obred voditi ona zelandona koja je iz Špilje u kojoj će mladi par živjeti, a druge zelando-ne će joj pomagati. Majke i prijatelji tih mladih ljudi takoñer su imali svoju ulogu u obredu, a često i bliska rodbina, koja bi se svrstala ispred gledatelja i čekala da na njih doñe red da odigraju svoju ulogu. Za starije parove kojima to nije bilo prvo združivanje, a ipak su željeli pravi obred, nije bila nužna nazočnost majki. Bio im je dovoljan samo pristanak Špilje u kojoj će živjeti, ali i oni su često uključivali u obred svoje prijatelje i roñake. Ejla je spazila da Džanida stoji otraga, jer je pripadala Južnom Posjedu Dvadeset i devete Špilje pa joj se

osmjehnula kad je ova pogledala prema njoj. Posve otraga stajala je Džoplaja, takoñer strankinja, Lanzadonka, iako je muškarac njezinog ognjišta nekada bio Zelandonac najvišeg statusa. Mada je ovdje njezin položaj bio nizak, kod Lanzado-naca je bio meñu najvišima i samo to je bilo važno. Ejla je gledala i druge žene koje će se združiti. Još uvijek je bilo tako mnogo onih koje nije poznavala i bili je špilja iz kojih, ako se izuzme ono opće upoznavanje, nije upoznala baš nikoga. Čula je kako je neka rekla da je ona iz Dvadeset i četvrte, a neka druga da je iz Medvjeñeg brežuljka, dijela Novog doma na Maloj travnatoj rijeci. Ejli se ovo čekanje činilo beskonačnim. Zbog čega sve to tako dugo traje, pitala se. Morale su se brzo svrstati, a sada su opet čekale. Možda se još uvijek čeka na muškarce. Možda se netko od njih predomislio. Sto ako se i Džondalar predomisli? Zašto bi se predomislio? Ali što ako se ipak predomisli? Unutar kolibe koja je pripadala zelandonama, Prva je odmaknula zavjesu koja je odvajala onaj stražnji, privatni dio od ostatka kolibe. Pogledala je prema dijelu logorišta odreñenom za odvijanje svečanosti. Ljudi su se već cijelo popodne tamo okupljali i sada je već sav taj prostor bio pun. Bilo je vrijeme za početak. Muškarci su prvi izašli. Kad je Džondalar pogledao uz obronak na kojem su se smjestili gledatelji bio je siguran da su došli svi koji su ikako mogli doći. Žamor u publici se pojačao i učinilo mu se kako vrlo često razabire riječ "bijelo". Gledao je u čovjeka koji je hodao ispred njega, no znao je da je bijela kožnata tunika ostavila utisak. Zapravo, nije to bila samo bijela tunika. Taj visok, nevjerojatno zgodan muškarac lijepe kose i privlačnih očiju bi se ionako isticao, no kad je ta njegova plava kosa bila čista izgledala je gotovo bijela pa je sada, okupan i obrijan, noseći tu čistu i sjajno bijelu tuniku, izgledao zapanjujuće. - Kada bi mogla zamisliti kako se Donin ljubavnik Lumi pojavio na zemlji u ljudskom obliku, onda bi to bio on - rekla je Džondekamova majka, ona visoka plavokosa zelandona Druge špilje svome mlañem bratu Kimeranu, voñi Druge Špilje. - Pitam se otkud mu ta bijela tunika. Ne bih imao ništa protiv kada bih i ja imao takvu - rekao je Kimeran. - Čini mi se da svi muškarci to misle, premda mislim da bi ti bio jedan od onih rijetkih na kojima bi ona dobro stajala - odgovorila je. Po njezinom sudu, njezin brat nije bio samo visok poput Džondalara nego je bio i jednako tako zgodan ili gotovo jednako tako zgodan - I Džondekam izgleda prekrasno. Drago mi je da ovog ljeta nije obrijao bradu. Lijepo mu stoji. Kad su se muškarci polukružno poredali oko logorske vatre, došao je red i na žene. Kad se zavjesa na ulazu u kolibu otvorila, Ejla se protegnula kako bi što bolje vidjela. Već je gotovo bila večer. Sunce još nije posve zašlo zasjenilo je veliku logorsku vatru svojim sjajem, a baklje složene uokrug cijelog područja učinilo gotovo neprimjetnim. Njihov će sjaj tek kasnije biti dobrodošao. Mogla je vidjeti nekoliko ljudi uz vatru. Krupna figura, koja joj je bila okrenuta leñima, bila je Zelandona. Na dani znak, žene su izašle. Istog trenutka kada je izašla iz kolibe, Ejla je vidjela visoku osobu u bijeloj koži. Kad su formirale polukrug nasuprot muškarcima, rekla je u sebi "Nosi je. Nosi moju tuniku!" Svi su bili odjeveni u svoju najbolju odjeću, no nitko nije nosio ništa bijelo, pa se on isticao. Mislila je kako je on najljepši... ne, najzgodniji meñu svim tim muškarcima. Većina bi se s njom složila. Vidjela je kako je gleda s te udaljenosti, dobro osvijetljen vatrom, i zurio je u nju kao da ne može skinuti pogled s nje. Tako je prekrasna, mislio je. Još nikada nije ovako lijepo izgledala. U toj zlatnožutoj tunici koju joj je Nezija napravila, ukrašenoj blijedim bjelokosnim perlama koje su se gotovo savršeno slagale s njezinom kosom koja je bila raspuštena, onako kako se to njemu najviše sviñalo Njezin jedini ukras bile su naušnice od jantara u svježe probušenim uškama i ona niska od jantara i školjki koju joj je darovala Martona. Ti sjajni žutonarančasti kameni upili su u sebe sjaj zalazećeg sunca i sad su blistali na

njezinim raz-golićenim grudima. Ta tunika, naprijed otvorena, ali stisnuta u struku, nije bila nalik niti jednoj tunici, no Ejli je savršeno pristajala. Stojeći naprijed u publici, Martona je bila ugodno iznenañena vidjevši svoga sina u bijeloj tunici. Ona je znala, koju je odjeću odabrao ranije za ovu prigodu pa joj nije bilo teško zaključiti da je ova bijela tunika bila u omotu kojeg je predala Džondalaru. Pomanjkanje ukrasa isticalo je jednostavnu čistoću te boje i bila je sama po sebi lijepa. Nije tu ni trebalo nikakvog ukrasa, premda su repovi hermelina bili sasvim zgodan dodatak. Ona je vidjela nekoliko zdjela i drugih predmeta kojima se Ejla služila i uočila je tu njezinu sklonost prema jednostavnim, ali kvalitetno izrañenim stvarima. Ova bijela tunika bila je upravo izvanredan primjer te sklonosti. A njezina je pak odjeća pokazivala raskoš na jedini način koji je Zelandon-cima nešto značio: kroz vrijeme koje je bili potrebno da bi se izradila. Od kvalitete same kože pa do jantara, školjki i zuba, do nekoliko tisuća ručno izrañenih sitnih perlica, ova je odjeća samo dokazivala onaj Ejlin visoki status u koji je Martona uvjeravala druge. Ognjište njezinog sina bit će meñu prvima. Džondalar nije vidio nikoga osim Elu. Oči su joj blistale, usne bile malo otvorene kako bi olakšala disanje pri cijelom ovom uzbuñenju. Ta je žena zlatna poput sunca, pomislio je. Želio ju je i jedva je mogao vjerovati da će ta prelijepa žena postati njegova družica. Njegova družica... svidio mu se zvuk tih riječi. Dijelit će s njim onaj dom s kojim ju je namjeravao iznenaditi. Hoće li ova svečanost konačno već započeti? Hoće li ikada završiti? Nije više želio čekati. Želio je potrčati prema njoj, podići je i odnijeti. Zelandone su stale uokolo i Prva je započela pjesmu. Tad joj se pridružila druga, pa treća, svaka onim tonom kojeg je odabrala, varirajući ga u melodiji koja se ponavljala. Ta kombinacija je i mogla i nije morala biti harmonična. To nije bilo važno. Prije no što su prvi ostali bez daha, uskočili su drugi glasovi, pa treći, pa opet neki, posve slučajnim intervalima. Rezultat je bila tiha fuga tonova koji su mogli tako potrajati vječno kada bi bilo dovoljno ljudi koji bi mogli uskočiti kad je ovima zatrebao predah. Premda je taj pjev bio tek tiha pozadina dogañanja, ispunio je Džondalarovu svijest dok je kao u transu promatrao ženu koju voli. Jedva je i čuo riječi koje su zelandone govorile prvom paru. Tada je osjetio kako ga je čovjek uz njega lagano gurnuo pa je poskočio. Izgovarali su njegovo ime. Pošao je prema krupnoj Zelandoni, promatrajući Ejlu koja mu je krenula ususret. Stali su, licem okrenuti jedno prema drugom, svaki sa svoje strane doniere. Zelandona ih je oboje gledala s odobravanjem. Džondalar je bio najviši meñu muškarcima i ona je oduvijek mislila da je on daleko najprivlačniji muškarac kojeg je ikada vidjela. Premda je tada, prije mnogo godina, bio gotovo još dječak, to je bio jedan od razloga zašto ga je odabrala da ga pouči Doninim darovima Užitka tada kad mu je i bilo vrijeme da to nauči. A on je to naučio dobro, gotovo i previše dobro. Gotovo ju je bio nagovorio da se ne odazove ovom svom pozivu. Sada, kad su se okolnosti promijenile, to joj je bilo drago, no gledajući ga sada u toj spektakularnoj bijeloj tunici opet joj je bilo jasno zašto mu je gotovo uspjelo nagovoriti je. Pitala se otkud mu ta bijela tunika i nije sumnjala da ju je donio sa svojeg putovanja. Ta je boja, razumije se, odmah zapinjala za oko, ali i kroj je bio neobičan, a taj nedostatak ukrasa činio ju je egzotičnom. Posve je odgovarao ženi koju je odabrao. Okrenula se kako bi pogledala Ejlu. I ona je njemu odgovarala. Ne, ona ga je nadišla, a to zbilja nije bilo lako, mislila je Zelandona. Doniera bi bila razočarana da je on izabrao neku koja mu, po njezinom sudu, ne bi bila dorasla, ali morala je priznati kako je pronašao ne samo ženu koja mu je ravna, nego i više od toga. Znala je da su oni u središtu pozornosti, zbog mnogih razloga. Svi su ih znali, ili su barem znali tko su oni, bili su glavna tema Ljetnog sabora i daleko najljepši par. I bilo je posve u redu da ona, Prva Meñu Onima Koji Služe Majci bude ta koja će vezati čvor tom izuzetnom paru. Jer i sama zelandona je bila takva. Tetovaža na njezinom čelu sada je bila pojačana jakim bojama, a kosa joj bila pomno počešljana i složena u pomalo izvanzemaljsku frizuru koja je tu visoku ženu činila još višom, a njezina tunika prepuna ukrasa bila je umjetničko djelo koje

je, da bi se moglo adekvatno pokazati, gotovo zahtijevalo osobu njezinog stasa. Sve su oči sada bile uprte u taj trio, a Zelandona je šutjela kako bi još pojačala dramatični učinak. Martona je sada stupila naprijed kako bi stala uz svog sina, a s njezine desne strane i korak iza nje stao je i njezin sadašnji muškarac, Vilamar. S njezine lijeve strane stajao je Dalanar, a tek malo iza njega Džerika. Oni će morati čekati do samog kraja da se njihova Džoplaja i Ekozar združe. Uz Vila-mara su se poredali Folara i Džoharan, Džondalarovi sestra i brat. Uz Džoharana je bila njegova družica Proleva i njezin sin Džaradal. Bilo je tu još mnogo prijatelja i roñaka. Zelandona ih je svih pogledala, a onda i gomilu okupljenu na obronku. - Sve Spilje Zelandonaca - započela je svečanim, zvonkim glasom. - Pozvani ste kako biste svjedočili združivanju žene i muškarca. ðoni, Velika Majka Zemlja, Prva Stvoriteljica, Majka Sviju, Ona koja je rodila Balija koji obasjava nebo, Ona čiji ljubavnik i prijatelj Lumi koji sjaji na nas ove noći, kako bi zajedno s Njom svjedočio. Nju štujemo ovim činom svetog združivanje Njezine djece. Ejla je pogledala u polumjesec na nebu i shvatila da se smračilo. Sunce je već bilo zašlo, no velika vatra i mnoštvo baklji davali su toliko svjetla da je bilo svijetlo gotovo kao danju. - Ovo dvoje mladih odlučilo je ugoditi Velikoj majci želeći da se združe. Džondalar iz Devete Špilje Zelandonaca, Sin Mar-tone koja je prijašnji voña Zelandonaca, sada združena s Vi-lamarom, Glavnim Trgovcem Zelandonaca, Roñen u ognjištu Dalanara, Osnivača i Voñe Lanzadonaca, Brat Džoharana, Voñe Devete Špilje Zelandonaca... Ejla nije mogla spriječiti da joj misli ne odlutaju dok je Zelandona nastavljala nabrajati Džondalarova imena i veze od kojih ona većinu nije ni znala. Ovo je bila jedna od onih prigoda kada će se u potpunosti nabrojiti sve njegova imena i veze. Pozornost joj je privukla tek promjena tona Zelandoni-nog glasa koja je nastupila nakon te duge litanije. - ... uzimaš li Ejlu iz Devete Špilje Zelandonaca, Blagoslovljenu od ðoni i Počašćenu tim Blagoslovom... - Tu se začuo tih žamor. Ovo je bilo sretno združivanje. Ona je već bila trudna - ...ranije Ejlu od Mamutovaca. Članicu Lavljeg logora, Kćer Mamutovog Ognjišta, Odabranu od Duha Špiljskog Lava, Štićenicu Špiljskog Medvjeda, Prijateljicu konja čija imena su Njiska i Trkač, i četveronožnog lovca Vuka. Ejla se pitala gdje li je Vuk. Nije ga bilo cijelo popodne i večer pa je bila razočarana. Znala je da to njemu ne bi mnogo značilo, ali željela je da i on vidi njezino združivanje. - ... Prihvaćenu od Džoharana, Džondalarovog brata i Voñe Devete Špilje Zelandonaca, i od Martone koja je Džondalarova mati i raniji voña Devete Špilje, Prihvaćenu od Dalanara, Osnivača i Voñe Lanzadonaca, Muškarca ognjišta u kojem se Džondalar rodio... Zelandona je nastavila s nabrajanjem većine Džondalarove rodbine. Ejla nije ni znala da će ovim združivanjem steći toliko novih veza, no Zelandona bi željela da ih je i više. Jer morala je dobro razmisliti kako bi nabrojila dovoljno legitimnih veza da bi se ovaj obred obavio kako treba. Ejla ih je sa sobom donijela tako malo. - Uzimam je - odgovorio je Džondalar, gledajući Ejlu. - Hoćeš li je štovati, brinuti se za nju kada bude bolesna, brinuti se o njoj kad je trudna i brinuti o svoj djeci roñenoj tvome ognjištu dok budete živjeli zajedno? - pitala je Zelandona. - Štovat ću je, brinuti o njoj i skrbiti za nju i svu njezinu djecu - rekao je Džondalar. - A ti, Ejla iz Devete špilje Zelandonaca, ranije Ejla Ma-mutovka, Članica Lavljeg logora, Kćeri Mamutovog Ognjišta, Odabrana od Duha Špiljskog Lava, Štićenice Špiljskog medvjeda, Prihvaćena od Devete Špilje Zelandonaca, uzimaš li ti Džondalara iz Devete špilje Zelandonaca, Sina Martone koja je raniji voña Devete špilje a sada združena s Vilamarom, Glavnim trgovcem zelandonaca, roñenog u ognjištu Dalanara, Osnivača i Voñe Lanzadonaca? - Zelandona je odlučila tu navesti samo one bitne veze umjesto da ih ponovo sve odreciti-ra. Ejla je to primila s olakšanjem, baš kao i većina nazočnih.

- Uzimam ga - rekla je Ejla, gledajući Džondalara. Vlastite su joj riječi odzvonile u glavi. Uzimam ga. Odlučila sam se za njega još odavno i sada ga konačno mogu uzeti. - Hoćeš li ga štovati, brinuti se o njemu kada bude bolestan, hoćeš li učiti svoju djecu da ga štuju i kao tvojeg muškarca i kao svog skrbnika, uključujuću tu i ovo dijete s kojim te je ðoni već Blagoslovila? - nastavila je Zelandona. - Štovat ću ga, brinuti se o njemu i učit ću svoju djecu da ga štuju - rekla je Ejla Zelandona je dala znak - Tko je onaj tko može odobriti združivanje ovog muškarca s ovom ženom? Martona je učinila nekoliko koraka naprijed - Ja, Mar-tona, raniji voña Devete Špilje zelandonaca imam to pravo. Slažem se s ovim združivanjem moga sina Džondalara s Ejlom iz Devete Špilje Zelandonaca - rekla je. Tada je istupio Vilamar -Ja, Vilamar, Glavni trgovac Zelandonaca, Združen s Martonom koja je raniji voña Devete Špilje, takoñer se slažem s ovim združivanjem. - Vilamarova privola nije bila nužna, no njegovo uključivanje u obred dodalo je još jedno odobravanje združivanju sina njegove družice sa strankinjom i olakšalo uključivanje Martoninog prijašnjeg muškarca koji je sada iskoračio. - Ja, Dalanar, Osnivač i Voña Lanzadonaca, muškarac ognjišta u kojem se Džondalar rodio, takoñer se slažem sa združivanjem Džondalara, sina moje prijašnje družice s Ejlom iz Devete Špilje Zelandonaca, ranije Ejlom Mamutovkom. Dalanar je Ejli uputio zadivljen pogled koji je bio tako nalik Dzonalarovom da se ona gotovo nasmijala osjetivši kako joj tijelo reagira na isti način. Nije to bilo prvi puta. Ako se zanemari razlika u godinama, Dalanar joj nije samo izgledao kao Džondalar nego je u njoj budio i iste osjećaje. Ni sada nije mogla odoljeti pa se osmjehnula starijem muškarcu jednim od onih svojih osmijeha koji kao da su zračili nekim njenim unutrašnjim svjetlom i samo na trenutak on je gotovo poželio biti na mjestu sina njegove bivše družice. Tada je pogledao Džondalara i ugledao onaj vragoljast osmijeh. Taj dječak je točno znao kako se on sad osjeća i nije mogao dočekati trenutak da ga zbog toga zafrkava! Gotovo se glasno nasmijao. - Odobravam bez ikakvih pitanja - dodao je. - Tko ima pravo odobriti združivanje ove žene s ovim muškarcem? - pitala je zelandona. - Ja, Ejla iz Devete Špilje zelandonaca, ranije Ejla Mamu-tovka, Članica Lavljeg logora i kći Mamutovog Ognjišta, imam pravo govoriti za moju stranu. To pravo su mi dali Mamut Mamutovog Ognjišta, najstariji i najštovaniji od svih Mamuta, Talut koji je voña Lavljeg logora, i Tulija, njegova sestra i glavarica Lavljeg logora. U njihovo ime ja se slažem s ovim združivanjem s Džondalarom iz Devete Spilje Zelandonaca - izjavila je Ejla. To je bio onaj dio zbog kojeg je bila najviše nervozna dok se trudila upamtiti i ponoviti riječi koje je trebala izgovoriti. - Mamut Mamutovog Ognjišta, Onaj Koji Služi Majci za Mamutovce, - nastavila je Zelandona, dao je svojoj kćeri tu slobodu da govori za sebe. Kao Ona Koja Služi Majci za Zelan-donce, i ja mogu reći isto što i Mamut. Ejla je odlučila združiti se s Džondalarom i njezina odluka ima isto značenje kao i Mamutov pristanak. Tada je Zelandona podigla glas da su je svi mogli čuti - Tko će govoriti za ovaj par? -Ja, Džoharan, Voña Devete špilje Zelandonaca govorim za ovaj par i pozdravljam njegov dolazak u Devetu Špilju Zelandonaca - rekao je Džondalarov stariji brat. Tada se okrenuo ljudima okupljenim u publici. - Mi iz Devete Špilje Zelandonaca pozdravljamo njihov dolazak - rekli su jednoglasno. Tada je Zelandona ispružila ruke kao da ih pokušava sve zagrliti - Sve vi Špilje Zelandonaca - rekla je, a njezin je ton zahtijevao pozornost - Džondalar i Ejla su odabrali jedno drugog. To je bilo odobreno i oni su prihvaćeni da žive u Devetoj Špilji. Što vi kažete na ovo združivanje? Začulo se burno odobravanje. Da se itko i protivio, ta buka bi ga nadglasala. Doniera je pričekala dok su se utišali -ðoni, Velika majka Zemlja, odobrava ovo

združivanje Njezine djece. Blagoslivajući Ejlu, ona se nasmiješila ovom paru. Na njezin znak, Ejla i Džondalar su se primili za ruke i pružili ih prema Zelandoni Koja Je Prva. Ona je uzela jednostavan kožnati remen, omotala ga oko njihovih spojenih ruku i zavezala čvor. Kad se budu vratili iz izolacije svog probnog braka, oni će joj vratiti ovaj remen u jednom komadu, nerazrezan, i u zamjenu za njega dobit će par jednakih ogrlica, dar Zelan-done. To će biti znak da je njihovo združivanje konačno i da im se mogu uručiti i ostali darovi. - Ovaj čvor je svezan. Združeni ste. Neka vam se ðoni uvijek smiješi. - Mladi par se okrenuo prema okupljenim ljudima, a Zelandona je objavila - Oni su sada Džondalar i Ejla Devete Špilje Zelandonaca. Tada su svi zajedno odstupili, uključujući i Zelandonu, kako bi oslobodili mjesto za sljedeći par. I dok su se drugi vraćali otraga u publiku, Ejla i Džondalar su se uputili do ostalih parova kojima je čvor bio vezan i tamo pričekali. Oni još nisu završili. I premda je većina ljudi uživala u spektaklu promatrajući ovaj popularan par kako se združuje i kako im se veže čvor, bilo ih je nekoliko kod kojih je ovo združivanje izazvalo posve druge osjećaje. Jedna od njih bila je i prekrasna žena gotovo bijele kose, lijepog tena i sivih očiju koje su bile tako tamne da su bile gotovo crne. Većina ljudi je s odobravanjem gledala Maronu, sve dok nisu vidjeli onu boru kojom je iskazala neslaganje, no ona ih je ignorirala. Marona se nije odobravajući osmjehivala tom zgodnom paru. Iz nje je zračila mržnja prema ovoj strankinji i prema muškarcu koji joj se nekad bio Obećao. Te je godine ona trebala biti u centru pozornosti, no umjesto toga on je otputovao i ostavio je na suhom, bez muškarca s kojim bi se združila. Da bi sve bilo još gore, došla je i njegova roñakinja, ta tamnokosa žena čudnog izgleda za koju su svi govorili kako je lijepa... a koja će se združiti s najružnijim čovjekom kojeg je ona ikada vidjela... i sada je ona privukla svu pozornost. Da, ona je bila pronašla relativno prihvatljivog muškarca s kojim se združila još prije kraja tog ljeta, ali to nije bio Džondalar kojeg su sve željele i kojega je ona trebala dobiti. Oboje su bili sretni kada su, nekoliko godina kasnije, razve-zali taj čvor. Bio je to najgori Ljetni sabor za Maronu, sve do ovog sada. Ove se godine Džondalar konačno vratio, ali sa stranki-njom koja je stalno okružena životinjama i koja se uopće nije obazirala na to što ju je ona odjenula u dječačko donje rublje. Sada su se oni združili i ona je trudna, već Blagoslovljena. To nije pošteno. I gdje li je samo dobila onu svoju odjeću, onako otvorenu da pokazuje grudi? Marona ne bi oklijevala odjenuti nešto takvo da se je prva toga sjetila, ali sada više ne bi, čak ni kad bi sve druge žene to počele nositi, a znala je da hoće. Jednoga dana, rekla je Marona samoj sebi. Jednoga dana ću im ja pokazati svoje. Jednoga dana on će se pokajati, oboje će se kajati. Jednoga dana. Bilo je i drugih koje ovo združivanje nije posebno razveselilo. Laramaru se jednostavno nisu sviñali ni on niti ona. Džondalar ga je uvijek gledao s prezirom, čak i kad je pio njegovu barmu, a ta žena, Ejla, s tim vukom, koja je digla toliku strku oko Tremedinog najmlañeg djeteta i o kojoj Lano-ga misli da je tako divna. Lanoga mu više i ne priprema njegov obrok tako redovito kao prije. Sada samo sjedi s drugim ženama kao da je to djetešce njezino, a ona još nije ni postala žena, no svejedno je stalno s njima. Ona bi čak jednoga dana mogla postati i sasvim pristojna žena, mnogo bolja od one smrdljive stare babetine koja joj je mati. Želim samo da se Ejla drži podalje od mojeg boravišta, mislio je Laramar. Osim ako ne želi ugoditi majci, pomislio je osmjehnuvši se. Pitam se kakva bi bila kad bi se napila barme za Majčin festival. A tko zna, jednoga dana... Bila je tu još jedna osoba koja paru nije željela nikakvu sreću. Sada se zovem Madroman, pomislio je pomoćnik i nadam se da su to upamtili, posebno Džondalar. Gledaj ga sam kako se nalickao u toj bijeloj tunici i kako mu se te sve novozdružene žene osmjehuju. Iznenadio se kada je uvidio da i ja pripadam zelandonama. Nije to očekivao, nije ni mislio da ja to mogu, ali ja sam mnogo pametniji nego on to misli. I postat će zelandona, usprkos toj debeloj ženi koja pleše oko te strankinje kao da ona već je zelandona. A ipak, zgodna je. I ja bih pronašao nekog takvog da mi

on nije izbio zube. Nije imao razloga tako me udariti. Ja sam tada samo rekao istinu. Htio se združiti sa Zolenom i ona bi na to pristala da ja nisam sve to otkrio ljudima. Trebao sam ih pustiti da se združe pa bi sad ova nasmiješeno lice bilo združeno s debelom staricom umjesto s tom strankinjom koju je doveo. Ona izigrava neku zelandonu, iako to nije. Nije čak ni pomoćnica i ne zna ni govoriti kako treba. Pitam se samo koliko bi žena mislilo da je on tako prekrasan kada bi njemu netko izbio zube. To bi bio lijep prizor. Zbilja bih to jednoga dana rado vidio. Postojao je i četvrti par očiju koje pogled na ovo združivanje nije ispunilo radošću i dobrim željama. Brukeval nije mogao prestati gledati u tu zlatnu ženu čija je kosa slobodno padala na ramena i te njezine prekrasne izložene dojke. Bila je trudna i to su bile grudi majke, a on je više od svega želio ispružiti ruku i dotaknuti ih, gnječiti ih, sisati ih. Džondalar će dodirivati njezine dojke, držati ih, stavljat će te bradavice u usta i sisati ih. Uvijek Džondalar, uvijek taj ljubimac, uvijek taj sretnik. Imao je čak i najbolju majku. Maronina mati nikad nije brinula o meni, ali kad više nisam mogao podnositi, Martona se uvijek tu našla kako bi mi pomogla. Uvijek je razgovarala sa mnom objašnjavala mi stvari, dopuštala mi da malo proboravim kod njih. Uvijek je bila ljubazna. Džondalar nije bio tako loš, ali to je zato što me je sažalijevao, jer ja nisam imao majku poput njegove. Sada se združio s jednom majkom, ženom zlatnom poput Balija, Majčinog velikog zlatnog sina, sa ženom prekrasnih grudi koja će postati majka. Bila je tako sretna vidjevši ga kako je s bakljom dolazio po nju kako bi je izveo iz špilje i rekla je kako bi, da nije Džon-dalara, razmislila o njemu, ali ona to nije zaista mislila. Kad je došao Džondalar s onim zbitoglavcem, jasno je rekla kako misli da je i on zbitoglavac baš poput tog Lanzadonca. Ne znam kako je Dalanar uopće dopustio tom zbitoglavcu da i pogleda kćer njegove družice, a ne da se s njom združi. To uopće nije u redu. On je čudovište, napola čovjek, a napola životinja. To se ne bi smjelo dopustiti. Džoplaja izgleda kao pristojna mlada žena, vrlo je tiha i uvijek je bila ljubazna, ali kako je uopće mogla pomisliti na to da se združi s zbitoglavcem? To jednostavno nije u redu. Netko bi to morao spriječiti, mislio je Brukeval. Možda bih ja to trebao učiniti. Ako Ejla bude malo razmislila, znat će da sam učinio pravu stvar. Možda će mi čak biti zahvalna. Pitam se bi li zaista razmislila o meni kad bi se nešto dogodilo i kada Džondalara više ne bi bilo. Pitam se bude li razmislila o meni ako se Džondalaru jednoga dana nešto dogodi.

JL evela i Džondekam su podigli svoje svezane ruke na pozdrav kad su Ejla i Džondalar došli do mjesta odreñenog za čekanje. - Ejla, zar je ona rekla da si već Blagoslovljena? - pitala je Levela, hitajući prema njoj. Ejla je kimnula, malo previše svladana emocijama da bi se usudila govoriti. - Oh, Ejla! Pa ti je prekrasno! Zašto mi to nisi ranije rekla? Je li Džondalar znao? Kako ste sretni! - govorila je, ne dajući Ejli vremena ni odgovoriti i pokušavajući je zagrliti. Na trenutak je zaboravila da joj je ta ruka vezana pa se spetljala s Džondekamovom rukom. Svi su se nasmijali, uključujući i neke koji su stajali pokraj njih, a Levela je konačno zagrlila Ejlu samo jednom rukom. - I ta odjeća ti je tako prekrasna, Ejla. Nikada još nisam vidjela nešto takvo. Ima po sebi toliko tih bjelokosnih perlica i jantara da na nekim mjestima izgleda kao da je od toga i napravljena. I strašno mi se sviña to kako je nosiš ovako otvorenu, posebno kad ćeš uskoro postati mama. Ipak, mora da ti je malo teška. Gdje si je nabavila? - pitala je Levela. Bila je toliko uzbuñena da se Ejla morala nasmiješiti. - Da, malo je teška, ali navikla sam. Dugo sam je nosila sa sobom. To mi je darovala Nezija kada je mislila da ću se združiti s jednim Mamutovcem i ona mi je rekla kako je trebam nositi. Ona je bila družica voñe Lavljeg logora. Kad sam odlučila da umjesto tog združivanja odem s Džondalarom, rekla mi je neka je uzmem i odjenem kada se budem združivala s njim. Ona ga je voljela, a i svi drugi su ga voljeli. Željeli su da i on ostane i postane Mamutovac, ali Džondalar je rekao da mora ići kući. Mislim da sada razumijem i zašto -rekla je Ejla. Nekolicina ljudi se okupila oko njih i slušala što govore. Željeli su

kasnije ispričati drugima što je ta strankinja rekla o svojoj bogato izrañenoj odjeći. - I Džondalar izgleda prekrasno - rekla je Levela. -Tvoja odjeća je izuzetna zbog tih perli i ukrasa i svega toga. Džondalarova je savršen kontrast i igleda zapanjujuće samo zbog svoje boje. - Točno - rekao je Džondekam. - Svi mi nosimo našu najbolju odjeću, - pokazao je pritom na svoju - i to obično podrazumijeva ukrase, a ipak nitko nema nešto tako izuzetno kao što je ovo što ti nosiš, Ejla, ali kad je Džondalar izašao u ovome svi su ga zapazili. Ta njegova tunika ima jednostavnu eleganciju, posebno kada je on nosi. Znam kako te stvari idu. Sada će sve žene željeti odjeću poput tvoje, a svi će muškarci željeti nešto bijelo poput ovoga. Je li ti to netko dao, Džondalare? - Ejla mi je to dala - odgovorio je Džondalar - Ejla?! Zar si to ti napravila? - iznenañeno upita Levela. -Jedna Mamutovka me je naučila kako se radi bijela koža - odgovorila je Ejla. Ljudi su se sada okrenuli prema Zelando-ni - Trebamo prestat s razgovorom, sada će započeti - rekla je Levela. Kad su umuknuli dovoljno da obred za sljedeći par može otpočeti, Ejla je razmišljala zašto obred združivanja uključuje to vezivanje ručnog zgloba parova tako dugim remenom da će to biti vrlo teško razvezati. Kad ju je Levela htjela zagrliti pokazalo se kako jedan član para mora malo razmisli prije nego požuri nešto napraviti ne obazirući se na drugog. Nije to loša prva lekcija iz zajedničkog života. - Kada bi barem sve ovo išlo malo brže - tiho je rekao jedan muškarac koji je takoñer pripadao novozdruženim parovima. - Skapavam od gladi. Uz sav taj današnji post siguran sam da i oni tamo u zadnjem redu mogu čuti kako mi kruli u trbuhu. Ejli je bilo drago što Zelandona tako dugo govori sva ta imena i veze jer joj je to ostavljalo vremena za razmišljanje. Bila je združena. Džondalar je njezin muškarac. Možda će se sada zaista početi osjećati kao Ejla iz Devete Špilje Zelando-naca, premda joj je bilo drago što je ono Ejla Mamutovka ostalo dijelom njezinog imena. To što će oni živjeti u Devetoj Špilji ne znači da je ona postala posve druga osoba. Samo će svojoj postojećoj listi dodati još imena i veza. Nije čak izgubila niti svoj plemenski totem. Misli su joj se vratila u vrijeme kad je bila djevojčica i živjela u Plemenu. Kada su se oni združivali nije bilo tog običaja s čvorom, a nisu ga ni trebali. Djevojčice su od malih nogu učili da trebaju muškarce držati na oku, posebno onog s kojim će se združiti. Od dobre žene Plemena se očekivalo da uvijek predvidi želje njezinog muškarca, dok su dječake od rane mladosti učili da ne pokazuju ni svoje potrebe niti bol. On nikada ne bi tražio njezinu pomoć; ona je trebala znati što mu treba. Braudu nije trebala njezina pomoć kad ju je tražio, ali stalno je postavljao zahtjeve. Izmislio je stvari koje bi ona trebala obaviti samo zato da ih ona onda i mora obaviti. I ništa joj nije pomagalo ni kad mu je željela ugoditi. Želio je pokazati svoju moć nad njom, jer mu se opirala, a žena Plemena ne može namjerno biti neposlušna. Ona je učinila da se osjeća manje muškarcem pa ju je zbog toga mrzio. Mučio ju je i ona je mnogo toga naučila, a sada je Džondalar bio baš-tinik svega toga. Uvijek ga je promatrala i znala sve što želi i možda se upravo zato i osjećala tako nelagodno ako slučajno nije znala gdje je. Isto je tako postupala i sa svojim životinjama. Odjednom, kao da ga je mislima natjerala da se pojavi, došao je Vuk. Njezina desna ruka je bila vezana uz Džonda-larovu lijevu, pa se sagnula i zagrlila životinju lijevom rukom. Pogledala je gore u Džondalara. - Bila sam zabrinuta zbog njega i pitala sam se gdje je, -rekla je - ali čini se da je jako zadovoljan sam sa sobom. - Možda ima razloga - rekao je Džondalar uz osmijeh. - Kad si je Mladunče našao družicu, otišao je. Svako malo bi me došao posjetiti, ali živio je sa svojima. Što misliš, ako Vuk ima ženku, hoće li me napustiti i otići živjeti s njom? - Ne znam. Ranije si rekla kako on misli da su ljudi njegov čopor, ali ako će se spariti to mora biti s njegovom vlastitom vrstom - odgovorio je.

- Želim da on bude sretan, ali jako bi mi nedostajao ako se nikada ne bi vratio - tužno je rekla, ustajući. Većina ljudi oko njih promatrali su nju i vuka, posebno oni koji je nisu dobro poznavali. Dala mu je znak neka ostane uz nju. - On je zaista velik vuk, zar ne - rekla je jedna žena, malo se povukavši. - Da, - odgovorila je Levela - ali ljudi koji ga znaju kažu da nikada ne ugrožava ljude. U tom je trenutku neka buha odlučila živcirati Vuka. Sjeo je, nagnuo se na stranu i počeo se češati. Ona žena se nervozno nasmijala - Ovo zaista ne izgleda nimalo zastrašujuće - rekla je. - Osim onoj buhi koja ga gnjavi - dodala je Levela. Odjednom je prestao, podigao glavu kao da nešto osluškuje ili njuši, a tada je ustao i gledao Ejlu. Ejla mu je pokazala znak "Idi,Vuče." "Ako želiš ići, idi." Otrčao je, krivudajući meñu ljudima i neki su se prestrašili vidjevši ga. Sljedeće združivanje nije spajalo dvoje nego troje ljudi. Neki čovjek se združivao s jednojajčanim blizankama. Nisu se željele rastajati, što i nije tako neuobičajena pojava kod blizanaca ili kod sestara koje su vrlo bliske. Do vremena kada je posljednji par stigao na red, ljudima je već dosadilo sve ono neizbježno ponavljanje, pogotovo kad je obred bio za ljude koje nisu poznavali, no ovaj posljednji par im je bio zanimljiv. Kad su Džoplaja i Ekozar stali naprijed, gledateljstvu se oteo grupni uzdah, a onda se čuo žamor razgovora. Premda niti jedno od to dvoje nije izgledalo poput Zelandonaca, a svi su i znali da nisu Zelandonci nego Lanzadonci, ljudi su svejedno bili šokirani vidjevši taj par. Ugledali su visoku, vitku privlačnu ženu egzotičnog izgleda, tamne kose i eterične ljepote koju je teško opisati. Čovjek pokraj nje nije mogao biti veći kontrast. Bio je nešto malo niži od nje, tako jakih i neuobičajenih crta da ih je većina ljudi doživjela kao ružne. Ekozarevo lice je, s iznimkom čela, bilo lice Plemena. Onog karakterističnog koso položenog čela nije bilo pa zato i nije bio zbitoglavac. Iznad njegovih jako istaknutih arkada uzdizalo se čelo jednako visoko i zaobljeno kao i bilo čije. I mada su pripadnici Plemena bili niski, on je bio visok koliko i mnogi od nazočnih, ali mnogo robusnije tjelesne grañe i zaobljenog prsnog koša, tipičnog za Pleme. I, poput njihovih, noge su mu bile nesrazmjerno kratke i pomalo zakrivljene, ali jednako mišićave kao i ruke. Nije bilo nikakve sumnje da je to snažan čovjek. Jednako kao što nije bilo nikakve sumnje da je to čovjek pomiješanih duhova, za neke čudovište, napola čovjek - napola životinja. Bilo je onih koji su vjerovali kako njemu ne bi smjelo biti dopušteno združiti se sa ženom koja je stajala uz njega. Bez obzira na to koliko je i njezin izgled ljudima bio stran, bilo je neporecivo da je ona ljudsko biće i da pripada njima, a ne tim zbitoglavim životinjama. Zelandonci bi ih trebali obeshrabriti, ne priznati im tu vezu i ne pomagati pri takvom združivanju, Kako Lanzadonci još uvijek nisu imali vlastitu donieru, Ona Koja Je Prva je ponovo istupila. Ona nije bila samo Prva nego je bila i zelandona Devete Špilje, a Dalanar je nekada živio u Devetoj Špilji. Još je uvijek imao tješnje veze s njima nego s ostalim Špiljama, a Džoplaja je bila kći njegovog ognjišta. Kad je stala na svoje mjesto, Prva je, smiješeći se u sebi, pomislila kako Ekozar izgleda tako snažan da se neće naći mnogo onih koji bi bili voljni izazvati ga i sami stati nasuprot njemu. A kako je ovo bio posljednji par koji se trebao združiti, Prva je pomislila i kako bi nakon tog obreda mogao biti zgodan trenutak da objavi kako je Prva Pomoćnica Zelan-done Druge Špilje Zelandonaca bila pozvana pa joj je nakon ispita potvrñeno da je postala zelandona. Ona je odlučila prihvatiti poziv Dalanara i njegove Špilje i postati Prva Lan-zadona Koja Služi Velikoj Majci Zemlji, što je dobar početak njezine karijere. Doniera je pogledala okupljene ljude. Tu je stajao Dalanar, tako ponosan. Bilo je nevjerojatno koliko mu je Džon-dalar sličan, ali Prva je uočila i one male razlike, možda zato što je nekad bila intimna s ovim mlañim. Džondalar, još uvijek vezan remenom uz Ejlu, sada se pridružio obiteljskom krugu. Konačno, Džoplaja mu je ipak bila roñakinja. Uz Dalanara je stajala Džerika, Džoplajina

mati, a malo iza nje stajao je Hokaman, muškarac Džerikinog ognjišta. On se teško oslanjao na mladića koji je Prvoj bio nepoznat. Hokaman je bio nizak i smežuran starac s licem poput Džerikinog i jedva je mogao stajati. Dalanar i Ekozar su ga nosili na svojim leñima cijelim putem do Ljetnog sabora. Pričao je ljudima kako je uništio noge tijekom svojeg putovanja, ali nitko nikada nije otputovao tako daleko. On je proputovao cijeli put od Beskrajnog mora na istoku do Velike vode na zapadu i na to je utrošio veći dio svog života. Znao je kako se treba dobro ispričati priča, a imao ih je mnogo i nije mu smetalo da ih ponavlja pa će ga vjerojatno tražiti da to i učini kad završe svi ovi obredi, igre i natjecanja i bude došlo vrijeme i za pričanje priča. Ovi novozdruženi parovi se neće pridružiti svim tim aktivnostima jer će to vrijeme provoditi u izolaciji kušnje svoje veze. Zelandone su namjerno odabrale upravo to vrijeme. Jer ako par nije dovoljno ozbiljan da zbog svoje veze propusti nekoliko igara i pričanja priča, tada se vjerojatno i nisu trebali združiti. Pjevači su još uvijek izvodili svoju fugu, premda su sada bili u posve drugoj postavi nego je bila ona pri samom početku večerašnjeg obreda. - Sve Špilje Zelandonaca, - glas doniere je još uvijek bio zvonak - pozvani ste ovdje kako biste svjedočili združivanju žene i muškarca. ðoni je počašćena ovim svetim združivanjem Njezine djece. Ovo dvoje koji stoje ovdje, razveselili su Majku odlučivši združiti se. - U pozadini su se čuli tihi komentari. Ovaj obred se odvijao nešto brže od ostalih, nije bilo toliko nabrajanja imena i veza; Ekozar gotovo i nije imao ništa od toga. On je bio Ekozar iz Prve Špilje Lanzadonaca, Sin Žene, Blagoslovljen od ðoni, Prihvaćen od Dalanara i Džerike iz Prve Špilje Lanzadonaca. Džoplaja je imala nešto duži popis, uglavnom preko Dalanara što je sezalo do Zelandonaca. Spomenuti su Džondalar i Ejla. Po majčinoj liniji spominjana su samo imena Džerikine majke Anleje, koja već kroči svijetom duhova, i muškarca Džerikinog ognjišta, Hokamana. - Ja, Dalanar, voña Prve Špilje Lanzadonaca, govorim za ovaj par i sretan sam što će Džoplaja i Ekozar nastaviti živjeti u Prvoj Špilji Lanzadonaca - rekao je na kraju voña - I ja im želim dobrodošlicu. - Tada se okrenuo prema okupljenim ljudima gdje su stajali i preostali Lanzadonci koji su prešli cijeli taj put kako bi na Ljetnom saboru Zelandonaca pomogli da se to združivanje provede prema svim pravilima. - Mi iz Prve Špilje Lanzadonaca želimo im dobrodošlicu -rekli su jednoglasno. Tada je Zelandona Koja Je Prva Meñu Onima Koji Služe Majci podigla obje ruke kao da pokušava sve nazočne zagrliti - Sve Spilje Zelandonaca i Lanzadonci - rekla je. - Džoplaja i Ekozar su odabrali jedno drugog. Oni koji se trebaju složiti odobrili su, a Prva Špilja Lanzadonaca prihvaća da par s njima živi. Što vi kažete na to združivanje? Bio je značajan broj onih koji su ponovili "Da", ali i dio koji je rekao "Ne". Zelandona je bila šokirana i na trenutak se posve izgubila. Još nikada nije obavila obred na kojem se svi ljudi nisu složili da ga odobre. Ako je i bilo nekih prigovora, to se je uvijek ranije raščistilo. Ovo sada je bilo prvi puta da je ona čula nečije "Ne". Dalanar i Džerika su se smrknuli, a Lanzadonci su se počeli osvrtati oko sebe. Na mnogima se vidjelo kako im je neugodno, a neki su bili ljutiti. Prva je odlučila ignorirati to "Ne" i nastavila je kao da ništa nije čula. - ðoni, Velika Majka Zemlja odobrava ovo združivanje Njezine djece. Ona se smiješi ovom paru. Ona je već Blagoslovila Džoplaju - rekla je. Dala im je znak da ispruže ruke. Uslijedio je kratak trenutak kolebanja, a onda su pružili ruke i ona im je omotala kožnati remen oko spojenih ruku i sveza-la čvor. - Čvor je svezan. Združeni ste. Neka vam se ðoni uvijek smiješi. - Oni su se tada okrenuli prema okupljenima, a Zelandona je objavila - Oni su sada Džoplaja i Ekozar iz Prve Špilje Lanzadonaca. - Ne! - začulo se iz publike. - To se ne smije učiniti. On je čudovište. Nekoliko je ljudi prepoznalo taj glas. Bio je to Brukeval! Prva je ponovo to pokušala ignorirati ga, no sad mu se pridružio još jedan glas. - On je u pravu. Oni se ne bi smjeli združiti. On je napola životinja! - rekla je Marona,

Brukevala još mogu razumjeti, pomislila je Zelandona, ali Maronu to uopće ne zanima. Samo nastoji izazvati nevolje. Zar se želi osvetiti Džondalaru i Ejli pa mu ovako vrijeña blisku roñakinju? Tada im se pridružio još jedan glas, iz dijela gdje je sjedila Peta Špilja Imaju oni pravo. Zelandonci ne bi smjeli odobriti ovakva združivanja. - Bio je to čovjek koji se pokušao pridružiti zelandonama, ali je bio odbijen. Javilo se još nekoliko glasova koji su izrekli isto mišljenje, a meñu njima je bio i Laramar. I njegov je glas prepoznala. Zašto se on petlja, pitala se. Neki od onih koji su se bunili imali su o toj stvari čvrst stav, ali njemu nije stalo ni do čega niti ga to zanima. - Možda bi trebala još jednom razmisliti o tom združivanju, Zelandono - povikao je još jedan glas. Bila je to Denana, voña sva tri Posjeda Dvadeset i devete Spilje. Moram ovome stati na kraj, pomislila je Prva - Zašto ti to predlažeš, Denana? Ovo dvoje mladih je obavilo svoj izbor i to je njihov narod prihvatio. Ne razumijem zašto prigovaraš. - Ali ti si pitala i nas da ih prihvatimo, a ne samo njihove ljude - odgovorila je Denana. - I gotovo svi Zelandonci su ih i prihvatili. Osobno znam svaku od osoba koje su prigovorile ovom združivanju - pogledala je prema obronku punom ljudi, i mada u onom mraku nije mogla baš mnogo vidjeti, oni koji su bili prigovorili imali su ipak osjećaj da ih ona vidi i da gleda izravno u njih. -Većina njih ima neke svoje razloge koji nisu ni u kakvoj vezi s ovim parom. Samo neki imaju čvrste i iskrene stavove u vezi s tim. Ne vidim zašto bi ta nekolicina ometala svečanost, vrijeñala Lanzadonce i sramotila Zelandonce. Džoplaja i Eko-zar su združeni. Kad završi njihov period kušnje, njihovo će združivanje biti konačno. O tome se više nema što reći. A sada je vrijeme za povorku i gozbu. Dala je znak zelandonama koje su svrstale novozdružene parove i sada ih povele oko vatre koja se polako počela gasiti. Kada su, polako idući, napravili pun krug, skrenuli su prema dijelu gdje je bila servirana hrana, kako bi otpočelo slavlje, ali ono radosno ozračje Združivanja sada je bilo pokvareno. Oni koji su bili za to odreñeni počeli su rezati one gomile bivoljeg mesa koje su se bile cijeli dan okretale na ražnju i pekle na roštilju. Drugi, nešto tvrñi komadi bili su zakopani u jamama, okruženi usijanim kamenjem, zajedno s korijenas-tim povrćem. Bilo je tu i juhe zgusnute cvjetovima dnevnog ljiljana u kojoj je bilo još mnogo raznih pupoljaka i mladog korijenja, usitnjenih oraha, luka i ostalog zelenila, a bila je začinjena travama i zvali su je "zelena juha". Ta se juha tradicionalno služila pri prvom godišnjem obredu Združivanja. Bilo je tu i šumskih jagoda posutih sitnim zrnjem i to je jelo bilo Ejli dobro poznato. Bila je ushićena što u zdjelicama vidi svježe jagode. Od onih koje su bile ranije ubrane pa su već omekšale bio je napravljen umak kao još jedan dodatak mnogim jelima. Kako je gozba tekla i što se više fermentiranog pića popilo, tako je i napetost popuštala. Džondalar je blistavih očiju toplo zahvalio Dalanaru što je prešao toliki put kako bi nazočio njegovom združivanju. - Došao bih i da se radilo samo o tebi, ali došli smo i zbog Džoplaje i Ekozara. Žao mi je što je to tako neugodno ispalo. Bojim se da je to pokvarili združivanje i njima, a možda i svima drugima - rekao je Dalanar. - Uvijek se nañu oni koji pokušavaju drugim ljudima pokvariti užitak, ali sad više nećemo morati brinuti o tome kako ćemo opet morati dolaziti na Ljetni sabor Zelandonaca da bi se naša mladež mogla združiti. Sada imamo svoju Lanzadonu rekla je Džerika. - To je krasno, ali ipak se nadam da ćete ipak ponekad navratiti. A koga ste to dobili? - upitao je Džondalar. - Lanzadonu. Ma znaš! - rekao je Dalanar i onda se osmjehnuo - One se moraju odreći individualnog imena kako bi postale jedno s narodom, ali zapazio sam da umjesto imena rabe riječi za brojanje koje su moćnije od običnih imena. Ona je bila prva pomoćnica zelandone Druge Špilje. Sada će se zvati Lanzadona Prve Špilje Lanzadonaca. - Znam tko je to - rekla je Ejla. Ona nas je vodila kroz Duboku špilju kad smo išli pomoći Zelandoni pronaći duh tvoga brata. Sjećaš li se, Džondalare?

