MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS UDŽBENICI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb ...
201 downloads
1543 Views
4MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS UDŽBENICI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 1
18.11.2011. 21:41:43
Izvornik
Jonathan Wolff, An Introduction to Political Philosophy Oxford University Press, Oxford and New York 1996. Jonathan Wolff, 1996. za hrvatski prijevod: Sveučilište u Zagrebu – Hrvatski studiji 2011. An Introduction to Political Philosophy was originally published in English in 1996. This translation is published by arrangement with Oxford University Press. Djelo An Introduction to Political Philosophy izvorno je objavljeno na engleskome jeziku 1996. godine. Ovaj prijevod objavljen je u dogovoru s Oxford University Press. Urednik
Tomislav Bracanović Prijevod
Tvrtko Jolić Recenzenti
Ana Matan Slaven Ravlić Josip Talanga
Nakladnik
Sveučilište u Zagrebu – Hrvatski studiji Za nakladnika Zvonimir Čuljak Lektura Petra Košutar Grafička priprema Zrinski d.d. Čakovec Tisak Zrinski d.d. Čakovec Objavljivanje ovog sveučilišnog udžbenika odobrio je Senat Sveučilišta u Zagrebu Odlukom broj 380-061/117-11-2 od 11. listopada 2011. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 786460. ISBN 978-953-7823-03-0
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 2
18.11.2011. 21:41:43
Jonathan Wolff
Uvod u političku filozofiju Prijevod s engleskoga
Tvrtko Jolić
Sveučilište u Zagrebu – Hrvatski studiji Zagreb, 2011.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 3
18.11.2011. 21:41:43
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 4
18.11.2011. 21:41:43
Za Elaine i Maxa
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 5
18.11.2011. 21:41:43
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 6
18.11.2011. 21:41:43
Sadržaj
Predgovor Uvod
9 11
1. Prirodno stanje Uvod Hobbes Locke Rousseau Anarhizam Zaključak
15 15 17 24 30 34 36
2. Opravdanje države Uvod Društveni ugovor Utilitarizam Načelo pravičnosti Zaključak
38 38 42 50 55 59
3. Tko treba vladati? Uvod Platon protiv demokracije Rousseau i opća volja Predstavnička demokracija Zaključak
61 61 64 74 87 94
4. Mjesto slobode Mill o slobodi Opravdanje načela slobode Problemi s liberalizmom Zaključak
96 96 105 114 120
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 7
18.11.2011. 21:41:43
5. Distribucija vlasništva Problem distributivne pravednosti Vlasništvo i tržišta Rawlsova teorija pravednosti Rawls i njegovi kritičari Zaključak
121 121 125 137 151 157
6. Individualizam, pravednost, feminizam Individualizam i antiindividualizam Prava za žene Nadilaženje liberalnoga individualizma? Završna riječ
158 158 162 168 177
Upute u dodatnu literaturu Kazalo
178 188
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 8
18.11.2011. 21:41:43
Predgovor
Namjera mi je u ovoj knjizi dati čitatelju uvid u središnje probleme političke filozofije te u najzanimljivije pokušaje njihova rješavanja kroz povijest. U tom nastojanju istražio sam tu temu kroz niz povezanih pitanja upadajući u riznice političke filozofije u potrazi za odgovorima i pristupima. Ne pokušavajući iznijeti sustavni prikaz suvremenih rasprava ili potpunu i znanstvenu povijest, često sam preskakao stoljeća (nekada i tisućljeća) da bih istražio – barem po mojemu mišljenju – najpoticajnije spise o najvažnijim temama. Neki se neće složiti s mojim izborom središnjih problema, viđenjem odnosa između njih, a ni s mojim izborom mislitelja koje valja uzeti ozbiljno. To nije loše. Nije mi ni bila namjera stvoriti iluziju završene ili potpune, pa čak ni jednosmjerno zacrtane rasprave. Previše uvodâ daje dojam da je područje proučavanja stvoreno nekim dekretom i da je razumijevanje stvar ovladavanja priručnikom ili knjigom uputa. Nastojao sam izbjeći taj tip pretjeranoga pojednostavljenja. Knjiga je napisana tako da svako poglavlje razvija temu koja se pojavljuje u prethodnom, ali se isto tako nadam da se svako poglavlje može čitati kao zasebna cjelina, kao uvod u dotičnu problematiku. Čitatelji često osjećaju da imaju moralnu obvezu početi od početka knjige te je čitati stranicu po stranicu (moja baka običavala je reći da bi Hitler uvijek prvo čitao zadnju stranicu knjige). U slučaju ove knjige čitatelj je pozvan da slijedi svoje vlastite interese. Većina materijala bila je izložena u predavanjima studentima na University College London i Birkbeck College, te studentima na London InterCollegiate Lecture Programme. Zauzvrat sam primio mnogo korisnih kritika. Štoviše, za ovako malu knjigu uspio sam zgrnuti skoro nepristojnu količinu pomoći i savjeta. O dijelovima knjige sa mnom su raspravljali ili su komentirali cjelinu ili dijelove nacrtâ (u nekim slučajevima i više inačica) Paul Ashwin, Richard Bellamy, Alan Carter, Elaine Collins, Issi Cotton, Virginia Cox, Tim Crane, Brad Hooker, Alya Khan, Dudley Knowles, Annabelle Lever, Veronique Muñoz Dardé, Mike Martin, Lucy O’Brien, Sarah Richmond, Mike Rosen, Mike Saward, Mario Scannella, Raj Sehgal, John Skorupski, Philip Smelt, Bob Stern i Nigel Warburton. Svima sam im jako zahvalan.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 9
18.11.2011. 21:41:43
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 10
18.11.2011. 21:41:43
Uvod
Za čovjeka koji ne pokazuje interes za politiku ne kažemo da je neambiciozan, već da je beskoristan. (Periklov pogrebni govor, u Tukidid, Peloponeski rat, 2.40 [147])*
Kaže se da u političkoj filozofiji postoje samo dva pitanja: “tko što dobiva?” i “tko kaže?” To nije posve istinito, ali je dovoljno dobro da posluži kao polazište. Prvo je od ovih pitanja o distribuciji materijalnih dobara te prava i sloboda. Na temelju čega ljudi trebaju posjedovati vlasništvo? Koja bi prava i slobode trebali uživati? Drugo pitanje tiče se distribucije drugoga dobra: političke moći. Locke je definirao političku moć kao “pravo stvaranja zakona sa smrtnom kaznom, te susljedno i svim nižim kaznama”. To nas vjerojatno vodi dalje nego što je potrebno, ali možemo vidjeti smisao. Politička moć uključuje pravo da se zapovijeda drugima te da ih se kažnjava ako se ne pokoravaju. Tko treba imati ovu moć? Čim počnemo razmišljati o ovim pitanjima pojavljuju se zagonetke. Postoji li ikakav dobar razlog zašto bi jedna osoba trebala imati više nego druga. Postoje li ikakva opravdana ograničenja moje slobode? I kakav bi trebao biti odnos između političke moći i ekonomskoga uspjeha? U nekim zemljama malo je onih koji stječu moć ako već nisu bogati, dok se u drugima oni koji steknu političku moć uskoro obogate. No treba li postojati bilo kakva veza između posjedovanja bogatstva i uživanja političke moći? Štoviše, politička moć je već sama po sebi dovoljno zagonetna. Ako netko ima legitimnu političku moć nada mnom, onda ima pravo prisiliti me da nešto učinim. Ali kako druga osoba može opravdati tvrdnju da ima takva prava nada mnom? Često se čini nezamislivim da mi netko govori što da činim, nekmoli da drugi misle da su ovlašteni kazniti me ako se oglušim na to. Naravno, ovomu možemo pristupiti s druge strane. Možda bih trebao razmotriti kako bi se drugi mogli ponašati i kako bi mi život mogli učiniti neugodnim ako ne bi bili ograničeni zakonom i prijetnjom kazne. RazmiDjela prevedena na hrvatski citiraju se (na nekim mjestima djelomično izmijenjeno i prilagođeno) prema hrvatskim prijevodima. Brojevi stranica u tekstu odnose se na hrvatski prijevod gdje on postoji, dok su brojevi stranica engleskoga izvornika radi potpunije informacije stavljeni u uglate zagrade. Bibliografski podaci o hrvatskim prijevodima citiranih djela mogu se naći u Uputama u dodatnu literaturu na kraju knjige. [nap. prev.] *
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 11
18.11.2011. 21:41:43
12
Uvod
šljajući o ovome, možda bi se ipak nešto moglo reći u korist postojanja političke moći. Možemo dakle podržati i anarhistički vapaj za autonomijom pojedinca i autoritarni zahtjev za državnom moći. Stoga je jedna od zadaća političkoga filozofa da odredi pravilan omjer između autonomije i autoriteta, ili, drugim riječima, da odredi prikladnu distribuciju političke moći. Ovaj primjer ujedno oslikava i posebnost političke filozofije. Politička je filozofija normativna disciplina, a to znači da pokušava uspostaviti norme (pravila ili idealne standarde). Normativno možemo suprotstaviti deskriptivnomu. Deskriptivna istraživanja pokušavaju utvrditi kakve stvari jesu. Normativna istraživanja pokušavaju otkriti kakve stvari trebaju biti: što je ispravno, pravedno ili moralno pravilno. Politika se može proučavati i s deskriptivnoga i s normativnoga stajališta. Uobičajeno je da se deskriptivnim političkim istraživanjima bave politolozi, sociolozi i povjesničari. Tako na primjer neki politolozi pitaju o stvarnoj distribuciji dobara u nekom društvu. Tko u Sjedinjenim Američkim Državama posjeduje bogatstvo? Tko posjeduje moć u Njemačkoj? Politički filozofi, kao i svi mi, imaju dobre razloge zanimati se za odgovore na ova pitanja, ali njihova primarna briga leži drugdje: koje pravilo ili načelo treba upravljati distribucijom dobara? (“Dobra” ovdje ne uključuju samo vlasništvo već i moć, prava i slobode.) Politički filozof neće pitati “kako je distribuirano vlasništvo?” nego “što bi bila pravedna ili pravična distribucija vlasništva?”. On ne pita “koja prava i slobode ljudi imaju”, nego “koja prava i slobode ljudi trebaju imati?” Koji idealni standardi ili norme trebaju upravljati distribucijom dobara unutar društva? Razdioba normativnih i deskriptivnih istraživanja ipak nije tako očita kao što se čini. Razmotrimo ponovno pitanje “tko posjeduje bogatstvo?”. Zašto nas zanima ovo deskriptivno pitanje? Ponajprije jer je distribucija bogatstva bitna za normativno pitanje o pravednosti. (Usporedi pitanje: “tko drži konce?” – nejednakosti u posjedovanju konca nisu politički interesantne.) Nadalje, često se čini da pitanja o ljudskom ponašanju prekoračuju razdjelnicu deskriptivnoga i normativnoga. Vjerojatno je da će se sociolog, želeći objasniti zašto se ljudi uglavnom pokoravaju zakonu, u nekom trenutku pozvati na činjenicu da mnogi ljudi vjeruju da se trebaju pokoravati. Naravno da su i činjenična pitanja o ljudskom ponašanju jednako relevantna u normativnim pitanjima. Primjerice, nema smisla iznositi teoriju pravednoga društva bez nekoga znanja o ljudskom ponašanju i motivaciji. Neke teorije pravednosti, na primjer, mogle bi postaviti nerealne pretpostavke o ljudskoj sposobnosti (ili nedostatku sposobnosti) za altruizam. Ukratko, istraživanje kako nešto jest pomaže nam objasniti kako nešto može biti, a istraživanje kako nešto može biti, neophodno je za procjenu kako treba biti.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 12
18.11.2011. 21:41:43
Uvod
13
Ali kako možemo odgovoriti na pitanje kako nešto treba biti? Otprilike znamo kako odgovoriti na čisto deskriptivna pitanja: odemo i pogledamo. To ne znači da je lako baviti se politologijom i sociologijom, jer i one često iziskuju jako delikatan i naporan rad. Ali u načelu smatramo da znamo kako to učiniti, pa čak i kada ne možemo uvijek naći informacije koje tražimo. Ali što možemo učiniti da otkrijemo kako nešto treba biti? Gdje to tražiti? Neugodna je činjenica da nema lagana odgovora. Unatoč tomu, mnogi su filozofi pokušali riješiti ove normativne političke probleme i imali su nemalo toga za reći. U knjizi ćemo razmotriti neke od najvažnijih doprinosa i vidjet ćemo da filozofi o politici razmišljaju uglavnom na isti način kao i o ostalim filozofskim pitanjima. Povlače razlikovanja, ispituju jesu li tvrdnje proturječne ili utvrđuju jesu li dvije ili više tvrdnji logički konzistentne. Pokušavaju pokazati da se neke iznenađujuće teze mogu izvesti iz očiglednijih. Ukratko, iznose argumente. Filozofi imaju dobro opravdanje da raspravljaju o politici. U političkoj filozofiji, za razliku od mnogih drugih područja filozofije, nema mjesta skrivanju. U filozofiji je agnosticizam često uvaženo stajalište (“Englezi prevode svoju neukost na grčki te je zovu agnosticizam”, kaže Engels). Možda ne mogu naći zadovoljavajuće stajalište u pitanju imamo li slobodnu volju, pa stoga ne zastupam nikakav stav. U širem kontekstu to nema pretjeranu važnost. No u političkoj filozofiji agnosticizam pobija sam sebe. Možda nije bitno ako društvo nema službenu politiku o rješenju problema slobodne volje, ali u svakom društvu netko (ili nitko) posjeduje političku moć, a vlasništvo je distribuirano na ovaj ili onaj način. Naravno da će bilo čiji pojedinačni utjecaj na društvo biti vjerojatno vrlo malen. Ali svi se mi možemo oglasiti, ako ne glasanjem onda izražavanjem vlastitoga mišljenja u sporovima i raspravama, bilo na javnoj pozornici ili “podzemnim” sredstvima. Oni koji odluče ne sudjelovati susrest će se s političkim odlukama donesenim u njihovo ime bez obzira na to sviđale im se one ili ne. Ne reći ili ne učiniti ništa zapravo znači zastupati trenutno stanje koliko god ono bilo nepodnošljivo. U ovoj knjizi postavit ćemo i raspraviti glavna pitanja političke filozofije od antičke Grčke do današnjega dana ispitujući neke od najutjecajnijih odgovora. Svako poglavlje obrađuje pojedino pitanje ili polemiku. Prirodno je polazište politička moć, pravo zapovijedanja. Zašto bi neki imali pravo donositi zakone koji određuju ponašanje drugih? Zamislimo, međutim, da nitko nema to pravo. Kakav bi život bio? Ovo pitanje istražujemo u prvom poglavlju: što bi se dogodilo u “prirodnom stanju” bez vlasti? Bi li život bio nepodnošljiv? Ili bi to bio napredak u odnosu na današnje stanje? Pretpostavimo da smo prihvatili da je život pod nečijom vlašću poželjniji od života u prirodnom stanju. Slijedi li iz toga da imamo moralnu dužnost postupati onako kako država odredi? Ili postoji neki drugi argument koji
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 13
18.11.2011. 21:41:44
14
Uvod
vodi ovomu zaključku? Ovo je problem političke obveze koji ćemo preispitati u drugom poglavlju. Ako imamo državu, kako ona treba biti organizirana? Treba li biti demokratska? Što zapravo znači kada kažemo da je država demokratska? Postoji li ikakvo opravdanje da damo prednost vladavini naroda a ne vladavini stručnjaka – nekoga dobrohotnoga diktatora? Ta pitanja razmatramo u trećem poglavlju. Koliko moći treba imati država? Ili, gledano s druge strane, koliko bi slobode trebali imati građani? Četvrto poglavlje razmatra teoriju prema kojoj nam, da bismo izbjegli “tiraniju većine”, treba dati slobodu da činimo što želimo, pod uvjetom da nismo nepravedni prema drugima. Ako građanima damo takvu slobodu, uključuje li to i slobodu da stječu i raspolažu vlasništvom kako god im se čini prikladnim? Ili postoje opravdana ograničenja ekonomskih djelatnosti u ime slobode ili pravednosti? Distributivna pravednost tema je petoga poglavlja. Pet glavnih poglavlja ove knjige vode nas kroz teme od stalnoga interesa: prirodnoga stanja, države, demokracije, slobode i vlasništva. Zadnje poglavlje ukratko sagledava neke od pretpostavki koje leže u pozadini moga izbora tema i ispituje te pretpostavke u kontekstu novijih radova iz feminističke političke teorije. Imajući tako pregled prošla dva i pol tisućljeća, mogli bismo dobiti neki odgovor na pitanje postavljeno u ovom uvodu na koje za sada nemamo zadovoljavajući odgovor – kako filozofski promišljamo politiku? U raspravi o toj, kao i o svim drugim ovdje raspravljanim temama, nije mi cilj nametnuti vam neko mišljenje, umjesto toga očekujem da ću iznijeti građu koja će vam pomoći da oblikujete svoje vlastito mišljenje. Svakako je moguće da ćete pročitati ovu knjigu i ostati jednako nesigurni kao i prije. Ali ne smijemo podcijeniti napredak napravljen od šeprtljava neznanja do upućene zamišljenosti.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 14
18.11.2011. 21:41:44
1. Prirodno stanje
Uvod – Ja sam se ipak nadao da će se družina britanskih dječaka – vi ste svi Britanci, zar ne? – malo bolje snaći … mislim … – U početku smo se dobro snašli – reče Ralph – prije nego što je … Ušuti. – Onda smo se još držali svi skupa … Časnik uviđavno klimne glavom. – Znam. Zbilja dobra priča. Kao iz Koraljnog otoka. (William Golding, Gospodar muha, 215–216 [192])
Koraljni otok R. M. Ballantynea priča je o tri engleska dječaka ostavljena na pustom otoku. Svojom hrabrošću, mudrošću i suradnjom oni odbijaju gusare i urođenike kako bi uživali u idiličnom životu na južnim morima. I likovi Williama Goldinga nalaze se na koraljnom otoku koji nudi svako obilje, ali ubrzo se posvađaju, a potom zametnu i strašan plemenski rat. Pričajući svoje priče, Ballantyne i Golding daju suprotstavljene slike kao odgovor na naše prvo pitanje: kakav bi bio život u “prirodnom” stanju, u svijetu bez vlasti? Zašto postavljati to pitanje? Kakva je njegova važnost za političku filozofiju? Samorazumljivo nam je da živimo u svijetu političkih institucija: središnja vlast, lokalna vlast, policija, sudovi. Ove institucije dijele političku moć i upravljaju njome. Postavljaju ljude na odgovorne položaje, a onda ti ljudi uzimaju sebi za pravo naređivati nam da djelujemo na različite načine. Ako se pak ne pokorimo te nas uhvate, bit ćemo kažnjeni. Živote svakoga od nas strukturiraju i djelomično kontroliraju odluke drugih. Ova razina uplitanja u naše živote može se činiti nepodnošljivom. Ali što je alternativa? Prirodno polazište za razmišljanje o državi jest pitanje: kako bi bilo bez nje? Da bismo razumjeli zašto imamo nešto, često je dobra taktika razmotriti odsustvo te stvari. Naravno, teško da bismo mogli ukinuti državu samo da bismo saznali kakav bi život bio bez nje, pa stoga najbolje što zapravo možemo učiniti jest provesti ovaj proces kao misaoni eksperiment. Zamislimo “prirodno stanje” – situaciju u kojoj ne postoji nikakva država i nitko ne posjeduje političku moć. Zatim pokušamo prosuditi kako bi bilo živjeti pod
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 15
18.11.2011. 21:41:44
16
Prirodno stanje
tim uvjetima. Na taj način možemo doći do uvida kako bi bilo bez države, a to bi nam, nadamo se, pomoglo da uvidimo zašto država uopće postoji. Možda bismo razumjeli kako je država opravdana, ako jest, te koji oblik treba imati. Je li ikada postojalo prirodno stanje? Mnogi filozofi oklijevaju zauzeti stav o ovoj temi. Tako je na primjer Jean-Jacques Rousseau (1712–1778) mislio da bi trebalo proći toliko dugo vremena od prirodnoga stanja do “građanskoga društva” (društva kojim upravlja država kakvu poznajemo) da bi bilo svetogrdno pretpostaviti da su moderna društva nastala na taj način. Tvrdio je da je vrijeme potrebno za taj prijelaz duže nego što je svijet prema predaji star. Ipak, s druge strane, Rousseau je također vjerovao da postoje suvremeni primjeri naroda koji žive u prirodnom stanju, dok je John Locke (1632–1704) takvima smatrao mnoge skupine koje su živjele u Americi u sedamnaestom stoljeću. Pa čak ako nikada nije bilo pravoga prirodnoga stanja, ipak možemo razmotriti pitanje kakav bi život bio ako bismo, hipotetski, ostali bez države. Duboko zabrinut engleskim građanskim ratom, Thomas Hobbes (1588– 1679) smatrao je da njegova zemlja propada u prirodno stanje. U Levijatanu je oslikao kako bi to bilo neugodno, nadajući se da će time uvjeriti svoje čitatelje u prednosti vlasti. Prema tome, za potrebe ovoga poglavlja ne trebamo potrošiti puno vremena razmatrajući pitanje jesu li ljudi uistinu ikada živjeli u prirodnom stanju. Sve što trebamo tvrditi jest da je to moguće. No je li moguće? Ponekad se tvrdi da ne samo da su ljudi uvijek živjeli u državi već da je to jedini način na koji bi oni mogli živjeti. Prema ovomu nazoru, država postoji po prirodi u smislu da je prirodna ljudskim bićima. Možda mi ne bismo bili ljudi kada bismo živjeli u društvu bez države. Možda bismo bili neki niži oblik životinja. Ako postoje ljudi, postoji i država. Ako je to istina, onda je spekulacija o prirodnom stanju suvišna. Odgovarajući na ovo, neki teoretičari tvrde da imamo mnoštvo dokaza da su ljudi bili sposobni živjeti bez države, a takve su tvrdnje bile ključne za argument anarhističkih pisaca (vratit ćemo mu se poslije u poglavlju). Pa čak ako ljudi nikada nisu živjeli bez države, teško je uvidjeti kako bi se moglo ustanoviti da je to apsolutno nemoguće. Stoga, pokušavajući odgovoriti na pitanje zašto imamo državu, pretpostavit ćemo da se ljudi mogu naći u svijetu bez nje. Kakav bi bio taj svijet?
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 16
18.11.2011. 21:41:44
Prirodno stanje
17
Hobbes U [prirodnom stanju] nema mjesta ljudskoj radinosti, jer njezini su plodovi nesigurni; dosljedno tome, nema ni obrade zemlje, ni plovidbe, niti korištenja prekomorske robe; nema ni udobne gradnje oruđa za pokretanje i premještanje onoga što zahtijeva puno udružene snage, ni znanja o površini zemlje, računanja vremena, vještina, znanosti, društva, a što je najgore od svega, vlada samo neprestani strah i pogibelj od nasilne smrti, ljudski život je usamljenički, siromašan, prljav, težak i kratak. (Thomas Hobbes, Levijatan, 92 [186])
Hobbesovo najvažnije djelo Levijatan (objavljeno 1651) bavi se temom koja ga je opsjedala više od dvadeset godina: nevoljama građanskoga rata i anarhijom koja ide s njim. Ništa ne može biti gore doli život bez zaštite države, tvrdio je Hobbes, pa je stoga snažna vlast najvažnija da se osigura da ne potonemo u rat svih protiv svih. Zašto je Hobbes vjerovao da bi prirodno stanje bilo tako očajno, ratno stanje, stanje stalnoga straha i opasnosti od nasilne smrti? Bit je Hobbesova vjerovanja da će nas ljudska narav u odsustvu vlasti neizbježno dovesti u ozbiljne sukobe. Prema tome, za Hobbesa politička filozofija počinje s istraživanjem ljudske naravi. Hobbes smatra da postoje dva ključa za razumijevanje ljudske naravi. Jedan je samospoznaja. Iskrena nam introspekcija mnogo govori o tome kakvi su ljudi: o naravi njihovih misli, nada i strahova. Drugi je znanje općih načela fizike. Da biste razumjeli građanina (pojedinca u političkom društvu), morate razumjeti ljudsku prirodu. Hobbes je kao materijalist vjerovao da za razumijevanje ljudske prirode morate prvo razumjeti “tijelo” ili materiju od koje smo, kako ističe, u potpunosti sastavljeni. Za našu svrhu najvažnija je značajka Hobbesova shvaćanja materije njegovo usvajanje Galilejeva načela očuvanja kretanja. Prije Galileja filozofi i znanstvenici razbijali su glavu pitanjem što održava predmete u kretanju. Kojim mehanizmom, primjerice, jednom ispaljena kugla ostaje u letu? Galilejev revolucionarni odgovor bio je da je to pogrešno pitanje. Trebamo pretpostaviti da će predmet nastaviti putovati stalnim kretanjem i smjerom dok na njega ne djeluje druga sila. Ono što treba objasniti nije zašto se stvari kreću, nego zašto mijenjaju smjer i zašto se zaustavljaju. Ovaj je nazor za Hobbesova života još uvijek bio novina, te je, kako ističe, prkosio zdravorazumskomu mišljenju da se i predmeti ponašaju poput nas koji se umaramo te tražimo počinak nakon kretanja. Ali istina je, smatra, da će “nešto što je u pokretu vječno biti u pokretu ako ga nešto drugo ne zaustavi” (Levijatan, 17 [87]). Po njegovu mišljenju to je istinito i za nas.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 17
18.11.2011. 21:41:44
18
Prirodno stanje
Umaranje i želja za odmorom jednostavno znači da postoji drugo kretanje koje djeluje na nas. Tako je načelo održanja kretanja Hobbes iskoristio u razvijanju materijalističkoga, mehanicističkoga nazora o ljudima. Širi ocrti toga shvaćanja postavljeni su u uvodu Levijatana: “Što je srce drugo nego opruga? I što su živci drugo do mnoštvo žica, a zglobovi mnoštvo kotačića što pokreću cijelo tijelo ...” (Levijatan, 11 [81]). Ljudi su, dakle, oživljeni kretanjem. Osjet je tako “pritisak” na organ. Predodžba je “propadajući ostatak” osjeta. Želja je “nutarnje kretanje prema nekom predmetu”. Sve je ovo mišljeno posve doslovno. Važnost teorije očuvanja kretanja sadržana je u tome što pomoću nje Hobbes oslikava ljude koji su u stalnoj potrazi za nečim, nikada u miru. “Dok živimo na ovom svijetu, ne postoji takvo nešto poput trajne smirenosti duha. Život nije ništa drugo do kretanje i nikada ne može … biti lišen želje” (Levijatan, 48 [129–130]). Hobbes tvrdi da ljudi traže ono što on naziva “srećom”, stalni uspjeh u postizanju željene stvari. Ono što će nas u prirodnom stanju odvesti u rat jest potraga za osiguranjem sreće. Na koncu, smatrao je Hobbes, naš strah od smrti navest će ljude da stvore državu. Hobbes je mislio da će nas bez države, u prirodnom stanju, potraga za srećom odvesti u rat svih protiv svih. Zašto je to Hobbes mislio? Nagovještaj se može naći u Hobbesovoj definiciji moći – “sadašnja sredstva za postizavanje budućeg vidljivog dobra” (Levijatan, 66 [150]). Prema tome, da bi se osiguralo postizanje sreće mora se postati moćan. Za Hobbesa izvori su moći bogatstvo, ugled i prijatelji, a ljudi imaju “neprestanu želju za jednom moći nakon druge, koja prestaje samo u smrti” (Levijatan, 74 [161]). To nije samo stoga što ljudi nikada ne mogu postići stanje potpunoga zadovoljstva već i zato što osoba “ne može osigurati moć i sredstva za dobar sadašnji život, a da ne stekne više” (Levijatan, 74 [161]). Jer i drugi će nastojati povećati svoju moć, te je potraga za moći po svojoj prirodi natjecateljska. Svačiji prirodni, stalni pokušaj povećanja moći – posjedovanja bogatstava i ljudi pod svojom vlašću – vodit će natjecanju. Ali natjecanje nije rat. Zašto bi onda natjecanje u prirodnom stanju vodilo ratu? Važan je korak dalje Hobbesova pretpostavka da su ljudi po prirodi “jednaki”. Pretpostavka prirodne jednakosti često se koristi u političkoj i moralnoj filozofiji kao temelj za argument da bismo trebali poštovati druge ljude postupajući međusobno brižno i obzirno. No Hobbes koristi tu pretpostavku potpuno drugačije, što bi se moglo naslutiti iz toga kako je iznosi: jednaki smo po tome što svi ljudi posjeduju otprilike jednaku razinu snage i vještine, pa svaki čovjek ima sposobnost da ubije bilo kojega drugoga. “I najslabašniji ima dovoljno snage da ubije i najjačeg, bilo pomoću tajnih smicalica bilo udruživanjem s drugima” (Levijatan, 90 [183]).
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 18
18.11.2011. 21:41:44
Prirodno stanje
19
Hobbes tomu dodaje razložnu pretpostavku da u prirodnom stanju postoji oskudica dobara, tako da će dvoje ljudi koji žele istu vrstu stvari često željeti posjedovati istu stvar. Konačno, Hobbes naglašava da se u prirodnom stanju nitko ne može potpuno zaštititi od mogućnosti napada. Drugi mogu željeti bilo što od onoga što ja posjedujem tako da stalno moram biti na oprezu. Pa čak i ako ne posjedujem ništa, ne mogu prestati strahovati. Drugi me mogu smatrati prijetnjom tako da lako mogu završiti kao žrtva preventivnoga napada. Iz pretpostavki jednakosti, oskudice i nesigurnosti po Hobbesu slijedi da će prirodno stanje biti stanje rata: Iz jednakosti naših sposobnosti nastaje jednakost nade u postizavanje ciljeva. Stoga, ako dvojica žele istu stvar koju ipak ne mogu uživati obojica, oni postaju neprijatelji i na putu prema cilju (a to je u prvom redu vlastito održanje, a samo ponekad zadovoljstvo) pokušavaju uništiti ili podčiniti jedan drugoga. Upravo otud se događa da će tamo, gdje se neki provaljivač nema čega drugog bojati osim snage jednog jedinog čovjeka koji sadi, sije, gradi ili posjeduje neko prikladno obitavalište, drugi vjerojatno doći opremljeni združenim snagama da ga liše posjeda i oduzmu mu ne samo plodove njegova rada nego također život i slobodu. No, i sam osvajač će biti u sličnoj opasnosti od drugih. (Levijatan, 90–91 [184]) Još je gore, tvrdi Hobbes, što ljudi ne samo da traže sredstva neposrednoga zadovoljstva nego i moć koja bi im omogućila da zadovolje bilo koju buduću želju koju će imati. Budući da reputacija moći jest moć, neki ljudi će napadati druge, pa čak i one koji ne predstavljaju prijetnju, samo da bi zadobili reputaciju posjedovanja snage kao sredstva za buduću zaštitu. Baš kao na školskom igralištu, najmanje je vjerojatno da će zbog svoje imovine biti napadnuti oni koji su na glasu da dobivaju bitke, a čak se može dogoditi da im drugi koji osjećaju da se ne mogu braniti predaju svoju imovinu. (Naravno da se ni oni koje prati glas da su snažni ne mogu opustiti: oni su najizglednije žrtve onih koji teže ojačati vlastiti ugled.) Sve u svemu, Hobbes vidi tri glavna razloga za napad u prirodnom stanju: radi dobitka, sigurnosti (da se preduhitre napadači) i radi slave ili ugleda. U srži, Hobbes se oslanja na ideju da ljudi u potrazi za srećom neprekidno pokušavaju povećati vlastitu moć (svoja trenutna sredstva za postizanje budućih dobara). Kada dodamo da su ljudi otprilike jednaki u snazi i sposobnostima, da su željena dobra oskudna i da nitko ne može biti siguran da ga drugi neće napasti, razumno je zaključiti da će racionalna ljudska djelovanja od prirodnoga stanja napraviti bojište. Nitko nije dovoljno snažan da odvrati sve moguće napadače, niti toliko slab da uz nečiju pomoć, ako je potrebna, ne bi mogao napasti nekoga drugoga. Motiv za
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 19
18.11.2011. 21:41:44
20
Prirodno stanje
napad dolazi na svoje mjesto i kada uočimo da je u prirodnom stanju napad na druge često najsigurniji način da osvojite (i očuvate) ono što želite. Ne bi li se ipak trebalo prigovoriti da ovaj opis nevolja koje će nas zadesiti u prirodnom stanju počiva na pretpostavci da su ljudi nerealno okrutni ili nerealno sebični? Hobbes bi odgovorio da oba prigovara promašuju bit. Ljudi, po Hobbesu, nisu okrutni: “ne smatram mogućim da bi netko nalazio užitak u velikim mukama drugih ljudi bez nekog drugog vlastitog cilja” (Levijatan, 46 [126]). Što se tiče sebičnosti, složio bi se da ljudi općenito, ako ne i uvijek, zadovoljavaju svoje sebične želje. Ipak, strah je od jednake, ako ne i veće važnosti kao izvor rata: strah da vam ljudi oko vas mogu pokušati oduzeti ono što imate. Ovo vas može potaknuti na napad, ne radi dobitka, nego zbog sigurnosti ili čak ugleda. Tako smo se približili ideji rata u kojemu se svatko u samoobrani bori protiv svakoga. Ipak, moglo bi se reći da nemamo razloga pretpostaviti da će svatko sumnjičiti svakoga da im rade o glavi. Hobbes prihvaća da će biti trenutaka bez stvarnoga sukoba. Stanje rata nije definirao kao stalnu borbu nego kao stalnu spremnost na borbu, tako da se nitko ne može opustiti i smanjiti oprez. Je li u pravu da bismo trebali biti tako sumnjičavi? Zašto ne bismo pretpostavili da bi ljudi u prirodnom stanju usvojili krilaticu “živi i pusti druge da žive”? Ali razmotrimo, kaže Hobbes, kako živimo čak i pod državnom vlasti. Što mislimo o našim susjedima kada zaključavamo vrata? Ili o drugim članovima kućanstva kada zaključavamo škrinje i ladice? Ako smo tako sumnjičavi sada kada živimo pod zaštitom zakona, nije teško zamisliti kako bismo strahovali u prirodnom stanju. Moglo bi se ustvrditi da je Hobbes, pričajući nam zabavnu priču, previdio jednu stvar – moralnost. Iako bi se bića bez moralne svijesti mogla ponašati onako kako Hobbes opisuje, mi smo drugačiji. Velika većina nas smatra da ne smijemo napadati druge i otimati im imovinu. I u prirodnom stanju manjina bi krala i ubijala, kao što i sada čini, ali bilo bi dovoljno ljudi s moralnim osjećajem koji bi zaustavili propadanje i spriječili nemoralnu manjinu da nas odvede u opći rat. Ovaj prigovor otvara dva ključna pitanja. Prvo, vjeruje li Hobbes da ideja moralnosti ima smisla u prirodnom stanju? Ako ima, je li po njemu priznavanje moralne dužnosti, bez postojanja države, dovoljna motivacija da se nadvlada iskušenje da se napadne druge radi njihove imovine? Razmotrimo Hobbesovu poziciju u vezi s prvim pitanjem. Čini se da Hobbes niječe mogućnost da bi u prirodnom stanju moglo biti moralnosti: “Iz takvog stanja rata svakoga protiv svakoga ... ništa ne može biti nepravedno. Za pojmove pravog i krivog, pravde i nepravde tamo nema mjesta” (Levijatan, 93 [188]). Argument kojim se Hobbes tu koristi jest da se nepravda sastoji u kršenju nekoga zakona, ali da bi zakon postojao, mora postojati zakonodavac, zajednička sila sposobna da pro-
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 20
18.11.2011. 21:41:44
Prirodno stanje
21
vede taj zakon. U prirodnom stanju ne postoji nikakva zajednička sila te stoga ne postoji ni zakon, ni kršenje zakona, pa tako ni nepravda. Svakomu čovjeku pripada “sloboda … da koristi svoju snagu ... radi očuvanja svoje vlastite naravi, to jest, svog vlastitog života, te dosljedno tome, da čini sve što po svom vlastitom sudu i razumu bude smatrao najprikladnijim sredstvom za to” (Levijatan, 94 [189]). Hobbes tvrdi da je jedna od posljedica toga da “u tom stanju svatko ima pravo na sve, čak i na tuđe tijelo” (Levijatan, 94 [190]). Slobodu da činite ono što smatrate prikladnim za vlastito očuvanje Hobbes zove “prirodnim pravom”. Iz njega slijedi da vam je u prirodnom stanju dopušteno učiniti sve, pa čak i oduzeti nekomu život, ako vjerujete da to doprinosi vašem preživljavanju. Zašto Hobbes zauzima tako ekstremnu poziciju dajući svima slobodu da u prirodnom stanju čine sve što im se čini prikladnim? Međutim, njegova pozicija možda nije tako ekstremna. Teško je ne složiti se da ljudi u prirodnom stanju imaju pravo braniti se. Uzimajući to u obzir, čini se očiglednim da pojedinci sami za sebe moraju odlučiti što je opravdano smatrati prijetnjom i koji je najprikladniji postupak u pogledu takve prijetnje. Čini se da se nikoga ne bi moglo opravdano kritizirati za bilo koji čin poduzet s ciljem da se obrani. Kako je prevencija oblik samoobrane, napadanje drugih često se može smatrati najracionalnijim oblikom samozaštite. Ovo bi bio jednostavan početni prikaz Hobbesova mišljenja. U prirodnom stanju nema pravde ili nepravde, ispravnoga ili pogrešnoga. Moralni pojmovi nemaju primjene. Hobbes to naziva “prirodnim pravom na slobodu”. Ali, kao što ćemo vidjeti, Hobbesovo je stajalište složenije. Pored prirodnoga prava na slobodu Hobbes tvrdi da u prirodnom stanju postoje “prirodni zakoni”, kako ih on naziva. Prvi “temeljni zakon” glasi: “svaki čovjek treba težiti miru tako dugo dok se nada da ga može postići; ako ga ne može postići, onda smije tražiti i koristiti svu pomoć i prednosti rata” (Levijatan, 94 [190]). Drugi nas zakon upućuje da odustanemo od svojih prava na sve, pod uvjetom da su to i drugi voljni, pa bi se svatko trebao “zadovoljiti s onoliko slobode prema drugima koliko bi drugima dopustio prema samom sebi” (Levijatan, 95 [190]). Treći zakon, posebno važan za Hobbesov kasniji argument društvenoga ugovora na kojem se temelji država, iziskuje da izvršimo svaku obvezu koju smo preuzeli. Hob bes iznosi ukupno devetnaest prirodnih zakona koji se tiču pravednosti, vlasništva, zahvalnosti, drskosti i drugih pitanja moralnoga ponašanja. On pretpostavlja da se svi ovi zakoni mogu deducirati iz temeljnoga zakona, iako uviđa da je malo ljudi koji bi bili sposobni izvesti tu dedukciju, jer većina je ljudi “zauzeta nabavljanjem hrane, dok je ostatak previše nemaran da bi shvaćao” (Levijatan, 112 [214]). Ali prirodni se zakoni mogu “sažeti u lako shvatljiv zbir … Nemoj činiti nekomu drugomu ono što ne želiš da bude učinjeno tebi”, što je negativna formulacija biblijskoga “zlatnoga pravila” (čini drugima ono što bi želio da drugi čine tebi).