- Da, sjećam se. Mislim da će vam ona biti dobra lanzadona. Rekli su mi da je vrlo odana svom poslu i da je dobra iscjeliteljica. Kako je večer odmicala, tako su i novozdruženi parovi uputili svojim prijateljima i roñacima zadnje riječi prije svoje četrnaestodnevne izolacije. Nekima je to bilo vrlo čudno, kao da se opraštaju, a ne odlaze. Špilje će pojedinačno opet organizirati manje gozbe kad parovima koji s njima žive istekne razdoblje kušnje. Tada će im biti uručeni i darovi s kojima će otpočeti svoj zajednički život. Kad su Ejla i Džondalar napustili slavlje, neki mladići koji su popili previše barme ispratili su ih sirovim šalama i dosjetkama. Većina ih nije ni poznavala Džondalara nego su samo čuli za njega. On je bio na putovanju kad su oni stasali. Većina njegovih prijatelja već je prerasla tu fazu ruganja parovima i već su bili združeni i imali su djecu u svojim ognjištima. Džondalar je uzeo jednu od onih zapaljenih baklji kako bi osvijetlio put. Pošli su uz obronak prateći potočić i zastali na njegovom izvoru kako bi se napili vode. Ejla nije znala kamo idu, ali prepoznala je mjesto kad su do njega stigli. Šator koji je ugledala bio je onaj isti koji im je služio na njihovom dugom putu i, vidjevši ga, osjetila je silnu nostalgiju. Bilo joj je drago što je to njihovo dugačko putovanje završilo, ali nikada ga neće zaboraviti. Čula je rzaj dobrodošlice i osmjehnula se Džondalaru. - Doveo si konje! - rekla je, sretno se osmjehnuvši. - Mislio sam da bismo ujutro mogli poći na jahanje, podigavši baklju kako bi ih ona mogla vidjeti. Ognjište je već bilo pripremljeno i on bakljom upali vatru, a tada je pošao s Ejlom pozdraviti se s kobilom i pastuhom. Bili su navikli raditi zajedno, obavljajući pritom svatko svoj dio posla. Sada im je, vezanih ruku, to bilo malo teže i stalno su jedno drugom smetali. - Daj da skinemo to remenje - rekao je Džondalar. - Bio sam jako sretan kad nam ga je vezala, ali bit ću sretan i sad kad ga skinemo. - Da, ali to je dobar podsjetnik na to da moramo obratiti pozornost jedno na drugo - rekla je. - Ne treba mi nikakav podsjetnik da bih obratio pozornost na tebe, svakako ne ove noći. Ejla se uvukla u poznati zaklon, a Džondalar ju je slijedio. Zapalio je kamenu svjetiljku i odbacio baklju van, u vatru na ognjištu. Kad je ponovo pogledao unutra, Ejla je sjedila na krznima za spavanje koje je on bio razastro preko koža koje je pažljivo napunio suhom travom. Zastao je na trenutak i zagledao se u tu ženu s kojom se upravo združio. U blagoj svjetlosti male svjetiljke iza Ejle su titrale sjenke, a kosa joj se zlatila. Pogledao je žućkastu tuniku koja je sprijeda otkrivala njezine čvrste dojke i izmeñu njih prekrasan privjesak izrañen iz jantara, no nešto je nedostajalo. Tada je shvatio što nedostaje. - Gdje ti je amulet? - pitao je, privlačeći joj se bliže. - Skinula sam ga - rekla je. - Željela sam nositi ovo što mi je Nezija darovala i ovu ogrlicu koju mi je dala tvoja mati i on nekako nije išao uz to. Martona mi je za amulet dala malen omot od sirove kože bez ikakvih ukrasa i odnijela je sve to sa sobom u kolibu. Predložila je da sutra donesemo ovu odjeću koju smo večeras nosili, jer nema smisla da je vučemo sa sobom. Pitala me bi li mi smetalo ako moju odjeću pokaže nekim ljudima. Rekla sam joj da mi to neće nimalo smetati i kako bi vjerojatno Neziji bilo vrlo drago kada bi znala da ona to želi nekome pokazati. Tada ću uzeti i svoj amulet. Otkad su me bili prihvatili u Pleme nikad još nisam bila bez amuleta i zbilja se čudno osjećam kad ga nemam na sebi. - Ali ti više ne pripadaš Plemenu - rekao je Džondalar. - Znam, i znam da im više nikada neću pripadati. Na mene je bačena smrtna kletva i ne mogu se više tamo vratiti, ali Pleme će zauvijek ostati dijelom mene i nikada ih neću zaboraviti - rekla je. - Iza mi je napravila moj prvi amulet i ponudila mi da si odaberem komadić okera kojeg ću staviti u njega... da je barem ona mogla biti ovdje. Bilo bi joj tako drago zbog mene. Sve stvari u mojem amuletu su mi važne, jer označavaju važne trenutke mog života. Dao mi ih je moj totem, Duh Špiljskog Lava, koji me je uvijek štitio. Ako ikada izgubim amulet, umrijet ću - izjavila je, potpuno uvjerena u to što govori. Po tome je Džondalar

shvatio koliko joj je amulet važan i koliko je za nju značilo njihovo združivanje kad ga je pristala skinuti, ali nije mu se svidjelo to što je vjerovala da će umrijeti ako ga izgubi. - Zar ne misliš da je to tek praznovjerje, samo praznovjerje Plemena? - To nije ništa drukčije praznovjerje od tvog elandona, Džondalere. Martona je to shvatila. Taj amulet sadrži u sebi moj duh i tako me moj totem može pronaći. Kada me je Lavlji logor usvojio, to mi nije oduzelo moj život s Plemenom. Samo ga je nadopunilo. Zato je Mamut i dodao moj totem službenom imenu koje sam dobila. Time što sam postala članicom Devete Špilje nije se promijenila činjenica da sam ja još uvijek i ona Ejla Mamutovka. To je samo učinilo moje ime dužim - rekla je i osmjehnula se. - Ejla iz Devete Špilje Zelandonaca, ranije iz Lavljeg logora Mamutovaca, Kći Mamutovog Ognjišta, Odabrana od Duha Špiljskog Lava, Štićenica Duha Špiljskog Medvjeda, Prijateljica konja i Vuka... i združena s Dzondalarom iz Devete Špilje Zelandonaca. Ako mi ime bude postajalo još duže, uopće neću biti u stanju upamtiti ga. - Sve će biti dobro tako dugo dok se budeš sjećala ovog posljednjeg dijela, ovog da si združena s Džondalarom iz Devete Špilje Zelandonaca - rekao je, nježno joj gnječeći bradavicu koja se na njegov dodir ukrutila. Osjetila je kako je prožimaju oni trnci strasti. - Daj da skinemo taj remen - rekao je. - Smeta mi. Ejla se nagnula i pokušala lijevom rukom povući čvorove i razriješiti, no bila je dešnjakinja i osjećala je da to čini vrlo nespretno. - Morat ćeš mi pomoći, Džondalere - rekla je. - Nisam izrazito spretna u razvezivanju čvorova koristeći se samo lijevom rukom. Bilo bi mnogo jednostavnije prerezati ih. - Nemoj to ni spominjati! Ne želim nikada presjeći čvor koji me veže s tobom. Želim ostatak života provesti vezan uz tebe. -Ja to već jesam i bit ću, s tim remenima ili bez njih, ali imaš pravo. Mislim da nam je ovo namjerno postavljeno kao izazov. Pokušat ću ponovo. - Malo je petljala oko toga, a onda je rekla - Gledaj, ako ti budeš držao ovo, moći ću povući ovaj kraj i mislim da će se onda razvezati. To je takva vrst čvora. Učinio je kako mu je rekla, a ona je povukla i čvor se razvezao. - Kako si znala da će to ići na taj način. I ja se pomalo razumijem u čvorove, ali ovo nije bilo tako očigledno - rekao je Džondalar. - Jesi li vidio moju vreću s ljekarijama? - upitala je. On je kimnuo. - Znaš da su unutra sve one male vrećice vezane čvorovima. Vrsta čvorova i njihov broj kazuju mi što se nalazi u svakoj od tih vrećica. Ponekad ih moram vrlo brzo razvezati. Ne mogu si dozvoliti petljanje oko čvorova u trenucima kad je nekome hitno potrebna pomoć. Razumijem se u čvorove, Iza me je to davno naučila. - Drago mi je što to znaš - rekao je, podižući dug i tanak remen. - Stavit ću ga u moju naprtnjaču da se ne izgubi. -Morat ćemo pokazati da ga nismo prerezali pa ćemo po povratku dobiti u zamjenu za njega one ogrlice. - Smotao ga je i spremio, a onda se posve posvetio Ejli - Ovako te volim držati dok te ljubim rekao je, grleći je s obje ruke. - meni se tako sviña - rekla je. Ljubio joj je usne rastvarajući ih jezikom, posežući za njezinim bradavicama. Tada ju je spustio na krzna i nagnuo se iznad nje kako bi uzeo bradavicu u usta. Osjetila je kako mu je istog trenutka odgovorila, a to je uzbuñenje raslo dok joj je sisao tu bradavicu, a drugu milovao prstima. Odgurnula ga je i počela skidati s njega onu bijelu tuniku koju mu je napravila - Što ćemo kad se dijete bude rodilo, Džondalere. Dojke će mi tada biti pune mlijeka. - Obećajem da ga neću puno ukrasti, ali možeš biti sigurna da ću ga kušati rekao je osmjehujući se, a onda je svukao tuniku preko glave. - Ti već imaš jedno dijete. Je li isti osjećaj kada dijete siše? Malo je razmislila. - Pa, ne baš sasvim. Ugodno je dojiti dijete, ali tek nakon prvih par dana. Dijete siše tako jako da bradavice u početku bole, dok se ne priviknu na to. Ali duboko u meni to nije isti osjećaj kao kada ih ti sišeš. Ponekad je dovoljno da ih samo dotakneš i ja to osjetim tamo dolje. To se s djetetom nikad ne dogaña.

- I ja to mogu ponekad osjetiti dolje u meni kad te samo pogledam - rekao je. Skinuo joj je pojas sa struka i rastvorio tuniku pa joj nježno protrljao trbuh i milovao unutrašnju stranu bedara. Volio ju je ovako samo dirati. Pomogao joj je izvući se iz tunike. Razvezala je remen oko pojasa i svukla ostatak odjeće, a onda mu pomogla razvezati tijesno svezanu obuću. - Bila sam tako sretna, Džondalere, što si odjenuo tu tuniku koju sam napravila za tebe. Podigao je tuniku koju je bio spustio na svoja krzna za spavanje i sada ju je okrenu na naopaku stranu, smotao i pažljivo je stavio na vrh svoje naprtnjače, a onda počeo odmatati štitnike za noge. Ejla je skinula svoju ogrlicu od jantara i školjki i skinula naušnice... uske su je još uvijek malo boljele od nedavnog bušenja... pa odložila sav taj nakit u svoju naprtnjaču. Nije željela da se to izgubi. Kad se okrenula, vidjela je kako Džondalar, koji se nije mogao u šatoru posve uspraviti, skida svoje hlače, a njegov nabrekli ud je bio i više nego spreman. Nije mogla odoljeti, a da ne posegne za njim i to ga je izbacilo iz ravnoteže. Pao je na krzna i oboje su se smijali. - Kako ću se skinuti u miru kad si toliko navalila - rekao je, zbacujući sa sebe odjeću. Tada se ispružio pokraj nje. -Kad si mi napravila tu tuniku? - pitao je, odignuvši se na lakat kako bi je mogao gledati. Njegove duboke lijepe plave oči bile su sada tamne samo s naznakom tog plavetnila pri slabom svjetlu i dok ju je gledao oči su mu sjale ljubavlju i požudom. - Dok smo boravili u Lavljem logoru - odgovorila je. - Ali te zime si se bila obećala Raneku. Zašto si radila tuniku za mene? - Ne znam točno. Mislim da sam se nadala. A tada mi je pala na um ta čudna pomisao. Sjetila sam se kao si, kad si mi u dolini napravio onu malu figuricu, rekao kako želiš zarobiti moj duh pa sam pomislila kako bih i ja možda uspjela zarobiti tvoj ako bih napravila nešto za tebe. Tada su svi govorili o crnim i bijelim životinjama i ti si rekao kako su tebi bijele životinje nešto posebno. Kad je Krozija pristala naučiti me kako ću obojiti kožu u bijelo, odlučila sam izraditi nešto za tebe. Dok sam radila tu odjeću, stalno sam mislila na tebe. Mislim da sam te zime bila najsretnija onda kada sam to šivala. Čak sam te zamišljala kako to nosiš na svečanosti združivanja. Šivanjem te odjeće održavala sam svoju nadu. Zato sam je nosila cijelim ovim putom dok smo išli ovamo. Gotovo je osjetio kako su mu se oči ovlažile. - Žao mi je što tunika nema po sebi ukrase. Nikad nisam bila vješta u našivanju perli i tih stvari. Nekoliko puta sam i pokušala, ali uvijek me je nešto prekinulo u tom poslu. Stavila sam samo tih nekoliko repova hermelina. Željela sam ih staviti i više. Možda i budem, sljedeće zime, ako pronañem još kojeg. - Tunika je savršena, Ejla. Sama ta bijela boja je dovoljan ukras. Svi misle da si je namjerno ostavila bez ukrasa i to ih se dojmilo. Martona mi je rekla kako joj se sviña to što se ne bojiš ostaviti da kvaliteta i vješta izrada budu jedini ukras. Mislim da ćemo uskoro ovdje viñati još ovakvih bijelih tunika. - Kad mi je Martona rekla da mi neće biti dopušteno vidjeti te i razgovarati s tobom sve dok ne počne obred, bila sam spremna prekršiti sve zelandonske običaje koji postoje samo da bih ti to predala. Tada je Martona pristala predati ti to, iako znam da je mislila kako je i to nedopušten kontakt. Ali nisam znala sviña li ti se i jesi li razumio zbog čega želim da je nosiš. - Kako sam te zime mogao biti onako glup i slijep? Toliko sam te volio. Svaki puta kad si pošla u Ranekovu postelju pomislio sam kako to neću moći podnijeti. Nisam mogao zaspati i čuo sam svaki zvuk. Zato sam te onako uzeo u stepi kad smo bili izjahali vježbati Trkača. Dok smo zajedno jahali na Njiski, mogao sam osjetiti svaki tvoj pokret. Hoćeš li mi ikada moći oprostiti što sam te onako silovao? - Stalno sam ti to pokušavala reći, ali ti nisi slušao. Nisi me silovao, Džondalare. Zar nisi vidio kako brzo sam ti bila odgovorila? Kako si uopće mogao pomisliti da si me silovao. To mi je bio najsretniji dan cijele te zime. Kasnije sam danima sanjala o tome. Svaki puta kad sam sklopila oči mogla sam te osjetiti i ponovo te željeti, ali ti mi se nisi vratio. Poljubio ju je, naglo osjetivši želju za njom. Tada više nije mogao čekati. Bio je na njoj, širio joj noge pronalazeći njezinu vlažnu dubinu, osjećajući kako

njezina toplina miluje njegovu muškost. Bila je spremna. Osjetila je kako je ušao u nju i pošla mu ususret, zajecavši kad je osjetila kako se posve uvukao u njene lakome dubine. Povukao se pa opet ulazio, i opet, i opet. Kako im se ritam ubrzao, ona se savijala kako bi pojačala pritisak na onim mjestima gdje je to željela. Tako. To je bilo dobro. Bila je tako spremna. A bio je i on. Džondalar je osjećao da je toliko pun da će prsnuti i tada, dok je svaki njihov živac samo osjećao i nisu bili svjesni ničeg drugog, zapljusnuli su ih valovi Užitka. Učinio je još nekoliko pokreta i onda klonuo ostavši ležati na njoj. - Volim te, Ejla. Ne znam što bih učinio kada bih te izgubio. Uvijek ću te voljeti, samo tebe - rekao je, čvrsto je grleći, glasom napetim od snage tih osjećaja. - Oh, Džondalere, i ja tebe volim. Uvijek sam te voljela. U kutovima očiju pojavile su joj se suze, dijelom zbog silne ljubavi koju je osjećala prema njemu, dijelom zbog te napetosti koja je bila tako naglo nabujala i naglo se oslobodila. Neko vrijeme su mirno ležali pri treptavom svjetlu svjetiljke, a tada se on podigao, polako izvukao svoj ispražnjeni organ i legao sa strane. Stavio joj je ruku na trbuh. - Mislio sam kako sam ti možda previše težak. Mislim da sada ne bih smio na tebe staviti toliku težinu - rekao je. - Još mi nisi težak. Kasnije, kad dijete još naraste, brinut ćemo o tome kako ćemo pronaći neki drugi način. -Je li točno da možeš osjetiti kako se život u tebi pokreće? -Još ne, ali uskoro ću to moći osjetiti. I tj ćeš to moći osjetiti. Trebat ćeš mi samo ovako staviti ruku na trbuh. - Mislim da mi je drago što već imaš dijete. Ovako znaš što možeš očekivati. - Ali to nije isto. Dok sam nosila Darka bila sam gotovo cijelo vrijeme stvarno bolesna. - A kako se sada osjećaš? - pitao je i vidjelo se kako je zabrinut. - Osjećam se odlično. Čak i u samom početku jedva da sam osjećala mučninu, a sada je i to prošlo. Dugo su šutjeli. Džondalar se pitao je li ona zaspala. Osjećao je kako bi mogao otpočeti sve ponovo, ali ako je zaspala... - Pitam se kako je - rekla je. - Moj sin. - Nedostaje ti? - Ponekad mi toliko nedostaje da ne znam što bih učinila. Na sastanku sa zelandonama Zelandona je pjevala Majčinu Pjesmu. Sviña mi se ta priča. Kad je došla do onog dijela kada Velika Majka ne može svojeg sina zadržati uza se i kada su se zauvijek rastali, mislila sam da ću zaplakati. Mislim da znam kako se Ona osjećala. Čak i ako ga nikada više neću vidjeti, rado bih znala kako se Braud i ostali ponašaju prema njemu i kako mu je - rekla je. Zatim je opet utihnula. Te su riječi potaknule Džondalara na razmišljanje - U toj se pjesmi kaže kako se Velika Majka borila s boli da bi rodila. Je li to jako bolno? - Vrlo se teško rodio. Ne volim se toga ni sjetiti. Ali, kao što se to i u pjesmi kaže, vrijedilo je truda. - Bojiš li se, Ejla? Je li te strah ponovno rañati? - upitao ju je. - Malo. Ali ovaj puta se osjećam tako dobro, možda ovaj porod i neće biti toliko težak. - Ne znam kako žene to izdrže. - Izdržimo, jer je to vrijedno tih muka, Džondalere. Toliko sam željela Darka, a onda su mi rekli da je deformiran i da ga neću smjeti zadržati. - Počela je plakati. Džondalar ju je zagrlio. - To je bilo grozno. Ne bih to mogla učiniti. Kod Zelandonaca žene barem imaju izbor. Oni me ne bi silili da ga ubijem. Zarila je glavu u njegovo rame, a Džondalar ju je držao i tješio. Teško je primati darove od ðoni, pomislio je. To je blagoslov, pa ipak... pokušao je zamisliti kakav bi to bio osjećaj kada bi u njegovoj utrobi rastao život, no nije to mogao ni zamisliti. Muškarci ne rañaju. Zašto je ðoni uopće stvorila muškarce? Žene bi se mogle brinuti o sebi i kada ne bi bilo muškaraca. Nisu sve žene trudne u isto vrijeme. Neke bi mogle odlaziti u lov, a druge bi pomagale onima čiji je trbuh velik i onima čija su djeca malena. Žene

pri poroñajima uvijek pomažu jedna drugoj. A možda bi mogle preživjeti i bez lova. Sakupljanje plodova je ionako mnogo lakši posao za žene s malom djecom. Već se i ranije to pitao i razmišljao je postavljaju li si drugi muškarci ikada takvo pitanje. Ako su ga i postavili, nikada to nisu glasno spomenuli. ðoni je morala imati neki razlog kad je stvorila dvije vrste ljudi. Činilo se da je u svemu što je Ona radila bilo neke logike. U svijetu postoji neki red. Sunce izlazi svakoga dana, Mjesec redovito prolazi kroz svoje faze, godišnja doba smjenjuju jedno drugo svake godine na isti način. Je li Ejla možda ipak u pravu? Je li muškarac nužan da bi se začeo nov život? Je li to objašnjenje zašto postoje i žene i muškarci? Držeći ženu u naručju, Džondalar se borio s tim mislima. Želio je da postoji razlog njegovog postojanja, neki pravi razlog. Ne samo radost u Užicima, ne samo skrb i pomoć drugima. Želio je da njegov život bude nužan, da njegov spol bude nužan. Želio je povjerovati u to kako bez muškarca ne bi bilo novog života, da bez muškaraca više ne bi bilo djece i sva Djeca Zemlje više ne bi postojala. Bio se tako duboko zamislio da nije ni opazio da je Ejlino jecanje prestalo. Sad je čvrsto zaspala i tiho disala. Bio je to dug dan, a ona je rano ustala. Izvukao je svoju ruku ispod nje, malo je razgibao kako bi u njoj ponovo uspostavio cirkulaciju i onda široko zijevnuo. I sam je bio umoran. Ustao je, ugasio uljanicu i onda se, pipajući kroz mrak, vratio usnuloj ženi i sklupčao se pokraj nje. Kada je ujutro otvorio oči, Džondalaru je bilo potrebno neko vrijeme da shvati gdje je. Već je navikao spavati u kolibi logora, ali ova unutrašnjost šatora bila mu je još više poznata. U njemu su zajedno spavali godinu dana. A onda se prisjetio. Prošle noći su se združili. Ejla je njegova družica. Posegnuo je rukom na njezinu stranu, no nje nije bilo. Tada je namirisao kako se vani na vatri nešto kuha. Sjeo je i bez razmišljanja posegnuo za svojom šalicom i onda se iznenadio što ju je tu i zatekao, punu čaja od mente. Otpio je gutljaj. Bio je točno onako topao kako je on to volio, a uz šalicu je zatekao i svježe oguljenu grančicu zimzelena. Opet je to učinila, predvidjela je što će on ujutro poželjeti i to mu je pripremila. Još uvijek nije shvaćao kako joj to uspijeva. Opet je otpio malo čaja, a onda odgurnuo krzna i ustao. Ejla je bila s konjima, a i Vuk je bio tamo. Isprao je usta, sažvakao jedan kraj grančice, njome očistio zube i opet ih isprao, a onda progutao ostatak čaja. Posegnuo je za odjećom, a onda zaključio da to uopće nije važno jer u blizini nema nigdje nikoga, pa je onako gol otišao do nje. Ona mu se osmjehnula i pogledala njegov ud. Samo to bilo je dovoljno da ovaj počne rasti. Lukavo mu se osmjehnula. - Prekrasan je dan - rekao je prilazeći joj, dok je njegova ponosna muškost stršila ispred njega. - Mislila sam kako bih rado danas pošla s tobom na kupanje - rekla je, gledajući ga kako joj prilazi. - Ono jezerce uzvodno od logora nije daleko odavde. - Kada želiš ići tamo? Čini mi se da nešto kuhaš. Lukavo se osmjehnula - Možemo i sada poći. Lako ću maknuti jelo s vatre. - Onda učinimo to, ženo - rekao je, grleći je i davši joj poljubac. - Idem po odjeću pa možemo s konjima otići tamo. - Tada se osmjehnuo - Tako ćemo brže stići. Ejla je ponijela svoju naprtnjaču i na konjima su za nekoliko trenutaka stigli do jezerca. Pustili su ih neka slobodno pasu i prostrli po tlu kožu, a onda su, smijući se, potrčali u vodu. I Vuk je potrčao s njima, no čim su oni pljusnuli u vodu, brzo je usmjerio pažnju na nešto drugo. - Ovo je tako dobro i tako osvježava - rekla je Ejla, uranjajući pod vodu i opet se uspravivši. I Džondalar je zaronio. Plivali su jezercem, a kad su izlazili posegnuo je za njom - I ti si tako dobra, a mislim da bi mogla imati i dobar okus. -Podigao ju je i odnio iz vode, a onda ju je položio na razasutu kožu. Jučer smo imali puno posla, ali danas imamo vremena - rekao je gledajući je svojim prekrasnim plavim očima. Sagnuo se k njoj, polako je ljubeći i privinuvši je uz sebe, osjećao je svježinu vode na njezinoj koži i toplinu tijela ispod te svježine, a onda se prepustio tom tijelu.

Kasnije su opet otišli plivati, no kad su ovog puta izlazili iz vode, Ejla je iz naprtnjače uzela one mekane kože za brisanje. Zviždukom su pozvali konje i odjahali natrag u svoj logor. Vuk je bio tamo, hodao oko šatora i režao na nešto, a činilo se i da su konji nervozni. - Tamo je nešto što se Vuku ne sviña i što čini konje nervoznima. Misliš li možda da bi mogli biti oni vukovi koje smo noćas čuli? - pitala je. - Ne znam, ali mogli bismo pojesti pa uzeti šator i krenuti na duže jahanje i možda se ulogoriti negdje drugdje - rekao je Džondalar. -To ti je dobra zamisao - složila se Ejla. - Možemo se zaustaviti kod koliba i ostaviti našu svečanu odjeću, uzeti ostatak naše putne opreme pa malo istraživati ovo područje. Poslije bismo mogli postaviti naš šator blizu jezera. Tamo gotovo nitko ne odlazi. I povedimo Vuka s nama. Neki bi čopor mogao pomisliti kako je zašao u njihov teritorij, a vukovi se bore da bi obranili svoj teritorij od drugih vukova.

.ad su ujahali u logor Devete špilje i sjašili pokraj njihove kolibe, ljudi su ih ignorirali kao da i nisu tamo, prolazeći pokraj njih i gledajući nekamo iza njih. Ejla se naježila osjetivši tu tjeskobnu sličnost, jer osjećala se kao i kad je bila prokleta od Plemena. Znala je kako je to kada te ljudi namjerno zaobilaze i prave se kako te ne vide, premda stojiš pred njima mašući rukama i vičući. Tada je ugledala Folaru koja je gledala prema njima nastojeći sakriti osmijeh i Ejla se konačno opustila. Nije u ovome bilo nikakve zlonamjernosti. Njihova je veza bila stavljena na kušnju i nisu smjeli ni sa kim drugim razgovarati, ali zapazila je kako su i neki drugi pogledavali u njihovom smjeru i trudili se da suspregnuti osmijeh. Bilo je jasno da su svi itekako svjesni njihove nazočnosti. Krenuli su u kolibu baš u trenutku kada je Martona pošla van. Dok su se mimoilazili, šutke im je ostavila mjesta za slobodan prolaz, a i oni njoj, no starija žena ih je otvoreno pogledala i osmjehnula im se. Nije mislila da se treba baš tako striktno pridržavati te u detalje razrañene sheme i smatrala je kako je sasvim dovoljno što ne razgovara s njima. Odložili su svoju svečanu odjeću na travom ispunjenu strunjaču na sada pustom njihovom mjestu za spavanje i spakirali nešto dodatne putne opreme i pošli do Martoninog i Vilamarovog odjeljka. Ona je tamo na krevetu ostavila paketić napravljen od sirove kože u kojem je bio Ejlin amulet, a uz to im je ostavila i paket s hranom. Ejla joj je gotovo naglas zahvalila no na vrijeme se zaustavila i uz osmijeh, služeći se znakovima Plemena, pokazala - Zahvaljujem ti na dobroti, majko mojeg muškarca. Martona nije razumjela te znakove, no nagañala je kako je to nekakav izraz zahvalnosti pa se nasmiješila toj mladoj ženi koja je sada bila družica njezinog sina. Moglo bi biti korisno naučiti neke od tih znakova, pomislila je. Moglo bi biti zanimljivo komunicirati bez govorenja i da drugi ne znaju što govoriš. Kada je mladi par otišao, Martona je otišla do njihove strunjače i gledala odjeću koju su nosili prošle noći. Džondalar se isticao u toj tunici, no on se i inače isticao, i mada je bila izuzetna i pokazivala naprednu tehniku obrade kože, još uvijek je Ejlina odjeća bila ta koja je ostavila dubok utisak, baš kako se Martona i nadala da će biti. Već je ta odjeća natjerala neke ljude da opet porazmisle o statusu kojeg su joj bili spremni priznati. Pozvala je neke ljude da doñu k njoj kušati novu zalihu vina koju je upravo načela, vina koje je odležalo dvije godine u mračnom suhom uglu njezinog boravišta, spremljeno u dobro očišćenom i ispranom želucu losa. Odlučila je porazmjestiti po mračnoj unutrašnjosti kolibe još nekoliko svjetiljki. Sagnula se i malo bolje razmjestila tu odjeću kako bi se jasnije vidjeli oni dijelovi ukrašeni sitnim perlama. Ejli i Džondalaru su se itekako sviñali ovi dani prisilne izolacije od ostalih Zelandonaca. Kao da su se vratili u vrijeme svojeg zajedničkog putovanja. Provodili su duge ljetne dane u lovu, ribolovu i sakupljanju plodova samo za svoje vlastite potrebe, plivajući i odlazeći na duga jahanja u kojima ih je Vuk samo ponekad pratio i Ejli je nedostajao svaki puta kad nije pošao s njima. Činilo se kao da se on ne može odlučiti bi li ostao s tim ljudima koje je obožavao ili bi se u divljini pridružio onom tko ga je toliko privlačio. Bez

obzira gdje su se ulogorili, on ih je uvijek pronašao i uvijek kada se stvorio u šatoru, Ejla je bila oduševljena. Tada mu se posvećivala gladeći ga, pričajući mu i loveći s njim. Takvo njezino ponašanje ga je natjeralo da se još malo zadrži uz njih, no poslije je ipak odlazio i onda je znao izostati i po nekoliko noći. Istraživali su okolna brda i doline Džondalar je vjerovao kako dobro poznaje te predjele u kojima je roñen, no krećući se ovako na konjima prelazili su velike udaljenosti i on je sada sve to mogao sagledati i iz neke druge perspektive. U to doba godine jeleni su se okupljali u malim stadima i Ejla i Džondalar su se zaustavili kako bi ih promatrali. Trava na livadi je upravo mijenjala boje iz zelene u zlatnu i uz obalu potoka je bilo tek nekoliko stabala, ali s druge strane je bila oveći šumarak. Bilo je to stado mužjaka različite starosti i rogovi su im već bili dobro razvijeni. Rogovi su im počeli izbijati kad su bili stari otprilike godinu dana i to kao jedan par izbojaka. Kad bi im u rano proljeće ti rogovi otpali, gotovo su odmah počeli rasti novi. Svake se godine dodavao po jedan novi ogranak, no u rano ljeto bi se i oni najveći ovili nježnom kožom punom krvnih žila koja je dovodila hranjive tvari i omogućavala rogovima tako brz rast, a bila je mekana poput baršuna. Od sredine pa sve do kraja ljeta ta se koža sušila i to je jelene toliko svrbilo da su se češali o drveće i kamenje kako bi je zgulili, no ona je često još dugo visjela s rogova. Na rogovima najvećeg izbrojili su dvanaest ogranaka, a bio je težak negdje oko četiri stotine kilograma. I premda su tu vrstu zvali crveni jelen, dlaka ovog mužjaka je bila tamna sivo-smeña. Premda je Džondalar došao u napast, odlučio se ne progoniti ga, iako je bio siguran da bi ga pogodio kopljem iz bacača. - Ovaj krupni je sada u najboljim godinama. Rado bih se ponovo vratio ovamo i promatrao ga, - rekao je - jer oni se često vraćaju na ista mjesta. U sezoni parenja on će se boriti za sve ženke koje bude mogao okupiti, iako će mu često biti dovoljno samo pokazati ovolike rogove pa da mu se suparnik obeshrabri. Ali kada se bore, bore se oštro i to zna potrajati cijeli dan. Kad se zalijeću jedan u drugog, s tim rogovima prave toliku buku da se čuje nadaleko, a znaju se čak i uspraviti na stražnje noge dok se s prednjima tuku. Ovoliki koliko je, sigurno je dobar i agresivan borac. - Čula sam ih kako se bore, ali ih nikada nisam vidjela - rekla je Ejla. -Jednom dok sam živio kod Dalanara naišli smo na dvojicu kojima su se u borbi rogovi tako isprepleli da se nikako nisu mogli razdvojiti. Kad smo ih ubili, morali smo im odsjeći rogove kako bi ih razdvojili. Bio je to lak plijen, no Dalanar je rekao da smo im učinili uslugu, jer bi onako spleteni morali polako umirati od gladi i žeñi. - Mislim da se ovaj krupni već susretao s ljudima - rekla je Ejla, dajući Njiski znak da se povuče. - Vjetar je upravo promijenio smjer i donio mu naš miris pa postaje nervozan. Vidiš kako se sprema otići, a ako on ode, svi će otići. - Zbilja izgleda nervozno - složio se i Džondalar, povuka-vši se malo. Odjednom je neki ris koji se krio u krošnji bukve skočio na leña mladog jelena koji je prolazio ispod stabla. Jelen se nagnuo naprijed, pokušavši stresti sa sebe tu divlju mačku, no kratkorepi ris se čvrsto držao na jelenovim ramenima i zagrizao nešto niže, pregrizavši mu venu. Drugi jeleni su se razbježali, a onaj napadnut se propinjao i trčao u krug. Promatrajući kako se životinja u panici propinje, i Ejla i Džondalar su pripremili bacače za slučaj da se moraju zaštititi, no ris je jelenu pio krv i na životinji su se već vidjeli znakovi iscrpljenosti. Posrnuo je, a ris je promijenio položaj i opet je šiknula krv. Jelen je napravio još nekoliko koraka, opet zateturao i pao na tlo. Ris mu je ugrizom rastvorio lubanju i počeo mu jesti mozak. Sve je brzo završilo, no konji su bili nervozni, a i ljudi su bili spremni otići. - Zato je bio nervozan - rekla je Ejla. - Nije to uopće bio naš miris. - Taj jelen je bio vrlo mlad - rekao je Džondalar. - Na njemu se još uvijek vide pjege. Pitam se je li mu mati umrla i zato ga ovako mladog ostavila samog. Pronašao je stado mužjaka, no to mu nije pomoglo. Mlade životinje su uvijek tako ranjive. - Kad sam bila mala djevojčica pokušala sam ubiti risa praćkom - rekla je Ejla, dajući Njiski znak neka krene.

- Praćkom? Koliko ti je tada bilo godina? Pokušavala se prisjetiti - Mislim osam, ili devet. - Mogao te ubiti jednako lako kao i ovog jelena - rekao je Džondalar. - Znam. Bio se pomaknuo pa se kamen samo odbio od njega. To ga je toliko razbjesnilo da je skočio prema meni. Uspjelo mi se baciti u stranu, a onda sam bacila na njega komad drveta pa je pobjegao. - Velika majko! To je bilo jako opasno, Ejla - rekao je, nagnuvši se natrag, što je natjeralo Trkača da uspori. - Kasnije sam se neko vrijeme bojala sama izlaziti, a onda sam se dosjetila da trebam gañati s dva kamena. Jer da sam tada imala drugi kamen spreman, mogla sam ga pogoditi trenutak prije nego bi on skočio na mene. Nisam bila sigurna može li se to učiniti, ali sam vježbala i to mi je uspjelo. Ipak, nisam se usuñivala odlaziti u lov sve dok nisam ubila hijenu. Džondalar je zatresao glavom. Kad je bolje razmislio, bilo je čudo što je ona uopće još živa. Posljednjeg dana njihove izolacije Ejla i Džondalar su rano ustali. Prethodni dan su proveli istražujući područje zapadno od Rijeke, pokraj druge rijeke koja je tekla gotovo paralelno s njom. Spakirali su sve svoje stvari, no željeli su napraviti još jedan duži izlet s konjima prije nego se vrate na Ljetni sabor i tamo suoče sa svim onim dogañanjima koja su i od njih tražila dio njihovog vremena i pozornosti, ali su im i uzvraćala osjećajem korisnosti i zadovoljstva. Uživali su u ovom razdoblju samoće, ali bili su spremni i za povratak, željno čekajući susret s onim ljudima do kojih im je bilo stalo. Nakon one godine koju su proveli na putu udvoje i samo u društvu svojih životinja, upoznali su i tužne i radosne strane samoće. Ponijeli su sa sobom vodu i hranu, no nisu posebno žurili niti su imali za cilj neko posebno odredište. Dva dana ranije napustio ih je Vuk, a to je rastužilo Ejlu. Dok su bili putovali on je silno želio ostati uz njih, no tada je bio tek nešto stariji od šteneta. Još je uvijek bio mlad. Mada im se taj period činio mnogo dužim, prošla je tek godina i pol od one zime kada su živjeli s Mamutovcima i kada je Ejla donijela čupavo vučje štene koje je moglo biti staro tek mjesec dana. Bez obzira na to koliko je krupan, Vuk je još uvijek bio vrlo mlad. Ejla nije znala koliko dugo vukovi žive, no vjerovala je da im je životni vijek znatno kraći od ljudskog i o Vuku je razmišljala kao o adolescentu pa je, kao i mnogi roditelji, bila u vječnoj brizi zbog nevolja koje te godine donose. Ovo je ljeto bilo svježije i suše od onih koja je Džondalar pamtio. Na otvorenim stepama su se podizali mali kovitlaci vjetra podižući prašinu da bi onda opet ubrzo utihnuli pa im je bilo drago kad su ispred sebe ugledali malo jezero. Zaustavili su se pokraj vode i podijelili Užitke u sjeni žalosnih vrba raskošno punih sitnih uzanih listića na granama koje su se spuštale prema površini vode, a onda su se odmarali i razgovarali prije no što su pošli plivati. Čim je skočila u vodu, Ejla je povikala - Utrkivat ću se s tobom do druge obale i odmah je zaplivala dugim i sigurnim zamasima. Džondalar joj se brzo pridružio, imajući unaprijed prednost zbog svojih dužih ruku i jačih mišića, no ta je prednost na tome i ostala. Ona se osvrnula i vidjevši kako joj se primiče, zagrabila je novom snagom. Istovremeno su dosegnuli drugu obalu. - Ti si ranije krenula pa sam zato ja pobjednik - rekao je Džondalar, još uvijek teško dišući. - Trebao si se prvi toga sjetiti - odgovorila mu je smijući se. - Oboje smo pobijedili. Natrag su plivali mnogo polakše, dok se sunce, prešavši zenit, polako počelo spuštati, najavljujući drugu polovicu dana. Bili su pomalo tužni dok su skupljali stvari, jer su znali da je njihovom zajedničkom odmoru došao kraj. Uzjahali su konje i uputili se prema Ljetnom saborištu, a Ejli je nedostajao Vuk i željela je da je i on s njima. Kad su se približili logorištu na tek nekoliko kilometara, začuli su povike i vidjeli kako se sa suhog tla stepe uzdižu oblaci prašine. Dojahavši bliže, ugledali su nekoliko mladića koji su vjerojatno dijelili jednu od onih "dalekih koliba", a po ukrasima na njihovoj odjeći Džondalar je zaključio da su većinom pripadnici Pete Špilje. Svaki od njih je u ruci držao koplje i formirali su malo

nepravilan krug u čijem je središtu bila rutava životinja s dva golema roga koji su joj se izdizali iznad nosa. Bio je to vunasti nosorog, golem, dug tri i pol metra, a visok metar i pol, teška životinja s kratkim i debelim nogama koje su podupirale glomazan trup. Te su životinje jele goleme količine stepskih trava i grmlja, baš kao i grane i ogranke vrba i trajno zelenog bilja koje raslo uz obale rijeka. Nozdrve su mu bile razdvojene, a oči usañene sa strane glave. Nije mogao dobro vidjeti, posebno sprijeda, ali osjetila njuha i sluha su mu bila dobro razvijena i nadoknañivala loš vid. Prednji od njegova dva roga bio je dug cijeli metar i doimao se teško i opasno dok je njime razbacivao zemlju u luku, s kraja na kraj. Zimi mu je mogao poslužiti za razgrtanje snijega ispod kojeg je bilo stepske trave. Tijelo mu je bilo prekriveno sivkasto-smeñim runom čije je vanjski dio bio tako dug da se gotovo vukao po tlu. Vunasti je nosorog rovao zemlju, okrećući glavu s jedne strane na drugu, pokušavajući vidjeti mladića za kojeg mu je njegov osjetljiv nos govorio da je tamo. Odjednom je napao, a čovjek je u zadnji tren uspio odskočiti u stranu, a dugačak, naprijed okrenut rog ga je jedva promašio. - Ovo izgleda opasno - rekla je Ejla kad su se s konjima povukli na sigurnu udaljenost. - Zato oni to i rade - rekao je Džondalar. - Vunastog no-soroga je teško loviti pod bilo kojim okolnostima. Imaju opaku narav i nepredvidivi su. - Kao i Braud - rekla je Ejla. - Vunasti nosorog je njegov totem. Ljudi Plemena su ih lovili, ali ja to nikada nisam gledala. Što ovi ljudi sad rade? - Draže ga, zar ne vidiš? Svaki od njih pokušava privući njegovu pozornost kako bi ga napao, a onda u zadnji tren odskoče u stranu. Napravili su od toga sport, nastojeći ga izmoriti i pokušavaju vidjeti tko će pustiti da mu se nosorog najviše približi prije nego skoči u stranu. Najhrabriji je onaj tko ga u prolazu dotakne. To su obično mladići koji žele uloviti takvog nosoroga. - Ako uspiju ubiti takvu životinju, meso podijele sa Spiljom i onda ih se jako hvali. Tada oni meñusobno podijele ostale dijelove, ali onaj kojem se priznaje da ga je ubio može prvi birati. On obično uzima rog. Kažu da su ti rogovi jako cijenjeni i od njih se izrañuje alat, noževi, ručke i takve stvari, ali je vjerojatnije da će ga uporabiti za drugu svrhu. Vjerojatno zato što oblikom podsjeća na seksualno uzbuñenog muškarca, postoje glasine o tome da ako se, smrvljen u prah, potajno dade ženi, učinit će je strasnijom i željnom muškarca koji ga joj je dao - rekao je Džondalar, osmjehnuvši se. - Meso mu nije loše, a ispod tog teškog runa ima i mnogo masti - rekla je Ejla. - Ali rijetko ih se viña. - Naročito u ovo doba godine - složio se Džondalar. Većinu vremena vunasti nosorog provodi kao samotna životinja i rijetko kada se ovdje zateknu ljeti. Više vole hladnije predjele iako im se svakog proljeća linja ona mekana poddlaka koja se nalazi ispod vanjskog sloja. Ona se često zakvači za granje i lišće i ljudi je onda skupljaju, posebno oni koji se bave tkanjem i pletenjem košara. Znao sam to skupljati s mojom majkom. Činili smo to nekoliko puta na godinu. Ona zna za sve životinje kada se koja počinje linjati; i za kozoroge i muflone, za mošusna goveda, čak i za konje i lavove, a naravno, i za mamute i vunaste nosoroge. - Jesi li ti, Džondalare, ikada dražio nosoroga? Čovjek se nasmijao - Da, većina muškaraca to čini, posebiće kad su mladi. Oni tako draže mnoge životinje, recimo bikove bivola i bizona, ali najviše vole izazivati nosoroge. I neke žene to rade. Jetamio je to radila kada sam im pokazivao kako treba loviti nosoroga. Ona je bila Šaramudonka koja se združila s Tonolanom. Dobro je to radila. Oni obično nisu ni lovili nosoroge. Lovili su goleme jesetre na Velikoj Majci Rijeci, iz onakvih čamaca kakve su ti pokazali, i kozoroge i di-vokoze koje je vrlo teško uloviti visoko gore u planinama, ali nisu znali tehniku lovljenja nosoroga. - Zastao je, a lice mu je poprimilo tužan izgled - Upravo smo se zbog nosoroga i našli sa Saramudoncima. Tonolana je jedan probo rogom i oni su mu spasili život. Promatrali su kako mladići igraju svoju opasnu igru. Jedan je mladić stajao na otvorenom, vičući i mašući rukama, nastojeći da ga nosorog napadne. Inače dobar

njuh te životinje sada je postao nepouzdan zbog tolikih mladića koji su je okružili. Kada je s onim svojim malim i kratkovidnim očima konačno zapazio neki pokret, nosorog je krenuo u tom smjeru, trčeći sve brže što se više približavao svom protivniku. S obzirom na kratke noge, životinja se kretala izuzetno brzo. Pripremivši se, spustio je malo rog kako bi mogao probosti protivnika, no tada bi ovaj odskočio u stranu. Nosorogu je trebalo nešto vremena dok je shvatio da je napad bio uzaludan i tek tada je usporavao i stao. Bio je već vrlo umoran. Krupna je životinja sada stajala mirno i spuštene glave teško disala. Muškarci su suzili krug i pripremali se ubiti ga. Muškarac na kojem sada bio red bio je oprezan i držao je u ruci spremno koplje. Činilo se da ga nosorog ne primjećuje. Dok se čovjek primicao, ta nepredvidiva životinja ga je ipak spazila. Posustala snaga se nakon tog kratkog predaha ponovo oporavila, još potaknuta bijesom koji je ispunjao njegov primitivan mozak. Bez upozorenja, nosorog je opet napao. To se dogodilo tako brzo da je čovjek bio posve zatečen. Golemoj životinji je konačno uspjelo zabiti svoj rog u nešto čvršće od zraka. Začuo se jeziv vrisak i čovjek je bio na tlu. Kad je to Ejla čula, bez razmišljanja je potjerala konja. - Ejla! Čekaj! To je previše opasno! - vikao je Džondalar za njom, i sam žureći dok je pripremao bacač. Ostali muškarci su bacili svoja koplja još dok je Džondalar vikao. Kad je Ejla skočila s konja koji je još uvijek jurio i potrčala prema ranjenom čovjeku, golema životinja je već ležala na tlu. Nekoliko kopalja, od kojih su neka bila odapeta iz bacača, virila su u svim smjerovima iz tijela životinje, poput bodlji nekog golemog, grotesknog dikobraza. No smrt je došla prekasno. Pobješnjela životinja dobila je svoju zadovoljštinu. Nekolicina mladića, koji su izgledali prestrašeno i izgubljeno, okupili su se oko onog koji je bez svijesti ležao na tlu. Dok im se Ejla približavala, a Džondalar ju je slijedio, činilo se da su iznenañeni što je vide i na trenutak je izgledalo da ju jedan želi zaustaviti ili je pitati tko je, no ona se nije na njega obazirala. Okrenula je mladića i provjerila mu disanje, a onda je izvukla nož i odrezala krvlju natopljenu nogavicu s njegove noge i ruke su joj već bile umrljane krvlju. Na licu joj je ostala crvena mrlja kad je rukom nesvjesno odmaknula kosu. Na sebi nije imala nikakvu oznaku zelandone, no činilo se da zna što radi. Mladići su ustuknuli. Kad je oslobodila nogu odjeće, ukazala se rana. Potkoljenica desne noge bila je okrenuta. Golem šiljati rog pogodio je potkoljenicu i slomio obje kosti. Mišiće su bili razderani, a iz noge je virio nazubljen kraj jedne kosti, dok je iz rane šikljala krv, stvarajući na tlu mlaku. Pogledala je Džondalara - Pomozi mi da mu namjestim kosti dok je još bez svijesti, jer bi ga kasnije to boljelo. I daj mi meke kože, oni naši ručnici će biti sasvim dobri. Trebam mu podvezati nogu da se zaustavi krvarenje, a onda će mi trebati pomoć da mu je imobiliziram. - Visok čovjek se brzo udaljio, a ona se okrenula mladićima koji su stajali oko njih. - Trebat će ga odnijeti. Znate li napraviti nosila? - Mladić je zurio u nju kao da je nije čuo ili razumio. - Trebat će nam nešto na što ćemo ga poleći dok ga se nosi. Mladić je kimnuo - Nosila - rekao je. Shvatila je da je on još ipak samo dječak. - Džondalar će vam pomoći - rekla je, vidjevši ga da se vraća s kožama. Polegnuli su ga na leña. Zastenjao je, ali nije došao k sebi. Opet ga je pregledala. Mogao je pri padu zadobiti povrede glave, no nije vidjela ništa što bi bilo očito. Tada je, teško mu se naslonivši na nogu iznad koljena, pokušala usporiti krvarenje. Pomislila je na podvezivanje, ali ako joj uspije namjestiti kosti i zamotati nogu, možda to neće ni trebati. I sam pritisak na ranu trebao bi biti dovoljan. Još je uvijek krvario, ali vidjela je ona već i gore stvari. Okrenula se Džondalaru - Trebat će nam udlaga, neko ravno drvo, dugačko otprilike kao njegova noga. Ako je potrebno, prelomi neko od ovih kopalja. Džondalar joj je donio dvije motke, prelomljeno koplje. Brzo je jednu od onih koža izrezala u remenje, a drugu omotala oko motki kako bi ih podstavila i pripremila. Tada je primila stopalo slomljene noge, držeći jednom rukom prste, a

drugima petu i nježno je izravnala, osjetivši gdje se javlja otpor i popuštajući. On se nekoliko puta zgrčio i iz usta su mu izlazili neki zvukovi; bio je blizu buñenju. Primila je ranu koja je krvarila i pokušala napipati jesu li kosti složene kako treba. - Drži mi ovo čvrsto, Džondalare - rekla je. - Moram tu nogu izravnati prije nego doñe k svijesti i dok još uvijek krvari. Krv će pomoći da se rana održi čistom. - Tada je pogledala one mladiće... dječake...koji su stajali i promatrali s izrazima užasa i divljenja na licu. - Ti i ti - rekla je, gledajući izravno u dvojicu. - Ja ću sad podići njegovu nogu i povući je kako bih izravnala kosti da bi mogle ravno zarasti. Ako to ne učinim, on više nikada neće moći s tom nogom hodati. Želim da ovu udlagu podmetnete ispod noge tako da kada je spustim, noga doñe točno izmeñu motki. Možete li to učiniti? Kimnuli su i požurili uzeti omotana koplja. Kad su svi bili spremni, Ejla je primila stopalo za prste i petu i nježno ali čvrsto podigla nogu. I dok je Džondalar držao butinu, ona je povukla, pažljivo rasporeñujući pritisak. Ovo nije bilo prvi puta da ju je Džondalar gledao kako namješta kosti, ali sada je pokušavala složiti dvije. Mogao je vidjeti kako se usredotočila dok je vukla, pokušavajući osjetiti kad su se kosti poravnale. Čak je i on osjetio nešto što je izgledalo kao lagan trzaj i smještanje, kao da su kosti sjele na pravo mjesto. Nježno je spustila nogu, a onda je kritički pogledala. Džondalaru se činila ravnom, ali što se on u to razumije? Ako ništa drugo, sada barem nije bila okrenuta otraga, onako kako ne bi smjela biti. Dala mu je znak da može pustiti nogu, a onda se usredotočila na samu ranu koja je krvarila. Najbolje što je mogla učiniti bilo je da sve to čvrsto stisne i Džondalar joj je pomogao to odignuti dok je omotala nogu zajedno s udlagom trakama kože koju je izrezala. Tada je sjela, oslonivši se na vlastite pete. Džondalar je tek sada spazio koliko je tu bilo krvi. Krvi je bilo posvuda, po kožnim trakama, po udlagi, Ejli, njemu, mladićima koji su pomogli. Mladić je izgubio mnogo krvi. - Mislim da ga moramo brzo otpremiti - rekao je. Kroz glavu mu je projurila jedna misao. Zabrana razgovora s drugim ljudima još zapravo nije istekla, a ritual s kojim ona stvarno i prestaje još nije bio obavljen, no Ejla nije ni pomišljala na to, a i on je zaboravio tu misao jednako brzo kako mu je i bila sinula. Ovo je bio hitan slučaj, a nigdje u blizini nije bilo zelandone kojoj bi se obratili. - Morat ćete napraviti nosila - rekla je Ejla onim mladićima koji su, čini se, bili u gorem šoku od onoga koji je tu ležao. Gledali su jedan drugog, premještajući se s noge na nogu. Svi su bili mladi i bez iskustva. Nekoliko njih je tek nedavno ušlo u muževno doba, a neki od njih su obavili svoj prvi lov u onom lovu na bizone kojim je otvorena sezona lova, no i to je bio lak posao, tek nešto ozbiljniji od gañanja mete, a sada je jedan od njih bio teško ranjen. Džondalar je brzo ovladao situacijom - Kojoj Špilji on pripada? - upitao je. - Petoj - stigao je odgovor. - Ti otrči tamo i javi im što se dogodilo - rekao je Džondalar. Mladić kojem je to rekao je odjurio. Džondalar je pomislio kako bi on jašući na konju stigao brže od tog dječaka, ali morao je ostati tu i nadzirati izradu nosila. Dječaci su bili prestrašeni i u šoku i upravo im je trebala odrasla osoba koja će im govoriti što trebaju raditi. - Trebat ćemo trojicu koji će ga pomoći nositi, a vi ostali možete ostati ovdje i početi rezati ovu životinju. Lešina bi se mogla brzo napuhnuti. Poslat ću neke ljude da vam pomognu. Nema smisla pustiti meso da propadne kad je ovako skupo plaćeno. - On je moj roñak i rado bih pomogao nositi ga - rekao je jedan od mladića. - Dobro - rekao je Džondalar. - Odaberi još trojicu pa ćete ga moći odnijeti. Ostali mogu ostati. - Tek je tada primijetio da je mladić na rubu suza - Kako ti se zove roñak? - Matagan. On je Matagan iz Pete Špilje Zelandonaca. - Znam da si zabrinut za Matagana i da ti je sve ovo teško palo - rekao je Džondalar. - Vrlo je teško ranjen, ali reći ću ti istinu da je i imao veliku sreću što se Ejla tu zatekla. Ne mogu ti ništa obećati, ali mislim da će biti sve u redu i da će možda moći opet hodati. Ejla je vrlo dobra iscjeliteljica. Ja

to znam. Mene je napao špiljski lav i umro bih u stepama daleko na istoku da me Ejla nije pronašla, izliječila mi rane i spasila mi život. Ako itko može spasiti Matagana, Ejla će ga spasiti. Mladiću se oteo uzdah olakšanja i ponovo se pokušao sabrati. - Sada mi dodaj neka koplja da možemo ponijeti tvog roñaka kući - rekao je Džondalar. - Trebat će nam barem četiri, po dva sa svake strane. - Pod njegovim nadzorom brzo su povezali koplja remenjem kako bi dobili dvije čvrste motke koje su povezali komadima odjeće. Ejla je pregledala ranjenika, a onda su ga prebacili na improvizirana nosila. Nisu bili jako daleko od logora. Ejla i Džondalar su dali znak Njiski i Trkaču da slijede nosila, a oni su hodali uz mladog ranjenika. Ejla ga je zabrinuto gledala, a kad su se zaustavili kako bi se nosači zamijenili, provjerila mu je disanje i opipala puls. Bio je slab, ali ga je bilo. Već su bili blizu uzvodnom kraju logorišta, blizu mjesta gdje se ulogorila Deveta Špilja. Vijest o nesreći brzo se proširila logorištem i neki su ljudi već slijedili onog mladića koji ih je sad poveo natrag, ususret grupi. Meñu njima je bio i Džoharan i on ih je već izdaleka spazio. Čim su stigli do njih, zamijenili su mlade nosače i bržim korakom nastavili put prema velikom saborištu. - Martona je otišla poslati nekoga po Zelandonu i zelan-donu Pete - rekao je Džoharan. - Otišli su na sasvim drugi kraj logorišta na neki skup zelandona. Hoćemo li ga odnijeti u naš logor ili u njegov? - upitao je Ejlu. - Htjela bih mu promijeniti zavoje i staviti oblog na ranu, ne želim da mu se to zagnoji - rekla je. Malo se zamislila - Nisam imala mnogo vremena za obnavljanje mojih zaliha lijekova, ali sigurna sam da Zelandona ima sve što je potrebno, a željela bih i da ga ona pregleda. Ponesimo ga u kolibi zelandona. - To je dobra zamisao. Zelandoni bi trebalo dosta vremena da doñe ovamo pa ćemo vjerojatno mi brže stići tamo. Ze-landona više ne može juriti onako kako je to mogla ranije -rekao je Džoharan, pomalo diplomatski aludirajući na njen krupni stas. - Zelandona Pete će ga vjerojatno željeti vidjeti no, kako su mi rekli, liječenje nije nikad bilo njegova jača strana. Kad su stigli do kolibe zelandona, Prva ih je dočekala na ulazu. Već su sve pripremili i Ejla se pitala je li netko bio požurio naprijed i rekao kako je ona odlučila ne zaustavljati se u logoru Devete Špilje ili je to Zelandona sama pretpostavila da će se ranjenika donijeti ovamo. Nekolicina ljudi koja ih je vidjela već su govorili drugima o toj krvi koje je bilo posvuda. Iako je vani bilo nekoliko zelandona, u kolibi nije bilo nikoga. - Stavite ga tamo dolje, - rekla je Prva, pokazujući im na povišen ležaj u udaljenom dijelu nasuprot ulaza. Muškarci su ga odnijeli tamo i premjestili na ležaj. Većina ljudi je otišla, ali Džoharan i Džondalar su ostali. Ejla je provjerila da noga stoji ravno, a onda je počela skidati zavoje - Treba se staviti oblog da se rana ne zagnoji -rekla je. - To može trenutak počekati - rekla je Prva. - Reci mi što se dogodilo. Ejla i Džondalar su brzo sve ispričali, a Ejla je na kraju dodala - Obje kosti potkoljenice su mu slomljene i na mjestu loma cijela potkoljenica se zarotirala. Znala sam, da on nikad više neće stati na tu nogu ako ne izravnam kosti, a on je još tako mlad. Odlučila sam tamo na licu mjesta izravnati nogu, dok je još bez svijesti i prije nego noga natekne pa to oteža cijeli posao. Trebala sam napipati o čemu se radi i onda dobro povući da bi kosti sjele na svoje mjesto, ali mislim da mi je to uspjelo. Malo je stenjao dok smo ga nosili ovamo i mislim da će se uskoro osvijestiti. Sigurna sam da će ga boljeti. - Očito je da se ponešto razumiješ u to, ali moram ti postaviti nekoliko pitanja. Najprije, pretpostavljam da si već ranije namještala kosti - rekla je Prva. Džondalar je odgovorio umjesto Ejle - Jedna Šaramu-donka, dobra prijateljica do koje mi je mnogo stalo, družica njihovog voñe, bila je pala s litice i slomila ruku. Njihov iscjelitelj je umro i nisu mogli poslati poruku drugome, pa je kost krivo zarasla i to je bilo vrlo bolno. Gledao sam kako ju je Ejla ponovo slomila da bi je namjestila kako treba. Gledao sam je i kada je namjestila nogu onom pripadniku Plemena, a i to je bio gadan lom. Skočio je s visoke litice kako bi obranio svoju družicu od nasrtaja Losadunajskih mladića koji su nasrnuli na nju. Ako postoji išta u što se Ejla razumije, onda su to lomovi i otvorene rane.

- Gdje si to naučila, Ejla? - pitala je Prva. - Ljudi Plemena imaju vrlo čvrste kosti, no muškarci ih tijekom lova ipak često lome. Oni najčešće ne bacaju koplja nego se približe životinji toliko da je s kopljem probodu, a ponekad i skoče na nju. Ili rade ovo što su i ovi dječaci radili, puste da životinja progoni nekolicinu njih sve dok se ne izmori, a onda joj se približe dovoljno da je mogu probosti kopljem. Takav lov je vrlo zahtjevan. I žene ponekad slome kost, no ipak su to uglavnom muškarci. Najprije sam o lomovima učila od Ize, jer su i muškarci Brunovog plemena ponekad imali pokoji lom, ali najviše sam naučila tijekom ljeta kad je bilo Plemensko okupljanje, jer su mi tamo ostale iscjeliteljice pokazivale kako treba namjestiti slomljenu kost i obraditi ranu - odgovorila je Ejla. - Mislim, Ejla, da je ovaj mladić imao veliku sreću što si se tamo zatekla rekla je Ona Koja je Prva. - Čak ni svaka zelandona ne zna kako se treba postupiti pri teškom lomu noge. Bit će još pitanja. Sigurna sam da će zelandona Pete htjeti razgovarati s tobom a, naravno, i majka ovog dječaka, no ti si dobro postupila. Koju vrst obloga mu namjeravaš staviti na nogu? - Iskopala sam neko korijenje na koje sam naišla hodajući ovamo. Mislim da vi tu biljku zovete anemona - odgovorila je Ejla. - Dok sam obrañivala nogu, rana je krvarila, a ponekad je čovjekova vlastita krv najbolji način da se rana očisti, ali sada kad se ta krv suši namjeravala sam zdrobiti i prokuhati to korijenje i time isprati ranu, a onda tom zgnječenom korijenju dodati još svježeg i dodati u oblog još i drugo korijenje. U svojoj vreći imam još samo prah korijena geraniju-ma koji će zaustaviti krvarenje i spore samolje, zovu je još i zmijina mahovina ili vučja noga, jer to će upiti tekućinu, a htjela sam i tebe upitati ako imaš neke stvari ili znaš gdje rastu. - U redu, pitaj me. - Postoji jedan korijen kojeg sam opisala Džondalaru i on misli da bi to moglo biti ono što vi zovete gavez. To je vrlo dobro za liječenje i površinskih i unutrašnjih povreda. Mast pripravljena od toga smanjuje bol i dobro je njome premazati sve ogrebotine, ali i svježe rane i posjekotine, a pomaže i pri bržem zarastanju kostiju. - Da, imam nešto tog praha, a znam i mjesto u blizini gdje ta biljka raste, a ja bi njezina svojstva isti tako opisala - rekla je Prva. - Rado bih uporabila i one lijepe žarke cvjetove za koje mislim da ih vi zovete dvozub. Oni su posebno dobri za otvorene rane i za one koje teško zarastaju. Iscijedila bih sok svježih cvjetova ili skuhala i osušila latice pa ih stavila na ranu, ali onda ih se mora održavati vlažnima. To sprečava stvaranje onog smrdljivog gnoja, a bojim se da će dječaku upravo to trebati. Ispričavam se, ali ne znam kako se mali zove. - Matagan - rekao je Džondalar. - Njegov roñak mi je rekao da je on Matagan iz Pete Špilje. - Što bi još uporabila kad bi imala? - pitala je Zelandona U jednom kratkom trenutku Ejla je pred sobom imala blijedu viziju Ize koja testira njezino znanje - Za rane koje krvare dobra je zdrobljena venja ili borovnica, ili ona okrugla bijela gljiva puhara. To zaustavlja krvarenje, a dobra je i žutika, jer ona... - To je dovoljno. Posve sam uvjerena da znaš što radiš. Način liječenja koji ti predlažeš je vrlo dobar - rekla je Prva - ali u ovom bih času htjela, Džondalare, da je odvedeš nekamo gdje se može pošteno oprati, zapravo da se oboje operete. Po vama ima posvuda krvi, a to je ono što bi majku tog dječaka prestrašilo više nego sve drugo. A korijenje anemone prepusti meni. Poslati ću nekog i po svjež gavez. Sada ćemo se mi pobrinuti za njega. Ti se možeš vratiti ovamo kad se opereš i odmoriš. Poñite do logora stražnjim putem da ne morate opet prolaziti kroz cijelo logorište. Sigurna sam da vas tu vani čeka okupljena gomila. Koristite se stražnjim izlazom, jer će to biti brže i tako ćete izbjeći sve one koji bi vas sada zadržavali. I, prije nego odete, mislim da vas trebam osloboditi zabrane razgovora s drugima. Čini se da je vaša izolacija završila dan ranije nego je planirano. - Oh, zaboravila sam - rekla je Ejla. - Nisam ni pomislila na to. -Ja jesam, - upao je Džondalar - ali nisam imao vremena brinuti se zbog toga.

- Dobro ste učinili. To se zaista može svrstati u ono što nazivamo hitni slučaj, - rekla je Zelandona - ali ipak vas moram službeno upitati. Ejla i Džondalare, jeste li odlučili da želite ostati združeni, ili biste radije to sada okončali i pokušali pronaći nekoga s kim biste se mogli bolje uskladiti? Ono dvoje ju je pogledalo, pa su se meñusobno pogledali, a onda im se na licu pojavio osmijeh. - S kime bih se uopće mogao uskladiti, ako to ne bih mogao s Ejlom? - rekao je Džondalar. - Ovo je sada možda i bilo naše Združivanje, ali u mojem srcu mi smo već odavno združeni. - To je točno. Čak smo i izgovorili riječi nalik ovima prije nego smo počeli prelaziti glečer, odmah nakon što smo se rastali s Gubanom i Jorgom. Tada smo znali da smo združeni, ali Džondalar je želio da nam ti, Zelandona, vežeš čvor. - Želite li se rastaviti, Ejla? Džondalar? - pitala ih je. - Ne, ja ne želim - odgovorila je Ejla, smiješeći se. A ti? - Ma ni na trenutak, ženo. Dovoljno sam dugo čekao na to da bih sada odustao. - Onda ste osloboñeni svih zabrana razgovora s drugima i možete svima objaviti da su Džondalar i Ejla iz Devete Spilje Zelandonaca združeni. Ejla, sva djeca koju ćeš roditi bit će roñena na Džondalarovom ognjištu. Oboje ćete biti dužni brinuti se o toj djeci dok ne odrastu. Imate li vaš kožnati remen? - Dok su oni donosili remen, Zelandona je s obližnjeg stola uzela dvije ogrlice. Uzela je natrag remen, a svakome od njih oko vrata pričvrstila jednostavnu ogrlicu. Želim vam sretan zajednički život - rekla je Ona Koja je Prva Meñu Onima Koji Služe Velikoj Majci Zemlji. Iskrali su se kroz stražnji izlaz i požurili sporednim putem. Neki ljudi su ih vidjeli kako odlaze pa su ih zvali, no oni su nastavili hodati. Kad su došli do jezerca kod izvora, Ejla je onako potpuno odjevena ušla u vodu. Džondalar ju je slijedio. Sada kad ih je Zelandona na to upozorila, mogli su na sebi osjetiti i omirisati svu tu krv i željeli su to sprati sa sebe. Ako se uopće možemo riješiti tih krvavih mrlja, pomislila je Ejla, onda će to biti ovako, s hladnom vodom. Ako ne bude tako išlo, namjeravala je jednostavno baciti tu odjeću i sada si napraviti neku novu. Nakon tog velikog lova imala je nekoliko koža i raznih drugih dijelova životinja koje će moći iskoristiti. Kad su išli u kolibu zelandona, ostavili su konje na pašnjaku pokraj logora Devete Špilje i životinje su same pronašle put do svojeg obora. Miris krvi bi ih uvijek malo uznemirio, a i nosorog i ranjeni mladić su obilato krvarili. Ovo ograñeno mjesto pružalo im je osjećaj sigurnosti. Džondalar se omotao mokrom odjećom i potrčao prema logoru, nadajući se da će u tovarnim košarama kod konja pronaći neku rezervnu odjeću. Iznenadio se kada je uz konje ugledao Lanidara kako ih tješi, no i dječak je bio uzrujan i želio je razgovarati s Ejlom. Džondalar mu je rekao kako će ona doći čim joj on donese neku odjeću u koju se može presvući. Trebalo mu je dosta vremena dok je rasteretio konje skinuvši s njih putne košare, prekrivače i oslobodio ih ulara. Rekao je Ejli za Lanidara i kad je ona ugledala dječaka, mogla je čak i s te daljine po stavu njegovog tijela zaključiti da je vrlo nesretan. Pitala se je li mu zbog nečeg mati zabranila da brine o konjima. - Što ti je, Lanidare? - upitala ga je kad mu je prišla bliže. - Radi se o Lanogi - rekao je. - Cijeli dan plače. - Ali zašto? - Zbog djeteta. Oduzet će joj Loralu.

Ako će joj oduzeti dijete? - pitala je Ejla. - Proleva i neke žene - odgovorio je. - Kažu da su pronašle majku za Loralu, neku koja je može stalno dojiti. - Idemo vidjeti što je s tim - rekla je Ejla. - Kasnije ćemo se vratiti i pobrinuti za konje. Kad su stigli u logor, Ejli je bilo drago što je tamo zatekla Prolevu. Ona ih je vidjela kako dolaze pa se nasmiješila i upitala - Onda? Je li potvrñeno? Jeste li se združili? Možemo li prirediti gozbu i iznijeti darove? Ne morate mi odgovoriti. Vidim vaše ogrlice. Ejla joj se morala nasmiješiti - Da, združeni smo - odgovorila je

- Zelandona nam je upravo potvrdila vezu - dodao je Džondalar. - Proleva, moram s tobom razgovarati o nečem drugom -rekla je Ejla, a lice joj se smrklo. - O čemu? - Proleva je po Ejlinom izrazu lica vidjela da je zbog nečega zabrinuta. - Lanidar kaže da želiš Lanogi oduzeti dijete - rekla je Ejla. - Ja se ne bih baš tako izrazila.. Mislila sam da će ti biti drago što smo pronašli dom za Loralu. Neka žena iz Dvadeset i četvrte Špilje je izgubila dijete. Bilo je roñeno s ozbiljnim deformacijama i umrlo je. Žena je puna mlijeka i rado bi uzela Loralu, premda je djevojčica već malo starija. Ona silno želi dijete, a imam osjećaj da je već ranije imala pobačaj. Mislila sam kako se sve sjajno poklopilo. - Ne znači da je tako - Zar žene koje doje Loralu žele prekinuti s dojenjem? - Zapravo ne. To me je iznenadilo. Kada sam nekima od njih spomenula novost, učinilo mi se da su se malo uzrujale. Čak je i Stelona rekla da je Dvadeset i četvrta Špilja jako daleko i kako će joj biti žao ako ne bude mogla gledati Loralu kako raste i napreduje. - Znam da si željela učiniti ono što je najbolje za Loralu, ali jesi li pitala Lanogu? - Ne, nisam. Pitala sam Tremedu. Mislila sam da bi Lano-gi bilo drago kada bi se riješila svojih obveza. Ona je previše mlada da bi cijelo vrijeme brinula o djetetu. Imat će dovoljno briga kada će imati vlastitu djecu - odgovorila je Proleva. - Lanidar kaže da Lanoga cijeli dan plače. - Znam da je uzrujana, ali mislim da će to preboljeti. Konačno, ona ne doji Loralu. Još nije žena. Ona može tek izbrojiti jedanaest godina. Ejla se prisjetila kako je njoj bilo manje od dvanaest kad je rodila Darka, a onda se nije željela odvojiti od njega. Radije bi bila umrla nego ga napustila. Kad je ostala bez mlijeka, morale su ga dojiti ostale žene Plemena, no to nije značilo da mu je ona išta manje mati. Žalila je i što ga mora napustiti kad su je protjerali iz plemena. Željela ga je povesti sa sobom. Ostavila ga je samo zbog straha što će biti s njim ako se njoj nešto dogodi. Nije ništa pomoglo što je znala da će se Uba dobro brinuti o njemu. Još uvijek ju je boljela svaka pomisao na njega. Nikada ga nije preboljela i nije željela da i Lanoga prolazi kroz takvu bol. - Proleva, nije dojenje to što nekoga čini majkom, a sigurno nisu ni godine rekla je Ejla. - Pogledaj Džanidu. Ona nije mnogo starija, no nikome ne bi palo na pamet da joj pokuša oduzeti dijete. - Džanida se združila i ima dobrog muškarca s dobrim statusom i njezino će se dijete roditi u njegovo ognjište. On će uvijek imati odgovornost, a čak ako se ta njihova veza ne održi, postoji nekoliko muškaraca koji su jasno rekli da su voljni združiti se s njom. Ona ima visok status, zgodna je i trudna. Nadam se samo da Peridal uviña kako je ona poželjna družica, jer njegova mati već radi neke poteškoće. Ona ih je pronašla sada za vrijeme njihove izolacije i pokušala ga nagovoriti da odustane od združivanja. - Proleva je zastala. Biti će i kasnije vremena da s Ejlom porazgovara o tome. - Ali Lanoga nije Džanida. - Ne, Lanoga nije poželjna djevojka, ali trebala bi biti. Ne možeš provesti gotovo godinu dana brinući se za djetešce, a da ga kroz to vrijeme ne zavoliš. Lorala je sada Lanogino dijete, a ne Tremedino. Ona je možda mlada, ali je dobra mati. - Da, naravno da je bila dobra mati. U tome i jest stvar. Ona je divna djevojčica i jednog će dana biti divna mati, -rekla je Proleva - ako joj se ikada bude pružila prilika. Ali kad bude dovoljno odrasla da se bude mogla združiti, koji će muškarac htjeti uzeti nju i malu sestru koja mu neće biti druga žena nego dijete za koje će se morati skrbiti iako nije roñena njegovom ognjištu? Mnogo toga ne ide u prilog Lano-gi, pa tako ni ognjište u kojem su se ona i Lorala rodile. Bojim se da će nju htjeti uzeti samo netko poput Laramara, bez obzira na to tko je preporučio. Željela bih joj pružiti priliku za bolji život.

Ejla je bila sigurna da je Proleva potpuno u pravu i bilo je jasno da joj je stalo do djevojčice i da bi učinila sve kako bi joj pomogla, ali znala je i kako će se Lanoga osjećati ako izgubi Loralu. - Lanoga ne treba brinuti oko toga hoće li naći muškarca s kojim će se združiti - rekao je Lanidar. Ejla i Proleva su gotovo i zaboravile da je i on tu. I Džon-dalar se iznenadio. Dječak je slušao razgovor dviju žena i mogao je sagledati obje strane. - Ja ću naučiti loviti i naučit ću kako se postaje Zazivač i kad odrastem uzet ću Lanogu i pomoći joj brinuti se za Loralu, a i za ostalu njezinu braću i sestre ako to ona bude željela. Ja sam joj već to predložio i ona je pristala. Ona je jedina djevojčica koju sam ikada sreo kojoj ne smeta što ja imam ovakvu ruku, a ne vjerujem ni da će njezinoj majci to smetati. Ejla i Proleva su zinule gledajući Lanidara, i onda su pogledale jedna drugu, kao da žele provjeriti jesu li čule iste riječi, a onda su obje pomislile isto. Zapravo, oni ne bi bili loš par, posebice ako bi to još motiviralo Lanidara da nauči neke vještine kako bi poboljšao svoje sposobnosti. Oboje su bili pristojna djeca i, za svoje godine, iznenañujuće zreli. Naravno, oboje su mladi i mogli bi se još predomisliti ali, s druge strane, koga drugog bi on ili ona mogli naći? - I zato nemoj davati Lanogino dijete drugoj ženi. Ne sviña mi se gledati je kako plače - rekao je Lanidar. - Ona zaista voli to dijete - rekla je Ejla - i Deveta Špilja joj je bila spremna pomoći. Zašto ne ostavimo stvari ovako kako jesu? - A što ću reći onoj ženi koja ju je htjela uzeti? - Jednostavno joj reci da se Loralina mati ne želi odreći djeteta. To je istina. Lanoga je njezina prava mati, a ne Tre-meda. Ako ta žena zaista želi dijete onda će ga i dobiti, bilo svoje, bilo neko drugo dijete kojem je potrebna mati, možda čak i nekoga tko je mlañi od Lorale. Zelandonci imaju mnogo Špilja i mnogo ljudi. Stalno se nešto dogaña - rekla je Ejla. - Nikada nisam vidjela da se stvari tako brzo mijenjaju. Gotovo su svi iz Devete špilje Zelandonaca i Prve Špilje Lan-zadonaca došli na zajedničku proslavu Združivanja. Pokazalo se da se je još dvoje ljudi iz Devete špilje združilo s ljudima iz drugih špilja pa se Proleva pobrinula da i oni budu uključeni u proslavu. Djevojka Tišona se združila s Marševa-lom iz Četrnaeste špilje i živjet će kod njega. I druga, neka starija žena imenom Dinoda, se odselila zajedno sa sinom k svom novom muškarcu Džeksomanu u Sedmu špilju. Tijekom dana dolazili su ljudi izraziti svoje dobre želje. Levela i Džondekam i njezina mati Velima, koja je bila i Pro-levina mati, proveli su gotovo cijeli dan s njima, što je bilo drago i Ejli i Džondalaru, baš kao i Džoplaji i Ekozaru. Svi su oni voljeli biti zajedno, a nakratko su svratili i Džondekamova mati i ujak. Ejli i Džondalaru je bilo drago što vide Kimerana, s kojim su sada bili u dalekoj rodbinskoj vezi preko družice njegovog nećaka. I Džanida i Peridal su proveli većinu tog dana u Devetoj Špilji i to bez Peridalove majke. Željeli su otići iz Dvadeset i devete Špilje pa su se raspitivali kod Kimerana i Džoharana kako bi vidjeli bi li ih koja od njihove dvije Špilje htjela prihvatiti. Džondalar je bio siguran da će ih jedan od te dvojice prihvatiti. Prva je već o njima razgovarala s voñom i zelan-donom Druge. Ona je držala da bi bilo mudro odvojiti mladi par od Peridalove majke, barem na neko vrijeme. Prva se zaista razbjesnila na tu ženu zato što se bila nametnula mladom paru u periodu njihove izolacije. Predvečer su se stvari polako stišale. Martona je napravila čaj za nekoliko roñaka i prijatelja koji su još uvijek bili tamo. Proleva Ejla Džoplaja i Folara pomagale se razdijeliti šalice s čajem. Mladić koji je nedavno bio prihvaćen za pomoćnika zelandone Pete je takoñer bio tu, ostavši samo zato što nije mogao podnijeti pomisao da već napusti tako sjajno društvo. Bio je posebno očaran Prvom. - Siguran sam da on nikada više ne bi hodao da se tamo nije našao netko tko zna što se treba učiniti - rekao je taj pomoćnik, uputivši riječi cijelom društvu, ali zapravo je želio impresionirati veliku donieru.

- Mislim da si potpuno u pravu, Četvrti pomoćnice zelandone Pete. To si vrlo dobro zapazio - rekla mu je doniera. -Sve ostalo je sada u rukama Velike Majke i ovisno o snazi tog mladića da se oporavi. Mladić se napuhnuo od ponosa što mu je odgovorila, jedva mogavši sakriti zadovoljstvo zbog Zelandoninog komplimenta. Uživao je u činjenici da je bio uključen u ovako neformalan razgovor s Onom Koja Je Prva. - Kako si sada postao Pomoćnik, hoćeš li preuzeti smjenu i malo bdjeti nad Mataganom? On je iz tvoje Špilje, zar ne? -upitala je Prva. - Naravno, bilo bi ti naporno bdjeti cijelu noć, ali sada treba stalno netko biti uz njega. Pretpostavljam da te je tvoj zelandona već zamolio za pomoć, a ako nije možeš mu se dragovoljno javiti. Zelandona Pete će to sigurno znati cijeniti. - Da, naravno, preuzet ću smjenu - rekao je ustajući. Zahvaljujem vam na čaju, ali sada moram ići. Dužnost me zove - rekao je, trudeći se glasu dati prizvuk dostojanstva, a onda ih je, ponosna držanja, napustio. Kad je mladi pomoćnik otišao, mnogi su konačno mogli dati oduška onom osmjehu kojeg su pred njim prikrivali -Zelandono, jako si usrećila tog mladića - rekao je Džondalar. - Dive li ti se tako i sve ostale zelandone? - Samo mladež - odgovorila je. - Zbog načina na koji se ostale prepiru sa mnom pitam se zašto me uopće i dalje zovu Prva. - Ipak, drago mi je kad se malo prepiru sa mnom. Zna biti pomalo zamorno kad se svaka riječ koju izgovoriš odmah uzima kao da je izašla iz usta same ðoni. Ovakvo me stanje opominje kako moram paziti na svaku izgovorenu riječ. - Tko odlučuje o tome koja će meñu vama biti izabrana kao Prva? Pitao je Džondalar. - Je li to kao kad se bira voña Špilje? Kaže li jednostavno svaka zelandona ime onoga za koga misli da bi to trebao biti? Moraju li se baš svi složiti, ili samo većina, ili samo neki? - Izbor svake pojedinačne zelandone je samo dio toga i to nije tako jednostavno. Mnogo toga se uzima u obzir. Jedan od faktora je i dar za iscjeljivanje, a nema tako opakih sudaca kao što su iscjelitelji meñu zelandonama. Jer pred običnim svijetom i možeš nekako prikriti svoju nesposobnost, ali oni koji se u to razumiju odmah će otkriti koliko si nesposoban. Ali ni sposobnost iscjeljivanja nije apsolutno nužna. Bilo je Prvih koje su imale tek najosnovnije znanje iz tog područja, ali je to bilo i više nego kompenzirano njihovim sposobnostima u drugim područjima - Mi smo uvijek čuli samo za Prvu. Postoji li i Druga ili Treća? Netko tko može uskočiti ako se Prvoj nešto dogodi. I postoji li i Zadnja? - pitao je Džondalar, sve više se zagrijavajući za tu temu. To je svakoga zanimalo, a Zelandona nije uvijek bila spremna ovako razgovarati o unutrašnjem ustrojstvu zelandona, ali ona je primijetila da i Ejlu to zanima pa je zato i bila toliko otvorena. - Postoji rangiranja. Ali nekoj Špilji bi bilo teško prihvatiti da ima donieru koja je Posljednja Meñu Onima Koji Služe, Zar ne? Naravno, najniži rang su pomoćnici, ali i unutar njih postoji izvjesno rangiranje, ovisno o vještinama s kojima raspolažu. Sigurno pogañate da je ovaj Četvrti pomoćnik zelandone Pete Špilje tek nedavno prihvaćen. On je novak i najnižeg je ranga, ali ima potencijal bez kojeg ne bi bio prihvaćen. Neki pak i ne žele napredovati dalje od pomoćnika. Ne žele preuzeti puni teret odgovornosti i samo žele prakticirati svoju vještinu, a to mogu najbolje uz zelandone. Nakon pomoćnika, po rangu su nešto više nove doniere. Svaka zelandona mora osjetiti da je bila osobno pozvana, a i više od toga, jer moraju uvjeriti ostale zelandone da je to bio iskren poziv. Neki čak i kad to žele ne preñu dalje od ranga pomoćnika. Oni ponekad tako silno žele postati zelandone da tvrde kako su bili pozvani i kada je to laž, no tada ih se neizbježno odbacuje. Zbog toga su neki pomoćnici... i neki bivši pomoćnici... vrlo ogorčeni. - Što je još potrebno da bi se postalo zelandona - pitao je Džondalar - i zašto uopće postoji potreba za Onom Koja Je Prva? - Da bi se postalo zelandona treba se i upamtiti sva Predanja i Najstarije Legende i dobro razumjeti njihovo značenje. Treba poznavati riječi za brojenje i znati se s njima služiti, znati sve o smjenama godišnjih doba i mijenama Mjeseca i neke stvari koje samo zelandone trebaju znati. Ali možda je najznačajnije to da se mora moći odlaziti u posjet svijetu duhova - rekla je Zelandona. - Upravo zato se treba zaista osjetiti onaj poziv. Većina zelandona već od samog početka

zna tko će biti Prva, a za koju je najvjerojatnije da će biti odmah do nje. Može se otkriti i kada je netko bio pozvan po prvi puta posjetiti svijet duhova. Biti Prva je isto tako poziv i to nije nešto što bi baš svaka zelandona željela biti. -A kako je u tom svijetu duhova? Je li zastrašujuće? Bojiš li se kada moraš odlaziti tamo? - upitao ju je. - Džondalare, nitko ne može opisati svijet duhova nekome tko nikada nije bio tamo. I da, zastrašujuće je, posebno prvi puta. I nikada ne prestaje biti zastrašujuće, no meditacijom i pripremama to se može držati pod nadzorom, posebno kada znaš da su zelandone i Špilja tu da ti pomognu. Bez pomoći ljudi Špilje bilo bi teško vratiti se iz tog svijeta - objasnila je. Svi su podigli pogled kada je ušla Ramara - Došla sam javiti Džoharanu da su donijeli nosoroga. Kad su pregledali koplja zaključili su da ga je Džondalarovo koplje ubilo pa on ima pravo prvog izbora. - Drago mi je što to čujem i hvala ti, Ramara. Ramara bi rado ostala slušati o čemu razgovaraju, ali imala je mnogo posla, a i nisu je posebno pozvali, iako joj nitko nije rekao niti neka ide. - Imaš prvi izbor, Džondalare - rekao je Džoharan kad je Ramara otišla. Hoćeš li uzeti rog? - Mislim da neću. Radije bih uzeo runo. - Reci mi što se zapravo tamo dogodilo s tim nosoro-gom. Džondalar mu je ispričao kako su slučajno naišli na mladiće koji su izazivali nosoroga pa su se zaustavili i iz daljine promatrali. - Nisam ni znao koliko su mladi sve dok se nesreća već nije dogodila. Mislim da i nisu toliko željeli noso-roga koliko su bili željni divljenja i pohvala i da im prijatelji zavide. Nitko od njih nije imao iskustva s nosorogom, a čini mi se ni s lovom. Nisu smjeli sami pokušavati tako nešto. Ovo im je bio težak način da nauče kako lov na nosoroga ili bilo koju životinju nije igra - rekao je. - Ali točno je i to da bi ih svi hvalili i da bi im prijatelji bili zavidni da im je uspjelo samima uloviti tog nosoroga - rekla je Martona. - Ovaj će nemili dogañaj na ivjestan način ipak pomoći spriječiti buduće takve pokušaje i možda još i gore nesreće. Pomisli samo koliko bi mladića pokušalo to isto da je ovima danas to uspjelo. Ovako će dvaput razmisliti prije nego se upuste u takvu igru... barem neko vrijeme. Sada mati ovog dječaka pati i brine, no to će možda sačuvati druge majke od još veće boli. Samo se nadam da će se Matagan oporaviti i da mu to neće ostaviti teže fizičke posljedice. - Čim je Ejla vidjela da ga je nosorog srušio pojurila mu je u pomoć - rekao je Džondalar. - Nije joj to prvi puta da se zalijeće u opasne situacije kad je netko povrijeñen, ali to me ponekad brine. - Imao je sreću da je ona bila tamo. Sigurna sam da bi ostao bogalj za cijeli život, ako ne i gore od toga, da nije bilo nekoga tko zna što mora učiniti rekla je Zelandona, a onda je upitala Ejlu - Reci mi točno što si najprije učinila. Ejla je objasnila u glavnim crtama, a Zelandona je iz nje izvukla još neke detalje. Ona je već nekoliko puta mijenjala i dopunjavala svoj prvi dojam o Ejli, ali sada je tu mladu ženu gledala u posve novom svjetlu. Ejla nije bila nikakav početnik. Bila joj je ravna, prava kolegica. Bilo je posve moguće da bi i Zelandona mogla ponešto od nje naučiti. Jedva je čekala da nasamo porazgovara s Ejlom, da usporede znanje i ideje i bit će dobro imati nekog takvog u Devetoj Špilji. Zelandona je surañivala s drugim zelandonama u tome kraju, a i na Ljetnom saboru je raspravljala sa svima njima. Imala je, naravno i nekoliko pomoćnika, premda niti jednog koji bi se ozbiljno zanimao za iscjeljivanje. Bilo bi vrlo dobro imati uza se u Devetoj Špilji jednu pravu iscjeliteljicu, posebice takvu koja donosi nova saznanja koja se mogu pokazati vrlo vrijednim. - Ejla, - rekla je - možda bi bila dobra zamisao da poraz-govaraš s Mataganovom obitelji. - Ne znam što bih im rekla - odgovorila je Ejla. - Sigurno su jako zabrinuti i mislim da bi im bilo drago kada bi znali što se zapravo dogodilo. Sigurna sam da bi pomoglo kada bi ih ti malo ohrabrila. - Kako ih mogu ohrabriti?