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 21
18.11.2011. 21:41:44
22
Prirodno stanje
Prirodni bi se zakoni, dakle, lako mogli nazvati moralnim kodeksom. Ali ako ih Hobbes zamišlja kao skup moralnih pravila koja upravljaju prirodnim stanjem, onda to proturječi ranijem stavu da u tom stanju ne postoji bilo što ispravno ili pogrešno. Usto, ako su ljudi motivirani da se pokoravaju moralnomu zakonu, onda će i prirodno stanje biti miroljubivije nego što Hobbes smatra. Ipak, Hobbes prirodne zakone ne prikazuje kao moralne zakone, nego više kao teoreme ili zaključke razuma. To jest, Hobbes vjeruje da slijeđenje ovih zakona svakomu osigurava najbolje izglede za očuvanje vlastitoga života. To pak dovodi do drugoga problema. Temeljni prirodni zakon kaže nam da je racionalno tražiti mir. No Hobbes je već ustvrdio da će prirodno stanje biti stanje rata, jer u prirodnom je stanju racionalno napadati druge. Kako Hobbes može tvrditi da racionalnost zahtijeva i rat i mir? Mislim da odgovor leži u razlikovanju individualne i kolektivne racionalnosti. Kolektivna racionalnost kaže što je najbolje za svakoga pojedinca, pod pretpostavkom da će svatko djelovati na isti način. Zakoni prirode izražavaju što je kolektivno racionalno. Ovo razlikovanje možemo ilustrirati jednim primjerom uzetim od Jean-Paula Sartrea. Zamislimo skupinu seljaka u kojoj svaki obrađuje svoju parcelu na strmom obronku nekoga brijega. Postupno svaki od njih uvidi da bi mogao povećati iskoristivost svoje parcele rušenjem stabala i širenjem nasada. Stoga svi posijeku svoja stabla. Ali u sljedećoj velikoj oluji kiše speru plodnu zemlju s brijega uništavajući tlo. Možemo reći da je za svakoga seljaka individualno racionalno da posiječe stabla kako bi povećao površinu obradive zemlje. (Sječa stabala na samo jednoj parceli neće znatnije utjecati na eroziju tla.) Ali kolektivno gledano to je katastrofa, jer ako svi posijeku svoja stabla sve će farme biti uništene. Stoga je kolektivno racionalna odluka da se sačuvaju sva ili barem većina stabala. Zanimljiva osobina ove vrste slučajeva (u literaturi poznatih kao “zatvorenikova dilema”) jest da je vrlo teško postići suradnju prema kolektivno racionalnomu ishodu kada se kolektivna i individualna racionalnost razilaze. Svaki pojedinac ima poticaj da odabere nesuradnju u korist individualno racionalnoga ponašanja. Pretpostavimo da seljaci razumiju strukturu svoje situacije te se slože da se suzdrže od sječe stabala. Tada svaki seljak može pomisliti kako će osobno povećati urod sječom stabla (sjetimo se da krčenje samo jedne parcele ne vodi većoj eroziji tla). Ali što vrijedi za jednoga vrijedi za sve, tako da bi svaki mogao početi krčiti svoju parcelu da bi ostvario individualnu korist. Čak i ako se dogovore, svatko ima dobar razlog da prekrši taj dogovor. Zato je kolektivno racionalni položaj nestabilan te će pojedinci biti skloni nesuradnji čak i ako znaju koje bi bile posljedice kada bi svi to učinili.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 22
18.11.2011. 21:41:44
Prirodno stanje
23
Imajući ovo u vidu, jedan od načina razmišljanja o Hobbesovu argumentu jest da je u prirodnom stanju individualno racionalno ponašanje napadati druge (iz razloga koje smo već naveli), a to će voditi u stanje rata. Međutim, prirodni nam zakoni govore da za ljude stanje rata nije neizbježan položaj jer na raspolaganju stoji druga razina ponašanja – kolektivna racionalnost. Kada bi se samo nekako mogli uzdići na razinu kolektivne racionalnosti te poštovati prirodne zakone, mogli bismo živjeti u miru bez straha. Sada na red dolazi pitanje je li Hobbes vjerovao da svaka osoba u prirodnom stanju ima dužnost poštovati prirodne zakone te, ako ima, je li priznavanje takve dužnosti dostatno da bi se ljudi motivirali da poštuju zakone. Hobbes daje profinjen odgovor. Kaže da zakoni obvezuju “in foro interno” (u nutarnjem sudištu), ali ne uvijek “in foro externo” (u izvanjskom sudištu). Ono što pod tim misli jest da bismo svi željeli da zakoni stupe na snagu te da ih imamo u vidu prilikom donošenja odluka, ali to ne znači da bismo ih uvijek trebali poštovati u svim okolnostima. Ako se ljudi oko mene ne drže zakona, ili, kao što će često biti slučaj u prirodnom stanju, ako imam razloga sumnjati da će prekršiti zakone, onda je jednostavno glupo i samoporažavajuće da ih se ja držim. Ako se u takvoj situaciji netko pokorava zakonima onda će “postati plijen drugih i osigurati na taj način svoju propast” (Levijatan, 112 [215]). (U tehničkom je jeziku suvremene teorije igara svatko tko tako postupa “naivčina”.) Ukratko, Hobbesovo je stajalište da imamo dužnost pokoravati se prirodnim zakonima kada se zna (ili se bar može opravdano očekivati) da će im se drugi oko nas također pokoravati, tako da naše popuštanje neće biti izrabljivano. Ali ako se nalazimo u nesigurnom položaju, pokušaj da tražimo mir i djelujemo u skladu s moralnom vrlinom odvest će nas u sigurnu propast pa nam je stoga dopušteno “koristiti sve prednosti rata”. Pravi smisao nije u tome da moralni pojmovi baš i nemaju primjenu u prirodnom stanju, već u tome da je razina međusobnoga sumnjičenja i straha u prirodnom stanju toliko velika da se najčešće može naći izlika za nepoštovanje zakona. Trebali bismo djelovati moralno samo kada smo sigurni da i oni oko nas čine isto tako, ali to je u prirodnom stanju tako rijetko da prirodni zakoni zapravo nikada neće imati nikakvu ulogu. Izlaz iz ovoga škripca Hobbes vidi u stvaranju suverena koji bi strogo kaznio one koji ne poštuju zakone. Ako je suveren učinkovit u uvjeravanju ljudi da se drže zakonâ onda i samo onda nitko ne bi opravdano sumnjao da će ga drugi napasti. U tom slučaju nema više isprike za napad. Hobbes smatra da je velika prednost države što stvara uvjete u kojima ljudi mogu sigurno slijediti prirodne zakone. Zaključit ćemo ovaj odjeljak podsjećanjem na Hobbesov prikaz prirodnoga stanja. To je stanje gdje svatko s pravom sumnjiči svakoga drugoga i gdje ova sumnja, a ne puki egoizam ili sadizam, vodi u rat, gdje ljudi na-
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 23
18.11.2011. 21:41:44
24
Prirodno stanje
padaju radi dobiti, sigurnosti i ugleda. To je rat koji sam sebe potiče i sam sebe nastavlja, dok opravdana sumnja u nasilno ponašanje vodi u stalno rastući vrtlog nasilja. U takvoj situaciji život je uistinu jadan, ne samo rastrgan strahom, nego mu nedostaju i materijalne udobnosti i izvori dobrobiti. Kako nitko ne može biti siguran da će zadržati bilo kakvu svojinu, malo tko će saditi i uzgajati ili se uključiti u neki dugotrajniji pothvat ili plan. Ljudi će trošiti sve svoje vrijeme mučeći se oko preživljavanja i vodeći bitke. U takvim okolnostima nije moguć nikakav napredak znanosti i umjetnosti. Živjeli bismo svoje kratke živote bez ičega što bi ih činilo vrijednim.
Locke Prirodno stanje i stanje rata, bez obzira što su ih neki pobrkali, toliko su udaljeni jedno od drugog kao što je stanje mira, dobre volje, međusobne suradnje i očuvanja udaljeno od stanja neprijateljstva, zlobe, nasilja i međusobnog uništenja. (John Locke, Druga rasprava o građanskoj vladi, odlomak 19, str. 280)
Je li Locke mislio upravo na Hobbesa dok je pisao ovaj odlomak (objavljen 1689) stvar je znanstvenih rasprava. Javno obznanjena meta bilo je stajalište Sir Roberta Filmera (1588–1653), branitelja učenja o božanskom pravu kraljeva, prema kojemu kraljevi upravljaju s vlašću darovanom od Boga. Ipak, teško je zanijekati da se ne čini kako Locke na nekim mjestima raspravlja s Hobbesom, čije mu je djelo moralo biti jako dobro poznato. Kao što ćemo vidjeti, usporedba dvaju shvaćanja prirodnoga stanja baca novo svjetlo na obojicu. Dok je Hobbes, kako smo vidjeli, prirodno stanje poistovjetio sa stanjem rata, Locke ističe da je to pogrešno. Locke je pretpostavio da bi u načelu bilo moguće živjeti prihvatljivim životom čak i u odsustvu vlasti. Moramo ispitati kako je Locke uspio izvesti ovaj zaključak. Ili, drugim riječima, gdje je prema Lockeu, Hobbes pogriješio? Počnimo od početka. Prirodno je stanje, kaže Locke, kao prvo, stanje potpune slobode, drugo, to je stanje jednakosti, i, kao treće, ograničeno je prirodnim zakonom. Sudeći prema ovim riječima sve je isto kao kod Hobbesa, ali svakomu od ova tri elementa Locke daje posve drugačije tumačenje. Hobbesovo je načelo jednakosti bila tvrdnja o mentalnoj i tjelesnoj jednakosti svih ljudi. Za Lockea je to moralna tvrdnja o pravima: ni jedna osoba nema prirodno pravo da podredi bilo koju drugu. Ova tvrdnja izričito je uperena protiv onih, uključujući i Filmera, koji su prihvaćali feudalni nazor o prirodnoj hijerarhiji na čelu koje je suveren koji vlada bo-
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 24
18.11.2011. 21:41:44
Prirodno stanje
25
žanskim određenjem. Filmer je tvrdio da je Bog imenovao Adama prvim suverenom, a sadašnji vladari mogu slijediti porijeklo svojega naslova do te početne Božje darovnice. Locke smatra očiglednim da nitko nema prirodno pravo da vlada, misleći pod tim da Bog nije nikoga imenovao s tom svrhom. Iako Hobbes pod svojom pretpostavkom jednakosti nije imao to u vidu, on bi prihvatio ovo Lockeovo stajalište. Hobbes je smatrao da svakoga tko stvarno izvršava vlast u nekoj zajednici, iz toga razloga treba priznati kao njezina suverena. Međutim, postoji veće neslaganje između ove dvojice oko naravi i sadržaja prirodnoga zakona. Za Hobbesa je temeljni prirodni zakon bio tražiti mir ako to čine i drugi, inače treba iskoristiti prednosti rata. Za ovaj, kao i za Hobbesovih ostalih osamnaest zakona, rekli smo da su to “teoremi razuma”. I Locke vjeruje da se prirodni zakoni mogu otkriti razumom, ali u Lockeovim zakonima nalazi se jedan teološki vid koji nije prisutan u Hob besovim zakonima. Zakon je, kaže Locke, da nitko ne smije naštetiti životu, zdravlju, slobodi ili posjedima drugih ljudi. Razlog tomu Locke nalazi u činjenici da iako nam nitko nije nadređen na zemlji, jest netko na nebu. Drugim riječima, svi smo mi Božja stvorenja, njegovo vlasništvo, postavljeni na zemlju njemu da služimo, “da trajemo dok je to volja njegova, a ne nečija druga”. Stoga je “svatko… dužan očuvati sebe, i ne napustiti svoj položaj svojevoljno, te iz sličnih razloga, ako to nije u sukobu s njegovim vlastitim očuvanjem, treba, onoliko koliko može, očuvati ostale ljude” (Druga rasprava, od. 6, str. 271). Prirodni je zakon po Lockeu jednostavno ideja da se ljudi očuvaju koliko je god to moguće. Zato, po Lockeu, mi imamo jasnu dužnost da u prirodnom stanju ne štetimo drugima (izuzev u ograničene svrhe samoobrane), pa čak i dužnost da im pomognemo ako to možemo učiniti a da ne naštetimo sami sebi. Jasno je da Hobbes i Locke imaju bitno različite nazore o naravi i sadržaju prirodnih zakona. Još je veća razlika u njihovoj uporabi termina “prirodna sloboda”. Vidjeli smo da za Hobbesa tvrdnja da imamo prirodnu slobodu znači da često može biti u potpunosti racionalno i nepodložno moralnoj kritici učiniti što god je prikladno da osiguramo vlastiti opstanak, čak i ako to znači napasti nevine. Locke to razumije bitno drugačije, tvrdeći da iako je prirodno stanje “stanje slobode, ipak to nije stanje samovolje … Prirodnim stanjem upravlja prirodni zakon koji obvezuje svakoga” (Druga rasprava, od. 6, str. 270–271). Stoga prirodna sloboda po Lockeovu mišljenju nije ništa više nego sloboda da se čini ono što dopušta prirodni zakon. To jest, dana nam je sloboda činiti samo ono što je moralno dopušteno. Tako, na primjer, iako mi Lockeov prirodni zakon zabranjuje da nasrćem na imovinu drugih, to ni u kojem smislu nije ograničenje moje slobode. Locke se sigurno ne bi složio s Hob besovom tvrdnjom da u prirodnom stanju svatko ima pravo na sve pa čak i na tijelo drugoga (iako prihvaća da imamo znatna prava na samoobranu).
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 25
18.11.2011. 21:41:45
26
Prirodno stanje
Jesu li ova neslaganja između Hobbesa i Lockea dovoljna da potvrdimo Lockeov zaključak da prirodno stanje ne mora biti stanje rata? Lockeu je očito važno da čak i u prirodnom stanju imamo moralnu dužnost postaviti ograničenja svojemu ponašanju. Ipak, to se samo po sebi ne čini dovoljnim da se pokaže da u prirodnom stanju ne bi postojali strah i sumnja. A strah i sumnja, tvrdi Hobbes, mogu biti dovoljni da prirodno stanje strmoglave u rat. Da bi to izbjegao, Locke zahtijeva ne samo da prirodno stanje bude podvrgnuto moralnoj procjeni već i da ljudi, na ovaj ili onaj način, budu motivirani djelovati kako prirodni zakoni nalažu. Ovo nas upućuje na strategiju kojom bi se oduprli Hobbesovu pesimističkomu zaključku. Hobbes tvrdi da ljudima upravlja potraga za srećom (stalno zadovoljavanje njihovih želja), a to ih, bar na početku, vodi u sukob. Ako je Hobbes pogriješio u opisu ljudske motivacije – ako su ljudi, recimo, zapravo jako altruistični – onda bi se mir mogao lako postići. To bi bio jedan put do Lockeova zaključka. Ide li Locke tim putem? Locke u Dvije rasprave ne iznosi izričito nikakvu teoriju ljudske motivacije, ali se čini jasnim da nije smatrao da bi ljudi bili automatski motivirani slijediti moralni zakon. Zapravo, ponekad zvuči gotovo kao Hobbes: “Prirodni bi zakon, kao i svi drugi zakoni koji se tiču ljudi u ovom svijetu, bio uzaludan ako ne bi bilo tijela koje bi u prirodnom stanju imalo vlast da izvršava ovaj zakon i tako zaštiti nevine i obuzda krivce” (Druga rasprava, od. 7, str. 271). Drugim riječima, prirodni zakon treba provoditelja kao i svi zakoni. Bez takva provoditelja on bi bio prazan. Hobbes je u potpunosti spreman prihvatiti da su njegovi prirodni zakoni u prirodnom stanju neučinkoviti. Međutim, za razliku od Hobbesa, Locke ne može prihvatiti da je prirodni zakon uzaludan: naposljetku, taj je zakon, po Lockeovu mišljenju, ipak od Boga koji, po svoj prilici, ne čini ništa uzalud. Mora dakle postojati neki način da se taj zakon provede, netko tko ima moć da ga provede. No u prirodnom stanju mi smo svi jednaki, tako da ako netko ima takvu moć onda je svi moraju imati. Stoga, zaključuje Locke, mora postojati prirodno pravo da se kazne oni koji krše prirodni zakon, i to pravo posjeduje svaka osoba. Svatko od nas ima pravo da kazni onoga tko naudi nečijem životu, slobodi ili posjedu. Pravo kažnjavanja nije isto što i pravo na samoobranu. Ne samo da je to pravo da se pokuša odvratiti ili spriječiti neki pojedinačni slučaj nepravde ili štete nego i pravo da se svakoga tko prekrši prirodni zakon natjera da plati za svoj prijestup. Ovaj “čudni nauk” kako ga Locke zove, igra važnu ulogu u izvođenju njegova stava o prirodnom stanju. Ako se prirodni zakon može provesti onda imamo dobre razloge nadati se da bi život mogao biti relativno miran. Prekršitelji mogu biti kažnjeni tako da plate odštetu, da ih se obuzda i odvrati i njih i druge od sličnih postupaka u budućnosti: “Svaki prekršaj smije biti kažnjen do onoga stupnja i s onolikom strogošću koliko
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 26
18.11.2011. 21:41:45
Prirodno stanje
27
će dostajati da se [prekršaj] prekršitelju ne isplati, da mu se da razlog da se pokaje, te zastraši druge da ne postupe slično” (Druga rasprava, od. 12, str. 275). Važno je da ovo prirodno pravo na kažnjavanje nije ograničeno isključivo na osobu kojoj je nanesena šteta. Ako bi bilo tako, onda je jasno da bi oni koji su počinili umorstvo ostali nekažnjeni. No, što je važnije, žrtva možda nema dovoljno snage ili moći da pokori i utjera odštetu od prestup nika. Locke stoga tvrdi da su oni koji krše zakon prijetnja svima nama, jer će težiti da potkopaju naš mir i sigurnost, pa je svakoj osobi u prirodnom stanju dana “izvršna vlast zakona prirode”, kako je Locke zove. Locke ima u vidu ideju da će se građani koji su poslušni zakonu, ogorčeni prijestupom, udružiti zajedno sa žrtvom kako bi zločinca priveli k licu pravde, te bi zajedno imali potrebnu moć da to učine. Locke shvaća da nas može iznenaditi tvrdnja da svi imamo prirodno pravo kazniti prekršitelje. Ipak, da bi potvrdio svoje stajalište on tvrdi da je bez nje teško uvidjeti kako suveren bilo koje države ima pravo kazniti nekoga stranca koji nije dao svoj pristanak na zakone. Ako stranac nije dao svoj pristanak na suverenove zakone, onda on ne prihvaća ni da je podložan kazni za njihovo kršenje. Stoga takva osoba ne može biti pravedno kažnjena osim ako ne postoji neko prirodno pravo kažnjavanja. U stvari, suveren se nalazi u prirodnom stanju prema strancu, tako da se suverenovo ponašanje ne vodi zakonima zemlje nego izvršnom moći prirodnoga zakona. (U sljedećem poglavlju vidjet ćemo zapravo da Locke ima mnogo jasniju strategiju kojom objašnjava suverenovo pravo. On tvrdi da stranac prešutno daje pristanak na zakon.) Ako se prirodni zakon da provesti, onda čak i u prirodnom stanju može biti osiguran određen broj drugih prava. Od njih je za Lockea najvažnije pravo na privatno vlasništvo. Već sad možemo vidjeti što je temeljni oblik argumenta. Bog nas je stvorio i bilo bi besmisleno misliti da bi nas ostavio da gladujemo. A upravo će se to dogoditi ako nemamo pravo konzumirati stvari kao što su jabuke i žirovi. Dapače, bit će nam još bolje ako pojedinci mogu u sigurnosti posjedovati komad zemlje imajući pravo isključiti druge. Tako možemo obrađivati zemlju i biti sigurni da ćemo uživati u njenim proizvodima. (Pobliže ćemo razmotriti ovaj argument u petom poglavlju.) Današnjem bi čitatelju Lockeovo stalno pozivanje na Boga i Božje svrhe moglo izgledati neprimjereno. Valjda je moguće razmatrati pitanja političke filozofije van teološkoga okvira? Doduše, Locke se poziva i na “prirodni um” u utemeljenju premisa svojega argumenta, iako mu daje manju ulogu. Tako, primjerice, smatra da je besmisleno i protiv prirodnoga uma pretpostaviti da se ljudi ne smiju koristiti zemljom bez dopuštenja svih drugih. Kada bi bilo tako, skapavali bismo od gladi. Ovaj se alternativni argument zasigurno čini plauzibilnim i mnogi su Lockeovi sljedbenici bili spremni odustati od teološke potpore njegovu stajalištu u korist pristupa utemeljenoga na “prirodnom umu”.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 27
18.11.2011. 21:41:45
28
Prirodno stanje
No vratimo se glavnomu argumentu. Za sada se čini da je središnja razlika između Hobbesa i Lockea u tome što Locke smatra da čak i u prirodnom stanju postoji provediv i učinkovit moralni zakon, poduprt prirodnim pravom na kažnjavanje, dok je Hobbes iznimno skeptičan prema ovoj tvrdnji. Možemo zamisliti kako bi Hobbes odgovorio Lockeu. Prema Hobbesu, jedini način da se pokori bilo koja sila jest da se upotrijebi još veća sila. Mogli bismo dakle zajedno napasti razbojnika kako bi utjerali odštetu i spriječili buduća takva djelovanja. Ali onda bi se razbojnik – a to može biti i nerazborita osoba s istomišljenicima – mogao vratiti naoružan i s pojačanjem kako bi se osvetio. Takve misli mogle bi biti snažan destimulans onima koji razmišljaju o primjeni svoje vlasti da izvršavaju prirodni zakon. Ako želite izbjeći neugodnosti u budućnosti, ne uplićite se sada. Hobbes bi stoga vjerojatno tvrdio da čak ako bi ljudi imali prirodno pravo kazniti prijestupnike, to bi se pravo rijetko kad učinkovito koristilo osim ako ne bi postojala neka jedinstvena, stabilna vlast. To bi bio, primjerice, priznati vođa unutar plemena ili skupine koji bi razriješio svađe i proveo presude. Ali to bi već bila država u povojima. Čak i kad bi postojalo pravo na kažnjavanje, ono bi u prirodnom stanju bilo neučinkovito kao sredstvo za postizanje mira. Međutim, postoji još jedna naizgled bitna razlika između Hobbesa i Lockea koju dosada nisam spomenuo. Sjetimo se da je za Hobbesa jedan od ključnih čimbenika koji je vodio ljude u sukob bila prirodna oskudica dobara. Dvoje će ljudi često željeti istu stvar i zbog toga će postati neprijatelji. S druge strane, čini se da Locke postavlja bitno drugačiju pretpostavku: priroda nas obilato daruje. Postoji prirodno obilje zemlje i dovoljno prostora za sve, posebice “u prvim stoljećima svijeta, kada su ljudi bili više u pogibli da se izgube u beskrajnoj divljini zemlje udaljujući se od svoje družine, nego što su bili pritisnuti nedostatkom prostora za nastanjivanje” (Druga rasprava, od. 36, str. 293). Stoga Locke pretpostavlja da pod tim uvjetima nema puno razloga za sukob i sporenje. Većina bi ljudi vjerojatno radije obrađivala svoju parcelu nego nasrtala na susjedovu, pa bismo stoga mogli očekivati relativno mirno okružje i malo razloga za svađu. Ako je to točno, onda mir u prirodnom stanju nije osiguran samo prirodnim pravom na kažnjavanje, već, što je jednako važno, time što bi se to pravo rijetko moralo koristiti. No koliko je to vjerojatno? Hobbes bi bez sumnje istaknuo da obilje zemlje ne isključuje oskudicu krajnjih i potrošnih dobara. Često će biti mnogo jednostavnije krađom doći do nečijega proizvoda, nego uložiti napor u oranje, sijanje i ubiranje plodova. Nadalje, ako drugi imaju slične zamisli, onda nepotrebno trošim energiju obrađujući vlastitu zemlju kada će, kako Hobbes tvrdi, sve što proizvedem završiti u rukama drugih. Da bi to opovrgao, Locke mora ili pokazati da se prirodno pravo na kažnjavanje
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 28
18.11.2011. 21:41:45
Prirodno stanje
29
može učinkovito koristiti ili da ljudi imaju prilično snažnu motivaciju da se pokoravaju moralnomu zakonu. Inače bi nekoliko krajnje asocijalnih pojedinaca moglo sve upropastiti. Locke zaista nije daleko od toga da prizna da prirodno stanje možda ne bi bilo tako miroljubivo kao što je isprva pretpostavljao. Na posljetku, mora biti oprezan da ga ne prikaže previše idiličnim, jer bi onda bilo teško objasniti zašto smo ga ikada ostavili i stvorili državu. Locke najveći nedostatak vidi u provedbi pravednosti. Nećemo se u tolikoj mjeri prepirati oko dobara, nego ćemo se sporiti oko toga što zahtijeva pravednost. Drugim riječima, razilazit ćemo se oko interpretacije zakona prirode. Ljudi se neće složiti oko toga je li se dogodio prijestup. Neće se složiti oko prikladne kazne i naknade za prijestup. A možda neće imati moć da provedu kaznu za koju vjeruju da je prikladna. Tako je pokušaj da se provodi pravda snažan izvor sporenja, čak i među onima koji bi htjeli biti poslušni zakonu. To je po Lockeu glavna “neugodnost” prirodnoga stanja. Jedino što sprječava ozbiljne nevolje jest misao da će s obzirom na početno obilje zemlje razmirica biti malo. No Locke uviđa da početno obilje zemlje na koncu prelazi u oskudicu: ne zbog velikoga rasta stanovništva, već zbog pohlepe i “izuma” novca. Prije nego što je postojao novac, nitko nije imao razlog prigrabiti više zemlje nego što je nužno za preživljavanje njegove vlastite obitelji. Sve što uzgojite iznad vaših potreba jednostavno bi propalo, osim ako ga ne biste mogli zamijeniti za nešto trajnije. Postojanje novca olakšava ovakve razmjene, te je moguće zgrnuti goleme količine novca bez rizika da će se pokvariti. To ljudima daje razlog da obrađuju više zemlje kako bi proizveli robu za prodaju. S druge strane stvara se pritisak na zemlju te je, po Lockeu isključivo iz ovoga razloga, počinje oskudijevati. Locke ne kaže da takva oskudica dovodi do hobbesovskoga stanja rata, ali priznaje da se neugodnosti prirodnoga stanja sve više i više umnažaju jednom kada zemljišta nema dovoljno te je predmet razmirica. Utemeljenje građanske vlade postaje nužnost. Premda je prirodno stanje na početku mirno, čak i za Lockea naposljetku postaje skoro nepodnošljivo.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 29
18.11.2011. 21:41:45
30
Prirodno stanje
Rousseau Svi filozofi koji su ispitivali društvene osnove osjećali su potrebu da dođu do prirodnog stanja, ali ni jedan od njih do njega nije stigao … Svi su, konačno, govoreći o bijedi, lakomosti, tlačenju, žudnjama i oholosti, u prirodno stanje prenosili ideje stvorene u društvu, govorili su o divljaku, opisujući civiliziranog čovjeka. (Rousseau, Rasprava o porijeklu nejednakosti, 29 [50])
Jedan način da se izbjegne Hobbesov pesimistički zaključak o prirodnom stanju jest da se krene od drugačijih premisa. Posebice bi se život bez države mogao činiti mnogo privlačnijom mogućnošću ako usvojimo drugačiju teoriju ljudske prirode i motivacije. Hobbes tvrdi da su ljudi u stalnoj potrazi za srećom, moći da zadovolje sve svoje buduće želje. Ovo, zajedno sa strahom i sumnjom u bližnje, u uvjetima oskudice daje razloge za stanje rata. Ali pretpostavimo da je Hobbes bio potpuno u krivu. Pretpostavimo da ljudi po prirodi i spontano žele pomoći jedni drugima kada god to mogu. Umjesto natjecanja u borbi za preživljavanje ljudi se možda međusobno ispomažu i ugađaju jedni drugima. U tom slučaju prirodno će stanje izgledati bitno drugačije. Iako Rousseau ne postavlja ovakve optimističke pretpostavke o prirodnoj ljudskoj dobroti, njegovo gledište čini bitan korak u tom smjeru. Poput Hobbesa i Lockea i on pretpostavlja da su ljudi prije svega motivirani željom za samoočuvanjem. Ipak, on vjeruje da to nije kraj priče. Hobbes i Locke previdjeli su središnji vid ljudske motivacije – samilost ili sućut – te tako precijenili vjerojatnost sukoba u prirodnom stanju. Rousseau vjeruje da posjedujemo “urođeni zazor da gledamo kako nam pati bližnji” (Rasprava o porijeklu nejednakosti, 44 [73]). To je, dodaje on, “toliko prirodno da katkada o njoj očite znakove pokazuju i same životinje”. Sućut, tvrdi Rousseau, djeluje kao moćno ograničenje poriva koji mogu potaknuti napad ili rat. Sućut nas nagoni da bez razmišljanja priteknemo u pomoć svakome koga vidimo da pati, ona u prirodnom stanju zauzima mjesto zakona, običaja i vrline s takvim uspjehom da nitko i ne pokušava da se ogluši o njen slatki glas, ona odvraća svakog snažnog divljaka da od nejakog djeteta ili bolesnog starca otme s mukom stečenu hranu, ako se on sam nada da će je moći naći za sebe negdje drugdje. (Rasprava o porijeklu nejednakosti, 50 [76])
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 30
18.11.2011. 21:41:45
Prirodno stanje
31
Kada bi se današnji građani, oblikovani i pokvareni društvom, postavili u prirodno stanje, Rousseau ne sumnja da bi oni postupali upravo onako kako ih je Hobbes opisao. Ali i Hobbes i Locke projicirali su svojstva čovjeka u društvu (ili čak čovjeka u buržoaskom društvu) na divljaka. To jest, opisali su crte stečene u društvu kao da su prirodne. Rousseau nastavlja s drugom tvrdnjom. Kada shvatimo kako se “divljak” ponaša – motiviran i samoočuvanjem i samilošću – prirodno bi stanje bilo jako daleko od Hobbesova stanja rata, pa čak bi u nekim pogledima imalo prednosti u odnosu na neko civiliziranije stanje. To ne znači da Rousseau zagovara povratak u prirodno stanje, jer to bi za nas, okaljane i omekšane društvom, bilo nemoguće. Rousseau ipak smatra da bismo trebali žaliti što smo se civilizirali. Naime, Rousseau je zauzeo ekstremno i krajnje negativno stajalište o ljudskom napretku. Njegova rasprava o odgoju Émile započinje: “Bog stvara samo dobre stvari, čovjek se upliće u njih i one postaju zle.” A njegov raniji ogled Rasprava o umjetnostima i znanostima tvrdi da je razvoj umjetnosti i znanosti više iskvario nego što je pročistio moral. Međutim, važno je razjasniti da se Rousseauova tvrdnja da su ljudi po naravi motivirani samilošću ili sućuti uvelike razlikuje od stajališta koje smo pripisali Lockeu u prethodnom odjeljku u kojemu se tvrdi da će ljudi u prirodnom stanju često poštovati prava koja svakomu pripadaju. Poput Hobbesa, Rousseau tvrdi da pojmovi zakona, prava i moralnosti nemaju mjesta u prirodnom stanju, pa je jasno da stoga ne smatra da imamo prirodni poticaj slijediti moralni zakon. No za razliku od Hobbesa i Lockea, on tvrdi da mi uglavnom pokušavamo izbjeći povrjeđivanja drugih ne zato što smatramo da je to nemoralno, već zato što imamo averziju prema zlu, pa čak i ako nije učinjeno nama. Posjedujemo prirodno suosjećanje prema drugima i njihova nas patnja uznemiruje. Zato je izbjegavamo ako možemo. Posve je moguće da ljudi po prirodi često međusobno suosjećaju. No je li to dovoljno da se spriječi rat u odsutnosti vlasti? Problem leži u tome što je Rousseau prirodnomu čovjeku dao dva poriva – samoočuvanje i sućut – i više je nego vjerojatno da to dvoje mogu doći u sukob. Ako netko ima nešto što ja smatram bitnim za moje očuvanje, ali do toga mogu doći samo ako nanesem zlo, što mi je, odnosno što je divljaku, činiti? Bilo bi sasvim neobično da bilo koje stvorenje pretpostavi dobrobit stranca vlastitomu preživljavanju, pa bi se u oskudici dobara utjecaj samilosti morao umanjiti. Rousseau to manje-više priznaje. Samilost sprečava divljaka da krade od slaba i bolesna, pod pretpostavkom da ima nade da pribavi hranu drugdje. Ali što ako je ta nada mala ili nikakva? Možda bismo onda u uvjetima oskudice dvostruko patili. Ne samo da bismo bili u stanju rata nego bismo se grozno osjećali zbog svega zla što bismo ga činili svojim bližnjim. No bit je u tome da se u stanju oskudice prirodna sućut ne čini dovoljnom da otkloni prijetnju rata.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 31