- Možeš im reći kako sada sve ovisi o Majci, ali da postoje izgledi da sve dobro proñe. Zar ti ne misliš tako? Ja mislim - rekla je Zelandona. - Vjerujem da se ðoni osmjehnula mladiću, jer si se ti tamo zatekla. Džondalar je široko zijevnuo skinuvši novu tuniku koju mu je majka darovala na gozbi povodom njihovog združivanja, izrañenu od niti lana koje je sama pripremila i istkala. Dala je nekome da je ukrasi vezom i perlama, ali ne previše. Bila je vrlo lagana i udobna. Darovala je istu takvu i Ejli, komotnog kroja, tako da će je moći nositi i kad trudnoća bude uznapredovala. Džondalar je svoju odmah obukao, a Ejla je svoju čuvala za kasnije. - Nikada još nisam čuo Zelandonu da tako otvoreno govori o zelandonama - rekao je, spremajući se leći. - To je bilo zanimljivo. Nikada nisam mislio da je to tako težak poziv. Ali sjećam se kako je jednom rekla kako svaka kušnja koja se izdrži donosi i svoje plodove. Pitam se što joj je to značilo. Nije o tome mnogo govorila. Neko vrijeme su ležali u tišini. Ejla je bila umorna. Toliko umorna da je jedva mogla misliti. Od jučerašnje nesreće u lovu i dugotrajnog bdijenja u kolibi zelandona i ove današnje proslave konačnog združivanja spavala je vrlo malo i bila je pod nekim pritiskom. Osjećala je bol u predjelu sljepoočnica i bavila se mišlju da ustane i napravi si čaj od kore vrbe, ali bila je toliko umorna da joj se nije dalo ustati. - Sigurna sam, Džondalere, da je Džoplaji bilo drago što ste imali zajednički obred združivanja. Mislim da je ona to oduvijek željela - rekla je, dodavši u sebi kako je to bilo najbliže onome što je Džoplaja zaista željela. Bilo joj je žao Džoplaje, ali morala si je priznati kako je sretna što postoji ta zabrana združivanja bliskih roñaka. Ekozar je danas izgledao vrlo sretan. - Mislim da on još uvijek ne može vjerovati. Bilo je još nekih koji su se isto tako osjećali, zbog drugih razloga - rekao je grleći je i mazeći je po vratu. - Ekozar nju gotovo nerazumno voli. Takva ljubav može kompenzirati mnogo toga rekla je Ejla, boreći se da ostane budna. -Kad se jednom navikneš na njega onda vidiš da on zapravo i nije tako ružan, ali na njemu se ipak vidi onaj dio koji vuče iz Plemena - rekao je Džondalar. -Ja uopće ne mislim da je on ružan. On me podsjeća na Ridaga i Darka. I mislim da su ljudi Plemena zgodni. - Znam da ti tako misliš i imaš pravo. Oni i jesu zgodni ljudi, na svoj način. A i ti si, ženo, prilično zgodna. - Poljubio ju je i osjetio kako se u njemu raña želja, ali vidio je i da ona već gotovo spava. Znao je da ga ona ne bi odbila, jer ga nikada nije odbila, no nije sada bilo vrijeme za to. Radije će je pustiti neka se odmori. - Nadam se da će se Matagan dobro oporaviti - rekao je kad se ona okrenula od njega, a on joj se priljubio uz leña. - To me je sad podsjetilo, Džondalere - rekla je, opet se okrenuvši k njemu Zelandona i zelandona Pete, a i ja, smo već razgovarali s njegovom majkom i tada smo joj morali reći kako bi on mogao imati problema. Možda će moći opet hodati, ali nitko to ne može sa sigurnošću reći. - Bilo bi zaista šteta kada ne bi mogao hodati. Tako je mlad. - Mi još, naravno, ništa ne znamo, ali ako i bude hodao možda će šepati. Zelandona je pitala njegovu majku pokazuje li on zanimanje za kakav zanat ili vještinu. Jedino čega se ona mogla sjetiti, osim lova, je da si on sam izrañuje vrhove za svoja koplja. Rekla sam joj da ću, ako je to nešto što bi on želio naučiti, pitati tebe bi li ga htio podučavati. - On je iz Pete Špilje, zar ne? - pitao je Džondalar, razmišljajući o toj ideji. - Da, ali možda bi mogao na kraće vrijeme doći u Devetu špilju. Zar nije Danug živio otprilike godinu dana u drugom logoru Mamutovaca samo da bi naučio više o obradi kreme-na? Možda bismo mi mogli učiniti tako nešto za Matagana? - To je točno. Danug se tada vratio nakon godine provedene u rudniku kremena, gdje je o tom kamenu mogao učiti na samim izvorima. Baš kao što sam i ja učio u Dalanarovom rudniku. Kad se radilo o samoj obradi onda nije mogao imati boljeg učitelja od Vimeza, ali dobar obrañivač treba i dobro poznavati kamen. - Džondalarovo se čelo namrštilo dok je razmišljao o mogućim posljedicama. - Ne znam. Rado bih ga podučavao, ali moram porazgovarati s Džoharanom o njegovom dolasku u Devetu Špilju. Dječaku bi se

trebalo pronaći mjesto gdje će živjeti. Džoharan bi morao sve to dogovoriti s petom Špiljom, ako Matagan uopće želi učiti. Možda si je sam radio vrhove za koplja, jer nije mogao naći nikog tko bi mu ih napravio, a želio je loviti. Vidjet ćemo, Ejla. Neka to ostane kao mogućnost. Bio je teško ranjen i trebao bi izučiti neki zanat. Ugodnije su se smjestili u krznima, no Ejla usprkos umoru nije mogla odmah zaspati. Zatekla se kako razmišlja o budućnosti i o tom djetetu kojeg nosi. Što ako bude dječak i bude želio izazivati nosoroga? Što ako mu se dogodi nešto drugo? I gdje je Vuk? I on joj je gotovo poput sina, a nije ga vidjela već nekoliko dana. Kad je konačno usnula, sanjala je o djeci, vukovima i potresima. Mrzila je potrese. Oni su je i više nego strašili, činilo joj se kako oni pretkazuju loše dogañaje u budućnosti. - Ne mogu vjerovati da neki ljudi još uvijek prigovaraju što su se Džoplaja i Ekozar došli ovamo združiti - rekla je Zelan-dona. To je učinjeno i gotova stvar. Združili su se. Prošli su kroz svoju kušnju izolacije i potvrdili svoju vezu. Čak su imali i svoju gozbu na kojoj je združivanje proslavljeno. Tu se više nema što reći. - Prva je ispijala posljednju šalicu čaja prije svog povratka u kolibu zelandona nakon što je noć provela u logoru Devete Špilje. Još je nekoliko ljudi sjedilo oko velike vatre i dovršavalo svoj doručak prije nego započnu sve one dnevne aktivnosti. - Zar govoriš o tome da bi oni trebali ranije krenuti kući? - pitala je Martona. - To bi bilo šteta kad su već prešli toliki put - rekao je Džondalar - Dobili su ono zbog čega su došli. Džoplaja i Ekozar su službeno združeni, a dobili su i svoju zelandonu ili, točnije, lanzadonu - rekao je Vilamar. - Nadao sam se da ću provesti još malo vremena s njima. Mislim da ih neko vrijeme nećemo vidjeti - rekao je Džon-dalar. - I ja sam se to nadao - izjavio je Džoharan. - razgovarao sam s Dalanarom o tome zašto je odlučio uspostaviti Lanza-donce kao zasebnu skupinu. Nije tome razlog samo to što žive tako daleko. On ima neke zanimljive ideje. - Uvijek ih je imao - rekla je Martona. - Ekozar i Džoplaja čak i ne vole odlaziti u glavni logor, jer kažu da tamo ljudi zure u njih i to ne previše prijateljski -rekla je Folara. - Možda su sada i malo previše osjetljivi nakon onih prigovora za vrijeme Združivanja - rekla je Proleva. - Razmislila sam o svakom od tih prigovora i nijedan od njih nema nikakvog osnova. A od svih ljudi baš je Brukeval morao to pokrenuti, ali svi znaju što njega muči - rekla je Prva. - A Marona samo pokušava stvarati nevolje, jer zna da su Lanzadonci povezani s Džondalarom, a ona se još uvijek želi osvetiti i njemu i svima oko njega. - Ta žena kao da vježba da bi postala majstor u osvetoljubivosti - rekla je Proleva. Trebala bi si naći nekakav posao. Kad bi imala dijete možda bi razmišljala o drugim stvarima. -Ja ne bih željela da ona bude mati ijednom djetetu - izjavila je Šalova. - Izgleda da se ðoni slaže s tobom - rekla je Ramara. -Koliko ljudi znaju, ona još nikada nije bila Blagoslovljena. - Zar ona nije u nekom rodu s tobom, Ramara? Obje imate jednaku svjetloplavu kosu - upitala ju je Folara. - Ona je daljnja roñakinja - odgovorila je Ramira. - Mislim da Proleva ima pravo - rekla je Martona. - Maro-nu bi trebalo s nečim zaposliti, ali to ne znači da bi trebala imati dijete. Mogla bi naučiti neki zanat, nešto čemu bi se mogla posvetiti tako da bude korisna, a to bi joj preusmjerilo misli na nešto drugo, a ne da samo stvara nevolje drugima zato što njezin život nije tekao onako kako je ona željela. Mislim da bi svi ljudi trebali imati neko zanimanje ili vještinu, nešto što ih po njihovoj prirodi privlači i u čemu su vješti. A ako ona to ne učini onda će i dalje izazivati neprilike, samo da tako privuče pozornost. - Možda čak ni to ne bi bilo dovoljno - rekao je Solaban. - Laramar ima svoj posao po kojem ga prepoznaju pa čak i cijene. Radi dobru barmu, ali uzrokuje i svu silu nevolja. Stao je na stranu Brukevala protiv Džoplaje i Ekozara pa je i time privukao na sebe pozornost. Čuo sam ga i kako je

govorio nekim ljudima iz Pete Špilje kako Džondalarovo ognjište više ne bi smjelo biti meñu vodećima, jer se oženio strankinjom najnižeg statusa. Mislim da se još uvijek želi osvetiti zbog toga što na Šivonarovom pogrebu Ejla nije stajala iza njega. On se pretvara kako mu to nije važno, ali mislim da mu se ne sviña što je zadnji. - Onda bi trebao učiniti nešto u vezi s tim - ljutito je rekla Proleva. - Kao, na primjer, da se pobrine za vlastito ognjište. - Džondalarovo ognjište je točno tamo gdje i treba biti -izjavila je Martona uz zadovoljni osmijeh. - To je bila izuzetna situacija pa su odluku o tome donijeli voñe i zelandone, baš kao što i treba biti. Nije na nekome poput Laramara da o tome odlučuje. - Možda bi se upravo to trebalo učiniti - rekla je Prva. - Mislim da ću porazgovarati s Dalanarom o tome da se okupe voñe i zelandone pa da oni rasprave o problemu oko Džoplaje i Ekozara, da se to otvoreno iznese i možda pruži prilika ovima što prigovaraju da obrazlože svoje stavove. - To bi možda bila prigoda da i Džondalar i Ejla iznesu javno svoja iskustva sa zbitoglavcima... s Plemenom, kako ih ona zove - predložio je Džoharan. - Ja sam ionako želio s drugim voñama razgovarati o tome. - Možda bismo mogli sada otići porazgovarati s njim -rekla je Zelandona. Ja se moram vratiti u kolibu k zelandona-ma jer i tamo imam problem. Netko od zelandona širi meñu ljudima informacije koje bi trebale biti tajna. Neke od tih informacija su vrlo osobni podaci o nekim ljudima, a neki se odnose na znanja o kojima se ne bi smjelo razgovarati izvan krugova zelandona. Moram saznati tko to radi ili barem nekako stati tome na kraj. Ejla je pozorno slušala sve što je bilo rečeno i razmišljala je o tome kad su svi ustali i pošli u raznim smjerovima. Zelan-donci su je podsjećali na rijeku; Dok površina izgleda glatko i mirno, ispod nje može biti mnogo struja i to na raznim razinama. Mislila je kako je vjerojatno da Martona i Zelandona znaju više o tome što se dogaña ispod površine nego većina, ali sumnjala je da i one sve znaju, čak i jedna o drugoj. Zapazila, je izvjesne izraze, položaje tijela, ton glasa koji su joj dali naslutiti što bi moglo biti dublje, ali i to je bilo baš kao i ovi zelandonini problemi s nekim tko odaje povjerljive stvari, jer kad se i to bude razriješilo pojavit će se nešto novo. Te duboke vodene struje će uvijek izmicati i mijenjati smjer. Sve dok bude ljudi neće ni takvim stvarima biti kraja. - Idem pogledati konje - rekla je Džondalaru. - Ideš li i ti ili ćeš raditi nešto drugo? - Idem i ja s tobom, ali malo me pričekaj - rekao je Džondalar. - Želim ponijeti bacač i koplja koja radim za Lani-dara. Gotovo sam to završio pa bih ga htio isprobati, ali sam za njega prevelik. Znam da će taj bacač biti i tebi malen, ali možda ćeš ti moći osjetiti hoće li njemu biti dobar. - Sigurna sam da će mu biti dobar, ali isprobat ću ga - rekla je. - To će najbolje moći ocijeniti sam Lanidar, a ni on to neće znati sve dok ne dosegne izvjesnu vještinu. To će mu biti nešto s čim će moći vježbati i sigurna sam da će mu biti drago. Imam osjećaj da ćeš ti silno usrećiti tog dječaka. Sunce se bližilo zenitu kad su počeli skupljati stvari. Očetkali su konje i Ejla ih je pažljivo pregledala. Nastupom ljeta, leteći insekti su pokušavali položiti svoja jaja u tople i vlažne kutove očiju raznih životinja, a posebno jelena i konja. Iza ju je bila naučila od kojih biljki se može napraviti pripravak s kojim se liječi tako nastala upala očiju. Isprobala je mali bacač i ocijenila da će biti baš onakav kakav Lanidaru treba. Džondalar je dovršio koplja na kojima je radio, ali kad je ugledao stabla s ravnim granama čiji je promjer baš bio pogodan za mala koplja, odlučio ih je izraditi još nekoliko, pa je sad odrezao još neke grane. Ejla nije ni sama znala zašto je odlučila krenuti u šumarak pokraj potoka koji se nalazio iza obora za konje. - Kamo ideš, Ejla? - pitao je Džondalar. - Trebamo poći natrag. Moram poslijepodne otići u glavni logor. - Neću dugo - odgovorila je. Džondalar ju je gledao kako promiče kroz zavjesu od stabala i pitao se je li opazila da se tamo nešto miče. Možda je

trebao otići s njom, pomislio je, a - Ne! Oh, ne! Čovjek je potrčao brzo koliko su ga dolazio, probijajući se kroz grmlje je došao do nje i sam je kriknuo, a

onda je čuo njezin glasan krik. noge nosile prema mjestu odakle je zvuk i ogrebavši se kad je udario o stablo. Kad onda se spustio na koljena.

U blatu pokraj malog potoka, Džondalar se nagnuo nad Ejlom. Ležala je gotovo potrbuške pokraj Vuka, pridržavajući mu glavu. Po ruci joj je curila krv iz njegovog razderanog uha. Pokušavao joj je liznuti lice. - Vuk je ranjen! - rekla je. Suze su joj se slijevale niz lice, ostavljajući čiste tragove na obrazima umrljanim blatom. - Što misliš da mu se dogodilo? - Ne znam, ali moramo mu pomoći - odgovorila je sjedajući. Trebamo mu napraviti nosila i odnijeti ga u logor. Kad je Ejla ustala i Vuk je pokušao ustati, ali se srušio. - Ostani uz njega Ejla. Ja ću napraviti nosila od onih grana za koplja koje sam upravo posjekao. Kad su ga donijeli u logor, nekoliko je ljudi pohrlilo vidjeti mogu li im nekako pomoći. Ejla je tek sada uvidjela kolikim ljudima je postao drag. - Napravit ću mu ležaj u kolibi - rekla je Martona, požurivši ispred njih - Mogu li nekako pomoći? - pitao je Džoharan, koji se upravo vratio iz glavnog logorišta. - Možeš pronaći Zelandonu i upitati ju je li joj nakon liječenje Matagana preostalo malo gaveza i latica dvozuba. Mislim da se Vuk potukao s drugim vukovima, a rane od ugriza znaju biti gadne. One traže jak lijek i rana se mora dobro očistiti. - Hoće li ti trebati tople vode? - pitao je Vilamar. Kimnula je. -Ja ću održavati vatru - ponudio se. Baš je dobro što smo upravo donijeli tovar drva. Kad se Džoharan vratio iz kolibe zelandona, uz njega su bile Proleva i Folara, a Zelandona je poručila da će i ona uskoro doći. Uskoro je cijelo Ljetno saborište znalo da je Ejlin vuk ozlijeñen i većina ljudi se zabrinula. Džondalar je bio uz nju dok je pregledavala Vuka i po izrazu njezinog lica je znao da su mu rane ozbiljne. Bila je sigurna da ga je napao cijeli čopor i čudila se što je uopće živ. Zamolila je Prolevu neka joj da komad bivoljeg mesa pa ga je nastrugala kao za hranu dojenčetu, pomiješala sa smrvljenim kužnjakom i to mu gurnula niz grlo kako bi se opustio i zaspao. - Džondalare, dodaj mi onu kožu neroñenog teleta krave koju sam ubila u lovu na bivole. Treba mi nešto čisto što dobro upija vlagu da mu s tim očistim rane Martona ju je promatrala kako stavlja korijenje i razni prah u različite zdjelice s toplom vodom, a onda joj je dodala neki materijal. - Zelandona se voli služiti s ovim - rekla je. Ejla je pogledala. Taj mekani materijal nije bila koža. Više je bilo nalik onom tkanju od kakvog joj je Martona darovala onu dugačku tuniku. Uronila ga je u jednu od zdjelica, a materijal je brzo upio sadržaj - Ovo će biti dobro, zapravo odlično. Hvala ti. Zelandona je stigla baš u trenutku kad su Džondalar i Džoharan pomagali okrenuti Vuka na drugu stranu, kako bi mu Ejla mogla obraditi i taj dio. Prva je zajedno s Ejlom očistila jednu posebno tešku ranu, a onda je Ejla iznenadila neke ljude kad je kroz onu svoju spravu koja vuče konac provukla tanku tetivu pa zašila najteže rane, strateški raspo-redivši uzlove. Ona je već nekima bila pokazala tu lukavo smišljenu spravu, ali nitko nikada nije vidio da se to koristi za šivanje žive kože. Čak mu je s tim zašila i ono rastrgano uho, premda će mu sigurno ostati neravni rub. - Znači tako nešto si i meni napravila - rekao je Džondalar, osmjehnuvši se. - Čini se da to pomaže, jer se sve drži zajedno pa zaraste kako treba - rekla je Zelandona. - Je li i to nešto od onoga što si naučila od iscjeliteljice Plemena? Ovako natrag sašiti kožu? - Ne, Iza to nikada nije radila. Oni nikada ne šiju, ali povezuju predmete uzlovima. Služe se s onom malom oštrom kosti koja se nalazi u prednjoj nozi

srne. To koriste kao šilo za bušenje rupa u kožama pa kroz te rupe provuku tetivu i svezu je. Tako rade i kutije od kore breze. Džondalarove rane su se stalno širile i ponovo rastvarale, mada sam ih bila čvrsto zamotala, pa sam se upitala ne bih li možda mogla napraviti poneki čvor koji bi držao kožu i komade mišića tamo gdje treba. I tako sam pokušala. - Želiš li reći da si na meni prvi puta pokušala sašiti ranu? - pitao je Džondalar. - Nisi uopće znala hoće li to biti dobro, a ipak si to na meni isprobavala?! - Nasmijao se - Drago mi je da jesi. Da nema tih ožiljaka jedva bi se i poznalo da me je napao lav. - Znači, ti si izmislila tu tehniku zašivanja rana - rekla je Zelandona. - Samo netko vrlo vješt i po prirodi sklon iscjeljivanju i medicini dosjetio bi se tako nečeg. Ejla, ti pripadaš zelandonama. Ejla je izgledala nesretno - Ali ja ne želim biti zelandona - rekla je. -Ja... cijenim to... mislim... molim te, nemoj me krivo shvatiti, osjećam se počašćenom, ali ja samo želim živjeti združena s Džondalarom i roditi njegovo dijete, i biti dobra Zelandonka. - Izbjegavala je pogledati donieru. - Molim te, nemoj ti mene krivo shvatiti - rekla je Zelandona. - Nisam ti ja to ponudila napamet, potaknuta tek trenutačnom idejom, kao kad bih te pozvala na ručak. Rekla sam da ti pripadaš zelandonama. I to već dugo mislim. Osoba koja ima tvoju vještinu treba se združiti s drugima koji imaju isti nivo znanja. Tebi se sviña biti iscjeliteljica, zar ne? -Ja to i jesam. To ne mogu promijeniti - rekla je Ejla. - Naravno da jesi. Ne radi se o tome - rekla je Prva. Ali meñu Zelandoncima samo se zelandone mogu baviti iscjeljivanjem. Ljudi se ne bi ugodno osjećali uz iscjelitelja koji nije zelandona. Ako nisi zelandona, neće te pozivati kad im bude zatrebala iscjeliteljica. Nećeš se moći time baviti. Zašto se opi-reš tome da postaneš zelandona? - Govorila si o tome što se sve treba naučiti i koliko je vremena za to potrebno. Kako mogu biti Džondalaru dobra družica i brinuti se o svojoj djeci ako moram provesti toliko vremena učeći da bih mogla postati zelandona? - Meñu Onima Koji Služe ima onih koji su združeni i imaju djecu. Sama si mi govorila o jednoj takvoj koja živi s druge strane glečera i ima svog muškarca i nekoliko djece, a upoznala si i zelandonu Druge Špilje. Ima i drugih. - Ali ne mnogo - rekla je Ejla. Prva je pozorno promatrala Ejlu i zaključila kako tu mora biti još neki razlog. Morat će je nekako pridobiti, jer bi inače mogla postati prijetnjom stabilnosti organizacije zelandona, ako s ovakvim znanjem i vještinama ostane izvan njihovog kruga. Ljudi su se smiješili vidjevši Vuka kako, sav u zavojima napravljenim od one Martonine tkanine i mekih koža, hoda uz Ejlu kroz glavni logor. Činilo se kao da je odjeven u ljudsku odjeću pa je izgledao kao neka karikatura opasnog i divljeg mesoždera. Mnogi su se zaustavljali da bi se raspitali kako mu je i izjavili da im dobro izgleda. No on se nije micao od nje. Kad ga je prvi puta ostavila bio je tako nesretan da je tulio, a onda se oslobodio užeta i pronašao je. Neki od putujućih pripovjedača su već počeli ispredati priče o tom vuku i toj ženi koju je tako volio. Morala ga je ponovo učiti da ostane tamo gdje mu je rekla. Konačno se počeo privikavati i pristajati da ostane s Džon-dalarom ili Martonom i Folarom, ali je počeo i braniti teritorij logora Devete Špilje pa ga je morala vezati da ne plaši posjetitelje. Ljudi, a posebno oni koji su joj bili bliski, bili su začuñeni vidjevši kakvo je bezgranično strpljenje imala s tom životinjom, ali vidjeli su se i rezultati. Mnogi od njih su pomislili kako bi bilo zgodno imati vuka koji sluša sve tvoje zapovjedi, ali su se pitali i je li to vrijedno tolikog vremena i truda. Ipak, shvatili su kako posjedovanje kontrole nad životinjom nije nikakva magija. Ejla se počela opuštati kad se on ponovo počeo privikavati na povremene posjetitelje, sve dok nije naišao mladić za kojeg je Ejla čula kako se predstavlja kao Palidar iz Jedanaeste Špilje. Čim mu se približio, Vuk je počeo režati, pokazivati zube i u tim je trenucima stvarno opako izgledao. Čak i kad ga je ona smirila, nastavio je tiho režati. Mladić se prestrašen povukao, a ona

mu se duboko ispričavala. Vila-mar i ona nekolicina koji su stajali oko njih i gledali, bili su iznenañeni. - Ne znam koji mu je bijes. Mislila sam da ga već prošlo to s obranom teritorija. On se obično ne ponaša tako, ali nedavno je imao nevolja koje još nije prebolio - govorila je Ejla. - Čuo sam da je bio ozlijeñen - odgovorio je mladić. Tek tada je opazila kako mladić nosi oko vrata nisku vučjih zuba, a naprtnjača mu je ukrašena vučjom kožom. - Smijem li te upitati otkud ti ta vučja koža? - Pa... većina misli da sam bio u lovu na vuka ali, iskreno rečeno, našao sam je. Zapravo sam našao dva vuka i bit će da su se strašno potukli, jer su bili doslovno razderani. Jedan je bio crna ženka, a drugi je bio mužjak, uobičajene sive boje. Najprije sam uzeo zube, a onda sam odlučio uzeti i malo kože. - Pa si stavio sivog mužjaka na svoju naprtnjaču. Mislim da sada razumijem. Sigurno je i Vuk u tome sudjelovao i tako se ozlijedio. A ti ne bi smio više dolaziti ovamo s tom kožom Jer ne znam što bi Vuk mogao učiniti. - Rado ću vam je dati. To je samo mali komad kože labavo našiven na naprtnjaču. Ne želim ući u priče niti biti opjevan u pjesmama kao onaj kojeg je napao vuk koji je volio ženu. Je li u redu ako zadržim zube? Oni ipak nešto vrijede. - Da, zadrži te zube, ali savjetovala bih ti da ih ostaviš nekoliko dana odležati u svijetlom, ali jakom čaju. I pokaži mi mjesto gdje si našao te vukove. Nakon što je mladić predao Ejli taj sporni komad kože, ona ju je dala Vuku. Ovaj ju je napadao, skakao po njoj, derao je zubima i tresao njom, pokušavajući je razderati u komadiće. Bilo bi to smiješno da ljudi nisu znali kako teško je bio ranjen i da je u tom sukobu bio ubijen i vuk koji mu je bio ili družica ili prijatelj, pa su, umjesto da mu se smiju, suosjećali s njim, pridajući mu osjećaje koje su u sličnoj situaciji i sami iskusili. - Drago mi je što ta koža više nije prišivena ni za kakav dio mene - izjavio je mladić. Ejla je znala da su pripovjedači priča već započeli pričati o životinjama iz Devete Spilje. One su ponekad govorile o tome kako životinje mogu biti korisne, kao na primjer, kad konji nose teret, ili o Vuku kako pomaže pri lovu, a sad je već nastala i nova koja je govorila kako joj je Vuk pomogao pronaći novu špilju. Te su priče u sebi uvijek imale neke natprirodne elemente. Tako je i priča o vuku koji je volio ženu već počela govoriti o muškarcu koji se pretvorio u vuka kada je otišao posjetiti svijet duhova, a na povratku je zaboravio ponovo poprimiti ljudsko obličje. Te su priče bile prepričavane toliko puta da su već postajale dijelom usmene predaje i legendi tog naroda. - Vuku će biti sasvim dobro s Folarom - rekao je Džondalar. - Dobro se ponaša prema posjetiteljima, a i oni su već oprezniji pa svoj dolazak najave nekome iz Devete Špilje. Neće nikoga napasti iz čista mira, jer sada znamo zašto se onako ponašao prema Palidaru. Prošao je kroz teško razdoblje koje ga je promijenilo, no on je u biti ostao onaj isti kakav je bio kad si ga voljela i obučavala otkad je bio malo štene. I ne mislim da bismo ga trebali povesti na sastanak. Znaš kako se ljudi lako uzbude i mogle bi izbiti i svañe, a Vuk ne voli kad ljudi viču, posebno kada si i ti tamo pa on misli da si u opasnosti. - Tko će sve doći? - pitala je. - Uglavnom svi voñe i zelandone, a i oni koji su govorili protiv Ekozara. - To znači Brukeval, Laramar i Marona. Nitko od njih nam nije prijatelj. - Još je i gore od toga - rekao je Džondalar. Tamo će biti i Zelandona Pete i njegov pomoćnik Madroman, a i oni sigurno nisu moji najbolji prijatelji. A i Denana iz Dvadeset i devete špilje, mada ne znam zašto ona prigovara. - Mislim da se njoj ne sviña da životinje žive uz ljude. Sjećaš se kako, kad smo se putem ovamo zaustavili kod njihove Špilje, nije željela da životinje doñu gore do njihovog zaklona, mada je meni bilo drago što smo ostali dolje na polju.

Kad su stigli do kolibe zelandona, zavjesa na ulazu je bila odmaknuta i prije nego su i stigli javiti svoj dolazak bili su uvedeni unutra. Ejla se pitala kako one uvijek znaju kada ona dolazi, bila najavljena ili ne. -Jesi li upoznala ovu novu članicu Devete špilje? - pitala je Zelandona ženu ugodnog izgleda i nekog mirotvornog osmjeha, a za koju je Ejla osjetila da raspolaže velikom snagom. - Naravno, bila sam na upoznavanju prigodom Združivanja, ali nisam se osobno s njom upoznala - odgovorila je žena. - Ovo je Ejla iz Devete Špilje Zelandonaca, združena s Džondalarom iz Devete Špilje Zelndonaca, sinom Martone koja je ranije bila voña Devete Špilje, ranije Ejla Mamutovka, članica Lavljeg logora, Kćer Mamutovog Ognjišta, Odabrana od Duha Špiljskog Lava, i Štićenica Duha Špiljskog Medvjeda - rekla je Zelandona, obavljajući službeno upoznavanje - Ejla, ovo je Zelandona Dvadeset i devete Špilje. Kad je Prva stala usred kolibe, ubrzo je nastala tišina. -Započet ću tako što ću reći kako ovaj sastanak neće ništa promijeniti. Džoplaja i Ekozar su združeni i samo oni mogu to promijeniti. Ali čini se kako su se ispod žita pojavile glasine i neka zlonamjernost prema njima koju ja ocjenjujem sramotnom. To me tjera na stid što sam zelandona ljudima koji se tako bez srca ponašaju prema dvoje mladih ljudi koji su upravo otpočeli svoj zajednički život. Dalanar, muškarac Džoplajinog ognjišta, i ja smo odlučili ovako javno iznijeti tu cijelu stvar. Ako neki ljudi imaju stvarne prigovore, ovo sada je prigoda - rekla je doniera. Nastupilo je meškoljenje i izbjegavanje izravnih pogleda. Bilo je jasno da postoji izvjestan stupanje nelagode, posebno meñu onima koji su slušali i širili zlonamjerne glasine. Činilo se da nitko ne želi načeti tu temu, kao da je to nešto previše ludo da bi se o tome uopće govorilo i Prva se već spremala da preñe na sljedeću točku dnevnog reda ovog sastanka. Laramar je uvidio kako mu trenutak kojeg je toliko želio sada polako izmiče, a on je bio jedan od prvih začetnika tog iskazivanja nezadovoljstva. - Pa istina je, zar ne, da je Ekozarova mati bila zbitoglavka - rekao je. Pogled koji mu je Prva uputila bio je kombinacija prezira i ljutnje. - On to nikada nije poricao - rekla je. - To znači da je on dijete miješanih duhova, a dijete miješanih duhova je čudovište. To i njega čini čudovištem -rekao je Laramar. - Tko ti je rekao da je dijete miješanih duhova čudovište? - pitala je Zelandona Koja Je Prva. Laramar se namrštio i pogledao oko sebe. - Svi to znaju -odgovorio je. - Kako oni to znaju? - pitala je Prva. -Jer ljudi tako govore. - Koji ljudi tako govore. - Svi tako kažu. - Kada bi svi ljudi govorili da sunce sutra neće svanuti, bi li to zbog toga i bilo tako - pitala je doniera. - Pa ne bi, ali ljudi su oduvijek tako govorili - rekao je Laramar. - Mislim da se sjećam kako sam to čula od zelandona -začuo se glas koji je dolazio od promatrača. Prva se ogledala oko sebe kako bi vidjela osobu koja je to rekla, jer prepoznala je glas - Ti, Marona, kažeš da zelandone uče da su djeca miješanih duhova čudovišta? - Pa da - odgovorila je izazivački. - Sigurna sam da sam to čula od zelandona. - Marona, jesi li znala da čak i prekrasna žena može izgledati ružno kad laže? Marona je pocrvenjela i pogledala Prvu malicioznim pogledom. Nekoliko ljudi se okrenulo i zurilo u nju kako bi provjerili je li to što Zelandona kaže istina i neki od njih su se složili kako ovaj izraz na Maroninom licu zaista kvari njezinu priznatu ljepotu. Marona je skrenula pogledom i tiho pro-mrmljala Otkud bi ti to mogla znati, debela babo. Nekoliko ljudi koji su uz nju sjedili čulo je ove uvredljive riječi koji je promrmljala, a čula ju je i Prva. - Dobro pogledaj ovu debelu babu, Marona, i sjeti se da sam, poput tebe, i ja nekada bila smatrana najljepšom ženom na Ljetnom saboru. Ljepota je najprolazniji od svih Darova. Mudro ga iskoristi dok

ga još imaš, ženo, jer kad nestane bit ćeš nesretna ako ti iza toga ne ostane ništa drugo. Nisam nikada požalila što sam izgubila ljepotu, jer ono što sam dobila znanjem i iskustvom pruža više zadovoljstva - rekla je Ona Koja Je Prva. Tada se obratila ostalima. - Marona je rekla, a i Laramar je dao naslutiti, kako zelandone uče da su djeca miješanih duhova čudovišta. Tijekom posljednjih nekoliko dana duboko sam meditirala i prisjetila se svih Predanja i Najstarijih Legendi i cijele one usmene predaje koja je znana samo zelan-donama, pokušavajući pronaći otkud ta ideja izvire, jer Laramar je na izvjestan način u pravu. To je nešto što svi misle da znaju. - Zastala je i zagledala se u okupljene - Zelandone to nikada nisu naučavale. Zelandone su bile vrlo tihe kad su je vidjele kako u samoći meditira, a ona njezina okrenuta plaketa označava da je se ne smije uznemiravati. Sada se shvatile zašto. Čuo se žamor tihog razgovora - "Ali oni su životinje". "Oni čak i ne spadaju ljudima". "Oni su povezani s medvjedima". Zelandona Četrnaeste je progovorila glasno. - Majci se gadi takva mješavina. - Oni jesu čudovišta - rekla je Denana, voña Dvadeset i devete Špilje. Oduvijek smo to znali. Madroman je šapnuo zelandoni Pete - Denana je u pravu. Oni su napola ljudi, a napola životinje. Prva je čekala da se stišaju - Razmislite o tome gdje ste čuli te stvari. Pokušajte se prisjetiti jedne točke u usmenoj predaju zelandona ili u Predanjima ili u Najstarijim Legendama Zelandonaca, gdje se to, na kojem se to mjestu spominje da su djeca miješanih duhova čudovišta, ili čak i to da su zbi-toglavci životinje. Ne govorim sada o našim unutrašnjim slutnjama ili o sugestijama, nego o točno odreñenim mjestima na koja se netko može pozvati. Pustila ih je da malo razmisle, a onda je nastavila - Kada malo bolje razmislite shvatit ćete da se oni nikada ne bi mogli Majci gaditi i da Ona ne bi htjela da ih gledamo kao čudovišta. Oni su djeca Majke baš kao i mi. Pa konačno, tko je taj tko odabire duh muškarca s kojim će pomiješati duh žene? To se ne dogaña često, mi se ne družimo često sa zbi-toglavcima, ali ako Majka pokatkad odluči stvoriti nov život miješajući elan nekog od zbitoglavaca s elanom nekog od Zelandonaca, to je Njezin izbor. Nije na Njezinoj djeci da odbacuju takvo stvorenje. Velika majka je vjerojatno imala poseban razlog da ga stvori. Ekozar nije čudovište. Rodila ga je žena kao i sve nas. Činjenica da je njegova mati pripadala Plemenu ne čini ga ništa manje djetetom Velike Majke. Ako su Džoplaja i on odabrali jedno drugog, onda je ðoni zadovoljna pa bismo trebali biti i mi. Opet je nastupilo meškoljenje, ali Prva nije čula nikakvo stvarno poricanje pa je odlučila krenuti dalje. - Drugi razlog ovom okupljanju je taj što je Džoharan želio razgovarati o onima koje nazivamo zbitoglavci. No želim da o njima najprije čujete od nekoga tko o njima može govoriti iz vlastitog iskustva. Ejlu su othranili oni koje mi znamo kao zbitoglavce, a ona kao ljude Plemena. Ejla, molim te doñi ovamo i ispričaj nam nešto o njima. Ejla je ustala i pošla prema Prvoj. Osjećala je nervozu u želucu i usta su joj bila suha. Nije bila navikla govoriti ovako službeno pred mnogo ljudi, a i nije znala gdje bi započela pa je krenula od mjesta gdje je počinjalo i njezino sjećanje. -Bilo mi je tada pet godina... Ispričala im je sve, suzdržavši se samo od spominjanja svojeg sina. Nakon opisa života u Plemenu i pokušaja da im objasni što je smrtna kletva, te kako je morala napustiti Pleme, kratko je spomenula boravak u dolini, a mnogo više je govorila o Ridagu, dječaku pomiješanih duhova kojeg je usvojila žena voñe Lavljeg logora Mamutovaca - Za razliku od Ekozara, - rekla je - Ridag nije imao snažnu tjelesnu grañu ljudi Plemena, a nije ni mogao proizvoditi neke zvukove pa nije mogao govoriti. Naučila sam i njega i Neziju i ostatak Lavljeg logora, a i Džondalara, razgovarati pomoću jezika znakova. Neziju je to usrećilo, jer ju je on tada po prvi puta mogao nazvati majkom - završila je Ejla. Tada je istupio Džondalar i ponovio priče o tome kako su on i Tonolan imali mali incident sa zbitoglavcima, pa kako je golema jesetra odvukla Džondalarov čamac, i kako je zbito-glavac koji mu je tada spasio život uzeo pola ribe, te na kraju opisao susret s Gubanom i Jorgom.

- Ako sam na mojem putovanju išta naučio, - rekao je Džondalar - onda je to činjenica da su oni koje smo uvijek nazivali zbitoglavcima ljudi, i to inteligentni ljudi. Oni nisu ništa više životinje nego ste to vi ili ja. Možda je njihov način života drukčiji, možda je njihova inteligencija drukčija, ali nisu zbog toga manje vrijedni. Samo su drukčiji. Postoje neke stvari koje mi možemo raditi, a oni ne mogu, ali postoje i one koje oni mogu, a mi ne možemo. Tada je ustao Džoharan i govorio o svojoj zabrinutosti i o tome kako se treba razraditi nov odnos prema njima. Na kraju je i Vilamar govorio o mogućnostima da se s njima trguje. Kasnije je uslijedilo mnoštvo pitanja i diskusija je dugo trajala. Za zelandone i za voñe špilja je sve ovo bilo pravo otkriće. Bilo im je teško u sve to povjerovati, ali većina se trudila sve to shvatiti bez predrasuda. Bilo im je očito da je Ejli-na priča istinita, jer ni najbolji pripovjedači priča ne bi mogli ovako nešto izmisliti i tako uvjerljivo ispričati. A ta je priča otkrila da su to zaista ljudska bića. Ništa se nije riješilo, ali svi su imali o čemu razmišljati. Tada je Prva ustala, kako bi sastanak privela kraju - Mislim da smo svi čuli neke važne stvari - rekla je. - Zahvaljujem Ejli što je bila voljna doći ovamo i tako slobodno nam govoriti o svojim neobičnim iskustvima. Pružila nam je nesvakidašnji uvid u život ljudi koji su možda čudni, ali koji su htjeli prihvatiti dijete za koje su znali da je drukčije i ponašali se prema njemu kao da je njihovo vlastito. Neki od nas su osjećali strah ako su za vrijeme lova ili skupljanja plodova opazili zbitoglav-ce. Ako su oni bili tako skloni prihvatiti nekoga tko je bio sam i izgubljen, onda, čini se, takvom strahu nema mjesta. - Misliš li da to znači da su oni tako prihvatili i onu ženu iz Devete Špilje koja se jednom bila izgubila? - upitala je sjedokosa zelandona Devetnaeste. Ako se dobro sjećam, bila je trudna kad se vratila. Možda se Majka odlučila Blagosloviti je dok je bila meñu zbitoglavcima pa se koristila duhom jednog od njih da... - Ne! To nije istina! Moja mati nije bila čudovište" - po-vikao je Brukeval. - Točno! Tvoja mati nije bila čudovište - rekla je Ejla. To i jest ono što mi pokušavamo reći. Nitko od onih u kojima su pomiješani duhovi nije čudovište. - U mojoj majci nisu bili pomiješani duhovi - rekao je. -Zato i kažem da nije bila čudovište. Pogledao je Ejlu s tolikom odbojnošću i antipatijom da je morala okrenuti glavu. Onda je izašao. Više nije bilo razgovora. Ljudi su ustali i počeli se razilaziti. Izlazeći, Prva je opazila kako je Marona gleda na grub i uvredljiv način, a onda je čula Laramara kako govori zelan-doni Pete i njegovom pomoćniku Madromanu - Kako može Džondalarovo ognjište biti svrstano meñu ona najvišeg ranga? - pitao je. - Imali su izgovor kako je ona bila visoko rangirana kod Mamutovaca, naroda od kojih je, navodno, došla k nama, a ona zapravo i ne zna u kojem se narodu rodila. Ako su je odgojili zbitoglavci, onda je više zbitoglavka nego Ma-mutovka. Recite mi kakav status ima jedna zbitoglavka? Trebala je biti posljednja, a sada je meñu prvima. Mislim da to nije u redu. Nakon tog dugog i iscrpljujućeg sastanka koji je završio takvim žestokim ispadom, Ejla je osjećala da je posve iscrpljena. Pretpostavljala je da će na ljude djelovati uznemirujuće kad tako naglo saznaju da su stvorenja koja su smatrali životinjama zapravo inteligentni ljudi kojima je stalo i do drugih. To je bila radikalna promjena, a promjene nikada nisu lake, ali Brukevalova reakcija je bila iracionalna, a njegov pogled tako pun mržnje da ju je prestrašio. Džondalar je predložio da poñu na jahanje i tako se udalje od ljudi i opuste nakon tih uznemirujućih dogañaja s kojima je sastanak završio. Ejli je bilo drago što vidi Vuka kako, sad već bez zavoja na sebi, ali s još ne posve zaraslim ranama, trčkara oko njih. - Pokušavala sam to ne pokazati, ali bila sam tako Ijutita na ljude koji su prigovarali tom združivanju samo zato što je Ekozarova mati pripadala Plemenu rekla je Ejla. - I usprkos tome što su Zelandona i Dalanar tražili ovaj sastanak, ja ne mislim da se na njemu išta riješilo. Mislim da su na Združivanju toliki pristali na njihovo združivanje samo zato što oni nisu Zelandonci. Oni

sebe zovu Lanzadonci, premda ja ne vidim nikakvu razliku. U čemu je razlika, Džondalare? - Zelandonci zapravo znači "Djeca Zemlje koja žive na jugozapadu", a Lanzadonci su "Djeca Zemlje koja žive na sjeveroistoku" - pojasnio je Džondalar. - Zašto Dalanar nije sebe i dalje nastavio zvati Zelandon-cem i nije osnovao samo novu Špilju koja bi se označila novom riječju za brojenje? - Ne znam. Nikad ga to nisam pitao. Možda zato što žive tako daleko. Tamo ne možeš stići tijekom jednog poslijepod-neva, ili za dan ili dva. Mislim da on zna kako će, usprkos vezama kojih će uvijek biti, jednog dana oni biti posve drugi narod. Sada kad je dobio svoju vlastitu zelandonu, odnosno lanzadonu, imat će još manje razloga za ova duga putovanja na Ljetne sabore. Možda će njihove doniere još neko vrijeme učiti od zelandona, ali kako će ih biti sve više, moći će uskoro same obučavati svoj pomladak. - Oni će biti poput Losadunajaca - rekla je Ejla. - njihov jezik i običaji su tako bliski zelandonskim da su sigurno nekad bili jedan narod. - Mislim da imaš pravo i da je to i razlog zašto smo s njima tako dobri prijatelji. Mi njih ne spominjemo u našim imenima i vezama, ali sigurno je bilo vrijeme kada smo to činili -rekao je Džondalar. - Pitam se koliko je vremena otad prošlo. Sada već postoje mnoge razlike, čak i u riječima Majčine Pjesme - rekla je Ejla. Odjahali su još malo dalje. - Ako su Zelandonci i Lanzadonci isti narod, zašto su se oni koji imaju prigovor na Džoplajino i Ekozarevo združivanje na kraju ipak složili s tim? Zar samo zato što njihovo ime govori da žive sjevernije? To ne izgleda razumno. Ali, opet, ni te njihove primjedbe u samom početku nisu bile razumne. - Pa pogledaj samo tko stoji iza svega toga - rekao je Džondalar. - Laramar! Zašto on pokušava podići svu tu prašinu? Nisi mu ništa učinila, samo si pokušala pomoći njegovoj obitelji. Lanoga te obožava, a sumnjam da bi Lorala još uopće bila živa da ti nisi uskočila. Pitam se je li mu uopće do nečega tu stalo ili samo želi privući pozornost. Ne vjerujem da je ikada bio pozvan na poseban sastanak poput ovog danas, na kojem su ugledni ljudi, uključujući tu i Prvu, sve objašnjavali i njemu i drugima koji su iz toga pravili pitanje. Sada kad je osjetio okus toga, bojim se da će i nastaviti praviti probleme, samo da mu se i dalje posvećuje pozornost. Jedino ne razumijem Brukevala. Pa on zna Dalanara i Džoplaju, čak je i u rodu s njima. - Jesi li znao da mi je Mataganova mati rekla kako je Brukeval još prije Zadruživanja bio u logoru Pete Špilje, pokušavajući nagovoriti neke ljude da prigovore Džoplajinom združivanju? On toliko mrzi Pleme, ali kad pogledaš njega i Ekozara, možeš vidjeti sličnost. Kod njega postoje neke crte koje definitivno pripadaju ljudima Plemena. Nisu tako izražene kao kod Ekozara, ali postoje. Mislim da me on sada mrzi, jer sam rekla da mu je mati roñena od pomiješanih duhova, ali ja sam samo pokušavala reći kako mješanci nisu loši i nisu čudovišta. - On sigurno još uvijek vjeruje da jesu. Zato i pokušava tako ustrajno to poreći. Mora da je strašno kada mrziš to što jesi - rekao je Džondalar. - To ne možeš promijeniti. Smiješno je to što i Ekozar mrzi Pleme. Zašto mrze narod kojem pripadaju? - Možda je to zato što ih ljudi vrijeñaju zbog toga što su to što jesu, i što ne mogu sakriti tu pripadnost, jer zaista izgledaju drukčije - odgovorila je Ejla. - Ali taj način na koji me je Brukeval pogledao prije nego je otišao bio je tako pun mržnje da me je prestrašio. Malo me podsjeća na Attaroa, kao da s njim nešto nije u redu. Kao da je kod njega nešto krivo ili deformirano poput Lanidarove ruke, samo iznutra. - Možda se kakav zli duh naselio u njemu ili mu se elan izopačio - rekao je Džondalar. - Ne znam, Ejla, ali možda bi se trebala čuvati Brukevala. Mogao bi pokušati zadati ti još više neprilika.