18.11.2011. 21:41:45
32
Prirodno stanje
Rousseau pokušava izbjeći ovu vrstu problema pretpostavljajući da divljak nema puno želja te je, s obzirom na te želje, vjerojatnije da će do tih dobara doći lovom i skupljanjem nego otimanjem od drugih. To nije zbog velikodušnosti prirode, već stoga što je divljak usamljeničko biće, kako tvrdi Rousseau, koje rijetko dolazi u dodir s drugima. Štoviše, ne bi postojale ni obitelji. Rousseau nagađa da bi djeca napustila svoje majke čim bi mogla samostalno preživjeti, a među divljacima ne bi bilo ni trajne zajednice muškarca i žene. Sućut nije dovoljno snažan osjećaj da stvori obiteljske veze. Dio Rousseauova objašnjenja usamljeničkoga života divljaka jest da je priroda opremila divljaka da preživi sam. Snažan i brzonog, ne samo da je dorastao divljim zvijerima nego je i uglavnom zdrav (za bolesti Rousseau tvrdi da su posljedica lagodnoga života i nezdravih navika), želi samo hranu, seksualno zadovoljstvo i san, a boji se samo gladi i boli. Prirodna usamljenost isključuje bilo kakvu želju za “slavom” ili ugledom budući da divljaka ne zanimaju mišljenja drugih. Kako Rousseau tvrdi da na toj razini divljak još nije razvio jezik, čini se da su mogućnosti za oblikovanje i izražavanje mišljenjâ jako ograničene. Isto tako, divljak nema ni želju za moći. Vidjeli smo da je Hobbes moć definirao kao “sadašnja sredstva za zadovoljenje budućih želja”. No Rousseau tvrdi da divljak nije jako dalekovidan, i jedva da može predvidjeti buduće želje, a nekmoli sredstva da se one zadovolje. Rousseau uspoređuje divljaka s njemu suvremenim Karibljaninom koji, kako kaže, “ujutro proda svoju platnenu ležaljku, da bi uvečer došao plačući da je otkupi, jer ne može predvidjeti da bi mu ona već sljedeće noći mogla zatrebati” (Rasprava o porijeklu nejednakosti, 38 [62]). Iz toga slijedi da su svi Hobbesovi porivi za rat – želja za dobitkom, sigurnošću i ugledom – u Rousseauovu prirodnom stanju ili ublaženi ili odsutni. Ipak, unatoč svojem relativno mirnomu karakteru, teško da bi itko poželio Rousseauovo prirodno stanje. Oslikan na ovaj način, Rousseauov divljak jedva da se dade razlikovati od ostalih životinja, pa makar im on bio i kralj. Divljaka Rousseau vidi kao “životinju slabiju od jednih, manje okretnu od drugih, ali, uzevši sve u obzir, mnogo povoljnije ustrojenu od svih” (Rasprava o porijeklu nejednakosti, 31 [52]). Uzimajući u obzir da je to sve čime bismo se mogli pohvaliti u prirodnom stanju, zašto bi Rousseau žalio što smo sada prešli u civiliziranije razdoblje? Štoviše, teško je uvidjeti kako bi taj prijelaz uopće bio moguć. U čemu je dinamika promjene u Rousseauovoj slici? Nije posve jasno kako bismo, čak i hipotetski, iz toga stanja došli u stanje u kojem se nalazimo. Sam Rousseau priznaje da su njegove tvrdnje samo “vjerojatno nagađanje”, jer se promjena mogla dogoditi na mnogo načina. A mora se priznati da nije uvijek lako posložiti sve što Rousseau kaže o toj temi. Usprkos tomu, ključ je u misli da ljudi, za razliku od zvjeradi, imaju dva posebna
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 32
18.11.2011. 21:41:45
Prirodno stanje
33
svojstva: slobodnu volju i sposobnost za samousavršavanje. Kao što ćemo vidjeti, Rousseau smatra da je ova druga sposobnost izvor sveg ljudskoga napretka i sve ljudske nesreće. Kako je do sada izloženo, prirodno stanje leži duboko u ljudskoj prapovijesti: stanje “čovjeka u začetku”, koji vrijeme provodi “lutajući besposleno šumama, bez riječi, nastambe, rata i vezivanja, bez ikakve potrebe za sebi sličnima ali i bez ikakve želje da im naškodi, možda čak nikoga osobno i ne poznavajući” (Rasprava o porijeklu nejednakosti, 48 [79]). Put do civilizacije započeli smo prvom primjenom sposobnosti samousavršavanja: razvoj oružja u borbi za preživljavanje, u borbi koja je uzrokovana, kako Rousseau nagađa, povećanjem populacije. Zanimljivo je da Rousseau u inovaciji, a ne u hobbesovskoj kompeticiji, vidi glavni odgovor na oskudicu. Tu se Rousseau po svoj prilici oslanja na ideju da kao što divljak ima prirodnu odbojnost prema povrjeđivanju drugih, tako će i većina preferirati da dobije ono što želi radom, a ne otimanjem od drugih. A upravo je izrada alata – invencija kako bi se rad učinio lakšim – prvi znak buđenja ljudskoga ponosa i inteligencije. Druga je inovacija ideja suradnje: zajednički interes potiče skupne pothvate, kao na primjer formiranje lovačke skupine. Tako postaju vidljive prednosti života u skupinama i zajedničkoga građenja koliba i zaklona, pa je navika življenja u ovim novim okolnostima “stvorila najnježnije među ljudima poznate osjećaje, bračnu i roditeljsku ljubav” (Rasprava o porijeklu nejednakosti, 53 [88]). U ovim uvjetima pojavljuje se još jedna novina – slobodno vrijeme. Suradnja i izrada alata svladavaju oskudicu dovoljno dobro da bi dali priliku da se stvaraju dobra koja nadilaze puke potrebe preživljavanja. Tako divljak sada počinje stvarati ugodnosti i luksuznu robu nepoznatu prijašnjim generacijama. Međutim, “to je bio prvi jaram koji je sebi, i ne sanjajući, nametnuo i prvi izvor zala koje je pripravio svojim potomcima” (Rasprava o porijeklu nejednakosti, 54 [88]). Zašto? Zato što je čovjek sada počeo razvijati ono što bismo nazvali “pokvarenim potrebama”. Rousseau iznosi poznatu i vrlo vjerojatnu priču. Postajemo ovisni o stvarima što smo ih isprva smatrali luksuzom. Njihovo posjedovanje daje nam malen ili nikakav užitak, no gubitak je poguban – čak i ako nam je nekada bilo sasvim dobro bez njih. Iz toga slijedi cijeli niz novih negativnih elemenata: kako se društvo razvija tako se razvijaju jezici pa onda i mogućnosti za usporedbom talenata. Tako se bude ponos, sram i zavist. Prvi je put nepravda shvaćena kao uvreda, kao znak prijezira a ne tek kao šteta, te oni kojima je učinjena nepravda traže osvetu. Kako se prirodno stanje počinje preoblikovati, izbijaju uzroci nesloge i razdora. Ali čak i tada Rousseau kaže za ovo razdoblje da je moralo biti najsretnije i najstabilnije od svih epoha, “istinska mladost svijeta”
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 33
18.11.2011. 21:41:45
34
Prirodno stanje
(Rasprava o porijeklu nejednakosti, 56 [91]): zlatna sredina između prirodnoga neznanja i gluposti divljaka i razbuktale oholosti civiliziranoga bića. Iako je ovo razdoblje stabilno, ono ne može trajati zauvijek i pravo propadanje nastupa s dugim i teškim razvojem poljoprivrede i metalurgije. Odavde je mali korak do traženja privatnoga vlasništva i pravila pravednosti. No privatno vlasništvo vodi do međusobne ovisnosti, ljubomore, nejednakosti i ropstva siromašnih. Naposljetku: Iza sloma jednakosti slijedio je još gori nered: otimačine bogatih, razbojstva siromašnih, razularene strasti svih zaglušili su prirođenu sućut i još slabašan glas pravde, te učinili ljude škrtima, slavohlepnima i zlima. Između prava jačega i prava prvog posjednika izbio je trajni konflikt koji se završavao samo okršajima i krvoprolićem. Društvo koje se formiralo postalo je poprište najužasnijeg ratnog stanja. (Rasprava o porijeklu nejednakosti, 59 [97]) Tako dolazimo do rata koji nije dio početnoga stanja nevinosti, već je rezultat stvaranja prvih rudimentarnih društava. I tada je “bogataš, pritisnut nuždom, konačno smislio najdomišljatiji projekt koji se ikada začeo u ljudskom rodu: iskoristiti za sebe snage onih koji su ga napadali” (Rasprava o porijeklu nejednakosti, 60 [98]). To je naravno bio plan da se uvedu društvena pravila pravednosti kako bi se osigurao mir: pravila koja sve jednako obvezuju, ali koja su uvelike na korist bogatih, jer oni su na kraju krajeva ti s vlasništvom koje treba osigurati. Tako su rođena prva građanska društva – društva sa zakonima i vladama. (Vidjet ćemo u trećem poglavlju koliko su ova prva društva po Rousseauu bila udaljena od ideala.) Još jedanput vidimo nastanak građanskoga društva koje bi trebalo biti odgovor na ratnu ili skoro pa ratnu situaciju u prirodnom stanju.
Anarhizam Dosta zakona! Dosta sudaca! Sloboda, jednakost i stvarna ljudska sućut jedine su učinkovite prepreke koje možemo postaviti asocijalnim instinktima nekih među nama. (Petar Kropotkin, Zakon i vlast (1886), repr. u Anarhistička čitanka, 117)
Čak je i Rousseau, koji je vjerovao u ljudsku prirodnu nevinost, mislio da bi ljudski život u odsustvu vlasti na kraju bio neizdrživ. Neki su anarhistički mislitelji, međutim, pokušali odbaciti taj zaključak. Mišljenje Williama Godwina (1756–1836), muža Mary Wollstonecraft (1759–1797) (vidi treće
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 34
18.11.2011. 21:41:45
Prirodno stanje
35
poglavlje), razilazilo se od Rousseauova u dva pogleda. Kao prvo, ljudska bi bića nakon “usavršavanja” mogla postati ne samo neagresivna već i vrlo kooperativna. Drugo, ovo priželjkivano stanje za ljudska bića nije zakopano u dalekoj prošlosti, već je neizbježna budućnost u kojoj država ne bi više bila nužna. Ruski anarhist Petar Kropotkin imao je donekle slično shvaćanje da sve životinjske vrste, uključujući i čovjeka, imaju koristi od prirodne “međusobne pomoći”. On ju ističe kao alternativu Darwinovoj teoriji evolucije kroz natjecanje. Najprilagodljivije su, ističe Kropotkin, one vrste koje su najsposobnije ostvariti suradnju. Kropotkin je uspio nanizati zavidnu dokaznu građu o suradnji unutar životinjskoga carstva, a drugi su anarhisti – zasigurno ispravno – tvrdili da postoji beskrajan niz primjera neprisilne suradnje među ljudima. Mnogi su filozofi i znanstvenici s područja društvenih znanosti prihvatili da će čak i krajnje sebične jedinke ciljati da razviju obrasce kooperativnoga ponašanja, čak i zbog čisto sebičnih razloga. Suradnja je na duge staze korisna za svakoga od nas. Ako je stanje rata štetno za sve, onda će racionalna, sebična stvorenja s vremenom naučiti surađivati. No, kako bi Hobbes požurio istaknuti, uza sve dokaze o suradnji i ma koliko suradnja bila racionalna, ipak je mnoštvo dokaza o natjecanju i izrabljivanju koji se također često čine racionalnim. I malo asocijalnoga ponašanja, poput trule jabuke, može raširiti svoje zle učinke na sve što dotakne. Strah i sumnja izjest će i uništiti većinu spontane ili razvijene suradnje. Odgovor koji ostaje anarhistima jest da ustraju na tome da nema trulih jabuka. Ili barem, ako ih ima, da su one proizvod vlasti: kao što je Rousseau ukazao, omekšali smo i pokvarili se. Anarhisti tvrde da mi predlažemo vlast kao lijek za asocijalno ponašanje, ali zapravo su vlasti uzrok takva ponašanja. Usprkos tomu, misao da je država izvor svih oblika sukoba među ljudskim bićima čini se pretjerano optimistična. Zapravo, izgleda da teza potkopava samu sebe. Ako smo svi po prirodi dobri, zašto je nastala takva država koja tlači i iskvaruje? Najočitiji je odgovor da je nekoliko pohlepnih i pokvarenih pojedinaca, na razne nečasne načine, uspjelo prigrabiti vlast. Ali ako su takvi ljudi postojali i prije nego što je nastala država, a po ovoj teoriji morali su postojati, onda nije istina da smo svi dobri po prirodi. Stoga se čini krajnje utopijskim toliko se oslanjati na prirodnu dobrotu ljudskih bića. Zato su oni najoprezniji anarhisti ponudili drugačiji odgovor. Odsutnost vlasti ne znači da ne mogu postojati drugi oblici društvene kontrole individualnoga ponašanja. Društveni pritisak, javno mnijenje, strah od zla glasa, pa čak i trač, mogu imati učinak na individualno ponašanje. Oni koji se ponašaju asocijalno bit će protjerani. Uz to, mnogi su anarhisti prihvatili potrebu za vlašću stručnjaka u društvu. Neki ljudi znaju, na primjer, kako najbolje uzgajati hranu, pa ima smi-
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 35
18.11.2011. 21:41:45
36
Prirodno stanje
sla pokoriti se njihovoj prosudbi. Unutar svake veće skupine nužne su političke strukture da bi se uskladilo ponašanje u srednjem i velikom opsegu. Primjerice, u vrijeme međunarodnih sukoba čak su i anarhističkim društvima potrebni generali i vojnička disciplina. Priklanjanje mišljenju stručnjaka i poštovanje društvenih pravila može biti jako važno i u vrijeme mira. Za takva se pravila i strukture tvrdi da ne vode do stvaranja države, već dopuštaju pojedincu da istupi: zato su ona dobrovoljna na način na koji ni jedna država nije. Kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, država zahtijeva monopol nad legitimnom političkom moći. Ni jedan “dobrovoljni”, anarhistički društveni sustav to ne bi iziskivao. Međutim, postojanje asocijalnih ljudi koji odbijaju priključiti se u dobrovoljno društvo, postavlja dilemu pred anarhiste. Ako anarhističko društvo odbije pokušati ograničiti ponašanje takvih ljudi, onda je u opasnosti da dođe u ozbiljan sukob. No ako takvim ljudima nametne društvena pravila, onda se zapravo ne razlikuje od države. Sve u svemu, kako anarhistička slika društva postaje više stvarna i manje utopijska, također postaje sve teže razlikovati ju od liberalne, demokratske države. Na kraju, možda nam jednostavno nedostaje vizija kakva bi to bila mirna, stabilna i poželjna situacija u odsustvu nečega što vrlo nalikuje državi (s iznimkom antropoloških prikaza malih zemljoradničkih društava). Pa ipak, kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, anarhizam se ne bi trebao tako lako otpisati. Vidjeli smo neke od nedostataka prirodnoga stanja. A što je s nedostacima države? Koliko je racionalno centralizirati vlast u rukama nekolicine? Slijedi nam ispitati argumente koji opravdavaju državu. Ako se pokaže da ovi pokušaji opravdanja države ne uspijevaju, onda ćemo morati baciti nov pogled na anarhizam. Iz toga ćemo razloga, zapravo, morati ponovno razmotriti ovu tematiku.
Zaključak Započeo sam ovo poglavlje Hobbesovim slavnim opisom prirodnoga stanja kao bijednoga stanja rata svih protiv svih. Temeljni je argument da će se pojedinci, motivirani svojom težnjom za “srećom”, neizbježno sukobiti oko oskudnih dobara i da će u odsustvu suverena ovaj sukob eskalirati u potpuni rat. U odgovoru je izneseno nekoliko protuargumenata. Locke je ustvrdio da se prirodno stanje upravlja po prirodnom zakonu koji bi svaki pojedinac mogao provesti. Ovomu dodaje tvrdnju da se u početku nalazimo u stanju obilja a ne oskudice, pri čemu se podrazumijeva da će ljudi često biti izravno motivirani da slijede moralni zakon.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 36
18.11.2011. 21:41:45
Prirodno stanje
37
Dočim se Rousseau slaže s Lockeom da je Hobbes bio u krivu tvrdeći da je naše prirodno stanje stanje krajnje oskudice, on niječe ideju da moralnost i moralna motivacija igraju bilo kakvu ulogu u prirodnom stanju. Namjesto toga on smatra da će prirodna samilost i sućut spriječiti izbijanje rata, umjesno primjećujući da ne možemo reći kako bi se ponašao “prirodni čovjek” na temelju našega promatranja “civiliziranoga čovjeka”. Ali bez obzira na snagu ovih replika Hobbesu, i Locke i Rousseau priznaju da uzroci koji sprječavaju rat na koje su oni ukazali mogu samo služiti da odgode početak ozbiljnoga sukoba, ali neće ga spriječiti zauvijek. Anarhisti su optimističniji u svojim pokušajima da izmaknu ovomu zaključku. Razmotrili smo tri glavne strategije obrane anarhističke pozicije. Prva je da se tvrdi da će se suradnja razviti u prirodnom stanju čak i među sebičnim stvorenjima. Druga je bila tvrditi da su ljudi po prirodi dobri. Treći i najuvjerljiviji jest argument da se mogu osmisliti političke i društvene strukture i pravila, koje ne bi bila država, da se doskoči nedostacima prirodnoga stanja. Ipak, kao što sam natuknuo, jaz između racionalnoga anarhizma i obrane države skoro posve iščezava. Mislim da se na kraju moramo složiti s Hobbesom, Lockeom i Rousseauom. Ništa što bi se uistinu moglo nazvati prirodnim stanjem, barem u nekom dužem razdoblju, neće biti položaj u kojem bi ljudi mogli napredovati. Ostaje vidjeti hoće li ovo biti dovoljno za “pobijanje” anarhizma.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 37
18.11.2011. 21:41:45
2. Opravdanje države
Uvod Sve što nečije postojanje čini vrijednim, ovisi o prisilnom ograničavanju djelovanja ostalih ljudi. (John Stuart Mill, O slobodi, 115 [130])
Ako su argumenti iz prethodnoga poglavlja točni, onda će za bilo koju veću skupinu ljudi život u prirodnom stanju prije ili poslije postati nepodnošljiv. Moglo bi se reći da je to dovoljan razlog da se prihvati da je država opravdana bez potrebe daljnjega dokazivanja. Na koncu, koja je stvarna alternativa državi? Ako se složimo s tvrdnjom Johna Stuarta Milla (1806–1873) da bi život bez ograničavanja ponašanja drugih bio od male ili nikakve vrijednosti, te ujedno vjerujemo da je ideja o “provedivim ograničenjima” bez države tek optimizam bez pokrića, onda je nepotreban svaki daljnji argument za njezino opravdanje. Nepostojanje stvarne alternative državi igra ulogu negativnoga opravdanja – ne možemo smisliti ništa bolje. Ipak, tu nije kraj filozofskoj raspravi. Zagovornik bi se države trebao nadati da može iznijeti nešto što joj ide u prilog, kako bi pokazao da se država može opravdati u okviru nekoga priznatoga moralnoga promišljanja. Drugim riječima, trebamo neki argument kako bismo pokazali da imamo moralnu dužnost da se pokorimo državi. Takav bi nam argument ujedno omogućio da razumijemo kada država može izgubiti svoju legitimnost, kao što se općenito smatra da se dogodilo u vrijeme rušenja bivšega istočnoga bloka. U nastavku ovoga poglavlja trebalo bi postati jasnije kako bismo mogli dati pozitivno opravdanje države. Ali prvo se trebamo podsjetiti zašto nije tako očito da imamo dužnost pokoravati se državi. Kao što smo vidjeli, Locke je pretpostavljao da su ljudska bića po prirodi slobodna, jednaka i neovisna. To znači da ona po prirodi nisu pod vlašću bilo koje druge osobe. Zakonski odnosi moći, stoga, moraju na neki način biti umjetni, ljudski proizvod ili konstrukcija. Sukladno tomu, Locke je zaključio da jedini način da osoba dođe pod nečiju vlast jest da ona toj osobi da svoj pristanak (osim u slučaju opravdane kazne). Po Lockeu ovo vrijedi bez obzira na to je li osoba koja prisvaja vlast drugi pojedinac ili suveren. Tako suveren koji prisvaja vlast nad vama nema pravo na tu vlast osim ako
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 38
18.11.2011. 21:41:45
Opravdanje države
39
se svojevoljnim pristankom niste stavili u taj položaj. Za Lockea se problem opravdanja države sastoji u nalaženju načina na koji se njezina vlast može pomiriti s prirodnom autonomijom pojedinca. U odgovoru se poziva na ideju pojedinačnoga pristanka i mehanizam društvenoga ugovora. Država je za Lockea i teoretičare društvenoga ugovora u biti opravdana ako i samo ako svaki pojedinac nad kojim ona prisvaja vlast pristaje na to. Locke, dakle, pripada u tradiciju teoretičara koji daju veliku važnost ideji osobne autonomije i prirodne slobode. Prema ovim teoretičarima, naše političke institucije moraju se opravdati pozivanjem na volju, izbor ili odluke onih nad kojima imaju vlast. Ovo je jako privlačno stajalište, budući da uvažava sve pojedince dajući im odgovornost i mogućnost da putem svojih vlastitih izbora kontroliraju svoje sudbine. No postoje i drugi važni pristupi opravdanju države koji umanjuju važnost koju Locke daje autonomiji te na njeno mjesto stavljaju druge vrijednosti. U utilitarističkoj teoriji Jeremyja Benthama (1748–1832), na primjer, glavna vrijednost nije autonomija već sreća. Utilitaristička teorija, u svojem najgrubljem obliku, traži od nas da maksimaliziramo ukupni zbir sreće u društvu. S toga stajališta država je opravdana ako i samo ako proizvodi više sreće od bilo koje druge alternative. Nije važno pristajemo li na državu. Bitno je jesu li članovi društva u cjelini sretniji nego što bi bili bez nje. Ovo poglavlje ispituje teoriju pristanka i utilitarističku teoriju kao i neke druge pristupe moralnoj obrani države.
Država Prije nego što odlučimo kako ju je najbolje opravdati, trebali bismo utvrditi što je država. Iz povijesti i suvremene politike znamo da postoji mnogo različitih tipova države. Vjerojatno većina ljudi koja čita ove riječi žive u modernim liberalnim demokracijama. Ostali žive pod dobrohotnim ili tiranskim diktaturama, utemeljenim na vladavini vojske, kraljevskoj obiteljskoj liniji ili nečemu drugom. Neke države promiču slobodno tržište dok druge iskušavaju kolektivne oblike proizvodnje i distribucije. Kada ovim stvarnim državama dodamo teoretske modele države, posebno one iz komunističkih i utopističkih spisa, moglo bi se činiti da sve te stvarne i moguće države imaju toliko malo toga zajedničkoga da je pokušaj “definiranja” države osuđen na neuspjeh. Pa ipak, često se ističe da postoji nešto zajedničko svim državama. Vidjeli smo da je Locke definirao političku vlast kao pravo da se stvaraju zakoni s pravom da se kazne oni koji im se ne pokoravaju. Države očito posjeduju, ili barem tvrde da posjeduju, političku vlast. Sociolog Max Weber (1864–1920) iznio je sličnu tvrdnju još upečatljivijim riječima: države posjeduju mono-
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 39
18.11.2011. 21:41:45
40
Opravdanje države
pol nad legitimnim nasiljem. U svakoj se državi smatra da pravo na nasilje i prisilu ima prije svega država, bilo izravno preko svojih tijela – policije i sudova – bilo neizravno pomoću davanja odobrenja građanima da u nekim okolnostima budu nasilni jedni prema drugima, primjerice u samoobrani. Država poduzima ili nadgleda sve legitimno nasilje ili prisilu. S druge strane, država preuzima odgovornost zaštititi od nelegitimnoga nasilja sve one koji prebivaju unutar njezinih granica. To je zasigurno jedini razlog zašto smo spremni dopustiti državi da ima monopol nad nasiljem. Odričemo se prava da zaštitimo sami sebe samo pod uvjetom da ne trebamo samozaštitu: država će učiniti ono što nam je potrebno. Zbog toga se često tvrdi da država posjeduje dvije bitne osobine: ona zadržava monopol nad legitimnom prisilom ili nasiljem i nudi zaštitu svakomu unutar svojega teritorija. Je li ovo “definicija” “države”? Uobičajen prigovor ovoj tvrdnji glasi da je potpuno jasno da u praksi ni jedna zbiljska država ne može doseći taj ideal. Ni jedna država ne može doista monopolizirati nasilje ni zaštititi svakoga na svom teritoriju. Sjetimo se samo broja ubojstava u bilo kojem velikom gradu i mjera predostrožnosti koje obični građani osjećaju da moraju poduzeti kako bi zajamčili svoju osobnu sigurnost. Ti nam slučajevi govore da nekim državama ne polazi za rukom monopolizirati nasilje i nažalost ne uspijevaju zaštititi sve svoje građane. No ne bismo rekli da takva društva uopće nemaju državu. Ali čini se da bismo bili prisiljeni na to ako smatramo da ove dvije “ključne osobine” daju definiciju države. Treba ponovno naglasiti da predložena definicija tvrdi da država zadržava monopol samo nad legitimnim nasiljem. Stoga je postojanje nelegitimnoga nasilja nevažno. Država također nudi zaštitu svima, čak i ako je često ne uspijeva osigurati. No oba su ova odgovora problematična. Mnogi ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama zahtijevaju pravo da se naoružaju poradi samoobrane. Ne samo da oni vjeruju da bi trebali imati to pravo već i tvrde da vlada nema nikakve ovlasti nad njima što se toga tiče. Ovi ljudi, dakle, tvrde, i to s velikim uvjerenjem, da nije posao države ili vlade da pokuša monopolizirati sredstva nasilja. A argument da država nudi zaštitu svima teško da je istinit u svim prilikama. Mnoge države jednostavno se ne obaziru na nevolje neomiljenih manjina, posebice onih iz određenih etničkih skupina. Što je još gore, u najtežim slučajevima te manjine trpe nelegitimno nasilje od same države, i to u obliku progona, istrebljenja ili “etničkoga čišćenja”. Takve države ne posjeduju jednu od osobina za koju se smatra da je sve države imaju, a ipak bi bilo besmisleno poreći da su i one države. Problematične su, dakle, obje odrednice države. Dosada smo samo ukazali na idealan tip države, onaj koji uistinu ima obje osobine koje smo naznačili. Ostavimo po strani pitanje o definiciji i prijeđimo na naše središnje pitanje: kako možemo opravdati takvu državu?
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 40
18.11.2011. 21:41:46
Opravdanje države
41
Cilj opravdanja Bit će korisno uvesti malo terminologije. Često se kaže da je zadaća opravdanja države pokazati da postoje univerzalne političke obveze. Reći da netko ima političku obvezu znači barem to da u normalnim okolnostima ima dužnost poštovati zakon dotične zemlje, uključujući i plaćanje poreza gdje su oni propisani. Mogu biti uključene i neke druge dužnosti: boriti se, ako se zahtijeva, u obrani države, ponašati se domoljubno, pa čak i tražiti i prokazivati državne neprijatelje. No usredotočimo se na dužnost poštovanja zakona. Politička obveza jest obveza poštovanja svakoga zakona jer je zakon, a ne nužno jer smatramo da ima neko neovisno moralno opravdanje. Većina nas bez promišljanja poštuje zakone koji zabranjuju ubojstvo. Ako bi nas upitali zašto se suzdržavamo od ubijanja ljudi, većina nas bi zasigurno odgovorila da nam takva ideja nikada nije ozbiljno pala na pamet. Ako bi se tražio daljnji razlog, vjerojatno bismo rekli da je ubijanje pogrešno ili nemoralno. Mislim da bismo se zabrinuli kada bi netko kao glavni razlog da ne ubija druge naveo da je to nelegalno. Malo ljudi, dakle, treba zakon kako bi ih spriječio da ne počine umorstvo. Ovo je slučaj kada se zakon podudara s neovisnim zahtjevom moralnosti. Ali postoje i zakoni koji teško da imaju utemeljenje u moralnosti. Uzmimo na primjer prometne zakone. Možete vjerovati da imate moralnu obvezu zaustaviti se na crvenom svjetlu na pustom raskrižju, ali samo zato što je to ono što vam kaže zakon. Naravno, ljudi ponekad smatraju da je moralno pogrešno činiti ono što zakoni od njih iziskuju. Na primjer, dio naših poreza ide u gradnju nuklearnih bojnih glava i mnogi porezni obveznici smatraju da je ta politika moralno pogrešna. Ali čak i u ovom slučaju “dobar građanin” može osjećati obvezu da poštuje porezne zakone, te stoga nevoljko nastavlja davati za ove i druge projekte jednostavno zato što to zakon zahtijeva. Svaki protest, prema mišljenju takva građanina, mora se izvesti drugim sredstvima. Samo bi u najhitnijim i najozbiljnijim slučajevima bilo primjereno kršiti zakone. Obično se smatra da “opravdati državu” znači pokazati da postoje univerzalne obveze poštovanja zakona. “Univerzalna” obveza u ovom kontekstu ne označava dužnost poštovanja svih zakona u svim vremenima. Samo bi neka prilično odbojna vrsta fanatika mogla vjerovati da smo uvijek moralno obvezni poštovati zakon bez obzira što zahtijeva od nas, kao na primjer da moram stati na crvenom svjetlu, čak i ako čovjeka na samrti vozim u bolnicu. Zapravo, ideja je da su političke obveze univerzalne u smislu da se primjenjuju na sve ljude koji žive unutar granica države. Moguće je da je država spremna izuzeti neke građane od određenih zakona (iako je ovo često
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 41
18.11.2011. 21:41:46
42
Opravdanje države
znak korupcije), ali smisao je u tome da je cilj opravdanja države pokazati da je u načelu svatko unutar njezina teritorija moralno obvezan slijediti njezine zakone i proglase. Pogledajmo može li se doći do takva opravdanja.