D "olazilo je pravo ljeto, a dani su postajali sve topliji. Trave na poljima visoko su narasle i poprimile zlatnu boju, a klasovi su se ugibali pod težinom

sjemena - zavjeta novog života. I Ejli-no je tijelo otežalo, ispunjeno novim životom za još neroñeno dijete. Radila je uz Džondalara; vadili su zrnje iz divlje zobi, kad je prvi put osjetila pokret. Stala je i pritisnula ruku uz nabreklu sredinu. Džondalar je primijetio njezin pokret. - Što je, Ejla? - upitao je zabrinuto se namrštivši. - Upravo sam osjetila da se dijete pomaklo. Prvi sam put osjetila život! odgovorila je. Činilo se kao da se smiješi prema svojoj nutrini. - Evo, - rekla je, uzevši iz Džondalarove velike ruke kamen i stavljajući ruku na svoj trbuh. Možda se dijete opet pomakne. On je napeto čekao, ali nije osjetio ništa. - Ništa ne osjećam. - Upravo tada pod njegovom se rukom nešto malo pomaklo, jedva trznulo. - Osjetio sam! Osjetio sam dijete! -uzviknuo je. - Pokreti će postajati jači - reče Ejla. - Džondalare, nije li to prekrasno? Što bi želio? Djevojčicu ili dječaka? - Nije važno. Želim samo da dijete bude zdravo i želim da ti porod bude lak. Što bi ti htjela? - Mislim da bih htjela djevojčicu, no drag bi mi bio i dječak. Nije to važno. Samo želim dijete, tvoje dijete. To je i tvoje dijete. - Hej, vas dvoje. Peta će Špilja svakako pobijediti ako vas dvoje nastavite ovako. - Okrenuli su se i spazili kako im prilazi neki mladić. Bio je srednje visine, i zbijene, žilave grañe. Hodao je sa štakom pod jednim pazuhom, a na drugom je ramenu nosio mješinu vode. - Džondalare, hoćeš li vode? -upitao je. - Zdravo, Matagane! Vruće je, voda će dobro doći, - rekao je Džondalar i prihvatio mješinu, dižući je preko glave i puštajući da mu voda poteče iz proreza u usta. - Kako noga? - upitao je, dodajući mješinu Ejii. - Sve je jača. Uskoro bih mogao odbaciti ovaj štap - odgovori ovaj smiješeći se. - Trebao bih vodu nositi samo za Petu špilju, no vidio sam svoju najdražu iscjeliteljicu i pomislio da mogu malo i skrenuti. Kako si, Ejla? - Dobro. Upravo sam malo prije osjetila da je dijete živo. Što misliš, tko vodi? -Teško je reći. Četrnaesta ima već nekoliko košara, a Treća je upravo pronašla novo veliko nalazište. - A Deveta? - pitao je Džondalar. - Mislim da imaju izglede, no ja bih se kladio na Petu -odgovori mladić. - Ti si pristran. Tebi je samo do nagrada; - smijao se Džondalar. - Što je Peta priložila ove godine? - Suho meso dvaju bizona ulovljenih u prvom lovu, desetak kopalja i veliku drvenu zdjelu koju je izdubio naš najbolji drvodjelac. A Deveta? - Veliku mješinu Martonina vina, pet brezovih rezbarenih bacača koplja, pet vatrenih kamena i dvije Salovine velike košare, od kojih je jedna puna lješnjaka, a druga kiselih jabuka. - odgovori Džondalar. - Ako Peta pobijedi, ja ću se potruditi oko Martonina vina. Nadam se da će mi kosti donijeti sreću. Kad se oslobodim ove batine - podigao je štaku - vratit ću se u muški šator. Mislim da bih se, sa štapom ili bez njega, mogao preseliti odmah, no moja me mati još ne pušta. Divna je, nitko se ne bi bolje skrbio, no sad mi je njezinog majčinstva već pomalo dosta. Otkad mi se dogodila nesreća, moglo bi se pomisliti da mi je samo pet godina - rekao je. - Nije ona kriva - rekla je Ejla. - I ne kažem da je ona kriva. Razumijem ja nju. Samo se želim vratiti u muški šator. Da nisi združen, Džondalare, pozvao bih te na proslavu s vinom. - Hvala, kao da jesi, no dosta mi je muških šatora. Kad budeš malo stariji, otkrit ćeš da biti združen i nije tako loše kao što ti se čini, - rekao je Džondalar. - Ali ti imaš ženu koju bih ja htio - reče mladić, bacajući zadirkujući pogled prema Ejli. - Da imam nju, i ja bih se htio odseliti iz muškog šatora. Kad sam je vidio na vašem Združivanju, pomislio sam kako je to najljepša žena koju sam ikada vidio. Nisam mogao vjerovati svojim očima. I mislim da su to pomislili svi muškarci i da bi rado bili na tvom mjestu. Iako je na početku Matagan bio stidljiv u odnosu s Ejlom, te se nelagode oslobodio tijekom onih mnogih dana kad je ona dolazila u kolibu zelandona kako bi pomogla pri skrbi za njega. Tada su se počeli pokazivati njegova prirodna otvorena srdačnost i šarm što se tek stvarao.

- Čuj ti njega, - rekla je Ejla, smiješeći se i tapšajući se po izbočenom trbuhu. - Baš "lijepa". Starica s punim trbuhom. - To te čini ljepšom no ikad. A ja volim starije žene. Možda se združim s jednom takvom, nañem li neku kao što si ti - reče Matagan. Džondalar se nasmiješio mladiću koji ga je podsjećao na Tonolana. Bilo je očito da je očaran Ejlom, no bit će on jednom šarmer i to bi mu moglo biti potrebno ostane li trajno šepav. Džondalaru nije smetalo ako on s Ejlom malo vježba šarmiranje. I sam je nekada bio zaljubljen u stariju ženu. - A ti si moja najdraža iscjeliteljica. - Oči su mu se uozbiljile. - Nekoliko sam se puta probudio kad su me nosili na nosilima i kad bih te vidio pomislio sam da sanjam. Pomislio sam da si ti jedna od onih prelijepih ñoni koje su me došle odvesti Velikoj Majci. Siguran sam da si mi ti, Ejla, spasila život i mislim da uopće ne bih prohodao da nije bilo tebe. - Bila sam tamo i učinila sam što sam mogla, - rekla je Ejla. - Možda. Ali, znaš, ako ti ikada što zatreba... - Spustio je pogled porumenjevši od nelagode. Mučio se tražeći kako bi se izrazio. Opet ju je pogledao. - Ako ikad budem mogao išta učiniti za tebe, samo zatraži. - Sjećam se kad je jednom Ejla bila ñoni, - reče Džondalar kako bi razbio zbunjenost. - Znaš li da mi je ona zašila kožu? Sjećam se kako je na našem putovanju cijeli logor S"Armu-najaca mislio da je ona osobno sama Majka, živa ðoni koja je došla pomoći Majčinoj djeci. A što ja znam, možda ona to i je, kad se muškarci tako zaljubljuju u nju. - Džondalare, nemoj mu puniti glavu takvim glupostima. - rekla je Ejla. - I bilo bi pametnije da se prihvatimo posla, jer će inače Deveta špilja izgubiti. I ne samo to, želim sačuvati nešto od ovoga zrnja za konje, a možda i za ždrijebe. Drago mi je što smo skupili onoliko raži kad je dozrela, ali konjima je zob draža. Pogledala je u košaru što joj je visjela oko vrata da bi joj ruke bile slobodne i provjerila je koliko je unutra zrnja, a zatim namjestila kamen u ruci i latila se posla. Jednom je rukom držala nekoliko stabljika zrelog divljeg bilja, a drugom uhvatila stabljike tako da ih je okrugli kamen pritiskao neposredno ispod klasa. Zatim je kratkim potezom provukla stabljike tako da je kamen povlačio zrnje u ruku. Ubacila je zrnje u košaru i posegnula za još nekoliko stabljika. Bio je to spor i pipav posao, no nije bio težak kad uhvatiš ritam. Pomoću kamena moglo se skidati učinkovitije i brže. Ejla ih je pitala, no nitko se nije mogao sjetiti kome je to palo na um, tako su radili od pamtivijeka. Matagan je odšepao dalje, a Ejla i Džondalar su nastavili skupljati zrnje u košare. - Imaš u Petoj špilji odanog obožavatelja, - rekao je Džondalar. - Mnogi su takvi. Na ovom si saboru stekla prijatelje. Mnogi te smatraju zelandonom. Nisu navikli na iscjeliteljice koje nisu doniera. - Matagan je dobar mladić, - reče Ejla, a krznom postavljena parka s kapuljačom, koju mi je njegova mati na silu dala, lijepa je i dovoljno velika da ću je moći nositi ove zime. Pozvala me da ih posjetim kad se ujesen vratimo. Nismo li na putu ovamo prošli pokraj doma Pete špilje? - Da, ona je uzvodno, na malom pritoku Rijeke. Možda se ondje zaustavimo na povratku. Da, za nekoliko dana idem s Džoharanom i još nekolicinom u lov. Neko nas vrijeme neće biti, - reče Džondalar, nastojeći da to zazvuči kao nešto normalno. - Vjerojatno ne smijem i ja poći? - tužno reče Ejla. - Bojim se da ćeš se na neko vrijeme morati odreći lova. I sama znaš, a Mataganova je to nesreća jasno pokazala, da lov može biti opasan, osobito ako nisi tako brza kao što si navikla biti. A kad se dijete rodi, dojit ćeš ga i čuvati, - reče Džondalar. - Išla sam u lov kad se Dark rodio. Druga ga je žena dojila kad se ne bih vratila na vrijeme da ga nahranim. - Ali tada nisi odlazila na više dana. - Ne, samo sam praćkom lovila male životinje, - priznala je. - Pa to ćeš možda opet moći, no ne bi smjela ići na više dana s lovačkom družinom. Osim toga, ja sam sada tvoj muškarac. Moj je posao da se skrbim za tebe i tvoju djecu. To sam obećao kad smo se združili. Kakav bih bio muškarac

ako ne bih mogao prehraniti svoju družicu i njezinu djecu? Kakva je muškarčeva svrha ako žene i nose djecu i skrbe o njoj? -rekao je Džondalar. Ejla nije nikad prije od Džondalara čula takve riječi. Misle li svi muškarci tako, pitala se. Moraju li svi muškarci tražiti svrhu svoga postojanja zato što ne mogu rañati djecu? Pokušala je zamisliti kako bi bilo kad bi bilo obratno, kad ona ne bi mogla rañati djecu i kad bi jedini njezin doprinos bila pomoć u njihovu prehranjivanju. Okrenula se prema njemu. - Da nije bilo tebe, u meni ne bi bilo ovoga djeteta, - rekla je i stavila ruke na nabreklinu pod svojim grudima. - Ovo je dijete jednako toliko tvoje kao što je moje. Ono samo neko vrijeme raste u meni. Bez tvojeg se bića ono ne bi začelo. - Ne možeš biti sigurna da je tako, - rekao je. - Možeš ti tako misliti, ali drugi ne misle tako, pa ni zelandone. Stajali su jedno pred drugog usred otvorenog polja, ne u sukobu, no sa sukobljenim uvjerenjima. Džondalar je vidio pramene plave, od sunca izbijeljene kose, pobjegle ispod kožnate vrpce kako joj na vjetru šibaju po licu. Bila je bosa, a preplanule ruke i grudi bile su gole iznad jednostavnog kožnatog komada odjeće omotanog oko njezina nabreklog trbuha i obješenog do koljena kako je ne bi grebla suhe trave koju su skupljali. Oči su joj bile odlučne, čvrste, gotovo ljutito prkosne, no djelovala je tako ranjivo. Njegov pogled omekša. - Ionako to nije važno. Volim te, Ejla. Samo se želim brinuti za tebe i tvoje dijete, - rekao je. Pokušao ju je zagrliti. - Naše dijete, Džondalare. Naše dijete, - rekla je grleći ga i prislanjajući se uz njegova gola prsa. On osjeti njezine gole grudi i oblinu njezina trbuha i to mu je bilo drago. - Dobro, Ejla. Naše dijete - rekao je. I želio je u to povjerovati. Kad su izašli iz kolibe, u zraku se osjećala svježina. Lišće na drveću u šumarku poprimalo je žutu boju i ponešto crvene, a trava koja oko logora nije bila utabana sada je bila smeña i uvela. Svaki komadić drveta otpalog sa stabala i sve suho raslinje već je izgorjelo u vatri i šuma je bila znatno prorijeñena. Džondalar je dizao zavežljaje što su ležali na tlu kod otvora kolibe. - Konji s motkama bit će nam od velike pomoći za nošenje zaliha za zimu. Bila je to dobra sezona. Vuk je pritrčao, a jezik mu se njihao na jednoj strani gubice. Jedno mu je uho lagano visjelo i bilo na rubu iskrzano, dajući mu obješenjački izgled. - Mislim da je shvatio da odlazimo - rekla je Ejla. -Tako mi je drago što se vratio i ostao s nama iako je ranjen. Nedostajao bi mi. Jedva čekam da se vratimo u Devetu Špilju, no uvijek ću se sjećati ovoga Ljetnog sabora. Ovo je sabor na kojem smo se združili. - I ja sam uživao u ovom Ljetnom saboru; dugo nisam bio na njima, no sada kad odlazimo, jedva čekam da se vratimo kući - rekao je Džondalar i nasmiješio se. Pomislio je na iznenañenje koje čeka Ejlu. Ona primijeti promjenu u izrazu njegova lica. Njegov je osmijeh bio sličniji grimasi oduševljenja i ostavljao je dojam iščekivanja. Imala je utisak da joj nešto nije rekao, no nije imala pojma što bi to moglo biti. - Drago mi je što su Lanzadonci došli. Dalek im je to bio put, no Dalanar je dobio donieru koju je htio, - nastavi on - a Džoplaja i Ekozar su se združili kako treba. Lanzadonci su malen narod, no neće im dugo trebati i već će osnovati Drugu Špilju. Imaju mnogo mladih, a imali su i sreće. Većina je preživjela. - Drago mi je što je Džoplaja trudna, - rekla je Ejla. - Bila je blagoslovljena i prije no što su združeni, no ne bih rekla da je mnogo ljudi koji su za to čuli tijekom obreda Združivanja. - Neki su ljudi imali drugih briga, no veselim se za njih dvoje. Ali Džoplaja mi se nekako čini drukčija, tužnija. Možda joj samo treba dijete. - Trebali bismo požuriti. Džoharan želi da rano krenemo - reče Ejla. Nije htjela razgovarati o Džoplajinoj tuzi, jer je znala koji joj je pravi razlog, a nije htjela ni spominjati svoj dugi razgovor s Džerikom. Džoplajina je mati od nje tražila neke vrlo odreñene obavijesti. Ispričala je Ejli o svojim

mukama s rañanjem i htjela je da joj Ejla kaže sve što bi Džoplaji moglo olakšati vjerojatno težak porod. Htjela je doznati sve i o lijeku koji može spriječiti začeće, kao i o načinima da se izazove pobačaj ako to ne pomogne. Strahovala je za život svog jedinog djeteta i bilo joj je draže ne imati unuke nego izgubiti kćer. No kad je Džoplaja već trudna i odlučna roditi dijete, Džerika se htjela osigurati da joj kćer, ako preživi taj porod, više ne ostane trudna. Ljudi iz Jedanaeste špilje su dovezli sve svoje splavi uzvodno i Džoharan je dogovorio da se dio stvari pošalje rijekom, no Mjesto na Rijeci imalo je samo ograničen broj splavi, a sve su ih Špilje htjele. Deveta je Špilja na saonice i leña Njiske i Trkača ukrcala onoliko koliko se moglo staviti. Nastambe u kojima su preko ljeta živjeli porušene su, a dijelove koji su još mogli poslužiti takoñer su natovarili na konje. Svatko od ljudi takoñer je nosio punu naprtnjaču, a neki su, vidjevši nosiljke na konjima, smislili nešto slično što su sami vukli. Ayla je pomišljala kako bi mogla i za Vuka načiniti nešto slično, no on još nije bio uvježban za takvu vuču. Možda sljedeće godine i on ponese neki teret. Džoharana je bilo posvuda; požurivao je ljude, savjetovao ih, brinuo se da sve bude spremno. Kad se uvjerio da je Deveta Špilja spakirana i spremna za polazak, krenuo je pred svima, držeći koplje, no više radi simbolike nego iz potrebe. Putovali su danju, u velikoj skupini i dok su god bili tako zajedno nijedan im četveronožni lovac ne bi prišao. Bez obzira na to, Džoharan bi i na prvi znak opasnosti stavio koplje u bacač i bio bi ga spreman začas izbaciti. Vježbao je cijelo ljeto i uvježbao se. Još je pet-šest čuvara bilo odreñeno da štite bokove, a Solaban i Rašemar su čuvali zaleñe. Stražarenje se moglo podijeliti u smjene s još nekolicinom koji su sada pomagali pri nošenju bogate ljetine u Devetu špilju. Prije polaska Ejla je bacila zadnji pogled na logorište Ljetnog sabora. Velike gomile kostiju i smeća nagrdile su malu dolinu. Neke od Špilja već su bile otišle, ostavljajući za sobom velik prazan prostor meñu logorištima onih što su još ostali. Motke i okviri od cjepanica ostali su, a crni krugovi i četverokuti pokazivali na kojim se mjestima ložilo. Jedan šator, previše dotrajao da bi ga vrijedilo nositi, ostavljen je na mjestu, a poderan rub kože koja se više nije držala štapova sada je mlatarao na vjetru koji je raznosio stare košare. Dok je to gledala, još je jedna Špilja skidala svoje nastambe. Logorište Ljetnog sabora ostavljalo je dojam napuštenosti i unište-nosti. Ali sav je otpad pripadao zemlji i uskoro će se raspasti. Do sljedećeg proljeća ostat će malo tragova da su Špilje ovdje provele ljeto. Zemlja će se sama zaliječiti. Putovanje kući bilo je naporno. Teško natovareni ljudi po-srtali su pod bremenom i navečer su se iscrpljeni bacali na ležajeve. Džoharan je na početku nametnuo brz ritam, no s vremenom ga je usporio da bi najslabiji mogli održati korak. Ali svi su se veselili povratku kući i bili su dobro raspoloženi. Teret koji su nosili značio je preživljavanje u oštrim zimskim mjesecima što su dolazili. Na prilazu prevjesnoj stijeni Devete Špilje, poznati je krajolik potaknuo ljude na žurbu. Žurili su se doći do zaklona pod kamenim svodom i gurali su se da ne bi vani prenoćili još jednu noć. Kad se na vidiku pojavila poznata litica s Padajućim kamenom, na nebu su žmirkale prve zvijezde. Pod sve slabijim svjetlom i glomaznim teretom teško su, koračajući s kamena na kamen, pregazili Šumsku rijeku, a zatim su nastavili stazom što je vodila do proplanka njihove stijene. Kad su napokon došli do kamenog trijema pred otvorom pod kamenom policom, već se bilo gotovo potpuno smračilo. Džoharanova je zadaća bila zapaliti prvu vatru i baklju koju će unijeti pod stijenu i bio je sretan što ima vatreno kamenje. Vatra je brzo planula i baklja se brzo zapalila, a ljudi su nestrpljivo pričekali da Zelandona makne mali kip žene koji je čuvao Špilju. Nakon što je ona zahvalila Velikoj Majci što im je čuvala dom dok ih nije bilo, zapalili su još nekoliko baklji. Cijela je Špilja u povorci pratila krupnu ženu koja je odnijela figuricu ðoni na njezino mjesto iza velikog ognjišta u stražnjem dijelu zaštićenog prostora, a zatim su se svi razišli u svoja boravišta kako bi napokon skinuli teret sa sebe.

Neizbježna prva zadaća bilo je provjeravanje štete koju su, dok ih nije bilo, mogli počiniti razni kradljivci. Bilo je nešto životinjskog izmeta, poneki je kamen na ognjištu bio pomaknut sa svoga mjesta, dvije-tri košare su bile prevrnute, no šteta je bila mala. U ognjištima su zapalili vatre, a zatim su unijeli hranu i zalihe. Na poznate klupe rasprostrli su krzna za spavanje. Deveta Špilja Zelandonaca vratila se kući. Ejla je bila krenula prema Martoninom boravištu, no Džondalar ju je poveo u drugom smjeru. Vuk je pošao za njima. S bakljom u jednoj, a njezinom rukom u drugoj ruci, poveo ju je dublje u zaklon, prema nekoj drugoj grañevini koje se ona nije sjećala. Džondalar je stao pred nju, odmaknuo kožu što je pokrivala ulaz i pokretom je pozvao unutra. -Noćas ćeš, Ejla, spavati u svojem vlastitom boravištu - rekao joj je. - Mojem vlastitom boravištu? - upitala je, tako iznenañena da je jedva govorila. U mračan se unutarnji prostor Vuk provukao uz nju. Džondalar je ušao za njima i podigao baklju kako bi Ejla bolje vidjela. - Kako ti se sviña? - upitao je. Ejla se ogledavala oko sebe. Prostor je bio uglavnom pust, no na zidu uz ulaz stajale su police, a na jednom je kraju bio povišen dio s krznima za spavanje. Tlo je bilo popločeno glatkim i ravnim pločama vapnenca s obližnje stijene, a prostor meñu njima bio je ispunjen stvrdnutom riječnom glinom. Bilo je postavljeno i ognjište, a u niši nasuprot ulaza stajala je mala debela ženska figura. - Moj vlastiti dom.- Okretala se u sredini praznog prostora, a oči su joj sjale. - Boravište samo za nas dvoje? - A Vuk je sjeo i gledao je. Bilo je to novo mjesto, no tamo gdje je bila Ejla bio je i njegov dom. Džondalar se osmjehnuo. - Ili možda za nas troje - reče on tapšući je po trbuhu. - Ovdje je još nekako prazno. - Obožavam to mjesto, obožavam, Džondalare, ovdje je predivno! Tako ga je razveselilo njezino oduševljenje da je osjetio kako mu se oči vlaže suzama i morao je nešto učiniti da to prekine. Dodao joj je baklju koju je još držao u ruci. - Onda, Ejla, moraš upaliti svjetiljku. To će značiti da prihvaćaš dom. Imam nešto topljene masti. Nosim je sa sobom još od prošlog prenoćišta. Posegnuo je pod svoju tuniku i izvukao malu vrećicu. Bila je ugrijana njegovom tjelesnom toplinom, a napravljena od obrañenog srninog mjehura, umetnutog u neznatno veću vrećicu napravljenu od srnine kože tako da je krzno na unutarnjoj strani. Mjehur je bio gotovo potpuno nepromočiv, no s vremenom bi ipak malo propustio. Druga je vrećica služila da upije i ono malo masnoće što se probije, a krzno je upijalo svu masnoću. Vrh mjehura bio je zavezan tetivom oko jednog srninog kralješka s kojeg je višak kosti očišćen tako da je dobio kružni oblik. Prirodna šupljina, u kojoj je nekad bila leñna moždina, sada je služila kao cijev za natakanje, a bila je začepljena kožnom vrpcom nekoliko puta zavezanom u čvor tako da je točno pristajao otvoru. Džondalar je izvukao kraj remenčića i tako izvadio čvor, a zatim natočio nešto otopljene masti u novu kamenu svjetiljku. Jedan kraj fitilja napravljenog od lišaja s grana drveća u logoru Ljetnog sabora stavio je u ulje, a zatim nad njim postavio baklju. Odmah je planulo. Kad se mast otopila i zagrijala, izvadio je u lišće zamotan zavežljaj fitilja napravljenih od neke osušene vlaknaste gljive razrezane u vrpce. Rado se služio fitiljima od gljiva zbog njihovog duljeg gorenja i toplijeg svjetla. Postavio je fitilj tako da leži od sredine plitke zdjelice do ruba i izvukao ga još malo preko ruba. Zatim je dodao drugi i treći fitilj u istu svjetiljku, pa je sada jedna svjetiljka mogla svijetliti kao tri. Zatim je napunio još jednu svjetiljku i pružio Ejli baklju. Ona prinese plamen fitilju. Fitilj se zapalio, počeo pucketati, a zatim se smirio dajući sjajno svjetlo. Džondalar je ponio svjetiljku u nišu gdje su bile figurica ðoni i postavio je pred figuru. Ejla je išla za njim. Kad se visoki čovjek okrenuo, podigla je pogled prema njemu. - Ejla, ovo je sada tvoja nastamba. Ako mi dopustiš da u njoj naložim svoje ognjište, sva djeca koja se tu rode bit će roñena uz moje ognjište. Hoćeš li mi to dopustiti? - upita on. - Hoću. Naravno, - rekla je ona.

On uze baklju i poñe do ložišta okruženog kamenjem. U njemu je već bilo postavljeno drvo spremno za loženje. On prinese baklju triješću i pričeka da grančice zapale i veće komade drva. Nije htio riskirati da se vatra ugasi prije no što se razgori. Kad je podigao pogled, Ejla ga je gledala očima punim ljubavi. On ustane i zagrli je. - Džondalare, tako sam sretna, - rekla je, privijajući se uz njega. - Nisam ni sanjala da ću ikada biti tako sretna. Jer živjet ću u ovom prekrasnom domu, Zelandonci su moj narod, rodit ću dijete i združena sam s tobom. Najsretnija sam što sam združena s tobom. Volim te, Džondalare, toliko te volim. - ja tebe volim, Ejla. Zato sam za tebe i sagradio ovo boravište - reče on, spuštajući glavu do njezinih usana koje mu je pružila. Osjetio je slan okus njezinih suza. - A kad si to učinio? - upitala je kad su se napokon razdvojili. - I kako? Cijelo smo ljeto bili na saboru. - Sjećaš li se onog lova u koji sam otišao s Džoharanom i ostalima? Nije to bio samo lov. Vratili smo se ovamo i sagradili, - reče Džondalar. - Čak si se ovamo vratio da to izgradiš? Zašto mi nisi rekao? - upita ona. - Htio sam te iznenaditi. Ne znaš samo ti izmišljati iznenañenja, - odgovorio je, razveseljen njezinom sretnom i potresenom reakcijom. - Ovo mi je najbolje iznenañenje u životu, - rekla je, boreći se sa suzama koje su opet zaprijetile. - Znaš, Ejla, - reče on, iznenada se uozbiljivši, - ako ikad izbaciš kamenje moga ognjišta, morat ću se vratiti u dom svoje majke ili otići negdje drugdje. To bi značilo da želiš razvezati čvor naše veze. - Kako to možeš reći, Džondalare. Nikada to ne bih poželjela - zgrozila se. - Da si se rodila kao Zelandonka, ne bih ti to morao reći. Znala. bi. Želim samo znati da si shvatila. Ejla, ova nastamba pripada tebi i tvojoj djece. Samo je ognjište moje, - objasnio joj je Džondalar. -Ali ti si je izgradio. Kako bi mogla biti moja? - Želim li da tvoja djeca budu roñena mome ognjištu, moja je dužnost da tebi i tvojoj djeci dam mjesto gdje ćete živjeti. Mjesto koje će biti vaše ma što se dogodilo. - Znači, od tebe se traži da mi sagradiš boravište? - upita ona. - Ne baš. Od mene se zahtijeva da osiguram da imaš gdje živjeti, no ja sam ti htio dati tvoj vlastiti dom. Mogli smo mi ostati i kod moje majke. Nije to rijetkost kad se mladići prvi put združuju. A da si Zelandonka, mogli bismo se dogovoriti da stanujemo kod tvoje majke ili kod nekog drugog od tvoje rodbine, dok ti ja ne uzmognem pružiti tvoj vlastiti dom. Naravno, u tom bih slučaju ja bio dužan tvojoj rodbini. - Kad smo se združili, nisam znala da si preuzeo tako mnogo obveza prema meni, rekla je Ejla. - Nije tako samo radi žena, nego zbog djece. Ona se ne mogu sama skrbiti za sebe, njima treba pružiti dom. Neki s rodbinom ostaju tijekom čitavog života, često sa ženinom majkom. Kad majka umre, njezin dom pripadne njezinoj djeci, no tko je živio s njom, ima pravo prednosti. Ako majčin dom pripadne njezinoj kćeri, njezin par ne mora joj nabavljati stan, no može biti dužan njezinoj djeci. Ako dom pripadne sinu, on je to dužan svojoj djeci. - Bojim se da ću morati još mnogo učiti o Zelandoncima - namrštila se Ejla. - meni je ostalo još mnogo toga što moram naučiti o tebi, Ejla, - rekao je, prilazeći joj. Ona je bila i više nego spremna. Ljubeći se s njom, osjetio je kako je želi i kako mu ona odgovara. - Pričekaj me ovdje, - rekao je. Izašao je i vratio se s krznima za spavanje. Razvezao je svežnjeve i rasprostro ih na ploču. Vuk ih je gledao iz sredine prazne glavne prostorije, a zatim podigao glavu i zacvilio. - Čini mi se da se osjeća izgubljeno. On želi znati gdje će spavati - rekla je Ejla. - Idem k svojoj majci po njegovu posteljinu. Čekaj me,

- reče Džondalar smiješeći joj se. Brzo se vratio i uz ulaz postavio Ejlinu staru odjeću koja je Vuku bila ležaj, i njegovu zdjelu za hranu. Vuk onjuši svoj ležaj, a zatim ga obiñe i sklupča se na njemu. Džondalar priñe ženi koja ga je još čekala uz vatru, podigne je i prenese do ležaja te je postavi na krzna. Počeo ju je polako razodijevati, a ona mu pokuša pomoći razvezujući jednu uzicu. - Ne, Ejla. Želim to učiniti sam. To bi mi bilo zadovoljstvo, - reče on. Ona spusti ruku. Nastavio ju je polako i nježno razodijevati, a zatim skinuo i svoju odjeću i uvukao se pokraj nje. Polako i osobito nježno vodili su ljubav duboko u noć. Špilja se ubrzo vratila svom uobičajenom životu. Bila je to prelijepa jesen. Trave na poljima ljuljale su se u zlatnim valovima na živahnom vjetru, a drveće uz Rijeku blistalo je u sjajnim preljevima žute i crvene boje. Grmlje je otežalo od zrelih bobica, jabuke su bile ružičaste, ali kisele, jer su im tek prvi mrazovi trebali donijeti slatkoću, a orasi i lješnjaci su padali s grana. Dok je trajalo lijepo vrijeme cijeli je dan bio ispunjen poslovima skupljanja obilja voća, oraha, bobica i trava. Kad su počeli noćni mrazovi, lovačke su družine redovito odlazile u lov da bi sa zalihama svježega mesa nadopunile sušeno meso iz ljetne sezone lova. Tijekom toplih dana odmah nakon povratka provjerili su skladišne jame i iskopali nove u zemlji što je omekšala tijekom ljeta, pazeći da budu ispod uobičajene razine smrznute zemlje i dobro su ih obložili kamenjem. Meso novih lovina razrezali bi i ostavili da se, na visokim platformama i daleko od strvinara, preko noći smrzne. Ujutro bi ga stavili u duboke jame, tako da se ne odmrzne dok su dani još topli. U blizini Devete Špilje bilo je nekoliko takvih hladnih podruma. Iskopali su i pliće jame u kojima je voće i povrće ostajalo hladno, ali ne i smrznuto prvih dana zime. Poslije, kad doñe studena zima i zemlja se potpuno zamrzne, hranu će prenijeti u dublji dio špilje. Losose što su putovali uzvodno, a i druge ribe, lovili su i dimili postupkom koji Ejla još nije poznavala: zamkama Četrnaeste špilje. Ejla je bila u Maloj dolini kad su ribe prolazile, a Brameval joj je tada bio objasnio kako pletene vrše, pričvršćene kamenjem, puštaju ribu unutra, a ne i van. On se uvijek prema njoj držao ljubazno i prijateljski, a njoj je bilo drago opet se susresti s Tišonom i Marševalom. Iako ih nije stigla dobro upoznati za vrijeme Združivanja, osjećala je da je s njima povezuje to što su se združili istom prigodom. Neki su ribu lovili i udicom. Brameval joj je dao mali komad kosti zašiljen na obje strane i u sredini pričvršćen tankom, ali čvrstom uzicom, i rekao joj da si sama ulovi hranu. Tišona i Marševal su joj se pridružili kako bi vidjeli hoće li joj trebati pomoć, a i radi druženja s njom. Džondalar joj je već bio pokazao kako će se služiti udicom. Za meku je uzela crve i komadiće ribe, a najprije je oko kosti ovila jednog crva. Stajali su na obali Rijeke i ona je bacila udicu. Osjetivši potezanje, koje je značilo da je neka riba progutala mamac s udicom, naglo je potegnula uzicu, nadajući se da će se zašiljena kost poprijeko smjestiti u ribljem grlu, te da će se obje strane zabiti u stjenke. Kad je iz vode izvukla ribu, nasmiješila se. Kad su se na povratku zaustavili kod Jedanaeste špilje, Kariñe slučajno nije bilo kod kuće, no vidjela je donieru Jedanaeste i Marolana, njegovog visokog i zgodnog prijatelja, pa je stala da bi s njima porazgovarala. Vidjela ih je zajedno već nekoliko puta tijekom Ljetnog sabora i shvatila da mu je ovaj više od prijatelja, više kao par, iako nisu obavili obred združivanja. No službeni obred združivanja je ionako najviše postojao zbog moguće djece. Mnogi su živjeli zajedno bez obreda združivanja: osim onih koje je zanimao isti spol, nisu se Združivali ni stariji parovi kojima je prošlo vrijeme rañanja, a i neke žene koje su imale djecu a nisu imale svog muškarca kasnije su odlučile živjeti s još nekim. Ejla je često pratila Džondalara kad je odlazio s lovcima u lov. No kad su lovci na visoku divljač išli dalje, ostajala je blizu Špilje i lovila praćkom ili vježbala bacanje štapa. U dolinama oko Rijeke živjele su kamenjarke i tetrijebi. Znala je da bi ih mogla loviti praćkom, no htjela je naučiti jednako spretno rukovati i štapom. Htjela je naučiti i izrañivati štapove. Bilo je teško od

drveta dobiti tanje komade, što se obično radilo klinovima, a zatim je trebalo vremena da bi ih se stanjilo i uglačalo. Još ih je teže bilo naučiti bacati posebnim zamahom tako da kroz zrak idu vodoravno. Jednom je bila vidjela jednu Mamutovku koja je rabila sličan štap. Bacila bi ga u jato niskoletećih ptica i često bi ih srušila po tri ili četiri. Ejla je oduvijek voljela loviti oružjem za koje je potrebna vještina. Osjećala bi se manje usamljenom kad bi vježbala s novim oružjem, a sa štapom za bacanje postajala je sve spretnija. Rijetko bi se vratila bez barem jedne ili dvije ptice. Uvijek je sa sobom nosila i praćku pa je često mogla zalihama hrane dodati i zeca ili hrčka. To joj je dalo i odreñenu neovisnost. Iako je već bila zadovoljna kako joj je dom počinjao izgledati, a mnogi od darova koje su ona i Džondalar dobili na Združivanju sada su dobili korisnu primjenu. Naučila je trgovati i često je mijenjala ptičje perje, a ponekad i meso za stvari kojima je htjela opremiti svoj novi dom. Čak su se i šuplje ptičje kosti mogle razrezati za ogrlice ili mala glazbala, frule s visokim tonom. Ptičje su kosti mogle poslužiti i kao dijelovi raznih alata i pomagala. A mnoge kože zečeva i kunića koje je ulovila praćkom sačuvala je za sebe. Meke kožice i krzna kanila je, kad zahladi i kad bude morala ostati u zaklonu, upotrijebiti za izradu odjeće za dijete. Jednoga vedrog i prohladnog dana kasne jeseni, Ejla je slagala stvari da bi bilo mjesta za dijete i ono što je djetetu potrebno. Uzela je dječačko zimsko rublje koje joj je Marona bila dala i prislonila tuniku uza se. Odavno ju je bila prerasla, no i dalje ju je namjeravala nositi. Bio je to udoban komad odjeće. Možda bih si morala napraviti takvu s malo prostranijim gornjim dijelom, pomislila je. Imala je još jelenjih koža. Smotala je tuniku i odložila je. Bila je obećala da će toga popodneva posjetiti Lanogu i odlučila je sa sobom uzeti nešto hrane. Zavoljela je tu djevojčicu i dijete i često ih je posjećivala, iako je to značilo da će se morati susretati s Laramarom i Tremedom i razgovarati više nego što joj se sviñalo. Upoznala se i s nekom drugom djecom, osobito Bologanom, no to je još bilo prilično nategnuto poznanstvo. Došavši do Tremedinog boravišta vidjela je Bologana. Počeo je od muškarca svojeg ognjišta učiti kako se radi fermentirano piće, a Ejla nije bila sigurna da joj je to drago. Podučavati djecu svoga ognjišta bilo je muškarčevo pravo, no njoj se, iako nije bilo njezino da se u to upliće, nije činilo da bi se Bologan trebalo družiti s ljudima što su tu stalno pili Lara-marovu barmu. - Pozdravljam te, Bologane, - rekla je Ejla. - Je li Lanoga ovdje? Iako ga je od povratka u Devetu Špilju već nekoliko puta bila pozdravila, činilo se da ga to svaki put iznenadi i uvijek se činilo kako nije siguran što bi rekao. - Pozdravljam te, Ejla. Unutra je, - rekao je i okrenuo se. Možda zato što je upravo odlagala odjeću, Ejla se iznenada sjeti da mu je nešto bila obećala. - Jesi li ovoga ljeta imao sreće? - upita ga. - Sreće? Kako to misliš "sreće"? - upitao je zbunjeno. - Nekoliko je tvojih vršnjaka na ovom Ljetnom saboru prvi puta ulovilo nešto veliko. Pitala sam se jesi li i ti imao sreće u lovu - objasni ona. - Imao sam ponešto. U prvom sam lovu ulovio dva goveda, - odgovori on. - Imaš li još njihove kože? -Jednu sam mijenjao za sirovine za barmu. Zašto? - Obećala sam ti da ću ti napraviti nešto zimske odjeće ako mi pomogneš, odgovori Ejla - pa sam se pitala bi li htio tu goveñu kožu iskoristiti za to, iako mi se čini da bi jelenja koža bila bolja. Možda bi je mogao dati u zamjenu. - I kanio sam je zamijeniti za još sirovine. Mislio sam da si na obećanje već zaboravila, - reče Bologan. - Davno si to rekla, još kad si prvi put došla ovamo. - Bilo je to davno, no pomislila sam na neke druge stvari koje bih izradila, pa sam pomislila da bih istodobno mogla izraditi i tvoju odjeću, - rekla je Ejla. Imam još nešto viška jelenje kože, no morat ćeš doći k meni da te izmjerim. Pogledao ju je nekim čudnim, gotovo procjenjivačkim pogledom. - Mnogo pomažeš Lorali. I Lanogi. Zašto? Ona je na trenutak razmislila - U početku je to bilo zato što je Lorala bila tek dojenče i trebalo joj je pomoći. Ljudi rado pomažu dojenčadi, pa su je žene zato

počele dojiti kad su shvatile da njezina mati više nema mlijeka. No ja sam je i zavoljela, a zavoljela sam i Lanogu. Bologan je neko vrijeme šutio, a zatim je pogleda. - U redu - reče on. - Ako mi doista želiš nešto napraviti, imam ja i jelenju kožu. Džondalar je bio u većem lovu s Džoharanom, Solabanom, Rašemarom i Džeksomanom, koji se nedavno doselio u Devetu špilju zajedno sa svojom novom družicom Dinodom. Krenuli su u potragu za jelenima, ne toliko da bi ih odmah lovili, koliko zato da otkriju gdje ih ima i kad bi se mogli početi primicati njihovu kraju, pa da mogu organizirati veći lov. Ejla se nije mogla smiriti. Na početku je krenula s lovcima, a zatim se vratila. Vuk je istjerao par kamenjarki koje još nisu potpuno promijenile perje u bijelo, ali su već bile blizu i ona ih je brzo ubila. Willamar je takoñer bio otišao na svoje trgovačko putovanje, vjerojatno zadnje te jeseni. Otišao je prema zapadu, posebno zato da od ljudi što žive blizu Velike vode nabavi soli. Ejla je pozvala Martonu, Folaru i Zelandonu da zajedno pojedu kamenjarke. Rekla im je da će ih pripremiti na način kako je to činila za Kreba dok je živjela s Plemenom. Iskopala je u Dolini Šumske rijeke u podnožju jedne kosine malu jamu, obložila ju kamenjem i unutra naložila veliku vatru. Dok je vatra gorjela, ona je očerupala cijele ptice, pa i njihove perjem pokrivene noge, a zatim prikupila naramak sijena u koje ih je umotala. Da je našla još i jaja, bila bi ih stavila u ptice, no nije sada bilo doba kad ima jaja. Kad dolazi zima, ptice ne podižu mladunčad. Zato je Ejla umjesto jaja odabrala nekoliko pregršti mirisnih trava, a Martona je priložila dio soli što joj je još preostala, na čemu joj je Ejla bila zahvalna. Dok su se ka-menjarke, zajedno s nešto mljevenog zrnja, pekle u toj zemljanoj pećnici, ona je neko vrijeme timarila konje, a sada je čekala što bi mogla raditi dok se ptice ne ispeku. Odlučila je stati i pogledati može li što učiniti za Zelan-donu. Doniera joj je rekla da joj treba nešto mrvljenog oke-ra, a Ejla joj je rekla da će joj rado donijeti. Vratila se u Dolinu Šumske rijeke, zviždukom pozvala Vuka koji je istraživao udubine i humke, i pošla prema Rijeci. Kopala je crvenu željeznu rudu i pronašla lijep oblutak koji bi joj mogao dobro poslužiti kao bat za mljevenje boje. Vraćajući se prema padini opet je zazviždala, ne gledajući baš pozorno tko joj se našao na putu. Kad je gotovo naletjela na Brukevala zaprepastila se. Od sastanka o Ekozaru i Plemenu u nastambi zelandona on ju je izbjegavao, no stalno ju je izdaleka pratio. Njezinu je trudnoću pratio sa zadovoljstvom, znajući da će ona uskoro roditi, a on je stalno zamišljao da je dijete u njoj dijete njegova duha. Svaki je muškarac mogao zamišljati da bilo koja trudna žena nosi dijete njegova duha, a mnogi su se ponekad pitali je li doista tako s nekim ženama, no Brukevalov je san bio prava opsesija. Ponekad bi noću ležao budan i zamišljao cijeli život s Ejlom, najviše onako kako je često vidio da ona živi s Džondalarom, no kad se s njom susreo na stazi, nije znao što bi rekao. Sada je više nije mogao izbjeći. - Brukevale, - reče ona, nastojeći se nasmiješiti. - Već dugo želim porazgovarati s tobom. - Pa, evo me, - reče on. Ona požuri. - Htjela sam ti reći da te na onom sastanku nisam htjela uvrijediti. Džondalar mi je rekao da su te zbog zbitoglavaca već i prije zadirikivali dok ih nisi natjerao da prestanu. Divim ti se što si se tome usprotivio i natjerao ih da te prestanu tako zvati. Ti nisi zbitoglavac... član Plemena. Nitko te nikad nije smio tako zvati. Ti nikad ne bi mogao živjeti s njima. Ti si jedan od Drugih, kao što su i svi Zelandonci. Tako bi te oni doživljavali. Izraz njegova lica kao da se ublažio. - Drago mi je da to priznaješ, - rekao je. - Ali moraš shvatiti da su oni za mene ljudi, - požuri ona. - Oni ne mogu biti životinje. Nikada o njima nisam tako mislila. Našli su me samu i ranjenu, primile me i skrbili se za mene, odgojili me. Da ih nije bilo, ja danas ne bih bila živa. Mislim da im se treba diviti. Nisam ni pomišljala da bi za tebe bila uvreda kad sam spomenula da je tvoja baka možda živjela s njima kad se bila izgubila i kad je tako dugo nije bilo, pa su se oni možda brinuli i za nju.