Društveni ugovor Štoviše, tvrdim da su svi ljudi po prirodi u [prirodnom stanju] i tako ostaju sve dok vlastitim pristankom ne postanu članovi nekog političkog društva. I ne sumnjam da ću u nastavku ove rasprave to posve razjasniti. (Locke, Druga rasprava, od. 15, str. 278)
Voluntaristička obveza Koristit ćemo izraz “voluntarizam” za prije spomenuto stajalište koje je zastupao Locke: politička vlast nada mnom može nastati samo kao posljedica mojih voljnih djelovanja. Druga osoba može imati političku vlast nada mnom samo ako sam joj ja udijelio tu moć. Ovo se stajalište ponekad izražava u obliku takozvanoga načela “samopreuzimanja”: nitko nema nikakve dužnosti osim ako nije “preuzeo” te dužnosti, to jest, voljno ih se prihvatio. Doslovno uzeto, ovo stajalište nije uvjerljivo i treba ga odbaciti. Ne čini se da je moja dužnost da ne napadam nevine bilo kako uvjetovana mojim prethodnim “preuzimanjem” te dužnosti. Izgleda da moramo prihvatiti da imamo neke moralne dužnosti bez obzira pristali mi na njih ili ne. No ovo je nedovoljno kako bi se pokazalo da bilo tko ima pravo stvarati zakone i prisiljavati me da im se pokoravam. A država, naravno, čini upravo to. Na temelju ovoga shvaćanja postaje jasno da je problem političke obveze, barem za Lockea, pokazati kako se postojanje države može objasniti rječnikom voljnih odluka. Treba pokazati da je na ovaj ili onaj način, svaki pojedinac – ili barem mentalno sposobna odrasla osoba – dao državi ovlasti nad sobom. Prema ovomu stajalištu, da bismo opravdali državu nije dovoljno samo ukazati koliko bi nam bilo bolje pod vlašću države nego u prirodnom stanju. Trebali bismo ujedno pokazati da je svaka osoba svojevoljno pristala na postojanje države. Drugim riječima rečeno, čak i ako je istina da imam koristi od države, prema Lockeu ne slijedi da je država opravdana. Budući da imam prirodno pravo na slobodu, slijedi da politička moć nada mnom može nastati samo uz moj pristanak. Prema tome, država koja tvrdi da izvršava političku moć
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 42
18.11.2011. 21:41:46
Opravdanje države
43
nada mnom, ali koja nema moj pristanak, nema pravo vladati i stoga je nelegitimna. Ta tvrdnja stoji čak i ako je život u građanskom društvu daleko bolji nego život u prirodnom stanju. Iza ideje teorije društvenoga ugovora leži projekt kojim se hoće pokazati da pojedinci daju pristanak na postojanje države. Ako se na ovaj ili onaj način može pokazati da je svaki pojedinac pristao na uspostavu države, ili da je s državom načinio ugovor, ili da je sklopio ugovor sa svima drugima da stvore državu, onda se čini da je problem riješen. Pokazali bismo kako država dobiva univerzalne ovlasti – vlast nad svakim od nas – tako što bismo pokazali da su svi pristali na tu vlast. Ukratko, teorija je društvenoga ugovora očito i elegantno rješenje problema političke obveze. Ona zadovoljava dvostruki zahtjev univerzalizma i voluntarizma – da svaka osoba mora biti obvezana i da politička obveza može nastati samo uz pristanak. To je sve jako lijepo u teoriji, ali gdje možemo naći društveni ugovor u praksi? Prema nekim shvaćanjima društveni je ugovor “izvorni ugovor”, to jest, on je stvarni povijesni događaj. Dogodio se trenutak i postupak u kojem su naši preci prešli iz prirodnoga stanja u građansko društvo. Ovo stajalište obično nailazi na krajnji skepticizam, što je vjerojatno opravdano. Čak i ako prihvatimo da je u povijesti uistinu postojalo prirodno stanje (a u prošlom smo poglavlju vidjeli neke razloge koji to dovode u pitanje), zar je mogao postojati takav ugovor? Gdje su dokazi? U kojem se muzeju nalaze? Takav bitan događaj morao je ostaviti traga u povijesnim zapisima. Osim toga, kako je moglo doći do takva ugovora? Ostavimo li po strani očite praktične probleme s komunikacijom i koordinacijom, kritičari nadahnuti Rousseauom istaknuli su da je besmisleno misliti da su divljaci u prirodnom stanju mogli biti na tako visoko razvijenoj pojmovnoj razini da bi stvorili i poštovali bilo kakav oblik zakonskoga sporazuma. Još je važnije upitati se što bi taj ugovor dokazao, čak i da je uistinu postojao. Ne možemo tvrditi da on objašnjava političke obveze sadašnjih građana. Naposljetku, ni jedan razložan pravni sustav ne dopušta da jedna generacija sklapa ugovor koji veže naredne generacije. A čini se da upravo to pretpostavlja učenje o izvornom ugovoru. Ako teorija društvenoga ugovora ovisi o učenju o izvornom ugovoru onda je zasigurno osuđena na propast. Srećom, postoje druge ideje koje mogu bolje poslužiti. Ako se hoće postići cilj izgradnje voluntarističkoga shvaćanja države, onda je važno da su svi oni za koje se sada smatra da su vezani uz državu trebali moći pristati na njezino postojanje. Čini se da to zahtijeva neku vrstu stalno potvrđivanoga pristanka koji daje svaki pojedinac. Je li moguće da je svatko od nas svjesno i voljno dao svoj pristanak na postojanje države? Teško je uvidjeti kako. Ne mogu se sjetiti da me je netko pitao, bar ne netko sa službenim statusom, slažem li se da budem pod državnom vlašću. Istina je da se od izviđača i školaraca često zahtijeva da obećaju vjernost zastavi ili “Bogu i kraljici”, ali zapravo oni nemaju izbora, a pored
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 43
18.11.2011. 21:41:46
44
Opravdanje države
toga nisu dovoljno stari da bi njihova prisega bila pravno valjana. Malo je društava u kojima se doslovno od svih zahtijeva prisega, ako takva uopće postoje. Često se navodi da su jedini ljudi u suvremenim društvima koji izrijekom daju svoj pristanak oni koji naturalizacijom dobivaju državljanstvo u nekom društvu. Od goleme većine običnih građana to se ne zahtijeva. Netko bi mogao uzvratiti da se pristanak ne daje na tako očit i izravan način. Jedna je mogućnost da se pristanak izražava pomoću glasačke kutije. Glasajući za predstavnike vlasti mi dajemo svoj pristanak. I nije sasvim neuvjerljivo da čak i oni koji glasaju protiv vlade, glasanjem pokazuju pristanak na sustav u cjelini. No to nas suočava s dva problema. Neki od onih koji su glasali protiv vlade mogli bi tvrditi da su iskazivali neslaganje sa sustavom u cjelini. A što reći o onima koji ne izlaze na glasanje? Odbijanje glasanja ne možemo smatrati načinom izražavanja pristanka na vlast države. Situacija se neće popraviti ako neizlazak na birališta proglasimo nelegalnim te sve prisilimo na glasanje. Budući da glasanje više ne bi bilo svojevoljno, ne bi ga bilo moguće predstaviti kao čin ili znak pristanka. Međutim, mnogo zanimljivija razrada ove linije mišljenja jest tvrdnja da se političke obveze pojavljuju samo tamo gdje je društvo uređeno kao “participativna demokracija” (participatory democracy). Participativna je demokracija ona u kojoj svi građani imaju aktivnu ulogu u upravljanju državom, mnogo širu od one s kojom se mi susrećemo u suvremenim demokracijama. Kako suvremene demokracije ne dosežu taj ideal, važna posljedica ovoga stava jest da građani u takvim državama nemaju političke obveze. Teoriji participativne demokracije valja posvetiti pozornost, pa ćemo joj se vratiti u sljedećem poglavlju. Morat ćemo do tada imati na umu da s obzirom na to sve zaključke o političkoj obvezi u ovom poglavlju moramo uzeti sa zadrškom.
Prešutni pristanak Do sada nismo uspjeli otkriti kako razraditi prihvatljivu teoriju izravnoga ili izričitoga pristanka. Već smo razmotrili ideju da je glasanje prešutno pristajanje, ali možda se ideja prešutnoga pristanka može razviti i u nekom obliku koji više obećava. Zapravo su se svi glavni zastupnici teorije društvenoga ugovora – Hobbes, Locke i Rousseau – različito oslanjali na argumente utemeljene na prešutnom pristanku. U njihovu je središtu misao da onaj tko mirno uživa zaštitu države, samim time daje svoj prešutni pristanak. A to je dovoljno da se svakoga pojedinca veže uz državu. Iako je Locke vjerovao da se punopravnim članom političkoga društva postaje samo izričitim pristankom, poznata je njegova tvrdnja da se političke obveze mogu stvoriti pomoću prešutnoga pristanka:
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 44
18.11.2011. 21:41:46
Opravdanje države
45
Svaki čovjek koji ima neki posjed ili uživa neki dio gospodstva neke vlade, daje time svoj prešutni pristanak, pa je utoliko i obvezan na poslušnost zakonima te vlade kao i svi drugi pod njom, bez obzira posjedovao on zemlju trajno za sebe i svoje nasljednike ili boravio tu samo na tjedan dana ili tek slobodno putovao putom. (Druga rasprava, od. 119, str. 348) Možda se to čini prihvatljivim. Prešutno dajem pristanak na postojanje države prihvaćajući njenu zaštitu i druge koristi. Moguće je da je i samo primanje koristi dovoljno da se nekoga veže uz državu i na taj ćemo se argument osvrnuti poslije u ovom poglavlju. Ali trenutni se prijedlog razlikuje utoliko što dodaje daljnji korak u argumentu: primanje koristi način je prešutnoga pristanka na postojanje države, a pristanak je to što nas obvezuje. Trebamo li se složiti s ovom tvrdnjom? Možda iza argumenta leži misao da se oni kojima se ne sviđa paket tereta i koristi koje nudi država mogu spremiti i otići. No ako cijela teorija ovisi o tome onda će mnogi upozoriti da ju je David Hume (1711–1776) do kraja opovrgao: Možemo li uistinu reći da siromašni seljak ili obrtnik imaju slobodan izbor napustiti svoju zemlju, kada ne zna ni jedan strani jezik ni običaje i živi od dana do dana od male nadnice što je zarađuje? Tako bismo mogli tvrditi da i čovjek ostajući na lađi slobodno pristaje na vlast gospodara, iako je u snu unesen na lađu i mora skočiti u ocean i nestati u trenutku kada je napusti. (“O izvornom ugovoru”, 475) Što pokazuje ovaj prigovor? Hume smatra da se sam boravak ne može protumačiti kao pristanak. Zašto ne? Jednostavno zato što se ništa drugo osim napuštanja zemlje ne može shvatiti kao neslaganje. No to je zasigurno previše težak uvjet da bismo na temelju njega zaključili da oni koji ostaju, daju svoj pristanak. Često se smatra da je ovime gornja teorija uvjerljivo pobijena. No s druge strane, moglo bi biti slučajeva koji udovoljavaju ovim zahtjevnim uvjetima. Rousseau, na primjer, pretpostavlja da boravak stvara pristanak, ali samo unutar “slobodne” države, “jer inače porodica, imanje, pomanjkanje azila, nužda ili prisila, mogu zadržati nekoga stanovnika u zemlji protivno njegovoj volji. A onda njegov boravak više ne pretpostavlja njegov pristanak na ugovor” (Društveni ugovor, knj. IV, pog. 2, str. 180 [277]). Neobično je, ali i svojstveno Rousseauu, da smatra kako obitelj ili imanje čovjeka čini neslobodnim. Čak i ako bismo htjeli ispraviti njegov prikaz, jasno nam je što želi reći. Rousseau ukazuje da je u slobodnoj državi čin neslaganja – napuštanje teritorija države – sasvim dovoljan.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 45
18.11.2011. 21:41:46
46
Opravdanje države
Ideja da svi oni koji se ne slažu mogu otići bila bi prihvatljiva ako zamislimo svijet utvrđenih gradova-država koje se može napustiti jednostavnim prolaskom kroz gradska vrata (kao što je Rousseau, posve slučajno, u svojoj mladosti napustio Ženevu). Jasno je da je Hume u vidu imao nešto što više nalikuje nacionalnoj državi, kao što je Britanija, gdje napuštanje nije tako jednostavno. Doista, njegova slika države kao lađe na otvorenom moru podsjeća na otok poput Britanije. U suvremenom svijetu, svijetu nacionalnih država, učenje o prešutnom pristanku čini se mnogo manje prikladno nego što se činilo Rousseauu. Ne toliko zbog činjenice da su države okružene morem, već stoga što čak i oni koji žele otići često uviđaju da jednostavno nemaju kamo. Nijedna ih druga zemlja ne želi, a uostalom koji je smisao mijenjati jedan loš sustav vlasti drugim? Trebali bismo se, na kraju, složiti s Humeom. U suvremenom se svijetu ne može udovoljiti uvjetima za prešutni pristanak. Država se ne može opravdati na ovaj način.
Hipotetski pristanak Možda je pogrešno misliti da se teoretičari društvenoga ugovora moraju pozivati na neki oblik stvarnoga pristanka, bio on povijesni, izričit ili prešutan. Prije bi se moglo tvrditi da je društveni ugovor čisto hipotetski: on nam samo kaže što bismo činili, ili što bismo bili učinili u prirodnom stanju. Prema ovom stajalištu, da bi država bila opravdana dovoljna je već i sama zamisao da bismo u slučaju da smo se našli u prirodnom stanju sklopili ugovor s ciljem nastanka države. Kako valja razumjeti ovaj tip argumenta? Za početak, vrijedi se podsjetiti onoga što smo istaknuli u prošlom poglavlju: možda je najbolji način da razjasnite svoj odnos prema nekoj stvari zamisliti da je nema. Ovu taktiku često koriste, na primjer, roditelji kako bi natjerali djecu da jedu hranu koju ne vole: bili biste zahvalni da je imate kada biste bili jako gladni. Isto nam tako argument hipotetskoga ugovora kaže da ako bismo na ovaj ili onaj način ostali bez države, onda bi bilo racionalno pokušati je stvoriti čim shvatimo narav nevolje u kojoj smo se našli. Argument hipotetskoga ugovora možemo razumjeti otprilike ovako: čak i ako niste bili pod vlašću države i nekako osvanete u prirodnom stanju, u tom biste slučaju, ako ste racionalni, učinili sve što je u vašoj moći da ponovno stvorite državu. Štoviše, vi biste se racionalno i slobodno priključili ugovoru kojim bi se utemeljila država. Zastupnik teorije hipotetskoga ugovora vjerojatno će postaviti pitanje kako ovaj argument može zakazati u opravdanju države.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 46
18.11.2011. 21:41:46
Opravdanje države
47
Ako je stvarno istina da bi svi racionalni pojedinci u prirodnom stanju slobodno učinili taj izbor, čini se da imamo dobar argument za opravdanje države. Ipak bi se trebali upitati kako se to odnosi prema “voluntarističkoj” pretpostavci teorije društvenoga ugovora. Jer ako pretpostavimo da političke obveze možemo steći samo svojim voljnim činom pristanka, te priznamo da hipotetski činovi pristanka nisu činovi, slijedi da argument hipotetskoga ugovora neće zadovoljiti zahtjeve teorije društvenoga ugovora. Ovo nas zapažanje dovodi u interpretativnu nepriliku. Ako argument hipotetskoga ugovora nije onaj tip argumenta koji bi mogao zadovoljiti teoretičara društvenoga ugovora, kakav je onda to argument? Možemo reći da je to jedan od načina da pokažemo kako su neki oblici države vrijedni našega pristanka. To jest, država ima određen broj poželjnih osobina – u biti ona je najbolje čemu se možemo nadati kako bismo ostvarili mir i sigurnost – i činjenica da bismo pristali da nastane iz prirodnoga stanja samo potvrđuje da ima te osobine. Prema ovoj interpretaciji, ono što osigurava glavni temelj opravdanja države njezine su osobine, a ne naš pristanak. Pristanak jednostavno ispada iz priče. Naposljetku, prema ovoj liniji argumentacije, argument hipotetskoga ugovora nije oblik voluntarističke obrane države. Mnogo je sličniji utilitarističkim teorijama s kojima ćemo se uskoro suočiti. Država je opravdana svojim doprinosom ljudskoj dobrobiti. S druge strane, postoji način na koji bismo mogli pokušati rekonstruirati teoriju hipotetskoga ugovora u voluntarističkom obliku. Razmotrimo argument da hipotetski pristanak nekako ukazuje na postojanje stvarnoga pristanka. Trebali bismo krenuti od zamisli da iako gotovo nitko nikada formalno ne izražava svoj pristanak na uspostavu države, ipak se može reći da u jednom smislu svi mi ili barem većina nas daje svoj pristanak. Ako bi nas možda pitali i zahtijevali da o tome ozbiljno promislimo, svatko bi od nas dao svoj pristanak. Zato bi bilo pravično reći da svatko za koga je ovo istinito posjeduje dispoziciju da pristane na uspostavljanje države. No to se čini isto kao da smo rekli da ljudi pristaju na uspostavu države čak i ako toga nisu svjesni. Kao što možemo imati vjerovanja koja nikada nismo osvijestili (na primjer, dugi sam niz godina morao vjerovati da žirafe nemaju devet nogu, iako nikada nisam svjesno oblikovao tu misao prije nego što sam prvo zapisao te riječi), možemo pristati na uspostavu države a da toga nismo svjesni. Sredstvo hipotetskoga ugovora sada možemo smatrati načinom da uvidimo ono što uistinu mislimo. Promišljajući kako bih se ponašao u prirodnom stanju – ako bih mogao, bježao bih iz njega glavom bez obzira u građansko društvo – uviđam da pristajem na uspostavu države. Smisao nije u tome da pristanak prvi put dajem tek nakon što prođem cijeli misaoni eksperiment. Ideja je zapravo da nakon prolaska kroz cijeli misaoni eksperiment uvidim da sam cijelo vrijeme davao pristanak. Prema ovoj interpretaciji smisao
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 47
18.11.2011. 21:41:46
48
Opravdanje države
je argumenta hipotetskoga ugovora u otkrivanju dispozicijskoga pristanka, dosad neizraženoga stava pristajanja. Koliko se može postići ovakvim argumentom? Jedna poteškoća leži u tome da je značenje u kojem se pristanak ovdje koristi vrlo slabo. Dispozicije za pristanak koje nisu izražene ili se čak ni ne priznaju, rijetko se smatraju obvezujućim u drugim moralnim ili pravnim okolnostima. Nadalje, lako je moguće da postoje ljudi koji su se razmatrajući hipotetski ugovor, nakon dubokoga promišljanja, uvjerili da bi im bilo bolje u prirodnom stanju, te mu stoga daju prednost pred državom. Možda nemaju povjerenja u centraliziranu moć. Možda su optimističniji u pogledu prirodnoga stanja nego što sam ja bio ovdje. Postoje li takvi ljudi? Zasigurno ih ima: anarhisti i njihovi sljedbenici o kojima se raspravljalo u prošlom poglavlju bili bi dobri primjeri. Za takve ljude nikako ne bi bilo moguće reći da imaju dispoziciju da pristanu na uspostavu države: oni joj se aktivno i otvoreno protive. Mogli bismo doći u iskušenje i pretpostaviti da su takvi ljudi iracionalni. Ali po čemu su oni tako iracionalni? U svakom slučaju, čak ako i jesu iracionalni, to nije način na koji se može pokazati da daju svoj pristanak. Tako čak ni ovaj najslabiji oblik teorije pristanka ne može ponuditi ono što tražimo: univerzalni temelj političke obveze. No to je rizik s kojim se stalno suočavamo ako inzistiramo da se političke obveze moraju preuzeti svojevoljno. Samo jedan pojedinac suprotnoga mišljenja može nam pomrsiti račune. Kako je teorija ugovora voluntarizam par excellence, čini se da do univerzalizma – teze da svatko ima političke obveze – ne može doći ni jednim od ovdje raspravljanih oblika teorije ugovora ili pristanka.
Anarhizam nanovo razmotren Odgovor je možda u tome da prihvatimo da je nemoguće pokazati da svatko ima političke obveze. Ima dosta razloga inzistirati na voluntarističkom utemeljenju države, pa ako je cijena toga da moramo prihvatiti da neki pojedinci izmiču vlasti države, onda bismo možda trebali stisnuti zube i otrpjeti. Argument iznova daje potporu anarhizmu što smo ga ukratko razmotrili u prvom poglavlju. Ako ne možemo pronaći opravdanje za državu polazeći od prihvatljivih premisa, izgleda da smo tada, barem u moralnom smislu, prisiljeni na neku vrstu anarhizma. Ova kritička strategija čini se najjačim anarhističkim oružjem. Nitko me nije pitao trebamo li imati državu, niti policija traži moje dopuštenje za ono što čini. Stoga, tvrdi anarhist, država i policija djeluju nelegitimno, barem u svojim postupcima koji se odnose na mene. Implikacije ovoga mišljenja mogu biti dalekosežne. Jednom kada prihvatimo anarhistički argument, moglo bi se ići u krajnost te tvrditi da je oprez, posebice strah od kazne, jedini razlog za poslušnost državi. Odvažna
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 48
18.11.2011. 21:41:46
Opravdanje države
49
bi osoba trebala odbaciti ovaj kukavički pristup i ne bi se trebala obazirati na državu i njezine poslušnike. Ili, blaže rečeno, možemo priznati da ono što zakon zahtijeva, često neovisno zahtijeva i moralnost, kao što smo to i vidjeli. Stoga treba učiniti nešto od onoga što država propisuje – suzdržati se od umorstva, silovanja ili nanošenja ozljeda – ali ne zato što to država propisuje. Štoviše, policija često postupa onako kako bi postupio bilo koji građanin: štiti nevine, hvata prijestupnike i izvodi ih pred sud itd. Stoga možemo biti zahvalni policiji što obavlja taj prljavi posao umjesto nas. Ipak, prema ovomu stajalištu, državu i policiju treba podupirati samo u onim slučajevima gdje se neovisno slažemo s razlozima na temelju kojih oni djeluju. Činjenica da je zakon zakon, ili policija policija, ne pruža nikakav razlog za poslušnost. Stoga “filozofski anarhist” predlaže da usvojimo krajnje kritičko stajalište prema postupcima policije i države. Oni ponekad postupaju s moralnim autoritetom, ali kada ne postupaju, tada imamo pravo ne slušati ih, opstruirati ih ili ne obazirati se na njih. U jednom smislu ovo izgleda kao jako prosvijećeno stajalište. Odgovoran građanin ne bi trebao slijepo slijediti zakon, već uvijek sam prosuđivati je li zakon opravdan. Ako nije opravdan, onda nema moralnoga razloga da mu se pokorava. Ovaj je opis samo djelomično točan. Tvrditi da se zakon nikada ne bi trebao kršiti ili dovoditi u pitanje naveo bi nekoga da brani, na primjer, progone Židova u nacističkoj Njemačkoj ili da brani nedavno ukinute zakone protiv miješanih brakova i miješanja rasa u Južnoj Africi. Mora postojati neko moralno ograničenje obveze poslušnosti zakonu. Ipak, nije lako reći što bi bilo to moralno ograničenje. Zamislimo ekstreman slučaj kada netko smatra da se ne treba pokoravati zakonu ako se on u potpunosti ne poklapa s njegovom moralnom prosudbom. Tako mnogi ljudi (osobito oni bogati) vjeruju da oporezivanje dohotka isključivo u svrhu redistribucije bogatstva nema moralno opravdanje. Prema upravo razmotrenomu prijedlogu za opravdanje države, takvi bi ljudi imali pravo prestati plaćati dio svojih poreznih davanja. U isto vrijeme određen broj ljudi raznolikoga društvenoga i ekonomskoga porijekla vjeruje da je nasljeđivanje imovine nepravedno. Tko nasljeđuje bogatstvo, a tko ne “s moralnoga je stajališta potpuno proizvoljno”, da upotrijebimo terminologiju Johna Rawlsa (vidi peto poglavlje). Mnogi ljudi vjeruju da je potpuno nemoralno da neki pojedinci mogu naslijediti basnoslovno bogatstvo, dok oni koji ga jednako zavređuju ne dobiju ništa. Stoga, ako mislite da se naslijeđeno vlasništvo ne može moralno opravdati, znači da smatrate da vojvoda od Westministera nema ništa veće pravo isključiti vas iz “svojega” nasljedstva nego što vi imate pravo isključiti njega, budući da ono uistinu nije njegovo. Ako onda k tomu još dodate da treba poštovati zakon samo ako je u suglasju s vašim moralnim nazorom, onda više nemate nikakav razlog (osim straha od kazne) poštovati većinu vlasništva drugih ljudi (za koje oni tvrde da je njihovo).
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 49
18.11.2011. 21:41:46
50
Opravdanje države
Može se nabrojati mnoštvo takvih slučajeva. Prihvatimo li upravo raspravljenu anarhističku zamisao, vraćamo se u kaotičnu situaciju gdje ljudi u svemu smiju slijediti svoje osobne prosudbe u svim pitanjima, čak i u onim od šire važnosti. No upravo je zato Locke tvrdio da trebamo napustiti prirodno stanje. Iz te perspektive anarhistička pozicija počinje sličiti na opasan primjer moralnoga samougađanja. Mnogo je bolje da svi prihvatimo neki javno predloženi i prihvaćeni skup zakona koji bi uređivao naše međusobne odnose, nego da prepustimo ljudima da djeluju na temelju svojih vlastitih sukobljenih pravila. Drugim riječima, posjedovanje zajedničkoga skupa zakona, u razumnim granicama, mnogo je važnije od bilo čije privatne prosudbe kakvi bi trebali biti najbolji zakoni. Anarhist bi mogao odgovoriti da nema razloga očekivati takvo umnožavanje sukobljenih moralnih stajališta. Naposljetku, jedna bi od tih moralnih perspektiva mogla biti ispravna te bi tako pojedinci mogli početi dijeliti isti skup temeljnih moralnih načela. Težinu argumentu nosi ova druga tvrdnja, ali koliko je ona uvjerljiva? Čak i ako postoji jedan skup istinitih moralnih načela, kako možemo osigurati da svi uvide njegovu istinitost? Za one koji sumnjaju da postoji takav način, anarhizam ostaje neprivlačna pozicija.
Utilitarizam Podanici trebaju slušati kraljeve … dokle god su vjerojatna zla poslušnosti manja od vjerojatnih zala opiranja. (Jeremy Bentham, Fragment o vladi, 56)
Neuspjehom argumenata koji se temelje na ideji ugovora, zajedno s neprivlačnošću anarhizma, ispitivanje utilitarističke teorije postaje još potrebnije. Temeljna ideja utilitarizma jest da je moralno ispravno djelovanje u bilo kojoj situaciji ono djelovanje koje donosi najveću moguću ukupnu količinu koristi. Korist se shvaća na različite načine: kao sreća, užitak ili zadovoljenje želja ili preferencija. Za našu raspravu nije toliko bitno koju od ovih mogućnosti odabiremo, pa ćemo radi jednostavnosti govoriti o maksimalizaciji sreće. Grubo rečeno, utilitarizam zahtijeva da izvršimo djelovanje koje će stvoriti više sreće (ili manje nesreće) u svijetu nego bilo koje drugo u to vrijeme raspoloživo djelovanje. Valja primijetiti da ako utilitarizam shvatimo ozbiljno onda bismo morali biti sposobni izmjeriti i kvantificirati sreću, tako da možemo odrediti koje će je od mogućih djelovanja proizvesti najviše. Obično se smatra da je to velika poteškoća. Naposljetku, ako moramo uspoređivati situacije, čini se da bismo trebali neko mjerilo kojim bismo mogli mjeriti – možda bi nam
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 50
18.11.2011. 21:41:47
Opravdanje države
51
trebale jedinice sreće. Kako to izvesti? Ne samo da ova teorija zahtijeva da uspoređujemo sreću jedne osobe sa srećom druge i da odredimo tko ima više nego se traži da i odredimo koliko više. Čini se da bismo trebali moći dati smisao izjavama kao što su: “Fred je danas dvostruko sretniji od Charliea, iako je ovaj jučer bio tri puta sretniji.” Mnogima će se ovo učiniti besmislenim. Pokušati kvantificirati sreću čini se naprosto djetinjastim. Problem pronalaženja načina uspoređivanja sreće poznat je kao problem “interpersonalnih usporedbi koristi”. Začudo, čini se da nitko od utemeljitelja utilitarizma u 19. stoljeću nije uvidio veličinu ovoga problema, iako je u posljednjih nekoliko desetljeća predloženo nekoliko vrlo spretnih tehničkih rješenja. Nijedno rješenje nije posve prihvaćeno i predaleko bi nas odvelo da se sada time bavimo. Ipak, trebali bismo biti svjesni da nismo posve bespomoćni kada se od nas zahtijeva da pravimo usporedbe. Poznajemo druge ljude koji, na primjer, uživaju u nekoj hrani ili oblicima zabave daleko više nego mi sami. Još je važnije da svaki dan vidimo ljude koji žive u bijedi dok za druge znamo da imaju divne živote pune užitaka. Stoga vjerujemo da je neka usporedba moguća, pa i onda kada ne znamo kako to činimo. Za sada ćemo pretpostaviti da su interpersonalne usporedbe koristi moguće, ne zaboravljajući da nam je utilitarist dužan reći kako se to točno može izvesti. No vratimo se glavnomu problemu. Pitamo se kako bi izgledala utilitaristička teorija političke obveze? Kao što smo gore vidjeli, Jeremy Bentham smatra da bismo trebali slušati naše vladare sve dok prednosti toga nadilaze nedostatke. Ovo zvuči kao teorija da trebam poštovati zakone ako, ali samo ako, moja poslušnost vodi većoj sreći društva nego moja neposlušnost. No ako je ovo Benthamov nauk, odmah uviđamo da je to dopusnica za kršenje zakona. Jer moja je sreća, naposljetku dio opće sreće. Ako bi kršenje zakona, recimo krađa knjige iz velike knjižare, uvećalo moju sreću, a mogu biti siguran da to nitko neće otkriti ili pretrpjeti veći gubitak ili štetu, čini se da utilitarizam ne samo da bi dopustio nego bi čak zahtijevao da izvršim krađu. Opća poruka glasi da bi ovakva utilitaristička teorija često odobravala kršenje zakona. Je li to ono što utilitarizam želi? Malo vjerojatno, i zapravo već postoji spreman odgovor. Promislimo što bi se dogodilo ako bismo svi kršili zakone kada god bismo mislili da bi to vodilo povećanju opće sreće. U tom biste slučaju mogli uzeti bilo što što posjedujem kada bi to uvećalo vašu sreću više nego što bi umanjilo moju. Vlasništvo bi bilo iznimno nesigurno, možda toliko da na kraju nitko ne bi proizvodio ništa što bi mu drugi mogli oduzeti uvijek kada bi utilitaristički izračun išao njima u korist. Ova bi nesigurnost vodila do velike ukupne nesreće, otprilike kao i nesigurnost u prirodnom stanju. Paradoksalno, kada svatko od nas pokušava povećati opću sreću, na kraju zajedno izazivamo opću bijedu. To je još jedan primjer zatvorenikove dileme razmotrene u prvom poglavlju: djelovanje koje individualno povećava sreću, kolektivno je umanjuje.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 51
18.11.2011. 21:41:47
52
Opravdanje države
Prema tome, utilitarist može tvrditi da nam je potreban skup zakona koji će se poštovati čak i kada bi kršenje jednoga od njih u nekoj prilici, ako bi bilo dopušteno, vodilo povećanju sreće. Možemo to zvati indirektnim utilitarizmom. Ako bi svi razmišljali izravno na utilitaristički način, sve bi pošlo po zlu. Zato trebamo razmišljati neutilitaristički – poštuj zakone – kako bismo uvećali sreću. Analogija s pojedincem koji traga za srećom pomoći će nam da to zorno predočimo. Osobe koje se nehajno prepuštaju užitku posvuda iznova otkrivaju da ako sami sebi postavite jedini cilj da postanete sretni i učinite sve što možete da postanete sretni, vrlo je vjerojatno da nećete uspjeti. No ako ciljate na nešto drugo – odaberete i ostvarujete neku ambiciju, nađete hobi, sklapate dobra prijateljstva – vjerojatno će sreća doći kao sporedni učinak ili neizravna posljedica. Tvrdi se, stoga, da i pojedinačna i društvena izravna potraga za srećom mogu poništavati same sebe. Najbolje što možemo učiniti jest postaviti sebi druge ciljeve, ili slijediti druga pravila u nadi ili iščekivanju da će sreća uslijediti kao posljedica. Utilitaristički politički filozof treba preporučiti sustav zakona koji svaka osoba mora slijediti, barem pod normalnim okolnostima. Nije dakle na pojedincu da razmatra učinak slijeđenja zakona na razinu sreće u društvu. To je vjerojatno bilo Benthamovo vlastito mišljenje: “uzimajući cijelu zajednicu [ljudi], oni imaju dužnost pokoravati se samo kada je to u njihovu interesu” (Fragment o vladi, 56). Proširenje ovoga odlomka nudi nekoliko ideja: 1. Zakone treba usvojiti ako i samo ako ljudskoj sreći doprinose više nego što bi doprinio bilo koji drugi konkurentski zakon (ili odsustvo zakona). 2. Zakonima se treba pokoravati jer su to zakoni (a pokoravat će im se jer nepokoravanje znači kaznu), a ne pokoravati samo da bi se izbjegla katastrofa. 3. Zakone treba opozvati i zamijeniti ako ne ispunjavaju ispravnu utilitarističku funkciju. Sada je jasna utilitaristička poruka o političkoj obvezi. Država kao osiguravatelj i provoditelj skupa zakona, opravdana je ako i samo ako ljudskoj sreći doprinosi više nego bilo koje drugo izvedivo konkurentsko uređenje. Ako razmišljamo u okvirima temeljne razlike između države i prirodnoga stanja i prihvatimo argumente iz prvoga poglavlja, posebice one Hobbesove, čini se da utilitarističko opravdanje države izgleda vrlo uvjerljivo. S obzirom na doprinos općoj sreći čini se da država uvelike nadmašuje prirodno stanje. Za utilitarista je time zaokruženo opravdanje države.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 52
18.11.2011. 21:41:47
Opravdanje države
53
Unatoč ovome uspjehu, međutim, utilitaristička obrana države uvjerila je malo političkih filozofa. Mnogi priznaju da argument izvrsno funkcionira u vlastitim okvirima, ali nedostatak nalaze u pretpostavkama i premisama argumenta. Sam je argument vrlo jednostavan. U biti, ima samo tri premise: 1. Moralno najbolje društvo je ono u kojem je sreća maksimalizirana. 2. Država bolje promiče sreću nego što to čini prirodno stanje. 3. Država i prirodno stanje jedine su dvije alternative koje imamo. Stoga: 4. Imamo moralnu obvezu stvoriti i podržavati državu. U prvom smo poglavlju vidjeli da će različite vrste anarhista dovesti u pitanje drugu i treću premisu, ali u svrhu ovoga argumenta pretpostavimo da su te premise istinite. Čini se također da je argument valjan u formalnom smislu, tj. ako su premise istinite onda i zaključak mora biti istinit. Stoga je jedini ranjivi dio argumenta prva premisa, temeljno načelo korisnosti. I tu leži problem. Tek mali broj filozofa spreman je prihvatiti utilitaristički način razmišljanja jer smatraju da ima moralno nedopustive posljedice. Osobito je česta tvrdnja da utilitaristički moral dopušta, pa čak i zahtijeva, teške nepravde. Posebno je težak, na primjer, prigovor “žrtvenoga jarca”: utilitarizam će dopustiti golemu nepravdu u potrazi za općom srećom. Prigovor žrtvenoga jarca glasi ovako. Pretpostavimo da je počinjen gnjusan zločin – recimo teroristički bombaški napad u kojemu je nekoliko ljudi poginulo a više njih ranjeno. U toj je situaciji policija pod iznimnim pritiskom da pronađe počinitelje. Cjelokupna javnost traži odmazdu i jamstvo da se sličan napad neće ponoviti. Općoj sreći sigurno će biti udovoljeno ako se krivci izvedu pred sud. No protivnici utilitarizma uočili su da će se opća sreća unaprijediti ako se uhite i osude i oni pojedinci za koje javnost vjeruje da su krivi. Dokle god su oni izgledni sumnjivci – imaju odgovarajući naglasak, prikladno izgledaju i tako dalje – barem će biti zadovoljen zahtjev za odmazdom i svi ćemo mirnije spavati u svojim krevetima (čak i ako to počiva na našem neistinitom vjerovanju). Naravno, stradat će nevini. Ali čini se prihvatljivim da porast sreće velikoga dijela stanovništva preteže nad patnjom nevinih tako da se po utilitarističkoj računici žrtvovanje isplati. Tvrdi se, dakle, kako je posljedica utilitarizma da kažnjavanje nevinih može biti moralno ispravno. Lako se mogu smisliti drugi primjeri iste vrste, kao što je na primjer utilitarističko opravdanje ropstva. Cilj argumenta nije pokazati da je bolje kazniti nevine: jasno da bi po utilitarističkom izračunu bilo još bolje pronaći i kazniti krivce. No kada se sve uzme u obzir, čini se vrlo vjerojatnim da se u utilitarističkoj računici
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 53
18.11.2011. 21:41:47
54
Opravdanje države
neke pogrešne presude mogu braniti. Većina filozofskih rasprava temelji se na izmišljenim primjerima, ali problem je u Britaniji privukao pozornost javnosti u vezi s bombaškim napadom na gostionicu koji je izvršila IRA. “Birminghamska šestorka” proglašena je krivom za ubojstvo, ali oni su tvrdili da je policija nasilno izvukla njihovo priznanje. Namjeravali su pokrenuti građansku tužbu zbog ozljeda zadobivenih u pritvoru. Lord Denning u svojoj se presudi na prizivnom sudu 1980. osvrnuo na pitanje treba li dopustiti da ta građanska tužba protiv policije dođe pred sud. Evo što je rekao: Ako šestorka izgubi, to znači da će mnogo ljudi potrošiti puno vremena i novca bez ikakve svrhe. Ako šestorka dobije, to će značiti da je policija kriva za krivokletstvo, da je kriva za nasilje i zastrašivanje, da su priznanja dana nesvojevoljno te su neprimjereno zavedena među dokazni materijal i da su presude pogrešne. To bi značilo da bi Ministar unutarnjih poslova morao ili predložiti da ih se pomiluje ili vratiti slučaj na prizivni sud. To je tako užasan prizor da bi svaka razborita osoba u zemlji rekla: Nije ispravno da ove tužbe idu dalje. (Citirano u Chris Mullin, Pogreška prosudbe, 216) Denning je kasnije priznao da se “gledano unazad moji komentari mogu opravdano kritizirati”. No kritičari bi utilitarizma rekli da primjer pokazuje da su njegovi komentari savršena primjena utilitarističkoga načina mišljenja. Bolje bi bilo pustiti da nevin čovjek ostane u zatvoru nego priznati da policija ponekad zastrašivanjem iznuđuje lažna priznanja od pojedinaca. I nije potrebno reći da je to utoliko gore za utilitaristički način razmišljanja. Braneći se, utilitaristi bi mogli izbjeći takve probleme usvajajući prije opisanu strategiju “indirektnoga utilitarizma”. Ako znamo da živimo u tipu društva u kojem ljudi mogu biti žrtvovani i završiti u zatvoru čak i ako su nevini, to bi vodilo takvoj nesigurnosti koja bi jako negativno utjecala na ljudsku sreću. Uostalom, kako ću znati da ja neću postati sljedeći žrtveni jarac nekoga utilitarista. U skladu s tim, utilitarist mora zajamčiti ljudima pravo da neće biti kažnjeni ako nisu krivi. Često se tvrdi da se ovim profinjenijim utilitarističkim pristupom može izbjeći prigovor žrtvenoga jarca i njemu slični. Zaista, razmatrajući slučaj Birminghamske šestorke utilitarist bi mogao dokazivati, suprotno Denningovoj prvoj tvrdnji, da je njihovim puštanjem učinjeno više dobra nego štete. Ugled britanskoga pravosudnoga sustava možda jest okrnjen, ali kao rezultat ovoga slučaja i njegova odjeka u javnosti, usvojene su bolje procedure za uzimanje priznanja, što je dugoročno na dobrobit i sigurnost svih nas. Uspjeh argumenta za indirektni utilitarizam ključan je za obranu utilitarizma. Ako utilitaristička teorija može usvojiti teoriju pravâ pojedinaca, primjerice pravâ da se ne bude žrtvovan, onda bi iščezli mnogi uobičajeni prigovori koji se upućuju na njen račun. Vidjeli smo nacrt kako bi utilitarizam mogao
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 54
18.11.2011. 21:41:47
Opravdanje države
55
ispuniti ovaj zadatak. Ali i prigovor se može dalje ojačati. Na primjer, može se tvrditi da će opća nesigurnost biti posljedica prakse žrtvovanja nevinih samo u slučajevima kada javnost sazna što se događa. No ako javnost nikada ne otkrije istinu, onda se neće imati zbog čega brinuti. (Dakako, javnost ima razloga brinuti se, ali kako ne zna za njega, zapravo se neće brinuti. Tako neće biti dodatnih negativnih jedinica koje bi se dodale na utilitarističku vagu.) Stoga je žrtvovanje nevinih prema utilitarizmu opravdano ako je iznimno učinkovito i tajno. A to je svakako misao koja bi nas trebala zabrinuti. Još je jači prigovor da čak i ako izračun ispadne onako kako se utilitarist nada, ispravan je rezultat postignut iz pogrešnoga razloga. Možda praksa tajnoga žrtvovanja zapravo neće maksimalizirati sreću. No protivnici utilitarizma tvrde da je to nebitno: nitko ne smije biti žrtvovan koliko god to koristilo općoj sreći. Birminghamsku šestorku treba osloboditi bez obzira na posljedice. K tomu, ako se utilitaristi brinu samo oko maksimalizacije sreće, zašto ulažu toliki trud pokušavajući stvoriti utilitarističku teoriju prava? Čini se da to otkriva manjak povjerenja u njihovu vlastitu teoriju. Za potrebe trenutne rasprave iznijet ćemo pretpostavku, koja se kasnije možda pokaže pogrešnom, da se utilitaristička teorija na koncu ne može spasiti od ove kritike. Zasada ne želim više govoriti o ovoj temi, budući da ću joj se vratiti u četvrtom poglavlju u kojem ću razmotriti spis O slobodi Johna Stuarta Milla, spis za koji se često smatra da je u njemu iznesena utilitaristička teorija prava. Cilj je dosadašnjega izlaganja pokazati da iako se indirektno opravdanje države čini snažnim, sam je utilitarizam krajnje sumnjiv, čak i u svom indirektnom obliku. Stoga postoje razlozi da budemo nezadovoljni s ovim pristupom opravdanja države.