- Pa, valjda i ne možeš znati, - reče on smiješeći se. Ona mu s olakšanjem uzvrati osmijeh i pokuša još razjasniti svoje objašnjenje. Ja sam samo htjela reći da si me podsjetio na neke ljude koje volim. Zato si me od početka privukao. Bio je nekada dječak kojeg sam poznavala i voljela i ti me na njega podsjećaš... - Stoj! Hoćeš reći da i dalje misliš da su oni dio mene? Mislio sam da si rekla da nisam zbitoglavac, - rekao je Bruke-val. - I nisi. Ni Ekozar nije. To što mu je mati bila iz Plemena ne znači da je on njihov. Oni nisu odgajali ni njega ni tebe... -Ali ti i dalje misliš da je moja mati bila nakaza. Ja ti kažem da nije! Ni moja mati ni moja baka nisu imale ništa s njima. Nijedna od tih prljavih životinja nije imala ništa sa mnom, čuješ? - Vikao je, a lice mu je bijesno pocrvenjelo. Ja nisam zbitoglavac! Ako su tebe odgojile te životinje, ne misli da mene možeš ponižavati. Vuk je zarežao na uzbuñenog čovjeka, spreman skočiti Ejli u obranu. On je izgledao kao da bi joj htio učiniti nešto nažao. - Vuče! Ne! - zapovjedila je ona. Opet je pogriješila. Zašto nije stala dok se on još smiješio? Ali ni on nije smio zvati njezino Pleme "prljavim životinjama" jer oni to nisu bili. -Valjda misliš da je i vuk čovjek - zarežao je Brukeval. - Ti i ne znaš razliku izmeñu ljudi i životinja. Neprirodno je da se vuk tako ponaša oko ljudi. - On nije shvaćao kako se svojim vikanjem približio Vukovim očnjacima, no ni tada se ne bi smirio. Bio je izvan sebe. - Slušaj ti mene, da te životinje nisu napale moju baku, ne bi se ona tako uplašila i rodila slabu ženu, a moja bi majka poživjela i brinula se za mene i voljela bi me. Ti su prljavi zbitoglavci ubili moju baku i moju majku. Ako mene pitaš, od njih nikad koristi. Trebali bi svi biti mrtvi kao i moja majka. Da mi se nisi usudila reći kako imam išta zajedničkog s njima. Kad bih mogao, sam bih ih sve pobio. Vičući je prilazio Ejli i pritjerao je uz stazu. Ona je Vuka držala za krzno da ne bi napao pobješnjela čovjeka. Na kraju ju je odgurnuo i pojurio dolje. Nikad prije nije bio tako bijesan. Ne samo zato što mu je spomenula zbitoglavce kao pretke nego i zato što je on u svom bijesu iz sebe izbacio svoje najskrivenije osjećaje. Više od svega drugoga želio je imati majku kojoj bi mogao potrčati kad su ga druga djeca zadirkivala. No žena koja ga je naslijedila zajedno s drugim stvarima njegove majke, nije voljela dijete koje je s odbojnošću odgajala. On joj je bio na teret i smatrala ga je odbojnim. Imala je nekoliko vlastite djece, meñu kojima i Maronu, pa ga je još lakše mogla zanemariti. Ni svojoj vlastitoj djeci nije bila baš najbolja majka, a Marona je svoje grubo i bezosjećajno ponašanje naučila od svoje majke. Ejla se tresla. Sada je doista pretjerala. Penjući se stazom prema Zelandoninom domu pokušavala se pribrati. Kad je Ejla ušla, žena je podigla pogled i odmah shvatila da nešto nije u redu. - Što ti je, Ejla? Izgledaš kao da si se susrela s nekim zlim duhom, - rekla je. - O, Zelandono, mislim da i jesam. Upravo sam se susrela s Brukevalom, zaplakala je. - Pokušala sam mu reći da ga na onom sastanku nisam htjela uvrijediti, ali nekako kao da mu uvijek kažem nešto pogrešno. - Sjedni i sve mi ispričaj - rekla je Zelandona. Objasnila joj je što se dogodilo na stazi. Kad je završila, Zelandona je šutjela, a zatim je mladoj ženi dala zdjelicu čaja. Ejla se smirila, razgovor joj je pomogao. - Već dugo promatram Brukevala, - rekla je Zelandona nakon nekog vremena. - U njemu je bijes. On želi uzvratiti svijetu koji mu je nanio toliko boli. Odlučio je da će mu za sve biti krivi zbitoglavci, Pleme. On ih vidi kao korijen svih svojih muka. Najgore što si mu mogla učiniti je to što si spomenula da je on i sam na neki način povezan s njima. Nažalost, Ejla, bojim se da si stvorila neprijatelja. Tu sada više nema pomoći. - Znam, to se vidi. Zašto ih ljudi tako mrze? Što je to tako strašno u njima? upita Ejla. Žena je pogleda razmišljajući, a zatim se odluči. - Kad sam na onom sastanku rekla da sam se dala u duboku meditaciju i prizvala sve Predanja i Najstarije Legende, bila je to prava istina. Poslužila sam se

svim poticajima i svim pomagalima za podsjećanje da bih prizvala sve čega sam se ikad prisjećala. Možda bi se to trebalo raditi češće, jer prosvjetljuje. Mislim, Ejla, da je problem u tome što smo mi doselili u njihovu zemlju. Na početku nije bilo ni tako loše. Bilo je dosta mjesta, mnogo praznih skloništa. Nije bilo teško s njima dijeliti zemlju. Oni su se držali svojih, a mi smo njih izbjegavali. Nismo ih tada zvali životinjama, nego samo zbito-glavcima. Bio je to više opisni izraz nego uvreda. - Ali s vremenom, kako se rañalo sve više djece, trebalo nam je više mjesta. Neki su počeli zauzimati njihova skloništa, ponekad su se borili s njima, ponekad su ih ubijali, a ponekad i sami ginuli. Tada smo ovdje živjeli već dugo, a ovo je bio i naš dom. Zbitoglavci su možda ovdje bili prvi, no nama je trebalo mjesta pa smo zauzimali njihovo. - Kad jedni ljudi loše postupaju prema drugima, oni to nastoje racionalizirati kako bi mogli s tim živjeti. Nalazimo si izgovore. Mi smo kao izgovor našli to da nam je Velika Majka dala Zemlju za dom, "vodu, zemlju i sve što je stvorila". To znači da su sve Njezine biljke i životinje naše. Zatim smo sami sebe uvjerili da su zbitoglavci životinje, a ako su životinje, mi možemo uzeti njihova skloništa, - rekla je Zelandona. - Ali oni nisu životinje, oni su ljudi, - reče Ejla. - Da, u pravu si, ali mi to rado zaboravljamo. Ona je takoñer rekla da zemlju možemo "rabiti, a ne i zlorabiti". I zbitoglavci su Djeca Zemlje. I to sam shvatila u svojoj meditaciji. Ako Ona miješa njihove duhove s našima, onda su i oni ljudi. Ali ne vjerujem da se išta mijenja time što vjerujemo da oni jesu ili nisu ljudi. Mislim da bismo im to činili bez obzira na to. ðoni je svojim bićima olakšala ubijanje da bi mogla živjeti. Ne vjerujem da se tvoj vuk brine za sudbinu zečeva koje ubija da bi se prehranio ili za jelena kojeg možda napada čopor vukova. On je roñen da bi ih ubijao. Bez njih on ne bi živio, a ðoni je svakome živom biću dao želju da nastavi živjeti - rekla je doniera. - Ali ljudi su dobili i sposobnost razmišljanja. Ona nam omogućuje učenje i rast. Ona nam daje i svijest da su suradnja i razumijevanje nužni da bismo i sami mogli preživjeti, a to nas vodi sućuti i sklonosti, no takvi osjećaji imaju i svoju drugu stranu. Sućut i sklonost koju osjećamo za svoje, ponekad se širi na ostala bića što žive na Zemlji. Kad bi nas to priječilo da ubijamo srne ili druge životinje, ne bismo dugo živjeli. Želja za životom je jači osjećaj pa smo naučili selektivno suosjećati. Nalazimo način da zatvorimo um. Ograničavamo svoj smisao za sućut. Ejla ju je očarano i napeto slušala. - Teško je znati kako spriječiti te osjećaje a da ih ne iznevjerimo. Ja mislim da je to ono što je glavna pozadina Džo-haranove uznemirenosti zbog spoznaja koje si nam ti donijela. Dok je većina vjerovala da se tvoje Pleme sastoji od životinja, mogli smo ih ubijati bez razmišljanja. Teže je ubijati ljude. Sućut je toliko jača da naš um mora izmišljati nova opravdanja. Ali ako to možemo povezati sa svojim vlastitim preživljavanjem, naš će um izmisliti i najčudnija krivudanja da bi to učinio razumnim. U tome smo jako vješti. Ali ljudi se time mijenjaju. Uče mrziti. Tvoj vuk ne mora mrziti ono Što ubija. Lakše bi bilo ubijati bez savjesti, kao tvoj vuk, ali bez nje ne bismo bili ljudi. Neko je vrijeme Ejla razmišljala o onome što je Ze-landona rekla. - Sada razumijem zašto si ti Prva Meñu Onima Koje Služe Majci. Teško je ubijati. Ja znam kako je to. Sjećam se prve životinje koju sam ubila praćkom. Bio je to dikobraz. Tako me to pogodilo da još dugo nisam lovila, a i onda sam morala naći opravdanje. Odlučila sam ubijati samo mesoždere, jer su ponekad lovcima krali meso i jer ubijaju iste one životinje koje su Plemenu potrebne za hranu. - To je pravi gubitak nevinosti, Ejla, kad shvatimo što moramo učiniti da bismo živjeli. Zato je tako važna prva lovina mladoga lovca. Odraslim ga ne čine samo tjelesne promjene. Prvi je lov najteži i on je više od pukog svladavanja straha. Muškarac i žena moraju pokazati da su sposobni preživjeti i da mogu učiniti što je za to potrebno. To je duhova životinja koje ubijamo. Tako iskazujemo cijeniti to što je njihov život poklonjen nama bismo činili, ljudi bi previše otvrdnuli, a to

razlog zašto imamo obrede u čast čast ðoni. Moramo se sjetiti i da bismo mi živjeli. Kad to ne bi se moglo okrenuti protiv nas.

- Moramo uvijek pokazivati da cijenimo to što uzimamo, moramo iskazivati čast i duhovima drveća i trave i ostale hrane koja raste. Moramo se prema svim Njezinim darovima odnositi s poštovanjem. Ako je zaboravimo, Ona se može naljutiti i može uzeti život koji nam je dala. Ako ikad zaboravimo svoju Veliku Majku, Ona nas više neće hraniti, a ako Velika Majka odluči svojoj djeci okrenuti leña, više nećemo imati doma. - Zelandono, ti me po mnogočemu podsjećaš na Kreba. On je bio dobar i voljela sam ga, no on je iznad svega razumio ljude. Uvijek sam mu se mogla obratiti. Nadam se da te to ne vrijeña. Nisam te htjela uvrijediti, - reče Ejla. Zelandona se nasmiješi. - Ne, naravno da me to ne vrijeña. Žao mi je što ga nisam upoznala. I, nadam se, Ejla, da znaš da uvijek možeš doći k meni. Ejla je o svom razgovoru s Prvom razmišljala pripremajući se na drobljenje crvene rudače. A kad se prihvatila teškoga posla drobljenja kuglica željezne rude zaobljenim kamenom po ravnom tanjurastom kamenu, pokušala se utopiti u tom poslu ne bi li zaboravila sukob s Brukevalom. Napor joj je pomogao potrošiti napetost, no jednolična je tjelesna aktivnost ostavila prostora razmišljanju, a Zelandona joj je dala mnogo materijala za razmišljanje. Dobro kaže, mislila je Ejla. Mislim da sam si od Brukevala učinila neprijatelja. Ali što mogu? To je gotovo. Bojim se da protiv toga nikad i nisam mogla ništa učiniti. Što god ja rekla ili učinila, on će misliti ono što on hoće. Ejli nije na um palo lagati ili mu reći da joj se ne čini da on izgleda kao da je iz Plemena. To i nije bilo istina. Ona je doista mislila da je on mješanac. Počela je razmišljati o njegovoj baki. Žena se izgubila. Kad su je opet našli, govorila je da su je napale životinje, no te životinje o kojima je govorila morali su biti oni koje je zvala zbitoglavcima. Zacijelo su je oni našli; kako bi inače bila preživjela? Ali kad su je uzeli i nahranili, valjda su od nje očekivali da će raditi, kao i njihove žene. A svaki član plemena mogao je tada misliti da se njome može poslužiti za zadovoljavanje svoje želje. Ako se pobunila, netko ju je mogao prisiliti, baš kao što je Brud silovao nju. Za ženu iz Plemena bilo je nezamislivo da se usprotivi. Moralo joj se pokazati gdje joj je mjesto. Ejla je pokušala zamisliti kako bi roñena Zelandonka reagirala u takvoj situaciji. Za Zelandonce, bio je to Dar Užitka, darovan od Velike Majke Zemlje i bilo ga je nezamislivo nametnuti silom. Trebalo ga je dijeliti, ali samo kad to hoće i muškarac i žena. Nesumnjivo, Brukevalova bi baka to smatrala napadom. Što se dogaña ako te napadne netko koga smatraš životinjom? Ako te prisiljavaju na dijeljenje Dara Užitka s takvim bićem? Je li to dovoljno da ti poremeti um? Možda. Zelandonske žene nisu bile navikle da im se zapovijeda. Bile su samostalne, jednako samostalne kao i muškarci. Ejla je prestala drobiti crveni kamen. Zacijelo je doista neki muškarac iz Plemena prisilio Brukevalovu baku na parenje, jer zatrudnjela je i to je i potaknulo novi život u njoj. Tako je roñena Brukevalova mati. Bila je slaba, rekao je Džon-dalar. I Ridag je bio slab. Možda u tom križanju postoji nešto što može izazvati slabost potomstva. Meñutim, njezin Dark nije bio slab, a ni Ekozar nije bio slab. Ni S"Armunajci nisu bili slabi, iako su mnogi od njih imali izgled Plemena. Možda su slabi rano umirali, kao Ridag, pa su preživjeli samo najjači. Jesu li S"Armunajci bili plod takvog miješanja započetog nekada davno? Njih pomisao na mješance nije toliko uznemiravala, možda i zato što su na njih bili naviknuti. Činilo se da su oni obični ljudi, no imali su neke od značajki Plemena. Je li zato Ataroin par pokušao nametati svoju vlast ženama prije no što ga je ubila. Je li nešto od onoga što su ljudi iz Plemena mislili o ženama prelazilo na potomstvo, kao i dio njihova izgleda? Ili je to samo nešto na što se naviknuo jer je živio s njima? Ali u S"armunajcima je bilo i mnogo toga dobrog. S"Armuna Bodoa otkrila je kako treba uzimati glinu iz rijeke i paljenjem je postići da bude tvrda kao kamen, a njezina je pomoćnica je dobro rezbarila. A Ekozar je vrlo osobit. Lanzadonci misle, jednako kao i Zelandonci, da mu je miješanje duhova dalo izgled obiju vrsta ljudi, no njegovu je majku bio napao jedan od Drugih. Ejla je nastavila mrviti oker. Čudno li je to pomisli ona. Brukeval mrzi ljude koju su začeli život koji je njemu dao život. Muškarci potiču rast života u

ženi, sigurna sam. Oboje je potrebno. Nije ni čudo što je Špilja S"Armunajaca izumirala dok je Ataroa bila njezina glavarica. Ona nije mogla natjerati duhove žena da se pomiješaju i pokrenu život. Jedine žene koje su rañale bile su one koje su se noću uvlačile k svojim muškarcima. Ejla pomisli na život što je rastao u njoj. Bit će to Džon-dalarovo dijete jednako kao što je njezino. Bila je sigurna da je nastalo kad su sišli s ledenjaka. Nije tada bila napravila svoj posebni čaj za koji je bila sigurna da je tijekom njihovog dugog putovanja priječio nastanak života u njoj. Zadnji je put bila krvarila nedugo prije nego što su ona i Džondalar krenuli preko ledenjaka. Bila je sretna što ovaj put nije imala mnogo mučnina. Ni izdaleka kao kad je nosila Darka. Činilo se da su miješana djeca ženama veći napor, a i da je i toj djeci teže. Ovaj se put osjećala najveći dio vremena sjajno, no hoće li to biti dječak ili djevojčica? I što će oždrijebiti Njiska?

"eveta je Špilja za konje izgradila sklonište pod stijenom u manje prometnom južnom dijelu, nedaleko od mostića kod Nizvodnog. Ejla je pitala Džoharana bi li tko imao kakav prigovor ako bi ona i Džondalar sagradili nešto gdje bi sklonili životinje. Namjeravala je napraviti nešto jednostavno što bi ih samo zaštitilo od kiše i snijega. Meñutim, kad je Džoharan sazvao sastanak kod Govorničkog kamena da čuje što ljudi o tome misle, odlučili su se potruditi i napraviti im pravu nastambu, s niskim zidićima pod pločama za zaštitu od vjetra. Ali nije bilo zastora na ulazu niti ograde koja bi ih zadržavala unutra. Konji su imali slobodu dolaziti i odlaziti kako im se svidi. Njiska je u dolini živjela u Ejlinoj špilji, a oba su se konja navikla na konjsku nastambu koju im je Lavlji tabor izgradio uz svoju brvnaru. Kad je Ejla pokazala novi stan Njiski i Trkaču, nahranila ih sijenom i zobi i dala im vodu, činilo se da im je jasno da je to sada njihovo. Ako ništa drugo, često su tu dolazili, prilazeći izravnijim putem s nedalekog zavoja Rijeke. Rijetko su dolazili stazom od Doline Šumske rijeke i preko prometne zaravni ispred stambenog dijela, osim kad bi ih ovuda vodila Ejla. Kad je sklonište za konje izgrañeno, Ejla i Džondalar su odlučili napraviti im drveno pojilo, istesanu četvrtastu kutiju sličnu šaramudonskim posudama, a kad su to počeli raditi, svi su se zainteresirali. Iako su imali mnogo pomagača - i još više promatrača - potrajalo je nekoliko dana. Najprije su morali naći odgovarajuće stablo, za što su uzeli visok bor iz sredine gustog šumarka. Blizina drugog drveća tjerala je svako stablo na visok rast s malo niskih grana, što je značilo manje čvorova. Stablo su morali rušiti kremenim sjekirama, što ni samo po sebi nije lak posao. Kamena sjekira ne zabija se duboko. Zato su počeli visoko, odbijajući mnogo komadića pod oštrim kutom. Panj koji je nakon toga ostao izgledao je kao da su ga izgrizli dabrovi. Stablo je zatim trebalo iznova presjeći neposredno ispod najnižih grana. Krošnja neće propasti; tesari i oni koji su radili alat već su bacili oko na mnoštvo drva, a sav će otpad biti koristan za loženje. Od istoga su drva napravili i valov za konje. Po šaramudonskom običaju, blizu srušenog drva posijali su sjemenke iz borovih češera kao zahvalu Velikoj majci. Taj skromni obred ostavio je dubok dojam na Zelandonu. Zatim su pokazali kako se iz trupaca pomoću klinova i maljeva mogu napraviti grede. Drvene ploče koje su tako dobili i koje su se sužavale prema rubovima poslužile su mnogim korisnim primjenama, pa i kao police. Nasječene kutije bile su vrlo dovitljiva zamisao. Pomoću kamenih rezalica i drugih dlijetala prorezali su gredu i dobili dugačak komad s ravnim rubovima. Zatim su odrezane dijelove stanjili po rubovima. Na tri su mjesta s odreñenim razmakom izrezali žljebove klinastog oblika koji nisu potpuno probušili dasku. Dasku su pomoću pare savili tako da je neprorezana strana ostala vani, a stanjeni rubovi sa žljebovima su se spojili i tako je nastala četvrtasta kutija. Kremenom bušilicom izbušili su u zaoštrenim rubovima nekoliko rupa. Trljanje pijeskom i kamenjem uglačalo je dasku. Dno su izravnali te noževima i pješčenjakom oblikovali još jednu, koja se uklopila i sjela u prorez prosječen cijelim donjim dijelom kutije. Kad je sve bilo uobličeno i sklopljeno, istanjene rubove četvrtoga kuta kutije pričvrstili

su klinovima zabijenim kroz rupe. Iako je na početku propuštalo vodu, drvo je kad se namočilo nabreklo i kutija je postala nepropusna, kao dobra posuda za tekućinu i mast ili, s vrućim kamenjem, i kao dobra posuda za kuhanje. I konjima su to bile dobre posude za vodu i hranu. Bilo je vjerojatno da će se ubuduće izraditi još takvih kutija. Martona je promatrala kako se Ejla, crvenih obraza i izdišući oblačiće pare sa svakim udisajem, penje uz stazu. Nosila je mokasine s debelim ñonom na koje je pričvrstila gamaše što su se oko listova ovijale preko krznenih nogavica, a gore je imala krznom podstavljenu parku koju joj je dala Matagano-va mati. Parka nije skrivala trudnoću koja je bila očita i po pojasu koji je nosila visoko i s kojeg su se njihali nož i nekoliko vrećica. Kapuljača joj je bila zabačena, a kosu je skupila u punñu koju je bilo lako održavati, ali iz koje su neučvršćeni pramenovi šibali na vjetru. Ona je i dalje nosila svoju mamutovsku vreću umjesto onakve u zelandonskom stilu, a vreća je bila puna nečega. Bila se navikla na naprtnjaču koju je nosila preko jednog ramena i nosila ju je na kratkim putovanjima. Tako joj je drugo rame ostalo slobodno za nošenje lovine. Sada su joj s tog drugog ramena preko leña visjele tri bijele kamenjarke obješene za perjem prekrivene noge, a protutežu si im preko prsa činila dva oveća bijela zeca. Za njom je išao Vuk. Obično ga je vodila sa sobom. Ne samo što je bio spretan u istjerivanju ptica i manjih životinja, nego joj je znao i pokazati gdje su u snijeg pale bijele ptice ili zečevi. - Ne znam, Ejla, kako ti to uspijeva, - rekla je Martona, hvatajući za njom korak kad je stigla do kamene zaravni. -Kad sam ja bila u tako visokoj trudnoći kao ti sada, osjećala sam se tako velikom i čudnom da na lov više nisam ni pomišljala, a ti još odlaziš i gotovo svaki put nešto doneseš. Ejla se nasmiješila. - I ja se osjećam velikom i čudnom, no nije mi teško baciti štap ili iz praćke izbaciti kamen, a Vuk mi pomaže i više no što možeš zamisliti. Ionako ću uskoro morati početi ostajati kod kuće. Martona se nasmiješi gledajući životinju što je kaskala za njima. Iako se za njega zabrinula kad su ga bili napali drugi vukovi, sada joj se sviñalo njegovo malo obješeno uho. Ako ništa drugo, bar joj ga je tako bilo lakše prepoznati. Pričekale su da Ejla pred svojom nastambom odloži lovinu na blok vapnenca koji je ponekad služio za odlaganje stvari, a ponekad za sjedenje. - Meni lov na male životinje nikad nije dobro išao, - rekla je Martona, - osim omčom ili zamkama. Ali nekad sam znala rado otići u veliki lov. Odavno već nisam lovila, mislim da sam već i zaboravila kako se lovi, no nekad sam imala dobro oko za tragove. Sada više ne vidim tako dobro. - Gle što sam našla, - rekla je Ejla, otvarajući svoju nabreklu torbu. - Jabuke! - Bila je naišla na jedno stablo jabuka s kojeg je već bilo otpalo sve lišće, no još je bilo ukrašeno malim, sjajnim i crvenim jabukama, koje su sada nakon smrzavanja bile manje tvrde i trpke, pa je tim jabukama napunila torbu. Dvije su žene pošle prema skloništu za konje. Ejla nije očekivala da će konji biti tu usred dana, no provjerila je posudu za vodu. Zimi, kad bi se dulje smrzavalo, otopila bi vodu, iako su se konji u divljini dobro snalazili. Stavila je i nekoliko jabuka u istesan valov. Zatim je otišla do ruba kamene izbočine i pogledala prema Rijeci obrubljenoj šumom i grmljem. Nije vidjela konje, ali je, nadajući se da će konji biti dovoljno blizu da je čuju, zazviždala svoj prepoznatljivi znak na koji su konji bili uvježbani odgovarati. Nije dugo prošlo i vidjela je kako se uz strmu stazu penje Njiska, a za njom i Trkač. Kad su stigli do izbočine, Vuk je s Njiskom protrljao nosove, pozdravljajući je gotovo formalno. Trkač je na njega tiho zarzao, na što mu je odgovoreno kratkim, zaigranim cviljenjem i trljanjem po njušci. Čak i uz tako jasan dokaz Ejline moći nad životinjama, Martoni je bilo teško povjerovati u to. Navikla se na Vuka, koji je stalno bio uz ljude i koji se odazivao i njoj. Ali konji su bili plahovitiji, nisu se tako prijateljski držali prema ljudima i bili su nekako manje pitomi, osim prema Ejli i Džondalaru, pa su joj se činili sličniji životinjama koje je nekada i sama lovila. Gladeći i četkajući konje, mlada je žena ispuštala glasove koje je Martona od nje i ranije čula, a zatim ih je odvela u zaklon. Martona je to smatrala Ejlinim

konjskim jezikom. Ejla je za svakoga konja uzela po jednu jabuku koje su joj oni jeli iz ruke dok im je ona i dalje govorila na svoj čudan način. Martona pokuša razlučiti te glasove koje je Ejla ispuštala. Nije to baš pravi jezik, pomisli ona. No djelovalo je slično kao neke riječi kojima se Ejla služila kad je pokazivala jezik zbito-glavaca. - Ti, Njisko, već dobivaš velik trbuh, - govorila je Ejla, gladeći joj zaobljeni trup. - Baš kao i ja. Vjerojatno ćeš se ož-drijebiti u proljeće, kad bude toplije. Do tada bih valjda i ja već trebala roditi. Rado bih te malo pojahala, ali se bojim da sam već malo predaleko u trudnoći. Zelandona kaže da to možda ne bi bilo dobro za dijete. Osjećam se dobro, ali ne želim riskirati. Tebe će, Trkaču, Džondalar jahati kad se vrati. To je konjima htjela reći i to je u sebi rekla, iako se ta kombinacija plemenskih znakova i riječi s drugim zvucima njezinog osobnog jezika ne bi dala baš potpuno doslovno tako prevesti - kad bi netko to i prevodio. Nije ni bilo važno. Konji su razumjeli pozdrav u glasu, topli dodir i neke zvuke i znakove. Zima je došla neočekivano. Male su bijele pahuljice počele padati kasno popodne. Narasle su u velike, a do večeri je već nastala uskomešana mećava. Cijela je Špilja odahnula kad su lovci što su ujutro krenuli u lov prije mraka stupili na kamenu izbočinu, praznih ruku, ali zdravi. - Kad smo vidjeli da mamuti idu prema sjeveru koliko ih noge nose, Džoharan je odlučio da ćemo se vratiti, - rekao je Džondalar nakon pozdrava s Ejlom. - Čula si izreku "Ne idi dalje kad vidiš da mamuti kreću na sjever". Obično to znači da dolazi snijeg pa oni kreću prema sjeveru gdje je hladnije, ali i suše, pa snijeg toliko ne napada. U dubokom i vlažnom snijegu oni zaglibe. Džoharan nije htio riskirati, no ovi su se olujni oblaci tako brza nakupili da su se možda i mamuti izgubili. Vjetar je okrenuo na sjever i prije no što smo se mogli snaći već je tako sniježilo da smo jedva išta vidjeli. Sada je tamo već do pola koljena. Prije povratka morali smo staviti krplje. Mećava je trajala cijelu noć, sutrašnji dan i sljedeću noć. Nije se vidjelo ništa osim bijele uskovitlane zavjese, pa čak ni preko Rijeke. Povremeno se snijeg, nošen zračnim strujama što su udarale po visokoj litici i ne nalazeći drugog ispusta, okretao u vrtlozima uskomešanih pahuljica nasuprot glavnom smjeru vjetrova. Drugi put bi se, kad bi vjetar popustio, snijeg gusto spuštao ravno dolje u uspavljujućem gibanju. Ejla je bila sretna što se zaštitni svod stijene širio sve do dijela gdje su bili konji. Prve je noći bila zabrinuta, jer nije znala jesu li se uspjeli vratiti do zaklona prije no što je snijeg postao predubok. Bojala se da bi, ako su konji potražili drugi zaklon, ostala bez kontakta s njima i da bi konji ostali odvojeni, zatočeni debelim bijelim snježnim pokrivačem. Laknulo joj je kad je, prilazeći sutradan njihovom zaklonu, začula tiho njištanje i duboko je odahnula kad je vidjela oba konja, no kad im je prišla, vidjela je da su uznemireni. Ni oni nisu bili navikli na ovako dubok snijeg. Odlučila je ostati neko vrijeme s njima i timariti ih četkama izrañenim od češljugovine, što bi obično utješilo njih i opustilo nju. Otkrivši da su njezini na sigurnom, pitala se gdje su divlji konji. Jesu li preselili u hladnije, suše krajeve na sjeveru i istoku, gdje snijeg neće biti tako dubok i neće pokriti suhu travu koja im je zimska hrana? Sada joj je bilo drago što za konje nisu sakupili samo zr-nje, nego i hrpe trave koja će im nadopuniti prehranu. Bila je to Džondalarova zamisao. On je znao kako duboko snijeg može napadati, a ona nije. Sada se pitala jesu li nakupili dovoljno. Konji su bili navikli na hladnoću, toga se nije bojala. Njihova je dlaka, i kratki donji sloj i onaj čupavi vanjski, narasla debela i gusta, i mogla je dobro zaštititi njihova snažna i zbijena tijela, no hoće li im trave biti dovoljno? Zime u kraju gdje je živio Džondalarov narod bile su hladne, ali ne i suhe. Glavna im je značajka bio snijeg; teški, vlažan snijeg koji pravi visoke nanose. Toliko snijega nije vidjela još otkad je živjela s Plemenom. Bila je naviknuta na suhe, smrznute stepe koje su iz zraka izvlačile vlagu, duboko na kontinentu oko njezine doline i područja Lovaca na mamute. Ovdje, gdje je klima bila pod

utjecajem Velike vode zapada, bio je krajolik kontinentalnih stepa. Zime su bile vlažnije i s više snijega, i donekle su podsjećale na klimu mjesta gdje je Ejla odrasla, na brdoviti vrh poluotoka koji se protezao u zatvoreno more daleko na istoku. Debeli snijeg koji je napadao na prednju ravninu ispunio je donji dio otvora pod izbočinom čvrstom pregradom od mekoga snijega koji je zlatno svjetlucao odbijajući svjetlo vatre iz špilje. Sada je Ejla znala čemu su služile debele klade koje su podupirale brojne motke pokrivene kožama za zaštićeni prolaz do vanjskog ograñenog prostora što je zimi služio umjesto jaraka za kanalizaciju. Drugo jutro nakon što je snijeg počeo, Ejla se probudila i vidjela lice nasmiješenog Džondalara koji je stajao pokraj ležaja i nježno je tresao. Obrazi su mu bili crveni od hladnoće, a na njegovoj debeloj vanjskoj odjeći još je bilo tragova neo-topljenog snijega. U ruci je imao posudicu vrućeg čaja. - Hajde, pospanko, ustaj. Sjećam se kad si ustajala znatno prije mene. Ostalo je nešto hrane. Snijeg je prestao. Toplo se odjeni i izañi, - rekao je. - Možda bi trebala obući ono rublje što si ga dobila od Marone i društva. - Već si bio vani? - upita ona sjedajući i uzimajući malo vrućeg čaja. - Čini se da sada doista trebam više sna. -Džondalar je pričekao dok se ona osvježavala, na brzinu nešto doručkovala i počela se oblačiti. Nastojao ju je ne požurivati. - Džondalare, ne mogu ove hlače zatvoriti preko trbuha. A ovaj mi gornji dio nikad neće dobro stajati. Jesi li siguran da želiš da to odjenem? Ne bih to htjela razvući. - Hlače su najvažnije. Nije važno ako ih ne možeš potpuno zatvoriti. Zatvori koliko možeš. Preko njih ćeš staviti još odjeće. Tu su ti čizme. Gdje ti je parka? - pitao je Džondalar. Kad su izašli iz špilje, Ejla je vidjela duboko modro nebo i sjajno sunce. Nekoliko je ljudi očito rano ustalo. Staza do Šumske rijeke bila je očišćena od snježnih nanosa, a niz strmu stranu nabacali su vapnenački šljunak da bi bilo manje sklisko. Zidovi snijega na objema stranama bili su visoki do prsa, a kad je Ejla pogledala oko sebe, ostala je bez daha. Krajolik se promijenio. Svjetlucav bijeli pokrivač omekšao je obrise, a nebo se činilo još modrijim nasuprot bjelini koja je bila tako sjajna da su od nje boljele oči. Bilo je hladno. Snijeg je škripao pod nogama, a dah joj se dimio. U ravnoj naplavnoj nizini preko Rijeke vidjelo se nekoliko ljudi. - Pazi kad silaziš. Moglo bi biti opasno. Daj ruku, - rekao je Džondalar. Došli su do dna i prešli preko smrznute rječice. Nekoliko ljudi ih je vidjelo da dolaze, pa su im mahnuli i krenuli im u susret. - Već sam mislila da i nećeš ustati, Ejla, - rekla je Folara. - Obično svake godine idemo na jedno drugo mjesto, ali do tamo treba pola jutra hoda. Pitala sam Džondalara možemo li te povesti, no on kaže da je to za tebe kakva si sada predaleko. Kad se snijeg još malo slegne mogli bismo napraviti sa-onice pa te na smjenu vući. Najčešće na njima vučemo drva ili meso ili nešto takvo. Ali kad nam ne trebaju za to, možemo nositi tebe. - Bila je sva uzbuñena. - Uspori, Folara, - rekao je Džondalar. Snijeg je sada bio tako dubok da je Ejla, pokušavajući hodati po njemu posrnula, izgubila ravnotežu i uhvatila se za Džondalara, povlačeći ga na sebe. Oboje su sjeli zasuti snijegom i tako su se jako smijali da nisu mogli ustati. I Folara se smijala. - Nemoj samo tako stajati, - pozvao ju je Džondalar. - Doñi mi pomoći da dignemo Ejlu. - Oboje su je nekako uspjeli podići. Kroz zrak je doletio bijeli projektil i s pljuskom završio na Džondalarovoj nadlaktici. Podigavši pogled i vidjevši kako mu se Matagan smije, Džondalar je dohvatio pregršt snijega i počeo raditi grudu. Bacio ju je prema mladiću kojeg je namjeravao učiti svom zanatu. Matagan pobježe šepajući, ali brzo i gruda ga nije dohvatila. - Mislim da bi to bilo dosta za danas, - rekao je Džondalar. Ejla je napravila i sakrila jednu grudu, a kad joj je Džondalar prišao, bacila ju je na njega. Pogodila ga je u prsa, a snijeg mu je prsnuo po licu. - Znači, ti bi se igrala, - reče on dohvaćajući šaku snijega i pokuša joj taj snijeg ugurati pod parku. Ona se odupirala i uskoro su se oboje valjali po

snijegu, smijući se i pokušavajući jedno drugome nagurati snijeg za vrat. Kad su se napokon uspravili, oboje su bili pokriveni vlažnom bijelom tvari. Otišli su do obale smrznute rijeke, prešli je i popeli se natrag do izbočine. Putem do svoje nastambe prošli su pokraj Martonine, a ona ih je čula. - Džondalare, misliš da ti je bilo pametno odvesti Ejlu i namočiti je u snijegu kad je u tom stanju? - upitala ga je mati. - A što bi bilo da je pala i da se od toga dijete počelo prerano rañati? Džondalara je to pogodilo. Nije na to pomislio. - U redu je, Martona, rekla je Ejla. - Snijeg je mekan, a nisam se ni ozlijedila ni previše naprezala. A nikad nisam ni pomislila da na snijegu može biti tako zabavno! - Oči su joj se sjajile od uzbuñenja. - Džondalar mi je pomogao pri silasku niz strminu i na povratku. Dobro mi je. - Ali, Ejla, dobro ona kaže, - reče Džondalar, kojega je grizla savjest. - Mogla si se ozlijediti. Nisam na to mislio. Trebao sam biti oprezniji. Ti ćeš uskoro postati majka. Džondalar je poslije toga postao tako uporan da se Ejla osjećala gotovo sputano. Nije joj htio dopustiti da napusti prostor litice niti da se spusti po stazi. Ponekad bi stala na vrhu i s čežnjom gledala dolje, no kad je toliko narasla da više nije vidjela noge kad bi pogledala dolje, i kad je otkrila da se pri hodu naginje natrag da bi nadoknadila težinu sprijeda, više i nije željela napuštati kameni zaklon Devete Špilje i odlaziti na hladni led i snijeg. Zadovoljavala se ostajanjem uz vatru, često s prijateljicama, u svom ili njihovom domu, ili u središnjem radnom prostoru pod zaštitom izbočene stijene, gdje je užurbano pripremala stvari za dolazak djeteta. Bila je stalno svjesna novoga života što je u njoj rastao. Svu je pozornost usmjerila unutar sebe, ne baš prema sebi, nego u manje područje. Svakog je dana posjećivala konje, njegovala ih i mazila te se brinula da imaju hrane i vode. I oni su se malo primirili, iako su i dalje silazili do debelo smrznute Rijeke i preko nje do livade na drugoj strani. Iako u tome nisu bili uspješni kao jeleni, konji su znali kopati kroz snijeg tražeći hranu, a njihova je probava bila prilagoñena gruboj hrani: slami smrznutih stabljika žute trave, grančicama breze i drugog drveća s mekom korom, kao i grančicama grmlja. A pod zaštitnim slojem snijega znali su pokraj zamrlih stabljika trave naći i meke stabljičice i pupoljke mladog bilja što se upravo pripremalo za rast. Konji su nalazili dovoljno trave da napune želuce, a zrnje i trava koje im je Ejla davala održavalo ih je zdravima. Vuk je odlazio češće i dalje nego konji. Godišnje doba koje je tako teško vegetarijancima, mnogim je mesožderima bilo prava blagodat. Lutao je nadaleko i ponekad ga nije bilo po cijeli dan, no noću bi se uvijek vratio na spavanje na hrpu Ejline stare odjeće. Ona je njegov ležaj premjestila na pod pokraj njihovog i svake je večeri strahovala za njega sve dok se ne bi vratio, što je ponekad bilo i vrlo kasno. Nekih dana uopće ne bi izlazio, nego bi ostajao blizu Ejle, odmarao se ili bi se, s velikim oduševljenjem, igrao s djecom. U Špilji je višak slobodnog vremena tijekom razmjerno neaktivnih zimskih mjeseci svatko ispunjavao baveći se svojim zanatom. Iako su ponekad odlazili u lov, osobito na jelene zbog bogatog izvora masnoće unutar kostiju te životinje prilagoñene hladnoći, zalihe hrane bile su dovoljne da ih prehrane, a bilo je i više nego dovoljno drva da im bude toplo, da bude svjetla i da mogu pripremati hranu. Razne stvari koje su im trebale za rad skupljali su cijele godine i spremali za ovo doba. Bilo je to vrijeme za štavljenje i mekšanje, bojenje i laštenje koža radi sjaja ili otpornosti na vodu; vrijeme za krojenje odjeće te ukrašavanje i kićenje. Radili su remenje i čizme, izrañivali kopče i često ih ukrašavali rezba-rijama. Bilo je to i pravo doba za učenje novoga zanata ili usavršavanje neke vještine. Ejlu je očaravao postupak predenja. Gledala je i pozorno slušala kad je Martona govorila o tome. Vlakna životinja što se linjaju u proljeće skupljali su s trnovitoga grmlja ili go-loga tla i čuvali do zime kada je bilo vrijeme da se od njih nešto izradi. Mnogo je bilo vrsta vlakana, poput vune od muflona, divlje ovce s velikim rogovima, te kozoroga, velike planinske divokoze, a ta su se

vlakna mogla češljati u pust. Topla i pahuljasta unutarnja krzna što ujesen rastu ispod duge vanjske dlake nekih životinja poput mamuta, nosoroga i mošusnih goveda, bila su najcjenjenija zbog svoje mekoće. Duže i oštrije dlake bile su trajnijeg rasta i skupljali bi ih s ubijenih životinja, primjerice, vunastih životinja ili iz dugih konjskih repova. Rabili su i vlakna mnogih biljaka. Vlakna su uplitali u uzice, konopce i fine niti, koje su se mogle ostaviti u prirodnoj boji ili bojiti, a zatim tkati i plesti za odjeću ili tepihe i prostirke za pod ili zidove, protiv propuha ili hladnoće kamenih stijena. Zdjele su tesali od drveta, a zatim su ih oblikovali, glačali, bojili i ukrašavali rezbarijama. Pleli su košare svih oblika i veličina. Izrañivali su nakit od oblikovanih zrnaca bjelokosti, životinjskih zuba, školjaka i posebnog kamenja. Bjelokost, kosti, rogove i paroške oblikovali su i rezbarili te od njih radili tanjure i pladnjeve, drške za noževe, šiljke za koplja, igle za šivanje te mnoge druge alate, pribor i ukrasne predmete. Osobito su pomno i u detalje rezbarili figurice životinja, bilo samostalne, bilo kao ukras nečeg drugoga što se dalo rezba-riti, bilo to drvo, kost, bjelokost ili kamen. Rezbarili su i figurice ðoni. Čak su i stijene u špilji bile lijepo isklesane i obojene. Zima je bila i doba uvježbavanja talenata i igre. Izrañivali su glazbala, osobito udaraljke zanimljiva zvuka te melodične frule i svirali na njima. Uvježbavali su plesove, pjevali pjesme, pričali priče. Neki su uživali u statičnim sportovima kao što je hrvanje i razna gañanja, a mnogi su se upuštali u sve moguće oblike kockanja i klañenja. Mlade su podučavali u nekim najnužnijim vještinama, a onima koji su imali sklonosti ili pokazivali spretnost u nekoj odreñenoj djelatnosti, uvijek je netko bio voljan dati poduku. Izmeñu Devete Špilje i Nizvodnog išao je ugažen put, a mnogi su vješti obrtnici na putovanjima iz svojih domova onamo često provodili po nekoliko noći u Devetoj špilji. Zelandona je učila brojiti one koji su to željeli znati, kao i priče i legende, no rijetko je za to imala vremena. Ljudi su se znali prehladiti, dobiti glavobolje, uhobolje, trbobolje i zubobolje; bolovi i muke artritisa i reumatizma uvijek su se pogoršavali u hladno doba godine, a bilo je i drugih ozbiljnih bolesti. Neki su i umirali, pa bi njihova tijela stavljali u hladne prednje prolaze odreñenih špilja gdje će se održati do proljeća jer su snijeg i smrznuta zemlja onemogućavali pokop u grobljima na otvorenom. Ponekad bi ih, ali rijetko, ostavljali na tim mjestima. A neki su se i rañali. Zimski je solsticij prošao. Zelandona je Ejli objasnila položaj gdje Sunce zalazi najdalje lijevo i tamo ostaje nekoliko dana dok se mjesto zalaza ne počne neprimjetno pomicati desno. Bio je to povod za slavlje, obred i veselje kojim se slavi prekretnica i mirnim zimskim danima dodaje nešto veselja. Od tada će suton svaki dan biti sve više desno, sve do zimskog solsticija, kada će doći do svoga najdaljeg položaja i prividno tamo ostati još nekoliko dana. Mjesto izmeñu ta dva označena položaja označava ekvinocije, početak proljeća i, na povratku, početak jeseni. Zelandona je pokazala meñu brdima na obzoru udolinu koja je označavala te središnje točke. Poslužila se brojevima i označila zarezom na ravnom dijelu jednoga roga, a Ejlu je to zadivilo. Voljela je učiti takve stvari. Usred zime, u najhladnije, najteže i najgrublje doba godine, snijeg više nije pozivao na zabavne izlete. Čak i kratki izlasci po smrznuto meso ili da bi donijeli drva mogli su se pretvoriti u pravu muku. Hrpe kamenja nad skladištima i ledeni podrumi znali su se zamrznuti, zbog čega bi ih trebalo razbijati. Voće i povrće iz podruma odavno je preseljeno u kamenjem obložene jame u dubini špilje, no trebalo je mnogo pozornosti, omči i zamki da male životinje ne bi uzele prevelik dio. Osobito su mali glodavci dobro živjeli od napornog rada ljudi i uvijek uspijevali uzeti svoj dio. Jedna od igara za djecu bilo je bacanje kamenja na mala brza stvorenja. Odrasli su to poticali. Spretno bačen kamen mogao je ubiti glodavca. Ne samo što bi to bio novi prilog u borbi protiv štetočina, nego je to djeci značilo i novu točnost i preciznost koja im je trebala da bi se razvili u uspješne lovce, a

neki su od mladih razvili priličnu spretnost u gañanju. Ejla se za to služila praćkom i uskoro je već učila djecu kako rukovati njezinim najdražim oružjem. I Vuk se pokazao dragocjenim u naporima da se broj glodavaca ne poveća. Činilo se da su vanjski podrumi manje ugroženi od takve napasti pa se hranu u njima držalo dok je god bilo moguće. Ali kad bi duboko zimsko smrzavanje zaprijetilo uništavanjem svježine, obično bi zalihe unijeli unutra. Kad bi se smrzla, većina je biljne hrane bila samo za kuhanje, kao i većina sušene. U nekoliko je proteklih dana Ejla doživjela iznenadan nalet energije. Sve joj je više smetalo što se širi i povremeno se prepustila plaču i drugim emocionalnim ispadima koji su Džondalara bacali u očaj. Živahno dijete ponekad bi je probudilo usred noći, a postalo joj je teško i ustajati iz uobičajenog položaja s prekriženim nogama, iako je bila navikla uvijek s lakoćom ustajati s poda. Što se više približavalo vrijeme poroda, to su jači bili njezini strahovi, no zadnjih je dana postajala sve željnija djeteta pa se bila spremna suočiti i s porodom. Zelandona je imala dojam da će taj čas doći uskoro. Rekla je Ejli: - Velika majka Zemlja u Svojoj je velikoj mudrosti namjerno učinila zadnje dana trudnoće neugodnima, tako da bi se žene radije suočile s rañanjem, makar i samo zato da bi se toga riješile. Ejla je dovršila ureñivanje i pripreme svega za dijete, pa i svega u svome domu i odlučila skuhati posebnu večeru za Džondalara kad se pojavio. Rekla mu je koje sve biljke želi iz skladišta u dubini špilje i koje meso želi. Kad je on sve to donio, nije se ni makla, a na licu joj je bio čudan izraz, mješavina radosti i straha. - Što ti je, Ejla? - upitao je odlažući košaru povrća. - Mislim da je dijete spremno za porod, - odgovori ona. - Sada? Ejla, bit će najbolje da legneš. Dovest ću Zelando-nu. Možda bi bilo dobro da dovedem i svoju majku. Ne miči se dok ne dovedem Zelandonu, - rekao je iznenadno uznemireni Džondalar. - Ne baš odmah. Džondalare, opusti se. Još će to potrajati. Pričekajmo dok ne dovedeš Zelandonu, da budemo sigurni, - rekla je i uzela košaru bilja. Pošla je prema mjestu za kuhanje i počela vaditi povrće iz košare. - Pusti mene. Zar se ne bi sada trebala odmarati? Jesi li sigurna da ne želiš da pozovem Zelandonu? - Džondalare, već si i prije vidio kako se djeca rañaju, zar ne? Ne moraš se odmah tako zabrinuti. - Tko kaže da sam zabrinut? - rekao je on, pokušavajući održati privid smirenosti. Ona je mirno sjedila i držala ruku na trbuhu. - Ejla, zar ne misliš da bih trebao krenuti po Zelandonu? - Čelo mu se naboralo od napete zabrinutosti. - Dobro, Džondalare. Možeš poći k njoj, no samo ako obećaš da ćeš joj reći da je to tek počelo. Nema razloga za žurbu, - rekla je ona. Džondalar istrči van. Vratio se gotovo vukući Zelandonu za sobom. - Džondalare, rekla sam ti da joj kažeš da nema razloga za žurbu, - rekla je Ejla i pogledala donieru. - Oprosti što te već dovukao ovamo. Tek je počelo. - Mislim da bi bilo najbolje da Džondalar ode malo do Džoharana i kaže Prolevi kako bi mi poslije mogla zatrebati njezina pomoć. Nikamo mi se ne žuri. Ostat ću s tobom i bit ću ti društvo. Imaš li čaja? - upitala je Zelandona. - Mogu ga odmah napraviti, - rekla je Ejla. - Džondalare, mislim da Zelandona dobro kaže. Zašto ne bi skočio do Džoharana? - Putem svrati do Martone i reci joj, ali je nemoj dovlačiti ovamo, - reče Zelandona. Džondalar je požurio van. - Kad je Folara roñena, bio je tu cijelo vrijeme savršeno smiren. Ali uvijek je muškarcu drukčije kad raña njegova družica. Ejla se opet zaustavila i pričekala da joj trud proñe, a zatim počela kuhati čaj. Zelandona ju je promatrala i pratila koliko je potrajalo. Zatim je sjela na širok stolac koji je Ejla napravila upravo za Zelandonine posjete, znajući da ona nerado sjedi na podu ili jastucima ako baš ne mora. I sama je Ejla u zadnje vrijeme često sjedila na tom stolcu.