Načelo pravičnosti Ako biste u skoro bilo kojem dijelu svijeta propovijedali da su političke veze posvema utemeljene na svojevoljnom pristanku ili uzajamnom obećanju, vlasti bi vas uskoro zatvorile proglašavajući vas buntovnikom zbog slabljenja veza poslušnosti, ako li vas prije prijatelji nisu ušutkali i proglasili sumanutim zbog zastupanja takvih besmislica. (Hume, “O izvornom položaju”, 470)
Bez obzira na to pristaju li pojedinci na državu ili ne, čini se nepravično da uživaju u njezinim prednostima a da ujedno ne prihvaćaju nužne terete koji pomažu stvoriti te prednosti. Stoga se tvrdi da je svatko komu država donosi korist dužan po pravičnosti poštovati njezine zakone, plaćati poreze i tako dalje.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 55
18.11.2011. 21:41:47
56
Opravdanje države
Načelo koje je u podlozi ovoga stajališta jasno je formulirao teoretičar prava i filozof H. L. A. Hart (1907–1992) iznijevši ga ovako: Kada neki broj osoba vodi bilo koji zajednički poduhvat u skladu s pravilima i tako ograničava svoju slobodu, oni koji su podvrgnuti tim ograničenjima imaju pravo, kad ga zahtijevaju, na slično podvrgavanje od strane drugih koji imaju koristi od njihova podvrgavanja. (“Postoje li neka prirodna prava?”, 73 [85]) Hartov je stav da je ovo načelo, na određeni način, “racionalna srž” nauka o prešutnom pristanku. Uživanje koristi uistinu nas veže uz državu, ali ne zato što je to način prešutnoga pristajanja. Snaga argumenta više upućuje na to da je nepravično ubirati koristi od države bez spremnosti da se ujedno i podmetnu leđa za svoj dio teretâ. Koristi su sigurnost i stabilnost života u društvu kojim upravlja sustav nametnutih zakona. Odgovarajući tereti političke su obveze. Poznatija se primjena istoga načela sreće prilikom plaćanja rundi u kavani. Ako svaki od troje vaših prijatelja plati rundu za sve četvero, onda će se oni s pravom uvrijediti ako vi odlučite otići doma nakon što ste popili treće piće. Ako usvojimo Hartovo načelo i priznamo da svatko ima koristi od države, čini se da bi slijedilo kako bi iz pravičnosti prema svima drugima svatko od nas trebao poštovati zakone vlastite zemlje. To počiva na prihvatljivoj zamisli – ako imamo koristi od zakona, onda je nepravično i izrabljivački kršiti ih kad god nam je zgodno. Može li se zaista pokazati da svatko uistinu ima koristi od postojanja države? Možda bi Hobbesov argument iz prvoga poglavlja bio dovoljan da uvjeri većinu ljudi. No Hume je iznova pokušao dokazivati ovaj zaključak. Iako sam Hume ni u kojem slučaju nije bio “teoretičar pravičnosti”, možemo iskoristiti neke od njegovih argumenata kako bismo poduprli tvrdnju da svi mi uistinu imamo koristi od države. Humeov prvi korak jest tvrdnja da će svatko od nas imati koristi ako živimo u društvu kojim vladaju norme pravednosti, kao što su pravila koja upravljaju privatnim vlasništvom i osobnom sigurnošću. Svatko će se naravno morati kratkotrajno žrtvovati, ali pravednost se isplati na duži rok. Budući da će pravednost vladati samo ako se svi pridržavamo zakona, proizlazi da je pridržavanje zakona zapravo u interesu svakoga pojedinca. No je li stvarno istina da je pridržavanje zakona u interesu svakoga od nas? Ako je tako, onda je krajnje neobično da nas se pod prijetnjom kazne tjera da se pridržavamo zakona, kako to ističe sam Hume. Ako je u našem interesu činiti što nam zakon propisuje, zašto ne djelujemo tako bez da postoji potreba da nas zakon prisili na to?
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 56
18.11.2011. 21:41:47
Opravdanje države
57
Hume zapravo smatra da ljudima racionalno djelovanje nije baš najjača strana. Pretpostavimo da se nalazimo pred izborom između djelovanja koje će nam donijeti mali dobitak sada i djelovanja koje će nam osigurati veću korist ali u znatno dužem razdoblju. Iako je u konačnici u našem interesu odlučiti se za drugo djelovanje, Hume vjeruje da ćemo, prepušteni sami sebi, poduzeti ono prvo: Iako možemo biti potpuno uvjereni da ova druga stvar nadmašuje prvu, ne možemo urediti naše djelovanje prema ovomu sudu već popuštamo zovu svojih strasti koje uvijek zagovaraju ono što je blisko i dodirljivo. To je razlog zašto ljudi tako često djeluju proturječno svojim vlastitim poznatim interesima i posebice zašto prije odabiru neku sadašnju ispraznu prednost, nego održavanje reda u društvu koje najviše ovisi o održavanju pravednosti. (Rasprava o ljudskoj naravi, 535) Iako nam je, po Humeovu mišljenju, u interesu pokoravati se zakonu, taj je interes jako udaljen i dalek, tako da smo skloniji odabrati kratkoročne, manje blagodati koje su plod nepokoravanja. Jer ako bi svatko od nas slijedio svoj kratkoročni interes i djelovao nepravedno, došlo bi do propasti društva na veliku nesreću svih nas, pretpostavlja Hume. Razum nam, dakle, govori da idemo za dugoročnom blagodati i poštujemo zakon. Ipak, Hume vjeruje da iako je to ono što razum govori svakomu od nas, sam razum nije dovoljan da nas motivira na djelovanje. Razum je za Humea “rob strasti”. A naše iracionalne strasti, naša sklonost neposrednomu zadovoljenju, brzo će prevladati naše racionalno promišljanje. Zato Hume tvrdi da budući da je “nemoguće promijeniti ili ispraviti bilo što materijalno u našoj prirodi, najviše što možemo učiniti jest promijeniti naše stanje i okolnosti i učiniti poštovanje zakona pravednosti našim najbližim interesom” (Rasprava o ljudskoj naravi, 537). Drugim riječima, trebamo naći način kako učiniti da poštovanje zakona pravednosti pridonese našem neposrednom interesu. To je jedini način na koji ćemo biti u stanju slijediti ih i time ujedno pridonijeti našim dugoročnim interesima. U skladu s tim, Hume tvrdi da bismo trebali uspostaviti sustav građanskih magistrata koji će imati moć stvarati zakone i provoditi ih pomoću kažnjavanja. Pokoravanje je zakonima već u našoj dugoročnoj koristi, dok kažnjavanje nepokoravanja čini pokoravanje našim kratkoročnim interesom. Nužno je prisiliti nas da se pokoravamo zakonu, to bismo zapravo trebali pozdraviti, budući da razum nema moć da bude izvor ljudske motivacije. Treba nas prisiliti da djelujemo u našem vlastitom racionalnom interesu. Hume je ovim argumentom namjeravao istaknuti prednosti vlasti i objasniti zašto smo uglavnom spremni prihvatiti državu iako ona nije utemelje-
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 57
18.11.2011. 21:41:47
58
Opravdanje države
na na našem pristanku. Sljedeći bi korak bio tvrditi da je pokoravanje na neki način moralna obveza, a taj korak, strogo govoreći, Hume nije učinio. Ali teoretičari pravičnosti, poput Harta, pokušavaju ići dalje od Humea. Svi imamo koristi od postojanja države i bilo bi nepravično prema našim sugrađanima prihvatiti te koristi bez prihvaćanja tereta koji su nužni da bi se one stvorile. Ti su tereti političke obveze. Stoga iz dužnosti pravičnosti imamo prihvatiti dužnost pokoravanja državi. No imamo li uistinu neku takvu dužnost? Ako smo dobili nešto što nismo tražili, moramo li to platiti? Vratimo se na prijašnji primjer: trebam li naručiti svoju rundu iako nisam tražio od drugih da me časte pićem? Zamislimo da sam na početku jasno dao do znanja da nemam namjeru nikoga častiti pićem. Mogu li onda pića kojim su me drugi častili smatrati besplatnim darovima? Suvremeni filozof Robert Nozick u Anarhiji, državi i utopiji tvrdi da prednosti koje nismo tražili ne stvaraju nikakvu obvezu uzvraćanja. On iznosi primjer u kojemu su vaši susjedi otkrili sustav javnoga priopćavanja te odlučili ustrojiti javni zabavni program. Svakoj osobi dodijeljen je po jedan dan za emitiranje, puštanje muzike, pričanje šala i tako dalje, na svačiju dobrobit. Idućih 137 dana zabavljaju vas drugi, no imate li vi dužnost stotinu trideset i osmoga dana, kada dođe na vas red, odvojiti taj dan kako biste zabavljali druge? (Anarhija, država i utopija, 131–132 [93]). Za Nozicka je očito da nemate nikakvu moralnu dužnost to učiniti, ali prema načelu pravičnosti kako ga je Hart iznio čini se da imate. Naposljetku, pokupili ste prednosti sustava javnoga priopćavanja i sad je na vama red da podnesete terete i napravite svoj dio posla za ostale. Prema načelu pravičnosti vi biste sada trebali odraditi svoj dio posla. Zašto Nozick smatra da nemate takvu dužnost? Pa niste tražili tu uslugu, a dali su vam je sviđalo vam se to ili ne. Možda biste radije bili i bez koristi i bez tereta. Bez obzira jeste li ih željeli ili ne, ako kažemo da imate dužnost pokoriti se u ovom slučaju, time dajemo drugima pravo da vam nametnu čak i neželjena dobra i onda zahtijevaju da im se plati, što ne može biti pravedno. Možda se s ovim protuprimjerom može izaći na kraj objasnimo li teoriju malo detaljnije. Možda se dužnost pravičnosti da se doprinosi stječe samo ako prihvatimo prednosti (a ne da ih samo primamo), imajući u vidu troškove. U slučaju sustava javnoga priopćavanja, teret cjelodnevnoga pričanja viceva stječete samo ako prihvaćate program u cjelini. Izrabljivači su ili šverceri svi oni koji prihvaćaju prednosti, ali pokušavaju izbjeći terete suradnje i nije nepravedno natjerati ih da izvrše svoje obveze. Ako dopunjeno načelo uzima ovo u obzir, čini se opravdanim reći da ono stvara obveze koje se daju nametnuti. Nepravično je prihvatiti koristi, a odbiti ih platiti. Pa ipak, kada se načelo tako izmijeni, pojavljuju se nove poteškoće. Problem sada glasi: ako su jedine koristi koje vode obvezama one koje su pri-
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 58
18.11.2011. 21:41:47
Opravdanje države
59
hvaćene, onda se od nas zahtijeva da budemo sposobni razlikovati prihvaćene koristi od onih puko primljenih. Ali što se smatra prihvaćanjem koristi države? Uostalom, kako ih možemo odbiti? Dobivamo ih, ili barem većinu njih, htjeli mi to ili ne. Drugim riječima, imamo potpuno isti problem koji smo susreli i kod teorije prešutnoga pristanka. Kako možemo spriječiti da prihvaćanje koristi države postane posve automatsko? A ako možemo riješiti tu poteškoću dajući istančan opis što znači prihvatiti koristi, tada se moramo suočiti s mogućnošću da neki ljudi, anarhisti a možda i drugi, mogu odbiti prihvatiti te koristi. Čak i ako uvaže Humeove i ostale argumente o prednostima države, oni vide druge poteškoće te stoga odbijaju i koristi i političke obveze. Tako ne bi stekli dužnost da se po pravičnosti pokoravaju državi. Prema ovomu shvaćanju, kao i kod argumenata na temelju pristanka, načelo pravičnosti ne može iznijeti opću obvezu pokoravanja. To je moguće samo ako ostanemo pri Hartovoj izvornoj formulaciji u terminima “primanja” koristi. Ali kao što Nozickov primjer pokazuje, to sâmo vodi problematičnim posljedicama. Iz ove kratke rasprave slijedi da načelo pravičnosti ne rješava problem političke obveze, iako predstavlja napredak u odnosu na teoriju pristanka.
Zaključak Razmotrili smo nekoliko obrana političke obveze, ali izgleda da su sve manjkave na ovaj ili onaj način. Voluntaristička obrana unutar ugovorne tradicije ne može objasniti obveze onih koji odbijaju dati pristanak. Utilitaristički argumenti imaju neprihvatljive implikacije, budući da se čini kako dopuštaju, barem u načelu, žrtvovanje nevinih. Argument pravičnosti može uspjeti samo ako svi prihvaćaju prednosti koje daje država, a malo je vjerojatno da će se to dogoditi. Znači li to da nemamo političke obveze? Treba nam odmah biti jasno da iako ovi argumenti, zasebno uzeti, ne uspijevaju izvesti univerzalnu obvezu pokoravanja, neki od njih ipak imaju ograničen uspjeh. Neki ljudi daju izričit pristanak za postojanje države: na primjer oni koji zauzimaju posebno odgovorne pozicije, poput članova parlamenta, a isto tako i naturalizirani građani. Mnogo više ljudi ima dužnost pravičnosti, jer većina ljudi svojevoljno prihvaća prednosti koje daje država i može se tvrditi da oni vjeruju da je obveza pokoravanja pravična cijena. A ako se utilitaristički način mišljenja smatra prihvatljivim, onda je i država u potpunosti opravdana. No čak i ako se utilitarizam odbaci, ako bilo koji od drugih argumenata polazi od prihvatljiva moralnoga temelja, onda velik dio članova većine modernih društava ima političke obveze. Samo bi im relativno mali broj ljudi izmakao.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 59
18.11.2011. 21:41:47
60
Opravdanje države
Koje su posljedice toga? Ni jedna država neće biti sretna što neki njezini žitelji nemaju nikakvih političkih obveza. Kao prvo, pokušaj razdvajanja onih koji imaju i onih koji nemaju političke obveze zadao bi državnim službenicima goleme praktične poteškoće, osobito kada neki hoće iskoristiti te poteškoće te se pokušati progurati među članove grupe koji izmiču političkim obvezama. Čak i kada bi država bila spremna prihvatiti da u teoriji neki ljudi izmiču političkim obvezama, u praksi bi bila prisiljena to zanemariti te bi morala djelovati kao da postoji univerzalna politička obveza. Bez sumnje, moguće su neke iznimke, ali vjerojatno samo u posebnim, dobro definiranim slučajevima. Možda se redovnicima ili Romima može dopustiti da izmaknu nekim porezima, dok se neke druge grupe mogu izuzeti od obvezne vojne službe. Ali ni jedna grupa neće moći izbjeći sve političke obveze. Pretpostavimo ipak da je država stvarno provela teoriju u praksi i prihvatila da nema ovlasti miješati se u živote nekih ljudi. Hoće li ovo stvoriti poteškoće za nas ostale? Ne nužno. Činjenica da neki ljudi izbjegavaju političke obveze ne daje im pravo da ikome naude. Ovi ljudi i nadalje imaju čitav niz moralnih obveza. Nadalje, barem po Lockeovu mišljenju, svi pojedinci imaju pravo provoditi moralni zakon, čak i u odsustvu vlade. Pa ako vlada postoji, tada se oni među nama koji se smatraju dijelom države mogu pozvati na moć države da nas zaštiti kada nas ugroze oni koji su ostali slobodnjaci. Dok državni zakon nema posebne ovlasti nad slobodnjacima koji se ne smatraju dijelom države, većina moralnih gledišta daje nam pravo da se branimo najprikladnijim sredstvima: u ovom slučaju državom. Stoga postojanje slobodnjaka ne znači da se ne možemo služiti državom protiv njih. Možemo uspješno preživjeti u prisutnosti određenoga broja slobodnjaka. Uzmimo za primjer veleposlanike i ostale ljude s diplomatskim imunitetom. U jednom pogledu, država u kojoj žive nema ovlasti nad njima. Ali to ne znači da vlasti te države moraju dopustiti diplomatima da se ponašaju kako im se prohtije. Diplomata koji vitla sjekirom po trgovačkom centru policija može s punim pravom razoružati, na isti način kao što mi možemo s punim pravom spriječiti jedni druge. Ono što u oba slučaja ne možemo učiniti jest provesti zakonsku kaznu, ili primijeniti veću silu nego što je potrebna za samoobranu, barem ne bez dodatnih ovlasti. No naravno, ni jedna država ne bi prihvatila da ljudi koji žive unutar njezina teritorija mogu u potpunosti izmaknuti političkim obvezama. Diplomatski je imunitet veoma poseban slučaj reguliran međunarodnim konvencijama. Zakon će se primijeniti na sve, čak i ako u nekim slučajevima država djeluje nelegitimno. Ali u takvu nelegitimnom djelovanju država će djelovati uz odobrenje velike većine svojih građana.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 60
18.11.2011. 21:41:47
3. Tko treba vladati?
Uvod Engleski narod misli da je slobodan, ali se jako vara. Slobodan je samo tijekom izbora za članove parlamenta. Čim su oni izabrani, on ponovo postaje rob i ne znači ništa. Načinom korištenja kratkih trenutaka svoje slobode zaista pokazuje da je zavrijedio da je izgubi. (Rousseau, Društveni ugovor, knj. III, pogl. 15. str. 149 [266])
Bez obzira na to smatramo li da je država opravdana ili ne, činjenica jest da ona postoji. Iz našega sadašnjega povijesnoga položaja teško je i vidjeti kako bi se to ikada zapravo promijenilo. Za pitanje koji oblik države i vlasti trebamo imati, zainteresirani su svi, pa čak i filozofski anarhisti. Kakva bi trebala biti ta vlast? Tko bi trebao vladati? Obično se misli da je samo demokracija uvijek potpuno opravdana. Sve drugo – tiranija, aristokracija, apsolutna monarhija – mora zakazati. Ali što je demokracija? Je li uistinu toliko privlačna? Rečeno nam je da je demokracija vladavina “naroda, po narodu i za narod”. Vladavina za narod jest ideja da vlada postoji zbog svojih građana, ne zbog koristi vladara. Demokratske vlade vladaju “u interesu onih kojima se vlada” da se poslužimo Benthamovim riječima. Ali to mogu i drugi oblici vladavina. Voltaire je zagovarao “dobrohotnu diktaturu”, gdje bi prosvijećeni despot bez potrebe da se savjetuje s narodom ipak vladao u njihovu interesu. Očito da je demokracija, tomu nasuprot, sustav u kojem vlada narod: kolektivna samovlada. To je dakle shvaćanje onoga što znači kada kažemo da je demokracija vladavina “za narod” i “po narodu”. Prva stavka izvornoga trojstva – vladavina “naroda” – čini se isprva kao prilično isprazna ideja: kakva bi to bila vladavina koja nije vladavina naroda? Anarhija? Međutim, smisao toga jest da demokratska država ima vlast samo nad ljudima koji čine izborno tijelo. Tvrdi se da je upravljanje podređenom klasom ili teritorijem suprotno istinskim idealima demokracije. Svi se suvremeni teoretičari barem prešutno slažu da bi demokracija u idealnom slučaju trebala zadovoljavati taj trodijelni opis. Međutim, mimo toga vodi se velika rasprava što zapravo znači demokracija. U suvremenoj politici vlada opća pretpostavka da je demokracija “nešto dobro”. Smatra se da je demokratsko uređenje lakmus-test legitimnosti režimâ. Ako se neka
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 61
18.11.2011. 21:41:47
62
Tko treba vladati?
vlada ili država smatra nedemokratskom, podvrgava ju se snažnoj međunarodnoj kritici. Vode se čak i borbe oko riječi “demokratski” koju prisvajaju režimi koji izgledaju posve nedemokratski. Kada je Njemačka poslije Drugoga svjetskoga rata bila podijeljena, Sovjeti koji su nametnuli podjelu, odmah su za Istočnu Njemačku prisvojili ime “Demokratska Republika Njemačka”. Savezničke sile morale su se zadovoljiti s nazivom “Savezna Republika Njemačka” za Zapadnu Njemačku, iako je barem zapadnim promatračima bilo jasno da je ova uvelike bliža njihovim demokratskim idealima. Ali zaslužuje li demokracija zaista ugled koji danas uživa? Uostalom, kroz veći dio ljudske povijesti demokracija se skoro uvijek prezirala. Uvelike je procvjetala u novije vrijeme, kratko je zaživjela, iako u ograničenom obliku, u antičkoj Grčkoj, ali u razdoblju od otprilike dvije tisuće godina bilo je teško pronaći demokratsku državu. Ako je demokracija uistinu tako privlačna kao što se često tvrdi, zašto ju je kroz povijest odbacivalo toliko učenih ljudi? Štoviše, ni svi suvremeni teoretičari ne smatraju demokraciju toliko privlačnom. Oni ne sumnjaju toliko u njezinu vrijednost koliko joj niječu koherenciju. Ponekad se kaže da “demokracija” nije naziv političkoga sustava, već izraz kojim se izriče pohvala. Prema ovomu stajalištu ne postoji neka koherentna teorija demokracije. Ne postoji politički sustav koji bi odobrili svi oni koji tvrde da podržavaju demokraciju. Moguće je da je ova vrsta kritike samo pretjerivanje, ali nema sumnje da je donekle utemeljena. Teorija demokracije sadrži ozbiljne napetosti i bit će korisno istražiti neke od temeljnih problema u formuliranju teorije demokracije prije negoli zavirimo u argumente za samu demokraciju i protiv nje. Prva napetost u teoriji demokracije na koju želim skrenuti pozornost jest ona između ideje demokracije kao sustava “vladavine većine” i ideje demokratske “brige za pojedinca”. Kada netko protestirajući kaže “mislila sam da je ovo demokratska zemlja” to obično znači kako smatra da se prema njoj postupalo na neki neprimjeren način. Možda je njena kuća izvlaštena kako bi se, na primjer, omogućila gradnja ceste. Možda se u blizini planira nova zračna luka ili njezinu djetetu nije odobren upis u lokalnu državnu školu. Bez obzira na detalje, pritužba se temelji na nedovoljnom uzimanju u obzir interesa i prava pojedinaca. A to je, tvrdi se, nedemokratično. No je li? Pretpostavimo da 51 posto ljudi želi cestu, zračnu luku ili da se djetetu uskrati upis. Čini se da u tom slučaju demokracija kao načelo vladavine većine podrazumijeva kako nema ništa nedemokratsko u ovakvom ophođenju s njezinim interesima. Većina je odlučila protiv nje. Ovdje uviđamo napetost u samom središtu demokratske teorije. De Toc queville je zgodno iznio tu misao u svom izrazu “tiranija većine”. Razvijajući ovu ideju John Stuart Mill istaknuo je da prije nego što su posvuda uvedena demokratska uređenja, općenito se pretpostavljalo da bi postojanje
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 62
18.11.2011. 21:41:47
Tko treba vladati?
63
političke opresije bilo nemoguće ako bi ljudi vladali u svojem vlastitom interesu. Jer ako bi ljudi vladali sami sobom, zašto bi uopće donosili represivne zakone? No, kao što Mill ukazuje, pogrešno je misliti da su ljudi jedinstven skup s istovjetnim interesom, gdje svaku osobu svaka politika pogađa na isti način. Budući da nismo takvi – svatko ima različite ciljeve, interese i planove, živimo na različitim mjestima i imamo različite životne vjekove – posve je lako uvidjeti kako bi većina mogla uvesti zakon koji ima neke vrlo neugodne posljedice za manjinu. Je li to nedemokratski ili ne? Jest, ako smatrate da demokratska država mora štititi sve pojedince. Nije, ako smatrate da demokracija jednostavno znači vladavinu većine. Mill je vjerovao da treba nešto poduzeti kako bi se spriječila tiranija većine. Pomnije ćemo ispitati njegovo stajalište u idućem poglavlju. Za sada nam je cilj pokazati da teoretičari demokracije moraju odlučiti je li demokracija u biti prilično grubo načelo vladavine većine ili bismo trebali slijediti “madisonovski” nazor (prema Jamesu Madisonu, 1751–1804, koji je poznat kao “otac američkoga Ustava”) da demokracija zahtijeva zaštitu manjina. Druga se rasprava tiče “predstavničkih” i “izravnih” modela demokracije. U izravnoj demokraciji glasačko tijelo glasa za zakon ili politike ili protiv njih, a ne za kandidate. U idealnom slučaju, svako se važno pitanje na referendumu stavlja pred cijelo glasačko tijelo. Predstavnička je demokracija, s druge strane, poznatiji sustav u kojem građani glasaju kako bi odredili tko će ih predstavljati na razinama vlasti. Ovim je predstavnicima tada prepušteno donošenje zakona. Čini se da je onaj prvi sustav bliži pravom duhu demokracije, pa ipak je skoro nepoznat u modernom svijetu. Moderne demokracije drže se predstavničkoga modela u kojem se na izborima određuje tko će oformiti vladu, a ne da bi se odlučilo o svakodnevnim tekućim pitanjima. No ako se ovaj predstavnički sustav smatra nedemokratskim, onda gotovo nijedna demokracija nije postojala u većem opsegu. Ovakav zaključak izvode mnogi kritičari suvremene “liberalne demokracije”. Demokracija bi, kažu, bila zgodna stvar, samo kada bismo ju imali. Ove dvije rasprave – vladavina većine nasuprot pravâ pojedinaca i predstavnički nasuprot izravnim modelima – temeljne su za oblikovanje demokratske teorije. Ali time ni izdaleka nisu iscrpljena sva prijeporna pitanja. Na primjer, među Grcima se nekada mislilo da je glasanje za kandidate nedemokratsko: nepopularnima nije dana jednaka šansa! Stoga vladare treba izabirati lutrijom. Drugi su teoretičari predlagali da bismo trebali naći način da izmjerimo i uzmemo u obzir snagu preferencija raznih pojedinaca. Prema ovomu mišljenju, manjina s izraženim preferencijama trebala bi imati prednost nad apatičnom većinom. Ne bismo smjeli zanemariti ni pitanje tko ima pravo glasa. U demokracijama antičke Grčke samo je malomu dijelu stanovništva bilo dano pravo glasa. Bile su isključene žene, robovi i stranci, čak i oni čije su obitelji generacijama živjele na teritoriju države.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 63
18.11.2011. 21:41:47
64
Tko treba vladati?
U suvremenom svijetu, prema ženama se u Velikoj Britaniji nije postupalo ravnopravno sve do 1928, a mnoge države još uvijek uskraćuju pravo glasa radnicima koji su na “privremenom radu” u njihovoj zemlji. S druge strane, upoznati smo s ne toliko bitnim koliko zamršenim prepirkama o glasačkoj proceduri. Mnoge europske zemlje dugo su raspravljale o pitanju trebaju li imati sustav razmjerne zastupljenosti, kakav se donedavna primjenjivao u Italiji, ili većinski sustav izbora, kao u Velikoj Britaniji. Takve su rasprave dakako od velike važnosti i izbor sustava imat će dalekosežne posljedice. Na primjer, obično se kaže da je Hitler uspio doći na vlast jedino zato što je Njemačka imala sustav razmjerne zastupljenosti. No iz jedne više filozofske perspektive najpreči su zadaci razjasniti što je to demokracija i koja je njezina vrijednost. Kao prvi pokušaj suočavanja s ovim zadaćama razmotrit ćemo jedan od najsnažnijih antidemokratskih argumenata, onaj Platonov iz Države. Promatrajući ovaj skeptički napad na vrijednost demokracije, uvidjet ćemo je li ona vrijedna hvale koju tako često dobiva.
Platon protiv demokracije Pomisli naime, da se ovo dogodi s više lađâ ili s jednom. Vlasnik lađe nadmašuje sve ostale u lađi veličinom i snagom, ali je nagluh, te jednako tako slabo vidi i slabo razumije pomorstvo. Lađari se među sobom svađaju oko kormilarenja, svaki misli da ima on biti kormilar, a nikada to umijeće nije učio i ne može označiti svoga učitelja ni vrijeme učenja; osim toga vele, da se to umijeće i ne može naučiti, pa su gotovi sasjeći onoga, koji veli, da se može. Samo se neprestano kupe oko vlasnika broda, mole i svašta čine, da kormilo njima preda, a ako ga sami ne mogu nagovoriti nego ih u tomu preteknu katkada drugi, ili ih ubijaju ili bacaju iz lađe, a plemenitog vlasnika broda omame bunikom, pićem ili čim drugim, pa lađu upravljaju sami, raspolažući sa svime, što je u njoj, te pretvaraju putovanje u pijanu plovidbu užitka, kao što se uostalom može od takvih ljudi samo očekivati. Pritom, onoga koji može pridobiti i svladati vlasnika broda, kako bi onda oni bilo milom bilo silom bili gospodari, hvale kao sposobna lađara i kormilara i vještaka na lađi, a koji nije takav, kude ga, da je beskoristan. O pravom kormilaru nemaju ni pojma: da mu treba paziti na doba godine, vrijeme, nebo, zvijezde, vjetrove i sve, što umijeću pripada, ako hoće da bude zaista upravljač lađe: a smatraju da je posve nemoguće steći stručnost potrebnu za takvo upravljanje (bez obzira željeli je primjenjivati ili
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 64
18.11.2011. 21:41:47
Tko treba vladati?
65
ne) i da ne postoji nešto takvo poput umijeća kormilarenja. – Kad bi se dakle na lađama tako događalo, misliš, da lađari na tako uređenim lađama ne bi pravoga kormilara zvali zvjezdarom, brbljavcem i beskorisnim za njih? (Platon, Država 488a–489a, str. 232 [282])
Platonovo protivljenje demokraciji usmjereno je na jednu drugu očitu napetost unutar demokratske teorije. Kao što “monarhija” znači “vladavina monarha”, “demokracija” znači “vladavina demosa”. Ali što je demos? U klasičnom grčkom to se može razumjeti i kao “narod” i kao “svjetina”. Po ovom je drugom shvaćanju demokracija vladavina svjetine: vladavina rulje, prostih, prljavih, nesposobnih. No ova uvreda upućena demokraciji tek je uvod u Platonove glavne argumente protiv demokracije. Glavno mu je oružje takozvana “analogija umijeća”. Stvar je vrlo jednostavna. Ako ste bolesni i želite savjet o vašem zdravlju, ići ćete stručnjaku – liječniku. Drugim riječima, željet ćete mišljenje nekoga tko je posebno uvježban da radi taj posao. Ni na kraj vam pameti nije da skupite gomilu i zatražite od nje da glasa o ispravnom lijeku. Zdravlje države nije ništa manje važno od zdravlja bilo kojega pojedinca. Donošenje političkih odluka – odluka u interesu države – zahtijeva sposobnost prosuđivanja i vještinu. Platon traži da se to prepusti stručnjacima. Dopustiti narodu da odlučuje isto je kao ploviti morem po savjetima putnika, ne obraćajući pozornost ili namjerno izbjegavajući one koji su zaista vješti u umijeću plovidbe. Kao što će brod kojim se upravlja na taj način skrenuti s puta i potonuti, istu će sudbinu, tvrdi Platon, doživjeti i državni brod. No gdje pronaći stručne vladare? Platon daje jednostavan i za mnoge njegove potencijalne čitatelje isprva prilično laskav odgovor. Pravedno društvo je moguće samo ako kraljevi postanu filozofi ili filozofi postanu kraljevi. Filozofska je izobrazba, tvrdi Platon, nužan uvjet da bi se vladalo. Platon smatra da nije dovoljno provesti tek nekoliko godina u čitanju i razmišljanju o filozofiji da bi netko postao filozof. On ima plan cjeloživotnoga obrazovanja za “čuvare”, koji u ranim godinama ne uključuje samo vještine pismenosti već i glazbeno, matematičko i vojno obrazovanje te tjelesni odgoj. Filozofija se uopće ne uči do tridesete godine. Nakon pet godina filozofije slijedi petnaest godina vojne službe, a onima koji su to časno prošli dopušteno je trajno posvetiti se filozofiji: to je mir koji je narušen samo preuzimanjem svoga reda u “mučnoj raboti politike”. Previše bismo skrenuli s puta kada bismo detaljnije razmatrali ove i druge aspekte Platonove Države. Posebice ne možemo zalaziti u narav i sadržaj znanja što Platon hoće da njegovi čuvari dobiju. No podsjetimo se analogije umijeća. Vladanje je vještina poput medicine, plovidbe ili čak poljodjelstva. Nužna je posebna obuka, a nisu čak ni svi po prirodi sposobni steći
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 65
18.11.2011. 21:41:48
66
Tko treba vladati?
tu vještinu. Kao što medicinu treba prepustiti stručnjacima, a medicinsku obuku dati samo najprikladnijima, isto treba učiniti i s vladanjem i obukom za vladanje. Svaki drugi postupak vodio bi lošijim rezultatima, a slušanje što narod ima reći vodilo bi u propast. Imamo li sve ovo u vidu, Platonov argument protiv demokracije čini se ubojitim. Ako je vladanje umijeće, a umijeće mogu postići samo rijetki, onda se demokracija čini očito besmislenom ili iracionalnom. Branitelj demokracije mora naći odgovor na analogiju umijeća. No ima li ona neku slabost?
Problemi s čuvarima Odmah treba reći da je Platonov sustav jedan oblik diktature i baš kao što postoje načelni argumenti kojima se može suprotstaviti bilo kojemu demokratskomu sustavu, postoje i načelni argumenti koji se mogu iskoristiti protiv diktature. Čak i ako priznamo Platonu da obrazovanjem čuvara stvara klasu vladara stručnjaka, zasigurno ne slijedi da bismo im trebali predati vlast da upravljaju našim životima. Ne želim reći da nikada ne bismo trebali poslušati stručnjake, ali dajući im nekontroliranu moć prizivamo nesreću. Možete odlučiti prihvatiti liječnikov savjet ili se posavjetovati s arhitektom, ali tko bi bio sretan kada bi “liječnikova naredba” imala snagu zakona ili kada bi arhitekti dodjeljivali ljudima kuće? Bez obzira koliko su ti ljudi dobri u svojim poslovima, zašto bismo im trebali povjeriti da donose odluke u naše ime? Mogli bi biti dobri u još nečemu: u vlastitom bogaćenju. To je stari prigovor. Što sprječava čuvara – kralja filozofa – da ne okrene situaciju u vlastitu korist? Nije nikakva utjeha kazati da je vladar stručnjak. Ako očekujemo da su nam vladari korumpirani, onda bi nam bilo draže da vladaju oni koji su nesposobni. Na taj bi način korupcija bila barem manje štetna. Pitanje je, dakle, tko u Platonovu sustavu čuva čuvare? Platon nije previdio ovu poteškoću. U odgovoru tvrdi da se čuvare mora postaviti u položaj u kojem su mogućnosti za korupciju najmanje. Tako, na primjer, kralju filozofu nije dopušteno posjedovati privatno vlasništvo. Čini se stoga da tu ne bi bilo mjesta za onu vrstu korupcije koju tako često vidimo u suvremenom svijetu: vladajuća obitelj ili klika bogati se na račun naroda. To bi očito bilo isključeno u Platonovu sustavu – pod uvjetom da se može provesti zabrana privatnoga vlasništva. No ako pretpostavimo da se može provesti, čini se da smo zapali u oprečnu poteškoću. Ako se čuvari ne mogu nadati velikomu bogatstvu, zašto bi pristali vladati? Po Platonovu opisu čuvara, oni su filozofi koji bi radije
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 66
18.11.2011. 21:41:48
Tko treba vladati?
67
provodili vrijeme čitajući, razgovarajući i razmišljajući o filozofiji. Zašto bi se odrekli svoga vremena? Platonov je odgovor, donekle, negativan. Čuvari pristaju vladati ne zbog intrinzičnih i vanjskih nagrada koje iz toga slijede, već stoga što bi se inače našli pod vlašću drugih. Teška srca prihvaćaju tu neizbježnu dužnost kako vlast ne bi prepustili drugim ljudima, ili još gore svim drugim ljudima. Pa ipak, ako čuvari odluče prekršiti zakone koji se tiču privatnoga vlasništva, ili čak promijeniti zakone prikladnom procedurom, tko će imati ovlast i moć da ih spriječi? Stoga nas Platonovi zakoni kreirani da spriječe korupciju ne mogu u potpunosti umiriti. Uzvrati li se da pravilno filozofsko obrazovanje stvara osobu otpornu iskušenjima, mogli bismo odgovoriti da je puna i primjerena javna kontrola u obliku ovlaštenoga biračkoga tijela puno pouzdanije sredstvo. Dodatna briga jest pitanje kako se imenuju čuvari. Platon vjeruje da se potencijalni čuvari mogu izabrati dok su još mladi. Oni zatim prolaze različite ispite koji omogućavaju odabir onih najboljih. To je posve moguće: sjetimo se kako se generali uspinju u vojnim činovima. Ipak se možemo pitati hoće li u slučaju čuvara njihovi zahtjevi za vladavinom biti prihvatljivi stanovništvu u cjelini. Na kraju krajeva, većina ljudi neće imati prednost filozofske naobrazbe. Na što se svode ovi prigovori kada ih sve zbrojimo? Svode se otprilike na uvjerenje da nam ideja Platonova sustava ne zvuči nimalo privlačno. Društvo kako ga zamišlja Platon ne sadrži jamstva da će se čuvari uvijek moći oduprijeti iskušenju. I sasvim je moguće da ljudi neće prihvatiti njihovu vladavinu. No ti problemi s kojima se Platonov prijedlog susreće ne nude nam poticajnu obranu demokracije. Možda se rješenje može naći u nekom drugom nedemokratskom sustavu. Jer ako je vladavina umijeće koje može posjedovati tek malo njih, onda je posve besmisleno prepustiti rulji donošenje političkih odluka.
Znanje i interesi Druga bi nam vrsta argumenta mogla pomoći da ostvarimo neki napredak. Platon tvrdi da vladari trebaju stručno znanje. No može li se takvo znanje uistinu doseći? Ako vladar-stručnjak zapravo ne postoji, tada bi se Platonovo protivljenje demokraciji rasplinulo u dim. Neki su kritičari tvrdili da bismo trebali biti veoma skeptični prema tvrdnji da postoje vladari-stručnjaci koji posjeduju posebnu razinu znanja. Naposljetku, kaže se da nitko ni u što ne može biti apsolutno siguran. Pogrešive su zapravo sve tvrdnje o posjedovanju znanja, bilo u politici, znano-
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 67
18.11.2011. 21:41:48
68
Tko treba vladati?
sti ili filozofiji. Stoga, ako prepustimo odluke o bilo kojoj stvari takozvanim stručnjacima, sami sebe zavaravamo o njihovim sposobnostima. Iako nas omalovažavanje mudrosti onih koji zauzimaju položaje na vlasti često prilično ispunjava zadovoljstvom, to nas neće daleko odvesti. Činjenica da nitko ništa ne zna sa sigurnošću, ako to jest činjenica, ne govori protiv svakodnevne tvrdnje da neki ljudi bolje prosuđuju od drugih. Na primjer, ja sam, kao i mnogi, često veoma skeptičan prema tvrdnjama liječnika da posjeduju znanje. No ako vjerujem da mi je noga slomljena, za pomoć ću se obratiti liječniku, iako čvrsto vjerujem da liječnici često griješe, ponekad i vrlo ozbiljno. Jer može se očekivati da će oni bez medicinskoga obrazovanja (na primjer, ljudi za koje tisak ponekad otkrije da se pretvaraju da su liječnici) griješiti još i više. Stoga, čak i ako ne postoji nepogrešivo znanje, ne slijedi da je svatko jednako vješt, ili bolje rečeno nevješt, u svim granama istraživanja. Pokušavajući na ovaj način pobiti analogiju umijeća, tvrdi se da umijeća zapravo ne postoje. A u to nije lako povjerovati. Ne bi li ipak mogla biti istina da ne postoji stručno znanje primjenjivo na vladanje, iako stručno znanje postoji na drugim područjima? Teško da bismo i ovo povjerovali. Danas vladari trebaju istančano poznavanje gospodarstva te psihologije i ljudske motivacije. Trebaju imati (iako nemaju uvijek) visoku inteligenciju, iznimnu radnu sposobnost, oštru memoriju, izvrsnu sposobnost da se posvete detaljima i vještinu u odnosima s drugim ljudima. Besmisleno je smatrati da nitko nije potencijalno bolji vladar od bilo koga drugoga. Postoje snažni dokazi da je vladanje umijeće, barem jednim velikim djelom. Ipak, ima nešto u vezi s ovim prigovorom što nas može pogurati u plodonosnijem smjeru. Možda bi se moglo izvući više iz činjenice da političko odlučivanje ima nešto posebno što nije poput traženja da se pokažu ruke kako bismo odlučili trebamo li amputirati oboljeli ud. Da bismo to pokazali, trebali bismo pobliže pogledati narav glasanja u demokratskom sustavu. Platon podrazumijeva da je cilj glasanja utvrditi mišljenje o tome što je najbolje za državu u cjelini. Jasno da je to često jedna funkcija glasanja. No čini se da Platon pretpostavlja da glasanje nije ništa osim toga i njegov se argument svodi na tvrdnju da je takve odluke bolje prepustiti stručnjacima. Međutim, ako možemo pokazati da je glasanje nešto više od izražavanja mišljenja o javnom dobru, tada se možda može pružiti i čvršća obrana demokracije. Sjetimo se jedne od tvrdnji sa samoga početka ovoga poglavlja: demokratske vlade vladaju za narod, to jest, u interesu onih kojima se vlada. Iako se Platon protivi demokraciji, on dijeli pretpostavku da bi vladari trebali imati pri srcu interese naroda. On poriče da se to može postići sustavom vladavine putem naroda. Jedan pokušaj obrane demokracije jest pokušati tvrditi da je Platonova pozicija neodrživa. Vladavina za narod mora biti vladavina putem naroda.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 68
18.11.2011. 21:41:48
Tko treba vladati?
69
Zašto bi to bilo tako? Platon u biti zagovara sustav dobrohotne diktature. Ali čak i kad diktator želi promicati interese naroda, kako se ti interesi mogu doznati? U demokraciji ljudi pokazuju svoje interese glasanjem. Glasaju za ono što žele. Glasanje stoga nije samo procedura odlučivanja. Ono je način otkrivanja ili izražavanja upravo one informacije koju ta odluka mora uzeti u obzir: što ljudi žele. Kako se to može otkriti bez neke vrste glasačke procedure? Platon bi mogao odgovoriti da čuvari ne samo da su dobrohotni nego da su ujedno i stručnjaci. Oni posjeduju mudrost i znanje. Platonovi kraljevi nisu umišljeni, neuki tirani koje povremeno susrećemo u suvremenom svijetu. Oni su filozofi. Odgovarajući Platonu, pitamo se daje li im filozofska stručnost zaista uvid u interese naroda? Logika i metafizika ne govore nam što narod želi. Ni etika, pa čak ni politička filozofija. Čini se da su filozofsko znanje i činjenične informacije dvije potpuno različite stvari. Je li istina da političko odlučivanje treba imati razumijevanja za ono što narod želi? Možda bi trebalo imati razumijevanja za interese naroda, za ono što je najbolje za njih. Ne bi li se moglo reći da je poznavanje interesa naroda vrsta znanja koju nudi filozofsko obrazovanje? Možda svi imaju iste interese. U tom slučaju, istančana moć analize koju posjeduju filozofi stavlja ih u najbolji mogući položaj da doznaju interese naroda. Međutim, štogod Platon mislio o tome, i štogod da je istina u najdubljem metafizičkom smislu, u praksi zasigurno nije istina da svi imamo iste interese. Zamislimo da se razmatra gradnja važne ceste. Neki će ljudi biti zainteresirani da se cesta izgradi. Drugi će imati suprotne interese. Primjerice, vlasnik poduzeća smještenoga na postojećem glavnom putu. Jednima će biti u interesu da cesta ima određenu rutu, drugi će biti skloniji drugoj ruti. Gradnja ceste utjecat će različito na ljude. Dakle, postoje brojni i sukobljeni interesi koje ovdje valja uzeti u obzir. Čitanje filozofskih djela neće riješiti ovaj problem. S druge strane, sličan primjer mogao bi nas natjerati da posumnjamo u vrijednost demokracije. Kako donijeti odluku između konkurentskih preferencija ili interesa? Budući da postoji više od dviju opcija (cesta se može izgraditi duž nekoliko različitih ruta), lako je moguće da ni jedna opcija ne dobije većinsku potporu. No čak i ako dobije, je li očito da trebamo prihvatiti ono čemu je sklona većina? Možda bi to bilo krajnje nepravedno prema manjini (sjetimo se madisonovskoga elementa demokratske zaštite manjina). Zasigurno trebamo sud nekoga tko zna sve relevantne interese, pa solomonskom mudrošću donosi najpravičniju i najrazboritiju odluku. Ovo je tim nužnije ako prihvatimo Humeovu tvrdnju spomenutu u drugom poglavlju da ljudi često jako loše prosuđuju svoje interese u situacijama kada se razilaze njihovi dugoročni i kratkoročni interesi. Stoga, u najboljem slučaju, imamo argument za detaljno istraživanje mišljenja stanovništva, ali ne nužno i argument za demokraciju.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 69
18.11.2011. 21:41:48
70
Tko treba vladati?
Štoviše, demokracija je zapravo u lošijem položaju nego što je do sada izgledalo. Platon tvrdi da su nam potrebni vladari stručnjaci. Branitelj demokracije odgovara da stručnjaci trebaju znati interese naroda, a samo će glasanje pokazati koji su to interesi. Međutim, nije točno da će isključivo glasanje otkriti interese naroda, već je vrlo vjerojatno da će u tome biti učinkovitije ispitivanje javnoga mnijenja. K tomu, što još više zabrinjava, problem je što nikada ne možemo biti sigurni da nam demokratsko glasanje govori bilo što o preferencijama ili interesima naroda. Da bismo to vidjeli, razmotrimo jedan prilično uobičajen primjer. Pretpostavimo da grupa ljudi raspravlja treba li dopustiti pušenje na javnom mjestu koje oni dijele i nadziru – recimo da je riječ o studentskom domu. Pretpostavimo također da su se složili da se odluke donose većinom glasova. Znači li to da će grupa glasati da se pušenje dopusti ako i samo ako je većina sklona da se pušenje dopusti? Na prvi pogled čini se da je to očigledno, ali ako razmislimo, vidjet ćemo da ne mora biti tako. Zaista, neki će ljudi glasati kao da se očekuje da daju odgovor na pitanje “želite li da se [u studentskom domu] puši ili ne?” Ti će ljudi uistinu glasati u skladu sa svojim preferencijama. No drugi će glasati kao da pitanje na koje odgovaraju glasi “smatrate li da pušenje treba dopustiti?” U skladu s tim, neki pušači glasat će protiv vlastitoga užitka, tvrdeći da je pogrešno da pušači izlažu druge štetnim učincima svoga ponašanja. I neki nepušači glasat će protiv svojih vlastitih preferencija, tvrdeći da je pušenje stvar individualne odluke. Drugim riječima, ovi ljudi glasaju na bezinteresan način, te tako svojim glasanjem ne otkrivaju svoje interese. S obzirom na to, opasno je pretpostaviti da je demokracija način da se doznaju osobni interesi ili preferencije. Neki će ljudi glasati za ono što najviše žele. Drugi stavljaju po strani svoje vlastite preferencije ili interese, i glasaju na temelju morala. Nikada ne možemo biti sigurni što motivira članove bilo kojega glasačkoga tijela. Zapravo, ni oni sami ne mogu biti sigurni. Što je posljedica ovoga? Ako ljudi ne glasaju uvijek u skladu sa svojim preferencijama, ni za proces glasanja ne možemo reći da automatski otkriva preferencije većine. Što onda glasanje otkriva? Ako ljudi glasaju iz različitih motiva – neki iz preferencije, neki iz brige za općim dobrom – onda nam govori samo to da je većina ljudi glasanjem dala prednost jednoj opciji. Ne možemo sa sigurnošću reći da većina ljudi vjeruje da je pobjednička opcija u njihovu interesu, niti da većina ljudi vjeruje da je ta odluka za opće dobro. Ukratko, glasanje je s mješovitom motivacijom zbrka. A što je još gore, čini se da je to normalno u današnjim okolnostima.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 70
18.11.2011. 21:41:48
Tko treba vladati?
71
Glasanje i opće dobro Čini se da nas problem glasanja s mješovitom motivacijom prisiljava da odlučimo koju vrstu motivacije glasači trebaju imati. Drugo i možda još teže pitanje jest možemo li osigurati da će glasači u praksi imati tu vrstu motivacije. Razmotrimo najprije teoretsko pitanje. Ako ne želimo prihvatiti glasanje s mješovitom motivacijom, čini se da moramo izabrati između dva modela: onaj u kojem glasači glasaju u skladu sa svojim preferencijama i onaj u kojem glasači glasaju u skladu sa svojom procjenom ili subjektivnim mišljenjem o općem dobru. Vidjeli smo da je problem s prvim modelom da istraživanje javnoga mnijenja može biti mnogo prikladniji način skupljanja potrebnih informacija. No možda se drugi model – prema kojemu bi svi ljudi trebali glasati u skladu s njihovim zamislima o općem dobru – može iskoristiti u obrani demokracije. Međutim, ako pretpostavimo da ljudi trebaju glasati u skladu sa svojim zamislima o općem dobru, onda nam je potreban novi argument za demokraciju. Zadnji je argument bio da vladari bez glasanja ne bi znali što narod želi. Ali ako ljudi glasaju u skladu sa svojim zamislima o općem dobru, onda to ni glasanjem nećemo doznati. Samo ćemo doznati što većina smatra da je opće dobro, a ne čemu je većina zapravo sklona. No to upućuje na drugačiju obranu demokracije. Kada ljudima dopustimo glasanje sukladno njihovoj zamisli o općem dobru te slijedimo odluku većine, zasigurno imamo vrlo dobre izglede da budemo u pravu. Demokraciji ide u prilog što se sada čini da je ona izvrstan način otkrivanja općega dobra. Nažalost, čini se da ovaj argument ide na ruku Platonu. Zašto bismo očekivali da će glasanje rulje biti bolje nego da odluku prepustimo posebno obrazovanim stručnjacima? Mogli bismo tako tražiti od svekolikoga pučanstva da upravlja brodovima, donosi medicinske odluke, čuva ovce itd. Zašto bismo vjerovali da će narod biti uspješniji od stručnjaka? Na naše iznenađenje, postoji jedan razlog. Francuski filozof i teoretičar politike Marie Jean Antoine Nicolas Caritat Marquis de Condorcet (1743– 1794) iznio je vrlo zanimljiv matematički dokaz koji izgleda da pokazuje u čemu je prednost toga da narodu dopustimo da glasa o općem dobru. Condorcet ističe da je prihvaćanje većinskoga odlučivanja izvrstan način da se dođe do ispravnoga rješenja, pod pretpostavkom da narod u prosjeku ima natpolovične izglede da dođe do ispravnoga odgovora. Ako glasa velik broj ljudi, skoro je sasvim sigurno da će se doći do ispravnoga rješenja. U glasačkom tijelu koje broji deset tisuća ljudi, gdje svaki ima više izgleda da bude u pravu nego u krivu, većinskim odlučivanjem se skoro sigurno dolazi do ispravnoga rješenja.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 71
18.11.2011. 21:41:48
72
Tko treba vladati?
Moglo bi se pomisliti da je Condorcetov dokaz više nego dovoljan protuudarac Platonu. No bitno je uočiti da on funkcionira samo uz dva uvjeta. Prvo, prosječan pojedinac mora imati natpolovične izglede da bude u pravu (i sam Condorcet bio je jako pesimističan s tim u vezi kada je riječ o masovnom glasanju). Drugo svaki pojedinac mora biti motiviran glasati sukladno svojoj zamisli o općem dobru, a ne iz vlastitoga interesa. Ako se ne ispuni druga pretpostavka, onda smo opet u zbrci koju sam nazvao glasanje s mješovitom motivacijom. Ako se ne ispuni prva pretpostavka, onda je još i gore. Ako je vjerojatnije da je u prosjeku više ljudi u krivu nego u pravu, onda je gotovo sigurno da će glasanje većine dovesti do krivoga rješenja. Platonu, dakle, možemo odgovoriti samo ako se može udovoljiti tim dvama uvjetima. A može li se? Rousseau je filozof koji je imao čvrst intuitivni uvid u ova pitanja (iako je svoja glavna djela o demokraciji objavio dvadeset godina prije nego što je Condorcet izveo svoj matematički dokaz). Uistinu, opravdano je, među ostalim, gledati na Rousseauov Društveni ugovor kao na pokušaj da se ukaže na uvjete pod kojima će demokracija biti nadmoćna čuvarima. No prije nego što detaljnije pogledamo Rousseauovo stajalište, postoji još jedan dopunski odgovor Platonu što ga trebamo razmotriti.
Vrijednosti demokracije Do sada smo razmatrali pitanje je li demokracija bolja u postizanju određenih ciljeva od Platonova sustava čuvara. Točnije, sveli smo to sada na pitanje hoće li demokracija biti u stanju postići opće dobro. Međutim, nešto je čudno s ovim istraživanjem. Mnogi tvrde da trebamo dati prednost demokraciji čak i ako se ispostavi da demokratski sustav nije tako dobar u postizanju općega dobra kao što su neki drugi sustavi. Drugim riječima, do sada smo razmatrali samo pitanje postoji li instrumentalno opravdanje demokracije: je li ona način da se postigne nešto drugo što cijenimo? Možda bismo trebali razmotriti drugo pitanje. Ima li nešto intrinzično dobro u demokraciji? To jest, je li moguće da je demokracija dobra (barem do određene mjere) čak i ako nije uvijek u stanju postići željene posljedice? Razmatrajući ovu ideju možemo ponovno razmisliti o analogiji umijeća. Analogija umijeća zasniva se na ideji da je vladanje vještina: vještina cilja za postizanjem nečega što je izvanjsko. Platon je smatrao da je demokracija opravdana samo u onoj mjeri u kojoj je sposobna postići željene posljedice. Svjesni smo međutim da vještine ne cijenimo samo po njihovim rezultatima nego, barem ponekada, i zbog njih samih. Iako se možda čini da je u ovom kontekstu neprimjereno uvesti ovakvu analogiju, zamislimo da je primjena vještine poput hobija. Čak i ako je nečiji hobi jako praktičan, poput obrade
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 72
18.11.2011. 21:41:48
Tko treba vladati?
73
drveta, malo tko će ga procjenjivati s obzirom na to je li to najučinkovitiji način da se nešto postigne. To možda jest jako zgodan stol, ali kada izračunate vrijeme koje ste potrošili na njegovu izradu, u robnim kućama bez sumnje postoje i bolji i jeftiniji. Hobiji omogućuju ljudima da obogate i provjere svoje tjelesne i mentalne sposobnosti i da razviju osjećaj vlastite vrijednosti. Ova vrsta vrijednosti neovisna je od dobara koja se mogu proizvesti. Na vidjelo izlazi zamisao da demokraciju ne treba prosuđivati u pogledu njezine uspješnosti u postizanju općega dobra, iako je i to važno. Osvrnimo se ponovno na analogiju umijeća. Platon uspoređuje vladanje s plovidbom, s upravljanjem državnim brodom. Možemo zamisliti kakav bi kaos nastao ako bi svjetini prepustili upravljanje brodom. To bi postala “pijana plovidba uživanja”, kaže Platon. Nikad nećemo stići tamo gdje želimo. No treba li plovidba uvijek imati tako jasnu svrhu učinkovitoga dolaska na prethodno izabrano odredište? Uzmimo, na primjer, putovanje kojemu je cilj poduka u plovidbi. U tom slučaju svatko bi mogao doći na red za kormilo. Dapače, zašto putovanje državnim brodom ne bi bila “pijana plovidba uživanja”? Što je tu loše, barem ako se svi zabavljamo i dođemo sigurno kući? Ovdje je važno ustanoviti da postoje vrijednosti u političkom donošenju odluka koje se razlikuju od vrijednosti postizanja zadanih ciljeva. Branitelji demokracije mogu reći da je demokracija vrijedna ne samo, ili ne nužno, jer demokracije donose bolje odluke od drugih vrsta država već stoga što postoji nešto vrijedno u samom demokratskom procesu. Za demokraciju se najčešće smatra da izražava dvije vrijednosti do kojih nam je stalo: slobodu i jednakost. Sloboda se, kako je ovdje razumijemo, očituje u davanju ljudima utjecaja na političko odlučivanje, posebno u onim odlukama koje se tiču njih samih. Jednakost se očituje u tome što je ova sloboda dana svima. Za Rousseaua, problem je političkoga poretka “pronaći takav oblik udruživanja što brani i zaštićuje svim zajedničkim snagama osobu i imanje svakog člana, i u kojem se svatko, ujedinjavajući se sa svima, pokorava ipak samo sebi i ostaje isto tako slobodan kao i prije” (Društveni ugovor, knj. I, pogl. 6, str. 101 [191]). Začudo, Rousseau smatra da može riješiti ovaj problem. Kako bilo koji politički sustav može dopustiti da se “svaki član pokorava samo sebi”? Vrijeme je da se posvetimo Rousseauu i vidimo na koji način namjerava braniti demokraciju, kako s instrumentalnoga gledišta (kao način za postizanje općega dobra), tako i po sebi (kao izraz slobode i jednakosti).
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 73
18.11.2011. 21:41:48
74
Tko treba vladati?
Rousseau i opća volja Ako su djeca zajednički podignuta u okrilju jednakosti, ako su prožeta državnim zakonima i maksimama opće volje, ako su naučena da ih štuju povrh svih stvari, ako su okružena primjerima i predmetima koji im neprestano govore o nježnoj majci koja ih hrani, o njenoj ljubavi prema njima, o neprocjenjivim dobrima koja dobivaju od nje, o uzvratu koji su joj dužni – ne dvojimo da će tako naučiti da se uzajamno ljube kao braća, da uvijek žele ono što društvo hoće, da neplodno i zaludno mlaćenje prazne slame sofista zamijene djelima ljudi i građana, te da jednoga dana postanu branitelji i očevi domovine čija su djeca bili tako dugo. (Rousseau, Rasprava o političkoj ekonomiji, 33–34 [149])
Kao što smo vidjeli, Platon tvrdi da vladanje iziskuje posebnu obuku ili obrazovanje. Rousseau to ne dovodi u pitanje, ali niječe da tu obuku treba dobiti tek nekolicina. Mnogo je bolje ako svatko stekne prikladne vještine, te se onda prihvati aktivne – demokratske – uloge kao dio “suverena” (izraz koji Rousseau koristi za skup građana koji zajednički djeluju pod vlastitom vlašću). Zato demokratska država treba pridavati veliku važnost obrazovanju građana. Rousseauovi građani trebaju biti uvježbani tako da “ne žele ništa protivno volji društva”. Ovo je presudno za zdravlje i očuvanje države. Građanstvo za Rousseaua ujedno podrazumijeva aktivnu javnu službu: “Čim javna služba prestane biti glavno zanimanje građanima i čim im se više svidi služiti svojom kesom nego svojom ličnošću, država je već na rubu propasti” (Društveni ugovor, knj. III, pogl. 15, str. 148 [265]). Rousseau od svojih građana zahtijeva da, zajedno s javnim službama, igraju aktivnu ulogu u političkom odlučivanju. Pomoću jednoga oblika izravne demokracije svi građani sudjeluju u donošenju zakona. Ipak, ova se tvrdnja treba iznijeti s oprezom, jer postoje odlomci u kojima se čini da Rousseau argumentira protiv demokracije. Kada bi se pojam najstrože primijenio, istinske demokracije nikada nije ni bilo, niti će je biti. Protivno je prirodnom poretku da većina vlada, a da se vlada manjinom. Ne može se zamisliti kako bi narod ostao stalno okupljen da bi se bavio javnim poslovima i lako je uvidjeti da zbog toga ne mogu uspostaviti povjerenstva a da se ne promijeni oblik upravljanja. (Društveni ugovor, knj. III, pogl. 4, str. 133 [239])
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 74
18.11.2011. 21:41:48
Tko treba vladati?
75
Prema tome, zaključuje Rousseau, “kada bi postojao narod bogova, on bi sobom vladao demokratski. Tako savršena vladavina ne pristaje ljudima” (Društveni ugovor, knj. III, pogl. 4, str. 134 [240]). Kako valja razumjeti Rousseauovo stajalište? Počnimo s nezgodnim pojmom opće volje. Prvo, Rousseau razlikuje volju svih – proizvod pojedinačne volje svakoga pojedinca – od opće volje. Sjetimo se prijašnjega razlikovanja između glasanja u vlastitom interesu i glasanja za ono što se smatra ispravnim. Glasajući na prvi način – u vlastitom interesu – izvršavate vlastitu volju. Glasati za ono što je po vašem mišljenju moralno ispravan ishod ili opće dobro, za Rousseaua znači glasati u skladu s vašom zamisli o općoj volji. Pa što je opća volja? Bilo bi korisno za ilustraciju zamisliti poduzeće koje ima tisuću zaposlenika i utvrđeni iznos od milijun kuna za povećanje plaća. U interesu je svakoga pojedinca da dobije što je više moguće novca, tako da bismo mogli reći da je pojedinačna volja svakoga pojedinca pokušati dobiti dodatnih milijun kuna. Zbrajanjem ovih pojedinačnih volja dobivamo volju svih: zahtjev za milijardu kuna koja naravno nije bila ponuđena. No pretpostavimo da zaposlenike zastupa sindikat koji postupa jednako u interesu svih svojih članova. Sindikat ne može učiniti ništa osim da zatraži taj milijun kuna te ga onda jednako podijeli među svojim članstvom, dajući svakomu tisuću kuna. Ovaj ishod predstavlja opću volju: postupak koji je jednako u interesu svih članova. To nije u bilo čijem zasebnom interesu, iako je u općem interesu. Tu vidimo primjer razlike između pojedinačnih volja svih građana i opće volje. Opća volja zahtijeva politiku koja jednako zastupa svačiji interes. Stoga opću volju možemo smatrati općim interesom. Rousseau također tvrdi da opća volja mora biti “opća i u svom cilju isto kao i u svojoj biti” (Društveni ugovor, knj. II, pogl. 4, str. 111 [205]). To jest, mora se primijeniti jednako na sve građane. Pod tim Rousseau misli da opća volja mora donositi isključivo zakone koji, barem u načelu, pogađaju sve građane, a ne izvršne odredbe usmjerene na određene pojedince ili skupine. Nama trebaju vladati zakoni, ne vladari. Smisao je ovoga, po Rousseauu, osigurati da opća volja bude izraz općega interesa. Rousseau smatra da pod takvim okolnostima nitko ne bi imao razloga glasati za neki ugnjetavalački ili nepotreban zakon budući da svi zakoni jednako pogađaju sve osobe. Narod, kao suveren, donosi zakone koji izražavaju opću volju. Kako onda primijeniti te zakone? Naposljetku, oni će često zahtijevati postupak koji izdvaja skupine ili čak pojedince. Zakonsko je kažnjavanje najočitiji primjer. Rousseauov je odgovor da primjena zakona nije posao suverena već izvršne vlasti ili vlade. Izvršna vlast uređuje svakodnevne poslove, i Rousseau smatra da bi bilo besmisleno demokratski urediti ovu zadaću, ako se time misli na opće aktivno sudjelovanje. Čini se da je Rousseau skloniji “izbornoj aristokraciji”, prema svemu sudeći jednoj drugačijoj
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 75
18.11.2011. 21:41:48
76
Tko treba vladati?
vrsti demokracije, gdje “najmudriji vladaju mnoštvom i gdje smo sigurni da oni vladaju njime ne zbog svog probitka, već zbog njihova” (Društveni ugovor, knj. III, pogl. 5, str. 135 [242]). Uočite kako se Rousseauov sustav razlikuje od Platonova. Iako u shemi koju opisuje Rousseau najmudriji vladaju mnoštvom, važno je sjetiti se da vlada ili uprava imaju ograničenu ulogu. Vlada ne donosi zakone, već ih samo primjenjuje ili provodi. To nije tako beznačajno kao što zvuči: vlada, na primjer, ima pravo objaviti rat. To je pojedinačan čin – tiče se jedne određene stvari – tako da narod kao suveren o tome ne može propisati zakon. Sve što mogu učiniti jest postaviti opće uvjete u kojima se može objaviti rat. Vlada odlučuje jesu li ti uvjeti ispunjeni i poduzima prikladno djelovanje. Stoga je ključna razlika između Platonovih filozofa kraljeva i Rousseauove izborne aristokracije u tome što Rousseauovi vladari nemaju vlast da donose zakone. Kako se donose zakoni? Rousseau tvrdi da “suveren može djelovati samo kada je narod okupljen” (Društveni ugovor, knj. III, pogl. 12, str. 146 [261]). Po tome se njegov sustav razlikuje od sustava suvremenih demokracija. Zakoni se ne donose u parlamentu već na narodnim okupljanjima. Na takvim se okupljanjima otkriva opća volja: Kada se u narodnoj skupštini predlaže neki zakon, narod se ne pita da li prihvaća prijedlog ili ga odbija, već da li je on sukladan ili nije općoj volji, koja je njihova. Svatko glasajući daje svoje mišljenje o tome, i na osnovi prebrojanih glasova objavljuje se opća volja. Ako je, dakle, gledište protivno mojem nadvladalo, to dokazuje samo da sam se prevario i da nije opća volja ono što sam ja smatrao da jest. (Društveni ugovor, knj. IV, pogl. 2, str. 156 [278]). Mnogo se toga može prigovoriti Rousseauovu prijedlogu. Posebno se sumnjivom čini mogućnost “okupljanja naroda”. No prije nego što razmotrimo ove poteškoće, prisjetimo se zašto smo uopće razmatrali Rousseauovo stajalište. Istaknuli smo da je Condorcet dokazao da postoje uvjeti pod kojima je glasanje iznimno dobro sredstvo za otkrivanje istine o nekim stvarima. Ako pretpostavimo da ljudi u prosjeku imaju natpolovične izglede da budu u pravu, onda je vrlo vjerojatno da većinska odluka daje ispravan odgovor, barem u slučaju pozamašnoga glasačkoga tijela. Podsjetimo se koji su nužni uvjeti da bi se ova zamisao primijenila. Moramo biti sigurni da ljudi glasaju u skladu sa svojom zamisli što bi bilo ispravno rješenje – a ne naprosto za ishod koji im najviše ide u prilog – i da ljudi zaista u prosjeku imaju natpolovične izglede da budu u pravu. Za Rousseaua smo rekli da je intuitivno shvatio važnost ovih uvjeta te skicirao sustav koji ih zadovoljava. Sada trebamo ispitati zadovoljava li ih taj sustav uistinu.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 76
18.11.2011. 21:41:48
Tko treba vladati?