Popile su čaj i malo nevezano porazgovarate, a onda je Ejla dobila još nekoliko trudova. Zelandona joj predloži da legne kako bi je mogla pregledati. Ejla to i učini. Zelandona je pričekala sljedeći trud i opipala Ejlin trbuh. - Čini se da ipak nećemo morati dugo čekati, - rekla je iscjeliteljica. Ejla je ustala, razmislila o sjedanju na pod, predomislila se i krenula prema mjestu za kuhanje, gdje je popila još malo čaja i osjetila novi trud. Pitala se ne bi li sada opet trebala leći. Činilo joj se da se sve odvija brže nego što je očekivala. Zelandona ju je opet pregledala, ovaj put temeljitije i zatim pozorno pogledala mladu ženu. - Ovo ti nije prvi porod, zar ne? Ejla pričeka da joj grčenje proñe, a zatim odgovori: - Nije mi prvi. Rodila sam sina, - reče ona tiho. Zelandona se pitala zašto sin nije s njom. Je li umro? Ako je bio mrtvoroñen ili ako je umro kratko nakon poroda, važno je to znati. - Što je bilo s njim? upita. - Morala sam ga ostaviti. Dala sam ga svojoj sestri Ubi. On još živi s Plemenom, bar se tome nadam. - Bio je to vrlo težak porod, zar ne? - Da, gotovo sam umrla rañajući, - odgovori Ejla obuzdavajući se i nastojeći da ne pokaže osjećaje, no doniera je u njezinim očima otkrila strah. - Koliko je sada star? Odnosno, koliko si ti bila stara kad si ga rañala? htjela je znati Zelandona. - Nisam još brojila ni dvanaestu godinu, - rekla je Ejla kad ju je prošla bol još jednoga truda. Sada su se trudovi ubrzali. - A sada? - upita Zelandona kad je bol prošla. - A sada mogu nabrojiti devetnaest, dvadeset kad proñe ova zima. Već sam stara za rañanje. - Nisi, ali si bila vrlo mlada kad si prvi put rañala. Premlada. Nije ni čudo što ti je to bilo tako teško. Rekla si da si ga ostavila sa svojim plemenom. Zastala je razmišljajući kako bi postavila sljedeće pitanje. -Je li tvoj sin jedan od onih od "miješanih duhova"? - upitala je na kraju. Isprva Ejla nije odgovorila. Pogledala je Zelandonu koja joj uzvrati jednako dubokim pogledom, a zatim se gotovo prepolovila od grča. Je, - rekla je kad je prošlo, ostavljajući dojam straha. - Mislim da je i to pridonijelo tvojim mukama. Koliko znam, ženama zna biti vrlo teško roditi djecu miješanih duhova. Nešto je s tim njihovim glavama. Tako su mi rekli. Glave su im drugog oblika i prevelike. Ne prolaze tako lako, - reče Zelandona. - Mislim da ti ovo dijete neće biti tako teško. Znaš, dobro ti ide. Doniera je vidjela da je Ejla od posljednjih trudova postala napetija. Veća će napetost samo pogoršati stvari, pomislila je, no bojim se da se sjeća strašnog poroda svoga prvog djeteta. Šteta što mi nije rekla. Možda bih joj mogla pomoći. Kad bi se samo pojavila Martona. Mislim da joj sada treba netko tko će se pobrinuti oko nje, a ja bih joj htjela napraviti nešto od čega će se opustiti. Možda bi se njezin strah mogao olakšati razgovorom. - Hoćeš li mi pričati o svom sinu? - U početku su svi mislili da je deformiran i da će biti plemenu na teret, počela je Ejla. - U početku nije mogao sam podići glavu, no ojačao je. Svi su ga zavoljeli. Grud mi je čak napravio i koplje po mjeri. A tako je brzo trčao, čak i kad je bio vrlo mlad. Sjećajući se, Ejla se smiješila sa suzama u očima, a to je donieru dovelo do nove spoznaje. Odjednom je shvatila koliko je Ejla voljela to dijete i koliko je bila ponosna na njega, bio on miješanih duhova ili ne. Kad je rekla da ga je prepustila svojoj "sestri", Zelandona je pomislila kakvo li je to moralo biti olakšanje naći nekoga tko će ga uzeti. Neke od Zelandonki još su govorile o Brukevalovoj baki. Iako se to nikad nije javno spominjalo, većina ih je bila sigurna da je kći koju je rodila dijete pomiješanih duhova. Kad joj je mati umrla, nitko ju nije htio, a i Brukeval je doživio isto. Bio je sličan svojoj majci, ne toliko izrazito, ali i on je bio miješan, vjerovala je Zelandona, iako to nikad ne bi naglas rekla, osobito ne njemu. Je li moguće da je Ejla sklona privlačiti njihove duhove kad je odrasla meñu njima? Hoće li i ovo dijete biti miješano? A ako bude, što onda? Najmudrije bi

bilo tiho mu prekinuti život i prije no što počne živjeti. Bilo bi to lako, a nitko ne bi znao da nije mrtvoroñenče. Svakoga bi to moglo poštedjeti mnogih muka, čak i samo dijete. Ne bi bilo dobro u Špilju dobiti još jedno neželjeno i nevoljeno dijete kao što su Brukeval i njegova mati. Ali, pomisli doniera, ako je Ejla voljela svoje prvo dijete, neće li voljeti i ovo? Lijepo ju je vidjeti s Ekozarom, mislim da joj je doista drag, a i on se vrlo dobro osjeća s njom. Možda bi to i uspjelo, ovisi o Džondalaru. - Džondalar mi je rekao da su ti trudovi počeli, Ejla, -rekla Martona ulazeći u nastambu. - Potrudio se reći da je tek počelo i da ne moram žuriti, no gotovo me izgurao van, toliko je želio da doñem. - Dobro je što si došla, Martona. Htjela bih joj nešto pripremiti, - rekla je Zelandona. - Da se porod ubrza? - upita Martona. - Prvoroñenčad se zna rañati jako dugo. Nasmiješila se Ejli. - Ne, - odgovori Zelandona, kratko razmislivši prije no što je nastavila. - Samo nešto što će joj pomoći da se opusti. Vrlo dobro napreduje, brže nego što sam očekivala, no vrlo je napeta, mislim da je zabrinuta zbog poroda. Ejla je primijetila da Zelandona nije ispravila Martoninu pretpostavku da joj je ovo prvo dijete. Od samog je početka osjećala da Zelandona znade mnogo toga i da čuva mnogo tajni. Možda će biti najbolje ako znanje o svom sinu sačuva za sebe, osim kad je riječ o Zelandoni. S njom je mogla razgovarati o njemu. Na ulazu se začulo kucanje, no Proleva nije čekala da je pozovu. - Džondalar kaže da su trudovi počeli. Mogu li pomoći? - upitala je. Na leñima je u zavežljaju za nošenje nosila malo dijete. - Možeš, - odgovori Zelandona. Preuzela je na sebe pravo propuštanja u boravište, a Ejla joj je na tome bila zahvalna. Osjetivši kako dolaze novi bolovi, nije joj bilo do toga da sada razmišlja tko bi tu smio, a tko ne bi smio biti. Vidarica primijeti da se Ejla opet napela i počela boriti s bolovima. Bilo je očito i da ne želi plakati. - Možeš ovdje sjediti uz Ejlu dok Martona ne zakuha nešto vode. Morat ću napraviti jedan poseban lijek. Zelandona brzo izañe. Unatoč svojoj veličini, znala se kretati brzo kad je to htjela. Dok je za sobom spuštala zastor, prilazila je Folara. - Zelandono, mogu li ući? Rado bih pomogla ako mogu, - rekla je. Donijera načas zastane. - Možeš, samo uñi. Možeš pomoći Prolevi da je smiri, odgovorila je i požurila dalje. Kad se vratila, Ejla se divlje grčila u novim trudovima, no i dalje nije vikala. Martona i Proleva su bile oko nje, držale je za ruke i djelovale su zabrinuto. Folara je u zagrijanu vodu upravo bila stavila još jedan vruć kamen da bi voda ostala topla. Njezin je izraz lica bio isti kao i njezine majke. U Ejlinim je očima bio strah i vidjelo se olakšanje kad je opazila iscjeliteljicu. Zelandona je požurila k mladoj ženi. - Sve će biti u redu, Ejla. Dobro ti ide, moraš se samo još malo opustiti. Napravit ću ti nešto da ti bude lakše, - rekla je. - Što ćeš staviti? - upitala je Ejla kad joj je bol popustila. Zelandona je pogleda. Nije to pitanje postavila iz straha, nego iz radoznalosti. Čak kao da joj je to na trenutak malo umanjilo zabrinutost. - Vrbovu koru i kupinovo lišće, uglavnom, - reče i požuri vidjeti je li voda zakipila. - I još nešto lipova cvijeta te vrlo malo kužnjaka. Ejla je kimnula. - Vrbova kora je blago sredstvo protiv bolova, kupinovo lišće opušta u trudovima, lišće lipe zaslañuje, a kužnjak - mislim da je to ono što ja zovem taturom - zna prekinuti bolove i uspavati, ali može zaustaviti i trudove. Kad se stavi samo malo, može pomoći, - reče ona. - To sam i htjela, - reče donijera. Žurno stavljajući trave i koru u vruću vodu koju je Folara zakuhavala, Zelandona je shvatila da će, pusti li Ejlu da se i sama uključi u svoje liječenje može za njezino opuštanje biti jednako korisno kao i sami lijekovi koje joj daje, no uzevši u obzir koliko je bilo Ejlino znanje o lijekovima, bilo bi ludo pokušati išta sakriti od nje. Trebalo je neko vrijeme da ljekoviti čaj zakipi, a za to je vrijeme opet imala nove trudove. Kad joj je napokon donijela čaj, Ejla je za to

već bila više nego spremna, no najprije je sjela i kušala čaj, usredotočivši se zatvorenih očiju. Kimnula je i ispila. - Više je kupinova lišća nego vrbove kore, a tek toliko li-pinog cvijeta da pokrije gorak okus tature... kužnjaka, - rekla je Ejla i legla čekajući novi val trudova. Na trenutak je Zelandoni palo na um da bi joj mogla uzvratiti sarkastičnim "pa, odobravaš li?" no zaustavila se i iznenadila da je na to uopće i pomislila. Iskusna žena nije bila navikla da drugi iskušavaju i komentiraju njezine lijekove, no ne bi li i ona sama postupila jednako? Mlada žena nije kritizirala, nego je iskušavala sebe, shvati Zelandona. Gledajući je, doniera se u sebi smiješila, jer je točno znala što to Ejla čini, jer isto bi učinila i sama. Ejla je sama na sebi iskušavala lijek, nijemo provjeravala svoje reakcije i čekala da se pokaže koliko će vremena trebati da lijek počne djelovati i kakav će mu biti učinak. A kao što je iscjeliteljica i očekivala, već ju je i samo to odvratilo od straha i pomoglo joj da se opusti. Čekale su i tiho razgovarale. Činilo se da je porod krenuo malo bolje. Zelandona nije bila sigurna je li tako zbog lijeka ili zbog toga što joj je strah popustio, vjerojatno i zbog jednog i zbog drugog, no više se nije valjala. Ejla se sada usredotočila baš na svoje osjete i u sebi usporeñivala ovaj porod s onim prethodnim i shvatila je da je ovaj nekako lakši. Išao je onako kako je već vidjela kad su druge žene normalno rañale. Bila je uz Prolevu kad je rañala, a sada se smiješila videći kako ona doji svoju djevojčicu. - Martona, znaš li gdje joj je dekica za rañanje? Mislim da će uskoro, - rekla je Zelandona. - Zar već? Nisam očekivala da će ići tako brzo, osobito kad se na početku tako mučila, - reče Proleva, odlažući usnulo dijete na dekicu. - Čini se da sada ima sve u svojim rukama, - reče Martona. - Donijet ću dekicu. Je li tamo gdje si mi je prije pokazala? - Je, - brzo odgovori Ejla, koja je osjećala da dolazi novi grč koji joj steže mišiće i cijelu je obuzima. Kad je i to završilo, Zelandona je rekla Prolevi i Folari neka rašire kožnu dekicu ukrašenu crtežima i simbolima na tlo, a zatim domahne Martoni. - Vrijeme je da joj pomognemo ustati, - rekla je. Zatim se obrati Ejli, - Moraš ustati i pustiti da Velika Majka Zemlja pomogne djetetu izaći. Možeš li ustati? - Mogu, - rekla je ona teško dišući. Sve se teže držala nakon svakoga truda i osjećala je potrebu da opet počne gurati, no sada se pokušala na trenutak zadržati. - Mislim da mogu. Sve su žene pomogle Ejli ustati i povele je do dekice. Pro-leva joj je pokazala u kakav položaj da čučne, a zatim joj je prišla s jedne strane, dok ju je Folara pridržavala s druge. Martona je bila sprijeda, smiješeći se i pružajući joj moralnu potporu. Zelandona je došla straga i privukla mladu ženu na svoja široka prsa i ovila ruke oko nje iznad nabreklog trbuha. Ejla je osjetila kako je obuhvaća mekoća i toplina goleme žene; bilo joj je utješno osloniti se na nju. Osjećala ju je kao Majku, kao sve majke u jednoj, kao njedra same Zemlje. A bilo je tu i još nešto. Pod brdima mesa ležala je golema snaga. Ejla je osjećala da ta žena može pokazati sva raspoloženja kao i Majka Zemlja, od mekoće toploga ljetnog dana, do bijesa snažne mećave. Kako se već osjeti, mogla bi udariti razornom snagom divlje oluje ili tješiti i njegovati poput meke maglice. - Kad opet doñe bol, želim da gurneš, - reče Zelandona. Žene na njezinim bokovima držale su se za ruke, dajući joj za što će se uhvatiti. - Osjećam da stiže, - rekla je Ejla. - Onda stisni! - odgovori Zelandona. Ejla duboko udahne i pritisne koliko je god mogla. Osjećala je kako joj doniera pomaže i zajedno s njom gura dijete. Na dekicu se izlije mlaz vode. - Dobro. To sam čekala, - reče Zelandona. - Pitala sam se kad će puknuti vodenjak, - odgovori Pro-leva. - Meni nekako rano pucaju, već se sve osuši dok dijete ne izañe. Ovako je bolje. Evo ga opet. - Sad opet stisni, Ejla, - rekla je Zelandona. Ejla posluša i osjeti pokret. - Vidim glavu, - reče Martona. - Hvatam dijete. - Kleknu-la je bliže Ejli baš kad je počeo novi grč. Ejla duboko udahne i gurne.

- Evo, izlazi! - reče Martona. Ejla osjeti prolazak glave. Ostalo je bilo lako. Kad je dijete skliznulo van, Martona pruži ruke i uzme ga. Ejla pogleda dolje, vidje mokro dijete u Martoninim rukama i nasmiješi se. I Zelandona se nasmiješila. -Još jedan stisak, Ejla, da izañe i posteljica, - rekla je Zelandona i opet joj pomogne. Stisnula je i vidjela kako masa krvavog tkiva pada na dekicu. Zelandona je pusti i prijeñe ispred mlade nove majke. Proleva i Folara pridržavale su Ejlu dok je Zelandona uzela dijete, okrenula ga naglavce i potapšala sitna leña. Začuo se štucav zvuk. Zelandona potapša djetetove noge i pričeka da dijete ispusti dah u iznenañenju, a zatim udahne prvi dah životvornog zraka. Začuo se tih plačni zvuk, u početku jedva jači od cviljenja, a zatim sve jači, što su se bolje pluća prilagoñavala održavanju života. Dok je doniera čistila Ejlu brišući krv i tekućinu, Martona je držala dijete, a zatim su Proleva i Folara pomogla Ejli da se vrati na ležaj. Zelandona zaveže jednu tetivu oko djetetove pupčane vrpce - prema Ejlinoj želji tetiva je bila obojena crveno - da bi je stisnula i spriječila krvarenje iz još nabrekle pupkovine. Oštrim kremenim sječivom odsjekla je vrpcu izmeñu čvora i posteljice, odvajajući tako dijete od placente koja joj je sve do poroda pružala hranu i mjesto za rast. Ejlino je dijete sada bilo zasebno biće, jedinstveno i posebno ljudsko biće. Martona i Zelandona očistile su dijete baršunastom mekom zečjom kožicom koju je Ejla priredila baš za tu svrhu. Martona je pripremila malu dekicu, takoñer baršunasto meku i tako glatku da je na dodir bila kao koža dojenčeta. Napravila ju je od kože košutinog ploda gotovo spremnog za okot. Zelandona je bila Džondalaru rekla da djetetu njegova ognjišta osobitu sreću donijeti ako nabavi takvu kožu za porod, pa su on i njegov brat krajem zime pošli naći trudnu košutu. Ejla mu je pomogla da od te kože napravi nježnu kožnu dekicu. On se oduvijek divio mekoći kože koju je ona obrañivala, a znao je da je tu vještinu naučila od Plemena. Radeći to zajedno s njom shvatio je koliko je za to potrebno napora, čak i kad se radi s mekom kožom neroñene životinje. Zelandona je polegla dijete na dekicu, a zatim je Martona novoroñenče umotala i dala ga Ejli.

JLrebala bi se veseliti. Savršena djevojčica, - rekla je Martona, dodajući zamotuljak majci. Ejla je gledala na sićušni lik koji joj je bio toliko sličan. - Tako je lijepa! - Odmotala je meke kože i pozorno pregledala svoju novoroñenu kćer, bojeći se, unatoč ohrabrujućim riječima, da će naći neku nakaznost. Savršena je. Martona, jesi li ikad vidjela tako savršeno dijete? Ova se nasmiješi. Naravno da je vidjela. Svoju vlastitu djecu, a ovo je dijete, kći ognjišta njezina sina, nije bilo ništa manje lijepo od njezine vlastite. - Porod na kraju uopće i nije bio tako težak, Zelandono, - rekla je Ejla kad je doniera došla i pogledala ih. - Tvoja je pomoć bila vrijedna, ali nije bilo baš tako teško. Drago mi je što je djevojčica. Gle kako se trudi da pronañe sisu. - Ejla joj je pomogla s lakoćom koja, pomislila je Zelandona, dolazi s iskustvom. - Može li Džondalar doći da je vidi? Mislim da mu je jako slična, zar ne, Martona? -Još malo pa može doći, - rekla je Zelandona pregledavajući Ejlu i motajući nove kože za upijanje meñu njezine noge. - Ejla, ništa se nije razderalo, nije nastala nikakva šteta. Samo nešto krvarenja koje treba očistiti. Bio je to dobar porod. Imaš li ime za nju? - Imam. O tome razmišljam još otkad si mi rekla da ću morati izabrati ime za dijete, - odgovori Ejla. - Dobro. Reci mi ime. Načinit ću simbol toga imena na ovom kamenu i zamijeniti ga s ovim, - rekla je podižući deki-cu zamotanu u čvor nakon posteljice. - Zatim ću iznijeti ovo i pokopati to prije no što duh koji je još ostao u posteljici pokuša pronaći dom blizu života koji je prije podržavala. Moram to učiniti brzo, a zatim ću reći Džondalaru da može ući. - Odlučila sam je nazvati... - počela je Ejla. - Ne! Nemoj to reći naglas, šapni samo meni, - rekla je Zelandona.

Doniera je prignula glavu prema njoj, a Ejla joj je šapnula. Zatim Zelandona brzo izañe. Martona, Folara i Proleva sjedile su pokraj majke, hvalile dijete i tiho razgovarale. Ejla je bila umorna, ali sretna i laknulo joj je, a ne onako kako je bilo kad se Dark bio rodio. Tada je bila iscrpljena i boljelo ju je. Sada je malo odrijemala, a probudila se kad se Zelandona vratila i dala joj mali kamen na kojem su sada crnom i crvenom bojom bili naslikani zagonetni znakovi. - Stavi to na neko sigurno mjesto, možda najbolje u nišu iza kipova, - rekla je Zelandona. Ejla je kimnula, a zatim vidjela kako se pojavljuje još nečija glava. Džondalar! - rekla je. On je kleknuo pokraj ležaja da bi joj bio što bliže. - Kako si, Ejla? - Dobro. Nije bio težak porod. Bilo je znatno lakše nego što sam očekivala. A vidiš dijete? - rekla je odmatajući dekicu da bi mogao vidjeti. - Savršena je! - Dobila si djevojčicu, kao što si htjela, - rekao je gledajući sitno novoroñenče i osjećajući se nekako svladano. - Tako je mala. Gle, ima čak i sićušne noktiće. - Pomisao da žena raña tako cjelovito ljudsko biće iznenada ga je svladala. - Ejla, kako si nazvala svoju kćer? Ona pogleda Zelandonu - Smijem li mu reći? - Smiješ, sada se ne moraš bojati, - odgovorila je. - Našu sam kćer nazvala Džonejla, Džondalare, po tebi i sebi, jer je nastala od oboje nas. Ona je i tvoja kći. - Džonejla. Sviña mi se to ime. Džonejla, - rekao je on. I Martoni se ime sviñalo. Ona i Proleva s razumijevanjem se osmjehnuše Ejli. Nije bila rijetkost da mlade majke svoje muškarce uvjeravaju da su djeca od njihovog duha. Iako Ejla nije rekla riječ "duh", one su bile uvjerene da su shvatile što njezine riječi znače. Zelandona nije bila baš tako uvjerena. Ejla je bila sklona govoriti točno baš ono što joj je na umu. Džondalar i nije sumnjao. On je točno znao što ona hoće reći. Bilo bi lijepo ako je tako, mislio je gledajući djevojčicu. Odmotana od svojih pokrivača, počela se buditi. - Prekrasna je. Izgledat će točno kao ti, Ejla. Već se to vidi, - rekao je. - tebi je slična, Džondalare. Želiš li je uzeti u ruke? - Ne znam, - reče on, malo se uplašivši. - Tako je mala. - Džondalare, nije premala da bi je mogao pridržati, - rekla je Zelandona. Evo, pomoći ću ti. Sjedni i opusti se. - Brzo je umotala dijete, podigla ga i smjestila Džondalaru u ruke pokazujući mu kako da ga drži. Djetetu su oči bile otvorene i činilo se kao da gleda u njega. Jesi li ti moja kći, pitao se on. Tako si mala, netko će te morati čuvati i pomoći u skrbi za tebe dok ne odrasteš. Jače ju je privio uza se, osjećajući se zaštitnički. A zatim, na svoje iznenañenje, osjeti iznenadan i posve neočekivan val topline i zaštitničke ljubavi za dojenče. Džonejla, pomisli on. Moja kći Džonejla. Sutradan je Zelandona došla do Ejle. Čekala je i tražila trenutak kad će je naći nasamo. Ejla je sjedila na jastuku na podu i dojila dijete, a Zelandona se spustila na jastuk do nje. - Zelandono, mogla bi uzeti stolac, - rekla joj je Ejla. - Dobro mi je Ejla. Mogu ja sjediti i na podu, samo što mi je ponekad draže da to izbjegnem. Kako je Džonejla? - Dobro. Dobro je to dijete. Probudila me sinoć, ali uglavnom spava, - reče Ejla. - Htjela sam ti reći da će preksutra biti imenovana Zelan-donkom iz Džondalarovog ognjišta i njezino će ime biti dano Spilji, - reče žena. - To je dobro, - rekla je Ejla. - Drago mi je što će biti Zelan-donka iz Džondalarovog ognjišta. Time će se sve zaokružiti. -Jesi li čula što je s Relonom? Družicom Šivonara, onoga kojeg je bizon probo nedugo nakon što si došla? - upitala je Zelandona kao da se radi o običnom prijateljskom razgovoru. - Ne, što je s njom? - Ona i Ranokol, Šivonarov brat, združit će se sljedećega ljeta. On joj je počeo pomagati da nadoknadi što je izgubila gubitkom svoga para, pa su se počeli

sviñati jedno drugome. Mislim da je to dobro združivanje, - rekla je starija žena. - Baš mi je drago. Njega je tako pogodilo kad je Šivonar poginuo. Činilo se gotovo kao da je okrivio sebe. Mislim da je imao dojam da je on trebao poginuti. - rekla je Ejla. Ušutjele su, a ona osjeti neko iščekivanje. Pitala se je li Prva došla zbog nekog razloga koji još nije spomenula. - Želim s tobom razgovarati o još nečemu, - rekla je Zelandona. - Voljela bih doznati još nešto o tvom sinu. Znam zašto ga nikad nisi spomenula, osobito nakon nevolja s Eko-zarom, no ako ti sada ne smeta razgovor o njemu željela bih saznati neke stvari. - Ne smeta mi govoriti o njemu. Ponekad bolno zaželim razgovarati o njemu odgovorila je Ejla. Opširno je donieri pričala o sinu kojeg je rodila dok je bila s Plemenom, sinu miješanih duhova, o svojim jutarnjim mučninama koje su trajale po sav dan i gotovo cijelu trudnoću, o svom porodu kad su joj kosti gotovo pucale. Već je zaboravljala sve neugodnosti rañanja Džonejle, no još se sjećala boli rañanja Darka. Pričala je o njegovoj nakaznosti u očima Plemena i svom bijegu u malu špilju ne bi li ga spasila, o povratku unatoč tome što je mislila da će ostati bez njega. Govorila je o radosti koju joj je donijelo to što su ga prihvatili i o tome kako je dobio ime. Govorila je o svom životu s njim, njegovom smijehu i o tome kako se oduševila kako on može ispuštati glasove kao i ona, o jeziku koji su zajedno počeli razvijati, a pričala je i kako ga je morala ostaviti s Plemenom kad je morala otići. Na kraju priče već je teško govorila od suza. - Zelandono, - rekla je Ejla, pogledavši krupnu ženu majčinskog izgleda - Kad sam se u maloj špilji skrivala s njim, nešto sam pomislila, a što sam više o tome mislila, to više vjerujem da je istina. O načinu kako počinje život. Ne vjerujem da se novi život začinje miješanjem duhova. Mislim da se novi život začinje kad se spare muškarac i žena. Mislim da muškarac pokreće život u ženi. Začudna je bila ta pomisao mlade žene, osobito zato što Zelandoni prije nje nitko nikad nije govorio o tome, no njoj to nije bila posve strana pomisao, iako je jedina osoba za koju je ikad znala da je takvo što pomislila bila ona sama. - O tome sam otad često razmišljala i sada sam još više uvjerena da život počinje kad muškarac stavi svoju ud u ženu, u ono mjesto odakle djeca izlaze, i tu ostavlja svoju srž. Mislim da novi život pobuñuje to, a ne miješanje duhova, - rekla je Ejla. - Hoćeš reći, kad dijele Dar Užitka Velike Majke Zemlje? -pitala je Zelandona. - Da, - odgovori Ejla. - Postavit ću ti nekoliko pitanja. Muškarac i žena mnogo puta dijele Donine Darove. Ne raña se toliko djece. Kad bi se život začeo svaki put kad oni dijele Užitke, bilo bi neusporedivo više djece, - reče Zelandona. - Razmišljala sam o tome. Jasno da se život ne začinje svaki put kad dijele Užitke, pa dakle mora postojati još nešto osim njih. Možda Užitke treba dijeliti mnogo puta, ili možda u odreñeno vrijeme ili Velika Majka odlučuje kada će se život začeti, a kada ne. Ali ne miješa Ona njihove duhove, nego muškarčevu srž, a možda i posebnu ženinu srž. Sigurna sam da je Džonejla začeta odmah nakon što smo Džondalar i ja sišli s ledenjaka, prvoga jutra kad smo se probudili i dijelili Užitke. - Kažeš da o tome razmišljaš već dugo. Sto te navelo da o tome uopće počneš razmišljati? - pitala je Zelandona. - Prvi sam put na to pomislila kad sam se u maloj špilji skrivala s Darkom, rekla je Ejla. - Rekli su mi da ga moram odnijeti i ostaviti jer je nakazan, - rekla je Ejla boreći se sa suzama - no ja sam ga dobro pregledala i on nije bio nakazan. Nije izgledao kao oni, a nije izgledao ni kao ja. Izgledao je kao ljudi iz Plemena i kao ja. Glava mu je bila duga i velika na zatiljku, imao je istaknute arkade, baš kao oni, no imao je visoko čelo kao moje. Izgledao je donekle slično Ekozaru, osim što mislim da će mu tijelo biti sličnije našima kad odraste. Nije bio širok i nabijen kao dječaci iz Plemena, a noge su mu duge i ravne, ne savijene kao Ekozarove. Bio je mješanac, ali snažan i zdrav.

- Ekozar je miješan, no njegova je mati iz Plemena. Kad bi ona mogla dijeliti Užitke s čovjekom kao što su naši? Zašto bi neki muškarac htio dijeliti Užitke sa zbitoglavkom? - upitala je Zelandona. - Ekozar mi je rekao da je njegova mati bila prokleta smrtnom kletvom, jer je njezin par poginuo kad ju je pokušavao zaštititi od jednoga muškaraca Drugih. Kad su otkrili da je trudna, dopustili su joj da ostane dok se Ekozar ne rodi. objasni Ejla. Džonejla je pustila bradavicu i stala se gnijezditi. Ejla ju prebaci na rame i potapša po leñima. - Hoćeš reći da je muškarac kao naši silovao njegovu majku? Valjda se i to može dogoditi, ali meni je neshvatljivo, -reče Zelandona. - Dogodilo se to jednoj ženi koju sam upoznala na jednom Susretu Plemena. Imala je miješanu kćer. Rekla je da su je silovali neki muškarci od Drugih, muškarci slični meni, kako je rekla. Njezina kći poginula je kad ju je jedan od muškaraca dohvatio i ona joj je ispala iz ruku. Kad je otkrila da je opet trudna, željela je opet djevojčicu, što je naljutilo njezinog muškarca. Žene Plemena trebale bi željeti samo dječake, iako mnoge potajno žele djevojčice. Kad se djevojčica rodila nakazna, on ju je natjerao da dijete zadrži kako bi joj to bila pouka. - Tužno li je to kad se njezin čovjek tako odnosio prema njoj nakon napada i nakon što je pretrpjela takav gubitak, -rekla je doniera. - Zamolila me da porazgovaram s Brunom, voñom mojeg plemena, ne bi li se dogovorilo združivanje njezine kćeri, Ure i moga Darka. Bojala se da njezina kći inače nikad ne bi pronašla muškarca. Činilo mi se da je to dobra ideja. I Dark je u očima Plemena bio nakazan, pa bi i njemu bilo teško naći družicu. Brun je pristao. Ura je sada obećana Darku. Poslije sljedećeg Plemenskog okupljanja, trebala bi se preseliti u Bru-novo pleme... odnosno, sada je to Braudovo pleme. Sada bi već trebala biti ondje. Ne vjerujem da će Braud biti jako obziran prema njoj. - Ejla je malo zastala razmišljajući o tome kako Ura mora prijeći u tuñe pleme. - Neće joj biti lako napustiti svoje pleme i majku koja je voli, a preseliti u pleme gdje možda i neće biti dočekana dobrodošlicom. Nadam se da će Dark izrasti u muškarca koji će joj htjeti pomoći. - Ejla zatrese glavom, a dijete se tiho podrigne i ona se nasmiješi. Ostavila ju je još malo na svom ramenu i dalje ju tapšajući po leñima. - Džondalar i ja čuli smo na svom Putovanju još takvih priča o mladićima Drugih koji su silovali žene iz Plemena. Mislim da se oni meñusobno izazivaju da to čine, no ljudima iz Plemena se to ne sviña. - Moglo bi, Ejla, biti tako kao što kažeš, iako me i sama pomisao na to uznemiruje. Neki mladići kao da uživaju činiti što ne bi smjeli. Ali silovanje žene, pa bila ona i iz Plemena, to me još više uznemiruje, - reče Ona Koja Je Prva. - Nisam sigurna jesu li sva miješana djeca posljedica toga što je netko od Drugih silovao ženu iz Plemena ili obratno. Ridag je bio mješanac. - rekla je Ejla. - Ono dijete koje je prihvatila družica glavara plemena Mamutovaca s kojima si živjela? - pitala je Zelandona. - Da. Njegova je mati bila iz Plemena, a on, kao i oni, nije mogao govoriti, osim nekoliko zvukova koje nitko nije mogao jasno razumjeti. Bio je slabo dijete. Zato je i umro. Ne-zija kaže da je Ridagova mati bila sama i slijedila ih. Takvo ponašanje nije svojstveno ženama iz Plemena. Zacijelo je zbog nečega bila prokleta, jer inače ne bi bila sama, osobito ne u tako visokoj trudnoći. A morala je poznavati nekoga od Drugih tko je prema njoj bio susretljiv, jer bi se inače skrivala od Mamutovaca, a ne bi ih slijedila. Možda je to bio čovjek koji je začeo Ridaga. - Možda, - kratko je rekla Zelandona. Ali razmišljajući o miješanima, pitala se zna li Ejla još ponešto o Ekozaru. On ju je zanimao, jer ga je Dalanarovo pleme prihvatilo i dopustilo mu da se združi s Džerikinom kćeri. - A Ekozarova mati? Kažeš da je bila prokleta? Nisam sigurna da shvaćam što to znači. - Bila je odbačena i izopćena. Smatrali su je ženom koja donosi "nesreću", jer joj je par bio ubijen kad su nju napali, a osobito kad je rodila "nakazno" dijete. Ni Pleme ne voli miješanu djecu. Nakon što je izbačena iz plemena, našao ju je muškarac imenom Andovan, u trenutku kad je, zajedno s djetetom, bila spremnu za smrt. Ekozar kaže da je to bio stariji muškarac koji je zbog nekog

razloga živio sam, i on je prihvatio nju i njezino dijete. Mislim da je on bio S"Armu-najac, no živio je na rubu zelandonskog područja i znao je zelandonski. Moguće je da je možda bio bjegunac od Ataroe. On je Ekozara odgojio, naučio ga govoriti zelandonski i nešto sarmunajskog. Njegova ga je mati naučila govor znakova kojim se služi Pleme. I Andovan je morao naučiti te znakove, jer ona nije mogla izgovarati njegov jezik. Ali Ekozar je mogao. On je bio kao Dark. Opet je zastala, a oči joj se zamagliše. - I Dark bi bio mogao naučiti govoriti da ga je tko mogao podučiti. Prije mog odlaska već je malo i govorio, a znao se i smijati. Kako su mogli i misliti da će Dark izgledati kao netko iz Plemena ako je moje dijete? Ako sam ga ja rodila? Ali on nije izgledao ni kao ja, niti kao Džonejla, a i kako bi, ako ga je Braud začeo. - Tko je taj Braud? - On je Ebrin sin, a ona je bila Brunova družica. Brun je bio voña mojeg plemena. Bio je dobar voña. Braud je taj koji me protjerao iz Plemena kad je postao voña. Ja sam odrastala uz njegovu mržnju. Oduvijek me mrzio, - rekla je Ejla. - Ali rekla si da je on začeo dijete koje si rodila? A ti misliš da je to od dijeljenja Užitaka. Zašto bi s tobom dijelio Užitke ako te mrzio? - pitala je Zelandona. - Nije s njim bilo dijeljenja Užitaka. Nije u tome za mene bilo Užitka. Braud me silovao. Ne znam zašto je to učinio prvi put, no bilo je grozno. Boljelo me. Bilo mi je nepodnošljivo i zamrzila sam ga zbog toga. Znao je da mi je to grozno i zato je to učinio. Možda je od početka znao da će mi biti grozno, no znam da je baš zbog toga nastavio. - A tvoje je pleme to dopustilo! - rekla je Zelandona. - Žene Plemena moraju se pariti kad god to muškarac poželi i kad god im da znak. Tako su odgojene. - Ne mogu to shvatiti, - rekla je doniera. - Zašto bi muškarac ikad poželio ženu koja ga ne želi? - Mislim da ženama iz Plemena to i nije toliko smetalo. Imale su one i svojih načina da potaknu muškarca da im da taj znak. Iza mi je o tome govorila, ali ih nikad nisam htjela davati. Osobito ne Braudu. Toliko mi je to bilo grozno da nisam mogla jesti, ujutro nisam mogla ustati, nisam htjela otići od Krebova ognjišta. A kad sam otkrila da ću imati dijete, to me toliko usrećilo da mi je sve vezano uz Brauda postalo svejedno. Samo sam ga podnosila i ignorirala. Nakon toga je prestao. Nije ga zabavljalo kad ne bih pružala otpor. - Rekla si da ti je kad si rodila dijete bilo samo jedanaest godina? Ejla, pa bila si jako mlada. Većina ih u toj dobi uopće još nisu žene. Rijetke tako mlade postanu ženama, a većina ne. - Za Pleme sam bila već stara. U Plemenu neke djevojčice postanu ženama već sa sedam godina, a dok nabroje deset godina, većina ih postaje ženama. Neki su u Brunovu plemenu mislili da nikad neću odrasti u ženu. Mislili su da nikad neću imati djece, jer je moj totem prejak za ženu, - rekla je Ejla. - A očito jesi. Ejla zastane i razmisli. - Samo žene rañaju. A ako žene zatrudne miješanjem duhova, zašto je ðoni stvorila muškarce? Samo za društvo i samo za Užitke? Mora postojati još neki razlog. Žene mogu jedne drugima biti društvo, mogu se meñusobno pomagati, skrbiti se jedna o drugoj, pa čak i jedna drugoj pružati Užitke. - Ataroa od S"Armunajaca mrzila je muškarce. Držala ih je zatvorene. Nije im dopuštala dijeljenju Dara Užitaka s njima. Žene su stanovale s drugim ženama. Ataroa je mislila da će se, riješi li se muškaraca, duhovi žena morati miješati, pa da će se rañati samo djevojčice, no to joj se nije ostvarilo. Neke od žena meñusobno su dijelile Užitke, no nisu se mogle pariti i nisu mogle miješati svoje srži. Rañalo se vrlo malo djece. - Ali ih se nešto ipak rañalo? - upitala je Zelandona. - Nešto, ali nisu sve bile djevojčice. Ataroa je osakatila dva dječaka. Većina žena nije mislila kao Ataroa. Neke su se kriomice provlačile k muškarcima, neke od žena koje je Ataroa postavila da čuvaju muškarce pritom su im pomagale. Žene s djecom bile su one koje su bile oko iste vatre s muškarcima prve noći kad su muškarci bili slobodni. Bile su to one koje su se parile ili htjele pariti.