77
Pogledajmo najprije što opravdava pretpostavku da su ljudi vjerojatno u pravu kada glasaju na temelju svoga mišljenja o općem interesu? Dio se odgovora mora nalaziti u našem početnom zapažanju da je za Rousseaua obrazovanje u jednakoj mjeri važno kao i za Platona. Pojedince treba obrazovati da bi postali građani. No također je bitno da Rousseau želi političko društvo urediti tako da se opća volja uočava bez poteškoća, pod uvjetom da predodžba nije zamagljena vlastitim interesom. Zajednički je interes isti za sve pojedince i svi su jednako pogođeni donesenim zakonima. Ipak, mogli bismo se upitati kako je to moguće? Netko je bogat, netko siromašan. Netko je poslodavac, netko je zaposlenik. Kako je moguće da zakoni pogađaju sve jednako? Klasne razlike zasigurno dovode do različitih, pa i oprečnih interesa. Činjenica da zakoni nikoga ne izdvajaju teško da je dovoljna kako bi se pokazalo da će se zakonski prema svima postupati jednako. Ovo pobuđuje dvije sumnje. Zašto uopće smatramo da postoji opća volja, tj. takva politika koja se prema svima odnosi jednako? Drugo, čak i ako postoji, malo je vjerojatno da ju je lako odrediti. Rousseau je predvidio obje ove poteškoće i našao je radikalno rješenje za njih. Kako bi njegov sustav bio provediv, tvrdi da ne smiju postojati velike nejednakosti. “Nijedan građanin ne smije biti toliko bogat da uzmogne kupiti drugoga i nijedan toliko siromašan da bude prisiljen prodati se” (Društveni ugovor, knj. II, pogl. 11, str. 123 [225]). Ako klasne razlike onemogućavaju formiranje opće volje, onda se klase moraju ukinuti. Svi trebaju biti ravnopravni. U najmanju ruku, nitko ne bi smio biti toliko bogat da bi bio u stanju trgovati glasovima drugih ljudi, ni toliko siromašan da se nađe u iskušenju da proda svoj vlastiti. Rousseau se nije pozabavio detaljima kako postići i očuvati tu jednakost, ali je jasno da društvo bez klasa ima velike prednosti s gledišta demokracije. Mnogo je vjerojatnije da će svi biti pogođeni na isti način istim zakonom, a k tomu, smanjit će se poteškoće u pronalaženju najboljega zakona. Rousseau, naravno, prihvaća da će čak i ljudi koji djeluju u dobroj vjeri učiniti pogreške, ali “višak i manjak … se međusobno poništavaju, a kao zbroj razlika ostaje opća volja” (Društveni ugovor, knj. II, pogl. 3, str. 109 [203]). Iako se ljudi redovito sastaju, neće ih se često sazivati radi donošenja odluka. Dobra država treba donijeti malo zakona. Zato narod može iskoristiti sve što je u njegovoj moći da se informira o slučajevima u kojima je pozvan da glasa. Rousseau smatra da se najveća prepreka nastanku opće volje ne nalazi u neuspjehu pojedinaca da je uvide, nego u njihovu neuspjehu da budu dovoljno motivirani da djeluju po njoj. Poteškoća se najjače osjeća “kada se rovari, stvaraju udruženja na štetu glavnoga” (Društveni ugovor, knj. II, pogl. 3, str. 110 [203]).
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 77
18.11.2011. 21:41:48
78
Tko treba vladati?
Da bismo to vidjeli možemo se vratiti primjeru koji nam je poslužio da ilustriramo razliku između opće volje i volje svih. Zamislili smo ukupno milijun kuna koje treba podijeliti na tisuću zaposlenika. Kada bi te zaposlenike predstavljao jedan sindikat tada bi, pod pretpostavkom da nema razloga da se nekom zaposleniku daje prednost pred drugim, sindikat zahtijevao da se novac podijeli jednako, tako da svatko dobije tisuću kuna. Ali pretpostavimo da umjesto jednoga postoji deset sindikata, pri čemu svaki predstavlja stotinu radnika. Svaki od ovih sindikata bez sumnje bi zahtijevao više nego što je njihov “pravični dio”. Članstvo bi u takvu sindikatu prema Rousseauovim riječima iskrivilo ljudsku predodžbu. Pojedinac bi bio podložan utjecaju sumnjivih argumenata koji “dokazuju” zašto članovi njegova sindikata trebaju dobiti više. Ili, kako bi to Rousseau rekao, svaki od ovih sindikata imao bi opću volju s obzirom na svoje članove, ali pojedinačnu volju s obzirom na cjelinu. Kada se oforme “interesne skupine” i ljudi glasaju za interes svoje pojedinačne skupine, nema razloga vjerovati da će glasački proces iznjedriti opću volju. Rousseauov glavni odgovor na ovo jest ili da političke stranke ili frakcije ne bi smjele postojati ili, ako postoje, treba ih biti jako puno. Na taj bi način interesi pojedinačnih skupina imali malen utjecaj na odluke cjeline. Time još uvijek nije u dovoljnoj mjeri objašnjeno zašto bi građani glasali za opću volju, a ne za svoje vlastite pojedinačne interese. Rousseauovo glavno rješenje za ovaj problem jest da se pojedince mora pripremiti da se snažno poistovjete sa skupinom kao cjelinom. Ima nekoliko sredstava da bi to osigurao. Već smo se susreli s najočitijim od tih sredstava: obrazovanje za građansku vrlinu. Ljude treba ispravno odgajati tako da nauče “voljeti jedan drugoga kao braća”. Na taj se način učvršćuju društvene veze i proširuju nazori svake osobe tako da one pokazuju zanimanje za državu kao cjelinu te će stoga prirodno nastojati promicati opću volju. Mogli bismo pomisliti da je ovo pomalo zastrašujuća zamisao. I pored Rousseauove opsjednutosti zaštitom slobode pojedinca, ona miriše na indoktrinaciju, pa neki kritičari tvrde da su u Rousseauovu mišljenju zamijetili fašističke ili totalitarne prizvuke. Obrazovanje treba ljude ukalupiti kako bi zaboravili na sebe u korist države. Dva su odgovora na ovu kritiku. Kao prvo, Rousseau pretpostavlja da već trebaju postojati običajne i tradicijske veze koje ujedinjavaju ljude prije nego što su u stanju prihvatiti zakone. Stoga je obrazovanje način formaliziranja i učvršćivanja već prisutnih veza u zajednici, a ne nametanje umjetnoga poretka različitim skupinama ljudi. Kao drugo, Rousseau ne bi bio pretjerano zabrinut što neke od mjera koje zagovara nisu po ukusu suvremenih liberala. To je još jasnije u slučaju “cenzure” i “građanske religije”, drugih dvaju sredstava koja zagovara da bi osigurao društveno jedinstvo.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 78
18.11.2011. 21:41:49
Tko treba vladati?
79
Rousseau smatra da država treba “službenoga cenzora” čija je uloga ohrabriti ljude da djeluju u skladu s javnim moralom. Rousseau ne razmatra cenzuru u njezinu suvremenom smislu potiskivanja govora ili slika, iako bi ovo bez sumnje bilo uključeno u cenzorovu ulogu. Nametanje određenih tipova ponašanja i suzbijanje drugih glavna su Rousseauova briga. U biti, posao je cenzora da ismijava i tako obeshrabruje određene oblike nedruštvenoga ponašanja. Kao primjer, Rousseau navodi kako su “neki pijanci sa Samosa oskvrnuli sud efora. Sutradan je javnim ukazom dopušteno Samošanima da budu prostaci. Prava kazna je manje stroga od tobožnjeg nekažnjavanja” (Društveni ugovor, knj. IV, pogl. 8, str. 168 [298]). Na taj je način cenzor zadužen da brani i po potrebi objašnjava javni moral. Kao zadnje sredstvo za osiguranje društvenoga jedinstva, Rousseau predlaže da svaka država bude uređena u skladu s “građanskom religijom”, kako je on naziva. Ukratko, Rousseauov opis religije ima tri dijela. Prvo, zahtijeva da svaki građanin pristupi nekoj od religija jer će tako “zavoljeti svoju dužnost”. Drugo, treba tolerirati raznolikost religija, ali samo onih koje i same uključuju načelo tolerancije. Inače bi neki građani bili prisiljeni da postanu neprijatelji što je suprotno ideji društvenoga mira. Zadnje i najvažnije jest da pored privatnoga morala svaka osoba treba prihvatiti građansku religiju. Ona treba imati takve odredbe koje “nisu točno … religijske dogme, već kao osjećaji društvenosti bez kojih je nemoguće biti dobar građanin i vjeran podanik” (Društveni ugovor, knj. IV, pogl. 8, str. 174 [307]). U konačnici, ako bi Rousseauov sustav zaživio, čini se da bi imao dobre izglede da udovolji dvama uvjetima koja smo postavili za primjenu Condorcetova argumenta. Uvjeti su bili da ljudi glasaju na temelju morala a ne na temelju vlastitoga interesa, te da u prosjeku imaju natpolovične izglede da dođu do moralno ispravnoga odgovora. Vjerojatno bi u Rousseauovoj idealnoj državi ovi uvjeti bili ispunjeni. Naravno, to ne znači da je jedini način da se ti uvjeti zadovolje slijediti Rousseauov prijedlog: možda bi se mogao iznaći neki alternativi sustav. No usredotočimo se na Rousseaua. Čak i ako dopustimo da njegov sustav udovoljava Condorcetovim uvjetima, je li to sustav koji bismo trebali usvojiti?
Sloboda i jednakost Podsjetimo se prijašnje rasprave u kojoj smo naveli, u biti, dvije vrste odgovora Platonu. U jednom se tvrdi da je demokracija, u načelu, način postizanja “ispravnoga rezultata” koji je barem toliko dobar kao vladavina stručnjaka, ili čak bolji. Ovaj instrumentalni oblik opravdanja, kako smo
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 79
18.11.2011. 21:41:49
80
Tko treba vladati?
ga nazvali, odgovara Rousseauovu argumentu što smo ga upravo razmotrili. Drugi nas tip odgovora upućuje da razmotrimo intrinzičnu vrijednost demokracije. Na njega, u biti, možemo gledati kao na pitanje u kojoj mjeri demokracija izražava ili unapređuje vrijednosti slobode i jednakosti. Rasprava o ovom pitanju ima i dodatnu prednost što nam pomaže da odlučimo želimo li ostvariti upravo Rousseauov sustav. Kako dakle Rousseauov poredak izražava ideju jednakosti? Jednakost je ušla u raspravu preko ideje da bi bez približne jednakosti u bogatstvu došlo do formiranja frakcija. Ne samo da bi to zamaglilo prosudbu glasača, već bi možda i spriječilo nastanak opće volje – politike koja je u jednakoj mjeri u interesu svih glasača. Bogati bi, naime, tražili skup zakona koji bi im osobito pogodovali, a imali bi novac i utjecaj da stvari urede po vlastitom ukusu. Stoga Rousseau podrazumijeva da istinska demokracija pretpostavlja besklasno društvo. Međutim, sama ideja opće volje još je više egalitarna. Ispravna politika jest ona koja jednako koristi svim građanima. Na prvi pogled, bilo bi teško osmisliti sustav koji pridaje veću važnost jednakosti, posebno kada se kombinira s demokratskim načelom da svi građani imaju jednako pravo odlučivanja u pokušaju da se odredi narav opće volje u bilo kojoj situaciji. Nažalost, Rousseauov sustav daje donekle varljiv privid jednakosti. Rousseau uvijek koristi muški rod kada govori o građanima. To nije jezična slučajnost. Rousseau je vjerovao da su žene podložna bića i čini se da je jednostavno podrazumijevao da se građanska prava trebaju dati samo muškarcima. Učenje o jednakosti građana prilično je nagrđeno Rousseauovom tvrdnjom da je prirodno da postoje nejednakosti između muškaraca građana i žena koje to nisu. Na ovu nedosljednost u Rousseauovu sustavu osvrnula se vjerojatno prva važnija zagovornica ženskih prava, Mary Wollstonecraft, u svojoj knjizi Obrana ženskih prava, objavljenoj 1792. Wollstonecraft je tvrdila da nema temelja prema kojemu bi se ženama uskratila građanska prava. No čak je i ona nekoga izgubila iz vida. Podrazumijeva se da emancipirana građanka ima služavku i čini se da je Wollstonecraft jednostavno zanemarila ideju da bi i ta služavka trebala imati pravo glasa. Sve do nedavno uglavnom se pretpostavljalo da jedino ljudi koji posjeduju neko vlasništvo imaju pravo glasa. Onima bez vlasništva ne može se vjerovati da će svoje glasove “odgovorno” upotrijebiti. Ipak, ono što je motiviralo Mary Wollstonecraft, Rousseaua pa i drevne Grke jest prozaičnija misao da ljudi koji su djelatni građani nemaju vremena da si peru rublje ili kuhaju ručak. Izvršavanje dužnosti djelatnoga građanina iziskuje vrijeme, jer se treba i dobro informirati i sudjelovati na javnim raspravama i skupštinama. Svi koji su angažirani u javnom životu trebaju kućnu ispomoć. Grci su smatrali da je neupitno da je demokracija
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 80
18.11.2011. 21:41:49
Tko treba vladati?
81
konzistentna s ropstvom, za Rousseaua je konzistentna sa spolnom neravnopravnošću, a za Wollstonecraft s oduzimanjem prava glasa siromašnim. Dvije su stvari dovele do promjena koje su omogućile opće pravo glasa. Kao prvo, to je stajalište (prilično depresivno) da pravo glasa ne nosi sa sobom tešku odgovornost da se bude dobro obaviješten o politici i ekonomiji; drugo, kućni su strojevi, barem u razvijenom svijetu, uvelike olakšali teret kućanskih poslova. Možda je pretjerano reći da je perilica za rublje omogućila demokraciju, ali je sigurno da ju je potpomogla. Unatoč tomu što Rousseau ženama nije dao pravo glasa, stvarna logika njegove političke misli govori da ne postoji dobar razlog za to. U stanju smo dakle konstruirati model istinske jednakosti na temelju Rousseauovih prijedloga. Toliko o jednakosti. A što je sa slobodom? Nije teško otkriti bitna ograničenja slobode u Rousseauovu odabranom poretku. Jednostavno rečeno, glavno ograničenje predstavlja naličje pokušaja stvaranja društvenih veza. Sloboda mišljenja krajnje je ograničena, posebno na području religije. Kao prvo, zabranjen je ateizam. Drugo, netolerantne religije ne smiju se tolerirati. Treće, svi moraju podržati građansku religiju. A teško licemjerima: “Ako bi se netko, nakon što je javno priznao te dogme (građanske religije), ponašao kao da u njih ne vjeruje, neka bude kažnjen smrću. On je počinio najveći zločin, lagao je pred zakonima” (Društveni ugovor, knj. IV, pogl. 8, str. 174 [307]). Kada tomu dodamo postojanje cenzorskoga ureda čija je uloga da zavede javni ili običajni moral, slijedi da pojedinci gube slobodu da budu nekonvencionalni. Bez sumnje, tu bi bila uključena i ograničenja prema ljudima koji provode “eksperimente življenja”, da upotrijebimo termin s kojim ćemo se ponovno susresti u ispitivanju Millovih stajališta o slobodi u idućem poglavlju. Imajući na umu ovo restriktivno neliberalno zaleđe, možemo se pitati kako Rousseau i nadalje može tvrditi da je riješio problem iznalaska oblika društva u kojemu se “svatko, ujedinjavajući se sa svima, pokorava ipak samo sebi i ostaje isto tako slobodan kao i prije” (Društveni ugovor, knj. I, pogl. 6, str. 101 [191]). Može se reći da Rousseau zastupa ono što se naziva “pozitivni” pojam slobode. Detaljnije ćemo razmotriti ovu ideju u sljedećem poglavlju, ali njezin je smisao da sloboda ne leži samo u sposobnosti da slijedimo vlastite želje, a da nas drugi pri tome ne ograničavaju (“negativni” pojam), već da je ona nešto što zahtijeva određene vrste djelovanja. Teoretičari pozitivne slobode definiraju slobodu kao “življenje života koji bi racionalna osoba odabrala živjeti”. U Rousseauovu je slučaju takav racionalni život dostupan samo u građanskom društvu. “Jer poriv prohtjeva je ropstvo, a posluh zakonu koji smo sebi propisali jest sloboda” (Društveni ugovor, knj. I, pogl. 8, str. 104 [196]). Naravno, zakone si propisujemo glasajući kao članovi
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 81
18.11.2011. 21:41:49
82
Tko treba vladati?
suverena. Rousseau smatra da se za nas može reći da smo istinski slobodni samo ako djelujemo u skladu sa zakonima koje je stvorio suveren, djelujući prema općoj volji. Kritičari su primijetili da prema ovoj teoriji netko može biti “prisiljen da bude slobodan”; to je zapravo izraz koji koristi sam Rousseau. Razmotrimo slučaj nekoga tko vjeruje da opća volja zahtijeva jednu politiku (politika A), dok većina prihvaća drugu (politika B). Pretpostavimo da politika B predstavlja opću volju. Osoba će u tom slučaju biti prisiljena djelovati u skladu s politikom B, a kako je sloboda poistovjećena s općom voljom, slijedi da je osoba prisiljena da bude slobodna. Rousseau bi rekao da je sve drugo, primjerice djelovanje iz sklonosti, robovanje porivima, a ne istinska sloboda. Rousseauovi protivnici ističu da se na taj način mogu braniti čak i krajnje represivni režimi zbog toga što podupiru slobodu. Iako Rousseauov sustav možemo spasiti od nejednakosti, krajnje je nejasno možemo li reći, kao što bi to Rousseau htio, da promiče vrijednost slobode.
Radikalna kritika Rousseaua Ovu su kritiku preuzeli i nadogradili suvremeni pisci koji, iako pod snažnim utjecajem Rousseauovih spisa, smatraju da njegov ideal države treba unaprijediti i popraviti na nekoliko načina. Oni iznose tri usko povezane kritike. Prva se usredotočuje na ideju opće volje. Čak i kada bi bila istina da se u ujedinjenom i iznimno jednakom društvu opća volja može oblikovati i razmjerno jednostavno uočiti, nije istina da se suvremena društva ravnaju prema ovomu idealu, niti je poželjno da to čine. Ekonomske klase nisu jedina prepreka oblikovanju opće volje. Mi također pripadamo različitim religijama, imamo različite moralne i filozofske nazore i dolazimo iz različitih kulturnih, etničkih i rasnih sredina. To ne znači da se ne može naći neka politika koja je svima jednako u interesu. I pored naših razlika svi imamo slične temeljne potrebe. No i povrh toga, do sukoba može doći zato što pridajemo vrijednost različitim stvarima, na primjer, ekonomskomu napretku ili zaštiti prirodne okoline. Stoga je mala vjerojatnost da će se u velikom broju stvari moći naći neka politika koja bi svima bila u jednakom interesu. Ili, kada bi takva postojala, da bi je bilo lako otkriti. Možda bismo onda jednostavno morali odbaciti Rousseauovu ključnu pretpostavku da građani mogu oblikovati svoje volje u opću volju. Drugo, ne možemo se diviti tomu kako Rousseau postupa prema onima koji zastupaju manjinska gledišta. Ljude koji se ne slažu s mišljenjem većine treba “prisiliti da budu slobodni”. One koji isprva priznaju načela
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 82
18.11.2011. 21:41:49
Tko treba vladati?
83
građanske religije, a onda ih krše, treba ubiti. U svrhu čvrstoga državnoga jedinstva, na neslaganje se gleda kao na kriminal, a kriminal je izdaja. To bi se nekako i dalo braniti kada bi većina uvijek bila u pravu u pogledu opće volje, pa bi protivnici stoga bili ili u zabludi ili protiv društva. No ako nema opće volje, onda je ovaj argument zastrašujući u svakom pogledu. I konačno, Rousseauovi kritičari ne prihvaćaju da se sloboda treba izjednačiti s poslušnošću, čak ni s “poslušnošću zakonu što ga donosimo za sebe”. Drugačije rečeno, unutar Rousseauova sustava “donositi zakon za sebe” jednostavno znači sudjelovati u proceduri odlučivanja. Ali pretpostavimo iznova nekoga tko je u manjini i čija gledišta ne postaju zakon. Iako može biti opravdano prisiliti takve ljude da se pokoravaju zakonu, bilo bi skandalozno reći da ih takva prisila čini “slobodnim”, da ih se navelo da poštuju zakon koji su stvorili sami za sebe. Iako je manjina sudjelovala u proceduri odlučivanja, zakon je donesen usprkos njima, a ne zbog njih. Sada se može uvidjeti snaga ovih prigovora. Da bi Rousseau mogao tvrditi da je demokracija instrumentalno opravdana, tj. da je ovo vrlo pouzdan način postizanja moralno ispravnih rješenja, on mora jako zategnuti veze društvenoga jedinstva. Tako jako da sustav zapravo postaje neprihvatljivo represivan. Stoga u Rousseauovu modelu, iste mjere koje omogućuju instrumentalnu obranu demokracije, ujedno je čine intrinzično nepoželjnom. U dopunjenom obliku može se postići jednakost, ali ne i sloboda kako je mi shvaćamo, a niti pluralizam, niti različitost. Prevelika je cijena koju moramo platiti za opću volju. Stoga Rousseauov sustav zahtijeva popravke. Uistinu, u svjetlu ovih prigovora možemo ukazati na još jednu neobičnost u Rousseauovu idealnom poretku, neobičnost koja je u dosadašnjoj raspravi ostala neprimijećena. To je stupanj do kojega Rousseau dopušta stvarno političko sudjelovanje. Iako Rousseauovi građani redovito izlaze glasati, paradoksalno je što se čini da ih on odvraća od toga da uzmu previše aktivnu ulogu u politici. Kao prvo, on ne zagovara demokratsku skupštinu, a kao drugo, pretpostavka da samo zamagljena moć zamjećivanja stoji na putu jednoglasnosti vodi Rousseaua k zaključku da “duge rasprave, nesuglasice i gužva najavljuju porast pojedinačnih interesa i propadanje države” (Društveni ugovor, knj. IV, pogl. 2, str. 155 [276]). Međutim, kada odbacimo pretpostavku da možemo pravilno i lako zamijetiti opću volju, zapravo ako posve odbacimo pretpostavku da postoji opća volja, onda politika poprima novu narav. Javlja se hitna potreba da se čuju svi glasovi, svi argumenti i sva stajališta. Možemo pretpostaviti da glasači i nadalje teže za onim što je “najbolje” za zajednicu. Ali možda će se u svakom slučaju voditi žestoke borbe oko toga što je “najbolje”. Nadalje, vjerojatno će biti jako prijeporno koja politika ima najbolje izglede da to ostvari.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 83
18.11.2011. 21:41:49
84
Tko treba vladati?
Zato Rousseauovi kritičari tvrde da duge političke rasprave nisu znak propadanja već da su od životne važnosti za funkcioniranje demokratske politike. K tomu, nadglasane manjine nisu dužne promijeniti mišljenje o tome što je ispravno. U načelu, očekujemo da će se pokoravati zakonu, ali i nadalje mogu otvoreno govoriti, a ako se osjećaju dovoljno snažnim mogu potaknuti promjene. Možda se na demokratskim temeljima može opravdati i građanska neposlušnost. Ako iskreno vjerujete da je većina donijela pogrešnu odluku, onda ne samo da imate pravo već i dužnost da bilo kojim sredstvima skrenete pozornost na to. Zasigurno je pogrešno postupati sa savjesnom neposlušnošću kao s izdajom samo da bi se očuvalo društveno jedinstvo. Građanin drugačijega mišljenja ima svoje mjesto. On ili ona ne smiju se ušutkati u ime mira: možda je većina u krivu. Ali čak i ako je većina u pravu, treba posvetiti pažnju ljudima drugačijega mišljenja.
Participativna demokracija Ovi prigovori doveli su nas do novoga modela demokracije koji je pod velikim utjecajem Rousseaua, ali koji pridaje mnogo više pažnje pojedincu, raspravi i manjinskim gledištima. To je teorija “participativne demokracije”. Ona u biti proširuje Rousseauov model na tri načina. Prvo, tvrdi da moramo pronaći više mjesta za sudjelovanje pojedinaca u političkim raspravama i odlučivanju nego što to Rousseau dopušta, te više mjesta i poštovanja za one koji izražavaju neslaganje. Drugo, pretpostavlja da treba ponovno razmotriti Rousseauovo razlikovanje između suverena i izvršne vlasti. Možda se iz praktičnih razloga ne možemo svi uključiti u donošenje svake političke odluke. No kada jednom napustimo pretpostavku da postoji opća volja, nema razloga zašto bismo pojedincu ograničili odlučivanje samo na zakonodavstvo. Možda se svi građani trebaju uključiti u odlučivanje o najvažnijim “pojedinačnim postupcima” državne uprave, posebno kada se sjetimo da Rousseau objavljivanje rata smatra činom izvršne vlasti a ne suverena. Mnoge praktične poteškoće za koje je Rousseau uvidio da stoje na putu većega sudjelovanja u politici lako se mogu nadići suvremenom tehnologijom. Nema potrebe da se svi ljudi okupe pod nekim hrastom ili na gradskom trgu. Interaktivna kabelska televizija, elektronička pošta i drugi vidovi informacijske tehnologije mogu se staviti u službu kao alternative javnim okupljanjima. Svaki građanin može poslati govor na elektroničku oglasnu ploču. Glasati se može pritiskom na tipku. Svatko može obaviti svoju demokratsku dužnost iz udobnosti svojega omiljenoga naslonjača!
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 84
18.11.2011. 21:41:49
Tko treba vladati?
85
Na koncu, zastupnici ideje participativne demokracije tvrde zapravo da bi političko odlučivanje trebalo ići “skroz do kraja”. Narod treba konzultirati ne samo o zakonodavnim pitanjima već o svim odlukama koje se odnose na njega. Predlaže se da bismo demokratska načela odlučivanja trebali slijediti ne samo u javnim raspravama već i na radnom mjestu, obitelji i drugim institucijama građanskoga društva. Jer kakve koristi ima glas u pitanjima industrijske politike kada stvari od najneposrednijega interesa – narav radne okoline, hoće li netko sutra imati posao – isključivo ovise o odluci druge osobe, nečijega šefa. Kao što je Marx zapazio, a žene naučile na vlastitoj koži, vrijedi se boriti za političku ravnopravnost, ali ona nema veliku vrijednost ako se u svakodnevnom životu prema nekomu i nadalje postupa neravnopravno. Otklanjanje zakonskih zapreka i ograničenja ne dovodi nužno do poboljšanja nečijega položaja. Teoretičari politike u kojoj svi sudjeluju tvrde da se samo djelatnim, demokratskim sudjelovanjem u svim bitnim pitanjima mogu postići stvarna sloboda i jednakost za sve. Oni tvrde da smo istinski slobodni tek kada smo uključeni u donošenje odluka koje izgrađuju naše živote u svim njegovim područjima. Uklopimo li ovo u kontekst rasprave o političkim obvezama iz prethodnoga poglavlja, vidljivo je da su samo u participativnoj demokraciji zadovoljene voluntarističke pretpostavke teorije društvenoga ugovora. U takvu nas se društvu može uistinu smatrati članovima društva koji svojevoljno surađuju. Stoga, prema ovomu gledištu, samo pod tim uvjetima stječemo obvezu poslušnosti prema državi. Imajući sve to u vidu, zamisao politike u kojoj svi sudjeluju jako je privlačna. Budući da smo podložni odlukama donesenim na nacionalnoj i lokalnoj razini (moramo se pokoravati pravilima), trebali bismo odigrati svoju ulogu u donošenju tih odluka. Slobodu i autoritet možemo istinski pomiriti tek kada mi sami zaista donesemo zakone kojima smo podvrgnuti. No nije teško pronaći nedostatak predloženomu nacrtu. Svaki posve participativni model demokracije suočava se s velikim poteškoćama i to je vjerojatno razlog zašto je Rousseau u svom sustavu predložio ograničenja o kojima smo govorili. Prva poteškoća jest ta što je teško zamisliti politiku u kojoj svi u potpunosti sudjeluju, a u mjeri u kojoj ju je moguće zamisliti, sva je prilika da bi bila krajnje neučinkovita. John Stuart Mill istaknuo je da su u djelovanju pojedinci mnogo uspješniji od skupina, iako su u odlučivanju skupine ljudi mnogo uspješnije nego izdvojeni pojedinac. Stoga, ako skupina želi provesti svoje odluke, za to uvijek mora ovlastiti nekoga pojedinca. Moglo bi se odgovoriti da nitko i nije predložio da “cijeli narod” treba izvršavati svoje naloge. Naravno da se moraju imenovati izvršitelji. Ali cijeli narod ili barem oni kojih se to tiče bit će uključen u donošenje odluka. Iako su u odlučivanju uspješnije skupine nego pojedinci, ipak ne slijedi da
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 85
18.11.2011. 21:41:49
86
Tko treba vladati?
je odlučivanje bolje što je skupina veća. Uistinu, vjerojatnije je da će mala, pomno izabrana skupina bolje odlučiti od neke velike. Velike skupine stvaraju buku, zbrku i udaljavaju se od teme. Najbolji se argumenti možda nikada neće čuti. Stoga u demokraciji svakako ima mjesta za stručnjake koji donose odluke, a politika u kojoj svi u potpunosti sudjeluju ima poteškoća da takvim ljudima pronađe prikladnu ulogu. Drugi je problem nešto manje naglašen, ali još uvijek dovoljno očit. Zamislimo da u našem izmišljenom kompjuteriziranom političkom svijetu dođemo kući i nađemo dnevni popis pitanja. Zašto bismo glasali o ovom skupu pitanja a ne o nekom drugom? Drugim riječima, tko određuje dnevni red? Ovo nije nebitno pitanje? Čest je slučaj da najmoćnija osoba nije ona koja odlučuje, već osoba koja postavlja pitanje o kojem se odlučuje. Politika u kojoj svi sudjeluju gubi na svojoj privlačnosti ako imenovani dužnosnici određuju dnevni red. Netko će u odgovoru reći da “narod” može odrediti dnevni red. Glasat će o kojim će se pitanjima glasati. No kako će se odrediti dnevni red za ovaj pripremni sastanak? Glasanjem? I tako uvijek iznova. Zamisao da bismo mogli imati politiku u kojoj svi sudjeluju počinje izgledati naivna, pa čak i nekoherentna. Naravno da postoje načini da zaobiđemo te poteškoće. Možda bismo ždrijebom mogli imenovati “jednodnevnoga predsjednika” čija je dužnost da odredi dnevni red za taj dan. Ipak, nakon malo razmišljanja, čini se da nedostatak kontinuiteta u takvu sustavu vodi u propast. Rousseauovo gledište da će društvo bolje funkcionirati kada narod kao cjelina treba donijeti manje odluka počinje nam izgledati mnogo privlačnije. Ali ni sam Rousseau nije imao puno toga za reći o problemu određivanja dnevnoga reda. Najbolje što je mogao predložiti jest da se onima koji prave nacrte zakona o kojima se glasa, treba oduzeti pravo glasa. To nalikuje zagovaranju moćne, neovisne i apolitične javne službe, što je zamisao ne baš bliska cilju da svi sudjeluju u politici. Konačno, najočitiji problem istaknuo je već Rousseau. Oscar Wilde je rekao da je “nezgoda sa socijalizmom to što bi oduzeo previše večerî”. Mnogi kritičari participativne demokracije citirali su ove riječi smatrajući da su još prikladnije u ovom kontekstu. Pored toga što nam je stalo da budemo aktivno uključeni u odluke koje nas se tiču, postoje još i mnoge druge stvari do kojih nam je također stalo. Nije posve jasno bismo li se trebali odreći tih drugih stvari koje cijenimo (slušanja muzike, razgovora s prijateljima i obitelji pa i gledanja televizije) da bismo imali utjecaj na svaku odluku koja nas se tiče. Jednom kada proširimo sudjelovanje u političkom odlučivanju i na radno mjesto, to nam sudjelovanje ne oduzima samo večeri nego i veći dio dana. Zahtijevajući da svatko igra djelatnu i ravnopravnu
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 86
18.11.2011. 21:41:49
Tko treba vladati?
87
ulogu u politici, dolazimo u opasnost da nam, ako već i ne umremo od gladi, onda barem dnevna produktivnost bitno opadne. Iako je ideja participativne demokracije iznimno privlačna, kada se sve zbroji, teško je vidjeti kako se može ostvariti, a da se uloženi trud isplati. Čak i ako je društvo u kojem svi sudjeluju najbolje iz perspektive zaštite slobode i jednakosti, iz perspektive promicanja blagostanja i omogućavanja ispunjenja životnih planova, stvari ne stoje tako dobro. Može li se bolje?
Predstavnička demokracija Očito je svako sudjelovanje, čak i u najmanjoj javnoj funkciji, korisno i taj bi udio svugdje trebao biti toliko velik koliko to omogućuje opći stupanj poboljšanja zajednice. U krajnjem smislu, ne može biti ništa poželjnije od toga da svi mogu imati udjela u suverenoj vlasti države. No budući da ne mogu svi u zajednici koja premašuje veličinu nekog malog grada, osobno sudjelovati, osim u neznatnom dijelu javnih poslova, proizlazi da idealan tip savršene vladavine mora biti predstavnički. (Mill, Predstavnička vladavina, 42 [217–218])
Bilo koji sustav vladavine, čak i najradikalnija participativna demokracija, treba upravljače koji bi provodili političke odluke. Odluke koje je donio narod ne može izvršiti narod kao cjelina. Ostaje pitanje koje se ovlasti trebaju dati tim upravljačima. U standardnom modelu participativne demokracije polazi se od uvjerenja da upravljači trebaju što manje vlasti da bi je se što je više moguće sačuvalo za narod. U Platonovu sustavu, kao drugoj krajnosti, narod nema nikakvu ulogu, dok upravljači, čuvari, imaju svu moć. Rousseau nudi treće rješenje: narod donosi zakone, a upravljači ih izvršavaju. No na raspolaganju stoji još jedan, poznatiji model. Narod izabire predstavnike koji onda donose i izvršavaju zakone. To je ideja predstavničke demokracije koju zastupa i Mill. Predstavnička je demokracija za Milla jedini način na koji demokracija može preživjeti u suvremenom svijetu. Da bismo razumjeli zašto Mill to kaže, trebamo prvo istražiti što je on smatrao primjerenom funkcijom vlade. Koje svrhe vlade imaju? Za Milla one su dvostruke: “unaprijediti” građane i upravljati njihovim javnim poslovima. Zato vlade treba ocjenjivati po njihovu učinku na pojedince, unapređuju li ih one moralno i intelektualno, i po njihovoj učinkovitosti u rješavanju pitanja od javnoga interesa. S obzirom na ovo posljednje, Mill smatra da postoji više grana vlasti – pravosuđe, građansko i kazneno zakonodavstvo, financijska i trgovinska politika – svaka sa svojim vlastitim standardima uspjeha i neuspjeha. Iako je za Milla krajnji
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 87
18.11.2011. 21:41:49
88
Tko treba vladati?
standard isti za svaku od njih, a to je u kojoj mjeri unapređuju opću sreću, ova dodatna tvrdnja za sada nije bitna za glavni argument. Ne čudi tvrdnja da se od vlade zahtijeva da učinkovito upravlja društvenim poslovima. Međutim, prijeporno je Millovo poimanje ostalih primjerenih funkcija vlade. Imaju li vlade dužnost ili uopće bilo kakvo pravo da se brinu o moralnoj dobrobiti svojih građana? Jedna od glavnih tema suvremenoga liberalizama jest da moralno blagostanje građana ne spada u posao vlade. Zato je čudno vidjeti da Mill, jedan od utemeljitelja suvremene liberalne teorije, tvrdi tako nešto. No zasad ćemo to ostaviti po strani budući da ćemo tomu posvetiti puno više pažnje u sljedećem i u posljednjem poglavlju. Mill smatra da je lako pokazati prednosti njegova sustava nad onim što on naziva dobrim despotizmom ili apsolutnom monarhijom, pri čemu se misli i na Platonovu ideju o čuvarima. Slaže se da bi upravljačku funkciju vlade mogao obavljati i despot, iako smatra da to ne bi činio tako dobro kao demokracija. No njegov se glavni argument protiv despotizma temelji na tipu ljudi za koje je vjerojatno da će ih despotizam proizvesti. Mill tvrdi da despotizam dovodi do pasivnosti i nerada, jer proizvodi ljude koji nemaju potrebe da se informiraju ili obrazuju o državnim poslovima. To ne utječe samo na pojedince već isto tako i na izglede za blagostanje države. “Ako netko nema što učiniti za svoju zemlju, on za nju neće ni mariti” (Predstavnička vladavina, 31 [204]). A ako se njeni podanici informiraju i obrazuju i pokažu aktivan interes za državne poslove, onda neće zadugo biti zadovoljni svojom podčinjenošću. Ako je potreban dodatni dokaz prednosti demokracije Mill traži od nas da Usporedimo slobodne države svijeta, u doba dok su imale slobodu, s njihovim suvremenicima, podanicima monarhijskog ili oligarhijskog despotizma: grčke gradove s perzijskim satrapijama; talijanske republike i slobodne gradove Njemačke i Flandrije s europskim feudalnim monarhijama; Švicarsku, Nizozemsku i Englesku s Austrijom i predrevolucionarnom Francuskom. Njihov izuzetni prosperitet je previše očit da bi ga se moglo poricati: a njihova nadmoć u dobroj vladavini i društvenim odnosima dokazana je tim prosperitetom, i očituje se uz to na svakoj stranici njihove povijesti. (Predstavnička vladavina, 36 [210]) Millova je ključna pretpostavka da ljudi napreduju jedino u okolnostima kada su nezavisni. Da bi izbjegli ugnjetavanje te svoje živote učinili vrijednim, trebaju se sami zaštititi i ovisiti o samima sebi. Zato je Mill uvjeren da svi građani moraju igrati svoju ulogu u izvršavanju suvereniteta.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 88
18.11.2011. 21:41:49
Tko treba vladati?
89
Na što se, međutim, svodi izvršavanje suvereniteta? Ne na izravnu demokraciju, tvrdi Mill. Kada bi ga se natjeralo da se izjasni, možda bi priznao da bi izravna demokracija bila najbolji način da se građani i moralno i intelektualno usavrše, ali bi kao oblik vladavine ona bila potpuno neuspješna. Jedan od argumenta jest da su suvremena društva jednostavno prevelika da bi izravna demokracija bila moguća. No, što je još važnije, on sličnim riječima kao i Platon tvrdi da bi stvari krenule po zlu kada bismo dopustili da narod ima velik utjecaj na svoje imenovane stručne upravitelje. To je, u najboljem slučaju, neiskustvo što sudi o iskustvu, neznanje o znanju. Neznanje, koje je, uopće ne sluteći postojanje nečeg što ne poznaje, u isti mah nebrižno i oholo, uzimajući olako, čak i ako im ne zamjera, sve zahtjeve za prosudbu kakvu bi bilo ispravnije slijediti od vlastite. (Predstavnička vladavina, 54 [232]) Međutim, kritičari predstavničke demokracije tvrde da tu nije riječ o dobrodošlom pomaku od izravne demokracije prema nečemu realnijem, koliko je riječ o štetnom odmaku od demokracije u cjelini. Dakako da je to i Rousseauovo mišljenje (sjetimo se njegovih komentara o “engleskom narodu”). Nije li predstavnička demokracija tek varka iza koje proviruje izborna diktatura? Ako je stvarno tako, ne možemo je preporučiti kao sustav ravnopravne vlasti, ni kao sustav koji pretpostavlja i unapređuje moralni i intelektualni razvoj građana. Mill bi prihvatio da se može dogoditi da predstavnička demokracija ne ostvari svoje ciljeve. No spreman je predložiti jedan bolji sustav. Posebice naglašava važnost obrazovanja građana za građansku dužnost. Najvažnije sredstvo za postizanje toga cilja jest sudjelovanje u javnim poslovima. Iako to, naravno, ne može značiti da će svatko sudjelovati u državnoj vlasti, postoje i druge mogućnosti. Tako na primjer Mill ističe važnost porotničke službe i sudjelovanja u lokalnoj vlasti, jer to od građana zahtijeva da usvoje niz vještina koje nisu dostupne onima “koji nisu u svojim životima učinili ništa drugo nego namatali kalem i prodavali robu na tezgi” (Predstavnička vladavina, 41 [217]). Ipak, samo takvo sudjelovanje nije dovoljno da se osiguraju prednosti predstavničke demokracije. Mill uočava nekoliko prijetnji demokraciji. Postoji mogućnost da će takav sustav ohrabriti nedostojne i neprikladne ljude da se kandidiraju na izborima. Mill se slaže s Platonom da su ljudi koji su najbolje opremljeni da vladaju upravo oni koji to najmanje žele. Gledano s druge strane, kvalitete koje najviše pridonose uspjehu u politici – laskanje, dvoličnost, manipulacije – upravo su one koje nikako ne bismo htjeli da ih imaju naši vladari. Stoga se predstavnička demokracija mora suočiti s problemima koje smo zamijetili kod Platonovih čuvara: kako se zaštititi od loših vođa koji bi
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 89
18.11.2011. 21:41:49
90
Tko treba vladati?
mogli prigrabiti moć. Ovaj problem detaljno je obrađen u Federalističkim spisima koje su napisali James Madison, Alexander Hamilton (1757–1804) i John Jay (1745–1829) te ih pod pseudonimom “Publius” objavljivali u nizu od deset mjeseci tijekom 1787. i 1788. u njujorškim gradskim novinama. Cilj je spisâ bio uvjeriti glasače u državi New York da ratificiraju novi ustav Sjedinjenih Američkih Država. Federalisti su podržavali “republiku”, kako su je zvali, misleći pritom na ono što smo mi zvali predstavnička demokracija. S druge su strane neki antifederalisti iskazivali sklonost prema participativnim stilovima demokracije suočivši tako federaliste s izazovom da objasne kako očuvati da predstavnička demokracija ne posrne u izbornu tiraniju. U tom pogledu, federalisti kao glavni prijedlog preuzimaju ideju “dioba vlasti” (separation of powers) koju nalazimo kod Johna Lockea i Charles-Louisa de Secondata, baruna od Montesquieua (1689–1755). Njih su dvojica predložili da zakonodavne, izvršne i sudbene funkcije vlasti budu međusobno neovisne. U teoriji to znači da bi rad svake grane vlasti provjeravale druge dvije što bi štitilo ljude od pokvarenosti njihovih vladara. Mill prihvaća da bi moć trebala biti raspršena na više državnih agencija kako bi se uspostavio sustav “provjera i ravnoteža” (checks and balances) tako da oni pretjerano ambiciozni imaju manje izglede da izrabljuju svoju vlast. No on predlaže i dodatne mjere za sprečavanje zloporabe demokratskoga procesa. Predlaže uvođenje ograničenja na iznos novca što ga ljudi smiju potrošiti za svoju izbornu kampanju. Kako možemo vjerovati nekomu tko je spreman uložiti golemu svotu novca da bi dobio izbore? Sigurno će tražiti povrat svojega ulaganja. Mill zatim, pomalo iznenađujuće, tvrdi da ljudi na vlasti ne trebaju biti plaćeni. Jer bi inače mjesto člana parlamenta “postalo željenim ciljem pustolova niže klase” (Predstavnička vladavina, 121 [311]). Oni koji nemaju vlastita sredstva, ali su vidno sposobni i prikladni, mogu se podupirati privatnim donacijama svojih birača. Međutim, najveća prepreka predstavničkoj vlasti jest moguće ponašanje birača. Za Milla je od presudne važnosti da glasači glasaju u skladu sa svojim zamislima općega interesa: to jest, trebali bi glasati za onoga kandidata za kojega smatraju da je najizglednije da će unaprijediti građane i učinkovito upravljati državnim poslovima u svačijem interesu. Na tom mjestu koristi se analogijom s porotničkom dužnosti: Glasanje [građanina] nije stvar u kojoj on ima slobodna izbora; jer je jednako ovisno o njegovim osobnim željama koliko i odluka nekog porotnika. Njegov je glas strogo stvar dužnosti i dužan ga je davati u skladu sa svojim najboljim i najsavjesnijim uvjerenjem o javnom dobru. (Predstavnička vladavina, 112 [299])
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 90
18.11.2011. 21:41:49
Tko treba vladati?
91
Tu nam se pokazuje dodatna važnost stvarne porotničke službe kao oblika sudjelovanja. Ona obrazuje glasače dajući im posve pročišćenu i sažetu vježbu demokracije. Mill je zabrinut da bi glasač mogao “glasovati nečasno i štetno zbog osobnog ili klasnog interesa ili nekog zlobnog osjećaja u svojoj duši” (Predstavnička vladavina, 114 [302]). A moguće je i da su glasači previše neuki da bi ispravno uvidjeli javno dobro. Lijek za prvi od ovih problema Mill nalazi u uvođenju javnoga umjesto tajnoga glasanja. Budući da je ljudima dužnost glasati za javno dobro, opravdano je držati ih odgovornim za njihov glas. Stoga on treba biti dostupan javnosti. Tako bi javno neodobravanje sprečavalo ljude da koriste svoje glasove radi sebičnih razloga. Mill priznaje da u tome leži opasnost od prisile. Tajno je glasanje uvedeno jer su lokalni moćnici vršili pritisak na pojedince, posebice svoje zaposlenike, da glasaju na određeni način, uz prijetnju gubitka posla ili drugih povlastica ako ne bi učinili ono što im je naređeno. S tajnim glasanjem ovakve prijetnje gube smisao: nitko ne može znati tko je glasao za kojega kandidata. Mill naivno vjeruje da je to manja opasnost od mogućnosti “nečasnoga” glasanja ili glasanja iz osobnoga interesa koje bi iskrivilo rezultate glasanja. Očito da je Millovo stajalište krajnje upitno. Mill se nada da će njegov drugi lijek, onaj za otklanjanje iskrivljujućih učinaka klasnih i osobnih interesa, imati učinak i na neutraliziranje utjecaja gluposti i neukosti. On tvrdi da se nekim ljudima, barem privremeno, treba oduzeti pravo glasa. To uključuje one koji nisu sposobni “čitati, pisati i, dodao bih, izvoditi jednostavne aritmetičke operacije”. I nastavlja: Smatram da osnovna načela nalažu da primanje župne pomoći bude presudno za isključenje iz prava glasa. Onaj tko vlastitim radom ne može namaknuti sredstva za svoje uzdržavanje, nema pravo na privilegiju da sebi priskrbljuje tuđi novac. Postavši ovisan o pomoći ostalih članova zajednice za neposredno uzdržavanje, on se odriče zahtjeva na jednaka prava u drugim aspektima. (Predstavnička vladavina, 96 [282]) S druge strane, iako svatko tko udovoljava Millovim uvjetima ima pravo glasa, “posve je drugačija stvar tvrditi da je svačiji glas jednako vrijedan” (Predstavnička vladavina, 97 [283]). Mill tvrdi da određenim ljudima koji su posebno dobro kvalificirani da prosuđuju treba dati više od jednoga glasa. Smatra da posebno inteligentni i visoko obrazovani trebaju imati dva ili više glasova (ne daje potpun opis). Millova najveća briga jest da će brojčano nadmoćna neobrazovana sirotinja dijelom zbog neukosti, dijelom zbog klasnih interesa grdno pogri-
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 91
18.11.2011. 21:41:49
92
Tko treba vladati?
ješiti. Izabrat će vlast koja će podižući bogatima poreze, štiteći domaću industriju od konkurencije, smanjivanjem nesigurnosti zaposlenja itd., pokušati popraviti položaj radnika. Tomu nasuprot, Mill tvrdi da će svima, pa i radnicima, biti gore zbog smanjenja industrijske i ekonomske aktivnosti i obeshrabrivanja štednje i ulaganja. Stoga, tvrdi Mill, radnici griješe u pogledu svojih interesa, te tako, budući da su u većini, zemlju mogu odvesti u katastrofu. Pitanju pravedne distribucije vlasništva vratit ćemo se u petom poglavlju. Pojedinosti toga pitanja ne tiču se trenutne rasprave. Cilj nam je pokazati da Mill želi osigurati da predstavnička demokracija sadrži neku zaštitu koja bi spriječila da njome upravljaju glupost i klasni interesi. Mill prije svega pristupa demokraciji braneći je instrumentalnim razlozima i prepoznavajući mjere koje treba poduzeti u slučaju neke opasnosti koja bi mogla dovesti do neželjenih posljedica. Bi li višestruko glasanje i djelomično oduzimanje prava glasanja postigli Millov željeni cilj? Možda, ali u toj se zamisli osjeća određena napetost. Da bismo zaštitili industriju, izbore bismo mogli namjestiti u korist ili bogatih ili (tako Mill smatra) obrazovanih. On je sklon drugoj alternativi jer je bitno da oni sa samo jednim glasom budu kadri prihvatiti mišljenje koje daje prednost onima koji imaju više od jednoga glasa. Stoga će se svatko tko je neobrazovan složiti da onaj tko je obrazovan “bolje razumije taj problem nego on sam, da je mišljenje toga drugoga vrjednije od njegova, to se poklapa s njegovim očekivanjima i s tokom stvari, što on u svim drugim životnim prilikama obično prihvaća” (Predstavnička vladavina, 98 [284]). No usporedimo ovaj argument sa sljedećim, Mogu primijetiti da nema potrebe za nekim konstitucionalnim aranžmanom, ako glasač pristane na takvu procjenu svojih sposobnosti i zaista želi da njegov izbor provede osoba u koju on ima povjerenja. On samo treba tu povjerljivu osobu privatno pitati za kojeg kandidata da glasa. (Predstavnička vladavina, 107 [294]) Ova se opaska, izrečena samo desetak stranica nakon one prve, pojavljuje u okviru rasprave o prijedlogu da bismo trebali imati dvije razine izbora. Prvo glasamo za skupinu izbornika koji zatim izabiru članove parlamenta. Mill ne daje previše prostora ovomu prijedlogu. Smatra da bi jedino moguće opravdanje za to bilo da bismo možda takve važne odluke kao što je izbor vladara trebali prepustiti onima koje smatramo mudrim. Smatramo li da su ti ljudi mudri, uzvraća Mill, samo ih trebamo upitati kako da glasamo, pa slijedimo njihove upute. Isti takav odgovor uputili su Millovi kritičari njegovu prijedlogu višestrukoga glasanja. Ako neobrazovani poštuju obrazovane, onda ovima ne trebamo davati dodatne glasove, budući da bi
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 92
18.11.2011. 21:41:49
Tko treba vladati?
93
neobrazovani mogli zatražiti njihovo mišljenje. No ako ne poštuju takva mišljenja, onda oni ne bi prihvatili ni višestruko glasanje. Višestruko je glasanje ili nepotrebno ili neopravdano.
Zaštita manjine Iako u upravo razmotrenom slučaju, kako Mill tvrdi, neuka većina škodi sebi slijedeći ono što pogrešno smatra svojim klasnim interesom, ovakva vrsta primjera ukazuje na možda glavni problem koji je mučio Milla u vezi s demokracijom: mjesto nadglasane manjine. Vidjeli smo da je Mill posebno bio zaokupljen sprečavanjem “tiranije većine”. Naravno, većina je nas spremna da se s vremena na vrijeme nađe na gubitničkoj strani. No postoje situacije u kojima će većina koja čvrsto drži svoj položaj uzastopno pobjeđivati na izborima, stalno nadglasavajući i zanemarujući manjinsku skupinu. Zato Mill u Predstavničkoj vladavini ulaže velik napor kako bi u parlamentu osigurao zastupljenost manjina. On iznosi iznimno složen, dobro razrađen (i možda nekoherentan) sustav razmjerne zastupljenosti, koja uključuje mogućnost prenošenja nečijega glasa kandidatu u drugoj izbornoj jedinici ako kandidat kojemu se daje prednost ne uspije dobiti dovoljno glasova. Tako ili slično mogli bismo u parlamentu osigurati zastupljenost mnogih manjina. Ipak, zastupljenost i zaštita dvije su različite stvari. Zastupljena manjina u parlamentu i dalje može biti nadglasana. Zato do sada predložene mjere mogu ostati bez učinka kojemu smo se nadali. Klasno, rasno ili vjersko ugnjetavanje ostaje moguće u sustavu većinske vladavine, čak i kada su manjine zastupljene. Jedini način koji bi unutar demokratskoga sustava zajamčio da se to neće dogoditi jest da se moralno prosvijetljenima da iznimno puno glasova. No to nas vraća Platonu. Kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, Mill taj problem rješava ograničavanjem legitimnoga područja u kojem vlada može djelovati. Neke se stvari jednostavno ne tiču vlade ili većine. Stoga vlada ne može zadirati u određena područja ljudskoga života, a ljudi imaju određena prava i slobode u koje se vlada ne smije miješati. Međutim, u konačnoj prosudbi Millova modela demokracije primjećujemo da on sadrži istu vrstu napetosti koja je mučila i Rousseauov model. Problem je s Rousseauovim modelom što nismo mogli biti sigurni da će bez uvođenja ozbiljnih ograničenja građanskih sloboda demokracija proizvesti odluke koje su u skladu s općom voljom. Drugim riječima, ako se demokracija hoće instrumentalno opravdati, ne mogu se postići dvojne vrline slobode i jednakosti kojima ona teži. Mill smatra da treba žrtvovati jednakost
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 93
18.11.2011. 21:41:50
94
Tko treba vladati?
a ne slobodu. Nekim građanima treba oduzeti glasačko pravo, zbog obrazovnih ili ekonomskih razloga, a drugima treba dati više od jednoga glasa. Millov se sustav približava Platonu više nego što je on to spreman priznati. Možda je Mill trebao više vjerovati u sposobnosti i vrline neobrazovane sirotinje. No možda je kompromis nužan u svakom demokratskom sustavu.
Zaključak Jedan od rezultata dosadašnje rasprave jest da se ne čini izglednim da ćemo pronaći instrumentalnu obranu demokracije koja vrline jednakosti i slobode ugrađuje u neki uvjerljiv sustav. I kako god ograničili slobodu i jednakost, nemamo razloga smatrati da demokracija nužno donosi bolje odluke od drugih vrsta sustava. Zapravo, možemo zamisliti sustave koji kombiniraju opsežno tržišno istraživanje s mudrim upraviteljima koji će gotovo sigurno dati bolje rezultate. Pa ipak nema puno ljudi koji su zbog toga spremni odustati od demokracije. Zašto ne? Demokraciju, naime, očito ne cijenimo isključivo kao proceduru odlučivanja, nego barem zbog još nečega. Što bi to moglo biti? Razmotrimo kao primjer južnoafričke izbore 1994. godine. Cijeli je svijet slavio samu činjenicu održavanja ovih izbora, čak više nego njihov ishod. Zašto se smatralo tako važnim da su crni Južnoafrikanci prvi put dobili pravo glasa? Razlog za slavlje zasigurno nije bilo samo to što se prema crnim Južnoafrikancima postupalo pravednije nego prije, iako je i to bez sumnje bio razlog za oduševljenje. Najvažnije je bilo upravo to što sada imaju pravo glasa, a to je značilo da se prema crnim Južnoafrikancima postupa s poštovanjem koje im pripada. Davanje glasačkoga prava ima određenu simboličku ili izražajnu vrijednost. U ovom slučaju to simbolizira da su crni i bijeli Južnoafrikanci barem na neki način međusobno politički jednaki. Posjedovati pravo glasa važno je bez obzira što ljudi čine s njim jednom kada ga dobiju. Da bismo to vidjeli u drugom kontekstu, razmotrimo argument koji se obično upotrebljavao početkom ovoga stoljeća kako bi se ženama uskratilo prava glasanja. Često se govorilo da žene ne trebaju glasati jer je interes udane žene istovjetan s interesom njezina muža, a one neudane istovjetan je interesu njezina oca. Toliko je toga pogrešno u ovom argumentu da je teško znati odakle početi. Skrenimo pozornost da, kao prvo, čak i ako je tvrdnja o zajedničkom interesu istinita, zašto se ne bi bilježio interes svake pojedine osobe? Drugo, ako je tvrdnja istinita, zašto je to razlog da se glas dade muškarcu i uskrati ženi, a ne obrnuto? Treće, vrlo je vjerojatno da tvrdnja nije istinita. Zašto pretpostaviti da žene imaju iste interese kao njihovi supruzi i očevi? Ipak, četvrti je prigovor presudan. Bez obzira jesu
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 94
18.11.2011. 21:41:50
Tko treba vladati?
95
li ženski interesi isti kao muški, uvredljivo je i ponižavajuće dati glas muškarcima dok se uskraćuje ženama. Univerzalno pravo glasa način je da se izrazi uvjerenje da žene, u jednakoj mjeri kao i muškarci, zaslužuju da ih se poštuje kao građanke. Jedno je reći da sve nositelje glasačkoga prava treba poštovati kao građane. Ali trebamo li također reći da svi zaslužuju jednako poštovanje ili da ih treba poštovati kao jednake? Upravo smo u Millovoj shemi višestrukoga glasanja vidjeli prijedlog prema kojemu svi u načelu trebaju imati pravo glasa, iako se ono ponekad treba uskratiti određenim ljudima, dok drugi trebaju imati više od jednoga glasa. Zanimljivo je primijetiti da se oko toga ni jedan važniji mislitelj nije složio s Millom. Mnogi čak nisu ni smatrali da trebaju dati argumente za potporu svojega protivljenja. Zašto? Jednostavno stoga što Millov prijedlog krši zamisao da je demokracija način da se iskaže jednako poštovanje prema svima. To je možda razlog zašto kriminalcima oduzimamo pravo glasa: svojim su ponašanjem izgubili pravo na jednako poštovanje. Može li se još što reći u obranu demokratskoga sustava što ga sada imamo? Možda najbolje što možemo dodati jest sljedeće. Moramo prihvatiti da u suvremenom svijetu ne možemo preživjeti bez prisilnih struktura vlasti. Ali ako imamo takve strukture, potrebni su nam i ljudi koji bi zauzeli uloge unutar njih: drugim riječima, trebamo vladare. Ljudi su u prošlosti možda bili spremni prihvatiti da su određeni ljudi imali prirodno pravo da vladaju. Možda su vjerovali da ih je postavio Bog. Ali danas nismo spremni prihvatiti to mišljenje. Prihvatit ćemo da pojedinci imaju pravo vladati samo ako ih je narod imenovao, i narod ih ima pravo opozvati. To jest, samo nam demokracija daje prihvatljiv odgovor na pitanje “zašto ti ljudi trebaju vladati?” ili “zašto je njihova vladavina legitimna?”. U svakom slučaju mi možemo demokratskim sredstvima u jednoj mjeri nadzirati ponašanje vladara. Možda je to najbolje čemu se možemo nadati, i u pogledu političkih struktura i u pogledu zadnje linije obrane demokracije.
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 95
18.11.2011. 21:41:50
4. Mjesto slobode
Mill o slobodi Jedini cilj, zbog kojeg se sila može pravedno primijeniti nad bilo kojim članom civilizirane zajednice protiv njegove volje, jest spriječiti ga da čini nepravdu drugima. Njegovo vlastito dobro, fizičko ili moralno, nije dovoljno opravdanje. (Mill, O slobodi, 118 [135])
Jedno jednostavno načelo Što preostaje činiti političkomu filozofu jednom kada zavlada demokracija? Optimistički gledano, čim imamo demokratsku proceduru odlučivanja, temeljni je posao političke filozofije završen. Sve se odluke sada mogu prepustiti pravičnomu procesu izbornoga stroja. Na nesreću, kako smo primijetili u prošlom poglavlju, čak i ako je demokracija najbolji sustav koji možemo smisliti, ona nije lijek za sve. Već je Mill ukazao na njezine vlastite opasnosti, na prijetnju tiranije većine. Naivno je misliti da postojanje demokracije isključuje svaku nepravdu. Činjenica da “narod” donosi zakone ne isključuje mogućnost da će većina donijeti zakone koji ugnjetavaju manjinu ili su na neki način nepravični prema njoj. Manjinu se nekako mora zaštititi. Možda će nas iznenaditi Millovo rješenje ovoga problema. Prvo je zagovarao vrline predstavničke demokracije, a odmah zatim predlaže da bismo trebali znatno ograničiti njezine moći. Njegovo djelo O slobodi (koje je zapravo objavljeno prije Predstavničke vladavine) bavi se pitanjem “prirode i granica vlasti koju društvo može legitimno vršiti nad pojedincem” (O slobodi, 112 [126]). Mill tvrdi da bismo pojedincu trebali ostaviti znatnu vlast. Državno uplitanje ima svoje granice, jednako kao što postoje i granice prikladne uporabe javnoga mnijenja kao načina oblikovanja vjerovanja i ponašanja. Koliko država treba imati vlasti? Vidjeli smo da o tome postoji niz mišljenja. Jednu krajnost predstavljaju anarhisti koji tvrde da država uopće nema nikakvu opravdanu vlast. Ovo je ekvivalentno mišljenju da nema prihvatljivih ograničenja slobode pojedinca ili barem da nema ograničenja koja bi država mogla nametnuti. Na drugoj krajnosti stoje branitelji apso-
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 96
18.11.2011. 21:41:50
Mjesto slobode
97
lutne vladavine, poput Hobbesa, koji tvrde da država uopće nema nikakvu obvezu poštovati slobode svojih podanika. Ona po volji može nametati pravila i ograničenja. Između ta dva pola postoji raspon mogućnosti. Ne smatrajući prihvatljivim ni anarhiju ni apsolutizam, Mill je uzeo zadatak da definira svoju poziciju na tom rasponu. Zašto je Mill, kao pobornik slobode, odbacio anarhiju koju mnogi smatraju najvišim ostvarenjem individualne slobode? Kao što smo vidjeli u drugom poglavlju, ako je ljudima dana potpuna sloboda, Mill smatra da će je neki zasigurno zlorabiti. Iskoristit će odsustvo vlade da bi izrabljivali druge. Stoga piše: “Sve što nečije postojanje čini vrijednim, ovisi o prisilnom ograničavanju djelovanja ostalih ljudi” (O slobodi, 115 [130]). Živjeti u anarhiji znači živjeti bez zakona i, prema Millu, tada bi naši životi bili jedva vrijedni življenja. Mill podrazumijeva da se tiranija više ne može smatrati ozbiljnom opcijom te želi odrediti ispravnu mješavinu slobode i vlasti. Na temelju čega se država može umiješati kako bi zabranila ljudima da postupaju onako kako žele ili kako bi ih prisilila da postupaju protiv svojih želja? Mill uviđa da su različita društva ovaj problem “riješila” različito. Neka društva, na primjer, sprečavaju prakticiranje određenih religija ili su religije posve zabranili. Druga su nametnula cenzuru tisku i drugim medijima. Mnoga društva stavila su van zakona neke vrste seksualnih odnosa. U Velikoj Britaniji homoseksualni su odnosi među muškarcima bili nelegalni sve do 1960-tih, a iako prostitucija u Britaniji nije nelegalna, još uvijek je protuzakonito da prostitutka vrbuje mušterije. Sve su to ograničenja ljudske slobode, nametnuta izvršavanjem državne vlasti. No ima li država pravo miješati se u ljudske živote i slobode na bilo koji od ovih načina? Mill traži načelo ili skupinu načela koja bi nam omogućila da odlučimo o svakom slučaju na temelju same stvari ne prepuštajući je proizvoljnomu običaju i javnomu moralu – Millovu najvećemu neprijatelju. Njegov je odgovor ujedno i radikalan i okrepljujuće jednostavan. Millovo načelo slobode (citirano na početku ovoga poglavlja) obznanjuje da ljudsku slobodu djelovanja možete opravdano ograničiti samo ako prijeti da će nanijeti štetu drugima. Suvremenim će se čitateljima ovo načelo (poznato i kao “načelo štete”) možda činiti posve očito. Ali kroz velik dio povijesti ono nije bilo tako očito. Stoljećima su ljudi bili progonjeni zbog štovanja krivoga boga ili zbog toga što ga uopće nisu štovali. Ali kakvu su štetu načinili bilo komu ili bilo čemu, osim možda svojim besmrtnim dušama? Ni nama danas Mil lovo gledište ne bi smjelo biti tako očito. Zamislite da vam je prijateljica na putu da postane ovisnica o drogi. Smijete li se nasilno umiješati kako biste je spriječili u tome samo ako postoji mogućnost da prouzroči štetu drugima? Ovaj primjer otvara ozbiljna pitanja koja se tiču i interpretacije i plauzibilnosti Millova načela. Vjerojatno ni jedno društvo, prošlo ili sadaš-
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 97
18.11.2011. 21:41:50
98
Mjesto slobode
nje, nije nikada živjelo po tom načelu onako kako je Mill mislio da ga treba razumjeti. Kao što ćemo vidjeti, zapravo je i sam Mill ustuknuo od nekih njegovih krajnje neuobičajenih posljedica. No prije nego što nastavimo, valja se vratiti jednomu elementu u očitovanju Millova načela slobode. Kaže da se primjenjuje na “bilo kojega člana civilizirane zajednice”. Prihvaća li on time da se neciviliziranim osobama ograniči sloboda? Zapravo da. Izričito tvrdi da se načelo ima primjenjivati samo na ljude “zrelih sposobnosti” (O slobodi, 118 [135]). Djeca i barbari su isključeni, jer “se sloboda kao načelo, ne primjenjuje u prilikama što su prethodile vremenu kada je čovječanstvo postalo sposobno da se poboljša slobodnim i ravnopravnim raspravljanjem” (O slobodi, 118 [136]). Mill ovdje ukazuje da je sloboda vrijedna samo pod određenim uvjetima. Ako ne postoje ti uvjeti, onda sloboda može učiniti ozbiljnu štetu. Djeca ne bi smjela imati slobodu odlučiti hoće li učiti čitati, a Mill je dijelio viktorijanski nazor da su određeni ljudi “nazadni” i da i s njima treba postupati kao s djecom. Ovdje nije toliko bitno je li Mill bio u pravu kad je riječ o barbarima, koliko je bitan uvjet koji je postavio za primjenu načela slobode. Sloboda je vrijedna kao sredstvo poboljšanja – moralnoga napretka. Pod nekim će okolnostima sloboda vjerojatno imati suprotan učinak, pa će se napredak morati postići nekim drugim sredstvima. Kad se društvo nalazi u svojoj zrelosti – kada smo napredovali do uljuđene razine – Mill ne sumnja da se državno miješanje u postupke pojedinaca treba regulirati načelom slobode.
Primjer: sloboda mišljenja Jedno je od Millovih najomiljenijih uvjerenja bilo da treba postojati potpuna sloboda mišljenja i raspravljanja. Ovim bitnim vrstama slobode posvetio je skoro trećinu djela O slobodi, prihvaćajući istovremeno da ponekad trebaju postojati ograničenja onoga što je dopušteno reći u javnosti. Prvo što Mill konstatira jest da činjenica da je neko mišljenje nepopularno nije ni u kojem slučaju razlog da ga se ušutka: “Kada bi svi ljudi osim jednoga jednako mislili, a samo jedna osoba imala suprotno mišljenje, čovječanstvo ne bi imalo više prava ušutkavati tu osobu nego što bi ona imala pravo ušutkavati čovječanstvo, kada bi imala vlast” (O slobodi, 123 [142]). Mill tvrdi da zapravo imamo jako dobre razloge pozdraviti zastupanje čak i onih nepopularnih gledišta. Ugušiti ih značilo bi “opljačkati ljudski rod, i buduću i sadašnju generaciju”. Kako? Bez obzira je li prijeporno mišljenje istinito, neistinito ili neka mješavina toga dvoga, nećemo ništa dobiti uskraćujući mu pravo da se čuje. Ako zabranimo istinito mišljenje (ili ono
Wolff - Uvod u politicka filozofiju - kb 08-11-2011.indd 98
18.11.2011. 21:41:50
Mjesto slobode
99
koje je djelomično istinito) izgubit ćemo mogućnost da ispravimo zabludu, djelomično ili u cjelini. Ali ako zabranimo pogrešno mišljenje onda gubimo na drugi način: gubimo mogućnost da izazovemo, ponovno razmotrimo i možda potvrdimo naša istinita mišljenja. Ništa se, dakle, ne dobiva zabranjivanjem, bez obzira na istinitost dotičnoga mišljenja. Je li uistinu štetno zabraniti neistinito vjerovanje? Prvo se moramo upitati kako možemo biti sigurni da je ono neistinito. Čak i kada bi potencijalni cenzor tvrdio da je siguran u istinitost mišljenja koje je u skladu s običajima, Mill ističe da postoji popriličan jaz između našega uvjerenja u sigurnost nekoga mišljenja i toga da mišljenje jest sigurno. Ne uvidjeti to znači pretpostaviti nepogrešivost, a povijest nam nudi dovoljno dokaza kako je ta pretpostavka pogrešna. Mnoga uvjerenja koja su se nekoć smatrala nedvojbenim, kasnije su generacije smatrale ne samo neistinitim već i apsurdnim. Pomislimo, na primjer, na ljude koji danas tvrde da zastupaju nekoć rašireno uvjerenje da je zemlja ravna. Mill nas podsjeća na još ozbiljnije slučajeve Sokrata i Isusa. Prvi je smaknut zbog bezboštva i nemorala, a drugi zbog svetogrđa. Obojici su sudili pošteni suci, postupajući s dobrom namjerom. Obojica su nastradala u društvima gdje su na pretpostavci nepogrešivosti doneseni zakoni koji zabranjuju zastupanje mišljenja koja su suprotna ustaljenim tradicijama. Naravno, sada je u zapadnim demokracijama malo vjerojatno da ćemo pogubiti nekoga zbog njegova mišljenja. Ipak, pokazalo se da su moralni sustavi i sokratovske filozofije i kršćanstva ugušeni jer su se sukobili s utvrđenim nazorima za koje se sa “sigurnošću znalo” da su istiniti. Time se pokazuje da je ljudski rod sposoban napraviti goleme pogreške. Mill smatra da nikada nemamo pravo tvrditi da smo nepogrešivi. Jedan nam drugi primjer može ocrtati i produbiti Millovu zamisao. Za drevnu aleksandrijsku knjižnicu, jedno od blaga staroga svijeta, govorilo se da je na svom vrhuncu posjedovala preko 700 000 svezaka. Ali oko 640. godine poslije Krista Aleksandriju su osvojili Arapi pod vodstvom Amra i evo što se dogodilo s knjižnicom prema priči mlađega pisca Abulfargiusa (koji je, prema svemu sudeći, jako nepouzdan svjedok): Kako je Ivan Gramatičar, čuveni peripate