Mislim da je jedini razlog zašto su dobile djecu bilo to što su posjetile muškarca. Nisu s njima dijelile ognjišta i nisu zajedno provele dovoljno vremena da bi muškarac stigao pokazati da je vrijedan da njegov duh bude izabran. Rijetko su se viñale s muškarcima i vrlo kratko, jedva dovoljno dugo da bi se stigle spariti. Bilo je to opasno; Ataroa bi ih dala ubiti da je za to doznala. Mislim da su žene zatrudnjele od parenja. Zelandona je kimnula. - Zanimljivo je to tvoje razmišljanje. Nas uče da je to od miješanja duhova, a čini se da to pruža odgovor na sva pitanja o početku života. Ali većina to uopće ne dovodi u pitanje, samo prihvaćaju. Tvoje je djetinjstvo bilo drukčije, sklonija si postavljati pitanja, no ja bih na tvome mjestu oprezno birala s kime ću o tome raspravljati. Neki bi se jako uznemirili. Često sam se pitala zašto je ðoni stvorila muškarce. Istina je da se žene mogu same brinuti o sebi i o drugim ženama ako moraju. Pitala sam se i zašto je stvorila mužjake životinja. Majke životinja često se moraju same skrbiti o svojim mladuncima, a mužjaci i ženke ne provode mnogo vremena zajedno, osim u odreñeno doba godine kad dijele Užitke. Ejlu je to ohrabrilo da nastavi. - Kad sam živjela s Mamutovcima, bio je tamo čovjek iz Lavljeg tabora. Zvao se Ranek i živio je s Vimezom, kalateljem kremena. - Onim o kojem govori Džondalar? - Da. Vimez je u mladosti bio na vrlo dugom putovanju, a prije povratka je izbrojio deset godina. Vimez je putovao južno od Velikog mora, oko njegova istočnog dijela, pa opet prema zapadu. Združio se s jednom ženom koju je tamo upoznao i htio je nju i njezinog sina dovesti sa sobom k Mamutoncima, no ona je putem umrla. Doveo je samo sina svoje družice. Rekao mi je da je njegova družica imala kožu crnu kao noć i da su svi iz njezinog naroda takvi. Ona je rodila Raneka nakon što su se združili, a Vimez kaže da je on različit od sve druge tamošnje djece, jer je bio mnogo svjetliji, iako se meni činio vrlo taman. Koža mu je bila smeña, bio je taman gotovo kao Trkač, a kosa mu je bila sva u malim crnim kovrčama, - rekla je Ejla. - Misliš da je bio smeñ zato što mu je mati bila gotovo potpuno crna, a njezin par svijetao? To se moglo dogoditi i miješanjem duhova, - rekla je Zelandona. - Moglo je, - priznala je Ejla. - To su i Mamutonci vjerovali, no kako su svi osim Vimeza bili crni, nije li bilo znatno više crnih duhova koji bi se mogli miješati s duhom njegove majke. Bili su združeni i zacijelo su dijelili Užitke. - Ona opet pogleda svoje dijete, pa Zelandonu. - Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi nam djeca izgledala da sam se združila s Ra-nekom. - S njim si se trebala združiti? Ejla se nasmiješi. - Imao je nasmijane oči i nasmijane bijele zube. Bio je pametan i zabavan, nasmijavao je i bio je najbolji rezbar kojeg sam ikad vidjela. Načinio mi je posebnu ðoni figuricu i rezbariju Njiske. Volio me. Rekao je da bi se više od ičega što je želio u životu htio spojiti sa mnom. Izgledao je različito od svih koje sam ikada prije ili kasnije vidjela. Bio je tako različit, čak su mu i crte lica bile različite. Očaravao me. Da se nisam već zaljubila u Džondalara, mogla bih voljeti Raneka. - Ako je doista bio takav, ne mogu ti to prigovoriti - reče Zelandona s osmijehom. - Zanimljivo, čula sam glasine o nekim tamnoputim ljudima koji žive s jednom Špiljom na jugu, iza planina na obali Velikog mora. Mladić i njegova mati, kažu. Nikad to nisam ozbiljno povjerovala, nikad ne znaš koliko je istine u takvim pričama pa je zvučalo neuvjerljivo. Sada više nisam sigurna. - Ranek je doista imao sličnosti s Vimezom, unatoč razlikama u boji kože i crtama lica. Bili su jednake visine, slične tjelesne grañe i hodali su baš jednako, - rekla je Ejla. - Ne moraš ići jako daleko da bi otkrila sličnosti, - rekla je Zelandona. Mnoga djeca imaju sličnosti s muškarcima svojih majki, a ima ih i koja izgledaju kao drugi ljudi iz Špilje, pa i oni koje je mati jedva ikada upoznala. - Moglo se dogoditi tijekom nekoga slavlja ili obreda u čast Majci. Nije li tako da tada mnoge žene dijele Užitke s muškarcima koji im nisu par? - upita Ejla. Zelandona je šutjela i razmišljala. - Ejla, ta tvoja zamisao traži duboko razmišljanje i razmatranje. Ne znam razumiješ li sve moguće posljedice. Ako je

to istina, moglo bi izazvati promjene koje ni ti ni ja ne možemo ni zamisliti. Takvo bi otkriće, Ejla, moglo doći samo od zelandona. Nitko ne bi prihvatio takvu pomisao ako ne dolazi od nekoga tko govori u ime same Velike Majke Zemlje. S kim si o tome još razgovarala? - Samo s Džondalarom, a sada i s tobom, - odgovori Ejla. - Predložila bih ti da zasad više o tome ne govoriš nikome. Razgovarat ću s Džondalarom i uvjeriti ga u nužnost da ni on o tome ne govori nikome drugom. Sjedile su bez riječi, zadubljene u misli. - Zelandono, - reče Ejla, - pitaš li se ikad kako bi bilo biti muškarac? - Čudno se o tome pitati. - Razmišljala sam o nečemu što je Džondalar spomenuo. Kad sam htjela ići u lov, a on nije htio da idem. Znam da je jedan od razloga bilo to što se kanio vratiti ovamo i izgraditi ovaj naš dom, no bilo je u tome još nešto. Rekao je nešto o tome da mu je potrebna svrha. "Čemu muškarac, ako žene rañaju djecu i same ih prehranjuju?" Tako je rekao. Nikad prije toga nisam razmišljala o svrsi nečijeg života. Kako bi bilo misliti da moj život nema smisla? - Možeš to još malo razraditi. Ti znaš da je dio svrhe tvoga života donijeti novi naraštaj, no kakva je svrha novoga naraštaja? Koji je smisao života? - Ne znam. Što je smisao života? - pitala je Ejla. Zelandona se nasmije. - Kad bih to znala bila bih ravna samoj Velikoj Majci. Samo Ona može odgovoriti na to pitanje. Mnogi misle da im je svrha služiti Njoj. Možda nam je svrha jednostavno živjeti i skrbiti se za novi naraštaj, tako da i on živi. Možda je to najbolji način služenja Njoj. Majčina Pjesma kaže da nas je Ona stvorila jer je bila sama, pa je htjela da je se netko sjeća i da je priznaju. A neki kažu i da svrhe nema. Sumnjam da se na to pitanje može odgovoriti na ovom svijetu. Nisam sigurna ni da se može odgovoriti na drugom svijetu. - Ali žene znaju bar da su potrebne da bi nastao novi naraštaj. Kako bi bilo kad ne bismo imale ni toliko svrhe? - pitala je Ejla. - Kako bi bilo znati da će se život nastaviti jednako s tobom ili bez tebe, s tvojom vrstom i rodom ili bez njih? - Ejla, ja nikad nisam imala djece. Trebam li misliti da moj život nema nikakve svrhe? - upita Zelandona. - Nije to isto. Možda si mogla imati djece, a ako i nisi, ipak si žena. Pripadaš spolu koji donosi život, - rekla je Ejla. - Ali svi smo mi ljudi. I muškarci su ljudi. Svi smo mi ljudi. I muškarci i žene nastavljaju se i u sljedećem naraštaju. Žene jednako često rañaju i dječake i djevojčice. - I to je to. Žene rañaju dječake jednako često kao djevojčice. Što s time imaju muškarci? Kad bih mislila da ti i svi kao ti nemate nikakve uloge u stvaranju novoga naraštaja, bi li se osjećala kao ljudsko biće? Ili bi se osjećala manje vrijednom? Nešto što je dodano na kraju, nešto nepotrebno? - Ejla se nagnula naprijed, ističući svoje argumente, strastveno ih doživljavajući. Zelandona je razmišljala o tom pitanju, a zatim ozbiljno pogleda mladu ženu koja je držala usnulo dijete. - Ejla, ti pripadaš zelandonama. Ti raspravljaš kao mnoge od njih - rekla je. Ejla se povuče. - Ne želim biti zelandona, - rekla je. Velika žena promatrala ju je u nedoumici - A zašto? - Želim samo biti majka i Džondalarova družica, - odgovori Ejla. - Zar više ne želiš biti iscjeliteljica? U tome si dobra kao bilo koja, pa i ja, - izjavila je doniera. Ejla se namršti. - Pa da, želim i dalje biti i iscjeliteljica. - Rekla si da si svome Mamutu nekoliko puta pomogla u nekim od njegovih dužnosti, pa zar ti to nije bilo zanimljivo? - upita Ona koja je Prva. - Bilo je zanimljivo, - priznade Ejla, - osobito naučiti stvari koje prije nisam znala, no bilo je i strašno. - A koliko bi tek bilo strasnije da si bila sama i nepriprem-ljena? Ejla, ti si kći Mamutova Ognjišta. Mamut je imao dobre razloge da te usvoji. Ja to razumijem, a mislim da bi i ti mogla razumjeti. Pogledaj u sebe. Jesi li se ikad uplašila nečeg nepoznatog i stranog kad si bila sama?

Ejla izbjegne Zelandonin pogled, pogledala je u stranu, a zatim dolje, no gotovo je neprimjetni kimnula. - Znaš da u tebi ima nečeg posebnog, nečega što imaju samo rijetki, zar ne? Pokušavaš to zanemariti, izbaciti si to iz glave, no ponekad je to teško, zar ne? Ejla podigne pogled. Zelandona ju je netremice gledala, držeći oči kao kad su se prvi put vidjele i prisilila ju da uzvrati pogled. Ejla se borila da skrene pogled, no nije uspijevala. - Da, - rekla je tiho. - Ponekad je teško. - Zelandonin pritisak popusti i Ejla opet spusti pogled. - Ne postaje zelandonom ona koja ne osjeća poziv, - tiho je rekla. - No što ćeš ako osjetiš poziv, a ne budeš spremna? Ne misliš li da bi ti dobro došlo malo obuke, bar za svaki slučaj? Mogućnost postoji, koliko god ti to htjela sama pred sobom zanijekati. - Ne čini li obuka sama poziv vjerojatnijim? - upita Ejla. - Da. Čini. Ali može biti zanimljivo. Bit ću iskrena. Želim imati učenicu. Ne ostaje mi više mnogo godina. Želim sama podučiti onu koja će doći poslije mene. Ovo je moja Špilja. Želim za nju najbolje. Ja sam Prva Meñu Onima Koji Služe Velikoj Majci Zemlji. Ne govorim to često, ali nisam bez razloga Prva. Ako netko ima dara, nitko ga neće podučiti bolje nego ja. Ti, Ejla, imaš dar. Možda si i obdarenija nego ja. Mogla bi ti biti Prva. - A Džonokol? - pitala je Ejla. - I sama znaš odgovor. Džonokol je sjajan umjetnik. Njemu ne smeta što ostaje samo pomoćnik. Nikad i nije pokušavao postati zelandonom dok mu ti nisi pokazala onu špilju. Znaš da će on već sljedećeg ljeta otići. Preselit će se u Devetnaestu špilju čim uspije navesti zelandonu Devetnaeste da ga prihvate i naći izgovor da me napusti. Ejla, on želi tu Špilju i mislim da bi mu to trebalo dati. Ne samo što će je uljepšati, nego će u toj špilji oživjeti svijet duhova, - rekla je Zelando-na. - Gledaj ovo, Ejla! - rekao je Džondalar pokazujući kremeni šiljak. Bio je sav uzbuñen. - Zagrijao sam kremen onako kako to čini Vimez, vrlo jako. Znao sam da sam dobro postupio, jer kad se ohladio postao je sjajan i gladak, gotovo kao da je nauljen. Zatim sam ga s obje strane doradio onim postupkom pritiskanja koji je on razvio. Nije još kvalitetno kao njegovo, no mislim da ću mu se uz nešto vježbe već približiti. Već vidim kako se otvara mnoštvo mogućnosti. Sada mogu skinuti ove tanke duge komadiće. To znači da mogu postići da šiljci budu onoliko tanki koliko to poželim, mogu dobiti dugu ravnu oštricu za nož ili koplje, bez onog zakrivljenja koje se uvijek pojavi kad sječivo radiš skidanjem s jezgre. Mogu napraviti sječiva kakve god poželim. Mogu napraviti zakrivljene šiljke s jezičcem za držak. Ne bi ni povjerovala kakve mi to mogućnosti otvara. Mogu učiniti što god zamislim. Gotovo kao da kamen mogu savijati po volji. Taj Vimez je genij! Ejla se nasmiješila njegovom nezaustavljivom oduševljenju - Možda je Vimez genij, ali ti si jednako dobar kao on. - Kad bih barem bio. Sjeti se, on je razradio taj postupak. Ja ga samo pokušavam oponašati. Kakva li je šteta što živi tako daleko od nas. Kad bi barem Dalanar bio ovdje. Rekao je da će ove zime obaviti neke pokuse i jako bih to volio raspraviti s njim. Džondalar iznova pregleda sječivo, kritički ga promatrajući. Zatim podigne pogled i nasmiješi joj se. - Gotovo sam ti zaboravio reći. Matagana ću uzeti za učenika i za više od ove zime. Otkad je došao u posjet procjenjujem ga i mislim da ima dara i sposobnosti za rad s kamenom. Dugo sam razgovarao s njegovom majkom i njezinim muškarcem, a i Džoharan je suglasan. - Drag mi je Matagan, - rekla je Ejla. - Drago mi je što ćeš ga učiti svom zanatu. Imaš veliko strpljenje i najbolji si ka-latelj kremena u Devetoj špilji, a možda i meñu svim Zelan-doncima. Na njezine se riječi Džondalar nasmiješi. Družica će ti uvijek naći prednosti u usporedbi s drugima, rekao je u sebi, no u dubini je mislio da bi to moglo biti istina. - Bi li bilo u redu da ostane s nama za stalno?

- Mislim da bi mi to bilo drago. Imamo u glavnoj sobi toliko prostora da dio možemo odvojiti za njegovu spavaću sobu. Nadam se da ga dijete neće buditi. Džonejla se noću još uvijek budi. - Mladići tvrdo spavaju. Mislim da je i ne čuje. - Htjela sam s tobom razgovarati o nečemu što je Zelan-dona rekla, - reče Ejla. Džondalar pomisli da ona izgleda malo zabrinuto. Vjerojatno mu se to samo učinilo. - Zelandona me pozvala da budem njezina pomoćnica. Želi me podučiti, - izbaci iz sebe Ejla. Džondalar je naglo podigao glavu - Nisam znao da bi ti htjela biti zelandona. - Nisam ni ja znala., a ni sada nisam sigurna želim li to ili ne. Već je i prije govorila kako misli da mi je mjesto meñu ze-landonama, no prvi me put izravno zvala neposredno nakon što se Džonejla rodila. Kaže da joj je netko potreban, a ja već znam nešto o iscjeljivanju. To što bih bila pomoćnica, ne mora nužno značiti da ću biti zelndona. Džonokol je dugo pomoćnik, - reče Ejla i spusti pogled na povrće koje je rezala. Džondalar joj priñe, podigne joj bradu i pogleda joj u lice. Oči su joj imale zabrinut izraz. - Ejla, pa svi znaju zašto je Džonokol Zelandonin pomoćnik. Jer je tako dobar crtač i jer tako vješto hvata duh životinja, a Zelandoni je potreban za obrede. Nikada on neće biti doniera. - Mogao bi postati. Zelandona kaže da se on želi preseliti u Devetnaestu špilju, - reče Ejla. - U onu novu koju si ti otkrila? - upita Džondalar. - Pa on je pravi čovjek za to. A ako postaneš pomoćnicom, postat ćeš i zelandona, zar ne? Ejla još nije naučila odbiti odgovor niti lagati. - Da, Džon-dalare, - reče ona. - Mislim da ću, ako se pridružim Zelandoni, jednoga dan postati zelandona, ali to neće biti odmah. - Želiš li to? Ili te Zelandona na to nagovorila zato što si iscjeliteljica? zanimalo je Džondalara. - Ona kaže da na neki način već jesam zelandona. Možda je u pravu. Ne znam. Kaže da bih se trebala obučavati da bih se mogla zaštititi. Moglo bi za mene biti vrlo opasno osjetim li da sam pozvana, a ne budem spremna, - reče Ejla. Nikad mu nije rekla kakve su joj se čudne stvari dogañale, a ne reći mu, to bi doživjela kao da mu laže. Čak i u Plemenu moglo se suzdržati od spominjanja. Mučilo ju je, ali svejedno mu nije rekla. Sada je Džondalar bio na redu za zabrinutost. - Ne mogu o tome mnogo reći ni za ni protiv. To ti moraš odabrati. Vjerojatno je bolje ako se pripremiš. I ne znaš kako si me uplašila kad ste ti i Mamut bili na onom čudnom Putovanju. Mislio sam da si mrtva i molio sam Veliku Majku da te vrati. Mislim da nikad u životu nisam tako jako molio za nešto. Nadam se da nikad više nećeš izvesti ništa slično. - I mislila sam da si to ti, ne odmah, ali sam pomislila poslije. Mamut je rekao da nas je netko zvao, i to s tolikom snagom da se nije moglo odbiti. Kad sam se osvijestila, pomislila sam da sam te tamo vidjela, ali tamo te nije bilo, priznala je Ejla. - Bila si obećana Raneku. Nisam se htio ispriječiti, - rekao je Džondalar, živo se sjećajući te strašne noći. - Ali volio si me. Da me nisi tako volio, moj bi duh još bio izgubljen u toj praznini. Mamut je rekao da više nikad neće ići onamo i da ako ikad još poñem na to Putovanje pazim da budem pod jakom zaštitom, jer se možda i neću vratiti. Odjednom je posegnula prema njemu. - Zašto ja, Džon-dalare? - zaplakala je. Zašto baš ja moram biti zelandona? Džondalar je zagrli. Tako je, pomislio je. Zašto baš ona? Sjetio se kako je doniera govorila o svojim dužnostima i opasnostima. Sada je shvatio zašto je tada ona bila tako otvorena. Pokušavala ih je pripremiti. Zacijelo je cijelo vrijeme, od prvoga dana kad su stigli, znala, baš kao što se činilo da je i Mamut znao. Zato ju je i primio u svoje Ognjište. Mogu li ja biti par jedne zelandone? Pomislio je na svoju majku i Dala-nara. Ona je rekla da on nije mogao ostati s njom, jer je ona bila voña. A zahtjevi što se postavljaju pred zelandonu još su veći. Svi su govorili kako je on isti Dalanar i nije bilo sumnje da je on sin Dalanarova duha. A Ejla kaže da nije sve u duhovima. Ona kaže da je Džonejla

moja kći. Ako je to točno, onda sam ja Dalanarov sin. Ta ga je pomisao zapanjila. Je li moguće da je Dalanarov sin jednako kao što je Martonin? Ako je, znači li to da je toliko jednak njemu da ni on ne bi mogao živjeti sa ženom čije su dužnosti tako važne? Bila je to vrlo mučna pomisao. Osjetio je kako Ejla drhti u njegovu zagrljaju i pogledao ju je. - Što ti je, Ejla? - Bojim se, Džondalare. Zato to ne želim. Strah me biti ze-landona, - jecala je. Umirila se i izvukla od njegova zagrljaja. - Džondalare, ono zbog čega se tako bojim je to što su mi se dogodile stvari koje ti nikad nisam rekla. - Kakve stvari? - upitao je on, a čelo mu se naboralo. - Nisam ti rekla, jer nisam znala kako bih ti to objasnila. Još nisam sigurna da ću ti znati objasniti, ali pokušat ću. Znaš da sam, dok sam živjela s Brunovim plemenom, otišla s njima na Plemensko okupljanje. Iza je bila previše bolesna da bi išla s nama. Umrla je brzo nakon našeg povratka, - Ejline su se oči stale puniti suzama. - Iza je trebala pripremiti posebna pića za mog-ure. Nitko drugi nije to znao pripremiti. Uba je bila vrlo mlada, još nije postala žena, a piće je morala pripremiti žena. Prije našeg polaska, Iza je meni objasnila kako se to radi. Nisam bila sigurna da bi mi mog-uri dopustili da ga pripremam, jer oni su govorili da ja ne pripadam Plemenu, ali došao je Kreb i rekao mi da se spremim. Bilo je to isto ono piće koje sam napravila Mamutu i sebi kad smo otišli na ono čudno Putovanje. - Ali nisam znala jesam li to napravila kako treba, pa sam i sama malo popila. Nisam ni znala kamo idem kad sam slijedila mog-ure u špilju. Napitak je bio tako snažan da sam se možda našla i u samom Svijetu duhova. Opazivši mog-ure, sakrila sam se i gledala, no Kreb je znao da sam tamo. Rekla sam ti već da je Kreb bio vrlo moćan mog-ur. On je bio kao Prva meñu zelandonama, bio je Prvi, bio je Mogur. Svime je upravljao i nekako se moj um sjedinio s njihovima. S njima sam se vratila natrag u prošlost, u same početke. Ne mogu to objasniti, ali bila sam tamo. Kad smo se vratili u sadašnjicu, došli smo ovamo. Kreb je spriječio ostale, oni nisu znali da sam s njima, a zatim ih je ostavio i pošao za mnom. Znam da je to ovo mjesto, prepoznala sam Padajući kamen. Pleme je ovdje živjelo generacijama. Ne znam kako dugo. I protiv svoje volje, Džondalar je bio očaran. - Nekada davno, mi smo nastali iz istih ljudi, - nastavila je Ejla, - a poslije smo se promijenili. Pleme je ostalo, a mi smo napredovali. Čak ni sa svim svojim moćima, Kreb me nije mogao slijediti, no nešto je vidio ili osjetio. Zatim mi je rekao da odem, da izañem iz špilje. Čula sam ga kao da govori unutar mene, u mojoj glavi, kao da govori u mene. Ostali mog-uri uopće nisu primijetili da sam s njima, a on im nikada nije rekao. Bili bi me ubili da su doznali. Žene nisu smjele sudjelovati u njihovim obredima. - Poslije toga se Kreb promijenio. Nikad više nije bio onaj isti. Počeo je gubiti moć i mislim da mu više nije ni bilo do upravljanja tuñim umovima. Ne znam zašto, no nekako sam ga povrijedila; tako bih željela da nisam, no i on je meni nešto učinio. Otad sam drukčija, moji su snovi drukčiji i ponekad se osjećam čudno, kao da odlazim nekamo drugamo, a... ne znam kako bih to rekla... ali ponekad kao da znam što ljudi misle. Nije baš tako, više je kao da znam što osjećaju, no ni to nije baš pravi opis. Ono što jesu, ne znam, Džondalare, kojim bih to riječima izrazila. Najčešće to odbijam od sebe, no ponekad se probije, osobito kad je riječ o vrlo snažnim emocijama, kao što su Brukevalove. Džondalar ju je čudno gledao. - Ti znaš ono što ja mislim, kakve su mi misli u glavi? - Ne, ne znam baš same misli. Ali znam da me voliš. - Promatrala je kako mu se izraz mijenja. - Pogaña te to, zar ne. Možda ti o tome nisam smjela govoriti, promucala je, osjećajući Džondalarove osjećaje kao uteg. Oduvijek je bila osobito osjetljiva na Džondalara. Spustila je glavu, a i ramena su joj se spustila. On je osjetio njezinu muku, a njegova nelagoda je iznenada isparila. Uhvatio ju je za ramena i naveo da podigne pogled, a zatim joj se zagledao u oči. U njima je bio onaj nevjerojatno star pogled koji je znao vidjeti i prije, tuga i duboka, neizreciva sjeta.

- Ejla, nemam što skrivati od tebe. Svejedno mi je znaš li što ja mislim ili osjećam. Volim te. Nikada te neću prestati voljeti. Iz njezinih očiju prolile su se suze, koliko od ljubavi, toliko i od olakšanja. Pridigla se da bi ga poljubila, a on se saČ je §r°?želeći Je zaštititi od svesa što bi joj moglo nanijeti bol. I ona je grlila njega. Dok bude imala Džondalara, ništa drugo neće biti važno. A upravo tada Džonejla poče plakati. - Želim samo biti majka i biti tvoja družica i ne želim biti zelandona, - rekla je Ejla odlazeći po dijete. Doista je uplašena, pomislio je on, no tko ne bi bio na njezinom mjestu? Ja sam ne volim proći blizu grobova, a kamo li pomišljati na posjet svijetu duhova. Gledao ju je kako mu se vraća držeći dijete u rukama, sa suzama koje su joj još bile u očima, i tada je osjetio iznenadan val ljubavi i želje da zaštiti ženu i dijete. Pa što onda ako i postane zelandona? Njemu će i dalje biti Ejla i on će joj i dalje biti potreban. - Ejla, sve će biti u redu, - rekao je uzimajući dijete u svoje ruke. Nikad nije bio sretniji nego što je bio sada otkad su se združili, a osobito otkad se Džonejla rodila. Pogledao je dijete i nasmiješio se. I ja vjerujem da je to moja kći, pomislio je. - To moraš sama odlučiti, - rekao je. - Točno kažeš, čak i ako se pridružiš zelandonama, ne znači da moraš postati zelandona, no ako i postaneš, i to će biti u redu. Oduvijek sam znao da sam se združio s nekim posebnim. Ne samo s prelijepom ženom, nego i sa ženom koja ima rijedak Dar. Tebe je Majka izabrala, to je čast, a ona je to pokazala ukazujući ti čast na našem združivanju. A sada imaš i prelijepu kćer. Ne, mi imamo prekrasnu kćer. Rekla si da je to i moja kći, zar ne? - reče, nastojeći umiriti njezina strahovanja. Suze su joj iznova potekle, no kroz njih se i nasmiješila. - Da. Džonejla je tvoja kći i moja kći, - rekla je i zatim opet zajecala. Pružio je drugu ruku prema njoj i tako ih obgrlio obje. - Džondalare, ne znam što bih učinila kada bi me prestao voljeti. Molim te, nikad me nemoj prestati voljeti. - Naravno da te nikad neću prestati voljeti. Uvijek ću te voljeti. Ništa me ne može spriječiti, - rekao je Džondalar, osjećajući to i u dubini svoga srca i nadajući se da će zauvijek tako i ostati. Konačno je i zimi došao kraj. Snježni nanosi, prljavi od prašine koju je donosio vjetar, otapali su se, a prvi šafrani počeli su probijati svoje ljubičastobijele cvjetove kroz zadnje krpe snijega. Ledene su sige kapale dok nisu nestale, a pojavili su se i prvi zeleni pupoljci. Ejla je mnogo vremena provodila s Njiskom. S djetetom čvrsto pričvršćenim uz nju u nosiljci, še-tala se s kobilom ili ju je lagano jahala. Trkač je bio življi, pa se čak i Džondalar ponekad morao namučiti da bi ga obuzdao, no njemu se izazov sviñao. Vidjevši Ejlu, Njiska je tiho zanjištala, a ona ju je zagrlila i nježno potapšala. Ejla se kanila sastati s Džondalarom i nekoliko drugih kod male stijene niz rijeku. Htjeli su zarezati nekoliko breza, pa dio soka skuhati u gust sirup, a drugi bi dio pustili da provre u lako alkoholno piće. Nije to bilo daleko, no ona je odlučila povesti Njisku, najviše zato da bi joj bila blizu. Već je gotovo stigla do tog mjesta, kad je počela kiša. Potaknula je Njisku na brži korak i tada primijeti da kobila nekako teže diše. Ejla na njezinim zaobljenim bokovima osjeti grč od trudova. - Njisko! Došlo doba, zar ne? Pitam se samo koliko ti je ostalo do ždrijebljenja. Nismo daleko od zaklona gdje bih se trebala sastati s ostalima. Nadam se da ti neće smetati budu li i drugi ljudi oko tebe. Stigavši do logora, pitala je Džoharana smije li dovesti Njisku pod zaklon. Kobila se trebala oždrijebiti. Brzo je pristao, a meñu okupljenima se osjetio val uzbuñenja. Bit će to novo iskustvo. Nitko od njih nije izbliza vidio kako se kobila ždrijebi. Uvela je Njisku pod prevjesnu stijenu. Džondalar požuri prema Ejli i upita je li joj potrebna pomoć. - Ne vjerujem da je Njiski potrebna moja pomoć, no ja želim biti uz nju, - reče Ejla, - Pomoći će mi ako pričuvaš Džonejlu. Upravo sam je nahranila. Neko joj vrijeme ništa neće trebati. - On pruži ruke prema Džonejli, a ona prepozna njegovo lice i pokaže to

velikim oduševljenim osmijehom. Tek se nedavno počela smiješiti i pozdravljati muškarca svojeg ognjišta tim znakom prepoznavanja. - Džonejla, ti imaš osmijeh kao tvoja mati, - reče on do-hvativši je i uzvraćajući joj osmijeh. Dijete se usredotoči na njegovo lice, tiho zaguče i opet se nasmiješi. Njegovo se srce topilo. Uzeo je Džonejlu u naručje i krenuo natrag prema ljudima na drugom kraju malog zaklona. Činilo se da je Njiska zadovoljna što se sklonila od kiše. Ejla ju je istrljala i odvela do suhog dijela, što je mogla dalje od ljudi. Oni su osjetili da se Ejla želi malo udaljiti, no mjesta je bilo malo i nije bilo teško vidjeti što se dogaña. I Džondalar se okrenuo s njima, Nije mu to bilo prvi put što vidi da se Njiska ždrijebi, no nije mu zato bilo manje zanimljivo. Poznavanje procesa ždrijebljenja nije umanjivalo divljenje nad pojavom novoga života. Bio to ljudski ili životinjski život, ipak je to Donin najveći Dar. Svi su čekali u tišini. Nakon nekog vremena, kad se učinilo da Njiska još nije spremna, ali se osjeća sigurno koliko je to moguće, Ejla je prišla vatri po nešto vode. Ponudili su joj vrućeg čaja, pa se vratila odnijevši kobili malo vode. - Ejla, ne sjećam se da sam ikad čula kako si našla te konje - rekla je Dinoda. - Kako to da se ne boje ljudi? Ejla se nasmiješi. Već se bila navikla pričati priče, pa je mogla pričati i o svojim konjima. Brzo im je rekla kako je ulovila i ubila kobilu koja je Njiski bila mati, a tek onda vidjela ždrijebe i hijene. Objasnila je kako je donijela mlado do svoje špilje, hranila ga i odgajala. Zagrijala se za to pričanje i ne primjećujući to, počela je u priču ubacivati pokrete koje je naučila živeći s ljudima iz Plemena i kojima se značenje izražavalo mimikom i izrazom lica. Stalno motreći krajem oka kobilu, nesvjesno je uprizorila dogañaje iz priče, a ljudi, meñu kojima je bilo i onih iz drugih obližnjih Špilja, bili su očarani. Njezin egzotični izgovor i njezina nesvjesna sposobnost oponašanja životinjskih glasanja dodali su zanimljive elemente njezinoj i inače neobičnoj priči. Osvojila je čak i Džondalara, koji je poznavao dogañaje o kojima je govorila. On još nije bio čuo cijelu tu priču na takav način. Bilo je i pitanja, a kad je počela opisivati svoj život u dolini i kako je pronašla i odgajala špiljskog lava, čuli su se i izrazi nevjerice. Džondalar joj je brzo priskočio potvrñujući priču. Vjerovali joj u potpunosti ili ne, ali čuti priču o lavu, konju i ženi što zajedno žive u istoj špilji u zabačenoj dolini bilo je veliko zadovoljstvo. Prekinuo ju je zvuk koji je došao od kobile. Ejla je pritrčala Njiski koja je sada ležala na boku. Počela se pojavljivati opnom ovijena glava zdrebeta. Ejla je već drugi put bila primalja svojoj kobili. Prije nego što su mu stražnje noge potpuno izašle van, mladunče je već pokušavalo stati. Njiska se okrenula da vidi kako je prošlo i tiho je zarzala prema svome ždrebetu. I dalje na tlu, ono se počelo privlačiti prema Njiskinoj glavi, zastajući na trenutak ne bi li pokušalo sisati prije nego uopće stane na noge. Kad je došlo do majke, ova ga je odmah počela čistiti jezikom. Već za nekoliko trenutaka ždrijebe je pokušavalo stajati. Palo je na nos, no već u drugom pokušaju je bilo na nogama, tako kratko nakon ždrijebljenja. Snažno malo ždrijebe, pomislila je Ejla. Čim je mlado stalo na svoje noge, Njiska je ustala, a čim se ona našla na nogama, ždrijebe ju je već gurkalo glavom, opet pokušavajući sisati, a pritom je posrtalo, ne nalazeći pravo mjesto. Nakon drugog prolaska kroz stražnje noge, Njiska je malo gurnula ždrijebe ne bi li ga usmjerila. Samo je to bilo potrebno. Njiska je bila potpuno sposobna bez tuñe pomoći iznijeti na svijet svoje mladunče s vretenastim nožicama. Ljudi su bez riječi gledali znanje koje je Velika Majka Zemlja dala svojim divljim stvorovenjima da se brinu o svojoj novoroñenoj mladunčadi. Jedini način da mladunče Njiskine vrste, kao i mladunčad drugih vrsta što su u velikom broju pa-sle po prostranim stepama, preživi bio je da mlado može stati na svoje noge i trčati gotovo jednako brzo kao i odrasli odmah nakon što se okoti. Bez toga bi bili tako lak plijen gra-bežljivcima da ne bi mogli preživjeti. Njiska je djelovala zadovoljno dok ju je mladunče sisalo.

Ždrijebljenje je bilo neuobičajena predstava za one koji su ga sada vidjeli i bila je to priča koju će ubuduće pričati i prepričavati svi koji su ga sada vidjeli. Čim su se konji smirili, nekolicina je imala pitanja i primjedbe za Ejlu. - Nisam znala da konjska mladunčad prohoda gotovo odmah nakon što se oždrijebi. Ljudskom novoroñenčetu treba bar godinu dana da bi prohodalo. Je li im i odrastanje tako brzo? - Da, - odgovorila je Ejla. - Trkač se oždrijebio dan nakon što sam našla Džondalara. Sada je već odrastao pastuh iako može nabrojiti tek tri godine života. - Ejla, morat ćeš izmisliti i neko ime za mlado, - reče Džondalar. - Da, ali ću o tome morati još razmisliti, - odgovori mu Ejla. Džondalar je vrlo brzo shvatio što to ona želi reći. Vidjelo se da je kobila boje sijena okotila ždrijebe druge boje. Bilo je jasno i da je meñu konjima istočnih stepa, nedaleko od područja Mamutovaca, bilo konja u preljevima tamnosmeñe, poput Trkačeve. Nije bio siguran kakve će boje biti mala kobila, no nije se činilo da će imati boju svoje majke. Vuk ih je uskoro pronašao. Kao da instinktivno zna da se novoj obitelji mora približiti oprezno, najprije je prišao Njis-ki. Unatoč svojim instinktima, ona je znala da se ovoga mesoždera ne mora bojati. Ejla im se pridružila, a nakon što se zadovoljila time što je ovaj vuk postao iznimkom, osobito kad je žena u blizini, Njiska mu je dopustila da onjuši mlado i da mlado onjuši njega. Mladi je konj bio siva kobila. - Mislim da ću je nazvati Sivka, - rekla je Džondalaru, - I bit će to Džonejlin konj. Ali morat ćemo ih oboje učiti. - On se već smješkao toj pomisli. Sutradan, u prostoru za konje na izbočini, Trkač je svoju mlañu sestru dočekao sa živim zanimanjem, ali pod strogim Njiskinim nadzorom. Ejla je slučajno baš bila pogledala prema naselju, kad se pojavila Zelandona. Iznenadilo ju je što doniera dolazi vidjeti mladunče, jer se vrlo rijetko izlagala ikakvom naporu da bi vidjela životinje. Drugi su iskoristili priliku da bace pogled, a Ejla ih je molila da za početak ne prilaze preblizu, no donieri je priuštila osobno upoznavanje sa Sivkom. - Džonokol mi je rekao da će napustiti Devetu špilju kad poñemo na Ljetni sabor, - rekla je doniera pogledavši ždrijebe. - Pa to si i očekivala, - rekla je Ejla napeto se osjećajući. - Jesi li već odlučila hoćeš li biti mojom novom pomoćnicom? - upitala je izravno, ne oklijevajući. Ejla spusti pogled, a zatim ga vrati na ženu. Zelandona pričeka, a zatim Ejlu pogleda u oči. - Mislim da nemaš izbora. I sama znaš da ćeš jedan dan osjetiti poziv, a to može biti i brže nego što se nadaš. Ne bih voljela doživjeti da se tvoje sposobnosti razore, čak i ako to preživiš i bez potpore i vježbe. Ejla se s mukom borila da se oslobodi njezinog pogleda. A onda, iz dubine svoga bića ili staza u svom mozgu, našla je snagu. Osjetila je kako u njoj raste moć i znala je da je doniera više ne može ograničavati, nego da naprotiv, ona sama ima vlast nad Onom Koja Je Prva i izdržala je taj pogled. To joj je donijelo osjećaj nečega neopisivog, osjećaj snage, znanja, vlasti, kakav koju nikad prije nije svjesno doživjela. Kad ju je pustila, Zelandona je na trenutak skrenula pogled. Kad ga je opet podigla, osjećaj strašne sile koja ju je držala nestao je, no Ejla ju je gledala s osmijehom koji je odavao da zna. Dijete u njezinim rukama počelo se meškoljiti kao da ga nešto muči, pa se Ejlina pozornost vratila djetetu. Zelandona je bila potresena, no brzo je to obuzdala. Okrenula se kao da će otići, no onda se opet okrenula i ponovo pogledala Ejlu, ne onim pogledom koji je značio sučeljavanje volja nego izravnim, prodornim pogledom. - I sad mi, Ejla, reci da nisi zelandona, - tiho je rekla. Ejla pocrveni i nesigurno skrene pogled, kao da traži izlaz za bijeg. Kad je opet pogledala krupnu ženu, Zelandona je opet bila onaj autoritativni lik koji je poznavala otprije. - Reći ću Džondalaru, - rekla je, a zatim brzo spustila pogled na dijete.

- KRAJ -

Majčina pjesma "Iz mrkle tmine, iz kaosa vremena Kovitlac rodi Majku i bila sije dovoljna Tad shvati daje život nešto dragocjeno Tamno ništavilo je Majku rastužilo." "Sama bijaše Majka mila. Jedina je ona bila." "Izpraha svog roñenja Ona stvori drugog svata Treperavo biće - prijatelja, druga, brata. Zajedno su stasali, naučili su voljeti Kad je bila spremna, odlučiše se združiti." "Kružio je oko Nje, silno ljubio ju je." "Isprva je bila sretna, jer ne bijaše više jedna Tad postade nesretna, u svom srcu nemirna Voljela je druga svoga, svog dragana jedinoga Al nešto joj je nedostajalo, ljubavi joj ostajalo." "Jer Mati je bila. O drugima je snila." "Izazivala je pustoš, taj kaos, taj mrak Da u toj studeni života daju znak Kovitlac i tmina mamili su strah Ledenijoj kaos oduzimao dah." "Hrabra bijaše Majka mila. Opasnost je strašna bila." "Iz hladnog je kaosa izvukla snagu stvaranja I tamo je zanijela, s iskrom života pobjegla Noseći život u sebi Ona sva je nabrekla S ponosom i ljubavlju od sebe je davala." "Majka bijaše noseća. Svoj život je dijelila." "Sva mračna prostranstva i Zemlja jalova Nestrpljivo su roñenja života čekala Što srži Njenom se hranio i krv Njenu pio Njenu kožu rasprsnuo, Njezin kamen raskolio." "Majka će roditi. Nov život će stvoriti." "Bujica plodnih voda stvori tad rijeke i mora Kopno je preplavila, drveću rasti pomogla Iz dragocjene kapi svake niknuo je list i travke Sve dok bujnost zelenila nije Zemlju svu prekrila." "Njene vode su potekle. Zelenilo su stvorile." "Kroz trudove teške, kroz oganj i borbu Roñenje je dala novome životu A krv Njena postade tek okera gruda No divno djetešce vrijedilo je truda." "Radosna je Majka bila. Sjajnog sina je rodila." "Uzdigle su se planine, plamen s njihovih visina Tim grudima od planina Ona dojila je sina Sisao je tako silno, plamen liznuo do neba Na svodu tad nastala je staza od Majčinog mlijeka." "Život njegov počeo je. Sina svoga dojila je." "Smijao se i igrao, rastao je bistar, jak Sreća Majčina je bio, odagnao onaj mrak Obasut ljubavlju Njenom rastao je bistar, mio I sazrio on je brzo, više nije dijete bio." "Već gotovo stasao je. Svojom glavom mislio je." "Od izvora otela je kad taj život začela je A sada ta strašna tmina mamila je Njenog sina Majka mu je ljubav dala, no mladić je više htio Za znanjem i putovanjem, za avanturom je žudio." "Borila se s mračnom noći. Ali on je htio poći." "Kad Majka je snila, njen sinak se iskrao. Dok mračni se kovitlac kaosom šuljao Da bi vještim trikovima pustoš prevario. I kaos mu nasjeo, Njenog sinka zarobio." "Tmina otela joj sina. Tog mladoga i sjajnoga." "To Majčino čedo milo nakratko je sretno bilo No studena tama i zlo gajeprekrilo Neoprezan sinak tada počne se kajati No kaosu mističnom nije mogao umaknuti." "Kaos nije puštao ga, brzopletog sina toga." "Čim mrak ga je povukao do mjesta studena Majka se probudila i odmah je sve shvatila Svoju ljubav staru tad je zamolila Da pomogne joj vratiti sina voljenoga." "Čvrsto gaje držala, pogledom ga molila." "Ljubavnika svojeg starog natrag je primila O boli i tuzi svojoj sve mu ispričala Dragan je pristao s Njom zajedno se boriti Iz nevolje teške sina Njenog će spasiti." "Rekla mu je svoju tugu, o kradljivcu kovitlacu."

"Mati bijaše umorna, odmorit se morala Stisak je popustila s kojim gaje držala. Dok je snila, on borio se protiv zlotvora Na tren gaje potisnuo do samoga izvora." "Snažno seje borio. Dugo je to čekao." "Njen lijep sjajni dragan silno borio se U sukobu strašnom bitke bespoštedne No oprez mu popusti kad oko je zatvorio Mrak seprišuljao, svjetlost s neba mu ukrao." "Prijatelj blijedi se umorio, bez svjetlosti svoje ostao." "U tmini Ona se s krikom probudila Mračna pustoš s neba svjetlost je sakrila Brzo seje Ona bitci pridružila Sjenu tamnu od dragana svojeg je odvukla." "Dragan blijedi je sustao. Sina Njezinog više nije vidio." "Sjajan sin Njezin, uhvaćen u kovitlacu Nije mogao toplinom ogrijati Zemlju Sve plodno zelenilo u led se pretvori Studeni vjetrovi stalno su puhali." "Zemlja se ogolila. Nijedna biljka nije ostala." "Umorna i tužna, Majka se iscrpila No dalje se borila za život koji je stvorila Nije mogla odustati, morala se boriti Da bi divna svjetlost sina mogla opstati." " dalje se borila, da bi tu svjetlost vratila." "I svijetli njen dragan želio se sukobiti S lopovom što dijete Joj ukrao s grudi Zajedno su se borili za Njeno dijete milo I konačno uspjeli, njegovo svjetlo se vratilo. "On sav je plamtio, sjaj mu se vratio." "Tmina je njegovu svjetlost željela No Majka se borila i nije se povukla Kovitlac je vukao, Ona nije puštala Posve neizvjesna bitka se vodila." "Mrak ju nije nadvladao, at sin bijaše daleko." "Kad nadvladala je kovitlac i kaos potjerala Svjetlost Njenog sina je snažnije zasjala Tad se umorila pa ju je pustoš nadvladala I potkraj dana tmina se vraćala." "Sin ju je grijao, at nitko nije pobijedio." "Velika Majka tužno je živjela Zauvijek od sinka svojeg rastavljena Za djetetom svojim silno je žudjela Još jednom u utrobi život je potakla." "Nije mogla prihvatiti bez djeteta da će biti." "Kad bila je spremna, plodne vode Njene Vratile su zelenilo na tlo puste Zemlje Suze što su tekle za sina izgubljena Postadoše rosa i duga treperava." "Zelenilo je donijela, at tuga se vidjela." "Uzprasak groma Njeno se kamenje raspalo Duboku je dolje špilju otvorilo Iz praznog tog prostora život je iznijela Iz utrobe svoje Djecu Zemlje je rodila." "Usamljena i očajna, više djece je rodila." "Svako dijete joj drukčije, i veliko i malo Nekoje hodalo it letjelo, plivalo itpuzalo Ali svaki oblik je savršen, svaki duh cjelovit Svako od njih je stvorenje koje može se ponovit." "Majka ih je rañala, s njima Zemlju ispunila." "Sve te ptice, ribe i životinje Neće Je više ostaviti da tuguje Živjet će uz mjesto gdje su se rodili I širenju Majke Zemlje će pomoći." "Uz Nju će ostati, oni nisu mogli pobjeći." "Svi Joj bijahu djeca s kojom se ponosila Ali potrošili su snagu koju je imala Ostade je još samo za stvorenje jedno jedino Za dijete koje će znati Tko je sve stvorio." "Za dijete koje će je štovati. I naučiti štititi." "Živa i već zrela, prva Žena se rodila S Darovima koje će trebati da bi preživjela Prvi dar joj bijaše Život, i poput Majke Zemlje Znala je koliko je njegovo značenje." "Prva Žena je stvorena, od svoje vrste jedina." "Sljedeći je bio Dar percepcije u učenja Dar želje za znanjem i zdravoga razuma S tim znanjem prva Žena se rodila Da bi s njim živjela i na potomke ga prenijela." "Prva je Žena imala znanje kako se uči i kako se raste." "Snage joj nestade, posve seje iscrpila Prenijet Duh Života na druge je željela Nov život mogu stvarati sva djeca Njezina I Ženu je Majka s time obdarila." "Ali Žena bijaše samotna, jer bila je jedina." "Majka se prisjetila vlastite samoće I ljubavi koju njen dragan pružao je

Zadnjom iskrom snage rañat je počela Da dijeli ljubav sa Ženom, Muškarca je stvorila" "Opet od sebe je davala, još jedno biće je stvorila." "Ženu i Muškarca Majka je rodila I dom njihov na Zemlji im dala I vodu i zemlju i sve stoje stvorila Na čuvanje svega toga ih je obvezala." "Da s tim domom se koriste, a ne da ga unište." "Za Djecu Zemlje Majka je stvorila Darove za opstanak i onda odlučila Dati im Dar Užitka i nježnosti Daje štuju radošću fizičke ljubavi." "Te darove zaslužuju kada svoju Majku štuju." "Majka bijaše zadovoljna s parom kojeg je stvorila Kad su se združili, ljubavi ih nježnoj naučila Usadila im žudnju da jedno drugog žele Darovala im sreću da Užitke svoje dijele." "Prije nego je skončala Njena djeca su se već voljela. Djeca Zemlje će živjeti. Sad se može odmoriti."